Naslov izvomika Der Mann, der die Mandelbumchen malte Copyright 1998 bei Droemersche Verlagsansalt

Bio sam sretan kao nikad prije. U svojim snovima. Sretan

preko svake mjere. Tada sam uo kucanje. Tak. Tak, tak, tak. I onda ponovno. Sve glasnije. Sve jae. Potom sam se probudio. Otvorio sam oi. Pokraj sputenog zastora od sjajne tkanine kroz prozor je prodirala sunana svjetlost. Primijetio sam da se vlak zaustavio. Gdje je bila moja srea? Moja prekomjerno velika srea. to sam sanjao maloprije, prije nekoliko trenutaka? Niega se nisam sjeao, nijedne sitnice. Zaboravio sam svoj san, sve sam zaboravio. Tak! Tak, tak, tak! Tak, tak, tak! Sada je kucanje postalo jo glasnije, jo jae. uo sam glas konduktera spavaih kola. - Gospoo Collins! Probudite se ve jednom. Gospoo Collins! Ustao sam zijevajui. Preko pidame sam navukao kini ogrta koji je visio na vjealici. U Parizu je padala jaka kia. Pritisnuo sam prekida za svjetlo i otkljuao vrata odjeljka. Nakon to sam uskoio u papue, izaao sam na hodnik. Pogodila me prodorna sunana svjetlost, kao da me netko ekiem udario u glavu. Stisnuo sam kapke kako bih se prilagodio svjetlu. Vrue je bilo u hodniku spavaih kola, zaguljivo i vrue. Kondukter je bio elav. Skinuo je kapu svoje smee odore. Gornjim krajem olovke kucao je na vrata susjednog odjeljka.
3

- Gospoo Collins! Htjeli ste da vas probudim u SaintRaphalu. Mi smo u Saint-Raphalu, gospoo Collins, izvolite! Gledao sam kroz prozori na hodniku i ugledao malenu, istu postaju. Spavaa kola su se zaustavila malo dalje od natkrivena dijela. Bio je to stari grad s romanikom crkvom. Tu se nalazio muzej za arheoloke podvodne pronalaske, ve sam ga nekoliko puta posjetio. esto sam bio i u crkvi. Zbog svjeine. Sjetio sam se ludo vruih ljetnih dana kad sam ovdje imao posla. Kad je to bilo? Prije pet godina? Ne, prije est. Tada je Couton snimao film kod Saint-Raphala. Taj prokleti ivot. Veliki Jacques Couton. Sjeam se kako sam u onoj crkvi preraivao knjigu snimanja, s kemijskom olovkom, drei stranice na koljenima. Sjeam se ak i dijaloga. A svog se sretnog sna ne sjeam. Iznad kua u gradu ugledao sam crvenu zemlju gorja Esterel koje je ovdje zapoinjalo. Sjetio sam se vrlo crvene zemlje. I bikova u Frjusu, ovdje u blizini. Bili su jadni. Stari bikovi, stari toreadori. Bio sam tamo s onom djevojkom, s Claire. Dva sam tjedna ovdje pisao i spavao s Claire. Radila je kao tajnica u hotelu u kojem sam stanovao. Njezin suprug je u to vrijeme sluio vojni rok. Bili su jo gotovo djeca kad su se vjenali. Prije est godina Claire je imala dvadeset jednu godinu, a ja etrdeset pet. Crvena zemlja Esterela ve je plamtjela, ujutro. Pomislio sam kako bi ovaj dan mogao biti onako vru kao onaj kad sam se u crkvi muio s knjigom snimanja. - 'jutro - rekao sam kondukteru. On je s nekakvim kljuem pokuavao otvoriti zasun. Sitne su mu kapljice znoja orosile glavu. Bio je visok ovjek, imao je oko ezdeset godina. - Dobro jutro, gospodine Royan. Kondukter me nakratko pogledao. Pokraj njegovih cipela nalazila se biljenica, a na njoj olovka s kojom je kucao. U biljenici su bila imena svih putnika.
4

- to se dogodilo? - upitao sam. - Ne budi se - rekao je i oprezno okrenuo klju. Klju se svaki put izmaknuo. - Silazi u Cannesu kao i vi, gospodine Royan. Htjela je da je probudim u Saint-Raphalu i htjela je jo dorukovati u odjeljku. - Kao i ja. - Da - rekao je. - Kao i vi. A sada je ne mogu probuditi. - Sino smo dosta popili. - Da, dvije boce. - To je mnogo za dvoje ljudi - rekao sam. Sada se moje elo oznojilo i osjetio sam kako mi znoj curi niz lea. Bit e to prokleto vru dan, ovdje, na Azurnoj obali. U Parizu smo se jo smrzavali. Bio je poetak travnja, ali je ovdje na jugu bilo ve prokleto vrue. Sreom sam ponio laganu odjeu. Sreom. Kakav li je bio onaj san? - ampanjac je bio besprijekoran - rekao je elavi kondukter. - Rekli ste da je izvrstan. - Bio je super - rekao sam. - I gospoa Collins je to isto rekla. - Da, zar ne? - Zato smo i popili dvije boce. Gospoa Collins je bila tako sretna. Sjetio sam se zato je gospoa Collins bila tako sretna. Ali moj san? Nita. Ni traga. Vidio sam da u hodniku stoji jo dvanaestak putnika. Gledali su nas radoznalo. Iz drugih spavaih kola doao je mladi kondukter. - Ne moe nekoga probuditi, Emile? - Ne, Paul. I ta prokleta brava... U tom je trenutku brava kljocnula. Vrata odjeljka gospoe Collins su se otvorila, ali samo malo. - Gospoo! - povikao je Emile. - Gospoo Collins! Ameriko ime izgovarao je s francuskim naglaskom. Gospoo Collins, ujete li me? Stigli smo u Saint-Raphal!
5

Nije bilo odgovora. Odjednom je na hodniku zavladala potpuna tiina. Nitko nije govorio. Nitko se nije ni pokrenuo. U daljini se ula sirena. - Uite unutra - rekao sam. - Pogledajte to se dogaa! - Ne mogu - rekao je Emile. - Evo, tu je zasun. Vidite li? Ja mogu otvoriti bravu, ali ne i vrata. Zasun je od eljeza. Gospoo Collins! -ponovno je povikao u zamraeni odjeljak. - A to ako je ona... - poeo je mladi kondukter koji se zvao Paul. - Merde alors - rekao je Emile. Pogledao me. - Gospoda je dobro, zar ne, gospodine? Ili moda nije? - Izvrsno - rekao sam. Nekoliko smo se trenutaka utke gledali. - Ne moe tako - na kraju je rekao Emile. - Ja ostajem ovdje. Idi do nadstojnika, Paul! Kai mu to se dogodilo! Potreban nam je bravar koji e prepiliti prokleti zasun. Paul je otiao. - I neka nadstojnik svakako obavijesti vatrogasce! U Francuskoj uvijek prvo zovu vatrogasce kad se dogodi kakva nesrea.

rain bleu odlazi iz Pariza s postaje Gare de Lyon u 21 sat i 46 minuta. U njemu su samo spavaa kola i kola za leanje, a vozi do Ventimigliae, talijanskog pograninog mjesta za Azurnoj obali. U smjeru juga Train bleu vozi kroz Francusku prema Sredozemnom moru. Prva postaja na kojoj se zaustavlja je Saint-Raphal. Poslije toga staje ee, na primjer u mjestima Cannes, Juan-les-Pins, Cagnes-sur-Mer, Nica, Beaulieu, Monte Carlo, zatim na mnogim postajama uz more. Doao sam taksijem iz stana do Gare de Lyon i otprilike etvrt sata sam sluao vozaa kako psuje, jer zbog jake kie i gustoga prometa ne moe bre voziti. Na stanici nije bilo nosaa. Nosio sam koveg i stroj za pisanje prolazei pokraj Modroga vlaka do spavaih kola broj 17. Moj se odjeljak nalazio negdje na sredini kola. Pred otvorenim vratima susjednog odjeljka stajala je jedna gospoa i puila. Pozdravio sam. Ona se nasmijeila i nagnula glavu. Ta se gospoa smijeila na poseban nain. Izgledalo je kao da joj sunce obasjava usko lice pravilnih crta. Oi su joj bile vrlo velike. Imala je lijepe zube i iroka usta. Usnice su joj bile pune. Nosila je crvenu haljinu i bisernu ogrlicu. im sam je ugledao, osjetio sam da je ta ena ispunjena gotovo nadzemaljskim blaenstvom. Bila je visoka i vitka. Bijela kosa ljubiasta odsjaja stajala joj je na glavi poput kacige. Dok je kondukter bio zaokupljen mojom kartom, ja sam u tamnom
7

prozorskom staklu pred kojim je gospoa stajala i u koje je udarala kia ugledao njezinu sliku. Sa zaprepatenjem sam primijetio da me promatra. Nisam poznavao tu enu. Nikad je prije nisam vidio. Nasmijeio sam se njezinu liku u zrcalu. I ona se nasmijeila. - Kada elite da vas probudim, gospodine? - upitao je kondukter koji je uza se nosio biljenicu s imenom putnika. - U Saint-Raphalu, molim. - Doruak? - Da, molim. - Kava ili aj? - aj s mlijekom. - Kao i ja - rekla je ena u crvenoj haljini. - Kao i gospoa Collins, sigurno - rekao je elavi kondukter. - Gospoa takoer eli da je probudim u SaintRaphalu. - Da, do Cannesa imam jo dovoljno vremena. Vi takoer putujete u Cannes, gospodine? - Da, gospoo... - Collins, Roberta Collins. Govorila je francuski s jakim amerikim naglaskom. - Royan - rekao sam. - Roger Royan. - ele li gospoda jo neto? Prije nego to sam stigao odgovoriti, ona je rekla: - Ja bih rado popila jedan ampanjac. Pogledala me. Imala je velike zelene oi. - Hoete li misliti da sam nemogua ako vas pozovem, gospodine Royan? - Vrlo ste ljubazni, gospoo Collins. Naravno, sa zadovoljstvom prihvaam va poziv - rekao sam. Smijala se sve glasnije. - Lijepo od vas. Imate li ampanjca? - Naravno, gospoo. - Konobar je nabrojio tri vrste ampanjca.
8

- Pommery - rekla je gospoa Collins. - Odmah, gospoo. Jedna boca Pommeryja. Kondukter je urno otiao. Gospoa Collins je sigurno imala pedeset godina, ali se inila mnogo mlaom. Izgledala je kao da je netom navrila etrdeset godina. Sigurno je bila na plastinoj operaciji lica kod nekog vrhunskog kirurga. Gospou Collins odavale su njezine ruke. Ruke nije operirala. Ima pedeset godina, pomislio sam. Najmanje. Train bleu je sada vozio vrlo brzo. Kondukter je donio ampanjac i posudu punu leda te dvije ae. Spretno je otvorio bocu i dao mi da kuam vino. - Je li u redu, gospodine? - U redu je. - Onda dopustite... ae je napunio dopola, stavio bocu u posudu s ledom i naklonio se. - Ako me gospoda budu trebala, dugme za zvono je ovdje. - Hvala - rekla je gospoa Collins. - Mnogo hvala, gospodine. I molim vas, zatvorite vrata za sobom. - U redu, gospoo. Izgubio se. Krevet na kojem smo sjedili blago se njihao. Osovine su se brzo okretale. - Pit emo u moje zdravlje - rekla je gospoa Collins. - Za moj novi ivot. Znate, gospodine, ja sam poela ivjeti novi ivot. Hoemo li popiti za moj novi ivot, da mi bude lijep? - Neka bude posebno lijep, gospoo Collins. - Neka bude - rekla je i ponovno se nasmijeila. - Dakle, za moj posebno lijep ivot, uzdravlje, gospodine Royan! - Uzdravlje, gospoo Collins. Pili smo... - To je dobra kapljica - rekla je gospoa Collins. - Nije li fantastino? - Aneoska vodica, gospoo Collins.

