IZABRANA DJELA ONORE DE BALZAKA

NASLOV ORIGINALA HONORE DE BALZAC

EUGEN1E GRANDET

S FRANCUSKOG PREVEO DUAN DOKI REDAKCIJA PREVODA DR DUAN MILAI

PRIREDIO ODGOVORNI UREDNIK

DR MURIS IDRIZOVIC

LIKOVNA OPREMA MUSTAFA IBRULJ

ONORE DE BALZAK

EUGENIJA GRANDE

"SVJETLOST" SARAJEVO

Neka vae ime, vas ija je slika najljepi ukras ovog djela, bude ovdje kao grana posveenog zimzelena, otkinuta ne zna se sa kog drveta, no svakako posveena vjerom i, uvijek zelena, obnavljana pobonim rukama da bi titila dom. DE BALZAC MARI.II

U izvjesnim palankama ima kua iji izgled uliva melanholiju slinu melanholiji koju izazivaju najmraniji samostani, najusamljenije pustare ili najsumornije razvaline.. Moda se zaista u tim kuama nalazi sve troje u isti mah: i samostanska tiina, i mrtvilo pustare, i ostaci razvalina; u njima je tako malo ivota da bi stranac pomislio da u njima niko ne stanuje kad ne bi najedanput uoio blijed i hladan pogled kakve nepomino linosti ije se upola redovniko lice pomaljalo na prozoru kad bi se zauli nepoznati koraci. Ova melanholija ogledala se i na jednoj kui u Sarnumuru, rin kraju jedne strme ulice koja vodi u zamak, u gornjem kraju varoi. Ova ulica, sada gotovo uvijek pusta, ljeti topla, zimi hladna, mjestimice mrana, odlikuje se zvuCnoSu svoje kaldrme od ljunka, uvijek iste i suhe, *vn)>.m tjosinooim, d iskrivudanou, tiinom svojih kua kujo pripadaju staroj varoi i nad kojima se diu gradski

bedemi. Kue stare tri stoljea jo su vrste, iako BII drvene, i njihovi raznoliki izgledi doprinose originalnosti ubog koje se ovaj kraj Samumura i preporuuje panji starinara i umjetnika. Teko je proi pored ovih kua a -ne diviti se debelim talpama ijii su krajevi srezani a udnovate slike, i koje crnim niskim reljefom ukraavaju prizemlje veine ovih kua. Na jednima su poprene grede pokrivene kriljevcem i ocrtavaju plave pruge na tankim zidovima jedne kue koja se zavrava krovom od slabe grae, koji su godine ulegle i ije je istruljele indre iskrivilo izmjenino djelovanje kie i sunca. Na drugima su stari, pocrnjeli prozorski balkoni, ije se lijepe skulpture jedva vide i koji kao da su suvie laki za saksiju od mrke ilovae iz koje se diu karanfili i rue kakve sirote radnice. Malo dalje imate kapije s ogromnim klincima na kojima je genije naih predaka ispisao tue hijeroglife iji se smisao nikad nee odgonetnuti. Ovdje je neki protestant ispovijedao svoju vjeru, tamo je neki lan Legije prokleo Henrika IV. Neki varoanin, opet, urezao je na svojoj kapiji znakove svoga kmetskog plemstva, slavu svoga zaboravljenog kmetovanja. Cijela historija Francuske ispisana je tu. Pored trone kue s nabacanim malterom, na kojoj je zanatlija proslavio svoje strugalo, die se dvorac kakvoga plemia, iznad kamene kapije dvorca jo se vide tragovi njegovog grba, izrazbijanog raznim revolucijama koje su od 1789. potresale zemlju. U ovoj ulici trgovake radnje nisu ni duani ni magazini prijatelji srednjeg vijeka; poznali bi u njima radionice naih oeva u svoj njihovoj prirodnoj prostoti. Ove niske sobe koje nemaju ni lica, ni izloga, ni okana, velike su, mrane i bez spoljanjih ili unutranjih ukrasa. Njihova se vrata sastoje iz dva puna dijela, grubo okovana, od kojih se gornji povlai unutra, a donji, snabdjeven jednim zvoncetom s oprugom, stalno otvara i zatvara. Zrak i svjetlost ulaze u ovu odaju slinu vlanoj peteri ili vie vrata ili kroz prozor koji se nalazi izmeu svoda, tavanice i oniskog zida u koji su uglavljeni debeli kapci koji se ujutru skidaju, a uvee ponovo namjetaju i utvruju gvozdenim polugama. Ovaj zid slui za izlaganje robe prodaveve. Tu
7

nema arlatanstva. Prema tome to se u duanu prodaje, napolju su izloena dva-tri burenceta soli i bakalara, komadi atorskog platna, konopci, ice objeene o grede nu tavanici, obrui prislonjeni uza zidove, ili nekoliko komada .sukna ni rafoiviim'a. Uite. isto odjevena djevojka, koja kipti zdravljem i mladou, s bijelom maramom oko vrata, crvenih ruku, ostavic svoj runi rad, dozvae oca i majku koji e doi 1, ravnoduno, ljubazno ili neutivo, prema svojoj naravi, prodati vam robe za koliko elite, bilo za dvadeset pura, bilo za dvadeset hiljada franaka. Vidjeete kaara koji sjedi pred vratima i razgovarajui sa svojim susjedom obre palce; na prvi pogled ovjek bi pomislio da HV sva njegova roba sastoji od nekoliko ravih dasaka za boce i dva-tri svenja letava; meutim, u pristanitu njegovo puno stovarite snabdijeva sve anujske kaa-i'c; on zna, gotovo sigurno, koliko moe buradi biti potrebno ako berba bude dobra, sunce ga obogati, kia upropati; iza jedno jutro bura sltaj'u jedanaest franaka ili padaju na est livara. U ovoj zemlji, kao u Touraini, atmosferske promjene jako utjeu na trgovaki ivot. Vinogradari, vlasnici, drvarski trgovci, kaari, krmari, ladari, svi oekuju zrak sunca; oni strepe kad uvee li-ji-J.u da ne uju sutradan da je prekono bilo mraza; oni .u boje kie, vjetra, sue, i ele vlagu, toplotu, oblake, vi- kako im kad treba. Stalno se vodi dvoboj izmeu podneblja i zemaljskih interesa. Barometar naizmjence 'ncveseljava, vedri i razgaljuje fizionomije. S jednoga Unija na drugi ove nekadanje glavne ulice saumurske, Idu od vrata do vrata ove rijei: Zlatno vrijeme! Zato (ivnki i odgovara susjedu: Pljute zlatnici! znajui ta mu kia i sunce u zgodan as donose. Subotom, oko podru-, ljeti, ne moete dobiti kod ovih estitih industrijalaca ni za pet para robe. Svaki ima svoj vinograd, svoje malo poljsko imanje, i ide na dva dana na selo. Kako ,'ic tu sve unaprijed zna, i kupovina, i prodaja, i dobit,

9 trgovci mogu od svakih dvanaest sati deset da upotrijebe na vesele izlete, na promatranja, na ogovaranja, na neprekidna pijuniranja. Tu domaica nee kupiti jarebice a da susjedi ne upitaju mua je li bila dobro peena. Djevojka ne moe promoliti glavu kroz prozor a da je ne vidi sve to je u tom trenutku besposleno. Tu su,"dakle, savjesti na povrini, i ove nepristupane, crne i mirne kue nemaju tajni. ivot je gotovo stalno pod otvorenim nebom: svaka porodica sjedi pred svojim vratima, tu rua, tu veera, tu se svaa. Svakog prolaznika bi dobro odmjerili. Kad bi, ponekad, kakav stranac doao u kakvu palanku, svi su mu se redom podsmjehivali. Otuda toliko prie, otuda naroiti nadimak stanovnicima Angersa, koji su se odlikovali ovim varo-kim porugama. Nekadanje palae stare varoi lee u gornjem kraju ove ulice u kojoj je nekada stanovalo mjesno plemstvo. Kua, puna melanholije, gdje su se desili dogaaji koji e biti ispriani u ovoj prii, bila je jedna od tih domova, uvaenih ostataka jednog vijeka u kome su i predmeti i ljudi jo imali onu prostotu koju francuski obiaji gube iz dana u dan. Poto ste proli kroz sve krivine ovog ivopisnog puta, iji i najmanji nedostaci bude uspomene i iji opi izgled goni ovjeka na razmiljanje, opaziete jedno prilino mrano udubljenje, gdje se kriju vrata kue gospodina Grandeta. Ali, nemoguno je shvatiti znaaj ovog palanakog nadimka bez biografije gospodina Grandeta. Gospodin Grandet uivao je u Saumuru glas ije uzroke i posljedice ne moe potpuno razumjeti onaj koji nije ma i kratko vrijeme ivio u unutranjosti. Gospodin Grandet (neki su ga zvali ia Grandet, ali je broj ovih staraca osjetno opadao), bio je 1789. vrlo imuan kaar, koji je znao itati, pisati i raunati. Kad je Francuska Republika, u saumurskom okrugu, izloila prodaji samostanska dobra, kaar, kome je tada bilo etrdeset 10 Umilna, tek to se bio oenio kerkom jednog daarskog trgovcu. Grandet uze svoju gotovinu i miraz, dvije hiljade zlatnika, koje je njegov tast dao jednom vatrenom inpuhlikancu, koji je upravljao prodajom narodnih do-lirn. Dobio je vrlo jeftino, iako zakonski nepravedno, MHJljrpc vinograde u srezu, jednu staru opatiju i nekoliki) manjih dobara. Kako stanovnici Saumura nisu bili vptlilcl rcvdlucionairi, ia Grandet ispade ovjek smion, Hipublikanac, rodoljub, um koji je prihvatio nove ideje, ilnk je katar prosto naprosto prihvatio vinograde. On bi postavljen za lana

uprave u saurnurskom okrugu, i njegov miroljubivi utjecaj osjeti se i politiki i trgovaki. I ' o l i l i k i , jer je uzeo u zatitu plemie i svom svojom vlnft'u sprijeio da se prodaju dobra emigranata; trgovaki, jer je nabavio republikanskoj vojsci jednu ili dvije hiljado buradi bijelog vina i naplatio se u divnim U.vmlmma i jednog enskog samostana ikoji 'je naposljetku ".iiiivljen da se proda. Za vrijeme Konzulstva, Grandet puni ade kmet; upravljao je mudro, obavljao berbu jo holjc. Za vrijeme Carstva postao je gospodin Grandet. Nnipoleon nije volio republikance: on <smijeni gospodina ratidcta, koga su smatrali za crvenjaka, plemia koji <> poslati baron pod Carstvom. Gospodin Grandet ostavi pinsko asnitvo ne alei nimalo za njim. On je u in-lurr.'iu varoi sagradio odline puteve koji su vodili na ojrgova imanja. Njegova kua i njegova dobra, vrlo povoljno zavedena u batenske knjige, plaala su umjeren puri-/.. Poslije procjene njegovih raznih dobara njegovi vinogradi, blagodarei njegovom neumornom staranju, po.'iladoe glava okoline uobiajen tehniki izraz da >- i i n t vinograde koji daju najbolje vino. Mogao je tra-)i!i za nagradu kri Legije asti. Ovaj dogaaj bio je IIKKI. Gospodinu Grandetu bilo je tada pedeset i sedam jtudlna, a njegovoj eni oko trideset i est. Njihovoj jedinici, plodu njihove zakonite ljubavi, bilo je deset godinu. Gospodin Grandet, koga je provienje htjelo, bez 11 sumnje, da utjesi za izgubljenim kmetstvom, naslijedi te godine jedno za drugim gospou de La Gaudiniere, roenu fie La Bertelliere, majku gospoe Grandet; zatim staroga gospodina de la Bertelliere, oca pokojnii-nog; i najzad gospou Gentillet, babu po materi: tri nasljea iju veliinu niko nije znao. Ovo troje starih bijahu tako strasne tvrdice da su dugi niz godina gomilale novac, da ga mogu u potaji promatrati. Stari gospodin de La Bartelliere nazivao je davanje pod interes rasipanjem, nalazei vie koristi u promatranju zlata no u dobiti od interesa. Varo Saumur sudila je, dakle, o veliini utede po prihodima poznatih joj dobara. Gospodin Grandet dobi tada novu plemiku titulu koju naa manija za jednakou nee nikad izgladiti: on postade ovjek koji u okrugu plaa najvei porez. On je imao sto jutara zemlje pod lozom koja mu je dobrih godina davala sedam do osam stotina b.uradi vina. Imao je trinaest manjih dobara, jednu staru opatiju, na kojoj je, iz tednje, zazidao prozore, lukove i arena okna, te ih je to i ouvalo; i sto dvadeset i sedam jutara livada, na kojima je raslo tri hiljade topola, zasaenih 1793. Najzad, kua u kojoj je stanovao bila je njegova. Tako su sra-unavali njegovu vidljivu imovinu. Sto se tie njegovih kapitala, samo su dvije linosti mogle unekoliko ocijeniti njihovu veliinu: jedno je bio gospodin Cruchot, biljenik, koji je davao pod interes novac gospodina Graneta; drugi gospodin de Grassins, najbogatiji sau-murski bankar, u ijoj je dobiti vinogradar imao udjela po svojoj volji i :otajno. Mada su i stari Cruchot i gospodin de Grassins bili ljudi strogo povjerljivi, to u provinciji stvara povjerenje i donosi novac, oni su javno ukazivali gospodinu Grandetu tako duboko potovanje da su promatrai mogli cijeniti veliinu kapitala nekadanjeg kmeta po veliini neobinog u vaenja koje su mu odavali. Cio svijet u Saumuru bio je uvjeren da gospodin Gramdet iima jednu naroitu riznicu, jednu skriv12 niu punu zlatnika, te se nou predaje onom neiskaza-nnin uivanju koje ovjeku daje promatrajui Grande-i oi, kojima uti metal kao da je predao svoju boju. i i'd ovjeka koji je navikao da od svog kapitala vue nitiii kamatu dobija neminovno, kao i pogled slado-uika, kockara ili dvoranina, izvjesne naroite navi-i 'H-ki! bojaljive, gramljive, tajanstvene pokrete, koji 1 ''logu da izmaknu oima njegovih jednovjeraca. Ovaj i uSli jezik stvara u neku ruku slobodno zidarstvo .'lii. Gospodin Gramdet ulivao je, dakle, ono duboko i ivanjo na koje ima pravo ovjek koji nikome ni-] i nita nije dugovao, koji je, kao stari kaar i stari nm;;radar, s astronomskom tanou pogaao kad treba 11)4 .spremi za svoju berbu hiljadu buradi, a kad samo tint Mlolinu; koji nikad nije propustio nijednu spekula-1 Iju; koji je uvijek imao buradi na prodaju, onda kad u I IH rad bila skuplja no ono to e se u njih utoiti; i 11 je mogao staviti svoje vino u podrume i ekati zgo-! i trenutak da proda bure po dvije stotine franaka, ' <u mali posjednici davali svoje po stotinu. Njego-uvenu berba godine 1811, mudro sauvana, lagano l.ivnna, donijela mu je preko dvije stotine etrdei i i i l j a d a livara. Finansijski govorei, gospodin GranI. i je Imao neeg slinog s tigrom i sa zmijskim carem: ........ je da prilegne, da se pritaji, da dugo promatra i plijen, da skoi na njega; zatim je otvarao eljusti ie keM-, uvlaio u nju hrpu talira, pa onda mirno i' ni, l(.i,i zmija koja vari, neosjetljiv, hladan, meto- i! ii K.HI je prolazio ulicom, ljudi su ga gledali s div-h n j m t i , u koje se mijealo potovanje i strah. To je ra-" i n l j l v o . jer je svaki u Saumuru osjetio na sebi njegove i i . 'i u k,md?.e. Jednom je gospodin Cruchot dao potre-1 '" rinvae za kupovinu nekog imanja, ali s jedanaest i n; drugome je gospodin Grassins eskontirao neke '"i -ri lcp; uli s ogromnim odbitkom kamate'. Rijetko da i "1c koji dan a da se ime gospodina Grandeta ne po13 mene, bilo na trgu, bilo uvee u varokim razgovorima. Za neke linosti bogatstvo staroga vinogradara bilo je

predmet rodoljubivog ponosa. Nije jedan trgovac, nije jedan krmar govorio strancima s izvjesnim ponosom: Gospodine, mi ovdje imamo dvije-tri milijunake kue; ali gospodin Grandet, taj ni sam ne zna koliko ima! Godine 1816. najvjetije saumurske raundije cijenile su nepokretno Grandetovo imanje na blizu etiri mi-liona, ali kako je, prosjeno, od 1793. do 1817, morao od svoga imanja vui godinje po sto hiljada franaka, to je vjerovatno imao u gotovu gotovo toliko isto koliko u imanju. Zato bi mjerodavni, kad bi se poslije partije bostona, ili poslije kakvog razgovora o vinogradima povela rije o gospodinu Grandetu, rekli: ia Grandet? . .. ia Grandet mora imati pet do est mi-liona. Vi ste vjetiji od mene, ja nisam nikada mogao da uhvatim koliko ima, odgovorili bi gospodin Cruchot ili gospodin de Grassins kad bi uli ove rijei. Kad bi kakav Parianin pomenuo Rotschilde ili gospodina Laffittea, Saumurci bi odmah zapitali da li su oni bogati kao gospodin Grandet? Ako bi im Parianin, malo prezirno i smijeei se, odgovorio da jesu, Saumurci bi se zgledali i vrtjeli glavom ne vjerujui. Ovako veliko bogatstvo pokrivalo je kao zlatnim pokrivaem sva djela ovoga ovjeka. U poetku su neke osobenosti njegovog ivota izazivale podsmijeh i porugu, ali je to s vremenom iezlo. I najsitniji postupci gospodina Grandeta primani su kao jednom presuena stvar. Njegove oi, odijelo, pokreti, mirkanje, bili su zakon u zemlji u kojoj se svaki, poto ga je prouio kao to prirodnjak prouava nagon ivotinja, mogao uvjeriti o dubokoj i nijemoj mudrosti i najmanjih njegovih postupaka. Bie otra zima! govorilo se ia Grandet je navukao postavljene rukavice: treba brati groe. ia Grandet kupuje mnogo duga, bie vina ove godine. Gospodin Grandet nikad nije kupovao ni meso ni kruh. Njegovi
14. vnhnpcl donosili su mu nedjeljno dovoljnu koliinu ugo-j ut i i h pijetlova, pilia, jaja, masla i penice. On je imao |' ilnit mlin iji je zakupac pored zakupnine morao dolu/Hl po Izvjesnu koliinu penice, samljeti je i donijeti mu trice i brano. Velika Nanona, njegova jedina slu-i injn, muda vie nije bila mlada, pekla je sama svake u l i ot i i potreban kruh. Sa povrtarima, svojim zakupcima nnpodln (irandet je ugovorio da mu daju zelen i povr-i> Sto He tie voa, njega je imao u tolikoj koliini da | L veliki dio prodavao na pijaci. Drva za ogrev sjekao ]e u dvojim zabranima, ili je upotrebljavao stare, upola i'ttuMd-Jiilc (painjeve .koje je dizao sa svojih njiva, d njegovi u i i p n l l r n r i prevozili su mu ta drva u varo, lijepo isje-onu, P4lni;ali ih, iz uslunosti, na njegov drvljanik, i u Imali kuo nagradu njegovu zahvalnost. Jedini njegovi ii,'n.iii trokovi bili su: oblata, odijelo eni i keri, i ' i | i l n i v e tolicc u crkvi; osvjetljenje, plaa velikoj Na-M'Mii, kal nian je sudova; plaanje poreza, popravak nje-("*'Hi graevina i trokovi oko obraivanja imanja. Imao i i "iciHi .stotina jutara zemlje pod gorom, koje je prije iKIIIH)^ vremena kupio, i tu goru uvao mu je poljak i ' i n ' > y susjeda, kome je obeavao za to nagradu. Tek ii iko je to imanje kupio, jeo je divlja. Ponaanje -i -M ovjeka bilo je vrlo jednostavno. Govorio je malo. je misli kazivao je obino kratkim pounim reeni-,,!i, koje je izgovarao blagim glasom. Od revolucije, " i ijeme kad je privukao panju, poeo je dosadno da ""' i t'lm je imao da govori dugo ili da se prepire. Ovo """ n|lJ**i govor bez veze, bujica rijei pod kojom se gulili njegova misao, prividna oskudica loginosti u go-vm u, flto se pripisivalo njegovom nedovoljnom obrazovanju, sve je to bilo izvjetaeno i bie objanjeno sa 'i 'liko dogaaja u ovoj prii. Uostalom, etiri ree-, Incne kao algebarski obrasci, obino su mu sluile Imhvati i da rijei sve tekoe u ivotu i trgovini: wum, ne mogu, neu, vidjeemo. Nikad nije go15

vorio ni da ni ne, niti je ta pisao. Ako mu je ko govorio, sluao je hladno, drao se desnom rukom za bradu naslonivi desni lakat na gornju povrinu lijeve ruke, i o svemu je stvarao miljenje od koga poslije nikada nije odustajao. Razmiljao je dugio i o najmanjim pazarima. Kad bi mu, poslije kakvog dugog i vjeto voenog razgovora, njegov protivnik otkrio tajnu svojih namjera, mislei da ga je ulovio, on bi odgovorio: >?Ne mogu nita da odluim dok ne razgovaram sa svojom enom. Njegova 'ena, ikoju bjee nainio pravom 'robinjom, bila mu je u njegovim poslovima najpodesniji zaklon. On nije nikada nikome iao, nije htio ni dar prima, ni da zove na ruak; nikad nije galamio, i kao da je tvrdiio svaim, ak i pokretima. Nije nikome nita kvario, jer je stalno potovao svojinu. Pri svem tom, pored sve blagosti u glasu, pored svega obazrivog dranja, govor i navike kaareve pokazali su se u pravoj boji naroito kad je bio kod kue, gdje se uzdravao manje nego ma gdje na drugom mjestu. Tjelesno, Grandet je bio ovjek visok pet stopa, zdepast, pleat, sa listovima koji su imali dvanaest palaca u obimu, jako razvijenih aica i irokih plea; lice mu je bilo okruglo, crnpu-rasto, roavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; oi su mu imale izraz hladan i prodrljiv, izraz kakav narod zamilja u adaje; njegovo elo, puno poprenih bara, mije bilo bez zlnaaUiniih lisipupenja; njegova kosa, ukasta i prosijeda bila je srebro i zlato, kao to su govorili neki mlai ljudi koji nisu shvatili koliko je opasno aliti se na raun gospodina Grane-ta. Njegov nos, zadebljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu ilica, za koju je svijet govorio, ne bez razloga, da je puna zlobe. Ovo lice pokazivalo je neku opasnu prepredenost, potenje bez topline, samoivost ovjeka koji je sva svoja osjeanja usredsredio na tvr-dienje, i na jedino stvorenje koje je za njega zaista bilo neto, svoju ker Eugeniju, svoju jedinu nasljednicu. 1.6

Di/.-nije, ponaanje, ophoenje, sve na njemu, uostalom, ( H i n v jcdot'avalo je ono pouzdanje koje stvara navika na u|)ji-h u svim poduzeima. Zato je gospodin Grandet, Inim je izgledao blag i njean, bio elinog karaktera. Kultu je vjeito bio obuen na isti nain, ko ga je vidio 'hii HN, vidio ga je onakvog

kakav je bio od 1791. Nje->vn glomazna obua vezivala se konim uzicama; nosio Ht i i l no vunene arape, kratke hlae od debelog suk-i ke.stonjaste boje, sa srebrnim kopama, somotski pr-iik ;:u utim i mrkim prugama, do grla zakopan, irok ipul kosti-nj aste boje s dugakim peevima, crnu kra-il,n i kvekerski eir. Njegove rukavice, jake kao an-i idilu" rukavice, sluile su ga po dvadeset mjeseci, i, t ili ne bi uprljao, stavljao ih je na obod svoga e-i H, uvijek na isto mjesto, istim metodinim pokretom, i Je sve to je Saumur znao o ovom ovjeku. Samo I linosti imalo je pristupa u njegovu kuu. Najugled-)n od prvih triju bjee sinovac gospodina Cruchota. i kuko je postavljen za predsjednika saumurskog pr-itepenog suda, ovaj mladi ovjek dodao je imenu i uchot ime Bomfoins i radio je na tome da ime Bonfons Ine^ie prevagu nad imenom Cruchot. On se ve potpi-iv'tio K. de Bonfons. Parniar, koji je bio toliko nepa-111 v dii ga nazove gospodin Cruchot, odmah bi, jo i' i nuenju, uvidio da je napravio glupost. Sudac je pa-;-io one koji su ga nazivali gospodin predsjednik, ali }v nvnjim najljubaznijim osmijehom udostojavao laskav-tse kuji su mu govorili gospodin de Bonfons. Gospodinu predsjedniku bilo je trideset i tri godine; bio je vlasnik dobra de Bonfons (Boni Fontis), koje je donosilo floiliflnje sedam hiljada livara; oekivao je da naslijedi NVIIKU strica biljenika i svoga strica opata Cruchota, BMiilkn kanonskog vijea svetoga Martina tourskog, koji su vaili kao dosta bogati ljudi. Ova tri Crucho-1, podravani prilinim brojem roaka, u srodstvu s dvadeset domova u varoi, obrazovali su partiju kao
i KtiKt-nlJn Granda

17

nekada Medicijevi u Firenci; i kao i. Medicijevi, imali su svoje Pazzi. Gospoa de Grassins, mati dvadeset trogodinjeg sina, dolazila je veoma revnosno gospoi Gran-det da igraju karata, nadajui se da e svoga dragog Adolfa oeniti gospoicom Eugenijom. Gospodin de Grassins, bankar, ivo je potpomagao smicalice svoje ene stalnim uslugama koje je potajno inio starome tvrdici, i stizao je uvijek na vrijeme na bojno polje. Ovo troje Grassinsovih imali su takoer svoje privrenike, svoje roake, svoje vjerne saveznike. Kod Cruchotovih, opat, porodini Tallevrand, koga je potpomagao njegov brat biljenik, hrabro se borio s gospoom Grassins, i pokuavao je da bogato nasljedstvo zadobije za svoga si-novca predsjednika. Ova potajna borba izmeu Cruchotovih i Grassinsovih oko ruke Eugenije Grandet ivo je zanimala razna saumurska drutva. Da li e gospoica Grandet poi za gospodina predsjednika ili za gospodina Adolfa de Grassinsa? Na ovo pitanje jedni su odgovarali da gospodin Grandet nee dati svoju ker ni jednome ni drugome. Nekadanji kaar, pun slavoljublja, trai zeta, govorahu, kakvog francuskog pera, koji bi sa svoje tri stotine hiljada livara dohotka primio svu Grandetovu burad u prolosti, sadanjosti i budunosti. Drugi su odgovarali da su Grassinsovi plemii, veoma bogati, da je Adolf vrlo lijep mladi, i da tako lijepo srodstvo, osim ako nemaju u rukavu kakvog papinog sinovca, mora zadovoljiti ljude prostake, ovjeka koga je cio Saumur zapamtio s kaarskom sjekirom u ruci i koji je, uostalom, bio u svoje vrijeme crvenjak. Naj razboritiji napominjali su da je gospodinu Cruchotu de Bonfons slobodan pristup u svako doba, dok njegov suparnik dolazi u kuu samo nedjeljom. Jedni su tvrdili da gospoa de Grassins, koja je bila u veem prijateljstvu sa enama u kui Grandetovoj no Cruchotovi, moe utjecati na njih, te e tako, prije ili poslije, postii svoj cilj. Drugi su odgovarali da niko na svijetu ne umije

18 tako vjeto da se dodvori ovjeku kao opat Cruchot, i da su u ovom sluaju, gdje je na jednoj strani ena, a ha drugoj sveenik, podjednaki izgledi. Imaju patakarte, govorio je jedan dosjetljivac saumurski. Bolje obavijeteni, stariji stanovnici saumurski uvjeravali su da e e gospoica Eugenija Grandet iz Saumura, poto su Grandetovi i suvie mudri da bi dali da imanje ode iz. porodice, udati za sina gospodina Grandeta iz Pariza, bogatog vinarskog trgovca. Na to su privrenici Cru-chotovih i Grassinsovih odgovarali: Prije svega, ova dva brata nisu se ni dvaput vidjela za trideset godina. Poslije, gospodin Grandet iz Pariza cilja na visoko za svog sina. On je kmet jednog kvarta, narodni poslanik, pukovnik u narodnoj gardi, sudac trgovakog suda; on uv odrie Grandetovih iz Saumura, i namjerava da se (rodli s kakvom vojvodskom porodicom po milosti Napolconovoj. Sto se sve nije govorilo o jednoj nasljednici o kojoj se prialo na dvadeset milja unaokolo, pa ak i u putnikim kolima od Angersa do Bloisa zakljuno! Poetkom 1818. cruchotovei dobie znatnu prevagu nad grassinsovcima. Froidfonsko dobro, poznato sa svoga parka, divnog zamka, majura, rijeka, jezera, umu, u vrijednosti tri miliona, izloio je prodaji mladi tuarkiz de Froidfond, primoran da pretvori u novac voju imovinu. Biljenik Oruchot, predsjednik Crsuchot, opat Cruchot, potpomognuti svojim pristalicama, sprijeili su da se ovo dobro prodaje na male dijelove. Biljenik zakljui s mladim ovjekom sjajnu pogodbu, uvjerivi ga da bi se morali voditi bezbrojni sporovi protiv kupaca dok bi se novac od njih naplatio; bolje hi bilo prodati sve ukupno gospoinu Grandetu, ovjeku koji ima novaca i koji je u stanju da poloi sve u gotovu. Na taj nain lijepa markiska batina froidfonska prela je iu svojinu gospodina Grandeta, koji je, na veliko udo Saumura, isplatio s izvjesnim odbitkom, po-Nlijo izvrenih formalnosti. O ovoj stvari prialo se ak !

19 u Nantesu i Orleansu. Gospodin Grandet ode da vidi svoj zamak, koristei se jednim dvokolicama koja su se tamo vraala. Poto je kao gospodar razgledao ovo svoje imanje, on se vrati u Saumur, uvjeren da je svoj novac uloio po dvadeset pet posto, i zanesen divnom milju da froidfonsku batinu zaokrugli, ujedinivi sa njom sva svoja dobra. Zatim, da bi ponovo napunio svoju gotovo ispranjenu kasu, on se rijei da isijee do kor-jena svoje ume, svoje zabrane i da iskoristi topole na svojim livadama. Sad je lako razumjeti svu vanost ovih rijei: kua gospodina Grandeta je bezbojna, hladna, nijema u gornjem kraju varoi, zaklonjena razvalinama bedema. Stu-bovi i luk kapije bili su, kao i kua, nainjeni od pje-ara, bijelog kamena iz okoline Loire, i tako mekog da je prosjeno trajao jedva dvije stotine godina. Nejednake i este rupe, koje su klimatske nepogode udnovato izdubile, davale su kapiji izgled crvastog kamena francuske arhitekture i neku slinost s tamnikim kapijama. Iznad luka bio je dugaak niski reljef od tvrdog kamena, koji je predstavljao etiri godinja vremena, s figurama ve najedenim i sasvim crnim. Nad ovim niskim reljefom prua se vijenac iz kojega su izbijale neke biljke sluajno nanesene: ute hvoje, poponci, ladolei, bokvice i jedna mala trenja, ve dosta visoka. Kapija od teke hrastovine, mrke boje, isuena, sva ispucala, slaba na prvi pogled, drala se vrsto svojim gvozdenim klincima koji su pravili simetrine are. etvrtasta reetka, mala, ali s estim i zaralim ipkama, nalazila se na sredini manjih vrata i sluila je, tako rei, kao motiv ekiu, koji je bio za nju pritvren prstenom i udarao u iskrivljeno lice jednog klina. Ovaj eki duguljastog oblika, vrsta onih koje su nai preci nazivali afc-marima, liio je na veliki znak uenja; kad bi ga paljivo razgledao, starinar bi naao na njemu tragove jednog smijenog lika koji je nekad predstavljao i koji se
20

itiijJiim upotrebom izlizao. Kroz malu reetku, koja je namijenjena za raspoznavanje prijatelja za vrijeme grartttiiMldli ratova, radoznali ovjek mogao je vidjeti, vi tlnu mrnnog i zelenog svoda, nekoliko tronih stepenica Itojo MU vodile u bau ivopisno okruenu debelim vlanim zidovima, obraslim zakrljalim ibljem. Ovi zidovi MI lili) zidine bedema, na kojima su se dizale bae ob-I I ' M J I I I kua. U prizemlju kue najglavnija soba je bila "miru, iji se ulaz nalazio pod svodom velike kapije. ilii njih znaju svu vanost dvornice u varoicama ani iklm, tourenskim i beriskim. Ona je u isti mah predio, hljp, salon, kabinet, budoar, trpezarija; ona je pozornica domaeg ivota, zajedniko ognjite. Tu je oblinji ln IJU*' dvaput godinje iao gospodina Grandeta; tu su I I U I H / I I I /.ukupci, upnik, sreski naelnik, vodeniarski Miiiitiuk. Ova dvornica imala je dva prozora koji su gle-ilnll na ulicu i bila je popoena daskama; odozgo do l'iljp bila je pokrivena sivom drvenom oblogom, s an-iKluni Sarama; tavan je bio sastavljen iz vidljivih greda, Inliorter sivo obojenih, a prostor izmeu njih bio je is-ji iinji'i) poutjelim kreom. Jedan stari bakarni sat, ia-inii iirnbeskama, stajao je kao ukras na nevjesto izva-I m i i u i i kuminu od bijelog kamena, na kome je bilo ze-I I ' I I I I H N I. O ogledalo sa ijih se ivica, koso isjeenih, da bi hu nlulclu vidjela debljina, odbijala tanka pruga svjetlo-li du jodne gotske dekoracije od demaskiranog elika, 'i i'bjo M.ranc kamina stajao je po jedan dvokraki svijee-u|nk od pozlaenog bakra za dvojaku upotrebu: kad se ' l i i i u i rue, koje su sluile kao tanjirii, i ija je glavna . .mi bila uglavljena u postolje od plaviastog mramo- i ukra/ieno starim bakrom, ovo postolje obrazovalo je ii-njnk za obine dane. Stolice starinskog oblika bile M provuene tkaninama koje su predstavljale prizore \t liHfontuineovih basana; ali je trebalo znati pa pogodili ftlu predstavljaju; tako su se teko raspoznavale izblijedjele boje i slike pune zakrpa. U sva etiri ugla ove
21

dvornice nalazili su se dolapi s prljavim policama, jedan stari stol za kartanje, ija je gornja povrina predstavljala ahovsku tablu, bio je namjeten u udubljenju izmeu dva prozora. Iznad ovog stola visio je ovalan barometar, s. crnim pervazom, i ukraen trakama od pozlaenog drveta, na kome su se muhe tako nepristojno zabavljale da su od pozlate ostali samo vrlo sumnjivi tragovi. Na zidu prema kaminu dva pastela trebalo je da predstavljaju pretke gospoe Grandet, staroga gospodina de La Bertelliera, kao porunika u francuskoj gardi, i pokojnu gospou Gentillet, kao pastirku. Na prozorima su visile zavjese od turske crvene tkanine, prikupljene svilenim gajtanima sa crvenim kitkama. Ovaj ovako raskoan ukras, koji je tako malo odgovarao Gran-detovim navikama, kupljen je zajedno s kuom, kao i ona gotska dekoracija, sat,, vezene stolice, i dolapi od ruinog drveta. Kraj prozora, koji je bio najblie vratima, nalazila se jedna slamna stolica, ije su noge leale na podmetaima, da bi gospoa Grandet mogla kroz prozor vidjeti prolaznike. upljinu prozora ispunjavao je ekrk za predivo od divlje trenje otrte boje, a odmah do njega bila je mala naslonjaa Eugenije Grandet. Ima petnaest godina kako dani gospoe Grandet i njene keri mirno protjeu na ovom mjestu, u neprekidnom radu, od mjeseca aprila do mjeseca novembra. Prvog dana ovog posljednjeg mjeseca mogle su se premjestiti u svoj zimovnik, kraj kamina. Tek toga dana doputao je Grandet da se u dvornici naloi vatra, koja se po njegovoj zapovijesti gasila 31. marta, bez ikakvih obzira na prve hladnoe ranog proljea ili na jesenje hladnoe. Jedna grijalica ispunjena arom od kuhinjske vatre, koji je velika Nanona s mnogo vjetine uspijevala da sauva za njih, pomagala je gospoi i gospoici Grandet da provedu najhladnija jutra ili veeri mjeseca aprila i oktobra. Mati i ki odravale su u dobrom stanju sve rublje u

kui, i svoje dane upotrebljavale su tako savjesno na

22

uvuj pravi nadniarski posao da Je Eugenija, kad Je htjela du izveze kakvu ogrlicu svojoj materi, morala otkidali od svoga sna, i pri tom lagati ocu da bi dobila svi-Jf'ti. Tvrdica je odavno uobiajio da svijee dijeli svojoj kiteri i velikoj Nainoma, kao to je zorom dijelio Faruh i iinmirnice potrebne za dnevnu potronju. Velika Nanona bila je moda jedino ljudsko stvo"iiji> kadro da podnese despotizam svoga gospodara. 1 ijela je varo zavidjela na njoj gospodinu i gospoi i amdet. Velika Nanona, tako prozvana zbog svoga stasa i)i je iznosio pet stopa i osam palaca, sluila je kod i / i n dc t a ve trideset i pet godina. Mada je imala svega .-deset livara plae, ipak su je smatrali za jednu od najbogatijih slukinja u Saumuru. S ovih .ezdeset Hvalu, Medei punih trideset i pet godina, stekla je "toliko du je tu skoro uloila kod biljenika Cruchota etiri hiljude Hvara u doivotnu rentu. Ovaj rezultat duge i (trajne tednje velike Nanone uini se svakom preko lujnru veliki. Sve slukinje,, vidjei da je ova jadna djevojka od ezdeset godina osigurala sebi kruh za svoje Mate dune, zavidjele.su joj, ne pomiljajui na to koliko je ona robovala dok je taj kruh zasluila. Kada joj je bilo dvadeset i dvije godine, ova jadna djevojka i t l y dj e nije mogla da nae slubu, toliko joj je iice bilo ml vratno; i ovo raspoloenje bilo je zaista vrlo nepravedno; njenom licu svako bi se divio da je bilo na ra-Uipiilma. kakvog grenadira; ali, vele ljudi, sve treba da jp UH svom mjestu. Primorana da napusti jedan sagof-JPII mnjur, na kome je uvala krave, ona doe u Sau-nuir, gdje potrai slubu, s odvanou ljudi koji unaprijed pristaju na sve. ia Grandet pomiljao je u to dobu na enidbu i htio je ve da se okuci. On zapazi ovu djevojku koju su svi redom odbijali. Znajui, kao Klat! kuar, da procijeni tjelesnu snagu, on pogodi od kolike koristi moe biti ensko stvorenje herkulskog stati, krepko kao ezdesetogodinji hrast na svome korijenu, razvijenih kukova, irokih plea, kiridijskih ruku i poteno kao to je bila njena neporona ednost. Ni bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene miice, ni Nanonini dronjci nisu za-plaili kaara koji je jo bio u godinama kad srce umije da zadrhti. On odjenu,.obu, nahrani ovu jadnu djevojku, dade joj plau, i uputi je na posao, ne postupajui prema njoj suvie surovo. Zbog ovako lijepog prijema, velika Nanona plakala je u potaji od radosti i postade iskreno odana kaaru koji se, uostalom, dahijski koristio ovom njenom odanou. Nanona je radila sve: kuvala, spravljala cije, prala rublje na Loiri, donosila ga na svojim ramenima; ustajala zorom, lijegala kasno, goto-vila je jelo za vrijeme berbe svima nadniarima, nadgledala berae; uvala je, kao vjerno pseto, blago svoga gospodara; najzad, imajui slijepo povjerenje u njega, pokoravala se bez roptanja njegovim najluim udima. One uvene godine 1811, u kojoj je berba stala neuvenih muka, poslije dvadesetogodinje slube, Grandet se rijei da dade Nanoni svoj stari sat, jedini poklon koji je ikad dobila od njega. Mada joj je davao svoju staru obuu (koja je sasvim pristajala na njenu nogu), ovu obuu nije bilo moguno smatrati kao neki tromjeseni poklon: toliko je bila poderana. Primorana nematinom, ova jadna djevojka postade takva tvrdica da je Grandet zavolje kao to ovjek zavoli pseto, i Nanona mirno dopusti da joj se navue na vrat ogrlica sa iljcima, ije ubode nije vie osjeala. Ako je Grandet stekao hljeb s malo odvie tedljivosti, ona se nije tuila; ona je veselo uestvovala u higijenskoj koristi koju je donosio tedljivi nain ivota u ovoj kui, u kojoj nikad niko nije bio bolestan. A poslije, Nanona je bila kao lan porodice: ona se smijala kad se smijao Grandet, bila je nevesela, mrzla se, grijala se, radila je zajedno s njim. Koliko li je slatke nagrade bilo za nju u ovoj jednakosti! Nikad joj on nije predbacio kad bi u vinogradu ili
24 23

i-iil vokom pojela koju breskvu, ljivu ili kruku. De, unona, poasti se, govorio joj je onih godina kad su uranu god rodom toliko savijale da su zakupci mo'11 da ga bacaju svinjama. Za ovu seljanku, koja je " Mvojoj mladosti navikla samo na ravo postupanje, za 'u siroticu koja je primljena iz milosra, i dvosmisleni mijeh ia-Granetov bio je zrak jarkog sunca. Uostai"in, u prostom srcu, u skuenoj pameti Nanoninoj bilo i' mjesta samo za jedno osjeanje i jednu misao. Za i' iljcd.njih trideset i pet godina ona je vjeito zamiljala I IP u onom trenutku kad je dola pred radionicu go milinu Grandeta, bosonoga, u dronjcima, i neprestano i joj bile u uima kaaireve rijei: ta hoe, dijete nje? I njena je zahvalnost ostala vjeito ista. Ponekad ( l i a n e t , kad pomisli da ovo jadno stvorenje nije nii ni ulo iole blagu rije, da ne poznaje nijedno od onih i irnih osjeanja koje ena izaziva, i da moe jednog i uiii otii bogu na istinu nevinije no to je bila i sama Djevica Marija, ponekad bi Grandet, obuzet saaljenjem,

gledajui je rekao: Sirota Nanona! Na njegov uzvik ttlttni ga je djevojka uvijek pogledala nekim neodree nim pogledom. Ove rijei, ponavljane s vremena na vri jeme, stvorile su odavno lanac trajnog prijateljstva, ko me je svako novo sauee dodavalo po jednu kariku. Ovo saaljenje u Grandetovom srcu, primano tako blaHHMliirno od ove stare djevojke, imalo je u sebi neega Ugaonoga. Ovo okrutno saaljenje jednoga tvrdice, koje je budilo tisuu zadovoljstava u srcu staroga kaara, bilo je, meutim, za Nanonu vrhunac sree. Ko nee tahnder rei: Sirota Nanona! Bog e poznati svoje anrtele po izrazu njihovog glasa i njihove tajanstvene tuge. U Kaumuru je bilo mnogo kua u kojima se prema mla dima bolje postupalo, ali gospodari tih kua nisu pri svem lom bili nimalo zadovoljili sa svojom poslugom. Olutla ova druga rije: Sta to rade Grandetovi s njiho vom velikom Nanonom, te im je tako odana? Ona bi za
25

njih u vatru skoila. Njena kuhinja, iji su prozori s reetkama gledali u dvorite, bila je uvijek u redu, ista, hladna, prava pravcata kuhinja tvrdice u kojoj nita nije smjelo da propadne. Kad opere sudove, pokupi ostatke od jela, ugasi vatru, Nanona je ostavljala kuhinju, koju je od dvornice odvajao jedan hodnik, i dolazila je svojim gospodarima da prede kudelju. Jedna jedina svijea bila je dovoljna cijeloj porodici za jedno vee. Slukinja je spavala u dnu ovog hodnika, u jednom umezu u koji je svjetlost dolazila kroz jedan prozorci. Njeno elino zdravlje doputalo joj je da bez ikakvih posljedica stanuje u ovoj jami, iz koje je mogla uti i najmanji um u mrtvoj tiini koja je i danju i nou vladala u ovoj kui. Morala je, kao pas uvar, da'ispava'samo s jedinim uhom i da se odmara budna. Po slici dvornice, u kojoj se ogledao sav domai rasko, moe se unaprijed naslutiti golotinja gornjih spratova. , Godine 1818, pred vee, u polovini mjeseca novembra, velika Nanona naloi vatru prvi put. Jesen je bila vrlo lijepa. Taj dan bio je svean dan, za koji su vrlo dobro znali i Cruchotovci i Grassinsovci. Zato su se ovo estoro suparnika i spremali da dou, naoruani od glave do pete, da se sukobe u dvornici i nadmae jedni druge u dokazima prijateljstva. To jutro cio Saumur je vidio gospou i gospoicu Grandet kad su u pratnji Nanone ile u upnu crkvu na slubu, i svi se sjetie da je tog dana roendan gospoice Eugenije. Zato biljenik Cruc-hot, opat Cruchot i gospodin K. de Bonfons, kad su otprilike mislili da su Grandetovi veerali, pohitae da stignu prije Grassinsovih da estitaju gospoici Grandet. Sva trojica nosili su ogromne kite cvijea, nabranog u njihovim baicama. Drke cvijea, koje je predsjednik htio da da, bile su vrlo vjeto uvijene trakom bijele svile sa zlatnim resama. To jutro gospodin Grandet, kao i uvijek o znamenitom danu roenja Eugenijinog, doao 26 Jp k njoj dok je jo bila u postelji, i sveano joj dao svoj roditeljski poklon, koji se od trinaest godina naovamo nastojao od jedne rijetke zlatne pare. Gospoa Grandet obino je davala svojoj keri zimsku ili ljetnu haljinu, prema prilikama. Ove dvije haljine i zlatnici koje je (loliijala o novoj godini i o roendanu od svoga oca do-MoNili su Eugeniji mali godinji prihod od sto talira otprilike, koji je ona gomilala na Grandetovo zadovoljstvo. Zar to nije bilo prenositi svoj novac iz jedne kase i drugu i, tako rei, na njean nain navikavati na tvr-rilenje svoju nasljednicu od koje je Grandet ponekad traio raun o njenom blagu koje je ranije poveavala porodica njene majke, govorei joj: To e biti tvoj svad-'' ni dvanaestak. Dvanaestak je starinski obiaj koji Jo strogo i s pobonou odrava u nekim krajevi-" u centru Francuske. U okrugu Berry i Anjou, kad kakva djevojka udaje, njena porodica ili porodica nje-'"i[ mua daje joj kesu u kojoj se nalazi, prema imovnom stanju, dvanaest, ili dvanaest dvanaestina, ili dva-nm<Nl stotina komada srebrnog ili zlatnog novca. Ni naj-Irnmunija obanka nee se udati bez dvanaestka, pa Ina bio sav od bakarnog novca. Jo i sada se govori u Ifmoudunu o ne znam kakvom dvanaestku koji je dobila nekakva bogata nasljednica, i koji se sastojao od sto Inli'.sol i etiri portugalska zlatnika. Papa Klement VII, i i U' Katarine Medicijeve, dao je svojoj sinovici, kad se o' lnvala za Henrika II, dvanaest zlatnih antikih me-i Uilju od vrlo velike vrijednosti. Za vrijeme veere, vrlo raspoloen Sto mu je njegova Euganija ljepa IU novoj haljini, otac je uzviknuo: Poto je danas Eugenijin dan, da naloimo vatru! To e slutiti na dobro. - Gospoica e se zacijelo udati ove godine ref< velika Nanona, odnosei ostatke jedne guske, tog Iiui",arKkog fazana. Ja ne vidim za nju u Saumuru prilike odgovori gospoa Grandet gledajui plaljivo u svoga mua,

to je, kad se imaju na umu njene godine, svjedoilo o potpunom branom ropstvu u kome je ova jadna ena ivjela. Grandet pogleda svoju ker i veselo ree: Danas je djetetu dvadeset i tri godine; moraemo se uskoro pobrinuti za nju. Eugenija i njena mati nijemo se pogledae i razu-mjedoe se. Gospoa Grandet je bila suha i slaba ena, uta kao dunja, nespretna, spora; jedna od onih ena koje kao da su stvorene da se prema njima ravo postupa. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko elo, krupne oi, i na prvi pogled neto malo slinosti s prozuklirn voem, u kome nema vie ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okruena borama, a donja vilica iljata i povijena naprijed. To je bila krasna ena, prava ki Bertellierovih. Opat Cruchot znao je da nae nekoliko prilika da joj kae da nije runa i ona je to vjerovala. Njena aneoska blagost, strpljenje jednog insekta kog djeca mue, rijetka pobonost, postojana mirnoa njene due, dobro srce, sve je to izazivalo ope sauee i potovanje. Njen mu joj nikad nije dao odjednom vie od est franaka za njene trokove. Mada je izgledala smijena, ova se ena, koja je u mirazu i nasljeu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine hiljada franaka, vjeito osjeala tako duboko poniena zavisno-u i ropstvom, protiv koga joj dobrota njene due nije doputala da se buni, da nikad nije zatraila nijedne pare niti ikad uinila kakvu primjedbu na akta koja joj je biljenik Cruchot podnosio na potpis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost due koju je Grandet stalno potcjenjivao i vrijeao, preovlaivala je u ponaanju ove ene. Gospoa Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obino trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamunu maramu, slanini eir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne
28

27

U\ Kuko je rijetko izlazila iz kue, obuu je malo ci-ila, Najzad, nikad nita nije traila za sebe. Zato je i ulet, obuzet katkad grinjom savjesti pri pomisli da uiiogo vremena prolo od onog dana kad je svojoj i duo est hiljada franaka, pri prodaji svoje godinje 10 uvijek ugovarao da se i njegovoj eni da kakav i poklon. Tih etiripet zlatnika od Holanana ili Bel-i iiica, kupaca Grandetovog vina, bili su najsigurniji i.inji prihod gospoe Grandet. Ali, kad bi primila lili pet zlatnika, mu bi joj esto rekao, kao da im .ii,s;i bila zajednika: Molim te, pozajmi mi koji fra-1 , A jadna ena, sretna to moe uiniti neto za j'ika koga joj je ispovjednik predstavljao za gospo-i, davala mu je, u toku zime, po nekoliko talira od IH koji je dobila. Kad bi izvadio iz depa pet fra-M koje je mjeseno davao na sitnice, na konac, igle letu svoje keri, Grandet je, poto je zakopavao i, redovno pitao svoju enu: A ti, mama, treba li Sto? Vidjeu odgovarala je gospoa Grandet s osje- o i i j l m a materinskog dostojanstva. Uzalud sve to blagorodstvo! Grandet je mislio da |i plemenit prema svojoj eni. Zar filozofi koji nailaze u i Nunonc, gospoe Grandet, Eugenije, ,ne mogu s .om rei da je ironija osnovni karakter provienja? Ujo ove veere, na kojoj je, prvi put, bilo rijei o > nijinoj udaji, Nanona ode u sobu gospodina Gran-i du donese bocu kasisa, i silazei niz stepenice i li) no pade. Glupao jedna ree joj gospodar zar i ti

.1.1 pa.IlieS, ti?

