John Rawls (1921-2002) Openito o Rawlsu Filozofija Johna Rawlsa, kao i on sam, predstavljaju iznimnu pojavu na angloamerikoj filozofskoj

sceni. Tako je bilo jo od poetka njegove akademske karijere pedesetih godina prolog stoljea, kada je u filozofiji gotovo u potpunosti vladala metoda logikog pozitivizma. U situaciji kada se rad na podruju morala i politike filozofije sastojao od pojmovne analize moralnih i politikih iskaza, Rawls se okree istraivanju normativnih pitanja prije svega pitanja pravednosti. Rawls u odgovoru na pitanje to ini neko drutvo pravednim kree od najdubljih moralnih uvjerenja pripadnika drutva. Provjeravajui ta uvjerenja u svjetlu etike teorije, neka od tih uvjerenja se naputaju ali se i sama teorija modificira na temelju uvjerenja. Konana teorija predstavlja konzistentan skup u kojemu se uvjerenja i teorija nalaze u reflektivnom ekvilibriju. Pored problema politike filozofije John Rawls se bavio i povijeu etike koju je predavao dugi niz godina na Sveuilitu u Harvardu. Ta predavanja objavljena su u njegovoj zadnjoj knjizi pod naslovom Predavanja o povijesti filozofije morala koja je izala prije nepune dvije godine. O Rawlsovoj se filozofiji u Hrvatskoj poelo raspravljati s veim intenzitetom tek u zadnjih deset godina. O njenoj aktualnosti govori i podatak da se danas na gotovo svim naim katedrama filozofije mogu sluati kolegiji o Rawlsu. Na hrvatski je prevedeno nekoliko njegovih lanaka te knjiga Politiki liberalizam. Prole je godine izaao poseban broj asopisa Croatian Journal of Philosophy posveen tridesetoj godinjici izlaska glavnog Rawlsovog djela Teorije pravednosti. Odlomci iz knjige Teorija pravednosti Kod pravednosti kao pravinosti izvorni poloaj jednakosti odgovara prirodnom stanju u tradicionalnoj teoriji drutvenog ugovora1. Izvorni poloaj nije, dakako, miljen kao aktualno povijesno stanje stvari, jo manje kao primitivno stanje kulture. On je razumljen kao posve hipotetiko stanje oznaenom tako da vodi odreenom shvaanju pravednosti. Meu bitnim crtama toga stanja jest da nitko ne zna svoje mjesto u drutvu, svoj klasni poloaj ili drutveno mjesto, niti itko zna svoju sudbinu u raspodjeli prirodnih darova i sposobnosti, svoju inteligenciju, snagu i slino. Pretpostavit u, ak, da strane ne znaju svoja shvaanja dobra niti psihika nagnua. Naela se pravednosti izabiru iz vela neznanja. To osigurava da u izboru naela nitko ne bude pogodovan niti oteen ishodom prirodnog sluaja ili sluajnou drutvenih okolnosti. Kako su svi u slinome poloaju i nitko nije u stanju ustrojiti naela kako bi pogodovala njegovim posebnim uvjetima, naela su pravednosti ishod pravinog sporazuma ili pogodbe. Jer, pod pretpostavkom okolnosti izvornoga poloaja, simetrije odnosa svakoga sa svakim, ovo je prvotno stanje pravino meu pojedincima kao moralnim
1

Vidi prezentaciju to je Socijalna filozofija (slajdovi: 12-20)

osobama, to jest kao razumnim biima s vlastitim ciljevima i, kako pretpostavljam, sposobnim za osjeaj pravednosti. Izvorni je poloaj, moglo bi se rei, odgovarajui prvotni status quo i stoga su temeljni sporazumi postignuti u njemu pravini. Ovo objanjava i prikladnost naziva pravednost kao pravinost: on pronosi ideju da su naela pravednosti dogovorena u prvotnom stanju koje je pravino. Komentar: Rawls naela pravednog drutva pokuava odrediti hipotetskim ugovorom kojeg sklapaju lanovi zajednice. Pretpostavlja se da pojedinci koji sklapaju taj ugovor prvenstveno brinu za svoje interese, da su racionalni, dobro obavijeteni o ljudskoj prirodi i funkcioniranju drutva, te da se nalaze pod tzv. "velom neznanja". Ovaj posljednji i najvaniji uvjet znai da nijedan od njih ne zna nita o onim svojim osobinama koje bi mogle utjecati na nepristranost odluivanja. Kako meu te osobine spada i sposobnost za stjecanje materijalnih dobara i kako se svatko plai (budui da ne poznaje ni svoju sklonost riziku) da bi nakon podizanja vela mogao otkriti da za takvo stjecanje nije ni sposoban, a unato toga eli za sebe osigurati to bolju poziciju, izabire se tzv. naelo razlike. Ono kae da su nejednakosti doputene ali samo ukoliko od njih imaju koristi i najmanje sposobni lanovi zajednice. Naime, na prvi pogled se ini da bi takav pristup ljude naveo da izaberu striktnu jednakost meu svim pripadnicima drutva. Meutim, taj izbor ne bi bio povoljan ni za koga budui da u tom sluaju oni koji bi nakon uklanjanja vela otkrili da imaju vee sposobnosti ne bi eljeli raditi onoliko koliko bi to inae mogli. Zato bi i oni koji se boje da e najslabije proi (a to su svi koji sklapaju ugovor) dopustili da talentirani dobiju vie dobara, ali samo ukoliko jedan dio vika resursa to e ga stvoriti daju njima ije su sposobnosti manje. Na to se naelo u praksi prvenstveno gleda kao na opravdanje progresivnog oporezivanja imunih. Pravednost je prva vrijednost drutvenih ustanova, kao to je istina kod misaonih sustava. Bilo koja teorija, ma koliko bila elegantna i ekonomina, mora se odbaciti ako nije istinita; isto tako zakoni i ustanove ma koliko bili djelotvorni i dobro ureeni, ako nisu pravedni, moraju se reformirati ili napustiti. ak ni dobrobit cijeloga drutva ne moe prevagnuti nad nepravednou osobe koja je zasnovana na pravednosti. Pravednost zato ne priznaje da se gubitak neije slobode moe opravdati veim dahom drugih ljudi. Ona ne doputa opravdanje odricanja nametnutoga nekolicini veom pogodnou koju uivaju mnogi. Zbog toga se u pravednom drutvu polazi od toga da su slobode jednakih dravljana utvrene; prava zasnovana na pravednosti ne mogu biti predmetom politikog pregovaranja ili rauna drutvenih interesa. Jedini razlog zbog kojeg moemo prihvatiti pogrenu teoriju jest to da ne znamo bolju; analogno tome nepravda se moe trpjeti samo ako je prijeko potrebno da bi se izbjegla jo vea nepravda. Kako su istina i pravednost prve vrijednosti ljudskog djelovanja, one su neprijeporne. Jure Zovko: O Rawlsovoj teoriji pravednosti, o graanskoj neposlunosti i hrvatska politika stvarnost John Rawls je neosporno najznaajniji suvremeni predstavnik politike filozofije. Njegova teorija pravednosti shvaena kao Fairness predstavlja najrazraeniju koncepciju pravednosti u demokratskom drutvu. Ostvarena i u praksi provedena pravednost najvei je jamac stabilnosti demokratskoga 2

drutva. Rawls je takoer jedan od najdosljednijih zagovornika prava na ostvarenje graanskog neposluha (Civil Disobedience). U svojem filozofiranju on se poziva na dugu tradiciju uinkovite primjene graanskog neposluha u amerikom drutvu poev od Henrya Davida Thoreaua pa do Martina Luthera Kinga Rawls definira graanski neposluh kao javnu, nenasilnu, radnju koja je motivirana vlastitom savjeu, a usmjerena protiv politikih zakona, sa svrhom da se postigne promjena zakona ili vladine politike. Rawls naglaava da graanski neposluh ima smisla jedino u drutvima s visoko razvijenom i stabilnom demokracijom koja jo nisu dosegla stupanj potpune savrenosti, ali u kojima je dolo do naruavanja i povrede temeljnih naela pravednosti. Budui da je nae drutvo na najboljem putu da ostvari navedene kriterije, - jer po novome kalendaru od 3. sijenja 2000. ivimo u visoko razvijenoj demokraciji, u kojoj ipak tu i tamo dogodi poneki proceduralni lapsus -, kolega Guste Santini i ja odluili smo ovom raspravom i diskusijom o graanskom neposluhu s razliitih motrita postaviti pitanje, mogu li nai graani po uzoru na amerike i zapadnoeuropske dravljane svoja osnovna prava pokuati ostvarivati institucionalnim graanskim neposluhom? Kao primjere navodim izvanparlamentarne pokrete otpora protiv atomskoga naoruanja i neograniene uporabe nuklearne energije, ekoloke pokrete za ouvanje okolia, antiglobalistike prosvjede za ouvanje kulturne i nacionale posebnosti. Svi ovi pokreti u poetnim stadijima okarakterizirani su kao ilegalni; u oima vlasti izgledali su kao imbenik destabilizacije, a zapravo su pridonijeli jaanju demokratskoga diskursa. Znakovito je da su se svi ovi protagonisti graanskoga neposluha u ostvarenju svojih ideja pozivali na prirodno, transpozitivno pravo koje se u veini sluajeva kosilo s pozitivnim pravom zapadnoeuropskih demokratskih drutava.Rije je dakle o oblicima graanskoga neposluha koji se odvijao u dobro ureenom (well-ordered) drutvu u kojem je pravednost neupitna vrijednost (nearly just society). Za Rawlsa je naime pravednost "prva vrlina drutvenih institucija" o kojoj ovisi stabilnost demokratskoga drutva, koja je zapravo usporediva s istinom u misaonim sustavima. Kao takova pravednost se izravno tie pojedinca kao osobe i drutva sa svim njegovim institucijama, ustavom i zakonima. Svaki ovjek kao osoba posjeduje pravo na nepovredivo vlastito dostojanstvo koje ne moe biti dokinuto ak ni u ime boljitka cjelokupnoga drutva. Predmet pravednosti jesu osnovna drutvena dobra (social primary goods), koja mogu biti nematerijalne i materijalne naravi. Za nematerijalna dobara (in politicis) Rawls ne doputa nikakve nejednakosti, dok su u ekonomskom pogledu (in oeconomicis) razlike neizbjene. Rawls govori zapravo o dva naela pravednosti: Prvo: "Svaka osoba ima jednako pravo na u potpunosti adekvatnu shemu jednakih osnovnih prava i sloboda koja je spojiva sa istom shemom za sve, a u toj shemi jednakim politikim slobodama, i samo tim slobodama, valja jamiti njihovu vrijednost"; Drugo: Drutvene i ekonomske nejednakosti trebaju zadovoljiti dva uvjeta: a) trebaju se odnositi na slube i poloaje dostupne svima pod uvjetima pravine jednakosti mogunosti; b) trebaju biti od najvee koristi za najloije stojee lanove drutva". Prvo naelo pravednosti zahtijeva jednaku participaciju u temeljnim slobodama i politikim pravima u smislu maksimalizacije individualne 3

