ŽIVOT I STRADANJE SVETOG SVEĆENOMUČENIKA

KLIMENTA

pape Rimskog

U slavnom i velikom drevnom gradu Rimu življaše jedan čuven i visokorodni čovjek, po
imenu Faust, porjekolom od roda drevnih careva rimskih. Žena mu Matidija također bijaše od
carskog roda, rođaka rimskih careva Augusta i Tiberija. (1) Oboje oni bijahu neznabošci i
klanjahu se idolima. Oni dobiše najprije dva sina blizanca, jednom daju ime Faustin a
drugome Faustijan; potom im se rodi treći sin, kome nadjenuše ime Kliment.
Faust imaše brata, koji bijaše zao i bestidan bludnik. Vidjevši izvanvrednu ljepotu Matidijinu,
on se zanese njome i stane je navoditi na grijeh. Ali ona, vrlo čedna i čestita, ne htje iznevjeriti
svog muža i osramotiti dostojanstvo svog carskog roda. Zato se na sve moguće načine staraše
da otkloni od sebe ovog bludnika. Ne želeći ga javno izlagati ruglu, ona nikomu ne kaza o
tome, pa ni svom mužu, da se ne pronese hrđav glas o njima i ne osramoti dom njihov.
Međutim, ovaj bjesomučnik dugo vremena navaljivaše na nju molbama i prijetnjama da
pristane na njegovu nečistu želju. Matidija, videći da se od ovog napasnika može izbaviti
jedino ako mu se skloni s očiju, riješi se na sljedeću stvar.
Jednog dana ona reče svom mužu: Prošle noći vidjeh divan san, gospodine moj: vidjeh časnog
i starog čovjeka, kao da je jedan od bogova, i on mi govoraše: Ako ti i dva blizanca tvoja ne
otputujete iz Rima na deset godina, onda ćeš zajedno s njima umrijeti od iznenadne i pogubne
smrti. – Čuvši to, Faust se uplaši. I poslije dugog razmišljanja o tome, on donese odluku da
ženu i dva sina pusti iz Rima na deset godina, rasuđujući ovako: ˝Bolje je da mila supruga
moja s djecom bude živa, makar i u tuđoj zemlji, negoli da ovdje uskoro umre iznenadnom
smrću˝. – Stoga on spremi lađu, napuni je svim potrebnim namirnicama, pa isprati u Atenu
ženu svoju Matidiju s dva sina blizanca, i s mnogo robova i robinja, i s mnogo blaga. Pritom
naredi Matidiji da u Ateni oba sina da na izučavanje grčke mudrosti. Tako se oni rastanu
neiskazano tužni i s mnogo suza. Matidija s dva sina otputova lađom, a Faust s mlađim sinom
Klimentom ostane u Rimu.
Za vrijeme Matidijine plovidbe morem, nakon nekoliko dana nastane strahovita bura na moru;
valovi i vjetar zahvatiše lađu i odnesoše je u nepoznat kraj, i u ponoći se lađa razbi, i svi
potonuše. Matidija, nošena burnim valovima, bi izbačena na kamen jednog otoka, nedaleko
od Asijske pokrajine.(2) I neutješno ridaše zbog potonule djece svoje, i htjede se od gorkog
jada i u more baciti. Ali ljudi toga kraja, vidjevši je gdje naga strahovito kuka i nariče, sažališe
se na nju, pa je uzeše u svoj grad i odjenuše. Neke pak gostoljubive žene dođoše k njoj i
stadoše je tješiti u njenom bolu. Svaka od njih pričaše joj svoje zlosretne doživljaje, i svojim
saučešćem olakšaše joj donekle tugu. Jedna od njih ispriča joj ovako: ˝Moj muž bijaše
mornar; još kao vrlo mlad on se utopi u moru, i ja ostadoh mlada udovica. Mnogi su htjeli da
se ožene mnome, ali ja, voleći svog muža i poslije njegove smrti, riješim ostati udovica. Ako
dakle hoćeš, hajde mojoj kući da zajedno živimo; obje ćemo raditi, i svojim ćemo se rukama
izdržavati˝. – Matidija pristane na njen prijedlog, nastani se u njenom domu; i radeći svojim
rukama, zarađivaše sebi hranu. I u takvom siromaštvu provede ona dvadeset četiri godine.
Djeca pak Matidijina, Faustin i Faustijan, pri brodolomu, po Božjem promislu, također
ostadoše živi: jer njih izbačene na obalu ugledaše morski razbojnici koji se tamo zadesiše,
uzeše ih u svoju lađu, odvezoše u Kesariju Stratonijsku,(3) i tamo prodadoše jednoj ženi,
kojoj bijaše ime Justa. Ona ih odgoji, i dade ih na školovanje. Oni izučiše razne neznabožačke
nauke. No zatim čuvši evanđeosku propovjed o Kristu, oni primiše sveto krštenje, i
sljedovahu apostolu Petru.

