MIROSLAV BULEŠIĆ (13. 5. 1920 – 24. 8.

1947)

Miroslav Bulešić era nato al tredici maggio 1920 nella Istria. Con dieci anni si
è deciso di diventare il prete ed è entrato nel seminario a Capodistria. Li stava per
otto anni e dopo della conclusione del liceo, il vescovo di Parenzo e di Pola lo ha
mandato a studiare filosofia e teologia a Roma, nel Università Gregoriana.
Nel anno 1943 il suo vescovo lo ha chiamato di tornare ad Istria, di essere
ordinato sacerdote e di cominciare a lavorare nella parocchia di Baderna, dove è
rimasto per due anni. Questo era il tempo della seconda quera mondiale e nella Istria
erano così i soldati italiani, come tedeschi e anche partigiani. Malgrado Miroslav
Bulešić ha potuto a rimanere solido, e aperto verso tutti che hanno avuto bisogno di
prete o di prendere i sacramenti. Perciò gli hanno cominciato gia presto minacciare,
prima segretamente ma poi sempre più apperto. Come risposta a questo lui ha scritto
nel suo diario personale: “Se Tu vuoi prendermi da sé, ecco sono pronto. Ti offro
completamente la mia vita. Con la Tua grazia, e se Tu mi fai degno, non ho la paura
del martirio ma lo desidero. Sia fatta la Tua volontà. Voglio morire solo per la gloria
di Dio e per la salvezza delle anime di miei credenti.” Ha detto anche tante volte: “La
mia vendetta è il perdono.” Questo era già nel tempo di comunismo a Iugoslavia,
quando era prioibito di andare a chiesa, di essere credente. Ma Bulešić era una
persona così carismatica, e la gente veniva comunque, malgrado di persecuzioni. I
comunisti non hanno avuto nessun sucesso con la loro propaganda tra la gente, perciò
gli hanno proposto di trasferirsi a Italia, dato che ha fatto i suoi studi di la. Bulešić ha
rifiutato questa loro proposta, perciò i comunisti si hanno deciso di ucciderlo.
Il suo vescovo, visto che stava in pericolo, lo ha trasferito e lo ha fatto
diventare il direttore e uno dei professori nel seminario a Pazin. Anche di la Miroslav
è continuato di agitare per la libertà della fede e per poter operare nella Chiesa senza
ostacoli.
Nel fine del agosto 1947, Miroslav Bulešić ha acompagniato e aiutato a
monsignor Jakob Ukmar, che andava nei vilaggi intorno di una città Buzet a Istria e
cresimava i giovani. Nel ventiquattro di agosto la santa cresima era a un vilaggio
Lanišće. Ukmar e Bulešić erano di la già un giorno prima e durante la celebrazione
eucaristicha i comunisti, molto arrabbiati, hanno irroto nela chiesa con l’intenzione di
profanare il Santissimo sacramento. A questo punto Miroslav ha protetto il
tabernacolo e il Sacro corpo di Gesù con il suo proprio corpo, così, che nessuno non
poteva toccarlo. Nel giorno seguente era la festa di santa cresima per la parrocchia e
la celebrazione si è svolta tranquillamente. Dopo la santa messa i preti sono andati a
casa parrocchiale. Intorno undici a mattina i comunisti hanno irroto nella casa e
hanno pugnalato con coltello Miroslav nel collo, così che è morto subito. In fra tempo
Jakob Ukmar è scapato in una stanza, però hanno preso anche lui, lo hanno ferito
gravamente e, pensando che anche lui è morto, lo hanno lasciato di la e sono andati a
cercare il parroccho, però non lo hanno trovato, perciò si sono andati. Jakob Ukmar
stava senza coscienza sul pavimento più che venti ore, ma alla fine ha sopravissuto.
La sua testimonianza è la basi per la causa di proclamare Miroslav Bulešić martire.

Bibliografia:

1. BOZANIĆ, J., Miroslav Bulešić – mučenik svete potvdre. Homilija prigodom

liturgijskog spomena 60. obljetnice mučeniške smrti sluge Božjega vlc.
Miroslava Bulešića, Zagreb, 2008.
2. MILOVAN, A., Svjedok vjere: Miroslav Bulešić, Ordinarijt Porečko – pulske
biskupije, Poreč, 1996.
3. MILOVAN, A., Sluga Božji Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik, Župni urad
Svetvinčenat, 1997.

http://www.esnips.com/doc/3909a87a-d6cb-4362-a450-7d412a07d6c2/Sluga-
Bo%C5%BEji-Miroslav-Bule%C5%A1i%C4%87