slobode. To podrazumijeva jamstvo pravine vrijednosti politikih sloboda, tako da one nisu samo formalne, te pravinu, a ne samo formalnu, jedankost mogunosti (fair anse) za sve graane. Rije je naime o temeljnim pravima graana kao to su pravo politikih izbora ( birati i moi se kandidirati), pravo na politiko i drutveno aktiviranje, sloboda govora i okupljanja, temeljne ljudske slobode, sloboda savijesti, misli, i religije, pravo na rad i na osobno vlasnitvo, pravo na tjelesnu nepovredivost i osobnu sigurnost, sloboda od straha i terora (posebno aktualna u Americi poslije 11 rujna 2001). U pogledu navedenih vrijednosti Rawls se zalae za egalitaristiki oblik liberalizma u kojemu svaki pojedinac ima pravo zahtijevati maksimaistiko ostavarenje svih ovih prava. U ekonomskom pogledu vrijedi naelo razlike (difference) koje kae da se ekonomske nejednakosti reguliraju tako da, bez obzira na stupanj razlike najveu korist ipak imaju najloije stojei lanovi drutva. Naelo razlike primjenjuje se i na ugled i mo, a ne samo na imetak i njegovo stjecanje. Naelom razlike Rawls se zalae za drutvo sa socijalnom pravdom i argumentira protiv libertarianistikoga shvaanja trine privrede, dakle protiv nekontroliranoga kapitalizma zasnovanog na principu "laisser-faire". Trite nije jedino koje moe regulirati socijalne odnose u drutvu, nego drava u prvom redu nosi odgovornost za dostojanstven ivot svojih graana i treba kroz svoje institucije raditi na ostvorenju pravednosti, razraene na naelu omoguiti svim graanim fair anse u ostvarivanju njihovih graanskih prava. Sloboda i jednakopravnost bilokojega graanina ne smije biti ugroena gospodarskim nejednakostima. Drava mora potivati i tititi temeljno slobodarsko naelo da se sloboda pojedinca ne moe ni pod koju cijenu monetarizirati. Ako su iscrpljenje sve pravne mogunosti u ostvarenju vrijednosti slobode i jednakosti svih graana, onda u demokratskom drutvu preostaje jedino stredstvo graanski neposluh. On ima prvenstveno apelativnu funkciju jer se njime treba kod to veeg broja graana probuditi osjeaj i smisao za etiku dimenziju pravednosti. Sudionik graanskog neposluha djeluje kao graanin, a ne kao revolucionar. Svrha prosvjeda nije promjena sustava, nego poboljanje demokracije i postojee politike. Zato se i trebaju pristae graanskoga neposluha zalagati da njihov prosvjed pridobije to vei broj aktivnih sudionika. Graanski neposluh treba biti artikuliran to je mogue razlonije i razboritije. Rije je o javnom inu koji je zasnovan na argumentaciji javnoga uma. Naelo na koje se pozivaju pristae graanskoga neposluha jest da u demokraciji ne smije nita ostati skriveno i zatajeno. Ako neto ne moe podnijeti kritiku graanske javnosti, onda nije razumno, niti etiki moralno. Kantovo "naelo publiciteta", koje Rawls prihvaa kao naelo javnoga uma, temelji se na uvjerenju da su razum i um uvijek javni, privatni um je ista besmislica. U politikom pogledu moe se govoriti samo privatnim spletkma i zakulisnim igrama, to se u tradiciji politike filozofije naziva "arcanum imperium". Nomen est omen. Ministar financija koji prikriva ili ne eli do kraja razotkriti neregularno poslovanje u odreenoj banci, gubi u javnosti kredibilitet dunosnika i djeluje, u oima zagovornika graanskoga neposluha kao privatna osoba. Rektor sveuilita koji ne eli potpisati diplome studentima koji su zavrili svoj studij, kao to je sluaj s magnifcusom zagrebakoga sveuilita, gubi ipso facto akademsku funkciju koju obnaa jer se ogrijeio o temeljna 4

akademska naela, pa u oima studenata i javnosti fungira samo ut privatus, kao privatna osoba. Ako se za graane moe rei da rjenikom politikoga liberalizma ue i profitiraju iz sukoba razliitih ideja i argumenata, onda bi se po analogiji moglo ustvrditi da i demokratski sustavi mogu samo profitirati od civilizirano organiziranih i uspjeno provedenih prosvjeda zasnovanih na naelima graanskoga neposluha. Kad graani, a to jamano vrijedi i za politiare, u svojem iznoenju argumenata u prilog ostvarenja egalitaristike koncepcije pravednosti slijede javni um, oni tada produbljuju i obogauju javnu kulturu demokratskoga drutva. Zavrit u parafraziranjem misli nedavno preminuloga H.-G. Gadamera: Nije dovoljno samo pokazati solidarnost prema omome ije je dostojanstvo povrijeeno. Potrebno je u praktinom smislu postati svjestan toga. Moemo li u naemu drutvu doista postati svjesni svih kreativnih mogunosti graanskoga neposluha? Ana Matan: Rasprava o Rawlsovoj socijalnoj filozofiji > Koga vie zanima distributivna pravednost, bogate ili siromane? Neki od vas moda znaju da je suvremenu akademsku raspravu o raspodjelnoj pravednosti pokrenuo ameriki politiki filozof John Rawls i njegova knjiga Teorija pravednosti iz 1971. godine. U toj knjizi Rawls tvrdi da nejednakosti u prihodima i bogatstvu mogu biti opravdane samo onda kada one koriste najnepovlatenijim grupama u drutvu. Ili, drukije reeno, nejednakost je opravdana zbog toga to bi najsiromanijim lanovima drutva (i svima ostalima) bilo ak i gore kada nejednakost ne bi postojala. Ono to je uistinu neobino jest to da usprkos ogromnom utjecaju koji je Rawls imao na akademsku zajednicu u SAD, ira javnost nije bila upoznata s njegovim idejama i one nisu bile predmetom javnih debata. S druge strane Rawlsove ideje su iroko raspravljane u skandinavskim zemljama (vedska, Norveka, Danska, Island, Finska) gdje postioji znatno vea jednakost i pravednost u stvarima raspodjele nego u SAD. Zbog ega je tako da su u zemljama ija je razina socijalne pomoi meu najviima u svijetu, gdje ne postoje velike nejednakosti, gdje ak i kazne za brzu vonju progresivnio rastu u odnosu na visinu prihoda, teorije raspodjelne pravednosti daleko popularnije nego u zemlji u kojoj postoje ogromne nejednakosti u prihodima i bogatstvu (SAD)? > to mislimo kada kaemo distributivna pravednost? Prije svega, ja ne mislim da ideje o distributivnoj pravednosti ovise o tome koliko je nacija bogata, vie mi se ini da to determiniraju povijesni procesi. ini mi se, primjerice, da su ideje o tome kako treba dijeliti bogatstvo u Norvekoj znatno starije. Ali, naravno, moe se smatrati razoaravajuim da nacija koja je toliko bogata kao SAD, ima, izgleda, vee nejednakosti. To me vodi vanom pitanju za ovu grupu: to mislimo kada kaemo distributivna pravednost? S teajeva iz ekonomije poznato mi je da postoje dijagrami koji analiziraju u kojoj je mjeri bogatstvo jednako podijeljeno meu odreenim brojem ljudi. Vjerojatno su nekima od vas poznate tvrdnje poput 10 posto stanovnika posjeduje 60 posto prihoda. To se ini oigledno nepravednim. Ali to pravednost (raspodjelna pravednost) znai? Pravednost na osnovi uinka i pravednost na osnovi potreba Poznata su mi najmanje dva znaenja distributivne prvednosti- zbog toga mislim da je lako razumjeti da je u Americi prihvaena drukija ideja 5

