Professional Documents
Culture Documents
Dve vrste: telesna patnja i moralna patnja, to jest dusevna, kao griza savesti,
tuga, ocaj, sumnja, gnev, mrznja, itd. Ljudske patnje se mogu podeliti jos na dva
dela: jedne radi ispravljanja i preciscavanja dobrih i druge radi kazne i zaloga
vecne osude zlih ("Putevoditelj propovednika" od dr. K. Kiriceskua i svest. K.
Nazarija, str. 291-293).
Pravedni Jov veli: Covek se radja za patnju (Jov, 5, 7). A Sveti Pavle veli da je
sva tvar u patnji (Rim. 8, 21). Patnje u svetu su posledice greha (Jov. 4, 8; Ps. 7,
14-16; Price 22, 8; Jer. 4, 18). Patnje su kazne za grehe (Lev. 26, 24-28; 2. Sam.
7, 14), ali ako budemo primili sve patnje sa trpljenjem i blagodarnoscu, donece
nam veliku duhovnu korist za
spasenje duse. Uglavnom vidimo da kako se mnoze gresi i zla na svetu, tako se
mnoze patnje, to jest glad, zemljotresi, ratovi, svakovrsne bolesti i smrt. Briga
nas hriscana jeste da napustimo grehe, da se stalno mirimo sa Bogom i da imamo
strah Bozji, smirenje i trpljenje, i tada ce se sve nase patnje umanjiti, i bice nam
od velike koristi za spasenje.
Da li je patnja zalog vecnih muka ili ispastanje grehova? Koji je smisao i cilj
patnje?
Cilj patnje za hriscane jeste jedan jedini: ispastanje grehova na zemlji kroz
svakovrsne bolesti, nevolje i bolove, radi ociscenja i spasenja duse. Za zle, koji
ne zele da se poprave, da se pokaju, patnja sa zemlje ostaje kao zalog vecnih
patnji. A za one koji primaju od Boga patnju sa trpljenjem i sa blagodarnoscu i
obracaju se na pokajanje, patnja, ma koje vrste bila, najbolji je nacin za
ispravljanje i ispastanje grehova, izbavljajuci ih ovim vecnih muka.
Vidimo da su koji vise pate na zemlji vise pomireni sa svojom savescu, bolji,
smireniji, jaci u iskusenjima, blizi Bogu, i spasavaju se lakse, kao pravedni Jov,
ubogi Lazar, Sveti apostoli, mucenici, prepodobni, i toliko drugih. A koji zive
dobro - zdravi su, poseduju imovinu i sve sto zele na zemlji, ali su obicno
slaboverni, nemilosrdni, tirani, lakomi, egoisti - boje se smrti i umiru u teskim
gresima, na vecnu osudu.
Najpre da imamo veru da nam je patnja, ma koje vrste bila, odredjena od Boga,
Oca naseg nebeskog, na spasenje, a ne na vecnu osudu. Zatim, treba patnju da
primamo sa trpljenjem i sa blagodarnoscu. A nase trpljenje treba da bude
udruzeno sa poboznoscu i uzdrzanjem (2. Pt. 1, 2-7), da bude udruzeno s radoscu
(Kol. 1, 11) i nadom.
Zbok kojih uzroka pate nevina deca? Koje grehove ona ispastaju?
Znaci, iz ovih svedocenja Svetoga pisma moze se dosta jasno pojmiti zboj kojih
uzroka pate nevina deca i cije grehe ona ispastaju.
Kako Crkva ublazava ljudsku patnju i kakvu duznost ima hriscanin prema
onima sto su u patnji?
Evo sta kaze Sveti apostol Pavle: Drugo vas iskusenje nije snaslo osim
covecijega; veran je Bog koji vas nece pustiti da se iskusavate vecma nego sto
mozete, nego ce uciniti sa iskusenjem i kraj, da mozete podneti (1. Kor. 10, 13).
Isto to kazuje i prorok David: Gospod nece ostaviti gresnicki skiptar nad
pravednickom sudbom do kraja, da pravednici ne bi pruzili svoje ruke na
bezakonje (Ps. 124, 3). Pravedni Jov kaze da su vernici optereceni raznim
iskusenjima po dopustenju Bozijem (Jov. 7, 8; Jk. 1, 2; 1. Pt. 1, 6). Ali nikada
Bog ne dopusta na izabrane iskusenja preko njihovih moci.
