ŽITIJE SVETOG OCA NAŠEG

SILVESTRA
Pape rimskog

Sveti Silvestar, u starom Rimu rođen i u svetoj vjeri odgajan, bi učenik prezbitera Kirina. Od
njega se nauči knjižnoj mudrosti i dobrim običajima. Kao punoljetan bijaše veoma
gostoljubiv. Iz ljubavi k Bogu i k bližnjemu, on dovođaše strance u svoj dom, i pošto bi im
oprao noge, ugošćavaše ih, i činjaše im usluge.
Jednom iz Antiohije dođe u Rim, propovijedajući Evanđelje carstva, episkop Timotej,
čovjek svet i ispovjednik1 Kristov. Njega Silvestar primi u svoj dom. I dobivši mnogo
duhovne koristi od njegovog svetog života i učenja, on postade savršen u vrlinama i vjeri. A
Timotej, živeći u Silvestrovom domu godinu i nekoliko mjeseci, mnoge Rimljane od
idolopoklonstva obrati k Bogu. Zbog toga ga eparh 2 grada Tarkvinije baci u tamnicu, i dugo
držaše u okovima. I bi tri puta tučen što ne pristane da prinese žrtvu idolima. Zatim mu
mačem odsjekoše glavu. A blaženi Silvestar noću uze njegove svete mošti, i sahrani ih u domu
svom sa odgovarajućim pjesmama. Zatim žena jedna kršćanka, po imenu Teonicija, sa
blagoslovom episkopa rimskog Melhiada3, podiže o svom trošku hram svetom Timoteju, u
koji i prenese mošti svetog mučenika.
Eparh grada Tarkvinije dozva Silvestra i tražaše od njega imovinu što je ostala poslije
Timoteja, i prisiljavaše ga da prinese žrtvu idolima. A kada ovaj to ne htjede, on mu zadaše
muke. Silvestar pak, providjevši da će eparh ubrzo umrijeti od iznenadne smrti, reče mu
Evanđeosku riječ: Ovu noć uzet će dušu tvoju od tebe (Lk. 12,20), i nećeš ostvariti ono što se
prijetiš da ćeš mi učiniti. – Razgnjevi se eparh na ove riječi, i naredi da svetog Silvestra vežu
željeznim okovima i bace u tamnicu. A sam sjede da jede. I kada jeđaše ribu, zapade mu riblja
kost u grlo, koju nikakvim načinom ne mogaše izvaditi. I mučeći se od toga sve do ponoći,
izdahnu, kao što proreče svetitelj. I sutradan rodbina s plačem sahrani eparha. A kršćani s
radošću izvedoše Silvestra iz tamnice. I vrlo ga poštivahu ne samo kršćani nego i ne kršćani.
Jer mnoge sluge eparhove, kada vidješe da se proroštvo Silvestrovo ispuni, uplašiše se, i
pripadahu k nogama svetiteljevim, bojeći se da se i njima ne dogodi nekakvo zlo kao
njihovom gospodaru; a drugi, uvjereni tim čudom, povjerovaše u Krista.
Kada sveti navrši trideset godina, episkop rimski Melhiad postavi ga za đakona.
Zatim, poslije Melhiada Silvestar bi od svih izabran na prijestol rimskog episkopa, i bijaše na
njemu kao velika svijeća na svijećnjaku. I pasaše stado Kristovo kao drugi apostol, riječju i
djelom upućujući ga na spasonosnu pašu. A kada nađe neke svećenike koji su čin svoj ostavili
i trgovinom se bavili, vrati ih opet crkvenom služenju. I donese kanon da se nitko od
prosvijećenih ne smije baviti trgovinom.
Ovaj presveti otac nadjenu kod Rimljana imena sedmičnim danima, jer u to vrijeme,
prvi dan sedmice, koji mi nazivamo nedjeljom, Rimljani nazivahu danom sunca, a ostale dane
nazivahu danom Mjeseca, danom Marsa, danom Merkura, danom Jupitera, danom Venere,
danom Saturna4. Svetitelju bijahu odvratna nečestiva imena neznabožačkih bogova, i naredi
da se prvi dan naziva Gospodnji, jer u taj dan Gospod naš slavi uskrsenje iz mrtvih, a ostale
dane onako kako ih i danas Rimljani nazivaju. A odredi i ovo: da kršćani poste samo u onu
subotu u kojoj Krist umre i siđe u ad da ga razruši i izvede otuda praoca Adama sa praocima,
a u ostale subote zabrani da se posti.

1
Ispovjednicima se nazivahu u staroj Crkvi kršćani, koji su u vrijeme gonjenja javno objavili, ispovjedili da su
kršćani i zbog toga pretrpjeli mučenje, ali su ostali u životu.
2
Eparh Grada = upravnik grada, gradonačelnik.
3
Sveti Melhiad – papa rimski od 311. do 314. godine.