1
Međutim, otac njihov Faust, živeći u Rimu s Klimentom i ne znajući ništa kakva je nesreća
zadesila njegovu ženu i djecu, poslije godinu dana posla neke robove svoje u Atenu da
saznaju kako žive njegova supruga i djeca; posla po njima i mnoge stvari. Ali, ovi se robovi
njegovi ne vratiše. Treće godine Faust, nemajući nikakve vijesti o ženi i djeci svojoj, veoma
se rastuži, pa posla u Atenu druge robove svoje s potrebnim stvarima. Došavši tamo oni nikog
ne nađoše, i četvrte se godine vratiše i izvijeste Fausta da oni nikako nisu mogli pronaći
njegovu gospođu u Ateni, jer nitko o njoj tamo čak ni čuo nije, niti joj se moglo ući u trag,
pošto oni nikog od svojih ne nađoše.
Čuvši to, Faust se još više ožalosti, i stade gorko plakati. I obiđe on u Rimskoj pokrajini sve
primorske gradove i pristaništa, raspitujući mornare za svoju suprugu i djecu. Ali ni od koga
ništa ne saznaše. Zatim on napravi lađu, uzme sa sobom nekoliko robova i nešto blaga, pa
krenu sam da traži svoju suprugu i milu djecu, a najmlađeg sina Klimenta ostavi s vjernim
robovima doma da se ući knjizi. I obiđe on skoro sav svijet, i po moru i po suhu, tražeći svoje
mile, i ne nađe ih. Najzad, sav očajan on utonu u duboku tugu, i ne htje čak ni kući se vratiti,
smatrajući da nije u redu naslađivati se dobrima ovog svijeta bez omiljene supruge svoje,
prema kojoj je gajio veliku ljubav zbog čednosti njene. Odrekavši se, dakle, svake počasti i
slave ovog svijeta, on se potucaše po tuđim zemljama kao prosjak, ne govoreći nikom o sebi
tko je.
Međutim, dječak Kliment postane zreo čovjek, i bijaše odlično izučio sve filozofske nauke.
No njega svagda tištaše to što nema ni oca ni majke. A već bijaše prošlo dvadeset četiri godine
otkako mati njegova otiđe od kuće, i dvadeset godina otkako otac njegov isčezne. Izgubivši
nadu da su živi, on tugovaše za njima kao da su mrtvi. Ujedno s tim on pomišljaše i na svoju
smrt, pošto je dobro znao da mora umrijeti, ali nije znao gdje će se poslije smrti naći, i ima li
neki drugi život iza ovog kratkotrajnog života, ili nema. Razmišljajući o tome, on stalno
bijaše plačan, i ne htjede se utješiti nikakvim slastima i radostima ovoga svijeta; i svagda
bijaše snužden i neveseo, i uzdisaše iz dna duše.
U to vrijeme, čuvši o dolasku Kristovom u svijet, Kliment se stade truditi točno obavijestiti o
tome. I dogodi mu se da stupi u razgovor s jednim blagorazumnim čovjekom, koji mu ispriča
da je Sin Božji došao u Judeju, darujući život vječni svima koji ispunjavaju volju Oca
Njegova koji Ga je poslao. Čuvši to, Kliment se zapali neiskazanom željom da što podrobnije
sazna o Kristu i o cijelom učenju Njegovom. Zbog toga on odluči otići u Judeju, u kojoj se
širiše Kristova blagovijest. I ostavivši kuću svoju i veliko imanje, on uzme sa sobom vjerne
robove i veliku količinu zlata, sjedne na lađu, i otplovi k Judejskoj zemlji. No za vrijeme bure
koja ih snađe na moru, on bi vjetrom zanesen u Aleksandriju, i tamo nađe apostola Barnabu,
čije učenje o Kristu on sasluša s uživanjem. Zatim on otplovi u Kesariju Stratonijsku, i nađe
svetog apostola Petra. Primivši od njega sveto krštenje, Kliment sljedovaše njemu s ostalim
ućenicma, među kojima bijahu i dva brata njegova, blizanci Faustin i Faustijan. Ali Kliment
ne prepozna njih, niti oni njega, pošto su bili veoma mali kada su se rastali, i ne pamtiše jadan
drugoga. Apostol pak Petar, polazeći u Siriju, posla ispred sebe Faustina i Faustijana, a
Klimenta ostavi kod sebe, i zajedno s njim sjedne u lađu i krenu morem. Za vrijeme plovidbe
apostol upita Klimenta o porijeklu njegovom. Kliment mu onda podrobno ispriča kakvog je
porijekla, i kako mati njegova zbog nekakvog sna otputova iz Rima s dva mala djeteta, a kako
i otac njegov, pošto prođu četiri godine, krenu u svijet da ih traži, i ne vrati se. Pritom Kliment
napomenu i to, da je već dvadeset godina kako ništa ne zna o svojim roditeljima i braći, i
smatra ih mrtvima.
