You are on page 1of 19

ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG

ANTONIJA VELIKOG

Prepodobni Antonije rodio se 251. godine u Egiptu, u nekom selu Komi1, blizu
Herakleje od roditelja visokorodnih i uglednih, i čuvenih kršćanskom pobožnošću. Bi tako
naučen, da ništa nije znao osim roditelja i njihovog roditeljskog doma. U djetinjstvu svom
nije se učio pisati, miti je poklanjao pažnju dječjim bajkama, nego je, zagrijan željom za
božanskim, živio u nezlobivosti srca svog u domu svom. Često je s roditeljima odlazio u
crkvu, i nije volio dječje igre. Volio je da mu roditelji čitaju poučne knjige. I živio je onako
kako su ga roditelji upućivali. Nije dosađivao svojima tražeći slatkiša, kao što djeca imaju
običaj. Niti je zahtijevao specijalna jela; jeo je što su mu davali, i time bio zadovoljan, ne
tražeći ništa više. Roditelji mu umriješe kada je imao dvadeset godina. On ostade sa
maloljetnom sestrom; i staraše se oko imanja, i sestrinog dobrog naukovanja.
Odlazeći po svom običaju često u crkvu, i slušajući pažljivo što se čita iz božanskih
knjiga, on čuje kako su apostoli ostavili sve i pošli za Spasiteljem. Isto tako čuju iz Djela
Apostolskih da su mnogi prodavali svoja imanja, i donosili novac i stavljali pred noge
apostolima, da bi ga oni dijelili potrebitima (D. A. 4,34 – 35). I razmišljaše u sebi, kakva je i
kolika nada njihova bila, i to – na nebesima. Baveći se takvim mislima, on opet čuje iz
Evanđelja Kristove riječi, upućene bogatome mladiću: Ako hoćeš savršen da budeš, idi i
prodaj sve što imaš i podaj siromasima; i imat ćeš blago na nebu; pa hajde za mnom(Mt.
19,21). Čuvši to, on primjeni na sebe, kao da je Krist njemu samome uputio te riječi, i odmah
iziđe iz crkve; proda cjelokupno imanje svoje, dobi ogroman novac, i podjeli ga siromasima.
Samo nešto malo ostavi od novca za maloljetnu sestru. A voćnjak sa tristo vrlo rodnih i
ukusnih palmi pokloni susjedima, da on i sestra ne bi imali nikakve brige. A kada ponovno
ode u crkvu, čuje Gospoda gdje govori u Evanđelju: Ne brinite se za sutra (Mt. 6,34). I odmah
podjeli siromasima i ono malo novca što je ostavio za sestru. A sestru predade vjerujućim i
poznatim dejstvenicima2, koji se bijahu Kristu unevijestili, da je one u svome duhu naučavaju.
Pošto se tako oslobodi svih zamki ovoga svijeta, Antonije donese odluku da više ni u
domu svome ne ostane, nego izabra surov i težak život. Uto vrijeme nije u Egiptu bilo mnogo
manastira. Otuda nitko ne znaše pustinjački život, tko god je želio da služi Kristu i da se
spašava usamljivao bi se u blizini svoga naselja, i tamo obučavao sebe vrlinama. Tako ne
daleko boravljaše jedan starac, koji je od mladosti provodio usamljenički monaški život.
Antonije ga upoznaše, i ugledajući se na njega počne živjeti po usamljenim mjestima u
okolici svoga sela. A kad god bi čuo da se netko podvizava takvim životom, on bi ga kao
blagorazumna pčela, tražio, i ne bi se vraćao dok ga ne pronađe, i dobije od njega nekakvu
duhovnu korist, kao iz saće meda.
Takvi bijahu prvi podvizi blaženoga. Rukovodeći se time svaki dan, on utvrđivaše
svoju misao u preduzetom dobru. A bavljaše se rukovođenjem, znajući da u Svetom Pismu
piše: Tko neće da radi neka i ne jede (2 Sol. 3,10). Novcem koji bi dobio za svoje rukotvorine
kupovao je kruh i hranio gladne. I neprestano se moljaše Bogu, pošto je saznao iz Svetoga
Pisma da se treba neprestano moliti (1 Sol. 5,18). A u slušanju čitanja iz knjiga Svetoga Pisma
toliko je bio revnostan, da ništa nije moglo promaći njegovoj pažnji, već držeći sve zapovjedi
Gospodnje, mjesto knjiga imao je pamćenje. Vodeći takav život, on bijaše voljen od sve
bratije, kojima je odlazio radi duhovne koristi. Odlazio je, i bio im poslušan, učeći se u njih
1
Selo Koma nalazilo se na sjevernoj granici Tivaide (južne oblasti Egipta), u Herakleopoljskoj oblasti. Roditelji
svetog Antonija bili su kršćani.
2
U staroj Crkvi do pojave ženskih manastira i u prvo vrijeme poslije njihove pojave, postojala je naročita vrsta
djevojaka, koje su potpuno posvećivale sebe na službu Bogu i davale zavjet djesvenosti. Takve djevojke nazivale
su se djevstvenice, i one su uživale u Crkvi veliki ugled i smatrane su kao ukras crkve. One su se skupljale po
privatnim kućama radi podviga bezmolvija, bogorazmišljanja i molitve pod rukovodstvom opitih u duhovnom
životu starica – nastavnica. Vrlo često Crkva ih je povjeravala rukovodstvu i nadzoru najuglednijih đakonica.
vrlinama: kod jednoga se učio uzdržanju, kod drugoga utjesi, kod trećega krotosti, u četvrtoga
trežnjenju, u petoga pažljivom slušanju onoga što se čita, u šestoga postu, u sedmoga ležanju
na zemlji, u osmoga trpljenju, u devetoga smirenju. Obogaćen ljubavlju i duhovnom korišću
od sviju njih, on se vraćao u svoj zatvor, i u njemu razmišljao o svemu. Mnogo se trudio da u
sebi odgoji sve vrline i trudio se da se u spomenutim vrlinama ne obrete posljednji. Tako
radeći, iako je sve prevazilazio slavom, ipak su ga svi voljeli. Jer i susjedi i monasi, kojima je
često odlazio, nazivahu ga bogoljupcem; i jedni ga voljaše kao sina, a drugi kao brata.
Tako Antonije napredovaše u dobru. Ali neprijatelj imena kršćanskog, đavo, pošto nije
mogao da podnosi tolike vrline u jednome mladiću, ustade na njega svojim zamkama,
pokušavajući da pomoću sablazni sruši njegovu plemenitu namjeru i skrene ga sa pravoga
puta. Zato mu ubacivaše u dušu sjećanje na prodana i podijeljena imanja, na sestrinu tugu, na
slavno porijeklo, na sujetnu slavu svijeta, na slast raznih jela, i na ostale sablazni zemaljskoga
života. Isto tako podsjećaše ga na teškoće vrlinskog života, na preteški trud podvizništva, na
nemoć tijela, na mnoštvo godina; i navođaše mu na dušu mrak mnogih drugih pomisli, trudeći
se na sve moguće načine da ga odvrati. Ali đavo uvidje da je ismijan od Antonija, njegovim
molitvama Bogu, trpljenjem i vjerom.
Tada đavo upotrijebi protiv Antonija uobičajena protiv mladića iskušenja. Dosađivaše
mu maštanjima, zastrašivanjima, priviđenjima, neobičnim ljudima i strašnom vikom, plašeći
ga. Pa ga i danju javno napadaše. A Antonije se silno protivljaše đavolu. Đavo mu ubacivaše
hrđave pomisli, a Antonije ih proganjaše neprestanom molitvom. Đavo mu prirodnim
uzbuđivanjem i raspaljivanjem tijela naslađivaše čula, a Antonije vjerom, bdjenjem i postom
branjaše svoje tijelo. Đavo se po noći pretvaraše u lijepe žene, pomoću lukavstava izazivajući
pohotu, a Antonije im protustavljaše: osvetnički plamen pakla i patnje od neuslavljivog crva;
đavo mu preporučivaše klizavi put mladosti, na kome se lako pada i brzo u provaliju upada, a
Antonije izvođaše protiv toga beskonačne muke Strašnoga suda, i tako očuvaše ćistoću duše
nepovrijeđenu od iskušenja.
Svim tim bi ismijan i osramoćen đavo. Jer on koji misli da je ravan Bogu, bi jadnik
ismijan od mladića. I ratujući protiv tijela i krvi, bi pobijeđen od tjelesnoga čovjeka. Jer slugu
svoga krepiše Gospod, koji nas radi uze tijelo na sebe, i podari tijelu pobjedu nad
neprijateljem, da bi svi, posebno tako kušani, ponavljali apostolsku riječ: Ne ja nego blagodat
Božja koja je sa mnom. ( 1 Kor. 15,10).
Pošto opaka zmija ne mogaše takvim svojim lukavstvima da obori Antonija, a vidje
kako je on stalno progoni, jarost je obuze i škrgutaše zubima. Zatim mu se đavo javi na vidljiv
način; u obliku crnog i strašnog dječaka, koji plakaše i govoraše čovječjim glasom: Mnoge
sam iskušao, mnoge sablaznio, a sada sam pobijeđen od tvojih trudova, kao i od ostalih
Svetitelja. – Ovo pak lukavac govoraše, želeći da visokoumljen saplete smirenoumnog
mladića. Upita ga blaženi Antonije: Tko si ti što tako govoriš? – Odgovori đavo: Ja sam
navoditelj na blud; ja navodim svakojake nečistoće na sve mladiće, zato se i nazivam demon
bluda. Koliko njih, koji su se zarekli da žive u čistoći, vratih u nečistoću! Koliko njih, koji su
počeli da vode život uzdržavanja, nagovorih da se vrate na prijašnje! Ja sam, radi koga prorok
Osija koji ukorava pale, govoreći: duh bluda zavede ih (Os. 4,12). I zaista ja ih zavedoh.. Ja
sam koji i tebe često kuša, ali sam uvijek bio prognan. – Kada ovo ču Kristov vojnik, uznese
blagodarnost Bogu, i naoružavši se ogromnom smjelošću protiv vraga, reče: U mnogome si
dakle ismijan, i u mnogome si zgažen, jer i crnoća tvoja, i dječački oblik, znaci su tvoje
nemoći. Uostalom, što mi ti možeš? Gospod mi je pomoćnik, i ja ću slobodno gledati u
neprijatelje moje. – I odmah na ovu riječ priviđenje, koje bijaše vidljivo, iščezne.
Ovo bi prva Antonijeva silom Kristovom pobjeda nad đavolom. Ali niti se Antonije
zbog ove jedne pobjede predade nehatu, niti đavo zbog ovog jednog poraza iznemože. Jer
đavo, kao lav ričući hodi i traži koga da proždere (1 Ptr. 5,8). Ali i Antonije, sjećajući se riječi
Svetoga Pisma, da su lukavstva đavolova mnogobrojna (Ef. 6,11), produži da i dalje živi u
surovim podvizima. Jer mišljaše da Sotona, pobijeđen u tjelesnim iskušenjima, može poduzeti
druga strašnija lukavstva. Stoga sve više i više pritešljivaše tijelo svoje, da ne bi u čemu god
bio pobijeđen. I navikavaše sebe na najsuroviji život. U dobrovoljnom služenju Bogu on
mnoge podvige pretvori u navike, a navike pretvori u prirodu. Svaki dan postio je do
sunčevog zalaska, a svaku noć provodio je u molitvi. Nekada po dva dana hranu ne uzimaše,
i tek četvrtog dana pomalo spavaše. Hrana mu bijaše kruh i sol, i malo vode, a postelja –
rogoža i vlasenica, ponekad gola zemlja. Jelej nije jeo, a o mesu i vinu ne treba ni govoriti, jer
se to ne susreće ni kod najljenijih monaha. Blaženi je govorio da mladićevom tijelu nije lako
nadjačati i savladati vraga, ako se raznježi slašću jeleja; stoga treba nalagati na tijelo
najsurovije podvige, da bi duh nadjačao iznemoglo tijelo, po riječi apostola: Kada sam slab
onda sam silan (2 Kor 12,10). A svakoga dana predavajući se novim podvizima, blaženi
Antonije se sjećao proroka Ilije koji govori: Živ je Gospod sila, pred kojom danas stojim(3
Car. 18,15). I razmišljaše u sebi, govoreći: Ne nalazi se uzalud u Svetom Pismu ova riječ
»danas» , jer Ilija ne računaše prošlo vrijeme, u koje se podvizavao, nego kao da svaki dan
iznova počinjaše podvige. On revnovaše da bude čist srcem pred Bogom, da bi bio dostojan
viđenja Božjih, i spreman ispuniti volju Njegovu. I još smatraše da sluga Božji treba da se
ugleda na velikoga Iliju, njega da ima za uzor, i da u njemu kao u ogledalu ogleda svoj život.
