Professional Documents
Culture Documents
Justin Celijski
Nastavajuci u Kesariji, Vasilije vodjase onakav zivot kakav je ranije video kod
mnogih podviznika kada je obilazio Egipat, Palestinu, Siriju i Mesopotamiju, posmatrajuci
u tim zemljama oce podviznike. I podrazavase ih zivotom monahujuci dobro. I
arhiepiskop kesariski Ermogen, koji dodje posle Leontija, rukopolozi ga za prezvitera. I
bese nastavnik monasima u Kesariji. A kada se arhiepiskop Ermrgen prestavi Bogu,
trazahu za presto svetog Vasilija kao dostojnog i od Boga predukazanog. Ali on,
izbegavajuci polozaj, sakri se. I zaarhiepi-skopa bi postavlln Jevsevije, covek uistini
vrlinast, no malo ucen i u knjiznoj mudrosti nevican. Videci da svi veoma postuju i hvale
Vasilija kao vrlo mudrog filosofa, i po zivotu svetog, on se, kao slab covek, poce podavati
zavisti, i bese nenaklonjen Vasiliju. Kada to doznade sveti Vasilije, dade mesta gnevu, jer,
ne zeleci da bude odgovoran za zavist, udalji se u pustinju u Pont, kuda pismima punim
ljubavi privuce i druga svog svetog Grigorija Nazijanzina. Tu zajednicki sabrase mnostvo
monaha i, nauceni od Svetoga Duha, napisase ustave monaskog zivota, i vodjahu
andjelski zivot na zemlji. V takvom ih zivotu pomagase i blazena Emelija, majka
Vasilijeva, koja nedaleko od njih s druge strane reke zivljase i o hrani se njihovoj starase.
Kao udovica, brinula je samo jedno: da ugodi Bogu.
Ali nastupi vreme kada su potrebe svete Crkve, koju su jeretici uznemiravali,
pobudile obojicu, i Vasilija i Grigorija, da ostave pustinju. Grigorija uze sebi za pomocnika
u gradu Nazijanzu njegov otac Grigorije, koji, star, nije vec imao snage da se junacki bori
sa vucima. A arhiepiskop kesarijski Jevsevije umoli Vasilija, kome se bese obratio pismom
pomirenja, da se vrati k njemu i pomogne Crkvi protiv koje su vojevali arijanci ( Jeretici
arijanci su ucili da je Hristos sazdano bice koje nije vecno i nije iste prirode sa Bogom
Ocem.Ova jeres dobila je ime od svoga osnivaca,prezvitera Aleksandrijske crkve Arija,koji
je ovo svoje naopako ucenje poceo propovedati 319. godine ). Videci takvu nevolju svete
Crkve, i pretpostavljajuci opstu potrebu i korist pustinjackom zivotu, blazeni Vasilije
napusti usamljenistvo, i dodje u Kesariju. Tu se mnogo potrudi, i recima i spisima
ociscavajuci pravoverje od jeresi.
Onda se prestavi Bogu arhiepiskop Jevsevije, na rukama Vasilijevim predavsi duh
svoj Bogu. A posle njega, dejstvom Svetoga Auha, Vasilije Veliki, iako nije hteo, bi
izabran i posvecen za arhiepiskopa od mnogih episkopa, medju kojima bese i stari
Grigorije, otac Grigorija Nazijanzina. Mada slab i iznuren staroscu, on dodje u Kesariju da
bi nagovorio Vasilija da se primi arhiepiskopstva, da ne bi arijanci na neki nacin svoga
coveka postavili na to mesto.
Vasilije upravljase dobro Hristovom Crkvom. Svoga rodjenog brata Petra posveti za
prezvitera, da mu pomaze u crkvenim poslovima. Kasnije pak ovaj bi postavljen za
episkopa u gradu Sevastiji. U to vreme i njihova majka, blazena Emelija, otide Gospodu,
a bese joj preko devedeset godina. Ona imadjase i drugoga sina, Grigorija episkopa
Niskoga, i Petra koga spomenusmo, i prvence svoje - kcer Makrinu, i drugu decu, svu
vaspitanu u velikim vrlinama.
