Professional Documents
Culture Documents
Ultrazvučna ispitivanja
Metoda ultrazvuka – emitovanje zvučnih talasa kroz materijal.
Šta je ultrazvuk? Zvuk koji je generisan iznad dometa ljudskog sluha, obično preko 20 kHz.
Međutim, frekvencijski opseg koji se koristi u ultrazvučnom ispitivanju bez razaranja kao i pri
merenju debljine kreće se u opsegu od 100 kHz do 50 MHz.
Ultrazvuk ima kratke talasne dužine, te se koristi za otkrivanje defekata unutar materijala, na malim
površinama.
Ultrazvučni vibracije putuju u obliku talasa, na sličan način kao što svetlost putuje. Međutim, za
razliku od svetlosnih talasa, koji mogu putovati u vakuumu (prazan prostor), ultrazvuk zahteva
medijum: kruto telo ili tečnosti.
Broj ciklusa u jednoj sekundi se naziva frekvencija (f) i meri se u Hertz (Hz):
• 1 ciklus / sekundi = 1 Hz
• 1000 ciklusa / sekundi = 1 kHz
• 1000000 ciklusa / sekundi = 1 MHz
1f=1/T
211
Brzina ultrazvuka i talasna dužina
Brzina ultrazvuka (c) u savršeno elastičnom materijalu, na datoj temperaturi i pritisku je konstantan.
Odnos C, f, l i T je:
2l=c/f ; 3l=cT
l – talasna dužina,
c – brzina zvuka kroz materijal,
f – frekvencija,
T – vreme (period).
Kod kretanja ultrazvuka kroz materijal veoma je važna akustična impedancija (c). Ona je za svaki
materijal poznata ali se znatno razlikuje od jednog do drugog materijala.
212
Širenje talasa i kretanje čestica
Talasi se mogu kretati uzdužno i to je većinom slučaj kod tečnosti i gasova, i poprečno kod krutih tela.
Znači, najčešće metode ultrazvučnog pregleda koriste bilo longitudinalne (uzdužne) talase ili
posmične (poprečne) talase. Postoje i ostali oblici širenja zvuka, uključujući površinske talase i
takozvane treperave talase.
- uzdužni talas je komprimovani, sabijeni talas gde je gibanje čestica u istom smeru kao i
širenje talasa;
- posmični talas je talas gde je kretanje čestica u vidu gibanja i upravno (pod pravim uglom)
na smer širenja;
- površinski (Rayleigh) talasi imaju eliptičano kretanje čestica i samim tim i putovanje kroz
površinu nekog materijala; njihova je brzina otprilike 90% od posmične brzine talasa kroz
materijal, i njihova dubina prodiranja je približno jednaka jednoj talasnoj dužini;
- treperavi (ili ’’tanjirasti’’) talasi su kompleks padajućih vibracija sa kružnim kretanjem
čestica, gdje se najmanja talasna dužina ultrazvuka koristi za merenje.
Primena ultrazvuka
Ultrazvučno ispitivanje bez razaranja uvodi visoke frekvencije zvučnih talasa u ispitivani sistem da
bi se dobila informacija o sistemu bez menjanja ili narušavaja ga na bilo koji način.
Zasnovano na brzini i povratnog vremenskog signala prostiranja kroz materijal, debljina materijala
može se izračunati na sledeći način:
4 T = c ts / 2
T – debljina materijala,
c – brzina zvuka kroz dati materijal,
ts – vreme prostiranja.
213
Merenja relativne promene amplitude signala se može koristiti u kalibraciji napukline ili merenje
prigušenja od materijala. Relativna promena amplitude signala se obično meri decibelima. Decibel
vrednosti su vrednosti logaritamskog opsega dva signala amplitude.
