Numeričko modeliranje u geotehnici str.

1
Vlasta Szavits-Nossan Uvod

UVOD

Numeričko modeliranje složeni je postupak simulacije raznih fizikalnih procesa. U

geotehnici simuliramo inženjerske zahvate i procese vezane uz tlo. Za to nam služe
gotovi kompjuterski programi, koji omogućavaju brzi uvid u rezultate modeliranog
procesa. Nužno je, međutim, da korisnik bude dobro educiran u struci, da razumije rad
programa koji koristi i suštinu pojedinog proračuna te da zna procijeniti rezultate prije
nego li ih pogleda na monitoru kompjutera. Treba, dakle, znati što očekivati od pojedinog
zadanog modela i ulaznih podataka.

Taj put nije jednostavan i zato se treba naoružati strpljenjem i upornošću. U geotehnici je
gotovo svaki problem jedinstven, ako ništa drugo, sa stanovišta parametara tla. Budući da
parametre tla, potrebne za numeričke analize, nije jednostavno odrediti, uvijek prema
njima treba imati određenu rezervu i isprobati njihove varijacije kako bi se utvrdila
osjetljivost rezultata na njihovu promjenu. Ako niste sigurni u ulazne podatke, a u
geotehnici ne možete u potpunosti biti, kako se onda pouzdati u rezultate? Osim toga,
svaki kompjuterski program ima neku svoju logiku, pa nije jednostavno pohvatati sve
konce. Rješenje je u pristupu modeliranju kao aproksimaciji stvarnog ponašanja tla.
Želite dobiti približnu sliku reakcije tla na zadane rubne i početne uvjete te za dane
parametre tla, uz saznanje o tome kako program tretira pojedine veličine kao što su
ukupna naprezanja, efektivna naprezanja i tlak vode u tlu.

Ono što je u geotehnici važno, to su svakako efektivna naprezanja. Po tome su programi

za geotehničko inženjerstvo specifični u odnosu na, recimo, programe za konstruktere.
Nadalje, tu su drenirane i nedrenirane analize, što je opet specifičnost geotehnike.

U svijetu se provode natjecanja u kojima, za danu geotehničku konstrukciju, postoje

mjerenja njenih pomaka tijekom izgradnje. Natjecateljima se dostave svi raspoloživi
rezultati ispitivanja tla (terenskih i laboratorijskih) i od njih se traži da numeričkim
modeliranjem predvide pomake konstrukcije. Obično bude puno zainteresiranih
inženjera, budući da je numeričko modeliranje vrlo popularno i korisno. Što se obično
pokaže kada dostave svoje rezultate? Malo se natjecatelja približi mjerenim podacima,
gotovo nikad nitko ne poklopi točno mjerene i simulirane pomake. Iz ovoga ipak ne treba
zaključiti kako numeričko modeliranje ništa ne valja i kako se njime ne može predvidjeti
ponašanje tla. Ono što je važno, a pokaže se u natjecanjima, je da oni natjecatelji koji su
se približili mjerenim podacima dobro razumiju geotehnički problem koji su analizirali.

Dvije su vrste analiza numeričkim modeliranjem. Jedna je tipa A, kao ova opisana u
natjecanjima, gdje se na osnovi raspoloživih podataka o tlu predviđa ponašanje
geotehničke konstrukcije. Druga je vrsta, tipa B (takozvane povratne analize), izuzetno
korisna, a radi se o tome da su poznati podaci o tlu i rezultati mjerenja tijekom izgradnje
konstrukcije, a numeričkim se modeliranjem, uz varijaciju ulaznih podataka unutar
prihvatljivih raspona, nastoje poklopiti rezultati analize s mjerenim vrijednostima. Iz
ovakvih se analiza može jako puno naučiti o ponašanju tla i mnogi su znanstveni radovi
proizašli iz spoznaja o tlu stečenih analizama tipa B.
Numeričko modeliranje u geotehnici str. 2
Vlasta Szavits-Nossan Uvod

Numeričko je modeliranje također vrlo korisno za usporedbu alternativnih rješenja za

projekt. Jednom kada korisnik dobije uvjerenje da je model korektno postavljen, moguće
je, vrlo brzo, analizirati razna rješenja problema i njihovu ulogu u mehaničkoj otpornosti
i stabilnosti konstrukcije, kao i u troškovima izgradnje.

Dobar pristup numeričkom modeliranju u geotehnici je taj da se krene od jednostavnih

problema da biste se što bolje upoznali s time kako program radi. Pri tome nije nužno
poznavati cijeli algoritam ugrađen u program, od računanja konfiguracije modela iz
ulaznih podataka, preko numeričke integracije diferencijalnih jednadžbi, do prikaza
rezultata. Važno je razumjeti uzročno-posljedične veze, koje se uče u mehanici tla i
temeljenju.

