GALERIJA STEVANA KIJACA, RASUTA, I DANAS BEZ PRAVE ADRESE

Stevan Kijac, trei s lijeva, sa turistima i prijateljima iz Dubrovnika...

TAJNA STEVANOVE "KRABIJICE"

"Kad bi ga ba, u labavijoj kafanskoj atmosferi, pritjerali da malo spusti gard, Stevan bi znao rei da sve svoje tajne dri, odnosno da sve uva, da je sve pohranio... u jednoj krabijici (kutijici). To je znailo: dovde ste doli, neto sam vam rekao, ali dalje se ne moe. krabija uva tajnu, ma ta vam ja priao..."

U IVOTU vajara Stevana Kijaca (1911-1986) dogaaji koji prethode onom danu kad se "Pod platanima" slikao sa Kostom Strajniem i njegovim vedrim drutvom iz Dubrovnika, nizali su se neoekivano, bez nagovjetaja i bez optih mjesta karakteristinih za njegovu generaciju.

Na pomenutoj slici Stevan je punoj snazi a Kosta je ve ostariji gospar. Prethodno, imao je zvanje glavnog konzervatora dubrovakih spomenika. Osniva je Umjetnike galerije u Dubrovniku, autor je i postavke u Muzeju ikona dubrovake pravoslavne crkve. Roeni Krievanin, koji je slikarstvo studirao u Beu, ivio je u nekoliko evropskih prijestonica, a onda, po nagovoru Ivana Metrovia i Marka Cara, doao u Dubrovnik i oko sebe poeo da okuplja mlade umjetnike. Posebnu panju, negdje sam proitao, poklanjao je onima koji su bili antifaistiki "nastrojeni". Da li je, zahvaljujui takvom stavu, doao u kontakt sa mladim Stevanom Kijacom ili je sve odradio sluaj, teko je rei. Trebinjci koji su u predratnim godinama odlazili u Dubrovnik Stevana su ve 1930. godine mogli vidjeti kako na pijaci prodaje figurice od gline, moda i duvanske kutije, lule ili togod slino. Neko mi je davno rekao (moda i sm Stevan), da mu je tih godina to bio glavni izvor prihoda. Neto kasnije, druio se i radio sa umjetnikom Jovom Obianom i sa maketarom Stjepom Ozgijanom, koji mu je bio prvi komija u Dubrovniku (ivjeli su iznad hotela "Argentina"). Kasnije, Stevan e proiriti krug svojih prijatelja. esto e se viati u drutvu Josipa Luetia, direktora Pomorskog muzeja, za koga e raditi makete dubrovakih brodova, i slikara Antuna Masla (Masle e kasnije uraditi Stevanov, pa onda portret njegove supruge Stane). U DUBROVNIKU, to se Stevana tie, dogaaji su dobili neko novo ubrzanje. Moglo bi se rei da je Stevan spretno odgovarao na izazove, sve je brzo sustizao i, korak po korak, nadoknaivao deficite s kojim se rodio. Prvo onaj glavni, koga je ponio iz rodnih Rosulja kraj Domaeva: u kui, sasvim u duhu tog vremena, nije bilo pismenih. Nije bio pismen ni njegov otac Obren ni majka Ane, roena Tomanovi. A ni Stevan, kao deko, nije imao anse da se koluje. Kasnije, uie sm i na svoj nain. U njegovom ivotu, to e moda biti i sretna okolnost. Dok su drugi uili "raun" i "slova", on je upijao narodne prie, posebno one koje su se katkad priale uz ognjite a nisu bile za djeije ui. Kad se malo bolje osovio na noge, u Stevanovom ivotu dogaaji poinju da se smjenjuju "u negativu". Klasina hercegovaka pria o odlasku (dijete naputa selo, koluje se u gradu, ivi kod robine ili u kakvom domu, odlazi moda na studije, zapoljava se negdje u fabriku, pomalo ezne za zaviajem, ali, s vremenom, ipak, zaboravlja i na selo i na sve ono to ga je s njim vezalo), kod Stevana, ila je nekako "s druge strane". Ono to je doivio kao dijete uvao je do kraja ivota kao svetinju. Moda ba zbog nevjerovatne suptilnosti s kojom je prihvatao taj svoj "ivotni iskon", nikad se