Sa tom mišlju on se povuče na groblje, koje se nalazilo ne daleko od sela. A zamoli
jednog poznanika da mu u određene dane donosi hrane. I poznanik ga taj zatvori u jednoj
grobnici, i usamljen molitveno tihovaše tamo blaženi. A kada to vidje đavo, uplaši se da se
vremenom on ne naoruža protiv njega pustinjačkim boravkom. I dopusti Bog , te đavo sabra
svoje prijatelje, i tako istukoše blaženog Antonija, da se od velikih bolova nije mogao
pomaknuti niti govoriti. Rane bijahu tako strašne, da su bolovi bili veći od svih ljudskih
stradanja. O tome je sam blaženi kasnije mnogo puta pričao. Ali, milosrđem Boga, koji
nikada ne ostavlja one koji se u Njega uzdaju, Antonije bi sačuvan od smrti. Jednoga dana
dođe onaj poznanik noseći Antoniju uobičajenu hranu, i otvorivši vrata nađe ga gdje leži na
zemlji kao mrtav. Uze ga na leđa i odnese u selo. Kada to čuju susjedi i bližnji, sa velikom
tugom prirediše mu službu kao pokojniku. A po ponoći svi oni, umorni od bdijenja, čvrsto
zaspaše. Tada Antonije pošto mu se snaga malo povrati, uzdahnu, podiže glavu i vidje da ne
spava njegov poznanik koji ga bijaše donio. Dozva ga k sebi i zamoli, da ga polako, ne
probudivši nikoga, odnese odakle ga je i donio.
Odnesen tamo, Antonije produži da po svom običaju i dalje živi usamljenički. Pošto
zbog rana nije mogao da stoji, on ležaše ničice moleći se. I po molitvi gromko viknu: O
demoni, evo ovdje sam ja Antonije! N bježim od borbe sa vama, makar mi još strašnije stvari
priredili. Nitko me ne može rastaviti od ljubavi Kristove. – I pjevaše govoreći: Ako vojska
navali na mene, neće se uplašiti srce moje (Ps. 26,3).
Kada on ovo govoraše, nenavidnik dobra, đavo, začudi se kako se Antonije usudio
vratiti poslije tolikih rana. I sazvavši svoje pse, s jarošću im govoraše: Vidite da ga ni duh
bluda ni rane ne mogaše pobijediti. Štoviše, drsko nam se ruga. Uzmite sva oružja, jer će se
on ljuto boriti s nama. Neka uvidi koga poziva u borbu protiv sebe.
Kada đavo ovo objavi, sve mnoštvo demona poletje, jer đavo ima bezbrojna oružja za
borbu. I iznenada nastade takva buka, da se sve iz temelja treslo, i zidovi popadaše. I
raznoliko društvo demona odmah upade, i obitavalište Antonijevo ispuniše prividima:
pojaviše se u obliku lavova, vukova, guja, zmija, škorpija, risova i medvjeda, i svaki je na
svoj način bjesnio: lav je rikao htjevši da proždere Antonija, bivol je svojom rikom i rogovima
htio da ga uplaši, zmija je šušteći prijetila, vukovi su silni skačući navaljivali, ris po svojoj
naravi činio je razna lukavstva; svakovrsna strašila nosila su se pred očima, i razlijegali su se
užasni i jezivi glasovi. Blijed i izbavljen, Antonije, dobivajući najsvirepije bolove u tijelu,
ipak ostade ne poplašen u trezvenom umu. Iako mu tjelesne rane pričinjavahu bolove, on ipak
bijaše nepokolebljiv dušom, i rugajući se demonima, govoraše: Kada biste imali moći, dosta
bi bio i jedan za borbu. Ali pošto vas je Gospod raslabio, vi ste nemoćni, pa zato i pokušavate
da svojom množinom izazovete strah. I to baš, što ste uzeli na sebe oblike nerazumnih zvijeri,
i je očigledan znak nemoći vaše.
I junak opet govoraše: Gospod vam je dopustio da ustanete na mene; ako što možete,
evo mene, požderite me! Ako pak ne možete, zašto se onda uzalud trudite? Jer je krsni znak, i
vjera u Boga neosvojiva tvrđava. . A demoni, izvodeći protiv blaženog Antonija, mnoga
lukavstva i strašila, škrgutahu zubima, jer niti jedan od njih ne mogaše ništa učiniti pomoću
iskušenja. Naprotiv, svaki bijaše pobijeđen i ismijan od Antonija. A blagi Gospod Isus ne
napusti u takvoj borbi slugu svoga, već mu bijaše i pokrovitelj. Jer kada Antonije podiže oči
svoje, vidje gore krov otvoren, tama bijaše iščezla, a na njega sijaše svjetlost. Čim ga svjetlost
obasja, niti jedan demon ne ostade, i bolovi tjelesni najednom nestadoše, a razrušena grobnica
opet se sagradi. Saznavši po tome dolazak Gospodnji, uzdišući iz dubine srca, blaženi ovako
govoraše Svjetlosti koja ga obasjaše: Gdje si bio, blagi Isuse, gdje si bio? Zašto nisi u
početku došao da iscijeliš rane moje? – I ču glas koji mu govoraše: Antonije, ovdje bijah, ali
sam čekao da vidim tvoje junaštvo. Sada pak, pošto si se junački borio, uvijek ću te pomagati,
i učinit ću te čuvenim u cijelome svijetu. – Čuvši to, Antonije ustade, i bijaše toliko
okrijepljen, da se osjećao daleko snažnijim nego što je bio ranije. A tada blaženom Antoniju
bijaše trideset i pet godina.
Poslije toga Antonije gore spomenutom starcu, od koga bijaše dobio prve duhovne
koristi, i zamoli ga da ide s njim u pustinju, da tamo zajedno žive u neprohodnim mjestima.
Ali starac ne pristade zbog starosti i novine prijedloga. Antonije onda odbaci strah i krenu sam
na dug i težak put: i otiđe u jednu pustu goru, koja još ne bijaše poznata monasima. A
protivnik ga ne prestade kušati, želeći da mu osujeti namjeru. Da bi ga ulovio sve
bogoljubljem , on baci nas put srebrni tanjur. Kada ga Antonije opazi, on vidje u tome
lukavstvo vraga; i bi malo i u nedoumici. Promatrajući srebro, on prekoravaše kušača za ovu
opsjedu, i ovako razmišljaše: Otkuda u pustinji ovaj tanjur? Ovo je put samo za zvijeri i ptice;
nema nikakvog traga od putnika. Ako je ispao, ne bi mogao ostati neprimijećen, i onaj koji ga
je izgubio, vrativši se našao bi ga lako. Ovo je tvoja zamka, đavole, ali mi nećeš osujetiti
namjeru; srebro tvoje neka i ide s tobom u pogibelju.
I čim to reče, tanjur kao dim pred licem ognja iščezne. Zatim on opet na putu ugleda
veliku količinu zlata. On ga preskoči i bježeći kao od ognja, on zađe duboko u pustinju. I
tamo prješavši rijeku, nađe u gori jedan prazan kućerak, koji zato što je bio dugo zapušten,
bijaše pun gmizavaca i zmija. Antonije se nastani u njemu kao novi žitelj3, i odmah pobjegoše
sve škorpije. On kamenjem zagradi ulaz, a sa sobom je imao kruha i vode za šest mjeseci.
Običaj je kod Tibejaca da tako čuvaju kruh u rezervi, i on se ne kvari u toku cijele godine. Tu
se Antonije zatvori, nikuda ne izlazeći odatle, niti koga primajući. Samo dvaput u godini kroz
krov mu je prijatelj spuštao kruh, sa kojim se bio dogovorio o tome, ali ni riječi nije
progovarao s njim. Mnogi pak koji su željeli da ga vide zbog duhovne koristi i dolazeći pred
njegova vratašca, čuli bi često razne glasove nečistih duhova protiv Antonija, i viku, i
prostote: «Što si došao u naša obitališta? Što je tebi do ove pustinje? Idi iz tuđih krajeva; ne
možeš ovdje stanovati, niti podnijeti naše napade!» - I u takvoj neprestanoj borbi sa
demonima, u takvoj usamljenosti i udaljenosti od očiju ljudskih, provede prepodobni Antonije
dvadeset godina.
A kada dođe vrijeme da Antonije živi ne samo radi svog spasenja nego i drugima na
korist, sabraše se mnogi koji su željeli da podržavaju njegove žitije, i nasilno otvoriše vrata
njegovog zatvora. I ugledaše ga licem svjetla i tijelom zdrava. I čudeći se, kako se od tolikih
postova i podviga, i od tolike borbe sa demonima, ne izmjeni u licu i u tijelu. Od tada
prepodobni Antonije postade drugima nastavnik i pastir, i učitelj podvižničkog života, i
voditelj k nebu. A Bog mu toliko pomagaše, da se s vremenom silno umnožiše njegovi
3
To je bilo godine 285.
učenici, koje on privedoše odricanju od svijeta i prezrenju sebe samih. I za kratko vrijeme,
bijaše osnovani mnogi manastiri, u kojima on roditeljskom ljubavlju rukovodiše i nove i stare
inoke.
Jednoga dana skupi se bratija kod njega, i zamoliše ga da im propiše monaška pravila.
A on im povišenim glasom reče: Sveto Pismo je dovoljno da nas nauči ispunjenju svih
zapovjedi Božjih. Ali i ova je vrlina prekrasna: da se bratija uzajamno tješi riječima. Stoga mi
vi, kao djeca ocu otkrivajte što znate, a ja ću vam kao sinovima kazivati ono što dugim
iskustvom saznah. Ovo ipak svima neka bude prvo pravilo: neka niti jedan ne popušta u
podvigu koji je uzeo na sebe, nego neka se neprestano sve više trudi u njemu kao da ga je tek
počeo. – I produži riječ, i govoraše im o mnogim korisnim stvarima, što je sve opširno
izloženo u njegovom Žitiju koji je napisao sveti Atanasije Veliki. Ovdje ćemo spomenuti
samo neke od tih stvari.
O vječnom životu sveti Antonije govoraše ovako: U ovom životu prodajna cijena
odgovara robi, jer prodaješ li nešto, od kupca ćeš dobiti onoliko koliko ta stvar vrijedi. A
obećanje vječnoga života daje se za malu cijenu, jer nam se prodaje za kratkovremeni život.
Kao što stoji napisano: Dana godina naših svega ima da sedamdeset godina, a više od toga –
muka je i patnja (Ps. 89,10). Ako dakle doživimo osamdeset ili sto godina trudeći se u djelu
Božjem, u budućem životu carevati ćemo ne samo toliko godina, nego ćemo carevati kroza
sve vjekove; naslijediti ćemo ne zemlju nego nebo; ostavit ćemo truležno tijelo; a primiti
ćemo ga kao besmrtno nebo. Stoga, dječice, ne padajte duhom zbog nevolja; jer stradanja
sadašnjeg vremena nisu ništa prema slavi koja će nam se javiti. (Rim. 8,18).
O onima što se odriču svijeta a preuveličavaju značaj tog svog podviga on govoraše:
Neka nitko ne misli o sebi da je nešto veliko ostavio, ako je prezreo svijet. Jer sva zemlja,
uspoređena sa naslijeđem nebeskim, kratka je i mala. I kada cijeli svijet ostavimo, ne činimo
ništa dostojno nebeskih obitelji. Utoliko prije, neka svatko razmisli, i odmah će shvatiti, da ni
reći ne može da je ostavio nešto veliko kada se odrekao svojih malih vinograda, i njiva, i
ništavnoga zlata; niti treba da tuguje, kao da će za to dobiti nešto malo. Kao kad netko za
jednu bakarnu drahmu dobije sto zlatnika, tako vam je i ovo: tko se odrekao carevanja nad
čitavim svijetom, dobit će sto puta bolje nagrade u nebeskom carstvu.
O taštini bogatstva i dragocjenosti vrlina govoraše: Treba naročito da razmišljamo o
ovome: ako netko i želi da svoja bogatstva zadrži za sebe, smrt će mu ih nasilno oduzeti.