Jednostavan problem je onaj za koji unaprijed znate rezultate i koji će pokazati kako
program radi, jeste li dobro shvatili značenje pojedinog ulaznog podatka i poklapaju li se
rezultati s onim što znate da trebate dobiti. Ako to nije slučaj, treba probati ponovo,
konzultirati priručnik za program i ustrajati sve dok se ne razjasni u čemu je problem.
Nemojte se zavaravati, numeričko modeliranje nije jednostavno, ali pruža veliko
zadovoljstvo kada dođete do pravog rješenja. Vrlo često, pri tome, treba imati na umu
poznatu kraticu GIGO (Garbage In, Garbage Out – smeće ulazi, smeće izlazi) za
numeričko modeliranje. Naime, ako korisnik programa unese loše ili krive ulazne
podatke, isto će tako loši i krivi biti rezultati.

I. GeoStudio
Tijekom kolegija Numeričko modeliranje u geotehnici koristit ćemo kompjutorske
programe GeoStudio, odnosno njegove dijelove SEEP/W, SIGMA/W i SLOPE/W, koji
rješavaju probleme procjeđivanja vode kroz tlo, probleme naprezanja i deformacija u tlu,
odnosno probleme stabilnosti tla. Sva tri dijela, ili dva, programa GeoStudio mogu se
koristiti u jednoj analizi. Tako se, primjerice, rezultati stacionarnog strujanja vode,
izračunati programom SEEP/W, mogu učitati u program SLOPE/W za proračun
stabilnosti kosine. Sve su kombinacije triju programa moguće, što daje široki raspon
geotehničkih problema koje GeoStudio može rješavati. Bit će prikazani uporaba i
mogućnosti ovih programa za rješavanje složenijih praktičnih geotehničkih problema, a
razumijeva se da su studenti upoznati s osnovama korištenja navedenih programa, koje su
dobili u kolegijima Mehanika tla i Procesi tečenja u tlu i stijeni.

Budući da se u programima GeoStudio ne naznačuju jedinice pojedinih veličina, pri

unosu podataka ni pri prikazu rezultata, treba zadati veličine koje imaju konzistentne
jedinice. U svim će se tekstovima za kolegij Numeričko modeliranje u geotehnici
koristiti kN za silu, metar za duljinu i sekunda za vrijeme. Kako svi GeoStudio
programi analiziraju samo dvodimenzionalne probleme, u programima SIGMA/W i
SLOPE/W svaki se dio zadanog modela promatra kao da ima jediničnu debljinu u
smjeru okomitom na ravninu crtanja. Tako se sile i momenti iskazuju po dužnom metru
u smjeru okomitom na ravninu crtanja U tekstovima će se sile po dužnom metru i
momenti po dužnom metru nazivati silama, odnosno momentima, ali će na
dijagramima biti naznačene odgovarajuće jedinice.
Numeričko modeliranje u geotehnici str. 3
Vlasta Szavits-Nossan Uvod

GeoStudio je edukativan program za početnike u numeričkom modeliranju geotehničkih

problema. Iskustvo stečeno korištenjem ovoga programa može poslužiti za jednostavnije
korištenje drugih programa. Osim toga, korištenje bilo kojega geotehničkog programa,
korisniku pomaže da lakše shvati fizikalne procese. Korisnik, pri tome, stalno treba
koristiti osobno inženjersko prosuđivanje, koje mu, zajedno s mogućnostima brzog
proračuna programom, daje moćan alat za struku.

Programi SEEP/W i SIGMA/W temelje se na primjeni metode konačnih elemenata

(MKE, ili na engleskom FEM – Finite Element Method) za rješavanje problema
mehanike neprekidnih sredina, dok se program SLOPE/W temelji na metodi granične
ravnoteže za rješavanje problema stabilnosti geotehničkih konstrukcija.

Iako je tlo sastavljeno od čestica i zrna koja se međusobno dodiruju, a voda teče samo
kroz šupljine među njima, mehanika neprekidnih sredina ovu diskretnu strukturu
aproksimira neprekidnom tako da se mehaničke veličine kao što su naprezanja, tlak vode
ili pomaci prikazuju kao neprekidne funkcije prostornih koordinata unutar razmatranog
dijela tla. Iskustvo je pokazalo da je takva aproksimacija stvarnog stanja potpuno
prihvatljiva, kao što je prihvatljiva i aproksimacija čelične grede kontinuiranim nosačem,
bez ulaženja u diskretnu strukturu čelika.