Tri su izvora iskusenja: pohota telesna, pohota ociju, nadmenost zivljenja, kao
sto kaze Sveti apostol i jevandjelist Jovan (1. Jn. 2, 16); ili: "Ljubav prema
uzivanjima, slavoljublje i srebroljublje, iz kojih se radja svako zlo", kao sto kaze
Sveti Jovan Damaskin (Dobrotoljublje, tom IV, str. 188). Sa ove tri vrste
iskusenja pokusao je satana da kusa i Hrista (Mt. 4, 2-11).
Tri su neprijatelja sto ratuju sa nama i kusaju nas do smrti: djavo, svetovna
uzivanja i telo. Sva ta tri neprijatelja ratuju sa nama svakovrsnim iskusenjima i
malo je hriscana koji uspevaju, darom Hristovim, da izadju kao pobednici u
borbi sa iskusenjima i uzivanjima ovoga veka. Jer ako Gospod ne sacuva grad,
uzalud bi se trudili (up. sa Ps. 127, 1), veli Duh Sveti kroz usta Psalmopevca.
Ali, posto nam pomaze Spasitelj, "niko nece pokvariti nas grad" (Antifon 3.
glasa).
Djavo, izvor svekolikog zla, kusa nas osobito mislima neverovanja, hule,
sumnje, beznadja, gordosti i taste slave; a posredno djavo nas kusa kroz ljude sa
mislima gordosti, taste slave, gneva i razvrata; srebroljubljem, lakomoscu za
imovinom, zaviscu, svadjom, osudjivanjem, jezicavoscu i drugim. Kroz telo
djavo nas kusa lenoscu, stomakougadjanjem, pijanstvom, razvratom, klonuloscu
volje, neosecanjem srca, uninijem i drugima ove vrste.
Odozgo nas kusaju kada se prinudjavamo na podvige i vrline preko nasih moci.
To jest post do iznurenja, prekomerni trud tela, svenocno bdenje i druga dobra
dela, koja jedva dostizu savrseni.
Odozdo nas djavoli kusaju klonuloscu i lenoscu u tvorenju dobrih dela, i tako
nam slabi volja, razum, griza savesti, muzevnost i postojanost u duhovnoj borbi.
Spreda nas kusaju i smucuju djavoli prividjanjima onoga sto je buduce, to jest
bacaju nas u brige, u sumnje o drugima i u prekomocne telesne trudove za
"sutrasnji dan", kao da Bog ne vodi brigu o nama celoga zivota. Iskusani ovim
mislima sabiru imovinu za starost, trude se samo za ovaj zivot, boje se da nece
imati sta da jedu i piju, pobacuju svoju decu, svadjaju se za imovinu, velike su
tvrdice i ljubitelji novca, ne cine milostinju i egoisti su.
Sledja nas djavoli kusaju podsecanjima na grehe i strasti koji su vladali nama u
mladosti, podsticuci nas da ih ponovo ucinimo. Jer nas djavoli podsecaju na
osobe sa kojima smo gresili, na mesto na kojem smo gresili, na uzroke grehova
koji su vladali nama. Podsecaju nas na one sa kojima smo bili zavadjeni, na reci
kojima su nas ljutili, da bismo ponovo poceli da ih mrzimo; podsecaju nas na
telesne grehe koje smo ucinili, na lica koja su nas sablaznila, na pijanstva i druga
zla iz proslosti.
Iznutra, to jest iz srca, kusaju nas nevidljivi neprijatelji svim strastima koje
vladaju srcem, kao: gnev, zloba, pohota, osveta, okamenjenost, zavist, gordost i
ostalo, kao sto kaze Spasitelj: A sto izlazi iz srca, ono pogani coveka. Jer iz srca
izlaze zle pomisli, ubistva, blud, lazna svedocenja, hule... (Mt. 15, 18-19). Zbog
toga se i prorok David moljase govoreci: Boze, sazdaj u meni cisto srce, i duh
prav obnovi u meni (Ps. 50, 10).
Spolja nas kusaju i porazavaju djavoli kroz pet cula, koja su prozori duse.