Zašto onda ne upražnjavmo vrlinu kao nam je neophodna? Zašto carstva radi nebeskog ne
ostavljamo dobrovoljno svoja imanja, koja ćemo na kraju ovoga života izgubiti? Neka se
kršćani ne brinu o onome što ne mogu ponijeti sa sobom. Poštujmo svom dušom ono što nas
vodi k nebu; to jest, mudrost, čistoću, pravdu, vrlinu, um trezven, staranje o sirotinji, jaku
vjeru u Krista, srce koje jarost savladiva, gostoljublje. Poštujući to, mi ćemo sebi na zemlji
napraviti život bez tuge.
O revnosnom i neprekidnom služenju Kristu Bogu sveti Antonije govoraše ovako:
Rasudimo: mi smo sluge Kristove, i treba da služimo Njemu koji nas je stvorio. Jer sluga
zbog prošloga posla ne odbacuje sadašnje i buduće zapovjedi, niti smije reći da je umoran od
prošloga posla i da treba da ga oslobode od sadašnjeg posla. On neprestanim staranjima
obavlja istu rabotu, da bi i volju Gospoda svog ispunio, i izbjegavao batine i kazne za lijenost.
Tako i mi treba da se služimo zapovijedima božanskim, znajući da je Bog pravedni
nagraditelj: koga u čemu zateče, po tomu će mu i suditi. Jer nam Bog preko proroka Jezekilja
govori o tome; Pravednoga neće izbaviti pravda njegova kad zgriješi, i bezbožnik neće
propasti za bezbožnosti svoje kad se vrati od bezbožnosti svoje, kao što pravednik ne može s
nje živjeti kad zgriješi. Kad kažem pravedniku da će doista živjeti, a on se pouzda u pravdu
svoju pa učini nepravdu, od sve pravde njegove neće se ništa spomenuti, nego će poginuti s
nepravde svoje koju učini (Jez. 33,12 – 13). Jer i bijedni Juda, zbog bezakonja koje učini u
jednu noć, upropasti sav svoj raniji trud. Stoga radi, dužni smo da se neprestano budno
staramo oko zapovjedi Gospodnjih, imajući Boga za pomoćnika. Kao što stoji napisano:
onima koji ljube Boga sve ide na dobro (Rm.8,28). A učaše da se lijenost savladava sjećanjem
na smrt, podsjećajući na apostola koji umre svaki dan. Jer apostol kaže: Nevolje podnosimo
svaki čas, jer svaki dan umiremo (1 Kor. 15,30- 31). Pošto smo i mi ljudi, ispravljajmo svoj
život, sjećajući se stalno smrti, da ne bismo griješili. Jer ustavši od spavanja, ne nadajmo se da
ćemo doživjeti večer. I odlazeći na spavanje, ne očekujmo sutrašnji dan. Nećemo sagriješiti,
niti ćemo se zagrijati nekim željama, ako smo svuda i svagda svjesni da ne znamo što nas
čeka i da je Bog nad svima nama. Tada se ni ljutiti nećemo jedan na drugoga, ni poželjeti da
skupljamo zemaljska blaga, jer ćemo neprekidnim sjećanjem na smrt uništavati sve što je
truležno. Prestat će ljubav prema ženama, i ugasit će se plamen pohote, i oprostit ćemo jedan
drugome grijehe, ako stalno budemo imali pred očima Strašni Sud. Strah od Suda, i plašenje
od muka, i trepet od velikih kazni, lako uništava žudnju za tjelesnim strastima, i dušu koja
pada kao sa neke litice, povraća.
I još o carstvu Božjem prepodobni govoraše: Jelini mudrosti traže, i po tuđim
zemljama raspituju učitelje o taštim učenjima, a mi nemamo potrebe da lutamo po tuđim
zemljama ili da more prehodavamo radi carstva nebeskog, jer Gospod naš Isus Krist reče u
Evanđelju: Carstvo je Božje unutra u vama (Lk. 17,51). Nama je potrebno samo ovo: dobra
volja srca našeg.
O borbi sa demonima blaženi Antonije govoraše: Zapovijed je usta Božjih da
neprestano budno motrimo što se zbiva u našoj duši, jer imamo lukave neprijatelje, demone.
Po svjedočanstvu apostola, naše borbe s njima su neprekidne (Ef. 6,11 – 12). Ogromno
mnoštvo demona prelijeću kroz naš zrak; vojske njihove ne prolaze daleko od nas;
raznovrsnost njihovu ubogost moja ni iskazati ne može, ali ću ukratko navesti one sablazni
koje oni protiv nas izmišljaju. Prije svega dužni smo na umu imati ovo. Bog ne stvori nikakvo
zlo, niti početak svome zlu demoni ne uzeše od Njegove volje; taj preokret nastade u njima ne
od njihove prirode već od njihove volje. Jer oni bijahu dobri, pošto bijahu sazdani od dobroga
Boga, ali svojim gordoumljem bijahu zbačeni s neba na zemlju. I boraveći na zemlji u
smrdljivome mulju, oni zavedoše narode sanjarijama i naučiše ih idolopoklonstvu. A nama
kršćanima zavideći , bjesne protiv nas, i ne prestaju tutkati na nas sva zla, da ne bismo mi
zauzeli njegovo prijašnje prijestolje na nebu. Raznovrsno je i mnogostruko njihovo zlo: neki
od njih dosegnuše vrhunac zloće, a drugi izgledaše manje zli, ali svi oni prema svojim
moćima, vode razne borbe protiv svake vrline. Zbog toga potrebno nam je mnogo molitve i
uzdržanja, da bi smo dobili od Boga dar rasuđivanja, kao bi smo mogli uočavati razlike među
duhovima zla i znati njihova lukavstva i sablazni, i u svakoj borbi sa njima, isticati jednu
zastavu: Križ Gospodnji. Dobivši ovaj dar rasuđivanja, sveti apostol Pavle učaše govoreći: da
nas ne prevari Sotona, jer znamo što on misli (2 Kor. 2,11). Potrebno je da i mi postanemo
slični apostolu, i da prenosimo drugima ono što smo i sami iskusili, i da učimo jedan drugoga.
Što se mene tiče, ja sam kušan od mnogih demonskih lukavstava, i kao djeci vam govorim, da
bi ste se uspjeli oprezno čuvati od njih. Opaka je mržnja njihova na sve kršćane, naročito na
monahe i djestvenike Kristove. Oni na putovima njihovim postavljaju zamke, i upinju se da
im srca upropaste bogomrskim i smrdljivim pomislima. Ali neka vas to ništa ne plaši, jer sve
to odmah obaraju tople molitve k Bogu i post pobožnih. Ali ako i prestanu demoni sa
iskušenjima, nemojte misliti da ste odnijeli konačnu pobjedu nad njima, jer su oni navikli da i
ranjeni žestoko napadaju. Kada sa pomislima ne mogu ništa, oni onda obično mijenjaju način
borbe: iskušavaju pomoću sanjarija, i zastrašuju preobražavajući se nekad u žensko, nekad u
škorpiju, nekad u neku ogromnu priliku čija glava dopire do krova hrama, nekad u bezbojna
obličja, nekad u ogromnu vojsku. No sve to odmah nestaje čim se prekrižimo. A pošto se
objelodane sva ta njihova lukavstva, oni počinju da predviđaju događaje budućnosti,
uzimajući na sebe ulogu proroka. A kada i u tome dožive sramotu, oni onda dozivaju u pomoć
vrhovnu silu svih zala – samog poglavara zla.
Prepodobni otac naš Antonije Veliki mnogo puta je govorio da mu je Gospod otkrio, i
on je, kao nekada pravedni Job, očima svojim vidio pravoga Sotonu: Iz usta mu izlaze
plameni lučevi, i iskre ognjene skaču. Iz nozdrva mu izlazi dim kao iz usijane peći; dah mu je
kao žeravica, i plamen mu suklja iz usta (Jov. 41,9 – 12). Tako strašan izgleda poglavar
demona, koji bi htio da sav svijet za tren oka uništi, ali ne može ništa, jer je vezan Božjom
silom, kao konj uzdom, i kao rob okovan. A boji se krsnog znaka i čistog života pravednih,
kao što nam kazuje sveti Antonije, govoreći: Ljubljeni, moćno oružje protiv đavola je čist
život i bez prijekorna vjera u Boga. Vjerujte meni koji sam to iskusio: Sotona drhti od
bdijenja, molitava i postova onih koji pravedno žive; i od njihove krotosti, dobrovoljnog
siromaštva, nehvalisavosti, smirenja, ljubavi, negnjevnivosti, a naročito od ljubavi prema
Kristu čistog srca njihovog. Jer zna naduveni drakon, da je osuđen da bude gažen nogama
pravednika, po zapovjedi Boga koji reče: Evo vam dajem vlast da stanete na zmije i na
škorpije i na svaku silu vražju. (Lk. 10,19).
Prepodobni Antonije ispriča i ovo radi koristi onima što slušaju: Koliko puta su mi
prijetili demoni, pretvarajući se u naoružane vojnike, u škorpije, u konje, u zvijeri i razne
zmije; i opkoljavahu me, i ispunjavahu obitalište u kome ja bijah. A čim bih ja zapjevao: Jedni
se hvale kolima, drugi konjima, a mi imenom Krista Svoga (Ps. 20,7), oni bi se pomoću
Božjom odmah razbježali. Jedanput pak dođoše sa velikom svijetlošću, govoreći: Dođosmo,
Antonije, da ti podarimo našu svijetlost. – A ja zatvorih oči, ne želeći da vidim đavolju
svijetlost, i moljah se Bogu, i svjetlost bogomrzaca odjednom se ugasi. Poslije nekoga
vremena oni opet dođoše, pjevajući preda mnom, i navodeći riječi Svetoga Pisma; i prepirahu
se među sobom; a ja kao gluh ne slušah. Jednom zatresoše moj manastir, a ja se
nepokolebljivim srcem moljah Gospodu. Često priređivahu igre, često i sviranje; ali ja tada
pjevah, i njihovi se glasovi pretvaraše u kuknjavu, a ja slavljah Gospoda koji satire njihovu
silu i bijes. Vjerujte mi, djeco, što ću vam reći: jednom vidjeh đavola visoka tijela, koji se
usudi reći: Ja sam Božja sila i premudrost. – I obrati se meni riječima: Što želiš da ti dam,
Antonije? A ja mu snažno pljunuh u usta, i naoružavši se imenom Kristovim poletjeh na
njega, i on, veliki po izgledu, odmah iščezne iz mojih ruku.
Jednom, kada sam postio, on mi dođe kao crnorizac, donese mi kruha i predloži da
jedem. I ti si čovjek, reče mi, ljudskom slabošću sputan, okrijepi svoje tijelo da se ne razboliš.
– A primijetih vještu zamku lukave zmije, i čim pribjegoh oružju Kristovom, on postade kao
dim i iščezne kroz prozore. – Često mi demoni u pustinji pokazivahu privid zlata, ili
gledanjem u zlato ili dodirom. Ne tajim i to da su me demoni mnogo puta i tukli, a ja vikah:
Nitko me ne može rastaviti od ljubavi Kristove. – A oni, čuvši to, vikaše jedan na drugoga, i
bivahu progonjeni, ne mojim već naređenjem Boga, koji reče: Vidjeh Sotonu gdje spade s
neba kao munja (Lk. 10,18).
Jednom zalupa demon na manastirska vrata; ja izađoh, i vidjeh čovjeka višljega od
mene, glava mu dopiraše do neba; i kad ga upitah: Tko si? On odgovori: Ja sam Sotona. – A ja
mu rekoh: Što tražiš ovdje? On odgovori. Svi me monasi nizašto okrivljuju. Zašto me svi
kršćanski naraštaji proklinju?- Ja odgovorih: Pravo čine, jer ih ti svojim sablaznima često
saplitćeš. – A on će na to: Ja im ništa ne činim, već oni sami smućuju jedan drugoga. A ja sam
postao bijednik. Nisi li čuo što kaže Sveto Pismo: Vragu nestade oružja sasvim; gradove ti si
razvalio (Ps. 9,7). Eto nemam niti jedno mjesto, ne držim niti jedan grad, već mi i oružja
nestade, u svima naraštajima i zemljama slavi se Kristovo ime, a pustinje se napuniše
monasima. Sami dakle, neka se paze, i neka me bez razloga ne proklinju. – Tada se ja veoma
udivih blagodati Božjoj, i rekoh mu: Ne tvojoj istini, koje u tebe nema niti malo, nego Božjoj
sili, prepisujem tako novu i nečuvenu izjavu, jer ti, glava laži, primoran si da to kažeš, i eto
sada si ne želeći, izrekao istinu. Jer je Krist, došavši, potpuno otjerao tvoje sile; i ti, lišen
anđelske slave, valjaš se u smrdljivom mulju. – Tek što izreče ove riječi, demon iščezne.
