SLIKE IZ TZV.

IVOTA

LJULJAKA
Prije mjesec-dva, na djeijem igralitu izmeu zgrada, doli su radnici i podigli gvozdenu ljuljaku, ofabrali je plavom bojom, i otili. Djeca su odmah navalila. Pred ona tri plava sjedita prvih dana stalno je bio red.(Ili to to kod nas lii na red.) Najvei predvee kad se mame i babe, sa svojim mezimcima, primaknu ljulji pa ne odmiu dok se ne smrai. Redovno, kad sam prolazio, gledao sam ih kako, naslonjene na one plave stative, priaju jedna s drugom i ljuljkaju svoje Jelene, Igore, Milice, Nemanje... Naravno, iz dana u dan, guva pred ljuljakom pomalo je poputala. Ima ve desetak dana da se ne deava nita naroito, kao da je ljulja tu otkako su zgrade sa obje strane useljene. Prije par dana, vraajui se iz grada negdje oko devet uvee, vidim: oni neto stariji igraju fudbal, a ljuljaka prazna - miruje.To me, naravno, nije iznenadilo. Ali, jutros kad sam krenuo u grad, primjetih jedan neobian prizor. Na ljuljaci djeak i djevojica. On (crn, malo bumbast i krupnook), moe bit peti, a ona (isto tako crnkasta, ali mrava ko prut), trei ili etvrti razred osnovne. Ona, u sivkastoj haljinici, koja je bog zna koliko puta prola kroz mainu, i s papuama na nogama koje su joj nekolika broja vee.On u maici (na kojoj su iscrtana neka fantastina bia) i u kratkim pantalonama sa desetak depova i kaiem iz koga neto svjetluca kao da u sponi ima bateriju. Mala se oito jedva nekako podigla i upakovala u sjedite. Poto joj je to s toliko muke polo za rukom, uhvatila se objema rukama za lance, pokuavajui da se odgurne, ali, koliko je god puta probala, noge su joj bile kratke, tek papuicom ponekad dotakla bi asfalt. Da bi ljulja bar za pedalj pokrenula, ona se migoljila i rzala, i, ne putajui lance, na sve jade se izvlail nanie, ne bi li se bar onom klepetavom papuicom dohvatila tlo. To bi joj katkad polo za rukom, ali tek toliko da se dva tri puta culjne, a onda, ljuljaka bi se umirila, pa bi ona opet morala da se migolji i, drei se za lanac, nabrvava tvrdu podlogu ispod svog sjedita. Djeaku do nje, reklo bi se, nije bilo do ljuljanja. On je besciljno gurao svoje prazno sjedite, gledajui dokle e se popeti. Sve to radio je lijeno, kao da mu je svejedno. Izgledao je kad da mu nije ni stalo koliko e se sjedite podii. Pomislio sam da mu je dosadno ili da nekog eka. Zanimalo me ta e se deavati dalje. Zato sam se sklonio u hlad i paljivo posmatrao. U stvari, zanimalo me hoe li djevojica uopte progovoriti? Hoe li skupiti ono to joj nedostaje i kazati deku: Hajde, molim te, gurni me samo jednom! Ili, ako zbog neeg ve ne moe da progovori, hoe li mu na neki drugi nain dati znak da bi mu bila zahvalna da je samo malo gurne u lea kad se ljulja primiri.

Nije ni pokuala. Ni jednom, tvrdim, nije ni pokuaala!? Za dvadeset i kusur minuta nije pokuala?! Za to vrijeme, muei se da pokrene ljuljaku, ak ni jednom nije ni pogledala prema njemu. Ni prema njemu ni prema njegovom sjeditu koje je prazno letjelo u nebo. Moram rei da ni on nije gledao u njenom pravcu. Gledao je samo svoje prazno sjedite, koje je stalno hvatalo novu visinu. Katkad se izravnavalo sa prekom na kojoj su visila sva tri sjedita... Gledao sam ih tako moda i dvadeset-dvadeset pet minuta. Gledao sve dok njoj, pri pokuaju da se bolje culjne, nije odletjela lijeva papua. Kad se to desilo, ona je ini mi se ciknula, nekako ispetljala iz sjedita, skoila u stranu, navukla papuu i krenula prema svojoj zgradi. Kad je odmakla desetak metara od ljuljake, djeak je zakoio svoje sjedite, okrenuo se, i otrao na suprotnu stranu. Za dva-tri sata, poto sam se dovukao iz grada, dogaaj sa ljuljake, mnogo opirnije i sa mnogo vie detalja, ispriao sam svojoj eni. Nisam traio komentar, ona od devedeset i neke nije u stanju da se zaprepasti, ona bolje nego iko zna kud sve ovo vodi... - Ne poznam tu djecu, ne znam ija su - rekla mi je ovrljajui graak - ali garantiram ti da u pogodit koje je otilo u koju zgradu?! - Hajde, da vidimo... - Djevojica s onim papuetinama u Fabriku a djeak sa tim semaforom na kaiu - u HET-ovu! Potvrdio sam i upitao kako je pogodila? - Uopte nisam pogaala, znala sam... Pitao sam kako je znala, kako je mogla znati? Odgovorila je... - Ne znam kako sam mogla?Ali, znala sam. I da je, umjesto onih papuetina, mala imala najke, opet bi znala. Mi smo ovdje meu prvima uselili, od tih tvojih pitanja mogu da se znoje samo oni koji jo nisu zaradili veresiju u prodavnici izmeu fabrikei HET-ove zgrade...