ŽIVOT SVETOG OCA NAŠEG

NIKOLAJA ČUDOTVORCA

Arhiepiskopa Mirlikijskog

S
VETITELJA Kristovog Nikolaja, velikog Čudotvorca, brzog pomoćnika i izvrsnog
posrednika pred Bogom, odgoji zemlja Likijska. On se rodio u gradu Patari1.
roditelji njegovi, Teofan i Nona, bijahu ljudi znameniti, visokorodni, pravovjerni i
bogati. Ovaj blagoslovljeni par, za svoj bogougodni život, mnoge milostinje i
velike vrline, udostojio se kao sveti korijen, proizvesti sveti ogranak i kao drvo
usađeno kraj potoka donese rod svoj i vrijeme svoje 2. Kada se rodi ovo blagoslovljeno dijete,
nadjenuše mu ime Nikolaj, što znači: poveditelj naroda. I on se po blagoslovu Božjem, zaista
pokaza poveditelj zla, na dobro cijelome svijetu. Mati njegova, čim njega rodi, odmah se
oslobodi bolova, i od toga vremena ona sve do smrti svoje ostade nerotkinja. Time sama
priroda kao da svjedoči da ova žena ne može roditi drugog takvog sina: Nikolaj je imao biti
prvi i posljednji. Još u utrobi matere svoje osvećen bogonadahnutom blagodaću, on čim
počne živjeti – počne i Boga pobožno poštivati, čim počne sisati – i počne i čudesa tvoriti,
čim počne jesti – počne i postiti se. Jer on po rođenju svom, još u kupelji krštenja stajaše tri
sata na nogama svojim sam, ni od koga pridržavan, odajući tim stajanjem poštovanje
Presvetoj Trojici, koje je on donije imao biti veliki služitelj i predstojatelj. U njemu se moraše
raspoznati budući čudotvorac i po načinu na koji se prihvaćao materinih grudi: sisao je ne kao
ostala djeca iz obaju materinih dojki, već samo iz desne, označavajući time da će stajati s
desne strane Gospodu zajedno sa pravednicima. Isto tako on se počeo pokazivati i izvanredan
postnik, jer srijedom i petkom sisaše samo jedanput, i to uvečer, po završetku od strane
roditelja uobičajenog molitvenog pravila večernjeg. Tome se njegovi roditelji veoma čuđahu, i
predviđahu da će njihov sin kasnije u životu svom biti strogi isposnik. Naviknuvši još od
povoja na takvo uzdržanje, blaženi Nikolaj cijelog života svog provođaše u strogom postu
svaku srijedu i petak. Rastući sa godinama, dijete ujedno rastijaše i razumom, i usavršavaše
se u vrlinama, kojima ga učiše njegovi pobožni roditelji. I bijaše on kao plodonosna njiva,
koja prima u sebe i uzrasta dobro sjeme pouke i donosi svaki dan nove plodove
dobrodušnosti.
Kada dođe vrijeme, Nikolaj bi dat da uči Sveto Pismo. Prirodnom bistrinom svoga
uma i rukovodstvom Svetog Duha on za kratko vrijeme stječe veliku mudrost, i u knjižnom
učenju pokaza toliki napredak koliki bijaše potreban dobrome krmanošu Kristove lađe i
iskusnom pastiru slovesnih ovaca. Postavši savršen u riječi i učenju, on se pokaza savršen i u
samom životu. On se na sve moguće načine sklanjaše od svijetnih prijatelja i praznih
razgovora, izbjegavaše razgovor sa ženama, pa se čak čuvaše i da pogleda u njih. Njegovaše
on u sebi istinsku cijelomudrenost, čistim umom svagda sozercavajući Gospoda i usrdno
posjećujući svetu crkvu, i tako slijedeći Psalmopjevcu koji kaže: Volim biti u domu Boga
moga ( Psal.83,11). Mnogo puta provodiše on u crkvi po čitave dane i noći u bogomislenoj
molitvi i čitanju božanstvenih knjiga, učeći se duhovnom znanju, bogateći sebe božanskom
blagodati Svetoga Duha i spremajući sebe za dostojno obitavalište Njegovo po riječima
Svetoga Pisma: Vi ste hram Božji, i Duh Božji živi u vama (1. Kor.3,16). I duh Božji stvarno
živješe u ovom vrlinskom i čistom mladiću; i on sav bijaše duhovan, duhom govoreći i

1
Patara – primorski trgovački grad u Maloazijskoj pokrajini Likiji; osnovan od Feničana; sada u
ruševinama.
2. Sravni: Psal 1,3.
2

1
Gospodu služeći. U njemu se ne primjećivahu nikakve navike, svojstvene mladosti; naprotiv,
držanjem svojim on ličaše na starca, zbog čega ga svi uvažavahu i divljahu mu se. Jer star
čovjek, ako ima mladićke postupke, služi na smijanje svima; ali, ako mladić ima držanje
starca, njemu se svi sa poštovanjem dive. Neprilična je u starosti mladost, no divna je i
dostojna poštovanja u mladosti starost.
Stric blaženog Nikolaja bijaše episkop grada Patare, i zvaše se Nikolaj. Njegovo ime i
bi zato mladome Nikolaju.

Stric episkop, vidjeći da njegov bratanac napreduje u vrlinskom životu i svom dušom se kloni
svijeta, savjetova njegovim roditeljima da svoga sina daju na službu Bogu. Oni poslušaše
savjet i darovaše Gospodu sina svoga, kojeg sami bijahu primili od njega kao dar. Jer u
drevnim knjigama povjestuje se o njima da su bili bez djece, i već se nisu nadali da će imati
djecu, ali mnogim molitvama i suzama i milostinjama izmoliše sebi od Boga sina, i sada se
požališe prinijeti ga na dar Darodavcu. Episkop, primivši ovog mladog starca koji imaše
«sedinu mladosti i uzrast starosti, život bez prijekoran» (Prem. Sol. 4,9), uzvede ga u
prezbiterski čin. Kada on rukopolagaše blaženog Nikolaja za svećenika, to on, napunivši se
svetoga Duha, obrati se narodu u crkvi i prorokova govoreći: «Evo braćo, vidim novo sunce
koje se rađa nad zemljom i javlja sobom milostivu utjehu ojađenima. O, blago onom stadu
koje se udostoji imati njega za pastira. Jer on će dobro pasti duše zabluđenih i prehranit će ih
na paši pobožnosti, i bit će usrdni pomoćnik onima što su u nevoljama i opasnostima». – Ovo
proročanstvo se stvarno ispuni, kao što će se vidjeti iz daljeg povjestovanja.
Primivši svećenički čin, sveti Nikolaj dodavši trud trudu, bdijući i prebivajući u
neprestanoj molitvi i postu, i staraše se u smrtnom tijelu svom podražavati Bestjelesne
Nebeske Sile. Tako vodeći ravnoanđelski život, i iz dana u dan sve više procvjetavajući
ljepotom duševnom, on se pokaza potpuno dostojan da upravlja Crkvom. U to vrijeme njegov
stric episkop Nikolaj, naumivši da putuje u Palestinu da se pokloni tamošnjim svetim
mjestima, povjeri upravljanje Crkvom svom bratancu, ovom jereju Božjem, svetom Nikolaju.
Zastupajući svoga strica, Sveti Nikolaj se o svima crkvenim poslovima staraše kao i
sam episkop, stric njegov. U to vrijeme roditelji se njegovi preseliše u vječni život. Sveti
Nikolaj, naslijedivši njihovo imanje stane ga razdavati potrebitima. Jer on ne hajaše za
prolazno bogatstvo, niti se brinješe da ga uveća: naprotiv, odrekavši se svih želja ovoga
svijeta , on se svim bićem potrudiše da sebe preda Jedinom Bogu, i vapijaše k Njemu: K tebi,
Gospode, podižem dušu svoju. Nauči me tvoriti volju tvoju, jer si ti Bog moj. Tebi sam
privržen od rođenja, od utrobe majke moje ti si Bog moj (Psal. 24,1); 142, 10; 21, 11). – I
bijaše ruka njegova privržena k potrebitima, i izlivaše na njih prebogatu milostinju, kao rijeka
obilna vodom. Evo jedno od mnogih milosrdnih dijela njegovih.
U gradu Patri živješe neki čovjek, znatan i bogat, koji kasnije veoma osiromaši, i
postade ubog, jer je život ovoga vijeka nepostojan. Taj čovjek imaše tri kćeri, koje bijahu vrlo
lijepe. A kada oskudica postade tako velika da nisu imali ništa za jesti niti se u što odjenuti, on
pomisli da zbog strašne neimaštine kuću pretvori u bludilište i kćeri svoje u bludnice, da bi na
taj način stekao sredstva za nabavku hrane i odjeće sebi i kćerima. O, jada! Na kako nedolične
pomisli navodi puko siromaštvo! Privikavajući sebe na ovu đavolsku zamisao, ovaj čovjek
htjede da svoju zlu namjeru provede u djelo. Međutim Sveblagi Gospod, koji ne želi gledati
da čovjek propada i čovjekoljubivo nam pomaže u nevoljama, stavi misao dobru u srce
ugodniku svom, svetom jereju Nikolaju, i tajnim nadahnućem posla ga u pomoć čovjeku koji
dušom propadaše, da ga utješi u siromaštini i predupredi od pada u grijeh. Sveti Nikolaj, čuvši
za krajnju bijedu toga čovjeka i Božjim otkrivljenjem doznavši za njegovu zlu namjeru, osjeti
duboko sažaljenje prema njemu i odluči da svojom dobrotvornom rukom izvuče njega
zajedno sa kćerima iz bijede i grijeha kao iz ognja. Ipak on ne htjede da otiđe i javno učini
dobro tom čovjeku, nego odluči da mu obilnu milostinju da tajno.