distributivne pravednosti. U Njemakoj oito stvarnost nije toliko ekstremna i kompromisi izmeu dva pola su vrlo uobiajeni. Razlog tome je, ini se, to se drutvo mora baviti gubitnicima raspodjele i umirivati ih kako bi sprijeilo pobunu. Moemo razlikovati pojam Leistungsgerechtigkeit od Bedrfnisgerechtigkeit. Prvi znai da netko postie onoliko koliko je sposoban uiniti za druge (tko je sposoban i ambiciozan zaradit e vie). Drugi znai da svatko treba dobiti to mu je potrebno, bez obzira koliko je moan i sposoban Bilo kako bilo, postoje tendencije, ispravite me ako grijeim, ali mi se ini da su SAD meu onim zemljama gdje je prva od prethodno spomenutih ideja distributivne pravednosti kod veine ljudi vrsto prihvaena kao ispravna. ini mi se da je ameriki san od dronjaka do bogatstva (od peraa tanjura do milijunaa) jedan od temelja te ideje: svatko moe biti dobitnik i zbog toga se svatko snalazi u tome to jo uvijek nije dobitnik. Nadovezujui se na tu ideju distributivna pravednost moe, koliko ja znam, biti osnaena i religijskim korijenima, kao to protestantizam/puritanizam pretpostavlja da biti voljen od Boga je neto to se moe pokazati i zemaljskim bogatstvom. (Mislim da je to ideja M. Webera, nadam se da nisam nikoga uvrijedio ovim stavom). Ovo, takoer, moe pomoi opravdanju nejednakosti. Tako, mene ne udi da u SAD veina ne misli o drugim vrstama distributivne pravednosti (iako moram priznati da u Njemakoj ova tema takoer nije ba' esto raspravljana). Opravdanje naeg trino utemeljenog sustava Iako ova ideja izrazitog "Leistungsgerechtigkeit-a nije izvorno europska (udno jer su prvi Amerikanci bili Europljani) bojim se da to sve vie i vie postaje dijelom europskog stila (vjerojatno ojaano tendencijama globalizacije i individualizacije). Ovu ideju shvaam suvie izazovnom: ne mora previe brinuti za druge jer svatko dobiva to je zasluio. A to se ini sjajnim sve dok si meu dobitnicima ili u najmanju ruku vjeruje da to moe biti a gubitnici su i dalje utljivi. I, kao to si mi rekla, ovo se naelo moe smatrati dobrim sve dok dokazuje da gubitnici na taj nain prolaze bolje (prema Rawlsu), to je, ini se, neizreeno opravdanje naeg trino utemeljenog sustava nasuprot socijalistikom to je oigledno bilo iskazano za vrijeme projekta Documenta. Mislim da je ovo vrlo zanimljiv stav za raspravu: moe li sustav biti opravdan idejom da bi svaka (A-misliva/B- realna) alternativa bila ak i gora za gubitnike? I to mi mislimo kad kaemo Distributivna pravda? pozdravi, Klaus Dragi Klaus! Napisao si: Moemo razlikovati pojam Leistungsgerechtigkeit od Bedurfnisgerechtigkeit. Prvi znai da netko postie onoliko koliko je sposoban uiniti za druge (tko je sposoban i ambiciozan zaradit e vie). Drugi znai da svatko treba dobiti to mu je potrebno, bez obzira koliko je moan i sposoban Od svakoga prema...svakome prema... 6

Na neki nain svaka od gornjih dviju formulacija mogla bi se uklopiti u formulu poput ove: Od svakoga prema...svakome prema... Prva (Leistungsgerechtigkeit )je mislim slina onoj (ve spomenutoga) amerikog filozofa Roberta Nozicka koji kae: Od svakoga prema onome to izabere initi, a svakome prema onome to ini za sebe... A druga (Bedurfnisgerechtigkeit ) je vie na crti sa svojevrsnim socijalistikim sloganom koji se moe ovako formulirati: Od svakoga prema njenim sposobnostima, svakome prema njenim potrebama. Tako bi se moglo rei da je pitanje distributivne pravednosti pitanje o tome na koji nain popuniti prazna mjesta u u gornjoj formuli (Od svakoga... svakome...). Naravno, problem je u tome to se ne slaemo u tome kako ta mjesta trebaju biti popunjena. Moj omiljeni autor John Rawls bi rekao da svi imamo isti koncept pravedosti, ali se ne slaemo oko koncepcija pravednosti. On kae: Oni koji imaju razliite koncepcije pravednosti mogu se... ipak sloiti da su institucije pravedne kada se ne provodi nikakva arbitrarna razlika meu osobama u stjecanju osnovnih prava i dunosti i kada pravila uspostavljaju prikladnu ravnoteu izmeu suprotstavljenih zahtjeva za pogodnostima drutvenog ivota. Ono u emu se ne slaemo jest "to su arbitrarne razlike? i" to je prikladna ravnotea meu suprotstavljenim zahtjevima?" Naela s kojima se svi moemo suglasiti? Kao to je Klaus pojasnio, postoje kompromisi izmeu zahtjeva postavljenih na osnovi vlasnikih prava, talenta, sposobnosti i zahtjeva na osnovi potreba. Moda je nekakav kompromis meu razliitim naelima, najbolje to moemo uiniti, ali je ideja distribtivne pravednosti, kako je postavlja Rawls, u tome da se pronae koncepcija pravednosti s kojim se svi mogu suglasiti i koja nee biti rezultat pogaanja izmeu, recimo tako, bogatih i siromanih. Mi (bogati) pristajemmo dati neto od naega bogatstva vama (siromanima) a u zamjenu traimo da se ne bunite protiv nas. To, misli Rawls, nije pravednost. Njegov pojam pravednosti zahtijeva da se suglasimo o naelima iza vela neznanja gdje ne znamo jesmo li bogati ili siromani, talentirani li netalentirani, ambiciozni ili neambiciozni, via, srednja ili nia klasa, mukarci ili ene, itd... Naela pravednosti su ona o kojima se moemo suglasiti u takvoj izvornoj poziciji jednakosti. On misli da da se svi mogu suglasiti o naelima koje sam ve spominjala u ranijim pismima: 1.Svaka osoba mora imati jednako pravo na najiri mogui raspon osnovnih sloboda primjeren slinom rasponu sloboda za druge. 2.Drutvene i ekonomske nejednakosti trebaju se urediti tako da su istodobno (a) od najvee mogue koristi za najmanje povlatene (b) povezane s otvorenou slubi i poloaja u uvjetima pravedne jednakosti ansi Alternativa? Ali Rawlsova koncepcija pravednosti samo je jedna od mnogih i ti je ne mora prihvatiti ili misliti da je uistinu pravedna. Ti moe imati razliitu koncepciju. Na zadatak vidim u tome da razvijamo raspravu o tim razliitim koncepcijama distributivne pravednosti koje moemo imati. U pravu si kada kae da se Rawlsova koncepcija moe shvatiti kao opravdanje naeg trino utemeljenog sustava nasuprot socijalistikom to je oigledno bilo iskazano za vrijeme projekta Dcumenta. Takoer si u pravu da je dio toga opravdanja u u stavu da bi svaka (a-zamisliva, b-realna) 7