Pa zbog one stepenice, gospodine, to se klati. Pravo kae Nanona ree gospoa Grandet. odavno je trebalo da je popravite. Jue Eugenija umalo da nije uganula nogu na njoj. 29 Na ree Grandet' Nanoni videi da je saisvim preblijedila poto je danas Eugenijin roendan, i zato to umalo nisi pala, uzmi aicu kasisa. Bogami, i zasluila sam je ree Nanona. Mnogi bi na mome mjestu razbio bocu; ali ja bih je sauvala pa ma razbila lakat. Sirota Nanona! ree Grandet nalijevajui joj kasis. Da se nisi ubila? upita Eugenija gledajui je sa saueem. - Nisam, zadrala sam se. E, poto je danas Eugenijin roendan, popraviu vam tu stepenicu. To je zato to vi ne umijete da stanete nogom u kraj gdje se stepenica jo dri. Grandet uze svijeu, ostavi enu, ker i slukinju bez druge svjetlosti do one s ognjita na kome je buk-tao plamen, i ode u odakliju po daske, avle i alat. Hoete li da vam pomognem? doviknu mu Nanona kad je ula da kuca po stepenicama. Ne treba! ne treba! umijem ja i sam odgovori nekadanji kaar. U trenutku kad je Grandet lino popravljao svoje crvotone stepenice i zvidukao sjeajui se svojih mladih godina, zakucae na vratima Cruchotovi. Jeste li to vi, gospodine Cruchot? upita Nanona gledajui kroz reetku. Mi smo odgovori predsjednik.

Nanona otvori vrata i svjetlost s ognjita, koja se odbijala pod svodom, pomoe Cruchotovima da spaze ulaz od dvornice. A! vi nam dolazite na estitanje ree im Nanona, osjetivi miris cvijea. Izvinite, gospodo viknu im Grandet kad je poznao glas svojih prijatelja sad u ja! Ja se ne stidim, ja sam popravljam jednu stepenicu na svom stepenitu. .
30

Molim, molim, gospodine Grandet! Ugljenar je /i mtft u svojoj kui odgovori poslovicom predsjednik, nmljui se sam svojoj aluziji koju niko nije razumio. Ciospoa i gospoica Grandet ustadoe. Tada pred-pjnrinlk, koristei se pomrinom, ree Eugeniji: Hoete II ml dopustiti, gospoice, da vam na dananji dan va-i ,|H roenja poelim mnogo sretnih godina i zdravlje i < ] } vas je dosad posluilo? On joj prui veliku kitu cvijea rijetkog u Saumu-m, /.alim je uze za ruke i poljubi je s obje strane vra-t, n Ijubaznou od koje se Eugenija zastidje. Tako p predsjednik, koji je liio na dugaak zarali klin, i i 'l vi i ru o. Molim vas, samo izvolite ree Grandet ulai Vi, bogme lijepo, gospodine predsjednie! Valjiio Sto je svean dan? Znate, pored gospoice odgovori opat Cruchot 'I ui svoju kitu cvijea svaki dan bio bi za sinovca svean dan. 1 'iat poljubi Eugeniju u ruku. Sto se tie biljenika " i i < > l . a , on prosto poljubi djevojku u oba obraza i Gledaj ti nje kako raste! Svake godine dvanaest
Kl'i'l.

()nt.nvivi svijeu pred satom, Grandet, koji nije ni-h<l naputao neku alu i nesnosno je ponavljao kad mu KP uM i i i l a lijepa, ree: Poto je danas Eugenijin roen-ilmt, y.M|>!i!imo velike svijenjake! On briljivo skide krakove sa svijenjaka, metnu n dvuki stup po jedan tanjiri, uze iz Nanoninih ruku novu svijeu, iji je kraj bio uvijen papirom, metnu je U Kvljenjak, utvrdi je, zapali, i sjede pored svoje ene, (li'iUtjui naizmjence svoje prijatelje, svoju ker, i oba sijenjaka. Opat Cruchot, omalen pun, demekast, s ri-rtom 1 (.'Jatkom vlasuljom, lica kao u stare kartake, isprui hvoje noge obuvene u glomaznu obuu sa srebrnim luipmna i ree: Grassinsovi nisu doli? Nisu jo ree Grandet. Ali e doi? upita stari biljenik, krivei svoje lice, puno rupa kao kaika kojom se kupi pjena. Nadam se odgovori gospoa Grandet. Jeste li gotovi s berbom? upita Grandeta predsjednik de Bonfons. " Sasvim gotov ree mu stari vinogradar, i ustade d se proeta po dvornici, ispravljajui prsa oholo kao to su bile ohole i njegove rijei: sasvim gotov! Hodajui tako, on spazi kroz vrata hodnika to vodi u kuhinju veliku Nanonu kako sjedi kraj vatre i pri svijei se sprema da prede, da ne bi sjedjela s gostima. Na-nona ree on iziavi u hodnik odmah da si ugasila vatru i svijeu pa da sjedi s nama. Hvala bogu! u dvornici ima dovoljno mjesta za sve nas. Ali, gospodine, imaete goste. A zar ti nisi to i oni? I oni su od Adamovog koljena kao i ti. Grandet se vrati predsjedniku i ree mu: Jeste li vi prodali svoje vino? Bogami, nisam, neka stoji. Danas je dobro, ali e za dvije godine biti bolje. Kao to znate vlasnici su se zarekli da odre ugovorene cijene, i Belgijanci ga ove godine nee dobiti poto hoe. Ako odu, neka ih; vratie se. Tako je, samo drimo se dobro ree Grandet tonom od koga predsjednik uzdrhta. Da nije u pogodbi? pomisli Cruchot. U taj mah udar zveMra objavi Grassmsove, i njihov dolazak prekide razgovor koji su zapoeli gospoa Grandet i opat. Gospoa de Grassins je jedna od onih omalenih ena, ivahnih, punih, bijelih i rumenih, koje su ostale mlae i u svojoj etrdesetoj godini zahvaljujui palanakoj samostanskoj umjerenosti i svom besprijekornom ivotu. One su kao one posljednje pozne rue koje je
32
31

lirljnl.no vidjeti, ali ije krunice imaju u sebi neega lilHtlnog i iji miris nije vie tako jak. Ona se oblaila doHlu lijepo, poruivala je haljine iz Pariza, davala je ton Saumuru i prireivala je veernje zabave. Njen mu?., bivi kapetan u carskoj gardi, teko ranjen u bitki U i ni Auslerlitza i penzioniran, sauvao je pored svega hvof-i potovanja prema Grandetu, svoju vojniku iskreKOHl.

Dobro vee, Grandet ree on vinogradaru dr-JtiM nm ruku i gledajui kao s neke visine, to je uvi-i*-'k jako poniavalo Cruchotove. Gospoice ree -Mtlm Eugeniji, poto se pozdravio s gospoom Grandet vi ste uvijek lijepi i dobri, i ja zbilja ne znam to ii| vinu ovjek mogao poeljeti. Zatim joj predade i'-dno .sandue, koje je nosio momak, i u kome je bila nuka vrsta vrijesa s Capa, cvijee skoro doneseno u i l v r o p u i vrlo rijetko. < iospoa de Grassins poljubi Eugeniju vrlo srdano, mitova se s njom i ree joj: Adolphe je uzeo na sebe 'Ui vam preda moj mali poklon. .Irdun povisok mladi ovjek, plav, blijed i tanak, i n B l i i otmjenog ponaanja, po izgledu stidljiv, ali koji : potroio u Parizu, kuda je bio otiao da ui prava, uBin do deset hiljada franaka preko redovnog izdra-tmjn, prie Eugeniji, poljubi je u oba obraza i prui i i| Uovci za rad, u kome su svi predmeti bili pozla-iii, prava bazarska roba, iako je na koveiu bio i;ilt, Na dosta lijepo urezanim gotskim pismenima E. G., po kojima se moglo misliti da je poklon skupocjen. Kad I! je otvorila, na Eugeniji se opazi ona neoekivana i j ui l p t i i i u radost, od koje djevojke porumene, zatrepte i u/drhte od zadovoljstva. Ona pogleda u oca, kao da je liljuln znati smije li primiti poklon, i gospodin Grandet trt* jedno Uzmi, keri! s izrazom koji bi proslavio liiikvo/!a glumca. Cruchotovi ostadoe preneraeni kad npnzlfir radostan i ljubazan pogled kojim je Adolpha de
-i Kiiijenlja Granae

33

Grassinsa pogledala nasljednica, za koju je ovako bogatstvo bilo neto neuveno. Gospodin de Grassins ponudi Grandeta burmutom, uze ga i sam malo, skinu prstom zrna koja su pala na traku ordena Legije asti, udjeve-nu u rupicu njegovog plavog kaputa, zatim pogleda Cru-chotove pogledom koji kao da je govorio: Da vidim ta ete na ovaj udarac! Gospoa de Grassins pogleda u plave vaze u kojima su bile kite cvijea Cruchotovih, traei njihove poklone s izvjestacenom srdanou ene koja umije da se ruga. U ovoj tugaljivoj prilici opat Cruchot pusti drutvo da posjeda oko vatre i ode s Gran-detom u dno dvornice. Kad su ova dva starca dola do prozora koji je bio najvie udaljen od Grassinsovih, sveenik ree tvrdici na uho: Ovi ljudi bacaju novac kroz prozor. Ako, kad pada u moj podrum odgovori stari vinogradar. Da ste htjeli dati vaoj keri zlatne makaze, vi biste bili u stanju da to i uinite ree opat. Ja joj dajem neto bolje od makaza odgovori Grandet. Moj je sinovac pravi zvekan pomisli opat gledajui u predsjednika, ija je razbaruena kosa jo pojaavala neprijatan utisak njegovog crnomanjastog lica. Zar nije i on mogao izmisliti kakvu sitnicu koja bi se dopala? Mi emo s vama da igramo karte, gospoo Grandet ree gospoa de Grassins. Pa kad smo svi ovdje, moemo se podijeliti u dvije partije. Poto je Eugenijin roendan, igrajte svi zajedno tombole ree ia Grandet i djeca e s vama. Nekadanji kaar, koji nikad nikakvu igru nije igrao, pokaza na svoju ker i Adolpha. De, Nanona, namjesti stolove.
34

Mi emo vam pomoi, gospoice Nanona ree vi-Hclo gospoa de Grassins, sva radosna to je obradovala Eugeniju. Nikad u svome ivotu nisam bila tako zadovoljnu - ree joj nasljednica. Nikad nigdje nisam vidjela tuko to lijepo. Adolphe ga je sam izabrao i donio iz Pariza ii-("-i' joj na uho gospoa de Grassins. - Samo tako, prokleta spletkaice! govorio je n Nihi predsjednik ako kadgod ti ili tvoj mu doete jii ni sud, neete olako proi. Biljenik, koji je sjedio u jednom uglu, gledao je ni i ino opata, govorei u sebi: Grassinsovima je sva muka uzalud; moje imanje, imanje moga brata i moga Inovca iznosi ukupno milion i sto hiljada franaka. (iiiiHsinsovi najvie da imaju polovinu od toga, a uz to imaju ker. Mogu poklanjati ta hoe! I nasljednica i pokloni, sve e to jednog dana biti nae. U osam i po sati uvee dva stola su bila raspre-mlji'iia. Lijepoj gospoi de Grassins ispalo je za rukom ii Mvoga sina posadi do Eugenije. Uesnici ovog vrlo /fliilmljivog prizora, iako je izgledao sasvim obian, dr-}ft-i pred sobom arene kartone sa ispisanim brojevima, I komade plavog stakla, pretvarali su se da sluaju ale Iuro;; biljenika, koji nijedan broj nije izvukao a da ga nljr propratio kakvom primjedbom; ali svi su mislili na n i l l l o n e gospodina Grandeta. Stari kaar, pun tatine, pioinutrao je ruiasta pera, novu haljinu gospoe de UiHNNins, marcijalnu glavu bankarovu, glavu Adolphovu, prrcI.Njednika, opata, biljenika, i govorio je u sebi: Svi mi ilo:"; I i zbog mojih talira. Dolaze zbog moje keri, iako lm Je ovdje dosadno. Ne! nee je dobiti ni jedni ni drugi, u vi mi slue kao harpune za ribolov! Ova porodina veselost u ovom starom sivom salonu, slabo osvijetljenom dvjema svijeama; smijeh, uz u v i j a n j e Nanoninog ekrka, iskren jedino na Eugeniji-

 35 nim usnama ili na usnama njene majke; niskost spojena s tako velikim interesima; djevojka, slina pticama koje su rtve svoje velike cijene njima nepoznate, djevojka oko koje su se otimali i koji su svakom prilikom davali dokaza o svome prijiateljisltvu u koje je ona vjerovala: sve je to doprinosilo da ovaj prizor bude tuno smijean. Uostalom, nije li ovo jedan od onih prizora koji se vide u svima vremenima i na svima mjestima samo sveden na svoj najprostiji vid? Grandet, koji je isko-riavao lanu odanost ovih dviju porodica i izvlaio ogromne koristi, izdizao se iznad ove drame i osvjetljavao je. Nije li to bio jedini moderan bog u koga ljudi vjeruju, Novac, u svoj sili svojoj, izraen jednom jedinom fizionomijom? Duevna osjeanja ivota zauzimala su tu tek drugo mjesto: ona su se nalazila u tri ista srca, u srcu Nanoninom, Eugenijinom i u srcu njene majke. Meutim, koliko neznanja u njihovoj prostodunosti! Eugenija i njena mati nisu nita znale o Gran-detovom imanju, sudile su o ivotu po svojim nepotpunim pojmovima, i nisu ni cijenile ni prezirale novac, jer su bile naviknute da budu bez njega. Njihova osjeanja, potitena bez njihovog znanja, ali ipak iva, i po-vuenost njihovog ivota inila su ih zanimljivim izuzecima u ovom skupu linosti, iji je ivot bio iskljuivo materijalan. Da, uasna udesa ovjekovog! Nema nijedne sree njegove koja ne dolazi od kakvog neznanja! U trenutku kad je gospoa Grandet dobila na tomboli osamdeset para, najvei dobitak koji se ikad vidio u ovoj dvornici, i dok se velika Nanona smijala od zadovoljstva videi kako gospoa zgre ovu veliku sumu, na kunim vratima odjeknu jak udarac zvekira i zau se tako velika lupa da ene skoie sa svojih stolica. Taij to tako Tupa nije iz Saumura ree biljenik. 36

Ko je jo vidio da se tako kuca! ree Nanona. Da nee da nam razbiju vrata? Ko to, do avola, moe biti? uzviknu Grandet. Nanona uze jednu svijeu i ode da otvori; za njom ode i Grandet. Grandet! Grandet! uzviknu njegova ena, koja obuzeta nekim neodreenim osjeanjem straha, poletje vratima dvornice. Svi se igrai zgledae. Kako bi bilo da i mi iziemo? ree gospodin li- Crassins. Ovo mi se lupanje ini sumnjivo. Gospodom de Grassinis jedva stie da spazi lice jednog mladog ovjeka, za kojim je iao nosa koji je nosio Iva ogromna sanduka i vukao rune torbe. Grandet se iiHglo okrenu svojoj eni i ree joj: Gospoo Grandet, idite i nastavite tombolu. Ostavite me da ujem ta hoe CoHpodin. Zatim ivo zatvori vrata dvornice, u kojoj ii/.iiemireni igrai ponovo posjedae na svoja mjesta, ne HHHluvljajui igru. Da li je neko iz Saumura, gospodine de Grassin-i e? upita ga ena. Nije, neki putnik. Mora da je iz Pariza. Tako je ree biljenik v(!r'l svoj stari, dva prsta debeo sat koji je liio na nului holandsku lau devet je sati. Vidite li vi kako "vtt poStanska kola nikad ne zakasne. Da li je mlad taj gospodin? upita opat Cru hol

Jeste odgovori gospodin de Grassins. Nosi >m fiolmm prtljag koji je teak najmanje tri stotine lilhnjunna. Nema Nanone da se vrati ree Eugenija. To je zacijelo neki va roak ree predMJM(1llll< .

Gran-

Mnjdote da nastavimo igru ree blago gospoa ( t r ni ul ct . I'o glasu sam poznala da je gospodin

det zlovoljan; moMa umi nee biti pravo afeo primijeti da govorimo o njegovim stvarima. Gospoice ree Adolphe Eugeniji, koja je djela do njega to e bez sumnje biti va roak det, vrlo lijep mladi koga sam vidio na igranci gospodina de Nucingena. Adolphe ne ree nita

37

sjeGrankod vie

jer mu mati stade na nogu; ona zatim glasno zatrai od njega deset para za ulog, i tom prilikom ree mu na uho: uti, mokljane! U tom trenutku vrati se Grandet bez Nanone, iji su se koraci s nosaevim koracima uli na stepenicama. Za njim je iao putnik koji je od prije nekoliko trenutaka probudio toliko radoznalosti i tako ivo zanimao sve mate da se njegov dolazak u ovu kuu i njegova iznenadna pojava meu ovim gostima moe sravnati s ulaskom pua u konicu, ili s ulaskom pauna u kakav zabaen seoski ivinarnik. Sjedite pored vatre ree mu Grandet. Prije no to je sjeo mladi stranac pozdravi vrlo otmjeno prisutne. Ljudi ustadoe da odgovore na pozdrav utivim poklonom, a ene dubokim klanjanjem. Vama je svakako hladno, gospodine? ree gospoa Grandet moda dolazite iz ...? Eto to su ti ene! ree stari vinogradar prekidajui itanje jednog pisma koje je drao u ruci pustite gospodina da se odmori. Ali, oe, gospodin moda eli neto ree Eugenija. On ima jezik odgovori otro vinogradar. Ove rijei iznenadile su samo nepoznatog. Ostale linosti su bile naviknute na starevo despotsko ponaanje. Pri svem tom, kad su ova dva pitanja i ova dva odgovora pala, nepoznati ustade, okrenu lea vatri, die jednu nogu da zagnij on, na svojoj obui i ree Eugeniji: Hvala lijepo, draga roako, ja sam ruao u Tour38

MI. I ne treba mi nita, doda on gledajui Grandeta, rak nisam nimalo umoran. Gospodin dolazi iz prijestonice? upita gospoa de Grassins. Gospodin Charles, tako se zvao sin gospodina Grandeta iz Pariza, kad je uo ovo pitanje, uze mali lornjon U oj i inu je na lancu visio o vratu, prisloni ga na desno oko da razgleda i ono to je bilo na stolu i linosti koje mi oko njega sjedjele, zagleda vrlo drsko gospou de Grassins i poto je sve vidio, ree joj: Da, gospoo, VI igrate tombole, draga strino, doda on, nastavite, molim vas, igra je vrlo zanimljiva, nemojte je napi ifttu ti ... Znala sam ja da je to roak mislila je u UH ti l gospoda de Grassins, pogledavajui ga ispod oka. etrdeset i sedam! viknu stari opat. Bilje-7.11 r, gospoo de Grassins, vi imate taj broj? Gospodin de Grassins metnu staklo na tablu svoje !.nui> koja je, obuzeta tunim predosjeanjem, motrila naIr.injenco na roaka iz Pariza i na Eugeniju, i ne mislei n tombolu. S vremena na vrijeme mlada je nasljednica kradom pogledala svoga roaka, i bankareva ena lako ji mogla u tim pogledima opaziti crescendo uenja ili radoznalosti. Gospodin Charles Grandet, lijep mladi od dvadeset I dvije godine, bio je u ovom trenutku u neobinoj HiijirolnosU s ovim dobrodunim palananima, koje je Ve njegovo aristokratsko ponaanje prilino vrijealo, 1 koje su svi paljivo prouavali da bi mu se kasnije fnon!l podsmjehivati. Ovo je potrebno objasniti. U dva-ppt 1 drugoj godini mladi su*ljudi jo toliko blizu djet i n j s t v a da mogu initi djetinjarije. Zato bi se, moda, tltt Nlo njih nalo dvadeset i devet koji bi se ponaali kao (to se ponaao Charles Grandet. Nekoliko dana prije tivo vrreri otac mu je rekao da ode na nekoliko mjeseci HjtfUnvom bratu u Saumur. Moda je gospodin Grandet 39 iz Pariza pomiljao na Eugeniju. Charlesu, koji je sad prvi put upao u palanku, pade na pamet da se pojavi u njoj kao otmjen mladi koji je neto vii od ostalih, da najedi cio krug svojom raskoi, da uini u njemu itav prevrat, i da tu unese novine parikog ivota. Ukratko, da jednom rijeju sve objasnimo, imao je namjeru da utroi u Saumuru vie vremena no u Parizu na ienje nokata, i da obrati naroitu panju na svoje oblaenje, koje ponekad otmjeni ljudi zanemaruju prostotom koja nije bez otmjenosti. Charles je ponio, dakle, najljepe lovako odijelo, najljepu puku, najljepi no, najljepe parike korice. Ponio je svoju zbirku najljepih prariika; bilo ih je i sivih, 'bijelih, crnih, kestenjastih, sjajno utih, sa ljokicama, arenih, na dva reda dugmeta, bez jake i s pravom jakom, s povrnutom jakom, zatvorenih do grla sa zlatnim pucima. Ponio je sve mogue kragne i kravate koje su tada bile u modi. Ponio je dva para odijela od Buissona i svoje najskuplje rublje. Ponio je svoj lijepi zlatni pribor za umivanje koji je dobio na poklon od svoje majke. Ponio je svoje ki-coke drangulije, ne zaboravivi ni divan pribor za pisanje, dobiven od najljubaznije ene na svijetu, za njega bar, koju je zvao Annettom i koja je u to vrijeme putovala po kotskoj s muem, s dosadom, kao rtva izvjesne sumnje kojoj je valjalo trenutno rtvovati svoju sreu; zatim povie lijepog papira da joj svakih petnaest dana pie po jedno pismo. Najzad, itav sanduk parikih sitnica, potpun ukoliko je to bilo mogue, i u kome su se nalazili, od korbaa koji slui za zapodijevanje dvoboja do lijepih izrezanih pitolja kojima se dvoboj dovruje, svi mogui ratarski alati kojima se jedan mlad besposliar slui da izore ivot. Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je doao u zasebnom odjeljenju potankih kala, zadovoljan to mije morao

kvariti divna putnika kola koja je poruio da izau u susret njegovoj Annetti, velikoj gospoi koja... i tako dalje,
40

1 kojom je juna mjeseca trebalo da se sastane u Bade-nu. Charles je.raunao da e kod svoga strica zatei stotinu osoba, da e loviti na konju po njegovim umama, ukratko da e ivjeti kod njega kao to se ivi po zam-kovima; on nije znao da mu je stric u Saumuru, gdje je pitao za njega koliko da dozna kojim se putem ide u Froidfond; ali kad je uo da je u varoi, mislio je da <* ga nai u nekom velikom dvorcu. Da bi se pristojno pojavio kod svoga strica, bilo u Saumuru bilo u Froid-f<nlu, obukao se to je mogao ljepe, paljivije, dra-' nije, da se posluimo rijeju koja je u to vrijeme l ii vala naroito savrenstvo neke stvari ili nekog ov-i< i i. U Toursu mu je jedan vlasuljar ponovo nakudra-VIII njegovu lijepu kestenjastu kosu; tu je promijenio rublje i metnuo vratnu maramu od crne svile, s okruglim okovratnikom, tako da mu lijepo bude uokvireno Iii,ldo i veselo lice. Putniki kaput upola zakopan pri( i l j no mu se uz tijelo, i ispod njega vidio se prsnik od lui/iiiura, pod kojim je bio drugi bijeli prsnik. Sat, nemarno sputen u jedan dep, bio je prikaen kratkim z l a t n i m lancem za jednu od rupica na prsniku. Njegove ure hlae zakopavale su se sa strane, gdje su crnom svilom izvezene are krasile porube. Umio je vrlo lijepu (lu se igra jednim tapom, ija izvajana zlatna jabu-h nije ni najmanje prljala njegove sive rukavice. Naj-zml, kapa mu je bila veoma ukusna. Samo Parianin, I (.u Pairir/anin 'iz najofcmjenijfih krugova, mogao se ova-Iii udesiti a da ne izgleda smijean, i svima tim ludorijama dati izvjesnu tatu harmoniju koju je uostalom podravalo lijepo dranje, dranje mladog ovjeka koji im lijepe pitolje, pouzdan hitac i Annettu. Sad, ako hiii'clt' da pojmite uzajamno iznenaenje Saumuraca i mladog Parianina, da jasno vidite sjaj kojim je putnikova otmjenost bljesnula meu ovim blijedim sjenama u dvornici i licima koja su sastavljala porodinu sliku, pokuajte da predstavite sebi Cruchotove. Svi su troje 41 mrkali burmut, i odavno su ve zaboravili da iste mrlje i crnu prainu od burmuta, kojima su bile iarane ipke na crvenim kouljama s posuvraenim okovrat-nicima i ukastim naborima. Njihove meke vratne marame upredale su se im bi ih metnuli na vrat. Ogromna koliina rublja, koja im je doputala da ga mogu prati u est mjeseci jedanput i drati u svojim ormarima, davala je maha vremenu da na njemu utisne svoju sivu boju zbog koje je izgledalo kao staro. Na svoj trojici vidjela se ista zanemarenost i zaputenost. Njihova lica, umala kao to im je i odijelo bilo pohabano, zborana kao njihove hlae, izgledala su ostarjela, hrapava i imala su udan izraz. Opa zanemarenost u odijelu kod ostalih, odijelu nepotpunom, pohabanom kao to je odijelo po palankama, gdje ljudi postepeno prestaju da se oblae za druge i ponu voditi rauna o cijeni rukavica, pristajala je dobro uz nebriljivosit Cruchoto-vih. Odvratnost prema modi bila je jedina taka u kojoj su se Grassinsovi i Cruchotovi potpuno slagali. im bi Parianin uzeo svoj lornjon da razgleda neobine pri-nadlenosti dvornice, tavanicu, boju drveta kojom su zidovi obloeni, ili takice kojima su ga muhe iarale i kojih je dovoljno da se njima interpunktira cijela Me-todina Enciklopedija i Monitor, igrai bi odmah digli nos i promatrali ga s toliko radoznalosti, s koliko bi gledali kakvu irafu. Gospodin de Grassins i njegov sin, kojima izgled ovjeka po modi nije bio nepoznat, pridruili su se pri svem tom uenju svojih susjeda, bilo stoga to su podlijegali neodreenom utjecaju opeg raspoloenja, bilo stoga to su ga odobravali, govorei svojim zemljacima pogledima punim ironije: Eto kakvi su mladi ljudi u Parizu. Svi su, uostalom, mogli promatrati Charlesa natenane, bez bojazni da e se zamjeriti domainu. Grandet je bio zanesen jednim dugakim pismom koje je drao u ruci; da bi ga proitao uzeo je jedinu svijeu sa stola, ne vodei ni najcmainje rauna ni
42

o svojim gostima ni o njihovoj zabavi. Eugenija, kojoj Jt< tip takvog savrenstva, i to se tie odijela i to se Uilinosti, bio potpuno nepoznat, inilo se da u svome roaku vidi neko stvorenje koje je silo iz aneoskih predjela. Ona je s nasladom udisala mirise koji su dolazili od ove kose tako sjajne, tako ukusno nakudrav-)jen<>. Kako bi voljela da moe dotaknuti glatku kou ovih lijepih finih rukavica. Zavidjela je Charlesu na malim rukama, na licu, na svjeini i otmjenosti njegovih crta. Najzad, ako uope ova slika moe izraziti uti-akc koje jedan otmjen mladi ostavlja na neiskusnu djevojku, koja je sve svoje vrijeme provodila u potpletanju ui"ipa, u krpljenju oeva odijela, i koja je svoj vijek |>t<>vela meu ovim odvratnim zidovima, iz kojih je tek Rvakoga sata vidjela poneko lice u ovoj mrtvoj ulici, pojava njenog roaka probudila je u njenom srcu osjeanje onog uivanja koje u mladome ovjeku bude fan-tufilifne slike Westallove u engleskim albumima, slike koje su braa Findeni gravirali tako vjeto da se ovjek boji da, ako duhne, ove nebeske prilike ne odlete s papini. Charles izvadi iz depa maramu koju je vezla ona velik n gospoa to je putovala po kotskoj. Videi ovaj lljrpl rad, raen s ljubavlju u asovima izgubljenim za ljubav, Eugenija pogleda u svoga roaka da vidi hoe li ( doista njime posluiti. Ponaanje Charlesovo, njegovi pokreti, nain na koji je uzimao svoj lornjon, njegova izvjesiaeena drskost, njegovo preziranje koveia koji ju maloprije toliko obradovao bogatu nasljednicu i koji P njemu oevidno inio ili bez vrijednosti ili smije-IMII, jednom rijei, sve to je vrijealo Cruchotove i (IM ...uisove njoj se toliko dopalo da je, prije no to je R B - j p i l a , morala dugo,misliti o ovom jedinstvenom roaku 1' rojevi su izlazili vrlo lagano, ali tombola naskoro piralade. Velika Nanona ue i ree sasvim glasno: Go-Hpoo, da mi date rublje za postelju ovoga gospodina.

Gospoa Grandet ode za Nanonom. Gospoa de Grassins ree tada tihim glasom: Da uzmemo natrag svoje pare; dosta smo igrali. Svaki uze svojih deset para iz krnijavog tanjuria u tome je novac blio; zatim se svi digoe i odoe kraj vatre na, razgovor. Zar ste svrili igru? ree Grandet ne ostavljajui svoje pismo. Jesmo odgovori gospoa de Grassins sjedajui do Charlesa. Eugenija, pod utjecajem jedne od onih misli koje se raaju u srcu djevojaka kada se kakvo osjeanje ugnijezdi u njemu prvi put, izie iz dvornice i ode da pomogne majci i Nanoni. Da je upitao kakav vjet ispovjednik, ona bi mu svakako priznala da ne misli ni na majku ni na Nanonu, nego da je obuzeta vatrenom eljom da pregleda sobu svog roaka, da u njoj namjesti ma to, da pazi da se ta ne zaboravi, da predvidi sve, ukratko, da je koliko je moguno naini otmjenom i istom. Eugenija je ve mislila da je ona jedina kadra da shvati ukus i pojmove svoga roaka. I doista, ona stie u dobar as da uvjeri majku i Nanonu, koje su se vraale mislei da su sve svrile, da nita nije kao to treba. Ona podsjeti veliku Nanonu da zagrije postelju grijalicom; sama pokri stari stol jednim stolnjakom i naredi Nanoni da stolnjak mijenja svako jutro. Svoju majku uvjeri da je potrebno naloiti vatru u kaminu i nagovori Nanonu da, ne kazujui nita ocu, navue u hodnik veliku gomilu drva. Zatim otra u dvornicu i uze iz jednog ormara pocakljeni posluavnik, naslijee od pokojnog starog gospodina de La Bertelliera; osim toga, uze iz njega jednu kristalnu estostranu au, ka-iicu sa koje se pozlata ve izlizala, antiku bocu na kojoj su bili urezani Amori, i sve to pobjedonosno metnu na jedan kraj 'kamina. Za etvrt sata palo joj je na pamet vie misli no to ih je imala otkako je dola na svijet.
44

43

Mama ree ona moj roak nikako nee moi podnijeti miris lojane svijee. Kako bi bilo da kupimo stearinske? ... Laka kao ptica, ona ode, uze Iz svoje kese talir od pet franaka, koji je dobila za svoje mjesene trokove... Na, Nanona ree idi brzo. Ali ta e ti rei otac? Ovu strahovitu primjedbu uini gospoa Grandet kad vidje u rukama ivoje keri kutiju za eer, od starog sevrskog porculana, koju je Grandet donio iz zamka Froidfonda. A fjdje ti je eer? Jesi li pri sebi? Mama, Nanona e kupiti i eer i svijeu. Ali otac? Zar bi bilo pristojno da mu sinovac ostane bez i";c vode sa eerom? Uostalom, nee on to ni vidjeti. Tvoj otac vidi sve ree gospoa Grandet i lei glavom. Nanona se ustezala; ona je dobro poznavala svoga i;i>Npodara. Ta idi, Nanona; danas je moj roendan. Nanona se gromko nasmija na ovu alu, prvu koju Jr njena mlada gospoa u svome ivotu nainila i po-Httiia je. Dok su se Eugenija i njena majka trudile da uljepaju sobu koju je gospodin Grandet namijenio svomu slnovcu, dotle je Charles bio predmet panje gospode de Grassins koja ga nije ostavljala na miru. Od vas je vrlo odvano, gospodine ree mu ona to ste ostavili prijestoniko zadovoljstvo za vrijtimi zimo i doli da stanujete u Saumuru. Ali ako vas HIMIIIO suvie zaplaili, vidjeete da se i u njemu moe lljrpo zabavljati. Ona ga pogleda ispod oka, kao to se gleda po palankama gdje ene, po navici, pokazuju u svojim oima t ol i k o uzdrljivosti i obazrivosti da se u njima ogleda oblaporna pouda svojstvena i redovnicima, kod kojih Nviiko zadovoljstvo lii ili na krau ili na grijeh. Charles d <iNJc('a<) tako nelagodno u ovoj trpezariji, tako daleko 45 od prostranog zamka i sjajnog ivota koji je zamiljao kod svoga strica da je, promatrajui paljivo gospou de Grassins, uoio najzad upola izblijedjelu sliku parikog lica. On je vrlo ljubazno odgovorio na poziv koji mu je upuen, i, naravno, povede razgovor, za vrijeme koga je gospoa de Grassins potpuno sputala glas da ga dovede u sklad s prirodom svojih ispovijesti. Kod nje i kod Charlesa postojala je ista potreba za povjerenjem. Zato mu je, poslije nekoliko trenutaka nestanog razgovora i ozbiljnijih ala, vjeta palancanka i mogla rei, uvjerena da je ne uju ostale linosti koje su govorile o prodaji vina, o emu su u to vrijeme govorili svi Saumurci: Gospodine, ako nam budete htjeli ukazati ast da nas posjetite, uiniete zacijelo veliko zadovoljstvo i mome muu i meni. Na je salon jedini u Saumuru u kome ete nai na okupu i vii trgovaki stale i plemstvo; mi pripadamo i jednom i drugom drutvu, koja se jedino kod nas sastaju jer se kod nas zabavlja. Moga mua, mogu vam s ponosom rei, uvaavaju i jedni i drugi, i tako, mi emo se potruditi da vam boravljenje ne bude dosadno. Kad biste ostali kod gospodina Grandeta, to bi, boe, bilo s vama! Va je stric tvrdica koji misli samo o svojim okotima; vaa je strina bogomoljka koja ne zna ni dvije unakrst, a vaa je sestra prava urka, bez odgoja, prosta, bez miraza, i koja provodi

svoj vijek u krpljenju krpa. Lijepa ena ree u sebi Charles Grandet, odgovarajui na prenemaganje gospoe de Grasins. eno, ti ne da nikome da progovori s gospodinom ree smijui se debeli i veliki bankar. Na ovu primjedbu biljenik i predsjednik rekoe neto vie ili manje pakosno; ali ih opat pogleda lukavo i, uzevi izmeu dva prsta malo burmuta i ponudivi svoju burmuticu unaokolo ree to su ovi mislili: A ko bi od gospoe umio bolje da upozna gospodina sa sau-imurstoim prilikama? 46 Kako vi to mislite, gospodine opate? upita gospodin de Grassins. Mislim, gospodine, najlaskavije za vas, za gospou, za varo Saumur i za gospodina doda lukavi starac okrenuvi se Charlesu. Iako je izgledalo da ne obraa na njih ni najmanju panju, opat Cruchot umio je da pogodi razgovor izmeu Charlesa i gospoe de Grassins. Gospodine ree najzad Adolphe Charlesu to je mogao manje usiljeno ne znam moete li da me se sjetite; kod gospodina barona de Nucengena, i... Sjeam se, gospodine, naravno da se sjeam odgovori Charles, iznenaen to je predmet ljubazne panje svih prisutnih. Gospodin je va sin? upita on gospou de Grassins. Opat pakosno pogleda majku. Da gospodine ree ona. Vi ste, dakle, jo vrlo mladi otili u Pariz? nastavi Charles obraajui se Adolphu. ta ete, gospodine! ree opat mi ih aljemo u Babilon im prestanu sisati. Gospoa de Grassins promjeri opata neobino dubokim pogledom. Samo se u unutranjosti nastavi on mogu nai ene od trideset i nekoliko godina koje su se tako ouvale kao gospoa, a imaju sinove gotovo svrene pravnike. ini mi se, gospoo, kao da je jue bilo kad su se mladii i gospoe peli na stolice da vide kako igrate doda opat okrenuvi se svome enskom protivniku. Za mene vai uspjesi kao da su juer bili... Stari zlikovce! ree u sebi gospoa de Grassins da ne pogaa moje namjere? ini mi se da u imati mnogo uspjeha u Saumuru govorio je u sebi Charles otkopavajui kaput,
47

zavlaei ruku u prsnik, i gledajui u daljinu, podravajui stav koji je Chantrev dao lordu Bvronu. Nepanja ia Grandetova, ili, bolje rei, zamilje-nost zbog pisma koje je itao, nije izmakla ni biljeniku ni predsjedniku koji su se trudili da sadrinu toga pisma pogode po neprimjetnim pokretima na starevom licu, koje je u tom trenutku bilo jako osvijetljeno svijeom. Vinogradar je s mukom odravao obinu mirnou svoga lica. Uostalom, svaki e moi sebi predstaviti izvjetaenu ravnodunost gospodina Grandeta kad proita to tragino pismo koje je glasilo: Dragi brate, bie skoro dvadeset i tri godine kako se nismo vidjeli. Moja enidba bila je povod naem posljednjem sastanku, poslije koga smo se rastali veseli obojica. Zaista, ja nisam mogao predvidjeti da e jednog dana ti biti jedina potpora nae porodice, ijoj si se srei i napretku tada toliko radovao. Kad bude primio ovo pismo, mene vie nee biti. Ja sam bio u takvom poloaju da nisam htio preivjeti sramotu bankrot-stva. Drao sam se na ivici provalije do posljednjeg trenutka, nadajui se neprestano da u isplivati. Vie ne mogu. Bankrotstvo moga bankara i Roguina, moga biljenika, liilo me je i posljednjih sredstava i ostavilo bez igdje iega. Ja sam toliko nesretan da dugujem blizu etiri miliona, a nisam u stanju da ponudim po-vjeriocima vie od dvadeset i pet posto od primanja. Moja vina na stovaristu u ovom trenutku postaju sve jeftinija blagodarei izobiljiu i kakvoi vaih berbi. Nakon tri dana Pariz e rei: Gospodin Grandet je bio lupe! Ja, ovjek poten, biu uvijen u pokrov bea-a. Svome sinu uzimam i ime koje sam okaljao i imovinu njegove majke. Ovo nesretno dijete, koje neobino volim, ne zna nita o svemu ovome. Mi smo vrlo njeno rekli jedan drugom zbogom na rastanku. On, na sreu, nije znao da su se posljednji valovi moga ivota izlivali kad sam se s njim opratao. Da me nee proklinjati
48

jodnog dana? Brate, brate moj, prokletstvo nae djece .strana je stvar; ona se mogu aliti na nae, ali protiv njihovog albe nema. Grandet, ti si moj stariji brat, ti si duan da me zatiti: zauzmi se da Charles ne kae

nijednu gorku rije na mome grobu! Dragi brate, da ti piem svojom krvlju i svojim suzama, ne bi bilo toliko bola koliko ga ima u ovom pismu; jer ja bih vie plakao i vie patio, umro bih i ne bih vie patio; ali ja patim i gledam smrt suhim oima. Ti si sad otac Charles u! on nema materine rodbine, ti zna zato. Zato HO nisam povinovao drutvenim predrasudama? Sto sam popustio ljubavi? Sto sam se oenio vanbranom kerkom jednoga velikog plemia? Charles nema vie rodbine. O, moj nesretni sine! moj nesretni sine!... Sluaj, Urandet, ja te ne preklinjem sebe radi; uostalom, tvoje imanje nije moda toliko veliko da bi moglo podnijeti mtabulaciju od tri miliona; preklinjem te radi svoga .ma! Znaj dobro, dragi brate, da su se moje ruke, koje proklinju, sklopile kad sam pomislio na tebe. Grandet, i ti na samrti ostavljam u amanet Charlesa. Ja hladno illodam u svoje pitolje kad pomislim da e mu ti biti umjesto oca. Charles ine je veoma volo; bio saim tako 'lulmr prema njemu! nikad mu nisam nita naao uinio: HI me nee proklinjati! Uostalom, vidjee,on je dobar, iitt majku, i nikad te nee uvrijediti. Siroto dijete! Nav i k n u t o na bogatstvo, ono ne zna za nematinu na koju IIHH ji- obojicu bila osudila naa prva bijeda... i sad je liu/, ifidje iega, samohrano! Jest, svi e ga se prijatelji kl oni t i , i ja u biti uzrok ponienja koje ga eka. Ah! kuko bih volio da mi je ruka dovoljno snana, te da t'n jodnim udarcem poljem na nebo, njegovoj majci... Ali fii.n ja govorim! Da se vratim na svoju nesreu, na neareu Charlesovu. Ja sam ti ga, dakle, poslao da mu u lljop nain saopi i moju smrt i sudbinu koja ga roka liudi mu otac, ali dobar otac. Nemoj da ga odjel.-mpiit lii bezbrinog ivota; time bi ga ubio. Ja ga
* pluKcnlja Grane

49 na koljenima molim da se odree trabina koje bi kao nasljednik svoje majke mogao podii protiv mene. Ali ova je molba izlina; u njemu ima asti, i on e osjetiti da ne treba da se pridrui mojim povjeriocima. Reci mu da se na vrijeme odree moga nasljea. Saopi mu teki poloaj u koji sam ga doveo; i, ako me bude i dalje volio, kai mu IU moje ime ida za njega nije sve izgubljeno. Jest, rad, koji je nas obojicu spasio moe mu povratiti imanje koje sam mu ja upropastio; a ako hoe da poslua glas svog oca, koji bi njega radi volio da ustane iz groba, neka otputuje, neka ide u Indiju! Dragi brate, Charles je mladi estit i odvaan: ako mu pomogne da spremi malo robe, on bi prije umro no to bi propustio da ti vrati novac koji e mu dati na zajam; jer ti e mu ga dati, Grandet! Ako mu ne da, savjest e te gristi. Ah! kad moje dijete ne bi nalo pomoi i ljubavi kod tebe, ja bih vjeito molio boga da ti se osveti za tvoju neosjetljivost. Da sam mogao spasti ma ta od gotovine, ja sam imao potpuno pravo da mu neto i dam na raun imanja njegove majke; ali plaanja krajem mjeseca iscrpla su sve moje izvore. Ja nisam htio da umrem sa sumnjom u dui o sudbini svoga djeteta: elio sam da u toplini tvoje ruke, koja bi me zagrlila, osjetim sveto tvoje obeanje; ali nemam za to vremena. Dok Charles putuje, ja sam primoran da sastavljam svoj bi-lans. Trudim se da s iskrenou kojom su se uvijek odlikovali moji poslovi, dokaem da u mojoj propasti nema ni krivice ni nepotenja. Zar to ne znai brinuti se o Charlesu? Zbogom, dragi brate. Neka te svi boji blagoslovi prate za plemenito starateljstvo koje ti povjeravam i koga se ti prima, ja ne sumnjam u to. Jedan glas Vjeito e ise moliti bogu za tebe u svijetu -u feoji emo svi jednoga dana i u kome se ja ve nalazim. Victor-Ange Guillaume GRANDET. 50 Zar vi vie ne igrate? ree ia Grandet, savijajui pismo tano po istim prijevojima i ostavljajui gu u dep svoga prsnika. On pogleda svoga sinovca s poniznim i bojaljivim izrazom, pod kojim je prikrivao nvoj(! uzbuenje i svoje raune. Jeste li se ogrijali? Vrlo dobro, dragi strie. A gdje su mi ena i ki? ree stric zaboravl j a j u i ve da sinovac treba da noi kod njega. U taj nuli vratie se Eugenija i gospoa Grandet. Je li C<irr sve spremno? upita ih starac ponovo potpuno hladan. Jeste, oe. E, sinove, ako ste umorni, Nanona e vas odvesti ' i vau sobu. Naravno, neete imati gospodsku sobu! Ali neete zamjeriti siromanim vinogradarima koji nemaju nikada pare. Porez nas udavi. Neemo vie da budemo neuviavni, Grandet i re bankar. Moe biti da imate ta da razgovarate vnim sinovcem, zato vam elimo laku no. Do vienja. Na ove rijei svi poustajae i svaki, se pokloni na voj nain. Stari biljenik uze ispod kapije svoj fenjer ' zapali ga, nudei Grassinsovima da ih isprati. Gospoa le (irassins nije bila predvidjela dogaaj zbog koga su

morali da se rasture prije vremena, a njen sluga jo ulje doao. Hoete li mi ukazati ast, gospoo, da primite niiolju ruku? ree opat Cruchot gospoi de Graasins. Hvala, gospodine opate. Ii u sa svojim sinom - odgovori hladno. - Gospoe mogu bez zazora ii sa mnom ree opal.. Ta podaj ruku gospodinu Cruchotu, ree joj inu*. Opal povede lijepu enu lako i brzo, tako da izmae nekoliko koraka ispred ostalih.
51

V
Lijep je ovaj mladi, gospoo ree joj on steui joj ruku. Zbogom korpe, berba je svrena! Ne treba vie ni da pomiljate na gospoicu Grandet; Eugeniju e dobiti Parianin. Ako se ovaj roak nije zaljubio u kakvu Parianku, va sin Adolphe imae u njemu najopasnijeg supar... Proite se, gospodine opate. Ovaj e mladi brzo uvidjeti da je Eugenija prosta djevojka i bez svjeine. Jeste li vidjeli? Veeras je bila uta kao dunja. Vi ste to moda ve i rekli njenom roaku? I to bez ustezanja. Stojte vi samo uvijek pored Eugenije, gospoo, pa neete morati bogzna to govoriti tom mladom ovjeku protiv njegove roake; on e sam initi poreenja koja... Prije svega, obeao mi je da e prekosutra doi k nama na veeru. Ah! kad biste samo htjeli, gospoo... ree opat. A ta bi to trebalo da htjednem, gospodine opate? Da mi ne mislite davati rave savjete? Bogu hvala, nisam ja svoj dobar glas ouvala do svoje trideset devete godine zato da ga sada proigram, pa ma to bilo i carstvo Velikog Mogola. Mi smo oboje u godinama u kojima ovjek zna ta takve rijei znae. Takve misli zaista ne dolikuju jednom sveeniku. Pih! Tako bi mogao govoriti Faublas. Vi ste, dakle, itali Faublasa? Ne, gospodine opate, htjela sam rei Opasne veze. A! ta je knjiga mnogo i mnogo moralnija ree opat smijui se. Ta vi me nainiste pokvarenim, kao to su dananji mladi ljudi. Ja sam samo htio da vam... Usudite se rei da niste imali namjere da mi neto ravo savjetujete. Zar to nije jasno? Kad bi mi se ovaj mladi ovjek, koji je, ne poriem, lijep mladi,
52

udvarao, on ne bi mislio na svoju roaku. Ja znam da u Parizu ima dobrih majki koje se na taj nain rtvuju za sreu i blagostanje svoje djece; ali mi smo u palanci, K<>spodine opate. Tako je, gospoo. Ni ja, ni Adolphe nastavi ona ne bismo htjeli ni sto miliona po tu cijenu. Nisam ja govorio o sto miliona, gospoo. Ko zna, iskuenje bi moda bilo jae i od vas i od mene. Samo, ja mislim da se potena ena bez zazora moe upustiti u lako i beznaajno koketiranje, koje je upravo jedna od enskih dunosti u drutvu, i koje... Mislite? Zar mi nismo duni, gospoo, starati se da bu demo prijatni jedni drugima? ... Dopustite da obriem nos... Ja vas uvjeravam, gospoo nastavi on da vas je mladi ovjek gledao malo ljubaznije nego to je gledao mene; ali ja mu pratam to radije ukazuje pn'itu ljepoti no starosti... Jasno je govorio je predsjednik svojim krup nim glasom da je gospodin Grandet iz Pariza poslao svoga sina u Saumur jedino u namjeri da ga oeni...

