JAN KO MATKO DVA IVOTA JEDNE ENE Osobe: LIDIJA UKRAINEK, ki Ervina i Zlate Djed JAKOB, poljski idov,

tvorniar tekstila Baka HELA, beka idovka, ki tvorniara svijea Otac ERVIN, idovske vjere, Hrvat Majka ZLATA, krojaica Djed PALMINI OTILIO, Talijan, propali tvorniar Baka ANA, gorljiva katolikinja, Hrvatica iz Srijema sa veleposjeda Vukovac BOKO VUJASIC, sin Branka, odvjetnika iz Banata i RUE, pravoslavac JOSIP DE VALUN, sin posjednika, tvorniara iz Slavonije, francusko-hrvatskog podrijetla IVANA, Josipova majka, iz like asnike obitelji. Imena su izmiljena i svaka podudarnost sa ivima i mrtvima samo je sluajna. U palai Jakoba Ukrajineka na Zrinjevcu vladala je velika uznemirenost, a najvie se uzrujavao gospodin Jakob, uzbueno se obraajui prisutnima: Moj sin mora sutra na frontu, moj jedini sin, Ervin. Meni je ao, gospodine Ukrajineku, ali to mora biti, mora, nalog je doao iz Ratnoga ministarstva. Ali, gospodine generale, emu ste vi korpus komandant general Lipovak, kad se vie slua jednog maarskog kapetana, toga au. uje li to, iga? Razumijete li vi to, gospodine Grahom? ta ti veli, Freind? A ti, Kenig, uti? ta ti misli, Jakobe, da bih ja tu sjedio u tvojoj kui da moja Erna ne zdvaja i plae to Ervin mora na frontu? Nama je ao, Kenigu, i meni ali mi imamo sreu, moj Joe mora u Gospi, a Kenigov sin u Suboticu. Gdje je tu pravda? Moj Ervin mora na frontu radi svae u tom prokletom Pik-baru. Shvaa li ti to, draga Hela? Nemoj mi toga spominjati, Jakobe, ve dva dana plaem i ne mogu se utjeiti, da na Ervin mora na ratite. Ona se obrati generalu: Dragi generale, spasite nam sina. to kota da kota, neemo aliti, vjerujte mi. Jakob doda: Neu aliti pola imetka. Gospodine Ukrajineku, novcem se ne moe sve postii. Evo, tu sjedi tvorniar iga tern. No, reci iga, nisi li obeao milion kruna ako moj Ervin oeni tvoju Ernu?

 Da, obeao sam miraz mojoj keri. Opet ponavljam, Ervin prekosutra mora na Istonu frontu i tamo se javiti pukovniku Minihu. Ervine, Ervine, nesretni Ervine, nazvali su te smrdljivim idovom; kao da je sramota biti idov. A to to su te nazvali hrvatskom svinjom, i to si morao utke podnijeti. Tata, ja nisam mogao dopustiti da se na mene nabacuju ovakvim porugama. Mog prijatelja Lovria, porunika, isto su tako vrijeali kao i mene ti umiljeni Maari. Onda smo se zaboravili. Moram se zahvaliti prijatelju Lovriu da mi nije sabljom posjekao glavu. Usred Zagreba nazvati nas hrvatskim svinjama, to je previe, kako velite, ono idov bih mu jo oprostio, jer idovi jesmo, i to koeri. Ti si zaboravio, Ervin Ukrainek, da si u carskoj kraljevskoj odori u jednom baru izazvao skandaloznu tunjavu? Ervin je stajao uspravno pred generalom i odgovorio: Pokorno priznajem, gospodine generale, da smo se pobunili jer nismo mogli podnijeti uvrede, a to je najgore, da nas jo i tuku u glavnom gradu Hrvatske. Kako se tamo naao onaj vol, tvoj posilni, i iznakazio tu dvojicu. Kako se ono zovu, tancer? Kapetan Sorg i porunik Gabar. Da, da, imali ste sreu, ti i porunik Lovri, da ste izbjegli vojnom sudu. Gospodine generale, jo je gora fronta, jer se tamo moe i poginuti zajaue Jakob. Mogao je poginuti i u Pik-baru, da ga nije spasio porunik Lovri. Oni se vole kao braa, jer su zajedno maturirali, a ako na Ervin bude zaista morao na frontu, dodijelite ga eti koju vodi porunik Lovri. Nema smisla troiti rijei, draga gospoo Hela, on mora na frontu i mora se javiti pukovniku Minihu. Na put mora krenuti prekosutra. Jesi li razumio, fenrih Ukrajinek? Gospodine generale, drat u se naloga. Molim, mogu li se udaljiti, da obavim neke poslove? Ervine, nastoj svratiti do Erne, umiri je, reci joj da ekamo ovdje povratak prijatelja Radivoja. Svakako u otii do nje, striek iga. Utjei djevojku, reci joj, ako ne odem u Galiciju, onda u na talijansku frontu. Gospodine generale, vi ste danas neumoljivi! Moram biti. A to vi mislite, Ukrajinek, kad ne bih bio prijatelj vaega doma, prvo i prvo, ne bih sluao vae jadikovke i gospou Helu kako plae, a drugo, koji bi general preporuio i potpisao opravdanje porunika Lovria i fenriha Ukrajineka, asnika carske i kraljevske vlade, koji su u jednom baru izazvali tunjavu. Opet vam naglaavam, zahvalite se i poklonite mome autantu tanceru, koji je pobio svaku izjavu onoga kapetana ae.

 Bila je to moja dunost, kao domobrana, a naroito radi zlobne klevete kapetana ae, pa i uvreda kojima su se nabacili ne samo na Lovria i Ukrajineka, ve i na nau hrvatsku narodnost. Gospodine kapetane, ja nemam rijei kojima bih vam izrazio nau zahvalnost. Kad sam zamolio naega prijatelja, Radivoja Hafnera, da pokua neto urediti u Ministarstvu rata u Beu, on je pristao, ali je traio da prije toga proita optubu kapetana ae, a potom opravdanje potovanoga kapetana tancera, autanta gospodina generala. Dok je itao izvjetaj ili, bolje reeno, optubu kapetana ae, nekoliko puta je ustao i rekao: Ne zasluuje da mu kaem magarac, svinja, vol, ne, to je smee maarsko. Ovako govoriti o Hrvatskoj i Hrvatima, koji su najbolja vojska cijeloga kraljevstva, a prije svega nai generali, eto, na primjer, Borojevi. Onda je proitao vae navode, potovani gospodine kapetane i rekao: Putujem u ministarstvo rata, tamo sam ja kao kod kue. Ovo je lijepo napisano, bez mrnje, pokazuje odanost prema carskom domu, ali se tu ne doputa vrijeati ast hrvatske domovine. Dunost mi je, Jakobe, odmah poi. Istina je, mnogi od nas idova doao je u Hrvatsku jo kao dijete, ona nam je pruila svu svoju gostoljubivost, i stoga je moramo potivati. Svakako, Radivoje, pa ti ima i lijepo hrvatsko ime. Tada se nasmijeio i odgovorio: Zna, to sam ime dobio kad sam se pokrstio i oenio mojom Katicom. Nai sinovi, Oskar i Drago, dobri su krani, a jo bolji Hrvati. Dosta si, Jakobe, govorio o Radivoju, jo ima jedan sat do vlaka koji stie iz Bea, mogu li vam, gospoo, donijeti neto za prigristi, bre e nam vrijeme proi. Hela, Hela, tko pita rado ne daje, zar ne, gospodine Grahoru? iga, iga, jako si neugodan. Srce i duu bih vam dala, ta svi ste se sakupili radi moga jedinca. Gospoa Hela je poela brisati suze, izila iz dvorane, i za kratko vrijeme posluga je donijela razna jela i pia. Gospoa Hela je nekoliko puta opomenula sobaricu Maricu da nikome ne posveuje toliku panju kao generalu Lipovaku i kapetanu tanceru. Pustite me, milostiva, znam kaj delam, svi su oni najvea gospoda pri ovom stolu, oni su fabrikanti bogatai, ali za mene nisu velika gospoda. Marice, Marice, dobra ste kao kruh, ali jezik imate kao britva. Znam, milostiva, kaj delam, prosim vas, dajte mi mira. Meu uzvanicima je zavladalo ugodno raspoloenje, kome je pridonijela dobra kapljica kraikog vina. Jakob Ukrajinek obilazio je prisutne govorei: Sluite, se gospodo, istina, strogo je idovski, koerski, ali je dobro, svjee, nee nikome nakoditi i povie: Marice, aa gospodina generala je prazna! Marica pak otro odbrusi: To je moja briga, kaj se vi gospon u to paate.

 Dobro, Marice, samo tie, tie, govorio je, ali se svaki as okretao vratima, kao da nekog oekuje. Kada je uo buku na ulazu, potrao je brzo i spretno, premda je bio debeo, meutim bio je Ervin s prijateljem porunikom, Ivanom Lovriem. Porunik Lovri odmah stane pred generala i ree: Pokorno javljam, ja sam porunik Lovri. Poznam te, poznam, a sada sam te jo bolje upoznao iz dogaaja u Pik-baru. Gospodine generale, pozvao me je moj prijatelj Ervin da se malo pozabavimo, jer zna da mora s mojom satnijom na frontu. Neemo o tome vie govoriti odmahne on rukom, kako to ve ine pretpostavljeni. Uto se vrata otvore i ue Radivoj Hafner, i stane sve buno pozdravljati, govorei: Vlak je tono doao, moj sin Oskar doekao me s naim jednospregom, evo me ovdje. Gospoa Hela i iza nje njen mu Jakob uzbueno stadoe jedan preko drugoga zapitkivati: Dragi gospodine Hafneru, dragi Radivoje, reci nam, jesi li to obavio? Hafner se uozbilji: Imao sam dosta muke dokazujui budui da je juer dola dopuna ae da su ivoti Sorga i Gabora u opasnosti. Naem potovanom i dragom generalu polaem raport. Generale, Ervin Ukrajinek mora prekosutra napustiti Zagreb. Jaoj, nama nesretnima, kakva nas je nesrea snala jaoj, sine na, koliko brige si nam zadao. Ervin je problijedio te uzeo au vina, naglo ispio i htio izai iz sobe, ali Hafner povie: ekaj mladiu, jo nije sve gotovo. Kapetan tancer otvori dokument i pone itati: Fenrih Ervin Ukrajinek mora se za tri dana javiti na novu dunost u Vinkovce, opskrbnoj komandi da strogo nadzire sve radionice koje iju rublje za vojsku. Vinkovce, Vukovar, Mitrovicu, Zemun. Sve je obuzela velika radost i estitali su Hafneru koji ree: Ti, Jakobe, zahvali gospodinu generalu, koji je odobrio ovom svom dobrom i spretnom autantu da napie tako izvrsnu obranu. 10 Dosta je toga Hafneru, uje ti, Ervine, tvoj posilni krotit e moje divlje konje, jesi li razumio, a tebi e kapetan tancer dodijeliti drugoga. Jo nije toga ni izgovorio, a pred generala klekne Marica i kroz pla pone zaklinjali: Gospon general (pogleda tancera) i vi gospon oficir, zemite moga brata Lojzeka Mrzljaka. Dva put je bil ranjen, sedmero dece kod kue, spasite ga, gospon oficir. era je plakal pred menom i veli:

Marice, mislim da se vie nebumo videli, jer opet moram na front. Pripazi na moje sirote. Dajte njega, gospon general, naem mladom gosponu. On bu na njega pazil. No, tanceru? Ovisi o vama, gospodine generale. Onda neka bude. Radosna Marica, sva izvan sebe od sree zagrlila je i poljubila generala, a onda i mladog pukovnika tancera. Gospoa Hela povie: Marice, ti si poludjela! Ne zamjerite nam, gospoo Hela, jer od ovako lijepe mlade djevojke ne dobivaju se ba tako esto poljupci. Nadam se, gospodine generale, da se niste uvrijedili. Hafner ree da ima jo veeras neki vaan dogovor, a onda e u povjerenju: Talijanska fronta stoji slabo, naroito se maarske ete ne dre reda. Car Karlo doivio je nezgodu na frontu. General Borojevi dri s naim ljudima itavu frontu. Predloio je ministarstvu veliku reorganizaciju za koju jami da e imati uspjeha, ako se odobri, a ako ne, on pere ruke. Vama, vojnim liferantima, saopavam u strogom povjerenju da odmah traite novac. Rat traje ve skoro etiri godine, travanj 1918. je na izmaku. 11Pri rastanku iga tern potapa Ervina po ramenima, te ree njemu i ocu: Ne bi bilo loe, Ervine, da se zarui sutra s mojom Ernom, ta zar ne vidi koliko joj udvara mladi Vladimir Freind. Govorim ti otvoreno, njemu bih radije povjerio milijune nego tebi, ali Erna hoe tebe i nikoga drugoga. Ja sam odmah za to, dragi iga. Vidi, sine, kako striek iga iskreno govori s tobom. Snai e se ti, za mjesec dana se vjenati, a sa enom e ti biti ljepe. Neobino sam radostan i uzbuen, nita ne mogu unaprijed odluiti, sutra u porazgovoriti s Ernom. Vlak za Vinkovce polazio je u deset sati naveer, ali je cijela obitelj bila ve spremna i posilni Lojzek Mrzljak trao je dva puta po nalogu gospoe Hele sa sestrom Maricom u palau na Zrinjevac: Marice, donesite onu veu posudu gue masti, Marice po drugi put e gospoa Hela pokupi sve suene guske, moda ih u Vinkovcima nema. Hela, Hela, ti pretjeruje, kao obino u Vinkovcima i u Srijemu jede se bijeli kruh, a kako ne bi bilo gusaka. Da Ervin ne bi oskudijevao ni u emu, znam da se u vojsci ne moe ponaati i jesti isto koerski, a manje e grijeiti, ako ima svega u obilju. Dobro, Hela, radi kako zna, samo pazi da jo ne bi zakasnio, jer e onda za kaznu sigurno na frontu. Nemojte se bojati gospon, on je ostao s porunikom Lovriem. Gospodin fenrih donio mu je mnogo darova, jedva sam ih nosio. uje ti, Lojzek, pazi na mladog gospona. Iako te je Marica postavila za posilnoga, ja te mogu smijeniti, ako ne bude svoju dunost obavljao kako treba.

12 Spavajte vi mirno, gospon! To si, stari, mogao izostaviti! Ni ne zamerite, pazil bum i uval ga budem kak moje oi u glavi. Sve nam javi, to radi, kakvo drutvo ima i odmah nas obavijesti ako je mnogo u enskom drutvu. Gospon, ja budem vjeran posilni svome gosponu fenrihu, ali pijun neu biti, pa makar me odmah smenili, jeste me razmeli? Ti budala zagorska, nije to pijunaa ako roditelji ele doznati to im sin radi. Za mene, gospon je, i gotovo uzvrati Lojzek odrjeito. Jakob Ukrajinek ga Ijutito pogleda i upita: Koliko djece ima, istinu reci. Pet dekov i dve cure, pa vam je rekla Marica. Mlad si za toliku djecu. Tee mi trideset druga, gospon, ali kaj ete, im zagrlim Jelu, ve se nadamo detetu, morti bu dolo i osmo. Previe, Lojzek, previe! Kad su tu, nek iviju, nedamo klati djecu u utrobi ene, kak to mnogi delaju. uje, Lojzek, budi dobar i vjeran mome sinu. Molim vas, to mi ne spominjite. Volim ga, a kaj ne vidite da sam tak jak da bi ga mogel nositi. Onda me sluaj. Kaj gospon. Vinkovci Vukovar, to je kraj bogat penicom, kukuruzom, branom. Cul sam, gospon, ul. Kupuj dolje i alji potom na tvoju Jelicu, pa i na Maricu, pa se moe brzo pomoi i doi do krave, konja ili volova. 13 Gospon, ta vam re vredi, ali ko e meni vjerovati i dati enicu, za to treba peneze. Evo ti ja posuujem dvjesta kruna! Neu, gospon, ak zgubim, onda sam propal. Uzmi, izgubiti ne moe, ti si mudar Zagorac. To ti se zove onako, dozvoljeni verc. Potom smije vie paketa slati po dvadeset pet kilograma, a u Brodu e zaplijeniti sirotinji koja nosi sebi ili za trgovinu. Gospon, dragi gospon, ba vam fala. Praf se ono veli, da ste vi idovi roeni trgovci, da znate novac nai i na cesti. Ti budalo, pazi da to ne pria, da te je naputio industrijalac Jakob Ukrajinek. Eto moga fenriha, ali gospon, nis se najel ludih gliv! Za asnike je zauzet dio vagona; kada je doao Ervin u vagon, i vidio to nosi sa sobom, povie kroz prozor:

 Mama, zaboga, vi ste mi toliko toga spremili, kao da polazim na sjeverni pol, a ne u bogati Srijem. Neka, sine, neka, od vika te glava nee zaboljeti. Odmah se javi, sine! Ali tata, pa Vinkovce nije ratite. Ve u sutra telefonirati povie Ervin, a vlak je krenuo. Odsjeli su u Grand-hotelu. Ervin je uzeo dvije sobe, da bude posilni uz njega. Sutradan je pregledao to mu je to sve majka spremila. Tri staklenke guih jetara, nekoliko kilograma suene guske, nekoliko kilograma gue masti, est kutija suhih kolaia, jabuka, kruaka, okolade, nekoliko vrsti bombona. Pregledavajui sve to i smijeei se, ree vie za sebe: Majko, majko, previe nije niti s medom dobro, a to e mi pekmez, med? 14 Gospon fenrih, burno se bar dobro najeli. Ti Lojzek ne jedi tako naglo jer izgleda kao da si izgladnio. Ni se vi ne bojte za moj eludec, gospon. Zna to, Lojzek? Pokorno sluam, gospon fenrih. Nemoj tako slubeno kada smo sami. Kako je ono Marica rekla, da ima osmero ili devetero djece. Moda bu osam, gospon. Jo danas pakuj i alji doma eni i djeci, ako ne pojedu, neka proda, jer mene je stid toliko toga drati u hotelu. Gospon, dobri gospon, napiite dvije rijei, jer bi Jelica mislila da sam postal tat, da sam to fkral. Evo ti deset kruna, pakuj, isti, a ja se moram javiti na komandu. Lojzek je ostao sam u sobi i raznjenjeno sa sobom razgovarao: Dobro je poelo, Bogeg nebeski. Jelo, moja mila, Je-lice, bit e brzo kravica za nau deicu. Poao je u grad, nabavio tri ovee kutije, te poslao pakete Jelici. Drugi dan se raspitivao za kukuruz i penicu, ali nije imao uspjeha, jer je mnogo ljudi dolazilo u Srijem iz Bosne, Dalmacije, Gorskog kotara, Primorja i sa otoka. im se prijavio, fenrih Ervin Ukrajinek je odmah posjetio radionicu gdje se ivalo rublje za vojsku. Tamo je naao sve u neredu. Neto je bilo zapoeto, skrojeno i nedovreno, platno pomijeano, a saite stvari po raznim kutovima soba razbacane bez reda. Mnogo ivaih strojeva 15stajalo je u kvaru. Potraio je upraviteljicu, ali nje nije bilo, a zamjenica slegla ramenima, te veli drugima: Bilo ih je i starijih, pa nisu napravili reda, to taj mladi sebi umilja. Ali, Ervin je ozbiljno shvatio svoj zadatak, poeo je vikati, traei da se odmah stvori upraviteljica: to je sabotaa, jadni vojnici bez koulja i gaa na bojitu, a vi razbacujete dravno dobro. Sve u vas dati zatvoriti, a onda baciti na frontu da njegujete ranjenike. Da ste se odmah prihvatile posla. Dola je upraviteljica, a on stade psovati:

 Zar se u to vrijeme poinje kod vas raditi? Mogao bih vas odmah dati zatvoriti, je li to poteno upravljanje dravnom imovinom? Sigurno je da nemate srca, kada ne mislite na borce na ratitu. Gospodin fenrih, veina strojeva je pokvareno. Smjesta zovite majstore. Dolazim za dva dana, i zlo po vas i po sve radnice, ako ne naem sve u redu. Ervin je bio sam sa sobom zadovoljan, te je zapovjedniku podnio izvjetaj o tome, kakav je nered naao u radionici. Mudro je istaknuo kako je izdao strogi nalog da se radionica dotjera u red i upita zapovjednika, kako li e tek biti u Vukovaru i Mitrovici, kad je takvo stanje zatekao u Vinkovcima, gdje se nalazi sjedite Opskrbne komande. Nakon dva dana naao je sve radnice na poslu i donekle sloeno rublje. Zato ona etiri stroja ne rade? Majstor je rekao da mora nabaviti dijelove. Poruite mu da ih nabavi to prije jer e imati sa mnom posla. Radnice su meusobom govorile: 16 Vidi ti zelenaa, kako se pravi vaan, lijep je kao lutka, obuen je u svoje, jer tako lijepu odoru i izme ne daje drava. Gospoo upraviteljice, nema s njim ale. Pustite me, djevojke, u miru, jo bi takav umiljeni gospodii mogao napraviti neprilika meni, a i vama. etvrti je dan odluio posjetiti radionicu u Vukovaru. Dobio je koiju, uzeo sobom Lojzeka pa su doli u Vukovar oko deset sati. Radionica je bila smjetena u velikoj dvorani dvorca grofa Eltza, i u jo je nekim prostorijama bilo spremljeno platno i gotove stvari. Uniao je u prostoriju i naao preko sto radnica kako iju, kroje, te slau robu. Ostao je bez rijei ugledavi takav red, ne oekujui da e nai takvu radnu atmosferu. Neko je vrijeme stajao, a onda upita gdje je upraviteljica. Tamo u spremitu, elite da je zovemo? Ne, hvala, sam u poi tamo. Stao je na vrata i promatrao kako etiri ene slau rubeninu, a dva vojnika je veu u snopove i uo upraviteljicu kako govori: Pazite, Ana i vi Tereza, da slaete tono po veliini; a ne zajedno, da se ne bi pomijeali brojevi. Idem pogledati u krojanicu, odmah se vraam. Poe prema vratima te se zamalo ne sudari s Ervinom, koji je vojniki pozdravi i upita: Imam li ast upoznati upraviteljicu ovoga pogona? Zlata, sve u urbi, odrjeito odgovori: Imate, imate, gospodine fenrihu. Ja sam od Ministarstva rata postavljen za upravitelja vie pogona, a u taj spada i va u Vukovaru.

 Dobro da se netko sjetio, tu nema reda, a moj pogon ima dva vagona gotove robe. To sve stoji, a Vinkovci ne odgovaraju na dopise, a jo manje na telefonske upite. Bit e sada drugaije, ja sam fenrih Ervin Ukrajinek! Zovem se Zlata, upraviteljica. Tako mlada pa ve upraviteljica. Prilike su me prisilile, gospodine fenrihu. Razgledajte pogon, a ja moram do krojaica, da ne naprave zbrku. Ervin je bio oduevljen redom koji je vladao u pogonu i radnom disciplinom, sav je veseo i razdragan napustio radionicu i poao da razgleda Vukovar. Zaustavio je koiju pred trgovinom, kupio za 20 kruna Helerove bombone i po Lojzeku poslao upraviteljici Zlati s posjetnicom: Savrenom krojakom pogonu, zaslunoj upraviteljici Zlati. Zahvalni upravitelj fenrih Ukrajinek. Dorukovao je u Grand-hotelu ekajui da se vrati Lojzek. Postade nestrpljiv i poe na trg, pa na znamenitu Vukovarsku ribarnicu. Naao je preplaenoga Lojzeka, koji se ispriavao: Nemojte se srditi, gospon fenrih, uputili su me na vabsko brdo, da u jedino tamo dobiti kukuruza. Ti si lud, ta e nama kukuruz? Lojzek je rekao da ga je uputio stari gospon, da se moe pomoi kupujui kukuruz i aljui ga kui da ga prodaju. Posudil mi je dvjesto kruna. Lojzek, kupi vree, nosi na potu, a ja za to nita neu da znam. I on ode na Dunav. Bilo je skoro podne kad je sjeo u koiju i krenuo prema Vinkovcima kroz Novi Vukovar. Pred dvorcem zaustavi koiju, neka sila jaa od njega vukla ga je da pozdravi Zlatu. im ga je Zlata opazila kako ulazi sa smijekom mu ree: Gospodine fenrihu, hvala vam u ime svih mojih suradnica za bombone. Vidite, kutija je prazna, ali nemojte toga initi, pa to stoji itavi imetak, propast ete. To je tek mala panja radnicama ovako uzornog, urednog pogona, a osobito mi je drago ovako mladoj i lijepoj upraviteljici zasladiti ivot. Jo jednom hvala. Evo, zvoni podne, urim se kui. Doi u sutra, radi otpreme rublja. Bit e mi drago, jer u na taj nain dobiti prostora. Oprostio se vojniki i uniao u koiju. Zatim je stao razmiljati kako ta obina djevojka neusiljeno s njime razgovara, i povie: Lojzek, zaustavi koiju. Kaj se pripetilo, gospon fenrih? Kako sam mogao biti tako neutiv, zato joj nisam ponudio da je odvezem do kue. Oh, Ervine, Ervine, gdje ti je pamet. Zakaj smo stali, gospon fenrih? Da ti velim da stane kod Vojne bolnice u Borovu.

 Tamo je opasno, gospon fenrih, jer su tamo sve zaraeni bolesnici. Dobro, dobro, Lojzek, potjeraj bre. Poeo je razmiljati o domu, koliko se straha nauio radi fronte, zatim se sjetio Erne ternove, te je nehotice glasno lanuo: Zato nema njezino lice. Kaj velite, gospon? Tjeraj, Lojzek, tjeraj. Ervin nije doao drugi dan u Vukovar, kako je obeao, ve nekoliko dana kasnije. Dobio je bio naime nalog da mora u Zemun, jer u radionici neto nije u redu. Kada je doao drugi tjedan, Zlata mu ree: Sada ste se sami uvjerili, gospodin fenrih, da ovdje ne ide sve onako kako bi trebalo. Morao sam u Zemun i Mitrovicu. U Zemunu sam naao straan nered, ali u Mitrovici zaudo slian red kao i kod vas. Izvolite vi nadzirati utovar gotovog rublja, jer ja moram izdati platno za novi posao. Molim, molim, gospoo ili gospoice. Djevojka sam, gospodin fenrih odgovori Zlata, nasmijeivi se. Ona se uputi u skladite platna. Gledao je za njom, te e za sebe: Prava Sretnica, povisoka je, ta lijepa svijetla kosa, to krasno lice, modre velike oi, a u ustima dva niza bisera. Da je Erna i malo slina njoj, sutra bih je enio. Zbunio ga je Lojzek. Gospon fenrih, smijem li naas otii na vapsko brdo po penicu? Lojzek, ti si vol, to me to pita, ve sam ti rekao, ne znam i neu da znam za tvoj verc, gubi mi se ispred oiju. Bilo je neto pred podne, kad se pojavio Lojzek. Sav je cvao od sree, te se hvali Ervinu: Imao sam sree, dobio sam sto kilograma brana, pedeset kilograma penice. est paketa ve putuju. Prestani govoriti o branu i penici. Zato se uzrujavate, gospon fenrih? Svi to rade, svi koji imaju prilike vercaju kukuruz, brano. Ali ja, kao asnik, neu da za to znam. Lako je vama rei, gospon fenrih. Vi ste bogata, a meni srce igra od milja, jer je za ovo petnaest dana Jelica kupila kravicu za nau djeicu, i tri bredje prasiice. To je za nas veliki imetak. Uto se i Zlata pojavila: Zvoni podne. Moramo se rastati. Kako vidim, vi niste gotovi. Nastavit emo u tri poslije podne.