alternativa bila ak loija za gubitnike? Tako bi se moglo na popularan nain postaviti pitanje:Je li nam vie stalo do jednakosti kao takve i jesmo li spremni privatiti da svatko ivi na korici kruha i ai vode ili vie brinemo o tome to ljudi zapravo jedu pa prihvaamo kako je OK da neki piju ampanjac i jedu kavijar kako bi drugi mogli uz kruh jesti i grah i kobasice? (Pretpostavljajui da postoji mehanizam po kojem ampanjac i kavijar za neke daje grah i kobasice ostalima). Sve je ovo reeno kako bismo naglasili da nae pitanje treba biti preciznije: Koju koncepciju distributivne pravdnosti prihvaamo kao uistinu pravednu? Ili, kakvu raspodjelu drutvenih ansi privaamo kao pravednu? A ne to je distributivnma pravednost? Mi (bogati) pristajemmo dati neto od naega bogatstva vama (siromanima) a u zamjenu traimo da se ne bunite protiv nas. To, misli Rawls, nije pravednost. Njegov pojam pravednosti zahtijeva da se suglasimo o naelima iza vela neznanja gdje ne znamo jesmo li bogati ili siromani, talentirani li netalentirani... Recenzija Snjeane Hasna Rawlsove knjige Pravo naroda i preispitivanje ideje javnog uma (KruZak, Zagreb, 2004.) Na ovim prostorima, pa i u ovoj zemlji, ne moemo se, recimo, pohvaliti nekim osobitim zanimanjem za liberalne politike teme. Knjiga o politici liberalizma i njezinu utjecaju na meunarodne odnose vjerojatno se ini kao neto to nam je jo dalje. A takva je upravo knjiga Johna Rawlsa sastavljena od dvaju dijelova: Pravo naroda i Preispitivanje ideje javnog uma. No rije je o relevantnom autoru i relevantnoj filozofskoj literaturi poznatoj strunoj javnosti kako u svijetu tako i u nas. Dobar dio te prepoznatljivosti njegova filozofija duguje prethodnim dvjema vanim knjigama koje ine nezaobilaznu literaturu suvremene filozofije politike: Teorija pravednosti i Politiki liberalizam (hrv. prijevod u nakladi KruZak, 2000). Kratko i jasno poetno razgranienje i pojanjenje Rawlsova liberalizma: to nije liberalizam koji je na ovaj ili onaj nain vezan uz anglosaksonske utilitaristike tradicije koje korijene vuku jo iz Benthamova doba (utilitarizmu je on zapravo moda najjasnije suprotstavljen) niti je to liberalizam prosvjetiteljstva (to je po Rawlsu, dakle, doktrina, dok je politiki liberalizam politika koncepcija). Liberalno i pravedno drutvo to onda Rawlsov liberalizam jest? On je koncept politikog ureenja drutva kojemu je temelj ustavna demokracija zasnovana na naelima pravednosti. Politiku koncepciju te demokracije ine razne politike koncepcije pravednosti, koje su po Rawlsu jedna obitelj takvih politikih koncepcija te su sadraj javnog uma, a pravinost je (koju autor zastupa) samo jedna od njih. Politiki liberalizam sadri jo nekoliko bitnih naela koja pojedinca tretiraju kao slobodna, kooperativna i jednaka u pravima i polaznim pozicijama (naela recipronosti, ideja izvornoga poloaja i njihove dalje eksplikacije). To je drutvo dakle utemeljeno na razlonim (iskrenim politikim), a ne na racionalnim (kao modelima nunog, pa i prisilnog suivota) razlozima. U dvjema spomenutim knjigama Rawls razvija tu svoju koncepciju za liberalno i pravedno drutvo. U Pravu naroda svoju politiku koncepciju liberalizma iri na narode nastojei time zasnovati teorijske temelje meunarodnoga poretka i njegove vanjske politike. Razlika je izmeu tih dviju koncepcija stoga u tome da one zasnovane na pravednosti i 8

liberalizmu objanjavaju kako je liberalno drutvo mogue, dok kroz prava naroda Rawls daje nacrt kako je svjetsko drutvo liberalnih i pristojnih naroda mogue. Sadraj prava naroda razvija se unutar liberalizma i temelji se na ideji drutvenog ugovora, to znai da nadahnue za politiko filozofijske temelje Rawlsu dolazi svakako od J.J. Rousseaua, J. S. Milla, ali ponajvie od Immanuela Kanta i njegova Vjenog mira. Kao to je poznato, Kant nastoji domisliti ureene odnose meu dravama koji bi vodili prema trajnom (vjenom) miru. Rawls preuzima poprilino od njega, ali razrauje, pa i osuvremenjuje, neke od Kantovih teza. Na te meunarodne odnose on u skladu sa svojom filozofijom primjenjuje liberalnopolitika naela kako ih je anticipirao u svom politikom liberalizmu i teoriji pravednosti, ali s nunim modifikacijama kada su u pitanju narodi i njihovi odnosi. Subjekti meu narodnih odnosa ugrubo su dvije skupine naroda. Jedni su oni koji dijele prihvatljiva naela politikoga razvoja (povijesni razvoj politikih institucija, ljudska prava, temeljna liberalna naela i dr.) i u njih se ubrajaju spomenuta liberalna i kako ih Rawls zove pristojna drutva. Njihovi odnosi pripadaju u ono to Rawls zove idealna teorija. U onu neidealnu teoriju ubrajaju se odmetniki narodi, narodi optereeni povijesnopolitikim okolnostima i dobrohotni apsolutizmi. Zadaa je neidealne teorije iznai nain da se urede odnosi drutva naroda. Kao najvaniji istiu se uzajamno potovanje, naela recipronosti, velika uloga dravnika, ali u tekim okolnostima i pravo na pravedni rat. Na kraju, ono to nas miri s naim drutvenim svijetom jest ideja realistine utopije koja nam pokazuje da je mogua razlona pravedna ustavna demokracija, koja je pripadnica razlono pravednog drutva naroda. U Preispitivanju javnog uma Rawls pretresa javni um s obzirom na njegov sadraj, bit, ali i na prigovore koje mu upuuju prije svega razliite, kako ih on zove, obuhvatne doktrine (prije svega religiozne). Ideja javnog uma za njega je takoer liberalna politika koncepcija, a ideja njegove realizacije sastoji se u javnom vijeanju izmeu ve spomenutih pripadnika obitelji politikih koncepcija pravednosti. Potreba za njim trajna je i nuno suprotstavljena vjerskim, moralnim ili filozofskim doktrinama jer na taj nain se ne dovodi u pitanje liberalna naela politikog drutva. Politika bez suvereniteta Za Rawlsa se obino tvrdi da je preporodio politiku filozofiju, no njegova politika filozofija trpi i mnoge prigovore. Jedan je od moguih onaj o njegovoj ideji realistine utopije. On se, meutim, moe svesti i na pitanje kako je doista mogue odrediti to je realno mogue, a da to realno vrijedi kao pravedno za sve? U svom razumijevanju politikih odnosa on se tom idejom suprotstavlja onomu to naziva realistina teorija politike koja je vidi samo u njezinu hegemonijalnom obliku, gdje se u najboljem sluaju politiki odnosi odreuju kao nuan modus vivendi, a ne kao povijesni razvoj razlonih politikih institucija i odnosa koje je Rawls skicirao kao liberalizam i teoriju pravednosti. Mi doista ne bismo smjeli (ni htjeli) obezvrijediti pozitivni domet realistine utopije koji nam ona daje kao temelj za ona postignua ispod kojih ne bismo smjeli ii i s pomou kojih bismo trebali razmiljati to je dalje mogue. Ali u kojem trenutku i kako vjerovati u potencijal takve ideje kad neki posebni, ali i nezaobilazni politiki sadraj sebe sama ne vidi u odreenom temporalnom i politikom okviru kao onaj koji bi se realno u nekom bliskom vremenu trebao ostvariti? Konkretno, kakve anse za politiku legitimaciju i egzistenciju ima pokret za enska 9

prava u 19. stoljeu, kada je njegova budunost mnogo vie utopijska nego realna u javnom diskursu tadanjih politikih koncepcija? Problem je ideje realistine utopije u tome da ona lako moe biti strategija odgaanja onih politikih sadraja koji se ne mogu miriti s drutvenom i politikom realnou (i njihovim pripadajuim institucijama) jo kojih stotinu ili vie godina. Pritom nije dovoljan uvjet njihova participiranja u, recimo, sferi javnog uma ije principe one ne odbacuju, a koji ih legitimiraju kao pripadnika one obitelji politikih koncepcija koja je utemeljena na razliitim idejama pravednosti. Koliko se takve politike opcije (koje mogu proistjecati iz odreenih obuhvatnih doktrina) dugo trebaju miriti s time da je njihova sudbina neodreeno ipak samo utopijska, a ne realna? Za takvu politiku koncepciju ideja je realistine utopije dakle strategija njihova neodrediva odgaanja, ali, jo vie, ona prema njima djelomino zadrava hegemonijalni karakter realistikoga gledita. Moda bi ba zato trebalo uoiti da u politikoj filozofiji (kako u klasinoj, tako i u modernoj, Rawlsovoj primjerice) treba pretresti jedan od njezinih temeljnih pojmova kojim ona operira ve stoljeima, a to je pojam suvereniteta (a ne samo suverena kao njegove praktine izvedenice). Kako to M. Foucault otkriva, bavljenje filozofijom politike treba stoga usmjeriti na ono neistraeno podruje gdje pojam suvereniteta vie nije relevantan. Tim bi putem moda filozofija otkrila temelj gdje svaka politika koncepcija ima vie od svoje utopijske sudbine (dakako unutar nekih veih postignutih institucionalnih i politikih parametara). No, prije nego to otkrijete filozofijski temelj politike bez suvereniteta, uzmite u ruke ovu posljednju Rawlsovu knjigu jer ona prua vie nego dovoljno zanimljivih uvida kako urediti meudrutvene i meu narodne odnose. PRAVDE NEMA I NIKADA JE NEE BITI Moemo je ozakoniti Konflikt ili sukob je posebna vrsta drutvenog i politikog odnosa koji prvenstveno nastaje zbog neusklaenosti interesa. U politikom smislu konflikt oznaava nastojanje nekog subjekta da svoje interese nametne onima koji imaju suprotstavljene ili drukije interese. Osim interesa glavnom osnovom za izbijanje sukoba smatra se i tenja za moi, odnosno nastojanje da se vlastita subjektnost iskae pobjedom nad drugima. Za razliku od sukoba koji se raznim povodima dogaaju meu pojedincima i grupama politiki konflikt tumaimo kao posredovani sukob. Zbog toga je za rjeavanje politikog konflikta potrebno djelovanje koje vodi rauna o politikom posredovanju, to jest o nizu prije svega pravnih pravila kojima se konflikt ureuje kao politiki odnos. To su primjerice; izborni zakon, zakon o strankama, parlamentarna procedura, ali i naela fer ponaanja u javnosti ili pak odredbe meunarodnog prava o postupanjima u ratnim situacijama. Bilo da se radi o klasinom ratu izmeu drava ili graanskom ratu rat predstavlja granini sluaj politikog sukoba, no veina se politikih konflikta ipak odvija na osnovi sukobljenosti interesa bez direktnog koritenja oruane sile. Iz navedenog proilazi da se konflikti dijele na one koji se rijeavaju upotrebom sile - to je naelno gledano iznimno i nezakonito u suvremenim drutvima i one koji se rijeavaju politikim sredstvima u uem smislu rijei kao to su izbori i pregovori. Polazei od sukobljavanja kao kljunog politikog procesa drutveni teoretiar Carl Schmitt (Karl mit) itavu politiku interpretira kroz prizmu odnosa prijatelj10