Temeljni zakoni mehanike neprekidnih sredina izražavaju se kao diferencijalni odnosi

odgovarajućih mehaničkih veličina, a oni vrijede u diferencijalno maloj okolini svake
točke unutar ili na rubu neprekidnog tijela. Ovi odnosi mogu biti kinematički, kada
opisuju gibanje bez razmatranja uzroka gibanju (primjerice, odnos između pomaka i
deformacija), kinetički, kada opisuju gibanje i uzrok gibanju (primjerice, odnos između
sila i naprezanja), ili konstitucijski, kada opisuju mehanička svojstva materijala
neprekidne sredine (primjerice, odnos naprezanja i deformacija). Dok prve dvije vrste
odnosa vrijede jednako za sve materijale, konstitucijski se odnosi razlikuju ovisno o
materijalu. Budući da se ponašanje tla razlikuje od jedne do druge lokacije, očito je da
pravilni izbor konstitucijskog odnosa, kao i parametara koji ga određuju, ima odlučujući
utjecaj na rezultate analiza pri rješavanju problema mehanike neprekidnih sredina u
geotehnici.

Diferencijalni odnosi u pravilu se izražavaju parcijalnim diferencijalnim jednadžbama ili

sustavima takvih jednadžbi, u kojima se pojavljuju nepoznate funkcije ovisne o
prostornim koordinatama. Ove funkcije moraju biti zadane na rubovima razmatranog
područja neprekidne sredine (rubni uvjeti) i za početno vrijeme (početni uvjeti). Zato
kažemo da se problem mehanike neprekidnih sredina općenito svodi na rješavanje
matematičkog problema rubnih i početnih uvjeta. Određivanje nepoznatih funkcija
(pomaci tla, tlak vode u tlu i sl.), za iole složenije praktične slučajeve, analitički je
nedohvatno, a do pojave računskih strojeva i metode konačnih elemenata (i srodne
metode konačnih diferencija) čak i nerješivo. Tek su pojava računskih strojeva i
usporedno s njima razvoj teorije konačnih elemenata (ili konačnih diferencija) omogućili
rješavanje složenih problema rubnih i početnih uvjeta u inženjerstvu pa tako i u
geotehnici.
Numeričko modeliranje u geotehnici str. 4
Vlasta Szavits-Nossan Uvod

I.1. Metoda konačnih elemenata

O metodi konačnih elemenata napisane su brojne knjige, u kojima se detaljno opisuje
postupak rješavanja problema ovom metodom. Ova je metoda originalno nastala iz
potrebe za rješavanjem kompleksnih problema u građevinarstvu i aeronautičkom
inženjerstvu. Počeci razvoja ove metode datiraju još od 1941. godine, da bi se krajem
50.-ih godina metoda sustavnije razvijala, a najveći je doprinos za primjenu metode
konačnih elemenata u građevinarstvu dao Clough sa Sveučilišta Berkeley u SAD-u
početkom 60.-ih godina. Ovdje će biti izneseni samo osnovni podaci o toj metodi, koji
korisniku programa mogu poslužiti za kompetentnije numeričko modeliranje.

Metoda konačnih elemenata numerički je postupak kojim se, za poznate rubne i početne
uvjete, traži približno rješenje parcijalne diferencijalne jednadžbe ili sustava parcijalnih
diferencijalnih jednadžbi. Pri tome se kreiraju algebarske jednadžbe koje su približno
jednake teoretskim jednadžbama. U jednostavnijim je slučajevima ovaj sustav
algebarskih jednadžbi linearan, a u složenijim je slučajevima nelinearan. Za nelinearne su
jednadžbe razvijeni razni numerički postupci koji iterativno vode rješenju, a u svakoj se
iteraciji rješava linearni sustav algebarskih jednadžbi.

Do sustava algebarskih jednadžbi se u metodi konačnih elemenata dolazi tako da se

razmatrano područje neprekidne sredine na pogodan način podijeli na konačne elemente i
time se formira mreža konačnih elemenata. Konačni element obično je nekog pravilnog
oblika (trokut, pravokutnik i slično u dvije dimenzije, ili tetraedar, kvadar i slično u tri
dimenzije), a karakteriziraju ga čvorovi u vrhovima elementa ili na njegovim stranicama i
takozvane interpolacijske funkcije. Pri formiranju mreže konačnih elemenata još mora
biti zadovoljen uvjet kontinuiteta među čvorovima elemenata, što znači da se elementi
smiju spajati samo u čvorovima. Interpolacijske su funkcije unaprijed definirane, tako da
svaka funkcija ima vrijednost 1 u jednom čvoru, a vrijednost 0 u svim ostalim čvorovima.

Bit metode konačnih elemenata je da se nepoznata funkcija iz sustava parcijalnih

diferencijalnih jednadžbi aproksimira linearnom kombinacijom poznatih interpolacijskih
funkcija, koja je opet interpolacijska funkcija. Ova interpolacijska funkcija ima nepoznate
vrijednosti u svim čvorovima konačnih elemenata, osim na rubovima mreže, a za
nestacionarne probleme, kada se nepoznate funkcije mijenjaju u vremenu, interpolacijska
funkcija ima poznate vrijednosti u svim čvorovima samo za početno vrijeme.