Oluja je divljala oko vlaka, a kia teko udarala u stakla iza zastora od sjajne tkanine, koji je bio sputen. Gospoa Collins je odloila au. Pripalio sam joj ve drugu cigaretu. - Vi ne puite? - Ne puim vie. Odviknuo sam se. Osovine su udarale, udarale... - Vidjela sam va pisai stroj. Jeste li pisac? - Da, gospoo Collins. - to piete? Romane? Nemojte se ljutiti, ali nisam itala nita to ste vi napisali. Ima toliko mnogo pisaca... - Ja piem strune knjige. Prirodoznanstvene knjige. To je bila la. - Oh - rekla je i otpila gutljaj. - Ja nikad ne itam strune knjige. Jesu li vae prevedene i na druge jezike? - Da, gospoo Collins. To je takoer bila la. - Mogu li se kupiti u Americi? - Naravno. To je bila trea la. Nisam pisao strune knjige. Bio sam jedan od devet autora izuzetno uspjene serije popularnih romana pod naslovom Afera Top-Secrte. Svaki tjedan izlazila je po jedna nova knjiga. Afera Top-Secrte prodavala se na eljeznikim kolodvorima i u kioscima. Serija se pokazala ak uspjenijom od Brigade mondaine. To to smo mi pisali bilo je posljednje smee. Prije mnogo vremena pisao sam prave romane. Nitko ih nije htio itati. Sada su mi trebala samo tri tjedna da napiem novu knjigu. Moj glavni posao spadao je u drugo podruje i donosio mi je znatno vie novca. Bio sam specijalist za popravljanje neuspjelih knjiga snimanja. Nije bilo scenarija koji ja ne bih mogao dovesti u red tako da montaer moe poslagati pojedine scene. Stekao sam glas nacionalnog spasitelja producenata koji su usred posla ustanovili da se svojeglavi redatelj jednostavno previe udaljio od predloka. U takvim sluajevima bilo je ugovora s glumcima, tehniarima, studijem i svaki dan bez
10

snimanja donosio je ogromne gubitke za filmsku kompaniju. Bio sam aneo svih nesretnih producenata. I sada sam putovao u Cannes kako bih pomogao jednom takvom producentu. Tamo ve etiri dana miruje snimanje jednog vrlo skupog filma. - Molim vas, nemojte stei pogrean dojam o meni - rekla je gospoa Collins. - Vjerojatno vam se inim veoma neobinom. - Izgledate mi kao netko tko zna da ga oekuje velika srea - rekao sam. - Velika srea - polako je ponovila moje rijei. - Da, to je tono. Ja se zauvijek vraam ovjeku kojeg sam najvie voljela. - Pijmo u to ime - rekao sam i napunio ae. ampanjac je sada ve bio dobro ohlaen. - Gospoa Collins se nasmijeila i otvorila torbicu od krokodilske koe. Izvadila je karton veliine razglednice. Na jednoj strani, vidio sam, pisalo je neto. Na drugoj strani sam ugledao bademovo drvce. Bilo je naslikano vedrim vodenim bojama. Tanke grane bile su crne, maleni listovi smeecrveni, mnogobrojni cvjetovi sasvim svijetloruiasti. Bila je to slika koja me oduevila. inilo mi se kao da je na tom bademovom drvcu, iznad kojega se prostiralo njenoplavo nebo, bilo prikazano sve to raste, sve to nastaje, sve dobro i vrijedno ljubavi. Slika je donosila radost svakome tko ju je gledao. Sve tuno i tamno bacala je u zaborav. Drvce je bilo simbol nade. Dugo sam ga promatrao i osjeao sam kako me obuzima toplina i radost, ivotna radost, sjeanje na davne dane, ali samo na one sretne, samo na ono to je bilo lijepo. - Okrenite karton - rekla je neobina ena ljubiaste sijede kose. I njezin je glas bio pun beskrajnog arma. Pogledao sam je. Bila je vesela kao kakva mlada djevojka koja se raduje ljubavi. Okrenuo sam karton i proitao rukom pisane rijei:
11

Neither the Angels in Heaven above, Nor the Demons deep under the Sea Shall ever dissever my Soulfrom the Soul Of the beautiful Annabel Lee. - To je od Edgara Allana Poea - rekla je gospoa Collins i otpila gutljaj. Pokuao sam prevesti: I niti aneli, gore na nebu, ni podmorski demoni zli ne mogu razdvojiti moju duu od due lijepe Annabel Lee." - ovjek koga sam najvie voljela naslikao je ovo bademovo drvce - rekla je gospoa Collins. - Meni ga je darovao. I on je napisao te rijei, te lijepe rijei. Za mene. Ja sam njegova Annabel Lee. Sada je njezin osmijeh bio okrenut unutra i ispunjen svom sreom svijeta. Tako se smijee Madone talijanskih majstora gledajui svoje djetece. - Sada putujem k njemu, gospodine Royan. Ostat u s njim. Ako ima Boga, neka mi dopusti umrijeti prije tog ovjeka, jer ga toliko volim, toliko da ne bih mogla podnijeti njegovu smrt. Nije li to sentimentalno? - Ni najmanje - rekao sam pomalo zbunjeno. - Jest, strano je jadno - rekla je smijeei se. - Ali meni je potpuno svejedno. Moja je cijela ivotna pria strano sentimentalna, ako hoete. Meni je sada pedeset est godina. Dakle, ipak, pomislio sam. - Strano sentimentalna ljubavna pria stare ene nastavila je okrenuvi au u ruci. -elite li je uti? Vi ste pisac. Darovat u vam svoju priu. Moda je jednom napiete? Pomislio sam da je mala vjerojatnost da u ja, autor serije romana Afera Top-Secrte i popravlja knjiga snimanja, ikada to uiniti, ali sam kimnuo glavom i nasmijeio se. Nastavili smo piti, vlak je jurio prema jugu, prema Sredozemnom moru, kroz no punu kie i oluje. Svejedno, mojih dvanaest kratkih
12

pria objavljeno je u asopisima, prije svega u novinama Paris Match. Kao autor popularnih romana imao sam izmiljeno ime. - Volio bih uti vau priu - rekao sam. - im sam vas vidjela, prije polaska iz Pariza, imala sam osjeaj da ste vi osoba kojoj mogu sve ispriati, kojoj elim sve ispriati. Tako sam sretna, jednostavno vam moram ispriati moju priu! Vama. Jednom piscu! Vjerojatno ste ve uli prie mnogih ljudi. - Oh, da, gospoo Collins - rekao sam. - ovjeka, kojemu idem, poznajem ve jedanaest godina rekla je starija gospoa koja je djelovala tako mladenaki i bila ispunjena sreom i blaenstvom. Kao da je imala oklop koji je uva od svakoga zla. - Tako dugo! - rekao sam. - A kad ste ga posljednji put vidjeli? - Prije jedanaest godina - odgovorila je gospoa Collins i nasmijeila se smijekom Madone.

13

proljee 1972. godine gospodin Erskine Collins i njegova ena Roberta stigli su u hotel Carlton na Croisetti u Cannesu. Doli su na tri tjedna. 18. travnja imali su dvadeset petu godinjicu braka. 1972. godine gospoa Collins imala je etrdeset pet godina, a njezin suprug pedeset jednu. Bio je vlasnik banke u New Yorku i esto je poslovno dolazio u Cannes. Njegova je supruga, meutim, tada prvi put vidjela grad i njegove palme, tisue procvjetalih grmova i bijelu pjeanu obalu. 14. travnja naveer ameriki konzul je doao sa suprugom iz Marseilla, priredio je veeru u ast gospodinu i gospoi Collins. Veera je bila prireena u Palm Beachu, takozvanoj ljetnoj kockarnici grada Cannesa. Kockarnica Palm Beach bila je modernija od preostale dvije velike kockarnice. Zimska kockarnica, koja se nalazila na drugom kraju Croisette, bila je izgraena jo prije Prvog svjetskog rata, i to u mramoru, barunu i svjetlima, kako se gradilo na prijelazu stoljea. (Nakon nekoliko godina sruili su je i sada na njezinu mjestu stoji graevina neopisive runoe - nekoliko navodno modernih arhitekata dalo si je oduka.) Obje su igranice imale velike blagovaonice, a Palm Beach jo i jednu u vrtu, Masque de fer. Sve velike ljetne zabave odravale su se u Masque de fer, pa tako i veera u ast gospodinu i gospoi Collins. Osim toga, bio je petak, zabava je
14

bila vrlo raskona, a to znai da su ljudi u sveanoj odjei doli na veeru i ples, na ekstravagantnu priredbu uz svirku dviju kapela. Pun mjesec je sjao na vedrom nebu i pod njegovim je sjajem sve izgledalo nestvarno, palme i obala, kue grada i svjetla na dalekom gorju Esterel, sve se inilo doista nestvarnim. Bilo je dvadeset gostiju, a velik, dugaak stol, za kojim su sjedili, bio je najbolji na sredini dvorane pred plesnim podijem. Dok su se glazbenici odmarali, mogao se uti um valova s obale. Prije veere, za koktelom, generalni je konzul, stari prijatelj Erskina Collinsa, obavio meusobno upoznavanje gostiju. Bio je tu gradonaelnik Cannesa sa suprugom, bio je tu najpoznatiji odvjetnik, takoer sa suprugom, bio je tu jedan brani par iz vedske, suprug je bio vlasnik brodogradilita, bio je tu brani par iz Njemake, on kirurg, zatim talijanski aristokratski brani par iz Milana, mu je imao izdavaku kuu i bio je vlasnik jednih rimskih novina, bio je tu Armenac Reuben Alassian, stari gospodin koji je imao veliku draguljarnicu u Nici, a bio je tu i vitak mukarac, irokih ramena, smee kose, otrih crta lica, bljetavih zuba i vrlo svijetlih oiju. On je stanovao u Saint-Paul-de-Vence, malom i prastarom gradiu udaljenom sat vremena vonje automobilom, gdje su ivjeli i radili mnogi slikari, kako je objasnio gospoi Collins. Taj vitki, visoki mukarac, doznala je, bio je dobar prijatelj armenskog draguljara iz Nice. Zvao se Pierre Mondragon i takoer je bio slikar. Poslije, za veerom, sjedio je pokraj gospode Collins. Gospodin Collins sjedio je pokraj amerikoga generalnog konzula. Od toga trenutka, kad su joj predstavili Pierrea Mondragona, gospou je obuzimao sve vei nemir. Za njezinu ljubav i za ljubav njezina mua govorilo se engleski - bolje ili loije. Mondragon je dobro govorio engleski jezik. inilo se da vie nikoga nije primjeivao otkako je ugledao gospou Collins. Njegove su svijetle oi stalno bile uprte u nju, i poslije
15

veere, a prije predstave, razgovarao je iskljuivo s njom, plesao je s njom na velikom povienom podiju, tik uz vodu. Pierre Mondragon bio je velianstven plesa. U njegovim pokretima bilo je neeg zvjerskog, ali istodobno umiljatog i njenog. Privio je gospou Collins uza se, a ona mu je dopustila da je vodi, emu se i sama zaudila. Ona je bila ena graanskoga odgoja. Voljela je svog postojanog, pomalo dosadnog mua, nije ga nikad prevarila niti je ikad pomislila na to slino. Te veeri ivot gospoe Collins potpuno se promijenio... Velika predstava sa svim onim djevojkama, arobnjacima i pjevaima - ovdje su to zvali spektaklom - bila je gotova i gospoa Collins je ponovno plesala sa slikarom Pierreom Mondragonom, s ostalim parovima na velikom podiju iznad mora, pod zvjezdanim nebom na kojem je sjao mjesec boje meda. Svjetla reflektora klizila su preko njih, jedna je kapela svirala Mjeseevu serenadu Glenna Millera. - Vi ste prekrasni - rekao je Mondragon, polako se vrtei u krug s gospoom Collins. - Vi ste prekrasni. Znate li to je to coup de foudre? - Ne znam - rekla je gospoa Collins i uinilo joj se da joj se voda slijeva niz lea. Imala je na sebi haljinu od srebrnog lamea, s dubokim izrezom na leima, krojenu po mjeri, a on je imao smoking, bijelu koulju i crvenu manu. - Coup de foudre je iznenadna ljubav, gospoo Collins rekao je Pierre Mondragon. -Meni se dogodila iznenadna ljubav. Volim vas, gospoo Collins. - Ne smijete tako govoriti - rekla je i ponovno osjetila hladan znoj na leima. - Zabranjujete mi da vas volim? - Da. - Ne moete to uiniti, gospoo Collins. - Ja... to vam pada na pamet? utite! Prestanite odmah! Ja sam ve dvadeset pet godina sretno udata.
16

- Vi niste doista sretni... Ja u vas uiniti sretnom, tako sretnom kako niste bili nikad. Odjednom ju je vrsto stisnuo uza se. - Odmah me pustite! Svojim je usnama traio njezine. Jo ju je jae stisnuo. - Pustite me! Vikat u! - Viite, gospoo Collins! Viite! - Molim vas, pustite me, gospodine Mondragon! Molim vas! - Kad me molite, onda u vas pustiti - rekao je i popustio stisak. - Znao sam. - to? - jedva je progovorila. - Da ste i vi ludi za mnom - rekao je Pierre Mondragon.

17

doista sam bila luda za njim - rekla je gospoa Collins. Jo uvijek je padala kia i bjesnjela oluja oko Modroga vlaka koji je jurio kroz no prema jugu. Kola su se njeno njihala. Ludost, zar ne? Prava ludost! Pogladila se po kosi i pogledala me. Odjednom se vie nije smijala. - Rado bih popila jo malo ampanjca. Napunio sam joj au. - I vi, takoer - rekla je gospoa Collins. - Bojim se da je boca prazna. - Pa, hoemo li... moemo li... Imam vam jo mnogo toga priati... a nije ni tako kasno... Ako me uza sve ne smatrate jo i pijanicom... - Morate si to zamisliti, gospodine Royan - rekla je gospoa Collins. - Moja je obitelj iz Bostona. Odgojena sam u Vassaru. Prije braka poznavala sam samo dva mukarca. Tri mukarca i etrdeset pet godina ivota. Sa suprugom sam imala dobar, miran brak, svih dvadeset pet godina. On me volio i ja sam njega voljela. Uzajamno smo se potivali i bili obazrivi jedno prema drugome. A onda se pojavio taj slikar, taj Pierre Mondragon i njegov coup de fodre. - O, sigurno, gospoo Collins - rekao sam.
18