Posle izvesnog vremena blazeni Vasilije moljase Boga da mu podari blagodati,
mudrosti i razuma, kako bi svojim vlastitim recima mogao vrsiti beskrvnu sluzbu, i da
sidje na njega Duh Sveti. A posle sest dana bi kao izvan sebe; u sedmi dan sidje na
njega Sveti DUH i on poce liturgisati, i prinosase svaki dan beskrvnu zrtvu. Posle nekog
vremena on poce s verom i mnogom molitvom pisati svojom rukom tajne svete sluzbe. I
te noci javi mu se u vidjenju sam Gospod sa Apostolima, tvoreci predlozenje hleba i case
na svetom zrtveniku; i podigavsi Vasilija rece mu: "Po molbi tvojoj neka se usta tvoja
ispune hvale, da bi svojim vlastitim recima prinosio beskrvnu zrtvu." - A on usta drscuci, i
ne bese u stanju da ocima gleda u presvetlu pojavu Gospodnju.
Posle tog vidjenja on otide u hram, i prisavsi svetom oltaru, poce ujedno i govoriti i
pisati grcki na hartiji ovo: "Neka se ispune usta moja hvale, da bih pevao slavu tvoju";
"Gospode Boze nas, Ti si nas stvorio i uveo u ovaj zivot", - i ostale molitve svete liturgije.
Po zavrsetku molitve podize hleb, moleci se usrdno i govoreci: "Cuj, Gospode Isuse Hriste
Boze nas, iz svetog stanista svog i sa prestola slave carstva svog, i dodji da nas osvetis
Ti, koji sa Ocem sedis gore, i koji si ovde ne-vidljivo s nama; i udostoji nas da nam
svojom mocnom rukom predas precisto telo svoje i precasnu krv, a preko nas i svima
ljudima".
Dok je svetitelj ovo vrsio, Evul i najstariji klirici videse gde velika nebeska svetlost
obasjava oltar i svetitelja, i kako neki presvetli ljudi u belim haljinama okruzavaju velikog
arhijereja. Videvsi to, zaprepastise se, i padose licem na zemlju roneci suze i hvaleci
Boga.
Posto prodje dosta vremena, posle Modesta bi postavljen u onoj pokrajini drugi
eparh, po imenu Jevsevije, rodjak carev. Za vreme njegovo u Kesariji zivljase neka mlada
udovica, bogata i veoma lepa, po imenu Vestijana, kci Araksa, koji bese senator Velikog
Saveta. Eparh Jevsevije zeljase da tu udovicu na silu uda za nekog dostojanstvenika. Ali
ona, celomudrena, i zeleci da cistotu svoga udovistva sacuva besprekornom u slavu
Boga, nije htela da se udaje. A kada saznade da hoce da je silom uhvate i na brak
primoraju, ona pobeze u crkvu, i pritece arhijereju Bozjem, svetom Vasiliju ( Crkvama je
u starini,od vremena Konstantina Velikog,bilo dato takozvano pravo utocista;nevino
gonjeni skrivali su se u crkvama,i vlast je imala vremena da se ubedi u njihovu nevinost).
On je uze pod svoju zastitu, i ne htede je iz crkve dati ljudima koji behu dosli po nju.
Zatim je tajno posla u devojacki manastir svojoj sestri, prepodobnoj Makrini. Eparh se
naljuti na blazenog Vasilija, i posla svoje vojnike da udovicu silom dovedu iz crkve. Ali je
tamo ne nadjose. Eparh naredi da je potraze u spavaonici svetiteljevoj, gde andjeli
boravljahu. Jer, sam necist, eparh misljase da ju je Vasilije greha radi zadrzao kod sebe, i
skriva je u svojoj spavaonici. A posto je nigde ne nadjose, eparh dozva k sebi Vasilija. I
sav besan od ljutine, grdjase ga, i htede da ga preda na mucenje da bi mu pronasao
udovicu. A sveti Vasilije, gotov na sve muke, govorase: Ako naredis da telo moje
grebenima struzu, iscelices stomak moj, jer vidis da sam bolestan (Sveti Vasilije je bio
veoma bolesljiv.Jednom je ovako pisao o sebi: " Neprekidne i silne groznice toliko su
iznurile moje telo,da se ja ne razlikujem od paucine.Svaki put za mene je
neprolazan,svako duvanje vetra opasnije nego bura za moreplovce...Kod mene se bolest
smenjuje bolescu ".) - Kad gradjani doznase sta se dogadja, poletese svi, ne samo ljudi
nego i zene, sa oruzjem i motkama u dvor eparhov, i htedose da ubiju eparha zbog
svetog oca i pastira svog. I da sveti Vasilije ns umiri narod, ubili bi eparha, koji, videci
takvu pobunu narodnu, prepade se, pusti svetitelja citava na slobodu.