Osobito kroz vid, sluh i jezik. O iskusenjima sto ulaze u srca kroz cula cujemo
proroka Isaiju gde kazuje: Gospode, smrt je usla kroz prozore nase. O ocima veli
Spasitelj: Svaki koji pogleda na zenu sa zeljom za njom, vec je ucinio preljubu sa
njom u srcu svome (Mt. 5, 28). A o jeziku cujemo apostola Jakova gde kazuje:
Ako neko u reci ne gresi, taj je savrsen covek, mocan je zauzdati i sve telo (Jk. 3,
2).
Eto, dakle, da sa svih strana djavo baca strele iskusenja na nas, trazeci da nas
rani gresima i da nas odvuce u pogibelj. Ali mi smo duzni da ispovedimo sva zla
umovanja duhovniku i da odagnamo od sebe djavolova iskusenja molitvom,
postom, smirenjem, cuvanjem uma i citanjem poboznih knjiga. Ali ako se ipak
strele iskusenja ne udaljuju od nas, znak je da su koreni strasti zivi u nasem umu.
Znak je da jos nismo cisto ispovedili misli, i izdjikao je greh u nama. U tom
slucaju potrebna je vrelija molitva, sa suzama i postom, dok ne prognamo greh
koji vlada nad nama (Prema "Nevidljivoj borbi", od Svetog Nikodima
Svetogorca, izdanje 1937., str. 82).
Zbog cega ima satana toliko mrznje prema coveku i zbog cega mu Bog
dopusta da iskusava i prelescuje grehom Njegovu tvorevinu?
On se naziva kusacem i ocem lazi zato sto nas kroz iskusenja i lazljive zamke
navlaci na greh. Satana samo pokusava da prisili nasu volju, raspiruje telesne i
dusevne strasti i nagone nase prirode, stvara prilike za greh, stalno nas podseca
na nase padove, ali nema od Boga dopustenje i razdresenje da nas primora na
greh, jer tada ne bismo imali nikakvu krivicu, nikakvu osudu, i niko se ne bi
spasao njegovih zamki. Medjutim, ako covek slabi u volji i molitvi, ako se
nasladjuje djavolovim mamcima i prihvata greh, tada nije kriv djavo, nego
covek.
Ima dva najmocnija oruzja kojima porazavamo sve zamke i iskusenja djavolova.
Prvo je Sveta molitva, i zatim - smirenje.
Drugo vrlo snazno oruzje protiv djavolovih iskusenja jeste smirenje. »uj sta veli
David: Bih ponizan, i spase me (Ps. 114, 6). Kada smo okruzeni iskusenjima i
strastima, smirimo se iz srca, to jest smatrajmo se najvecim gresnicima, govoreci
da smo zbog nasih greha i nase gordosti kusani, i tada ce djavo pobeci od nas, jer
neprijatelja najjace sazize smirenje, molitva sa suzama i post.
Prva je korist sto se bez iskusenja i bez borbe sa iskusenjima ne mozemo spasti,
niti imamo zbog cega da budemo krunisani pobednim vencem. Bez iskusenja i
duhovne borbe nije moguce spasenje duse. Zbog toga kazivase jedan otac u
pustinji: "Ukloni iskusenja, i niko se od ljudi nece spasti" (Otacnik, izdanje
1930.).
Pod recju vradzbina poimamo prizivanje demonske sile, umesto Boga, na pomoc
coveku, u cilju ispunjavanja pojedinih ljudskih zelja. Vradzbinu su upraznjavali i
u jevrejskom narodu u vreme Starozavetnoga zakona, i kod hriscana u Zakonu
blagodati, nazalost, do nasega vremena. U Starom zakonu trazio je djavolovu
pomoc, obracajuci se vracari, car Saul, zbog cega je bio strogo kaznjen od Boga.
Vracar je bio i Valaam.
Gatanje, druga vrsta vradzbine, kojim pojedini ljudi pretskazuju buduce preko
crta sa dlana, sto se naziva hiromantijom, i posredstvom drugih predmeta
(zrnevlje, karte, kafa, itd.).
Cini, to jest vracanje pojedinih mladih da bi stupili u brak jedni sa drugima ili da
bi se rastavili, prizivanjem djavolske pomoci, popularno zvano "sudjaje".