2
 Sveti Nikolaj postupi tako iz dva razloga. Prvi razlog: da bi sam izbjegao sjetnu slavu
ljudsku, držeći se riječi Evanđeoski: Pazite da milostinju svoju ne činite pred ljudima (Mt.6,
1); drugi razlog: da nebi postidio toga čovjeka, koji je nekada bio bogat pa zapao u veliku
siromaštinu. Jer Sveti Nikolaj je znao kako je teška milostinja onome koji je iz bogatstva i
slave zapao u uboštvo, pošto ga ona podsjeća na ranije blagostanje. Zato sveti Nikolaj odluči
da postupi po riječi Kristovoj: da ne zna ljevica tvoja što čini desnica tvoja (Mt. 6, 3). On je
toliko izbjegavao slavu ljudsku, da je se potrudio sakriti sebe i od onoga kome čini dobro.
Stoga on uze veliku vreću zlata, ode k domu toga čovjeka, ubaci kroz prozorčić vrećicu
unutra, pa se brzo vrati doma. Sutradan taj čovjek ustade, i našavši vrećicu odveza je. A kad
ugleda zlato u njoj on se zaprepasti, i prosto nevjerujući da je to zlato, pošto niotkud ne
očekivaše on takvo dobročinstvo. Zatim, pipajući i razgledajući zlatnike on se uvjeri da je to
zaista zlato. Obradovan i zadivljen, on od radosti plakaše, i dugo razmišljajući tko bi to
mogao biti što mu učini ovakvo dobročinstvo; ali ne mogaše da smisli. Stoga, pripisavši to
promislu Božjem, on neprestano blagodavaše u duši svoga dobrotvora, uznoseći hvalu
Gospodu koji se brine o svima. Poslije toga on udaše svoju najstariju kćer, davši joj kao miraz
zlato što on dobi na čudesan način. Sveti Nikolaj saznaše o tome, i bi mu milo što ovaj čovjek
postupi po njegovoj želji; i zavole ga i odluči da takvu milost učini i drugoj kćeri, sa željom
da zakonitim brakom sačuva i nju od grijeha. Stoga, spremivši i drugu vrećicu zlata, ravnu
prvoj, on noću, da nitko ne vidi, ubaci tu vrećicu kroz isti prozorčić u dom onoga čovjeka. A
kada ovaj ubogi čovjek ujutro ustade, opet nađe vrećicu sa zlatom. I ponovno se stade čuditi
tome. I pavši ničice na zemlju, on govoraše oblijevajući se suzama:
« Bože, i ljubitelju milosti, Strojitelju našeg spasenja, Ti si me najprije iskupio krvlju
Svojom, a sada dom moj i djecu moju izbavljaš zlatom iz vražjih zamki, - Sam mi pokaži
slugu milosrdne volje tvoje i čovjekoljubive dobrote Tvoje. Pokaži mi tog zemnog anđela
koji nas to izvlači iz ubitačne neimaštine i izbavlja od zlih pomisli i namjera. Jer evo,
Gospode, po milosti Tvojoj, koju mi tajno čini darežljiva ruka nepoznatog mi ugodnika Tvog,
ja mogu i drugu kćer udati po zakonu, i tako izbjeći zamke vraga, koji je htio da poganom
zaradom uveća, i bez toga, veliku pogibao moju».
Pomolivši se tako Gospodu i zablagodarivši Njegovoj dobroti, čovjek taj udade i
drugu kćer svoju. Uzdajući se u Boga, on gajaše u sebi čvrstu nadu, da će On i treću kćer
njegovu zbrinuti i dati joj zakonskog supruga, opet mu poslavši potrebno zlato rukom tajnog
dobrotvora. I otac da bi saznao tko mu i otkud donosi zlato, ne spavaše noću, nego stražariše,
da bi se udostoio vidjeti svoga dobrotvora. I gle ne prođe mnogo, vremena i očekivani se
dobrotvor pojavi. Kristov ugodnik Nikolaj i po treći puta dođe tiho, i zaustavivši se na
uobičajenom mjestu ubaci kroz isti prozor onakvu istu vrećicu zlata, i odmah pohita natrag
domu svome. Čuvši zveket zlata ubačenog kroz prozorčić, otac triju djevojaka, potrča što je
brže mogao za ugodnikom Božjim. Sustigavši ga i poznavši ga, - jer svetitelj bijaše poznat po
vrlinama svojim i po znatnosti porijekla svog. – on pade ka nogama njegovim, cjelivajući ih, i
nazivajući svetitelja izbaviteljem, pomoćnikom i spasiocem duša koje su bile na ivici propasti.
Pritom reče i ovo: « Da me veliki u milosti Gospod nije tvojim milosrđem podigao, odavno
bih ja kukavni otac zajedno sa svojim kćerima propao u ognju Sodomskom. Sada pak mi smo
tobom spašeni i od užasnog pada u grijeh izbavljeni.».
To i mnogo sličnih riječi sa suzama govoriše on svetitelju. Svetitelj ga jedva podiže sa
zemlje, i zakle ga mnogim zakletvama da dok je živ nikome ne kaže šta je s njim bilo. Još mu
svetitelj reče mnoge pouke korisne po dušu, pa ga otpusti kući njegovoj.
Od mnogih djela milosrđa ugodnika Božjeg mi ispričasmo samo jedno, da bi se
saznalo koliko on bijaše milostiv prema sirotinji. Nama bi nedostalo vremena kada bismo
podrobno govorili o tome koliko je on bio milosrdan prema nevoljnima, koliko je gladnih
nahranio, kliko nagih odjenuo, koliko njih od povjerilaca otkupio.

3
 Poslije tog prepodobni otac Nikolaj izvoli krenuti u Palestinu da tamo vidi i pokloni se
onim svetim mjestima gdje je Gospod Bog naš Isus Krist hodio Svojim prečistim nogama.
Kada lađa plovljaše prema Egiptu i putnici ne znajući što će ih snaći, sveti Nikolaj koji se
nalazio među njima predvidi da će uskoro nastati bura i oluja i obavijesti o tome svoje
suputnike, rekavši im da je on vidio đavola gdje uđe u lađu, sa željom da potopi lađu i sve
putnike na njoj. I tog časa iznenada se nebo pokri oblacima, smrači se, i podiže se strahovita
bura na moru. Putnici se silno uplašiše očekivajući smrt, i moljahu svetog oca Nikolaja da im
pomogne da ne izginu na pučini morskoj; i govoriše: Ako nam ti, svece Božji, ne pomogneš
molitvama svojim k Bogu, mi ćemo potonuti i izginuti. – Naredivši im da budu hrabri, i da
svu nadu polože u Boga, i da bez ikakve sumnje očekuju brzo izbavljenje, svetitelj se stade
usrdno moliti Gospodu. I more se odmah ukroti, i nastade tišina velika, i sveopća žalost
pretvori se u radost. Obradovani putnici odadoše blagodarnost Bogu i Njegovom ugodniku,
svetom ocu Nikolaju; i dvostruko se divljahu: i njegovom proročanstvu bure i izbavljenju od
opasnosti. Poslije toga jedan mornar popne se na katarku da tamo nešto uredi, ali pri spuštanju
padne sa velike visine, pade nasred lađe, i tako se razbi da odmah izdahne. A sveti Nikolaj, i
bez poziva za pomoć, uskrsne ga svojom molitvom, i podiže ga iz mrtvih kao iz sna, i predade
ga živog mornarima. Poslije toga razapevši sva jedra, oni uz podesan vjetar blagopolučno
nastaviše svoje putovanje i spokojno pristadoše uz obalu Aleksandrije. Tu ugodnik Božji sveti
Nikolaj iscijeli mnoge bolesnike i bjesomučnike, i utješi ucviljene, pa produži put svoj u
Palestinu.
Stigavši u sveti grad Jeruzalem, sveti Nikolaj uziđe na Golgotu, gdje Kristov Bog naš
izvrši spasenje rodu ljudskom raširivši na Kristu prečiste ruke Svoje. Tu ugodnik Božji izli
tople molitve iz srca gorećeg ljubavlju, uznoseći blagodarnost Spasitelju našem. Obiđe on i
sva sveta mjesta, svuda tvoreći usrdno poklonjenje. I kada noću on htjede da uđe u svetu
crkvu3, zaključana crkvena vrata sama se otvoriše, pružajući neometan ulaz onome kome i
nebeska vrata bijahu otvorena. Pošto provede u Jeruzalemu dosta vremena, sveti Nikolaj se
spremaše da ide u pustinju, ali bi zadržan Božanskim Glasom s neba koji mu savjetovaše da
se vrati u svoje otalačtvo. Jer Gospod Bog, koji sve uređuje na korist našu, ne htjede da ostane
u pustinji pod poklopcem svijetilnik koji On ugotovi da svijetli na svijećnjaku Likijske
mitropolije. Našavši lađu, ugodnik Božji ugovori s mornarima da ga oni prevezu u njegovo
otalačtvo. Međutim oni pomisliše da ga prevare, i upraviše svoju lađu ne u pravcu Likije već
na drugu stranu. Kada isploviše iz pristaništa, sveti Nikolaj primijeti da lađa ne plovi put
njegova otalačta, pa pripade k nogama mornara i moljaše ih da lađu skrenu put Likije. Ali oni
ne obratiše nikakvu pažnju na njegovu molbu već produžiše u istom pravcu, ne znajući da
Bog neće ostaviti svog ugodnika u muci. I odjedanput puhnu neki silovit vjetar, okrenu lađu
na drugu stranu i brzo je ponese put Likije, preteći zlim mornarima konačnom propašću. Itako
nošen Božanskom silom po moru, sveti Nikolaj stiže u svoje otalačtvo. Ne zloban, on nikako
zlo ne učini ovim zlonamjernim neprijateljima svojim: on niti se razgnjevi na njih, niti im
reče kakvu prijekornu riječ, nego ih s blagoslovom otpusti u njihov zavičaj. Sam pak on ode u
manastir, osnovan njegovim stricem Patarskim episkopom, i nazvan Sveti Sion. Tu svoj bratiji
sveti Nikolaj bi veoma mio sabrat
Primivši ga s velikom ljubavlju kao anđela Božja, oni se naslagivahu njegovim
bogonadahnutim riječima, i nazidavahu se ravnoanđelskim životom njegovim, i ugledahu se
na divne navike njegove, kojima ukrasi Bog divnog slugu svog. Našavši sebi u ovom
manastiru bezmolivo življenje, usamljeničko molitveno tiho pristanište za bogorazmišljanje,
sveti Nikolaj se nadaše da ostalo vrijeme života svoga provede tu bezizlazno. Ali Bog mu
3
To je bila malena crkva na Sionskoj gori, jedina u to vrijeme u cijelom gradu Jeruzalemu, naseljenoj
neznabošcima. Po predanju: ta crkva je bila sagrađena u onom domu gdje je Gospod Isus Kristos ustanovio
Svetu Tajnu Pričešča, i gdje je bio silazak Svetog Duha na Apostole.

4
ukazivaše drugi put, jer nije htio da tako bogata riznica vrlina, kojom se imao obogatiti svijet,
ostane zaključana i sakrivena u manastiru, kao blago zakopano u zemlju, nego da ta riznica
bude otvorena svima i da se njenim blagom obavlja duhovna trgovina koja stiče mnoge duše.
I gle, jednom svetitelj stojeći na molitvi, ču glas s visine: « Nikolaje, pođi na podvig u narod,
ako želiš biti od mene uvjenčan». Čuvši ovaj glas Nikolaj se zaprepasti i stade razmišljati o
tome što hoće i što traži od njega ovaj glas. I ponovno ču glas koji govoriše:» Nikolaje, nije
ovdje ona njiva na kojoj ti imaš donijeti plod koji ja očekujem, nego se okreni k ljudima i idi
u svijet, da se proslavi u tebi ime moje». Tada svetom Nikolaju bi jasno da Gospod zahtjeva
od njega, da ostavi podvig bezmolija= podvig usamljeničkog molitvenog tihovanja, i da ide
služiti spasenju ljudi. I stade svetitelj razmišljati na koju stranu da krene: dali u postojbinu
svoju, grad Pataru, ili u neko drugo mjestu. I izbjegavajući slavu ljudsku u sredini svojih
sugrađana, poznanika, i bojeći je se, on donese odluku da otputuje u drugi grad gdje ga nitko
ne poznaje.
U toj istoj Likijskoj nahiji bijaše čuveni grad Mire4, metropola cijele Likije. U taj grad
i ode sveti Nikolaj, vođen Božjim promislom. Tamo ga nitko ne poznavaše; i prebivaše on u
tom gradu kao prosjak, nemajući gdje glavu sklonuti. Jedino u domu Gospodnjem nahođaše
on sebi utočište, imajući u Bogu jedino pristanište. U to vrijeme predstavi se arhijerej toga
grada Jovan, arhiepiskop i prvoprijestolnik cijele Likijske zemlje. Stoga se u Miri sabraše svi
episkopi Likije, da za upražnjeni prijestol izaberu dostojnoga muža. Mnogo uglednih i
blagorazumnih ljudi bijaše kao kandidati za arhiepiskopsko prijestol. Pošto pri izboru bijaše
velikih nesuglasica, to neki, pokrenuti božanskom revnošću, izjaviše ovo: Izbor episkopa za
ovo prijestol nije stvar ljudi već promisla Božjeg. Stoga treba da se damo na molitvu, da bi
sam Gospod pokazao tko je dostojan primiti takav čin i biti pastir cijele Likije.
Ovaj prijedlog naiđe na odobravanje, i svi se predadoše usrdnoj molitvi i postu. A
Gospod ispunjujući volju onih koji Ga se boje i uslišujući molitvu njihovu, otkri Svoju blagu
volju najstarijem episkopu na sljedeći način. Kada ovaj episkop stajaše na molitvi, njemu se
javi Lučezaran Muž i naredi mu da noću otiđe i stane kraj crkvenih vrata i motri tko će prije
svih ući u crkvu. «Taj i jeste, - reče Lučezarin Muž , - moj izabranik; primite ga s češnju i
postavite za arhiepiskopa; njemu je ime Nikolaj.».
O ovom božanskom viđenju svom episkop obavijesti ostale episkope. A oni, čuvši to,
udvostručiše svoje molitve. Episkop pak koji se udostoji ovog otkrivenja, stade na mjestu koje
mu bi ukazano u viđenju, i čekaše željenog muža. A kada nastade vrijeme za jutarnje
bogosluženje, sveti Nikolaj pokrenut Duhom dođe crkvi prije svih, jer u njega bijaše običaj:
ustajati u ponoć na molitvu i prije drugih dolaziti crkvi na jutarnje bogosluženje. Čim svetitelj
uđe u pritvor, episkop, udostojenik onoga viđenja, zaustavi ga, i upita ga: Čedo, kako ti je
ime? – Sveti Nikolaj šutiše. Episkop ga ponovno upita to isto, svetitelj mu krotko i tiho
odgovori: Ime mi je Nikolaj; sluga sam svetinje tvoje, vladiko.
Blagočestivi episkop, čuvši tako krotke i smirene riječi, poznade kako po samom
imenu – Nikolaj, - kazanom mu u viđenju, tako i po smjernosti i krotkom odgovoru, da je to
taj muž koga hoće Bog za prvoprijestolnika Mirske crkve. Jer je on znao iz Svetog Pisma da
Gospod pogleda na krotkoga i šutljivoga i na onoga, koji drhće od njegovih riječi. I obradova
se episkop velikom radošću, kao da je dobio neku tajnu riznicu. I odmah uzevši Svetog
Nikolaja za ruku on mu reče:»Čedo, hajde sa mnom». I s češnju ga dovede k episkopima. A
oni, ispunivši se božanstvene sladosti i duhovne utjehe što nađoše samim Bogom ukazanog
muža odvedoše ga u crkvu.
Glas o tome se vrlo brzo pronese na sve strane, i brže od ptica steče se crkvi ogromno
mnoštvo naroda. Episkop, udostojenik viđenja obračajuči se svima, gromkim glasom reče:
«Primite, braćo, svoga pastira, koga vam pomaza Duh Sveti i kome On povjeri brigu o
4
Mire ( kod Turaka Dembre) – glavni grad drevne Likije, blizu mora, na rijeci Andrak, na čijem je ušću
pristanište Andriake.