neprijatelj, ime se Schmitt nadovezuje na slinu teoriju Maxa Webera te Karla Marxa koji je itav drutveni ivot tumaio kao okvir klasne borbe. Pluralistiki formirane zajednice koje su pretpostavka demokratskog drutva od nedemokratskih drutava se razlikuju upravo po tome to konflikte institucionaliziraju. One ih podreuju zajedniki usvojenim pravilima, i time stvaraju mogunost da konflikti postanu sastavni dio funkcioniranja zajednice, pa ak i njen stabilizacijski faktor. Time se izbjegava akumulacija suprotnosti koje spreavaju postizanje za drutvo svrsishodnog rjeenja, a mogu dovesti do ozbiljnih politikih i drutvenih poremeaja. Pluralistika zajednica, naime, uspostavlja stalne uvjete optiranja, bez ega ni konflikti nisu mogui. Optiranje znai izbor meu razliitim mogunostima opredjeljivanja na osnovi garantirane slobode subjekta, a u okviru pravila ureenih u samoj politikoj strukturi zajednice. Sa druge strane, u porecima u kojima ne postoji pluralizam kao to je diktatura cjelokupna se mo drave koncentrira upravo na to da se sprijei konfliknost u politikom i svakodnevnom ivotu, to samu dravu dovodi u sukob sa civilnim drutvom i graanskim slobodama. Teoretski gledano konflikti se naelno rjeavaju pobjedom jedne od sukobljenih strana kada poraena strana priznaje prvenstvo interesa pobjednika i time sebe ukida kao politiki subjekt. Meutim, takav rezultat u suvremenom, pluralistikom drutvu nije est jer se ee dogaa da sukobljene strane do rjeenja dou kompromisom. Kompromis je mogu ako se pronae nepristrani sudac, kojega priznaju obje strane, da razrijei konflikt ili ako sukobljene strane zadovoljavajue rjeenje postignu putem pregovora. Kompromis je isto tako mogu ako postoji meusobno uvaavanje sukobljenih strana, odnosno obostrano priznavanje unaprijed odreene procedure za rjeavanje konflikta, te priblina ravnotea moi ili dravno osigurana ravnopravnost subjekata nezavisno o njihovoj moi. Kompromis se u pravilu uspostavlja kada je rije o sukobu partikularnih interesa i znai pristanak na naelo donoenja pravila zajednikog ivota. Parlamentarni izraz kompromisa je koalicija politikih stranaka ili parlamentarnih zastupnika pojedinih interesa i programa. Istovremeno, konflikti koji su vezani uz ope interese mogu dovesti do konsenzusa koji u svakodnevnom politikom ivotu znai da se odreena pitanja povlae iz opticaja jer se smatraju rijeenima, a na tim rjeenjima se uspostavljaju ustanove zajednice. Kako postojanje konsenzusa pretpostavlja suglasnost svih uesnika neke zajednice, u pravilu se u realnim okolnostima radi o metodikoj pretpostavci konsenzusa. Izjanjavanje svih lanova zajednice se najee ne provodi, budui da bi u takvom sluaju svaki subjekt imao pravo veta, jer bi njegovo odbijanje automatski znailo i odbijanje predloenoga konsenzusa. Zbog toga se u najveem broju sluajeva pretpostavlja da sama injenica obdarenosti ovjeka razumom dovodi do njegove predodreenosti za prihvaanje nekih razumnih solucija kao ope osnove djelovanja u zajednici. Tako se, na primjer, demokratski poredak legitimira pretpostavkom da svi lanovi zajednice prihvaaju odluivanje na osnovi volje veine, uz maksimalnu zatitu manjine. Legitimizacija reda i poretka oznaava proces reprodukcije ideolokih sadraja kao i politike postupke na temelju kojih lanovi nekog drutva prihvaaju drutveni, pravni i politiki poredak kao ispravan i opravdan. Legitimizacija reda i poretka, dakle, podrazumijeva da pojedinci prihvaaju 11

poredak i djeluju u skladu sa njim ne samo iz navike i obiaja, individualnog interesa ili straha od represije nego na osnovi vlastitog uvjerenja u njegovu ispravnost i opravdanost. U irem smislu legitimizacija reda i poretka obuhvaa sve procese kojima se proizvodi i reproducira konsenzus oko osnovnih drutvenih vrijednosti, odnosno ideoloka hegemonija vladajue klase u nekom drutvu. U kompleksnim drutvima treba razlikovati ukupni drutveni poredak koji osobito definira drutvene odnose u proizvodnji od politikog i pravnog poretka. Pojam legitimizacije u uem smislu oznaava uvjerenje lanova politike zajednice u opravdanost njenog politikog i pravnog poretka, to jest prihvaanje odreenog tipa politike vlasti kao ispravnog. Pojmovi legitimnosti i legitimiranja nastali su u evropskoj politikoj praksi u kojoj su posebno znaajne dvije postavke; ideja politike zajednice kao zajednice slobodnih graana, te razdvojenost politike i vjerske vlasti. Navedena postavka u evropskoj povijesti je rezultirala rivalstvo i meusobno ograniavanje politikih vladara i vjerskih poglavara. To se bitno razlikuje od despotske tradicije velikih carstava Azije i pretkolumbovske Amerike u kojima apsolutni vladar objedinjuje politiku i vjersku vlast. Ve izvorno znaenje legitimnosti u antikom Rimu upuuje kako na ogranienost vlasti pozitivnim zakonima, tako i na usklaenost vlasti i pravnog poretka sa predodbom pravednosti i prirodnog prava koji prethode svakom pozitivnom poretku. Kranski politiki mislioci srednjeg i novog vijeka povezuju legitimnost vlasti sa predodbom o njenoj zasnovanosti u "boanskom mandatu". Prirodni oblik takve, bojom voljom opravdane vlasti je monarhija u kojoj se legitimnost vlasti ostvaruje pravilom prijenosa vladarskog mandata dok je suprotnost legitimnoj vlasti uzrpatorska vlast ili tiranija. Predodba o legitimnosti ne podrazumijeva samo ispravnost procedure dodjele vladarskog mandata nego i niz dodatnih sadrajnih i proceduralnih obiljeija; usmjerenost na ope dobro, humanost i obzirnost u postupanju sa potinjenima, pravednost, a esto i slobodno iskazanu suglasnost lanova zajednice. Niz teoretiara u toj tradiciji politike misli smatra da protiv nelegitimne vlasti - bilo da je ona posljedica nevaljalog vladarskog mandata ili nepotivanja sadrajnih normi vladanja - graani imaju pravo na otpor i pobunu odnosno razliite oblike graanske neposlunosti. U 18. i 19. stoljeu liberalni i demokratski teoretiari i politiki pokreti zamjenjuju ideju boanskog mandata vladara idejom narodne ili graanske suverenosti kao jedinog ispravnog oblika legitimne vlasti. Oblik vlasti koji odgovara graanskoj suverenosti je predstavnika demokracija. Ideja predstavnike demokracije zasniva legitimnost vlasti u racionalnim procedurama kojima se ona uspostavlja i funkcionira. Rije je o nizu formaliziranih, apstraktnih i univerzalnih procedura i institucija, od kojih su najvanije slijedee: Ustavna i pravna zatita neotuivih prava ovjeka i dravljanina koje vlast ne moe jednostrano ukinuti ili ograniiti Definicija politike zajednice kao apstraktne ukupnosti dravljana, odnosno graana, ija se volja iskazuje izborima politikih predstavnika graana u parlament i parlamentarnim odluivanjem Veinsko naelo kao osnovno pravilo u procesima izbora i parlamentarnog odluivanja. 12