Amajlije i talismani, pod kojima se poima nosenje na ruci ili grudima kakvih
satanskih znakova, konaca, kljuceva, predmeta ili obojenih komadica stofa radi
cuvanja od bolesti, od opasnosti i od steta, posto se najpre nad njima prizvala
djavolova sila.
Moze li, uistinu, djavo da vradzbinama pomogne coveku vise no sto nam
pomaze sila i blagodat Bozija?
Neka se zna da djavoli nemaju nikakvu moc da koga iscele, da otkriju stete ili
zlocinitelje. Oni ne mogu nikada da cine odistinska cudesa, nego samo laznim
utvarama obmanjuju nevernike i slabe u veri. Ovu istinu nam pokazuje bozanski
otac Jovan Zlatoust, kazujuci: "Zar ne vidis da djavoli nisu mogli da iscele od
suljeva i krasta koje bese Mojsej bacio na Egipat cak ni vracare i bajace koji
njima sluzahu, pa zar ce tebe isceliti? (Izl. 9, 11). I ako se djavoli ne smiluju
tvojoj dusi, kako ce se ozalostiti zbog bola tvoga tela? Ako se djavoli trude da te
izagnaju iz Carstva Bozijeg, kako li ce te izbavljati od bolesti? To su podsmesi i
bajke. Dakle, nemoj se, hriscanine, obmanjivati, jer nikada vuk ne moze postati
ovca, niti djavo ikada postaje lekar. Jer lakse moze oganj uciniti da padne mraz, i
sneg da se vreme otopli, nego li da te djavo odistinski isceljuje" (Podela psenice,
str. 324).
Dakle, kada se mi razbolimo ili imamo neprilike, ili nam se tvori nepravda, ili
imamo stete, ili sinove za zenidbu, ili druge teskoce u porodici, nemojmo vise
pribegavati pomoci djavola i njegovih slugu, koje su vracari i gatari, nego u
crkvu da hitamo i kod svestenika, na molitvu i na post, i namah ce nam pomoci
Blagi nas Otac, koji nas je sazdao, jer ima milosti prema nama.
Koji tvore vradzbine i pribegavaju vracarima cine veliki greh protiv Duha
Svetoga, jer ostavljaju Boga i traze pomoc djavola. Odricu se Hristovih
sluzitelja, to jest svetih svestenika, i odlaze kod sataninih sluzitelja. Ostavljaju
vodu zivu, svestenika i blagodat spasenja u Crkvi, pa radi svojih strastvenih i
ljudskih interesa traze pomoc Hristovih neprijatelja, to jest vracara. Odricu se
istine i primaju umesto nje laz, jer su sve reci vracara laz i djavolska obmana.
Tako veliki greh protiv Duha Svetoga nece se vinovnicima oprostiti ni u ovome
veku ni u buducem (up. sa Mt. 12, 32), kao sto kaze Hristos, ako se ne budu
kajali celoga zivota. Za takav greh dolaze svakovrsna zla i opasnosti na
vinovnike koji pribegavaju vradzbinama. Najpre griza savesti sto su ostavili
Boga i trazili pomoc od neprijatelja Bozijeg. Zatim je odlucivanje od Svetog
Pricesca na vise godina, od 7 do 15 i cak 20 godina. Zatim, koji veruju i
pribegavaju vradzbinama odgone iz svoga srca dar Boziji i uvode u kucu i u
svoja srca duh djavolov. Zatim, koji tvore vradzbine i veruju u njihovu pomoc
odricu se Hrista i sjedinjuju se s djavolom. Zatim, koji tvore vradzbine i
pribegavaju njima vise ne dolikuje da se nazivaju hriscanima, nego otpadnicima.
Zatim, vinovnike za ovaj tezak greh Bog kaznjava teskim i neizlecivim
bolestima, stradanjem u njihovoj porodici, stetama i neslaganjima, siromastvom i
uzasnom smrcu. I ako se ne ispovede kod svestenika i ne oplakuju svoj greh sa
suzama celoga zivota, ne mogu se spasti.
Vracari i koji veruju u djavolovu pomoc i pribegavaju njoj, ako ne napuste ovo i
ne pokaju se, "odlucuju se sasvim od Crkve", to jest odvajaju se od Hrista i
dobrovoljno se predaju u ruke neprijatelju, a ako umru u ovom grehu, i ne bivaju
sahranjeni od svestenika, nego podobno paganima i otpadnicima od vere, na
svoju vecnu osudu na muke pakla.