Da bi se odredile vrijednosti interpolacijske funkcije u svim čvorovima mreže konačnih

elemenata, metoda konačnih elemenata koristi neku od matematičkih metoda (primjerice,
metodu najmanjih kvadrata) za minimiziranje razlike teoretske funkcije i interpolacijske
funkcije. Pri tom se koristi princip minimalne potencijalne energije, koji kaže da će
teoretska funkcija (primjerice, pomak), koja osigurava ravnotežu unutar cijelog
razmatranog dijela neprekidne sredine, generirati minimalnu potencijalnu energiju. Za
određivanje potencijalne energije potrebno je provesti integraciju, po volumenu
elemenata za trodimenzionalne, odnosno površini elemenata za dvodimenzionalne
modele, odgovarajućih jednadžbi koje uključuju teoretsku funkciju. Ova se integracija
također provodi numerički, pomoću takozvanih Gaussovih točaka unutar elemenata.
Numeričko modeliranje u geotehnici str. 5
Vlasta Szavits-Nossan Uvod

Pogreška, nastala uvođenjem interpolacijske funkcije umjesto teoretske funkcije, bit će to

manja što je mreža konačnih elemenata gušća i što je broj interpolacijskih funkcija po
elementu (a time i broj čvorova po elementu veći). Međutim, na korisniku je da pravilnim
izborom broja elemenata mreže i čvorova elemenata pronađe kompromis između točnosti
rješenja i kompleksnosti proračuna za guste mreže. Za to je potrebno inženjersko
prosuđivanje i veće iskustvo u numeričkom modeliranju.

I.2. Metoda granične ravnoteže

Za razliku od programa SEEP/W i SIGMA/W, program SLOPE/W koristi metode
granične ravnoteže za proračun stabilnosti geotehničkih konstrukcija. Razmatra se
potencijalno klizno tijelo, koje kliže po nekoj pretpostavljenoj kliznoj plohi, ravnoj,
kružnoj ili složenijeg oblika. Teoretska osnova metoda granične ravnoteže, za razliku od
mehanike neprekidnih sredina, je razmatranje ravnoteže sustava krutih tijela bez
uzimanja u obzir njihovih deformacija. Kako je sustav krutih tijela statički neodređen,
izostavljanje njihovih deformacijskih svojstava nužno vodi uvođenju dodatnih
pretpostavki o raspodjeli sila među njima. Ove se pretpostavke odnose na raspodjelu
normalnih naprezanja duž klizne plohe. Tako se pojedine metode razlikuju po
pretpostavkama o normalnim naprezanjima duž klizne plohe (primjerice, metoda
Felleniusa, Bishopa, Spencera ili Morgensterna i Pricea). Primjena ovih metoda u praksi
pokazala se prihvatljivom, pa su zbog svoje jednostavnosti one vrlo popularne.

I.3. Mreža konačnih elemenata

Prolaženje kroz faze postavljanja ispravne mreže konačnih elemenata, kao što to traže
programi SEEP/W i SIGMA/W, može biti vrlo korisno za učenje o utjecaju mreže na
rješenje problema. Mreža ne smije biti ni pregusta ni prerijetka. Potrebno ju je progustiti
u području gdje se očekuju najveće promjene naprezanja (u programu SIGMA/W)
odnosno brzine strujanja vode (u programu SEEP/W). Može se preporučiti da mreža
konačnih elemenata za programe konačnih elemenata GeoStudia ima manje od 1000
elemenata. Geotehnička konstrukcija koja se analizira može imati os simetrije, a uvijek
treba voditi računa da je rub (rubovi) modela dovoljno udaljen od konstrukcije (najčešće
do tri puta odgovarajuća dimenzija konstrukcije, ponekad i više, a kada se modelira
izgradnja tunela ispod razine podzemne vode, rubove mreže potrebno je od tunela
odmaknuti i do 20 puta).

Pri formiranju mreže konačnih elemenata važan je izbor položaja čvorova, koji spajaju
elemente i čine ih međusobno kompatibilnima. Kako je već naznačeno, jednadžbe
konačnih elemenata se rješavaju u čvorovima tako da svi elementi, koji su u pojedinom
čvoru spojeni, utječu na odgovarajuće jednadžbe u tom čvoru. Broj jednadžbi u svakom
čvoru ovisi o broju stupnjeva slobode čvorova. Za dvodimenzionalni proračun strujanja
vode kroz tlo, jedan je stupanj slobode, hidraulički potencijal ili tlak vode. Za
dvodimenzionalne analize odnosa naprezanja i deformacija, dva su stupnja slobode,
pomak u horizontalnom i pomak u vertikalnom smjeru. Za proračun dvodimenzionalnog
procesa konsolidacije uz uporabu dvaju programa (SEEP/W i SLOPE/W), tri su stupnja
slobode, pomaci u horizontalnom i vertikalnom smjeru i tlak vode. To znači da je ukupan
Numeričko modeliranje u geotehnici str. 6
Vlasta Szavits-Nossan Uvod

broj jednadžbi konačnih elemenata za konsolidaciju tla, tri puta broj čvorova mreže
konačnih elemenata. Ovaj aspekt metode konačnih elemenata također treba imati na umu
pri formiranju mreže.

