Mi smo se sreli na zvijezdi

to se zove Zemlja.

Na put kroz vrijeme u ovaj as (as svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, goto vo beskrajan, da smo ve zaboravili na poetak odakle smo po li. Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz na e ruke i kroz na e poglede zag rlile su se na e du e. O, kad se opet rastanemo i poemo na na e tamne puteve kroz beskraj, na kojoj emo se opet sresti zvijezdi? I hoe li pri novom susretu opet na e du e zadrhtati u tamnom sjeanju da bijasmo n ekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi to se zove Zemlja?