Tube. Metro. El. Subway. U-Bahn. Podzemni vlak.

Sve su to sinonimi za jedan pojam koji je u zadnjih stotinjak godina promijenio sliku putnikog transporta na irokim urbanim podrujima. Tlo ispod velikih gradova u pravilu je poput nekog divovskog krtinjaka proeto gustom isprepletenom mreom eljeznikih tunela, dvorana i platformi koje kao da ive neki svoj odvojeni ivot, tek labavo vezan uz svakodnevna povrinska kolebanja. London, Paris, Moskva, Tokyo, Berlin, Buenos Aires, New York i brojni drugi gradovi diljem svijeta imaju tako svoju mranu zrcalnu sliku u vidu lokalnih sustava podzemne eljeznice koji esto funkcioniraju kao zasebni polisi. U poetku su takve strukture nazivane raznim imenima. Ipak, vremenom je po nekom nepisanom pravilu upravo rije Metro prihvaena na globalnoj razini, i danas se najee koristi kada treba imenovati itavu tu infrastrukturnu mreu vlakova i pripadnih objekata izmijetenih ispod (ili iznad, ovisi) povrine zemlje. Naziv Metro skraenica je engleskog podrijetla, no, zanimljivo, nikad se nije udomaila u terminologiji londonske podzemne eljeznice. U drugoj je polovici 19. stoljea London ve imao desetak velikih kolodvora pod nadlenou razliitih kompanija. Najvei dio njih nalazio se na sjevernom perimetru grada danas je to praktiki granica ueg sredita povezujui ga tako s industrijskim centrima i lukama na sjeveru i zapadu Ujedinjenog Kraljevstva. Ali, ti su kolodvori, barem za tadanje vrijeme kada je ulini promet bio zaguen sporim koijama, bili (uz neke izuzetke) poprilino udaljeni jedan od drugog to je znatno oteavalo presjedanja putnika i prekrcavanje dobara. Stoga je godine 1855. Parlament izglasao realiziranje projekta po kojemu e se svi ovi kolodvori povezati jedinstvenom eljeznikom linijom koja bi u konanici nosila ime Metropolitan Railway. Kako se ne bi dodatno optereivalo ionako kaotino stanje povrinskog prometa, kompanija kojoj je dodijeljen projekt, Great Western, odluuje tu novu poveznicu ukopati u za tu svrhu iskopani rov te ga ponovno natkriti (tzv. Cut & Cover metoda). Tako je 1863. godine otvorena prva svjetska trasa podzemne eljeznice koja se u duljini od etiri milje protezala od Paddingtona na zapadu Londona pa do danas minorizirane stanice Farringdon na sjeverozapadnom rubu Cityja, zahvaajui tako i kolodvore Euston, St. Pancras i King's Cross. Bio je to tek poetak, poto e u narednim desetljeima biti izgraene jo neke linije koje e u ovaj podzemni eljezniki sustav ukljuiti i prvotnim planom zapostavljene, kao i neke novoizgraene kolodvore poput Victorie, Fenchurch Streeta, Waterlooa, London Bridgea i Liverpool Streeta. Poetkom XX. stoljea dolazi do ekspanzije koritenja motornih vozila u javnom povrinskom prometu, tako da ovaj model prestaje biti luksuz koji e pogodovati povezivanju pojedinih kolodvora te postaje jedina prihvatljiva alternativa polako zauzimajui prostor ispod skoro svakog milijunskog grada, pa i mnogih manjih.
1

Ali, to je to to ovim mranim mreama podaruje tu posebnu mistinu auru? Nije li to onaj specifini miris mnotva, duhana i strojnog maziva; odjekujua grmljavina dolazeih i odlazeih kompozicija vlakova, gotovo robotski glasovi koji sa zvunika upozoravaju putnike da se dre podalje od prunog usjeka, kontinuirano zujanje eskalatora, ventilacije i elektrinih instalacija ili moda ipak neto to se krije u ljudskoj prirodi svima nam uroeni strah od mraka i podzemlja koje automatski povezujemo s izgubljenou i umiranjem? Nije li svaka mrea podzemne eljeznice u stvari samo moderna i tehnoloki doraenija verzija mitskog labirinta na Kreti onog istog u kojemu je Tezej porazio Minotaura, preslikana simbolika tog maestralnog spleta hodnika iju su tajnu graditelj Dedal i njegov sin Ikar platili zatvorenitvom koje je na koncu ipak rezultiralo prvim, mada poraznim vinuem ovjeka u nebeske visine? Mogue, ali nemojte smetnuti s uma postojanje dvije jo dublje razine ijoj kreaciji nije doprinjela ljudska ruka poto su djelo Bogova s Olimpa jezivi Had to udomljuje due mrtvih, te jo dublja nepoznanica, Tartar, gdje su uasu primordijalnog kaosa izloena ak i boanska bia koja su u Zeusovom rakursu zgrijeila!