- To se moralo dogoditi - promrmljala je. - Ja bih s Pierreom ravno s plesnog podija otila u najblii hotel. ulo se kucanje. Pojavio se elavi kondukter. - Jo jednu bocu, molim - rekao sam. - U redu, gospodine i gospoo, odmah. Izgubio se. Pogledao sam gospou Collins. Sada se ponovno smijeila. - I nitko nije nita primijetio - rekla je. - ak ni moj jadni Erskine. Tijekom noi jo se i sprijateljio s Mondragonom. Sprijateljio! Bio je oduevljen tim slikarom. Uostalom, njime su svi bili oduevljeni, znate. Bio je to ovjek koga svi odmah zavole. Gledala je u prazno. - Moja je kosa tada bila jo smea - rekla je nakon manje stanke. - Imala sam ve sijedih pramenova, ali sam ih obojila. Boja kestena. S crvenkastim odsjajem. Kosa mi je bila rasputena, padala mi je na ramena. Pomislio sam kako je morala biti lijepa kad joj je bilo etrdeset pet godina. Sigurno bih se i ja potrudio oko nje. Ali ne tako napasno kao Mondragon. Kondukter se vratio s novom posudom punom leda, novim aama i novom bocom ampanjca Pommery. Promatrao nas je blagonaklono. - Ja u sam otvoriti, hvala - rekao sam. Kimnuo je glavom i nestao s prvom posudom za led i prvom bocom. Otvorio sam drugu bocu. Kad smo kuali i nastavili piti, gospoa Collins je rekla: - Prvi susret s Pierreom u Palm Beachu dogodio se 14. travnja. Datum vjenanja bio je 18. travnja. etrnaestoga je bilo, kako da kaem, predslavlje. Kimnuo sam glavom. - Te noi smo svi otili u kockarnicu. Erskine je bio strastven igra. Igrao je na ruletu. Ne zato da bi dobio, nije mu bilo vano gubi li ili dobiva. Morate znati, moj je mu bio, oprostite na gruboj rijei, vrlo bogat. Igrao je samo zbog igre, zbog izazova, zbog atmosfere. I
19

gotovo je uvijek dobivao. Te veeri takoer. Dobio je vrlo mnogo. Smijala se tiho. - im bi poeo igrati, nitko ga nije smio ometati. Mrzio je kad bi netko sjeo pokraj njega ili stao iza njega. elio je biti potpuno sam, da ga nitko ne gleda. Eto ponovno se nasmijala - to je imao te veeri! Pierre i ja sjedili smo u baru. Ponaali smo se kao gimnazijalci. Gledali smo se oi u oi i drali za ruke, a nae su se cipele dodirivale s vremena na vrijeme. Odjednom, nakon onog izljeva za vrijeme plesa, Pierre je postao plaljiv i osjeajan. A to je, naravno, povealo moju udnju. Uzela je novu cigaretu, a ja sam joj dao vatre. - Priao je o svom ivotu. Nije bio oenjen. Radio je mnogo i teko. Morate doi k meni i vidjeti moje slike. S vaim suprugom, naravno", brzo je dodao. Kao to sam rekla, sada je bio bojaljiv, gotovo sputan. Tada mi je priao kako je Saint-Paul-de-Vence lijepo mjesto. Samo je otprilike dvadeset tisua stanovnika ivjelo u srednjovjekovnom utvrenom gradu usred palma i maslina. Gradske zidine iz 16. stoljea bile su uuvane. Poznajete li Saint-Paul-de-Vence? - Ne. - Ali ja poznajem - rekla je. - Kad zatvorim oi, vidim pred sobom svako drvo, svaku kuu, svaki kamen. Doista je zatvorila oi i ostala tako dok je izgovarala sljedee reenice. - Crkva potjee iz 13. stoljea. U njoj se nalazi blago, pravo blago. Kue su prastare, a izvanjski zidovi su izgraeni od velikog neravnog kamenja. Moe se voziti samo do jednoga mjesta, do velikog maslinovog drveta, a onda se mora ii pjeice do grada. Tamo postoji zaklada Maeght. uli ste za nju, zar ne? Kimnuo sam glavom. - Ona bi trebala pridonijeti boljem poznavanju moderne umjetnosti i probuditi vie ljubavi za nju. Izlobe se odravaju neprekidno, cijele godine. Tamo moete
20

vidjeti djela Bonnarda, Braquea, Mira, Caldera, Kandinskoga, Ubaca i tako dalje. Nasmijeila se. - Da, znam, Pierre mi je poslije sve pokazao i objasnio. Veoma sam mu zahvalna... Glas joj se izgubio. - I, jeste li posjetili Mondragona? - upitao sam. - ekajte - rekla je. - ekajte, sve u vam ispriati, vama, strancu, ove noi u kojoj poinje moj novi ivot. Ne, on je poeo zapravo jo juer. Juer sam poletjela iz New Yorka. Povukla je dim cigarete. - Na kraju su svi doli u bar, stari armenski draguljar Alassian, generalni konzul, veani, Nijemci, Talijani, a na kraju je doao i Erskine. Dobio je gotovo trideset tisua franaka. Mondragon je ponovno pozvao Erskinea i mene. Svi drugi su ve poznavali njegov atelijer, a poznavali su i Saint-Paul-de-Vence. Nagovarali su nas da prihvatimo poziv, osobito stari Reuben Alassian iz Nice. - I va je suprug prihvatio poziv? - Jadni Erskine! Nasmijeila se. - Nije se razumio u slike, a slikarstvo ga je zanimalo jednako kao i kiparstvo, ili glazba, ili knjievnost. On je imao svoju banku. Imao je svoje podruje: novac. To je bilo ono to ga je zanimalo, prema emu je osjeao strast. - Zanimao ga je i rulet - rekao sam. - Da, i rulet - rekla je. - I vi, gospoo Collins. Pogledala me i ispila gutljaj. - Da - rekla je napokon. - I ja, naravno. Ali to nije bila strast. To je bila ljubav, povjerenje, potpuno povjerenje. Spustila je glavu. Odjednom je u odjeljku zavladala tiina. Ponovno sam uo kako se osovine okreu, uo sam oluju, kiu. Gospoa Collins zabacila je glavu. - Da, Erskine je prihvatio Mondragonov poziv. Mondragon je rekao da e nas u ponedjeljak u petnaest sati ekati sa svojim autom ispred Cantona, odvesti i poslije nas dovesti natrag.
21

Slegnula je ramenima. - U subotu su mojega supruga nazvali iz Pariza. Zvao ga je direktor francuske banke s kojim je ve godinama suraivao. Ve znate to je dalje bilo, gospodine Royan, zar ne? - Taj je direktor molio vaeg mua da u ponedjeljak zbog neke vane transakcije neodlono doe u Pariz. - Upravo je to zamolio mojeg jadnog Erskinea, da. Radilo se o nekoj velikoj stvari. Erskine je jednostavno morao otii u Pariz, nije bilo druge. Moj je suprug htio odletjeti ve u nedjelju naveer i vratiti se u utorak ujutro. Ja sam navikla na takva iznenadna putovanja. Popodne, dok je Erskine po obiaju spavao poslije ruka, nazvala sam Mondragona, rekla mu da moramo odgoditi posjet i objasnila zato. - I? - On je rekao: Odgoditi? To uope ne dolazi u obzir! To, to va suprug mora otputovati u Pariz, to je dar s neba. Tako emo napokon biti sami." Vi ste sili s uma", rekla sam. Zar mislite da bih mogla doi k vama bez supruga?" Da", rekao je radosno, ba to mislim." ,,Oh, ne!", povikala sam. Da, da, naravno", rekao je. Budite, molim vas, u tri sata na terasi vaega hotela i ekajte me kako biste mogli ui u auto im doem. Uvijek je teko nai mjesto za parkiranje." Nikad", rekla sam i odjednom sam se razbjesnjela. Nikad vas neu u tri sata ekati na terasi, gospodine Mondragon." Otpila je velik gutljaj. Tada se nasmijeila i rekla mi, gledajui me u oi: - ekala sam ga ve od pola tri.

22

Auto mu je bio star i izudaran. Mondragon je imao na

sebi bijele cipele, bijele lanene hlae i plavu koulju. Vozili su se prema mjestu Saint-Paul-de-Vence, gotovo uope ne razgovarajui. Bilo je veoma vrue toga dana, a kad su stigli, gospoa Collins vidjela je sve o emu joj je Mondragon priao: stare zidine, crkvu iz 13. stoljea sa zvonikom koji je izgraen poslije, parkiralite s velikom maslinom gdje je nekoliko mukaraca boalo na crvenoj, ugaenoj zemlji, i vidjela je prastare kue u uskoj ulici. Plonik je bio izgraen od okrugla kamenja veliine maje glave. Gospoa Collins je nosila cipele visokih potpetica. Jedva je hodala. - Izujte cipele! - rekao je Mondragon. Posluala ga je bez rijei. Bosonoga je koraala ulicom uz visokoga mukarca svijetlih oiju. Kad je na kraju otvorio vrata jedne kue, ona je zastala od iznenaenja. Nije oekivala ono to je ugledala: ogromnu, bijelo obojanu dvoranu, visoku sigurno dva kata, u kojoj su se nalazili kipovi mukaraca i ena. Nekima je nedostajala ruka ili noga, jedan je mukarac bio bez glave. Kroz prozor je ulazilo sunce i obasjavalo zidove. Du zidova nalazile su se iroke stube koje su vodile do razliitih vrata. Stube su bile sive i izgaene. Kua je sigurno bila stara nekoliko stoljea. Pierre Mondragon proveo je gospou Collins po kui. Pokazao joj je prostorije za
23

stanovanje, koje su bile pune starinskog pokustva te razliite zbirke. U jednoj je prostoriji bilo na stotine manjih i veih slonova izraenih od svih moguih materijala. - Slonovi moraju imati uzdignutu surlu -objasnio joj je Mondragon - inae ne donose sreu. U drugoj prostoriji nalazila se zbirka lutaka iz cijeloga svijeta. Poslije toga pokazao joj je neobinu sliku nainjenu od posebnoga korijenja, potom prostoriju punu najljepih aa u svim bojama i sobu u kojoj su se na stolovima nalazile bezbrojne velike arene staklene kugle. U glavnoj prostoriji stajao je kamin te pijetlovi, pijetlovi od svih zamislivih materijala, razliita oblika i veliine. Stajali su na podu -sve su prostorije imale glatke, izgaene kamene podove - visjeli su na zidovima, visjeli su na vrpcama sa stropa; bila ih je puna soba. - I pijetlovi donose sreu - rekao je Mondragon. - Naravno, moraju imati irom otvoren kljun. Znate li to pjevaju pijetlovi? Gospoa Collins je odjednom osjetila nekakvu slabost. Sjela je u stari dubok i mekan naslonja. - to pjevaju pijetlovi? - upitala je. - Probudite se, prokletnici ovoga svijeta! -odgovorio je Mondragon. - Oni bude spavae, zar ne? A veina ljudi ne spava samo nou, nego cio ivot. Da, to pjevaju pijetlovi. to vam mogu ponuditi za pie? Vjerojatno ste ve prilino edni. Oprostite! Povukao je crvenu samtanu vrpcu koja je visjela na zidu. Ubrzo se ulo kucanje i u sobu je ula neugledna ena neodreene dobi. Imala je crnu pregau i bila je bosa. Noge su joj bile prljave, a crna joj je kosa visjela preko lica. Bila je runa, ali je gospoa Collins ipak vjerovala da je ta ena neko morala biti lijepa. - Ovo je Maria - rekao je Mondragon -moja domaica. - Dobar dan, Maria - rekla je gospoa Collins i nasmijeila se.
24

- Dobar dan, gospoo - rekla je Maria. Lice joj je ostalo ozbiljno, gotovo tragino runo. - to elite popiti? - upitao je Mondragon pogledavi gospou Collins. - Po ovoj vruini ne bih vam savjetovao viski. Moda din-tonik? - Da, molim - rekla je gospoa Collins. - ula si, Maria - rekao je Mondragon. - Da, gospodine. - I meni jedan, molim. - Dva din-tonika - rekla je Maria. - Najbolje da nam donese boce i dvije ae i led - rekao je Mondragon. - Kako elite, gospodine. Maria se izgubila. - Dobra ena - rekao je Mondragon. - Naalost, vrlo glupa. Ali je zato veoma odana. - Koliko je ve dugo kod vas? - upitala je gospoa Collins, koja se nije mogla osloboditi zbunjenosti te je pogledala u svoje noge. Jo je uvijek u ruci drala cipele s visokim potpeticama. Moji e tabani takoer biti prljavi, pomislila je. - Maria? Oh, itavu vjenost. Sigurno dvadeset godina. Vie ni ne znam tono. - I u kui vie nitko ne ivi? - Ne - rekao je Mondragon. - Samo Maria i ja. Domaica u crnoj pregai vratila se nosei posluavnik na kojem su se nalazile ae i boce te posuda s ledom. Mondragon je uzeo posluavnik. - Hvala, Maria. Moe ii. - U redu, gospodine. Izala je. Vrata su se zatvorila za njom. Mondragon je odloio posluavnik i pripremio pia. Gospoa Collins, koja je na sebi imala haljinu marke Leonard, zelene, plave, naranaste i bijele boje, upitala je: - Zato je tako tuna? - Tko?
25

- Maria. Vaa domaica. Mondragon se poeo smijati. Tuna? Ona nije tuna. Ona samo tako izgleda. Stalno je zamiljena, znate. - To nitko ne moe rei. Nekoliko puta sam je pitao. Nikad mi nije rekla. Dobra dua, moja Maria. Samo to je vrlo glupa, naalost. to znai naalost? Moda je to srea. Glupim ljudima je lake u ivotu. Pruio je au gospoi Collins. - ivjeli. - ivjeli. Ostali su u sobi s pijetlovima. Mondragon joj je priao kako ide na daleka putovanja. Na tim putovanjima skuplja slonove, staklene kugle, pijetlove i sve ostalo. Gospoa Collins jo se vie zbunila. Prela je rukom preko ela. - Nije vam dobro? - Dobro mi je. Samo mi se malo vrti u glavi. Mondragon je priao gospoi Collins i privukao je k sebi. Uzeo joj je au iz ruke i odloio je. Potom joj je objema rukama uhvatio glavu i poljubio je u usta. Njezine su se usne rastvorile. Uzdahnula je. Poljubac je trajao dugo. Na kraju ju je Mondragon uzeo na ruke poput djeteta i odnio je do vrata uz kamin. Otvorio je vrata i odnio gospou u bijelo obojanu spavau sobu u kojoj se nalazio veliki krevet. - Ne - rekla je gospoa Collins. - Molim vas, nemojte. Njeno ju je poloio na krevet, kleknuo pokraj nje i poeo je svlaiti. - Molim vas - rekla je gospoa Collins. -Molim vas, nemojte! Skinuo je njezinu haljinu marke Leonard, a potom i svoju koulju. - Molim vas - rekla je gospoa Collins -molim vas, nemojte. - Meutim, pomicala se tamo-amo kako bi mu olakala posao.
26

Otkopao joj je grudnjak i skinuo gaice. Leala je gola pred njim. I on je uskoro bio gol. - Chrie - rekao je - chrie, kako si lijepa. Prekrasna. Spustio se na krevet. Glavu je stavio meu njezina bedra. - Molim vas - rekla je gospoa Collins. - Molim vas... Suze su joj curile niz lice dok je teko disala.