Još je važnije znati kakav bi trebao biti svaki svećenik, da bi zaista bio pravi pastir, Kristov svjedok. Zato u
večerašnjem razmatranju želim navesti barem neke bitne oznake pravog Kristova pastira, u čemu će mi
uvelike poslužiti izvješće o proslavi 60. obljetnice mučeništva sluge Božjega, mladog svećenika don
Miroslava Bulešića, i pogotovo njegov pravi svećenički lik. Bulešić nije jedini svećenik ubijen u ratu i nakon
rata od komunista, ali i od nacista i fašista. (U Drugom svjetskom ratu i poslije njega, uglavnom bez suda i
mogućnosti obrane, u komunističkoj ”demokraciji” mučeno je i ubijeno preko 600 svećenika, svećeničkih
pripravnika, redovnika i redovnica). Ubijeni su prvenstveno samo zato, jer su bili vjerni Isusu Kristu. U
stvari svi su oni mučenici vjere. Premda je čudesna snaga mučeništva za novi put nasljedovanja Isusa
Krista, i ta snaga neće nikada zastarjeti, jer je mučeništvo, kako zapisa Ivan Pavao II. ”najrječitiji dokaz
istinitosti vjere, koja čak nasilnoj smrti može dati ljudsko lice i očituje svu ljepotu u najokrutnijim
progonstvima”(Incarnationis mysterium, 13), ipak sjećanje na hrabre mučenike i svjedoke vjere, posebno
one dvadesetog stoljeća, ima i namjeru da bude i opomena kako bi iz naše civilizacije jednom zauvijek
nestala nužnost mučeničkog svjedočenja vjere.
Sjećanje na mučeništvo Miroslava Bulešića poziv je prvenstveno svećenicima i onima koji se spremaju na
svećeništvo, da se podsjetimo onoga što znači biti pravi svećenik. Svećenik Bulešić odražava Kristov lik.
On je posve predan Bogu, Crkvi i služenju ljudima. Od najranijih dana svoga puta prema svećeništvu živio
je duboku vjernost i predanost Bogu, što je vidljivo iz njegovih zapisa. On tijekom duhovnih vježbi za
svećeničko ređenje odlučno zaključuje: ”Prije smrt, nego grijeh i nevjernost”. Nakon ređenja kod njega se
jasno ocrtava poniznost i požrtvovnost. Želi se sav prikazati Bogu za spas i mir svoga naroda i moli jaku
volju u poslušnosti Bogu. Stoga mu je mladomisničko geslo bilo: ”Dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja!”
Godinu dana nakon ređenja piše: ”Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim predajem za
svoje stado. Uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka
bude volja Tvoja. Daj da ne smalakšem nipošto. Daj da ne skrenem krivim putem. Daj mi srčanost da Tebe
naviještam tužnom mi i trpećem narodu...”
On je u ratnim događanjima meteža i nejasnoća živio korjenitost vjere, te pred nama stoji kao blistavi dragi
kamen. Njegova kristalna čistoća proizlazi iz prožetosti evanđeljem. Njemu je bilo jasno: ”Ili smo kršćani, ili
to nismo. Nema polovične vjere, ne može je biti. Ako smo kršćani, moramo biti vjerni učenici Kristovi”. Kad
su ga optuživali da se bavi politikom, u homiliji na Božić 12944. rekao je: ”Moja politika je ta da vas
potičem na put poštenja; da vam pokažem cilja vašega života, da u vaša srca usadim kršćansku ljubav,
slogu i dobrotu...; da se za vas žrtvujem danju i noću... Ničega se ne bojim. Jer znam da činim u svemu
svoju dužnost i miran sam pred Bogom i pred ljudima”. Kad su se sve više dizali protiv njega, on piše:
”Protivnici su se digli protiv mene... Ništa za to, Ja sam učinio koliko sam mogao iz ljubavi za ovaj jadni mi
narod”. Desetak dana dan kasnije piše svoju duhovnu oporuke i poručuje neprijateljima: ”Moja je osveta -
oprost”.
Svećenici u svako doba, pa tako i danas, pitamo se kako ostvariti ono što nam je Bog dao kao poslanje, a
vi se pitate kako se za taj poziv najbolje pripremiti. Tražimo pravi put, identitet svećenika u ovo naše
vrijeme. Mučenici nam uvijek pokazuju crte suvremenosti, a poseban je dar imati kao uzor nekoga iz naše
sredine. Iz našeg naroda, tko je iskusio naše radosti i trpljenja. U slugi Božjem don Miroslavu imamo jasan
odgovor na neka današnja pitanja o svećeniku. Bio je potpuno svjestan svoga poziva, duboko dirnut
činjenicom da ga je Bog izabrao. Nije se zbog toga oholio, gajio je poniznost koja je prerasla u
požrtvovnost. Bio je iznimno osjetljiv za dobrotvornost. Bolno je doživljavao ratna stradanja. Bio je
neobično samokritičan i trajno spreman na obraćanje, moleći Božju pomoć. Rado je i puno čitao, dobro je
poznavao Sveto pismo. Bio je svećenik iznimne ljubavi prema Crkvi.
U pastoralnom radu rado je ulazio u kuće svojih župljana, da ih upozna i s njima razgovara. Ljude je
poučavao i odgajao u vjeri. Nije znao za odmor. Posebnu je važnost posvećivao osobnoj molitvi,
zajedništvu sa svećenicima, poštovanju prema crkvenim poglavarima. Nije se strašio smrti te je često
ponavljao: ”Samo jedanput će se umrijeti”. Iako mlad jasno je iznosio svoje mišljenje i znao je čvrsto stati
iza svojih odluka, makar bile suprotne onima većine. Kao pravi domoljub volio je svoj hrvatski narod, jezik i
ljude, ali nikada nije bio netrpeljiv prema drugim narodima. Ali njegova čvrsta pripadnost Bogu nije mu
dopustila zasljepljenost ničim zemaljskim.