4
Sve su to bili bogovi, koje su neznabožni Rimljani smatrali za pokrovitelje dotičnih dana.
 U to vrijeme bijaše u Rimu velika zmija koja je živjela u jednoj dubokoj pećini pod
gorom, zvanom Tarpej. Toj zmiji neznabošci svakoga mjeseca prinošahu žrtve kao bogu. Kad
god je izlazila iz pećine, uvijek bi zatrovala zrak svojim otrovnim dahom, te bijahu mnogi
smrtni slučajevi među ljudima koji življahu u blizini, naročito među djecom. Sveti Silvestar,
želeći i da ljude izbavi od te napasti i da ih od bezbožja5 privede istinitom Bogu, sazva
kršćane što življaše u gradu, i naloži im trodnevni posti molitvu. A sam prednjačaše svima u
postu i molitvi. I jedne noći javi mu se u viđenju sveti apostol Petar, naređujući mu da uzme
sa sobom neke svećenike i đakone, i da bez bojazni otiđe u pećinu gdje zmija boravi, da na
ulazu u pećinu odsluži svetu službu, i da zatim uđe unutra u pećinu, da prizove ime Isusa
Krista, i tako učini da zmija nikada više ne iziđe iz pećine.
Svetitelj postupi po apostolskom naređenju; otiđe pećini, i pošto odsluži svetu službu,
uđe u pećinu, i našavši u njoj neka vrata zatvori ih, govoreći: Neka se ova vrata ne otvore do
dana drugog dolaska Kristovog! – I zatvorivši tako zmiju, učini da zmija nikada više ne iziđe.
A neznabošci mišljahu da će tamo zmija pojesti Silvestra i svećenike njegove. No kada
vidješe da iziđe nepobijeđen, divljaše se. I od tada ne vide više zmiju da izađe. I mnogi u tome
spoznaše silu istinitoga Boga, i obratiše se vjeri.
U ono vrijeme kada carevaše Konstantin Veliki, koji još ne bijaše prosvijećen svetim
krštenjem, a bijaše otišao iz Rima u rat protiv Likinija, nastade u Rimu u njegovom odsustvu
gonjenje na kršćane od strane Rimskog senata. Primoravahu kršćane da prinose žrtve
idolima; i kad ovi odbijahu, podvrgavahu ih najraznovrsnijim mukama. Zbog toga sveti
Silvestar uze svoj klip, iziđe iz grada, i skrasiše se u gori zvanoj Soraktes. Poslije toga car
Konstantin, pobijedivši Likinija, izdade zapovijed o prestanku gonjenja kršćana, tako da nitko
ne smije huliti Krista niti zlostavljati kršćane. I podiže u carskom domu svom Crkvu u ime
Spasitelja Krista. I naredi da se slobodno krste svi koji žele da budu kršćani, a da bijele haljine
za krštenje uzimaju iz carskih riznica. I krsti se u to vrijeme vrlo mnogo ljudi; i iz dana u dan
rastijaše i uvećavaše se Crkva Kristova, a idolopoklonstvo opadaše. I nastade radost velika
kod kršćana, jer ih bijaše toliko mnogo u Rimu da htjedoše već da protjeraju iz grada sve koji
ne žele da budu kršćani. Ali car zaprijeti narodu, govoreći: Bog naš ne želi da mu nitko
pristupa na silu i pod moranjem, nego ako tko dobrovoljno i blago namjerno pristupa Njemu,
taj Mu je po volji, a On ga milostivo prima. Stoga, neka svatko slobodno vjeruje kako hoće, i
neka jedan drugoga ne goni. – Takvoj naredbi njegovoj ljudi se veoma obradovaše, jer
dopušta svima da slobodno žive, svaki u svojoj vjeri i svojoj slobodnoj volji.
Ne samo u Rimu nastade radost kod kršćana, nego i u cijelom svijetu, jer svuda
puštahu iz tamnica i okova kršćane, za Krista mučene; vraćahu se iz progonstva ispovjednici
Kristovi; slobodno dolažahu svojim domovima ono što su se iz straha od mučitelja krili po
gorama i pustinjama; i svuda gonjenje umukne i mučenje prestade.
Ali, đavo, ne mogući da gleda gdje se toliko širi crkveni mir i svijetlost vjere, podstiče
Hebreje da otiđu slavnoj Jeleni, majci carevoj, koja se tada nalaziše u domovini svojoj
Vitiniji6. I oni joj ovako govoraše: dobro uradi car, sin tvoj, što bezbožje napusti i idolske
hramove poruši. Ali zlo učini što povjerova u Isusa i poštuje ga kao Božjeg Sina i istinitog
Boga. A Isus je bio čovjek Hebrej i mađioničar, varao je ljude mađioničarskim trikovima.
Njega je Pilat kao zločinca mučio i na križu raspeo. A što car ozdravi, to nije silom Isusovom,
nego blagošću Boga koji je stvorio nebo i zemlju. Stoga treba, carice, da odvratiš sina svog od
takve zablude, da se ne bi Višnji Bog razgnjevio i caru se neko zlo dogodilo.