Ovo kazivanje potrese svetog apostola Petra. I u to vrijeme, po promislu Božjem, lađa
pristade uz neki otok, na kome se nalaziše mati Klimentova Matidija. Tada neki izađoše iz
lađe u grad kupiti namirnice; izađe i apostol Petar, a Kliment ostane na lađi. Išavši u grad,
sveti apostol ugleda kraj gradskih vrata staricu gdje sjedi i prosi milostinju. To bijaše Matidija,
koja se zbog slabosti nije više mogla hraniti radom svojih ruku, i stoga prosiše milostinju,

2
kako bi prehranila sebe i drugu staricu koja je bijaše primila u kuću svoju i koja je bolesna
ležala kod kuće. Ugledavši Matidiju, sveti apostol saznade duhom da je ona strankinja, i
upitaše je za porijeklo njeno. Uzdahnuvši duboko, Matidija se rasplaka i reče: O, teško meni
strankinji! Jer u svijetu nema bjednije i nesretnije žene od mene. – Apostol Petar, vidjevši je
tako teško ojađenu i uplakanu, stade je brižno raspitivati, tko je ona i odakle je. I iz razgovora
s njom on poznaše da je ona majka Klimentova, i stade je tješiti, govoreći joj: Ja znam
najmlađeg sina tvog Klimenta; on se sad nalazi u ovom kraju. – A Matidija, čuvši za sina
svog, izgubi se od zaprepaštenja i radosti, i postade kao mrtva. – No sveti apostol je uze za
ruku i podiže sa zemlje, i naredi joj poći za njim na lađu, govoreći joj: Ne tuguj, starice, jer
ćeš odmah saznati sve o sinu svomu.
Dok oni iđahu k lađi, izađe im u susret Kliment, i ugledavši ženu gdje ide za svetim
apostolom Petrom, začudi se. A ona, zagledavši se u Klimenta, koji je po crtama lica jako ličio
na oca, upita svetog Petra: Nije li to Kliment, sin moj? – Apostol odgovori: On je. – Matidija
se objesi oko vrata Klimentu, i zaplaka. A Kliment, ne znajući tko je ta žena i zbog čega plače,
stane je odgurivati od sebe. Tada mu sveti apostol reče: Ne odguruj čedo onu koja te rodila. –
Čuvši to, Kliment se rasplaka i padne k nogama njenim, ljubeći je i plačući. I obuzme ih
velika radost što se nađoše i poznaše. Sveti Petar pomoli se za nju Gospodu i iscijeli joj ruke.
A ona zamoli apostola da iscijeli staricu njenu kod koje stanovaše. Sveti apostol uđe u njenu
kuću i iscijeli je od bolesti; Kliment pak dade joj tisuću drahmi(4) za prehranu svoje majke.
Zatim, uzevši majku zajedno sa iscijeljenom staricom, odvede ih na lađu, i lađa krene. Putem
Matidija upita sina za muža svog Fausta, i čuvši da je on prije dvadeset godina krenuo u svijet
tražeći nju i otada nema nikakve vijesti o njemu, plakaše gorko za njim kao za umrlim, ne
nadajući se da će ga vidjeti živa. Stigavši pak u Antadros, (5) oni siđoše s lađe i produžiše put
suhim. Došavši u Laodikiju, njih sretnu Faustin i Faustijan, koji prije njih bijahu stigli tamo.
Oni upitaše Klimenta: Tko je ta žena strankinja što je pored vas s drugom staricom? –
Kliment odgovori: Moja majka koju pronađoh u tuđini. – I stade im pričati redom, koliko se
vremena nije vidio s majkom i kako je ona otišla od kuće s dva blizanca.
Čuvši to, njima bi jasno da je Kliment brat njihov, i ta žena – majka njihova. I rasplakavši se
od radosti, oni uskliknuše: Uistinu je ovo majka naša Matidija, a ti brat naš Kliment, jer mi i
jesmo blizanci Faustin i Faustijan koji s majkom napustismo Rim.
