Starac Pajsije Svetogorac

ABBA GEORGIJE OTŠELNIK

Otac Georgije je rođen u Sikja na Sitoniji, oko 1922. godine. Njegovo svjetovno ime bilo je
Ivan. U Georgije se preimenovao anđelskom shimom kada se ponovo rodio, sad duhovno, na
susjednom poluotoku Atonu, u Vrtu Presvete Bogorodice.
Otac je živio poput neke prave, nebeske ptice na Svetoj Gori, pod nebeskom Božjom
kupolom, jer, za razliku od drugih Otaca, nije imao ćeliju. Tako slobodan od taštine, sa
vrlinom ne stjecanja i ljubavlju Božjom zarobljen, hodao je Atonom kao neka Kristova "dobra
skitnica". Sva njegova imovina bila je jedno pohabano odijelo, koje je nosio uvijek, i zimi i
ljeti. Noge su mu bile zavijene širokim krpama koje su mu koristile umjesto čarapa, a i da ono
malo krvi što je imao ne bi isteklo od stajanja na molitvi i od hodanja po vrhovima i
visoravnima, gdje je odlazio kako bi ljudima ostao nepoznat. Njegova duša se neprestano
sjedinjavala sa Bogom, dok mu se odjeća neprestano habala, te je na njemu izgledala poput
krila, budući da je Starac imao Blagodat Božju.
Kada bi neko izdaleka ugledao starca Georgija u kupinama kako ih jede, mislio bi da vidi
nekog velikog orla. Tako je ljeta provodio sa nekom kupinom ili smokvom, ali je zimi, kada
skoro ničeg nije imalo bilo vrlo teško, jer i drenjine i divlji kesten prolaze oko novembra, a
poslije toga ostaju samo žirovi i neka trava. Kuhanu hranu jeo je samo na manastirskim
slavama u sjeveroistočnom djelu Svete Gore gdje se povremeno pojavljivao. Obično je
dolazio dva dana uoči slave, pomažući u kuhinji i, uopće, pri čišćenju manastira. Svi su mu
olako naređivali, jer su ga smatrali priglupim. Ali, kada bi ga neko bolje upoznao, shvatio bi
da je on sam priglup, a da je otac Georgije Bogom prosvijećen.
Uvijek je bio spreman da vrši volju drugih. Čas bi ga neko zvao: "Georgije, dođi ovamo", a
čas drugi: "Georgije, ovamo." On je odgovarao: "Da je blagosloveno!" i zatim bi pohitao.
Tako je bivalo od jutra do večeri. Niko mu nije govorio: "Oče Georgije", već "Georgije". Iako
je od rada bio premoren, nije odlazio u gostoprimnicu da bi se tokom noći odmorio, već bi tek
prilegao pred pripratom, kao mrtav pružen na mramoru, ruku prekrštenih (na grudima).
Takvog pravila držao se i zimi i ljeti, uvijek sa jednim te istim odijelom.
Sva godišnja doba bila su ista za o. Georgija, budući da je već živio rajski, pa ga je ljubav
Božja nekada grijala, a nekada osvježavala. Mogao je da se vidi kako dok leži, odjednom biva
probuđen kao nekom uzbunom, poslije čega bi skočio i počinjao da se moli, stojeći
nepokretan satima, nalik statui.
Kada sam ga, kao početnik, prvi put vidio u opštežiću, budući da sam još uvijek imao svjetske
poglede, smatrao sam ga, kao uostalom i svi mirjani, a i neki od Otaca, ludim. Jednom
prilikom sam čak i rekao da je lud, ali kada me je čuo otac German, najstariji i vrlinski Starac
u manastiru, strogo me je prekorio rekavši:
- On je Svetitelj, ali se Krista radi pravi lud.
Od tada, pa nadalje mnogo sam ga poštovao. Pratio sam ga, te sam i sam uočio njegovu
svetost.
Po manastirima u koje je odlazio kada se pričešćivao, ostajao je do večeri dana slave, da bi
pomagao, a potom bi odlazio, ne uzimajući nikakav blagoslov (milostinju). Zato nije imao ni
torbu, ni džepove, već je živio kao ptica u Vrtu Presvete Bogorodice. Tako veliko
samoodricanje nisam vidio ni kod jednog od Otaca!
Otac Georgije se potpuno predao u ruke Božje, zato je osjećao veliku sigurnost koju mu je
Kristos davao i obilnu radost koja se prelijevala od izobilja. Njegovo, svetom ljubavlju
okrilaćeno srce, tjeralo ga je da hoda po brdima, tj. da se "dokopa brda", ali u dobrom smislu.
Mnogo puta je govorio nešto što su oni koji ga nisu razumijevali smatrali za nepovezanosti,
premda su ove riječi imale svoj smisao. Kad bi primijetio nekog da se divi njegovom podvigu,
govorio je:
- Hrana - život, post - smrt; hrana - život, post - smrt...
Naravno, kada bi neko čuo ovo, pomišljao je za njega da je proždrljivac. Isti utisak ostavljao
je kada bi jeo za trpezom, jer je namjerno jeo halapljivo. Ako bi na trpezi bilo još i jaja, sav bi
se umazao, te je, pošto se nikada nije umivao, izgledao kao da uvijek jede jaja.
Ako bi ga neko pitao o nekim duhovnim problemima, govorio je prosvijećeno. Ali, kada bi
primijetio kod drugih divljenje, počeo bi da govori nepovezano, ostavljajući ih u zabuni.
Inzistirao je na smirenju i poslušnosti. Zato je, mada je svu svoju savjest pokorio volji Božjoj
i volji bližnjih, ponovo osjetio potrebu Svete poslušnosti, pa se opet pokorio jednom Starcu
koji je bio umno poremećen, zbog meningitisa, a sa ciljem da ga sluša i da još više sasiječe
svoju volju Starčevom nerazumnošću.
Prvi put sam vidio oca Georgija sa torbom u vrijeme dok je živio kao učenik sa bolesnim
Starčićem. Starac ga je potom otjerao. Ponovo uzimajući svoju malu plaču pokornosti,
dokopao se brda.
Kako su godine prolazile, otac Georgije je sve više sazrijevao, što su mnogi primjećivali; zato
je počeo da pravi nerede, naročito javne.
Jednom prilikom je ugledao nekog policajca koji se nije dobro ponašao, pa ga je otac Georgije
dva-tri puta udario. Naravno, ovo je bilo sasvim dovoljno da ga proglase ludim i da ga, kao
takvog, odvedu u ludnicu. Ljekari su ga dobro pregledali, ali ništa nisu našli, te su ga odmah
izbacili odatle. To mu je bilo dovoljno da stekne "diplomu ludog oca Georgija" i da tako
produži da se kreće sa većom slobodom.
Na ovaj Sveti način, Božji čovjek se narugao svjetskoj taštini. Ne znam gdje se sada nalazi.
Pokušao sam da saznam, ali nisam uspio. Da li je otišao na nebo? Da li je još živ? U svakom
slučaju, njegovi tragovi su izgubljeni! Njegova molitva neka bi bila sa nama. Amen.