Kada Jelena ovo ču, izvijesti sina svog pismom o tome. A on, pročitavši, napisa svojoj
blaženoj majci da Hebreji, koji tako govore, dođu sa njom u Rim, i neka se pred svima
raspravljaju o vjeri sa kršćanskim episkopima, pa čija strana pobjedi, njena će vjera biti bolja.

5
Neznabošci su poštovali mnoge bogove, ali istinitog Boga nisu poznavali; zato ih sveti Pavle naziva
bezbožnima (Ef. 2,12).
6
Sjeverozapadna pokrajina Male Azije.
 Carica izvijesti Jereje o ovom carevom naređenju. Odmah se skupiše mnogi mudri
Jereji, vični njihovom zakonu, znalci proročkih riječi i upoznati sa jelinskim učenjem, gotovi
na raspravljanje o vjeri. I oni sa caricom Jelenom otputovaše u Rim. Među njima bijaše i
jedan vrlo mudar rabin7, po imenu Zambrije, koji ne samo bijaše vičan i savršen u jelinskoj
mudrosti i u hebrejskim knjigama, nego bijaše i preveliki mađioničar. Na njega Hebreji
polagahu svu svoju nadu: ako kršćane ne pobjedi riječima, nadvladat će ih mađioničarskim
trikovima.
Kada dođe dan raspravljanja između Hebreja i kršćana, sjede car na prijestol svoje sa
cijelim Senatom. I iziđe pred cara sveti Silvestar sa malom družinom: nekolicinom episkopa
koji su se tada zatekli u Rimu. Uđoše u dvoranu i Hebreji, njih sto i dvadeset. I počne
raspravljanje, koje i carica Jelena željaše da čuje, zbog čega i sjede iza zavjese. A car i Senat
imali su da presude o onome što budu govorile obje strane.
U početku Hebreji zahtijevahu da od strane kršćana stupe u parbu s njima dvanaest
najmudrijih ljudi. A sveti Silvestar se usprotivi tome, govoreći: Mi se ne uzdamo u množinu
ljudi nego u Boga koji sve ukrepljuje. Njega u pomoć prizivajući, govorimo: Ustani, Bože,
brani stvar svoju. – Hebreji na to rekoše: To je iz našega Pisma, jer te riječi nam prorok
napisa. Ti treba iz vašeg Pisma da govoriš, a ne iz našeg. – A Silvestar odgovori: Istina, u
početku je vama bilo govoreno Pismo Staroga Zavjeta i propovijedi proroka, ali sve to i nama
pripada, jer je u njima mnogo toga rečeno o Kristu Gospodinu našem. Stoga treba danas o
tome da raspravljamo sa vama, jer vaše knjige postadoše nam svoje, a naše vama su tuđe, i vi
će te radije vjerovati svojim knjigama nego našim. Zbog toga ćemo vam iz vaših knjiga
pokazati istinu kojoj se vi protivite. I pobjeda će biti čudesna i očigledna, kada je odnesemo
oružjem koje smo uzeli iz ruku protivnika. – Na to car reče: Pravda je u rukama episkopa, a
ne može joj se proturječiti; jer ako vam, o Hebreji, kršćani iz vašeg Pisma privedu dokaz o
Kristu svome, onda će nesumnjivo pobjeda biti na njihovoj strani, i vi ćete biti pobijeđeni od
svojih vlastitih knjiga.- Kada ovo reče car, cijeli Senat pohvali sud njegov.
Onda stadoše govoriti Hebreji kršćanima, ovako: Svedržitelj Bog naš u Knjizi
Ponovljenih zakona, govori: Vidite, vidite da ja jesam, i da nema Boga osim mene (5 Mojs.
32,39), kako onda bi Isusa, koji bijaše čovjek, koga oci naši razapeše, nazivajući te Bogom, i
uvodite tri Boga: Oca – u koga i mi vjerujemo; i Isusa – za koga vi kažete da je Sin Božji; a
trećim bogom nazivate Duha? Vjerujući tako, zar se ne protivite javno tvorcu svega Bogu,
koji uči da nema bogova drugih osim njega? – Na ovo bogom nadahnuti Silvestar odgovori:
Ako bez ikakve uzrujanosti razgledate Pisma, naći ćete da im ništa novo ne uvodimo kada
ispovijedamo Sina Božjeg i Duha Svetoga. Jer to nismo mi izmislili, nego su nam to
Božanski proroci objavili. Prije svega David, prorok i car, pretkazujući pobunu vaših otaca
protiv Spasitelja našeg, reče: Zašto se bune narodi, i ljudi pomišljaju uzaludne stvari na
Gospoda i na Krista ( = na Pomazanika) njegovog (Ps. 2,1-2). Eto dakle, govoreći o Gospodu
i Pomazaniku njegovom, on uvodi ne jedno lice nego dva. A da je Krist- Sin Božji, to
objavljuje isti prorok, govoreći: Gospod reče meni: Ti si sin moj, ja te danas rodih (Ps. 2,7).