Veoma ga je pogađalo udaljavanje mladih od vjere i Crkve, teško je podnosio komunističko i socijalističko
«etičko preodgajanje». Zbog njegove revnosti htjeli su ga nagovaranjem i prijetnjama udaljiti i poslati u
Italiju. On je tada prijateljima rekao: ”Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga”.On je se s mlađim
svećenicima u lipnju 1947. godine usprotivio prijedlogu rezolucije sklone izravnijoj suradnji s komunistima,
koju je od svećenika tražila vlast. Smatraju da je tada izazvao bijes i mržnju a to je vodilo stvaranju
planova o njegovu ubojstvo. On se i dogodilo par mjeseci kasnije, 24. kolovoza 1947. godine u Lanišću.
U tome je on odražavao stav bl. Alojzija Stepinca. Oni su se osobno poznavali, a Stepinac je bio njegov
dobrotvor. Kad je Stepinac doznao da je Miroslav ubijen, napisao je: ”Sa velikom boli saznao sam, da je
ubijen vlč. Bulešić, taj dobri idealni mladi svećenik”.
Miroslav bio čovjek koji se znao nositi sa svojim krizma i koji je unatoč njima bio predan svome pozivu,
zauzet za čovjeka, sućutan prema siromasima i svima koji su u potrebi. Često se našao pred pitanjima
svoje doraslosti zahtjevima koji su mu postavljeni. Ali on se uaufano i ustrajno molio Bogu da mu on
pomogne. Ipak ni mjesec dana prije mučeništva u posljednjem svome zapisu napisao je: ”Već skoro mjesec
dana proživljavam veliku unutarnju krizu što me čini, protiv mojoj volji, neraspoloženim i žalosnim... Komu
da povjerim svoje poteškoće? Samo Tebi, Bože moj! I Tebi, Majko moja!”
Ali, upravo onda kad se činilo da ima najmanje snage, Bog mu je dao svoju snagu. Okrutno ubojstvo
prometnulo se u slavu pobjede, a svećenik Miroslav ovjenčan je palmom mučeništva. Već od tada u narodu
živi glas o njegovoj svetosti. Svećenici su u Sjemeništu u Pazinu, dan nakon njegova mučeništva, rezali
komadiće njegove okrvavljene košulje i čuvali ih kao dragocjenu relikviju. Iz svjedočanstva očevidaca
razvidno je s koliko je žara i neustrašivosti gorio za Krista. On je bio prosvijetljen evanđeljem i iz njega je
crpio snagu da slijedi put koji ne vrijeđa ljudsko dostojanstvo. Prošlost našega naroda ne može se razumjeti
bez nesebičnosti, žrtve i patnje katolika i bez neizmjernoga doprinosa Crkve, posebno svećenika, za
suživot, za čuvanje vrijednosti ljudskosti koje su nevolje i zlo htjeli uništiti. Zato, makar koliko to protivnici
vjere i Crkve nijekali, isticati dobro koje su promicali crkveni službenici, kojih su uosobljeni i u mučeništvu
sluge božjega Miroslava Bulešića. Zato zahvaljujemo Bogu za mnoge uzorne svećenike, a takovih je velika
većina, koji se nisu povodili za ideologijama, nego su u povijesnim događanjima osluškivali i vjerno slijedili
Božji glas.
Miroslav je bio posve predan Bogu i spreman na žrtvu. Samo tri dana prije ubojstva, napisao je: ”Bog
znade što i zašto radi”. Njegova je košulja natopljena krvlju i zauvijek obilježena njegovom posvemašnjom
vjernošću Kristu. Miroslav i brojni drugi mučeni svećenici kao i svi svećenici, koji su vjerno živjeli i žive
svoje svećeništvo, poziv je svima nama svećenicima, ali i vama bogoslovima, da nasljedujemo njihov
primjer vjernosti Kristu i predanosti Bogu i vjernicima, te na taj način budemo poticaj mladićima i
djevojkama da slijede primjere svetih svećenika i redovnica i spremno daruju svoje mladenačko
oduševljenje za Boga u svećeničkom i redovničkom zvanju.
Ovdje, kao poticaj vama mladima, želim još istaknuti, što je u ”Ladonji”, vjerskom informativno kulturnom
listu, koji izlazi u Pazinskom kolegiju, a posvećen je 60. obljetnici mučeničke smrti Miroslava Bulešića,
napisao Luka Pranjić. On, po prilici piše ovako: Vjernici obično štuju svece iz davnih vremena i dalekih
krajeva. Može se dodati i treći kriterij, a to je da svetost uglavnom priliči sijedim vlasima. Miroslav ruši sva
tri ova pravila. On je živio nedavno, u moje vrijeme, pripadnik je našeg naroda i bio je veoma mlad. Drugim
svecima se možemo diviti iz daljine i dalje ići svojim putem. Miroslav nas ne može ostaviti ravnodušnima,
on od nas zahtijeva odgovor, nemamo isprike da je živio u posve drugim vremenima i krajevima. Lik don
Mirov trajni je ispit savjesti svih nas, on žari, on pali, on uznemiruje duhove. Njegov primjer je poticajan za
sve vjernike, ali u prvom redu za svećenike, posebno mlade, ali za vas koji se spremate na svećeništvo.
Citiram Pranjića: ”Miroslav Bulešić je dokaz da nestalni mladenački duh može biti ukroćen, da strasti mogu
biti ugašene, strahovi pobijeđeni, zrelost postignuta, gorljivost očuvana, da mladi svećenik usred
današnjeg vremena može izvojevati pobjedu, da se može suobličiti Kristu svojim životom i smrću, kako to
učini don Miro. Njegov nas primjer potiče, bodri, tješi, otvara nove horizonte i nemoguće čini mogućim.
Dao Bog još takvih svjedoka našoj domaćoj Crkvi po zagovoru sluge Božjega Miroslava” i drugih svećenika
koji su odvažno svjedočili za Isusa Krista.