nije vratio svom selu, niti je, poto se nanovo obreo u Trebinju, obilazio onaj ugarak koji je od njegovih Rosulja ostao!? Za Dubrovnik, na dui rok, vezala ga je jedna minobacaka granata ispaljena negdje u okolini Drnia. Posljedice su ostale doivotno - lea puna gelera, rasjekotina na nosu, i jedno oko manje. Od tada, Stevan je vidio samo u dvije dimenzije, osjeaj za dubinu potpuno je izgubio. Kad je zalijeio rane u dubrovakoj bolnici, kao demobilisani borac Druge dalmatinske NOO brigade, poeo je da radi na nekolike strane: angaovali su ga uglavnom u Umjetnikoj galeriji i u Pomorskom muzeju, a, usput, po Gradu, bavio se restauracijom namjetaja. Vaio je za "velikog metra od drveta". Ipak (niko danas ne zna zato), za nekolike godine odlazi u Sarajevo, u Zemaljski muzej. Tako je vjerovatno odluio neko ko je na malo veem nivou mijeao karte. Ali, ni u Sarajevu nije dugo ostao jer se nije mogao izgubiti iz vidokruga eda Kapora koji je tada osnivao Zaviajni muzej u Tebinju. Godine 1953. Stevan je ve u Trebinju, poinje da radi kao konzervator i maketar u Zaviajnom muzeju. Dalje, poneto mogu da svjedoe i stariji Trebinjci: Stevan je radio makete i odlivke spomenika u Muzeju (veina ih je i danas u etnografskoj zbirci), a u slobodnom vremenu, u ukovia kui, gdje je ivio, poeo je da radi skulpture u drvetu.

EZDESETIH godina on je ve "nova pojava" a uskoro i "veliko ime" jugoslovenske naive. Nee proi mnogo vremena a njegovo ime i osnovni podaci o njegovom radu nai e se u Enciklopediji naive Jugoslavije i u Enciklopediji jugoslovenskog modelarstva. Slika sa drutvom iz Dubrovnika, snimljena "Pod platanima", jedna je od rijetkih na kojoj Stevan ne pui. Teko da ga je iko ikada slikao bez cigara. Stevan je puio stalno, bez pauze, cjelodnevno. ist vazduh jedva da je udisao. Cigar mu je bio as na usni, as na jeziku. Pripaljivao je jedan o drugi. Trebala mu je samo jedna ibica dnevno. Uz cigar, uvijek je nosio kravatu. Njegov sin Tiho kae: umro je a da nije nauio kako se vee vor na kravati. Drutvo iz Dubrovnika koje se sa Stevanom fotografisalo "Pod platanima" dolo je Stevanu s dobrim razlogom u vizitu. S njima, doao je i jedan kupac s Dalekog Istoka. S njim jo jedan nepoznat mukarac i dvije dame, koje tu, reklo bi se, statiraju. Ovakva slika onih godina mogla se snimiti esto, jer Stevanu su i umjetnici i kupci dolazili po preporuci Koste Strajnia, koji je dosta Stevanovih radova imao i u svom ateljeu a mogli su se nai i u jednom prostoru ispod Zvonika, kod starog kina. Otud, najvie svojih radova Stevan je prodao preko Koste i njegovih prijatelja u Dubrovniku... Koliko je njegovih figura i kompozicija otilo tom "dubrovakom vezom" niko danas ne zna. Zna se samo da su muterije stizale iz cijelog svijeta. Stevan bi katkad radio i po narudbi. Tako, za dubrovaki hotel "Argosy" napravio je veliki duborez na temu "Dubrovnik grad sunca i turizma". U jednom trenutku, muzej u Zenici od njega je otkupio deset radova. Ondanji direktor bio je sluen Stevanovim skulpturama, insistirao je da nastave saradnju, nije iskljueno da se nosio idejom da napravi Stevanovu zbirku ili galeriju?! Zenianin u tome nije uspio, jer sa Stevanom nije bilo lako poslovati. Trebinjci koji su to jednostavnije mogli da urade u svom gradu, nisu ni pokuali. Tako je ostalo do danas, iako je "Glas Trebinja", u