Jer je jedan koji rađa, a drugi koji je rođen.
Na to rekoše Hebreji: Pošto kažeš da Bog rodi, ti time bez strasnog činiš strasnim. I
kako to, Sin je Bog rođen u vremenu, i postao je u vremenu? Jer riječ «danas» označava
vrijeme, i ne dopušta da se vjeruje da je Bog vječan. – Silvestar odgovori: Ne kažemo mi. O
Hebreji, da je u Bogu rođenje strasno, nego ispovijedamo da je Božanstvo bez strasno, a takvo
i rođenje; kao što se od uma rađa riječ. Niti uvodimo vremensko rođenje Sina od Oca, nego
vjerujemo da je njegovo rođenje vječno nevremensko jer znamo da je Sin, zajedno sa Ocem i
Duhom, Tvorac vremena. A Tvorac vremena nije pod vremenom. Ta pak riječ: «Ja te danas
rodih», označava ne gornje i pred vječno božansko rođenje, nego rođenje dole, primljeno u
vremenu i tijelu radi spasenja našeg. Znao je prorok da je Krist Bog prije vjekova, zbog čega
7
Rabin – počasna titula u Palestini, davana istaknutim učiteljima i tumačima starozavjetnog zakona.
i kaže: Prijestol je tvoj, Bože, vječan (Ps. 44,7). A objavljujući unaprijed njegovo otjelovljenje
koje je imalo biti u posljednje vrijeme, govori: Ti si Sin moj, ja te danas rodih. – Ovim dakle
riječima: «Ti si Sin moj», označava ne vremensko nego pred vječno rođenje Njegovo; a
riječima: « ja te danas rodih», označava Njegovo rođenje, koje se dogodilo u vremenu. A što
reče: «Ja te rodih», prorok pokaza da i ono rođenje Sina, koje je imalo biti u vremenu; Otac
pripisuje sebi, kao svoje vlastito, jer je imalo biti po Njegovoj volji. No, osim toga, ta riječ:
«Ja te danas rodih», označava vječnost rođenja Božjeg, u kojoj ne postoji ni prošlost, ni
budućnost, nego je «danas», svagda sadašnje. – A o Duhu Svetom isti David svjedoči,
govoreći: Riječju Gospodnjom nebesa se učvrstiše, i Duhom usta Njegovih sva vojska njihova
(Ps. 32,6). Ovdje dakle, spominje Oca – Gospoda, i Sina koga naziva Riječju zbog višeg i bez
strasnog rođenja, i Duha Svetoga. I na drugom mjestu kaže: Svetog Duha svog nemoj uzeti od
mene (Ps. 50,11). I opet, Kuda bih otišao od Duha tvoga? (Ps. 138,7). Ovim riječima prorok
jasno pokazuje da postoji Duh Sveti, i ispunjava sve i sva. I opet govori: Pošalješ Duha svog, i
postaju (Ps. 103,30). Nije li sve to David rekao? No i Mojsije bogovidac u Knjizi Postanja
navodi ovakve riječi Božje: Da načinimo čovjeka po obličju svome i po podobiju ( 1 Mojs.
1,26). Sa kime to onda govoraše Bog ako ne priznamo da drugo lice bijaše sa Njim? Ne može
nitko reći da je to govorio Bog Nebeskim silama. Jer same te riječi: «po obličju svom», ne
dopuštaju ni da se pomisli na to. Jer nije isto obličje i podobije Boga i Anđela. Anđeli su niži
po prirodi i po Sili. Jedno je priroda Božja, a drugo anđelska. Morao je dakle, netko drugi biti
onaj sa kojim Bog izgovori te riječi: «po obličju svome». I morao je taj drugi biti iste prirode i
ista obličja i podobija i isti kao Bog sa kojim govori. A tko može biti takav, ako ne Sin, koji je
sa Ocem jednosuštan, jedno slavan i jedno moćan, ne izmjenjivo obličje Očevo? Što onda mi
novo uvodimo kada vjerujemo i govorimo da postoji Otac i Sin, i Duh Sveti? I ako to
neznabošcima izgleda nevjerojatno i besmisleno, nije čudnovato, jer ne znaju Sveto Pismo.
Ali zašto ne vjerujete vi, koji se poučavate riječima Svetih Proroka, među kojima nema niti
jednog koji nije prorokovao o Spasitelju našem?
