OSVRT

U DVA IZDANJA
 
Kada je “Glas” onako, u prolazu, obilježio svoj  hiljaditi broj, uz
tekst Dragana Miladinovića, objavili smo fotografiju jedne od
prvih “ekipa” našeg lista. Na njoj su se našla i dva pjesnika -
Brato Pavlović i Cico Arnautović.
Brato je u “Glas” unio modernu poeziju i metaforu. Ovu drugu i
kao čisto izražajno sredstvo ali i kao “političku klopku”.
Uvijek smo osjećali da ga je
CICO ARNAUTOVIĆ baš ta metafora, nimalo
DOBIO NAGRADU ZA slučajno, odmicala od
ŽIVOTNO DJELO pamfleta i proglasa, a, kad je
AGENCIJSKA VIJEST - Danas, ikako bilo moguće, i od šuplje
25. 04. 2011., u Sarajevu,  političke proze. I u kasnijim
dodjelom nagrada, završen je godinama, u onom što je
23. međunarodni sajam knjige i ambicioznije ispisao, uvijek je bio najizazovniji onaj
učila i 11. bijenale knjige.  njegov “podtekst”.
Nagrada za životno djelo U tako šifrovan “Glas” utrčao je i Cico.
pripala je Mustafi Cicu Danas, čini nam se da je i on tada znao da
Arnautoviću za djela „Bog probleme ne može praviti baš svaki dan, ali,
putuje večeras“, „Koštrika“,
katkad, u inspirativnim razmacima, nasekirati
„Skrovišta za  nesanicu“,
„Govor vode“, „Ptice na nekog “gore”, to je bilo više od njegovog stila. Bila
rukama“, „Stope u krugu“...  je to neka njegova obaveza, neka u njega urasla
U pjesnikovo ime, nagradu je dužnost. Mudraci bi rekli - nužnost.
primila, njegova unuka Šejla Toliko o Cicu i “Glasu”, mada tu mu štošta
Galijašević.  dugujemo.
Mustafa Cico Arnautović (1934,  
Trebinje), bosansko-
Poezija je bila Cicovo drugo, rjeđe i dragocjenije
hercegovački novinar i
izdanje.
književnik, radio je kao
dopisnik sarajevskog Nije bio pjesnik kome je to pisalo na čelu.
"Oslobođenja" iz Trebinja. Pjesnik o kome se mnogo govori.
Sada živi i stvara u Nije mnogo ni slavljen ni citiran.
Kopenhagenu, gdje je 1994. (Možda je i pisao na način koji nije trpio pohvalu i
godine dobio nagradu za pozlatu.)
najboljeg stranog pisca u Nije umorio ni slovoslagače jer nije trpio suvišnu
Danskoj. Bio je dugogodišnji riječ, a nije ojadio ni izdavače, jer im nikad i nije
saradnik  “Glasa Trebinja”. kucao na vrata. Ono što je objavio, desilo se
usputno, nenapadno, silom nekih sretnih prilika,
nakon podužih pauza.
 
Znamo ga i u prilikama kad mu prijatelji iz Sarajeva traže ili, ako hoćete, prosto
otimaju stihove kako bi mu skratili ili pojednostavili put do čitaoca.
Cico se u takvim prilikama nije mnogo uzbuđivao. Znao je uljudno da im se zahvali,
ali apsolutno nije reagovao na njihovu prešu. Takva nasrtanja, takvo dovođenje
njegovih stihova u tjesnac, nisu ga mogla ni “zapaliti” ni “kupiti”.
Da je češće popuštao, sada bi imali više njegovih knjiga. Ali, time ništa nismo rekli.
 
Danas može da bude interesantno i to što je Cico ostao i univerzalan i ambijentalan.
Kod drugih te dvije stvari često se kose, kod njega ne, bile su u skladu.
On je, pišući i o koštrici (koja raste po hercegovačkim brdima, a bizarno skončava po
grobljima, kraseći patetične tekstove na vijencima), uspjevao da bude i
nekonvencionalan, i originalan, i moderan u najpotpunijem značenju te riječi.
 
U tehnici svakodnevnog života, Cico je ostao neponovljiv i dosljedan. Znao se sa
nevjerovatnom preciznošću i lucidnošću (do krajnjeg rizika) “postaviti” prema
svakom.
Čak i kad je imao posla sa  vedrim i pitomim neznalicama, sate je sa njima provodio
u blagonaklonoj šali i ćaskanju, ali, ako bi mu sto zaposjeo kakav agresivan i
eliminatoran glupan, e onda - teško je prolazio. Tu nije bilo ni pakta ni primirja.
Naravno, dijaloški. Iz svijeta spekulacija, Cico nikakve “presude” nije prenosio u
svijet realija.
Pogotovo nakon burnih noći.
Takav je ostao do danas.
Ne primjećujem da ima namjeru da se mijenja ili "popravlja".
 
INAČE, ovom prilikom treba da se kaže - Trebinje je njegova književna teritorija
(takav utisak obnavljamo svakog ljeta). Naravno, ne jedina. Cico se ni jednoj
književnoj temi, pa možda ni pjesmi niti stihu, do kraja nije predao.
Iz svakog sloga, i u posljednjoj knjizi, on izlazi “neoštećen”, s nekim neobičnim
“ostatkom”.
Poezija - sa zebnjom se može zaključiti - nije njegov jedini ishod niti njegov jedini
duhovni paraf.
On u svakom trenu u kom trajemo nastoji da vidi ili nešto što nismo razumjeli ili
nešto što nismo dokučili, a nadohvat nam je ruke.
Otud, mnogo toga nezaboravnog ispisao je bez olovke.
Ispisao i svojim brojnim prijateljima predao na čuvanje.
Neđo MARIĆ
 
P.S.
Kad smo mu neki dan kolektivno čestitali nagradu za životno djelo, nakon niza raznih
komenatara, rekao je opet nešto što je izvan jedne ovako dragocjene prilike:
“Danas, takvo je vrijeme, nije čudo dobiti nagradu, nego je više od čuda to da te se
neko uopšte sjeti”.
 

 
ZAPIS
 
 
Tako je živio zidar
 
Obrad Ratković
 
 
Njemu se ništa nije moglo dogoditi
 
što se nije dogodilo
 
 
Živio ništa
 
Umro ništa
 
 
Ubiću te — prevarit te neću
 
Baš tako je živio
 
 
Glavom svojom svirao i zidao
 
mislio i domišljao
 
 
Dlanima u kamenu svjetlost nalazio
 
Ništa se njemu nije moglo dogoditi
 
niti se šta dogodilo
 
 
 
KOŠTRIKA
 
 
Ne zovu je ni na slavu
 
ni na svadbu
 
 
Slutnja u njoj spava
 
 
Pod njenu kožu ni zmija
 
ne može da zađe
 
ni svjetla crv
 
 
Sa smrću se došaptava
 
i u vijenac umota ledna
 
 
Zašto je ipak traže
 
za nevjestom
 
i carem da hodi
 
gluha i ledooka
 
 
Nikada se ne vraća sa svoga puta
 
i uvijek polazi od kraja
 
 
 
- Cico Arnautović, iz zbirke KOŠTRIKA