 Uspostavljanje slobodne javnosti, to jest neometanog protoka i dostupnosti informacija, te pluralizma ideolokih pozicija u politikom procesu. Uobliavanje rezultata parlamentarnog odluivanja kao opih i racionalnih zakona koji proizlaze iz argumentirane rasprave usmjerene ka opem dobru politike zajednice. Polazei od naina legitimiranja politikog reda i poretka Max Weber razlikuje tri "ista tipa" vlasti; racionalno-legalnu vlast koja odgovara racionalnim procedurama predstavnikih demokracija, tradicionalnu vlast koja odgovara predmodernim monarhistikim porecima i zasniva se na uvjerenju potinjenih u svetost tradicije to je zastupa vladar, i karizmatsku vlast zasnovanu na vjeri potinjenih u izuzetna svojstva i poslanstvo "voe" koji vlada neomeen obiajima i pravnim pravilima. Karizmatska vlast javlja se u 20. stoljeu u prevratnikim drutvenim i politikim stanjima u kojima "voa" uspijeva da zadobije plebiscitarnu podrku masovnog politikog pokreta. Karizmatska se vlast vremenom obino pretvara u neke od oblika totalitaristikog drutvenog poretka kao to su faizam i realsocijalizam. Ovi poreci se ne zasnivaju na procesu legitimizacije vlasti kao postupku podrke naroda, nego poivaju na zastraivanju i prisilnoj politikoj podrci mase, koja se postie terorom i ideolokom mobilizacijom. Kao to smo ve uli sa legitimizacijom reda i poretka usko je vezan pojam pravednost koji predstavlja princip odnosa meu ljudima koji putem opeg prihvaanja njegovih naela uva autonomnost i dignitet ljudi u zajednici. Ope prihvaanje pravednosti jeste osnova ureenja odnosa meu ljudima, tako da ti odnosi odgovaraju svakom pojedincu na bazi kvaliteta koje mu zajednica ili drutvo priznaju. Visoko uvaavanje pravednosti kao vrijednosti najbolje pokazuje tradicionalna latinska poslovica " Neka bude pravednost, pa makar svijet propao". Ako je pravednost vrijednost za koju se moe rtvovati sve pa ak i propast svijeta, oito je da ona predstavlja ideal iz kojega se nastoji izvesti struktura i djelovanje svakog tipa zajednice i drutva. Kod Platona se pravednost odreuje kao pojam najvieg ranga odreen zahtjevom "svoje initi i u drugo se ne mijeati", jer je za Platona ovjekovom umu primjerena samo ona zajednica koja je realizacija ideje pravednosti. U takvoj zajednici izvedenoj u paraleli sa strukturom ljudske due - svatko ini svoje kako bi harmoninost cjeline pod vodstvom ljudskog uma bila omoguena. I za Aristotela je pravednost savrena vrlina, no on je ralanjuje na izjednaavajuu i diobenu; prva se odnosi na meusobne odnose ljudi i poiva na aritmetikoj proporciji, dok se druga vezuje uz odnos pojedinca spram zajednice i poiva na geometrijskoj progresiji. Ve kod Aristotela je pravednost vezana uz "dobijanje po zakonu", a u rimskoj se tradiciji pravna dimenzija naela pravednosti jo snanije naglaava. Odatle potjee i danas esto koritena Justinijanova definicija " Pravednost je vrsta i trajna volja da se svakome dodjeli njegovo pravo". Insistiranje na tome da se svakome dodjeli njegovo pravo ima znaajan utjecaj na itav niz kasnijih pravnih doktrina jer se time individua uspostavlja kao graanin, to jest nosilac prava. Sa druge strane, kransko poimanje pravednosti polazi od naelne pravednosti Boje volje dok je po kranskom svjetonazoru ljudska pravednost nedostatna, jer ju sam ovjek ne postie iskljuivo vlastitim djelima nego ju prima kao boiji dar. 13

Novovjeko prirodno pravo, posebno od Grotiusa nadalje, razlikuje pravednost koja proizlazi iz ovjekove prirode od one koju odreuje pozitivno pravo. Kako prirodno-pravni teoretiari zagovaraju ugovorno zasnivanje zajednice, pravednost se tumai kao pridravanje ugovora kojim se osigurava ravnopravnost u zajednici.Francis Bacon zakljuuje da " pravednosti dugujemo to da je ovjek ovjeku bog, a ne vuk". Poimanje socijalne pravde proizlazi iz ideje drutvene raspodjele izvedene iz naela pravednosti. Kritizirajui nepravednost drutvenih struktura, novovjekovni utopisti uzdiu pravednost do najvieg naela zamiljene konstrukcije drutva izvedene iz kritike postojeih odnosa. Pravednost se u novom vijeku smatra moguom iskljuivo u politikoj zajednici, koja, prema Spinozi, omoguuje da se svakome dade ono to mu po pravednosti pripada. Vremenom pojam pravednosti sve vie dobija status ideala koji slui za procjenu kvalitete zakonskih sistema, ali i pojedinanih djelovanja. Rousseau kao uvjet pravednosti uzima ljubav prema blinjem, Kant insistira na tome da je pravednost jedino mogua u pravnoj dravi dok Marx kritizira naslijeeno poimanje pravednosti kao "primjenu jednakog mjerila na nejednake ljude". Suvremeni politiki i drutveni teoretiari pravednost doivljavaju pod utjecajem ovih shvaanja, ali i utilitaristikog poimanja koje zastupa Jeremy Bentham; " Pravednost predstavlja imaginarnu osobu zamiljenu za potrebe rasprave, iji su diktati korisnosti primjenjeni na odreene posebne sluajeve". U 20. stoljeu pravednost se tumai i kao pravni i kao etiki problem, esto vezan uz jednakost to najbolje oslikava kratka formulacija Bertranda Russella "Pravednost su jednaka prava". Na tom tragu je veoma aktualna teorija pravednosti Johna Rawlsa koji smatra pravednost osnovnom vrlinom drutvenih institucija, no pri tom upozorava da je uspostavljanje pravednosti kao osnovnog drutvenog naela mogue tek kao posljedica posebnih pregovora o modusima zajednice. U realizacije ideje pravednosti Rawls navodi dva bitna elementa; 1) slobodu svakog pojedinca da slijedi vlastiti ivotni put polazei od uvaavanja drugih i samouvaavanja 2) socijalne i ekonomske nejednakosti moraju se tretirati tako da bude mogue oekivati da pogoduju svakome uz uvjet da su drutvene pozicije i slube jednako otvorene za sve graane. Naravno, sve navedene teorije pravednosti u praksi se suoavaju sa brojnim devijacijama, prije svega zbog nesavrenosti samog ovjeka koji vrlinu pravednosti esto ne doivljava kao vlastitu sposobnost da bude pravedan prema drugima nego kao zahtjev da drugi budu pravedni prema njemu. Da bi se to vie pribliili idealu pravednosti nuno je da u drutvu postoje mehanizmi kojima se maksimalno tite graanske slobode i prava svakog pojedinca. Najsigurniji test na osnovu kojega prosuujema je li neka zemlja zaista slobodna i pravedna je stupanj zatite i prava koje uivaju manjine. Prava manjine bila ona politika, nacionalna, spolna ili rasna mogu se zatiti samo procesualnim legitimitetom odnosno uestvovanjem manjina u procesima vladanja. Za stupanj slobode i pravde u nekoj dravi je isto tako znaajno da legitimitet vladajueg poretka ne dolazi iskljuivo kroz izbore. Od openitog programskog odreenja koje se vrednuje na izborima, za graane je mnogo vanija praksa vladanja, nain provoenja pojedinih politikih programa, mogunost uvida u naine vrenja vlasti, te pouzdanost i efikasnost instrumenata zatite od drave koji im stoje na raspolaganju. Bez slobode da se bude u manjini, jednakog kriterija pravednosti za sve 14

graane i neprestanog propitivanja legitimiteta vladajuih struktura, od demokracije ostaje samo diktatura koja je dola na vlast putem izbora. Stevica ua: Kako biti savjestan dravljanin i ostati ovjek Rije lojalnost koja dolazi od francuske rijei lojal znai odanost ili vjernost odreenoj zemlji, poretku, ustanovi, organizaciji, prijatelju ili ideji. U najiroj definiciji pojam lojalan graanin predstavljao bi dravljana neke zemlje koji potuje zakone drave u kojoj ivi, te analogno tome predano ispunjava i odreena prava i obaveze kao to su sluenje vojnog roka ili plaanje poreza. Graani mogu na razliite naine biti motivirani na lojalnost dravi i njenoj vlasti; interesno,ideoloki ili emocionalno. Politolog Mauricio Viroli pojam graanske lojalnosti usko povezuje sa pojmom patriotizma, napominjui kako se iza oba pojma skriva privrenost i odanost prema dravi za razliku od nacionalizma koji predstavlja ljubav prema naciji, vjeri ili etnicitetu. Da bi graani voljeli republiku i osjeali je kao svoju, republika ne smije da tolerira postojanje privilegija i diskriminacija i mora da ohrabruje uestvovanje u politikom ivotu. Politiko uestvovanje nije samo sredstvo da bi se imali dobri zakoni i sprijeile zloupotrebe, ve je i najbolja kola za odgoj dobrih graana. Potovanje prema dravi graani izraavaju kroz moralnu snagu koja ih podstie da djeluju za zajedniko dobro i da se odupru neprijateljima zajednike slobode. Istovremeno, jedna od najveih filozofa dvadesetog stoljea Hannah Arendt ( Hana Arent) upozorava kako je teko odrediti gdje prestaje graanska lojalnost prema idealu drave a gdje poinje graanska lojalnost prema strukturama vlasti, koja graane esto svodi na status objekta kojima se moe manipulirati ili pak na status ivotinja koje se moe iskoritavati ili pripitomljavati. Dokle moe otii takva logika pokazali su totalitarni reimi prolog stoljea koji u praksi funkcioniraju kao masovne organizacije izoliranih pojedinaca. Od ostalih partija i pokreta razlikuju se po tome to zahtjevaju totalnu, neogranienu, bezuslovnu i nepokolebljivu lojalnost svakog pojedinanog lana. Ovaj zahtjev voe totalitarnih pokreta postavljaju i prije no to dou na vlast a potkrepljuju ga tvrdnjom da e njihove organizacije uskoro obuhvaati itavo ovjeanstvo. Bespogovorna lojalnost moe da se oekuje samo od potpuno izoliranog pojedinca koji, budui da je prethodno ostao bez drutvenih spona, porodice i prijatelja, dobija osjeaj da za njega ipak ima mjesta pod suncem u okviru pripadnosti pokretu ili lanstva u partiji. Potpuna lojalnost mogua je jedino kada se vjernost lii bilo kakvog konkretnog sadraja koji po prirodi stvari moe da dovede do kolebanja u miljenju. Nastojanja nacistikog voe Adolfa Hitlera da stvori novi tip ovjeka bezgranino odanog reimu, iju poslunost ne umanjuje nikakav pokuaj da se shvati ono to se radi oliena je u pripadnicima SS-a ija je zakletva glasila "moja ast je moja vjernost". Homogenizaciju masa u sovjetskom drutvu komunistiki diktator Josif Visarionovi Staljiin je postigao estim i vjetim provoenjem istki koje neminovno prethode likvidaciji odreene drutvene grupe. Da bi se unitile sve drutvene i porodine spone, istke su organizirane tako to bi se svim ljudima koji su u nekoj vezi sa optuenim, od poznanika pa do najbliih prijatelja i roaka, zaprijetilo istom sudbinom. Posljedica ove jednostavne, i u smislu pokoravanja podanika ingeniozne metode je ta, da im je netko optuen kao protivnik reima njegovi prijatelji se preko noi pretvaraju u njegove najogorenije neprijatelje. Da bi spasili 15