Kazujući takve stvari, prepodobni učaše bratiju da se ne boje demonske sile, jer je
nemoćna, i Kristom pobijeđena , nego treba da se naoružaju junaštvom u Gospodu, utvrđujući
u Kristu svoja srca. A bratija, slušajući to, radovahu se ovakvim poukama, oca svoga, i mnogo
ih korišćahu. Jer u jednih rastijaše želja za vrlinama, u drugih se slaba vjera učvršćivaše, od
ostalih bježaše hrđave pomisli, a u nekih iz srca im nestajahu užasna strašila. I tako
oslobođeni demonskih sablazni, svi se divljahu tolikoj Antonijevoj blagodati za razlikovanje
duhova, koju mu dade Gospod.
Na toj gori, na kojoj prepodobni Antonije življaše, bijahu manastiri kao šatori
načičkani, puni božanstvenih monaha, koji su pojali, čitali, molili se, gladovali, veselili se
nadom u buduća blaga, i radili rukama svojim da bi dijelili milostinju. Ljubav i sloga bijahu
među njima; i njihova naselja bijahu kao grad, udaljen od svjetske vreve, ispunjen pobožnosti
i pravdi. Među njima ne bijaše niti jednog zavidnika, ni rugača, ni neprijatelja, ni roptača, već
mnoštvo onih koji se uzdržavaju i mole jednoglasno Bogu. I tko god je vidio te manastire, i
ovakav poredak njihov, morao je uzviknuti riječima Svetoga Pisma: Kako su lijepi šatori
tvoji, Jakove, i kolibe tvoje, Izrailju! Pružili su se kao potoci, kao vrtovi kraj rijeke, kao
mirisno drvo koje je posadio Gospod (4 Mojs. 24,5 – 6).
Dok je vrijeme tako prolazilo, i prepodobni Antonije se predavao mnogobrojnim
podvizima, nastade ljuto gonjenje na Crkvu Kristovu od bezbožnog cara Maksimila4. I
dovođahu svete mučenike u Aleksandriju na mučenje. Tada i prepodobni Antonije ostavi svoj
manastir i pođe k ovim Kristovim žrtvama, govoreći: « Hajdemo na slavno veselje braće naše,
da se ili s njima udostojimo tog istog slavlja ili vidimo druge kako vojuju». – I bijaše
prepodobni ljubavlju i voljom zaista mučenik, ali kada htjede na nastrada u ime Gospodnje,
mučeništvo mu ne bi dano. Jer Gospod razmišljajući o onome što je korisno za njegovo stado,
sačuva učitelja i nastavnika Antonija. Usrdno i revnosno se držaše svetih mučenika, vezan
ljubavlju za njih on ih okovane služaše, i na sudište s njima dolažaše, i pred mučitelje
istupaše, i jasno obavješćivaše da je kršćanin, ustremljen sav mukama za Krista. Ali ne bi ruke
koja se usudi da ga takne. Tako je Bog htio, čuvajući ga na veliku korist drugima. A kada se
presveti Petar arhiepiskop aleksandrijski , ovjenča mučeništvom, i gonjenje prestade, blaženi
Antonije se vrati u svoj manastir. I svakoga dana čeznući za vjerom i nadom svetih mučenika,
on iscrpljivaše sebe najsurovijim postovima i bdijenjima. Nosio je vlasenicu, i preko nje kožu.
Nikada nije svoje tijelo prao, osim kada je morao da gazi vodu. I do kraja njegova života,
nitko nikada nije vidio njegovo obnaženo tijelo.
U jedno vrijeme kada se od svih očiju sakri, i zaključa svoju obitelj, i nikoga ne
primaše, dođe vojskovođa Martinian sa svojom bjesomučnom kćerkom. I kucajući na vrata,
moljaše ga da iziđe i pomogne njegovoj kćeri, pomolivši se za nju gospodu Bogu. Ali on
nipošto ne htjede da otvori. Samo pomolivši se odozgo kroz prozorčić reče: « Čovječe, zašto
tražiš moju pomoć? I ja sam smrtan, i nemoćan kao i ti. A ako vjeruješ u Krista, kojemu ja
služim, idi, i po vjeri moli se Bogu, i ozdravit će kći tvoja». – I on odmah otiđe vjerujući, i
prizivajući ime Kristovo, i ozdravi kći njegova.
A mnoga i druga čudesa činjaše Gospod preko sluge svoga Antonija. Zaista, kao što je
i obećao u Evanđelju: Ištite i dat će vam se(Mt. 7,7). Jer nađe li dostojnoga blagodati Svoje,
on mu ne uskraćuje ni čudotvornu silu Svoju. Tako mnogi koji su patili od nečistih duhova,
dolažahu pred obitelj blaženog Antonija. Ali pošto je ulaz bio zatvoren, oni su ležali pred
vratima, i on ih je iscjeljivao svojim blagoprijatnim Kristu molitvama.
Pošto je silan svijet dolazio i narušavao mu žućeno bezmolvije, podvižničko molitveno
tihovanje, prepodobni se uplašiše da se ne pogordi zbog velikoga dara čudotvorstva i donese
odluku da otputuju u gornju Tivaidu, gdje ga nitko ne poznaje. I uzevši kruh ode na obalu
rijeke, i stade čekati lađu da naiđe rijekom. Ali u tom čuje glas s neba: Antonije kuda i zašto
4
Maksimil Daka – istočni rimski car; vladao je Sirijom i Egiptom, carevao od 305. do 313. godine. Žestoko
gonjenje podigao je na kršćane 311. godine.
ideš? – A on kao da običan glas čuje odgovori bez straha: Pošto mi svijet ne da mira, odlučih
se da idem u Gornju Tivaidu, da se više ne bih bavio onim što je iznad mojih sila. A oni mi
narušavaju mir. – I opet mu prozbori glas odozgo. Ako pođeš u Tivaidu, to je vrlo težak i
naporan put. Ako pak zaista želiš da šutiš, onda idi sada u unutrašnju pustinju. – Onda
Antonije upita: A tko će mi put pokazati? Jer ne znam u koje mjesto da idem. – I odmah mu
glas ukaza na Saracene, koji su se vraćali iz Egipta, gdje su bili radi trgovine. Antonije ih
sretne i zamoli ih da ga povedu sa sobom i odvedu u pustinju. Oni ga primiše kao Bogom
poslanog suputnika, i nastaviše put. Pošto je blaženi Antonije sa Saracenima putovao tri dana i
tri noći, stigoše do jedne gore vrlo visoke, u čijem podnožju izbijaše vrelo vode slatke, i
neveliko polje pružaše se kraj gore sa nešto pustinjskih palmi. To mjesto dopade se Antoniju
od Boga ukazano. Jer na obali rijeke Bog mu nevidljivo govoraše odozgo, i pokaza mu to
mjesto za njegov boravak. I uzevši od suputnika kruh, nastani se u toj gori sam samcat.
A Saraceni, njegovi suputnici, vidjevši kakav život živi Antonije, donošahu mu kruha;
a ponekad jeđaše i po koju urmu. Zatim bratija sazna za boravište blaženog Antonija, i kao
djeca sa ljubavlju mu slahu hranu. Vidjevši da se bratija trudi oko njega, i želeći da ih
oslobodi takvoga truda, Antonije zamoli jednoga od njih, kad mu bijaše došao, da mu donese
lopatu, motiku i sjeme. A kada mu to donese, prepodobni pođe gorom i naiđe na jedno mjesto
zgodno za obraćivanje, koje se moglo i natapati vodom, koja je u blizini protjecala. To
mjestašce on okopa i zasija. I od tada je svake godine imao kruha koji je sam priređivao. I
radovaše se što se u pustinji i hranio od truda ruku svojih, i što drugima nije bio na teret. Ali
pošto su ga i tu neki često posjećivali, on posija malo zelja, graha, i drugog povrća, da bi imao
čime ugostiti svoje posjetioce. No isprva dolažaše zvijeri radi vode, i gažaše mu povrće i
jeđaše. Tako, kada jednog dana po svom običaju dođoše, prepodobni udari po grudima
štapićem jednu zvijer, i obrati se svima ovim riječima: Zašto mi štetu nanosite, kada vam ništa
nažao učinio nisam? Udaljite se radi imena Gospodnjeg, i više ne dolazite ovamo. – I od tada,
uplašivši se prijetnje, zvijeri više ne dolažahu na to mjesto
Tako prepodobni življaše sam na tom mjestu, upražnjavajući se u molitvama i
uzdržanju. A bratija ga ljubljaše; dolažaše mu, i služaše mu. I svaki mu donošaše masline i
ulje, leću i ostalo povrće. I moljahu ga da time potkrijepi svoje staro tijelo. A koliko je blaženi
Antonije, živeći tamo, iskušenja podnio! Zaista se na njemu zbilo ono što je u Svetom Pismu
rečeno: Naš rat nije s krvlju i tijelom, nego s duhovima zla ispo neba (Ef. 6,12). A ovo se
doznaše preko onih što su ga posjećivali. I kakve su se tamo strahote čule, i zvukovi oružja!
Sva je gora bila preplavljena demonima. A prepodobni Antonije bijaše tvrd kao grad, i sam ih
sve savlađivaše, jer klečanjem i oružjem molitava, odagnaše svu vojsku sotoninu. Zaista je
dostojno divljenja, kako se u neprohodnoj pustinji jedan čovjek, sam samcat, ne uplaši od
svagdašnjih demonskih najezda, od tolikih zvijeri, od tolikih otrovnih gmizavaca. S pravom je
David pjevao: Tko se uzda u Gospoda, on je kao gora Sion, ne pomiče se dovijeka (Ps.
124,1).
Jedne noći, služeći Gospodu u molitvi i bdijenju, Antonije vidje sav manastir ispunjen
čoporima zvijeri, kao i cijela pustinja. Svi bijahu razjapili čeljusti i škrgutahu zubima, sve da
bi uplašili blaženog Antonija. A on odmah prepozna vražje lukavstvo, i reče: a ako vas je
sotona poslao na mene odmah se udaljite, jer sam sluga Kristov. – I na ovu zapovijed sve
zvijeri pobjegoše od sile Božje, kao da ih motikama tuku i jure.
No poslije nekoliko dana opet sveti imaše borbu sa istim vragom. U svetog Antonija je bio
običaj da posjetiocima, koji su mu donosili poklone, da na blagoslov neki dar. Radi toga
pletući korpu povuče vrpcu i ustade, i u tom trenu ugleda zvijer neobična izgleda: do pola
imao je oblik čovječji, a donji dio tijela bio je magareći. Prepodobni prekriži svoje čelo i reče
ovo: Ja sam sluga Kristov, ako si poslan k meni ne bježim. – I tog časa priviđenje ono, sa
mnoštvom drugih demona, urličući pobježe i nestade.
Poslije nekog vremena bratija zamoliše prepodobnog da ih posjeti. I on pobijeđen
očinskom ljubavlju pristade. Onda zajednički natovariše na kamilu vode i kruha, jer vode
usput nema nigdje. I krenuše na put. Ali na polovici puta nestade im vode, a bijahu u
opasnosti da svi umru. Obiđoše svu okolinu tražeći koju kap vode, ali ne nađoše. A i kamila
već bijaše na izdisaju od žege. Starac kada vidje ovu muku, pribježe uobičajenoj pomoći-
molitvi. Udalji se malo od njih, kleče, i podigavši ruke ka Gospodu pomoli se, i odmah na
tom istom mjestu izbi izvor. I svi se napiše vode, i napuniše sud, pa krenuše na put, i stigoše
ka željenoj bratiji. A sva bratija iziđe u susret starcu, i česno ga cjelivavši radovahu se
njegovom blagoslovu. On pak, kao zakon ili željeni dar donoseći s gore, pruži im duhovnu
hranu. Pohvali podvige ostarjelih i pouči mlade. Onda, kao da se dugo zadržao, on pohita
natrag u svoje mjesto.
Imajući vlast nad nečistim dusima, prepodobni je mnoge izbavio od tih muka, izgoneći
demonsku silu iz ljudi, kao što o tome opširno piše u njegovom Žitiju sveti Atanasije Veliki. I
druge razne bolesti iscjeljivao je molitvom.