 Gospoice Zlata, ja idem na objed u Grand-hotel i moemo vas usput povesti. Dobro, mene i moju susjedu. Katice, pouri, na novi ef odvest e nas koijom. Kod Grand-hotela namjeravala je Zlata s Katicom sii, ali Ervin nije dopustio. Odvest e ih do njihove kue. Tjeraj, Lojzek, samo recite kamo. Na kraj grada, tamo ivimo na gospodarstvu. Zlata je imala prilike due promatrati Ervina. Bio je lijep mladi, crne oi uvijek nasmijane, pravilne crte lica, neto jae usne s lijepim zubima. Govorili nisu nita, jer su kola drndala po loem putu Donje Male. Kada su kola stala pred kuom, pred Zlatu su dole dvije manje sestre i jo manji brat, a Zlata ree: ujte, vi, vojnice Lojzek, da moja majka vidi tu rasipanu penicu po kolima, ona bi vas izgrdila. Pobral bum ja, gospodina, svako zrno za drugi paket. Potivam ja boji prirod. Onda mi se sviate. Govorit u s mojom majkom, kod nje moete svega nabaviti. Shvaate li vi to, gospodin fenrih, za vojsku moramo dati po odreenoj cijeni. Mama mora svoje vlastito sakrivati, da bi prodala, kako vi velite, za verc. Gospodina, kaj zna gospon kaj su potrebe. Mene je na taj verc uputio njegov pametni otac, i jo mi je posudio dvjesto kruna. Onda, dovienja, poslije podne. Ako jo malo stojimo, doi e sva moja braa, a moda i majka. On bi bio rado pozdravio njenu majku. Ali ona nee doi, ona je poslovni ovjek, vodi cijelo gospodarstvo. Ervin je otiao u Grand-hotel na objed, a Lojzeku je dao dvije krune, da jede gdje eli. Trijezno je razmiljao i ispitivao svoju savjest, i udio se zato misli na tu Zlatu, kada nema ba nikakvih ozbiljnih namjera; ona velja, a on sin bogatog industrijalca. Smijeh mu doe sam od sebe, ali ga brzo stia. Ona nije ni tip za zabavu, previe je samostalna i odluna. Ne, ne, bila bi glupost i misliti na to. Sjedio je neko vrijeme poslije objeda, drutva nije imao. Tada izae pred Grand--hotel, ali Lojzeka s koijom ni blizu. Opet sigurno kupuje kukuruz. Neka se siromah pomogne. Kako li je sretan priao o kravici, a ja se borim u sebi da li da uzmem milijun kruna Zige terna. Uzeo bi Ernu bez premiljanja i bez novaca, draga je i pametna, samo da ima bar neto od ljepote ove Zlate. Kupio je nekoliko najljepih rua, i opet kutiju Helerovih bombona, i to poslao u radionicu za upraviteljicu Zlatu.

Unajmio je fijaker i poao na stanicu, da vidi jesu li vagoni rublja otpremljeni. Pred dvorcem je stajala njegova koija jer je Lojzek otiao da ga potrai u krojanici. Oprostite, oprostite, gospon fenrih, zakasnio sam. Pusti me na miru, nisam te ni trebao. A Zlata je bila zateena njegovim darovima: Ali, gospodine, ovo ne ide, ako vi i jeste na ef, ovako skupe bombone ne smijete vie kupovati i slati, i onda jo i ovo cvijee. Zar niste vidjeli da je nae dvorite puno cvijea? Da, vidio sam, ali revna upraviteljica vrijedna je panje. Hvala vam lijepa. Odnijet u ga u nau crkvu. To je prvi puta u mome ivotu da sam od nekoga dobila cvijee. A i to se bombona tie, to je bacanje novca. Istina je, ni jedna od nas nije se jo sladila Helerovim bombonima, dok nam ih vi niste poslali. Ali ove dvije kutije, to je skoro jedna krava, kako bi va posilni rekao. Vie ne kupujte, ja vam to zabranjujem. Oho, vidi, vidi, upraviteljica zabranjuje svome efu? Ja tu ne astim sve vae suradnice. Onda kupujte, kad imate novaca na bacanje. Ja ih nemam. A ta ti tu bleji, Lojzek? Doal sam nekaj pitati! Sada pitajte glavnog upravitelja. to ste se zbunili vojnice. Evo, ja u sve rei. Bio je kod moje majke i osam paketa je ve odnio na potu. Pomogle su mu moje sestre. Majka mu je dala i vreice koje sam ja saila od ostataka platna. Gospon fenrih, skoro sam na pol jeftinije proal. Gospoice Zlata, ovdje ste vi upraviteljica, a ja sam upravitelj svih radionica Srijema. Da ne biste krpice bacali, korisnije je saiti torbice. To ree onako suho, oporo, i uputi se u spremite, gdje su ga ekali vojnici. Napravio se vaan, premda je u ovo dvadeset dana zavolio brinoga Lojzeka. Dragu je, prijanjeg posilnoga, volio jer mu je bio vjeran, ali jo vie kao mladoga objeenjaka koji je rado odlazio na plesove i zabave, te potom priao svakojake dogodovtine. U est sati zavrava rad krojanica, ali je Ervin produio s utovarom, i naloio Lojzeku da odveze do kue gospoicu Zlatu i Katicu. Kad se vratio u Vinkovce, morao je sutradan opet otputovati u Zemun, jer je dola prituba generala grofa Salis-Sevisa da austrijska vojska na srpskom ratitu oskudijeva rubljem. U Vinkovcima se pogon popravio, Mitrovica nema problema, a Vukovar prednjai. Morao je uiniti neke izmjene, pa je ostao nekoliko dana, a za to vrijeme Lojzeku kao da je sjekira pala u med. Svaki drugi dan bio je u Vukovaru, a Zlatinoj majci dobro je doao. Kad vojnik kupuje, tko smije i pomisliti da je to verc. Lojzek pak, nezasitan siromah, ponekad je poslao po deset paketa, neto Jelici, a neto Marici. Marica mu pie: Crijep sam za krov dobila za tri paketa brana, a Martin, polir, sve e napraviti za dva paketa kukuruza. Dok dojde, Lojzek, nebu naal kuu

sa kopom pokritu. V nedelju sam govorila s upraviteljem baruna Vranicanija i moda se pogodimo za onu puaru, pri naem trsju. Lojzek je odgovorio: Ja novac uvam, a moj mi je gospon obeal posuditi jo novca, ak mi bu sfalilo. Oh, Marice, sestrice, joj, daj ti Bog sreu da to kupi, onda ne bu pri nai hii sfalilo kruha i za blago sijena. Ah, da to bude moja njiva, ja ju bum prekopal, uredil kak vrt. Marice, draga sestrice, koliko smo svi plakali kad si odlazila u slubu, sam te je Bog naputil. Lojzek se ve bio udomaio kod gospoe Palmini i nastojao je biti usluan i, ako je dospio, oistio je tale, svinjce, drva nacijepao i nanosio, napojio blago. Gospoa Ana, onako kako to ve iskusne ene znadu, propitkivala se za fenriha Ukrajineka. Ja znam, gospa, da je dobar kak kruh, a za mene jo i bolji. Znam da mu je otac jako bogat tvorniar, a imaju kuu na glavnom trgu, to zaprav ni kua, lepa je neg dvorac naega baruna. Ne znam kaj je, Hrvat znam da je, jer se u Hrvatskoj rodil, ali vjere ne znam, je li katolik, luteran ili idovske vjere, to vam ja ne znam. Moja sestra kod njih slui. Ona mi je pomogla da sam njegov posilni. Kad smo doli u Vinkovce, njegova mama napakirala je pol vagona jela. Bilo je tu svega, samo ne tijega mlijeka, a sve je meni dao. alji, Lojzek, doma tvojoj djeci. Jelica je mnogo toga prodala, a moji pilii su se najeli previe, Jelica pie, svih je sedam predrisalo, i imala sam kaj prati. Gdje su njihovi eluii naveni na tak fine stvari. Vidite, gospa, sam Bog me je na njega nameril. Kad se Ervin vratio iz Zemuna, drugi dan je stigao u Vukovar. Priao je Zlati da je bio u Beogradu kod generala grofa Salis-Sevisa: On me je zamolio da vrlo hitno poaljem dva vagona rubenine. Molim vas, gospoice Zlata, produite rad, najmite jo radnica za prekovremeni rad, plaajte dvostruko. U vau radnu zajednicu polaem najvie nade, da me razumijete. Ja svim silama nastojim udovoljiti zahtijevima jer sam bio odreen za Istonu frontu i jedva su me prijatelji premjestili ovamo u Srijem. Prilikom svakog dolaska u Vukovar slao je najskuplje bombone i cvijee. Sam je sebe korio: to me privlai toj djevojci, koja mi ba ne pokazuje naroitu naklonost...? Potkraj svibnja doao je da otpremi rublje za srpsku frontu, te je produio svoj boravak za nekoliko dana. Svaki dan pratio je Zlatu i Katicu do kue, a pred kuom je Lojzek skoio sa kola i rekao: Prosim, gospon fenrih, samo as, dva-tri paketa su mi ostala, odmah ih donesem. Ostanite, gospoice, dok se Lojzek vrati, elio bih vam neto vano rei. to mi to imate rei? Sluajte me, Zlata. Zlata se sva zaarila, a on nastavi: Zlata, ja za vas osjeam vie nego za ikoju djevojku koju sam dosada susreo.

 To mi vrlo godi, jer smo sve mi enske tate, a osobito kad to kae tako lijepi mladi, kao to ste vi, Ervine. Mislim da sam vas zavolio, Zlata. Nemojte se prenagliti rijeima, Ervine, jo ste vrlo mlad, lijep ste, i od bogate ste obitelji. to me to moe prijeiti da vas zavolim? Mene to smeta, Zlatu Palmini-Vukovac. Nas je osmero djece. Otac je imao ciglanu, koja je propala. Namjeten je, ali mnogo troi na sebe. Porijeklom je Talijan. Majka je prodala mnogo zemlje da uzdri ciglanu, ali nije ilo. Vodi sama veliko gospodarstvo i kako i sami vidite, prodaje vaem Lojzeku ito, zadovoljna da verc uspijeva. Zato vi to meni govorite, Zlata? Da shvatite da ja ne spadam u krug vas bogataa. Uto se vratio Lojzek. Zlata, ostajem ovdje i u nedjelju, da u miru porazgovaramo. Dobro, Ervine, razgovarat emo sutra. Kada ju je u subotu dovezao pred kuu, ree: No onda, Zlata, za sutra. Ako vas ne smeta pred opinom, Vukovarski korzo. ekam vas, Zlata. Moja majka i otac pozivaju vas na objed, bit e zabavno, ima nas desetero. Vrlo se rado odazivam, Zlata. Sretan sam to u vae upoznati. Objed je bio graanski, bogat, kako to samo Sremice znadu prirediti. Dobro domae vino lijepo je raspoloilo Otilija Palmini, a i Ervina, pa su mu se jo vie oi zakrijesile. Ruak je potrajao do etiri sata poslije podne, kada je Ervin naredio Lojzeku da krenu u Vinkovce. Sav razdragan opratao se od sviju. Bio je presretan jer je Zlata, due nego je to uobiajeno, zadrala svoju ruku u njegovoj. Pogledala ga je u oi i tiho proaptala. Onda, opet do skoroga vienja, dragi Ervine. Vozio se prema Vinkovcima te sam sebe uvjeravao, zavolio sam je, siguran sam, bit e borbe s mojima, ali ona, ili nijedna druga. Doao je sav razdragan u stan, gdje ga je ekao oev list. Vrvio je strogim nalozima i savjetima. Prijatelj iga bio je osobno kod mene i nee vie da eka s Ernom. Rekao je Freindu, Vladimirovu ocu, da prihvaa s veseljem Vladimira kao prosca, ali Erna eka tvoju odluku. Neu te, sine, moliti, nego ti kao otac zapovijedam, smjesta doi, zarui Ernu, a prije ljetnih odmora se vjenajte. Ervine, sine, ovakvu partiju vie nikada nee imati. Zna li ti to znai biti zet najbogatijega ovjeka Zagreba? Imaj na umu, Ervine, i to da je Erna u tebe zaista zaljubljena. Njoj za volju, inae krti iga, daje milijun i pol kruna, a vila je u Tukancu ve gotova, a ako Erna eli, daje joj jednu kuu u Juriievoj 5 ili 7. Trai dopust od nekoliko dana, te smjesta doi.

Ervin je sjeo za pisai stol, a dok je traio papir, odluno je govorio samome sebi: Znam, dragi roditelji, da u vas razoarati, ali drugaije ne mogu, pa i neu. U opirnom Hstu naveo je: Erna je umiljata, prijazna, dobra djevojka, ali ja je ne ljubim. Milijuni, vile, kue, ne mogu u meni probuditi ljubav. Erni ternovoj prijateljski je savjetovao neka ne odbije Vladimira Freinda. Uvjeravam te, draga prijateljice, da e imati uzornog i dobrog mua. Oprosti, Erna, ne bih te htio povrijediti. Ja tebe cijenim i potujem, ali za brak treba mnogo vie. Obostrana ljubav, koju ja ne osjeam, a lagati cijeli ivot ne bih htio. Kada je poslao listove, osjeao se slobodan, veseo, te je razmiljao: Odluio sam se za nju. Moram sve urediti. Za Zlatu je lako, ali njena majka ima glavnu rije u kui. Kako su samo ustali svi prije objeda i glasno molili. Otac Otilio gledao je u enu kada su se kriali. Meni ne smeta pobonost, moji roditelji su me u strogoj idovskoj vjeri odgajali. elim ostati u mojoj vjeri, a i moram radi roditelja, ali to Zlati moram saopiti. Opet je morao u Zemun, tamo je potpuno izmijenio osoblje. Nekoliko je dana potrajalo dok je naao novo osoblje. Skoro svaki dan pisao je Zlati, pitao ju je za savjet, kako da uredi krojanicu, te ju je zamolio da na dan-dva poalje svoju glavnu krojaicu i dodao: Jedva ekam, draga Zlata, da te vidim, jer ti moram neto vanoga saopiti. Zlata je bila zabrinuta o emu se radi, jer je i ona iskreno zavoljela lijepog asnika. Odluila je ispovijediti se pateru uri; rekla mu je da je gotovo sigurna da je njen odabranik idovske vjere. Zagrieni pater uro nije se oduevio, samo joj je govorio, neka dobro promisli prije nego se odlui. Zlata, odluna, kao i njena majka, odgovorila je: Kasno je, veleasni, ve sam ga jako zavoljela. Ljubav sama po sebi nije grijeh, Zlata, ali stroga katolikinja i idov, zamisli se nad tim, Zlata. Meni je on blizak i drag. Ne smeta me to je idov. Onda perem ruke, ali pamti, tvoj pater uro nee dopustiti da tako lako izgubi svoju ovicu. Ve poslije polovice lipnja doao je Ervin u Vukovar, toliko razdragan da umalo to nije pred svima zagrlio Zlatu, ali su se ipak suzdrali pred osobljem. Zlata, daj izii malo iza posla, sjest emo u vrt hotela Lav, blizu je, da malo nasamu porazgovaramo. Dobro, ako ef nalae, poslovoa mora sluati. Dala je neke upute Katici, te sva sretna i nasmijeena pola s Ervinom u vrt hotela Lav, koji je bio blizu radionice. Voli li me, Zlata? Volim, Ervine, iskreno te volim, svim srcem.

 Htio bih te sada poljubiti, Zlata, ali ne ovdje u vrtu, pred ljudima. Nai e se prilika, Ervine. Ti kae, Zlata, da me voli? Ljubim te, Ervine. A to e rei ako ti kaem da sam ortodoksni idov. Slutila sam to, Ervine, ve sam to rekla svome ispovjedniku. Njemu sam rekla da ljubim mladia za koga drim da je idov. Zlata, ti si znala, a ipak si me zavoljela. Meni si vaan ti, ne vjera. Zlata, reci, mogu li u nedjelju govoriti s tvojim roditeljima? Zlata se nasmijei i doda: Misli s mojom majkom? Tvrd je ona orah, Ervine. Zar misli, Zlata, da e moji roditelji to samo tako lagano prihvatiti? Da ti samo neke odlomke lista proitam. Nabacuje se na mene svim moguim pogrdama i veli, da sam mu pri ruci, da bi me iukao zbog toga to neu da se enim bogatom djevojkom. Ervine, Ervine, to si ti uinio meni za ljubav ... Tebi, tebi, mila Zlata. Htio joj je poljubiti ruku, ali ju je Zlata naglo povukla. Jesi li lud, meni, obinoj djevojci, ljubiti ruke a da me nisi jo u lice poljubio. Svu bih te izljubio, kada bih smio. Ervine, reci mi iskreno, jesi li toj djevojci obeao ljubav? Uvjerena sam da se u tebe mogla zaljubiti i bogata djevojka. Nisam joj nikada rekao da je volim. Nai roditelji eljeli su taj brak. Ona je bila zaljubljena u mene, ali za sve njeno bogatstvo ne bi dao tebe, Zlata. Hvala ti, Ervine, na tom priznanju. Znam da e biti borbe, ali e u njoj otvrdnuti i ojaati naa ljubav za cijeli ivot. Draga moja i pametna Zlata, a od nedjelje i moja draga zarunica. S moje strane ve jesam, ali majinu privolu moram dobiti. Zna, ona je nama sve. U nedjelju, oko pola dvanaest, doao je Ervin Zlatinim roditeljima i odmah rekao da eli govoriti s njima. Sigurno vam je Zlata rekla da smo nas dvoje odluili da se uzmemo, ali kao dobra djeca elimo privolu roditelja. Ali, gospodin fenrih, naa Zlata je vrlo pametna djevojka, kad ona... Otilio, molim te, dopusti da ja kaem. Izvoli, Ana, pa nisam mislio bez zajednikoga sporazuma. Gospodine Ukrajinek, sve je to lijepo, vjerujem i da bi to za nau Zlatu bilo dobro, ali vjera vas dijeli. Ali ona naa srca ne moe razdvojiti. Molim vas, bez zamjerke, ali vi mi ama ba nimalo ne nalikujete na Zidova.

 Izrodila se naa rasa, skoro dvije tisue godina ivjeli su moji pradjedovi u Poljskoj, a ja sam se rodio u Hrvatskoj i osjeam se Hrvatom, ali idovske vjere. Nisam dovrila to sam namjeravala rei. Samo izvolite, nastavite. Opet ponavljam, nemojte se uvrijediti radi ovoga to u vam rei: dajte se pokrstiti, preite na katoliku vjeru. Ervin naglo ustane zacrvenjevi se u licu i ree: Uvrijedio se nisam, ali toga ne mogu uiniti, moji roditelji su naboni, shvaate, vrlo poboni, njih bi to ubilo. Onda mi je ao, gospodine Ukrajinek, ali ja bih ovim rukama zadavila svoju ker da prijee na idovsku vjeru. Zlata sva uzbuena upadne u taj razgovor: Ali, majko, tko na to i misli. Mi svaki ostajemo u svojoj vjeri. Onda je to brak, kao da ste se vjenali pod vrbom. Nemojte tako govoriti, gospoo, moemo otii u Baku i vjenati se sudski. To je brak bez sakramenta. Sakrament je, gospoo, obostrana ljubav, a ja i Zlata to u sebi nosimo. Govorila mi je Zlata o tome i ve dvije noi ne spavam. Drag ste mi postali ve na prvi pogled, ali ta vjera, to me mui, zabrinjava silno. Zlata opet nastavi: Majko, elim vau privolu u tako vanoj odluci. Rat je jo u toku. Bog zna kad emo se moi vjenati. Dopustite mi da budem sretna, zadovoljna zarunica. Ona se nasloni na Ervina i poljubi ga. Zlatin otac iznenada ganut ree: Ja odobravam Zlatinu odluku. ivjeli! Otilio, moj dragi Otilio, ve si omatorio u Srijemu, ali Talijan je ostao u tebi. Kamo sree da se nisi za sve tako brzo odluio. Ervin i Zlata drali su se za ruke, a onda Zlata pristupi majci i ree joj: Majko, bila sam ujutro u crkvi i moj ispovjednik je pristao. Ostanite svaki vjeran svojoj vjeri, a ja u vas vjenati u sakristiji. To ti je rekao pater uro? Da, majko, njemu sam prvome povjerila da ljubim Ervina. E, ako to pater uro odobrava, onda neka vas Bog blagoslovi. Isus je bio idov. Sve ih je obuzela neobina radost i dolo je sve sedmero djece, ljubili su i grlili Zlatu i Ervina, tvrda gorda ena brisala je suze, a osjeajni tata Otilio, glasno je plaui govorio: Budite sretni, budite sretni! Oboje je po nekoliko puta poljubio i potapao po ramenima. Kada se prvo uzbuenje stialo, Ervin ree: Zarunica mora imati znak. Daj ruku, Zlata, da ti stavim na nju zaruni prsten. Ljepega nije bilo u Vukovaru. Ovaj mi se svidio, pa sam ga za tebe kupio.

 Hvala ti, Ervine, ali i bez zlata ti si me za vjenost vezao uz sebe. Svia li ti se, Zlata? Ve sam ti rekla. Oboje se zagrle, te kao zarunici poljube. Za Zlatine sestre bio je prsten pravo udo, a sedamnaestogodinja Vera povie iz sveg glasa: Poznam ga, poznam, bio je u izlogu kod draguljara Pehajma. Pet stotina kruna mu je bila cijena. Mi smo se uenice udile. Zlata, to si ti dobila, draga naa Zlata. Nije mogue da ste izdali toliki novac. Shvaate li, to je pet, est dobrih krava. Ervin se nasmijei, i ree: Za moju Zlatu nita mi nije preskupo, draga majko. Ako se nekom to daruje, ne govori se o cijeni. Ali Vera se i dalje iuavala: To je taj, stoji ve dugo u izlogu. Kad bi nas pater Anelko naruio na vjeronauk u dvorsku kapelu, mi bismo uenice svaki puta stale pred izlogom, da, da, petsto kruna bila je cijena. Pisalo je isti briljant. Brzo je doznala cijela posluga, jer su se Zlatina braa razmilila po dvoritu i govorila: Naa se Zlata udaje za oficira. Dobila je prsten, a oficir platio za njega petsto kruna. Tako je saznao i Lojzek, koji je slagao drva, i nosio ih u kuhinju. On stavi drva na mjesto, oisti se, poravna odjeu i unie u sobu ispriavajui se: Oprostite mi na slobodi, ul sam od dece, pa i ja vam elim puno, puno sree, moj dobri gospon fenrih, a takoer i vama gospodina. Hvala Lojzek, hvala. Vjerujem da nam eli dobro. Ali zna, to su samo zaruke. Kak ja ne bi razmel, se sam i ja to proal, ve sam si ja dugo mislil da bu iz te mele pogaa. Popio je ponueno vino, i razdragano gledajui Ervina ree: Kad mi je pred par meseci na kolodvoru va tatek rekel: Lojzek pazi na mladoga gospona. Pii mi sa kim se zabavlja, ja sam mu odmah rekal: Gospon, pazil bum na njega, ali raje na ratite, neg da bum bil pijun. Dajte mi, milostiva, jo jednu asu. On digne au i nazdravi: Bog vam dal sreu i zdravlje, a veselje si onda lahko kupite. Slavlje je trajalo do kasno popodne. Tada su zarunici otili ruku pod ruku na etnju, jer e na veeru doi roaci i prijatelji obitelji Palmini, a prije svega roaci Vukovac. Kad su predveer Zlata i Ervin ulicom proli ispod ruke, nastao je apat i mnogi su se za njima okretali, a sutradan brujio je cijeli Vukovar:

Zlata Palmini-Vukovac zaruila se za bogatog Zidova, koji je kod draguljara Pehajma kupio prsten za petsto kruna. I tako su na Zlatin raun padale primjedbe, kao: Nee on nju eniti, bogat je, pravo ima, nek se nauije ovako lijepe, zdrave djevojke. Ne zna se to je na njemu ljepe, oi, lice, nos ili stas, vitak je, otmjen, nalik je na kakvoga baruna, a idov je. Istina, nije niska rasta, ali za Zlatu bi trebao biti barem za aku vii. Svim svojim suradnicima, njih preko sto pedeset, morala je Zlata pruati ruku, da vide prsten. Dodue, bilo je i neto jala, ali veina njih se radovala srei svoje upraviteljice. Doznale su za te zaruke i idovske obitelji Vukovara, a za nekoliko dana je bila prireena juina kod gospoe Vajs. Bila je to sposobna, odluna ena. Posjedovala je vie stotina bakrenih kotlova. Svake jeseni pola je u Brko, Bosnu i okolicu, kuhala pekmez za vojsku, i u ove etiri godine rata stekla golemo bogatstvo. Mnoge su se ugledale u nju. Tu su bile gospoa Oberson, roena Gotlib, kerka lijenika Obersona, milijunaa, trgovca itom, zatim gospoa Landesman s krasnom kerkom, pa tajner, Bauman, Bier, Braun, te ivahna gospoa Feferman s dvije lijepe odrasle keri. Na velikoj terasi, okrenutoj prema Dunavu, sabralo se otmjeno drutvo vukovarskih bogataa, a gospoa Vajs se prijekornim tonom obrati djevojkama: Gdje su vam bile oi, djevojke, ovako lijepoga mladia prepustiti jednoj Zlati, obinoj krojaici. Ali Stela Landesman odgovori: Teta Lota, ona je sa mnom maturirala, i to s odlinim uspjehom. Ah, draga Stela, ona ipak nije za njega, a naroito za krug njegove obitelji u Zagrebu. Opratajui se od svojih gostiju, gospoa Vajs ih upozori: Za deset dana doite u to veem broju, doi e na rabin, gospodin Diamant, i dovesti i fenriha Ukrajineka. Uostalom, moje dame, bio je taj asnik i u sinagozi a tko je od nas tamo bio? Skoro ve potkraj lipnja sabralo se veliko drutvo, na elju rabina Diamanta, kod gospoe Vajs, a doao je i Ervin. Po naravi drutven, razgovorljiv, a osobito duhovit i pun dosjetaka, Ervin je okupio oko sebe ne samo sve mlae djevojke ve i starije dame. Gospoa Vajs, kao domaica, ponudi Ervina piem, i onako ga iz visoka upita: Kako ste vi, Zagrepani, upali u na Srijem? Pazite, mladi gospodine, da se ne napijete Vuke, onda ste zauvijek vezani za Vukovar ... Gospoa Feferman nadoda: Cesto vidim gospodina fenriha, kako u koiji prati moje susjede. Ervin nije rekao nita, ve u neprilici popio neto pia. Lijepe djevojke, je li gospodin fenrih. Tamo mi imamo ogromnu kuu i magazine. Moj suprug je veletrgovac itom, Feferman.