Eladije, kelejnik svetog Vasilija Velikog i ocevidac cudesa njegovih, covek vrlinast i
svet, koji ga po prestavljenju i nasledi na arhijerejskom prestolu, isprica ovu istinitu
stvar. Senator neki pravoverni, po imenu Proterije, obilazeci sveta mesta, namisli da
svoju kcer da u neki manastir na sluzbu Bogu. Ali djavo, koji odiskoni nenavidi dobro,
potstace jednog Prote-rijevog slugu na pozudu prema kceri njegovog gospodara. Videci
da je to nezgodna stvar, i znajuci da je nedostojan, sluga nikome ne rece ni reci o tome,
nego otide jednome vracaru koji je ziveo u tom gradu. Isprica vracaru zelju svoju, i
obeca mu mnogo zlata ako vradzbinama ucini da on uzme za zenu kcer svoga gospodara.
Vracar se u pocetku neckase no naposletku rece: Poslacu te svome gospodaru, djavolu;
on ce ti u ovome pomoci, ako i ti ispunis njegovu volju. - A nesrecni onaj sluga rece:
Obecavam da cu uciniti sve sto mi naredi. - Vracar rece: Hoces li se odrepi Hrista svoga, i
dati napismeno o tome? - A on odgovori: Gotov sam, samo da dobijem ono sto zelim. -
Vracar rece: Posto dajes takvo obecanje, onda cu ti i ja pomoci. - I uzevsi hartiju, napisa
djavolu ovo: Posto mi je duznost da se trudim, Gospodaru moj, da od hriscanske vere
odvracam i pod tvoju vlast privodim na slavu tvoju, evo, saljem ti sada donosioca ovog
mog pisma, mladica, raspaljenog pohotom prema devojci, i molim te da mu pomognes da
ostvari svoju zelju, kako bi se i ja time proslavio, i sa vecom revnoscu pridobijao mnoge
koji bi ti bili po volji.
Posto napisa ovakvo pismo djavolu, dade ga onome mladicu, i posla ga, rekavsi
mu: Otidi nocas na groblje jelinsko, stani i podigni ovo pismo uvis, i tebi ce prici oni koji
ce te odvesti djavolu. - I on, nesrecnik, hitno otide, stade na groblju i poce prizivati
demone u pomoc. I odmah izadjose pred njega zli dusi, i s radoscu odvedose
prelascenoga svome knezu. Mladic vide Kneza gde sedi na visokom prestolu, okruzen od
bezbroj zlih duhova, pristupi mu i dade mu pismo vracarevo. I djavo upita mladica:
Verujes li u mene? On odgovori: Verujem. - Rece mu djavo: Odrices li se Hrista svog? On
nesrecnik odgovori: Odricem se. - Rece mu Satana: Mnogo puta me obmanjujete vi
hriscani. Kada vam je potrebna moja pomoc, vi dolazite k meni. A cim vam se ostvari
zelja, vi se odvracate od mene, i vracate Hristu svome. On pak, blag i covekoljubiv, prima
vas. No ti, daj mi svojerucno napismeno, da se dobrovoljno odrices Hrista i krstenja, i
obecavas da ces vavek biti moj, i da ces na dan Suda zajedno sa mnom primiti vecnu
muku. I onda cu ti odmah ispuniti zelju. - Mladic uze i napisa sto je djavo zeleo. Tada
dusegubni zmaj posla demone preljube, i oni toliko raspalise devojku nenasitnom
ljubavlju prema mladicu da ona, ponesena nepodnosljivom telesnom strascu, pade na
zemlju i poce preklinjati oca svog: Smiluj se na mene, smiluj se na kcer svoju, i daj me
za zenu ovom sluzi nasem koga zavoleh silno. Ako to ne ucinis meni, jedinici svojoj, brzo
cu umreti stras-nom smrcu, i ti ces odgovarati za mene na dan Suda. - Kad to cu, otac se
zaprepasti, i ridase govoreci: Tesko meni gresnome, sto to bi sa mojom cerkom? ko