Prepodobni je imao u izobilju i proročki dar, prozirući u budućnost, i daleke događaje
gledajući kao da se tu, oko njega zbivaju. Jednom dva brata bijahu došla k njemu. Pošto na
putu ne bijaše vode, jedan od njih umre od žeđi, - takva je bila volja Gospoda, - a drugi ležaše
na zemlji očekujući smrt. Antonije pak sjeđaše na gori, i brzo pozva dva inoka koji bijahu kod
njega, i naredi im da uzmu malo vode i trče putem ka Egiptu, rekavši im: jedan brat, idući
ovamo, predstavi se Gospodu, a drugi će isto tako umrijeti, ako mu ne pohitate u pomoć. – I
po naređenju njegovom monasi pohitaše, i nađoše ga kao što im reče starac: iznemoglog od
žeđi brata napojiše, i sa sobom uzeše, a preminulog sahraniše. – Opet, jednom drugom
prilikom on sjedeći na gori, i gledajući u nebo, vidje jednu dušu gdje uzlazi gore, a Anđeli je
veseli prate na nebo. Čudeći se ovome, on se pomoli da mu se objasni ovo viđenje, i odmah
mu dođe glas: Ovo je duša monaha Amona, koji u Nitriji življaše. – A Amon bijaše star
čovjek, koji je od mladosti do svoje koncine, živio pravedno i sveto, kao što u njegovom žitiju
pod četvrtim listopadom piše. Mjesto pak, gdje Antonije sjeđaše, bilo je udaljeno od Nitrije,
trideset dana hoda. Kada učenici Antonijevi vidješe svoga starca vesela, čuđahu se, i
pristupiše mu, moleći ga da im kaže razlog svoje veselosti i ushićenosti. I on im reče: Sada se
Amon upokoji. – A oni znađahu Amona, jer je često dolazio k njima. I oni zabilježiše taj dan.
A poslije trideset dana dođoše bratija iz Nitrije, i saznadoše od njih da se Amon upokojio
onoga dana i sata, u koji starac vidje dušu njegovu gdje je Anđeli nose. I divljahu se čistoći
Antonijeve duše, koja tako brzo vidje, ono što se dogodilo na tolikoj udaljenosti.
Jednoga dana u tri sata popodne, prepodobni Antonije htjede da jede, i ustavši da se
pomoli, pade u ekstazu (bi van sebe) i vidje sebe gdje leti po zraku. I zračni demoni
isprečavahu mu se na putu, i ne davahu mu da prođe mimo; a anđeli im se protivljahu tražeći
razlog zašto ga zadržavaju. Oni pak tražaše sve Antonijeve grijehe, od njegova rođenja. I
anđeli im zatvoriše usta, govoreći: Gospod ih uništi. A ako znate neke njegove grijehe otkako
postade monah i zavjetova se Bogu, to treba ovdje da iznesete. – Tada demoni u bijesu svome
stadoše klevetati Antonija, iznoseći lažne optužbe, ali pošto to bijahu očigledne laži, morahu
osloboditi put Antoniju. – I odmah Antonije dođe sebi, i vidje sebe na svome mjestu. Ali
zaboravi da jede, i svu noć provede u umilnoj molitvi i svesrdnim uzdasima, razmišljajući u
sebi, o mnoštvu neprijatelja ljudskih i o tome kako je vrlo težak put kroz zrak ka nebu.
Jedne noći dođe Antoniju glas odozgo, govoreći: Antonije, ustani, iziđi, i vidi.- I
ustavši iziđe, i podignuvši oči k nebu vidje nekog ogromnog i strašnog, glava mu je dosezala
do oblaka, a vidje i druga neka bića, kao krilata gdje hoće da uzlete k nebu, ali onaj strašni
šireći ruke svoje, sprečavaše im ulaz, i jedni, obarani njime, padahu na zemlju, a neki ne
obraćajući pažnju, njega preletješe smjelo. Na ove on bijaše kivan, i škrgutaše zubima. – I
opet bi glas Antoniju: Potrudi se da shvatiš što vidiš. – I on stade prosvijećenim srcem
razumijevati da je to uzlaženje duša: one što đavo sprječava i obara, to su grješnici koje on
zadržava za sebe, a svete- ne može da uhvati niti zadrži.
O takvim otkrivenjima govoraše prepodobni bratiji, ne iz slaboljublja, nego radi koristi
njihove. Štoviše, čim bi primijetili da se on za vrijeme molitve čudi nečemu, odmah bi ga
molitvama salijetali i primoravali da im kaže što je vidio. A i lice njegovo, imajući blagodat
veliku i preslavnu, sijaše te ga je i u velikoj gomili mogao prepoznati i onaj koji ga nikada
ranije vidio nije. Duševna čistoća njegova odražavaše se u veselosti lica njegova, te je on,
iznutra ozaravan bogoviđenjem, stalno bio radostan, po Svetom Pismu: od veselog srca i lice
cvijeta (Prič. Sol. 15,13).
Kao što je po vanjštini bio mio, tako je i u vjeri bio čist i divan. Nikada se nije mješao
sa odstupnicima od vjere, znajući njihovu dobrovoljnu pokvarenost i propast. Ni sa
manihejcima ni sa drugim jereticima nije ljubazno razgovarao, osim kada bi bilo izgleda da se
neki može osloboditi od zablude. Govorio je da prijateljstvo i razgovori sa njima škode duši.
Naročito pak odbacivao je arijance, i naređivao pravo vjernima da im se i ne približavaju. Jer
kad jednom dođoše k njemu neki arijanci, i iz njihova razgovora uvidje njihovo zlo, on odmah
pobježe od njih sa gore, govoreći: Riječi su im daleko otpornije od zmija. – A kada arijanci
počeše govoriti lažne glasove kao da sveti Antonije održava općenje sa njima, on se začudi
njihovoj drskosti. I razjaren pravednom jarošću, otiđe u Aleksandriju, i tamo pred
arhiepiskopom i cijelim narodom prokle arijance, nazivajući ih pretečama antikrista, a
propovijedajući da je Sin Božji ne stvorenje već Tvorac, jednosuštan sa Ocem. I radovahu se
pravovjerni, što stup Crkve proklinje arijansku jeres, kao protivnu i neprijateljsku Kristu. Tada
ni veliko ni malo, ni muško ni žensko, ne ostade kod svojih kuća. Ne samo kršćani nego i
jeretici, pa čak i idolopoklonici, slijegahu se k prepodobnome, govoreći: Volimo da vidimo
Božjeg čovjeka. Jer Antonijevo ime bijaše čuveno i proslavljeno. I željahu da se makar kraja
od haljine njegove dotaknu, vjerujući da će im to biti od velike pomoći. Koliko se tada iscijeli
bjesomučnih u drugih raznovrsnih bolesnika! Koliko se idolskih hramova isprazni od idola! I
koliko ljudi zbog Antonijeva dolaska u grad, napusti neznabožačku zabludu, i pridruži se
stadu Kristovom! Zaista se njegove riječi i čudesa ne mogu ispričati 5. Dok se silan svijet
skupljao oko svetitelja i pritješnjavao ga, neki počeše odbijati narod, smatrajući da je to
svetitelju teško i dosadno. A on im krotka srca reče: Zar je ovo stado mnogo brojnije od
demonskih vojski sa kojima stalno ratujemo na gori?
A kada se iz Aleksandrije vraćaše u svoju obitelj, mi ga ispraćasmo, - govori pisac
njegovih Žitija, sveti Anastasije Veliki, - a pozadi vapijaše neka žena govoreći: Stani, molim
te, čovječe Božji, stani, moju kćer silno muči đavo! Stani, molim te, da ne bih, trčeći
nastradala! – To ču divni starac, i mi ga zamolismo, te on zastade iako nije želio. I kad stiže
žena sa kćerkom, padoše pred njim na zemlju, svetitelj se pomoli tajno Gospodu našem Isusu
Kristu, i tog trena iziđe duh ne čisti iz bolesnice. Majka zahvaljivaše Bogu, i narod bijaše
razdragan; a svetitelj se radovaše što se vraća voljenoj pustinji.
Još je i ovo bilo čudno kod prepodobnog; on nije učio knjige, ali je bio veoma mudar i
pametan. Jednom dođoše k njemu dva filozofa Grka, želeći da iskušaju i pobjede Antonija.
On se tada nalazio na visokoj gori. A kad ih ugleda, odmah vidje što je posrijedi, i izišavši
pred njih odmah reče preko tumača: Što vi mudraci toliki put prevaliste i dođoste glupome
čovjeku, i hoćete da se prepirete sa neznalicom? – A oni odgovoriše: Nisi glup, nego si veoma
mudar. – Svetitelj im opet slobodno reče: Ako sam ja, kao što kažete, mudar, i posjedujem
mudrost, onda je dobro za vas da sljedujete onom e za koga govorite da je mudar, jer mudre
treba slijediti i na njih se ugledati. Da sam ja k vama došao, ja bih se ugledao na vas. Ali pošto
ste vi došli k meni kao mudracu, onda budite kršćani kao i ja što sam.- I udaljiše se filozofi,
čudeći se i oštrini njegova razuma i progonu đavola, što sami vidješe.
5
Prema svjedočanstvu svetog Atanasija Velikog , Aleksandrijskog, boravkom svojim od nekoliko dana u
Aleksandriji sveti Antonije je obratio u kršćanstvo više nego što ih se obratilo za čitavu godinu.
Drugom jednom prilikom dođoše prepodobnome neki učenjaci, sa namjerom da ga
ismiju kao neknjiževna i nepismena. A on ih zapetlja ovakvim pitanjem: Odgovorite mi što je
prvobitnije: razum ili slova? I što je od njih početak drugome? Da li razum bi sastavljen od
slova, ili slova proizađu iz razuma? – Oni odgovoriše: Razum je pronalazač i davač slova. –
Antonije reče: Zato kome je razum zdrav, njemu nisu potrebna slova.
Tako i treći put dođoše prepodobnom Antoniju, neki ljudi zaslijepljeni mrakom
svakojakih mudrosti svjetskih. Svojim znanjem oni prevazilaziše sve mudrace. I svojim
pitanjima vještim oni istraživahu od prepodobnoga razloge za vjeru koju u Krista imamo,
želeći da ismiju križ Kristov. Starac zašuti malo, srce ga je boljelo zbog njihove zablude, i
stade im preko tumača, koji je dobro znao grčki, govoriti: Što je bolje i čestitije; poštovati križ
Kristov, ili veličati preljube, djece ubojstva, i rodoskrnjavljanje bogova vaših? Da li slaviti u
Kristu preziranje smrti, čuvenu vrlinu nad vrlinama, ili hvaliti vaše zlo, koje uči svemu
hrđavom? Što je bolje nego vjerovati i propovijedati ovo: Bog radi spasenja našeg uze na sebe
tijelo ljudsko, da bi, sjedinjujući se sa smrtnima, uzeo nas na nebo, i načinio nas
zajedničarima nebeske prirode? Kako se usuđujete smijati kršćanima što vjeruju i ispovijedaju
da Kristos Sin Božji ne umanjujući sebe postade što ne bijaše i ostade što bijaše? Zar i vi
sami ne činite da duša silazi sa neba, i oblači se ne samo u ljudska nego i u životinjska tijela, i
tvrdite da se ona useljava ponekad u čovjeka, ponekad u životinju, u ptici i u druge životinje?
Kršćanska vjera, kao što i uči milosrđe Božje, tako isto kaže da je moguće i obaplođenje
Boga. A vi bulaznite kako duša ističe iz svijetlog izvora Božjeg, pa pada dolje, smanjuje se,
mijenja i pretvara. No ovdje je riječ o križu Krista Boga našeg. Zar nije bolje pretrpjeti križ ili
ma kakvu smrt, nego vjerovati vašim besmislenim bulažnjenjima i klanjati se egipatskoj
boginji Izidi, koja plače za Ozirisom6 bratom i mužem svojim? Zastidite se, molim vas, zbog
zamki Tifona, brata našeg boga Ozirisa, koji oskrni Izidu. Neka vas je stid zbog Saturnovih
pohoda i zločinačkog proždiranja djece7. Zasramite se zbog zvjerskog rodo ubojstva, i
preljube njegove, i pohotljivosti prema ženama i mališanima! On se kako kazuju vaši proroci,
sav istrošio u poganoj pohotljivosti: na krilu danajske djevojke on se od pohote i pretvorio u
prljavu kišu; on se u pticu prevratio, da bi svoju prljavu strast zadovoljio na tuđoj ženi Lidiji:
on se i na svoj muški rod raspalio i oskrvnuo carskoga slugu. Eto, u takve stvari vi vjerujete,
takvi su vaši bogovi, takvi su ukrasi vaših hramova. A rugate se Kristu i stradanju
Gospodnjem. No zašto prešućujete uskrsenje Njegovo? Zašto previđate čudesa Njegova, kao
što su: davanje vida slijepima, sluha gluhima, hoda hromima, očišćenje gubavcima, hodanje
po moru, izgonjenje demona, uskrsavanje mrtvih, i druga mnogobrojna čudesa, koja pokazuju
Njegovu božansku slavu i silu? I kada bi ste napustili zavist kojom ste ispunjeni, odmah bi ste
poznali da je Isus Krist – istiniti Bog, koji je radi spasenja ljudi uzeo na sebe nemoćnu prirodu
našu. – Ovo, i mnoge druge stvari izgovori prepodobni, i tako posrami ove ljubitelje prepirki
filozofe, da mu niti jednu riječ ne mogahu odgovoriti.
