Abba Justin elijski ITIJE PREPODOBNOG OCA NAEG SERAFIMA SAROVSKOG

Prepodobni Searfim, starac Sarovski, rodio se u gradu Kursku, u Rusiji, od blagoestivih i imunih roditelja, Isidora i Agatije. Otac mu je bio trgovac. Rodio se 19. srpnja1759 godine, i na svetom krtenju dobio ime Prohor. Njegov otac imao je veliko srce prema hramovima Bojim, a mati njegova bila je, vie nego njezin mu, potovana zbog svoje pobonosti i dobrotvorstva. U treoj godini svojoj Prohor izgubi oca, te mu kao jedina uiteljica ostade njegova pobona mati Agatija. Pod njenim rukovodstvom, on odraste u kranskoj pobonosti i ljubavi prema molitvi u hramu Bojem. Od ranog djetinjstva nad blaenim se pokazivalo neobino staranje Boje, koje je iskazivalo u njemu blagodatnog izabranika Bojeg. Jednom, kada je mati njegova razgledala graevinu crkve, koju je zapoeo jo njezin mu, ona povede sa sobom sedmogodinjeg Prohora na sam vrh zvonare koja se jo zidala. Nesmotrenou dijete padne sa zvonare na zemlju. Agatija se u uasu stra sa zvonare, mislei da se sin njen razbio na mrtvo. No sa uenjem i radou ona ga ugleda gdje stoji na nogama, itav i neozlijeen. Tako se na blagodatnom djetetu ispunie rijei Svetog Pisma: Zlo te nee zadesiti, i udarac nee dosegnuti do tijela tvog, jer e anelima svojim zapovjediti za tebe da te uvaju na svim putovima tvojim. Na ruke e te uzeti da negdje ne zapne za kamen nogom svojom (Psal. 90,10- 12). U desetoj godini Prohora poee se uiti pismenosti, i on pone brzo shvaati crkveno pismo, objelodanjujui svijetli um i pamenje, i u isto vrijeme ukraujui sebe krotou i smirenjem. Ali

on se iznenada teko razboli, tako da se ukuani njegovi nisu nadali da e ozdraviti. U to teko za njega vrijeme, Prohor vidi u snu Presvetu Bogorodicu, koja mu obea da e ga posjetiti i iscijeliti od bolesti. Rijei Bogorodice se uskoro i dogode. U to vrijeme dogodi se u Kursku litija, na elu sa udotvornom ikonom Znamenske Presvete Bogorodice. Zbog kie i blata, litija, da bi skratila put, uputi se preko dvorita Prohorove kue. Blagoestiva Agatija pohita te iznese bolnoga sina i prinese ga k udotvornoj ikoni Bogorodice, poslije ega deko potpuno ozdravi. Poboni djeak se vrlo truae u uenju, izuavajui Sveto Pismo i druge boanstvene i knjige korisne za duu, usmjerujui sav um svoj k Bogu, prema kome je s ljubavlju plamtjela njegova ista dua. Meutim, njegov stariji brat, koji se bavio trgovinom, stade pomalo uiti Prohora na nju. Ali ovaj posao ne bijae Prohoru po srcu; njegova je dua udjela da stekne sebi blago netruleno i nepotroivo. Nemajui mogunosti da za radnih dana posjeuje boanstvenu liturgiju. Prohor nije proputao gotovo niti jedan dan, a da rano ujutro ne otie u hram Boji na jutrenje. Nedjeljom pak i praznikom on je naroito volio da se bavi itanjem duhovno pounih knjiga. Pri tome on je ponekad itao na glas i svojim vrnjacima, ali je vie volio da ita povuen u tiini. Od majke se Prohorove nije skrilo emu tei dua njenog sina, no ona se nije protivila njegovoj elji. I kada poboni mladi navri sedamnaest godina, on donese vrstu odluku da uz blagoslov majke napusti svijet i posveti se monakom ivotu. Majka mu uz blagoslov pokloni metalni kri, od koga se on nikada kasnije nije odvajao. Ostavivi svijet, blaeni mladi se najprije uputi na bogomolje u Kijevo - Peersku lavru. Tamo jedan vidovit zatvorenik, po imenu Dositej, vidjevi u Prohoru dobrog podvinika Kristovog, blagoslovi ga da ide i da se spasi u Sarovskoj pustinji. Idi, dijete Boje! - govorae vidovit starac mladom podviniku, - i ostani u Sarovskoj obitelji; to e ti mjesto biti na spasenje, pomou Bojom ti e tamo zavriti svoje zemno stanovanje. Sveti Duh, Riznica dobara, rukovodit e ivot tvoj u svetinji. Posluavi savjet vidovitoga starca, Prohor otputova u Sarovsku pustinju. Tamo ga s ljubavlju primi nastojatelj pustinje, starac Pahomije, monah krotak i smireno mudar, koji se puno podvizavae u postu i molitvi, i bijae primjer ostalim monasima. Uvidjevi dobru namjeru Prohorovu, Pahomije ga uvrsti meu poslunike i preda ga pod rukovodstvo starcu, jeromonahu Josifu, manastirskom blagajniku. Nalazei se u kelejnom posluanju kod starca, Prohor je ispunjavao sva manastirska pravila i ustave i posluanja bratska; u kuhinji i u stolarnici. Osim toga on je u hramu vrio dunost crkvenjaka. Nikada on nije bio besposlen, nego se stalnim zapoljavanjem trudio da sauva sebe od mrzovolje, koju je smatrao kao najopasnije iskuenje za monaha. Bolest ova, govorae on kasnije na osnovu vlastitog iskustva, lijei se molitvom, uzdranjem od praznoslovlja rukodijeljenjem, itanjem Svetog Pisma i trpljenjem, zato to se mrzovolja i javlja iz malodunosti, nehaja i praznoslovlja. Na crkvena bogosluenja Prohor je odlazio prije svih, nepokretno stojei cijelo bogosluenje, bez obzira koliko ono bilo dugo. Izvan crkve on je volio da se povlai u svoju keliju. Bavei se rukodijeljem ili ma kojim drugim posluanjem, on je neprestano imao na pameti i u srcu Isusovu molitvu, silom njenom savlaujui razna vraja iskuenja. Ne zadovoljavajui se tiinom i bezmolvijem Sarovske obitelji, mladi podvinik, ugledajui se na neke manastirske starce, koji se sa nastojateljevim blagoslovom bijahu iz manastirske ograde povukli u potpunu samou, u dubini manastirske ume, sa blagoslovom svoga starca Josifa takoer se u slobodnim satima povlaio u gustu umu, radi molitvenog usamljenikog tihovanja. Sa molitvom je on spajao uzdranje i post: srijedom i petkom nije uope jeo, a u druge dane jeo je samo jedanput dnevno.

Svi su gajili potovanje i ljubav prema neobinom podviniku, iji se neprekidni i upadljivi podvizi nisu mogli sakriti, bez obzira na njegovo duboko smirenje. Naroitu ljubav i povjerenje pokazivahu prema njemu, kao prema svome roenom djetetu, starci: Pahomije i Josif. Ta ljubav i potovanje Sarovskih monaha prema mladom podviniku Kristovom osobito se jasno vidjee u sljedeem sluaju. Godine 1780 Prohor se teko razboli. Cijelo mu tijelo natee, i on, trpei estoke muke, nepomino leae na svojoj tvrdoj postelji. Doktora nije bilo, i nikakvi lijekovi nisu pomagali; kako izgleda, to je bila vodena bolest. Bolest je trajala tri godine, od kojih je godinu i est mjeseci Prohor proveo u postelji. I za sve to vrijeme iz njegovih usta ne izie rije roptanja; on svega sebe, i tijelo i duu, bijae predao Gospodu, i neprestano se molio, suzama svojim natapajui postelju svoju. Njegov duhovni otac i nastavnik, starac Josif su mu sluili u vrijeme bolesti kao obian poslunik; nastojatelj obitelji, starac Pahomije, ne odmicae se od njega; starac Isaija i drugi starci i bratija takoer se mnogo truae oko njega. Na kraju, bojei se za sam bolesnikov ivot, nastojatelj Pahomije odluno predloi bolesniku da se pozove doktor. Ali blaeni jo odlunije odbi doktorovu pomo. Oe sveti, ree on starcu, ja sam predao sebe istinskom Doktoru, dua i tijela, Gospodu Naem Isusu Kristu i Preistoj Majci Njegovoj; a ako ljubav vaa nae za dobro, Gospoda radi, izlijeite mene ubogog nebeskim lijekom (= svetom Priesti). Tada starac Josif, na molbu bolesnika i po svojoj savjesti, odslui nono bdijenje i liturgiju; na bogosluenje se bratija sastadoe iz ljubavi da se pomole za stradalnika. Poslije liturgije Prohor se na svom bolesnikom odru ispovjedi i priesti svetim Tajnama Kristovim. I gle, po priesti, njemu se javi u neiskazanoj svjetlosti Presveta Djevica Marija, praena svetim apostolima: Jovanom Bogoslovom i Petrom. Okrenuvi se svojim boanskim likom prema Bogoslovu, Ona ree, ukazujui prstom na Prohora: Ovaj je naega roda. - Potom ona metnu desnu ruku svoju na Prohorovu glavu, i istog trena tenost, koje je ispunjavala njegovo tijelo, stade curiti kroz otvor koji se naini na desnoj slavini. Prohor se ubrzo i potpuno iscijeli, samo oiljci rane, kroz koju tenost istee, ostadoe zauvijek na njegovom tijelu, kao neki svjedok udesnog iscjeljenja. Ubrzo zatim na mjesto ovog javljanja Bogorodice, po pomisli Bojoj, bi podignuta dvokatna crkva sa dva prijestolja, i kraj nje bolnica, na mjestu poruene kelije Prohorove. Prohor je, po nalogu nastojatelja, skupljao priloge za to graenje, i svojim rukama izradio je u donjoj bolnikoj crkvi presto od kiparskog drveta. Poto je taj presto bio osvijetljen, prepodobni Serafim se do kraja ivota svoga prieivao svetim Tajnama prvenstveno u tom hramu, radi neprestanog sjeanja na veliko dobroinstvo Boje, ukazano mu na tom mjestu. Provevi u Sarovskoj pustinji osam godina kao poslunik, Prohor se 18. kolovoza 1786 godine, u dvadeset i sedmoj godini ivota udostoji postriga u monaki obraz, pri emu dobi novo ime - Serafim. Monaki in, i samo znaenje novoga imena(2), sjeajui Serafima na istou i plameno sluenje Anela Bogu, pojaavahu sve vie i vie u njemu elju i svetu revnost da slui Gospodu. Serafim udvoji svoje trudove i podvige i stane ivjeti jo usamljenije, ronei u unutarnje bogom misleno sazrijevanje. Za godinu dana i neto vie poslije toga, prepodobni bi preimenovan u in jeroakona(3). Od toga vremena on je oko est godina gotovo neprekidno sluio u tom inu, radei trud na trud, podvig na podvig, gorei duhom i plamtei boanskom ljubavlju. Nou uoi nedjelje i praznika on je provodio u bdijenju i usrdnoj molitvi, bez odmora, stojei na molitvenom pravilu do same

liturgije. A po zavretku slube Boje, on je jo dugo ostajao u hramu, dovodei u red utvari i starajui se o istoi oltara Gospodnjeg. I pored svega toga, blaeni Serafim, gotovo nije osjeao trudove, nije se zamarao, nije se poslije njih due odmarao, esto puta sasvim zaboravljajui na hranu i pie. I kada je odlazio na odmor, on je alio to ovjek ne moe, slino Anelima, neprekidno sluiti Bogu. Dua Serafimova je sve vie i vie uzlazila po ljestvici vrlina i bogom mislenih sazrijevanja; i kao odgovarajui na njegovu plamenu svetu revnost, Gospod ga je u njegovim podvizima tjeio i krijepio blagodatnim vienjima nebeskim. Sazrijevajui, on je oslobodio sebe, zbog istoe due, na neprekidno uzdravanje i postojano uzviavanje due k Bogu. Tako je ponekad za vrijeme bogosluenja u crkvi, on promatrao svete Anele kako u obliku mladia, obuenih u bijele zlatotkane odjee, sluaju i pjevaju sa bratijom. Pjevanje njihovo nemogue je ni rijeju izraziti, i ma kakvoj melodiji zemaljskoj usporediti. i srce se moje otopie kao vosak (Psal. 21,15), govorio je on kasnije rijeima psalmopjevca, sjeajui se one neiskazane radosti, koju je osjeao pri tim nebeskim javljanjima. I od te radosti on se tada nieg sjeao nije. Samo se sjeao ovog ulaska u crkvu, i izlaska iz nje. No izuzetno blagodatnog i znaajnog vienja prepodobni se udostoji jednom Velike Nedjelje za vrijeme boanstvene liturgije, i to na Veliki etvrtak. Liturgiju su sluili bogobojaljivi starci, Pahomije i Josif, zajedno sa blaenim Serafimom, jer je Pahomije bio duboko zavolio mladog, no iskusnog u dobru, monaha, i boanstvenu slubu gotovo je uvijek sluio sa njim. Kada Searfim poslije malog hoda razglasi: Gospodi, spasi blagoestive, i, iziavi na carske dveri sa rijeima: i po vijeku vjekova, podie ruku sa orarem k prisutnima, njega iznenada obasja odozgo neobina svjetlost, kao od sunanih zraka. Podigavi oi u pravcu svjetlosti, blaeni Serafim ugleda Gospoda Isusa Krista u obliku Sina ovjejeg, koji jae od sunca sijae neiskazanom svjetlou i bijae kao pela okruen Nebeskim Silama: anelima, arhaanelima, heruvimima, i serafimima. On iae od zapadnih vrata crkvenih, zaustavi se prema amvonu, i podigavi ruke svoje, blagoslovi svoje sluge i sve prisutne. Zatim On ue u ikonostasnu ikonu pored carskih dveri. - Srce blaenog prepuni se neiskazanom radou u slatkoj plamenoj ljubavi ka Gospodu, i ozari se boanskom svjetlou nebeske blagodati. I od tog tajanstvenog vienja on se sam za tren sav izmjeni po izgledu, te se ne mogae ni pomai s mjesta ni progovoriti. Mnogi su to primjetili , ali nitko nije znao pravi razlog tome. Tada, ava jeroakona odmah prioe k Serafimu, i uvedoe ga u oltar. No i poslije toga, on je oko dva sata stajao nepomino na jednom mjestu; samo mu se lice svakog trena mijenjalo: te ga je pokrivala neka bjelina, slina snijegu, ta se razlijevalo po njemu neko rumenilo. Sluakim starcima, Pahomiju i Josifu, izgledalo je da je Serafimu pripala muka, to se prirodno moglo dogoditi njemu na Veliki etvrtak, poslije dugog posta, pogotovo kada se ima u vidu ljubav koju je blaeni Serafim odavno gajio prema Velikom Postu. Ali su potom shvatili da mu se dogodilo vienje. Kada Serafim doe k sebi, starci ga upitae to se to dogodilo s njim. Serafim im krotko, djetinjski povjerljivo ispria svoje vienje. Okrenuti k duhovnom ivotu starci sloie u srcu svom njegovo kazivanje; pa savjetovae Serafima da se ne uobrazi i ne da u dui svojoj mjesta pogrdnoj misli o nekoj svojoj vrijednosti pred Bogom. I nitko osim spomenutih staraca, ne doznae tada kakve divne posjete Boje bi udostojen blaeni Serafim. I svetitelj poslije toga blagodatnog nebeskog vienja, ne uobrazi se zbog nekih svojih duhovnih darova, nego se jo vie utvrdi u smirenom mudrovanju. Ograen dubokim smirenjem, on se penjao iz sile u silu i, podvizavajui se neprestano u duhovnom samoponiavanju, on je vjerno i vrsto iao carskim putem Krista Gospodnjeg. Od toga vremena Serafim pone jo vie

iskati bezmolvije i ee se udaljavati radi molitve u Sarovsku umu, gdje mu je bila nainjana pustinjska kelija. Provodei dane od jutra do veeri u manastiru sudjelovanjem u bogosluenjima i ispunjavanjem manastirskih pravila i posluanja, on se uveer povlaio u pustinjsku keliju radi none molitve, a ujutro rano opet se vraao u manastir radi vrenja svojih dunosti. Godine 1793 prepodobni Serafim bi u svojoj trideset i petoj godini rukopoloen u in jeromonaha. I u tom inu on je, kao i do tada, ali sa jo veom ljubavlju, nastavio neprekidno sveeniko sluenje, svakodnevno se sa vjerom i bogobojaljivou prieujui svetim Tajnama Kristovim. Uskoro poslije toga prepodobni Serafim uze na sebe jo vei podvig i dobrovoljno se udalji u pustinju. To on uini po smrti svog ljubljenog starjeine i nastavnika, blaenog starca Pahomija, koji ga pred svoju smrt i blagoslovi na ovaj podvig. Sa gorkim plaem isprativi u zemlju tijelo svoga nastavnika, i dobivi blagoslov za taj svoj novi podvig od novog nastojatelja, starca Isaije, svoga duhovnog oca, Serafim ostavi obitelj radi bezmolvnih, usamljeniko - molitvenih podviga u pustinji. Kelije prepodobnog Serafima nalazila se u neprohodnoj borovoj umi, na obali rijeke Sarovke, na visokom breuljku, na est do sedam kilometara daljine od manastira, i sastojala se iz jedne drvene sobe sa pei. Pokraj kelije prepodobni napravi maleni vrt, a potom i pelinjak koji ogradi ogradom. Nedaleko od prepodobnog Serafima ivljahu u usamljenosti drugi sarovski pustinjaci; i sva okolina koje se sastojala iz raznih breuljaka, naikanih umom, bunjem i pustinjakim kelijama, podsjeala je na neki nain, na Svetu Goru Atonsku. Zato prepodobni nazva svoje novo prebivalite Atonskom Gorom, davi i drugim, najusamljenijim mjestima u umi, imena raznih svetih mjesta: Jerusalim, Vitlejem, Jordan, Kedronski potok, Golgota, Maslinska gora, Tavor, da bi to ivlje predstavljao sebi dogaaje iz zemaljskog ivota Spasiteljevog, kome on konano predade svu volju svoju i sav ivot. Neprestano upranjavajui itanje svetog Evanelja, on je naroito volio da na ovim mjestima ita o evaneoskim dogaajima koji su odgovarali nazivima ovih mjesta. U svome Vitlejemskom vrtu pojao evanelsko slavoslovlje; Slava na visini Bogu, i na zemlji mir, meu ljudima dobra volja.(Lk. 2,14). Na obali Sarovke, kao na obalama Jordana, on se sjeao propovjedi svetog Jovana Krstitelja i Spasiteljevog krtenja. Spasiteljevu propovijed na gori o blaenstvima, on je sluao na jednoj gori koja se dizala pored Sarovke; a na drugoj gori, nazvanom Gora Preobraenja, on je, zamiljajui svete Apostole prisutnima, slavio preobraziveg se Gospoda. Zavukavi se u najveu gustou neprohodne ume, on se sjeao Spasiteljeve molitve u Getsimanskom vrtu i, dignut do dna due unutarnjim patnjama njegovim, on je lio suzne molitve za svoje spasenje. Na takozvanoj Maslinskoj Gori on je proslavljao slavu Uznesenja Kristova na nebo i Njegovo sjedenje s desne strane Oca. Prepodobni Serafim je stalno nosio jednu odjeu, prostu, tj. ubogu; na glavi - iznoenu kamilavku, na sebi poderanu mantiju od bijeloga platna, na rukama - kone rukavice, na nogama - kone arape i opanke; na polu kaputu na leima uvijek mu je visio onaj kri koji mu je majka blagoslovila ispraajui ga od kue u svetu obitelj; na leima mu je bila torba, u koje je neizostavno nosio sveto Evanelje, koje ga je podsjealo na spasonosno noenje blagog jarma i lakog bremena Kristovog. Revnosnom podviniku Kristovom sve je vrijeme prolazilo u neprestanim molitvama i psalmopjenijima, itanju sveenikih knjiga i u tjelesnim trudovima.