A kada ovaj božanstveni otac željaše da još govori o svetoj Trojici, prekidajući njegov
govor car reče Jerejima: Ove riječi koje nam episkop navede iz Pisma, o Hebreji, jesu li tako
napisane i u vašim Knjigama?- Oni odgovoriše: Jesu. – Car reče: U ovom raspravljanju o
Svetoj Trojici, mislim, da ste pobijeđeni. A oni odgovoriše: Ne, dobri care! Nikako nas
Silvestar pobijediti ne može, ako mi ne iznesemo protu razloge koje imamo. Jer mi imamo
mnoge proturazloge, i gotovi smo da ih odmah iznesemo, ali vidimo da je suvišan razgovor i
uzaludan trud raspravljati o Trojici. Nije sada riječ o tome, da li je jedan Bog ili tri, nego o
ovome: Da Nazarećanin nije Bog. Jer, ako se i dopusti da postoje tri boga, iz toga ne izlazi da
treba smatrati da je Isus Bog. Isus nije Bog, nego to bijaše čovjek, rođen od ljudi, s
grješnicima živio, s carinicima jeo i pio; i kao što u njegovom Evanđelju piše, bio kušan od
đavola, zatim izdan od učenika, uhvaćen, ismijan, tučen, žučju i octom napojen, razodjeven,
haljine njegove kockom podijeljene, na križ razapet, umro i pokopan, - kako se takav čovjek
može nazivati Bogom? To je razlog o care, što se sada govori protiv kršćana da oni uvode
novog boga. Ako dakle o njemu mogu što da kažu, i ako imaju kakve dokaze neka nam ih
izlože.
Kada oni to rekoše, sveti Silvestar počne govoriti: Ne kažemo mi da su tri Boga, kao
što vi smatrate, o Hebreji! Nego ispovijedamo jednoga Boga, koji se u tri Lica ili Ipostasi
poštuje i obožava od nas. No trebalo je najprije da vi pokažete da razlozi, koje povodom
vašeg prvog pitanja navedoh iz vaših Knjiga, nisu dobri, pa da onda idemo dalje u
raspravljanju. Ali pošto se sada otkazujete da o tome govorite, mi ćemo kao što sami
predlažete, porazgovarati o Gospodu našem Isusu Kistu. Počet ćemo od ovoga: bog koji je sve
priveo u biće, stvorio je čovjeka, i kada vidje da je on postao sklon zlu, ne prezre stvorenje
ruku Svojih koje je propadalo, nego htjede da Sin Njegov, koji je nerazdjeljivo s Njim (jer je
Bog svuda prisutan), siđe k nama. I On siđe, i rodivši se od Djevice bi pod zakonom, da
iskupi one koji su pod zakonom (Gal. 4,4.5). A da se imao roditi od Djevice, proreče božanski
prorok Isaija, govoreći: Eto, djevojka će zatrudnjeti, i rodit će sina, i dati će mu ime Emanuil
(Is. 7,14). A to ime kao što i vi znate, označava Božji dolazak k ljudima, i u grčkom prijevodu
se kaže da Emanuil znači: S nama Bog. Ovaj prorok dakle, prije mnogo vremena, unaprijed,
objavi da se Bog ima roditi od Djevice. – A Hebreji rekoše: Na našem Hebrejskom jeziku u
knjizi proroka Isaije ne stoji djevica nego djevojčica, a vi to iskvariste, jer napisaste u svojim
knjigama djevica umjesto djevojčica. – Sveti episkop Silvestar reče: Ako u vašim knjigama
ne stoji djevica nego djevojčica, nije li to djevojčica isto što i djevica? Pogledajmo dalje, kada
prorok Isaija, kao od Lica samoga Boga, reče Ahazu: Išti sebi znak od Gospoda Boga svog,
išti odozdo iz dubine, ili odozgo s visine. Ahaz reče: neću iskati, niti ću kušati Gospoda. Tada
reče prorok: Zato će vam sam Gospod dati znak; eto, djevojka će zatrudnjeti (Is.
7.10.11.12.14). Ako pak vi kažete da prorok govori ne o djevojci nego o djevojčici i da
djevojčica nije djevojka, onda se ni obećani znak ne može nazvati znakom, jer da udana
djevojčica rodi, to nije znak već prirodni zakon i običaj. Ali roditi bez veze s muškarcem, nije
obična pojava već znak koji premašuje prirodne zakone. Ta djevojčica dakle, kao što je kod
nas napisano, bijaše djevojka, pošto Gospod obeća da u njoj da znak, i to takav znak da
natprirodno rodi sina, ne upoznavši muža. I mi ne iskvarismo Pismo, napisavši umjesto
djevojčica djevojka, nego prije ispravismo, da bi smo jasnije poznali u njoj taj previše čudan
znak koji prelazi prirodu ljudsku. Tko se ikada rodi od ljudi bez muškog sjemena osim Adama
napravljenog od zemlje, i Eve od rebra njegovog? I gdje to rodi žena ne sastavši se sa
mužem? Pa Bog ne bi ni obećavao znak, kada bi ta djevojčica zatrudnjela, ne na natprirodan
način nego na prirodan način sastavši se sa mužem. To bi bila obična prirodna stvar. Ali pošto
čedna djevojka začne bez muža od Duha Svetog, zato je to znak Božji novi i preslavni. I bi s
nama Bog, po obećanju, natprirodno rođen od Djevice čiste.