U prepodobnom Antoniju dostojno je i divljenja ovo. Iako je živio daleko u
usamljenosti, car Konstantin i njegovi sinovi Konstans i Konstancije imađahu veliku ljubav
prema njemu, i moljahu ga preko pisama svojih kao oca da dođe k njima, da ga vide. A on
upita svoje učenike, govoreći: Da li da idem carevima, ili da ne idem? – Oni mu odgovoriše:
Ako ideš, bit ćeš Antonije; ako pak ne ideš, bit ćeš ava Antonije. – I reče prepodobni: Dakle
ne idem, i neću biti ava. – I ne otiđe. A carevi ga moljaše da ih barem preko pisama blagoslovi
6
Oziris, egipatski bog, obožavan zajedno sa Izidom u cijelome Egiptu, bio je, po vjerovanju starih Egipćana,
suprug i ujedno brat Izidi. Brat Ozirisov Tifon prijevarom metnu Ozirisa u sanduk, zalijepi ga kalajem i baci u
Nil; Izida pronađe sanduk i sakri ga, ali Tifon noću otvori sanduk, i isiječe tijelo na 14 dijelova koje razbaca na
sve strane; no Izida pokupi te dijelove, a Tifon, poslije duge borbe, bi potpuno pobijeđen.
7
Saturn ili Kronos, grčko-rimski bog, smatran za sina Urana ( Neba) i Gee (Zemlje); po svrgnuću sa prijestolja
oca njegovoga, on se, po vjerovanju starih neznabožaca, dokopao vlasti nad svijetom; on je stupio u brak sa
svojom sestrom Peom; ali, pošto mu bijaše pretkazano da će ga njegova djeca svrgnuti sa prijestolja, on je
odmah gutao svoju djecu čim bi se rodila; kasnije on bi svrgnut sinom svojim Zeusom.
i utješi. I otpisa im prepodobni, savjetujući im ono što je korisno za njihovo spasenje. Pohvali
najprije njihovu vjeru u Krista. Onda ih poučavaše: da se ne gorde ondašnjom vlašću i ne
ponose carskom slavom; da ne zaboravljaju da su ljudi, nego da se sjećaju Strašnoga Suda, na
kome će imati dati odgovor na svoju vlast; da budu milostivi prema ljudima i da se potrude da
budu pravedne sudije, da ubogima i sirotinji budu kao roditelji. – Primivši ovakav Antonijev
odgovor, carevi se mnogo radovahu.
Jednom sjedeći među bratijom i radeći, prepodobni Antonije dođe van sebe, i pažljivo
gledajući u nebo uzdisaše, i sa umilenjem priklanjaše koljena na zemlju i plakaše dugo. Svi
oko njega bijahu uplašeni, i svesrdno ga moljahu da im kaže što to vidi. A on, uzdahnuvši
duboko reče: Bolje je djeco, umrijeti prije nego nastade ovakvo zlo. – Pošto ga opet moljahu,
on zaplaka i reče: Neiskazivo stradanje dostići će Kristovu Crkvu. Vjera vaseljenka dat će se
ljudima koji će biti kao nerazumne životinje. Jer vidjeh oltar hrama Gospodnja prepun mazgi,
koje opkoliše sveti presto i sve što bijaše na njemu obaraše, razbacaše i zgaziše. I čuh glas
koji govori: Opustjet ćete oltar moj! – Eto to je razlog moga uzdisanja i plača.
Ovo viđenje prepodobnog Antonija zbi se nakon dvije godine: nastade ljuto gonjenje
od strane arijanaca, crkve opljačkaše, božanski sasud popljuvaše, pogane ruke neznabožačke
oskrvnaviše Svete Tajne. Tada se gomile ne pobožnih okomiše na Krista; primoravahu
pravoslavne da sa palminim granama idu u crkve, jer su u Aleksandriji, idolopoklonici imali
običaj da sa palminim granama ulaze u svoja idolišta. A arijanci bijahu pozvali idolopoklonike
u pomoć protiv pravoslavnih. Ugledajući se na njih, arijanci su odlazili u svoje crkve sa
granama. Pošto se složiše da unište pravoslavne kršćane, arijanci upražnjavahu običaje
idolopoklonika, a idolopoklonici – običaje arijanaca. Stoga primoravahu i pravoslavce na
takav običaj neznabožački, da bi ih smatrali za arijance. O užasa li neiskazanog! O djela
svebezakonog! Djevojke i žene bijaše osramoćene, krv pravoslavnih po crkvama prolivana
poprska prijestolje, krstionice bijaše oskrnavljene pohotljivošću neznabožačkom. Tada svi
vidješe da se dogodilo Antonijevo viđenje, u kome on vidje kako mazge pregaziše oltar Božji.
I mnogi slabići tada iz straha od arijanaca pristupahu herezi.
Ali od predstojeće opasnosti sveti Antonije utješi bratiju, rekavši: Ne tugujte, djeco, jer
kao što se Gospod razgnjevio, tako će se i milost skloniti, a Crkva će opet dobiti krasotu
svoju, i po običaju svom procvjetati i ojačati. I one koji su za vrijeme gonjenja sačuvali vjeru
Gospodnju, vidjet će te gdje sjaju svjetlošću blagodati. A zmije će se vratiti u svoje jazbine,
dok će se pobožnost mnogo povećati. Samo pazite da se ne oskrvnite sa arijancima. Jer
arijansko učenje nije apostolsko, već đavolsko, i oca njihovog sotone.
U to vrijeme u Egiptu bijaše vojvoda, po imenu Valakije, koji zbog arijanaca ljuto
gonjaše kršćane. I on bi toliko bijesan, da je djestvenike i monahe tukao gole na pozornici.
Njemu prepodobni Antonije posla pismo ovako napisano: Vidim gdje gnjev Božji ide na tebe,
prestani sa gonjenjem kršćana, da bi te obišla pogibao koja ti se približava. – Nesretni
Valakije pročita pismo, i nasmijavši se, pljunu na njega i baci ga na zemlju. A one koji mu
bijahu donijeli pismo silno izruži, i jarosno grdeći prepodobnog razmetaše se. Ali kao što
bijaše prorekao prepodobni, ovog bezbožnika, brzo dostiže kazna Božja. I to na ovaj način. U
peti dan, otkako dobiše pismo, on zajedno sa egipatskim knezom Nestorom izjaha na vrlo
krotkim i pitomim konjima, sa namjerom da otiđu do mjesta zvanog Hereum, u Aleksandriji.
Konji pod njima stadoše podigravati. I konj na kome jahaše Hektor, iznenada dohvati zubima
Valakija, obori ga na zemlju, i zubima mu iskida bedra i utrobu. I odnesoše ga skoro mrtva u
grad, gdje trećega dana ispusti svoju nesretnu dušu. I svi uvidješe da se na gonitelju zasluženo
zbi Antonijevo proročanstvo.
No već je vrijeme da ispričamo koncinu prepodobnog Antonija.
Blaženi otac Antonije imaše običaj da sa vrha gore, gdje on življaše, silazi i posjećuje
bratiju, koji življahu u podnožju gore. A kada im jednom, po običaju, dođe u posjetu, kaza im
o svojoj smrti što mu Bog bijaše otkrio, govoreći: Eto, djeco, učinio sam vam posljednju
roditeljsku posjetu. Ne očekujem da vas opet vidim u ovome životu. Već je vrijeme da idem iz
ovoga života i otpočnem, jer proživjeh sto i pet godina. – Čuvši to, bratija od tuge srca
Zajecaše, i sa suzama ljubljahu starca kao onoga koji već odlazi iz svijeta. A on ih savjetovaše
da ne popuštaju u podvizima, i da im ne dotuži uzdržanje, nego da žive kao oni koji svaki dan
umiru; da čuvaju dušu od nečistih pomisli, da se ugledaju na svetitelje; da se ne druže sa
raskolnicima meletijancima niti opće sa bezbožnim arijancima; da čuvaju otačka predanja i
pobožno drže čistu vjeru u Gospoda našeg Isusa Krista.
Poslije ove pouke bratija ga veoma moljaše da ostane kod njih,jer željahu da se
udostoje vidjeti časnu končinu oca svog. Ali on ne pristade, jer je znao da oni hoće tijelo
njegovo poslije njegove smrti, svečano da sahrane. I bojeći se ljudskog poštovanja i slave
poslije smrti žurio je da sakrije sebe u samoći. I pošto se oprosti sa bratijom krenu na vrh gore
u svoje obitalište, mjesto svojih omiljenih podviga. A poslije nekoliko mjeseci, razboli se. I
pozva dva inoka koji se već pedeset posljednjih godina podvizavahu s njim, trpeći u uzdržanju
i služeći starosti starčevoj. I reče im: djeco, kao što stoji u Svetome Pismu, ja idem kuda ide
sve na zemlji (3 Car.2,2), jer me već zove Gospod, i želim da vidim nebesa. A vas, srce moje,
savjetujem da ne upropastite svoje mnogo godišnje uzdržanje. Napredujte u podvizima kao da
ste tek sad počeli monaški život. Poznate su vam razne zamke koje demoni postavljaju, ali se
vi ne plašite nemoćne sile njihove. Nadu polažite u Isusa Krista; u dušama svojim utvrdite
vjeru u ime Njegovo, jer od istinske vjere svi demoni bježe. Sjećajte se zapovjedi mojih, i
svakog dana ispravljajte život svoj, da bi vam nagrada bila dana bez zakašnjenja. Sa
raskolnicima, hereticima i arijancima nemojte imati nikakve veze, jer vam je poznato da niti
jedan moj razgovor sa njima nije prošao u miru zbog hrđave naravi njihove i zbog stava
njihovog. Naročito se trudite da zapovjedi Gospodnje držite, da bi vas, poslije smrti vaše, svi
svetitelji primili u svoja vječna naselja kao prijatelje i poznanike. O tome mislite, o tome
mudrujte, o tome razmišljajte. I ako se istinski brinete o meni, ako imate ljubavi za oca svog,
ako hoćete da mi učinite po volji, potrudite se svim srcem da nitko moje mošti ne prenese u
Egipat, kako ne bi tijelo moje sahranili uz počasti, jer sam se zbog toga i povukao na ovu
goru. Vi, djeco, sami sahranite tijelo oca svog, i držite ovu zapovijed starca svog; da nitko
osim ljubavi vaše ne zna grob moj, u kome ćete sakriti tijelo moje. A ja vjerujem u Gospoda,
da će pri uskrsenju mrtvih ovo tijelo uskrsnuti netjeljno. Moju pak odjeću podijelite: mantiju i
poderanu rizu na kojoj ležim podajte episkopu Atanasiju8: drugu mantiju dajte episkopu
Serapionu9, a vi uzmite moju vlasenicu. I – ostajte mi zdravo, srce moje, jer Antonije odlazi, i
neće više biti s vama u ovome životu.
Rekavši to, učenici ga cijelivaše, a on ispruži noge, a lice mu preli tiha radost, jer on
kao na prijatelje svoje gledaše na Anđele koji bijahu došli da mu dušu prenesu. I odmah usnu,
i pridruži se svetim ocima10.. A učenici kao što im on bijaše zapovjedio, pogreboše u zemlju
tijelo njegovo, i osim njih nitko da danas ne saznaše gdje se nalazi grob prepodobnog
Antonija. Atanasije dobi pak od učenika njegovih, rizu sa mantijom, i primi ih kao da je
samog Antonija dobio. I sa radošću gledaše na njih, stalno se sjećajući svetog lika oca.