I
, Ali u tom sluaju on ne bi doao kao iznebuha k odgovori biljenik. | To ne znai nita primijeti gospodin de Gras-hliiM ia Grandet sve radi krijui. Dragi Grassins, ja sam tog mladog ovjeka po zvala na veeru. Treba da pozove i gospodina i gospou de* Larsoniere, i de Hautoveve, s lijepom gospoicom df Hautov, razumije se. Samo neka se to vee lijepo obue! Mati je, iz ljubomore, tako ravo oblai! Nailam se, gospoo, da ete nam i vi ukazati ast da dodflt<? doda ona, zaustavljajui se da se okrene prednjrd niku i biljeniku.
53

Evo nae kue, gospodo ree biljenik. Poto su se pozdravili s Grassinsovima, CruchotOvi se vratie svojoj kui, i, s onim naroitim darom razlaganja koji imaju palanani, stadoe razmatrati sa svake strane veliki dogaaj ove veeri, dogaaj koja je izmijenio odnose Cruchotovih i Grassinsovih. Neobina raz-lonost koja je rukovodila postupke ovih velikih raun-dija uvjeri i jedne i druge o potrebi trenutnog saveza protiv zajednikog neprijatelja. Zar nije trebalo zajedniki sprijeiti Eugeniju da ne zavoli svoga roaka, i Charlesa da ne misli na svoju roaku? Zar e Parianin moi odoljeti podmuklim nagovjetajima, sladunjavim klevetama, ogovaranju pod vidom hvale, bezazlenom ra-zuvjeravanju koje e stalno oblijetati oko njega da ga obmane? Kad su etvoro roaka ostali sami u dvornici gospodin Grandet ree svom sinovcu: Vrijeme je da se legne. Suvie je kasno govoriti o stvarima koje su vas ovdje dovele; imaemo vremena sutra. U naoj kui se dorukuje u osam sati. U podne uzmemo malo voa, zalogaj kruha i au bijela vina; veeramo kao i Pariani u pet sati. To je kuni red. Ako elite da razgledate varo ili okolinu, slobodni ste kao ptica na grani. Vi ete me izviniti to mi poslovi ne doputaju da uvijek idem s vama. Svi e vam ovdje rei moda da sam bogat: gospodin Grandet ovo, gospodin Grandet ono! Neka ih, neka govore, njihovo blebetanje ne kodi nimalo mome kreditu. Ali ja nemam ni pare, i u ovim godinama radim kao mlad nadniar, kome su jedina imovina ravo stru-galo i dvije zdrave ruke. Moda ete,uskoro i sami vidjeti ta vrijedi jedan talir kad ga valja u znoju svoga lica zaraditi. Nanona, daj svijee! Nadam se, sinove, da ete nai sve to vam je potrebno ree gospoa Grandet ali ako vam to Listreba, zovnite Nanonu.
54

Draga strina, teko da e mi to ustrebati; ja Num, mislim, ponio sve to mi treba. Dopustite mi da i vama i mojoj mladoj roaci poelim laku no. Charles uze iz Nanoninih ruku jednu upaljenu svijeu, anujsku svijeu ute boje, ustajalu u duanu i INUO slinu lojanoj svijei da gospodinu Grandetu, koji nije ni slutio da u njegovoj kui ima anujskih svijea, nije ni pala u oi ova rasko. Ja u vam pokazati put ree starac. Mjesto da izie kroz vrata dvornice koja su vodila pod svod, Grandet ukaza svome sinovcu poast i proe liro/, hodnik koji je razdvajao dvornicu od kuhinje. Jedna vrata, na kojima je bilo veliko okno jajastog oblika, /utvarala su ovaj hodnik sa strane stepenica, da bi ublaila hladnou koja je prodirala unutra. Ali je zimi vje-lnr ipak vrlo jako duvao kroz njih, i u sobi se jedva odravala pristojna toplina, iako su vrata na njoj bila ojil.oona vunenim valjcima. Nanona ode da zakljua kapiju, zatvori dvornicu, i pusti iz tale psa vujaka, kome Jp (,'las promukao kao da je imao zapaljenje grkljana. (Iva ivotinja, neobino zla, poznavala je samo Nanonu. l)v dva seoska stvora razumjela su se. 'Kaki je Charles vliidio ukaste i poaale zidove, i Icpcnicc sa crvotonom ogradom, koje su se tresle pod tpfiUim koracima njegovog strica, njegovo razoaranje pnee rinforzando. inilo mu se da je u nekom kokoSnrniku. Njegova strina i njegova sestra, kojima se okrenu u im proita na licu ta misle, bile su tako navikle im ove stepenice da su njegovu zauenost, ne pogaajui joj uzrok, shvatile kao prijateljski izraz, i odgovorile na nju

ljubaznim osmijehom koji ga dovede do ocujanja. - Kog me je avola poslao otac ovamo govorio je u sebi. Kad su se ispeli na prvi sprat, on spazi troja vrata, otmjena etrurskom bojom i bez oplata, koja su se gubila u pru.ljivcm zidu i bila okovana gvozdenim polugama
55

iji su se krajevi zavravali ravasto, kao i krajevi dugake kljuaonice na bravi. Jedna od ovih vrata, i to ona koja su se nalazila iznad stepenica, i koja su vodila u sobu iznad kuhinje, bila su oevidno zazidana. Doista, u tu sobu ulazilo se samo kroz Grandetovu sobu, kome je ona sluila kao kabinet. Jedini prozor, kroz koji je u nju ulazila svjetlost, bio je iz dvorita i zatien debelom gvozdenom reetkom. Niko, pa ni sama gospoa Grandet, nije imao pristupa u nju; ia Grandet je htio da bude u njoj sam, kao alhemiar u svojoj radionici. Tu je, bez sumnje, bilo vrlo vjeto udeeno neko tajno skrovite, tu su leale naslagane tapije, tu su visile te-zulje za mjerenje zlatnika, tu su se nou i tajno pisale obligacije, priznanice, i svodili rauni; tako da su trgovci, videi Grandeta uvijek spremnog za sve, mogli misliti da mu stoji na raspolaganju kakva vila ili kakav demon. Tu je, van svake sumnje, dok je Nanona hrkala da se zidovi tresu, dok je vujak bdio i zijevao u dvoritu, dok su gospoa i gospoica Grandet spavale dubokim snom, dolazio stari kaar da gleda, da gladi, da miluje, da zgre i prevre svoje zlato. Zidovi su bili debeli, kapci na prozorima potpuno zatvoreni. Samo je on imao klju od ove laboratorije u kojoj je, kako se govorilo, razmatrao planove na kojima je obiljeena svaka njegova voka i po kojima je sraunavao svoje proizvode do najmanjeg izdanka, do najmanjeg pupoljka. Preko puta ovih zazidanih vrata bio je ulaz u Eugeni-jinu sobu, a na drugom kraju bile su sobe gospodina i gospoe Grandet, koji su imali cio prednji dio kue. Gospoa Grandet imala je sobu do Eugenijine sobe, kod koje se ulazilo kroz jedna staklena vrata. Grandetovu sobu razdvajala je od sobe njegove ene jedna pregrada, a od tajanstvenoga kabineta debeo zid. ia Grandet smjestio je svoga sinovca na drugom spratu, na visokoj mansardi iznad svoje sobe, tako da je mogao uti ako bi mu palo na pamet da hoda. Kad su se ispele na prvi 56 prat, Eugenija i njena mati poeljee jedna drugoj laku no i poljubie se; zatim se oprostie sa Charlesom u nekoliko rijei, koje su bile hladne na usnama, ali zacijelo tople u Eugenijinom srcu, i povukoe se u svoje odaje. Evo vae sobe, sinove ree ia Grandet Char-li'su, otvarajui mu vrata. Ako budete htjeli da izi-dcle, zovite Nanonu. Bez nje, uvajte se! pseto e vas rastrgati. Prijatno spavanje! Laku no! Gle! gle! ovi moji podloili kod vas doda on. U tom trenutku pojavi se velika Nanona s grijalicom u ruci. ta je sad ovo ive gospodin Grandet. Da sluajno ne mislite da je moj sinovac neka porodilja? Odmah da si to odnijela nntrag! Ali, gospodine, ponjave su vlane, a gospodin je njean kao djevojka. Dobro de, kad si uvrtjela u glavu da tako treba. - ree Grandet gurajui je unutra ali pazi da to iu> upali. Zatim tvrdica sie, gunajui neto kroz /.ubc. Charles osta zauen usred svojih sanduka. Poto |t- bacio pogled na zidove svoje mansarde, obloene onim /.utim i arenim papirom koji se vidi po seoskim mehanama, na kamin od krenjaka koji je samim svojim izgledom ulivao studen, na stolice od utog drveta, ople-tene trskom i "nepravilno etvrtaste, na nepokriveni noni stol u kome bi mogao stati omanji vojnik, na tanku prostirku pred posteljom s nebom, iji su pervazi, izgri-/(ni moljcima, drhtali kao da e se raspasti, on pogleda o/biljno veliku Nanonu i ree joj: Ma, molim vas, dobra djevojko, jesam li ja doista kod gospodina Gran-deta, biveg saumurskog kmeta, brata gospodina Gran-i leta iz Pariza? Jeste, gospodine, kod jednog vrlo dobrog, vrlo ljubaznog i krasnog gospodina! Hoete li da vam po mognem da otvorite vae sanduke? Bogami, hou stara gardo! Da niste vi sluili u carskoj marinskoj gardi? O! o! o! o! ta mu je to marinska garda. Da nije neto na vodi? Sluajte, izvadite mi sobnu haljinu koja je u ovoj torbi. Evo vam kljua. Nanona se zadivi kad vidje sobnu haljinu od zelene svile sa zlatnim cvjetovima i antikim arama. I vi ovo oblaite kad legnete? ree ona. Da. Sveta Bogorodice! ala bi ovo bilo za oltar u naoj crkvi! Ta poklonite vi to crkvi, moj lijepi mladi gospodine; spasiete svoju duu, a ovako ete je upropastiti. Oh! kako ste lijepi u toj haljini! Idem da zovem gospoicu da vas vidi. Dosta, Nanona, nemojte govoriti kojeta! Ostavite me da legnem, sutra u urediti svoje stvari; a, ako vam se ova haljina toliko dopada, lijepo, spasiete svoju duu. Ja sam toliko dobar kranin da u vam je pokloniti kad
57

poem, pa onda moete initi s njom ta hoete. Nanona se zabezeknu, gledajui Charlesa i ne vjerujui njegovim rijeima. Da mi poklonite ovu lijepu haljinu! ree ona odlazei. Gospodin ve sanja. Laku no. Laku no, Nanona. - Sta u ja ovdje? ree u sebi Charles pred spavanje. Moj otac nije glup, moj put mora da ima neki cilj. Ah! to tu! Ozbiljne stvari neka ostanu za sutra, rekao je ne znam koji grki blesan. Sveta Bogorodice! ala je lijep ovaj moj roak! ree u sebi Eugenija prekidajui svoju molitvu koja to vee ostade nedovrena. Meutim, gospoa Grandet kad je legla, nije nita mislila. Kroz vrata, koja su bila na sredini pregrade i razdvajala njenu sobu od muevljeve, ula je kako tvrdica hoda po sobi gore-dolje. Kao i sve bojaljive 58 .-.i'iic, ona je prouila karakter svoga gospodara. Kao :.i'> galeb predvia buru, tako je i ona, po neprimjetnim znacima, naslutila buru koja je bjesnila u Gran-ilt'tu, i, da se posluimo izrazom koji je sama upotrebljavala, nije se vie ni iva ula. Grandet je gledao u vrata svoga kabineta, koja je iznutra okovao, i govorio je u sebi: Otkuda mome bratu ta udnovata misao da mi zavjeta svoje dijete? Lijepo nasljee! Ne mogu ja dia'ti ni dvadeset talira. Ali to ije dvadeset talira za ovoga gizdavca koji je promatrao moj barometar kao rin je htio njime naloiti vatru? Pomiljajui na posljedice ovog oajnog testamenta, Grandet je bio moda vie uzrujan no njegov brat II trenutku kad ga je pisao. Dobiu onu zlatnu haljinu?... govorila je Nanona, koja zaspa uvijena u svoju oltarsku ponjavu Nimjajui cvijee, prostirke, damasku svilu, prvi put u Hvome ivotu, kao to je Eugenija sanjala o ljubavi. U ednom i jednolikom ivotu djevojaka nailazi jedan neobino prijatan trenutak kad im sunce uliva u duu svoje zrake, kad im cvijet kazuje misli, kad otkucaji Mica otkrivaju mozgu svoju toplu plodnost i stapaju misli u neku neodreenu elju; doba nevine melanholije i ljupke veselosti! Kad djeca progledaju, ona se smijee; kad djevojka nazre osjeanje u prirodi, ona se smijei kao to se smijeila kad je bila dijete. Ako je svjetlost prva ljubav ivota, nije li ljubav svjetlost srca? Za Eu-gcniju je doao trenutak da pronikne u zemaljske stvari. Naviknuta da rani kao sve djevojke po palankama, ona iiHtade rano, pomoli se bogu, i otpoe oblaenje, koje je Hlada imalo svoga smisla. Ona zagladi najprije svoju ke-filcnjastu kosu, najbriljivije uvi iznad glave guste pletenice, pazei da se ne raupa, i unese u nain eljanja izvjesnu skladnost, koja je jo jae isticala bojaljivu ednost njenog lica, sloivi prostotu ukosnica sa bi'zazlenou crta. Zatim, poto je nekoliko puta oprala 59 ruke u istoj vodi od koje joj je koa otvrdnula i pocr-venjela pogleda svoje lijepe oble miice i upita se ta li radi njen roak te su mu ruke tako meke i bijele, nokti tako lijepog oblika. Ona obue nove arape i svoju najljepu obuu, i utegnu se preskaui rupice. Najzad, elei prvi put u svome ivotu da izgleda lijepo, osjeti se sretna to ima haljinu novu, ukusnu, koja joj je lijepo stajala. Kad je bila gotova s oblaenjem, ona u izbijanje sata na upnoj crkvi i zaudi se to je nabrojala svega sedam. Iz elje da ima dovoljno vremena da se lijepo obue, ustala je isuvie rano. Ne znajui za vjetinu da po deset puta preinaava jednu pletenicu i prouava utisak koji ostavlja, Eugenija skrsti ruke, sjede kraj prozora i stade promatrati dvorite, malu bau i visoke terase koje su se nad njom dizale; vidik melan-holian, skuen, ali ne bez onih tajanstvenih ljepota svojstvenih usamljenim mjestima ili nedotjeranoj prirodi. U blizini kuhinje bio je bunar s ogradom od kamena i lijebom uglavljenim u gvozdene rave, koji je omotavala loza s uvelim, pocrvenjelim, suncem opaljenim stablom; odatle je vijugava loza prelazila na zid, pripijala se uza zid, ila du kue i sve do jednog drvljanika, na kome su drva bila lijepo sloena kao knjige kakvog ljubitelja knjiga. Kaldrma u dvoritu bila je crvenkaste boje koju su vremenom stvorili mahovina, trava i slabo prolaenje. Debeli zidovi bili su zeleni, iarani dugim mrkim brazdama. Najzad, osam stepenica koje su se vidjele u dnu dvorita i vodile baenskim vratima, bile su zaglavljene i obrasle u visok korov, kao grob kakvog viteza koga je udovica sahranila u doba kriarskih pohoda. Iznad jednog zida od tronog kamena dizala se reetka od istruljelog drveta, gotovo propala od starosti, ali uz koju su se ugodno pele biljke puzavice. S jedne i druge strane vrata dizale su se krive grane dviju zakrljalih jabuka. Tri usporedne staze, posute pijeskom i razdvojene etvrtastim lijehama, u kojima se zemlja 60 odravala vijencem od imira, to je bila sva baa koja se, na podnoju terase, zavravala hladnikom od lipa. Na jednom kraju bili su dbunovi malina, na drugom ogroman orah ije su se grane savijale do kaa-ievog kabineta. Vedar dan i lijepo jesenje sunce, svoj-Hl.vuni obalama Loire, poeli su rasturati onu vlanu pavlaku koju je no ostavila na ivopisnim predmetima, na zidovima, na biljkama u bai i dvoritu. Eugenija nade neke sasvim nove drai u izgledu ovih stvari koje MI prije za nju bile tako obine. Hiljadu neodreenih ni i.si i raale su se u njenoj dui i bujale, ukoliko su napolju kuljali sunani zraci. Nju najzad obuze ono neodreeno, neobjanjivo zadovoljstvo, koje oimotava duh, kao to bi oblak omotao tijelo. Njena razmiljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobinog

predjela, a harmonije njenog srca udruivale se s harmonijama pri-Kide. Kad sunce obasja jedan dio zida s koga je visila Venerina kosa sa svojim debelim liem, koje se preli vlo kao gua u golubova, nebesni zraci nade ozarie budunost Eugeniji, koja je otad voljela da gleda taj zid, njegovo blijedo cvijee, njegovu plavu zvoncad i njegove uvele trave, uz koje se mijeala neka prijatna iiNpomena kao to su uspomene iz djetinjstva. Sum, koji Je svaki list izazivao u ovome zvunom dvoritu padajui s grane, odgovarao je na tajna pitanja ove djevojke Uoja bi tu ostala cijelog dana, ne primjeujui da asovi prolaze. Zatim naioe burni duevni pokreti. Ona je esto ustajala, prilazila ogledalu i ogledala se, kao Alo iskren pisac promatra svoje djelo da bi samog ebo kritizirao i da bi samom sebi kazivao uvrede. Nisam ja za njega dovoljno lijepa! To je bila Kiif;enijina misao, misao skromna i puna bola. Jadna djevojka bila je nepravina prema sebi; ali je skrom-HOHI., ili bolje rei bojaljivost, jedna od prvih vrlina ljubavi. Eugenija je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obino djevojke graanke, ija lje61 pota izgleda malo prosta; ali, ako je liila na Milosku Veneru, njeno tijelo oplemenjivala je ona kranska pitomost koja preporaa enu i daje joj otmjenost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, elo muko, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitra, a oi sive, kojima je njen edni ivot, ogledajui se sav u njima, davao naroiti sjaj. Crte njenog okruglog lica, nekad svjeeg i rumenog, ogrubjele su od boginja, koje su ipak bile toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo unitile mekou koe, koja je jprd svem itorai bila jo tako glatka !i talko njena da je na njoj ist poljubac njene majke ostavljao prolazan crven trag. Nos joj je bio poveliki, ali je bio u skladu s njenim veoma crvenim ustima, ije su jako izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savrene obline. Punake grudi, briljivo pokrivene, mamile su pogled i zanosile ovjeka; dodue, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati naroite drai. Eugenija, visoka i krupna, nije dakle imala nieg umiljatog to se dopada gomili; ali je bilo one ljepote koju je tako lako uoiti, i kojom se oduevljavaju samo umjetnici. Slikar koji trai na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom istotom, koji trai u svakoj enskoj prirodi one skromno ponosite oi koje je naao Rafael, one edne crte koje su esto samo proizvod mate, ali koje samo kranski i smjeran ivot moe ouvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako rijedak model, naao bi odmah u Eugenijinom licu uroenu otmjenost koja samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim elom itav svijet ljubavi, a u kroju oiju, u poloaju trepavica, neega boanskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz zadovoljstva nije nikad ni iskvario ni zamorio, liile su na linije vidika, tako blago povuene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha, rumena, oiviena svjetlou kao lijep raiavijen cvijet, godila je dui, otkrivala 62 ar unutranjeg ivota koji se u njoj ogledao, i privlaila pogled. Eugenija se jo nalazila na obali ivota na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj se beru bijele rade s uivanjem za koje se kasnije ne zna. Zato je i rekla u sebi, ogledajui se, ne znajui jo to je ljubav: Suvie sam runa, nee me ni pogledati. Ona zatim otvori vrata svoje sobe koja su vodila na stepenice, i nae vrat oslukujui neto. Jo nije ustao pomisli u sebi kad je ula jutarnje kaljanje Nanonino i korake ove dobre djevojke koja je ila ta-mo-amo, istila dvornieu, kuila valtru, vezivala pseto i govorila sa svojom stokom u tali. Eugenija odmah (iie i otra Nanoni koja je muzla kravu. Nanona, dobra moja Nanona, spremi kajmaka za kavu moga roaka. Ali, gospoice, za to se trebalo postarati juer ree Nanona i glasno se nasmija. Ja ne mogu na praviti kajmak. Va je roak lijep, lijep, ali tako lijep! Niste ga vidjeli u njegovoj haljini od svile i zlata. Ali ja sam ga vidjela. Rublje mu je skupocjeno kao u go spodina upnika. Onda, Nanona, umijesi nam kolaa. A ko e mi dati drva za vatru, pa brano, pa maslo? ree Nanona, koja je, kao prvi Grandetov ministar, izgledala katkada neobino vana linost u H'ima Eugenije i njene matere. Zar da pokrademo onoj; ovjeka da bi poastili vaeg roaka? Traite od co.spodina masla, brana i drva; on je va otac, moe vam dati. Evo ga, ide da nam da to treba za ru ak... Eugenija utee u bau, uplaena kad je ula kako k r i p e stepenice pod koracima njenoga oca. Ona je ve " jecala utjecaj velike stidljivosti i onog naroitog ra-i'oloenja u kome se nalazimo kad smo sretni i koje ii im kazuje, moda ne bez razloga, da su nam misli r.pisane na elu i da ih svako ita. Osjetivi najzad hladnu siromatinu roditeljske kue, sirota djevojka za63 ali to ne moe da je dovede u sklad s otmjenou njenog roaka. Ona osjeti neodoljivu potrebu da uini neto za njega. to! To ni sama nije znala. Bezazlena i pro-stoduna, ona se podala svojoj aneoskoj prirodi, ne branei se ni

od svojih utisaka ni od svojih osjeanja. Sama pojava njenog roaka probudila je u njoj prirodne enske sklonosti i one su se morale razviti utoliko ivlje to joj je bilo dvadeset i tri godine, te su joj i razum i udnja bile u punoj mjeri razvijene. Prvi put tada osjeti ona u dui strah od svoga oca, vidje u njemu gospodara svoje sudbine i uini joj se da je skrivila to mu je preutjela neke svoje misli. Ona poe da koraa bre, udei se to udie istiji zrak, to osjea da su sunani zraci topliji i da crpe iz njih neku moralnu toplinu, neki novi ivot. Dok je ona smiljala neko novo lukavstvo da doe do kolaa, dotle se izmeu velike Nanone i Gran-deta zapodjela jedna od onih svaa koje su meu njima bile tako rijetke kao laste zimi. Nosei sobom kljueve, ia je doao da odvoji namirnice za taj dan. Je li ostalo kruha od juer? ree on Nanoni. Ni mrve, gospodine. Grandet uze jedan veliki okrugao kruh, dobro posut branom, peen u jednoj od onih plitica u kojima se kruh pee u Anjouu i htjede ga presjei, kad mu Nanona ree: Danas je nas petoro, gospodine. Tako je odgovori Grandet ali kruh ima est funti; nee se dakle potroiti cio. Uostalom, vidje-e, ti mladi Pariani ne jedu hljeb. Jedu valjda maz? ree Nanona. U Anjouu maz, rije narodna, oznaava kriku kruha namazanu bilo maslom, to je obian maz, bilo slatkim od bresaka, to je najbolji maz; i svi oni koji su u svome djetinjstvu lizali maz a ostavljali kruh, razu-mjee znaaj ovog izraza. Ne odgovori Grandet ne jedu ni maz ni kruh. Oni su ti kao udavae. 64

Najzad, poto je vrlo tedljivo odredio jelovnik za I nj dan, ia Grandet poe svome voaru zatvorivi prethodno ormare u svojoj ostavi, ali ga Nanona zau-Nlavi da mu kae: Gospodine, dajte mi onda brana i nuisla da umijesim djeci malo kolaa. Ti kao da hoe da mi rasturi kuu zbog mogu sinovca? Nije mi va sinovac ni na pamet pao, kao ni vama. Nego, odvojili ste mi samo est komada eera, i treba mi osam. Ama ta je tebi, Nanona! Nikad te nisam vidio lukvu. Sta misli ti? Jesi li ti ovdje gazdarica? Ne dam li vie od est komada. Lijepo, a ime e va sinovac zasladiti kavu? S dva komada; ja u je piti bez eera. Bez eera, vi, u vaim godinama! To nee biti. i 'rije u vam ga ja kupiti od svojih para. Gledaj ti svoja posla. Iako mu je bila pala cijena, eer je u kaarevim oima bio jo uvijek najskupocjenija kolonijalna roba; >m Je jo uvijek za njega vrijedio est franaka funta. Kuko je za vrijeme Carstva morao da ga tedi, ta tednju postala je jedna od njegovih neizgladivih navika. .Sve ene, pa i najogorenije, umiju da se koriste luli iivntvam da iskame ta hoe. Nanona napusti pitanje i fieoru da bi dobila kolae. Gospoice viknu ona kroz prozor je 1' te il.i hoete kolae? Neu, neu odgovori Eugenija. Dobro, Nanona ree Grandet uvi glas svoje kori na... On otvori dolap u kome je stajalo IniiSno, odvoji joj izvjesnu koliinu, i dodade nekoliko miu masla komadu koji je ve odsjekao. Trebae mi i drva da zagrijem pe ree ne-mllo.sLiva Nanona.
I Euuenlja Grande

65

Uzmi koliko ti treba odgovori on melanho-lino; ali onda nam bar napravi tortu s voem i skuhaj cio ruak na pei, tako bar nee loiti dvije vatre. Razumije se uzviknu Nanona ne treba to ni da mi kaete. Grandet pogleda isto roditeljski svoju vjernu slukinju. Gospoice viknu kuharica bie kolaa. ia Grandet ode i donese voe koje poreda u jedan tanjir na kuhinjskom stolu. Pogledajte, gospodine ree mu Nanona kako lijepe izme ima va sinovac. Kakva koa, pa kako lijepo mirie! ime li se to isti? Da li da ih namaem mau s jajetom? Ja mislim, Nanona, da e jaje pokvariti tu kou. Zna ta, reci mu da ne zna kako se isti safi-jan... jest ovo je safijan; on e sam kupiti u Saumuru i donijee ti neto ime e mu izme oistiti. Sluao sam da u mast za obuu meu eer da se bolje sjaji. To se onda moe jesti? ree slukinja pri-nosei feimu nosu. Gle, gle! Miriu na gospoinu kolonjsku vodu! Smijeno zaista! Smijeno! ree Grandet tebi je smijeno to ljudi daju na izme vie no to vrijedi onaj koji ih nosi? Gospodine ree ona svome gospodaru koji je ponovo poao, poto je zatvorio ormari s voem zar

neete jedanput ili dvaput nedjeljno spremati govedinu zbog vaeg ...? Hou. Onda mi valja ii u mesarnicu. Nije potrebno; skuhae nam orbu od ivine, za-kupci te nee ostaviti bez nje. Nego, idem da kaem Cornoilleru da mi ubije koga gavrana. Od te je divljai najbolja orba na svijetu. Je li istina, gospodine, da gavrani jedu mrcine? 66

Ba si glupa, Nanona! Jedu, kao i cio svijet, ono llii nadu. Zar ne ivimo i mi od mrtvih? ta su drugo iittHljcu? Poto vie nije imao to da naredi, ia Grandet isvadi sat i, kad vidje da ima jo pola sata na raspolaganju do doruka, uze eir, ode da poljubi ker i ree joj: Hoe li da se proeta pored Loire, po mojim livadama? Ja imam tamo neto posla! Kugenija ocje da uzme svoj slamni eir, postavljen ruiastom svilom; zatim otac i ki sioe krivom ulicom do trna. Kuda tako rano? ree biljenik Cruchot koji srrle Grandeta. Idem da vidim neto odgovori ia, koji je duhro znao zato je njegov prijatelj tako rano ietao. Kad god je ia Grandet iao da vidi neto, biljenik je iz iskustva znao da se tu uvijek moe koristiti. 'Aulu i on poe s njim. - Hajde, Cruchot ree Grandet biljeniku. Vi .'do moj prijatelj; hou da vam pokaem da je glupoiil naditi topole na plodnoj zemlji... Vi, dakle, ne raunate ni u sto ezdeset hiljada franaka koje ste dobili za topole na vaim livadama pored Loire? ree Cruchot razrogaenih oiju. - to sir bili sretni!... Isjekli ste drveta ba u trenutku kad u Nnntosu nije bilo bijelog drveta, i prodali ste ih po irw|pHi.'L franaka. Kugenija je sluala i ne znajui da je na pragu nujmidbonosnijeg trenutka u svome ivotu i da e bil j e n i k izazvati roditeljsku i konanu odluku o njoj i njenoj budunosti. Grandet je stigao na divne livade 10<' i imao na obali Loire, i na kojima je trideset I H ( I I H I . . I krilo, popunjavalo, zaravnjavalo mjesta na kojima u prije bile topole. 1'ogledajte, gospodine Cruchot, koliko prostora . n h v a t n jedna topola ree on biljeniku. Jeane 67 viknu zatim jednome radniku mje . .. mje ... mjeri hvatom u s ... s... svima pravcima! etiri puta po osam stopa odgovori radnik poto je premjerio. Izgubljeno, dakle, trideset i dvije stope ree Grandet Cruchotu. U ovoj vrsti imao sam tri stotine topola, je li tako? Onda t... tri s ... s ... stotine puta trideset... d ... dvije... s ... s... stope po ... po ... po ... jele su mi p ... pet stotina stogova sijena; dodajte dvaput toliko za ono to je bilo sa strane, to ini hiljadu i pet stotina; redovi u sredini isto toliko. Re ... re ... recimo, dakle, hiljadu stogova sijena. A hiljadu takvih stogova sijena ree Cruchot da pomogne svome prijatelju vrijedi otprilike hiljadu i est stotina franaka. Re... re ... recite hi... hi... hiljadu i dvjesta franaka, jer tfi do etiri stotine franaka daje otava. E lijepo, s ... s ... sraunajte ko ... koliko hi... ljadu i dvjesta franaka godinje d ... daju za e ... e ... e-trde... e... set godina sa i ... interesom i interesom na i... interes, kao to zna ... a ... te. Recimo ezdeset hiljada franaka ree biljenik Dobro! neka je s... samo ezdeset hiljada J:ra-naka. E lijepo nastavi vinogradar ne mucajui dvije hiljade topola od etrdeset godina ne bi mi dale vie od pedeset hiljada franaka. Bio bih dakle u gubitku. To sam ja izraunao ree Grandet ponosei se. Jeame nastavi on popunie sve rupe osim onih kraj Loi-re, u koje e posaditi topole koje sam kupio. Zasaene uza samu rijeku, one e se hraniti o troku vlade doda on okrenuvi se Cruchotu, pri emu mu bradavica na nosu uini pokret koji je odavao najironi-niji osmijeh. 68
To je jasno; topole treba saditi samo na slaboj .,11 ilji ree Cruchot, koga su Grandetovi rauni alu oknuli. D-a-b-o-g-m-e, gospodine odgovori kaar iro-i i i r i u i .

Kugenija je promatrala divan predio Loirin ne sluajui raune svoga oca, ali odmah obrati panju kad fii kako Cruchot ree svome klijentu: Vi ste, dakle, doveli zeta iz Pariza; cio Saumur govori samo o va-fii'in si novcu. Bez sumnje u uskoro imati da piem ugovor, ia Grandet? I vi s... ste po ... po ... po ... ranili da mi tu ka... ka... kaete nastavi Grandet popraajui <VII primjedbu kretanjem svoje bradavice na nosu. ,'!... sluajte, stari pri... pri. .. ijatelju, biu iskren, I rei u vam ono ... to e... e... lite znati. Prije lil 11, vi... i. .. dite, ba . .. bacio svoju ker u Loiru no 6111 je dao njenome ro ... ro ... ro ... aku; moete to h , . . ka ... a ... zati svima. Nego, nemojte, ostavite sviJrl neka govori ta hoe. Ovaj odgovor porazi Eugeniju. Dakle nade, koje su JHMVIP hvatati korijena u njenome srcu, procvjetae naje-i l B i i | > u t , o.stvarie se i obrazovae kitu cvijea koju sad v i d j e pokidanu i pogaenu. Od prologa datia nju su ve-/ t v t t l e za Charlesa sve veze sree koje sjedinjavaju due; ulanci e ih, dakle, patnja podravati. Ne lei li u plemen i t o j .sudbini ene da je vie dira sveanost patnje no w|tt| Nreo? Kako su se roditeljska osjeanja mogla uga-i i u Hreu njenog oca? -Kakav je to' zloin, uinio Charies? i H-niNlvena pitanja! Njena ljubav ljubav na uranku, 1 'iMU l,ii'lu) duboka, okruavala se tajanstvenou. Ona i vrati klecajui, i kad je dola u staru mranu ulicu, lule 11 veselu za nju, ova joj se uini sumorna; ona je I I C I I H H I U U njoj melanholiju koju su vrijeme i predmeti hi u l l m i u l i . Nije joj nedostajalo nita emu ljubav ui. Na n e k o l i k o koraka od stana ona izmae ispred oca i do69

eka ga na vratima, na koja je zakucala. Ali Grandet, koji je vidio u biljenikovoj ruci novine jo u omotu, ree: Kako stoje akcije? Vi neete da me sluate, Grandet odgovori mu Cruchot. Kupujte ih brzo, za dvije godine za-radiete dvadeset posto, osim odline kamate, pet hiljada livara dohotka na osamdeset hiljada franaka. Akcije sad staju osamdeset franaka i pedeset para. Vidjeemo odgovori Grandet gladei bradu. Boe! ree biljenik kad je rairio novine. ta je? uzviknu Grandet u trenutku kad mu Cruchot podnese pod nos novine rekavi mu: Proitajte ovaj lanak. Gospodin Grandet, jedan od najuvaenijih parikih trgovaca, ubio se juer. Prije toga vidjeli su ga kao i obino na burzi. Ranije je bio poslao predsjedniku Skuptine svoju ostavku, a tako isto dao je ostavku i na zvanje suca trgovakog suda. Bankrotstva gospode Rogui-,na i Soucheta, njegovog bankara i njegovog biljenika, upropastili su ga. Glas koji je gospodin Grandet uivao i njegov kredit bili su pri svem tom takvi da bi bez sumnje naao pomo na parikoj pijaci. alimo to je ovaj estiti ovjek podlegao prvom trenutku oajanja, itd. Znao sam to ree stari vinogradar bilje niku. Ove rijei sledie Cruchota, koji pored sve svoje biljenike ravnodunosti osjeti neku hladnou u leima na pomisao da je Grandet iz Pariza moda uzalud preklinjao za milione Grandeta iz Saumura. A njegov sin, tako raspoloen juer...? On jo nita ne zna odgovori Grandet s istom mirnoom.
70

/
Zbogom, gospodine Grandet ree Cruchot koji MV<- razum jede i ode da umiri predsjednika de Bon-fnii.sa. Doavi kui, Grandet nae gotov ruak. Gospoa ' i i a n d c t , kojoj se Eugenija obisnu o vrat da je poljubi i onim ivim izlivima srca koje u nama izaziva kakav potajni bol, sjedjela je ve na svojoj stolici i plela sebi i tikavo za zimu. Moete slobodno ruati ree Nanona koja je -il lu/.i lu niz stepenice preskaui po etiri stepena mla- II gospodin spava kao anelak. Ala je lijep sa zatvorenim oima! Ja sam ulazila, zvala ga. Aja! Taj se ne H |/ I V ; I . Neka ga, neka spava ree Grandet pro-i n i i l n ' v se danas uvijek dosta rano da uje rav glas. Sta to? upita Eugenija sputajui u kavu dva i i i n l a komada eera, teka ne znam koliko grama, koII Jr d'iandet sam sjekao u dokolici. Gospoa Grandet, i . nj i t NO nije usudila da postavi ovo pitanje, pogleda vogn mua.

Ubio mu se otac. Moj stric? ... ree Eugenija. Siromah mladi! uzviknu gospoa Grandet. Da, siromah nastavi Grandet jer nema ni i t ni v. Bogami, on spava kao da je kralj ree Nanona blagim glasom. K u i M ' n i j a prestade da jede. Srce joj se stee kao lo ,!> ;lce kad prvi put sauee, izazvano nesreom M i i u/ ; i i-.oga voli, obuzme cijelo bie jedne ene. Ona .npl.-il -i ">l.o plae kad nisi ni poznavala svoga strica? u ri- joj otac i odmjeri je jednim od onih pogleda i / M l m l i i j e l o g a tigra kojim je bez sumnje gledao svoje gomilo zlata. 71

Ali gospodine ree slukinja ko se ne bi saalio na toga jadnoga mladia koji spava kao jagnje i ne znajui za svoj udes? Tebe, Nanona, ne pitam! ti jezik za zube! Eugenija uvidje u tom trenutku da ena koja voli treba uvijek da krije svoja osjeanja. Ona ne odgovori. Dok se ja ne vratim, vi mu gospoo Grandet, nadam se, neete nita govoriti nastavi starac. Ja moram da idem da naredim kopanje jarka oko mojih livada na drumu. Vratiu se u podne na ruak i govoriu sa sinovcem o njegovim stvarima. to se tie tebe, gospoice Eugenija, ako plae zbog onog gizdavca, prestani, moje dijete. On e ubrzo otputovati u Indiju. Vie ga nee vidjeti ... ia uze rukavice sa eira, navue ih s obinom mirnoom, pogodivi s mukom prste, i izie. Ah! mama, teko mi je! uzviknu Eugenija kad je ostala sama s majkom. Nikad mi nije bilo ovako zlo. Videi da joj je ki preblijedila, gospoa Grandet otvori prozor i dovede je na svje zrak. Sad mi je bolje ree Eugenija poslije nekoliko trenu taka. Ovo nervozno uzbuenje kod stvorenja koje je dotle izgledalo mirno i hladno utjecalo je na gospou Grandet; ona pogleda svoju ker s onom njenom pro-nicljivou kojom su majke obdarene za predmet svoje ljubavi, i pogodi sve. Ali, zaista, ivot uvenih sestara Maarica, koje su jednom prirodnom pogrekom bile rasle jedna za drugu, nije bio tjenje skopan no to je bio ivot Eugenije i njene majke, koje su vjeito bile zajedno, zajedno kraj prozora, zajedno u crkvi, i zajedno spavale. Jadno moje dijete! ree gospoa Grandet i uze Eugeniju za glavu da je nasloni na svoje grudi. Na ove rijei djevojka die glavu, upita majku jednim pogledom, pokua da proita njene tajne misli i
72

ree joj: Zato da ga alje u Indiju? Ako je nesretan, zato da ne ostane ovdje? Nije li on na najblii roak? Tako je, moje dijete, to bi bilo sasvim prirodno; ali tvoj otac ima svojih razloga, i mi ih moramo po slovati. Majka i ki sjedoe utei, jedna na svoju stolicu :; podmetaima, druga u svoju malu naslonjau; i obje u/.ee svoj rad. Proeta zahvalnou to joj je majka Inko divno razumjela srce, Eugenija je poljubi u ruku i ree: Kako si dobra, draga mama! Na ove rijei zablista se majino starako lice, iju svjeinu su unitile mnogobrojne patnje. Kako ti se dopada? upita Kugenija. Gospoa Grandet odgovori samo osmijehom! Zatim, poslije kratke utnje, ree tihim glasom: Da ga nisi ve ...ivoljela? To bi bilo zlo. Zlo nastavi Eugenija zato? Dopada se tebi, dopada se Nanoni, zato se ne bi dopao meni? Zna ta, mama, hajde da mu spremimo stol za ruak. Ona baci raci; mati uini to isto rekavi joj: Ba si dijete! Ali joj je godilo da opravda djetinjariju svoje keri dijelei je s njome. Eugenija dozva Nanonu. ta hoete sad opet, gospoice? Nanona, valjda e biti kajmaka za podne? Bie odgovori stara slukinja. - Zna ta, skuhaj mu kavu vrlo jaku! ula sam ml gospodina de Grassinsa da se u Parizu pije vrlo jaka kava.

Metni mnogo kave: ' A gdje mi je? ~- Kupi. -- A ako me sretne gospodin? On je na livadama. - Idem odmah. Ali gospodin Fressard me je ve pitao da nam nisu dola Tri Mudraca, kad mi je dao vjjou. Cijela e varo znati za nae rasipanje. Ako tvoj otac neto primijeti ree gospoa Grandet u stanju je da nas tue. Pa neka nas tue, primiemo njegove udarce bez roptanja. Mjesto svakog odgovora, gospoa Grandet die oi k nebu. Nanona uze svoju kapicu i izie. Eugenija dade stolnjak, donese nekoliko grozdova, koje je radi zabave povjeala na tavanu; ila je kroz hodnik na prstima da ne bi probudila svoga roaka, i ne mogade se uzdrati da ne prislukuje na vratima disanje koje se u podjednakim razmacima ulo s njegovih usana. Nesrea je budna dok on spava ree u sebi. Ona uze najsvjeije lie od loze, nareda groe tako ukusno kako bi ga naredao kakav stari kuhar, i sva sretna donese ga na stol. U kuhinji pokupi kruke koje je otac odbrojao i sloi ih meu lie u obliku piramide. Ila je tamo-amo, trkarala, skakutala. Bila bi gotova da iznese sve to ima u kui, ali su kljuevi bili kod oca. Nanona se vrati nosei dva svjea jajeta. Kad je ugledala jaja, Eugeniji isto doe da zagrli Nanonu. Zakupac je imao jaja u kotarici, pa mi ih ia na moju molbu dade da mi se umili. Poslije dva sata spremanja za sve to vrijeme Eugenija je dvadeset puta ostavljala rad da vidi vri li kava, da oslukuje ta joj radi roak koji je ustao polo joj je za rukom da spremi vrlo jednostavan ruak koji nije bio skup, ali koji je strahovito odstupao od ukorijenjenih navika u kui. U njoj se rualo stojei. Svi su uzimali malo kruha, voa ili masla, i po aicu vina. Kad je vidjela stol namjeten kraj vatre, stolicu za stolom na kome su bila postavljena za njenog roaka dva tanjira voa, oljica za jaja, boca bijela vina, kruh i puno eera na jednom tanjiriu, Eugenija sva uzdrhta, jer joj tek tada pade na pamet kako bi je pogledao otac da se neto u tom trenutku vratio. Zato
74 Ji esto pogledala na sat da srauna moe li joj roak ruati prije no to se starac vrati. Ne boj se, Eugenija; ako ti se otac vrati, ja u /ive, uzeti na sebe ree gospoa Grandet. Eugenija ne mogade uzdrati suzu. Oh! dobra majko uzviknu ona ja te nisam voljela koliko zasluuje! Charles, poto je pjevuei dugo i dugo hodao po Hobi, naposljetku sie. Na sreu, bilo je tek jedanaest noti. Parianin! On je uloio oko oblaenja toliko panje kao (Ju je u zamku one otmjene gospoe koja je putovala po kotskoj. Uao je s onim ljubaznim i nasmijanim licem koje tako lijepo dolikuje mladei i koje izazva kod Mugenije radost punu tuge. On je uzeo olako gubitak Hvojlh zamkova u Anjouu i oslovi svoju strinu vrlo VPS<1O. Kako ste spavali, draga strina? A vi, roako? Dobro, gospodine, a vi? ree gospoa Gran det. Ja vrlo dobro. Mora da ste gladni, roae ree Eugenija Njoriltc za stol. Ali ja nikad ne dorukujem prije dvanaest, kad ublno ustajem. Nego, tako sam se ravo proveo na putu <lu u gotovo da malo zaloim. Uostalom ... Oti l/.vmli najdivniji sat koji je Breguet ikad napravio. <ile, tek jedanaest, pa ja sam to poranio. Poranio? ... ree gospoa Grandet. Da, ali sam htio da sloim svoje stvari. Nego, i (uto bih se malo prihvatio, uzeu malo piletine ili jednu (u tJ)Ieu, Sveta Bogorodice! uzviknu Nanona kad u iv rijeci. .i.-n-ebicu ree u sebi Eugenija, koja bi za jednu l u i p h l m 'lila sve to je bila zatedjela. .': i <Mio ree mu strina. 75 73

Kico se izvali u naslonjau kao lijepa ena kad se izvali na svom divanu. Eugenija i njena mati uzee stolice i sjedoe blizu njega, kraj vatre. Vi ivite ovdje stalno? ree im Charles kome se dvornica uini danju jo runija no to je bila uvee, pri svijei. Stalno odgovori Eugenija gledajui ga oisim za vrijeme berbe. Tada Mamo da pomaemo Na-noni i sjedimo u opatiji Novers.

Ne etate se nikad? Po koji put nedjeljom poslije veernje, kad je lipo ree gospoa Grandet iziemo do mosta ili da vidimo kako kose sijeno. Imate li ovdje kazalite? Ii u kazalite uzviknu gospoa Grandet gledati glumce! Ali, gospodine, zar vi ne znate da je to smrtni grijeh? Izvolite, dragi gospodine ree Nanona nosei jaja spremili smo vam pilie u ljusci. O! svjea jaja ree Charles koji je kao ljudi koji su navikli na rasko, ve zaboravio na svoju jarebicu. Ta to je izvrsno! Jo kad biste imali malo masla, drago dijete? Masla? Ostae onda bez kolaa! ree slukinja. Ta donesi masla, Nanona! uzviknu Eugenija. Djevojka je promatrala svoga roaka koji je sjekao tanke krike kruha, i uivala je u tome kao to najosjetljivija parika, radnica uiva u kakvoj melodrami u kojoj nevinost odnosi pobjedu. Dodue, kod Char-lesa, koga je odgojila otmjena majka, a usavrila ena od ukusa, pokreti su bili umiljati, otmjeni, odmjereni, kao pokreti kakve kaiperke. Saaljenje i ljubav jedne djevojke doista imaju magnetski utjecaj. Zato Charles, osjeajui da je predmet promatranja svoje roake i svoje strine, ne mogade izmai utjecaju osjeanja koja su 76 inu bila upuena, i tako rei, plavila ga. On upravi na E u genij u pogled pun dobrote, pun milote, pogled koji kito da se smijeio. Promatrajui Eugeniju, on uoi divan li lud u crtama ovoga ednog lica, njeno dranje u kome Je bila oliena nevinost, arobni sjaj njenih oiju, u kojima su svjetlucale mlade ljubavne misli i u kojima enju nije znala za nasladu. Bogami, draga roako, da ste u velikoj loi u Operi i u balskoj haljini, ja vam jamim da bi strina hiln potpuno u pravu; vi biste izazvali mnogo grijeha: ?.elju kod ljudi, ljubomoru kod ena. Ova hvala stee Eugenijino srce i ispuni ga rado-r.i u, iako nita nije razumjela. O! roae, vi se podsmjehujete jednoj sirotoj pa-li it anki . Da me .poznajete, draga roako, znali biste da tn;';ta ne mrzim toliko koliko podsmjehivanje, ono kvari Hi't'c, vrijea sva osjeanja... I on slatko pojede kri-ftku kruha s maslom. Ne, ja po svoj prilici nisam dovoljno duhovit da se podsmjehujem drugima, i taj mi nedostatak mnogo Kmeta. U Parizu nau naina da upropaste ovjeka kad knu: Ima dobro srce. Ove rijei znae: Jadnik, glup Je kao uran. Ali kako sam bogat i poznat sa svoje vjntine u gaanju, jer na trideset koraka, u otvorenom prostoru, iz svakog pitolja oborim lutku prvim metkom to ae niko ne usuuje da mi se podsmjehuje. To to ste rekli, roae, pokazuje dobro srce. Imate vrlo lijep prsten ree Eugenija; smi-Jrm li zamoliti da ga vidim? Charles prui ruku skidajui prsten, i Eugenija po-< rvciijo kad je vrhom svojih prstiju dotakla ruiaste nokte svoga roaka. -- Pogledajte, majko, kako je lijepa izrada. - Aa! ta je tu zlata! ree Nanona nosei kavu. Sta je to? upita Charles smijui se.
77

I on pokaza duguljasto zemljano lone, pocakljeno iznutra, optoeno pepelom, na ije je dno padala kava vraajui se na povrinu tenosti koja je kljuala. To je kljuala kava ree Nanona. Ah! draga strina, bar u ostaviti kakva blagotvorna traga o svome boravljenju ovdje. Vi ste mnogo zaostali! Ja u vas nauiti da kuhate dobru kavu u Chaptalovoj dezvi. On pokua da objasni sistem Chaptalove dezve. O, to je strano zapleteno ree Nanona trebalo bi provesti svoj vijek u tome. Nikad ja neu skuhati kavu tako. Taman! a ko bi polagao naoj kravi travu dok bih ja kuhala kavu? Ja u je kuhati ree Eugenija. Ba je dijete! ree gospoa Grandet gledajui svoju ker. Na rije dijete, koja je podsjeala na bol koji oekuje ovog nesretnog mladia, ene zasutjee i pogledae ga sa saueem koje mu pade u oi. ta vam je, draga roako? Pst! ree gospoa Grandet Eugeniji koja htjede da odgovori. Ti zna, keri, da je tvoj otac uzeo na sebe da govori s gospodinom. Recite sa Charlesom ree mladi Grandet. A! vi se zovete Charles? Lijepo ime uz viknu Eugenija.

