Charles Van Doren POVIJEST ZNANJA PDF

Charles Van Doren
POVIJEST ZNANJA
Prolost, sadanjost i budunost
Sadraj
Zahvale Autor itatelju
Napredak znanja xvii Vrste napretka znanja xviii Opa povijest xviii Primitivni ovjek xx Specifino znanje xxi Openito znanje xxi Sigurno znanje xxii Znanje i srea xxiv Sadraj knjige xxv
xiii ' xv
Mudrost drevnih naroda 3

Egipat 4 Indija 6 Kina 7 Mezopotamija 9 Azteci i Inke 10 Ljudska rtva 12 idovstvo 14 Kranstvo 15 Usporedba idovstva i kranstva 17 Islam 18 Usporedba judeokranstva i islama 18 Budizam 19 Pouke iz prolosti 21 Abeceda 23 Nitica 25
2. Grka eksplozija
Talesov problem 28 Izum matematike: pitagorejci 32 Otkrie atomske teorije: Demokrit 35 Talesov problem: konano rjeenje 38 Moralna istina i politika probitanost: Sokrat, Platon i Aristotel 39 Zabluda dosljednosti 41 Grka protiv Perzije: plodonosan sukob 45 Tragedija Atene 47 Herodot, Tukidid i izum povijesti 49 Duh grke misli 52
27
3. to su Rimljani znali
Grka teorija, rimska praksa 60 Zakon, graansko pravo i ceste 62 Lukrecije 66 Ciceron 68 Seneka 72 Tacit 76 to Rimljani nisu znali 79
56
4. Svjetlost u mranom dobu

Pad Rima 82 Europa nakon Rimskog Carstva 84 Trijumf kranstva: Konstantin Veliki 87 Obeanje kranstva: Augustin 88 Nakon pada 90
82
5. Srednji vijek: veliki pokus

Borba za opstanak 93 Svijet neprijatelja 94 Problem Boga 94 Znanost teologije 95 Teologija u drugim religijama 97 Naela teokracije 98 Carstvo i papinstvo 100 Redovnitvo 101
93
Kriari 103 Tisuljetni strahovi, poslijetisuljetna postignua Rasprava o Istini 107 Boecije 107 Pseudo-Dionizije 108 Avicena 109 Pierre Abelard 110 Bernard od Clairvauxa 111 , Averroes 112 Toma Akvinski 114 Pirova pobjeda vjere nad razumom 117 Danteov ples 118
105
6. to je obnovila renesansa
Novi stil slikanja: perspektiva 122 ovjek u kozmosu 123 Obnova klasinog uenja: Petrarca 124 Izum renesanse: Boccaccio 125 Renesansni ovjek 127 Renesansni ljudi: Leonardo, Pico, Bacon 130 Renesansni ovjek i ideja liberalnog obrazovanja 135 Renesansni humanizam 136 Montaigne 137 Shakespeare 139 Cervantes 142 Crna smrt 144 Gutenbergovo postignue 146 Renesansni gradovi 149 Nacije-drave 150 Kriza teokratske drave 151 Erazmo 152 Thomas More 154 HenrikVIII. 155 Martin Luther 157 Snoljivost i nesnoljivost 159 r; ovjek u sreditu 160 -r
121
7. Europa iri svoj utjecaj

Mongolska carstva 163 Marco Polo 164 Velika otkria 166 Kolumbo 168 Put oko svijeta 171 Roenje svjetske trgovine 172 Trgovanje idejama 173 Poast Kolumbu 176
162
8. Izum znanstvene metode

Znaenje znanosti 179 Tri znaajke znanosti 182 Aristotelovska znanost: materija 184 Aristotelovsko gibanje 186 Pobuna protiv Aristotela 187 Kopernik 190 TychoBrahe 191 Gilbert 192 Kepler 193 Galilej 194 Descartes 198 Newton 200 Pravila zakljuivanja 203 Galilejansko-kartezijanska revolucija 205
179
9. Doba revolucija
Industrijska revolucija 207 Ljudski strojevi i mehaniki ljudi 208 Doba razuma i revolucija 210 John Locke i revolucija 1688. 212 Vlasnitvo, vlast i revolucija 214 Dvije vrste revolucije 216 Thomas Jefferson i revolucija 1776. 217 Deklaracija neovisnosti 218 Vlasnitvo nad pravima 220 Robespierre, Napoleon i revolucija 1789. 222
207
Uspon jednakosti 226 Mozartov Don Giovanni Goetheov Faust 232
228
10. Devetnaesto stoljee: uvod u suvremeno doba

Razlika koju ini novac 237 Gospodarski ivot prije 1800.: seljaci 238 Gospodari 239 Sveenstvo 240 Kraljevi 241 Trgovci 241 Nastanak trita rada: ekonomija 244 Faustovski razvoj 247 Marksizam: teorija i praksa 249 Marksistike spoznaje 253 Ekonomske injenice: parni stroj 255 Jednakost preko ciljnika 258 arolija elektriciteta 260 arobna matematika 263 Novi naini gledanja 265 Kraj ropstva 266 okiranje buroazije 269 Darwin i Freud 271
236
11. Svijet 1914.

Ekonomske podjele 275 Prouavanje rata 277 Kolonijalizam 278 Burski rat 280 Europsko bure baruta 281 Znaajke Tridesetogodinjeg rata Razmiljanja o ratu i smrti 284 Uzroci rata 286
275
282
12. Dvadeseto stoljee: trijumf demokracije

Napredak demokracije 290 Komunizam 295 Totalitarizam 297 Teokracija u 20. stoljeu 301 Ekonomska pravda 303 Zato ne svjetska vlada? 305 Jedan svijet, jedan ljudski rod 308
288
13. Dvadeseto stoljee: znanost i tehnika

Grka atomska teorija 311 Preporod atomske teorije 313 to je uinio Einstein 315 to nas je nauila atomska bomba 317 Problem ivota 318 Znanost o naslijeu 319 Kako djeluje DNK 320 Veliina svemira 321 Galaktike 322 Malena Zemlja 323 Veliki prasak i primordijalni atom 324 Heisenbergovo naelo neodreenosti 326 Neodreenosti znanja 327 Divovski korak 330 Zelena pobuna 332 Zemaljski staklenik 333 Digitalna raunala i znanje 334 Turingovi strojevi 338 Ovisnost o tehnologiji 339 Trijumfi medicine 340 Kultura lijekova 342 Kunja AIDS-a 343
311
14. Dvadeseto stoljee: umjetnost i mediji

Mediji i njihove poruke 345 Vizualna revolucija: Picasso, Braque, kubizam Pollock, Rothko i esterokutna soba 350
345
348
Urbana revolucija: Bauhaus i Le Corbusier Knjievni proroci: Yeats 354 Put do Indije 355 Dvorac i arobnjak 356 ekajui Godota 359 Masovni mediji i obrazovanje 360
352
15. Sljedeih stotinu godina

Raunala: sljedea faza 366 Moralni problem inteligentnih strojeva Raunala pratitelji 369 Raanje misleih strojeva 370 Tri svijeta: veliki, mali i srednji 372 Kaos, nova znanost 373 Jezino bogatstvo: ideonomija 375 Istraivanje Sunevog sustava 376 Poruka? 379 ovjek kao zemaljski susjed 381 Hipoteza o Gaji 384 Genetiko inenjerstvo 386 Eugenika 387 Deifriranje genoma 389 Demokracija i eugenika 390 Brzina 392 Ovisnosti 394 Rat u 21. stoljeu 396 Raunalna pobuna 398 368
364
Kazalo
401
Zahvale
u itanju, razmiljanju i Ova je knjiga rezultat ivota provedenoggotovo pedeset godina kad razgovorima. Njezino je sjeme posijano prije su me kao studenta St. John koleda Scott Buchanan, Jacob Klein i Richard Scofield uveli u svijet ideja. Prvi susret s knjievnou ope povijesti imao sam prije tridesetak godina kad sam pisao Ideju napretka (The Idea of Progress, Praeger, 1967.). Moj mentor u to doba - a to je jo uvijek - bio je Mortimer J. Adler. O mnogim temama spomenutim u ovoj knjizi tijekom godina esto smo diskutirali i on mi je dao mnotvo korisnih bibliografskih savjeta. O nekim smo se stvarima sloili, o drugima nismo. Njegove prosudbe nai ete na brojnim mjestima u knjizi, obino bez navoenja izvora. Na ovom mu se mjestu zahvaljujem. Prouavatelji povijesti znanosti mnogo duguju radovima F. J. Teggarta i G. H. Hildebranda, ija je pomno sastavljena zbirka klasinih tema, Ideja napretka (The Idea of Progress, University of California Press, 1949.), i danas vrlo dobar vodi kroz radove nastale tijekom tri tisuljea. Za openito tumaenje te literature moram se zahvaliti brojnim povjesniarima filozofije, od Ibn Halduna, Oswalda Spenglera, Arnolda J. Toynbeeja do Fernanda Braudela. Ovaj me posljednji nauio da posebnu pozornost poklanjam malim pojedinostima u svakodnevnom ivotu, koje nam, bez obzira to netko napisao ili rekao, izvanredno mnogo priopavaju o tome kako ljudi ive. Kad je rije o povijesti znanosti, mnogo dugujem radovima Jamesa Burkea (posebice Vezama [Connections, Little Brown, 1978.]), Herberta Butterfielda (posebice Podrijetlo suvremene znanosti [ The Origins of Modem Science, Macmillan, 1951.]) i Erwina Schrodingera (posebice Priroda i Grci [Nature and the Greeks, Cambridge, 1954.]). Medu antropolozima, najvie sam nauio od Bronislawa Malinowskog, Claudea Levi-Straussa i Lorda Raglana, autora Junaka (The Hero, Vintage, 1956.). Robert L. Heilbroner, autor djela Svjetovni povjesniari (The Worldly Historians, Simon and Schuster, 1953., 1986.), pomogao mi je da shvatim i iskoristim brojne radove iz ekonomije.
Zahvale
Moja supruga Geraldine svaku je stranicu rukopisa dvaput proitala i dala mi na tisue savjeta, od kojih sam veinu prihvatio. Jo je vanije to to mi je omoguila da eksperimentiram idejama jer sam predlagao teze koje su je ljutile, oduevljavale ili zabavljale. Knjiga ne bi mogla postojati bez njezine pomoi. Cornwall, Connecticut Kolovoza 1991.
XV
Autor itatelju
sasvim je sigurno Opsena literatura koja obraduje ideju ljudskog napretkai nerijetko vrlo navrlo razliita karaktera. Dok su neka djela dojmljiva dahnjujua, mnoga su vrlo povrna, katkad ak i smijena u stalnom naglaavanju (posebice tijekom 19. stoljea) utjene perspektive u kojoj svakodnevno u svakom pogledu sve vie napredujemo. Ta vrsta ludosti posebno se izraavala diskusijama o temama poput ekonomskog, politikog i moralnog napretka, kao i napretka u umjetnosti. Zapravo, vrlo je teko uinkovito zastupati miljenje da se tijekom cijele ljudske povijesti na ovom planetu dogaao stalni napredak u ukupnome bogatstvu, vlasti, prosjenom ponaanju ili umjetnosti. S vremena na vrijeme u tim se podrujima naizgled dogodi mjerljivi napredak. U druga, pak, dogodi se potpuno suprotno. Zbog toga gorljiva vjerovanja autora poput francuskog sociofilozofa Augustea Comtea o neizbjenosti napretka na svim poljima ljudskog djelovanja valja smatrati nedokazivim. Takvo miljenje vie ne moemo prihvatiti, ak i ako smo ga nekad smatrali tonim.
Napredak znanja
Napredak u ljudskome znanju posve je neto drugo. Tu moemo smisleno govoriti kako je napredak prirodno stanje stvari. "Ne samo da pojedinac napreduje iz dana u dan," pisao je francuski filozof, matematiar i mistik Blaise Pascal, "nego i ovjeanstvo u cjelini stalno napreduje . . . srazmjerno starenju svemira." Bit ovjeka kao racionalnog bia, kako bi to izrekli povjesniari iz kasnijeg doba, je razvoj potencijalnih sposobnosti skupljanjem iskustava prolih narataja. Ba kao to u naim ivotima iz dana u dan i iz godine u godinu sve vie uimo jer se sjeamo barem neega to smo ve nauili pa tome doda jemo novo znanje, tako u povijesti vrste zajedniko pamenje zadrava barem dio znanja iz prolosti dodajui mu nova otkria.
XV11
POVIJEST ZNANJA
Pamenje pojedinca zakazuje, svaka osoba umire, ali pamenje vrste je vjeno, ili barem moemo oekivati da e trajati sve dok ljudska bia budu pisala i itala knjige ili - to je sve ee - pohranjivala znanje na druge medije kako bi ga mogli iskoristiti sljedei narataji. Brzina porasta ukupne mnoine ljudskog znanja mijenja se od jednog do drugog razdoblja. Katkad je vrlo velika (to je, primjerice, sluaj u nae doba ili tijekom 5. stoljea pr. Kr.), a katkad vrlo mala (recimo tijekom mranih stoljea srednjega vijeka). Meutim, taj proces nikad ne prestaje i, najvjerojatnije, ne moe prestati sve dok ovjek bude bio ovjek.
Vrste napretka znanja

Znanje koje se tako iri i skuplja raznoliko je. O prirodi danas znamo mnogo vie negoli smo znali prije stotinu ili tisuu godina, a moemo oekivati da emo za stotinu godina znati jo vie. Lako je shvatiti i prihvatiti ideju napretka znanja ili tehnike te optimistiki na to gledati u predvidljivoj budunosti. Moda se dogodio i napredak u drugim vrstama znanja. Na primjer, sve dok povjesniari mogu slobodno pisati o prolosti i dok itatelji mogu slobodno itati njihove knjige (nijedno od toga nije uvijek bilo mogue, na to nas podsjea rimski povjesniar Tacit), neemo zaboraviti ideje o pravednoj vlasti stvorene i obranjene u revolucijama koje su se u 18. stoljeu zbile u Engleskoj, Americi i Francuskoj. To ne znai da je bolja vlast neizbjena. Moda e nastupiti vrijeme kad emo se sa sjetom prisjeati sretnih dana kad je demokracija evala dobrim dijelom zemaljske kugle. Ali i tada emo o vlasti znati vie negoli smo neko znali. Slino tome, sjajni primjeri Sokrata, Isusa, sv. Franje Asikog i dr. Martina Luthera Kinga ml., da spomenemo samo neke, nee biti izgubljeni sve dok moemo itati ili na drugi nain u sjeanje prizvati prie o njihovu ivotu i usput shvatiti koliko je teko ivjeti poput njih. To ne znai da emo nuno postati bolja ljudska bia, ali emo znati vie o tome to ljudska izvrsnost jest i to moe biti.
Opa povijest
Napredak znanja bio je nevjerojatno spor dok se pamenje vrste prenosilo samo usmenom predajom. Na primjer, neki je primitivni ovjek ili ena neko vrlo davno ustanovio kako se veliki neprijatelj vatra moe natjerati da pomog-
XV111
Autor itatelju
ne i uini ivot boljim. Bez organiziranog naina komunikacije trebalo je mnogo narataja da to novo znanje postane dostupno svima. Izumom pisanja, proces skupljanja znanja vrlo se ubrzao. Suvremena pomagala za pohranu i pregled skupljenog znanja ljudske vrste, primjerice raunala, stalno se usavravaju kako bi postala to uinkovitija. Kad je sve tako kako jest, povijest ovjeanstva doista moemo promatrati kao povijest napretka i razvoja ljudskog znanja. Opa povijest, barem, koja se toliko ne bavi djelima pojedinaca ili ak nacija, nego postignuima i promaajima vrste u cjelini, nije nita drugo do prie kako se tijekom vremena ljudsko znanje poveavalo i mijenjalo. Opa povijest, zamiljena kao povijest znanja, nije kronologija svakog nainjenog otkria i izuma. Mnogi su od njih - moda veina - na posljetku od vrlo male vrijednosti. Umjesto toga to mora biti pria, ispripovijedana u najsveobuhvatnijim i najopenitijim pojmovima, o vanom novom znanju koje je ovjeanstvo steklo u razliitim dobima i dodalo ga sve bogatijoj zalihi. To, takoer, mora biti pria o tome kako se katkad znanje vie promijenilo, negoli je naraslo te kako su u neka druga vremena vani elementi znanja naputeni ili posve izgubljeni jer za suvremenike nisu bili vani. Na primjer, pad Rimskog Carstva bio je gotovo opa kataklizma koju su slijedile siromatvo i bijeda diljem europskog svijeta. Usprkos tome, ili ba zbog toga, u sljedeim se stoljeima pojavilo novo znanje. Veina tog novog znanja nije potrajala, ali je ostala primjerom neobinog naina ivota koji smo odbacili, ali mu se, moda, jednog dana ponovno vratimo. A kad je zaboravljeno klasino grko i rimsko znanje u renesansi ponovno otkriveno, imalo je vrlo poticajni uinak i pomoglo u stvaranju svijeta u kojem danas ivimo. Kao sljedei primjer, 17. stoljee bilo je na Istoku i Zapadu svjedokom vie ratova i osvajanja nego bilo koje drugo razdoblje, ba kao i velikog mnotva razmjerno nevanih izuma i otkria koja su poveala udobnost ljudskog ivota. Ali sve to blijedi u usporedbi za znaenjem otkria znanstvene metode, kljuem nevjerojatnog napretka znanja u posljednja tri stoljea. Na posljetku, "eksplozija znanja" naeg doba pojava je koju emo uzalud pokuavati odrediti pokuamo li opisati svaki djeli novopronadenog znanja. Ali prolo je stoljee bilo svjedokom nekolicine vrlo vanih dogaaja u povijesti znanja koji e vjerojatno jo naratajima nastaviti utjecati na ivot ljudi (ne nuno nabolje). Veina se novih spoznaja nadovezuje na znanje steeno u prolosti i upravo je zato njegov znaaj tako velik. Drugim rijeima, postale su dio ope povijesti. Tema ove knjige su upravo primjeri velikog napretka, promjena i, katkad, privremenog gubitka znanja. Rije je o opoj povijesti ovjejeg priku-
XIX
POVIJEST ZNANJA
pljanja znanja o svijetu u kojem ivi i o sebi - te, katkad, nerazumijevanju jednog, drugog ili obojeg. Kako to skupljanje kroz duga razdoblja pokazuje odreene uzroke, ova je knjiga, takoer, pokuaj prognoze budueg napretka znanja. to jasnije vidimo kako se znanje mijenjalo i raslo u prolosti, to emo tonije moi predvidjeti vjerojatne promjene u budunosti - barem bliskoj. Daleka budunost, stoljee i vie udaljena od nas, posve je druga pria. O njoj moemo samo nagaati. U posljednjem u poglavlju ponuditi nekoliko predvianja koja mi se ine vjerojatnima.
Primitivni ovjek
Druge ivotinje imaju tjelesne prednosti nad ljudskim biima: bolje vide, uju i njue, bre tre i zagrizaju jae. Ni ivotinjama ni biljkama nisu potrebne kue da bi u njima ivjeli, a ne trebaju pohaati ni kole kako bi nauili preivljavati u neprijateljski nastrojenom svijetu. ovjek, neuljepan, goli je majmun koji drhe na hladnome vjetru, pati od gladi i ei te se boji straha i usamljenosti. Ali on ima znanje. Njime je pokorio svijet. Ostatak svemira, ini mi se, drhtei eka na njegov dolazak. Vrlo je teko ui u um nekoga drugog i shvatiti ga, ak i ako tu osobu dobro poznate, radite ili ivite s njom, vidite je svaki dan. Jo je tee ui i shvatiti um para golih majmuna, prvog mukarca i ene, koji su ivjeli prije vie od etvrt milijuna godina. Ali vrijedi pokuati, makar samo u mati. Nai su nam preci sigurno bili nalik. Mukarac je bio nizak, ena jo nia, oboje nii od metar i pol. Zamislite ih pred vama. Zamislite kako ih gledate u oi. to biste u njima vidjeli? to bi oni vidjeli u vama? Zaboravite na strah koji biste vjerojatno osjeali, a oni zasigurno. Pretpostavimo da strah svladamo na obje strane, zamislimo da se moemo pokuati upoznati. Ne pretpostavljajte da biste s njima mogli razgovarati jer oni jo ne raspolau jezikom u naem smislu te rijei. Ipak, kao to vidite, oni meusobno mogu komunicirati. Gledajte to rade, ba kao to oni gledaju vas. Tako ete moi stei neki dojam o njihovu znanju. Zamiljajui ih kako stoje pred vama, kako se kreu, pokazuju rukama, komuniciraju, love, ubijaju ili skupljaju hranu, pripremaju je, jedu, iste se, pokrivaju zbog zatite od hladnoe, miluju i vode ljubav - zamiljajui sve to morali biste zakljuiti da su znali mnogo toga. Neto od toga to znate, moraju znati i ta bia. Ali ona moraju znati i mnogo toga to ne znate, osim ako nemate mnogo iskustva u preivljavanju.
XX
Autor itatelju
Dok stiete do tog zakljuka, shvaate da mnogo stvari koje znate, znate onako kako bi i oni znali. Dapae, velika veina onoga to znate slina je onome to oni znaju.
Specifino znanje
Oni znaju gdje se nalaze, dovoljno dobro da se snalaze i preivljavaju, a ako za mjesta koja znaju nemaju imena, poput Donjeg grada ili Straduna, znaju u stvarima i sjeanjima prepoznavati oznake koje im omoguuju da znaju gdje se u svakome trenutku nalaze. Takoer znaju da osim njih ima i drugih bia pa su i za njih stvorili znakove ili oznake. Zapravo, kad bolje o tome razmislite, moraju raspolagati golemom koliinom znanja te vrste: vjeverica ima gnijezdo na tom drvetu, tigrovi na ovo pojilo dolaze naveer ali se ujutro na njemu moemo sigurno napiti, kamenje iz ovog potoka odlino je za izradu strelica. Svi se sjeamo bezbroja takvih injenica. Upravo nam one uglavnom ispunjavaju um i sjeanje. Ta vrsta podataka uglavnom, a moda i posve, ispunjava i umove i sjeanja ivotinja. ivotinje znaju gdje se nalaze i teko se izgube - prisjetite se pria o tome kako su se prolazei nepoznatim krajevima vratile kui. Moja crna kuja zna mnogo o svojoj okolini - koji su ljudi i vozila sigurni, a koji nisu, gdje e najvjerojatnije nai jelene i svisce, zna da nakon naeg doruka slijede dva komada prenca za nju, jedan s maslacem, drugi s demom. Moja maka takoer u svom umu ima mnotvo djelia specifinih informacija, a siguran sam da ptice u naem dvoritu, lisice koje nou prelaze preko naeg polja i mievi u naoj staji znaju izvanredno mnogo o okolini u kojoj ive. Za mieve je sigurno, a za maku i psa vjerojatno, da znaju samo specifine injenice.
Openito znanje
Postoji jo jedna vrsta injenica koje mi znamo, a ivotinje ne znaju. Znamo da Sunce izlazi ujutro, prolazi nebom i naveer zalazi. Znamo da Sunce to ini svaki dan, ak i kad ga oblaci zaklanjaju, i da e to nastaviti sve dok postoji svijeta. Znamo da nakon ljeta dolazi zima, a nakon zime ponovno dolazi ljeto. Znamo da se sva iva bia raaju i, prije ili kasnije, umiru. Ukratko, znamo uzroke nekih stvari - barem nekih stvari. Takve injenice djelii su openitog znanja, a izraavamo ih jezikom drukijim od onoga kojim se sluimo kad otkrivamo neko specifino znanje.
XXI
POVIJEST ZNANJA
Vjeverica ima gnijezdo na onome drvetu. Sva se iva bia raaju i umiru. Koliko su te izjave po znaenju i ljepoti razliite! Prva, u uobiajenim okolnostima bez veeg znaaja, mogla bi biti vana kad ste gladni. Ali za nju su potrebne posebne okolnosti. Druga je velianstvena i istinita u svako doba i na svakome mjestu. Spomenuo sam da ivotinje nemaju openito znanje - pojmove, kako ih nazivamo - kakvim mi raspolaemo. Osobno, kad je rije o nekim ivotinjama - primjerice mome psu - nisam ba sasvim siguran u to, ali ne mogu dokazati da moja kuja ima openito znanje jer ne govori pa mi to ne moe priopiti. Ona je nijema ivotinja - sve su ivotinje nijeme - pa zato ne moemo doista znati to im se mota po glavama osim onoga to zakljuujemo na temelju njihova ponaanja. Lako nam je zakljuiti da posjeduju opseno specifino znanje, ali ne moemo rei imaju li i openito. Na poetku smo pretpostavili da s naim zamiljenim parom golih majmuna ne moemo razgovarati. Moemo ih samo gledati i promatrati to rade. Moemo li samo na temelju promatranja zakljuiti kako znaju da Sunce uvijek izlazi na istoku i zalazi na zapadu? Znaju li da se sva iva bia raaju i umiru? Znaju li, takoer, uzroke nekih stvari? Ako ne znaju, objanjenje je jednostavno: predaleko smo se vratili u prolost. Pomaknimo sat brzo naprijed. Prije ili kasnije naii emo na primitivne ljude koji znaju na isti nain kao i mi, ljude koji su posve ljudski jer znaju to mi znamo. Oni i dalje mogu biti goli, moda nas se i dalje boje pa od nas pokuavaju pobjei ili nas, i to je mogue, pokuaju ubiti. Ali oni e nam biti nalik na jedini vaan nain. A vjerojatno e vrlo skoro znati govoriti i to nam priopiti. Kad se to prvi put zbilo, ne moemo znati. Moda prije milijun godina, moda prije samo deset tisua. Kako se to dogodilo, takoer je zagonetno. Vano je, meutim, da se dogodilo i da su ljudi poeli znati na taj nov nain koji ne dijelimo sa ivotinjama pa su zbog toga postali svjesni. Tako je poela velika pria koju pripovjedamo u ovoj knjizi.
Sigurno znanje
Nae specifino znanje uglavnom je sigurno. Kad je rije o tome znamo li gdje se nalazimo, moemo imati pravo ili ne, ali ako imamo pravo, sigurno ga imamo. Ako se nalazimo u sreditu grada pa to i kaemo, o tome nema sumnje.
XX11
Autor itatelju
Nae openito znanje o nainu na koji je priroda ustrojena i kako se ljudi ponaaju uvijek je donekle upitno. ak i kad je rije o izlasku Sunca, shvaamo da je u najboljem sluaju on vrlo vjerojatan, ali ne i siguran. Neto bi se moglo dogoditi Zemlji ili Suncu pa da sutra izlaska vie nema. (Naravno, kad bi se to dogodilo, mi to ne bismo vidjeli.) Sigurnost je znaajka dviju vrsta openitog znanja. Jedno od njih je znanje o oiglednim pretpostavkama. Drugo je vjera. Oigledih pretpostavki nema mnogo. Ima filozofa koji tvrde da ih uope nema. Ne moramo se upustiti u filozofsku raspravu da shvatimo o emu je tu rije. Uzmimo, na primjer, openitu pretpostavku: Konana cjelina vea je od svakog svog dijela. Kad znamo to znai "konana cjelina", "dio" i "vee", uviamo da je pretpostavka bez ikakve sumnje istinita. Sljedea oigledna pretpostavka je ova: Stvari ne mogu istodobno i u istom smislu biti i ne biti. Ponovno, znamo li pojedine pojmove, pretpostavka je nedvojbeno istinita. Thomas Jefferson je rekao kako je openita pretpostavka kojom je zapoeo Deklaraciju neovisnosti, ona koja kae da su svi ljudi stvoreni jednaki, oigledna. Veina se ne slae da je to oigledno, ak i ako prihvaaju istinitost tvrdnje. Zapravo, osim dvije upravo spomenute pretpostavke, nema mnogo drugih za koje se prihvaa da su oigledne. Mnoge su matematike izjave istinite prihvatimo li pretpostavke na kojima se temelje. Definiramo li na odreeni nain "dva", "plus" i "jednako" (to uope nije lako), tada je "dva plus dva jednako etiri" sigurno istinito. Isto vrijedi za pretpostavku kako je "zbroj kutova trokuta jednak dvama pravim kutovima", a i za mnoge druge, sloenije matematike izjave. Svijet matematike, meutim, nije stvarni svijet pa sigurnost koju u njemu nalazimo je sigurnost koju smo u njega ugradili. Ne moramo se iznenaditi kad je pronaemo. Sigurnost oiglednih pretpostavki ugraena je u narav stvari. Ali takvih je pretpostavki vrlo malo. Vjera je takoer sigurno znanje, to je znanje koje nam je otkrio Bog. Ako je otkrivenje izravno, kako je bilo, rekao je Mojsije, u njegovom sluaju, o njemu nema pitanja. Nekima je tee prihvatiti konanost i sigurnost otkrivenja iz druge ruke. Zapravo, kae se da nitko takvo otkrivenje ne moe potpuno prihvatiti bez Boje pomoi, njegove milosti. Bez obzira koliko usrdno pokuaxxm
POVIJEST ZNANJA
vali, tako se govori, vjeru - koja je, primjerice, apsolutna sigurnost da Bog postoji - ne moete stei bez Boje milosti. Pitate li kako ete znati jeste li u Bojoj milosti, odgovor je: znate li sa sigurnou da Bog postoji, tada ste primili Boju milost, ako ne znate, niste. Usprkos tome to se naizgled vrti u krug, takvo je razmiljanje mnogima dovoljno. U svakom sluaju, mnogi ne vjeruju samo da Bog postoji, nego vjeruju i u druge injenice koje iz toga proizlaze: Bog je stvorio svijet, Bog upravlja svijetom, Bog ljubi ovjeanstvo i sve to se zbiva je u najboljoj namjeri. Sve su to bez ikakve sumnje pretpostavke o stvarnom svijetu, ba kao to je i ona da Sunce izlazi svakog jutra i zalazi svake veeri. Vjera nije nedavna steevina ljudske vrste. ini se vrlo vjerojatnim da je na zamiljeni par neto znao ili vrsto u to vjerovao ba kao i mi. Pretpostavljajui da su znali da Sunce svaki dan izlazi i zalazi, vjerojatno su s jo veom sigurnou znali ili vjerovali da e to prestati initi budu li ga ozlovoljili. S jednakom sigurnou moda su vjerovali da se roenje ljudskih bia ne zbiva ako se ne odobrovolji ili se ne ugodi nekom drugom bogu te da smrt na posljetku dolazi onima koji ozlovolje bogove. Drugim rijeima, moda su osjeali da sigurno razumiju svijet jer razumiju bogove te da svijet, zbog njihova odnosa prema njemu i prema bogovima, mora biti onakav kakav vjeruju. Pomisao da svijet mora biti onakav kakav vjerujemo da jest jer vjerujemo da takav jest utjeila je milijarde ljudi pa moda i nae gole pretke, ali za neke je bila izvor nelagode. Razlog tome je to su davno (nitko ne zna kako davno) ljudska bia poela misliti kako su njihovi sustavi znanja i vjere tako vani za smisao njihovih ivota da su poeli ubijati ljudska bia s drugim sustavima znanja i vjere. To je samo jedan od razloga zato nas znanje uvijek ne usreuje.
Znanje i srea
ivotinje se ne doimaju nesretnima, barem ne onako kako to osjeaju ljudi. Kao to je Walt Whitman napisao u "Pjesmi o sebi": Mislim da bih mogao ivjeti sa ivotinjama, tako spokojnima i samostalnima ... Nijedna na cijelome svijetu nije ugledna ni nesretna. Mnoga su ljudska bia nesretna zbog onoga to znaju ili zbog onoga to ne znaju. Neznanje je blaeno dok ostaje neznanje; im otkrijemo da smo nez-
XXIV
Autor itatelju nalie, poelimo da to nismo. Kad je rije o makama, to nazivamo znatielja. Kod ljudi je rije o neemu dubljem i jo temeljitijem. Potreba za znanjem, kad shvatite da ne znate, openita je i vjerojatno neodoljiva. To je izvorna kunja ovjeanstva kojoj dugo ne mogu odoliti nijedan mukarac ili ena, a kamoli dijete. Ali to je udnja, kako je rekao Shakespeare, koja raste na onome ime se hrani. e za znanjem nemogue je utaiti. A to ste inteligentniji, to ta istina vie za vas vrijedi. Specifinom znanju nedostaje temeljna neutaivost. Isto vrijedi i za vjeru koja nadilazi razmijevanje. Od pradavnih vremena, dakle, jedini uinkoviti lijek za neutaivu glad za znanjem bila je vjera, milost Boja. Nai su davni preci moda znali za svojevrsnu primitivnu vjeru. Milijuni nedavnijih predaka imali su je ili su tvrdili da je imaju. Ali ima li danas mnogo ljudskih bia pomirenih sa znanjem koje posjeduju, bez elje da ga poveaju? Ili je bolest neutaivog znanja medu ljudima na Zemlji postala epidemija?
Sadraj knjige
Ova je knjiga podijeljena u petnaest poglavlja. Prvo, "Mudrost drevnih naroda", poinje pisanom povijeu, dakle oko 3000. pr. Kr., i opisuje najvanije elemente openitog znanja koje su poznavali narodi drevnih carstava, od Egipana do Azteka i Inka. Zapravo, rije je o znanju koje je ovjeanstvo imalo prije eksplozije grke misli u 6. stoljeu pr. Kr. Drugo poglavlje, "Grka eksplozija", opisuje taj epohalan dogaaj i pokazuje kako je grko znanje utjecalo na sav budui napredak znanja. Grka civilizacija stopila se s Rimskim Carstvom koje ju je prilagodilo sebi jer je na mnogo toga to su Grci znali sumnjiavo gledalo. Ipak, Rimljani su preuzeli najvanije elemente grkog znanja, ak i ako im se nisu sviali. U treem poglavlju, "to su Rimljani znali", otkrivamo da su Rimljani imali i vlastita vana znanja, od kojih su neka temelj naeg znanja. U 5. stoljeu Rimsko je Carstvo palo pod naletima barbarskih hordi. U etvrtom i petom poglavlju, "Svjetlost u mranom dobu" i "Srednji vijek: veliki pokus", opisan je svijet koji je naslijedio Carstvo. ivot je bio vrlo razliit, ba kao i znanje. U razdoblju od tisuu godina nakona pada Rima posebno valja naglasiti veliki pokus s vladanjem, pokus koji nije uspio, ali od kojega moemo mnogo nauiti za budunost. U estom poglavlju, "to je obnovila renesansa", opisane su promjene u znanju uzrokovane ponovnim otkriem klasine civilizacije nakon brojnih
XXV
POVIJEST ZNANJA
stoljea zaborava. U njemu takoer saznajemo kako su napor za razumijevanjem antikog svijeta i ugradnja novopronadenog znanja u kulturu srednjeg vijeka razorili tu kulturu i poslali ovjeanstvo na burno putovanje prema sadanjosti. Oko 1500. opa povijest, pria o napretku znanosti, ulazi u novu fazu. Da stanovnitvo svijeta dosegne broj od 400 milijuna, koliko je ljudi otprilike bilo 1500., trebalo je moda stotinu tisua godina. Za toliko se ovjeanstvo povealo za samo pet godina izmeu 1995. i 2000. U sedmom poglavlju, "Europa poinje iriti svoj utjecaj", pokuavam objasniti tu izvanrednu promjenu. Glavni naglasak stavljam na Kolumbova postignua, koji je naslijedio podijeljeni svijet, a nama je ostavio svijet na putu u jedinstvo kakvo danas poznamo i koje e uskoro biti jo potpunije. Ljudski napredak ne mjerimo samo napretkom znanja zapadnog ovjeka. Ipak, u razdoblju izmeu 1550. i oko 1700. zapadni je ovjek izumio metodu stjecanja znanja koja e se uskoro koristiti diljem planeta. Osim znanstvenog, postoje i druge vrste znanja, to potvruje osmo poglavlje, "Izum znanstvene metode", ali nijedna od njih, danas i u predvidljivoj budunosti, nema mo, ugled i vrijednost znanstvenog znanja. Znanost je postala najsvojstvenija ljudska djelatnost, ujedno neophodno pomagalo preivljavanja milijardi koje danas nastanjuju planet. Newtonova su Naela objavljena 1687. pa su sljedea stoljea proela milju da svijetom vladaju mehanika naela. Ta je zamisao postigla mnogo, ukljuujui davanje poticaja industrijskoj revoluciji, ali je za 18. stoljee bila mnogo vanija druga vrsta revolucije. Deveto poglavlje, "Doba revolucija", jednu za drugom obraduje Velianstvenu revoluciju 1688. u Engleskoj, ameriku revoluciju 1776. i francusku revoluciju 1789, pokazujui kako su otkrivene radikalno nove ideje o vlasti, odnosno suivotu ljudi, koje su svoj vrhunac - ili gotovo vrhunac - doivjele u nae doba. Deseto poglavlje, "Devetnaesto stoljee: uvod u suvremeno doba", bavi se sadrajnom stotinom godina od 1815. i bitke kod Waterlooa do 1914. i poetka Velikog rata 20. stoljea. U tom poglavlju saznajemo kako je potpuna promjena drutvenih i ekonomskih ustanova, zapoeta u prvom redu industrijskom revolucijom, ali djelomice i politikim revolucijama iz prethodnog stoljea, utrla put novom i iz temelja novom svijetu u kojem ivimo danas. Elemente te promjene nalazimo u misli 19. stoljea, ak i ako se na ostvarenje promjene trebalo ekati do 20. stoljea. Jedanaesto poglavlje, "Svijet 1914.", postavlja scenu za roenje tog novog svijeta, svijeta koji danas poznamo. Od tog se doba nije moglo zbiti gotovo nita to ne bi utjecalo na zbivanja u drugim dijelovima svijeta pa ne iznena-
XXVI
Autor itatelju
duje kako se rat koji je poeo te godine pretvorio u ono to smo nazvali svjetski rat. Ali zato je rat morao unititi staru civilizaciju kako bi nastala nova? Razloge nalazimo ne samo u samoj naravi znanja, nego i u naravi ovjeka. Dvanaesto poglavlje, "Trijumf demokracije", trinaesto poglavlje, "Znanost i tehnika", te etrnaesto poglavlje, "Umjetnost i mediji", bave se 20. stoljeem. U ta tri poglavlja opisana su velika postignua u napretku znanja, uz usputno spominjanje zbivanja tijekom osamdesetak godina od poetka Prvoga svjetskog rata. Mnogi su i danas ivi ljudi doivjeli i preivjeli te promjene. Ali moda nijedan ivi ovjek, ukljuujui i mene, ne moe imati posve nepristrano miljenje o tom velianstvenom, okrutnom i stvaralakom stoljeu. Veina e itatelja prepoznati pojavu novog znanja i priznati mu znaaj koji ima. Petnaesto poglavlje, posljednje, je "Sljedeih stotinu godina". Opisuje nekoliko promjena u ljudskom znanju i, posebice, njegovoj uporabi za koje smatram da e se vrlo vjerojatno dogoditi prije 2100. Poglavlje se takoer bavi nekim stvarima koje bi se mogle dogoditi do tog doba, premda u to uope nisam siguran. Ako se doista dogode, bit e medu najznaajnijim dogaajima u povijesti ljudskog znanja, odnosno ljudske povijesti.
XXV11
Mudrost drevnih naroda

prije pedeset stoljea poela Do doba kadjejenauilootprilike vie negoli su znali nai pisana povijest, ovjeanstvo mnogo primitivni preci. U razliitim dijelovima svijeta ljudi su otkrili kako od koa sisavaca i ptica nainiti odjeu, a usto su od vune, pamuka i lana nauili tkati tkanine. Prehranjivali su se lovom i ribolovom, ali i skupljanjem zrnja od kojeg su pekli kruh s kvascem i bez njega, a znali su od rie nainiti pogae. Nauili su zasijavati, kriti i obraivati tlo te navodnjavati ga i gnojiti. Stanovali su u piljama i drugim prirodnim zaklonima, ali su takoer od drva, kamena, opeke i drugih prirodnih i umjetnih materijala poeli graditi kue i velike graevine. Nauili su izraivati i kopirati kipove i druga umjetnika djela, iz tla vaditi i taliti rude te mijeanjem prirodnih kovina stvarati nove. Dobar se dio ovjekove domiljatosti usmjerio na otkrivanje novih naina ubijanja i muenja drugih ljudskih bia, a strah od boli ili smrti pokazao se najboljim, katkad jedinim, sredstvom vladanja velikim brojem ljudi. U nekoliko podruja na svijetu - Egiptu, Mezopotamiji, Perziji, Indiji i Kini - nastala su ili nastajala carstva koja e vladati golemim prostorima i brojem podanika. U tim je carstvima nastao zakon, drugim rijeima mjera mira i sigurnosti pred nasiljem drugih. Zakon, meutim, nije jamio sigurnost od samih vladara koji su vladali silom i prijevarom, a ija je volja bila apsolutna. Gotovo posvuda sveenstvo se, zadueno za tumaenje jednako apsolutne i despotske volje bogova, udruilo sa svjetovnim vladarima u pokoravanju naroda. Podanici su se pokoravali jer nisu imali izbora. Moda neto drugo nisu mogli ni zamisliti. Nigdje na svijetu ljudi nisu razmiljali kako da sobom vladaju sami, umjesto da pokoravaju druge ili sami budu pokoreni. Ukratko, posvuda je vladalo ratno stanje medu narodima, odnosno izmeu vladara i njegovih podanika. Posvuda su moni, kako je pisao Tukidid,
POVIJEST ZNANJA
inili to ih je bilo volja, a slabi su trpjeli sve to su morali. Jedini sudac bila je sila, a pravda i pravo posvuda su i uvijek bili samo u domeni monih. ak i u takvim okolnostima ovjeanstvo je cvalo a broj se ljudi stalno poveavao. Nadmeui se s velikim ivotinjama, ljudi su planet poeli oslobaati od tzv. "neprijatelja": sabljozubog tigra, mamuta i desetaka drugih vrsta. Do drugog tisuljea prije doba kranstva gotovo su sve velike ivotinje izlovIjene do istrjebljenja, pripitomljene ili prozvane "lovinom". Drugim rijeima, bile su dobre za zabavu, rad ili hranu. U jednom kutku svijeta nastao je narod koji se prozvao idovima, a imao je novu priu o stvaranju. U poetku, tvrdio je taj narod, jedan je Bog stvorio raj iz kojeg je ovjek (zbog pogreke ene) protjeran. Od tog doba, rekao je Bog, ovjek e morati raditi za ivot. Ali kako je Bog volio ovjeka, podario mu je Zemlju i sve na njoj kako bi se mogao prehraniti i preivjeti. Iskoritavanje ivotinjskog i biljnog carstva tako je opravdano Bojom voljom. I to je, takoer, bio zakon sile, s pravdom na strani jaega. Kako je potjecao od Boga, bio je pravedan.
Egipat
Prva su carstva nastala u velikim rijenim dolinama u Africi i Aziji. Egipat, koji se smatrao djetetom Nila, vjerojatno je prvo carstvo. Organiziran je i ujedinjen izmeu 3100. i 2900 pr. Kr., a kao poluneovisna drava postojao je otprilike tri tisue godina, dok ga 30. pr. Kr. nisu osvojili Rimljani. Neobino i doista jedinstveno postojanje Egipta tijekom tri tisuljea djelomice se moe objasniti nedostatkom pravih suparnika, to je izravna posljedica zemljopisne izdvojenosti. Zemlja je s tri strane okruena gotovo neprohodnim pustinjama pa su najezde, kad ih je bilo, obino stizale preko Sueske prevlake. Taj se uski pojas mogao razmjerno lako braniti. Bilo je i drugih izdvojenih carstava, ali ona nisu potrajala. Egipani su imali veliku tajnu, koju nisu zaboravili tijekom trideset stoljea. Bojali su se i mrzili su promjene pa su ih izbjegavali kad god je bilo mogue. Egipatskoj dravi nedostajalo je mnogo znaajki dananje uinkovite vlasti. Ali sve je ipak bilo dovoljno dobro. Nijedan narod nije tako potpuno prihvatio pravilo: "Ako radi, ne popravljaj." Nakon to su utemeljili kraljevstvo i gospodarstvo zasnovano na poljoprivredi omogueno godinjim poplavama Nila, vladari Egipta, zajedno sa svojim podanicima, estoko su se opirali svakom napretku. Tijekom tri tisuljea napredovali su nevjerojatno malo. Poput svih drevnih carstava, Egipat je ustrojen na hijerarhijskom naelu. Na vrhu ljestvice bili su bogovi, pod njima je bio golem skup mrtvih. Na dnu
4

ljestvice nalazilo se ovjeanstvo kao takvo, pod kojim su se u prvom redu smatrali Egipani. Faraon je zauzimao jedinstven i moan poloaj izmeu ovjeanstva i mrtvih iznad njega (te bogova iznad mrtvih). U toj je hijerarhiji bio jedini pojedinac, jedina veza izmeu ivueg ljudskog svijeta i svijeta duhova. Faraon je bio ovjek, ali i vie od toga, ali ne zbog svoje osobnosti, nego poloaja u kozmikoj hijerarhiji. Njega se bojalo, oboavalo i slualo jer bi neposluh znaio dovoenje u pitanje svih temeljnih postavki, ukljuujui poplave Nila u pravilnim razmacima - o kojima je ovisio ivot zajednice - i ma 'ata, "drutvenog poretka". U tom do krajnosti konzervativnom i s tradicijom povezanim drutvom red je bio temelj postojanja. Egipatska poljoprivreda bila je uinkovita i plodonosna dobrim dijelom zbog plodnog tla koje je velika rijeka nanosila svake godine. Zbog toga je obino postojao viak radne snage. Prema egipatskom tumaenju drutvenog poretka nitko nije smio biti besposlen, pa se viak radne snage rabio za goleme graevinske pothvate. Gradnja velikih piramida u etverostoljetnom razdoblju, otprilike izmeu 2700. i 2300 pr. Kr., stavila bi na kunju i suvremenu tehnologiju, a Egipani nisu imali metalne alate za obradu kamena (njihovi noevi i dlijeta bili su od opsidijana, crnog vulkanskog stakla). Koliko god velike fizike prepreke, gospodarske su bile jo vee. A vojske radnika, koji uglavnom nisu bili robovi, radile su izgleda vie-manje dragovoljno. Zato su se Egipani toliko oslanjali na tradiciju i bili konzervativni? Zato je drutveni poredak bio tako vaan, da se zbog njega morao rtvovati napredak? Je li razlog bila nepromjenjiva rijeka koja je narodu podarila ivot? Ili je to bila navika u koju su Egipani zapali rano tijekom svoga postojanja, navika koje se nikako nisu mogli osloboditi? A moda je razlog bio u naravi Egipana koji su put prema besmrtnosti, vanome cilju svih ljudi, potraili kroz nepromjenjivost? Na ta je tri pitanja teko, moda i nemogue odgovoriti. Meutim, svakako valja istai sljedeu injenicu: drevni je Egipat, u skladu sa svojim krajnjim konzervativizmom, bio zaljubljen u smrt. Ljudi su ivjeli da umru, a ivot i svoje bogatstvo troili su kako bi se pripremili za smrt. Valja rei da su Egipani na smrt gledali drukije nego mi danas, ona je za njih bila svojevrsna lebdea opsjenarska besmrtnost. Mrtvi su bili posvuda oko njih, u zraku, tlu, vodi Nila. Njihova je prisutnost tom drevnom narodu rijeke nudila utjehu. Moda to nije odgovor na pitanje zato su Egipani bili takvi kakvi su bili. Moda je dovoljno rei da i danas mnogi zauzimaju njihov stav prema ivotu, pretpostavljaju status quo gotovo svakoj promjeni, ak i kad promjena nosi boljitak. Drugim rijeima, Egipani su se ponaali na ljudima svojstven nain. Jedino to zauuje je injenica da su se svi ponaali jednako.
5
POVIJEST ZNANJA
Takoer je vrlo vano prepoznati mudrost njihova stava. Promjena zbog promjene naelo je sumnjive vrijednosti. Ako je ivot prihvatljiv kakav jest, zato ga mijenjati? S motrita despota, to je pravilo iznimno vano. Za despota je svaka promjena nepoeljna. Tako su Egipani otkrili tajnu koja e despotima sluiti stoljeima. Ni despoti naeg doba nisu je zaboravili.
Indija
Deset stoljea zapoetih otprilike 2500. pr. Kr. bili su svjedocima uspona i pada drevne kulture u dolini rijeke Ind, danas u zapadnom dijelu Pakistana. Dva najvea grada, Mohenjo-daro i Harappa, svaki s vie od pedeset tisua itelja, uz mnotvo manjih naselja izrasli su u podruju znatno veem od suvremenog Pakistana. U doba najveeg procvata, oko 2000. pr. Kr., civilizacija iz doline Inda zauzimala je podruje vee od Egipta ili Mezopotamije, pa je bila najvee carstvo do tog doba. Sredinom drugog tisuljea Mohenjo-daro naglo propada, vjerojatno zbog napada Arijaca, koji su na naputenim ulicama grada ostavili stotine pobijenih itelja. Dalje na jugu civilizacija je preivjela i vjerojatno se postupno stopila u potom nastale kulture sredinje i zapadne Indije. O drutvenom ustroju civilizacije u dolini Inda malo se zna, ali svi njezini potomci pokazuju naelo hijerarhijske organizacije poznate kao kastinski sustav. Mnogo je stoljea bio mono sredstvo nadzora brojnog puanstva podijeljenog bogatstvom, moi i povlasticama. U dananjoj Indiji postoje tisue kasta, ali su samo etiri glavne skupine, to je naslijede koje see u prolost mnogo raniju od doba Krista. Na vrhu drutvene ljestvice nalaze se brahmani (sveenici), potom slijede ratnici, za njima su trgovci i zemljoradnici, dok su posljednji prosjaci i sluge. Sustav se zapravo ne razlikuje mnogo od drugih drevnih hijerarhijskih drutava. Klju uspjeha kastinskog sustava njegova je mona povratna veza. Osoba ne samo da se rodi unutar kaste nego to i postaje svojim zanimanjem kojim se mogu baviti samo pripadnici te kaste. Svatko je "oneien" poloajem, prehrambenim navikama i obiajima. Kako se "oneienje" ne moe izbjei, svatko ga prihvaa. injenica da se na dnu drutvene ljestvice nalazi veina puanstva vrijedi u svakom drutvu, a u prolosti je bilo rije o golemoj veini. Njihov je ivot loiji, primitivniji i znatno krai od ivota sretnijih suvremenika. Zato veina ostaje uskraena? Manjina na vrhu moda ima gotovo potpuni monopol nad silom, ali sama sila nije cijeli odgovor. U sustav drutvene diferencijacije moraju vjerovati svi, a ne samo neki. Ope prihvaanje kastinskog sustava jami njegovu trajnost. 6

Lako je Indijce kuditi zbog ivota u kastinskom sustavu kad mi u njemu ne ivimo. Meutim, nae drutvene klase umnogome su sline indijskim kastama. Pripadnici najnie klase nerijetko smatraju pravinim to joj pripadaju, a isto vrijedi i za pripadnike viih klasa. Postoje zanimanja kojima se osobe iz viih klasa nee baviti, ba kao i onih kojim se nee baviti oni iz niih. Razliite se klase razliito prehranjuju, a i obiteljski i drugi obiaji takoer su im vrlo razliiti. Drevne kulture na Indijskom potkontinentu moda su prve otkrile to mono sredstvo odravanja drutvenog poretka. Ali one nipoto nisu bile jedine koje su ga potom rabile. Ono cvjeta i danas. Klasna razdvojenost veliki je neprijatelj jednako velike zamisli o drutvenoj jednakosti. Usto je mnogo starija. ^. '
Kina
ovjek na prostoru Kine ivi ve 350 000 godina. ang, prva dinastija za koje postoje povijesni dokazi, velikim je dijelom dananje Kine vladala od otprilike 1750. do 1111. pr. Kr. Te ih je godine pobijedio podaniki narod u i utemeljio dinastiju koja je postojala do 255. pr. Kr. Slijedilo je doba nevolja zavreno prvim pravim ujedinjenjem Kine 221. pr. Kr. To je uspjelo narodu in, jednom od etiriju razliitih, ali vrlo srodnih naroda u tom dijelu svijeta. Njihov se kralj nazvao Si Huang-ti: "prvi suvereni car". Njegov teritorij od tog je doba odredio Kinu. U kasnijim razdobljima Kina se katkad irila na druga podruja, ali su Si Huang-tijeve zemlje ostale nedjeljiv kineski prostor. Novije car odmah nastojao materijalizirati svoju dobit. Njegov prvi veliki projekt bila je gradnja cestovne mree. Drugi je ukljuivao povezivanje i ojaavanje zidova na sjevernoj granici. Stotine su tisua ljudi radile na tom vjerojatno najveem graevinskom pothvatu svih vremena. Za neto vie od deset godina dovrili su zid koji se od ihlijskog zaljeva na istoku protezao otprilike dvije i pol tisue kilometara do Tibeta na zapadu. Dva tisuljea Veliki je kineski zid u mislima Kineza odreivao granicu izmeu civilizacije i barbarstva. Najvanija promjena koju je nainio Si Huang-ti ticala se drutvene organizacije. Jednim je potezom ukinuo feudalizam, temelj kineskog drutva tijekom mnogih tisuljea, i zamijenio ga dravnom administracijom na konfucijanskim naelima. Konfucije je roen 551., a umro je 479. pr. Kr. Pripadnik osiromaenog plemstva, rano je ostao bez roditelja pa je odrastao u siromatvu. Premda
7
POVIJEST ZNANJA
uglavnom samouk, bio je priznat kao najueniji ovjek svog doba. Usprkos takvu glasu i drugim zaslugama, nije mogao nai zaposlenje dostojno svoje nadarenosti. Zbog toga je skupio uenike i poeo ih poduavati. Postao je najcjenjeniji uitelj u kineskoj povijesti i jedan od najutjecajnijih ljudi svih vremena. Konfucijansko uenje je sloeno, a tijekom stoljea se umnogome promijenilo. Jedno od temeljnih naela, meutim, ostalo je isto, a to je da se sva veliina mora temeljiti samo na zaslugama. Prema Konfuciju, osobu za vodu odreuju sposobnost i moralnost, a ne njezino podrijetlo. Zasluge se temelje na uenju - kasnije, kad je konfucijanizam postao dravno pravovjerje, na uenju konfucijanskih tekstova. Si Huang-ti bio je zadojen konfucijanskim uenjem pa je svoju novu dravnu administraciju zasnovao na naelu moralne izvrsnosti. Ulazak u krugove birokrata odreivale su samo zasluge, osim za najvia mjesta koja su bila rezervirana za carevu obitelj. To se jako razlikovalo od prijanjeg feudalizma, u kojem je mo ovisila samo o podrijetlu i vojnoj snazi. Feudalni gospodari nisu se predali bez otpora. Ukidanju staroga sustava posebno se protivio niz intelektualaca. Si Huang-ti nije trpio protivljenje. etiri stotine ezdeset pobunjenih uenih ljudi najprije su muili, a potom ive spalili. To je bilo nevjerojatno jer su uenjaci obino bili sigurni od gnjeva kineskih tirana. Jo je vee uenje izazvala careva naredba o spaljivanju svih knjiga, osim pravnih, vrtlarskih i ljekarnikih naslova. Sve su druge vrste znanja bile opasne, a razmiljanje o svim drugim znanjima bilo je zabranjeno. Si Huang-ti je iznad svega htio postati besmrtan. Svako znanje koje bi mu pomoglo u tom cilju na dravni se raun poticalo, a glasnici su se razmiljeli carstvom u potrazi za eliksirom ivota. On nije pronaen, a car je umro samo dvanaest godina nakon utemeljenja svoje drave. Carstvo se poslije Si Huang-tijeve smrti raspalo, ali sjeme jedinstva bilo je posijano. Kako se pokazalo, Si Huang-tijeve zamisli bile su kljune za vladanje dravom velikom poput Kine, koja je u razdoblju od otprilike 200. pr. Kr. do 200. po Kr. bila najvea i najmnogoljudnija drava na svijetu. Medu njima bila je i uspostava administracije uglavnom na naelu zasluga, pri emu su se zasluge odreivale uenjem, potom pomni nadzor gospodarstva poticanog velikim graevinskim projektima koji su zapoljavali viak radne snage te zamisao o opasnosti veine znanja. Kinezi nisu nikad zaboravili ta tri propisa. Dananji komunistiki reim dvije se tisue godina poslije Si Huang-tija pridrava svih triju. Ali ta su naela prihvatili i drugi tirani, ak i neki demokratski reimi. Sve donedavna zaposlenje u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova ovisilo je o poznavanju grkoga i latinskoga te sposobnosti prevoenja klasinih tekstova na elegant-

nu englesku prozu. Smatralo se da dobri znalci grkoga i latinskoga mogu sve nauiti jednako dobro, ukljuujui i diplomaciju. Veliki totalitarni reimi naega doba svoje su puanstvo ukljuivali u velike graevinske projekte, djelomice zbog slave reima, djelomice da nitko ne trpi - ili uiva - u nemiru besposlenosti. A svaki je tiranin u povijesti pokuao svoj narod izolirati od svih vrsta znanja, osim onih neophodnih za postojanje. Uena populacija uvijek tei slobodi i pravdi, upravo onome to im tirani ne ele dati.
Mezopotamija
Prvi primjeri kineskog pisma potjeu iz razdoblja dinastije ang (od 18. do 12. stoljea pr. Kr.). Do 1400. pr. Kr. kinesko je pismo imalo vie od 2500 znakova, od kojih se veina moe proitati i danas. Pismo je u dananjem obliku utvreno u razdoblju ina (za vladavine Si Huang-tija, od 221. do 206. pr. Kr.). Kinesko pismo prethodnik je pisanog japanskoga i korejskoga, premda su govorni jezici vrlo razliiti. Zbog toga je kinesko pismo vrlo staro i vrlo utjecajno. Meutim, nije najstarije na svijetu. ast izumitelja pisma pripada Sumeranima, narodu koji je u 4. i 3. tisuljeu pr. Kr. nastanjivao donju Mezopotamiju (danas juni Irak). Tigris i Eufrat, dvije velike zapadnoazijske rijeke, izviru u planinama istone Turske i na jugozapad teku kroz sjevernu Siriju i Irak. Obje rijeke prevaljuju vie od dvije treine svog toka prije negoli se priblie Mezopotamskoj ravnici, plodnoj, muljem ispunjenoj depresiji, zajednikoj delti obiju rijeka. Na dnu te ravnice rijeke se spajaju i stotinu pedeset kilometara zajedno lijeno meandriraju i kao Shatt al-Arab teku do Arapsko-perzijskog zaljeva. Mezopotamija, "zemlja izmeu rijeka", mjesto je prve ljudske civilizacije. Svojevrsno jednostavno pismo na tom je iznimno plodnome prostoru pronaeno ve oko 8000. pr. Kr. Do 3500. pr. Kr. imalo je vrste obrise, a do 3100. pr. Kr. nedvojbeno je povezano sa sumerskim jezikom. Klinaste oznake Sumerana sastojale su se od otprilike 1200 razliitih znakova koji su predstavljali brojeve, imena i predmete poput odjee ili krave. Najranija uporaba pisanoga jezika sluila je stoga za biljeenje krava ili bala tkanine koje je posjedovala odreena osoba. Stoljeima se pisanje rabilo u prvom redu za raunovodstvo. Usloavanjem ivota trebalo je biljeiti sve vie stvari, pa je i pisani jezik postao sloeniji. To se posebice odnosi na razdoblje kad su tijekom treeg tisuljea pr. Kr. Akadijci prihvatili sumersko pismo.
POVIJEST ZNANJA
Akadijci, pokoritelji Sumera, od svojih su rtava mnogo naslijedili, ali su imali drukiji drutveni ustroj i sustav vlasnitva od Sumerana. Babilonci i Asirci, nasljednici Akadijaca kao vladari Mezopotamije, dodali su vlastite sloenosti. Od 4. tisuljea pr. Kr., kad je dijelom prvi put ujedinjena pod Sumeranima, Mezopotamija doivljava brojne politike promjene, koje zavravaju kad je 529. pr. Kr. pokoravaju Perzijanci predvoeni Kirom Velikim. Ali pismo se nikad nije izgubilo. Moda se nijedna druga civilizacija osim nae nije toliko oslanjala na pismenost, premda je pisati, ak i u najboljim vremenima, vjerojatno znalo manje od jednog postotka Mezopotamaca. Pisari, koji su pisali pisma i zabiljebe kraljeva i obinog puka, oduvijek su imali veliku mo. Kako su tvrdili drevni oglasi za uenike i naunike, pisari su pisali, a drugi su radili. Znati pisati kod Sumerana, Akadijaca, Babilonaca i Asiraca znailo je biti na putu bogatstva i moi. I danas je nerijetko sluaj da pismenost omoguuje napredovanje. Vjetina tumaenja malih crnih rkarija na komadiu papira put je napretka za veinu stanovnitva dananjeg svijeta, dok je njezin nedostatak siguran put u ivot pun oskudica. Postoci su se od asirskoga doba promijenili, ali je naelo ostalo isto.
Azteci i Inke
Kad su panjolski konkvistadori 1519. stigli do Meksike doline, a trinaest godina kasnije, 1532., na visoku Andsku dolinu, bili su iznenaeni velikim cvatuim gradovima koji su vladali nad prostorima jednakim najveim europskim dravama. Azteci u Meksiku i Inke u Peruu stvorili su zaudne civilizacije. Obje su nestale pod prijetnjom europskog oruja. Azteko carstvo propalo je za manje od godine dana po dolasku Hernana Cortesa. Inke su potrajale malo dulje, ali je njihovo carstvo nestalo u tri godine kako je Francisco Pizzaro stigao sa svoja 168 panjolska vojnika i pobijedio veliku i sjajno ustrojenu vojsku na elu naroda od 12 milijuna dua. Azteci nisu prvi organizirali bogatu i monu dravu na podruju Srednje Amerike. Prije njih bili su Tolteci i drugi narodi iji se tragovi gube u magli prapovijesti. Stanovnitvo na podruju dananjeg Meksika poveavalo se i smanjivalo rastom i padom brojnih carstava. Pod Aztecima, u doba panjolskog osvajanja, najmanje je pet milijuna stanovnika bilo pod izravnim nadzorom Montezume II., posljednjeg aztekog vladara. Manje dravice i oblinja plemena plaali su danak aztekim gospodarima. Azteci su otkrili pismo, imali su vrlo toan kalendar i, premda nisu imali metalni alat, znali su graditi velike i lijepe kamene graevine. Njihova najva10

nija postignua moda su poljoprivredna. Bavili su se ciljanim uzgojem kultura, a u tome im je pomagao sloeni sustav za natapanje tla. Uzgojili su brojne itarice, povre i voe potpuno nepoznato njihovim panjolskim osvajaima. Moemo rei da su otprilike 60 posto dananjih namirnica potomci kultura uzgajanih u Meksiku i Peruu prije pet stoljea. Carstvo Inka protezalo se od dananjeg Quita u Ekvadoru do Santiaga u ileu, na prostoru duljem od etiri i pol tisue kilometara. Poput Azteka, Inke su bili bogati, premda se ini da su zlato i srebro vie voljeli zbog ljepote, nego novane vrijednosti koju su u njima vidjeli panjolci. Kad su shvatili koliko su panjolci zalueni zlatom, Inke su bili sretni da im ga mogu dati, samo kako bi otili. Ali panjolci nisu otili, a carstvo Inka je nestalo. Inke su bili veliki graditelji, a njihov prekrasni grad Machu Picchu na visokoj hridi u peruanskim Andama jedno je od najuzbudljivijih arheolokih nalazita na svijetu. Pizzaro nikad nije uao u njega jer su ga i Inke zaboravili do vremena kad je 1532. doao u Cuzco, njihovu tadanju prijestolnicu. Grad je sluajno 1911. otkrio ameriki istraiva Hiram Bingham. Naputen je bio pet stotina godina, zbog razloga koje vjerojatno nikad neemo znati. Inke su takoer bili veliki graditelji cesta pa su izgradili sustav kraljevskih cesta koje su povezivale sve gradove u carstvu, slijedei znaajke terena uzdu mnogo tisua kilometara. Ali Inke nikad nisu otkrile kota pa su im ceste bile pogodne samo za pjeaenje, a uz obronke strmih planina tekle su u nizovima stuba urezanih u stijenu. Inke takoer nikad nisu otkrili pismo. Mnogo su stoljea ivjeli samo nekoliko stotina kilometara od civilizacija Srednje Amerike, ali nita nisu znali o njima i njihovim postignuima. Njihova vjetina i znanje u nekim podrujima jednako su udesni poput neznanja u drugima. Kako su panjolci tako brzo i lako unitili dvije cvatue civilizacije o kojima se tako malo zna i od kojih je preostalo vrlo malo osim dojmljivih zgrada, nekoliko zlatnih ukrasa od milijuna izraenih te namirnica koje su uzgajali? (To posljednje se nikako ne moe zanemariti.) Odgovor moda nalazimo u naelima organizacije obiju civilizacija. Strah i sila vladali su obama carstvima. Azteci i Inke nisu birali naina da postignu svoj cilj. U oba je sluaja nemilosrdna, polubarbarska manjina pokorila prethodnu, vjerojatno dekadentnu civilizaciju. Novi vladari, koji su zemlju osvojili nemilosrdnom uporabom vojne sile, nisu vidjeli razloga da ne vladaju nemilosrdnom uporabom sile. Nije im trebala ljubav i odanost onih kojima su vladali. Svojim podanicima nisu htjeli dati nita osim razmjerne sigurnosti od neimatine i vanjskih neprijatelja. Ali neprijatelj iznutra - sami vladari - bili su strasniji od bilo kojeg stranog neprijatelja. A cijena za slobodu od neimatine pokazala se vrlo visokom.
11
POVIJEST ZNANJA
Plaala se krvlju djece i mladih ljudi. Ljudske su rtve prinosile obje nealjene civilizacije iz ne tako davne prolosti. Broj rtava kod Azteka jednostavno zapanjuje. Posljednjih godina prije panjolskog pokoravanja svaki je tjedan bilo rtvovano tisuu djece i mladih ljudi. Odjeveni u prekrasnu odjeu bili su drogirani i potom uz stube visokih piramida dovedeni do oltara. Sveenik s krvavim noem u ruci ogolio bi im prsa, jednom rukom nainio brzi rez, drugom izvadio srce koje je jo kucalo i podigao ga visoko iznad ljudi okupljenih na trgu ispred piramide. Tisua tjedno, mnogi zarobljeni u pohodima na susjedna plemena iz Meksike doline. Tisuu najbolje djece i mladih ljudi koji su prije negoli je na njih doao red amili u tamnicama. Zbog toga ne udi da su svi neprijatelji Azteka bez oklijevanja postali saveznicima osvajakih panjolaca i pomagali u ruenju nemilosrdnog reima. To im, meutim, nije pomoglo. I njih su pokorili pobjedniki konkvistadori. Inke nisu redovito rtvovali mnogo ljudi, ali kad bi umro vladar, broj je ubijenih bio golem. Stotine bi djevojaka bile drogirane, obezglavljene i sahranjene uz mrtvog vladara. Stotine drugih bile su ubijene svaki put kad bi se drava nala pred tekim problemom ili odlukom. Beutni sveenici smatrali su da e se samo tako odobrovoljiti bogovi, pa su lijepi djeaci i djevojice umirali na krvlju okupanim oltarima. Pizzaro nije imao pomoi od saveznika jer su Inke pokorili sve u svom dosegu. Meutim, unutranje dinastijske svae naele su carstvo pa je jedan od vladara, borei se s pobunjenom obitelji, pozvao panjolce mislei da su stigli kako bi mu pomogli. Zatoen je i potom pogubljen, a nasljednici prijestolja uskoro su doivjeli istu sudbinu. Za samo pedeset godina stanovnitvo od dvanaest milijuna smanjilo se na samo pola milijuna dua jer su tisue Indijanaca umirale svakog tjedna u visokim andskim rudnicima kao rtve nezasitne elje panjolske monarhije za zlatom i srebrom.
Ljudska rtva
rtva, jedan od najtemeljnijih i najeih vjerskih obreda, prinosila se ili se prinosi u gotovo svim religijama koje su ikad postojale. iva bia ili druge stvari koje se prinose kao rtva uvelike se razlikuju, ba kao i sam obred. rtveni je predmet u drevnim religijama obino bila ivotinja, nerijetko vrijedna: vol ili ovan, iji su se snaga i plodnost predavali bogu u zamjenu za boanski dar snage ili plodnosti. Kao zamjena za ivu rtvu esto su sluile neive stvari poput vina ili vode. Na neki nain, meutim, te stvari nisu bile "neive". Imale su svojevrstan ivot koji im je podario bog i koji mu je potom vraen u nadi da e on ponovno udahnuti ivot u vino ili ito. 12

Ljudska je rtva, ini se, potekla iz prvih poljoprivrednih drutava. Skupljai-lovci prije njih kao da su je rijetko prinosili, ali postoji u svim najstarijim drevnim religijama. Prvi Grci i Rimljani, idovi, Kinezi i Japanci, Indijci i drugi rtvovali su ljude svojim bogovima. rtva je obino bila odjevena u prekrasno ruho i ukraena nakitom kako bi u slavi otila do boga. rtve, obino birane po mladosti i ljepoti (bog je htio najbolje), utapljane su ili zakopane ive, ili su im prerezani vratovi kako bi krv natopila tlo i uinila ga plodnijim ili bi se njome potrcao oltar. Grla bikova, ovnova i jaraca takoer su ritualno prerezana, a njihova krv prolivena po tlu da odobrovolje boga ili stvore vezu izmeu boga i onih koji su traili njegovu pomo. ini se da su se u razliitim dijelovima svijeta uglavnom izvodile dvije vrste obredne rtve. U prvoj je rtva ubijena, dio joj je tijela spaljen (i tako predan bogu), a ostatak se blagovao u radosnom zajednikom obroku puka, a pretpostavljamo i boga. U drugoj se rtva posvema unitavala. Ako je bila rije o rtvi nebeskim bogovima, rtveni je objekt spaljen kako bi se dim podigao do bojega stanita, a kad je bila rije o bogovima podzemlja, rtva se pokapala. Homer nam otkriva da je prva vrsta rtvovanja bila esta medu ahejskim napadaima Troje. U mnogo se prilika u Ilijadi rtvuju bikovi ili volovi, njihova se krv prolijeva na tlo, a salo baca na vatru kako bi se obredni dim uzdigao do neba. Vojnici potom blaguju ostatke ivotinje. U Odiseji, meutim, Odisej u elji za odlaskom u podzemni svijet rtvuje ivotinje, ali ih ne jede; ono to ne izgori u plamenu zakapa kao milostivi dar. Takve rtve Grci su nazivali misterijima. Obino su ih obavljali nou u piljama ili na drugim mranim mjestima, a u tome su mogli sudjelovati samo upueni. Pria o Abrahamovoj rtvi sina Izaka vjerojatno potjee s poetka drugog tisuljea prije Krista. O njoj se govori u 22. poglavlju Knjige Postanka. Poslije tih dogaaja Bog stavi Abrahama na kunju, zovnu ga: "Abrahame!" On odgovori: "Evo me!" Bog nastavi: "Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubi i poi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao rtvu paljenicu na brdu koje u ti pokazati." Ujutro Abraham podrani, osamari magarca, sa sobom povede dvojicu svojih slugu i svog sina Izaka, poto je prije nacijepao drva za rtvu paljenicu, i uputi se na mjesto koje mu je Bog oznaio... Stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podigne rtvenik, naslae drva, svee svog sina Izaka i poloi ga po drvima na rtvenik. Prui sad Abraham ruku i uzme no da zakolje svog sina. Uto ga zovne s neba aneo Jahvin i povie: "Abrahame! Abrahame!" "Evo me!" odgovori on. "Ne sputaj ruku na djeaka 13
POVIJEST ZNANJA
ree - niti mu to ini! Sad, evo, znam da se Boga boji, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga." Podie Abraham oi i pogleda, i gle - za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tako Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za rtvu paljenicu mjesto svog sina. Jesu li idovi bili prvi koji su odluili da ljudska rtva nije dobra, odnosno da je Bog ne eli? Moda. ini se da idovi nikad vie svome Gospodu nisu prinijeli ljudsku rtvu. Krani, slijedei idovsku tradiciju, nikad nisu prinosili ljudsku rtvu, premda se njihova vjera temelji na vrhunskoj rtvi: Isus Krist, Jaganjac Boji i Jedinorodeni Sin Boga Oca, umro je kako bi ljudi mogli ivjeti. Za rimokatolike ta se rtva ponavlja u svakoj misi jer je Isus prisutan u vinu (krvi) i kruhu (mesu) koje se blaguje u radosnoj priesti s Bogom i drugim sudionicima obreda. Budizam i islam, da spomenemo jo neke velike svjetske religije, takoer nikad nisu prakticirali ljudsku rtvu. Da su barem tu osnovnu lekciju koju je Bog dao Abrahamu nauili Azteci i Inke te mnogi drugi drevni narodi!
idovstvo
Utemeljitelj idovstva bio je Abraham. Pria o njegovu ivotu u Knjizi Postanka, premda se danas ne smatra potpuno vjerodostojnom, u skladu je s povijesnim podatcima s poetka drugog tisuljea prije Krista. Prema toj prii, Abraham, njegov otac Terah, neak Lot i supruga Sara iz kaldejskog su Ura u junoj Mezopotamiji krenuli na dugi put prema Kanaanu (suvremenom Izraelu i Libanonu), uvijek po naputcima i pod pozornom paskom svog Boga. Po Terahovoj smrti Abraham postaje patrijarh i sklapa savez s Bogom. Taj savez ukljuivao je obeanje da e Abrahamovo sjeme naslijediti Kanaan. Je li se doista zbilo takvo putovanje izmeu Ura, stvarnog mjesta, i Kanaana, jo jednog povijesnog mjesta? Osim biblijske prie, tome u prilog govore povijesni i arheoloki nalazi. Zato je Abraham otiao iz Ura? Je li bjeao zbog vjerskog progona, traei bolje gospodarske mogunosti ili ga je tjerala kakva zamiljena ili stvarna boanska zapovijed? U svakom sluaju, za nekoliko stoljea u Kanaanu je bilo mnogo idova koji su tovali jednog boga, Jahvu. U svijetu prepunom politeistikih religija, postali su monoteisti - vjerojatno prvi u povijesti naega planeta. Jahve je isprva bio Bog Abrahama, Izaka i Jakova. Znai li to da nije bio Bog cijelog ovjeanstva, jedini Bog? Nemogue je utvrditi kad je Jahve, ili Jehova, dobio univerzalni karakter kakav ga je krasio u Isusovo doba, karakter koji ima i danas. Dovoljno je rei da je Abrahamov Bog, neko moda ple14

mensko boanstvo i kao takav jedan (moda najvei) medu mnogima, danas jedini Bog kojeg diljem svijeta tuju idovi, krani i muslimani. Prema idovskome vjerovanju, idovi su odabrani Boji narod. to je to za njih znailo? Vjerovali su da ih je Bog odabrao radi posebne i trajne veze s njima. Ta je veza ukljuivala tri stvari. Prvo, dobili su zakon, najprije u obliku zapovijedi koje je Mojsije dobio na gori Sinaj, a potom i pravila prehrane, ponaanja i drutvenih obiaja ukljuenih u Toru, odnosno svete knjige (rije Boju). Drugo, dobili su obeanje, zavjet, da ih Bog nikad nee napustiti i usto im jami uspjeh u njihovu ivotu na emlji. Tree, Bog od njih trai da svjedoe o njegovu biu, dobroti i pravednosti. To svjedoenje moraju prenijeti svim narodima na svijetu. Povijest idovstva i idova duga je i vrlo sloena, prepuna krvi i suza. idovi su ustrajali u svjedoenju istine o Jednome Bogu, ali su takoer zanijekali tog Boga i njegove proroke kad su se pojavili, kako kau krani i muslimani. Pokuali su ivjeti u miru s ostatkom svijeta, ali to se za njih zbog razliitih razloga pokazalo tekim. U nae doba pretrpjeli su holokaust i nepopustljivo neprijateljstvo svojih arapskih susjeda. idovi su i dalje isti tvrdoglavi, portvovni narod koji danas, a moda i zauvijek, potvruje iste tri stvari. Prvo, oni su narod zakona zapisanog u svetim Mojsijevim knjigama. Drugo, oni su odabrani Boji narod, s njim u vjenome savezu. Tree, svjedoci su da Bog postoji i da e uvijek postojati. Drevna mudrost idova, prenoena s oca na sina gotovo tisuu godina i pritom predana ostatku ovjeanstva, vrlo je sloena. Ali moemo je saeti u navedena tri velika pojma.
Kranstvo
Isus Krist bio je idov pa je od svojih predaka bez kolebanja prihvatio sve tri stvari. Meutim, posve ih je promijenio. Roen u Betlehemu, u jaslama, jer u gostionici nije bilo mjesta, dana 25. prosinca godine od koje vei dio svijeta mjeri tijek vremena, Isus Nazareanin za neke je bio Kralj idova. Umro je na breuljku Golgoti, "Lubanji", u Jeruzalemu, na Veliki petak 30. godine po Kr. Izdahnuo je na kriu, a njegovu je smrt djelomice skrivio rimski guverner pokrajine. Po kranskom vjerovanju potom se spustio u pakao, "potresao" ga - tj. u raj je uzdigao due Adama i Eve te patrijarha - i potom sam uskrsnuo ujutro treeg dana po smrti, to svi krani na svijetu slave na Uskrsnu nedjelju. Isus je rekao da nee promijeniti nijednu "toku ili crticu" idovskog zakona, ali mu je dodao svojevrsni dodatak utemeljen na ljubavi, a ne samo na 15
POVIJEST ZNANJA
pravdi. Krani tumae da je svojom smru ovjeanstvo otkupio od izvornoga grijeha Adama i Eve i omoguio mu vjeni ivot u raju, barem za one koji vjeruju u Novi zavjet o biu i dobroti Boga. Najdojmljivija izjava nove doktrine sadrana je u Isusovoj propovijedi na gori, u kojoj je izrekao promjene Mojsijeva zakona za koje se zalagao. Evanelje po Mateju pria o tom poznatom dogaaju kad se Isus "uspeo na goru" i svoje sljedbenike uio govorei: Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko! Blago onima koji tuguju, jer e se utjeiti! Blago krotkima, jer e batiniti zemlju! Blago ednima i gladnima pravednosti, jer e se nasititi! Blago milosrdnima, jer e postii milosre! Blago onima koji su ista srca, jer e Boga gledati! Blago mirotvorcima, jer e se zvati sinovi Boji! Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko! Isus je gotovo uvijek govorio u prispodobama, koje su i u njegovo doba i danas zahtijevale tumaenje. Mudrost nekih prispodobi, premda duboka, vjerojatno se ne razlikuje mnogo od mudrosti drugih drevnih vjerouitelja. Ali u uenju Isusa ovjeka razabiremo jedinstveni temelj. idovsku praktinost povezao je s mistinim vienjem krana. Smatramo da je Isus osnovao kransku Crkvu, postavivi je, kako je rekao, na stijenu, odnosno, to je igra rijei, na svog uenika Petra (ije ime na grkome znai "stijena"). Zato krani diljem svijeta vjeruju da je Crkvu stvorio Isus i zbog toga je kljuna za njegovo uenje. Neki dvoje o tome, sjeajui se jedne od Isusovih najpronicljivijih izreka, kako ju je zabiljeio jednostavni sv. Marko. "Tko spasi svoj ivot, izgubit e ga," rekao je Isus, "ali tko izgubi svoj ivot zbog mene i evanelja, spasit e ga. Od kakve je koristi dobije li ovjek cijeli svijet, a izgubi vlastitu duu?" Kao da to nije bio dovoljan izazov za veliku, bogatu i monu kransku Crkvu, Isus je jo rekao: "Tko doe poslije mene, neka se odrekne samoga sebe, uzme svoj kri i slijedi me." Postoji li savreniji saetak Isusova nauka od tih prekrasnih i stranih rijei? Prekrasnih, jer nadahnjuju svakog tko se uzdigne iznad bezvrijedne svakodnevice i ivi ivot ispunjen znaenjem i svrhom. Stranih, jer od veine zahtijevaju vie negoli oni mogu dati.
16
Usporedba idovstva i kranstva

Stari zavjet sveta je knjiga Zidova. On je svet i za krane, ali na drukiji nain. Osim to je u njemu sadrana povijest idova, iz te povijesti rodit e se Isus Krist i religija koju je utemeljio, pa je krani smatraju i prorotvom o Isusovu dolasku. Svaki dogaaj iz Starog zavjeta kao da ima dvostruko znaenje. Na primjer, dok se rtvovanje Izaka vidi kao prikaz zavretka ljudske rtve u idova, takoer je i razmiljanje o muci Isusovoj. Abraham nudi rtvu svoga jedinoga sina u znak pokornosti, a kad je proao kunju njegov je sin spaen. Bog Otac rtvuje svog jedinoga sina kako bi se ljudi oslobodili istonoga grijeha, a njegov sin uzlazi na nebo kako bi sjeo s desne strane svoga Oca. idovski je Bog srdit, ali pravedan Bog. Kranski Bog, premda e i on suditi ivima i mrtvima, Bog je milosra. ovjeanstvo je otkupljeno Kristovom rtvom i postii e konano spasenje. Krani su prihvatili zamisao da je Bog izabrao idove kao svjedoke svoje vladavine nad ovjeanstvom. Ali odbijanje idova da Krista prihvate ne samo kao proroka, nego kao Sina Bojeg i jedne od triju Bojih osoba - Oca, Sina i Duha Svetog - stvorilo je dubok i nepremostiv jaz izmeu dviju religija. Usto, uloga koju su idovi povijesno imali u smrti Isusa Nazareanina za mnoge je krane najvea izdaja, ne samo Isusa Krista nego i vlastite vjere idova. Neutemeljena optuba da su "idovi ubili Krista" jedan je od najteih tereta koje taj narod stoljeima nosi u kranskome svijetu. Novi zavjet je jedinstveno kranski. Uglavnom na grkome napisali su ga idovi koji su govorili tim jezikom, a sastoji se od nekoliko vienja Isusova ivota i uenja, eshatolokog rada (Otkrivenje sv. Ivana Evanelista) i niza poslanica koje su sv. Pavao i drugi uputili kranskim zajednicama kako bi im pomogli u irenju nove vjere. Pavlove poslanice posve su razliite od svega napisanog u Starome zavjetu. Starije je djelo u prvom redu povijesno, dok su Pavlova pisma prvenstveno teoloka. Pavao je bio idov, ali je po razmiljanju umnogome bio Grk. Proimanje grkih teolokih istananosti i razmatranja obiljeilo je kranstvo u sljedea dva tisuljea i razdvojilo ga od idovstva. Povijesni Isus vjerojatno je bio lan idovske sljedbe esena, koji su bili vie mistini i teoloki nastrojeni od prethodnih idovskih skupina. Veina Isusovih izjava su prispodobe koje su potakle duboka i spekulativna tumaenja sljedeih ezdeset narataja mislilaca. Zagonetnu figuru ovjeka Isusa teko je dokuiti. Bez obzira bio Boji sin ili ne, nedvojbeno je bio velik ovjek i uitelj.
17
POVIJEST ZNANJA
Islam
Muhamed, roen oko 570. godine u Meki, prije roenja ostao je bez oca, a djed mu je umro kad mu je bilo osam godina. To ga je ostavilo bez mukog zatitnika i vodia u muki okrenutom drutvu srednjovjekovne Arabije. Manji bi se ovjek vjerojatno izgubio u povijesnom nitavilu. Ali do svoje smrti u Medini 632., Muhamed ne samo da je uspio utemeljiti novu religiju i sve Arape u Arabiji ujediniti u jedan narod nego je nadahnuo gorljivost koja je u samo dvadeset godina njegovim sljedbenicima omoguila osvajanje Bizantskog i Perzijskog Carstva te unutar jednog stoljea stvorila dravu koja se po veliini i organizaciji mogla mjeriti s Rimskim Carstvom na njegovu vrhuncu. Oko 610. godine, kad je Muhamedu bilo etrdesetak godina, primio je prvu izravnu poruku od Boga. Zbila se u obliju velianstvenog bia (kasnije prepoznatog kao arkandela Gabrijela) koje mu je priopilo: "Ti si Boji poslanik." To je bio poetak njegova djelovanja kao poslanika, odnosno proroka. Sve do svoje smrti Muhamed je esto primao Boje objave - izgovorene poruke za koje je vjerovao da potjeu izravno od Boga. Na posljetku one su skupljene i zapisane pa su postale Kur'an, sveto pismo islama. Muhamed je poeo propovijedati obitelji i bliskim poznanicima, ali se uskoro morao suoiti s protivnicima u Meki, u to doba vodeem sreditu Arabije. U roku od deset godina postalo je jasno da mu je poloaj vrlo nesiguran pa je poeo razmiljati o bijegu iz rodnoga grada. Zajedno s oko 75 sljedbenika 24. rujna 622. godine krenuo je u Medinu, a taj je dogaaj nazvan hidra, odnosno "iseljavanje". Ta se godina smatra poetkom islamskog doba, odnosno islamskog kalendara. Suvremenici su se divili Muhamedovoj hrabrosti i nepristranosti, a za kasnije je narataje postao uzorom krjeposna karaktera. Ne samo da je utemeljio dravu nego i vjeru koju danas slijedi oko milijardu ljudi. Njegova ozbiljnost i strogost bili su jedinstveni u to doba. Muhameda smatramo jednim od najznamenitijih i najkarizmatinijih ljudi u povijesti.
Usporedba judeokranstva i islama

U Muhamedovo doba u Meki je ivjelo mnogo idova. idovski su povjesniari i filozofi sigurno mnogo utjecali na njega. Muhamed je takoer bio dobro upuen u kransko uenje. Prihvaao je Abrahama kao prvog patrijarha (tako je Abraham svetac u sve tri religije) i vjerovao da je Isus bio najvei prorok prije njega. Ali nije prihvaao Isusovu tvrdnju (ili onu njegovih sljedbenika) da je Sin Boji.
18
Mudrost drevnih naroda Muhamedovo vienje idovstva i kranstva bilo je, barem isprva, suosjeajno. idovi i krani bili su "narodi knjige" pa im se doputala vjerska autonomija. Meutim, morali su plaati glavarinu, to je mnoge u stoljeu poslije Prorokove smrti navelo da prijeu na islam. Njihov je poloaj bio vrlo razliit od poloaja pogana, koji su morali birati izmeu islama ili smrti. Od samih poetaka islam je bio estoka vjera, vjera ratnika, a vanjska je manifestacija toga bio dihad, sveti rat. Ta je vjera uspostavila jasnu crtu razgranienja izmeu sebe i ostatka svijeta, a osjeaj tako stvorenog bliskog, bratskog zajednitva omoguio je brze i udesne pobjede nad drutvima i kulturama u kojima nisu postojale takve veze. Krist, govorei sv. Petru o porezima, jasno je razdijelio "carevo i Boje". Drugim rijeima, dva su odvojena podruja, vjersko i svjetovno koja ne moraju biti u sukobu, ali ih se nikako ne smije pomijeati. idovstvo ima slinu podjelu, ali islam je nema. Isprva je islam zadobio svojstveni sustav vrjednota kao religija koja u jednu zajednicu sjedinjuje duhovno i zemaljsko i nastoji nadzirati ne samo odnos pojedinca s Bogom nego i njegove drutvene i politike odnose s drugim ljudima. Zbog toga su uz islamske vjerske ustanove nastali i islamsko pravo i islamska drava. Tek je u 20. stoljeu, a i to u samo nekoliko islamskih drava (primjerice Turskoj), nainjena razlika izmeu vjerskog i svjetovnog. Nevjerojatna mo koju je ajatolah Homeini imao u Iranu moe se objasniti injenicom da je kao imam u sebi sjedinjavao vodeu vjersku i politiku ulogu. Pritom nije radio nita to prije njega nisu inili brojni islamski vode. Nude li jo te tri velike povezane, ali sukobljene religije odrive i vitalne poruke za ovjeanstvo? Milijarde ljudi smatraju da je tako. Premda je u holokaustu Drugoga svjetskog rata u Europi nestalo est milijuna idova pa su bili gotovo izbrisani s tog kontinenta, idovstvo je i dalje vjera milijuna stanovnika Izraela, Rusije, SAD-a i drugih drava. Kranstvo, u mnotvu svojih oblika, ima vie sljedbenika od bilo koje druge religije. Islam je doivio veliku obnovu kao konzervativan pokret, pa su u brojnim dravama ponovno uvedeni tradicionalni obiaji, ukljuujui provoenje tradicionalnog erijatskog prava, pokoravanje ena i potpuni nadzor obrazovanja od strane vjerskih voda. Dihadje dobio novu snagu, a cijelim se svijetom iri novi osjeaj bratstva medu muslimanima.
Budizam
Prvo indijsko carstvo nastalo je oko 325. pr. Kr. Maurijanska dinastija, nazvana tako po utemeljitelju Chandragupti Mauryji, potkontinentom je vladala
19
POVIJEST ZNANJA
nekoliko stoljea. U doba najveeg procvata pod Aokom (vladao od oko 265. do 235. pr. Kr.) ta je prva organizirana indijska drava vjerojatno obuhvaala podruje od oko dva i pol milijuna etvornih kilometara i stanovnitvo brojnije od pedeset milijuna. Nedugo nakon to se Aoka naao na prijestolju, krenuo je u vojni pohod, kao to pristaje novom monarhu. Pobijedio je, ali ga to nije uinilo sretnim. Umjesto toga pogodilo ga je stradanje koje su pobjednicima i pobijeenima uzrokovali njegovi pohodi. U doba svoga prosvjetljenja, Aoki je vjerojatno bilo oko trideset godina. Siddhartha Gautama, Buddha ("Prosvijetljeni"), rodio se oko 563. pr. Kr. u prinevskoj obitelji sa sjevera Indije. Oenio se i ivio u raskoi. Kad mu je bilo 29 godina shvatio je tragediju ljudske sudbine, starenje i bolest, a potom smrt. Pun tuge zapoeo je potragu za olakavanjem ivotnih patnji. Napustio je suprugu i maloga sina te otiao na jug u kraljevstvo Magadu kako bi pronaao uitelje koji e mu pomoi pronai odgovore o znaenju patnje. S njima je postigao stanje mistine kontemplacije, to je u to doba u indijskoj religiji bilo uobiajeno. Meutim, nije se zadovoljio samo razmiljanjem o postojanju. Neki su mu uitelji obeali dublje razumijevanje upusti li se u krajnje isposnitvo. Mjesecima je malo jeo i pio te ivio na otvorenome. Na taj je nain upoznao patnju, ali jo uvijek nije uspio shvatiti razloge za nju. Odrekao se isposnitva, poeo je jesti pa je povratio zdravlje. Ali nije se odrekao svoga cilja. Jednog jutra u svibnju 528. pr. Kr. prekrienih je nogu sjedio pod velikim stablom bo (bengalska smokva) kraj mjesta Buddh Gave i odluio da se ne pomakne dok ne postigne prosvjetljenje koje je traio. Satima je razmiljao premeui glavom misli. Pojavio se zli Mara i pokuao ga odgovoriti od potrage. "ini pohvalna djela," rekao je Mara. "Kakva je korist od tvojih stremljenja?" Gautama se nije obazirao na Maru, na njega nisu djelovale nikakve kunje. Poraen, Mara je otiao. Ostatak noi Gautama je proveo razmiljajui. Do sljedeeg jutra, jutra 25. svibnja, u dobi od 35 godina, postigao je Buenje i postao vrhunski Buddha. to je nauio? "Shvatio sam Istinu," razmiljao je, "Istinu koja je duboka, teka za pronalaenje, teka za razumijevanje... Ljudi svladani udnjom i okrueni golemom tamom ne mogu vidjeti tu Istinu suprotstavljenu struji, Istinu koja je uzviena, duboka, profinjena i teka za razumijevanje." Istinu koju je Buddha pronaao ne moe se saeti. Moda je za njezino razumijevanje potreban cijeli ivot. Buddha ju je opisao prispodobom. ovjek mora traiti sredinu izmeu samougadanja i samosvladavanja. Taj srednji put, nazvan Plemeniti osmerostruki put, sastoji se od pravilnog razumijevanja, pravilno usmjerenih misli, pravilnog govora, pravilnog djelovanja, pravilnog ivota, pravilne pozornosti, pravilnih napora i pravilne usredotoenosti.
20
Mudrost drevnih naroda Buddhina velika istina, kako je pojasnio, sastoji se od etiri plemenite istine. Prva, koju je otkrio prije odlaska na hodoae, jest da se ovjekov ivot sastoji od sukoba, tuge i patnje. Druga plemenita istina je da sve te tegobe i bol uzrokuje sebina udnja. Trea govori da se sloboda - nirvana - moe dostii, a etvrta da se to osloboenje postie plemenitim osmerostrukim putom. Budizam na neki nain nije religija jer ne tuje nijednog boga. Ali ta se ponajprije etika doktrina uskoro jako rairila, djelomice zbog vatrenog umovanja koje je posvuda izazivala, djelomice zbog svojih revolucionarnih primjesa. Buddha, ovjek dubokih postavki i velikog suosjeanja i samilosti, smatrao je da su svi ljudi u zajednikoj sudbini jednaki. Zbog toga se suprotstavljao kastinskom sustavu. Njegovi su sljedbenici u cijeloj junoj Aziji zagovarali naelo drutvene jednakosti, to je s jedne strane u mnogim drevnim dravama uzrokovalo politike potekoe, a s druge prosvijeeni drutveni napredak. Nakon vlastita prosvjeenja, koje se zbilo tri stoljea po Buddhinoj smrti, car Aoka se odrekao rata i nasilja te je sa svojim narodom i susjedima nastojao ivjeti u miru. Tako je u Indiji zapoelo razdoblje kasnije nazvano zlatno doba. Budizam i danas ima vanu ulogu u politici mnogih azijskih zemalja. Njegov je naglasak na drutvenoj jednakosti, a doktrina da ljudska zla uzrokuje siromatvo na mnogo su mjesta potakla liberalne reformatorske pokrete. Budisti takoer obino podravaju napore nacionalnih pokreta protiv kolonijalnih vladara ili dominacije neprijateljskih etnikih skupina. Zbog toga je budizam i danas jedan od najivotnijih sustava etike misli na svijetu. To vrijedi premda budisti nigdje (osim u Burmi) nisu u veini. Mistina snaga Buddhinih misli zadrala je svoj tisuljetni utjecaj nad ljudskim umom.
Pouke iz prolosti
Veina drevnih kraljevstava i carstava nastala su u previranjima obiteljskih, mjesnih ili plemenskih sukoba. Za gotovo sva najvanija zadaa bila je uspostava politikog i drutvenog poretka. Nerijetko se red uvodio samo silom. Ugroena neposrednom i bolnom smru, veina je, tada kao i danas, ostajala mirna i posluna - sve dok je sila postojala. Problem je bio kako zadrati red kad sile vie nema, jer ona nije u svako doba mogla biti na svakome mjestu. Vidjeli smo da je egipatsko rjeenje ukljuivalo nesklonost promjeni. Postojee stanje moda nije savreno, ali svaka promjena znai pogoranje. Egipani su to naelo doveli do krajnosti. Sve su ga civilizacije u nekoj mjeri prihvatile. 21
POVIJEST ZNANJA
Indijsko rjeenje ukljuilo je uspostavu kastinskog sustava. U osnovi to je znailo prihvaeni sporazum da roenje osobe objanjava i opravdava njezin drutveni poloaj. I to je korisno naelo, jer o roenju osobe nema nikakve dvojbe. Moji su roditelji bili to to jesu, zbog toga sam i ja to to jesam. Ako se ne ini pravednim da su posjednici uvijek posjednici, od oca na sina kroz bezbrojne narataje, a siromasi su uvijek siromasi, odgovor je da drutveni poredak, koji su Egipani zvali ma at, vrijedi gotovo bilo koju cijenu u nepravdi. to je alternativa? Nita osim stalnog previranja i sukoba, to bez iznimke vodi k unitenju. Kinezi su drutvene nejednakosti opravdavali na nov nain. Samo roenje ne vrijedi nita; u ivotu e napredovati i dostii visoke poloaje oni koji su bolji po sebi. To naelo nije trebalo slijediti u svako vrijeme i na svakome mjestu. Car je najvie poloaje mogao zadrati za svoju obitelj. To je bilo praktino. Tko bi postupio drukije? Ali zamisao da su bolji nadmoni zato jer to zasluuju, naila je na iroko prihvaanje. Bilo je moda neto tee prihvatiti zamisao da se nadmo iskazuje boljim poznavanjem Konfucijevih tekstova. S druge strane, morao je postojati objektivni test nadmonosti, a Konfucijevi tekstovi su bili bolji od svega drugog to se u tu svrhu moglo uporabiti. U nae se doba nadmo pokazuje dobrim rezultatima na drugim vrstama objektivnih testova. Premda oni nemaju nita s Konfucijem, naelo je isto. Razvojem pismenosti u razliitim mezopotamskim civilizacijama, ona se pretvorila u novu vrstu testa nadmonosti. Pismenost ne utvruje drutveni ili politiki poloaj neke osobe. Umjesto toga, ona je ulaznica u monu manjinu koja nadzire veinu dravnih javnih i privatnih poslova. Pismenost je omoguila nadzor nad drutvenim informacijskim sustavom, a on je oduvijek bio kljuni dio drutvena ivota. U dananje doba njegova je vanost neusporedivo vea. Procjenjuje se da informacijska industrija predstavlja vie od polovice bruto nacionalnog proizvoda suvremene industrijske drave. Informacije su bile cvjetajui posao u drevnoj Mezopotamiji. U nae doba rije je o najopsenijem poslu. Neobina je ali nepobitna injenica da su se svi veliki uitelji i utemeljitelji religija ije su doktrine dole do nas suprotstavljali prethodno opisanim naelima drutvene organizacije. Svi su bili pobunjenici, revolucionari koji su se borili protiv interesa i moi u svoje doba. Moramo li, dakle, zakljuiti da u nekoj mjeri njihov pobunjeniki duh objanjava uspjeh koji su postigli? Abraham i drugi idovski patrijarsi i proroci poeli su s tvrdnjom da je njihov plemenski bog najvei, a zavrili ustrajui na tome da za sve ljudi postoji samo jedan Bog, Jahve. Poganski politeisti neizbjeno su tovali najmanje dvije vrste bogova, dobre i zle. Dobri su bogovi bili zasluni za dobre stvari koje su se zbile, a zli za loe. tovati zle bogove znailo je priznati njihovo pos22

tojanje, to je, pak, bio pokuaj izbjegavanja njihova utjecaja. idovi su prvi ustvrdili da je sam ovjek odgovoran za svoje postupke i ne moe za njih okrivljavati bogove. Isus i njegovi kranski sljedbenici i tumai tu su revolucionarnu doktrinu razvili jo dalje. Evu je kuao Sotona, a Adama je kuala Eva. Oboje su podlegli grijehu i smrti. Ali za ovjekov neposluh nije se mogao kriviti vrag. Izgon iz raja posljedica je ovjekova djelovanja pa mukarac i ena zauvijek moraju snositi posljedice tog ina. Bog, kako je volio Adama i Evu i sve njihove potomke, mogao je i iskupio je ovjeanstvo krvlju svog jedinog sina. Ali odgovornost je ostala tamo gdje su idovi tvrdili da se nalazi: u dui svakog ljudskog bia. Konfucije, moda zbog razloga poteklih iz posebnih okolnosti njegova ivota, pobunio se protiv feudalnog sustava svog doba, koji je drutvenu organizaciju temeljio na roenju. Samo su zasluge mogle dovesti pojedinca na visoki poloaj u dravi, a zasluge su se mogle odrediti uenjem. To je naelo na povran nain prihvatila kineska drava. Ali kad bi se Konfucije vratio, bi li rekao da se prave zasluge mogu prikladno pokazati poznavanjem bilo kojeg skupa tekstova, bez obzira napisao ih on ili ne? Nije li mislio na neto dublje i mnogo revolucionarnije od toga? Buddha se borio protiv kastinskog sustava koji je upravljao Indijom njegova doba. Svi su ljudi jednaki, tvrdio je, u svojoj patnji, svi ljudi se sueljavaju s istim izazovima i moraju pokuati slijediti isti put. Duboko usaenu jednakost koju je predvidio u okrutno nejednakom sustavu svog doba takoer su predviali David, Isus i Muhamed. Roenje pa ak ni uenje ne mogu biti prednost pred Bogom. Svi su ljudi jednaki pred Bogom i svi mogu ui u kraljevstvo nebesko ako trae otvorenih srdaca. Zamisao o drutvenoj jednakosti po sebi je revolucionarna. Proi e vie od dvije tisue godina prije negoli se pone ozbiljno uzimati u obzir kao naelo pravednosti u drutvenom poretku. Ali utjecaj starih idova, prvih krana, Muhameda i njegovih neposrednih sljedbenika, ba kao i Buddhe, Konfucija i drugih istonjakih mudraca - da i ne spominjemo pogana Sokrata - tijekom stoljea nikad nije nestao.
Abeceda
Prva su pisma vjerojatno nastala u Mezopotamiji oko sredine drugog tisuljea prije Krista, ali zasluge za razvoj prve standardne abecede pripadaju Fenianima. Mnoga slova kojima se danas sluimo potjeu od onih kojima su jo 1100. pr. Kr. pisali fenianski pisari. Meutim, fenika je abeceda sadra23
POVIJEST ZNANJA
vala samo suglasnike pa se nije uinkovito mogla uporabiti za pisanje bilo kojeg indoeuropskog jezika. Sredinom 8. stoljea pr. Kr. Grci su izmislili simbole za samoglasnike. Nastala abeceda - koju s manjim promjenama rabimo i danas - jedan je od najvrjednijih doprinosa koji su Grci, taj domiljati, stvaralaki narod, ostavili buduim naratajima. Nisu sva pisma abecedna. Kinesko, primjerice, nije abecedno. Isto vrijedi za drevno egipatsko, sumersko pa ak i drevno idovsko pismo. Jezici poput kineskoga i japanskoga vrlo su izraajni, ali ih je teko jednoznano zapisati. Abecedni jezici poput grkoga, latinskoga, njemakoga ili hrvatskoga, da spomenemo samo neke, zapisani imaju jasnou kakvu nemaju druge vrste jezika. Razlog tome je sama abeceda. Drevni idovski, aramejski i drugi sjevernosemitski jezici iz prvog tisuljea pr. Kr. bili su vrlo spregnuti, ali razlike u znaenju su obino bile naznaene kontekstom, a ne pisanjem pojedinih rijei. idovski ni danas ne rabi samoglasnike, a za bolje razumijevanje rabi se sustav toaka iznad odreenih slova. Toke, meutim, nisu potrebne za pravilno pisanje. Engleski, malo spregnut jezik, ne moe se razumljivo pisati bez samoglasnika. Uzmimo za primjer slova bt, a potom pet rijei bat (imi), bet (oklada), bit (komadi), both (oba) i but (ali). One znae potpuno razliite stvari. Medu bilo koje dvije ne postoji nikakva semantika veza. U pisanju se razlika oituje pomou pet samoglasnika, a, e, i, o i u. Taje razlika u pisanju nedvosmislena. (Kad te rijei izgovaraju govornici razliitih narjeja, razlika ne mora biti tako jasna.) Pisani kineski rabi tisue razliitih znakova za zapisivanje tisua razliitih zvukova, svaki s razliitim znaenjem. Engleski ima jednako mnogo razliitih zvukova, uz vjerojatno vie rijei i znaenja, ali se za zapisivanje svih rijei u jeziku rabi samo 26 znakova. Takva je uinkovitost jednostavno zapanjujua. Znanstvenici se ne slau u tome je li fenika abeceda bila doista prava abeceda, jer nije sadravala znakove za samoglasnike. U tom bi sluaju prva abeceda bila grka. Zasluga za sve ima dovoljno. Grki izum nije manje znaajan jer se temelji na prethodnom izumu. Inke nisu otkrile vjetinu pisanja. Oni takoer nisu shvatili temeljna naela orua koja su rabili. Odreena su orua nainili za odreene zadae, ali se, na primjer, nisu dosjetili apstraktnoj zamisli poluge. Slino tome, Egipani i Mezopotamci iz razliitih doba nisu shvaali ope pojmove, premda su vrlo vjeto rjeavali probleme s kojima su se suoavali. Govorni jezik Inka bio je sloen i izraajan. Bez jezika bili bi tek ivotinje. Ali nedostatak pisanog jezika moda objanjava nedostatak njihova opeg znanja - i brzi poraz od strane naroda koji ga je imao. Moda ljudski rod ne moe razmiljati uopeno i imati uopena znanja ako pojedinci ne zapisuju svoje misli kako bi ih drugi mogli jasno razumjeti. 24
Mudrost drevnih naroda Istina je da je usmena predaja dovela ovjeanstvo daleko. Prva su carstva nastala bez pisanja; velika su umjetnika djela, ak i velike pjesme, stvorili ljudi koji nisu poznavali vjetinu pisanja. ak je i Homer, prvi, a moda i najvei pjesnik svih vremena, bio nepismen. U njegovo doba (oko 1000. pr. Kr.) veina je ljudi bila nepismena. ak i kad su ljudi nauili pisati, kao u Mezopotamiji, Egiptu i Kini, prekrasnu su novu vjetinu rabili samo za biljeenje podataka. Pisanje nisu shvaali kao neusporedivo pomagalo za bolje razmiljanje. Grci su, im su osmislili potpunu abecedu, prvi prihvatili tu injenicu. I tako je nastao svijet koji poznajemo i u kojem ivimo.
Nitica
Grci su brzo prepoznali koristi od pisanja utemeljenog na abecedi. Meutim, ni priblino nisu bili tako spremni prihvatiti jo jedan vaan babilonski izum: poloajni zapis u raunanju. Kad piemo neki broj, obino nismo svjesni izvanredno uinkovitog stenografskog zapisa koji rabimo. Kad bismo htjeli biti posve toni, broj 568 morali bismo napisati na jedan od dvaju naina. Prvi je sljedei: (5 x 100) + (6 x 10) + 8 = 568 Drugi je openitiji. (5 x IO2) + (6 x IO1) + (8 x 10) = 568 Kad bismo morali rabiti tako sloen zapis, oito je da bismo za raunanje troili vrlo mnogo vremena. Raunalima on ne bi smetao. Djeca bi, meutim, imala vrlo mnogo potekoa, mnogo vie negoli ih imaju kad ue aritmetiku. Poloajni zapis prihvaamo kao neto sasvim uobiajeno. O njemu ni ne razmiljamo. Ali nisu ga koristile sve civilizacije u povijesti ovjeanstva. Ipak, nekoliko je civilizacija koje smo spomenuli u ovom poglavlju otkrilo poloajni zapis brojeva, ini se posve neovisno. Kad su panjolci u 16. stoljeu dospjeli u Meksiku dolinu, ustanovili su da Maje u svojim sloenim kalendarskim proraunima rabe poloajni zapis. Egipani su poloajni zapis otkrili otprilike etiri tisue godina prije toga. Ali zaslugu za taj izum valja pripisati Babiloncima. Sumerani i Babilonci odlino su raunali u doba kad je ostatak ovjeanstva raunao na prste, a moda ni tako. Povjesniar Eric Temple Bell tvrdi da 25
POVIJEST ZNANJA
su poloajni zapis u brojevnom sustavu s bazom ezdeset (umjesto deset) poeli rabiti ak 3500 godina pr. Kr. Dugo vremena, meutim, Babilonci nisu znali izbjei dvojbe povezane s drugom vrstom broja, primjerice 508. Taj nam se broj ne ini razliitijim od 568. Ali za Babilonce i Egipane stoljeima je predstavljao veliku potekou. Broj 508 moemo napisati ovako: (5 x 100) + (O x 10) + 8 = 508 Za nas tu nema nikakvih potekoa. Ali za Babilonce, potekoa je bila golema. Oni nisu razumjeli to "nita desetica" trai usred tog broja. Zbog toga se nisu ni trudili da neto zapisu na mjestu desetica. Poloajni zapis brojeva gubi smisao ako se svi poloaji ne zadravaju u svim prilikama, ak i ako na nekome nema niega. U broju 508 brojka O iznimno je vana. Izostavimo li je, broj postaje 58. Babilonci su je esto izostavljali pa su nam njihovi prorauni nerijetko vrlo zbunjujui ne obraamo li pozornost na kontekst u kojima ih nalazimo. Potrebu simbola za niticu Babilonci su otkrili kasno u svojoj povijesti, moda oko 350. pr. Kr., odnosno vie od tri tisue godina nakon to su poeli rabiti poloajni zapis. Egipani su niticu vjerojatno poeli rabiti neto ranije. Ali u njezinoj uporabi nisu bili dosljedni, to znai da nisu posve razumjeli njezin znaaj. Poslije 350. pr. Kr. babilonske astronomske tablice (sve u sustavu s bazom ezdeset) redovito rabe niticu. Kasni grki astronomi, medu njima i Ptolemej u 2. stoljeu po Kr., slijedili su babilonsku praksu pa su ak za niticu rabili simbol o. Meutim, u astronomiji su zadrali brojevni sustav s bazom ezdeset, koji je, premda laki za pisanje, nepotrebno sloen. Otprilike 1200., a moda i koje stoljee ranije, Hindusi su u svom dekadskom sustavu poeli rabiti niticu (0). Zbog toga ih se esto spominje kao izumitelje nitice. Vjerojatno su za nju saznali od Grka. Njihova kombinacija poloajnog zapisa u dekadskom sustavu, zajedno s dosljednom uporabom nitice, pokazala se konanim rjeenjem vane potekoe u raunanju, rjeenjem koje se u svijetu rabi od tog doba. Na dug babilonskim i egipatskim matematiarima stoga je vrlo velik. Ali moramo se sjetiti jedne prilino neobine injenice. Rani grki matematiari, poznati po odlinoj intuiciji i sjajnim uspjesima u geometriji, jednostavno nisu shvatili vanost poloajnog zapisa. Nema nikakve sumnje da su nadogradili matematike temelje koje su stvorili Babilonci, a u geometriji su daleko nadmaili svoje uitelje. Ali raunati nisu znali naroito dobro. Neto im je u jednostavnoj aritmetici posve izmaklo, ili ih ak zbunjivalo. 26
Grka eksplozija
povijesti ovjeanstva zbile su se dvije eksplozije znanja, ne samo jedna. Druga je poela u Europi prije etiri ili pet stoljea i jo traje. Prva se dogodila u Grkoj tijekom 6. stoljea pr. Kr. Grka je eksplozija takoer bila duga vijeka. Poput nae, brzo se proirila i na posljetku imala utjecaja na cijeli svijet. Poput nae, zapoela je otkriem novog komunikacijskog ureaja i novog naina skupljanja znanja, nastavila se izvanrednim napretkom u matematici i vrhunac doivjela revolucionarnim teorijama o materiji i silama. Grka eksplozija znanja nije napredovala poput nae u istraivanju, razumijevanju i nadzoru vanjske prirode. Ali usprkos hvaljenom doprinosu naih "humanistikih" znanosti: ekonomije, sociologije i psihologije, moe se rei da su drevni grki istraivai u najmanju ruku znali jednako dobro to se moe i ne moe rei o ljudskoj naravi i dobrome ivotu. Dok se naa fizika razvila daleko od onoga to su drevni Grci uope mogli sanjati, Grci su vjerojatno bili mnogo bolji u filozofiji, a posebice u etikoj filozofiji. Kad shvatimo da je napredak koji smo postigli u fizikalnim znanostima, i kojim se s pravom ponosimo, djelomice utemeljen na grkim zamislima koje su bile skrivene vie od tisuu godina pa smo ih ponovno otkrili i primijenili u nae doba, grka nam se eksplozija znanja moe ak uiniti utjecajnijom. Naravno, Grci su nainili velike pogreke, ne samo u vezi s prirodom nego i glede ljudske naravi. Neke od njih imaju kobne posljedice i u nae doba. Ali naa je eksplozija znanja takoer puna pogreaka, a neke bi se od njih mogle pokazati kobnima za ljudsku vrstu u cjelini. U oba sluaja pogreke su posljedica oholosti: drska pretpostavka koja znai bezono nepotovanje granica koje ureeni svemir stavlja na djelovanje ljudi. Grci su ljudskoj oholosti dali posebno ime: hibris. Hibris je bio grijeh,
POVIJEST ZNANJA
smatrali su, a tovali su i boicu Nemezis, koja je kanjavala one koji su poinili taj grijeh. Za ljudsku oholost danas nemamo posebno ime, niti tujemo Nemezis. Ali znakove njezina djelovanja nalazimo posvuda oko nas.
Talesov problem
Glavninu grkog kopna ini poluotok euroazijskog kontinenta duboko uronjen u Sredozemno more. Njegova istona obala gleda prema Anatoliji, najzapadnijoj pokrajini suvremene Turske juno od Dardanela. Izmeu Grke i Anatolije Egejsko je more, more prepuno otoka, okupano svjetlou. Moda je rije o najpoznatijem moru te veliine na svijetu. Otprilike deset ili dvanaest stoljea prije Kristova roenja ljudi koji su govorili grki preplovili su Egejsko more i na zapadnoj obali Anatolije utemeljili kolonije. Nisu ulazili duboko u kopno, nego su iz obalnih gradova nadzirali okolna podruja s mnogo prirodnih luka u kojima se moglo sigurno sidriti. Novo kolonijalno carstvo nazvali su Jonija. Od grkih jonskih gradova najvei i najrazvijeniji bio je Milet. Bio je najjuniji od jonskih gradova, smjeten blizu toke gdje obala Anatolije skree prema istoku i tvori uski zavretak Sredozemnog mora koji je u to doba, ba kao i danas, nadzirala Kreta. Od Mileta su ostale samo ruevine jer su se prije dvije tisue godina njegove dvije luke ispunile muljem pa su postale neupotrebljive. Od mjesta na kojem se nalazio Milet do glavnoga grada drevnog Egipta suvremenom mlaznom avionu treba otprilike sat leta, ali u ono davno doba put kopnom ili morem bio je mnogo dulji. Sredinom 8. stoljea pr. Kr. ambiciozni Mileani poduzimali su ga redovito trgujui s Egipanima, donosei im grke zamisli i robu i vraajui se s egipatskim zamislima i zlatom. Izmeu ostalog, sa sobom su donijeli i izum koji su Egipani pronali otprilike dva tisuljea prije toga - od trske papirusa s obale Nila izraivali su gladak, tanak, vrst i trajan materijal na kojem se moglo pisati. Nema dokaza da su Grci prije sredine 8. stoljea pr. Kr. poznavali pisani jezik. Iznenada, uvozom papirusa, poeli su se pojavljivati pisani tekstovi, a kroz cijeli se grki svijet poinju iriti trgovaki zapisi i rasprave o tehnikim predmetima. Sredite te aktivnosti bio je Milet, koji je ubrzo stekao glas ne samo kao trgovaka sila nego i kao ishodite novih zamisli i izuma. Oko 625. pr. Kr. u Miletu je roen ovjek jedinstveno prikladan da iskoristi posebne prednosti svoga rodnoga grada. Ime mu je bilo Tales. Kasniji narataji smatrali su ga prvim filozofom i prvim znanstvenikom.
28
Grka eksplozija O Talesovu ivotu i karijeri zna se vrlo malo. Moda je bio uspjean politiar. Nazivali su ga jednim od sedam mudraca, a svi su ostali bili grki politiki vode. Grci, a potom i Rimljani, cijenili su ga zbog drugih postignua. Pretpostavlja se da je otkrio neke teoreme iz prvog sveska Euklidovih Elemenata. Govorilo se da je predvidio pomrinu Sunca 585. pr. Kr.; ako je bilo tako, bio je prvi koji je predskazao tu prirodnu pojavu. Prema komentatorima iz starine, Tales je bio prvi mislilac koji je predloio jedinstveno sveobuhvatno naelo materijalnog svemira, jedinstvenu podlogu koja je, premda nepromjenjiva, temelj svake promjene. Komentatori se slau da je Talesova podloga, ili prvo naelo, bila voda. Kako bismo shvatili to je Tales time mislio potrebno je razumjeti problem na kojem je radio i usto znati da je moda bio prvi koji je sagledao vanost njegova rjeavanja. Ako je tako, doista je bio prvi filozof. Pogledamo li oko sebe, vidimo golemo mnotvo razliitih stvari, a sve su one, koliko moemo ustanoviti, u stanju stalne promjene. iva se bia raaju, odrastaju i umiru. Iz tla niu biljke, cvjetaju i venu. More je u stalnome kretanju, a ak se i velike planine vremenom troe. ak se i Zemlja, naa Majka, mijenja. Mijenja li se, dakle, sve, ili ipak postoji neto nepromjenjivo? Razmislimo li o tom pitanju, poinjemo shvaati da u svakoj stvari mora postojati neto nepromjenjivo, jer kako bismo inae to uvijek prepoznavali, ak i kad se mijenja? Uzmimo kao primjer grumen gline. Protrljam li ga medu prstima, pred oima postaje sve manji. Ali jo je uvijek rije o grumenu gline. U njemu je "neto" to se ne mijenja, dok se mnogi vidovi tog "neega", kakvoa "neega", kako bismo mogli rei, pa ak i koliina "neega" mijenjaju. Zapravo, sve se znaajke mijenjaju, ali stvar na neki nain ostaje ista; u suprotnome ne bismo ni mogli rei da se "neto" mijenja. U ovom primjeru podlogu promjene nazvali smo glina. Ali Talesov problem nisam rijeio imenujui komadi gline. Cijeli grumen mogu razmrviti, opraiti ruke i otii. Glina iz moje grude sad je rasprena, ali nije nestala, ak i kad joj okrenem leda. Komadi mogu baciti u lokvu. Druge komadie mogu baciti u zrak, gdje e ih ponijeti vjetar. Komadie grumena ak mogu dati svojim kokoima. Kad se ponovno pojave sljedei dan, vie nee biti rije o glini. Ali nova tvar nije nastala ni iz ega. Pojavila se iz gline. Neto je ostalo, ak i uz tako korjenitu promjenu. Prolaskom godina i stoljea zbivaju se mnogo dublje i dalekosenije promjene. Ljudi i obitelji se mijenjaju, drave se mijenjaju, kontinenti nestaju, a nove mlade planine diu se na mjestu nekadanjih mora. ak se i svemir mijenja. Tijekom milijardi godina galaktike se raaju i umiru, a crne rupe prodiru milijune sunaca, pretvarajui njihovu tvar u neto to ne razumijemo. 29
POVIJEST ZNANJA
Postoji li neto primordijalno na emu poivaju sve te promjene? Postoji li ijedna stvar koja e ostati ista i kad u drugom trenutku ili drugom eonu sve bude promijenjeno? Kad je rije o bilo kojoj pojedinanoj stvari, uvijek moemo pronai nepromjenjivi temelj. Sjedinjene Amerike Drave u dva su se stoljea iz nacije od tri milijuna stanovnika pretvorile u dravu s puanstvom brojnijim od dvije stotine pedeset milijuna, a broj je saveznih drava s trinaest narastao na pedeset. Meutim, jo uvijek moemo tono prepoznati temelj koji se nije promijenio, a to su ba "Sjedinjene Amerike Drave". Slino je s ljudima koje poznamo, s mjestom na kojem ivimo, s knjigama koje itamo ili rijeima koje izgovaramo. Ali na uspjeh u takvim pothvatima ne jami uspjeh u onome to je pokuao Tales. Postoji li ijedna tvar na kojoj se temelji svaka promjena, u svakom trenutku i na svakom mjestu u svemiru? Ako ne postoji, kako uope moemo zamisliti neto poput svemira? Kako mu moemo dati ime? Je li to ime tek zvuk opsjene? Ili ta tvar doista postoji? Postoji li takva trajna, nepromjenjiva, moda vjena tvar? Tales je ustvrdio da postoji trajni svemir, kozmos (grka rije), a njegovo temeljno naelo - ono koje doivljava promjene - je voda. Ne moemo sa sigurnou rei to je mislio. Sigurno nije mislio da je sve doslovno "nainjeno od" vode. Znao je da, primjerice, stijene to nisu. Ali bacimo li u vodu stijene razmrvljene poput osuene gline, otopit e se. Moda je Tales mislio na svojstvo vode kao univerzalnog otapala. Kad je govorio da je temeljno naelo voda, ili vlanost, moda je mislio na tekuost vode, njezinu stalnu promjenjivost. Takoer, grijanjem se voda pretvara u paru (plin), a hlaenjem u led (krutinu). Zapravo, i nije tako lo kandidat. Bez obzira bila voda dobar kandidat ili ne, i na to to je Tales mislio govorei da "je sve voda", predlaui da se na jednoj fizikalnoj tvari ili elementu temelje sve razliite stvari na svijetu, izveo je vaan duhovni pothvat. Sama ta injenica dokaz je njegova razumijevanja svijeta na posve nov nain. Tales je uinio dva iznimna djela. Prvo, u opisu svijeta nije se priklonio animistikim objanjenjima. Drugim rijeima, neobjanjivo nije objasnio rijeima: "Ne znam zato je tako pa stoga pretpostavljam da su za to odgovorni bogovi." Drugo, nainio je udesnu pretpostavku da je svijet - kozmos - neto to ljudski um moe shvatiti. Tales je imao alate i jednostavne strojeve i znao je kako rade. ivio je u kui i znao je kako djeluje. Moda je razumio kako radi Sunev sustav. Ali njegova pretpostavka da "je sve voda" daleko premauje takve djelie opeg znanja. Taje pretpostavka na samoj granici dosega uma. Ona je znaila da je Tales smatrao kako je ukupnost stvari na svijetu, koje ine sam svijet, nama u ci30
Grka eksplozija jelosti dostupna. Svijet je ureen, omeen i ustrojen na nain koji ljudski um moe shvatiti. Njegovi temelji nisu zagonetni ili dostupni samo bogovima. U predgovoru svoje knjige Rana grka filozofija John Burnet pie: Znanost moemo na zadovoljavajui nain opisati kaemo li da je to "razmiljanje o svijetu na grki nain". Upravo zato znanost se i razvila samo u narodima pod grkim utjecajem. Ve sam spomenuo da je Talesova hipoteza otila gotovo do samih granica ljudskog uma u pretpostavljanju da je svijet razumljiv, da se njegovo djelovanje moe shvatiti i opisati jednim ili vie temeljnih elemenata. Vano je to on nije otiao do kraja. U razumljiv svijet nije ukljuio sve. Na taj nain Tales ne samo da je postao prvi znanstvenik nego se i prvi suoio s ozbiljnim problemom znanja nerijeenim na zadovoljavajui nain do dananjih dana. Svijet koji je Tales pokuao razumjeti i objasniti sastojao se od materijalnoga kozmosa, osjetilnoga svemira. Drugim rijeima, bila je to ukupnost koju moemo spoznati naim osjetilima. Kao takav, ukljuivao je tijela drugih ljudi, ba kao i Talesovo tijelo: ruku koju je vidio, kosu na zatiljku koju je mogao dodirnuti, vonjeve svog tijela koje je mogao omirisati, zvukove koje je mogao uti. Ali taj svijet nije ukljuivao umove drugih ljudi, ali ni Talesov vlastiti um, jer je rije o neosjetilnim stvarima. Sjeamo se, to je vrsta osjeta, stvari koje u ovom trenutku nisu dostupne naim osjetilima, sanjamo o njima, ak zamiljamo stvari koje nikad nisu postojale, poput jednoroga ili grifona, ali su ipak nainjene od osjetilnih dijelova. Ali svoj um ili umove drugih ne moemo osjetiti. Um je nematerijalna stvar. Jedno je izjaviti da su sve materijalne stvari na svijetu nainjene od vode, ili na neki nain ustrojene od jednog elementa koji se ne mijenja, dok je sve drugo promjenjivo. Posve je drugo ustvrditi da je sve, ukljuujui um, nainjeno od materijalnog elementa ili elemenata. Tales to vjerojatno nije rekao, premda drugi filozofi kasnije jesu. Nita od Talesovih djela nije sauvano, premda je on morao napisati mnogo toga to je u to doba bilo u optjecaju. Kao posljedica njegovog pisanja, njegova nova zamisao da je svijet u osnovi razumljiv i da postoji duboka sumjerljivost izmeu vanjskoga svijeta i ljudskog uma, ak i ako um nije dio vanjskoga svijeta, rairila se po Grkoj i izvan nje. Uskoro su mnogi Grci, a ne samo Tales, "o svijetu razmiljali na grki nain". Po cijeloj Joniji i na podruju pod grkim utjecajem ljudi su poeli razmiljati i predlagati druge primarne elemente koji bi u promjenjivom svijetu mogli biti nepromjenjivi, a stoga i razumljivi. 31
POVIJEST ZNANJA
Izum matematike: pitagorejci