http://marinskarica.cbs-
split.hr/index.php/Razmatranja_akademske_god._2007/08./vlc._Miroslav_Bulesic

MIROSLAV BULEŠIĆ
(Čabrunići, Svetvinčenat, 13. svibnja 1920. – Lanišće 24. kolovoza 1947.), časni Sluga Božji,
hrvatski katolički svećenik i mučenik.
Rođen je od oca Mihe i majke Lucije rođ. Butković u selu Čabrunići kraj Svetvinčenta u Istri.
Osnovno obrazovanje stekao je u Juršićima, a srednjoškolsko u sjemeništima u Gorici i Kopru.
Studirao je filozofiju i teologiju u Rimu na sveučilištu “Gregoriana”. Za njegovo školovanje
zauzeo se bl. Alojzije Stepinac.

Za vrijeme II. svjetskog rata, 1943. postao je svećenik. Bio je župnik u Baderni do 1945. To su
bila strašna ratna vremena kada su u Istri bile tri vojske - partizanska, njemačka i talijanska.
Osobitu pozornost posvetio je odgoju djece i mladih, pomagao je svima koji su bili u potrebi.
Izjavio je: “ Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji to traže – i
Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.” Primao je prijetnje s raznih strana pa je u svom dnevniku zapisao:
“Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado… Želim umrijeti za slavu Božju i spasenje duše
svoje i duša svojih vjernika.”

U jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru. Predavao je vjeronauk u školi, okupljao

mladež, obnovio crkveno pjevanje, uveo pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, organizirao pučke
misije i karitativnu djelatnost. Protivnici vjere su ga napadali, ali nije htio pobjeći u Italiju: ”Ako
me ubiju, ubit će me za Boga i vjeru.”

U jesen 1946. postao je nastavnik i odgojitelj u Sjemeništu i Gimnaziji u Pazinu. Posvetio se

odgoju i obrazovanju sjemeništaraca. Imenovan je tajnikom “Svećeničkog zbora sv. Pavla”,
zalagao se za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve. U proljeće 1947. komunističke vlasti
predstavile su “petogodišnji plan”, kojim su tražili radne akcije nedjeljom, zabranu vjeronauka u
školama te udaljavanje Crkve iz javnog života. Miroslav Bulešić se tome odlučno usprostavio.

U kolovozu 1947. pratio je u Buzetu, delegata Sv. Stolice dr. Jakoba Ukmara, koji je dijelio sv.
krizmu. Komunisti su ih htjeli spriječiti, ali nisu uspjeli. Dan nakon toga, bila je sv. krizma u
Lanišću. Tamo su komunisti napali Miroslava u župnoj kući i izboli ga nožem. Preminuo je od
rana. Nije dopušteno da bude pokopan u svojoj rodnoj župi u Svetvinčentu, nego je pokopan u
Lanišću. Tek će 1958. njegovo tijelo biti prenesno u crkvu u Svetvinčentu.

Tadašnji je papinski nuncij Joseph Harley rekao: ”Vi ste više dobili smrću toga mladog
svećenika, nego li ste izgubili, jer ste dobili sveca i mučenika.”

Biskup Dragutin Nežić započeo je 1956. službeni postupak za proglašenje blaženim, ali su
komunističke vlasti to zabranile. Postupak je 1957. otvoren u Rimu, a 28. ožujka 2000. porečko
– pulski biskup Ivan Milovan prebacio je postupak u Hrvatsku. BIskupijski postupak je zaključen
2004. godine, te je sva dokumentacija u vezi kauze poslana Kongregaciji za proglašenje svetih
u Rimu.

U petak 24.8.2007. u Svetvinčentu u crkvi gdje je pokopan slavi se misa povodom 60 godina
od njegove mučeničke smrti. Misu će predvoditi kardinal Bozanić. Neka nam Gospodin, po
zagovoru sluge Božjega Moroslava, udijeli čvrstu vjeru i nadu te usavrši ljubav. Amen