Eto uzasnih posledica vradzbine.
Najstrozije kaznjava vracare Sveti Vasilije Veliki. Evo sta on kaze u 72. kanonu:
"Ko se preda vracarima ili drugima slicnima dobice epitimiju kao ubice" (Sveti
Vasilije Veliki 72; Sveti Grigorije Niski 3, Laodikijski 36). On postavlja vracare
u red covekoubica i bogootpadnika, to jest odlucuje ih od Svetinja od 10 do 20
godina. U 65. kanonu Sveti Vasilije Veliki veli: "Zena koja bude opcarala strance
(odlucuje se od Svetinja) godina 9 i metanija 500 na dan".
A 61. kanon VI. Vaseljenskog sabora odlucuje od Svetog pricesca na sest godina
one koji odlaze gatarima u karte i drugo slicno, da bi saznali buduce. A "ako
budu istrajavali u ovom i ne budu se klonili ovih pogubnih i paganskih
majstorija, odlucujemo da se sasvim odluce od Crkve, kao sto i Sveti kanoni
uce..." Sveti Jovan Postnik skracuje kanon vracarima i onima sto pribegavaju
vracanjima na samo tri godine odlucenja od Svetinja, ako ispovede greh, ako ga
konacno napuste, ako dnevno drze post do 3 sata posle podne i cine po 250
metanija na dan.
Ali i Sveto Pismo pokazuje kako tesko kaznjava Bog one sto su pribegavali
vracarima, jer cuj sta veli: Vracarima ne dopustite da zive (Izl. 22, 18). I opet
veli: A covek ili zena u kojima bi bio duh vracarski ili gatarski da se pogube;
oboje kamenjem zaspite, jer su krivi (Lev. 29, 27). I opet: A dusu koja se obrati k
vracarima i gatarima da cini preljubu za njima, okrenucu lice svoje nasuprot toj
dusi, i istrebicu je iz naroda njezina (Lev. 20, 6).
Evo sta o ovome veli Sveti Jovan Zlatoust: "Ti velis da je ona starica hriscanka, i
da je onaj covek hriscanski gatar, i da, kad bajaju ili otvaraju knjigu, ne
izgovaraju niti pisu drugo ime do ime Hrista, Bogorodice i svetitelja; dakle
kakvo zlo oni cine? Na ovo ti odgovaram da zato osobito dolikuje da mrzis onu
zlu zenu i onog zlog bajaca i gatara, jer koriste ime Bozije na porugu i bescasce.
Hriscani buduci, delaju kao pagani. Jer i djavoli, mada izgovaraju ime Bozije,
ipak su djavoli. Pojedini, hoteci se pravdati, vele da je hriscanka zena koja je
bajala i nista drugo ne izgovara do samo ime Bozije. Ja je zbog toga gore mrzim
i odvracam se od nje, jer upotrebljava ime Bozije na sramotu. Nazivajuci sebe
hriscankom, pokazuje sebe da dela sto je pagansko" (Hristoitija, nav. delo, str.
305-320).
Zbog toga sto je u njima oslabila vera i strah Bozji; zbog toga sto se danasnji
hriscani ne mole dovoljno, da bi ispunili svoje molbe molitvom, a ne gatanjem;
zbog toga sto ne citaju Sveto Pismo, da vide kakva osuda dostize vracare, i zbog
toga sto ne odlaze redovno u crkvu, ne ispovedaju se barem u toku cetiri posta i
ne traze u slucaju potrebe i molitve svestenika. Pojedini hriscani jos pribegavaju
gatanju zato sto su zaboravili obecanja koja su dali Hristu na Svetom Krstenju,
kada su rekli: "Odricem se satane, i svih dela njegovih, i svih sluzitelja
njegovih..." Takodje, hriscani jos pribegavaju djavolovoj pomoci kada se njihova
molba ne ispuni u Crkvi ili zbog toga sto zaboravljaju na smrt i na dan Hristovog
suda.
