POVRATAK U TIPASU

Ve pet dana kia je bez prestanka tekla na Alir, na kraju je smoila i samo more. S vrha neba koje je izgledalo neiscrpno, padali su na zaljev pljuskovi, ljepljivi od gustoe. Sivo i meko poput spuve, more se nadimalo u zaljevu bez obrisa. Ali povrina vode inila se gotovo nepominom pod upornom kiom. Samo bi tu i tamo neki neprimjetni i iroki pokret dizao nad more mutnu paru to je prodirala u luku pod obruem vlanih bulevara. Sam grad, svi njegovi bijeli zidovi zaliveni vlagom isparavali su drugu paru to je dolazila u susret prvoj. Koraao sam ispred poplavljenog mora, ekao, u tome prosinakom Aliru koji je za mene ostao grad ljeta. Pobjegao sam od europske noi, od zime lica. Ali i iz samoga grada ljeta iezao je smijeh, pa mi je nudio samo svoja okrugla i blistava lea. Naveer, u arko rasvjetljenim kavanama, kamo sam se sklanjao, itao sam svoju dob na licima koja sam prepoznavao a da ih nisam mogao imenovati. Znao sam samo da su ona bila mlada zajedno sa mnom, i da to vie nisu. Ipak sam ustrajao, iako nisam zapravo znao to ekam, osim moda onaj trenutak kada se budem vratio u Tipasu. Dakako da je velika ludost, a za nju se gotovo uvijek dobiva kazna, vraati se na mjesta svoje mladosti i eljeti da se ponovo u etrdesetoj doivi ono to smo voljeli ili u emu smo veoma uivali u dvadesetoj. Ve sam dobio opomenu zbog takve ludosti. Prvi put sam se vratio u Tipasu neposredno nakon onih ratnih godina koje su za mene znaile svretak mladosti. Mislim da sam se nadao da u ondje nai slobodu koju nisam mogao zaboraviti. Prije dvadeset godina, doista, na tom sam mjestu provodio cijela jutra lutajui meu ruevinama, udiui miris pelina, grijui se na kamenu, otkrivajui male rue kojima ubrzo otpadaju latice, a inae preive proljee. Samo podne, u vrijeme kad uute ak i cvrci, umlaeni, bjeao bih ispred poudnog plamsanjasvjetlosti koja je sve prodirala. Katkada sam nou spavao otvorenih oiju pod nebom to se blistalo od zvijezda. Onda sam ivio. Poslije petnaest godina naao sam opet svoje ruevine, nekoliko koraka dalje od prvih valova, iao sam ulicama zaboravljenog grada preko polja prekrivenih tunim drveem i na breuljcima to nadvisuju zaljev milovao jo jednom stupove boje kruha. Ali ruevine su sada bile okruene bodljikavom icom i bez ovlatenja se nije moglo prodrijeti unutra. Bilo je takoer zabranjeno, zbog razloga koje je vjerovatno podravao moral, etati tamo nou; danju se ondje sretao zaprisegnuti uvar. Onog je jutra, nesumnjivo, sluajno kiilo nad cijelim prostorom ruevina. Koraao sam izgubljen pustom i vlanom poljanom, pokuavao sam pronai barem onu, do sada meni vjernu, snagu koja mi pomae da prihvatim ono to jest kad jednom uvidim da to ne mogu promijeniti. Zaista nisam mogao povratiti tijek vremena, ponovo dati svijetu lice koje sam volio i koje je nestalo u jednom danu, davno prije. Doista, 2. rujna 1939. nisam iao u Grku kao to sam morao. Zauzvrat je rat doao do nas, a zatim je prekrio samu Grku. Taj razmak, te godine to su djelile vrue ruevine od ovih opletenih bodljikavom icom, pronaao sam tog dana jednako u sebi, ispred sarkofaga ispunjenih crnom vodom, ili ispod mokrih tamarisa. Odgajan najprije u prizoru ljepote, koja je bila moje jedino bogatstvo, poeo sam ivjeti punim ivotom. Zatim su dole bodljikave ice, hou