Nesrea koja se nasluti ne izostaje gotovo nikad. Nanona, gospoa Grandet i Eugenija, koje nisu bez straha pomiljale na povratak staroga kaara, ue na vratima lupu alke iji im je odjek bio dobro poznat. Evo oca! ree Eugenija. Ona die tanjuri sa eerom, ostavivi nekoliko grumena na stolnjaku. Nanona odnese tanjur s jajima. Gospoa Grandet die se kao preplaena kouta. Svima ovlada neiskazan strah, koji Charlesa zaudi, jer nije mogao da ga objasni. 78 Sta vam je? upita ih on. Ide otac ree Eugenija. Pa ta je s tim? ... Gospodin Grandet ue, baci svoj otar pogled na uliti, na Charlesa, i vidje sve. A! a! Poastili ste svog roaka, to je lijepo, vrlo lijepo! ree on ne mucajui. Kad nema make kod kue, mievi igraju. Poastili? ... ree u sebi Charles, koji nije bio u stanju ni da nasluti ivot i navike u ovoj kui. Daj mi moju au, Nanona ree ia. Eugenija donese au. Grandet izvadi iz pranika noHHI, no sa irokim sjeivom, odsijee komad hljeba, uze mulo masla, paljivo ga razmaza i stade jesti stojei. U IHJ mah Charles je zaslaivao svoju kavu. ia Grandet opazi komade eera i pogleda svoju enu, koja prebliJnljc, i prie tri koraka; on se nae na uho jadnoj sta-ilri i ree joj: Otkud vam ovoliki eer? Nanona ga je donijela od Fessarda, nismo imali. Nije moguno ni zamisliti koliko je ovaj nijemi prizor zanimao ove tri ene; Nanona je izila iz kuhinje i ylfdalu je dvornicu da vidi ta e biti. Charles, poto je okusio kavu, nae da je suvie gorka i zatrai eer koji Je (irandet ve zatvorio. - ta hoete, sinove? ree mu Grandet. ... eera. Sipajte mlijeka odgovori domain pa e vuni kava biti slaa. Kugenija ponovo uze tanjuri sa eerom i metnu M na stol, gledajui mirno u svoga oca. Zaista, Parifmiku koja svojim slabakim rukama pridrava svilene Ijtr-ilvieo, da bi olakala bijeg svome ljubavniku, ne pokn/ziuji' viSe odvanosti no to je pokazala Eugenffija kad Je ponovo metnula eer na stol. Ljubavnik e nagraditi gvojii Purianku, koja e mu ponosito pokazati svoje povrijeene ruke, ije e nagnjeene vene biti okupane su79 zama, poljupcima i zalijeene uivanjem; dok Charles nee nikad proniknuti tajnu dubokog uzbuenja koje je rastrzalo srce njegove roake; poraene pogledom staroga kaara. Zar ti, eno, nee da jede? Jadna muenica prie, bojaljivo odsijee komad kruha i uze jednu kriku. Eugenija smjelo ponudi ocu groe, rekavi mu: Uzmi, tata, malo moga groa. Uzeete i vi, roae, je 1' te? Ovo lijepo groe donijela sam za vas. O! ako im se ne stane na put, sinove, ove e radi vas opljakati cio Saumuru. Kad budete gotovi, oti i emo zajedno u bau, imam da vam kaem neto vrlo neprijatno. Eugenija i njena mati pogledae u Charlesa, ali mladi ovjek nije mogao da se prevari u izrazu ovog pogleda. ta znae te rijei, strie? Otkako je umrla moja jadna mati... (na ove rijei glas mu omeka) za mene nema vie nesree ... Dragi sinove, ko moe znati sve nesree kojima bog hoe da nas kua? ree mu strina. Ta! ta! ta! ta! ree Grandet poele su ve gluposti. ao mi je, sinove, kad pogledam te vae bijele ruke. On mu pokaza velike ruke kojima ga je priroda obdarila. Ovo su ruike stvorene za zgrtanje talira! Vas su iz malena nauili da uvlaite noge u kou od koje se prave torbe u koje mi zatvaramo trgovake mjenice. To je ravo, ravo! Sta hoete time da kaete, strie? Bog me ubio ako i jednu rije razumijem. Hodite ree Grandet. Tvrdica zatvori no, ispi ostatak svoga bijelog vina i otvori vrata. Budite hrabri, roae!
80

Eugenijin glas sledio je Charlesa. On poe za svojini Hlninim stricem, obuzet neiskazanim nespokojstvom. Ne mo^uvi da savladaju svoju radoznalost, Eugenija, njena muti i Nanona odoe u kuhinju da promatraju izvoenje prizora koji e se odigrati u vlanoj bai, gdje je stric flut.oi koraao sa sinovcem. Grandet nije bio u zabuni kako e saopiti Charlesu smrt njegovog oca, ali je osjeao prema njemu neku vrstu saaljenja, znajui da je brz igdje iega, i traio je naina da ublai jainu ove okrutnu istine. Vi ste izgubili oca! to nije znailo ni-fttn. Oevi umiru prije djece. Ali: Vi ste bez igdje iega I Sve nesree zemaljske skupa bile su u ovim rijeima. I ia Grandet proe i po trei put srednjom stazom na kojoj je pijesak prtao pod nogama. U sudbo-iiomiim prilikama u ivotu naa dua vrsto prijanja za mji-.Mta na kojima nailazimo na zadovoljstva i na patnje. /.!( je Charles s naroitom panjom razgledao dbu-ii i i vi - u ovoj baici, uto lie koje je opadalo, odronjene zidove, neobine oblike vonjaka, ivopisne pojedinosti Uojo e ostati urezane u njegovoj pameti i zauvijek biti vezane za ovaj sudbonosni trenutak nekom mnemoteh-niliom koja je svojstvena strastima. - Danas je vrlo toplo, vrlo lijepo ree Grandet i udahnu veu koliinu zraka. Da, strie ... Ali zato? ... Sluaj, sinove nastavi stric imam da ti sa->i|ifi!im rdave vijesti. Tvoj je otac vrlo ravo... I'u ta 6u ija ovdje? ree Charles. Nanona v i k n u on - potanske konje! Valjda u nai ovdje <kvn kola doda on okrenuvi se svome stricu koji |i< Kini-"" nepomian. I/.lisni su i konji i kola odgovori Grandet gle-' I n j i K i ( l u u l e s a zanijemjelog, poblijedjelog, i ukoena lu(jU-11.1 Jest, jadnice moj, pogodio si. Umro je. Ali tu uli'- nita, ima neto gore, ubio se... Moj otac?...
tu.,., ulju Grande

81

Da. Ali i to nije nita. Novine to tumae kao da imaju prava na to. Na, itaj. Grandet, koji je uzajmio novine od Cruchota, prui Charlesu kobni lanak. U tom trenutku jadni mladi, jo dijete, jo u godinama kada se osjeanja izlivaju s bezazlenou, brinu u pla. Dobro je ree u sebi Grandet. Njegov me je pogled plaio. Kad plae, spaen je. I to nije nita, jadni moj sinove nastavi Grandet jaim glasom, i ne znajui da li ga Charles slua to nije nita, utje-ie se; nego ... ta me se to tie? Gdje mi je otac?... Oe moj! On te je upropastio, ostao si bez iega. ta me se to tie? Gdje mi je otac?... Oe moj! Pla i jecanje razlijegali su se strano meu ovim zidovima i ponavljali u odjecima. Sve tri ene, obuzete saaljenjem, plakale su: suze su zarazne isto tako kao i smijeh. Charles, i ne sluajui svoga strica, odjuri u dvorite, nae stepenice, pope se u svoju sobu, pade na postelju i zari glavu u jastuk da se sit naplae daleko od svojih roaka. Treba priekati da proe prvi pljusak ree Grandet vrativi se u dvornicu, u kojoj su Eugenija i njena mati brzo sjele na svoja mjesta i nastavile rad uzdrhtalim rukama, poto su obrisale oi... Ali ovaj mladi ovjek nije ni za to; vie misli o mrtvima no o novcu. Eugenija uzdrhta kad u kako joj se otac izraava o nasvjetijem bolu. Od tog trenutku ona poe da ga osuuje. Iako je bilo zaglueno, Charlesovo jecanje razli-jegalo se u ovoj zvunoj kui; i njegovo tugovanje, koje kao da je dolazilo ispod zemlje, prestade tek pred vee, poto je postepeno bivalo sve slabije i slabije. Jadni mladi ree gospoa Grandet.
82

Koban uzvik! ia Grandet pogleda svoju enu, Eu-K*niju i tanjiri sa eerom; on se sjeti izuzetnog ruka koji je spremljen za nesretnog roaka i zastade nasred dvoinice. ujete li, gospoo Grandet ree on sa svojom uobiajenom mirnoom ja se nadam da ete preHlnti s vaim rasipanjem. Ne dajem vam ja SVOJ novac < 11 kljukate eerom onog mladog nikogovia. Majka nije tu nita kriva ree Eugenija. .IH .sam ... Ti valjda zato to si punoljetna nastavi Gran-ilH prekidajui svoju ker hoe da mi ide uz nos? /'.n.'ij, Eugenija ... Oe, sin vaeg brata ne treba da ostane kod VIIH bez ... Ta, ta, ta, ta! ree kaar sa etiri hroma-lli'tia tona; te sin moga brata ovo, te moj sinovac ono, Charles nam nije nita; nema ni krene pare; otac mu jp bankrotirao; a kad se bude sit isplakao, taj e

gospo-dlrl da se isti odavde; neu da mi pravi rusvaj po liiK'-i. ta je to, oe, bankrotirati? Upita Eugenija. Bankrotirati odgovori otac to je uiniti naj-hi'c'u.sruje od svih djela koja mogu osramotiti ovjeka. To mora da je vrlo veliki grijeh ree gospodu < irandet i moga djevera ekaju paklene muke. Ti odmah u tvoje litanije ree on svojoj eni *|r?,ui ramenima. Bankrotirati, Eugenija nastavi on to je kraa koju zakon, na alost, uzima u zali NIL ljudi su dali Guillaumenu Grandetu svoju robu, jer je uivao glas estita i potena ovjeka; a on im je VP pojeo, ostavivi im samo oi da plau. I razbojnik na drumu asniji je od bankrota; kad te napadne, moe dn .'ii> bruni; poslije, on stavlja na kocku svoj ivot; dok l i u n k i ' o t ... Ukratko, Charles je osramoen. > 83

Ove rijei odjeknue u srcu sirote djevojke i pri-tiskoe ga svom svojom teinom. estita, kao to je cvijet ponikao u gustoj umi njean, ona nije znala ni za naela ovoga svijeta, ni za lukava umovanja ni za sofizme; ona, dakle, primi okrutno objanjenje koje joj je otac namjerno dao o bankrotstvu, ne kazujui joj razliku izmeu nenamjernog bankrotstva i sraunatog ban-krotstva. Pa zar vi, oe, niste mogli sprijeiti tu nesreu? Moj brat se nije ni obratio meni; uostalom, duguje etiri miliona ... Koliko je to milion, oe? upita ona s beza-zlenou djeteta koje misli da moe lako nai ono to eli. Milion? ree Graindet. To je milion komada od dvadeset sua, a pet komada od dvadeset sua ine pet franaka. Boe! boe! uzviknu Eugenija kako je moj stric mogao imati etiri miliona? Ima li jo koga u Francuskoj koji moe imati toliko miliona? (ia Grandet je gladio bradu, smijeio se, a bradavica na njegovom nosu isto se irila.) Pa ta e biti s mojim roakom Charlesom? On e otputovati u Indiju, gdje e, po elji svoga oca, gledati da se obogati. A ima li novaca da otputuje tamo? Ja u mu platiti put... do... da, do Nantesa.* Eugenija se obisnu ocu o vrat: Ah, oe, kako ste dobri! Ona ga je tako ljubila da se Grandet gotovo zastidio: pomalo ga je grizla savjest. Treba li mnogo vremena da se stekne jedan mi lion? upita ga ona. * Od Saumura do Nantesa ima odprilike jedan sat eljeznicom.

84

Pa ree kaar... ti zna ta je napoleon. V, pedeset hiljada napoleona ine jedan milion. Mama, mi emo poruiti devet molitava da mu boj; ispuni elju. To sam ve mislila odgovori mati. Tako, samo tako! Samo da vam je da troite no-vuc? uzviknu otac. Ama, mislite li vi da se ovdje prosipa? U tom trenutku ulo se iz sobe na tavanu prigueno jecanje, tunije no ikad, koje je prestravilo Euge-nlju i njenu majku. Nanona, idi gore vidi da se ne ubije. ree firnndet. A vas dvije nastavi on okrenuvi se eni I keri, koje su bile poblijedjele opametite se. Ja odoli. Idem do naih Holanana koji danas putuju. Zatlin u otii do Cruchota da se razgovorim s njim o svemu ovome. On ode. Kad je Grandet zatvorio vrata, Eugenija i njena mati odahnue duom. Do ovoga jutra Eugenija nikud nije osjetila nikakvu tegobu u prisustvu svoga oca; ji I i od prije nekoliko sati mijenjali su se u njoj svakoga trenutka i osjeanja i pojmovi. Mama, koliko se zlatnika dobija za jedno bure vina? Tvoj otac uzima za bure oko sto ili stopedeset franaka, ponekad dvije stotine, koliko sam ula. Kad dobije od berbe hiljadu i etiri stotine bu-I . - K I I ? . . . Bogami, edo moje, ne znam koliko je to, tvoj tni otac nikad ne govori o svojim poslovima.

- Pa to tata mora da je bogat. Moe biti. Ali gospodin Cruchot mi je rekao da prije dvije godine kupio Froidfond. Stoga i nema vog novca. Ne znajui nita vie o imovinskom stanju svoga ora, Eugenija se ne upusti u dalje raunanje.

je goto

85 Nije me ni vidio jadnik! ree Nanona vrativi se. Lei na postelji i plae kao Magdalena; alost ga je pogledati. Sto je to snalo jadnog lijepog mladia? Brzo, mama, da ga tjeimo; a ako ujemo kucanje, sii emo. Go>spoa Grandet nije mogla da odoli umiljatom glasu svoje keri. Eugenija je bila uzviena, bila je ena. Obje se popee, uzdrhtala srca, u Charlesovu sobu. Vrata su bila otvorena. Mladi ovjek nije nita ni vidio ni uo. Guei se u suzama, tuno je cvilio. . Kako voli svoga oca! ree Eugenija tihim glasom. Bilo je nemoguno ne zapaziti u naglasku ovih rijei nade jednog srca koje je ne znajui bilo zaljubljeno. Zato gospoa Grandet i pogleda svoju ker pogledom punim materinske ljubavi; zatim joj sasvim tiho ree na uho: Pazi, ti e ga jo i zavoljeti. Zavoljeti! nastavi Eugenija. Ah! da zna to je otac rekao! Charles se okrenu, spazi svoju strinu i svoju roaku. Izgubio sam oca, mog jadnog oca! Da mi je po vjerio tajnu svoje nesree, radili bismo zajedno da je popravimo. Boe moj, dobri moj otac! Tako sam bio uv jeren da u ga opet vidjeti, da sam ga, ini mi se, hlad no poljubio... Jecanje mu presijee rije. Mi emo se moliti bogu za njega ree gospoa Grandet. Pokorite se volji bojoj. Budite hrabri, roae ree Eugenija. Gubitak se ne moe nadoknaditi; zato mislite kako ete spasiti svoju ast... S onim nagonom, s onom vjetinom ene koja umije da se snae u svemu, ak i onda kad tjei, Eugenija je 86 htjela da zavara bol svoga roaka skreui panju na njega samog. Moju ast? ... uzviknu mladi ovjek, uklonivi naglim pokretom kosu s ela i sjede na postelju, skrstivi ruke. Ah! jest, zaista. Moj je otac, ree mi stric, bankrotirao. On jauknu i pokri lice rukama. Osta vite me, roako, ostavite me! Boe moj! Boe moj! opro sti mome ocu; moralo mu je biti vrlo teko. Bilo je neega uasnog u izrazu ovoga bola mladog, istinitog bola bez rauna, bez zadnjih misli. To je bio stidljiv bol koji su ista srca Eugenije i njene matere razumjela, kad ih je Charles jednim pokretom ruke zamolio da ga ostave samog. One sioe, utei sjedoe na svoja mjesta kraj prozora, i radile su otprilike jedan sat ne progovorivi ni rijei. Letiminim pogledom koji je bacila na stvari mladoga ovjeka, onim pogledom djevojaka koje u magnovenju vide sve, Eugenija je uoila lijepe sitnice njegove toalete, njegove makaze, njegove brijae iarane zlatom. Ova rasko sagledana kroz bol, uini joj Charlesa jo zanimljivijim, moda po kontrastu. Nikad tako ozbiljan dogaaj, nikad tako dramatian prizor nije potresao matu ova dva stvorenja koja su vjeito ivjela u tiini i samoi. Mama ree Eugenija mi emo ponijeti crninu za stricem. Kako bude naredio tvoj otac odgovori gospoa Grandet. One ponovo zautjee. Eugenija je ubadala svoju iglu s takvom pravilnou u pokretu da bi promatra odmah uoio da je utonula u duboke misli. Prva elja ove divne djevojke bila je da i sama uzme uea u alosti svoga roaka. Oko etiri sata jak udar zvekira odjeknu u srcu gospoe Grandet. ta li je tvome ocu! ree ona svojoj keri. Vinogradar ue veseo. Poto je skinuo rukavice, on protrlja ruke tako jako da bi kou s njih zgulio, da im
87

pokoica nije bila kao ruska koa, samo bez mirisa na smolu i tamjan. Hodao je, gledao je kakvo je vrijeme. Najzad

se odao. eno ree on ne mucajui svima sam im podvalio. Prodao sam vino! Holanani i Belgijanci su htjeli jutros da otputuju; ja sam se proetao po trgu, ispred njihove gostionice, pretvarajui se kao da sam besposlen. Onaj, ti ga poznaje, prie. Vlasnici svih do brih vinograda nisu htjeli da dadu vino, hoe da ekaju; neka ih, neka ekaju. Na Belgijanac je bio oajan. Ja sam to vidio. Sad je pogodba svrena, on je kupio sve nae vino, po dvije stotine franaka bure, polovinu da poloi u gotovu. Platio mi je zlatom. Napisao je i ugovor, i evo est zlatnika za tebe. Za tri mjeseca vinu e pasti cijena. Ove posljednje rijei izgovorio je mirnim glasom, ali s tako dubokom ironijom da bi Saumurci, iskupljeni u tom trenutku na trgu i poraeni glasom o prodaji koju je Grandet zakljuio, uzdrhtali da su ih uli. Panika bi oborila vino za pedeset posto. Ove godine dobili ste hiljadu buradi, je 1' te oe? ree Eugenija. Tako je, edo. Ova rije bila je najvei izraz radosti staroga ka-ara. To ini dvije stotine hiljada franaka. Tako je, gospoice Grandet. Pa vi to, oe, moete lako pritei u pomo Char-lesu. Baltazarova zauenost, gnjev, preneraenost kad je spazio Mane-Take-Phares, ne mogu se sravniti s hladnim Grandetovim gnjevom, koji ne mislei vie o svom sinovcu, nae ovoga ponovo u srcu i u raunima svoje keri. Ah! ovo je kojeta! Otkako je taj gospodii stu pio u moju kuu, sve se u njoj okrenulo tumbe. Vi izi88 gravate gospoe koje kupuju slatkie, vesele se, prireuju gozbe. To ja ne dam! Ja valjda znam, u mojim godinama, kako treba da se ponaam! Uostalom, ne trpim savjete ni od moje keri, ni od koga drugog. Ja u uiniti za svoga sinovca koliko treba da uinim, a vi ne morate zabadati nos u to. to se tebe tie, Eugenija doda on okrenuvi se k njoj da mi to nisi vie po-menula! Inae u te poslati s Nanonom u opatiju Noyes, tako mi boga, i to jo sutra, samo ako te ujem. Gdje je taj mladi ovjek? Da li je siao? Nije odgovori gospoa Grandet. A ta radi gore? Plae za ocem odgovori Eugenija. Grandet pogleda ker i ne umjede nita rei. I on je bio pomalo otac. Poto je jedanput-dvaput preao preko sobe, on se brzo pope u svoj kabinet da razmisli u koje papire da uloi novac. Dvije hiljade jutara oborene ume donijeli su mu est stotina hiljada franaka; kad se ovoj sumi doda: novac koji je dobio za topole, prihodi prole i ove godine, pored dvije stotine hiljada franaka od prodaje koju je maloprije zakljuio, mogao je sastaviti devet stotina hiljada franaka. Mamila ga je zarada od dvadeset posto koju je za kratko vrijeme zaradio na obveznicama koje su prodavane po sedamdeset franaka. On srauna svoje spekulacije na ovim istim novinama to su donijele biljeku o smrti njegovog brata, sluajui, iako na njega nije obraao panju, jecanje svoga sinovca. Nanona udari rukom o zid da pozove svoga gospodara da sie, jer je veera bila na stolu. Pod svodom i na posljednjem stepenu stepenica, Grandet je govorio u sebi: Poto u dobiti osam na sto kamate, ulo-iu novac u dravne papire. Za dvije godine imau mi-lion i pet stotina hiljada franaka koje u povui iz Pariza sve u zlatu. No, a gdje mi je sinovac? Kae da nee da jede odgovori Nanona. 89 To nije zdravo, Utoliko emo vie utedjeti odgovori joj Grandet. - I to je istina ree ona. Uostalom, nee plakati vjeito. Glad izgoni i vuka iz ume. Za veerom je vladala neobina tiina. Dragi Grandet ree gospoa Grandet kad je stolnjak dignut treba da obuemo crninu u znak alosti.

Zaista, gospoo Grandet, vi ve ne znate ta da izmislite samo da biste troili novac. alost je u srcu, a ne u odijelu. Ali crnina za bratom neophodna je, i crkva nam nalae... Kupite crninu za svojih est zlatnika. Meni ete dati samo flor, to e mi biti dovoljno. Eugenija podie oi k nebu ne rekavi ni rijei. Prvi put u ivotu njena plemenita osjeanja, uspavana, pritajena, ali najedanput probuena, bila su svakog trenutka vrijeana. Ovo vee bilo je po izgledu slino mnogobrojnim veerima njihovog jednolikog ivota, ali je svakako bilo najuasnije. Eugenija je radila ne diui glave, a nikako nije upotrebila korpu za rad, koju je Charles uoi toga dana s preziranjem pogledao. Gospoa Grandet plela je svoje rukavice. Grandet je puna etiri asa obrtao palce, zanijet svojim raunima, iji su rezultati sutradan morali iznenaditi Saumur. Toga dana niko im nije doao u posjetu. U tom trenutku cijela je varo govorila samo o Grandetovoj prodaji, o bankrot-stvu njegova brata i o dolasku njegovog sinovca.. Iz potrebe da eretaju o svojim zajednikim interesima, svi vlasnici vinograda, iz vieg i srednjeg saumurskog drutva, nalazili su se kod gospodina de Grassinsa, gdje se osulo drvlje i kamenje na nekadanjeg kmeta. Nanona 90 je prela, i zujanje njena ekrka bio je jedini glas koji se uo pod sivom tavanicom dvornice. Neemo polomiti nae jezike ree ona pokazujui svoje zube, bijele i krupne kao oljuten badem. Ne treba nita lomiti odgovori Grandet trgnu vi se iz svojih razmiljanja. On je vidio pred oima osam miliona franaka koje e imati za tri godine, i plovio je po ovom velikom zlatnom jezeru. Vrijeme je da se legne. Otii u mome sinovcu da mu kaem laku no u ime svih i da vidim hoe li to. Gospoa Grandet zastade na odmoritu prvog spra-ta da uje razgovor izmeu Charlesa i svoga mua. Eugenija, smjelija no njena mati, pope se dvije stepenice vie. ta je, sinove, teko vam je? ta ete, plaete, to je prirodno. Otac je otac. Ali treba se pomiriti s nesreom koja nas snae. No, no, budite hrabri. Hoete li aicu vina? Vino ne staje nita u Saumuru; tamo se vino nudi kao u Indiji olja aja. Nego nastavi Grandet vi ste u mraku. To ne valja! treba ovjek da vidi ta radi Grandet prie kaminu. Gle! uzviknu on stearinska svijea! Gdje su do vraga nali stearinsku svijeu? Ove bi mi nesree digle i krov nad glavom samo da ugode ovom momku. Kad ue ove rijei, majka i ki uoe u svoje sobe i strpae se u postelju, brzo kao poplaeni mievi kad se zavuku u svoje rupe. Gospoo Grandet, vi kao da imate itavo blago? ree Grandet ulazei u sobu svoje ene. Dragi moj, sad se molim bogu, priekajte odgovori jadna mati uzdrhtalim glasom. Neka ide do avola taj tvoj bog! odgovori Grandet gunajui. Tvrdice ne vjeruju u budui ivot; za njih je sadanjost sve. Ova opaska baca stranu svjetlost na sa-danje doba, u kome, vie no u ma koje drugo vrijeme, 91 novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove, knjige, ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da potkopa vjeru u budui ivot, na koju se drutvena zgrada oslanja ve osamnaest vjekova. Danas, danas je mrtvaki sanduk prelaz koga se malo ko boji. Budunost, koja nas je ekala s one strane Requ'iema prenijeta je u sadanjost. Doepati se per fas et ne fas* zemaljskog raja, raskoi i tatih uivanja, pretvoriti u kamen svoje srce i muiti svoje tijelo radi prolaznih uivanja, kao to se nekad podnosile muke radi vjeitog blaenstva, to je danas opa misao, misao ispisana, uostalom, svuda, pa ak i u zakonima koji pitaju ovjeka: ta plaa? mjesto da mu kau: ta misli? Kad ova doktrina bude prela iz varoi u narod, ta e biti od ove zemlje? Gospoo Grandet, jesi li gotova? ree stari kaar. Dragi moj, molim se bogu za tebe. Vrlo dobro! Laku no. Razgovaraemo sutra ujutru. Jadna ena zaspala je kao ak koji nije nauio svoje zadatke, pa se boji da vidi ljutito uiteljevo lice kad se probudi. U trenutku kad se, iz straha, sakrila pod jorgan da ne bi nita ula, Eugenija joj se prikrade, u koulji, bosonoga, i poljubi je u elo. Oh! dobra majko ree ona sutra u mu rei da sam ja kupila svijee. Ne, otjerao bi te u Novers. Pusti ti mene, nee me pojesti. uje li, mama? ta? On jo plae. Idi, lezi keri. Nazepe tako bosa; pod je vlaan. * Per fas et nefas svim moguim sredstvima.

Tako je proao sudbonosan da, koji e biti od utjecaja na cio ivot bogate i sirote nasljednice, iji san otada nije bio ni tako spokojan ni tako miran kao to je dotle bio. Dosta esto izvjesne radnje u ljudskom ivotu bivaju, bukvalno govorei, nevjerovatne, mada su istinite. Ali da nije to otuda to ovjek gotovo uvijek propusti da na nae samonikle odluke baci malo psiholoke svjetlosti, ne objanjavajui tajanstvene razloge koji su te odluke uinili neizbjenim? Moda je duboku strast Eugenijinu trebalo ispitati do njenih najtananijih pojedinosti; jer je ona postala prava bolest, kako bi rekli neki podrugljivci, i utjecala je na cio njen ivot. Mnogi ljudi vie vole da poriu posljedice nego da odmjeravaju jainu veza, vorova, spona koje potajno spajaju jednu injenicu s drugom u moralnom zakonu. Ovdje e, dakle, Eugenijina prolost posluiti za promatranje ljudske prirode, kao jamstvo da je njena nerazmiljenost bila bezazlena, a izli vi njene due nagli i iznenadni. Ukoliko joj je ivot bio mirniji, utoliko se jae u njenoj dui razvilo ensko saaljenje, to najduevnije osjeanje. Potresena dogaajima toga dana, ona se budila nekoliko puta da oslukuje svoga roaka, jer joj se inilo da uje njegove uzdahe koji su joj od juer odjekivali u srcu: as ga je vidjela kako uzdie od tuge, as ga je sanjala kako umire od gladi. Pred zoru u zacijelo neki straan uzvik. Odmah se obue, i, laka kao srna, otra svom roaku koji je ostavio otvorena vrata. Svijea je dogorijevala u svijenjaku. Charles savladan prirodom, spavao je obuen, sjedei na jednoj stolici, s glavom na postelji; sanjao je kao to sanjaju ljudi kojima je-eludac prazan. Eugenija je mogla da se sita naplae; da se divi ovom mladom i lijepom licu, izbrazdanom od bola, ovim oima koje su podnadule od plaa i koje, i zatvorene, kao da su jo lile suze. Charles u snu pogodi da je Eugenija pred njim; on otvori oi i vidje je uplakanu. 93 Oprostite, roako ree on, oevidno ne znajui ni koje je doba ni gdje je. Ovdje ima sirca koja vas razumiju, dragi roae, i mi smo mislile da vam treba neto. Trebalo bi da legnete, tako se samo zamarate. To je istina. Ja sad idem! Zbogom. Ona utee, postiena i sretna to je bila dola. Samo se nevinost odvauje na takve smjelosti. Vrlina, prosvijeena, rauna isto tako kao i porok. Eugenija, koja nije drhtala dok je bila kraj svog roaka, jedva se drala na nogama kad je dola u svoju sobu. Njenom bezazlenom ivotu bio je kraj, ona stade rasuivati, predbacivati sebi: ta e misliti o meni? Mislie da ga volim. To je upravo ono to je najvie eljela da misli. Iskrena ljubav predosjea i zna da ljubav izaziva ljubav. Kakav dogaaj za ovu povuenu djevojku to je kradom ula u sobu jednog mladog ovjeka! Nema li misli, postupaka, koji su, u ljubavi, za izvjesne due, gotovo to i vjeridba! Poslije jedan sat ona ue u sobu svoje majke koju obue kao obino. Zatim obje sjedoe na svoje mjesto kraj prozora, oekujui Grandeta s onom zebnjom koja ledi srca ili ga zagrijava, stee ili iri, ve kako kod koga, kad se strepi od kakvog prijekora, kakve kazne; uostalom, osjeanje tako prirodno da ga domae ivotinje ispoljavaju svojom drekom i pri najmanjem bolu kad ih kaznite, one koje ute kada se povrijede iz nepanje. Grandet sie, ali rasijano ree eni nekoliko rijei, poljubi Eugeniju, i sjede za stol, kao da je zaboravio na svoje jueranje prijetnje. ta je s mojim sinovcem? On kao da i nije ovdje. Spava, gospodine odgovori Nanona. Utoliko bolje, ne treba mu stearinska svijea ree Grandet podrugljivo. 94

92

Ova neobina blagost, ova gorka veselost padoe u oi gospoi Grandet i ona pogleda svoga mua vrlo paljivo. Starac... Ovdje treba primijetiti da se u pokrajinama Touraini, Anjouu, Poitouu i Bretagni, rije starac, ovdje esto upotrebljena mjesto Grandet, pridaje i najokrutnijim i najdobrodunijim ljudima im za-u u godine. Ona ne presuuje unaprijed da li je neko blage naravi. Starac, dakle, uze svoj eir, rukavice i ree: Ja odoh malo do trga da se naem s Cruchoto-vima. Eugenija, tvoj otac zacijelo neto smjera. Doista, navikao da malo spava Grandet je polovinu svojih noi upotrebljavao na prethodna sraunavanja, koja su njegovim pogledima, opaskama, planovima davala njihovu neobinu tanost i osiguravala im onaj stalni uspjeh koji je zadivljavao Saumurce. Svaka je ljudska mo smjesa strpljenja i vremena. ivot tvrdice to vam je stalno upranjavanje ljudske moi, stavljene u slubu linosti. On se oslanja svega na dva osjeanja: na samoivost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro shvaena samoivost, neprekidno svjedoanstvo stvarne nadmonosti, samoivost i korist jesu dva dijela jedne iste cjeline, sebinosti. Otuda, moda, dolazi ona ogromna radoznalost koju pobuuju tvrdice vjeto prikazane na pozornici. Svaki od nas ima neeg zajednikog s ovim linostima koje vrijeaju sva ljudska osjeanja, usredsreujui ih u sebi. Postoji li ovjek bez elje, i kakva e se drutvena elja ostvariti bez novaca? Grandet je doista neto smjerao, kako ree njegova ena. On je, kao i sve tvrdice, osjeao stalnu potrebu da nadmudruje druge ljude, da im zakonito prisvaja njihove talire. Uliti strah blinjemu, ne znai li to posvjedoiti svoju mo, davati sebi vjeito pravo za preziranje onih koji, poto su suvie

slabi, mirno doputaju da budu pro-derani? Oh! ko je dobro razumio jagnje, mirno opru-eno pred nogama Gospoda, najdirljivije znamenje svih 95 zemaljskih rtava, znamenje njihove budunosti, ukratko, patnju i slabost slavom ovjenane? Tvrdica ostavlja da se to jagnje ugoji, pa ga zatvara, kolje, pee, jede i prezire. Hrana tvrdice sastoji se od novaca i preziranja. Preko noi Grandetove misli uzele su drugi tok: otuda njegova blagost. Smislio je jedno lukavstvo da izigra Pariane, da ih lomi, kri, mijesi, uzmuva, da se oznoje, da budi u njima nade, izaziva bljedilo, da se s njima titra, on, nekadanji kaar, iz svoje sive dvornice, dok se penjao uz crvotone stepenice svoje kue u Saumuru. On je mislio o svome sinovcu. Htio je da spasi ast svoga mrtvog brata, a da to ne stane nijedne pare ni njegova sinovca ni njega. Svoju gotovinu imao je da uloi za tri godine, ostalo mu bilo samo da upravlja svojim dobrima; trebalo je, dakle, nove hrane njegovom pakosnom ustalatvu, i on je nae u bankrotstvu svoga brata. Poto nije imao nita u svojim akama to bi mogao cijediti, htio je da smrvi Pariane u Charlesovu korist i da se jeftino pokae dobar brat. ast porodice imala je tako malo udjela u njegovom planu da njegovo raspoloenje treba sravniti s potrebom koju osjeaju kartai da dobro odigraju partiju u koju nisu nita uloili. I Crucho-tovi su mu bili za to potrebni, ali nije htio da ode do njih, te se rijeio da ih pozove sebi i da jo iste veeri otpone komediju, iji je plan ve bio smiljen, kako bi mu se sutradan cijela njegova varo divila a da ga to ne stane ni pare. Kad joj je otac otiao, Eugenija je bila sva sretna to je otvoreno mogla da se pozabavi svojim predragim roakom, da mu pokae bez straha svoje duboko saaljenje, jedno od onih uzvienih osjeanja kojima se ene odlikuju, jedino koje one hoe da ispolje, jedino kojima su bez roptanja u preimustvu nad ovjekom. Tri-etiri puta prilazila je Eugenija vratima da oslukuje disanje svoga roaka; da se uvjeri da li spava, da li se probudio; a kad je ustao, mlijeko, kava, jaja, voe, tanjiri, aa, sve to je trebalo za doruak sve je 96 to bilo predmet njene naroite panje. Ona ustra uz stare stepenice da uje ta joj roak radi. Oblai li se? Plae li jo? Ona prie vratima. Roae! Roako! Hoete li da dorukujete u dvornici ili u svojoj sobi? Gdje vi hoete. Kako ste? Draga roako, stid me je to sam gladan. Ovaj razgovor kroz vrata bio je za Eugeniju itava epizoda iz romana. Znate ta? Donijeemo vam da dorukujete u vaoj sobi da se otac ne bi ljutio. Ona sie u kuhi nju lako kao ptica. Nanona, idi raspremi njegovu sobu. Ove stepenice, uz koje se tako esto pela, niz koje je tako esto silazila, na kojima je odjekivala i najmanja lupa, nisu se vie Eugeniji inile tako trone; bile su joj nekako svijetle, razgovorne, mlade kao ona, mlade kao njena ljubav kojoj su sluile. Najzad se i niena mati, njena dobra i njena mati, predala udima njene ljubavi, i, kad je Charlesova soba bila raspremljena, one obje odoe da prave drutvo nesretnome mladiu: nije li kriansko milosre nalagalo da ga tjee? Ove dvije ene pronale su u vjeri prilian broj sitnih sofizama da opravdaju u1 svojim oima svoje ponaanje. Charles Grandet bio je, dakle, predmet najusrdnije i najnjenije panje. Njegovo ucviljeno srce ivo je osjetilo slast ovog njenog prijateljstva, ove osobite naklonosti, koju su ove dvije due, vjeito ugnjetavane, umjele da pokau kad su se za trenutak osjetile slobodne u oblasti patnje u kojoj su provodile svoj vijek. Kao roaka, Eugenija poe da slae rublje, stvari za toaletu koje je njen roak donio, i tako se natenane mogla diviti svakoj nepotrebnoj sitnici, srebrnim i zlatnim stvaricama koje su joj do1 Eugenija Grane

97 lazile pod ruku i koje je dugo drala pod izgovorom da ih razgleda. Charlesa je duboko tronula plemenita panja koju su mu ukazivale njegova strina i njegova sestra od strica, jer je dovoljno poznavao pariko drutvo i prema tome znao da bi, u poloaju u kome je bio, naao samo ravnoduna ili hladna srca. Eugenija mu se ukazala u svem sjaju svoje naroite ljepote, i on se od toga trenutka poeo diviti ednosti njenog ophoenja, koje je dan prije ismjehivao. I kad Eugenija uze iz Na-noninih ruku porculanski sud pun kave da poslui njome svoga roaka, sa najnevinijim osjeanjima, pogledavi ga blago, oi ovog Parianina napunie se suzama, i on je uze za ruku i poljubi. No, to vam je sad opet? upita ona. Oh! ovo su suze zahvalnosti odgovori Charles.

Eugenija se naglo okrenu kaminu da uzme svijenjake. Nanona, nosite ovo ree ona. Kad je ponovo pogledala svoga roaka, bila je jo crvena, ali joj je pogled mogao bar lagati i prikriti preveliku radost koja joj je ispunjavala srce; no njihove su oi izraavale jedno isto osjeanje, kao to su se njihove due stapale u istu misao: budunost je bila njihova. Ovo prijatno uzbuenje bilor je za Charlesa, u njegovom ogromnom bolu utoliko prijatnije ukoliko mu se manje nadao. Lupa zvekira pozva obje ene na njihova mjesta. Sreom, mogle su sii niz stepenice dovoljno brzo da budu za radom kad je Grandet uao: da se sreo s njima pod svodom, to bi bilo dovoljno da probudi u njemu sumnju. Poslije ruka, koji je Grandet svrio s nogu, uvar, kome obeana naknada jo nije bila data, doe iz Froidfonda, odakle je donio jednog zeca, nekoliko jarebica, jegulje i dvije tuke koje su dugovali vodeni-ari. 98 \

A! a! gle ti sirotog Cornoillera, doao je ba kad treba. A je li to dobro za jelo? Jeste, dobri gospodine, ulovljeno je prije dva dana. Ded, Nanona, dii se! ree Grandet. Nosi ovo, to e biti veera; hou da poastim Cruchotove. Nanona razrogai oi i pogleda sve redom. A gde mi je slanina i zain? eno ree Grandet daj Nanoni est franaka i podsjeti me da donesem iz podruma dobrog vina. Dakle, gospodine Grandet nastavi uvar, koji je bio spremio itav govor da bi se ve jedanput rijeilo pitanje o njegovoj plati gospodine Grandet... Ta, ta, ta, ta, ree Grandet znam ta ho-^e; ti si dobar ovjek; vidjeemo to sjutra, danas sam u velikom poslu. eno, daj mu pet franaka ree on gospoi Grandet. I pobjee. Jadna ena bila je presretna to je kupila mir za jedanaest franaka. Ona je znala da e Grandet utjeti petnaest dana poto joj je na ovaj nain, ma-lo-pomalo, oduzeo sav novac koji joj je dao. Na, Cornoillere ree ona sputajui mu u ruku deset franaka jednog dana nagradiemo te za tvoje zasluge. Cornoiller ne ree nita i ode. Gospoo ree Nanona, koja je povezala glavu crnom maramom ti uzela kotaricu treba samo tri franka, zadrite ostalo. To e mi biti dosta. Spremite dobru veeru, Nanona, s nama e veerati i moj roak ree Eugenija. Zaista, ovo nisu ista posla ree gospoa Grandet. Ovo je trei put, otkako smo se uzeli, ka ko tvoj otac daje veeru. Oko etiri sata, u trenutku kada su Eugenija i njena mati postavile za est osoba, i kada je domain iznio iz podruma nekoliko boca onog izvrsnog vina koje pa99 lanani s ljubavlju uvaju, Charles ue u dvornicu. Mladi je bio blijed. U njegovim pokretima, dranju, pogledima i u zvuku njegovog glasa ogledala se tuga puna otmjenosti. Nije se pretvarao da tuguje, ve je doista patio, i veo kojim je bol prevukao njegove crte davao mu je ovaj zanimljivi izgled koji se toliko dopada enama. Eugenija ga je zbog toga jo vie voljela. A moda ga je i njegova nesrea pribliila njoj. Charles nije vie bio onaj bogati i lijepi mladi, na visini koja je za nju bila nepristupana, ve roak koji je pao u stranu nevolju. Nevolja raa jednakost. ena ima to zajedniko s anelom to due koje pate njoj pripadaju. Charles i Eugenija razumjeli su se i govorili su samo oima; jer kad je jadni kico propao, siroe se povuklo u kraj, i tu je ostalo nijemo, mirno i ponosito; ali s vremena na vrijeme bi ga obasjao blag i mio pogled njegove roake, primoravajui ga da se ostavi svojih tunih misli i da se s njom vine u polje nade i budunosti, u koje je ona voljela da s njim zae. U tom trenutku varo Saumur bila je mnogo vie uzbuena veerom koju je Grandet prireivao Cruchotovima no to je bila dan prije prodajom vina, koja je bila prava veleizdaja prema vinogradarstvu. Da je politiar vinogradar priredio svoju veeru u onoj istoj namjeri koja je Alkibijadova psa stala repa*, on bi moda bio veliki ovjek; ali daleko jai umom od cijele varoi, s kojom se stalno titrao, on nije nimalo cijenio Saumur. Grassinsovi su ubrzo uli za nasilnu smrt i vjerova'tno bainikrotstvo Charlesova oca; oni se rijeie da jo iste veeri odu svome klijentu da

* Alkibijad vojskovoa, govornik i dravnik grki, o ijoj je raskoi, rasipanju i raskalasnom ivotu govorila cijela Grka imao je divnoga psa za koga je platio preko 7000 drah-mi; i tom psu, kome se cijela varo divila odsjekao je rep samo zato da se o njemu jo vie govori.
100

mu izjave sauee i da ga uvjere u svoje prijateljstvo, a u isto vrijeme da dokue ta ga je moglo pobuditi da u ovakvoj prilici pozove na veeru Cruchotove. Tano u pet sati predsjednik C. de Bonfons i njegov stric biljenik dooe obueni u prazniko odijelo. Gosti posjedae za stol i poee prije svega jesti to su bolje mogli. Grandet je bio ozbiljan, Charles utljiv, Eugenija nijema, a gospoa Grandet nije govorila vie no obino, tako da je ova veera bila prava daa. Kad su ustali od stola, Charles ree svojoj strini i stricu: Dopustite mi da se udaljim. Imam da napiem povie munih pisama. - Idite, sinove. Kad se, poslije njegovog odlaska, uvjerio da Charles nita ne moe uti, i da se zadubio u pisanje, Grandet pogleda ispod oka svoju enu. Gospoo Grandet, ono o emu mi imamo da go vorimo, za vas su panska sela; sad je sedam i po sati; trebalo bi da idete u svoju sobu. Laku no, keri. On poflijiuM Eugendju, i obje ene izioe. Tada nastade prizor u kome je ia Grandet, vie no ma u kojoj prilici u svome ivotu, upotrebio vjetinu koju je nauio u ophoenju s ljudima, i zbog koje su ga oni kojima je povie ogulio kou esto nazivali starim licem. Da je sau-murski kmet ciljao na visoko, da su ga sretne prilike uvele u vie slojeve drutva i poslale na kongrese na kojima se raspravljaju meunarodna pitanja, i da se na njima posluio darom kojim ga je obdarilo njegovo koristoljublje, van svake je sumnje da bi on tu bio od ogromne koristi Francuskoj. Moda je isto tako vjerovatno da, van Saumura, ovaj ovjek ne bi nita osobito pokazao. Moda je s ljudima sluaj kao i s izvjesnim ivotinjama koje se ne plode kad ih prenesete iz podneblja pod kojim su postale. Go ... is ... ispodine p ... p ... pred ... s ... sjed nice vi rekos ... s ... ste da bankrot... s ... stvo ... 101 Kaarevo mucanje, kojim se on odavno sluio, i koje se svima inilo prirodno, kao i gluhoa na koju se tuio kad je kiovito, bilo je u ovoj prilici tako zamorno za oba Cruchota da su sluajui vinogradara i nehotice micali usnama, napreui se kao da su htjeli dovriti rijei u koje se on namjerno zaplitao. Na ovom je mjestu, moda, potrebno da objasnimo porijeklo Gran-detovog mucanja i gluhoe. Niko u Anjouu nije bolje uo niti je mogao istije da izgovara anjouuski francuski od lukavog vinogradara. Jedanput, poodavno, pored sveg njegovog otroumlja, prevario ga je neki Jevrejin, koji je u razgovoru esto stavljao ruku na uho, toboe da bolje uje, i tako vjeto zamuckivao traei rijei da je Grandet, rtva svoje ovjenosti, smatrao za dunost da lukavom Jevrejinu dobacuje rijei i misli koje ovaj kao da je traio, da sam dovruje razlaganje reenoga Jevrejina, da govori kao to je trebao da govori kleti Jevrejin, ukratko, da bude Jevrejin, a ne Grandet. Iz ove udnovate borbe iziao je Grandet zakljuivi pogodbu, jedinu na koju se mogao potuiti u toku svoga trgovakog ivota. Ali, ako je pri toj pogodbi izgubio novano, dobio je njome moralno dobru pouku, i kasnije je brao plodove te pouke. Zato je kaar naposljetku stao blago-siljati Jevrejina koji ga je nauio vjetini da izvede iz strpljenja svoga trgovakog protivnika i da, primoravi ga da kazuje njegovu misao, stalno gubi iz vida svoju. No, nijedna prilika nije tako, kao ova sada, nalagala Grandetu da se poslui gluhoom, zamuckivanjem i nerazumljivim uvijanjem kojim je Grandet prikrivao svoje misli. Prije svega, on nije htio da uzme na sebe odgovornost za svoje misli; zatim, htio je da ostane gospodar svoje rijei i da ostavi u sumnji svoje prave namjere. Gos ... s ... spodine de Bon ... Bon ... Bon ... Bonfons. Za sve tri godine, Grandet je sad drugi put nazvao Cruchotova sinovca: gospodin de Bonfons. 102 Predsjednik je mogao misliti da ga je lukavi starac izabrao za zeta. Vi rekos ... s ... s ... ste, da s ... se baaankrotssstva moogu u ... u ... iz ... z ... zvjesnim s ... s ... sluajevima s ... s ... sprijeiti... To mogu samo trgovaki sudovi. To se deava svaki dan ree gospodin. C. de Bonfons, nalijetajui na ia-Grandetovu misao ili mislei da ju je pogodio i hotei da mu je ljubazno objasni. Sluajte! S... s... s... sluuuam odgovori ponizno Grandet s objeenjakim dranjem djeteta, koje se u sebi smije svome profesoru, a pretvara se da ga slua s najveom panjom. Kad kakvom uglednom i uvaenom ovjeku, kao to je na primjer bio pokojni gospodin va brat u Parizu ... Mo ... oj b ... brat, da. Zagrozi steaj ... To se z ... z ... zove steaj? Da. Kad njegovo bankrotstvo postane neizbjeno, trgovaki sud, koji je zato nadlean (sluajte dobro), ima prava da svojim rjeenjem naimenuje za njegovu trgovinu likvidatore. Likvidirati ne znai bankrotirati, razumijete li? Kad bankrotira, ovjek je osramoen; ali kad likvidira, on ostaje astan ovjek.