upropasti moje blago? ko prelasti moje cedo? ko pomraci svetlost ociju mojih? Ja sam
zeleo, kceri moja, da te zarucim Nebeskom Zeniku, da budes saziteljka Andjelima, i da
svagda proslavljas Boga u psalmima i pesmama duhovnim, eda bih i ja zbog tebe spasen
bio. A ti bestidno govoris o braku! Ne bacaj me sa tugom u ad, cedo! ne posrami
blagorodstvo svoje, udajuci se za slugu. - A ona, ne racunajuci ni u sta oceve reci,
govorase samo ovo: Ako mi ne ucinis po zelji, onda cu se sama ubiti. - U nedoumici sta
da radi, otac, na navaljivanje srodnika i prijatelja, popusti njenoj zelji, da je ne bi video
gde pagubnom smrcu ubija sebe. Dozva svoga slugu, dade mu za zenu kdjer svoju i
mnogo imanja, i rece kceri: Idi, nesrecna i strasna cerko, za muza, a ja drzim da ces se
kasnije mnogo kajati, ali od toga neces imati nikakve koristi.
I bi zakljucen nepravedni brak, po dejstvu djavola. Posle nekog vremena primetise
neki ljudi i dobro uocise da sluga onaj ne odlazi u crkvu ,i ne pricescuje se svetim
Tajnama. I obavestena bi o tome jadna zena njegova. Ne znas li, rekose joj, da muz tvoj,
koga si izabrala, nije hriscanin, nego je tudj Hristovoj veri? A kad ona to cu, ozalosti se
veoma, i baci se na zemlju, i poce noktima grebati svoje lice, i nemilosrdno se uda-rati u
grudi, i kukati, govoreci: Niko se nikada nije spasao ko nije poslusao svoje roditelje. Ko
ce ocu mome saopstiti sramotu moju? Tesko meni kukavnoj! U kakvu propast upadoh
danas? Sto se rodih? a kad se rodih, sto ne crkoh?
Dok je ona tako kukala, cu njen muz i dotrca, i upita je sto kuka. A kad saznade
razlog, on je poce tesiti govoreci da nije tacno to sto je o njemu cula, i ubedjivase je da
je hriscanin. I posto je njegove reci malo utesise, ona mu rece: Ako hoces da mi to
dokazes, i dusu moju nesrecnu obradujes, hajde sutra sa mnom u crkvu, i u mom
prisustvu se pricesti svetim Tajnama, pa cu ti onda poverovati. - A jadni muz njen videci
da ne moze sakriti ono sto je uradio, priznade joj sve, kako sebe djavolu dade. Ona pak
prikupi svu svoju snagu, i donese dobru odluku: otrca svetom Vasiliju, i zavapi: Smiluj se
na me, ucenice Hristov,,smiluj se na onu koja nije poslusala oca svog i potcinila se
demonskom savetu! - I isprica mu sve podrobno o svome muzu. Svetitelj dozva njenog
muza i upita ga da li je tako kao sto njegova zena prica o njemu. A on sa suzama rece:
Da, svece Bozji tako je. Jer ako precutim, dela ce moja povikati. - I ispovedi sve po redu
kako dade sebe demonima. A svetitelj mu rece: Hoces li da se opet obratis Gospodu
nasem Isusu Hristu? Mladic odgovori: Da, hocu, ali ne mogu. - Rece mu Vasilije: Zasto? -
On odgovori: Jer se napismeno odrekoh Hrista, i djavolu predadoh sebe. - Rece mu
Vasilije: Ne tuguj zbog toga, jer je Bog covekoljubiv i prima pokajnike. - Zena pak
pripade k nogama svetiteljevim i moljase ga govoreci: Ucenice Hristov koliko mozes
pomozi nam. Svetitelj rece mladicu: Verujes li da ces se spasti? - A on rece: Verujem,
Gospode, pomozi mome neverju! - Svetitelj ga onda uze za ruku, ucini na njemu krsni
znak, i zatvori ga u jednom mestu u krugu crkvene porte, i naredi mu da se neprestano