5
ljudima vašim. Njega postavi ne skupština ljudska već sam Bog. Eto, sada imamo onoga koga
željesmo i nađosmo i primismo onoga koga tražasmo. Pod njegovom upravom i
rukovodstvom mi se nećemo lišiti nade da radosno predstanemo Bogu u dan Njegova
javljenja i otkrivenja».
Sav narod uznošaše blagodarnost Bogu i radovaše se neiskazanom radošću. A sveti
Nikolaj dugo odbijaše da primi episkopski čin. Najzad, ustupajući usrdnim molbama sabora
episkopa i svega naroda , on stupi na arhijerejsko prijestol i protiv svoje volje. Na to bi on
pobuđen i Božanstvenim viđenjem koje on imaše pred smrt arhiepiskopa Jovana. O tome
viđenju patrijarh Carigradski sveti Metodije kazuje ovo:
«Jedne noći sveti Nikolaj vide Spasitelja našeg u slavi gdje stoji blizu njega i daje mu
Evanđelje, ukrašeno zlatom i biserjem. S druge pak svoje strane sveti Nikolaj ugleda Presvetu
Bogorodicu koja mu na ramena stavlja omofor. Nekoliko dana poslije toga viđenja predstavi
se arhiepiskop , Mirski Ivan, i Nikolaj bi postavljen za arhiepiskopa toga grada».
Sjećajući se toga viđenja, i vidjevši u njemu očigledno blagovoljenje Božje, i ne želeći
da se ogluši o molbe sabora, sveti Nikolaj primi pastvu. Sabor episkopa sa svim crkvenim
klipom izvršio posvećenje njegovo, i radosno od praznovaše veseleći se povodom
Bogodanom im pastira, svetitelja Kristovog Nikolaja. Na taj način Crkva Božja primi jarki
svjetilnik koji ne ostade pod poklopcem, nego bi postavljen na dolično arhijerejsko i pastirsko
mjesto. Blistajući na ovom mjestu, sveti Nikolaj pravilno upravljaše riječju istine, i mudro
učaše svoju pastvu svetoj vjeri i životu po svetoj vjeri.
U početku svoga pastirstovanja ugodnik Božji ovako govoriše sebi: «Nikolaje, ovaj
čin i ovo mjesto zahtijevaju od tebe, da ti više ne živiš sebi već drugima». – Želeći pak da
svoje slovesne ovce nauči vrlinama, on više ne skrivaš, kao ranije, svoje življenje u vrlinama.
Jer ranije on provodiše svoj život tajno služeći Bogu, koji jedini i znađaše njegove podvige.
No sada, na položaju arhijereja, život njegov postade javan svima, ne iz sujete pred ljudima
već radi njihove koristi i uvećanja Slave Božje, da se ispuni ono što je rečeno u Evanđelju:
Tako da se svijetli svijetlo vaše pred ljudima, da vide vaša dobra djela, i slave Oca vašega koji
je na nebesima (Mt. 5, 16). Sveti Nikola bješe stadu svome ogledalo svih dobrih djela i, po
riječima svetog apostola: primjer vjernima u riječi, u življenju, u ljubavi, u duhu, u vjeri, u
čistoći (1 Tm. 4, 12). On bijaše po naravi krotak i nezlobiv, duhom smiren, otresajući se
svakog oholjenja. Odjeća njegova bijaše prosta, hrana isposnička, koju on uzimaše samo
jedanput dnevno, i to uvečer. Sav pak dan on provodiše u djelima doličnih njegovom činu,
saslušavajući molbe i potrebe onih koji mu dolaziše. Vrata njegovog doma bijahu otvorena
svima: jer on bijaše dobar prema svima i veoma pristupačan svima, otac sirotama, milostiv
davatelj ništima, utješitelj onima koji plaču, pomoćnik potlačenima, i veliki dobrotvor svima.
Kao pomoćnike sebi u crkvenom upravljanju on izabra dva vrlinska i blagorazumna
savjetnika, počastvovana prezbiterskim činom. To bijahu dva u cijeloj Grčkoj poznata muža:
Pavle Podoski i Teodor Askalonski.
Tako svetitelj Nikolaj divno pasijaše povjereno mu stado sloveskih ovaca Kristovih.
No zavidljivi zli vrag, koji nikada ne prestaje ratovati protiv sluga Božjih, ne podnoseći
cvjetanje pobožnosti među ljudima, podiže gonjenje Crkve Kristove preko neznabožnih
careva rimskih Dioklecijana i Maksimilijana5. U to vrijeme od ovih careva iziđe naređenje po
cijeloj carevini: da se kršćani imaju odricati Krista i klanjati se idolima; one koji se tome
naređenju ne pokoravaju – primoravati na to okovima, tamnicom, teškim mukama, najzad
smrtnom kaznom. Ta zlosilna oluja, stvarana ljubiteljima mračnog bezbožja, uskoro zahvati i
grad Miri. A blaženi Nikolaj, rukovodilac svih kršćana u tom gradu, slobodno i neustrašivo
propovijedaše Kristovu vjeru, i bijaše gotov postradati za Krista. Zbog toga on bi uhvaćen od

5
Carevi Dioklecijan i Maksimilijan (od 284-305. godine) bijahu savladari: prvi- carovaše na Istoku, drugi na
zapadu. Gonjenje ustrojeno Dioklecijanom bijaše izuzetno svirepo. Ono je počelo u gradi Nikomidiji, gdje na
prvi dan Uskrsa bi spaljeno u hramu dvadeset hiljada kršćana.

6
neznabožnih mučitelja i posađen u tamnicu sa mnogim kršćanima. U tamnici on provede ne
malo vremena, podnoseći mnoga zla, trpeći glad i žeđ i tjeskobu tamničku. Svoje sasužlje on
hraniše riječju Božjom i pojaše slatkim vodama pobožnosti; pojaćavajući u njima vjeru u
Krista Boga, utvrđujući ih na nerazrušivom temelju, on ih ubjeđivaše da budu čvrsti u
ispovjedanju Krista i da svesrdno stradaju za istinu.
Zatim kršćanima ponovno bi darovana sloboda, a blagočešće sinu kao sunce poslije
tamnih oblaka, nastupi kao neka tiha prehladica poslije oluje. Jer Kristov Gospod
čovjekoljubivo pogleda na Svoje dostojanje, uništi vlast neznabožaca, zbaci sa carskog
prijestolja Dioklecijana i Maksimilijana i razori silu revitelja bezbožnog neznabožja.
Javljenjem Krista Svoga caru Konstantinu Velikom, kome uruči Rimsku državu, Gospod Bog
«podiže rog spasenja» ljudima svojim∗. Car Konstantin, poznavši Jedinoga Boga i položivši
svu nadu na Njega, silom Časnoga Krista pobjedi sve neprijatelje svoje, i naredivši da se
idolski hramovi poruše a kršćanske crkve uspostave, on razbije prazne nade svojih
prethodnika. On pusti na slobodu iz tamnice sve Krista radi zatvorene, i odade im velike
pohvale kao hrabrim vojnicima. I ispovjednici Kristovi vračaju se, svaki u svoje otačastvo.
Tada i grad Miri ponovno primi svoga pastira, velikog arhijereja Nikolaja, po namjeri
mučenika, i bez krvi obenčanika.
Imajući u sebi blagodat Božju, Sveti Nikolaj, kao i ranije, iscjeljivaše strasti i bolesti
kod ljudi, ne samo vjernih nego i nevjernih. Zbog velike blagodati Božje što obitavaše u
njemu, svi mu se divljahu, i slavljahu ga, i veoma ljubljahu: jer on sijaše čistotom srca, i
bijaše ukrašen svim darovima Božjim, služeći Gospodu svome u svetinji i pravdi.
U to vrijeme bijaše još mnogo neznabožačkih idolišta, za koja neznabožni ljudi bijahu
privezani demonskom ljubavlju, te mnogi žitelji i grada Miri propadahu. Arhijerej pak Boga
Višnjega, zapaljen revnošću po Bogu, prođe sva ta mjesta, rušeći idolišta i u prah ih
pretvarajući, i stado svoje očišćujući od demonskih poganišta. Tako ratujući protiv zlih ljudi,
sveti Nikolaj dođe u hram Artemide6, koji bijaše ogroman i bogato ukrašen, demonima
ugodno obitalište. Sveti Nikolaj sruši do temelja taj hram, visoku građevinu sravni sa
zemljom, a sam temelj raskola i razbije po zraku, okomivši se više na demone negoli na sam
hram. Zli pak ljusi, ne mogući podnjeti dolazak ugodnika Božjeg, slično zapomagahu i
bježaše iz svojih obitavališta, progonjeni oružjem molitava nepobjedivog vojnika Kristovog,
svetitelja Nikolaja.
Blagovjerni car Konstantin, želeći utvrditi Kristovu vjeru, naredi da se u gradu Nikeji
održi Vaseljenski sabor. Sveti Oci se sabraše, pravo učenje vjere izložiše, a Arijevu herez i
samog zloumnog heretika Arija prokleše. Ispovjedivši da je Sin Savječan Ocu i da Sinu i Ocu
pripada jednaka čast, sveti Oci uspostaviše mir u svetoj Božanstvenoj apostolskoj Crkvi. Na
tom saboru među 318 svetih otaca bijaše i sveti Nikolaj. On junački stajaše protiv bezbožnog
učenja Arijevog i zajedno sa svetim Ocima sabora utvrdi i predade svima dogmate
pravoslavne mjere. O svetom Nikolaju inok Studitskog manastira Jovan povjestuje ovo:
Ponesen božanskom revnošću, kao drugi prorok Ilija, on usred sabora posrami jeretika Arija
ne samo rječju nego i djelom, udarivši ga po obrazu. Zbog toga sveti Oci sabora
uznjegodovaše protiv svetitelja, rješiše da ga za tako drsko djelo liše arhijerejskog čina. Ali
sam Gospod naš Isus Krist i Preblagoslovljena mati Njegova, gledajući s neba na podvig
svetitelja Nikolaja, odobriše njegov smjeli postupak i pohvališe njegovu božansku revnost. Jer
neki od svetih Otaca saborskih imaše onakvo isto viđenje kakvog se i sam svetitelj udostoji
još prije svoga postavljenja za arhijereja. Oni vidješe da s jedne strane svetitelja stoji sam
Gospod Krist sa Evanđeljem, a s druge – Prečista djela Bogorodica sa omoforom, i vračaju i
daju svetitelju znake njegovog čina, koji su mu bili oduzeti. I poznavši po tome da je ta

Sravni: Lk. 1, 69.
6
Artemida, ili Dijana, poznata crkva boginja; smatraše pokroviteljkom šuma i lova.