Otok Samos nekoliko je kilometara udaljen od jonske obale, razmjerno blizu Mileta. U antiko doba tu se nalazio bogat grad-drava koji se s drugim jonskim gradovima-dravama borio za primat u grkoj Maloj Aziji. Vrhunac razvoja Samos je dosegao pod Polikratom, koji se 532. pr. Kr. proglasio tiraninom. ini se da je Polikrat bio prosvijeeni tiranin koji je u svoje otono kraljevstvo pozivao kipare, slikare i pjesnike. S najpoznatijim ovjekom na Samosu, meutim, nije se slagao. Rije je o Pitagori, roenom na Samosu oko 580. pr. Kr. Kako nije volio ili podravao Polikrata, napustio je otok kad je tiranin doao na vlast i sa skupinom se sljedbenika preselio u junu Italiju gdje je utemeljio svojevrsnu filozofokraciju, filozofsko bratstvo kojim je upravljao sam Pitagora. O njemu su se rairile mnoge prie, izmeu ostalog i da je imao zlatno bedro. Njegovi sljedbenici nikad ga nisu zvali imenom, nego su govorili o "onome", a svoje su izjave snaili izjavljujui: "Onaj tako kae!" (Ipse dixit). Oholost i mistina gorljivost Pitagore i njegovih uenika kao da su uvrijedile njegove nove talijanske susjede, ba kao to su uvrijedile i Samoanine, pa su filozofokrate za nekoliko godina istjerali iz Krotona, dananje Crotone. Pitagora se preselio u oblinji grad u Tarantskom zaljevu, gdje se oko 500. pr. Kr., kako se prialo, izgladnio do smrti. Suvremenici su Pitagori pripisivali brojna mistina vjerovanja. Na primjer, tvrdio je da se sjea boravka u tijelu etvorice mukaraca iz doba prije njegova. Jedan od njih bio je vojnik koji je u Ilijadi ranio Ahilova prijatelja Patrokla to je olakalo Hektoru da ga ubije. Pitagora je vjerovao u selidbu dua, doktrinu moda nauenu od Egipana. ini se da ju je kasnije od njega preuzeo Platon. Kopernik, astronom iz 16. stoljea, tvrdio je kako je zamisao o tzv. kopernikanskom sustavu dobio od Pitagore, premda se zapravo ne zna to je Pitagora doista mislio o ustroju Suneva sustava. Pitagora je takoer vjerojatni autor zamisli o glazbi sfera, posve u skladu s njegovim opim razmiljanjima o matematici. Jednog je dana, kae pria, sjedei s glazbalom u svom krilu Pitagora iznenada shvatio da se podjele napete ice koja stvara harmonije mogu opisati jednostavnim omjerima dvaju brojeva, primjerice kao jedan naprama dva, dva naprama tri i tri naprama etiri. Te omjere danas piemo kao 1/2, 2/3 i 3/4. Ta je udesna injenica zaprepastila Pitagoru, zaljubljenika u glazbu, jer mu se uinilo iznimno neobinim da postoji veza izmeu brojeva s jedne strane i tonova ice s druge, tonova koji su mogli ganuti sluatelja ili mu razgaliti duu. Dok je razmiljao o toj udnoj vezi, Pitagora je poeo osjeati da brojevi mogu imati jo vei utjecaj na materijalni svijet. Sa svojim je uenicima usko32
Grka eksplozija ro doao do zakljuka kako stvari jesu brojevi, a brojevi jesu stvari. Tako je otkrivena tijesna veza izmeu matematike i materijalnog svijeta koja do dananjih dana nadahnjuje i zbunjuje filozofe. Pitagora vjerojatno ni sam nije dobro znao o emu govori kad je vanjski svijet pokuao opisati matematikim izrazima. Mnogo od toga to je rekao ima samo mistino znaenje. Na primjer, prialo se da je broj 10 smatrao brojem pravde jer brojevi 4, 3, 2 i l poslagani u trokut zbrojeni daju 10.
Njegova izvorna zamisao, meutim, da se neto u stvarnome svijetu moe izraziti matematikim pojmovima, a moda i samo matematikim pojmovima, bila je jedan od velikih koraka u povijesti ljudske misli. Malo je ljudskih ideja bilo tako plodno. Poslije Pitagorine smrti njegovi su uenici, premda zbog svojih politikih pogleda tjerani iz grada u grad, nastavili matematika istraivanja, posthumno odajui priznanje svom uitelju za sva svoja vana otkria. Jedno od takvih otkria bio je dokaz tzv. Pitagorinog pouka, teorema koji kae da je kod pravokutnog trokuta kvadrat nad hipotenuzom (najduljom stranicom nasuprot pravome kutu) jednak zbroju kvadrata nad katetama (drugim dvjema stranicama). Na primjer, ako duljine stranica pravokutnog trokuta iznose tri, etiri i pet, tada je tri na kvadrat (devet) plus etiri na kvadrat (esnaest) jednako pet na kvadrat (dvadeset pet). Kako je svaki trokut na promjeru krunice s treom tokom na toj krunici pravokutan (i taj su teorem pitagorejci prvi dokazali) i kako su takvi trokuti u polukrunicama temelj trigonometrije, Pitagorin je pouak jedna od najkorisnijih matematikih istina. Pitagorejska matematika istraivanja prestala su oko polovice 4. stoljea pr. Kr. Bratstvo nikad nije izgubilo svoju agresivnu narav pa su ga na posljetku iskorijenili. S naeg je motrita vanije da se istraivanje zaustavilo jer su pitagorejci u svom radu naili na tako teak, i po njihovu miljenju opasan problem da nisu iznali naina da se s njime suoe na pravi nain. Problem je sljedei. Svi pravokutni trokuti nisu poput prethodno spomenutog primjera u kojem su duljine svih triju stranica izraene cijelim brojevima. Zapravo, pravokutni trokuti s tri cjelobrojne stranice vrlo su rijetki. Velika veina, ak i onih s cjelobrojnim katetama (stranicama uz pravi kut), nemaju cjelobrojnu hipotenuzu. 33
POVIJEST ZNANJA
Problem, kako su to otkrili pitagorejci, predstavlja najjednostavniji pravokutni trokut. Zamislimo pravokutni trokut ije duljine kateta iznose jedan. Jedan na kvadrat je jedan ( 1 x 1 = 1), a jedan na kvadrat plus jedan na kvadrat je jednako dva (1 + 1 = 2). Ali nema cijeloga broja koji pomnoen sam sa sobom da je dva. Kako su pitagorejci pronali, kvadratni korijen od dva (broj koji pomnoen sam sa sobom da je dva) doista je neobian broj. Shvatili su da kvadratni korijen od dva nije racionalan broj, tj. ne moe se izraziti omjerom dvaju cijelih brojeva. (Racionalne brojeve katkad nazivamo razlomci, primjerice 2/3 ili 4/17). Ali ako kvadratni korijen od dva nije racionalan, znai da je neracionalan. A to je za pitagorejce bila zastraujua pomisao. Zato su se bojali? Zbog njihove izvorne pretpostavke da su brojevi stvari, a stvari brojevi. Ali i zbog Talesova miljenja, u pozadini svih pitagorejskih istraivanja, da je svijet ljudskom umu spoznatljiv. Ali razum je snaga ljudskog uma, to je ljudska racionalnost. Ako je svijet neracionalan, ili sadri neracionalne stvari, tada Tales ili Pitagora nemaju pravo - a ako oba imaju pravo, tada u ovjeku mora postojati neracionalnost koja odgovara onoj u prirodi. Ali kako nerazum moe ita znati, a da spoznavanje svijeta uope ne spominjemo? U zasluge pitagorejskih istraivaa valja upisati injenicu da nisu sporili ono to su otkrili. Suoili su se s time i priznali da negdje mora postojati duboka neravnotea. To je bilo vrlo hrabro. Ali nisu bili dovoljno hrabri da krenu dalje i pokuaju se probiti kroz problem. Potekou je predstavljalo njihovo mistino vjerovanje da su stvari, ukljuujui i svijet, samo brojevi. Ali stvar nije broj. Samo zato to se neka stvarna stvar, primjerice omjer izmeu stranice i dijagonale kvadrata, moe predstaviti neracionalnim brojem, ne znai da je ta stvar po sebi neracionalna u smislu da je tako nerazumljiva da se o njoj ne moe razmiljati, odnosno razumjeti je. Problem koji pitagorejci nisu uspjeli rijeiti nas ne plai. Shvatili smo da brojevi postoje na drugoj razini od stvari, ak i kad nastavljaju pokazivati usku vezu koju su pitagorejci prvi prepoznali. Danas rabimo i mnogo neobinije brojeve od neracionalnih, otkria pitagorejaca. Neracionalni brojevi uope nisu zastraujui. Svaki je od njih (moramo se posluiti strunim rjenikom) korijen algebarske jednadbe s integralnim koeficijentima. Postoji, meutim, beskonano mnogo brojeva koji nisu ni to, a mnogi su vrlo poznati, primjerice jt, vrlo jednostavan omjer opsega i promjera kruga. A tu su i tzv. imaginarni brojevi sastavljeni od dva dijela, a + bi, gdje su a i b realni brojevi, dok je i kvadratni korijen od minus jedan (tj. broj koji pomnoen sam sa sobom da je minus jedan). Postoje i brojne vrste brojeva koji sloenou, a matematiari kau i ljepotom, daleko nadmauju sve koje smo dosad spominjali. 34
Grka eksplozija Pitagorejci su moda pretpostavljali da neracionalni brojevi ne postoje u stvarnome svijetu. Ali ako nisu tamo, gdje su? Jesu li ti neobini i opasni brojevi vrata prema kaosu kojeg su se Grci uvijek bojali? Jesu li to bili znakovi ili simboli nepoznatih, zlih bogova? Neko takvo vjerovanje moglo bi objasniti zato su se pitagorejci i drugi grki matematiari oko sredine 4. stoljea pr. Kr. prestali matematikom baviti na stvaralaki nain. Euklid je svoje Elemente geometrije skupio oko 300. pr. Kr., a taj je veliki udbenik, poznat gotovo poput Biblije, u veini zapadnjakih kola ostao u uporabi sve donedavna. Ali Euklid, premda je bio neusporedivo dobar uitelj, nije bio izvorni matematiki stvaralac. Izvorni su se radovi nastavili stvarati u mehanici, astronomiji i nekim drugim matematikim poljima. Ali veliki stvaralaki zamah se istroio. Slini su se zastoji u znanstvenom radu dogaali, ili su se gotovo dogodili, i u nedavnoj prolosti. Poslije Drugoga svjetskog rata mnogi su, znanstvenici i neznanstvenici, smatrali da se istraivanjima atomske energije zbog opasnosti po svjetski okoli ne smije nastavljati. U nae se doba esto uju glasovi da biotehnolozi prestanu s istraivanjima genetskog ustroja. Zastoj se usprkos brojnim opasnostima nije zbio ni u jednom od spomenutih sluajeva. Jesmo li hrabriji od pitagorejaca? Moda. Ili smo ludo smioni?
Otkrie atomske teorije: Demokrit

Demokrit je roen oko 460. pr. Kr. u Abderi, gradiu u jugozapadnom kutku Trakije, nekoliko kilometara od granice s Makedonijom. Otac mu je bio bogat i smatra se da je ugostio perzijskog cara Kserksa kad je njegova vojska prola kroz Trakiju dvadeset godina prije Demokritova roenja. Kad je Demokritov otac umro, njegov je imetak koji se sastojao od zemlje, zgrada i novca trebalo podijeliti izmeu tri sina. Novca je bilo najmanje, ali ga je Demokrit odabrao kao svoj dio jer je htio nesmetano putovati. Sa stotinu talenata nasljedstva uputio se u obilazak svijeta. Najprije je otputovao u Egipat, gdje je od sveenika nauio geometriju. Potom je otiao u Perziju kako bi uio od kaldejskih uitelja, a nakon toga je kroz dananji Pakistan otiao do Indije gdje je posjetio gimnosofiste, isposnike hinduske filozofe koji su hodali goli i preputali se mistinom zanosu. Preko Etiopije i Egipta vratio se u Grku i, kako neki tvrde, doao u Atenu. Prezirao je veliki grad, moda zato jer je grad prezirao njega. Doivio je duboku starost, a premda je oslijepio, ostao je vedra duha - vedrinu je smatrao vanim dobrom. Posljednje godine ivota proveo je u Abderi. Potroio je svoje bogatstvo, ali je skupu vodeih graana proitao jednu od 35
POVIJEST ZNANJA
svojih knjiga pa mu je vijee dodijelilo jo stotinu talenata. Kako se svemu smijao, ukljuujui i sebi, zvali su ga Nasmijani Filozof. Smatra se da je Demokrit napisao oko sedamdeset knjiga na razliite teme, od etike i matematike, preko fizike i glazbe, do knjievnosti, povijesti i prognoziranja. Na alost, sauvana nije nijedna. Prema Aristoksenu, koji je ivio stoljee kasnije, Platon je htio spaliti sve Demokritove knjige, ali su ga uenici odgovorili od te nakane jer su istakli da su tako rairene da spaljivanje ne bi imalo nikakva znaenja. Do naeg doba sauvane su stotine stranica Platonovih dijaloga, ali nijedna potpuna stranica Demokritovih radova. Demokrit je, poput svih grkih filozofa svog doba, bio oparan Talesovim problemom, a naao mu je rjeenje koje otkriva sjaj njegova uma. Svaka materijalna stvar, vjerovao je Demokrit, nainjena je od konanog broja zasebnih estica, atoma, kako ih je nazvao, ije je spajanje i razdvajanje odgovorno za nastajanje i nestajanje stvari. Atoma, rekao je, ima beskonano mnogo i vjeni su. Kreu se, predloio je, kroz prazninu koju bismo mogli nazvati prostor. Praznina je naelo nepostojanja, a atomi postojanja. Postoji konaan broj razliitih vrsta atoma, okruglih i glatkih, primjerice, od kojih je nainjena voda, koja se sklize i pomie zbog oblika svojih atoma. Drugi atomi imaju kuke i utore pa im to omoguuje bolje prianjanje potrebno kod gustih, tekih tvari poput eljeza ili zlata. Kad bi svemir bio konaan, beskonano veliki broj atoma, bez obzira koliko bili maleni, potpuno bi ga ispunio. Demokrit je bio svjestan toga, a kako je usto znao da svemir ne doivljavamo potpuno ispunjenim, predloio je beskonano veliki svemir s mnogo svjetova slinih naemu. Zapravo, prema Demokritu postoji beskonano mnogo svjetova, a moda su neki identine kopije naega, s osobama poput vas i mene. Zamisao o beskonanom svemiru s mnogo razliitih svjetova prihvatili su i drugi mislioci, primjerice filozof Friedrich Nietzsche. Preivjelo je samo malo Demokritovih radova. Jedan je od njih poznat jer su ga nerijetko spominjali kasniji kritiari atomske teorije. U odlomku iz njega, Um se uputa u svojevrsno dijalektiko sueljavanje s Osjetilima. Um. Naoko postoji boja, naoko slatkoa, naoko gorkost, a zapravo samo atomi i praznina. Osjetila. Jadni Ume, nada li se pobijediti nas dok od nas posuuje dokaze? Tvoja je pobjeda tvoj poraz. (Ulomak D125) Svijet atoma i praznine je bezbojan, hladan, bez znaajki. Tako mora biti. Usprkos tome dokazi njegova postojanja to pobijaju. Kakva je to ludost? To je znanost. To je razmiljanje o svijetu na grki nain.
36
Grka eksplozija Demokritova intuicija da u temelju svih materijalnih stvari postoje samo atomi i praznina trijumfalno je potvrena. Istodobno je jednako nepobitno da temelj naeg razmiljanja ine izvjea osjetila. Duevna napetost stvorena tim protuslovljem, kako ga je nazvao njemaki filozof Immanuel Kant (1724.1804.), moda je izvor dobrog dijela nae intelektualne energije. Koje su osnovne postavke Demokritova atomizma? Veina je iznenaujue suvremena. Prva je da su atomi nevidljivo sitni. Svi su graeni od iste tvari, odnosno priroda im je jednaka, ali postoje u brojnim oblicima i veliinama. Premda nedjeljivi (Demokrit nije znao da se atomi mogu rascijepiti), djeluju jedni na druge, skupljajui se i zadravajui u skupinama koje tvore mnotvo vidljivih oblika. Prostor izvan atoma bio je prazan, zamisao koju veina Demokritovih suvremenika nije mogla prihvatiti. Drugo, atomi se neprekidno kreu tim praznim prostorom u svim smjerovima. U praznom prostoru, rekao je Demokrit, ne postoji gore ili dolje, naprijed ili natrag. Suvremenim rjenikom, prazni je prostor stoga bio izotropan, to je vrlo napredno shvaanje. Tree, stalno kretanje atoma dio je njihove prirode. Oni imaju ono to bismo danas nazvali inercijalnom masom. Zamisao da se atomi kreu bez potrebe da ih se gurne, premda jo jedno iznimno duhovno postignue, nije bila prihvatljiva Aristotelu i drugima. Samo se nebeska tijela, mislio je Aristotel, kreu sama po sebi, a razlog je to su boanska. Ope odbijanje Aristotela i njegovih utjecajnih sljedbenika da prihvate zakon inercije bio je velika prepreka napretku fizike u sljedeih dvije tisue godina. etvrto, teina ili sila tea nije svojstvo atoma ili njihovih nakupina. U tome je Demokrit posve pogrijeio. Je li Demokrit imao pravo ili ne o petoj toki, nije nedvojbeno ustanovljeno do dananjeg dana. Smatrao je da je dua dah, a kako je dah materijalan, stoga nainjen od atoma, i dua mora biti materijalna. Sve stare rijei za duu izvorno su znaile dah: psyche, spiritus, anima. Dosad je sve u redu. Ali moe li se prihvatiti da su dua ili um materijalni? Ako je fizikalna stvar poput stijena ili vode, njome moraju upravljati fizikalni zakoni i ne moe biti slobodna. Ali kako bismo mogli rei da dua ili um nisu slobodni? Za nau smo slobodu sigurniji od veine drugih stvari - slobodu da dignemo prst ili ne, da hodamo naprijed, a ne natrag ili da ujutro ustanemo ili ostanemo u krevetu. Prihvatimo li zamisao o odreenom, materijalnom umu ili dui, suoavamo se s apsurdom moralnosti jer ako nismo slobodni djelovati kako elimo, kako moemo biti odgovorni za djela koje poinimo? Ponovno se nalazimo u protuslovlju. Moemo prihvatiti Demokritovu pretpostavku da su naa tijela, pa i na dah, dio materijalnoga svijeta graenog od atoma i praznine. Ali ne prihvaamo da su nai um, dua i volja materijal37
POVIJEST ZNANJA
ni te da pripadaju tom istom svijetu. ak se i iskusni mislioci koji tvrde da su prihvatili tu teoriju, ne ponaaju u skladu s njome. Oni mogu pobijati uroenu slobodu drugih, ali se ponaaju kao da vjeruju u vlastitu. Napetost nastala tim protuslovljem takoer se tijekom stoljea pokazala vrlo plodnom. Meutim, misao da je dua materijalna podjednako se pokazala neprihvatljivom aristotelovcima i kranima pa je atomistika teorija gotovo dva tisuljea amila u zapeku.
Talesov problem: konano rjeenje

Da je sedamdeset Demokritovih knjiga preivjelo, bi li njihov autor bio poznat poput Aristotela? Bi li Demokritovi dijalozi bili itanije tivo od Platonovih, ija se elja ispunila? Zanimljivo je razmiljati o tome. Zato su nestale Demokritove knjige? Jesu li bile pogrene ili nezanimljive? Zato su preivjele Platonove i Aristotelove knjige? Zato jer su bile bolje i istinitije? Ili je u Demokritovu razmiljanju postojalo neto tako uvredljivo i moda ak opasno da je njegov ugled morao biti uniten, zajedno s njegovim knjigama? Kad je rije o Platonu, nije teko shvatiti zato je moda htio spaliti Demokritove knjige. Platonova uitelja Sokrata nisu zanimala znanstvena istraivanja; bio je zabavljen samo etikom i politikom. ak nije volio ii izvan grada jer je bio preblizu prirodi gdje nije bilo dovoljno ljudi za razgovore. Platon je naslijedio temeljnu predrasudu protiv sistematskog prouavanja materijalnog svijeta pa je tome dodao svojevrstan prezir prema samoj materiji. Kao i sve Grke, vie ga je zanimalo ono to prethodi materiji, a za to je vjerovao da je nematerijalno, a ne materijalno: ideje ili uzori, kako ih je zvao, konkretne stvari poput stolova, maaka i ljudi, ba kao i stvari koje nazivamo "dobrima", "istinitima" i "lijepima". to je zajedniko svim makama? To je makost, rekao je Platon, ideja; makost nije materijalna, premda su sve make materijalna bia. to je zajedniko svim stvarima koje su dobre, zbog kojih ih i nazivamo "dobrima"? To je dobrota, jo jedna, ali via ideja; i ona je nematerijalna, premda su mnoge dobre stvari materijalne. To je bilo jo jedno poboljano, vrlo sloeno rjeenje Talesova problema. S filozofskog motrita rjeenje se pokazalo sjajnim i trebalo mu je malo promjena. Sa znanstvenog motrita bilo je neupotrebljivo. Platonov uenik Aristotel prepoznao je neuravnoteenost Platonova rjeenja Talesova problema pa ga je nizom izvanrednih metafizikih poteza popravio. Materija, rekao je Aristotel, istije potencijal; nije nita, s mogunou da postane sve.
38
Grka eksplozija Ideja je ono to Materija postaje kad postane neto. I Materija i Ideja su potrebni za postojanje svake stvari: Materija je vosak kojega oblikuje Ideja. Smatrano samo Materijom, razliitom od materijalnih tvari koje poznamo u svijetu, ljudsko bie jo ne postoji. Ono je samo potencijalno ono. Smatrano Idejom, ljudsko bie je shvatljivo, to Materija nije, jer nije, ali samo apstraktno. Ono je tek skup opisa, mjera, koordinata ili predikata kako je to rekao Aristotel: jo ne die, strahuje niti voli. Materija i Ideja moraju se nai zajedno da ono ili svaka druga stvarna stvar postane. (Aristotel je mislio da kod ivih bia poput make ili ovjeka majka pridonosi Materiju, a otac Ideju. To je bio jo jedan prilog, ako je drevnima uope bio potreban, dokazu o manjoj vrijednosti ena.) Po Aristotelu, Materija nije postojala po sebi, ba kao ni Ideja. U tom posljednjemu nije se slagao s Platonom jer je Platon postulirao neovisno postojanje Ideje. Tako je svijet koji nas je Aristotel uio razumjeti i o njemu razmiljati, upravo onaj svijet koji vidimo. Pun je stvarnih predmeta koje je nazvao supstancijama, s potencijalnim aspektom koji doputa promjene te formalnim ili esencijalnim aspektom koji ih ini shvatljivima i doputa nam da ih razumijemo. Ono to razumijemo su Ideje stvari, a ne same stvari, jer Ideje osim u stvarima mogu biti i u naem umu, dok stvari ne mogu biti u naem umu. Po tome, rekao je Aristotel u poznatoj izreci, znalac je onaj koji pozna stvar. To je bilo jo profinjenije rjeenje Talesova problema. S filozofskog motrita, rije je o konanome rjeenju; nitko ga nije poboljao. Sa znanstvenog motrita, meutim, bilo je pitanja hoe li teorija djelovati. Aristotel, za razliku od Platona, nije bio antimaterijalist. On nije pretpostavio svijet nematerijalnih biti, odnosno Ideja, iznad naih glava. Za Aristotela su stvarne stvari bile stvarne stvari i nita nije postojalo osim toga. Ali zamisao o Materiji kao istom potencijalu koji kao takav doista ne postoji mogao je uzrokovati potekoe. A to je s Demokritovim atomima? Jesu li oni bili materija ili Materija? Aristotel to nije rekao, nego nam je problem prepustio.
Moralna istina i politika probitanost: Sokrat, Platon i Aristotel

Platon i Aristotel nisu bili samo ontolozi, strunjaci o bitku. Imali su vremena rei poneto o svaemu, ne samo Ideji i Materiji. Vrijeme je, stoga, da ih upoznamo, zajedno s njihovim velikim prethodnikom i uiteljem Sokratom. Sokrat je roen u Ateni oko 470. pr. Kr. Kao vojnik se istakao u Peloponeskom ratu izmeu Atene i Sparte. Prema Platonu, spasio je ivot atenskom
39
POVIJEST ZNANJA
vojskovoi Alkibijadu. Sokrat je bio sofist, uitelj filozofije, ali za razliku od drugih sofista, odbijao je primati novac za svoje uenje. Umjesto toga, tvrdio je da sam nita ne zna pa je vrijeme provodio ispitujui sugraane, a posebno profesionalne sofiste koji su tvrdili da znaju. Ako sa sigurnou nije znao nita drugo, svakako je znao diskutirati i postavljati teka pitanja. Zapravo, moe se rei da je kao filozof otkrio sva valjana teka pitanja. Njegova vjena propitivanja nisu se sviala mnogim Atenjanima pa je 399. pr. Kr. osumnjien i optuen za nepotovanje i kvarenje mladei, koja ga je voljela sluati dok ispituje starije i uivati u nelagodi koju je pritom izazivao. Veinom porotnikih glasova proglaen je krivim i potom prisiljen da popije smrtonosni otrov od kukute. Sokrat nije nita napisao, ali mnoga su mu djela, a posebice razgovori s poznatim ljudima i sofistima tog doba, opisana u Platonovim dijalozima. Platon je roen u Ateni 427. ili 428. pr. Kr. u uglednoj obitelji. Nakon Sokratova pogubljenja Platon je s drugim "sokratovcima" pronaao utoite u Megari i potom godinama putovao Grkom. U to se doba sprijateljio s Dionizijem, tiraninom iz Sirakuze, kojeg je pokuao poduiti filozofiji kako bi postao "filozof-kralj". Akademiju u Ateni utemeljio je 387. pr. Kr. radi sistematskih istraivanja u filozofiji i matematici te je potom njome predsjedao do kraja ivota. Napisao je dijaloge, sa Sokratom i drugima kao glavnim govornicima, u kojima vodeu ulogu preuzima "nepoznati Atenjanin". Mogli bismo pretpostaviti da je "nepoznati" zapravo sam Platon, ali je misli Platona i Sokrata teko, ako ne i nemogue razluiti. Aristotel je roen u makedonskoj Stagiri 384. pr. Kr. Zbog toga su ga esto nazivali Stagirit. U atensku Akademiju poao je 367. i u njoj proveo dvadeset godina kao Platonov najpoznatiji uenik i, bez sumnje, njegov kritiar, jer njih se dvojica u mnogome nisu slagali. Po Platonovoj smrti 348. ili 347. pr. Kr. Aristotel naputa Atenu i putuje dvanaest godina, utemeljuje nove akademije u nekoliko gradova i eni se kraljevom kerkom. Vrativi se u Makedoniju, tri je godine poduavao Aleksandra, sina kralja Filipa. Licej u Ateni osnovao je 335 pr. Kr. Ta je kola za razliku od Akademije bila posveena znanstvenom radu. Aleksandar Veliki je umro 323. pr. Kr., a u Ateni se pojavio protualeksandrovski pokret. Aristotel, nekadanji uitelj mrtvoga junaka, bio je medu osumnjienima. Govorei kako nije dobro da dva filozofa nastradaju od Atenjana (mislei pritom na Sokrata), Aristotel se povukao u Halkis, gdje je umro 322. pr. Kr. Aristotel nas je nauio razmiljati o svijetu koji vidimo i poznamo: izumio je logiku, odnosno pravila valjanog razmiljanja, slino kao to gramatiku ine pravila ispravnog govorenja i pisanja. Njegov doprinos time nije zavren. Takoer je izmislio podjelu znanosti na podruja prema predmetima i meto40
Grka eksplozija dama, a usto je nainio brojna korisna opaanja o stvarima u prirodi, primjerice ribama, ljudima i zvijezdama. Usprkos dubokom zanimanju za prirodne znanosti, koje bi zvao prirodnom filozofijom, Aristotel je s Platonom, ba kao Platon sa Sokratom, dijelio oholo zanimanje i oaranost politikom i moralom. Nijedan od njih nije dvojio da je najvanije bie na svijetu ovjek. ovjeanstvo u apstrakciji, jer samo ljudi, slagali su se, imaju racionalne due. Stvarni ljudi, takoer, jer s njima moramo ivjeti, a naa srea ili nesrea ovise o tome kako u tome uspijevamo. Kad je rije o Sokratu i Platonu, a to im valja pripisati u velike zasluge, "ovjek" ukljuuje sve ljude, ak i ene, ak i strance, pa vjerojatno ak i robove. Za Aristotela taj pojam nije ukljuivao sve. Robovi su bili manje vrijedni - jer kako bi inae dopustili da budu porobljeni. ene su takoer bile manje vrijedne - jer se inae ne bi bavile kuhinjom dok mukarci vode gradove-drave. I negrci su bili manje vrijedni, jer nisu govorili grki i nisu znali filozofirati. Manja vrijednost robova i ena za Aristotela je bila uroena. Nije se mogla ispraviti. Negrke se moglo poduiti, ali to nije bilo zajameno. Aristotel je zato svog uenika Aleksandra Velikog upozorio da zabrani kapetanima brak s barbarkama, kako virus manje vrijednosti ne bi zarazio viu rasu. Doista alosno, ali mora se rei da je za Aristotela gotovo svatko bio podreen osim mukih grkih plemenitaa iji je ekonomske i druge interese dijelio i medu koje se htio ubrajati. U svojoj poznatoj i velikoj knjizi Nikotnahova etika nakon niza briljantnih koraka dolazi do posve krivog zakljuka.
Zabluda dosljednosti
Nikomahova etika bavi se vrlinom i njezinom nagradom, sreom. Tko je krjepostan? Onaj - rijetko ona - koji obino, a ne samo katkad, po srei, ini dobar izbor. Ali to je dobar izbor? Postoji izbor djelovanja, rekao je Aristotel, koji predstavlja sredinu medu krajnostima. Hrabrost, primjerice, takva je sredina. Nalazi se tono izmeu plahosti i naglosti. Zasad je sve u redu. Ali, Aristotel je shvatio, analiza djelovanja u pojmovima sredine i ekstrema posve je teoretska i s malo praktine vrijednosti. Bolji nain prepoznavanja uobiajenog izbora koji mora biti krjepostan je promatranje djelovanja krjeposne osobe. Pravilan izbor je onaj koji uini dobar ovjek, a dobar je ovjek onaj koji pravilno bira. Takvo je razmiljanje kretanje u krug, to nas zabavlja dok ne razmislimo o posljedicama. Takvo razmiljanje u krug preivjelo je do dananjih dana. Kad netko smatra da su ene, crnci, homoseksualci, latinoamerikanci, siromasi ili do41
POVIJEST ZNANJA
morodci - izbor je na vama - manje vrijedni jer su manje vrijedni, zapravo razmilja na isti nain. Postoji ime za tu vrstu logike pogreke, a ime joj je dao ba Aristotel: "zabluda dosljednosti". Vrijedi i njezin obrat. Netko se smatra boljim jer jest bolji. Pravda je zadovoljena: ono to imamo, zasluujemo, ono to drugi nemaju, ne zasluuju. Zabluda dosljednosti nerijetko se rabi za odreivanje lanstva u nekom klubu. Ova osoba pripada, ona ne. Dobri su dobri jer razmiljaju i osjeaju prave stvari, a prave su stvari one koje dobri momci ine, misle i osjeaju. U Dravi, Platonovu dijalogu o pravdi, on brani postavku da vladari zasluuju vlast samo kad su dobro i temeljito obrazovani pa tako postaju filozofi. Sve dok filozofi ne postanu kraljevi, ili kraljevi i prinevi ovog svijeta ne steknu duh i snagu filozofije pa se politika veliina i mudrost sastanu u jednoj osobi, a priprostije osobe posveene samo jednoj krajnosti budu prisiljene odstupiti, vjerujem da se gradovi nee osloboditi svoga zla - ba kao ni ljudska vrsta. Tu ujemo Sokratove rijei. Platon nastavlja i kae da se do tog doba ovjeanstvo mora zadovoljiti sjenom pravde, odnosno "kraljevskom lai" da oni koji vladaju to i zasluuju, a onima kojima se vlada zasluuju ba to. U toj je postavci duboka ironija, do koje smo u drugom obliku doli u prolom poglavlju. Konfucije, koji je ivio u isto doba kad i Sokrat (ali sigurno nisu znali jedan za drugoga), takoer je izjavio da vladati mogu samo oni koji to zasluuju. Na prvi je pogled takva meritokracija jednaka Sokratovoj aristokraciji. Meutim, medu njima postoji velika i vana razlika. Dublji smisao Konfucijeve doktrine je da su ljudi po prirodi nejednaki, a njihova se nejednakost odraava u boljem ili loijem razumijevanju odreenih tekstova. Kad je rije o Sokratu, nije sasvim sigurno da su ljudi po prirodi nejednaki. U najmanju ruku moemo biti sigurni kako je Sokrat vjerovao da nema naina utvrditi je li ovjek - a tu je ubrajao i ene - manje ili vie vrijedan od drugoga prije niza ispita temeljenih na posve jednakim mogunostima obrazovanja. Svaka nadmonost pokazana na takvom ispitu - za koji moramo pretpostaviti da je pravedan - tada bi se temeljila na zasluzi, ali ta zasluga se ne mora smatrati uroenom. Bolji rezultat ne mora biti posljedica vee uroene vjetine ili inteligencije, nego i veeg zalaganja. To, na posljetku, nije ni vano. Cilj je dobiti vladare koji znaju svoj posao. Nita nije vanije od toga. Kako dolaze do tog znanja - veim zalaganjem ili veom inteligencijom - nije bilo naroito vano. Ukratko, za Sokrata se ljudska vrsta dii temeljnom jednakou. Svi su mukarci i ene jednaki, barem dok se ne dokae suprotno. Takvo je vjerova42
Grka eksplozija nje udesno za osobu iz 5. stoljea pr. Kr. Ironija doktrine "kraljevske lai" bila je u Sokratovu vjerovanju da se ta temeljna jednakost ne smije rabiti za opravdavanje izravne demokracije. Drugim rijeima, iz injenice da su mukarci i ene jednaki, prema Sokratu nije slijedilo da su jednako podobni da vladaju. Kad je ve tako, kako bi dola do sposobnih vladara, drava mora iriti doktrinu da svi nisu jednaki. Veina, mislio je, ne bi prihvatila vladare, osim ako ne osjeaju da su po prirodi nadmoni. Upravo citirani odlomak o kralju-filozofu vrlo je poznat. U jednom drugom odlomku iz Drave - ni priblino tako poznatom - Sokrat se bavi drutvom u kojem se ljudska jednakost, za koju je vjerovao da predstavlja pravo ovjekovo stanje, moe javno objaviti. Sokrat trai znaenje pravde. Njega je teko nai, priznaje. Zbog toga ga pokuava pronai u dravi u kojoj bi znaenje pravde bilo vee i vidljivije negoli kod pojedinane osobe. Zbog toga potragu, kako se pokazuje vrlo dugaku, zapoinje opisom vrlo jednostavne drave. Mukarci i ene e u njoj ivjeti ovako: Nee li proizvoditi ito, vino, odjeu i obuu te graditi kue za sebe? A kad budu imali dom, ljeti e obino raditi ogoljeli i bosi, ali zimi dobro odjeveni i obuveni. Hranit e se jemenom kaom i peninim branom, pei ga i mijesiti, pei od njega fine kolae i hljebove; posluivat e ih na tranoj prostirci ili na istome liu, a sami e polei na krevete prekrivene mirtom ili tisom. Potom e s djecom blagovati, pijui vino koje su sami nainili, nosei vijence na glavama, pjesmom slavei bogove i radosno meusobno razgovarajui. I pobrinut e se da obitelji ne premae svoje mogunosti, pomno pazei na siromatvo ili rat. Glaukon, Sokratov mladi sugovornik, na ovom se mjestu dijaloga ali: "Da, Sokrate," rekao je, "a kad bi skrbio za grad svinja, kako bi jo nahranio ivotinje?" Nastavlja ustrajui na vie zadovoljstava negoli je Sokrat predvidio za stanovnike svog idealnoga malog grada u kojem eli nai pravdu. Sokrat odgovara: Pitanje koje eli da razmotrim nije samo kako stvoriti Dravu, nego luksuznu Dravu; moda u tome nema zla jer bismo u takvoj Dravi lake pronali izvor pravde i nepravde. Tijekom stoljea Sokrata se rijetko uzimalo zaozbiljno jer je naizgled dao prednost "gradu svinja" pred gradom "u groznici", kako je kasnije primijetio. 43
POVIJEST ZNANJA
Moda je tako i dobro jer Sokrat nije vjerovao da bi ljudi, kakvi ve jesu, bili zadovoljni jednostavnim ivotom grada svinja. Ali uope ne sumnjam da mu je doista davao prednost. Ako ni zbog ega drugog, a ono zato jer u takvom gradu ne bi bila potrebna "kraljevska la" jer su u njemu svi jednaki i svi sposobni da vladaju - u tom gradu vlast ne zahtijeva posebnu strunost. Kad se Aristotelova zabluda dosljednosti primijeni na doktrinu "kraljevske lai" pojavljuje se jo jedna ironija. Kad se to dogodi, doktrina postaje teorija nepravde. Pretpostavimo da su svi mukarci i ene jednaki. Takoer pretpostavimo da neki vladaju, a da se drugima vlada, te da se to naelo prihvaa jer oni kojima se vlada priznaju "kraljevsku la". Zbog zablude dosljednosti moramo smatrati da "kraljevska la" nije la; drugim rijeima, neke osobe - vladari - doista su nadmoni jer inae ne bi bili vladari. Zapravo, Aristotel je dopustio da ga ta zabluda zaslijepi pred sokratovskom istinom o jednakosti svih ljudi - tj. govorio je da je la istina. U pravednoj dravi, rekao je, vladari bi zasluivali biti vladari zbog uroene nadmonosti, a ne samo zbog boljih kvalifikacija za vladanje. A kad bi dravom vladala osoba koja to ne zasluuje, tada bi i sama drava bila nepravedna i loa pa bi je trebalo poboljati. "Kad bi svi ljudi bili prijatelji, ne bi bilo potrebe za pravdom", izjavio je Aristotel. Ta poznata izjava jedan je od bastiona argumenta o potrebi za postojanjem vlade, jer je jasno da svi ljudi nisu prijatelji, pa je vlada potrebna kako bi nametnula pravdu. I ta se izjava moe okrenuti protiv sebe i uporabiti u zle svrhe. Moe, na primjer, znaiti da lanovi kluba ne trebaju imati pravila kako bi vladali sobom - pravila su potrebna samo da drugi, oni koji ne pripadaju klubu, ne mogu ui. Pravda je potrebna samo kad je rije o "drugima", obino podreenima. Pravda pomae da ih se zadri na njihovu mjestu. Krut sam prema Aristotelu, ali ne bez razloga. Kao veliki filozofi protoznanstvenik, sigurno je zasluio istaknuto mjesto u povijesti. Njegove pogreke, meutim, imale su dugotrajno negativno djelovanje. Njegove doktrine o prirodnoj podreenosti i manjoj vrijednosti ena do naeg su doba opravdavale ili pomogle opravdavati ropstvo i nejednakost spolova. Njegov veliki ugled u ime je "dobrohotnog" despotizma pomogao u obrani tiranije, a njegova je doktrina etnike inferiornosti pomogla opravdavanju rasizma. Sve te pogreke - jer one to doista jesu - mogle bi postojati i bez Aristotela. Ali bilo bi ih mnogo tee opravdati. Ironine sokratovske zablude o "kraljevskoj lai" postoje i danas. Razmotrimo sljedee pitanje. Kad glasujete za sljedeeg vladara svoje zemlje, birate li mukarca ili enu za koje vjerujete da je bolja osoba ili onoga za koga mislite da e biti bolji vladar? Ili u vaem umu nema razlike izmeu toga? Moda bi trebala postojati. Moete li zamisliti okolnosti u kojima bi loiji mukarac ili ena - ne doista lo, nego jednostavno ne toliko dobar kao drugi
44
Grka eksplozija kandidat - bio bolji vladar? Je li vrlina kao takva dobra kvalifikacija za vodu ili vladara? Naravno, vrlina je vana, ali je li najvanija? to je sa znanjem i iskustvom? Nisu li i oni vani? Vjerujete li poput Sokrata da su svi mukarci i ene jednaki kao ljudska bia? Ali znai li to da su svi jednako sposobni da budu vode? Neki su grki gradovi-drave djelovali na toj posljednoj pretpostavci. Vladare su birali drijebom jer su smatrali da ne postoji posebna kvalifikacija za vladara jednakog medu jednakima. Istodobno su vrijeme vladavine skratili na nekoliko mjeseci, moda s pretpostavkom da nitko u tako kratkom vremenu ne moe nainiti mnogo tete. Ta vrsta ekstremne demokracije razjarila je Sokrata. Sve druge biramo zbog iskustva i strunog znanja, istakao je: nae vojskovoe, nae lijenike i odvjetnike, nae konjuare, graditelje i obuare. Ali vladare biramo drijebom. Kakva glupost!
Grka protiv Perzije: plodonosan sukob

Grka je bila malena, razmjerno slabo napuena, daleka zemlja na rubu civilizacije. Sastojala se od brojnih gradova-drava sa zajednikim jezikom, religijom i sklonim ekstremnom pravdatvu. Ovo posljednje bilo je uzrokom estih sukoba koji su jako oteavali stvaranje i odravanje politikog jedinstva. Perzijsko Carstvo, kojeg su se Grci bojali i kojem su se tako dugo divili te ga na posljetku pokorili pod Aleksandrom Velikim, nastalo je tijekom 7. stoljea pr. Kr. u prostranstvu sredinje Azije. Ustrojio ga je Medes, ali su njime ubrzo zavladali Perzijanci pod Kirom Velikim (od oko 550. pr. Kr.) i Darijem (od oko 520. pr. Kr.). U doba najveeg procvata, pod Darijevim nasljednikom Kserksom (vladao 4S6.-465. pr. Kr.), carstvo je obuhvaalo prostor koji se mogao usporediti s kasnijim Rimskim Carstvom: od Indije na istoku preko zemalja ispod Kaspijskog jezera i Crnog mora prostiralo se do istone obale Sredozemnoga mora, ukljuujui Egipat i Trakiju. Njegovi veliki gradovi povezani poznatom Kraljevskom cestom bili su Sardis, Niniva, Babilon i Suza. Istono od Suze bio je Perzepolis, golemi religijski spomenik koji nije bio politiko, nego vjersko sredite carstva. Zbog ljepote i veliine Perzepolis se ubrajao u jedno od svjetskih uda. Na sjeveru su bile zemlje Skita, koje Perzijanci nisu nikad osvojili (ba kao ni Rimljani). Na jugu se nalazila nenastanjiva Arapska pustinja, dok je na zapadu bio malen, stjenovit, siromaan poluotok nastanjen Makedoncima i Grcima. Dariju se inilo neizbjenim i lakim da perzijsku mo proiri i na te problematine strance koji nisu htjeli tovati Velikog Kralja, a usto su svoje
45
gradove voljeli organizirati kao demokracije, tj. kao gradove-drave kojima je upravljao demos, narod. Prvi usklaeni perzijski napad na Grku zbio se 490. pr. Kr. kad su u poznatoj Maratonskoj bitki perzijsku vojsku pobijedili Grci predvoeni Miltijadom. Iznenaeni Perzijanci ekali su deset godina i potom se 480. pr. Kr. s mnogo veom vojskom i brojnijom flotom vratili pod vodstvom novog kralja Kserksa. Spartanci su perzijsku kopnenu vojsku herojski doekali kod Termopila, ali je nisu mogli zaustaviti. Perzijanci su nadirali sve dalje, opsjeli Atenu te 21. rujna 480. pr. Kr. zauzeli i spalili njezinu tvravu, a nakon toga se spremili za osvajanje ostatka Grke. Meutim, perzijsku je mornaricu atenska flota pod Temistoklovim zapovjednitvom kod Salamine uhvatila u zamku i unitila (29. rujna), a zajednika je grka vojska u velikoj bitki kod Plateje (27. kolovoza 479. pr. Kr.) zaustavila perzijske kopnene snage. Prije toga se Kserkso, ojaen ili moda samo zamoren tako nepovoljnim odvijanjem rata, vratio u svoju luksuznu palau u Suzi pa su Grci cijelo stoljee mogli slaviti i uivati u svojoj pobjedi. Imali su i pravo na to jer je domiljatou i hrabrou njihov mali i razmjerno siromaan narod neovisnih gradova-drava porazio najveu vojsku na svijetu i potopio najsjajniju mornaricu. Kako im je to uspjelo? Grci su se protiv neprijatelja borili za svoju zemlju, to je uvijek prednost (to dokazuje i borba Rusa s Francuzima 1812. i s Nijemcima 1941.). Sami su Grci primijetili i drugu razliku. Perzijske je vojnike i mornare nerijetko u bitku trebalo tjerati biem. Mi smo slobodni, rekli su Grci. Naa je disciplina ona slobodnih ljudi, sposobnih da biraju. Mi se borimo jer to elimo, a ne zato jer nas tjeraju. I, rekli su, nikad se neemo predati jer bi to znailo izdati nau slobodu, najvaniju stvar koju imamo. Ni Perzijanci nisu odustali, premda u Grku vie nisu slali vojsku. Umjesto nje slali su "perzijske streliare", zlatne kovanice s likom strijelca na jednoj strani. Perzijsko zlato uspjelo je gdje vojnici nisu, potkupljujui obje strane u razliito doba - tijekom Peloponeskog rata, razornog graanskog sukoba izmeu Atene i Sparte te njihovih saveznika, koji je uz povremena primirja trajao od 431. do 404. pr. Kr. Na posljetku je Sparta pobijedila Atenu, ali je njezina pobjeda bila kratka vijeka jer se ukljuivanjem u perzijski graanski rat u Joniji tijekom sljedeeg stoljea sukobila s drugim grkim vojskama i izgubila, to je uzrokovalo dugo propadanje. Tako su uz perzijsku pomo unitene i Atena i Sparta. ak ni unitenje tih gradova-drava nije zaustavilo dug i ogoren sukob izmeu nesretnih Grka i velikih, monih Perzijanaca. Aristotelov uenik Aleksandar Veliki na makedonsko se prijestolje popeo 336. pr. Kr. Nakon to je uvrstio vlast u Grkoj, u proljee 334. pr. Kr. zapoeo je svoj slavni perzijski 46
Grka eksplozija pohod. U zimu 334.-3S3. pr. Kr. osvojio je zapadni dio Male Azije, ukljuujui Milet i Samos. U srpnju 332. pr. Kr. pregazio je feniki grad Tir, gdje je dobio jednu od svojih poznatijih bitaka. U sljedeim je mjesecima osvojio Egipat, ostavljajui Grke da vladaju tom zemljom do rimskog osvajanja tri stoljea kasnije (Kleopatra je bila Grkinja, a ne Egipanka). Nakon to je osvojio sve perzijske kraljevske gradove, Aleksandar je 330. stigao do Perzepolisa i spalio ga kako bi tako oznaio kraj svog panhelenskog osvetnikog rata. Ipak, na neki su nain posljednju rije ipak imali Perzijanci. Kad su kraljevi i vladari svih udaljenih naroda Perzijskog Carstva dolazili u Suzu ili Perzepolis da iskau tovanje Velikom Kralju, Kralju Kraljeva, kako su ga nazivali, pred njim su padali niice na tlo i na trbuhu, odvraenih oiju, puzali do njegovih nogu. Taj su obred Grci nazivali proskynesis, tovanje, a njihov je prezir prema narodu koji ovjeka tuje kao boga isprva bio neizmjeran. Do vremena njegove smrti Aleksandra je iskvarila perzijska zamisao o veliini, koja je ukljuivala tovanje vladara kao boga. I tako je preuzeo obred proskineze, traei od svojih sljedbenika, ak i Makedonaca i Grka, da pred njim padnu niice na tlo. Prekaljeni stari makedonski ratnici na to su se nasmijali pa je Aleksandar u neprilici brzo napustio taj obred. (Kasnije je ubio ovjeka koji se prvi poeo smijati.) Ali nita nije jasnije pokazalo kako je zaboravio zamisao o osobnoj slobodi koja mu je pomogla da doe na prijestolje. Perzijski ratovi s poetka 5. stoljea pr. Kr. za Grke su bili nadahnue, posebice za Atenjane koji su prije bitaka na Maratonu i kod Salamine u usporedbi sa Spartancima bili nevana sila. Atenjani su obnovili spaljenu Akropolu, a Partenon je sve do danas ostao, ba kao to su i sami smatrali, simbol pobjede slobode nad carskim despotizmom. Pjesnici su na nov i izraajan nain spjevali epove koje su takoer preivjeli tisuljea. A dva su povjesniara, Herodot i Tukidid, izmislili novu znanost i knjievni oblik za biljeenje i pokuaj razumijevanja onoga to se zbilo.
Tragedija Atene
Eshilu (oko 525.- oko 465. pr. Kr.) valja pripisati zaslugu za izum prve drame jer se smatra da je upravo on uveo drugog glumca u igrokaze koji su se u ast boga Dioniza svake godine odravali u Ateni. Prije Eshila igrokazi su se sastojali od izmjene ponajprije religijskih stihova izmeu osobe koja je predstavljala boga ili junaka te zbora u ulozi naroda. Kad su se pojavila dva glumca u meusobnoj igri, mogla je zapoeti prava drama. Isprva je zbor i nadalje imao vanu ulogu, ali s vremenom je nestao pa se cijeli teret razvoja radnje i misli preputa glumcima. Tako je i danas.
47
POVIJEST ZNANJA
Eshil se s Grcima na Maratonu borio protiv Perzijanaca. Ta je injenica zabiljeena na drevnoj nadgrobnoj ploi, dok njegove drame nisu spomenute. Meutim, njih ubrajamo medu najvrjednije dijelove ostavtine grke antike. Sveane i velianstvene, u profinjenim se stihovima bave vjenim problemima sukoba ovjeka i bogova. U najveem od sauvanih Eshilovih djela, trilogiji o junaku Agamemnonu, njegovoj krvlju okupanoj eni i osvetnikom sinu Orestu, Eshil pokazuje kako je Agamemnonov ponos na posljetku uzrokovao njegovu smrt i vjene patnje njegove obitelji progonjene Furijama i osuene na Had. Pravda, rekao je Eshil, "dim je u kui obinih ljudi"; veliki su nabusiti, kakav je npr. i Kserkso bio, pa ih tek gnjev bogova vraa na pravo mjesto. Sofoklo (oko 496.-406. pr. Kr.) razvoju tragine drame doda je vane elemente. Ne samo veliki, svi su ljudi uhvaeni u istu neizbjenu zamku. ivotnim prilikama prisiljeni djelovati kao da znaju budunost, morali su poput kralja Edipa trpjeti, jer zapravo nisu imali to znanje, pa zbog toga nisu mogli izbjei pogreke koje su ih neizbjeno vodile u propast. Sofoklove zborske stihove Ijupkou i ljepotom nitko nije nadmaio, ali njegove su prie, kako je govorio kritiar Aristotel, u kratkom razdoblju obuhvaale uase koje nitko od gledatelja nije mogao izbjei. Ovi stihovi iz Edipa na Kolonu rjeito govore: Ne roditi se, to je od svega najbolje, a drugo je za cijelo: kad ugleda svjetlo, to bre poi onamo, otkuda si doao. Euripid (oko 484.-406. pr. Kr.) trei je i posljednji od velikih atenskih tragiara 5. stoljea pr. Kr. Nije mogao nadmaiti Eshila ili Sofokla, ali je vidio napredak drame u budunosti i utro mu put. Dovodei bogove i junake na zemlju i uinivi ih smrtnima, s tatinom, pohlepom, bijesom, zavisti i ponosom obinih ljudi, prikazao je katkad tragine, katkad gotovo komine, ali uvijek nepogreivo stvarne slike iz ivota. Ispunjavajui svoje drame enama i robovima te pretvarajui junake iz prolosti u kartonske maske, pokazao je Atenjanima - koji su voljeli njegovu umjetnost, ali ne i njega - to im se doista krije u srcima i glavama. Eshil je umro prije poetka Peloponeskog rata, ali su ga Sofoklo i Euripid preivjeli od poetka gotovo do kraja (oba su preminula 406. pr. Kr., dvije godine prije konanog atenskog poraza). Njihova kasnija djela proimaju tjelesne i moralne patnje uzrokovane ratom, a rije je zapravo o pozivima beutnim bogovima da sprijee ratnu nepravdu, okrutnost i glupost koje su unitile ponos i bogatstvo skupljeno pobjedom nad Perzijancima samo pola stoljea prije toga. Tragedija Atene, kako su je dramatiari vidjeli, bila je ona ista oho48
Grka eksplozija
lost koja je Agamemnona i Edipa odvela u Had, rasula sve njihovo bogatstvo i ostavila ih bez ikoga tko bi oplakivao njihovu sudbinu. Jer mjenja Ares sred bojne huke u ruci tezulju dri i mjesto zlatnoga praha za ljudska da je tjelesa sa vatrenih lomaa prah, i pepelom tekim od suza sve puni aru za arom i kui upuuje njih, gdje sav ih oplakuje rod hvalei jednog vjetinu, a drugoga junaku smrt... A drugi neki junaci lee pod trojanskim zidom, ko dumane tamo je njih dumanski pokrio grob. Eshil, Agamemnon 0 ratu kada stane jednom glasat puk, Eh, nikom nije-na pameti svoja smrt, Ve to ti zlo svak na drugoga odbija. Kod glasanja pred oima da je njima smrt, Tad Helada nam ne bi, luda za bojem, Ovako ginula. AT opet znamo svi, Od dvoga to je bolje, znamo dobro, zlo 1 znamo, kol'ko od rata je bolji mir. On prije svega Muzama je vrlo drag. A tuzi mrzak, dobra su mu djeca raj, Veselje bogatstvo. U zloi, s vida mi To pustiv, zameemo rat, te gradu grad, ovjeku ovjek slabiji ti biva rob. Euripid, Pribjegarke
Herodot, Tukidid i izum povijesti

Stoljeima su Egipani, Mezopotamci i Kinezi biljeili zbivanja iz prolosti. Prije Herodota, meutim, nitko nije napisao skladnu priu s poetkom, sredi49
POVIJEST ZNANJA
nom i zavretkom, uz objanjenje zato su se zbivanja odvijala onako kako se sve i dogodilo. Atenske povjesniare, ba kao i dramatiare, nadahnula je pobjeda Grka nad Perzijancima 490.-480. pr. Kr. Nita tako nevjerojatno i prekrasno nije se prije dogodilo, mislili su; ta znaajna pobjeda zahtijevala je od njih da se vie potrude shvatiti je negoli je to itko ikada prije pokuao. Njih su takoer nadahnuli jonski filozofi iz prethodnog stoljea, od Talesa nadalje, koji su Grke, kako smo ustanovili, nauili gledati svijet na nov nain. Kao to vanjska priroda mora imati temeljna naela potrebna da bismo je mogli razumjeti, tako i ljudsko djelovanje mora imati razumski sloj koji omoguuje razumijevanje zato je neto uinjeno, a moda i kako e djelovati u budunosti. Herodot je roen oko 484. pr. Kr. pa je odrastao sluajui prie o grkome trijumfu. Jako je volio putovati. Njegova dugotrajna putovanja tijekom mnogo godina odvela su ga u veinu dijelova Perzijskog Carstva, Egipat te veinu grkih gradova. ini se da je na putovanjima sve pomno zapisivao, od svojih opaanja do razgovora s poznatim osobama. Njegova znatielja, nije imala granica pa je cijeli ivot proveo ugaajui joj. Usto je pisao svoju Povijest ili, kako ju je nazvao, Istraivanja uzroka i zbivanja u perzijskim ratovima. Shvatio je da su uzroci rata bili daleko u prolosti pa je priu zapoeo usponom Medijaca i potom Perzijanaca iz ratrkanih pustinjskih naroda u vladare najveeg carstva na zemlji, kako je smatrao. Usput je, ali i zato jer je u Egiptu proveo mnogo udesnih mjeseci, ispriao i priu o tom drevnom kraljevstvu. Nikad, meutim, nije zaboravio sredinje pitanje svojeg rada, a ono je bilo kako je aica grkih vojnika i mornara uspjela poraziti deset puta brojniju vojsku, i to ne samo jedanput nego nekoliko puta tijekom godina. Njegovi odgovori na to pitanje oblikovali su razmiljanje ljudi do dananjih dana. S jedne strane nezaobilazni su bili perzijska bahatost i ponos. Kad je Kserkso doao do Helesponta, valovi su bili visoki pa njegova vojska nije mogla prijei uski tjesnac. Razgnjevljeni Kserkso naloio je da se valovi biuju, kao da je rije o nepokornim robovima. Koliko su drukiji bili Grci koji su se, nakon to su odbili Perzijance, suzdravali da ih dalje uznemiravaju, zadovoljni obranom svojih domova. To su bile lekcije, smatrao je Herodot, koje svi Grci trebaju nauiti. Prema Herodotu, Kserkso je imao i filozofsku crtu. Ovaj je odlomak vrlo poznat. A sad, dok je gledao i vidio cijeli Helespont prekriven brodovima svoje flote, i cijelu obalu i sve ravnice oko Abida prepune ljudi, Kserkso sije estitao na dobroj srei; ali zakratka je zaplakao.
50
Grka eksplozija Tada Artaban, kraljev stric ... kad je uo da Kserkso plae, pode do njega i ree: "Kako je razliito, velianstvo, to to sad ini, od onoga to si inio malo prije! Tada si estitao sam sebi, a sad, gle! ti places." "Uhvatila me", odgovori Kserkso, "iznenadna tuga jer sam pomislio na kratkou ljudskoga ivota i shvatio da od sveg mnotva ovdje za stotinu godina nitko nee biti iv." Herodot je umro prije 420. pr. Kr., prerano da shvati tragino samounitenje uzrokovano Peloponeskim ratom. Zbog toga je zadaa razjanjavanja tog samoubilakog sukoba ostala na njegovu nasljedniku Tukididu. Roen neto prije 460. pr. Kr., Tukidid je jo kao mladi odluio napisati priu koja je ispunjavala njegov ivot. I sam je bio istaknut vojnik. Premda je zbog pogreke u vanoj bitki ostao bez zapovjednitva i potom bio prognan, usredotoio se na pisanje vojne povijesti toga dugog sukoba. Oivio ga je sredstvom koje je sam izmislio, umetanjem govora vanih osoba, koji su rjeitou i vjerojatnom istinitou gotovo jedinstveni. Tukidida se zbog te novotarije nerijetko korilo jer nije mogao biti prisutan govorima navedenih vanih osoba. On je to i priznao, ali je svoj nain opravdao tvrdnjom da je injenice istraio koliko je god bolje mogao. Vjerovao je da su njegovi napori opravdani, ak ako i nije mogao tono utvrditi od rijei do rijei to je u kojoj prilici reeno. Drugim rijeima, prosudba obavijetenog i nepristranog istraivaa u svezi s onim to se moralo ili trebalo dogoditi u nekom povijesnom dogaaju autentini je dio povijesti. Toj Tukididovoj praksi dugujemo i dirljiv pogrebni govor kojim je atenski voda Periklo (oko 495.-429. pr. Kr.) s poetka Peloponeskog rata svoje sunarodnjake pohvalio za smionost i volju da se suoe sa svim vrstama intelektualnih, ali i vojnih opasnosti. Na smo grad otvorili svijetu i nikad tuinskim postupcima ne uskraujemo strancima mogunost uenja i opaanja, premda oi neprijatelja katkad mogu imati koristi od nae otvorenosti; manje vjerujemo u sustav i politiku nego u uroeni duh naih graana; dok u obrazovanju, u kojem nai suparnici od same kolijevke muevnost trae bolnom stegom, mi u Ateni ivimo kako nam se svia, pa ipak smo jednako spremni suoiti se sa svakom pravom opasnou... Potiemo profinjenost bez neumjerenosti i znanje bez mekunosti; bogatstvo nam slui za korisne svrhe, a ne za pokazivanje, a pravom sramotom siromatva ne smatramo samo siromatvo, nego odbijanje borbe protiv njega. Nai se javni radnici osim politikom
51
POVIJEST ZNANJA
bave i svojim osobnim stvarima, a nai obini graani, premda marljivo zaokupljeni svojim poslovima, dobri su poznavatelji javnih problema; jer onoga koji se ne bavi tim dunostima za razliku od drugih naroda ne smatramo neambicioznim, nego beskorisnim, pa mi Atenjani moemo suditi i o zbivanjima u kojima ne sudjelujemo, a raspravu ne smatramo smetnjom na putu djelovanja, nego neizbjenim uvodom u njega... Po velikodunosti takoer smo jedinstveni, jer prijatelje stjeemo nudei, a ne traei usluge. Ipak, naravno, davatelj usluge je u boljem poloaju, jer svojom Ijubaznou stalno zaduuje primatelja usluge... Samo Atenjani, jer se ne boje posljedica, pomo ne nude na temelju probitanosti, nego iz uvjerene irokogrudnosti. Ukratko, kaem da smo kao grad uzor za sve Helene... Nikad voda nije svoj narod ljepe pohvalio, a Tukidid je smatrao da nijedan narod u to doba nije zasluio vie hvale. Atenska ljubav prema slobodi i pravdi nije mogla preivjeti uase dugoga rata i este upade Spartanaca koji su bez milosti ubijali seljake i palili usjeve, vonjake i maslinike. Kao i u mnogim kasnijim ratovima, pod djelovanjem sile estitija strana nerijetko postaje manje estita pa su Atenjani na posljetku postali okrutni i tiranski poput svojih neprijatelja. Prava tragedija Atene, zakljuuje Tukidid, u tome je to je pobjedama u bitkama gubila duu. Tukididova povijest zavrava prije zavretka rata. Vjerojatno je umro prije negoli je rat zavrio 404. pr. Kr., premda za tu pretpostavku nema nikakvih dokaza. Neki se pitaju nije li knjigu prestao pisati zbog slomljena srca.
Duh grke misli

Prije Talesa znanje je uglavnom bilo praktino i sastojalo se od pragmatinih pravila za postizanje uspjeha u nekom pothvatu, primjerice lovu ili uzgoju usjeva, organizaciji kuanstva i upravljanju gradovima, stvaranju umjetnikih djela i voenju rata. Sporo skupljanje takvog praktinog znanja sauvanog tijekom mnogih tisuljea nije prestalo zato jer su Grci poeli filozofirati o prirodi stvari. Ba suprotno, ubrzalo se jer su se znatieljni Grci, slijedei primjer svog kulturnog junaka Odiseja, naselili daleko od svog velikog poluotoka: Gradove ljudi mnogih on vidje i ud im spozna, I mnoge na moru jade pretrpje u srcu svojem.
52
Grka eksplozija Grci su doivjeli svata, ali su uglavnom uili o gradovima i ljudskom umu. I tako se ubrzano irilo i znanje, znanje o stoarstvu, vinogradarstvu, lonarstvu, trgovini, novarstvu, metalurgiji, oruarstvu i ratnitvu. Mnogo je toga silno, ali nita nije od ovjeka silnije. On i zimi za juga ide preko sinje puine i srlja pod valovima, to se svud naokolo propinju. On kini najviu od bogova - vjenu, neumornu Zemlju: ralo mu od godine do godine njom ruje, a rod konjski ore. I rod lakokrilih ptica i opore divlje zvjeradi i morsko leglo pod puinom - sve hvata umnik ovjek razapevi predu, mree; vjetinom kroti divlje, gorsko zvijere, a grivastomu konju i snanomu biku, to u gori pase, sapinje iju u jaram. I glasu krilate rijei i skuptini, to gradom ravna, on se domisli, pa kako e se od studeni, to u polju iz vedra bije neba, i od udaraca nemile kie zaklanjati; za sve je spreman, nepripravan ne koraca nikad u budunost. Samo Hadu da izbjegne - tome se ne e dovinuti; a od tekih bolesti nade zaklon. U njega je neki preko nade uman dar - vjetina, ali sad naginje na zlo, sad opet na dobro. Sofoklo, Antigena Grci nisu uili samo zato jer su bili znatieljni i jer su putovali u nepoznate krajeve. Mnogo je vanije bilo njihovo revolucionarno otkrie kako sustavno uiti, drugim rijeima izum ureenog znanja. Prije Talesa znanje je, ije je posjedovanje jamilo uspjeh i donosilo radost umjesto tegoba, bilo monopol vladajue klase, tj. kraljeva i sveenika. Tales je sa svojim sljedbenicima znanje promijenio od "zagonetke" u javnu stvar. Svatko tko je znao itati mogao je iskoristiti njegove prednosti. Svatko tko je poznavao njegova naela mogao mu je dodavati, na svoju i tuu korist. U ovom, kao i u mnogim drugim podrujima, Aristotel je bio poznavatelj bez premca. Utemeljio je razliite naine i razliite kriterije znanja za mnotvo raznih predmeta. Pristupajui bilo kojoj temi, uvijek je prouio doprinos predaka i suvremenika, napadajui ono to je smatrao loim i prihvaajui sve to je po njegovu miljenju bilo valjano. Usto je za prouavanje teih predmeta poput botanike i tekue politike teorije stvorio istraivake timove. Najvanija je, meutim, bila injenica da je Aristotel napisao i objavio mnogo knjiga a one su stizale kamo su Grci putovali. Sretna je okolnost takoer bila i ta to je jedan od njegovih uenika bio Aleksandar Veliki. Osvaja se takoer upisao medu Aristotelove istraivae pa je sa svojih pohoda starome 53
POVIJEST ZNANJA
uitelju slao izvjetaje sa zoolokim i botanikim uzorcima za analizu i svrstavanje. Ukratko, na svijetu se pojavila nova stvar, na grkome episteme, dok je mi nazivamo znanost. Ureeno znanje, odnosno javno znanje utemeljeno na naelima koja svatko povremeno moe provjeriti i ispitati, a po potrebi i osporiti. Posljedice toga bile su nesagledive. Prvo, pojavila se zamisao da o svemu postoji samo jedna istina, a ne mnogo njih: pojedinci se ne moraju slagati, i ako do toga doe, znai da netko mora imati pravo, a drugi ne. Nadalje, ono to je istina danas, uvijek je bilo istina i uvijek e biti istina: istina nije bila podlona promjenama samo zbog protoka vremena ili promjene miljenja. To, meutim, nije znailo da se sva istina o bilo emu ve zna. Razumijevanje istine moglo se promijeniti i poboljati. Ali sama je istina bila izvan ovjekova razmiljanja, poput svjetionika koji pomorce vodi u sigurnu luku. Drugo, pojavila se zamisao o temeljnoj vezi izmeu poznavatelja i poznate stvari, sklad, kako bismo ga mogli nazvati, izmeu vanjskoga svijeta i unutranjeg uma. Svijet je u osnovi racionalan pa ga stoga, kako imamo razum, moemo shvatiti. Moda jo ne razumijemo racionalni svijet, barem ne do kraja, a moda ga u potpunosti nikad neemo razumjeti, ali to nije zato to je svijet u osnovi nerazumljiv, kako su vjerovali ljudi prije Grka. Tome je tako samo zato to je nama teko znati sve o tako sloenoj stvari kakva je svijet. Tree, zaivio je nov nain obrazovanja. Oevi su oduvijek uili svoje sinove o pravilima svojeg "umijea", majke su uile svoje kerke o pravilima svojega, a drava je prisiljavala mlade da naue pravila ivljenja u njoj. Kazna za nenauena pravila bila je progonstvo ili smrt. Ali nije postojao korpus ureenog znanja koje su svi mogli nauiti ili se oekivalo da ga mladi naue. Iznenada se pojavila nova stvar, na grkome paideia: program za svakoga (s uobiajenim iznimkama: ene, robovi, stranci itd.) kako da postane dobar ovjek i dobar graanin. Na kraju, tu je bila i zamisao o samoj znanosti i njezinoj mladoj kraljici matematici. Gorljivost kojom su se Grci posvuda bacili na znanstveno istraivanje svega, a posebice matematike, znanosti istog razmiljanja, zadivljuje i ujedno zastrauje. Moda o zadivljenosti ne treba troiti rijei, ali strah valja pojasniti. U svom vjenom nemiru Grci su se oduevili uenjem novih stvari, a svoje su znanje nosili posvuda kamo su ili i prenosili ga vie sjedilaki nastrojenim narodima. Zapravo su bili ikonoklasti - izvorni ruitelji uvrijeenih vjerovanja. Vie od svega drugog voljeli su ispitivati stara vjerovanja i unitavati svete zasade drugih naroda. To se posebice odnosi na grke vladare koje je u Egipat doveo Aleksandar Veliki. Htjeli su "osuvremeniti" tu drevnu zemlju,
54
Grka eksplozija premda je Egipat dobro funkcionirao toliko mnogo tisuljea. Ikonokla/am moe biti vrlo uzbudljiv. Ali takoer moe biti vrlo zastrauju. On osporava staro, sigurno vjerovanje da ono to funkcionira ne treba mijenjati. Ljudska je vrsta, u cjelini, na toj filozofiji preivjela, ak i cvjetala, tisue godina. Grci su sa sobom nosili nov, ispitivaki duh koji je traio provjeru svega, stoga nisu bili posvuda omiljeni. Grci su bili pomorci i istraivai. More je bilo njihov dom. Poput Odiseja, u svojim su se krhkim brodovima otiskivali da istrae svijet, da u dalekim krajevima utemelje kolonije te da trguju s prijateljima i neprijateljima. Zbog toga je za njih bilo prirodno da na krilima svog razuma pokuaju prijei nepoznata mora uma. Sa svojim dotad nepoznatim i neobjanjivim genijem poli su na taj pohod dug gotovo tisuu godina, od prvih zametaka filozofije u Miletu poetkom 6. stoljea pr. Kr. do vrhunaca aleksandrijske znanosti u 4. stoljeu po Kr. Pritom su stvorili sliku ljudske vrste kakva bi ona mogla postati. U nae smo doba doista svi postali poput tih antikih Grka. Ikonoklasti i pustolovi, osporavamo svaku tradiciju i pokuavamo promijeniti svako uvrijeeno pravilo.
55
to su Rimljani znali
prolosti, u Homerov Odisej, taj mitski istraiva iz udaleke grke prije Krista klasino je doba postao kulturni heroj Grka. Jo 5. stoljeu Homerovi su epovi bili cjelokupno gradivo grkog obrazovanja. Samo je pod utjecajem Aristotela, jedno stoljee kasnije, ideal paideie poeo ukljuivati redovit i sistematski studij povijesti, filozofije i prirodoznanstva. Ali Odisejeva slava nikad nije izblijedjela, ak ni do dananjih dana. Odisej je bio skitnica, pustolov koji je uivao u svojim putovanjima. Siguran da e ga njegova ljubljena Penelopa uvijek ekati, istraivao je strane gradove, zapoinjao nova osvajanja i volio druge ene. Kad je krajem 1. stoljea pr. Kr. Vergilije(70.-19. pr. Kr.) napisao svoj veliki latinski ep Eneidu, kako bi Rimljane pouio o njihovoj slavnoj prolosti i razotkrio im njihov narodni karakter, izabrao je Odiseja kao svoj model. I on je svog heroja, Eneju, uinio tragaem. Ali kakve li razlike! Eneja, za razliku od Odiseja, eli ostati kod kue. On je istjeran iz Troje, svog starog doma i prisiljen lutati morem u potrazi za novim. Nalazi ga u Italiji i ondje se naseljuje, eni se mjesnom djevojkom (njegova prva ena nije preivjela vatrenu smrt njegovog rodnog grada) i osniva novu zajednicu trojanskih izgnanika. On se nikada ne prestaje aliti na svoju alosnu sudbinu. On je traga, ali protiv volje. Dom je ondje gdje je njegovo srce, kao to je to bio za veinu Rimljana - ali ne i Grka. Eneja je od zapaljenih tornjeva Ilija pobjegao u mitsko doba - recimo oko 1150. pr. Kr. Na svojim je leima u bijegu nosio svog starog oca, za ruku vodio svog malog sina i u drugoj ruci drao bogove ognjita i svog grada. (Doslovce je nosio malene glinene kipie koji su bili bogovi.) Prema Vergiliju, sedam je godina lutao svijetom istonog Sredozemlja traei mjesto gdje e on i njegovi ljudi nai novi dom za svoje bogove. Na sjevernoj obali Afrike, Dido-
na, mitska osnivaica i kraljica Kartage, ponudila je sebe i svoje kraljevstvo trojanskom izgnaniku. Ali on ju je odbio, prisiljen sudbinom i voljom Jupitera. Jo je jednom pobjegao preko mora, pristao u Laciju na zapadnoj obali Italije, blizu ua rijeke Tibera. Ondje je naao naklonjena kralja Latina, vladara ondanjeg plemena po imenu Latini. Latin je imao kerku Laviniju. Ponudio ju je Eneji za enu. Turno, koji ju je volio, bio je ljubomoran pa se izmeu Eneje i Turna zametnuo sukob. Ponjevi konanu pobjedu, Eneja je naao novi dom za sebe, svoje ljude i svoje bogove. Eneja nije bio utemeljitelj Rima. Tradicionalni datum osnutka Rima stoljea je kasnije. Prema predaji, Numitor, posljednji od albanskih kraljeva Lacija, imao je kerku Reju Silviju. Kao vestalka, trebala je ostati djevica, ali zaveo ju je bog Mars pa je rodila blizance, Romula i Rema. Novi kralj, koji je prigrabio Numitorovo prijestolje, zapovjedio je da ih utope u Tiberu, ali udom su spaeni i kasnije ih je othranila vuica. Kraljev pastir Faustul otkrio je djeaie u gutari i odgojio ih. Kad su na posljetku otkrili tko su, odluili su osnovati grad u kojem bi mogli ivjeti bez straha od gnjeva uzurpatorovih potomaka. Medu njima je, meutim, dolo do nesuglasice i sukoba. Rem je ubijen, a Romul je na to osnovao grad na Tiberu koji nosi njegovo ime. Tradicionalni je datum godina 753. pr. Kr. Arheolozi danas tvrde da je taj datum vjerojatno bio jo ranije. Isprva, kako u gradu nije bilo stanovnika, Romul je novo naselje uinio pribjeitem odbjeglih robova i ubojica. Stoga je u novom gradu bilo mnogo mukaraca, ali malo ena. Rimljani su varkom zarobili neudate ene svojih susjeda i odveli ih sa sobom da budu njihove ene. Otmica Sabinjanki dovela je do drugog rata, ali ubrzo je sklopljen mir pa su Rimljani i Sabinjani zajedniki osnovali novu dravu pod vladavinom Romula. Nakon smrti i apoteoze Romula, vladari Rima postali su Etruani iz Etrurije, na sjeveru i istoku od grada (moderna Toskana). Etruanski kraljevi, kako su pokazivali vie zanimanja za svoje sjajne stare gradove Tarkviniju, Volteru i Kortinu, obraali su malo pozornosti graninoj utvrdi na uu Tibera. Oko godine 500. pr. Kr. Rimljani su se pobunili i nakon teke borbe izborili samostalnost. Zatim su osnovali republiku, u drevnim vremenima poznatu po svojoj vrlini, pravdi i dugovjenosti. Moto drave bio je Senatus Populusque Romanus, Senat i narod Rima. (Poznata kratica, SPQR, jo se uvijek vidi posvuda u Rimu.) Podrijetlo senata gubi se u povijesti. Kao savjetnika skupina patricijskih obitelji, senat je postojao prije pada monarhije u godini 509. pr. Kr. Pod republikom senat je nastavio imati savjetniku ulogu, dajui savjete konzulima, izabranim vlastodrcima, u njihovoj zadai vladanja dravom.
57
POVIJEST ZNANJA
Isprva su "narod" bila samo nekolicina najbogatijih i najmonijih graana. Ipak, nije bila puka izmiljotina da je republika partnerstvo senata i naroda. Kako su stoljea prolazila, sve je vie ljudi dobivalo pravo glasa i stoga su zapravo sudjelovali u vlasti. K tome, rimska je birokracija ukljuivala predstavnike obinog naroda, nazvane tribuni. S vremena na vrijeme tribuni su se sukobljavali s konzulima. Takve bi sukobe obino rijeili na miran nain, jer su vodei graani Rima dobro znali koliko mo i napredak drave ovise o obinim ljudima, ak i siromasima, pa i robovima. To je partnerstvo moda nainjeno po uzoru na grki grad-dravu. Sparta je isprva imala slian ustav, kao i Korint u povijesno doba. Ali grki su se gradovi stalno hvatali u kotac s pitanjem bi li vlada trebala biti u rukama mnogih (demokracija) ili malobrojnih (oligarhija). Rimska je republika zapravo proglasila da u njoj vladaju i jedni i drugi. Kao mnoge rimske prilagodbe grkih zamisli, bio je to pragmatian i vrlo uspjean kompromis. U 4. stoljeu pr. Kr. nemirni su Grci nadzirali veinu istonog Sredozemlja kroz koji su lutali Eneja i njegovi ljudi. Grci su posvuda istraivali i trgovali i pod Aristotelovim uenikom Aleksandrom Velikim osvojili Egipat i Istok, dok su drevna carstva padala pred njima kao zrelo ito pod srpom. Aleksandar je umro 323. pr. Kr. u Babilonu, koji je namjeravao uiniti glavnim gradom svog carstva. Imao je samo trideset dvije godine. Sa svojom je vojskom stupao od Makedonije, gdje je roen, kroz Trakiju do Bospora, odande do Suze i Perzepolisa, koji je spalio, zatim do Samarkanda, duboko u Aziji, potom niz dolinu rijeke Inda do Arapskog mora, a potom natrag u Perzepolis i na posljetku u Babilon. U oko deset godina prevalio je dvadesetak tisua kilometara i osvojio tri carstva, egipatsko, perzijsko i indijsko. Njegova je smrt oznaila vrhunac grke svjetovne moi, koja je, izgubivi njegov genij, brzo poela venuti. Ali opadala je sporije negoli se moglo oekivati, jer isprva nije bilo niega to bi moglo zauzeti njezino mjesto. U to su se doba Rimljani hrvali s vlastitim problemima. Ne Grka, nego Kartaga, velik grad u zaljevu sjeveroistono od dananjeg Tunisa, bila je prva velika suparnica Rima. Osnovali su je fenianski kolonizatori iz Tira malo poslije samog Rima. U Kartagi (ime na fenianskom jeziku znai Novi Grad) ivjeli su ljudi koje su Rimljani zvali Punjani, od ega potjee pridjev punski. Rimljani i Kartaani borili su se za premo u tri punska rata, to je usporilo rast obje civilivizacije, tijekom stotinu godina otprilike od 250. do 150. pr. Kr. Kartaga je drugi put poraena godine 201., kad je njezinog poznatog vojskovou Hanibala na ravnici Zame, na sjeveru Tunisa, porazio Scipion Afriki. Ali Kartaga se opet podigla, da bi bila konano unitena godine 146. pr. Kr. kad su sruene njezine zidine, a tlo na kojem se nalazila bilo zasuto solju. 58
Kako mu je zapadni bok bio siguran, Rim se okrenuo prema istoku. Kraj grke prevlasti na istonom Sredozemlju stigao je tijekom posljednjih desetljea istog 2. stoljea pr. Kr. Odonda su grka i rimska povijest pomijeane. Sljedea tri stoljea, od oko 150. pr. Kr. do oko 150. po Kr., vrhunac su klasine civilizacije i najvei uspon zapadnjaka sve do nakon otkria Novog Svijeta. Tijekom prvih stotinu godina rimsko se irenje ubrzavalo jer ga nije imalo to sprjeavati. Graanski su ratovi uzburkali rimski ivot, ali podruje koje se imalo zvati Rimskim Carstvom neumoljivo je raslo, sve dok u doba Krista nije ukljuivalo vei dio onoga to su Rimljani znali kao "svijet". (Naravno, tu nisu spadali Indija, Kina, ili Japan, ili dva jo neotkrivena kontinenta Sjeverne i June Amerike.) Rimska je republika, kako emo vidjeti, u tom razdoblju skonala, ali ve je dugo slabila i vjerojatno bi umrla sama od sebe ak i da Julije Cezar i budui car August nisu uzrokovali njezinu smrt. Zapravo je August (63. pr. Kr.-14. po Kr.) tijekom svoje duge vladavine kao prvi rimski car, od 30. pr. Kr. do 14. po Kr., pokuao obnoviti republiku. Zadrao je vladarsku mo u svojim rukama, ali je dijelio administrativnu mo sa senatom, konzulima i tribunima, koje se nastavilo birati. On je zapravo bio vrhovni izvrni upravitelj, dok su drugi s njim dijelili vlast u svakodnevnim poslovima. Njegovi su nasljednici preobratili tu djelomice slobodnu vlast u totalitarnu dravu. Kad je August umro (14. po Kr.), podruje Carstva prostiralo se prema istoku od onoga to je danas Belgija gotovo bez prekida do dananje Sirije, na jug do Egipta, a na zapad uzdu obale sjeverne Afrike do dananjeg Alira, preko mora do panjolske i na sjever ponovno do Belgije. Tijekom sljedeeg stoljea dodane su nove zemlje: Britanija, Mauritanija (moderni Maroko), vei dio dananje Njemake zapadno od Rajne, Dakija i Trakija (moderna Rumunjska i Bugarska), bogate zemlje istono od Crnog mora (Armenija, Asirija, Mezopotamija i Kapadokija) te onaj dio Arapskog poluotoka koji granii s Judejom i Egiptom. Tijekom vladavine cara Trajana (98.-l 17. po Kr.) rimska je teritorijalna mo dosegla vrhunac. Do doba Trajana, limes, granica Rima, bila je u umovima i volji vojnika koji su taborili ovdje i ondje, u pustinji i umi, uzdu obala rijeka i mora i koji nisu prihvaali granice same po sebi, jer sama ideja granice davala je na znanje da je s njezine druge strane neto stabilno i trajno. Trajan i njegov nasljednik Hadrijan preobratili su limes u crtu kamenih zidina i tvrava, titei Rimljane od vanjskih opasnosti, ali takoer i sputavajui ih. Usto je Hadrijan odluio napustiti neke posjede na istoku i odonda su carevi veinom gubili vie podruja negoli su ih osvajali. Edward Gibbon (1737.-1794.), autor Nazadovanja i pada Rimskog Carstva (1776.-1788.) vjerovao je da je vrhunac ne samo rimske nego svjetske
59
POVIJEST ZNANJA
povijesti dosegnut tijekom doba Antonina, razdoblja od osamdeset dvije godine od dolaska na vlast Trajana godine 98. do smrti Marka Aurelija godine 180. Od etvorice tadanjih vladara Rima, Antonin Pio, koji je godine 138. naslijedio Hadrijana i Marka Aurelija imenovao svojim nasljednikom prije svoje smrti godine 161., moda je bio najsretniji, premda su svi na razliite naine bili vladari koje je pratila srea. Dvadeset tri godine kad je Antonin Pio vladao Carstvom u povijesti se i ne spominju, jer tako su malobrojni i kratki bili ratovi i druge vanjske potekoe, tako su bili rijetki graanski nemiri, tako su dobro i sretno ivjeli ljudi svih drutvenih slojeva. Iznad svega, Antonin, skroman i inteligentan ovjek, pokoravao se zakonima kao da nije bio svemoni tiranin nego obian graanin. Marko Aurelije (121.-180.), ije su osobne Meditacije do nas stigle kao jedna od dragocjenosti drevnih vremena, vjerovao je da je bila neusporediva povlastica ivjeti tijekom tih godina i preuzeti vlast od "tog ovjeka", njegovog pooima. Ali Marko Aurelije, uza svu svoju bistrinu, nije bio u stanju odravati blagostanje na nain svojih prethodnika. Gibbon je moda bio u pravu kad je smatrao njegovu smrt godine 180. poetkom kraja rimske veliine. Grad na Tiberu koji je Romul osnovao imao je preivjeti jo tri stoljea kao navodni vladar poznatog svijeta i jo petnaest stoljea kao sredite zapadne civilizacije. (Tijekom srednjeg vijeka dolo je do prekida, kad su na Kapitolu pasle koze, a velik su Hadrijanov grob na obali rijeke pape pretvorili u tvravu kako bi se oduprli izgladnjelom puku.) Ali te posljednje godine vladavine bile su veinom neumoljiva propast, Untergang, kako ga je nazvao njemaki povjesniar Oswald Spengler (1880.-1936.). Granica (limes) sve se vie povlaila prema unutra, barbari su pljakali carske gradove, ne zaobilazei ni sam Rim, a sredita kulture, moi i ambicije bila su razasuta posvuda. Tijekom 5. stoljea Carstvo je razdvojeno; njegovim zapadnim dijelom vladalo se ne iz Rima, nego iz Ravenne, dok je istonim vladao Konstantinopol (dananji Istanbul), smjeten na spoju Sredozemnog i Crnog mora. Tijekom tri stoljea nakon osnutka, Istono je Carstvo nastavilo govoriti i pisati latinskim jezikom i odravati rimske ustanove. Ali oko godine 750. u Konstantinopolu se poelo govoriti i pisati grkim jezikom. Tako su, nakon gotovo tisuu godina, Grci napokon dobili rat, premda su izgubili sve bitke.
Grka teorija, rimska praksa

Posjet bilo kojem muzeju klasine starine razotkrit e golem utjecaj grke kulture na narode Apeninskog poluotoka. ak i italska kultura, koja je postojala prije etruanske, duhom se doima grkom. Etruanska su umjetnost i religi60
ja bile zamjetljivo grke; kad su Rimljani osvojili Etruriju u 4. i 3. stoljeu pr. Kr. i sami su uskoro pali pod utjecaj grkih ideja, miljenja i pogleda na svijet. Rimljani su dali nova imena grkim bogovima i posvojili ih. Zeus je postao Jupiter, Atena je postala Minerva, Artemida je postala Dijana. Apolon je zadrao svoje grko ime. Rimljani su takoer posvojili grki alfabet, taj izvanredan izum koji je jednako dobro sluio njihovom jeziku kao i grkome. Slui nam i danas, premda se tijekom stoljea oblik nekih slova promijenio. Rimljani su kopirali makedonski nain borbe i spartanske elino oruje i oklop pa su uz njihovu pomo posvuda pobjeivali. Pjesnitvo i dramu nauili su od grkih pisaca, prouavali su grku filozofiju (a da nisu razumjeli njezine potankosti jer, kako se smatralo, latinski ih jezik nije mogao izraziti) i oponaali su sve oblike grke plastine umjetnosti. Rimska opinjenost grkim stvarima proirila se ak i do svakodnevnog ivljenja pa su mnogi Rimljani vie voljeli grki nain ivota negoli tradicionalni rimski. Drugi su Rimljani odbijali ivjeti kao Grci. Bilo je u redu itati Platona ili barem itati Rimljanina kakav je bio Ciceron, koji je objanjavao platonsko uenje. Moglo se unajmiti grkog kipara da napravi kopiju kipa iz klasinog doba i staviti je u kut vrta ili na grob. Moglo se smijati komedijama Plauta i Terencija u grkom stilu ili osjeati stravu pred Senekinim tragedijama u grkom stilu. Takoer je bilo u redu oponaati oblike i ukrase grkog lonarstva i grki kovani novac. Ali kad je bila rije o ivljenju na grki nain, ljudi poput Katona Cenzora (234.-149. pr. Kr.) odluno su mu se opirali. Katon je godine 184. pr. Kr. izabran za jednog od dvojice cenzora, odnosno sudaca vlasnitva i udorea. Namjeravao je odrati drevne rimske obiaje i pokuavao je iskorijeniti sav grki utjecaj, jer je mislio da taj podriva stare rimske standarde. Vjerovao je da su Grci veinom, ako ne posve, slabi, razuzdani i nemoralni, osobito s obzirom na spolnost. Katon je mislio da ih je rimska vojska porazila zbog raskonog naina ivota i cininog nedostatka vjere u vjerske i moralne zakone te da e iste stvari, ako ih se prihvati, uzrokovati poraz rimske vojske od strane barbara. Jedna od sveprisutnih znaajki drevnog Rima bila je podvojenost koju su Rimljani osjeali prema Grkoj. S jedne strane, Rimljane su privlaile grke ideje, dok su ih s druge strane odbijali zbog upozorenja slinih Katonovim. Grka elegancija, profinjenost, ukus i arm budili su divljenje - i strah. Sline su podvojenosti obiljeavale i druge epohe. Englezi su tijekom 18. stoljea bili opinjeni Francuzima, ali to nije sprjeavalo dvije zemlje da gotovo neprestano ratuju jedna protiv druge. Niti je to sprjeavalo engleske moraliste u izraavanju strogog negodovanja zbog francuskog ponaanja. Isto je tako engleski dentlmen bio beau ideal njemakih viih stalea u desetljeu prije Prvog 61
POVIJEST ZNANJA
svjetskog rata. Danas Amerikanci osjeaju slinu podvojenost prema mnogim japanskim obiajima. Jedan razlog rimske opinjenosti Grcima bilo je nepostojanje autohtone domorodake rimske kulture. U tisuu godina rimske povijesti nije bilo gotovo nijednog doista rimskog umjetnikog djela, a da nije bilo izvedeno ili kopirano. To ne znai da je rimskom ivotu u doba Carstva nedostajalo profinjenosti i stila. Rimljani su, napokon, imali Grke da ih ue kako da ive. Jo je vanije to to su Rimljani toj udnoj mjeavini razliitih ali sukladnih kultura dodali neke bitno vane ideje koje nisu nauili od Grka, zapravo suprotne onome to je veina Grka vjerovala. Na neki je nain lako odgovoriti na pitanje: to su Rimljani znali? Veinu toga to su znali nauili su od Grka; Rimljani su znali ono to su znali Grci. Ali bilo je nekoliko stvari koje su oni znali, a da ih Grci nikad nisu spoznali. Moda su u prvom redu te stvari pomogle Rimljanima da pobijede Grke kad god su se borili protiv njih. Sa svom svojom bistrinom, ili moda ba zbog nje, Grci su rijetko bili praktian narod. U biti ikonoklasti, zaljubljeni u riskiranje, oni su u svemu grozniavo traili neto novo, odbacujui staro samo zato to je bilo staro a ne uvijek zato to je bilo loe. Rimljani su, za razliku od Grka, bili dosljedni i po obiaju praktini. Njihova se praktinost izraavala na mnoge naine. Razvodnili su velike grke filozofije, nainivi ih mnogo prihvatljivijima za svjetinu. Paideiu, plemeniti i sloeni grki obrazovni sustav koji su oblikovali Aristotel i drugi, sveli su na teaj retorike ili govornitva, jer su uvjerljivi govori jamili uspjeh u poslovanju i politici. U dananje je doba takvo miljenje dovelo do toga da se liberalno obrazovanje svelo na strukovno obrazovanje. Rimljani su grku ideju besmrtne slave preobrazili u puku smrtnu poast pa je postao obiaj careve slaviti kao ive bogove, to je dovelo do daljnjeg zamagljivanja razlike izmeu asti i slave. Napokon, Augustov je trijumf preobratio slavnu ali na posljetku propalu republiku u sumorno i opasno, ali uinkovito totalitarno carstvo. Sve je te promjene podupirale neto vrlo vano u to su Rimljani vjerovali, a Grci nisu: da velianstvena zamisao koja je neizvediva manje vrijedi od manje koja je izvediva. Na tom su naelu Rimljani izgradili grad-carstvo koje se odralo tisuu godina.
Zakon, graansko pravo i ceste