27

sovine su udarale. Gospoa Collins je prekinula priu. Sjedila je nepomino. Tada, nakon duljeg vremena, podigla je zastor od sjajnog materijala. Po staklu se slijevala kia. S vremena na vrijeme u mraku se moglo vidjeti nekoliko svjetala. Gospoa Collins je pritisnula elo uz prozorsko staklo i nastavila govoriti. - Zaboravit u supruga, zaboravit u oca i majku. Sve u zaboraviti. Samo nikad neu zaboraviti to popodne. Tek sam toga popodneva postala enom. Sa etrdeset pet godina sam saznala to ena moe osjeati kad je s mukarcem. Nikad prije to nisam mogla ni zamisliti. Nikad prije nisam doivjela takve osjeaje - ni s moja dva momka, ni sa suprugom. Nikad, ne, nikad. Pierre je bio divan ljubavnik, njean i grub, blag i divlji. On je probudio ivot u meni - kad sam imala etrdeset pet godina... Okrenula se i pogledala me, a u oima su joj bile suze, kao i onoga popodneva prije jedanaest godina. Obrisala je suze nadlanicom i nasmijeila se. - Ja sam besramna, zar ne? - Ali ne, gospoo, molim vas... - Ja sam besramna, zato to vam sve to priam, vama, strancu. Bila sam jo mnogo besramnija tada, s njim. Bilo mi je svejedno. Molim vas, dajte mi jo pia. Napunio sam joj au i ona ju je odmah ispraznila.

28

Rekla je: - Nisam se osjeala krivom - ni tada, ni poslije, ni danas. Vi ste pisac, razumjet ete me. Nisam odgovorio.

29

sati poslije Pierre Mondragon pokazao je gospoi Collins svoj atelijer i svoje radove. Uzbuenje im je ve bilo splasnulo. Bili su ozbiljni i nisu mnogo razgovarali. Atelijer je bio strano velik. Cijela jedna strana bila je od stakla. Mnoge su slike stajale na stalcima, bile naslonjene na zid, visjele na zidovima ili leale na stolovima. Gospoa Collins je polako hodala po sobi, zaustavljala se, nastavljala hodati, ponovno zastajala. Pozorno je razgledala slike. Bile su izraene razliitim tehnikama. Gospoa Collins sve je slike smatrala loima, bez dara, gotovo diletantskim. - Kako ti se sviaju moji radovi, chrie? -upitao je Mondragon. - Oh, jako. - Dakle, uope ti se ne sviaju. - Ne, darling - rekla je gospoa Collins. Nije nita rekao. - Oprosti! - rekla je i poljubila ga u obraz. - Veini ljudi moje se slike ne sviaju - rekao je Mondragon. - Nije da mi se ne sviaju. Mislim samo... Mislim da... - Da, da - prekinuo ju je Mondragon. - U redu je. Na sreu, ima ljudi kojima se moje slike sviaju i koji ih kupuju. Ja znam slikati samo ovako, chrie, vidi... Prestao je govoriti jer je ona uzviknula.

Nekoliko

30

Pokazala je komad kartona veliine dopisnice koji se nalazio na jednom od stolova. - I ovo si ti naslikao? - to? - Provukao je ruku kroz kosu. - Bademovo drvce? Naravno da sam ga naslikao. Priao joj je i zagrlio je. - Svia li ti se? Zelene oi gospoe Collins zasjale su od divljenja. Nije sklanjala pogled s malene slike svijetlih boja. Tanke su grane bile crne, maleni listovi smei, a brojni cvjetovi ruiasti. Izraajno plavo nebo nadvijalo se nad drvcem. Jo nikad, pomislila je gospoa Collins, nisam vidjela neto tako oslobaajue, neto to ovjeka moe toliko razveseliti, neto toliko vrijedno ljubavi. - To... to je prekrasno, Pierre - rekla je gotovo ostavi bez daha. - Prekrasno. Uope ne mogu vjerovati... Prekinula je i nastavila: - Prekrasno. Poljubio ju je. Zatim je uzeo iroko pero za tu, okrenuo malenu sliku i poeo pisati na poleinu. - Ovo nije moje, to je napisao Poe - rekao je. - Ba mi je to sada palo na pamet. - Podigao je karton s bademovim drvcem i pruio joj. - Ti si moja Annabel Lee.

31

"I niti aneli, gore na nebu, ni podmorski demoni zli ne

mogu mi razdvojiti duu od due lijepe Annabel Lee" gospoa Collins ponovila je moj francuski prijevod engleskih rijei sa slike. Malenu sliku, koju mi je netom pokazala i koju je stavila na umivaonik od mahagonija u kutu odjeljka spavaih kola, sada je ponovno drala u ruci. - To je bademovo drvce koje sam tada vidjela kod njega rekla je. - Onoga popodneva. Tada je napisao i te rijei. Otada sam ja za njega Annabel Lee. Ve jedanaest godina. Slika mi je uvijek bila u blizini, nosila sam je sa sobom. To je zalog nae ljubavi. Njeno je prela rukom preko ruiastih cvjetova. Tiho je rekla: - I jo uvijek ne mogu vjerovati da ju je sam naslikao. Da, on ju je naslikao! Ali da ste vidjeli njegove ostale slike... Ova je slika kao nekakvo udo. Ali, onda je i naa ljubav udo. Stavila je sliku na plou od mahagonija. Upitao sam: - I sljedei dan va se mu vratio iz Pariza? - Da, kao to je i namjeravao, gospodine Royan. Prvim zrakoplovom. Ja sam taksijem otila pred njega u Nicu u zranu luku. Bio je dobre volje jer je ugovorio dobar posao. Neprestano me grlio i ljubio dok smo se vraali u Cannes. - A vi?
32

- Ja? Ah, to... Ve sam vam rekla: nisam se osjeala ni najmanje krivom... nikad! Ni onoga dana. Naravno, zavaravala sam samu sebe, za Erskina sam osjeala isto to i prije... ne, ni traga grinje savjesti. Nemojte oekivati nikakvu tragediju, gospodine Royan! Tog utorka bio je 18. travanj, dakle, naa dvadeset peta godinjica braka. Odluili smo je proslaviti sami. Kad smo doli u Carlton, u salonu naega apartmana nalazila se vaza s dvadeset pet crvenih rua. Erskine je iz Pariza nazvao vratara i zamolio ga da ih tamo stavi u mojoj odsutnosti. Ljubio mi je ruke i usne i rekao da mi zahvaljuje za dvadeset pet godina sree, a pokraj rua nalazila se moja torbica i u njoj ova slika bademova drvca. I ja sam poljubila Erskinea i rekla mu kako je uvijek bio dobar suprug, najbolji od svih koje sam mogla poeljeti.

33

Unajmili su auto s vozaem i popodne se uz obalu, preko

Basse Corniche odvezli u Monte Carlo. Erskine se dosjetio da provedu no u Hotel de Paris. Ponijeli su dva kovega s veernjom odjeom. Kad su se naveer preodjenuli kako bi veerali u Salle Empire, gospoa Collins otila je u kupaonicu. Jo je jednom htjela provjeriti frizuru. Smea joj je kosa padala preko ramena u velikim, mekanim uvojcima. Na sebi je imala zelenu svilenu haljinu, uz tijelo, kakve su joj bile gotovo sve veernje haljine. Frizura je bila u redu. U salonu ju je ekao suprug. Ve je bio odjenuo smoking. Pred njim, na stolu, nalazila se velika kutija za nakit mije sive boje. - Moj dar najboljoj eni na svijetu - rekao je veselo. Otvorila je kutiju i udahnula. Ugledala je velik briljantni prsten, bruen kao to se bruse smaragdi, briljantne naunice, briljantnu narukvicu i briljantnu ogrlicu u kojoj je bilo mnogo dragog kamenja. Pred njom je lealo bogatstvo milijunske vrijednosti. - Oh, Erskine, Erskine... Ti si poludio! Pregledala je svaki dio nakita posebno. Drago kamenje je blistalo na svjetlu. - Sasvim si poludio! On se nasmijeio. - Svia li ti se, darlingi?

34

Poeo joj je stavljati pojedine dijelove nakita. Stavio joj je prsten na prst. - Ukrao sam tvoj prsten s rubinom prije nego to sam poao u Pariz. Uope nisi primijetila, priznaj! Morao sam gospodinu Alassianu pokazati koju veliinu nosi. - Kojem gospodinu? - Reubenu Alassianu! Boe, kako si zbunjena. Draguljaru iz Nice, sjeti se, to je onaj ljubazni stari gospodin. - To... to si sve kupio kod Alassiana? - Da. U poetku sam bio neodluan, nisam znao to izabrati. Onda smo pitali za savjet onog slikara. - Pierrea Mondragona? Zastao joj je dah. - Da, tvojeg prijatelja s kojim se tako dobro slae. - Kada ste ga pitali? - Pa, prije nego to sam otputovao u Pariz. Sjeti se da sam ti rekao kako u Nici moram posjetiti jednog ratnog prijatelja. Ti si ostala u hotelu. U Alassianovu smo duanu odrali kratko savjetovanje, on, ja i Mondragon. Alassian ga je nazvao i zamolio da doe u Nicu. Mondragon je rekao da e ti najbolje pristajati ovaj briljantni nakit. Imao je pravo, Boe, ba je imao pravo. Nije on uzalud slikar! Vratila se u kupaonicu kako bi se jo jednom pogledala u zrcalo. Rekla je prigueno: - Ali briljanti brueni kao smaragd vrlo su skupi... Mondragon je sigurno izabrao najskuplje to je Alassian imao. On je stajao iza nje i promuklo se smijao. - Mogue, darling. Ali to nije vano. - Ako ti sve doista najbolje pristaje, naunice, ogrlica, narukvica... Sagnuo se i poljubio je u gola ramena. - Happy anniversary - rekao je. - Happy anniversary, darling!

35

oslije objeda otili su u kockarnicu i svi su se mukarci okretali za gospoom Collins. Gospodin Collins je zbog toga bio radostan. Ona je te posebne veeri ak smjela sjediti pokraj njega dok je igrao, a on je dobio velik iznos. - Ti mi donosi sreu. - Zar ti nisi i prije znao? - Jesam, naravno... ali u igri... Ti si doista predivna ena. Tvoj prijatelj, slikar, taj gospodin Mondragon, odmah je to uoio. - Je li ti to rekao? - Da. - to ti je tono rekao? - Da si ti najljepa ena koju je ikad vidio - odgovorio je Erskine Collins. - Ja bih rado igrao jo malo baccarat. Smijem li? Igrao je dugo i popio mnogo viskija u kockarnici. Bila su skoro etiri sata ujutro kad su sempreko velikog trga vraali u Hotel de Paris. im je legao u krevet, gospodin Collins je zaspao. Gospoa Collins je dugo nepomino leala pokraj njega, otvorenih oiju. Popodne toga dana vratili su se u Cannes, u hotel Carlton. U vremenu koje je sljedilo nakon toga esto su susretali druge parove koje je generalni konzul one veeri, kad je gospoa Collins upoznala gospodina Mondragona, pozvao u
36

Palm Beach. Popili bi pie s tim ljudima, veerali bi s njima, a dva puta je bio prisutan i Mondragon. Ponaao se potpuno prirodno, ba kao i gospoa Collins. Naravno, svaki put su na kraju dospjeli u kockarnicu, pa i Mondragon, jer Erskine je bio strastven igra. Mondragon i gospoa Collins ponovno su zajedno sjedili u baru. Pili su i kriomice se milovali. - On vie nikamo ne putuje, Pierre. Kad emo se vidjeti? Gdje? I kako? Ne mogu vie izdrati od silne udnje. - Prepusti sve meni, Annabel Lee, pusti me da razgovaram s njim - rekao je Mondragon. Kad se Erskine napokon vratio od ruleta k njima, slikar je rekao: - Upravo smo razgovarali o zakladi Maeght, gospodine Collins. Vaa supruga bi rado vidjela poznate slike koji se ondje nalaze. Htjela bi vidjeti i moje slike te mnoge druge stvari. Picassov muzej u Antibesu sa svim onim slikama, keramikom, crteima... onda opet Vallauris. Ondje se izrauju provansalske glinene posude na tradicionalan nain, moda jo od 1950. godine i pod utjecajem Picassa, Pignona i Prinnera Aallauris je sigurno postao najpoznatiji centar za izradu umjetnike keramike na svijetu... Oh, i nekadanji dvorac redovnika iz Lerinsa! Kapelica iz 16. stoljea koju je opremio Picasso... Gospodin Collins je uzdahnuo. - Prestanite, Pierre. Smijem li vam rei Pierre? - Ali naravno, Erskine. Gospodin Collins je bio pomalo zbunjen. - Ja sam seljak. Seljak koji zna raditi samo s novcem, koga zanima jedino novac, da budem sasvim iskren. Pogledajte, ja sam najstariji. Doao sam ovamo kako bih svojoj supruzi pokazao Azurnu obalu. Takorei iz auta, razumijete li, Pierre. Ja sam prestar i prelijen da bih trao okolo i gledao slike i druge umjetnine. Nemoj se ljutiti, darling, molim te! Tvoj stari
37

Erskine je malo umoran. A slike i sline stvari ga doista ne zanimaju. Sudbina je htjela da smo gospodina Mondragona... - Pierre. - ... da smo upoznali Pierrea, oprostite, Pierre. Imam jedan prijedlog, u redu? Poslije ruka idem na sat vremena na spavanje, kad god je to mogue. Tako sam naveer odmoran. Ovdje je zrak drukiji, ovdje u poslije ruka sigurno spavati dva sata, moda i tri. Tada e ve biti kasno popodne. Kad bi bilo po mojem i kad bi se ti sloila, darling, ja bih prije jela malo kockao, a poslije jela... Zato se vas dvoje ne dogovorite pa da ti Pierre pokae sve znamenitosti u okolici dok ja spavam i kockam? A oko devet sati moemo se nai ovdje u dvorani, tamo prijeko je restoran, mogli bismo tamo jesti... to vi mislite? Gospoa Collins je poljubila mua u obraz. - Sve e biti kako ti eli, zlato. Naravno, ne smije se dosaivati, treba raditi ono to eli. Ja bih voljela vidjeti slike i druge umjetnine te crkve i muzeje... A ako gospodin Mondragon ima vremena... - I za vas sam Pierre, molim vas! - ... i ako Pierre ima vremena, onda emo uiniti kao to si predloio, Erskine, darling. Gospoa Collins je iz torbice izvadila kutiju cigareta. Prstima je pritom dodirnula malenu sliku bademova drvca.