Idealni elementi mreže su kvadrati i jednakostranični trokuti, jer su optimalno pravilnog

oblika. Na slici I-1 prikazani su razni oblici elemenata i njihovo značenje za mrežu
konačnih elemenata.

idealni

dobri

prihvatljivi

loši

neprihvatljivi

Slika I-1. Razni oblici elemenata i njihova karakterizacija

U svim se programima GeoStudio, pa i onima s metodom konačnih elemenata, koriste

regije. Regije su početni korak pri formiranju mreže elemenata. Smiju sadržavati samo
jednu vrstu materijala. Čim se regija zatvori linijama, u njoj se pojave elementi s
čvorovima. Ako je regija pravilnoga oblika, pojavit će se strukturirana mreža elemenata,
a ako je nepravilna, mreža će biti nestrukturirana. Na slici I-2 prikazana je strukturirana
mreža elemenata, koja se sastoji od 3 regije. Na slici I-3, za istu je geometriju modela
Numeričko modeliranje u geotehnici str. 7
Vlasta Szavits-Nossan Uvod

prikazana nestrukturirana mreža, koja se sastoji od jedne regije. Nestrukturirane su mreže

numerički povoljnije.

0 1

3
1

4 2 3 5

9 8 7 6

Slika I-2. Strukturirana mreža elemenata od 3 regije

0 1

3 5
1

9 6

Slika I-3. Nestrukturirana mreža elemenata od 1 regije

Iako bi se, na prvi pogled, moglo zaključiti kako je u programima GeoStudio

jednostavnije koristiti nestrukturiranu mrežu, jer ju se lakše i brže formira,
nestrukturirana mreža u ovim programima ipak ima svojih nedostataka. Naime, trud, koji
se uloži u formiranje strukturirane mreže, isplati se prilikom pregledavanja, interpretacije
i prikaza rezultata. S nestrukturiranom mrežom nije moguće, primjerice, prikazati
dijagram promjene određene veličine, kao tlaka vode u tlu, duž nekog vertikalnog
presjeka modela, osim ako je taj vertikalni presjek ujedno rub regije. Nadalje, nije
moguće provjeriti neku veličinu ručnim proračunom, jer su elementi nestrukturirane
mreže orijentirani u svim smjerovima, za razliku od strukturiranih, čije stranice slijede osi
x i y.

Formiranje dobre mreže konačnih elemenata rezultat je iskustva u numeričkom

modeliranju. Jednostavna kontrola mreže može se provesti, za analize programom
SEEP/W sa stacionarnim strujanjem vode, tako da se provjeri oblik ekvipotencijala među
Numeričko modeliranje u geotehnici str. 8
Vlasta Szavits-Nossan Uvod

rezultatima proračuna. Ako su ekvipotencijale „kvrgave“ za homogeno tlo, znači da nešto

nije u redu s mrežom. Isto tako, za program SIGMA/W, u kojem se računa početno stanje
naprezanja, treba među rezultatima proračuna provjeriti linije jednakih horizontalnih
efektivnih naprezanja. One bi, za horizontalno uslojeno tlo, trebale biti horizontalne, bez
nepravilnosti. Ako nisu takve, treba korigirati mrežu konačnih elemenata u području
nepravilnosti ovih linija.

Ako se provodi nekoliko uzastopnih analiza programima GeoStudio za pojedini

geotehnički zahvat, treba voditi računa o tome da mreža konačnih elemenata mora
sadržavati sve one dijelove koji će u naknadnim analizama biti relevantni. U programu
SIGMA/W, to se odnosi, primjerice, na budući iskop ili nasipavanje tla, na ugradnju
grednih elemenata duž stranica elemenata, štapnih elemenata od jednog do drugog
krajnjeg čvora te na početnu i buduću razinu vode u tlu, koja bi trebala ići duž
horizontalnih stranica elemenata.

I.4. Drenirane i nedrenirane analize programom SIGMA/W

Još jedna specifičnost geotehnike je da, zbog vode u saturiranom sitnozrnatom tlu, stanje
u tlu bude nedrenirano nakon opterećenja koje se brzo nanosi, a i u nekim drugim
slučajevima, kao što je, primjerice, naglo spuštanje vode iz akumulacije. U programu
SIGMA/W nedrenirane se analize razlikuju od dreniranih po zadanim parametrima tla.