Hebreji rekoše: No pošto rođeni od Marije ne bi nazvan Emanuil već Isus, onda to nije
onaj koga Bog obeća preko proroka već netko drugi. – Sveti Silvestar odgovori: Običaj je u
Svetom Pismu da se ponekad umjesto imena upotrebljavaju događaji i djelovanja kao ovo:
Nadjenu mu ime: brz na pleh, hitar na grabež(Is.8,3). Iako se nitko nikad nije nazivao takvim
imenom, ipak pošto je Krist imao da pobijedi neprijatelje i zapljeni pleh, kao ime mu se
smatraše ta djela njegova koja je imao učiniti. A što kaže i o Jeruzalemu isti prorok: Nazvat
ćeš se grad pravde (Is. 1,26)? Nitko nikada nije taj grad nazvao gradom pravde, nego ga svi
zovu njegovim običnim imenom Jeruzalem. Ali pošto se tada Jeruzalem uzvisio pred Bogom,
dano mu je u proroštvu ime grad pravde, zbog onoga što se u njemu dogodilo. I još se u
Svetom Pismu može naći toga da se određena djela upotrebljavaju kao imena.
Dali je pak Bog imao živjeti s ljudima, čujte što o tome govori Baruh: Ovaj Bog naš,
kome nitko nije sličan, otkrije sve putove znanja, i dade ga sluzi svome Jakovu, i Izraelu koga
on ljubi; zatim se javi na zemlji, i sa ljudima poživi (Varuh.3,36.37.38). A da je imao biti
kušan od đavola, proreče Zaharija: I pokaza mi Gospod Isusa poglavara svećeničkog, koji
stajaše pred anđelom Gospodnjim, i đavo mu stajaše s desne strane da mu se protivi. I reče
Gospod đavolu: Gospod neka ti zaprijeti, đavole! ( Zahar.3,1.2). A da je imao biti prodan od
svog učenika, unaprijed objavi psalmopjevac: Koji jede kruh moj, podiže na mene petu
(Ps.40,10). O hvatanju Njegovom bi prorečeno u knjizi Solomonovoj: Rekoše u sebi oni što
pomišljaju nepravo: uhvatimo na prijevaru pravednika, jer nam je nepotreban, i protivi se
našim djelima (Prem. Solom.2,1.12). I o lažnim svjedocima pisano je unaprijed: Ustaše na
mene lažni svjedoci(Ps.26,12). A o razapinjanju Njegovom reče: Probodoše ruke moje i noge
moje; izbrojaše sve kosti moje (Ps.21,17.18). isti prorok unaprijed govori o dijeljenju haljina
Kristovih: Razdijeliše haljine moje među sobom, i za dolamu moju baciše kocku (Ps. 21,19).
On isti proreče da će biti napojen octom sa žuči: Dadoše mi žuč da jedem, i u žeđi mojoj
napojiše me octom (Ps.69,22). I opet o sahrani Njegovoj pretkaza: Metnuše me u tamu
najdonju (Ps. 87,7). I vaš praotac Jakov, providjevši to isto Duhom, reče: Spusti se i leže kao
lav i kao ljuti lavić (1 Mojs.49,9).
Ta i mnoga druga svjedočanstva o Isusu Kristu navođena iz Svetih Proroka, sveti
Silvestar uvjeri Hebreje. Jer ustima Njegovim govoraše Sveti Duh, i on pokaza jasno da je
Krist istiniti Bog, rođen od Djevice. A Hebreji rekoše: Zašto je bilo potrebno da se Bog rodi u
tijelu ljudskom? Zar nije mogao drugačije spasiti rod ljudski? – Svetitelj odgovori. U Boga je
sve moguće. Ali je trebalo da đavo bude pobijeđen od onoga, koji je od njega bio pobijeđen.
Čovjek je bio pobijeđen od njega, ali čovjek pobijeđen ne na običan prirodni način, ne od
muškarčevog učešća, nego čovjek sazdan od zemlje, i to od takve zemlje koja je bila kao
djevojka čista i čedna. Jer tada zemlja ne bijaše još prokleta od Boga, niti je oskrnavila krv
ubijenoga brata ili neko ubojstvo zvijeri; još je ne bijahu počeli kvariti truležna tijela mrtvaca;
niti bijaše okaljana od nekih nečistih i prljavih djela. Od takve zemlje bi praroditelju
napravljeno tijelo, koje božansko udahnut će oživi. Kada zlobni đavo pobijedi takvog i tako
pobijeđenog čovjeka, trebalo je stoga da i sam bude pobijeđen od takvog istog čovjeka. A
takav je Gospod naš Isus Krist, rođen, ne na običan način i po prirodnom zakonu, nego od
čiste i svete djevojačke utrobe, kao Adam od čedne zemlje. I kao što Adam bi oživljen
božanskim udahnućem, tako se i Gospod naš Isus Krist, oplodi djelom Duha Svetoga koji je
sišao na Presvetu Djevicu, i bijaše savršeni Bog i savršeni čovjek po svemu, osim grijeha,
imajući u jednom licu dvije prirode; božansku i čovječansku. Čovječanska priroda dakle
nastrada zbog nas, a božanstvo ostade nenastradano. I upotrijebi svetitelj ovakvo uspoređenje:
kao što se sijeku sunčani zraci kada se siječe drvo obasjano sunčanim zracima, tako i
čovječanska priroda Kristova, sjedinjena sa Božanstvom, mada pretrpi stradanja Božanstvo
ipak ne nastrada.