T ... t... to je s ... sasvim druugo, a ... a ... ako to jessst, to ne po ... povlai za s... sobom vee tro ... o ... kove ree Grandet. Ali likvidacija se moe izvriti i bez pomoi trgovakog suda. Jer ree predsjednik uvlaei burmut kako se objavljuje bankrotstvo? Da, na t... t... to nis ... s ... sam nikad m ... m ... mi... s ... slio odgovori Grandet. Prvo i prvo nastavi sudac na taj nain to trgovac sam ili njegov punovani punomonik predaje sudu kljueve. Drugo, na zahtjev povjerilaca. Ali, ako trgovac ne preda sudu kljueve, i ako niko od povjeri103 laa ne zatrai od suda rjeenje kojim se nad imovinom reenoga trgovca otvara steaj, ta onda biva? Jest, ... ... ta biva? Onda pokojnikova porodica, njegovi predstavnici, njegovi nasljednici, ili sam trgovac, ako nije umro, ili njegovi prijatelji, ako se on sakrio, likvidiraju. Moda i vi hoete da likvidirate poslove vaeg brata? upita predsjednik. Ah! Grandet uzviknu biljenik to bi bilo lijepo. Zna se jo za ast u naim palankama. Kad biste spasli vae ime, jer je to vae ime, vi biste bili ovjek... Jedinstven! ree predsjednik upadajui u rije svome stricu. Na s... s ... svaki nain odgovori vinogradar moj b ... b ... brat zvao se Grandet k... k ... kao i ja. T ... t... to je van s ... s ... svake s ... s ... su ... sumnje. Ne veeelim da neu. I t... t... ta li... li ... li... likvidacija m ... m ... mogla bi biti us... s ... svakome p ... p ... pogledu vrlo p ... p ... povoljna po in... in... interese moga s ... s... isinovca k... k ... oga ja vooolim. Ali t... t... treba vidjeti. Ja ne po ... po .. poznajem pa... pa... pa ... riske p ... p ... prre ... prepreenjafce. Ja, vi ... i ... idite, iiivim u Sau ... au ... muru! Moji kalemi, moji je ... e ... endeci, u... ukratko, imam svoje dru ... uge ppposlove. ta je to mje ... nije ... mjenica? Ja sam ih m ... m ... nogo primao, ali ih ni... kad nisam po ... po ... potpisivao. To je sssve to znam. S ... s... luao sam da se mje... mje ... mjenice mooogu otku ... ku ... piti. Tako je ree predsjednik. Mjenice se mogu 'kupiti na pijaci s izvjesnim procentom. Razumijete li? Ovdje Grandet stavi aku u obliku trube, prisloni je na uho, i predsjednik mu ponovi svoju reenicu. 104 Pa odgovori vinogradar tu se dddakle moe za ... zaraditi? Ja sam o ... ostario, ne razuuumijem se nita u tim s... s ... stvarima. Ja mo ... mo ... moram da oostanem ovdje da uvam svoooje ito. ito se s... s... skuplja, itom se p ... p ... plaa. Ppprije sssvega, treba pa ... pa ... ziti na e ... e... e ... tvu. Ja imam u F... F ... Froidfondu v... v... velikih i v ... v... vanih po ... po ... po ... slova. Ne mogu napu ... pu ... titi s ... s ... s... svoju kuu za ne znam ... ije za ... za... zavrzlame, k... k ... oje ne razumijem. Vi reko-ste da bi t... t... trebalo, radi li... li... likvidacije, obustaviti ooobjavu ba ... ba ... bankrotstva, biti u Parizu. Ne moe o ... o ... ovjek biti u isti mah na d... dva mje ... sta, osim da je p ... p ... tica... i... Razumijem vas uzviknu biljenik. Ali, stari prijatelju, vi imate prijatelje, stare prijatelje, koji su spremni da za vas sve uine. Tako, tako mislio je u sebi vinogradar ta rjeavajte jednom! I kad bi neko otiao u Pariz, potraio najjaeg povjerioca vaega brata Guillaumea, i rekao mu ... S ... s ... stanite nastavi Grandet rekao mu ... ta? Otp ... ip ... prilike ovo: Gooospodin Grandet ... iz S ... saumura o ... o... ovaj o ... o ... ovo gooospodin Grandet.. . det... iz S ... saumura o ... o ... ovaj ono. On voli sivog b ... b ... brata; voli svog s ... s ... sinovca. Grandet je do ... d ... dobar ro ... ro ... ,roalk i ima vrlo d ... d ... dobre namjere. Dobro je p ... p ... prodao svoje vino. Nemojte objavljivati ba ... b ... bankrotstvo, s ... s ... skupite se, iiime-nujte li... li... lilikvidatore. T ... t... tada e Grandet vi ... vidjeti. Do .. . do ... dobiete m ... m ... mnogo vie ako li... li... likvidirate nego aaako do ... do ... dopustite d.a se umijea s ... s ... sud ... A! zar nije tako? Sasvim tako! ree predsjednik. 105 Jer vidite, gospodine de Bon ... Bon ... Bon ... fonse, treba ovjek dobro da p ... p ... promisli, prije no to se rijei. Ko ne ... ne . .. ne ... moe, ne ... moe. U sssvakom po ... po ... poslu koji s ... s ... staje novaca, treba ovjek da zna i... i... izvore i obaveze ako nee da se u ... u ... u ... upropasti. A! je li tako? Svakako ree predsjednik. Moje je miljenje da se za nekoliko mjeseci mogu otkupiti potraivanja za izvjesnu sumu i sasvim isplatiti poravnanjem. Oho! Psa moe ovjek daleko, daleko odvesti kad mu pokae komad slanine. Kad ne bude bilo steaja i potraivanja budu u vaim rukama, vi ste isti kao snijeg. Kao s ... s ... snijeg? ponovi Grandet prino-sei ponovo ruku na uho. Ne razumijem to kao s... s ... snijeg. Onda sluajte dobro! uzviknu predsjednik. S ... s ... sluam.

Mjenica je roba kojoj cijena ne moe da raste i da opada. To je zakljuak naela Jeremije Benthama o zelenatvu. Ovaj publicist dokazao je da je predrasuda koja igoe zelenae jedna glupost. Tako! ree kaar. Poto je, po Benthamu, u naelu novac roba, i poto ono to predstavlja novac postaje isto tako roba nastavi predsjednik poto je poznato, da podlona obinim promjenama kojima podlijeu trgovaki predmeti, robamjenica, snabdjevena ovim ili onim potpisom, kao ova ili ona roba, moe biti u izobilju na tritu ili ne biti nikako, biti skuplja ili vrlo jeftina, to sud presuuje... (boe, ala sam glup! izvinite) to sam miljenja da ete dugove vaeg brata moi otkupiti za dvadeset i pet posto. Kako re ... rekoste da se z... o ... ove Je ... J .. . Jeremija Ben ... ? Bentham, Englez. 106 Taj e nam Jeremija utedjeti pla u poslovima ree biljenik smijui se. Ti Englezi imaju pone ... ne ... kad z ... z ... zdravog razuma ree Grandet. I tako, po ... po ... Ben ... Ben ... Ben ... Benthamu, ako mjenice moga brata v . .. v ... vrijede, ne vrijede! Ako s ... s ... sam se dobro i... iz ... izrazio, je 1' te? Meni se to ini j ... jasno ... Povjerioci bi bili... Ne, ne bi bili... R ... razumijem. Dopustite da vam sve to objasnim ree predsjednik. Pravno, ako vi imate u svojim rukama sve obaveze kue Grandet, va brat i njegovi nasljednici ne duguju nikome nita. Lijepo. Lijepo ponovi kaar. Po pravdi, ako se mjenice vaeg brata izloe pro' daji (izloe prodaji, razumijete li dobro ovaj izraz?) na tritu, sa toliko i toliko posto gubitka; ako ko od vaih prijatelja proe tuda i otkupi ih, nasljednici pokojnog Grandeta iz Pariza oduili su se poteno, poto povjerioci nisu niim primorani da te mjenice ustupe. To je istina, t... t... trgovina je trgovina ree kaar. Kad je taaaako... Ali, pri svem tom vi ete ra ... ra ... razumjeti da to nije lako. Ja nemam noooovaca, ni... ni... vremena, ni vremena, ni ... Da, vi ne moete da ostavite poslove. Pa lijepo, predlaem da ja odem u Pariz (priznaete mi putne trokove, to je sitnica). Ja u nai povjerioce, govoriu s njima, odloiu rok plaanja, i sve e se izravnati izvjesnom sumom koju ete dodati novcu od likvidacije, da bi prela na vas sva potraivanja. Pa vidjeemo, ne ... ne... ne mogu, i, i, i ne ... ne... neu da se u ... u ... uputam dok ne ... K ... kad se ne... ne moe, ne moe. Vi razumijete? Sasvim je tako.
107

Glaaava mi buci od toga to s ... s ... ste mi na... na ... priali. Ovo je p ... p ... prvi put u mome ivotu da mooram da mi... m... (mislim o... Da, vi niste pravnik. Ja sam u ... u ... ubogi vinogradar i ne razumijem se nita u t... t... tome to s ... s ... ste rekli; morau da p ... p ... promislim. Dakle nastavi predsjednik spremajui se kao da hoe da izvede zakljuak iz razgovora. Sinove! upade mu u rije biljenik s pred-bacivanjem. ta biste htjeli, strie? odgovori predsjednik. Ta pusti gospodina Grandeta da ti objasni svoje namjere. Rije je o vrlo vanoj poruci. Na dragi prijatelj treba da je kako valja obja ... Udar zvekira, koji objavi dolazak Grassinsovih, njihov ulazak i pozdravljanje ne dadoe Gruchotu da dovri svoju reeniiou. Biljeniku je dobro doao ovaj prekid; Grandet ga je ve gledao poprijeko, a bradavica na njegovom nosu pokazivala je unutarnju buru. Ali prije svega obazrivi biljenik nalazio je da jednom predsjedniku prvostepenog suda ne prilii da ide u Pariz i nagovara povjerioce na poputanje, da idu naruku ravnanju kome se protive zakoni strogoga potenja; zatim, kako jo nije ni uo iz Grandetovih usta ma i najmanju elju da plati ma to, on je po nagonu strepio to mu se sinovac toliko uvaljuje u ovu stvar. On, dakle, iskoristi trenutak kad su Grassinsovi ulazili, uze predsjednika pod ruku i odvue do prozora. Sinove, ti si se dovoljno pokazao; ali dosta je bilo takve odanosti. elja da uzme njegovu ker za slijepila te je. Do avola! Ne treba nalijetati kao koma rac na svijeu. Pusti sad mene da ja upravljam amcem, a ti samo pomai. Zar tebi dolikuje da dovodi u opas nost svoje sudsko dostojanstvo u jednoj...

108

On nije dovrio, jer je uo kako gospodin de Gras-sins govori starome kaaru pruajui mu ruku: Gran-det, uli smo za stranu nesreu koja je zadesila vau porodicu, za propast kue Guillaumea Grandeta i smrt vaeg brata, i doli smo da vam izjavimo nae duboko sauee povodom ovog tunog dogaaja. Jedina je nesrea ree biljenik upadajui u rije bankaru smrt gospodina Grandeta mlaeg. Ali on se ne bi ubio da mu je palo na pamet da zamoli za pomo brata. Na stari prijatelj, olienje potenja, hoe da likvidira dugove kue Grandeta iz Pariza. Moj sino vac predsjednik, da bi ga potedio od neprijatnosti jedne isto sudske stvari, ponudio se da smjesta otputuje u Pa riz, da stupi u pregovore s povjeriocima i da ih pristoj no zadovolji. Ove rijei, potvrene dranjem vinogradara, koji je gladio bradu, neobino su iznenadile Grassinsove, koji su uz put natenane ogovarali Grandeta zbog njegovog tvrdienja i gotovo su ga optuivali za bratoubistvo. Ah! znao sam ja to! uzviknu bankar gledajui u svoju enu. ta sam ti rekao uz put, gospoo de Grassins? Grandet je olienje potenja i nee dopustiti da ma i najmanja ljaga padne na njegovo ime! Novac bez asti nije nita. Ima asti u naim, palankama! To je lijepo, vrlo lijepo, Grandet. Ja sam stari vojnik, ja ne umijem da se pretvaram; to mi je na srcu, to i na jeziku: to je uzvieno, sto mu gromova! Onda su u ... u ... uzviene stva ... ari dosta s... s... skupe odgovori kaar dok mu je bankar toplo stiskao ruku. Ali, neka ne zamjeri gospodin predsjednik, to je, dragi moj Grandet, isto trgovaki posao, a za taj posao potreban je trgovac pun iskustva. Tu treba znati ta je povuka, kapara, umjeti sraunati kamatu. Ja i inae treba da idem u Pariz svojim poslom, pa bih tom prilikom mogao... 109 Gle ... e ... daemo da se s ... s ... sporazumijemo to se moe ui... i... initi, jer ne bih e ..'. elio da se o ... o ... obaveem na neto to ne bih htio u ... u ... uiniti ree Grandet mucajui jer vidite, go spodin predsjednik, razumije se, trai da mu platim put ni troak. Ove posljednje rijei izgovorio je kaar bez zamuckivanja. Eh! ree gospoa de Grassins ta ii u Pa riz je zadovoljstvo. Ja bih drage volje platila da idem. I ona dade znak svome muu da bi ga ohrabrila da poto-poto preotme ovu poruku njihovim protivnicima, zatim vrlo, ironino pogleda Cruchotove koji pokunjie nos. Grandet uze tada bankara za jedno dugme na kaputu i odvue ga u stranu. Ja bih imao mnogo vie povjerenja u vas no u predsjednika ree mu on. Poslije, ima tu neto drugo doda on, a bradavica na nosu zaigra. Rad sam da kupim za nekoliko hiljada franaka akcija, ali da ne platim vie od osamdeset franaka po komadu; vele da im pada cijena krajem mjeseca. Vi se u tome razumijete, je 1' te? Kako da se ne razumijem! Dakle, treba da uzmem za va raun za nekoliko hiljada franaka akcija? Zasad samo toliko. Ali, ni rijei! Neu da se za ovo zna. Zakljuiete kupovinu krajem ovog mjeseca; ali nemojte nita o tome govoriti Cruchotovim, to bi ih jedilo. Kad ve idete u Pariz, vidjeemo u isto vrijeme kako stoje stvari moga jadnog sinovca. Dobro, dakle. Otputovau sutra potanskim kolima ree glasno gospodin de Grassins i doi u za posljednja uputstva u ... u koje doba? U pet sati, prije veere ree vinogradar trljajui ruke. 110

k
Obje stranke ostadoe jo nekoliko trenutaka zajedno. Zatim gospodin de Grassins, poslije kratke utnjo, udari rukom po ramenu Grandeta i ree: Dobro je kad ovjek ima tolike roake ... Da, da iako to niko ne bi rekao odgovori Gran-<lct ja sam dobar roak. Ja sam volio svoga brata, i to u dokazati, ako to ne s ... s... staje ... Mi sad idemo, Grandet ree mu bankar, prekidajui ga, sreom, prije no to je dovrio svoju reenicu. Prije polaska treba da posvravam neke poslove. Dobro, dobro. I ja sam, zbog o... o... ovoga to sam vam re... re ... rekao, idem u s ... s .. . sobu za vijeanje, kako veli predsjednik Cruchot. Vraga! vie nisam gospodin de Bonfons pomisli sjetno predsjednik, ije lice dobi izgled suca kome je dosadna neka advokatska odbrana. Starjeine obiju porodica suparnica pooe zajedno. Ni jedan ni drugi nisu vie mislili o jutronoj Grandeto-voj izdaji prema vinogradarima, i uzajamno su se ispitivali, ali uzalud, da uju ta misle o stvarnim kaare-vim namjerama u ovom novom poslu. Hoete li i vi s nama kod gospoe d'Orsonval? Ako stric dopusti, ja sam obeao gospoici de Gribeaucourt da emo je posjetiti, i prvo emo k njoj .svratiti. Onda, do vienja, gospoo ree gospoa de (.' rassins. Kad su Grassinsovi bili na nekoliko koraka od Cruchotovih, Adolphe ree ocu: Pui e od jeda! uti, sine odgovori mu mati mogu uti. Uostalom, takve rijei nisu pristojne i miriu na pravni fakultet. No, strie, uste li! uzviknu sudac kad vidje <l;i su Grassinsovi izmakli poeo sam kao predsjednik de Bonfons, a zavrio prosto kao Cruchot. Vidio sam da ti nije bilo pravo; ali je vjetar duvao na vodenici Grassinsovih. Ba si glup, pored sve svoje duhovitosti!... Pusti ih neka se naveu sa ia Grandetovima vidjeemo, i gledaj svoja posla. Eugenija e opet biti tvoja ena. Glas o velikodunoj Grandetovoj odluci rasprostro se za nekoliko trenutaka najedanput u tri kue, i u cijeloj varoi govorilo se samo o ovoj braitsikoj odanosti. Svaki je pratao Grandetu to je pogazio rije datu ostalim vinogradarima i prodao svoje vino, i svaki se divio njegovom potenju i njegovoj plemenitosti za koju, kako se mislilo, nije bio sposoban. Francuzima je u krvi da se oduevljavaju, da se ljute, da se dive trenutnim pojavama, dnevnim dogaajima. Zar kolektivna bia, narodi, tako brzo zaboravljaju? Poto je zatvorio vrata, ia Grandet zovnu Na-nonu. Ne putaj psa i nemoj lijegati: nas dvoje ima mo posla. U jedanaest sati treba da bude pred vratima Corneiller s kolima iz Froidfonda. Pazi na njegov do lazak da ne bi lupao na vrata, i reci mu da ue sasvim lagano. Policijska uredba zabranjuje nonu lupnjavu. Uostalom, ne mora komiluk znati da u na put. To ree i ode u svoju laboratoriju gdje ga je Na-nona ula kako pretura, trai, koraa gore-dolje, ali sve to vrlo obazrivo. Oevidno nije htio da probudi ni enu ni ker, a naroito nije htio da privue panju svoga sinovca, koga stade proklinjati kad je opazio svjetlost u njegovoj sobi. Oko ponoi uinilo se Eugeniji, koja je neprestano mislila o svome roaku, da uje samrtniki hropac, a za nju je taj samrtnik bio Charles: ostavila ga je tako blijedog, tako oajnog! Moda se ubio. Ona skoi, uvi se u ogrta, neku vrstu bunde s kapuljaom, i htjede da izie. Najprije se uplai da nije vatra kad je ugledala jaku svjetlost koja je prolazila kroz pukotine na njegovim vratima; ali se brzo
111

umiri kad je 112

ula Nanonine teke korake i njen glas s kojim se mijealo rzanje konja. Da moj otac ne vodi moga roaka? ree u sebi, otvarajui vrata dovoljno obazrivo da ne kripe, ali tako da moe vidjeti ta se dogaa u hodniku. Ona najedanput ugleda oi svoga oca, od ijeg joj se pogleda, ma kako da je bio nejasan i bezbrian, sledi krv u ilama. Grandet i Nanona nosili su na desnom / ramenu motku, o kojoj je visilo ue, za koje je bio privezao bure, slino buradima koja je Grandet u dokolici pravio u svojoj radionici. Sveta Bogorodice! ala je ovo teko, gospodine! ree Nanona tihim glasom. Kakva teta to nije zlato no same bakarue! odgovori kaar. Pazi da ne obori svijeu. Ovu sliku osvjetljavala je jedna jedina svijea, uglavljena u ogradu na stepenicama. Cornoiller ree Grandet svome uvaru in partibus jesi li ponio pitolje? Nisam, gospodine. ega se imate bojati za vae i bakarue?... Nemam niega ree ia <?randet. Uostalom, ii emo brzo; zakupci su vam dali svoje najbolje konje. Dobro, dobro. Nisi im rekao kuda emo? Nisam to ni sam znao. Dobro. Jesu li kola jaka? O, to se toga tie, gazda, nita se ne brinite: mogu ponijeti tri hiljade oka. Koliko su teka ta vaa burad? Bogami ree Nanona bie teka oko hiljadu i osam stotina. Ti da uti, Nanona! Mojoj eni kazae da sam otiao na imanje. Vratiu se do veere. A ti, Cornoillere, dobro da tjera; treba da stignemo u Angers prije devet sati. Kola odoe. Nanona zabravi kapiju, pusti psa s lanca, lee s nagnjeenim ramenom, i niko u susjedstvu nije ni slutio ni o Grandetovom odlasku ni o cilju njegovog puta. Kaar je radio sve u najveoj tajnosti. Niko nikad nije vidio nijedne pare u ovoj kui koja je bila puna zlata. Poto je toga jutra iz razgovora u pristanitu doznao da se cijena zlatu udvostruila usljed toga to su se u Nantesu opremale mnogobrojne lae, i da su u Angers doli spekulanti da ga kupuju, stari vinogradar, prosto-naprosto pozajmi konje od svojih zakupaca, te je mogao da ode tamo i proda svoje zlato, i da u uputnicama na dravnu blagajnu donese sumu koja mu je bila potrebna radi kupovine obveznica, poto je tu sumu uveao aijom. Otac ide na put ree Eugenija, koja je s vrha stepenica sve ula. U kui je ponovo zavladala tiina, a udaljeno zvrja-nje kola, koje je postepeno prestajalo, nije odjekivalo vie u uspavanome Saumuru. U tom trenutku Eugenija u u svome srcu, prije no to joj je dolo do uiju, neko jecanje koje je prolazilo kroz zidove i dolazilo iz sobe njenog roaka. Svijetla pruga, tanka kao otrica sablje, prolazila je kroz pukotinu na vratima i horizontalno sjekla ogradu starih stepenica. Teko mu je ree ona i pope se za dva stepena. Drugi uzdah dovede je do same sobe. Vrata su bila odkrinuta i ona ih gurnu. Charles je spavao, s glavom van stare naslonjae; ruka mu je ispustila pero, te je gotovo dodirivala zemlju. Isprekidano disanje, koje je bilo posljedica nezgodnog poloaja mladog ovjeka uplai najedanput Eugeniju i ona brzo ue. Mora da je mnogo umoran ree u sebi gledajui desetak zapeaenih pisama. Ona proita adresu na njima: Gospodi Farry, Breilmanu i komp., kolarima. Gospodinu Buissonu, krojau, itd. Bez sumnje je uredio sve svoje stvari da bi uskoro mogao otii iz Francuske, pomisli ona. Zatim joj pogled pade na dva otvo114 rena pisma. Rijei: Draga moja Anetta... kojima je jedno poinjalo, porazie je. Srce joj stade lupati, a noge joj se prikovae za pod. Njegova draga Annetta! On dakle voli i voljen je. Nema vie nade!... ta li joj pie? Ove misli prooe joj kroz glavu i kroz srce. Ove rijei itala je svuda, pa i na samim oknima ispisane plamenim slovima. Ve1 da ga se odreem! Ne, neu da itam ovo pismo. Treba da idem. Pa ipak, kako bi bilo da ga proitam? Ona pogleda Charlesa, obuhvati mu polako glavu, i spusti je na naslon naslonjae; Charles se nije micao, kao dijete koje, ak i u snu, poznaje svoju majku i, ne budei se, prima njenu njegu i njene poljupce. Kao majka, Eugenija die ruku koja je visila i, opet kao majka, poljubi polako kosu. Draga Annetta! Neki zao duh aptao joj je na uho ove dvije rijei. Ja znam da to moda nije lijepo, ali hou da proitam ovo pismo ree ona. Eugenija okrete glavu. Njena se estitost bunila. Prvi put u njenome ivotu, sukobie se u njenom srcu dobro i zlo. Dotle ona nije morala da crveni ni za kakav svoj postupak. Strast, radoznalost pobijedie. Kod svake reenice
,) Eugenija Grande 113

njeno je srce sve jae kucalo, a prijatna toplina, koja ju je obuzimala za vrijeme itanja, uini joj jo slaim zadovoljstvo prve ljubavi. Draga moja Annetta, nita nas nije moglo rastaviti do nesree koja me je snala i koju nikakva ljudska obazrivost ne bi mogla predvidjeti. Moj se otac ubio, i sva naa imovina propala je. Ja sam siroe, u godinama kad me, po prirodi moga odgoja, mogu smatrati za dijete; meutim, treba kao ovjek da se dignem iz provalije u koju sam pao. Jedan dio ove noi proveo sam u raunanju. Ako hou da odem iz Francuske kao astan ovjek, a to je van svake sumnje, ne ostaje mi ni stotinu franaka za odlazak u Indiju ili Ameriku da tamo okuam sreu. Jest, jadna moja Ana, ja idem u najne-zdravije predjele ne bih li se obogatio. Pod takvim pod8 115

nebljem bogatstvo je, kau, sigurno: brzo. Da ostanem u Parizu, ne mogu. Ni moja dua ni moje lice nisu stvoreni da podnose uvrede, hladnou, preziranje, to oekuje propalog ovjeka, sina jednog bankrota. Boe moj! dugovati dva miliona!... Tamo bih ve prve nedjelje poginuo u kakvom dvoboju. Zato se neu ni vraati u Pariz. Tvoja ljubav, najnjenija i najodanija ljubav koja je ikad oplemenila ovjeje srce ne moe me privui tamo. Avaj! mila moja, ja nemam dovoljno novaca da doem tamo gdje si ti, da dam, da primim posljednji poljubac, poljubac koji bi me okrijepio za moje poduzee ... Siromah Charles! Dobro sam uinila to sam ovo proitala. Ja imam novaca i dau mu ga ree Eugenija. Ona nastavi da ita poto je ubrisala suze. Ja jo nisam mislio o munom ivotu to ga siromatvo izaziva. Ako budem imao stotinu zlatnika neophodno potrebnih za put, neu imati ni pare da nabavim robu. Ali ne, neu imati ni sto zlatnika, neu imati moda ni jedan; koliko e mi ostati, znau kad isplatim sve svoje dugove u Parizu. Ako mi ne ostane nita, otii u mirno u Nantes, ukrcau se kao prost mornar i po-eu onako kao to su poinjali svi odvani ljudi koji u mladosti nisu imali ni pare, pa su se vratili iz Indije bogati. Od jutros gledam mirno na svoju budunost. Ona je strasnija za mene no ma za koga drugog, za mene koga je pazila najnjenija majka i volio najbolji otac na svijetu, i kome je, im sam stupio u drutvo, poklonila svoju ljubav jedna Ana! U svom ivotu ja sam znao samo za cvijee; ova srea nije mogla dugo trajati. Pri svem tom, draga moja Annetta, ja sam sraniji no to se moglo oekivati od jednog bezbrinog mladog ovjeka, naroito ovjeka koji je nauio na milotu najdivnije ene u Parizu, koji je odrastao u porodinoj srei, na koga se sve u kui smijeilo, i ije su elje bile za 116 oca zapovijesti... Oh Annetta, moj je otac umro!... Ja sam promislio o svome poloaju, promislio sam i o tvom. Za ova dvadeset i etiri sata toliko sam ostario! Draga Ana, kad bi ti, da bi me samo zadrala uza se, u Parizu, pristala da se lii svoga gospodskog ivota, svojih toaleta, svoje loe u Operi, opet bismo imali toliko koliko je potrebno za moj raskoni ivot; a poslije, ja ne bih mogao ni primiti tolike rtve. Zato se danas rastajemo zauvijek. Sveta Bogorodice, ostavlja je! Oh, kako sam sretna! Eugenija poskoi od radosti. Charles se promekolji, i ona se uplai; ali, na njenu sreu, on se nije probudio. Ona nastavi: Kad u se vratiti? Ne znam. Pod indijskom klimom Evropljani brzo stare, a naroito oni koji rade. Zamislimo sebe posle deset godina. Za deset godina tvojoj e keri biti osamnaest; ona e biti tvoja drugarica, tvoja uhoda. Svijet e biti okrutan prema tebi, a tvoja ki moda jo okrutnija. Mi smo vidjeli dosta primjera kako drutvo moe da bude strogo, a ki nezahvalna; koristimo se njima. uvaj u dnu svoga srca, kao to u je i sam uvati, uspomenu na ove etiri godine sree, i budi vjerna, ako moe, svome jadnom prijatelju. To uostalom, nemam prava da traim, jer vidi, draga Annetta, ja treba da se naviknem na svoj poloaj, da stvarno gledam na ivot i da ga to istinitije predstavim. Treba, dakle, da pomiljam na enidbu koja postaje neophodna potreba u mom novom ivotu; i, pravo da ti kaem, ovdje, u Saumuru, kod moga strica, naao sam roaku ije bi ti se ponaanje, lice, dua i srce dopalo, i koja, uz to, kako mi se ini ima... Mora da je bio vrlo umoran kad je prestao da joj pie ree u sebi Eugenija. Ona ga je pravdala. Nije li tada bilo nemoguno da ova nevina djevojka primijeti hladnou koja se ogle117 dala u ovom pismu? Djevojkama koje su odgojene u pobonosti, koje su prostodune i edne, sve je ljubav irri kroe nogom u arobne predjele ljubavi. One hodaju po njima okruene nebeskom svjetlou koju njihova dua prosipa, i koja u zracima pada na njihovog dragana; one ga vide osvijetljena plamenom svojih vlastitih osjeanja i pripisuju mu svoje lijepe misli. enine zablude dolaze gotovo uvijek zbog njenog vjerovanja u dobro, ili zbog njena povjerenja u ono to je istinito. Rijei: Draga moja Annetta, mila moja, odjekivale su u Eugenijinom srcu kao najljepi jezik ljubavi, i milovale su joj duu, kao to su joj u djetinjstvu, boanski zvui Venite adoremus iz orgulja milovali uho. Uostalom, suze koje su se vidjele u Charle-sovim oima pokazivale su kod njega svu onu plemenitost

srca koja oarava svaku mladu djevojku. Zar je ona mogla znati kad je vidjela kako Charles voli svog oca i kako ga iskreno oplakuje da ta ljubav ne dolazi toliko od dobrote njegovog srca koliko od dobrote roditelja? Gospodin i gospoa Grandet, ispunjavajui svaku elju svoga sina, ne liavajui ga nijednog zadovoljstva koje bogatstvo moe dati, nisu dali maha Char-lesu da pravi odvratne raune za one koje je, u Parizu, vie-manje sposobna veina djece kad, pred parikim uivanjima, pronalaze,elje i snuju planove koji se, na njihovu veliku alost, neprestano odlau ivotom njihovih roditelja. Oeva izdanost ila je, dakle, tako daleko da je u srcu njihovog sina posijala pravu, iskrenu sinovljevu ljubav. Pri svem tom, Charles je bio pariko dijete, koje su pariki ivot, pa i sama Annetta, nauili da sve radi s raunom, dijete koje je ve bilo starac pod maskom mladia. On je dobio onaj straan odgoj drutva u kome se, na jednoj veernjoj zabavi, uini mislima i rijeima vie zloina no to se uini zloina koje sud kanjava; u kome dosjetke ubijaju najvee ideje, u kome se ovjek smatra pametnim ukoliko ima tano 118 gledite; a tu imati tano gledite znai ne vjerovati ni u ta, ni u osjeanje ni u ljude, pa ak ni u dogaaje; tu se izmiljaju lani dogaaji. Tu, da ovjek ima tano gledite, treba mjeriti, svakog jutra, kesu jednog prijatelja, umjeti vjeto staviti se iznad svega to se dogaa; privremeno, ne diviti se niemu, ni umjetnikim djelima, ni plemenitim postupcima, i svemu obiljeiti kao povod linu korist. Poslije bezbrojnih ludprija velika gospoa, lijepa Anhetta, primorala je Charlesa da misli ozbiljno; ona mu je govorila o njegovom buduem poloaju, milujui mu kosu svojom namirisanom rukom; popravljajui mu kovre, ona ga je upuivala da raunski gleda na ivot: ona je od njega stvara mekuca i ma-terijalistu. Dvostruko kvarenje, ali kvarenje otmjeno i njeno, dobroga ukusa. Vi ste prava budala, Charles govorila mu je ona. Stae me dosta muka da vas nauim da poznate svijet. Vi ste bili vrlo strogi prema gospodinu de Lupe-aulxu. Znam da je to prilino nepoten ovjek; ali ekajte da sie s vlasti pa ga onda preziri te koliko hoete. Znate li ta nam je govorila gospoa Campan? Djeco, dok je ovjek na vlasti, oboavajte ga; im padne, po-mozite da se svue u blato. Dok je moan, on je neka vrsta boga; kad padne, on je ispod Marata u njegovom kalu, jer je iv, a Marat je bio mrtav. ivot je itav niz kombinacija, i njih treba ovjek da prouava, da prati ako hoe da se odri uvijek u dobrom poloaju. Charles je bio ovjek ope omiljen, s roditeljima je bio suvie sretan, svijet mu je isuvie laskao, i zato nije mogao imati uzvienih osjeanja. Zlatno zrno koje mu je mati usadila u srce isteglo se u parikom pro-vlaku; on ga je upotrebio povrno i morao ga istroiti trenjem. Ali tada je Charlesu bilo tek dvadeset i jedna godina. U tim godinama mladost ivota izgleda nerazdvojna od ednosti due. Glas, pogled, lice kao da su 119 u skladu s osjeanjima. Zato se i najstroi sudac i naj-obazriviji izvritelj i najnemilosrdniji zajmodavac uvijek usteu da vjeruju u starost srca, u pokvarenost rauna kad oi jo plivaju u istoj tenosti i kad na elu nema bora. Charles nije nikad imao prilike da primijeni naela parikog morala, i do toga dana bio je divan zbog svog neiskustva. Ali, i bez njegovog znanja, sebinost je kod njega bila nakalemljena. Klice politike ekonomije kojom se slui Parianin, pritajene u njegovom srcu, morale su se u njemu razviti, im od besposlenog gledaoca postane glumac u drami stvarnog ivota. Gotovo sve djevojke predaju se slatkim obeanjima ovih spoljanosti; ali, da li bi Eugenija i da je bila toliko pametna koliko su izvjesne djevojke po palankama, mogla posumnjati u svoga roaka, kad su se, kod njega, ponaanje, rijei i djela jo slagali s tenjama srca? Jedan sluaj, za nju koban, uinio je da iskusi posljednje izlive istinske osjetljivosti, koji su se nalazili u ovom mladom srcu, i da, tako rei, uje poslednje uzdahe savjesti. Ona, dakle, ostavi to pismo, koje je za nju bilo puno ljubavi, i stade ljubazno promatrati roaka koji je spavao; svjee iluzije ivota jo su za nju igrale na ovom licu; ona se zakle samoj sebi da e ga vjeito voljeti. Zatim baci pogled na drugo pismo ne pridajui mnogo vanosti ovoj nepristojnosti, i poe da ga ita samo zato da dobije novih dokaza o plemenitim svojstvima koja je, kao to ine sve ene, davala onome koga je bila izabrala: Dragi moj Alphonse, u trenutku kad bude itao ovo pismo, ja vie neu imati prijatelja; ali ti priznajem da, sumnjajui u ljude koji su nauili da izdano upotrebljavaju ovu rije, nisam posumnjao u tvoje prijateljstvo. Ja ti, dakle, stavljam u dunost da dovede u red moje stvari i raunam na tebe da e korisno upotrebiti sve to imam. Ti valjda sad zna moje stanje. Ja nemam vie nita, i hou da otputujem u Indiju. 120 Sad sam ba pisao svima kojima mislim da dugujem neto i aljem ti taan spisak ukoliko mi je bilo moguno takav spisak sastaviti po sjeanju. Moja biblioteka, namjetaj, kola, konji itd. bie, mislim, dovoljni za isplatu mojih dugova. Zadrao sam za sebe samo sitnice bez vrijednosti, koje e mi posluiti za prvu nabavku robe. Dragi Alphonse, ja u ti poslati odavde, radi rasprodaje, uredno punomo je, u sluaju da ti to pravo bude osporeno. Ti e mi poslati sve moje oruje. Za sebe e zadrati Britona. Niko ne bi dao za tu divnu ivotinju koliko ona vrijedi; zato vie volim da ti je poklonim, kao uobiajeni prsten koji samrtnik zavjetava svome izvriocu testamenta. Kod Farrvja, Breilmana i komp. nainjena su za mene vrlo udobna, putnika kola, ali mi nisu predata; nastoj da ih zadre bez ikakve naknade; ako ne pristanu na ovo, gledaj da izbjegne sve to bi moglo okaljati moju ast u prilikama u kojima se nalazim. Otoaninu sam ostao duan na kartama est zlatnika, nemoj zaboraviti da mu ih.,.

 Jadni moj roak! ree Eugenija, ostavi pismo i otra u svoju sobu, nosei jednu od zapaljenih svijea. Tu je, ne bez jakog uzbuenja od zadovoljstva, otvorila ladicu jednog starog hrastovog ormara, jednog od najljepih predmeta iz doba renesanse, na kome se jo vidio upola izlizan, uveni kraljevski dadevnjak. Ona uze iz nje veliku kesu od crvene svile sa zlatnim resama, optoenu izlizanom zlatnom icom, koju je naslijedila od svoje babe. Zatim vrlo ponosito odmjeri na dlanu teinu ove kese i sa zadovoljstvom uze prebrojavati svoju malu uteevinu, iju je koliinu bila zaboravila. Ona izdvoji najprije dvadeset portugalskih zlatnika, jo novih, iskovanih za vlade Ivana V, godine 1725, koji su stvarno vrijedjeli pet lisabonskih zlatnika ili svaki po sto ezdeset i osam Uranaka i ezdeset i etiri pare, kako joj otac ree, ali ija je pijana vrijednost bila 121 sto osamdeset franaka, zbog rijetkosti i ljepote tih novaca koji su se sijali kao sunce. Dalje, pet enovskih zlatnika, od sto enovskih lira, opet rijedak novac koji je pri razmjeni vrijedio osamdeset i sedam franaka, ali sto franaka za ljubitelje zlata. Taj je novac bila dobila od staroga gospodina Bertelliera. Dalje, tri panjolska velika zlatnika Filipa V, kovana godine 1729, poklon od gospoice Gentillet, koja joj je, poklanjajui ih, ponavljala uvijek ovu istu reenicu: Ovaj lijepi novac, ovaj mali uak, vrijedi devedeset i osam livara! uvajte ga, moja lijepa, to e biti svijet vaega blaga. Dalje, to je njen otac najvie cijenio (zlato ovih novaca bilo je od dvadeset i tri karata i neto vie), sto holandskih dukata, kovanih godine 1756, po trinaest franaka. Dalje, veliku rijetkost, neku vrstu medalja koje su dragocjene za tvrdice, tri rupije s tezuljama, i pet rupija s likom Bogorodice, sve od suhog zlata od dvadeset i etiri karata, divan novac Velikoga Mogola, od kojih je svaki vrijedio po teini trideset i sedam franaka i etrdeset para, ali bar pedeset franaka za znalce koji vole zlato. Dalje, napoleon od etrdeset franaka, koji je dobila uoi toga dana i nemarno ostavila u svoju crvenu kesu. U kesi su bili novci novi i neupotrebljavani, pravi umjetniki komadi, za koje je ia Grandet ponekad pitao i koje je traio da vidi, da bi svojoj keri opisao njihove bitne osobine, kao ljepotu vijenca, jasnou lika, ljepotu pismena, ije otre ivice jo nisu bile izlizane. Ali ona nije pomiljala ni na ove rijetkosti, ni na maniju svoga oca, ni na opasnost koja joj je predstojala kad bi se liila blaga tako dragog njenom ocu; ne, ona je mislila na svoga roaka, i najzad joj poe za rukom da srau-na, poslije nekoliko pogreaka u raunu, da ima oko pet hiljada i osam stotina franaka u stvarnoj vrijednosti, za koje bi se, prema ondanjim prilikama, moglo dobiti gotovo dvije hiljade talira. Gledajui ovo blago, ona stade radosno pljeskati rukama, kao dijete koje je prinu122 eno da svoju suvinu radost utroi u nevine pokrete tijela. J> tako su otac i ki sraunali svaki svoju imovinu; on, da svoje zlato proda; Eugenija da baci svoje u more ljubavi. Ona pokupi novac u staru kesu, uze je i pope se bez ustezanja. Zbog tajne bijede svoga roaka zaboravila je na no, na nepristojnost; poslije, nala je snage u svojoj savjesti, odanosti, srei. U trenutku kada se pojavila na pragu vrata, sa svijeom u jednoj i kesom u drugoj ruci, Charles se probudi, spazi svoju roaku i zinu od uda. Eugenija ue u sobu, spusti svijeu na stol i ree uzbuenim glasom: Dragi roae, ja sam vam teko skrivila i molim vas za oprotaj; ali bog e mi oprostiti taj grijeh ako vi hoete da izgladite. ta ste to inili? ree Charles trljajui oi. Proitala sam ova,dva pisma. Charles pocrvenje. Kako se to zbilo? nastavi ona zato sam dola u vau sobu? Zaista, to sad ni sama ne znam. Ali se gotovo i ne kajem tako mnogo to sam ta pisma proitala, jer sam iz njih upoznala vae srce, vau du u i... , I ta jo upita Charles. I vae namjere, novanu oskudicu u kojoj ste... ' Draga roako ... Pst, pst, dragi roae! ne govorite tako glasno da ne probudite koga. Ovo je ree ona otvarajui svoju kesu uteda jedne sirote djevojke kojoj nita ne treba. Primite je, Charles. Do jutros ja nisam znala ta je to novac, vi ste me nauili ta on vrijedi; novac je samo sredstvo i nita vie. Brat od strica je gotovo to i roeni brat, moete dakle, uzajmiti novac od svoje sestre. Eugenija, koliko djevojka toliko i ena, nije predvidjela odbijanje ove ponude. On ne ree nita. 123 to, da neete da odbijete moju ponudu? upi ta Eugenija ije se kucanje srca ulo u mrtvoj tiini. Poniavalo ju je ustezanje njenog roaka; ali njegovo oskudno stanje predstavi joj se ivlje u dui, i ona klee: Ja se neu dii dok ne uzmete ovo zlato! re e ona. Tako vam boga, roae, odgovorite!... da znam da li me potujete, da li ste plemeniti, da li...

Kad je uo ovaj krik plemenitog oajanja, Charles orosi suzama ruke svoje roake koje je dohvatio da bi je sprijeio da klekne. Kad je osjetila ove tople suze, Eugenija ivo uze kesu i izrui je na stol. Dakle, primate, je 1' te? ree ona plaui od radosti. Ne bojte se, dragi roae, vi ete se oboga titi. Ovo e vam zlato donijeti sreu; jednoga dana vi ete mi ga vratiti; uostalom, mi emo se uortaiti; naj zad, ja u pristati na sve uslove koje mi budete posta vili. Ali ne bi trebalo da pridajete toliko vanosti ovom poklonu. Charlesu najzad poe za rukom da izrazi svoje osjeanje. Da, Eugenija, moja bi dua bila vrlo sitna kad ne bih primio vau ponudu. Ali, obaveza za obavezu, povjerenje za povjerenje. ta hoete? ree ona uplaeno. Sluajte, draga roako; ja ovdje imam... On uutje za asak da pokae na stolu etvrtastu kutiju uvijenu u konu navlaku. Ja ovdje imam neto to mi je drago kao ivot. Ova je kutija poklon moje majke. Od jutros mislim o tome kako bi ona, kad bi mogla ustati iz groba, sama prodala zlato koje je njena materinska ljubav naslagala u ovo sandue; ali kad bih ja to uinio, inilo bi mi se da sam oskrnavio svetinju. Eugenija grevito stee ruku svoga roaka kad je ula ove posljednje rijei. Ne nastavi on poslije kratke utnje, pogledavi Eugeniju u meuvremenu sa suzama u
124

oima ne, ja neu ni da ga upropastim ni da ga izlaem opasnostima na svome putu. Vi ete biti njegov uvar, draga Eugenija. Nikada nita svetije nije prijatelj povjerio prijatelju. Sudite sami. On uze kutiju, izvadi je iz navlake, otvori je i tuno pokaza svojoj zadivljenoj roaci putniki pribor ija je izrada davala zlatu mnogo veu vrijednost od vrijednosti po teini. T To emu se divite nije nita ree on pritisnuvi jedno dugme, te se otvori druga pregrada. Ovo vrijedi za mene vie no ita na svijetu. On izvadi dvije slike, dva remek-djela gospoe de Mirbel, bogato optoene biserom. Oh! da lijepe ene! Da nije to gospoa kojoj ste pia ... Nije ree on smijeei se. Ta je ena moja mati, a ovo je moj otac, vaa strina i stric. Eugenija, trebalo bi na koljenima da vas preklinjem da mi uvate ovo blago. Ako umrem izgubivi vau imovinu, ovo e vam zlato biti dovoljna naknada; a samo vama mogu ostaviti ove dvije slike, vi ste dostojni da ih uvate; ali unitite ih da poslije vas ne bi prele u druge ruke... Eugenija je utjela. Dakle, pristajete, je 1' te? dodade on ljubazno. Kad je ula ove rijei svoga roaka, ona ga prvi put pogleda pogledom zaljubljene ene, jednim od onih pogleda u kojima je gotovo toliko isto koketerije koliko dubine; on joj uze ruku i poljubi je. Anele nevinosti! Meu nama novac nee nikad nita znaiti, je 1' te? Osjeanje koje je neto bie ubudue sve i sva. Vi liite na svoju majku. Je li i njen glas bio tako prijatan kao va? O! jo mnogo prijatniji... Da, za vas ree ona oborivi oi. Sad Charles, leite, hou da spavate, umorni ste. Laku no. Ona polako povue svoju ruku iz ruku svoga roaka koji je isprati, posvijetlivi joj. Kad su bili na pragu vrata, on ree: Ah, to sam izgubio sve svoje imanje! Ne mari, moj je otac, mislim, bogat odgovori ona. Jadno dijete! nastavi Charles, stupajui jednom nogom u sobu i naslanjajui se leima na zid. Da je bogat, ne bi ostavio moga oca da umre, ne bi vas ostavio u ovoj sirotinji, i ivio bi drukije. Ali on ima Froidfond. A ta vrijedi Froidfond? To ne znam, ali ima i Novers. Neki bijedan majur! Pa ima vinograde i livade. Sve to nije nita ree Charles prezrivo. Da va otac ima samo dvadeset i etiri hiljade livara dohotka, zar biste vi ivjeli u ovoj hladnoj i goloj sobi? dodade on stupajui u sobu lijevom nogom. Tu e, dakle, stajati moje blago ree on pokazujui stari ormar da bi prikrio svoju misao. Idite da spavate ree ona, branei mu da ue u neraspremljenu sobu. Charles ode, poto su jedno drugom rekli laku no uzajamnim osmijehom. Oboje zaspae istim snom i Charles jo od toga trenutka poe bacati poneku ruu na svoju alost. Sutradan ujutru gospoa Grandet vidje svoju ker kako se prije doruka seta sa Charlesom. Mladi je jo
, 125

bio tuan, kao to mora da bude tuan nesretan ovjek koji je bio pritisnut bolom i koji je, mjerei dubinu ponora u koji je pao, osjetio svu teinu svog budueg ivota. Otac e se vratiti tek pred vee ree Eugenija kad je proitala nespokojstvo na licu svoje majke. Po Eugenijinom ponaanju, po licu i po neobinoj mekoi koju je njen glas dobio, bilo je lako pogoditi 126 neku jednoobraznost u mislima izmeu nje i njenog roaka. Njihove due su se strasno srodile moda prije nego to su i osjetile silinu osjeanja koja su ih vezivala jedno za drugo. Charles je ostao u dvornici i niko ga nije uznemirio u njegovoj tuzi. Sve su tri ene bile u poslu. Kako je Grandet zaboravio na svoje poslove, dolo je dosta njih u kuu: tesa, limar, zidar, nadniari, drvodjeljci, napoliari, zakupci, jedni da se pogode za razne popravke, drugi da poloe zakupninu ili da prime novac. Gospoa Grandet i Eugenija bile su, dakle, primorane da tre tamoamo, da odgovaraju na radnike i seljake govore kojima nije bilo kraja. Nanona je primala zakupninu u kuhinji. Ona je uvijek ekala na zapovijesti svoga gospodara da uje ta e se zadrati za kuu, a ta prodati na pijaci. Cia je imao obiaj, kao i svi plemii sa sela, da sam pije svoje ravo vino i jede svoje trulo voe. Oko pet sati uvee Grandet se vratio iz Angersa, gdje je dobio etrnaest hiljada franaka za svoje zlato, i odakle je donio u novaniku dravne bonove koji su mu nosili interes do onog dana kada je trebalo da poloi novac za dravne papire. On je ostavio Cornoillera u Angersu da uva premorene konje, pa da ih lagano vrati poto se dobro odmore. Vraam se, eno, iz Angersa ree on. Gla dan sam. Nanona mu doviknu iz kuhinje: Zar niste nita jeli od juer? Nita odgovori starac. Nanona donese orbu. Gospodin de Grassins doe da primi naredbe od svoga klijenta u trenutku kad je porodica bila za stolom. Cia Grandet jo nije ni vidio svoga sinovca. Samo ruajte, Grandet ree bankar. Razgovaraemo ve. Znate li poto je zlato u Angersu, gdje su doli da ga kupuju za Nantes? Ja u poslati 127 Nemojte ga slati odgovori starac ima ga ve dovoljno. Mi smo toliko dobri prijatelji da hou da vam utedim dangubu. Ali tamo se plaa za zlato trinaest franaka i pedeset para. Bolje recite: plaalo se. Do avola, odakle je dolo? Ja sam iao noas u Angers odgovori mu Grandet tihim glasom. Bankar zadrhta od iznenaenja. Zatim se izmeu njih apatom nastavi razgovor, a u meuvremenu su gospodin de Grassins i Grandet nekoliko puta pogledali Charlesa. U trenutku kad je nekadanji kaar bez sumnje rekao bankaru da mu kupi dravnih papira za sto hiljada livara, gospodin de Grassins ponovo se tre iznenaen. Gospodine Grandet ree on Charlesu ja idem u Pariz, ako imate kakvih poruka... Nemam nikakvih, gospodine. Hvala vam odgovori Charles. Zahvalite mu srdanije, dragi sinove. Gospodin ide da izravna dugove Guillaumea Grandeta. Dakle ima neke nade? upita Charles. A zar vi niste moj sinovac? uzviknu kaar s vjeto odglumljenim ponosom. Vaa je ast i naa. Ne zovete li se vi Grandet? Charles ustade, zagrli ia-Grandeta, poljubi ga, preblijedje i izie. Eugenija je gledala oca s divljenjem. Sad, zbogom, dragi moj de Grassins, raunajte na mene i gledajte na svaki nain da privolite ljude! Oba diplomata su se srdano rukovala; nekadanji kaar isprati bankara do vrata; zatim, poto ih je za tvorio, vrati se i, zavalivi se u svoju naslonjau, ree Nanoni: Daj mi au kasisa! Ali, kako je bio suvie uzbuen, nije mogao da se smiri na jednom mjestu, 128 nego ustade, pogleda sliku gospodina de Bertelliera i poe pjevuiti uz pokrete koje je Nanona nazivala igranjem:
U francuskoj gardi Imao sam tatu . ..