7
svetiteljeva smjelost bila ugodna Bogu, Oci sabora prestadoše prekoravati svetitelja i ukazaše
mu poštovanje kao velikom ugodniku Božjem.
Vrativši se sa sabora k svome stadu, sveti Nikolaj mu donese mir i blagoslov. Svojim
metodičnim ustima on predade cijelom narodu zdravo učenje, sasiječe u korijenu nezdravo i
tuđe učenje, a okorjele i uporne u zloći heretike on izobliči i progna iz Kristovog stada. Kao
što mudar zemljodjelac očišćuje sve što se nalazi na gumnu, sabirajući dobro zrnevlje a
odbacujući kukolj; tako blagorazumni djelatelj na gumnu Kristovom, sveti Nikolaj, punjaše
duhovnu žitnicu dobrim plodovima, a kukolj heretičke zablude on rastjeraše i daleko od
pšenice Gospodnje odbacivaše. Zato sveta crkva i naziva njega lopatom, koja rastjeraše
kukoljna učenja Arijeva. I bijaše on zaista svjetlost svetu i po zemlji, jer i življenje njegovo
bijaše svjetlo i riječ njegova solju mudrosti začinjena. I dobri pastir ovaj imaše veliko staranje
o stadu svome u svima njegovim nevoljama, hraneći ga ne samo duhovnom pašom, nego
brinući se i o tjelesnoj hrani njegovoj.
Jednom u Likiskoj nahiji bijaše velika glad, i grad Miri slično oskudijevaše u hrani, i
ljudi se mnogo mučiše zbog toga. Sažaljevajući jadne ljude umiruće od gladi, arhijerej Božji
se noću u snu javi jednome trgovcu koji se nalaziše u Italiji i koji tek što bijaše natovario
svoju lađu žitom, i namjeravao da otplovi na drugu stranu, dade mu tri zlatnika kao kaparu i
naredi mu da sa lađom otplovi u grad Miri i tamo proda žito. Probudivši se iz sna i našavši u
ruci tri zlatnika, trgovac se zaprepasti, diveći se snu, praćenom čudesnom pojavom zlatnika.
Zbog takvog čuda trgovac se ne ogluši o naređenje svetitelja, već otputova u grad Miri i
rasproda žito tamošnjim žiteljima. Pri tome on ne sakri od njih ni javljanje svetog Nikolaja
njemu u snu. Našavši takvo izbavljenje od gladi i slušajući trgovčevo kazivanje, građani
uznoseći Bogu blagodarnost i hvalu, i veličaše svog čudesnog hranitelja, velikog Arhijereja
Nikolaja.
U to vrijeme nastade pobuna u velikoj Frigiji. Saznavši za to, car Konstantin posla tri vojvode
sa područnom im vojskom, da umire pobunu. To bijahu vojvode: Nepotijan, Urs i Erpilion.
Oni veoma žitno otploviše iz Carigrada, i zaustaviše se u jednom pristaništu Likijske eparhije,
koja se zvaše Adriatska obala. Tu bijaše grad. Pošto im slična bura morska ne davaše da
produže plovidbu, to oni stadoše čekati u tom pristaništu da se proljepša vrijeme.Za vrijeme
tog zadržavanja neki vojnici, izlazeći na obalu radi kupovanja potrebnih stvari, mnogo štošta
uzimahu silom. Pošto se to dešavalo često, žitelji grada se ozlojediše, i na mjestu zvanom
Plakomata počeše između njih i vojnika bivati rasprave, svađe i tuče. Doznavši o tome sveti
Nikolaj ne bi lijen doputovati na tu obalu i u taj grad, da umiri te nesuglasice. Na glas o
svetiteljevom dolasku, svi građani zajedno s vojvodama izađoše svetitelju u susret i pokloniše
mu se. Svetitelj upita vojvode, otkuda i kuda idu. Oni mu kazaše da su od cara uoućeni u
Frigiju, da uguše tamošnju pobunu. Svetitelj im savjetova da svoje vojnike drže u poslušnosti
i da im ne dozvoljavaju činiti ljudima zla. Poslije toga on pozva vojvode u grad i srdačno ih
ugosti. Vojvode, kaznivši među vojnicima krivce, utišaše nemir, i udostojiše se blagoslova od
svetog Nikolaj.
Dok se ovo zbivalo, dođoše iz grada Miri neki građani, ojađeni i plačni. I pripavši k
nogama svetitelju, moljaše ga da zaštiti nevino osuđene, pričajući mu sa suzama da u
njegovom odsustvu igemon Evstatije, podkupljen od zavidljivih i zlih ljudi, osudi na smrt tri
čovjeka iz njihovog grada, koji ni u čemu nisu krivi. Zbog toga sav naš grad – govorahu oni -,
tuguje i plače, i očekuje tvoj povratak, vladiko. Jer da si ti bio s nama, igemon se ne bi usudio
da donese takvu nepravednu presudu.
Čuvši to arhijerej Božji, duša mu se ispuni tugom, i on u pratnji vojvoda, odmah
krenu na put. Stigavši u mjesto zvano «Lav», svetitelj sretne neke putnike i upita ih, znaju li
oni što o tri čovjeka osuđena na smrt. Oni mu odgovoriše: Mi ih ostavismo na polju Kastora i
Poluksa gdje ih vučaše na pogubljenje. – Tada sveti Nikola pođe brže, žureći da preduhitri
pogubljenje nevinih ljudi. Stigavši na mjesto kazne, on ugleda mnoštvo naroda koje se tu

8
slijevalo. A tri osuđena muža, sa rukama naopačke vezanim i sa licima pokrivenim, već se
bijahu nagnuli k zemlji i obnažene vratove opružili, očekujući udarac mača. Svetitelj vidje da
je đelat, svirep i bijesan, već izvukao mač svoj. Prizor bijaše užasan i bolan za sve. Tada
svetitelj Kristov, spojivši s krotošću jarost, slobodno prođe kroz narod, bez ikakvog straha i
bojazni istrže mač iz ruku đelata, baci ga na zemlju, pa onda oslobodi od uza tri osuđena
muža. Sve to on uradi sa velikom neustrašivošću, i nitko se ne usudi da ga zaustavi, jer riječ
njegova bijaše sa vlašću i djelovanje njegovo sa Božanskom silom: bijaše on veliki pred
Bogom i svim ljudima. A tri muža, izbavljeni od smrti, vidjevši sebe neočekivano vraćene sa
ivice smrti k životu, prolivaše od radosti tople suze i dobrodušno uzdisahu: a sav prisutni
narod odavaše blagodarnost svome svetitelju. Stiže tamo i igemon Evstatije, i htjede da
pristupi k ugodniku Božjem. Ali ugodnik Božji ne htjede ni da ga pogleda. A kad ovaj pripade
k nogama svetiteljevim, svetitelj ga odgurnu. Prizivajući na njega osvetu Božju, sveti Nikolaj
mu pređaše mukama ovoga svijeta zbog zloupotrebljavanja vlasti, i izjavi da će ga tužiti caru.
Izobličavan svojom savješću i uplašen prijetnjama svetiteljevim, igemon sa suzama moliše za
milost. Kajući se za svoju nepravdu i želeći izmirenje sa velikim ocem Nikolajem, on
svaljivaše krivicu na gradske starješine Simonida i Evidoksija. No laž se nije mogla sakriti, jer
je svetitelj zasigurno znao da je igemon, podkupljen zlatom, osudio nevine ljude na smrt.
Igemon dugo i dugo moljaše Kristovog ugodnika da mu oprosti, i tek kada igemon sa velikim
smirenjem i mnogim suzama ispovjedi da je ono njegov grijeh a ne nikoga drugog, ugodnik
Kristov mu podari oproštaj.
Vidjevši sve to, tri vojvode što dođoše sa svetiteljem divljahu se revnosti i blagosti
velikog arhijereja Božjeg. Zatim, udostojivši se svetih molitava njegovih i uzevši od njega
blagoslov za svoj put, oni otputovaše u Frigiju da izvrše carevo naređenje. Došavši na mjesto
pobune, oni brzo ugušiše pobunu potpuno. I pošto izvršiše povjereni im od cara posao, vratiše
se s radošću u Bizantiju. Car i sve velmože odadoše im veliku hvalu i čast, i udostojiše se
učešća u carskom savjetu. Ali zli ljudi, zavideći takvoj slavi ovih vojvoda, krenuše u zlobu i
mržnju protiv njih. I skovavši zao plan protiv njih, oni odoše upravitelju grada Evlaviju, i
oklevetaše ih govoreći: Vojvode ne savjetuju mudro, niti će se dobro završiti njihov savjet, jer,
kako smo čuli, oni uvode novotarije i kuju zlo protiv cara. – Rekavši to protiv njih, oni dadoše
mnogo zlata eparhu, da ga pridobiju na svoju stranu. Eparh dostavi tu klevetu caru. Čuvši to,
car bez ikakvog saslušanja naredi da te tri vojvode posade u tamnicu, bojeći se da oni ne
pobjegnu tajno, i izvrše svoju zlu namjeru. I vojvode tamnovahu, ne znajući zbog čega su
bačeni u tamnicu, svjesni da nisu nizašto krivi. Nakon malo vremena klevetnici se stadoše
pribojavati da se ne objelodani njihova kleveta i zloba, pa se na njih sruči njihovo zlo. Zbog
toga oni odoše k eparhu i usrdno ga moliše, da ne ostavlja toliko dugo u životu one vojvode
nego da ih što prije osudi na smrt. Upleten u mrežu zlatoljublja, eparh se odmah dade na
posao, da stvar privede kraju. On se smjesta uputi caru, i kao vjesnik zla, predstade mu lica
nevesela i pogleda tužna. Ujedno s tim on je želio da dokaže kako se brine o carevom životu i
kako mu je svesrdno odan. Trudeći se da u cara izazove gnjev protiv nevinih vojvoda, on
stade govoriti caru laskavo i lukavo, tvrdeći:» Care, niti jedan od zaključanih u tamnici ne želi
da se pokaje. Svi su oni uporni u svojoj zloj namjeri, i ne prestaju plesti zamke protiv tebe.
Stoga naredi da ih bez odlaganja umore, da oni ne bi preduhitrili nas i izvršili svoju zlu
namjeru».
Uznemiren ovakvim riječima, car odmah osudi vojvode na smrt. Ali pošto bijaše noć,
to izvršenje kazne bi odloženo za sutradan. O tome sazna tamnički stražar; i pošto nasamo
proli mnogo suza zbog strahote koja prijeti nevinim vojvodama, on ode k njima i reče im:
Bolje bi mi bilo da se nisam upoznao s vama i uživao u prijatnom razgovoru s vama i
zajedničkoj trpezi, jer bih lako podnio rastanak s vama, i ne bih toliko patio dušom zbog
strahote koja ide na vas. Sutra ćemo se rastati, joj meni! posljednjim i gorkim rastankom, i ja
više neću ugledati mila mi lica vaša niti čuti glas vaš, jer je car naredio da vas pogube. Recite