Zbog toga nas Sveti Oci upucuju da hitamo Bogu, samo Crkvi i svestenicima, a
ne djavolima i njihovim slugama. A Sveti Jovan Zlatoust nas savetuje, govoreci:
"Molim vas, budite cisti od ove obmane... i kada hoces da prekoracis prag svoje
kuce, najpre reci ovo slovo: Odricem se tebe, satano, i tvoga castvovanja, i tvoga
sluzenja, i sjedinjujem se s Tobom, Hriste! Bez ovoga umovanja nikada da ne
izlazis iz kuce. To neka ti bude palica, to - oruzje, to - odbrambena tvrdjava, i
zajedno sa tim recima oseni i celo svoje krsnim znakom. Jer ako se budes tako
naoruzavao svuda, ne samo covek, nego cak i djavo da te sretne, nece te moci
povrediti" (Hristologija, str. 316-317).
Dakle, koji imajju jaku veru u Boga, neka od Njega neprestano traze pomoc. A
slabi u veri, koji su ikada trazili pomoc vracara, ako hoce da se spasu, najpre
neka ispovedaju taj greh i neka traze epitimiju. Zatim neka se vise ne obracaju
satani za pomoc, ma u kakvoj nevolji bili, nego samo Bogu neka hitaju. Zatim
neka se sto vise mole molitvama i suzama iz srca (Pon. zak. 4, 29; Ps. 118, 58;
Jer. 29, 13) i tako ce se trpljenjem i verom izbaviti od vradzbina i primiti dar
Duha Svetoga.
Odgovaram vam recima Svetoga Jovana Lestvicnika, koji veli: "San je pokret
uma u vreme nekretanja tela. A prividjenje (lazno vidjenje) je obmana ociju,
kada um spava. Prividjenje je izlazak uma kada telo bdi. Prividjenje je vidjenje
necega bez ipostasi (nerealno)" (Dobrotoljublje, tom IDZ, Slovo 3, str. 75). Eto,
dakle, sta su snovi i vidjenja. Oni su dvojaki: dobri i zli snovi i vidjenja. A
razlika je medju njima ova:
Dobri snovi i vidjenja od Boga su, kroz njih se otkriva Njegova velika volja,
samo onima koji su potpuno savrseni i sveti i koji tvore Njegove zapovesti, kao
sto je bio pravedni Josif, kome se u snu pokazao arhandjeo Gavrilo, zapovedivsi
mu da bezi sa mladencem Isusom i sa Djevom Marijom u Egipat. Dobri snovi
dolaze od andjela, i podsecaju nas na smrt i osudu, a posto se probudimo
podsticu nas na molitvu i pokajanje. Naprotiv, zli snovi i prividjenja su od
djavola prerusenih u svetlosne andjele ili u svetitelje, koji nas u snu obmanjuju
da smo dobri i dostojni raja; a posto se probudimo "tonemo u gordost i u radost"
(Dobrotoljublje, tom IDZ, Slovo 3, str. 76).
Sveti Jovan Lestvicnik kaze da je "ko veruje u snove podoban onome sto trci za
svojom senkom i pokusava da je uhvati". Isto tako on kaze da su "demoni taste
slave u snovima proroci. Oni, kao kakvi lukavci, smisljaju buduce dogadjaje i
objavljuju nam ih unapred. A ako se vidjenja ispune, divimo se i gordimo mislju
kao da imamo dar pred-vidjenja (prorostva). Koji slusaju djavola cesto su
postajali lazni proroci". I dalje veli: "Djavoli ne znaju nista o buducem iz kakvog
predznanja, jer i lekari mogu da nam, na osnovu simptoma, unapred najave
smrt". Zatim zakljucuje, kazujuci: "Kada pocnemo da verujemo u snove djavola,
oni nam se podsmevaju, cak i kad smo budni. Ko veruje snovima i prividjenjima
u snu potpuno je neiskusan, a ko ne veruje nijednima - mudrac je"
(Dobrotoljublje, tom IDZ, Slovo 3, str. 76).
Dakle, greh je da verujemo u snove i vidjenja, jer ovima nas lako obmanjuju
djavoli i bacaju nas u uzasni greh gordosti i taste slave, kada se covek pouzda u
sebe vise nego u rec Boziju. Ovom kusackom majstorijom djavo je obmanuo
mnoge hriscane i monahe, bacivsi ih zatim u ponor pogibelji. a ako kogod ipak
ima nedoumicu u vezi sa svojim snom ili vidjenjem, neka se ispovedi duhovniku
i neka mu zatrazi savet, jer kroz duhovnika govori Bog.