Za vrijeme hladnih dana prepodobni je skupljao granje i suho drvee i svojom sjekiricom sjekao drva radi zagrijavanja svoje uboge kelije. Ljeti je radio u svojem malom vrtu, koju je on sam obraivao, i ijim se povrem neprestano hranio. Radi polijevanja zemlje on je u vrijeme toplih ljetnih dana odlazio u mjesta gdje je bilo bara po mahovinu. U te barutine je ulazio gol, samo opasan oko bedara. Komarci i drugi insekti, kojih je tamo bilo jako puno, estoko bi mu izjeli tijelo, tako da je ono esto puta, ne samo otjecalo, nego ak i poplavilo i krvlju se zalijevalo. No podvinik Boji dobrovoljno je trpio te mune rane, Gospoda radi, pa im se ak i radovao, jer kao to je on kasnije govorio: strasti si istrebljuju stradanjem i mukom, ili proizvoljnom ili iljanom Promislom. I zato je on, radi potpunog i sigurnog oienja due, uzimao na sebe dobrovoljna stradanja. Poto bi na takav nain nakupio mahovinu, ugodnik Boji je sadio sjeme, zalijevao ga, plijevio i brao povre, neprestano proslavljajui Boga i izazivajui svoju tihu, svetu radost kroz pjevanje svetih pjesama, pomou kojih je osvjeavao duh svoj usred jednolikih tjelesnih poslova. Raspolaui svetim pamenjem, i od djetinjstva pobono paljiv prema crkvenim bogosluenjima, Serafim je znao napamet mnotvo crkvenih pjesama. On je volio da ih pjeva za vrijeme rada, u svojoj bezmolvnoj, usamljenoj pustinji. Pri tome su neki, najblii prepodobnome, ljudi primjeivali da su mnoge od tih pjesama odgovarale mjestu, i njegovom usamljenikom monakom dobrom djelu. Tako, sveti Searfim je naroito volio da esto pjeva: Vsemirnuju slavu(4), u ast Bogorodice, koju je smatrao Pokroviteljkom svoje pustinje; Pustinjim neprestano je boanstveno je elanije bivajet, mira suim sujetnago kromje(5), antifon koji izobraava pustinjaki ivot i okriljuju duu pustinjakovu ka boanstvenim predmetima; tako isto i pjesme koje duu ovjekovu uznose ka velikom dijelu ljubavi Boje, ka stvaranju svijeta i ovjeka, kao: Ie ot nesuih vsja privedij, Slovom sozidajemaja, soverajemaja Duhom;(6) Vodruzimaj na niesome zemlju poveljenijem tvojim(7), itd. I tako, usred te trudbenike molitve, na poslu u vrtu, i pelinjaku, u umi, prepodobni se pogruavae u tako duboko slavljenje duhovnih tajni, da je, neprimjetno za sebe, prekidao rad, alat mu je ispadao iz ruku, ruke se oputale, oi davale licu naroiti, blagodatni izraz samo udubljenosti. Starac se svom duom pogruavao u sebe, umom bio na nebu i lebdio u slavljenju Boga. I ako bi se kome u tim trenucima desilo da bude pored prepodobnoga, ili da proe pored njega, nitko nije smio naruiti njegovu blagodatnu tiinu i spokoj, i svatko se tiho skrivao od njega. U svakom predmetu, u svakom radu sveti Serafim je vidio prikriveni odnos njihov prema duhovnom ivotu, i iz toga se pouavao, i oi uma svog podizao gore. Tako, pri cijepanju drva, odrubivi jedno ili tri, on se udubljivao u slavljenje velike Tajne Jednoga Boga, slavljenog u Trojici. Pored tjelesnih trudova, prepodobni Serafim da bi sve vie i vie napredovao u duhovnom usavravanju, predavao se uzvienim radovima uma i srca i itao mnogo knjiga, naroito - Sveto Pismo, svetootaka djela i bogoslubene knjige. Za njega najvanija knjiga bilo je Sveto Evanelje, koje je uvijek nosio sa sobom, i nikad se nije rastajao sa njim. Podviniki ivot, istoa srca, molitveni razgovori sa Bogom, duhovna samo udubljenost i ogromna naitanost u Svetom Pismu i due korisnim knjigama - ozarie njegov um takvom svjetlou, da on jasno poimae i svom duom pronicae u smisao rijei Bojih. U pustinji on sebi postavi kao neko stalno pravilo; da svakodnevno proita i objanjava sebi po nekoliko odlomaka iz Evanelja i Apostola. Duu treba snabdijevati rijeju Bojom - govorio je on kasnije, - jer je rije Boja kruh aneoski, kojim se hrane due, gladne Boga. Iznad svega treba upranjavati itanje Novoga Zavjeta i psaltira. Od itanja Svetoga Pisma biva prosvjeenje u razumu, koji se od toga

izmjenjuje boanstvenom izmjenom. Treba tako obuiti sebe, da um naprosto pliva u zakonu Gospodnjem, pod ijim rukovodstvom treba da usmjeravati i ivot svoj. Vrlo je korisno baviti se itanjem rijei Boje u samoi i proitati cijelu Bibliju razumno. Za jedan takav podvig, osim drugih dobrih djela, Gospod nee ostaviti ovjeka Svojom milou, nego e ga ispuniti darom razumijevanja. I sveti starac od neprestanog upranjavanja u itanju Rijei Boje stjee takav blagodatni dar razumijevanja, a ujedno s njim mir duevni i uzvieni dar miloga srca. U Svetom Pismu on je traio ne samo istinu, nego i toplinu duha, i nerijetko su za vrijeme itanja iz njegovih oiju tekle suze umilenja, od kojih se ovjek, po vlastitom priznanju starevom, sav zagleda i ispuni duhovnim darovima, koji na neizreciv nain naslauju um i srce. Prepodobni je svakodnevno po Sljedovanoj Psaltiri vrio monako molitveno pravilo, prema propisu najstarijih kranskih pustinjaka. U svoje vrijeme on je pjevao i itao Prvi, Trei, esti i Deveti sat, veernje, malo poveerje, molitve pred spavanje; pri emu je takoer esto, umjesto veernjeg pravila, pravio po hiljadu poklona odjedanput; ponoku i druge crkvene slube. Izuivi sve oblike molitve, on se popeo ne samo do podviga takozvane umne molitve, nego i do najvie na zemlji visine molitvenog slavlja, kada um i srce bivaju sjedinjeni u molitvi, pomisli nisu rasijane i srce se zagrijava duhovnom toplinom, u kojoj isijava svjetlost Kristova, ispunjavajui mirom i radou cijelog unutranjeg ovjeka. Spaavajui se tako u pustinji u toku nedjelje, sveti Serafim je uoi nedjelje i praznika dolazio u Sarovsku obitelj, prisustvovao veernjoj misi, nonom bdijenju ili jutrenju, i na ranoj liturgiji prieivao se Svetim Tajnama. Poslije toga je do veernje mise primao bratiju koji su mu dolazili po raznim nevoljama svojim, pa se zatim, uzevi sa sobom kruha za nedjelju dana, vraao u svoju pustinjsku keliju. Cijelu prvu nedjelju Velikog Posta on je provodio u manastiru, i u te dane spremao se za svetu Priest, ispovijedao se i prieivao svetim Tajnama. Sa molitvenim podvizima blaeni starac sjedinjavae podvige velikog uzdranja i posta. U poetku svoga pustinjakog ivota, on se hranio tvrdim i suhim kruhom, koji nedjeljom uzimae sa sobom iz manastira za cijelu sedmicu. No i od te koliine kruha on je udjeljivao dobar dio pustinjskim ivotinjama i pticama, koje su ga veoma voljele i esto obilazile mjesto njegovih molitvenih podviga. ak i divljim zvijerima starac ulijevae strahopotovanje. Tako, k njemu esto dolaae ogromni medvjed, koga on hranjae; na njegovu rije medvjed je odlazio u umu i potom ponovno dolazio, i starac ga je hranio, a nekad davao i svojim posjetiocima da ga hrane. Kasnije prepodobni Serafim jo vie pojaa svoj post; odree se kruha, i naviknu sebe na takvo uzdranje, da sebe hranjae, po rijeima svetog apostola: Radei svojim rukama (1 Kor. 4,12), samo povrem iz svoje gradine. U toku pak prve nedjelje Velikog Posta on uope nije uzimao hranu do priesti Svetim Tajnama u subotu. Prestavi potpuno da uzima kruh iz obitelji, on je u toku dvije i pol godine ivio bez ikakvog izdravanja od strane manastira. I bratija bijae u nedoumici, ime se to starac morao hraniti za cijelo to vrijeme, ne samo ljeti nego i zimi. Tek na kratko vrijeme pred smrt starac ispria nekim svojim bliskim licima da se on oko tri godine hranio samo odvarom od trave sni(8), koju je ljeti skupljao i suio za zimu. Meutim mnogi stadoe naruavati bezmolvije, usamljeniko molitveno tihovanje blaenog pustinjaka, posjeujui ga radi duhovne pouke i utjehe. Mnogi od sarovske bratije su dolazili k njemu za savjete i pouke, ili da ga samo vide. Umijui da prepoznaje i razlikuje ljude, starac se od nekih sklanjae, drei se molitve. One pak kojima stvarno bijae potrebna njegova duhovna pomo, on rado primae i s ljubavlju ih rukovoae svojim savjetima, poukama i duhovnim razgovorima. Takvi bijahu, na primjer, njegovi stalni posjetioci, shimonah Mark i jeroakon

Aleksandar(9). No i oni, zatiui ponekad starca potpuno pogruenog u razmiljanju o Bogu, nisu se usuivali da ga uznemire, nego su, ili saekali kraj njegovih molitvenih podviga, ili, saekae neko vrijeme, tiho se udaljivi od njega. Bivalo je kod prepodobnog i stranih posjetioca. Kada bi pak starac, van svoje pustinjske kelije, neoekivano sreo nekoga u umi, on obino nije stupao u razgovor, nego mu se smireno klanjao i odlazio dalje. Jer, govorio je on kasnije u svojim poukama, nitko se nikada nije kajao zbog utnje. No prepodobnom Serafimu posjetioci bijahu teki, jer mu naruavae bezmolviju. Naroito mu bijae teko, kada su mu dolazile ene; no da im ne da pouke nije mogao, jer je smatrao takav postupak nedragim Bogu. Ali, poto je enama zabranjen pristup u svetu Goru Atonsku, sveti starac rijei da tu zabranu proiri i na svoju goru, koju je on nazvao tim istim imenom. I jednom, doavi u manastir za vrijeme svete liturgije, prepodobni zatrai za to blagoslov od sarovskog starca Isaije, koje, poslije izvjesnog razmiljanja(10), dade mu na to blagoslov ikonom Bogorodice. Zajedno sa tim starac Serafim se plamenom molbom obrati Bogu i Presvetoj Bogorodici: da mu ispune elju, i enama bude zabranjen pristup u njegovu pustinjsku goru, da ne bi dolazak ena bio kamen spoticanja i sablazni za neke od bratije i jo vie za mirjane. Kao dokaz Bojeg pristanka na ovu molbu, prepodobni zamoli od Boga ovo znamenje: da polegnu po stazi grane drveta, pored koga on ima proi, vraajui se poslije Boinih praznika iz Sarova u svoju pustinjsku keliju. I zaista, kada prepodobni nou uoi 26. prosinca, poe u Sarov na boansku liturgiju, i doe do mjesta gdje se zemljite okomice sputa na nie, on ugleda gdje su sa obje strane staze ogromne grane vjekovnih borova zatrpale putanju i zakrile prolaz ka njegovoj keliji, od ega do tada nije bilo ni traga. Tada sveti starac, prepun blagodarnosti Bogu, pade na koljena, vidjevi iz ovoga da je njegova elja ugodna Gospodu. I sam on pohita te natrpa na stazu granje. I tako od tada bi potpuno zatvoren pristup k njemu ne samo enama nego i svim ostalim stranim licima. Vidjevi takve podvige velikoga starca, iskonski vrag roda ljudskoga naorua se protiv njega svemoguim iskuenjima i zamkama. I stade navoditi na podvinika razne strahote: malo se ulo zavijanje divljih zvijeri, malo je izgledalo da gomila naroda lomi vrata njegove kelije, izbija vrata, baca se drvljem na starca, i tome slino; ponekad danju, a osobito nou, u vrijeme molitvenog bdijenja starca Serafima, njemu se iznenada priinjavalo da se njegova kelija rui, i sa svih strana provaljuju u nju s jarosnim urlanjem strane zvijeri; ponekad su se odjednom pojavljivali pred njim otvoreni grobovi iz kojih ustaju mrtvaci. I kada ga je kasnije, jedan mirjanin u prostoti srca svog upitao: jesi li viao zle duhove? On je sa osmijehom odgovorio: Oni su odvratni. Kao to je grjenome nemogue pogledati u svjetlost anela, tako je uasno i zle duhove vidjeti, jer su odvratni. Na sva ta strana vienja, uase i iskuenja, praena ponekad i tjelesnim stradanjima, blagodatni starac je izdravao usrdnom molitvom i pobjeivao silom ivotvornog Krista Gospodnjeg. Ne jedanput, starac Serafim je bio kuan duhom astoljubiva, jer je bio biran za igumana i arhomandrita raznih manastira. Ali je on u takvim sluajevima uvijek sa nepokolebljivom odlunou, proetom dubokim smirenjem, odbijao ta postavljenja, strepei ka istinskom podvinitvu i itui u monakom ivotu samo spasenje dui svojoj i blinjima. Vidjevi smiren um svetoga starca, avo povede protiv njega silan misleni rat, vodei ga sa takvom silom, od koje su padali i neki od najveih podvinika. Tada se starac Serafim, u tekoj nevolji duevnoj, obrati srdanom molitvom Gospodu Isusu Kristu i Njegovoj Preistoj Djevici Mariji. I u isto vrijeme, da bi odstranio i istrijebio avolje zamke, on odlui da uzme na sebe novi i vii molitveni podvig, po ugledu na stare kranske stanovnike. U dubini neprohodne

ume, u nono doba, ni od koga nevien, on se popeo na visok granitni kamen, da bi pojaao svoj molitveni podvig, i dugo se, stojei ili kleei na njemu, molio govorei iz dubine due carinikovu molitvu: Boe, milostiv budi meni grjenom! Ovaj ugodnik postavi i u keliji svojoj osrednji kamen, na kome se molio od jutra da mraka. Sa tog kamena on je silazio dolje samo radi odmora od krajnje izmorenosti ili radi malenog okrjepljenja sebe ubogom hranom. U tom velikom podvigu prepodobni Serafim provede tisuu dana i tisuu noi. avo bi konano pobijeen, i misleni rat prestade. Ali od takvog neobinog molitvenog podviga i skoro trogodinjeg stajanja na nogama, starac krajnje izmori svoje tijelo i dobi teke rane na nogama, koje ga nisu naputale sve do smrti njegove. I tek tada on prekinu svoj nepodnoljivi teki podvig stolpnitva, na koji su se kasnije i ostali odluivali samo vrlo rijetki podvinici. No za ivota stareva nitko nije znao za ovaj neobian molitveni podvig njegov, koji je on znao sakriti od radoznalog pogleda ljudskog. Igumanu Nifontu, nasljedniku starca Isaije, bi od strane prosvijeenog episkopa tambovskog upueno povjerljivo pismeno pitanje o prepodobnom Serafimu, na koja nastojatelj sarovski odgovori: O podvizima i ivotu oca Serafima, mi znamo; no o nekim tajnim djelovanjima, kao o stajanju 1000 dana i noi na kamenu, nikome nita nije poznato. - Tek pred blaenu smrt svoju prepodobni Serafim, po primjeru mnogih drugih podvinika, ispria nekima od Sarovske bratije, izmeu ostalog i o ovom svom divnome podvigu. Jedan od prisutnih uvidi tom prilikom, da taj podvig prelazi ljudske sile. Na to sveti starac uzvrati sa smirenjem vjere: Sveti Simeon Stolpnik, stajao je na stepenici etrdeset godina, pa zar su moji trudovi slini njegovom podvigu? A kada sugovornik ree da je starac u to vrijeme, vjerojatno, osjeao pomo blagodati koja ga je krepila, prepodobni odgovori: .Da, inae ljudske sile ne bi bile dovoljne.Unutranje ja sam se krijepio i tjeio tim nebeskim darom koji silazi odozgo od Oca svjetlosti. Zatim, zautjevi malo, dodae: Kada u srcu stanuje smirenje, onda Bog stanuje s nama. Posramljeni avo stade plesti nove zamke svetome starcu, da bi ga udaljio od pustinje. On posla na njega zle ljude. Oni presretoe prepodobnog u umi, i stadoe traiti od njega novac, koji on toboe dobiva od mirjana - posjetilaca. Starac odgovori da on ni od koga ne dobiva novac. Ali mu oni ne povjerovae, i jedan od zloinaca poleti na njega, no sam padne. Prepodobni Serafim je raspolagao tjelesnom snagom te je, sa sjekirom u rukama, morao zatiti sebe od triju razbojnika. Ali on se opomenu Spasiteljevih rijei: Svi koji se late noa, od noa e izginuti. (Mt. 26,52), pa ispustivi sjekiru, prekrii ruke na grudi i krotko ree: inite to vam je potrebno: Jedan zloinac, dohvati sjekiru, tako silno udari starca uicama od sjekire po glavi, da svetom starcu potee krv iz usta i uiju, i on se onesvijeten srui. Zloinci nastavie da ga jarosno tuku uicama od sjekire, rukama i nogama. Na kraju, primijetivi da on ne die, i vjerujui da je mrtav, oni mu uetom sveu i ruke i noge, sa namjerom da ga bace u rijeku, i na taj nain sakriju svoj zloin, pa sami poletjee u starevu keliju po zamiljeni plijen. Na kada briljivo pregledae, ispreturae i polomie sve u keliji, oni nita ne naoe osim svete ikone i nekoliko krumpira. Tada ih spopadne strah i kajanje to, bez ikakve koristi za sebe, ubie svetog, siromanog ovjeka Bojeg, pa se dadoe u bijeg. Meutim prepodobni Serafim, osvijestivi se i nekako si odvezavi ruke, uznese Bogu molitvu da oprosti njegovim ubojicama, i sa mukom se dovue do svoje kelije, gdje cijelu no provede u stranim mukama.

Sutradan prepodobni sa najveim naporom dotetura do manastira u vrijeme svete liturgije. Izgled je njegov bio straan: kosa pokrivena krvlju, zamrena i puna praine i blata; lice i ruke izubijani; ui i usta sa osuenom krvlju; nekoliko zuba izbijeno. Na pitanja zaprepatene bratije starac je utio, samo je zamolio da mu pozovu nastojatelja, starca Isaiju, i manastirskog duhovnika, te njima dvojici ispria to mu se dogodilo. I tako, na zlu radost avola, prepodobni Serafim bi prinuen da ostane u manastiru. U nepodnoljivim mukama on leae jedva iv, ne primajui nikakvu hranu. Tako on provede osam dana. Tada, uplaeni za njegov ivot, poslae po doktore. Pregledavi prepodobnog, doktori vidjee da mu je glava razbijena, rebra polomljena, grudi izgaene, cijelo tijelo na mnogim mjestima prekriveno smrtonosnim ranama, i divljahu se kako je starac mogao ostati na ivotu poslije takvih batina. Bratija se skupie u keliji prepodobnoga na savjetovanje to da se poduzme, da bi se prepodobnome pomoglo. Poslae i po nastojatelja. I ba u vrijeme kada javie da nastojatelj dolazi, prepodobni Serafim se zanese i zaspa tankim, lakim spokojnim snom. U snu vidje on divno vienje, slino onom koje je ranije vidio kao poslunik za vrijeme svoje bolesti. K njemu prie Presveta Bogorodica, u carskoj porfiri, okruena nebeskom slavom; za njom iae apostoli Petar i Jovan Bogoslov. Zaustavljajui se kraj odra, Presveta Djevica prstom desne ruke ukaza na bolesnika i, obraajui se preistim licem svojim na stranu gdje stajahu doktori, ree: to se muite? Zatim, , obraajui se opet licem k starcu Serafimu izgovori: Ovaj je od moga roda! Poslije toga vienja, o kome prisutni ni slutili nisu, zavri se. A kad nastojatelj ue u keliju, bolesnik ve bijae doao k sebi. Starac Isaija ga stade uporno i s ljubavlju nagovarati da se koristi savjetima i pomoi doktora. No bolesnik, bez obzira na svoje oajno stanje, odluno odgovori da on sada ne eli nikakvu pomo od ljudi, i moljae nastojatelja da mu dopusti da svoj ivot prepusti Bogu i Presvetoj Bogorodici. Nastojatelj bi prinuen da ispuni elju starcu, koja se od divne boanstvene posjete nalazila u toku nekoliko sati u neiskazanoj, nezemaljskoj radosti. Potom se sveti starac umiri, bolovi popustie i snaga mu se pone postepeno vraati. Poslije kratkog vremena on ve ustade iz postelje, stade pomalo hodati po keliji, i uveer se potkrijepi hranom. Od tog istog dana on se opet stade postepeno predavati duhovnim podvizima. Od dana oboljenja starac provede u manastiru oko pet mjeseci. Bolest ga napravi pogrbljenim, to se jo i ranije primjeivalo kod njega, poto ga jednoga dana, kada je sjekao drva, jedno drvo bijae priklijetilo. No, osjetivi ponovno u sebi snagu, za voenje pustinjakog ivota, prepodobni Serafim se obrati nastojatelju sa molbom da ga otpusti u pustinju. Starac Isaija i bratija moljahu ga da zauvijek ostane u manastiru. Ali prepodobni odluno odgovori da on ni u to ne smatra napade, sline onima koje je doivio, i da je spreman po cijenu ivota podnijeti sve nevolje koje ga snau. Tada otac Isaija blagoslovi njegovu elju, i prepodobni se vrati u svoju pustinjsku keliju. Uskoro poslije toga razbojnici, koji bijahu izubijali starca, bie pronaeni. To bijahu spahijski ljudi nekog mjesnog spahije Tatieva. Tada prepodobni Serafim, oprostivi im s ljubavlju, moli nastojatelja i spahiju da ih ne kanjavaju, izjavljujui da e u protivnome napustiti Sarovsku obitelj i tajno se udaljiti u druga daleka sveta mjesta. Na molbu starca razbojnicima oprostie, ali ih Bog nakaza za svog ugodnika: uskoro silan poar potpuno uniti njihove kue. Tada razbojnici dooe u pokajanje, i sa suzama zamolie prepodobnog Serafima za oprotaj i svete molitve. I po blagoslovu njegovom oni se vratie na put vrlinskog ivota.

Za svoje visoke podvige i bogougodni ivot sveti starac se udostoji od Boga blagodatnog dara pronicljivosti. No toliko vie on je izbjegavao slavu ljudsku i udio ka bezmolviju, usamljenikom molitvenom podvizavanju. Godine 1806 nastojatelj Sarovske obitelji, starac Isaija, ukloni se sa starjeinstva zbog bolesti i starosti, i bratija jednoduno izabrae na njegovo mjesto prepodobnog Serafima. Ali on se ukloni od toga, kako zbog dubokog smirenja svog, tako i zbog krajnje ljubavi svoje prema pustinji i bezmolviju. Tada za nastojatelja bi izabran otac Nifont, od djetinjstva poznat svetome Serafimu. Meutim, starac Isaija nedugo i zbog slabih sila svojih, ne bijae u stanju da prevaljuje put od est kilometara do pustinje prepodobnog Serafima, i tjei sebe razgovorom sa njim. I to ga vrlo rastuie. Tada bratija stadoe iz ljubavi voziti starog Isaiju k prepodobnom serafimu, poto obojica bijahu tjelesno slabi. No uskoro i ovaj posljednji od najmilijih prijatelja serafima, po duhovnom ivotu ode k Gospodu. Ovaj gubitak duboko raalosti Sreafima, i od toga vremena on stade vie i ee razmiljati o prolaznosti ovog privremenog ivota, o buduem ivotu i Stranom Sudu Kristovom. Ujedno s tim on se stade moliti za upokojenje dua dragih mu srcu; blaenog Pahomija, Josifa i Isaije. I prolazei pored manastirskog groblja, on je uvijek na njihovim grobovima uznosio plamene molitve Svevinjemu za njih i za druge sarovske starce i podvinike, nazivajui ih, po plamenosti i uzvienosti molitava, ognjenima od zemlje do neba. Starac je i drugima savjetovao da ih ee spominju u molitvama. Tako jednoj poznatoj monahinji, koja je ne rijetko bivala u Sarovu i posjeivala prepodobnog Serafima, on dade ovakvu zapovijed; Kada dolazi k meni, svrati na groblje, naini tri poklona, podsjeti Boga da upokoji due slugu Svojih: Isaije, Pahomija, Josifa, Marka, i ostalih; i potom govori za sebe: oprostite oci sveti, i pomolite se za mene. Po smrti starca Isaije prepodobni Searfim ne promjeni nain svog pustinjakog ivota, nego doda novu osobnost svome podvinitvu, naloivi na sebe teki podvig molanitva. K njemu u pustinju su dolazili posjetioci, ali on nije izlazio k njima. Ako mu se desilo da sretne nekoga u umi, on je padao na zemlju i nije podizao oi dok dotini ne bi proao. U takvom bezmolviju, u takvom pustinjakom molitvenom podvizavanju proivi on oko tri godine. Ne dugo od toga on prestade posjeivati Sarovsku obitelj nedjeljom i praznikom. Jedan brat nosae mu i hranu u pustinjsku keliju njegovu, osobito zimi, kada kod starca ne bijae njegovog povra. Hrana mu je noena jedanput tjedno, i to u nedjelju. Kada je brat ulazio u predsoblje, starac je rekavi za sebe Amen, otvarao vrata glave sputene k zemlji. I tek poto bi brat otiao, starac je stavljao u posudu na stolu kruh ili malo kupusa, i time davao na znanje bratu to da mu idue nedjelje donese. No sve to bijahu samo vanjski znaci molalnitva, molitvene utnje. Sutina pak mnogo trudnog podviga starevog stvarno se sastojala ne u uklanjanju od razgovaranja, nego u bezmolviju uma, u odricanju od svake itijske pomisli, radi najistijeg, najsavrenijeg posveenja sebe Bogu. Mnogi od bratije veoma su alili zbog takvog udaljenja blagodatnog starca od razgovaranja s njima i zbog uzimanja na sebe podviga molalnitva. A neki ga ak i opominjae to se povukao u samou, dok bi, razgovarajui sa bratijom, hranio rijeju i primjerom, ne kodei blago ustrojenju svoje due. No na sve te prekore starac je odgovarao rijeima prepodobnog Isaka Sirina: Zavoli bezmolvije, jer ono vie vrijedi nego hraniti gladne u svijetu., i rijeima svetog Grigorija Bogoslova: Divno je bogoslovstvovati radi Boga, ali je bolje od toga, ako ovjek oiuje sebe radi Boga.