To se može izračunati pomoću jednačine (neki korisni odnosi se prikazani u tabeli 3.43):
5 dB = 20log10(A1/A2)
dB – decibel
A1 – amplituda signala 1
A2 – amplituda signala 2
Ultrazvučna metoda kontrole kvaliteta zasniva se na svojstvu ultrazvuka da se širi kroz homogene
materijale i da se odbija na granici materijala različitih akustičkih osobina (otpornosti), odnosno od
nehomogenosti (grešaka) u materijalu. Od izvora ultrazvuka šire se ultrazvučni talasi kroz materijal
koji se kontroliše. Ako u materijalu postoji greška, iza nje će, zavisno od vrste greške, ultrazvučni
talasi oslabiti ili se neće pojaviti (odbiju se od greške)
Ultrazvuk je vrsta mehaničkih talasa frekvencije od 20 kHz do 10 GHz, a kod ispitivanja materijala
najčešće se koriste frekvencije od 0,5 MHz do 10 MHz. Iako postoje različite tehnike ultrazvučnog
ispitivanja, obično se u praksi koristi metoda impuls – odjek , metoda prozvučavanja i metoda
rezonance, pri čemu se koriste ravne i/ili ugaone ultrazvučne glave. Na slici je prikazan shematski
princip ultrazvučnog ispitivanja.
214
Primarna klasifikacija ispitivanja:
1. Detekcija reflektorima
2. Lokacija reflektorima
3. Evaluacija reflektorima
4. Dijagnoza reflektorima
Umesto reči reflektor, često se koristi izraz "diskontinuitet“ – "nepravilnost u ispitivanom sistemu
koje se sumnja da je defekt ".
U stvarnost, tek nakon lociranja, evaluacije i dijagnoze, može biti određeno da li ili ne postoji
defekt (mana). Izraz "diskontinuitet" se uvek koristi sve dok nije sigurno da li je u pitanju defekt
(mana), a što znači nedopuštena nepravilnost.
Svaka sonda ima određena usmerenja, to jest ultrazvučni talasi pokrivaju samo određeni deo objekta.
Zvučni snop može se grubo podeliti u jedno konvergentno (fokusirano) područje, i odvojeno
(široko) područje, daleko polje. Ugao divergencije zavisi od prečnika elementa, njegove frekvencije
i brzine zvuka materijala koji će se testirati.
215
Volumetrijski diskontinuitet (šupalj prostor, strani materijal) odražava zvuk talasa u različitim
smerovima (slika 3.226).
Slika 3.226
Prednosti primene ultrazvučnih metoda kontrole kvaliteta zavarenih spojeva (najčešća primena):
- nije bitna debljina predmeta;
- potreban je pristup samo s jedne strane;
- okolina nema uticaj na metodu;
- uređaj i pribor su mali i lako prenosivi;
- provođenje ne zahteva zaštitna sredstva i dr.
Nedostaci su:
- složeni oblici mogu biti nepogodni za provođenje;
- uvežbavanje operatora je dugotrajno i
- pouzdano određivanje greške zahteva pristup s više strana, a time i značajan utrošak vremena.
Bez obzira na nedostatke ova metoda je u širokoj primeni u kontroli zavarenih spojeva. Posebno je
prikladan za otkrivanje pukotina, ali se koristi i za otkrivanje drugih grešaka.
216
3.27. Radiografska ispitivanja
Greške (pukotine) se fotografišu X ili gama zracima iz radioaktivnog izvora i posebnim
fotografskim materijalom. Otkrivaju se i promene debljine od 2%.
Metoda prozračavanjem
Ispitivanje prozračavanjem vrši se pomoću elektromagnetnih talasa, koji imaju malu talasnu dužinu,
a veliku učestalost.
Ovi talasi su sposobni da prodiru kroz čvrste materijale, deluju na film, joniziraju neke gasove i
izazivaju fluorescenciju nekih materijala.
Na pravac kretanja ovih zraka nemaju uticaja ni magnetna ni električna polja, što znači da oni nisu
nosioci električnog naboja.
Pošto ovi zraci imaju štetno dejstvo na žive organizme, moraju se preduzeti posebne mere zaštite na
radu sa X-zracima i γ-zracima.
Jedan od veoma efikasnih načina zaštite od zračenja je udaljavanje od izvora ovih zraka, pošto
intenzitet zračenja opada sa kvadratom rastojanja. Da bi smo otkrili prisustvo ovog zračenja,
koristimo se raznim detektorima zračenja, kao npr. Gajger-Milerovim brojačem.