Pri unosu podataka o materijalima u programu SIGMA/W, nakon što se odabere

konstitucijski odnos, treba naznačiti jesu li parametri za odabrani konstitucijski odnos
zadani za drenirano ili nedrenirano stanje tla. Za nedrenirane se analize naznače ukupna
naprezanja (Total), dok se za drenirane analize naznače efektivna naprezanja (Effective).
To samo znači da su parametri tla zadani za nedrenirane, odnosno za drenirane uvjete.
Zatim se za drenirane analize zadaju, primjerice, parametri tla E′ i ν′, a za nedrenirane
analize odgovarajući nedrenirani parametri tla Eu i νu. Iako je νu = 0,5, za ovaj se
parametar smije zadati maksimalna vrijednost 0,49, kako matrica krutosti sustava
konačnih elemenata ne bi bila singularna.

Za nedreniranu analizu još treba definirati Skemptonove parametre A i B te ih pridružiti

materijalu za koji se analiza provodi. Parametar A zadaje se kao funkcija devijatora
naprezanja q = σ1 - σ3. Za linearno-elastičan materijal, A = 1/3. Parametar B zadaje se
kao funkcija tlaka vode u tlu. Za potpuno saturirano tlo, B = 1. Pomoću parametara A i B,
tijekom proračuna se generira višak tlak vode u tlu nakon opterećenja, kao što je detaljno
objašnjeno u kolegiju Mehanika tla.

II. Primjeri proračuna dodatnih naprezanja ispod temelja programom SIGMA/W

Kao što je rečeno, za stjecanje iskustva u numeričkom modeliranju, dobro je modelirati
primjere za koje se unaprijed zna rješenje. To je slučaj s proračunom dodatnih naprezanja
u tlu ispod temelja raznih oblika, za koje postoje analitička rješenja, zasnovana na
Boussinesqovom rješenju za koncentriranu silu na površini homogenog, izotropnog,
elastičnog poluprostora.
Numeričko modeliranje u geotehnici str. 9
Vlasta Szavits-Nossan Uvod

Ovdje ćemo modelirati jedinično opterećenje tla temeljnom trakom širine B = 8 m i

kružnim temeljem promjera B = 8 m. Za oba primjera koristimo simetriju problema i
modeliramo temelj širine (radijusa) B/2. Za kružni ćemo temelj koristiti osnu simetriju.

Kao što će se vidjeti iz analitičkih rješenja, izrazi za dodatna naprezanja u tlu ispod
temeljne trake i kružnog temelja ne ovise o elastičnim karakteristikama tla, Youngovom
modulu ni Poissonovom koeficijentu. Međutim, u programu SIGMA/W nužno je zadati
linearno-elastičan konstitucijski odnos za temeljno tlo, s proizvoljnim Youngovim
modulom, jer o njemu ovise samo veličine proračunatih deformacija temeljnoga tla, a o
veličini Poissonovog koeficijenta ovise proračunata horizontalna efektivna naprezanja u
tlu. Ovdje se nećemo baviti deformacijama tla, već samo dodatnim naprezanjima. Iz istog
razloga ne krećemo od početnog stanja naprezanja. Za Poissonov koeficijent zadajemo
ν = 0,3.

Mreža konačnih elemenata za ova dva primjera prikazana je na slici II-1. Ova se mreža
sastoji od jedne regije. Progušćenje mreže ispod temelja (gore lijevo) postignuto je
zadavanjem dodatnih točaka pri crtanju mreže (točke 2, 4, 6 i 8), tako da se na svakom
dijelu rubova modela može posebno zadavati broj elemenata. Kako bi se umanjio utjecaj
rubnih uvjeta na raspodjelu naprezanja, vertikalni je (desni) rub modela udaljen 10 × B/2
od osi simetrije, a donji je horizontalni rub udaljen 8 × B/2 od površine tla.
34

7 6 5
32

30

28

26

8 4
24

22

20

18
visina (m)

16 1

14

12

10

1 2 3
0

-2
-2 0 2 4 6 8 10 12 14 16 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40

udaljenost (m)
Slika II-1. Mreža konačnih elemenata za opterećenje tla
temeljnom trakom i kružnim temeljem
Numeričko modeliranje u geotehnici str. 10
Vlasta Szavits-Nossan Uvod

II.1. Temeljna traka

Rubni uvjeti i jedinično opterećenje temeljnom trakom širine B/2 = 4 m, prikazani su na
slici II-2. Desni je vertikalni rub modela fiksiran u oba smjera (osi x i y) kako na taj rub
ne bi bilo utjecaja od opterećenja temeljnom trakom. Opterećenje se zadaje pod opcijom
Draw Edge Boundary Conditions – Type: Normal/Tan. Stress – Normal: 1 (kPa) te se
zatim na odgovarajućoj širini, od prvog do zadnjeg čvora, ucrta opterećenje.