38

Doista su postupili tako i bili su vrlo sretni.

Gospodin Collins je spavao tri, katkad etiri sata poslije ruka, a potom bi kockao, dok je Mondragon u svojem starom, stuenom autu gospou Collins doista vozio u Vallauris i Antibes i do drugih znamenitosti, ali poslije toga i u SaintPaul-de-Vence. Ondje su se voljeli na irokom krevetu u Mondragonovoj prohladnoj spavaoj sobi. esto puta Maria, domaica, nije bila ondje, pa su bili sasvim sami. Gospoa Collins povremeno je viala ozbiljnu, u crno odjevenu enu koja je djelovala tako runo i alosno. Ona samo tako izgleda, rekao je Pierre, ona nije alosna, samo je strano glupa. Kad su se poslije za veerom sastali s gospodinom Collinsom u Palm Beachu, svi su bili dobro raspoloeni. alili su se i smijali, a gospodin Collins se neprestano zahvaljivao to se Mondragon toliko brine o gospoi Collins. Gospodin Collins je, uostalom, stalno dobivao u igri. - Kad bih mogao ostati ovdje dovoljno dugo, mogao bih od suigraa izvui onoliko koliko sam dao Alassianu za nakit rekao je jednom gospodin Collins. Tada je bio prilino pijan, a njih su se dvoje nasmijali njegovoj bezazlenoj nepristojnosti.

39

lak je jurio kroz no. Gospoa Collins je ispila au i pruila mi je. Ponovno sam je napunio. Nevjerojatno, koliko ova ena moe podnijeti, pomislio sam. Druga je boca bila gotovo prazna, a ja sam popio vrlo malo. Bila je skoro pono. - Vrijeme je prolazilo strano brzo - rekla je gospoa Collins. - Prola su etiri tjedna. Moj se suprug morao vratiti u New York. Posljednji put sam se sastala s Pierreom. Sjedili smo u sobi u kojoj se nalazio kamin s pijetlovima, drali se za ruke i opratali se. Pierre je rekao da me nikad nee zaboraviti. S uasom sam pomislila na ivot bez njega. - Ti mora doi ponovno, Annabel Lee - rekao je Pierre. - Molim te, doi opet! Svake godine. Svake godine, dva puta. Molim te! I pii mi! Smijem li i ja tebi pisati? Dala sam mu adresu jedne prijateljice na koju sam se uvijek mogla osloniti. Sada je gospoa Collins rekla vrlo ozbiljno: - Ostalo nam je malo vremena, tako malo vremena. Sjedili smo i gledali se, a onda smo morali otii u Palm Beach k mojem suprugu i morali smo biti dobro raspoloeni da on ne bi neto posumnjao. Pierre se dogovorio sa mnom da e prvi otii kui; to e biti najbolje za oboje. Na rastanku me poljubio u oba obraza i brzo izaao iz dvorane. Nije se vie osvrnuo. Uutjela je i zagledala se u zid pred sobom. Poslije dulje stanke rekla je: - Sljedei smo se dan preko Pariza vratili u
40

New York. Moj je suprug bio oduevljen prijedlogom da svake godine putujemo na Azurnu obalu. Tamo mu je bilo lijepo. Meutim, nismo se nikad vratili. - Zato niste? - upitao sam je tiho. - Kad smo doli kui, moj se suprug razbolio. Prvo je poeo epati na desnu nogu, a potom su se pojavili bolovi. Otiao je k lijeniku. Pregledali su ga mnogi lijenici. Na koncu su utvrdili to mu je. - to mu je bilo? - Imao je amiotrofnu lateralsklerozu - rekla je gospoa Collins. - Isto to i Onassis. Propadanje miia. I to posebno zloudan i neizljeiv oblik te bolesti. Ispila je au do dna. Ponovno sam je napunio. - Odumire jedan mii za drugim - rekla je gospoa Collins. - U razvoju te bolesti postoje odreene stanke, ali one postaju sve krae. Bolest moe trajati vrlo dugo, a zavrava smru. Kod Erskinea je trajala jedanaest godina. Gospoa Collins je ponovno dugo utjela. Tada je rekla: Prvih godina moj je suprug jo mogao raditi, samo to vie nije mogao hodati. Morao je u invalidska kolica. Naravno, o njemu su se brinuli njegovatelji i njegovateljice te najbolji specijalisti. A Erskine je bio vrlo hrabar. I dobroudan. Nije bio ni sebian. Nekoliko puta mi je rekao da sama odem na Azurnu obalu, ali ja sam to odbila. Jednostavno nisam to mogla uiniti. - A Mondragon? Vjerojatno je u mislima bila negdje vrlo daleko jer me zaueno pogledala. - Kako, molim? - Slikar - rekao sam. - Pierre Mondragon. Je li znao zato ne dolazite? - Oh, Pierre. Naravno da je znao. Pisao mi je od prvoga dana. Kad smo stigli u New York, ve me ekalo pismo kod prijateljice. U njemu je bio karton na kojem je naslikao jo jedno bademovo drvce. Bilo je to dugako ljubavno pismo,
41

prekrasno, prvo od mnogih koja su poslije stizala. Nije trebao biti slikar, nego pisac - rekla je gospoa Collins. - Dopisivali smo se redovito, ali u velikim vremenskim razmacima, jer sam bila zauzeta bolesnim suprugom, ne samo fiziki, nego i psihiki. Pierre me razumio kad sam mu objasnila razloge zbog kojih mu tako dugo ne piem. Gospoa Collins je ponovno pila. - Vrijeme je prolazilo... mjeseci, godine... Erskine se osjeao sve loije. Sada su mi pisma koja sam izmjenjivala s Pierreom bila jedina utjeha. Jednom godinje poslao bi novu sliku bademova drvca... svake godine jednu... Bila sam tako oajna da sam tek nakon nekog vremena uvidjela koliko se Pierre trudio prikriti vlastiti oaj. - Zato je on bio oajan? - Pitala sam ga u jednom pismu. Ima li jo ampanjca? - Ima malo. Napunio sam joj au. - Hvala, gospodine Royan. Pierre je bio oajan - jedva mi je to priznao - zato to se njegove slike nisu nikome sviale. Slikao je i slikao, ali nitko ih nije kupovao. Zaduio se... Tada sam mu poslala prvi ek. - Slali ste mu novac? - Zato ne? On je bio ovjek koga sam voljela. Nije htio uzeti ek, poslao mi ga je natrag. Ispunila sam novi i poslala mu ga. Taj put ga je uzeo. Otada je stalno uzimao novac od mene, svaki put kad je bio u stisci... - Je li to bilo esto? - upitao sam. - Pratila ga je nesrea. Stalno mu se dogaalo neto loe. Sve mu je polo nizbrdo... kao i jadnome Erskineu koji vie gotovo uope nije mogao pomicati kapke. - Gospoo Collins, koliko ste novca poslali Mondragonu? - Oh, nekoliko tisua dolara, pet, est, sedam tisua, ne znam tono. Za jedanaest godina, pomislite! Posljednje etiri godine Erskine je bio u specijalnoj klinici, vie se nismo mogli
42

kod kue brinuti za njega. Svaki dan sam satima sjedila uz njega, sve dok nije umro. - Kada je umro? - Prole godine, 14. studenoga. Prije pola godine. Neu vam ispriati kakav je bio kraj. Navukla je zastore i zautjela. - Morala sam ii u ljeilite - rekla je malo poslije. Drskom kretnjom zabacila je glavu. - Ali sada ja idem k Pierreu. Posljednji put mi je pisao prije dva mjeseca. On ne zna da dolazim. Bit e to iznenaenje. A Erskine... Ve sam zaboravila dosta od onoga to je bilo strano. Kod Pierrea u sve zaboraviti. Rekla sam vam, ja u zapoeti novi ivot. - A ja sam vam zaelio sreu u tome - rekao sam. - I inim to ponovno. - Hvala, gospodine Royan. Ozbiljno mi je pruila ruku. Ponovno se nasmijeila. - Rezervirala sam sobu u Carltonu. Nazvat u Pierrea i rei mu da sam dola, zauvijek. - elite li zauvijek napustiti New York? - Da. Banku e voditi ljudi koji uivaju moje puno povjerenje. Na veliki stan prodala sam jo dok je Erskine bio u bolnici. Imam jo samo jednu malenu kuu. Mislim da u ostati u Saint-Paul-de-Venceu... ili gdje Pierre bude elio. On je tako mnogo putovao... Ja u ga pratiti na putovanjima... Zijevnula je. Ustao sam i pozvonio. elavi kondukter pojavio se odmah. - Molim vas, odnesite bocu i ae - rekao sam izaavi na hodnik kako bih mu napravio mjesta. S posluavnikom je izaao iz odjeljka gospoe Collins. - Koliko to kota? - upitao sam tiho. Naveo je odreeni iznos. Stavio sam mu nekoliko novanica u ruku. Bilo je to vie nego to je ampanjac kotao. On se zahvalio.
43

Gospoa Collins je sjedila na krevetu i ponovno gledala u zid ispred sebe. Bila je potpuno odsutna. Meutim, na licu joj je jo uvijek bio smijeak. Stao sam pokraj nje. - Laku no, gospoo Collins. Lijepo spavajte i sanjajte svoj novi ivot. - Oh, da - rekla je. - Tako e i biti. Zamislite, samo jo nekoliko sati i ja u biti s njim.

44

Hodnik spavaih kola napunio se ljudima koji su izali iz

svojih odjeljaka. Veina ih nije bila ni pravo odjevena. Svi su promatrali bravara koji je pilio zasun na vratima odjeljka gospoe Collins. Bravar je bio debeo i nosio je plavo radno odijelo. Kleao je pred vratima. Pokraj njega stajao je mladi lijenik u bijeloj kuti, a iza njega su ekala dva vatrogasca. Prolo je etvrt sata dok su svi doli. Nitko nije govorio. uo se samo odvratan, prodoran zvuk pile koja je prodirala u eljezni zasun. Neke su ene bile u jutarnjim ogrtaima, a mukarci su bili u pidamama ili u hlaama i potkouljama. Mladi je lijenik drao veliku crnu torbu. Izmeu dvojice vatrogasaca, na sagu u hodniku, nalazila se naprava za oivljavanje. U uskom je hodniku postalo vrue. Klik. Bravar je prepilio zasun. irom je otvorio vrata. Putnici su se poeli znatieljno gurati. - Vratite se! - povikao je Emile, elavi kondukter. - Molim vas, vratite se, dame i gospodo! Mi ovdje trebamo mjesta. Molim vas, vratite se. Uzalud ih je molio. Ljudi su se jo vie gurali naprijed. Lijenik se izgubio u mranom odjeljku. Nekoliko minuta nije se vidjelo nita. Svi su se umirili. Tada je lijenik rekao neto to ja nisam razumio. Vatrogasci su podigli aparat za oivljavanje zajedno s maskom za usta i uli u odjeljak. Malo
45

poslije jedan je vatrogasac izaao i urno si prokrio put izmeu ljudi. Vidio sam ga kako tri preko perona. Mladi je lijenik izaao iz odjeljka. Upitao sam ga: - Je li ona... - Da, rekao je mladi lijenik. Bio je zgodan, tamnoput, junjaki tip crne kose i crnih oiju. - Merde - rekao je kondukter. - Zakazalo joj je srce ili je imala infarkt -rekao je mladi lijenik. - U snu. - Ali bila je tako vesela i puna nade - rekao sam idiotski. - Svaki ovjek moe u svako doba dobiti infarkt i pasti mrtav. Jeste li vi bili s gospoom? - Dosta dugo - rekao sam. - Priala mi je o svom ivotu. - Kamo je putovala? - U Cannes - rekao je kondukter. - eka li je tko u Cannesu? - mladi je lijenik pogledao u mene. - Ne - rekao sam. - Namjeravala je odsjesti u Carltonu. Nakon jedanaest godina htjela se vratiti na Azurnu obalu. Prekinuo sam. Neto mi je branilo da mladom lijeniku priam o gospoi Collins. On zapravo to nije ni htio. Hladno je rekao: - Moramo je iznijeti iz vlaka. Bit e potrebna autopsija. Je li govorila o kakvim roacima? - Priala je o svom suprugu. On je umro prije pola godine. Nije spominjala druge roake. Mislim da nema nikoga. - U torbici smo nali njezinu putovnicu -rekao je lijenik. A kamo vi putujete? - Takoer u Carines. Ondje imam posla. Odsjest u u Majesticu. - Moda e biti jo nekih nejasnoa. Policija e ih pokuati razjasniti uz vau pomo. Gospodine... - Royan. - Dao sam mu posjetnicu. - Hvala.
46