"bolja vremena", podvlaio masnim slovima da je kucnuo as da se ta galerija otvori?! Naravno, ni tada, nita se nije pokrenulo. Grad se postavio ravnoduno ("ima vremena", "Stevan nam nee pobjei"). A Stevan nije bio ovjek koji umije da kuca, moli i ponavlja. OTUD, Stevanove figure prvo poinju da tonu u zaborav a onda i da gube adrese?! Neke su nestale na nain koji, u ovakvim prilikama, izgleda nezaobilazan. Tridesetetrdeset figura, u jednom danu, progutala je tama. Kako? - teko danas uspjeva da objasni i Stevanov sin Tiho... - Kako su nestale, to neko ipak zna, mada, taj nije u naoj porodici, niti ga ima u vidokrugu. Da figura nema, da nisu tamo gdje treba da budu, shvatio sam tek kad je Stevan umro. Mislio sam o tome i pred njegovu smrt, ali nisam ga mogao pitati, ve je bio loe. Mada, i tada sam bio uvjeren da neko drugi zna ono to treba da se zna o njegovim skulpturama, i da je tom "Nekom" Stevan rekao kako da postupi u sluaju njegove smrti. Raunao sam, dok mi nita ne govori u tim posljednjim danima, mora da je to ve nekako sredio?! U kombinacije sam uvodio i institucije i njegove prijatelje, bio sam uvjeren da neko sve ima crno-na-bijelo. Meutim, poslije smrti, kad sam poeo da se raspitujem, naiao sam na zid utanja. Niko nije imao odgovora?! Niko nita nije znao o tim radovima?! Niko nije mogao da mi kae gdje je Stevan sklonio te skulpture prije nego to smo u proljee 1984. godine preselili iz kue ukovia u stan na Tinu?! Tiho se raspitivao do detalja. Rekonstruisao je sve. Danas nee da pominje imena, ali tano zna ko je skulpture prevezao na misterioznu adresu. Meutim, ta osoba je umrla. S njom i adresa kue u kojoj su skulpture neko vrijeme trebale da miruju?! Tiho posebno ali jer je uvjeren da su to bili Stevanovi najbolji i najreprezentativniji radovi. Oni koje je i on najvie cijenio... - Ne znam tano koliko ih je bilo. Mislim, neto preko trideset?! Veine se sjeam, imam njihove fotografije koje je svojevremeno snimio Slobo Mucovi... Ostaje nejasno zato je Stevan figure sklonio? Da li zato to u stanu na Tiniju nije bilo mjesta ili zato to je spremao veliku izlobu u Dubrovniku? Nije iskljueno da je planirao da sve te figure unese u atelje koga je ba tada trebao da dobije. To se i dogodilo, Stevan je, na papiru, postao vlasnik ateljea, ali nikad u njega nije uselio, jer su se stanari bunili. Unaprijed su znali da e im smetati buka i praina iz ateljea. Kome je, dakle, Stevan mogao ostaviti svoje skulpture na uvanje? - Logino - Tiho nema dileme - on je te figure dao nekom kome je vjerovao, nekom ko je, po njegovom sudu, bio potpuno pouzdan. Dao ih je na uvanje, na krai rok. Pred njegovu smrt, ja o svemu tome nisam mnogo razmiljao. Od preseljenja na Tinu do Stevanove smrti prole su dvije godine. Uglavnom, dvije godine u utanju. Stari nije imao potrebe da mi pria, a meni nije padalo na pamet da ga nerviram pitanjima.

NAKON Stevanove smrti, poto se niko nije javljao, pitanja su pred Tihom prosto poela da zjape. Kako je bilo mogue da se u svemu izgubi logina nit, da se ne doe do pravovremenog odgovora?