Rekavši to oni se objesiše jedan drugome o vrat, i plakaše mnogo i s ljubavlju cjelivahu jedan
drugoga. Prizor bijaše dirljiv: majka se raduje djeci koju neočekivano pronađe zdrave, i oni
pričahu kako ih je promisao Božji spasio od potopljenja, i svi radosni slave Boga. Samo im
jedna tuga tištiše dušu: tuga što ništa ne znaju o ocu svom. Zatim oni moliše svetog apostola
Petra da krsti njihovu majku. I sutradan u svitanje oni odoše na more, i sveti apostol u
prikrivenom mjestu krsti Matidiju i njenu staricu u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, i odaslavši
je sa sinovima ispred sebe u stan, sam ode drugim putem.
I gle, na putu stajaše blagonakloni muž, sa sijedom bradom, bijedno odjeven, i on očekivaše
apostola Petra. Kada sveti apostol naiđe, blagonakloni muž ga s poštovanjem pozdravi i reče:
Vidim da si čovjek stranac i ne prost, jer samo lice tvoje pokazuje da si blagorazuman; stoga
želim malo porazgovarati s tobom. – Apostol na to reče: Govori, gospodine, što želiš. – I
stane taj čovjek govoriti ovako. Ja te danas vidjeh u prikrivenom mjestu na obali gdje se
moliš, i zagledavši neprimjetno ja se sklonih, i pričekah te ovdje malo, želeći ti reći ovo:
uzalud se trudite moleći se Bogu, jer nema nikakvog Boga ni na nebu ni na zemlji, i nema
nikakvog promisla Božjeg o nama, nego sve u svijetu ovom biva slučajno. Stoga ne
obmanjujte sebe uznoseći molitve Bogu koga nema.
Čuvši ovako rasuđivanje, sveti Petar mu reče: Na osnovu čega ti misliš da sve biva slučajno, a
ne po Božjem uređenju i promislu, i čime ćeš dokazati da nema Boga? Ako nema Boga, tko je
onda stvorio nebo i ukrasio ga zvijezdama? Tko je stvorio zemlju i ukrasio je cvijećem? – A
čovjek taj, uzdahnuvši iz dubine srca, odgovori: Znam ja, gospodine, pomalo astronomiju, a

3
bogovima tako usrdno služim kao nitko drugi. I uvidjeh ja da je sve i svo obmana, i nema
nikakvog Boga. Jer kada bi na nebu bio nekakav Bog, on bi čuo uzdahe onih što plaču, i
obratio bi pažnju na molitve onih što se mole, pogledao bi na patnje srca koje iznemogava od
tuge. No pošto nema onoga koji bi čuo i utješio u nevoljama, onda iz toga zaključujem da
nema Boga. Kada bi bilo Boga, on bi čuo mene koji se u jadu srca molim i plačem, jer eto,
gospodine moj, ja se dvadeset godina i više nalazih u gorkoj muci, i kako sam se mnogo
molio svim bogovima! Kako sam im mnogo žrtava prinosio! Kako sam mnogo suza i ridanja
prolio! I ni jedan me od bogova ne ču, i sav trud moj bi uzalud. – Na to mu sveti apostol reče:
Ti zato nisi toliko vremena uslišen što si se molio mnogim bogovima, ništavnim i lažnim, a ne
Jedinome, Istinitome Bogu, u kojega mi vjerujemo i molimo mu se.
Tako razgovarajući dugo s tim čovjekom i prepirući se o Bogu, sveti apostol Petar poznade po
kazivanju njegovom da je to Faust, otac Klimentov i braće njegove, a muž Matidije, i reče
mu: Budeš li povjerovao u Jedinog, Istinitog Boga koji je stvorio nebo i zemlju, onda ćeš
odmah vidjeti čitave i zdrave i ženu i djecu svoju. – A on na to odgovori: E, hoće li žena moja
s djecom ustati iz mrtvih? Jer sam po zvijezdama saznao, i od premudrog astrologa Anuviona
se uvjerio, da su se i žena moja i djeca udavili u moru.
Tada apostol Petar odvede Fausta u svoj stan. Kada Faaust uđe tamo i ugleda Matidiju, on se
zaprepasti, i netremice je promatrajući s čuđenjem šutaše. Zatim reče: Kakvo će čudo ovo
biti? Koga sada vidim? – I prišavši pobliže on kliknu: Zaista je ovo moja mila supruga! I tog
trena oboje od iznenadne radosti klonuše toliko, da ni riječi ne mogahu progovoriti, jer i
Matidija poznade svog muža. A kada zatim ona jedva dođe sebi, reče: O, mili moj Fauste!
Kako si se pojavio živ, kada smo mi čuli da si umro?