9
mi što da se uradi s vašim imanjem, dok ima vremena i dok vas smrt nije omela da izrazite
svoju volju.
Ove riječi stražar izgovori jecajući. A vojvode, znajući da ništa nisu zgriješili caru i da
ne zaslužuju smrt, razdreše žaljine svoje i stadoše čupati kosu svoju, govoreći: Koji vrag
pozavidi našemu životu? Zašto smo mi osuđeni na smrt kao zločinci? Što to uradismo zbog
čega zaslužismo smrt? – I priznavahu oni naizmjence svoje srodnike i prijatelje, uzimajući
Boga za svjedoka, da oni nikakvo zlo učinili nisu. I plakahu gorko. No jedan od njih, po
imenu Nepotijan, sjeti se svetog Nikolaja kako se on pokaza u gradu Miri brzi slavni
pomoćnik i blagi zaštitnik izbavivši ona tri muža od smrti. Porazgovorivši o tome među
sobom, vojvode se stadoše moliti ovako:

Bože Nikolajev, Ti si izbavio tri muža od nepravedne smrti, pogledaj sada i u nas, jer
nam među ljudima nema pomoćnika. Eto, snašla nas je velika nesreća, i nema nikoga koji bi
nas izbavio od napasti. Evo i glas naš izdade nas prije izlaska iz tijela duša naših, i jezik nam
se suši sagorijevan ognjem muke naše, te nismo u stanju ni molitvu da Ti uputimo. Neka nam
milosrđe Tvoje, Gospode, brzo pohita u pomoć, i otmi nas iz ruku onih koji ištu duše naše.
Sutra hoće da nas pogube; požuri nam u pomoć i izbavi nas od smrti nevine!
Bog koji pažljivo sluša molitve onih koji Mu se mole i koji Ga se boje, posla
osuđenima u pomoć svetog ugodnika Svog, velikog arhijereja Nikolaja. Te noći u snu stane
pred cara svetitelj Kristov i reče mu: « Ustani brzo i pusti iz tamnice tri vojvode, oni su
oklevetani i stradaju nevini». – I svetitelj podrobno objasni caru cijelu stvar, po dodaše: «Ako
me ne poslušaš i njih ne pustiš, ja ću izazvati protiv tebe pobunu, sličnu onoj u Figiji, i ti ćeš
poginuti zlom smrću». – Začuđen takvom smjelošću, car stade razmišljati kako se ovaj usudi
noću u nevrijeme u unutrašnja odjeljenja palače, i upita ga: Tko si ti da smiješ takve prijetnje
upućivati nama i našoj državi? – Ovaj odgovori: Ime mi je Nikolaj, arhijerej sam Mirske
mitropolije. – car se natmuri, i ustavši stade razmišljati što znači ovo viđenje.
Međutim te iste noći svetitelj se javi u snu i eparhu Evlaviju, i reče mu za osuđene
vojvode ono što i caru. Trgnuvši se iz sna, Evlavije se uplaši. I dok razmišljaše o ovom
viđenju, k njemu dođe poslanik od cara i ispriča mu sve što u snu car vidje. Eparh žurno ode k
caru i obavijesti ga o svom viđenju, i obojica se čuđahu tom neobičnom podjednakom
viđenju. I car naredi da odmah dovedu pred njega vojvode iz tamnice, i reče im; Kakvim
vrađbinama navedoste na nas takve snove? Pojavljeni muž slično se gnjevljaše i pređaše nam,
da će uskoro izazvati pobunu protiv nas.
Vojvode ništa ne znajući, u nedoumici gledahu se među sobom i pitahu da li tko od
njih nešto zna. Ali ni jedan ništa neznadoše; i oni blago gledahu jedan drugoga. Primjetivši to,
car prijeđe u krotost, i reče im: Ne bojte se nikakvog zla, kažite istinu. – Onda oni sa suzama i
jecajem odgovoriše: Care, mi ne znamo nikakve vradžbine, niti smišljasmo kakvo zlo protiv
tvoje države, svjedok nam je sam Sveviđeni Gospod. Ako pak nije tako, i ti doznaš o nama
nešto rđavo, onda nemoj imati nikakve milosti prema nama, i nemoj poštedjeti ne samo nas
trojicu nego i sav rod naš. Mi se od otaca naših naučismo da cara poštujemo i da mu iznad
svega budemo vjerni. Stoga i sada mi vječno čuvamo tvoj život, i kao što je svojstveno našem
činu, mi odlučno izvršismo povjerene nam tobom zadatke. Svesrdno služeći tebi, mi
ugušismo pobunu u Frigiji, prekratismo međusobno neprijateljovanje, i svoju hrabrost
dovoljno pokazasmo djelima, kao što će to posvjedočiti ono kojima je to dobro poznato.
Tvoja država nas je ranije obasula počastima, a sada si s jarošću ustao protiv nas i
nemilosrdno nas osudio na nasilničku smrt. Tako dakle, care, mi smatramo da stradamo jedino
zbog našeg usrđa k tebi, zbog njega smo osuđeni, i umjesto slave i počasti koje smo se nadali
dobiti, nas postiže strah smrti.
Ove riječi trgnuše cara, i on se pokaje za svoj nepromišljeni postupak. Jer on uzdrhta
od suda Božjeg i postidi se carske porfire, vidjeći da on, zakonodavac drugima, donosi

10
bezakone odluke. I sada on milostivo gledaše na osuđene, i krotko razgovaraše s njima. A
vojvode, s umiljenjem gledajući u cara, iznenada ugledaše svetog Nikolaja gdje sjedi pored
cara i znacima im obećava oproštaj. A ovo nitko drugi ne vidješe nego samo ove tri vojvode.
Tada vojvode, ispunivši se smjelosti, stadoše gromko govoriti: Bože Nikolajev, ti si u gradu
Miri izbavio tri muža od nepravedne smrti, izbavi i nas sluge tvoje od ove opasnosti! – Car im
prekinu molitvu i upita ih tko je taj Nikolaj, i kakve je to muževe spasio? Ispričajte mi o tome.
Nepotijan ispriča caru sve redom. Tada car, poznavši da je sveti Nikolaj veliki ugodnik
Božji, zadivi se njegovoj neustrašivosti i velikoj revnosti za one kojima je nepravda učinjena,
oslobodi ove vojvode i reče im: Život vam darujem ne ja nego veliki služitelj Gospodnji
Nikolaj, koga vi prizvaste u pomoć. Idite dakle k njemu i izrazite mu blagodarnost. A recite
mu i od mene ovo: « Eto, ja ispunih tvoje naređenje; stoga se, Kristov ugodniče, ne gnjevi na
mene».
Rekavši to, car uruči vojvodama zlatno Evanđelje, zlatnu kadionicu ukrašenu dragim
kamenjem, i dva svijećnjaka, i naredi im da sve to predaju Mirskoj crkvi. I tako tri vojvode,
čudesno spašeni, odmah krenuše na put. Stigavši u Miru, oni bijahu veoma radosni i veseli što
se udostojiše ponovno vidjeti svetitelja. I od sve duše oni odadoše blagodarnost svetom
Nikolaju za njegovu čudesnu pomoć. I pjevahu hvalu: Gospode, Gospode! Tko je kao ti, koji
izbavljaš stradalca od onoga koji ga kinji (Psal. 34, 10). I razdadoše oni bogatu milostinju
ništima i ubogima, i sretno se vratiše doma.
Takva su djela Božja, kojima Gospod uzveliča ugodnika Svog. Slava o njima, kao na
krilima, raznese se na sve strane, za morem, i po svoj zemlji, tako da ne bijaše mjesta gdje
nisu znali za velika i divna čudesa velikog arhijereja Nikolaja, koja on činiše blagodaću,
darovanom mu od Svemogućeg Gospoda.
Jednom putnici, putujući lađom iz Egipta u Likijsku pokrajinu, nađoše se u velikoj
oluji i buri: vjetar im pokida jedra, lađa se tresaše od strahovitih udara valova, i svi očajavaše
za svoj život. No kada se spomenuše velikog arhijereja Nikolaja, koga oni nikada ne bijahu
vidjeli nego samo čuli za njega da je brzi pomoćnik svima koji ga priznaju u nevoljama, oni
mu se obratiše molitvom i stadoše ga prizivati u pomoć. Svetitelj im se odmah javi, uđe u lađu
i reče: «Vi me pozvaste, i evo ja vam dođoh u pomoć; ne bojte se!» - I svi vidješe da on uze
krmu i stade upravljati lađom.Zatim zaprijeti vjetrovima i moru, kao nekada Gospod naš Isus
Krist7, koji je rekao: Koji vjeruju u mene, djela koja ja tvorim i on će tvoriti». 8 – Tako vjerni
sluga Gospodnji zapovjediše moru i vjetrovima, i oni ga slušaše. Poslije toga putnici pri blago
prijatnom vjetru pristaše u grad Miri. I izašavši iz lađe oni odoše u grad da vide onoga koji ih
izbavi od opasnosti. Ugledavši svetitelja gdje ide u crkvu, oni prepoznaše svoga dobrotvora,
pa pohitaše i pripadoše k nogama njegovim, odajući mu blagodarnost. A divni Nikolaj ih ne
samo izbavi od opasnosti i smrti tjelesne, nego se pobrinu i za njihovo duševno spasenje. Jer
on, ugleda u njima svojim duhovnim očima, grijeh bludočinstva koji čovjeka odbacuje daleko
od Boga i odvraća ga od držanja zapovjedi Božjih, i reče im: Molim vas, čeda, razmislite u
sebi i isprašite srca vaša i misli za ugađanje Bogu. Jer, makar se i mi sakrili od mnogih ljudi i
smatrali sebe dobrima, no od Boga se ne može ništa sakriti. Stoga se postarajte svim srcem da
sačuvate svetost duše u čistoći tijela. Jer božanstveni apostol Pavle kaže: Vi ste hram Božji;
ako pokvari tko hram Božji, pokvarit će njega Bog (1 Kor. 3, 16. 17).
Poučivši te ljude dušekorisnim riječima, svetitelj ih otpusti s mirom. Jer svetitelj po
naravi bijaše kao čedoljubiv otac, i lice mu sijaše Božanskom blagodašću, kao u anđela Božja.
I izlažaše od lica njegova, kao od lica Mojsijeva, neka presjajna luča, i velika korist bijaše
svima vidjeti ga. Jer svakome, obuzetom bilo kakvom strašću ili mukom duševnom, bijaše
dovoljno da samo pogleda na svetitelja, pa je odmah dobivao potrebnu utjehu; i svakome, tko
bi porazgovarao s njim, bilo je na veliki uspjeh u dobru. I ne samo kršćani nego i nevjerni,
7
Mt. 8, 26.
8
Jh. 14, 12.