 Vidio sam vau firmu, milostiva gospoo, kad sam sluajno onuda prolazio. No, no, gospodin fenrih, da to nije bilo moda namjerno? Neto slino, milostiva gospoo ... A ona doda: Landesman, a ovo je moja kerka Stela. Bilo je vrlo zabavno, iako prilino vrue. Svjei zrak tek je strujio od Dunava. Ervin pogleda na sat. Bilo je deset minuta do est i on ree: Gospodine rabine, ugodno mi je u vaem drutvu, ali sam obeao svojoj zarunici da u doi u est sati koijom pred nju, jer tada zavrava njen rad. Te su rijei izazvale prilinu pomutnju, neke dame ostale su zaprepatene, kao da si ih vodom polio, a i rabin Diamant bio je razoaran. Smijeei se upravo prkosno, Ervin se objesno opratao i otiao pred Zlatu. Gospoa Vajs stane pred rabina i ree: Mora da je lud ili zaluen, gospodine rabine, a vaa je dunost da javite roditeljima s kime se on vezao. Ali, gospoo Vajs, on je punoljetan, asnik, to nije moj posao. Vaa dunost, a ne posao, gospodine rabine, vi ste poglavar Sinagoge. Poetkom srpnja dobio je Ervin brzojav od oca: Doi bez odlaganja ili izgovora kui. Otac i majka Doao je kui, a otac je bio naoko miran, ali su ubrzo zapodjeli razgovor o poslu i putovanju u Zemun, Mitrovicu, Vinkovce, Vukovar. Spomenuo si, Ervine, Vukovar. Reci nam iskreno, kakvo tamo ima ensko poznanstvo? Naao sam djevojku, koju volim. I zbog te si obine djevojke odbio milijune? Jo se nisam uz nju vezao kad sam odbio milijune. Ervine, govorim s tobom kao s mladiem. ujem da je djevojka zdrava, jedra i lijepa. Nekome je to vano, tata. Meni je prije svega bliska i draga, a onda istom i lijepa. uje li, Hela, naega Ervina? Sluaj me, sine, neka ti blagajnik dade hiljadu kruna, pa budi prema djevojci dareljiv, ne krtari, bogato nagraduj njenu ljubav. Ali, tata. Ja vas ne razumijem, a i neu da vas razumijem. to eli? Da ti jo otvorenije reem. Mlad, zdrav mladi mora se iivljavati. Zna li ti da generalni direktor Vajnberger alje i plaa djevojke svome sinu. Tata, ja nisam pokvaren kao Joi Vajnberger, a vi niste ovjek kova generalnoga direktora. Radujem se, Ervine, da nisi poput Vajnbergera. Ti si lijep, umiljat, pa se djevojka sigurno zaljubila u tebe? Tako je, tata. Ja u nju i ona u mene. Majka i ja putujemo u Rogaku do polovice kolovoza. Mi se nadamo da e se dotle nauiti i zasititi te djevojke, zar ne, Hela? Na Ervin nee nita nepromiljeno uiniti, to bi nas raalostilo.

 Zar ja, majko, ne smijem voljeti i ljubiti? Moj ljubljeni sine, doi poljubi majku time je zavrila razgovor gospoa Hela. Da mi niste otac, kojega jako volim i potujem, odgovorio bih vam grubo. Kad biste znali, tata, kako runo iz vaih usta, zvue rijei: udovoljiti i zasititi. Moj je odgovor nepromjenjiv i jednostavan, odrei je se neu. Eto, roditelji, odazvao sam se vaem brzojavu. Jo veeras putujem na poziv generala SalisSevisa. Evo naloga. A to treba? Dobar sam s njegovim biskupom. Hvala, nita mi nije potrebno. Polovinom kolovoza bio je razgovor otar i nepomirljiv. Otac je vikao: Ti se usuuje mene moliti da blagoslovim taj brak. Otkuda ti ta smjelost? Ti, sin Jakova i Hele Ukrajinek. Da ja dopustim da uzme prosjakinju, i jo k tome katolikinju. Ti si, sine, poludio. Tata, ve sam vam govorio, mi ostajemo svaki u svojoj vjeri. Istina, nije bogata, ali nije ni prosjakinja. Dragi tata i majko, meni je prirasla srcu i kad je upoznate, odmah ete je zavoljeti. Nikada je ne elim vidjeti. Blagoslova ti ne dajem, a ako tvrdokorno ustraje u toj elji, proklet u te. Jakobe, ne spominji kletvu. uti, Hela. Valjda sam ja prijatelj mom jedincu. Tata dragi, e, hvala vam, ne dajete mi, dakle, dozvolu? Ne dam, po sto puta ne dam. Nemojte nas, tata, proklinjati. Nee, sinko, nee. Majko, ja to elim uti od tate. Neu, zna da ja drim rije. Hvala, tata. Ervin je doao tuan, sav utuen pred Zlatu, i sve joj potanko ispriao, kako otac ni po koju cijenu ne pristaje na enidbu. Previe sam bila sretna, Ervine. Hvala ti, dragi, i na toj srei. Mislila sam da e biti vjena, ali esto nam najdrai ometaju nau sreu. Zlata, ne zdvajaj, ljubljena moja, moda naemo neki izlaz. Kad su se vozili prema Dolnjoj Mali, ree Zlata: Ervine, krenimo lijevo do crkve. Sva sam utuena, htjela bih se pomoliti da dobijem okrepe. Zlata izae pred crkvom i ree: Ti me priekaj. Zaas u doi. Ali, draga Zlata, nee se crkva sruiti ako ja uniem u nju. Zlata je bila ganuta do suza, i od dragosti ga pogladi po licu. Klekla je pred oltar sv. Antuna, zatitnika sviju, a Ervin je razgledavao crkvu. Molitva je bila kratka; dok se Zlata kriala, po leima je potapa pater uro. Zlata, moli i plae?

 Ah, veleasni, greni smo pa dolazimo moliti kad nam je teko. Ervin pristupi, nakloni se, a Zlata ree: To je moj odabranik, za kojega ve znate. Neemo u crkvi razgovarati. Doite u sakristiju. Ervin sve ispripovjedi gvardijanu, naglasivi mu: Otac je rekao da nikada nee dati svoju privolu za taj brak, ali je obeao da me nee ni prokleti i jo dodao: Zna da ja drim rije. Kaete da imate papire u redu. Za Zlatu ne treba krtenica. Vi elite zaista Zlatu uzeti za enu? To je moja vrsta odluka, veleasni. Onda u vas ja vjenati tajno, da nikako ne dozna va otac. Hvala vam, veleasni uro. Pater uro, visok, jak ovjek, nasmijei se i upita: Onda kada, sutra, prekosutra ili za godinu dana? Prekosutra uveer moram urediti u Vinkovcima. I tamo u dovesti enu. 18. kolovoza oko sedam sati vjenali su se Ervin Ukrajinek i Zlata Plamini Vukovac. Svjedoci su im bili Lojzek Mrzljak i sam gvardijan pater uro Benceti. Poslije vjenanja mladenci su se odvezli u Vinkovce, gdje je Ervin iznajmio lijep namjeteni dvosobni stan. Mjedenog mjeseca nisu imali, ve samo subotu i nedjelju, jer je Zlata u ponedjeljak morala biti u radionici. Na jadnu Zlatu kojekako su se nabacivali i ogovarali je zli jezici, da je, na primjer, viena u Borovu u koiji sa asnikom, i da su krenuli prema Vinkovcima. Poetkom rujna opet je prireena veera kod gospoe Vajs, a ona je bez ustruavanja priala da je Zlata postala Ijubovca fenriha Ukrajineka. Gospoa Feferman dodade: - Znala sam da e se djevojka upustiti u odnoaj, a i gdje bi on nju enio. Sigurna sam da e se to brzo raspasti. Rat je dalje bjesnio. Ministarstvo rata nije odobrilo Borojeviev plan. Sam car Karlo je preuzeo vrhovno vodstvo, ali bez uspjeha. Dolo je do sabotaa. Hrana nije stizala na ratite, a bjegunaca iz vojske bile su pune ume. Ve je zavladao strah i trepet od zelenog kadra. Ervin nije mogao dobiti platna. Vinkovci su radili napola, a i Vukovar je smanjio proizvodnju, iako se Ervin trudio da Vukovar dobije najvie platna. Mitrovica je prestala radom. Kao da je nastala neka praznina i strah pred neim to mora doi. Oko dvadesetoga rujna stigao je Ervin iz Mitrovice i dopremio teretnim autom nedovreno rublje u Vukovar. Dok je pozdravljao i poljubio Zlatu, ona samo obrie suze uklanjajui mu se. Zlata, moja Zlata, to sam ti skrivio? Reci, to se dogodilo? Zato plae? Pusti me Ervine, ne mogu ti rei. Mora mi rei, Zlata, tko te je raalostio? On je uzme za ruku i povue u sobicu gdje nije bilo nikoga.

 Reci mi, molim te, Zlata. Bojim se da e se razljutiti. Kako moe to misliti, Zlata. Ona nasloni glavu na njegova prsa i plaui mu ree: Ervine, nae vjenanje ne moe ostati tajna. Dragi Ervine, ja, ja osjeam u sebi jo jedan ivot... Zlata, najdraa moja, sunce je i nama sinulo i jo te vie volim, mila eno. To sam i ekao, strepio sam da moda neu doivjeti tu sreu. Ali, Zlata, nae je dijete u tebi zaeto... Eto, Ervine, ti se raduje, a ja sam se bojala priznati i ve nekoliko dana nosim u sebi tu tajnu. Mila moja, to nae dijete donijet e nam spas. To sam i ekao i zato sam elio da vjenanje bude tajno. Za nekoliko dana to vie nee biti tajna, a ve sutra putujem u Zagreb. Stigao je roditeljima u predveerje kad mu se nitko nije nadao. Priao je o ratnim tekoama, i opisivao ocu kako slabo stojimo na ratitu: Tata, moe doi do katastrofe. Narodi su nezadovoljni, vojska je gladna i podrapana. Zeleni kadar cvate i raste u cijeloj zemlji. Nama nae nitko nee oduzeti. Ne radi se, tata, o nama i o drugim bogataima, ali ako do ega doe, bit e onda i velikih promjena. Neka doe to god mu drago, ja svoje ne dam, jer sam to poteno zaradio. Platit e vie poreza, a zacijelo i na ratnu dobit. Neu im valjda dopustiti da broje koliko sam zaradio. Siguran sam u to, tata. Inae, oboje dobro izgledate, i to me veseli. Sve to mene, Ervine, malo zanima, no, jesi li se opametio? Jesam, dragi roditelji, a va savjet, dragi tata, ja sam posluao. Tako treba. Razumijem te, mlad si, zdrav, i sve ljepi. Nije to vano, tata, ali ja imam briga. Ja sam jo carski asnik. Zato mi to naglaava? Drao sam se vaih uputa, pa su uslijedile i posljedice. Budalo, to te za to boli glava. Novaca ima dovoljno, odvedi je lijeniku, dobro plati, rijeio si se svake brige. Sve ja to znam, tata, ali moja Zlata to nee. Kakva, tvoja Zlata, jedna obina . . . Molim vas, tata, ona nosi moje dijete. ujete li, moje dijete. Majko, to ste vi zanijemjeli? Nisam, sine, ne. Ona podigne glavu i ree muu: Opet si htio neto runo rei, Jakobe. Molim te, ne vrijeaj nam sina jedinca. uti. Neu u svojoj kui valjda utjeti. Hoe Jakobe, sada govorim ja, majka i tvoja zakonita ena. Nisi dopustio da je vjena.

 Nisam i neu. Upuivao si ga na prostote, tako da se meni, pobonoj idovki, koa jeila. To ine i drugi. ine, ine, razni pokvareni Vajnbergeri, ali ne sin pobonoga Zidova koera. Majko, draga majice, Bog iz vas govori. Ervin priskoi majci i stane je ljubiti. Ona je jo uvijek stajala ratoborno raspoloena te strogo upita: Voli li je istinski, sine? Kao oi svoje, kao ivot sam. Zavrijedi li ona toliku tvoju ljubav? ivot bi dala za mene, majko. Onda je, sine, uzmi za enu. Ja ne elim za nju znati niti je ikada upoznati javi se otac. Predomislit e se, Jakobe. Jo neto vanog da te upitam: Obeao si, Jakobe, posljednji puta, da nee sina proklinjati. Jest, obeao sam. Poznajem te, Jakobe, i znam, prema tome, da e rije odrati. Ti si poboan. Sutra je dan molitve. Poi do prijatelja Engelsrata, pa moli za sreu naega jedinca. Znai da ja u ovoj kui nisam vie nitko i nita. Ostat e, Jakobe, sve kako je i bilo, ali ja sam osjetila patnju naega sina. On je na mojem srcu rastao. Ervine, otii u svoju sobu, odmori se, sine. Majko, ja bih jo noas ili sutra ujutro otputovao. Ostat e do sutra uveer, to moe za mene uiniti, jer sam eljna, sine, da te se nagledam. Kada je Ervin otiao, Jakob je uzdahnuo s rijeima: Hela, Hela, ti si mene ponizila pred roenim sinom. Nisam, Jakobe, ja tebe potujem kao mua, ali sam ispravila tvoj grijeh i ublaila tvoju tvrdokornost, koja ne smije unititi sreu vlastitog djeteta. Zavretak rata i slom Austro-Ugarske Monarhije zatekao je Ervina u Vukovaru. Promatrao je kako se rui ono staro, a pojedinci razvlae narodno dobro. Doznao je da opina sprema graane organizirati u obranu protiv zelenoga kadra, da se osujeti jo vea pljaka. Ervin se zabrinuo za Zlatino stanje, te brzo odlui da pokupi najnunije i sa Zlatom i Lojzekom produi koijom prema Vinkovcima, nadajui se da e uhvatiti koji vlak. Ali je to bilo nemogue. Bio je to ruan jesenji dan sa snjenom bljuzgavicom i on produi kolima do Broda. Imali su sreu da su nali mjesta u vlaku, i stigavi naveer u Zagreb, smjestili su se u Palace-hotelu. Sutradan je Ervin poao do kue, presvukao se u civilno odijelo, i rekao ocu: Ostani, tata, kod kue, vojska se vraa s ratita uje se pucnjava. U revoluciji se lako izgubi ivot, kao i na ratitu. Valjda neu mirno gledati ako ponu pljakali tvornicu?

 Morat e, ali ini se da u Zagrebu nee doi do toga. Narodno vijee zasjeda, samo nisu jedinstveni u svojim stavovima. Drinkovi, zubar Ante Paveli i Pribievi ele savez sa Srbijom, Stjepan Radi eli Republiku Hrvatsku, i to ne moe dobro svriti. Srbi na elu s Paiem hoe veliku Srbiju. Velesile su zaokupljene svojim problemima, i nema puno nade da e njihova nastojanja uroditi onim plodom koji se mogao oekivati od planova predsjednika Amerike Wilsona. Otkuda ti sve to zna, Ervine? Pratim svjetske dogaaje, tata. Mene sve to slabo zanima, moram ti priznati, jer sve svoje vrijeme posveujem naem poduzeu. Otac ga nije nita pitao je li doao sam i gdje je odsjeo, elei na taj nain te okolnosti omalovaiti. Ali, majka je eljela odmah sve doznati, i uurbano je spremala s Maricom sve one stvari to e zatrebati Zlati u hotelu. Kad je sve pripremila, otvori vrata s punim rukama paketa i ree: Ervine, sine, doi, idemo. Jakob nije nita pitao, nego je poeo razgledavati uzorke sukna. Ervin odlazei ree: Badava gledate, tata, jo e trebati prilino poekati da doe vrijeme kad Engleska bude mogla nama prodavati tofove. Doekat emo i to. Od srca to elim, tata. Dovienja! Jakob je promrmljao neto nerazgovijetno i dalje gledao uzorke. Susret Hele i Zlate bio je srdaan, ne prebuan, i ne namjeten. Gospoa Hela zamiljala je Zlatu skuenom, ednom, preplaenom enicom, koja e se nai u sto neprilika i zabuna kad se sastane s njom. Zlata joj je poljubila ruku, a Hela je naas pogleda i zagrli, te je opet stane gledati progovorivi: Nije udo da si Ervinu zarobila srce, lijepa si, stasita, a iz oiju ti gleda potenje. Ervine, estitam ti, zadovoljna sam. Zar vam nisam govorio, majko, da e vas Zlata, im je vidite, osvojiti, a kad upoznate njene vrline, silno ete je zavoljeti. Zlata se ve bila snala. Nemoj me, dragi Ervine, toliko hvaliti, neka se majka sama osvjedoi. Zao mi je, dijete, to te je Ervin doveo u hotel. Kod nas u palai bilo bi i previe mjesta, ali s tatom jo nije sve ureeno. Ja sam kao majka sretna kad sam uz moga Ervina. Na upravitelj je naao stan u Gajevoj ulici, tri sobe, za nekoliko dana e biti sve ureeno. Zato tolika urba, majko? Ja to elim i neu da ujem nikakav prigovor. Zar u dopustiti da moj sin i snaha ive u hotelu? Ne bih se usudila na ulicu pred oi svojih znanaca.

U Gajevoj 45 gospoa Hela je s majstorima ureivala stan. Liiti nije dala, jer je postalo hladno, ali je iz palae dala prenijeti Ervinovu sobu, skupocjene ilime, slike, porculan, kristal, te razno posue; rublje, posteljinu, svega u izobilju. Zlata se branila i govorila: Ali, majko, nama ne treba sve to. Ja na taj sjaj nisam nauila. Pusti me, dijete, ja to elim. Zima je pred vratima, elim da imate ugodan, udoban, topli dom. Drugo vam ne mogu rei nego od srca zahvaliti. Vrijeme je prolazilo. Ervin je radio s ocem. Svoga prijatelja Ivicu Lovria namjestio je u njihovu poduzeu, jer nije bio primljen u srpsku vojsku. Od svih Ervinovih znanaca jedini im je Ivica dolazio u posjete. U proljee su doli Zlatini majka i otac, koji su se jako svidjeli gospoi Heli; ona je skoro svaki dan posjeivala Zlatu. Gospoa Hela je silila Zlatu da uz sobaricu uzme jo i kuharicu, ali Zlata nije htjela o tome ni uti. Neu, majko, ja elim za moga Ervina sama kuhati. Ali, nije ti sila, Zlata, ta shvati u kojem si stanju. Bila je prisutna i Zlatina majka, koja ree: Molim vas, prijo, ne kvarite mi ker. Neka radi, ba u tom stanju. Ja sam ih osmero rodila, i do posljednjeg sam dana trudnoe radila. Moje je gospodarstvo ogromno, a svakamo sam dospjela. Drugaije je to u vaem malom mjestu, a ovo je Zagreb. Zlata i Ervin mogu sebi drati i kuharicu. Neu, majko, pa neu, da mi ba badava hoe raditi. ivjela, Zlata, ti si prava moja ker. Zlata je bila zdrava. Posjeivali nisu nikoga. Skoro svaki dan etali su po Botanikom vrtu, a tu i tamo uspio je Ervin da je odvede u kino. U kazalite je rado ila, i bilo joj je drago to su bili sami u loi. Molim te, Ervine govorila bi mu ne upoznavaj me ni sa kim iz tvojih krugova, ne elim biti predmet radoznalosti. Ja ivim samo za tebe. Potkraj svibnja osjeti Zlata trudove, te je Ervin odvede u sanatorij u Klaievoj ulici. Tamo je bio izvrstan lijenik dr Vikerhauser, a pomoni lijenik ve poznati dr Durst. Drugi dan dola je na svijet djevojica, etiri i pol kilograma teka. Uza svu panju lijenika Zlata je, inae jaka, zdrava ena, imala posljedice tekog poroda. Djevojica se doimala kao dijete od est mjeseci, a bila je lijepa tako da je baka Hela sva razdragana govorila: Neobino nalikuje mom Ervinu, kad se rodio, samo je mnogo jaa i ljepa. Ovako lijepog djeteta nema u cijelom Zagrebu. Umjesto osam dana, Zlata je ostala u sanatoriju preko tri tjedna. Kad su se vratile kui, Ervin bi raznjeeno promatrao enu i dijete: Sad osjeam potpunu sreu, Zlata,

 I ja sam sretna, kao nikada dosada. Kad nisi kraj mene, u tom djetetu osjeam tvoje prisustvo. Ervin pomiluje enu, onda njeno kerku po glavi, i opet sjedne. Ervine, neto si mi htio rei? Ustruava se, vidim, radi se o maloj, kako emo je nazvati... Kakogod ti eli, Zlata. Ona je djevojica. Neemo je nazvati Ana, Marija, jer se tebi ta imena ne sviaju, a ja je ne bih nazvala recimo Lota, ili slino. Opet ti ponavljam, Zlata, ti odlui sama. Ako ti pristaje, svia mi se pogansko ime Lidija. Neobino mi se svia, Zlata, neka bude Lidija. Gospoa Hela dola je iz sanatorija sva izvan sebe od radosti i govorila Marici: Ja sam baka, lijepom, najljepem djetetu. Ula je u sobu i zatekla Jakoba u razgovoru s prijateljem Freindom, koji se doao s njim posavjetovati kako da izbjegne plaanje poreza na ratnu dobit. Zato si poveao, Joi, tvornicu papka, a onda si kupio kuu u Maksimirskoj, te ste osnovali veliku proizvodnju papira? Zna valjda da je Vladimir dobio veliki miraz od ige, i onda je i Erna rekla da poveamo nae poduzee. Gospoa Hela nije mogla zadrati svoju radost za sebe: Jakobe, dragi moj Jakobe, rodilo se najljepe dijete. Joi, postali smo djed i baka. Ona zagrli mua: Izrezani na Ervin, samo u jo ljepem izdanju. Zar se ne veseli, Jakobe? Da se po mojoj volji oenio, onda bih se veselio, a ovako me to ostavlja hladnog. Znam, Jakobe, na to cilja. Vladimir i Erna su se prije vjenali pa nikoga nee iznenaditi. Osim toga, Jakobe, sada ima Joi brige da plaa porez od miraza, a ti nema te brige. Rado bih ih imao, Hela. Dobro, Jakobe, ali kada vidi dijete, promijenit e miljenje. Ne zanima me osobito. Lae, lae, poboni idove, vjera ti nalae da se veseli, a ja u te prijaviti rabinu, pa neka te iskljui iz desetorice najpobonijih. uje, pred Joijem ti velim, koji je modernih nazora nisam sa kruke pao da zatvaram subotom svoje prodavaonice, kako to ini Engelsrot. No, dobro, je li muko? Ne, nego lijepa djevojica, da je milina gledati je. estitam vam, mlai ste od nas, pa ste ve djedovi ree Joe. Moram ii, daj se propitaj Jakobe, uo sam za neke poreznike. Gospoa Hela je ipak slomila Jakoba. Drugi dan su poli oboje pogledati unuicu, a Jakob se prvi puta susreo sa Zlatom. Stojei u predsoblju, odmjerio je Zlatu od glave do pete, i onda joj tek pruio ruku, koju je Zlata htjela poljubiti, ali ju je on povukao. Leei u jastuku, dijete je bilo budno a Hela ree:

 Pogledaj, najljepe dijete koje si ikada vidio. Da, da, vrlo je ljupko. ta ljupko, Jakobe, to je savrenstvo od djeteta. Gledaj Ervinove oi, vidi na bradi mala sitna Ervinova jamica. Budui da je obiaj darivati dijete, Jakob zagrabi u dep i izvue aku zlatnika, posipa ih po jastuku, a drugu aku zlatnika dade Zlati. Hvala, tata. Ja ne eznem za zlatom. Ovo ovdje je moje zlato. To je obiaj, Zlata. Oboje su sjedjeli, ali su svaki as ustajali, naroito baka Hela, koja se neprestano iznova divila djetetu. Dijete se poelo mekoljiti, a Zlata mu priskoi: raskopa haljinu, a dijete odmah pone pohlepno sisati. uje li, Jakobe, kako guta. To e biti djevojka! Majko, vi se tako divite naoj Lidiji da bih se, kad bih bila praznovjerna, bojala uroka. Jesi uo, Jakobe. Naa se unuica zove Lidija. Ima i ljepih imena, ali nije runo, lako se izgovara. Zlata premjesti dijete na drugu grud, a Jakob ree eni: Pobrini se, Hela, da se im prije nae dojkinja. Ona e vas unititi, taj mali gladu. Boe sauvaj. Nipoto ne elim da netko drugi doji moje dijete. A to nedostaje Ervinu? I on je imao dojkinju. Ali, Jakobe, ja sam bila slaba. Nisam imala mlijeka. Pogledaj ti nau snahu, iz nje struji zdravlje i snaga. Tako je, majko, o dojkinji nema ni govora. Ali se radi o naem poloaju u drutvu. Govorit e da smo krti. Neka govori tko to hoe. Moj Ervin i ja znat emo ivjeti svojim ivotom. Vi ste veoma mladi, ali mi se ini da ste i prilino odluni. Tako je zavrila prva posjeta unuici. Kada su prolazili Zrinjevcem, poela je krapati kia, a im su uli u njihovu palau, Jakob stane i ree: Hela, molim te da doljnje prostorije uredi za stan Ervinu, jer jednom Ukrajineku ne prilii da posjeuje sina u iznajmljenu stanu. Jo e mlinar Margeti sebi utvarati da moramo biti osobito sretni to nam je nainio uslugu i iznajmio stan. Nije bilo, Jakobe, stanova, a svakako sam mu bila vrlo zahvalna. Zar sam mogla dovesti Zlatu u na stan kad si se toliko tome protivio? No, vidi kako je to prekrasno dijete na tebe djelovalo, odmah eli da se usele u nau palau. Ali uje ti, prevejane, nita mi ne veli za nau snahu? Lijepa je, betija. Dakle, ipak? Zaletilo mi se, Hela. Da, uistinu ju je milina pogledati, i onda, onaj prizor ne mogu zaboraviti, kako doji dijete. Sad vidim, nije nikakvo udo da ju je ona naa budala od Ervina zavolio.

 Jakobe, daj je usporedi s Ernom ternovom. Ne spominji mi Ernu, Hela. Ona je nosila sobom milijune. Zna li ti raunati? Prestani ti meni o tim milijunima. Ima ih i sam vie nego to moemo potroiti. Opet ti ponavljam, od vika glava ne boli. Hela nije na to vie nita odgovorila, a kad su opet poveli razgovor o stanu, Jakob ree: Pouri s tim ureenjem stana jer elim da mi dijete bude u blizini, da ga mogu vidjeti kad god to zaelim. Sad vjerujem u uda, Jakobe, kad je tebe, tako tvrdokornoga, obratilo ovo djetence. IV Vrijeme je odmicalo, preselili su se u palau, ali je Zlata molila Ervina da ive odvojeno: Ja se ne bojim ljudi i ne zazirem od njih, ali se jo ne mogu saivjeti s drutvom to se okuplja kod tvojih roditelja. Ne silim te, Zlata, ni na to, ali te ipak molim, radi majke, uini i njoj neto za ljubav, jer te ona voli. I ja sam nju zavoljela, Ervine. Prilike su se u zemlji polako sreivale. U to je vrijeme obitelj Ukrajinek, prema predvianju Ervina, morala platiti znatnu svotu za ratnu dobit, ali bogatstvo i blagostanje nije se mnogo smanjilo. Na alost, Zlata i Ervin nisu vie imali djece i Lidija je ostala ljubimica cijele obitelji; a osobito ju je bio volio djed Jakob, koji joj je kupovao sve mogue potrebne, a jo mnogo vie nepotrebnih darova. Jo kao djevojica morala je dnevno po nekoliko puta dolaziti u gornje odaje baki i djedu, koji je to strogo zahtijevao. Ljetovalo se na Lidu, u Nici, Monte Karlu, Kanu. Opatija nije bila dosta otmjena za unue Jakoba Ukrajineka. Zlata se u mnogu emu nije slagala s nazorima te obitelji, ali je poputala za ljubav mira i sloge. Djetetu je ipak znala izdaleka nagovjeavati da e i ono dobiti svoje male brige kad pone kola. Lidija nije samo uzrasla u lijepu djevojicu, nego je bila umiljata, vesela, srdana, pristupana, a lice joj bijae vedro i nasmijano. Dijete koje je odmah na prvi pogled svatko morao zavoljeti. Kad je pola u kolu, dolo je ipak do promjena. Zlata je zahtijevala da najprije naui i napie zadau, da sve stvari spremi, a tek onda moe do djeda i bake. U drugom razredu upisala ju je u Muziku kolu i u teaj francuskog jezika. Svekar je prigovarao Zlati: Zato muite dijete, to njoj to treba, zacijelo e postati jo ljepa, a i bogata e biti, za to ja jamim, a to je glavno za djevojku.