- To se sve sporo valjalo - Tiho s rezignacijom danas rekonstruie minule dogaaje djelovalo je kao da je sve normalno i regularno, kao da je pod kontrolom. Ja nisam pitao zato to mi on to nije dozvoljavao. Inae, ljutio se kad bih poeo da zapitkujem. On je, oito, rjeenje da skulpture ostanu na tom nepoznatom mjestu, smatrao dobrim. Uopte nije o tome htio da razgovara. Tiho nije mnogo pitao jer ga je Stevan, u svojim poslovima, i ranije nekako "preskakao"... - To je zanimljivo, bio je otac kao i svaki drugi, ali, dok sam iv, ostae mi tajna zato nikad nita nije htio da mi pokae?! Sve to sam, kao djeak, nauio o maketarstvu, nauio sam posmatrajui iz zapeka. Kad bih ga neto upitao, odgovarao je: "ta e ti to, to te to interesuje!?". Stevan je, nema sumnje, u duhu tog vremena, sa svojim sinom imao druge planove. Po tim planovima, najvjerovatnije, Tiho je trebao da postane ininjer ili doktor. A Tiho, umjesto da ui matematiku i biologiju, okrenuo se na drugu stranu, poeo da ganja cure i motore, a od tranzistora da pravi elektrine gitare?! Ipak, i u njemu tih godina zatee se umjetnika ica... - Nisam mogao ostati ravnoduan. Iako se nisam drao oevog plana, i ja sam poeo da pravim makete brodova. Jednom, tako, napravio sam brod i pokazao ga starom. On je odmah poeo da mu nalazi mane: "ta mu je ovo, ta mu je ono", i na kraju mi je rekao da lii na djeiju tutu. (Ta "tuta" danas je u jednoj zbirci u Beogradu)... U drugoj prilici, Stevan je pao u vlastitu "zamku"... - To je bilo kad sam nacrtao brod, jedrenjak, i poklonio ga jednoj eni. Poto nas je ona poznavala, donijela je taj brod Stevanu da joj ga uokviri. Naravno, odmah ga je pitala da li mu se ta slika svia? Stevan ga je gledao, mjerkao, kiljio i na kraju rekao da je dobar. Naravno, usput je upitao: ko ti je ovo radio? ena je poela da vrda, ali Stevan nije odstupao, insistira je da mu kae ko je autor?! Kad je ena rekla da sam ja, on je viknuo: "Nosi, nosi, nosi...". I nije htio da joj uokviri sliku tog jedrenjaka. Slino se dogodilo i kad se Stevan primakao penziji. Godinama, njegovi prijatelji su ga zezali da je on jedini Trebinjac kome je ena direktor (tada Ljubinka Koji). Njemu je to moda i dobro dolo, pa je otiao u penziju po nekakvom skraenom postupku, meutim, tih godina u Muzeju se naao i Marijan Sivri, koji je poeo da se raspituje za Tiha. Zanimalo ga je koliko Tiho zna o maketarstvu, da li bi mogao nastaviti oev posao u Muzeju (to e se i dogoditi tek 2000. godine)... Stevan mu je odgovorio direktno: - On o tome nita ne zna, zna samo oko auta... OVAJ odgovor djeluje prilino grubo, meutim, u Stevanovom sluaju, moe da se shvati na drugi nain. Stevan je bio uvjeren da se od drugih stvari moe ivjeti bolje, nego od umjetnosti. Sav njegov ivot, od Rosulja, preko Dubrovnika i Sarajeva, do Trebinja, bio je nabijen neizvjesnou. Iako su se pred njim neoekivano otvarala vrata, do nieg, ipak, nije dolazio ni lako ni jednostavno. U "roditeljsku grubost" uraunavam jo neto: Stevan je na neki svoj nain "itao" dogaaje. Tiho kae da je "znao da predvia"...

- Za glavnu trebinjsku ulicu jednom je rekao da e se jednog dana u njoj podii spomenik kralju Petru. Njegovi prijatelji poeli su da ga opominju da to ne pria naglas, ali on je ostao pri svome. Spomenik kralju e se napraviti, sto posto! Ili, kad je otvorena Boreva robna kua u Trebinju, narod navalio da kupuje, a Stevan kae: "Doe vrijeme da u njoj nieg biti nee, vitrine e biti prazne!". I tako se dogodilo u ratu... U tim svojim predvianjima, nema sumnje, Stevan nije mogao da vidi svog sina s dlijetom u ruci niti na dubrovakoj pijaci sa figuricama od gline na tezgi?! Postoji jo jedna mogunost zato na sina nije prenosio svoje znanje. Ona je izvan mogunosti dokazivanja a tie se mistinog porijekla njegovog umjetnikog izraza. Da bi se dolo do oblika, koji su, u mnogo emu, gotovo izvan (uobiajenog) ljudskog iskustva, vjerovatno je trebalo proi kroz iskuenja koja nikako nije mogao poeljeti svom sinu?!

ARHEOLOG oro Odavi priao mi je i o nekim jo zanimljivijim Stevanovim darovima. Jednom tako, sasvim sluajno, u vozu za Ljubljanu kad je putovao slikaru Boidaru Jakcu, naao se s nekim trgovcem kod koga je u Sarajevu, dok je radio u Zemaljskom muzeju, stalno kupovao doruak. U vozu, gdje god ovaj mrdne, valjda da skrati vrijeme - i Stevan za njim... Kad su stigli u Ljubljanu, onaj ree ime neke ulice gdje treba da ode, a kako ni Stevan nije ba najbolje poznavao grad, pozva policajca da Sarajliji pokae put. Policajac doe, i rije po rije, onom Sarajliji stavi lisice na ruke. Ispostavilo se da je Stevanov saputnik bio kriminalac koji je ukrao velike pare, i krenuo u Sloveniju, s planom da se domogne Austrije. Nebesa su Stevanu bila naklonjena i u drugim prilikama... - Imao je izvanredan osjeaj za prostor - prisjea se Odavi - bio je ivi "GPS". Svaki lokalitet na terenu znao je da nae. ak nekad i one na koje su zaboravili i mjetani?! Osim toga, osjeao je ta i gdje treba da se trai. Dragocjena iskustva stekao je radei u Zemaljskom muzeju, zato sam i ja, kao poetnik, od njega mogao dosta nauiti. Dodue, to nije bilo lako, on se teko otvarao, pogotovo pred nepoznatim. To njegovo iskustvo nekad je dopiralo do stvari koje su bile kontra logike. Tako, s njim, moglo se doi do neoekivanih saznanja, i do nekih rezona koji su se kosili za pravilima struke. VEINA Trebinjaca, ak i onih koji su Stevana bolje poznavali, moglo je posvjedoiti da je i za njih ovaj ovjek bio i ostao zatvorena, neproitana knjiga. U njegov svijet nije se lako prodiralo. Katkad, djelovalo je da deura ili straari nad nekim velikim zavjetom ili tajnom. Uz to, vaio je za tvrdoglavog ovjeka. Nije ga bilo lako ni "zaljuljati" ni "pomjeriti", pogotovo ne uvjeriti u neto to njemu nije "sjedalo", ma kakve mu dokaze predoio. U jednom trenutku, Josip Lueti, direktor Pomorskog muzeja u Dubrovniku, preklinjao ga je da ide u Zagreb, da se usavrava u svom poslu, da zapone studij vajarstva, ali Stevan je odbio. I to s nokta, bez imalo razmiljanja - I taj detalj potruje onaj utisak da je Stevan svoj umjetniki svijet spakovao u djetinjstvu - uvjeren je Odavi - da je tada imao onaj kontakt sa iskonom, i da kasnije nikom nije dozvoljavao da u to takne. Ja bih nekada, interesujui se kako on sve to vidi, poeo da zapitkujem ta mu na figurama predstavlja koji oblik, nudei i neke svoje komentare samo da ga "pokrenem", ali on bi redovno, na svoj