Tada nastane velika radost za sve, i od radosti velike plač, jer i supružnici prepoznahu jedan
drugog, i djeca prepoznahu svoje roditelje; i grleći se plakahu, i veseljahu se, i blagodariše
Bogu. I svi koji se tamo nađoše, vidjevši njihov susret poslije dugog rastanka, rasplakaše se i
blagodariše Bogu. A Faust, bacivši se k nogama svetom apostolu, moljaše ga da ga krsti, jer
iskreno povjerova u Jedinog Boga. A kad bi kršten, on sa suzama uznošaše blagodarne
molitve Bogu. Zatim svi otiđoše odatle u Antiohiju.
Kada oni u Antiohiji učiše vjeri u Krista, igemon Antiohijski doznade sve o Faustu, njegovoj
ženi i djeci, o njihovom carskom porijeklu, kao i o tome što su doživjeli, i odmah pošalje
vjesnike u Rim i obavijesti cara o svemu. Car naredi igemonu da što prije s velikom čašću
otpremi u Rim Fausta i njegovu obitelj. I kada to bi izvršeno, car se radovaše njihovom
povratku. A kada saznaše što im se sve dogodilo, on plakaše dugo. I tog dana car priredi
gozbu u njihovu čast, i ukaza im veliko poštovanje. Narednog pak dana dade im velika
imanja, i robove i robinje. I bijahu oni u velikom poštovanju kod sviju. A življahu oni veoma
pobožno, čineći velike milostinje ubogima. I pošto tako dugo poživiše, razdijelivši sve
nevoljnima, Faust i Matidija u dubokoj starosti otiđu k Gospodu.
Djeca pak njihova, kada sveti apostol Petar dođe u Rim, podvizavahu se apostolskom učenju.
Naročito blaženi Kliment bijaše nerazdvojni učenik Petrov, i sudionik u svim njegovim
putovanjima i naporima, i trpljenjima za Krista, i propovjednik učenja Kristova. Zato ga
apostol postavi za episkopa prije svog raspeća, koje on doživi od Nerona.(6) Poslije smrti
apostola Petra i Pavla, a za njima episkopa Lina,(7) pa za ovim i episkopa Anakleta,(8)
Kliment u Rimu upravljaše mudro lađom Crkve Kristove,(9) usred bure koju tada stvarahu
mučitelji, i pasoše stado Kristovo s velikim trudom i trpljenjem, sa svih strana opkoljen ljutim
goniteljima kao razjarenim lavovima i krvožednim vucima, koji traže proždirati i uništiti
Kristovu vjeru. Nalazeći se u takvoj opasnosti, on ne prestaje starati se s najvećom revnošću i
o spasenju duša ljudskih, i obrati k Kristu mnogo nevjernih, ne samo iz prosta naroda, nego i s
carskog dvora plemenite i velikaše, među kojima bijaše i neki velikaš Sisinije, i ne malo njih
iz roda cara Nerve.(10) Svojom propovjedi sveti Kliment jednom na Uskrs obrati k Kristu
četiri stotine dvadeset četiri lica visokog roda i sve ih krsti. Domicilu, sestričnu svoju, koja

4
bijaše zaručena Avrelijanom, sinom prvog velikaša rimskog, on posveti na čuvanje
djevičanstva. Osim toga, on razdjeli Rim između sedam brzopisaca da opisuju stradanja svetih
mučenika koje tada ubijahu za Krista.
I kada se učenjem njegovim i trudom, i čudesnim djelima njegovim i vrlinskim životom stade
Crkva Kristova uvečavati, tada mrzitelj kršćanske vjere komit Torkutijan,(11) vidjevši
bezbrojno mnoštvo onih koji su pod utjecajem Klimenta povjerovali u Krista, podstiće neke iz
naroda da se dignu protiv Klimenta i protiv Kršćana. I nastane u narodu metež i uzbuna;
pobunjenici dođu kod eparha grada Mametrinu i stadoše vikati protiv Klimenta, govoreći:
Dokad će on ponižavati bogove naše? – Drugi pak, braneći Klimenta, govorahu: Kakvo je zlo
učinio taj čovjek? Ili kakvo dobro djelo on nije učinio? Svakoga bolesnika koji je došao k
njemu on je iscijelio; svakog ožalošćenog koji je otišao k njemu on je utješio; nikad nikome
nije učinio zlo, nego je svima učinio mnogo dobra. – Međutim ostali, raspaljeni duhom zla,
vikahu: Sve to on čini pomoću vradžbina, i služenje bogovima našim iskorjenjuje. On Zeusa
ne naziva bogom; Herkula, našeg pokrovitelja, naziva duhom nečistim; za časnu Afroditu veli
da je bludnica; za veliku Vestu kaže da je treba spaliti, također i Atenu i Artemidu i Hermesa;
Kronosa pak i Areja huli; uopće, sve bogove naše i hramove njihove on neprestano sramoti i
osuđuje. Stoga neka on ili prinese bogovima žrtvu, ili neka bude uništen.