Stavio ju je u gornji dep na kuti. - Ne ljutite se. Pokojnica je strankinja, a mi imamo propise i zakone po kojima moramo postupiti. - Naravno - rekao sam - propisi i zakoni. Vatrogasac koji je maloprije otiao sada se gurao prema nama. Nosio je vuneni pokriva rune sive boje. Uao je u odjeljak gospoe Collins. Njegov je kolega izaao s aparatom za oivljavanje. Nosio je i veliki crni koveg gospoe Collins. Grubo si je krio put kroz hodnik. Vidio sam kako je koveg i aparat stavio na peron. Zatim se sav uznojen vratio i ponovno uao u odjeljak. Poslije otprilike tri minute obojica su izala. Zajedno su nosili mrtvu gospou Collins, umotanu u veliki sivi pokriva. Njezino se tijelo nije moglo vidjeti. Zaudio sam se koliko je gospoa Collins bila mala. Zaveljaj je bio tako kratak. A ona je ipak bila visoka ena. Svi su se putnici vratili u svoje odjeljke. Vatrogasci su brzo i spretno proli hodnikom nosei le. Putnici su ponovno izali na hodnik. Vidjeli smo kako trei vatrogasac iz zgrade na postaji gura nosila na kotaiima i ostavlja ih pokraj kovega na peronu. Tada su se pojavili njegovi kolege s vunenim pokrivaem u kojem se nalazila pokojnica. Stavili su zaveljaj na nosila. Lijenik je otiao ne rekavi ni rije. Odjednom je iskrsnuo pokraj vatrogasca na peronu. Dvojica su puila cigarete. Jedan je pljunuo na tlo i nogom razmazao pljuvaku. Vjerojatno su ekali kola hitne slube. Preko razglasa smo mogli uti da na vlak ubrzo polazi. Zavirio sam u odjeljak u kojem je umrla gospoa Collins. Zavjese su, naravno, bile podignute i odjeljak je bio pun sunca. Mirisalo je na parfem i dim cigarete, ali sasvim malo. Vatrogasci su gospoine haljine, cipele i kaput oito spakirali u veliki koveg, jer sam vidio samo prazan krevet i razbacanu posteljinu. Tada mi je pogled pao na plou od mahagonija na umivaoniku. Ljudi su jo uvijek stajali uz nosila na kojima se nalazila gospoa Collins, umotana u runi vuneni pokriva, i
47

ekali. Sada su svi puili. Promatrao sam ih jo trenutak, a onda je vlak krenuo iz postaje. Hodnik je bio prazan. I ja sam otiao u moj odjeljak i spustio se na krevet. Odjednom sam se osjeao vrlo umorno. Gospoa Roberta Collins bila je mrtva. Oprao sam se i odjenuo laganiju odjeu jer je u meuvremenu postalo strano vrue. Vlak je sada vozio vrlo brzo. Kasnili smo vie od sat vremena. Izvadio sam iz depa malenu sliku te stavio u koveg toplo odijelo i rublje. Zatim sam sjeo i pogledao bademovo drvce i proitao to je Pierre Mondragon napisao na poleini. To je, dakle, bio kraj prie, pomislio sam. Glup kraj. Ali takav je ivot. Je li ivot doista takav, pitao sam se, gledajui u bademovo drvce. Je li to doista bio kraj prie? ulo se kucanje na vratima, a onda je uao stariji kondukter. Nosio je posluavnik. - Oprostite - rekao je kondukter Emile - va doruak danas prilino kasni. Ali imali smo taj mali problem u Saint-Raphalu.

48

Pred hotelom Majestic nalazila se okrugla gredica puna

arenog cvijea. Lijevo na terasi bilo je mnogo okruglih stolova sa stolicama. iroki zastori koji su titili od sunca bili su sputeni. Ispred terase nalazio se bazen od bijeloga mramora, okruen starim palmama i rascvjetalim grmovima. Neki gosti su plivali, drugi su se odmarali u lealjkama oko bazena. Vrlo lijepa plavua u crnom, uskom kupaem kostimu vjebala je u blizini stola za kojim smo sjedili Serge Gamma i ja. Napravila je kolut naprijed, raskreila noge, napravila most. Koa joj je bila tamna od sunca. U hotel sam stigao prije sat vremena. Ve pola sata sjedio sam pokraj Sergea Gamme. Producent filma, koji sam trebao proistiti", kako se to kae na jeziku struke, imao je vie od ezdeset godina, bio je nizak, debeo i sjedokos. Na sebi je imao smijene kratke hlae i smijenu arenu koulju s otiscima papiga i rajskih ptica. Koulja mu je bila raskopana. Koa njegova masnog tijela bila je bijela poput mramora kojim je bio obloen bazen. - Imate velike anse, Serge - rekao sam. Uzrujano je otpio gutljaj aja od kamilice. Uvijek je pio samo aj od kamilice, nita drugo. Imao je ireve na elucu. Bio je filma ve vie od etrdeset godina.

49

- Prekrasna djevojka - rekao sam. Prekrasna je djevojka pokuala napraviti stoj na rukama. Pritom su joj grudi ispale iz kupaega kostima. Kad je stala na noge, pokrila je grudi rukama. Nasmijeila nam se. - Htjela bi dobiti ulogu - rekao je Gamma. - Juer su dole tri takve dok sam ovdje sjedio. Jedna crvena, jedna plava i jedna crna. Nisam imao uloge za njih. Ako mi ne pomognete, bankrotirat u. Ovo zanimanje je odvratno. Zato nemam javnu kuu? Onda bih imao uloge za sve djevojke i ne bih imao briga. Bio bih sretan ovjek kad bih imao javnu kuu. Ali ne, ja moram snimati filmove! S genijalcima poput Torrinija. Proklet bio Torrini! - Proklinjete ga otkad sam doao - rekao sam. - To je ve postalo dosadno, Serge. Mislim da nemamo mnogo vremena. Priajte mi to se dogodilo. Lijepa je djevojka legla na travu ispred nas i ispruila noge. Kupai kostim bio joj je pripijen uz tijelo. Nije bila prirodna plavua. Onda je Gamma poeo priati to se dogodilo. On je bio jedan od onih starih, dobrih producenata koji su ve gotovo izumrli. Bio je iskren i mudar. Volio je svoje zanimanje. elio je snimati umjetniki vrijedne filmove. Zato je imao ireve na elucu. Film, koji je ovdje snimao, bio je francusko-talijanska koprodukcija. To nije bila nikakva rijetkost. Talijani i Francuzi rado surauju. Luigi Torrini bio je jedan od najpoznatijih europskih redatelja. Napravio je desetak priznatih umjetnikih djela. Bio je genijalan, ali i zao. Ve dugo nije bilo osobe koja mu se usudila proturjeiti u njegovu omiljenom poslu. Njegov omiljeni posao bio je da tijekom snimanja manje ili vie izmijeni besprijekornu knjigu snimanja koju je napisao kakav istaknuti autor ili je nastala prema kakvu poznatom romanu. Ovaj put je to otilo tako daleko da su se glumci, a meu njima je bilo i nekoliko doista velikih, ustruavali nastaviti snimati jer je Torrini uspio radnju uiniti potpuno neloginom.
50

Montaerka je dobila ivani slom i zavrila u oblinjem sanatoriju jer se vie nije mogla snai u toj salati od filma. A glavni uvjet toga kriminalistikog filma sa socijalnom kritikom, koji je nosio naziv Amok, bila je stroga logika. - Stara vrea govana zaljubila se u ... - Serge Gamma je rekao jedno ime koje je bilo poznato u cijelom svijetu. Impotentna budala. Preko svake mjere. Stalno je za nju izmiljao nove prizore. U poetku je to nekako funkcioniralo, voditelj produkcije mi je svake veeri slao izvjee u Pariz. Tada je Torrini potpuno izgubio razum i toliko promijenio knjigu snimanja da je... - ponovno je rekao ono isto ime - sada psihopatska sado-mazo karikatura ubojice. A trebala bi to biti osoba koja strano voli nekoga. Kaem vam, Rogere, gotov sam ako mi ne pomognete. Moda ste vi jedina osoba koja mi moe pomoi. To sam odmah znao, im sam prije etiri dana doao ovamo i pogledao rushes. Rushes su bili kratki primjeri prizora snimljeni iz odreenog poloaja kamere. Iz mnogo takvih prizora montira se film. Torrini je svojim zahvatima uinio da se film Amok uope ne moe montirati. Poznavao sam montaerku. Zvala se Lillian Lang i bila je jedna od najboljih u Francuskoj. Sada je, napunjena sedativima, leala u sanatoriju i spavala. Prekrasna djevojka ispred nas okrenula se na trbuh. Pokazala nam je svoju draesnu guzu. Doista je imala savrenu guzu. - Onda? - upitao sam. - Prestanite, Rogere! - rekao je Gamma i ponovno otpio gutljaj aja od kamilice. - A gdje je majstor? - upitao sam. - U Rimu. Uvrijedio se i otputovao. Nee raditi dalje ako ne dobije potpunu slobodu. - Krasno - rekao sam. - To su gluposti - rekao je Gamma. - On zna isto tako dobro kao i ja to pie u njegovu ugovoru. Ako vi, s Bojom pomoi, proistite knjigu snimanja - ah, to znai proistite 51

morate izmisliti novu priu, Rogere, sasvim novu priu, koja je ve dopola snimljena, moj Boe! Ako vam to uspije, Torrini e to snimiti tono kako pie, inae e dobiti kaznu koja e ga unititi. Zasada sam ja blie propasti nego on. Pogledao me svojim vlanim pseim oima. - Ne gubite nadu, pitajte Royana - rekao sam. - Prije pet godina, kad je Jacques Couton ovdje u oklici Saint-Raphala snimao za vas Taj prokleti ivot, imali ste isti cirkus. Tko vam je pomogao da se izvuete iz govana? Danas sam proao kroz Saint-Raphal pa sam se sjetio toga. Prekrasna djevojka je ustala i krenula prema nama, njiui bokovima. - Oprostite, imate li vatre? U ruci je drala cigaretu. - Nestanite - grubo je rekao Gamma. - Hajde, hoete li ve otii? Ljepotica je povrijeeno otila. - I nije li Taj prokleti ivot postigao svjetski uspjeh? upitao sam. - A vi ste za nekoliko dana zaradili itavo bogatstvo, zar ne? - upitao je. - To u opet uiniti, Serge. Mislim da vam je to jasno. Uzdahnuo je. - Imate me u aci, znam. to traite? - To vam ne mogu rei dok ne vidim koliko je posao teak, kad vidim rushes. Jedno vam mora odmah biti jasno: ne smijete me spomenuti na poetku filma ni kao autora ni kao koautora! Nikomu ne smijete rei da ja ovdje spaavam knjigu snimanja. I svi drugi moraju utjeti. O.K.? - O.K. - progunao je. - A to zapravo imate protiv navoenja vaeg imena, Rogere? Zato to piete... - Upravo tako - rekao sam. - Netko e rei to piem inae. To bi moglo nakoditi mojim romanima. Moji itatelji nemaju pojma o visokoj umjetnosti. Kada mogu vidjeti rushes? - U svako doba. - Gdje?
52

- U studijima Victorin u Nici. - Onda nita drugo, nego poi onamo! -rekao sam i ustao. Gamma se okrenuo na stolici. - Vi ste jedino to je dobro u mojem usranom zanatu, Rogere - rekao je.

53

oga popodneva sam sa Sergeom Gammom pet sati pregledavao to je Torrini do tada snimio i to je bilo kopirano. Prostorija za prikazivanje u studijima Victorin, u kojoj smo sjedili, bila je, na sreu, klimatizirana. Za vrijeme gledanja snimljenog materijala pravio sam biljeke jer sam ve imao ideju. Dobru ideju. Uvijek je bilo tako. Zbog toga sam i imao to neobino zanimanje. Kakve li je Torrini samo gluposti snimio, i to s vrlo mnogo statista i s nemoralno skupom scenografijom! Jadna Lillian Lang! I ja bih dobio ivani slom da sam bio na njezinu mjestu. Kad su istekli i posljednji prozori i kad je u prostoriju ponovno ulo svjetlo, Gamma me tiho upitao: - Mislite li da ete moi to dovesti u red? - Da - rekao sam. - Dobro sam pazio. Sreom, u mnogim prizorima s dvije osobe, koje Torrini toliko voli, esto je jedan glumac okrenut leima prema gledatelju. Dakle, mogu mu staviti druge rijei u usta. Ono to izgovara glumac, kojemu vidimo lice, moe se ponovno nasinkronizirati. A esto su glumci dovoljno daleko od kamere tako da emo moi ubaciti nove dijaloge i nitko nee primijetiti. - Da, da, da. A kako glasi pria, nova pria? Znate li je ve? - Znam je. Naravno, ne potpuno. Samo okvirno. Ispriao sam mu svoju zamisao. Nakon toga je poeo plakati. Ustao je, uhvatio me za ui i poljubio me u obraze, elo i usta.
54

Obrisao sam usta i rekao mu koliko e kotati taj posao. Ponovno je sjeo i poeo besmisleno pomicati noge tamoamo. - Drite me u aci - rekao je. - Drite me u aci i svjesni ste toga. - Pola odmah, a pola kad budem gotov. - Kada ete biti gotovi, Royane? Svaki izgubljeni dan kota me vrlo mnogo. - Pet dana. Od sutra. Danas sam preumoran. I o svemu moram jo tono razmisliti. - Dakle, dobro, pet dana. Od sutra. Ustao je i poao prema izlazu. - Zaboravili ste neto - rekao sam. - to sam zaboravio? - ek s prvim dijelom plae. Proklinjao me dok je sjedio i ispisivao ek. Napokon u ovdje zaraditi hrpu novca. To je bio dobar zalogaj. - Evo - rekao je. - Hvala, Serge - rekao sam i stavio ek u malenu konatu torbu koju sam nosio sa sobom. Svi mukarci ovdje na jugu imali su takve torbe. U hotelu sam se preodjenuo: lanene hlae, koulja i papue. Cijeli me dan progonila jedna misao, pa i onda dok sam gledao snimljeni materijal. Rekao sam: Sluajte, Serge, idite sami u Cannes! Ja u doi poslije. - A to ete raditi? Imate li djevojku ovdje? - Ne - rekao sam. - Htio bih jo malo razmisliti o prii. Meutim, nisam mislio na Torrinijev film, na to majstorsko djelo. Mislio sam na jednu drugu priu. - Sada moram biti sam. Majestic je pun ljudi s filma. Ne mogu ih vidjeti. Ostavite me samog, Serge! Vratit u se taksijem. Za dva, tri sata, O.K.? - O.K.