Velika tema grkih filozofa bili su apstraktni standardi pravde. Sokrat, Platon, Aristotel i drugi pridonijeli su tom traganju, koje je imalo trajan uinak na zapadnu misao. Inae, vrlo se malo sauvalo od grkih zakona, bilo statuta bilo 62
procedura. To se desilo djelomice zbog toga to je svaki grad-drava imao vlastite zakone; nikad nije postojalo neto kao zajedniki zakon cijele grke nacije, ak ni u helenistiko doba. Za razliku od toga, rimski je zakon oko 450. pr. Kr. prvi put kodificiran na tzv. Dvanaest ploa i ostao je u svakodnevnoj uporabi u zapadnom svijetu sve do barbarskih invazija u petom stoljeu po Kr., a u Istonom Rimskom Carstvu do njegovog pada godine 1453. Rimsko pravo do dananjeg dana nastavlja utjecati na gotovo sve pravne sustave zapadnog svijeta. Rimljani su oduvijek osjeali strasno potovanje i ljubav prema zakonu. Smatrali su da su njihovi drevni zakoni i obiaji krv drave. Takoer su bili gorljivi prouavatelji zakona i stalno su pokuavali poboljati svoj pravni sustav. Tako je bilo osobito tijekom dva stoljea brzog rimskog irenja poslije poraza Kartage godine 146. pr. Kr. Svagdje gdje su Rimljani pobijedili, donijeli su sa sobom svoje zakone i dali ih narodima kojima su vladali. Zbog toga je na vrhuncu Carstva jedan zakon vladao nad svim ljudima od Britanije do Egipta, od panjolske do Crnog mora. Na dvanaest drvenih, kasnije bronanih ploa urezani su zakoni drave, a ploe su izloene na Rimskom forumu kako bi postale ope dobro i kako bi se svaki graanin mogao pozvati na njih. Prema poznatoj frazi Johna Lockea, koji je pisao dvije tisue godina kasnije, postale su "ustaljeno pravilo po kojem se ivjelo," a odnosile su se na svakog ovjeka, velikog ili malog, bogatog ili siromanog. Kopije ploa nosile su rimske legije i izlagale ih u osvojenim gradovima kako bi pobijeeni mogli znati kakvi su ih ljudi pobijedili. Rimski je zakon bio sloen i domiljat, ali Rimljani nikad nisu zaboravili da je njegova nakana regulirati ivote obinih smrtnika. Tako su postojali zakoni slijeda i nasljedstva, zakoni obveza (ukljuujui ugovore), zakoni vlasnitva i imovine i osobni zakoni (koji su ukljuivali obitelj, robove i graanska prava). U poetku se te zakone moglo lako razumjeti, to je takoer vrijedilo za rimski pravni postupak, koji nije bio nerazumljiv i zamren, kao grki, nego pristupaan svim graanima. Opseg je rimskog zakona krajem 5. stoljea po Kr. bio silno narastao. Mnogo su ga puta pokuali pojednostavniti, ali bez uspjeha, djelomice zato to je zakon bio tako uspjean kao upravljaki sustav za milijune rimskih graana diljem svijeta. Na kraju je godine 529. car Justinijan (vladao od 517.565.), koji je ivio u Konstantinopolu, objavio uveni Codex Constitutionum, koji je postao glavni izvor i autoritet rimskog zakona. Odonda se nijedan zakon koji nije bio ukljuen u taj veliki zakonik nije smatrao pravovaljanim. Justinijanov je zakonik bio na snazi vie od tisuu godina i jo uvijek tvori osnovu pravnih sustava veine europskih zemalja, kao i amerike savezne drave Louisiane. On je najvanija rimska ostavtina povijesti prava.
63
POVIJEST ZNANJA
Grci, koje je vodio neusporedivi vojniki genij Aleksandar, bili su iznimno uspjeni u osvajanju oslabljelih carstava. Ali ta osvajanja nisu dugo trajala. Aleksandra je njegov uitelj Aristotel uio da su barbari manje vrijedni od Grka i da se Grci ne bi smjeli eniti barbarkama, niti bi barbarima trebali dati priliku da sudjeluju u vlasti u osvojenoj dravi. Po nagonu je Aleksandar, koji je kao Makedonac i ne pravi Grk i sam pomalo bio barbar, uvidio pogreku u tome pa se oenio barbarskom kraljevnom Roksanom, kerkom baktrijskog poglavice Oksijarta. Takoer je poticao svoje generale da se ene barbarkama i do neke se mjere trudio dijeliti vlast s pobijeenim plemiima. Nakon Aleksandrove smrti, koju Roksana nije dugo nadivjela, zavladala je tradicionalna grka ekskluzivnost. Ali srodeni grki vladari Aleksandrovog carstva bili su lukavi, tati, astohlepni i bojali su se naroda nad kojima su vladali. Njihove su teorije vlasti bile logine, ali u stvarnosti uglavnom nisu imale uspjeha. Rimljanima je trebalo gotovo tri stoljea da naue vjetinu vladanja nad pobijeenim narodima. Dok su se u razdoblju izmeu osnutka Republike i konanog poraza Kartage irili Apeninskim poluotokom, pobijedili su sve svoje susjede i njihovu zemlju dodali rimskoj dravi. Isprva su porobljavali veinu pobijeenog puanstva. Ali ti robovi nisu radili ni dobro ni s voljom. Gorko su se tuili na svoje ropsko stanje. ak i poraeni, htjeli su ostati slobodni. Premda moramo imati robove, praktini su Rimljani odluili, nai emo ih negdje drugdje i dati graansko pravo Italcima. Jednim su potezom podaniki italski narodi postali Rimljani, sa svim, ili gotovo svim povlasticama koje su ile uz taj naziv. ak i najsiromaniji rimski graanin, ako se tijekom ugovorenog razdoblja (obino dvadeset godina) borio za senat, dobio je zemlju za obraivanje i izgradnju. Ako je ivio u gradu, dobivao je dnevni obrok ita. Ako nije imao to raditi tijekom sunanog popodneva, tu je bilo trkalite, gdje je mogao gledati konjske utrke - besplatno - ili arena, gdje su se gladijatori borili i krani umirali, takoer besplatno. Nijedan ovjek nije bio bolji ni od kojega drugoga, premda su neki, prirodno, bili bogatiji, katkad mnogo bogatiji i to je stvaralo razliku. Ali u dnu je due svaki rimski graanin osjeao da je jednak svakom drugom rimskom graaninu. Naslov rimskog graanina bio je naslov za kojim je svatko teio. I ljudi su doista teili za njim diljem cijelog svijeta. U panjolskoj, u sjevernoj Africi, u dijelovima starog Perzijskog Carstva koje su Grci predali gotovo bez otpora, u Egiptu, gdje su vojnici odbacili oruje i molili da postanu rimski graani. Pobjednici su rijetko odbijali. Toliko je malo stajalo dati graanstvo. Zato ga zadrati za sebe, kad je obeanje da e ga dati olakavalo pobjedu? Bio je to izvrstan primjer rimske praktinosti. 64
A tu su bile i rimske ceste. Grci su oduvijek bili neustraivi pomorci i uspjeni trgovci. Ali njihovo carstvo nikad nije dosezalo duboko u unutranjost kopna, osim u dijelovima starog Perzijskog Carstva, ije su kraljevske ceste naslijedili. Zapravo ini se da Grci nikad nisu shvatili vanost cesta. Budui da nisu imali unutranje veze, njihovo se carstvo uskoro raspalo. Rimljani su znali sve o cestama: kako ih graditi i gdje, kako ih uiniti trajnima. Izdrljivost je rimskih cesta legendarna. Stotine kilometara rimskih cesta jo uvijek postoji, nakon dvadeset stoljea stalne uporabe. Na primjer, Via Appia, koja od Rima ide na jug do Napulja i Brindisija, cesta je kojom se jo uvijek voze suvremeni automobili. Cesta je, naravno, uvijek bilo. Grki kolonisti u junoj Italiji izgradili su mreu uskih cesta, a Etruani su gradili ceste u Toskani. Zapravo, Etruani su moda nauili Rimljane mnogo toga o izgradnji cesta. Ali, kao obino, Rimljani, sa svojim genijem za primjenu dobrih ideja drugih naroda, poboljali su postojee postupke izgradnje. Grkim cestama, izgraenim na brzinu, trebalo je mnogo odravanja. Rimske su ga ceste trebale vrlo malo. Etruanske su ceste pijano krivudale. Rimske su ceste ravne kad je god mogue, penju se na planine kad moraju i premouju provalije, prelaze rijeke i probijaju se kroz prirodne prepreke. S upornou koja se vidjela u svemu to su radili, Rimljani su kopali duboko, punili jarak pijeskom, ljunkom i tucanikom radi odvoenja vode i potom poploili cestu klesanim kamenim blokovima, tako dobro poslaganim da se nisu micali pod nogama ljudi ili konja te kotaima kola. Ondje gdje su ti kameni blokovi ostali jer ih nitko nije izvadio da sagradi neto drugo, to se tijekom stoljea dogodilo veini, jo se uvijek mogu uporabiti kao kolnik. Prva od velikih rimskih cesta bila je Via Appia, koju je 312. pr. Kr. poeo graditi konzul Apije Klaudije Slijepi, pa je stoga nazvana po njemu. Dugo je bila jedina cesta svoje vrste, ali je zbog vojnih potreba u drugome punskom ratu na kraju 2. stoljea pr. Kr. sagraeno jo cesta koje su ile obalom od Rima na sjever prema Genovi, preko planina do Ravenne na obali Jadranskog mora, pa ak i preko limesa, jer je nauiti pobijeeni narod kako da gradi ceste bilo isto toliko korisno kad je bila rije o vladanju kao i dati mu vlast ili graanstvo. U doba Trajana, u 1. stoljeu po Kr., rimske su se ceste protezale tisuama kilometara, a njima je tekao promet i komunikacije carstva. Luk je bio druga ideja koju su Rimljani uporabili u korisne svrhe. Luk je bio poznat u Egiptu i Grkoj, gdje su ga rabili u malim razmjerima i veinom za ukras, ali ga nisu smatrali podobnim za monumentalnu arhitekturu. Egipani i Grci vie su voljeli etvrtaste zgrade u kojima su se klanjali bogovima i donosili zakone. Rimljani su luk rabili ne samo za hramove i bazilike nego i za mostove te akvedukte. 65
POVIJEST ZNANJA
Ta posljednja primjena bila je od velike vanosti. Ravnica je Lacija suna i kako je Rim rastao, brzo je potroio zalihe pitke vode. Akvedukti su dovodili vodu s dalekih planina pa nije bilo granica poveanju rimskog stanovnitva. Pod Trajanom je u Rimu ivjelo vie od milijun stanovnika pa je bio jedan od najveih gradova na svijetu. Kasnije su akvedukti graeni za opskrbu vodom svih carskih gradova koji je nisu imali dovoljno. Mnogi ostaci rimskih akvedukata sauvani su do dananjih dana i podsjeaju nas na rimski praktini genij.
Lukrecije
Moda je najbolji nain da shvatimo to su Rimljani znali usporedba rimske inaice nekih vanih grkih ideja s izvornima. etiri rimska pisca posluit e kao dobri primjeri. Tit Lukrecije Kar rodio se godine 95. i umro 52. ili 51. pr. Kr. Na temelju zagonetne primjedbe u jednom drevnom tekstu misli se da je poinio samoubojstvo. Njegov ep iz 58. pr. Kr. O prirodi posveen je prijatelju. Stoga je u to doba morala postojati inaica njegovog djela. Ono nikad nije dovreno. To nije naroito vano budui da ep ne pria o nekom dogaaju pa da je dovren, vjerojatno mu se ne bismo divili vie negoli to mu se divimo. O prirodi krajnje je udna pjesnika tvorevina. To je filozofski traktat, ali takoer i vrhunski lijep. Govori o znanosti fizike, a ipak sadri duboke, mudre misli o ljudskom ivotu. Posveen je "uitku", a ipak itatelji stjeu dojam da se srea postie vrlinom umjerenosti. Lukrecije je bio sljedbenik grkog filozofa Epikura (341.-270. pr. Kr.) koji se rodio na otoku Samu, ali je drugu polovicu ivota proveo u Ateni. Ondje je Epikur otvorio neslubenu kolu u vrtu koji je postao poznat jednostavno kao Vrt. kola je prihvaala ene i barem jednog roba, mladia udnog imena Mi. Epikur je smatrao da je srea vrhunsko dobro. ini se kako je mislio da je srea u prvom redu odsustvo boli; ivot bez boli, brige i nemira za svakog bi ovjeka sigurno bio srea. Odsustvo boli za Vrt je znailo izbjegavanje politikog ivota. Epikur je rekao da je tako teko biti sretan u javnom ivotu da bi za svakoga bilo najbolje posve ga napustiti. ivot u Vrtu bio je jednostavan. Voda je bila omiljeno pie, a jemeni kruh temelj prehrane. Epikur se naslanja na Demokrita i stoga je bio nepokolebljiv atomist. Napisao je trideset sedam knjiga o prirodi, ili fizici, u kojima je zastupao atomistiko uenje. Gotovo se nita od njegovih djela nije sauvalo. Takoer je pisao njena pisma prijateljima, od kojih neka jo postoje, a u kojima ih je poticao na ivot jednostavnosti, dokolice i moralne ispravnosti. 66
U kasnijim su stoljeima Epikurovu "sreu" poeli shvaati kao "uitak", pa je epikurejstvo stoga zadobilo lo prizvuk koji je zadralo do dananjeg dana. Kad je Lukrecije poeo pisati svoju oboavateljsku himnu Epikurovom spomenu, izrazio je svoju arku elju da ljudi shvate da se taj uitak, ili srea, temelji na vrlini i da je on nagrada za krepostan ivot. Lukrecije je takoer bio pod utjecajem uenja drugog grkog filozofa, stoika Zenona (oko 335.- oko 263. pr. Kr.), koji je, kako se vidi po godinama, ivio gotovo u isto doba kad i Epikur. Zenon je osnovao kolu u Ateni tijekom prve polovice 3. stoljea pr. Kr. Svoje je uenike poduavao u Stoa Poikile, ili Oslikanoj kolonadi, od ega dolazi ime njegove filozofije. Stoicizam je uio da se srea sastoji od pokoravanja boanskom razumu, koji vlada svemirom. ovjek je sretan ako potpuno prihvaa ono to jest i ne udi za onim to ne moe biti. I Epikur i Zenon sami su po sebi utjecali na drevni svijet. Ali Epikura su ak i njegovi sljedbenici esto krivo shvaali, a Zenonov je stoicizam bio preuzak, preopor i stran za veinu Rimljana, ak i kad su znali itati grki. Uenje koje je zastupao Lukrecije u svom lijepom epu spojilo je stoiko i epikurejsko uenje na nain koji je imao smisla prije dvije tisue godina, a za mnoge itatelje jo ga uvijek ima. Lukrecije je rekao da filozofiju eli spustiti na ljudsku razinu. Bio je svjestan da je grka filozofija Rimljanima esto izgledala udaljena i nepristupana. elio je da obini ljudi, kakav je i sam, razumiju i cijene filozofsku misao. ak i taj koncept nije bio originalan. Sokrata su takoer proglasili misliocem koji je filozofiju spustio "dolje na trnicu", gdje su obini ljudi mogli raspravljati o idejama. Ipak, Sokrat je ostao prilino uzviena osoba koja je zahtijevala vie od svojih sljedbenika negoli su oni mogli dati. Koliko god mogli voljeti ovjeka Sokrata, nikad ne moemo zatomiti osjeaj da ne moemo ivjeti poput njega. Lukrecije, nasljedujui "boansku jednostavnost" Sokrata u svojoj interpretaciji epikureizma i stoicizma, nije pogrijeio tako to bi ponizio svoje itatelje i sljedbenike. Umjesto toga pokuao je dati ugodnu sliku svemira kakvim ga je zamislio Epikur, ija bi privlanost uvjerila vie ljudi negoli su to mogli sami argumenti. Velik dio Lukrecijeva epa sastoji se od objanjenja znanstvenih doktrina njegovih grkih uitelja napisanih u stihovima. Ali Lukrecija se danas ne sjeamo zato to je vie-manje sluajno zastupao odreenu znanstvenu teoriju. Umjesto toga volimo ga zbog njegove ovjenosti. On je bio predak te posebne vrste koju zovemo sredozemni tip, iji su suvremeni primjeri sardonini panjolac i Talijan zaljubljen u ivot. ini se da obojica mogu uiniti ono to je, zaudo, tako teko mnogima: mogu sami sebi oprostiti, kao to je mu67
POVIJEST ZNANJA
dra jednom rekao, to su ljudi. To jest, znajui da je ivot teak i vrlina rijetka, oni se dre drevnog vjerovanja da je bolje voljeti nego mrziti, ivjeti punim, premda nesavrenim ivotom. Epski pjesnici uvijek poinju zazivajui pomo Muze. Lukrecijeva je Muza sama Venera, boica ljubavi. Po predaji, sa smrtnikom Anhizom zaela je Eneju pa joj se Lukrecije na poetku svog epa obraa ljupkim rijeima: Majko Enejinih potomaka, draga ljudima i bogovima, plodotvorna Venero, koja pod pokretnim nebeskim znacima puni svojom prisutnou more koje nosi lae, zemlje koje rode itom, jer je kroz tebe svako ivo stvorenje zaeto, die se i gleda svjetlost sunca. Ti... si jedina gospodarica prirode stvari i bez tebe se nita ne die u boanske granice svjetla, nita ne raste da bude radosno ili lijepo.
Ciceron
0 ivotu Lukrecija, pisca epa O prirodi, znamo iznimno malo. O ivotu Marka Tulija Cicerona vjerojatno znamo vie negoli o bilo kojoj drugoj osobi iz kla sinog doba. Autor mnogih knjiga i najistaknutiji pravnik svog doba, Ciceron je postao poznat po govorima u obranu svojih branjenika i protiv svojih neprijatelja. Njegova su se djela mnogo itala i prepisivala. Ali glavni razlog to toliko znamo o Ciceronu i dobu u kojem je ivio je taj to se neumorno dopisivao i zadravao kopije svoje korespondencije, a ini se da nikad nije bacio nijedno tue pismo. Vjerojatno se do danas izgubilo ak tri etvrtine Ciceronovih pisama, premda ih je mnogo vie bilo poznato u antiko doba, ali je jo uvijek preostalo oko osam stotina pisama. Ona su najvaniji izvor naeg poznavanja ne samo njegovog ivota nego takoer i zbivanja u tom prekrasnom i stranom vremenu sredinom l. stoljea pr. Kr. kad su se Cezar i Pompej nadmetali za vlast nad rimskim svijetom, kad je Pompej poraen, a pobjednik Cezar ubijen u senatu i kad su Marko Antonije i Oktavijan (kasnije car August) naslijedili mo za koju su se svi tako dugo otimali. Ciceron se rodio 106. pr. Kr. u bogatoj, ali ne plemikoj obitelji. U Grkoj 1 od grkih uitelja u Rimu stekao je dobro obrazovanje. Poeo se baviti pravom i dok je jo bio u dvadesetim godinama, dobio je vana izborna mje sta. Godine 63. pr. Kr., sa samo etrdeset tri godine, izabran je za jednog od konzula, to je bila izvanredna ast za ovjeka koji nije pripadao staroj senatorskoj aristokraciji.
68
Ciceron se uskoro naao upleten u sukob izmeu Cezara i Pompeja za vlast nad svijetom koji je na kraju doveo do propasti Republike. Obojica su ga htjela za svojeg pristau, ali je izabrao krivu stranu. Vjerovao je da je Pompej (106.-48. pr. Kr.) manje opasan za stare ustanove pa ga je zato pristao podrati. To je bila pogreka, ne samo zato to je Pompej izgubio nego i zato jer je Cezar, uza svu svoju hirovitost i astohleplje, mogao bolje cijeniti sloenog Cicerona. I Ciceron je razumio Cezarovu sloenost, premda ga nije volio. S druge strane, Pompej je bio razmjerno jednostavan ovjek koji nije uspio uvidjeti koliko je vrijedilo Ciceronovo prijateljstvo. Cezar (100.-44. pr. Kr.) je bio voljan zaboraviti prolost, jer je znao cijeniti Cicerona. Ali Ciceron nikad nije imao povjerenja u Cezara i stoga mu nije bilo ao kad su Cezara ubili. Brut i Kasije s drugim zavjerenicima proboli su ga ispod Pompejeva kipa. Sam Ciceron nije imao udjela u tom poznatom dogaaju na martovske ide (15. oujka). Nakon toga ponio se junaki, premda i nerazborito, kad je napao Marka Antonija i Oktavijana zbog njihova samovoljnog krenja drevnih rimskih prava. Razgnjevljeni Antonije (81./82.30. pr. Kr.), koji je bio brutalne naravi, dao je ubiti Cicerona godine 43. pr. Kr.; odrezao je ruke s lesa i pribio ih na govornicu senata kao upozorenje drugima koji bi mogli poeljeti pisati istinu. Tijekom veeg dijela posljednjeg desetljea svog ivota Ciceron iz politikih razloga nije mogao sudjelovati u javnom ivotu. Stoga je posvetio svoju obilnu energiju knjievnosti. Ako nije mogao biti aktivan u odvjetnitvu i politici, mogao je pisati knjige. Ciceron se hvalio svojim politikim uspjesima. S obzirom na svoja intelektualna djela, uvijek je bio skroman. Tvrdio je da je samo popularizator koji je preuzeo zadau prevoenja grkih misli, kako bi ih njegovi sugraani mogli razumjeti. On nije napisao nita istinski izvorno. A ipak je pomogao mnogima da otkriju briljantne i izvorne spoznaje njegovih velikih prethodnika. Sam je sebi zadao teku zadau da primijeni naela grke etike misli na grub ivot rimskog poslovnog ovjeka ili politiara. Osoba se uvijek mogla povui iz borbe, kao to je preporuio epikurejac Lukrecije. Ali to ako se ona ne eli povui? Moe li jo uvijek ivjeti krjeposnim ivotom? Ciceronova posljednja knjiga, O dunostima, bavila se irokim rasponom obinih problema. Koliko poten mora biti poslovni ovjek? Postoje li preaci kojima je doputeno ii? Kako bi dobar ovjek morao odgovoriti na nepravedne zahtjeve tiranina? Je li u redu utjeti, ili bi uvijek netko morao progovoriti, ak i ako je opasno? Kako bi ovjek morao postupati s osobama niskog poloaja, ak i sa svojim robovima? Imaju li osobe niskog poloaja pravo da budu potovane?
69
POVIJEST ZNANJA
Ciceronovo se rjeenje svih takvih problema ini jednostavno: uvijek postupaj ispravno, ustrajao je, jer nepravedan postupak, premda se moda ini probitaan, nikad ne moe biti doista probitaan, jer je nepravedan. to jest ispravan postupak? Kako to znati? Ciceron ne izbjegava to pitanje. Prvo, ispravan je postupak onaj koji je zakonit, ono to zakon trai. Ali usto, budui da sam zakon nije uvijek pravedan, ispravna je stvar ona koja je potena, otvorena i pravedna. Biti od rijei, bez obzira na posljedice. Govoriti istinu, ak i ako se nisi zakleo. I postupati prema svima - strancima, robovima i enama - na isti nain, jer svi su oni ljudska bia. Svi su jednaki u svojoj ljudskosti, premda ni u emu drugome. Njihova ljudskost da je im pravo da se s njima postupa s potovanjem. Lako je rugati se Ciceronovom jednostavnom pravilu da bi uvijek trebalo ispravno postupati jer zlo nikad ne moe biti istinski probitano. Za loe je ljude takva poruga uvijek bila podobna isprika. Zapravo je sama Ciceronova jednostavnost njegova snaga. Priznajte, uzviknuo je. Znamo kad postupamo dobro i kad postupamo loe. Osjeamo da bismo trebali dobro postupati. Tijekom cijelog ivota broj sluajeva kad nismo u to sigurni vrlo je malen. Takoer vjerujemo da bismo bili sretniji kad bismo uvijek radili ono to znamo da je dobro, ak i kad bi to znailo da bismo mogli biti siromaniji ili manje uspjeni. Ciceronovo je jednostavno ivotno pravilo odredilo praktinu rimsku inaicu velike sheme institucionaliziranog dravnog obrazovanja koju su Sokrat i Platon dali u Dravi te Aristotelove pronicave i profinjene analize vrline iznesene u Etici. Obje su te knjige neusporedivo znaajnije nego Ciceronova knjiga O dunostima. Ali, u praktinom smislu, ni jedna ni druga ne daju ivotno pravilo koje je tako lako shvatiti i slijediti kao Ciceronovu skromnu, a ipak duboku naredbu. Ciceron je ivio u jednom od najslavnijih i najopasnijih povijesnih doba. Diljem rimskog svijeta ljudi su se uhvatili u kotac s najveim od svih politikih problema, tonije kako ivjeti zajedno u miru i slobodi. Veini se Rimljana tijekom burne polovice stoljea izmeu pada Republike i Augustova trijumfa inilo da e morati birati izmeu tih dvaju krajnjih politikih ciljeva. Mogli ste imati slobodu, ali onda biste se morali odrei mira. inilo se da e medu ljudima koji imaju slobodu da tee svojim razliitim ciljevima neizbjeno doi do sukoba. Ili ste mogli imati mir, ali po cijenu slobode, jer kako bi mir mogao potrajati ako ga odozgo ne bude nametnula vrhunska mo koja bi jedina ostala slobodna, dok su svi drugi pod jarmom tiranije? Grki primjer tu nije pomagao. Svatko je mogao vidjeti da su Grci veinom izabrali slobodu, ali po visoku cijenu gotovo stalnih sukoba. Rimljani su isprva takoer izabrali slobodu. Njihovi su im osvajaki ratovi dopustili da iz70
bjegnu unutranje sukobe. Budui da su se uvijek borili s drugima, nisu se trebali boriti meusobno. Sada, meutim, kad se rimska mo proirila Sredozemljem, graanski je rat postao neizbjean. Niz nemilosrdnih ljudi ponudio se da tiranski osigura mir. Svi su poraeni. Posljednjeg od njih, Katilinu (108.-62. pr. Kr.), Ciceron je sam pobijedio kad je bio konzul. S dvostrukom opasnou Cezara i Pompeja bilo se tee obraunati. Cezar je Pompeja uklonio s pozornice porazivi ga u borbi, nakon ega su Pompeja 48. pr. Kr. ubili Egipani. Ali tako je ostao samo Cezar, najopasniji od svih. Nekolicina plemia, koji su se bojali to bi prodoran doljak poput Cezara mogao uiniti tradicionalnoj rimskoj aristokraciji, uklonili su ga, to je Ciceron smatrao plemenitim, a i veina je Rimljana neko vrijeme vjerovala da je to bilo potrebno i pravedno. Ali sloboda radi koje su Brut (85.-42. pr. Kr.) i Kasije (umro 42. pr. Kr.) ubili Cezara, uope nije bila sloboda, i stoga su plemii uskoro izgubili podrku naroda. Bilo kako bilo, vjera u slobodu nije bila dovoljno jaka da odoli stalnim krizama. Marko Antonije i Oktavijan (kasnije August) jo su jednom ponudili uspostavu tiranije, zajedno s jamenjem sigurnosti, to je prihvaeno. Republika je pala i August, koji je preivio raskid s Markom Antonijem, zapoeo je sustav institucionalizirane tiranije koja je postala Rimsko Carstvo. Promjena nije odmah nastupila. Oktavijan se rijeio Marka Antonija godine 31. pr. Kr., kad je njega i njegovu ljubavnicu Kleopatru, kraljicu Egipta, porazio kod Akcija u Grkoj. Od 31. do 23. pr. Kr. vladao je kao konzul, premda nije bilo govora o izboru; sam je sebe izabirao. August je godine 23. prihvatio carsku mo da se njom slui u krajnjoj potrebi, do koje e uskoro doi, kao i mo narodnog tribuna. Nakon njegove smrti, godine 14. po Kr., proglasili su ga boanstvom. Proskynesis, emu su se Aleksandrovi makedonski veterani smijali, odnijela je pobjedu. Dvije tisue godina ljubitelji slobode alili su propast rimske republike. Ali sloboda zapravo nije imala anse. Premalo je ljudi vjerovalo da bi ona mogla preivjeti i ak eljelo da preivi, budui da republikanska vlast zahtijeva od svojih graana ono to tiranija ne zahtijeva (tiranija zahtijeva druge stvari). Moda nitko nije tako duboko vjerovao u Republiku kao Ciceron. On je vidio tree rjeenje velikog politikog problema. Kad bi svatko bio svoj vlastiti gospodar, onda jedan ovjek ne bi trebao biti gospodar svih ostalih. Kad bi svatko radio ono to je dobro, mir bi bio zajamen, a i sloboda bi se sauvala. Drugim rijeima, on je vjerovao u vladavinu zakona, a ne ljudi. Ciceron vjerojatno nije imao pravo kad je mislio da postoji dovoljno profinjen "ustav" koji e zajamiti opstanak republike, kao vladavine zakona, tijekom duljeg vremena. Budui da takvog ustava nije bilo, vladavina ljudi 71
POVIJEST ZNANJA
(kako se dogodilo, jednog ovjeka) vjerojatno je bila jedina praktina alternativa. Ali Ciceron je imao pravo u svom nagonskom osjeaju kako bi trebalo rijeiti problem. Njegovo se rjeenje rimskog problema samo u pojedinostima razlikuje od rjeenja osnivaa amerike republike. Oni su bili prvi koji su pokazali kako se vladavina ljudi u praksi moe nadomjestiti vladavinom zakona. Ali je Ciceron, kako su dobro znali, pokazao put. Ustav Sjedinjenih Amerikih Drava ustanovljuje izvrnu vlast i da je joj sredstva obrane protiv napada: po zakonu ona ima monopol na ovlatenu uporabu sile. Osim oruanih snaga, sredstva zatite ukljuuju razliite policijske i druge ustanove. Ali te vojne i paravojne organizacije ne jame da e Sjedinjene Amerike Drave ostati pod vlau zakona, a ne ljudi. Ustav je komad papira. On se ne moe boriti. Ako Amerikanci ne budu vjerovali u njega, on e postati samo papir. Veina Amerikanaca od sveg srca prihvaa ustav kao zakon drave. Oni se mogu ne slagati sa svime drugime. Ali znaju da ne smiju namjerno i svjesno kriti ustav. Slau se da bi uvijek morali postupati ispravno. Ne raditi tako izazov je temelju amerike vlasti: ustav nema zatite osim vjere naroda u njega. Vojnici i policija ne bi mogli obraniti ustav kad bi narod prestao vjerovati u njega, premda bi ga mogli unititi pretvorivi ameriku demokraciju u policijsku dravu. Vjerovanje se ne moe propisati zakonom. Ono je in slobodne volje graana. Ciceron nije uspio nagovoriti dovoljan broj svojih sugraana da spase Rimsku Republiku. Uprkos tomu, moda je bio prvi ovjek u povijesti koji je uvidio da bi nita manje nego gotovo sveope vjerovanje takve vrste moglo zajamiti mir i slobodu drave.
Seneka
Kad su Rimljani napustili pravnu i kvaziustavnu zatitu svojih republikanskih ustanova, sve su stavili na kocku nadajui se da e imati dovoljno sree da nadu jake i pravedne vladare. Bogatai su se nadali da e u sigurnosti postati jo bogatiji; siromasi su oekivali da vie nee biti rtve neobuzdane pohlepe bogataa. I neko se vrijeme inilo da su imali sree. ivot pod Augustom, ak i kad je postao car ne samo stvarno nego i po imenu, bio je zamjetljivo bolji nego pod Senatom i konzulima u posljednjim danima Republike. Vaan nedostatak carskog sustava bio je nepostojanje pravnog i obiajnog naina da se regulira prelazak moi s jednog ovjeka na drugog. August, koji je izmiljao ustanove tijekom vladavine, nasljednika je odluio izabrati 72
deset godina prije smrti. Odluio se za Tiberija (42. pr. Kr.-37. po Kr.), sina svoje druge ene, a ne vlastitog sina. Tiberije bi nekoliko godina ranije bio izvrstan izbor. Meutim, kad ga je August godine 4. po Kr. izabrao, postao je ohol koliko i moan, silovit koliko i lukav. August je umro godine 14. po Kr. i Tiberije je prihvatio "izbor" za cara. Njegova se vladavina isprva doimala razboritom i mudrom, premda se esto mogla nazrijeti sila. Godine 23. umro mu je sin Druz. Od tog je doba naoko izgubio zanimanje za Carstvo i poeo se baviti sve nastranijim tjelesnim uicima. Godine 27. posjetio je otok Capri u Napuljskom zaljevu. Namjeravao je ostati kratko, ali se nikad nije vratio u Rim. Odonda je njegova vladavina obiljeena nizom okrutnih i silovitih djela: muenja, ubojstva i otimanja vlasnitva uglednih graana koji su bivali optueni za zloine, osueni i smaknuti, nakon ega im je imovina konfiscirana po Tiberijevoj zapovijedi. Kratko vrijeme prije smrti Tiberije je, kao i njegov prethodnik August, odluio tko e mu biti nasljednik. Nije imao sina pa je izbor pao na najmanje nepoeljnog od nepoeljne gomile. Zvao se Gaj Cezar, a vojnici su mu dali nadimak Kaligula, "izmica" (12.-41. po Kr.). Kaligula je na vlast doao 37. po Kr. Nakon manje od godine dana poludio je ili se pretvarao da je poludio. U svakom sluaju, pretvaranje je bilo uvjerljivo. Ako je samo hinio ludilo, svakako nije hinio da je okrutan. Njegova je okrutnost bila tako nemilosrdna i nepredvidiva da ga je godine 41., nakon samo etiri godine carevanja, ubio tribun straara carske palae. Nakon toga straari su nali Klaudija, Tiberijeva sinovca i unuka Augustove ene kako se u kutu palae skriva ekajui smrt. Umjesto toga, straari su ga proglasili carem. Klaudije (10. pr. Kr.- 54. po Kr.) nije bio niiji prvi izbor; bio je neprivlane vanjtine, imao je vie od pedeset godina, bio je plah i nenaviknut da govori u javnosti, uenjak. Po uputama povjesniara Livija napisao je nekoliko povijesnih knjiga. Ali uspio je postati razmjerno dobar car. Poboljao je administraciju i obnovio drevne vjerske tradicije, to se svialo patricijima i narodu. Ipak, bio je tako nespretan i ruan da nije bio omiljen. Najveu je pogreku poinio godine 48., kad je na prijestolju bio ve sedam godina, oenivi se sinovicom Agripinom. Taj je brak bio protiv rimskog zakona pa je Klaudije promijenio zakon. Agripina je bila lijepa i ulna ena, ali nije voljela svog mua. Uspjela gaje nagovoriti da razbatini vlastitog sina, kojeg je volio, u korist njezinog sina iz prijanjeg braka, na to izabranog za Klaudijeva nasljednika. Nakon to je njezinom sinu zajamen uspon, Agripina je 54. godine Klaudija otrovala gljivama. Njezin sin, koji je tada stupio na prijestolje, uzeo je ime Neron (37.-6S. po Kr.). Devetnaest je stoljea bio najprezreniji i najomrznutiji tiranin u povijesti zapadnog svijeta. Moda su neke od poznatih tvrdnji o njemu neistinite. 73
POVIJEST ZNANJA
Na primjer, nije vjerojatno da je svirao dok je Rim gorio ili da je sam podmetnuo poar da oslobodi veliko zemljite za novu palau, jer je u doba izbijanja poara, 64. po Kr., bio daleko od Rima. Okoristio se injenicom da je sredite grada bilo uniteno pa je poeo graditi Zlatnu kuu, koja bi, da je zavrena, bila najvea ikad izgraena palaa, a zauzimala bi treinu Rima. Do godine 59. Agripina je oito poludjela pa je bijesno vikala kako joj sin Neron izmie nadzoru. Moda uz neto aljenja Neron ju je dao ubiti, ba kao i vlastitu enu Oktaviju tri godine nakon toga jer se zaljubio u drugu enu. Od tog je doba sve dublje zapadao u neku vrstu vjerskog delirija. Obiaj je bio posmrtno oboavati careve kao bogove. Neron je elio ne samo biti bog nego je boga elio stvoriti za ivota, moda u vlastitoj osobi. Njegova su djela postajala sve neobuzdanija i nerazumljivija. Vojnici su, izgubivi strpljenje za svog ludog gospodara, godine 68., dok je Neron jo bio iv, za nasljednika prijestolja izabrali Galbu. Nedugo nakon toga Neron je poinio samoubojstvo. Nekoliko je godina bilo zavjera protiv Nerona, od kojih je najopasnija bila godine 65. Pod vodstvom patricija po imenu Gaj Pizon, zavjera je uskoro ukljuivala velik broj plemia, pa ak i nekolicinu pripadnika Neronove pretorijanske strae. Robovi jednog od zavjerenika odali su zavjeru pa se Neron uspio spasiti. etrnaest je zavjerenika smaknuto ili su bili prisiljeni poiniti samoubojstvo. Jedan iz druge skupine bio je Lucije Anej Seneka, najistaknutiji intelektualac Rima sredinom 1. stoljea po Kr. Roen je u panjolskoj godine 4. pr. Kr. u bogatoj obitelji, ali mu je zbog boleljivosti dugo trebalo da razvije svoju nadarenost. To ga je kasnije spasilo od Kaliguline lude mrnje, koji ga nije ubio jer su mu rekli da Seneka ionako nee dugo poivjeti. Kad je imao etrdeset pet godina, Klaudije gaje prognao, ali gaje Agripina dala vratiti u Rim i uinila uiteljem svog sina, budueg cara Nerona. Klaudijevo ubojstvo godine 54. dovelo je Seneku na vrhunac moi. Novi car, Senekin uenik Neron, imao je sedamnaest godina i u svakoj je prilici traio uiteljev savjet. Osam je godina Seneka bio de facto vladar rimskog svijeta. Ali, kako je povjesniar Tacit rekao, "Nita u ljudskim poslovima nije tako nepostojano i opasno kao mo koja nije poduprta vlastitom snagom." Seneka je bio ljubimac tiranina, a tiranin je gubio razum. Usto vie nije volio svog starog uitelja; u poetku ga je oboavao, ali sad ga je zamrzio jer je Seneka otvoreno negodovao protiv Neronove okrutnosti i rasipnosti. Godine 59. Seneka i njegov suradnik Bur dobili su zapovijed da smisle Agripinino ubojstvo. Tri godine kasnije Bur je umro i Seneka je shvatio da se i sam nalazi na rubu ponora. Zamolio je cara za doputenje da se povue s vlasti. Dobio gaje. Tri godine kasnije, 65. po Kr., Pizonova je zavjera Neronu dala prigodu za konanu osvetu. Seneka i Pizon su se poznavali, ali Seneka nije
74
volio Pizona i odbio je govoriti s njim kad ga je patricij pozvao u posjet, vjerojatno kako bi ga uputio u zavjeru. Meutim, bio je dovoljan i nagovjetaj sudionitva. Vojnici su okruili Senekinu kuu i obavijestili ga kako ga je car osudio na smrt. Seneka je zamolio doputenje da napie oporuku, ali su vojnici to odbili. Okrenuo se prisutnim prijateljima i, alei to im se ne moe oduiti, ponudio im je "najplemeniju imovinu koja mu je preostala," kako je Tacit napisao, "nain svog ivota, pomou kojeg e, ako ga se budu sjeali, doi na glas zbog moralnosti i postojanog prijateljstva." Potom je zamolio svoju voljenu enu Paulinu da ne pode u smrt s njim, ali ona je ustrajala u tome pa su spojili ruke i jednim potezom bodea prerezali vene na zglobovima. Kad je Neron uo za taj pokuaj samoubojstva, zapovjedio je vojnicima da spase Paulinin ivot. Dok je bila u nesvijesti, zavili su joj ruke i odnijeli je, pa je jo nekoliko godina alovala za muem. Za Seneku nije bilo milosti. Kako je bio mrav i ilav, premda u dobi od gotovo sedamdeset godina, krv mu je sporo tekla pa je teko umirao. Zamolio je roaka da mu dade otrov, ali ni to ga nije uspjelo ubiti. elei pojaati tok krvi, zapovjedio je robovima da mu prirede vruu kupelj, a kad je uao u nju, ini se da ga je para uguila. Seneku se ne moe osloboditi od krivnje za nekoliko Neronovih zloina, a tatina mu je katkad utjecala na prosudbu. Ali ini se da je bio poten ovjek koji se drao stoikog uenja koje je pokuao usaditi u Nerona. Takoer je bio obrazovan pa je krajem ivota shvatio da je Aristotel, po Senekinu miljenju njegov prethodnik u filozofiji, preivio jer je bio uitelj jednog cara, Aleksandra, dok on sam vjerojatno nee preivjeti takav odnos s drugim carem. Seneka je napisao mnogo pisama o filozofskim i moralnim temama u kojima je zastupao i branio sumorno uenje stoika Zenona. Takoer je bio slavan tragiar, premda su mu se drame rijetko izvodile na pozornici; umjesto toga itali su ih u krugu njegovih prijatelja. Sam je vjerovao da je nasljednik Eshila, Sofokla i Euripida, velikih grkih tragiara, ali tako je promijenio oblik tragedije da se ona jedva mogla prepoznati. Klasine grke tragedije bavile su se okrutnim ubojstvima i neprirodnim djelima, primjerice incestom i ocoubojstvom. Teme su obino bile vjerski mitovi, koje se moglo tumaiti na mnogo naina, a pjesnici-pisci punili su svoje drame dubokim psiholokim istraivanjima i analizom drevnih mitova. Seneka je zadrao krvave grke prie, primjerice niz o dinastijskim ubojstvima u kraljevskoj kui Atreja (izvor Eshilove trilogije Orestije), ali uglavnom je zanemarivao psihologiju. Senekine su drame tijekom stoljea imale sve vei utjecaj, osobito tijekom renesanse. Njihovi senzacionalistiki efekti, njihovi duhovi i najokrutnija ubojstva bili su, na primjer, u Shakespeareovoj mladosti omiljeni u Engleskoj.
75
POVIJEST ZNANJA
Ali Shakespeare je prerastao takve nezrele dramske efekte, kao i drama openito. Meutim, gledatelji su ostali opinjeni okrutnim, nasilnim i dramatski nevjetim dramama koje je Seneka napisao pretpostavljajui da oponaa velike Grke. Gledatelji su i danas opinjeni takvim dramama. Poetkom 21. stoljea s veim zanimanjem gledamo televizijske drame po uzoru na Seneku negoli one po uzoru na Sofokla ili Shakespearea. Osim to smo im dodali poticajno sredstvo. Nae televizijske drame, bez obzira koliko krvave i nasilne, uvijek imaju sretan zavretak. ak ni Seneka nije tako nisko pao. Ukratko, Seneka je tota postigao. Nije bio velik pisac, ali unutar uskih granica svoje nadarenosti i razuma pokuao je odrati ivom veliku tradiciju grkih prethodnika u filozofiji i drami a takoer je istinski, premda na posljetku bez uspjeha, pokuao uputiti ludog mladia da zaslui biti vladar sveg poznatog svijeta.
Tacit
Pizonova zavjera i Senekina smrt zbile su se 65. godine po Kr. Sam je Neron umro tri godine kasnije. Naslijedila su ga u jednoj godini tri cara. Dvor je bio u kaosu. A ipak je carstvo nastavilo cvasti, uprkos tome to nije imalo vladara. To je udno proturjeje oparalo povjesniara Tacita. Roen u Galiji oko 56. po Kr., Publije Kornelije Tacit uio je govornitvo pripremajui se za administrativnu slubu i oenio se kerkom konzula Gneja Julija Agrikole, budueg guvernera Britanije. Tast je vjerojatno pomogao Tacitu u karijeri, ali, kako je i sam bio nadaren i imao smisla za administraciju, nastavio se uzdizati ak i nakon Agrikoline smrti godine 94. Tacit je postao konzul 97. godine pod carem Nervom i do smrti, oko 120., zauzimao je visoke poloaje u carskoj birokraciji i bavio se pravom. Tacit je knjievnu karijeru poeo 98. godine, kad je napisao dva djela, od kojih je jedno bila biografija njegovog tasta (Agrikola), poznata po hladnoj objektivnosti, a drugo esej o rimskoj granici na obali Rajne (Germanija). Naglasio je jednostavne vrline germanskih plemena, usporedio ih sa sloenim porocima Rimljana i prorekao da e barbari biti opasni za Rim ako se ujedine. Ali te su kratke knjige bile tek uvod za njegovo ivotno djelo, Historije (koje su poinjale od Neronove smrti, a bile su prve napisane) i Anale, koji su opisivali doba od poetka Tiberijeve vladavine do kraja Neronove (napisani su kasnije). Na alost svih prouavatelja rimske povijesti, velik se dio obaju ovih dugih i udesnih opisa prvog stoljea carstva izgubio. (Hoe li se stranice koje 76
nedostaju jednog dana nai, skrivene na nekom starom tavanu ili u podrumu sruenog samostana? San je svakog povjesniara da e ih ba on nai.) Sauvao se samo dio Historija koji govori o godinama 69.-70., kad su trojica pustolova, stupajui na prijestolje jedan za drugim, pokuala upravljati nad rimskom dravom osuenom na propast. Od Anala sauvale su se samo knjige koje se bave poetkom vladavine Tiberija i neke od onih koje se bave vladavinama Klaudija i Nerona. Kakvo su blago sauvane stranice! Vidimo kako Tiberije polako gubi razum, Klaudijevu osamljenost koju na kraju vie nije mogao podnositi te, najdojmljivije od svega, Neronovu nekontroliranu mladenaku neobuzdanost, koju bi, da je bio tinejder u predgrau nekog amerikog grada iz naeg doba, moda mogao prerasti, ali sluajno je bio najmoniji ovjek na svijetu i nije imao nikoga da mu kae kad i zato da prestane. Tema koju je Tacit izabrao bila je, i jo je uvijek, neodoljiva i stoga mu moramo oprostiti ako nije uvijek pisao hladnokrvno i razborito kao to je Tukidid pisao o svojoj temi. Premda je Tukidid svakako bolji povjesniar, Tacit je tijekom mnogo stoljea bio omiljeniji. Njegov ivopisan stil ne doputa itatelju da prestane itati. Navodim dva primjera, izabranih iz obilja. Nakon velikog poara koji je unitio vei dio Rima godine 64., proirile su se glasine da je Neron zapovjedio podmetanje poara kako bi stekao veliki komad zemljita za svoju novu palau. Stoga, kako bi stiao glasine, Neron je optuio i najstranijim mukama kaznio skupinu koju su zbog njihovih zlodjela svi mrzili, a narod ih je zvao krani. Krista, po kojemu su dobili ime, na smrt je tijekom vladavine Tiberija osudio jedan od naih prokuratora, Poncije Pilat, i najopasnije praznovjerje, koje je tako na trenutak bilo zaustavljeno, opet je izbilo ne samo u Judeji, izvoru tog zla, nego ak i u Rimu, gdje sve stvari koje su uasne i sramotne iz svakog kraja svijeta nalaze svoje sredite i postaju omiljene. Stoga su prvo uhitili sve koji su priznali, a potom, na temelju njihovih obavijesti, osueno je golemo mnotvo, ne toliko za zloin palea grada, koliko za zloin mrnje prema ovjeanstvu. Njihovoj su smrti dodane poruge svake vrste. Prekrivene ivotinjskim koama razderali su ih psi ili su pribijeni na krieve, ili ivi spaljeni kako bi posluili kao nona rasvjeta kad se ugasila danja svjetlost. Neron je ponudio svoje vrtove za taj spektakl, kao da je prireivao predstavu na konjskom trkalitu, gdje se druio s ljudima u odjei koijaa ili je stajao visoko na koiji. Stoga su ljudi alili ak i zloince koji su zasluivali krajnju i primjernu kaznu jer se inilo da
77
POVIJEST ZNANJA
nisu uklanjani radi javnog dobra, nego kako bi zasitili okrutnost jednog ovjeka. Godinu dana kasnije otkrivena je Pizonova zavjera i Neron je u mahnitom bijesu pokuao otkriti sve koji su ga htjeli ubiti. Izvjesna Epiharita, lijepa osloboena robinja liberalnih uvjerenja, pokuala je navesti pripadnike Neronove strae da se pobune protiv njega. Bila je uhiena. Neron... sjetivi se da je Epiharita u zatvoru... i pretpostavljajui da ensko tijelo ne moe pretrpjeti agoniju boli, naredio je da je stave na muke. Ali ni bi, ni vatra, ni bijes ljudi koji su je sve jae muili nisu je naveli da prizna krivicu. Tako je ispitivanje prvog dana bilo neuspjeno. Idui dan, dok su je na stolcu odvlaili na iste muke (jer s iaenim udovima nije mogla stajati), privezala je vrpcu koju je skinula s grudiju u neku vrstu ome i privrstila je na savinuti naslon stolca, gurnula svoj vrat u nju i, napreui se teinom cijelog tijela, uguila i ono malo daha koliko je preostalo u njezinu tijelu. Primjer koji je jedna osloboena robinja dala u takvoj krizi, titei strance i ljude koje je jedva poznavala, bio je jo plemenitiji s obzirom na to da su ljudi slobodna roda, rimski vitezovi i senatori, svi do jednoga i bez muenja odali ak i najblie roake. Tacit je jo uvijek bio djeak kad je Neron umro i ivio je daleko u Galiji. Ali privlana snaga Rima privukla ga je pa je u tom gradu proveo posljednjih pet godina Domicijanove vladavine. To su bile strane godine, vrijeme terora bez presedana ak i u tom jezovitom stoljeu, koje je doivjelo perverzne okrutnosti Tiberija, Kaligule i Nerona. Domicijan je umro, bolje reeno ubijen je, godine 96. Naslijedio ga je Nerva, a njega Trajan godine 98. Poelo je novo doba i ono je imalo potrajati osamdeset dvije godine, a to je doba vladavine Antonina. Tijekom tih godina, u zlatno doba, carevi nisu bili ni ludi ni zli i pokoravali su se vlastitim zakonima. U uvodu svojih Historija Tacit je opisao iznimne okolnosti u kojima je sada nakon smrti Domicijana godine 96. mogao pisati. Napisao je: Za zadau u starosti, ako mi ivot bude dovoljno dug, zadrao sam temu (povijest Carstva od smrti Nerona do smrti Domicijana) koja je plodnija i manje tegobna pod vladavinom boanskog Nerve i u Trajanovu carstvu, uivajui rijetku sreu doba kad moemo misliti to elimo i izraziti ono to mislimo.
78
Misliti ono to elimo i rei ono to mislimo - moe li se bolje saeti srea politike slobode? U suprotnome dobivamo istu tiraniju. U Tacitovim djelima nalazimo jo nekoliko pronicavih primjedbi. U Agrikoli opisuje rimskog zapovjednika koji je brutalno uguio pobunu barbarskog plemena i nakon toga poslao izvjetaj da je kraju podario "mir". Faciunt solitudinem, pie, etpacem appellant: "Stvaraju pustinju i to zovu mirom." Kako bolje opisati glasoviti pax Romana (rimski mir) koji je stvorilo carstvo? Takvi su trenutci nadahnute spoznaje rijetki. Tacit se veinom zadovoljava - ak i udi - zabavljati nas priama o okrutnim i razvratnim djelima careva. Strunjak u vrsti povijesti koju moemo nazvati "ivoti bogatih i monih", predak je takvih kulturnih ustanova kakav je asopis People, premda se nikad ne sputa tako nisko kao National Enquirer. Ne moe se porei privlanost takvih pria, bile one istinite ili ne. Budimo pravedni prema Tacitu: pokuao je rei istinu kako ju je on vidio. Ali vjerojatno je mislio kako je uistinu dobra pria vrijedna tisuu istina.
to Rimljani nisu znali

Rimljani su pokuavali stvoriti uspjenu dravu ak i kad su patili pod najgorim carevima. Gradili su vie cesta. irili su ideje svojih grkih uitelja gdje god su doli i potom slali grke uitelje da obrazuju novi pokoreni narod. Krajem 2. stoljea svaki Rimljanin od Britanije do Perzije, ako nije bio ena ili rob, mogao je dobiti obrazovanje praktiki jednako obrazovanju bilo kojeg drugog Rimljanina. Primjena rimskog zakona na svaki dio Carstva nikad nije prestala. I grka vjetina na mnogim podrujima ljudske djelatnosti - primjerice u keramici, metalurgiji i alkemiji - mogla se nai u latinskim raspravama koje su se mnoile diljem Carstva. Meutim, rimska je znanost zaostajala. Bilo je zamjetljivog nedostatka zanimanja za znanost i tehniku. Do dananjih su dana stigle glasine kako su kasniji carevi odbijali rabiti izvjesne grke izume. Na primjer, poznato je da je Grk po imenu Heron iz Aleksandrije u 1. stoljeu po Kr. izumio svojevrsni parni stroj. Nazvan aeolipil, sastojao se od uplje kugle postavljene tako da se mogla okretati na dvije cijevi kroz koje je dolazila para iz kotla postavljenog ispod. Mogli su ga uporabiti u korisne svrhe, ali ini se da su stroj smatrali tek zabavnom igrakom. Para je mogla rijeiti neke od veih potekoa carstva. Uprkos dobroj mrei cesta, komunikacije su ostale spore. Poruka nije mogla putovati bre negoli je konj mogao trati, a konj u trku nije mogao nositi mnogo vie od 79
POVIJEST ZNANJA
jahaa i paketa pisama. Nakon tisuu godina napretka, teret Carstva jo se uvijek prenosio na laama i lepovima; ove druge esto su vukli upregnute mule ili ljudi. To je znailo da su ozbiljni problemi razdiobe dobara nastavili optereivati Carstvo pet stotina godina nakon to je pala Republika, djelomice zbog istih problema. Na primjer, nestaica hrane u jednom kraju nije se mogla ispraviti vikom iz drugih krajeva, pa su nestaice hrane uvijek bile politiki opasne. Izgladnjelom puanstvu poslali bi vojnike, a ne hranu, jer je bilo bre poslati naoruane ljude. Petnaest stoljea kasnije para je poela rjeavati te probleme kad su je konano primijenili na transport dobara. Ako su rimski vladari odbijali tehnoloke inovacije, to nije bilo iz pukog neznanja ili tvrdoglavosti. ak i neki od najgorih careva - na primjer, Tiberije i Neron - uvodili su inovativne promjene u administraciji. Tijekom 3. i 4. stoljea po Kr. pokualo se reorganizirati cijeli politiki ustroj drave. Takve su promjene uvijek zamiljene kao promjene zakona i obiaja, a ne tehnoloki napredak. Nama je lako vidjeti kako i zato su Rimljani grijeili. Njima to uope nije bilo lako. Rimski je sustav vlasti, premda zapravo tiranski, dosta dobro djelovo posvuda osim u samom gradu Rimu. Rimski graani - tj. graani glavnog grada - nisu poput svih drugih trebali raditi za ivot, nego ih je drava uzdravala besplatnim svakodnevnim obrocima ita. ak pola milijuna osoba u Rimu tijekom 3. stoljea malo je to imalo raditi, osim zabavljati se. Politiari su ih takoer mogli upotrebljavati za uzrokovanje neprilika, to je bio razlog zbog kojeg su politiari zadrali drevni sustav besplatnih obroka. Politiki je govornik mogao uzbuditi svjetinu, nadzirati je i navesti da radi ono to eli. Rimska svjetina, nakon to bi je potakao vjet govornik, postala bi mona politika sila. Mogla je jamiti izbor odreene osobe, utjecati na donoenje i opozivanje zakona te unititi politike stranke ubojstvima ili zastraivanjem njihovih voda. I vojska je mogla nadzirati svjetinu, ali samo silom. Zapravo se sa svjetinom nije moglo raspravljati. Stoga, dok se provincijama moglo dobro vladati, kod kue je vladavina bila opasna igra u kojoj se igralo za najvee uloge. Kad se u politici igra na ivot i smrt, najbolji se ljudi ne bave politikom. Rim je u kasnijim danima Carstva, krajem 4. i poetkom 5. stoljea, bio nalik Bejrutu u nae doba. Zloinaka bi banda izabrala cara koji bi vladao tako dugo dok bi joj bio po volji. Kad joj vie nije bio po volji, smijenila bi ga. Carevi koji su znali da moda nee dugo ivjeti rijetko su bili dobronamjerni prema svojim podanicima, u koje nisu imali povjerenja - i to s pravom. Drevno Carstvo, koje je sredinom 5. stoljea ponosno proslavilo tisuitu obljetnicu svog utemeljenja, stoga je u samom sreditu oboljelo od politike
80
bolesti koju nitko nije znao izlijeiti. Barbari koji su okruivali Carstvo imali su rjeenje, a to je bilo unititi ga. Upravo su to i uinili.
81
Svjetlost u mranom dobu

mogu zvati mrana zbog jednog oba od dvaju razloga. Prvo, Doba sebiti nepoznata, pa ih tada smatramoilizamraenim, nedokuivim. Ili mogu mogu biti puna nevolja, bijede i alosti, kad su ivotni izgledi sumorni. Doba od pada Zapadnog Rimskog Carstva, polovicom 5. stoljea, do otprilike godine 1000. tradicionalno nazivamo mrano doba, i to iz obaju razloga. Ali prvi razlog vie ne vrijedi jer je suvremena povijesna znanost otkrila mnogo o dobu koje se prije smatralo praktino nepoznatim. A drugi razlog? Tih je pet stoljea razdoblje mrtvila s malo zamjetljivog ivota. U njemu su vladale stalne ekonomske i politike nevolje, a ivoti veine ljudi - s naeg suvremenog stajalita - bili su sumorni, oskudni i bijedni. Jesu li ljudi mranog doba o svom ivotu razmiljali kao i mi? Ili su vidjeli svjetlost koju mi vie ne vidimo?
Pad Rima
Zapadno je Rimsko Carstvo palo pod nizom barbarskih najezda s istoka koje su poele 410. i nastavile se vie od pedeset godina. Tko su bili ti barbari? Odakle su doli? Kineski je zid dovren oko 220. pr. Kr. kako bi lutalaka plemena nomadskih ratnika zadrao izvan novog kineskog carstva cara Si Huang-Tija. Neko je vrijeme u tome uspijevao, ali je takoer uzrokovao posljedicu svojstvenu zidovima; s druge je njegove strane bilo utoite u kojem su nomadi sa sjevera mogli skupiti svoje snage. Rimski limes, nakon to je postao crta kamenih zidina i tvrava umjesto da bude samo ideja u umovima vojnika, imao je slinu posljedicu.

Barbari koji su na posljetku preplavili Europu poeli su kao Hsiung-nu, nomadi. Okupili su se izvan Kineskog zida, ujedinili se i postali sve moniji, lukaviji i vjetiji u borbi. U 1. stoljeu nahrupili su prema jugu u ono to je tada bilo carstvo Han, unitavajui i pustoei velika podruja. Carstvo se Han oporavilo i odbacilo barbare, ali po cijenu mnogo razaranja i brutalizacije kineskih ustanova, koje su Kinezi promijenili kako bi obraunali s barbarskim napadom. ak se i danas malo zna o Hsiung-nuima. Vjerojatno su bili gotovo posve nepismeni, stoga se nikakvi njihovi zapisi nisu sauvali. Sigurno nisu znali gotovo nita o zemljoradnji. Imali su stada koza, krava i konja, koje su pasli gdje god su naili na dobru ispau. Znali su sve o konjima - kako ih ukrotiti, jahati, uzgajati i kako se boriti jaui. Bacili bi se na rtvu, gaajui smrtonosnim strijelama iz kratkih, jakih lukova napravljenih od ivotinjskih kostiju kombiniranih s drvom radi savitIjivosti. Pojavili bi se bez upozorenja, dojurili u naselje, ubili svakoga koga bi zatekli i opet nestali, uzevi sve to su mogli odnijeti na konjima. Ako iz jednog naselja nisu mogli mnogo odnijeti, uvijek je bilo drugih naselja, s njihovim zalihama hrane, oruja i katkad zlata koje su uvali ljudi koji su, u usporedbi s barbarima, bili i moralni i fiziki mekuci, tj. ljudi koji nisu bili posve neobzirni. Barbarska bezobzirnost i panika koju je ona uzrokovala bile su njihovo najuinkovitije oruje. Kinezi su prihvatili vojniku taktiku Hsiung-nua, unajmili neke od njih kao plaenike i tijekom 2. i 3. stoljea uspjeli otjerati ostale prema zapadu, daleko od Kine. U golemim pustim stepama sredinje Azije bilo je malo toga to je nomade moglo sprjeavati u pohodu sve dok nisu stigli do podruja oko Crnog mora. Ovdje su Hsiung-nu, nazvani Huni, naili na druge nomadske narode. Huni su brzo zauzeli teritorije domorodakih plemena, Gota i Vandala, i neko se vrijeme tu skrasili. Goti i Vandali i sami su bili prisiljeni bjeati na zapad. A potom su se Huni ponovno dali u pokret i jo se jednom, oko 400. godine, zaustavili, sad na granici Europe. Goti, ponovno istjerani sa svojih ognjita, podijelili su se u dvije skupine. Jedna je grana nastavila ii prema zapadu u Galiju, tjerajui domorodaka germanska plemena da bjee prema jugu. Druga se skupina Gota, nazvani Vizigoti, uputila ravno na jug u Italiju. Ondje su nali kako Rimsko Carstvo, oslabljeno od raskoi, korupcije i graanskih ratova, strahuje pred njima. Godine 410. Vizigoti su opljakali Rim i opustoili podruja oko njega. Rimski su se carevi tijekom iduih trideset godina pokuali nagoditi s Vizigotima, nudei im zemlju da je dre i obraduju i dajui im vojne zadae. Veina je tih pokuaja bila uzaludna jer su barbari dobro znali da su jai. 83
POVIJEST ZNANJA
Vandali su se nastavili kretati prema zapadu, pljakajui sve na svom putu (njihovo je ime do danas ostalo sinonimom za besmisleno oskvrnjivanje i unitavanje), a potom su se okrenuli na jug prema Galiji i panjolskoj. panjolska je bila jedna od najbogatijih provincija Carstva. Vandali su je opustoili i odsjekli od njezine uprave u Italiji. Onda su preli preko mora u Afriku, osvojili cijelu rimsku Afriku, ukljuujui cvatui grad Novu Kartagu, izgraen na mjestu fenianskog grada koji su Rimljani unitili prije est stotina godina. Vandali su potom jo jednom preli Sredozemno more, doli u Italiju i godine 455. opljakali Rim. Glavni se grad Carstva godine 402. preselio iz Rima u Ravennu na obali Jadranskog mora. Iz te utvrene citadele bespomoni su carevi pokuavali zaustaviti plimu navala, ali uzalud. Godine 493. druga je skupina barbara, Ostrogoti, zauzela Ravennu i veinu ostatka Italije pa je njihov kralj Teodorik zavladao tom drevnom zemljom koja je nekad gospodarila nad cijelim svijetom. Grozniava energija barbarskih horda, koja je Hune dovela sve od Mongolije, a Gote i Vandale iz zapadne Azije, nije mogla potrajati. Pod Atilom, njihovim posljednjim vodom, Huni su navalili na Galiju, ali ih je 451. porazila udruena rimska i vizigotska vojska. Bio je to Atilin prvi poraz, a on je umro samo godinu dana kasnije. Huni su se potom spustili u Italiju, ali opet su poraeni pa su ubrzo izbrisani iz povijesti jer se njihova silovitost stiala. Za sobom nisu ostavili nita osim imena koje je stoljeima kasnije jo uvijek pobuivalo strah. Ostrogoti i Vandali takoer su malo prije kraja 5. stoljea prestali biti znaajna sila. I oni su odigrali svoju ulogu u povijesti. Vizigoti su potrajali malo dulje. Dva su stoljea drali djeli june Francuske i velik dio Iberskog poluotoka. Ali su se na kraju i oni stopili s novim drutvom koje se raalo na podruju dananje zapadne Europe.
Europa nakon Rimskog Carstva

Energini su carevi u Konstantinopolu nastavili vladati istonim dijelom Carstva i sredinom 6. stoljea vojska koju je plaao car Justinijan i predvodio poznati general Belizar (i sam barbar, kao to su u to doba bili svi generali) opet je nametnula bizantsku vlast nad Italijom, dijelom panjolske i glavninom sjeverne Afrike. Ali to nije bila vladavina poput one koju su Rimljani nekad imali. U usporedbi s njom, to gotovo i nije bila vlast. Zapadna Europa, nekad tako vrsto na okupu, jednostavno se raspala. Ondje gdje je nekad postojala jedna drutvena i ekonomska organizacija, sad 84

su bile stotine malenih zajednica. Rimsko je Carstvo nekad bilo otvoreni svijet, s jednim jezikom, latinskim, koji se posvuda razumio, s jednim zakonskim sustavom kojem se svatko pokoravao, s dobrim cestama koje su spajale udaljena podruja i, najvanije od svega, s grkim uiteljima i kulturnim poslanicima koji su putovali gdje god su ih trebali da podue novocivilizirane narode kako da dobro ive. Sad je veina Grka bila okupljena u Konstantinopolu, glavnom gradu Istonog Rimskog Carstva. Na cestama uglavnom nije bilo putnika i tereta, ljudi su govorili raznim jezicima i malo ih je znalo itati, a zakona, osim zakona sile, bilo je malo. U stoljeu izmeu 450. i oko 550. po Kr., stotinu godina vatre i smrti, otvorenost je uglavnom iezla pa je svijet koji je svatko mogao poznavati postao malen i ogranien. Dobro si poznavao malo podruje oko svog doma i imao si predodbe, nerijetko pogrene, o svojim susjedima preko obzora, ali dalje od toga nisi znao gotovo nita. Nisi imao vremena itati, ak i da si to mogao, jer je ivot postao teak - veina je ovisila o onome to su vlastitim rukama mogli uzgojiti iz zemlje oko svojih kua, a mnogo su toga u pravilu otimali jai i neobzirniji ljudi. Budui da je zakona bilo malo ili ih uope nije bilo, morao si tititi sebe i svoju obitelj, a i to je takoer oduzimalo vrijeme za aktivnosti dokolice u kojima su Rimljani uivali prije samo stotinu godina. Umjetnost, filozofija i raspravljanje jednostavno su prestali. Vlasti (osim na primitivnoj razini) vie nije bilo. ak je i nada naoko nestala. Tih stotinu godina izmeu 450. i 550. medu najstranijim su razdobljima zapadne povijesti. Teko ih je i zamisliti. O njima ne znamo gotovo nita. Znamo samo da je na kraju tog razdoblja otimaine i smrti dio svijeta koji nazivamo Europa bio posve promijenjen. Nikad vie nije bio isti. Europa nikad vie nije bila jedna nacija kojom se upravljalo iz jednog glavnog grada, koja je govorila jedan jezik, pokoravala se jednom zakonskom sustavu, uivala u postignuima i plodovima jedne kulture. ivot se nastavio, ali zbog stalnog ratovanja i propasti veine drutvenih i zdravstvenih ustanova, u veini je krajeva bilo manje stanovnitva. Na primjer, stanovnitvo samog Rima brojilo je u 2. stoljeu gotovo milijun dua. Godine 550. smanjilo se na manje od pedeset tisua. Zbog potpunog razaranja uzrokovanih barbarskim najezdama, bilo je manje kua, javnih zgrada (hramova, crkava, trnica, sudnica), spomenika, utvrda i zidina te graevina poput akvedukata. Takoer je bilo manje domaih ivotinja i manje obraenog tla. Bilo je teko nai ustanovu za obrazovanje djece ili uitelja da ih obrazuju. Knjiga gotovo nije bilo jer one uvijek prve stradaju u katastrofama. 85
POVIJEST ZNANJA
Bilo je malo novosti, jer novosti imaju znaenje samo za osobe koje imaju vremena razmiljati o onome to se dogaa drugima, esto vrlo udaljenima. Kad je ivot stalna borba za preivljavanje, tue potekoe prestaju biti zanimljive. Takoer je bilo malo gotovog novca jer je stari carski novac uskoro potroen, sakriven ili izgubljen pa se stoga razmjena dobara morala obavljati trampom. Za to je doba to bilo dostatno jer je ionako razmjene dobara u ekonomiji bez vikova zapravo bilo malo. Sve te promjene nisu bile samo privremene. Stoljee je razaranja gurnulo Europu u mrano doba koje je trajalo pet stotina godina. Tek su poetkom novog tisuljea, oko 1000. godine, Europljani opet poeli pokuavati ivjeti otprilike na stari nain. To dugo razdoblje mraka potie nas na mnoga pitanja. Da li je istina da katastrofa - rat ili invazija ili kuga - neizbjeno mora uzrokovati stoljea propadanja prije negoli doe do oporavka? U kasnijim je razdobljima Europa sve to prola, a da ipak nije iskusila novo mrano doba. Strahovita epidemija kuge nazvana Crna smrt moda je sredinom 14. stoljea pobila polovicu Europljana. Statistiki podaci nisu toni, ali prouavanje osmrtnica pokazuje da je u razdoblju od pet do deset godina umrlo barem dvadeset pet milijuna ljudi. Broj stanovnika prije godine 1348. Europa je dostigla tek poetkom 16. stoljea. Ali u drugim je pogledima taj strahoviti gubitak bilo lako popraviti. Jedan narataj nakon kuge Europa je doivjela gospodarski procvat. Slino tome, Njemaku je opustoio Tridesetogodinji rat (1618.-1648.). Glavninu vojski koje su lutale zemljom inili su slabo plaeni najamnici koji su stalno otimali, pljakali i ubijali. Ali ta katastrofa, u neku ruku posve slina barbarskim invazijama u 5. i 6. stoljeu, takoer je prevladana tijekom jednog narataja. Zapadna Europa nakon Drugog svjetskog rata izgledala je potpuno i moda zauvijek unitena. Njemaka, Italija i Austrija bile su u ruevinama, a pobjednici, osobito Francuska i Velika Britanija, jedva da su bili u boljem stanju. A ipak, Europa je za manje od trideset godina procvjetala i ponovno postala vodea svjetska gospodarska sila. Barbari koji su opustoili Zapadno Rimsko Carstvo opustoili su i Istono, ali s daleko manje trajnim uinkom. Ranije su desetkovali sjevernu Kinu. Ali i Kina se srazmjerno brzo oporavila. Zato su onda barbarske invazije u 5. stoljeu tako iskonski i na tako dugo vrijeme promijenile Europu? Zaas emo se vratiti tom pitanju.
86
Svjetlost u mranom dobu Trijumf kranstva: Konstantin Veliki

Konstantin je roen oko 280. u Niu, u dananjoj Srbiji, kao sin asnika uzvienog na poloaj Cezara. Naslov je znaio da e Konstantinov otac jednog dana postati car, to je i postao, ali tek nakon mnogo nevolja. Sam je Konstantin dobio naslov Cezara i nakon jo vie potekoa uzrokovanih sloenim nizom graanskih ratova postao je jedinim carom Istonog i Zapadnog Rimskog Carstva. Njegov je dolazak na prijestolje zajamen pobjedom nad vojskom koju je predvodio njegov urjak Maksencije kod Milvijskog mosta blizu Rima. To je jedna od najpoznatijih bitaka u povijesti, jer je u noi prije bitke Konstantin, spavajui u svom atoru, sanjao da je aneo siao s neba. Aneo je drao kri i rekao mu: "U ovom e znaku pobijediti!" (In hoc signo vinces.) Probudivi se, Konstantin je zapovjedio da se na zastave i titove vojske naslikaju kranski simboli i otada je bio gorljivi kranin. Konstantin je naslijedio carstvo ija je slubena religija bilo poganstvo. Kranstvo, tada tri stotine godina staro, moglo je imati nekoliko milijuna sljedbenika, ali oni nipoto nisu bili veina stanovnitva. Usto, njihov se broj veoma smanjio tijekom vladavine Konstantinovog prethodnika, strogog i uinkovitog administratora Dioklecijana (285.-305.). Dioklecijanova je uinkovitost u velikoj mjeri popravila ekonomsko i politiko zdravlje Carstva nakon kaotinog stoljea, kad su carevi izabirani i smjenjivani po hirovima vojske, a nadzor nad razmjenom dobara i trgovinom bio je vrlo slab. Ali iz nedovoljno poznatih razloga Dioklecijan je takoer od 304.-305 poduzeo posljednji i vjerojatno najstraniji progon krana. ivei u istonim provincijama Carstva, mladi je Konstantin gledao kako brojne krane mue, pale na lomaama i razapinju na krieve, pa ga se njihovo muenitvo vjerojatno duboko dojmilo. U svakom sluaju, Konstantinova su vjerska uvjerenja bila jaka i trajna. Uinio je kranstvo slubenom religijom Carstva, Crkvu je podupirao bogatim darovima i, jo vanije, velikim povlasticama i oslobaanjem od poreza, a krane je postavljao na visoke poloaje u vojsci i administraciji. U pismu napisanom godine 313. afrikom prokonzulu objasnio je zato se kransko sveenstvo ne bi smjelo ometati svjetovnim slubama ili financijskim zahtjevima: "Kad su slobodni da iskau najviu slubu Bogu, oito je da mnogo pridonose dravnim poslovima." Konstantin je umro 337., nakon vladavine od dvadeset pet godina tijekom kojih je kranstvo tako duboko prodrlo u tkivo rimske drave da ak ni povratak na poganstvo jednog od Konstantinovih nasljednika nije imao uinka. Julijan Apostata (Otpadnik) pokuao je tijekom svoje kratke vladavine od
87
POVIJEST ZNANJA
dvadeset dva mjeseca (361.-363.) poganstvo ponovno uiniti slubenom religijom, ali njegova je rana smrt kranstvo ostavila vjerom veine Rimljana, to je odonda i ostala. Konstantin je ne samo prihvatio kranstvo kao rimsku religiju nego je takoer osnovao Konstantinopol, obdario ga bogatstvom uzetim iz poganskih hramova i uinio ga glavnim gradom svog carstva. Zapadnim se Carstvom nastavilo upravljati iz Ravenne, ali ono je imalo sve manje moi, dok je Istono Carstvo postajalo sve bogatije i naseljenije. Grad Rim nikad nije izgubio svoju simboliku vanost kao drevni centar Carstva pa je ostao gospodarski i kulturno vaan. Ali zamah se prema budunosti pod Konstantinom premjestio sa zapada na istok, a njegovi nasljednici nikad nisu promijenili to novo nacionalno usmjerenje. Niti su promijenili kransku narav drave. S vremenom je kranstvo sve vie postajalo vodee naelo Rima, a Crkva njegova vodea ustanova. Stoga, kad su 410. godine s prvim pljakanjem Rima poele barbarske invazije, opustoena i osvojena zemlja bila je kranska. Ta je injenica imala vane posljedice.
Obeanje kranstva: Augustin

Edward Gibbon, u Nazadovanju i padu Rimskog Carstva-, naveo je dva razloga za pad drevne civilizacije kojoj se toliko divio. Nazvao ih je barbarizam i religija. Barbarizmom je mislio ne samo barbarske invazije nego i duboke promjene u rimskom ivotu koje je donijela prisutnost barbara, najprije izvan drave ali utjeui na nju, a kasnije i unutar samih sredita rimske moi. Pod religijom je, naravno, mislio na kranstvo. Taje pretpostavka zaprepastila Gibbonove itatelje u 18. stoljeu, ali nije bila nova. Dok je grad Rim nakon vizigotskog osvajanja godine 410. bio u ruevinama, posvuda su se u Carstvu uli glasovi koji su za taj straan poraz optuivali kranstvo i krivicu za propast svaljivali na zanemarivanje starih poganskih bogova nakon prihvaanja kranstva kao slubene religije. Krani su se brzo dali u obranu svoje vjere. Drali su propovijedi i pisali apologije. Iz metea te moralne i intelektualne bitke iziao je jedan velik pisac. Napisao je knjigu koja je bila ne samo najgorljivija od svih obrana kranstva napisanih u to doba nego i nova inaica povijesti utemeljena na kranskim naelima. Aurelije Augustin rodio se godine 354. u sjevernoafrikom gradu Tagasti (danas Souk-Ahras u Aliru). Obitelj je prepoznala njegovu izuzetnu nadarenost i uloila sve to je imala da ga poalje u Novu Kartagu, tada jedan od ve88

likih gradova Carstva. U Kartagi je mladi itao Ciceronovu izgubljenu raspravu Hortenzije. Pobudila je u njemu oduevljenje za filozofiju, koju je smatrao racionalnim sustavom razumijevanja svijeta. Augustinova majka Monika bila je pobona kranka, ali njegov otac nije. Usprkos ranim pokuajima majke da ga preobrati, mladi je uenjak osjeao odbojnost prema onome to je smatrao neracionalnim misticizmom i intelektualnom nejasnou kranstva. Umjesto toga privlaio ga je maniheizam, neto izmeu filozofije i religije, koji smatra da postoje dva univerzalna naela, Dobro i Zlo, koji se bore za prevlast nad svemirom. Premda je i maniheizam bio mistian, u to se doba Augustinu inio stvarnijim objanjenjem. Meutim, Augustin je postavljao ozbiljna pitanja i na svoje je razoaranje uvidio da manihejci s kojima se druio na njih ne mogu dati zadovoljavajui odgovor. Poeo je skretati svoja filozofska uvjerenja prema uenju Plotina (205.-270.), osnivaa neoplatonizma. Plotin je umro u Rimu manje od stotinu godina prije Augustinovog roenja, a mladia je privukla Plotinova mirna ali gorljiva potraga, vidljiva u njegovu uenju i ivotu, za mistinim ujedinjenjem s Dobrim pomou iste inteligencije. Strpljiv trud njegove majke, koja se tuje kao sveta Monika jer je pomogla u obraenju tog izuzetnog ovjeka, svetog Augustina, i njegovo stalno itanje Plotina naveli su Augustina da uvidi nadljudske osobine Krista. Ali, kako nam Augustin kae u svojim Ispovjedima, djeji glas koji je uo u milanskom vrtu naveo ga je da uzme u ruke Bibliju i proita jedan stih (Poslanica Rimljanima 13:13) i to ga je uinilo moda najpoznatijim obraenikom u dugoj povijesti Crkve. Bilo je to godine 386. Augustin je tada imao trideset jednu godinu. Dao je ostavku na svoj dobro plaeni poloaj uitelja koji mu je pribavila obitelj i vratio se u Tagastu. Uskoro je postao sveenik i ne mnogo kasnije biskup Hipa, rimskog grada u sadanjem Aliru, poznatog samo po njemu. Ostatak svog dugog ivota proveo je uputajui se u vjerske rasprave, obavljajui razne pravosudne dunosti koje su biskupi imali u to doba i piui knjige. Najvanija i najutjecajnija od njih bila je O dravi Bojoj. Bio je to Augustinov odgovor na optubu da je kranstvo odgovorno za propast Rima godine 410. Ali on nije samo dokazao da je optuba nepravedna. Takoer je objasnio naelo svjetske povijesti, pokazujui kako se dvije drave uzajamno bore za prevlast, to e se nastaviti sve do kraja vremena. Jedna je drava ljudska - materijalna, osjetilna, okrenuta prema dolje. Druga je drava boanska - spiritualna, okrenuta uvis, prema Stvoritelju svih stvari. Prema Augustinu, Pax Romana mogla je biti samo ljudska drava. Moda nije bila pustinja, kako je Tacit tvrdio, ali je bila duevna pustinja. Nije vano je li kranstvo dravna religija. Sama drava ne moe biti sveta. Krist je 89
POVIJEST ZNANJA
upozorio Petra da se sjeti razlike izmeu onoga to pripada Cezaru i onoga to pripada Bogu. Sad je Augustin naglasio tu poznatu razliku, a znaenje joj jako produbio. Pojedino bie koje misli, rekao je Augustin, ne stvara istinu, ono je nalazi. Ono otkriva u sebi, dok slua uenje magister interior, "unutranjeg uitelja", koji je Krist, Rije Boju koja razotkriva. Boja drava stoga nije zemaljska drava. Ona je u srcu i dui svakog istinskog kranina. Drava ide s ljudima ona nije Rim ili neko drugo "mjesto" - pa je neprijatelj ne moe osvojiti. Zemaljska mo i slava nisu nita u usporedbi sa slavom duhovne unutarnje drave, koja moe postojati u prosjaku, ba kao i u caru. U neku ruku, rekao je Augustin, Nebeska se drava rodila iz pepela propasti Rima, onako kako se feniks rada iz pepela svoje lomae. Kad Zemaljska drava bude gorila pod najezdom barbara, Boja e drava izii na vidjelo. A drava srca i due zauvijek e postojati jer ju je zamislio i podario Bog. Boja drava svetog Augustina nastala je pod velikim utjecajem Platonove grke misli, protumaene kroz intelektualni misticizam Plotina. Ali Augustin je tvrdio da je Krist u blagovijestima takoer obeao Boju dravu. Blaenstva propovijedi na gori ustav su Nebeske drave, kako je to Augustin predvidio. Tako je kranstvo ispunilo drevno obeanje Carstva koje se po sebi nikad ne bi moglo ispuniti. Novo vino Kristove poruke, sa svojim bodrim ivotom, razbilo je stare boce, stare ustanove koje se nisu mogle dovoljno brzo ili potpuno promijeniti. Razbijene su boce nestale i eto! poruka je ogoljena. Rim je preivio poraz iz godine 410. Zapadno je Carstvo potrajalo do godine 476. kad je jedan od ostrogotskih kraljeva poeo vladati Italijom i njezinim preostalim posjedima. Kako smo ve saznali, barbarske su se najezde, meutim, nastavile. Vandalska je vojska bila pred vratima Hipa kad je 430. Augustin ondje umro. Umro je vjerujui da ima pravo. Kranstvo se, kako bi preivjelo, moralo odrei zemaljske slave i moralo je pristati na ivot u malenim, izoliranim, osamljenim mjestima gdje e slava Nebeske drave sjati i gdje e se lake vidjeti. Krani, vjerovao je sv. Augustin, trae trijumf koji se razlikuje od rimskog trijumfa. Poraz Rima, Nove Kartage, ili ak Hipa, nije se inio vanim, bez obzira koliko je nesree mogao prouzroiti. Cilj je krana u drugom ivotu, a njihova drava nije s ovog svijeta.
Nakon pada
Rimsko se Carstvo potkraj svog postojanja posvetilo moi, bogatstvu i svjetovnom uspjehu. Prolo je mnogo vremena otkad je bilo tko obraao mnogo 90

pozornosti na upozorenja ljudi poput Katona Cenzora, koji je ivio u republici utemeljenoj na moralnoj vrlini koja se suvremenicima inila krajnje nestvarnom. Ti su suvremenici veinom ivjeli raskonije negoli bilo tko prije njih, uivajui u svemu to je svijet mogao pruiti i obraajui malo pozornosti na zahtjeve kranstva, premda je ono bilo slubena dravna religija. Mnogi su se krani estoko borili da obrane Rim i Carstvo jer je u toj borbi bilo izvjesne moralne vrline. Ali nakon to su barbari unitili staru civilizaciju i nadomjestili je okrutnim i primitivnim feudalizmom osnovanom iskljuivo na nasilju, krani su poeli sve jasnije vidjeti zamamnost Augustinove Boje drave. To je bila drava koju su pokuali sagraditi tijekom pet stoljea koja jo uvijek zovemo mranima, umjesto da pokuaju ponovno podii trijumfalnu rimsku Ljudsku dravu, koja im nikad nije mnogo znaila, a sad im nije znaila gotovo nita. Krani diljem zapadnog dijela Carstva, u Italiji, u Galiji (morat emo je poeti zvati Francuska), u Njemakoj, u panjolskoj, uz obalu sjeverne Afrike, na Britanskim otocima - svi su prigrlili nov nain ivota. inilo se da ne ale za onim to su izgubili i naoko su se toga jedva sjeali. Usprkos siromatvu i strahu, krani su eljno oekivali neto to nikad prije nisu mogli jasno vidjeti jer je njegova svjetlost bila zamraena bljeskom rimske veliine. Danas ivimo u svijetu koji je jednako tako posveen materijalnim stvarima kao kasni rimski svijet. Na primjer, Rimljani su u 4. stoljeu bili opsjednuti zdravljem, prehranom i tjelovjebom. Provodili su vie vremena u kupalitima i teretanama nego u crkvama, hramovima, knjinicama i sudnicama. Odali su se potronji. ovjek je mogao doi na glas time to je troio vie negoli susjed, ak i ako je zbog toga morao posuivati novac. I ako nikad nije vratio novac svojim vjerovnicima, javnost mu je odavala poast jer se plemenito pokuao istai u svijetu. Uzbuivala su ih putovanja, novosti i zabave. Najvaniji kulturni proizvodi kasnih rimskih vremena, od knjiga do raskonih predstava u kazalitima i trkalitima koja su zauzimala sredinje mjesto u svakom rimskom gradu ili naselju, bavili su se zabavnim priama o dalekim narodima i opisivali su fantastian mir i sreu koji nisu postojali u stvarnom ivotu. Opinjala ih je slava i nije im bilo stalo na koji je nain steena. Ako si bio dovoljno glasovit, ljudi se nisu obazirali ili su opratali to to si bio lupe ili neto jo gore od toga. Rimljanima je najvie bilo stalo do uspjeha, koji su tumaili kao blagostanje tijekom dananjeg dana, a sutranjica e se i tako pobrinuti sama za sebe. Bili su oholi, pohlepni i tati. Ukratko, bili su po mnogoemu nalik na nas. Nova vrsta krana, nakon pada Rima, malo se zanimala za svoja tijela kao takva. Bilo im je stalo do zdravlja njihovih dua. Troenje ih nije zanima91
POVIJEST ZNANJA
lo. U drutvu u kojem je siromatvo bilo blizu svetosti, bogatstvom su prije mogli izgubiti glas negoli ga stei. Putovali su u mislima, kad su im se due uzdizale prema Bogu. Njihove su novosti bile blagovijesti, novosti o Kristovu ivotu i obeanom povratku. Njihova je zabava bila sluanje dobrih vijesti koje su objavljivale crkve i putujui propovjednici na gradskim trgovima i seoskim krianjima. Nije im nimalo bilo stalo do slave na ovom svijetu, jer su vjerovali da e zadobiti vjeni ivot i biti na glasu kao spaeni samo ako izgube svoje ovozemaljske ivote. Tamo gdje je Rimljanima mjera bilo bogatstvo, kranima je mjera postalo siromatvo. Tijekom stoljea Crkva je postala isto toliko bogata i mona kao to je nekad bilo Carstvo, i vjerojatno isto toliko pokvarena. Ali u tim ranim danima Crkva je bila siromana, ili je to pokuavala ili namjeravala biti. Na primjer, sv. Benedikt je oko godine 500. otiao u Rim da stekne obrazovanje u jednoj od malobrojnih preostalih rimskih kola. Zaprepastilo ga je rimsko bogatstvo i rasko (premda je ono moralo biti blijeda sjena raskoi u carskim danima) pa je ostatak ivota odluio provesti u skromnom samostanu koji je poetkom 6. stoljea osnovao u Monte Cassinu. Time je postavio model i pravilo ivljenja koje su posvuda na Zapadu slijedili. Stoljeima su benediktinci bili odani siromatvu, molitvi i dobrim djelima, slijedei pravila svog osnivaa i duhovnog oca. Na kraju su ak i benediktinci postali bogati, moni i pokvareni, ali polovicu su tisuljea uspjeli ostati siromani, u to ni danas nisu prestali vjerovati. Neko su vrijeme razumjeli da bogatai nikad nisu dovoljno bogati i da imati dovoljno znai jednostavno biti zadovoljan onime to ima, a ne imati ono to eli. Kad su prohtjevi na prvome mjestu, nikad ne moe imati dosta. Ako stavi zadovoljstvo na prvo mjesto, nije vano koliko ima. Sokrat je u svojoj drevnoj prii o Gradu svinja izjavio da je najvei uitak graana njegove jednostavne zajednice bio leati na leajevima od mirte i hvaliti bogove. Krani mranog doba takoer su osjeali da je najvei ljudski uitak na svaki nain hvaliti Stvoritelja. Jednostavni obroci, jednostavan ivot, vrijeme za razmiljanje o vjenosti i glas koji slobodno moe hvaliti Boga - to bi vie ovjek mogao poeljeti? S naeg motrita, u stoljeima koja jo uvijek zovemo mranima zapadna se civilizacija spustila na najniu razinu. Nai pretci nisu o svom dobu tako mislili. Dodue, preplaili su se i uznemirili dolaskom 1000. godine, kao to smo mi bili uznemireni zavretkom drugog tisuljea. Bili su kao djeca pa su se bojali nepoznatog. Kad se nita strano nije dogodilo, zajedniki su odahnuli i dali se na graenje nove inaice nekadanjeg Rimskog Carstva. Mi danas ivimo u njoj. 92
Srednji vijek: veliki pokus

vijeka Kako smo vidjeli, ivot u stoljeima tijekom ranog srednjegRimskogbio je teak svim Europljanima, preivjelima potomcima palog Carstva. Zbog razaranja koja su uzrokovale barbarske najezde u 5. i 6. stoljeu, suoavali su se s tri velika izazova.
Borba za opstanak
Prvi je izazov bio golo preivljavanje. Ispod izvjesne razine gospodarskog ivota teko je, gotovo nemogue, odrati zajednice ljudskih bia. Stoljeima je ljudski rod, barem u civiliziranom dijelu svijeta, ivio visoko iznad te kritine razine. Sada, kad je njihov svijet bio sruen, mnoge su se zajednice opasno pribliile krajnjem siromatvu, pa ak gladovanju i smrti. Stoga su velika podruja postala gola pustinja, prebivalite opasnih divljih zvijeri koje su neko bile blizu istrjebljenja, kao i neobuzdanih ljudi i odmetnika koji su ivjeli kao ivotinje to su ih okruivale u mranim umama. ak i u preivjelim zajednicama, premda s mnogo manje stanovnitva, ljudi su imali malo udobnosti. Svi su teko radili samo da bi imali neto - gotovo nikad dovoljno - za jelo. Nastambe su bile primitivne, nerijetko tek pilje iskopane u obroncima brda. Ljudi su se odijevali u odjeu domae izrade koju godinama nisu mijenjali. Zimi im je bilo hladno, ljeti vrue. Nakon sumraka, jedina je svjetlost dolazila iz njihovih zadimljenih ognjita.
POVIJEST ZNANJA
Svijet neprijatelja
ivot im je takoer bio pun opasnosti. Dok su ivjeli u malenim, samodostatnim zajednicama, bez jake sredinje vlasti ili graanske policije, stalno su ih napadali gusari i razbojnici. Napad odmetnika, vodea drutvena bolest u to doba, vjerojatno je bio glavni uzrok smrti u srednjemu vijeku. Obinim se ljudima vrlo teko zatititi od odmetnika. Zatita je oduvijek bila vrlo specijalizirano zvanje, zapravo najstarije zvanje. Zatita je cjelodnevno zaposlenje, pa osobe koje se njome bave moraju od tienika primati sredstva za ivot. Kad nema sredinje vlasti i obzira prema zakonima, nadoknada za zatitu postaje jo skuplja. Zatitari moraju imati oruje. Nadnica koju primaju obino ide na teret tienika. Usto, mora im se platiti koliko god ele, ak i vie od potrebnog. Jer, budui da su dobili monopol na silu u zajednici, esto su mogli sami odrediti cijenu. Tijekom mranog doba plaa za zatitu bila je krajnje visoka, moda i do tri etvrtine prihoda ljudi koje je titila. Jedan je uzrok te vrlo visoke cijene (u usporedbi s cijenom zatite i sigurnosti danas) bio to to je srednjovjekovna zatita ubrzo postala ustanova u hijerarhiji koja nije pruala vie zatite, ali je uzdravala mnogo vie zatitara. Na najnioj su razini bili lokalni orunici i vojnici. Oekivalo se da e neprijatelje i pljakae zadrati daleko od polja i kua. I oni su, meutim, trebali zatitu, od drugih lokalnih vojnika kao i od odmetnika, a nju je na vioj razini osiguravao plemi, koji je organizirao zatitu za prilino veliko podruje. Napokon, u zemljopisnom podruju koje se moglo braniti (a moglo je biti maleno ili vrlo veliko), samo je kralj bio doista samostalan jer nikome nije dugovao vjernost sve dok su nie razine zatitara bile zadovoljne i dok je svoje granice mogao braniti od drugih vladara. Tradicionalno, bili su tu i vitezovi lutalice, koji su jahali naokolo traei posebne osobe, primjerice dame u nevolji da ih brane i da im pomognu. Veinom su takve viteke osobe postojale samo u priama. Bio je to skup i neuinkovit sustav odravanja svojevrsnog graanskog mira. Mi taj sustav nazivamo feudalizam. Ali sve dok su najpametnije, najkreativnije i najenerginije osobe u srednjevjokovnom drutvu bile zauzete golim preivljavanjem, vjerojatno nije bilo druge mogunosti.
Problem Boga
Bog je bio jedan od tri velika srednjovjekovna izazova, i to najvei. Ljudska su se bia uvijek zanimala za Boga i pokuavala shvatiti njegova djela. Grci, a oso-
94

bito Rimljani, to su zanimanje drali pod nadzorom. Samo su rijetko, u obredima, doputali da ih svlada boanska mahnitost. Poetkom srednjeg vijeka ona je svladala najbolje i najpametnije Europljane. Gotovo se moe rei da su postali opsjednuti Bogom. Mislili su o Bogu, prouavali ga, pokuavali su odrediti njegovu volju i pokoravati joj se, te nastojali otkriti Boje nakane u svijetu i kako ih provoditi. Njihovi su se ivoti usredotoili na Boga vie negoli ikad prije u povijesti Zapada. Grci su u prvom redu prouavali matematiku i filozofiju, a Rimljani politiku i pravo; sad je kraljica znanosti postala teologija. To e potrajati go tovo tisuu godina. -.:>-: ,'-: -"'li?;.
Znanost teologije
Danas teologija preivljava tek kao jedna od humanistikih znanosti, s malim brojem studenata i jo manje strasnih poklonika. I same su humanistike znanosti, skupina znanosti koja je nekad bila na vrhu akademske ljestvice, nisko pale. Njihovo je mjesto zauzela druga vrsta znanosti, kojoj emo mnogo pozornosti posvetiti u kasnijim poglavljima. tovie, ta je znanost postigla velike pobjede. Imamo je pravo oboavati. Ali mi ne bismo smjeli zaboraviti da je u svoje doba i teologija postizala velike pobjede i da je njezino doba dugo trajalo. to znai "prouavati" Boga? Kako moe postojati "znanost" o Bogu? Sama injenica da moemo postaviti ta pitanja pokazuje koliko smo daleko doli i koliko smo se promijenili od srednjovjekovnog svjetonazora. Boja drava drukija je od Ljudske drave. Tako je rekao Augustin. To je, takoer, bilo oito. Ali po emu je drukija? Kakav je bio "ustav" Boje drave? Kakva je bila njezina politika, njezina pravda, njezin mir? Sve se te stvari moraju razlikovati od onih u Ljudskoj dravi. Na primjer, uzmimo mir. Graanski je mir u Ljudskoj dravi sloena ideja, koju su i Grci i Rimljani pokuavali shvatiti. Mir ukljuuje ravnoteu sila, pripravnost na sklapanje kompromisa, prihvaanje pravednog autoriteta, ustanovljavanje linija autoriteta, priznavanje osobnog podruja izvan dosega autoriteta i mnogo drugih stvari. Mir je vjerojatno stanje koje je najtee postii u graanskoj dravi pa je stoga najvrednije. Mir u Bojoj dravi takoer ukljuuje sloene odnose s autoritetom, ali sad je autoritet Bog ili Boja volja. U Danteovoj Boanstvenoj komediji jedna od blagoslovljenih dua u raju kae: "Njegova je volja na mir."
95
POVIJEST ZNANJA
E la sua voluntade e nostra pae.
Samo ako su nae elje posve u skladu s onim to Bog eli za nas, mi smo u miru. Dakle, jesmo li jo uvijek slobodni ili smo porobljeni? Slobodni smo jer slobodnom voljom izabiremo ono to Bog bira za nas. Izabrati drukije znailo bi dopustiti da postanemo robovi vlastitih elja. Ako smo slobodni od svih krivih i pogrenih poticaja, onda je Bog ono to po prirodi izabiremo i stoga smo i u tom smislu slobodni. Priznajemo li postojanje osobnog podruja u koje Bog ne moe, ili ne bi trebao zaci, podruje u kojem postoji druga vrsta slobode? Takvo podruje postoji i ono se priznaje i titi u Ljudskoj dravi, ali u Bojoj dravi moemo si dopustiti - to zapravo od sveg srca elimo - da svoje bie posve otvorimo Bogu i nita ne skrivamo od njega. Svako je skrivanje neka vrsta sramote i neka vrsta robovanja. I tako, teklo je to teoloko razmiljanje, predajui sebe i svoju volju Bogu, postiemo vii mir i viu slobodu. Zauzvrat za taj dar, jedno od najveih ljudskih djela, Bog nas nagrauje vjenim mirom. Takvo je bilo znanje koje su traili prouavatelji Nebeske drave. Njezina su dva osnovna teksta Stari i Novi zavjet. Ali nije bilo uvijek lako razumjeti ta dva udbenika. Na primjer, da li se sve to oni kau treba shvatiti doslovce ili Bog trai alegorijske itanje nekih tekstova? Nakon to se odgovori na to poetno pitanje, nailazimo na druge potekoe. Zapravo, svaka reenica svetih tekstova zahtijeva tumaenje, odnosno razumijevanje i primjenu na ljudski ivot i njegovo traganje za Bogom. Ima li reenica koje su meusobno proturjene? To se ini nemoguim, jer bi nas Boje proturjeje odbilo od njega i, prema njegovom obeanju Noi, obeanju potvrenom rtvom njegova jedinorodenog Sina, on to nee uiniti. Kad Bog u svojim djelima naoko proturjei sam sebi, primjerice kad doputa da se loe stvari dogaaju dobrim ljudima (po naem shvaanju zla i dobra), moramo pretpostaviti da smo ga krivo shvatili, jer ako na svijetu postoji ita u to se moemo pouzdati, to je Boja dobrota, prema drugima kao i prema nama. Stoljeima su se najpametniji, najmatovitiji i najmarljiviji umovi zapadnog kranstva bavili tim pitanjima i desetcima slinih. U kolama i na sveuilitima nali su odgovore, a potom su ih ispitivali i protivili im se. U samostanima diljem Europe o njima se stalno razmiljalo. Openito se dralo da je kontemplacija, koja se, strogo uzevi, razlikuje od teologije, najvia sluba Boja, ak via nego prouavanje i propovijedanje, pa su joj se stoga predavali najbolji, a za svijet su bili nijemi.
96

Ne znamo to su otkrili u svom tihom, strasnom razmiljanju o problemima s Bogom jer to nisu zapisali niti rekli drugima, nije im bilo stalo da to saznamo. Nije bilo Nobelovih nagrada za teologiju, niti zemaljske nagrade ili slave za najvea otkria. Nagrade su bile u samim otkriima, u njihovoj arkoj, neposrednoj istini. I u vjenom miru koji je slijedio iza njih.
Teologija u drugim religijama

Krani nisu bili jedini teolozi srednjeg vijeka. Kao da su gotovo svi bili opsjednuti Bogom. Istoni, ili grki, krani bili su dojmljivi teolozi, premda su sauvali hladnokrvnost i takoer odravali Carstvo u cvatu. idovi su takoer bili opsjednuti Bogom, kao to su oduvijek bili. Kao prvi od mnogih valova Semita Arapski su poluotok napustili u drugom tisuljeu pr. Kr. i potom putovali i bili tjerani prema zapadu sve dok se nisu naselili u Jeruzalemu kao svom duhovnom sreditu i domu. Ondje su stotinama godina uzgajali svoj jedinstveni monoteizam i objavljivali ga svakome tko je htio sluati zakljuke moralnih nagaanja o njihovom skrivenom Bogu. Rimljani su 63. pr. Kr. pokorili idove. idovi su se ponovno pobunili nakon sto godina, samo da vide kako njihov hram razaraju rimski vojnici. Zatim je uslijedilo ono to neki smatraju najveim razdobljem idovske povijesti, kad su idovi bili raspreni diljem Rimskog Carstva i moda inili ak deset posto njegovog cjelokupnog stanovnitva. U sjevernoj Africi, panjolskoj, Italiji, Grkoj i Egiptu, kao i u Palestini te njezinoj okolici, idovske su zajednice govorile istim jezikom, pokoravale se istim zakonima (ukljuujui trgovaki zakon) i trgovale na veliku dobrobit Rimljana kao i svoju. idovski uenjaci i rabini posvuda su ne samo prouavali i kodificirali idovsku povijest i zakon nego takoer prouavali i kodificirali helenistiku znanost. Suraujui s Grcima i drugim kranima, aleksandrijski su idovi mnogo pridonijeli skupljanju klasine tradicije koja e se na zapadu ponovno pojaviti nakona pada Bizanta 1453. Manje opsjednuti od krana sa Zapada nisu bili ni milijuni sljedbenika Muhameda, koji su nakon Prorokove smrti godine 632. brzo osvojili cijelu Arabiju, Bliski istok, Perziju, sjevernu Afriku i panjolsku. irenje islama na zapad zaustavili su Franci 732. godine kod Poitiersa, a islam se povukao iza Pireneja. irenje na istok se, meutim, nastavilo sve dok u 10. stoljeu muslimanskih naselja nije bilo u mnogim podrujima Afrike juno od Sahare, po cijelom Indijskom potkontinentu te na otocima Istonog kineskog mora (Sumatri, Javi, Celebesu, Mindanau i drugdje). 97
POVIJEST ZNANJA
Isprva islam nije bio religija koja se aktivno bavila obraanjem, premda je ipak lako nalazio obraenike. Njegova poruka saaljenja i milosra, preuzeta iz Kur'ana, posvuda je nadahnjivala potlaene narode i jo ih uvijek nadahnjuje. Arapski i, na posljetku, muslimanski trgovci nosili su sa sobom ne samo gorljivost i potenje nego takoer i novosti o novom, poeljnom svijetu. Mnogi su se krani i idovi odbili preobratiti na islam, ali pogani nisu. Drugi kalif (tj. Muhamedov nasljednik), Omar, osvojio je Aleksandriju, glavni grad uenog svijeta, godine 642. U Aleksandriji su se arapski muslimani prvi put susreli s grkom kulturom. Smjesta su podlegli njezinom caru. Uskoro su postali poznati matematiari, astronomi i fiziari, pa su nastavili s kodificiranjem i tumaenjem grke znanstvene misli zapoetim jo prije pada Rima. Kao i svi drugi, i arapski su muslimani bili obuzeti mahnitim teolokim prouavanjem i razmiljanjem koje je haralo Zapadom.
Naela teokracije
U demokraciji (od grkih rijei demos, "narod" i kratos, "mo") vlast ima narod, izravno ili preko predstavnika izabranih prema odreenim pravilima u odreeno vrijeme. Druge su rijei takoer napravljene od grkog sufiksa -kracija, a oznaavaju razliite vrste vlasti: na primjer, aristokracija ili tehnokracija. U teokraciji (od grkog theos, "bog"), svu vlast ima Bog. Tu je zamisao teko razumjeti. "Narod" je apstrakcija, ali ipak moe osjeati da si dio naroda i stoga ima ulogu u vlasti, makar samo na dan izbora. "Aristokracija" se takoer moe razumjeti. To je vladavina "najboljih", to je teoretski mogue, premda nikad nije naen nepogreiv sustav biranja najboljih, koji e vladati nad drugima. Takoer su razumljivi pojmovi poput "tehnokracije", drutvenog i ekonomskog sustava u kojem vladaju tehnokrati, tj. strunjaci. Ali to znai da Bog vlada? to je Bog? Kako Bog izraava svoju vlast? Tisuama godina diljem cijelog drevnog svijeta kraljevi, carevi i faraoni tvrdili su kako su bogovi, odnosno da su boanski kao i svjetovni vladari svojih naroda. Sve su rimske careve od Augusta nadalje oboavali kao bogove. Ali kad je Konstantin kao rimsku dravnu religiju prihvatio kranstvo, nije ustvrdio da je kranski Bog. Kranski (kao i idovski i muslimanski) Bog nije samo jedan od mnogih bogova. On je Bog, jedini, svemogu, sveprisutan, sveznaju. to, dakle, u praktinom smislu znai kad kaemo da vlada svijetom? idovima i muslimanima bilo je razmjerno lako odgovoriti na to pitanje. Bog je Mojsiju i prorocima dao zakone, a idovi su im se samo trebali poko98

ravati. Ljudi vini zakonu, rabini, tj. uitelji, mogli su te poduiti kad si bio u nedoumici. Bog je takoer diktirao Kur'an svom proroku Muhamedu pa se dralo kako je Kur'an ne samo sveta knjiga islama nego i njegov zakonik. Ponovno, ueni muslimani pod vodstvom imama mogu u dvojbi poduiti i dati odgovore na teka pitanja. Da li bi se slina situacija mogla pojaviti u kranstvu? inilo se da bi potekoa moglo biti jer su Novom zavjetu oito nedostajala pravila praktinog ponaanja, ak i ako se njegove tajanstvene parabole tumae kao nain ivota. Najvea je potekoa bila tko bi i po ijem autoritetu Novi zavjet mogao tumaiti svim kranima. Drugim rijeima, ako je Rimsko Carstvo palo pa vie nije postojalo, to ga je moglo nadomjestiti kao svjetovna vlast? Odgovor se naao u kranskoj Crkvi koja je, premda je Krist nije utemeljio kao svjetovnu ustanovu, ipak to postala jer je samo Crkva imala autoritet da tumai Boju volju. Bilo je i dodatnih potekoa jer je Istono Rimsko Carstvo sa svojim glavnim gradom Bizantom zahtijevalo vodstvo nad ostatcima Zapadnoga Rimskog Carstva. Njegov se zahtjev temeljio na tradiciji i, jo vanije, na jasnim odredbama i zapisanim djelima Konstantina, koji je Bizant (Konstantinopol) osnovao kao sredite Carstva. Stoga se inilo potrebnim otkriti ili stvoriti neki most izmeu Konstantina i Crkve koji bi potonjoj dao potrebni autoritet. Takav most nije postojao pa su ga zato izgradili. U 9. ili moda 10. stoljeu, nepoznata osoba ili osobe koje su znale kako funkcionira rimska kurija krivotvorile su spis koji je navodno pokazivao da je Konstantin Veliki papi Silvestru I. (314.-335.) i njegovim nasljednicima prepustio duhovnu vlast nad svime to se tie vjere i bogosluja te svjetovnu vlast nad Rimom i cijelim Zapadnim Rimskim Carstvom. Danas se openito smatra da je taj spis krivotvorina i da takva "Konstantinova darovnica" nikad nije postojala. Stotinama godina nitko je nije dovodio u pitanje. Navodni dar zapravo je zadovoljio duboku potrebu: rijeio je problem kako se Boja vlast prikazuje ljudima. Istodobno, bilo je vrlo vano to se ta uredba temeljila na lai. Vjerojatno je tako moralo biti. Teokratski oblik vlade moe se ostvariti u malenim zajednicama poput samostana ili unutar skupina kakva je bila Plvmouthska plantaa u povijesnom Massachusettsu. Moe li teokracija doista uspjeti tamo gdje je stanovnitvo ratrkano na velikom podruju? Sumnjam u to. Znam da se dobri ljudi ne slau sa mnom. Meutim, da mi uzvrate, moraju mi pokazati primjer stvarne i uspjene teokracije.
99
POVIJEST ZNANJA
Carstvo i papinstvo
Papa je mogao svojatati svjetovnu vlast nad svim kranima, ali kako ju je imao provoditi? Kao izabrani dunosnik, papa je obino bio ovjek poodmakle dobi koji nije dugo poivio. Njegov nain ivota nije ga uinio podobnim za svjetovnog vladara jer je u to doba to neizostavno znailo imati iskustvo u voenju rata. Stoga je papa oito trebao osnovati i odravati svjetovnu ustanovu na ijem bi elu bio ovjek koji bi mu se pokoravao, dok bi istodobno orujem vladao nad rasprenim kranskim zajednicama. Bilo je lake uobliiti takvu ustanovu negoli je odravati, a osobito nadzirati. Zapravo, ustanova je pod imenom Svetog Rimskog Cara praktiki sama sebe osnovala, a taj su naziv u razno doba svojatale razliite osobe. Najpoznatija je bio Karlo Veliki, kojeg je papa okrunio na Boi godine 800. Karlo I. Veliki (742.-814.), kralj Franaka (768.-814.) i kralj Lombardana (774.-814.), bio je najmoniji ovjek Europe mnogo prije negoli mu je papa Lav III. u bazilici sv. Petra u Rimu stavio krunu na glavu i proglasio ga carem i Augustovim nasljednikom. Karlo Veliki tim inom nije zadobio vie moi. Meutim, dobio je neku vrstu legitimnosti koju su on i njegovi nasljednici smatrali prilino vanom. I papinstvo je takoer dobilo neku vrstu legitimnosti. Otada su, naime, pape tvrdili da imaju svjetovnu vlast nad carevima. Meutim, jo je uvijek trebalo odgovoriti na isto pitanje. Kako je papa imao vladati nad carem, koji je uza sebe imao vojsku? Stoga je taj simboliki in u bazilici sv. Petra godine 800. bio i ostao duboko dvosmislen. Car je vladao voljom pape, tako je rekao papa i car to nije izrijekom poricao. Ali papa je takoer vladao voljom cara, jer je car imao mnogo vojnika, a papa malo. Kad se u obzir uzme zapravo podvojena ideja teokracije, po kojoj je sustav zamiljen, nije udno da je ta podvojenost u praksi preivjela tijekom mnogih stoljea. Zato nisu primijetili tu podvojenost i prigovorili joj? Zato to je sustav s papom i carom, uza sve nedostatke, zadovoljio bitnu potrebu. Naime, nije se moglo zamisliti nijedan drugi nain ozakonjenja svjetovne vlasti. Srazmjerna mo carstva i papinstva rasla je i padala u stoljeima nakon godine 800. Katkad se doista inilo da papa ima suverenu vlast. U druga je vremena papa u pogaanjima morao predati toliko svoje moi da su ga smatrali samo lutkom ije je konce drao i povlaio car. Ipak, sustav se odrao pet stotina godina, sve dok u strahovitom skandalu "babilonskog suanjstva" pape nisu napustili Rim i od 1309. do 1377. stolovali u Avignonu pod okriljem francuskog kralja. Pape nikada vie nee imati svjetovnu mo koju su dotada svojatali, a katkad u zbilji i imali. Niti je Sveto Rimsko Carstvo kao praktina
100
Srednji vijek: veliki pokus ustanova preivjelo kad su nacionalne drave poput Francuske, Engleske, panjolske i nasljednice Carstva Njemake u 16. stoljeu izbile na elo i preuzele politiku kontrolu nad Europom. Tim novim nacijama-dravama "milou Bojom" vladali su kraljevi, ali to je bilo neto sasvim novo i posve drukije od teokracije koja je prevladavala tijekom deset stoljea nakon propasti Rima.
Redovnitvo
Carstvo i papinstvo, koliko god bili moni i dalekoseni, nisu uspjeli uinkovito vladati nad teokratskom Europom tijekom osam stoljea, od 500. do 1300., koja nazivamo srednji vijek. Bilo je potrebno neto drugo: ustanova koja e posredovati izmeu ovjeka i Boga, koja e na ljudsku razinu svesti zakone i zapovijedi Krista i njegovog predstavnika na zemlji, rimskog pape. Tu je ulogu trebala preuzeti Crkva, pod uvjetom da je Crkva ikad bila ono to je Krist vjerojatno elio da bude (ako je zapravo Krist ikad stvorio Crkvu, to je poneto dvojbeno). Crkveni su biskupi davali privid zakona i reda, a njezini su sveenici pruali izvjesnu duhovnu utjehu. Ali su se i sveenici i biskupi bavili vlastitim poslovima. Bilo je potrebno neto jednostavnije i skromnije. Prvi koji je uvidio tu potrebu i zadovoljio je bio je Benedikt iz Nursije. Roen oko 450. po Kr. u Norciji, u sredinjoj Italiji, Benedikt je otiao u rimske kole. Zgranut razvratom grada kojem se bliio kraj, povukao se u pilju na hridi blizu ruevina Neronove palae iznad Subiaca, ezdesetak kilometara istono od Rima. Ondje je tri godine ivio kao pustinjak i zbog svoje svetosti postao poznat, a tada su ga nagovorili da postane poglavar oblinjeg samostana. Opirali su se njegovoj gorljivosti pa su ga buntovni redovnici pod njegovom upravom pokuali otrovati. Dao je ostavku na svoj poloaj, ali jo su se jednom uenici okupili oko njega i uz njihovu je pomo osnovao dvanaest novih samostana. I opet je bilo zavjera protiv njegove vlasti. Oaloen i razoaran, napustio je taj kraj i odlutao na jug do brda koje se uzdizalo nad Cassinom, na pola puta izmeu Rima i Napulja. Kraj je jo uvijek uglavnom bio poganski, ali je Benedikt svojim strasnim propovijedima preobratio njegove itelje i osnovao samostan Monte Cassino, matini samostan benediktinskog reda. Mnogo je godina razmiljao kako zajednica redovnika moe skladno ivjeti. Sastavio je skup pravila zajednikog ivota poznat kao Benediktove regule. Suosjeajna, skromna i umjerena narav Regula, koja je pomno uravno101
POVIJEST ZNANJA
teila molitvu, rad i uenje, postala je dio duhovnog bogatstva Crkve. Benedikt je umro oko godine 547., vjerojatno u Cassinu. Benediktinci su i danas, nakon gotovo petnaest stoljea, cijenjen samostanski red. Prema skolastikoj tradiciji, samostan Monte Cassino utemeljen je 529. Iste je godine kranski car Justinijan dekretom zatvorio Platonovu Akademiju u Ateni. Simbolizam tog dvostrukog dogaaja dugo se smatrao vrlo vanim. Zatvaranje Akademije, koja je preivjela gotovo tisuu godina nakon to ju je osnovao filozof Platon, oznailo je kraj grkog visokog obrazovanja na Zapadu. (Grke su se akademije u Bizantu odrale jo stoljeima.) Istodobno je to znailo poetak nove i drukije vrste odgojne i skolastike ustanove. Od tog doba nadalje, "nijedna biljka nije evala osim one posijane i izrasle u samostanu". Benediktinski su se samostani pojavili u cijeloj Italiji i na drugim mjestima u Europi. Na sebe su preuzeli zadau organiziranja, razvrstavanja, klasificiranja i prepisivanja klasinih zapisa koji su do njih stigli iz velianstvene grke i rimske prolosti, pa njima dugujemo gotovo svaki sauvani tekst. Ali benediktinski se redovnici nisu ograniili samo na mukotrpno i dosadno prepisivanje tekstova, koje u mnogo sluajeva sigurno nisu dobro ni razumjeli. Takoer su preuzeli aktivnu ulogu u svijetu. Benediktinski su redovnici prenijeli poruku kranstva u najudaljenije krajeve starog Carstva, u Britaniju, sjevernu Njemaku i zapadnu panjolsku, kao i u poganska podruja Italije, primjerice Cassino, koja su se stare religije drala vie od tisuu godina nakon Kristove smrti. Skromna je poniznost sv. Benedikta stoljeima ostala u pamenju, pa je redu koji je nosio njegovo ime nastavila pridavati glas svetosti i kranske gorljivosti. Ali s vremenom su samostani, kao i sama Crkva, postali vrlo bogati. Veliko je bogatstvo prepreka za spas due, to je Krist znao (tee je bogatau doi u kraljevstvo nebesko nego devi proi kroz uice igle). Taj je aksiom vrijedio za ustanove kao i za pojedince. Tako su do 12. stoljea svi samostanski redovi zapravo postali iskvareni. Tijekom 12. i 13. stoljea, kad su ustanovljena dva reda, franjevci i dominikanci, kranskim je svijetom zavladao nov svjetonazor. Franjo Asiki (l 181/2.-1226.), siuni, opsjednuti ovjek koji je oko 1210. osnovao franjevaki red, bio je posve izuzetan lik kasnog srednjeg vijeka. Uzevi kao cilj svog novog ivota "slijediti uenje naeg gospodina Isusa Krista i hodati tragovima njegovih stopa", Franjo je zahtijevao da njegovi sljedbenici ive samo od onog to su mogli isprositi hodei po svijetu i propovijedajui svoju poruku svakome tko ih je htio sluati. Njegov novi red i dominikanski red, koji je otprilike u isto vrijeme osnovao panjolac Domingo de Guzman (oko 1170.-1221.),
102
Srednji vijek: veliki pokus nazvani su prosjakima, jer su se odrekli velikih samostana u korist najjednostavnijeg i najsiromanijeg ivota. U kasnijim vremenima ak su i dominikanci i franjevci pali u iskuenje pred bogatstvom koje su im nametali oni koji su se nadali kupiti spasenje due poklanjanjem svog imetka svecima. Meutim, tijekom cijelog 13. stoljea redovnitvo se uzdiglo na vrhunac pobonosti i slube ovjeanstvu kakvu nikad prije, ali ni kasnije nije doseglo. Nema pouzdanih statistikih podataka o broju osoba koje su pripadale samostanskim redovima tijekom prvog stoljea postojanja benediktinaca, ili u doba clunijske reforme u 12. stoljeu, odnosno u 13. stoljeu kad su braa franjevci i ueni propovjednici dominikanci hodali Europom. Moda redovi brojem nikad nisu bili veliki. Ali privlaili su veliki dio najpametnijih i najkreativnijih ljudi tog doba. esto nadareni i uvijek marljivi, ti su se mukarci i ene odlaskom u samostan odvojili od obinog svjetovnog ivota. Vie nisu nita pridonosili ekonomiji ili drutvu. Vjerovali su da pridonose neto drugo: molili su za ovjeanstvo, uvali su blago iz prolosti, poduavali su druge o onome to su znali o spasenju u drugom, a ne ovom ivotu, i pokuavali su rtvovati vlastitu ovozemaljsku dobrobit za veu dobrobit u zapravo neodredivoj i dalekoj budunosti. Takve se rtve i darivanja ne mogu smatrati beznaajnima. Mi ne znamo dovoljno o svijetu da dokaemo da molitve svetih mukaraca i ena nisu svijet uinile boljim. Moda su ak spasile svijet. Ali takoer ne znamo je li to istina. Meutim, znamo da je svjetovnom srednjem vijeku uskraena inteligencija, matovitost i stvaralatvo dobrog dijela njegovih najboljih itelja. Cijenu tog gubitka ne moemo izmjeriti.
Kriari
Ne bi bilo istinito rei da papa i Crkva uope nisu imali vojnike. Katkad su plaenici koje je unajmio papa vodili bitke i katkad u njima pobjeivali carske i druge vojske. Zloglasan je primjer papina vojska koju je krajem 15. stoljea u Italiji predvodio Cesare Borgia. Nezakoniti sin pape Aleksandra VI., Cesare i njegov otac nadali su se u posjed svoje obitelji dobiti ne samo golem dio Italije nego takoer ujediniti cijelu zemlju i tako je spasiti od pljakanja francuskog kralja i njemakog (tj. Svetog Rimskog) cara. Ali kad mu je otac umro i papa Julije II. doao na vlast, Cesare nije mogao preivjeti. Ubili su ga 1507., kad je imao trideset dvije godine. S njim su umrle i nade njegove obitelji, kao 103
POVIJEST ZNANJA
i san povjesniara Niccola Macchiavellija (1469.-1527.), koji je u jedinstvenom spoju monog pape i nadarenog mladog vojskovoe vidio mogunost da se Italija oslobodi strane vlasti. Malo je papa imalo prednosti kakve su imali Aleksandar VI. i njegov sin Cesare. Ali oni su imali drugo oruje koje se moglo upotrijebiti za podizanje vojski: vjersku gorljivost koju su raspirivali medu velikim europskim vojskovoama. Tijekom 12. stoljea cvatua europska trgovina potakla je trgovake ekspedicije kao i hodoaa u Jeruzalem i na druga sveta mjesta na istoku. U isto su vrijeme Turci Selduci napali Bizantsko Carstvo. Bila je to prilika i potreba, kako je papa Urban II. brzo uvidio. Godine 1095. zatraio je da kranska vojska pobijedi Turke i od muslimana preotme Sveti grob. Jeruzalem je pao 15. srpnja 1099. pred arolikom vojskom kriara koji su svoje kransko milosre pokazali pobivi idovsko i muslimansko stanovnitvo, ne tedei ni ene ni djecu. Tijekom sljedeih nekoliko desetljea kriari razliitih boja zadobili su vlast nad uskim pojasom uz obalu Palestine, to je kod kue bilo povodom za mnogo slavlja. Saraceni su godine 1144. ponovno osvojili kriarske tvrave, to je dovelo do drugog (1148.), treeg (1189.) i etvrtog (1198.) kriarskog rata, odkojihje svaki zavrio poniavajuim neuspjehom i posljedicom da su sve kranske granine utvrde izgubljene, zajedno sa ivotima i imetcima desetaka tisua krana, od kojih su mnogi pripadali najviem plemstvu. Kriarska je gorljivost, meutim, postajala sve jaa. U proljee godine 1212. pastiri po imenu Stjepan imao je viziju u kojoj se pred njim, preruen kao hodoasnik, pojavio Isus i dao mu pismo za francuskog kralja. Stjepan, koji je ivio u francuskom gradiu Cloyesu na rijeci Loiri, otiao je predati to pismo. Dok je hodao obasjan proljetnim suncem, svakome koga je sreo govorio je o svojoj zadai. Uskoro se oko njega okupila gomila druge djece koja su ga odluila pratiti kamo god ga Bog pozvao da ide. Napokon ih se okupilo vie od trideset tisua i odluili su otii u Marseilles, odakle su se nadali otputovati brodovima u Svetu zemlju. Sa sigurnou su oekivali da e inovjerce moi svladati ljubavlju umjesto orujem. Nakon to su doli u Marseilles, brigu za njih preuzeli su trgovci, koji su ih, vidjevi priliku za golemu zaradu, obeali odvesti u Jeruzalem, ali su ih umjesto toga otpremili u sjevernu Afriku, gdje su ih kao robove prodali na muslimanskim trnicama koje su na veliko trgovale ljudima. Malo ih se vratilo, ako se uope itko vratio. Nitko nije stigao do Svete zemlje. Nicolas, desetogodinjak iz Kolna, zatim je okupio drugu skupinu, u Porajnju propovijedao djeji kriarski pohod, i napokon privukao dvadeset tisua djeaka i djevojica. Nakon to su na putu u Italiju preli Alpe, zadesile su
104

ih razne manje ili vee nedae. Kao i prije, velik su broj otpremili brodom u Afriku i prodali u roblje. Tijekom 13. stoljea odrana su jo etiri kriarska pohoda. Osmi i posljednji, koji je vodio francuski kralj Luj VII. (sv. Luj), na neki je nain bio jo patetiniji i alosniji od "Djejeg kriarskog pohoda". Kralj Luj je godine 1270. pozvao ljude u pohod, sve je zapoelo u velikoj nadi, ali kuga je uskoro desetkovala golemu vojsku koja je u Tunis pristala u srpnju 1270. Luj je bio medu prvim rtvama i mnogi su ga otpratili u smrt dok su njegovo tijelo nosili natrag u Francusku. Osam kriarskih pohoda u razdoblju od gotovo dva stoljea nisu postigli gotovo nita konkretno, a stajali su vrlo mnogo u ivotima, dragocjenostima i iznevjerenim nadama. Ali moda su bili potreban, ak i neizbjean rezultat velikog pokusa teokratske vladavine izvedenog u srednjem vijeku.
Tisuljetni strahovi, poslijetisuljetna postignua