 Zao mi je, tata, opirala se Zlata ali tu u ostati vrsta, neka ui i naui mnogo toga, ako joj bude potrebno znanje, imat e ga, a ako ne bude, nee joj kodili. Ti se dri onog moga, da od vika glava ne boli. Tako nekako, tata. U desetoj godini dolo je kod pametne djevojice do neke zbunjenosti, poela je razmiljati, i jednom kad je dola iz kole upita majku: ta da radim, mama, neke stvari mi nisu jasne. Premda je Zlata slutila o emu se radi, ipak je upita: to to, dijete moje? Ne znam koji vjeronauk da uim. Ti si me nauila kriati se i moliti. Znam Oe na, Anele uvaru, a djed me upuuje u vjeru Mojsija i Abrahama. Duo, ti zna da sam ja katolike vjere, a tata idovske. Ostavili smo tebi na volju da odabere koju vjeru eli kad stupi u osamnaestu godinu ivota. Sada si jo premalena, ali kad malo odraste, onda razmiljaj o kranskoj vjeri, a ja ti ne branim da se upoznaje i sa idovskom. Lidija je posluala majin savjet i esto je ila na kranske propovijedi, a i sa djedom u Sinagogu. Kako je bila dobre i plemenite naravi, sve dobro i lijepo to je ula na kranskoj propovijedi upijala je u sebe, a nita runog nije mogla uti ni u Sinagogi, pa je i to ulazilo pomalo u njenu svijest. Bila je obljubljena meu svojim kolskim drugaricama, a za profesore je bila uzor-ak, jer je sve razrede, a i ovaj zavrila s odlinim uspjehom. Dola je ve bila u dob u kojoj uenici prireuju kune zabave. Zlata nije krtarila nego je vie puta priredila zakusku za cijeli razred. Sviralo se, plesalo, djevojice u etrnaestoj godini sa djeacima istih godina ili neto starijim. U jesen 1933. godine bila je Lidija u etvrtom razredu liceja, dok je trei zavrila s odlinim uspjehom. Za glasovir nije imala mnogo dara, ali francuski i engleski uila je dobro, a njemaki je nauila od djeda i bake. Sve se vie razvijala u djevojku, bila je sve ljepa i umiljatija, a njene kretnje, nain govora i izraavanja svakoga je osvajao. Znala je, po prianju djeda, da je vrlo imuna, ali majin odgoj nauio ju je ednosti, tako da je prema najsiromanijim uenicama bila srdana i jo prijaznija nego prema onima iz krugova bogataa. Bila je uredna, uvijek lijepo obuena, kako se dolikuje uenici. Na to je strogo pazila Zlata, ali nije dopustila da se pretjerano dotjeruje kao neke druge uenice. Ako se za neto sakupljao novac, za kakvu bolesnu uenicu ili za 57neku prigodu, tada je donijela obilan prilog. Morali su novac dati otac, baka, a djed je dobro morao posegnuti u dep. Takva je bila Lidija Ukrajinek jo kao uenica etvrtog razreda liceja. Poetkom rujna 1933. godine doputovao je u Zagreb iz Banata odvjetnik i bogati posjednik dr Branko Vujasi sa suprugom Ruom i sinom Bokom.

U dogovoru s ocem Boko je trebao studirati medicinu na Zagrebakom sveuilitu. Tu katedru drao je poznati profesor Perovi, uz kojega je bio profesor Sui, ercer, Bogievi. Profesor Perovi bio je jamstvo da diplomu Zagrebakog sveuilita ne treba nigdje u svijetu nostrificirati. Boko je odvraao roditelje da ne putuju s njime u Zagreb govorei im: Ako sam uspio maturirali s odlinim uspjehom, znat u se valjda i upisati na sveuilite. Novaca imamo dosta, lako je onda i za stan. Nemoj se braniti, Boko, jer majka jo nije bila u Zagrebu, a mi elimo, ako nam uspije, nai pristojan stan za tebe. Neemo uzeti bilo to i ostat e u hotelu dok se neto estito i lijepo ne nae. Doli su ujutro i odsjeli, naravno, u najskupljem hotelu, Palau. Kad su se uredili i dorukovali, otac e: Nazvat u svoga znanca, profesora glazbe Stania, moda zna za kakav prikladan stan. Dobro sam se sjetio. Pozvao nas je poslije podne na razgovor, ali mi je telefonom rekao i adresu gospode Flore Betelhajm, udovice odvjetnika, koja ima kuu u Mihanovievoj ul. 14. Boko, poloaj je lijep, blizu Botanikog vrta, jedino je prijatelj Stani rekao, da starija gospoa fanatino voli glazbu. Poli su pjeke, jer im nije bilo daleko od hotela i sreom gospou nali kod kue. Kad su rekli da ih alje profesor Stani, gospoa Flora je bila poaena jer je za nju profesor Stani bio pojam u glazbi. Primila ih je srdano, ali je ubrzo poela jadikovati: Kuu sam dobila kao miraz, a i ne znam koliko vrijedi. Moj suprug bio je odvjetnik, ali nije znao za sitne parnice. Na nau alost, spekulirao je na burzi i bio prevaren. Kupio je iz Budimpete veliki broj dionica nekog rudnika, koji nije ni postojao. To je i bio glavni uzrok njegove smrti, udarila ga je kap, a ja ostala u dugovima. Nespretna sam u poslovima. Sreom, imam udatu kerku, pa je zet preuzeo tu brigu. Ali ta ja to vama dosaujem, treba da vas neim poastim i zovne: Lojzika, dajte rakiju, liker. ta gospoda ele? Hvala, gospoo. Malo prije smo dorukovali. Nudei ih, ona ih sve odmjeri, a pogled zaustavi na Boku: Gdje ste vi to, mladiu, takav lijep uzrasli? U Banatu, gospoo. Volite li glazbu? Sve volim to je lijepo, gospoo. Ja oboavam glazbu, upravo sam luda za klasicima. Gospoo, evo, reda radi smo neto popili, a sada bismo htjeli prijei na stvar. Moete li vi primiti na stan naega sina? Najprije pogledajte, a onda emo razgovarati. Opet je pozvala Lojziku i rekla: Ona mi vodi kuu, ja ni za to nisam sposobna. Sve je bilo ukusno, soba s pogledom na ulicu, a radna soba je gledala na dvorite, radi mira potrebnog za rad.

 Svia nam se, gospoo, ali mi bismo eljeli da na sin ima i svu opskrbu kod vas. No, kaj vi velite, Lojzika? Moe, milostiva. Kak ne, kak je imal onaj Englez iz konzulata. Kada Lojzika veli da moe, onda je sve u redu, znate, meni je mladi gospodin bio odmah simpatian, im sam ga vidjela. Vjerujte, onaj Englez je bio pristojan, ali niste znali kada je veseo, a kada neraspoloen, a o glazbi ni pojma. Tako sam jedno vee svirala moga Chopina, Brahmsa, Handla, Liszta. Sluao je paljivo, a znate to mi je na kraju rekao: Molim vas, gospoo, zasladite mi ovo s nekoliko odlomaka Verdijeve ,Traviate'. Skoro sam razbila glasovir od jada i zalupila svom snagom poklopac glasovira. Budite uvjereni, gospoo, da vas ja time neu uznemiravati. Ali, mladi gospodine, mene e veseliti da vam sviram. Gospoo, mi bismo htjeli pogledati Zagreb, samo bismo eljeli jo znati, ta e moj sin plaati za sve to? Kod nas e imati sve, kao kod kue. Moja Lojzika dobro kuha, uredna je. Ona pozvoni Lojziki i upita je: Lojzika, koliko e plaati mladi gospon? Onak, milostiva, kak i Englez. est tisua dinara. Svota je velika, to je ve plaa visokog inovnika, ali meni nije ao za naega sina. Samo neka tono polae ispite. Kod nas e gospodin biti kao kod kue, ali ja vam nisam sposobna da ga nadgledam, ne, to od mene ne traite. Boko je bio malo povrijeen: Ali, gospoo, ja bih se smrtno uvrijedio da mene netko kontrolira. Znam svoju dunost, ne samo prema roditeljima nego i prema samom sebi. Lojzika je pomno pazila na svaku Bokovu rije: Mladi gospon, jo ste mi takav drai pa vas molim da se odmah uselite. elimo najprije razgledati Zagreb. Ako dopustite ree gospoa Flora ja bih vam pokazala Akademiju, Obrtni, Etnografski muzej, a moemo otii i u estine, da gospoa upozna nae selo. Zatim povie: Lojzika, spremite objed za sve nas. Nipoto, gospoo, vi ste na gost u hotelu Palae ree dr. Branko. Ali, sutra ste kod mene nije se dala odbiti gospoa Flora. Dakle, moete se preseliti. Hvala, gospoo. Neka se Boko preseli, a mi ostajemo u hotelu, jer sutra uveer putujemo kui. Boko se udomio kod gospoe Flore, a ona je nastojala da mu boravak kod svoje kue uini prijatnim i zahtijevala da je zove teta. Odlazio je tono na predavanja, uio je, a naveer bi izlazio najee u kazalite, i tu i tamo u kino. Jednog dana, doavi kui Boko joj ree:

 Teta Flora, kupio sam dvije ulaznice za predstavu Turandot, u loi, veeras se daje, i bit e mi ast ako poete sa mnom, vi ete mi znati protumaiti pojedine partije te opere. Koijom emo do kazalita i natrag. To bum ja platila, mladi gospon. Kazalite je bilo dupkom puno, a teta Flora se sveano obukla i stavila svoj skupocjeni nakit, velike briljantne nausnice, bro, narukvicu, niz bisera oko vrata. Bila je u drutvu mnogo potovana i cijenjena, ali su je neki opet smatrali zanesenjakinjom, jer nije bilo koncerta kojem ona nije prisustvovala. Njene su znanice govorile: Flora je pod stare dane poaavila za glazbom. Mnogi su upirali dalekozore u njenu lou iz radoznalosti, tko je ta lijepa rtva, takav pristao mladi. Za vrijeme odmora prilazili su im da je pozdrave, i tako joj pristupi i Mira Juzbai, roena Aleksander, daljnja njena roakinja, i predstavi joj svog supruga: Teta Flora, ovo je moj mu, dr. Juzbai. Lijep mladi par. Mira Aleksander slovila je kao ljepotica, a bila je kerka vlasnika Zagrebake pivovare i uljare. Ovo je student medicine, Boko. Teta Flora, u svatove mi niste doli, i neu vam to uzeti za zlo; ali vas neto drugo molim: obeala sam mojoj najmilijoj neakinji, Brankovoj kerki, da u u mom novom velikom stanu prirediti zakusku za cijeli etvrti razred liceja. Smijem li pozvati mladog gospodina? Pruila mu je ruku, te je skoro podigla do visine njegovih usta, ali Banaanin nije bio nauio gospoama ljubiti ruke, nego je odgovorio: Jo ne pozajem nikoga u Zagrebu, gospoo. Neka vas to ne smeta, nee vam se nita dogoditi, sve su to kulturne djevojice; dodue, malo umiljene licejke, ali ima meu njima vrlo lijepih. Dobro, Mira. Zvoni na predstavu. Ja u nastojati gospodina nagovoriti. Drim vas za rije, teta Flora opratala se njena roakinja. Drugi dan upita teta Flora Boka: No, Boko, jeste li razmiljali o pozivu moje Mire? Razmiljao sam o tome, teta Flora, ali me nita ne privlai, tek sam nekoliko mjeseci u Zagrebu, a predavanja i uenje prilino su me zaokupili. esto se rastreseni u kazalitu i kinu, a plesovi me mnogo ne privlae. Uostalom, teta Flora, to su zapravo iparice, etrnaest, petnaest godina. A ta vi mislite, Boko, traiti drutvo vaih kolegica sa sveuilita? uvajte se, sinko, vi ste prenaivni za to drutvo. Ove su djevojice neopasne, to je za neiskusnoga mladia. U etvrtak, oko pola pet, ue Boko u Florin salon i upita: No, teta Flora, izgledam li pristojno za te vae licejke? Boko, neodoljivi ste, ovako vitak i elegantan, i taj va umiljati smijeak, to je ono to djevojke privlai. Samo u se pokazati, teta Flora, ali neu dugo tamo ostati.

 To i ne traje dugo, do sedam, najvie do pola osam, jer su to skoro sve uenice. Teta Flora, recite mi kuni broj. Tu na kolodvoru uzet u fijaker. Nova kua Aleksander graena je 1923. godine na nekadanjem sajmitu, a ker Mira dobila je veliki stan od est soba. Boko je uao u sobu za primanje poto ga je najavila sobarica s bijelom ipkom na glavi. Zatim mu je pristupila domaica Mira, a Boko joj, po uputi tete Flore, poljubi ruku. Mira ga uvede u ogromnu jedau sobu, te glasno najavi: Puce, pozvala sam gospodina Boka, studenta medicine, znanca tete Flore. Uzela ga je pod ruku i predstavila mu uzvanice: To su skoro sve uenice. Ovo je moja neakinja Branka. Morate najprije neto prigristi, gospodine Boko ree mu Branka Aleksander, prilino umiljena djevojka, zapravo domaica u tetinoj kui. Nosei tanjur s jelom, ona e podrugljivo Lidiji kad je uhvatila jedan njen pogled upuen Boku. ta ti, Lidija, toliko bleji u gospodina Boka? Lidija se malo zbunila, ali joj brzo uzvrati: Samo ga ti dvori, Branka, ti si domaica. I ne boj se, neu ti ga preoteti. Boko je pogleda, a Lidija ga odmjeri od glave do pete te se uvrijeeno udalji u drugi kut dvorane. Boko ju je pratio oima. Dok mu je Branka nudila pie, Boko joj malo polaska: Istinu je govorila vaa teta da vas ima ovdje lijepih djevojaka. Ako elite zaplesati, gospodine Boko, sve znamo tango, fokstrot, valcer ... Hvala, jo ne bih. Ustao je i poao nekoliko koraka dalje, a kad je opazio Lidiju, nasmijei joj se i pogledi im se sretnu. Nije se mogao suzdrati nego poe do nje i zamoli je za ples. Bio je prilino zbunjen, nenaviknut na plesove, priredbe i drutvo djevojaka, te su tako neko vrijeme utke plesali, dok se ipak malo ne osmjeli: Vrlo mi je ao to sam ja bio razlog da vas je gospoica Branka onako neprijatno opomenula. To je Brankin rjenik, ona sebi takve izjave doputa, a mnogi kau da joj to dobro stoji. Branka se nala uz njih sa svojim plesaem, i ona dobaci Lidiji kroz smijeh, ali sa prilino jala: Ipak si ga ba ti upecala. Ali, gospoica Branka, ja sam gospoicu Lidiju traio za ples. Kada je ples zavrio, Boko je Lidiju odveo na mjesto gdje je prije sjedjela, a onda stao u krug djevojica, te nesmetano s njima zapodjeo razgovor. Ne samo to je na prvi pogled obratio na sebe pozornost svojim lijepim izgledom ve je postao sredite svaije panje jer je poeo sipati dosjetke kao iz rukava. Zapoeo je opet ples. Sad ene biraju. Branka stane pred njega i ree:

 Sada ste moj zarobljenik. Da znate kako mi je drago to zarobljenitvo, gospoice Branka! Lijepo pleete laskala mu je Branka. I vi odlino pleete, iako ste tako mladi. Pa i vi ste mlad. Nisam toliko. Navrio sam devetnaest godina. I vi se ne smatrate mladim? To ne, ali ve neto ozbiljnijim. Pogledajte onu glupu gusku Lidiju, kako nas svaki as pogledava. Ba joj neu priutiti, pleimo dalje. Nepravedni ste prema njoj, gospoice, zbog ega se toliko ljutite na nju? Kako ne bih, samo nam nju profesorice daju za primjer: Lidija je pametna, dobra, umiljata, i lijepa je, a nimalo umiljena. I vi ste lijepi, gospoice Branka, ali Lidija je uistinu privlano bie. Vukla ga je u plesu prema mjestu gdje je stajala Lidija, a kad su stigli do nje, Branka ga gurne prema Lidiji i ree: Evo vam to privlano bie. Neoekivano su se nali u plesnom zagrljaju. Zbunjeni, jedva su smagali rijei. Poslije plesa Boko je upita, gdje se nalazi licej. Doznao je do kada traje nastava i ree joj: Stranac sam u Zagrebu, smijem li koji puta doi pred vas kad zavri nastava, da vas pozdravim i da malo popriamo? Zato ne, gospodine Boko, to je svakome doputeno. Zapamtili ste moje ime, to mi je drago. I vi moje takoer. Ono lijepo zvui Lidija ... Poslije sedam sati raspusti gospoa Mira drutvo, a mlade se razbjei. Netko je jo pograbio kakav preostali sendvi da ga pojede trei stubama, i tako su se rastali u ciki i smijehu. Boko je ekao da pozdravi gospou Miru, i tako se naao meu posljednjima koji su naputali kuu. Mira ga otprati do vrata rijeima: Gospodine Boko, uvijek ete biti rado vien u svakom naem drutvu. Naa Branka je oduevljena vama. Hvala, milostiva gospoo. Stao se ogledavati, ali nije vie bilo onoga koga je elio vidjeti. Sutradan se u koli naveliko prepriavalo svaki dogaaj sa zabave, a najvie se govorilo o Boku. Lidija onako naivno lane: Rekao je da e doi, da nas pozdravi pred kolom. Taj dan nije doao, a drugi dan su se djevojke poele rugati Lidiji govorei: To je bila samo tvoja elja, Lidija. to ti sebi umilja? Ako si osvojila simpatije svih profesorica da i kod mladia takoer ima najvie od svih nas uspjeha?

 Nisam rekla da e doi radi mene. On je tako rekao, ako uhvati vremena, zanima ga taj znameniti licej. Trei dan, kada su uenice izlazile, etao je Boko Katarinskim trgom, te kada je izlazio etvrti razred, pozdravljao je mnoge kojih se sjetio sa zabave. im je izila Lidija, priao joj je i rekao: Vidite da sam odrao rije. Doao sam da vas pozdravim. Lidija se zbunila, pocrvenjela, pruila mu ruku i sva sretna odgovorila: Bila sam nesmotrena, gospodine Boko, jer sam jo prekjuer rekla kolegicama da ete nas doi pozdraviti, pa su mi se ve rugale. Vi me niste razumjeli. Ja sam naglasio da u vas doi pozdraviti. Zar ste, uistinu, samo radi mene doli? Pogledala ga je svojim nevinim pogledom, a na usnama joj je titrao smijeak. Poli su Katarinskim trgom prema Uspinjai, te krenuli nalijevo do Duge ulice, onda preko Jelaievog trga prema Zrinjevcu do palae Ukrajinek. Sastali su se jo nekoliko puta, a njihova je srca obuzeo osjeaj tako lijep, tako snaan, tako iskren, da nije bilo sumnje da se rodila ljubav. Lidija je priznala Zlati da se upoznala s jednim studentom medicine, Bokom, ali jo nije nikome odala da je u njega zaljubljena. Ipak joj je Zlata govorila: Ti si jo gotovo dijete. Nemam nita protiv toga da te on prati, ali dijete moje, to je sve prolazno, takve mladenake simpatije. Ui, Lidija, kao i dosada, molim te, dijete moje, ne pomiljaj jo na kakvu ozbiljnu ljubav. Lidija je sluala pozorno majine rijei, ali njene misli, njeno srce i dua bile su kod Boka, a naroito poslije prvoga poljupca u Botanikom vrtu. Godine 1935. slavila je Lidija esnaesti roendan. Zlata je tada priredila zakusku. Tom je prilikom prvi puta bio pozvan i Boko. Ve su dosta uli o njemu, sve samo dobro i lijepo, ali je sada sasvim osvojio Ervina, a i brina Zlata je morala popustiti u svojoj strogosti. Idue godine dolazei stalno u kuu pridobio je za sebe djeda Jakoba i baku Helu. Ispite je polagao tono. Pod konac kolske godine doli su mu otac i majka i on im je toliko napriao o svojoj velikoj ljubavi da je strogi otac pristao da posjeti Zlatu i Ervina. Bokovi su roditelji bili iznenaeni iz kakve je otmjene kue Lidija. Majka Rua odmah je zagrlila i poljubila Lidiju govorei: Vidi, vidi, kako si lijepa, kao vila. Ne mogu te se nagledati. Branko, pogledaj dobro nau buduu snahu. Vjerujem da je u tako lijepom tijelu dobra dua, te da to srce bije za naega Boka. Lidija se u prvi as zbunila, ali se opet brzo snala: Ljepota je prolazna, gospoo, ali moje srce sam nebrojeno puta ispitivala, ono e vjeno kucati za Boka. Boko ganut zagrli Lidiju: Nikada ove tvoje rijei neu zaboraviti.

Ervin, videi o emu se radi i kad je Boko zamolio oca da odmah sada i slubeno isprosi Lidiju, blagoslovi njihovu ljubav i tako jo istu veer proslavie zaruke. Za dvije godine Boko e diplomirati, a Lidija maturirati, i onda ih nita vie nee prijeiti da postanu zauvijek svoji. Sutra uveer otputovali su Bokovi roditelji, a na stanicu su ih pratili sretni zarunici. Djed Jakob je zakupio meutim mjesto za ljetovanje na Lidu u Veneciji, i cijela je obitelj, sad ve u pratnji zarunika, otputovala polovicom srpnja. Svretkom kolovoza vratili su se u Zagreb, gdje ih je ekao poziv Bokovih roditelja da posjete Banat, Bokov rodni kraj. S mladima su poli Zlata i Ervin. Bili su doekani onom srdanom otvorenou koja je svojstvena Banaanima. Lidija je bila u sreditu panje, obasipali su je usrdnou, a naroito majka Rua, starija Bokova sestra i mlada dva brata. Boko je bio neobino ponosan na Lidiju. Vodio ih je nekim bliim roacima, koji su govorili: Ako si ti momak od oka, bome djevojka je jo bolja. Morali su pregledati cijelo gospodarstvo i ono to ih ba nije zanimalo. Otac ih je vodio u svoju odvjetniku pisarnu. Predstavio im je dva pravnika, dva inovnika, dvije pisarice i dodao s prizvukom hvalisanja: Tamo, gdje ivimo, ono je Rua dobila kao miraz, a ova je kua nova, ja sam je dao sagraditi. Dvije kue imamo u Novom Sadu i jednu veliku na Terazijama u Beogradu. Pogledat ete i na sala, ali je, na alost, smanjen uslijed agrarne reforme. Ostali su tri dana u gostima i onda ih Zlata pozove: Moramo poi u Vukovar do mojih roditelja, donekle smo susjedi. Banaani i Srijemci. Poao je s njima i Boko i oprostio se sa svojima jer da e ravno iz Vukovara u Zagreb. Moram poeti opet ozbiljno uiti, eka me vie tekih ispita morao je priznati Boko usred plandovanja u srei i bezbrizi. Doavi u Vukovar baki i djedu, zatekli su tu jo dvije Zlatine sestre i brau. Kua je bila velika. Istina, ne tako raskono ureena kao Bokova, ali je bila na kraju Vukovara, a uz nju ogroman vonjak, iza njega vinograd na brijegu otkuda se otvarao pogled na Dunav. Po cijeli dan hodali su po vonjaku, penjali se i krali jabuke i kruke, pa otili u vinograd s mladim tetkama i teevima, cupkajui obijesne po grozdovima najljepe bobice. Ali baka je jo prvi dan strogo naredila: Gdjegod bili, kad zazvoni podne, a to se svugdje uje, odmah da ste krenuli kui. Kod objeda je bilo veselo, prialo se o putu po Italiji, o Zagrebu, te o Banatu, a baka upita: Kako ti se svidjelo, dijete, u Banatu kod Bokovih?

 Bilo mi je prekrasno, bako. Svi su me primili kao svoju. Jedino su nas previe astili i uporno silili da puno jedemo. Banat je bogat svime, jer je zemlja blagoslovljena, ali dosadna ravnica. Ima bako, i to svojih cara. Nema, sinko, to cara kao ovaj moj lijepi Srijem. To je najljepi kraj u naoj zemlji. To vam, bako, ne bi priznao na Lojzek. On tvrdi da nema ljepega kraja od Hrvatskoga zagorja. Promatram vas, djeco, oboje ste dragi i lijepi. A ti to, Lidija, dakle, izabrala ba Banaanina ... Kada ljubav, bako, ne pita za narodnost, ni za vjeru, ni... Da, da, dijete, pravo veli. Da nije tako, ne bih zacijelo ja imala djeda Talijana. Zlata koja je sjedjela kraj oca pomiluje ga po glavi i ree: Dragi i dobri na tatica. Dobar, dobar, djeco, i previe dobar, ali u ivotu nikada nije nauio raunati. Ali to je svojstveno i vama, majko. Poslije objeda ona ih opet istjera iz kue. Uzmite koare i idite brati jabuke i kruke, a ti, Jozo, zna u koji se badanj sipaju. Veselo su otrali a tetak Jozo veli: Vidite, Boko i Lidija, nema kod bake Ane dugog plandovanja. Pa, i to e biti zabavno, brati voe. Gledat u ja vas, kako dugo e vam to biti zabavno. Nakon tri dana vratili su se u Zagreb, Lidija u kolu, a Boko se prihvatio knjige. Nije proao dan da se ne bi vidjeli, a ako je Boko bio sprijeen predavanjem te je nije ekao pred kolom, onda je bio kod Lidije na veeri. Nedjeljom ili blagdanom nisu se razdvajali. Bila je to posebna ljubav, kako je rekao Lidijin otac, i zato bi grijeh bio braniti je. Kao zarunici nisu se ustruavali ni pred kime poljubiti se, jer je taj poljubac bio njean, suzdran i lien poude i strasti. Boko je godine 1937. opet poloio vie ispita nego je bilo propisano, te je bio siguran da e u godini 1938. diplomirati. Poetkom srpnja 1937. doli su u Zagreb Bokovi roditelji sa svoje troje djece da proslave sretno poloene Bokove ispite. Ovaj puta morali su svi odsjesti kod Zlate, koja je govorila: Mi smo bili vai gosti, ali i da nismo, nekako se ve smatramo roacima. Na elju dr. Branka pristao je i Jakob da ovaj puta provedu ljetne odmore u Crikvenici. Zauzeli su nekoliko soba u hotelu Miramar. itavo vrijeme je Jakob ponavljao: Tu je ljepe nego na Lidu u Veneciji. Cijeli dan sije sunce, ta prekrasna naa obala sa tolikim prirodnim bogatstvima. Ba sam vam zahvalan, prijatelju Branko, da ste nas nagovorili da ovdje ljetujemo.