Mnogo trudnim podvigom molalnitva prepodobni Serafim na najsavreniji nain oiavae i prosvjeivae pravednu duu svoju, i jo je bolje i vie uvoae u tajne Boje slave, potpuno razoruavajui avola za borbu sa pustinjo iteljem. Kakve plodove duha donoae ovaj podvig blaenom Serafimu, moe se jasno vidjeti iz pouka svetog starca o bezmolviju, koje su nesumnjivo zasnovane i na osobnom primjeru. Kada boravimo u molaniju, - govorio je kasnije prepodobni Serafim,. Onda vrag, avo, nita ne uspijeva protiv tajnoga ovjeka srca; a ovo treba shvatiti o molaniju i razumu. Molanije raa u dui molanika razne plodove duha. Od usamljenosti i molanija raaju se smirenje i krotost. Sjedinjeno sa drugim djelovanjima duha, molanitvo, molitvena utnja uzdie ovjeka k pobonosti. Molanije pribliava ovjeka Bogu i uini ga kao zemnog anela. Ta samo sjedi u svojoj keliji u straenju i molaniju, i trudi se na sve mogue naine da sebe priblii Gospodu, a Gospod je gotov da te od ovjeka naini anelom: Na koga u pogledati? Samo na krotkog i molaljivog i tko dre od rijei mojih (Is. 66,2). Osim drugih duhovnih teevina, plodom molanija biva mir due. Molanije ui bezmolviju i neprekidnoj molitvi, a uzdranje ini pomisao nerasijanom. Na kraju, onoga koji stekne molanije oekuje mirno raspoloenje. - Tako je prepodobni Serafim provodio podvig molanitva i, dostiui najvee duhovne darove, dobivao i nove blagodatne utjehe, osjeajui u srcu neiskazanu radost u Duhu Svetom (Rim14,12). Penjui se dalje po ljestvici vrlina i monakog podvinitva, prepodobni uze na sebe jo vei podvig: zatvornitvo. To se dogodi na sljedei nain. U vrijeme o kome je rije, nastojatelj sarovski bijae otac Nifont, ovjek bogobojaljiv, pun vrlina, bratoljubiv i veliki potovatelj crkvenog ustava i poretka. A otac Serafim, od smrti starca Isaije, uzevi na sebe zavjet molanija, ivljae u svojoj pustinji bezizlazno, kao u zatvoru. Ranije je on nedjeljom i praznikom odlazio u obitelj radi svete priesti. Na sada, poslije molitvenog podviga na kamenu, noge ga boljahu, i on nije mogao da ide. Mnoge monahe sablanjavae nedoumica, tko prepodobnog Serafima prieuje Svetim Tajnama. Zbog toga strojitelj sazva manastirski sabor od najstarijih jeromonaha, i iznese pred njih pitanje o prieivanju Serafima. Poslije vijeanja starci rijeie: predloiti ocu Serafimu da, kao i ranije, dolazi u manastir radi prieivanja Svetim Tajnama, ako ga noge slue; a ako ga pak noge ne slue, onda da doe i stalno ivi u manastirskoj keliji. Na vijeu bi rijeeno da se odluka dostavi starcu Serafimu preko brata koji mu nedjeljom nosi hranu, pa neka izabere to eli. Brat tako i napravi, ali mu prvi put starac ne odgovori ni rijei. Brat bi reeno da idue nedjelje po drugi put postavi ocu Searfimu prijedlog manastirskog sabora. Tada sveti starac, blagoslovivi brata, zajedno s njim uputi se pjeke u manastir. Prihvativi drugi prijedlog manastirskog sabora, prepodobni dokaza da zbog bolesti nije bio u stanju dolaziti u manastir nedjeljom i praznikom, kao to je to inio ranije. Ovo se dogodi 8. svibnja 1810 godine, kada prepodobni Serafim bijae pedeset godina. Povrativi se u obitelj poslije petnaestogodinjeg boravka u pustinji, otac Serafim se, ne svraajui u svoju keliju, uputi u bolnicu. To se dogodilo danju, prije poetka cijelo nonog bdijenja. Kada zazvonie zvona za bdijenje, otac Serafim se pojavi na bdijenju u hramu Uspenija Bogorodice. Sva se bratija zaudie, kada se meu njima u tren oka prenese glas da je otac Serafim odluio da se nastani u manastiru. Sutradan, 9. svibnja, na dan svetog Nikolaja udotvorca, otac Serafim doe, po obiaju svom, u bolniku crkvu na ranu liturgiju, i priesti se Svetim Tajnama Kristovim. Iz hrama on ode u keliju Nifonta i, uzevi od njega blagoslov, nastani se u svojoj staroj manastirskoj keliji. Tu on nikoga nije primao, nikuda nije izlazio, i ni sa kim nije ni rijei progovorio, tj. uzeo je na sebe novi, teak podvig zatvorenitva.

O podvizima oca Serafima u zatvoru zna se vrlo malo, jer on nikoga nije putao k sebi, niti je sa kim razgovarao. U keliji svojoj on nije imao nita, ak ni od najneophodnijih stvari. Ikona Bogorodice, pred kojom je stalno gorjela svijea, i jedno drvo, koje je zamjenjivalo stolicu, - to bijae sve. Za sebe pak, strogi podvinik ne upotrebljavae ak ni vatru. U to vrijeme on je nosio pod kouljom na leima veliki eljezni kri, radi umrtvljavanja tijela, da bi se duh spasio (1 Kor. 5.5). No verige i Kostret otac Serafim nije nosio nikada, niti je drugima savjetovao da ih nose. Tko nas uvjeri rijeju ili djelom, - govorio je on - , i ako mi evaneoski podnesemo uvrede, - eto nam veriga, eto i kostreti! Ove duhovne verige i kostret su iznad eljeznih! Odjeu prepodobni nosae istu, kao i u pustinji. Voda mu bijae jedino pie; a hrana - tucano, nesamljeveno brano od ovca, i bijeli rezani kupus kiseli. Vodu i hranu donosio mu je monah Pavle, koji je ivio u njegovom susjedstvu. Izmolivi molitvu pred kelijom starevom, brat je ostavljao hranu pred vratima. A zatvorenik je, da ga nitko ne bi vidio, pokrivao sebe velikom plahtom, i uzevi posudu kleei, unosio je u svoju keliju, kao da ju je primao iz ruku Bojih. Zatim, okrijepivi se on je ostavljao posudu na prijanje mjesto, opet sakrivajui lice svoje plahtom, po ugledu na drevne pustinjo itelje, koji su isto tako sakrivali lice svoje. Molitveni podvizi oca Serafima u zatvoru bijahu vrlo teki, veliki i raznovrsni. On i ovdje, kao i u pustinji ispunjavae svoje pravilo i sva svakodnevna bogosluenja osim boanstvene liturgije. Pored toga, on se predavae podvigu umne molitve(11), govorei u srcu naizmjenino te Molitvu Isusove te Bogorodiinu. Ponekad se sveti starac, stojei na molitvi, pogruavao u dugotrajno umno slavljanje Boga: stajao je pred svetom ikonom, ne itajui nikakvu molitvu i ne pravei poklone, ve samo umom u srcu slavei Gospoda. U toku nedjelje otac Serafim je proitao cijeli Novi Zavjet, ovim redom: u ponedjeljak evanelje po Mateju, utorak - po Mraku, srijeda - po Luki, - etvrtak - po Jovanu, a u ostale dane - Djela i Poslanice svetih Apostola. Ponekad se kroz vrata ulo kako on, itajui, tumai za sebe Evanelje i Djela svetih Apostola. Djela svetih apostola on je tumaio na glas, i to dosta dugo vremena. Mnogi su dolazili i sluali rijei njegove sa nasladom, utjehom i duhovnom koriu. Nekad je on sjedio nad knjigom, ne prevrui listove, sav utonuo u slavljenje iste uzviene misli Svetoga Duha. Ni jedan mu se dio tijela nije micao: oi su stalno bile uperene na jedan predmet. Potpuno udubljivanje oca Searfima u evaneoske istine ne ostade nenagraeno odozgo. Najvanije svjedoanstvo o tome je to to on bi udostojen nedokuive uznesenosti u nebeske obitelji, slino sv. Apostolu Pavlu, sv. Andreju Jurodivom i prepodobnom Varsanufiju, koji bijahu uzneseni do treega neba. O tome, neshvatljivom za obian ljudski razum, vienju ili otkrivenju, poslunik Jovan Tihonov (kasnije jeromonah Joasaf) kazuje ovo: Jednom, poslije izlaska oca Serafima iz zatvorenitva, posjeti me jedan bogoljubivi brat, sa kojim sam obino dijelio svaku radost i utjenu rije, izreenu ocem Serafimom. U toku razgovora on me iznenada upita, da li mi je otac Serafim otkrio veliku tajnu o tome kako je bio uznesen u nebeske obitelji. Ja mu odgovorih da nita uo nisam o toj velikoj milosti Bojoj. I stadoh ispitivati brata da mi on to vie kae o tome, ali on, pri svoj elji svojoj, nije mi mogao nita jasno rei o tome. Ispitujui brata, ja sam s nestrpljenjem ekao da se spusti veer, pa da otiem k ocu Serafimu i zamolim ga da mi ublai duu govorenjem o toj velikoj milosti Bojoj. Ja to i uinih im pade veer. Starac me doeka kao otac, i odmah za mnom zakljua vrata. Kad smo sjeli, i ja taman htjedoh da ga upitam za tajnu, on mi tog trenutka rukom svojom zatvori usta, i ree: Ogradi sebe utnjom. I onda mi stade izlagati sa svojstvenom mu prostotom povijest Proroka, Apostola, Svetih Otaca i Muenika. Svi

Sveti, govorae on, koje Crkva Kristova proslavlja, ostavili su nam svoj ivot kao primjer za podviavanje; svi su oni bili poznati nama ljudi, ali su tonim ispunjenjem zapovjedi Kristovih dostigli savrenstvo i spasenje, nali blagodat, udostojali se raznovrsnih darova Svetoga Duha i naslijedili Carstvo Nebesko. A pred Carstvom Nebeskim sva slava ovoga svijeta je nita; sve naslade ovoga svijeta nemaju ni sjenku onoga to je u nebeskim obiteljima ugotovljeno onima koji Boga ljube, jer tamo je vjena radost i slavlje. No da bi na duh stekao slobodu da se uznosi tami i hrani slatkim razgovorom sa Gospodom, nuno je smirivati sebe neprestanim bdijenjem, molitvom i imanjem na umu Gospoda. Eto ja, ubogi Serafim, radi toga prelazim Evanelje svaki dan. U ponedjeljak itam Matejevo od poetka do kraja; u utorak - Markovo, u srijedu - Lukino, u etvrtak - Jovanovo; i u ostale pak dane proitam Apostolska djela i Poslanice; i niti jedan dan ne propustim, a da ne proitam dnevno Evanelje i Apostol, i svetome. Time se ne samo dua moja, nego i samo tijelo moje naslauje i oivljava; time to razgovaram sa Gospodom, to drim u pameti svojoj ivot i stradanja Njegova, to dan i no slavoslovim, hvalim i blagodarim Iskuitelja mog za sve milosti Njegove, izlijevane na pod ljudski i na mene nedostojnog. Poslije toga starac mi ponovno ree: Radosti moja! Molim te, stekni duh mirni, i onda e se tisue dua spasiti oko tebe. I ovo on ponovi jo dva puta. Onda, u neopisanoj radosti, povienim glasom starac ree: Evo, ja u ti kazati o ubogom Serafimu. Pa spustivi glas, nastavi: Milinom mi ispuni duu rije Gospoda mog Isusa Krista: Mnoge su obitelji u domu oca moga (Jov. 14,2), tj. za one koji slue Njemu i proslavljaju sveti Ime Njegovo. Na ovim rijeima Krista Spasitelja zadrah se ja ubogi, i poeljeh da vidim te nebeske obitelji. I Gospod ne lii mene ubogog Svoje milosti, ispuni mi elju i molbu; i ja bih uznesen u nebeske obitelji, samo ne znam, sa tijelom ili osim tijela, Bog zna, to je nedokuivo. A o toj radosti nebeskoj, koju tamo osjeah, nemogue je da ti iskaem. I sa ovim rijeima otac Serafim zauti. U to vrijeme on se malo nagne naprijed, glava mu se sa zatvorenim oima preklopi, i on otvorenu aku desne ruke sasvim polako i ravnomjerno kretae prema srcu. Lice mu se postepeno mijenjae i izdavae divnu svjetlost, i na kraju toliko zasja, da je bilo nemogue gledati u njega; a na usnama i u cijelom izrazu njegovom bijae takva radost i nebesko ushienje, da ga je zaista bilo mogue u to vrijeme nazvati zemaljskim anelom, i nebeskim ovjekom. Za sve to vrijeme tajanstvene utnje, on kao da je slavio neto sa smirenjem i sluao neto sa zaprepatenjem. No sa ime se upravo naslaivala dua pravednikova, jedino Bog zna. Pravednik Boji, po nemoi ljudskog jezika, ne bijae u stanju da mi rijeima objasni udesno uznesenje svoje u nebeske obitelji, ali mi to pokaza neobinom svjetlou lica svoga i tajanstvenom utnjom svojom. A ja, ma da sam bio oevidac ovog divnog dogaaja, uvijek u rei jedno te isto: Bog zna kako se sve to odigra. Poslije prilino duge utnje, koje, po mome miljenju, potraja oko pola sata, otac Serafim stade ponovno govoriti, i u najradosnijim osjeanjima, uzdahnuvi, sa smirenjem ree: Ah, premili moj oe Jovane, kada bi ti znao kakva je to radost, kakva slatkost oekuje duu pravednikovu na nebu, ti bi se onda odluio da u ovom privremenom ivotu, sa blagodarnou podnosi sve muke, gonjenja i klevete, pa ak kada bi i sama ova kelija naa (pri tome on pokaza na svoju keliju) bila puna crva, i kada bi crvi jeli tijelo nae u toku cijelog zemaljskog ivota naeg, i onda bi svim srcem trebali pristati na to samo da ne budemo lieni one nebeske radosti, koju Bog ugotovi onima koji Ga ljube. Tamo nema ni bolesti, ni alosti, ni uzdisanja; tamo je neiskazana radost ; tamo e pravednici zasijati kao sunce. No kada tu nebesku slavu i radost nije

mogao iskazati ni sam sveti Apostol Pavle (2 Kor. 12,4), kakav e onda drugi jezik ljudski biti u stanju da izrazi krasotu nebeskih naselja, u kojima e se nastaniti due pravednih. U toku svih godina svoga zatvorenitva prepodobni se starac svake nedjelje i praznika prieivao Svetim Tajnama Kristovim, koje mu iz bolnike crkve donosili u keliju poslije rane liturgije. A da nikada ne bi zaboravio na sat smrtni, i da bi ga to jasnije i neposrednije zamiljao, sveti Serafim zamoli da mu naprave mrtvaki sanduk i metnu u predsoblje njegove zatvorenike kelije. elja svetog starca bi ispunjena. U jednom cijelom komadu hrastovom izdubie mu mrtvaki sanduk sa poklopcem, koji neobojen je stalno stajao u predsoblju. Tu se starac esto molio, spremajui se za odlazak iz ovoga ivota. U razgovorima sa sarovskom bratijom, otac Serafim je esto govorio o sanduku: Kada budem umro, molim vas, poloite me u moj mrtvaki sanduk. Duhovnim podvizima svojim sveti podvinik je dodavao i tjelesni rad, osvjeujui ponekad zamorene starake grudi svjeim zrakom. Rano prije zore, kad sve jo spava, sveti starac je, govorei molitvu Isusovu, prenosio izmeu nadgrobnih spomenika neveliku koliinu drva sa jednog mjesta na drugo, blie njegovoj keliji. Kada ga jednom manastirski iskuenik - buditelj primijeti i, obradovan, baci se pred njega cjelivajui mu noge i prosei blagoslov, otac Searfim ga blagoslovi i ree mu: Ogradi sebe utnjom, i pazi na sebe. Provevi u zatvorenitvu oko pet godina, sveti starac potom izmjeni u nekoliko prijanjih izgled svoga zatvorenitva: vrata kelije njegove bijahu otvorena, i svatko je mogao dolaziti k njemu, ali on nije odgovarao na pitanja, drei se svog zavjeta molanija, i produujui svoja duhovna zanimanja. Tadanji episkop Tamborski Jona, koji je esto posjeivao Sarovsku obitelj, zaeli jednom da osobno vidi oca Serafima. U tom cilju on doe k njegovoj keliji, ali prepodobni otac, vrsto ispunjavajui svoje zavjete pred Bogom, i uvajui se ovjekove ugode, ne narui on ovoga puta svoje molanije i zatvorenitvo. Oigledno, za prepodobnog Serafima jo ne bijae nastupilo vrijeme da ostavi zatvorenitvo. Tako je to shvatio i prosvijeeni vladika, koji odbi prijedlog igumana Nifonta, da se vrata od kelije skinu sa njihovih kuka, rekavi: Da nekako ne pogrijeimo. I ostavi starca na miru. No ubrzo poslije toga za prepodobnog Serafima stvarno nastupi sat da sasvim ostavi podvig svoga zatvorenitva i molanitva. Sa potpunim samo odricanjem, trpljenjem, smirenjem i nestidnom vjerom prolazei put monaha, pustinjaka, stolpnika, molalnika, i zatvorenika, on stee sebi veliku istou duevnu, i udostoji se od Boga viih blagodatnih darova duhovnih. I tada, po volji Svevinjega, on morae ostaviti bezmolvije, i produujui sav ivot u Bogu i za Boga, ivot ispunjen najuzvienijeg odricanja od svijeta, stupiti na sluenje tom istom svijetu svojom ljubavlju, bogodanim blagodatnim darovima uiteljstva, vidovitosti, udesa i iscjeljenja, svojim duhovnim rukovodstvom, molitvom, utjehom i savjetima. Na taj nain prepodobni Serafim uze na sebe previsoki podvig takozvanog starestva (= staratva) , kome i okona svoj mnogo trudni i pravedni ivot.(12) Ovaj podvig starac zapone tako to pone razgovarati sa posjetiocima, a prije svega sa monasima. Monasima je savjetovao da strogo dre sva monaka pravila: da crkvena bogosluenja vre neizostavno po crkvenom ustavu; da nepopustljivo prisustvuju bogosluenjima u hramu; da budno prate sva bogosluenja; da se neprestano bave umnom molitvom; da ivo i usrdno obavljaju sa smirenjem svoja posluanja; da za stolom sjede sa

strahom Bojim; da bez opravdanog razloga ne izlaze iz manastira; da se uzdravaju od samovolje i samo djelovanja; da trpeljivo podnose sva iskuenja; da uvaju meusobni mir, itd. Poslije toga sveti starac pone primati i mirjane. Vrata njegove kelije bijahu otvorena svima od rane liturgije do osam naveer. Sve je primao rado, svakome davao blagoslov i kratke potrebne pouke. Posjetioce je primao odjeven, kao i obino, u bijelu podpasu i polu mantiju; nedjeljom i praznikom imao je na sebi jo narukvice, poto se tih dana prieivalo. Sa naroitom je ljubavlju sveti starac primao one kod kojih je primjeivao iskreno i smireno kajanje, i one koji su pokazali plameno usre sa duhovnim ivotom. Poslije razgovora sa takvima, on je na njihove priklonjene glave stavljao kraj od epitrahilja, i svoju desnu ruku i predlagao im da izgovaraju za njim ovu molitvu za pokajanje: Sagrijeih ja, Gospode, sagrijeih duom i tijelom, rijeju i djelom, umom i pomilju i svima svojim osjetilima: vidom, sluhom, mirisanjem, ukusom, pipanjem, voljno i nevoljno, svjesno i nesvjesno. Zatim je on sam itao molitvu kojom je razrjeavao od grijehova, to je posjetiocima davalo olakanje savjesti i neku duhovnu nasladu. Poslije toga on je krtio i pomazivao elo posjetilaca jelejem iz svijee pred ikonom Boje Majke, Smirenje, koju on nazivae: Radost svih radosti. A ako je to bilo dopodne, davao je svetu bogojavljensku vodicu i blagoslivljao komadom nafore ili svetoga kruha, posveenog na cijelo nonom bdijenju. Potom, cjelivajui posjetioca, govorio je u svako vrijeme: Krist Uskrsne! I davao im da cjelivaju ikonu Majke Boje ili kri koji je visio na njegovim grudima. Posjetioce koji su mu otkrivali neke svoje naroite duevne muke i patnje, sveti starac je oinski tjeio, i davao im potrebne savjete i lijekove duhovne. U drugim sluajevima on je predlagao kranske pouke, naroiti ih upuujui na sjeanje na Boga, na molitvu i cijelo mudrenost. U svim takvim sluajevima on je osobito zagovarao da se uvijek ima na jeziku i srcu: Molitva Gospodnja - Oe na, molitva Arhanelska - Bogorodice Djevo, raduj se, Simbol vjere i Molitva Isusova: Gospode Isuse Kriste, Sine Boji, pomiluj me grjenoga. U tome neka bude, govorio je on, sve tvoje bdijenje i obuavanje! Iao ili sjedio, odlazio ili dolazio, radio ili u crkvi stajao prije poetka bogosluenja, to imaj neprestano u ustima i u srcu svom. Takvim prizivanjem Imena Bojeg, tu e nai spokoj, dostii e istou duhovnu i tjelesnu, i u tebe e se useliti Sveti Duh, izvor svih dobara, i On e te rukovoditi u svetinji i u svakoj pobonosti i istoi. Svetog starca posjeivali su ugledni ljudi, i visoki dravni inovnici, i lanovi carske obitelji. No naroito mu je dolazio prost svijet, i traio od njega ne samo pouke, nego i iteljske pomoi. Jer, vjerujui u njegovu svetost i vidovitost, oni su traili od njega pomo u isto iteljskim nevoljama, i on im je usrdno pomagao. Tako jednom dotra u manastir prost seljak, sa kapom u rukama, razbaruene kose, i sav oajan upita prvog monaha kojega sretne: Jesi li ti otac Serafim? A kada mu pokazae gdje je otac Serafim, on poleti k njemu, pade mu pred noge, i uvjerljivo mu stade govoriti: Meni su ukrali konja, i ja sam sada bez njega potpuni siromah; ne znam sa ime u porodicu hraniti. A kau da ti pogaa. Otac Serafim ga umiljato uhvati za glavu, i privukavi je k svojoj glavi, ree mu: Ogradi sebe utnjom i pohitaj u to selo (kae mu koje). Kada bude ulazio u njega, ti svrati sa puta na desno, zaobii etiri kue, pa e ugledati kapiju; ui na njih, odvei svoga konja sa drveta i izvedi konja utke. Seljak odmah sa vjerom i radou, potra prema dobivenim uputama, nigdje se ne zaustavljajui. Poslije se u Sarovu pronese glas da je on stvarno naao konja na ukazanom mjestu.