rei tiranije, rat, policija, vrijeme pobune. Valjalo se podvrgnuti pravilima noi: ljepota dana bila je samo uspomena. I u ovoj blatnjavoj Tipasi ak se i sjeanje izbrisalo. Bila je zaista rije o ljepoti, punoi ili mladosti! Pod svjetlou poara svijet je iznenada pokazao svoje bore i rane, stare i nove. Ostario je u jednom jedinom mahu, a i mi s njim. Znao sam vrlo dobro da onaj polet to sam ga ovamo doao traiti podie samo onog to ne zna da e poletjeti. Nema ljubavi bez malo nevinosti. Gdje je bila nevinost? Ruila su se carstva, narodi i ljudi ujedali su se za grla; imamo okaljana usta. Najprije nevini bez naeg znanja, bili smo sada krivi protiv nae volje: misterij je rastao s naim poznavanjem stvari. Zbog toga smo se, o, porugo, bavili moralom. Nemoan, sanjao sam o kreposti! U vrijeme nevinosti nisam znao da postoji moral. Znao sam za njega sada, ali nisam bio sposoban ivjeti na njegovoj visini. Na uzvisini koju sam neko volio, izmeu mokrih stupova sruenog hrama, inilo mi se da koraam za nekim ije sam korake po ploama i mozaicima jo uo, ali koga vie nikada neu dostii. Vratio sam se u Pariz i ostao tamo nekoliko godina prije povratka kui. Neto mi je ipak u potaji nedostajalo tijekom svih tih godina. Kad se ovjeku jednom pruila prilika da jako ljubi, ivot prolazi u ponovnom traenju i takve strasti i takve svjetlosti. Odricanje od ljepote i putene sree, koja je s njome povezana, iskljuivo sluenje nesrei zahtjeva veliinu koja meni nedostaje. Ali, nakon svega, nita nije istinsko to nas sili na iskljuivanje. Izdvojena ljepota zavrava u kreveljenju, usamljena pravda zavrava u ugnjetavanju. Tko eli sluiti jednoj iskljuivi drugu, ne slui nikom, ni samome sebi, i, napokon, dvostruko slui nepravdi. Dolazi dan kada nas zbog pretjerane krutosti nita ne moe zadiviti, kad je sve poznato, a ivot prolazi u stalnom vraanju na poetak. To je vrijeme progonstva, suhog ivota, mrtvih dua. Da bi se oivjelo, potrebna je milost, samozaborav ili domovina. U nekim jutrima, na zavoju neke ulice, sputa se na srce blaga rosa, a potom ispari. Ali svjeina jo ostaje, a upravo nju srce uvijek trai. Trebalo je da ponovo odem. I po drugi put u Aliru koraajui opet pod istim pljuskom koji, inilo mi se, nije prestajao od onog odlaska to sam ga bio smatrao konanim, usred te prevelike sjete koja je mirisala na kiu i more, usprkos tom maglenom nebu, tim leima to su bjeala pod mlazovima kie, tim kavanama kojih je sumporasta svjetlost izobliavala lica, tvrdoglavo sam ustrajao u nadi. Nisam li, uostalom, znao da alirske kie, koje kao da nikada ne kane prestati, odjednom ipak stanu, kao i one rijeke moje zemlje koje nabujaju za dva sata, opustoe hektare tla i presue onda u jednom mahu? Jedne veeri kia je doista prestala. Priekao sam jo jednu no. Osvanulo je nepomueno blistavo jutro nad istim morem. S neba bistrog kao oko, koje su prale i ispirale kie pa je tim uzastopnim pranjem bilo svedeno na svoju najfiniju i najjasniju preu, silazila je treptava svjetlost to je svakoj kui, svakom drvetu davala vidljivu aru, zadivljujuu novost. U osviti svijeta zemlja je vjerojatno iskrsnula u slinoj svjetlosti. Ponovo sam krenuo put Tipase. Za mene nije postojao na putu niti jedan kilometar, od sveukupnih ezdeset devet, koji ne bi bio prekriven uspomenama i dojmovima. estoko djetinjstvo, mladenaka sanjarenja uz brujanje automobila, jutra, svjee djevojke, plae, mladi miii uvijek na vrhuncu napona, lagana tjeskoba veeri u srcu esnaestgodinjaka, elja za ivotom, slava, te uvijek isto nebo tijekom godina, nepresuno u snazi i svijetlosti, samo nezasitno dok prodire mjesecima, jednu po jednu, unakrstice pridonoene rtve na plai u pogrebnom asupodneva. Takoer uvijek isto more, ujutro gotovo