Broj tisuu uvijek je opinjao krane. Iz vie su se razloga bojali tisuite godine koja se pribliavala, od kojih je jedan bilo proroanstvo u dvadesetom poglavlju Knjige Otkrivenja, koje kae kako "opazih anela gdje silazi s neba ... uhvati Zmaja, staru zmiju - a to je je davao, sotona - i sveza ga za tisuu godina ... poslije toga ima biti odvezan kratko vrijeme." Predodba svijeta u kojem vlada davao, makar i na kratko, ulijevala je strah. ivot se inio dovoljno loim tijekom tisuu godina dok je davao jo uvijek bio svezan u Bezdanu. Koliko bi ivot mogao biti gori nakon to se avlu omogui da bez prepreka vri zlodjela? I koliko je dugo, ili kratko, "kratko vrijeme" nakon kojeg bi se Krist vratio da sudi ivima i mrtvima? Stotine su tisua diljem Europe drhtale dok se pribliavala godina 1000. (ili je kobno razdoblje trebalo poeti godine 999.?). Potkraj 990-ih veina je poslova jednostavno stala jer su ljudi odluili ne poduzimati nita osim najprivremenijih poslova, a poboni su vjernici srljali ulicama, biujui se u krvavoj mahnitosti kajanja za grijehe i uzdanja u bliski spas. Vano je sjetiti se da nisu svi u Europi, da i ne govorimo o okolnim prostorima, mjerili vrijeme poput krana. Svijet je bio mnogo stariji od tisuu godina za Zidove, iji kalendar poinje od navodne godine stvaranja svijeta, po naem raunanju vremena 3761. pr. Kr. Za muslimane, iji kalendar poinje od 622. po Kr., svijet je bio mnogo mladi. U svakom sluaju, godina 1000. (ili 999.) prola je, a da se nita naroito nije dogodilo. Olakanje koje su krani osjeali zbog tog sretnog raspleta do-
105
POVIJEST ZNANJA
gaaja pretvorilo se u nov nalet energije, a sljedea tri stoljea, od oko 1000. do oko 1300., bila su jedno od najoptimistinijih, najplodonosnijih i naprednih razdoblja europske povijesti. Pod Henrikom III. (1036.-1056.) srednjovjekovno je Carstvo uli. stoljeu na vrhuncu moi i utjecaja. Carstvo se protezalo od Hamburga i Bremena na sjeveru do vrha Talijanske izme na jugu i od Burgundije na zapadu do eke, Maarske i Poljske na istoku. Kako se Carstvo uzdizalo, papinstvo je gubilo na moi. Godine 1046. ak su tri ovjeka svojatala katedru sv. Petra. Henrik je intervenirao i na sinodi u Sutri te godine zbacio je svu trojicu i pobrinuo se da izabran bude njegov kandidat, Klement II. Istoga je dana Klement uzvratio uslugu okrunivi Henrika i njegovu enu za cara i caricu. Nije prolo mnogo prije negoli se njihalo zanjihalo u suprotnom smjeru. Krajem 12. stoljea, pod papom Inocentom III. (l 198.-1216.), papinstvo je doseglo vrhunac slave i moi a kransko je Carstvo bilo blie nego ikada tome da postane jedinstvena teokracija bez unutarnjih proturjenosti. Ali su dvojbenosti jo uvijek postojale, izbivi na povrinu uskoro nakon Inocentove smrti, kad je Frederik II., car od 1215. do 1250., obnovio borbu s papinstvom. Obje su strane na kraju tog sukoba bile iscrpljene. Politiko komeanje koje je uslijedilo nije imalo utjecaja na opi porast ivotnog standarda koji je bio znaajka tih stoljea. Novom je boljitku veoma pridonijelo nastajanje novog stalea gradskih trgovaca i obrtnika, stalea koji e Karl Marx nazvati buroazijom. Kako je Marx izjavio, "buroazija je odigrala najrevolucionarniju ulogu u povijesti", a to nikad nije bilo tako oito kao u 11. i 12. stoljeu, kad su stotine novih gradova, koji su sebe nazivali komune, stekle moan poloaj u Italiji, Njemakoj i Flandriji. One su od svojih bivih feudalnih gospodara zahtijevale i dobile samostalnost. Domiljati su buruji ne samo stvorili novo bogatstvo trgovinom i poslovanjem nego su takoer novano pomagali izume dosjetljivih poduzetnika na polju alkemije (pretei suvremene kemije), pretvorbe energije, prijevoza i metalurgije. Uporaba eljeza postala je uobiajena ak i u siromanim kuama. Posvuda su se podizale vjetrenjae i vodenice kako bi se prirodne sile iskoristile u korisne svrhe. Nova je vrsta orme omoguila da se u kola i plugove upregnu konji. A u ekoj, vedskoj i Cornwallu nove su rudarske tehnike omoguile kopanje prvih dubokih rovova prema bogatijim leitima eljeza, bakra, kositra i olova. Moda je najvanije od svega bilo to je novi graanski stale zapoljavao viak radne snage to ga je stvarala rastua poljodjelska populacija, jer su i seljaci i zemljoposjednici novim izumima poveali svoju uinkovitost. Posljedica je bila poveani prihod poljodjelaca i novo bogatstvo u gradovima. 106

Sve su te promjene bile opasne za srednjovjekovni teokratski ideal. Primitivni je kapitalizam naruio stabilnost drutva, kao to uvijek ini (Marx je i to prvi shvatio). Feudalna teokracija, odnosno teokratski feudalizam, bili su sami po sebi odvie nestabilni da dugo preive stvaralaku zbrku tog doba. Ali nama je to lake vidjeti nego ljudima u srednjemu vijeku. Njihove su glavne brige ostale, to se tako dugo nije promijenilo, teoloka prouavanja i razmatranja. ak i u novom svijetu koji se raao, najstarija pitanja - u svezi sa sukobom vjere i razuma, Boje volje i prirodom istine - zadrala su svoju staru privlanost i zasjenjivala sve drugo to se dogaalo.
Rasprava o Istini
Tijekom stoljea srednjega vijeka jedno je jedino pitanje bilo u sreditu kranskog teolokog prouavanja i rasprava. Augustin ga je prvi nagovijestio u Bojoj dravi i, dok je po prvi put definirano nedugo nakon pada Rima, gotovo je tisuu godina nastavilo biti vodea tema. Jednostavno reeno: prihvatimo li kao istinito Augustinovo uenje o dvjema dravama, postoji li jedna istina za obje ili one imaju odvojene i drukije istine? Ako je neto istinito u jednoj dravi, mora li to biti takoer istinito u drugoj? Ili, ako postoje dvije posebne istine, je li jedna od njih vanija od druge? Stoga, mora li ovjek birati izmeu njih? Pitanje se sada moe initi nevanim ili bespredmetnim jer smo davno pronali odgovor pa stoga vie ne razmiljamo o njemu. Ali srednjovjekovnim ljudima nije bilo lako odgovoriti na to pitanje. I oni su vidjeli, moda bolje od nas, koliko raznih teoretskih i praktinih posljedica moe proizii iz moguih odgovora. Razmotrimo gledita sedmorice velikih srednjovjekovnih mislilaca u vezi s pitanjem o dvjema istinama, kako su ga nazvali.
Boecije
Boecije se rodio u rimskoj aristokratskoj obitelji oko 480. godine. Bio je dobro obrazovan i oito je govorio grki i latinski. Oko godine 510. poeo je najveu zadau svog ivota: prijevod Aristotelovih knjiga s grkog na latinski kako bi budui narataji upoznali najbolje od klasine misli. Boecije je takoer pod ostrogotskim kraljem Teodorikom dobio vano mjesto, pa je neko vrijeme imao mo i utjecaj. Ali nakon 520. pao je u nemilost - zatvorili su ga i 524. 107
POVIJEST ZNANJA
smaknuli nakon stranog muenja. U zatvoru je napisao poznatu knjigu Utjeha filozofije. Kad je rije o njegovoj ivotnoj zadai, Boecije je zavrio samo malen dio, odnosno umjesto da prevede sva Aristotelova djela, preveo je samo Organon, zapise o logici. Meutim, ti su se prijevodi u kolama koristili dulje od sedam stotina godina i proslavili su Boecijevo ime. Takoer je pisao rasprave o teolokim temama, u kojima upada u oi to da one nijednom ne spominju Sveto pismo. Meutim, Boecije je bio kranin, kako pojanjava biografija iz njegovog doba. Kako to moe biti? Rjeenje te zagonetke nalazi se u reenici napisanoj oko 515. kojom Boecije zakljuuje raspravu o Svetom Trojstvu. Reenica je u kasnijim stoljeima bezbroj puta citirana: Koliko moe, spoji vjeru s razumom. Srednji je vijek vjerovao da je ba to, koliko se moe izrei u tako malo rijei, jedno od kljunih teolokih stajalita. Zajedno s injenicom da Bibliji nije bilo mjesta u Boecijevoj teologiji, bio je to nagovjetaj da bi se Boja priroda mogla shvatiti ljudskim razumom, da su istina vjere i istina razuma jedno te isto.
Pseudo-Dionizije
Dionizije Areopagit ivio je u 1. stoljeu. Sv. Pavao gaje obratio na kranstvo i u kasnijim su ga razdobljima smatrali prvim atenskim biskupom. Oko 500. godine, vjerojatno u Siriji, neki je redovnik pod pseudonimom Dionizije Areopagit izdao djela koja su imala velik utjecaj na buduu povijest teologije na Zapadu. Najvanija od njih bila je knjiga O Bojim imenima napisana na grkome. Ta je knjiga bila svojevrsna "negativna teologija" jer je nagovijestila da je teologija kakvu je, primjerice zamislio Boecije, nemogua i neispravna. Pisac kojeg danas nazivamo Pseudo-Dionizije poeo je tvrdnjom da se Bogu ne moe dati nijedno ime koje Bog kroz otkrivenje ne da je sam sebi. Nastavio je pokazujui da ak i otkrivena imena, koja (budui da su imena) moraju biti razumljiva ljudskom umu, ne mogu izraziti istinsku prirodu Boga, jer Bog ne moe biti shvaen (obuhvaen) ogranienim ljudskim umom. Teolog ak ne moe zvati Boga "stvarnim" ili "postojeim" jer njegovo shvaanje tih pojmova proizlazi iz njegovog znanja i iskustva svijeta koji je stvoren, ali se Stvoritelj ne moe shvatiti pojmovima Stvaranja.
108

Pseudo-Dionizije se stoga izravno usprotivio Boeciju. Prema Boeciju, Boja drava se moe shvatiti ljudskim razumom. Prema Pseudo-Dioniziju, Boja se drava nikad ne moe svesti na Ljudsku dravu. Za Boecija je vrhunski autoritet bio Aristotel. On, naravno, nije bio kranin, ali u nekim svojim raspravama pisao je na nain koji su Boecije i drugi mogli protumaiti kao barem pretkranski. I on je bio apostol razuma. Boecije je smatrao da nitko nikad nije znao vie o prirodnom svijetu i to je bilo znanje koje se nije moglo protiviti Svetom pismu, jer ono to je istinito u jednom podruju, mora biti istinito u drugom. Za Pseudo-Dionizija vrhunski je autoritet bio sv. Augustin. Augustinovi neoplatonski korijeni u Plotinu i drugima koje je proitao u svojoj mladosti zajedno s njegovim strasnim itanjem Svetog pisma - naveli su ga na naglaavanje mistine vizije Boga. Po njegovom miljenju, samo vjera moe dati sigurnost za koju su drugi tvrdili da su je nali u razumu. Stoga jedina istina koja je vana jest istina vjere koju Boja milost da je ljudima.
Avicena
Avicena je bio najutjecajniji od svih muslimanskih filozofa-znanstvenika. Rodio se godine 980. u Buhari i uskoro je pokazao da ima izvanredan um. U dobi od deset godina Kur'an je znao napamet. Uskoro je za sobom ostavio sve svoje uitelje i u osamnaestoj je godini bio cijenjen kao izuzetan samouk, a u dobi od dvadeset jedne godine ve je bio poznati lijenik. U to su ga doba politiki nemiri u Perziji i Afganistanu, gdje je proveo vei dio ivota, naveli da zapone lutalaki, buran ivot. Uprkos svojim nevoljama, postao je najproduktivniji od svih arapskih pisaca. Avicena je napisao dvije velike knjige i mnogo kraih. Prva, Knjiga o lijeenju, velika je filozofska i znanstvena enciklopedija, za koju se smatra da je najpotpunije djelo svoje vrste koje je ikad sastavila jedna osoba. Medicinski kanon, enciklopedija medicinske znanosti tog doba, postala je jedna od najpoznatijih medicinskih knjiga. Oba su se djela temeljila na klasinim modelima. Osobito je Knjiga o lijeenju bila puna Aristotelovog uenja o svim predmetima osim etike i politike, o kojima Avicena nije raspravljao, moda zbog vlastitih politikih razloga. Oba su djela prevedena na latinski i imala su velik utjecaj na zapadne skolastike koji su poeli uviati da znanje nije samo interpretiranje i reinterpretiranje Svetog pisma, Augustinove Boje drave i Boecijevog prijevoda Organona. udjeli su za podatcima o Aristotelu i openito grkoj misli koje im je
109
POVIJEST ZNANJA
podario Avicena. Grci su oito bili uporni branitelji tvrdnje da razum moe dati stvarne i vrijedne istine. Ali skolastici jo uvijek nisu mogli itati samog Aristotela, jer u stoljeu nakon Avicenine smrti godine 1037. na Zapadu nije bilo njegovih tekstova.
Pierre Abelard
Nijedan srednjovjekovni uenjak nije bolje poznat od ovog nadarenog, zlosretnog uitelja, ija je kobna ljubavna afera s Heloisom tema mnogih literarnih i dramskih djela. Roen u Bretanji 1079., Pierre Abelard bio je sin viteza. Odrekao se svog nasljedstva i vojnike karijere kako bi prouavao filozofiju, osobito logiku; postao je njezin najvjetiji praktiar i uitelj svog doba. Bilo je to doba velikih uitelja i logiara. Pariz je postao rasadnik teolokih rasprava pa su gomile studenata ile od jednog uitelja do drugoga i tukle se na ulicama zbog logikih pitanja i spornih tumaenja Svetog pisma. Abelard se gorljivo bacio u te rasprave, djelomice zbog uzbuenja koje su nudile. Takoer je imao nekoliko privatnih uenika, ukljuujui Heloise (oko 1098.1164.), nadarenu i lijepu sedamnaestogodinju neakinju kanonika Fulberta (oko 960.-1028.) iz parike katedrale Notre Dame. Abelard je zaveo Heloisu, ili je moda Heloise zavela Abelarda; rodio im se sin, a kasnije su se tajno vjenali. Kanonik Fulbert bio je bijesan, veinom zbog tajnovitosti para. I Abelard i Heloise bojali su se da e objava njihove enidbe okonati Abelardovu akademsku karijeru. Bilo kako bilo, Fulbert je unajmio zlikovce koji su napali i kastrirali Abelarda. Ostatak ivota proveo je gorko patei zbog izgubljenih nada. Heloise ga nije napustila niti je on napustio nju. Nastavio je djelovati kao njezin duhovni savjetnik dok je ona zauzimala sve vanije crkvene poloaje. Zajedno su objavili zbirku svojih ljubavnih pisama, jednu od najljepih i najizazovnijih srednjovjekovnih knjiga. Abelard se nije trebao bojati za svoju karijeru. ak i kao eunuh privlaio je horde studenata pa mu je problem bio nai slobodno vrijeme za vlastiti rad. Njegovo najslavnije teoloko djelo Sic et Non (Da i ne) bilo je zbirka prividnih proturjenosti izvaenih iz raznih knjiga, popraenih komentarima koji su pokazivali kako razrijeiti navedene proturjenosti i davali pravila za rjeavanje drugih. U doba estokih rasprava, punom logikih bitaka medu studentima i uiteljima, knjiga je ubrzo postala vrlo omiljena. Abelard je takoer napisao krae djelo Scito te ipsum (Upoznaj samog sebe), koje je tvrdilo
110

da se grijeh ne sastoji u djelima, koja sama po sebi nisu ni dobra ni loa, nego samo u namjerama. Grijeh nije ono to je poinjeno, nego pristanak uma na ono to um zna da je krivo. Vlasti su kaznile Abelarda, djelomice zbog njegova naina ivota, djelomice zbog njegova uenja. Odravao je povran privid pravovjerja, ali u svemu to je pisao bilo je jasno da naginje razumu vie nego vjeri. I njegov rad i njegov ivot jednako su bili izazovni za prevladavajue augustinske nazore njegova doba - i implicitno poticali aristotelovce da zastupaju razum nasuprot tradicionalnom misticizmu. Abelarda se esto smatra muenikom budunosti. Pretrpio je kastraciju, osudu, prisilnu utnju i napokon smrt (godine 1142.) kako bi odrao ivim um Zapada i utro put trijumfu razuma. To gledite romantizira njegov ivot, koji nije bio romantian u suvremenom smislu te rijei. Ali ono naglaava ulogu koju je imao u sukobu izmeu dva krajnja teoloka stajalita. Abelard je bio jedan od najveih Boecijevih pristaa.
Bernard od Clairvauxa
Abelardov najvei neprijatelj bio je taj srednjovjekovni benediktinac i svetac, nazvan doctor mellifluus (zbog medene slatkoe njegovog stila). Bernard, roen godine 1090. u plemenitoj burgundskoj obitelji, jo se kao mladi u Citeauxu zaredio u benediktince. Zaljubljen u Boga, a osobito u Djevicu Mariju, bacio se na svoje redovnike dunosti s toliko strasnog ara da sije upropastio zdravlje. Usprkos svojem pretjerano strogom nainu ivota (da uniti svoj ponos godinama je ivio u siunoj kamenoj eliji koja je za kie bila poplavljena s pola metra vode), doivio je ezdeset treu godinu. Bernardova je omiljena molitva bila jednostavna: "Odakle dolazi ljubav Boja? Od Boga. I to je narav te ljubavi? Ljubiti bez mjere." Takve izjave, nipoto bez presedana, zbunjivale su i moda ljutile Abelarda, koji je vjerovao u razumnu mjeru i jedva je mogao zamisliti Boga koji nije vjerovao u nju. Bernard, ispovjednik, savjetnik i strog kritiar petorice papa, smjesta je vidio kako stoji stvar. "Taj ovjek," rekao je o Abelardu, "usuuje se ljudskim razumom shvatiti Boju cjelinu." Upravo je Bernard nagovorio papu da uutka Abelarda, da ga osudi na oskudan ivot u samostanu u Clunyju, i vjerojatno je upravo on slomio Abelardovo srce. Bernard je bio jedan od najveih augustinaca, a Aristotelovi su sljedbenici jo imali prevaliti dug i muan put.
111
POVIJEST ZNANJA
Averroes
Do doba kad je ivio taj arapski filozofi komentator, Aristotelovo je uenje jo uvijek bilo prilino neprozirno i zbunjivalo je uenjake na Zapadu. Ali Averroes nije samo u djelima koja su mu pribavila nadimak "Komentator" pisao o Aristotelu, nego je takoer ukljuio dijelove izvornih tekstova djela poput Etike, Metafizike i O nebu (bolje reeno, arapskih prijevoda grkih originala, koji su i sami prevedeni na latinski kako bi ih mogli itati, primjerice, Albertus Magnus i Toma Akvinski). Posljedice su bile eksplozivne. Averroes se rodio 1126. u Cordobi, u maurskoj panjolskoj, u to doba najveem gradu Zapada. Dobro obrazovan, uskoro se proslavio svojom uenou pa je nekolicini kalifa sluio kao savjetnik, sudac i lijenik. Izmeu 1169. i 1195. izdao je niz komentara veine Aristotelovih djela (osim Politike, koja mu moda nije bila dostupna). Averroes je namjeravao uzdii filozofiju na ono to je po njegovu miljenju bilo njezino dostojno mjesto u islamu. Nije uspio postii taj cilj jer je islam postao jednako opsjednut Bogom kao kranstvo. To nije bilo doba u kojem su se muslimani mogli osjeati slobodnim da razmiljaju o vjerskim stvarima. Ipak, Averroes je nastavio svoje kritine komentare, koji su ukljuivali vano novo tumaenje Platonove Drave, u kojem je zakljuio da je Republika idealna drava, kojoj nedostaje samo spoznaja o Muhamedu i jednom Bogu kojeg je propovijedao. Izmeu ostalog, Averroes je alio zbog toga to islam nije prihvatio Platonovo miljenje da su ene jednake mukarcima i stoga im nije bio dao jednaka graanska prava. Takav postupak, mislio je, poboljao bi ekonomiju drutva. Averroes je imao mali utjecaj na islamsku misao, ali bio je vrlo utjecajan na Zapadu. To nije bio rezultat nekog posebnog stajalita, nego injenice da je uenjacima kranskog svijeta otkrio Aristotelov pogled na svijet. Po Augustinovom tumaenju, Platon i neoplatonisti smatrali su da je prirodan svijet - "stvarnost" - tek sjena vee stvarnosti koja je, u nekom smislu, um Boga. Sad je postajalo oito da se Aristotel s time nije slagao. Za Aristotela je priroda imala opipljivu tvarnost i on je znao mnogo o njoj. Usto je vjerovao da je zadaa filozofije poznavanje prirode. Smatrao je to vrlo vanim pothvatom za ljudsku vrstu. Danas je moda teko shvatiti zato su takva gledita bila tako revolucionarna jer smo ih odavno prihvatili. Ali stoljeima su srednjovjekovni mislioci sumnjali u njih, ak ih i zanemarivali. Prolo je doista mnogo vremena otkad je bilo tko s intelektualnim autoritetom iznio takve ideje pa ih je isprva bilo teko prihvatiti.
112
Srednji vijek: veliki pokus Aristotelov je Organon bio poznat u Boecijevu prijevodu. Bavio se zakonima razmiljanja, logikom i filozofskom metodom. Znanost logike bila je udaljena od prirode. Aristotelova Fizika, njegove kratke rasprave o predmetima poput pamenja, snova, dugovjenosti itd., njegova Povijest ivotinja, Dijelovi ivotinja, Postanak ivotinja, da i ne spominjemo Retoriku i Poetiku, pokazale su um koji se jednako zanimao za obine kao i za boanske stvari i oito nije imao predrasuda prema prouavanju ovozemaljskih tema zato to takav rad ne bi neizostavno vodio do Bojeg uma. Zapravo, itanje Averroesovih komentara moglo je navesti na sumnju da je Aristotel, koji je imao malo toga rei o Bogu, ali mnogo o skromnim stvarima kao to su crvi i kukci, parenje stoke, vremenske prilike i nadutost, moda osjeao ak vee zanimanje za takve stvari nego za teologiju. to je bila posve revolucionarna, da ne kaemo opasna pomisao. Averroes je bio poboan musliman. Spoznavi tu opasnost, nikad nije prestao ustrajati na tome da to god nas Aristotel naoko mogao nauiti, zapravo postoji samo jedna istina koja se nalazi u Kur'anu. Ono to se moe initi istinom u prirodnoj sferi, samo je sjena vee istine. Ali to je bilo prilino nalik na upozoravanje djece da ne guraju zrna graha u nos. Iskuenje da se uini neto tako neobino uskoro postaje neodoljivo. Ljudi su se pitali zato je Averroes toliko ustrajao na tome da postoji samo jedna istina, i to vjerska istina? Moda zato to postoji druga i drugaija istina, prirodna istina, koja pripada niem svijetu, a ako je tako, je li ta istina samo sjena ili je imala zasebnu stvarnost? Tako se na Zapadu pojavila ideja da je Averroes iznio uenje o dvjema istinama, istini Boga i istini prirode, s dvije razliite logike i dvije razliite metode. Usto se vjerovalo da je Averroes mislio da je istina prirode jednako dostojna. On to nije mislio. Ali bilo je dovoljno to to su zapadni krani vjerovali da jest. To je bio najozbiljniji izazov s kojim su se augustinci dotad suoili. A izazov nije bilo lako svladati. Do tog je doba augustinska tradicija napisala oko sedam stotina knjiga o prouavanju teologije i time se iscrpila. Mladii u parikim kolama nisu mogli a da ne budu opinjeni novom idejom da prirodan svijet, Ljudska drava, isto toliko zasluuje prouavanje kao i Boja drava. Ono to je Averroes, koji je umro 1198., pokuao izbjei - diobu istine u dva dijela - inilo se neizbjenim.
113
POVIJEST ZNANJA
Toma Akvinski
Poznati sveenik, crkveni doktor i budui svetac, besmrtni junak dominikanskog reda, bio je jednako toliko debeo koliko je bio neumoran u svojim istraivanjima i pisanju. Kau da su za njega sagradili oltar s urezanim velikim polumjesecom kako bi svojim kratkim rukama tijekom mise mogao dosegnuti hostiju. Tijekom ivota Toma Akvinski stekao je slavu kakvu obina ljudska bia rijetko dozive. Toma se rodio 1224. ili 1225. godine u Aquinu, na putu izmeu Rima i Napulja. Uao je u samostan Monte Cassino nadajui se da bi mogao postati glavar te mone ustanove, to bi za njegovu obitelj znailo veliku dobrobit. Nakon to je devet godina uio kod benediktinaca, kad je car Frederik II. privremeno raspustio cassinske redovnike, Toma odlazi u Napulj kako bi nastavio studij na sveuilitu. Pridruio se dominikancima, tada novoosnovanom prosjakom redu koji je naglasak stavljao na propovijedanje i poduku. Godine 1244. njegovi novi pretpostavljeni zapovijedili su mu da ode u Pariz, gdje bi izbjegao nadzoru svoje obitelji. Ali ga je obitelj otela na cesti i godinu ga dana drala u kunom pritvoru. Toma je tvrdoglavo odbijao popustiti pa su ga napokon oslobodili. U Pariz, gdje se nastanio u samostanu Saint-Jacques, sveuilinom centru dominikanaca, stigao je 1245. Kao student Albertusa Magnusa, najveeg uitelja tog doba, Toma je jo sedam godina prouavao teologiju, filozofiju i povijest prije negoli je napokon dobio titulu magistra teologije, ali do 1256. nije dobio doputenje da poduava. Tada je imao vie od trideset godina i preostalo mu je manje od dvadeset godina ivota. Pariz je polovicom 13. stoljea za ovjeka Tomine naravi bio najuzbudljivije mjesto na svijetu. Svatko je bio teolog, bilo amater bilo profesionalac. Vjerska su se pitanja raspravljala na uglovima ulica, za dorukom i veerom. Dvije su rasprave obiljeavale to razdoblje. Naravno, Toma se svom svojom energijom bacio na obje. Jedna se bavila pitanjem openitosti. Openitost danas nije vana, ali 1250. za nju se ubijalo. Kad rabim rijei poput "crven," "ljudski" i "dobar," to mislim tim opim pojmovima? Oito, kad kaem da je neto crveno, hou rei da ono dijeli znaajku sa svim drugim crvenim stvarima. Ali je li "crveno" ime neega to postoji samo po sebi? Postoji li neto to mogu zvati "crvenilo" (ili "ljudskost" ili "dobrota") to postoji odvojeno od crvenih stvari (ili ljudskih ili dobrih stvari)? Platon, neoplatonisti i Augustin, koji ih je slijedio, naginjali su vjerovanju u stvarno postojanje opih pojmova. Zapravo, inilo se da su oni drali da su
114
Srednji vijek: veliki pokus opi pojmovi jedine stvari koje postoje i da su crvene, ljudske i dobre stvari samo sjene stvarnosti. Prema Platonu, filozof se probija kroz maglu i zbrku onoga to naoko postoji i pomou svjetlosti razuma zapaa krajnju stvarnost, jasnu, matematiku i bestjelesnu. Prema Augustinu, teolog se suzdravanjem od ulnih uitaka i prezirom prema svjetovnim stvarima uspijeva uzdii od Ljudske drave, pune praine i grijeha, do mistinog sjaja Boje drave. Oni koji su vjerovali u stvarno postojanje opih pojmova nazvani su realisti. Suprotstavljali su im se filozofi koji su mislili da su jedine stvarne stvari stvari, dok su openiti pojmovi poput "crven", "ljudski" i "dobar" puka imena. Nazvani su nominalisti. Aristotel je zauzeo stajalite negdje izmeu realista i nominalista pa su ga nazvali izmijenjeni realist. Svijet je pun stvari. Svaka stvar koja postoji (kao crvena krava, ljudsko bie ili dobro djelo) za svoje postojanje zahtijeva dva elementa: oblik i tvar. Oblik je ljudskog bia njegova ljudskost. Taj nam element u pojedinoj osobi omoguuje da je prepoznamo kao ljudsko bie. Tvar je pojedine osobe individualnost, potencijal, razlikovanje od svih drugih ljudskih bia. Naa nas ljudskost ini ljudskim biima, a ne nekom drugom vrstom bia. Naa nas tvar ini Perom, Markom ili Marijom. Dosad je sve u redu. Ali bilo je ozbiljnih potekoa skrivenih u aristotelovskoj formulaciji problema openitosti. Prvo, to je s bitnom razlikom izmeu due i tijela? Je li oblik pojedinog ljudskog bia njegova ili njezina dua, odnosno duh? Postoji li oblik odvojeno od svog utjelovljenja u ivom ljudskom biu? Ako je oblik dua, onda ona svakako mora postojati odvojeno jer, kako svaki kranin zna, dua je vjena, dok tijelo nije. Ali je li dua individualna ili je samo oblik, ljudskost? Je li ljudskost vjena ili postoji neto u Peri, Marku i Mariji to zauvijek ostaje prepoznatljivo kao Pero, Marko i Marija? Ako je tako, to individualno neto izgleda prilino nalik na Aristotelovu tvar. Ali dua nije tvarna. Oito, u tim je raspravama o problemu openitosti bilo zamki za neoprezne, a zbog zastupanja pogrenih rjeenja moglo se zavriti na lomai. Za realiste pogreke nisu bile vjerojatne. Oni su ivo ljudsko bie mogli smatrati samo postajom na dugom putovanju due u vjeno prokletstvo ili blaenstvo. Pojedinac provodi trenutak kao Pero, Marko ili Marija i potom ostatak vjenosti provodi uivajui, ili alei, zbog naina na koji je ivio. Vano je da odbija privlanost Zemaljske drave, prezire svijet, umrtvljuje tijelo i sjea se da mora umrijeti, dok se istodobno i od sveg srca trsi da postigne mistinu viziju Boga koja e ga odravati u ovom ivotu i u ivotu poslije smrti.
115
POVIJEST ZNANJA
Nominalistima, a osobito Tomi Akvinskom, stvari se nisu inile tako jednostavne. Nominalisti i Toma Akvinski morali su razmatrati bitnu vanost ponaanja (i fizikog i umnog) pojedinca tijekom ivota, koliko god on bio kratak, koliko god on bio uvod u drugi ivot. U tome je bila mona stvarnost ivota i cijele prirode. Bog je u ljubavi postavio ljude na zemlju punu bia i intelektualnih zagonetki, opremivi ih izvanrednim duhovnim sposobnostima (osobito ako si Toma Akvinski) za rjeavanje tih zagonetki. Zar Bog doista ne eli da ljudi misle? eli li da ljudi prolaze kroz Zemaljsku dravu vezanih oiju, imajui na umu samo drugo postojanje u budunosti? Druga velika rasprava koja je uzbunjivala parike kole bavila se Aristotelovim miljenjem o samoj prirodi i kako je treba promatrati i razumjeti. Aristotel se, kako je Averroes pokazao, jako zanimao za prirodni svijet. On nije vidio nita loe ili vrijedno prezira u tom zanimanju, nita to bi duu vodilo u opasnost prokletstva. Istina, Aristotel nije bio kranin, ali bio je najvei od svih filozofa. Je li mogao toliko pogrijeiti da na prirodu gleda sasvim suprotno nainu na koji Bog eli da je ovjek gleda? ovjek, rekao je Toma Akvinski, ujedinjuje, bilo to dobro ili loe, dvije drave, Boju dravu i Ljudsku dravu. S obzirom na svoj bitak, nalazi se na susretitu dvaju svemira, "kao obzor tjelesnog i duhovnog". Jedan se od njih moe uzdii i drugi pasti, ali sve dok je ovjek ovjek (a ne samo duh), oba su prisutna i na oba se radi spasenja due mora raunati i razumjeti ih. Jedno je osuditi svijet, ali sigurno je pogreka ne znati za njegovu mo i znaenje. Koliko je mnogo ljudi prokleto jer su krivo procijenili snagu iskuenja svijeta? Moda je samo Isus Krist bio imun na iskuenja. Ali nijedno ljudsko bie ne moe sebi dopustiti da ne zna s ime se kad-tad mora suoiti zato inae Crkva propovijeda ljudima i upozorava ih? U ovjeku, rekao je Toma, ne samo da postoji razlika izmeu duha i prirode (oblika i tvari, due i tijela) nego takoer postoji i udna sjedinjenost. Pogledaj se u zrcalo: gdje prestaje tijelo i poinje dua? Pogledaj svoj um. Isto pitanje nema laki odgovor. Tijekom sedamdeset godina ljudskog ivota tijelo i duh tvore odijelo bez avova, udo spajanja stvari koje se ine suprotnima. I zato to su sjedinjene, ne mogu postojati dvije istine. Nije vano koliko je dugo ili kratko sedamdeset godina u usporedbi s vjenosti, jer vjenost se ne mjeri godinama, ona je tek trenutak, ona uope nije vrijeme. Uostalom, znamo tako mnogo o tih sedamdeset godina, ali tako malo o vjenosti. To je gledite bilo vrlo opasno. U sijenju 1274. Tomu su pozvali pred vijee u Lyonu da odgovara za svoje miljenje i javno ga prekorili, premda ga 116
Srednji vijek: veliki pokus nisu osudili, kao nekad Abelarda. Branio se drukije od njega. Rekao je ono to su svi znali, da je istinski uvjereni katolik i kranin i da njegova iskrena vjera ukljuuje izvjesno vjerovanje u mistino boanstvo i u vlastitu nesposobnost da ga shvati bez Boje pomoi. Ali nije se odrekao jedinstvenosti istine i nisu ga mogli prisiliti da to uini. to je Toma Akvinski pokuao uiniti, bilo je jednom zauvijek rijeiti pitanje dvaju drava, Boje drave i Ljudske drave, koje je tisuu godina bilo u sreditu teololokih razmatranja. Toma ih je pokuao u miru zdruiti. Zapravo je pokuao napisati jedan jedini ustav za oba grada bez unutarnjih proturjeja. Trudio se vie od svih i bio je najvei mislilac koji je to uinio. Ali nije uspio, kako je utvrdilo sljedee stoljee.
Pirova pobjeda vjere nad razumom

Dvije su se intelektualne stranke protivile njegovom pokuaju. S jedne strane, bili su to vjerski entuzijasti koji su smatrali - kao to smatraju i danas - da je razum, svjetlost prirodnog intelekta, neka vrsta uljeza u podruje mistine veze izmeu Boga i ovjeka. Srce ima svoje razloge, kako je ustvrdio mistik Blaise Pascal (1623.-1662.), koje razum ne razumije. Srce je svladano ekstazom iznenadnog vjerovanja i onda od kakve su vanosti drugi argumenti? Takvi su mislioci uvijek bili nestrpljivi prema naporima sv. Tome Akvinskog da ih do Boga dovede razumom. S druge strane, ak je i u 13. stoljeu postojala manjina koja nije znala zato bi prirodni razum morao pokleknuti pred vladarem Boje drave, tko god i to god on mogao biti. Gdje je dokaz da on postoji i da zahtijeva pokornost? Dokaza nema. Meutim, ima mnogo dokaza da je svijet stvaran i da zahtijeva razumijevanje. Trinaesto stoljee u kojem je ivio Toma Akvinski bilo je doba gospodarskog i tehnolokog napretka, kad se donedavno primitivna poljoprivredna ekonomija promijenila u trgovako, gradsko drutvo. Svaki su dan ljudi nauili neto novo to je poboljavalo ivot. Bilo je nezamislivo odbaciti povijest i vratiti se u tamu prolih vremena. Suprotstavljene su se stranke slagale u jednoj stvari, naime, u uenju o dvjema istinama. Za vjerske je entuzijaste postojala bitna istina Boje drave i nebitna istina Ljudske drave. Za prirodnjake bilo je obratno. Suprotstaviti se i jednima i drugima bilo je previe za Tomu Akvinskog, uprkos svoj njegovoj nadarenosti i slavi. I moda je 1274. umro znajui da nije uspio zdruiti dva grada pod jednom besmrtnom vladavinom, kao ni u pokuaju da okona ono to je smatrao pogubnom pogrekom o dvije istine. 117
POVIJEST ZNANJA
Trijumf dviju istina objavio je "profinjeni uitelj," franjevac Duns Skot (1265.-1308.), poetkom 14. stoljea. Bog je apsolutno slobodan, izjavio je, a apsolutna sloboda znai biti slobodan od potrebe razuma, kao i od svega drugoga. Ono to je logino potrebno, svakako mora biti tako, rekao je Toma. Ne, rekao je Duns Skot, Bog nije ama ba niim ogranien, najmanje od svega ljudskim razumom koji Boga ne moe ni odrediti. William od Ockhama (l300.-1349.), jo jedan franjevac, otiao je korak dalje. Rekao je da su samo stvarne stvari poput jabuke ili ovjeka zasebni entiteti. Openitosti ne postoje, to su samo nazivi. Usto, priroda se sastoji samo od stvari i ljudski razum doputa ovjeku da ih "sretne". Nita to ovjek zakljuuje o stvarima nema vrijednost, pogotovo ne ono to zakljuuje o boanskim stvarima. Prema tome, vjera i razum nemaju ama ba nita zajedniko. Svako od njih dvoje ima vlastitu istinu, ali jedno je mnogo vanije od drugog, jer jedno odreuje spas, dok drugo ima za cilj udobnost tijela tijekom ovog ivota. Tako je zavrila velika rasprava, u tiini umjesto s praskom. Teologija je zadrala intelektualnu prevlast jo idua tri stoljea. Ali podigla je zid da se zatiti od ljudskog razuma pa razum vie nije bio na njezinoj strani. Kao i svi zidovi i taj je imao suprotan uinak od eljenog. Iza zida su zastupnici razuma i prouavanja prirodnog svijeta slobodno skupljali snagu, a nitko ih nije sprjeavao, ak ni promatrao. Kad su se probili kroz obrambeni bedem, pomeli su sve pred sobom. A na suvremeni svijet, zaboravljajui upozorenje Tome Akvinskog, posve je odbacio Boju dravu i Ljudsku dravu izgradio na ruevinama duhovnog svijeta. Postojala je samo jedna istina. To je bila istina prirode, gdje za vjeru nije bilo mjesta.
Danteov ples
Kad je zavrio srednji vijek? Njegovih ostataka bilo je u Europi jo u 18. stoljeu. S druge strane, ljudi 11. stoljea poput Abelarda i Rogera Bacona bili su moderni. Njegov kraj, dakle, negdje je izmeu. Dante je izabrao 1300., godinu jubileja, kao simboliki trenutak svog velikog epa, Boanstvene komedije. Taj je datum prikladniji i toniji od veine drugih da oznai kraj srednjega vijeka i poetak renesanse. ivot Dantea Alighierija poznat je koliko i njegov ep. Rodio se 1265. u Firenci, kao mladi zaao je na krivi put, a kad je sreo Beatricu (koja je imala samo sedam godina kad ju je prvi put vidio), ona ga je svojim primjerom i osobito svojim krasnim osmijehom navela da se vrati na pravi put. Udala se za
118

drugog mukarca i umrla mlada, dok je on nastavio ivjeti, umrijevi 1321. u Ravenni, ali nju i njezin osmijeh nikad nije zaboravio. Posvetio je Komediju Beatrici, izjavivi da je u svojem epu o njoj izrekao "ono to nijedan mukarac nikad nije izrekao o jednoj eni". Imala je glavnu ulogu u njegovoj kozmikoj drami, vodei njegovu duu prema Bogu i mistinoj viziji s kojom ep zavrava. Komedija je podijeljena u tri dijela: Pakao, istilite i Raj. Mnogi itaju samo Pakao, djelomice zato to je Pakao zanimljiviji od Raja, budui da je sliniji svijetu koji poznaju. Danteov Raj, ili Paradiso, zanima nas uglavnom zato jer u njemu mnoge osobe koje smo spomenuli u ovom poglavlju imaju vane uloge. Zapravo je sv. Bernard onaj koji Dantea vodi Djevici Mariji, koja mu pomae uiniti posljednji korak prema Bogu. U desetom pjevanju Raja Dante, koji je kroz pakao i istilite proao pod vodstvom pjesnika Vergilija, a u raj je stigao s Beatrice kao vodiem, ulazi u sferu Sunca. Tu, u blistavoj svjetlosti uma, on zapaa nekoliko jo blistavijih toaka koje zabljesnu njegove oi. Svjetla se u krugovima okreu oko njega i Beatrice i polako skladno pleu. Svjetla ih obilaze tri puta i onda se krug zaustavlja, bez daha, ekajui, "kao dame koje nisu prestale plesati, nego su utei zastale dok ne uju novu melodiju". Jedna od toaka progovara i Dante je uje svojim unutranjim, duhovnim uhom. Duh se predstavlja kao Toma Akvinski i pokazuje u krugu oko sebe sv. Alberta Velikog, Petra Lombardskog, Salomona, Pseudo-Dionizija, Boecija i druge. Sve su to bili veliki teolozi i Toma se s nekolicinom manje ili vie estoko sukobljavao u vezi s teolokim pitanjima, ali sad su sve njihove nesuglasice nestale. Dante eli da u uhu vlastitog uma ujemo zvonjavu malog zvona koje u zoru budi samostane i poziva vjernike na prvu molitvu dana, dok se njihove due ispunjavaju ljubavlju. Na to se, s velianstvenou i skladnou koja pristaje najveim teolozima, kolo svjetlosti opet poinje okretati, "sa skladom i Ijupkou koji se mogu upoznati samo tamo gdje radost postaje vjena." Dante je posljednjih dvadeset pet godina ivota proveo u progonstvu, protjeran iz Firence i osuen na smrt jer je izabrao krivu stranu u jednom od povremenih politikih sukoba koji su razdirali njegov grad. U vlastitu ivotu upoznao je malo ili nita od harmonije i ljupkosti o kojima je pisao. Ipak, njegova elja da prihvatimo harmoniju i mir raja tako je duboka i gorljiva da je prihvaamo, ili gotovo prihvaamo, barem dok ga itamo. Bila je to plemenita elja, u toj svetoj godini 1300., dok su krani posvuda slavili obljetnicu roenja Isusa Krista i - mnogo novijeg datuma - preobraenje njegove majke od obine ene u Bogorodicu koja je gotovo smatrana dijelom
119
POVIJEST ZNANJA
Svetog Trojstva. Ako takvo neto nije bilo mogue u stvarnom ivotu, u poeziji jest. I tako je srednji vijek zavrio u sjaju i posvemanjem neuspjehu. Dante je bio vrhunac svega to je tisuu godina opsjednutosti Bogom moglo proizvesti. Alegorijski, simboliki, mistiki, njegova se vizija svemira ustrojenog razumom i ujedinjenog vjerom uspjeno ostvarila. Ali u burnom ivotu novog 14. stoljea nita nije bilo kako valja. Nakon Danteove smrti njegova je vizija poela blijedjeti, premda sjeanje na nju i danas nadahnjuje. Poput svake utopije ono to je srednji vijek pokuao bio je plemenit pokus, ali pokus za ije ostvarenje ljudska bia nemaju sredstava. Moemo se samo uditi to je teokratska drava utemeljena na boanskoj harmoniji i miru tako dugo trajala. Pokus je izveden u rijetkom trenutku ljudske povijesti koji se moda nikad nee ponoviti, osim ako ne doe do novog katastrofalnog sloma kakav je bio pad Rimskog Carstva. Ali se sjeanje na taj veliki neuspjeli pokus, utemeljen na pretpostavci da Bog vlada svijetom radi stvarne i stalne dobrobiti ovjeanstva, zadralo do dananjeg dana, a neke, moda i mnoge, ponovno dovodi u iskuenje da pokuaju ponoviti pokus.
120
to je obnovila renesansa
desetom pjevanju istilita, Dante, kojeg ulazi u krug Uoholih. Ondje se oni koji su tijekom ivota vodi Vergilije, oholosti iste poinili grijeh od grijeha tako to posvuda oko sebe vide primjere poniznosti. Dok strpljivo obilaze planinu na koju se moraju popeti, prolaze kraj pounih reljefa isklesanih u stijenu. Dante potanko opisuje etiri od tih reljefa. Na prvom je aneo Gabrijel koji, pokoravajui se Bojoj zapovijedi, pozdravlja Djevicu Mariju poznatim pozdravom: "Zdravo, Marijo, milosti puna!" Na drugom sama Djevica odgovara rijeima koje smatramo simbolom poniznosti: "Ecce ancilla dei! Evo slubenice Gospodnje!" Na treem kralj David gol ponizno plee pred Zavjetnim kovegom, dok ga njegova ohola ena Mihala prezrivo gleda sa svojeg visokog prozora. Na etvrtom rimski car Trajan ponizno usliava molbu siromane udovice koja hvata uzdu njegova konja i moli ga da se za njezinu potrebu pobrine prije vlastite. Simbolika je dovoljno jasna. Ali Dante svojoj moralnoj lekciji doda je neto umjetnike kritike. Reljefi su bili "takvi", kae, "da bi se ne samo Poliklet nego i sama priroda ovdje postidjeli." Poliklet je bio grki kipar kojeg je Dante znao (samo po uvenju) kao najveeg klasinog umjetnika. Umjetnika djela isklesana na stijeni ljepa su negoli ona Polikletova. Ona su ak bolja negoli bi ih priroda mogla uiniti. Stvarnija su od stvarnosti. Dante je ivio poetkom 14. stoljea. U to je doba utjecaj gotikog kiparstva iz sjeverne Europe stigao u Italiju i ponovno oivio sve umjetnosti. Gotski
POVIJEST ZNANJA
su kipari u svojim radovima naglaavali realizam i to je novo realistino usmjerenje ubrzo istisnulo apstraktni, simboliki bizantski stil koji je dotad prevladavao u veem dijelu Italije. Umjetnici iz Pie i Firence poeli su oponaati gotski stil. Danteov prijatelj i sugraanin Giotto (oko 1270.-1317.) naslikao je freske s novim realizmom i ivotnou. Sam Dante isticao se u dolce stil nuovo, "slatkom novom stilu" pisanja pjesama koji se usredotoio na iskustva stvarnih, ak i obinih ljudi. (U istilitu Dante kae o Giottu: "U slikarstvu je Cimabue mislio da je glavni, a sad svi govore o Giottu, pa je slava prvoga izblijedjela.")
Novi stil slikanja: perspektiva

Realistini portreti ivota i djela obinih ljudi nisu jedino to umjetnost moe postii i to nije bilo ono emu je umjetnost tradicionalno teila kroz stoljea koja su vodila u Danteovo doba. ak i tijekom 14. stoljea bilo je umjetnika koji su se opirali novom stilu. Osobito su slikari sijenske kole nastavili izraivati svoja djela u napadno bizantskom stilu, s mirnim, stiliziranim licima i oblicima te njihovim oitim vjerskim simbolizmom. Zbog toga obino ne smatramo da su sijenski slikari 14. stoljea, koliko god bili veliki, sudjelovali u talijanskoj renesansi. Bili su veliki umjetnici, ali ne i renesansni umjetnici. irei se Europom, renesansa je posvuda stvorila novi umjetniki stil koji je naglaavao realizam, prirodnost i vjerodostojnost. Teme su esto ostajale iste kao u prethodnoj umjetnosti: Navjetenje, Raspee, Skidanje s kria, Svadba u Kani i slino. Ali sad su naslikani ljudi odraavali gledateljev svijet, izraavali osjeaje poput njegovih i stoga u njemu budili nove osjeaje. Giotto, premda izvanredan umjetnik, nije bio u potpunosti renesansni slikar, jer nije poput firentinskih umjetnika iz 15. stoljea (Quattrocento, kako kau Talijani) izvodio pokuse s perspektivom. Otkrie onoga to se moe postii perspektivom pomoglo je stvaranju umjetnikih djela koja su nam svakako blia nego Giottova (da i ne govorimo o Cimabueu) i izgledaju "renesansnije". Perspektiva je u stoljeu nakon smrti Giotta i Dantea omoguila slikarima da naglase realizam i uvedu gledatelja u sliku. Sijenski su se umjetnici nastavili opirati i stotinu godina odbijali da se poslue perspektivom. Kad su napokon popustili, talijanski (tonije firentinski) renesansni izvor potpuno je prevladao. Doista, u europskom je slikarstvu prevladavao jo tri stotine godina, sve dok u Francuskoj u 19. stoljeu slikari nisu poeli eksperimentirati sa stilom koji je bio isto toliko nov koliko je to nekoliko stoljea ranije bio renesansni.
122
Provjerimo znamo li pravo znaenje perspektive. Na slici nacrtanoj u perspektivi ravne crte (esto zamiljene) spajaju se u toki nazvanoj nedogled, negdje u pozadini (nerijetko u sreditu obzora). To ostavlja dojam pravog prizora vidljivog promatrau. U stvarnosti se, meutim, dojam postie tako to nedogled, odnosno arite crta perspektive, postaje oko promatraa. Tako svjetlost iz njegovog oka tee na prizor koji vidi, kao iz sredinje postavljene svjetiljke (ili Sunca). Ono to ini prizor na slici jedinstvenim je njegova vizija. Taj se pristup nikad prije nije rabio u umjetnosti, a odonda ga nije rabila nijedna umjetnost osim zapadne (ili umjetnosti toliko pod utjecajem zapadne da su izgubile svoju prvotnu narav). ak se i u zapadnoj umjetnosti esto vie ne rabi. Slikari fovisti u Francuskoj su oko 1900. naruili model perspektive, kubisti su ga razbili u sitne komadie, a odonda je rijetko obnavljan, osim u derivativnom oponaanju tradicionalnih stilova. Suvremena umjetnika djela nameu pitanje je li renesansna perspektiva, usprkos onome to je rekao Dante, doista jamila vei osjeaj realizma i vjerodostojnosti. U svakom sluaju, fotoaparat to radi bolje negoli umjetnici vini crtanju perspektive. Ali premda fotoaparat stvara izvjesnu vrstu realizma, on ne ini druge stvari koje je slikarstvo u stanju postii (i koje je renesansno slikarstvo bilo u stanju postii).
ovjek u kozmosu
Nova umjetnost perspektive izraava, meutim, neto iskonski drukije i novo o poloaju i ulozi ljudskih bia u kozmosu, o svjetonazoru, kako bismo mogli rei (sluei se pojmom iz kasnijeg doba). U predrenesansnoj umjetnosti naslikani se prizor ne vidi s motrita promatraa, obinog ovjeka, nego s motrita Boga, gotovo iz vjenosti, iz koje su i prostor i vrijeme smanjeni na razmjerno nitavilo u usporedbi s vjerskom slikom, ikonom ili idejom, koja je unutarnja, a ne vanjska vizija. Sijenjani nisu prihvatili perspektivu jer su htjeli zadrati tu unutarnju viziju ili, bolje reeno, jer je nisu htjeli izgubiti, kako su mislili da je gube Firentinci. Firentinci su bili spremni odrei se unutarnje vizije jer su htjeli da njihova umjetnost govori o promijenjenoj ulozi ovjeka u svijetu, a to je neizostavno znailo rei da se promijenila i uloga religije u svijetu. Jedna od najveih slika Quattrocenta, a naslikao ju jedan od najpoznatijih slikara, Piero della Francesca (1420.-1492.), uobliila je tu novu viziju. Premda se rodio u mjestu Borgo Sansepolcro, Piero je 1440-ih studirao u Firenci, 123
POVIJEST ZNANJA
Petrarkom, njegova mu je obitelj namijenila karijeru u trgovini ili pravu. Poput Petrarke, uspio je stei dobro obrazovanje i postati uspjean pisac. Proveo je mnogo godina u Napulju, jednom od sredita dvorske poezije. I on je pronaao svoju Muzu u mladoj eni koju je nazvao Fiammetta ("Plamiak")> a koju je gotovo sigurno izmislio. Godine 1348. povukao se iz Firence zahvaene kugom i u seoskoj je kui poeo pisati Decameron, svoju poznatu zbirku pripovijesti. S obzirom na nau temu, presudan dogaaj u Boccacciovu ivotu takoer je bio jedan od presudnih dogaaja u Petrarkinu - njihov susret u Firenci 1350. Petrarca je imao etrdeset est godina, Boccaccio trideset sedam. Boccaccio je ve napisao knjigu o Petrarki, ali uzajamno ih je privukla slinost njihovih umova i uinila prisnim prijateljima te navela na zajedniki rad, kojim su se bavili do Petrarkine smrti dvadeset etiri godine kasnije, rad na stvaranju renesanse. I Petrarca i Boccaccio uvidjeli su da ako namjeravaju ponovno oivjeti klasine pisce, moraju ih biti u stanju itati. Nisu imali potekoa s razumijevanjem klasinog latinskog jezika: problem je bio nai tekstove, od kojih su mnogi postojali samo po uvenju. Petrarca je bio siguran i uvjerio je Boccaccia da tekstovi mnogih poznatih djela moraju biti skriveni, moda ak zaboravljeni, u samostanskim knjinicama. Putovali su diljem june Europe, kopali po arhivima, listali drevne knjige. Tako je Petrarca otkrio nekoliko Ciceronovih pisama za koje se smatralo da su zauvijek izgubljena. Sa starogrkim bila je posve druga stvar. Petrarca nije znao nikoga tko bi ga znao itati, a njegov se pokuaj da ga sam naui izjalovio. Priznao je to razoaranje Boccacciu, koji se stoga bacio na uenje starogrkog jezika uz pomo ovjeka po imenu Leonzio Pilato, kojeg su po Boccacciovoj preporuci postavili za itaa grkog jezika na Firentinskom sveuilitu. Pilato je neko vrijeme proveo u Bizantu, gdje su mnogi jo uvijek znali itati starogrki i gdje su se jo uvijek mogle nai kopije djela Homera i drugih antikih grkih pisaca. Pilato je grki znao dovoljno dobro da nevjesto prevede Ilijadu i Odiseju na latinski. Boccaccio je takoer nauio neto grkoga i kad je Pilata i njegov prijevod Ilijade pokazao Petrarki, ovaj je kleknuo pred svoja dva posjetitelja, toliko manje slavna od sebe, i zahvalio im za njihov veliki dar. Tako su 1361. humanisti poeli studirati grki, to se imalo nastaviti vie od tri stoljea. Petrarca, kako je i doliilo drevnom Rimljaninu, nekoliko je knjiga napisao na latinskom. I to dobrom latinskom, premda ne tako elegantnom kao latinski kojim su pisali humanisti u sljedeim stoljeima, koji su imali vie prilike prouavati klasine latinske pisce. Ali Petrarkine lirske pjesme (Rime), od 126
to je obnovila renesansa kojih veina govori o njegovoj ljubavi prema Lauri, napisane su na talijanskom jeziku. Imao je dva razloga da izabere puki, ili vulgarni jezik. Prvo, Dante je svoju zbirku lirskih pjesama o Beatrici (Vita Nuova), napisao na talijanskome. Na talijanskome je takoer napisao Boanstvenu komediju. Drugo, Petrarkina elja da oivi klasino obrazovanje nije neizostavno znaila pisanje na klasinim jezicima. itanje je bilo jedna stvar, pisanje druga, a Petrarca je znao da e morati pisati na suvremenom jeziku kako bi stekao irok krug itatelja. Takoer je elio uzdii jezik svakodnevnog ivota (tj. talijanski) na razinu izvrsnosti koja e se moi usporediti sa standardom latinskog jezika iz zlatnog doba. Iz istog je razloga Boccaccio sva svoja vana djela napisao na talijanskome, ukljuujui ep // Filostrato (izvor Chaucerova epa Troilo i Kresida) i zbirku novela Decameron, koju je napisao u duhovitoj talijanskoj prozi. Na svojim su sastancima Petrarca i Boccaccio govorili o novom roenju znanja i planirali njegov uspjeh. Poticali su na to sve koji su ih htjeli sluati, ukljuujui pape, koji su s vremena na vrijeme slali obojicu u diplomatska poslanstva i tako ih opskrbljivali velikim dijelom njihovih prihoda. I uspjeli su privui pozornost mnogih ljudi. Meutim, ne svih. Oivjeti drevno znanje bilo je tee negoli su mislili. U listopadu 1373. Boccaccio je poeo s javnim itanjem Boanstvene komedije u crkvi sv. Stjepana u Firenci. itanje je popratio komentarima, objanjavajui svojim uglavnom nepismenim sluateljima znaenje i vanost onoga to je Dante napisao. Revidirani tekst komentara je sauvan. On prestaje nakon sedamnaestog pjevanja Pakla, na mjestu gdje je poetkom 1374. itanje zavrilo zbog Boccacciova slabog zdravlja. Ali nije ga sprijeila samo tjelesna slabost. Boccaccio je takoer bio obeshrabren zbog bijesnih napada uenih ljudi na njegov pokuaj da obinim ljudima skrene pozornost na Dantea. Njegovo se srce slomilo nekoliko mjeseci nakon to je umro Petrarca. Boccaccio je umro samo osamnaest mjeseci nakon Petrarke u svom domu u Certaldu. Oni koji su voljeli njega i Petrarku i oni koji su razumjeli ono to su njih dvojica pokuali postii, izrazili su svoju bol i izjavili da je nakon njih umrla sva poezija.
Renesansni ovjek
Pod pojmom renesansni ovjek podrazumijeva se osoba uena u mnogim stvarima. Renesansni ovjek nije ni strunjak ni specijalist. On zna poneto o "svemu" umjesto da zna "sve" o nekom malenom dijelu cijelog spektra suvre127
POVIJEST ZNANJA
menog znanja. Pojam je zapravo ironian, jer se openito vjeruje da nitko ne moe doista biti renesansni ovjek u punom smislu rijei, budui da je znanje postalo toliko sloeno da ga nijedan ljudski um nije u stanju shvatiti u cjelini, ili ak u veem njegovu dijelu. Je li renesansni ovjek u tom smislu ikad postojao, ak i tijekom renesanse? Odgovor je ne. Razlog nas moe iznenaditi. Znanje danas nije sloenije negoli je bilo u 15. stoljeu. Odnosno, tada je bilo jednako sloeno kao i danas. Ni onda, nita vie nego danas, nije bilo mogue da bilo koji ovjek zna sve o svemu. To ne znai da su ljudi u renesansi znali sve to mi znamo. Oito, mi znamo mnogo toga to oni nisu znali. S druge strane, oni su znali mnogo toga to mi ne znamo. Na primjer, znali su mnogo vie o teologiji, znanosti koju su shvaali mnogo ozbiljnije nego mi danas. Sve u svemu, bili su bolji filozofi, jer su filozofiju takoer cijenili vie od nas. Njihovo znanje filologije bilo je, ako ne vee od naeg, onda vrlo drukije. To su bila podruja za koja su mislili da je poeljno prouavati ih i u njima su se najvei mislioci najvie trudili. U jednom smo podruju znanja daleko odmakli ispred renesansnih ljudi. Mi znamo daleko vie o prirodi negoli su oni znali. Ljudi renesanse tek su poeli shvaati da je to podruje znanja vrijedno i vano. Mi smo se tijekom pet stoljea usredotoili na njega, gotovo do iskljuenja svega drugoga. Ne udi da smo dospjeli daleko ispred njih. Takoer ne udi da za njima daleko zaostajemo u drugim disciplinama koje su oni smatrali vanijima od prirodnih znanosti. To ne primjeujem kako bih dao prednost njihovim nazorima. Kao i svaka suvremena osoba naginjem vjerovanju da su naa sklonost prirodnim znanostima i udaljavanje od boanske znanosti (ako mogu napraviti tako jednostavnu podjelu) ispravni. Sve u svemu, mi danas zbog usredotoenosti na prirodne znanosti ivimo bolje, dulje, zdravije i udobnije negoli su ivjeli ljudi tijekom renesanse. elim ispraviti temeljno nerazumijevanje onoga to se u renesansi shvaalo pod pojmom "renesansnog ovjeka". Kako sam rekao, nikad nije postojao renesansni ovjek u iskrivljenom smislu koji danas rabimo. Ali bilo je takvih izuzetnih osoba u pravom smislu tog pojma, ne samo u renesansi nego i u klasinoj starini, a moda takoer i u naem dobu. ak emo morati razmatrati pitanje da li renesansni ovjek u punom smislu rijei moda postoji i danas. Kao toliko mnogo drugih ideja i ta se moe slijediti do Aristotela. On o njoj govori u svojoj raspravi O dijelovima ivotinja, kad izlae o metodi koju e upotrijebiti u onome to slijedi. Ono to je rekao jednostavno je i duboko:
128
ini se da se svaka sistematska znanost, od najskromnije do najplemenitije, moe spoznati na dva razliita naina: jedan od njih moe se po pravu nazvati znanstveno znanje predmeta, dok je drugi svojevrsno obrazovno poznanstvo s njime. Obrazovani bi ovjek trebao biti u stanju smjesta donijeti pravedan sud o valjanosti ili nevaljanosti metode koju uitelj rabi u svom izlaganju. Biti obrazovan, zapravo znai biti u stanju to uiniti, a mi smatramo da je ovjek univerzalnog obrazovanja takav zato to posjeduje tu sposobnost. Meutim, mora naravno biti jasno da mi pripisujemo univerzalno obrazovanje samo ovjeku koji je sam po sebi tako kritian u svim granama znanosti, a ne nekome tko posjeduje slinu sposobnost samo u nekom posebnom predmetu. Jer mogue je da ovjek ima tu sposobnost u jednoj grani znanja, a da je nema u svima. Tom poznatom odlomku, tako punom smisla i koristi za nae doba kao i za renesansu, moda za razumijevanje treba dodatni komentar. Prvo, kakva je razlika izmeu "znanstvenog znanja" nekog predmeta i "obrazovnog poznanstva" s njim. Tu "znanstveno znanje" oznaava specijalistiko znanje u nekom podruju, to ukljuuje ne samo openita naela i zakljuke s tog podruja nego i sve detaljne nalaze. Kako je drevni lijenik Hipokrat rekao, "ivot je kratak, a vjetina je duga". Drugim rijeima, nijedan se pojedinac ne moe nadati da e u kratkom ljudskom vijeku stei "znanstveno znanje", u smislu da e znati sve to se moe znati u svim podrujima ili granama znanosti. To je bilo istinito u Aristotelovo doba, a istinito je, naravno, i danas. to Aristotel misli pod "obrazovnim poznanstvom" predmeta? To je ono to posjeduje osoba obrazovana u metodi predmeta, a ne u njegovim detaljima i specifinim nalazima i zakljucima. Takva je osoba "kritina" u tom podruju. Drugim rijeima, ona u tom podruju moe razlikovati smisao od besmisla, da se posluimo dananjim pojmovima. "Uitelj" u polju je strunjak, specijalist. Ali Aristotel razumije da takav "uitelj" moe biti manje izuen negoli bi htio izgledati. Osoba s "obrazovnim poznanstvom" podruja bila bi u stanju rei je li tako. "Biti obrazovan," kae Aristotel, "zapravo znai biti u stanju to uiniti." Dakle, osoba moe tvrditi da je obrazovana samo ako moe biti "kritina" u irokom rasponu znanstvenog znanja - ako je u stanju razlikovati smisao od besmisla ak i kad nije specijalist u nekoj grani znanosti. Kakva izvanredna tvrdnja! I koliko je daleko od naeg shvaanja o tome to znai biti obrazovan! I na kraju, ovjek "univerzalnog obrazovanja" - odnosno na renesansni ovjek - onaj je tko je "kritian" u svim ili gotovo svim granama znanosti.
129
POVIJEST ZNANJA
Takva osoba nema "kritiku" sposobnost u samo nekom posebnom predmetu. Ona je ima u svim ili gotovo svim podrujima. U odlomcima koji slijede citirani odlomak, Aristotel postavlja neka opa metodoloka naela onoga to danas nazivamo biologijom ili zoologijom, studijem anatomije, reprodukcije i openitog ponaanja ivotinja. Nakon tog uvoda navodi rezultate posebnih istraivanja koje su on i drugi poduzeli prouavajui ponaanje raznih ivotinjskih vrsta. Mnogo od toga to kae o ovoj posljednjoj temi je istinito, ali mnogo je takoer sumnjivo. Na primjer, vie ne vjerujemo da "mozak nema nikakve veze s osjetilima" ili da je uloga mozga "hladiti vrelost i kipljenje srca". Aristotel to zakljuuje zbog izvjesnih opih pretpostavki koje postavlja o ivotinjskom svijetu, pretpostavki koje su netone i u koje bi moda bio manje spreman vjerovati da je bolje razumio znanstvenu metodu. Ipak, njegova je ranija rasprava o naelima znanstvene metodologije dobrim dijelom jo uvijek tona. Budui da je razumio kako se znanost obavlja (ili kako se obavljala), mogao je tvrditi da je "kritian" u svim granama znanosti, tj. da moe raspoznati izvodi li "uitelj" posebne grane znanosti "vjerojatne" zakljuke iz pojava koje prouava. Stoga je bio "obrazovan" u velikom podruju znanosti. Aristotel je takoer dobro poznavao naela mnogih drugih podruja, od etike do politike, od retorike do poezije, od fizike do metafizike. Mogao je s pravom tvrditi da ima "obrazovno poznanstvo" sa svim ili veinom grana znanosti svog doba. On, meutim, nije bio strunjak ili specijalist odnosno "uitelj" u bilo kojoj od njih. Moda bi se mogao smatrati takvim strunjakom samo u logici i onome to je zvao metafizika ili "prva filozofija". Ipak, Aristotel je svakako bio renesansni ovjek. Taj bi naziv trebala ponijeti i nekolicina drugih grkih mislilaca, medu njima Demokrit i Platon, koji je bio ne samo prvi filozof svog doba nego takoer i prvi matematiar.
Renesansni ljudi: Leonardo, Pico, Bacon

Leonardo da Vinci (1452.-1519.) rodio se u Vinciju, gradiu blizu Firence, kao nezakoniti sin bogatog Firentinca i mlade seljanke koju su ubrzo udali za obrtnika. Odgojen u kui svog oca, Leonardo je postao uenik slikara Verrocchia i Antonia Pollaiuola, a kad je bio u dobi od dvadeset godina, primljen je u ceh firentinskih slikara. Njegova velika slikarska slava temelji se na iznenaujue malenom broju djela. Pripisuje mu se samo sedamnaest sauvanih slika i nekoliko koje nisu dovrene. Meutim, dvije ili tri ubrajamo medu najpoznatije slike na svijetu: Posljednja veera u Milanu, Mona Lisa te Madona s 130
Djetetom i sv. Anom u Louvreu. ak su i nedovrena djela imala golem utjecaj na njegove suvremenike i na druge velike slikare tijekom idua dva stoljea, primjerice Rembrandta i Rubensa. On nije mogao uzeti u ruku kist ili olovku a da ne napravi neto posve iznenaujue i novo, a uvijek je radio okruen uenicima. Ali slikanje je bilo samo jedan od naina koje je Leonardo koristio kako bi pokuao izraziti svoje golemo znanje o svijetu, koje je stekao, kako je rekao, jednostavno gledajui oko sebe. Tajna, rekao je, nalazi se u safer vedere, "znati vidjeti". Iscrpnost i intenzitet njegove vizije su neusporedivi. Ostavio je tisue gusto pisanih stranica bogato ilustriranih skicama svakog mogueg predmeta, od anatomskih detalja do arhitekture, od ivotinja do anela, dostiui vrhunac u svojim konanim "Vizijama kraja svijeta", knjizi skica u kojima je pokuao nacrtati svoje vienje prirodnih sila, u kojima je prepoznao jedinstvo koje nitko prije nikad nije vidio. Ipak, kad je umro, gotovo je svaki projekt s njegova golemog popisa ostao nedovren, uprkos tome to je ivio gotovo sedamdeset godina i to je imao velike mogunosti nedostupne drugima, a po navici je stalno radio. Kritiari su ga okrivljavali za mahnitu rascjepkanost njegovih ideja. Mislim da to nije bio Leonardov problem. On je vjerojatno krivo shvatio Aristotelovu zamisao o obrazovanom ovjeku. Pokuavao je biti ne samo obrazovno upoznat sa svakim predmetom nego i strunjak u svima. Njegov je um bio do vrha pun graditeljskih i inenjerskih planova, poput projekta da skrene rijeku Arno, izlije iz bronce najvei ikad nainjen konjaniki kip ili konstruira letei stroj. Nikad zadovoljan naelima, elio je nainiti sve to je zamislio i bio je razoaran jer nije mogao uiniti vie negoli sve samo nacrtati. To ga je razoaranje stalno podbadalo. Tek je nedavno, otkriem nekolicine njegovih biljeaka i rukopisa skrivenih u knjinicama diljem Europe, postalo razumljivo temeljno jedinstvo njegovih ideja. Leonardo, premda proet skolastikim uenjem i pod velikim utjecajem Aristotelovih sljedbenika i njihovog shvaanja prirode, takoer je otkrio neke stvari koje Aristotelovi sljedbenici nikad nisu spoznali. Mirovanje, shvatio je, nije vrhovno naelo kozmosa; to su nemir i sila. Bilo se koja stvar moe razumjeti ako se zna kakve su sile djelovale i djeluju na nju: oblici ivotinjskih i ljudskih tijela, oblici drvea i enskih lica, ustroj graevina i planina, rijeni tokovi i obrisi morskih obala. Leonardo nije znao dovoljno o sili ili energiji da svoju ideju dovede do ostvarenja. Ipak je, prije smrti, oito traio krajnju sintezu. Za sobom je ostavio gomilu nedovrenih radova. Bio je nova vrsta renesansnog ovjeka, svojevrsni neuspjeni Aristotel novoga svijeta.
131
POVIJEST ZNANJA
ivot Pia della Mirandole bio je kratak. Rodio se 1453. u vojvodstvu Ferrari, jedanaest godina nakon Leonardovog roenja, a umro je u Firenci u dobi od trideset jedne godine. Ipak je pokazao neumjerenu elju da prouava i zna sve, to je pridonijelo definiciji pojma koji istraujemo. Pico je bio renesansni ovjek par excellence, ali na posljetku ni on nije uspio. Pico je humanistiko obrazovanje stekao u kui svog oca. Studirao je Aristotelovu filozofiju u Padovi i kanonski zakon - crkveni zakon - u Bologni te hebrejski, aramejski i arapski jezik nauio prije negoli mu je bilo dvadeset. Renesansni platonist Marsilio Ficini upoznao ga je s Platonovim djelima, ali Pico se upoznao i s idovskom kabalom pa ju je kao prvi ugradio u temelje kranske teologije. U dobi od dvadeset tri godine Pico je vjerovao da ga po uenosti ne nadmauje nijedan ivi ovjek. Godine 1486. predloio je da e braniti popis od devet stotina teza uzetih iz djela raznih grkih, latinskih, hebrejskih i arapskih pisaca i izazvao uenjake iz cijele Europe da dou u Rim i javno se natjeu s njim u tom jedinstvenom pothvatu. Ta se javna bitka umova nikad nije zbila. Na nesreu za Pica, a moda i za potomstvo, Vatikan je prouio Picov popis tema i trinaest od njih proglasio heretikim. Zaprepaten, Pico je smjesta objavio da ih povlai. To nije bilo dovoljno da ga spasi od zatvora, gdje je proveo kratko vrijeme. Nakon toga ivio je u Firenci, lijeei svoj intelektualni ponos i sastavljajui izniman spis kasnije objavljen pod naslovom O dostojanstvu ovjeka. Ta kratka, strasna rasprava dulji je osvrt na drevnu Protagorinu uzreicu: "ovjek je mjera svih stvari." ovjek, natuknuo je Pico, duhovno je sredite svemira, ili je moda on jedno njegovo arite, a Bog drugo. Stoljee ranije njegova bi misao bila ista hereza, ali u to je doba prola bez primjedbe i Pia su u dogaajima bremenitoj godini 1492. oslobodili od optube za herezu. Bi li Pico mogao obraniti sve svoje teze? Vjerojatno ne, kao to ni danas to nitko ne bi mogao (ak i kad bi teze bile posve druge, kakve bi naravno i bile). Ali Pico se usudio pokuati i izazvao je svijet znanosti. Bilo je to arogantno djelo dvadesettrogodinjaka. Bio je to takoer naum koji renesansni ovjek nikad ne bi oklijevao poduzeti, ak i ako u njemu nikako ne bi mogao uspjeti. Jadni je Pico umro 1494. Francis Bacon rodio se u Londonu samo ezdeset sedam godina kasnije, u sijenja 1561. U to se doba renesansa, roena u Italiji, nezaustavljivo proirila do sjeverne Europe. Na sveuilitu u Cambridgeu, jo uvijek uporitu aristotelovske skolastike, gdje se kolovao Bacon, ve su se uli nagovjetaji i apat o novoj vrsti prirodne filozofije koja je Bacona opinjala do kraja ivota. 132
to je obnovila renesansa Bacon je bio politiar i zaraivao je za ivot sluei najprije kraljici Elizabeti, a kasnije kralju Jakovu I. Za svog je vladara neumorno radio. Potomstvo je takoer ustvrdilo da je bio beskrupulozan ak i prema standardima tog tekog razdoblja. Njegovi su ga neprijatelji 1621. napokon pritisnuli uza zid. Optuen je za primanje mita dok je bio na poloaju kraljevskog komornika, proglaen krivim i osuen na veliku odtetu i zatvor. Uskoro je puten iz zatvora u londonskoj tvravi Tower, ali nikad vie nije dobio dravni poloaj. Tom razdoblju povlaenja od javnih poslova dugujemo mnogo korisnih intelektualnih radova iz njegovih posljednjih godina. Njegovi Eseji, koje je pisao tijekom cijelog ivota, puni saete mudrosti i jednostavnog arma, njegovo su najomiljenije djelo, ali Napredak znanosti (prvo izdanje na engleskome 1605., drugo izdanje na latinskome 1623.) i Novum Organon (1620.) najvaniji su njegov doprinos ljudskom znanju. Oni razotkrivaju, u cijelom svom manjkavom sjaju, um renesansnog ovjeka. Baconovo poznato hvalisanje, "Cijelo je znanje moje podruje", na prvi pogled potvruje njegov glas renesansnog ovjeka. to je time mislio? Takva hvalisavost je sasvim u aristotelovskom duhu. Bacon, nestrunjak u bilo kojoj znanosti (premda nenadmaiv politiar), znao je kako bi se znanstveno istraivanje trebalo obavljati, podupirui svoju tvrdnju da ima "obrazovno poznanstvo" sa svim granama znanosti svog doba. Ali takoer se strasno protivio Aristotelovoj metodi znanstvenog razmiljanja, smatrajui da tzv. deduktivna metoda vodi u slijepu ulicu. Mnogo je vie volio svoju induktivnu metodu. Ta se razlika openito vie ne smatra korisnom, ali ona ipak ostaje barem zanimljiva. Prema Baconu, deduktivna metoda ne uspijeva jer traga za znanjem iz izvjesnih intuitivnih pretpostavki izvodi zakljuke o stvarnom svijetu koji logino mogu biti ispravni, ali to u stvarnosti nisu. Induktivna metoda bolje uspijeva jer se prouavatelj prirode uspinje po onome to je Bacon zvao "ljestvicom intelekta", od najpomnijih i zapravo skromnih opaanja do openitih zakljuaka koji moraju biti toni jer se temelje na iskustvu. Mi danas znamo da znanstvena metoda mora spojiti dedukciju i indukciju. Znanstvenik ne moe djelovati bez neke vrste hipoteze. Ali on je takoer osuen na pogreke ako ne provjerava slae li se njegovo razmiljanje sa samom prirodom, konanim sucem istinosti formalnih tvrdnji. Baconova je analiza bila korisna, barem zato to je razotkrila pogreku ovisnosti o jednoj metodi razmiljanja bez obzira na drugu. I njegovo naglaavanje iskustva, prIjanja ruku tijekom prouavanja prirode, bilo je vano u doba kad su mnogi strunjaci zazirali od takvih pothvata. Stoga je ironino da je Baconova smrt uzrokovana skromnim pokusom. U oujku 1626. vozio se Londonom i iznenada odluio iskuati svoju ideju da 133
POVIJEST ZNANJA
hladnoa moe usporiti truljenje mesa. Izaao je iz koije, kupio pile i napunio ga snijegom. Ishod je pokusa nepoznat (premda je, naravno, njegova pretpostavka bila ispravna), ali se Bacon teko prehladio i nekoliko tjedana kasnije umro. Bacon, kao Leonardo, nije uspio dovriti veinu svojih velianstvenih projekata i to, rekao bih, iz istog razloga. On se nije zadovoljavao samo znanjem o stvarima u openitom smislu, nego je elio biti strunjak u svemu. Ipak, njegovo je razumijevanje prirode znanja i osobito prepreka koje stoje na putu njegovom napretku, bilo duboko. Ono se predouje u njegovoj poznatoj analizi tzv. idola uma. Baconov izum "idola" u svrhu objanjavanja postojanja ljudskih pogreaka sam je po sebi pouan. ovjeanstvo, ako ga idolatrija ne zavede na krivi put, u stanju je spoznati mnogo vie istine negoli je obino sluaj. Bacon je prepoznao etiri vrste idola, od kojih su svi bili prisutni u njegovo, ali i u nae vrijeme. Prvi su idoli plemena, izvjesne intelektualne mane zajednike svim ljudskim biima, na primjer univerzalna sklonost pojednostavljivanju, koja se esto otkriva kao pretpostavka da je u nekoj pojavi vie reda negoli je zapravo sluaj i sklonost ljudi da ih se najvie dojmi ono to je novo. Posljednja se teorija uvijek ini najistinitijom, sve dok ne stigne sljedea teorija. Idoli pilje su pogreke uzrokovane individualnim znaajkama. Jedna se osoba moe usredotoiti na slinosti izmeu stvari, druga na razlike. Takve se navike miljenja mogu ukloniti samo ako se okupi velik broj osoba koje trae istinu, kako bi jedna znaajka ponitila drugu. Idoli su trnice uzrokovani jezikom. Bernard Shaw se samo napola alio kad je jednom primijetio da "Englezi i Amerikanci imaju zajedniko sve osim jezika". Razliiti jezici, naravno, uzrokuju vee probleme, zbog ega znanstvenici vie vole uzajamno komunicirati matematikim jezikom. Ali univerzalni jezik poput matematike na posljetku e doivjeti neuspjeh jer najvee istine ne mogu postati istinski korisne ljudskoj vrsti ako nisu prevedene na jezik svakog ovjeka. Svaki ovjek, meutim, rijei razumije na poneto razliit nain od svakog drugog, to vodi do moda neispravljivih izoblienja i nedostataka u znanju. Na kraju je Bacon identificirao ono to je zvao idolima kazalita, odnosno filozofske sustave koji stoje na putu strpljivog, skromnog traganja za istinom. Takvi sustavi ne moraju biti filozofski. U 20. stoljeu razliiti su sustavi politikog miljenja sprijeili da se marksisti i socijalisti uzajamno razumiju. Rijei mogu biti razumljive, ali ideje iza njih ponitavaju njihovo znaenje.
134
Stoje obnovila renesansa
Renesansni ovjek i ideja liberalnog obrazovanja

Aristotelovski ideal obrazovane osobe, "kritine" u svim ili veini grana znanosti, stoljeima je preivio kao cilj liberalnog obrazovanja. U poetku je student uio sedam umjetnosti ili vjetina, koje su se sastojale od trivija (gramatika, retorika i logika) i kvadrivija (aritmetika, geometrija, astronomija i glazba). Imena su drevna, ali se sedam "predmeta" moe usporediti sa suvremenim liberalnim gradivom jezika, filozofije, matematike, povijesti i znanosti. Umjetnosti ili vjetine bile su "liberalne" jer su oslobaale. To jest, one su oslobaale njihovog vlasnika od neznanja koje je sputavalo neobrazovane. U 20. stoljeu ta se tradicionalna obrazovna shema posve promijenila. Neuspjeh renesanse u stvaranju uspjenih "renesansnih ljudi" nije ostao nezapaen. Ako ljudi kao Leonardo, Pico, Bacon i mnogi drugi gotovo jednako slavni nisu uspjeli u nakani da znaju sve to se moe znati o svemu, onda manje sposobni ne bi trebali ni pokuavati. Alternativa je postala oita: postigni strunost u jednom podruju, dok drugi stjeu strunost u drugima. Taj put, mnogo lake ostvariv, stvorio je mnogo oputeniju akademsku zajednicu. Sad se autoritet u jednom podruju morao natjecati samo sa strunjacima u vlastitom podruju. Odgovarajue sredstvo za postizanje promjene bilo je odjelno sveuilite, s posebnim odjelima, kao naoruanim feudalnim posjedima, koji su se sukobljavali preko ponora uzajamnog neznanja. Natjecanje koje je preostalo bavilo se iskoritavanjem sveuilinih prihoda, koji su se uskoro dijelili po naelima koja nisu imala mnogo veze s akademskim shvaanjem uenja ili znanja kao takvih. Prvotno vjerovanje da bi obrazovana osoba morala biti "kritina" u vie podruja, a ne samo u svojem, vie nije postojalo. Na kraju, kako je istakao C. P. Snow (1905.-1980.), odvojeni su svjetovi sveuilita prestali uzajamno opiti. "Sve" u sveuilitu takoer je izgubilo znaenje kad se ta ustanova, postajui sve monija jer su se zbog znanstvenih istraivanja u nju slijevali dravni fondovi, pretvorila u labavu konfederaciju razjedinjenih mini-drava, umjesto da bude ustanova namijenjena zajednikoj potrazi za znanjem i istinom. Do Drugoga svjetskog rata barem su se etverogodinja sveuilita drala liberalnog ideala, premda ne uvijek gorljivo. Nakon rata liberalno je gradivo gotovo posvuda odbaeno i u sve su obrazovne ustanove ispod razine sveuilita, ak i u mnoge osnovne kole, uvedeni odjeli. Sve to je ostalo u opoj svijesti bila je fraza "renesansni ovjek", katkad izreena s divljenjem, katkad s ironijom, a katkad s prezirom, i koja se primjenjivala na gotovo svakoga tko je pokazivao sposobnost da dobro izvede vie 135
POVIJEST ZNANJA
od jedne stvari. ak se i tada fraza nikad nije upotrebljavala u svom prvotnom, aristotelovskom smislu. Taj ideal i ideja potpuno su izgubljeni.
Renesansni humanizam
Smrt Dantea, a nakon njega i smrti Petrarke i Boccaccia, koji su jedan za drugim umrli u razmaku manjem od dvije godine, znaili su da se talijanska knjievnost nikad vie nee uzdii na tako visoku razinu. Njihova smrt nije bila kraj njihovog sna o stvaranju nove knjievnosti koja bi se u visokom stilu bavila popularnim predmetima, napisana na narodnom jeziku kako bi je gotovo svatko mogao itati. tovie, san je ivio i cvjetao, bez sumnje ak i vie negoli su mogli prieljkivati. Meutim, neko je vrijeme vjerojatno bilo teko predvidjeti konani trijumf ovog dijela njihovog renesansnog programa, koji ljudi uglavnom nisu razumjeli. U prvo su ih vrijeme potakli Petrarkino i Boccacciovo ponovno otkrivanje velikih djela klasine knjievnosti. Ni Petrarca ni Boccaccio nisu doista dobro govorili klasini latinski, niti su znali dobro itati grki. Oni koji su krenuli njihovim stopama podigli su studij klasinih jezika na viu razinu strunosti, osobito nakon to je Bizant 1453. pao pred osmanlijskim Turcima, to je u Italiju dovelo mnoge izbjeglice koji su govorili grki. Oni ne samo da su mogli itati starogrki nego su takoer sa sobom donijeli mnoge rukopise klasinih djela. U 16. je stoljeu klasini latinski, a ne srednjovjekovni latinski, postao jezikom europske diplomacije i svi ueni ljudi svijeta su ga itali, govorili i pisali. Jo je 1650. engleski pjesnik John Milton (1608.-1674.) planirao napisati velianstven ep na latinskome jer je vjerovao da se samo tako moe nadati opoj slavi koju je toliko elio. Meutim, tijekom vremena su nastojanja Dantea, Petrarke i Boccaccia u promicanju talijanskoga a ne latinskoga postali uzor ostatku Europe. Uporaba narodnih jezika kao knjievnih jezika postala je vidljivija irenjem pismenosti zbog mnotva tiskanih knjiga koje je proizveo Gutenbergov izum pokretnog tiskarskog sloga. (Vidi kasnije raspravu o Gutenbergovoj revoluciji.) Tijekom prve polovice stoljea tiska, od 1450. do 1500., tiskane su knjige uglavnom bile izdanja grkih i latinskih djela, neko dostupnih samo u rukopisima. Krajem 15. stoljea veina je klasinih djela bila otisnuta pa su izdavai poeli ustro traiti knjige na narodnim jezicima. Od 1500. nadalje, tiskana djela na narodnim jezicima - talijanskome, francuskome, engleskome, njemakome i drugima - brojem su nadmaila ona na starim jezicima. 136
to je obnovila renesansa Renesansa se polako irila kroz Europu, poevi od svoje talijanske domovine do Francuske, Engleske, panjolske i Njemake. Oko godine 1600. prvi je val proizveo nadahnut procvat poezije i proze na narodnim jezicima. Junaci su prvog vala bili pisci poput Clementa Marota (1496.?-1544.) i Fran9oisa Rabelaisa (1483.?-1533.) na francuskome i Geoffreyja Chaucera (1342/3.-1400.) na engleskome. Taj je prvi val obino slijedilo, kao to se dogodilo u Italiji, obilje djela na klasinome latinskom. Upotreba je klasinih latinskih tekstova zauzvrat uzrokovala reakciju u korist narodnih jezika, koji su u svakoj europskoj zemlji ubrzo postali standardom visoke knjievnosti. Tako je u Francuskoj utjecaj Pierrea de Ronsarda (1524.-1585.) u poeziji i Montaignea u prozi ustanovio francuski, a ne latinski, kao jezik na kojem e ozbiljni knjievnici (premda neko vrijeme ne i teolozi) pisati svoja najvanija djela. Nakon sline stanke koja je uslijedila nakon Chaucerove smrti, engleska djela Edmunda Spensera (1552.-1599.) i Shakespearea pomogla su ustanoviti oblik suvremenog engleskog jezika koji se govori na britanskim otocima. Stoga je Milton, na nau dobrobit, na posljetku Izgubljeni raj odluio napisati na engleskome umjesto na latinskome. Usto, posvuda se uvrijeilo uvjerenje Petrarke i Boccaccia da najbolja knjievnost moe vui korijenje iz popularnih tema, primjerice ljubavi, vitetva i pustolovina. ak i kad su humanisti pisali na latinskome, kao to je uinio Erazmo kad je napisao Pohvalu gluposti, pisali su u popularnijem stilu i za ire italatvo negoli je bio sluaj u klasinom dobu. I, kao to se dogodilo i s velikim slikarima, veliki pisci nisu pokrivali ljudsku svjetlost poklopcem pobonosti. U doba kasnije renesanse (recimo od 1500. do 1650.) mnogo se pisalo o religiji. Vjerojatno je veina izdanih djela, ak i na narodnim jezicima, ozrajem bila religiozna. Ali najvei su pisci pisali o ovjeku, a ne Bogu, postavljajui ovjeka u sredite, uzdiui ga, hvalei ga, ispitujui ga i kritizirajui ga, ali ne prezirui njega i njegovu Ljudsku dravu kao to su to Augustinovi sljedbenici inili tisuu godina.
Montaigne
Michela de Montaignea, roenog 1533. blizu Bordeauxa u Francuskoj, njegov je otac odgojio na osebujan nain. Djeak, kojeg je svako jutro budila glazba, imao je za kuma, kumu i dojilju seljake (kako bi s mlijekom usisao seljaku mudrost, rekao je njegov otac), a latinski ga je uio njemaki uitelj koji nije znao ni rijei francuskog. Stoga je sam Montaigne do este godine malo govorio francuski pa mu je latinski ostao "materinji jezik".
137
POVIJEST ZNANJA
Nakon ivota provedenog u politikoj slubi koju je zahtijevao njegov prijatelj kralj Henri IV., Montaigne se bacio na pisanje eseja koji su ga proslavili. Zbog svog poznavanja obinih ljudi mogao je sastavljati, gotovo izumiti, laganu, naoko jednostavnu francusku prozu koja je pomogla postaviti visoke standarde tog jezika. Eseji nisu samo lingvistiki tour deforce. Na neki su nain savrena renesansna knjiga. Osim to je rije o prvim ikad napisanim esejima (po naem shvaanju), takoer je rije o prvoj knjizi iji je cilj bio s krajnjom iskrenou i otvorenou razotkriti um i srce pisca. Montaigne ne pokuava prikriti svoje mane, ali takoer se ne lupa po prstima niti moli za oprost. On je zadovoljan time to izvjetava o onome to jest, to misli, to osjea, oekujui da e biti dovoljno nalik na itatelja - bilo kojeg itatelja - da njegovo pripovijedanje bude zanimljivo. A tako i jest. Sv. Augustin je takoer razotkrio svoj um i srce kad je vie nego tisuu godina prije Eseja pisao svoje Ispovijesti. Ali namjera je velikog kranskog apologeta bila neumoljivo didaktika. Priznajui svoje grijehe i opisujui svoje obraenje na pravu vjeru, ispriao je priu o zlom greniku kojeg je spasila Boja milost. Ako se to moglo dogoditi meni, rekao je, moe se dogoditi i vama. Meutim, Montaignea ne zanima toliko ono to se njemu dogodilo, koliko ono to on jest, a to je obino ljudsko bie. Ukratko, knjiga se, ako je rije o iemu osim o samom sebi, bavi samospoznajom. Sokrat, Montaigneov junak i uzor, rekao je da je samospoznaja ' teka i vrlo vana. Montaigne je znao koliko je teka. Svatko odbija sam sebe upoznati, to znai priznati samome sebi da nije neto vie ili bolje negoli je u stvarnosti. Katkad je svaki od nas, a veina uvijek, plijen brojnih privida. Montaigne je teio da se oslobodi svojih iluzija, da upozna sam sebe, a to nije isto to drugi vide u nama. Renesansa je u svim svojim pojavnostima ovjeka postavila u sredite. U tom novom usmjerenju ovjeka bilo je hladnoe koja je smetala Montaigneu. Tko govori o apstraktnom ovjeku? Montaigne je barem mogao govoriti sam za sebe. Mogao je rei tko je, to eli, ega se boji (a toga je bilo vrlo malo), to ga boli, to ga zabavlja i usreuje, to mu se kod drugih ini tatim i glupim. Tako je sam sebe postavio u sredite stvari, vjerujui da je, ak i ako se nekima to moe uiniti tatim, takav nain svakako najzanimljiviji. Eseji su izvanredno zanimljivi. Takoer su utrli put vrsti knjievnog rada koji je u iduim stoljeima postao najvaniji. Stotine pisaca, medu njima oni koje smatramo najzanimljivijima u tom razdoblju, pokualo se razotkriti s otvorenou i iskrenou koja je ak nadmaila Montaigneovu. Rousseau i Goethe. Wordsworth i George Eliot. Baudelaire i Dostojevski. John Berryman
138
Stoje obnovila renesansa