MIND THE GAP!

Uistinu, metro jest podzemlje, a podzemlje se tradicionalno vezuje uz simboliku putovanja k nepoznatom, nestajanja te naroito smrti. Podzemna je eljeznica od samih poetaka privlaila samoubojice, dijelom zbog injenice da je rije o javnom prostoru na kojemu e takav in biti definitivno uoen, no ponajvie zbog 'efikasnosti' takvog pristupa odustajanju od ivota. Brojnost pokuaja skakanja pod vlakove dovela je do toga da se danas veina novih postaja izvodi sa zatitnim barijerama ija se klizna vrata otvaraju tek kada se vlak precizno zaustavi pored njih tipian primjer su novoizgraene stanice na produetku londonske Jubilee linije, primjerice Bermondsey, Canada Water ili North Greenwich. Naalost, linije metroa ne odvode u smrt samo one koji su u podzemlje sili s tom namjerom, ve esto i sluajne putnike. Iako u pravilu sigurniji i s manjim prosjekom rtava od primjerice cestovnog ili zranog prometa, ovakvi sustavi nisu imuni na tragedije. Tijekom Drugog svjetskog rata londonske su podzemne postaje koritene kao masovna sklonita, no esto su iznevjerila svoju nametnutu namjenu odvukavi u smrt veliki broj ljudi. Razlozi su bili razni, od direktnog pogotka bombe na stanici Bank, prsnua vodovodne cijevi takoer uslijed eksplozije
2

bombe (Balham), pa do paninog stampeda po stubitima (Bethnall Green). Ipak, sami su vlakovi ostali glavnim uzronikom masovnih pogibija u podzemlju, mada najee uslijed ljudskog faktora. Poznati primjeri su nesrea na parikom prigradskom kolodvoru Gare de Lyon u lipnju 1988., kao i slian sluaj otkazivanja konica koji je 28. veljae 1975. odveo u smrt 43 ljudi u vlaku linije Northern na londonskoj podzemnoj postaji Moorgate. Zasad najletalniji sluaj u njujorkom Subwayju je onaj iz davne 1918., Malbone Street Wrack, pri emu je vlak koji se pribliavao stanici Prospect Park ispod bruklinke Flatbush avenije uao u zavoj brzinom oko pet puta veom od doputene. U konanici su poginula 93 putnika, a voza koji je nekim udom ostao neozlijeen jednostavno je odetao iz kobnog tunela! Ljudska nepanja u kombinaciji sa zastarjelom opremom i neredovitim odravanjem odgovorna je za tragediju koja je u veernjim satima 18. studenog 1987. zadesila kompleks King's Cross/St. Pancras, jednu od najveih i najfrekventnijih postaja londonskog tubea. Tinjajua ibica koju je nepoznati putnik bacio u procjep pored eskalatora zapalila je smee i mazut koji su se skupljali pod istim. Uslijed tzv. efekta rova, vatra se brzinski proirila diljem vieetane stanice. Poginulo je 31 ljudi, a kao posljedica traginog dogaaja puenje je zabranjeno u itavom kompleksu londonske podzemne eljeznice. Preostali drveni eskalatori promptno su zamijenjeni metalnima. Slian se dogaaj u veljai 2003. zbio i na jednoj od postaja metroa u junokorejskom gradu Daegu, no u tom je sluaju cijeli dogaaj planirano djelo mentalno poremeenog piromana. U svakom sluaju, smrtni saldo je bio ogroman 198 poginulih te 147 ozlijeenih!

Ostorozhno, dveri zakryvayutsa sleduyuschaya stantsiya Kuznetsky Most!