Kada to govoraše, Sveti Silvestar, car i cijeli Senat pohvališe Silvestra, i priznaše mu
da je u ovom raspravljanju odnio pobjedu. A Hebreji ne bijahu u stanju da ništa više kažu
protiv Silvestra.
Tada Zambrije mađioničar reče caru: Iako nas Silvestar pobjeđuje svojim riječima, jer
je bogat u riječima i vješt u razgovoru, ipak mi nećemo odstupiti od svog otačkog zakona, niti
ćemo poći za čovjekom koga oci naši svi složno predadoše na smrt. A da je jedini Bog onaj
koga mi poštujemo, i da nema drugoga, ja sam spreman da to pokažem, ne riječju kao
Silvestar, već djelom. Samo, naredi, o care, da dovedu ovdje velikog i ljutog bika, i odmah će
tvoja carevina i svi prisutni saznati da nema Boga osim našeg Boga. – A netko od prisutnih
reče caru: Ima takav bik u mome stade, nedaleko od gradskih zidova; njega ne može nitko u
jaram uhvatiti, niti ga rukom pogladiti ili dodirnuti. – I odmah posla car da tog bika dovedu.
U to vrijeme razgovarajući, sveti Silvestar upita Zambrija: Zbog čega tražiš bika? I
kada ga dovedu što ćeš mi raditi?- Zambrije reče: Hoću da pokažeš silu imena Boga naše, koji
kada budem šapnuo biku na uho, odmah će uginuti. Jer smrtna priroda ne može da podnese
ime Božje, niti može živ ostati onaj koji čuje to ime. Naši oci, kada volove dovođahu za žrtvu,
ime su to izgovorili na uši volovima, a ovi su odmah sa silnim rikanjem padali i umirali i
bivali gotovi za žrtvu. – Silvestar reče: Ako to ime, kao što kažeš, ubija svakoga koji ga čuje,
onda kako si ga ti naučio? Zambrije odgovori: Ti ne treba da znaš tu tajnu, jer si naš
neprijatelj.- Na to car reče Zambriju: Ako nećeš da tu tajnu otkriješ episkopu, onda je kaži
nama. – Odgovori Zambrije: Ni koža, ni papir, ni drvo, ni kamen, niti ikakva stvar može
držati na sebi to ime ako se napiše na njoj, jer će odmah poginuti i onaj koji piše i uništit će se
stvar na kojoj piše. – A car reče: Kaži nam kako si se ti sam naučio tom imenu? Jer je
nemoguće saznati ga, ako se ne izgovara niti piše. – Zambrije odgovori: Ja sedam dana
postim, o care, onda u novi srebrni umivaonik nalijem čiste vode sa izvora, i molim se. Tada
nevidljivi prst ispisa po vodi riječi koje me naučiše imenu Božjem. – Na to mudri Silvestar
reče: Ako si se tako naučio imenu tome kao što pričaš, što onda bude kada to ime govoriš
nekome na uho, ne čuješ li ga onda i sam kao i onaj kojemu ga kazuješ? I kako čuvši to ime i
sam ne umreš?- Odgovori mađioničar: Rekoh ti da ti ne treba da znaš ovu tajnu, jer si naš
neprijatelj. No što reći, kada treba djelom dokazati ono što se govori! Izaberi jedno od ovoga:
Ili ti prizovi ime tvoga Nazarećanina i umrtvi bika, pa ćemo i mi u njega vjerovati; ili ću mu
ja reći na uho ime Boga našega, i na taj ga način umrtviti, ali ćeš tada i ti morati vjerovati u
našega Boga.
Svi prisutni, kada to čuju, pohvališe Zambrijev prijedlog. A kršćani se kolebahu, no
sveti episkop ih uspokoji. Car pak reče Zambriju: Treba najprije da ti ispuniš što si rekao, jer
si obećao da ćeš jednom riječju da ubiješ bika. – Mađioničar odgovori: Kada tako naređuješ, o
care, pogledaj silu Boga mog.- I rekavši to, približi se biku, koga vezanog čvrstim konopcima
ljudi s velikom mukom jedva držahu i vođahu za rogove. I kada priđe biku, šapnu mu nešto
na uho, i bik strašno riknu, zatrese se i padne mrtav.