55

Dok smo izlazili iz prostorije za prikazivanje, on je jo rekao: - Da sam izuio kakav pristojan zanat, ne bih dospio u ovo kurvinsko zanimanje. Njegov se cadillac nalazio u blizini. Pomogao sam mu ui u auto i mahnuo dok je odlazio. Tada sam izaao na ulicu i otiao do prvog stajalita taksija. Vozai su se okupili na jednom mjestu i razgovarali. - Tko je prvi? - upitao sam. - Ja. Istupio je mrav mukarac, potamnjele koe. Lice mu je bilo ispucalo i puno bora kao lice kakvoga ribara na kojemu je morska voda ostavila trag. - U Saint-Paul-de-Vence - rekao sam. - Tamo ete me morati priekati. Jedan sat, najvie dva. A moda i samo pola sata. Zatim emo se odvesti u Cannes. Hoete li me ekati? - Koliko god elite - rekao je voza. - To je va novac, gospodine.

56

Sve je bilo upravo onako kako je gospoa Collins opisala.

Tu su bile masline, palme, ouvane gradske zidine. Bila je tu i stara crkva, a bio je tu i trg s velikim maslinovim stablom. Mukarci u francuskim kapama boali su na crvenome pijesku. Bila je tu i ulica, preuska za automobile, s prastarim kuama, a tu su bile i nakrenute izvanjske zidine, izgraene od nejednakoga kamenja. - Tu ne mogu ui - rekao je moj voza. - Znam. Stanite! I kao to sam rekao, ovo moe potrajati. elite li da vam platim dosadanje trokove? - Nije potrebno - rekao je. - Ne izgledate nepoteno. Uspinjao sam se poploenom ulicom. Nekoliko puta sam se pokliznuo. Bilo je teko odrati ravnoteu. Najbolje bi bilo da sam bio bosonog. Tada sam se stvorio pred kuom koju mi je gospoa Collins onako vjerno opisala. Ve je polako padao mrak. Ulazna vrata bila su otvorena. Uao sam u ogromnu, bijelo obojenu dvoranu. Tu su se nalazili muki i enski kameni kipovi kojima su nedostajale ruke, noge ili glava. Bile su tu i iroke stube koje su du zidova vodile do razliitih etaa. Sve je bilo tono onako kako je gospoa Collins prije jedanaest godina posljednji put vidjela. Popeo sam se sivim, izgaenim stubama i glasno rekao Halo!". Na treoj su se etai otvorila vrata. Izala je bosonoga ena u crnoj haljini. Bila je vrlo runa. Nisam mogao ocijeniti
57

koliko je imala godina. Crna joj je kosa padala na elo, noge su joj bile prljave. Pomislio sam na gospou Collins koja je rekla da na toj eni ima neto tragino, a ja sam odmah vidio da je neko bila vrlo lijepa. Kada? Gospoa Collins vidjela ju je prije jedanaest godina... - Dobra veer, gospoo - rekao sam. To je, dakle, bila Maria, domaica. - Dobra veer, gospodine, to elite? - Moje ime je Royan, Roger Royan. Znam da sam se trebao najaviti, ali vas molim, ako bi bilo mogue razgovarati s gospodinom Mondragonom. Bez rijei je otvorila druga vrata i otila. Poao sam za njom. Proli smo kroz prostoriju sa starinskim pokustvom i velikim brojem slonova od svih moguih materijala. Bila je tu i zbirka lutaka. Domaica Maria hodala je preda mnom po prastarom lamenom podu, a i tu je sve izgledalo kao u vrijeme gospoe Collins koja sada vjerojatno lei u hladnjaku mrtvanice u Saint-Raphalu, ako je ve nisu razrezali i zaili te stavili u kositreni lijes. Uli smo u sobu s kaminom i pijetlovima. Domaica je upalila sobnu svjetiljku. - Molim vas, sjedite, gospodine - rekla je. - Hvala, gospoo. Spustio sam se u naslonja. Na moje zaprepatenje i ona je sjela u naslonja nasuprot mojemu. - Dakle, to ste trebali? - Oprostite, gospoo, ali ja bih htio razgovarati s gospodinom Mondragonom... Ja sam vam to rekao, zar ne... Poeo sam mucati. - Moda me niste razumjeli? - Dobro sam vas razumjela, gospodine Royan - rekla je ena u crnom. - Na alost, ne moete razgovarati s Mondragonom. - Kako to? Zar nije ovdje? - Ne - rekla je ena u crnom - on nije ovdje.
58

- Mogu li ga priekati? - Bojim se da bi to bilo besmisleno, gospodine Royan. - Kako besmisleno? Je li moda otiao na kakav dalek put? - Moglo bi se tako kazati - rekla je. Uzrujao sam se. - Ali jednom ipak mora doi kui, gospoo! Zar vam ne pie? Jeste li u vezi s njim? - Vie nisam, gospodine Royan - rekla je ena u crnom i pomakla prljave bose noge. - On vie nikad nee doi kui. - Ne razumijem... Kako to moete rei, gospoo? Umjesto da odgovori, postavila je pitanje. - Tko ste vi, gospodine Royan? Mislim, to ste po zanimanju? - Spisatelj. - Piete prie? - Da, gospoo. - I istinite? - I istinite, ako ih ima. - Shvaam. Uputila mi je ozbiljan pogled. - Gospoo, gdje je gospodin Mondragon? - Na groblju - rekla je tiho. - Na groblju u Saint-Paul-deVenceu. Progutao sam slinu. - Umro je prije tri godine - rekla je. - U oujku 1981. Rak plua. Prije toga je leao u jednoj klinici u Nici. Dala sam ga dovesti ovamo i pokopati na groblju. - Ali to je nemogue... Bio sam vrlo zbunjen. - Zato nemogue? - Gospoa Collins... jedna gospoa iz Amerike... dobila je od njega pismo jo prije dva mjeseca - povikao sam. - Mogue - rekla je ena u crnom. - Molim vas! Mrtav ovjek ne moe pisati pisma! - Naravno da ne moe. Ali ima i drugih mogunosti. Katkad. Ustao sam i upitao: - Tko ste vi?
59

Mirno je odgovorila: - Ja sam njegova ena, gospodine Royan. Bila sam s njim u braku trideset sedam godina. Zauvijek u ostati njegova ena, iako je on sada mrtav. Ponovno sam sjeo. Vani se potpuno smrailo. Rekla je: - Vi ste iznenaeni. Mnogi su se ljudi iznenadili kad su uli da je tako dugo bio u braku sa mnom. To znaju samo ljudi iz ovoga sela. Ali oni ne razgovaraju sa strancima o tome. Nikad to nisu inili. Nisu nam htjeli praviti potekoe. - Potekoe? - Nisu nas htjeli ometati u poslu. - Nasmijeila se i ja sam vidio njezine pokvarene zube. - Nekad sam bila vrlo lijepa, gospodine Royan. Neete vjerovati. - Oh, hou... - Vrlo ste ljubazni. Meutim, ne vjerujete mi. A ipak je tako. Bila sam lijepa mlada djevojka kad sam se udala za Pierrea. Upravo sam navrila osamnaest godina. Ljudi iz sela znaju sve o tome. A u Nici zna samo gospodin Reuben Alassian. - Reuben Alassian? - Draguljar. - On je jo iv? - Sigurno. Odavno je prekoraio osamdesetu, ali se jo uvijek dobro dri. Poznajete li gospodina Alassiana? - Gospoa Collins mi je priala o tom Armencu. - Shvaam. Gospodin Alassian je Pierreu dao ponudu. Ima tomu ve dvadeset dvije godine... - Ponudu? Kakvu ponudu? - Odmah, gospodine Royan, odmah! Prvo moram znati zato ste doli ovamo i zato ste htjeli razgovarati s mojim suprugom. Spomenuli ste ime jedne gospoe... - Gospoa Collins. - Ah, da. Collins. Ponovno se nasmijeila. - Sjeate li se gospoe Collins?
60

- Naravno. Ja imam izvanredno pamenje. Sjeam se svih gospoa koje su dolazile ovamo. Posebno se dobro sjeam gospoe Collins. Moj suprug joj je prije dva mjeseca napisao pismo, zar ne? To znai da sam ga ja odnijela na potu, naravno. Otkuda poznajete gospou Collins, gospodine Royan? ivite li u New Yorku? - Ne, u Parizu. - A gdje ste upoznali gospou Collins? - U Modrom vlaku - rekao sam. - Noas. Podigla je glavu. - Gospoa Collins je bila u Modrom vlaku? - Da, to sam rekao, gospoo... gospoo Mondragon. - Ali to je radila tamo? Kako to da je bila u Modrom vlaku? - Htjela je doi ovamo i zauvijek ostati s vaim muem. Tada sam joj priao o naem nonom razgovoru. Gospoa Mondragon sluala me bezizraajna lica. Kad sam zavrio, otvorio sam konatu torbu i izvadio sliicu s Mondragonovom posvetom kako bih dokazao da govorim istinu. - Ah - rekla je Maria Mondragon - jedno od njegovih bademovih drvaca! - Uzela je sliku od mene i okrenula je. - I Annabel Lee, lijepa Annabel Lee. - to ste mislili kad ste rekli jedno od njegovih bademovih drvaca"? - upitao sam. - Koliko ih je naslikao? ena u crnoj haljini ustala je, prila ormaru i otvorila ga. U njemu su se nalazile bojice i razliite boice. Na lijevoj strani ugledao sam dva sloga kartona veliine onoga koji sam imao kod sebe. Bili su uredno sloeni, jedan na drugome i bilo ih je sigurno vie od dvije stotine. - Evo - rekla je ena u crnom - vidite koliko je bademovih drvaca Pierre naslikao! Poela se smijati i zakaljala se. - Mnogo - rekla je - tako mnogo. - Ponovno se nasmijala. - Razliita bademova drvca. Pet vrsta, gospodine Royan. Tu su ablone. One se stavljaju na
61

karton i premazuju bojom... jedna ablona za grane... jedna za lie... jedna za cvjetove... Ta on nije znao slikati, jadni moj Pierre. Jednom je u Nici vidio kako netko slika bademovo drvce s pomou ablone. To je bilo u jednoj prodavaonici djejih igraaka. Svako dijete moe sa ablonama naslikati lijepo bademovo drvce. Toga dana sam bila s njim pa mi se rodila zamisao... - Koja zamisao? - Tada je ve prihvatio ponudu gospodina Alassiana i ja sam mu rekla kako sam se sjetila neeg velianstvenog u vezi s tim bademovim drvcima. Doista su oaravajua i svatko bi ih volio imati. Jo se sjeam kako smo zajedno kupovali ablone i vodene boje... Malo se prenula zbog pretjerane vedrine i ozbiljno me upitala: - Ako gospoa Collins ne zna da je moj mu mrtav i ako eli ivjeti s njim, zato onda nije ovdje? - To vam jo nisam ispriao, gospoo. Gospoa Collins je noas umrla u Modrom vlaku, u snu. Otkazalo joj je srce. Ili je imala srani udar. U Saint-Raphalu su njezino mrtvo tijelo iznijeli iz vlaka. Gospoa Mondragon zamiljeno je kimnula glavom. - ini se ipak postoji. - Tko? - Bog - rekla je. - Potedio je jadnu gospou Collins velike boli i uinio da umre sretna. Zatvorila je ormar i ponovno sjela u naslonja. - Naravno da je voljela svog mua. Sve su te dame voljele svoje mueve. Istina, on nije znao slikati. Bio je glup, znate, gospodine Royan, strano glup. On zapravo nije znao nita. Samo jedno: znao je usreiti enu. To je na draguljara Alassiana ostavilo izuzetan dojam kad je jednom sluajno otkrio koliko sam ja bila sretna. Gospodin Alassian je bio vrlo mudar ovjek. Budui da je bio mudar, dao je mojemu suprugu tu ponudu. - Koju ponudu, do vraga? Oprostite, molim vas.
62