Planski napadi na sustave metroa dogaali su se i prije i poslije tragedije u Daegu. Poznat je sluaj iz oujka 1995. kada su pripadnici sekte Aleph izvrili pet koordiniranih napada na tokijski metro, i to putanjem otrovnog plina sarina. Sreom, broj rava (5) je bio relativno malen, pogotovo kad se ima u vidu arhitektura metroa koja pogoduje brzom irenju plinova te toksinost samog sarina. Naalost, bombaki napadi na sustave podzemne eljeznice koji su obiljeili prvo desetljee novoga milenija u pravilu
3

rezultiraju masivnom smrtnom bilancom. Neslavni rekorder po broju napada ove vrste, kako tempiranih tako i samoubilakih, je moskovski metro. 8. sijenja 1977. grupa armenskih separatista postavlja pakleni stroj s vremenskom odgodom u vlaku na Arbatskoj liniji. Ureaj e eksplodirati u 17:33, za najvee guve, kada se vlak nalazio u tunelu izmeu stanica Pervomajskaja i Izmailosvskaja. Rezultat sedmero mrtvih i 37 ranjenih. Godine 2004. eenski dragovoljci te tzv. 'crne udovice' izvode dva samoubilaka napada u kojima pogiba vie od 50 putnika, a slian e se scenario ponoviti i koncem oujka 2010. ada dvije teroristkinje aktiviraju eksploziv u prenapuenim vlakovima. Prva se eksplozija zbila nekoliko minuta prije osam ujutro, u vlaku koji se upravo zaustavio na stanici Lubyanka, dok e 40 minuta poslije metro potresti i druga detonacija, takoer u zaustavljenom vlaku, ovoga puta na postaji Park Kultury. Vrijeme odlaska na posao je kobni timing, poto su i po zlu poznati napadi na londonski tube 7. srpnja 2005. izvedeni kroz svega nekoliko minuta oko 08:50, tijekom jutarnjeg rush houra. Sva su tri napada realizirana tijekom vonje kroz relativno uske tunele (Aldgate Liverpool Street, King's Cross Russel Square, Paddington Edgware Road) to je dodatno pojaalo efekt eksplozije. U konanici, taj je crni dan (ukoliko se ubroji i detonacija u doubledeckeru na Tavistock Squareu) odnio 56 ivota te ostavio skoro sedam stotina tee i lake ozlijeenih putnika!

Stand clear of the closing doors, please [ding-dong, dingdong]!

Ali, unato predodreenoj mranoj simbolici, podzemlje zna biti i mjesto ivotnog ushita, oputene i bezbrine svakodnevnice, prostor na kojemu ulini glazbenici svojom svirkom razbijaju monotoniju svakodnevnih putovanja, mjesto dogovorenih susreta mladih parova, pa i tulumarenja! Kada je aktualni londonski gradonaelnik Boris Johnston donio odluku o zabrani konzumiranja alkohola u tubeu i Docklands Light Railwayju, graani su putem drutvenih mrea organizirali oprotajni drinking party veer uoi tog 1. lipnja 2008. itava je mrea London Undergrounda nalikovala na raskalaene prizore poput Gin Lanea s georgijanskih gravura Williama Hogartha! Sreom, vlasti su imale sluha za posljednje trzaje slobodoumnog
4