Svi se prisutni, veoma začudiše tome, a Hebreji pljeskajući povikaše: Pobijedismo!
Pobijedismo!- Sveti Silvestar zamoli cara da naredi d se stišaju. A kada nastade tišina, sveti
episkop reče Hebrejima: Nije li u vašim knjigama napisano ovo što svemogući Bog govori: Ja
ubijam i oživljujem; ranim i iscjeljujem? (5 Mojs.32,39). – A oni odgovoriše: Da, tako je
napisano. – Silvestar reče: Ako je Zambrije imenom Božjim ubio bika, onda neka ga tim istim
imenom i uskrsne. Jer je Bog dobrotvor, a ne zlotvor; i u Njegovoj je prirodi da čini dobro, a
činiti zlo – protivno je Njegovoj prirodi. Volja je Njegova uvijek dobra, uvijek želi činiti
dobro, a ponekad bude da i po nečim zlim kazni nekoga radi koristi drugih. Ali to bude po
nuždi; i takve stvari ne čini rado, nego primoran našim zločinima. Kada dakle, Zambrije lako
učini ono što priroda Božja ne voli, utoliko dakle može učiniti ono što je za Boga prirodno: da
oživi vola onim istim imenom Božjim kojim ga i umrtvi, i ja ću pristati uz vjeru njegovu. – A
Zambrije, reče caru: Care, Silvestar još hoće da se prepire riječima. Ali riječi nisu potrebne,
kada se dogodilo ovakvo čudesno djelo. – A Silvestru reče. Ako imaš, o episkope, kakvu silu,
onda učini i ti nekakvo čudo imenom tvoga Isusa. – Episkop odgovori: Ako hoćeš, ja ću ti
pokazati silu Krista mog, kada prizivanjem svetog imena njegovog uskrsne bik koga si ti ubio.
– Zambrije reče: Hvališ se, Silvestre, jer je nemoguće da bik oživi. – Car pak reče Zambriju:
Ako dakle, to što ti nazivaš nemogućim, episkop učini, dali ćeš onda povjerovati u njegovoga
Boga? – Zambrije odgovori: Zaklinjem ti se, o care, da ću ako vidim uskrsloga bika priznati
Krista Boga i primiti Silvestrovu vjeru. – To isto rekoše i ostali Hebreji.
Tada episkop klekne i svesrdno se sa suzama pomoli Bogu. Zatim ustade, podiže ruke
k nebu, i govori gromko da svi čuju: Gospode Isuse Kriste Sine Božji i Bože, Tebi je lako i
umrtviti i oživiti, raniti i iscijeliti, blagovoli da prizivanjem presvetog i životvornog imena
tvog oživi bik koga Zambrije umrtvi prizivanjem đavola, jer je vrijeme da se jave čudesa tvoja
radi spasenja mnogih. Usliši me slugu svoga u ovaj tren, da se proslavi presveto ime tvoje!
Onda priđe biku i reče gromko: Ako je Isus Krist, rođen od Djevice Marije, koga ja
propovijedam, istiniti Bog, ustani i stani na noge svoje, i odbacivši svaku divljinu, budi
krotak!
Čim to svetitelj reče, bik odmah oživi i ustade, i stajaše krotak. Svetitelj naredi da mu
sa rogova skinu konopce i reče biku: Idi odakle si došao, i nemoj nikome nauditi, nego budi
krotak, tako ti naređuje Isus Krist Bog naš. – I otiđe bik krotak, iako je prije toga bio
neukrotivo divlji.
Kada to vidješe, svi kao jednim ustima povikaše: Veliki je Bog koga Silvestar
propovijeda! – A Hebreji sa Zambrijem pritrčaše svetitelju, stadoše mu cjelivati noge, i
moljahu ga da se pomoli Bogu za njih i da ih primi u kršćansku vjeru. Tada i blažena Jelena
trže zavjesu iza koje je sjedila slušajući raspravljanje i gledajući što se događa, iziđe i pade
svetitelju pred noge, ispovijedi Krista da je istiniti Bog i zamoli da je udostoji svetog krštenja.
– I krštena bi tada sveta Jelena, tako isto i hebreji sa Zambrijem, i vrlo mnogi ljudi pristupiše
Bogu i Kristovoj Crkvi.
 Poslije toga sveti Silvestar branjaše vjeru pravoslavnu od herezi arijanske i posla svoje
predstavnike na I Vaseljenski Sabor u Nikeju. Proživi ostalo vrijeme svoga života u svom
uobičajenom trudu i staranju o Crkvi Kristovoj. I pošto je tako dobro paso svoje razumno
stado, u dubokoj starosti prijeđe k Gospodu, godine 335. U episkopstvu proživi dvadeset i tri
godine i deset mjeseci. A sada u beskonačnom životu sa Anđelima proslavlja Oca i Sina i
Svetoga Duha, Jedinog u Trojici Boga, kome neka je i od nas slava i vijek u vjekove. Amen.