Takav bijaše život i takva končina prepodobnog Antronija, čija ljubav i slava prijeđe
sve zemlje. No on se proslavi ne književnim djelima, ni svjetskom mudrošću i dijalektikom,
ni znamenitošću porijekla, ni velikim bogatstvom, već bogougodnim životom. I zbi se na
njemu Spasiteljeva riječ: Proslavljajući onoga koji mene slavi. – On nije proveo život na
nekom istaknutom mjestu, već u neprohodnoj pustinji; i odatle se pročuo u Španjolskoj, u
8
Svetom Atanaziju Velikom, patrijarhu Aleksandriskom.
9
Ovdje se podrazumijeva sveti Serapion, episkop Tmuitski ( Egiptu), praznuje se 24. svibnja.
10
Prepodobni Antonije Veliki skončao je 17. siječnja 356. godine, u sto i petoj godini života. Svete mošti
prepodobnog Antonija otkrivene su i prenesene u Aleksandriju 561. godine, pri vizantijskom caru Justinijanu
(527-565 god.). zatim kada Saraceni zauzeše Egipat, bijaše prenete u Carigrad , oko 635 god.; odatle ih oko 980
god. prenesoše u dijecezu Vjersku ( u Galiji, današnja Francuska), a godine 1491. u Arč (glavni grad Provanse, u
jugoistočnoj Francuskoj), u crkvu svetog Julijana, gdje i sada počivaju.
Africi, u Italiji, u Iliriku, i u Starom Rimu. No to nije ni želio niti tražio sveti Antonije, koji se
trudio da se od sviju sakrije u pustoj gori, nego je Gospod pokazao svima ovaj svjetilnik, da bi
se drugi učili od njega vrlini, i diveći se takvom životu prepodobnog oca proslavljali Oca
nebeskog, kome sa jednorodnim Sinom Njegovim i svetim Duhom, čast, slava, blagodarnost i
poklonjenje zavijek, amen

*
* *

Osim ovog Žitija svetog Antonija, koje je napisao njegov sveti učenik, sveti Atanasije
Veliki, postoje i u drugim sveto-otačkim knjigama podaci o drugim čudesima i doživljajima
svetog Antonija. Ovdje ćemo navesti još jedan od tih čudesnih doživljaja, istinu Velikog
Antonija:
Prepodobni Antonije, veliki među savršenim ocima, bijaše prozorljiv. Pošto je iskusio
demonska kušanja, on ni u što ne računaše više njihova lukavstva. I mnogo puta je svojim
tjelesnim očima vidio i anđele i đavole kako se trude oko ljudi, da ih privuku svaki na svoju
stranu. On bijaše toliko veliki i moćan u svojim vrlinama, da se rugaše nečistim dusima i
ismijavaše ih. Ponekad ih i ogorčavaše, podsjećajući ih na to kako su zbačeni sa neba, i kako
se imaju vječito mučiti u ognju.
A jednom se dogodi ovo: Dva demona se dogovarahu kako da odu slavnome starcu
Antoniju. I razgovarahu među sobom kako nitko od njih ne smije da mu se približi, bojeći se
da mu starac ne zada teške rane. Jer starac bijaše dostigao veliko bezstrašće i savršeno Žitije, i
bijaše se obložio Presvetim Duhom. I jedan od te dvojice demona govoraše prijatelju svom:
Brate Serefere, ( jer tako bijaše ime ovome demonu) , ako bi se koji od nas pokajao, da li bi
Bog primio njegovo pokajanje? Može li to biti ili ne? – Odgovori drugi: Tko to može znati? A
Serefer reče: Hoćeš li da odemo starcu Antoniju, koji se nas ne boji, te da od njega saznamo?-
Odgovori mu drugi: Otiđi, otiđi, ali se dobro pazi, jer je starac prozorljiv, i vidjet će da ga
kušaš, pa neće htjeti da pita Boga o tome. Ipak, idi, da bi na neki način saznao što želiš.
I Serefer se pretvori u čovjeka, i otiđe k starcu Antoniju, i stade plakati pred njim i
ridati. A Bog, želeći da pokaže da ni od koga koji se kaje ne okreće glavu nego prima sve koji
mu pribjegavaju, i dajući primjer čovjeku grješniku kako ne bi okrenuo glavu ni od đavola,
poglavara zla, kada bi se ovaj istinski pokajao, privremeno sakri od starca namjeru ovoga
demona. I prepodobni, vidjevši pred sobom čovjeka a ne nekog demona, upita ga: Zašto,
čovječe, tako od srca ridaš i plačeš, te i moju dušu potresaš svojim suzama?- A prepredeni
demon odgovori: Oče sveti, ja nisam čovjek, već demon, i to zbog mnoštva bezakonja mojih.
– Upita ga starac: što hoćeš da ti učinim, brate? (Jer prepodobni smatraše da on iz velike
smirenosti naziva sebe demonom. A Bog mu ne bijaše još ništa otkrio o ovome). Demon
odgovori: Oče sveti, molim te samo za jedno, pomoli se usrdno Bogu da ti kaže, da li bi
primio đavola ako se pokaje, ili ne? Jer ako bi primio đavola, primio bi i mene, pošto sam
učinio djela koja i on. – Starac na to reče: Ispunit ću ti volju. Ali, idi danas domu svom, pa
sutra dođi ovamo, i ja ću ti reći što o tome Gospod kaže.
I demon ode. A kad padne noć, starac podiže k nebu svoje svete ruke, i pomoli se,
čovjekoljubivom Bogu, da mu kaže da li bi primio đavola ako se pokaje. I odmah Anđeo
Gospodnji stade pred starca i reče: Ovako kaže Gospod Bog naš: Zašto me moliš za demona?
On je došao da te lukavo iskuša. – A starac reče Anđelu: Zašto mi onda Gospod Bog ne otkri
to, nego sakri, da ne prozrem demonovo lukavstvo? Anđeo odgovori: Neka te to ne buni, jer
je ovo neko divno promišljanje Božje u korist grješnika, da grješnici koji su počinili mnoga
bezakonja, ne bi očajavali nego se kajali, znajući, da sveblagi Bog ne okreće glavu ni od koga
koji mu pribjegava, pa makar to bio i sam lukavi đavo, ako to istinski učini. Osim toga, Bog ti
nije to otkrio, da bi se na ovaj način objelodanila okorjelost i očajanje demona. Stoga, kada ti
dođe kušač, i upita te, ti ga nemoj odmah presjeći, nego mu reci ovako: Bog je toliko
čovjekoljubiv, da ne okreće glavu ni od koga koji mu pribjegava, pa makar to bio i sam đavo.
Eto, obećava da će i tebe primiti, samo ako budeš ispunio ono što ti bude naredio. A ako te
upita: Što mi on naređuje? Reci mu: Ovako kaže Gospod Bog: Znam te tko si, i odakle si
došao sa kušanjem. Ti si stara zloća i ne možeš biti nova vrlina; ti si poglavar zla, i nećeš
početi sada dobro raditi. Naviknut na gordost, kako se možeš smiriti do u pokajanje, i naći
milost? Ali, da ne bi na dan Suda imao ovaj izgovor, kako si htio da se pokaješ no Bog te nije
primio, evo blagi i milostivi Gospod i tebi određuje ( samo ako sam pristaješ) pokajanje, jer
kaže: Stojeći na jednome mjestu tri godine, i to okrenut Istoku, viči i govori i danju i noću
ovo: Bože smiluj se, na mene, staru zloću! – Ovo da govoriš sto puta. I opet drugu molitvu:
Bože, spasi mene, pomračenu prelest! – I ovo isto tako da govoriš sto puta. I opet: Bože ,
smiluj se na mene, mrzost opustošenja! – Govori i to sto puta. Tako viči ka Gospodu
neprestano, jer nemaš tijela, da bi se umorio i malaksao. A kada to izvršiš sa smirenoumljem ,
onda ćeš biti primljen u svoje prvobitno dostojanstvo i uvršten među Anđele Božje. – I ako ti
obeća da će ovo učiniti, ti ga primi na pokajanje. No znam, da staro zlo ne može postati novo
dobro. A ovo neka se napiše za posljednje naraštaje, da ne bi očajavali grješnici koji hoće da
se kaju. Jer će se iz ovoga ljudi vrlo lako uvjeriti da ne treba da očajavaju za svoje spasenje.
Pošto Anđeo to reče prepodobnome Antoniju, uziđe na nebo. A kada svanu dođe đavo,
koji još iz daleka stade plakati i ridati kao čovjek. I pristupivši starcu, pokloni se. Starac ga u
početku ne izobliči, ali u umu svom govoraše: U zao čas si došao lažove, đavole, škorpijo,
tvorče zala, starodrevno zlo, gujo sve lukava!- Onda mu sveti reče: Kao što ti obećah, molio
sam se Gospodu Bogu mome. On će te primiti na pokajanje, ako usvojiš ono što ti preko
mene zapovijeda silni i svemoćni Gospod moj. – I demon upita: A što je to što mi Bog naredi
da uradim? – Starac odgovori: Bog ti zapovijeda ovako: Da okrenut Istoku, tri godine
nepokretno stojiš na jednome mjestu, vičući dan i noć: Bože, smiluj se na mene, staro zlo! –
Ovo imaš govoriti sto puta. Zatim stotinu puta govori ovako: Bože, smiluj se na mene, mrzost
opustošenja! A poslije toga opet sto puta ovo: Bože, smiluj se na mene, pomračenu prelest! – I
kada budeš izvršio sve što ti naređuje Bog, biti ćeš uvršten među Anđele Božje, i biti ćeš u
onome činu u kojem si i ranije bio.
Serefer odmah zbaci sa sebe ono lažno pokajničko obličje, grohotom se nasmija, i reče
starcu: O kaluđere! Da sam htio da nazovem sebe starom zloćom, i mrzošću opustošenja, i
pomračenom prelešću, ja bih to učinio ranije, u početku, da bih se spasio. Sada da nazovem
sebe starim zlom? Nipošto! I tko to govori? O, pa ja sam sve do ovog trena divan u slavi
svojoj, i svi mi se plašljivci pokoravaju! I zašto bih ja sam sebe nazvao mrzošću opustošenja
ili pomračenom prelešću? Nipošto, kaluđer, nipošto. Jer ja još vladam grješnicima, i oni me
vole, i ja sam im u srcu, i oni žive po mojoj volji. Zar pokajanja radi ja da budem nepotreban
i hrđav sluga? Nikada, zla starče, nikada, nikada to biti neće da ja sebe od tako velike časti
gurnem u takvo beščašće!
Rekavši to, đavo postade nevidljiv. A starac stade moliti, i blagodaraše Boga,
govoreći: Istinu si rekao, Gospode, da stara zloća ne može postati nova vrlina, tvorac zala ne
može biti tvoritelj novih dobara.
Potrudismo se, braćo, da vam ovo ispričamo ne uzalud, nego da bi ste poznali blagost i
milosrđe Gospodnje. Jer, kada je želi da i đavla primi zbog pokajanja, onda kako ne bi
čovjeka, za koga je krv Svoju prolio! Jesi li grješan, - pokaj se! Ako se ne pokaješ, onda ćeš se
strašnije od demona mučiti u paklu, ne zato što si zgriješio- ( jer svi griješasmo, i nitko nije
bez grijeha osim jednoga Boga) – već što se nisi htio prije svoje smrti pokajati i moliti Sudiju.
Jer kakve nas zateče smrt, takve će nas i odaslati tamo. Ako umreš bez pokajanja, služeći
đavolu, pomoću raznovrsnih i različitih grijehova, zacijelo ćeš sa njim i osuđen biti na oganj
vječni, pripravljen đavolu i anđelima njegovim. A ako prije smrti pobjegneš od grijeha, i
ugodiš Gospodu pokajanjem i vjerom, O! kolika ćeš blaga poslije smrti uživati! Jer ćeš naći
milostivog Sudiju, i udostojat ćeš se blaženstva i nastanit ćeš se sa svetim Anđelima, gdje je
za sve koji su ugodili Bogu ne iskazana krasota i vječna radost i veselje. Neka bismo svi mi
dobili to u Kristu Isusu Gospodu našem, kome slava sa Ocem i Svetim Duhom, sada i u vijek
i kroz sve vjekove, amen.