karakteristian nain, odmahnuo rukom i rekao da to nije to. Htio je valjda rei da je bolje da ne priamo, jer, do onog to ti oblici predstavljaju, ne moe se doprijeti rijeima. Odavi dozvoljava i mogunost da Stevan upotpunosti i nije bio svjestan svoje umjetnike snage, jer, u neku ruku, u svom likovnom izrazu, potpuno spontano i prirodno, on je nosio sintezu i rekapitulaciju jednog davno arhiviranog svijeta, sintezu jedne kulture iji su najrjeitiji, ali ne i jedini svjedoci bili i ostali srednjevjekovni steci, ije je odlijeve Stevan radio za Muzej u Trebinju. Ba u tom odnosu prema batini, Stevan nikom nije liio. On se nije trudio oko drugih, niti su se drugi trudili oko njega. Niko ga nije podraavao. Tako, iako umjetnik od ugleda, nije imao nijednog epigona. - I kao umjetnik i kao ovjek, bio je "oriinal" - kae Odavi - umjetnost ga nikad nije uspjela podii, zanijeti ili odvojiti od svojih poznanika i prijatelja. Ostao je na zemlji. Ili, bolje rei, u njenom korijenju. Neki su ranije rekli: u iskonu.

VIE nema sumnje, do onih arobnih predstava, koje kao da govore o djetinjstvu cijele planete, Stevan nije dolazio ni minimalnim korienjem literature?! - To su injenice, on nije puno drao do knjiga, nisu mu bile ni potrebne. Ljubinka Koji nekad bi mu dala neku istoriju umjetnosti, meutim, on je ne bi ni otvorio. S neto rezerve, mogu da kaem da nije imao ni potrebu da ui?! U svom svijetu on je imao i sva pitanja i sve odgovore. Sve to to je njegovo dlijeto izrezalo, on je ponio iz djetinjstva. Nekad mi je izgledalo kao da je ivio pored ili mimo ovog stvarnog svijeta i vremena, kao da je njegova jedina stvarna misija u ivotu bila da ne dozvoli raznim "realijama" da prodru i razrue one prizore koje je u svoj duh unio kao dijete, sluajui prie koje nisu za djecu (!?). To nije bila samo serija slika, utisaka, pria... Ne, to je bio jedan cjelovit i konzistentan svijet, jedna metafiziki i vizuelno definisana kultura sa svojim bogatim, fino izdiferenciranim sadrajem i oblikom. Da li je Stevan ikada, na insistiranje znatieljnih, pokuao da objasni svoj nain razmiljanja? - Nije - prilino je uvjeren Odavi - ni ja, ni Tiho, ni novinar Drako Bubreko, tada urednik "Glasa", koji je sa njim dosta razgovarao, nije to doivio, bar se meni tako ini. Jedan detalj o eni-ptici otkrio je Vuku Roganoviu. Kad bi ga ba, u labavijoj kafanskoj atmosferi, pritjerali da malo "spusti gard", Stevan bi znao rei da sve svoje tajne dri, odnosno da sve uva, da je sve pohranio... u jednoj "krabijici" (kutijici). To je znailo: dovde ste doli, neto sam vam rekao, ali dalje se ne moe. "krabija" uva tajnu, ma ta vam ja priao... KAKO danas, 26 godina nakon njegove smrti, stoje ocjene da je Stevan jedini umjetnik koji je, potpuno spontano, kao po nekoj vioj misiji ili pozivu (!?), nastavio jednu staru umjetniku nit koja je poela da se "plete" na srednjevjekovnim stecima. Podsjeamo Odavia da je i on esto govorio da je Stevanova skulptura, i svojom osnovnom temom i formom, direktni nastavak umjetnosti steaka?! - U to sam danas jo uvjereniji. Kao umjetnik, Stevan je prosto bio odabran da taj most napravi. Naravno, on je to uradio u jednom veem stepenu sublimacije. Meutim, iako je njegova forma daleko izevoluirala, ljudima je ostala prihvatljiva i itka, otprilike kao steak kome se dive i koga i danas potuju.