11
kada su imali prilike čuti slatke i medene riječi svetiteljeve, ispunjavajući se umiljenjem i
stupahu na stazu spasenja, odbacujući odavno iskorijenjenu zloću nevjerja i primajući u srce
pravu riječ istine.
Veliki ugodnik Božji poživi mnogo godina u gradu Miri, sijajući božanskim
krasotama, po riječima Božanskog Pisma: kao zvijezda jutarnja usred oblaka, kao mjesec pun
u danima svojim, kao sunce koje sja na hram Boga, kao krin kraj izvora vode, i kao
skupocjeno miro koje omiomiruje sve (Is. Sirah: 50, 6. 8). Dostigavši duboku starost, svetitelj
isplati opći dug ljudskoj prirodi, pošto prethodno malo odbolova tijelom, dobro završi
vremenski život, i sa radošću i psalmopojanjem prijeđe u nestariv i blaženi život, i vođen od
svetih anđela i susretan od sabora svetaca. Na njegov pogreb skupiše se episkopi Likijske
ovlasti sa svim klirom i monarsima, i bezbrojno mnoštvo naroda iz svih gradova. I časno
tijelo svetiteljevo bi s češću položeno u sabornoj crkvi Mirske mitropolije u šesti dan mjeseca
prosinca. I bivahu mnoga čudesa od svetih moštiju ugodnika Božjeg. Jer njegove mošti
točahu miomirisno i celebno miro, kojim se bolesnici pomazivahu i zdravlje dobivahu. Zbog
tog razloga ka grobu njegovom priticahu ljudi sa svih krajeva zemlje, moleći iscjeljenja
bolestima svojim, i dobivahu ga. Jer tim svetim mirom iscjeljivahu se sve bolesti, ne samo
tjelesne nego i duhovne, i proganjahu se zli dusi. Jer se svetitelj ne samo za života svoga nego
i po prestavljenju svome okomljivaše na demone i pobjeđivaše ih, kao što ih i sada pobjeđuje.
Neki bogobojažljivi ljudi koji življahu kraj ušća rijeke Tanaisa, čuvši za mirotočive i
celebne mošti svetitelja Kristova Nikolaj koje počivaju u Likijskom gradu Miri, dogovoriše se
da morem otputuju tamo radi poklonjenja svetim moštima. Ali zli duh, koga ranije sveti
Nikolaj progna iz Artemidina idolišta, vidjevši da se lađa sprema da otplovi k ovom velikom
ocu, a kivan na njega što mu razruši hram i progna ga otuda, spremi osvetnički plan: da
spriječi ove ljude namjeravanog puta, i time ih liši svetinje. Stoga se on pretvori u ženu, sa
sudom u rukama, punim jeleja, i reče tim ljudima: Željela bih da ovaj sud odnesem na
svetiteljev grob, ali se bojim putovati morem. Zato vas molim, uzmite ovaj sud, odnesite ga
na svetiteljev grob, i nalijte jelej u kandilo.
Sa tim riječima demon predade bogoljupcima u ruke sud. Ne zna se sa kakvim je
demonskim vradžbinama bio pomiješan taj jelej, ali je nesumnjivo bio namijenjen da naškodi
putnicima i da ih pogubi. Oni pak, ne znajući ubitačno djelovanje toga jeleja, iziđoše u susret
toj molbi i uzeše taj sud. I otisnuvši se od obale, oni sav taj dan ploviše blagopolučno. Ali
sutradan ujutro puhnu vjetar sjeverac i počne praviti poteškoće u njihovoj plovidbi. Ploveći
mnogo dana i noći sa velikim teškoćama i pateći se, oni izgubiše strpljenje zbog dugotrajne
bure i odlučiše da se vrate natrag. I kad oni već počeše okretati lađu u pravcu svoga zavičaja,
pred njima se pojavi sveti Nikolaj u malom čamcu i reče im: « Kuda putujete ljudi? Zašto
napuštate put kojim ste krenuli, i vraćate se natrag? U vašim je rukama utišati buru i osigurati
lađi udobnu plovidbu. Jer vas u plovidbi ometaju đavolje spletke, pošto vam taj sud dade ne
žena nego đavo. Stoga bacite sud u more, i odmah će vaša plovidba postati blagopoučna».
Čuvši to, ljudi baciše đavolji sud u more, i iz njega tog časa sunu crni dim i plamen, i
zrak se ispuni silnim smradom, a more se rasjede, voda uzavre i usklovitla iz dubine, i vodene
kaplje bijahu kao ognjene iskre. Ljude na lađi spopade užasan strah, no pojavivši im se
pomoćnik naloži im da budu hrabri i da se ne boje, utiša more, i izbavivši putnike od straha
ustroji im sigurnu plovidbu u Likiju. Jer tog časa na njih puhnu neki prohladan i miomirisan
vjetar, i ono radosno doploviše sretno do željenoga grada. I poklonivši se mirotočivim
moštima brzog pomoćnika i zaštitnika svog, oni uzneše blagodarnost svemogućemu Bogu, i
odslužiše molepstvije velikome Ocu Nikolaju. Poslije toga oni se vratiše u svoju zemlju,
pričajući svuda i svima što im se dogodilo na putu.
Mnoga velika i preslavna čudesa stvori na zemlji i moru ovaj veliki ugodnik Božji:
pomažući u nevoljama, spašavajući od potopljenja, iznoseći iz dubine morske na kopno,
otržući ljude iz ropstva i prenoseći ih njihovim kućama, izbavljajući od okova i tamnice,

12
zaštitčujeći ih od posječenja mačem, oslobađajući od smrti, dajući mnoga iscjeljenja
mnogima, slijepima progledanje, hromima hod, gluhima sluh, nijemima govor. On obogati
mnoge koji se nađoše uboštvu i pukom siromaštvu, on davaše gladnima hranu, bijaše
svakome i svima u nevolji pomoćnik , usrdni zastupnik, brzi branitelj i zaštitnik. I sada on isto
tako pomaže svima koji ga prizivaju i izbavlja od nevolja. Nemoguće je izbrojati čudesa
njegova, kao što je nemoguće i opisati ih sva podrobno. Velikog čudotvorca ovog zna i istok i
zapad; i svi krajevi zemlje znaju čudotvorstva njegova. Stoga neka se zbog njega slavi Jedan u
Trojici Bog, Otac i Sveti Duh, i Sveto ime Njegovo neka je hvaljeno ustima svih vjekova.
Amen.

NEBESKA ČUDESA SV. NIKOLAJA ČUDOTVORCA

E
vo svetitelja Božjeg koji neprestano piše Evanđelje Kristovo; piše ga s neba
neprestano svojim čudesima, kao što ga je neprestano pisao za svoga života na
zemlji. Piše ga po svoj zemlji, na svih pet kontinenata. Sav ispunjen čudesnim i
čudotvornim Gospodinom, on i živi ne drugačije nego neprestano čudotvoreći.
Zato je i stekao prezime: Čudotvorac, uz svoje slavno ime: Nikolaj. Neprestano
živeći Gospodom Kristom, tim najmilijim čudom svih svjetova: arhanđelskih, anđelskih,
čovječanskih, životinjskih, biljnih, mineralnih, on je i sam postao jedno od najmilijih čuda
zemljane povijesti, i nebeske povijesti, ukoliko je stvaraju ljudska bića.
Čovjekoljublje ovog svežalostivog svetitelja Božjeg je neizmjerno, jer je
sve cijelo od čovjekoljublja Jedinog Čovjekoljubca. Zato su i čudesa njegova neizmjerna i
bezbrojna. Od njih valja spomenuti bar nekoliko, da bi se u danima i noćima nevolja naših i
muka naših prenuli, i poletjeli k Njemu molitvom, vapajem, uzdahom, suzom, jecajem. A on,
beskrajno čovjekoljubiv i potresno žalostiv, sažališe se na nas, priteći će nam brzo u pomoć,
izbavit će nas, iz čeljusti naših nemani, ma kakve bile, i ma otkuda bile. Ne sumnjaj u to,
samo vjeruj! Jer je istina Sveistinitoga ovo: «Sve je moguće onome koji vjeruje». A na prvom
mjestu svetom ljubimcu Kristovom, velikom Nikolaju Čudotvorcu, koji je sav od
Bogočovječanske svemoćne vjere Kristove: sav dušom, sav srcem, sav svim bićem svojim,
svim životom svojim, svom vječnošću svojom.

I
U Carigradu življaše jedan čovjek, po imenu Nikolaj, koji se uzdržavao
rukotvorinama. Pobožan, on se bijaše zavjetovao da dane, posvećene praznovanju svetog
Nikolaja Čudotvorca, praznuje istinski proslavljajući ovog ugodnika Božjeg. On je to ustrajno
ispunjavao, po riječima Svetog Pisma: Poštuj Gospoda imetkom od pravednih trudova svojih
(Prič.Sol. 3, 9); i toga se uvijek čvrsto sjećao. Tako on doživi duboku starost; i nemajući više
snage da radi, on zapadne u neimaštinu. Međutim približavao se praznik svetog Nikolaja, i
starac, razmišljajući što da radi, reče svojoj ženi: Skoro će praznik milog nam velikog
arhijereja Kristovog Nikolaja. No kako ćemo mi bijedni, pri našoj oskudici, otpraznovati ovaj
dan? – Pobožna žena odgovori mužu: Ti znaš, gospodine moj, da je došao kraj životu našem,
jer i tebe i mene sustigla je starost. Ako bi nam se dogodilo čak i to, da se naš život završi
sada, ti se drži svoga zavjeta i ne zaboravljaj ljubav tvoju k svetitelju. – Ona ukaza mužu
svome na tepih i reče: Uzmi tepih, pa nosi i prodaj ga, i kupi sve što je potrebno za dostojno
praznovanje praznika svetog Nikolaj. Mi ništa drugo nemamo, a ovaj tepih nam nije nužan,
jer nemamo djece kojoj bismo ga morali ostaviti.

13
 Čuvši to, pobožni starac pohvali ženu svoju, uze tepih i ode. A kada iđaše trgom, na
kome se nalazio stup svetog cara Konstantina Velikog, i prolazeći pored crkve svetog Platona,
njega sretne svagda gotov na pomoć sveti Nikolaj, u obliku starca, i upita ga: Prijatelju mili,
kuda ideš? – Idem na pijacu, odgovori on. Prišavši mu bliže, sveti Nikolaj reče: Dobro djelo.
No kaži mi, pošto prodaješ taj tepih, želio bih ga kupiti. – Starac odgovori svetitelju: ovaj
tepih je u svoje vrijeme bio kupljen za osam zlatnika, a sada ću uzeti za njega koliko mi daš. –
Svetitelj reče starcu: Pristaješ li da ti za njega dam šest zlatnika? – Ako mi daš toliko,
odgovori starac, ja ću ti ga s radošću dati. – Sveti Nikolja spusti ruku u svoj džep, izvadi zlato,
dade u ruke starcu šest velikih zlatnika, i reče mu: uzmi to, prijatelju, i daj mi tepih. – Starac s
radošću uze zlato, jer je tepih vrijedio manje od toga. Uzevši tepih iz starčevih ruku, sveti
Nikolaj ode. A kada se oni rastadoše, ljudi na pijaci što bijahu blizu, upitaše starca: ne vidiš li
priviđenje, starče, te sam razgovaraš? – Jer oni vidješe samo starca i čuju njegov glas, a
svetitelj bijaše za njih nevidljiv i nečujan.
Za to vrijeme sveti Nikolaj dođe s tepihom k starčevoj ženi i reče joj: muž tvoj je star
moj prijatelj. Sretnuvši me on mi se obrati sa ovakvom molbom: « Iz ljubavi prema meni,
odnesi ovaj tepih mojoj ženi, a meni valja završiti jedan drugi posao». – rekavši to, svetitelj
postade nevidljiv. Međutim žena, vidjevši časnoga muža koji je blistao u svjetlosti i uzevši
tepih od njega, ne smijaše od straha ni da ga upita tko je on. Misleći da je muž njen zaboravio
riječi koje mu je rekla i njenu ljubav prema svetitelju, žena se razgnjevi na svog muža i reče:
Teško meni, kukavnoj! Moj muž je zakonoprijestupnik i pun je laži. – Govoreći te riječi, i
slično tome, ona nije htjela ni da pogleda na tepih goreći ljubavlju prema svetitelju.
Ne znajući što se dogodilo, muž njen nakupova sve što je potrebno za praznik svetog
Nikolaja, i krenuše kući sav radostan što je prodao tepih i što nije primoran da odstupi od
svog blagočestivog običaja. Kada on stiže doma, razgnjevena žena ga srete opakim riječima:
Idi odmah od mene! Jer si slagao svetom Nikolaju. Istinu je rekao Krist, Sin Božji: Niti jedan
nije pripravan za carstvo Božje koji metne ruku svoju na plug, pa se obzire natrag (Lk. 2, 10).
Rekavši to, ona donese tepih mužu svome i reče mu: Eto, uzmi! a mene više vidjeti
nećeš. Ti si slagao svetom Nikolaju, a zato ćeš izgubiti sve što si stekao praznovanjem
njegovog praznika. Jer je pisalo: Koji sav zakon održi, a sagriješi u jednome, kriv je za sve
(Jak. 2, 10).
Čuvši to od svoje žene i vidjevši svoj tepih, starac bijaše zadivljen i ne nalaziše riječi
da odgovori svojoj ženi. Dugo stajaše on zaprepašten, i napokon mu postade jasno da je sveti
Nikolaj učinio čudo. Uzdahnuvši iz dna srca, i ispunivši se radosti, on podiže ruke svoje k
nebu i reče: Slava Tebi, Kriste Bože, koji tvoriš čudesa preko svetog Nikolaja! – Poslije toga
on upita ženu svoju: Straha Božjeg radi, reci mi tko ti donese ovaj tepih, muž ili žena, starac
ili mladić? – Žena mu odgovori: starac častan i lučezaran, odjeven u svijetle haljine, donese
nam ovaj tepih i reče mi: «Muž tvoj je prijatelj moj, pa sretavši me zamoli me da ovaj tepih
donesem tebi: uzmi ga». Uzevši tepih, ja se ne usudih da upitam donosioca tko je on, jer je
sav blistao svjetlošću.
Čuvši to od žene, starac se divljaše, i pokaza ženi preostalo kod njega zlato, i sve što
bijaše kupio za praznik svetog Nikolaja; jelo, vino, prosfore i svijeće. I uskliknu on: Živ mi
Gospod, čovjek koji kupi tepih od mene, i opet ga donese u kuću k nama ubogim i smirenim
slugama, zaista je sveti Nikolaj, jer oni koji me vidješe u razgovoru s njim pitahu me: « Ne
priviđenje li ti vidiš?» oni vidješe samo mene, a on bijaše nevidljiv.
Tada oboje, starac i žena njegova, uskliknuše, uznoseći blagodarnost Svemogućem
Bogu i hvalu velikom arhijereju Kristovom Nikolaju, brzom pomoćniku svima koji ga s
vjerom prizivaju.- Ispunivši se radosti oni odmah pođoše u crkvu svetog Nikolaja, noseći
zlato i tepih, i ispričaše u crkvi sve, svemu klipu i svima koji se tamo nađoše. I svi oni, čuvši
kazivanje njihovo, proslaviše Boga i svetog Nikolaja, koji tvori milost slugama svojim. Zatim