Tada eparh Mamertim, pod utjcajem meteža i uzbune među građanima, naredi da svetog
Klimenta dovedu k njemu. I stane mu govoriti: Ti si porijeklom visokog roda, kako o tebi
svjedoče svi građani Rima, ali si pao u zabludu, pa zbog toga ne mogu da te trpe i šute;
neizvjesno je kakvog Boga ti poštuješ, nekakvog novog nazvanog Kristom, protivno
bogovima našim. Stoga je tebi potrebno, da ostaviš svaku zabludu i obmanu i da se pokloniš
bogovima kojima se mi klanjamo. – Sveti Kliment odgovori: Molim tvoje dobroumlje,
poslušaj mene, a ne bezumne riječi grube svjetinje koja nizašto ustaje na mene; jer, premda
mnogi psi laju na nas, ipak nam ne mogu oteti ono što mi jesmo: jer mi smo ljudi razumni i
pametni, a oni su psi bez razuma koji laju na dobru stvar; metež i pobune oduvijek su dolazili
od nerazumne i neodgojene gomile. Stoga im naredi da najprije umuknu, pa kad nastane tišina
neka govori čovjek razuman o važnom djelu spasenja, i neka ukaže na istinitog Boga, kome se
treba s vjerom klanjati.
To i mnogo drugo govoraše svetitelj, i eparh ne nađe u njemu nikakve krivice, stoga i posla
caru Trajanu (12) izvještaj, da je na Klimenta ustao narod zbog bogova, mada nema
vjerodostojnog svjedočanstva da je on kriv. Car Trajan odgovori eparhu da Kliment mora ili
prinijeti žrtvu bogovima, ili biti poslan na zatočenje u pusto mjesto Pont blizu Hersonesa. (13)
Dobivši takav odgovor od cara, eparh Mamertin se ožalosti zbog Klimenta, i moliše ga da ne
izabere sebi dobrovoljno progonstvo. Svetitelj uvjeravaše eparha da se on progonstva ne boji,
već ga, naprotiv, voli i veoma želi. U riječima svetog Klimenta bijaše takva sila blagodati,
koju Bog dade njemu, da eparh, ganut njegovim riječima, zapkla i reče: Bog, kome ti svim
srcem služiš, neka ti pomogne u izgnanstvu tom, na koje si osuđen. – I spremivši lađu i sve
što bijaše potrebno svetitelju, on ga otpusti.
Sa svetim Klimentom krenuše u zatočenje i mnogi blagočestvi kršćani, voleći više da se sa
svojim pastirom pate u progonstvu nego bez njega živjeti na slobodi. A kad svetitelj stiže u
mjesto zatočenja, on zateče tamo više od dvije tisuće kršćana, osuđenih na klesanje kamena u
tamošnjim gorama. Na isti posao bi određen i sveti Kliment. Kršćani, ugledavši svetog
Klimenta, svi mu jednodušno pristupiše sa suzama i tugom, govoreći: Pomoli se za nas,
svetitelju, da postanemo dostojni obećanja Kristovih. – Svetitelj na to reče: Nisam dostojan
takve blagodati Gospoda moga, koji me udostoji biti sudionikom vijenca vašega.
I radeći s njima sveti Kliment ih tješiše i izgrađivaše svojim korisnim savjetima. A kada dozna
od njih da veoma oskudijevaju u vodi, i da na leđima donose sebi vodu sa šest potrkališta
daljine, sveti Kliment im reče: ˝Pomolimo se Gospodu našem Isusu Kristu, da ispovjednicima
svojim otvori izvor žive vode, kao što otvori žednom Izraelu u pustinji, kada udari kamen i

5
poteče voda, da bismo se, dobivši takvu blagodat Njegovu, radovali˝. – I stanu se moliti. Po
završenoj molitvi sveti Kliment ugleda janje gdje stoji na jednom mjestu i podiže desnu nogu,
kao pokazujući mjesto. Svetitelju bi jasno da je to Gospod koji se javio, a koga nitko ne vidi
samo on, i ode na to mjesto, te reče: U ime Oca i Sina I Svetoga Duha, kopajte na ovom
mjestu. – I svi, stavši unaokolo, počeše motikama kopati, ali ništa ne uspješe, pošto ne
pogodiše mjesto na kome je janje stajalo. Poslije toga sveti Kliment uzme malu motiku i
počne kopati na onom mjestu gdje je stajala Janjetova noga, i odmah izbije izvor vode veoma
čiste i ukusne, i iz izvora stvori se rijeka. Tome se svi obradovaše, a sveti Kliment reče:
˝Potoci vesele grad Božji˝ (Ps. 45, 5).