Nanona, gospoa Grandet i Eugenija samo se zgle-dae. Vinogradarova radost uvijek im je ulijevala strah kad je bila na svome vrhuncu. Sjedenju bi skoro kraj. Prije svega ia Grandet je htio rano da legne, a

kad je on legao, sve je u kui moralo da spava; kao to je Poljska bila pijana kad je August pio. A poslije, Nanona, Charles i Eugenija bili su umorni kao i domain. Sto se tie gospoe Grandet, ona je spavala, jela, pila, ila po volji svoga mua. Pri svem tom, za vrijeme ona dva sata koji su bili namijenjeni varenju, kaar raspoioeniji no to je ikad bio, ree mnogo od onih svojih izreka od kojih e jedna jedina biti dovoljna da se odmjeri njegov duh. Kad je ispio svoj kasis, on pogleda u au. Nije ovjek estito ni prinio usne ai, a ona je ve prazna! Tako ti je s nama. Ne moe ovjek u isto vrijeme da bude i da je bio. Taliri se ne mogu i kotrljati i zadrati u naoj kesi; inae bi ivot bio isuvie lijep. On je bio veseo i milostiv. Kad je Nanona dola sa svojim ekrkom, on joj ree: Mora da si umorna. Ostavi to predivo. E, kako ne! Da mi nije ovoga, ne bih znala ta u odgovori slukinja. Jadna Nanona! Hoe li malo kasisa? Bogami, pa i hou; gospoa pravi mnogo bolji no apotekari. Ono to oni prodaju pravi je bukuri. Meu u njega mnogo eera, pa nema nikakva mirisa ree Grandet. Sutradan, na okupu u osam sati za dorukom, porodica je davala lijepu sliku prave intimnosti. Nesrea je zbliila gospou Grandet, Eugeniju i Charlesa; i sama
9 Eugenija Grande

129 Nanona bila im je, i ne znajui, naklonjena. Sve etvoro bili su kao jedna porodica. to se tie staroga vinogradara, kad je zadovoljio svoje tvrdienje i bio naisto da e gospodii uskoro otputovati i da mu nita drugo nee morati platiti nego put do Nantesa, on na njegovo prisustvo u kui nije ni obraao panju. Ostavio je slobodu djeci, kako je nazvao Charlesa i Eugeniju, da rade to im je volja pod nadzorom gospoe Grandet, u koju je, uostalom, imao puno povjerenja u pogledu javnog i religioznog morala. Ureivanje njegovih livada i jarko-va du puta, njegovi sadovi topola na Loiri i zimski radovi po zabranima i u Froidfondu sad su ga iskljuivo zanimali. Jo otada poe za Eugeniju proljee ljubavi. Od one noi -kad je dala svoj novac roaku njeno srce otilo je za novcem. Poto su bili sauesnici jedne iste tajne, oni su se pogledali s uzajamnim razumijevanjem koje je dublje ulazilo u njihova osjeanja i inilo ta osjeanja bliim, intimnijim, stavljajui ih oboje, tako rei, van obinoga ivota. Nije li srodstvo davalo prava na izvjesnu ljupkost u glasu, na izvjesnu njenost u pogledima? Zato je Eugenija i nalazila zadovoljstvo u tome da tugu svoga roaka uspavljuje u djetinjastoj radosti koju izaziva ljubav koja se raa. Zar nema neke prijatne slinosti izmeu poetka ljubavi i poetka ivota? Ne uspavljuje li se dijete tihom pjesmom i blagim pogledima? Ne kazuju li mu se vilinske prie koje mu pozlauju budunost? Zar nada ne iri neprestano svoja zrana krila na njega? Ne lije li ono naizmjenino suze radosti i suze bola? Ne ljuti li se ni za to, zbog ljunka s kojim pokuava da napravi sebi tronu kuu, zbog cvijea na koje je zaboravilo im ga je nabralo? Ne udi li da grabi vrijeme, da ulazi u ivot? Ljubav je na drugi preobraaj. Djetinjstvo i ljubav bili su to isto izmeu Eugenije i Charlesa; prva strast sa svima svojim djetinjarijama, utoliko milijim njihovom srcu ukoliko su bile uvijene u melanholiju. Koprcajui se pri svome
130

raanju pod crninom alosti, ta je ljubav utoliko vie u skladu s palanakom prostotom ove kue u ruevinama. Govorei po nekoliko rijei sa svojim roakom kraj; bunara u ovom nijemom dvoritu; bavei se u ovoj ba-ici, gdje su sjedjeli na klupi, obrasloj mahovinom, da suneva zalaska, i govorili jedno drugom o stvarima be ikakvog znaaja, ili utjeli zamiljeni u tiini koja je vladala u prostoru izmeu bedema i kue, kao to se uti pod svodovima kakve crkve, Charles je razumio svetinju ljubavi; jer ga je ljubav njegove velike gospoe, njegove drage Annette, upoznala samo s burnim uzbuenjima. On je u ovom trenutku naputao pariku strast, ko-ketnu, tatu, sjajnu, za ljubav istu i istinitu. On je volio ovu kuu, iji mu se obiaji nisu vie inili tako smijeni. Jutrom rano izlazio je iz svoje sobe da bi mogao da razgovara koji trenutak s Eugenijom prije no to Gran-det doe da odvoji namirnice; i kad bi starevi koraci odjeknuli na stepenicama, on bi pobjegao u bau. Mali prestup ovog jutarnjeg sastanka, koji je bio tajna i za samu Eugenijinu majku i prema kome se Eugenija inila nevjesta, davao je ovoj najnevinijoj ljubavi na svijetu ar zabranjenih zadovoljstava. A kad bi, poslije doruka, ia Grandet otiao da obie svoja dobra i radove, Charles je ostajao izmeu majke i keri, osjeajui nepoznata uivanja u tome to im je pridravao pletivo, gledao ih kako rade i sluao kako eretaju. Dopala mu se prostota ovog gotovo samostanskog ivota to mu je otkrio ljepote ovih dua kojima je svijet bio nepoznat. On nije vjerovao da u Francuskoj moe biti ovakvog ivota, i mislio je da ga ima samo u Njemakoj, pa i to samo po prianju i u romanima Augusta Lafontainea. Us-skoro, Eugenija postade za njega oliena Goetheova Margareta, samo bez grijeha. Najzad, malo-pomalo, njegovi pogledi, njegove rijei oarae sirotu djevojku, koja se slatko predade struji ljubavi: ona prihvati svoje blaenstvo kao to pliva hvata granu vrbe da se izvue iz ri131 jeke i odmori na obali. Nije li tuga zbog bliskog rastanka ve mutila najveselije asove ovih dana koji

su pro-tjecali? Poneki neznatan dogaaj podsjeao ih je svakoga dana na skori rastanak. Tako na tri dana poslije odlaska gospodina de Grassinsa Grandet odvede Charlesa u prvostepeni sud, sa sveanou kakvu palanani pridaju ovakvim stvarima, da da izjavu kojom se odrie nasljea svoga oca. Strahovito odricanje! vrsta domaeg otpadnitva. Zatim ode magistru Cruchotu da mu sastavi dva punomoja, jedno za gospodina de Grassinsa, a drugo za prijatelja koga je ovlastio da mu rasproda pokretninu. Potom je valjalo ispuniti formalnosti, potrebne da se dobije paso za inostranstvo. Najzad, kad je stiglo prosto crno odijelo koje je naruio u Parizu, Charles dozva saumurskog krojaa i prodade mu svoju izlinu garderobu. Ovaj se postupak neobino dopao ia-Grandetu. Tako, sad ste kao ovjek koji se sprema za put preko mora i koji hoe da se obogati ree mu kad ga vidje u kaputu od crne ohe. Tako, vrlo dobro! Ja vas molim da vjerujete, gospodine odgovori mu Charles da u umjeti shvatiti svoj poloaj. ta je to? ree ia ije se oi zasvijetlie kad ugleda aku zlata koje mu je Charles pokazivao. Gospodine, ovdje su moja dugmad, moje prstenje, i druge izline stvari koje mogu imati kakve vrijednosti; ali, kako ne poznajem nikoga u Saumuru, htio .sam vas jutros zamoliti da ... Da vam to otkupim? ree Grandet upadajui mu u rije. Ne strie, nego da mi kaete jednog potenog ovjeka koji... Dajte to ovamo sinove; idem gore da to procijenim, i vratiu se da vam kaem tano u paru koliko vrijedi. Zlato od nakita ree on razgledajui jedan dugaak lanac osamnaest do devetnaest karata. 132

Grandet prui svoju iroku aku i odnese gomilu zlata. Draga roako ree Charles dopustite mi da vam poklonim ova dva dugmeta koja e vam moi posluiti da prikopate trake na rukama. Tako ete imati grivnu koja je sad veoma u modi. Primam bez ustezanja, dragi roae ree ona i pogleda ga u oi. Draga strino, vama poklanjam ovaj naprstak moje majke; uvao sam ga briljivo u svojoj putnikoj torbi ree Charles pruajui lijep zlatan naprstak gospoi Grandet koja je ve deset godina eljela da ima takav naprstak. Nemam rijei da vam zahvalim, sinove ree stara majka ije se oi okvasie suzama. Svako jutro i vee ja u svojim molitvama dodati za vas najtopliju molitvu putnika. Ako umrem, Eugenija e vam sauvati ovu dragocjenost. Sve ovo, sinove, vrijedi devet stotina osamdeset i devet franaka i sedamdeset i pet para ree Grandet otvarajui vrata. Ali, da ne biste morali da prodajete, dau vam toliko ja... u livrama. Rije u livrama znai, u oblasti Loire, da se taliri od est livara imaju primati za est franaka, bez odbitka. Nisam smio da vam to predloim odgovori Charles ali mi je bilo odvratno prodavati svoje dra gocjenosti u varoi u kojoj vi stanujete. Svoje prljavo rublje treba prati u porodici, govorio je Napoleon. Ja vam, dakle, zahvaljujem na vaoj ljubaznosti. Gran det poea uho i za trenutak zavlada tiina. Dragi strie nastavi Charles, gledajui ga s nespokojstvom, kao da se bojao da ne uvrijedi njegovu osjetljivost moja roaka i moja strina bile su tako dobre da prime od mene po jednu malu uspomenu; budite i vi tako dobri i primite ovu dugmad za rukave, koja mi vie 133 nisu potrebna; ona e vas podsjeati na siromaha mladia koji e, daleko od vas, zacijelo misliti na one koji e ubudue biti sva njegova rodbina. Sinove, sinove, ne treba da daje to to ima... Sto si, ti, eno, dobila? ree on okrenuvi joj se gramzljivo. A! zlatan naprstak. A ti, edo? Gle, dijamantske kope. Kad je tako, ja primam dugmad, sinove nastavi on stiskajui ruku Charlesu. Ali ti e mi dopustiti da ... ti platim ... put, da ... put u Indiju. Jest, hou da ti platim put. Tim prije, vidi, to sam odreu jui vrijednost tvojim dragocjenostima raunao samo zlato; moda e se dobiti to i za izradbu. Dakle, kao to rekoh, dau ti hiljadu i pet stotina franaka ... u livrama koje e mi Cruchot dati na zajam; jer ja nemam kod kue ni pare, osim ako mi ne donese novac Perrotet,

koji jo nije platio zakupninu. Idem ba do njega. On uze eir, navue rukavice i izie. Dakle, ba idete? ree Eugenija i pogleda ga s tugom koja je bila pomijeana s divljenjem. Moram odgovori on oborivi glavu. Ve nekoliko dana Charlesovo dranje, ponaanje i rijei odavali su duboko pogruena ovjeka, ali koji, osjeajui da na njemu lee ogromne obaveze, crpe novu snagu u svojoj nesrei. Vie nije uzdisao, postao je ovjek. Zato Eugenija nije nikad imala bolje miljenje o karakteru svoga roaka no kad ga je vidjela kako silazi u odijelu od grube crne ohe koje je lijepo dolikovalo njegovom blijedom licu i njegovom ozbiljnom dranju. Toga dana obje ene obukle su crninu i prisustvovale sa Charlesom u upnoj crkvi pomenu za pokoj due Guil-laumea Grandeta. O ruku Charles dobi iz Pariza nekoliko pisama, i proita ih. No, roae, jeste li zadovoljni svojim poslovima? ree Eugenija tihim glasom.
134

Nikad, keri, ne pitaj tako ta primijeti Gran-det. Do vraga; ja ti ne kazujem svoje poslove, za___to onda zabada nos u stvari svoga roaka? Ostavi ovjeka na miru. O! ja nemam nikakvih tajni ree Charles. Ta, ta, ta, ta! Vidjee, sinove, da u trgovini treba utjeti. O tome e se uvjeriti. Kad su ovo dvoje zaljubljenih ostali sami u bai, Charles odvede Eugeniju na staru klupu pod orahom, i ree joj: Nisam se prevario u Alphonsu; ponaao se ne moe bolje biti. Svrio je moje poslove pametno i poteno. U Parizu ne dugujem nikome nita; namjetaj mi je prodao dobro, i pie mi da je, po savjetu jednog pomorskog kapetana, tri hiljade franaka, koliko mu je preteklo, upotrebio na nabavku razne evropske robe koja se moe u Indiji dobro prodati. Robu je otpravio u Nan-tos gdje se nalazi jedna laa koja se tovari za Javu. Za pet dana, Eugenija, moraemo se rastati, moda zauvijek, u najboljem sluaju za due vrijeme. Moja roba i deset hiljada franaka koje mi alju dva moja prijatelja nije bogzna to za poetak. Ja ne mogu pomiljati na povratak za nekoliko godina. Draga roako, nemojte za mene vezivati svoj ivot, i ja mogu umrijeti, moda e vam se ukazati kakva bogata prilika ... Vi me volite? ... ree ona. Oh! da, volim vas! odgovori on glasom koji odade duboko osjeanje. Ja u ekati, Charles. Boe otac je na prozoru ree ona odbijajui svog roaka koji se primicao da je poljubi. Ona pobjee pod svod, Charles ode za njom; kad ga pazi, ona se povue do stepenica i otvori dvokrilna vra-la; zatim, i ne znajui dobro kuda e, nae se u blizini Nanonine sobe, na najmranijem mjestu u hodniku; tu je Charles, koji je iao za njom, uze za ruku, privue na svoje srce, obuhvati oko struka i blago zagrli. Eugenija 135 se nije vie otimala; ona primi i dade najneviniji, najslai, ali i najiskreniji poljubac meu poljupcima. Draga Eugenija, roak je neto bolje no brat, jer te moe uzeti za enu ree joj Charles. Daj boe! uzviknu Nanona, otvorivi vrata svoga umeza. Zaljubljeni se uplaie i pobjegoe u dvornicu, gdje Eugenija uze svoj rad, a Charles stade itati Bogorodi-ine molitve iz molitvenika gospoe Grandet. Gle! ree Nanona svi se molimo bogu. Cim je Charles objavio svoj polazak, Grandet se ustumarao da se misli kao da se mnogo brine o njemu; on se pokazao izdaan u svemu to nije stajalo nita; primio se da mu nae ovjeka za pakovanje stvari, i ree da taj ovjek hoe suvie skupo da naplati svoje sanduke; stoga je poto-poto htio da ih sam napravi, te je upotrebio za njih stare daske; ustao zorom da strue, udeava, mjeri, ukucava daske i napravio je vrlo lijepe sanduke u koje je spakovao sve Char-lesove stvari; uze na sebe da ih spusti laom niz Loiru, da ih osigura, i da ih blagovremeno otprati u Nan-tes. Poslije onog poljupca u hodniku satovi su za Euge-niju prolazili uasnom brzinom. Ponekad bi zazeljela da ide sa svojim roakom. Onaj koji je poznao najjau od svih strasti, onu ije trajanje svakoga dana skrauju godine, vrijeme, smrtnu bolest, neke ljudske fatalnosti, taj e razumjeti Eugenijirie muke. Ona je esto plakala hodajui po bai koja je sad bila za nju suvie tijesna, kao i dvorite, i kua, i varo; ona je unaprijed polije-tela na prostranu morsku puinu. Najzad doe i dan pred polazak. Ujutru, u odsustvu Grandetovom i Nano-ninom, dragocjeni kovei u kome su se nalazile one dvije slike bi sveano ostavljen u ormar, u jednu ladicu koja se mogla zakljuati i u kojoj je leala kesa, sad ve prazna. Ostavljanje ovog blaga nije prolo bez mnogih

136 poljubaca i suza. Kad je metnula klju u njedra, Eugenija nije imala hrabrosti da uskrati Charlesu da poljubi mjesto na kome je bio klju. Ja u ga vjeito ovdje drati, dragi prijatelju. Onda e i moje srce uvijek biti tu. Ah! Charles, to nije lijepo odgovori ona kao karajui ga. Zar se mi nismo uzeli? odgovori on. Ti si mi dala rije, uzmi i ti moju. Tvoja zauvijek! ree Eugenija. Tvoj zauvijek! prihvati Charles. Nikakvo obeanje na ovom svijetu nije bilo iskrenije; Eugenijina ednost trenutno je posvetila Charleso-vu ljubav. Sutradan ujutru doruak je bio tuan. I samo Nanoni, kojoj je bilo slobodno da izrazi svoja osjeanja, blistale su suze u oima iako joj je Charles poklonio zlatom vezenu haljinu i kri o lancu. Siromah lijepi gospodin, gdje e da se na veze na more. Bog neka ga uva! U deset i po sati Grandetovi se uputie da isprate Charlesa do potanskih kola za Nantes. Nanona je pustila psa, zabravila vrata, i sama ponijela Charlesovu runu torbu. Svi trgovci iz stare ulice izili su na prag svojih duana da vide ovu povorku kojoj se na trgu pridruio magistar Cruchot. Nemoj da plae( Eugenija! ree joj mati. Sinove ree Grandet pod kapijom gostionice, poljubivi Charlesa u oba obraza otputujte siromah, vratite se bogat, ast svoga oca nai ete neokaljanu, l/.a toga stojim ja, Grandet; samo e od vas zavisiti da... Ah, strie, sad mi put ne pada tako teko. Nije li to najljepi poklon koji mi moete uiniti? Ne shvatajui rijei staroga kaara kome ne dade da dovri, Charles proli na opaljeno lice svoga strica suze zahvalnosti, dok je Eugenija svom snagom stezala ,137 ruku svoga roaka i ruku svoga oca. Samo se biljenik smijeio divei se Grandetovom lukavstvu, jer je on jedini dobro razumio starca. Grandetovi i Cruchot, okrueni nekolikim linostima, ostadoe pred kolima dok nisu krenula; a kad su se izgubila na mostu i samo ula u daljini, vinogradar ree: Sretan put! Na sreu, Cruchot je bio jedini koji je uo ovaj uzvik. Eugenija i njena mati su otile na jedno mjesto na keju, s koga su jo dugo mogle vidjeti kola, i mahale su bijelim maramama, na to je Charles odgovarao maui svojom. Ah! majko, kako bih voljela da za asak imam boju mo! ree Eugenija u trenutku kad vie nije vidjela Charlesovu maramu. Da ne bismo prekidali tok dogaaja koji su se desili u Grandetovoj porodici, potrebno je da unaprijed bacimo jedan pogled na operacije koje je ia Grandet vrio u Parizu preko gospodina de Grassinsa. Mjesec dana poslije bankarevog odlaska Grandet je imao u rukama obveznicu od sto hiljada Hvara rente, plaenu po osamdeset franaka za sto. Podaci koji su se po njegovoj smrti nali u spisku njegove zaostavtine nisu nikad bacili ni najmanje svjetlosti na nain koji mu je njegovo nepovjerenje doapnulo da vrijednost obveznice razmijeni za samu obveznicu. Magistar Cruchot mislio je da je Nanona, i ne znajui, bila vjerno orue za prenos novaca. Nekako u to vrijeme ona je otila na pet dana, toboe da svri neki posao u Froidfondu, kao da je Grandet bio kadar da ostavi neto neuraeno. Sto se tie poslova kue Guillaumea Grandeta, ostvarila su se sva ka-areva predvianja. U Francuskoj banci, kao to je poznato, mogu se dobiti najtanija obavjetenja o velikim bogataima u Parizu i unutranjosti. Imena gospodina de Grassinsa i Feliksa Grandeta iz Saumura bila su tu poznata i uivala su ono potovanje koje je ukazivano financijskim veliinama ogromnih nepokretnih dobara koja nisu za138 duena. Dolazak saumurskog bankara, s nalogom, kako se govorilo, da asno likvidira kuu Grandet iz Pariza, dovoljan je, dakle, bio da pokojnikovu sjenu sauva od sramote steaja. Skidanje peata izvreno je u prisustvu povjerilaca, a porodini biljenik poeo je propisno vriti popis zaostavtine. Ubrzo poslije toga gospodin de Grassins iskupi povjerioce koji jednoglasno izabrae za likvidatore saumurskog bankara i Francoisa Kellera, efa jedne bogate kue, jednoga od glavnih povjerilaca, i dadoe im potrebno ovlatenje da spasu u isti mah i ast porodice i njihova potraivanja. Kredit Grandeta iz Sau-mura, nada koju je on ulio u srca povjerilaca preko gospodina de Grassinsa, olakae sporazum; meu povje-riocima se nije naao ni jedan koji bi se protivio. Nikome nije ni na um palo da svoje primanje otpisuje, i svaki je u sebi govorio: Grandet iz Saumura platie sve. Proteklo je est mjeseci. Pariani su isplatili mjenice u opticaju, i ostavili ih u svoje novanike. To je bio prvi rezultat koji je kaar htio postii. Devet mjeseci poslije prvog skupa likvidatori razdijelie svakom povjeriocu po etrdeset i sedam za sto od cjelokupne sume. Ova suma dobivena je prodajom papira od vrijednosti, dobara, uope prodajom cijele imovine pokojnog Guillaumea Grandeta, prodajom potpuno savjesnom. Likvidacija je izvrena ne moe biti potenije. Povjerioci sa zadovoljstvom priznadoe jedinstvenu i neospornu asnost Gran-dctovih. Kad su se ove hvale dovoljno rasprostrte, povjerioci zatraie ostatak svog novca. Morali su da uputo Grandetu jedno zajedniko

pismo. Tu smo ree nekadanji kaar bacivi pismo u vatru strpljenja, dragi moji. Kao odgovor na prijedloge koji su u tome pismu bili iznijeti, Grandet iz Saumura iznese zahtjeve da se kod kakvog biljenika deponuju sve isprave o potraivanjima iz zaostavtine njegovog brata, uz priznanice o ve primljenim sumama, pod izgovorom da se pre139 iste rauni i tano utvrdi stanje zaostavtine. Zbog ovog deponovanja iskrsnue bezbrojne tekoe. Povjerilac je obino nekako nastran. Danas gotov na sporazum, sutra nee nita da uje; kasnije je opet neobino dobra srca. Danas mu je ena raspoloena, najmlae je dijete dobilo zube, u kui je sve dobro, i on nee da izgubi ni pare; sutra pada kia, ne moe da izie iz kue, melanholian je, i pristaje na sve prijedloge koji jednu stvar mogu okonati, prekosutra ite jamstvo; a na kraju mjeseca, delat jedan! hoe da vas uniti. Povjerilac lii na onog vrapca u slobodi na iji rep djeca meu zrno soli; ali povjerilac upotrebljava ovu sliku za svoje potraivanje koje ne moe da naplati. Grandet je promatrao atmosferske promjene povjerilaca i povjerioci njegovog brata povinovae se svima njegovim raunima. Neki su se naljutili i izjavili da nee da uju za depo-novanje. Dobro je! sve ide kako valja govorio je Grandet i zadovoljno trljao ruke, itajui pisma koja mu je u vezi s ovim pisao gospodin de Grassins. Nekoliko njih pristade na deponovanje jedino pod uslovom da im se priznaju prava da se ne moraju ni jednoga odrei, zadravajui tavie pravo traenja steaja. Nastade nova prepiska, poslije koje Grandet iz Saumura pristade na sve traene uslove. Blagodarei ovom ustupku, ovjeni povjerioci privoljee nemilosrdne povjerioce. Deponovanje bi izvreno, istina, ne bez nekih albi. Taj starac govorili su gospodinu de Grassinsu vue za nos i vas i nas. Dvadeset i tri mjeseca poslije smrti Guil-laumea Grandeta mnogi su trgovci, zaneseni trgovakim poslovima, zaboravili na svoja potraivanja od Grandeta; a kad bi ih se sjetili, rekli bi: ini mi se da e onih etrdeset i sedam posto biti sve to u dobiti. Ka-ar je raunao na vrijeme koje je, kako je govorio, najbolji pomaga. Na kraju tree godine gospodin de Grassins izvijesti pismom Grandeta da je privolio povjerioce da za deset posto ustupe svoja primanja u sumi od 140 dva miliona i etiri stotine hiljada, koliko je kua Grandet jo dugovala. Grandet odgovori da su u ivotu i biljenik i bankar ija su neuvena bankrotstva prouzrokovala smrt njegovog brata, da se njihovo stanje moda popravilo, i da ih treba tuiti sudu, kako bi se od njih to iupalo i smanjila suma deficita. Krajem etvrte godine deficit je tano utvren i iznosio je mi-lion i dvije stotine hiljada franaka. Opet otpoee pregovori koji su trajali est mjeseci izmeu likvidatora i povjerilaca i izmeu Grandeta i likvidatora. Najzad, pritijenjen sa svih strana da plati, Grandet iz Saumu-ra odgovori likvidatorima oko devetoga mjeseca te godine: da mu je sinovac, koji se obogatio u Indiji, pisao kako ima namjeru da sasvim isplati dugove svoga oca; da on moe uzeti na sebe isplatu bez njegovog znanja i odobrenja, i da oekuje odgovore. Oko polovine pete godine povjerioci su bili jo zavaravani rijeju sasvim koju je ovaj divni kaar s vremena na vrijeme ponavljao, smijui se u sebi i nikad ne izgovarajui rijei: Ovi Pariani! bez lukavog osmijeha i psovke. Ali je povjerio-ce oekivao neuveni udes u analima trgovine. Oni e se nai u poloaju u kome ih je Grandet odravao u trenutku kada e ih dogaaji ove prie primorati da se ponovo pojave. Kad se cijena obveznicama popela na 115, ia Grandet prodade svoje obveznice, povue iz Pariza otprilike dva miliona i etiri stotine franaka u zlatu, i ovaj novac ode u burad, u kojima je bilo est stotina hiljada franaka interesa na interes, zaraenih na obveznicama. Gospodin de Grassins ostao je i dalje u Parizu. Evo zato: prije svega, bio je naimenovan za poslanika; a poslije, on, otac porodice, kome je bio dodijao dosadan saumurski ivot, zaljubio se u Florinu, jednu od najljepih glumica iz Gospoinog kazalita, te je tako nekadanji podoficir imao prevagu nad bankarom. Izlino je govoriti o njegovom vladanju; ono se u Saumuru smatralo kao krajnje nemoralno. Njegova je ena bila sretna 141 to im je imovina bila odvojena i to je bila dovoljno umjeana da preuzme saumursku radnju koja je nastavila rad pod njenim imenom, da bi naknadila velike gubitke, nanijete joj ludorijama gospodina de Grassinsa. Cruchotovi su tako ravo predstavljali stanje ove bijele udovice da je vrlo ravo udala svoju ker i morala se odrei enidbe svoga sina s Eugenijom Grandet. Adolphe ode u Pariz svome ocu i tamo se, kau, sasvim pokvario. Cruchotovi su likovali. Va mu ne zna ta radi govorio je Grandet gospoi de Grassins, dajui joj na zajam izvjesnu sumu, uz garanciju. Ja vas veoma alim, vi ste dobra enica. Ah! gospodine odgovori jadna ena ko bi mogao i pomisliti da je onog dana kad je od vas otputovao u Pariz otiao u svoju propast? Bog mi je svjedok, gospoo, da sam do posljednjeg asa sve inio da ga zadrim da ne ide. Gospodir predsjednik je htio poto-poto da ga zamijeni; ali sac znamo zato je gospodin de Grassins toliko bio navalio da ide. I tako Grandet nije ni za to obavezan bankaru.

U svakoj prilici ene imaju vie uzroka za bol no Sto ih ima ovjek, i pate vie od njega. ovjek ima snage i upranjava svoje sile: radi, ide, zanima se, misli, pun je nade u budunost i nalazi u tome utjehe. Tako je radio Charles. Ali ena se ne rastaje lako s bolom, nju nita ne moe da razonodi, ona se sputa do dna provalije koju je taj bol stvorio, mjeri je i esto je ispunjava svojim molitvama i svojim suzama. Tako je radila Euge-nija. Ona se upoznavala sa svojom sudbinom. Osjeati, voljeti, patiti, rtvovati se, to e vjeito biti sadraj eninog ivota. Eugeniji je bilo sueno da bude potpuno ena, samo bez onoga to bi je tjeilo. Njena srea, nagomilana kao avli rastureni po zidu, kako se divno izrazio Bossuet, nije joj mogla jednog dana ispuniti ni 142 iaku. Bol nikad dugo ne izostaje, a za nju je stigao ubrzo. Sutradan poslije Charlesovog odlaska Grandetova je kua opet dobila svoju obinu fizionomiju za sve, izuzimajui Eugeniju kojoj se najedanput uinila pusta. Ona je htjela da Charlesova soba bez oevog znanja ostane u onom stanju u kakvom ju je on ostavio. Gospoa Grandet i Nanona bile su rado sauesnice ovoga status quo. Ko zna, moda e se vratiti prije no to mi mislimo? ree ona. Ah! Ba bih voljela da je ovdje odgovori Nanona. Bila sam se ve navikla na njega! To je bio zaista dobar i krasan mladi, gotovo lijep, a smjeran kao djevojka. Eugenija pogleda Nanonu. Sveta Bogorodice, kakve su vam oi, gospoice! Zbog njih ete duu izgubiti! Ta nemojte nas tako gledati! Od toga dana: ljepota gospoice Grandet dobi nov Izraz. Ozbiljne ljubavne misli koje su postepeno obuzimale duu, dostojanstvo ene koja zna da je neko voli, dadoe njenim crtama onu vrstu sjaja koji slikari predstavljaju oreolom. Prije dolaska njenog roaka Eugeniju se mogla sravniti s Bogorodicom prije zaea; kad je otiao, liila je na Bogorodicu majku: zaela je ljubav. Ove dvije Marije, koje su tako razliite i koje tako vje-Sto predstavljaju panski slikari, ine jednu od najsvjetlijih figura kojima kranstvo obiluje. Vraajui se sa slube, na koju je otila sutradan poslije Charlesovog odlaska i kad se zavjetovala da e svakog dana ii, ona uzo kod varokog knjiara jednu mapu koju je prikucala pored ogledala da bi pratila svoga roaka na njegovom putu u Indiju, da bi mogla ujutru i uvee da se nae u lai koja ga je prevozila, da ga gleda, da mu se obraa s hiljadu pitanja, i da mu kae: Da li si zdrav? Du nisi bolestan? Misli li na mene gledajui u zvijezde H ijim si me ljepotama i znaajem ljubavi upoznao? utim bi ujutru ostajala zamiljena pod orahom, sjedei 143 na crvotonoj i sivom mahovinom obrasloj klupi na kojoj su rekli jedno drugome toliko prijatnosti, na kojoj su matali o svom lijepom ivotu. Mislila je na budunost gledajui nebo koje je kroz uzani prostor izmeu zidova mogla vidjeti, zatim stari zid i krov pod kojim je bila Charlesova soba. Jednom rijei, to je bila usamljena ljubav, ljubav prava i postojana, koja se uvlai u sve misli i postaje sr ili, kako bi rekli nai stari, materija ivota. Kad bi takozvani ia-Grandetovi prijatelji doli uve-e da malo posjede, ona je bila vesela, pretvarala se; ali preko cijeloga dana govorila je s majkom i Nanonom o Charlesu. Nanona je razumjela da moe imati sauea prema bolu svoje mlade gospoe, a da se ne ogrijei o svoje dunosti prema starome gospodaru i govorila je Eugeniji: Da sam ja nekog zavoljela, ja bih... ila s njim i u pakao. Ja bih... to... Ja bih i u smrt za njega; ali... nita. Ja u i umrijeti a neu znati ta je to ivot. Hoete li mi vjerovati, gospoice, da onaj ia Cornoiller, koji je ipak dobar ovjek, obigrava oko mene zbog mojih obveznica ba kao ovi to dolaze da omi-riu gospodinovo blago udvarajui se vama? Ja to vidim jer sam lukava, iako sam prosta; e vidite, gospoice, to mi godi, iako to nije ljubav. Tako prooe dva mjeseca. Ovaj domai ivot, nekad tako jednolik, postao je ivlji zbog ozbiljnosti prevelike tajne koja je jae vezivala ove tri ene. Za njih, je, pod sivom tavanicom ove dvornice, Charles ivio, iao, dolazio. Svake veeri i svako jutro Eugenija je otvarala stol i promatrala sliku svoje strine. Jedne nedjelje ujutru zatee je mati u trenutku kad je Charlesove crte traila u crtama slike. Tada je gospoa Grandet saznala za stranu tajnu o zamjeni koju je putnik uinio za Eu-genijino blago. I ti si mu sve dala! ree mati uplaena. A ta e rei ocu na Novu godinu kad bude htio da vidi tvoje zlatnike? 144

Eugenijine se oi ukoie i obje ene provedoe itavo pola dana u samrtnome strahu. Bile su toliko zbunjene da su propustile glavnu misu i otile tek na blago-darenje. Za tri dana svravala se 1819. godina. Za tri dana imala je da otpone strana drama, graanska tragedija bez otrova, bez noa, bez prolivanja krvi, ali to se tie glumaca, okrutnija no sve drame koje su se odigrale u uvenoj porodici Atrida. ta e biti s nama? ree gospoa Grandet svo joj keri sputajui na krilo svoje pletivo. Sirota majka podnijela je toliko uzbuenja za dva mjeseca da jo nije bila dovrila vunene rukave koji su joj bili potrebni za zimu. Ova injenica, na prvi pogled veoma beznaajna, imala je za nju vrlo rave posljedice. Kako je bila bez rukava, strano je dohvati hladnoa kad je bila sva oblivena znojem koji je izazvao strahoviti gnjev njenog mua.

Da si mi povjerila svoju tajnu, edo moje, imali bismo vremena da piemo u Pariz gospodinu de Gras-sinsu. On bi nam mogao poslati zlatnike sline tvojima; i, mada ih Grandet dobro poznaje, moda... Ali gdje bismo nali toliko novaca? Ja bih zaloila svoj imetak. Uostalom, gospodin de Grassins bi nam... Sad je sve kasno odgovori Eugenija potmulim i promijenjenim glasom, prekidajui majku. Vi zaboravljate da sutra ujutru treba da mu estitamo Novu godinu u njegovoj sobi. Ali, keri, zato se ne bih obratila Cruchoto-vima? Ne, ne, neu da zavisimo od njih. Uostalom, pomirila sam se s tim. Dobro sam uinila, i ne kajem se nimalo. Bog e me zatititi. Neka bude njegova sveta volja. Ah! da ste proitali njegovo pismo, vi biste, majko, samo o njemu mislili.
10 Eugenija Grane

145

Sutradan ujutru, 1. januara 1820, u oevidnom strahu koji ih je obuzimao, mati i ki nale su najprirodnije izvinjenje da ne dou sveano u Grandetovu sobu. Zima 18191820. bila je jedna od najjaih onoga vremena. Krovovi su bili pretrpani snijegom. Gospoa Grandet ree muu, im je ula kretanje u njegovoj sobi: Grandet, naredi, molim te, Nanoni da podloi malo moju sobu; tako je otra zima da sam se iva smrzla pod pokrivaem. Ja sam ve u godinama kada se moram uvati. Uostalom, nastavi ona poslije kratke poivke, i Eugenija e doi ovamo da se obue. Siroto dijete moglo bi navui kakvu bolest ako se bude oblailo u svojoj sobi po ovakvoj zimi. Poslije emo doi da ti estitamo Novu godinu kraj vatre, u dvornici. Ta, ta ta, ta, ala si pustila jezik! Lijepo si poela godinu, gospoo Grandet! Nikad nisi toliko govorila. Nisi valjda jela kruha natopljenog u vinu. Za a-sak zavlada tiina. Dobro, dobro nastavi starac, kome je bez sumnje, godio prijedlog njegove ene uiniu vam po volji, gospoo Grandet. Ti si zaista dobra ena i neu da ti se to desi na kraju ivota, mada su uope Bertellierovi dobre grae. A! zar nije tako? uzviknu on poslije kratke utnje. Nego, naslijedili smo ih i pratam im. I on se zakalja. Vi ste jutros dobre volje, gospodine ree ozbiljno sirota ena. Ja sam uvijek dobre volje ... Veselo, kaaru, Spremaj burad staru! dodade on ulazei potpuno obuen u sobu svoje ene. Do avola, to jest, jest, ba je zima. Imaemo, eno, dobar doruak. Gospodin de Grassins poslao mi je patetu od guije digerice s peurkama! Idem na potu da je uzmem. Tu e, nadam se, biti i jedan veliki 146 zlatnik za Eugeniju ree joj kaar na uho. Ja, eno, vie nemam zlata. Imao sam, istina, jo nekoliko starih zlatnika, tebi to mogu rei; ali sam ih morao uloiti u trgovinu. I, da prosvetkuje prvi dan u godini, on je poljubi u elo. Eugenija uz viknu dobra ena ne znam na koJoj je strani spavao tvoj otac, ali je jutros dobre volje. Ne brini se! izvui emo se. ta je naem gospodaru? ree Nanona, ulazei u gospoinu sobu da naloi pe. Prije svega, rekao mi je: Dobar dan, sretna ti Nova godina, ludo stara! Idi, naloi vatru u sobu moje ene, zima joj je! Poslije, to sam bila glupa, kad je pruio ruku da mi da talir od est franaka, koji nije gotovo nimalo izlizan. Pogledajte samo, gospoo. O! dobri gospodin! to jest, jest, ba je dobar ovjek. Ima ih koji su, to stariji, sve tvri, dok on, on postaje blag kao va kasis i sve je bolji. Dobar, krasan ovjek... Tajna ove radosti leala je u potpunom uspjehu jedno Grandetove pekulacije. Po odbitku sume koju mu je kaar dugovao za eskontiranje holandskih mjenica u vrijednosti sto pedeset hiljada franaka, i za viak koji mu je pozajmio da dopuni potreban novac za kupovinu dravnih obveznica za sto hiljada franaka, gospodin de dassins poslao je Grandetu potom trideset hiljada franaka u talirima, kao ostatak od njegovih estomjesenih interesa i javio mu je za skok dravnih papira. Oni su u to doba bili po 89, a najuveniji kapitalisti kupovali 11 ih, krajem januara, po 92 franka. Grandet je dobijao ..i dva mjeseca dvanaest posto na uloeni kapital. Pre- i ;l,io je svoje raune i imao je da primi ubudue po pe--le:;ot hiljada franaka svakih est mjeseci, bez plaanja poreza i popravaka. On je najzad shvatio sve dobre strane dravnih obveznica prema kojima su palanani osjetili neku neodoljivu odvratnost i vidio je sebe, prije ne/fo to protee pet godina, kao vlasnika kapitala od
ni*

147

est miliona, uveanog bez mnogo truda i koji je sa vrijednou njegovih nepokretnih dobara predstavljao ogromno bogatstvo. est franaka koje je dao Nanoni moda su bili plaa za neku ogromnu uslugu koju je slukinja i ne znajui uinila svome gospodaru. O! o! kuda li e to ia Grandet kad tako rano uri kao na poar? pitali su se trgovci otvarajui svoje duane. A kad su vidjeli da se vraa s keja s nosaem iz brodarskog drutva, koji je nosio na kolicima pune kese, jedan od njih ree: Kud e voda nego u rijeku; iao ia po svoje talire. Dolaze mu iz Pariza, iz Froidfonda, iz Holandije dodade drugi. Taj e naposljetku kupiti cio Saumur uzviknuo je trei. Prkosi zimi; uvijek je zaposlen ree jedna ena svom muu. Hej, gospodine Grandet! ree mu jedan trgovac, njegov najblii susjed da vam pomognem. Ne vrijedi odgovori vinogradar sve sam petparac. Srebrn dodade nosa apatom. Ako hoe da dobije pristojnu nagradu, zauzdaj malo tu tvoju brnjicu ree starac nosau otvarajui svoja vrata. Gle ti starog lisca! Ja sam mislio da je gluh pomisli u sebi nosa izgleda da uje kad je hladno. Evo ti franak za Novu godinu, pa uti! isti se! ree mu Grandet. Nanona e ti vratiti kolica. Nanona, jesu li one dvije guske u crkvi! Jesu, gospodine. Ded, na posao! viknu, dodajui joj kese. Taliri su za tren oka bili preneseni u njegovu sobu, u koju se zatvorio. Kad doruak bude gotov, lupnue u zid. Ova kolica nosi brodarskom drutvu. Dorukovalo se tek u deset sati. Ovdje ti otac nee traiti novac ree gospo a Grandet svojoj keri kad su se vratile iz crkve. 148 uostalom, kazae da ti je zima. Poslije emo imati vremena da ti kesu popunimo za tvoj roendan... Grandet sie niz stepenice, mislei o tome kako e fivoje talire odmah da pretvori u zlato i kako je bila divna njegova spekulacija s dravnim obveznicama. Bio je rijeen da tako ulae svoje prihode sve dotle dok se obveznice ne popnu na sto franaka. Ovo razmiljanje bilo jo kobno za Eugeniju. im je uao, obje mu ene estitae Novu godinu; ki, zagrlivi ga i milujui ga, a gospoa Grandet ozbiljno i dostojanstveno. Vidi, moje dijete ree on poljubivi ker u oba obraza ja radim za tebe... hou da bude sret na. Da ovjek bude sretan, treba da ima novaca. Bez novaca nita. Na, evo ti jedan zlatnik sasvim nov, na-, bavio sam ga iz Pariza. U ovoj kui nema ni truna zlata. Samo ga ti ima. Pokai mi, edo, svoje zlato. Zar sad? isuvie je hladno; da dorukujemo prvo odgovori Eugenija. Dobro, pokazae ga poslije doruka. To e nam svima pomoi varenju. Onaj debeli de Grassins poslao nam je ovo. Zato, djeco, jedite, ne staje nas nita. Dobro radi de Grassins, zadovoljan sam njim. ini veliku uslugu Charlesu, i to besplatno. Vrlo lijepo ureuje stvari onog jadnog pokojnog Graneta. Oh! ohl ree poslije krae poivke i punih usta ala je dobro! Ta jedi, eno I bie sita bar dva dana. Nisam gladna. Ti zna da sam neto slaba. Jest, ja, slaba! Jedi slobodno, ne boj se, nee pokvariti stomak; ti si od Eertelllirovih, ena krepka. Mulo si, istina, poutjela, ali ja volim utu boju. Oekivanje sramne i javne smrti je moda manje trafino za osuenoga no to je bilo m gospou Grandet 1 njenu 'ker oekivanje dogaaja koji su imali a zavre ovaj porodini doruak. Sto je stari vinogradar veseliji govorio i jeo, sve s# via stezalo srce ovih ena. Ki je 149 pri svem tom imala oslonca u ovoj okolnosti: crpla je snagu u svojoj ljubavi. Za njega, za njega govorila je u sebi nijeu sve muke ovoga svijeta. Na ovu misao pogledala je svoju majku oima u kojima je plamtjela odvanost. Nosi sve ovo ree Grandet Nanoni, kad oko jedanaest sati zavrili doruak ali nam ostavi Ljepe emo moi da razgledamo tvoje malo blago e gledajui Eugeniju. Malo! Bogami, i nije. Ima, pod-

su stol. re po

pravoj vrijednost, pet hiljada devet stotina pedeset i de vet franaka, i-jutronjih etrdeset, to ini est hiljada franaka manje jedan. No, taj u ti franak ja dati da zaokrugli sumu, jer, vidi, edo moje... No, to ti slu a? Nalijevo krug, Nanona, pa gledaj svoja posla ree starac. Nanona ode. Sluaj Eugenija, da mi da tvoje zlato. Nee to valjda odrei ocu; a edo? Eugenija i njena mati ne rekoe nita. Ja nemam vie zlata. Imao sam, ali sad vie nemam. Vratiu ti est hiljada franaka u livrama, i rei u ti u to da ih uloi. Ne tre ba vie misliti o dvanaestku. Kad te budem udavao, to e biti uskoro, nai u ti mua koji e ti pokloniti naj ljepi dvanaestak koga jo nikad nije bilo u itavom kra ju. Sluaj, dakle, edo. Javila se divna prilika: tvojih est hiljada franaka moe uloiti u dravne obveznice, pa e svakih est mjeseci vui dvije stotine franaka in teresa; meutim, ne plaa ni porez, ni popravke, niti se mora bojati grada, mraza, poplave, niti ega to uma njuje prihode. Moda ti je teko da se odvoji od zlata, a, edo? Ali, opet, donesi mi ga. Ja u ti skupljati zlat nike, holandske, portugalske, Mogolove rupi je, enovske, i, sa zlatnicima koje u ti poklanjati o tvom roendanu, za tri godine povraties polovinu svoga lijepog blaga u zlatu. Sto veli edo! Digni malo taj nosi. Hajde, idi, donesi ga. Trebalo bi da me poljubi u oi to ti kazu150 jem ove tajne ivota i smrti za talire. Zaista, taliri ive i Ramiu kao ljudi: odlaze, dolaze, plode se, mnoe se. Eugenija ustade, ali, poto je pola nekoliko koraka' k vratima, naglo se okrenu, pogleda ocu pravo u oi i ree mu: Nemam vie svoje zlato. Nema vie svoje zlato! uz viknu Grandet i prope se kao konj kad pukne top na deset koraka od njega. - Nemam. Vara se, Eugenija. Ne. Sta kae! kosira ti oinog! Kad je kaar ovako psovao, zidovi su se tresli. Blagi boe! kako je gospoa preblijedjela! uz-viknu Nanona. Grandet, tvoj e me gnjev u grob otjerati ree sirota ena. Ta, ta, ta, ta, hoe, ja! Vi u vaoj porodici nikad ne umirete! Eugenija, ta ste uinili sa svojim novcem? uzviknu ustremivi se na nju. Gospodine ree ki koja je kleala kraj gospoe Grandet mojoj je majci zlo... pogledajte. Nemojte da je ubijete. Grandeta uplai bljedilo koje se razlilo po licu njegove ene, maloprije tako utom. Nanona, pomozite mi da legnem ree mati iz nemoglim glasom. Zlo mi je. Nanona odmah uze pod ruku svoju gospou, Eugenija uini to isto, i njih dvije je s tekom mukom odve-<loc u sobu, jer je na svakom koraku gubila svijest. Grandet ostade sam. Pri svem tom poslije nekoliko trenutaka pope se na sedam-osam stepena i povika: Eugenija, kad vam mati bude legla, sii ete ovamo. Hou, oe. Ona ubrzo sie, poto je smjestila majku. 151 Keri ree joj Grandet da mi kaete gdje vam je novac. Oe, ako mi dajete poklone kojih nisam potpuni gospodar, uzmite ih natrag odgovori hladno Eu-genija traei na kaminu zlatnik i pruajui mu ga. Grandet ivo epa zlatnik i strpa ga u dep.