14
oni poslaše k patrijarhu Mihailu9 i obavijestiše ga o svemu. Patrjarh naredi da se starcu daje
pomoć iz imovine crkve svete Sofije. I oni otpraznovaše praznik časno, sa uznošenjem hvale
u molitvama.

II

Življaše u Carigradu blagočestiv čovjek, po imenu Epifarije. Bijaše on veoma bogat i vrlo
uvažavan od cara Konstantina10, i imaše mnogo robova. Jednom on odluči da kupi roba za
slugu; i u treći dan mjeseca prosinca on uze 72 zlatnika, osedla konja i odjaha na pijacu gdje
trgovci, došavši iz Pucije, prodaju robove. Ali mu ne pođe za rukom da kupi roba, i on se vrati
kući. Sišavši sa konja on uđe u palaču, izvadi iz džepa zlato što je nosio na pijacu, metnu ga
negdje u palači, i zaboravi mjesto gdje ga je metnuo. A to mu se dogodi po djelu đavola koji
neprestano vojuje s rodom kršćanskim. Jer đavo, ne podnoseći pobožnost ovoga muža, naumi
da ga vrgne u ponor grijeha. Sutradan velmoža prizva momka koji ga je služio i reče mu:
Donesi mi zlato koje ti sinoć dadoh, treba mi ići na pijacu. – Čuvši to, sluga se uplaši, pošto
mu gospodar ne dadoše zlato, i reče: Gospodaru, ti mi nisi dao zlato. – Gospodar na to
uzvrati: O, zla i lažljiva glavo, kuda si metnuo zlato koje ti dadoh? – Momak se kuniše da ne
shvaća o čemu govori gospodar njegov. Velmoža se razljuti i naredi slugama da zavežu
momka, da ga nemilosrdno tuku i okuju u lance. A u sebi reče: Sudbinu ću njegovu riješiti
kada prođe praznik svetog Nikolaja. – Jer ovaj praznik je trebao biti za dva dana.
Zaključan sam u odaju, momak sa suzama zavapi k svemogućem Bogu koji izbavlja
one što su u nevolji: «Gospode Bože moj, Isuse Kriste, Svedržitelju, Sine Boga živoga, koji
živiš u nepristupačnoj svjetlosti, k Tebi vapim, jer Ti znaš srce čovječje, Ti si pomoćnik
sirotana, izbavljenje onih u nevoljama, utjeha tužnima, izbavi me iz ove neobjašnjive mi
napasti! Ustroj milostivo izbavljenje, da bi i gospodar moj, izbavivši se od grijeha i nepravde
učinjene meni, proslavio Tebe s veseljem srca, i da bi ja, ništavni sluga Tvoj, izbavivši se od
ove napasti koja me nepravedno sustiže, uznio Tebi blagodarnost za čovjekoljublje Tvoje».
Sa suzama govoreći to, i tome slično, i molitvi dodajući molitvu i suzama suze,
momak zavapi k svetom Nikolaju:» o, časni oče, sveti Nikolaje, izbavi me iz bijede! Ti znaš
da nisam ja kriv u onome zbog čega me okrivljuje gospodar. Sutra će osvanuti tvoj praznik, a
ja se nalazim u velikoj nevolji».
Nastade noć, i umoran momak zaspa. I javi mu se sveti Nikolaj, brz na pomoć svima
koji ga s vjerom prizivaju, i reče: «Ne tuguj, Krist će te izbaviti preko mene, sluge Svoga». – I
tog trenutka spadoše lanci s nogu njegovih, i on ustade i uznese hvalu Bogu i svetom
Nikolaju. Tog časa svetitelj se javi i gospodaru njegovom, i ukori ga: «Zašto si nepravdu
učinio sluzi svome Epifanije? Ti si sam kriv, jer si zaboravio gdje si metnuo zlato, a momka
mučiš bez razloga, a on ti je vjeran. No pošto nisi to sam smislio već te je naučio iskonski zli
neprijatelj, đavo, to ti se evo javljam, da ne bi usahnula ljubav tvoja k Bogu. Ustani i oslobodi
momka. A ako me ne poslušaš, tebe će snaći velika nesreća». – Zatim, pokazujući mu mjesto
gdje leži zlato, sveti Nikola reče:» ustani, uzmi svoje zlato i oslobodi momka». – Rekavši to,
on postade nevidljiv.
Velmoža Epifahije se probudi sav drhteći, ode do mjesta u palači koje mu svetitelj
pokaza, i nađe zlato koje sam bijaše tamo ostavio. Tada, obuzet strahom i ispunjen radošću,
on reče: Slava Tebi, Kriste Bože, Nado svega roda kršćanskog; slava Tebi, Nado beznadežnih
i brza utjeho očajnih; slava Tebi, jer si pokazao svjetlo cijelome svijetu i brzo ustajanje palih u
grijeh – svetoga Nikolaja, koji iscjeljuje ne samo tjelesne bolesti nego i duševne sablasni. –

9
Mihail Kerularije patrijarhovo je od 1043. do 1058. godine.
10
Riječ je o Konstantinu Monomahu koji je carevao od 1042. do 1060. godine.

15
Sav u suzama, on pade pred časnom ikonom svetog Niolaja i reče: Blagodarim ti časni oče,
jer si spasio mene nedostojnog i grješnog, i došao si k meni ništavnom očišćujući me od
grijehova. S čime ću ti uzvratiti za to što si pogledao na mene i došao k meni?
Rekavši to, i slično tome, velmoža ode k momku, i kada ugleda da su okovi spali sa
njega, spopade ga još veći užas, i on silno ukoravaše sebe. I smjesta naredi on da momka
oslobode i da ga obaspu svom pažnjom; sam pak svu noć provede u bdijenju, blagodareći
Boga i svetog Nikolaja koji ga izbavi od takvoga grijeha. A kad zazvoni ta jutrenje, on uze
zlato i sa momkom ode u crkvu svetog Nikolaja. Tu on s radošću, ispriča svima kakve ga
milosti udostoji Bog i sveti Nikola. I svi proslaviše Boga koji tvori takva čudesa preko
ugodnika svojih. A kad završi jutrenje, gospodar reče u crkvi momku: Čedo, ne ja grješni no
Bog tvoj, Tvorac neba i zemlje, i sveti ugodnik Njegov, Nikolaj, neka te oslobode ropstva, da
bi i meni makar bila oproštena nepravda koju sam ti iz neznanja učinio.
Rekavši to, on razdjeli zlato na tri djela: jedan dio dade crkvi svetog Nikolaja, drugi
dade ništima, a treći dade momku, govoreći: Čedo, uzmi ovo, i nikome nećeš biti dužan osim
svetom Nikolaju. Ja ću se starati o tebi kao čedoljubiv otac.
Uznjevši blagodarnost Bogu i svetome Nikolaju, Epifanije ode domu svome s radošću.

III

U Carigradu življaše jedan blagočestiv čovjek, pun vjere u Gospoda Krista. On mnogo
ljubljaše i poštovaše velikog ugodnika Božjeg, svetog Nikolaja. Jednom, spremajući se da
radi nekog posla otputuje lađom u drugu zemlju, on po običaju svom ode crkvi svetog
Nikolaja i pomoli se svetitelju Božjem. Zatim se oprosti sa prijateljima i susjedima, pa se
ukrca u lađu i otputova. U tri sata po noći stane puhati jak vjetar i započne bura. Mornari se
užurbaše oko pritezanja jedrila; priskoči im u pomoć i ovaj blagočestivi čovjek; ali se nekako
spotiče i pade u more. Pomrčina bijaše strašna, vjetar strahovit, te mornari ne mogahu priteći
u pomoć utopljeniku, mada ga svi žaljaše i prizivaše. A on onako obučen, boreći se sa
valovima i tonući vikaše: «Sveti Nikola, pomozi mi!» - I, o čuda! On se odjednom nađe u
svojoj kući u Carigradu, iako mu se činilo da je još u dubini mora. Ukućani njegovi, čuvši
njegov glas, upališe svijeće; zatim potrčaše i susjedi; i vidješe njega gdje stoji usred kuće,
govori gromko, dok mu se odijelo cijelo mokro cijedi od morske vode. Svi se skameniše od
užasa i straha, nesposobni da riječ progovore. A utopljenik im reče: braćo, što se ovo zbiva?
Znam da se jučer oprostih sa svima vama, pa odem na lađu; lađa se otisnu i mi plovljasmo
pučinom; zatim puhnu silan vjetar, nastade bura, mornari se užurbaše oko jedrila, a ja se
nekako spotakoh, i zahvaćen vjetrom padoh u more, i prizivah u pomoć svetog Nikolu. A
sada gdje sam, ne znam. Recite mi, da nisam poludio? Što se to dogodilo sa mnom? – A oni
čuvši što on govori i vidjevši kako mu morska voda curi iz odijela, razumješe da se dogodilo
divno čudo. I svi se stadoše radovati s njim, i dugo od radosti plakahu, i klicahu: Gospode
pomiluj! – Zatim se utopljenik presvuče i ode u crkvu svetog Nikolaja. I ostatak noći provede
u molitvi, plačući, metanija praveći i blagodarnost uznoseći Bogu i ugodniku Njegovom,
svetom Nikoli.
IV

U Antiohijskom kraju, blizu Saracena, življaše jedan vrlinski i bogobojazan čovjek, po

imenu Agrik, i imaše jedinca sina Vasilija. Bijaše Agrik ukrašen blagodaću Božjom; i imaše
veliko bogatstvo; i imaše veliku vjeru i ljubav prema svetom ocu Nikolaju Čudotvorcu. Svake
godine on svečano proslavljaše praznik svetog Nikolaja , i postavljaše dvije trpeze; jednu
ubogima, a drugu prijateljima, susjedima i ostalima. Na pet mjesta od grada Antonohije
nalaziše se crkva, posvećena svetom Nikolaju. Tamo se svake godine o prazniku svetog
Nikolaja sakupljaše mnogo naroda. Jedne godine o tom prazniku hrljaše silan svijet ka svetoj