Zato, nije udo to je od ezdesetih godina nadalje, likovna publika izvanredno reagovala na Stevanove radove. Niko ga nije negirao, niko ga nije kudio, njegove figure bile su traene na sve strane. Na ljude su djelovale gotovo terapijski jer su u njihove ivotne prostore unosile idiline slike iz nekakvog ednog, sretnog i ljubavlju nadojenog svijeta. A, mora se rei, bile su uveliko u duhu vremena, jer je veliki interes za takvu vrstu umjetnosti narastao sa hlebinskom kolom, sa Hegeduiem, Mrazom, Generaliem, Lackoviem... Stevan je, u neku ruku, doivljavan kao njihova hercegovaka varijanta... Meutim, iako je bio "ime", Stevan se nije u Trebinju time mnogo diio niti je nastojao da se legitimie kao veliki jugoslovenski umjetnik, kao graanin nekog "vieg razreda". Na neki udan nain, provlaie se izmeu standardnih kategorija, i opstajati od svih podjednako udaljen i svima, koliko se mora - blizak. - Bio je ovjek-ostrvo, ali tu izdvojenost, u svom poslu, ipak je znao da "pokrije" podsjea Odavi - znao je, jer ga je pratio izvanredan ugled. Imao je izvrstan imid. Osam izlobi u Dubrovniku! Zato nikad nije imao problema sa kupcima. Meutim, kao kod veine umjetnika, njegova tehnike prodaje i njegov "marketing" bili su katastrofalni. Nema sumnje, trebali su mu ljudi kao to je bio Kosta Strajni, ovjek koga je Stevan izuzetno cijenio. Veliki broj Stevanovih radova uvijek je "ekao" u Kostinim vitrinama. Tako je i Stevan lake dolazio do kupaca. Meutim, ni to nije bilo dovoljno, Generali i ostali danas imaju svoje galerije a za Stevanovim radovima jo uvijek treba da se traga?! To, dodue, vie govori o svima nama, nego o Stevanu.

KOSTE danas nema, nema ni Stevana, meutim, neki radovi sa Kostinih vitrina mogue da se javljaju na likovnom tritu... - To ne moemo dokazati ali je oekivano - kae Odavi - jer tridesetak radova stalno je bilo kod Koste u ateljeu. U jednom trenutku, ja sam otiao u Dubrovnik, u namjeri da sve te radove prenesemo u Trebinje, kako bi odrali jednu izlobu. Meutim, Kosta je ve bio bolestan. S nama, koliko se sjeam, razgovarala je njegova neaka. Ona, naravno, o niem sama nije mogla da odlui. Zato, dogovorili smo se da se ti radovi prebace u Trebinje kad Kosti bude bolje. Stevan je Kostu toliko potovao da nije dozvoljava da se pred njim progovori o nekom drugom rjeenju. Kad je Kosta umro, ve je sve bilo kasno. Niko pouzdano ne zna gdje su danas radovi koji su ostali u Kostinim vitrinama? U jednom trenutku na svjetlo dana izala je iformacija da je zbirka umjetnina Koste Strajnia trebala da pree u vlasnitvo grada Dubrovnika, ali taj se pokuaj izjalovio. Tako, Stevanov sin Tiho doao je u priliku da napravi konanu raunicu... - Do danas, oko sedamdeset radova moga oca nedostaje ili nisu tamo gdje bi trebali da budu. Ostalo je samo onih dvadesetak u Muzeju Hercegovine u Trebinju i nekoliko radova u Galeriji naivne umjetnosti BiH. Zato, kad su me pitali postoji li ansa da se u Trebinju napravi galerija radova Stevana Kijaca, ja sam rekao da postoji, pod uslovom da se za njeno otvaranje, zajedniki, angauju muzealci i policajci. Drugog naina, na alost, nema...