217
Najčešće se koristimo fotografskim metodama. Specijalni film na kome je emulzija nanesena sa obe
strane, postavlja se sa jedne strane predmeta, a sa druge se vrši prozračavanje. Ako je ispitivani
materijal homogen, tj. bez greške, tada će izlazni snop zraka imati isti intenzitet, pa će i osvetljenje
filma biti ravnomerno. Pri prolazu ovih zraka kroz nehomogeni materijal dolazi do različite
apsorpcije. Zahvaljujući različitoj apsorpciji imamo različito ozračenje filma postavljenog iza
ispitivanog materijala. Zavisno od prirode grešaka (gasni mehur, troska, pukotina itd.), tj. od njene
gustine imaćemo veće ili manje zacrnjenje filma. Što je gustina materijala manja, to će više zraka
proći kroz predmet i imaćemo veće zacrnjenje filma.
Kad fluorescentnih ili slanih folija, na tankoj podlozi nanesene su fluorescentne materije, koje pod
dejstvom zračenja počinju emitovanje svetlosti. Ovo dopunsko zračenje deluje na film i na taj način
dobijamo sliku boljeg kvaliteta.
Rendgenski zraci su elektromagnetski talasi sa malim talasnim dužinama. Kod tehničkih dijagnoza
upotrebljava se spektar 0,01-1 Å. Zraci veće talasne dužine imaju oznaku «meke», a zraci manje
talasne dužine su «tvrđe». Tvrđi zraci lakše prodiru u materijal i manje se apsorbuju u materijalu.
Zraci su skup individualnih talasa zvani fotoni. Rendgenski zraci nastaju kad elektroni velikom brzinom
pogađaju volframovu anodu u rendgenskoj cevi. Iz rendgenske cevi šalju se zraci prema predmetu koji
će se kontrolisati. Što je deblji materijal više zraka se apsorbuje. Ako se u metalu nalaze mehurići ili
pukotine, zraci lakše prolaze. Ovi zraci crne fotografski film, koji je plasiran ispod predmeta ispitivanja,
više nego zraci koji su prošli kroz materijal bez grešaka. Ova metoda se puno upotrebljava kod
ispitivanja vara. Kod rendgenskih ispitivanja debljina ploča je ograničena na 100 mm.
Olovne folije imaju slabiji efekat. Uzimaju se olovne folije debljine 0,1 do 0,25 mm. Pod dejstvom
X i γ-zraka na olovne folije, dolazi do emitovanja elektrona koji dejstvuju na film.
218
Fluorescentnim metodoma se koristimo za neposredno posmatranje predmeta na fluorescentnom
ekranu. X-zraci, posle prolaza kroz ispitivani materijal, padaju na ekran sa kojeg se slika reflektuje
na ogledalo za posmatranje.
Metod jonizacije zasnovan je na osobini X-zraka da izazivaju jonizaciju gasova. Prolaskom X-zraka
kroz gas dolazi do delimične apsorpcije i pojave foto- elektrona koji se mogu registrovati u
jonizacionim komorama.
Ovom metodom moguće je posmatrati manje površine predmeta, a postižu se veoma dobri rezultati.
Poroznost
Uključci troske
219
Ispitivanje gama (γ) zracima
Ovo ispitivanja imaju za cilj otkrivanje grešaka u unutrašnjosti predmeta, kao što su: odlivci,
otkivci, zavareni spojevi, rezervoari itd. Princip je sličan kao i pri ispitivanju s rendgen zracima.
Ispitivanje se sastoji od ozračavanja predmeta iza kojeg se postavlja film, na kojem dobijamo sliku
unutrašnjosti predmeta.
Gama zraci nastaju spontanim raspadanjem prirodnih radioaktivnih elemenata ili veštačkih
radioaktivnih izotopa. Gama zračenje se ne može regulisati izvana i ono je konstantno za određeni
period vremena koji je različit za različite elemente. Vremenski interval u kome se raspada polovina
atoma naziva se periodom poluraspada. Period poluraspada za razne radioaktivne elemente se
menja u veoma širokim granicama. Tako, npr. za radijum (88 Ra226) iznosi 1590 godina, za
torijum (90 To232) je 1,39·1010 godina, za iridijum (77 Ir92) svega 74 dana.