Drugi, slian sluaj, kazivao je otac Pavle, monah Sarovski. Jednom, govorahu oni, privedoh k ocu serafimu, mladog seljaka sa uzdom u rukama, koji je plakao, jer bijae izgubio konje i ostavio ih same. Poslije pak nekog vremena ja opet sretoh tog seljaka i upitah ga: to, dakle? jesi li naao svoje konje? Kako da ne, naao sam - odgovori seljak. Gdje i kako? Upitah ga ja dalje. A on odgovori: Otac Serafim ree mi da idem na trg, da u ih tamo vidjeti. Ja odem, i zaista tamo vidjeh svoje konjie, uzmem ih i odvedem svojoj kui. Nerijetko, sveti starac je takoer iscjeljivao nedune, pomazujui ih jelejem, iz svijee to je visjela u njegovoj keliji pred spomenutom ikonom Majke Boje. No i pored svega toga, prepodobni Serafim jo ne bijae potpuno ostavio svoje zatvorenitvo. Iako je bio skinuo sa usta peat molanija i primao posjetioce, ipak on sam nije nikuda izlazio iz svoje kelije. Uskoro za prepodobnog Serafima nastupi vrijeme da potpuno ostavi svoje zatvorenitvo. Ali prije nego to se odlui na to, on se molitvom obrati k Bogu da mu otkrije Svoju volju po toj stvari. I gle, nou uoi 25. studenog 1825. godine, njemu se u snovima javi Boja Mati, zajedno sa svetiteljima toga dana: Klimentom Rimskim i Petrom Aleksandrijskim, i ree mu da izie iz zatvora i da posjeuje pustinju. Sutradan, ustavi od sna i zavrivi svoje uobiajeno molitveno pravilo, on saopi svoju elju igumanu Nifontu, od koga i dobi blagoslov za to. Od toga vremena prepodobni stade posjeivati svoju pustinjsku keliju i moliti se u njoj. Sveti starac naroito esto je iao na tzv. Bogoslovni izvor. Ovaj se izvor nalazio na dva kilometra od manastira i postojao je od davnih vremena; ali je bio zaputen: izvorite mu je bilo pokriveno nadstrenicom od drveta, zasutom zemljom, voda mu je otjecala samo kroz jednu cijev. U blizini izvora stajae na stubama ikona sv. apostola i evanelista Jovana Bogoslova, po emu je izvor i dobio svoj naziv.. ovo mjesto se svialo svetom Serafimu. Po njegovoj elji izvor je bio oien i obnovljen, nadstrenica uklonjena, i umjesto nje napravljen nov krov sa cijevi. Tu starac stade najvie provoditi vrijeme, bavei se miljenjem o Bogu i tjelesnim radovima, jer zbog bolesti on ve nije mogao da odlazi u svoju keliju. Prepodobni skupljae kamenie po rijeci Sarovki, i njima poploavae izvor. Naini kraj izvora i vrt za sebe, i tu uzgajae povre. Na breuljku blizu izvora bi nainjena za starca malena brvnara bez prozora, pa ak i bez vrata, sa zemljanim ulazom pod malim zidom. Uvlaei se u brvnaru, prepodobni otac se u tom ubogom sklonitu odmarao poslije rada, sklanjajui se od podnevne ege. Kasnije mu bi napravljena nova kelija sa vratima i pei, ali bez prozora. Tu, u svojoj pustinji, on provoae sve radne dane, a naveer se vraae u manastir. To mjesto stadoe nazivati donjom pustinjom oca Serafima, a izvor - studencem oca Serafima. Dirljivo je bilo vidjeti ovog smirenog, pogrbljenog starca, koji se podupire motikom ili sjekirom, u pustinji, kako sjee drva ili obrauje vrt, sa ubogom kamilavkom na glavi, u pohabanoj mantiji, sa torbom na leima u kojoj se nalazilo Evanelje, i kamenje i pijesak radi muenja tijela. Na pitanja nekih, radi ega on to nosi na leima, sveti starac je odgovorio rijeima svetog Jefrema Sirina: Muim onoga koji mene mui. Broj posjetilaca blagodatnog starca se stade naglo poveavati. Jedni ga oekivahu u manastiru, drugi su mu dolazili u pustinju, eljeli su da ga vide i dobiju od njega blagoslov i pouku. Potresno je bilo vidjeti kada se sveti otac vraa u svoju pustinju poslije svete Priesti - u mantiji, epitrahilju i naruvicama. Gomile naroda su se tiskale oko njega i usporavale mu hod. No u to vrijeme nije ni sa kim govorio, nikome nije davao blagoslov, i kao da nikoga nije vidio, sav udubljen u razmiljanje o blagodatnoj sili Svete Tajne. Iguman Nifont, koji je duboko

potovao i volio blagodatnog starca, govorio je povodom mnotva posjetilaca svetome Serafimu: Kada otac Serafim ivljae u pustinji (prvoj i dalekoj), onda on drveem zakri sve prilaze k njemu, da mu narod ne bi dolazio; a sada stade primati sve, te do ponoi nemam mogunost da se manastirska vrata zatvore. Od toga doba u prepodobnom ocu Serafimu Bog otkri vjernicima istinu i veliko dragocjeno blago. Naroito bijae sladak, utjean i koristan za duu razgovor blagodatnog starca, proet nekom osobitom ljubavlju, i prepun neke tihe, ivotvorne vlasti. I cjelokupno njegovo ophoenje sa posjetiocima odlikovae se prije svega dubokim smirenjem, i opratajuom, djelatnom ljubavlju kranskom. Rijei njegove zagrijavahu srca, ak i ona okorjela i hladna, ozarie due dubokim razumijevanjem, potiui ih na suzno i skrueno pokajanje, izazivahu radost i nadu na mogunost popravka i spasenja ak i kod okorjelih i izgubljenih grjenika, ispunjavahu duu blagodatnim mirom. Ma tko doao k njemu, bijednik ili bogata u raskonim haljinama, sa ma kakvim mukama na dui, grijesima, potrebama, i sa ma kakvim savjestima - sve ih on s ljubavlju grljae, svima se do zemlje klanjae, i blagoslivljajui ih, sam im ruke cjelivae. Nikoga on surovo ne korae niti strogo izobliavae; ni na kog ne nalagae teki teret, sam nosei kri Kristov, sa svim tugama. Ponekad je on i izobliavao, ali krotko, razblaujui rije svoju smirenjem i ljubavlju. Starajui se da savjetima probudi glas savjesti, on je pokazivao put spasenja, i esto puta tako, da slualac nije odmah ni shvatio, da je rije o njegovoj dui; no potom je sila rijei, zainjenih blagodau, neizostavno vrila svoj utjecaj. Od njega nisu izlazili bez stvarne pouke, ni bogati, ni siromani, ni prosti, ni ueni, ni velikai, ni obini ljudi: za sve njih bilo je dosta ive vode, koja je tekla iz usta molanika, smirenog i ubogog starca. Naroda je kod njega dolazilo svakodnevno na tisue, naroito u toku posljednjih deset godina njegovog ivota. Svakodnevno je pred njegovom kelijom u Sarovu bilo oko dvije tisue ljudi, i vie. Njemu to nije bilo teko, i on je za svakog nalazio vremena da porazgovara na korist due. U nekoliko rijei on je objanjavao svakome ono to mu je upravo bilo najpotrebnije, otkrivajui esto puta najskrivenije pomisli posjetioca. Rijei svoje, kao i sav ivot svoj i sva djela svoja, prepodobni otac Serafim dobivae na Svetom Pismu, na spisima svetih Otaca, i na pounim primjerima iz ivota svetitelja, ugodnika Bojih. Pri tome blagodatni starac naroito je uvaavao one svetitelje, koji se pokazae najhrabriji pobornici i najsjajniji nosioci pravoslavne vjere, kao: Vasilija Velikog, Grigorija Bogoslova, Jovana Zlatousta, Klimenta papu Rimskog, Atanasija Velikog, Kirila Jeruzalemskog, Ambrosija Mediolanskog, i njima sline. Sveti Serafim je sa osobitim arom uvao i branio istou Pravoslavlja. Tako, kada ga jednom prilikom upita neki raskolnik - koja je vjera bolja crkvena ili staroobrajdaka, on mu odgovori kao onaj koji vlast ima: Ostavi svoja buncanja. Na ivot je more, naa sveta Pravoslavna Crkva je laa, a sam Spasitelj je Krmanoem, zbog svoje grjene nemoi, sa mukom preplivavaju more ivota, i svi se ne spaavaju od davljenja, kuda ti onda hoe sa svojim amcem, i na emu zasniva svoju nadu - da se spasi bez krmanoa? Zbog istoe due dobivi od Boga dar vidovitosti, sveti Serafim je esto davao ponekim posjetiocima pouke koje su odgovarale njihovim najtajnijim osjeanjima i najskrivenijim mislima, iako mu ih oni nisu govorili. Evo jednog takvog primjera. Jednom prilikom doe iz radoznalosti u Sarov general - lajtnant L. razgledavi manastir, on htjede da otputuje, ne dobivi nita za svoju duu. No njega zaustavi spahija Prokuin, nagovarajui ga da svrati kod starca Serafima. General u poetku odbijae, ali na uporno navaljivanje Prokuinovo on pristade. I im stupie u keliju, starac Serafim, idui mu u susret, pokloni se generalu do nogu. Ovakva smirenost porazi gordog generala. A Prokuin, vidjevi da ne treba da ostane u keliji, izie u

predsoblje. General pak, okien ordenima, ostade oko pola sata u razgovoru sa starcem. Za nekoliko minuta zauje se pla iz stareve kelije; general je plakao kao malo dijete. Za pola sata otvorie se vrata, i sveti Serafim izvede generala ispod ruke, koji je i dalje plakao, prekrivi lice rukama. Ordene i kapu general bijae zaboravio u keliji. Otac Searfim mu iznese, i zakai mu ordene na mantil. Kasnije je taj general priao da je proputovao cijelu Europu, da poznaje mnotvo ljudi, ali da je prvi put u ivotu vidio onakvu smirenost s kakvom ga je susreo zatvorenik sarovski, i da do tada nije znao za takvu vidovitost s kakvom mu je starac otkrio sav njegov ivot do najtanjih pojedinosti. A kada su mu za vrijeme razgovora sa ocem Serafimom poispadali ordeni sa grudi, vidoviti starac mu je rekao: To je zato to si ih ne zaslueno dobio. Ljubav blagodatnog starca bila je prosto sveobuhvatna i bezgranina. Izgledalo je da on voli sve i svakoga vie nego to majka voli svoga milog sina jedinca. Nije bilo stradanja, nije bilo nevolje u blinjega, a da ih on ne osjeti, ne primi u svoju duu, i ne nae odgovarajue lijekove. I na taj nain on postade u oima pravoslavnog ruskog naroda, utoite, duhovni oslonac, i utjeha svima koji stradaju i pate, svima koji su natovareni i jadni, svima kojima je potrebna milost Boja i pomo blagodatna. Lica svih uzrasta, zvanja i stanja, obadva spola, djetinjski povjerljivo, iskreno i prostosrdano, otvarali su pred njim svoju duu i srce, svoje sumnje i nedoumice, svoje duhovne potrebe i muke, svoje grijehe i grijehe promisli. A da sve to posjetilac ispovjedi bez lanog stida i prikrivanja, nekome je priticao u pomo sam starac, vidovito itajui u dui njegovoj i na glas mu govorei njegove grijehe i pomisli. Sa ljubavlju prebogati sveti starac sve je umirivao, i nitko nije odlazio od njega bez olakanja i duevnog umirenja, bez stvarne pouke i blagodatne utjehe, - nitko: ni bogati, ni siroti, ni prosti, ni ueni, ni ponieni, ni ugledni. I svi su osjeali njegovu veliku ljubav i njezinu blagodatnu silu; i nerijetko se dogaalo da potoci suza krenu iz oiju tvrda i okamenjena srca. esto je prepodobni otac Searfim izazivao kod mnogih zavist, prijekore ili nedoumice, to on prima sve bez razlike, to svima podjednako ini dobro, to sve u istoj mjeri paljivo slua, tjei i pouava, ne razlikujui ni spol, ni zvanje, ni imovno stanje, ni moralne odlike svojih posjetilaca. Povodom toga prepodobni je otac ne jedanput govorio: pretpostavimo da ja jedanput zatvori vrata svoje kelije. Posjetioci, kojima je potrebna utjena rije, zaklinjat e me Bogom da im otvorim vrata, no, ne dobivi od mene odgovor, oni e sa tugom odlaziti svojoj kui ..kakvo opravdanje ja mogu dati Bogu na Stranom sudu Njegovom? Drugom prilikom kada jedan inok upita starca: to ti sve ui?, on odgovori: ja se drim uenja Crkve koja pjeva: Ne skrivaj rije Boju, ve objavljuj udesa Njegova(13). Tako je sveti starac smatrao za svoju savjest, za dunost svoga ivota, da prima sve koji mu dolaze, i da e za to dati odgovor na Stranom sudu Bojem. A kada bi primijetio da posjetioci sluaju njegove savjete, dre se njegovih pouka, i sa put grijeha i propasti stupaju na put vrline i spasenja, on se nije veselio tome kao plodom svoje djelatnosti, niti je to pripisivao sebi, nego je blagoslivljajui za sve Dobrotvora - Boga, govorio u takvim sluajevima: Ne, nama, Gospode, ne nama, nego imenu Svome daj slavu (Psal. 113,9). Mi smo duni udaljavati od sebe svaku radost zemaljsku, slijedei uenju Gospoda Krista, koji je rekao: Ne radujte se tome to vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte to su imena vaa napisana na nebesima (Lk. 10,20). Jednom prilikom jednovremeno dooe k ocu Serafimu u njegovu manastirsku keliju strojitelj Vladimirske pustinje jeromonah Antonije i jedan trgovac iz Vladimirske guberije. Otac Serafim zamoli strojitelja da sjedne i prieka, a sa trgovcem stane odmah razgovarati. Milostivo, blago i

njeno, izobliavao je njegove poroke i davao mu savjete: Svi tvoji nedostaci i nevolje, govorae mu on, - posljedice su tvoga strasnoga ivota. Ostavi takav ivot, ispravi putove svoje. Opirna rije stareva o toj stvari bijae proeta tako dirljivom srdanou i toplinom, da i trgovac, na koga se to odnosilo, i sluajno prisutni otac Antonije, bijahu dirnuti do suza. A kada trgovac izie iz kelije, onda se otac Antonije dugogodinji poznanik i potovatelj oca Serafima, usudi rei svetom starcu: Pred vama je dua ljudska otkrivena kao live u ogledalu; na moje oi, jo ne sasluavi duhovne potrebe i nevolje ovoga bogomoljca, vi mu ve sve sami kazaste. Sada ja vidim, da je um va tako ist, da on njega nita nije sakriveno u srcu blinjega. No otac Serafim mu metne na usta svoju desnu ruku, kao zatvarajui ih, i ree: Ne govori kako treba, radosti moja. Srce ovjeje je otkriveno jedino Gospodu, i samo je Bog jedini koji pozna srce; a srce u ovjeka duboko je (Ps. 63,7). Otac Antonije ga ponovno upita: Pa kako vi to, ni jednu rije ne upitaste trgovca, a kazaste mu sve to mu je potrebno? Tada mu sveti Serafim smireno odgovori: on je iao k meni, kao i drugi, kao i ti, iao je kao ka sluzi Bojem; ja grjeni Serafim, tako i mislim da sam ja grjeni sluga Boji, to mi nareuje Gospod kao sluzi Svome, to ja i predajem onome kome treba ono to je korisno. Prvu pomisao, koja se pojavi u dui mojoj, ja smatram kao ukazanje Boje, ne znajui to je na dui moga sugovornika, ve samo vjerujui da mi tako ukazuje volja Boja, radi sugovornikove koristi. Kao eljezo kovau, tako sam ja predao sebe i svoju volju Gospodu Bogu: kako je Njemu ugodno, tako i radim, svoje volje nemam, nego to je Bogu ugodno, to i predajem.. Meutim, ova blagodatna vidovitost prepodobnog oca Serafima bila je uistinu neobina. Dobivajui pisma, on je esto, ne otvarajui ih, znao njihov sadraj i davao odgovore: Evo, reci ovo od ubogog Serafimama, itd. poslije blaene smrti njegove naeno je mnogo takvih neotvorenih pisama, na koja je on u svoje vrijeme odgovorio. Duhom je sveti starac bio u zajednici sa mnogim podvinicima, koje nikada nije viao i koji su ivjeli na tisue kilometara daleko od njega. Kada se u zatvoreniku Zadonskog Bogorodinog manastira Georgiju pojavi misao, da promjeni svoje prebivalite i povue se jo usamljenije, i nitko osim njega to nije znao, odjednom k njemu doe nekakav stranik(14), iz Sarovske pustinje od oca Serafima i ree mu: Otac Serafim mi je naredio da ti kaem: Toliko godina boravi u zatvorenitvu, sramota je da te savladavaju avolje misli - i da ostavi svoje mjesto. Nikuda ne odlazi! Presveta Bogorodica zapovjeda ti da tu ostane. - Rekavi to, stranik se poklonie i ode. A kada ga stadoe traiti, ne mogae ga nai ni u manastiru ni oko manastira. Dok se jo nita nije znalo o ugodniku Bojem Mitrofanu, prvom episkopu Voronekom, i o njegovom predstojeem proslavljenju, poto jo nije bilo nikakvih otkrivenja ni znamenja, prepodobni Serafim je sa nekoliko svojeruno napisanih rijei estitao arhiepiskopu voronekom Antoniju otkrivanje svetih motiju ugodnika Bojeg Mitrofana. Jednom mirjaninu, nekom A. G. Borotilovu, sveti starac je ne jedanput govorio, da e na Rusiju ustati tri drave i mnogo je poruiti; ali e je i Gospod zbog Pravoslavlja pomilovati i sauvati. U to vrijeme ove su rijei bile nepojmljive; no kasnije su se dogaaji obistinili, i vidjelo se da je starac govorio o Krimskom ratu. Od 1831 godine prepodobni je otac mnogima govorio o nadolazeoj gladi, i Sarovska se obitelj po njegovom savjetu, snabdjela hranom za est godina, te vjerujui tome, u njoj nije bilo

gladi. Kada se u Rusiji prvi put pojavila kolera, prepodobni je otvoreno izjavljivao da nje nee biti ni u Sarovu ni u Divjejevu, to se u potpunosti i obistinilo, jer od prve kolere nije umro niti jedan ovjek ni u Sarovu ni u Divjejevu. Po svom blagodatnom daru vidovitosti sveti starac je podjednako vidio i prolost i budunost, sa nekoliko rijei ocrtavao je predstojei ivot ovjeku, i govorio rijei i davao savjete, koji su izgledali udni, ali su ih kasniji dogaaji opravdali, i time ih objelodanili kao pune duha vidovitosti. Svojim darom vidovitosti sveti Serafim je donosio raznovrsne koristi blinjima. Tako, jednom doputova iz Penze u Sarov pobona udovica akona, po imenu Evdokija. elei da uzme blagoslov od prepodobnog oca, ona ga sa mnotvom naroda doprati iz bolnike crkve, i stane iza svih, podaleko od njegove kelije, ekajui svoj red. meutim, sveti starac, ostavivi sve, odjednom je viknu: Evdokija, doi ovamo bre! Evdokija se zaudi to je on pozva po imenu, kada je jo nikada nije ni vidio. I prie mu sa osjeanjem strahopotovanja i trepeta. Otac Serafim je blagoslovi, da joj svetu naforu i ree joj: Treba da pouri kui, da bi sina zatekla kod kue. Evdokija pouri, i stvarno jedva zatee svog sina kod kue: u njenom odsustvu uprava Penzenske sjemenarije izabrala je njenog sina za studenta Kijevske Duhovne Akademije, i poto je Kijev daleko od Penze, trebalo ga je to prije ispratiti. I ovaj njen sin, po zavretku Akdemije, postade monah, dobivi ime Irinarh; zatim je bio nastavnik po sjeminarijama, rektor i na kraju episkop. Blagoestiva udovica Pelagija Ivanovna karina, stanovnica grada Arzamasa, jo od malena imala je elju da stupi u monatvo. No otac Serafim, na pet godina do svoje smrti, pretkaza joj da e biti sirota, da e se udati, da e imati sedmoro djece, - pri emu ih vidoviti starac sve nazva po imenu -, i da e zatim izgubiti mua. Mada je ovo rano predvieno, ona su se u potpunosti obistinila. Varoanski Balahin Zajajeboj prepodobni otac je savjetovao da neizostavno stupi u manastir; ali ona je odbijala. On joj kaza i razlog zato joj to govori. Biti e nesretna u braku, - ree joj-, imati e mnogo djece; ali e mua izgubiti, i ostat e udovica; i trpit e jo veu oskudicu nego prije braka. - Zajajeva ne poslua starev savjet, uda se i poslije je gorko alila, jer se sve rijei oca Serafima ispunie na njoj. Nadeda Teodorovna Ostrovska govorae sljedee: moj roeni brat, potpukovnik B. T. Ostrovski, po poruci nae tetke, koja je imala veliku vjeru prema ocu Serafimu, ode u Sarovsku pustinju k tome vidovitom starcu. Otac Serafim primi moga brata vrlo milostivo i, izmeu ostalih pouka, odjednom mu ree: Ah, brate Vladimire, kakav e ti biti pijanica! Ove rijei silno ogorie i oalostie moga brata. On je imao od Boga mnoge darove, i sve ih je upotrebljavao na slavu Boju; prema ocu Serafimu gajio je duboku odanost, a prema podinjenima bio je kao njeni otac. Zato je on sebe smatrao dalekim od pijanstva, koje ne dolikuje njegovom zvanju i nainu ivota. Vidoviti starac, primijetivi njegovu smuenost, ree mu i ovo: uostalom, nemoj da se smuuje, i nemoj se alostiti; Gospod ponekad puta da ljudi usrdni k Njemu zapadnu u uasne poroke, i to radi toga da oni ne bi zapali u jo vei grijeh - visokoumlje, uobraenost. Tvoje e iskuenje proi, milou Bojom, i ti e smireno provoditi ostale dane svoga ivota; samo ne zaboravljaj svoj grijeh. - ovo udno vienje starca Bojeg stvarno se potom i zbi. Zbog raznih okolnosti moj brat zapade u tu nesretnu strast - pijanstvo i, na opu alost svih srodnika, on provede nekoliko godina u tome stanju. No na kraju, zbog molitava oca Serafima i zbog svoje