Rezultati proračuna, raspodjela dodatnih (ujedno ukupnih, jer nije proveden proračun
početnog stanja naprezanja) vertikalnih naprezanja, prikazani su na slici II-3. Efektivna
su naprezanja jednaka ukupnima, jer je temeljno tlo suho. Na slici II-3, vidi se utjecaj
desnog rubnog uvjeta u izolinijama za σy = 0, a trebala bi biti jedna izolinija s vrijednosti
0 na površini temeljnoga tla.

Raspodjela dodatnih horizontalnih i posmičnih naprezanja prikazana je na slici II-4,

odnosno II-5.

34

32

30

28

26

24

22

20

18
visina (m)

16

14

12

10

-2
-2 0 2 4 6 8 10 12 14 16 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40

udaljenost (m)
Slika II-2. Rubni uvjeti i jedinično opterećenje temeljnom trakom
Numeričko modeliranje u geotehnici str. 11
Vlasta Szavits-Nossan Uvod
34

32

30
0
28

26

24
0. 5
22

20 0. 4

18
visina (m)

16
0.3

0.1
14 0. 2

12

10

-2
-2 0 2 4 6 8 10 12 14 16 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40

udaljenost (m)

Slika II-3. Izolinije vertikalnih naprezanja (kPa) za temeljnu traku

34

32

30
0.2
0
28

26
0. 1
24

22

20
0

18
visina (m)

16

14

12

10

-2
-2 0 2 4 6 8 10 12 14 16 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40

udaljenost (m)

Slika II-4. Izolinije horizontalnih naprezanja (kPa) za temeljnu traku

Numeričko modeliranje u geotehnici str. 12
Vlasta Szavits-Nossan Uvod
34

32

30

28

26

0
24
-0.15
22

20
-0.
1
18
visina (m)

16

14

05
12 -0.

10

-2
-2 0 2 4 6 8 10 12 14 16 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40

udaljenost (m)
Slika II-5. Izolinije posmičnih naprezanja (kPa) za temeljnu traku

Dobivena rješenja usporedit ćemo s analitičkima. Na slici II-6 prikazana su normalna

naprezanja σy i σx u točki X, na dubini y od površine temeljnoga tla, uslijed jednolikog
opterećenja q temeljnom trakom širine B. Definirani su kutovi α i β, pomoću kojih se
dobivaju analitički izrazi za vertikalno, horizontalno i posmično naprezanje:

q
σy = ⎡α + sin α cos (α + 2 β ) ⎤⎦
π⎣
q
σx = ⎡α − sin α cos (α + 2 β ) ⎤⎦
π⎣
q
τ xy = ⎡sin α sin (α + 2 β ) ⎤⎦
π⎣

Kut α, na početku izraza za σy i σx, izražava se u radijanima.

Numeričko modeliranje u geotehnici str. 13
Vlasta Szavits-Nossan Uvod

Kada je točka X ispod središta temeljne trake, β = - α/2, pa je cos (α + 2β) = 1,

sin (α + 2β) = 0, te se gornji izrazi pojednostavljuju na:

q
σy = (α + sin α )
π
q
σx = (α − sin α )
π
τ xy = 0

U ovim je izrazima

α B
tan =
2 2y

Slika II-6. Normalna naprezanja u točki X od temeljne trake

U tablici II-1 prikazana je usporedba analitičkih rješenja i numeričkih rješenja

programom SIGMA/W za vertikalna i horizontalna naprezanja na osi simetrije
numeričkog modela (x = 0), odnosno ispod središta temeljne trake. Postotak (%)
označava grešku u numeričkom rješenju u odnosu na analitičko rješenje, izraženo kao
apsolutna vrijednost razlike između ova dva rješenja, podijeljena s q = 1 kPa. Analitička i
numerička rješenja u tablici II-1 prikazana su s tri decimale, a za proračun greške je uzet
u obzir veći broj decimala.
Numeričko modeliranje u geotehnici str. 14
Vlasta Szavits-Nossan Uvod

Iz tablice II-1 se vidi da greška za vertikalna naprezanja raste po dubini od 0,5 % do

3,5 %, dok je najveća greška za horizontalna naprezanja 7,4 % za najmanju dubinu iz
tablice, 0,5 B. Sve su ove greške prihvatljive i možemo zaključiti da je numeričko
rješenje blisko analitičkome.