Zahvaljujući maloj talasnoj dužini, a veoma velikoj učestalosti (0,25 do 0,60) · 1010 Hz, ovi talasi
imaju svojstvo da prodiru kroz čvrste materije u većoj meri nego rendgenski zraci.
Na slici 3.233 je prikazana shema ispitivanja pomoću gama zraka. Radioaktivni elemenat (2)
smešten je u komoru (1) i kroz koničan otvor emituje gama zrake, koji padaju na površinu predmeta
(4). Prolazeći kroz predmet zraci prolaze i kroz film (5). Zavisno od gustine predmeta imaćemo
veće ili manje zacrnjenje slike. Iza filma postavljena je olovna ploča, koja apsorbuje zrake koji
prolaze kroz predmet i kroz film, da bi se izbegla sekundarna zračenja. pomoću gama zraka.
220
Slika 3.235. Primer
221
S obzirom na odnos reciprociteta koji postoji između magnetnih polja, jedan ampermetar signalizira
promenu u bilo kojem od ta dva kruga, zato što oni međusobno utiču jedan na drugi.
Umetanje promenljivog otpora u krug kojim teče električna struja, omogućuje se promena jačine
struje i na taj način otkriva promena u strukturi materijala koji se kontroliše.
Kontrole stanja: merenja elektro-hemijskih potencijala i merenja brzine korozije pomoću uzoraka ili
elektro-hemijskih senzora, primena gasne analize, termoelemenata, uređaja za praćenje stanja,
kontrolnih otvora, pirometara, televizijskih kamera i dr., kao i postupci ispitivanja bez razaranja.
Nerđajući čelici, visokolegirani čelici Pojava naprsline, pukotinska korozija Elektrohemijski senzori
222
Ispitivanje korozionih procesa je neophodno i izvodi se radi sledećih ispitivanja:
1. Ispitivanje ponašanja materijala,
2. Ispitivanje korozione sredine,
3. Ispitivanje tehnoloških procesa,
4. Procena štete od korozije.
Metode
1. Vizuelna metoda:
- Optička mikroskopija,
- Metalografska analiza,
- Elektronska mikroskopija.
2. Gravimetrijska metoda praćenja sekundarnih pojava:
- Merenje promene zapremine izdvojenog vodonika,
- Merenje promene zapremine kiseonika,
- Kombinovana metoda,
- Merenje koncentracije komponenata u rastvoru,
- pH – metrija,
- Potenciometrija,
- Spektrofotometrija,
- Metoda AAS,
- Plamena fotometrija,
- Volumetrija, itd.
3. Metode merenja dimenzije:
- Merenje promene dimenzije,
- Merenje dubine pitinga.
4. Mehaničke metode:
- Otpornost na savijanje,
- Otpornost na torziju,
- Merenje deformacije,
- Merenje tvrdoće,
- Prekidna čvrstoća,
- Pritisna čvrstoća, itd.
5. Optičke metode:
- Elipsometrija,
- Interferometrija,
- Merenje refleksije svetlosti.
6. Električne metode:
- Merenje električnog otpora.
223
7. Elektrohemijske metode:
- Merenje potencijala,
- Merenje struje,
- Polarizacija,
- Linearna volumetrija,
- Hronoampermetrija,
- Hronopotenciometrija,
- Ciklična voltametrija,
- Galvanostatska ispitivanja, itd.
8. Ostale metode:
- Metode za karakterizaciju korozionih produkata (analiza X-zracima),
- Metode za karakterizaciju površina, itd.
3.30. Primer
Високе резолуције од мерног система пукотина, које мулти-канални систем за мерење и високе
фреквенције читање информација, даје квалитативну анализу сложених комбинација недостатака у
зида цеви (нето пукотина, корозије + пукотине, механички стрес цонцентраторс + пукотине) и
недостатоци во уздужне вара.
Slika 3.238. Magnetno naponsko-korozioni defektoskop za unutrašnju kontrolu gasnih i naftnih cevovoda
224
Slika 3.239. Magnetni skener – defektoskop za kontrolu gasnih i naftnih cevovoda i rezervoara
225