i Philip Roth. Oni i deseci drugih izlili su na papir svoje due, uzdajui se da e to biti jednako zanimljivo drugima kao i njima samima. Danas je povratak u knjievnost prikrivanja umjesto razotkrivanja nemogu. To postignue vie negoli ikome drugome dugujemo Montaigneu, koji u eseju "O iskustvu" pie: Mi smo velike budale. "On je proveo svoj ivot u dokolici," kaemo. "Danas nisam nita obavio." Pa zar nisi ivio? To je ne samo temeljna nego i najvanija od tvojih zadaa. "Da sam bio u mogunosti da upravljam velikim stvarima, pokazao bih to mogu." Jesi li mogao promisliti i upravljati vlastitim ivotom? Onda si obavio najveu zadau od svih. Priroda ne treba bogatstvo da pokazuje i rabi ono im je obdarena; ona se razotkriva jednako na svim razinama, i iza zavjese kao i pred njom. Naa je dunost da ostvarimo sklad u svom moralu, a ne da skladno sastavljamo knjige, i da postignemo, ne pobjedu u boju ili osvajanju neke pokrajine, ve red i smirenost u svom vladanju. Nae je veliko i slavno remek-djelo primjereno ivjeti. Sve druge stvari, vlast, gomilanje blaga, graenje, samo su u najboljem sluaju dodaci i kulise. Apsolutno je savrenstvo i praktiki boanski znati kako dolino uivati u naem postojanju. Teimo za drugim nainima ivota jer ne razumijemo uporabu vlastitog i udaljavamo se od sebe jer ne znamo kakva je naa unutranjost. Ali ne koristi penjati se na hodulje, jer i na hoduljama jo uvijek hodamo vlastitim nogama. I na najviem prijestolju na svijetu jo uvijek sjedimo na vlastitoj stranjici.
Shakespeare
Odmah priznajem da osjeam izvjesnu sumnju u autorstvo Shakespeareovih drama. Moda ih je napisao glumac iz Stratforda, moda grof od Oxforda, a moda netko trei. Nakon pet stoljea pitanje je li "Shakespeare" pravo ime ili pseudonim pisca koji je inae nepoznat nije vano, osim kako bih objasnio zato ne mogu predoiti njegov ivotopis. Dovoljno je rei da je autor drama roen u Engleskoj oko polovice 16. stoljea i da je vjerojatno ivio do oko 1615. Napisao je otprilike trideset pet drama, za koje se ini da su sve uprizorene, katkad i vie od jedne na godinu. U vlastito je doba, kao i danas, bio vrlo uspjean dramatiar. 139
POVIJEST ZNANJA
Kad je Shakespeare (zovimo ga Shakespeare, ak i ako priznajemo da ne znamo na koga se ime doista odnosi) poeo pisati, bilo je malo dobrih primjera dramske umjetnosti na koje se mogao ugledati. Veliki su mu grki tragiari bili nepoznati pa je imao samo Seneku i nekoliko uasnih suvremenih tragedija u stilu Seneke. Bili su tu Plaut i Terencije, antiki Rimljani te nekoliko imitacija njihovih klasinih, ali banalnih komedija. I tako je doslovno stvorio englesku dramaturgiju. To je samo po sebi vrhunsko postignue. Ali to je samo poetak onoga to je Shakespeare uinio. Kad Shakespeareove drame ne bi postojale, ne bismo znali kako drama moe biti krasna. tovie, ne bismo znali koliko duboko knjievnost moe prodrijeti u ljudsku duu. Mukarac i ena uvijek su arite drama. Srednjovjekovna slika svijeta koju je Shakespeare naslijedio gubi se u pozadini, a na vidjelo izbija ovjeanstvo, golo i neureeno odjeom ili zatieno crkvenim zakonom. Drame su jedva kranske, da i ne govorimo o ortodoksnom kranstvu. One nisu egzistencijalistike, premda sueljavaju ljude sa svemirom i potom procjenjuju njihovo ponaanje u toj nejednakoj borbi. Shakespeareov je genij jedinstven, jer je isto toliko vjet u komediji koliko i u tragediji, pa je ak znao pomijeati jednu s drugom, koristei komediju da pojaa tragediju i tragediju da zaotri kominu aoku. I ivot to ini, ne dajui prednost ni tragediji ni komediji pa su stoga njegove drame blie zadovoljavajuoj imitaciji ljudskog ivota negoli je to uspio postii bilo koji drugi pisac. Grka tragedija, koju Shakespeare nije poznavao, bavila se obiteljskim problemima, ali na herojskoj, nadljudskoj razini. Teko je bilo kojem ocu ili muu prepoznati se u Edipu, bilo kojoj supruzi ili majci sebe vidjeti u Klitemnestri, Agamemnonovoj patnikoj kraljici. Jedno je od najveih Shakespeareovih postignua to je u svojim dramama prodro u ivote obinih obitelji, otkrivajui nam ono to smo uvijek znali, ali s im se nikad nismo suoili. to god drugo bila, svaka je od njegovih poznatih tragedija obiteljska; Lear i njegove keri, Hamlet i njegova majka i ouh, Otelo i njegova mlada ena, Macbeth i njegova krvoedna, astohlepna ena. Dvije zaraene obitelji ubijaju drage mlade zaljubljenike u Rotneu i Juliji, a Antonije i Kleopatra, premda nisu oenjeni - moda zato to nisu oenjeni - nakon dvadeset godina jednako su strasno zaljubljeni kao i u mladosti. Plaut i Terencije izumili su standardne komine likove: hvalisavog vojnika-ljubavnika, naivnu, zamamno privlanu ki, glupog oca roenog da mu na prijevaru oduzmu kerku, lukavog slugu koji vue sve konce - svi su oni postavljeni u toboe obiteljske veze koje oponaaju stvarni ivot. Shakespeare, naslijedivi te osobe, u svojim neusporedivim komedijama pretvorio ih je u 140
to je obnovila renesansa prave mukarce i ene. Osim obveznih zaljubljenika, koji se esto rugaju samoj ljubavi, te drame sadravaju parove otaca i keri toliko istinske i stvarne da su u stanju slomiti srce. I onda Shylock, remek-djelo, tragina osoba postavljena u sredite komedije, ije se srce slama usred smijeha koji ga okruuje, ukljuujui smijeh njegove kerke. Francuski jezik naslijeen od Rabelaisa bio je nedovoljan za Montaigneove potrebe i stoga je morao izmisliti novu prozu. Engleski koji je Shakespeare uporabio u svojim remek-djelima jedva je postojao kad je poeo pisati svoja prva djela pa je on takoer gotovo trebao izmisliti jezik. Dante, Petrarca i Boccaccio izveli su slinu aroliju za talijanski, a Cervantes e je izvesti za panjolski, Lessing i Goethe za njemaki. Kao i u svemu drugome, Shakespeare je bio najvei od tih lingvistikih stvaratelja. Neiscrpno matovit, takoer je bio neiscrpano dosjetljiv. Englezi se hvale kad kau da govore jezikom kojim je govorio Shakespeare. Kad bi barem njime tako dobro govorili i pisali.
HAMLET:
Kakvo je remek-djelo ovjek! Kako plemenit umom! Tako neizmjeran u sposobnosti! U liku skladan i u kretnji divan! Kako je slian anelu u djelovanju! U shvaanju na Boga nalik! Ljepota svijeta! ivotinjama uzor! A ipak, to je meni ta kvintesenca praha? Hamlet
GLOUCESTER:
to od muhe rade obijesni djeaci, To od nas ine bozi - oni nas Ubijaju za zabavicu.
Kralj Lear
PROSPERO:
Jer svrena je naa sveanost I kao to sam prije rekao, Igrai nai svi su bili dusi I u zrak su se rasplinuli, U laki zrak. A poput zrane grade Fantoma tih i kule e se jake, to stre nebu pod oblake, sjajne Sve palae i divni hramovi I velika zemaljska kugla sama
141
POVIJEST ZNANJA
I sve, to na njoj ivi - sve e se To raspasti - i ko to nestade Bestjelesne i puste varke te, Ni traga nee ostaviti. Mi smo Tek tvar, od koje graeni su snovi, I snovima je samo obavit Na kratki ivot. Oluja
'
Cervantes
Miguel de Cervantes Saavedra vjerojatno se rodio 29. rujna 1547., u Alcali de Henares, blizu Madrida. Najvjerojatnije je umro 22. travnja 1616., ali ljubitelji knjievnosti vie vole tradicionalni datum, 23. travnja, jer je navodno Shakespeare takoer umro na taj dan. Pomisao da su ta dva fina stara gospodina umrla istog dana i zajedno otila na nebo - jer ako nisu otili na nebo, emu onda slui nebo? - tako je zamamna i ugodna da joj injenice, kakve god one bile, ne bi trebale stajati na putu. Cervantes je bio u prvom redu vojnik, tek onda pisac. Kao vojnik postigao je prilian uspjeh, u tolikoj mjeri da su berberski gusari, koji su ga zarobili godine 1575., mislili da je vaan ovjek i zatraili visoku otkupninu. To mu je moda spasilo ivot jer su nastavili dobro postupati s njime nakon to je nekoliko puta pokuao pobjei. To ga je takoer stajalo pet godina ropstva jer njegova obitelj nije uspjela skupiti novac do 1580., kad su ga uspjeli osloboditi. Cervantes je elio biti pisac i pisao je svaku vrstu knjievnog djela za koju je mislio da bi mu mogla pribaviti neto novca: drame, pripovijesti, pastoralnu romansu u stilu koji je tada bio u modi. Nita to je napisao nije uspjelo. Volio je itati, osobito viteke romanse iz prolog stoljea. Stoga je, moda u oaju, izmislio priu o starom gospodinu iz Manche, koji je ivio u suvremeno doba i proitao toliko mnogo takvih pria da je siao s uma i povjerovao da su prie istinite. Na to je odluio da i sam postane vitez-skitnica pa se u svijet na svom mravom kljusetu Rosinanteu uputio sa zahralim maem i uleknutim titom kako bi svladavao zmajeve gdje god ih naao. Kako svatko zna, nije naao nita to bi mogao svladati osim stada ovaca i divovskih vjetrenjaa, koje se jo i danas vide na pustoj ravnici Manche. Umjesto da obori vjetrenjae, za koje je mislio da su naoruani divovi, njega je oborilo krilo vjetrenjae koje se neumoljivo okretalo na vjetru. Cervantes je tu priu ispripovijedio na dvadeset stranica. Sigurno ju je podijelio s etiri ili pet roakinja koje su dijelile dvije sobe njegove kuice u 142
Esquiviasu, gdje je pisao u kuhinji, dok su ene poslovale oko njega. Pria im se svidjela i odluio je napisati vie. Don Quijote je trebao pratioca, titonou, kako ga je volio zvati, pa je Cervantes i njega izmislio, zamiljajui okruglog, praktinog seljaka Sancha Pansu, koji je otad pratio samozvanog viteza dok su jahali vijugavim cestama iezle panjolske, premda je za veinu panjolaca danas Cervantesova panjolska stvarnija od njihove dananje zemlje. Don Quijote je doivio mnogo pustolovina, u kojima je gotovo svaki put prevaren, nasamaren i izdan, a Sancho se pomalo priklonio mati gospodara pa je i on poeo doivljavati pustolovine i misliti da je doista titonoa pravog viteza. Ali njih su dvojica najvie vremena provodili u razgovoru, a oni su do nas stigli kao jedno od najboljih tiva u knjievnosti openito. Ah, ali, ree Sancho, krune i ezla vaeg cara skitnice nisu od istog zlata, nego od lanog zlata i bakra. Priznajem, ree Don Quijote; nije dolino da kazaline dekoracije budu prave, nego trebaju biti imitacije i odraz stvarnosti, kao to moraju biti i same drame; uzgred reeno, volio bih da ih voli i potuje, Sancho, a time i one koje ih piu i takoer one koji glume u njima; jer svi oni pridonose dobru drave i postavljaju pred nae oi zrcala koja odraavaju ivopisnu sliku ljudskog ivota; nita nije toliko u stanju da nam dade bolju ideju prirode i onoga to jesmo ili bismo trebali biti od kemiara i komedija. Molim te, reci mi, jesi li ikada vidio predstavu u kojoj se na pozornici vide kraljevi, carevi, crkveni oevi, vitezovi, dame i druge osobe? Jedan glumi lupea, drugi vojnika; ovaj je ovjek varalica, onaj trgovac; jedan glumi varavu budalu, a drugi glupog ljubavnika: ali kad se predstava zavri i glumci skinu kostime, svi su oni jednaki i kakvi su prije bili. Sve sam to vidio, ree Sancho. Ba se takva komedija, ree Don Quijote, glumi na velikoj pozornici svijeta, gdje neki glume careve, drugi crkvene oeve i, ukratko, sve uloge koje se mogu uvesti u dramu; sve dok smrt, koja je katastrofa i svretak dramske radnje, ne skine s glumaca sva obiljeja veliine i sve ih uini jednakima u grobu. Izvrsna usporedba, ree Sancho, premda ne tako nova da je nisam ve vie puta uo. Ba je takva druga usporedba ivota s partijom aha u kojem sve dok partija traje svaka figura ima svoju posebnu ulogu; ali kad je partija gotova, sve se pomijeaju, bace na hrpu i strpaju u vreu, ba kao to mi leimo u grobovima kad ivot okona. Uistinu, Sancho, ree Don Quijote, tvoja je neukost iz dana u dan manja, a tvoj razum vei. 143
POVIJEST ZNANJA
Budui da su visoki, mravi vitez i njegov okrugli titonoa smjesta i zauvijek zaokupili svaiju matu, njihova je slika najbolje poznata od svih izmiljenih osoba u svjetskoj knjievnosti. Nakon izvjesnog je vremena Don Quijote preveden i izdan na svim europskim jezicima pa je svog pisca proslavio gotovo koliko i njegove likove. Ipak, Cervantes nije na tome zaradio. U svakom sluaju nije imao pravo kad je mislio da je knjievnost put u bogatstvo. Ako Montaigneovi Eseji nisu savrena renesansna knjiga, onda Cervantesov Don Quijote svakako zasluuje taj naziv. Jer moe li biti boljeg naina da se uvede novi svijet nego rugati se starome i navesti svakoga da mu se smije? Srednjovjekovni je svjetonazor ukljuivao vjerovanje u vitetvo, koje je bilo bitan dio izmiljene tvorevine kakva je bila teokratska drava. Vitezovi-skitnice bili su pravobranitelji Bojeg kraljevstva na zemlji, sijui pravdu diljem mitskih krajeva koji su postojali samo u ljudskoj mati: Avalon, Arkadija i njima slini. Bez mane u moralu i vjeri, do smrti su sluili nebeskog kralja i neprispodobivu djevicu, Bogorodicu, i ostali u njihovoj slubi i nakon smrti. Ideal je bio tako lijep da je trajao stoljeima i nije udo da je hipnotizirao Don Quijotea. Ali nije udno ni da ga je otjerao u ludilo jer je sukob izmeu ideala i stvarnih vjetrenjaa koje se okreu na vjetru dovoljno otar da upropasti um svakoga tko nije dovoljno spretan. U svakom sluaju, budunost je pripadala vjetrenjaama i svim njihovim tehnolokim sljedbenicima. Ali znai li to da je romansa umrla? Istinska veliina Cervantesova lei u otkriu tog naina. Don Quijote i njegov prijatelj Sancho Pansa trae ono to je suvremeni pjesnik nazvao nemoguim snom, snom pravde u zemaljskom raju, to je kontradikcija u pojmovima, za koju su praktini ljudi oduvijek znali. Je li vano ako san postoji samo u umu? Gdje bi drugdje san i postojao? U meuvremenu je stvarni svijet mogao nastaviti sa svojim smrtonosnim, neumoljivim poslom. Dva Cervantesova junaka nisu sasvim u sreditu prvog plana scene. Oni su tek malo iznad nje, jer njihova stopala ne dotiu zemlju. Cervantes je bio prvi koji je uvidio da novi svijet koji se rada treba takve junake jer e inae poludjeti. Vei dio dobre knjievnosti u posljednjih etiri stotine godina preuzeo je tu ideju, bilo da je izmislio nove vrste junaka s glavama u oblacima ili pokazujui koliko svijet postaje lud kad mu oni nedostaju.
Crna smrt
udno je pomisliti da bi strana kuga mogla biti promicatelj kulture i pridonositelj irenju ideje renesanse, ali upravo je tako bilo. Spojila je dva ele144
menta bitna za irenje znanja: s jedne strane tehnologiju papira i tiska, a s druge neizostavnu rije - rukopise koji su u meuvremenu prerasli u knjige. Kuga je zapravo bolest glodavaca, obino takora. takorska je buha prenosi od jednog takora do drugog, ali i ljudi mogu navui bolest imaju li buhe. U gusto naseljenim srednjovjekovnim gradovima obino su ih imali svi. Tijekom opsada ili gladi, stanovnici su gradova osobito ugroeni. Ako doe do epidemije kuge, kako se esto dogaalo, smrtnost je nevjerojatna jer se za lijek nije znalo. (Samo suvremeni antibiotici mogu sprijeiti bolest.) Poetkom 1347. genoveko je trgovako naselje na Krimu opsjedala vojska Kipaka iz Maarske i Mongola iz nekoliko zemalja Istoka. Ovi su drugi donijeli sa sobom novu vrstu kuge koja se u okolnostima opsade brzo proirila i ubila mnogo vojnika. Zapovjedniku Kipaka palo je na pamet da bi se mogao okoristiti svojom nesreom pa je katapultom nekoliko zaraenih leeva preko zidina bacio u genoveko naselje. Genoveani nisu bili imuni i uskoro su mnogi naseljenici umrli. Jedan od njihovih brodova uspio je izmaknuti blokadi i plovei kroz Dardanele, oko anatolijske obale i preko Sredozemnog mora ljeti 1347. stii do Messine na Siciliji. Sa sobom je donio teret prestraenih izbjeglica i zlata, ali i kugu. Potom je bolest postala epidemija. U dva mjeseca pokosila je polovicu stanovnitva Messine i ubrzo se rairila na druge sicilijanske gradove. Prela je preko tjesnaca na talijansko kopno i napredovala prilino postojanom brzinom od oko jedanaest kilometara na dan. U cvatuim se gradovima Italije pojavila poetkom 1348., ba kao i u sjevernoj Africi kamo su zarazu prenijeli drugi brodovi. Francuska i panjolska zahvaene su kasnije te godine, Austrija, Maarska, vicarska, Njemaka, Nizozemska i Engleska 1349., dok su Skandinavija i baltike zemlje dole na udar 1350. Procjene koliki je dio europskog stanovnitva umro od te poasti, koja je u povijest ula pod imenom Crna smrt, razliite su. Nema sumnje da je pomrla barem etvrtina, a moda i polovica stanovnitva, moda i vie; vjerojatno je ispravno rei da je umrla barem treina Europljana. Prema tome, umrlo je oko dvadeset pet do etrdeset milijuna ljudi. Epidemija nije zavrila 1350. U sljedeih je dvadeset godina manjih epidemija bilo na mnogim mjestima. Bolest je na preivjele ostavila neizbrisiv dojam, premda je, na primjer, Petrarca izjavio kako budui narataji nee vjerovati to se dogodilo. Samo s obzirom na broj umrlih osoba, Crna je smrt bila jedna od najgorih katastrofa u povijesti. S obzirom na postotak mrtvih, moda je bila najgora - gora nego bilo koja epidemija, bilo koji rat - bilo to. Meutim, svako zlo za neko dobro. Tada je moda pomrla polovica europskih seljaka. Preivjeli su mogli raunati na veliko poveanje naknade za
145
POVIJEST ZNANJA
svoje proizvode, budui da su se za svoje usluge sad mogli pogaati sa stanovnicima gradova kojima je oajno trebala hrana koju su samo kmetovi mogli proizvesti. Meutim, u roku od stotine godina broj je kmetova opet narastao na stari broj, a inflacija je izbrisala njihov ekonomski dobitak. Bolest je ubila ljude, ali nije otetila vlasnitvo. K tome je jednako pogaala bogatae i siromahe. Sad je sve to su mrtvi posjedovali pripadalo nekome drugome. Novosteeno bogatstvo preivjelih navelo ih je na jedan od velikih potroakih pohoda u povijesti. Posljednja etvrtina 14. stoljea bila je stoga razdoblje sve veeg blagostanja. Razuzdana potronja poticana je openitim poputanjem moralnih stega nakon epidemije. Kad si okruen smru, nije lako obitelji, susjedima ili podanicima nametnuti stroga pravila ponaanja. Preivjeli od kuge nisu naslijedili samo novac, zemlju i zgrade. Takoer su naslijedili odjeu, krevetninu i druge stvari nainjene od tkanina. Ali osoba moe nositi samo izvjestan broj odijela ili haljina, opremiti samo izvjestan broj kreveta. Stotine su milijuna odijela iznenada postale beskorisne. Krajem 14. stoljea otkriven je nov nain uporabe svih tih odbaenih odjevnih predmeta: proizvodnja papira od starih krpa. Novi se materijal mogao upotrijebiti u mnoge svrhe, ali godine 1450. bilo ga je toliko mnogo da mu je cijena pala na najniu razinu. Crna je smrt imala jo jedan osobit uinak na renesansu koju su zapoeli Petrarca i Boccaccio. Bizant je bio jedan od prvih gradova na udaru pogubne epidemije. Premda je Istono Rimsko Carstvo potrajalo jo jedno stoljee prije negoli je 1453. palo pred Osmanlijama, od sredine 14. stoljea obrazovani i prosvijeeni Bizantinci bjee na Zapad. Njihov je dolazak potpirivao glad za novostima, obavijestima i istinskim znanjem klasine tradicije sauvane u Bizantu. Najbrojnija skupina uenjaka u Italiju je stigla tek u 15. stoljeu, ali od sredine 14. stoljea priljev je stalan, a ti su dolasci imali kumulativan uinak. Do polovice 15. stoljea elja za uenjem grkih i rimskih tekstova jako se rairila. Ali jo uvijek nije bilo praktinog naina da se zadovolji ta glad.
Gutenbergovo postignue
Neobino se malo zna o ivotu ovjeka iji je izum neposredno vezan uz obino strane posljedice Crne smrti. Roen posljednjeg desetljea 14. stoljea u Mainzu, u Njemakoj, Johann Gutenberg proveo je ivot potajno radei na izumu koji je uglavnom pokuao prikriti ak i pred partnerima koji su mu za njega posuivali velike svote novca. Njegova tajnovitost i moda neka druga 146
karakterna mana na kraju su ga upropastile. Jedan od njegovih vjerovnika tuio ga je i, nakon to je dobio parnicu, preuzeo je sve Gutenbergove materijale i strojeve. Izumitelj je postao siromah. Slomljen i oajan, Gutenberg je 1468. umro. Do tog je doba bila tiskana i priznata kao remek-djelo poznata Biblija koju danas znamo po njegovom imenu. U toj prvoj knjizi otisnutoj pominim metalnim slogom Gutenberg je oito pokuavao mehaniki reproducirati srednjovjekovne liturgijske rukopise, a da ne izgubi njihove lijepe boje ili oblikovanje. U tu svrhu, koja je bila daleko od svrhe veine njegovih sljedbenika, izumio je etiri osnovne naprave, koje su sve ostale u tiskarskoj uporabi do 20. stoljea. Jedna je bila tiskarski kalup za tono lijevanje slova u velikim koliinama. Pokretni slog prije je bio ugraviran u metal ili izrezbaren u drvu. Oba su postupka bila tegobna i spora. Drveni se slog brzo troio. Gravirani je slog dugo trajao, ali se svaki ugravirani znak od svakog drugog veliinom i oblikom malo razlikovao. Gutenbergovi su kalupi proizvodili mnogobrojne trajne i meusobno posve jednake kopije tiskarskih znakova. Drugi je izum bio slitina olova, kositra i antimona za lijevanje znakova. Samo bi olovo brzo oksidiralo, to bi uzrokovalo kvarenje okvira, ili matrice, u kojoj se nalazio slog. Antimon je bio potreban da ovrsne slog kako bi mogao izdrati veliki broj otisaka. Slitina olova, kositra i antimona gotovo se do dananjih dana rabila za izradu sloga. Trei je izum bio sam tiskarski stroj. Prije njega laganim se drvenim preama tiskalo drvenim slogom. Meutim, za uvez knjiga rabila se velika, teka metalna prea. Veliki vijak, slian onome na prei za masline ili groe, pritiskao je jae, to je bilo potrebno kod uveza. Gutenbergovje tiskarski stroj zapravo prilagodba stroja za uvez. Rezbareni drveni slog koji se prije koristio ne bi izdrao veliki pritisak, ali novi metalni slog ga je podnosio i pritom proizvodio ist, toan otisak. Na kraju je Gutenberg, nakon mnogo pokusa, proizveo tintu za tiskanje na uljnoj osnovi. Ulje se bojilo na razliite naine, to je omoguilo tiskanje lijepih knjiga poput njegove Biblije. Vjeruje se da je papir izumio izvjesni aj Lun, kineski dravni slubenik. Kao datum tradicionalno se navodi 105. po Kr. Ve potkraj 2. stoljea po Kr. Kinezi su drvenim slogom tiskali knjige na papiru od krpa. Arapi su tajnu proizvodnje papira otkrili u 8. stoljeu i prenijeli je u Egipat i panjolsku. Ne zna se zato jo dugo nakon toga nije zanimala Europljane. Naelo proizvodnje papira od krpa na Zapadu je postalo poznato tek potkraj 14. stoljea. Tada je izrada papira, koristei golemu koliinu krpa ostalih nakon Crne smrti, postala vana industrija. Papir od krpa bio je po mnogo emu bolji od perga147
POVIJEST ZNANJA
menta ili veluma, nainjenih od ivotinjskih koa. Papir je bio ravniji i lake ga se moglo presavinuti. Bio je tanji i stoga se mogao uvezati u tanju knjigu. Najvanije od svega, na njemu je otisak tiskarskog stroja bio mnogo jasniji. Gutenberg je prve knjige nainjene pominim metalnim slogom otisnuo oko 1450. Ne iznenauje da su bile otisnute na papiru od krpa, ija ga je niska cijena, zbog vika krpa, uinila oitim izborom. Uskoro su na papiru otisnute tisue kopija knjiga jer je Gutenbergov niz izuma omoguio da ovaj sad na veliko pristupaan materijal bude uporabljen na udesan nov nain. Gutenbergovi su izumi uskoro doprli do Italije. U Veneciji i drugim gradovima na sjeveru Apeninskog poluotoka glad za klasicima bila je neutaiva. U roku od pedeset godina gotovo je svako vano grko i rimsko knjievno djelo otisnuto i raireno diljem cijelog uenog svijeta. Knjige su se prodavale po niim cijenama omoguenim novom tehnologijom. Mnoge su rukopise tekstova iz Bizanta donijele izbjeglice pred Turcima koji su 1453. osvojili grad. Gutenberg je na taj nain, premda to nije namjeravao, osigurao trijumf Petrarkine i Boccacciove renesanse. Nakon to se klasike moglo nabaviti u razmjerno jeftinim izdanjima, mogao je poeti rad na prouavanju drevnih jezika i kultura. Nekad su samo bogatai mogli kupovati rukopise. Odjednom je svaki uenjak mogao posjedovati knjige. Osim to su olakavale prouavanje klasine filologije, drevne knjige koje si je sad mogla priutiti svaka pismena osoba bile su pune ideja koje su stoljeima bile zaboravljene, zanemarene ili potiskivane. Mnogi su, takoer, sami pisali knjige o vlastitim interesima i poslovima, u nadi da e druge, esto u dalekim zemljama i medu strancima, obratiti na svoja vjerovanja. Taj najsubverzivniji izum od svih, tiskana knjiga, mogao se upotrijebiti da promijeni i preokrene sve vrste drevnih ustanova. Petrarca i Boccaccio cijenili su mogunosti vjete promidbe ideje. Tu su zamisao doveli dalje od ikoga prije njih. Vie nije bilo potrebno da jedan genij ostavi dojam na ljude. Bilo je dovoljno imati novu ideju, ne nuno dobru ideju, i napisati knjigu o njoj. Izdavai su udjeli za novim naslovima. Izuzetan spoj dogaaja - dostupnost papira od krpa, izum tiskanja pominim slogom i iznenadna pojava velikog broja izvrsnih rukopisa koji su vapili za izdavanjem - proirio je renesansu. Bez tih bi elemenata san Petrarke i Boccaccia uistinu zavrio posve drukije.
Renesansni gradovi
Grad-drava jedan je od velikih grkih izuma. Aristotel je opisao razloge njegova razvitka. Drava nastaje radi ivota, rekao je; tj. ona je vano sredstvo
148
preivljavanja. Ali ona nastavlja postojati radi dobrog ivota. Ljudska bia, nakon to su stvorila neku vrstu drave, uskoro uviaju koliko je ivot u zajednici trajniji, sigurniji i ugodniji od ivota jedne osobe ili obitelji. Gradovi-drave nicali su diljem Grke i u grkim kolonijama. Osnovno je naelo bilo ekonomsko: oni su bili zajednice mukaraca, ena, djece i robova, udruenih kako bi stanovnici zajednice mogli voditi bolji i ispunjeniji ivot. Gradovi-drave procvjetali su i po drevnim standardima imali mnogo slobode. Stoga su neki mukarci (ali malo ena ili djece i gotovo nijedan rob) bili u stanju iznimno dobro ivjeti, bavei se tjelovjebom u palestri, vodei filozofske rasprave i tragajui za znaenjem vrline. Aleksandar Veliki je u zemljama koje je osvojio krajem 4. stoljea pr. Kr. pokuao osnovati gradove-drave. Ali tamo je ideja bila strana i nije se ukorijenila. Njegovi carski gradovi, primjerice Aleksandrija i Babilon, vie su bili namijenjeni administrativnom aparatu, nego kulturi i poslovanju, dok je Atena nastavila postojati kao neka vrsta sjajnog fosila. Rimljani, koji su posvojili toliko mnogo drugih grkih ideja, nisu posvojili ideju grada-drave jer im je carski grad bio privlaniji od uurbanih, gusto naseljenih, inovativnih grkih gradova. Poetkom barbarskih provala civilizacija se povukla iza samostanskih zidova. ak se i carski Aachen Karla Velikog bitno razlikovao od grada u grkom smislu rijei. Ali grka ideja grada-drave nije nestala. Ponovno je oivjela u 11. i 12. stoljeu kad su se talijanske komune poput Milana, Pie i Firence sukobile s feudalnim gospodarima, zbacile ih s vlasti i same prigrabile mo. Srednjovjekovna talijanska komuna, kao i drevni grki grad-drava, u prvom je redu bila zajednica trgovaca i poduzetnika. Sloboda koju je imao novi stale gradskih trgovaca i prodavaa koristila se za stvaranje novog imetka i sve rairenijeg bogatstva. Do 1300. maleni grad Firenca postala je europski bankar. Njezin novac, florin, postao je prva meunarodna valuta. Ali Firenca je bila vie od poslovne korporacije. Njezini su graani teili za vrstom slave o kojoj nije sanjao nitko poslije Atene u 5. stoljeu pr. Kr., odnosno procvatu umjetnosti i arhitekture u vlasnitvu cijelog naroda koji e svoj grad uiniti predmetom ope zavisti i podariti Firentincima osjeaj zadovoljstva i graanskog ponosa za koji se stoljeima nije znalo. Oivljena ideja grada-drave pod vlau naroda rairila se Europom. Zapravo, komune su u Njemakoj nastajale kad je talijanski grad-drava ve umirao, uniten u pogubnim graanskim ratovima koji su upropastili slobodu u svakom gradu i doveli strane plaenike da ouvaju mir. Ti su vojnici gotovo uvijek ostali dulje negoli su bili potrebni i na posljetku su prigrabili vlast nad veim dijelom Italije.
149
POVIJEST ZNANJA
Firenca je krajem 15. stoljea izgubila svoju politiku neovisnost, premda ne i svoje blagostanje i umjetniko prvenstvo. U isto se vrijeme Rim dizao iz pepela pada prije tisuu godina, ali ne kao grad-drava. I on je postao carski grad, s velikom moi i bogatstvom, ali s malo komunalnog ivota. Medici, vodea obitelj Firence u njezinim najslavnijim danima, mogli su hodati ulicama bez uvara, primajui u audijencije i bogatae i siromahe. U renesansnom Rimu, to znai u Rimu nakon otprilike godine 1500., pape su vladali iza visokih bedema. Svojim su bogatstvom mogli kupiti najbolje firentinske umjetnike, ali velike nove zgrade, ukraene kao nikad prije, vie nisu pripadale rimskom narodu.
Nacije-drave
Malene talijanske komune pomogle su osloboditi Europu od stiska feudalne vladavine. Ali nisu se odrale. Pale su kao rtve veih gradova-drava, a te zajednice nisu mogle izbjei stalne graanske sukobe. Vrijeme je bilo zrelo za novu politiku ideju. Nitko nikad nije uspio tono definirati rije nacija, ali i prije i sada bila je rije o zajednitvu stvari poput jezika i tradicije te sposobnosti obrane od vanjskih neprijatelja. Nacija koja se nije mogla braniti nije se dugo odrala i vladari su se trudili da njihovi podanici ne zaborave tu injenicu te stoga odvie ne prigovaraju porezu plaenom radi obrane. Onda, kao i danas, napad je nerijetko bio najbolja obrana pa su ratovi bili esti. elimo li suditi dobronamjerno, valja rei da su se ti ratovi obino vodili zbog mira. Veliina je bila prednost pa su nacije rasle, upijajui u sebe manje sretne susjede i izrastajui u sve vee politike jedinice. Radi uinkovitosti, inilo se da je takoer dobro imati centraliziranu ekonomiju. I tako se sve vea ekonomska mo koncentrirala u rukama sve manjeg broja ljudi. Rat nije bio neprekidan pa je u razdobljima mira evala diplomacija. Postalo je uobiajeno da se diplomacija odvija na elegantnom latinskom jeziku, jer je latinski bio jedini jezik kojim su govorili svi zaraeni monici. Renesansni su humanisti bili najbolji latinisti i stoga su nali zaposlenja sluei vladarima, koji su uvijek teili veoj moi i prosperitetu. Tako su se nasljednici Dantea, Petrarke i Boccaccia uskoro nali u slubi tatih monarha, nazovicareva koji su se zvali rimskima i nepobonih papa. Umjetnici su dobili u zadau ukrasiti njihove prijestolne sobe. Povijest europske renesanse pokazuje istinitost izreke da nita nije tako neuspjeno kao uspjeh. Do godine 1700. veinu su prvotnih znaajki rene-
150
anse bogati, moni i beskrupulozni, koji su znali kako ih iskoristiti, ali i krajnje lukavi praktiari svih umjetnosti koji su izumili naine da prodaju svoja djela, izobliili do neprepoznatljivosti. Usprkos tom alosnom ali neizbjenom rezultatu, politika su postignua renesanse vrlo znaajna. Bilo je potrebno vie od jednog stoljea da se broj stanovnika Europe vrati na razinu prije Crne smrti. Godine 1500. stanovnitvo je Europe brojem nadmaivalo stanovnitvo iz 1350. i ubrzano je raslo kako su se ivotni uvjeti posvuda poboljavali. Kako je kuga desetkovala seljatvo, obraena je zemlja opet obrasla umama. Sad su je ponovno poeli obraivati pa su se neko "neiscrpne" europske ume uskoro poele pokazivati nedovoljnima za irenje brodogradnje uzrokovane ratovanjem na moru. Takoer su do 1500. politike ustanove Europe bile u stanju obraunati s izazovima koji bi svladali i upropastili malene, neovisne i zapravo neupravIjive komune koje su cvale prije dvije stotine godina. Nove su ustanove bile mnogo vee negoli sve to je Zapad imao od pada Rima. Nove su nacije posvuda bile despotske, ali se njihove podanike moglo uvjeriti da su vladari, barem veinu vremena, naoko dobronamjerni, a alternative vladavini jednog monarha i tako nije bilo. Bili kraljevi dobronamjerni ili ne, oni su obavljali korisnu funkciju, ili su se pobrinuli da je obavljaju njihovi ministri. Izgraene su nove ceste, novi i vei brodovi plovili su po morima i rijekama, neka je vrsta potanske slube postojala u veini zemalja, poslovanje je bilo prilino dobro zatieno (premda je obino bilo vrlo okrutno oporezovano jer jo nitko nije shvaao ideju slobodne trgovine), porezi su bili jednako nepravedni kao uvijek, ali ne toliko proizvoljni, novosti su bile dostupne i katkad su bile pouzdane. Ukratko, suvremen ivot, nakon dva stoljea renesanse, bio je daleko od onoga iz razdoblja mranog doba. Ljudi su osjeali da civilizacija napreduje, da ivot postaje bolji i da e se nastaviti poboljavati. To se vjerovanje pothranjivalo samim sobom; nita nije pogodnije za napredak nego irom rasprostranjeno vjerovanje da je napredak mogu. Ipak, neki su veliki problemi i dalje billi nerijeeni.
Kriza teokratske drave

Najtegobniji problem ticao se vjerskog raskola. Izazov koji su renesansne ideje postavile teokratskoj dravi nije se mogao izbjei. Taj je izazov isprva najbolnije osjetila Crkva, to je bilo na dobrobit novih nacija-drava. Ali nije prolo dugo prije negoli su despotske monarhije koje su zauzele mjesto ranijih komuna takoer izgubile svoju mo, pritijenjene i zbaene s vlasti novom zamisli da se ovjek, a ne Bog, nalazi u sreditu svega to postoji. 151
POVIJEST ZNANJA
Crkva je prema renesansi uvijek osjeala dvojbu. S jedne strane, mnogi su veliki crkveni oevi po pobonosti koju su osjeali ili pokazivali mogli biti renesansni vladari. Istodobno su drugi sveenici osjeali odbojnost prema sve veoj svjetovnosti svojih kolega. Oko 1500. poelo se govoriti o reformi. I u prolosti je bilo reformistikih pokreta, ali sad se potreba za promjenama posvuda smatrala neizbjenom. Crkva je kao upravitelj zemaljskih posjeda na sebe preuzela novu politiku odgovornost. To je stajalo mnogo novaca. Bilo je posve u redu diviti se siromatvu rane Crkve. Ali kako je suvremena Crkva mogla ponovno postati siromana, a da sama sebe ne uniti ili da je ne unite njezini neprijatelji? Novi despoti, kraljevi Francuske i Engleske, njemaki car, ak i kralj panjolske uza sve svoje izjave nepokolebljive lojalnosti Rimu, teili su za sve veom neovisnou. Ali po cijenu koliko vjeno prokletih ljudskih dua? Istina, reforma je bila potrebna, no je li Crkva to mogla javno priznati? Usto, predugo nita nije uinjeno. Napokon je novo sredstvo provoenja promjene - tisak - pokazalo put u reformu. Vjerska je reforma dva stoljea drutveno i politiki potresala Europu. Karijere etiriju slavnih ljudi roenih u drugoj polovici 15. stoljea otkrivaju dubinu vjerskog ponora koji je u to doba dijelio ljude i nacije. Ti su se ljudi uzajamno dobro poznavali, a dvojica su bila prisni prijatelji.
Erazmo
Deziderije Erazmo rodio se 1466. u Rotterdamu. Roditelji mu nisu bili oenjeni; njegov je otac bio sveenik, a majka obudovjela ki lijenika. ini se da njegovo nezakonito roenje nije smetalo njegovoj kasnijoj karijeri. Ako se lijenitvo smatra predstavnikom znanosti, onda ivot tog ovjeka simbolizira mjeavina dviju vrsta znanja, svjetovnog i duhovnog. Erazmo je postao sveenik i potom redovnik. Premda je uvijek bio razumno poboan katolik, njegova je najvea ljubav bila prema obrazovanju, osobito obrazovanju u onome to su on i drugi postavili na najvie mjesto ljestvice, tj. u filologiji: prouavanju drevnih jezika, latinskoga i grkoga, na kojima je po njegovom miljenju bilo napisano praktino sve to je bilo vrijedno proitati. Pisao je latinski stilom za koji se smatralo da je jednak Ciceronovom, a njegovo je znanje grkog u to doba smatrano nenadmanim. Stoga su se ljudi divili njegovim prijevodima grkih klasika na latinski. Godine 1500. Erazmo je postao poznat kao uenjak i diplomat, to je veina humanista morala biti kako bi zaradila za ivot. U tom se razdoblju svog 152
ivota poeo zanimati za grki tekst Novog zavjeta. to ga je vie prouavao, vie je sumnjao u tonost Vulgate, latinskog prijevoda sv. Jeronima iz otprilike 400. godine. U Engleskoj je Erazmo, kopirajui rukopise koje je naao u samostanima i koje mu je darovao njegov prijatelj Thomas More, poeo traiti najbolji mogui tekst Novog zavjeta. Vrativi se na Kontinent, poeo je latinski prijevod. On se pojavio, zajedno s komentarom i poboljanim grkim tekstom, godine 1516. Njegov se rad po mnogo emu razlikovao od Vulgate i smjesta su ga priznali kao dotad najtoniji prijevod. Erazmo je elio proizvesti posve toan tekst oba Zavjeta (premda nije volio Stari zavjet i nikad nije mnogo radio na njemu) s namjerom da ga tiska kako bi ga mnogi mogli prouavati i potom poboljati. Ono to se danas ini oitom uporabom nove tehnologije tiskarskog stroja naoko je bio Erazmov izum i, naravno, ideja se uvrijeila. Ali dovela je do posljedica koje Erazmo nije elio. Kad je Erazmo navrio pedeset godina, Martin Luther je objavio svoj slavni izazov Rimskoj crkvi (koji je oznaio poetak protestantizma), a kad je Erazmo umro, revolucija se nezaustavljivo irila. Isprva je Erazmo pokuao zanemariti sadraj i znaenje Lutherovih rijei. Njegova je osobna pobonost bila iskrena, ali zapravo nije religiju (za razliku od vjerskog uenja) shvaao tako ozbiljno kao Luther. Erazmo je elio slobodu da prouava, da ita velike klasike, da na latinskome pie skladne, armantne i lako itljive Kolokvije (to jest, "razgovore"), koji bi se mogli iskoristiti za poduku u elegantnoj uporabi jezika (a tako su ih i rabili do 20. stoljea) te da pije dobro vino, jede ukusnu hranu i smije se glupostima svijeta. Pohvala gluposti njegovo je s pravom najslavnije djelo. U njemu si je Erazmo uzeo slobodu da u ironinom stilu Lucijana (rimskog pisca ija je djela preveo) raspravlja o svim glupostima i zabludjelim tatinama svijeta. U kasnijim je razdobljima njegova knjiga bila vrlo omiljena. U njegovo je doba, meutim, zbog nje stekao vie neprijatelja negoli prijatelja. Tati, glupi ljudi ne vole da im se smiju. Erazmovi su ga prijatelji na kraju prisilili da izabere izmeu Luthera i pape i, naravno, izabrao je papu jer nikad nije htio biti nita osim iskrenog, premda neagresivnog katolika. Kad je napisao kritiku nekih od Lutherovih stanovita, Luther je na nju odgovorio bijesno i sjajno, kao to je uvijek radio, a Erazmo se povukao s bojita i sam se osjeajui tatim i glupim. Umro je 1536., nekoliko mjeseci prije svog 70. roendana, uviajui da njegova renesansna vrsta blagog skepticizma ne moe zadovoljiti gnjevni novi svijet.
153
POVIJEST ZNANJA
Thomas More \
Thomas More, poznati pisac, politiar i muenik, postao je Erazmov najbolji prijatelj. Na savrenom latinskome Erazmo ga je nazvao omnium horarum homo, to se moe dobro prevesti kao "ovjek za sva doba". Roen 1477. u Londonu, Thomas More je odrastao u kui Johna Mortona, canterburyjskog nadbiskupa i lorda komornika. Nakon dvije godine na oksfordskom sveuilitu, vratio se u London da studira pravo. Po prvi je put Erazma susreo 1499., kad je Erazmo posjetio Englesku. Pet godina kasnije, nakon to se More oenio, nekoliko je soba u svojoj kui namijenio Erazmu, koji je postao est gost. Zaposlen, uspjean pravnik, More nikad nije prestao itati i pisati. Godine 1516. izdao je Utopiju, "zlatnu knjiicu" sa zamiljenim svijetom imunim od europskih zala, gdje su svi graani bili jednaki i vjerovali u dobrog i pravednog Boga. U Moreovoj Utopiji (tu je rije izmislio) nazirala se neka vrsta primitivnog komunizma. Stoga se njegovo ime nalazi na popisu na Crvenom trgu kao ime jednog od heroja sovjetske revolucije. Od 1516. nadalje Thomas More posvetio se iskljuivo kraljevoj slubi, uzdignuvi se 1529., nakon pada kardinala Wolseyja, na poloaj komornika. To ga je uinilo drugim najmonijim ovjekom Engleske, ali njegova je vladavina kratko trajala jer po savjesti nije mogao prihvatiti razvod Henrika VIII. od Katarine Aragonske i njegovu enidbu s Anne Boleyn. Ni papa ga nije prihvatio i stoga se Henrik odrekao pape, a kad ga je ovaj ekskomunicirao, sam je sebe proglasio glavom iskljuivo engleske Crkve. More bi nevoljko prihvatio kralja-preljubnika, ali nije se mogao zakleti na vjernost kralju koji bi bio vrhovna vlast u vjerskim stvarima. Henrik je bio neumoljiv, premda je potivao Morea i u drugim bi ga okolnostima mogao voljeti. Morea su optuili za veleizdaju i proglasili krivim te osudili na smrtnu kaznu - da bude objeen i raetvoren - ali je kralj ublaio tu osudu samo na skidanje glave. More je umro 6. lipnja 1535. U jednom od svojih kolokvija Erazmo je napisao: "Kraljevi vode ratove, sveenici tee da poveaju svoje bogatstvo, teolozi izmiljaju silogizme, redovnici lutaju svijetom, obini se ljudi bune, Erazmo pie kolokvije." U tome je bilo istine: Erazmo, najutjecajniji uenjak Europe, odbio se posluiti svojim utjecajem kako bi zaustavio strahovitu plimu nasilja koja je zapljusnula Europu u to doba. Vjerojatno se bojao. Thomas More, vitez i svetac (papa Pio XI. ga je 1935. kanonizirao), bio je neustraiv, ali izgubio je ivot jer kralj bio jai. To je bilo vrijeme kad su stvari povezane sa savjeu gotovo neizbjeno vodile nasilnoj smrti.
154
Henrik VIII.
Henrik Tudor, budui kralj Engleske, rodio se 1491. u Greenwichu. Bio je drugi sin kralja Henrika VII., a stupio je na prijestolje jer je njegov stariji brat Arthur umro 1502. Henrik je kraljem postao 1509., a svi su Englezi mnogo oekivali od njega. U dobi od osamnaest godina, visok gotovo dva metra i snano graen, bio je slika i prilika kralja i uvijek je svojim kraljevskim dranjem uspio ostaviti dojam na podanike, bez obzira koliko ih razoarao odlukama. Meutim, obino je krivicu za te odluke svalio na svoje ministre, ak i ako su one u stvarnosti bile njegove. Uskoro nakon dolaska na prijestolje Henrik se oenio Katarinom Aragonskom, udovicom svog brata, zadobivi po prilinoj cijeni papinu dispenzaciju za ono to su mnogi (i Crkva) smatrali rodoskvrnuem. Neko je vrijeme volio Katarinu, ali nekoliko je njihove djece mrtvoroeno, a preivjela je samo Mary, budua kraljica. Razoaran i ozlovoljen te uvjeren da izostanak mukog nasljednika ne moe biti njegova krivica, Henrik je potraio utjehu kod Anne Boleyn, ulne sestre jedne od njegovih ranijih ljubavnica. Anne mu je obeala sina kao i neizrecive uitke, ali samo ako se razvede od Katarine i uini je svojom kraljicom. Henrik je i jedno i drugo htio koliko i ona, ali nije znao kako da to postigne. Potekoa je bilo mnogo. Prvo, Katarina Aragonska bila je teta Karla V., Svetog Rimskog Cara. Izborom za cara 1519. Karlo je smjesta postao najmoniji ovjek Europe, ujedinjujui u svojoj osobi krune panjolske, Burgundije (zajedno s Nizozemskom) i Austrije te Njemake. Karlo je osjeao duboku obiteljsku odanost i odbio je dopustiti da vrijeaju njegovu roakinju. Henrik je od pape Klementa VII. zatraio ponitenje braka, ali se Klement bojao Karla, koji gaje zbog neposluha i zatvorio godine 1527.-1528. Uostalom, Henrik je ionako dobio posebnu dispenzaciju zbog enidbe s Katarinom. Sve je to trajalo godinama. U meuvremenu je Anne uzdisala, a Henrik gorio. Henrik je zatraio pomo svog prvog ministra, kardinala Wolseyja. Wolsey je pokuao sve ega se mogao domisliti kako bi naveo papu da izda ponitenje braka, ali uzalud. U nemilosti zbog neuspjeha, optuen za veleizdaju, umro je na putu da se suoi s kraljem. Novi ministar, Thomas Cromwell, uskoro je iznio kralju bolju ideju. Kruna se mogla odrei pape i postaviti sebe kao vrhovnu vlast u Engleskoj, u duhovnim kao i u svjetovnim stvarima. Henrik se tada mogao razvesti od svoje kraljice, oeniti se s Anne Boleyn i reformirati otcijepljenu Englesku crkvu. Godine 1532. tako je i uinjeno. Medu kraljevim najbliim savjetnicima, samo je njegov lord komornik, Thomas More, prigovarao novoj politici. Sam 155
POVIJEST ZNANJA
Henrik ju je gorljivo prihvatio. Bio je renesansni vladar par excellence pa je smatrao da se kao kralj nalazi u samom sreditu svjetske pozornice. Kako je katkad govorio, nijedan ovjek na Zemlji nije mogao biti nad njim pa makar to bio Karlo V. ili rimski papa. Henrik nije bio nepoboan ali, kao to je pristajalo renesansnom ovjeku, njegova je odanost bila samo prema Bogu, a ne i prema Crkvi. Po novom zakonu koji je sroio Cromwell, Henrik je proglaen vrhovnim poglavarom Engleske crkve. U osam godina Cromwellove vladavine Engleskom, naravno u Henrikovo ime, engleska je reformacija brzo napredovala. Izmeu ostalog, Cromwell je raspustio gotovo sve samostane u zemlji pa je sve njihovo golemo bogatstvo prisvojila kruna. Time je vie nego udvostruio kraljev imetak. Anne Boleyn je bila manje uzbudljiva kao supruga, negoli kao ljubavnica pa je Henriku brzo dosadila. Uostalom, i ona mu je podarila samo kerku, buduu Elizabetu I. Zbog svog je neuspjeha Anne umrla na stratitu. Jane Seymour, koja ju je naslijedila, umrla je pri porodu. Cromwell se potom tri godine trsio da nade pogodnu mladenku za ovjeka koji je, premda kralj, moguim tastovima poeo izgledati vrlo opasan. Cromwellov je izbor pao na Anu od Clevesa, koja je sa sobom mogla donijeti savez s njemakim prinevima, ali Henrik ju je zamrzio im ju je vidio - na njihovom vjenanju - pa se razveo i od nje. Catherine Howard mu je neko vrijeme bila po volji kao mlada peta supruga, ali ona je doista bila razvratna, ak i kao kraljica, pa je takoer izgubila glavu. Njegova esta i posljednja ena, Catherine Parr, dobroudna ali njemu dosadna, tjeila gaje u starosti sve dok u sijenju 1547. godine na posljetku nije umro. Henrikove brane pustolovine uinile su ga smijenim, a u posljednim godinama njegove vladavine mrzili su ga i zbog samovoljne okrutnosti. Rimokatolici mu nikad nisu oprostili zakonitu otimainu crkvenog bogatstva. Zapravo, on nikad nije bio naroito sposoban kralj, premda je imao sposobne ministre, koje je ubijao kad su mu prestali biti od koristi. Ipak, najpoznatiji je engleski kralj ijedan od najpoznatijih europskih monarha. Naime, savreno je predoavao to je kralj trebao biti u doba kad je renesansa posvuda stvorila nove ideje o teokratskoj dravi i novim nacijama-dravama koje e doi. Henrik je sam sebe smatrao valjanim teologom pa je dobar dio posljednjih godina proveo mukotrpno pokuavajui protumaiti svojim podanicima novi odnos izmeu Boga i ljudi, simboliziran njegovom ulogom svjetovnog kralja koji istodobno vlada i Engleskom crkvom. Nikad ga nije prestala uznemiravati uloga koju je odigrao kad je svom narodu nametnuo protestantizam. Da nije bio poudan, tat i sebian renesansni ovjek kakav je bio, moda to ne bi uinio, pa bi Engleska i danas moda jo uvijek bila katolika zemlja.
156
to je obnovila renesansa Martin Luther

Veliki, Bogom mueni osniva protestantizma i pokreta reformacije i njezinih ratova, rodio se 1483. u Eislebenu u Njemakoj. Usprkos elji svog oca da postane pravnik, dao se u vjerski ivot i postao redovnik augustinskog reda, istog kojem je pripadao i Erazmo. Brzo su uvidjeli njegovu nadarenost u teologiji. Sveuilite u Wittenbergu postavilo gaje 1510. godine za profesora teologije. Iste je godine po crkvenom poslu otputovao u Rim. Godinama kasnije jo se uvijek sjeao oka koji je doivio kad je otkrio nehat i svjetovnost rimskih prelata. Zapravo, 1510. mogla bi se nazvati vrhuncem talijanske renesanse jer je papa Julije II. uz pomo Michelangela i Rafaela uloio svu energiju u planove da obnovi drevni sjaj Vjenoga Grada. Kao profesor, Luther je bio i izazovan i neodoljiv pa je privlaio nadarene uenike koji su kasnije postali njegovi odani sljedbenici. Ali u godinama nakon 1510. bio je rastrzan unutranjom borbom, dok se borio s pitanjima o onome to je sv. Pavao nazvao pravinou Boga. Kako tako strogo i nemilosrdno bie moe voljeti, pitao se Luther. Napokon, vjerovao je da je za ovjeka Boja pravda ispunjena u daru vjere i da je ovjek, prema tome, opravdan vjerom i samo vjerom. Stoga je bilo manje potrebe za golemom crkvenom infrastrukturom, koja mu se vie inila zaprekom, negoli putom izmeu ovjeka i Boga. Reformacija je poela - za malo se koji povijesni pokret moe tako tono odrediti nadnevak - naveer 31. listopada 1517., kad je Luther na vrata crkve Svih Svetih u Wittenbergu pribio svojih Devedeset pet teza. Mnoge su se teze bavile papinskim oprostima od grijeha. Njegovo je negativno miljenje potakao posjet dominikanskog trgovca oprosta, koji je spas due pokuao prodati nekim ljudima koje je Luther poznavao. Slubeno Crkva nikad nije proputala rei kako papinski oprost, bez obzira na cijenu, nee sam po sebi odvratiti prokletstvo ili jamiti spas due, ali trgovci tada kao i danas nisu bili tako obazrivi pa je dotini neobuzdano i pretjerano obeavao vie negoli je on ili bilo koji drugi ovjek - tako je Luther mislio - ikad mogao ispuniti. Crkva Svih Svetih sadravala je mnoge vrijedne relikvije, od kojih je svaka povlaila za sobom oprost od grijeha, i koje su imale biti pokazane idueg jutra, na Svisvete. Posluivi se novom tiskarskom tehnikom, Luther je dao otisnuti teze pa je kopije poslao mnogim prijateljima i suradnicima. U gotovo pet stoljea poslije godine 1517. drugi su buntovnici i reformatori pribijali izazove na vrata crkvi i drugih zgrada ili su ih itali na televiziji, suvremenom ekvivalentu crkve. Malo je njih ponjelo Lutherov uspjeh. 157
POVIJEST ZNANJA
Pobuna je sporo zapoela, ali se neumoljivo irila. Luther je bio vrhunski politiar. Jo vanije, njegov je izazov Rimu naao podrku. Za njega je osobito bila zrela Njemaka pa ga je doekala s dobrodolicom. Crkva mu se najodlunije usprotivila. Optuen za herezu i slubeno ekskomuniciran od strane pape, u travnju 1521. pozvan je na Carski sabor u Worm.su. Svojim je tuiteljima odgovorio sjajnim govorom, zavrenim poznatim nepokolebivim rijeima: "Ovdje stojim! Ne mogu drukije!" Osloboen od optubi, Luther je kroz gomilu neprijatelja poao prema prijateljima koji su se okupili oko njega i podigao ruku u znak olakanja - napola je oekivao da e ga osuditi na lomau - i pobjede. Reformacija je bila iznimno sloen pokret, ba kao i protureformacija, ustanovljena da odgovori izazovu. Obje su tvrdile da Rimokatolikoj crkvi treba reforma, obje su je zahtijevale i postigle. Lagodno, snoljivo kranstvo vie nije postojalo. Reforma je postala sama sebi cilj i opravdanje za druge nakane. Henrik VIII. je objavio da eli reformirati sveenstvo, ali takoer je elio razvod i bogatstvo pohranjeno u katolikim samostanima diljem Engleske. Njemaki prinevi koji su podupirali Luthera eljeli su reformu, ali takoer su htjeli neovisnost od Rima i vei udjel u porezima koje su crkvene ustanove ubirale u njihovim podrujima. I mnoge su druge svjetovne sile tu imale posla. Meutim, ono to je najvie promijenilo ozraje bio je renesansni izazov koji su u lice Crkve bacila Lutherova teoloka predavanja i neke od njegovih teza: kako ovjek moe biti spaen? Posredovanjem sveenika i biskupa, kako je Crkva uvijek govorila, ili svojom vlastitom, osobnom, individualnom vjerom? Ako je vjera osobna i individualna - a kako bi mogla biti drukija? onda je bilo teko ne sloiti se s Lutherovim stanovitem i ne zahtijevati nacionalnu neovisnost od Rima i individualnu neovisnost od vjerskih ustanova. Luther je tvrdio da nikad nije namjeravao otii tako daleko, ali crkve su nastavile postojati, premda to nisu bile rimokatolike crkve. Luther je ak otiao u grob ustrajui na uinkovitosti mise, govorei - sa svojom uobiajenom ovozemaljskom slikovitou - da kad bi Bog od njega zahtijevao da jede divlje jabuke i gnoj, to bi i uinio. Stoga zato da ne vjeruje u svetost Kristovog tijela i krvi kad mu je Bog to zapovijedio. Ali duh tog ovjeka postojanog poput stijene, koji se nikad nije smijeio, zapravo je bio revolucionaran. Drugi su razumjeli taj duh i slijedili ga kamo ih god vodio. Objeruke su prihvatili njegovo duboko vjerovanje da se smije ubijati one koji imaju kriva uvjerenja o Bogu.
158
to je obnovila renesansa Snoljivost i nesnoljivost

Luther nije sam zapoeo vjerske ratove u 16. i 17. stoljeu. Ali on je, vie nego itko drugi, potaknuo i podravao nesnoljivost koja je obiljeila to doba. Protestanti su ubijali za svoju vjeru; Crkva je uzvratila obnovljenom inkvizicijom. Vie od stotinu godina nakon Lutherove smrti 1546., ono to su ljudi vjerovali u svezi s nevanim stvarima moglo je biti razlog za ubojstvo. Jonathan Swift se narugao sukobljenim stranama, rekavi da e se one boriti oko toga treba li se meko kuhano jaje razbiti na iljastom ili tupom kraju. Uistinu, neko je vrijeme sukob izmeu vjerskih frakcija bio gotovo isto toliko poguban kao Crna smrt. Sedamnaesto je stoljee doivjelo teoretsko rjeenje problema ijem je stvaranju Luther pridonio. Nije se mogao nai nikakav kompromis u svezi s crkvenom vlau, sakramentima, ulogom biskupa ili enidbom sveenika. Jedino je rjeenje bilo imati ne jednu, nego mnogo kranskih crkava. Naravno, odmah se nametnulo pitanje koja e crkva biti naa, u ovoj zemlji, u ovom gradu? To je pitanje bilo razlogom pustoenja dugo nakon to je ideja naelno prihvaena. Na posljetku su vjerske razlike postale nepodnoljive. Po miljenju razumnih ljudi, to se moralo promijeniti. Najuvjerljiviji zastupnik tog miljenja bio je John Locke (1632.-1704.), ije je Pismo o toleranciji objavljeno 1689. godine. Vjerujete li da imate besmrtnu duu, da je va boravak na zemlji kratak i da e narav vae vjere odluiti kako ete provesti vjenost - u mukama ili blaenstvu - onda je vjera neto vrlo ozbiljno, ozbiljnije nego bilo to drugo to moete raditi ili o emu moete razmiljati. Umrijeti u svojoj vjeri, ako vjerujete da tako stjeete vjeno blaenstvo, oito nije nikakav gubitak u usporedbi sa ivotom izvan svoje vjere i gubitkom Neba. To se vjerovanje pribliava religiji samo s individualnog stanovita. Valja razmotriti i dva druga miljenja. Jedno se bavi osobom ija se vjera razlikuje od tvoje. Tijekom dva stoljea prije Pisma o toleranciji, ljudima je bilo lako vjerovati da njihova vjera zahtijeva od njih da mue, ubijaju i pale na lomaama one koji se ne slau s njima, premda je razlike u vjeri bilo teko raspoznati. Osim toga, mi danas dovodimo u pitanje i osuujemo miljenje da je svaka razlika u vjerskim nazorima dovoljna za muenje i smrt. U Lutherovo vrijeme veina ne bi gotovo ni razumjela to pitanje. A tu je i Lockeovo miljenje, za koje tvrdi da je jednako Bojem. On pita odobrava li Bog Milosti i Ljubavi djela onih koji "iz naela kranskog milosra, kako tvrde, i ljubavi prema ljudskim duama... uskrauju (drugima) nji-
159
POVIJEST ZNANJA
hova imanja, osakauju ih tjelesnim kaznama, izgladnjuju ih i stavljaju na muke u odvratnim zatvorima i na kraju im ak oduzimaju ivote." Lockeov je odgovor odluan i jasan: Da bilo tko misli da je ispravno drugoga - iji spas od srca eli - do smrti muiti, ak i u neobraenom stanju, meni bi izgledalo, priznajem, vrlo udno, a rekao bih i drugima. Ali sigurno nitko nikad nee povjerovati da takav postupak moe proizlaziti iz milosra, ljubavi i dobronamjernosti. Tvrdi li bilo tko da ljude treba ognjem i maem prisiliti da se izjasne za izvjesne doktrine i slijede ovaj ili onaj vjerski obred, ne osvrui se na njihov moral, i ako se bilo tko trudi da krivovjerne preobrati na vlastitu vjeru silei ih da rade stvari u koje ne vjeruju i doputajui im da rade stvari koje rije Boja ne doputa, uistinu se ne moe sumnjati da takav ovjek eli da veliko mnotvo ispovijeda istu vjeru kao i on sam, ali je posve nevjerojatno da on u prvom redu takvim sredstvima nastoji stvoriti istinski kransku crkvu. Suvremen ton, usprkos starinskom izraavanju, znak je koliko su nam po duhu bliski neki mislioci iz 17. stoljea. injenica da su Lockea bijesno napadali zbog onoga to je objavio, pokazuje da su doba reformacije i protureformacije i stoljee vjerskih ratova daleko od naeg poimanja tih stvari.
ovjek u sreditu
Ovo smo poglavlje poeli pitanjem koju je veliku misao obnovila renesansa. Odgovor: antiku ideju da je ovjek arite ljudskog zanimanja. Kako je Protagora rekao prije dvadeset pet stoljea, ovjek je mjerilo svih stvari. Protestantska reformacija, sa svojim naglaavanjem individualne potrebe za Bojom milou, potvrdila je taj odgovor. Sad je svatko morao znati itati Bibliju kako bi sam za sebe mogao odrediti njezino znaenje. Izum tiska to je uinio praktinim, a prijevodi Biblije na europske jezike sve su olakali. Svatko je sada bio vlastiti teolog pa je Bog siao u srce svakog kranina. Nova usredotoenost na samoga sebe imala je i druge posljedice, kako su pokazali suvremeni povjesniari. Veza izmeu protestantizma i uspona kapitalizma uinila se osobito jaka njemakom sociologu Maxu Weberu (1864.1920.) i engleskom povjesniaru R. H. Tawneyju (1880.-1962.). Stega koju ovjek mora sebi nametnuti nakon to se odijelio od podrke meunarodne 160
Crkve moe biti bliska samopouzdanju potrebnom za uspjeh u kapitalistikoj ekonomiji. Ona takoer moe biti karakterna crta koja stvara dobre graane u demokratskoj dravi. Bilo tako ili ne, to jo nije bilo poznato ljudima renesanse. Oni su moda posve drukije sudili o tome to im je tako zanimljivo u klasinoj civilizaciji koju su ponovno otkrili. Tijekom tisuu godina nakon pada Rima ljudi su odgovornost za svoje moralne ivote predavali predstavnicima Boga na Zemlji: rimskom papi, njegovim biskupima, njihovim upnicima ili sveenicima. To su radili iz dobrih razloga, u prvom redu zato to su bili uvjereni da e, ako budu tako uinili, zadobiti spas due i vjeno blaenstvo. Moda su se iznenadili kad su otkrili da drevni Grci i Rimljani, kojima su se iz toliko razloga divili, sve u svemu nisu sklopili slian ugovor. Osobito su Rimljani vjerovali u bogove i pokuavali ivjeti ispravnim, moralnim ivotom, ali oni su na sebe preuzeli odgovornost za izbor naina ivota. Po njihovom se sudu ta odgovornost nije mogla prenijeti ni na koga drugoga. to je renesansa vie razmiljala o tom vjerovanju, ono se doimalo upeatljivijim i hrabrijim. Klasian je ovjek odgovarao sam za sebe i prihvaao je posljedice svojih pogreaka, ako ih je bilo. Kako je renesansa uvidjela, mnogo je stavljao na kocku. Bi li i nagrada mogla biti razmjerna riziku? Renesansni mukarci, a i ene, odluili su da bi nagrada mogla biti velika pa je to postao najvaniji razlog za njihovu zajedniku odluku da se rijee teokratske drave i nadomjeste je svjetovnom dravom te drutvom za koje bi otada sami preuzeli potpunu odgovornost. Na vjerske e se savjetnike oslanjati radi savjeta, ali ne i radi vodstva. Mi suvremeni ljudi prihvatili smo njihovu odluku i, uz vrlo mali broj iznimaka (vidi Dvanaesto poglavlje), drimo se tog vjerovanja.
161
Europa iri svoj utjecaj

poetku kranske ere stanovnitvo je svijeta sve u svemu brojilo oko 300 milijuna ljudi. Godine 1500. nije nas bilo mnogo vie od oko 400 milijuna, rasporeenih otprilike ovako: Kina, Japan i Koreja Europa (ukljuujui Rusiju) Indijski potkontinent Sjeveroistona Azija i Indonezija Sredinja i zapadna Azija Afrika Sjeverna, Srednja i Juna Amerika 130 milijuna 100 milijuna 70 milijuna 40 milijuna 25 milijuna 20 milijuna 15 milijuna
Izmeu godine 1500. i 1800. svjetsko se stanovnitvo vie nego podvostruilo i do 1900. opet se podvostruilo na oko 1,6 milijardi. Do 1960. jo se jednom podvostruilo, a do poetka 21. stoljea jo jednom pa danas na naem planetu ivi vie od est milijardi ljudskih bia. irenje novih poljoprivrednih otkria i tehnika diljem svijeta bilo je prvenstveni razlog udvostruenja stanovnitva izmeu 1500. i 1800. Budui da je bilo vie hrane, moglo je postojati mnogo vie ljudi. Godine 1500. obraeno je bilo manje od jedne etvrtine obradive zemlje na svijetu. Ostatak su naseljavali lovci i skupljai, lutajui pastiri ili ljudi koji su runo obraivali polja, primjerice Inke. Te su primitivne metode bile mnogo manje uinkovite od zemljo-
Europa iri svoj utjecaj radnje pomou pluga. Usto je porast stanovnitva bio ogranien opetovanim gladima uzrokovanim slabim urodom itarica i odbijanjem ljudi da jedu nepoznatu hranu ak i kad su je mogli nabaviti. Nakon 1500. poetak svjetske ekonomije obiljeen je poveanjem broja domaih ivotinja i prehrambenih kultura. Stoka, ovce i konji uvedeni su u Novi svijet, gdje su se na posljetku udomaili. Penica, ija je domovina Bliski istok, najprije se rairila Azijom, a potom diljem ostatka svijeta. Tim su se temeljnim namirnicama brzo pridruile banana, batata, ria i eerna trska, sve iz Azije, te kukuruz, krumpir, rajica i mnoge druge kulture iz Sjeverne i June Amerike. Trebalo je otprilike stotinu tisua godina da svjetsko stanovnitvo naraste na 400 milijuna, koliko je brojilo 1500. Tijekom pet godina od 1995. do 2000. broj ljudskih stanovnika zemaljske kugle narast e i vie od tog broja. Nije samo promjena u agrikulturnim metodama prouzroila sadanji eksplozivan rast stanovnita. Ali je eksplozija poela prikupljati snagu oko godine 1500., to ini to razdoblje presudnim u ljudskoj povijesti.
Mongolska carstva
Danas je Mongolija veliinom esta drava u Aziji, ali jedna od najslabije naseljenih, sa stanovnitvom koje broji manje od dva milijuna ljudi. Golo, vjetrovima ibano podruje pustinje i stepe, Mongolija nikad nije mogla uzdravati mnogo stanovnika. Ali oni koje je othranila imali su velik utjecaj na ostatak svijeta. Vidjeli smo kako su se u treem 3. stoljeu po Kr. Hsiung-nu ili Huni probili kroz Kineski zid i naveli mnoge narode na selidbu, to je dvije stotine godina kasnije uzrokovalo pad Rimskog Carstva. Nakon tog doba Mongolija je tisuu godina bila mirna; tj. Kinezi su kombinacijom vojne sile i diplomacije pazili da se vatra ne razbukta. Meutim, poetkom 13. stoljea novi je val estokih i nemilosrdnih konjanika provalio iz Mongolije i uskoro stvorio najvee carstvo koje je svijet ikada vidio. Imena su mongolskih vojskovoa medu najpoznatijima u povijesti. Dingis-kan (1167.-1227.) do godine je 1206. ujedinio mongolska plemena i tijekom iduih dvadeset godina osvojio sjevernu Kinu i cijelu Aziju do Kavkaza na zapadu. Veliki kan Ogadaj (umro 1241.) zavrio je osvajanje Kine i Koreje i zapoeo pohod na zapad koji je Mongole odveo sve do Jadranskog mora. U travnju 1241. godine Ogada jeve su mongolske horde teko porazile vojske Poljaka, Nijemaca i Maara kod Liegnitza i na Mohakom polju, vrlo
163
POVIJEST ZNANJA
blizu Bea. Samo je Ogada jeva smrt u prosincu te godine spasila Europu od tih novih barbara. Kublaj-kan (1215.-1294.) osnovao je juansku dinastiju i, kao prvi kineski car svoje dinastije, ponovno ujedinio Kinu prvi put od pada dinastije Tang 907. Konano je Timur (1336.-1405.), zbog svoje epave noge nazvan Timur Lenk, s nevienom okrutnou osvojio golemo carstvo koje se prostiralo od june Rusije do Mongolije, a na jug do Indije, Perzije i Mezopotamije, ali se nakon njegove smrti to carstvo raspalo.
Marco Polo
Marco Polo se vjerojatno rodio u Veneciji (moda je rodom bio iz Korule, op. pr.) oko 1254. i ondje je godine 1324. umro nakon ivota punog izvanrednih pustolovina. Njegovi su roaci dugo trgovali s Istokom, a u Aziju su otputovali iz Konstantinopola, krenuvi na put 1260., dok napokon nisu stigli do ljetne palae Velikog Kana, gdje su se susreli sa samim Kublaj-kanom. Ime je tog mjesta bilo ang-tu, koje je engleski pjesnik Samuel Coleridge u svojoj poznatoj pjesmi "Kublaj-kan" nazvao Xanadu. Kublaj je Marcovog oca, Niccoloa, kao veleposlanika poslao natrag u Europu da odnese pisma u kojima je papu molio da mu poalje stotinu bistrih ljudi "upoznatih sa Sedam (liberalnih) vjetina". Niccolo je 1269. stigao u Veneciju i tada je prvi put vidio svog sina. Marcu je tada bilo oko petnaest godina. Papa Klement VI. nedavno je umro pa je Niccolo ekao izbor novoga kako bi mogao ispuniti Kublajev zahtjev. Nakon dvije godine novi papa jo uvijek nije bio izabran. Otac i sin Polo uputili su se na novo putovanje. U Palestini im je papin poslanik dao pisma za Velikog Kana i ta je preporuka bila ba ono to su trebali jer su poslanika uskoro izabrali za papu, Grgura X. Zahtjev za stotinom obrazovanih ljudi nije se mogao ispuniti. Otac i sin Polo ostavili su Acru krajem 1271. s dva fratra, ali ti mukarci, nenaviknuti na tegobe putovanja Azijom, uskoro su se uputili natrag. Nepokolebani, otac i sin Polo nastavili su put sami. Mnogo godina kasnije, kad se Marco vratio u Veneciju, o tom je putovanju pisao u knjizi II Millione. Velika uspjenica svog doba, "Putovanja Marca Pola" jo su uvijek jedna od velikih knjiga o putovanjima, premda su mnogi Marcovi suvremenici to djelo smatrali potpunom izmiljotinom. Znanstvena su istraivanja u nae doba otkrila u knjizi solidan temelj povijesnih i zemljopisnih podataka. Ocu i sinu Polu trebalo je deset godina da iz Acre stignu do mongolskog ljetnog glavnog grada ang-tu. Vjerojatno ih je usporila bolest
164
Europa iri svoj utjecaj (jedan ili obojica su moda oboljeli od malarije), ali su takoer bili okorjeli turisti koji su uivali u dugim zastranjivanjima kako bi vidjeli ono o emu su drugi samo priali. Kublaj-kan je bio sretan to opet vidi Marcovog oca i to je dobio boicu svetog ulja koju su otac i sin zajedno s papinim pismima nosili cijelim putem od Jeruzalema. Kanu se oito veoma svidio mladi Polo, koji je velikog vladara oduevio priama o neobinim ljudima u dalekim zemljama. Kublaj je mladog Venecijanca posvojio kao svojevrsnog lutajueg veleposlanika bez lisnice pa ga je poslao na nekoliko istraivakih misija u daleke krajeve carstva iz kojih se Marco vratio s neto vrijednih podataka i, to je bilo jo bolje, dobrim priama. ini se da je Marco od Kublaja dobio upravu nad trgovinom soli i moda je ak bio imenovan upraviteljem jednog gradia. Marco i njegov otac na dvoru su Velikog Kana ostali barem petnaest godina, tijekom kojih su se prilino obogatili trgovanjem i doivjeli mnogo krasnih pustolovina, od kojih je manje od polovice, po Marcovim rijeima na samrti, stigao ukljuiti u svoju knjigu. Oko 1290. oito su poeli udjeti za povratkom u Veneciju pa su Kublaju priopili svoju elju. On isprva nije htio dopustiti da Marco ode. Vie su od godine dana otac i sin Polo ekali na priliku da svoj povratak kui uine probitanim caru. Prema tradicionalnom datiranju, ona se ukazala 1292. Izvjesnu mongolsku princezu trebalo je morem poslati do Perzije kako bi postala ena Argun-kana, mongolskog vladara te zemlje. Nekih je est stotina dvorana imalo pratiti princezu, ali su otac i sin Polo uvjerili Kublaja da bi se i oni trebali prikljuiti princezi jer su prije proputovali putom kojim je imala ii. Zapravo, budui da je princeza planirala putovati morem oko indijskog podkontinenta, a otac i sin Polo su od Perzije do Kine putovali kopnom, nisu imali vie iskustva o tom putu od nje same. Marco u svojoj knjizi ne spominje rastanak od Velikog Kana, ali on je morao biti dirljiv. Car, sad u dobi od gotovo osamdeset godina, morao je znati da nikad vie nee vidjeti svog mladog prijatelja, a i Marco je vjerojatno bio siguran da se nikad nee vratiti jer novi vladar moda nee tako srdano doekivati strance. Marco je i sam tada imao gotovo etrdeset godina, to je u to doba bila poodmakla dob pa je eznuo da posljednje godine ivota provede u rodnoj Veneciji. Put od Kine do Perzije trajao je vie od godinu dana. Kad je princezina flota stigla na cilj, saznala je da je njezin budui mu ve odavno umro. Vladar Perzije bio je Argunov sin Mahmud Gazan. Sam se oenio princezom. Otac i sin Polo pridruili su se svadbenim sveanostima i potom se natovareni darovima uputili u Europu. 165
POVIJEST ZNANJA
U Trebizondu, na junoj obali Crnog mora, napustili su mongolsku sferu utjecaja i uli u euroa/ijsku civilizaciju u kojoj su se rodili. Banda pljakaa zaeljela im je dobrodolicu otevi im veinu bogatstva, ali potedjevi im ivote. Taj dogaaj nije bio samo ironian. Od pradavnih se vremena mislilo da je Europljanima nemogue putovati kopnom do Dalekog istoka. U svojevrsnom zlatnom dobu od oko godine 1200. do 1400., Veliki su kanovi jamili sigurno putovanje. Njihova mo nije dosizala do iza Trebizonda, ali istono od Trebizonda putnici su bili sigurni. ak i na Istoku taje sigurnost bila samo privremena. Timur Lenk je 1368. izgubio nadzor nad samom Kinom, kad je zemlju osvojio domai kineski reim, dinastija Ming. Slabljenjem mongolske moi rasli su mo i utjecaj dinastije Ming. Prvi carevi nove dinastije poticali su istraivanja. Ekspedicije koje je vodio veliki eunuh admiral eng Ho (1371.-1435.) istraivale su Indijski ocean. Flota od ezdeset dva broda s gotovo trideset tisua ljudi 1431. dola je do istone obale Afrike. Za manje od pola stoljea Kinezi bi vjerojatno bili otkrili Europu. Tada su u iznenadnom preokretu politike carevi dinastije Ming, iz nepoznatih razloga, zaustavili sva pomorska putovanja i zapoeli s protuinozemnim konzervatizmom. Znanost se stiala. Trgovina je postala pasivna. Pomorska su otkria zanemarena ili zaboravljena. U iduih pet stotina godina Kina se zatvorila u sebe. Uskoro je postala eksploatirana, a ne ekspanzivna drava. Smru Timura Lenka 1405. i prestankom kineskih istraivanja generaciju kasnije, zavjesa izmeu Europe i Azije jo se jednom spustila. Putovanja su praktiki prestala, a Kublaj-kan je postao romantina legenda u koju je vjerovala samo nekolicina Venecijanaca. Porodica Polo znala je da se do Dalekog istoka, izvora najveih blaga na svijetu, moe stii i kopnom i morem, jer su putovali i jednim i drugim putom. Ali kako je vrijeme prolazilo, i obiteljske su legende postajale nejasne i iskrivljene, a opasnosti putovanja navele su druge Europljane da izmisle prepreke koje nisu postojale. Sredinom 15. stoljea "openito se znalo" da za Europljane ne postoji put kojim bi doli do Istoka. ak su se i najhrabriji trgovci bojali udovita, zloduhova i drugih paklenih sila koje su navodno prijeile put. Istodobno su jaali ekonomski poticaji koji su otkrie takvog puta inili sve potrebnijim.
Velika otkria
Stoljeima seljaci sa sjevera Europe nisu tijekom dugih, hladnih zima mogli na ivotu odrati vie od nekoliko glava stoke i stoga su vlasnici svake jeseni mo-
166

rali zaklati veinu krda. Bez zaina, osobito papra, za konzerviranje mesa, ono bi se uskoro pokvarilo pa je papar bio vie negoli samo dodatak jelu. Kako bi izbjegli ekonomsku propast, dobavljai su papar morali kupovati od jedinog poznatog izvora, arapskih trgovaca koji su ga na svojim devama kroz tajnovitu pustinju dopremali u Ormuz, Aden i Aleksandriju. Na nesreu, Arapi su u zamjenu htjeli samo jednu stvar: zlato. A u Europi je zlata bilo nevjerojatno malo. Putnici u iju se rije moda nije moglo pouzdati tvrdili su kako juno od Sahare ima mnogo zlata. Ali kako tamo stii? Karavane su prolazile pustinjom, ali Europljani nisu bili dobrodoli. Jedina je druga mogunost bila ocean iza Herkulovih stupova, danas Gibraltarskog tjesnaca. Ali svatko je znao da se oceanima svijeta nije moglo ploviti. U tim su velikim i opasnim vodenim pustinjama ivjela udovita koja su brodove i ljude gutala kao to pas guta zalogaj mesa. Alternative je moda ipak bilo, vjerovao je portugalski kraljevi Henrik Pomorac (1394.-1460.). Maleni se Portugal ionako nalazio izvan Gibraltarskog tjesnaca i njegovi se ribari nisu bojali Atlantskog oceana kao ljudi iz Sredozemlja. Usto su se portugalski mornari i vojnici od 1420. bili borili s uroenicima na Kanarskim otocima, otocima koji se nalaze tisuu petsto kilometara jugozapadno od junog ruba Portugala i samo nekoliko kilometara od afrike obale. Zato ne uporabiti Kanarske otoke kao odskonu dasku? Odatle bi brodovi mogli nastaviti putovati na jug uzdu obale u nadi da e otkriti dobra sidrita i zapoeti izravno trgovati s vlasnicima zlata. Tako se i zbilo. Tijekom Henrikovog ivota otkrilo se kako se obala protee na jug sve dok kod Sijera Leonea ne skree prema istoku. Tijekom iduih dvadeset godina, do 1480., Portugalci su istraivali Zlatnu obalu, koju su tako nazvali jer se tu moglo nai obilje zlata za kupovinu papra. Diogo Cao je 1485. nastavio ploviti na jug dalje od Rta palmi, potom dalje od Rta sv. Katarine, sve dok nije doao do Rta kria na 22. stupnju june geografske irine. A tada gorue pitanje vie nije bilo zlato, nego bi li se mogao nai put oko samog kontinenta. Je li Afrika imala kraj? Da li su je pomorci mogli oploviti i krenuti prema Indiji i Zainskim otocima? Ako je tako, onda bi se moglo izravno trgovati s indijskim trgovcima zaina, bez potrebe da se arapski posrednici plaaju zlatom. Bartolomeu Dias (oko 1450.-1500.) dokazao je da put postoji. U kolovozu 1487. krenuo je iz Lisabona, otplovio na jug do Zelenortskih otoka i potom nastavio uz obalu, slijedei sad ve poznati put. Proao je Rt sv. Marije, Rt sv. Katarine i Rt kria, stalno pio vei na jug uzdu obale koja je zavijala prema istoku. Poetkom sijenja 1488. oluja gaje potjerala na duboko more. Kad su
167
POVIJEST ZNANJA
se vjetrovi smirili, opet je krenuo na istok, traei obalu. Nije ju naao. Isprva zbunjen, uskoro je shvatio to se bilo dogodilo. Promaio je juni vrh Afrike, a da ga nije vidio. (Vidio ga je i nazvao Rt dobre nade kad se kasnije te godine vraao kui.) Zaplovivi na sjever, kopno je ponovno ugledao 3. veljae 1488. Obala je tu tekla prema sjeveroistoku. Njegovi su ljudi zahtijevali da se vrati i Dias je to uinio, plovei na sjever jo nekoliko dana, sve dok nije doao do ua Velike riblje rijeke, gotovo tisuu kilometara istono, blizu dananjeg Port Elizabetha. inilo se da je put u Indiju napokon otvoren. Afriku se moglo oploviti. Prvi je to uinio Vasco da Gama (1462.-1524.), otplovivi iz Lisabona u srpnju 1497. i nakon mnogo pustolovina stigavi u svibnju idue godine do Kalkute, glavne indijske trgovake luke na 11. stupnju sjeverne geografske irine. Da Gama se ubrzo sukobio s muslimanskim trgovcima u luci, kojima je bio nepoeljan kao suparnik i kranin pa se vratio u Lisabon zaklevi se na osvetu. U Kalkutu se vratio 1502., bombardirao grad, spalio brod pun arapskih mukaraca, ena i djece jer ga je njegov kapetan uvrijedio i zatraio da muslimani prepuste trgovanje Portugalcima. Za manje od jednog narataja udovoljili su njegovom zahtjevu pa su njegovi sunarodnjaci postali gospodari trgovanja zainima.
Kolumbo
Trgovanje je i nadalje bilo sloenije negoli se Portugalcima svialo, jer su sada indijski posrednici uzimali veliki postotak zarade. Da li se mogao nai put u Istonu Indiju, izvor svih zaina, kako bi se basnoslovno vrijedni proizvodi mogli kupiti od uzgajivaa, ime bi se stvorio monopol na trgovinu i zaradu? Indijskim oceanom harali su muslimanski gusari. Stoga su portugalski i panjolski istraivai poeli sanjati o zapadnom putu kojim bi se mogla izbjei svaka konkurencija. Taj je san ostvario Kristofor Kolumbo (1451.-1506.). Italija ga svojata kao sina jer se rodio na njezinu tlu, u Genovi, ali po svemu drugome on nije bio Talijan. Moda je bio dijete panjolsko-idovskih roditelja koje je prognala Inkvizicija. Kakvo god bilo njegovo podrijetlo, 13. kolovoza 1476. stigao je u Lisabon, plivajui do obale iz gorueg broda. To mitsko pojavljivanje na svjetsku scenu bilo je tipino za tog ovjeka i on ga je smatrao nagovjetajem svoje budue veliine. Kolumbo je svakako bio nadaren. Takoer je vjerojatno bio lud. Njegova se nadarenost iskazivala na mnogo naina. Kao izvrstan navigator i sposoban
168
Europa iri svoj utjecaj iskusni pomorac isplanirao je put do "Indije", koji je u svakom pogledu bio toan, osim to je napravio nekoliko pogreaka u raunu, uzrokovanih djelimice neznanjem, a djelimice monomanijom koja ga je navela da vjeruje da je istinito sve to je elio da bude istinito. Njegova navigatorska vjetina, pove zana s monomanijom imala je za posljedicu njegovu apsolutnu uvjerenost da se "Indija" (ako ne i "Kitaj", to jest, Kina) nalazi oko 6000 kilometara zapad no od Kanarskih otoka. Indija ili Kina ondje se ne nalaze, ali gotovo su tono tamo otkriveni ameriki kontinenti. Je li to bila nadarenost, ludilo ili puka srea? : Kolumbova uvjerenost da ima pravo o stvarima koje su mu bile najvanije donijela mu je mnogo uspjeha, ali i tragian neuspjeh i gubitak. U nepune dvije godine nakon to je doplivao do obale, nagovorio je jednu od vodeih obitelji Portugala da mu dopuste oeniti se jednom od njihovih najpoeljnijih djevojaka. Potom je Kolumbo poeo svoju dugu kampanju da nekog monog Portugalca ili panjolca nagovori da financijski podupre njegov plan da otplovi na zapad do Indije i Kitaja. Bio je toliko siguran da su se mnogi zainteresirali za to; vjerovali su da ovjek toliko siguran u sebe mora imati pravo. Kolumbo od svojih sponzora nije skrivao da se njegova uvjerenost ne temelji na obinim razlozima. Njegova odluka da plovi na zapad nije se temeljila na razumu ili matematici, ak ni na zemljovidima, rekao je 1502. kralju Ferdinandu i kraljici Izabeli. Njegovo je uvjerenje potjecalo iz izvjesnih odlomaka iz Biblije, primjerice Izaije 11,10 i II. Ezre 3,18. Ti su matoviti zemljopisni izvori financijskim sponzorima tog doba bili uvjerljivi, to danas sigurno ne bi bili. Nakon godina pregovora Kolumbu su napokon dopustili da 1490. podnese svoj prijedlog panjolskom kralju i kraljici. Oni su se zaprepastili pred njegovim zahtjevima, koji su bili ekstravagantni, da ne kaemo sablanjivi. Nijedan istraiva nije zatraio da ga uine plemiem, da plemika titula zauvijek ostane u njegovoj obitelji i da do kraja ivota prima 10 posto provizije na sve transakcije koje se budu vodile u njegovom podruju. Odbili su ga, na to je poetkom 1492. napustio panjolski dvor i uputio se u Francusku i Englesku. Prije negoli je daleko odmakao, njegovi su prijatelji na dvoru nagovorili Ferdinanda i Izabelu da ga pozovu natrag pa su oni na posljetku pristali na sve njegove zahtjeve. Kolumbo je bio aktivan, a ne pasivan genij, i njegova energija i osjeaj za vlastitu misiju dobro su mu posluili dok je nadgledao kupnju i opremanje svoja tri broda. Uvelike mu je pomagao prijatelj Martin Alonso Pinzon, koji je plovio na Pinti i kojemu treba odati vie priznanja za cijeli pothvat negoli je Kolumbo ikad bio voljan priznati. Ekspedicija je bila spremna za krae vri-
169
POVIJEST ZNANJA
jeme nego to je bilo tko smatrao moguim pa su Santa Maria, Pinta i Nina krenule iz Palosa pola sata prije izlaza Sunca 3. kolovoza 1492. Kolumbovu su posadu sastavili u urbi od mornara koji nisu bili nita manje neupueni ili praznovjerni od veine pomoraca svog doba. Kolumbo je znao da ima teak zadatak da navede svoje ljude da plove na zapad preko pustog oceana dan za danom, tjedan za tjednom. Istodobno je pred posadom htio skriti kurs i daljine koje su svaki dan preplovili kako njegove tajne ne bi prodali drugim pustolovima. Taj je sukob uzrokovao dvojbe koje su samo djelomice razrijeene usporedbom njegovog slubenog izvjea o plovidbi i osobnog dnevnika. Druge su nejasnoe uzrokovane njegovim zaprepaujue loim mjerenjima visine Sjevernjae, zbog kojih je dolo do ozbiljnih pogreaka u procjenjivanju zemljopisnog poloaja njegovih brodova u svakom trenutku plovidbe. Uostalom, kako je mogao a da ne nade Ameriku sve dok je stalno plovio na zapad? Napokon, Sjeverna, Srednja i Juna Amerika tvore neprobojnu prepreku dugu 14 000 kilometara, sve od oko 57. stupnja june zemljopisne irine do oko 70. stupnja sjeverne. Da promai oba kontinenta i kopneni most koji ih spaja, brod koji plovi na zapad morao bi zaobii Rt Horn na jugu ili krenuti na sjever do gotovo stalno zaleenog podruja Arktika. Kolumbu se nije dogodilo ni jedno ni drugo. Noen svojom vlastitom ludom smionou i zemljopisnom neizbjenou, Kolumbo je otkrio Ameriku, spazivi njezino kopno 12. listopada 1492. Bio je to lijep otoi, jedan od Bahamskih otoka, nazvan San Salvador. Danas se zove Guanahani. udesna je ironija da Kolumbo nikad nije shvatio da je otkrio Novi svijet. Sve u svemu, etiri je puta otplovio u Zapadnu Indiju, ali uporno je vjerovao da je bio u Istonoj, pravoj Indiji, da su Japan i Kina blizu, da je Indija tek iza obzora. Bio je siguran u to. Biblija mu je to priopila. Ali od kakve je vanosti ta pogreka, osim za Kolumbov ivot? Drugi su nakon njega uskoro otkrili gdje su i posvuda je bilo prekrasnih i neobinih stvari u izobilju, a zlata i srebra moglo se nabaviti gotovo bez muke. Tu su bili duhan i pamuk koji su se mogli odnijeti u Europu. Oni su imali promijeniti ivot u Starom svijetu ak i vie od zlata. Kolumbov se ivot pokazao izvanredno neuspjenim, usprkos njegovom nevjerojatnom uspjehu kao zabludjelom ali sretnom pomorcu. Premda velianstven pomorac, bio je uasan administrator. Ferdinand i Izabela brzo su to uvidjeli. tota su mu obeali i nikad nisu prestali biti velikoduni i srdani prema tom udnom i ludom, ali divnom ovjeku koji ih je uinio gotovo jednako slavnima kao samog sebe. Ali nisu mogli podnositi njegovo autokratsko uvjerenje da je kralj Zapadnog svijeta, a oni tek panjolski potkraljevi. 170
Godine 1500., tijekom Kolumbovog treeg boravka u Novome svijetu, poslali su opunomoenog veleposlanika u Santo Domingo na Espanoli, kako je Kolumbo nazvao otok koji je danas podijeljen na dvije drave, Haiti i Dominikansku Republiku. Uslijedili su mjeseci tekih pregovora, koje Kolumbo, koji je uistinu bio samo potkralj, nije mogao dobiti pa su ga napokon uhitili i u okovima vratili u panjolsku. Kraljica je zapovijedila da ga oslobode i dovedu k njoj. Kad je izveden pred nju, veliki je ovjek pao na koljena i pred njom zaridao. U izvjesnom smislu Kolumbo nije otkrio Ameriku jer su europski ribari znali za postojanje zemlje na Zapadnom oceanu koje nije bilo na zemljovidima stoljeima prije negoli je on doao do nje. Bilo im je u interesu da ute o Americi i tako su inili jo od islandskih pomorskih putovanja u 10. stoljeu, a moda i stoljeima prije njih. U Kolumbovom je interesu bilo da uini Ameriku poznatom, da je objavi svijetu, ak i ako nije znao da je Amerika. Bio je uspjeniji u otkrivanju tajne negoli su ribari bili u njezinu skrivanju. A kad je tajna otkrivena, svijet se potpuno promijenio.
Put oko svijeta

Kolumbovo otkrie Amerike vjerojatno je najvei doprinos ljudskom znanju koji je ikad uinio jedan ovjek. Ali jo je uvijek trebalo saznati mnogo toga. Kolumbo je ustrajao na tome da je Zemlja okrugla i da bi se stalno plovei na zapad pomorac napokon vratio na mjesto polaska. Ali je li to bila istina? Nitko nije mogao biti siguran dok to netko nije uinio. A Zapadna Indija, moralo se priznati, nije bila Indija. Koliko god nove zemlje bile bogate i zanimljive, one nisu bile Zainski otoci do kojih su tako dugo Europljani htjeli stii izravnim putom. panjolci su portugalskog pomorca Ferdinanda Magellana (oko 1480.1521.) pozvali da jednom zauvijek rijei taj problem. Trebao je nai jugozapadni put u Indiju, oko vrha June Amerike. Da li je taj put postojao? Magellan je iz panjolske otplovio u rujnu 1519. i nakon lakog putovanja u prosincu uao u zaljev Ria de Janeira. Prve mjesece godine 1520. proveo je plovei po uima raznih rijeka u potrazi za prolazom kroz kontinent. Do studenoga 1520. nije ga pronaao. Tada je, plovei stalno na jug, otkrio i proao kroz Magellanov tjesnac i 28. studenog uao u "Juno more". Flota je poela veliko putovanje kroz Tihi ocean, kako su ga nazvali jer je more bilo mirno, a vjetrovi su im cijelim putem od June Amerike do Filipina stalno i postojano puhali u krmu.
171
POVIJEST ZNANJA
Unato jedrenju bez potekoa, putovanje je bilo teko. Do 18. prosinca flota je, s prvotnih pet brodova svedena na tri, slijedila obalu ilea prema sjeveru da uhvati pasatne vjetrove. Potom se Magellan uputio na sjeverozapad na otvoreno more. Ni on ni bilo tko od njegove posade nije tono znao koliku su udaljenost imali prevaliti, ali uskoro su shvatili da im nedostaje dovoljno vode i hrane. Mueni stalnom ei, desetkovani skorbutom, prisiljeni da jedu biskvite zagaene takorima i napokon kou sa svojih jarbola, ipak se zbog Magellanove eljezne odlunosti nisu vratili. Nakon devedeset devet dana na moru flota je prvi put na kopno pristala 6. oujka 1521., i to na otoku Guamu medu Marijanskim otocima. Ondje su okusili prvu svjeu hranu i vodu u vie od tri mjeseca. Magellan, elei da nastavi put, ostao je samo tri dana, otisnuvi se 9. oujka kako bi zaplovio na zapad-jugozapad prema otocima koji su kasnije nazvani Filipini. Proglasio je zemlju panjolskim vlasnitvom i preobratio na kranstvo njezinog vladara i njegove dostojanstvenike, ali njegova je pobjeda bila kratkotrajna. Dana 27. travnja 1521., samo mjesec dana nakon dolaska na Filipine, Magellan je na otoku Mactan poginuo u borbi s uroenicima. Bez Magellanovog vodstva, flota se opet smanjila. Dva su broda stigla do Molukih otoka. Samo se jedan vratio u panjolsku, pod zapovjednitvom Juana Sebastiana Elcana, baskijskog navigatora, Magellanovog podzapovjednika. Njegov brod, Pobjeda, dovukao se kui proputajui vodu poput sita, ali bio je natovaren zainima i bio je oplovio oko svijeta. Elcana su nagradili dodatkom njegovom plemikom grbu, zemaljskom kuglom s natpisom Primus circumdisti me: "Prvi si me oplovio".
Roenje svjetske trgovine

Sad je bilo dokazano da su svi oceani povezani i nijedna razumna osoba nikad vie nije mogla pomisliti da Zemlja nije okrugla. Budui da su oceani otvoreni na sve strane, njima su teoretski mogle ploviti sve lae na putu oko svijeta. Ali prolaz kroz uski Magellanov tjesnac, mogu samo od prosinca do travnja (ljeto na junoj hemisferi), bio je i u najboljim okolnostima teak i moglo ga se nadzirati. Jedno su stoljee panjolska i Portugal uspjeli silom i lukavstvom odravati monopol nad junim trgovakim putom izmeu Zapada i Istoka. Nezadovoljni Englezi, Francuzi i Nizozemci poeli su tragati za sjevernim putom koji ne bi bio pod nadzorom panjolskih i portugalskih ratnih brodova. Rezultat je bio jo jedno iznenaenje, otkrie kontinenta Sjeverne Amerike, ija su golema bogatstva uskoro uvidjeli svi Europljani. I tako je roena nova 172
Europa iri svoj utjecaj vrsta trgovanja koja je na posljetku spojila cijeli svijet u jednu ekonomsku cjelinu, bez obzira na to koliko odvojenih politikih jedinica imao. Prolo je manje od stoljea prije negoli se prestalo trgovati uglavnom luksuznom robom. Prijevozom obinih roba poput tkanina, eera i ruma moglo se mnogo zaraditi. Bilo je to daleko od stare kopnene trgovine na malo vrijednim zainima koji su se mogli prenositi na leima deva. Nitko se nije alio na promjenu jer su se mogla stei neusporedivo vea bogatstva. Uostalom, Europljani su mogli nadzirati trgovake putove - pomorske putove - od jednog kraja do drugog. Nije trebalo posrednika, Arapa ili bilo koga drugoga. Uskoro su se poeli prevoziti drugi veliki tereti, primjerice duhan i ria pa ak, u 19. stoljeu, granit i led, koji su isprva bili balast ali su se na njima obogatili kapetani iz Nove Engleske. Brodski tovari jeftinog kineskog porculana takoer su iz Orijenta stizali u Ameriku i Europu. Ta su dobra naratajima pridonosila stvaranju zapadnog ukusa. U tom su novom svijetu eer i ropstvo postali nerazrjeivo povezani. Prije 1500., kad su htjeli zasladivati hranu, Europljani su se morali zadovoljavati medom i rijetkim slatkiima iz egzotinih izvora na Istoku. Najprije su panjolci, a potom Englezi, na Karibima i u Srednjoj Americi osnovali plantae eerne trske. Portugalski su pustolovi vlastite plantae eerne trske utemeljili u Brazilu. eera je bilo u obilju poput soli, a na njemu se moglo mnogo zaraditi. Ali na plantaama je uvijek nedostajalo radne snage. Rad je bio teak i ljudi su esto umirali. Urodeniko stanovnitvo, ionako malobrojno, jo se vie smanjilo zbog navala Europljana, koji su donijeli ne samo okrutno oruje nego i nepoznate bolesti na koje uroenici nisu bili imuni. Rjeenje problema bilo je ropstvo. Tijekom tri stoljea afriki su robovi bili najvrjedniji od svih tereta, ak i kad je samo polovica ljudi ukrcanih na brodove, koji su se otiskivali od obale zapadne Afrike, iva stigla do Amerike. Ako se netko protivio tom trgovanju ljudskim biima, uvijek se kao opravdanje moglo navesti Aristotelovo uenje o prirodnom ropstvu. A tko je bio vie "po prirodi" rob negoli mukarac ili ena ija je koa crna? Malo je ljudi do 19. stoljea dovodilo u pitanje "logiku" tog argumenta.
Trgovanje idejama
Brodovi koji su oceanima plovili tijekom tri stoljea nakon 1492., uz svoj su vidljivi uobiajeni teret nosili i nevidljivi. To su bili znanje i ideje te vjerska uvjerenja, a oni su tekli u oba smjera, od Zapada prema Istoku i od Istoka prema Zapadu. U toj razmjeni ideje su se preobrazile.
173
POVIJEST ZNANJA
Barut, koji je oko 1000. izumljen u Kini, dobar je primjer razmjene. Kinezi su barut prvenstveno rabili za vatromet i u druge miroljubive svrhe. Arapski trgovci, nabavivi barut od Kineza, napravili su prve puke. Europljani su ih usavrili. Dapae, s posebnom su strau prouavali vjetinu uporabe puaka i topova. Do godine 1500. europska se vojna strategija na moru i na kopnu temeljila na premonoj vatrenoj moi. Premo baruta nad ljudima i vojnom taktikom do danas je na Zapadu ostala sredinjom idejom vojnikog razmiljanja. Budui da su se zapadni vojskovoe uvijek slagali na prvenstvu tog naela, gotovo je u svakom ratu izmeu zapadnih sila pobijedila strana koja je imala bolje oruje i streljivo. Katkad se slabija strana dobro borila, primjerice u amerikom graanskom ratu kad je Jug, koji nije imao eljezare Sjevera i stoga mogunost da proizvede jednako dobro oruje, taj nedostatak nadoknadio boljom taktikom. Mora se pretpostaviti da su vojnici objektivno jednako vrijedili, budui da su se u tom ratu braa esto borila na suprotnim stranama. Napokon je premo puaka i oklopa koju je Sjever mogao uporabiti dobila rat, potvrujui time drevnu predrasudu. Tek je u 20. stoljeu ta predrasuda uspjeno sruena. Na primjer, u Vijetnamskom ratu su Sjedinjene Drave, koje su imale veliku premo u vatrenom oruju, izgubile od neregularnih postrojbi naoruanih pukama i runim bombama umjesto avionskim bombama i ratnim brodovima, iji su se vojnici biciklima vozili po stazama u dungli, a ne tenkovima koji su mogli ii samo cestama. Stoga bi taj rat mogao postati jedan od najvanijih u povijesti, ne samo zbog svojih politikih posljedica nego i zato jer moe prisiliti vojne strunjake da promijene miljenje. Meutim, mora se rei da ta oita lekcija nije navela sovjetske stratege na promjenu miljenja, jer su se samo nekoliko godina nakon zavretka Vijetnamskog rata nali upleteni u slian sukob u Afganistanu. Kao ameriki generali u Vijetnamu, sovjetski su generali u Afganistanu vjerovali da moraju dobiti rat zbog veih tenkova i teih projektila. I oni su doivjeli poraz. Vjerovanje u prednost posjedovanjem boljeg vatrenog oruja nije, naravno, samo predrasuda. Ako je sve ostalo jednako, strana koja ima bolje puke gotovo e svaki put pobijediti. (Isto je u drugim vremenima vrijedilo za stranu koja je imala otrije maeve i bolje oklope ili bolje strijele i jae konje.) I stoljeima nakon tog izvanrednog vremena kad je Europa poela iriti svoj utjecaj i otkrila ostatak svijeta, sve je ostalo bilo jednako. Vojnici s Istoka nisu bili ni bolji ni gori od zapadnjakih. Niti je vojna taktika bilo koje strane bila zamjetno bolja. Tako je injenica da je Zapad imao bolje puke znaila da je on gotovo uvijek odnio pobjedu u bitkama s istonjakim neprijateljima. 174
Drugim rijeima, in Vasca da Game 1502. nije bio sluajan. Kad je svojim veim topovima okrutno unitio arapski brod, svojoj je pobjednikoj strani zajamio monopol na trgovinu. Takva su djela s takvim posljedicama bila uobiajena. Stoga se rodio mit da je Zapad "nepobjediv". Budui da su i Istok i Zapad poeli vjerovati u njega, mit je postao najmonije oruje u arsenalu Zapada. Mogao mu se suprotstaviti samo drugi mit. Europljani koji su posjetili Kinu i Indiju vidjeli su tako goleme zemlje da dugo nisu mogli shvatiti njihovu sloenost. Tajne vlasti, osobito u Kini, izmicale su zapadnjacima. Oni nisu mogli razumjeti zato bi poznavanje nekog teksta starog dvije tisue godina trebalo dati vrhunsku vlast nekom starcu i navesti druge da mu se pokoravaju kao predstavniku cara kojeg nijedan Europljanin nikad nije sreo. Tako Europljani nisu znali tko i kako vlada u Kini, a budui da su mogli poslovati bez tog znanja, zapadnjaci ga nisu ni pokuavali stei. Mit o "tajanstvenom" Istoku rodio se tijekom tih prvih susreta izmeu Istoka i Zapada i odrao se mnogo narataja. A njihova navodna tajanstvenost bila je jedina zatita koju su istonjaci imali protiv velikih topova Zapada. Zapad je mislio da o Istoku zna barem dvije stvari. Prvo, Istok nije imao nikakvu valjanu religiju, to je znailo bilo kakvu monoteistiku religiju. Drugo, Istok je bio nevjerojatno bogat. Zato emo se uskoro vratiti "bogatstvima Istoka". Pokuavajui nagovoriti Ferdinanda i Izabelu da podupru njegov pothvat, Kolumbo je uvijek vie od drugih naglaavao dvije stvari. U Novom svijetu bilo je zlata koje bi zapadnjaci mogli uzeti. Zauzvrat, oni bi mogli i trebali donijeti kranstvo uroenicima, budui da su oni bez sumnje bezazleni pogani. Obeanje zlata nije bilo uzaludno, premda su kralj i kraljica, kako su bili dobri krani, moda vie reagirali na ideju doprinosa u irenju kranstva u novootkrivenim zemljama. Na nesreu za glas kranstva na Istoku, ta se religija u doba Kolumbova otkria Novog svijeta ba poela razdvajati u zaraene stranke. Na primjer, Ferdinand i Izabela bili su sigurni da e rimokatoliko kranstvo biti na dobrobit bezazlenih uroenika i spasiti njihove due, ako treba i uz uporabu sile. Stoljee kasnije, u Sjevernoj Americi su Englezi i Nizozemci doveli protestantske sveenike da preobrate Indijance. Uroenici su se obino preobratili jer je vatreno oruje Europljana bilo neodoljivo. Ali novi su obraenici zaprepateno gledali kako se apostoli mira meusobno bore oko vjerskih pitanja koja uroenici nisu mogli shvatiti. Osim spasa due, jesu li uroenici imali i druge koristi od nove vjere? Svakako jesu. Da nije bilo misionara koji su pratili vojnike i trgovce, urodeni175
POVIJEST ZNANJA
ci bi se proveli gore negoli jesu. Nisu se dobro proveli jer su misionari obino bili razmjerno nemoni. Ali nisu bili posve bez moi pa su nerijetko mogli ustrajati na boljem postupku prema uroenicima. Danas se zemlje koje ine Trei svijet openito smatraju krajnje siromanima. U prvim stoljeima nakon 1500. iste su se zemlje smatrale izvanredno bogatima. Da li se njihovo ekonomsko stanje tako drastino promijenilo? Sa zapadnjakog stajalita to je svakako tono, ali ne dovoljno da bi objasnilo promjenu gledita, uzrokovanu dananjim shvaanjem bogatstva i siromatva, drukijim od shvaanja naih predaka. Europski mornari, vojnici i trgovci koji su prvi posjetili Istok bili su politiki odvie neuki da uvide da Istok izgleda bogat samo zato to je nekolicina osoba iz velikog mnotva posjedovala sve bogatstvo. Europljani ak nisu primjeivali siromatvo u kojem je ivotarila veina istonjaka. Niti su razumjeli da je to bijedno siromatvo stvarano roenjem, odravano obiajem i potvrivano zakonima. Jedan od razloga njihovog neshvaanja siromatva Istoka bio je postojanje slinih razlika kod kue nastalih zbog istih uzrokaa. Ali u veini je europskih zemalja bilo vie dodira medu ekonomskim staleima i, uostalom, ve sredinom 16. stoljea poele su se iriti ideje o drutvenoj i ekonomskoj jednakosti koje su utjecale na europsku misao. Te ideje na Istoku nisu postojale sve dok ih zapadnjaci nisu u druge dijelove svijeta poeli izvoziti poetkom 19. stoljea, odnosno nakon Francuske revolucije, dakle tri stotine godina nakon Kolumbovog otkria Amerike. Na kraju su ideje imale zavladati nad trgovinom izmeu Zapada i Istoka. Ali nitko u to doba nije to znao.
Poast Kolumbu
Pokuajte zamisliti svijet u kojem se godine 1451. rodio Kolumbo. Zamislite da ste Europljanin. Kako bi vam svijet izgledao? Prvo, ne bi bio okrugao. Matematika ideja okrugle Zemlje potie jo od antikih Grka, ali za veinu je ona bila ista apstrakcija. (Mornari, koji su mogli vidjeti kako brod iezava pod obzorom, barem su znali da more nije ravno.) Za nas okruglost Zemlje nije apstrakcija. Posve smo sigurni da emo se, odluimo li putovati oko Zemlje u bilo kojem smjeru - na istok, zapad, sjever, jug - prije ili kasnije vratiti na mjesto polaska. Pratimo li ve ustanovljene putove, za to nam ne bi trebalo mnogo vremena, najvie tri ili etiri dana.
176
Usto, znamo da emo se, u okviru uobiajenih politikih prilika, svagdje na Zemlji osjeati sigurno koliko i kod kue. Drugim rijeima, sigurni smo da nema udovita ili drugih zagonetnih prepreka koje bi nas sprjeavale u putovanju oko Zemlje. Svijet nam godine 1450. ne bi izgledao okrugao jer ga na um, osim ako nismo bili genij poput Kolumba, ne bi mogao zamisliti okruglim, tj. onakvim kakvim ga mi zamiljamo. Kolumbo je izmijenio sliku svijeta u svaijoj glavi. Nitko prije njega nije to uinio u tolikoj mjeri. Otkrivai su odreda bili veliki ljudi. Kraljevi Henrik Pomorac. Bartolomeu Dias. Vasco de Gama. Ferdinand Magellan. I toliko mnogo drugih. Svi su se oni uputali u opasnosti koje na um jedva moe zamisliti. Veina se njih nikad nije vratila kui da uiva u plodovima svojih velikih otkria. Od dvije stotine i sedamdeset ljudi koji su pratili Magellana na njegovih pet brodova kad je 1519. isplovio, u panjolsku se nakon dvije godine vratilo samo osamnaest. Nekolicina je dezertirala, ali veina je pomrla od gladi, bolesti ili rana u borbi. anse za preivljavanje u nekoj od tih prvih plovidbi, koje oduzimaju dah svojim domaajem i smjelou, bile su mnogo manje negoli anse Neila Armstronga kad je godine 1969. otiao na Mjesec. A ipak u lukama panjolske i Portugala poetkom 16. stoljea, kasnije takoer u engleskim, francuskim i nizozemskim lukama, nikad nije oskudijevalo ljudi koji su se htjeli otisnuti na debelo more. Oni nisu bili nepromiljeni. Kao Neil Armstrong i drugi astronauti, bili su uvjereni da za njima stoje najbolji tehniki izumi na svijetu. Drugim rijeima, vjerovali su da imaju najbolje mogue anse da preive. Bilo kako bilo, odlazili su, esto se enei i dobivajui dijete prije odlaska, kako bi njihovo ime preivjelo, ako ve ne i njihovo fiziko bie i rijetko bi propustili napisati oporuku. Odlazili su usprkos strepnjama jer ih nita nije moglo sprijeiti da odu. Zato su ili? Za mnoge je obeanje velikog bogatstva, stvarnog ili zamiljenog, bilo dovoljno da ih iz domova odvue na more. Za one koji su ili nakon prvih velikih otkria, potraga za bogatstvom esto je mogla biti najvei mamac. Ali ja ne mislim da je tako bilo i za same istraivae. A svakako nije bilo tako za Kolumba. Sa svom svojom nadarenou, a i ludou, Kristofor Kolumbo bio je jedan od najizvanrednijih ljudi koji su ikad ivjeli. Nikad nije odbacio priliku da se obogati, ali bogatstvo nije bilo ono to je traio, ono za to je bio voljan dati ivot. Ono to je traio bila je vjena slava, jer je znao, kao to to moda nitko drugi u njegovo doba nije uvidio, da je moe stei otkriem novog svijeta. Pjesnik John Milton je samouvjerenu elju za au i slavom nazvao "posljednjom slabou plemenitog duha". Tu su frazu esto krivo shvaali. Mil177
POVIJEST ZNANJA
ton je elio rei da od svih motiva koji potiu ljude, samo je jedan vei od udnje za slavom i au. To je elja za spasom due, za kranskim blaenstvom. udnja za slavom posjeduje veliku istou koju nadmauje samo ono to sveci'ele ili znaju. Kolumbo nije bio svetac, Bog to zna: bio je i odvie velik grenik da bi to bio. Ali postoje li svjetovni sveci, mukarci i ene koji posjeduju istou srca i volju koja je gotovo svetaka i boanska, Kolumba svakako valja ubrojiti medu njih.
178
Izum znanstvene metode

koje Zapad je postupak Od svih vrsta znanjaznanja.jeNazvanpodario svijetu, najvrjednijirazdoblju izstjecanja novoga "znanstvena metoda", u meu 1550. i 1700. izmislila gaje nekolicina europskih mislilaca. Korijene znanstvenog postupka nalazimo u antikoj Grkoj. Poput svih njihovih darova, izdrao je test vremena. Ali premda se znanstveni postupak katkad uz svu svoju korisnost doima opasnim, vie bez njega ne bismo mogli ivjeti. Dosad smo u knjizi pojam znanja rabili za ono to je svatko mogao znati. U srednjovjekovnom latinskome "znanje" je bilo scientia, a svatko ga je mogao po dijelovima ili u cijelosti posjedovati. "Znanost", meutim, vie ne oznaava znanje koje svatko posjeduje ili moe posjedovati. Pojam ne oznaava pjesnikovo znanje, na primjer, ili stolareve, ak ni filozofovo ni ono teologa. Obino ne oznaava ni matematiarevo znanje. Danas je "znanost" posebna vrsta znanja koje imaju samo "znanstvenici". Znanstvenici su posebni ljudi. Oni nisu bilo tko.
Znaenje znanosti
Toliko je vjerojatno oito. Ipak, u znaenju pojma "znanost" mnogo je sloenoga to nije ba lako dokuiti. Pokuajmo rije znanost uporabiti u nekoliko reenica.
POVIJEST ZNANJA
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10.
Znanost nikad nee razumjeti tajnu ivota. Prije ili kasnije znanstvenici e pronai lijek za AIDS. Znanost i umjetnost nemaju nita zajedniko. Uzet u neki znanstveni predmet, ali u studirati i povijest. Matematika je jezik znanosti. Znanstvenici pokuavaju ustanoviti je li Shakespeare doista napisao sve drame koje mu se pripisuju. Knjievna kritika nije znanstvena jer nita ne predvia. Veina pjesnika gleda u prazno kad naiu na matematiku for mulu; veina znanstvenika gleda u prazno kad naiu na pjesmu. To to ste dvojezini, ne znai da ita znate o jeziku. Znam odgovor, ali ga ne mogu objasniti.
Sve navedene reenice su "stvarne" u smislu da su preuzete iz objavljenih izvora i da su ih napisali ugledni autori (reenice 4, 9 i 10 zabiljeene su iz usmenih izlaganja uglednih govornika). to mislim pod pojmom "ugledni"? Mislim da su autori ili govornici bili prilino dobro obrazovani i da su ozbiljno mislili ono to su izrekli; drugim rijeima, mislili su da je izreeno razumljivo i istinito. Usto, sve su reenice suvremene u smislu da su nastale u posljednjih dvadesetak godina. Sasvim je jasno da predstavljaju svojevrstan suvremeni konsenzus o znaenju rijei znanost (koja se u posljednje dvije reenice ne pojavljuje, ali je s njom u vezi, tj. skrivena je ili ugraena u rije znati). Prouimo nekoliko navedenih reenica. Prva je: "Znanost nikad nee razumjeti tajnu ivota". Je li to istina? Znamo da su znanstvenici u posljednje vrijeme, u nekim sluajevima ne samo u posljednje vrijeme, otkrili brojne "tajne" ivota, medu njima ustroj i razvoj stanica, rad imunolokog sustava, ulogu DNK u genetici i mnogo drugoga. Od znanstvenika oekujemo da e nastaviti istraivanja ivota i s vremenom otkriti njegove tajne. Ali neto je u rijei tajna u toj reenici to je ini istinitom i neoborivom. Po definiciji znanost ne moe razumjeti vrstu tajne kakvom smatramo ivot, odnosno ivot podrazumijeva vrstu tajne nedokuive zagonetnosti. Neka je druga vrsta znanja potrebna da razrijei tu zagonetku, bez obzira koliko e danas i u budunosti znanstvenici znati o ivotu. Ili uzmimo reenicu broj 5: "Matematika je jezik znanosti". Ona jasno izraava da su matematika i znanost usko povezani, ali isto tako jasno pokazuje da nisu jednaki. Znanstvenici moda rabe matematiku, ali se njom ne bave; slino tome, poput svake prosjene osobe, matematiari ne moraju nita znati o znanstvenim postupcima i rezultatima. Albert Einstein je bio veliki teoretiar, ali nije bio velik matematiar; kad bi naiao na neku prepreku, obratio bi
180

se svojim prijateljima matematiarima koji bi izmislili matematiku koja bi mu omoguila rjeenje problema. Ali njegovi prijatelji, bez obzira na svu njihovu matematiku vjetinu, nikad ne bi mogli nadoi na teoriju relativnosti. Istodobno reenica kao da nam priopava kako je matematika drukija vrsta jezika od francuskoga ili kineskoga, jezika tjelesnih pokreta ili glazbenog zapisa. Sve su to svojevrsni jezici, ali nijedan se od njih ne moe nazvati jezikom znanosti, premda ih znanstvenici sve mogu prouavati. Reenica 7, "Knjievna kritika nije znanstvena jer nita ne predvia", vrlo je neobina. Stara je stvar da znanost nije znanost ako ne predvia, odnosno o tome kako priroda djeluje ne znamo nita sve dok ne moemo predvidjeti kako e se u odreenim okolnostima ponaati. Zanimljivo je da je jedna od glavnih svrha knjievne kritike (primjerice prikaza knjige u dnevnim novinama) predvianje hoe li vam se ili nee dotina knjiga svidjeti. Naravno, to predvianje nije sigurno. Ali ni svi pokusi ne zavre onako kako smo zamislili. Niti je kritiarov sud zaodjeven u matematike formule. Prvi sam koji e priznati da knjievna kritika nije znanost u uobiajenom smislu tog pojma. Ali ne mislim da je to zato to ne predvia. Reenica, meutim, dobro pogaa osjeaj koji imamo o znanosti pa pridonosi njezinu znaenju. Reenica 9, "To to ste dvojezini, ne znai da ita znate o jeziku", na jo nam jedan nain pojanjava neto o znanosti, bez obzira na na odnos prema njoj. Drugim rijeima, na prekrasno zaobilazan nain priopava nam da vrsta znanja koje svatko mora imati da neto dobro radi, primjerice govori dva jezika, nije znanstveno znanje. Iz toga slijedi da znanstveno znanje po sebi nije praktino ili korisno. Ta reenica nam o znanosti ne govori nita dobra. Veina bi ljudi radije dobro govorila dva jezika negoli bila znanstvenik lingvist. Dvojezinost je, zapravo, dobra za mozak (on radi bolje i bre), dok je poznavanje lingvistike od male koristi, osim ako se ne elite zaposliti kao sveuilini profesor. Ono to iz te reenice saznajemo jest kako je, najee, premda ne uvijek, znanje znanstvenika specijalizirano i razmjerno neupotrebljivo u obinom ivotu. Meutim, reenica 2, "Prije ili kasnije znanstvenici e pronai lijek za AIDS", izraava nau duboku vjeru u znanost, osjeaj da se u znanost moemo pouzdati u rjeavanju doista tekih, hitnih praktinih problema s kojima se suoavamo. Reenica takoer priopava nae miljenje da samo od znanstvenika moemo oekivati pronalaenje lijeka za AIDS. Pjesnici, stolari i filozofi, sigurni smo, nee pronai lijek za tu bolest. Niti e neka obina osoba samo razmiljanjem smisliti uinkovitu terapiju. To je jedan od najrairenijih pogleda na znaenje rijei znanost.
181
POVIJEST ZNANJA
U nae znanstveno doba, veina uitelja kad od svojeg uenika uje reenicu 10, "Znam odgovor, ali ga ne mogu objasniti", najradije bi odgovorila, "Ako ne zna objasniti, onda ne zna!" I potom ueniku dati jedinicu zbog drskosti. Drugim rijeima, znanje koje se ne moe uobliiti i priopiti drugima, matematiki ili nekako drukije, nije znanje, a svakako nije znanstveno znanje, za koje se (moda preuranjeno) smatra da je svima dostupno (u smislu da ga se moe i mora izraziti kako bi ga drugi znanstvenici mogli provjeriti). Ali to znai da iz znanosti, koja je neko znaila sve vrste ljudskog znanja, moramo iskljuiti golemi arsenal ljudskih duevnih stanja i djelovanja bez svojevrsne ugraene sigurnosti koju znanstveno znanje kao da po definiciji ima. Najbolji detektivi uvijek imaju slutnje koje ne mogu objasniti ali se ipak pokazuju tonim, barem u knjievnim djelima. Veliki sportai imaju neobjanjiv i neizraziv genij za bacanje lopte ili tranje u pravom smjeru. Vojnici koji preive bitku nerijetko to pripisuju estom ulu za opasnost. A sveci su u to to im je priopio Bog ili to su o njemu na neki nain saznali sigurniji negoli to moe biti bilo koji znanstvenik. Istiem, meutim, da ne elim reenicu pokazati netonom, jer ona to i nije, jer nam priopava neto to osjeamo o znanosti, tonije da ne moe samo biti intuitivna, premda intuicija moe na neki nain biti ukljuena u svako znanstveno otkrie ili prijelomnicu. Na posljetku, reenica 3, "Znanost i umjetnost nemaju nita zajedniko", otkriva moda najveu predrasudu o znanosti - i umjetnosti - koja oito nije istinita, barem ne motrei je povrno. Naime, znanost i umjetnost imaju mnogo zajednikoga. Na primjer, u oba je sluaja rije o aktivnostima kojima se bave najsposobniji pojedinci, obje nas prosvjetljuju i olakavaju nam bol, obje su nemjerljivo teke i za uspjeh zahtijevaju svaki atom snage i umnih napora, objema se bave samo ljudi itd. Ali reenica je istinita i u drugome smislu, koji takoer nagovjetava reenica 8. Prilino smo sigurni da znanstvenici i umjetnici, ak i ako ine mnoge sline stvari - sjetite se metalurga i kipara koji radi u metalu - na njih gledaju razliitim oima i obavljaju ih zbog sasvim razliitih razloga. Upravo su njihova razliita stajalita ono to nam najvie govori o onome to "znanost" znai i to "znanstvenici" rade.
Tri znaajke znanosti