prostosrdanosti, on bi pomilovan od Gospoda; ne samo ostavi svoj porok, nego i sav nain svoga ivota potpuno izmjeni, trudei se da ivi po evaneoskim pravilima, kao to i dolikuje kraninu. Godine 1832 neki spahija Bogdanov udostoji se vidjeti prepodobnog oca Serafima u Sarovskoj pustinji. U razgovoru, pored ostaloga, Bogdanov upita blaenoga starca, to bi mu on rekao da ita. Sveti otac odgovori: Evanelje po etiri glave dnevno, od svakog evanelja po jednu, i jo ivot pravednoga Jova. Jer, iako mu ena govorae da je bolje da umre, on ipak sve trpljae i spasi se. Uz to, nemoj zaboravljati da alje darove onima koji ti nepravdu nanesu. Na pitanje Bogdanova, treba li se lijeiti u bolestima, i kako uope provoditi ivot, bogom mudri podvinik odgovori: Bolest oiuje grijehe. Ipak, kako ti je volja. Idi srednjim putem; ne uzimaj na sebe ono to je iznad tvojih moi - past e, i avo e ti se nasmijati; ako si mlad, uzdravaj se. Jednom avo predloi nekom pravedniku da skoi u provaliju, na to ovaj pristade, ali ga Grigorije Bogoslov zadri. Evo to da radi: kada te rue - ne rui; kad te gone - trpi; kada te sramote - hvali; osuuj sam sebe, pa te Bog nee osuditi; podinjavaj volju svoju volji Gospodnjoj; nikada ne laskaj; znaj to je dobro i zlo u tebi; - blaen je ovjek koji to zna; ljubi blinjega svoga, blinji tvoj je - tijelo tvoje. Ako ivi po tijelu, izgubit e i duu i tijelo; ako pak po Bogu, spasit e ih oboje. Ovi su podvizi vei nego ii na bogomolju u Kijev, ili i dalje. Posljednje rijei oca Serafima odnosile su se na moju elju da otputujem na bogomolju u Kijev i dalje, ako to on blagoslovi. No, stvar je u tome, to ja ovu svoju elju nisam rekao ocu Serafimu, a on je saznao za nju jedino darom vidovitosti, koji je imao po blagodati Bojoj. Osim dara vidovitosti Gospod bijae obdario prepodobnog Serafima blagodau iscjeljenja tjelesnih bolesti. Jo ranije, u 1823 godini, prije nego to on konano ostavi svoj zatvor, on uini jedno poraavajue udo: iscijeli od neizljeive bolesti susjednog zemljoposjednika M. V. Mantorova. Kada bolest ovoga uzme prijetee razmjere, te mu par kostiju pone ispadati iz nogu, i svaka nada u pomo medicine bijae izgubljena, roaci i poznanici posavjetovae Mantorova da ode k ocu Serafimu, o ijem se svetom ivotu slava ve bijae pronijela irom cijele Rusije. I Mantorova, ije imanje bijae udaljeno etrdeset kilometara od Sarova, odvezoe k ocu u Sarov. Sa velikom mukom Mantorov bi unesen pred ulaz zatvorenikove kelije, koga sa suzama stane moliti da ga iscijeli od uasnih nevolja. Tada ga starac sa oinskom ljubavlju i srdanim suosjeanjem upita, da li on vjeruje u Boga. I kada mu bolesnik ispovjedi svoju vrstu i potpunu vjeru u Boga, prepodobni mu umiljato ree: Radosti moja! Ako ti tako vjeruje, onda vjeruj i u to, da je sve mogue od Boga onome koji vjeruje, pa soga vjeruj da e Gospod i tebe iscijeliti, a ja, ubogi Serafim, pomolit u se. Poslije toga on se povue u svoju keliju, i nakon kratkog vremena izie otuda sa svetim jelejem iz svijee pred ikonom Majke Boje Umilenje naredi Mantorovu da obnai noge, i on pomaza bolesna mjesta. I tog trena, kraste od rana to pokrivahu tijelo, za tren oka otpadoe, i Mantorov dobi iscjeljenje, i bez iije pomoi sam izie iz kelije sarovskog udotvorca. A kada se Mantorov, osjetivi da je iscijeljen, od radosti baci prepodobnom pred noge, cjelivajui ih i blagodarei za iscjeljenje, starac ga podie i strogo mu ree: Zar je Serafimovo djelo da umrtvljuje i oivljava, uvodi u pakao i izvodi, - to je tebi, prijatelju? To je djelo Jedinoga Gospoda, koji ispunjava volju onih koji Ga se boje i slua molitvu njihovu. Gospodu svemoguem i Preistoj Majci Njegovoj odaj blagodarnost. - Sa tim rijeima smireno, mudri ugodnik Boji otpusti Mantorova.

Ne manje iscjeljenje izvri sveti starac 1827 godine nad nekom enom Aleksandrom Lebeevom. Ona je vie od godinu dana patila od nekih stranih neobjanjivih nastupa, praenih povraanjem, krgutom zuba, grenjem cijeloga tijela, poslije ega je ona potpuno padala u nesvijest. Takvi nastupi dogaali su joj se svakodnevno. Lijekovi nisu nita pomagali. Jedan iskusan, vjerujui i estit ljekar, koji upotrijebi sve svoje umijee, na kraju joj dade savjet da se osloni na volju Svevinjega i da od Njega moli pomo i zatitu, jer je nitko od ljudi izlijeiti ne moe. To izazva duboku tugu kod bolesniinih roaka, a nju baci u oajanje. No jedne noi njoj se javi jedna nepoznata ena, vrlo stara, i kada prestravljena bolesnica stane itati molitvu svetome Kristu, ena joj ree: Ne plai se mene; i ja sam tako isto ljudsko bie, samo sada nisam iz ovoga svijeta, ve sam iz carstva mrtvih. Ustani sa postelje svoje i poi to prije u Sarovsku obitelj k ocu Serafimu; on te sutra oekuje kod sebe i iscijeliti e te. Bolesnica se usudi da ju upita: A tko si ti i odakle si? Starica odgovori: Ja sam iz Divjevskog manastira, prva nastojateljica - Agatija. Sutradan roaci povezoe bolesnicu u Sarov, pri emu ona putem dobi strahovite nastupe i greve. U Sarov stigoe poslije kasnije liturgije u vrijeme trapeze bratije, kada se prepodobni otac Serafim zatvarao i nikoga nije primao. No pribliivi se k njegovoj keliji, bolesnica jo ne bijae uspjela da pomoli uobiajenu molitvu, a starac izie k njoj, uze je za ruku i uvede ju u svoju keliju. U keliji joj metnu epitrahiv na glavu, tiho izgovori molitve Gospodu i Presvetoj Bogorodici, zatim je napoji bogojavljenskom vodom, dade joj dijeli nafore, i tri dvopeka i ree joj: Svaki dan uzimaj po dvopek sa svetom vodom; i otii u Divjejevo na grob slukinje Boje Agatije, uzmi sebi zemlje i napravi koliko moe poklona, Agatija te saalijeva i eli ti iscjeljenje. Onda doda: kada ti bude teko, ti se pomoli Bogu i reci: oe Serafime, spomeni me na molitvu i pomoli se za mene grjenu, da ne bih opet zapala u bolest od protivnika i neprijatelja Bojeg. Tada od bolesnice otie primjetno sa nekim umom. I bolest joj se vie nije vraala. I poslije toga ona rodi etiri sina i pet keri. U rujnu 1831 godine doputova iz Simbirske i Niegorodske guberije Nikolaj Motovilov, sav bolestan, i bijae udesno iscijeljen od oca Serafima. U svojim biljekama, koja se uvaju u Divjejervkom manastiru, on ovako pie o svom iscjeljenju: Veliki starac Serafim iscijeli me od tekih i nepovratnih, velikih reumatinih i drugih bolova i bolesti; cijelo mi tijelo bijae oduzeto, noge zgrene i u koljenima oteene, na leima rane; od svega toga neizljeivo sam patio tri godine. Moje iscjeljenje dogodi se na sljedei nain. Petog rujna 1831 godine ja bih dovezen u Sarovsku pustinju; 7 i 8 rujna, na dan rodestva Majke Boje, bih poaen biti na dva razgovora sa ocem Serafimom u njegovoj manastirskoj keliji, ali iscjeljenje jo ne dobih. A 9 rujna mene odvezoe k njemu u oblinju pustinju njegovu, u blizini njegovog studenca, i etiri ovjeka koji me na rukama nosae, a peti mi pridravae glavu, prinesoe me k njemu, okruenom masom posjetilaca sa kojima je on razgovarao; moji nosioci me smjestie na njegovoj livadici, pored jednog ogromnog i vrlo debelog bora na obali rijeke Sarovske. Na moju molbu da mi pomogne i da me iscijeli, on mi ree: Pa nisam ja doktor; treba ii doktoru onaj koji hoe da se rijei bolesti. Ja mu onda potanko ispriah svoje patnje, i kako sam isprobao sve vrste lijeenja, ali iscjeljenja ne dobih. Meni ve ni u emu nema spasa, a nemam druge nade za iscjeljenje mojih bolesti, osim blagodati Boje. Ali poto sam grjean i sam nemam slobode k Gospodu Bogu, to molim njegove svete molitve, da bi me Gospod iscijelio. On me onda upita: A vjerujete li Vi u Gospoda Isusa Krista da je on Bogoovjek, i u Njegovu Preistu Majku Boju, da je ona Prisnodjeva? Ja odgovorih: Vjerujem. A vjeruje li, nastavi on da me pita, - da Gospod , koji je ranije sve negdje po ljudima iscjeljivao trenutno i jednom rijeju svojom ili dodirom svojim, moe i sada tako isto lako i trenutno iscijeliti jednom rijeju svojom one to trebaju

Njegovu pomo, i da je zauzimanje za nas Majke Boje pred Njim svemono, i da vas na Njeno zauzimanje Gospod Isus Krist moe i sada isto tako trenutno i jednom rijeju potpuno iscijeliti? Ja odgovorih, da svemu tome istinski i od sve due i srca vjerujem, i da kad ne bih vjerovao, ne bih ni naredio da me dovezu ovdje kod njega. Ako dakle vjerujete, - zavri on, - onda ste vi ve zdravi! Kako zdrav, - upitah ja, - kada me moji ljudi i Vi drite na rukama? Ne, - ree mi on, - vi ste sada svim tijelom svojim ve potpuno zdravi. I on naredi ljudima koji su me drali na svojim rukama da odstupe od mene, a on me sam uze za ramena, podie me sa zemlje i stavivi me na noge, ree mi: Sigurnije stojte, vre se drite nogama na zemlji! Eto tako! Ne plaite se, vi ste sada potpuno zdravi. I zatim dodae, radosno me promatrajui: Eto, vidite li kako vi sada dobro stojite. Ja odgovorih: htio ili ne htio ja sada dobro stojim, zato to me Vi dobro i vrsto drite. Tada on, odvojivi svoje ruke od mene, ree: E pa eto, sada vas ve niti ja ne drim, a vi i bez mene vrsto stojite. Hodajte smjelo, Gospod vas iscijeli; hajde krenite sad smjesta. I uzevi me za ruku jednom svojom rukom a drugom me pomalo gurajui s lea, on me povede po travi i po neravnoj zemlji oko velikog bora govorei: Eto vae bogoljublje, kako ste vi dobro krenuli! Ja odgovorih: zato to me vi umijete dobro voditi. Ne, - ree mu on na to, odvojivi od mene svoju ruku: Sam Gospod je htio da vas potpuno iscijeli, i sama Mati Boja Ga umoli za to. Vi ete i bez mene sada krenuti, i svagda e te tako ii; hajde, pokrenite se. I stade me gurati, da bih ja iao. Pa tako u pasti i povrijediti se.Ne, - ree mi, - neete se povrijediti nego ete vrsto poi. Ikada ja osjetih u sebi nekakvu silu koja me tu osjeni odozgo, ohrabrih se malo i pooh sigurnim korakom. On me onda odjednom zaustavi i ree mi: Dosta je! Pa me upita: to dakle, jeste li se sada uvjerili da vas Gospod iscijeli u svemu, i to potpuno? Uze Gospod bezakonja vaa i grijehe vae oisti. Vidite li kakvo udo Gospod uini s vama. Stoga nesumnjivo vjerujte u Njega Krista Spasitelja Naeg, i vrsto se uzdajte u Njegovo milosre prema vama; zavolite Ga svim srcem, priljubite se uz Njega svom duom svojom, i nepokolebljivo se nadajte u Njega, i blagodarite Carinu Nebesku za Njenu veliku milost prema vama. No poto vas je vae trogodinje stradanje silno iznurilo, to vi sada nemojte naglo da hodate mnogo, nego postepeno; malo po malo navikavajte se na hodanje i uvajte svoje zdravlje kao dragocjeni dar Boji. I jo dosta razgovarajui sa mnom, on me otpusti u sobu za goste potpuno zdrava. A poto mnogi bogomoljci bijahu sa mnom pri iscjeljenju mom, i bijahu se prije mene vratili u manastir, to oni ve bijahu razglasili svima o velikom udu ovom. Poslije svog iscjeljenja Motovilov postade vrlo est posjetilac manastira. Za vrijeme jednog svog razgovora sa ocem Serafimom krajem studenog 1831 on je imao sreu da vidi svetog starca ozarenog Blagodau i obasjanog svjetlou. Tada mu je starac rekao da ivot kranina treba da bude ivot u Svetom Duhu. Evo to pria Nikola Motovilov u svojoj zabiljeci, koja se uva u arhivi manastira Divjejeva, a koju je zabiljeku objavila 1903. godine njegova udovica Jelena Motovilova(15). Dan je bio oblaan, pria Motovilov ; zemlja bijae pokrivena debelim snijegom, koji je stalno padao, kada me otac Serafim postavi da sjednem pored njega na jedno porueno stablo. Gospod mi je otkrio, ree mi, da ste vi u djetinjstvu eljeli da saznate koji je cilj kranskog ivota. Ali vas taj odgovor nije mogao da zadovolji. Stvarno, molitva, post, nona bdijenja, kao i svi drugi kranski podvizi, dobri su kao takvi; ali cilj naeg ivota nije samo da to ispunjavamo, jer su to samo sredstva. Pravi cilj kranskog ivota je da zadobijemo Duha Svetoga. Morate znati da samo ono dobro djelo donosi plodove Duha Svetoga, koje je uinjeno iz ljubavi prema Kristu. Prema tome, zadobivanje ovog Duha je cilj naeg ivota. - U tom smislu vi govorite da treba zadobiti Duha Svetoga, zapitah oca Serafima; ja to dobro ne razumijem. -

Zadobiti znai stei, ree mi on. Vi sigurno znate to znai stei novac. To isto vai i za Svetog Duha. Cilj zemaljskog ivota za obinog ovjeka je da zaradi novac, ili da stekne poasti, odlikovanja ili nagrade. Sveti Duh je takoer kapital, i to vjeiti kapital i jedno blago koje nikada ne prestaje. Svako djelo uinjeno iz ljubavi prema Kristu donosi blagodat Svetoga Duha; u svakom sluaju, molitvom se to najlake postie, jer je ona oruje kojim uvijek raspolaemo. Moe se dogoditi da elite ii u crkvu, ali da ta crkva nije blizu, ili da je sluba zavrena. Ili imate elju da udijelite prosjaku, ali njega nema; ili elite da budete neporoni, ali za to nemate snage. Ali molitva, za nju uvijek ima mogunosti, ona je dostupna kako bogatom tako i siromahu, kako uenom tako i prostom, jakom kao i slabom, zdravom kao i bolesnom, pravednom kao i grjenom. Snaga molitve je ogromna i, vie nego sve drugo, ona daje Duha Svetoga. - Oe, rekoh, vi sve vrijeme govorite o blagodati Duha Svetog, koju treba zadobiti, ali kako i gdje je mogu vidjeti? Dobra djela su vidljiva, a zar Duh Sveti moe biti vidljiv? Kako mogu znati da li je On sa mnom ili nije? - blagodat Duha Svetoga koja nam je dana prilikom svetoga krtenja, sja u naem srcu usprkos naim grijesima i tami koji nas okruuje. Ona se pojavljuje u neiskazanoj svjetlosti onima preko kojih Gospod najavljuje svoju prisutnost. Sveti Apostoli su opipljivo osjetili prisutnost Duha Bojeg. - Zapitah ga: Kako bi ja mogao da postanem svjedok? - Tada otac Serafim obavi ruku oko mene i ree mi: Prijatelju, mi smo sada obojica u Duhu, i ti i ja. Zato ne gleda u mene? - Oe, ne mogu da vas gledam jer je vae lice postalo svjetlije od sunca, i oi su mi zasjenjene. - N plaite se, vae Bogoljublje, jer ste i vi sada postali svijetli kao i ja. I vi ste sada ispunjeni Duhom Svetim, inae ne bi vam bilo mogue da me vidite takvim. - I nagnuvi se prema meni, apnu mi blago na uho: Svim srcem molio sam Gospoda da vas udostoji da vidite, tjelesnim oima, ovaj silazak Njegovoga Duha. I evo, uzviena milost utjeila je vae srce kao to majka tjei svoju djecu. Dakle, prijatelju, zato me ne pogledate? Ne bojte se niega, Gospod je s vama! - Ja ga tada pogledah i sav pretrnuh. Zamislite: u sredini sunce, pri njegovom najsjajnijem blistanju podnevnom, vidite lice ovjeka koji sa vama razgovara. Vidite pokrete njegovih usana, izraz njegovih oiju, ujete njegov glas, osjeate da jedna njegova ruka lei na vaem ramenu, ali ne vidite ni tu ruku, ni to lice, ve jedino tu zasljepljujuu svjetlost koja se rasprostire svuda oko nas, i koja obasjava svojim sjajem snjeni pokriva kojim je prekriven proplanak, kao i snjene pahuljice koje padaju poput bijelog praha. - to osjeate? Zapita otac Serafim. - Tiinu i mir koju ne mogu izraziti, rekoh. - to jo osjeate? Pitae on. - Neiskazanu radost koja ispunjava moje srce, odgovorih. - Ta radost koju osjeate nitavna je kada se usporedi sa onom radou za koju je reeno da oko jo ne vidi, i uho ne uje, i u srce ovjeku ne doe, to ugotovi Bog onima, koji ga ljube (I Kor. 2,9). Nama su dati samo nagovjetaji ove radosti, ali to kazati o pravoj radosti? to jo osjeate, vae Bogoljublje? - Neiskazanu toplinu, rekoh ja. - kakvu, prijatelju! Mi smo u umi, sada je zima i svuda je snijeg oko nas. Kakva je to toplina koju osjeate? Odgovorih: Kao kada bih se kupao u toploj vodi. Osjeam takoer miris, kakav nikada do sada nisam osjetio. - Znam, znam, ree on, ja vas hotimino pitam. Taj miris koji osjeate je blagouhanije Duha Bojeg. A ta toplina o kojoj govorite nije u zraku, ve u vama. Zagrijani njom, pustinjaci se nisu bojali zime, jer su bili odjeveni blagodatnom haljinom, koja im je zamjenjivala odjelo. Carstvo Boje nalazi se unutra u nama. Stanje u kome smo sada dokaz je za to. Eto to znai biti ispunjen Svetim Duhom. - Da li u se sjeati ove milosti koja nas je posjetila? Zapitah ja. Vjerujem da e vam Gospod pomoi da shvatite ovo u svom srcu, jer to nije dano samo radi vas jednoga, nego preko vas ostalome svijetu. Idite sa mirom, i neka Gospod i Njegova Presveta Majka budu sa vama! - Kada sam ga napustio, zavrava Motovilov, vienje nije prestajalo: starac je bio u istom poloaju koji je imao u poetku razgovora i neiskazana svjetlost koju sam vidio svojim oima, produavala je da ga i dalje obasjava.