Tablica II-1. Usporedba analitičkih i numeričkih rješenja ispod središta trakastog temelja

σy (kPa) σx (kPa)
Dubina y (m) α (rad)
analit. numer. (%) analit. numer. (%)
0,5 B 4 1,571 0,818 0,824 0,5 0,182 0,108 7,4
B 8 0,927 0,550 0,556 0,6 0,041 -0,011 5,2
1,5 B 12 0,644 0,396 0,407 1,1 0,014 -0,021 3,5
2B 16 0,490 0,306 0,324 1,9 0,006 -0,012 1,9
2,5 B 20 0,395 0,248 0,275 2,7 0,003 0,001 0,2
3B 24 0,330 0,208 0,244 3,5 0,002 0,019 1,7

U tablici II-2 prikazana su analitička i numerička rješenja za vertikalna, horizontalna i

posmična naprezanja ispod ruba temelja (x = 4 m). U tom je slučaju β = 0, tan α = B/y pa
dobivamo sljedeće analitičke izraze za naprezanja:

q
σy = (α + sin α cos α )
π
q
σx = (α − sin α cos α )
π
q
τ xy =
π
(sin α )
2

U tablici II-2 greška za vertikalna naprezanja opet raste po dubini, od 0,2 % do 3,3 %,
dok je najveća greška za horizontalna naprezanja 6,9 %, opet za najmanju dubinu iz
tablice, 0,5 B. Najmanje su greške za posmična naprezanja. Treba naglasiti da su, zbog
konvencije predznaka, numeričke vrijednosti za posmična naprezanja u programu
SIGMA/W negativne. Ovdje također možemo zaključiti da je numeričko rješenje blisko
analitičkome.

Tablica II-2. Usporedba analitičkih i numeričkih rješenja ispod ruba trakastog temelja

σy (kPa) σx (kPa) τxy (kPa)

Dubina y (m) α (rad)
analit. numer. (%) analit. numer. (%) analit. numer. (%)
0,5 B 4 1,107 0,480 0,482 0,2 0,225 0,156 6,9 0,255 0,255 0,02
B 8 0,785 0,409 0,415 0,6 0,091 0,040 5,1 0,159 0,155 0,46
1,5 B 12 0,588 0,334 0,345 1,1 0,040 0,006 3,4 0,098 0,091 0,67
2B 16 0,464 0,275 0,293 1,8 0,020 0,002 1,8 0,064 0,056 0,77
2,5 B 20 0,381 0,231 0,256 2,5 0,011 0,009 0,2 0,044 0,036 0,82
3B 24 0,322 0,198 0,231 3,3 0,007 0,024 1,7 0,032 0,024 0,76
Numeričko modeliranje u geotehnici str. 15
Vlasta Szavits-Nossan Uvod

II.2. Kružni temelj

Za analizu dodatnih naprezanja u temeljnome tlu od kružnog temelja promjera B = 8 m,
opterećenog s q = 1 kPa, mreža konačnih elemenata, rubni uvjeti i opterećenje na
temeljno tlo isti su kao i za temeljnu traku (slika II-2). Ovdje koristimo osnu simetriju, pa
pod KeyIn – Analysis Settings – Control, treba zadati Axisymmetric.

Raspodjela vertikalnih naprezanja ispod kružnog temelja prikazana je na slici II-7. Opet
se vidi utjecaj rubnih uvjeta na desnom vertikalnom rubu modela u izolinijama s
vrijednosti σy = 0. Utjecaj kružnog temelja na vertikalna naprezanja seže do bitno manje
dubine u temeljnome tlu nego za temeljnu traku (slika II-3).

34

32

30

28

26

0.3
24

22 0.2

20

18
visina (m)

0 .1
16

14

12

10

-2
-2 0 2 4 6 8 10 12 14 16 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40

udaljenost (m)
Slika II-7. Izolinije vertikalnih naprezanja (kPa) za kružni temelj
Numeričko modeliranje u geotehnici str. 16
Vlasta Szavits-Nossan Uvod

Usporedit ćemo analitička i numerička rješenja samo za vertikalna naprezanja ispod

središta kružnog temelja (za x = 0 u modelu). Analitičko je rješenje, u ovom slučaju, dano
izrazom:

⎧ ⎡ ⎤ ⎫⎪
32
⎪ 1
σ y = q ⎨1 − ⎢ 2⎥ ⎬
⎪⎩ ⎣⎢1 + ( R y ) ⎥⎦ ⎪⎭

gdje je R = B/2 = 4 m.

U tablici II-3 prikazana su analitička i numerička rješenja za vertikalna naprezanja ispod

središta kružnog temelja i odgovarajuća greška (%), kao i u prikazu rezultata za temeljnu
traku. Vidi se da su greške minimalne, da padaju do dubine B i opet rastu do dubine 2B.

Tablica II-3. Usporedba analitičkih i numeričkih rješenja ispod središta kružnog temelja

σy (kPa)
Dubina y (m)
analit. numer. (%)
0,25 B 2 0,911 0,918 0,75
0,5 B 4 0,646 0,649 0,25
0,75 B 6 0,424 0,425 0,07
B 8 0,284 0,284 0,02
1,5 B 12 0,146 0,148 0,14
2B 16 0,087 0,091 0,40