U svakodnevnom znaenju tog pojma, znanost je, dakle, ljudska aktivnost s trima znaajkama. Prvo, znanou se bave posebni ljudi sa specifinim vide182

njem svijeta. Znanstvenici pokuavaju biti objektivni i u svoj posao nastoje ne unositi osjeaje. Oni im, naime, ne smiju smetati u sagledavanju injenica. esto rade u laboratorijima ili na drugim mjestime gdje mogu pomno nadzi rati ono ime se bave. Za zalaska Sunca ne odlaze na plau i dive se prirodi, kako bi to mogao uiniti pjesnik. U idealnom sluaju takoer su iskreni i skromni. Uvijek nastoje izvijestiti o svojim istraivanjima kako bi ih drugi mogli provjeriti i potom uporabiti u svojem radu. Ne tvrde vie negoli mogu dokazati, a nerijetko tvrde i manje od toga. Meutim, vrlo su ponosni na svo je zvanje i vie vole razgovarati s drugim znanstvenicima negoli drugim oso bama, posebice pjesnicima, jer ih oni omalovaavaju pa se u njihovu drutvu osjeaju neugodno. (Naravno, pjesnici smatraju da im znanstvenici u/vraaju istom mjerom.) , Drugo, znanost se gotovo iskljuivo bavi konkretnim stvarima, a ne zamislima ili osjeajima, te s vanjskim svijetom i nainom njegova rada, a ne unutarnjim, premda se neki psiholozi silno trude da budu ili nalie znanstvenicima. Ljudsko se tijelo smatra dijelom vanjskog svijeta, a dua ne. Zbog toga znanstvenici istrauju tijelo, ali ne i duu. Mnogi medu njima uope ne vjeruju u postojanje due. Sunev sustav i svemir takoer su dijelovi vanjskog svijeta, premda o njihovu nainu postojanja imamo malo izravnih dokaza. Znanstvenici, naime, pretpostavljaju da su temeljne postavke prirode na Zemlji jednake onima u svemiru kao cjelini. ovjeanstvo je samo uvjetno dio vanjskog svijeta u tom smislu. Znanstvenici se, openito, nerado bave ponaanjem velikih skupina ljudi. Zbog toga se ekonomisti, na primjer, silno trse kako bi ih smatrali znanstvenicima, ali obino im to ne uspijeva. Vanjski svijet za znanstvenika sadri neke stvari, primjerice kvante, kvarkove i kvazare koji su zagonetni poput anela i obino jednako tako neuhvatljivi. No to znanstvenike ne uznemirava jer vjeruju da s elementarnim esticama mogu uinkovito raditi premda ih ne vide i zbog naela neodreenosti nikad ih i nee vidjeti, za razliku od anela koji se znanstvenicima vjerojatno nikad nee ukazati jer u njih ne vjeruju. Ukratko, vanjski je svijet sve ono to znanstvenici mogu izmjeriti i opisati matematikim pojmovima, a iskljuuje sve ostalo. To znai da je vanjski svijet prilino maglovit pojam, ali misao na kojem poiva posve je jasna. Tree, znanost se prema svemu ime se bavi odnosi na poseban nain, rabei posebne postupke i jedinstveni jezik za priopavanje rezultata. Najpoznatiji postupak, ne nuno i najee uporabljavan, sastoji se od pokusa, koji ukljuuje dobivanje ideje - odakle, veina se znanstvenika to ne pita njezino uobliavanje u hipotezu koju se moe provjeriti, a potom i samu provjeru u nadziranim uvjetima kako bi se ustanovilo je li valjana ili nije.
183
POVIJEST ZNANJA
Uvjeti moraju biti pomno nadzirani kako vanjski elementi ne bi zasmetali pokusu i tako ga obezvrijedili, odnosno da pokus i drugi mogu ponoviti kako bi potvrdili njegove rezultate, to je najbolji dokaz valjanosti hipoteze. Moda najprepoznatljiva znaajka znanosti, meutim, jezik je kojim se rezultati priopavaju, ujedno i jezik u kojem se rad obavlja i nadzire, a to je matematika. Veina e znanstvenika rei da ako ono to radite ne moete opisati matematikim pojmovima, zapravo i nije znanost pa svoje rezultate najradije izraavaju matematikom jer je tako lake i bre (za njih), a usto ih mogu razumjeti znanstvenici diljem svijeta. Vrlo je vana i injenica da se i sam rad obavlja matematiki, to znai da se istraivana pojava mora pretvoriti - ili svesti - na brojeve kako bismo je mogli racionalno prouiti. Stara zamisao prvih grkih znanstvenika - da svijet moemo spoznati jer je na neki nain sukladan ljudskom umu - pretvorena je u pitagorejansko motrite da je svijet, barem njegov vanjski dio kojim se znanost bavi, zapravo matematiki i stoga ga moemo spoznati jer je ljudski um takoer zapravo matematiki. U svim podrujima koja je ovjek uspio izmjeriti, dakle pretvoriti ih ili svesti na brojeve, doista je mnogo nainio u njihovu razumijevanju i nadzoru. U drugim podrujima koje nije uspio izmjeriti, mnogo je manje uspjean, to djelomice objanjava razloge zbog kojih psihologiju, ekonomiju i knjievnu kritiku ne ubrajamo u znanosti. Znanost je bila glavno otkrie, ili izum, 17. stoljea. Ljudi su u tom dobu nauili - a bilo je to veliko, revolucionarno otkrie - kako mjeriti, objasniti i raditi s prirodnim pojavama na nain koji danas nazivamo znanstveni. Od 17. stoljea znanost je jako napredovala i otkrila brojne istine te svijetu podarila mnogo blagodati za koje ljudi u to doba nisu znali. Ali nije pronala nov nain otkrivanja istine o prirodi/ Upravo zato je 17. stoljee moda najvanije u ljudskoj povijesti. Upravo je ono uvelo nepovratnu promjenu u ljudski ivot. Na primjer, nikad vie neemo ivjeti na nain kako su ljudi ivjeli tijekom renesanse. Moemo se samo pitati je li ta promjena u svemu bila na bolje.
Aristotelovska znanost: materija

Kako bi otkrili znanstveni postupak, mislioci iz 17. stoljea najprije su morali sruiti svjetonazor Aristotela, koji se do tada smatrao najveim znanstveni*Strogo uzevi, moda i nije istina da nismo otkrili nove naine otkrivanja istine. O tome vie u Petnaestom poglavlju.
184

kom. Kako bismo shvatili to se zbilo, moramo znati kako je Aristotel gledao na svijet te kako ga je opisao. Posebice nas zanimaju dva vida tog svijeta, materija i gibanje. Svaka materijalna stvar, govorio je Aristotel, ima materijalnu i oblikovnu stranu. Materija je na neki nain potencijal stvari. Ona u tom smislu ne postoji sama za sebe. U drugom smislu materije, ona je tvar od koje su nainjene stvari. Ona je vosak koji se oblikuje nametanjem oblika, kako su to esto govorili aristotelovci. U naem sublunarnom svijetu, dakle svijetu ispod Mjeseca, pod kojim su stvari bitno razliite, etiri su vrste tvari od kojih su nainjene stvari. To su etiri elementa, kako su ih aristotelovci nazivali. Rije je o Zemlji, Vodi, Zraku i Vatri. Piem ih velikim poetnim slovom jer nijedan od njih u naem nesavrenom svijetu ne postoji u istom stanju, nego je uvijek rije o manje ili vie zemljanoj smjesi, manje ili vie vodenoj smjesi, manje ili vie zranoj smjesi, odnosno manje ili vie vatrenoj smjesi. Teke stvari su uglavnom, premda nikad iskljuivo, graene od Zemlje. Lake stvari imaju primjese Vode, Zraka ili ak Vatre, koja im se, poput drugih elemenata, pridruuje u smjesama. Kako se nijedan od etiriju elemenata ne pojavljuje sam u svojoj temeljnoj istoi, teko ih je izmjeriti. Na neki nain elementi su nevidljivi. Ali oito je, govorili su aristotelovci, da ovjek u sebi ima mnogo Zemlje, koja ga ini tekim, pridonosi vrstoi njegovih kostiju itd., tu je i Voda koja je zasluna za krv i druge tjelesne tekuine, potom Zrak, koji udie i izdie, a na posljetku u njemu ima i Vatre zbog koje je topao i koja je na neki nain esencija ivota u njemu. Slino vrijedi i za druge materijalne stvari pod Mjesecom. Iznad Mjeseca, drugim rijeima u Suncu i planetima, zvijezdama stajaicama i velikim sferama po kojima se svi kreu, postoji peti element, Kvintesencija, kako su ga nazivali. Sunce i druga nebeska tijela uglavnom su graena od Kvintesencije, koja u njima postoji u istom obliku. Mjesec je uglavnom nainjen od Kvintesencije, premda u njemu zbog blizine naeg planeta, graenog uglavnom od Zemlje, ima i malih primjesa sublunarnih elemenata. Dokaz tome je Mjeseev izgled, nalik promjenama koje na prekrasnom licu uzrokuje prolazak vremena. Vrlo je vano zapamtiti kako je kvintesencijski element od kojeg su graena nebeska tijela takoer materija. On nije tvar od koje su graeni aneli, na primjer, jer aneli su nematerijalni, ba kao i Bog.
185
POVIJEST ZNANJA
Aristotelovsko gibanje
Temeljna injenica za Aristotela, osnovna pretpostavka na kojoj se zasnivala njegova dobro i dosljedno ustrojena fizika, bila je mirovanje svih sublunarnih materijalnih i nematerijalnih stvari. Gibanje je stoga uvijek silovito i neprirodno ili je prirodan nain ispravljanja prethodne neravnotee, tj. traenje tijela da pronae mjesto mirovanja. Kad tijelo stigne na to mjesto, gibanje se zaustavlja. Zemlja, Voda i do neke mjere Zrak tee pronalaenju mjesta koje se nalazi dolje, prema sreditu planeta, koje bi i dosegli kad ih ne bi zaustavila neka tvrda povrina, primjerice povrina samog planeta. Vatra svoje prirodno mjesto mirovanja trai gore, iznad nas, ali ne beskonano daleko, tj. prilino ispod sfere Mjeseca. Zrak je esto, moda uvijek, pomijean s Vatrom, kao i s teim elementima pa je njegovo ponaanje nasumino i nepredvidljivo. Katkad se die, katkad se sputa, a na gibanje mu jako utjee smjesa elemenata u njemu. Kad bi Zrak bio ist, mirovao bi na prirodnom mjestu oko nas, s Vodom i Zemljom ispod te Vatrom iznad, pa uope ne bi bilo vjetra. Prije negoli odbacimo takvu sliku svijeta, razmislimo koliko se ini loginom i kakav ju je genij morao smisliti. Po naem iskustvu sve doista miruje, osim ako ne trai prirodno mjesto gdje e mirovati, kao to rijeka utjee u more, a vatra odlazi iznad nas, ili ga neto ne prisili na gibanje. Kad prisilimo neto da se giba - primjerice bacimo loptu - ona e se uskoro zaustaviti i ostati na tom mjestu dok je ponovno ne podignemo i bacimo u zrak. To vrijedi za sve materijalne stvari bez due. Nemamo nikakvog izravnog osjetilnog iskustva bilo ega - doista iega - to nema "elje" za pronalaenjem mjesta na kojem e mirovati. A to je sa stvarima koje imaju duu poput ivotinja i ljudi? ini se da i one, takoer, trae prirodno mjesto, dom, a na posljetku grob. Zar nije grob kraj i cilj svih tenji? Tijelo stremi tom cilju. Ljudska dua, meutim, tei neemu drugom, pomirenju s Bogom, miru koji joj samo Bog moe ponuditi. To je najuzvienija i najjaa elja due, ak i ako katkad, kako Dante objanjava u esnaestom pjevanju istilita, u tome zastrani. "Moja ljubav je moja teina," rekao je sv. Augustin, to se ne ini razumljivim dok se ne pozna Aristotelov svemir, a tada postaje oito. Moje tijelo tei zemlji, jer je zemljano. U njemu prevladava element Zemlja. Moja dua, meutim, trai vie mjesto mirovanja. To je ono to voli. Teina mog tijela vue me prema dolje. Moja je dua laka, laka od Zraka, laka i od Vatre pa je ta lakoa vue prema prirodnom mjestu mirovanja, dok tijelo miruje u vjenom domu.
186

U sublunarnom svijetu, dakle, postoje mirovanje i dvije vrste gibanja: prirodno gibanje kao posljedica "teine" stvari, koje uvijek trai vlastito mjesto, te ono neprirodno ili silovito, kako ga je nazvao Aristotel, jer je posljedica sile primijenjene na stvar. A to je sa svijetom iznad Mjeseca? I tamo takoer postoji gibanje! Sunce i planeti se gibaju, a zvijezde stajaice u dvadeset etiri sata jednom obiu svijet. Kakvo je to gibanje? To je bilo teko pitanje jer su ispod Mjeseca sva gibanja pravocrtna, osim ako neka sila ne skrene stvar s prirodnog puta. Iznad Mjeseca, Sunce, planeti . i zvijezde stajaice kao da se gibaju po krunicama. Prisiljava li ih neto na takvo gibanje? Ne moemo to pretpostaviti, rekao je Aristotel a i njegovi kranski sljedbenici, jer su nebeska tijela savrena, a ne bi bilo savreno da ih neto gura. Prema tome, njihovo kruno gibanje mora na neki nain biti prirodno. Odgovor je lako pronaen: prirodno gibanje Kvintesencije je kruno, koje se od gibanja sublunarnih stvari razlikuje koliko se od njih razlikuju nebeska tijela. Sve je odmah objanjeno. Nebeska tijela, odnosno sfere po kojima se kreu, vjeno se okreu jer je to njihova narav, a rezultate toga vidimo kad pogledamo u nebo. S vremena na vrijeme pojavila bi se neka nova teorija, poput one da planete s pravocrtne staze skreu aneli, vjeno ih i bez napora odravajui u krunom gibanju. Doista, ta je teorija bila iroko prihvaena poetkom srednjeg vijeka. Kad je u 11. stoljeu Aristotel ponovno otkriven, postalo je jasno koliko je bolja bila njegova pretpostavka prirodnog kvintesencijskog gibanja povezanog s naravi kvintesencijske tvari. Svijet je na taj nain bio loginiji. Bilo je to skladnije, ljepe, savrenije - onako kako bi to Bog nainio. I tako se teorija o takvom gibanju planeta pretvorila u dogmu. Pobijati je, znailo bi dovesti u pitanje nain na koji je Bog stvorio svijet.
Pobuna protiv Aristotela

Galilej je pobio Aristotelovu teoriju gibanja - to je najpoznatiji trenutak u povijesti znanosti - ali to nije bio prvi takav pokuaj. Pitanja su se poela postavljati barem dva stoljea prije Galilejeva roenja. Zato se poelo sumnjati u Aristotelovu teoriju? Njegova teorija gibanja objanjavala je zato tijela prirodno padaju i klize niz strminu - lopta isputena s tornja ili rijeka koja utjee u more - ali nije bila pretjerano uvjerljiva u objanjavanju onoga to je Aristotel nazvao silovitim gibanjem. To je gibanje koje tijelo izvodi kad ga bacimo ili ispalimo iz nekog stroja poput katapulta ili topa. Upravo je izum i redovita uporaba katapulta vjerojatno potakla pitanja
187
POVIJEST ZNANJA
o valjanosti Aristotelove teorije. Tradicionalna teorija, naime, nije dobro objanjavala njegov rad. To je danas moda teko razumjeti jer imamo sasvim drukiju teoriju gibanja. Ali sjetite li se da je Aristotelov zakon inercije bio zasnovan na naelu mirovanja, shvatit ete u emu je potekoa. Nita se po Aristotelu nije gibalo dok ga neto ne bi gurnulo ili dok ne bi poduzelo neko prirodno gibanje poput pada prema sreditu planeta ili krunog gibanja nebeskih tijela. Projektil ispaljen iz katapulta nije se gibao na prirodan nain. Dok se podizao na bacau katapulta, oito je bio guran. Ali zato se nastavio gibati kad je napustio katapult? Nita ga vie nije guralo. Zato nije pao na tlo im je sila prestala djelovati? Aristotelovci su imali odgovore za ta pitanja, ali su oni bili neodgovarajui, zapravo vrlo slabi. Izvanredno razumljiva teorija inercijalnog mirovanja ruila se na primjeru silovitog gibanja. Na primjer, govorilo se da je zrak ispred projektila uznemiren pa se kretao oko projektila kako bi ispunio vakuum stvoren njegovim prolaskom jer "priroda mrzi vakuum". Taj greviti napor zraka da izbjegne postojanje vakuuma gurao je projektil prema naprijed. A bilo je i matovitijih objanjenja. Mnogi filozofi odustali su smatrajui da se problem ne moe rijeiti. Silovito je gibanje teko objasniti, govorili su, ali je teorija openito tako dobra da joj to ne smeta mnogo. Meutim, neki poznati teolozi s Parikog sveuilita bili su sumnjiaviji. Kako su bili priznate teoloke veliine, bez posljedica su u pitanje mogli dovoditi aristotelovsku teoriju, znajui kako da sauvaju ostatak. To je ono to Galilej kasnije nije htio ili nije znao uiniti. Jedan od tih parikih teologa bio je Jean Buridan (1300.-1358.). Drugi je bio Nicholas Oresmeski (oko 1325.-1382.). Jasno su sagledali problem i pronali za njega rjeenje. Katapult je, rekli su, projektilu davao odreeni impuls pa se on nastavio gibati dok se impuls nije potroio. Drugim rijeima, silovito gibanje je svojstveno stvarima. Poput prirodnog gibanja, naelo mu je u tijelu koje se giba. Kad estoka sila projektilu da impuls, vie ga nije potrebno gurati. On se nastavlja gibati dok (u sluaju topovske kugle ili projektila katapulta) ne padne na tlo. Bilo je to dobro, ali ne i dovoljno dobro. Problem jednolikog krunog gibanja nije rijeen, a teolozi nisu znali kako da svoju pronicljivost primijene na taj problem. Usto, znailo bi to, vjerojatno, kretanje po vrlo opasnom terenu. Bilo je nekoliko ozbiljnih potekoa s nainom gibanja nebeskih tijela, odnosno zamiljanjem kako se oni kreu. Prvo, je li pretpostavka o jednolikom krunom gibanju spaavala stvar, kako se govorilo? Je li objanjavala ono
188

to su astronomi vidjeli kad bi pogledali u nebo? Za Ptolemeja, velikog aleksandrijskog astronoma od prije tisuu dvjesto godina, jednoliko je kruno gibanje bilo dostatno za objanjenje onoga to je sam vidio, kao i opaanja naslijeenih od svojih prethodnika. Ali u meuvremenu su nebo stoljeima pomno motrile horde arapskih i grkih, indijskih i talijanskih astronoma. Kad su njihova opaanja udruena i usklaena, poelo se initi da teorija jednolikog krunog gibanja, ak i kad su se gibanja kombinirala na najdomiljatije naine, nee spasiti stvar. Kombiniranje jednolikih krunih gibanja ve je neko vrijeme bilo potrebno. Ve su antiki grki astronomi uvidjeli kako, primjerice, prividna staza Venere na nebeskom svodu nije jednoliki krug oko Zemlje. Pojava se mogla objasniti pretpostavkom da idealna toka, odnosno idealni poloaj Venere, jednoliko krui oko Zemlje, dok planet zapravo krui oko te idealne toke. Tako se mogla objasniti opaaka injenica da se Venera u svojoj stazi katkad giba sporije, katkad bre, a ima i razdoblja u kojima se po nebu giba natrake, odnosno retrogradno. Jednoliko kruenje Venere oko svoje idealne toke nazvano je Venerinim epiciklom. Kako su astronomi prolaskom stoljea poloaje nebeskih tijela odreivali sve tonije, za objanjenje opaanja bili su potrebni novi epicikli. Na posljetku je svakom planetu bio potreban epicikl. Mars je imao dva, jer su se opaena gibanja planeta mogla objasniti samo njegovim kruenjem oko toke na epiciklu koji se jednoliko okretao oko Marsove idealne toke. ak i tako sloena, teorija epicikla nije posve dobro opisivala sve tonije odreivane poloaje planeta. Usto, epicikli nisu bili elegantni. Bilo je prilino neugodno razmiljati da se nebo okree na tako neestetski nain. Ali ako se planeti oko Zemlje ne okreu po krunicama, kako se okreu? Je li postojalo bilo kakvo jednostavno gibanje koje bi objasnilo opaanja i usto bilo "prirodno"? inilo se da takvog gibanja nema. Ili ga barem nitko nije mogao zamisliti. S prolaskom vremena pojavili su se i brojni drugi nerjeivi problemi. Na primjer, zato su se nebeska tijela uope gibala, po krunicama ili na neki drugi nain? Odgovor koji je neko svima bio prihvatljiv - Bog je htio da tako bude pa tako i jest - poeo je smetati najpoduzetnije umove. Takoer je teko bilo prihvatiti pretpostavku o postojanju Kvintesencije, a posebice njezino kvintesencijsko gibanje. Mnogim je filozofima poelo smetati gibanje kakvo se nije moglo pronai na Zemlji, gdje se nita prirodno ne giba po krunici. (Na Zemlji, ako se neto giba po krunici, znai da ga neto prisiljava na takvo gibanje.) Ako aneli ili nekakav razum ne pokreu Sunce, planete i zvijezde stajaice - odnosno oni se sami gibaju - to je uzrok takvom kretanju? 189
POVIJEST ZNANJA
Usto, bio je tu i problem kristalnih sfera po kojima su se gibala nebeska tijela. One se iz razliitih razloga nisu mogle kretati u praznom prostoru, primjerice i stoga jer se priroda uasavala vakuuma. (Aristotel se o tome sporio s Demokritom.) Te velike sfere koje su kretanjem stvarale (nama neujnu) glazbu sfera, bile su nevidljive. Sve je to bilo u redu. Mi ih doista ne vidimo. Ali epicikli, neki povrh drugih, takoer su bile kristalne sfere, a inilo se da se neki presijecaju s drugim sferama. To je, meutim, bilo nemogue jer je kvintesencijska tvar od koje su bili graeni neprobojna, nepromjenjiva, neunitiva itd. Na posljetku, postojao je i problem zvijezda stajaica. Pretpostavljalo se kako se gibaju po kristalnoj sferi dalje od Saturnove sfere. (Iza zvijezda stajaica bio je Empirij, prebivalite Boga.) Opaanja zvjezdane paralakse obavljana jo od Ptolemejeva doba pokazala su da se ta sfera, a i sve zvijezde na njoj, nalazi vrlo daleko. A ako je tako daleko, brzina kojom se mora gibati da u dvadeset etiri sata obie Zemlju nezamislivo je velika. To, meutim, i nije bio naroito veliki problem jer je Bog mogao urediti da se okree koliko je god brzo htio. Boanska mo ne pozna granice. ak i uz tu pretpostavku, teorija je bila vrlo nezgrapna. Zbog toga je nekolicina ljudi iz razliitih zemalja pokuala pronai jednostavnije rjeenje.
Kopernik
Nikolaj Kopernik rodio se 1473., a veinu je ivota proivio u svojoj domovini Poljskoj. Na sveuilitima istone Europe izvrsno je obrazovan pa se ve 1500. govorilo da zna sve to znanstvenik moe znati: medicinu i pravo te matematiku i astronomiju. Mogao je izabrati bilo to od toga, ali se odluio za astronomiju. to je vie znao i razmiljao o tada vladajuoj ptolemejsko-aristotelovskoj teoriji neba, to ga je ona vie smetala. Teorija se doimala vrlo sloenom. Je li to bilo nuno? Na primjer, ako se Zemlja okree, to bi objasnilo zato se zvijezde stajaice svaki dan okrenu oko nje, a problem njihova nevjerojatno brzog gibanja rijeio bi se sam od sebe - naime, zvijezde se uope ne bi morale gibati. A ako se Zemlja okree oko Sunca, umjesto da Sunce krui oko Zemlje, to bi umnogome pojednostavilo problem planetnih staza. Kopernik je prouio sve antike grke tekstove do kojih je mogao doi. Otkrio je da su vrtnju Zemlje i heliocentrini Sunev sustav predloila nekolicina starogrkih astronoma. Je li u tim pretpostavkama bilo mogue nainiti malu promjenu koja bi ih umnogome popravila? Kopernik je poeo vjerovati da je takvo to mogue.
190

Bio je, meutim, plah pa knjigu koju je napisao, O kruenju nebeskih tijela, nije objavio. Odugovlaio je i odugovlaio. Zapravo, doputenje za tiskanje knjige dao je tek na samrtnoj postelji. Primjerak svog velikog djela primio je na dan kad je 1543. preminuo. Bojao se religijskih dvojbi i onoga to bi o njegovim zamislima mogli rei ortodoksni aristotelovci. Meutim, rekli su iznenaujue malo, djelomice stoga to je u uvodu koji je napisao Kopernikov prijatelj stajalo kako je rije o hipotezi zamiljenoj zbog pojednostavljivanja nekih matematikih potekoa. Iz uvoda je slijedilo da Kopernik zapravo ne smatra kako se Zemlja okree oko vlastite osi i oko Sunca, premda su paljivi itatelji mogli zakljuiti da je ba tako. I tako nova teorija nije potakla intelektualnu revoluciju kakvoj se Kopernik moda nadao, premda je nije htio zapoeti za svoga ivota. Moda je glavnim razlogom zbog kojeg Kopernik nije poeo tzv. kopernikansku revoluciju bila injenica to je u svojoj teoriji zadrao dvije vane znaajke aristotelovskog sustava. Jedna je od njih bila jednoliko kruno gibanje, a druga kvintesencijska tvar za koju je kruno gibanje bilo prirodno. Teolozi su zbog toga, ba kao i neki astronomi, mogli smatrati da se nije promijenilo nita vano.
Tycho Brohe
Taj je veliki danski astronom znao da se promijenilo mnogo toga. Roenog 1546., Tycha je jo u ranoj dobi iz obitelji nasilno odveo bogati stric bez djece. Kad je obitelj svladala prvotni ok, dopustila je stricu da odgaja djeaka pa je Tycho dobio odlino obrazovanje. Stric ga je usto proglasio svojim nasljednikom. Svog je dobroinitelja, meutim, u jednom pogledu razoarao. Usprkos strievoj elji da postane pravnikom, odluio se za zvanje astronoma. Kako je prije dvadeset pete godine naslijedio imanja svog oca i strica, postao je neovisno bogat pa je sa svojim ivotom mogao uiniti to je htio. S dodatnom financijskom pomoi danskoga kralja Tycho je na otoku pokraj Kopenhagena sagradio opservatorij u kojem je zapoeo onime to je smatrao svojim ivotnim djelom, a to je bilo ispravljanje postojeih astronomskih podataka za koje je znao da su vrlo netoni. Moda najdojmljiviji dogaaj njegova ivota bio je otkrie nove zvijezde koja se 1572. pojavila u zvijeu Kasiopeje. Mjesecima je promatrao sjajnu zvijezdu pa je o njoj 1573. objavio monografiju koja ga je trenutano uinila poznatim, ali i osporavanim. U aristotelovskom i kranskom svemiru nisu se trebale pojavljivati nove zvijezde. Svijet ispod Mjeseca bio je kaotian, nesavren i nepredvidljivo pro191
POVIJEST ZNANJA
mjenjiv. To se moglo prihvatiti, premda okolnosti nisu bile naroito poeljne. U osnovi je to bilo djelo vraga, koji je izvorno savreni Boji svijet poremetio navodei Adama i Evu na grijeh. Iznad Mjeseca, meutim, nebo se nije mijenjalo. Nebo je i dalje oslikavalo Boju postojanu ljubav prema svijetu i ovjeanstvu. Teolozi su, stoga, nakon pomnog razmatranja Tychove monografije zakljuili kako rad i autor grijee. Nova zvijezda nije doista nova. Nju jednostavno prije nitko nije vidio. Tycho nije bio iznenaen ni pretjerano razoaran. Bio je bogat, a Danska je bila luteranska zemlja. Njegov je kralj bio gorljivi protestant i nije, kao ni Tycho, previe mario za kritike rimokatolikih bogoslova. Bilo kako bilo, Tycho je i nadalje vie od svega buduim naratajima elio ostaviti zbirku astronomskih opaanja, dovoljno tonih da se u njih moe pouzdati. Novije kralj poslije 1588. Tychoa mnogo skromnije financijski pomagao pa je Tycho na posljetku napustio voljeni opservatorij i preselio u Prag, gdje je u vrlo smanjenom opsegu uz pomo mladog uenika Johannesa Keplera uspio zavriti svoje ivotno djelo. Sve je astronomske podatke po svojoj smrti 1601. ostavio svom ueniku. to je Kepler s njima uinio, uskoro emo saznati.
Gilbert
Sve opsenijim saznanjima koja e na posljetku sruiti ustaljeni i nepromjenjivi aristotelovski svjetonazor kljuni je doprinos dao Englez William Gilbert (1544.-1603.). Poput svog suvremenika Williama Harveyja (1578.-1657.), koji je otkrio kako srce tjera krv kroz arterije i vene, bio je lijenik koji se s mnogo uspjeha bavio svojim zanimanjem. Poznatim ga je, meutim, uinila njegova znanstvena razbibriga. Oaravao ga je magnetit, mineral prirodnih magnetskih svojstava koji nalazimo diljem svijeta. Gilbert je prouavao minerale svih vrsta, oblika i magnetske snage. Najvanije otkrie bilo mu je da je i Zemlja magnet, to je zakljuio kad je opazio da se magnetska igla nagne kad pronae magnetski pol. Gilbert je takoer sumnjao da su zemaljski magnetizam i gravitacija na neki nain povezani, ali nije uspio pronai kako. Engleska je, kao i Danska, bila protestantska, a Gilberta je podupirao jo jedan protestantski monarh, kraljica Elizabeta I. Zbog toga je mogao izraavati svoje izrazito suvremene zamisli. Silovito se zalagao za Kopernikovu heliocentrinu sliku svijeta i zakljuio da sve zvijezde stajaice nisu jednako udaljene od nas. Meutim, najizazovnija zamisao bila mu je ona da planete u staza-
192

ma odrava svojevrsni magnetizam. Nitko u to doba nije shvaao posljedice te zamisli, a ni sam Gilbert nije dobro razumio to je zapravo pretpostavio.
Kepler
Johannes Kepler rodio se 1571. u Wiirttembergu, a umro je 1630. Premda dijete siromanih (ali plemenitih) roditelja, u luteranskim kolama i na Sveuilitu u Tiibingenu odlino je obrazovan. Nadao se zaposlenju u crkvi, ali je napisao lanak o astronomskoj temi koji je primijetio Tycho Brahe, sad nastanjen u Pragu, pa je mladia pozvao da mu bude pomonik. Nakon mnogo promiljanja Kepler je pristao, a kad je Tycho sljedee, 1601. godine, umro, Kepler ga je zamijenio na mjestu carskog matematiara. Takoer je naslijedio Tychova brojna tona astronomska opaanja. Kepler je oito osjetio kako je naslijedio mnogo vie od suhoparnih podataka. Takoer je poeo mnogo pozitivnije gledati na Tychove neortodoksne stavove, od kojih se s nekima susreo prvi put. Tycho je objavio rad kojim je opovrgavao teoriju kristalnih sfera po kojima su se trebali kretati planeti. Kepler je prihvatio njegov stav o slobodnom kretanju planeta prostorom i ukljuio ga u vlastite radove. Poput Tychoa, Kepler Kopernikovu heliocentrinu teoriju nije smatrao samo hipotezom pa je objavljivao radove u kojima je tvrdio kako se ne moe prihvatiti nijedan svjetonazor u ijem se sreditu nalazi Zemlja, a ne Sunce. Najvei doprinos znanosti, meutim, bila su mu tri zakona planetnog gibanja koji su jednom zauvijek istodobno rijeili probleme epicikla i ekscentrinih staza. Ta tri zakona vrijede i danas, a nose njegovo ime. Prvi od novih zakona znatno je promijenio aristotelovski sustav jer je tvrdio da se planeti ne gibaju jednoliko po krunicama. Planeti se oko Sunca ne gibaju po ekscentrinim krunicama, nego po elipsama, u ijem se jednom od arita nalazi Sunce. Keplerove elipse vrlo su se malo razlikovale od krunica, to je bilo razlogom zbog kojeg su su krune staze objanjavale pojavu dok su opaanja bila razmjerno netona. Nova je pretpostavka bila tona unutar granica tadanjih opaanja i nisu joj bile potrebne nikakve prilagodbe, ekscentriciteti, epicikli, kao ni trikovi druge vrste. Keplerov drugi zakon planetnog gibanja tvrdi da radijusvektor izmeu planeta i Sunca u istom vremenu prebrisuje jednake povrine. To znai da e se planet gibati bre kad se nalazi blie Suncu negoli kad se od njega nalazi dalje. Ta briljantna pronicljivost, veliko nadahnue za Newtona, vrijedi za sva tijela koja se gibaju u polju sila, a ne samo za planete. Njome su se uklonile go-
193
POVIJEST ZNANJA
tovo sve razlike i/medu astronomske teorije i prakse. Na nesreu, ideja je ostala samo misao u Keplerovu umu. Znao je da je ispravna, ali nije doista shvaao zato. Trei je zakon uspostavio matematiku vezu izmeu perioda revolucija planeta i njihove udaljenosti od Sunca. Otkrie tog zakona vrlo je dojmljivo postignue znamo li s kako je primitivnim instrumentima Kepler radio. Kepler je godinama radio na promicanju svojih zamisli o zakonima planetnog gibanja i pripremi Tychovih opaakih podataka za objavljivanje, a usput je razmiljao o onome to je smatrao velikim preostalim problemom planetnog gibanja: razlogom kruenja planeta oko Sunca. to planete odrava u stazi i to ih vjeno potie na kruenje? Shvatio je da Gilbertovo razmiljanje o Zemlji kao magnetu ima veze s odgovorom na pitanje, ali nikad nije dokuio kakve. Odbacio je gotovo svu aristotelovsku nebesku prtljagu, ukljuujui i ideju o inteligenciji koja upravlja planetima u njihovom vjenom kruenju. Takoer je prihvatio ideju sile koja izdaleka djeluje na planete, bez fizikalnog medija izmeu Sunca i planeta. Meutim, nije se uspio osloboditi kljune aristotelovske pretpostavke o inercijskom mirovanju. Toliko je bio blizu otkria koje je Newtona uinilo prvim meu znanstvenicima, ali ga je previdio jer je smatrao da e se planeti zaustaviti ako ih vie nita nee gurati, a jedino to je mogao zamisliti da to ini bila je Gilbertova magnetska sila. U oba je pogleda malo grijeio pa ga pamtimo kao vanog Newtonova prethodnika, ali ne i vie od toga.
Galilej
Galileo Galilej roen je 1564. u Pii, a umro je 1646. u Acetri kraj Firence. Bio je rimokatolik iz katolike zemlje i upravo se po tome razlikuje od Tychoa, Gilberta i Keplera. Studirao je u Pii i predavao matematiku u Padovi. Bio je vodei matematiki fiziar svog doba, ne samo zato to je odlino poznavao geometriju. Bio je prvi ovjek koji je shvatio da matematikom doista moemo opisati fizikalni svijet. "Knjiga prirode", govorio je, "napisana je matematiki." Jo kao mladi Galilej je izvodio elegantne pokuse pokazujui nedoraslost Aristotelove teorije silovitog gibanja. Prihvatio je Buridanovu teoriju impulsa i dokazao da projektili ispaljeni iz topova prije pada na tlo slijede parabolinu stazu. Prouavao je njihalo i pokazao kako poput planeta u istim vremenima prebrisuje jednaku povrinu. Sve su to bili teoretski radovi koji ga nisu uvalili u nevolje. Potekoe su poele u proljee 1609. kad je u Veneciji saznao za ne194

davni izum teleskopa. Po povratku u Padovu sam je izradio teleskop i ubrzo ga tako poboljao da je bio bolji od svih postojeih. Tijekom ljeta i jeseni 1609. te zime 1610. obavio je niz opaanja. Prvo to je Galilej pogledao svojim teleskopom bio je Mjesec. Na svoje veliko iznenaenje ustanovio je kako mu povrina nije glatka. Njezine znaajke, koje dotad nitko na taj nain nije vidio, odgovarale su planinama, dolinama i ravnicama. To i nije bilo tako nevjerojatno jer se pretpostavljalo da Mjesec nije graen samo od kvintesencijske tvari. Kad je Galilej pogledao Jupiter, otkrio je njegove mjesece. Taj je planet, prema tome, bio Sunev sustav u malome, koji se, pak, okretao oko veeg nebeskog tijela. Na posljetku je teleskop uperio prema Suncu i na njegovoj povrini otkrio neobine pjege. Ta tamna podruja na povrini stalno su se mijenjala. Vidio je kako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec mijenjaju poloaj i oblik. Nebo, stoga, nije bilo nepromjenjivo i neunitivo. Planine i doline na Mjesecu nastale su procesima koji su, zakljuio je Galilej, slini onima na naem planetu. Jupiter je bio mali planetni sustav, a takvih je moda bilo jo, samo to ih nije mogao vidjeti svojim primitivnim instrumentom. A Sunce je bilo ivo bie koje se mijenjalo, i to pred njegovim oima. Galilej se 1611. uputio u Rim kako bi papskome sudu predoio svoja otkria. Sa sobom je ponio svoj teleskop. Mnoge su njegova otkria vrlo dojmila, ali isprva nisu zapravo shvaali o emu je rije. Ali Galilej je od njih zahtijevao da otvore oi i suoe se s posljedicama. Izmeu ostalog, rekao je kako matematiki moe dokazati da se Zemlja okree oko Sunca, a ne Sunce oko Zemlje, odnosno da je Ptolemej pogrijeio, a Kopernik nije. Usto, ustrajao je, njegova teleskopska opaanja dokazuju da nebo nije bitno razliito od sublunarnog svijeta. Kvintesencija ne postoji. Sva materija, posvuda, mora biti jednaka, ili barem slina. Svojom matematikom ne moete to dokazati, ustvrdio je kardinal Roberto Bellarmino (1542.-1621.), glavni teolog Rimokatolike crkve. Podsjetio je Galileja na opeprihvaeno vjerovanje da matematike hipoteze nemaju nita zajednikog sa stvarnou. (Upravo je to vjerovanje, kojeg se Crkva stoljeima drala, zatitilo Kopernikovo djelo od zaborava.) Fizikalnu stvarnost, rekao je kardinal, ne objanjava matematika, nego Sveto pismo i crkveni oi. Pogledajte kroz moj teleskop pa vidite sami, odgovorio je Galilej. Bellarmino je pogledao, ali nije vidio. Zato kardinal Bellarmino i dominikanci koje je pozvao u pomo protiv Galileja nisu vidjeli isto to i Galilej, odnosno to bismo mi vidjeli da smo pogledali kroz taj teleskop? Njihove su oi bile poput naih, ali oni nisu vidjeli ono to bismo mi vidjeli.
195
POVIJEST ZNANJA
Duboko su vjerovali u ptolemejski sustav i aristotelovsku sliku svijeta. Ali ne zato to bi bili fiziari koji smatraju da te teorije bolje objanjavaju prirodne pojave. O njima su i tako znali malo ili nita. U stare su teorije vjerovali jer su te teorije podravale jo dublje ukorijenjena vjerovanja. A sumnjati u ta najdublja vjerovanja znailo je sruiti svijet oko sebe. Oni se nisu mogli suoiti s tom mogunou. Prije vie od tisuu godina sv. Augustin je u djelu O dravi Bojoj opisao razliku izmeu dviju drava, nebeske i zemaljske, koja je, mogli bismo rei, odreivala ljudski ivot i hodoae njegove due. Augustinova razlika, zasigurno, bila je samo alegorijska, tj. on nije mislio da se Ljudska drava i Boja drava mogu doista vidjeti, osim u mislima. Tijekom stoljea, meutim, te su prispodobe na neki nain postale stvarne i mnogo monije od bilo ega to moemo vidjeti oima. Ljudska drava je bila ovdje, ispod Mjeseca. Bila je zemaljska, materijalna, puna okusa i mirisa. Bio je to uobiajeni ljudski ivot. Ali nou, na nebu, za one koji su je mogli vidjeti, pojavila bi se Boja drava. Sjala je na nebu, vjeno nepromjenjiva, neunitiva, uvijek prekrasna. Bilo je to Boje obeanje vjernima, koveg kranskog, a ne idovskog, zavjeta. Bila je to najljepa i najpoeljnija stvar u svemiru. Dovesti je u pitanje, unititi je, sruiti, bilo je nezamislivo. Svakoga tko bi to pokuao trebalo je sprijeiti, a ako je potrebno i spaliti na lomai. ak i ako je rije o najveem znanstveniku na svijetu. Galileja je Boja drava sv. Augustina zanimalo vrlo malo ili nimalo. Bio je dobar kranin, ali njegova je vjera bila jednostavna koliko mu je matematika bila profinjena i sloena. Iao je u crkvu, prieivao se, a tijekom propovijedi u glavi su mu se vrzmali prorauni. Promatrao je kako se katedralske svjetiljke polagano ljuljaju na povjetarcu pa je razvio teorije o njihalu. I za njega je nebo bilo prekrasno, ali bila je to ljepota posve razliita od ljepote Boje drave kardinala Bellarminoa. Nebo je za njega mnogo obeavalo, ali to je obeanje bilo neto sasvim drugo. Moglo ga se prouavati, razumjeti pa ak na neki nain i nadzirati. Barem je tako Galilej sanjao. Bellarmino je jako grijeio to nije pokuao shvatiti Galileja, to nije prepoznao o kakvom je ovjeku rije, ovjeku koji nikad ne bi svjesno nakodio Crkvi, dobrom katoliku koji ne bi dopustio da ga zavedu protestanti, kako se bojao Bellarmino. Jo je jedna tradicionalna doktrina govorila u prilog Galileju: kad se Sveto pismo razlikovalo od znanstvene istine, moralo ga se tumaiti alegorijski kako bi se sprijeio "veliki gubitak za due ljudi koje bi uvjerio dokaz u neto to je potom proglaeno grjenim vjerovanjem". Takav je dubokoumni razlog Galileju vjerojatno predloio neki od njegovih prijatelja teolo-
196

ga. On ga se sam ne bi sjetio. Bellarmino ga je, meutim, posve zanemario, premda bi za njega predstavljao vrlo dobru odstupnicu. Tvrdoglavo je srljao naprijed, ne obazirui se na politike posljedice progona i osude Galileja, moda i do smrti. Galilej je takoer mnogo grijeio to nije pokuao razumjeti Bellarminoa i one koje su nauavali poput njega. Rasprava nije bila samo znanstvena, a sigurno se nije vodila oko neke znanstvene istine, recimo one da se Sunce okree oko Zemlje ili Zemlja oko Sunca. Rije je bila o samoj znanosti, o ulozi koju je trebala imati u ljudskom ivotu, a posebice o tome smije li se znanstvenicima dopustiti da s apsolutnom slobodom teoretiziraju o stvarnosti. Jo vie, u pitanju je bila Boja drava, na koju se vie ne bi moglo gledati istim oima ako je Galilej imao pravo. Odnosno, kad bi mu se dopustilo da kae da ima pravo na nain kako je on to htio. Svi su znali da na neki nain ima pravo jer su njegove hipoteze bile mnogo bolje od drugih. Galileja, meutim, nisu zadovoljavale samo hipoteze. Ustrajao je u tome da je istina ono to matematiki moe dokazati s pomou svojih opaanja i da to ne moe osporiti nitko osim boljeg matematiara ili boljeg opaaa. Crkva nije nadlena, govorio je, za opisivanje fizikalne stvarnosti. Ali to bi tada Crkvi uope preostalo? Ako Crkva vie nije imala to rei o svemu osim dui, ne bismo li je sveli samo na savjetnika dua? A kad bi se to dogodilo, postojala je opasnost da e milijuni dua prestati pitati Crkvu za savjet. A ne bi li tada veina vjerojatno zavrila u paklu? Tako je govorio Bellarmino. Njegovo razumijevanje izbora pred kojim se ovjeanstvo nalazilo bilo je jasno. Galileo je osuen na utnju i tome se uglavnom pokorio. Bellarmino je proglaen svecem. Kanoniziran je 1930. Konani pobjednik, meutim, bio je Galilej. Crkva je svedena na savjetnika dua, barem u zapadnome svijetu, a znanost je uzdignuta na poloaj vrhovnog autoriteta. Bellarmino je doivio neuspjeh jer nije bio dovoljno dobar teolog. Trebao je Augustina bolje protumaiti i uvidjeti da su dva grada samo alegorijski. Neemo ih vidjeti pogledamo li kroz teleskop. Sv. Augustin i mnogi koji su ga bolje razumjeli, uvijek su mogli odravati ravnoteu izmeu dviju stvarnosti koje bismo mogli poistovjetiti s dvama gradovima. Neka Galilej bude autoritet u Ljudskoj dravi. Crkva je mogla ostati autoritet u Bojoj dravi. Kako je Crkva htjela obje vlasti, ostala je bez iega. Kad danas pogledamo u vedro nono nebo, vidimo krasan prizor, ali to nije ono to je ovjeanstvo neko na njemu vidjelo. Zbog toga smo istodobno dobili i izgubili.
197
POVIJEST ZNANJA
Descartes
Rene Descartes roen je 1596. u francuskom gradiu La Haye (danas La Haye-Descartes), a umro je 1650. u vedskoj od teke prehlade koju je dobio jer je za sjevernjake zime u pet ujutro morao poduavati filozofiju. Uvijek se vie volio izleavati, mrzio je hladnou, ali je njegova pokroviteljica kraljica Kristina ustrajala na filozofiji u pet ujutro, a on joj nije mogao rei ne. Takve ironije ine povijesnu znanost vrlo zanimljivom. ivotopis Renea Descartesa obiluje slinim ironijama. Bio je odan katolianstvu, ali je na potkopavanju crkvenog autoriteta uinio vie od ikoga drugog. Stvorio je znanstvenu metodologiju koja ne samo to e revolucionirati znanost nego i nain ivota ljudi na naem planetu. Njegovi pogledi na stvari su, meutim, nerijetko bili krivi, a u nekim su sluajevima bili tako nesretno zamiljeni da su francuski znanstveni napredak usporavali puna dva stoljea jer su francuski filozofi smatrali da moraju slijediti Descartesa, razumjeli ga ili ne. Slino tome, englesko ustrajanje da je Newtonovo nazivlje za integralni raun bolje od Leibnitzovog - to je bila glupost, premda je Newton svakako prvi izmislio integralni raun - englesku je matematiku unazadilo za vie od stotinu godina. Najironinija od svega bila je injenica kako je Descartesova potraga za tonou poivala na naelu kako u sve treba sumnjati. Bila je to vrlo neobina ideja, ali je bila uinkovita. Descartes je dobio najbolje isusovako obrazovanje koje se moglo nai u Europi tog doba, obrazovanje koje je obuhvaalo opirno prouavanje aristotelovske logike i fizikalne znanosti. Ali kad je u dobi od dvadeset godina diplomirao, bio je oajan jer je smatrao da nita ne zna sa sigurnou kojom je elio sve znati. Bolje reeno, sa sigurnou nije znao nita osim nekih matematikih istina. Matematiki su se, osjeao je, stvari mogle tono opisati, jer ste poinjali od aksioma neupitne izvjesnosti i od njih u malim koracima izgraivali ustroj jednako neupitne izvjesnosti. Takva se izvjesnost, mislio je, nije mogla povezati ni s jednom drugom znanosti, bilo s povijeu, filozofijom, pa ak ni teologijom, usprkos injenici da se ova posljednja hvalila kako je najizvjesnija medu onima dostupnim ljudskom umu. Poslije mnogo putovanja, itanja i opsene prepiske s najnaprednijim misliocima Europe tog doba, Descartes je 1639. bio spreman za pisanje svojevrsnog pregleda svoje filozofije koja e sve znanje uklopiti u jedan ustroj utemeljen na univerzalnom postupku koji je vodio tonosti. Te je godine, meutim, uo za Galilejevu osudu pa je pomislio kako bi bilo bolje da tu knjigu ne napie. Umjesto toga je napisao Traktat o metodi, usredotoen samo na meto-
198

du, a drugima je ostavio da ta saznanja primijene u otkrivanje novih kontroverznih istina. Meutim, ak gaje i Traktat uvalio u mnotvo ozbiljnih potekoa. Rije je o nevjerojatno udesnoj knjizi. Na krasnom francuskome koji je dobro odraavao jasnou i posebnost autorovih misli, opisao je povijest intelektualnog razvoja, kako je poeo sumnjati je li ono to je nauio istinito te je sumnjati nastavio sve dok nije doao do jednostavnog zakljuka da se u sve moe sumnjati osim u jednu stvar, a to je da on koji sumnja postoji jer sumnja. (Dubito ergo sum. "Sumnjam, stoga jesam.") Potom je nastavio otkrivati metode za postizanje sline tonosti na drugim podrujima, utemljene na redukciji svih problema na matematiki oblik i rjeenje. Potom je matematiki dokazao postojanje Boga i istodobno pokazao kako je Bog stvorio svijet koji e vjeno postojati bez njegove pomoi poput goleme, sloene i ukraene ure. Sve je to uspio na samo dvadeset pet stranica. Nevjerojatan posao. Vana je stvar u tome bila sama metoda. Da bismo razumjeli neku pojavu ili skup pojava, najprije um moramo osloboditi od svih predrasuda. To nije lako pa ni Descartes to nije uvijek uspijevao. Potom se problem mora svesti na matematiki oblik, odnosno oblikovati rabei najmanji mogui broj aksioma, odnosno oevidnih pretpostavki. Koritenjem analitike geometrije, koju je Descartes izmislio u tu svrhu, opis se pojave nadalje svodi na skup brojeva. Na posljetku, rabei algebarska pravila, rjeavaju se dobivene jednadbe pa se tako dobiva odreeno znanje za kojim se tragalo. Galilej je rekao kako je Knjiga prirode napisana matematikim znakovima. Descartes je pokazao da su ti matematiki znakovi jednostavno brojevi jer se svakoj realnoj toki moe pridruiti skup Kartezijevih koordinata, kako e ih nazvati Leibnitz, a svakoj crti, bez obzira bila ravna ili zakrivljena, i svakom tijelu, nije vano da li jednostavnom ili sloenom, odgovara matematika jednadba. Ljudi nisu matematike jednadbe, priznao je Descartes, ali ih je za mnoge potrebe dovoljno tako opisati. U sluaju strojeva koje nazivamo ivotinje one jesu strojevi jer nemaju duu - jednadbe su dostatne u svakoj prilici. Za sve druge strojeve, ukljuujui i najvei medu njima, svemir, jednadbe su sasvim sigurno dostatne. Moramo ih samo rijeiti. To moe biti vrlo teko, ali je po definiciji mogue. Kartezijanski svjetonazor imao je utjecaja na svakoga, a ponajvie one koji su Descartesa mrzili i osuivali. Pascal mu nije mogao oprostiti to mu Bog ne treba osim za zapoinjanje svemira, a katoliki teolozi, u tom trenutku oajni koliko je Descartes bio kad je diplomirao, smatrali su potrebnim da ga osude za desetak hereza i da njegov Traktat stave na Indeks zabranjenih knji199
POVIJEST ZNANJA
ga. Ali i oni su se nadali izvjesnosti koju su obeavali Descartes i njegova metoda. Kad bi se samo teologija mogla svesti na geometrijski oblik! To se, meutim, ne moe, usprkos Spinozinim naporima da to uini, jer se teologija bavi nematerijalnim svijetom kojem matematika nema pristupa. To je glavna znaajka teologije, ujedno i razlog zbog kojeg je tisuu godina privlaila najbolje mislioce. Sad je, posve iznenada, izgubila na privlanosti. Svijet nematerijalnog, neko zanimljiviji od svega ostalog, iznenada je postao posve nezanimljiv. Bila je to jedna od najradikalnijih promjena u povijesti ljudske misli. Posljedice toga bile su goleme. Descartesov trijumf bio je izum metode uinkovitog bavljenja materijalnim svijetom. Njegova katastrofalna pogreka uzrokovana je injenicom da ta metoda vrijedi samo za materijalni svijet. Zbog toga, kako ivimo u svijetu utemeljenom na njegovom velikom izumu, stanovnici smo posve materijalnog svijeta, istodobno i duhovne pustinje. Prije Descartesa teologija je bila kraljica znanosti, dok joj je matematika fizika bila siromana roakinja. Poslije Descartesa, redoslijed se praktino obrnuo. Niti u jednom trenutku nije postojao uravnoteeni svemir znanja. Je li tako to mogue? To je vrlo vano pitanje na koje e morati odgovoriti budui narataji.
Newton
Uz sve ostalo, Descartes je omoguio i Newtona. Isaac Newton, najvei znanstveni genij svih vremena, u engleskom Woolsthorpeu rodio se na sam Boi 1642. Studirao je u Cambridgeu, a kad je diplomirao, ponueno mu je mjesto profesora matematike. Njegov prethodnik Isaac Barrow, koji mu je bio uitelj, dao je otkaz kako bi omoguio zaposlenje svom izvanrednom ueniku. Prije diplome Newton je otkrio (tj. formulirao bez dokaza) binomni teorem. To bi bilo dovoljno za karijeru veine drugih matematiara. Za njega je to bio tek poetak. Godine 1666., kad su mu bile dvadeset dvije godine, kuga koja je decimirala London pojavila se i u Cambridgeu pa je otiao na svoje seosko imanje. Poljodjelstvo ga nije zanimalo pa je sobu opremio za pokuse sa svjetlou. etrdeset godina kasnije otkrivene revolucionarne rezultate opisat e u svojoj Optici. Te su godine, meutim, na njega ekale jo revolucionarnije misli. Svi su intelektualni putovi vodili u tu sobu u pokrajini Lincolnshire. Gilbert je izvodio pokuse s magnetitom i pretpostavio da i Zemlja poput magneta djeluje privlanom silom. Galilej je vidio Jupiterove mjesece, bavio se pa-
200

dom predmeta te je tono izmjerio silu teu na morskoj razini. Descartes je pokazao kako se matematike metode primjenjuju na fizikalne probleme. Kepler je opisao eliptine staze planeta i pretpostavio postojanje neobine ' Suneve sile koja ih odrava na njima. A pariki su teolozi predloili teoriju momenta silovitog gibanja, koja je dovela u pitanje Aristotelovu pretpostavku inercijalnog mirovanja. Gledajui unatrag, ono to je Newton uinio ne doima se naroito teko. Mogli bismo pomisliti da je sa svim komadiima slagalice pred sobom to mogao uiniti bilo tko. Sve to uope ne umanjuje Newtonov genij. I premda je istina da su pred njim bili svi dijelovi slagalice, takoer je istina da je za njezino sastavljanje bio potreban um posve osloboen tradicionalnih predrasuda, sposoban da svemir sagleda u posve novom svjetlu. Takvih je umova bilo malo, a u znanosti samo nekolicina. Dijelove slagalice nije trebalo samo premjetati. Newton je, prije svega, morao odlino poznavati znanost svog doba. Morao je, usto, biti vjet eksperimentator i rukovatelj razliitim ureajima. Na posljetku, poput Descartesa je morao biti izvanredan matematiar, sposoban da stvori novu matematiku potrebnu za rjeavanje problema koje je sam zadao. Descartesova analitika geometrija bila je uinkovita za mirujui svemir. Stvarni je svijet, meutim, stalno u pokretu. Za takve je pojave Newton izmislio integralni i diferencijalni raun, moda najvei dar koji je itko ikad dao znanosti. Gilbert plus Galilej plus Kepler plus Descartes jednako je newtonovska mehanika. Prva faza procesa bio je skup novih zakona gibanja. S besprijekornom su jednostavnou navedeni na poetku Newtonovog velikog djela Matematika naela prirodne filozofije (ili skraeno, Newtonova Naela). Njima je opisao svemir posve razliit od Aristotelovog. Prvi zakon tvrdi da svako fiziko tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po pravcu dok ga sila ili sile ne natjeraju da promijeni to stanje. Projektil koji se giba, nastavlja se pravocrtno kretati sve dok ga ne uspori otpor zraka ili ga prema dolje ne privue sila tea. Zavrtimo li zvrk, on e se nastaviti okretati sve dok ga ne uspori trenje s povrinom ili otpor zraka. Velika tijela planeta ili kometa, koja se u praznom prostoru ne susreu s otporom ili je on mnogo manji, mnogo se dulje nastavljaju gibati pravocrtno ili po nekoj krivulji. Taj je zakon unitio aristotelovsku zamisao o inerciji. "Prirodno stanje mirovanja" tijela ne postoji. Ako tijelo miruje, vjeno e mirovati, osim ako ga neto ne pokrene. Ako se kree, nastavit e se vjeno kretati dok ga neto ne zaustavi ili mu brzinu ili smjer ne promijeni neka sila. Prema tome, ne postoji "prirodno" gibanje, suprotno nekom drugom "naglom" gibanju. Niti se
201
POVIJEST ZNANJA
neka vrsta gibanja moe objasniti drukije od drugih. Iz toga, naravno, slijedi da ne postoji "prirodno jednoliko i kruno" kvintesencijalno gibanje. Jednoliko kruno gibanje je mogue, ali nije ni vie ni manje prirodno od drugih gibanja. Osim toga, objanjava se pojmovima inercije tijela i sila koje na njega djeluju. Newtonov drugi zakon gibanja kae da je promjena u gibanju srazmjerna sili koja djeluje na tijelo, a zbiva se u smjeru djelovanja te sile. Vea sila uzrokuje veu promjenu gibanja, a viestruke sile stvaraju promjenu koja je kombinacija razliitih jaina i smjerova sila. Analiza kompozicije sila obavlja se obinom euklidskom geometrijom. Obina euklidska geometrija ne moe objasniti kako neprekidno djelovanje sile na tijelo koje se pravocrtno giba moe uzrokovati zakrivljenje staze, primjerice u krunicu ili elipsu. Taj je primjer bio vrlo vaan jer su sve staze u Sunevom sustavu zakrivljene. Newton je pretpostavio da se zakrivljena staza matematiki moe izraziti kao beskonano mnogo beskonano kratkih ravnih odsjeaka povezanih zajedno u niz oko sredita (ili arita) staze. Izraeno matematikim pojmovima, zakrivljena se staza moe smatrati "limesom" postupka redukcije ili diferencijacije kod kojeg pojedini odsjeci postaju proizvoljno maleni, a potom integracije, kod koje odsjeci postaju proizvoljno bliski glatkoj krivulji staze. To je sve to o postupku diferencijalnog i integralnog rauna moemo izraziti rijeima, a ne matematikim simbolima. Trei zakon gibanja tvrdi da se svakom djelovanju suprotstavlja jednako snano protudjelovanje. Drugim rijeima, meusobno djelovanje dvaju tijela jedno na drugo uvijek je jednako, ali suprotnog smjera. "Pritisnete li kamen prstom," rekao je Newton, "on jednakom snagom pritie va prst." A u skladu s treim zakonom, ako vrui zrak ispalite sa stranje strane mlaznog motora, avion na koji je motor privren gibat e se u suprotnom smjeru. Nadalje, ako se tijelo okree oko drugog tijela, to se drugo tijelo takoer okree oko prvog, odnosno oni se meusobno okreu jedno oko drugog. Brzine ne moraju biti jednake; ako je jedno tijelo mnogo vee od drugoga, gibat e se vrlo sporo, dok e se drugo okretati vrlo brzo. Ukupno e gibanje, meutim, biti jednako. Neobino, to je rijeilo drevnu zagonetku: okree li se Sunce oko Zemlje ili Zemlja oko Sunca? Oba se tijela okreu jedno oko drugoga pa su i Ptolemej i Kopernik imali pravo, premda su do zakljuka doli na krivi nain. Uzimajui u obzir tri upravo navedena zakona, prouimo gibanje planeta. Oni e se kretati sve dok ih u tome ne sprijei neka sila. Sila ih ne mora posve zaustaviti, nego ih samo skrenuti s pravocrtne inercijske staze. Doista, moe ih skrenuti na eliptine staze. Po tradicionalnoj geometriji unjosjenica (koju moemo pratiti sve do Apolonija iz Perga u 3. stoljeu pr. Kr.) ona e ih, 202

ako je rije o centripetalnoj sili - tj. ako sila privlai planete prema unutra, u suprotnom smjeru od inercijalne tenje da od sredita odlete pravocrtno doista skrenuti na eliptine staze ako se ta centripetalna sila mijenja s kvadratom reciprone vrijednosti udaljenosti izmeu planeta i tijela koje na njih djeluje silom. Pretpostavimo da je to tijelo Sunce. to bi mogla biti ta centripetalna sila? Gilbert i Kepler su smatrali da je nekako povezana s prirodnim zemaljskim magnetizmom, ali oni nisu raspolagali Galilejevim mjerenjima gravitacijske sile na morskoj razini. Ukljuimo li te brojeve, otkrit emo zagonetnu silu. Rije je o gravitaciji, sili koja zarobljava Mjesec na putu oko Zemlje i omoguuje mu da upravlja morskim mijenama, tjera tijela Suneva sustava na vjeno kruenje i odgovorna je to jabuka sa stabla pada na tlo ili glavu matematiara koji lei pod njim. Newton je tvrdio kako je sve to shvatio dok je 1666. provodio prisilni odmor u Lincolnshireu. Sve mu se to inilo tako jednostavnim da nikome o tom nije govorio dvadeset godina. U meuvremenu se bavio stvarima koje su ga vie zanimale. Kad su se njegova Naela na posljetku pojavila 1686., svijet je zabezeknuto uzdahnuo. Najvei problem koji je muio znanost do tog doba, problem kako se svemir ponaa, bio je rijeen. Pjesnik Alexander Pope je napisao: Priroda i zakoni njeni skriveni su bili u tami; Bog ree, Nek' bude Newton: i sve se razdani.
Pravila zakljuivanja
Isaac Newton po naravi je bio skroman, premda i osoran kad se trebalo sukobiti s nekim od svojih znanstvenih kolega. Svojem je biografu jednom izjavio: "Ne znam kakav dojam ostavljam na druge, ali sebi se doimam poput djeaia koji se igra na obali i zabavlja pronalaenjem glatkijeg kamenia ili ljepe koljke, dok se preda mnom neistraen nalazi golemi ocean istine." Taj je prizor opepoznat, a pobuuje i znatielju. A vjerojatno je i toniji negoli je Newton mislio. Drugim rijeima, ispravno je pretpostavio da u usporedbi s onim to se moe znati, ne zna mnogo, ak i ako je znao vie od bilo kojeg ovjeka svog doba. I takoer je dobro procijenio koliko se dobro osjea u svom neznanju. Veliki je ocean istine bio pred njim, ali on ak nije poelio ni prst u njega umoiti, da i ne govorimo o otiskivanju s obale kako bi se prelo na drugu stranu.
203
POVIJEST ZNANJA
Trea knjiga Newtonovih Naela nosi dojmljiv naslov "Sustav svijeta". Poinje s dvije stranice naslovljene "Pravila zakljuivanja u filozofiji". Najprije valja znati da je pod "filozofijom" Newton smatrao "znanost". Takoer moramo znati da je ovdje rije o Newtonovom odgovoru Descartesu, njegova velika fusnota, kako stvari stoje, Traktatu o metodi. Koja su pravila zakljuivanja u znanosti? Ima ih samo etiri. Prvo je sljedee: Smijemo prihvatiti samo istinite i dovoljne uzroke prirodnih pojava. To je nova formulacija logikog naela koje je u 14. stoljeu prvi izrekao William od Ockhama, a danas ga znamo pod nazivom Ockhamova britva: "Ono to se moe uiniti s manje, uzalud se ini s vie." Newton, u malo pjesnikijem raspoloenju, objanjava ga na sljedei nain: U tu svrhu filozofi kau da priroda nita ne ini uzalud, a vie je uzaludno kad e posluiti manje. Priroda voli jednostavnost pa ne troi suvine uzroke. Drugo pravilo tvrdi: Zbog toga istim prirodnim pojavama moramo, koliko je god mogue, pripisivati iste uzroke. "Kao kad je rije o disanju ljudi i ivotinja," doda je Newton, "postanku stijena u Europi i Americi, svjetlosti kuhinjske vatre i Sunca, zrcaljenju svjetlosti na Zemlji i na planetima." Tree pravilo odgovara na pitanje koje je stoljeima muilo aristotelovce. Kae da znaajke tijela koje pronaemo u tijelima dostupnim naim pokusima valja smatrati jednakima onima svih tijela. Kao primjer, kae Newton, ako sila gravitacije djeluje unutar Sunevog sustava, a ini se da je ba tako, tada moemo - zapravo moramo - "openito prihvatiti da su sva tijela posvuda obdarena naelom uzajamnog privlaenja." etvrto pravilo zakljuivanja je, po Newtonovu miljenju, moda najvanije. Zato ga navodimo u cijelosti: U eksperimentalnoj filozofiji [tj. znanosti] moramo prouavati pretpostavke opom indukcijom dobivene od tonih ili istinitih pojava, bez obzira na mogue zamiljene suprotne hipoteze, sve dok se ne pojave druge pojave koje ih ili profinjuju ili uvode iznimke. Newton pie: "To pravilo moramo slijediti kako se hipotezom ne bi zaobiao predmet indukcije." Newton je mrzio hipoteze. U njima je vidio krajnje kodljive pogreke iz prolosti. Pod "hipotezama" je mislio vrstu objanjenja kakvu su skolastici smiljali da objasne prirodne pojave, teoriju Elemenata, pretpostavku posto204

janja Kvintesencije te nategnuta objanjenja tzv. naglog gibanja, koje ak ni pariki teolozi nisu mogli progutati. A on je vie nego spremno priznavao to ne zna. Najvanija stvar koju nije znao bio je uzrok gravitacije. Da Zemlju i druge planete na stazama svojom gravitacijom odrava Sunce bilo je sasvim jasno, ali nije znao zato. Ali "neu smisliti nikakvu hipotezu," izjavio je; "jer ono to ne moemo zakljuiti iz pojave moramo nazvati hipotezom", a hipoteze "nemaju mjesta" u znanosti. Mogli bismo rei da su etiri pravila zakljuivanja, uz dodanu zabranu za hipoteze, tj. objanjavanje pomou pretpostavki koje izravno ne podupiru pokusi, odredila znanstvenu metodu kakva se rabi od Newtonovog doba, a i danas je uglavnom u uporabi.* Newtonova pravila uspostavila su novi obrazac, da se posluimo pojmom koji je uporabio poznati povjesniar znanosti Thomas S. Kuhn u svome djelu Ustroj znanstvene revolucije (1962.). Novim obrascem zapoelo je doba znanosti. Medu ljude je raireno najvrjednije i najkorisnije pomagalo za stjecanje znanja pa se uz njegovu pomo sad moglo pokuati razumjeti sve to se vidjelo, ali i mnogo toga to se ne vidi, a usto i upravljati svijetom oko sebe na dotad nezamislive naine. Newton, ma kako bio briljantan um, nije shvaao zato se gravitacija ponaa kako se ponaa, tj. nije znao to je gravitacija. Ni mi to jo ne znamo. Samo je znao da djeluje na nain kako djeluje. Ali razlozi stvari, kako bi ih mogao nazvati Pascal, jo su bili skriveni u tami. To je djelomice Descartesova krivnja, koji je potragu za njima uinio moda zauvijek neomiljenom. Djelomice je to krivnja samoga Newtona. Njegov udesan, nevjerojatan uspjeh zaslijepio je svijet za sve ono to jo nije znao i to moda nikad nee znati. Uglavnom je to, meutim, pogreka same prirode, koju je tee shvatiti negoli to sami sebi elimo priznati.
Galilejansko-kartezijanska revolucija
Prije negoli prijeemo na doba politikih revolucija, treba rije-dvije izrei o nazivima svakovrsnih revolucija. Nerijetko zaslugu ili krivnju preuzima kriva osoba. Nekoliko primjera za to spomenut emo u sljedeem poglavlju. Meutim, jedan postoji i u ovome. Revoluciju koja se zbila u 17. stoljeu - revoluciju u nainu miljenja koja je dovela do uspostave znanosti kao konanog autoriteta u pitanjima materi*Moda u posljednje vrijeme ima iznimaka. Vidi Petnaesto poglavlje.
205
POVIJEST ZNANJA
jalne stvarnosti - obino nazivamo kopernikanskom. Mislim da to nije pravedno. Kopernik, ako je uope elio utjecati na nain razmiljanja o svijetu, bojao se to nainiti za svojega ivota. A moda mu to uope nije bila namjera. Usto, njegova pretpostavka da se Zemlja okree oko Sunca, a ne Sunce oko Zemlje, nije bila revolucionarna. I drugi su je ve spominjali. Sama po sebi, to nije bila velika promjena. Mi, meutim, tvrdimo da jest, pozivajui se na navodno vano stanovite da je prije Kopernika ovjek bio sredite svemira, a poslije njega nije. Ali to uope nije istina. Kao to smo upravo vidjeli, u renesansi je ovjek, u svakom razumnom znaenju te rijei, postao sreditem svemira (primjerice otkriem perspektive u slikarstvu), a to nije prestao biti niti krajem 17. stoljea kad su se pojavila Newtonova Naela. Ta je knjiga, zapravo, samo uvrstila ovjekov sredinji poloaj, ba kao i sav znanstveni napredak koji je uzrokovala. Danas, kad pogledamo nono nebo i pomislimo o milijardama zvijezda i galaktika na njemu te kako je siuno nae Sunce i njegova jo manja obitelj planeta, medu kojima Zemlja nije ni blizu najveeg, to nas ni u najmanju ruku ne ini malima ili beznaajnima. Naprotiv, osjeamo se snano i dobro jer sve to razumijemo. Znanost nas uzdie, a ne umanjuje. Galilej je bio vrlo razliita osoba od Kopernika. U svakom sluaju nije se bojao kontroverzi za koje je znao da e ih njegove nove zamisli potai. Takoer uope nije bio nesvjestan pravog znaenja onoga to je govorio. Autoritet Crkve namjeravao je zamijeniti drugim autoritetom jer je vjerovao da e taj novi autoritet - autoritet znanosti - na mnogo naina biti bolji. Nije dvojio, kako je to inio Kopernik. On je doista htio izazvati revolucionarnu promjenu u nainu razmiljanja ljudi o svijetu. To je htio i Descartes. S Galilejem je dijelio mnogo duhovnih znaajki, premda nije bio tako hrabar. Takoer je bio nabusit pa nije bio omiljen. Ali i on je, takoer, znao to radi, ba kao Galilej, za razliku od Kopernika. Ako se revolucija u 17. stoljeu mora nazvati po nekom ovjeku, trebala bi se zvati galilejanska revolucija ili, moda jo bolje i pravednije, galilejansko-kartezijanska revolucija. Newtonovo ime ne bismo smjeli uporabiti. On nije smatrao da uvodi veliku promjenu u razmiljanju. On je samo nastavljao rad velikana prije sebe, a ako se inio najveim, to je doista bio, od njih se nije mnogo razlikovao. Na nesreu, naziv "galilejansko-kartezijanska revolucija" nije ba lako izrei. A to je vano. Kopernikanska revolucija zvui mnogo bolje. Upravo zato e je povjesniari znanosti i dalje tako nazivati. Ali kad razmiljam o njoj, smatram da Galilej i Descartes zasluuju mnogo vie hvale od Kopernika.
206
Doba revolucija
Latinsko izdanje Matematikih naelajeprirodne filozofije iz 1687. (engleski prijevod se pojavio tek 1729.) bilo svojevrstan poetak i kraj. Vidjeli
smo kako je ta knjiga zaokruila i zakljuila veliku pustolovinu u ljudskom razmiljanju, otkrivajui ovjeanstvu naizgled konana mehanika naela prirodnog svijeta. No shvaanje i slika tog svijeta, koji se tako nedavno poeo shvaati mehanikim, otvorili su i nove putove razmiljanja i djelovanja. Vanost Naela kao vrhunca renesansne znatielje o vanjskom svijetu nadmauje bljetavilo koje je ta knjiga bacila na svijet samog rada i izazov koji je ponudila izumiteljima i pronalazaima koji su njezina naela primijenili kako bi svijet uinili boljim - pretpostavljalo se - za sve.
Industrijska revolucija
Pet jednostavnih strojeva (poluga, klin, kota i osovina, koloturnik i vijak) bili su poznati ve tisuljeima. Primitivni ljudi su prije stotinu tisua godina rabili polugu kad su tapom pomicali kamen, a klin kad su runom sjekirom rasijecali komad drveta ili kosti. Kotau, osovini i koloturniku trag se gubi u antikom dobu. Egipatski su graditelji velikih piramida za njih znali. Arhimed je u 3. stoljeu pr. Kr. shvaao na kojem naelu radi mehaniki vijak. Tijekom idueg tisuljea jednostavni strojevi su postali sloeniji, poboljani su i spajani na razne naine kako bi se stvorili drugi, sloeni strojevi za nadzor i usmjeravanje gibanja te poveavanje sile. Tako su Europa i Azija 1600. bile dobro opskrbljene raznolikim napravama koje su bile plod stoljea
POVIJEST ZNANJA
spore ali sigurne evolucije praktinog znanja. Strojevima je, meutim, bilo teko upravljati, a bili su i neuinkoviti u iskoritavanju sile jer naela njihova rada nisu bila dovoljno jasna - a katakad se uope nije znalo o emu je rije. Stotinu godina kasnije, do 1700., Galilej, Descartes i Newton zajedno s cijelom vojskom svojih suvremenika znanstvenika to su neznanje pretvorili u znanje. Najednom su praktini ljudi shvatili zato strojevi ine to to ine. Tako su spoznali kako ih treba poboljati. Otkria u mehanici su jedno za drugim stizala nevjerojatnom brzinom, a svako je novo otkrie za sobom povlailo sljedee. Uinkovitije strojeve moglo se nainiti samo s pomou boljeg izvora energije. Ugljen, za koji se ubrzo otkrilo da je bolji izvor energije, grijanjem vode stvarao je paru, koja je zauzvrat pokretala klipove i, nedugo nakon toga, kotae na eljeznim tranicama. Dugo je vremena para pokretala industrijsku revoluciju. Para jo pokree mnogo toga u industrijskom svijetu, premda vodu mogu grijati i druga sredstva, na primjer nuklearni reaktor. Svaki je stroj radio bolje ako su njegovi dijelovi bili bolje izraeni, a i trajao je dulje. Zbog toga je prioritet postala proizvodnja nove vrste elika, nainjenog u peima zagrijavanim ugljenom i koksom. Za elik se znalo jo od doba drevnih Spartanaca koji su ga koristili za izradu najboljeg oruja i oklopa. No novi je kaljeni elik dopustio smanjivanje tolerancija strojeva vie negoli su to strojari mogli i sanjati. Novi strojevi, s elinim osovinama i drugim okretnim i pokretnim dijelovima te elinim leajevima, trajali su dugo te proizvodili vie i radili a da ih se nije moralo zamjenjivati.
Ljudski strojevi i mehaniki ljudi

I na ljudska se bia poelo gledati kao na strojeve na koje se temeljem mehanikih naela moglo utjecati da rade bolje. Jedna od posljedica bilo je roenje suvremene znanstvene medicine. ak se i na svemir gledalo kao na stroj za ijim se komandama nalazi Bog - ako je, zapravo, uope bilo potrebno da Bog upravlja tako velianstvenim strojem koji je moda stvorio toliko savrenim da moe raditi i sam. Moda je najvaniji mehaniki izum 18. stoljea bila tvornica, veliki stroj koji je povezivao ljudske i mehanike elemente radi proizvodnje roba u koliinama o kojima se prije nije moglo ni sanjati, a koje su zauzvrat gutala trita na koja se takoer gledalo mehaniki. U svojoj poznatoj knjizi Bogatstvo naroda objavljenoj sudbonosne 1776. godine, Adam Smith (1723.-1790.) divio se nevjerojatnim postignuima skromne tvornice pribadaa.
208
Doba revolucija
Jedan ovjek izvlai icu, drugi je ravna, trei sijee, etvrti ilji, peti brusi pri vrhu za glavicu. Za izradu glavice potrebne su dvije ili tri zasebne operacije. Staviti glavicu na iglu je posao za sebe, privrstiti je jo jedan, a staviti ih u omot ak je poseban zanat... Vidio sam malu manufakturu takve vrste u kojoj je bilo zaposleno samo desetero ljudi, gdje su neki zbog toga radili dvije ili tri zasebne operacije. Ali premda su bili siromani, i stoga loe opremljeni nunim strojevima, mogli su, kad bi se potrudili, zajedno u jednom danu nainiti pet i pol kilograma pribadaa. U pola kilograma ima neto vie od etiri tisue pribadaa srednje veliine. Tih deset osoba, stoga, moe zajedno u jednom danu nainiti neto vie od etrdeset osam tisua pribadaa... Ali da su radili svaki za sebe i neovisno jedan o drugom... zacijelo svaki od njih ne bi mogao napraviti dvadeset, moda ak niti jednu pribadau dnevno... Takva nova vrsta stroja, nainjena od ljudskih i ne-ljudskih dijelova, inilo se Smithu, bila je udo toga doba i mogu izvor "opeg blagostanja". Novo bogatstvo koje e "tvorniki stroj" neminovno proizvesti sigurno e se ostvariti jer je rad bio podijeljen ne samo medu radnicima u jednoj tvornici nego i medu svima unutar naroda, pa ak i na razini iznad naroda. Na primjer, o izradi kaputa Adam Smith je napisao: Pogledajte odjeu najobinijeg zanatlije ili teaka u civiliziranoj i naprednoj zemlji i ustanovit ete da je broj ljudi iskoriten u pribavljanju takvog proizvoda, koji ini tek mali dio industrije, vrlo velik. Vuneni kaput, na primjer, koji pokriva teaka, koliko god bio hrapav i grub, proizvod je zajednikog rada velikog mnotva radnika. Ovar, ovjek koji sortira vunu, elja, ovjek koji boja vunu, drlja, prelac, tkalac, punja, kroja te mnogi drugi, svi moraju udruiti svoje zasebne vjetine kako bi zgotovili ak i taj priprost proizvod. Koliko se, usto, trgovaca i prijevoznika mora zaposliti... koliko jo trgovanja i plovidbe... koliko graditelja brodova, mornara, izraivaa jedara, uara... Naelo podjele rada nije otkriveno u 18. stoljeu. To je otkrie staro mnogo stoljea, ak tisuljea. Ali potreba da se naelo primijeni na praktine probleme bila je znaajka tog doba. Veina praktiara koji su se time bavili moda nikad nisu uli za Descartesa, ali podrijetlo naela, onako kako su ga shvaali u 18. stoljeu, moglo se pratiti do njegove "geometrijske metode" koja je
209
POVIJEST ZNANJA
ukljuivala ralanjivanje bilo koje situacije ili operacije na najmanje sastavne dijelove, a potom pokuaj da se sa svakim od njih pozabavi matematiki. Descartes je vjerovao da je taj postupak uvijek mogu, ako su dijelovi dovoljno sitni. Uistinu, tvornica pribadaa Adama Smitha slina je matematikoj operaciji u kojoj vrlo velik broj vrlo malih koraka pridonosi postojanom napredovanju prema cilju. Descartes nije primijetio opasnost u tom nainu razmiljanja, kao ni Adam Smith, a ni bilo tko drugi u 18. stoljeu. Danas su sumnje brojne. Pitamo se bi li od ijednog ljudskog bia trebalo traiti da provede dan (ne samo jedan, nego beskonaan niz dana) proizvodei, s devet drugih slino zaposlenih ljudskih bia, neto vie od etrdeset osam tisua pribadaa, kad se posao bilo kojeg od njih moe sastojati od otrenja kraja komadia ice kako bi se na njega mogla privrstiti glavica pribadae. A kad je rije o vunenim kaputima, mogli bismo na istu stvar gledati potpuno drukije od Adama Smitha. Istina je da se kaput, "koliko god bio hrapav i grub", moe proizvesti zajednikim naporima desetaka, stotina ili ak tisua pojedinaca, od kojih svaki svoj mali dio zadae obavlja samostalno, vie ili manje nesvjestan konanog proizvoda. No takav kaput moe nainiti i jedna osoba, ili dvije, moda mu i ena, koji brinu o ovcama i striu ih, sortiraju i eljaju vunu, boje je i predu, tkaju i kroje, a na kraju s osmijehom na licu kaput isporue sretnom primatelju. Adam Smith nije u takvu radu vidio posebnu vrijednost. On je znao da se teakim radom kapute i druge predmete proizvodilo neuinkovito. Teak rad je takoer unitio due seljaka, koji su toliko mrzili svoj ivot da su bjeali od njega kad god i kamo god su mogli, kako bi radili ak i u najzahtjevnijim i najopasnijim tvornicama. Industrijska revolucija ne bi uspjela da je svi nisu eljeli, eksploatirajui kapitalisti i iskoritavani radnici. No ljudska bia tada jo nisu nauila da specijalizirani tvorniki rad unitava due ljudi, odnosei se prema njima kao prema dijelovima stroja.
Doba razuma i revolucija

Ideju o poretku stvari u 18. stoljeu proimalo je Talesovo izvorno shvaanje svijeta. Tales i grki mislioci koji su ga slijedili tvrdili su da vanjski svijet i unutarnji um sigurno imaju mnogo zajednikog, jer kako bi taj vanjski svijet u suprotnom mogao biti razumljiv unutarnjem umu? Naziv za tu zajedniku znaajku jest razum. Bila je to rije koju je 18. stoljee s oduevljenjem koristilo, ne znajui, meutim, odakle potjee. 210
Doba revolucija Openito se smatralo da je ovjek, u najboljem sluaju, razumno bie. Svijet koji je on pokuavao shvatiti takoer je bio razuman, tvorevina razumnog Stvoritelja. Dokaz za to mogao se nai u injenici to su mehanika naela bila istinita. Dokaz da su bila istinita bio je to su djelovala. irenje takvog rasuivanja, i samog mehanikog, samo je potvrivalo takav zakljuak. Do prve treine 18. stoljea ljudi su svoje doba ve poeli nazivati dobom razuma. Taj je naziv uspio izraziti jedno od najdubljih uvjerenja toga doba. ak i najdubokoumnija i irom rasprostranjena uvjerenja ne otkrivaju uvijek pravi karakter jednog doba, premda mogu otkriti njegove predrasude. Osamnaesto stoljee vjerovalo je kako je primjena Descartesove matematike metode i Newtonovih naela mehanike na proizvodnju pribadaa najvanija stvar koju je inilo. Osvrui se unatrag, dvojimo u to. Naposljetku, doba razuma na mnogo naina nije bilo razumno vrijeme. Bilo je ispunjeno strau i neoekivanim novim snovima. Bilo je to doba ludila i ubojstava. Doba radikalnih promjena. Doba revolucije. Mukarci i ene iz 18. stoljea taj su paradoks prihvatili mirno. S jedne strane, svoje su doba smatrali dobom u kojem je ivot poeo tei ugodnije, stekavi racionalna i trajna obiljeja. Njihov simbol je bio stroj, a strojeve oznaava jednolinost, a ne promjena. Stroj ne radi drukije iz dana u dan. Ako to ini, to je zato jer se kvari, jer postaje lo stroj. S druge strane, svoje su doba smatrali dobom velikih promjena, i to preteno promjena nabolje. Sam pojam napretka izum je 18. stoljea. Antiki Grci i Rimljani nisu znali za njega, barem ne u smislu napretka kao postojanog poboljanja kroz stoljea i tisuljea. Oni su bili svjesni da se uvjeti mijenjaju, ali pretpostavljali su da su te promjene, openito, cikline: katkad na bolje, katkad na gore. Osamnaesto stoljee ne samo da je vjerovalo u napredak nego je ak poelo vjerovati u neizbjean napredak. Stvari su morale ii nabolje, jer je takva bila priroda stvari. I tu se nalazio jo jedan paradoks. Ako se doista vjeruje da je napredak neizbjean, zato se onda truditi da se on dogodi? On bi se trebao dogoditi bez obzira to ovjek uinio. No razumni ljudi s kraja 18. stoljea mahnito su radili kako bi promijenili stvari na ono to su smatrali boljim. Muili su se, borili, ak davali ivote za neminovan i neizbjean napredak. ini se da ni u jednom trenutku nisu bili svjesni da se bore protiv sebe samih, protiv svojih najdubljih uvjerenja. Takva vrsta nedosljednosti, meutim, vie od bilo koje mehanike neizbjenosti, jest stvarna priroda ljudskog postojanja. Osim toga, njihova borba za napredak, koliko god moda bila nerazumna, u konanici je ovjeanstvu uinila veliko dobro.
211
POVIJEST ZNANJA
John Locke i revolucija 1688.

Gledajui unatrag, pojam industrijska revolucija rabimo kako bismo oznaili veliku promjenu u organizaciji rada i proizvodnji zapoetoj u drugoj polovici 18. stoljea, naroito u Engleskoj. Ta je promjena bila revolucionarna jer je mnoge stvari okrenula naglavce, stvorila novu klasu imunih i monih ljudi, poela mijenjati, moda ak trajno, prirodnu okolinu u kojoj ljudi i druge ivotinje ive, a imala je i druge vane posljedice. Meutim, jedna druga vrsta revolucije ini se jo osebujnijom za to doba. I ona je zapoela u Engleskoj, ali se, kao i industrijska revolucija, brzo proirila i u druge zemlje. Ta druga revolucija - politika, a ne ekonomska - prvi je put buknula tijekom engleskog graanskog rata 1642.-1651. U torn je sukobu, sijenja 1649., kralj Charles I. pogubljen, parlament je postao vrhovna vlast u Engleskoj, a upravljao je preko svog pobjednikog generala Olivera Cromwella (1599.1658.) Nakon kraljeve smrti i Cromwellova ustolienja kao lorda zatitnika nove republike, Commonwealtha, neki su se Cromwellovi vojnici pobunili. Rekli su: "I mi imamo udjela u pobjedi. Stoga zasluujemo da vladamo." "Ne", rekao je Cromwell, "jer nemate vlasnitva, a vlada je oduvijek bila, i uvijek treba biti, vlada vlasnitva, od strane onih koji imaju vlasnitvo, za dobrobit vlasnitva." "Premda nemamo vlasnitva", odgovorili su vojnici, "imamo snaan interes za donoenje dobrih zakona kao i oni koji imaju vlasnitvo, jer i mi moramo ivjeti po tim zakonima." "Vjerujte nama, ljudima koji imamo vlasnitvo", rekao je Cromwell postajui sve ljui. "Vladat emo u vaem interesu kao i u naem." Rasprava se nastavila jo neko vrijeme, ali Cromwell je pobijedio jer je i dalje imao podrku veine asnika, od kojih su mnogi imali vlasnitvo. Nekoliko pobunjenika je osueno na smrt, a ostatak se gunajui povukao. Cromwell je umro 1658., a 1660. kraljev sin, koji je pobjegao u Francusku, vratio se kako bi postao kralj Charles II. Neko se vrijeme vie nije govorilo o pravima ljudi bez vlasnitva, ni pravima openito. No tema se nije ugasila, nego je samo mirovala. Ponovno se probudila u desetljeu kad je svijet ugledao Naela Isaaca Newtona. Cromwellovi vojnici nisu nali rjeitog govornika za svoja radikalna stajalita. No takav je govornik postojao, premda se rodio prekasno da bude od koristi pripadnicima Vojske novog tipa. Bio je to John Locke (1632.-1704.), kojeg smo ve upoznali kao predlagaa nove vjerske snoljivosti. Roen u Somersetu, Locke je pohaao Westminstersku kolu i Oksfordsko sveuilite, ali gaje, kao i mnogobrojne suvremenike, vrijeala skolastika filozofija koja se ondje jo predavala. Vjerovao je da se djelovanja uma mogu
212
Doba revolucija
objasniti jednostavnije negoli su to inili skolastici svojim sutinama, entelehijama i unutarnjim snagama. Dijete se rodilo, rekao je, kao tabula rasa, neispisana ploa. Po njoj je iskustvo napisalo rijei i tako su se kroz meuigru osjetila i svega onoga to su ona zapazila pojavili znanje i razumijevanje. Lockeov ivot je bio nezanimljiv, a njegovi izgledi skromni, sve do 1666. kad je upoznao Anthonyja Ashleyja Coopera, kasnije grofa od Shaftesburyja. Iduih petnaest godina Locke je Shaftesburyju (1621.-1683.) sluio kao lijenik, tajnik i savjetnik. Shaftesburyjeva karijera je tijekom tih godina vrtoglavo napredovala. Od veleposlanika koje je Commonwealth poslao iz Engleske da Charlesa pozovu da se vrati kao kralj, ubrzo je postao jedan od najbliih savjetnika novog vladara, a 1672. je imenovan predsjedavajuim Gornjeg doma, zapravo kraljevim premijerom. Meutim, nedugo potom je pao u nemilost. Razlog njegova pada bila je svaa s kraljem oko same naravi vladanja. Nervoza oko politikih aktivnosti izbila je na povrinu 1670-ih, kad su poele kruiti glasine koje su upozoravale na zavjeru i atentat na Charlesa II., kojeg je trebao zamijeniti njegov brat, budui James II., po vjeri rimokatolik. Shaftesbury, poboni protestant koji je smatrao da vladati treba kralj njegove vjere, predloio je zakon koji bi rimokatolicima oduzeo pravo na prijestolje. Njegovi politiki suparnici, koje je moda potajno nahukao sam kralj, suprotstavili su se argumentima u korist takozvanog "boanskog prava kraljeva", koje po svoj prilici ukljuuje i pravo da kralj prihvati koju god vjeru eli. Kako bi poduprli svoju stranu, ponovili su izdanje stare knjige Roberta Filmera (1588.-1653.) Patrijarsi, u kojoj se opravdava apsolutno pravo srodstva, na koju etrdeset godina nitko nije obraao mnogo pozornosti (knjiga je kao polemika rasprava izdana u vrijeme graanskih ratova). Meutim, inilo se da je Filmer sad uvjerio mnogo itatelja koji su se moda bojali posljedica ponovnog sukobljavanja s postojeom vlau. Graanski je rat bio krvav i okrutan, a veina politiara dovoljno stara da ga se jasno sjea. Na toj se prekretnici Shaftesbury obratio Lockeu traei od njega da pripremi odgovor Filmeru. To nije bilo teko jer Filmer nije bio teoretiar vlasti, dok je Locke u tome bio pravi majstor. U svojoj Prvoj raspravi o graanskoj vlasti uinkovito je diskreditirao Filmera. Meutim, nije na tome stao. Nastavio je i s openitijeg stajalita sastavio Drugu raspravu o graanskoj vlasti. Je li kralj ikad proitao te dvije rasprave ostaje neizvjesno, premda ga je Shaftesbury nedvojbeno upoznao sa sadrajem barem prve. Zavrene su, premda ne i objavljene, potkraj 1680. Sredinom 1681. Shaftesbury je pozvao kralja da se izjasni o pitanju nasljeivanja prijestolja. Kralj je raspustio parlament, ostavio Shaftesburyja bez politike podrke i potom ga zatvorio u londonski Tower te optuio za izdaju. Shaftesbury je osloboen, no nije mu preostalo
213
POVIJEST ZNANJA
nita drugo negoli da ode u samonametnuto progonstvo. Pobjegao je u Nizozemsku gdje su puhali slobodniji vjetrovi, a sa sobom je poveo i Lockea. Lockeova Druga rasprava o graanskoj vlasti tie se meusobne povezanosti triju velikih ideja: vlasnitva, vlasti i revolucije. Vlast se javlja, rekao je Locke, zbog vlasnitva. Ako nema vlasnitva, tada ga vlast ne mora tititi. Ako ne posjedujem nita svoje, kakvu potrebu imam za dravnim aparatom: zakonima i sucima, policijom i zatvorima? Vlasnitvo, naravno, postoji. Za Lockea se pitanje vrtjelo oko toga je li vlasnitvo legitimno. To nije lako pitanje jer rije legitimno ima dalekosene konotacije. Potjee od latinske rijei lex, "zakon", ali ne oznaava obinu vrstu zakona koju donosi parlament ili tumae suci. Zakoni sami po sebi mogu biti legitimni i nelegitimni. Zakon, prema tome, moe biti nezakonit prema nekom naelu koje je oigledno vie od naela ope zakonitosti. To naelo ima veze s pravom, koje je, kao to je svima poznato, apstraktan pojam. Pravo ima veze s pravima, koja uope nisu apstraktna. Barem za njih e se ljudi boriti i umirati.
Vlasnitvo, vlast i revolucija

Pitanje je, tada, bilo postoji li pravo na vlasnitvo. Da, rekao je Locke, ali samo unutar granica razuma. U odreenim okolnostima ovjek moe zakonito posjedovati vie negoli na to ima pravo. (Ta radikalna doktrina spavala je vie od jednog stoljea.) Budui da je vlasnitvo zakonito, vlast je takoer zakonita, jer oni koji su imali vlasnitvo po pravu su imali pravo tititi to vlasnitvo, a vlast je ustanova koja uva i titi prava. Je li vlada oduvijek bila zakonita? Oito je katkad bila, ako su se oni koji vladaju i oni nad kojima se vlada sloili oko jedne osnovne stvari: da su u tome zajedno. Zakoniti vladari moraju vladati za dobrobit onih kojima vladaju, a ne za vlastitu dobrobit. Kad se to dogodi, oni kojima se vlada daju svoj pristanak da se njima vlada, jer svuda oko sebe, a i iznad sebe, vide pravdu. Mogu li oni kojima se vlada ikad opravdano povui svoj pristanak? Odgovor je ponovno da, rekao je Locke. Revolucija je opravdana kad vladar postane despot, "kad vladar, ma kako on imao pravo, ne provodi zakon, nego svoju volju, vlast, a njegove zapovjedi i postupci nisu usmjereni prema vlasnitvu njegova naroda, nego zadovoljenju vlastitih ambicija, osvete, pohlepe ili bilo koje druge neregularne strasti." U tom sluaju, oni kojima se vlada imaju pravo ustati i promijeniti svoju vladu, za koju s pravom mogu traiti da slui za njihovu dobrobit. 214
Doba revolucija
Locke je moda nevoljko doao do ovog zakljuka. Zacijelo se bojao posljedica pa je u Nizozemskoj ostao deset godina ne objavljujui svoje djelo. Njegove su rijei odzvanjale poput inela baenih na mramorni pod. Kao to je uzurpacija primjena sile na koju drugi ima pravo, tako je tiranija primjena sile koja premauje pravo, na koju nitko ne smije imati pravo. Pogreno je misliti da je to nedostatak samo monarhija. I drugi oblici vlasti mogu joj biti skloni. Gdje zavrava zakon, poinje tiranija, ako se zakon povrijedi na tetu drugoga. Smije li se tada suprotstaviti zapovjedima vladara? Na to pitanje odgovaram: Toj se sili mora suprotstaviti samo ako je nepravedna i nezakonita. Postavlja se openito pitanje: Tko e suditi postupaju li vladar ili zakonodavno tijelo suprotno povjerenju koje im je dano? Na to odgovaram: Narod e suditi! Vlade su ruene u prolosti, kraljevi su zbacivani s prijestolja, a mudri su filozofi opravdali ta djela. No nikad ranije nisu redali argumente temeljene, kao to je bio sluaj s Lockeovima, na opem pojmu prava: prema vlasnitvu, prema vlasti i prema revoluciji. Sama sr argumenta lei u pojmu prava na vladanje, koje nedvojbeno poiva na onima kojima se vlada, a ne na onima koji vladaju. Tisuljeima se pretpostavljalo da kralj ima pravo vladati, a da narod mora trpjeti njegovu vlast nadajui se da e biti dobronamjerna. Sad je Locke govorio da narod, iji je i kralj pripadnik, ima pravo na dobru, legitimnu vlast te da je kralj mora omoguiti kako ga ne bi legitimno sruili. Bilo tko prosjeno zdrava razuma mogao je vidjeti da kraljevi jo uvijek mogu vladati, ako imaju mo, svialo se to narodu ili ne. Locke, svojim zvunim rijeima, nije s lica Zemlje uklonio tiraniju. Tiranija jo uspijeva, ak i poetkom 21. stoljea, a moda e tako biti do kraja svijeta i vijeka. No njegove su rijei svejedno oteale tiraniju tiranima, iji e neprijatelji sada - i za vijeke vjekova - biti jai jer vjeruju da je pravo na njihovoj strani. Dogaaji su se ubrzo urotili jer su Drugoj raspravi o graanskoj vlasti dali veu vanost od one koju joj je Locke u prvu ruku namjeravao dati. Charles
215
POVIJEST ZNANJA
II. je umro 1685., a naslijedio ga je njegov brat James II. Za kratko vrijeme Jamesove vladavine, rimokatolianstvo je veina Britanaca poela doivljavati nesnoljivo, upravo kako je Shaftesburv, koji je sada bio mrtav, predvidio, pa su se poeli poduzimati koraci da se Jamesa makne s prijestolja. James II. abdicirao je 1688., a zamijenio ga je William Oranski, dobar nizozemski protestant i njegova supruga Engleskinja Mary. Locke se u Englesku vratio u proljee 1689., istim brodom koji je dovezao kraljicu Mary. Sa sobom je nosio svoja dva rukopisa. Objavljeni su krajem godine, a politiari koji su ih proitali zadrhtali su ili su bili nadahnuti, ovisno o tome koliko su blizu bili tiraniji.
Dvije vrste revolucije

Locke je nainio jo jednu vanu razliku. Napisao je: "Onaj tko hoe imalo jasno govoriti o rasputanju vlade mora najprije napraviti razliku izmeu rasputanja drutva i rasputanja vlade." Velianstvena revolucija iz 1688. nije raspustila englesko drutvo, koje je uglavnom ostalo isto i nakon nje. Meutim, promjena je bila vea negoli su mnogi pretpostavili. Nije se promijenilo samo ime monarha. Vladarov odnos prema njegovom narodu vie nikad nee biti isti kao to je bio pod Charlesom II. i Jamesom II., da i ne spominjemo Charlesa L, Jamesa I. ili Elizabetu. Od tog trenutka nadalje, Engleskom e vladati parlament, kakvoj god dravi kralj teio i kakva god privremeno bila njegova mo. William je upozorio da nee prihvatiti da bude samo figura, no usprkos tome bio je ba to, kao i njegovi nasljednici. Stoga je "Osamdeset osma" bila prava revolucija, premda nije otila ni blizu toliko daleko koliko je mogla. Pitanje je bilo, ako je Engleskom vladao parlament, tko je vladao parlamentom? Odgovor, narod, bio je neuvjerljiv, kad je samo aica punoljetnih Engleza glasovala za lanove parlamenta, a njihovi glasovi su se esto besramno kupovali. Meutim, ak se i kandidat s kupljenim glasovima mogao pokazati dobrim zastupnikom i, u osnovi, opa razina parlamentarne politike u Engleskoj tijekom 18. stoljea bila je izvanredno visoka uzimajui u obzir moralnu movaru iz koje se uzdigla, a koju parlament nije uspio preustrojiti vie od jednog stoljea. Sve do 1920. predstavnike u parlamentu jo je uvijek birala manjina britanskog naroda. Razlog zato je razina parlamentarne politike ostala visoka djelomice je bio to se provodila po Lockeovim uvjetima. Politiari svih uvjerenja otkrili su
216
Doba revolucija da jedva mogu govoriti, a da pritom ne rabe velike rijei koje im je dao Locke: vlasnitvo, pravo, legitimnost i revolucija. Te su rijei snane, ine svaku ras pravu ozbiljnom i daju joj teinu. \
Thomas Jefferson i revolucija 1776.

Nepregledna bogatstva i jo vee obeanje Amerike navelo je mnoge Engleze u iskuenje da lau, ak i kad su koristili te rijei. Lagali su samima sebi, lagali su jedni drugima i, najvanije, lagali su Amerikancima. Engleska pustolovina u Novome svijetu imala je tri zasebne faze. Na sjeveru je bila Kanada, divljina toliko velika da je se nije moglo obuhvatiti ak ni matom. Ondje osim ivotinja koje daju krzno i Indijanaca nije bilo mnogo ega. Englezi su uspjeli zadrati Kanadu. Na jugu je bilo Karipsko otoje, kamo su se odvozili robovi za uzgoj eera. Autohtono stanovnitvo je zbrisano, a uvezeni Afrikanci jo se nisu mogli buniti zbog neljudskog odnosa prema njima. Britanska Zapadna Indija (Mali Antili) Engleskoj je stvarala veliku dobit, a to je bogatstvo, povezano s injenicom da je Britanskom Zapadnom Indijom bilo razmjerno lako upravljati, inilo Karipsko otoje vrjednijim negoli je doista bilo. Izmeu ta dva zemljopisna podruja bile su amerike kolonije, rairene du obale Atlantskog oceana od New Hampshirea do Georgije i naseljene uglavnom Englezima. Ta je posljednja injenica bila uzrokom velikih problema, jer su svi Englezi nakon "Velianstvene revolucije" postali svjesni svojih politikih prava. Ti su kolonijalni Englezi stoga bili svadljivi i zahtjevni, u stalnom sukobu s maticom zemljom. Dokle god je postojao kontinent koji se moglo istraivati i iskoritavati, nevolje izmeu amerikih kolonista i njihovih britanskih vladara mogle su se drati pod nadzorom. Meutim, kad je 1763. zavrio sedmogodinji rat, Britanci su, uglavnom kako bi izbjegli nevolje s Indijancima, odluili ne ii dalje na zapad i ne zadirati u dolinu Mississippija dalje negoli su ve stigli. Ta se mjera pokazala privremenom, ali Proklamacija iz 1763. sa snagom zakona razbjesnila je Amerikance. Tko su Britanci da im zabranjuju ii dalje na zapad? Kad su Britanci rekli da ne ele nevolje s Indijancima, Amerikanci su odgovorili da je to nevolja s kojom se oni znaju nositi. Zemljine pekulacije u jo ne posve naseljenim podrujima zbog tog su se proglasa smanjile, ali se poveala razina amerike ivanosti i frustracije. Polemika oko Proklamacije iz 1763. istakla je, meutim, jedno drugo pitanje, pitanje legitimnosti vlade. Britanska vlada je tvrdila da ameriki koloni-
217
POVIJEST ZNANJA
sti, premda su pravi Englezi, ne mogu biti zastupnici u parlamentu jer je Amerika predaleko. Tekoe uinkovite komunikacije izmeu zastupnika i njegovih biraa bile bi prevelike. Naelo bi se trebalo primjenjivati, rekli su Britanci, ak i kad je rije o porezima, koji bi se smjeli zakonito ubirati ak i ako kolonisti nemaju predstavnika u parlamentu. Ne!, rekli su kolonisti. Oporezivanje bez zastupanja je tiranija! Vjerujte nam, rekle su britanske vlasti, da znamo koji su vai interesi i da emo se znati brinuti o njima. Nekolicini britanskih politiara, ljudima kao to je bio Edmund Burke (1729.-1797.), koji je zagovarao dosljedan i suosjeajan odnos prema kolonijama jer se to inilo politiki ispravnim, Amerikanci su mogli vjerovati i vjerovali su im. Meutim veina je Britanaca bila drukijeg miljenja. Budui da su Amerikanci bili toliko svadljivi, trebalo im je oitati strogu lekciju. Amerikanci su, meutim, nauili jednu drugu lekciju, lekciju utemeljenu na naelima engleskog zakona i povijesti koje su nauili od Lockea. Kolonisti su poeli vjerovati da e u svom sluaju morati primijeniti osnovno englesko pravo na revoluciju. Ta je zamisao, naravno, bila strana. Jedino gore od pobune bilo je ne pobuniti se. I tako je 1775. poeo rat izmeu Britanaca i njihovih amerikih kolonija.
Deklaracija neovisnosti
Kao i s promjenom vlade 1688. i taj je ustanak trebao opravdanje. Na kongresu okupljenom u proljee 1776. Amerikanci su se obratili Thomasu Jeffersonu (1743.-1826.). Premda roen u Virginiji, Jefferson se oduvijek smatrao Englezom. Sad to vie nije mogao, jer je prouio Lockea pa je mnogo njegovih fraza i reenica znao napamet. One su odjekivale Deklaracijom koju je sastavio za Kontinentalni kongres, a to ju je tijelo prihvatilo gotovo bez promjena. Jefferson je poeo govoriti o "rasputanju", to je jedan od Lockeovih kljunih izraza. "Kad, u tijeku ljudskih zbivanja za narod postane neophodno da raspusti politike veze koje su ga povezivale s drugim, ... pravila pristojnosti prema miljenju ovjeanstva nalau da bi trebalo navesti razloge koji ih tjeraju na razdvajanje." Iza razloga, koje emo kasnije navesti, stajala su odreena temeljna naela. Prvo, da su svi ljudi stvoreni ne samo jednaki nego da su im dana i odreena prava koja su "neotuiva", tj. prava koja im nitko ne moe oduzeti, mada ih se moe zanemarivati i gaziti ako postoji mo da se to ini. Medu tim pravima, rekao je Jefferson, pravo je na ivot, slobodu i potragu za sreom. Locke je rekao pravo na ivot, slobodu i vlasnitvo.
218
Doba revolucija
Drugo, ljudi osnivaju vlast kako bi im ta prava bila zajamena. Locke je rekao da je prva zadaa vlade zatita vlasnitva. Tree, vlast je legitimna samo dok jami ta prava i na taj nain uiva privolu onih kojima vlada. etvrto, kad vlast radi na tetu tih ciljeva, narod ima pravo promijeniti ili ukinuti je i utemeljiti novu vlast. Sva ta velianstvena retorika ponavljala je ono to je svaki obrazovani En glez znao ili je trebao znati ako je prouavao vlastitu povijest. Meutim, petu Jeffersonovu toku Britanci nisu mogli tako lako prihvatiti. Deklaracija ih je podsjetila na ono to je Locke rekao i u to su vjerovali gotovo sto godina: "Kad dugi slijed zlorabljenja i uzurpiranja [sve su to Lockeove rijei], redovi to slijedei isti cilj, oda je namjeru da ih svede pod apsolutni despotizam, nji hovo je pravo, njihova je dunost, svrgnuti takvu vlast..." Povijest "sadanjeg kralja Velike Britanije," dodao je Jefferson, pokazivala je takav obrazac zlo rabljenja koje vodi prema "utemeljenju apsolutne tiranije nad ovim drava ma". ; Sama bit rasprave, naravno, bila su navodna zlorabljenja. Jefferson je naveo dug popis, ukljuujui i sljedee: Odrekao se svoje vlasti ovdje, izjasnivi se da vie nismo pod njegovom zatitom i zarativi s nama. Pokrao je naa mora, opustoio nae obale, spalio nae gradove i unitio ivote naeg naroda. ; I taj je dugi popis, u najmanju ruku, Amerikancima bio uvjerljiv. Meutim, postavljalo se pitanje hoe li se Britanci sloiti da su se ta zlorabljenja doista dogodila. Budu li se sloili, Jeffersonova argumentacija e doista biti neosporiva. Ona je uvjerila pojedine Engleze koji su je pomno proitali, meutim nije uvjerila Georgea III. i njegove savjetnike, koji su Ijutito ostali pri miljenju da premda kolonisti moda teoretski imaju pravo, u praksi im nije doputeno dii oruje protiv svojih vladara, kao to su to nedvojbeno uinili. Rat se stoga nastavio otro voditi s obje strane. Kralj je za borbu koristio preteno strane plaenike. Oni su bili odlini vojnici. Usto, kako nisu znali itati engleski, nije bilo vjerojatno da e ih pokolebati Jeffersonove rijei. Amerikanci su rat dobili zbog nekoliko razloga. Amerika je doista bila jako udaljena od Velike Britanije, a starosjedioci su se u nepreglednim prostranstvima znali boriti bolje od plaenika obuenih za borbu u drukijim
219
POVIJEST ZNANJA
okolnostima. Zatim se Francuskoj, kroz cijelo 18. stoljee neprijatelju Engleske, uinilo prikladnim pomoi kolonistima, ponajvie kako bi iivcirala starog suparnika, ali i zato to se nadala da bi kasnije mogla stei prednost, to se pokazalo tonim. Vanu ulogu u porazu Britanaca takoer su odigrala daljnje obmane Engleza glede relativne vrijednosti Britanske Zapadne Indije (Malih Antila) u usporedbi s amerikim kolonijama. Mnogobrojni su Englezi smatrali da je bolje oprati ruke od nesretnih Amerikanaca, koji su se vie bunili, negoli bili od koristi matinoj zemlji. Meutim, ulogu u amerikoj pobjedi imala je i temeljna pravinost amerikog politikog stava po engleskom zakonu. Ta je pobjeda, zauzvrat, potvrdila pravinost englesko-lockeovske politike doktrine koja sve otada vlada svjetskom pozornicom. Nitko u zadnja dva stoljea nije uspio navesti razuman dokaz protiv teze da je narod taj koji treba suditi je li vlast legitimna ili ne te da vlast koja postane nelegitimna jer je izgubila privolu naroda moe biti legitimno zbaena. Jedine uspjene iznimke te teze (a bilo ih je, naalost, mnogo) ostvaruju se kad se puane cijevi tirana okrenu protiv vlastita naroda. Mo, kao to je rekao Mao Ce Tung, je u otvoru puane cijevi. No ona je i u rijeima, a dugorono, rijei e pobijediti puke.
Vlasnitvo nad pravima

Je li bilo neslaganja izmeu Jeffersona i Lockea glede vlasnitva? Postoji razlog da u to vjerujemo. Ondje gdje je Locke upotrijebio rije "vlasnitvo", Jefferson je upotrijebio "potraga za sreom". To drugo se ini irim, velikodunijim pojmom. Zamisao da vlast nastaje zbog vlasnitva - kako bi ga titila i osiguravala - prilino je hladna. Je li Locke promicao pretpostavku da oni koji imaju vlasnitvo imaju pravo na revoluciju ako su njihova prava skresana, a ostali ne? I to ako - uzmimo sluaj koji najvie uznemirava - njihovo vlasnitvo ukljuuje robove, tj. druga ljudska bia koja toboe trebaju biti ukljuena u Jeffersonovu opu deklaraciju da su svi ljudi stvoreni jednaki i da su im dana odreena prava? Jefferson je imao robove i poeo je ozbiljno promiljati jesu li crnci jednaki bijelcima. Imaju li tada prava? Gotovo da nemaju nikakvog vlasnitva. Postoji li druga vrsta vlasnitva, onog nad pravima, koja se mora shvaati na drukiji nain? James Madison (1751.-1836.), koji je Jeffersona naslijedio kao dravni tajnik u novoj amerikoj vladi, a kasnije postao predsjednik, pokuao je te
220
Doba revolucija
potekoe rijeiti u eseju objavljenom 1792. u novinama. Pojam vlasnitvo, napisao je Madison, "u ovim konkretnim sluajevima" oznaava vlast koju ovjek ima nad vanjskim stvarima u svijetu, "iskljuujui svakog drugog pojedinca". To je moja kua, moja zemlja, moj bankovni raun i niiji drugi. To je ope prihvaen pojam. No Madison je otiao dalje i iznio jednu iru tvrdnju. "U svom irem i pravednijem znaenju", rekao je, vlasnitvo "obuhvaa sve ono emu ovjek moe dati neku vrijednost, na to moe imati pravo i to svima drugima predstavlja slinu korist." U prvom smislu, ovjekovo je vlasnitvo u njegovoj zemlji, novcu i robi. U drugom, ovjekovo je vlasnitvo u njegovim miljenjima, pogotovo vjerskim nazorima, u "sigurnosti i slobodi njegove osobe", u "slobodnom koritenju njegovih sposobnosti i slobodi izbora stvari na koje e ih primijeniti". Ukratko, zakljuio je Madison, "kao to se kae da ovjek ima pravo na svoje vlasnitvo, isto tako se moe rei da ima pravo na svoja prava." Vlast se utemeljuje, dodao je Madison, da titi svakojako vlasnitvo, "kako ono koje se nalazi u raznim pravima pojedinaca, tako i ono koje taj izraz konkretno oznaava. To je cilj vlasti, koja je sama pravedna ako svakom nepristrano jami ono to je njegovo." Naglasci u toj zadnjoj reenici su Madisonovi. Imao je pravo kad je naglasio rije njegovo. Naa prava, kako su Jefferson i drugi izjavili, neodvojiva su od nas samih. Politiki, mi jesmo naa prava. Ona su ono do ega nam je najvie stalo. Madisonovo rjeenje sukoba, stvarnog ili prividnog, izmeu Jeffersona i Lockea pretvara se u politiku doktrinu koja je toliko radikalno revolucionarna da ne vjerujem da je mogue nadii je. Mnogobrojne revolucije od amerikog ustanka na kraju 18. stoljea nisu uspjele ili su se bojale otii toliko daleko. ak ni ruska revolucija, bez obzira koliko dalekosene bile njezine socijalne i ekonomske reforme, nije uspjela uiniti konaan korak za koji je Madison tvrdio da je nezaobilazan za SAD, da se "jednako uvaava pravo na vlasnitvo i vlasnitvo nad pravima". Sovjeti su u 20. stoljeu okrenuli prvu vrstu vlasnitva naglavake, dajui ga onima koji nisu imali nita, a oduzimajui onima koji su imali sve. U tome postoji svojevrsna jednostavna pravda, premda je ekonomski to posve pogreno. U Sovjetskom Savezu u 20. stoljeu nisu bila zajamena prava nijednom mukarcu, eni ni djetetu, kao to su uglavnom zajamena u Madisonovoj zemlji danas. Da bi uspjeli u svojoj revoluciji, Sovjeti su vjerovali da moraju ukinuti sve privatno vlasnitvo. Moda su mislili ukinuti samo privatno vlasnitvo, zbog kojeg se, kako je tvrdio Locke, vlast osniva kako bi ga titila. Meutim, ukinu221
POVIJEST ZNANJA
li su i ono drugo vlasnitvo, vlasnitvo nad pravima. Njihova revolucija u tom smislu nije uspjela. Ona je mogla uspjeti samo da su shvatili i ispravili svoje stajalite. Cenzori u komunistikim zemljama od svog su naroda pokuali sakriti znaenje Madisonova uenja i injenicu da ono u praksi djeluje u SAD-u. Ali narod, pogotovo mladi Kine, istone Europe i desetaka drugih zemalja to ipak znaju. I pokazali su da su spremni umrijeti za svoje vlasnitvo nad pravima.
Robespierre, Napoleon i revolucija 1789.