Bjesomune prepodobni otac Serafim iscjeljivae svojim prisutnou, kriem i molitvom. Ja sam svjedok, - kazivao je seljak Lihaevski, koji je radio u Sarovu, - kada nekolicina ljudi privedoe ka pustinjskoj keliji oca Serafima jednu bjesomunu enu, koja se cijelim tijelom odupirala, a pred samom kelijom i pala i, zabacivi glavu natrag, vikala: Saei e, saei e! Otac ASerafim izie iz kelije i poto ena ne htjede da otvori usta, on joj silom ubaci nekoliko kapljica svete vode. Ja, i svi mi, ugledasmo gdje tog trenutka iz njenih usta izie kao nekakav oblak od dima. A kad je starac odmah zatim ogradi krsnim znakom i sa blagoslovom napravi nad njom molitvu, bjesomunica se osvijesti i sama se stade moliti. Ugledavi je sarovskoj sabornoj crkvi potpuno zdravu, ja je upitah, to ona sada osjea. Hvala Bogu, odgovori ona, sada ne osjeam prijanju bolest. Mnogo raznih udesa napravi otac Serafim nad tekim bolesnicima; mnoga su od njih i zapisana, a mnoga su ostala urezana samo na tablicama srca iscijeljenih. Mi smo, samo neka spomenuli. I u svim tim sluajevima starac je imao obiaj da bolesnike pomazuje uljem iz svijee, koja je gorila pred njegovom kelijom Majke Boje Umilenje. I kada su ga upitali, zato on to radi, odgovorio je: Mi itamo u Svetom Pismu da su apostoli mazali uljem mnoge bolesnike i iscjeljivali ih. A mi, koga emo slijediti ako na apostole? I bolesnici, pomazivani prepodobnim, dobivae iscjeljenje. Vrijeme, koje prepodobnom ostajae od sna i poslovanja sa posjetiocima, on provoae u molitvi. Vrei sa svom tonou i usrem molitveno pravilo radi spasenja svoje due, on bijae u isto vrijeme i veliki molitvenik i posrednik pred Bogom za sve ive i pokojne pravoslavne krane. Radi toga je on pri itanju Psaltira na svakoj Slavi nepropustljivo uznosio od sveg srca sljedee molitve: 1. Za ive: Spasi Gospode, i pomiluj sve pravoslavne krane, i one koji na svakom mjestu vladavine Tvoje ive pravoslavno; podaj im, Gospode, duevni mir i tjelesno zdravlje i oprosti im svaki grijeh voljni i nevoljni; i svetim molitvama njihovim pomiluj i mene jadnoga. 2. Za pokojne: Uspokoj, Gospode, due preminulih slugu Tvojih; praotaca, otaca i brae nae koji ovdje poivaju i svugdje preminule pravoslavne krane; podaj im Gospode, carstvo i uee u Tvom beskonanom i blaenom ivotu, i oprosti im, Gospode, svaki grijeh voljni i nevoljni. U molitvi za pokojne i ive kod prepodobnog oca Serafima naroiti znaaj su imale votane svijee, koje su u njegovoj keliji gorjele pred svetinjom. To objasni u studenom 1831 godine sam sveti podvinik otac Serafim u razgovoru sa Nikolajem Motovilovim. Motovilov kazivae: Vidjevi kod oca Serafima mnoge svijee, naroito votane, i velike i male, na raznim okruglim posluavnicima, na kojima se od mnogo godinjeg kapanja svijea bijahu napravili itavi votani breuljci, ja pomislih u sebi: Zato li to otac Serafim pali toliko svijea, te stvara u svojoj keliji nepodnoljivu vruinu? A on kao primoravajui moje misli da prestanu, ree mi: vi elite znati, vae bogoljublje, zbog ega ja palim toliko svijea pred ikonama Bojim. Evo dakle zbog ega. Ja imam, kao to vam je poznato, mnogo osoba koje su raspoloene prema meni i ine mnoga dobra vodeninim siroticama mojim.(16) Oni mi donose svijee i mole me da se molim za njih. I kada itam svoje pravilo, ja ih u poetku spomenem jedanput. A poto je mnogo imena, i ja ne mogu da ih ponavljam na svakom mjestu pravila gdje treba, i vremena bi mi nedostajalo za vrenje moga pravila, to ja i palim sve te svijee za njih na rtvu Bogu, za

svakog po jednu svijeu, za neke pak po jednu veliku svijeu za nekoliko njih, za neke opet stalno palim svijee; i gdje treba po pravilu da ih spomenem, ja govorim: Gospode, spomeni sve te ljude, sluge Tvoje, za ije due ja ubogi pripalih Tebi ove svijee. A da to nije moj izum, ljudski izum oca Serafima, ili prosto neka moja revnost, ni na emu boanstvenom nezasnovana, ja u vam kao potvrdu navesti rijei Boanstvenoga Pisma. U Bibliji se kae da Mojsije u glas Gospoda koji mu govorae: Mojsije, Mojsije! Reci bratu svom Aronu, da pali ispred mene svijeu i danju i nou, jer mi je to po volji, i ta mi je rtva blago prijatna. - Eto, vae bogoljublje, zbog ega je sv. Crkva Boja primila kao obiaj da se u svetim hramovima i u domovima krana, pale svijee pred svetim ikonama Gospoda, Majke Boje, svetih Anela, i svetih ljudi koji su ugodili Bogu. Jednom je veliki molitvenik, prepodobni otac na Serafim, primjeen gdje za vrijeme molitve stoji u zraku. O tome kneginja E. S. . kazuje ovo. K njoj doputova iz Pertograda njezin bolesni brat. Ne oklijevajui dugo, ona ga odveze u Sarov k ocu Serafimu. Mladi ovjek je patio od takve slabosti, da su ga na krevetu unijeli u manastirsko dvorite. U to vrijeme otac Serafim stajae na vratima svoje manastirske kelije, kao da oekuje bolesnika. I odmah naredi da bolesnika odvedu u njegovu keliju. I obrativi se bolesniku, on mu ree: Ti se, radosti moja, moli; i ja u se moliti za tebe; samo pazi, lezi kako lei, i na drugu stranu se ne okrei. Bolesnik dugo leae, pokoravajui se rijeima starca. No trpljenje mu oslabi, i radoznalost ga natjera da pogleda to starac radi. I on, osvrnuvi se, ugleda oca Serafima gdje stoji na zraku u molitvenom stavu, i od neoekivanosti i neobinosti zbog onoga to vidi on vrisnu. Poto zavri molitvu, otac Serafim mu prie i ree: Eto, ti e sada svima priati da je otac Serafim - svetac, moli se na zraku. Gospod e te pomilovati. No ti pazi, ogradi sebe utnjom i ne priaj to nikome do dana moga prestanka ivota, inae e ti se bolest tvoja vratiti. Bolesnik stvarno ustane sa postelje, mada oslanjajui se na druge, ipak on na svojim nogama izie iz kelije. U manastirskoj gostoprimnici ga sa svih strana salijetahu pitanjima, kako je i to radio otac Serafim, i to je govorio. Ali on, na uenje svih, ne ree ni rijei. I mladi ovjek, iscijelivi se potpuno, otputova u Petrograd. A poslije izvjesnog vremena on opet doputova kod kneginje. Tu sazna da se blaeni starac otac Serafim upokojio od trudova svojih. I tada ispria o njegovom moljenju na zraku. A o Bogoslovskom izvoru koji dobi naziv Serafimov studenac, sveti starac priae kasnije: Ja se moljah da ova voda u studencu iscjeljuje od bolesti. - I tada voda ovog izvora dobi naroita, neobina svojstva, koja se i do danas odravaju. Ta se voda ne kvari, makar godinama stajala u zatvorenim posudama. Njome se u svako doba godine, ak i za vrijeme najjaih mrazova, polijevaju i umivaju bolesni i zdravi, i to im koristi. Mnogima koji su patili od stranih rana, prepodobni Serafim je nareivao da se umiju vodom iz tog studenca - i svi su od toga dobivali iscjeljenje. Neki su, umivi se vodom, progledali; drugi su, pijui od nje, brzo se iscjeljivali od unutranjih neduga i sa odra tekih bolesti ustajali zdravi. Za vrijeme kolere tridesetih godina prolog stoljea dolazilo je na Serafimov studenac puno vjernih, ak iz najudaljenijih pokrajina, i po vjeri svojoj dobivali od njegove neobine vode olakanje i iscjeljenje. Tako i konjiki kapetan Teplov, ije se imanje nalazilo u Ekaterinoslavskoj guberiji, gdje je kolera stala kositi, opomenu se da mu je prepodobni serafim ranije, kao usput, govorio: Kada te bude snala neka nevolja, ti navrati k ubogom Serafimu, on e se pomoliti za tebe. I ovo sjeanje natjera ga da se sa svojom enom iz daljine obrate starcu serafimu, da ih izbavi od bolesti. I gle, idue noi sveti starac se javi u snu eni i naredi joj da se uputi na Bogoslovski izvor, da uzme vode iz njega, da se napije i umije od nje ona, njezin mu, ukuani i sva posluga. Sa potpunom vjerom u mo molitvenog ugodnika Bojeg Serafima,

ona otputova na izvor, napie se vode i umie, pa vodom napunie itavo bure i odvezoe ga na svoje imanje. I stvarno, oboljeli ljudi na imanju, od kojih mnogi ve bijahu na samrti, udesno se iscijelie, upotrijebivi ovu vodu, i od tada na tom imanju nitko vie ne umre od kolere. Utjecaj blagodatnog starca nije se ograniavao samo na Sarovsku pustinju. Izuzetni znaaj on je imao za razvitak enskog monatva. Naroito su dirljivi bili odnosi prepodobnog Serafima prema Divjejevskom sestrinstvu, osnovanom oko 1780, udovicom pukovnika Agatijom Meljgunom. Ostavi udovica u mladim godinama, ona pone gajiti nadu da svoj ivot posveti Bogu. Sa tim ciljem ona obie mnoga sveta mjesta. I gle, odmarajui se na dvadeset kilometara od Sarovske obitelji u selu Divjejevu, ona u polu snu vidje Majku Boju, koja joj naloi da ostane na tom mjestu i podigne hram u ast Kazanske udotvorne ikone Njezine. Kasnije se Meljgunovoj, koja primi monatvo sa imenom Aleksandra, pridruie i druge podvinice, te tako bi poloen poetak Divjejevskoj obitelji, sa kojom je vezano ime prepodobnog Serafima Sarovskog. Jo sama osnivaica Divjejevske obitelji, umirui, povjeri buduu sudbinu sestara prepodobnom Serafimu, tada jeroakonu. I blaeni starac Pahomije, iguman sarovski, ostavljajui ovaj svijet, povjeri ocu Serafimu, staranje i Divjejevskoj zajednici. Prepodobni Serafim se starae o njoj sa pravom oinskom ljubavlju i brigom. Divjejevske sestre su odlazile k njemu za blagoslov i pomo u raznim tekoama i nedoumicama. Starac im je starateljski davao dobre i korisne za duu savjete, svom duom se unosei u njihov ivot i poredak. Molitvama prepodobnog i sredstvima dobrotvora, iscijeljenih prepodobnim, Divjejevsko je sestrinstvo raslo. Zajedno sa tim, sveti Serafim razdjeli obitelj na dvije polovine, no pod zajednikom upravom i rukovodstvom, tako da se na izvjesnom odstojanju, pod zasebnom ogradom, podizae nove kelije sa posebnim hramom, te se pojavi kao novi manastir. Ovo je, govorae prepodobni, po volji Gospoda i Majke Boje. Tako uradi ugodnik Boji, jer je smatrao da je nezgodno da iste djeve ive zajedno sa udovicama, koje su neko vrijeme provele u braku. Po ukazanju Presvete Bogorodice starac izabra za ovo jedno mjesto, nedaleko od Kazanske Divjejevske crkve, na poklonjenom imanju. I tu podie vodenicu za Divjejevske sestre. Na taj nain prepodobni otac Serafim obrazova naroito, tzv. Serafimovsko- Divjejevsko sestrinstvo, odvojeno od prijanjeg, koje osnova gorespomenuta Agatija Meljgunova. Brinui se o sestrama Divjejevskim, naroito o svojim vodeninim sestrama, kako je prepodobni Serafim nazivao sestre nove odvojene zajednice, on ih je neumorno tjeio i bodrio u svim tekoama i nevoljama mnogo trudnog monakog ivota. No, blagodarei blagodatnom utjecaju prepodobnog oca, Divjejevska obitelj stade privlaiti k sebi sve vie i vie sestara, koje su pod oinskim rukovodstvom svetog starca traile bogougodan monaki ivot. Neke su posveivale svoj ivot Bogu u Divjejevskoj obitelji iz zahvalnosti za iscjeljenje, dobiveno molitvama svetoga starca. Druge pak on je, po svojoj vidovitosti, od djetinjstva kao pred odreivao za ovo, i izvana ih rukovodio ka stupanju u manastir. A kada bi sestre, bojei se za budunost, stale tugovati zbog materijalne nezbrinutosti i neosiguranosti manastira, on ih je tjeio govorei im da je ovo mjesto izabrala za njih sama Carica Nebeska, i Ona e im u svemu pomoi, tako da e u njih biti i svoj kruh, i svoje crkve, i svoj ustav crkveni, kao u Sarovu. I dodavao je, da e i on ubogi serafim, stalno preklinjati za njih koljena na molitvu. Sestre Divjejevske obitelji bijahu u potpunom sluanju prepodobnom Serafimu. Bez starevog blagoslova one nisu nita poduzimale. Kada bi koja sestra na izvjesno vrijeme odlazila iz

manastira, ona se i pred odlazak iz obitelji i po povratku u obitelj javljala prepodobnom po blagoslov. Starica Divjejevske obitelji Matrona Pljeejeva kazivala je o sljedeem udesnom dogaaju. Stupivi u Divjejevski manastir, ja sam, po blagoslovu oca Serafima, imala kao posluanje, da sestrama spremam hranu. Jednom, zbog slabunjavosti i zbog vrajeg iskuenja, ja zapadoh u takav duevni nemir i utuenost, da odluih da neujno i bez blagoslova napustim manastir, toliko mi se uinilo teko i nepodnoljivo ovo posluanje. Bez sumnje otac Serafim je providio moje iskuenje, jer me je iznenada pozvao da doem do njega. Ja dooh k njemu treeg dana po Petrovu, i sav put sam plakao. Doavi do njegove Sarovske kelije, ja pred vratima napravim, po obiaju molitvu. Odgovorivi: Amen, starac me sretne kao briljiv otac i, uhvativi me za obje ruke, uvede me u keliju. Onda ree: Eto, radosti moja, ja te oekivah cijeloga dana. Ja mu sa suzama odgovorih: tebi je poznato kakvo je meni posluanje; ranije mi je bilo nemogue za doi; i im sestrama dadoh objed, ja odmah krenuh k tebi, i sav put sa plakao. - Tada mi otac Serafim svojom maramicom obrisa suze, govorei: suze tvoje ne kaplju uzalud na pod. Pa zatim, prikloni se, i cjelivaj, Carica Nebeska utjeit e te. Ja nainih poklon i cjelivah svetu ikonu, i osjetih takvu radost na dui, da naprosto potpuno oivim. Poslije toga otac Serafim mi ree: Sada idi u sobu za goste, a sutra doi u daljnju pustinju. No ja mu na to odgovorih: Ja se bojim da sama idem u daljnju pustinju. - A otac Serafim na to ree: Ti putem do pustinje itaj na glas neprestano: Gospode, pomiluj! I pri tome, sam otpjevaj nekoliko puta: Gospode, pomiluj! Ja tako i uradih: sutradan sam cijelim putem govorila na glas: Gospode, pomiluj! I ne samo da nisam osjeala nikakav strah, nego sam u srcu osjeala najveu radost, po molitvama oca Serafima. Prilazei k dalekoj pustinji, odjednom ugledam gdje otac Serafim sjedi blizu svoje kelije na drvetu, a pored njega stoji uasno veliki medvjed. Ja se uplaih i povikah na sav glas: umrijet u! - i padoh. Otac Serafim, uvi moj glas udari medvjeda i mahnu mi rukom. Medvjed, kao neki razumni stvor, odmah poe u gustu umu na onu stranu na koju mu otac Serafim pokaza rukom. A ja, vidjevi sve to, drhtah od uasa; ipak kad mi otac Serafim prie sa rijeima: Ne uasavaj se! Ne boj se! Ja nastavih da viem: umrijet u! - Na to mi starac ree: Ne, nee umrijeti; smrt je daleko od tebe; a ovo je radost. I onda me odvede k onom istom drvetu na kojem je maloprije sjedio, pa, pomolivi se Bogu, posjedne me na njega, i onda i sam sjedne. No tek to smo sjeli, odjednom se iz guste ume pojavi onaj isti medvjed, pa priavi k ocu Serafimu legne kraj njegovih nogu. Ja pak, nalazei se u blizini takve strane zvijeri, ispoetka bijah u najveem uasu. No zatim, vidjevi da se otac Serafim ophodi sa njim bez ikakvog straha kao sa krotkim janjetom, pa ga pak iz svojih ruku nahrani kruhom, ja se postepeno smirih i ivnuh vjerom. Tada mi udesno izgledae lice velikog oca mog: ono bijae svjetlo i radosno kao u anela. Na poetku, kada se potpuno smirih, a starac ve bijae skoro itav kruh dao medvjedu, on mi prui preostali dio kruha i naredi mi da ja sama nahranim medvjeda. No ja mu odgovorih: Bojim se, on e mi i ruku odgristi. - A otac Serafim, pogledavi u mene, osmjehnu se i ree mi: vjeruj da ti on nee odgristi ruku. Tada ja uzeh prueni mi komad kruha, i nahranih njime medvjeda, jer zvijer bijae krotka i prema meni grjenoj, zbog molitve oca Serafima. Vidjevi me spokojnom, otac serafim mi ree: sjea li se, prepodobnom Gerasimu na Jordanu sluio je lav, a ubogom Serafimu slui medvjed. Eto, i zvijeri nas sluaju, a ti si, klonula duhom. Pa zbog ega da mi padamo duhom? Evo, da sam ponio kare, ja bih ga sada i otrigao. - Tada ja u prostoti svojoj rekoh: kada bi ovog medvjeda vidjele sestre, one bi umrle od straha. - No on odgovori: Ne, sestre ga nee vidjeti. Ja onda rekoh: A ako ga netko zakolje, meni e ga biti ao. Starac odgovori: Ne

nee ga ni zaklati; osim tebe nitko ga nee ni vidjeti. Ja jo razmiljah kako u ispriati sestrama o ovom udu. A otac Serafim odgovori na moje misli: Ne, do jedanaest godina poslije moje smrti ti nikome ne priaj o ovome. A onda e ti volja Boja otkriti kome e to kazati. Poslije dosta vremena starica Matrona doe nekim poslom u keliju, gdje se, sa blagoslovom oca Serafima, bavio ivotopisom seljak Efim Vasiljev, poznat po svojoj odanosti i ljubavi prema starcu. I vidjevi da on pie o ocu Serafimu, odjednom mu ree: Bilo bi zgodno da tu napie o ocu Serafimu sa medvjedom. Efim Vasiljev je upitao, zbog ega ona tako misli. I ona njemu prvome ispria o onome udesnom dogaaju. A tada se ba bijae navrilo jedanaest godina od stareve smrti. Za sestre Divjejevske obitelji prepodobni otac Serafim ostavi naroito molitveno pravilo, i dade im potrebna uputstva o uvanju riznice i crkvene imovine. Ispoetka sestre vodenine zajednice ne imae posebni hram, to im priinjavae znaajne tekoe. Ali kad ugodnik Boji udesno iscijeli spomenutog Mantorova, onda ovaj iz blagodarnosti prema udotvornom starcu, i po savjetu njegovom, prodae svoje imanje i dade sve za zidanje velikog kamenog hrama za vodenine sestre. Hram bi podignut sa dva prijsetolja, jedan u ime Rodestva Kristova, drugi u ime Roderstva Presvete Bogorodice, i osveen 1829. godine. to se tie rada, prepodobni otac Serafim je osim vodeninih poslova, zagovarao Divjejevskim sestrama da se bave radom koji je svojstven prostim ljudima. A crtanje, ivanje svilom i zlatom, i drugi slini poslovi, koji su zahtijevali udubljivanje umno i spadaju u umjetnost, on nije htio dopustiti. Uvijek vjeran svome naelu, on je ovakvo zavjetavanje zasnivao na pravilima sv. Vasilija Velikog i sv. Grigorija Bogoslova, koji preporuuju da se u manastiru bave iskljuivo poslovima koji zadovoljavaju manastirske potrebe. No pri svim radovima, otac Serafim je savjetovao drati se strogo pravila: posao u rukama - molitva u ustima. Sva ova stareva zavjetavanja strogo su ispunjavana u Divjejevskom sestrinstvu. A skretanja od njih obino su povlaila za sobom neprijatne posljedice po obitelji; no sveti Serafim ju je uvao od nevolja i bijede. Tako, prepodobni je zavjetavao da u podignutom hramu Rodestva Kristova, gdje se stalno imao za itati psaltir, gori neugasiva svijea pred ikonom Spasitelja, a pred ikonom Majke Boje isto. I protom je dodao, da ako se ovo njegovo zavjetanje bude ispunjavalo tono, Divjejevsko sestrinstvo nee trpjeti nevolje i bijede, i da za ovu svrhu nee nedostati ulja. Ali jednom crkvenica, kada svi bijahu izili iz hrama, ugleda da se svijea ugasila i da je zejtin sav izgorio, a to je bio i zadnji zejtin. Tada se ona sjeti zavjetavanja prepodobnog Serafima, i pomisli da se, eto, rijei njegove nisu ispunile, i da stoga ni drugim pretkazivanjima njegovim ne treba poklanjati vjere. Vjera u vidovitost blagodatnog starca stade je naputati. No odjedanput, ona u prasak i, podigavi glavu, ona vidi da se svijea upalila, da je puno zejtina, i da u njemu plove dvije male novanice. Zbunjena, ona pohita k starici Jeleni Mantorovoj, kod koje bijae na posluanju, i ispria joj to se dogodilo. Na putu je sretne seljak i dade joj 300 rublja u novanicama za zejtin u neugasivoj svijei za pokoj dua njegovih roditelja. Ne ograniavajui se na zavjetanja dana Divjejevskim monahinjama, prepodobni Serafim ode mnogo dalje; jo za ivota svog on spremi mjesto za zidanje saborne crkve, poto su tada, kao i ranije, sestre koristile parohijski hram za bogosluenja. U nas e - govorio je on jednoj divjejevskoj starici tjeei je, - biti i saborna crkva. Na naoj zemlji bit e i nama stada, i ovice i volovi. Zato onda tugovati? Sve e u nas biti nae. Sestre e i orati, i ito sijati.