Cijele idue godine Boko je marljivo uio i polagao ispit za ispitom. Znao bi rei Lidiji: Nije mi nita teko, sve mi polazi za rukom kad pomislim da emo onda, poslije vjenanja, biti posve, posve svoji i time zdrueni za vjenost. Neu da ti krijem, Boko odgovorila bi Lidija da ima jo nekih momenata, u tom posvemanjem zdruenju, koje ne mogu sasvim jasno zamisliti, ali u nau ljubav, u to vjerujem i ni traak sumnje ne postoji u meni. Ve koncem svibnja 1938. godine poloila je Lidija maturu, i to sa odlinim uspjehom. Boko je imao jo neke male ispite, tako da e biti promoviran za lijenika potkraj lipnja. Na promociju je doao samo otac i mlai Bokov brat, a otac je ispriao majku da je sva zaokupljena ivanjem sveane haljine za vjenanje, za nju i za sestru. udi me, tata malo e uvrijeeno Boko da majka jo nije spremna, jer ja i Lidija smo se namjeravali odmah vjenati. Zato tako urite, sine primijetio je otac. Odgodite vjenanje za potkraj srpnja, jer ja imam jednu veliku i za mene znaajnu parnicu. Ako je ne bih dobio, moj bi ugled bio prilino poljuljan. Moete li ipak malo pomaknuti dan vjenanja? Iskreno moram priznati, nije mi drago, ali uinit u to vama za ljubav. Sporazumjeli su se da se vjenanje odri 28. srpnja godine 1938. Zlata i Ervin su predloili da za sada u njihovoj novoj kui urede za sebe stan od tri sobe, a poslije, kako Boko odlui. Gdje uzme mjesto, onamo e ga Lidija pratiti. Otac Branko je sve odobravao, na sve je pristajao, ali bez nekog oduevljenja, esto odsutan mislima. Na sveanoj veeri je nazdravio sinu, izrazio svoju radost, estitao je i Lidiji, ali je odluno odbio da bi ostao due nego do vlaka, koji polazi oko jedanaest sati. Nije dopustio da ga bilo tko prati osim Boka. Kada su ili prema kolodvoru, Boko ga upita: Tata, to se to s vama dogaa, vi se uope ne radujete sa mnom. Ne radujem se i ne mogu, jer sam jako, jako zabrinut. Zato, zaboga, tata? Radi tebe, sine. Radi mene, zato? Ja sam sretan, a za kratko vrijeme bit u najsretniji ovjek na svijetu s mojom Lidijom. Zar si slijep i ne prati ta se dogaa u svijetu? Hitler je pripojio Austriju, okupirao eku, proganja Zidove, a ti, sine, eni poluidovku. Tata, vi ste u zabludi. Lidija je kranka, vjenat emo se u naoj i katolikoj crkvi. Ipak je, sine, ker Zidova. Ta vi ste to, tata, odmah saznali, i nikada mi niste dali ni naslutiti da vam to nije po volji.

 Prilike su se, sine, izmijenile. Za mene, dragi tata, nisu. Lidija je ostala za mene isto ono to je bila, izvanjske okolnosti ne mogu promijeniti moje osjeaje, shvaate li me, tata? Jedva su stigli na vrijeme i dr. Branko jo zagrli sina, poljubi ga i vlak je ve krenuo. Dugo je stajao Boko na mjestu i gledao za vlakom, a onda se trgne iz misli i krene kui. Ostao je uz Lidiju sve dok se poelo daniti nalazei uvijek dovoljno njenih rijei, izljeve svoje ljubavi. Ostali bi jo i due da nije dola teta Flora uvijek zanesena glazbom: Boko, vie ne mogu, iscrpljena sam. Samo mi je ao da nije uo tvoj tata kako sviram moga Chopina, pa Brahmsa i Liszta. No, jesam li dobro svirala, gospoo Zlata? Ja vam, milostiva gospoo, ne znam prosuditi, jer nisam tako glazbena, ali zar niste uli to vam je rekao profesor Stani kada je odlazio, kako se pohvalno izrazio o vaem nainu sviranja? To mi je dalo toliko snage da sam mislila svirati cijelu no i dan. Ali Boko, ja sam na kraju snaga, stara sam, poimo Boko kui. Boko se po itave dane nije odvajao od Lidije. Odlazili su i po dva puta dnevno u budui stan, te jednog dana Boko primijeti: Tvoji su roditelji vrlo pristupani i razumni. Vjerujem da bi tebi bilo ugodno ivjeti s njima, ali u njihovu domu neemo moi provesti prve dane branoga ivota. Pokustvo je bilo u stilu Ljudevita XV, a spavaa soba u trenjevoj boji. Sagovi sve sami perzeri, skupocjeni zastori, slike i svakojaki ukrasi. A Zlata je obeala iznenaenje za njih kad se vrate s branog puta iz Dubrovnika. Namjeravali su otputovati u Pariz, ali zbog neizvjesnih politikih prilika odluie ostati u domovini. Bliio se 28. srpanj, a Boko i Lidija brojili su dane i sate. Vjenanje je bilo dogovoreno za etiri sata, pravoslavni obred u pet sati u Blaevoj crkvi, jer tamo je Lidija polazila poslednju obuku, a baka Palmini-Vukovac poloila je zakletvu da je ona sama obavila krtenje mjesec dana poslije poroda, a drala je to u tajnosti radi obitelji Ukrajinek. Sveenik dr Selec izdao je Lidiji krsni list iz godine 1919. Bio je to onaj isti sveenik koji je godine 1941. i jo poetkom 1942, na molbu mnogih idova, primio nepripravne u krilo crkve, davao im krsne listove, i time omoguio bijeg u inozemstvo. Teta Flora Betelhajm brzojavila je ve 25. srpnja Bokovim roditeljima da je kod nje sve pripremljeno da se primi itava obitelj. Zlata je javila svojoj rodbini da e svi biti kod bake i djeda, jer e veera biti u njihovu stanu. Svima je bilo ao da radi bolesti djeda Otilija nee doi ni baka Ana.

Ujutro na dan vjenanja doao je Boko u devet sati Lidiji i rekao da je dobio brzojav u kojem ga roditelji mole da ih doeka na kolodvoru, a vlak dolazi poslije 11 sati. U to vrijeme donesena je prekrasna vjenana haljina. Lidija ju je htjela pokazati Boku, ali Zlata nije dopustila, a i Boko je elio da taj dojam doivi neposredno u asu kad je bude vodio na vjenanje. Stizali su ve mnogi vjenani darovi, cvijee. Svi su bili uzbueni i radosni. Lidija i Boko raznjeeno su promatrali panju svojih prijatelja i roaka u tim darovima, a onda je Boko morao otii pred roditelje. Dakle, mila moja, pristaje li da idemo brzim vlakom u sedam sati u Suak, a onda brodom u Dubrovnik? Drao je Lidiju oko vrata, i ljubio joj oi koje su se zasuzile od sree. Jasno, ali poi bre, dragi, pred mamu i tatu da ne zakasni. I onda, neemo se vie vidjeti, dok ne doe po mene i povede me na vjenanje. Lidija ga je ispratila do predsoblja i tu su se rastali. Kad je doao na kolodvor, poao je odmah na peron. Dok se etao gore-dolje, javljao mu se na licu sretan smijeak i sam je sebi govorio: esto sam znao biti nestrpljiv, ali, eto, jo koji sat i ostvarit e se moj ivotni san. ulo se itanje stroja, on pogleda prema vlaku koji je ulazio u stanicu, traei spavaa kola i govorei u sebi: Tu su zacijelo svi moji. Uto opazi oca kako silazi i priavi mu upita se zaprepatenjem: A gdje je mama? Doi e, Boko, doi. On pogleda pun nade na prozore, ali ga otac uhvati za rame i povue: Hajdemo, Boko. Izili su bez rijei na glavni peron, a otac primijeti: Boko, ti si blijed, dre, a i ja se ne osjeam najbolje, uimo u restauraciju da popijemo konjak. Konobar donese dva vea konjaka, Boko svoga naglo popije i strepei od neke zle slutnje ree: Najvie sam se veselio majci, da ona bude prisutna najsretnijem asu mog ivota. Bit e, Boko, bit e, samo se vjenanje odgaa. to to govorite povie Boko, udari po stolu, uhvati se za glavu, sav u jednom bolnom gru. Nemamo mi, sinko, nita protiv Lidije, samo se vjenanje odgaa radi ovih nesreenih prilika i opasnosti koje prijete. Boko se jo jae prodere: Onda me ubijte, tata, ujete, ubijte me ...! Gosti u restaurantu su se stali okretati prema njima, ak i konobari. Doktor Branko ostavi novac na stolu, uzme Boka pod ruku te izie na ulaz pred kolodvor, mahne rukom, dozove taksi i ugura Boka u kola. Zaustavi ih pred

potom boj 2, neto napie, preda oferu, koji se zaas vrati i dr Branko mu tiho dobaci: Kako sam ve rekao, to bre prema Banatu. Kao oamuen Boko je zabacio glavu, zatvorio oi. Kada je auto naiao na neravan put, potresli su se, a Boko je znao kao u snu ponoviti: Ubijte me, ubijte. Branko je gledao u sina, brisao hladni znoj s njegova ela, te preplaeno govorio oferu: to bre moete, dobro u vas nagraditi. Oko osam sati naveer, stala su kola pred kuom. Svi iziu pred njih, a otac naredi: Brzo, Boka u krevet i jo bre zovite lijenika. Majka Rua pogleda Boka te kroz pla povie: Branko, Branko, upropastio si naega sina. Sve e biti dobro, Ruo, njegova je srea samo odgoena radi ovih nesretnih prilika. U kui Ukrajinek sve je bilo u pripremi, jeo je tko je kako htio, a itava je kua bila na brizi Marice, iji mu je opet bio kod njih pazitelj. Doao Lojzek iz Zagorja. On je bio zaduen za pie, a djed Jakob dao mu je na uvanje deset flaa francuskog ampanjca: Pazi, Lojzek, to otvori kada mladenci dou sa vjenanja, kako ampanjac bude kipio, tako neka im bukti srea. Lidija je bila zauzeta oko vjenane haljine, oprobavala je veo i usput govorila majci: udi me da se Boko nije javio telefonom, da mi kae kako su njegovi stigli. Zna, dijete moje, da je i on uzbuen. Ja u nazvati tetu Floru. Odande je dobila odgovor: Sve eka, stol je prostrt, a Lojzika se ljuti, nema jo nikoga. Zna ti njegovog tatu, sigurno su u Esplanadi. Oko jedan sat donese potar nekoliko brzojava estitke, a jedan brzojav na Ervina Ukrajineka. Zlata otvori brzojav i itajui promrmlja: Tko se to zabunio? Ponovno ga proita, problijedi te zovne: Ervine, Ervine, doi brzo. To je neija neslana ala ree on Zlati. Dao Bog da je tako, Ervine. Lidija uto ue s novim brzojavima. Sada u ja nazvati Palae i Esplanadu, da umirim tetu Floru ree ona, ali je dobila odgovor da nitko nije odsjeo, a niti je dan prije rezervirao sobu. Ervin nazove potu, i tamo su mu potvrdili da je brzojav predao dr Branko Vujasi. Zlata se svali u fotelju, zgri prste i oajno zavapi: Jadno, jadno nae dijete, to je ono skrivilo . ..! Vie nije ni asa mogla pred Lidijom tajiti. Ona je preplaeno pogleda i drhtavim glasom ree: Daj, proitaj, Ervine.

Vjenanje se odgaa, radi opasnih prilika u svijetu, Branko Lidija zastane kad je ula majin oajni vapaj, onda saslua tekst brzojava i u stravi i zaprepatenju izleti iz sobe. ... Umrijeti, umrijeti, samo to je izlaz. Unie u svoju sobu, pograbi kare, no, otvori prozor, pogleda i ree za sebe: Prenisko. Odjuri prema vratima i sporednim izlazom na Zrinjevac prema ljekarni. Kupi dvije kutije sedativa i odmah napusti ljekarnu, a da nije ni platila, a blagajnica ree gledajui za njom: Nije ni udo, danas joj je vjenanje, lako emo za novac. Krenula je prema kui i usput grizla i gutala tablete. Pred palaom baci drugu praznu tubu, klone na stube i povie: Vode, vode. Lojzek je prvi opazi i on se prodere: Gospodini je pozlilo, brzo vode. Uzme je u naruaj, uznese uza stube, a Mariina ker ve je nosila vodu. Jo je pijui vodu bila pri svijesti, a onda klone na Zlatinim rukama. Sve se uzbunilo, uskomealo. Zlata ridajui zavapi: Ervine, umrijet e nam, jadno nae dijete, brzo dozovite auto. Lojzek je opet odnese na rukama u auto, onda u sanatorij. Ali tu nisu imali sredstava za takav sluaj i morali su je prevesti u Vinogradsku bolnicu. Bilo je prolo dva sata, glavni lijenici zavrili su svoj posao, a ostao je samo deurni. On joj poslua bilo i ree: Otkucaji su neprirodni, ali nemojte zdvajati, sve emo poduzeti da spasimo ovaj mladi ivot. Zlata je svaki as otkrivala Lidiju, gladila joj elo i kroz pla ponavljala: Ah, dijete, drago nae dijete, kakve strane boli si nam zadala. Naglo ue profesor dr Markovi u pratnji svog asistenta dra de Valuna, te ree: Molim vas da ostanu samo najblii, a drugi neka se raziu. Poe prema nosilci, otkrije Lidiju, uzme je za ruku i naredi asistentu: Brzo pripremite injekciju za srce. Okrene se prema Zlati i Ervinu i upita: Znate li to je uzela? Doznali smo da je u ljekarni kupila dvije tube nekog sredstva za spavanje. Poto su je odvezli, za Zlatu i Ervina pretvorile su se minute u duge sate ekanja. Samo da ostane iva. Moda e je ipak spasiti... Poslije pet sati doe profesor Markovi i ree: Za sada smo uinili sve to je u naoj lijenikoj moi. Smjetena je u posebnoj sobi. Shvaam vau brigu pa sam dopustio da ostanete uz nju ree profesor Markovi. Ja u opet doi, a uz nju e neprestano biti moj asistent, dr Josip de Valun.

Profesor Markovi ve je saznao kako se to dogodilo a dr de Valun pozorno je hvatao Zlatinim plaem isprekidano prianje o tunom, nesvakidanjem dogaaju. Poli su u sobu gdje je leala Lidija. Bili su zaprepateni njenim izgledom jer je sva bila izobliena. Modra nateena usna, nos proiren, veliki modri podonjaci. Ve esti dan Lidija lei bez svijesti. Profesor Markovi poduzima sve da bi je spasio. Sedmog dana je bitka za njen ivot dobivena. Jo punih mjesec dana ostala je Lidija u bolnici pod paskom profesora Markovia i njegova asistenta dra de Valuna. Oslabila je tako da je bila jo samo sjena one lijepe djevojke. Oi su joj bile prve ivnule i zadobile svoj nekadanji sjaj i ljepotu. im je smjela hodati, dopustio je profesor da ode u kunu njegu. Prve dane posjeivao ju je redovito profesor Markovi a dr de Valun i dva puta na dan, do podne i pred veer, jer je jo svaki dan morala dobivati injekcije za jaanje. Obitelj Ukrajinek bogato je nadarila cijelo osoblje odjeljenja u kojem je leala Lidija, to je bila naroita elja djeda Jakoba. Djed Jakob nije mogao shvatiti zato je dr de Valun tako odluno odbio da primi nagradu u novcu i upitao je Zlatu: Moda si doznala otkuda je i tko su mu roditelji? Rekao mi je profesor Markovi da je sin vlastelina iz Slavonije, djedovi su mu porijeklom francuski plemii, ali se ve nekoliko pokoljenja svi smatraju Hrvatima. Dok je djed Jakob razmiljao kako je mogue da netko odbija novanu nagradu koju je poteno zaradio, Zlata mu ree: Vidite, tata, da ljudi ne pridaju novcu takvu vrijednost kako vi to mislite. Nee ti mene, Zlata, uvjeriti u protivno. Taj novac ipak otvara mnoga vrata, i ona eljezna. Zato ja neu mirovati dok se ne dosjetim kako bih se oduio tome valjanome lijeniku, koji je bdio nad ivotom moje unuke. Hvala vam, oe, ali vas molim da se ne prenaglite s tim novcem, da ga ne povrijedite. Moram do Lidije, jer vjerujem da e svaki as doi dr de Valun. VI Lidija se kod kue oporavljala. Znala je da je izvan ivotne opasnosti, ali se nije tome radovala i u tom smislu govorila majci: Radi vas svih, majko, drago mi je da nisam umrla, ali je u meni zapravo zamrla svaka elja za ivotom. Dijete milo, ti si tek poela ivjeti, a resi te mladost, dobrota i plemenitost, a da i ne govorimo o ljepoti. Nitko nije ni jednom rijeju spominjao nesreu, koja se svalila na njihov dom, a pogotovo se nitko nije usudio izrei Bokovo ime. Dr de Valun dolazio je dva puta dnevno Lidiji. Prve dane davao joj je injekcije, a poslije mjerio samo temperaturu, kontrolirao rad srca, a svaki drugi dan

pritisak krvi. Ujutro bi ostajao vrlo kratko, ali pred veer se zadravao due, osobito kad se Lidija ve bila bolje oporavila. Svi su ga u kui zavoljeli i zabrinuli se, kako li e se Lidija ponaati prema njemu kad posve ozdravi. Jednog dana, kad su ostali neko vrijeme sami, dr de Valun zbunjeno ree Lidiji: Kad sam vas vidio na nosiljkama, pokritu skupocjenim svilenim alom, u brokatnoj kunoj haljini, osudio sam vas u sebi, Lidija, osudio ... Zato, doktore? Mislio sam, bogata, razmaena djevojka. Ali poslije sam promijenio miljenje o vama, postali ste mi ak neobino dragi. Zar sam vam istinu postala draga i zar ste me doista saalijevali? Jako, jako, drhtao sam za va ivot, ali draga gospoice, prekinimo taj razgovor. Doktor de Valun bio je vrlo naobraen, mnogo je itao i putovao. Poslije diplome roditelji su mu omoguili da putuje u Italiju, Francusku, panjolsku, Njemaku i Englesku. Mnogo je toga vidio, i svojim prianjem pobudio kod Lidije veliko zanimanje. Zatim joj je donio i medicinske knjige, jer je Lidija bila odluila studirati medicinu. Zamolila ga je da je pokua upisati na fakultet iako je rok ve bio proao. Nakon dva dana doe doktor Valun veseo i ree: Gospoice Lidija, sutra ujutro budite spremni da poemo na fakultet. Svi su bili radosni samo je djed Jakob gunao: to e to njoj, da se mui uenjem, sve to imamo, bit e njezino, a imamo toga dosta. Dragi djedice, ja uenje neu osjetiti kao teret jer me taj studij jako zanima i veseli. To je ve neto drugo, dijete moje, ja sam mislio da te na to nagovara na simpatini doktor. On mi je samo omoguio upis i donio knjige. U domu Ukrajineka zavladalo je opet dobro raspoloenje kad je Lidija prvi puta izila na ulicu u pratnji dra de Valuna, da se upie na Medicinski fakultet. Zdravlje joj je vratilo prijanju ljepotu, a ta je jo vie dola do izraaja u sjetnom pogledu. Doktor de Valun bio je neobino sretan to je Lidija pristala da je on prati na fakultet. A bilo ih je i lijepo vidjeti, jer su se oboje odlikovali izuzetnom ljepotom. Doktor de Valun bio je visok, vitak, tamne kestenjaste kose, crnih oiju, a svaki je njegov pokret odavao otmjenost i smirenost. Kada je prihvatio mjesto u bolnici, mnoge su se mlade lijenice zainteresirale za njega. On je bio prema svakoj jednako paljiv, tako da se nijedna nije mogla pohvaliti njegovom posebnom simpatijom. Neka mlada lijenica pokuala je sve mogue da na sebe obrati njegovu panju, ali nije u tome uspjela, pa ga je od nemone ljutnje nazvala lijepim mladim konjem. On ni na Lidiju ne bi bio ob-

ratio toliko panje da mu Zlata nije ispriala okolnosti pod kojima se odluila na onaj sudbonosni korak. Sama injenica da ju je voljeni ovjek napustio zbog toga to je ker Zidova ne bi je se bila tako kosnula da joj je on bar pisao i razloio zato odgaa vjenanje, ali od njega ni rijei, ve samo brzojav od oca. Svega je toga bio svjestan doktor de Valun kad je, onakav kakav je bio, strogo odgojen i suzdrljiv sebi govorio da tu djevoku ima smatrati zarunicom drugoga. Posveivao joj je puno lijenike panje s naroito njenim postupkom. Jo u bolnici, kad je Lidija prizdravila, u njemu su se budili neki osjeaji koji su prelazili lijeniku panju. Morat emo ponovno izmjeriti temperaturu, da pogledam zjenice, pokaite jezik, dajte da popipam bilo sve same izlike da je se dotakne i dulje ostane uz nju. Kako je bio iroko obrazovan i mnogo putovao po svijetu, naao je mnogo predmeta razgovora. U njemu je, meutim, nastala borba. Kad ju je jednom, opet sa eljom da joj dotakne lice i ruke, pregledavao, naglo se trgne i napusti sobu. Sjeo je u svojoj sobi sav zbunjen i sam sebe poeo ispitivati. Josipe, Josipe, to ti to radi, ne, to je nemogue, to ne smije biti, da si se ti zaljubio, ne, ti se ne smije u nju zaljubiti, to ti zabranjuje tvoja ast. Cijelo vrijeme dok je Lidija bila u bolnici ostao je gospodar svojih osjeaja, svladavao se i ak joj rekao: Vi ste ve zdravi i udi me da vas profesor ne puta u kunu njegu. Zamolit u ga sama, a rei u i roditeljima da ga mole, ali vas, doktore, molim ve sada, nemojte me napustiti, dok sasvim ne ozdravim. Moete li mi to obeati? Ta je molba toliko djelovala na dra de Valuna da je sav razdragan napustio sobu. Kad se Lidija vratila kui, zaboravio je na opomene to ih je uputio samom sebi, i marljivo ju je posjeivao. Iako su Lidiju posjeivali mnogi roaci, prijatelji i znanci, nitko nije ni jednom rijeju spomenuo alosni dogadjaj. Jedino su ivci malo popustili staroj teti Flori Betelhajm, koja bi napadno ljubila i grlila Lidiju i govorila: Milo, drago, lijepo moje dijete i odjednom bi se trgnula jer je oito htjela neto drugo rei, pa bi zavrila rijeima: Sve si ljepa i ljepa, mila moja Lidija. Zlata i Ervin su primijetili da dr de Valun za Lidiju osjea mnogo vie nego li to je to lijenika briga. Jer profesor Markovi, koji je dolazio na poetku skoro svaki dan poslije nekog vremena nalazio je za potrebno da dolazi jednom tjedno, dok su posjeti dra Valuna bili sve ei, i bez obzira na to to je uzorni profesor svome asistentu naloio da i dalje bdije nad svojom pacijenticom. Zlati i Ervinu je bilo drago vidjeti Lidiju kako bez ikakvih predrasuda otvoreno i veselo razgovara s

doktorom. Zabrinuti ne samo za njeno zdravlje, nego i za njeno duevno stanje, radovali su se kad su opazili da je dr de Valun srcem naklonjen njihovoj Lidiji. Zlata je prva rekla: Ervine, taj mladi ovjek mogao bi biti spas naega nesretnoga djeteta. Primijetio sam, draga Zlata, ali toliko strahujem za nju da se ne usudjujem ni pomisliti da zapone novi ivot. Nemoj, Ervine, gledati sve tako crno. Moramo dodue biti jako oprezni, ali i razboriti, i promisliti sada kako bismo joj pomogli da nae opet svoju sreu. Kad su Lidija i doktor krenuli jednog dana od kue, dugo su svi gledali za njima, djed i baka i sva posluga kue. Pazikua, Mariin mu ree Zlati: Znate, milostiva, moglo bi se rei da je skoro ljepi od one nesree, Boka, jedino to ju je on drao, kao u mrei, samo za sebe, a za nau Lidiju postojao je samo on na svijetu. Franjo, molim vas da vie nikada ne spomenete Bokovo ime pred nama, a svi sveci neka vas uvaju, da ne biste to slino rekli pred Lidijom. Neu, milostiva, ali takva misao dola mi je kad sam ih promatrao. Osim toga, hou da vam naglasim da je dr de Valun samo njen lijenik, dobar prijatelj i nita vie. Upis na fakultet bila je jo samo stvar formalnosti jer je dr de Valun sve ve prije uredio. Zajedno su proli kroz prostoriju za seciranje i nekoliko predavaonica i onda se sa alate preko stuba vratili kui. Tu su zatekli profesora Markovia, koji veselo pozdravi Lidiju: Draga kolegice, smatrajte moj predmet vrlo vanim, i ja sam vrlo strog kod ispita. Lidija je marljivo polazila na predavanja, a dr de Valun je vodio rauna o tome da joj uvijek bude od pomoi. Jednom prilikom e dr Markovi Lidijinim roditeljima: Moj asistent nije za prepoznati, nema sumnje da je ovom preokretu uzrok vaa kerka. Dragi gospodine profesore obradovali su se Ervin i Zlata mi smo zadovoljni, jer tko bi vie elio sreu naem djetetu nego mi sami. Mogu vam rei da je to mladi koji je uistinu u stanju usreiti vae dijete. Mi smo oboje jo uvijek toliko preplaeni da se bojimo ak i meusobno razgovarati o budunosti naeg djeteta. Prepustite to, draga gospoo, vremenu, ali ja opaam da ga Lidija rado susree i srdano s njime razgovara. Lidija je marljivo polazila na predavanja i poloila nekoliko manjih ispita. Vratila joj se opet ona njena prijanja svjeina i ljepota, a postala je i susretljivija i otvorenija prema ljudima. Dru de Valunu bila je otvoreno iskrena, kao najintimnijem prijatelju, i svaki svoj dnevni dogaaj prepriavala je s njime, a naroito im je draga tema bila studij.

Iako po naravi miran i staloen, dr de Valun ivnuo je kraj Lidije i nije mogao sakriti svoje osjeaje. Kad je bio uz nju, svaki pokret odavao mu je panju, glas mu je zvuao njeno, zaneseno, a pogled ga je najvie izdavao. Lidija je opaala i osjeala njegovu ljubav, iako joj on nikada nita nije spominjao. Nije povlaila ruke, kad bi je on nakon mjerenja bila due zadrao u svojoj ruci, dala je da joj poljubi ruku. Jednom joj je pomilovao ruku gledajui je zaljubljeno u lice i rekao: Kako vam je lijepa, i ugodno topla zatim je zastao, htio je jo neto rei, pogledi su im se susreli; a on kao da se preplaio promuca: Presretan sam, bilo vam je potpuno pravilno. Znai da sam zdrava? Jeste, draga Lidija. Sav se zbunio, jer ju je prvi puta tako intimno oslovio. Djed Jakob je elio da te godine ljetuju na moru, jer prolog ljeta nisu ili nikuda, a Lidija je sve odgaala dok ne poloi neke ispite. Poetkom srpnja osjeti Lidija neke smetnje u stopalu desne noge, to ju je jako zabrinulo. Izvreni su pregledi, koji su otkrili da je to poslijedica otrovanja i profesor Spii odredi more i sunce, blagu masau noge, a naroito poslije plivanja, i neku mast. Odlueno je radi prilika u svijetu da se ljetuje u zemlji, i odabran je Novi Vinodol. Crikvenicu nitko nije spomenuo radi Lidije, da je ne podsjeti kako je prole godine trebalo da onamo otputuje poslije vjenanja. Iznajmili su nekoliko soba u hotelu Lianj, gdje se zatim smjestila cijela obitelj. Dva dana prije polaska na more zamolila je Lidija dra de Valuna da i on uzme dopust i poe s njima. Bio je neobino radostan nadajui se da e mu Lidija ipak uzvratiti neto od ljubavi koju za nju osjea. U Novom je obitelj bila na okupu samo kod jela, a na plai je Lidija provodila vrijeme u drutvu dra Valuna. Jednoga dana su isplivali daleko na puinu, a Lidija odjednom osjeti neku mutnu bol u nozi. Kad je to rekla dru Valunu, on je preplaeno privue k sebi: Metnite ruku meni na lea, vratimo se natrag, jer smo ovdje naili na hladnu struju. Boli vas jo, Lidija? Bol je popustila a dr de Valun je stekao hrabrosti: Ja vas volim, Lidija, neizmjerno vas volim. Osjetila sam to ve, dragi, plemeniti Josipe, odavno sam to ve opazila. Ah, draga Lidija, zato toliki uvod. Ja sam ve zreo mladi, vi ste prvo ensko bie koje sam zavolio. O, dragi Josipe, vi ste mi jako, jako blizak, ali ne traite od mene jo odgovora. Bit u strpljiv, Lidija, ali vas molim, mogu li gajiti barem traak nade? Jo vas jednom molim, Josipe, budite strpljivi. Ispruili su se na ljunku, a Lidija je izloila suncu nogu koja ju je boljela. Josip joj je dugo trljao nogu, a i toplo sunce je djelovalo, pa su bolovi popustili.