http://evomegospode.blog.hr/2007/08/1623081965/miroslav-bulesic.html
Miroslav Bulešić rodio se u Čabrunićima 13. svibnja 1920. Iako je bio iz siromašne obitelji, u
Jurišićima je završio osnovnu školu, a zaslugom tadašnjeg župnika Ivana Pavića, koji je uočio
bistrinu toga mirnog i dobrog dječaka upućen je 1931. u koparsko sjemenište, gdje je nastavio
i studij bogoslovije. Nakon toga upućen je na daljnji studij na papinskom sveučilištu
«Gregoriana». U četiri godine studija, kao izvrstan student, postigao je licencijat iz filozofije i
bakalaureat iz teologije. Za svećenika je zaređen 13. travnja 1943. Zaredio ga je porečko-
pulski biskup Radossi, koji će kao potalijančeni Hrvat dosta dobro štititi hrvatske svećenike i od
fašista i od nacista, a i od komunista, kojima su Papa i Rim bili najveći neprijatelji. Svi
komunistički sastanci i mitinzi započimali su i završavali osudom Katoličke crkve, Pape i Rima.
Mnogi se sjećaju, a možda su i sami pjevali komunističku partizansku pjesmu «Kapa nam je sa
tri roga, borimo se proti Boga», a tvrdili su da nema Boga.

Vlč. Miroslav Bulešić

Druge su kršćanske crkve manje proganjali, jer su, primjerice,

mnogi pravoslavni svećenici bili organizatori srpsko-četničkih
pobuna, što se ponovno vidjelo i u organizaciji «jogurt-revolucije»
krajem 80-tih i početkom 90-tih godina prošlog stoljeća. Tada su na
čelu srpskih kolona nerijetko bili srpskopravoslavni svećenici i
episkopi. Ne treba zaboraviti, da su tada srpski akademici i političari
Talijanima nudili Istru, Zadar i sl. Postoje podatci, da su u to ime
četnici dobivati veliku pomoć od nekih talijanskih industrijalaca.
Zauzvrat im je Mile Martić davao «odlikovanja Srpske Republike
Krajine». Kakva je u čitavoj toj igri bila uloga IDS-a, koji je upravo u
trenutcima presudnim za oslobođenje i ujedinjenje Hrvatske
organizirao neuspjeli skup Istrijana, «Istrijanski kongres», također
će jednom trebati objektivno utvrditi. No, i na tome su skupu Hrvati
Istrani pokazali, da je Istra Hrvatska.

U Hrvatskoj se malo znade i još manje govori i piše, o procesu sustavnog posrbljavanja Istre.
To je započelo već naseljavanjem četničkih skupina, koje su se 1945. povlačile prema Austriji i
Italiji, a nastavljeno je zapošljavanjem tzv. sezonske radne snage, koju su mahom činili Srbi iz
svih krajeva Jugoslavije. Rovinjska bolnica bila je važno žarište za infiltraciju Srba u Istru, kao i
ženidba milicionera i vojnika Istrankama. Tako je od hrvatske Istre pod komunističkom vlašću
stvarana mala «srboslavija». Te skupine i danas organizirano djeluju pod krinkom vjerskih
zajednica, iako je karakteristično, da su u njima najistaknutiji oni, koji zapravo nisu nikakvi
vjernici.

Istarski krajolik (foto: Matica)

U današnjoj eri «regionalizacije» i «globalizacije» uglavnom se

prešućuju činjenice o tome, u kakvom su neznanju i bijedi Talijani
držali Hrvate u tome krasnom dijelu naše domovine. Mučeni, ubijani
i zatvarani, nazivani pogrdnim imenima (špokoni, ladroni,
šćanovini), ponižavani i silom i glađu istjerivani sa svoga ognjišta...
Puni su talijanski zatvori bili Hrvata. Također malo tko zna, da se je
istarski hrvatski narod digao u borbu protiv fašističkog terora već
dvadesetih godina XX. stoljeća, i da su u doba okupacije svi bili
složni, predvođeni narodnjacima. Nisu komunisti bili nikakvi predvodnici borbe Hrvata za
slobodu i ujedinjenje s majkom domovinom, nego su to bili hrvatski intelektualci, u prvom redu
hrvatski katolički svećenici, koji su stajali na čelu borbe za hrvatski jezik, škole na
materinskome jeziku i sl. Prvo i najčasnije mjesto u tome pripada pok. biskupa Jurju Dobrili. S
njim su se borili i njegovu borbu nasljedovali brojni drugi svećenici, bili oni rodom Istrani, bili
došljaci iz drugih krajeva Hrvatske. Radi toga su i podnijeli najveće žrtve. Mnogi su hrvatski
svećenici, zvonari i njihove obitelji progonjeni i pobijeni, poput Krajše, Rajka Livaka, Milovana i
bezbroj drugih Hrvata, bačenih u bezdane ili napušteni rudnik Tupljak čiji su ulaz zabetonirali.
U tom ubijanju i likvidaciji najvažniji je bio Slovenac Nino Zirovnik zvani Osman, Mijo Pikunić i
dr.

Hum - "najmanji grad na svijetu"

Godine 1943., zahvaljujući kapitulaciji Italije, partizani će se

naoružati i komunisti će početi javno djelovati, te će skoro javno
likvidirati svakoga za koga su mislili da je protiv njih. Neki su čak
optuženii da su bili «ustaše»; taj se recept osobito često
primjenjivao u montiranim procesima protiv svećenika. Crkvi će
oduzeti matične knjige, otimat će joj zemlju, a seljake će tjerati u
zadruge, otimat će im svako zrno žita, a kiharinom će im uništiti
«boškarine», istarsko govedo, jer su morali dati određeni dio mesa,
a nemilosrdno će ih goniti na sječu drva u Gorski kotar, te u rudnike
Labin i Rašu kao i na izgradnju pruge Lupoglav-Štalij. Gonili su ih
silom kao što su s druge strane Učke gonili na izgradnju pruge
Šamac-Sarajevo, Brčko-Banovići i na izgradnju Novoga Beograda.