Tako prepodobni otac na Serafim obrazova posebno, tzv. Serafimsko - Divjejevsko sestrinstvo, odvojeno od prijanjeg, osnovano gorespomenutom Agatijom Meljgunovom. Ali po duhu on nije odvajao vodenino sestrinstvo od Divjejevskog, i kao osnivaa obojice smatrao je monahinju Agatiju, iju je uspomenu duboko potivao. Pokroviteljem pak novo obrazovane zajednice sveti podvinik je priznavao Presvetu Majku Boju. Eto, znajte, - govorie on jednoj starici - , ovo mjesto izabra sama Carica Nebeska za proslavljanje Njezinog imena: Ona e nam biti bedem i zatita. Sa istom takvom brigom i ljubavlju prepodobni Serafim se brinuo jo i o Ardatovskoj obitelji i o Zelengorskom sestrinstvu, ispunjavajui blagodatni zavjet Majke Boje, koja mu u divnom vienju povjeri ove tri enske obitelji na rukovodstvo i ureenje. Pri kraju svoga zemaljskoga ivota sveti podvinik se udostoji od Boga neobinih divnih darova blagodati. Sva linost njegova odisala je svetom krotou i smirenim umom. Njegove rijei, pouke, savjeti, razgovori u svojoj udesnoj prostoti vrili su neobian utjecaj; i neuki i ueni, i bogati i siromasi, i mirjani i monasi dobivali su od dodira i razgovora sa njim, velike duhovne koristi i utjehe. ak su se i nevjerni i malo vjerni obraali na put spasonosnog pokajanja. Dar vidovitosti i udotvorstva rastao je u blagodatnom starcu sve vie i vie. On je itao u dui svojih posjetioca pitanja, prije no to su ih oni izrekli, i davao na njih odgovore. Dua ljuska bila je otkrivena pred njim kao lice u ogledalu. Neiscrpna iscjeljenja lila su se iz svetog podvinika. Kada su neki na to ukazivali, on je sa smirenjem odgovarao da to ini ne on ubogi, ve molitveno posredovanje Presvete Majke Boje i svih svetih Apostola Kristovih. Svi koji su pili i umivali se sa Serafimovog studenca, iscjeljivali su se od svojih neduga. Jednom monahu kome ruke bijahu potpuno oduzete, sveti starac dade posudu sa svetom vodom i ree mu: Uzmi i pij! Ovaj popi vodi i iscijeli se. ena nekog Borotilova bijae na samrti. Mu njezin, gajei veliku vjeru k prepodobnome, obrati mu se sa suzama da pomogne njegovoj bolesnoj eni; no prepodobni izjavi da njegova ena mora umrijeti. Tada Borotilov, sav u suzama, pripade k nogama njegovim preklinjui ga da se pomoli da eni njegovoj bude vraen ivot i zdravlje. Prepodobni se pogruzi na deset minuta u umnu molitvu; zatim otvori oi, podie Borotilova na noge, i radosno mu ree: Radosti moja. Gospod daruje supruzi tvojoj ivot. Idi sa mirom k domu svom. Borotilov s radou pohita doma, i tamo saznae da je njegovoj eni nastupilo olakanje upravo u onim trenucima kada se prepodobni Serafim nalazio u molitvenom podvigu. Ubrzo zatim ena potpuno ozdravi. Nekima je sveti starac predvidio blisku smrt, elei da oni ne bi preli u vjenost bez kranske pripreme; drugima je pak predvidio smrt, da bi ih pobudio na pokajanja, jer ih bez pokajanja i ispravljanja ivota oekuje kazna Boja u onom svijetu. Pribliavajui se kraju svoga mnogo trudnog ivota, ovaj slavni borac Kristov ne samo ne umanji svoje trudbenitvo, nego prijanjim podvizima doda nove trudove i podvige. Posljednjih godina svoga ivota, on je spavao sjedei na podu, naslonjenih lea uza zid i ispruenih nogu, a ponekad je prislanjao glavu na kamen ili na srueno drvo, ili se ispruio na vreu, na cigle, na cjepanice koje su se nalazile u njegovoj keliji. Pribliavajui se pak asu svoga odlaska sa ovoga svijeta, on se sputao na koljena i spavao niice k podu na laktovima, pridravajui glavu rukama. Hranu je uzimao jedanput na dan, uveer, odjeu je nosio ubogu i bijednu. Na pitanje jednoga bogatog ovjeka, zato nosi takve dronjke, blaeni starac odgovori: Joasaf carevi

smatrao je mantiju, koju mu dade pustinjak Varlaam, uglednijom i dragocjenijom od carske porfire. Prepodobni Serafim iako ve bijae umro za svijet, ipak ne prestajae da i uz to vrijeme sa bezgraninom ljubavlju molitveno posreduje za one to ive na ovom svijetu. Nebo mu postade sasvim srodno. Kada posjetioci iz Kurska pitahu oca Serafima, ima li neto da porui svojim roacima, on ukazujui na likove Spasitelja i Majke Boje, s osmijehom ree: Evo mojih roaka, a za ive moje roake ja sam ve ivi mrtvac. Na godinu i devet mjeseci pred svoju smrt prepodobni Serafim bi udostojen posjete od strane Presvete Majke Boje. To se dogodi rano ujutro na Blagovjesti, 25. oujka, 1831. godine. Na dva dana ranije, - kazivae starca divjejevskog sestrinstva Evpraksija -, starac mi naredi da doem kod njega na taj dan. Kada ja dooh, starac objavi: imamo vienje Majke Boje. I poklopivi me niice, on me prekri svojom mantijom, i itae nada mnom po knjizi. Potom, podigavi me ree: evo, sada se dri za mene i niega se ne boj. U to vrijeme nastade huka, slina onoj kada pue vjetar. Kada se huka utia, zauje se pjevanje, slino crkvenom. Onda se vrata od kelije sama otvorie, postade svjetlo, svjetlije od dana, i mir ispuni keliju. Starac stajae na koljenima, sa rukama podignutim k nebu. Ja se uplaih. Starac ustade i ree mi: ne plai se, dijete, ovo nije opasnost, nego nam se od Boga alje milost. Evo, Preslavna, Preista Vladarica naa Presveta Bogorodica ide k nama! - Naprijed iahu dva anela, drei, jedan u desnoj, a drugi u lijevoj ruci, po granicu sa tek rascvjetanim cvjetovima. Kaosa im bijae zlatno- uta, i padae im po ramenima. Oni stadoe naprijed. Za njima iae sv. Jovan Pretea i sv. Jovan Bogoslov. Haljina na njima bijahu bijele, blistave od istoe. Za njima iae Majka Boja, a za njom dvanaest djeva. Carica Nebeska imae na sebi mantiju, slinu onoj koja se via na ikoni Tune Majke Boje; mantija bijae blistava, ali kakve boje ne umijem rei, neiskazano lijepa; zakopana ispod grla velikom okruglom kopom, trakom ukraenom divnim udesno ukraenim krstiima, ali ime ukraena ne znam, samo se sjeam da je sijala neobinom svjetlou. Riza, preko koje bijae mantija, bijae zelena, visoko opasana pojasom. Preko mantije bijae kao epitrahilj, a na rukama narukvice, koje kao i epitrahilj , bijahu ukraene krstovima. Rastom Ona izgledae via od svih djeva. Na glavi Joj bijae uzviena kruna, raznoliko ukraena krstiima, predivna, udesna, a blistala je takvom svjetlou da je bilo nemogue gledati oima u nju, isto kao i u kopu, traku i samo lice Carice Nebeske. Kosa Joj bijae rasputena po leima i bijae dua i ljepa nego u anela. Djeve iahu za Njom po dvije i dvije; u vijencima, u haljinama raznih boja; bijahu raznoga rasta, raznih lica, i razne boje kose, koja im se takoer sputala po leima; sve bijahu velike ljepote, i stadoe u krug oko sviju nas. Carica Nebeska bijae u sredini. Kelija postade prostrana i vrh se sav ispuni plamena kao od goruih svijea. Bijae svjetlije nego u podne; svjetlost bijae naroita, ne slina dnevnoj svjetlosti, bijae svjetlije i vidljivije nego od sunane svjetlosti. Ja se uplaih i padoh. Carica Nebeska prie k meni i, dodirnuvi me desnom rukom, ree mi: Ustani, djevice, i ne boj se nas. Takve djeve, kao to si ti dooe ovdje sa mnom. Ja ne osjetih kako ustadoh. Carica Nebeska ponovi: Ne boj se, mi smo doli da vas posjetimo. Otac Serafim ve ne stajae na koljenima nego na nogama pred Presvetom Majkom Bojom, i Ona govorae s njim tako umiljato, kao sa svojim bliskim. Obuzeta velikom radou, ja upitah oca Serafima, gdje smo mi. Mislila sam da vie nisam iva. Potom kada ga zapitah: Tko su ovo? Presveta Majka Boja naredi mi da priem k djevama i da ih sama upitam. One stajahu sa obje strane po redu kako su i dole. Na prvim mjestima stajahu sv. veliko muenica Varvara i Ekaterina, na drugim - sv. prvomuenici Tekla i sv. veliko muenica Marina, na treim - veliko muenica carica Irina i prepodobna Evpraksija, na etvrtim - sv. veliko muenica Pelagija i Doroteja, na petim - prepodobna Makrina i muenica Justina, na estim - veliko muenica

Julijana i muenica Anisija. Ja stanem prilaziti svakoj od njih, i svaka mi kazivae svoje ime i podvige muenitva i ivota Krista radi, shodno onome to je napisano o njima u itijama svetih; sve govorahu: Nije nam Bog tek ovako darovao ovu slavu, nego za stradanje i podvienje. I ti e postradati. Presveta Majka Boja je mnogo toga govorila ocu Serafimu to uesnica u vienju nije mogla uti. A evo to je ula: Ne ostavljaj moje djeve ( divjejevske). Otac Serafim odgovori: O, Carice, ja ih prikupljam, ali ne mogu sam od sebe da ih rukovodim. Na to mu Carica Nebeska ree: Ja u ti, ljubime moj, u svemu pomagati. Naredi im posluanje; ako ga izvre, onda e biti s tobom u blizini mene, a ako izgube mudrost, onda e se liiti udjela ovih blinjih djeva mojih, ni mjesta, ni vijenca takvog nee biti. Tko im uini nepravdu, bit e poraen od mene; tko im poslui Gospoda radi, bit e spomenut pred Bogom. Zatim, obraajui se meni ree mi: Eto, pogledaj na ove moje djeve i na vijence njihove, neke od njih ostavie zemaljsko carstvo i bogatstvo, zaeljevi carstvo vjeno i nebesko; zavoljee dobrovoljno siromatvo; zavoljee Jedinog Gospoda, i zato se, vidi, udostojie ovakve slave i asti. Kako je bilo ranije, tako je i sada. Samo su prijanje muenice stradale javno, a sadanje - tajno, mukama srca, i nagrada e im biti takva ista. Vienje se zavri time to Presveta Majka Boja ree ocu Serafimu: Uskoro e, ljubime moj, biti s nama, i blagoslovi ga. Oprostie se sa njim i svi sveti: sv. Jovan Pretea i Jovan Bogoslov blagoslovie ga, a djeve se cjelivae s njim ruka u ruku. Meni bi reeno: Ovo vienje je tebi dano radi molitava oca Serafima , Marka, Nazarija, i Pahomija. I potom u tren oka sve postane nevidljivo. Vienje je trajalo jedan sat. Starac, obraajui se meni, ree: Eto, kakve blagodati udostoji Gospod nas uboge. Meni je na ovakav nain bilo ve dvanaest javljanja od Boga. Gospod sada udostoji i tebe. Eto kakvu radost doivjesmo! Imamo razloge zbog kojih treba da imamo vjeru i nadu u Gospoda. Pobjeuj neprijatelja avola, i budi u svemu mudra protiv njega, jer Gospod e ti pomoi u svemu. Prizivaj sebi u pomo Gospoda i Majku Boju, svetitelje, i mene ubogog spominji. Pamti i govori u molitvi: Gospode, kako u umrijeti? Kako u, Gospode, na strani sud doi? Kako u, Gospode, odgovor dati za djela svoja? Carice Nebeska, pomozi mi! Uzlazei sve vie i vie po ljestvici vrlina i podviga monakih, prepodobni otac Serafim se, priblii k odlasku svom iz ovoga svijeta. Jo godinu dana prije smrti on osjeti svoju iznemoglost. U to vrijeme on napuni sedamdeset i dvije godine. U svoju pustinju on ve nije odlazio esto; bijae mu ak teko da u Sarovu prima mnogobrojne posjetioce. Noge su ga stalno boljele, to bijae posljedica neprestanih bdijenja njegovih, molitvenih podviga i premlaenosti od strane razbojnika. Iz rana na nogama neprestano je curio neki sok. Ali u licu prepodobni je ostajao svijetao i radostan, osjeajui duhom onu nebesku radost i slavu, koju ugotovi Bog onima koji Ga ljube. Iscjeljujui kao i ranije mnoge vjerne, i udesnim darom vidovitosti pomaui mnoge u njihovom preporodu i spasenju, prepodobni otac na stane esto proricati svoju blisku koncinu. Dajui nekima posljednje pouke, on je uporno tvrdio: Mi se vie neemo vidjeti! Nekim monasima, a i mirjanima, preporuivao je da se ubudue sami brinu o svome spasenju, primjeujui da se oni nee vie nikada vidjeti, i opratajui se sa njima molio ih je da se mole za njega. esto su viali svetog starca gdje stoji kraj svog mrtvakog sanduka, razmiljajui o zagrobnom ivotu, i ponekad gorko plaui. Nekim divjejevskim sestrama je otvoreno govorio:

Sile moje malaksaju; ivite sada same, ostavljam vas..Gospodu i Preistoj Majci Njegovoj. Neki su trili od njega blagoslov da ga idueg Velikog Posta posjete u Sarovu, no on je odgovarao: Tada e se vrata moja zatvoriti, i vi me neete vidjeti. I po tjelesnom izgledu dalo se vidjeti da se ivot svetog podvinika brzo gasi, ali je duhom bio jo bodriji nego ranije. Nagovjetavao je on o bliskoj koncini svojoj i najbliim prijateljima i sa podvinicima svojim, na primjer, blaenom jeromonahu Timonu, vjernom ueniku svom, koji se podvizavao u Nadjejevskoj pustinji. Pri tome mu je dao i posljednje duom korisne pouke: Posadi, oe Timone, posadi danju penicu. Posadi je na dobroj zemlji, posadi je i na pijesku i na kamenju, posadi kraj puta, u trnju, da bi negdje proklijala, i uzrasla, i plodove donijela, makar i ne brzo. I dani ti talant ne skrivaj u zemlji, da ne bi bio istjazavan od Boga tvog, nego ga podaj trgovcima, neka trguju njime. Svome kelejniku prepodobni je ne jedanput govorio, ciljajui na svoju blisku smrt: uskoro u umrijeti. Jednome od sarovskih staraca, davi mu pouku, on naredi da puhne u svijeu; i kada se ona ugasi on ree: Eto, tako u se i ja ugasiti. A nekima je od bratije govorio: ivot se moj skrauje, duhom kao da sam se ovog trenutka rodio, a tijelom sam po svemu ve mrtav. Vidjevi istinski podviniki ivot prepodobnog Serafima, jedan od sarovske bratije, pouke radi, upita starog podvinika na kratko vrijeme pred njegovu blaenu smrt: Zato mi ne provodimo ovako strogi ivot, kakav su provodili prijanji podvinici blagoea? Zato, odgovori sveti starac - , to nemamo odlunosti. Kada bismo imali odlunosti, onda bismo ivjeli kao i Oci, koji u starini prosijae podvizima i pobonou: jer je blagodat i pomo Boja i vjernima i onima koji svim srcem trae Gospoda i sada ista kakva je i bila ranije; jer, po rijei Bojoj, Isus Krist je juer i danas onaj isti i zauvijek (Jevr.13,8). - Ova duboka i sveta istina, koju je otac Serafim shvatio na osnovu svog vlastitog iskustva ivotnog, bijae, tako rei, zakljuna rije njegovih usta i peat njegovih podviga. Pred poetak 1833 godine prepodobni izmjeri sebi grob sa strane oltara Uspenske crkve. Na nedjelju dana do svog odlaska, na Boi 1832 godine, otac Serafim bijae na svetoj liturgiji i priesti se svetim Tajnama Kristovim. Poslije liturgije razgovarao je sa igumanom, ocem Nifontom. Izmeu ostalog on ga je molio da se brine o bratiji, naroito o mladima. Tom prilikom mu ostavi zavjetanje da ga sahrane u grob koji je on sebi spremio. U nedjelju, prvog sijenja 1833 godine sveti starac doe posljednji put u bolniku Zosimo - Saratijevsku crkvu, cjelivae sve ikone i svuda pripali svijee, pa se potom, po obiaju svom, priesti Svetim Tajnama. Po zavretku liturgije on se oprosti sa svom prisutnom u crkvi bratijom, sve ih blagoslovi i cjeliva, i tjeei ih govorae im: Spaavajte se, ne padajte duhom, bdite, danas vam se vijenci spremaju. Poto se oprosti sa svima, sveti starac cjeliva Kri i ikonu Majke Boje, zatim obilazei oko svetog prijestolja, on uini uobiajeni poklon, i izie iz oltara na sjeverne dveri. Toga dana brat Pavle, susjed blagodatnom starcu po keliji, koji je esto vrio dunost njegovog kelejnika i donosio mu hranu, primijeti gdje sveti otac tri puta odlazi na spremljeni mu grob i dugo ostajae gledajui na zemlju. Uveer taj isti monah u kako starac u svojoj keliji pjeva uskrnje pjesme, proslavljajui Uskrsenje Kristovo. Sutradan, drugog sijenja, otac Pavle u est sati ujutro izie iz svoje kelije za ranu liturgiju i ispred kelije oca Serafima, osjeti miris dima. U keliji bogougodnog starca uvijek je gorilo mnogo svijea; upozoravan da od toga moe nastati poar, on je obino odgovarao: Dok sam ja iv,

poara nee biti; a kada ja umrem, moj e kraj biti objavljen poarom. Tako i bi. Otac Pavle, pomolivi uobiajenu molitvu, zakuca na vrata stareve kelije, no odgovor ne dobi, a vrata bijahu iznutra zatvorena. On onda, drei da je starac otiao u svoju pustinju i da u njegovoj keliji neto gori, pozva bratiju. Kada otvorie vrata, vidjee da vatre nema, samo su knjige leale na klupi kraj vrata u neredu i neke platnene stvari, koje su mnogi posjetioci donosili starcu. Ove su stvarice tinjale, vjerojatno od iskre sa svijea, iji je svijenjak tu stajao, ali vatre nije bilo. Stvari to su tinjale, ugasie. Vani je jo bio mrak, tek se razdanjivalo, a u keliji je jo bilo mrano, te ni oca Serafima nisu mogli primijetiti. Zatim bratija, obavijetena o svemu, naioe sa rane liturgije. Upalivi svijeu, oni ugledae oca Serafima gdje gologlav u svojoj obinoj bijeloj odjei, klei na koljenima na svojem mjestu molitvenih podviga pred ikonom Majke Boje Umilenje. Na vratu mu je visio metalni kri sa Raspeem, ruke su mu bile prekriene na grudima, na analoju pred ikonom leala je otvorena knjiga po kojoj je on vrio svoje molitveno pravilo pred ikonom Majke Boje. Mislei da je starac zaspao, monasi ga stadoe oprezno buditi, no odgovora ne bi: starac je zavrio svoj podviniki ivot na zemlji. Oi su mu bile zatvorene, lice oivljeno i oduhovljeno razmiljanjem o Bogu i molitvom, tijelo jo toplo, kao da je tog trena duh njegovo napustio svoje zemno prebivalite. Sa blagoslovom nastojatelja, igumana Nifonta, bratija na rukama prenesoe tijelo blaenog starca Serafima i poloie ga u susjednoj keliji jeromonaha Evstatija. Tu mu umie elo i koljena, odjenue ga po monakom inu, i poloie u ve poznati nam hrastov mrtvaki sanduk, i odmah prenesoe u sabornu crkvu. Vijest o smrti starca brzo se pronese, i naglo se u manastir skupa sva okolina. Svi su tugovali i gorko plakali zbog smrti prepodobnog pravednika, naroito sestre Divjejevske, jer su u njemu gubile svog duhovnog oca i staraoca. Njihov je pla bio toliko neutjean, zato to nije bilo ovjeka koji bi bio u stanju da ga zamijeni kao duhovnog rukovodioca. U no blaene smrti prepodobnog Serafima jeromonah Filaret, koji se podvizavao u Glinskoj pustinji, izlazei sa jutrenja iz hrama, ukaza bratiji na neobinu svjetlost na nebu i ree: Eto kako due pravednih uzlaze na nebo! Sada se dua oca Serafima uznosi na nebo. Osam dana stajalo je tijelo prepodobnog Serafima u sarovskoj crkvi Uspenja. Grobnicu blaenome starcu spremie na onom mjestu koje je on sam bio izabrao. Sarovska obitelj bijae jo prije dana sahrane preplavljena tisuama naroda, koji se stjecae sa svih strana, iz susjednih pokrajina i guberija. Svi su jednoduno oplakivali smrt svetog starca, i svaki se tiskao da cjeliva velikog ugodnika Bojeg. Na sam dan sahrane, na liturgiji za pokojnika bijae toliko mnogo naroda u crkvi, da su se svijee na svijenjacima oko pokojnika gasile od zapare. Sahranu izvri iguman sarovski otac Nifont, uz pomo mnogobrojne bratije. Tijelo prepodobnog bi sahranjeno sa desne strane oltara sarovske crkve, pokraj groba Marka zatvorenika. Kasnije nad grobom bi podignut metalni spomenik u obliku grobnice, sa natpisom: ivio u slavu Boju 72 godine, 6 mjeseci i 12 dana. I poslije blaenog odlaska sa ovog svijeta prepodobni Serafim davao je razna iscjeljenja i udesa svima koji su mu se sa vjerom obratili. On je produio da i iz onog svijeta pokazuje ljudima svoju udesnu samilosnu ljubav, koju je neprestano pokazivao za ivota svog na zemlji, kada se svakome, po neiskazanoj dobroti svojoj, obraao sa rijeima radosti moja. Naroito se on esto javljao sarovskim i divjejvskim sestrama radi njihovog iscjeljenja i utjehe.

Tako, na est mjeseci poslije blaene smrti oca Serafima jedna sestra Divjejevske obitelji razboli se od bjesomunosti. I jedne noi ona u snu vidi kao da se nalazi u Divjejevskoj crkvi, gdje i prepodobni Serafim; starac je, sa jo jednom sestrom koja se takoer nalazila tu, uzima za ruke, uvodi u oltar, obilazi sa njom oko prijestola, i ona se odjednom osjeti dobro i lako. Probudivi se, ona se prekrii i potpuno doe k sebi; probudi se ona potpuno zdrava, i od tada vie nikada nije imala nastupe bjesomunosti. Druga sestra Divjejevske obitelji razboli se slino od oiju. Uoi Nove 1835 godine vidi ona ovakav san; kao nalazi se u crkvi Tihvinske Majke Boje, iz carskih dveri izlazi u bijeloj rizi prepodobni Serafim, daje joj zraka i nareuje da njime obrie oi, a ona ga upita: Jesi li to ti? , a on joj odgovori: radosti moja, kako si ti nevjerna! Sama si me molila a ne vjeruje. Pa ja kod vas liturgiju sluim. Poslije toga starac postade nevidljiv. - Od toga vremena monahinji prestane bolest oiju. Poznati i od svih potovan ruski podvinik sa Atona jeromonah Serafim, poznat pod imenom Svetogorac, u svojim kelejnim zabiljekama govori sljedee: Godine 1849. ja se razboljeh. Bolest moja bijae ubitana, ja nisam mislio da u ostati iv. Nikakva mi sredstva ne mogae povratiti zdravlje i snagu. Bio sam u oaju. No kasno naveer na Novu godinu 1850, odjednom mi netko tiho progovori: Sutra je dan smrti oca serafima, sarovskog starca; odslui za njega liturgiju za pokojnike, i on e te iscijeliti. Ovo me silno utjei. Iako nisam osobno znao za oca Serafima, ali sam 1838 godine, boravei u sarovu, stekao prema njemu ljubav i vjeru. Ova se osjeanja u meni jo vie uvrstie kada 1839 godine sanjah kako od sve due sluim molitve ocu serafimu i gromko pjevam: Prepodobni oe Serafime moli za nas!. Samo kada mu je poslije este pjesme valjalo pjevati Evanelje, i ja nisam znao koje, dali Evanelje prepodobnome ili neko drugo, odjednom netko mi odgovori: itaj trideset i esto zaalo od Mateja. Pri ovim rijeima tajanstvenoga glasa ja se probudih. Od tog doba, i sada, ja iskreno vjerujem da je otac Serafim ugodnik Boji. No da se vratim na moju bolest u 1849 godini. Prema tajanstvenom nagovjetenju, koje mi je preporuivalo spomen ocu Serafimu, ja zamolih, poto sam ne bijah u stanju, da se za njega odslui liturgija. I im to uradih - bolest me proe, i ja osjetih neobino spokojstvo, izbavih se od nasilja zlog. I od tog vremena ja sam pomou blagodati Boje zdrav. U srijedu pete nedjelje Velikog Posta 1858 godine divjejevska monahinja Evdokija, zajedno sa drugim sestrama, punjae ledom ogromnu ledenicu, koja bijae duboka tri metra. No okliznuvi se iznenada, ona padne na samo dno ledine, gdje je bilo nekoliko gomila otrog komada leda. Od silnog pada ona ni ne jauknu. Jedva je izvukoe onesvijetenu. Vidjevi da je jo iva, poslae u selo po doktora. Kada poslije nekoliko sata doe k sebi, duhovnik ju ispovijedi i priesti. Jadnica se aljae na smrtne muke i slabost u glavi, na kojoj bijae mnogo modrica. Od najmanjeg dodira ona je padala u nesvijest. Doavi, doktor shvati da je njezino stanje vrlo opasno. Poslije dvije nedjelje, od kojih ona gotovo da nije ni spavala od bolova, u pono na Veliki etvrtak ona zaspa povrnim snom, u kome vidi ovo: prepodobni otac Serafim ue k njoj u keliju i ree joj: Doao sam da posjetim moje sirotice; odavno nisam bio ovdje; ona mu gorko plaui ree: o kako me boli slabina! Starac onda, sastavivi tri prsta desne ruke, prekrii triput povrijeeno mjesto, govorei: stavljam ti flaster i zavoj. Poslije toga on postade nevidljiv. Evdokija se probudi i otvori oi, - u keliji bijae savrena tiina, i ona ponovno zaspa.Probudivi se u pet sati ujutro, ona vidi da lei na bolesnom kuku ne osjeajui nikakvu bol. Prisjetivi se javljanja njoj, ona ree: dugo sam osjeala kao da flaster stoji na ozlijeenom mjestu. I tog dana ona sama, bez iije pomoi, ustane sa kreveta i ispria svima o svome udesnom iscjeljenju.