Glas o ovom čudu pronese se po cijelom kraju onom, i stanu se slijevati tamo ljudi iz svih
okolnih gradova i sela, da vide rijeku koja se neočekivano i čudesno ukazala na molitve
svetiteljeve, a i da čuju učenje njegovo. I mnogi vjerovahu u Krista, i krstiše ih sveti Kliment
u toj vodi. A neznabožnog naroda se toliko slijevaše k svetitelju, i toliko se obraćaše k Kristu,
da se svaki dan krstiše po pet stotina duša i više. Za jednu godinu toliko se uveća broj vjernih,
da sedamdeset pet crkava bijaše podignuto. I srušeni bijaše svi idoli, i spomenici njihovi, i
razoreni svi idolski hramovi u svoj zemlji onoj, pošto svi žitelji primiše kršćansku vjeru.
Car Trajan, saznavši da je u Hersonesu bezbroj ljudi povjerovalo u Krista, odmah posla tamo
jednog dostojanstvenika, po imenu Afidijana. Čim stiže tamo, Afidijan mnoge kršćane
mnogim mukama umori. Ali zatim kada vide da svi s radošću hitaju na mučenje za Krista, on
ne htje više mučiti narod, već se svim silama staraše da jedino Klimenta primora prinijeti
žrtvu. Međutim, kada uvidje da je Kliment nepokolebljiv u vjeri i čvrsto stoji za Gospoda
Krista, naredi da ga stave u čamac, odvezu nasred mora i tamo, s kamenom oko vrata bace u
dubinu morsku i utope, kako kršćani ne bi našli tijelo njegovo. Dok se to pak obavljaše, vjerni
stajahu na obali i silno plakahu i ridahu za svetiteljem. Potom dva najvjernija učenika
njegova, Kornilije i Fib, rekoše svim kršćanima: ˝Pomolimo se svi jednodušno, da nam
Gospod pokaže časno tijelo Svog mučenika˝. – A kada se narod moliše, more se povuče od
obale za tri potrkališta, i ljudi, kao nekad Izrael u Crvenom Moru, hodaše po suhu i nađoše
mramornu građevinu u vidu crkve Božje, i u njoj tijelo svetiteljevo, i kraj tijela kamen s kojim
svetitelj bi potopljen. Kada pak vjerni htjedoše uzeti odande časno tijelo mučenika, onda bi
otkrivenje spomenutim učenicima, da tijelo svetiteljevo ostave tu, jer će se svake godine u
spomen njegov more povlačiti od obale za sedam dana, dajući na taj način put onima koji žele
doći i pokloniti se svetom tijelu mučenikovom. I bivaše tako kroz mnoge i mnoge godine,
počevši od carovanja Trajana pa sve do carovanja Nikifora, cara grčkog. (14) A tamo se
molitvama svetiteljevim zbivahu i druga mnoga neiskazana čudesa, jer Gospod proslavljaše
ugodnika Svog.
Jedne godine, kada more u spomen svetitelja povuče u običajno vrijeme i mnogo naroda dođe
k svetim moćima na poklonjenje, dogodi se da jedno malo dijete ostade u crkvi, jer roditelji
njegovi pri odlasku iz crkve zaboraviše njega. U to vrijeme more se počne vračati na svoje
mjesto i pokrivati crkvu, i svi hitahu da se što prije udalje da ih more ne pokrije; hitahu i
roditelji djeteta ostalog u crkvi, držeći da je dijete njihovo izašlo ranije s ljudima iz crkve.
Osvrćući se na sve strane i tražeći ga među narodom, oni ga ne nađoše, a vratiti se natrag
bijaše nemoguće, pošto more već bijaše pokrivalo crkvu. Ojađeni roditelji, plačući neutješno
za svojim djetetom, otiđoše kući svojoj s velikim bolom i tugom.
Naredne godine more se opet povuče, i roditelji spomenutog djeteta po običaju svom odoše i
ove godine da se poklone svetitelju. Ušavši u crkvu oni nađoše dijete živo i zdravo gdje sjedi
kraj svetiteljevog kovčega. Neopisivo radosni, roditelji ga uzeše i ispitivahu ga kako je ostalo
živo. A dijete, pokazujući na kovčeg svetog mučenika, govoraše: Ovaj svetitelj me je sačuvao
živa; on me je hranio, i sve strahote morske od mene odgonio.