Jasno je, da je svećenstvo u takvoj situaciji stalo u obranu morala,

vjere i poštenja. Komunistima su poseban trn u oku bile brojne
crkvene procesije i velike slave prilikom krizmanja, kada bi organizirali demonstracije i
smutnje, da bi ustrašili narod i da bi ga odvratili od crkve. Tako su prilikom krizme stvarali
gužve u Tinjanu i u Buzetu, a najveću gužvu stvorit će u Lanišću prilikom krizme 24. kolovoza
1947. želeći posebno izvršiti pritisak na narod i svećenike, jer su se tada na području Učke i
Ćićarije nalazili hrvatski svećenici poput Stjepana Cek, župnik u Lanišću, te svećenici braća
Matijašići, Udovičić, Macuka i dr. Oni su zakazanu krizmu organizirali sat ranije, što je jako
razbjesnilo komuniste. Iza krizme su se župnik Cek, svećenik i prof. Miroslav Bulešić, kao i
krizmatelj mons. Jakov Ukmar zaključali u plovaniji. Suočeni s navalom gomile, nazvali su
miliciju, računajući da će ona doći i uspostaviti mir. Otvorili su vrata, ali je nahrupila
razbjesnjela i pijana komunistička rulja, pa je ubojica nožem prerezao vrat M. Bulešiću,
zadajući mu još nekoliko uboda. Dok je zaklani Bulešić na podu umirao, ostali su tukli župnika
Ceka i mons. Ukmara, koji je bio toliko izubijan da su ga na nekom kamionu odvezli na
liječenje u bolnicu u Rijeci, te su ga nakon tri mjeseca vratili u Trst, jer je dio Istre pripadao
tršćanskoj biskupiji. Postoji sumnja da je tadašnji tršćanski biskup Santini bio obaviješten o toj
komunističkoj igri, pa je na krizmanje poslao mons. Ukmara. Dok je komunistička rulja
razbijala i tukla svećenike u župnome dvoru, hrvatski se puk kamenjem borio protiv rulje, pa
su mnogi završili u zatvoru, skupa sa župnikom Cekom.

Prof. Miroslav Bulešić je zračio znanjem i svetošću, lako je svojim propovijedima privlačio
narod u crkvu, a osobito omladinu, a najstrašnije je za režimo bilo to, da se nije htio odreći
Pape i Rima. Iz usmene predaje znam, da ga je pok. nadbiskup Stepinac pomagao za vrijeme
studija, šaljući mu pomoć iz Zagreba. To su Bulešiću upisivali kao veliki grijeh, jer je odmah po
završetku rata otišao u Zagreb, da se zahvali pok. nadbiskupu za pruženu novčanu pomoć.

Oko sprovoda pok. Bulešića komunisti su stvorili novu predstavu, jer nisu nikome dopustili
ulazak u Lanišće. Čak ni vlakovi za Buzet nisu vozili po voznome redu. Lanišće su odredili za
mjesto pokop, računajući na to da je udaljeno od prometnica, pa narod nevće moći hodočastiti
na pokojnikov grob. Već sutradan su mu iščupali križ. Na nastojanje majke i brata, njegovi
posmrtni ostatci preneseni su 13. svibnja 1958. u groblje u Svetvićent, ali komunističke vlasti
nisu dopustile da ga kod toga drugog ukopa unesu u crkvu, kao što je to bio običaj. Treći grob i
novo počivalište dobio je pok. prof. i sveć. Miroslav Bulešić na šezdesetu godinu svoje
mučeničke smrti, na desnoj strani od ulaza u župnoj crkvi Svetvinćeta, te je u rujnu 2004.
proglašen blaženim, s dokumentima predanim Kongregaciji za proglašenje svetaca u Rimu, a
da bi se što više saznalo o Crkvi u Hrvata i o samome mučeniku Bulešiću i njegovom
djelovanju, brine se vicepostulator dr. Vjekoslav Milovan. Sama sam imala sreću da sam
gotovo očevidac tih događaja, jer sam dragovoljno došla u Istru kao učiteljica, meeštrovica, te
sam radila u Kringi, pa u Kmačićima, potom u Škropetima. Valja znati, da sam ja valjda prva
maeštrovica, koja je naučila govoriti hrvatsku istarsku čakavicu, i da je Istra moja tiha patnja i
ljubav, koju su mi Hrvati Istrani uzvratili gostoprimstvom i pažnjom u svim selima gdje sam
bila učiteljica za vrijeme moga progonstva iz Gospića. Isto su učinili i Lanišćani, jer sam dio
progonstva provela sa njima boraveći kod moje prijateljice Marije I. Samo ja znam, kao i
mnogi Hrvati Bosanci, koji smo živjeli u Lanišću, koliko su ti ljudi široke ruke i topla srca, za
putnika i namirnika, s kojim sam ja veseljem u Podgaćama br. 14 proslavila priznanje
Hrvatske. Pošto nisam bila u toku zbivanja, jer se na Ćićariji i na Učki nisu mogli slušati tada ni
radio ni televizija – pa me očarao veliki hrvatski barjak, koji se njihao na kući broj 14, a iza
kuće se čula pjesma sa naslovom Još Hrvatska nij' propala, dok mi živimo. Sa suzama sam
otrčala u Lanišće u trgovinu da nešto kupim, da obdarim te ljude i da s njima proslavim 900
godina čekanu slobodu Hrvatske.