*
* *
Sveti pisac, prepodobni Paladije; u svome čuvenom djelu « Lavsaik» piše o Svetom
Antoniju Velikom, sljedeće:
«Prezviter nitrijski Kronije pričao mi je ovo: U ranoj mladosti svojoj, ja zbog uninija,
pobjegoh iz obitelji svoga arhimandrita, i lutajući, dođoh do gore svetog Antonija. A ovaj
blaženi čovjek, življaše između Babilona i Iraklije u velikoj pustinji koja se prostire do
Crvenog mora, na trideset metara od rijeke. Kada dođoh u njegov manastir koji se nalati pored
rijeke, u mjestu zvanom Pispir, gdje življahu dva njegova učenika, Makarije i Amatak (koji
kasnije i sahraniše blaženog Antonija kada se upokojio), ja sam pet dana čekao da vidim
svetog Antonija. Govorili su mi da on posjećuje manastir u razmacima ponekad od deset dana,
ponekad od pet, kako mu i kada Bog stavi u srce da pomogne onima što dolaze u manastir.
Ovoga puta bijaše se skupilo mnogo bratije sa raznim nuždama. Među njima bijaše i Evlogije,
jedan aleksandrijski monah, i sa njim neko bogalj čovjek. Oni bijahu došli zbog sljedeće
stvari:
Ovaj Evlogije bijaše učen čovjek, sa širokim obrazovanjem; ranjen božanskom
ljubavlju i željom za besmrtnošću, on se odreče svjetske buke, i pošto razdijeli cijelo svoje
imanje, ostavi nešto malo novca, jer bijaše nesposoban za rad. Ophrvan uninijem zbog toga,
on ne htjede niti da stupi niti da se oda osamljeničkom životu, nego nađe na trgu bogalja koji
ne imaše niti ruke, niti noge, i u koga samo jezik bijaše nepovrijeđen, da bi mogao moliti
prolaznike za milostinju. Evlogije se zaustavi, zagleda u njega, pomoli se Bogu, i dade ovakav
zavjet Bogu: « Gospode, u ime tvoje uzet ću ovoga bogalja i brinuti ću se o njemu do smrti
njegove, da bi se pomoću njega i ja spasio. Daruj mi, Kriste, spasenje, da bi mu poslužio». I
prišavši bogalju, reče mu: « Hoćeš li, prijatelju, da te uzmem u svoj dom i da se brinem o
tebi?» On mu reče: O, kada bi me udostojio toga! Ali ja ne zaslužujem to. « Ja ću dakle, otići,
reče Evlogije, dovest ću magarca i odvest ću te odavde». Bogalj pristade na ovo sa velikom
radošću. Evlogije dovede magarca, posjedne bogalja na njega, odvede ga svome domu, i stade
se brinuti o njemu u svakome pogledu.
Tako bogalj provede petnaest godina. Evlogije se starao o njemu kao o ocu, s ljubavlju
ga umivao, mazao uljem, ugađao mu u svemu, nosao ga na svojim rukama, čuvao ga više
nego što je to ovaj zaslužio, i starao se o njemu kako je to zahtijevala njegova bolest. Ali po
isteku petnaest godina, demon uđe u bogalja sa željom; da Evlogija odvrati od njegove
namjere; i da bogalja riješi zbrinutosti i zahvalnosti Bogu. Bogalj ustade protiv Evlogija,
počne ga mnogim porugama obasipati, dodajući: «Krvniče, bjegunče; ti si tuđe novce pokrao.
Ti si možda, budućim robom, poharao svoga gospodara, i hoćeš da se iza mene sakriješ,
primivši me u svoj dom vidom dobročinstva, i hoćeš da se pomoću mene spasiš.» A Evlogije
ga moljaše i umirivaše mu srce, govoreći: Ne, prijatelju moj, nemoj govoriti tako, nego bolje
reci sa čime sam te uvrijedio, i ja ću se popraviti. A bogalj govoraše drsko: Ja neću ovu tvoju
njegu, odnesi me i baci na trg, gdje mi je prije bilo tako ugodno. «Molim te, prijatelju moj,
govoraše Evlogije, umiri se iako sam te što uvrijedio». A bogalj sav bijesan od gnjeva,
govoraše mu: « Ne mogu da podnosim tvoju podlu i licemjernu njegu. Meni je odvratan ovaj
bijedni i cicijaški život; ja hoću da jedem mesa!» I velikodušni Evlogije donese mu i mesa.
Kada to ugleda, zlovoljni bogalj povika: « Dosadno mi je da živim samo sa tobom; hoću da
gledam gomile ljudi». A ovaj mu reče: «Ja ću ti odmah dovesti mnogo bratije». A ovaj opet sa
negodovanjem reče: «Teško meni kukavnome! Ja ne mogu da gledam tvoje lice, a ti još hoćeš
da mi doneseš slične sebi ljenivce.» I kidajući sebe, povika pomamno: « Ja neću, ja neću! Ja
hoću na trg! O, nasilja! Baci me tamo, odakle si me i uzeo». I da je imao ruke, bogalj ne bi
propustio da sebe zadavi ili da mačem liši sebe života. Toliko ga demon bijaše razbjesnio.
Poslije toga Evlogije otiđe susjednim podvižnicima, i upita ih: « Što da radim; ovaj
bogalj doveo me do očajanja?» Oni mu rekoše: Zbog čega? On im odgovori: Strašno me je
bacio u brigu, i ne znam što da radim. Da ga izbavim? Bojim se, jer sam dao zavjet Bogu. Da
ga ne izbavim? Ali on mi neće dati mira ni danju ni noću. Ne znam što da učinim sa njim. Oni
mu rekoše: Pošto je još u životu Veliki (tako su nazvali svetoga Antonija), otiđi k njemu;
metni bogalja u čamac, odnesi ga u manastir, sačekaj tamo dok Veliki ne iziđe iz peštere, i
neka on da svoje mišljenje. Kako ti on kaže, ti tako postupi, jer će tu Bog govoriti kroz
njega.»
Evlogije rado posluša savjet podvižnika; sažali se nad bogalja, metnu ga u čobanski
čamac, i otplovivši noću iz grada, stiže sa njim u manastir Velikog Antonija. Dogodi se da
Veliki dođe u svoj manastir, kako kazivaše Kronije, drugog dana kasno navečer, obučen u
kožni ogrtač. Čim dođe u manastir on, po svome običaju, dozva Makarija i upita ga: « Brate
Makarije, nisu li ovdje došla neka bratija?» Makarije odgovori: «Došli su». Jesu li Egipćani ili
Jeruzalemci? - upita Veliki. A veliki Antonije ranije bijaše dao na znanje Makariju; Kada
vidiš da su u manastir došli neki nemarni ljudi, onda reci sebi: to su Egipćani; a kada vidiš da
su blagočestivi i razboriti, ti govori sebi: Jeruzalemci. Tako veliki po svom običaju, upita svog
učenika Makarija. Jesu li ova braća Egipćani ili Jeruzalemci? Makarije mu odgovori: I jedni i
drugi. Kada bi Makarije rekao: - Egipćani su, sveti Antonije bi mu naređivao: Spremi im leće,
i daj im da jedu, da bi ih otpustio, pomolivši se za njih. A kada bi Makarije rekao: Jeruzalemci
su, svetitelj bi sa njima proveo cijelu noć, govoreći im o spasenju.
Tako ove večeri, priča Kronije, Veliki sjede i pozva k sebi sve. Već je bilo kasno
navečer, kada on tri puta viknu: Evlogije, Evlogije, Evlogije; iako mu nitko ne bijaše rekao
ime onog učenog čovjeka. Ali Evlogije ne odgovori, misleći da tamo zovu nekog drugog.
Antonije mu opet reče: Tebi govorim, Evlogije, što si došao iz Aleksandrije. Tada mu reče
Evlogije: Što zapovijedaš, molim te? Reče mu Veliki: Zašto si došao ovamo? Odgovori mu
Evlogije: Onaj tko ti je otkrio moje ime, otkrit će ti i zašto sam došao. Reče mu sveti
Antonije: Znam radi čega si došao, ali ispričaj pred bratijom da i oni čuju.
Poslušavši naredbu Velikog, sluga Kristov Evlogije reče pred svima: Ovog bogalja ja
nađoh na trgu, gdje leži bačen i nezbrinut. Sažalivši se na njega, ja se pomolih Bogu, da mi
daruje blagodat trpljenja i služenja bogalju; i uzevši ga k sebi, ja dadoh zavjet Kristu da ću ga
njegovati, da bih se i ja spasio pomoću njega i on zbrinuo pomoću mene. I, eto, petnaest je
godina kako mi živimo skupa, što je tvojoj svetosti, razumije se, sve otkriveno. Ali sada,
poslije toliko godina, on me strašno vrijeđa, ne znam zbog kakve moje krivice. I ja sam riješio
da ga napustim, jer me on sam primorava na to. Eto zbog toga sam došao tvojoj svetosti, da
me posavjetuješ što da radim, i da se pomoliš za mene, jer me on užasno vrijeđa.
Veliki Antonije reče mu, vrlo strogim glasom: Evlogije, ti ćeš ga odbaciti? Ali onaj
koji ga je stvorio neće ga odbaciti. Ti ćeš ga odbaciti, ali će Bog naći boljega no što si ti, i on
će ga pomoći. Kada ovo čuje, Evlogije zašuti i uplaši se. A Veliki Antonije počne riječima
šibati bogalja i vikati na njega: Sakaturo, gade, nedostojni i zemljie i neba, hoćeš li prestati da
ratuješ sa Bogom i da ljutiš brata? Zar ne znaš da tebi služi Krist? Kako se usuđuješ da tako
protiv Krista govoriš? Nije li on Krista radi posvetio sebe služenju tebi? – Pošto takvim
prijekornim riječima izobliči bogalja, Antonije ih ostavi, i pođe razgovarati sa svom bratijom
o nuždama svih njih. Zatim se opet obrati Evlogiju i bogalju, i reče im: Ne tumarajte više,
djeco, nego idite sa mirom; ne rastajte se jedan od drugoga; odbacite svaku uvredu koju
demon ubaci u vas; i s čistom ljubavlju vratite se u keliju, u kojoj ste toliko vremena
proživjeli. Bog već šalje po vas. Ovo je iskušenje naveo na vas Sotona, jer on zna da ste
obojica već pri kraju života, i da ćete se udostojiti Kristovih vijenaca: on pomoću tebe, a ti
pomoću njega. Tako dakle, ne mislite ni o čemu drugom. Ako Anđeo kada po vas dođe, ne
nađe vas na jednom i istom mjestu, vi ćete biti lišeni vijenaca. Tako oni otputovaše, i dođoše u
svoju keliju, ispunjeni savršenom ljubavlju. Ne prođe ni četrdeset dana a blaženi se Evlogije
prestavi i otiđe ka Gospodu; tri dana poslije upokoji se i bogalj, ali krepak dušom, i predade
duh svoj u ruke Božje.
Kronije, pošto neko vrijeme bijaše proveo u Tivaidi, siđe u manastire aleksandrijske.
Dogodi se da bratija već bijaše odslužila četrdesetodnevni spomen za blaženog Evlogija i
trodnevni za bogalja. Kada Kronije saznaše to, bi poražen, i uzevši Evanđelje, metnu ga usred
bratije radi udostovjerenja onih što ga slušaju, i ispriča im kako je Veliki Antonije unaprijed
znao za njih i za sve što se desilo, i dodaše sa zakletvom: Pri ovom njihovom razgovoru ja
sam bio tumač, jer blaženi Antonije ne zna grčki; a ja znam oba jezika, te sam riječi Velikog
prevodio na grčki blaženom Evlogiju i bogalju, a riječi Evlogija i bogalja na egipatski –
svetom, blaženom i velikom Antoniju.
I još Kronije ispriča i ovo: « One noći kada veliki Antonije otpusti blaženog Evlogija,
pošto ga, pomiri sa bogaljem, ispriča mu ovo: Cijelu godinu dana ja sam se molio da mi se
otkrije mjesto pravednih i grješnih. I ja vidjeh ogromnog crnog ispolina gdje doseže do oblaka
i rukama dodiruje nebo, ispod njega bijaše jezero, veliko kao more. Zatim vidjeh duše ljudske
gdje lete kao ptice, i one koje preletješe ruke i glavu ispolina, bijahu sačuvane od Anđela; a
one koje udaraše svojim rukama, padahu u jezero. I dođe mi glas govoreći: ove duše koje
vidiš da prelijeću ruke i glavu ispolina, jesu duše pravednika, njih Anđeli čuvaju u raju; a one
duše koje crni ispolin udara rukama, potapaju se u ad, jer su ih tjelesne želje vukle dolje, i one
su se predavale zlopamćenju.»