Do zalaza sunca leali su na plai, razgovarali o svemu i svaemu, ali vie ni jedne rijei o prije naetoj temi. Doekali su zalaz sunca koji se lijepo vidi iz Hrvatskoga primorja. Zatim su poli da se presvuku za veeru. Lidija je otila u svoju sobu, sjela kraj prozora, te stala promatrati more i pogled joj se zaustavi na puini: dozivala je u sjeanje Josipove rijei ljubavi, a onda joj se otme uzdah: Zato me je zavolio, taj dobri, plemeniti mladi, a i priroda ga je, osim toga nadarila posebnom ljepotom. Zanijela se u misli, ali je sjeanje brzo prenese u njenu tunu prolost i suze joj navru na oi, tako da nije ni ula majku kad je ula u sobu. Sva preplaena povie: Dijete drago, mi te svi ekamo, a ti sjedi ovdje i plae. To je dolo, mama, i protiv moje volje. Neto sam doivjela danas to me je ponukalo na razmiljanje, ali tu moju tunu prolost ne mogu izbrisati iz sjeanja. . Obeala si mi da e se kloniti tih misli. Ali, majko, doktor Valun je danas smogao hrabrosti da mi kae koliko me ljubi. Vjerujem u tvoju pronicljivost, i sigurna sam da si to ve dugo opaala. Naravno da jesam, i to me je odralo na ivotu u tom mom oaju, ali majko, draga majko, kako u ja nevoljna prisiliti moje srce da drugoga ljubi? Bog je dao ovjeku razum kad se ne moemo osloniti na srce, podlono osjeajima, ranjivo. Poimo majko, da tako dugo ne ekaju. Molila sam ga da bude strpljiv to se mog odgovora tie. Dobro si uinila, a sad idemo. Veera se dugo zavukla, jer je djed Jakob bio neobino raspoloen, naruivao je najskuplja pia, nagraivao glazbenike da sviraju po vie puta plesne melodije, jer je s veseljem promatrao kako Lidija plee s doktorom de Valunom. U Novom su ostali do kraja mjeseca. Poto su se vratili, potekli su opet uobiajeni dani iako su se tamni oblaci rata nadvili nad Evropom. Na staru godinu 1939. bilo je vie uzvanika kod obitelji Ukrajinek, odazvao se i profesor Markovi s obitelji, a bio je tu, razumije se, i doktor de Valun. Prije veere, kod aice konjaka muko je drutvo razgovaralo o svjetskim dogaajima, o opasnosti rata, i o Hitlerovim progonima Zidova. Profesor Markovi prekine taj neugodan razgovor, jer je znao kako to teko djeluje na starog Jakoba i jo neke uzvanike. Gospodo, danas je staro ljeto, a sve nevaljano zaboravimo. Svi su zadovoljno odahnuli, praznei svoje ae, a domaica pozove na veeru. Neto poslije jedanaest sati ustane profesor Markovi te zaeli svima sreu u buduoj tisuu devetsto etrdesetoj godini, a naroito cijeloj obitelji Ukrajinek, za koju se osvjedoio da je veoma estita. Radi toga nastavi profesor Markovi predlaem da se prije stupanja u novu godinu svi pobratimo, ali po krievakim statutima.

Svi to prihvatie, a Lidiji i doktoru Valunu kumovao je profesor Markovi i supruga tvorniara Grahora. Markovi ree: Draga moja Lidija i Josipe, ja zahtjevam od vas, strogo po statutima, da ispijete vino i tri puta se poljubite. Zagrlivi Lidiju, doktor Valun je bio duboko uvjeren da je to bratimstvo uprilieno samo radi njega. Ve se jednom prilikom u bolnici povjerio dru Markoviu, a i ovaj mu je savjetovao da bude strpljiv i paljiv prema njoj s obzirom na prolost koju zacijelo jo nije mogla zaboraviti. Lidija je u posljednje vrijeme esto razgovarala s majkom, a i s ocem, o Josipu i njegovoj naklonosti i ljubavi. Vjeruj, Lidija, da ga volimo, kao da nam je sin govorila bi joj majka a na osjeaj nas ne vara. ini mi se da je taj mladi u stanju tebi nadoknaditi sve to si izgubila. Majko, mila majko, molim vas ne spominjite mi nikada vie prolost. Jednom prilikom je ocu rekla: Neu, tata, neu moi dugo vie zavlaiti s odgovorom. Teko u ga pogoditi ako ga sasvim odbijem, drag mi je, ali vama mogu povjeriti, to nije ona ljubav koju bih trebala za njega osjeati. To je veliko i iskreno prijateljstvo, i on je ovjek kojemu mogu sve povjeriti. Lidija, ti si student medicine, a mi smo ljudi sa ivotnim iskustvom; uj, dijete drago, brani ivot budi ljubav i u onom drugu koji je prije braka nije osjeao. Kad bih ja u to mogla vjerovati! Razmislit u o tome, dragi roditelji, jer dugo vie ne mogu zatezati s odgovorom. Poetkom mjeseca svibnja bio je Lidijin roendan, upravo je navrila 21. godinu i postala punoljetna. Josip je zamolio kolegu da ga zamijeni i doao sa cvijeem prije jedanaest sati da joj estita. Ulazei u njenu kuu, osjeao je u sebi neku odlunost, koja mu inae nije bila svojstvena. Kad joj je zaelio sve najbolje, zagrli je i bez ustruavanja poljubi, i drei je oko vrata ree: Lidija, ljubljeno bie, danas na tvoj dvadeset i prvi roendan pred tvojim te roditeljima molim, budi moja ena. Lidija problijedi, roditelji se zbune, oboje ustanu iz fotelje, a Lidija im pokae rukom da sjednu, isti znak dade Josipu i sama sjedne kraj njega. Drali su se za ruke, gledajui jedan drugoga. Lidija je bila oigledno uzbuena, Josip jo vie, a smeteni roditelji upru oi u ker ta li e sada Josipu odgovoriti. Dragi Josipe pribere se napokon Lidija neu sada govoriti o tvojim odlikama, nego u ti rei kako je sa mnom, a ti se odlui. Ja tebe volim, neobino te cijenim i potujem, ali strasne ljubavi jo ne osjeam za tebe. Ako me hoe takvu, onda u ti biti vjerna drugarica ivota. Takvu te hou, takvu te jo vie elim, ljubljena moja Lidija. Razdragani roditelji zagrlie oboje. Zlata je plakala od sree, a i Ervin je brisao suze. Odmah su proslavili zaruke i Josip predloi da druge subote pou do njegovih roditelja.

 elim, draga, da te vide. Vjerujem da e te odmah zavoljeti, jer ti svakoga brzo osvoji. Doktor de Valun je bio izvan sebe od sree, koju nije mogao zadrati za sebe nego je svakome priao o svojim zarukama, i o skorom vjenanju. Mnogi su mu iskreno estitali, ali je bilo i zlobnih primjedaba, naroito enskog osoblja bolnice. Istina je, lijepa je, ali i njemu, iako je vlastelinski sin, miriu njeni milijuni. Neka lijenica, koja nije krila svoju naklonost prema njemu, jo je dodala: teta za tog lijepog, otmjenog ovjeka, vlastelinski sin je, iz stare francuske plemenite obitelji, a eto, eni kerku idova jer joj je otac tvorniar. Nekoliko dana iza zaruka dobije Josip dugako pismo od majke, puno prijekora. Na dragi, ponosni sine! Saznali smo da se drui s djevojkom veoma lijepom, a osim toga i bogatom. Mi smo ve bili nestrpljivi, dapae i alosni to se ti nisi i prije oenio, ali ova veza nije nam draga, osobito iz razloga to bi u nau staru plemiku obitelj dola jedna idovka. Tvoji djedovi po ocu stari su plemii iz Francuske, starosjedioci smo Slavonije i vlastelini, a dobro zna i to da novac kod nas ne igra nikakvu ulogu jer smo imuni. Moje plemstvo steeno je na slavi, pradjed mi je bio general, dobio je plemiki naslov i vitetvo, moj otac general, podmaral, a i to zna da smo stara hrvatska lika korjenika, i da smo na to vrlo ponosni. Sine, ti zna da sam ti uvijek eljela pobuditi ponos na tvoje porijeklo i probuditi osjeaje za nau dragu Hrvatsku. Kad sve to promisli, nee zacijelo ni asa oklijevati da raskine tu vezu. Kada je bio proitao to majino pismo, nije se nimalo uzrujao nego je sa smijekom na licu govorio: Ah, majko, majko, da vi znate kako sam ja sretan to je ona pristala da mi bude ena. Odmah je javio da je primio pismo, ali nee na njega odgovoriti, ve dolazi u subotu kui sa zarunicom. Lidiji nije spominjao majina pisma jer nije elio da je upozna s njegovim sadrajem. Lidija je nabavila darove za Josipove roditelje i brau, ali nije bila ba ushiena to putuje k njima, kao da je neto predosjeala. Pristala je samo stoga to je to bila Josipova elja. Na stanicu su je otpratili roditelji. Izravni vlak iao je do podne do gradia, a onda je trebalo kolima do vlastelinstva de Valuna. Josip je bio sav raznjeen, i govorio je Lidiji: Ne mogu ti rei, mila moja, kako se veselim to si odmah pristala da posjeti i vidi moje roditelje i na dom, koji e biti i tvoj, kao i lijepa naa Slavonija. Kako ti ne bih tu elju ispunila, Josipe dragi, s tobom u dobiti jo jedne roditelje, a tvoja braa bit e i moja, a osim toga, zanima me kako izgleda jedno pravo vlastelinstvo. Zna, moji djedovi po majci u Vukovaru posjednici su jednoga dijela sada propaloga vlastelinstva.

Josip je priao o umi gdje su se kao djeaci igrali, a kao odrasli ili u lov, onda o vinogradima, o lijepim konjima, o velikom domainstvu i o tvornici raznovrsnog pia. Objedovali su u vlaku i dosta rano popodne stigli na stanicu u gradi S. Kad su se nali na stanici, Josip se zbunjeno okretao na sve strane, nee li ugledati njihova vlastelinska kola, koja su ga uvijek ekala, a sada ih nigdje ne vidi. Sigurno nisu primili vijesti, pa neemo ekati, uzet emo fijaker. Smjestili su se u koiju, i krenuli prema vlastelinstvu. Vrijeme je bilo lijepo, sve u cvatu, a miris se odasvud irio i opijao ih. Uz cestu su se dizali redovi visokih jablana, koji e ih voditi sve do Valunova vlastelinstva. Jo im je preostao mali dio puta kad e Josip: Vidi, lijepo bismo se mi naekali, evo tek sada dolazi naa koija pred nas. Kada su joj ve bili blizu, prvi zaustavi konje koija njihove koije. Iz vlastelinske koije sie Josipov otac, zagrli Josipa, a onda i Lidiju. Dade nalog svome koijau da krene kui, a on sjede u koiju do Lidije i Josipa. Vlastelin de Valun bio je nadaleko poznat kao irokogrudan, dobar i gostoljubiv ovjek, ponosan Slavonac. Taj veleposjednik, koji ivi meu seljacima, bio je vien lan Hrvatske seljake stranke, radievac, to ba njegovoj supruzi nije bilo po volji. esto je morao sluati svoju umiljenu enu: emu ti tvoje staro plemstvo, naobrazba, bogatstvo, kad ne zna drati odstojanje prema niima od sebe? Ne pravi nikakve razlike upusti li se u razgovor s lijenikom, kotarskim predstojnikom, upnikom, ili s radnikom, koijaem, a od seljaka se da gnjaviti do iznemoglosti. Ne grijei, draga Ivana odgovorao bi potenjaina Ivan vidi i sama sa svaim obilujemo, i ta nam vie treba? Znam ja to bolje od tebe, jer strogo bdijem i pazim na sve, ali ja bih eljela da ti, ako si plemi, do toga i dri, da to dade do znanja radnicima, seljacima, a najvie me smeta to to nema hrabrosti da skree svakome u brk to ga ide. to mogu, Ivana, kad sam takve naravi. Zadovoljan sam svojim ivotom i elim svakome ugoditi; istina je da esto ne smognem hrabrosti da kome reem to neugodno, i ako se uvjerim da nije u pravu. Prije Josipova dolaska dolo je u nekoliko navrata do sukoba meu njima jer je Ivan govorio eni da je Josip zreo ovjek, lijenik osim toga, pa zna to radi. Ona bi mu govorila: On je isti kao ti, previe fin, glupavo dobar, bez one prave muke hrabrosti. Nemoj se mijeati, Ivana, u njegov izbor. On je sigurno dobro upoznao tu djevojku. Lijepo sam mu pisala i obrazloila da u nau obitelj ne pristaje idovka, a on se jednostavno na to i ne osvre, ve dolazi s njom u na dom. Ja je neu ni pogledati. Ali, Ivana, za ljubav naega sina nemoj toga initi.

Ba u zato to uiniti jer ga vie volim nego ti, i uvjerena sam da e je onda napustiti. Dolo je do svae jer gospoa Ivana nije nipoto dopustila da se pred njih poalje koija. Ne doputam da se alje koija, neka ona odmah osjeti da nam nije draga njena posjeta. Da je gospodin de Valun imao i malo odlunosti i hrabrosti, ne bi popustio zahtjevu svoje ene, a ovako je uzeo puku i umakao u umu. Tu nije imao mira, ljubav prema sinu tjerala ga je natrag jer se bojao kako e se svriti susret s majkom. Doao je po podne kui, nije htio okusiti nita od jela, ve je popio nekoliko aica rakije, i onda odluno izdao nalog da se spremi koija. Poao je pred Josipa i Lidiju sa vrstom namjerom da kae barem Josipu to se zbilo. Josip je znao oevu blagost i njegovu dobrotu i nije se nimalo zaudio to je otac s toliko njenosti presreo Lidiju. A kako je i sam bio dobroudan, vjerovao je da e se i s majkom sve dobro svriti. Otac nije smogao snage da Josipa obavijesti o raspoloenju majke, i tako su doli pred glavni ulaz. Tu je stajala gospoa de Valun koja iz sveg grla povie na mua: Ti kukave, mlakonja, pourio si se pred njih! Josip zbunjeno promuca! Majko, doao sam sa ... Jo nije stigao izrei do kraja, a majka se prodere: U moj katoliki i hrvatski dom nee ui idovka! Jesi li uo, samo preko mene mrtve! Ta, majko, ona je moja zarunica... Ali ti nee biti ena, jesi li razumio, Josipe! Ne mogu vie promijeniti svoje odluke, majko ... A ja ti opet ponavljam, idovka nee pod moj krov i nee postati tvojom enom. Sjedei u koiji, Lidija je as blijedjela, onda joj krv udari u glavu. Brisala je hladan znoj. Posljednje Josipove rijei dale su joj snage, jer je odlunim glasom rekao: Pa i da je idovka, ona e biti moja ena, tako mi ivota i asti! Zatim skoi u koiju, sjedne kraj Lidije i povie: Okrenite kola, vozite natrag u grad. Opet se otac de Valun oitovao u svojoj neodlunosti. Samo je jadikovao: Ovako neto nije se valjda nikad dogodilo, otjerati roenoga sina i njegovu buduu enu iz njegova roenog doma. Ivana, Ivana, ti si velika grenica. Kako e ti to opravdati pred Bogom! A pred ljudima, vjerujem, nikada. __ Da ti misli dalekovidnije, kao ja, onda bi bio uz mene, ah' gdje bi ti, kratkovidan kakav jesi, gledao u budunost! Zar ti ne vidi to se u svijetu dogaa? Zar ti ne razmilja kako e ti se provesti sin sa enom idovkom?

 Ivana, trebala si je primiti i razgovarati s njom, da vidi kakvo je to aneosko bie. Ona je ker Zidova, ali joj je majka kranka, Hrvatica. idovka ili poluidovka, svejedno, nije za naega sina. Ja se ne kajem i neu da nam ona postane snaha. Drugi dan popodne vratili su se Lidija i Josip u Zagreb, na udo roditelja. Putem je Josip molio Lidiju da o tom neugodnom susretu nikome nita ne govori, da roditelje ne raalosti. Rekli su samo toliko da ih Josipova majka nije srdano primila, tako da je Josip odluio da se odmah drugi dan vrate u Zagreb. Josip je Lidijinim roditeljima saopio da bi elio da se oko polovice lipnja obavi vjenanje. Dogovorili su se takoer da e Josip promijeniti svoj jednosobni stan za dvosobni, jer je i Lidija eljela imati poseban stan. Zlata je odmah poela ureivati stan, liiti, nabavljati stvari. Htjela je da se vjenanje proslavi u uskom obiteljskom krugu, to je i skromnom Josipu bilo po volji. Nekoliko dana prije vjenanja predloi Lidijin otac Josipu da u njihovoj kui otvori svoju ordinaciju. Josip se posavjetovao s profesorom Markoviem, kojem se to inilo vrlo prihvatljivo. Stoga je Zlata dala isprazniti dvije sobe sa ulice, jer je u jednu bio ulaz iz stubita. Vjenanje je proslavljeno vrlo sveano, ali ne buno. Josipu je bio kum profesor Markovi, a Lidiji stari prijatelj njezina oca, kapetan Ivan Lovri. Svojim roditeljima Josip je poslao tiskanu vjenanicu, bez ijedne rijei da bilo koga poziva. Nije mogao vjerovati svojim oima, kad je ugledao na vjenanju oca i brata. Raznjeio se, radostan, ne toliko radi sebe, nego vie radi Lidije i njenih roditelja. Mnogo vrijednih darova poslali su prijatelji i znanci, a djed Jakob, zaeljevi mladencima sreu, i predajui im ovei omot, ree ganut: Djeco draga, nisam roen u Hrvatskoj, ali u se drati hrvatskog narodnog obiaja, kako se daruje na selu. Ovaj novac neka vam bude poetna svota za vae kuanstvo. Dao im je ogromnu svotu pola milijuna dinara. Odmah poslije vjenanja Josip je nabavio rontgen i mnoge potrebne medicinske instrumente. S ponosom je promatrao plou na zidu kue: Dr Josip de Valun, lijenik za unutranje bolesti. Ordinira od 37 popodne. Namjestio je medicinsku sestru, koja je uzimala osobne podatke i povijest bolesti, a bolesnike je pregledavao uz pomo Lidije, koja je to po svaku cijenu eljela. Meu mladencima vladao je uzoran sklad, on je bio njean suprug, a ona mu je u svakom pogledu ugaala. ivjeli su u prostranom i udobnom domu kod Lidijinih roditelja, jedino su naveer odlazili u svoj stan na spavanje.

Za svu udobnost u domu brinula se Zlata, koja je neprestano strepila za sreu svog djeteta, ali osim toga nadasve nastojala pogoditi misao i elju svoga voljenoga zeta. Ve u prvim mjesecima kako je otvorio ordinaciju, dr de Valun je imao mnogo pacijenata, koji su traili njegov savjet i onda se i potpuno povjerili njegovu lijeenju. Bio je na to ponosan, pa je pratio svu najnoviju znanstvenu literaturu tako da su cijelo slobodno vrijeme Lidija i on provodili uz knjige. A Lidija se usput spremala za ispite na fakultetu. Ordinacija je donosila lijepu dobit, jer je dr Valun bio neobino savjestan lijenik, a bolesnici, meu njima mnogi imuni, nastojali su mu se oduiti. U radu, slozi, miru i zadovoljstvu, te bezbrinom blagostanju, iznenadio ih je i preplaio rat godine 1941. Prvih dana nije bilo veih potresa u cijeloj obitelji, ali nekoliko tjedana kasnije nastupili su oajni dani. Ervin je bio zatien, jer je Zlata bila Hrvatica, ali njenim roditeljima je zaprijetila opasnost. Prijatelj Ivica Lovri prijavio se u domobrane i sve je poduzeo da zatiti Jakoba i Helu Ukrajinek. Marica, koja je jo uvijek vodila Ukrajinekovo kuanstvo, imala je dva zeta, Juru i Marka, koji su bili pozvani u vojsku, i hrabrila ih: To emo vidjeti, tko e se usuditi dirati u tako dobre i estite ljude. Mu Zlatine mlae sestre preuzeo je veliku trgovinu. Tvornicu je odmah uzela vojska, ali je kapetanu Ivici Lovriu uspjelo da Ervina namjesti kao strunog voditelja tvornice. Nakon nekoliko tjedana djed i baka Ukrajinek dobiju poziv da dou na redarstvo. S njima je ila Zlata, a i Lidija, jer je suosjeala s bakom i djedom. Vratili su se natrag, ali su morali nositi utu traku sa idovskim znakom. Kapetan Lovri kao asnik dobro upuen u prilike, savjetovao ih je da se povuku u dvije sobe, a druge prostorije da iznajme. Tako se u jedan dio uselio Mariin sin sa enom i troje djece, i zet Marko sa enom i djetetom. Marko je slovio kao uvar obitelji Ukrajinek. Supruzi Ukrajinek bili su takoer pozvani da predaju dragocjenosti. Oskudica se nije osjeala u njihovu domu, jer je trgovinu vodio roak. Ervin je dobivao plau. Najvie je nosila ordinacija, a Josip se dogovorio s Lidijom da majci daju veliku svotu za kuanstvo, a ako ne potroi, neka sprema za njih. Premda su uvijek voljeli Josipa, sada je jo vie porastao u njihovim oima. Poetkom 1942. godine mnogi Zidovi naputali su zemlju i otputovali prema Italiji. Prijatelj njihova doma, Ivica Lovri, postao je major i govorio im je da e ih on sa sigurnou odvesti do Rijeke, premda je to polovicom 1942. godine ve bilo opasnije, jer su ve u Karlovcu ulovili mnoge bjegunce. Kad su se napokon odluili, i dogovorili se za nedjelju do podne, bilo je kasno. Hitlerov povjerenik, vojni okupator u Hrvatskoj Kasche, izdao je u petak nalog da se svi Zidovi u Hrvatskoj zatvore. I tako su rano ujutro u petak doli po Jakoba i Helu Ukrajinek. U kui je nastalo zaprepatenje, a Zlata se borila kao

lavica i dokazivala da ih je ona dala pokrstiti. Marica je plakala i govorila, vodite mene umjesto njih, jer su oni meni bili vie nego roditelji. Mariin zet Marko skoro je izgubio ivot, jer je nastojao sprijeiti da ih odvedu. Bio je svladan, okovan i odveden u zatvor. Sve je dakle bilo uzalud, pla, jauk i svako dokazivanje. Odveli su dvoje starih, preplaenih ljudi, koje vie nikada nitko nije vidio. Kasnije se govorilo da su strpani sa jo mnogima drugima u vagone za ivotinje i odvezeni u Dachau. Razumljivo je da je u njihovu domu zavladala tuga, osobito je jadikovala Lidija govorei: Zato me niste zvali, majko, da ih jo posljednji puta vidim i pozdravim? Milije mi je da nisi bila prisutna, jer je njihov izgled bio oajniki, a ti ih zadri u sjeanju onakve kakvi su uvijek bili. U ratnoj strahoti vrijeme ipak nije stalo. Josip i Lidija radili su u ordinaciji, a Lidija je pored toga tono polagala ispite. Godine 1944. Lidija je diplomirala. Bila je ponosna, jer je u najkraem roku zavrila fakultet. Odmah je dobila mjesto u Vojnoj bolnici, gdje e stairati, a svako popodne pomagala je Josipu, koji je doao na glas kao dobar lijenik. Trebalo je jo nekoliko dana pa da Lidija zavri sta u bolnici, a uto je i doao kraj ratu. U novoj dravi, ratom opustoenoj, trebalo je mnogo radne snage i lijenika, i Josip i Lidija su bili pozvani da preuzmu ranjene i oboljele vojnike. Oboje su radili od jutra do kasne noi, toliko naporno da nisu mogli ni pomisliti na svoju ordinaciju. Ervin je dobio jo u prvim danima nove drave tvornicu i trgovinu, a trgovinu je njihov roak i proirio. Kad je privatna imovina prela u dravno vlasnitvo, Ervin je postao upravitelj svoje tvornice, u kojoj i danas uspjeno radi. Poetkom 1946. godine Josip i Lidija su zavrili vojnu slubu. Josip je preuzeo mjesto u Vinogradskoj bolnici, a poslije podne je radio s Lidijom u njihovoj ordinaciji. U domu Ukrajineka nije vie bilo prihoda od tvornice i trgovine, nego se ivjelo od Ervinove plae, a glavni je prihod bila Josipova ordinacija. Na vlastelinstvu de Valuna dolo je takoer do velikih promjena. Kua im je ostala, i svakom lanu po pet jutara zemlje, a preostala zemlja, goveda, konji i tvornica, sve je prelo u dravne ruke. Vlastelin de Valun i njegova ena nisu bili vini tekom radu, pa se brzo osjetila oskudica u njihovu domu. Posluga ih je napustila, jer je nije bilo ime plaati, tako da je sam Ivica de Valun hranio i pojio krave. On je bio dobre naravi, pa se s time pomirio, ali gorda gospoa de Valun, kerka generala, svemu je prigovarala i esto optuivala mua: Ba sam bila luda da se nisam udala za onoga asnika, sigurno ne bih to doivjela, ali ja luda, zaljubila se ba u tebe. Kad je Josip saznao da su mu roditelji poeli oskudijevati, postade mu ao, naroito dobrog oca. Odmah im je Lidija poslala pomo, i neprestano vodila

rauna o tome da Josipovi roditelji imaju sve to im treba. Josip ju je zato jo vie volio i neobino cijenio njenu plemenitost, to vie to je prela preko tako teke uvrede, kakvu joj je nanijela njegova majka. tedjela je na sebi govorei: Ti, Josipe, daje za ovo kuanstvo, a mi smo se oboje duni brinuti i za tvoje roditelje. Ali joj Josip onda otkrije da on tedi jer je eli odvesti na more da lijei nogu. VII Jedno prijepodne oko polovine mjeseca lipnja 1945. godine, mjesec dana poslije osloboenja, doao je na Zlatino ime omot s natpisom: rontgen snimke. Bila je uvjerena da je to neiji nalaz, ali svrne pogledom na ig pote, te sva protrne. Bilo je to mjesto u kojem su ivjeli Bokovi roditelji i ona za sebe promrmlja: Kakva je to drskost, kako se usuuje, ta nitarija. Ue u sobu i sjedne, sva smetena. to da uinim? Kako da to vratim? Jaoj, mene, samo da ne dozna Lidija, moram rei Ervinu. Spremi omot duboko u ormar. Toliko ju je to uznemirilo da se nije mogla prihvatiti nikakva posla. Lidija i Josip su bili u Vojnoj bolnici, koja je bila puna ranjenika i bolesnika, te su vrlo rijetko dolazili na objed, a Ervin je dolazio poslije dva sata. Kad je Ervin zavrio s objedom, pogleda Zlatu i primijeti: Sada tek vidim da ti nisi skoro nita jela. Tebi nije dobro, Zlata. Reci mi, to ti je? Uznemirena sam Ervine. Dobila sam neki omot, kojeg se sama nisam usudila otvoriti. Kakav omot, Zlata? Odmah u ga donijeti, samo moramo paziti da ne bi kojom nesreom djeca naila. Sada je i on postao nemiran i poao je za enom u sobu. Kad je uzeo omot u ruke, odmah mu je bilo jasno: Sada shvaam, Zlata, tvoje uzbuenje. Kako se, nitkov jedan, to usudio poslati, nakon toliko godina. Slino sam i ja pomislila. to da uradimo? Samo strepim od straha da ne bi uznemirivao Lidiju ... Otvorit emo omot, Zlata, i onda ga odmah poslati natrag s nekoliko rijei ukora, gronje, bez potpisa. Slike plua bile su snimljene u Peti godine 1939. s nalazom poetne zaraze, a izmeu slika list papira bez kuverte. Mnogo potovani Lidijini roditelji! Onoga stranoga, nikada zaboravljenoga dana, kad mi je moj nemilosrdni otac rekao: Boko, odgodi vjenanje! dobio sam ivan slom, pa me je bolesnog, slomljenog, u autu dovezao kui. Dugo sam bolovao kod kue, onda su me odveli u neki sanatorij u Maarsku. Kad sam prizdravio, bio sam kao kostur. Bojao sam se svoga izgleda. Poao sam na pregled, a rontgen je pokazao da sam bolestan na pluima. To je umirilo moju bol i moju savjest, pa sam se tjeio:

Providnosti, kako si dalekovidna, moda sam ja i prije nosio tu klicu bolesti u sebi, a njome bih sigurno zarazio ljubljeno bie, ije ime spomenuti ne smijem. Umri Boko im prije, vinuo mi se iz grudi bolan uzdah, a na ono nevino bie ne smije vie ni misliti, tako bolestan. Ona neka ostane zdrava i ivi, iako znam da nikada nee biti sretna bez mene. Nisam umro, polagano sam se oporavljao, a to je bilo za moje ivce, za srce, uasan napor, gonio sam misao, ali kad sam sabrao vie tjelesne snage, osjeaji su nadjaali. Nebrojeno puta dolazila mi je pred oi. Snatrenje me je znalo toliko zanijeti da sam uo njezin glas, razabirao rijei. Onda sam se trgao i, sramota je priznati, ali sam, dugo, dugo, lio gorke suze nad svojom nesreom. Ervin je itao sa suzama u oima, a Zlata se dugo uzdravala, ali i njoj navru suze na oi i kroz pla ree: Ervine, Ervine, ako je to istina, onda je taj mladi doivio stranu tragediju. On sigurno i nije doznao za Lidijinu nesreu i nae patnje. Budi uvjerena, draga Zlata, da je teta Flora ve sve dojavila. Vjerujem, Ervine, ali su oni to krili pred njime, u to sam sigurna. Moda bi ipak bilo bolje, Zlata, da smo neotvoreno poslali natrag. Ne znam to je bolje, ali sada ne moemo prijekorima i gronjom, ve kratko i odluno zamoliti da ostavi u miru nae dijete, koje je tako sretno udano. Zlata, Zlata, pazi budno da ne bi doznala djeca. Dobri Josip bio bi izvan sebe. Dakle, Ervine, piimo odmah. Ti pii, ja neu i ne mogu. Ljutim se sada na nau slabost, to smo omot otvorili. Volio bih da ga u mislima imam, kao do sada, prezrenog. Ah, kako je to strano, as sumnja, a onda opet svijest da ima istine u tome. Dosta, Ervine, razgovora i razmiljanja, piimo na stroju, bez potpisa. Primili smo slike plua i list, to je na nas djelovalo sa saaljenjem, ali ne moemo zaboraviti strahotu koja se sruila na na dom voljom drugoga, a radi vaeg labavog dranja. alimo nau znatielju, to smo proitali pismo, jer bi na odgovor zacijelo zavrio kletvom i prezirom. Nae dijete je ve pet godina udano za dobrog, nada sve plemenitog ovjeka, koji je oboava i ljubi, a uloio je kao lijenik najvie napora da je zadri na ivotu. Molimo vas i zaklinjemo, ne dirajte u sreu i mir nae drage djece. Zabrinuti roditelji, koji su radi vas mnogo, mnogo prepalili. Potkraj rujna 1945. godine dobila je Zlata slian omot, ak iz. Kieva na sjeveru Makedonije. No nije je toliko uznemirio kao ono prva poiljka, nego je ekala mua dok se vrati s posla. Poslije objeda opet su se dobro zakljuali u sobu od straha da ne bi kojim sluajem dola Lidija prije vremena iz bolnice. Tu je bilo snimaka plua iz

Maarske, a najnovije su bile iz lijeilita Klenovnik iz Hrvatskog zagorja. Pismo je bilo priloeno i glasilo je: Potovani Lidijini roditelji! Tijelom sam ozdravio, to dokazuju nove slike napravljene u ljeilitu Klekovnik. Na kraj je pripojen novoj dravi, a ja radim kao vojni lijenik u malom mjestu Kievo u Makedoniji. Na proputovanju kroz Zagreb doznao sam za strahotu to ju je pretrpjelo ljubljeno bie. Lagao nisam, jedino sam kriv to sam poslije oevih rijei pao u oaj i dobio ivani slom. Vjerujem da je to dobro, milo bie, oboavano, cijenjeno i ljubljeno. Sretan je ovjek koji je ima za enu. No, ona nee moi nikoga ljubiti kako je ljubila mene, jer je to bila ljubav iz dna bia, ljubav dua i svakog djelia tijela. Pamtite roditelji! Znam da moram moju tunu sudbinu sam snositi do kraja ivota i trpit u, ah' e moje srce i posljednjim kucajima kucati samo za nju. Nitko nema te moi da mi zabrani da je oboavam, veliam, grlim i ljubim u snu i na javi, i ve sam se zakleo, da nema te ene koja bi mene predobila, njoj u ostati vjeran do kraja moga ivota. Ervine, mene jeza hvata od sadraja toga pisma, i ne dao Bog da doe u ruke nae djece. Mene ovo isto strano uzrujava. Moramo pismo odmah unititi, vratiti slike, a tebe, Zlata, savjetujem upozori listonou, neka strogo pazi da vie nikome ne uruuje potu nego samo tebi u ruke. Dobro si se sjetio, Ervine. To je potrebno i zbog toga to e poslije Nove godine oboje zavriti rad u Vojnoj bolnici, i samo raditi u svojoj ordinaciji. Jo isto poslije podne vratili su slike sa slijedeim sadrajem lista: Primili smo slike i veselimo se da ste potpuno zdravi. Neemo vam na sve odgovarati, ali cijenimo vae pregaranje i vau rtvu i sve vam vjerujemo. Ba zbog toga to Lidiju toliko volite, drite vrsto vau rije, snosite sami vae patnje i pregorite vae velike enje. Ostavite da naa djeca ive u miru, jer mi kao roditelji najbolje znamo ocijeniti da su sretni. Iz zahvalnosti za va samoprijegor neemo vie na vas misliti s mrnjom i prezirom, ve kao na izgubljenog sina. Vjerujem da e to uzeti k srcu, to ti misli, Ervine? Morao bi, Zlata, na svaki nain. Ja vjerujem da hoe, i da nas vie nee uznemirivati. Kako je bilo predvieno, Lidija i Josip su bili razrijeeni dunosti u Vojnoj bolnici, te su od poetka 1946. godine radili samo u svojoj ordinaciji. U poetku je bio posjet slab, tako da su prvi mjesec jedva pokrili trokove, i ve su pomiljali da e morati otpustiti medicinsku sestru. Meutim, doao je mjesec veljaa. Hladno i vlano vrijeme prouzrokovalo je mnogo prehlada i dolazilo je bolesnika napretek. Struan i savjestan pregled i lijep postupak svakim je danom sve vie punio ordinaciju. Osim toga, Josip je

slovio kao izvrstan lijenik, savjestan i dobar dijagnostiar. Svakome je dao sve potrebne upute, ali se u duge razgovore nije uputao, bio je krt na rijeima. Drao se svojih ranijih naela, koje je upotrebljavao u dodiru s imunim i razmaenim bolesnicima, ali je ubrzo opazio da grijei. Lidija je mnogo nauila od Josipa, a u Vojnoj bolnici jo se vie usavrila u svojoj struci. Osim toga je i njena sretna narav, njena srdanost mnogo utjecala na bolesnike. U poetku to Josipu nije bilo drago, ali kasnije je jo preporuivao nekim bolesnicima, osobito enskima: Neka vas pregleda moja supruga, ona je moja uenica, izvrsna je lijenica. Lidija je imala aneosko strpljenje, dobro i njeno srce, istinski je suosjeala s bolesnicima, a to je bilo veoma vano, imala je neobino dobro razvijen osjeaj za pravovremeno i tono ustanovljavanje bolesti. Veina je bolesnika dolazila u ordinaciju, a rjee su bili pozivani u kunu posjetu. No, kada je ipak trebalo posjetiti bolesnika, ee je ila Lidija nego Josip, jer se on poeo baviti naunim studijem. Lidija je pak sve vie osjeala bolove u nozi, i jedva je doekala polovinu lipnja, kada su se dogovorili da e otputovati na more. Meutim, godine 1946. jo nisu bili svi hoteli spremni da prime goste, tako da su Lidija i Josip odsjeli kraj Crikvenice u privatnoj kui. Tako su bili zajedno na moru mjesec dana, a kad su vidjeli da to Lidiji dobro ini i da joj se noga oporavlja, Josip ju je morao prisiliti da produi boravak na moru jo za jedan mjesec. Ostala je u istoj kui, jedino ju je domaica preselila u manju sobu, jer je njihovu za te dane obeala svojim znancima iz Zagreba. Na dan odlaska dr de Valun zamolio je nove goste iz Zagreba da budu pri ruci njegovoj supruzi, ako bi joj to zatrebalo. Iako se nisu iz Zagreba poznavali, rado su primili Lidiju u svoje drutvo, jer je na prvi pogled na njih uinila vrlo dobar dojam. Lidija je nastavila lijeenje noge, esto je polijevajui morskom vodom, i sunajui. U tome je imala drutvo, jer je i taj Zagrepanin imao bolesnu nogu, te je i on bio na toj maloj plai od zore do mraka. Bio je istih godina kao Lidijin otac. Svaki je itao svoju knjigu ili drijemao, promatrao brodove i amce na moru. U razgovoru su utvrdili da imaju mnogo zajednikih znanaca, naroito onih koji su nestali ili utekli u inozemstvo. I tako, iz dana u dan, Lidija je postala sve prisnija s obitelji iz Zagreba, tako da su je oni zavoljeli kao kerku. Jo im je postala draa kad su vidjeli koliku panju obraa njihovu bolesnom sinu poto je ustanovila od ega boluje i prepisala dobar lijek. Uspjeh je bio brz i odlian. Pregledala je sve ukuane, a i na plai su je neprestano uznemirivali znanci njene domaice. Kua u kojoj je Lidija stanovala bila je u vrtu, na uzvisini, s jedne strane kue bio je hotel, odmaralite dravnih slubenika, a s druge strane nekoliko poveih kua. Na obje strane bile su odvojene plae uredjene za kupae. Desna strana je bila pristupana svima, dok su lijevu zauzeli slubenici iz odmaralita.

Domain kue u kojoj je stanovala Lidija napravio je svoje malo kupalite tri metra iroko. Poetkom mjeseca kolovoza sunala se Lidija na tom kupalitu, kad je netko s druge plae zazove. ... Kolegice, kolegice Lidija ... Lidija digne glavu i pogleda na onu stranu: Tko od onih kupaa mene poznaje. Zazvao me je imenom. Ona ustane i ugleda mlaeg ovjeka u kupaim gaicama, koji joj se obrati: Zar me ne poznajete? Ne mogu se sjetiti odgovori Lidija. U tom asu skoi on u vodu i dopliva do mjesta gdje je sjedjela Lidija. U tom asu ona se dosjeti: Sada sam vas prepoznala. Zajedno smo studirali i isti dan diplomirali. Sjeo je do nje okreui se: Zar ste vi sami ovdje? Smijeei se Lidija odgovori: Zar ne vidite da sam u drutvu ovog gospodina. Vi mene neete da razumijete, mislim bez supruga? Bio je on mjesec dana ovdje sa mnom, ali se morao vratiti u ordinaciju, a radi se i o natjeaju za docenta na sveuilitu; mene je, eto, prisilio da lijeim nogu. Ja sam doao ovamo da lijeim reumu, koju sam ove zime dobio u bregovima na sjeveru Makedonije. Kako to da ste otili onamo iz Zagreba? Mobiliziran sam i tamo dodijeljen kao lijenik. Kakva je to pusto, da znate, Bogu za leima. Mladi ste, budite strpljivi, kad odsluite va rok, moi ete birati mjesto. Nee to biti tako brzo, jer vojska vrlo teko puta lijenike iz svoje slube. Koliko mi je poznato, vojni lijenici imaju velika primanja? To je istina, ali meni i inae nije tako strano jer sam sa suprugom, i s naim siniem, koji nam mnogo toga nadomjesti, ali ima samaca koji oajavaju, kao to je kolega Boko. Lidija problijedi, onda joj udari krv u glavu, i zbunjeno upita: to, kako, otkuda ga vi znate? Kako ste doznali da se mi poznajemo. Prepoznao sam vas, kolegice, po slici koju on dri u svome stanu, i pred nju dnevno stavlja cvijee. Lidija opet smeteno zapita: Kako se on usuuje drati moju sliku i otkuda mu? Rekao je da ju je dao poveati s male sliice, a ja sam vas na slici prepoznao. Njemu nije bilo drago, sav se bio zbunio. Tko bi mogao i u snu pomisliti da e ovamo netko doi, u ovu pusto, i ak nju prepoznati na ovoj slici... Lidija je neko vrijeme uzrujano trljala ruku o ruku, te druim, ali odlunim glasom ree: Kolega, ja to ne elim znati, ja to ne smijem sluati, ja to neu, shvatite, neu da vjerujem. On poe prema moru i odgovori:

 Zao mi je, kolegice, ali koliko poznajem ensku duu, smatram da bi vam moralo biti drago kad ujete kako neko bie uzdie za vama, i pati zbog vas. Duan sam da vam to kaem, zbog Boka, a znam i tko ste i ija ste supruga. Kad je mladi lijenik otplivao, spustila se Lidija na svoj leaj, blijeda, sva klonula. Oh, kako su ljudi bezduni, malo ih ima koji e pazili da ne pogode drugoga u bolnu toku. Zato, zato je doao, da mi otvara rane, koje ja svom snagom i voljom elim zacijeliti. Znanac iz Zagreba nastojao ju je umiriti rijeima: Nemojte odmah zdvajati, Lidija, posluajte moj savjet, znate da biste mi mogla biti kerka. Saberite se. To je prolost, to to vam je kolega doao rei. Zato budite razumni i razboriti, ivite i dalje ivotom kojim ve toliko godina ivite, a da biste uvrstili vjeru u sebe, oslonite se na narodnu mudrost da je svatko kroja svoje sree. Vjerujte vrsto u to, uzdajte se u sebe pa ete sve tegobe ivota lagano svladavati. Hvala vam na toplim, lijepim rijeima. Ali mi dopustite da vam ispriam tragediju mog ivota, osjeam da e mi biti lake. Zatim mu je stala priati svoj ivot i okolnosti koje su je dovele u brak s Josipom. U to mjesec i pol zajednikog ljetovanja Lidija i obitelj iz Zagreba jako su se zbliili, ona je zavoljela te ljude, starije po godinama, i njihove sinove, a i ona im je postala bliska i draga. Ve su se na moru dogovorili da e, ako se nita ne dogodi, idue godine zajedno provesti ljeto kod njihovih znanaca. Lidija je opet stekla dobro raspoloenje jer su boli u nozi popustile, tako da nije osjeala velikih potekoa pri hodu. Prije odlaska doao je po nju Josip, pa su preko Rijeke, s namjerom da nekoga posjete u Ljubljani, krenuli u Zagreb. U Zagrebu su oni, kao mlai, posjetili svoje starije znance, a onda su im ovi uzvratili posjetu, obnovivi svoje staro poznanstvo s Ervinom. Vidjevi Zlatu, njihov se znanac sjetio da je poznaje iz Vukovara, kao lijepu djevojku. Tom joj je prilikom rekao kako je svojom udajom za Ervina unijela zabunu u graanske krugove Vukovara. Polovinom lipnja pourivao je dr de Valun svoje zagrebake znance da se pripreme za odlazak na more. I kako je njima bio vrlo nuan oporavak, svi su otputovali polovinom lipnja. Lidija je bila zadovoljna jer je njen otac dobio etrnaest dana odmora u ljeilitu koje je tvornica uredila za svoje radnike i namjetenike. Ljeilite je bilo u Crikvenici, ali njenom ocu nije bilo teko dolaziti svaki dan da vidi svoju kerku, a kako je bio drutven i duhovit, sve ih je razveseljavao svojim dosjetkama. Potkraj mjeseca lipnja morao se vratiti na posao, ali je poetkom mjeseca srpnja iznenada doao Josip. Bio je kao uvijek uglaen, poneto zatvoren u sebe, ali ovaj puta je sveano, s ponosom pred svima objavio da je postao docent

Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Lidija je bila neobino sretna, a svi su mu od srca estitali. Odmah iza toga je naglasio da e ostati samo nekoliko dana, da mora predati jo neke radove na sveuilitu, a za taj studij potreban mu je mir i sabranost. Lidija ga je odgovarala od namjere da odmah otputuje govorei: Josipe, sada si postigao to si elio, tebi i te tako treba odmora, ostani, molim te, zamoli kolegu da te i dalje zamjenjuje u ordinaciji. Toliko ga je nagovarala i molila, kao da se neega bojala, kao da je neto slutila i traila njegovu zatitu. Ali on je ostao uporan i rekao: Ti, Lidija, zna moju tonost. Obeao sam i elim odrati svoju rije, ali u nastojati doi kada to zavrim. Lidija je tako ostala sa zagrebakom obitelji. Zajedniki su nosili hranu iz radnikog odmaralita. A kad je tkogod ulovio ribu, radosno bi je priredila za zajedniki ruak. Naa domaica postala je od stroge katolikinje gorljiva subotarka, i nije jela drugoga mesa, osim peradi. Hranila je deset pataka, i znala ih pustiti da plivaju u moru i love ribice. Bilo je dopodne, Lidija se sunala sa znancem iz Zagreba, a njegovi su sinovi otili po amac. Po stubama su se sputale patke u more, i tu su naile na pun sandui jeki koje su donijeli mladii. No, kako su patke prodrljive, halapljivo su gutale slanu jeku, i pole zatim u more. Mladii su uzeli onaj mali ostatak jeki i poli u lov na ribu. Nitko nije vodio rauna o patkama, ali naa brina domaica razdere se sa brijega: Gospoo doktor, pogledajte, a moje patke lee na moru, kao da spavaju. Gospoo, to ja znam, ja sam lijenik, a ne veterinar. Brzo su poli po njih amcem, izvukli patke iz mora, i dok su stigli do obale, one su uginule. Raaloena domaica pokuala je jo da im pusti krv, ali je Lidija tvrdila da je njihovo meso opasno po ljudsko zdravlje. Tko poznaje veliku tedljivost Primoraca, taj e shvatiti tugu nae domaice. Deset uhranjenih pataka bacili su u more mladi Zagrepani. Za kratko vrijeme navalili galebovi na uginule patke i za tili as nalo ih se nebrojeni broj, graktali su i kljuvali meso pataka. Sa svih okolnih plaa kupai su promatrali gozbu galebova, a i Zagrepani s Lidijom, i stari joj je Zagrepanki rekao: teta je tolikih pataka. Mislim da nam ne bi bilo nita da smo ih jeli, jer ni galebovi nee otrovanu hranu. Lidija je povienim glasom stala dokazivati: Ne, nikako to ne bih smjela dopustiti; morala bih kao lijenik dati prijavu. Jedva to je to izrekla, Lidija odjednom problijedi, pone drhtati, i zdvojno ispod glasa promuca: Jaoj meni, on je gore, on me gleda.

Sjela je na ogradu, a Zagrepani su je prvi puta uli kako uzdie i jadikuje: Boe, Boe, daj mi snage. To izustivi digne se, poe hrabro stepenicama, a znancima dade rukom znak neka ostanu. Odozgora su se uli njihovi izbezumljeni glasovi: Lidija, Lidija, oprosti, oprosti. Zato, zato si doao, ti nesmiljenie, kako si smio doi? Borio sam se u sebi, Lidija, lomio se, savjest mi je nalagala jedno, ali silna ljubav, koju osjeam za tebe, sve je potisnula. Vidio si me, a sada odlazi. Ja sam ena dobroga, plemenita ovjeka, koga nadasve cijenim. Dobar mi je i voli me. Lidija, Lidija. ali ti ljubi samo mene. Ti ne moe nikoga drugoga ljubiti, kao to ni ja, uje li, Lidija? Odlazi, odlazi od mene. Neu da ujem rijei ljubavi. Ti dobro zna da me je moja neograniena ljubav zamalo stajala ivota. Daj me samo malo sasluaj, draga Lidija, i onda u otii, kad ti to eli. Otii, molim te, to bre, otii. Ve samo sastanak s tobom vrijea ljubav i rtvu moga mua. Ja u mu zauvijek ostati zahvalna, jer je njegova zasluga to sam ostala na ivotu. Lidija, dopusti, samo nekoliko rijei. Neu da sluam, neu, ja elim sauvati svoje potenje. Stidim se sama pred sobom to govorim s tobom. Jo te jednom molim, odlazi. On se opet ogluio o te njene rijei i nastavio: Zar ti nije tvoja majka pokazala snimke plua i priala da sam bio bolestan. Nije preplaeno e Lidija. Zatim joj je poeo priati o sebi, sve ono to je pisao roditeljima, a govorio je priguenim glasom tako da njeni prijatelji na plai nisu mogli uti svaku rije. Glas mu je zvuao drhtavo, kao da jeca, isprekidano. No, glasno je rekao: pun boli i tuge. Moj nemilosrdni otac zamalo da nije ubio tebe, a meni je upropastio ivot. Razapeo me na uasne muke, jer samo na tebe mislim, udim za tobom, eam za tvojom ljubavi, a ti si ena drugoga, koji te ljubi. Njeni prijatelji na plai su se preplaili, jer je Lidija bolno, oajniki stala plakati i izvan sebe govorila: Sudbino, ti strana, nemilosrdna sudbino, zato si tako okrutna . .. Onda nastavi: Ne, kakva sudbina, to je izmiljotina slabia, svatko je odgovoran za svoje ine. Odlazi, molim te, lijepo te molim. Prijatelji iz Zagreba prili su k njima. Gospoa zagrli Lidiju, i povue je prema kui, a gospodin se obrati Boku rijeima: Gospodine, budite razboriti, vi ete je ubiti, pustite je da se umiri, a onda, ako ona zaeli, nastavite razgovor. Boko je gledao kako odvode Lidiju pa povie: Lidija, Lidija, neu vie prozboriti ni rijei, dopusti samo da te gledam.

Lidiju su odveli u sobu, polegli na krevet, ali je i dalje jecala i plakala, dok je umor i san nisu svladali. Svi su se povukli sa plae u kuu, a Boko je ostao sjedjeti na zidu u vrtu, a popodne je doao u vrt kue i nekoliko puta zazvao Lidiju. Ostao je do zalaza sunca, a sutradan je doao dosta rano na plau, i u vrt kue, i opet dozivao Lidiju. Njen znanac iz Zagreba nekoliko puta ga je opomenuo: Molim vas, ostavite je na miru, ona vie ne eli da vas vidi, a kamoli da govori s vama. Je li joj moda slabo? Ja sam lijenik, mogu joj pomoi. Ona je samo skrhana vaim izljevima osjeaja, a vi najbolje znate kako je to osjetljivo, uvstveno stvorenje. Poslije podne opet je doao, hodao, sjeo, gledao na prozore kue i opet zazivao. Ponovno mu je priao prijatelj iz Zagreba molei ga: Gospodine doktore, lijepo vas molim, ostavite Lidiju. Ona ne eli s vama razgovarati. Ona je ena drugoga. Moram vam jo dodati da je ona pod naom zatitom. Molim vas, zamolite je neka se samo pokae na prozor, da je jo pozdravim. Ona to ne eli, pa vas molim potedite i mene takvih zahtjeva. Jo je dugo obilazio kuu, sjedio na plai, dolazio u dvorite i poslije zalaza sunca krenuo prema Crikvenici neprestano se osvrui ne bi li je jo gdjegod ugledao. Tri dana ostala je Lidija u sobi. Najvie je leala, silom popila neto mlijeka a uzela je jedva i malo juhe. etvrti dan poslije podne pojavila se na plai, blijeda, slaba, sva skrhana. Ona upita svog znanca: to da radim, da li da pozovem mua? Mislimo da nema smisla da ga radi toga zovete, jer bi mu se inilo da pridajete tome odvie znaenja. A ako mislite da bi mogao opet doi, radije otputujte vi kui. On se vie nije pojavljivao, a Lidija se povukla u sebe, ponaajui se kao neka velika grenica. Polovinom kolovoza doao je Josip. No, jo prije njegova dolaska Lidija je zamolila znance iz Zagreba da nita ne govore Josipu o Bokovoj posjeti. Vjerujte da bi ga to dovelo u oaj, jer je on previe ispravan, strogo moralnih nazora. To bi na njega strano djelovalo. Lidija je sakupila svu snagu da se pokazuje vesela, bezbrina, ali joj to uz najbolju volju nije uspijevalo, tako da ju je Josip esto upitao: Lidija, moda te neto drugo mui osim noge jer si esto odsutna mislima. Ne brini se, Josipe, zdrava sam, a noga mi je odlino. Ako si raspoloen za to, moemo poi u Crikvenicu, tamo svira vrlo dobra glazba.