U pjesmi i suzama dočekali smo jutro i prijateljstvo…

Poznavala sam i pok. Bulešića. Upoznala sam ga ili u Žbandaju ili Baderni, ne znam više točno.
Bila sam s kolegicom učiteljicom iz jednog od tih sela, a zvala se je Bernarda Muškardin, te
smo bile na jednoj misi i propovijedi – i naši su se putevi razišli. Drugi put sam ga srela u
Pazinskome kolegiju, moleći ga za obavijesti o sinovima moje gazdarice Štefanije Okmaca.
Mislim da su se ti dečki zvali Milan i Oto. Čak sam išla i na operaciju očiju njegovim
zagovorom.

Kako sada stvari stoje, čini se da su komunisti uspjeli. To je radi toga, što su se mnogi
svećenici Istrani Hrvati od straha razbježali po cijelom svijetu. Kako se gledalo na hrvatstvo u
Istri, svjedoči podatak, da danas nitko ne spominje mons. Božu Milanovića iz Kringe, koji je u
doba fašizma bio u internaciji, ali se ni oslobođenjem Istre nije smio vratiti, zato što je sa
skupinom svećenika tiskao hrvatsku početnicu i dogovorio se sa župnicima, da otvore hrvatske
škole. Tu su početnicu teško prenosili preko granice, pa su svećenici, tamo gdje nije bilo
učitelja, sami su otvorili škole. Kad se danas govori da su komunističke vlasti presudno
zaslužne za ujedinjenje Istre s ostatkom Hrvatske, onda se prešućuje važna uloga, koju su na
mirovnoj konferenciji imali podatci, koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i
drugi hrvatski svećenici. A kako su se ponašali komunisti, pokazuje sljedeći primjer. On ujedno
govori o ponašanju Slovenaca: U vrijeme partijskog «savjetovanja», održanog 18. lipnja 1945.
u Raši, Kardelj je osudio natpis «Živila Hrvatska!» koji je bio napisan na zidu, te je naredio, da
se on odmah izbriše. Bakariću je prigovorio, da komunisti u Istri nisu dosta «budni». Bakarić je
kasnije uzvratio, darujući Sloveniji nekoliko hrvatskih sela...

No, došlo je napokon vrijeme, da svi znaju: Danas Istrani Hrvati ne moraju «ni za pastole, ni
za robicu prodati ni sebe ni svoju dicu». (R. B. MAEŠTROVICA)

http://www.hdpz.htnet.hr/broj190/bulesic.htm

Razprava obravnava birmo v Istri avgusta leta 1947, njen potek s tragičnim zaključkom v Lanišću ter sledeči
proces v Pazinu. Na podlagi obstoječe literature, časopisnega gradiva ter posameznih arhivskih dokumentov
avtor umešča dogodke v okvir tedanjega napetega jugoslovanskega notranjega in mednarodnega položaja
ter dokazuje, da izgredi niso nastali le kot izraz spontanega ljudskega gibanja, marveč so bili predvsem
posledica načrtne akcije za ošibitev opozicijske drže med istrsko duhovščino.
Birma v v Istri leta 1947 zavzema pomembno mesto v povojni zgodovini tržaško-koprske škofije ter v razvoju
odnosov med katoliško Cerkvijo in komunistično Jugoslavijo. Sveti sedež je poveril tržaškemu slovenskemu
duhovniku Jakobu Ukmarju nalogo, da avgusta istega leta podeli zakrament sv. birme v slovenskih in
hrvaških župnijah Istre, ki so bile pod jugoslovansko upravo. Birma se je začela 17. avgusta. Dne 19.
avgusta so se začeli vrstiti neredi in nasilja, ki so se ob ravnodušnosti sil javnega reda stopnjevali vse do 24.
avgusta, ko je v Lanišću skupina nasilnežev vdrla v župnišče in tam ubila hrvaškega duhovnika Mira
Bulešića in težko ranila msgr. Jakoba Ukmarja. Župnik Štefan Cek se je skril in se tako rešil pred najhujšim.
Na procesu, ki je potekal v Pazinu od 29. septembra do 2. oktobra 1947, je bila najstrožja kazen (šest let)
dosojena župniku Štefanu Ceku; obsojeni so bili tudi župnikovi redarji in birmovalec msgr. Ukmar, nasilni
napadalci pa na lažje zaporne kazni. Krvavi epilog birme v Lanišću je tudi preprečil msgr. Ukmarju, da bi s
15. septembrom, ko naj bi uradno začela veljati razmejitev, prevzel apostolsko administraturo za tisti del
tržaško-koprske škofije, ki bi bil dodeljen Jugoslaviji.