cockney duha tako da nitko nije krivino odgovarao, ak ni mladi bankar iz Cityja koji je i kumovao organiziranju 'manifestacije'. Metro je svoje mjesto naao u brojnim suvremenim umjetnikim kreacijama. Tako u Fellinijevom filmu Roma (1972.) skupina investitora zajedno s uvijek znatieljnim novinarima obilazi jedan od tunela rimske podzemne eljeznice u fazi gradnje te nailazi na splet izgubljenih katakombi iji su zidovi bogato ukraeni freskama, no prodor svjeeg zraka (ili neto drugo Maestro je ovdje svjesno u svojem stilu ostao nedoreen) izaziva rapidno propadanje tih vrijednih slikarija koje pred oima zapanjenih promatraa doslovno blijede, poput zamiljene makrosvjetske valne funkcije koja iz stanja tisuljetne dvojnosti kolabira u konano stanje poto je odigran in mjerenja/promatranja. U romanu Neila Gaimana Neverwhere ispod londonskih ulica egzistira itav usporedni svijet, London Under, koji obuhvaa ne samo naputene linije podzemne eljeznice, ve i ostale tunele, kanalizacijske vodove pa ak i ukope neko povrinskih rijeka. Autor u svojoj kreativnoj slobodi ide korak dalje materijalizirajui toponime poput imena postaja u forme stvarnih likova. Tako u podzemlju ispod Hammersmitha ivi stvarni kova, dok su dvorane pod platformom stanice Angel u Islingtonu boravite arhetipskog anela koji se zove, pogaate, Islington. Londonski je Tube (ukljuujui kako podzemne tako i povrinske sekcije) poprite radnje jo podosta zapaenih literarnih uradaka, primjerice romana Metroland Juliana Barnesa koji ve imenom referira na sjeverozapadni produetak Metropolitan linije koja dobrano zadire u mirna zelena prigradska naselja, ili pak Tunnel Vision Keitha Lowea iji protagonist sklapa (provjerite da l' dobija) okladu da e kroz manje od 24 sata proputovati svih 270 postaja na jedanaest linija londonske podzemne eljeznice. Ta je najstarija i vjerojatno najpopularnija underground mrea ostavila traga i u filmskoj umjetnosti iz dugake liste mnogobrojnih slinih uradaka mogli bi se izdvojiti omnibus Tube Tales te Boyleov postapokaliptini triler 28 Days Later, kao i dvije kultne BBC-jeve znanstvenofantastine serije: Doctor Who koji e svoj prvi dodir s mutantima iz tubea imati u epizodi Web of Fear iz 1968., a u tunele e se vraati i u kasnijim sezonama, te serijal o profesoru Bernardu Quattermassu koji e se u treoj sezoni (1958.) pozabaviti tematikom 'drevnih astronauta' - manifestacija poltergeist efekata u jednom dijelu Knightbridgea dovesti e do otkria izvanzemaljske kapsule s mumificiranim ostacima kukcolikih aliena u dubinama ispod fiktivne postaje Hobbs Lane. Bilo bi nepravedno zapostaviti i odlian strip V for Vendetta Alana Moorea iji se glavni junak, usamljeni borac protiv novouspostavljenog totalitarnog reima (iako Moore referira na Britaniju u doba Margaret Thatcher!) skriva u naputenim tunelima linija Circle i District ispod Westminstera.
5

Zug nach Alexanderplatz. Einsteigen, bitte. Zurckbleiben, bitte!

Njujorki Subway, trenutno najvei svjetski transportni sustav, pomalo zaostaje za tubeom, bar kad je rije o pozadinskoj scenografiji knjievnih djela, no zato je sastavni element brojnih kultnih filmova bez tunela i izdignutih sekcija ove mree ostvarenja poput Midnight Cowboya, Warriorsa ili The French Connection bila bi bespredmetna, a namee se i po tematici i formi Tube Talesu slian omnibus Subway Stories: Tales from the Underground. Postapokaliptini roman Metro 2033 (kao i njegov nastavak Metro 2034) Dmitryja Glukhovskog dodjeljuje moskovskoj podzemnoj eljeznici nezahvalnu ulogu prebivalita posljednjih ostataka ovjeanstva. Svijet je uniten u nuklearnoj kataklizmi 2012.-13., a preivljavaju samo oni koji su se u trenutku eksplozija sluajno nali u metrou te vremenom prilagodili nezahvalnim ivotnim uvjetima po bivim postajama i tunelima. injenica da su stanice organizirane ne samo po gospodarskoj ve i ideolokoj osnovi u viziji Glukhovskog tako postoje nezavisne postaje, Hanza, neonacisti, komunisti koji nastanjuju bivu 'crvenu' liniju te njihovi trockistiki oponenti, kao i Polis, savez nekoliko sredinjih stanica izmeu Kremlja i Arbata koji udomljuje ostatke ostataka civilizacije govori kako primarna autorova namjera i nije bila populariziranje tog po mnogima najljepeg svjetskog spleta postaja i tunela, ve karikirani prikaz aktualnog stanja u postkomunistikoj Rusiji. Pomalo je zbunjujue kako jedan istaknuti element urbanog ivota i pripadnog folklora kakva podzemna eljeznica jest nije uspio dublje prodrijeti u terminologiju suvremene glazbe. Uistinu, tek mali broj skladbi svoje nazive ili tematiku posveuju podzemnoj eljeznici, i to uglavnom od strane sastava lociranih u megalopolisima poput Londona ili New Yorka, dakle gradovima koji posjeduju takve sustave. U skladu s vlastitim imenom, Velvet Underground su bili (izmeu ostaloga) i pioniri aludiranja na ovaj prijevozni sustav pjesma Waiting for the Man s legendarnog prvijenca spominje jednu od IRT postaja na krianju avenije Lexington i 125. ulice, a ne treba zaboraviti ni omot oprotajnog albuma Loaded (1970.) na kojemu
6

oblak ruiastog dima kulja iz ulaza u tipinu stanicu njujorkog subwayja. Krianje Devete ulice i avenije Hennepin poprite je lokalnog sukoba u Minneapolisu, kojega junak istoimene pjesme Toma Waitsa promatra iz relativne sigurnosti vagona:

And I've seen it all, I've seen it all Through the yellow windows of the evening train...

Na istome se albumu (Rain Dogs, 1985.) nalazi i jedan od veih Tomovih hitova, Downtown Train, pjesma koja takoer spominje podzemnu eljeznicu i lokalne vlakove, ovaj put njujorke. uveni e Subway svoje mjesto nai i u skladbama Duke Ellingtona (Take the A Train), New York Dollsa (Subway), Sonic Youtha (StramXSonic Subway), King Missilea (Take the Metro North), pa i kreativnog dvojca sastava Tuxedomoon; Blaine L. Reiningera (Metro) i Stevena Browna (Samba in the Subway), a promovirati e ga i jedan prekooceanski sastav, engleski The Cure (Subway Song). Unikatnom e moskovskom metrou jednu skladbu posvetiti kotski Simple Minds rije je o pjesmi Moscow Underground sa zasad posljednjeg studijskog albuma Graffiti Soul (2009.). Izgleda kako je ipak londonski tube apsolutni pobjednik kad je rije o zastupljenosti u popularnoj kulturi, pa tako i njezinom glazbenom segmentu. Ray Davies je jo sredinom ezdesetih napisao Waterloo Sunset, pjesmu o sjeanju na dogaaj iz djetinjstva kada je proveo nekoliko tjedana na djejem odjelu bolnice St. Thomas. Jedna od rijetkih zabava malih bolesnika bilo je promatranje gomile ljudi koja se svakog dana u udarnim terminima slijevala u/iz oblinjeg kolodvora ali i podzemne postaje Waterloo. Iz otprilike istog vremena datira i Donovanova Sunny Goodge Street, balada o ulici i istoimenoj stanici u Fitzroviji, kao i Poem on a Underground Wall Simona & Garfunkela, njujorkog dvojca koji je nativni subway tek rijetko spominjao kroz svoje stihove, no prekooceanskom tubeu su posvetili itavu pjesmu! Ekspanzija punka u iu dovodi 'ulinu' tematiku koja, naravno, ukljuuje i metro. Tube se provlai kroz stihove mnogobrojnih londonskih punk sastava poput Clasha, Poguesa ili Stranglersa, no motiv podzemne eljeznice naroito je prisutan u skladbama The Jama tu su primjerice Going Underground te Down in the Tube Station at Midnignt. Simpatini su i Cock Sparrer sa svojom posvetom liniji District, Last Train to Dagenham. Nije ba lako izdvojiti pojedine naslove iz uistinu brojne zbirke pjesama koje referiraju na tube, no, eto, vrijedne su spomena i The Only Living Boy in
7

New Cross Carter USM-a, King's Cross Pet Shop Boysa, London Underground Juliana Copea, Northern Line sastava Yeti, Deadwing Porcupine Treea te jedna pjesma o naalost ugaenoj postaji Mornington Crescent kotlanana Belle and Sebastian. Kao kruna svega moe se navesti opus kantautora Robyna Hitchcocka koji naprosto vrvi stihovima koji na razne naine aludiraju na vlakove i podzemne tunele, a ako bi trebalo izdvojiti jedan naslov onda to moe biti skladba 52 Stations. Ukoliko imate volje brojati, uoiti ete kako je to ukupan zbir stanica na liniji Northern, najfrekventnijoj trasi u itavom London Undergroundu! A u petnaestak minuta koliko je otprilike potrebno za iitavanje ovog teksta, kroz tri najvea sustava podzemne eljeznice njujorki, moskovski i londonski prolo je izmeu 50 i 150 tisua ljudi, ovisno o dobi dana, odnosno udarnim terminima. Mislite li nakon toga da metro ne zasluuje malko vie panje i zastupljenosti u popularnoj kulturi, pa tako i onoj glazbenoj?