6
Ovo veliko čudo bi na veliku radost roditeljima i svemu narodu koji bješe došao na praznik, i
svi slavljahu Boga i svetog ugodnika Njegovog. I vratiše se roditelji sa živim i zdravim
djetetom kući svojoj.
U vrijeme carovanja Nikifora, cara grčkog, o prazniku svetog Klimenta more se ne povuče,
kao što je to bilo svih ranijih godina, i tako to potraja pedeset i više godina. A kada u
Hersonesu postane episkop blaženi Georgije, on silno tugovaše što se more ne povlači i moći
tako velikog ugodnika Božjeg, pokrivene vodom, nalaze se kao po spudom. U dane njegovog
episkopovanja dođoše u Herson dva kršćanska učitelja Metodije i Konstantin Filozof, kasnije
nazvan Ćirilo.(15) Oni putovahu na propovijed ka Hozarima,(16) i putem se raspitivahu za
moći svetog Klimenta; i doznavši da se one nalaze u moru, oni stadoše podsticati episkopa
Georgija, da se potrudi pronaći tu duhovnu riznicu – moći svećenomučenikove.
Podstaknut od ovih učitelja, episkop Georgije otputova u Carigrad i obavijesti o tome
ondašnjeg cara Mihaela III (17) i svjatjejšeg patrijarha Ignjatija. (18) Car i patrijarh poslaše s
njima odabrane ljude i sav klir svete Sofije. (19) Doputovavši u Hersones, episkop sabra sav
narod, pa sa psalmima i pjesmama odoše na morsku obalu, u nadi da dobiju željeno, ali se
voda ne rastupi. Poslije pak zalaska, oni sjedoše u lađu, i odjednom u ponoći svjetlost zasja iz
mora: i najprije se pojavi glava, pa zatim cjelokupne moći svetog Klimenta izađoše iz vode.
Episkop ih sa strahopoštovanjem uzeše, u lađu smjestiše, pa u grad svečano unesoše, i u crkvi
svetih apostola položiše. A kada otpoče sveta liturgija, zbivaše se mnoga čudesa: slijepi
progledaše, hromi prohodaše, i svakovrsni bolesnici ozdraviše, i zli dusi iz bjesomučnih
prognani biše – molitvama svetog Klimenta a blagodaću Gospoda našeg Isusa Krista, kome
slava zauvijek. Amen.

1. Oktavijan Augst – prvi car Rimski poslije ukinuća republike u Rimu, carova od 30. godine
prije Krista do 14. godine poslije Krista. Tiberije, pastorak njegov, carovao od 14. godine do
37. godine; za carovanja njegovog postradao i primio smrt na križu Gospod naš Isus Krist.
2. Asijom su Rimljani nazivali pokrajinu u Maloj Aziji, duž obale Sredozemnog Mora; u nju
je stalo nekoliko gradova; Perga je smatran prijestolnicom.
3. Ili uobičajnije: Kesarija Palestinska, na istočnoj obali Sredozemnog Mora.
4. Drahma – grčki novac, ravan dinaru
5. Antadros – grad na Adramitskom zaljevu u Miziji, sjeverozapadnoj oblasti Male Azije.
Ruševine tog starog grada postoje i danas.
6. 29. juna 67. godine.
7. Spomen svetog episkopa Rimskog Lina (67-69. godine), jednog od Sedamdesetorice
apostola, praznuje se 5. novembra i 4. januara.
8. Sveti Anaklet – episkop Rimski od 79. do 91 godine.
9. Sveti apostol Kliment upravljao Rimskom crkvom od 91. do 100. godine.
10. Nerva – rimski car, carovao od 96. do 98. godine poslije Krista.
11. Komitima su se kod Rimljana nazivali suradnici i svita upravitelja oblasti.
12. Trajan – rimski car od 98. do 117. godine.
13. Hersones – grad u Tavrici, poluotoku Crnog Mora (sada Krim), nalazio se u blizini
današnjeg Sevastopolja.
14. Bizantijski car Nikifor carovao od 802. do 811. godine.
15. Sveti Ćirilo i Metodije – poznati učitelji i prosvjetitelji Slovena.
16. Hozari – narod turkmenskog porijekla, živio oko Kaspijskog Mora i u donjem toku Volge
i u Predkavkazu. Bili djelom neznabošci, djelom muhamedanci, djelom ispovijedali hebrejsku
vjeru.
17. Bizantiski car Mihael III carovao od 855 do 867. godine.

7
18. Sveti Ignjatije upravljao Carigradskom crkvom od 847 do 857. godine; zatim poslije
svetog Fotija od 867 do 877. godine.
19. Sveta Sofija – saborna crkva Carigradska.