Jasno je, da je bil proces v Pazinu političen in da je po stalinističnem zgledu potekal povsem mimo ustaljenih
pravnih norm in jamstev. Akti s procesa so izginili neznano kam, tako da lahko o njegovem poteku le
sklepamo iz izjav časnikarjev in nekaterih prič. Domnevne izjave Jakoba Ukmarja na procesu so bile po
njegovi vrnitvi v Trst povod za spor s škofom Antoniom Santinom. Le-ta ga je namreč obtožil, da ni dovolj
jasno preklical kritik na njegov račun, ki so mu jih pripisali časnikarji.

Razsodba pazinskega sodišča je bila le povzetek interpretacije dogodka s strani jugoslovanskih

komunističnih oblasti. Po mnenju le-teh so nesrečo zakrivili sami duhovniki, in sicer Cek, ker naj bi bil
nekdanjim borcem prepovedal prevzeti vlogo botrov, Bulešić pa, ker naj bi bil isto prepovedal prostovoljcem
udarnih brigad, krivi pa naj bi bili tudi vaščani, ki naj bi bili napadli "državljane, ko so le-ti zahtevali pojasnila".
Na podlagi arhivskega in spominskega gradiva je mogoče to interpretacijo v celoti ovreči, ugotoviti pa je
možno tudi to, da Bulešića in Ceka nesreča ni prizadela po naključju. Med istrskimi duhovniki sta bila glede
razmerja do komunistične ideologije in oblasti prav Bulešić in Cek, pa čeprav v narodnem pogledu vseskozi
privrženca Jugoslavije, zagovornika trše in načelnejše linije.

Poskusi oblasti, da bi krivdo prevalila na ramena duhovščine, pa niso prepričali svetovne javnosti, ki je bila
ogorčena. In dejansko je sam dogodek pa tudi sledeči proces jugoslovanski oblasti prej škodil kot koristil.
Zato laniških in pazinskih dogodkov ni mogoče objasniti z geostrateškimi ali drugimi realnimi političnimi
interesi, ampak v resnici skoraj izključno z ideološkimi razlogi.

Krvava birma v Istri ni bila osamljen incident, ampak del širše strategije, ki se je v takšni ali drugačni obliki
udejanjala na vsem ozemlju SFR Jugoslavije. Doba največjega pritiska na Cerkev je bila sicer med letoma
1948 in 1953, medtem ko je bil čas takoj po vojni nekakšno prehodno obdobje. V Istri je trajalo to prehodno
obdobje nekako od 31. julija 1945 do 24. avgusta 1947. V tem času je v zameno za podporo v prizadevanjih
za ugodno razmejitev duhovščini uspelo doseči nekatere manjše ugodnosti, toda z vidika oblasti je bil cilj te
popustljivosti predvsem namenjen mednarodni javnosti v vidiku sklepanja mirovne pogodbe in določanja
državne meje, saj je bila podpora duhovščine v tem procesu izredno dragocena.

Uradno beograjsko stališče je večinoma zanikalo kakršnokoli uresničevanje represije nad verskimi
skupnostmi ali jo je opravičevalo z medvojnim zadržanjem dela katoliške hierarhije in duhovščine. V resnici
pa je zlasti v prvih povojnih letih v odnosih med Državo in Cerkvijo šlo za pravo zatiranje z izničenjem skoraj
vseh oblik vidne navzočnosti Cerkve v družbenem življenju. Policijski ukrepi proti duhovnikom in katoliškim
laikom so se vključevali v načrtno strategijo ustrahovanja političnih nasprotnikov, med katere je oblast v luči
klasičnega marksizma-leninizma po sovjetskem zgledu prištevala v prvi vrsti prav katoliško Cerkev.

Z idološkimi dejavniki pa so se na ozemlju Istre tudi v povojnem času še prepletali nacionalni dejavniki. Le-ti
so bili pravzaprav začetni povod za nerede med avgustovsko birmo. Toda ironija je bila v tem, da se je
nasilje obrnilo proti domačim duhovnikom, ki se v Istri in na Primorskem niso kompromitirali s fašizmom in
nacizmom, ampak so se tudi ves čas bojevali proti narodnemu zatiranju. Dogodki v Lanišću avgusta leta
1947 in naslednji mesec v Pazinu so zato pomenili hud udarec za celotno katoliško skupnost, morda pa še
najbolj za tiste, ki so za ceno trdih pogajanj in mučnih kompromisov dosegli za krajevno Cerkev nekakšen
modus vivendi in gojili upanje, da bi komunistična oblast v Jugoslaviji v razmerju do verskih skupnosti stopila
na drugačno pot od tiste, ki jo je že več desetletij udejanjala vodilna sila komunističnega bloka, Sovjetska
zveza.
Dogodki v Lanišću pa imajo danes za krščansko skupnost v teh krajih tudi svoj verski pomen. V luči nauka
cerkvenih očetov, po katerem je "kri mučencev seme novih kristjanov" (Tertulijan), zavzemajo tako Bulešić,
Ukmar in Cek pomembno mesto v zgodovini koprske škofije in naj bi bili tisti svetilniki, po katerih naj bi se po
papeževem nauku ozirali tudi kristjani našega časa in prostora.

http://www.istrianet.org/istria/towns/lanisce/1947_cresima-slo.htm