I OVAKAV epilog, tipino za Stevana, sasvim je izvan standarda. injenicu da mu radovi "miruju" na vie adresa, Stevan moda ne bi smatrao loom. S njim, ni dok je bio iv, nita niste mogli znati unaprijed. Iskakao je iz svake formule i svake logine kombinacije. Nosio je odijelo i kravatu, a uvijek je djelovao kao boem. Klonio se alkohola, a kafu je "eksirao", u dva "srka". Nije potovao mnogo pravila... Jedno od onih, kojih se drao do kraja ivota,bilo je da za Nikoljdan upali svijeu i rua bakalar. Drugo - da se redovno ia, ali obavezno u Dubrovniku. Tree, moda ono - da ne objanjava jezikom ono to radi dlijetom (!?).

Stevanov sin Tiho Kijac ispred velike oeve kompozicije na temu Dubrovnika

VRAAM se Stevanu i Tihu. Jo jednom ispisujem pitanje zato Stevan onu "krabijicu" nije otvorio svom sinu!? Isprobao sam nekoliko odgovora, ali ni jedan ne stoji. Onog odgovora u koga biste i vi mogli da povjerujete - nema na vidiku.

Ne vidi ga ni Tiho. I on samo nagaa. Dodue, iako nije sasvim siguran, Tiho ne demantuje varijantu po kojoj je Stevan, koji je bio majstor u predvianju, s njim imao neki poseban plan, meutim, i pored toga, ne moe da se otme utisku da je, na neki nain, svoje vajarske tajne krio ak i od svog sina!? - Ja sam, na svoj nain, pratio i "snimao" sve ta on radi. Danas, mislim, moda je imao neki jednostavniji, roditeljski lukaviji "sistem". Da mi nije branio, moda ja ne bih ni gledao?! Da me gonio da radim, da mu pomaem, moda bih ja to shvatio kao neto to se mora, kao neki teror, pa bih digao ruke od svega?! Meutim, to nije dovoljno objanjenje. "krabijicu" je mogao otvoriti i kasnije, kad sam ja poeo da radim u Fabrici, sve je ve bilo gotovo, vie nisam mogao postati ni doktor ni ininjer. Ali, i tada on je ostao zakopan do grla. Pri kraju razgovora, Stevanovu "krabijicu" pomenuli smo jo par puta. Kada smo priali o onom to je moda stajalo u njoj. I kada smo pitali da li se uopte mogla otvoriti, da li je imala bravu? Ako i jeste, kod koga je bio klju?

P. S. Tiho danas kae da je napravio istu greku kao njegov otac. Kao to Stevan bolesnog Kostu Strajnia nije elio zamarati svojim pitanjima, tako ni on nije elio da "masira" svog roenog oca, koi je prelazio preko svog posljednjeg praga. Zbog te dvije "greke", nestale su dvije zbirke skulptura, jedna itava galerija!? Poslije svega, Tiho moe da kae da je postpupio logino: poto njegov otac nikad nije od Koste "potraivao" one skulpture, to nije mogao ni on, jer je dovoljno potovao i jednog i drugog. Kad je i druga zbirka nestala, vjerovatno na nekoj nepoznatoj trebinjskoj adresi, Tiho je shvatio da sad treba da uti, i da eka da figure negdje "isplivaju". Zato, nita nije prijavio policiji. Raunao je, policija e pokrenuti istragu, a to e onaj koji figure "uva" saznati i jo ih bolje sakriti, ili, eventualno, prodati nekom preko granice, a onda - sve e biti uzalud. Tiho je utao do 2012. godine. Nekoliko puta, u meuvremenu, pitao sam ga je li dolo vrijeme da "otvorimo karte". On je uvijek odgovarao: "Neka jo malo!". Prije desetak dana, konano, rekao je da je ekanju doao kraj, i da cijelu priu eli obnarodovati. Usput je dodao, da e mi dati fotografije veine skulptura koje su nestale, kako bi u "Glasu" napravio nekakvu "potjernicu", pa ako ljudi prepoznaju Stevanove figure na "pogrenom mjestu", jo ima nade da galerija Stevana Kijaca u Trebinju dobije svoju numeru i svoj novi krov... Neo MARI

VUKO ROGANOVI:

ODGOVOR U KLJUNU PTICE?!