Razumije se da ti neu vie nita dati! Ni ovoliko! ree puknuvi noktom svoga palca o prednji zub. Vi, dakle, prezirete svoga oca? Nemate, dakle, povjerenja u njega? Ne znate, dakle, ta je to otac? Ako nije za vas sve i sva, onda nije nita. Gdje vam je zlato? Oe, ja vas volim i potujem, pored svega vaeg gnjeva; ali u vam vrlo ponizno napomenuti da je meni dvadeset i dvije godine. Vi ste mi esto govorili da sam punoljetna, i ja^to znam. Ja sam sa svojim novcem uinila to mi je bilo volja da uinim i budite uvjereni da je dobro upotrebljen ... Na to? To je neprikosnovena tajna ree ona. Zar nemate i vi svojih tajni? Zar ja nisam glava porodice? Zar ja ne mogu imati svoje poslove? Ovo je moj posao. Taj posao mora da je rav kad ne moete da ga kaete svome ocu, gospoice Grandet. Naprotiv, vrlo je dobar, i ne mogu ga rei svome ocu. Recite mi bar kad ste dali zlato? Eugenija dade glavom znak da hee da kae. Jeste li ga imali na dan vaeg roenja? Eugenija, koja je radi ljubavi bila toliko lukava koliko i njen otac radi tvrdienja, mahnu glavom onako isto. E ovakve tvrdoglavosti i ovakve krae nije jo nikad bilo ree Grandet glasom koji se peo u crescendo, i od koga je postupno odjekivala kua. Kako! ov152 iljo, u mojoj roenoj kui, kod mene, neko da ti uzme zlato? jedino zlato u kui. I ja da ne znam ko ga je uzeo. Zlato je neto dragocjeno. I najestitije djevojke mogu pogrijeiti, dati ne znam to, to nije nita neobino kod velike gospode, pa ni kod obinih graana; ali dati zlato, jer vi ste ga dali nekome, a? Eugenija osta hladna kao stijena. Je li ko vidio ovakvu ker! Jesam li ja va otac? Ako ste ga dali, morali ste uzeti priznanicu ... Jesam li bila u pravu ili ne da uradim to mi je; volja? Je li bilo moje? Ali ti si jo dijete! Punoljetno. Zbunjen logikom svoje keri, Grandet preblijedje, lupao je, psovao. Zatim, kad je mogao da progovori, uzviknu: Prokleta zmijo! ah! nezahvalni stvore, zna tla te volim, pa to i zloupotrebljava. Ubija svog oca! Zacijelo si nae imanje bacila pred noge onom prosjaku ftlo nosi izme od safijana. Kosira mu oinog! Ne mogu 1o liiti nasljea, ali te proklinjem, i tebe i tvoga roaka, i djecu tvoju! Od toga to si uinila nee vidjeti nikakva dobra, jesi li razumjela? Ako si Gharlesu... Ali ne, to nije moguno. ta! taj propali fifiri da me opljaka? ... On pogleda svoju ker koja osta nijema i hladnu. I ni da se makne! ni da trene! Vie je Grandet no Sto sam ja sam. Nisi valjda dala svoje zlato badava? Govori! Eugenija pogleda oca ironinim pogledom koji ga je uvrijedio. Eugenija, vi ste u mojoj kui, kod Hvoga oca. Ako hoete da ostanete ovdje, morate se povinovati mojim zapovijestima. Crkva vam nalae da se pokoravate. Eugenija obori glavu. Vi mi vrijeate ono to mi je najdrae nastavi on ja hou da budete posluni. Idite u svoju sobu. U njoj ete ostati sve dotle dok vam ne dopustim da iziete. Nanona e vam dtili hljeba i vode. uli ste, idite! Eugenija brinu u pla i pobjee majci. Poto je nekoliko puta obiao bau pokrivenu snijegom, ne osje153 ajui hladnou, Grandet nasluti da mu je ki kraj njegove ene, i, veoma zadovoljan to e je uhvatiti u nepotovanju njegovih zapovijesti, ustra uz stepenice lako kao maka, i pojavi se u sobi gospoe Grandet u trenutku kad je milovala po kosi Eugeniju, ije je lice lealo u materinom krilu. Utjei se, moje jadno dijete, tvoj e otac popustiti. Ona vie nema oca! ree kaar. Jesmo li zbilja vi i ja, gospoo Grandet, rodili ovako neposlunu ker? Lijep odgoj, naroito religiozni! to vi niste u svojoj sobi? Napolje, u zatvor, u zatvor, gospoice. Zar hoete da me liite keri, gospodine? ree gospoa Grandet, pokazujui lice zaareno zbog groznice. Ako hoete da je uz vas, vodite je, istite se obje iz kue. Grom i pakao! gdje je novac? Sta je s novcem? Eugenija ustade, oholo pogleda svog oca i ue u svoju sobu, koju ia zatvori. Nanona povika on ugasi vatru u dvornici. Sjede u jednu naslonjau kraj kamina u sobi svoje ene, kojoj ree: Za cijelo ga je dala onom zavodniku Charlesu, kome je na novac zamakao za oko. U opasnosti koja je prijetila njenoj keri, i u svojim osjeanjima prema njoj, gospoa Grandet nae dovoljno snage da prividno ostane hladna, nijema i gluha. Ja o svemu tome nisam znala nita odgovori ona okrenuvi se zidu, da bi izbjegla gnjevne poglede svoga mua. Ja toliko patim od vae naprasitosti da u, ako me moja predosjeanja ne varaju, odavde otii

samo mrtva. Trebalo je, gospodine, ovom trenutku, mene koja vam sam uinila, bar tako mislim. Vaa sam uvjerena da je nevina kao mojte je muiti, opozovite svoju vrlo jaka; moete biti uzrok kakve ozbiljne bolesti. 154

da nikad vas

me nita ki novoroene; odluku.

postedite naao voli, i zato, Hladnoa

u ni ja ne je

Neu ni da je vidim ni da govorim s njom. Osta-e u svojoj sobi o hljebu i vodi sve dotle dok ne zadovolji svog oca. Do avola! glava porodice mora znati kud se djcne novac iz njegove kue. Ona je imala rupije, kojih moda nema nigdje vie u Francuskoj, pa enovske zlatnike, pa holandske dukate. Gospodine, Eugenija je nae jedince, pa ba da ih je i u vodu bacila ... U vodu! uzviknu starac u vodu! Vi ne znate ftla govorite, gospoo Grandet. Sto sam rekao, rekao. Vi znate mene! Ako hoete mira u kui, pitajte svoju ker, i.skuajte je; ene se u tome bolje razumiju no mi ljudi. Ma ta da je uinila, ja je neu pojesti. Boji li se mene? Da je pozlatila svoga roaka od glave do pete, on je na morskoj puini, ne moemo juriti za njim, zar nije tako? Lijepo, gospodine! Potresena nervnom krizom, ili Eugenijinom nesreom koja je pojaala njenu materinsku ljubav i njenu pronicljivost, gospoa Grandet uoi straan pokret bradavice svog mua u trenutku kad je htjela da odgovori; ona promijeni misao ne mijenjajui glas. Lijepo, gospodine, zar ja imam na nju veeg utjecaja no vi? Ona mi nita nije rekla; vidi se da je vaa ki. Vraga! ala danas imate odrijeen jezik! Ta, ta, l.a, ta, vi to kao da mi prkosite. Moda ste u sporazumu H njom. On pogleda svoju enu pravo u oi. Zaista, gospodine Grandet, ako hoete da me otjerale u grob, treba samo da nastavite tako. Kaem vam, i;o:;podine, i, makar me stalo ivota, kazau vam opet: vi Hte nepravedni prema svojoj keri; ona je razlonija od vas. Taj je novac njen, ona ga je mogla samo na dobro upotrebiti, a bog jedini ima pravo da zna naa dobra djela. Ja vas preklinjem, gospodine, oprostite Eugeni-Jll... Tako ete ublaiti djelovanje udara koji mi je va gnjev zadao, i spasiete mi moda ivot. Moju ker, gospodine, vratite mi moju ker. Idem ree on. U mojoj se kui ne moe izdrati; mati i ki misle i govore kao da... Br!... Vi ste mi, Eugenija, dali lijep poklon za Novu godinu uzviknu. Jest, plaite! Savjest e vas gristi za ovo to ste uinili, jeste li razumjeli? Nato vam je to se prieujete est puta svaka tri mjeseca, kad dajete no vac svoga oca jednom besposliaru koji e vam srce proderati, kad ne budete imali nita drugo da mu date? Vidjeete kakav je taj va Charles, s onim njegovim izmama od safijana i onim naduvenim licem. Taj ne ma ni srca ni due kad se usuuje da bez odobrenja nje nih roditelja odnese novac jedne jadne djevojke. Kad su se vrata s ulice zatvorila, Eugenija izie iz svoje sobe i doe majci, Vi ste pokazali mnogo odvanosti za svoju ker ree joj, Vidi li, dijete moje, emu voe nedoputene stvari? ... Zbog tebe sam morala da laem. Oh! ja u se moliti bogu da samo mene kazni za to. Je li istina ree preplaena Nanona ulazei da e gospoica ostatak svojih dana provesti o hlje bu i vodi? Pa ta je to, Nanona? ree mirno Eugenija. A ja da jedem maslo kad gospoica jede suh hljeb... da ne d bog! Ni rijei vie o tome, Nanona ree Eugenija. E vidjeete! Grandet je veerao sam, prvi put poslije dvadeset i etiri godine. Tako, sad ste udovac, gospoine ree mu Na nona, Ba je neprijatno biti udovac kod dvije ene u kui.
155

156

Tebi nita ne govorim. Jezik za zube, inae u te otjerati. Sto ti je ono u erpenji to vri na pei? Topim mast... Imaemo goste veeras, naloi vatru. Cruchotovi, gospoa de Grassins i njen sin dooe u osam sati i zaudie se to ne vide ni gospou Granet ni njenu ker. ena mi je neto slaba. Eugenija je kod nje odgovori stari vinogradar, ije lice ne odade nikakvo uz buenje. Poslije jednog sata, koji je protekao u obinom razgovoru, gospoa de Grassins, koja je otila da obie gospou Grandet, sie i svi je redom upitae: Kako je Ijospoi Grandet? Bogami, nita ne valja, ba nita ree ona. .Stanje njenog zdravlja doista zadaje brige. S obzirom na njene godine, treba biti vrlo obazriv, gospodine Grandet. Vidjeemo odgovori vinogradar rasijano. Svi su mu redom poeljeli laku no. Kad su Cruchotovi bili na ulici, gospoa de Grassins im ree: Kod Grandctovih ima neto. Majci je vrlo ravo, a ona to i ne sluti. Ki ima crvene oi, kao u nekoga koji je mno-i;o plakao. Da nee da je udadu protiv njene volje? Kad je vinogradar legao, Nanona polako, u arapama, doe Eugeniji i donese joj prenu patetu. Evo, gospoice ree dobra djevojka Cor-noillcr mi je donio zeca. Vi tako malo jedete da e vam ova pateta trajati osam dana; a kako je sad hladno nee se pokvariti. Bar neete morati jesti suh hljeb. To nije nimalo zdravo. Jadna Nanona! ree Eugenija stiskajui joj ruku. Nainila sam vrlo dobru, vrlo ukusnu patetu; on nije ni primijetio. Kupila sam i slanine i lorbera, wv<> od svojih est franaka; ja sam gospodar svoga nov157 ca. Slukinja zatim pobjee, jer joj se uinilo da uje Grandeta. Nekoliko mjeseci vinogradar je redovno obilazio svoju enu u razno doba dana, ne pominjui ime svoje keri, ne viajui se s njom, ne nagovjetavajui nita o njoj. Gospoa Grandet nije izlazila iz sobe, i stanje njenog zdravlja bilo je iz dana u dan sve gore. Nita nije moglo umilostiviti staroga kaara. On ostade nepokolebljiv, strog i hladan kao stijena. I dalje je odlazio i dolazio po svom obiaju; ali vie nije zamuckivao, govorio je manje, i u poslu je bio nemilosrdniji no ikad. esto bi mu se potkrala poneka pogreka u njegovim raunima. Kod Grandetovih se neto dogodilo, govorili su cruchotovci i grassinsovci. to se to dogodilo u Grandetovoj kui? bilo je uobiajeno pitanje koje se redovno ulo na svima posijelima u Saumuru. Eugenija je ila u crkvu u pratnji Nanone. Ako bi je, na izlasku iz crkve, gospoa de Grassins oslovila s nekoliko rijei, ona bi odgovarala s ustezanjem i ne zadovoljivi njenu radoznalost. Pri svem tom, poslije dva mjeseca bilo je ne-moguno sakriti tajnu, bilo od Cruchotovih, bilo od gospoe de Grassins da je Eugenija zatvorena. Doao je jedan trenutak kad vie nije bilo izgovora da se opravda njen vjeiti izostanak. I tako je cijela varo saznala, mada se nije moglo doznati ko je ovu tajnu izdao, da je gospoica Grandet, po oevoj zapovijesti zatvorena jo od Nove godine u svojoj sobi, o hljebu i vodi, bez vatre, da joj Nanona pravi slatkie koje donosi nou; pa se, tavie, znalo da se djevojka via sa svojom majkom i njeguje je samo kad joj otac nije kod kue. Svi su tada strogo osuivali Grandetov postupak. Cijela ga je varo stavila, tako rei, van zakona, sjetila se njegovih izdaja, njegove surovosti i igosala ga. Kad je prolazio, pokazivali su ga jedan drugome i meu sobom aputali. Kad se njegova ki sputala krivudavom ulicom da ide na misu ili na veernju, u pratnji Nanone, svi su stanovnici 158 Izlazili na prozore i radoznalo promatrali dranje bogate nasljednice i njeno lice na kome se ogledala aneoska blagost i sjeta. Njen zatvor, nemilost njenog oca, nisu za nju nita znaili. Nije li imala pred oima mapu, malu klupu, bau, krajiak zida, i nije li sa svojih usana uzimala med koji su na njima ostavili ljubavni poljupci. Neko vrijeme nije znala za razgovore koji su se n njoj raznosili po varoi, onako isto kao to nije znao za njih ni njen otac. Pobonoj i ednoj pred bogom, njena savjest i ljubav pomagale su joj da strpljivo snosi roditeljski gnjev i osvetu. Ali jedan duboki bol uguivao je u njoj sve druge bolove. Njena mati, blago i njeno stvorenje, koje je uljepavalo sjaj to ga je njena dua prosipala primiui se grobu, venula je iz dana u dan svo vie. Eugenija je esto sebi predbacivala da je nevini uzrok okrutne boljke koja joj je majku prodirala. Ova grinja savjesti, mada ju je njena mati utiavala, vezala je jo tjenje Eugeniju za njenu ljubav. Svakog jutra, im joj otac ode, prilazila je postelji svoje majke, nijemim pokretom pokazivala je Nanoni njeno lice, plakala je i nije se usuivala da govori o svome roaku. Gospoa Grandet morala je prva da joj kae: Gdje je? Sto li ne pie? Mati i ki nisu imale ni pojma o daljini. Mislimo na njega, draga majko, ali ne govorimo 0 njemu. Vi ste bolesni, vi ste mi prei od svega.

Svega, to je bio on. Mili moji ree gospoa Grandet nimalo mi nije ao ivota. Bog je milostiv to mi je dao snage da radosno gledam na kraj svojih muka. Rijei ove ene uvijek su bile pobone i kranske. Kad je njen mu za vrijeme doruka kod nje hodao po Hobi, ona mu je prvih mjeseci uvijek govorila jedno isto, 1 to ponavljala s aneoskom blagou, ali i s odlunou ene kojoj bliska smrt daje odvanost koju cijelog ivo ta nije imala. 159 Gospodine, hvala vam to se toliko brinete za moje zdravlje odgovarala mu je kad bi je upitao kako se osjea ali, ako hoete da ublaite gorinu mojih posljednjih trenutaka i da mi olakate bolove, oprostite naoj keri; pokaite se kranin, mu i otac. Kad bi uo ove rijei, Grandet bi sjeo kraj postelje i ponaao se kao ovjek koji se, videi da e udariti pljusak, mirno sklanja pod kakvu kapiju: sluao je utei svoju enu i nije odgovarao nita. Kad bi mu se gospoa Grandet obratila s najdirljivijim, najnjenijim i najreligioznijim molbama, on bi rekao: Danas si neto blijeda, jadna moja eno. Kao da je najpotpuniji zaborav na ker bio urezan na njegovom elu od kamena, na njegovim stisnutim usnama. Nisu ga potresale ak ni suze koje su zbog njegovih neodreenih odgovora, gotovo uvijek jednih te istih, tekle niz blijedo lice njegove ene. Neka vam bog oprosti, gospodine govorila je ona kao to vam ja pratam. Doi e dan kad e vam taj oprotaj biti potreban. Otkako mu se ena razboljela, nije se usudio da upotrebi svoje strano: ta, ta, ta, ta! Ali njegov despotizam nije razoruao ovaj aneo dobrote, ija se runoa, ra-zagnana izrazom moralnih svojstava koja su na njenom licu procvjetala, iz dana u dan sve vie gubila. Ona je bila oliena dua. Kao da ju je aneo molitve preistio, ublaio najrunije crte njenog lica i ozario ga. Ko nije zapazio ovaj preobraaj na svetim licima, na kojima navike due postepeno unitavaju najrunije crte dajui im onu naroitu ivost koju daju plemenitost i istota uzvienih misli! Prizor ovog preobraaja, to je nastao usljed patnji koje su troile ostatke ljudskog bia u ovoj eni, utjecalo je, mada sporo, na starog kaara iji je karakter ostao kao od bronze. Ako mu rijei nisu vie bile prezrive, nepokolebljiva utnja kojom je spaavao svoje dostojanstvo oca porodice gospodarila je njegovim 160 ponaanjem, im bi se pojavila na pijaci, njegova vjerna Nanona ula bi po kakvu alu, po kakvu albu protiv svog gospodara; ali, iako je javno mnijenje otvoreno usuivalo ia-Grandeta, slukinja ga je branila radi aKl.i kue. Pa to hoete govorila je ona onima koji su osuivali starca zar nismo svi mi suroviji ukoliko urno stariji? Pa to da i on ne bude surov? Prestanite ti tim vaim laima. Gospoica ivi kao kraljica. Ako je Hama, to je zato to hoe da je sama. Uostalom, moji gospodari imaju vane razloge. Najzad, jedne veeri, krajem proljea, izmuena tu-;;om vie no boleu, jer joj pored svih molbi nije ispalo za rukom da izmiri Eugeniju s ocem, gospoa Grandet povjeri Cruchotovima svoju tajnu nevolju. Djevojku od dvadeset i tri godine osuditi na suh hljeb i vodu!... uzviknu predsjednik de Bonfons 1 to bez uzroka; ta to je protivzakonito zlostavljanje; ona ne moe protiv toga aliti, i kako u, tako i na... De, sinove ree biljenik ostavite se tih vaih sudskih izraza. Ne brinite se, gospoo, ja u jo juttra uiniti kraj tome zatvoru. Kad je ula da se govori o njoj, Eugenija izie iz svoje sobe. Gospodo ree ona prilazei ponosito ja vas molim da u toj stvari nita ne poduzimate. Moj je otac gospodar u svojoj kui. Dok sam kod njega, ja sam du na da mu se pokoravam. Nije svijet nadlean ni da odo brava ni da ne odobrava njegove postupke; on ima da za njih odgovara samo bogu. Ja raunam na vae prijaIrljstvo i molim vas da o tome nita i ne pominjete. Ku diti ;ivoga oca znailo bi napadati na svoj vlastiti ugled.

Ja vam zahvaljujem, gospodo, to meni; ali ete me vie obvezati prestanu uvredljivi glasovi koji se za koje sam sluajno ula.
U Kugenija Grande

toliko vodite ako budete pronose po

rauna nastojali varoi

o da i

161 Pravo kae ree gospoa Grandet. Gospoice, najbolji nain da se stane na put ogovaranjima jeste da vam se vrati sloboda odgovori joj s potovanjem biljenik, iznenaen ljepotom koju su usamljenost, melanholija i ljubav dali Eugeniji. Pa neka, keri, ostavi gospodinu Cruchotu da ovu stvar dovede u red kad jami za uspjeh. On poznaje tvoga oca i zna kako treba prema njemu. Ako hoe da me vidi sretnu za ovo kratko vrijeme koje mi jo ostaje da ivim, treba poto-poto da se ti i tvoj otac izmirite. Sutradan, Grandet sie u bau da se proeta. Za ovu etnju izabrao je vrijeme kad se Eugenija eljala. Kad bi doao do velikog oraha, ia bi se sakrio iza stabla, ostao bi nekoliko trenutaka promatrajui duge kose svoje keri, i svakako bi se kolebao izmeu misli koje mu je ulijevala njegova uporna narav i elje da zagrli svoje dijete. esto bi ostajao sjedei na crvoto-noj klupi, na kojoj su se Charles i Eugenija jedno drugome zakleli na vjeitu ljubav, i ona je za to vrijeme promatrala svoga oca kradom ili u svom ogledalu. Ako bi on ustao i nastavio svoju etnju, ona bi sjela kraj prozora i razgledala zid, sa koga je visilo najljepe cvijee i iz ijih su pukotina izbijali Venerina kosa, lado-lei i neka krupna biljka, uta i bijela, sedum, koga ima vrlo mnogo po vinogradima u Saumuru i Toursu. Magistar Cruchot doe jednog divnog dana rano i zatee starog vinogradara kako sjedi na klupi, leima naslonjen na granini zid, i promatra svoju ker. Koje dobro, gospodine Cruchot? ree on kad spazi biljenika. Dooh do vas poslom. A! a! da nemate zlata u razmjenu za talire. Ne, nisam doao zbog novca, no zbog vae keri Eugenije. Cio svijet govori o vama i o njoj. 162 Sto se to tie svijeta? Ugljenar je gospodar u svojoj kui. Tako je, ugljenar ima pravo i da se ubije, ili, to je jo gore, da baci svoj novac kroz prozor. Kako to? Ta vaa je ena veoma bolesna, dragi prijatelju. Trebalo bi ak da pozovete gospodina Bergerina; njen je ivot u opasnosti. Ako umre a ne bude lijeena kao 8lo treba, mislim da vam savjest nee biti mirna. Ta! ta! ta! ta! Znate li vi ta je mojoj eni. Ti lijenici, kad vam jedanput uu u kuu, dolaze poslije po pet-est puta dnevno. Dobro, Grandet, radite kako znate. Ali mi smo Hlari prijatelji, u cijelome Saumuru nema nikoga koji vie od mene vodi rauna o svemu to se vas tie; bila ml je dunost, dakle, da vam ovo kaem. Sad neka bude .la bude; vi ste punoljetni, znate ta vam valja uiniti. Uostalom, nisam za to ni doao. Mene je dovelo ovamo neto to je za vas moda mnogo vanije. Najzad, vi ne elite; da ubijete svoju enu, ona vam je isuvie korisna. Pomislite samo u kakvom biste poloaju bili prema svojoj keri ako bi gospoa Grandet umrla. Morali biste poloiti raun Eugeniji, poto ste imovinom u zajednici HII enom. Vaa ki bie u pravu da trai diobu vaeg Imanja, da zahtijeva prodaju Froidfonda. Ukratko, ona je nu.sljednica svoje majke koju vi ne moete naslije-. 1111 Ove rijei bile su grom za starca koji nije bio toliko vian zakonima koliko je mogao biti vian trgovini. On nikad nije ni pomiljao na javnu prodaju. Zato vam preporuujem da postupate prema njoj bl.'igo zavri Cruchot. Ali, Cruchot, znate li vi ta je ona uinila? Sta? ree biljenik, radoznao da uje od Gran- let.u tajnu i da sazna uzrok zavadi. Dala je svoj novac.

u*

163

Pa da li je taj novac bio njen? upita biljenik. I svi jedno te jedno! ree starac i tragino opusti ruke. Zar zbog jedne sitnice nastavi Cruchot da onemoguite ustupke koje ete od nje traiti kad joj majka umre? ta! est hiljada franaka u zlatu za vas je sitnica? He, stari prijatelju, a znate li vi ta e stati popis i dioba zaostavtine vae ene ako ih Eugenija zatrai?

ta? Moda dvije, tri, etiri stotine hiljada franaka? Nee li se morati sve prodati da se dozna prava vrijednost? Meutim, ako se sporazumijete ... Kosira mi oinog! uzviknu vinogradar i sjede sav blijed vidjeemo Cruchot. Poslije nekoliko trenutaka utnje ili samrtne borbe starac pogleda u biljenika i ree mu: Muan je ivot! U njemu ekaju ovjeka mnoge nevolje. Cruchote nastavi on sveanim glasom vi me valjda ne varate, zakunite mi se au da je to to ste mi priali zaista po zakonu. Pokaite mi zakon, hou da vidim zakon! Jadni prijatelju odgovori biljenik zar ja ne znam svoj zanat? Dakle, istina je? Da me opljaka, izda, ubije, sahrani moja ki. Ona je nasljednica svoje majke. Na to su nam djeca? Ah! ja volim svoju enu. Ona je, sreom, snana, prava Berteillierova ki. Ona nee ivjeti ni mjesec dana. Kaar se udari po elu, poe hodati gore i dolje i, gledajui stranim pogledom Cruchota, ree mu: Pa ta da se radi? 164

Eugenija se prosto naprosto moe odreci nasljea svoje majke. Vi neete da je liite nasljea, je 1' te? Ali, da biste dobili takav ustupak, ne postupajte prema njoj surovo. Ovo to vam rekoh, stari prijatelju, kosi se s mojim interesima. ta je moj posao? ... likvidacije, popisi, prodaje, diobe ... Vidjeemo, vidjeemo. Ne govorimo vie o tome, Cruchot. Utrobu mi moju upate. Jeste li dobili zlata? Nisam; ali imam nekoliko starih zlatnika, jedno desetinu, dau vam ih. Dobri prijatelju, pomirite se s Eu-genijom. Vidite, cio je Saumur osuo na vas drvlje i kamenje. Hulje! No, no, dravni papiri skoili su na 99 franaka. Budite jedanput u svome ivotu zadovoljni. Na 99, Cruchot? Da. He! he! 99! ree starac ispraajui starog biljenika do kapije. Zatim i suvie uzbuen onim to je uo da bi mogao ostati kod kue, pope se u sobu svoje ene i ree joj: Zna ta, majko, moe provesti dan sa Mvojom keri, ja idem u Froidfond. Pa budite pametne obje. U dananji dan smo se vjenali, dobra moja eno; na, evo ti deset talira za oltar o Tijelovu. Odavno ve eli da ga napravi. Zabavljajte se, budite vesele i ostajte mi zdravo. Samo veselo! On baci deset talira od est franaka na postelju, uze enu za glavu i poljubi je u elo. Dobra moju eno, bolje ti je, je li? Kako moete pomiljati da primite u svoju kuu boga koji prata kad ste iz svoga srca izgnali svoju ker? ree ona uzbueno. Ta, ta, ta, ta, ta! ree otac umiljatim glasom vidjeemo i to. Blagi boe! Eugenija uzviknu majka koja porumenje od radosti! hodi da poljubi oca, opro stio ti je! 165 Ali starac je ve otiao. Iao je to je bre mogao na svoja imanja, trudei se da dovede u red svoje poremeene misli. Grandet je uao tada u svoju sedamdeset estu godinu. Za poslednje dvije godine naroito se pojaalo njegovo tvrdienje, kao to jaaju sve stalne ljudske strasti. Kao to je zapaeno kod tvrdica, kod vlastoljubaca, kod svih ljudi iji je ivot bio posveen jednoj glavnoj ideji, njegova osjeanja naginjala su naroito jednom simbolu njegove strasti. Gledati zlato, imati zlato, postalo je njegova monomanija. Njegov despo-tizam rastao je ukoliko je raslo njegovo tvrdienje, i za njega je bilo neto protivprirodno napustiti poslije enine smrti upravu pa i nad najmanjim dijelom svoga imanja. Otkriti keri njenu imovinu, popisati sva dobra pokretna i nepokretna radi prodaje? ... Bolje da se ubijem, ree on glasno usred jednog vinograda razgledajui okote. Najzad se odlui, vrati se u Saumur kad je bilo vrijeme veere, rijeen da popusti Eugeniji, da bude prema njoj ljubazan, njean, da bi mogao umrijeti kraljevski, drei do posljednjeg dana uzde svojih mi-liona. U trenutku kad se starac, koji je sluajno ponio sa sobom klju to otvara sva vrata, na prstima peo uz stepenice da ue u sobu svoje ene, Eugenija je donijela na postelju svoje matere onaj lijepi kovei. Obje su u Grandetovom odsustvu sa zadovoljstvom gledale Char-lesovu sliku, promatrajui lik njegove majke. Sasvim njegovo elo i njegova usta! govorila je Eugenija u trenutku kad je vinogradar otvorio vrata. Kad je spazila pogled koji je njen mu bacio na zlato, gospoa Grandet uzviknu: Gospode, smiluj se na nas! Starac skoi na kovei, kao to bi tigar skoio na zaspalo dijete. ta je ovo? ree on uzimajui kovei i prilazei s njim prozoru. Zlato! isto zlato! uzviknu. Sta je tu zlata! ima dvije livre. A! a! Ovo ti je dao Charles za tvoj lijepi novac, a? Pa to mi to

166 nisi rekla? To je dobar pazar, edo moje. Vidi se da si moja ki. Eugenija je drhtala cijelim tijelom. Ovo je Charlesovo, je li? nastavi on. Da, oe, moje nije. Taj kovezi je sveti ama-net. Ta! ta! ta! ta! ta! on ti je uzeo novac, i taj novac treba da naknadi. Oe!... Starac htjede uzeti no da odvali jednu zlatnu plou, i zato je morao spustiti kovezi na jednu stolicu. Kugcnija poletje da ga ponovo uzme, ali je kaar, koji je u isto vrijeme motrio i na ker i na kovezi, opru->ivsi ruku, odgurnu tako jako da je pala na postelju svoje majke. Gospodine, gospodine uzviknu mati i podie sr na postelji. Grandet je izvadio no i spremao se da odvali zlato. ..... Oe uzviknu Eugenija, koja se na koljenima primae starcu i die ruke k njemu oe, tako vam svih svetih i svete Bogorodice, tako vam Krista koji je umro na kriu, tako vam vjenog spasenja, oe, tako viim moga ivota, ne dirajte to! Taj kovezi nije ni va ni moj, to je kovezi jednog nesretnog roaka koji mi l\:\ je povjerio na uvanje, i ja mu ga moram vratiti ne-I uvrijeenog. -- Sto si ga gledala, ako je amanet? Gledati je gore no dirati. Oe, nemojte ga kvariti, jer ete me osramotiti! < ' " , ujete li? - Gospodine, gospodine, vi me ubijate! re*5e ni.ili. Oe! uzviknu Eugenija glasom tako jakim da N.mona, uplaena, dotra. Eugenija epa jedan no koji JOJ je bio pod rukom i die ga. No? ree joj mirno Grandet smijeei se Murino. Gospodine, gospodine, vi me ubijate! ree mati. Oe, ako va no nane ma i jednu esticu toga zlata, ja u vas ovim probosti. Vi ste ve doveli moju majku na ivicu groba, sad ete ubiti i svoju ker. Lomite sad, rana za ranu! Grandet, ne diui no s koveia, pogleda svoju ker oklijevajui. Zar bi to mogla uiniti, Eugenija? ree on. Da. gospodine ree mati. Uinila bi kao to je rekla uzviknu Nanona. Zaboga, gospodine, budite jedanput u svome ivotu razumni. Kaar je nekoliko trenutaka gledao naizmjence zlato i ker. Gospoa Grandet se onesvijestila. Eto, vidite, slatki gospodine, gospoa umire! uzviknu Nanona. Na, keri, ne treba da se svaamo zbog jednog koveia. Uzmi ga! uzviknu ivo kaar i baci kov-ei na postelju. Ti, Nanona, tri po gospodina Ber-gerina. Ne boj se, majko ree on ljubei ruku svoje ene nije nita, eto: izmirili smo se. Zar ne, keri? Nee vie ivjeti o suhom hljebu, jee to god hoe ... Ah! otvara oi! Majko, majice, doi k sebi! Evo, vidi, poljubio sam Eugeniju. Ako voli svoga roaka, neka poe za njega ako hoe, i neka mu uva kovei. Samo mi ti ivi, ivi, to due, jadna moja eno. De, makni se malo. Sluaj, dau ti oltar kakav jo niko nije nainio u Saumuru. Boe moj, kako moete da postupate tako prema svojoj eni i svom djetetu slabim glasom ree gospoa Grandet. Neu vie nikad, nikad! uzviknu kaar. Vi-djee, jadna moja eno. On ode u svoju sobu za rad i vrati se s punom akom zlatnika koje rasturi po postelji. Na, Eugenija, na eno, evo uzmite ree mijeajui zlatnike. Ded, raspoloi se, eno; ozdravi mi, 168 pa nee ni u em trpjeti oskudicu, ni ti ni Eugenija. Evo sto zlatnika za nju. Ali ove nee nikome dati, Eugenija, je li? Gospoa Grandet i Eugenija zgledae se, zauene. Nosite ih, oe; nama ne treba nita drugo do vaa ljubav. Ima pravo, tako je ree on trpajui zlatnike u dep ivimo kao dobri prijatelji. Hajdemo svi u trpezariju da veeramo, da igramo svake veeri tombole, u dvadeset para, da se alimo. Hoe, eno? Ah! sila bih rado kad vam to godi ree sa-mrtnica ali ne mogu da ustanem. Jadna eno ree kaar ne zna koliko te volim. I tebe, keri! On je pritite na grudi i poljubi. - Oh! kako je slatko poljubiti svoju ker poslije svae! edo moje! Eto vidi, majko, sad smo jedna dua. Idi, zakljuaj ono ree Eugeniji pokazujui na kovei. - Idi slobodno, ne boj se. Neu ti o njemu nikad vie /;ovoriti. Gospodin Bergerin, najuveniji saumurski lijenik, doe ubrzo. Po svrenom pregledu on otvoreno saopi Grandelu da mu je ena veoma bolesna, ali da je potpun duevni mir i briljiva njega mogu odrati u ivotu
167

do kraja jeseni. Hoe li to skupo stati? ree starac treba li lijekova? Lijekova malo, ali mnogo njege odgovori lijenik koji nije mogao da se ne osmjehne. Dobro, gospodine Bergerine odgovori Grandet vi ste astan ovjek, zar ne? Ja se oslanjam na vas, obiite moju enu kad god naete za potrebno. Odrite mi je u ivotu; ja je, vidite, mnogo volim, iako to niko ne bi rekao na prvi pogled, jer kod mene se sve dogaa unutra i upa mi duu. Mene dua boli. Bog se ugnijezdio u meni otkako mi je umro brat za koga troim u Parizu velike sume... za koga sam dao i crno ispod noka169 ta, pa opet davanju nema kraja. Zbogom, gospodine. Ako mi se ena moe spasti, spasite je, pa ma morao da potroim sto-dvjesta franaka! Pored sve vatrene Grandetove elje da mu ena ozdravi, jer bi pitanje o nasljeu njene zaostavtine bilo za njega prava smrt; pored sve panje koju je on u svakoj prilici ukazivao i najmanjim eljama svoje zauene ene i keri; pored najbriljivije njege koju joj je Eugenija ukazivala, gospoa Grandet naglo se pribliavala smrti. Svakoga dana slabila je i malaksavala, kao to malaksava veina ena na koje, u tim godinama, naie bolest. Bila je uvela kao lie na drveu s jeseni. Blistala je kao lie koje sunce zlati. Njena smrt bila je dostojna njenog ivota, smrt potpuno kranska, to jest uzviena. U oktobru 1822. naroito su se pokazale njene vrline, njeno aneosko strpljenje i njena ljubav prema keri; ona se ugasi bez i najmanjeg jadanja. Otila je na nebo kao nevino jagnje, alei jedino za dobrom sa-putnicom svoga emernog ivota kojoj njeni posljednji pogledi kao da su predskazivali bezbroj bolova. Strepila je to ovu ovicu, ednu kao ona, ostavlja samu u sebinome svijetu koji je mislio samo kako e da je ostri-e, da joj otme novac. Moje dijete rekla joj je prije no to e izdah-nuti samo na nebu ima sree; o tom e se jednog dana uvjeriti. Sutradan poslije smrti svoje majke Eugenija je nala novih razloga da se sva preda ovoj kui u kojoj je roena, u kojoj je toliko prepatila, u kojoj joj je mati umrla. Nije mogla pogledati u prozor i na stolicu s podupiraima a da se ne zaplae. inilo joj se da je ravo sudila o srcu svoga starog oca kad je vidjela da je predmet njegove najnjenije panje; on je dolazio po nju da je vodi na ruak; gledao je gotovo njenim pogledom po itave sate; ukratko, pazio ju je kao da je od zlata. Stari kaar liio je tako malo na samog sebe, drhtao je tako 170 pred svojom keri da su Nanona i Cruchotovi, svjedoci njegove slabosti, pripisivali to njegovoj dubokoj starosti i bojali se da ga razum ne izda; ali onoga dana kad je porodica obukla crninu, poslije veere na koju je bio pozvan i magistar Cruchot, koji je jedini znao tajnu svo-i;a klijenta, objelodanilo se starevo ponaanje. Drago moje dijete ree on Eugeniji kad je stol bio raspremljen i vrata briljivo zatvorena ti si .sad nasljednica svoje majke, i mi treba neke stvari da uredimo izmeu nas. Je li tako, Cruchot? Tako je. Zar je ba toliko potrebno da o tome danas govorimo, oe. Jeste, jeste, edo moje. Ne mogu due da ostanem u neizvjesnosti u kojoj se sad nalazim. Nadam se da ne eli da mi zagora ivot.
O! oe...

Onda treba to da svrimo jo veeras. Pa ta to hoete od mene? To, edo, nije moja stvar. Recite joj vi, Cruchot. Gospoice, gospodin va otac nije rad ni da dijeli ni da prodaje svoja dobra, niti da plati ogromne takse na gotov novac koji moe imati. Zato je potrebno da se ne vri popis imovine koja je sada nepodijeljena izmeu vas i gospodina vaeg oca ... Cruchot, jeste li vi potpuno sigurni u to kad tako govorite jadnom djetetu? Pustite me da kaem sve, Grandet. Dobro, dobro, prijatelju. Ni vi ni moja ki ne-i'-ete da me opljakate. Je li, edo moje? Ali, gospodine Cruchot, ta treba da uradim? upita Eugenija nestrpljivo. Treba ree biljenik treba da potpiete ovaj akt kojim se odriete nasljea vae majke, i ostavljate svome ocu na uivanje sva dobra koja imate, s njim u 171 zajednici i koja ostaju vae vlasnitvo, to vam on jami... Ja se nita ne razumijem u to to ste mi rekli odgovori Eugenija dajte mi taj akt i pokaite gdje treba da ga potpiem. ia Grandet je gledao naizmjence akt i ker, ker i akt, osjeajui tako jako uzbuenje da je obrisao nekolike

grake znoja koje su mu izbile po elu. edo moje ree on mjesto da potpie taj akt, ije e protokoliranje skupo stati, kako bi bilo da se prosto odree nasljea svoje jadne pokojne majke i da se na mene osloni za budunost; to bih vie volio. U tom sluaju davau ti svakoga mjeseca veliku rentu od po sto franaka. Tako e moi plaati koliko god hoe molitava... ta veli! Sto franaka mjeseno u liv-rama? Uiniu sve to hoete, oe. Gospoice ree biljenik dunost mi nalae da vam skrenem panju da se u tom sluaju liavate svoje imovine. Boe moj, ta to mari? uti ti, Cruchot. Dakle, tako kao to si rekla uzviknu Grandet uzevi ker za ruku koju je svojom rukom tapao. Eugenija, nee odustati od toga, ti si dobra djevojka, je li? O! oe!... On je srdano poljubi, i tako silno pritite na svoje grudi da je umalo nije uguio. Hvala ti, dijete moje, ti si dala ivot svome ocu; vratila si mu ono to je on tebi dao; sad jedno drugome nita ne dugujemo. Eto tako se vre poslovi. I ivot je posao. Da si blagoslovljena! Ti si dobra djevojka koja zaista voli svog oca. Sad ini ta ti je volja. Do vienja, dakle, sutra, Cruchot ree on gledajui uplaenog bi ljenika. Gledajte da lijepo sastavite za sud akt o od ricanju.
172

Sutradan, oko podne, bila je potpisana izjava kojom se Eugenija dragovoljno liava svoje imovine. Meutim, na kraju prve godine stari kaar, i pored date rijei, nije dao jo ni pare od onih sto franaka mjeseno koje je tako sveano obeao svojoj keri. Zato nije mogao a da ne pocrveni kad mu je to Eugenija u ali pomenula; on se ivo pope u svoju sobu za rad, vrati se i prui joj otprilike treinu nakita koji je uzeo od svoga sinovca. Na, keri ree on s puno ironije hoe li da primi ovo za hiljadu i dvije stotine franaka koje treba da ti dam? Oh! oe, dajete li mi to doista? Toliko u ti dati i idue godine ree bacajui joj nakit u kecelju. Tako e, za kratko vrijeme, dobiti sve njegove sitnice dodade on trljajui ruke, sretan to se mogao koristiti osjeanjima svoje keri. Pri svem tom, iako je bio jo krepak, starac osjeti potrebu da posveti ker u domae tajne. Idue dvije godine traio je da u njegovom prisustvu nareuje ta e se kuhati, i da primi dohotke. Lagano i postepeno upoznavao ju je s nazivima i vrijednou svojih vinograda, svojih majura. Krajem tree godine tako ju je navikao na sva svoja tvrdienja, pretvorio ta tvrdienja kod nje u tako stalnu naviku da joj je bez straha ostavio kljueve od namirnica i nainio je gazdaricom u kui. Proteklo je pet godina bez iega naroitog u jednolikom ivotu Eugenije i njenog oca. Stalno su obavljali iste poslove hronometarskom tanosu kojom je radio stari asovnik. Duboka melanholija gospoice Gran-det nije bila tajna ni za koga; ali, ako je svaki mogao otprilike pogoditi uzrok toj melanholiji, nikad nijedna njena rije nije opravdala slutnje svih saumurskih krugova o stanju srca bogate nasljednice. Jedino drutvo su joj bila tri Cruchota i nekoliko njihovih prijatelja koje su neosjetno uveli u kuu. Oni su je nauili da igra 173 whista i dolazili su svako vee na kartanje. Godine 1827. njen otac, osjeajui svu teinu svoje starosti, bi primoran da je posveti u tajne svoga nepokretnog imanja, i ree joj da u svakoj prilici pripita za savjet biljenika Cruchota, ije mu je potenje bilo poznato. Krajem te godine naie na starca, kome je bilo osamdeset i dvije godine, uzetost koja je sve vie uzimala maha. Gospodin Bergerin izjavi da Grandetu nema spasa. Kad je pomislila da e uskoro ostati sama na ovome svijetu, Eu-genija se, tako rei, jo jae priljubi uz svoga oca, jo jae stegnu ovu posljednju kariku naklonosti. Ona je mislila, kao i sve zaljubljene ene, da je ljubav sve i sva, a Charles nije bio tu. Svu svoju njegu i panju poklonila je svome starom ocu, ija je snaga opadala, ije se tvrdienje po nagonu odravalo. Zato smrt ovog ovjeka nimalo nije bila u opreci s njegovim ivotom. Jo od ranog jutra namjestio bi se izmeu kamina u svojoj sobi i vrata sobe za rad, koja je bez sumnje bila puna zlata. Tu je sjedio nepomino, ali je sa strahotom pogledao as u one koji su dolazili da ga vide, as u vrata okovana gvoem. uo bi i um koji bi mu doao do uiju, i, na veliko biljenikovo iznenaenje, uo je ak i zijevanje svoga psa u dvoritu. On se budio iz svoje prividne obamrlosti onih dana i u ono doba kad je trebalo primati zakupninu, pregledati raune zakupcima ili davati priznanice. Tada je dotle drmusao svoju naslonjau na tokovima dok se ne bi dovukao do vrata svoje sobe za rad. Ki ih je tada otvarala i pod njegovim nadzorom slagala u jedno skrovite kese s novcima, jednu na drugu, a vrata zatvarala. Zatim se utei vraao na svoje mjesto im bi dobio od nje dragocjeni klju koji je stalno bio u njegovom prsniku i koji je s vremena na vrijeme pipao. Uostalom, njegov stari prijatelj biljenik, osjeajui da e

bogata nasljednica neminovno poi za njegovog sinovca predsjednika, ako se Charles Grandet ne vrati, udvojio je svoje staranje i panju: dolazio je 174 .svakog dana po Grandetovoj zapovijesti, odlazio je po njegovoj naredbi u Froidfond, na livade, u vinograde, prodavao vino, i pretvarao sve u zlato i srebro koje je tajno ulazilo u naslagane kese u sobi za rad. Najzad nai-rtoe dani agonije u kojima je snano starevo tijelo stupilo u borbu sa smru. On htjede da i dalje ostane kraj vatre, pred vratima svoje sobe za rad. Prikupljao je oko sebe i uvijao sve pokrivae kojima su ga pokrivali, i govorio Nanoni: Pritegni, pritegni to, da me ne pokradu. Kad god je mogao da otvori oi, u koje se cio njegov ivot povukao, on bi ih odmah okretao vratima sobe za rad, gdje je lealo njegovo blago, govorei svojoj keri glasom u kome se ogledao smrtni strah: Da li je tu? Da li je tu? Jeste, oe. Pazi na zlato, donesi mi zlato! Eugenija mu je rasturila zlatnike na jedan stol, a on bi po itave sate nepomino gledao u te zlatnike, kao sto dijete, kad progleda, zablenuto promatra jedan isti predmet, i kao dijete, s mukom bi se ponekad nasmijeio. Ovo me zagrijava! govorio je katkad, s izra zom blaenstva na licu. Kad je sveenik doao da ga priesti, njegove oi, koje kao da su se jo prije nekoliko sati ugasile, oiv-jose kad su ugledale kri, svijenjake i srebrnu kro-plonicu koju je ukoeno gledao, i njegova bradavica na nosu zaigra posljednji put. Kad sveenik prinese njegovim usnama zlatno raspee da cjeliva sliku Hristovu, on napree sve svoje sile da ga uzme, i ovaj posljednji napor stade ga ivota. On zovnu Eugeniju koju nije vidio, 'iko je kleala pred njim i suzama kupala njegovu ruku, ve hladnu. Oe, blagoslovite me!... zamoli ona. 175 Dobro uvaj sve! Tamo, na onom svijetu, poloie mi raune ree on, dokazujui ovim posljednjim rijeima da je kranstvo vjera tvrdice. Eugenija Grandet ostade, dakle, sama na svijetu u ovoj kui, imajui jedino Nanonu, koju je mogla pogledati s uvjerenjem da je uje i razumije, Nanonu, jedino stvorenje koje ju je voljelo radi nje same, i s kojom je mogla razgovarati o svojim jadima. Velika Nanona bila je pravo provienje za Eugeniju. Zato vie nije bila slukinja, no pokorna prijateljica. Poslije oeve smrti Eugenija je doznala od biljenika Cruchota da ima tri stotine hiljada Hvara prihoda od nepokretnog imanja u sa-umurskom srezu, est miliona s tri posto, u obveznicama od ezdeset franaka; koje su u to doba stajale sedamdeset i sedam franaka; dalje, dva miliona franaka u zlatu i sto hiljada franaka u talirima, ne raunajui zaostalu zakupninu koju je trebalo primiti. Ukupna vrijednost njene imovine iznosila je sedamnaest miliona. Gdje li je moj roak ree ona u sebi. Onog dana kad je biljenik Cruchot predao svojoj klijentkinji jasan i ist izvod o stanju nasljea, Eugenija ostade sama s Nanonom, jedna s jedne, druga s druge strane kamina, u ovoj dvornici tako pustoj, u kojoj je sve bilo uspomena, od stolice sa podupiraima na kojoj je sjedjela njena mati, do ae iz koje je pio njen roak. Nanona, sad smo same ... Tako je, gospoice; i, kad bih znala gdje je na lijepi gospodin, lino bih otila da ga potraim. itavo nas more rastavlja ree ona. Dok je sirota nasljednica plakala tako u drutvu svoje stare slukinje, u ovoj hladnoj i mranoj kui koja je za nju bila cio svijet, dotle se od Nantesa do Orle-ansa govorilo samo o milionima gospoice Grandet. Jedan od prvih njenih koraka bio je da dade hiljadu i dvije stotine franaka doivotne rente Nanoni koja je, ima176 jui ve ranije drugih est stotina, postala bogatija partija. Nije prolo ni mjesec dana, ona od djevojke postade ena, Antoinea Cornoillera, koji je postavljen za glavnog uvara cijelog nepokretnog imanja gospoice Grandet. Gospoa Cornoiller imala je ogromno preimustvo nad svojim vrnjakinjama. Mada joj je bilo pedeset i devet godina, nikoi ne bi rekao da joj je vie od etrdeset. Njene krupne crte odolijevale su zubu vremena. Zahvaljujui svome samostanskom nainu ivota, ona je prkosila starosti rumenim licem, elinim zdravljem. Moda nikad nije izgledala tako lijepo kao na dan svoje svadbe. Runoa joj je koristila, i izgledala je krupna, puna, snana, a na njenom nepromjenljivom licu blistala je srea, zbog koje su mnogi pozavidjeli Cornoilleru. Kako je rumena! ree suknar. Moe jo i raati ree solar ouvala se, da prostite, kao u salamuri. Bogata je; Cornoilleru

je lijepo upalilo rekao je drugi neki susjed. Kad je izila iz stare kue, Nanoni, koju je cio komiluk volio, estitali su sa svih strana dok je silazila niz krivudavu ulicu idui u crkvu. Kao svadbeni poklon Eugenija joj je dala tri tuceta posua. Cornoiller, iznenaen tolikom izdanou, govorio je svojoj gazdarici sa suzama u oima: poginuo bih za nju. Postavi K u genij ina povjerenica, gospoa Cornoiller bila je isto toliko sretna, koliko je bila sretna to ima mua. Jedva jednom dobila je ostavu da je otvara, zatvara, da dijeli svakog jutra namirnice, kao to je radio njen pokojni gospodar. Poslije, imala je pod sobom dvije sluge, kuharicu i jednu sobaricu, ija je dunost bila da krpi rublje u kui, da ije haljine za gospoicu. Cornoiller je vrio dunost uvara i upravnika dobara. Izlino je rei da su kuharica i sobarica, koje je izabrala Nanona, bile pravi biser. Gospoica Grandet imala je na taj nain etvoro mlaih, ija je odanost bila bezgranina. Zakupci, dakle, nisu ni osjetili starevu smrt; tako je strogo utvrdio obi12 Eugenija Grande 177