svoju kou oni ga potkazuju i dobrovoljno daju obavjetenja kojima se potkrepljuju nepostojei dokazi protiv njega- jer to je oigledno jedini nain da dokau svoju ispravnost. Upravo su razvijanjem ove metode do krajnjih i najfantastinijih granica, boljeviki vlastodrci uspjeli da stvore homogenizirano i izolirano drutvo kakvo do tada nismo poznavali. Totalitarizam se nikada ne zadovoljava time da iskljuivo vlada vanjskim sredstvima vlasti. Zahvaljujui posebnoj ideologiji i mjestu koje ona ima u aparatu represije, totalitarizam je otkrio nain da potpuno vlada ljudima i da ih terorizira iznutra. Na krajnjoj instanci totalitarizam ostvaruje privid da izmeu voe i njegovih podanika nema nikakve razlike, pa je tako Hitler obraajui se njemakom narodu govorio" sve to vi jeste dugujete meni, sve to ja jesam dugujem vama". uvena Hitlerova "misao" je i ona da miljenje postoji iskljuivo kao davanje naredbi i njihovo izvravanje ime je i teoretski ukinuo razliku izmeu miljenje i delanja, odnosno izmeu vladara i podanika. Pojmu graanske odnosno dravljanske lojalnosti suprotstavljeni su neki ideoloki i vjerski pokreti kao to je radikalni islamski fundamentalizam, koji na bazi Kurana zastupa ideju da lojalnost Muslimana ne poiva na njegovom dravljanstvu nego na vjeri kojoj pripada, te da je za Muslimana, bilo gdje da se nalazi ili vlada, islam njegova jedina domovina.Islamski fundamentalizam vjeruje da islamski boiji zakon-sharijah treba silom oruija biti nametnut cijelom svijetu to implicira unitavanje svih drava i vlada koje se protive programu i ideologiji islama. Graanskoj i dravljanskoj lojalnosti suprotstavljeni su i razliiti nacionalistiki i secesionistiki pokreti koji lojalnost naciji pretpostavljaju lojalnosti dravi u kojoj ive. Kao primjer mogu nam posluiti srpski i hrvatski nacionalisti u Bosni i Hercegovini koji nisu priznavali vlast drave u kojoj su njihovi narodi nosioci suvereniteta, ve su svoju lojalnost izraavali nacionalnim dravama Srba i Hrvata- Srbiji i Hrvatskoj sa ciljem da veinska srpska i hrvatska podruija u Bosni i Hercegovini prikljue ovim dravama. Da, iz autokratske vizure gledano, sama injenica da pojedinac potuje zakone i obaveze drave u kojoj ivi nije dovoljna potvrda njegove graanske lojalnosti pokazuje sluaj novouspostavljene drave Hrvatske, gdje je dolaskom na vlast Franje Tumana i njegovog HDZ-a od graana zatraeno potpisivanje posebnog dokumenta o lojalnosti hrvatskoj dravi i vlasti. Prema miljenju graanski oprijedeljenog srpskog politiara iz Hrvatske Milorada Pupovca na taj nain mnogi urbani Srbi u Hrvatskoj nali su se u nemoguoj poziciji "izmeu ekia i nakovnja". S jedne strane od njih je traena bezuslovna podrka nacionalistikoj i antisrpskoj Tumanovoj vlasti, dok su sa druge strane, ukoliko bi odbili da se pridrue srpskim pobunjenicima iz takozvane krajine, dobijali status nacionalnih izdajnika. Srbi,a i brojni Hrvati koji su odbili da potpiu dokument o lojalnosti bili su automatski otputani sa posla i igosani kao dravni neprijatelji, te kao takvi izloeni razliitim oblicima terora; od maltretiranja i premlaivanja pa do fizikih likvidacija. Tumanovog alter-ega Slobodana Miloevia nije toliko zanimala potvrda lojalnosti svih graana koliko je nastojao da ostvari potpunu lojalnost i poslunost osnovnih instrumenata njegove vladavine; vojske,policije i medija. Posebno brutalno Miloevi se obraunavao sa neposlunim novinarima koji su u skladu sa kodeksima profesije odbili da se stave pod kontrolu Miloevievog reima, to je kulminiralo uvoenjem 16

zakona o zatiti lika i djela dravnih funkcionera. Ovim zakonom novinari koji su imali hrabrosti da kritiki govore i piu o srpskom vodu i ostatku mafijako-zloinake familije po hitnom postupku su kanjavani viemjesenim zatvorskim kaznama ili astronomskim novanim globama, i to u okolnostima srpskog pravosua u kojem je obian graanski proces trajao po nekoliko godina. Simbol medijskog otpora protiv nacionalsocijalistike tiranije postao je urednik lista Dnevni telegraf Slavko uruvija koji je ubijen jer se, na poetku napada NATO saveza na Srbiju, usudio napisati da je Miloevi vodio pogrenu politiku prema kosovskim Albancima. Meutim, tamnu stranu medalje predstavljaju brojni srpski novinari koji su se u potpunosti stavili u slubu Miloevievog reima, da bi potom Miloevievim padom postali fanatini apologeti dananjih srpskih lidera inia i Kotunice. Na primjeru srpskih novinara moemo uoiti dva dijametralno suprotna pristupa pojmu lojalnosti. U prvom sluaju lojalnost je shvaena kao lojalnost pravilima profesije i viim humanistikim ciljevima koji su u interesu i srpske drave i nacije, dok je u drugom sluaju lojalnost shvaena kao bespogovorno sluenje trenutanoj garnituri na vlasti i njenim uskim, kratkotrajnim interesima. Na suprotnom polu od graanske lojalnosti nalazi se pojam graanske neposlunosti koji oznaava javan,nenasilan,svjestan politiki in suprotan zakonu. Cilj toga ina je da izazove promjenu nekog zakona ili promjenu politike aktivnosti i postupaka odreene vlasti. Ideja graanske neposlunosti potie iz angloamerike politike tradicije, a kao poznate primjere moemo navesti borbu Martiina Luthera Kinga za prava Crnaca i proteste protiv vijetnamskog rata u Sjedinjenim amerikim dravama. inom graanske neposlunosti kri se ili isti zakon protiv kojega se protestira kada govorimo o direktnoj graanskoj neposlunosti ili neki drugi zakon kada govorimo o indirektnoj graanskoj neposlunosti. Nekad postoje vrsti razlozi da se zakon protiv kojega se protestira ne prekri; naprimjer ako vlast donese neodreen i strog zakon protiv izdaje, bilo bi neprikladno poiniti izdaju kao nain protivljenja, a i kazna bi bila puno tea nego to bi to pojedinac bio spreman prihvatiti. U nekim sluajevima ne postoji ni nain direktnog suprotstavljanja politici vlasti; naprimjer u sluaju neslaganja sa vanjskom politikom drave ili sa politikom aktivnou vlasti u drugom dijelu drave. U takvim sluajevima in graanske neposlunosti moe se sastojati u krenju saobraajnih propisa blokadama saobraajnica, krenju zakona o pristupu na tue zemljite ili demonstracijama protestnog sjedenja. Blokadama saobraajnica kao obliku protesta,posljednjih godina sve uestalije pribjegavaju poljoprivredni proizvoai zapadnoevropskih zemalja koji na taj nain izraavaju nezadovoljstvo poljoprivrednom politikom njihovih vlada. Graanska neposlunost je politiki in zato to se obraa veini koja ima politiku mo i zato to se taj in rukovodi i opravdava politikim naelom pravednosti za koje se pretpostavlja da je opevaee u jednom demokratskom drutvu i na osnovi kojeg graani reguliraju svoje politike aktivnosti i tumae ustav. Trajno i namjerno krenje osnovnih naela pravednosti, a pogotovo povrede osnovnih prava i sloboda mogu da izazovu graanski otpor, i u tom sluaju manjina prisiljava vlast da razmotri njene legitimne zahtjeve. Poto je graanska neposlunost javni in koji se obraa opim naelima pravednosti ona u pravilu iskljuuje nasilje kao oblik borbe. 17