neopipljivo, koje sam ponovo naao na rubu obzorja im se cesta, ostavljajui Sahel i njegove breuljke s bronanim vinogradima, spustila prema obali. Ali se nisam zaustavio da ga gledam. Gorio sam od elje da ponovo vidim Chenouu, onu teku i vrstu planinu, odsjeenu u jednom jedinom bloku, koja se protee du Tipasina zaljeva na zapadu prije nego to e se i sama spustiti u more. Primjeuje se izdaleka, puno prije nego to ovjek tamo stigne, plava lagana para koja se jo uvjek stapa s nebom. Ali to joj se vie pribliujemo, ona se malo-pomalo zgunjava, dok ne dobije boju mora to je okruuje, kao veliki nepomini val kojeg udesan zamah bio na surov nain skrutnut iznad mora to se odjedanput smirilo. Jo blie, gotovo na vratima Tipase, evo njezine namrtene smee i zelene mase, evo starog u mahovinu obraslog boanstva kojeg nita nee pokolebati, pribjeite i luka za njegove sinove, meu kojima sam i ja bio. Gledajui ga, prekoraio sam napokon bodljikavu icu i nanovo se naao meu ruevinama. I pod slavodobitnom prosinakom svjetlou, kao to se dogaa samo jedanput ili dvaput u ivotu, koji se nakon toga moe smatrati ispunjenim, pronaao sam tono ono to sam doao traiti i to mi je, usprkos vremenu i svijetu, bilo prueno, uistinu samo meni, u toj pustoj prirodi. S foruma, posutog maslinama, otkrivalo se nie dolje selo. Nikakav um nije dopirao iz njega: laki dimovi uspinjali su se kroz bistar zrak. More je takoer utjelo, kao zagueno pod neprekidnim tuem hladne iskriave svjetlosti. Samo je daleki pjev pjetla, to je dolazio sa Chenoue, slavio krhku slavu dana. Du ruevina, dokle god vid je mogao dosegnuti, vidjelo se samo kamenje izreetano gradom, i pelin, drvee, te savreni stupovi u prozirnome kristalnom zraku. Izgledalo je kao da se prijepodne prikovalo, sunce zaustavilo na neizraunljiv trenutak. U toj svjetlosti i tiini otapale su se polako godine bjesnila i noi. Sluao sam u sebi gotovo zaboravljeni um, kao da je moje ve dugo zaustavljeno srce poelo iznova kucati. Probuen, prepoznao sam sada jedan za drugim neprimjetne umove od kojih se sastojala tiina: duboku neprekidnu pratnju ptica, lagane i kratke uzdahe mora u podnoju stjena, treperenje drvea, slijepi pjev stupova, trenje pelina, gutere koji kradom mugnu. Sve sam to uo, a oslukivao sam takoer valove sree koji su se uspinjali u meni. Izgledalo mi je kao da sam se konano vratio u luku, barem na trenutak, i da taj trenutak nee u budue nikada zavriti. Ali zamalo se sunce vidljivo popelo za jedan stupanj na nebu. Jedan kos nakratko je iskuao svoj glas i potom je odmah sa svih strana prasnulo snano ptije pjevanje u radosnu neskladu i beskrajnom ushienju. Dan je opet bio stavljen u pokret. Morao me nositi do veeri. U podne, na napola pjeanim padinama prekrivenim sunacima poput pjene koju su mogli ostaviti bjesni valovi dok su se zadnjih dana povlaili, gledao sam more to se u tom asu jedva podizalo nekim izmorenim pokretom i traio dvije ei, koje se ne mogu dugo zavaravati a da se bie pri tom ne isui, hou rei: ljubav i divljenje. Jer ne biti voljen samo je slaba srea: ne voljeti uope jest nesrea. Svi mi danas umiremo od te nesree. Zato to krv i mrnje sasuuju samo srce; dugo potraivanje pravde iscrpljuje ljubav koja je nju ipak rodila. U graji u kojoj ivimo ljubav je nemogua, a pravda nije dovoljna. Zbog toga Europa mrzi dan i znade nepravdi suprotstaviti samo nepravdu. Ali kako bi se sprijeilo da pravda postane kruta, lijepi naranin plod koji sadri tek gorku i suhu jezgru, u Tipasi sam ponovo otkrivao da treba sauvati u sebi netaknutu svjeinu, izvor radosti, voljeti dan koji izmie nepravdi i vratiti se u borbu s tom osvojenom svjetlou. Ovdje sam ponovo naao staru