On je uvijek na sve pristajao, ali vedrine Lidija nije zadobila ni na dugim etnjama, a ni sluajui glazbu u Crikvenici, tako da su otputovali u Zagreb prije kraja kolovoza. VIII Po povratku u Zagreb oboje su se zduno prihvatili posla. U ordinaciji je svakim danom bilo sve vie pacijenata, tako da je Lidija radila i dopodne iako je trebalo da ordinira od tri do sedam sati poslije podne. Posjete po kuama obavljala je sve sama, ali je uz to pronalazila i velik broj bolesnika koji se nisu usudili dolaziti u ordinaciju, jer su se bojali izdataka. Lidija je s ljubavlju i panjom preuzela te bolesnike i lijeila ih, kupovala za svoj novac lijekove, dolazila im u kuu, ako je trebalo i nou. Zamolila je kadgod oca za novanu pomo, jer ordinacija ipak nije toliko donosila, a izdataka je bilo mnogo, trebalo je izdravati Josipove roditelje i ulagati u onaj preostatak vlastelinstva. Lidijin otac je prodao skupocjeni perzijski sag, to mu je ostao od roditelja i stavio novac Lidiji na raspolaganje. Sve su inili da joj pomognu i da je zadre u dobrom raspoloenju. Poslije povratka s mora roditelji su poeli primjeivati kod nje neki nemir. A Zlata je esto imala prilike uti kako Lidija govori Josipu: Kada ve na svu silu eli da ja opet idem na more, onda te molim, poi sa mnom. Ja u vrlo rado ekati dok ti bude mogao ii. Daj me posluaj, dragi Josipe, ostavi sve, da budemo zajedno. Iz te molbe izbijao je neki prikriveni strah, ali Josip nije mogao mijenjati odluke. Od prvoga dana braka Lidija je ugaala Josipu u svakoj prilici, ali poslije povratka s mora ta je njena panja bila upravo napadno udvostruena. Na upit majke, zato toliko eli da ovaj puta Josip s njom putuje, Lidija je bila pripravna da se povjeri: Bojim se, majko. Govori, dijete, govori. Ja i tata primjeujemo da si esto bez razloga uznemirena, to mom oku nije moglo izmai jer pratim svaki tvoj pokret. A i esto si odsutna mislima. To je istina, mili moji. Krijem to pred vama, a groza me hvata od pomisli da Josip ne sazna... On je prolog ljeta osvanuo na moru. Lidija, jadno nae dijete. Zato nam se nisi odmah povjerila, moda bismo mogli neto poduzeti? Kako li je saznao gdje ti ljetuje? Prvu godinu opazio me tamo moj kolega dr Mrakovi koji s njime slui u Makedoniji. Govorio mi je da me je prepoznao po slici, koju je vidio kod njega u sobi. Oh, bit e strahote, a moe doi i do katastrofe, ako Josip dozna. On e ga ubiti, a onda zlo po njega, tebe i sve nas. Kako se usudio, nakon onoga naega lista kojega smo mu pisali. Lidija brine u pla:

 Strane sam asove proivjela. Bilo je to za mene kao grom iz vedra neba. Nisam mu mogla izbjei. ekao me je kod stuba. Teko nama, Josip e sii s uma ako to dozna. Vidi i sama kako dre nad tobom. On te oboava. Voljela bih, majko, da me prestane voljeti, a esto zaelim da me zamrzi, dapae, da me i prezre. Ne oajavaj, dijete, saberi se. Zar se nisam pokazala jaka, majko, kada sam sasluala njegove jadikovke i pla onoga koga sam oboavala. Pa ipak, ja sam ga ostavila, i nisam izlazila iz sobe, a on je obilazio oko kue jo dva idua dana. Nisi li pomislila na to, jadno dijete, da nee tvoji znanci priati kome, te tako Josip saznati? Nee, majko, oni su mi pomogli u tim trenucima. Bili su mi, uistinu, kao roditelji, svu panju i njenost su mi poklonili, mirili su me, a njemu su rekli da otie odande jer sam ja pod njihovom zatitom. Poslije sam ih ja zamolila da ne govore nikome, predoila im ta bi se moglo dogoditi, ako bi doznao moj mu. Njima sam ve prije povjerila svoj ivot. Oni su ga jako osuivali, i prezirno o njemu govorili, a sasvim je prirodno da e utjeti. A onaj, tvoj kolega dr Mrakovi? Nee, majko, sigurno je i poslije bio s njime, on mu je i rekao gdje se nalazim. On ne pozna Josipa. Mnogo je mlai i ne bi se usudio govoriti takve stvari. Ah, dijete, dijete nae. Majko draga, zato se ta strahota survala na nas? Njegovi osjeaji, njegove patnje, bile su jednake mojima. Lidija, dijete, moda on to sada glumi. Ne, on ne lae, jer proklinje oca. On je oajan, strano trpi i ne moe nigdje nai mira. Ali, on ipak nije dostojan da misli o tebi i na tebe. I ne zaboravi, Lidija, ti si estita ena, i takvu te tvoj mu voli i cijeni. Znam, majko, sve ja to znam i osjeam. Osim toga, dijete, pomisli koliki on ugled uiva, postat e zacijelo sveuilini profesor, a kao ovjek je zavrijedio da bude potovan. Cijenim ga, potujem ga, vjerna sam mu ena, za sve zahvalna, jer mi jo i danas u uima odzvanjaju njegove rijei: Pa i da je idovka, ona e biti moja ena, tako mi ivota i asti! Umirila si me, dobra moja i pametna Lidija. Lidija zagrli majku, zaplae i kroz pla ree: Vama se, majko, jedinoj mogu potpuno povjeriti i samo to e mi pomoi da lake nosim breme ivota. Nisam ga nikada mogla zamrziti, a sada, kada sam saznala njegove patnje, misli su moje esto kod njega. Dijete drago, ja te shvaam i razumijem, ali ti stavljam na srce i duu, tjeraj, goni daleko od sebe te misli. Obeaj mi to, dijete moje.

 Obeajem, i nastojat u svim silama, majko, jer elim ostati asnom enom, jer sam Josipu dala rije koju moram odrati. Lidija je bila toliko zaposlena, osobito bolesnicima u kunoj njezi, da je govorila kako ove godine nee nikako na more. Josipe dragi, moja je noga gotovo sasvim ozdravila, a imam nekoliko bolesnika koje nikako ne mogu napustiti, jer lebde izmeu ivota i smrti. Dobro, Lidija, nee ii polovicom lipnja, kao obino, ali poetkom srpnja svakako. Ba ima sluajno i sreu, jer i nai znanci putuju isto na odmor poetkom srpnja. Lijepo te molim, zavri lijeenje i ne preuzimaj novih pacijenata do jeseni, a obeajem ti, ako bude negdje velika potreba, ja u te zamijeniti. Ti mora na more da ti noga potpuno ozdravi. __ Zna da se govori da e se vremenom ukinuti privatne ordinacije, naime nee se moi biti namjetenik bolnice, raditi na sveuilitu i voditi ordinaciju. Vjeruj, ako do toga doe, radije u zadrati mjesto u bolnici, i docenturu na fakultetu. Zbog toga te neu moi pratiti na more. Doi u opet u mjesecu kolovozu. Obitelj Ukrajinek je predala dravi tvornicu i trgovinu te razne objekte kraj tvornice, ali kuu su zadrali cijelu. U donjem katu je bila ordinacija i stan Zlate i Ervina, a gornji je kat zauzela obitelj Marice, koja se ve smatrala lanom obitelji. Marica je pazila i vodila rauna o svakom predmetu djeda i bake, tako da je sve bilo sauvano, stilsko pokustvo, slike, veliki broj perzijskih sagova, skupocjena krzna, srebro i kristal. Ervin i Zlata su mnogo toga darovali Mariinoj djeci, to je njima odgovaralo i bilo potrebno, a drugo se prenijelo u Zlatin stan. Iako su Zlata i Ervin znali da imaju ogromnu vrijednost u skupocjenim predmetima, ivjeli su skromno, onako kako je Zlata bila nauena; jer ona se i onda, kad je bilo novaca napretek, esto borila sa svekrvom, a naroito sa svekrom, koji su je silili da ivi raskonije. Prodavali su iz kue ono to su smatrali da nema umjetnike, a ni praktine vrijednosti. Drugo je bilo u upotrebi, ili su uvali za djecu, ako njima zatreba da imaju u tom trenutku ta prodati. Stvari se nisu prodavale u trgovini, nego posredstvom osoba koje su procijenile vrijednost stvari. U to se uvela Lojzika, nekadanja voditeljica doma tete Flore Betelhajm, koja je isto bila odvedena onda kad i Ervinovi roditelji. Lojzika je bila skoro svaki dan u kui Ukrajineka a kod Marice kao kod kue, jer su bile znanice iz mladosti a obje iz Zagorja. Bilo je dogovoreno da se putuje na more posljednji dan mjeseca lipnja, a ne prve dane srpnja, jer je te dane velika navala putnika na prevozna sredstva za more. Lidija e putovati sa starim znancima, sastat e se na kolodvoru i otputovati vlakom na Rijeku preko Gorskoga kotara.

Trebalo je da putuju ujutro, ali uoi toga dana, uveer, radio je javio da vlak preko Gorskoga kotara mora kod Lokava voziti usporenom brzinom, vrlo oprezno, jer se pruga pomakla. Ali Lidijini znanci odluie ipak putovati tom prugom te su ekali na Lidiju. Kad je u pratnji roditelja i Josipa stigla Josip odmah ree: Ja ne doputam, ni pod kojim uvjetom da ti, Lidija, putuje tom opasnom prugom, meni je tvoj ivot previe dragocjen, a da se neto dogodi, predbacivao bi sebi itav ivot. Ali, dragi doktore, vidite koliko svijeta putuje. Vjerujem, kad bi prijetila katastrofa, tada uprava eljeznice ne bi dopustila da se tom prugom vozimo, pa i mi volimo nae ivote. Ne bojte se, nee se nita dogoditi hrabrio ga je znanac. Rekao sam da ni pod kojim uvjetom neu dopustiti Lidiji da putuje tim putem, ve vas lijepo molim, ako sretno stignete u Rijeku, poekajte Lidiju dva ili tri sata. Ona e doputovati preko Ljubljane na Rijeku. Lidijini znanci su obeali da e to i uiniti da bi zajedno krenuli na mjesto odmora. Vlakovi su krenuli jedan za drugim. Vlak preko Lokava iao je polagano, ali je ipak sretno stigao u Rijeku. Znanci iz Zagreba proetali su se Rijekom i obili svoje prijatelje, ali su se na vrijeme nali na rijekoj stanici, da doekaju Lidiju. Ljubljanski vlak je pristao, a njihovi sinovi potre do vagona prvoga razreda, da pomognu Lidiji sii, jer je imala veliku prtljagu. No, nisu mogli svojim oima vjerovati, Lidija nije stigla. Bilo je nagaanja, da nije moda morala mijenjati vlak u Ljubljani, ali ne, to je izravan vlak Zagreb-Ljubljana-Rijeka. Poli su sami u mjesto odmora, ekali, drugi, trei dan, ali Lidiji ni traga. Domaicu kue su uvjeravali da e soba biti plaena od dana kad je dogovoreno. Deseti dan doao je brzojav da Lidija nee doi, a novac za sobu stie. Tek kada su se vratili u Zagreb, i poli do Lidijinih roditelja, nali su ih u plau i oaju, i saznali to se dogodilo: Nemamo vie keri, ona nas nije dostojna. Kako je mogla ovako dobrog, brinog ovjeka napustiti i tako teko povrijediti. On nam je kao sin, njemu emo sve ostaviti. Razumijete nau bol, izgubili smo jedino nae dijete. A da tek vidite kako je on propao, Josip. Zdvojan je, ne samo to je povrijeena njegova ast i dostojanstvo, on ali i tuguje za njom, jer je jo uvijek voli i ezne za njom. Bojimo se da e poludjeti od oaja i bola. Mi neprestano plaemo i ne moemo nigdje nai utjehe. Moete li nam povjeriti, kako se to zbilo, kakvu mo ima taj ovjek, da je u tom biu tvrdoga znaaja slomio moral, obeanu rije za vjernost. To je teko shvatiti nama, koji smo u nju vjerovali. Ne moemo vam to ispriati, jer nas to stoji mnogo ivaca i uzbuenja. Evo vam list to nam je poslalo nesretno nae, izgubljeno dijete.

 Molim vas da ne govorite tako. Vi se moete samo razumom, jakom voljom i prkosom odrei svoga djeteta, ali srcem ne, niti vi nje, a ni ona vas, vi to znate vrlo dobro. Ona je vaa, ma gdje bila. Neemo da znamo za nju, nemojte je spominjati. Roditelji moji! Brzi vlak je jurio prema Ljubljani. Ja sam se smjestila u kupeu i jo ste mi bili svi pred oima, kako mi maete na pozdrav, i poela sam misliti na dane odmora, kad li se najednom otvore vrata moga kupea, a on stupi kao avet unutra sa smijekom na licu. U prvi sam as mislila da sanjam, ali onda se trgnem, a mozgom mi projuri misao: Lidija, ti nee iva doi na Rijeku. Uzeo je moje ruke u svoje, nisam bila u stanju da se branim, samo su mi usta aputala: Kako si smio doi, kako si mogao doi! Morao sam doi, Lidija. Ah, da ti zna moje patnje od onoga dana kad sam te ugledao, nakon toliko godina, kako su dugi bili mjeseci, dani, pa i trenuci od enje da te opet vidim. Ostavi me, prepusti me mojoj sudbini, odlazi, molim te, Boko, odlazi! Ah, Lidija, kako milo zvui iz tvojih usta moje ime. Godinama ga nisam uo, ali ono zvui isto kao nekada, Lidija, oboavana Lidija! Tada sam izvukla svoje ruke iz njegovih, i rekla mu: Malo sam se oporavila od uasa i govorim ti razborito, zato me sluaj, Boko: Ja sam ena neobino estitoga ovjeka, a da ne govorim o drugim njegovim izvanrednim osobinama. Teko sam se odluila da mu budem ena, ali sam osjetila i vidjela da me on neizmjerno voli i da u ga usreiti ako mu postanem ena. Zavoljela sam ga jer je on to i zasluio, i odluila da mu ostanem vjerna, odana, iskrena ena, a uvjerena sam bila da e s vremenom doi i eljena ljubav. Lidija, Lidija, ona nije dola i ne moe, jer ti ne moe drugoga ljubiti, ve samo mene. Ne govori mi tako Boko, ja to neu i ne smijem sluati. Rije sam dala, nju u odrati, makar i umrla za nju. On je problijedio, ponavljajui: Lidija, Lidija, tvoje se srce nije pretvorilo u kamen. uo si me, odlazi Boko. Vlak e stati u S., ostavi me mojoj sudbini. Na alost, u S. nije nitko uao u moj kupe. Lidija, ja bez tebe ne mogu vie ivjeti! Mora, Boko. Ti se mora pokoriti sudbini i opet ti ponavljam: Odlazi, ja sam zadovoljna uz moga mua. Bliili smo se Ljubljani a on je poeo priati o naoj ljubavi, kakva se ne raa vie, o ljubavi koju nita ne moe unititi, ni zakon, ni vjera, ni zadana rije, jer ona prelazi preko svih ograda. Nisam izdrala, poela sam plakati. Sjetila sam se i ja mojih najljepih dana, a preda mnom klei, plae i zdvaja bie koje je bilo svrha moga ivota. Zatim digne glavu, pogleda me pun strave i oaja, tako da sam i ja prestala jecati.

Lidija, najdrai stvore, ostat e moja vjeno, moja vjena ljubav. Siliti te neu, dri rije i ivi dalje zadovoljna uz tvoga mua. Zatim izvadi revolver i ree: iv te ne naputam, kunem ti se naom ljubavi da u ovdje umrijeti. Svakom razbojniku prije smrti ispune elju, pa ispuni i ti meni, ljubljeno bie, zagrlimo se i poljubimo. Otii u u svoj kupe, ubit u se, nitko nee znati da si ti uzrok moje smrti. Shvatila sam da misli ozbiljno, uhvatila me groza i oaj, pa sam iz svega glasa zavikala: ivi, Boko, ivi. Mene ubij. Pali smo jedno drugome u zagrljaj, a revolver je pao na pod kupea. Pregaena je bila ast, obeanje, potovanje, pa i ona vjena moja zahvalnost. Kad se vlak zaustavio, sili smo s njega, i za kratko vrijeme sjeli u drugi vlak, s kojim smo doputovali u njegovo rodno mjesto. Smjestio me kod svoje tetke, koja me je lijepo primila. Neu da mislim o sebi, tko sam sada, ali vas, majko i oe, molim, ako moete vi, zaboravite mene, jer sam uinila ono to nijedna estita ena ne bi napravila. U mislima sam uz vas i nikada vas neu zaboraviti i prestati voljeti. Paljivo su proitali list. Vi sada, Zlata i Ervine, dobro promislite, odmjerite sve, jer vi poznate svaku njenu misao, i najskriveniju. Mi smo se nje ve odrekli. Rekli smo vam. Njega priznajemo naim sinom. Ako hoete da vam budem iskren, moram vam rei da vae zdvajanje ne moe biti iz dubine srca. To e brzo nestati. Ali toga dobroga, plemenitoga ovjeka treba od srca aliti. On pati jer ju je, jadnik, ljubio svim srcem, a osim toga je do sri povrijeeno njegovo muko dostojanstvo. Njega nee biti mogue tako lako utjeiti. Opet vam ponavljamo, elimo da on ostane uz nas, elimo ga srcem posvojiti. Budite razboriti, dragi Ukrajineki, pa nije on dijete. Tjeite ga, ako znate kako. On je mlad, nee i ne moe se vezati uz vas. Pred njim je ivot, a on mu mora poi u susret. Mi se nikada ne elimo dijeliti od njega. Nemojte biti smijeni, ta on nee ostati s vama. Teko nama, onda emo ostati usamljeni. Kad vrijeme zacijeli rane i prebrie suze, zagrlit ete vi vau ker. Bit ete presretni da vam se vratilo izgubljeno dijete. Nikada, nikada joj neemo oprostiti. Onda je osudite, te ako imate odvanosti, zauvijek zaboravite da imate ker. Kako moete tako govoriti. Onda prekinimo taj razgovor i ekajmo kako e se to zavriti. Moe se dobro zavriti, a moe i tragino po sve vas. Teko nama nesretnima. Zar se moe zbiti jo vee zlo nego ovo to nas je stiglo?

Doktor de Valun ostao je u domu Ukrajineka, kao da se nije nita dogodilo. Zlata i Ervin poveali su svoju paljivost prema njemu do krajnjih mogunosti, ne samo iz osjeaja krivnje nego za to to su ga iskreno voljeli. Do podne je bio u bolnici, a poslije podne je radio u svojoj ordinaciji do kasno uvee. Izlazio nije nikuda. Bio je toliko povrijeen i nesretan da je izgubio volju za ivot. Prve dane bio je toliko razjaren da su mu nadolazile najcrnje misli: Nema drugoga izlaza. Ubit u njega, nju, a onda i sebe, to e mi takav ivot. Zazirem od svijeta zbog stida a najvie se stidim sam pred sobom. To e biti najbolje rjeenje. Sve troje mrtvi. To je jedini asni izlaz za sve nas. Da, da, smrt e rijeiti sve. Zlata i Ervin preklinjali su ga i na sve mogue naine molili i odvraali od toga. Nemoj sine, sebe radi. Ti treba da ivi. Ti si ovjek velikih, izvanrednih osobina. Josipe, digni se iznad svega toga. Ne mogu se dignuti iznad boli koja me razdire i iznad povrede koja me unitava. Misli na tvoje stare roditelje, brau tvoju, a tvoja smrt bila bi i naa. Ti e u toj tvojoj patnji i pregaranju ostati velik u naim oima. Iako nitko nije znao za njegovu nesreu, on se osjeao manje vrijednim i svoju nevolju nije nikome kazivao jer je ipak neka nada titrala u njemu. Kada je smogao snage da trijezno misli, doao je do uvjerenja da je sve propalo, a nakon toga se opet kao utopljenik hvatao slamke, iako je tonuo u crni bezdan. Dan za danom je tako prolazio u oekivanju uda, a esto ga je hvatala srdba poticana gronjom i osvetom. To je trajalo neko vrijeme. A onda je u dobroti njegova srca dolo do kajanja zbog takvih misli te je sam sebe korio: Kako smije gojiti takve misli. To sama moja usta govore. Gdje bih ja bio u stanju nekoga ubiti... I u tom neodlunom stanju dolo je na njega pismo od Lidije. Ve sam naslov dao je tota naslutiti jer je glasio: Plemenitom biu, Josipu. Zlata je primila pismo, i bila bi ga rado otvorila da sazna njegov sadraj, ali se morala suzdrati i saekati Josipa dok doe iz bolnice. Izdrala je dok nisu bili gotovi s objedom, a onda je sva preplaena rekla: Josipe, budi jak. Dobio si od nje pismo. Uzeo ga je u ruke i povukao se u svoju sobu, u kojoj je jako dugo ostao, tako da ga je Zlata morala opomenuti da bolesnici negoduju. Iziao je iz sobe, blijed, slomljen, stavio pismo na stol i jedva izustio: Iz ponora izlaza nema. Otiao je u ordinaciju. Zlata i Ervin ostali su zaprepateni, i sa strahom poeli itati pismo: Josipe! Nisam dostojna da ita na papiru slova, koja pie moja ruka. Opravdanja za mene nema, jer sam zasjekla otricu noa u srce dobrom i plemenitom biu, koje me je svim srcem i duom ljubilo. Oprotenja ne traim, jer ga i ne zasluujem.

Josipe, ti zna da sam ti sedam godina bila vjerna, odana ena. Cijenila sam uvelike tvoju dobrotu. Vjerovala sam da u cijeli ivot ostati uz tebe jer su tvoje vrijednosti neprocjenjive. Osjeala sam se uz tebe sigurna, zatiena. Iz tebe je strujala ljubav. Uinio si mi ivot lijepim jer si bio paljiv i pruio mi sve to jednoj eni treba. Vjeruj mi, bez ikakve himbe ili predumiljaja inila sam sve da i ja tebi ivot uljepam. Postao si mi iz dana u dan sve drai. Zaista sam te zavoljela. Josipe, da odvie ne duljim, htjela bih ti rei ono najvanije. Sve lijepe tvoje vrline duboko su se usadile u moj razum i u moju duu. Borila sam se svom snagom svoga bia da ih proguram i do moga srca. Volja je bila velika, Josipe, snaga silna, ali ljubav za tebe, ona koju ne moemo razumom izumiti, nije prodrla do moga srca. Mnogo sam trpjela radi toga. esto sam kriomice plakala. Ali je na sve to moje srce ostalo nijemo, tvrdo, ledeno. Nije se otvorilo za tebe. Da se nije pojavio on, za iju ljubav sam bila spremna svoj ivot dati, Josipe dragi, ti ne bi nikada to doznao i s tom tajnom otila bih u grob. Najplemenitiji ovjee, saberi mnogo snage, pogazi ljubav koju si prema meni gajio. Pokai, Josipe, jo jednom tvoju veliinu. Daj mi slobodu, molim te. Nisam ga zvala. Uao je silom, ali je probudio u meni ono to je nekada bilo. Od njega me moe odijeliti samo smrt, u to sam tako uvjerena da bih sa radou za tu ljubav umrla. Lidija IX Veeg razoaranja mukarac koji voli teko da bi mogao doivjeti. Jer tu nije u pitanju samo ponos mukarca, nego ponos ovjeka koji voli i koji je toj ljubavi predao itavo svoje bie. Jer strana je pomisao ivjeti tolike godine sa ljubljenom enom, otkrivati najintimniji dio sebe, pun vjere da si ljubljen a zauzvrat primiti zahvalnost i biti trpljen. Kad je pozvao prvoga bolesnika i ustanovio da ih ima jo mnogo, bilo mu je drago i sa svakim se zadravao vie nego obino. Zlata je ula u ordinaciju i upozorila ga da je vrijeme posjeta ve davno prolo i spomenula mu je veeru, ali on je samo odmahnuo rukom: Hvala, mama, neu veerati. Prije nego odem popit u malo mlijeka. Zurim se jer moram raditi na mojoj radnji. Zlata se povukla i strahovala s Ervinom ta li e se dogoditi. Samo da ne bi sebi to uinio. Bilo bi to strano. Zar nam nije bilo dosta one strahote, kad je ona digla ruku na sebe? Nemoj to spominjati, Zlata. Nemoj tim mislima uznemirivati sebe, a potedi i mene. Poslije pola noi napustio je Josip ordinaciju i poao u svoj stan, u koji je doao s odlukom:

Nisam stvoren za osvetu, nju mrziti ne mogu, jer sam je ljubio. Nosit u svoju bol u dui, dok mi vrijeme ranu ne zacijeli. Daj mi slobodu. Dajem ti je, Lidija. Budi sretna, a ja u ivjeti s ranom u srcu. Sutradan je rano ujutro otiao na sud s Lidijinim pismom, potraio je prijatelja suca, i s njime uredio da se razrijei njegov brak s Lidijom, i zamolio ga da nju o tome obavijesti sudskim putem. Zakasnio je u bolnicu i otiao profesoru Markoviu pa mu rekao razlog svoga zakanjenja. Profesor je ostao zapanjen, nije u prvi trenutak smogao ni jedne rijei utjehe. To je neshvatljivo da je to uinila ona, koja je za moj pojam bila tako savreno bie i s tolikim dobrim vrlinama. Da, da, profesore, uinila je to ona koju sam neizmjerno ljubio. To je na mene djelovalo tako porazno, da sam mislio da u svisnuti od bola. Dragi kolega, pred vama je jo ivot, mladi ste, a mukarac ste kakvog treba traiti. Glavu gore, ima jo i mnogo, mnogo strasnijih stvari. Pomislite samo na strahote prologa rata. Znam, profesore, da ivjeti moram, ali je sve to jo presvjee. Pametno ste uinili da ste razrijeili taj brak, to je vas dostojno, dragi kolega, a sada na posao. U radu ete zaboraviti na vae vlastite brige. Poslije objeda je doktor Valun saopio roditeljima da je razrijeio brak s Lidijom. Dao sam joj traenu slobodu rekao je, a njih je to pogodilo jer su jo uvijek gajili nadu da e se ona vratiti. Mnogo sam o tome razmiljao jedva je smagao rijei, sav utuen i doao do uvjerenja da je njena ljubav za toga ovjeka neunitiva, nenadjaiva, kad je ona, ena tako vrstog znaaja, pogazila nau ljubav u asu kad se on ponovo pojavio. Boli me strano pomisao da je ona sve te godine glumila, vedra, nasmijeena, naoko sretna ena, a zapravo me nije ljubila. Usput je obavijestio Zlatu i Ervina da kani odseliti od njih, odnosno zamijeniti stan s nekim pravnikom: Vi ete mi ostati dragi cijeli ivot, a moje potovanje prema vama nije umanjio njen in. Ali, dragi moji, ona pripada vama, a vi ete se u najskorije vrijeme s njom pomiriti. Radi toga i odlazim od vas, da njoj omoguim povratak u njen roeni dom. Nee se ona usuditi. Uvjeren sam da hoe, i to je prirodno. Kad vam padne oko vrata, sve e se zaboraviti. Zapamtite to sam vam rekao. Nekoliko dana iza toga razgovora odselio je doktor Valun svoju ordinaciju. Bio je sada dalje od sredita, ali nije za to mnogo mario jer je ve bio na pomolu zakon da se ukidaju privatne ordinacije. Mnogo je radio u bolnici, a naune radove objavljivao u lijenikom listu. Na tim mu je radovima estitao i profesor Markovi ponosan to je u njemu naao i dostojna zamjenika na sveuilitu.

Ali je doktor Valun izgubio smisao za ivot, povjerenje u ljude i vjeru u sebe. Nju mu je trebalo vratiti, to je osjetio najblii njegov prijatelj, profesor Markovi, koji je budno pazio to se s njime dogaa. Njegovu oku nije izmaklo opet probueno zanimanje kolegice lijenice za doktora Valuna. Nije se bila udala, a ljubav koja je tinjala planula je sada novim arom. To je uoio i profesor Markovi, ali je dobro znao i ocijenio psiholoko stanje doktora Valuna: on nee tako brzo, slomljen u sebi, stei hrabrosti da se priblii nekoj djevojci. Trebalo mu je dati moralne snage, povratiti vjeru u sebe i u ivot. I on je preuzeo na sebe da ga, polako i nenametljivo, upozori na tu djevojku: ivot tee dalje, dragi Josipe, treba prihvatiti njegovu igru, i onda kad ona trai da gubimo. Znam ta je vas tako sruilo: ne samo gubitak voljene ene, nego la, obmana u kojoj ste ivjeli. Prevareni ste bili za sve one lijepe nade, prevareni u iluziji svojoj da ste bili ljubljeni. Sada vam sve to ivot opet moe vratiti. Promijenite svoju ulogu, jer vi ste onaj koji je ljubljen, zato to ne primjeujete, a ne vie onaj koji ivi samo u tom lanom uvjerenju. Ne znai li vam to nita da ovo bie, ovdje u vaoj blizini, potiho pati i strpljivo eka da svoju panju obratite na nju? Te su rijei ulazile u njega kao melem i pomalo lijeile njegove rane. Mlada lijenica vratila mu je vjeru u ljubav i u ivot. Danas je doktor Valun s njom u drugom braku, a ljubav ene, sina i keri, prebrisale su stare rane. Nije prolo mnogo vremena od Lidijina i Bokova vjenanja, kad jednog dana zazvoni na Zlatinim i Ervinovim vratima. Lidija pade majci u naruaj. Kroz suze ispria im svoju sreu... Taj put do nje, krivudav i zaobilazan, ocrtao je tragove patnje i sree koje svakoga prate na njegovoj stazi ivota. A u svom sinu oni vide ispunjenje nesree koja je samo roditeljima dana.