Je li amerika revolucija bila rasputanje vlasti i njezino zamjenjivanje drugom - kao to je bila "Velianstvena revolucija" 1688. - ili je ona bila i "rasputanje drutva"? Znanstvenici su o tom pitanju raspravljali cijelo stoljee. Malo je ekonomskih promjena proizilo iz rata s Engleskom. Neki koji su imali vlasnitvo prije rata, imali su ga i poslije njega. A izborno pravo nije bilo iroko rasprostranjeno ak ni poslije rata. Jo dugo manjina je nastavila birati zakonodavce i predsjednika. Iskljueni su bili mukarci bez vlasnitva, sve ene, svi robovi i jo neki. Ipak, bilo je razlike. Oni koji jesu glasovali i birali svoje vladare, za koje se stoga moglo na neki nain rei da vladaju sami sobom, inili su to prvi put. Prema tome, amerika revolucija je vie bila prava revolucija od engleske. Meutim, jo je bila daleko od one kakvom je teoretski mogla biti i to je postala francuska revolucija samo nekoliko godina kasnije. Tijekom stotinu godina, od 1650. do 1750., Francuska je vjerojatno bila najimunija nacija na svijetu, nacija kojoj su najvie zavidjeli i koju su najvie oponaali. Veliki rat, ili niz ratova, koji su izmeu Engleske i Francuske izbili 1756. i s prekidima se nastavili sve do 1815., omoguila je industrijska revolucija koja je uzdigla Englesku iz redova drugorazrednih nacija i dovela je gotovo uz rame s Francuskom. Engleska se, u tom burnom stoljeu, vlastitim snagama uzdigla na istaknuti poloaj koji je izazvao Francusku istodobno kad je njezina mo poela opadati. Znanstvenici su raspravljali i o razlozima te promjene. Njih je, naravno, opet mnogo. No nije bilo nevano to je Francuska tijekom tih godina ustrajala u ivljenju prema politikoj ideji da se revolucija u Engleskoj i Americi pokazala pogrenom i, u konanici, 'neprovedivom. Ta je ideja bila da se suverenost naroda moe, i tovie mora, zasnivati najednom pojedincu, suverenu, koji e imati apsolutnu izvrnu vlast i koji e tu vlast svakako uporabiti na dobrobit svog naroda, shvaao on to ili ne. 222
Doba revolucija Vlada je, ukratko, bila poput korporacije ili obitelji, koja moe imati samo jednu glavu ili biti vieglavo udovite. Prema toj ideji nije imalo smisla izjavljivati da e "narod vladati". Jer tko je narod? Horda pojedinaca razliitih elja i gledita. Na kraju, netko uvijek mora odluiti. A zbog uinkovitosti imalo je smisla da tu odluku uvijek donosi ista osoba. Takva vlada, govorili su branitelji francuske politike, moe se smatrati legitimnom i razumnom. Bilo to drugo bi u najboljem sluaju stvorilo zbrku, a u najgorem anarhiju. Opravdanje dobrohotnog despotizma koji su propagirali branitelji francuske politike u obranu apsolutizma Luja XIV. temeljilo se na predodbi o ustroju cijelog svemira nazvanog "veliki lanac postojanja". Ta ideja, koja je ubrzo postala politiki nepodnoljiva, korijene je, poput brojnih drugih filozofskih ideja, imala kod Platona i Plotina, njegovog novoplatonskog sljedbenika. Prema Platonu i Plotinu, svemir je stvorio dobrohotan Bog koji ga je, zbog ljubavi prema svojoj kreaciji, gusto nastanio postojanjem. Po njihovom uenju obilja, sve to moe postojati, mora postojati. Ne smije biti praznina na uzlaznoj ljestvici koja se protee od najniih bia - kamenja, zrna pijeska i slinog - preko biljaka i ivotinja, do ovjek i vie od ovjeka - anela i konano Boga kao najvie toke velikog lanca postojanja. Ta se ideja razvila tijekom srednjeg vijeka i renesanse, a potpuni procvat je doivjela u 18. stoljeu. Meutim, kako su kasniji mislioci uvidjeli, ona ima nedostataka. Posebice, ini se da se zaratila s drugom velikom idejom, idejom evolucijskog napretka. Ako uenje obilja zahtijeva da sve to moe postojati, mora postojati, pa ako nadalje zahtijeva da ono to postoji, mora postojati na to savreniji nain, kako onda svemir kao cjelina moe napredovati, postajati sve savreniji? To duboko ukorijenjeno proturjeje konano je razbilo ideju velikog lanca postojanja i u 19. stoljeu prestalo biti od filozofskog znaaja. Ipak, slika koju je ta ideja stvorila u mati, o velikom lancu ili Ijestvama koje se pruaju od najnieg do najvieg bia, pokazala se toliko neodoljivom da je uzeta za obrazac svake racionalne politike organizacije. Ako je Bog stvorio svemir kao hijerarhiju stupnjeva bia i vrijednosti, tada bi ovjek pri stvaranju drave trebao oponaati Boji ustroj. Tako se opravdavala vladavina suverena. Uiniti to bilo je utoliko lake jer je toliko dugo postojala utemeljena praksa. Vidjeli smo kako su drevna carstva, u svojoj vjekovnoj mudrosti, bila goleme hijerarhije, s Bogom ili bogovima na vrhu, kraljem ili carem kao Bojim predstavnikom na zemlji i ljudima ispod, svaki ovjek na svom zakonitom mjestu. Grki gradovi-drave, rimska republika i kasne srednjovjekovne komune kao da su tu ideju dovodile u pitanje, no kako se zbilo, ti su entiteti ve postali iznimke koje su samo potvrivale pravilo. Gradovi-drave pali su pod
223
POVIJEST ZNANJA
svojevrsnu perzijsku monarhiju u osobi Aleksandra Velikog. Republika se pretvorila u Rimsko Carstvo, a komune u suvremene drave-nacije iji su kraljevi vladali apsolutnim i boanskim pravom. Nisu svi prihvatili taj obrazac, ak ni u Francuskoj. Prvo, bilo je Francuza koji su mogli i jesu itali Lockea i Jeffersona. Njih se veinom potkupljivalo ili nemilosrdno ismijavalo. Kralj je imao vojnike. Narod nije. Mo je u otvoru puane cijevi. Meutim, pomo koju su Francuzi pruili Amerikancima tijekom njihova revolucionarna rata protiv Engleske, vratila se kako bi progonila kralja i njegove ministre. Francuski vojnici, ak i pojedini asnici, vidjeli su kako se narod bori i dobiva svoju slobodu i neovisnost. Nisu se mogli vratiti kui nepromijenjenih stavova prema despotizmu koji su oduvijek poznavali. tovie, politiki filozofi poput Voltairea, Rousseaua i Diderota nastavili su napadati pojam "legitimnog" despotizma ili tiranije. Nadahnuli su narod da pita kako to despotizam i tiranija ikad mogu biti legitimni. I tako se nakupio pritisak. Da je postojao bilo koji drugi nain da se smiri francuske graane, moda 1789. godine ne bi dolo do revolucije. Ona bi se moda dogodila kasnije. Ili se uope ne bi dogodila. No dogodila se, jer kralj i njegovi ministri nisu mogli dovoljno brzo promijeniti svoje shvaanje vlasti. Na kraju vlast nisu sruili literatura i kulturna elita Francuza, kako se dogodilo u Engleskoj i Americi. Obian je puk krenuo u juri na Bastilleu, a zatim i na kralja i kraljicu u njihovoj palai u Versaillesu. Zbacili su stoljetnu tradiciju i stvorili ne samo novu vlast nego i novo drutvo umjesto starog. Blaenstvo je bilo u toj zori biti iv, Ali biti mlad bio je pravi raj! Tako je to izgledalo Williamu Wordsworthu (l770.-l850.) kad se osvrtao na velianstvena zbivanja iz 1789., na estinu i obeanje francuske revolucije, u trenutku kad je i ona bila mlada. Tu se zbila istinska promjena u drutvu, ne samo u vlasti. Tu je napokon narod uzeo vlast u svoje ruke i sudio dobrim i loim zakonima i zakonodavcima - na to su imali neosporno pravo - za sva budua vremena. Ovdje je napokon stvorena vlast iju legitimnost ne mogu zanijekati politiki filozofi, osim onih koje su unajmili kraljevi i osvajai kako bi opravdali svoju nepravednu vlast. I ovdje je konano stvoren novi svijet nastanjen mukarcima i enama koji su svi jednaki i puni nade i energije za budunost koja nije mogla ne biti svjetlija od prolosti. Amerikanci su preteno pozdravljali to to se dogaalo u Francuskoj. Shvaali su da se jakobinci slau s njima utoliko to smatraju vlasnitvo nad 224
Doba revolucija pravima ak vanijim od prava na vlasnitvo. Zapravo, u kolovozu 1789. jakobinci su proglasili Deklaraciju o pravima ovjeka i graanina koja je nadmaila ameriku "Povelju prava" potvrujui da "Nita to nije zabranjeno Zakonom ne moe biti nedoputeno i nitko ne moe biti natjeran initi ono to Zakon ne propisuje", jer "Sloboda se sastoji od toga da ovjek radi sve to ne ini tetu drugima." To uenje je stavilo golem teret na pozitivno pravo jer je sasvim iskljuilo shvaanje da obiajno pravo treba imati bilo kakvog uinka na djelovanje ljudi. Francuska revolucija u konanici nije uspjela zbog mnogo razloga. Neki su bili strateki. Britanci, prastari neprijatelji Francuske, nisu bili nita sretniji to preko La Manchea (Engleskog kanala) imaju monu revolucionarnu naciju, a ne moan francuski despotizam s kojim su bili u sukobu. Britanci su stoga preuzeli na sebe da brane takozvane emigres, osobe - uglavnom plemie - koji su iz Francuske pobjegli pred giljotinom i sad su udruili snage kako bi porazili revoluciju. Napadi austrijskog i ruskog monarha na novi francuski reim bili su vie ideoloki motivirani. Nije im se sviala zamisao da njihovi narodi gledaju uspjean ustanak protiv despotskih vladara. Sva su se ta zbivanja odvijala preblizu njihovom domu. Zatim je sama Francuska pod Napoleonom uzela preveliki zalogaj pokuavi izvesti svoju revoluciju u zemlje poput panjolske i Italije, koje za nju jo nisu bila spremne. Postojao je jo jedan razlog. Deklaracija o pravima ovjeka i graanina govorila je i sljedee: "Izvor svake suverenosti lei u Narodu. Nijedno konstitutivno tijelo, nijedan pojedinac ne moe imati nikakvu vlast koja ne proizlazi izriito od Naroda." To je opasna doktrina, kako su Francuzi ubrzo otkrili. Jer tko e se protiviti, i kojim temeljem, kad voda izjavi da on i samo on smije govoriti u ime Naroda, ovlau koja proizlazi od Naroda? Takav je voda bio Robespierre (1758.-1794.), nazvan "Nepodmitljivi", koji je izdao nalog za smrt svakoga koga je smatrao neprijateljem revolucije. To je uobiajena posljedica revolucija koje zajedno s vlau rasputaju i drutvo: obavljaju se istke kako bi se iskorijenili svi lanovi starog drutva za koje se pretpostavlja da nisu voljni prihvatiti novo drutvo. Tako su tijekom mjeseci "Velikog terora" 1793. i poetkom 1794. tisue umrle pod giljotinom. Luj XVI. je pogubljen u sijenju 1793., a njegova kraljica Marija Antoaneta glavu je izgubila u listopadu. Robespierre je, nakon to je svrgnut s vlasti, i sam istu sudbinu doivio u srpnju 1794. Istina je da su te smrti sruile stari reim, ali su ujedno stvorile velik teret novom reimu. Smrad kraljiine smrti pod giljotinom nasred Trga revolucije
225
POVIJEST ZNANJA
prodro je u politike konklave u cijelom svijetu. Namjerava li skinuti glavu supruzi svog neprijatelja, bolje se budi spreman braniti. Francuska je bila spremna, naavi Napoleona Bonapartea (1769.-1821.), najgenijalnijeg vojnika u europskoj povijesti. Ali i Napoleon je, poput Robespierrea prije njega, pao u iskuenje te odredbe Deklaracije. I on se uskoro zatekao kako govori u ime Naroda, ovlau koja proizlazi od Naroda. Dopustio si je da bude proglaen Prvim konzulom. Taj je naziv nagovjetavao Rimsku Republiku, ali ne i carstvo. Napoleon je htio biti car. Dogovorio je s papom da ga okruni, no u posljednjem je trenutku uzeo krunu u vlastite ruke pa ju je stavio na glavu. Znaenje te simboline geste nitko nije shvatio. Francuska je, dakle, jo jednom imala apsolutnog monarha i to monarha koji je postao apsolutniji od bilo kojeg francuskog kralja prije njega. Posljedice su se pokazale pogubnima kako za Francusku, tako i za revoluciju. Deset godina su se francuski seljaci-vojnici hrabro borili za bratstvo, ako vie ne za slobodu, no na kraju su ih porazile, u Rusiji i posvuda drugdje, zdruene europske reakcijske snage. Car Napoleon je, udobno, protjeran na otok Elbu pred toskanskom obalom. Meutim, s nje je u rano proljee 1815. pobjegao, okupio oko sebe svoje veterane i krenuo na Pariz u nadi da e sve poeti ispoetka. S vojvodom od Wellingtona, zapovjednikom koalicijskih protufrancuskih snaga, sukobio se 18. lipnja 1815. kod Waterlooa u Belgiji, gdje je poraen u jednoj od najvanijih bitaka u povijesti. Saveznici su nauili svoju lekciju. Sad su Napoleona zatoili na otoku Svetoj Heleni, daleko na jugu Atlantskog oceana, gdje brodovi nikad nisu zalazili. Otrovali su ga stavljajui mu arsen u hranu. Kad je 1821. umro, grof Metternich, pobornik reakcije u Bekom kongresu, ve je u Europu vratio stari politiki poredak. Taj e se poredak u Europi zadrati sve do 1917.
Uspon jednakosti
Grof Metternich, meutim, ak i uz svu pomo nije uspio vratiti staro stanje. Kao kroz prizmu koja izobliuje, europski narodi vidjeli su novi poredak mukaraca i ena francuske revolucije. Desetljeima poslije 1815. bili su voljni, premda nerado, prihvatiti neliberalne i despotske vlasti. No nikad se vie nee odrei drutvene jednakosti koju su dobili slavne 1789. Alexis de Tocqueville (1805.-1859.), piui 1835. o postignuima amerike demokracije u povojima, jasnije je od bilo koga drugoga u svoje doba vidio da je napredovanje prema jednakosti nezadriv i nepovratan pokret, snaniji
226
Doba revolucija
od bilo kojeg kralja ili cara. Mogao je vidjeti, i to jasnije od veine demokrata (on sam je bio aristokrat, lan ancien regimea, kojem je u svojoj kasnijoj knjizi napisao epitaf), to bi se moglo izgubiti, kao i to bi se moglo dobiti u tom nezadrivom napretku. Neosporno, pravda je morala prevladati. Jer stari je drutveni poredak bio izvanredno nepravedan, Tocqueville je bio prvi koji je to priznao, pa je zasluio umrijeti. Znao je i da ga je sruila njegova vlastita oevidna nepravda. Na primjer, uobiajena praksa iskljuivanja vlastele i izvjesnih dunosnika iz srednje klase od plaanja poreza razbjesnjela je francuske seljake do mjere da su postali nezaustavljiva drutvena sila. Ubudue, Tocqueville je predvidio, jednakost e se uvijek posvuda poveavati, a s time e u ivote ljudi ui i pravda. Istodobno, Tocqueville je takoer bio svjestan onoga to bi moglo biti izgubljeno. Privilegirane francuske klase i drugi europski ancien regimes, imali su vanu politiku ulogu u dravi, posredujui izmeu apsolutne tiranije monarha, iznad njih, i naroda, ispod. Upravo te njihove privilegije su ih vodile da tite pravdu, ne samo za sebe nego i za narod, u emu su esto bili uinkoviti. Sada se demokratski ovjek, kojeg vie nisu titile tradicionalne ustanove, zatekao u opasnosti da bude izloen apsolutnoj tiraniji drave koju je sam stvorio. Ta politika situacija koju je Tocqueville opisao kasnije e biti nazvana totalitarizam, sustav koji Tocqueville nikad nije vidio, ali koji je nevjerojatnom tonou predvidio gotovo stotinu godina prije negoli se pojavio. Kako se sve vie ljudi bude okupljalo oko sredinje norme, jo e neto biti izgubljeno, predvidio je Tocqueville: krajnosti drutvenog, ekonomskog i kulturnog ivota. Okrutni ispadi najniih klasa bit e zaboravljeni, ali i najvea kulturna postignua. Kako se informacije budu irile na sve pismenije stanovnitvo, nesretno neznanje starog reima postat e stvar prolosti, ali genij e biti sve rjei. Vrline najplemenitije, najvedrije i najistije udi vie nee otkrivati veliinu ponajboljih ljudi, premda e se takoer skriti i oni najloijeg karaktera. "Pokuam li otkriti najopenitije i najvanije od tih razliitih znaajki," zakljuio je Tocqueville, zapaam da se ono to se dogaa u ljudskim sudbinama manifestira u tisuama... oblika. Gotovo svi ekstremi su ublaeni ili otupljeni: sve to je bilo najznaajnije smijenila je osrednjost, istodobno manje uzviena i manje prizemna, manje jasna i manje opskurna, od onoga to je prije postojalo na svijetu.
227
POVIJEST ZNANJA
Veliki koraci prema opoj ljudskoj jednakosti koji su poduzeti u najneovjenijoj ali najpravednijoj revoluciji iz 1789., zacijelo su bili posljedica novog znanja i jasnijeg razumijevanja. Istina je da su svi mukarci i ene po prirodi jednaki i da su im dana odreena neotuiva prava. Nakon Lockea i Jeffersona, nakon Robespierrea i Dantona, ak i nakon Napoleona, koji je bio i udovite i tvorac velikih novih ustanova, te tvrdnje razumna ljudska bia vie ne mogu poricati. Moe ih poricati samo ovjek s pukom u ruci usmjerenom u vae srce ili drava s milijunima puaka usmjerenih u istom smjeru. Vidjeli smo kako se izgubilo neto krasno i neobino kad su Galilej, Descartes i Newton zbacili srednjovjekovni intelektualni poredak i razbili sliku Boje drave na nebu. Ne moemo vratiti tu viziju, niti bi veina to htjela. Ipak, postoji nostalgija dok se sjeamo to je bilo neko i to vie nikad ne moe biti. Je li jo neto lijepo i neobino uniteno kad je zbaen europski sustav kasta, drutveni poredak nazvan ancien regime7. Ili je Tocqueville bio samo sentimentalna stara budala kad je napisao svoje tune rijei, premda ipak pune nade, o onome to je izgubljeno, kao i onome to se moe dobiti? Ukratko, ima li napredak u znanju uvijek visoku cijenu? Ja mislim da ima i da nema naina da se izbjegne njezino plaanje.
Mozartov Don Giovanni

U prethodnom poglavlju vidjeli smo kako je John Locke potkraj 17. stoljea pokuao razumnim sredstvima uvjeriti svoje sunarodnjake i suvremenike u drugim zemljama da je snoljivost prema vjerskim razlikama jedino pravo kranstvo. Vie negoli tisuljetna opsesija Bogom nije se dala lako ublaiti, a nesnoljivost je divljala dobom politikih revolucija. To nije vrijedilo samo za katolike zemlje. Rimska Crkva herezu je prije i poslije francuske revolucije htjela iskorijeniti istom strastvenom energinou. Razliite vrste hereza istom su se strau kanjavale u protestantskim zemljama. Istodobno, napadi na koncentriranu mo organizirane vjere jaali su i postajali sve domiljatiji. Najjai legalan udarac u ime snoljivosti bio je "Povelja o pravima" ustava SAD-a, koja je branila dravi da se mijea u vjerski ivot svojih graana. Pojedinci su to nastavili initi, i jo to ine, no drava po zakonu ne smije, i uglavnom tijekom dva stoljea otkad su Oi nacije ustrajali u tome da ova osnovna sloboda bude ukljuena u temeljni zakon zemlje nije niti pokuavala govoriti Amerikancima u to da vjeruju, a u to da ne vjeruju. Thomas Jefferson je sudjelovao u izradi "Povelje o pravima", kao i u gotovo svemu ostalom inovativnom u amerikom politikom ivotu. Poput
228
Doba revolucija brojnih svojih kolega u prvoj vladi SAD-a, bio je deist. Vjerovao je u Boga, ali nije vjerovao ni u jednu vjeru. Ti su ljudi osjeali da postoji mnogo naina na koje se moe sluiti Bogu i slijediti njegov put, bez obzira koji to put bio. A ak i ako nekima prijeti prokletstvo jer slijede krivi put, drava nikad ne smije nametati jedan odreen put svojim graanima koji moraju imati slobodu initi vlastite pogreke, jer kako e u suprotnom odrasti? Britanci su politiku slobodu stekli prije Amerikanaca, no trebalo im je mnogo dulje da dou do prave vjerske slobode. U Francuskoj je agresivni protuvjerski ar revolucije nakon Napoleonova pada zamijenio novi val vjerskog konzervatizma. U Italiji vjerska sloboda nije bila zajamena sve do utemeljenja republike nakon Drugoga svjetskog rata. Niti je vjerske snoljivosti bilo u novoosnovanim komunistikim dravama Europe i Istoka. Ondje su sve vjere stavljene izvan zakona, a ljudi su i ubijani kad bi na bilo koji nain izrazili elju za vjerom. Nisu se samo politiari borili za osloboenje od strogog nadzora dravne vjere. Toj su se borbi pridruili i umjetnici, a nerijetko su je i predvodili. Budui da su bili umjetnici, svoja su gledita iznosili na iznenaujue, nerijetko i podsmjeljive naine. Primjer toga je Mozart, ija je opera Don Giovanni snaan, ali genijalan napad na vjersku nesnoljivost. Ona je, istodobno, i tragedija ovjeka ija je jedina vjera znanje. U biti, ona objavljuje da ovjek mora biti slobodan traiti znanje gdje god to eli. Ali postavlja i pitanje je li znanje jedino to bi ovjek trebao traiti. Pria o Don Juanu vrlo je stara. Njezini se izvori gube u magli srednjovjekovne prolosti. Bila je mit o slobodoumlju kad je slobodoumlje jo bilo opasna i zastraujua pomisao. Don Juanu je prvi put dana knjievna osobnost u tragediji Seviljski zavodnik, pripisanoj Tirsu de Molini iz 1630. Tom dramom Don Juan je postao univerzalan lik, poznat koliko i Don Quijote, Hamlet i Faust, od kojih nijedan nije stvarno postojao, ali su svi uivali i uivaju ivot nakon ivota. Po legendi, Don Juan je bio okorjeli zavodnik mladih ena. Na samom vrhuncu svoje razvratnosti zaveo je djevojku iz plemike obitelji i ubio njezina oca, koji je, kako bi osvetio svoju ker, Don Juana izazvao na dvoboj. Kasnije, vidjevi kip na njegovoj grobnici, Don Juan ga pozove da objeduje s njim. Kameni duh ubrzo dolazi i prorie grenikovu smrt i prokletstvo. Izmiljeni lik Tirsa de Moline imao je hrabrost i energiju koji su tragediji dali nevjerojatnu snagu. Don Juan je imao i iv smisao za alu, koji je njegovu padu dodao dimenziju koja je legendi nedostajala. Wolfang Amadeus Mozart (1756.-1791.) roen je u Salzburgu, iji je najpoznatiji sin, a otac glazbenik odgojio gaje kao udo od djeteta. Do 1781., kad
229
POVIJEST ZNANJA
mu je jo uvijek bilo samo dvadeset pet godina, ve je komponirao stotine djela i raziao se sa svojim pokroviteljem, salzburkim nadbiskupom, te krenuo sam iskovati glazbenu karijeru bez pomoi imunih plemia. U pokuaju da bude slobodan nije uspio. Umro je samo deset godina kasnije u tekom siromatvu. Sahranjen je na prosjakom bekom groblju bez spomenika koji bi oznaavao njegovo posljednje konaite. Svoj veliki uspjeh je postigao posthumno, kad su ga poeli priznavati, kao to je i danas priznat, kao jednog od najveih kompozitora svih vremena. Mozart je bio malen ovjek vesele naravi. Pojedini njegovi suvremenici smatrali su da je idiot savant, svojevrsni genij lakrdija iji je talent bio neobjanjiv. Daleko od toga da je bio filozof, no dobro je shvaao, kao i bilo koji ovjek njegova doba, izazov koji je suvremeni svijet postavio tradicionalnoj vjeri. Sve njegove tri posljednje opere govore, na ovaj ili onaj nain, o toj temi. Don Giovanni je obraduje na straan nain. Opera, iji je libreto napisao Lorenzo Da Ponte (1749.-1838.), prvi je put izvedena u Pragu listopada 1787. Tada je postigla nevjerojatan uspjeh, premda se to sljedee godine u konzervativnom Beu nije ponovilo. Vrlo je vjerojatno da je njezin neuspjeh u rodnoj mu zemlji slomio Mozartov duh. Mozartov Don Giovanni pametan je i armantan ovjek. Zavodi mnogo mladih ena, ne toliko zbog ljubavi koju osjea prema njima, premda njima naravno govori da mu ljubav ispunjava srce, koliko zbog potrebe da ih upozna, to ne moe uiniti ni na koji drugi nain nego da ih zavede. Kako je njegova znatielja ubrzo zadovoljena, naputa ih i slama im srca. Otac njegove posljednje ljubavnice izazove ga na dvoboj. Don Giovanni, smijui se, ubija svog vremenog protivnika. ovjek kojeg je ubio pozvao ga je na objed. Dok jadnik umire, Don Giovanni, svojom uobiajenom cininom uljudnou, uzvraa poziv. ak je i njegov sluga, Leporello, okiran takvim bezbonitvom. Zato se Don Giovanni tako okrutno odnosi prema starcu? On u njemu primjeuje traak osjeajnosti koji ne moe podnijeti. Don Giovanniju pak manjka osjeajnosti. On je znanstvenik, eksperimentira sa enskom duom. U svojim rtvama trai veliinu koju one nemaju. Na kraju ga uvijek razoaraju. Otac njegove ljubavnice jo je manji izazov. Don Giovanni ga odbacuje kao to bi odbacio njeno ljubavno pismo, koje ne razotkriva nita, jer se vie nema to razotkriti. Don Giovanni ima mnogo neprijatelja. Oni ga poinju okruivati, progoniti do njegove propasti. Potroio je oevinu pa su on i Leporello spali na oskudnu veeru u jednoj sobi. Iznenada, zauje se gromoglasno kucanje na vrata. Leporello od straha ustukne, ali Don Giovanni, bez straha prie vratima i naglo ih otvori. Pred njim stoji vitez, blijed i nalik na duha. Doao je na veeru.
230
Doba revolucija Ledenom rukom stie Don Giovannijevu ruku. Don Giovanni je ne moe istrgnuti. Duh ga vue, a Leporello vie gospodaru da ga pusti. Ali Don Giovanni to ne eli uiniti, ak ni da moe. Opinjen je onim to ga eka. Napokon je pronaao izazov dostajan njega samog. Nastavit e svoju potragu za znanjem, ak i u paklu. Pokaj se!, vie duh, ali Don Giovanni mirno odgovara kako se nema zbog ega pokajati. To je jedan od velikih trenutaka u povijesti zapadne umjetnosti. Orkestar zavrava gromoglasnim fortissimom, paklenske vatre diu se u zrak, posvuda se uju krici od kojih se ovjeku ledi krv, a junak nestaje dok zavjesa pada. Je li Don Giovanni komedija ili tragedija? U drami ovjek i nadovjek (1905.) Bernard Shaw (1856.-1950.) otkriva svoju predodbu kominog mozartovskog intelektualca koji armira avole podzemnog svijeta, jedinog mjesta gdje se njegov Don Juan doista osjea ugodno. Ali Shaw nudi samo rijei. Mozartova glazba djelu da je dimenziju koja nedostaje bilo kojoj drugoj obradi te poznate legende. Don Giovannijevu posljednju veeru nezaboravnom ine velianstveni iani instrumenti u orkestru, vitezov plemeniti bas i nevjerojatna hrabrost samog Don Giovannija. On glasno izjavljuje da moe ivjeti ako mu Bog i ne da odgovore na njegova pitanja. Odgovore eli pronai sam, ak i ako je kazna za tu drskost vjean oganj pakla. Ako su ivot i smrt Don Giovannija u Mozartovoj predodbi tragini, onda je to nova vrsta tragedije, vrlo drukija od tragedija starih Grka i Shakespearea. Don Giovanni je zajedljiv i cinian, ne boji se niega, ne potuje tradicionalne vrline. Njegova je tragedija, ako ona to uope jest, u tome to je on sasvim izdvojen od drutva koje ismijava. Prastari obiaji tog drutva ne utjeu na njegov um. tovie, svjestan je da su oni prestali utjecati na mnogobrojne lanove drutva, premda oni to zbog neznanja ili straha ne mogu priznati. To je razlog zato je Don Giovanniju tako lako zavesti mlade ene koje padaju na svaki njegov romantini uzdah. Te mlade ene novu vrstu slobode i pustolovine ele koliko i on sam, premda od njega trae da im se udvara na tradicionalne naine prije negoli se, u drutvu koje ne doputa da uivaju istu vrstu slobode kao mukarci, usude prepustiti njemu i vlastitim udnjama. Budui da su ene, mue ih krivnja i patnja zbog njihova "nemorala". Samo je Don Giovanni potpuno svjestan to se zbiva. ak ni njegov sluga Leporello - pogotovo Leporello - ne razumije to se doista zbiva, premda je i Leporello razvratnik u starom smislu te rijei, tj. i on voli zavoditi lijepe ene. Meutim on tu igru igra na stari nain. Don Giovanni je igra na potpuno nov nain, pokuavajui namamiti ene koje mu postanu ljubavnice da se suoe sa svojom udnjom i tako postignu vie negoli su to mogle njihove majke. One to ne mogu, to ga razoara i tjera 231
POVIJEST ZNANJA
da uvijek iznova trai novu rtvu. Ali "rtva" je pogrena rije, jer Don Giovanni vrlo dobro zna da je svaka njegova ljubavnica voljna poi s njim u krevet. Zbog toga savreno iskreno moe rei kamenom duhu: "Nemam se zbog ega pokajati!" To je i razlog zato svretak Mozartove opere toliko uznemiruje. Uzdrma nas, koa nam se najei od njega, jer shvatimo koliko je u nekom smislu nepravedno to je Don Giovanni proklet da gori u paklenom ognju za sva vremena. Meutim, patnje ljubavnica koje je ostavio, koje okrutno kanjava tradicionalno drutvo kojim vladaju mukarci i od kojeg ne mogu pobjei, takoer su nepravedne.
Goetheov Faust
Legenda o Faustu stara je koliko i legenda o Don Juanu. Ako je to uope mogue, legenda o Faustu jo je poznatija. Postojao je ak i povijesni Faust, preminuo oko 1540., poznati arobnjak koji se koristio svojim arobnjakim lukavtinama kako bi zaveo mukarce i mlade ene te od njih uzimao to god je njegov pokvareni um poelio. Godine 1587. pojavio se niz pria o drevnim mudracima koji su poznavali okultne znanosti. Te su se prie u srednjem vijeku priale o poznatim arobnjacima poput Merlina, Alberta Velikog i Rogera Bacona. U prvoj Knjizi o Faustu sva su ta djela pripisana Faustu. Pridodan mu je neuljudeni prijatelj po imenu Mefisto, a prie su obojane grubim, okrutnim humorom na raun Faustovih rtava. No bilo je potpuno jasno to Fausta eka na kraju. Prema prii, Faust je prodao duu vragu pa e za svoje uspjehe morati platiti vjenim prokletstvom. Prva Knjiga o Faustu prevedena je na brojne jezike. Engleska inaica nadahnula je Christophera Marlowea da napie Traginu povijest ivota i smrti doktora Faustusa (prvi put objavljena 1604., premda napisana ranije), to je legendarnom liku dalo dodatnu slavu. Tijekom sljedeih dvjesto godina pojavile su se brojne druge knjige s pripovijestima o Faustu, kao i arobnjaki rukopisi s Faustovim potpisom. Pojedini su sadravali upute kako izbjei savez s vragom ili ga ak razvrgnuti nakon to je sklopljen. Izvorni Faust je udio za seksom, bogatstvom i moi nad drugima, ali kako se legenda irila, razvio se toliko da je dobio i druge dimenzije i znaenja. I Faust je udio za znanjem, meutim s ciljem zadovoljenja svojih zlih ciljeva. Za njemakog pisca Gottholda Lessinga (l729.-l781.) Faustova potraga za znanjem bila je plemenita pa je u svojoj nezavrenoj drami pomirio Boga i
232
Doba revolucija
Fausta, koji je tako mogao pobjei iz vrajih kanda. Slini koncepti su proimali i ostale inaice legende o Faustu, one Hectora Berlioza, Heinricha Heinea, Paula Valeryja i Thomasa Manna. Meutim, najpoznatiji Faust, ujedno onaj koji najvie uznemiruje, Goetheov je Faust. Johann Wolfgang von Goethe, "najvei duh njemakog naroda", rodio se u Frankfurtu na Majni 1749., a umro u Weimaru 1832. u dobi od osamdeset i dvije godine, nakon ivota koji je zapravo bio dug i neprekinuti uspjeh. Znanstvenik, filozof, romanopisac i kritiar, kao i liriar, dramatiar i pisac epova, poslije Napoleona bio je vodea figura svoga doba. Ili moda ispred njega. Njih dvojica su se jednom ak i upoznala, a Napoleon je, sa strahopotovanjem ali i svjestan da ga mnotvo slua, izjavio: "Vi ste pravi ovjek!" Faust je Goetheovo ivotno djelo. Zapoeo gaje 1770-ih, a zavrio gotovo ezdeset godina kasnije. Jedan je dio objavljen 1780. Nakon toga stvaranje svog remek-djela prekidao je mnogo puta. Prvi dio je na navaljivanje svog prijatelja pjesnika Friedricha Schillera (1759.-1805.) zavrio tek 1808. No ponovno se umijeala sudbina pa drugi dio nije zavrio sve do nekoliko mjeseci prije smrti. Zavretak nije odgaao samo pritisak zbog drugih poslova. Goethe je, znajui da e to djelo od njega zahtijevati svu njegovu matu, znanje i iskustvo, pisanju Fausta posvetio cijeli svoj ivot. Prvi dio, u kojem se opisuje propast srednjovjekovnog svijeta te njegova zamjena suvremenim drutvom, zapoinje srednjim vijekom. Faust je u svojoj kasnogotikoj radnoj sobi i sav je jadan. Dosegao je znanje koje je Don Juan traio, no po cijenu iste izdvojenosti koju je osjeao i panjolac. U obliku crne pudlice pojavljuje se Mefisto. Nudi Faustu priliku da posegne dalje od znanja, da uiva u zadovoljstvu, bogatstvu, drutvu zanimljivih ljudi i ima mo nad prirodom. Faust prihvaa ponudu, ali odbije tradicionalnu faustovsku pogodbu. Izjavi da je ve u paklu. Ne treba mu daljnja kazna. Mefisto nakon toga promijeni uvjete. Ako ikad uspije natjerati Fausta da kae kako je zadovoljan, kako njegov progonjeni, izmueni duh eli odmor, tada e vrag pobijediti. "Dogovoreno!" uzvikne Faust pa veliko natjecanje zapone. Prvi dio Fausta u Njemakoj se proslavio po svojoj ljubavnoj prii koja se pojavila 1790., Faust: Ein Fragment. Nakon objavljivanja 1808. postala je poznata u cijeloj Europi. Faust se zaljubljuje u jednostavnu mladu djevojku, Gretchen, koja ivi u maloj kui u gradiu kojim despotski vladaju tradicionalne vrijednosti. Nikad nije imala ljubavnika. Niti je ak prihvatila kakav dar od mukarca. Faust joj poklanja prekrasno drago kamenje koje mu je dao Mefisto kako bi joj se udvarao i zaveo je. Ona stavi drago kamenje i pogleda se u zrcalo. U zrcalu vidi neku drugu osobu kakva je ve postala i kakva je oduvijek mogla biti.
233
POVIJEST ZNANJA
Gretchen nagonski zna, kao to to zna svaka djevojka, to dar znai i uvida kako opasnost, tako i obeanje koje on sa sobom nosi. Opasnost e doi zavede li je, a potom ostavi mukarac kojeg ve smatra svojim ljubavnikom. Mefisto je Fausta ponovno uinio naoitim, kao to je neko bio, i trideset godina mladim. Faust joj pria o bijegu iz skuene prostorijice u kojoj provodi ivot, u feudalnoj kui u starom gradu. I ona dugo ne razmilja. Preputa se Faustu zaljubivi se u njega svim svojim srcem i duom. Prihvaanje obeanja novog i duljeg ivota bilo je neizbjeno, kako kae Marshall Berman. Pritisci na sirotu, plemenitu Gretchen stvarani su pet stotina godina, od 1300., kad su Dante, Petrarca i Boccaccio zapoeli renesansu i poeli trgati reetke koje su ljude zatoile u srednjovjekovnom svjetonazoru. Veina Europljana jo je 1800. ivjela u skuenim, feudalnim, tradicionalnim okvirima, pridravajui se prastarih drutvenih pravila koje je provodilo sveenstvo i kler bilo koje sekte ili vjere. Pet stotina godina pustolovni duhovi poput onih koje smo opisali u prethodnim poglavljima pokuavali su osloboditi ovjeka iz zatvora njegovih vlastitih predrasuda i strahova. Oduvijek je bilo hrabrih mladih ena poput Gretchen, i znale one to ili ne, uvijek su traile svog Fausta, pustolovnog stranca koji e doi u grad i otii iz njega povevi sa sobom seosku ljepoticu koja moda hoe, a moda nee preivjeti. Preivljavanje obino ovisi o mukarcu. Kako je vrijeme prolazilo, bilo je sve vie Faustova i sve vie Gretchenki. Doista, veina Amerikanaca su potomci takvih osoba, jer je elja za bijegom od feudalnog, srednjovjekovnog svijeta njihove mladosti i prelaskom mora u potrazi za boljim, slobodnijim ivotom u Novi svijet dovela vie doseljenika negoli bilo gdje drugdje. Kad se uini previe dostupnom Faustu, Gretchen ini esto ponavljanu pogreku. Premda je on oduevljen vidjevi kako se promijenila u armantnu enu, poinje misliti kako njemu treba vie negoli mu ona moe pruiti. Za to je djelomino zasluan Mefisto, a djelomino Faustov karakter, proklet da nikad ne bude zadovoljan. I tako je on naputa. Bez Fausta da je titi, Gretchen pada u oaj. Njezin brat, Valentin, bocka je i optuuje. Uz Mefistovu pomo Faust ga ubija u dvoboju. Gretchenino dojene umire, a nju bace u zatvor optuivi je za ubojstvo djeteta i osude na smrt. Gretchen eka izvrenje kazne kad se Faust vrati i, ponovno uz Mefistovu pomo, ude u njezinu eliju. Isprva, ona ga ne prepoznaje. Misli kako je to njezin egzekutor i dirljivo ponudi svoje tijelo sjekiri. Ne, povikne Faust, doao sam te spasiti! Samo mora izai iz elije i bit e zauvijek slobodna! Gretchen odbije. Ona zna da je Faust ne voli, da to ini zbog osjeaja krivnje. Ona zapravo ne eli biti slobodna na nain na koji je on slobodan. Premda zna, ak i bolje od Fausta, stranu okrutnost svog skuenog feudalnog svijeta, 234
Doba revolucija
takoer uvida da u njemu jo ima dobra: to dobro je predanost idealima, predanost ivotu posveenom odanosti i ljubavi. Premda ju je njezin svijet izdao, ona ne eli izdati njega. Niti e izdati svoju ljubav prema Faustu. Oprata mu i odrjeuje ga grijeha koje je poinio prema njoj i dok se die uvis, Faust osjea kako mu je pomogla da se oslobodi pogodbe koju je sklopio s vragom. Drugi dio Goetheovog Fausta djelo je koje pripada 19. stoljeu i o njemu valja raspravljati u kontekstu tog doba. Zbog toga emo komentare o njemu sauvati za sljedee poglavlje. Prvi dio Fausta prirodni je nastavak Don Giovannija. Dubokoumniji je, jer je Goethe bio vei pisac od Lorenza Da Pontea. On takoer nastavlja nain razmiljanja koji je prije zapoeo Mozart negoli Da Ponte. Ljubavna pria o Faustu i Gretchen nije samo izazov tradicionalnoj vjeri, kao to ni moralna pouka iz Don Giovannija nije ta da svi zavodnici odlaze u pakao. No oba djela, pogotovo Faust, trae da uoimo raanje novog svijeta. Za trenutak, oba kau, samo manji broj mukaraca i ena moe shvatiti tu istinu i imati koristi od nje. U Don Giovanniju, samo jedna osoba, Don Giovanni, to vidi i zbog toga plaa cijenu. Ali ak i Faust, usprkos svoj svojoj genijalnosti, treba vraju pomo. Ne moe se osloboditi sam. Gotovo dva tisuljea krani su vjerovali da istinska sloboda dolazi od Boga. Dante je izjavio, "Njegova volja je na mir", a tisue propovijedi su obeavale onima koji su ih sluali da e samo budu li tovali Boje zahtjeve dosegnuti vjeno blaenstvo. Meutim, dva je tisuljea svijet iao svojim neumoljivim putem, satirui tijela i umove ljudi, iskrivljujui ih i izobliujui njihovu viziju dobra. Nova pogodba je bila neophodna. Pogodba s Bogom nije djelovala. Jedina alternativa bila je pogodba s vragom. Mozart to nije mogao rei izriito, premda njegova glazba to govori. Goethe doputa Mefistu da za njega kae:
v
Ja sam duh koji vjeno porie! I s prava ba: jer sve to rodi se, zasluuje da propadne ...
A opet, istodobno, vrag je "dio moi koja ne ini/nita do zlo, a opet stvara dobro." Bog, u svojoj uobraenoj ljubavi prema ovjeku, unitava njegovu kreativnu energiju. Demonska pouda za unitenjem je kreativna. Moramo zbrisati staro da napravimo put novom, u suprotnom napredak nije mogu. Napredak je, tada, vraja pogodba, a ne Boja. To je neobian zakljuak. Pa ipak, svijet se dva stoljea ponaao kao da je on nedvojbeno istinit, a i poetkom 21. stoljea ne pokazuje da je promijenio stajalite. 235
Devetnaesto stoljee: uvod u suvremeno doba

burnih godina 19. stoljea Europa je ostatak Tijekomsvoj znakstotinu mogla hvaliti kako sunce nikadune zalazisvijeta utisnula pa se na britansko, panjolsko, portugalsko, francusko i nizozemsko carstvo. Procvjetale Sjedinjene Amerike Drave, "velika nacija budunosti", otkrile su da utemeljenje carstva nije nunost. Objava Monroevljeve doktrine 1823. zajamila je da ameriki utjecaj na zapadnoj polukugli ostane neupitan, a istodobno je zemlja poteena administrativnog tereta potrebnog za voenje poslova desetak manjih drava. Japan je bre od drugih shvatio kako e puhati vjetrovi budunosti pa se 1868. otvorio Zapadu, to mu je omoguilo iskoritavanje prednosti zapadne tehnologije, umjesto da je poput Kine prisiljen posluiti samo kao snabdjeva sirovinama i radnom snagom. A stoljee relativnog mira, prekidano samo malim poloajnim ratovima medu kolonijalnim silama, dopustilo je razvoj svjetskog trita robom potrebnom za ivot, a ne samo luksuznim artiklima. U 19. stoljeu otkriveni su novi izvori energije, primjerice nafta i elektricitet, te udesni novi komunikacijski ureaji na svjetskoj i lokalnoj razini poput telegrafa i telefona. Ne smijemo zaboraviti ni posve nove naina poveanja udobnosti u domovima od elektrinog svjetla do jeftinih pei od lijevanog eljeza. Runo izraene predmete, koji e u modu ponovno doi tek potkraj 20. stoljea, zamijenile su velike serije tvornikih, od ukrasnih eljeznih jelena za dvorita do pokustva za dnevne i spavae sobe. Popularna knjievnost i novinarstvo zahtijevali su opu pismenost u nekoliko razvijenih zemalja iji su
Uvod u suvremeno doba

misionari nastojali baklju uenja prenijeti diljem svijeta. Kroz ume i preko golemih prostranstava i rijeka vijugala je eljeznica, povezujui stoljeima razdvojene zajednice i istodobno stvarajui nove, a razarajui stare drutvene zasade. A na kraju stoljea dalekovidni su u Njemakoj i Sjedinjenim Amerikim Dravama prorekli kako e se novoizumljeni automobil pokazati najrevolucionarnijim i najprofitabilnijim vozilom kakvo je svijet vidio. Openito, 19. stoljee bilo je doba koje je sebe voljelo nazivati "novim". Rije je bila prikladna. Ali najznaajnija novina iz upravo se navedenih prim jera uope ne nazire.
Razlika koju ini novac

Po nekim se temeljnim osobinama ljudi u proteklih pet ili deset tisua godina nisu mnogo promijenili. Drevni su Egipani obino voljeli svoju djecu, ali katkad nisu, ba kao i mi danas. Drevni su Grci voljeli jesti, piti, izleavati se na suncu i razgovarati o filozofskim temama, to i mi volimo, premda vjerojatno svoje razgovore ne bismo nazivali filozofskima. Rimske domaice su skupljajui se zbog pranja rublja na javnim mjestima rado ogovarale, to se zadralo i do dananjih dana. Drevni su ljudi obolijevali i umirali, poput nas. Katkad su bili velikoduni, katkad okrutni - a i mi smo takvi. Katkad su bili tati i egocentrini, u drugim su prilikama bili vrlo objektivni, to bismo i za sebe mogli rei. Govorei openito, njihove su slinosti s nama bile vee od razlika. Naravno, ljudi iz prolosti u neemu su se od nas sigurno razlikovali. Nisu poput nas imali hladnjake, televizore, mikrovalne penice, automobile i raunala. Ali to nije vana razlika. Nisu "uzimali" godinji odmor ili brinuli kako da utroe "slobodno vrijeme". To je vea razlika. Djecu nisu cijepili protiv djejih bolesti i nisu oekivali da u ivotu "postignu vie" od roditelja. To je jo vea razlika. Nisu smatrali da je novac neto vano. To je vrlo velika razlika, toliko velika da ju je teko shvatiti. Jo je tee shvatiti da nisu samo ljudi iz antike razmjerno malo drali do novca. To takoer vrijedi za veinu ljudi iz srednjega vijeka, doba renesanse pa ak i 17. i 18. stoljea. Sve do kraja 18. stoljea, to je zapravo juer, veina ljudi nije jo otkrila koliko novac moe biti vaan. Zbog toga im je ivot bio vrlo razliit od naega, ak i ako su nam u psiholokome smislu bili vrlo slini. Shvatimo li tu temeljnu razliku izmeu nas i ljudi iz razmjerno nedavne prolosti, takoer emo razumjeti jedan od glavnih doprinosa 19. stoljea korpusu opeg ljudskoga znanja. Moda se u tom smislu 19. stoljee moe promatrati kao uvod u 20. stoljee.
237
POVIJEST ZNANJA
Novac nije izmiljen u 19. stoljeu. Kao sredstvo razmjene, kao nain uravnoteavanja rauna izmeu kupca robe ili usluga i prodavaa, vrlo je star. Otkriveno je malo naroda, ma kako primitivnih, koji ne poznaju pojam novca i koji ga ne rabe u nekom obliku, primjerice kostiju ili komada metala. Takoer nisu otkriveni narodi koji ne bi htjeli novac, bez obzira kako ga zamiljali ili brojali. Kad se to zna, tim vie zauuje da do razmjerno nedavno veina toliko nama slinih ljudi uope nije poznavala toliko poznati pojam zaraivanja novca. Fraza "zaraivati za ivot" njima bi bila posve nerazumljiva. Gotovo svaki ovjek na svijetu danas zna to to znai, premda za mnoge to i nije laka zadaa.
Gospodarski ivot prije 1800.: seljaci

Pokuajmo zamisliti ivot nekih ekonomskih skupina ili klasa prije 1800. Nije rije o tonome datumu. Neke su od tih skupina u nekoliko razvijenih zemalja poput Engleske i Amerike kao vaan gospodarski entitet nestale prije 1800., dok su se u nekim dijelovima svijeta zadrale gotovo do dananjih dana, a svakako i poslije Drugoga svjetskog rata. Meutim, godina 1800. posluit e nam kao openita granica ili prijelomnica izmeu staroga, predindustrijskog, nenovarskog gospodarstva koje su ljudi poznavali veinu svoje povijesti i novoga, industrijskog i poslijeindustrijskog novarskog gospodarstva u kojem ivimo danas. Razmotrimo najprije poloaj seljaka. Taj pojam rabim za veliku veinu ljudskih bia u gotovo svim dravama prije 1800. koji su obraivali zemlju i davali joj ivot i svojim su malim vikom uzgojenoga uzdravali sve gornje slojeve drutva, a da od njih zapravo nisu dobivali gotovo nita. U nekim su zemljama taj gospodarski razred nazivali kmetovima, u drugima robovima, a u nekima i nedodirljivima. "Seljak" je dobar openiti naziv. Seljak je radio cijeli dan, svaki dan, od doba kad je mogao podii najjednostavnije orue do trenutka kad je postao prestar, bolestan ili preslab da radi, a tada je u najveem broju sluajeva i umirao. To je vrijedilo za mukarce i ene. Vjerojatno je imao malo novca, nekoliko novia. Ali seljak nije radio za to ili za bilo kakav novac. Radio je jer je ivot bio rad, a rad ivot pa se ta dva pojma nije moglo razdvojiti. Valja naglasiti da se novac nije nalazio izmeu rada i ivota kao sredstvo razmjene na tritu rada. Drugim rijeima, seljak nije imao "posao" za koji bi dobivao nadnicu ili plau. Niti je, ako bi se ukazala dobra prilika, mogao otkazati "poloaj" i uzeti drugi, bolje plaeni. Seljaci su u veini sluajeva bili vezani za zemlju na kojoj
238

su bili roeni i na kojoj se oekivalo da e raditi cijeli ivot. Svoju zemlju i svoga gospodara nisu mogli napustiti i otii raditi za drugog gospodara, osim ako se dva gospodara nisu dogovorila da je to dobro za njih. Niti je seljak za svoj rad mogao traiti novac. Strogo uzevi, radio je za sebe i za svoga gospodara, a njegov je rad proizvodio hranu, dakle ivot, za sebe i svoju djecu te nekolicinu drugih, moda ostarjele roditelje, ovisnih o njemu. Gospodar je doputao da malo svojih proizvoda odnese na gradsku trnicu, gdje su ih kupovali oni koji nisu ivjeli od zemlje. Tako je dolazio do malo novca. Dio tog novca morao je vratiti gospodaru koji je imao pravo oporezovati sve trine transakcije na svom podruju. Ostatak je troio za kupnju potrebnih stvari poput soli, eljeza ili, u rijetkim sluajevima, knjiga koje se nisu proizvodile na njegovoj zemlji, tj. na zemlji njegova gospodara. to je seljak oekivao od ivota? Uglavnom se nadao da e ga ostaviti na miru, da ima i da podigne djecu, da trpi to manje boli i da umre to lakom smru. Od tih elja, elja da ga ostave na miru sigurno je imala vano mjesto. Seljak se nalazio na dnu drutvene ljestvice, a okruivali su ga i ugroavali razliiti neprijatelji. Svi su ga htjeli opljakati, ukrasti mu ono malo novca koji je imao i odnijeti sve to je imalo bilo kakvu vrijednost. I njegov je rad imao vrijednost pa su neprijatelji, a medu njima se isticao gospodar, nastojali da ukradu i neto od toga. Seljak se stoga nadao da nee umrijeti siromaniji negoli se rodio. Nije se nadao postati bogatiji. Niti je oekivao da e njegova djeca biti bogatija od njega. Njegova oekivanja za djecu, ako ih je uope imao, nisu bila drukija od oekivanja za sebe.
Gospodari
Ponovno je rije o opem nazivu. Zemljoposjednici su se u razliitim zemljama nazivali razliito, primjerice senor, signore, master ili jednostavno boss, gazda. Poput seljaka, gospodar je imao malo gotova novca, premda ga je, naravno, imao vie od seljaka, moda desetak puta vie. Nasuprot seljaku, gospodar je bio vlasnik zemlje za koju su oba, premda na vrlo razliite naine, bili vezani. Gospodar je imao pravo napustiti zemlju ako je to elio, premda je to u uobiajenim okolnostima bilo vrlo nerazborito zbog neprijatelja koji su ga okruivali. Osim ako seljak nije bio rob, gospodar ga nije posjedovao, ali je ivio od njegova rada; tj. seljak je osim za sebe i svoju obitelj zemlju morao
239
POVIJEST ZNANJA
obraivati za gospodara i njegovu obitelj, proizvodei hranu za oboje. Zauzvrat je gospodar titio seljaka od okrutnijih neprijatelja poput pljakaa, razbojnika i drugih ljudi izvan zakona. to je od ivota oekivao gospodar? Prvo, da ne izgubi nita od svoje zemlje i da je ostavi sinovima. Drugo, u veini sluajeva vrlo daleko drugo, da stekne jo zemlje. Ali kako gospodar moe stei jo zemlje kad svu zemlju ve posjeduju drugi zemljoposjednici zajedno s kraljem? Jedan je nain bila enidba djece u iju se zamjenu dobivala zemlja. Viak kerki, meutim, od kojih je svaka kao miraz mogla traiti zemlju, znaio bi gubitak zemaljskih posjeda obitelji. Zbog toga su sinovi uvijek smatrani vrjednijima od kerki. Zbog vane usluge kralj je zemlju jednog gospodara mogao dati drugome. To je bio nain "napredovanja" o kojem je uvijek trebalo razmiljati, a novac je u tome bio koristan za podmiivanje kraljevskih slugu i izravnu kupnju slube, to je poslije moglo voditi dobivanju zemlje nautrb drugog gospodara, manje uspjenog u podmiivanju ili kupnji prave slube. I sam je kralj imao potekoa kad je to bilo u pitanju jer je jedna od njegovih glavnih politikih uloga bila jamenje nepovredivosti plemikih posjeda pa ako to nije mogao ili elio, u ratnim se sukobima mogao nai bez podrke. Zbog toga je najbolji nain stjecanja zemlje bila kraa, odnosno "osvajanje" u tzv. pravednom ratu. Gospodari su stoga veinu svog vremena troili u sukobima s drugim gospodarima iju su zemlju htjeli ili od kojih su se osjeali ugroenima. To je bio njihov posao, a bili su mu posveeni i na njega su troili mnogo vremena i truda, premda ni izbliza toliko koliko je seljak radio. Zbog toga su gospodari radili za zemlju, a ne za novac. Novac su krali, odnosno "osvajali" su ga ako je prilika to doputala, zbog dobrih stvari koje je novac mogao uiniti za njih. Uglavnom, meutim, novac je bio mnogo manje vaan od zemlje.
Sveenstvo
l jo je jednom rije o opem nazivu za crkveni stale. Sveenik je, poput gospodara, ivio od seljakova rada. Zakon je propisivao da od seljakova uroda ima pravo traiti desetinu, ali je u praksi to nerijetko bilo vie od desetine. Kako sveenik od seljaka nije mogao dobiti novac, viak dobivenih poljoprivrednih proizvoda prodao je kako bi namakao novac za kupnju proizvoda koje seljak nije mogao ponuditi, primjerice svilu i druge fine tkanine za odjeu, srebro i zlato za oltarne predmete te prekrasne knjige iz kojih se seljacima dok su kleali u crkvi mogla itati Rije Gospodnja. Zauzvrat sveenik je seljaku omoguavao siguran put na drugi svijet.
240

emu se sveenik nadao u ivotu? Uz spasenje, koje je ovisno o njegovu karakteru i dubini vjere imalo vie ili manje vano mjesto, nadao se napredovanju i moi unutar Crkve. Crkva je bila jedina meritokracija u starome predindustrijskom poretku. lanovi su se ovisno o zaslugama penjali unutar crkvene hijerarhije, premda to nije uvijek ovisilo samo o zaslugama. Mnogo je ovisilo o roenju, ba kao medu gospodarima i seljacima. Sveenik Katolike crkve, ak i ako nije bio plemenita roda, mogao je postati biskup ili kardinal, pa ak i papa ako je bio Talijan. Visoke crkvene slube mogle su donijeti veliko bogatstvo, ukljuujui i novac, ali uglavnom zemlje i dragocjenosti, krzna i umjetnika djela. Nijedan sveenik nije za svoj posao dobivao novac. Ta bi zamisao bila nezamisliva prije 19. stoljea, a teko shvatljiva ak i tada.
Kraljevi
Na posljetku, kralj - bez obzira na naslov, vrh drutvene ljestvice. On je ivio od rada svih drugih, premda je i sam mogao biti vrlo zauzet razliitim poslovima, od lova (kraljevskog sporta), dijeljenja pravde (kraljevska obveza - noblesse oblige) i rata (kraljevsko zanimanje). Imao je mnogo novca, ali su mu i trokovi bili vrlo veliki, obino vei od primanja pa je stalno morao moliti, posuivati ili krasti, nerijetko sve troje, od svog naroda i drugih kraljeva. Njegova je ambicija bila pokoravanje to veeg broja drugih kraljeva. Ako je uspio, poastio bi se ulagivanjem svijeta. On je radio za slavu. Novac je bio potreban, u prvome redu zbog plaanja vojnika koji su za njega mogli osvojiti ono to je najvie volio, a to je ast i ugled. Takoer je bio potreban jer bi ga bez njega vojnici napustili pa bi bio nemoan pred neprijateljima, tj. drugim kraljevima koji su jo uvijek imali vojsku. Tada bi bio pokoren i moda umoren, to je bilo jednako dananjem neprijateljskom preuzimanju ili bankrotu tvrtke.
Trgovci
Doima se da je jedan stale u starom poretku shvaao novac na suvremeni nain, premda zapravo nije bilo tako. Taje skupina radila novcem, znala je kako ga stei i kako umnoiti, a cijenili su ga vie od drugih svjetovnih stvari. Bio je to stale trgovaca i posuivaa novca. Jo u 19. stoljeu bilo ih je razmjerno malo. Ali njihov je utjecaj bio neizmjerno vei od njihova broja jer su imali, ili su mogli imati ili se smatralo da
241
POVIJEST ZNANJA
su imali, velike svote novca koje su kraljevi i visoko plemstvo s vremena na vrijeme oajniki trebali pa su ga posuivali s nevjerojatno visokim kamatama. Pedeset posto godinje u veini je zemalja jo u 18. stoljeu bilo malo. Takvi su poslovi obogatili obitelji poput njemakih Fuggera i firentinskih Medicija. Ali posao je nerijetko bio opasan jer su kraljevi katkad odbijali platiti dugove, a bankari obino nisu imali naina da ih od njih utjeraju. Naravno, sljedei su im put mogli odbiti posudbu, ali i to je bilo opasno jer je kralj imao vojsku, a bankar nije. Kamate koje su prije 18. stoljea naplaivali posuivai novca uglavnom su bile nezakonite. U oima Crkve lihvarenje, odnosno posuivanje novca s kamatama, smatralo se grijehom protiv prirode i Boga. Razlog se moe nai jo kod Aristotela, koji je razlikovao dvije vrste gospodarskih djelatnosti. Prva, nazvao ju je domaom, obuhvaala je proizvodnju i potronju dobara potrebnih za ivot. Koliina hrane koju svatko treba mjeri se prirodnom potrebom, a ne eljom, tj. postoje prirodne granice koliine hrane koju moemo pojesti. Aristotel je stoga tvrdio da je proizvodnja, raspodjela i potronja hrane prirodna ljudska gospodarska djelatnost, a kako je prirodna, dobra je. Slino je vrijedilo za odjeu, kue i slino. U svim tim sluajevima u igru se mogla uplesti udnja pa je osobu navela da za malo prekorai ono to je doista potrebno. Mjera je, meutim, uglavnom bila potreba pa je jamila prirodno opravdanje trgovine tim stvarima. Drugu vrstu gospodarske djelatnosti Aristotel je nazvao trgovinom. Naziv u dananjem smislu nije prikladan, ali je ideja jasna. Trgovina, po Aristotelu, nije poznavala prirodne granice. Mjera takve trgovine bio je novac, a ne potreba, a za koliinu novca koji moete eljeti nema prirodne granice. Zbog toga, zakljuuje Aristotel, trgovina nije prirodna. Najgora vrsta trgovine je trgovina novcem. Ako je netko trgovao hranom, kupujui je i prodajui zbog stjecanja novca, a ne zbog potrebe svoje obitelji da se najede, to je bilo loe, ali je proizvod za nekoga bio koristan. Tako je hrana, premda ju je trgovac prodavao zbog stjecanja novca, kod konanog korisnika omoguavala utaavanje prirodne potrebe, gladi. Ali novac po sebi nema koristi, rekao je Aristotel, a trgovina njime - posuivanjem zbog kamata, na primjer - nije ostvarivala nikakvo dobro pa je takva djelatnost bila posve neprirodna jer nije utemeljena na prirodnoj potrebi. Jedina stvar koja je poticala takvog trgovca bila je udnja, a udnja za novcem nema granica. Crkva je trgovinu smatrala prirodnom ako se, koliko je to bilo mogue, odvijala razmjenom. Ali lihvarstvo je po Aristotelovoj analizi bilo neprirodno. Poput drugih neprirodnih djela, primjerice prodrljivosti, sodomije i incesta, 242
Uvod u suvremeno doba lihvarstvo je proglaeno grijehom. Svi koji su se njime bavili, morali su traiti oprost, a oni koji su to inili previe ili preesto, mogli su izgubiti ivot. Nezakonitost i grjenost lihvarenja imala je nekoliko posljedica. Prvo, glavninu posla s posuivanjem novca s kamatama gurnulo je u idovske ruke jer oni lihvarenje nisu smatrali loim. Smatrali su da uzimanje kamata na uporabu novca nije razliito od plaanja najamnine za koritenje zemlje, to je za krane bilo prirodno. idovi su nerijetko zakonom bili sprijeeni da posjeduju zemlju, jedine druge mjere bogatstva osim novca, pa su svoje napore i domiljatost usmjerili u bankarstvo, to su iznimno dobro svladali. Ipak, premda je lihvarenje idovskim zakonom bilo doputeno, po kranskom je ostalo zabranjeno, to je dunicima nerijetko bio izgovor da ne vraaju dug. Novac je i nadalje bio potreban pa je prva posljedica svih tih zapreka i odbijanja plaanja bilo poveanje kamata jer posuivai nisu vjerovali svojim klijentima pa su rizike pokrivali veim zaradama. Konani rezultat bilo je smanjivanje koliine raspoloivog kapitala, osim za vojne potrebe koje su uvijek isplaivane, ma kako bilo malo novca za druge potrebe. Razmjerno velike koliine kapitala mogle su se nai za mirnodopske aktivnosti kad se cijelo drutvo sloilo o njihovoj vrijednosti. Najbolji primjer je stoljee od oko 1150. do 1250. u Francuskoj kad su diljem te zemlje izgraeni deseci katedrala, po procjenama ukupno vrijednih etvrtinu bruto nacionalnog proizvoda u tim godinama. Katedrale su rasle u svakome gradu. Gotovo svi su dragovoljno pomagali, u mnogo sluajeva u pravom zanosu. Doba izgradnje katedrala zavreno je oko polovice 13. stoljea, poslije ega je slinih projekata u cijelome svijetu bilo malo sve do 19. stoljea. Tada su postali uobiajeni. To je jedna od velikih razlika uzrokovana novcem. Trgovci i bankari nisu bili jedini koji su u predindustrijskom gospodarstvu starog poretka izravno radili za novac. Tradicionalno, kmetovi koji su uspjeli pobjei od svojih gospodara i njihove zemlje, dobili bi slobodu ako su godinu i jedan dan uspjeli preivjeti a da ih ne uhvate i vrate gospodaru. Uli. i 12. stoljeu dugo je razdoblje razmjernog mira i dobrih etvi rezultiralo porastom stanovnitva. Mnogo je mladih sinova iz Italije i sa sjevera Europe pobjeglo iz svojih seljakih domova i otilo u nove gradove, komune, jer se govorilo da "gradski zrak oslobaa". Trgovci u komunama nisu se obazirali na podrijetlo mladia koji su dolazili u potrazi za poslom i pomagali su im da u sigurnosti provedu zahtijevano razdoblje. Ti su mladii nerijetko radili u novarskom gospodarstvu jer su za svoj rad primali dogovorenu naknadu, a kad su zadobili slobodu, mijenjali bi po potrebi posao za poslom. U slinoj su slobodi uivali neki osloboeni kmetovi nakon to je sredinom 14. stoljea puanstvo Europe prorijedila Crna smrt. Ali takva su raz243
POVIJEST ZNANJA
doblja bila iznimke. Veinu je vremena bilo vrlo teko napustiti gospodara i postati slobodni radnik, a ivoti mnogih koji bi u tome uspjeli bili su vrlo teki. Do kraja 18. stoljea u Europi, a u ostatku svijeta gotovo do dananjih dana, velika je veina ivjela u predindustrijskim gospodarskim prilikama, imala malo novca pa nije mogla uivati u onome to se novcem moe kupiti ili uiniti ono to novac moe uiniti.
Nastanak trita rada: ekonomija

Usporedimo li upravo opisane uvjete ivota s onima u kojima ivimo danas, vidimo da u 20. i 21. stoljeu gotovo svatko, u gotovo svakoj zemlji, radi za novac, a novac rabi za kupnju stvari koje treba i eli te tako ivot ini ugodnijim. Gotovo da i nema onih koji mogu dobro ivjeti bez novca. Oni s manje novca zavide onima koji ga imaju vie, a malo je onih to stalno ne ele zaraivati vie negoli sada. Svjesni smo da i danas ima ljudi kojima novac ne znai mnogo. Za njih je vanije ono to rade, negoli novac zaraen takvim radom. ak i takve razmjerno rijetke osobe za ivot trebaju neto novca. Neko je posjedovanje zemlje bilo dobar nadomjestak za novani prihod. Kad bismo danas imali tu nesreu da posjedujemo zemlju, a nemamo novca, mogli bismo zavriti siromaniji od nekadanjeg najsiromanijeg seljaka. Kad bismo bili kraljevi i ivjeli od rada i milostinje podanika, osjeali bismo se obeaeni, a u najmanju bismo se ruku nelagodno osjeali. Kad bismo bili poteni sveenici i pomagali svojim upljanima, vrlo bismo brzo ustanovili da nas veina njih ali jer smo siromani, ak i kad bismo se sami smatrali bogatima jer inimo Boje djelo. Promjena od 1800. do danas upravo je nevjerojatna. Godine 1800. u veem je dijelu svijeta novac bio gotovo nevidljiv. Danas je sveprisutan. Rad je postojao kao i danas, ali pomisao da je rad ivot, a ivot rad, gotovo je nestala. Mi radimo kako bismo zaradili za ivot pa moda ak sanjamo o danu kad vie neemo morati raditi i tako imati vremena za "pravi ivot". Rad i ivot, umjesto da su nerazdvojivi dijelovi naega postojanja, postali su sukobljeni, gotovo suprotni pojmovi. Za veinu ljudi na Zemlji ta je promjena nastupila tijekom 20. stoljea. Uzrok tome je injenica da su za industrijski razvoj cijeloga svijeta bila potrebna dva stoljea, a ne samo jedno. Zapoeo je u drugoj polovici 18. stoljea, a zavrio u drugoj polovici 20. stoljea. Promjena je, zapravo, zasluga samo 19. stoljea, odnosno razdoblja izmeu 1815., kad je nestao stari europski pore-
244

ak, i poetka Prvoga svjetskog rata 1914. Jo 1815. veina je ljudi ivjela bez novca. Do 1914. veina je ljudi u razvijenim zemljama ivjela u novarskom gospodarstvu. Zapravo, to je jedna djelimina definicija "razvijene" zemlje. Kako se tijekom 20. stoljea razvoj irio svijetom, tako se irilo i novarsko gospodarstvo. Velika promjena ljudskog ivota u 19. stoljeu obiljeena je otkriem, moda i izumom, nove znanosti: ekonomije. Nazvana jo i "tunom" znanou, prigrlila ju je skupina trezvenih mislilaca kojima je zajedniki bio pesimistiki pogled na ono to su ljudi inili. Tonije, sloili su se u miljenju da ljudska bia zapravo nisu razliita od vrea ita ili ingota eljeza. ovjek je bio ekonomska jedinica koja se mogla kupiti i prodati poput hljeba kruha. Ljudska dua nije bila ekonomska jedinica pa se poelo postavljati pitanje postoji li uope. Adam Smith je uBogatstvu nacija (objavljenom 1776.) prvi opisao neobian pojam trita rada. Na neki nain, prije negoli ga je nazvao i objasnio kako djeluje, trite rada nije postojalo. Kad je ivot rad, a rad ivot, ovjek ne moe rad odvojiti od sebe i prodati ga, a da pritom ne proda i sebe. Adam Smith je bio jedan od prvih koji su shvatili da je u novom svijetu stvorenom industrijskom revolucijom rad roba poput svih drugih pa je zbog toga bio na prodaju. Zapravo, sve je bilo na prodaju. ivot se sastojao od kupnje i proda je, a ne od rada, a krvotok trita predstavljao je novac. Nad tritem je lebdjela "nevidljiva ruka", kako ju je Smith nazvao, koja je jamila da e pobjedu odnijeti gospodarska uinkovitost. Usto, srea ovjeanstva bila je u uinkovitoj trgovini. Znak uinkovitosti bila je zarada, mjerena novcem. Taj je novac bio ciljem svih stremljenja. I tako se rodio suvremeni svijet. Nakon Adama Smitha slijedili su Thomas Robert Malthus (1766.-1834.), moda najpesimistiniji od svih, David Ricardo (1772.-1823.), John Mili (1773.-1836.) i njegov sin John Stuart Mill (1806.-1873.), Henry George (1839.-1897.) i John Maynard Keynes (1883.-1946.), da spomenemo nekolicinu najpoznatijih ekonomista. U drugoj polovici 20. stoljea brojni su akademski ekonomisti otkrili nove stvari i tako rasvijetlili neke stare probleme. Takoer su izmislili nove mjere gospodarske aktivnosti poput Ml i M2 (mjere opskrbe novcem) i BNP (mjera produktivnosti zemalja). Taj nam je napredak omoguio bolje poznavanje gospodarskog ivota. Meutim, tota je i dalje nepoznato. Slom svjetskog burzovnog trita u listopadu 1987., na primjer, bio je vrlo uznemiruju, naizgled nepredvidljiv i zapravo neobjanjiv poput sloma 1929., usprkos tvrdnji vojske ekonomista da se 1929. ne moe ponoviti. Zabrinjava to se nekoliko godina poslije sloma 1987. ekonomisti ne slau oko njegova uzroka.
245
POVIJEST ZNANJA
Je li ekonomija "dobra znanost" uope nije vano. Ekonomisti znaju mnoge istinite stvari, premda ih, recimo, ne znaju sa sigurnou fiziara koji svoje iskustvo temelje na tri stoljea newtonovske mehanike. Vano je da zahvaljujui ekonomiji znamo mnoge vane stvari nepoznate naim precima. Prvo i najvanije, znamo da su u dananjem svijetu i svakom zamislivom svijetu rad, strunost i iskustvo na prodaju, a ivot se sastoji od uenja kako vlastiti rad, strunost i iskustvo prodati po najvioj cijeni koju moemo postii u nekim odredivim okolnostima. Takoer vjerujemo da je to prirodno. Moda jest i moda e uvijek biti. Ali ne smijemo zaboraviti da prije samo dva stoljea to nije bilo prirodno stanje stvari. Moda nas to natjera na vie razmiljanja o onome to znamo. Ekonomija, "tuna" znanost 19. stoljea, uplela se i u druga podruja znanja. Karl Marx, o kome e jo biti rijei, bio je ekonomist i povjesniar. Danas, uglavnom zbog Marxa, svaka je ozbiljna povijest, ekonomska povijest, ak i ako se katkad prikazuje u drugim bojama. Drugim rijeima, povijest vrijedna svog imena mora se baviti ekonomskim injenicama, bez obzira ime se drugim zapravo bavi. Povijest pisana prije Adama Smitha nije poznavala to ogranienje. Usto, danas postoji ekonomska strana znanosti, ekonomska strana umjetnosti pa ak i ekonomija dokolice, to je po staroj definiciji bilo gotovo suprotno ekonomskoj injenici. A novac je postao mjera uspjeha, ak i u najneekoniminijim djelatnostima. Oarava nas ivot bogatih, njihova slava i ugled koji se moe kupiti. Pobjeda novca nad starim poretkom u Engleskoj se zbila kad je sredinom 1840-ih Charles Dickens (1812.-1870.) napisao roman Dombey i sin. Dickens se poput svih drugih udio toj pojavi, prestraen i nesretan zbog svega to je smatrao izgubljenim. Svoje neodobravanje nije skrivao. Dombey je bogat, glava velike trgovake kue. Njegov je sin pametan, ali boleljiv. Jednog dana mali Paul upita oca: "Tata! to je novac?" Gospodin Dombey je zbunjen. Kakvo mu je nevjerojatno pitanje postavio sin! "to je novac, Paul?" odgovara. "Novac?" "Mislim," nastavlja Paul, "to je zapravo novac, emu slui?" "Uskoro e saznati," odgovori gospodin Dombey svom sinu, tapui ga blago po ruci. "Novac, Paul, moe sve," dodao je. Paula takav odgovor ne zadovoljava pa nastavlja razmiljati o novcu. Njegova je majka mrtva. Umrla je nekoliko sati nakon njegova roenja. Ako je novac dobar, pita, zato nije spasio njegovu mamu? I on je sam slab i boleljiv. Novac ga ne moe uiniti jakim i zdravim. emu, dakle, slui? Na kraju romana saznajemo da novac doista nije mogao spasiti malog
246

Paula, ba kao ni tvrtku "Dombey i sin" koja je propala i sa sobom odnijela sve nade gospodina Dombeyja. Izgubio je sina, enu i sav novac. Ostala mu je samo kerka, koju nikad nije cijenio. Ali ona, na posljetku Dombey shvaa, vrijedi koliko i sav novac na svijetu te sva slava i ast.
Faustovski razvoj
Prvi dio Goetheova Fausta objavljen je 1808. Kao to smo vidjeli, bilo je to posmrtno zvono za stari, omeeni gotiki svijet u kojem je Goethe roen. Drugi dio, zavren samo nekoliko mjeseci prije autorove smrti 1832., nadopunjuje prvi dio. Umjesto vjernog opisa svijeta na umoru, domiljato se bavi svijetom u nastanku. Prema legendi, vrag kua Fausta svim zamislivim dobrima. (Medu njih je Christopher Marlowe u svome djelu kao simbol svega to predstavlja ena ukljuio Helenu Trojansku.) Goetheov Mefisto vodi Fausta na razgledavanje prostora i vremena te mu nudi Helenu kao druicu, a naravno i svaki dragocjeni poklon koji zaeli. Ali Goetheovu Faustu je dosadno. eli jo vie, ali jo uvijek ne zna tono to je to. etvrti in zapoinje prizorom u kojem potiteni Faust sjedi na litici i gleda u beskonani ocean. Pojavljuje se Mefisto obuven u par izama od sedam milja koje nakon to ih skine nastavljaju koraati. Pita Fausta to ga mui. Faust ne zna. Tada, najednom, shvati za im udi. Ocean, duboko pod njima, die se i sputa u vjenoj promjeni plime i oseke, ali ne postie nita. Sva je ta energija uludo utroena. elim je nadzirati! Moe li mi pomoi? To je projekt kakav Mefisto voli. Ono to se nije usudio nijedan ovjek, pomoi e da postigne Faust. Objanjava da Faust mora pomoi caru u ratu. Zauzvrat e car Faustu dati golemu koncesiju, doputajui mu da izgradi cijelu obalu. to zamiljeno, to uinjeno. Faust sad sjedi na svojoj promatranici, sa zadovoljstvom pratei ispunjavanje svojih velikih planova. Ono to je nekad bila prauma, prirodni kaos, sad je golemi park, s lijepim zgradama i tvornicima u kojima tisue radnika proizvode korisne stvari. Samo je jedna stvar koju se jo moe poeljeti. U samome sreditu Faustova pogleda nalazi se kuica okruena krasnim starim lipama. On pita tko ivi u kui koja mu kvari vidik. Stari brani par Baukida i Filemon, odgovara mu Mefisto. Objanjava Faustu da ih nije uspio nagovoriti da se presele. Oni su dobri, plemeniti ljudi, ali ih zbog njihove dobi Mefisto nije primamio ljepom kuom u oblinjem novoureenom parku daleko od Faustova pogleda.
247
POVIJEST ZNANJA
Faust je razoaran. Ima sve: mo, uspjeh, zadovoljstvo da je uljepao ivot tisuama svojih sunarodnjaka. Na putu mu stoji samo taj stari par. Faust nije okrutan. Barem ne misli da je okrutan. On ne eli nakoditi starome paru koji je svima omiljen. Ali projekt valja zavriti! Nepodnoljivo je misliti da stari par sprjeava ostvarenje njegovih snova. Nareuje Mefistu da ih ukloni i srui njihovu kuu i drevno drvee. To se mora uiniti prije veeri, povie, jer inae vie nikad nee zaspati! Nedugo zatim Mefisto se vraa. Ali Faustovu pozornost privlai treperavo naranasto svjetlo medu drveem. Tamo neto gori, kae. Doista, odgovara Mefisto. Gori kua Baukide i Filemona. Nisu htjeli napustiti dom pa smo ga spalili. Faust je zapanjen. Jesu li ozlijeeni? Mefisto slijee ramenima. Htio si da nestanu, kae. Morali smo ih ubiti. U svjetlosti zore vidik e ti biti ist na sve strane. Faust ali zbog toga to je uinio, ali ga Mefisto kori. Omlet ne moe nainiti, a da ne razbije nekoliko jaja, upuuje ga (koliko je graditelja i upravitelja golemih projekata to reklo u stoljee i pol nakon Fausta?). Faust protjera Mefista, ali ga se ne moe rijeiti, niti to doista eli. Duh koji sve negira, unititelj svega to postoji, potreban je - Faust to zna - da utre put za novo. Svijet je ogranien, ali ljudski su snovi neogranieni. Staro mora biti srueno, poravnano, uniteno kako bi nainilo mjesta za novo. Sve bre, ono to je bilo novo juer mora osloboditi mjesto za ono to e doi sutra. Je li uvijek bilo tako? Ne kad se stanovnitvo nije poveavalo, kad ljudi nisu gradili za jedan narataj, nego za tisuljee, kad su ljudske ustanove trebale trajati vjeno. Promjena je uvijek bilo. Promjene su u ljudskom ivotu i prirodi neizbjene. Ali do industrijske revolucije, do 19. stoljea, cilj nije bila promjena. Tada i od tog doba promjena je ozakonjena i zahtijevana zbog sebe same. Stvari se moraju mijenjati jer je prolost, openito, nepoeljna i nezadovoljavajua. Novo je dobro, staro je loe. Uklonimo staro, dovedimo novo! Usprkos naoj trenutanoj zaludenosti za nedavnom prolou nita se nije promijenilo. Dok piem ovu knjigu Amerikanci su ludi za 1950-ima, a dok je budete itali moda e u modi biti neko drugo desetljee, a 1950-e ponovno e se nai u zapeku. Takva promjena miljenja nije promakla Goetheu, koji ju je predvidio prije stotinu sedamdeset godina. Zbog toga se na kraju spjeva Faust, sad star i slijep, eli vratiti u gradi u kojem je roen i ponovno otii u Gretcheninu sobicu. Ali to je tek svojevrsno zabavite u stilu 1830-ih, ozraju starog poretka. Stari feudalni nain ivota mjesto je za posjeivanje, a ne za ivljenje. ivi se u budunosti. Zavretak Goetheova remek-djela u najmanju je ruku zagonetan. Stari pjesnik nije izgubio energiju i vjetinu, ali vie nije usredotoen kao to je ne-
248

kad bio. Faust je trpio zbog onoga to je uinio Baukidi i Filemonu, ali takoer je doivio i vrhunce. Najvanije, nikad nije priznao poraz. Njegova vizija budunosti koja e biti bolja za veinu, premda okrutna prema nekima, odgovarajui je opis, kao da nam kae Goethe, novoga svijeta koji se rada pred naim oima, ak i ako svatko to ne vidi. Zbog toga je u posljednjim stihovima spjeva Faust spaen, a ne proklet. Duh proroanstva koje proima Goethea i njegova junaka Fausta nije nestao Goetheovom smru i Faustovom pjesnikom apoteozom. Baklja je predana skupini mislilaca, veinom mladih, koji su se nazvali socijalistima nova rije - a stvorili su optimistinu sliku novog svijeta utemeljenog na drutvenom radu i posveenog pravdi. Najrjeitiji i najutjecajniji meu tim novim sojem proroka bio je Karl Marx.
Marksizam: teorija i praksa

Jedna od neiskrenijih obrana ropstva formulirana na amerikom jugu prije graanskog rata glasila je otprilike ovako. Priznajmo da ropstvo kod nas postoji uglavnom zbog gospodarskih razloga. Ali vlasnici dobro postupaju s crncima. U gospodarskom je interesu vlasnika da s robom dobro postupa. Zahvaljujui takvom dobronamjernom postupku crnac, prirodno podreen, u slobodi ne bi ivio tako dobro kao u ropstvu. "Slobodni" radnik na Sjeveru ne uiva u takvoj dobronamjernosti, nastavlja se rasprava. On je po svemu rob osim po nazivu i s njime se okrutno postupa jer je to u interesu njegova poslodavca, koji mu nije vlasnik. Zbog toga u "slobodnom" drutvu Sjevera postoji svojevrsno "nadniko ropstvo", mnogo gore od izravnog ropstva na Jugu. Strani dopisnik The New York Tribunea sloio se s takvom argumentacijom, ali ne zato jer je htio opravdati ropstvo. Zvao se Karl Marx, a ono to je zapravo htio uiniti bilo je postavljanje svijeta naglavce. Godine 1815., poslije napoleonskih sukoba, konzervativni je europski politiki sustav obnovljen, ali je ubrzo poeo pokazivati napukline. Manju pobunu u Francuskoj 1830. slijedila je 1848. velika u Njemakoj, a potom se rairila i u druge zemlje. Marx i njegov prijatelj Friedrich Engels (1820.1895.), radei uurbano u Londonu na izdavanju komunistikog manifesta, smatrali su da je pred vratima svjetska, ili barem sveeuropska revolucija. Revolucija iz 1848. okrutno je uguena, ali Marx i Engels nisu prestali sanjati. I predviati. Marksizam je teorija povijesti ali ujedno i praktini program za revolucionare. Njegov se genij sastoji od kombinacije tih dvaju elemenata. Mnogi su
249
POVIJEST ZNANJA
Marxovi prethodnici iznijeli planove za revoluciju ili su smislili razloge za njezino podizanje. Marx je uinio oboje pa je zbog toga napoznatiji i najutjecajniji revolucionar svih vremena. Karl Marx nije bio sretan ovjek, niti je proivio sretan ivot. Roen je 1818. na zapadu Njemake, u Trieru, kao sin roditelja srednje klase. Na Berlinskom sveuilitu studirao je pravo, ali je napustio studij. Priduio se "Mladim hegelijancima", odnosno lijevim republikancima, i otiao u Pariz gdje je zapoeo ivotnu karijeru politikog novinara. Iz Pariza je 1845. protjeran pa je pred policijom pobjegao u Bruxelles i tamo upoznao Engelsa. Najvei utjecaj na Marxova razmiljanja imala je filozofija G. W. F. Hegela (1770.-1831.), koji je u Berlinu poeo predavati kad je Marx roen. Hegelova metoda u osnovi je bila metafiziciranje svega, tj. otkrivanje neke Ideje ili Univerzalnoga uma u konkretnoj stvarnosti. Vrlo iroko gledajui na ljudsku povijest, Hegel je predloio da svu promjenu, sav napredak uzrokuje sukob golemih sila. Svjetska povijesna figura, nacija ili dogaaj postavlja izazov. Toj je tezi, kako ju je nazvao, suprotstavljena antiteza. Sukob medu njima se neizbjeno razrjeuje sintezom sila na vioj razini postojanja. Na primjer, francuska je revolucija izazvala stari poredak. Stari je poredak odgovorio kad su protjerani plemii porazili revoluciju. Ali razrjeenje sukoba bilo je u uspostavi novoga drutvenog pretka, razliitog od svega to je postojalo prije i razliito od svega to su oekivale obje strane. To je, dakle, bio razlog revolucije. Ali bilo ga je vrlo teko primijeniti, osim naknadno. To nije bio praktian revolucionarni program. Marx je shvatio nedoreenost i podsmjeljivo kritizirao Hegela i njegovu idealistiku dijalektiku, premda je priznavao da mu mnogo duguje. Volio je govoriti kako je "Hegela postavio na glavu". Zapravo, tvrdio je da je krenuo od konkretne materijalne stvarnosti, a ne Ideje, kako je to navodno uinio Hegel. Marx je stoga svoju filozofiju povijesti nazvao dijalektiki materijalizam. Poznavajui dobro povijest, tvrdio je da moe ne samo objasniti zato su se stvari zbile na odreeni nain nego i predvidjeti to e se dogoditi u budunosti. Hegelov prilino nejasan pojam sukoba povijesnih "snaga" Marx je transformirao u sukob izmeu drutvenih i ekonomskih klasa, za koji je vjerovao da se odvija tijekom cijele ljudske povijesti, a zavrit e se tek konanom pobjedom komunizma. Marx je pomno biljeio uvjete u industrijskom svijetu oko sebe, a bio je briljantan pisac. Opisao je stanje u kojem su ivjeli osiromaeni engleski radnici i njihove radne uvjete. Takoer je opisao ivot bogatih kapitalista. Bilo je oito da su interesi kapitalista bili razliiti od interesa radnika. A na neki nain uvijek je postojao i uvijek e postojati sukob izmeu radnika i vlasnika zemlje ili strojeva na kojoj je ili na kojima je radnik radio.
250

Ipak, Marxova ideja klasnog sukoba temeljila se na stvarnom postojanju drutvenoekonomskih klasa, a dobro je pitanje jesu li takve klase doista postojale u europskim zemljama. Ako nisu, odnosno ako je sukob bio stvaran, ali ne trajan i neizbjean, tada Marx nije Hegela postavio na glavu. U tom je sluaju samo malo promijenio Hegelovu doktrinu. Bez obzira postojale li takve klase ili ne, Marx je i radnike i kapitaliste uvjerio da postoje. Takva vrsta retorike pobjede tipina je za Marxa i Lenjina poslije njega. "Duh se iri Europom!" uvodne su rijei Komunistikog manifesta, "duh komunizma!" To nije bila istina. Radnici su bili nezadovoljni, htjeli su poboljati svoj poloaj. S vremena na vrijeme razgnjevili bi ih okrutni uvjeti u kojima su radili pa su se protestirajui bunili, uglavnom ne naroito uinkovito. Ali samo je nekolicina medu njima htjela komunizam ili je uope znala to to znai. Velika veina radnika eljela je tek neto bolji ivot, uz pravedniju podjelu zarade od njihova rada. O sebi nisu razmiljali kao o klasi, niti su htjeli da njihova klasa prevlada u svijetu i zamijeni kapitaliste. Marx je to znao bolje od ikoga drugog. Shvatio je da ih njegove rijei moraju uvjeriti u ono to jo ni sami nisu vjerovali i to moda nikad nee razumjeti. Zajedno s Engelsom stalno je proizvodio manifeste, traktate, kritike i lanke. Glavna teza koju je valjalo prenijeti bila je neizbjenost pobjede proletarijata, klase radnika bez ikakva kapitala. Taj novi poredak nije bio neizbjean jer se u vie od stoljea i pol nakon objave Komunistikog manifesta pojavio samo na nekoliko mjesta. A tamo gdje se pojavio, nedavno je sruen. Ipak, ugodna je pomisao za revolucionara vjerovati da se nalazi na povijesnom vlaku ije napredovanje u vremenu nadziru mone sile. Marx nikad nije prestao ponavljati da je komunistika revolucija neizbjena pa je i u to uspio uvjeriti narod. Marxov najvei dar bilo je izazivanje buroazije (epater le bourgeois). Komunistiki manifest briljantno je uspio u tjeranju neprijatelja u ludilo. U tom poznatom spisu nai emo svaku vrst apokrifnih ideja, ukljuujui i vjerojatno najsablanjiviju prijetnju kako e komunisti dijeliti ene. Marx to doista nije mislio ni elio, ali je znao da e na taj nain izazvati ok kod itatelja. Posljedica svega bila je da su prvi potez obino povlaili buroaski kapitalisti - tj. prvi su koristili silu. Tada bi proletarijat odgovorio poput pobunjene drutvenoekonomske klase, ak i ako nije vjerovao da to jest. Pobunjenici diljem svijeta preuzeli su strategiju od Marxa, bez obzira na sve drugo njegovo uenje. Oni uvijek pokuavaju izazvati neprijatelja, primjerice policiju, na uporabu sile, dok sve sa strane snimaju TV kamere. Revolucija iz 1848., koja je potakla pisanje Komunistikog manifesta, uskoro je uguena bez prevelike tete po kapitalizam. Vei se izazov pokazao
251
POVIJEST ZNANJA
1870. kad je francuski car Napokon III. ishitreno objavio rat Njemakoj pod Ottom von Bismarckom i za tri mjeseca doivio poraz. Napoleon je abdicirao, a privremena republikanska vlada pokuala je nastaviti rat protiv njemakih napadaa. Rat se uskoro pokazao izgubljenim pa se Francuska u sijenju 1871. predala. Izabrana je nova, monarhiji naklonjena vlada, a zemlja je pokuala nastaviti po starome. Ali tu je, po Marxu, u igru ula antiteza. Pariani, uvrijeeni i povrijeeni silama koje su vladale Francuskom, pobunili su se i biranjem vlastite vlade pokuali se otcijepiti. Parika komuna nije se htjela pokoriti naredbama Adolphea Thiersa, izabranog predsjednika drave. Thiers, star i vrlo lukav politiar, zamolio je Nijemce da puste tisue francuskih zatvorenika i uskoro je organizirao mone snage za obraun s Parikom komunom. Na ulicama Pariza tijekom svibnja 1871. poeli su krvavi sukobi s mnogo poginulih. Posljednji komunari 28. svibnja strijeljani su na groblju Pere Lachaise. Francuska ljevica nikad nee zaboraviti da je francuska vojska pred zid na groblju postavila radnike i hladnokrvno ih pobila. Marx, ekajui i nadajui se, izjavio je da su komunari predvodnici proleterske revolucije. Vjerojatno to uope nisu bili. Ali ponovno je bilo dovoljno dokaza da potkrijepe Marxovu teoriju. Kako je njegov ugled kao proroka rastao, tako je rasla i upotrebljivost njegova imena u izazivanju kapitalista. Karl Marx je umro 1883. godine. Ali upravo je u njegovo ime 1917. godine Vladimir Ilji Lenjin (1870.-1924.) u Rusiji poveo revolucionare. Da iz sukoba izie kao pobjednik, Lenjinu je pomogao marksistiki retoriki trik. Naime, Lenjin je predvodio ekstremno lijevu frakciju pobunjenika. Suprotstavljao mu se Aleksandar Kerenski (l88L-1970.), voda naizgled veine revolucionara. Kerenskijevi su ljudi bili centristi, a centristi su obino veina u svakoj skupini. Lenjin je bolje od Kerenskog znao kakva mo moe biti u imenu. Vrlo su brzo njegovi sljedbenici uspjeli postati veinom u revolucionarnom komitetu. Svoju ekstremno lijevu skupinu Lenjin je nazvao boljevici, "veina". Kerenski je vjerovao da e injenice pobijediti takve glupe tvrdnje pa je pustio da se stvari neometano odvijaju dalje. Uskoro su boljevici doista bili u veini, ali samo unutar vladajue skupine. Zbog toga je mala manjina poela vladati Rusijom u ime Velike proleterske revolucije. Komunizam nije samo ime, nije samo duh. Otprilike etvrtina svjetskog stanovnitva ivi pod komunistikim vladama, premda se taj broj u posljednjih petnaestak godina znatno smanjio. Komunizam je istinska, premda pogrena teorija vlasti i drutvenoekonomske organizacije.
252

Pravi komunizam, kakav su zamiljali Marx i Lenjin, ostaje stvar budunosti, a tako e moda biti zauvijek. Danas s vie od milijardu ljudi vlada neto to ne postoji i to moda nikad nee postojati.
Marksistike spoznaje
Prije nekoliko godina analizom se proda je knjiga pokazalo kako je Karl Marx uspjehom svojih djela drugi na ljestvici svih vremena, dok je prva Agatha Christie. Mnogo, a moda i veina onih koji su kupovali Marxova djela nisu ih nikad proitali. Njegova su se djela morala nalaziti na policama komunista diljem svijeta, bez obzira itali ih ili ne. Ali ako ga komunisti nisu itali, posebice Komunistiki manifest, mnogo su propustili. Marx je bio veliki povjesniar, ujedno kritiar svijeta u kojem je ivio. Razumio ga je moda bolje od svakoga drugog. Zbog toga je doista mogao predviati budunost, u najmanju ruku da je opie u grubim crtama. Marxove politike prognoze nisu bile vrlo tone. Komunizam je uglavnom doivio propast, a mislim da ni u budunosti nee proi bolje. Kao zamisao vlasti, previe moi stavlja u ruke nekolicine, a nekolicina, bez obzira bili aristokrati ili proleteri, nikad nee biti na razini te zadae. Nijedna vlast ne moe biti pravedna pa zbog toga ni uspjena na dulji rok, osim ako ne pronae naina da mo stavi u ruke veine, u idealnom sluaju u ruke svih. Vladari komunistikih drava nisu "narod" u istom smislu u kojem "narod" vlada dravama poput Velike Britanije, Francuske ili Sjedinjenih Amerikih Drava. Dokaz je postojanje svemone tajne policije u svim komunistikim dravama i njezino nepostojanje u svim stvarnim demokracijama. Ako "narod" doista vlada, i toga je svjestan, nije mu potrebna tajna policija za nadzor - koga? sebe? Politika su zbivanja zapravo epifenomenolokija negoli to politiari ele priznati. Administracije i vlade se mijenjaju, ali temeljne su promjene vanije od imena politikih stranaka. Marx je bolje od bilo kojeg svog suvremenika razumio temeljne promjene koje su se polovicom 19. stoljea zbivale u Europi. Kad je rije o politikoj budunosti, nije imao pravo. Meutim, imao je pravo o karakteru nastajueg svijeta. U Komunistikom manifestu Marx je napisao: "Najrevolucionarniju ulogu u povijesti imala je buroazija." Kakva neobina izjava. Da li ju je mogao izrei bilo tko osim Marxa? Drugim rijeima, je li itko drugi shvaao da je buroazija od samih poetaka revolucionarna klasa? A u godinama prije toga, tj. stoljeu koje je zavrilo 1848., kad je Marx pisao, "postigla je uda koja daleko
253
POVIJEST ZNANJA
nadmauju egipatske piramide, rimske akvadukte i gotike katedrale." "Poduzela je ekspedicije koje zasjenjuju sve nekadanje seobe naroda i kriarske pohode." U odlomku punom iskriave energije koja je takoer proimala buroaziju, Marx pokuava opisati to postignue: Buroazija, premda na vlasti jedva stotinu godina, stvorila je veu i kolosalniju proizvodnu snagu od svih prijanjih narataja zajedno. Kroenje prirodnih sila, strojevi, primjena kemije u poljoprivredi i industriji, parobrodi, eljeznica, elektrini telegraf, krenje cijelih kontinenata za uzgoj poljoprivrednih kultura, reguliranje rijeka, cijele populacije proizile sa zemlje - koje je ranije stoljee moglo uope naslutiti da u krilu drutvenog rada lei takva proizvodna snaga? Drugi Marxovi suvremenici mogli su sastaviti popise zavrenih ili u bliskoj budunosti planiranih projekata novih buroaskih kapitalista. Meutim, to nije tema Marxove retorike. On naglaava proces koji je buroazija izmislila, a ne postignua kao takva. Zapravo, buroazija se nikad nije zanimala za postignua poput piramida, akvadukta ili katedrala. Nju zanima samo zarada. Ona ne gradi zbog gradnje, nego zato da povea kapital. Zbog toga e bez grinje savjesti sruiti prologodinju zgradu koja je ispunila svoju svrhu im je izgraena i na njezinom mjestu podii novu. Jedna stvar vodi drugoj u beskonanoj struji naizmjeninog unitavanja i stvaranja, stvaranja i unitavanja, procesu koji energiju i domiljatost milijuna ljudi iskoritava na posve nove naine. ak ni proces nije nepromjenjiv, shvatio je Marx. I on se stalno mora poboljavati, revolucionirati. Upravo gaje to razumijevanje razlikovalo od suvremenika i uinilo ga suvremenim ovjekom koji bi mogao i danas biti iv kao i prije stoljea i pol. Sljedei nevjerojatni odlomak opisuje to se mora dogoditi: Buroasko doba od prijanjih vremena razlikuju stalno revolucioniranje proizvodnje, neprekinuto naruavanje svih drutvenih odnosa, trajna nesigurnost i pometnja. Stalni, zamrznuti odnosi s njihovim sklopom uvaenih zamisli i miljenja nestaju, a novostvoreni postaju zastarjeli prije negoli mogu okotati. Sve kruto rastvara se u zraku, sve sveto se profanira, a ljudi se na posljetku trezvenim osjetima moraju suoiti sa stvarnim uvjetima svoga ivota i vezama sa sunarodnjacima.
254

Ukratko, buroazija je uvela trajnu revoluciju kojoj se ne moe dopustiti da prestane. Nema naina za zaustavljanje svijeta kako biste s njega mogli sii. Stalna promjena koju zahtijeva revolucionarni proces takoer zahtijeva novu vrstu ljudskog bia: mukarce i ene koji promjenu vole zbog same promjene, razdraljive, nestrpljive, uzbuene pokretljivou i brzinom, u potrazi za poboljanjem svakog vida svojeg postojanja. Ukratko, ta je revolucija traila ljude poput nas, svialo se to nama ili ne. Nai su djedovi zapoeli revoluciju, a mi je jo uvijek proivljavamo. Ne moemo je zaustaviti ak i kad bismo to htjeli. Vrlo je vano, smatram, shvatiti da veina nas ni ne eli prestanak tog procesa. Nostalgija je ugodna; djecu volimo voditi u zabavita ureena u povijesnom stilu gdje slavimo higijensku inaicu naina na koji smo nekad ivjeli. Ali se ni za trenutak ne elimo vratiti u to doba. Barem ne ako se nalazimo u dobi izmeu deset i ezdeset godina. Vrlo mladi i vrlo stari moda bi vie voljeli ivjeti u Crvenkapiinu gotikom selu, sa svom njegovom ogranienom vizijom i mogunostima. Djeci nisu potrebne mogunosti. Oni stvaraju svoje. A starci, poslije cijelog ivota u stresu stvorenom trajnom revolucijom, spremni su skrasiti se sa svojim steenim uvjerenjima i mitovima u svijetu "stalnih, zamrznutih odnosa". Ali mladi i oni srednje dobi ne ele imati posla s tim. Oni ele promjenu, promjenu bru negoli ikad dosad. Sanjaju o posve novom svijetu, ak i ako ne mogu zamisliti njegove pojedinosti. Drugim rijeima, uvijek moramo paljivo razlikovati nostalgiju, svojevrsnu blagu, nekodljivu drogu na koju se svatko tijekom kraeg razdoblja moe navii, od stvarne elje za povratkom u nain ivota iz davne prolosti, u vrijeme, primjerice, kad novac nije bio naroito vaan. Uvijek postoje osobe koje bi se doista htjele vratiti u ono to smatraju "jednostavnijim" nainom ivota. Veina je, meutim, dovoljno mudra da shvati kako taj ivot nije doista bio jednostavniji jer je novca bilo malo, odjeu ste morali prati rukama, povre ste uzgajali sami, a putovali ste pjeice ili na konju. Uz sav stres, tjeskobu i razliite prije nepoznate opasnosti, suvremeni je ivot jednostavniji i laki od ivota u prolosti.
Ekonomske injenice: parni stroj

Devetnaesto je stoljee bilo odano injenicama, posebice onima ekonomske vrste. Ako se sve ostalo mijenjalo, injenice su ostajale iste. One su bile oslonac promjenjivog svijeta. injenicu se nije moglo osporiti. One su kakve jesu. "injenice su injenice," govorilo se, kao da je to bilo to objanjavalo.
255
POVIJEST ZNANJA
Mislim da ne razumijemo ili ne vjerujemo injenicama na nain kako je to bilo u 19. stoljeu. Nauili smo da se i injenice mogu promijeniti jer se pridruuju struji promjene koja nas okruuje u svakom trenutku dana i noi. Meutim, nismo izgubili osjet moi, ak i straha, koji injenice mogu izazvati, posebice ekonomske injenice. Je li snaga parnog stroja bila ekonomska injenica? U 19. stoljeu smatralo se da jest. Na neki nain to je bilo tono. Snaga parnog stroja bila je okrutna injenica, a sve su ekonomske injenice okrutne, tj. bezdune, neizbjene i neumoljive. Snaga parnog stroja promijenila je grad i selo, revolucionirala je ivot i posao, te pribliila nacije u ratu i miru. Snaga parnog stroja stvorila je veliko bogatstvo. Neki su eljezniki magnati postali bogatiji od kraljeva i careva. Parni je stroj takoer stvorio radna mjesta za milijune, na kojima su zaraivali za ivot. Parni je stroj, zajedno sa svoja dva potomka, eljeznicom i dinamom, takoer postao simbol snage, velianstvenosti, okrutnosti i zagonetnosti svog doba. Povjesniar Henry Adams, praunuk i unuk dvaju amerikih predsjednika, roenje 1838., pa je dvadeset godina bio mladi od Karla Marxa. S Marxom koji mu je utro put, njegovo ivotno traganje za znaenjem u svijetu koji se mijenja trebalo je biti okrunjeno uspjehom, jer Adams je bio inteligentan i uporan. Ali njegovi su napori bili uzaludni, a njegova potraga posve neuspjena. On nije vidio jasnoom Marxa. S jedne je strane previe znao. S druge, jo gaje u rano doba poeo proganjati mistini simbolizam strojeva. Sve dok Svjetska izloba 1900. u Parizu nije u studenome te godine na posljetku zatvorila vrata, Adams je, kako pie u svojoj autobiografiji Naobrazba Henryja Adamsa (1906.), stalno posjeivao izloke, trudei se da u njima shvati znaenje novca, znanja, sile i ljudskog ivota. Najvie gaje zanimala sila, jer je vidio da se tijekom njegova ivota (tada je imao 62 godine) koliina sile kojom su raspolagali prosjeni Englez ili Amerikanac svako desetljee podvostruavala, uz predvianje da e to geometrijsko poveanje raspoloive sile na posljetku nadvladati svaki ureaj koji bi ljudi mogli zamisliti za njezino nadziranje. U svojoj dubokoj nedoumici i neznanju to sadanjost znai, a budunost nosi, Adams je stigao u veliku dvoranu dinama, koji su uskoro "postali simbolom beskonanosti". Svoj je doivljaj, govorei o sebi u treem licu, kako je obiavao, opisao ovako: Dok se upoznavao s velikom dvoranom strojeva, poeo je desetmetarske dinamo-strojeve osjeati kao moralnu silu, otprilike kao to su prvi krani osjeali Kri. Sam se planet u svojem starinskom, spo-
256

rom godinjem ili dnevnom okretanju doimao manje dojmljiv od tog golemog kotaa koji se nadohvat ruke okretao vrtoglavom brzinom i tiho zujao - jedva dajui zvuno upozorenje da se malo odmakne zbog njegove snage - pa ne bi probudio ni dijete blizu njegova kuita. Nedugo potom poeo mu se moliti; uroeni instinkt natjerao ga je na prirodno ovjekovo obraanje tihoj i beskonanoj sili. Medu tisuama simbola konane energije, dinamo nije human poput nekih, ali je sigurno najizraajniji. Za suvremenog znanstvenika, osjeao je Adams, "sam je dinamo bio tek domiljati kanal usmjerivanja latentne topline nekoliko tona loeg ugljena iz prljave loionice skrivene od pogleda." Takvo pragmatino gledanje je privlano. U najmanju ruku izbjegava problem. Adams nije mislio da je problem razborito i dalje izbjegavati. Problem koji je nametnuo parni stroj - isti se problem, samo u mnogo naglaenijem obliku, javlja kod nuklearne elektrane - jest kako kontrolirati sile koje je ovjek tek nedavno nauio osloboditi. Adams je u tome imao pravo. To je poput otvaranja lavljeg kaveza. Vrlo je uzbudljivo. A kad lav protegne svoje miie i rikne, ponete misliti kako bi bilo lijepo ukrotiti svu tu snagu! Ali tada se ponete pitati to ete s tim lavom. Jedno je sigurno: u kavez ga ne moete vratiti jer je sad postao vei od vrata. Na posljetku vam preostaje samo da se molite, kako je to uinio Adams. Nakon svog prvog gubitka, smrti svog sina, Dickensov gospodin Dombey putuje eljeznicom. Potiten je, tuan i opsjednut smru. Vlak kojim putuje postaje simbolom njegove tuge. Dickens pie: U putovanju nije uivao ni u njemu naao olakanje. Muen tim mislima kroz prolazei je krajolik nosio tu jednolinost, brzo jurei ne kroz bogatu i raznoliku okolicu, nego pusto propalih planova i nagrizajuih ljubomora. Sama brzina kojom je vlak jurio oponaala je brzo protjecanje mladog ivota koji je tako postojano i neumitno hitao svome predvidljivom kraju. Snaga koja se spustila na eljezne tranice - njegova vlastita - ne obazirui se na druge staze i putove, probijajui se kroz srce svake prepreke i vukui za sobom iva bia svih klasa, dobi i akademskih stupnjeva, bila je vrsta pobjednikog udovita, Smrt. Kasnije u knjizi vlak ubija Dombeyjevog neprijatelja. Bio je "pregaen, podignut i odbaen na zupasti mlin koji ga je okretao i okretao, otrgnuo mu
257
POVIJEST ZNANJA
ud po ud i potok njegova ivota popio vruim dahom te na posljetku rastrgane dijelove bacio u zrak." U tome ima neke strane pravde. Ali u takvoj pravdi nema radosti pa u Dombeyju, Dickensu i itatelju ne stvara olakanje. Vlak nije samo simbol pobjedonosnog udovita, Smrti, nego je takoer simbol svih neljudskih sila protiv kojih se ovjeanstvo stoljeima bori. To nije ivotinja isputena iz kaveza. Parni strojevi, dinamo i eljeznica, da mone automobile i zrakoplove ne spominjemo, nisu samo izvor sve veeg uasa nego i zanosnog nadahnua. Veliki kota kojem se Adams molio, zujei dan i no, velianstvena je vizija. Zviduk lokomotive u noi jedan je od najromantinijih zvukova, prizivajui sjeanja davnih susreta i rastanaka. Uz korisnost koju imaju, svi strojevi u nama bude osjeaj divljenja. Dok rade, ne osvru se na nas, a ipak su posluni. Pokreu se ili zaustavljaju kad okrenemo klju ili pritisnemo gumb. Moda ne treba uditi da tim pobjednikim udovitima, velikim strojevima s kojima dijelimo na planet, svake godine rtvujemo tisue ljudskih ivota.
Jednakost preko ciljnika