ljepotu, mlado nebo, i odmjeravao sam svoju sreu, shvaajui napokon da me sjeanje na to nebo nije nikada naputalo, ni u najgorim godinama naeg ludila. Upravo ono me je konano sprijeilo da oajavam. Oduvjek sam znao da su Tipasine ruevine mlae od naih gradilita ili naih razvalina. Svijet je ovdje zapoinjao svakog dana iznova, u uvijek novoj svjetlosti. O, svjetlosti! U antikoj drami to je krik lica koja su stavljena pred svoju sudbinu. Ovo posljednje pribjeite bilo je takoer nae, sada sam to znao. Shvaao sam napokon da usred zime u meni postoji nepobjedivo ljeto. Iznova sam ostavio Tipasu, ponovno naao Europu i njezine borbe. Ali me sjeanje na onaj dan podrava jo uvijek i pomae mi da istim srcem prihvaam ono to me oduevljava, kao i ono to me optereuje. to drugo mogu eljeti u tekom vremenu u kojem se nalazimo osim da nita ne iskljuujem, te da nauim od bijele i crne niti plesti jedno jedino napeto ue koje e puknuti? ini mi se da u svemu to sam do danas radio ili govorio prepoznajem te dvije sile, ak i kad se jedna drugoj opiru. Nisam mogao zanjekati svjetlost u kojoj sam roen, a ipak nisam htio odbiti da sluim ovom vremenu. Bilo bi ovdje isuvie lako blagom Tipasinu imenu suprotstavljati druga zvunija i okrutnije imena: kod dananjih ljudi postoji unutarnji put koji dobro poznajem jer sam ga preao u oba smjera, a on ide od breuljaka duha do prijestolnica zloina. Nesumnjivo, uvijek je mogue odmarati se, zaspati na breuljku ili ogreznuti u zloinu. Ali ako se ovjek odrekne jednog djela onoga to jest, mora se odrei scojeg bivstvovanja; mora, dakle, prihvatiti da ivi i voli jedino kad za to dobije ovlatenje. Postoji tako ivotna volja koja od ivota nita ne odbacuje i tu vrlinu potujem najvie na ovome svijetu. Istina je, volio bih da sam ju barem katkada ostvarivao. Budui da su rijetka razdoblja koja toliko kao nae trae da se izjednaimo s najboljim, kao i s najgorim, volio bih, upravo, nita ne mimoii i tono sauvati dvostruko pamenje. Jest, postoji ljepota i postoje ponieni. Koliko god to bio mukotrpan pothvat, htio bih da ne budem nevjeran ni jednoj ni drugima. Ali to jo uvijek slii na moral, a mi ivimo za neto to ide dalje od morala. Kad bismo to mogli imenovati, kakva tiina! Na breuljku Sainte-Salsa, istono od Tipase, veer je nastanjena. Jo je dan, uistinu, ali nevidljivo nestajanje svjetlosti navjeta njegov zavretak. Die se vjetar, lak kao no, s onu stranu uitka. Ali kako to prevesti? Mali novi to ga odnosim odavde ima jedno jasno lice, lijepo ensko lice koje mi ponavlja sve ono to sam nauio u ovom danu, i drugo, izjedeno, koje osjeam pod prstima za vrijeme povratka. to mogu rei ta usta bez usana, ako ne ono to mi govori drugi tajanstveni glas u meni, koji mi svakog dana objavljuje moje neznanje i moju sreu: Tajna koju traim pobjegla je u dolinu maslina, pod travu i hladne ljubiice, oko jedne stare kue koja mirie na lozu. Vie od dvadeset godina obilazio sam tu dolinu i druge nalik na nju, ispitivao nijeme kozare, kucao na vrata nenastanjenih ruevina. Katkad, kad bi se pojavila prva zvijezda na jo svijetlom nebu, pod kiom tanahne svijetlosti, vjerovao sam da znam. uistinu sam znao. Moda znam jo uvijek. Ali nitko ne eli tu tajnu, ne elim ju nesumnjivo ni ja, jer se ne mogu odijeliti od svojih. ivim u svojoj obitelji koja misli da kraljuje nad bogatim i runim gradovima, sagraenima od kamenja i magle. Ona govori glasno i danju i nou i pred njom se sagiba sve, a ona se ne sagiba ni pred ime: gluha je za sve tajne. Ipak mi dosauje njezina mo koja me nosi, i dogaa se da me njezini krikovi zamaraju. Ali njezina nevolja je i moja, mi smo od iste krvi. Nemoan takoer, sudionik i buan, nisam

li vikao meu kamenjem? I ja nastojim zaboraviti, koraam naim gradovima od eljeza i vatre, hrabro se smijeim noi, dozivam oluje, bit u vjeran. Zaboravio sam, uistinu: ubudue, aktivan i gluh. Ali moda u jednoga dana, kad budemo spremni umrijeti od iscrpljenosti i neznanja, biti kadar odrei se naih kriavihgrobova, kako bih se ispruio u dolini pod onom istom svjetlou, i saznati po posljednji put ono to znam.

Albert Camus 1952