16
crkvi. Pobožni Agrik posla crkvi sina svog Vasilija sa slugama svojim, rekavši sinu: Idi, čedo,
crkvi svetog oca Nikolaja, i postupi onako kako si naučio od nas prijašnjih godina, večernje
bogosluženje odstoj sa strahom, tako i cijelo jutrenje, i božanstvenu liturgiju, pa se potom
vrati kući na ručak, a ja i mati tvoja spremit ćemo sve što je potrebno ništima.
Saslušavši pažljivo ove riječi svoga oca, Vasilije s radošću ode k crkvi. No za vrijeme
jutarnjeg bogosluženja naletješe Saraceni, opkoliše crkvu i zarobiše sve ljude, među njima i
Vasilija. I sve ih kao roblje odvedoše na ostrvo Krit; i tu Vasilija, kao veoma lijepog mladića,
dadoše Saracenskom knezu Amiru. Ostalo pak roblje, jedne prodaše, a druge tamnicu
zatvoriše. Saracenski knez odredi Vasilija da njega osobno dvori i služi.
Kada roditelji Vasilijevi to čuše, udariše u plač i ridanje, i umjesto radosnog
svetkovanja njih dostiže tužno svetkovanje. Obuzeti tugom oni dvije godine ne praznovahu
praznik svetog Nikolaj, no jednako naricahu i suze ronjahu, i ovako govorahu: Sine naš mili,
mi te sada sa vršnjacima tvojim ne vidimo, i rukama ne grlimo, i usnama ne cjelivamo. Bolje
bi bilo da smo te na postelji bolesnog dvorili, rukama podizali i okretali, nego što si pao u
ruke neznabožnih ljudi. I da te je smrt snašla, mi bismo sa radošću predali tvoje tijelo zemlji. I
srce se naše ne bi ovako kidalo.
Na takvo njihovo naricanje i cviljenje stjecahu se k njima i srodnici i susjedi, da ih
tješe u njihovom bolu i jadu. I tješeći ih, govoraše im: Zašto ste tako malodušni u tuzi? Zar
vam nije poznato kakva mnogobrojna čudesa i na suhom i na moru, čini čudesni sveti
Nikolaj? On izbavlja od mača, i od svake ne zaslužene smrti; izbavlja iz ropstva.
Slušajući takve riječi od bližnjih svojih, Agrik se donekle utješi, pa reče ženi svojoj:
kakva nam je korist što ovoliko plačemo? Eto, već je treća godina otkako cvilimo;
zaboravismo i na praznik svetog Nikolaja; i ne otiđosmo k njemu o prazniku. Nego poslušaj
me sada: hajde da spremimo svijeće, jelej i tamjan, pa da odemo k svetitelju i pomolimo mu
se sa vjerom, da nas utješi u tuzi za našim sinom Vasilijem i da nas ohrabri nadom. Jer on nam
može sina našega vratiti, ili nas na neki način obavijestiti o njemu da li je živ ili mrtav. – čuvši
to, žena mu reče: Dobro kažem, gospodine, da uradimo kao što predlažeš, pošto će skoro i
praznik svetog oca Nikolaja.
I tako uradiše: s radošću pohitaše k crkvi svetog Nikolaja. I kao što valja svetkovaše
praznik, pa se vratiše kući svojoj. Kod kuće pripremiše večeru, pozvavši na nju sve svoje
srodnike i bližnje susjede. I stadoše jesti i piti slaveći Boga, i spominjajući čudesa svetog oca
Nikolaja. U to vrijeme počeše psi silno lajati u dvorištu. Agrik reče momcima svojim: idite i
vidite što psi toliko laju, da li je posrijedi neka zvijer ili nešto drugo. – Momci iziđoše, ali
ništa ne vidješe, dok psi dalje strahovito lajahu. Tada Agrik uze svjetiljke, i sa ostalima pođe
da vidi što je to. I ugledaše usred dvorišta čovjeka u saracenskom odijelu. Uplašivši se, oni ne
znadoše tko je to. A kada Agrik priđe bliže, on vidi mladića sa bocom punom vina u ruci; i
gledaše ga ništa ne govoreći, sav obuzet strahom i radošću. Zapaljen, on napokon progovori:
O, čedo moje Vasilije! Da li to ja stvarno vidim tebe? Jesi li to ti ili tvojasjenka? – Mladić
Vasilije odgovori brzo: Ja sam, oče, sin tvoj jedinac, koga Saraceni zarobiše i ma Krit kao
roba odvedoše.
Kada to Agrik ču, poleti, zagrli sina, i stade ga ljubiti; i pitaše ga : Čedo moje slatko,
reci mi, kako pobježe iz bezbožnih ruku Saracenskih? Sa kim si se, čedo moje, posavjetovao o
tome? Hajde, ispričaj sve ocu svome. – A sin reče ocu svome: oče, ništa ne znam o tome što
me pitaš. No ovo jedno znam: Sada prisluživah kneza Saracenskog sa večerom. Jer kada me
zarobiše i na Krit odvedoše, tamo me dadoše Saracenskom knezu Amiru. I od toga vremena
knez Amir me odredi da služim vinom, stojeći pred njim za vrijeme objeda sa punom čašom
vina, kao što me, oče sada vidiš. I eto ne znam, kakva me to sila iznenada uze, i sa svom
čašom koju još u ruci držim, kao nekim vjetrom prenese i stavi ovdje, i vidjeh gdje me na ovo
mjesto postavlja sveti Nikolaj.

17
 Čuvši to, Agrik se ispuni radosti zbog velikog čuda, uze sina za ruku i predade ga
materi njegovoj. A ona vidjevši sina od radosti plakaše, i mnoge mu mile riječi govoraše, i
zagrlivši ga, neprestano ga cjelivaše, a i ovako govoreći: Sada te vidim, premilo čedo moje
Vasilije. Sada te neočekivano rukama svojim grlim. Sada, čedo moje slatko, imam tebe –
utjehu duši mojoj. Sada se sve tuge materinskog srca mog razriješiše, jer evo sva blaga moja u
rukama svojim držim.
Kada to čuše ljudi iz okolnih mjesta, brzo se stekoše na radost i veselje, povodom
takvog neiskazanog čuda. I bi priređena česta svetkovina u čast svetom i velikom ocu Nikolaj
Čudotvorcu, slaveći Presvetu Trojicu, Oca i Sina i Svetog Duha, sada i uvijek i kroza sve
vjekove. Amen.

Jednom u Kijevu, o prazniku svetih mučenika Borisa i Gljeva, sleže se silan svijet iz
svih gradova i sela, na praznik svetih mučenika. Neki Kijevljanin, koji imaše velik vjeru k
svetome Nikolaju i k svetim mučenicima Borisu i Gljebu, sjede na lađu za Višgorod da se
tamo pokloni grobu svetih mučenika Borisa i Gljeva11, i ponijevši sa sobom svijeće, tamjan i
prosfore- - sve što je potrebno za dostojno praznovanje. Pošto se pokloni moštima svetih i
dušu ispuni radošću, on lađom krenu natrag kući svojoj. Za vrijeme tog putovanja rijekom
Dnjeprom, žena njegova koja držaše dijete u rukama, zadrijema i ispusti dijete u vodu, i ono
potonu. Otac stade čupati sebi kosu na glavi, vapijući:
«Teško meni, sveti Nikolaje, zato li ja imam tako veliku vjeru u tebe, da ti ne spasiš
dijete moje od utapanja. Tko će biti nasljednik moga imanja? Koga ću naučiti da svečano
proslavlja tvoj praznik? Kako ću javljati veliko milosrđe tvoje koje si izlio na sav svijet i na
mene bijednog, kada se udavilo dijete moje? Ja sam htio da ga naučim prosvjećujući ga
čudesima tvojim, da bi me poslije smrti moje hvalili što rod moj svetkuje svetog Nikolaja.
Međutim, svetitelju, ti si ne samo ožalostio mene, nego i sebe, jer će se uskoro morati
prekinuti slavljenje tebe u mom domu, pošto sam star i očekujem kraj. Da si htio ti si mogao
spasiti dijete; ali ti si dopustio da se ono utopi i nisi spasio jedinče moje. Ili ti smatraš da ja ne
znam čudesa tvoja? Ta njima broja nema, i jezik ljudski nije u stanju da ih ispriča. I ja, oče
sveti, vjerujem, da je tebi moguće sve što zaželiš, ali su bezakonja moja pretjerala. Tek sada,
kidan žalošću, ja sam shvatio: da bi se meni sva tvar pokoravala kao Adamu u raju do
grijehopada, da sam bezprijekorno držao zapovjedi Božje. Međutim, sada sva tvar ustaje na
mene: voda potapa, zvijer rastrže, zmija proguta, munja sagori, ptice iskljuju, stoka bijesni i
izgazi sve, ljudi ubijaju, kruh dat nam za hranu nije nas nasitio, i, po volji Božjoj, biće nam na
pogibao. Mi, obdareni dušom i razumom i stvoreni po slici Božjoj, ne izvršavamo, kako treba,
volju Tvorca svoga. O, sveti oče Nikolaje, nemoj se razgnjeviti na mene što ja ovako smjelo
govorim, jer ja ne gubim nadu u spasenje, imajući tebe za pomoćnika».
Žena pak njegova čupaše sebi kosu i udaraše se po obrazima. Najzad oni stigoše do
grada, i ucviljeni uđoše u svoju kuću. Nastupi noć, i tada arhijerej Kristov Nikolaj, brz na
pomoć svima koji ga prizivahu, učini divno čudo, kakvoga nije bilo u to vrijeme. Noću on
izbavi iz rijeke utopljeno dijete i položi ga živo i nepovrijeđeno na horu hrama svete Sofije.
Kada dođe vrijeme za jutarnje bogosluženje, crkvenjak uđe u crkvu i ču dječji plač na horu. I
dugo on stajaše razmišljajući, tko je to pustio ženu na hor. Zatim ode onome koji je održavao
red na horu i stade ga koriti; ovaj se pravljaše da ništa ne zna. No crkvenjak ga ukoravaše: Ti
si uhvaćen na djelu, jer djeca se deru na horu. – Ovaj se uplaši, i prišavši lokotu vidi da je
nedirnut i ču dječji plač. Popevši se na hor, on ugleda pred ikonom svetog Nikolaja, djetešce

11
Mošti svetih mučenika Borisa i Gljeva nalaziše se tada još u Višgorodu Kijeskom. A čudo o kome je riječ
dogodilo se između 1087. i 1091. godine.

18
pokislo od vode. Ne znajući što da misli, on obavijesti o tome mitropolita. Odsluživši
jutrenje, mitropolit posla da se ljudi sakupe na trgu, i da ih upita čije djetešce leži na horu u
crkvi svete Sofije. Svi građani pođoše u crkvu, čudeći se otkuda se stvorilo na horu, dijete
mokro od vode. Dođe i otac djetetov, da vidi to čudo, i ugledavši djetešce prepozna ga. Ali, ne
vjerujući sebi, on ode k svojoj ženi, i ispriča joj sve po redu. A ona odmah stade prekoravati
muža svoga, govoreći: Pa kako ti to ne shvaćaš, da je to čudo, učinjeno svetim Nikolajem.
Ona hitro ode u crkvu, prepoznaše svoje dijete, i ne dodirnuvši ga pade pred ikonu
svetog Nikolaja i moljaše se sa umiljenjem i suzama. A muž, stojeći podalje, ronjaše suze.
Čuvši o tome svi se ljudi slegoše da pogledaju čudo. I skupi se sav grad, slaveći Boga i svetog
Nikolaja. A mitropolit priredi časni praznik, kao što se to radi na sam dan praznovanja svetog
Nikolaja, proslavljajući Svetu Trojicu, Oca i Sina i Svetoga Duha. Amen.

19