/ dan skrenu panju na to kako je predsjednik, za posljednjih sedam godina, jako uveao svoje imanje; kako Bonfons daje najmanje deset hiljada franaka prihoda, i kako kao klin zalazi, kao i sva dobra Cruchotovih, u ogromno imanje nasljednice. Znate li, gospoice rei e jedan redovan gost da Cruchotovi imaju e-trideset hiljada livara prihoda? osim gotovine, prihvati jedna stara Cruchotovka, gospoica de Gribeau-court. Tu skoro jedan gospodin iz Pariza ponudio je gospodinu Cruchotu dvije stotine hiljada franaka za njegovu biljeniku kancelariju. I on je mora prodati ako bude postavljen za mirovnog suca. On eli da bude predsjednik prvostepenog suda mjesto gospodina de Bonfonsa i priprema zemljite za to odgovori gospoa d'Orsonval jer e gospodin predsjednik postati savjetnik, pa predsjednik vieg suda, a to e postii jer ima isuvie sredstava za to. Da, to je vrlo ugledan ovjek ree drugi jedan. Ne ini li se i vama tako, gospoice? Gospodin predsjednik se trudio da bude u skladu s ulogom koju je htio da igra. Iako mu je bilo etrdeset godina, iako mu je lice bilo opaljeno i surovo obiljeeno kao gotovo sva sudaka lica, oblaio se kao mladi, igrao se tapom, nije puio u kui gospoice de Froidfond, dolazio je uvijek s bijelom maramom o vratu i s jako naboranom ipkom na prsima, zbog koje se inilo da ima neega srodnog s linostima uranskoga roda. Razgovarao je familijarno s lijepom nasljednicom i govorio je: Naa draga Eugenija! Ukratko, ne uzimajui u obzir broj gostiju, zamijenivi tombolu whistom i izostavivi gospodina i gospou Grandet, ove veeri bile su sasvim sline veerima u prolosti. Stalno su kidisali na Eugeniju i njene milione; ali hajka je sad bila vea, gonila je bolje, i sve jae opkoljavala svoj plijen. Da je Charles doao iz daleke Indije, naao bi iste linosti i iste raune. Gospoa de Grassins, prema kojoj je Eugenija bila suta ljubaznost i dobrota, nije nikako da180 vala mira Cruchotovima. Ali i tada, kao nekada, odvajala bi se Eugenija od ostalih gostiju; i tada, kao nekad, bio bi Charles suveren. Pri svem tom bilo je nekog napretka. Kitu cvijea, koju je nekad predsjednik donosio Eugeniji o njenom roendanu donosio je sad stalno. Svake veeri donosio je on bogatoj nasljednici veliku i divnu kitu cvijea koju je gospoa Cornoiller pred svima metala u jedan sud i kradom bacala u jedan kut dvorita, im bi se gosti razili. Poetkom proljea gospoa de Grassins izgovarala je naroitim glasom rije pera, titulu markize, i, smatrajui prezrivi Kugenijin osmijeh za odobravanje, govorila je svuda da enidba gospodina predsjednika Cruchota nije tako sigurna stvar kao to se to misli. Iako je gospodinu de KroidFondu pedeset godina govorila je ona ipak ne izgleda nimalo stariji od gospodina Cruchota, istina, udovac je, ima djece; ali je markiz, bie francuski per, a u dananje vrijeme nije lako nai tako dobru priliku. Ja znam pouzdano da je ia Grandet, kad je sva svoja dobra pridruio dobru Froidfond, imao namjere da se orodi s Froidfondovima. To mi je esto govorio. Bio je to lukav ovjek. Kako, Nanona ree jedno vee Eugenija li-jeui zar za sedam godina ni jedanput da mi ne pie!... Dok se sve ovo dogaalo u Saumuru, Charles je gomilao bogatstvo u Indiji. Svoju robu je vrlo dobro ra-.sprodao. Za kratko vrijeme imao je est hiljada dolara. Prelaskom preko ekvatora oprostio se mnogih predrasuda; zapazio je da je najbolji nain da se doe do bogatstva, u tropskim predjelima kao i u Evropi, kupovati i prodavati ljude. Zato ode na afrike obale da kupuje Crnce prodajui pored njih jo i robu koja se najpovoljnije mogla proturiti na raznim pijacama, na koje su ga njegovi trgovaki poslovi odvodili. U tim poslovima ulagao je toliko truda da ni za trenutak nije imad odmora. 181 Neprestano je mislio o tome kako e se pojaviti u Parizu u svem sjaju velikog bogatstva i kako e zauzeti poloaj jo sjajniji od onoga s koga je pao. Dolazei u dodir s raznim svijetom i obilazei razne zemlje, ije je suprotne obiaje prouavao, on dobi druge poglede i postade skeptik. Nije imao odreene pojmove o tome ta je pravo, a ta nije, videi da se u nekoj zemlji smatra kao zloin ono to je u drugoj vrlina. Kako je vjeito imao pred

oima svoje interese, njegovo se srce ohladi, skupi, osui. Krv Grandetovih ne izmae svojoj sudbini, Charles postade surov, gramljiv. Prodavao je Kineze, Crnce, lastina gnijezda, djecu, radnike; zelenaio je na veliko. Navika da krijumari uinila ga je bezobzirnim prema ljudskim pravima. Iao je na otok Svetoga Tome i vrlo jeftino kupovao robu koju su gusari napljakali, pa je tu robu nosio na trita na kojima je nije bilo. Plemenito i edno Eugenijino lice pratilo ga je, istina, na njegovom prvom putu, kao Bogorodiin lik koji panjolski mornari stavljaju na svoje lae; svoje prve uspjehe pripisivao je, istina, arobnom djelovanju molitve ove dobre djevojke, ali kasnije, Crnkinje, mulatkinje, bijele ene, Javanke, indijske igraice, zatim njegovi pirovi sa enama raznih boja i avanture koje je imao u raznim zemljama, potpuno izbrisae uspomenu na njegovu roaku, na Saumur, na kuu, na klupu, na poljubac u hodniku. Sjeao se samo baice okruene visokim zidovima, jer je tu bio poetak njegove opasne sudbine; ali za svoju rodbinu nije htio da zna; njegov stric bio je stari lisac koji mu je pridigao nakit; Eugenija mu nije bila ni u srcu ni u mislima; o njoj je vodio rauna samo kao o povjeriteljici kojoj duguje est hiljada franaka. Ovakvo ponaanje i ovakvi pojmovi potpuno objanjavaju utnju Charlesa Grandeta. U Indiji na Svetome Tomi, na afrikoj obali, u Lisabonu i u Sjedinjenim Dravama, ovaj trgovac, da ne bi sramotio svoje ime, uzeo je lano ime, Sepherd. Carl Sepherd mogao se bez 182 opasnosti svuda pokazati neumoran, smion, gramljiv, kao ovjek, koji, rijeen da se obogati quibuscumque viis, da se to prije ostavi sramnih djela, pa da ostatak svojih dana provede kao poten ovjek. On se ovakvim radom naglo i mnogo obogatio. Godine 1826. vraao se u Bordeaux, na lijepoj jedrilici Marija-Karolina, koja je bila svojina jedne rojalistike trgovake kue. Imao ju milion i devet stotina hiljada franaka u zlatnom prahu u tri jaka bureta, na kome je mislio zaraditi sedam do osam posto kad ga u Parizu pretvori u novac. Ovom jedrilicom putovao je neki plemi, komornik Njegovog Velianstva kralja Charlesa X, gospodin d'Aubrion, dobar starac koji je nainio ludost oenivi se jednom enom koja je bila u modi, i ije je imanje bilo u kolonijama. Da bi naknadio rasipanje gospoe d'Aubrion, iao je da proda svoja dobra. Gospodin i gospoa d'Aubrion porijeklom iz porodice Aubrion de Buch, iji je posljednji predstavnik umro prije 1789, s prihodom koji je bio sveden na jedno dvadeset hiljada li vara, imali su dosta runu ker koju je mati htjela da uda bez miraza, poto je imala jedva toliko da moe ivjeti u Parizu. Uspjeh ovakvog poduzea uinio bi se sumnjiv svima ljudima iz otmjenog svijeta, pored sve vjetine koju priznaju enama. Zato je gospoa d'Aubrion gotovo i sama oajavala, gledajui svoju ker, da e je ma kome moi utrapi-ti, pa ma to bilo nekome koji luduje za plemstvom. Gospoica d'Aubrion bila je visoka kao i njena imenjakinja, suha, slaba, s prezrivim izrazom oko usta na koja se sputao preko mjere dugaak nos, debeo na vrhu obino ukast, ali sasvim crven poslije jela prirodna pojava neprijatnija na blijedom i mrzovoljnom licu no na svakom drugom. Ukratko, bila je takva kakvu je molila poeljeti mati od trideset i osam godina, koja je, jo lijepa, voljela da se dopadne. Ali da bi zagladila ovakvu runou, markiza d'Aubrion je dala svojoj keri vrlo otmjen izgled, podvrgla je higijeni koja je privremeno 183 davala nosu prirodnu boju, nauila je vjetini da se ukusno oblai, obdarila je lijepim ponaanjem, nauila je onim melanholinim pogledima koji privlae ovjeka i uvjeravaju ga da e nai anela koga tako uzalud trai; pokazala joj kako se radi s nogom, da je prui kad treba, te da joj se onako maloj dive u trenutku kad bi nos bio tako nepristojan da pocrveni; ukratko, nainila je od svoje keri neto sasvim pristojno. Pomou irokih rukava, ispunjenih strukova, naduvanih i briljivo ukraenih haljina, visokih utega, dobila je tako zanimljive enske ari da je, radi pouke drugih majki, sve to trebalo da izloi u kakvom muzeju. Charles se sasvim sprijateljio s gospoicom d'Aubrion, koja je isto tako htjela da se s njim sprijatelji. tavie, mnogi tvrde da lijepa gospoa d'Aubrion za vrijeme vonje nije propustila nijedno sredstvo da zadobije ovako bogatog zeta. Iskrcav-i se u Bordeauxu, juna 1827, gospodin, gospoa i gospoica d'Aubrion i Charles odsjeli su zajedno u istom hotelu i zajedno su otputovali u Pariz. Kua gospodina d'Aubriona bila je pretrpana intabulacijama. Trebalo je da je Charles odui. Mati je ve rekla kako bi bila sretna da parter ustupi zetu i keri. Ne dijelei predrasude gospodina d'Aubriona o plemstvu, ona je obeala Char-lesu Grandetu da e mu kod dobrog Charlesa X izraditi kraljevski ukaz koji e ga ovlastiti, njega, Grandeta, da nosi Aubrionovo ime, da uzme njegov grb i da, ustanovivi jedan majorat sa prihodom od trideset i est hiljada li vara, naslijedi Aubrionovu titulu gospodara de Bucha i markiza d'Aubriona. Ujedinivi svoja imanja, ivei u ljubavi, i sa dobro plaenim zvanjem bez posla mogli bi u kui sastaviti sto i nekoliko hiljada livara prihoda. A kad ovjek ima sto hiljada livara prihoda, ime, rodbinu, kad ima pristupa u dvoru, jer ja u vam izraditi da budete naimenovani za kraljevskog ko-mornika, onda moete postati to god hoete govorila je ona Charlesu. Tako ete biti, prema tome ta 184 izaberete, izvjestilac u Dravnom savjetu, okruni naelnik, sekretar ambasade, ambasador. Charles X jako voli gospodina d'Aubriona; oni se poznaju jo iz djetinjstva. Opijen astoljubljem, koje je u njemu probudila ova ena, Charles se za vrijeme vonje naslaivao ovim nadama koje mu je predstavila vjeta ruka, pod vidom ispovijesti srca

srcu. Mislei da mu je stric uredio stvari njegovog oca, on je ve zamiljao sebe u predgrau Saint-Germain, u koje je u to doba cio svijet elio da ue, i u kome bi se, pod sjenkom plavog nosa gospoice Matilde, pojavio kao grof d'Aubrion, kao to su se Dre-uxovi pojavili jednog dana kao Brezeovi. Zasjenjen napretkom Restauracije koja je bila nesigurna u doba njegovog odlaska, osvojen sjajem aristokratskih ideja, zanos, koji ga je obuzeo jo na lai, odrao se i u Parizu, gdje se rijei na sve samo da doe na visoki poloaj koji mu je njegova sebina tata stavljala u izgled. Eugeni-ja je, dakle, bila sad za njega samo jedna taka u prostoru ove sjajne perspektive. On se opet vidio s Annettom. Kao ena iz otmjenog svijeta, ona silno navali na svoga nekadanjeg prijatelja da stupi u ovaj brak, i obea mu svoju potporu u svima njegovim astoljubivim poduzeima. Annetta je uivala da se Charles oeni runom i dosadnom djevojkom, jer ga je bavljenje u Indiji nainilo vrlo primamljivim: lice mu je bilo opaljeno, a ponaanje postalo odluno, smjelo, kao kod ljudi koji su navikli da presijecaju, da gospodare, da postiu uspjehe. Charles je slobodnije disao u Parizu kad je vidio da moe igrati neku ulogu u njemu. Kad je gospodin de Grassins uo za Charlesov povratak, za njegovu blisku enidbu i njegovo bogatstvo, on je doao da mu kae kako sa tri stotine hiljada franaka moe isplatiti sve dugove svoga oca. On zatee Charlesa u razgovoru sa zlatarom kod koga je poruio nakit kao svadbeni poklon gospoici d'Aubrion i koji mu je pokazivao crtee. Pored sve ljepote dijamanata, koje je Charles donio iz In185 dije, sama izrada nakita i srebrno posue iznosili su preko dvije stotine hiljada franaka. Charles primi de Grassinsa, koga nije poznao, s uroenom drskou mladog ovjeka koji je u Indiji ubio etiri ovjeka u raznim dvobojima. Gospodin de Grassins dolazio je ve trei put. Charles ga hladno saslua, zatim mu, iako ga nije dobro razumio, odgovori: Mene se nita ne tiu stvari moga oca. Ja sam vam vrlo zahvalan, gospodine, na vaem staranju, ali se njime ne mogu koristiti. Ja nisam u znoju lica svoga stekao gotovo dva miliona samo zato da njima napunim depove povjeriocima moga oca. A ako od danas za nekoliko dana va otac bude proglaen za bankrota? Gospodine, od danas za nekoliko dana ja u se zvati grof d'Aubrion. Prema tome, shvatiete da mi je to sasvim svejedno. Uostalom, vi znate bolje no ja da otac ovjeka koji ima sto hiljada livara prihoda nikada nije bio bankrot dodade on utivo gurajui vratima gospodina de Grassinsa. Poetkom augusta te godine sjedjela je Eugenija na drvenoj klupi, na kojoj se njen roak bio zakleo da e je vjeito voljeti, i na kojoj je obino dorukovala kad je bilo lijepo vrijeme. Bilo je svjee i prijatno jutro, i sirota djevojka sa zadovoljstvom je prelazila u pameti sve velike i sitne dogaaje svoje ljubavi i katastrofe koje su za njom dole. Sunce je osvjetljavalo onaj ispre-pucali, gotovo porueni zid, u koji se po udnovatoj zapovijesti nasljednice nije smjelo dirati, iako je Cornoil-ler esto govorio eni da e ih jednog dana taj zid zatrpati. U tom trenutku ue pismonoa i predade jedno pismo gospoi Cornoiller, koja dotra u bau viui: Gospoice, pismo! Ona ga prui svojoj gospoi govorei: Da nije to ono koje oekujete? Ove rijei odjeknue isto toliko u Eugenijinom srcu, koliko su stvarno odjeknule meu zidovima oko dvorita i bae. 186

Pariz! Od njega je! Vratio se. Eugenija preblijedje i za trenutak zadra pismo, neotvoreno. Toliko je bila uzbuena da ga nije mogla otvoriti i itati. Velika Nanona ostade stojei, podboena, i kroz bore njenog preplanulog lica radost je prosto kao dim izlazila. Ta itajte, gospoice ... Ah! Nanona, to se vraa preko Pariza kad je otiao preko Saumura? itajte, doznaete. Eugenija otvori pismo drui. Iz njega ispade jedna uputnica na kuu Gospoa de Grassins i Corret, u Saumuru. Nanona je die. Draga roako ... Nisam vie Eugenija, pomisli ona; i srce joj se stee. Vi... govorio mi je: ti. Ona skrsti ruke, ne usudi se da i dalje ita pismo, i krupne suze zablistae joj u oima. Da nije umro? upita Nanona. Da je umro, ne bi pisao ree Eugenija. Ona proita cijelo pismo koje je glasilo: Draga roako, vi ete, nadam se, sa zadovoljstvom primiti glas o uspjehu mojih poduzea. Vi ste mi donijeli sreu; vratio sam se bogat, i upravljao sam se po savjetima svoga strica, za iju sam smrt, kao i za smrt moje strine, sad ba doznao od gospodina de Grassinsa. Smrt naih roditelja je zakon, a mi ostajemo iza njih. Ja se nadam da ste se dosad utjeili. Nita ne moe da odoli vremenu, ja sam to iskusio. Jest, draga roako, na moju veliku alost,

prolo je vrijeme snova. Sto ete! Putujui kroz mnoge i mnoge zemlje, ja sam razmiljao o ivotu. Otputovao sam kao dijete, a vratio sam se kao ovjek. Danas mislim na mnogo tota, o emu ranije nisam mislio. Vi ste slobodni, draga roako, a jo sam 187 slobodan i ja; nita, na prvi pogled, ne staje na put ostvarenju naih malih planova; ali ja sam isuvie otvoren u prirodi da bih mogao od vas preutjeti poloaj u kome se nalazim. Ja nisam zaboravio da vie nisam svoj; na svojim dalekim putovima vjeito sam se sjeao one drvene klupe... Eugenija ustade kao da je bila na usijanom ugljev-lju i sjede na jednu stepenicu u dvoritu. ... one drvene klupe, na kojoj smo se zakleli jedno drugome da emo se vjeno voljeti, hodnika, sive dvornice, sobice pod krovom, i one noi kad ste mi svojom lijepom uslugom olakali budunost. Jest, ove uspomene podravale su moju odvanost, i esto sam govorio sebi da vi neprestano mislite na mene, kao to sam ja esto mislio na vas, u vrijeme koje smo ugovorili. Jeste li gledali oblake u devet sati? Jeste, je 1' te? Zato ja i neu da iznevjerim prijateljstvo koje je za mene sveto; ne, ja vas ne smijem obmanjivati. U ovom trenutku rije je o mojoj enidbi koja u svakom pogledu odgovara mojim nazorima o braku. Ljubav u braku, uobra-enje je. Danas mi moje iskustvo kae da se treba povinovati svima drutvenim zakonima, i pri enidbi ne gubiti iz vida sve ono na ta svijet polae. Meutim, izmeu nas ve postoji razlika u godinama, koja bi moda bila od veeg utjecaja na vau budunost, draga roa-ko, no na moju. Da i ne govorim o vaem nainu ivota, o vaeg odgoju, o vaim navikama, koje nimalo nisu u skladu s parikim ivotom i koje se po svoj prilici ne bi podudarale s mojim poznijim planovima. Moj je plan da vodim veliku kuu, da pozivam goste; dok vi, ako se ne varam, volite tih i miran ivot. Ne, biu jo iskreniji i ostaviu vama da sudite o mome poloaju; vi treba da ga znate i imate prava da sudite o njemu. Ja imam danas osamdeset hiljada Hvara prihoda. Ovo mi bogatstvo doputa da se orodim s porodicom d'Aubrion, ija mi nasljednica, djevojka od devetnaest godina, donosi u mi188 raz svoje ime, titulu, zvanje poasnog komornika Njegovog Velianstva i jedan od najsjajnijih poloaja. Priznajem vam, draga roako, da ni najmanje ne volim gospoicu d'Aubrion; ali, stupajui s njom u brak, ja osiguravam svojoj djeci drutveni poloaj, ija e preimu-stva biti jednog dana odve velika, jer monarhistike ideje osvajaju iz dana u dan. Prema tome, poslije izvjesnog broja godina, moj sin, kao markiz d'Aubrion i vlasnik majorata s prihodima od etrdeset hiljada livara, moi e da zauzme u dravi mjesto koje mu se svidi. Mi smo duni da se rtvujemo za sreu nae djece. Vi vidite, draga roako, kako vam iskreno izlaem stanje svoga srca, svojih nada i svoga bogatstva. Moguno je da ste vi zaboravili nae djetinjarije za ovih sedam godina otkako se nismo vidjeli; ali ja, ja nisam zaboravio ni vau dobrotu, ni svoje rijei; ja ih se sjeam, ak i onih koje su bile sasvim nepromiljene, i na koje mlad ovjek, manje savjestan od mene, srca manje mladog i manje potenog, ni mislio ne bi. Kad vam priznajem da se mislim oeniti samo iz rauna i da se jo sjeam nae djetinjske ljubavi, ne znai li to da vam se predajem na milost i nemilost, da svoju sudbinu polaem u vae ruke i da u se, ako se moram odrei svojih drutvenih ambicija, rado zadovoljiti onom prostom i istom sreom, ije ste mi tako dirljive slike vi iznijeli.'.. Tan, ta, ta. Tan, ta, ti. Tin, ta, ta. Tun! Tun, ta, ti. Tin, ta, ta... itd., pjevao je Charles na glas jednu poznatu pjesmicu. Non piu andrai, potpi sujui: Va odani roak, CHARLES. Do sto avola! Koliko obzira! ree u sebi. tim je potraio uputnicu i dodao ovo: P.S. Uz ovo pismo aljem uputnicu na bankarsku radnju de Grassins, na osam hiljada franaka u zlaZa

189 tu, po vaoj naredbi, kao interes i glavnicu sume koju ste imali dobrotu da mi pozajmite. Oekujem iz Borde-auxa jedan sanduk u kome su neke sitnice koje ete mi dopustiti da vam ponudim u znak vjeite zahvalnosti. Moj kovei moete amanetnom potom poslati na kuu gospodina d'Aubriona, ulica Hillerin-Bertin. Amanetnom potom! ree Eugenija. Stvar za koju bih ja hiljadu puta dala svoj ivot. Straan i potpun slom. Laa je tonula ne ostavljajui ni konopca ni daske na puini nada. Kad vide da su ostavljene, izvjesne ene otimaju svoga dragana iz naruja suparnice koju ubijaju, i bjee u svijet, na gubili-te ili u grob. To je, bez sumnje, lijepo; pobuda ovakvog zloina je uzviena strast koja uliva potovanje ljudskoj pravdi. Druge ene obaraju glave i tue u samoi, predaju se sudbini, plau i prataju, mole se bogu i sjeaju se do posljednjeg daha. To je prava ljubav, ljubav aneoska, ponosita ljubav koja ivi od svoje tuge i umire od nje. Takva su bila Eugenijina osjeanja kad je proitala ovo strano pismo. Ona die oi k nebu, sjeajui se posljednjih rijei

svoje majke koja je, kao to je to esto sa samrtnicima, bacala jasan, proroanski pogled na budunost; i sjeajui se ove smrti i ovog proroanskog ivota, Eugenija jednim pogledom odmjeri svu svoju sudbinu. Nije joj ostalo nita drugo do da rairi svoja krila, teei k nebu, i da ivi u molitvi dok poe bogu na istinu. Pravo je kazala moja mati ree ona plaui. Patiti i umrijeti. Ona se laganim koracima vrati iz bae u dvornicu. Protivno svome obiaju, nije prola kroz hodnik; ali je uspomenu na svoga roaka nala u ovoj staroj sivoj dvornici, u kojoj je na kaminu jo neprestano stajao jedan tanjiri kojim se sluila svakog jutra za dorukom, kao i kutija za eer od starog sevrskog porculana. To jutro bilo je za nju sudbonosno i puno dogaaja. Nano190 na joj prijavi upnika. Ovaj upnik, Cruchotov roak, bio je na strani predsjednika de Bonfonsa. Jo prije nekoliko dana nagovorio ga je stari opat da govori gospoici Grandet, sa isto vjerskog gledita, kako joj dunost nalae da se uda. Kad je ugledala svoga sveenika, Eugenija pomisli da je doao po hiljadu franaka, koje je svakog mjeseca davala za siromahe, i ree Nanoni da ih donese; ali se upnik nasmijei: Danas sam, gospoice, doao da govorim s vama o jednoj sirotoj djevojci za koju se cio Saumur zauzima i koja, nemajui milosti prema samoj sebi, ne ivi kranski. O, gospodine upnie, u ovom trenutku nije mi moguno misliti o svojim blinjim, jer mislim samo o sebi. Ja sam vrlo nesretna; crkva mi je jo jedina utjeha; u njenom krilu ima mjesta za sve nae patnje, i u njoj je izvor utjehe, dovoljno bogat da moemo iz njega crpsti bez straha da e presuiti. Ba je o vama rije, gospoice. Sluajte! Ako hoete da spasite svoju duu, ostaje vam samo ovo dvoje: ili da se odreete svijeta, ili da se povinujete njegovim zakonima; da se pokorite svojoj zemaljskoj sudbini ili svojoj nebeskoj sudbini. Ah! va mi glas govorni u trenutku kad sam eljela da ujem bilo kakav glas. Jest, sam vas je bog uputio ovamo, gospodine. Rei u zbogom svijetu i iv-jeu samo za boga u tiini i povuenosti. Potrebno je, keri, da dobro promislite o tako vanoj odluci. Brak je ivot, redovniki je veo smrt. Pa dobro, smrt, to prije smrt, gospodine upnie! ree ona sa stranom ivou. Smrt? Ali vi imate velikih obaveza prema drutvu, gospoice. Niste li vi majka sirotinji kojoj dajete odijelo, zimi ogrev, a ljeti rada? Vae je veliko bogatstvo zajam koji treba vratiti, i vi ste ga dosad tako smatrali. Da se sahranite u samostanu bilo bi sebinost; a 191 da ostanete usidjelica, ni to ne smijete. Prije svega, hoete li moi da sami upravljate vaim ogromnim imanjem? Moda ete ga upropastiti. Za kratko vrijeme za-pleete se u bezbrojne parnice i naii ete na nesavladive tekoe. Vjerujte vaem upniku; vama je potreban mu, jer vam je dunost da sauvate ono to vam je bog dao. Ja vam to kaem kao svojoj najmilijoj ovici. Vi tako iskreno volite Gospoda da ete zacijelo stei svojoj dui blaenstvo na ovom svijetu, iji ste jedan od najljepih ukrasa i kome dajete svete primjere. U tom trenutku prijavi se gospoa de Grassins. Nju je dovela osveta i veliko oajanje. Gospoice ree ona. Ah! tu je gospodin upnik. Onda nita, dola sam poslom, ali vidim da ste u vanom razgovoru. Gospoo ree upnik ostavljam vam slobodno polje. On! gospodine upnie ree Eugenija vratite se nakon nekoliko trenutaka, vaa mi je pomo u ovom trenutku veoma potrebna. Da, jadno dijete ree gospoa de Grassins. ta hoete time da kaete? upitae gospoica Grandet i upnik. Hou da kaem da se va roak vratio i eni se gospoicom d'Aubrion!... ene dobro vide. Eugenija pocrvenje i u prvi mah ne ree nita; ali se odmah odlui da se ubudue savlauje, kao to je inio njen otac. No, gospoo odgovori ona ironino ja svakako ne vidim dobro, jer vas ne razumijem. Govorite, govorite pred gospodinom upnikom; vi znate da je on moj savjetodavac. Lijepo, gospoice, evo ta mi pie gospodin de Grassins. itajte. Eugenija proita ovo pismo: Draga eno, 192

Charles Grandet vratio se iz Indije; ima mjesec dana kako je u Parizu . . . - Mjesec dana! ree u sebi Eugenija i spusti ruku. Poslije kratke poivke nastavi.

... Morao sam dva puta dolaziti prije no to sam uspio da razgovaram s ovim buduim grofom d'Aubrionom. Mada cio Pariz govori o njegovoj enidbi koja je i zvanino objavljena .. . Pisao mi je, dakle, u trenutku, kad ... - ree u sebi Eugenija. Ona ne dovri. Nije uzviknula: Lakrdija jedan! kao to bi uinila Parianka, ali zato njeno preziranje nije bilo nita manje. .. . Od ovoga braka nema jo nita; markiz d'Au-brion nee dati svoju ker sinu jednog bankrota. Ja sam mu izloio sve to smo njegov stric i ja uinili za njegova oca, svu vjetinu s kojom smo do danas zadravali i umirivali povjerioce. I taj bezobrazni mladi ovjek bio je tako drzak da mi odgovori, meni koji sam se punih pet godina dan i no zalagao za njegovo dobro i njegovu ast, kako se stvari njegovog oca njega nita ne tiu. Svaki branilac bio bi u pravu da mu ite na ime nagrade trideset do etrdeset hiljada franaka, raunajui jedan od sto na sumu duga. Ali, strpljenja samo! dug od mi-lion i dvije stotine hiljada franaka postoji, i ja u njegovog oca proglasiti za bankrota. Ja sam uletio u ovu stvar na rije onog starog krokodila Grandeta, i dao sam obeanje u ime porodice. Ako gospodinu grofu d'Aubrio-nu nije mnogo stalo do njegove asti, meni je, bogami, mnogo stalo do moje. Zato u da izloim povjeriocima svoj poloaj. Pri svem tom, ja toliko potujem gospoicu Eugeniju, s kojom smo u sretnija vremena mislili da se orodimo, te o ovoj stvari neu nita poduzimati dok o svem ne govorim s njom ... Eugenija hladno vrati pismo ne dovrivi ga.
13 nvgenija Grande

193

Hvala vam ree gospoi de Grassins vidje-emo ta emo ... U ovom trenutku kao da ujem glas vaeg pokojnog oca ree gospoa de Grassins. Gospoo, imate da nam isplatite osam hiljada i sto franaka u zlatu ree joj Nanona. Tako je; budite tako dobri, gospoo Cornoiller, i poite sa mnom. Gospodine upnie ree Eugenija s plemenitom hladnokrvnou, to joj dade misao koju je htjela rei da li je grijeh ostati i u braku djevojkom? To je sluaj ije mi rjeenje nije poznato. Ako hoete da znate ta o tome misli slavni Sachez u svome djelu De matrimonio, mogu vam to kazati sutra. upnik ode. Gospoica Grandet pope se u sobu svoga oca, i tu ostade sama cijeloga dana ne htjevi da sie ni na veeru, iako je Nanona navaljivala. Pojavila se tek uvee, u vrijeme kad su stizali njeni redovni gosti. Nikad salon Grandetovih nije bio tako pun kao te veeri. Glas o povratku i glupom Charlesovom nevjerstvu rauo se po cijeloj varoi. Ali, ma kako paljiva bila radoznalost gostiju, ipak nije bila zadovoljena. Eugenija, koja se tome nadala, ne odade na svome mirnom licu ni jedno od onih silnih uzbuenja koja su je potresala. Umjela je da napravi veselo lice, odgovarajui onima koji su htjeli da posvjedoe svoju naklonost melanholi-nim pogledima ili rijeima. Ukratko, umjela je da sakrije svoju nesreu pod velom utivosti. Oko devet sati kartanje se svravalo, igrai su se dizali, plaali jedan drugome i prepirali se o posljednjim potezima u whistu, prilazei onima koji su razgovarali. U trenutku kad su svi ustali da idu, dogodi se neto neoekivano, to se odmah raulo po Saumuru, a odatle po srezu i etiri oblinja okruga. 194

Ostanite, gospodine predsjednie ree Eugenija gospodinu de Bonfonsu kad je vidjela da uzima eir. Nije bilo ni jednoga u ovome velikom drutvu koji nije bio uzbuen kad je uo ove rijei. Predsjednik pre-blijedje i morade sjesti. Odnese predsjednik milione ree gospoica de Gribeaucourt. Ovo je jasno, predsjednik de Bonfons oenie se gospoicom Grandet uzviknu gospoa d'Orsonval. Ovo je najbolji potez u kartama ree opat. Lijep pogodak ree biljenik. Svaki je rekao poneto, svaki je napravio po jednu dosjetku, ali svi su vidjeli nasljednicu na njenim milionima, kao na kakvom postolju. Drama koja je poela prije devet godina pribliavala se kraju. Rei predsjedniku pred cijelim Saumurom da ostane, nije li to znailo da ga hoe za mua? U malim varoima tako se strogo pazi na pristojnost da ovakav korak znai najsveanije obeanje. Gospodine predsjednie ree mu Eugenija uzbuenim glasom kad su ostali sami ja znam ta vam se dopada na meni. Zakunite mi se da ete me ostaviti slobodnu cijeloga mog ivota, da me neete opominjati ni na jedno od prava koja vam brak daje, pa u vam dati svoju ruku. O! nastavi ona kad vidje da je kle-kao jo nisam rekla sve. Ne treba da vas obmanjujem, gospodine. U mome je srcu osjeanje koje se nikad nee ugasiti. Prijateljstvo e biti jedino to mogu dati svome muu; ja neu ni njega da vrijeam, ni zakone svoga srca da prekrim. Ali moju ruku i moje imanje dobiete samo ako mi

uinite jednu ogromnu uslugu. Uiniu sve to elite ree predsjednik. Evo vam milion i pet stotina hiljada franaka, gospodine predsjednie ree ona vadei iz njedara priznanicu na sto akcija Francuske banke otputujte u
13

195 Pariz, ne sutra, ne noas, nego smjesta. Otiite gospodinu de Grassinsu, saznajte od njega imena svih povjerilaca moga strica, skupite ih, isplatite sve njegove dugove, glavninu i kamate pet odsto od dana zaduenja do isplate; najzad, nastojte da dobijete propisnu i ovjerenu priznanicu. Vi ste sudac, a ja se potpuno oslanjam na vas u ovoj stvari. Vi ste astan i dobar ovjek; ja u se na vau rije navesti da prebrodim sve opasnosti u ivotu, pod zatitom vaeg imena. Mi emo uzajamno poputati jedno drugome. Mi se tako odavno poznajemo, gotovo smo srodnici, vi me zacijelo niste radi unesreiti. Predsjednik pade pred noge bogatoj nasljednici van sebe od radosti i uzbuenja. Ja u biti va rob! ree joj. Kad budete dobili priznanicu, gospodine nastavi ona pogledavi ga hladno odnijeete je sa svima dokumentima mome roaku Grandetu i predaete mu ovo pismo. Kad se vratite, ja u odrati svoju rije. Predsjednik je razumio da za ruku gospoice Gran-det treba da zahvali uvrijeenoj ljubavi; zato i pohita da izvri njene naloge s najveom brzinom, da se Euge-nija ne bi izmirila sa svojim roakom. Kad je gospodin de Bonfons otiao, Eugenija pade na stolicu i brinu u pla. Svemu je bio kraj. Predsjednik sjede u potanska kola i sutradan uvee stie u Pariz. Prvog jutra po svome dolasku ode gospodinu de Grassinsu. Sudac pozva povjerioce u biljenikovu kancelariju, kod koga su bila ostavljena Grandetova dokumenta, i svi se do jednoga odazvae pozivu. Iako su bili po-vjerioci, mora im se jedno priznati: bili su tani. Tu im predsjednik de Bonfons, u ime gospoice Grandet, isplati i glavnicu i interes. Plaanje interesa je za parike trgovce jedan od najudnovatijih dogaaja toga vremena Kad je priznanica o isplati duga bila potvrena i de Grassinsu izdato za njegov trud deset hiljada franaka, 196 koje mu je Eugenija priznala, predsjednik ode kui gospodina d'Aubriona i tamo zatee Charlesa ba kad se vraao u svoju sobu poslije prepirke sa svojim tastom. Stari markiz mu je otvoreno rekao da njegova ker nee dobiti dokle god ne budu isplaeni svi povjerioci Guil-laumea Grandeta. Predsjednik mu predade najprije ovo pismo: Dragi roae, gospodin predsjednik de Bonfons uzeo je na sebe da vam preda priznanicu o isplati svih suma koje je va otac dugovao, kao i moju da sam te sume od vas primila. ula sam neto o bankrotstvu i pomislila sam da se sin jednog bankrota nee, moda, moi oeniti gospoicom d'Aubrion. Da, roae, vi ste dobro ocijenili moje poglede i moj nain ivota! ja zacijelo nemam na sebi niega ime se odlikuje otmjeni svijet, ne poznajem ni njegove raune ni njegove navike, i ne bih vam mogla pribaviti zadovoljstva koja vi traite. Budite sretni po drutvenim nazorima kojima rtvujete nau pravu ljubav. Da bih vau sreu uinila potpunom, ja vam ne mogu nita drugo ponuditi do ast vaega oca. Zbogom; vi ete imati uvijek vjernu prijateljicu u vaoj roaci. EUGENIJA. Predsjednik se osmjehnu na uzvik koji ovaj asto-Ijubivi ovjek nije mogao uzdrati u trenutku kad je primio priznanicu. Mi emo uzajamno saopili jedan drugome nau enidbu ree on. A! vi uzimate Eugeniju? E, milo mi je, to je dobra djevojka. Ali najedanput mu sinu kroz glavu misao te nastavi ona je, dakle, bogata? Prije etiri dana odgovori predsjednik podrugljivo imala je oko devetnaest miliona; ali danas ima svega sedamnaest. 197 Charles pogleda predsjednika zabezeknut. Sedamnaest... mil... Sedamnaest miliona, da, gospodine. Gospoica-Grandet i ja, kad se uzmemo, imaemo sedam stotina pedeset hiljada livara prihoda. Dragi roae ree Charles doavi malo k sebi mi emo moi da idemo jedan drugome naruku. Drage volje ree predsjednik. Osim toga, imam i jedan kovei koji takoer treba da predam lino vama dodade on ostavljajui na stol Charlesov kovei.

Dragi prijatelju ree gospoa markiza d'Au-brion ulazei i ne obraajui panju na Cruchota nemojte se nimalo osvrtati na ono to vam je rekao gospodin d'Aubrion, kome je vojvotkinja de Chaulieu napunila glavu. Ja vam i opet kaem, nita ne moe stati na put vaoj enidbi... Nita, gospoo odgovori Charles. Tri miliona koje je moj otac dugovao isplaeni su jue. U gotovu? ree ona. Potpuno, i glavnica i interes, i ja u mu povratiti ast. Kakva glupost! uzviknu tata. Ko je ovaj gospodin? ree ona na uho svome zetu kad je spazila Cruchota. Jedan moj povjerenik odgovori joj on tihim glasom. Markiza prezrivo pozdravi, gospodina de Bonfonsa i izie. Mi ve idemo jedan drugome naruku ree predsjednik uzimajui eir. Zbogom, roae. Ovaj mi se saumurski papagaj ruga. Ba bili mu rado abo ma u trbuh. Predsjednik je otiao. Tri dana poslije toga gospodin de Bonfons, vrativi se u Saumur, objavi svoju enidbu sa Eugenijom. Poslije est mjeseci bio je naime198 novan za savjetnika u kraljevskom sudu u Angersu. Prije svoga odlaska iz Saumura Eugenija je dala da se rastopi zlato sa nakita koji je tako dugo bio drag njenom srcu, pa je to zlato, kao i onih osam hiljada franaka koje joj je vratio roak, upotrebila za zlatan kale koji je poklonila crkvi, gdje se je toliko molila bogu za njega! Ona je provodila svoje dane i u Angersu i u Saumuru. Njen mu, koji se pokazao odan u jednoj politikoj stvari, postade predsjednik odjeljenja, i najzad prvi predsjednik, poslije nekoliko godina. On je s nestrpljenjem oekivao nove izbore da bude izabran za poslanika. I ve je pomiljao na dostojanstvo pera; a tada ... Tada e mu kralj biti rod? rekla je Nanona, velika Nanona, gospoa Cornoillcr, saumurska graanka, kojoj je njena gospoa opisivala sve poasti to je oekuju. Meutim, gospodin predsjednik de Bonfons (svoje porodino ime Cruchot najzad je sasvim izostavio) nije ostvario ni jednu od svojih slavoljubivih namjera. Umro je osam dana poslije izbora za saumurskog poslanika. Bog, koji sve vidi i nikome duan ne ostaje, kaznio ga je bez sumnje za njegove raune i njegovu pravniku vjetinu kojom je sastavio svoj brani ugovor po kome su budui supruzi ustupali jedno drugome, u sluaju da nemaju djece, sva svoja dobra, kako pokretna, tako i nepokretna, ne izuzimajui nita, u potpuno vlasnitvo, i to bez popisa, s tim da se nevrenjem reenoga popisa ne mogu osporiti prava njihovim nasljednicima ili onima "koji prava imaju, budui je reeni poklon, itd. itd. Ovom se odredbom u ugovoru moe objasniti duboko potovanje koje je predsjednik stalno ukazivao volji i povuenosti gospoe de Bonfons. 2ene su predstavljale gospodina prvog predsjednika kao neobino paljivog ovjeka, alile su ga i esto su ile tako daleko da su osuivale Eugenijinu bol i ljubav, i to onako kako samo ene znaju da osuuju: sa okrutnom uzdrlji-vou. 199 Mora da je gospoa predsjednikovica mnogo bolesna kad ostavlja mua samog. Sirota ena! Da li e uskoro ozdraviti? Od ega boluje, od stomaka, od raka? Sto ne zove lijenika? Od nekog vremena poutjela je; trebalo bi da pita uvene parike lijenike. Kako to da ne eli da ima djece. Kau da jako voli svoga mua; kako da mu ne da nasljednika kad je tako bogata? To je neto strano; i kad bi to bila samo ud, onda bi bilo za osudu. Siromah predsjednik. Obdarena onim tananim osjeanjem koje osamlje-nost usavrava svojim stalnim razmiljanjem, i tanim pogledom koji pronie u stvari koje joj dou u domaaj, Eugenija, koju su nesrea i njeno posljednje iskustvo nauili da sve pogodi, znala je da predsjednik eli njenu smrt, kako bi postao gospodar ovog ogromnog imanja, uveanog nasljeem od strica biljenika i strica opata, koje je bogu bilo ugodno da pozove k sebi. Sirota Eugenija saaljevala je predsjednika. Provienje ju je osvetilo za raune i stidnu ravnodunost mua koji je potovao, kao najvee jamstvo, beznadnu ljubav to je Eugenija odravala. Dati ivot jednom djetetu, nije li to znailo ubiti nade sebinosti, radosti slavoljublja, za kojima je prvi predsjednik udio? Bog je, dakle, dao silno zlato Eugeniji, ali ona za zlato nije marila, jer je teila nebu, jer je ivjela, pobona i dobra, sa svetim mislima i neprestano tajno priticala u pomo nevoljnima. Gospoa de Bonfons ostala je udovica u trideset i treoj godini, sa prihodom od osam stotina hiljada livara, jo lijepa, kao to je lijepa ena kojoj je blizu etrdeset godina. Njeno je lice blijedo, pribrano, mirno. Glas joj je prijatan i tih, a dranje prosto. Sa dostojanstvom snosi svoj bol, prava je svetitelj ka kao linost koja nije okaljala svoju duu dodirom sa svijetom ali ima crte stare djevojke i sitniarske navike koje daje skueni palanaki ivot. Iako ima osam stotina hiljada livara prihoda, ona ivi kao to je ivjela sirota Eugenija Grandet; loi
200

vatru u svojoj sobi samo u one dane u koje joj je otac doputao da naloi dvornicu, i gasi je tano po redu koji je bio utvren u njenim mlaim godinama. Ona je uvijek obuena kao to je bila obuena njena mati. Kua u Saumuru, kua bez sunca, bez toplote, vjeito mrana i sumorna, slika je njenog ivota. Ona briljivo gomila svoje

prihode, i moda bi izgledala tvrdica da plemenitom upotrebom svoga imanja ne utjeruje u la razna ogovaranja. Pobone i dobrotvorne ustanove, dom za stare i kranske kole za djecu, javna biblioteka bogato obdarena, sve to svjedoi svake godine da nije tvrdica, kao to joj izvjesne linosti predbacuju. Saumurske crkve imaju njoj da zahvale za neka uljepavanja. Gospoa de Bonfons, koju iz podsmijeha zovu gospoicom, uliva uope religiozno potovanje. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnjcnija osjeanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto raunima ljudske sebinosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom ivotu i izazvati nepovjerenje prema osjeanjima ene koja je bila olieno osjeanje. Ti me jedino voli govorila je ona Nanoni. Ruka ove ene previja potajne rane svih porodica. Eugenija ide na nebo, praena itavom povorkom dobroinstava. Veliina njene due baca u zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg ivota. To je historija ove ene koja usred svijeta ne pripada svijetu; koja stvorena da bude divna ena i mati, nema ni mua, ni djece, ni rodbine. Ima nekoliko dana kako se govori o njenoj ponovnoj udaji. Saumurci govore o njoj i o gospodinu markizu de Froidfondu, ija porodica oblijee oko bogate udovice, kao to su nekad oblijetali Crucho-tovi. Kau da su Nanona i Cornoiller na markievoj strani; ali to nije istina. Ni velika Nanona ni Cornoiller nisu dovoljno pronicljivi da mogu da pojme koliko je svijet pokvaren. Pariz, septembra 1833.

201

Onore de Balzak EUGENIJA GRANDE Izdava: SOUR SVJETLOST, izdavaka radna organizacija, OOUR Izdavaka djelatnost, Sarajevo Za izdavaa: GAVRILO GRAHOVAC Tehniki urednik: LJUBOMIR PILJA Korektor: EFKO HRUSTANOVI tampa: SOUR SVJETLOST OOUR tamparija Trebinje u Trebinju Za tampariju: MIRALEM KOO tampano u 10.000 primjeraka 1987. ISBN 86-01-01036-9