Gospoa Mondragon mi je pokretom ruke dala do znanja da mi oprata. - Jednostavno. Vi se sviate enama", rekao je gospodin Alassian Pierreu. Za vas se ene lijepe poput muha. Kupit u vam smoking, to se mene tie, moe i dva, onda cipele, arape, koulje, sve to trebate da biste se odjenuli za izlazak u visoko drutvo. Poznajem mnogo ljudi ovdje na obali, esto me pozivaju. Pobrinut u se da i vas pozovu u drutvo bogatih ljudi." - Hoete rei... - Molim vas, ne prekidajte me, gospodine Royan! I tako u vam sve ispriati. Ja u", rekao je gospodin Alassian vau pozornost svaki put usmjeriti na odreenu enu. Vi ete joj se udvarati. Plesat ete s njom, rei joj da je privlana, da ste se zaljubili u nju, coup de foudre, zar ne, i tako dalje, i tako dalje. Vi ve znate kako se to radi. Ugovorit ete sastanak s damom. Ona e biti udana. Spavat ete s njom. Uinit ete je sretnom. Uinit ete sve to bude htjela. Onda ete s udanom enom ili s njezinim suprugom razgledati nakit u mojoj draguljarnici. Vi, kao slikar, uvijek ete znati to dami najbolje pristaje..." Moram li vam dalje priati, gospodine Royan? - Ne - rekao sam. - To je dovoljno. Ostalo su obavili gospodin Alassian i suprug odreene gospoe. On je kupio nakit koji je je ona eljela. Ili ju je iznenadio prigodom nekog posebnog dana. Tako je to bilo, gospoo, zar ne? - Tono tako, gospodine. - A vi? - to ja? - Mislim, jeste li se vi sloili s ponudom gospodina Alassiana? Pa vi ste bili supruga gospodina Mondragona. Voljeli ste ga... - Ja ga jo uvijek volim. Uvijek u ga voljeti - rekla je. - Onda dobro. Jeste li uope mogli podnijeti pomisao da e va mu prihvatiti ponudu gospodine Alassiana?
63

- Ne razumijem... - Gospode Boe! Pa on je trebao spavati s drugim enama. Niste li bili izvan sebe od ljubomore? - Mi smo bili vrlo siromani, gospodine Royan - rekla je ozbiljno. - A Pierre nije znao nita osim voljeti. Znala sam da je to trebalo postati njegovo zanimanje. To uope nije imalo veze s naom ljubavi. Napokon smo imali novca za ivot. Morate to shvatiti, gospodine Royan! Pomislio sam kako je udna ta gospoa Mondragon. Razmiljao sam o tomu kako je nekad bila lijepa, a sada je tako runa. Mislio sam na ono neto tragino u njoj, to se vidi i sada dok se smije. Ne, pomislio sam, ta se ena nije sloila s prijedlogom draguljara Alassiana, sasvim se sigurno nije sloila. A ipak ga je prihvatila. Je li ba tako silno voljela svojega supruga? Kakva udna ena! Grubo sam je upitao: - Je li va suprug radio za tono utvrenu plau ili je dobivao postotak od prodaje? Uope se nije uvrijedila. - Razumije se, dobivao je postotak! Naravno, uvijek bi mu se svidio najskuplji nakit kod gospodina Alassiana. Oh, briljantni komplet za gospou Collins - pljesnula je rukama poput djeteta - kakva srea za nas! Tako neto se nije vie nikad ponovilo. - I va je suprug radio za draguljara Alassiana iz Nice dvadeset dvije godine? - upitao sam. - Dvadeset godina, gospodine. Posljednje dvije godine vie nije radio. Mnoge gospoe koje je usreio... Trudio se, tako savjesno... - Jesu li sve bile strankinje? - Da. Amerikanke, Engleskinje, Njemice, gospoe iz Danske, vedske, Japana, Kanade, Australije... Gospodin Alassian moe mojemu suprugu zahvaliti za najbolje poslove... Pomislite da... - prekinula je priu. - Pomislite, to? Odmahnula je glavom.
64

- Poslije, gospodine Royan. Po redu. Dobro smo ivjeli, moj mu i ja. Osim toga, novac je stizao i u pismima. - Mislite - rekao sam - va se suprug dopisivao sa svim tim enama i one su mu pomagale financijski? Gospoa Mondragon je kimnula glavom. - Uz dvije-tri iznimke, sve! to mislite, kakvi su sve ekovi stizali u ovu kuu, iz kojih zemalja, iz kojih banaka... Azurna obala je meunarodna, kupci gospodina Alassiana takoer. - Ta su pisma, kako sam uo od gospoe Collins, dirala u srce. Najljepa ljubavna pisma na svijetu. - Milo mi je uti takvu pohvalu. - Vama? - O, Boe! - podigla je ruku. - Pa ja sam pisala sva ta pisma! Udahnuo sam. - Vi ste pisali sva ta ljubavna pisma? - Mislim da su to najljepa ljubavna pisma na svijetu. - To ste bili Vi? - Naravno! - smijala se. - Rekla sam vam da je Pierre bio strano glup. On to nikad ne bi znao napisati, nikad! Ne, ne, to sam morala ja raditi. On je svakoj gospoi darovao sliku s bademovim drvcem i napisao Poeov stih na poleinu, dragi moj Pierre. Dodala je: - Ja sam znala veoma dobro oponaati njegov rukopis, znate? - Ali na kojim ste jezicima pisali? To su bile ene razliitih narodnosti. - Uvijek na engleskom. Sve su gospoe razumjele engleski. S vremena na vrijeme stavljala sam u pismo novu sliku bademova drvca, nekim gospoama jednom godinje, nekima dvaput. Uvijek sam podsjeala Pierrea da se pobrine za zalihe. Bacila je pogled na ormar. - Jo u bolnici, kad mu je bilo ve veoma loe, slikao je bademova drvca, sve dok je mogao drati kist u rukama. Upitala je: - Imate li rupi?
65

Dao sam joj ga. Glasno je ispuhala nos i zatim obrisala oi. - Pierre je mrtav ve dvije godine... To je kratko vrijeme, gospodine, kratko vrijeme. Jo uvijek plaem kad priam o njemu. Oprostite! - Ali molim vas - rekao sam. - To svatko razumije. - Stih je lijep, zar ne? - stidljivo je upitala. - Mislite na ono: - I niti aneli, gore na nebu, ni podmorski demoni zli..."? - Da, stih Edgara Allana Poea. Toliko mi se svidio kad sam ga prije mnogo godina itala, dok sam jo bila dijete, da sam ga izabrala za na posao s bademovim drvcima. - Vi ste se sjetili tih stihova? - Da, ja sam bila ta. - I isti stih se nalazio na svim slikama? - Naravno, gospodine Royan. Nisam valjda trebala za svaku gospodu traiti drugi stih? - U pravu ste - rekao sam i pogledao sliku koju je dobila gospoa Collins i koja je sada bila u mojemu vlasnitvu. - Ba je lijepo to drvce, nije li? - Vrlo lijepo, doista - rekao sam. - Je li se koja gospoa vratila na Azurnu obalu? - Oh, mnoge, gospodine. - I? - to i? - slegnula je ramenima. Pierre ih je opet usreio, sve. A njihovi su muevi ponovno kupovali nakit kod gospodina Alassiana iz Nice. Ve tri godine nije bilo ni jedne gospoe. Posao s bademovim drvcima odvija se nesmetano. - Mislite, vi redovito piete gospoama i nakon smrti vaega supruga? - Mora se od neega ivjeti, nije li tako? - A to ako neka gospoa doe kao to sam ja sada doao? - Ja u joj rei istinu, kao i vama. Rei u joj da sam bila njegova ena.
66

Govorila je sve glasnije. - S ponosom u to rei svakoj gospoi. To je dobra pria, zar ne? Pisci uvijek trae prie. Ovdje imate jednu. Darujem vam je! Pomislio sam kako mi je i gospoa Collins prole noi darovala svoju priu. - Napiite je, gospodine Royan, napiite je! I gospoa Collins me zamolila za to, pomislio sam. - Hoete li je napisati? Ako vas lijepo zamolim? - Zato vam je toliko stalo do toga, gospoo Mondragon? Na trenutak se na njezinu licu mogao vidjeti izraz mrnje. - Taj draguljar, taj Reuben Alassian, dvadeset je godina varao Pierrea... s postocima... ja sam provjeravala... mogu dokazati... Varao nas je, lopov. A Pierre mu je tako mnogo pomogao! elim da se sve sazna. ekala sam ovjeka kao to ste vi. Pisca! Napisat ete to to sam vam ispriala, zar ne? Nisam odgovorio. - Gospodine Royan, pitala sam vas neto. Zar mislite da bih vam sve to priala da nisam znala da ste pisac? im ste doli ovamo, pitala sam vas to ste po zanimanju, sjeate li se? - Sjeam se. - Nakon toga sam poela pripovijedati. Vi ete napisati tu priu i tako osramotiti lopova Alassiana. Recite da, gospodine! - Bila je uzbuena. Upitao sam: - Zato sami ne napiete svoju priu, ja u vam pomoi da je objavite u kakvom asopisu. Sigurno dobro piete. Ona prekrasna ljubavna pisma... Nestrpljivo je odmahnula glavom. - Ne, ne, ne! - Zato ne? - Ja znam pisati ljubavna pisma, gospodine, predivna ljubavna pisma. Ali nita drugo. Isto kao to je moj jadni Pierre znao samo voljeti i nita drugo. Ne, nikad ne bih mogla napisati tu priu. Vi to morate uiniti, vi! - Ako napiem priu - rekao sam - onda moram promijeniti imena i mjesto radnje.
67

- Zato biste morali? - povikala je uzbueno. - Zato to ne elim da me gospodin Alassian tui, gospoo. I zato da zatitim druge ljude. - Alassian e izgubiti na sudu. Ja sam rekla istinu. Imam svjedoke... dvije prodavaice kojima je draguljar dao otkaz. One su spremne govoriti pod prisegom. Ali samo ako netko drugi pokrene stvar. Taj drugi ste vi, gospodine. Gospodine! Molim vas, obeajte mi da ete napisati priu! U protivnom ete me razoarati. Vi ste doli ovamo, a ja ne znam zato. Jeste li uope pisac? to ste napisali, gospodine Royan? Poelo mi je biti neugodno. Rekao sam: - Napisat u priu, gospoo Mondragon. - S pravim imenima i mjestima? - S pravim imenima i mjestima - rekao sam i pomislio kako u, naravno, sve promijeniti da ne bih imao neugodnosti ako doista budem pisao o ovom sluaju. Nikad se ne zna. Skoila je i prije nego to sam je mogao sprijeiti, uhvatila me za ruku i poljubila je. - Gospoo Mondragon! - Brzo sam ustao. - Ne smijete to initi! - Tako sam vam zahvalna! Bog uistinu postoji. I Bog je pravedan. Sada e taj stari lopov Alassian dobiti kaznu... Kada ete poeti pisati, gospodine, kada? Osjeao sam kako bi bilo dobro to prije otii iz te kue. - Ubrzo, gospoo Mondragon - rekao sam. - Moram obaviti jo jedan vaan posao, a onda... - A onda! Ah, prekrasno, prekrasno ... Sada imate priu gospoe Collins i moju priu. Hoe li to biti objavljeno u asopisu? - Sigurno. - U kojem? Gospodine, u kojem? To mora biti velik asopis. Imate li kakav na umu? - Paris Match - rekao sam.
68

- Paris Match je dobar. ita ga cijela Francuska nasmijeila se. - Paris Match nalazi se u duanu Reubena Alassiana. On e biti sretan, ne mislite li, gospodine Royan? - Da - rekao sam. - Moda krepa od toga - rekla je. - To bi mi bio najsretniji dan. Bilo mi je dosta. Poao sam prema vratima. Krenula je za mnom i rekla: - Sliku gospoe Collins moete zadrati. Sili smo irokim stubama u ogromnu bijelu dvoranu i doli do izlaza. - Imam jo dovoljno slika za pisma - rekla je. - Moram biti zahvalna Pierreu to ih je toliko napravio. Znate, smijeno je, alija se uope ne snalazim sa ablonama. Ne bih znala naslikati takvo drvce. Svako dijete to zna, ali ja ne znam. Doli smo do vrata. Otvorila ih je. Na ulici nije bilo nikoga. uo sam lave psa. Ona je rekla: - Obeali ste, gospodine Royan, mislite na to! - Da - rekao sam. - Mislit u na to. Mislit u i na vas, gospoo Mondragon. - to to znai? - To to inite i to ste uinili nije poteno. Bit ete kanjeni zbog toga. Ne bi li bilo bolje kad bih promijenio imena? Bio je to moj posljednji pokuaj. - Ni u kom sluaju. Morate navesti naa prava imena, ponajprije ime tog zloinca, Reubena Alassiana. - Ali to e biti s vama, gospoo? - Sa mnom? - Ako vas doista kazne? - Svi mi tako brzo starimo. to mislite, kolike su dame ve umrle. Umrijet e i druge... a nadam se da u i ja uskoro. - Ne smijete tako govoriti - rekao sam. - Pierre je mrtav. ivot bez Pierrea nije nikakav. Kazniti? Mene? Ah, meni je to potpuno svejedno, gospodine, potpuno svejedno! Ja u umrijeti kao i svi drugi, kanjena ili
69

nekanjena. elim samo doivjeti da Reuben Alassian bude uniten, uniten, tako je. Onda mogu umrijeti... Glas joj je postajao sve tii. Odjednom, bilo je to fantastino, runo, tragino lice Marije Mondragon razvedrilo se, kao da je procvjetalo pod slabim svjetlom, koje nas je obasjavalo kroz nekoliko osvijetljenih prozora, postalo je poeljno poput lica lijepe mlade djevojke kakva je nekad bila. Glas joj je bio topao i mekan kad je rekla: - Premda je bilo toliko ena... stotinu... dvije stotine... on je volio samo jednu u svojem ivotu - mene. Ja, ja sam bila njegova Annabel Lee. KRAJ

sken i obrada: za vas

Janja

70