Mnogima je prepodobni davao iscjeljenje, savjetujui im da piju vodu sa njegovog studenca i da se njome umiju. Tako, dvije godine poslije smrti starca, jedna sestra Divjejevske obitelji teko se razboli od tifusa i bijae na samrti; pritom joj se potpuno oduze jedna ruka. I gle, ona vidi u snu prepodobnog oca Serafima, koji je upita, zato ona ne doe k njemu na studenac; i uzevi je za bolesnu ruku, podie je, nareujui joj da to neizostavno uini. - Probudivi se, monahinja osjeti da joj je ruka iscijelila. A kada je sestre odvezoe u Sarov na Serafimov studenac i polie je vodom iz njega, ona dobi potpuno iscjeljenje. Konjiki kapetan Teplov, koji gajae osobito potovanje prema starcu, doe 1834 godine u Sarov sa trogodinjom kerkom koja bolovae od nogu. Pomolivi se na starevom grobu, ponese dijete na Serafimov studenac, vrsto vjerujui da e se Gospod radi starevih molitava smilovati na nju. Napivi djevojicu vodom sa studenca i umivi joj noge, oni ponesoe vode sa sobom u manastira namjerom da nad njom odslue liturgiju sa vodo posveenjem. No pri ulazu u manastir djevojica se otre iz dadiljinih ruku i otra naprijed kao zdrava, i dobi potpuno iscjeljenje. U 1856 godini jedinac sin viceguvernatova Kostromske guberije A. A. Borzko, osmogodinji deko, stade patiti od greva u stomaku. To se pretvori u stranu bolest, sa uasnim napadajima, tako da se roditelji stadoe bojati za ivot svog jedinca. U to vrijeme rasoforna monahinja Kostromskog enskog manastira C. D. Davidova pokloni majci bolesnog djeaka Opis ivota i podviga Serafima Sarovskog. Ovaj Opis stadoe itati djeakovi i otac i majka, divei se djelovanju blagodati Boje, koja se pojavila u prepodobnome. Jedne noi deko vidi u snu Spasitelja, okruenog Anelima, koji mu obea iscjeljenje, ako on izvri ono to mu bude naredio starac koji e doi k njemu. Potom mu se javi starac, koji mu ree da se zove Serafim, i ree mu: Ako hoe da ozdravi, uzmi vode sa studenca, koji se nalazi u Sarovskoj umi, i zove se Serafimov , na njome tri dana ujutro i uveer umivaj glavu, grudi, ruke i noge, i pij od nje. Ujutro deko ispria svoj san roditeljima; i oni bijahu u nedoumici kako da nabave tu vodu, i tugovahu zbog toga. Sutradan ujutro deko ispria roditeljima drugi san; javi mu se okruena Anelima Majka Boja, i sa ljubavlju mu nareivae da napravi ono to mu je naredio starac. Tog ba dana vrati se sa puta gospoa Davidova, i roditelji je djeakovi zamolie da im da malo vode sa Serafimova studenca. Ona im odmah posla bocu te vode. I kada deko postupi po uputama starevim, on se stane postepeno oporavljati, i potpuno ozdravi. Neke je prepodobni Serafim spaavao od razbojnika i lopova, na udesan nain javljajui se i prijetei ovima. Tako, jednom je neka bogomoljka ila Muromskom umom. uvi na jednom mjestu zapomaganje i viku, ona izvadi ikonu od starca koju je sa sobom imala, pa prekrii njome sebe i mjesto odakle se ulo zapomaganje. Uskoro su nedaleko pronaena dva izmrcvarena ovjeka, koji ispriae kako su ih razbojnici htjeli ubiti, ali su odjedanput pobjegli. Uhvaeni kasnije, ovi razbojnici kajui se za uinjeno, govorae ovo: kada su se spremali da svojim rtvama zadaju posljednji udarac, odjedanput istra iz ume sijed, pogrbljen, u pokidanoj bijeloj mantiji monah, koji prijetei prstom viknu: Sad u vam ja pokazati! a za njim trae gomila naroda sa motikama. - Kada ovim razbojnicama pokazae ikonicu prepodobnog serafima, uzetu od ove bogomoljke, oni izjavie da je to taj monah. Mladu seljanku napadoe neke strane bolesti, koje bijahu praene tucanjem, zijevanjem, pogoranjem vida i bjesnilom. Ona je kidala sebe, vikala, pokazivala neprirodnu snagu i trgala haljinu na sebi na komadie. Njena stradanja trajala su osam godina. Godine 1858 ona sa trima

bogomoljkama - skitaicama krenu u Sarov i Divjejevo. Putem je ponekad osjeala nastupe, ali je jo mogla ii. Ukoliko se vie pribliavala Sarovu, toliko su nastupi bili ei. A kada ugleda Sarov, ona lee na put, i nipoto nije htjela dalje. Jedva su je sa najveim naporom doveli u Sarov. Poslije liturgije Carici Nebeskoj i za oca Serafima, ona se sa svojim suputnicima, uputi na njegov studenac. No tu napad bijae izuzetno strahovit; ona se kidala to me ti davi! Ja sam jak, to me ti zavezuje? Izai u, izai u! nekoliko puta ju je udarilo na zemlju na mrtvo; dva sata ona bijae slijepa i nijema. Na kraju ipak zli duh povika: Tri izaoe, jedan ostade. Poslije dvadeset i etiri sata u Sarovu ona se i priesti svetim Tajnama i krenu u Divjejevo. Ali na pola kilometra do manastira ona padne na zemlju. Nekoliko puta putem je nju okretalo kao toak. Sa velikim naporom dovedoe bolesnicu do gostoprimnice predveer. Cijelu no ona provede u nemiru, i pobjegla bi da je nisu drali. Ujutro, ne kazavi joj, povedoe ju u crkvu Preobraenja Gospodnja, gdje je pustinja oca Serafima, pretvorena u sveti oltar i uva se sva njegova odjea. Kada su je vukli u crkvu, neprirodna snaga protivljae se snazi nekolicine ljudi. Zao duh derae se: izai u, izai u! utjet u! sa rasprostrtim rukama i nogama, i sa nabreklim vratom i stomakom odvukoe je do kamena Serafimovog. Poloivi je na njega, oni je pokrie mantijom, metnue na nju epitrahilj svetoga starca; bolesnica se stalno derala; a kada joj na ruke navukoe rukavice oca Serafima, ona postade kao mrtva. Malo po malo, vrat, stomak i ostali dijelovi tijela stadoe se vraati u normalno stanje; provevi sat i pol vremena u nesvijesti, bolesnica doe k sebi potpuno, i moljae se sa suzama, i blagodarie Gospoda i ugodnika Njegovog za svoje iscjeljenje. No poto bijae veoma izmorena, ona nije mogla govoriti mnogo; njene suputnice su priale o njoj, a ona je potvrivala. Tvrdila je i to, da joj nije nikada bilo tako lako i ugodno kao sada. Nastojateljica obitelji blagoslovi je na put slikom oca Serafima i djeliem od njegovog kamena. Idueg dana, stojei na cijeloj liturgiji otputova u Moskvu. Iscjeljenje muromskog trgovca Ivana Zasuhina, sina njegovog i keri opisano je u asopisu Gradanin za listopad 1884 godine. Muromski trgovac Ivan Ivanov Zasuhin 21 oujka 1882 godine doputova iz Urjupina kui svojoj u Murom teko bolestan. U Urjupinu se on razbolio od trbunog tifusa. Mjesni doktor u Urjupinu u nekoliko mu olaka bolest, ali mu savjetova da ide u svoje rodno mjesto, to on i uini. Putovanje vrlo umori bolesnika i on doputova u Murom vrlo slab. Tu pozvae doktora Stabrovskog. I no ga stade lijeiti od trbunog tifusa. Bolest popusti, temperatura spadne. Ne proe puno dana i bolesnik se stane oporavljati. Ali se za vrijeme bolesti kod njega pojavi otok za uima, pa zatim na vrhu desne noge. Doktor kae da je potrebno da se otok rasijee, da bi izala tekuina koja se tamo nakupila. Ali to ne ispadne dobro, jer tekuina nije izlazila, a otok je rastao sve vie i vie. Ni doktor, a ni drugi lijenik u ovoj bolesti mu nisu mogli pomoi. Tada oni predloie bolesniku da otputuje u Petrograd, smatrajui da e mu tamo moi pomoi pomou operacije. Bolesnik otputova u Petrograd. Konzilij petrogradskih profesora, Bogdanovskog i Multanovskog, smatrae da je operacija nemogua, i oni mu posavjetovae da se vrati kui. Po povratku u Murom, u njegovoj bolesti nastade novi zaplet; on dobije zapaljenje plune maramice i rastrojstvo stomaka. Bolesnik konano oslabi. Pozvae i druge doktore i oni ustanovie da je bolesnikovo stanje bez izlazno, pa mu ak i dan smrti odredie. Poslije takve izjave doktora, bolesnik se stade pripremati za smrt. Pozvae sveenika, kao duhovnog ljekara. On zatee bolesnika vrlo slabog, ali pri svijesti. Kao pravi kranin, on se iskreno ispovjedi i udostoji svete priesti. Ne proe mnogo dana, opet pozvae sveenika. Sveenik doe i opet zatee bolesnika pri svijesti, ali potpuno slabog. I proita mu molitvu za duu. No treeg dana bolesniku bi bolje. Razlog bijae u ovome: susjeda, ugledna gospoa, alei to joj umire tako dobar susjed, donese bolesnikovoj eni vode, zahvaene sa studenca oca Serafima i zamoli je da bolesniku da te vode. ena prinese muu vodu, ali on ve ne bijae u stanju ni usta otvoriti; ena je jedva uspjela da mu sa kaikom ubaci nekoliko kapi, a ostalu vodu

ona mu izli na glavu. Od tog trenutka, bolesnik se potpuno umiri, tako da ena ve pomisli da umire, i stade ga paljivo promatrati. No bolesnik, na njezino uenje, zaspa tihim snom; i spavae nekoliko sati. Probudivi se, bolesnik zatrai da neto popije. Ovaj neoekivani zahtjev potpuno zbuni enu, te ona nije znala to da mu da, a da mu ne bi kodilo. Padne joj na pamet, da mu da mlijeko i ona to uini. Ali se potom sjeti da mu je mlijeko zabranjeno, stoga stade strepiti od moguih posljedica. Popivi mlijeko, bolesnik osjeti da mu je dobro. Stomak je poeo da radi, i nema onoga to se ranije deavalo. Od tih trenutaka njemu bi bolje. Sutradan pregleda ljekar njegove grudi i ustvrdi poboljanje. No kuku mu je i dalje ostao bolestan, rane se nisu zatvarale. Tada bolesnik ne obazirui se na svoju krajnju iznemoglost od bolesti, izjavi da eli da sam otputuje u Sarov i da se pokloni ovom ugodniku Bojem. Spremajui se za put, ena njegova uze sa sobom, za svaki sluaj, sve to je potrebno za sahranu. Povedoe i djecu, da bi bolesnik, u sluaju alosnog ishoda, vidio svoju djecu u posljednjim trenutcima svoga ivota. Poloaj bolesnika bijae vrlo teak: sjediti u kolima on nije mogao, poto mu je bolesna noga bila savijena, a truckanje kola priinjavalo mu je nepodnoljive bolove. Pri svakom zadravanju njega su na rukama iznosili iz kola. U takvom bolesnom stanju, on stie u Serafimsko Divjejevski manastir. Tu je bolesnik imao namjeru da malo odahne od tekog putovanja i da tu provede dvadeset i etiri sata. To je bilo na sam dan Duhova. Nastupi vrijeme sve nonoga bdijenja, a bolesnik odlui da bude na sluenju, bez obzira na silne bolove. ena i njegov sluge, prenesoe ga na nosilima iz gostoprimnice do crkve. Kada poslije bdijenja sav narod pristupi i cjelivae ikonu Svete Trojice, poe sa velikim naporom i bolesnik na svojim takama, uz pomo ene i drugih, da se pokloni i da ga pomau svetim jelejem. Kada cjeliva ikonu i dobije pomazanje, on nehotice baci pogled na ikonu Majke Boje u ikonastasu, koja je ranije bila u keliji oca Serafima i pred kojom se on tako silno molio, i u tom trenutku osjeti kako mu noga vrsto stade na pod i prestade mu bol. On ostavi svoje take i bez njih, na uenje svih prisutnih ode na svoje mjesto. Kada se sluba zavri, on ustade smjelo na noge i izie iz crkve, gdje su ga sluge oekivale sa nosilima. No, poto mu njihova pomo nije bila potrebna, on im predade ak i svoje take, pa bez iije pomoi proe put, oko etrdeset kilometara, do gostoprimnice. Sutradan on opet pjeke ode u crkvu, gdje se i priesti Svetim Tajnama. Tog istog dana on pohita u Sarov, i tamo na grobu oca Serafima se pomoli. Sutradan ujutro, poslije bogosluenja, on pouri na studenac, ijom vodom on bi onako udesno spaen od smrti. Studenac je od manastira udaljen oko dva kilometra. No bolesnik lako prijee taj put. Putem je razmiljao, da li da sa bolesnog mjesta izvue drenau ili ne. Mnogi ga savjetovahu da to ne ini; i on ih poslua. Kada doe do studenca, on se skinu gol, prie pod sami studenac, i im osjeti na sebi hladnu vodu njegovu kroz njegovo tijelo prostruja kao neka prijatna vrelina i nova snaga. Iziavi, on vidi da jedne drenae nema na otoku, a drugu onda izvue sam. Idueg dana, on se na sv. liturgije priesti Svetim Kristovim Tajnama. Zatim postane potpuno zdrav. U sina Zasuhina, maliana od osam godina, sva glava bijae prekrivena krastama, i silno ga boljae. Vodili su ga poznatome doktoru za kone bolesti, Polotebnovu. Pregledavi maliana, on izjavi da se njegova bolest mora lijeiti najmanje dvije godine. Zasuhin povede maliana u Sarov. Na putu u Sarovsku pustinju, petoga jutra, na Svetu Trojicu, oni se zaustavie da se odmore u Serafimsko - Divjejevskoj obitelji. Tu saznae da treba da po zapovjedi blaenoga starca sa umnom molitvom prolaze po jarku, koji sestre iskopae po njegovom uputstvu, po kome je, prema njegovim rijeima, prola sama Majka Boja. Zasuhin pooe sa cijelom porodicom da ispune zapovijed svetoga starca. Bolesni malian, po savjetu monahinje koja ga voae, sputao se na dno jarka, kidao travu i cvijee, i stavljao ih cijelo vrijeme na svoju glavu. Doavi u Sarov, on se okupa u Serafimovom studencu. I kada se 15 lipnja vratie doma, u grad Murom, glava se malianova ne samo potpuno oistila, nego je i obrasla divnom gustom kosom.

- Tree udo milosra Bojeg desilo se sa kerkom Zasuhina, kojoj povrijeeni prst bi iscijeljen jelejem iz svijee nad grobom oca Serafima. Mnogo i drugih udesnih znamenja i iscjeljenja injae prepodobni otac na Serafim poslije svog blaenog prestanka ivota. Od dana njegove smrti neprestano se deavaju iscjeljenja na onima koji mu prilaze sa molitvom i vjerom za njegovo posredovanje pred Gospodom. U godini 1891 nad grobnicom prepodobnog Serafima bi podignuta kapela. Uspomena na uzvieni podviniki ivot starca i vjera u mo njegovog molitvenog posredovanja, u toku vremena ne samo da nije oslabila, nego je sve vie i vie rasla i utvrivala se kod svih slojeva pravoslavnog naroda. Potpuno dijelei tu narodnu vjeru u svetost oca Serafima , Sveti Sinod Ruske Crkve je ve nekoliko puta priznao kao potrebu da se poduzmu potrebne mjere za pravoslavljenje ugodnika Bojeg. Godine 1895 preosvjeeni vladika Tamborski podnio je Svetom Sinodu izvjetaj sa materijalom naroite komisije koja je ispitala dvadeset i etiri sluaja udesnih znamenja i iscjeljenja, uinjenih molitvama starca Serafima. Poslije toga vladika Tamborski podnio je Svetom Sinodu, poetkom i krajem 1897 godine, dvije zbirke kopija pismenih izjava raznih lica o udesnim iscjeljenima, koja su se zbila na molitve oca Serafima. Na kraju 1902 godine 19 srpnja, na roendan starca Serafima, Njegovo Velianstvo car Nikolaj Aleksandrovi , imajui u vidu molitvene podvige ugodnika Bojeg, i sve narodno usre prema uspomeni njegovoj, izrazi elju da se privede kraju Svetim Sinodom ve zapoeta stvar, o proslavljenju bogougodnog podvinika. U poetku 1903 godine Sveti Sinod, potpuno uvjeren u istinitost i tonost udesa, koja su se zbivale na molitvu oca Serafima, donese odluku da ga prizna u liku Svetih, blagodau Bojom proslavljenih, a sveane ostatke njegove - svetim motima. Za svete mote bi napravljen o troku cara i carice kivot od srebra i pozlaen. Sveano proslavljanje novo javljenog ugodnika Bojeg bi izvreno 19 srpnja 1903 godine u prisutnosti cara, carice i drugih lanova carske obitelji, i mnogo tisua ljudi. Tom prilikom se dogodie mnogobrojna iscjeljenja na molitveno posredovanje prepodobnog Serafima Sarovskog udotvorca. Molitvama njegovim neka Gospod Bog sauva i nas od svake bijede i nevolje! A Bogu, divnome u Svetima Njegovim, neka je scaka ast, slava i poklonjenje - uvijek, sada i zauvijek, i kroza sve vjekove, amen. NAPOMENE: 1. Sarofska pustinja nalazi se u Tamborskoj guberiji, srez Temnikovski, udaljena od grada Temnikova 40 kilometara, na uu rijeke Sarovke u rijeku Satis. Ovo mjesto bilo je jo ranije poznato podvizima vrlinskih podvinika; najprije inioka Teodosija, i zatim Gerasima. Oni su imali blagodatna vienja i pretkazali su budui znaaj ove pustinje. Sarovska se pustinja odavno slavila strogim dranjem monakih ustanova i podvinikim ivotom svojih pustinjaka. U njoj se nalazi sedam hramova; znamenita riznica, puna prekrasnih i izvanrednih bogoslubenih prinadlenosti. 2. Jevrejska rije Serafim znai - plamen, gorenje. Ustvari, ovo je ime anelsko, kojim se nazivaju svijetli duhovi nebeski, koji pripadaju jednome od najbliih Bogu inova Nebeske ljestvice i zauzimaju pred prestolom Svevinjega prvo mjesto u prvom liku. 3. To je bilo u prosincu 1787. godine. 4. Dogmatik prvoga glasa

5. Uskrsni antifon prvoga glasa, na jutrenju. 6. Irmos tree pjesme Kanona voskresnog, treeg glasa. 7. Irmos tree pjesme Kanona voskresnog, osmog glasa. 8. Trava sni rasprostranjena je u Rusiji; puta mnogo korijenja u zemlju; narod je upotrjebljava kao lijek za neke bolesti; mlado lie se ponekad upotrebljava kao povre u orbi. 9. Mark je dolazio kod starca dvaput mjeseno, a Aleksandar jedanput. S njima je prepodobni Serafim rado razgovarao o duespasonosnim predmetima. 10. Blagoslovljujui prepodobnog Serafima, Isaija primjeti u nedoumici: Pa kako mogu ja sa pet kilometara daljine paziti da tamo ne prilaze ene? ali, Serafim odgovori na to sa vjerom i ubjeenjem: vi samo blagoslovite, pa niti jedna od njih nee doi na moju goru. 11. Umnom molitvom se kod podvinika naziva sozercajna bogomislena molitva, kada se podvinik u bezmolviju svom duom pogruava u nju. 12. Staratvo predstavlja jedan od najuzvienijih podviga monatva, za koji su sposobni samo malobrojni izabranici. To je duhovno rukovodstvo i lijeenje od strane starca sviju monaha dolaznika, kojima je potrebna duhovna utjeha i savjet. Dobrovoljni uenici, dolazei k starcu, otvaraju pred njim svu svoju duu i predaju mu se na potpuno posluanje, a starac uzima na sebe preteki podvig ljubavi kranske i veliku odgovornost pred Bogom za njihove due. 13. Stihira na Gospodi vovzvah na veernju utornika Strasne sedmice. 14. Stranik je skitnica vjerska, koja iz nekih razloga vjerskih stalno putuje od jednog svetog mjesta do drugog, od jedne svetinje do druge. 15. Tu zabiljeku je tampao pisac Segrije Nil u Moskovskim Vjedomostima od 1903. godine. 16. Tako je sveti Serafim nazivao sestre Serafimo - Divjejevskog manastira.