Ipak, ima miljenja da graanska neposlunost moe ukljuivati odreeni oblik nasilja, ali da ono prvenstveno mora da bude simbolino. Graanska neposlunost ne bi, na primjer,bila dizanje u zrak elektrine centrale ili otmica aviona, ali unitavanje nekog simbolinog predmeta kao to je stranaka ili dravna zastava moe sasvim biti u skladu sa postulatima graanske neposlunosti.Na osnovi navedenih karakteristika graansku neposlunost treba razlikovati od ostalih oblika protesta kao to je trajk, a posebno od drugih oblika otpora kao to je graanska pobuna sa ciljem smjenjivanja vlasti. Mogu se razlikovati dvije teorije opravdanja graanske neposlunosti. Prva je radikalna; prema kojoj se zakonima duguje poslunost samo ako su pravedni, a budui da svi zakoni nisu pravedni samim tim to su pravno vaei, svi ljudi imaju pravo na neposlunost nepravednim zakonima. Ta teorija trai od nas da na osnovi nepravednosti zakona direktno odluujemo o opravdanosti neposlunosti tim zakonima. Druga teorija je umjerena; prema njoj zakoni mogu biti nepravedni, ali ih uprkos tome osim u izuzetnim sluajevima treba potovati, jer zakonitost sama po sebi jami ostvarenje specifinih pravnih vrijednosti drutvenog reda i mira. Ova teorija, za razliku od prve, trai od nas da precizno odredimo pretpostavke graanske neposlunosti. Prema politologu Johnu Rawlsu (Donu Rovlsu) graanska neposlunost je opravdana u sluajevima oitih i bitnih nepravdi kao to su; negiranje naela jednakog prava na slobodu, uskraivanje prava glasa i prava na rad, uskraivanje slobode kretanja ili ako se vri represija nad nacionalnim manjinama i nekim religioznim sektama. Rawls postavlja jo dvije pretpostavke; iscrpljenost svih legalnih oblika za uklanjanje nepravde i jasno odreivanje granica graanske neposlunosti da ne doe do masovnog nepotivanja ustava i zakona. Neki teoretiari smatraju da pravo na graansku neposlunost nema razloga da postoji u demokratskim dravama, jer je pretpostavka demokratskog ureenja da je pravo graana na politiku participaciju adekvatno zatieno pravnim poretkom, ve da graanska neposlunost svoj smisao pronalazi jedino u nedemokratskim dravama. Taj argument moe izgledati pogrean iz barem dva razloga. Kao prvo, pretpostavka graanske neposlunosti nisu samo nepravde u politikoj domeni, nego to mogu biti nepravde i u socijalnoj i u ekonomskoj sferi. Kao drugo, neka demokratska drava koja u naelu iskljuuje pravo na graansku neposlunost moe time izgubiti osnovu da bude smatrana demokratskom. Graanska neposlunost je sredstvo koje uvruje demokratsko ureenje, iako je po definiciji nelegalno. Zajedno sa slobodnim i redovnim izborima i nezavisnim pravosuem graanska neposlunost uvruje i podrava demokratske institucije, te sprijeava odstupanja od naela pravednosti i ispravlja ih kada se dogode. Konano, praksa je pokazala da graanska neposlunost nije spojiva sa autokratskim dravama u kojima podanici vlasti imaju samo pravo molitelja, a ne i pravo na neposlunost. Meutim, ako se drutvo tumai kao demokratski sistem suradnje meu ravnopravnim ljudima, oni koji trpe nepravdu ne trebaju biti posluni. Kako pojedinac ne bi doao u situaciju da njegova graanska lojalnost bude zloupotrebljena od strane vlasti i okrenuta protiv njega samog, potrebno je da graani steknu politiko obrazovanje o dravi u kojoj ive. Obrazovanje graana pretpostavlja informiranost o drutvenim i politikim 18

tokovima i minimalno poznavanje zakonskog sistema i institucija. U najobinijim ivotnim situacijama graani bi trebali poznavati principe i zakone koji odreuju njihova prava i dunosti, te razabrati sluajeve kada ih treba primjeniti. Osim orijentacije u drutvenom ivotu politiko obrazovanje omoguuje pojedincu da predvidi ponaanje okoline dok je ono sukladno sa zakonom, i da predvidi posljedice svojih vlastitih djela. Vanost politikog obrazovanja graana namee nam se iz injenice da drava nije neutralna i anonimna vlast, nego institucija kojom upravljaju ljudi koji imaju line interese. Ukoliko je drava u slubi tih interesa, ukoliko omoguava nekim slojevima stanovnitva da pojaaju svoju premo nad ostalim, tada je lojalnost graana takvoj dravi obina prijevara koja dovodi do pristajanja veine pojedinaca na privilegije manjine. Sa druge strane, priznavanje graanskih i politikih prava ne podrazumijeva neutralnost vlasti i odsutnost njenog interveniranja u drutveni ivot. Drava nije iskljuivo sportski sudac koji bi se trebao zadovoljiti time da se potuju pravila igre slobodnog djelovanja. Poto nema graanskih i politikih prava bez obrazovanja gradjana, drava je duna da omogui i osigura odgoj i obrazovanje za sve lanove drutva. Na pitanje koje smo postavili u podnaslovu teksta o graanskoj lojalnosti i neposlunosti " kako biti savjestan graanin i ostati ovjek", nije lako dati precizan i sveobuhvatan odgovor pogotovo ako imamo na umu narodnu mudrost koja kae da je "ovjek lako pokvarljiva roba". Pored sklonosti da drutvo vrednuje i posmatra kroz prizmu vlastitih, najee ekonomskih interesa, ovjek posjeduje znaajnu dozu respekta i straha prema vlasti i njenom autoritetu, o emu govori i poznata pria o reakciji prosjenog ovjeka na istke koje je u Hitlerovoj Njemakoj provodio nacistiki reim; "Jednoga dana sam se probudio i gledao kako u nepoznato odvode mog prvog susjeda. Sutradan sam mirno posmatrao kako odvode i drugog susjeda. Trei dan kada su doli da odvedu i mene pitao sam se zato nitko ne reagira na oiglednu nepravdu koja mi je naneena". Savjestan graanin bi trebao biti pojedinac koji je lojalan dravi i vlasti sve dok su oni u funkciji opeprihvaenih naela jednakosti i pravednosti.Meutim, ukoliko vlast prekri ta naela savjesni graani bi trebali da se mobiliziraju protiv zloina i korupcije i priskoe u pomo drugim graanima koji su rtve nepravde. Snaan stimulans za pokretanje graanske vrline mogao bi biti osjeaj nunosti. Naime, kada represija i korupcija u nekom drutvu postanu nepodnoljivi, graani putem zajednikog angamana moraju da otkriju vrijednosti koje zasluuju da budu branjene, po naelu da se titei prava i slobode jednog ovjeka brani sloboda i ast itavog drutva. Ali, dok je svijeta i vijeka vjerojatno e postojati razlika izmeu savjesno-lojalnih i interesno-lojalnih graana. Prvi e lojalnost dravi doivljavati kao lojalnost demokratsko-humanistikim idealima i biti spremni da se kroz oblike graanske neposlunosti suprotstave svim anomalijama vlasti. Drugi e, po obrascu"da je svaka vlast dana od boga", slijepo vjerovati u ideologiju koju potura vladajua oligarhija ili e, ukoliko je njihova lojalnost uvjetovana strahom od vlasti, nastojati da lojalnost naplate privilegijama i napredovanjem na drutvenoj ljestvici. Meutim, djelovanje po graanskoj savjesti i potivanje zakona u nekim situacijama moe izazvati i moralne dileme o opravdanosti takvog postupka, o emu svjedoi 19

epizoda iz dananje Hrvatske u kojoj aktualna vlast, putem dravnih medija, poziva graane da nadlenim institucijama prijave osobe koje neplaaju porez ili rade na crno. Ukoliko prijavite takvu osobu vi nesumnjivo pomaete funkcioniranje pravne drave to bi trebao biti interes svih graana, ali vi se tim inom istovremeno stavljate u moralno diskutabilnu poziciju dounika vlasti koji cinka i odaje poznanike i prijatelje. Naravno, politiki je upitan i sam apel hrvatske vlasti jer poziva graane da obavljaju posao za koji su zadueni organi pravne drave. Sa druge strane kao ilustracija na kakve sve, pa i bizarne, naine graani izraavaju lojalnost vlasti moe nam posluiti aljiva anegdota zabiljeena u Beogradu, u prvim godinama nakon drugog svjetskog rata. Da bi dokazao lojalnost novim komunistikim vlastima vlasnik poznate beogradske slastiarne "Meded" je iznad pulta sa kolaima i drugim slasticama postavio ogromne fotografije svih lanova Politbiroa. Sutradan stalna muterija ue u slastiarnu i upita vlasnika;" Oprostite gosn. Medede, zato vam ove slike nisu malo manje a baklave i tulumbe malo vee ?!

20