Iako su bili bliski, ni za Vuka Roganovia, arhitektu i slikara, Stevan nije bio otvorena knjiga... - Stevan nikom nije liio. Onako talentovan i samoniko, imao je strahovitu vezu sa prirodom, sa ljudima manje. Iz prirode i iz spomenikog bogatstva crpio je svoje motive. I Vuko kae da je Stevan ono najvanije, "ono" glavno, ponio iz Domaeva. Nije sluajno odozgo i Boki... Vidua je udo od prirode. Odatle vjerovatno neto kree, samohodno... I nije udo, podvlai Roganovi, to se o Stevanu moe govoriti kao o izuzetnom majstoru-zanatliji... - To je, ini mi se posebno vano. Bio je nevjerovatan zanatlija. Minuciozan u svakom detalju. Odlino je poznavao materijal, bio je sjajan drvoreza, drvorezbar, ta god hoete. to uhvati, to napravi. Ali, i o tome je teko kod Stevana govoriti. Nikad, kad s njim razgovara, nisi mogao sastaviti dvije pametne, pa ostaviti za sebe. On nije govorio povezano, sve je to ilo negdje iznutra, iz "stomaka", gdje se kuvalo bogzna otkad. Gledam kui jedan njegov rad (enu-pticu!), a poklonio mi je dva, i ne mogu da se naudim koliko je u tome zanata. Toliko da pane na glavu. Ni Vuko nije do kraja "proitao" kako je Stevan dolazio do svojih motiva, ali ostavio je jedno interesantno svjedoanstvo... - Kod njega, est je motiv ene-ptice. Ponekad ta ena ima lice koze, ima enske grudi, obuena je ali na nogama ima neto kao papke, neku kombinaciju. Zanimalo me ta mu sve to znai, odakle to ide, pa sam poeo s malo metafizike, neto, kao duboko, pred njim da priam... On me slua i ne progovara. Kad sam zavrio, spomenuo mi je jednu pticu, ini mi se grlicu. Ona je valjda karakteristina za Domaevo, tamo esto obitava. Ta ptica, kad krikne, ne razlikuje da li je vrisnula ena ili kriknula ptica?! Tako je doao do kombinacije ena-ptica, kod njega je toga bilo mnogo, od tog krika je krenulo, pomalo mitoloki, ima i neko predanje vezano za to, ali ne sjeam se detalja. Ta ptica strano je uticala na njega. Dva-tri puta o tome mi je priao. Uvee, kad bi sjedili vani, i kad bi se ta ptica javila, on bi pomislio da je neka djevojka vrisnula, podvrisnula ili zvala!? Ja sam ga jo moda neto zapitkivao, a on je rekao: "To vole i stranci!". Stevan, uglavnom, nije iao izvan svoje umjetnike "geografije". Vuko ipak ukazuje na jedan njegov "izlet"... - Ne znam kako je i zato do toga dolo, ali Stevan je neke svoje figure bojio. Imale su u sebi neto egipatsko, ona ena-ptica liila je na Ibis. Stevana je uvijek bilo teko citirati. Ono to on govori, i kod Vuka, samo su rekonstrukcije... - Teko se mogu sjetiti neeg to on stvarno govori jer nije mnogo priao. Danas, vidim samo onaj cigar na jeziku kako putuje lijevo-desno, gore-dole. Svraao sam esto kod njega. Mada, tada nije bilo mosta, trebalo je tamo specijalno krenuti. On je cijenio neke moje slike, ali ne mogu se sjetiti da je ikad neto dublje priao o umjetnosti. Ne mogu da kaem nita ni o tome kako je doivljavao druge slikare i

vajare? Nije mnogo, ili nije uopte listao knjige niti gledao ta drugi rade. Mislim da ga to uopte nije zanimalo. Vuko pominje i "neku Stevanovu arhivu"... - Kad su sa "Babinog Kuka" naruili veliku kompoziciju koja je trebala biti vieslojna pria o Dubrovniku, direktor je traio skicu. Kako sam ja u tom poslu malo posredovao, pomogao sam Stevanu da napravi skicu. Sjeam se kako mi komanduje: "Metni voe (pa izvadi sliku) ovaj brod, voe sunce, a voe Sv. Vlaha (kako dri grad)"... On je izvadio te slike iz te svoje arhive, ja sam ih uzeo i, prema njima, napravio skicu. Kad su se dogovorili, Stevan odmah nazove Titovog portretistu iz rata Boidara Jakca: "Jakac, ilji drvo tri metra sa metar i po!". Kakav je on umjetniki ugled tada imao? Koliko je "vrijedilo" njegovo ime?! Eto, ako se dobro sjeam, mislim da su mu taj rad platili 10-15.000 dolara. U cjelini, Stevan je uradio dosta toga, ostavio je ogromno djelo. Ako bi se otvorila Stevanova galerija ili zbirka, ja bih, rado, oba rada koja su kod mene, poklonio toj galeriji. Vjerujem da bi tako uradili i drugi Trebinjci koji u svojim kuama imaju Stevanove figure. Glas Trebinja, br 1019 - 28. april 2012.