moli Bogu. A i sam provede na molitvi tri dana. Zatim ga poseti i upita: Kako si, cedo? -
Mladic odgovori: U velikoj sam nevolji, vladiko, ne mogu da podnosim demonsku viku, i
zastrasivanja, i strele, i kamenovanje. Jer drzeci moje napismeno, grde me govoreci: Ti si
dosao k nama, a ne mi k tebi. - A svetitelj rece: Ne boj se, cedo, samo veruj. - I postgo
mu dade malo hrane, oseni ga krsnim znakom, i opet ga zatvori. A posle nekoliko dana
opet ga poseti, i rece: Kako si, cedo? Mladic odgovori: Cujem njihove pretnje i viku
izdaleka, ali njih same ne vidim. - Posto mu dade malo da jede, i posto se pomoli za
njega, zatvori ga opet, i otkde. Zatim u cetrdeseti dan dodje k njemu i upita ga: Kako si,
cedo? A on rece: Vec sam dobro, sveti oce, jer te videh u snu gde se boris za mene, i
kako si savladao djavola. - Posto satvori molitvu, sveti ga izvede iz zatvora i odvede u
svoju celiju.
Iduceg jutra sazva svetitelj sav klir crkveni i monahe, i sve hristoljubive ljude, i
rece: "Proslavimo, braco, covekoljupca Boga, jer evo Pastir dobri hoce da uzme na rame
izgubljenu ovcu i da je donese u crkvu. Stoga treba i mi da se ove noci pomolimo
njegovoj dobroti, da pobedi i posrami neprijatelja dusa nasih". I slegose se ljudi u crkvu,
i satvorise svenocne molitve za kajuceg se mladica, vapijuci: Gospode, pomiluj! A kad
svanu, Vasilije uze mladica za ruku, i sa celim narodom uvede ga u crkvu, pevajuci
psalme i pesme. I gle, djavo na nevidljiv nacin dodje bestidno sa svom pagubnom silom
svojom zeleci da mladica otme iz ruku svetiteljevih. I sa takom drskoscu i bestidnoscu
navali djavo na mladica da i svetog Vasilija zakaci vukuci k sebi mladica. A blazeni se
okrenu i rece djavolu: Bestidni duseubico, upravitelju tame i pogibli, nije li ti dosta
pogibao u koju si bacio sebe i one sto su s tobom? Ne prestajes li goniti stvorenja Boga
moga? -A djavo povika k njemu: Nepravdu mi cinis, Vasilije! - Ovaj glas djavolov mnogi
cuse. I rece svetitelj;: Neka ti zapreti Gospod, djavole. - A djavo opet njemu: Vasilije,
nepravdu mi cinis; jer nisam ja isao k njemu, nego je on dosao k meni, i odrekao se
Hrista svog, i dao mi svojerucno napismeno, koje imam u rukama, i koje cu na dan Suda
pokazati opstem Sudiji. - A Vasilije rece: Blagosloven Gospod Bog moj, jer narod nece
spustiti ruke svoje moleci se dok ne vratis to napismeno. - I obrativsi se narodu, svetitelj
rece: Podignite ruke svoje uvis, i vapijte: Gospode, pomiluj! I narod, podigavsi ruke svoje
k nebu, dugo vapijase: Gospode, pomiluj! I gle, mladicevo napismeno, noseno po
vazduhu dodje, a svi gledahu, i spusti se blazenom Vasiliju u ruke. A Vasilije blazeni,
uzevsi to napisano, obradova se, i prinese blagodarnost Bogu. I pred svima rece mladicu:
Poznajes li, brate, ovo napi-smeno? - Mladic odgovori: Da, sveti oce, moje je, napisah ga
svojom vlastitom rukom. - A Vasilije Veliki odmah ga pred svima iscepa na komade. I
uvede mladica u crkvu, pricesti ga svetim Tajnama, i narod ugosti kako valja. I posto
mnogo cemu pouci mladica, i nalozi mu potrebno pravilo, dade ga zeni njegovoj,
neucutno slaveci i blagodareci Boga.