Za Colt kalibra .45 na Divljem su zapadu imali posebno ime. Nazvali su ga Izjednaite!), jer je izjednaavao sve ljude, mlade i stare, slabe i jake, dobre i loe, prave i krive. Vidjeli smo kako je Alexis de Tocqueville bio jedan od prvih koji su shvatili nezaustavljivo napredovanje drutvene jednakosti, odnosno smanjivanje razlike izmeu viih i niih drutvenih slojeva. On nije spominjao revolver. Ali drutvene je sile bilo lake vidjeti na otvorenome Divljem zapadu. Tamo je sitnog, opakog nitkova s pitoljem trebalo ozbiljno shvatiti. Danas pitolj ima istu ulogu na mranim amerikim ulicama. Svatko moe biti opljakan. Nitko nije imun. Jednakost u suvremenom velegradu slika je stanja u budunosti. Colt .45 bio je stroj pa ne zauuje kako je oko sebe stvorio romantiku i mitologiju. Na neki nain, obrtanjem dobra i zla, svi smo u vlastitoj mati postali desperadosi u oekivanju svoga vlaka. Uzmite u ruku takav teak revolver. Osjetite njegovu glatku, hladnu elinu povrinu. Podignite ga i nasmijeite se. U vaoj je ruci mo ivota i smrti, kao u svakoga cara. Vidite kako vam ruka pristaje oko drke, kako okida privlai va prst. Odloite oruje prije negoli... Pitolj nije izumljen u 19. stoljeu, ali je u njemu usavren i rairen pa je postao dostupan svakome, a njegov se vlasnik nije morao osjeati poput zlo-
258

inca. U 19. stoljeu izmiljeno je mnogo strasnije oruje, iji se uas nije ni za djeli smanjio vie od stoljea. Rije je o strojnici. Ona je izjednaila vojske. Od uvoenja vatrenog oruja potkraj srednjega vijeka bilo je mnogo pokuaja izrade oruja koje bi bez ponovnog punjenja ispalilo vie od jednog hica. Neki je James Puckle 1718. patentirao strojnicu s okretnim spremnikom za etvrtaste metke. Gatlingova strojnica, prvi put uporabljena tijekom amerikog graanskog rata, bilo je poboljanje Puckleove. U minuti je mogla ispaliti nekoliko hitaca, to je bilo bolje od punjenja i ispaljivanja iz puke, ali mnogo slabije od suvremene strojnice. Usto je zahtijevala okretanje poluge rukom. Zaslugu za izradu suvremene strojnice valja pripisati Hiramu Stevensu Maximu (1840.-1916.), roenom u Sangervilleu u amerikoj saveznoj dravi Maine, koji je, meutim, 1900. postao britanski graanin, a 1901. ga je kraljica Viktorija proglasila vitezom. Maxim je bio jedan od najplodnijih izumitelja u dobu izuma. Njegov je prvi izum bila sprava za izradu kovra. U Sjedinjenim Amerikim Dravama i Velikoj Britaniji bio je vlasnikom stotina patenata, ukljuujui miolovku, reflektor za lokomotivu, izradu arne niti arulje i sustav automatske prskalice travnjaka. Tijekom 1890-ih izvodio je pokuse s avionima pa je ak nainio jedan pokretan lakim parnim strojem koji se doista podigao s tla, ali je ubrzo shvatio kako je za uspjeh potreban stroj s unutarnjim sagorijevanjem pa je projekt napustio. Maximov otac je sanjao o izumu posve automatske strojnice pa se i Hiram 1884. poeo baviti tim problemom. Otputovao je u London, otvorio laboratorij i poeo s pokusima. Za samo nekoliko mjeseci izumio je prvu pravu strojnicu, koja je za izbacivanje utroene ahure i punjenje nove iskoristila trzaj cijevi. Meci su u vodom hlaeno oruje stizali pomou vrpce na kojoj ih je moglo biti na tisue. Maximova strojnica iz 1884. mogla je ispaljivati jedanaest hitaca u sekundi, ali on time nije bio zadovoljan. Kako bi zajamio postojano i progresivno izgaranje barutnog punjenja - iji su plinovi pokretali mehanizam strojnice bio mu je potreban bolji bezdimni barut od postojeeg. Uskoro je izumio kordit, najbolji bezdimni barut tog doba. Njegov brat Hudson Maxim (1853.1927.) izumio je jo bolje bezdimne barute za uporabu u topovskim projektilima i torpedima. Potkraj 1884. Maxim je zapoeo proizvodnju svojih strojnica. Kasnije je svoju tvrtku zdruio s tvrtkom Vickers kako bi strojnice to bre podmirile potrebe vodeih drava na svijetu. Do poetka Prvog svjetskog rata sve su vojske bile opskrbljene strojnicama razliitih proizvoaa: Maxima, Hotchkissa, Lewisa, Browninga, Mausera i drugih.
259
POVIJEST ZNANJA
Strojnica je imala ast da je nazovu glavnim orujem Prvoga svjetskog rata. Ona je uglavnom odgovorna za pokolje milijuna ljudi i ivotinja ostavljenih da istrunu na poljima Francuske. Strojniki poloaji postavljeni su u pravilnim razmacima povrh svakog nieg hrpta, a strojnice podeene tako da ispaljuju tanad nisko, otprilike pola metra iznad tla. Kad god se neto pomaklo, strojnice su poele pucati. Ako je ono to se pomaklo bilo ovjek, vatra iz strojnice presjekla bi ga u visini koljena. Teka artiljerijska pripremna vatra prije napada razorila bi neke strojnike poloaje, ali nikad sve, a kako su strojnice bile jeftine i lake za uporabu (vojnik je morao samo povui okida), oruje i one koji su njime rukovali bilo je lako zamijeniti. Vie od bilo ega drugog, strojnica je brzo napredovanje u prvih nekoliko mjeseci Prvoga svjetskog rata pretvorila u statini rat istrjebljenja. Milijuni su se vojnika stiskali u blatnim rovovima, bojei se podii glavu iznad tla jer bi mogli biti pogoeni tim stranim ubojitim strojem. Strojnica je potpuno izjednaila sukobljene strane u Prvome svjetskom ratu pa bi se Saveznici i sile Osovine vjerojatno borili jo mnogo godina da se u sukob 1917. nisu uplele Sjedinjene Amerike Drave i rat okrenule na savezniku stranu. Nijemci su se 1918. predali pa je rat zavrio. Izumitelji su se odmah bacili na usavravanje strojnice kako bije pripremili za sljedei rat. To je bila pogreka jer se sljedei rat nee u prvom redu voditi strojnicama, to su Nijemci spoznali prije drugih, pa su 1939. i 1940. ostvarili niz pobjeda koje su okirale svijet. Strojnica je, meutim, poslije Drugoga svjetskog rata dobila novu ulogu. U Sovjetskom Savezu, Izraelu i drugdje nainjene su vrlo tone i lake strojnice, a sa smrtonosnom su ih djelotvornou uporabili teroristi. Jedna osoba s takvim ubojitim orujem mogla je terorizirati cijeli terminal zrakoplovne luke, to se, primjerice, zbilo ujesen 1986. u Rimu. Ideja o jednakosti preko ciljnika od Colta .45 prela je doista dug put.
arolija elektriciteta
Nisu svi izumi iz 19. stoljea bili unitavalaki. U prilog takvoj tvrdnji govori primjer elektriciteta. Elektricitet su poznavali ve drevni Grci, ali ga nitko ni izbliza nije razumio sve dok ga sredinom 18. stoljea nisu poeli prouavati pametni i znatieljni ljudi. Benjamin Franklin (1706.-1790.) tijekom grmljavinske oluje oko 1750. u zrak je pustio djejeg zmaja i ustanovio da je munja oblik elektriciteta. Na sreu, preivio je taj pokus, koji ne treba ponavljati nitko tko ne eli da ga struja ubije. Franklin je od znanstvenika postao politiar, ali bilo je dovoljno 260

drugih da brojne zanimljive tragove slijede prema razliitim zanimljivim mogunostima. Alessandro Volta (1745.-1827.) je 1800. nainio galvanski lanak, odnosno bateriju. Ona je uskoro postala praktian izvor elektrine struje. Godine 1808. Humphrey Davy je pokazao da elektricitet izmeu dvije razdvojene elektrode povezane lukom stvara toplinu i svjetlost. Hans Christian 0rsted (l777.-1851.) je 1820. otkrio da elektrina struja oko vodia stvara magnetsko polje, a jedanaest je godina kasnije Michael Faraday (1791.-1867.), Davyjev suradnik, pokazao obrnuto djelovanje, odnosno indukciju struje u vodiu koji se giba u magnetskom polju. To je otkrie dovelo do izuma dinama, elektrinog motora i transformatora. Istraivanja na tom polju okrunilo je postignue Jamesa Clerka Maxwella (1831.-1879.) koji je pokazao da su elektrine, magnetske i svjetlosne pojave tek vidovi jedinstvene univerzalne sile, elektromagnetizma. Na teoretskom planu, poslije Maxwellovih jednadbi koje su zaprepastile znanstveni svijet, nije trebalo vie raditi. U praksi, meutim, ljudi poput Thomasa Alve Edisona, koji je medu prvima shvatio da se elektricitet moe ukrotiti i uporabiti za rasvjetu, grijanje i zabavljanje, imali su jo vrlo mnogo posla. Edison je zbog svojih brojnih izuma i patenata postao nevjerojatno bogat, ali, za razliku od Maxima, malo je bilo onih koji su mu to uzimali za zlo. Roen u Ohiu 1847., Edison je ve s deset godina u oevoj kui nainio laboratorij, financirajui ga novcem od proda je novina i slatkia u vlakovima izmeu Port Hurona i Detroita. Poela ga je zanimati telegrafija pa je poeo raditi kao lutajui telegrafist. Ubrzo je znao sve o telegrafu pa je postao nadzornik ureaja koji je pokazivao stanje na Burzi zlata, a bio je poznat po tome to se znao kvariti u kljunim trenucima. Poeo je proizvoditi telegrafske burzovne ureaje, a potom je prodao tvrtku i nainio vei laboratorij. U njemu je 1877. izumio fonograf. Sljedee godine poeo je raditi na arulji i ve je 1879. prikazao svoj model s ugljenom niti. Mnogo je izumitelja pokuavalo nainiti praktinu elektrinu arulju. Maxim, na primjer, bio je vrlo blizu, ali ga je strojnica odvukla od tako dobroudnog pothvata. Na tome se sigurno moglo obogatiti jer je ovjeanstvo bilo gladno svjetla i vjerojatno bi za njega platilo bilo koji iznos. Svijee su stoljeima osvjetljavale domove bogatih, a kitovo je ulje stvaralo smrdljivi, treperavi plamen za domove siromanih. arulja bi mogla gorjeti isto i jeftino. Mogla bi promijeniti svijet. Kad se potkraj 19. stoljea poela proizvoditi i prodavati, uinila je ba to. Elektrina je rasvjeta uklonila razliku izmeu dana i noi te zamaskirala promjenu godinjih doba. etvrt je milijuna godina ljudska vrsta pozdravljala
261
POVIJEST ZNANJA
proljee jer je uz toplinu donosilo i svjetlost, duge veeri i rana jutra. Nasuprot toj dobrodolici bio je strah od zime koji su u svojim obredima prikazivali svi narodi. Zima ne samo da je bila hladna, nego i mrana, a u mraku se mogu skrivati razna zla. Kad su se nakon zimskog solsticija dani poeli produljivati, sveenici i mudraci opet su mogli uvjeriti neuke da e svjetlost ponovno nadvladati Vraga. Kad je elektricitet obasjao no i uinio je poput dana u mjeri kolikoj ste htjeli platiti, svi su takvi strahovi postali tek predrasude. Danas milijuni stanovnika gradova nikad ne dozive doista mranu no. Dodue, ne vide vie ni zvijezde, ali ne razumiju kad im kaete da su neto izgubili. Tko bi vie volio mrak, pitaju se. Za njih, u najmanju ruku, navodno unitavajui psiholoki udar kopernikanske revolucije posve je nevaan. Elektricitet u luku preskae s jedne elektrode na drugu ili tee kroz nit, danas nainjenu od tungstena, a ne ugljena, iji otpor stvara jarku svjetlost. Otporno sredstvo takoer stvara toplinu pa se njime kue mogu grijati, premda je to obino razmjerno skupo. Rabei transformator na oba kraja sustava, elektrina se energija visokonaponskim icama moe prenijeti na vrlo velike udaljenosti. To je prava arolija, ili bi tako izgledalo Aristotelu. Elektrina energija stvara se ovdje, u elektrani, i potom se tankom icom alje tisuu kilometara daleko gdje se nalazi moja kua. A tu je uvijek spremna za razliitu uporabu. Rasvijetlit e moju sobu ili je zagrijati. Njome mogu ispei kruh ili skuhati ruak. Otvara mi konzerve i melje otpad. Takoer mjeri vrijeme s tonou od djelia sekunde i ubija ga razliitim ureajima koji do 20. stoljea, koje je dalo novi smisao pojmu dokolica, uope nisu postojali ili bili u iroj uporabi. titi mi dom od uljeza. A ako ne pazim, moe me ubiti (to se dogaa rijetko). Elektricitet sve to obavlja s mnogo manje napora i manje nuspojava negoli bilo koji drugi oblik energije. Zapravo, kad bi cijeli svijet bio poput vicarske, u kojoj se za proizvodnju elektrine energije uope ne troe fosilna goriva, nego se u tu svrhu rabi gravitacija, odnosno energija vode koja se obruava niz planine, elektricitet bi gotovo u potpunosti bio ist. Naalost, na veem dijelu naeg planeta teren je preravan za proizvodnju hidroelektrine energije pa se elektricitet mora proizvoditi izgaranjem goriva poput ugljena ili cijepanjem atoma uranija za zagrijavanje vode, odnosno dobivanja pare za pokretanje generatora elektrine energije. Dim od izgaranja iri se tisue kilometara daleko i tamo u brdovitim podrujima, koja bismo mogli iskoristiti za gravitacijsku proizvodnju elektrine energije, ubija ribe u jezerima i drvee na brdima. Ali sad smo malo prenaglili. Takve ironije u 19. stoljeu nitko nije razumio.
262
Uvod u suvremeno doba arobna matematika

Elektricitet svoju arobnost uglavnom duguje nevidljivosti. Tok elektrona, jedna od definicija te pojave, ne moemo vidjeti. To danas u 21. stoljeu znamo, premda Faraday nije pa je pretpostavljao da e bolji mikroskop razjasniti zagonetku. S obzirom da je nevidljiv, elektricitetom valja upravljati drukijim sredstvima negoli je to mogue s drugim izvorima energije. Konjski bi, klip parnog stroja ili klip motora s unutarnjim sagorijevanjem vrlo su vidljivi. Na posljetku, pokazalo se da je za to potrebna matematika, i to nova vrsta matematike. Matematika, ta neobina i krasna znanost - ili je rije o pjesnitvu? - premouje jaz izmeu vidljivog i nevidljivog, izmeu materijalnog svijeta i nematerijalnog ovjekova uma. Trijumf Jamesa Clerka Maxwella bio je trijumf nove vrste matematike. On je autoritet matematiara utvrdio na nain kako to nita dotada nije uinilo, ak ni Newtonova otkria. Nova je matematika pokuala upravljati i drugim nevidljivim silama i pojavama. Kad se tijekom 1830-ih pokazalo da euklidska geometrija, koju su djeaci u kolama uili dva tisuljea, nije toan prikaz stvarnog prostora, koji nije dvodimenzijski i ne sadri savrene krugove, kvadrate i trokute, bio je to veliki ok za znanstvenu zajednicu. Umjesto toga, prostor je neto vrlo sloeno, to za opis zahtijeva sloenu matematiku. U novoj neeuklidskoj geometriji usporedne su se linije sastajale ba kao u stvarnome svijetu. Pogledajte eljezniku prugu. A krugove se projiciranjem na razliito zakoene zaslone lako transformira u elipse, parabole i hiperbole, pa ak i u ravnu liniju i toku. Neko se vrijeme poslije 1870. inilo da je projekcijska geometrija, koja je ukljuivala sve druge izmiljene vrste geometrije, tono sredstvo opisa i tako nadzornik prostora. Ali i taj je intelektualni balon takoer brzo probuen. Takoer poslije 1870., druga su istraivanja pojma prostora, a obavljali su ih znanstvenici poput W. K. Clifforda (l845.-1879.) i Henrija Poincarea (1854.-1912.), dovela do miljenja kako je prostor presloen za matematiku. Odnosno, prostor je samo predodba koja se moe opisati i nadzirati u mjeri u kojoj to pretpostavimo. Drugim rijeima, prostor uope ne postoji. Umjesto toga, postoji toliko prostora koliko i matematiara i nematematiara pa se broje milijardama. ak je i taj broj premalen jer svaka osoba moe zamisliti neogranieno velik broj razliitih prostora, premda vjerojatno ne moe stvoriti matematiku potrebnu za rad s njima. Veina toga moe se doimati prilino uplje, ali je dovoljno stvarno, jer elektricitet tee nekima od tih pretpostavljenih nevidljivih i nezamislivih prostora, ali ih se moe opisati neobinim matematikim prekidaima, vodiima
263
POVIJEST ZNANJA
i izolatorima. To je poput glazbe koja krui i krui pa izlazi kroz neki otvor. Dok glazba krui cijevima tube, je li to glazba? Je li elektricitet elektricitet dok juri iznad krajolika i uope ne uznemirava krave koje ispod dalekovoda mirno pasu ili elektricitet postaje tek kad istekne iz svoje pipe pa pozvoni na vratima ili podigne dizalo? Danas znamo da na oba pitanja jednostavno nema odgovora. Mehanisti iz 19. stoljea ne bi prihvatili tu izjavu. Zaprepastila bi ih koliko i tvrdnja da su nam preci bili majmuni. Razlog je vaan jer otkriva bar jedan vid po kojem 19. stoljee nije bilo uvod u nae doba. Doba koje je zavrilo 1914. bilo je svjedokom nevjerojatnog napretka znanja o svijetu. To je, takoer, bilo doba vjerovanja, novog vjerovanja u neizbjenost napretka. Temelj tog vjerovanja bilo je vrsto povjerenje u staru i pouzdanu istinu koju moemo slijediti do drevnih Grka. Rije je o istini koju je izmislio Tales i filozofi poslije njega, a govori da uz odluan napor moemo razumjeti svijet oko nas. U tome ima dovoljno istine, ali neto ostaje upitno, ak i lano. Vjerovanje da ima neto u naem umu to je u skladu s prirodom, a taj sklad opisuje matematika, dobro je utemeljeno. U suprotnom, kako bismo mogli objasniti na uspjeh u razumijevanju, predvianju i nadzoru prirodnih procesa? Nijedna ivotinja ne moe to moemo mi. Upravo zbog toga ivotinje prihvaaju prirodu kakva jest i prihvaaju njezina pravila kao svoja. Mi ih ne prihvaamo. Mi smatramo da ih za vlastito dobro moemo promijeniti. I uope nema sumnje da to moemo, odnosno da razumijevanjem pravila ta pravila poinjemo rabiti u vlastitu korist. Upitni dio tog novog vjerovanja svih znanstvenika iz 19. stoljea nalazio se u sigurnom oekivanju da e prirodu razumjeti u potpunosti. Da li i mi to oekujemo, odnosno jo uvijek mislimo tako? ini se da ne. A ako neki od nas to i misle, ini se da vjerojatno nemaju pravo. U emu je problem s Talesovom pretpostavkom? Je li na umni ustroj jednostavno nedorastao zadai potpunog razumijevanja svijeta u kojem ivimo? To moda nije odgovor jer naa se umna snaga raunalima moe gotovo neogranieno proirivati. Ili je prirodni svijet jednostavno presloen da ga ljudski um shvati? Ni to moda nije odgovor jer svaki problem koji znamo postaviti ini se da znamo i rijeiti, a problem potpunog razumijevanja svijeta oito znamo postaviti. Pa, onda, zato ga ne moemo ili ne bismo mogli rijeiti? ini se da nam na putu stoji neto drugo. To neto drugo i dalje nas zbunjuje, a u 19. stoljeu, posljednjem dobu koje je s velikim pouzdanjem oekivalo barem djelominu spoznaju o stvarima, a vrlo vjerojatno i mnogo vie, velikoj bi veini bilo posve nerazumljivo. 264
Uvod u suvremeno doba Novi naini gledanja

Prvu uspjelu fotografiju 1826. snimio je francuski litograf Nicephore Niepce (1765.-1833.). Deset godina kasnije Jacques Daguerre (1789.-1851.) obavljao je pokuse s procesom nazvanim po njemu. Druga su poboljanja brzo slijedila. George Eastman (1854.-1932.) je 1888. poeo prodavati poznati kutijasti fotoaparat s praktinim smotkom filma i mogunou jeftinog i rairenog postupka razvijanja. Od tog je doba fotografija postala umjetnou najirih masa. Uvoenje fotografije revolucionirale je crtanje i slikanje. Takoer, promijenilo je na nain gledanja okoline. Kad su promatrai vidjeli prve Daguerreove proizvode, zaueno su na njima vidjeli pojedinosti koje u izvornom prizoru uope nisu zamjeivali. William H. Talbot (1800.-1877.), izumitelj negativsko-pozitivskog procesa koji je i danas u uporabi, tu je pojavu 1840-ih ovako komentirao: esto se dogaa ... a to je jedna od ari fotografije - da i sam operater pregledavanjem snimke, moda dugo poslije, otkrije kako je zabiljeio mnogo pojedinosti kojih nije bio svjestan. Katkad se na zidovim zgrada pronau natpisi i nadnevci ili neki posve nevani plakat, katkad se vidi brojanik sata i na njemu - nesvjesno snimljeno vrijeme kad je fotografija nainjena. Ovdje, ini se, nailazimo na jo jednu skupinu entiteta koje ne vidimo kad promatramo prizor, ali ih fotoaparat vidi i pokazuje nam da postoje. Kae se da "fotoaparat ne lae". Lau li, dakle, nae oi? Zato smo svjesni dijela prizora, a druge zanemarujemo? Je li pogled fotoaparata stvaran ako ga ne moemo oponaati pa naim oima vidimo drukije? to je istina, ne moemo znati. Prije izuma fotografije velika su veina naslikanih slika bili portreti, dovoljno maleni da za sjeanje stanu u medaljon. Iznenada je slikarstvo osloboeno potrebe za "komuniciranjem" na tako prizeman nain. Posljedica, gotovo trenutana, bila je eksplozija novih stilova i naina slikanja. Krunski dragulj tog doba svakako je impresionizam. Nakon njega doli su kubizam, dadaizam, nadrealizam i apstraktni ekspresionizam, kao i drugi slikarski pokreti naeg doba poput fotorealizma, kod kojeg umjetnik stvara sliku koju izdaleka ne moemo razlikovati od fotografije. Istodobno je fotografija stvorila naine biljeenja, pa ak i izobliavanja "stvarnosti", zbog okiranja promatraa i da vidi nove stvari koje prije nije
265
POVIJEST ZNANJA
mogao ni zamisliti. Posljedica je bila izvanredno irenje nae sposobnosti gledanja. Naravno, velike promjene u slikarstvu uvijek su imale takav uinak. Perspektiva koju su, kako smo ve spomenuli, u 15. stoljeu uveli renesansni slikari, pomogla je nastanku ovjeku okrenutog svijeta, bez sveobuhvaajueg Boga i njegovog svevideeg pogleda. Razvoj kvalitetnijih boja imao je za posljedicu zamjenu freski slikama na platnu. Tako se slikarstvo s crkvenih zidova preselilo ak i u skromnije domove. Druge tehnike inovacije u 19. stoljeu omoguile su slikarima da prirodu biljee izravno, na otvorenome. To je takoer bio izvor revolucionarnih promjena koje su zavrile impresionizmom. Ali promjene koje je u na pogled na svijet uvela fotografija moda su vee od svega spomenutog. Uope nije upitno moe li fotoaparat lagati. Milijuni propagandnih fotografija svjedoe o tome. Meutim, izum fotografije oteao je zadravanje sentimentalnog pogleda na svijet. Dobar fotograf uvijek uspijeva sruiti ak i nama najvanije iluzije, poput one da su siromani sretni premda su siromani ili, na primjer, kako je patnja uvijek plemenita. Fotografija nam je otkrila hladni, strani uas rata pa premda smo ga i danas katkad spremni prihvatiti, to inimo s mnogo manje oduevljenja. Fotoaparat nas snima onakvima kakvi jesmo. Ta vrsta istine i znanja, bez obzira kako potresna i neugodna, uvijek je vrijedna, premda je uvijek ne cijenimo.
Kraj ropstva
Mathew Brady roen je oko 1823. u amerikoj saveznoj dravi New York, a dagerotipiju je nauio od izumitelja Samuela F. B. Morsea. Fotografski studio u gradu New Yorku otvorio je 1844. Kad je 1861. poeo ameriki graanski rat, odluio je pokuati fotografski zabiljeiti njegov tijek. Zaposlio je pomonike i poslao ih na bojinicu. Sam je, izmeu ostaloga, snimio bojna polja Antietama i Gettysburga. Njegove fotografije mrtvih na gettysburskoj padini ubrajaju se medu najdojmljivije slike tog rata. Njihov uas nije zaustavio borbe. Zapravo, u to su vrijeme imale mali ili nikakav uinak. Kao da ljudi jo nisu nauili gledati fotografije. A moda su borbe uasom i neizbjenou bile tako dojmljive da fotografije na njih nisu mogle imati nikakav utjecaj. Ameriki je predsjednik Abraham Lincoln (1809.-1865.) na Izlobi zdravstvenog odbora 1864. u neiji album napisao ovu jezgrovitu prosudbu 266

uzroka rata: "Nikad nisam upoznao ovjeka koji bi htio biti rob. Znate li bilo koju dobru stvar koju netko ne eli za sebe?" U desecima drugih dugih i kratkih izjava Lincoln je ponavljao svoj stav da se graanski rat ne vodi zbog ropstva, nego zbog opstanka Unije. Kao to je 1862. napisao u pismu novinskom uredniku Horaceu Greeleyju, "Moj najvaniji cilj u toj borbi je ouvanje Unije, a ne ouvanje ili unitenje ropstva. Kad bih Uniju mogao sauvati, a da ne oslobodim nijednog roba, uinio bih to, a kad bih to mogao tako da oslobodim neke, a druge ne, uinio bih i to." Na posljetku je Lincoln prihvatio treu spomenutu politiku. Objava emancipacije iz 1863. zapravo nije oslobodila nijednog roba jer se primjenjivala samo na one koji su ivjeli iza neprijateljskih crta. Ali ne smijemo zaboraviti posljednju reenicu iz poznatog pisma Greeleyju: "Svoj sam cilj ovdje zacrtao u skladu s mojim pogledom na slubu koju obavljam," napisao je, "a uope ne elim mijenjati svoju esto izraavanu osobnu elju da svi ljudi na svijetu budu slobodni." Ropstvo je u Sjedinjenim Amerikim Dravama ukinuto kad je Kongres 1865., nakon to je po zavretku rata Lincoln ubijen, prihvatio Trinaesti amandman. Tocqueville je imao pravo u pomisli kako je irenje jednakosti diljem svijeta nezaustavljiva povijesna tendencija. Ali francuska revolucija i druge politike revolucije u 17. stoljeu nisu ukljuivale samo jednakost. Pokli francuskih revolucionara bio je "sloboda, jednakost, bratstvo". Prva od tih velikih rijei bila je sloboda. A ona je predstavljala neto to je u grudima ljudi tijekom 19. stoljea izazivalo strastan odgovor. Prvi prosvjedi protiv ropstva u amerikim kolonijama zbili su se 1688., kad je zbor menonita u Germantownu, u Pennsylvaniji, sroio memorandum u kojem se izraava duboko protivljenje crnakom ropstvu. Ti jednostavni zagovornici ljudskih prava objavili su: "Premda su crni, ne moemo vjerovati da je bolje njih imati kao robove, negoli druge bijele." U doba kad su napisane ove rijei, ropstvo bijelaca i crnaca bilo je, naravno, tisuljeima staro. Vjerojatno nije uvijek postojalo, ali gaje prije ili kasnije prihvatilo svako naprednije ljudsko drutvo jer se inilo da nema drugog naina obavljanja tekog, neugodnog rada kakav su ta drutva trebala. Poslije Aristotelovog poznatog opravdavanja ropstva i njegove doktrine "prirodnih" robova, tu je nunost bilo lake prihvatiti pa je ropstvo cvjetalo gotovo u svakom kutku svijeta. Ropstvu se stoljeima gotovo nitko nije protivio. Meutim, kad se ropstvo tijekom 15. i 16. stoljea rairilo plantaama u europskim kolonijama Novoga svijeta, to je ubrzo uzrokovalo estoke prosvjede, najprije u Europi, a potom i u Americi. Takvo je ropstvo bilo neljudski okrutno. Nita se slino
267
POVIJEST ZNANJA
nije moglo vidjeti do nacistikih koncentracijskih logora u Drugome svjetskom ratu. U amerikim je kolonijama 1688. postojala tek nekolicina crnih robova. Do poetka amerikog graanskog rata 1861. robova je bilo oko etiri milijuna, a svi su bili u junim dravama. Trgovina robljem ukinuta je 1808., a u britanskim karipskim kolonijama ropstvo je zavreno 1833. Ali na amerikom Jugu jo su se uvijek uli glasovi o nunosti ropstva, a tome se gotovo nitko nije suprotstavljao. A taj je argument bio povezan s vjerovanjem kako su crnci prirodno podreeni pa im je priroda namijenila ropsku ulogu. Meutim, Deklaracija neovisnosti, koju je napisao robovlasnik, tvrdi da su svi ljudi stvoreni jednakima. Kako se moglo rijeiti to proturjeje? Kako se pokazalo, na miroljubiv se nain nije moglo rijeiti. Ameriki graanski rat je poeo i, kako se zbilo s mnogim ratovima, trajao dulje i bio uasniji negoli je itko oekivao. Na posljetku, poslije gotovo tono etiri godine, iscrpljeni Jug se predao. Ropstvo je tako zavrilo na posljednjem vanijem dijelu naeg planeta. Ljudski rod nije zavrio s ropstvom. Ono je ponovno oivjelo pod Hitlerom u Drugome svjetskom ratu, a mali ostaci ropstva ili pseudoropstva preivjeli su u nekolicini zaostalih drava Treega svijeta. Nasljedno duniko ropstvo jedan je od oblika ropstva koje je u mnogim zemljama teko iskorijeniti. Ali u jednom je stvarnom smislu ropstvo doista doivjelo svoj kraj kroz brojne rtve amerikog graanskog rata. Drava koja podrava ropstvo ne moe postati lanicom Ujedinjenih naroda. Svijet kao cjelina odbija prihvatiti ropstvo kao zakonsku ustanovu. Poslije otprilike pet tisuljea iz ljudskih je misli izbrisana jedna od najveih uvreda pravde, ak i ako robovi zapravo ponegdje jo postoje. Mislim da je zakonsko ukidanje ropstva najvee postignue u 19. stoljeu. I upravo je pristajalo veliini te ustanove da je uniti najokrutniji i najkrvaviji rat ikad voden u Sjevernoj Americi. Ropstvo je bila ekonomska injenica. Rat je bila druga. Sukob je stoga bio poten, bio je boanski pravedan, kako je to Lincoln rekao u svom drugom inauguracijskom govoru. Pretpostavimo li da je ameriko ropstvo jedan od onih prijestupa koji se s Bojom providnou moraju dogoditi, ali koji postojei u razdoblju koje je On odredio sad po Njegovoj volji moraju zavriti pa je On Sjeveru i Jugu nametnuo taj strani rat kao pokoru onima koji su nainili prijestup, vidimo li u tome odstupanje od boanskih osobina koje oni koji vjeruju u ivoga Boga uvijek pripisuju Njemu? 268

Usrdno se nadamo - gorljivo se molimo - da ova grozna ratna nesrea zavri to bre. Ipak, ako je Boja volja da se nastavi sve dok se posve ne uniti bogatstvo nakupljeno tijekom dvije stotine pedeset godina nenagradenog ropskog rada i dok se svaka kap krvi putena biem ne plati krvlju putenom maem, kako je reeno prije tri tisue godina, ipak valja rei da je "sud Gospodnji posve prav i pravian." Govor je odran 15. oujka 1865. General Robert E. Lee se 9. travnja u sudnici grada Appomattoxa u Virginiji predao generalu Ulyssesu S. Grantu, ime je ameriki graanski rat zavren. Predsjednika Abrahama Lincolna je 14. travnja tijekom predstave u washingtonskom Fordovom kazalitu ustrijelio glumac John Wilkes Booth. Lincoln je preminuo sljedeeg jutra. Lincoln nije rekao, premda je znao, kako je ropstvo bolest koja zahvaa i gospodare, a ne samo robove. Tu je injenicu rjeito opisao psiholog C. G. Jung (1875.-1961.) u radu objavljenom 1928. Svaki je Rimljanin bio okruen robovima. Rob i njegova psihologija preplavili su antiku Italiju i svaki je Rimljanin iznutra, naravno nevoljno, postao rob. Kako je stalno ivio u ropskom ozraju, kroz podsvijest se zarazio njihovom psihologijom. Nitko se ne moe zatititi od takva utjecaja. Svi mi, dakle, ne samo robovi i njihovi potomci, mnogo dugujemo junacima koji su se od 1861. do 1865. borili za ukidanje ropstva.
okiranje buroazije
Karl Marx nije bio jedini koji je htio okirati buroaziju u 19. stoljeu. Dvadesetak se drugih autora sprdalo i okomljivalo na buroaziju i njezinu civilizaciju, ali ne toliko zbog poticanja gorljive reakcije, koliko zbog buenja iz izvjetaene samodopadjivosti. Ta je samodopadljivost, nerijetko popraena dobrim prihodima, istinski razgnjevila nekoliko pisaca. Osjeajui se zatoenima u moralnom zatvoru, zbog uspjeha u ivotu tjerani na ono u to nisu htjeli vjerovati, stvorili su dojmljive pjesnike i prozne slike koje predmeti njihova napada uope nisu zamjeivali. U Americi su pjesnik Walt Whitman (1819.-1892.) i romanopisac Herman Melville (1819.-1891.) s malo uspjeha pokuavali postii priznanje kak-
269
POVIJEST ZNANJA
vo su eljeli. Oba su uspijevala prodavati svoje knjige, ali nijednog nisu tovali oni na koje su htjeli djelovati i tako ih promijeniti. Tek je u starosti, ali i tada zbog krivih razloga, Whitman naao svoju publiku i bio prihvaen kao veliki ameriki pisac. Melvilleova najbolja knjiga Moby Dick (1851.) smatrana je samo napeticom o ivotu na moru. Melville je umro zaboravljen, a ponovno je otkriven tek dvadesetak godina poslije smrti. Pokuaj obojice da oi itatelja otvore novom svijetu posve je propao. Francuza Charlesa Baudelairea (1821.-1867.) ne samo da nisu itali nego je bio zabranjen. Njegova su djela ocijenjena bestidnima, a i na njega se s prezirom gledalo kao na jadnog psihopata. Moda je to i bio, ali je ujedno bio i najotriji kritiar svog doba u Francuskoj, nazirui zastraujui novi ivot koji se potkraj 19. stoljea u posve novom svjetlu poeo pojavljivati iz buroaskog podruma. Gustave Flaubert (1821.-1880.) je u Madame Bovary (1857.) s mnogo podrobnosti otkrio male slabosti buroaskog ivota i opisao uzaludne napore ene uhvaene u novu inaicu Gretchenine uske sobice da pobjegne u iroki svijet. A Emile Zola (1840.-1902.) je u pet-est estoko realistinih romana pokuao probuditi savjest fin de sieclea, samo da bi se naao naputen, prisiljen da se suoi sa stranom inercijom i dosadom ivota francuske srednje klase. Friedrich Nietzsche, posljednji od trojice velikih njemakih filozofa svog stoljea - s njime su se mogli mjeriti samo Hegel i Marx - imao je luda oca, a i sam je u pedeset petoj poludio. Za njegovu su bolest ustanovljeni razliiti uzroci, ali jedan je od njih oit: Nietzschea je u ludilo otjeralo bijedno, nepoteno samozadovoljstvo suvremenika koji su ga zanemarivali, istodobno se divei piscima koji nam danas izgledaju smijeno. to su se manje obazirali na Nietzschea, to je on vie mahao rukama i vikao protiv kranstva i njegovih ispraznih moralnih zasada. Posve sam tijekom desetljea kad je napisao svoje najbolje knjige (1879.-1889.), preminuo je 1900. nakon ivota punog gorkih razoaranja, da bi ga sljedea dva narataja u rodnoj mu Njemakoj i Francuskoj uzdizala do neba. Navali nije odoljela ni engleska buroazija. George Eliot (1819.-1880.), iji je roman Middlemarch (1871.-1872.) ocijenjen kao prvo zrelo beletristiko djelo, ne samo da je pisala nego je i ivjela u suprotnosti s moralom svog doba. Ugledne klase na neko su je vrijeme zajedno s partnerom G. H. Lewesom protjerali iz Engleske jer nisu bili oenjeni, ali je svoju osvetu postigla nizom knjiga, od kojih je Middlemarch najnemilosrdnija, koje su skinule zavjesu s viktorijanskog ivota i svima otkrile njegovu gorku uskogrudnost. 270
Uvod u suvremeno doba Ali veina to nije vidjela. Buroazija u Engleskoj i drugdje iskazala je zadivljujuu sposobnost zanemarivanja onoga to joj se nalazilo pred oima. Kupovali su romane George Eliot i rado ih itali, ali ih nisu razumjeli. Thomas Hardy (1840.-1928.) je zbog neuspjeha romana poput Tessa iz porodice d'Urbeville (1891.) i Neslavni Jude (1895.), kojima je suvremenike htio upozoriti na alosnu izdaju njihovih vjerovanja, psihiki propao pa je posljednju polovicu svog dugog ivota proveo piui pjesme koje su izraavale njegove uznemirujue vizije. A Oscar Wilde (1856.-1900.), buntovnik u svakom smislu, zavrio je igrajui ulogu posprdne lude. Oajavao je da se njegovi sunarodnjaci nee probuditi, ali se oni jesu probudili jer ih je razgnjevila njegova sprdnja pa su ga utamniili i unitili mu ivot. Ti pisci, i desetak drugih, meusobno su bili vrlo razliiti, ali su svi imali jednu zajedniku crtu. Vidjeli su ono to je Marx vidio kad je u Komunistikom manifestu opisao novi moral i intelektualni svijet u kojem su okotale veze izgubile smisao, a sve vrsto je iznenada, bez ikakva upozorenja, isparilo u zrak. Ti su pisci znali da buroazija nije uspjela shvatiti novu situaciju, no da bi spasili i sebe i svoju civilizaciju morali su je pokuati razumjeti ili biti zbrisani. Ti su ljudi na sebe preuzeli teret spaavanja buroazije od sebe same. Njihova se kritika temeljila na ljubavi, a ne mrnji. Bili su poput odmetnute djece zabludjela oca. Poput toliko djece, postigli su malo, ali su usput razoarali roditelje koji su ih voljeli jednako kao i oni njih, ali im je generacijski jaz onemoguio smislenu vezu.
Darwin i Freud
Sve to su ti buntovni autori uinili, uinili su za slobodu, a esto i u njezino ime. Dva druga pisca, koji sami sebe nikad ne bi ubrojili u tu buntovnu skupinu, vodili su istu bitku. Oba znanstvenici, kao da svojim suvremenicima nisu htjeli priopiti nita vie osim jednostavne, injenine istine. Ali i oni su buroaziju okirali, i to vie od svih drugih osim, moda, Marxa. Njihova je jednostavna istina, naime, poput kiseline nagrizala postavke viktorijanskoga doba, koje je na nju odgovorilo ogorenom estinom koja se nije mnogo smanjila ni do naih dana. Charles Darwin rodio se 1809. u Engleskoj kao unuk ekscentrinog evolucionista Erasmusa Darwina. Bio je tek prosjean student pa ga je otac nagovorio da prihvati posao prirodoznanca na brodu Beagle kako bi prouio floru i faunu June Amerike. Otac se nadao da e to putovanje imati pozitivan uinak na mladoga Charlesa, ali vjerojatno nije ba previe vjerovao u to. 271
POVIJEST ZNANJA
Tijekom petogodinjeg boravka na Beagleu, Darwin je poeo razvijati ideje o evoluciji i podrijetlu vrsta koje e objaviti 1859., na uas istih uglednih klasa koje su protjerale George Eliot. Da se Darwin zadrao na priljepcima i gujavicama, svojim prvim ljubimcima, njegove ideje ne bi bile predmet spora. Ali on je tvrdoglavo ustrajao na tvrdnji kako su sve vrste nastale evolucijom na temelju prirodnog odabira. ak i ovjek. To je bilo teko progutati. Na neki je nain evolucija oita i posvuda prisutna. Narodi evoluiraju kao odgovor na izazove drugih naroda i prirode. Tvrtke evoluiraju kako bi se prilagodile uvjetima na tritu. Prijateljstva evoluiraju, ideje takoer. ak je oito kako je neka ivotinjska vrsta takoer evoluirala. Zbog toga imamo na desetke pasmina pasa, premda su neko postojale samo jedna ili dvije. Ipak, Darwinova pretpostavka da je evolucija naelo na kojem se temelji razvoj svih vrsta, a da je ovjek, ivotinja, evoluirao od neljudskih ivotinjskih predaka, zaprepastila je njegove suvremenike. Za to je bilo nekoliko razloga. Ideja da su vrste evoluirale tijekom nevjerojatno dugog vremenskog razdoblja umjesto da su sve stvorene u jednom trenutku prije nekoliko tisua godina bila je jo jedan od izazova, poput Galilejeva, s kojima se crkva nije mogla nositi. Darvinizam je naizgled proturijeio Bibliji. Ali nije Darwin izazivao proturjeje. On je samo govorio, ba kao i Galilej, Otvorite oi i pogledajte! Kao to vidite, sasvim je oito. Trezven, blag nain na koji je Darwin iznosio te injenice nije pomogao. To je samo jo vie razbjesnilo njegove protivnike. ak i ako se moglo prihvatiti da je gujavica nastala evolucijom, bilo je nezamislivo da i ovjek svoje podrijetlo vodi od divljaka, a posebno od ovjekolikih majmuna, sa svojim prljavim navikama koje nisu ni pokuavali sakriti kad ste ih posjetili u zoolokom vrtu. Nije pomagalo ni Darwinovo ponavljanje kako je evolucija suvremenog ovjeka od nekog dalekog pretka ovjeka i ovjekolikih majmuna - tzv. nedostajua karika - trajala mnogo milijuna godina. Njegovi su protivnici ustrajavali tvrditi kako ih Darwin optuuje da su za djeda imali majmuna. Oni su, ini se, htjeli biti uvrijeeni i nisu ga sluali kad je pokuavao obrazloiti svoje stajalite. Tatina kojoj je nemogue priznati - odnosno odbija priznati nau blisku vezu s drugim ivotinjama - alosna je i turobna. Nasuprot tome, rad i ivot harlesa Danvina (umro 1874.) bili su veseli i iskreni. Oslobodio je ovjeanstvo od vremenskog zatvora. Takoer je otkrio jedno od temeljnih naela bioloke promjene. Neke od njegovih postavki nisu tone. Ali temeljno naelo evolucije vrsto je poput Gibraltarske stijene. Sigmund Freud se 1856. rodio u Moravskoj. Medicinu je studirao u Beu, specijalizirajui se za neurologiju i psihijatriju. Tijekom 1890-ih razvio je teh272

niku terapije histerinih pacijenata potiui ih na slobodne asocijacije. Tako je postigao nekoliko izvanrednih izlijeenja, odnosno u najmanju ruku remisiju simptoma. Tijekom tih godina takoer je otkrio podsvijest. Kako je to bilo udesno otkrie! Kako je podsvijest neobina i zagonetna stvar. U prvom redu, svatko tko je voljan pogledati se u zrcalu otvorenih oiju zna da ima podsvijest, a to vjerojatno oduvijek zna. Ali to je svjesno nijekao. To ini i sada. Kakav je na um, koji kao da radi na svoju ruku, izvan naeg nadzora? Tko, zapravo, moe upravljati svojim umom? Tko moe o neemu bez prekida razmiljati vie od nekoliko sekundi, a da ga u tome ne prekidaju druge, neeljene misli? Pustite li da se nametnu, te e misli biti gotovo nemogue protjerati iz uma. A tada nas iznenada naputaju pa ih zamijeni neto drugo, jednako neoekivano i, nerijetko, jednako neeljeno. Sve je to ope iskustvo ljudskoga roda. Freudova veliina je u njegovu tvrdoglavom i sustavnom razmiljanju o toj pojavi, sve dok je nije poeo shvaati. Freud je bio jo kontroverznija osoba od Darwina. Njegovo ustrajanje da se spolne elje i strahovi nalaze neposredno ispod povrine svaijeg uma, viktorijancima je bilo jo okantnije od Darwinove tvrdnje da smo potomci majmunolikog pretka. U ovom sluaju nije povrijeena tatina. Svatko je u sebi shvatio kako je mnogo od Freudovih tvrdnji istinito. Koje normalno ljudsko bie nije svjesno da se seksualne misli nalaze neposredno ispod svjesnoga, uvijek spremne da iskoe u najnevjerojatnijim ili moda najnezgodnijim trenucima? Na nesreu, pristojni viktorijanci su vjerovali da drugi ljudi nisu poput njih. Supruzi su vjerovali da njihove ene nikad nisu razmiljale o seksu. Majke su isto vjerovale za svoju djecu. Svatko je takvu vrstu iste nevinosti pripisivao svojim roditeljima, premda su injenice govorile drukije. Problem nije bilo samo ono to se nazivalo Freudovom opsjednou seksom. On je takoer bio briljantan kritiar knjievnosti i drutva openito. Oboje je htio sagledati u hladnom svjetlu stvarnosti, umjesto okupano ruiastom svjetlou kako je tada bilo u modi. Kad je izbio Prvi svjetski rat, svatko je bio uasnut njegovim strahotama i okrutnou, i to okrutnou koja je stalno postojala neposredno ispod povrine drutvene ugladenosti. Freud je bio okiran kao i svi drugi. Ali nije bio iznenaen. Znao je da okrutnost samo eka da izbije na povrinu. Takoer nije bio iznenaen kad su nacisti poeli ubijati idove i pokuali ubiti i njega. Nakon to je morao platiti ucjenu u visini od petine svoje imo-
273
POVIJEST ZNANJA
vine, s kerkom Annom pobjegao je iz Bea i poao u London. Bio je star i bolestan pa je sljedee godine preminuo. Freud je bio lijenik i znanstvenik, na emu je uvijek ustrajao. Najvea ironija njegova ivota i rada je da usprkos radu u podruju, psihologiji, koje je ime vuklo od grke rijei za duu, nije vjerovao u besmrtnu ljudsku duu. Bio je mehanist i determinist. Objanjenje djelovanja uma traio je u tijelu, vjerujui da je zdravlje ili bolest uma posljedica ravnotee ili neravnotee fizikalnih sila. Premda je ivio do 1939., razmiljao je na nain 19. stoljea. Zbog toga je nastavio vjerovati da je ljudsko bie svojevrstan stroj. A ako ne stroj, onda sigurno ivotinja poput drugih ivotinja. Bio je takoer nevjerojatno hrabar jer je imao snage poi tamo kamo nitko prije njega nije poao, u dubinu naeg vlastitog uma, koju skrivamo tijekom dana i otkrivamo, dodue ne sasvim svojevoljno, nou. Darwin i Freud. Bio je to par otkrivaa koji su nas prisilili da zavirimo u nau vlastitu narav, premda to nismo htjeli. Sigurno smo zbog toga na dobitku, premda e ih mnogi od nas zbog toga nastaviti mrziti.
274
Svijet 1914.
civilizaciju koja je postala vrhuncem svjetske Do 1914. Europa je stvorilasvjetionika nade europsku su civilizaciju opopovijesti. Svjetlei poput naali gotovo posvuda na naem planetu, a nadzirala je svjetsku trgovinu, financije, znanost i, openito, kulturu. Meutim, najinteligentniji, najuljudeniji i najosjeajniji Europljani bili su vrlo nezadovoljni postignuima svoje hvaljene civilizacije. Znali su da neto vano nije u redu. Imali su pravo. Doao je Veliki rat i bacio Europu i svijet u sukob koji je s razdobljima mira trajao gotovo treinu stoljea. Za samo etiri godine europska se civilizacija uruila pa je Zapad uvidio potrebu za novim poetkom. Unitena civilizacija nastajala je barem od 1300., vie od est stoljea. Zbog toga ne smije iznenaditi kako smo i danas zabavljeni golemim poslom njezine zamjene, a ta zadaa ni izdaleka nije zavrena. to je bilo loe u europskoj civilizaciji 1914.? Zato se upustila u najruilakiji rat u povijesti, rat koji se na posljetku dotakao gotovo svake drave na svijetu i ubrao stotine milijuna ivota te uzrokovao neizmjerne patnje stotina milijuna drugih?
Ekonomske podjele
Svijet se 1914. mogao podijeliti u etiri ekonomske zone. U prvoj, radna je snaga u industriji brojem premaila ljude zaposlene u poljoprivredi. Velika
POVIJEST ZNANJA
Britanija je prva dostigla tu toku 1820. Njemaka i Sjedinjene Amerike Drave postigle su je 1880., a Belgiji, Japanu i malobrojnim drugim dravama to je uspjelo u prvom desetljeu 20. stoljea. Francuska tu razinu nije dosegla do 1914. i potom e joj to poi za rukom tek poslije 1945. Ostatak svijeta jako je zaostao. U drugoj ekonomskoj zoni poljoprivredno je stanovnitvo otprilike dvostruko premaivalo broj industrijske radne snage. U toj su skupini bile vedska, Italija i Austrija. Usprkos tome, u odnosu na ostatak svijeta postale su gospodarske sile. Trea je zona ukljuivala brojne drave koje su tek poele industrijalizaciju, ali su jo uvijek uglavnom bile predindustrijske. Vodei primjer bila je Rusija. U njoj je bilo suvremenih tvornica poput onih u Velikoj Britaniji ili Njemakoj, ali je velika veina stanovnika ivjela u seljakom drutvu. etvrta ekonomska zona ukljuivala je balkanske drave poput Grke i Bugarske, kolonijalne drave i teritorije u Aziji i Africi te veinu drava u Junoj Americi. Tu emo skupinu zemalja jednom nazvati Trei svijet. Uz samo nekoliko iznimaka, jo su uvijek gotovo iskljuivo ovisile o rukotvorinama, obrtnikim proizvodima i nekvalificiranoj radnoj snazi. Po svakoj su definiciji dravne moi zemlje u prvoj skupini i nekolicina u drugoj bile najmonije na Zemlji. Prvo, raspolagale su veinom svjetskog kapitala, bilo kao vikom sredstava raspoloivog za ulaganja ili u obliku sredstava za proizvodnju, primjerice najveim i najskupljim strojevima i tvornicama. Njihova politika dominacija nad veinom svjetskog stanovnitva bila je potlaujua. Kontrola se iskazivala administracijom kolonija ili prijetnjama vojnom silom, koju nisu oklijevale rabiti kako bi druge zemlje - primjerice Kinu - natjerale na pokornost. Na kulturnom su planu svoje jezike, obiaje, ukuse u stilu i dizajnu te kulturne i umjetnike proizvode nametnule svakome s kime bi stupili u dodir - a to je bio gotovo svatko na svijetu. Gotovo da i nije postojala kultura koja bi takav susret preivjela bez posljedica, premda su se neke oduprle napadu, djelomice i stoga to su ih zapadnjaki stjegonoe kulture pokuali oponaati. Na posljetku, drave iz prve i druge skupine posjedovale su veinu oruja na svijetu, odnosno sva najvanija oruja, a sve su raspolagale uinkovitom vojskom i mornaricom. Nikad prije nije tako maleni postotak ukupnog svjetskog stanovnitva imao takvu mo i nadzirao sve druge ljude na Zemlji. Posljedica takve situacije bila je sljedea: ako je mali broj drava koje su upravljale svijetom, a veinom su bile europske, eljela mir, tada je svijet ivio u miru. Ako su odabrale rat, tada je svijet zaratio, a druge drave u tome nisu imale mogunost izbora.
276
Svijet 1914.
Prouavanje rata
S vremena smo na vrijeme spominjali blisku vezu izmeu rata i razvoja znanja. U prethodnom smo poglavlju razglabali o izumu strojnice i jednakosti koju je ona donijela medu vojskama, a takoer smo napomenuli kako je ukidanje ropstva moralo saekati unitavalaki rat. Ali o braku rata i znanja moe se rei mnogo vie. Tisue su godina ljudi prouavali rat i nerijetko smatrali kako je rije o moda najzanimljivijem predmetu istraivanja. ovjeanstvo se uvijek bojalo rata i njegovih uasa, dok ga je istodobno opinjala njegova uzbudljivost i pustolovnost pa ga je rado prigrlilo. Mnogo su se tisuljea mukarci i ene podjednako divili, a nerijetko i oboavali, uspjene ratnike. To nas naroito ne iznenauje jer su nas uspjeni vojskovoe spasili od neprijatelja ili su nam donijeli vrijedne stvari: zemlju, novac i druge vrste ratnoga plijena. Kako bismo na najprikladniji nain izrazili zahvalnost za takve darove? Takoer, uspjeni nas vojskovoe tjeraju da razmislimo o idealnom nainu ivota. Temeljen na stezi, vrlinama, posebice hrabrosti, za koju mnogi civili misle da im nedostaje, i posveenosti postizanju cilja, takav nain ivota doima se iznimno poeljnim. Premda veina moda osjea da ne moe ivjeti po idealima dobrog vojnika, taj nas ideal potie, ak i nadahnjuje. Na kraju, rat podjaruje vatru pod loncem napretka. Rat ubrzava matu i nagrauje domiljatost, to se primjenjuje na rjeavanje osnovnih problema. Rat obino prati mijeanje genetskog materijala. Mars i Venera se sastaju pa vojnici iz udaljenih krajeva silovanjem ili na manje nasilan nain oplouju ene koje na svijet donose djecu nerijetko zvanu kopiladima, ali koja su usprkos tome genetski vrlo snana. Prouavanje rata nije prestalo u 19. stoljeu. Upravo suprotno. Rat je moda bio vodei predmet istraivanja, a iz tog silnog intelektualnog napora potekli su brojni izumi potrebni ne samo u ratu nego i u miru. Jedan primjer je dinamit Alfreda Nobela. Meutim, velikog sukoba, uz iznimku amerikog graanskog rata, do 1914. nije bilo sve od zavretka napoleonskih ratova 1815. Prouavatelji rata znali su, ili su vjerovali da znaju, mnogo novih stvari o ratu: kako ga voditi u napadu i obrani, kako njime upravljati i kako od njega zaraditi. Ali svoje teorije u posljednje vrijeme nisu mogli provjeriti u praksi. Jedan mali rat imao je iznenaujui rezultat. Rusi, smatrajui da e pobjeda biti laka, 1905. napadaju Japance. Meutim, laku su pobjedu izvojevali Japanci. Bilo je i taktikih razloga za takav zavretak: na primjer, japanske lo277
POVIJEST ZNANJA
gistike linije bile su mnogo krae. Ali to nije bilo sve. Japan, kako su uskoro svi shvatili, od namjerne odluke 1868. da zbog nacionalnog preivljavanja pone oponaati Zapad, brzo je napredovao. Tom je pobjedom Japan iznenada uao u krug vodeih nacija na svijetu. Osim tog dogaaja, koji je slutio na vie zla negoli je itko tada mislio, svijet je kroz razmjerno dugo razdoblje uspio izbjei rat. e za bitkom zbog toga je narasla do toke kad ju je nuno trebalo utaiti.
Kolonijalizam
Kolonijalizam, ekspanzionistika politika, vrlo je star. Grci su kolonije u Maloj Aziji, kako smo vidjeli, utemeljili sedam stoljea prije Kristova roenja. Kartake i rimske kolonije nastojale su uspostaviti dominaciju nad Sredozemljem. Veina je europskih drava poslije 1492. krenula na zapad i na novootkrivenim kontinentima utemeljla kolonije. Suvremeni pojam kolonijalizam, meutim, zapravo se ne odnosi na te dogaaje. Kolonijalizam u dananjem smislu oznaava poredak koji su europske sile uspostavile i za koji su se borile tijekom 19. i poetkom 20. stoljea, uglavnom u Africi i jugoistonoj Aziji. Te nove kolonije nisu nastale zbog naseljavanja suvinog stanovnitva ili promicanja vjerskih ili politikih ideala. Njihova je glavna svrha bila uspostavljanje i nadzor svjetskih trita. Do druge polovice 19. stoljea europska je industrijska revolucija premaila potrebe lokalnih trita za proizvodnim dobrima. Povremene financijske panike bile su znak, kako je rekao Karl Marx, da je europskim buroaskim kapitalistima za osiguravanje stabilnosti njihovih pothvata bilo potrebno stalno poveanje trita. Na svijetu su postojali milijuni novih kupaca. Bili su vrlo siromani, ali su to nadoknaivali velikim brojem, a njihova politika i posebice vojna slabost znaila je da ih se moe natjerati na kupnju svega to su proizvoai htjeli. Usto, premda im je nedostajao novac za plaanje proizvedenih roba, imali su sirovine, od duhana do kroma, od rie do boksita, od kave i narani do pamuka, gume i jute, koje su se mogle zamijeniti za robu koju je negdje trebalo plasirati jer bi u suprotnom europski proizvodni stroj stao. Do 1914. kolonijalna slika svijeta posve se promijenila. panjolska, koja je zbog oslobodilakih pokreta izgubila veinu kolonija u Novome svijetu, nikad nije bila vaan igra u afrikoj kolonijalnoj igri. Portugal je vanost zadrao nadzorom velikih enklava Angole i Mozambika na istonoj i zapadnoj obali Afrike. Mala je Belgija upravljala golemim teritorijem oko zagonetne rijeke Kongo. Nizozemci su jo uvijek drali velika podruja na istoku Indijskog
278
Svijet 1914. oceana iz kojih su crpili jednako velike profite, ali su zanimanje za Afriku izgubili poslije zavretka Burskog rata. Rusi nisu imali kolonije, ali su na svojoj istonoj granici mogli osvojiti cijeli novi svijet: bili su dovoljno zaokupljeni pokoravanjem Sibira i muslimanskih podruja na svojem jugoistoku. Austrija je, poput Rusije, bila vie zaokupljena susjednim zemljama i narodima negoli Afrikom, jugoistonom Azijom ili Latinskom Amerikom. To je ostavilo etiri mnogoljudne drave: Italiju, Francusku, Veliku Britaniju i Njemaku. Od vrha Sicilije do vrha Tunisa nema mnogo - udaljenost preko Sredozemnog mora manja je od dvije stotine kilometara. Tako je Italija bila blizu sjeverne Afrike pa je u tom podruju mogla provoditi svoj utjecaj. Ali kako su je u Tunisu pretekli Francuzi, Italija se morala zadovoljiti s Libijom. Njezina su potraivanja bila umjerena, a veliki su ih igrai bili skloni prihvatiti. Usto, Libija je veinom pustinjska zemlja, a njezine naftne zalihe jo nisu bile otkrivene. Francuska je polagala pravo na Tunis i Alir, a takoer je htjela i Maroko, smjeten preko uskog Gibraltarskog tjesnaca. To je bio samo poetak. Francuska je takoer polagala pravo, nadzirala i upravljala velikim dijelom zapadne Afrike (dananji Senegal, Mauritanija i Mali) i sredinje Afrike (danas ad i Srednjoafrika Republika). Osim Senegala, svi su navedeni teritoriji bili rijetko naseljeni i nerazvijeni. Ipak, iz njih se moglo dosta izvui pa se Francuska estoko borila da ih zadri. Tijekom dvaju stoljea Britanija je postala najuspjenija kolonizatorska zemlja, a njezini afriki teritoriji bili su vrjedniji od drugih. Na sjeveru je bio Egipat, najrazvijenija izvorno afrika civilizacija, najbogatiji plijen na kontinentu. Ispod nje prostirao se golemi, ali neistraeni Sudan. Juno od Sudana nalazile su se bogate kolonije Britanske Istone Afrike: dananja Uganda, Kenija, Zambija i Zimbabve (neko Rodezija). Britanska podruja na zapadu bila su manja, ali dragocjena, medu njima i dananja Nigerija. Najvei potencijal, meutim, nalazio se na junom vrhu kontinenta, gdje je Britanski Dominij June Afrike vladao dananjom Bocvanom i Svazijem. Nekoliko dijelova Afrike, poput Etiopije na Rogu Afrike, ostalo je neovisno. Drugi, poput Somalilanda (danas Somalija i Dibuti), opstali su u trajnom sukobu interesa medu europskim silama. Gotovo cijeli afriki kontinent bio je podijeljen. Ali jo je postojao jedan pohlepni i moni igra koji se htio ukljuiti u igru. Taj je igra bila Njemaka, koja se tijekom 19. stoljea poela razvijati u najmoniju dravu ne samo Europe nego i svijeta. Zapravo, 19. stoljee bilo je stoljee Njemake, kao to je 18. stoljee bilo britansko, a 17. stoljee francusko. (Po tom sustavu vrednovanja 16. stoljee mogli bismo pripisati pa-
279
POVIJEST ZNANJA
njolcima, a 15. stoljee Talijanima. Prije tog doba takva procjena gubi smisao.) Njemaka je postala vodea svjetska industrijska sila, a pretekla je Britaniju i kao vodea vojna sila. Ali osim nekoliko teritorija na istoku Afrike, na tom kontinentu nije imala kolonije. Kako bi je se moglo zadovoljiti? Svaka je druga europska sila Njemakoj neto dala, Britanija najvie jer je najvie i imala, ali sve to nije bilo dovoljno. Njemaka, kako je pristajalo velikoj sili, htjela je velike posjede. Ali za stol, ili pravednije reeno, na valov stigla je prekasno. Za gozbu nije ostalo nita. Osim ako se posve ne promijeni ravnotea snaga u Europi. Ali to je bilo nezamislivo. Ili, moda, ipak nije? Tijekom dvadeset pet godina izmeu 1889. i 1914. u razliitim dijelovima Afrike i Male Azije dogodilo se nekoliko malih pozicijskih ratova. Ti su sukobi sluili za odreivanje granica i pokazivanje snage. U njima je umrlo malo Europljana. Ti su se ratovi vodili uglavnom s lokalnim postrojbama. Zbog toga su se s motrita svjetskih stratega pokazali nezadovoljavajuima jer jo uvijek nisu mogli iskuati nove zamisli i oruje protiv ozbiljnih - tj. europskih - konkurenata.
Burskirat
Jedan se mali rat u Africi pokazao veim negoli je itko oekivao. Izbio je u listopadu 1899. kad su nizozemski doseljenici (Buri) iz June Afrike Republike (Transvaala) i Slobodne Drave Oranje upozorili Britance u Kapskoj koloniji da nee prihvatiti englesku vlast na jugu Afrike. Neko su vrijeme prednost u borbama imali Buri. Britanske se postrojbe, vie od pet puta brojnije, nisu do 1902. znale odupirati njihovoj partizanskoj taktici, a potom su nadmo u oruju i okrutni zatiraki rat pod vodstvom lorda Kitchenera prisilili Bure na predaju. Kitchenerova taktika spaljene zemlje u Europi je izazvala ogorene prosvjede, posebice u matinoj zemlji Engleskoj. On je jednako palio gospodarstva Afrikanaca i Bura, a u nemarno vodenim i nehigijenskim koncentracijskim logorima na otvorenome skupio je stotinu tisua ena i djece. Umrlo ih je vie od dvadeset tisua, a njihove patnje i smrt vjerno su prenoeni uasnutom svijetu. Bio je to britanski Vijetnam, zajedno s prosvjednicima na ulicama, liberalnim proglasima i domoljubnim gnjevom. Velika Britanija je na posljetku dobila rat nakon to neko vrijeme nije uspijevala pokoriti mnogo slabijeg neprijatelja koji se borio za vlastitu zemlju. Tako su mislili Buri. Britanci su, pak, mislili da je jug Afrike njihov. Afrikanci, kojima bismo ga mogli pripisati, u tome nisu imali glasa. Burski je rat zaoku-
280
Svijet 1914. pio pozornost mnogih stratega, ukljuujui i njemake. Iz tog sukoba svijet nije nita nauio, premda je trebao.
Europsko bure baruta

U Sredozemno se more iz europskog kopna ire tri poluotoka. Od zapada prema istoku to su Iberski i Apeninski poluotok te Balkan, to na turskome znai "planine". Balkan je stoljeima bio uzrok nevolja, a vidimo da one ni danas na tom prostoru nisu prestale. To podruje nije veliko, otprilike veliine amerike savezne drave Teksas. U njemu danas ivi oko 75 milijuna stanovnika, a 1900. ih je bilo manje od polovice tog broja. Kao takvo, podruje nije prenaseljeno. Meutim, narodi koji tu ive izvanredno su raznorodni. Poluotok je naseljavalo (i jo uvijek naseljava) pet velikih etnikih skupina uz brojne ratrkane manjine. Govorili su najmanje pet velikih jezika, ukljuujui nekoliko slavenskih, rumunjski, grki, turski i albanski. Razdvajala ih je i religija: veina je bila grko pravoslavna, ali je bilo mnogo rimokatolika i muslimana. Jedino zajedniko bilo im je siromatvo. Gotovo je svatko bio vrlo siromaan, osim velikih zemljoposjednika koji su bili vrlo, vrlo bogati. Bili su ponosni i osjetljivi, znaajke po kojima su bili poznati jo u doba Tukidida i Peloponeskog rata. I danas ih je vrlo lako uvrijediti, a brzo e ustati u obranu svojih prava, posebice kad ta prava nisu dobro odreena. Od otprilike 30 milijuna stanovnika Balkana 1914., veina je htjela da njima vlada netko drugi, a ne onaj koji je upravo vladao. To je donedavna takoer bila istina. Dok je ova knjiga nastajala, Jugoslavija se raspala. Mali, runi balkanski ratovi bili su esti. Dva su izbila 1912. i 1913., ali su velike sile te lokalne poare uspjele ugasiti bez ozbiljne tete. Volje vatrogasaca, meutim, kao da je nestajalo. Kad sljedei put izbije poar, moda e biti bolje pustiti ga da se rasplamsa. Vatre mnogi smatraju proiujuima. Isto vrijedi i za ratove. U lipnju 1914. Austrija je odluila pokazati svoju mo na Balkanu pa je u Sarajevo, glavni grad Bosne, poslala prijestolonasljednika Austrougarskog Carstva. Nadvojvoda Franjo Ferdinand tamo je trebao nadzirati vojne vjebe, ali je vjerojatno takoer trebao sudjelovati u privatnim razgovorima o vjenim kombinacijama i razvrgavanjima balkanskih zemalja koje su na dnevnome redu bile ve tisuljeima. Bilo kako bilo, nadvojvoda i njegova supruga pokazali su se primamljivim ciljevima gorljivih mladih nacionalista jer ih je jedan od njih ustrijelio. Na starome filmu vidimo kako nadvojvoda ustaje i 281
POVIJEST ZNANJA
potom pada prema naprijed u ruke svojih pobonika. Danas znamo da je s njim pala i Europa. Pregovori o odvraanju rata trajali su mjesec dana, ali gnjev i ozlojedenost nisu poputali pa je 1. kolovoza te kobne 1914. godine izbio novi Tridesetogodinji rat. Zapravo, trajao je trideset jednu godinu, od kolovoza 1914. do kolovoza 1945. Jo ga uvijek, tradicijski, nazivamo Prvi svjetski rat (1914.-1918.) i Drugi svjetski rat (1939.-1945.), ali e povjesniari u budunosti sigurno ta dva sukoba povezati u jedan, na isti nain, na primjer, kao kad govorimo o jednom Peloponeskom ratu, premda je i on, takoer, bio prekidan dugim razdobljima tjeskobnog mira. Glavni je sukob na zapadnoj i istonoj bojinici prestao 11. studenoga 1918., ali se prljavi rat istrjebljenja u Rusiji nastavio jo tri godine. Bjelorusi, zajedno s mnogim emigrantima, poput onih iz francuske revolucije, potpomognuti veinom bivih neprijatelja - Njemaka je bila preiscrpljena da sudjeluje - gotovo su unitili komunistiku revoluciju koja je zahvatila Rusiju, ali su u posljednjem trenutku doivjeli neuspjeh. Dvadesete godine 20. stoljea bile su duga, mahnita veselica, poput one u Bruxellesu no uoi bitke kod Waterlooa, u koju su britanski asnici odjahali u sveanim odorama. Krvavi je rat ponovno poeo poetkom 1930-ih kad je Japan napao Manduriju, a potom i Kinu. Nijemci su se pod Adolfom Hitlerom do 1937. ponovno naoruali pa je 1. rujna 1939. poela druga, jo smrtonosnija faza rata.
Znaajke Tridesetogodinjeg rata

Njemaki je strateki plan kao prvo obuhvaao brzo osvajanje Francuske napredovanjem na zapad i jug kroz Belgiju, uz sporije ienje u Rusiji na istonoj bojinici. Tako bi se zaobile jake francuske utvrde uzdu francusko-njemake granice. Plan je 1914. gotovo uspio. (Zapadni dio istoga plana uspio je 1940., to namee zakljuak da vojnici iz potekoa i poraza ne ue brzo.) Neuspjeh plana uzrokovao je najvee patnje u povijesti doivljene na bojnome polju. Junakim naporima Francuza i Engleza Nijemci su zaustavljeni sjeverno i istono od Pariza. Meutim, Nijemce se nije moglo odbaciti. etiri su godine dvije velike vojske s milijunima ljudi kopale rovove i jame meusobno udaljene oko pola kilometra i ubijale se pukama, strojnicama i topovima koji su s vremenom postajali sve strasniji. Prva faza rata bila je u stilu 19. stoljea jer je bila rije o vrhuncu zaludenosti tog doba strojevima, odnosno vjerovanju da e dovoljan broj dovoljno 282
Svijet 1914.
velikih strojeva uvijek prevladati. Sam je rat postao uasan stroj za mljevenje ljudskog mesa. Njegove najpoznatije bitke trajale su mjesecima, a ne satima ili danima, a rtve se nisu mjerile tisuama, nego milijunima. Dan za danom i godinu za godinom stotine tisua prethodno razumnih ivotinja svrstalo se u redove i tvrdoglavo meusobno ubijalo. A nitko nije mogao pouzdano ili jasno rei to se i zato zapravo zbiva. Kad je pucnjava 1918. privremeno prestala, nastupilo je razdoblje mahnitog veselja. Ono je zavrilo, poput mnogih veselica, financijskom propau. Godina 1929. oznaila je poetak Velike depresije, najgore novarske panike u povijesti koja se rairila cijelom zemaljskom kuglom pa se ak i rat doimao poeljnim lijekom. Rat je ponovno izbio 1939. Saveznici su se ponovno pripremili za rovovski rat, ali su Nijemci bili pametniji pa je njihova strategija Blitzkriega, "munjevitog rata", isprva imala velikog uspjeha jer su njemaki tenkovi drobili postrojbe u rovovima, a bombe razruile brojne krasne nizozemske i engleske gradove. Saveznici su se uskoro snali pa su na posljetku najvie propatili njemaki i japanski gradovi. (Japan je u rat na strani sila Osovine uao 1941.) Dresden i Berlin su klasinim bombama, koje su uzrokovale velike poare, uniteni gotovo do temelja, ba kao i Tokio. Sam je zrak gorio iznad pakla u sreditima tih gradova, uzrokujui vakuum u koji je prodro orkanski vjetar izvana. A Hiroima i Nagasaki doivjeli su jo goru sudbinu. Atomska bomba kojom je zavren Tridesetogodinji rat 20. stoljea s jedne je strane bio zavretak, a s druge poetak neega posve novog. Oznaila je kraj vjekovne potrage za apsolutnom premoi u naoruanju jer tako nadmono oruje vlasnicima jami sigurnu pobjedu bez mnogo rtava. Taj se san zapadnjakih stratega velianstveno ostvario 6. kolovoza 1945. u Hiroimi kad su brojke pokazale sljedee: japanski gubici dvije stotine tisua, ameriki gubici praktino jednaki nitici. Usto, neprijatelj vie nije imao kamo pa se odmah i bezuvjetno morao predati. Nikad prije u povijesti ratovanja nije bilo tako potpune pobjede. Stoga ne udi da je ameriki predsjednik Truman, po prianju prisutnih tog dana, gotovo histerino trao Bijelom kuom i vikao, "Uspjeli smo! Uspjeli smo!" Amerika apsolutna prednost nije dugo potrajala. Sovjeti su se po atomskom naoruanju izjednaili s Amerikancima tako da nikad vie nee i ne moe biti tako potpune, iste i konane vojne pobjede. Zapravo, u razmjerno kratkom razdoblju brojni su se mali i veliki narodi nastojali pridruiti nuklearnom klubu. Doivjeli smo konanu primjenu naela jednakosti preko niana. 283
POVIJEST ZNANJA
Razmiljanja o ratu i smrti

Poetkom 1915., kad je prva faza Velikog rata 20. stoljea jo bila razmjerno nova, Sigmund Freud je objavio lanak nazvan "Ovovremena razmiljanja o ratu i smrti". Nakon to se 1900. pojavilo Tumaenje snova i druga vana djela, dr. Freuda su poeli cijeniti, ak i ako ga veina nije voljela jer ih je uasavalo ono to je govorio. Usto se znalo da moda ima bolji uvid u iskuenja kroz koja je prola ljudska vrsta, Europa, a posebice Njemaka. lanak o ratu i smrti bio je pun mudrosti, ali je moda, da citiramo naslov drame Bernarda Shawa, bio preistinit da bude dobar, odnosno prepametan da postane omiljen medu itateljima. Freud je lanak zapoeo opisom razoaranja mnogih, i to ne samo u Njemakoj, otkriem okrutnosti i neovjenosti prethodno civiliziranih naroda i pojedinaca. O vojnicima svih zaraenih strana kolale su zastraujue prie kako su skupno silovali djevojice i potom ih ubijali, nabijali trudnice na bajunete, samo zbog zabave pucali u zarobljenike da ih obogalje ali ne ubiju, ili kako su djecu i ivotinje muili da bi uli kako vrite. Sve je bilo preblizu opeprihvaenoj slici rata a da bi se moglo zanijekati. (Naravno, lake je bilo povjerovati u takve prie o neprijateljskim nego vlastitim vojnicima.) A kao da okrutno neovjeno umorstvo nije bilo dovoljno, vlade svih sukobljenih strana, istodobno dok su od vlastitih graana zahtijevale potivanje zakona civiliziranog ivota, prema neprijateljskim vladama i pojedincima nastupale su bez ikakvih obzira prema zakonu ili civilizacijskim obiajima. Vlade su svakodnevno lagale i s velikim se arom bacale na razvoj sve udovinijih vrsta oruja, ukljuujui otrovne plinove i bombardiranje nenaoruanog civilnog stanovnitva. Bili su nemilosrdni poput barbara, a to ih ni u najmanju ruku nije ometalo u nakanama i djelovanju. Kako su stvari bile drukije prije rata! Tada su kulturni Europljani, a prije svega Nijemci, vjerovali kako je poslije mnogih eona, ljudska vrsta, ili barem njezin vrlo poseban dio, na posljetku dostigla civilizacijsku razinu koja zabranjuje djelovanje i ponaanje kakvo je sad postalo uobiajeno. I ne samo zabranjivala, nego ga je mogla i sprovesti. Iznad svega, ovjeanstvo e pronai neku razumnu zamjenu za rat, a posebice za rat kakav se upravo vodio. Njemaku su civilizaciju posebice Nijemci i drugi kulturni Europljani smatrali vrhuncem ljudskog postignua. Njemaka znanost, njemaka glazba i umjetnost, njemako obrazovanje te njemaka etika filozofija postavili su standarde za ostatak svijeta jer su ih smatrali najboljima. A sad je Nijemce svijet uglavnom smatrao primitivnim, barbarskim divljacima. Kolektivno su ih nazivali Hunima, omrznutim nazivom koji je sto284
Svijet 1914.
Ijeima oznaavao krajnje necivilizirana, neovjena, poluljudska bia koja su u Europu navalila s istoka i razorila rimski svijet. Nadajmo se da nemaju pravo, rekao je Freud, i da mi Nijemci nismo tako loi kakvima nas smatraju. Ali, dodao je - to je bila poanta - mi nismo ni tako dobri kako bismo htjeli da misle o nama. Mi smo ljudi, a i oni su. A civilizirano ljudsko bie nije sretno kako kae da jest. Psiholoki, civilizirani ovjek ivi preko svojih mogunosti jer u svima nama postoji dublje ja, svojevrsni primitivni divljak, koji se eli osloboditi okova koje mu namee civilizacija. Znam to, rekao je Freud, jer sam to bez iznimke vidio kod svih mojih pacijenata: mukaraca i ena, starih i mladih, uenih i neukih. Zbog toga nisam iznenaen onime to je rat otkrio pa ni vi ne biste smjeli biti iznenaeni. Ideja da je civilizacija gotovo nepodnoljiv teret za veinu ljudi, ak i Nijemce, 1915. nije bila omiljena, ali je barem nudila neko objanjenje. A Nijemci, kao i svi saveznici i svi njihovi neprijatelji, u prvoj su se fazi rata nastavili ponaati kao da ne ele biti civilizirani. Neobino je bilo to se 1918., po prestanku neprijateljstava, nitko nije poeo ponaati - ili glumiti - na stari civilizirani nain. Niti se to dogodilo u sljedeih osamdesetak godina. Upravo to se mislilo izjavom kako je Veliki rat 20. stoljea unitio naprednu civilizaciju kakva je u Europi postojala prije 1914. Bila je slaba utjeha to je dr. Freud rekao da je ta civilizacija i tako bila samo opsjena. Ljudi nisu takvi, govorio je. Ljudi u sri nisu dobri. "Istina iza svega toga, koju ljudi nijeu, je da ljudi nisu blaga bia koja ele biti voljena i koja se u sluaju napada mogu samo braniti," napisao je u kasnijoj, pomnije ustrojenoj razradi ideje iz 1915. "Posve suprotno, bia su medu ijim se instinktnim darovima prepoznaje velika agresivnost." Dodao je: "Homo komini lupus. (ovjek je ovjeku vuk.) Tko e pred dokazima iskustva ivota i rata imati snage osporiti tu izjavu?"* Tko to, doista, moe zanijekati, imajui u vidu sve dokaze koje nam je ponudilo 20. stoljee? Freud je u radu iz 1915. takoer govorio o promijenjenom stavu prema smrti koji je sa sobom donio rat. U miru smrt moemo drati malo podalje od nas. Moemo je nijekati ili u najmanju ruku moemo izbjegavati spominjati je ili ak misliti o njoj. U ratu takvo nijekanje nije mogue. Smrt se tada na najizazovniji i najnedoliniji nain uplie u svaiji ivot. Ali, rekao je Freud, to nije loe, jer duboko u naem primitivnom, nesvjesnom ja svjesni smo smrti, ak i ako je na povrini nijeemo. Mi elimo smrt naih neprijatelja, dvojimo o smrti voljenih i bojimo se vlastite smrti u koju istodobno ne vjerujemo.
^Civilizacija i njezina nezadovoljstva (1930.)
285
POVIJEST ZNANJA
I ovdje je rije o opsjenama koje je bolje odbaciti. Si vis vitam, para mortem, zakljuio je Freud: "eli li ivjeti, pripremi se za smrt." I taj je savjet bilo teko prihvatiti. Ali i on je, takoer, pomogao objasniti to se zbiva.
Uzroci rata
Zato je dolo do rata? On nije bio logiki potreban, ali moda rat nikad ne moemo potpuno izbjei. Desetak puta prije 1914. inilo se da e izbiti opi rat, ali to se nije dogodilo. Istina je da je potreba za zadovoljavanjem njemakih "legitimnih potraivanja" za afrikim kolonijama bila sve neodlonija. Takoer je istina da su unutarnji balkanski sukobi postajali sve ei. A ima istine i u tvrdnji da je strpljivost svih sukobljenih strana bila sve tanja. Ali postojala su i dva druga uzroka koje treba spomenuti i pretresti. Jedan je Freudovo objanjenje. Ljudima treba rat, kao da je govorio, kako bi olakali nepodnoljivi teret civilizacije. Alternativa ratu je neuroza, individualna i skupna, koja takoer moe postati nepodnoljivo unitavalaka. Ljudi ne mogu vjeno glumiti civiliziranost. Za duboke ubilake nagone mora im se omoguiti oduak. Snovi nisu dovoljni. Potrebno je i djelovanje. Je li svako djelovanje valjano, odnosno je li dobar nadomjestak ratu? Jer rat ne samo to doputa ubijanje na okrutan i neovjean nain, nain na koji to oduvijek eli podsvijest, nego na izvanredno proturjean nain iz ljudi izvlai najbolje u njima. Kad su u pitanju ivot i smrt, igra poprima znaenje kakvo inae ne moe imati. Rijetko se vojnik vrati iz borbe bez osjeaja da se na neki nain proistio, da je dosegao vrhunce djelovanja i osjeaja kakve nikada prije nije doivio. Jedna od tragedija Vijetnamskoga rata bila je mali broj vojnika koji su to osjetili. Umjesto toga osjeali su se okaljano, prevareno i ismijano. U takvom je tumaenju rat neodoljivo, premda krajnje opasno iskuenje. Rat privlai mukarce, ali i ene, i privlaio ih je tijekom cijele ljudske povijesti. Moda kao iskuenje rat na posljetku gubi svoju privlanost. Ako je tako, i ako je razlog tome tragina pogreka Vijetnamskoga rata (barem s amerikog motrita), tada je taj rat najbolji koji su Amerikanci ikad vodili. Postoji jo jedan mogui razlog poetka rata 1914. Taj je razlog dosada. Spomenuo sam da je jedno objaenjenje pada Zapadnoga Rimskog Carstva u 5. stoljeu po Kristu takoer bila dosada, duboka i neizljeiva ama koja je poput kiseline razjedala duu. Carstvo je preivjelo pola tisuljea, ali njegovi problemi nikad nisu rijeeni. Nikad nije pronalo djelotvoran, a kamoli dobar nain izbora vladara pa su gotovo svi njegovi carevi bili udovita 286
Svijet 1914. glupi, neznalice i okrutni - uz nekoliko iznimaka tijekom zlatnoga doba Antonina. Bogati su postajali bogatiji, a siromani siromaniji, ali bogati nisu bili sretniji od siromanih. Zbog toga su barbari, kad su stigli, "zapravo bili svojevrsno rjeenje", napisao je grki pjesnik Konstantin Kavafis (1863.-1933.), U pola stoljea prije 1914. niz je briljantnih, rjeitih i oajnih umjetnika pokuao europsku buroaziju probuditi iz smrtonosne umalosti. Buroazija isprva nije vjerovala da je umala jer je vrlo marljivo skupljala novac. Skupljanje novca nije junako ljudsko djelo! uzvikivali su umjetnici. Skupljanje novca do smrti je dosadno! Na neki je nain takvo stanovite imalo smisla. Vladajua buroazija, najkulturnija klasa uz kapitaliste i poslovne ljude, ponaala se kao da joj je smrtno dosadno. Novac je bio dosadan, ali to je gore, i mir je bio dosadan. Na posljetku, dosadu vie nije mogla izdrati pa je dopustila da pone rat. Poput arobnjakova uenika, nije oekivala da e rat biti tako straan ni tako dugotrajan. Ratovi su, dodue, uvijek takvi, ali to kao da zaboravljamo. Na kraju su svi eljeli da rat nikad nije ni poeo. Ali poeo je jer je to htjelo dovoljno ljudi. Tako je s veinom stvari koje se dogode ljudima, bez obzira jesu li dobre ili loe.
287
Dvadeseto stoljee: trijumf demokracije

kraj drugog tisuljea bio kao je Za mnoge jestrane konanosti. Mnogi prilino uznemiruju, inaedanisustvorio osjeaj su se pitali, ak i ako religiozni, je li Bog namjeravao da svijet toliko dugo traje. Jesmo li sposobni zapoeti jo jedno tisuljee? Imamo li snage i hrabrosti? Imamo li volje? Europljani pred kraj 10. stoljea nisu bili sigurni imaju li volje. Od oko 950. do 1000. godine, nae pretke je proimala melankolija. Luaci su trali kroz gradove i sela izvikujui da dolazi svretak svijeta. Neki od onih koji nisu bili mahniti bojali su se da pomahnitali moda imaju pravo. Dolo je do nestaice domiljatosti i izuma. Brojni problemi inili su se nerjeivima. Ljudi su pokuali izdrati nadajui se da ivot nee postati jo gori. inilo se kao da su odustali od nade da e se stvari ikad popraviti. Zloinci su lutali zemljom, krali, palili, porobljavali. Sveenici su drali tune i sumorne propovijedi upozoravajui ljude da Posljednji sud samo to nije stigao, potiui ih da poprave svoje ivote i pomire se sa susjedima. Veina ljudi je nevoljko ulazila u dogotrajnije pothvate. Nitko nije stvarao planove za budunost, barem ne na ovom svijetu. Kad je tisuljee dolo i prolo bez ikakvog incidenta, europski narodi su u olakanju odahnuli. U milijunima grudi opet se pokrenula prvotna energija. Otkrivena su nova rjeenja starih problema. Zato ih se nitko prije nije sjetio? Iskuavali su se domiljati politiki i drutveni poreci pa se pokazalo kako nerijetko funkcioniraju. Umjetnici su stvarali nove vrste umjetnosti, pjesnici pi-

sali nove vrste pjesama, a filozofi se iznenadili kad su otkrili kako ima svakojakih novih ideja za promiljanje. Kao posljedica tog porasta duhovne energije, 11. stoljee jednostavno je procvalo. Jo se boljim pokazalo 12. stoljee. No moda je ipak najbolje od svih bilo 13. stoljee: dovrene su poznate katedrale, osnovana sveuilita, ljudi su putovali u nove krajeve i upoznavali nove prijatelje, a gradovi rasli bre negoli u posljednjih tisuu godina. I svakog su ljeta norveki ribari plovili s Islanda prema zapadu i donosili natrag ne samo ribu nego i groe koje su ubrali na obalama nove zemlje za koju nikome nisu rekli, jer nisu eljeli riskirati da im netko pokvari odlian ribolov. Posljednje desetljee 10. stoljea - od 991. do 1000. godine - bilo je vrlo opasno. Mnogi su trpjeli bezono divljatvo koje se rairilo diljem Europe, a ope beznae uzrokovalo je opi jad. Meutim, u to doba nije bilo nuklearnog oruja. Pojedinac, bez obzira koliko bio zao ili zlonamjeran, nije mogao unititi cijeli svijet. Danas, trenutak iste zlobe bilo kojeg od aice pojedinaca ili moda trenutak iste nepromiljenosti neto vee, meutim jo uvijek male skupine ljudi, mogao bi unititi svijet. Zloba i nepromiljenost u kriznim se razdobljima pogoravaju. To je razlog zato je posljednje desetljee prolog tisuljea a to se nastavlja i danas - opasno vrijeme u povijesti ovjeanstva. Meutim, kako je ljudski rod preivio posljednje desetljee 20. stoljea i bez veeg incidenta uao u novo tisuljee, moemo oekivati da e se dogoditi neto slino onome u desetljeima nakon 1001. godine. Naviranje energije, sve vie domiljatosti i izuma, osjeaj da postoje novi naini ureivanja ljudskih odnosa, voljnost, tovie snana elja da se prigrle nova rjeenja za stare probleme. Oekujem da e sve to postati oito. Prema tome, ako to zajedniki doivimo, 21. stoljee moglo bi biti najvelianstvenije stoljee u ljudskoj povijesti, najuzbudljivije, najproduktivnije i s najvie nade. Poslijemilenijsko razdoblje ve je zapoelo, zbivaju se izvanredne, zadivljujue stvari, dogaaji koji odiu poslijemilenijskim znaajkama. Istonoeuropski narodi su traili slobodu i na njihovo veliko iznenaenje nitko im je nije uskratio niti odbio. Sad mogu slobodno odluivati o vlastitim sudbinama, a ak i kad bi neki u tome posrnuli, nikad se vie nee biti voljni vratiti u elije u kojima su ivjeli od kraja "Velikog rata" 20. stoljea. S jednakom sigurnou moemo rei da e u bliskoj budunosti golema kineska nacija - vie od etvrtine svjetskog stanovnitva - takoer dobiti politiku i ekonomsku slobodu. Milijuni mladih ije su nade bile uguene u proljee 1989. nee zaboraviti ono to su toliko gorljivo prieljkivali i za to je mnogo njih dalo ivote. Simbol te elje bila je gipsana kopija Kipa slobode 289
POVIJEST ZNANJA
podignuta nasred trga Nebeskog mira u Pekingu. Kip su unitili tenkovi, ali ne i nadu koju je taj kip simbolizirao i nadahnuo. Svijet je pun nade. Nada je protuotrov beznau. Lijek je trenutaan. Bez nade, nita se ne moe postii. S nadom, to se ne moe postii? Godina 1989. oznaila je dvjestotu godinjicu juria na Bastilleu kojim je zapoela francuska revolucija. Hoe li neki budui pjesnik napisati za 1989. kao to je Wordsworth napisao za 1789., Blaenstvo je bilo u toj zori biti iv, Ali biti mlad bio je pravi raj!
Napredak demokracije
Prve su demokratske vlade u nekoliko grkih gradova-drava utemeljene tijekom 6. i 5. stoljea pr. Kr. Nisu potrajale. Sruili su ih neprijatelji iznutra ili, ee, unutarnje oligarhijske revolucije, tj. bogata manjina koja se predstavljala kao istinska vlastela. Do Aristotelovog vremena, u 4. stoljeu pr. Kr., inilo se da je demokracija neuspjeli eksperiment. Rimska republika nije bila demokracija u grkom smislu. Izborno pravo bilo je strogo ogranieno i premda su ljudi uivali prilino politike slobode, nisu, strogo govorei, bili vladari drave. Talijanske komune iz 11. i 12. stoljea bile su oligarhije koje su se usuivale koketirati s demokracijom. Opet, postojalo je prilino slobode, ali nije bilo ustavnog temelja za vladavinu naroda. Sve do politikih revolucija potkraj 17. i 18. stoljea nije zaivjelo nita to bi bilo nalik pravim demokratskim vladama. Stoga je demokracija, od svih oblika vladavine, medu najsuvremenijima, ako shvaamo to demokracija uistinu znai. Pojam demokracije moemo ralaniti na nekoliko dijelova. Zbacivanjem kralja Jamesa II. i njegovom zamjenom monarhom koji je pristao biti odgovoran - tj. prijemiv - prema parlamentu, Englezi su 1689. (ima li neeg udesnog u svezi te dvije posljednje znamenke?) utemeljili moda prvu pravu vladavinu zakona. Bila je to barem prva suvremena vladavina zakona, jer su od pada rimske republike sve vlade, ustavno, a ne samo stvarno, bile vladavine ljudi. William i Mary moda nisu eljeli biti samo obine figure, no ustavni monarh to niti ne mora biti. On moe biti predsjednik i imati velike ovlasti, dokle god potuje zakon koji nije njegova vlastita volja ili hir. U vladavini ljudi ne postoji zakon nadmoniji od volje ili hira jedne ili nekolicine osoba. U vladavini zakona postoji. I u tome je cijela mudrost. 290
Dvadeseto stoljee: trijumf demokracije Zakon koji su William i Mary pristali potovati utemeljio je parlament odgovoran prema narodu, koji je zauzvrat izabrao lanove parlamenta. Tko je "narod" nije bilo sasvim jasno, usprkos jasnoj i glasnoj deklaraciji Johna Lockea iz 1689. godine da e "narod suditi" o pravednosti svojih vladara. Tko su ti ljudi? Jesu li svi oni narod? Samo mukarci? Samo oni koji imaju neko vlasnitvo? Moramo nagaati da je Locke mislio na te posljednje. No ta ograniena skupina ne ini demokraciju. "Svi su ljudi stvoreni jednaki," rekao je Thomas Jefferson u drugoj jasnoj i glasnoj deklaraciji iz 1776., "i njihov ih je Stvoritelj obdario odreenim neotuivim pravima." Ovdje je prvi put stavljen naglasak na "svi". Je li mislio svi u smislu svaki mukarac? Ili moda i svaka ena? Vjerojatno ne. Ali vano je uvidjeti da to to je Jefferson, pojedinac iz 18. stoljea, mislio, nije bilo naroito vano u velikoj shemi stvari. Rekao je "svi" i to napisao kako bi svi mogli proitati. Budunost moe tu rije tumaiti kako eli jer deklaracija nije sadravala nikakvo eksplicitno ogranienje rijei svi. "Svi" je moglo znaiti svi, ako su ljudi to htjeli. A htjeli su. Ta elja odzvanja preambulom Ustava kojeg su Tvorci nacije 1789. (opet ta kobna godina!) uzdigli na poloaj vrhovnog zakona. "Mi Narod", rekli su oni, "odreujemo i utemeljujemo ovaj Ustav." To je znailo da je narod, a ne drava, taj koji odreuje. Rijei su ponovno govorile vie od onoga to su oni koji su ih napisali pod njima shvaali. Mi, Narod Sjedinjenih Amerikih Drava, kako bismo ustrojili savreniji savez, utemeljili pravdu, osigurali mir u zemlji, pobrinuli se za opu obranu, promicali ope blagostanje i osigurali blagoslov slobode nama i naem potomstvu, odreujemo i utemeljujemo ovaj Ustav Sjedinjenih Amerikih Drava. Opet, ima li kakvog ogranienja? to god Tvorci nacije mislili, postoji li u tim rijeima ugraen razlog koji bi govorio da nisu ukljueni svi - ba svi do jednog - iz naroda. Nitko nije proitao te rijei, kao i one Jeffersonove, paljivije od Abrahama Lincolna, koji je u zadau, nesretnim ili sretnim sluajem, ovisno o vaem stajalitu, dobio protumaiti znaenje demokracije narodu sukobljenom u amerikom graanskom ratu, ratu koji je prijetio samom postojanju nacije. Izmeu ostalih dunosti, u studenome 1863. na posveenju vojnog groblja u Gettysburgu u dravi Pennsylvaniji, na mjestu gdje se prethodnog srpnja vodila jedna od kljunih bitaka toga rata, morao je nakon glavnog govora Edwarda Everetta izrei nekoliko rijei. 291
POVIJEST ZNANJA
Nai preci, rekao je Lincoln, utemeljili su na ovom kontinentu novu naciju, posveenu ideji da su svi ljudi stvoreni jednaki. Sada, nastavio je, vodimo graanski rat koji kua moe li takva nacija izdrati dulje od kratkog razdoblja. Narode koji su u prolosti bili posveeni toj ideji obino su unitili vanjski ili unutarnji sukobi. Ne smijemo dopustiti da se to dogodi naem narodu. Umjesto toga, zakljuio je, u ast hrabrih ljudi koji su se ovdje borili, a pogotovo onih koji su ovdje poginuli, moramo posvetiti nae ivote ispunjenju zadae koja je nakon njihove smrti ostala nedovrena. Ta je zadaa osigurati ovoj zemlji kontinuitet "vladavine naroda, kojom vlada narod, za narod". Nema poznatije fraze u analima amerike povijesti. "Vladavina naroda" znai narodna vladavina, tovie vladavina naroda nad cijelim narodom svojim narodom. Nitko od naroda nije izostavljen. "Kojom vlada narod" znai da vlau upravlja narod. Svojim ovlastima biraju pripadnike izvrnih tijela i predstavnike koji e stvarati i provoditi zakone. "Za narod" znai vladu koja e djelovati za dobrobit - ope dobro - sveg naroda, ne samo pojedinaca, a pogotovo ne samo samih vladara, premda izabrani pripadnici izvrnih tijela i predstavnici mogu i trebaju imati koristi od vlade kojoj privremeno (dokle god ih narod izabire) pomau djelovati. Definiciji demokracije dovoljna su ta tri elementa: engleska odluka iz 1689. da stvori vladavinu zakona, a ne ljudi, deklaracija Tvoraca nacije iz 1776. i 1789. da su svi ljudi jednaki i da ljudi kao cjelina mogu odreivati zakon koji je nadmoniji bilo kojem ovjeku. To Lincolnovo trodjelno razlikovanje odreuje tri osnovna cilja demokratske vlade. To je demokracija kakvom su je Amerikanci nauili shvaati tijekom neto vie od dvjesto godina, a ostatak svijeta u razliitim razdobljima kraim od dvjesto godina. Razumjeti to demokracija znai i primijeniti to razumijevanje, dvije su razliite stvari. ak i u SAD-u, zaetniku demokracije u najpotpunijem znaenju tog izraza, vie od polovice naroda 1900. bilo je bez prava glasa. Biti bez prava glasa, kao to su to bile sve ene, veina crnaca na amerikom Jugu te zbog ekonomskih razloga i neki drugi, znai biti lien najvieg poloaja u zemlji, poloaja graanina u punom znaenju pojma graanin, dakle onoga koji odreuje oblik, ponaanje i osobnost svoje vlade. enama, crncima i pojedinim siromanima jo su "za njihovo vlastito dobro" upravljali drugi. To nije bilo dovoljno dobro. Veina je drugih zemalja bila daleko iza SAD-a. Prije manje od stotinu godina nije postojala vodea zemlja na svijetu koja je u naem - i Lincolnovom - smislu rijei bila demokracija. 292

"Veliki rat" 20. stoljea imao je mnogo posljedica. Neke su bile dobre. Jedna od najboljih je bila to se diljem zemaljske kugle proirilo naelo opeg prava glasa. Danas jedva da postoji narod koji ustavom ne jami pravo svim graanima da glasuju za svoje predstavnike i vladare. Meutim, to ne znai da je u svim zemljama to pravo i zatieno. Komunistike su vlasti pedeset i vie godina uspjele odrati privid da su izbori na kojima se kandidira samo jedan kandidat - kandidat vladajue stranke - pravi izbori. "Dokazali su" to traei od svih graana da glasuju, to su, donedavno, gotovo svi graani i inili. Takva vrsta izbora je sprdnja demokratske vlasti, Lincolnove "vlade kojom vlada narod". Pravo glasa je zatieno za sve, ili gotovo sve, graane naroda slobodnog svijeta, koji se zove slobodnim upravo zato jer je to pravo zatieno. Meutim, u nekima od tih zemalja dobar dio biraa odluuje ne glasati za predstavnike. Doputaju drugima da to ine za njih. Je li takva nacija manje demokratska? Teko je rei. Da vlast postoji za dobrobit svih ljudi jo je jedna tvrdnja veine suvremenih ustava. U mnogo sluajeva ta je tvrdnja oito neistinita: "za narod" se ne ostvaruje sa samo nekoliko rijei koje imaju vie ili manje iskrenu namjeru. Ni u jednoj zemlji ne moe se rei da se vlast jednako dijeli na sve graane, odnosno nigdje svi graani nemaju od svoje vlade istu korist. U nekim zemljama tom se idealu pristupa vrlo pomno, u drugima postoji namjera, to nije bio sluaj u gotovo svim zemljama na svijetu prije manje od stotinu godina. Pruanje zatitnikih skuta vlasti preko svih ljudi - Lincolnove "vladavine naroda" - donekle je diskutabilno. Danas u Americi gotovo nitko nije izostavljen, nikome nije uskraena vlast. To je dobro. Donedavna gotovo nitko nije bio slobodan od vlasti na Haitiju. To je vrlo loe. Duga ruka despotske, ak tiranske vlade, kad je opremljena sloenim elektronikim ureajima za nadziranje moe dosegnuti u svaki dom, na svako radno mjesto ili posao, ak i u svako srce i um. Razlika se odnosi na to tko je iskljuen. U SAD-u to su neki siromani, znatan broj ilegalnih doseljenika i nekolicina drugih, slabih. Oni nisu ukljueni, katkad nenamjerno, ali to je uvijek nelegalno i neustavno. Na Haitiju, ili u bilo kojoj tiraniji, vladari su ti koji su iskljueni, jer oni su iznad zakona i samim tim iznad drave. Oni gotovo ekskluzivno uivaju povlastice vlasti, jer su se otuili. U pravom su smislu rijei izvan zakona i iznimno ih je teko izvesti pred lice pravde. Ovi neuspjesi u praksi potkraj 20. stoljea vrlo se razlikuju od pogreaka demokracije uoenih na njezinu poetku. Tada je demokracija bila samo san koji je u nekim zemljama bio ostvariv, dok je u drugima bio nezamisliv, ak i kao mogunost. Promjena koju vidimo je velika. 293
POVIJEST ZNANJA
Jednostavan nain opisivanja novog drutva: godine 1900. velika veina naroda na svijetu nije razumjela to je demokracija i stoga nije htjela demokraciju. A ak i medu onima koji su je razumjeli, nisu je svi eljeli niti vjerovali da je mogue pretvoriti je u praksu. Godine 2001. velika veina naroda na svijetu razumije, neki bolje od drugih, to je demokracija. A medu onima koji je razumiju, nema naroda koji je ne eli ili ne vjeruje da ona prije ili kasnije moe za njih postati stvarna i praktina. Jo ima vladara koji tvrde da njihovi narodi ne ele demokraciju, da nisu spremni za nju, da ne bi mogli preivjeti pod slobodnom vlau koju bi sami izabrali. Do 1989. to su govorile i komunistike vlasti na istoku Europe. To je stav brojnih tiranskih vladara zemalja Treeg svijeta. To je tvrdnja apsolutnih vladara nekolicine teokracija koje su uspjele preivjeti sve do poetka treeg tisuljea. No kad se narod bilo gdje pita i kad na to moe slobodno odgovoriti, s tim se u naelu ne slae. Narodi posvuda ele demokraciju iz vrlo jednostavnog razloga. Kao to nas ui filozof Mortimer J. Adler, demokracija je jedini savreno pravedni oblik vlasti. Svi ostali oblici vlasti, bez iznimaka, ili ustavno uskrauju nekim graanima pravo da biraju vlastite vladare ili ustavno iskljuuju neke graane iz povlastica koje njihova vlast nudi. Nijedna demokracija dosad nije bila savrena u realizaciji demokratskog ideala, a moda nijedna demokracija u tom smislu to nikad ni nee biti. Ali nijedan drugi oblik vladavine nije ak ni idealno savren u smislu u kojem je to demokracija. I zato je svi narodi, posvuda, ele. Kad o tome razmislite, to je izvanredna promjena. Prije dvjesto godina nijedan narod osim Britanaca, u zemlji i kolonijama, nije imao predodbu to bi mogla biti demokratska vlast. Prije stotinu godina mali je dio svjetskog stanovnitva razumio i elio demokratski oblik vlasti. Danas, u praktinom smislu, svi narodi na svijetu ele demokraciju. A ta elja postoji usprkos najiskrenijim naporima brojnih vlada da od svojih naroda sakriju ideju demokracije. Pokuaj da se demokracija ugui ukljuuje izravnu cenzuru, iskrivljavanje i lai. No nita od toga nije djelovalo. U Kini i istonoj Europi 1989., u Moskvi u kolovozu 1991., narod je prozreo lai, iskrivljavanje i izbjegao cenzuru. ak su prozreli i iskrivljavanja demokratske propagande, gdje i kada su se zbivala. Tu je ponovno Abraham Lincoln imao pravo: "Neke ljude moe varati sve vrijeme, a sve ljude moe varati neko vrijeme. Ali ne moe sve ljude varati sve vrijeme." -
294
Dvadeseto stoljee: trijumf demokracije Komunizam

Kao oblik vladavine, demokracija se u 20. stoljeu morala boriti protiv tri vana suparnika. To su komunizam, totalitarizam i teokracija. Kad je rije o upravljanju dravom, izmeu komunistike teorije i komunistike prakse golema je razlika. Razlika je tolika da se ovjek mora upitati moe li se ona ikad premostiti. Moe li se takva vrsta komunistike vlade kakvu su Marx i Lenjin sanjali - ili rekli da su sanjali - ikad ostvariti? Ako ne, mora li komunizam uvijek za posljedicu imati drutvo kakvo znamo od 1917.? Kad su Marx i Engels pokuali promicati revoluciju proletarijata, ideal kojem su teili, njihovim se pristaama cilj inio plemenit. Proletarijat su u prolosti bili oni koji nisu imali nita. Uvijek su obavljali sav ili veinu drutvenog posla, a zauzvrat su dobivali nita ili vrlo malo povlastica. Komunizam je govorio neto savreno razumno: vi ste velika veina. Od sada ete vi nadzirati ekonomsku mo drave i zato dobivati ekonomske povlastice. Neko ete vrijeme ak imati tiransku mo, no ta e mo doista biti za dobrobit svih nas. Naposljetku - prilino brzo, oekujemo - drava e odumrijeti i svi e vladati, u svojevrsnoj utopiji, za dobrobit svih. I taj e raj trajati vjeno. Rekao sam da je komunizam davao razumna obeanja. inilo se da prvi dio ima vie smisla. Drugi dio, o vjenom raju, nije bio nimalo razuman. Ali zvuao je dobro. Kako je komunizam funkcionirao u praksi? Staljin (1879.-1953.) nam je u Rusiji pokazao prvu komunistiku zemlju. Kulaci, dakle seljaci koji su imali vlastite posjede, a ne kmetovi, htjeli su i nadalje biti vlasnici svoje zemlje i ono to proizvedu vlastitim radom prodavati na slobodnom tritu. To nije komunizam, rekao je Staljin. Proletarijat, koji djeluje kao klasa, mora biti vlasnik svih sredstava proizvodnje, ukljuujui i vau zemlju. Jo uvijek ete uivati u povlasticama, naravno, jer iz radnikog raja nitko nije iskljuen! Jedno vrijeme je kulacima bilo doputeno da ostanu neovisni. Na kraju "veina" je zakljuila da se "kulake kao klasu" treba "likvidirati". Ta je likvidacija poela krajem 1929. Za pet je godina veina kulaka, zajedno s milijunima seljaka koji su se takoer protivili kolektivizaciji poljoprivrednog zemljita, ubijena ili deportirana u daleke sibirske krajeve. Broj mrtvih nikad nije tono utvren. Prema najboljim procjenama umrlo je oko dvadeset milijuna ljudi. Ta brojka ne ukljuuje dodatne milijune koji su sljedeih godina umrli od gladi jer je kolektivizacija unitila sovjetsku poljoprivredu. Nijedna veina, bez obzira koliko velika, nema pravo ubijati one koji se s njom ne slau, bez obzira u kolikoj manjini bili. To je temeljno demokratsko pravilo. Da je "veina" doista bila veina, odluka o kolektivizaciji poljopri295
POVIJEST ZNANJA
vrednog zemljita, da je provedena humanije, mogla se smatrati prihvatljivom, mada bi nuno ukljuivala nepravdu prema pojedinim graanima. Meutim, u Sovjetskom Savezu "veina" nikad nije postala prava veina. "Veina" se sastojala od vrlo male manjine, katkad samo Staljina. Teoretski, komunizam je postao privremena tiranija proletarijata, koja e neizbjeno evoluirati u ne-vladavinu - jednu vrstu utopijske anarhije - svih nad svima. U praksi, komunizam je uvijek bio, u svakoj zemlji u kojoj je postojao (tj.u svakoj zemlji u kojoj se nazivao komunizam), okrutna tiranija vrlo male manjine nad golemom veinom ostalih graana ili podanika. Tek je u svojim zadnjim trzajevima, primjerice u ehoslovakoj prosinca 1989., kad se ta komunistika vlast raspala pred oima svijeta, neka komunistika vlast priznala da je njezina tiranija privremena, kao to su Marx i Lenjin rekli da e biti. A budui da narod zapravo nikad nije vladao nijednom komunistikom dravom, nije postojao razlog zato bi bilo koja komunistika vlast ikad odustala od svoje tiranske vladavine, osim revolucijom. U komunistikim tiranijama 20. stoljea, revolucija se uvijek inila gotovo nemoguom jer je vladajua manjina nadzirala ne samo sve oblike ekonomije nego i politiku i vojsku. Kako narod u takvim okolnostima ikad moe ustati i sam vladati sobom? Ali ustao je, u Istonoj Njemakoj, Maarskoj i ehoslovakoj, u Jugoslaviji, u Rumunjskoj. U Kini se pokuao pobuniti. A u dijelovima Sovjetskog Saveza 1989. traili su neovisnost, pa ponovno 1991., i nita ih nije moglo zaustaviti. Straan dravni aparat, policija i oruane snage, cenzura, strani zakoni i suci, na kraju su se pokazali kao da su od snijega. Kad je sunce poelo sjati, snijeg se otopio i otkrio tiranina, samog u svojoj goloi. Ostatak naroda, u svim ostalim komunistikim zemljama na svijetu, vidio je to se dogodilo. Isto e se dogoditi i njima. I komunizam e vjerojatno uskoro prestati biti primjenjiv oblik vlasti. Imamo li za ime aliti nakon oitog neuspjeha komunistikog ideala? Moda imamo. Ideal nije prestao biti plemenit jer se praksa pokazala brutalnom i okrutnom. Komunistike tiranije nisu gospodarski funkcionirale pa su prije ili kasnije bile osuene na neuspjeh. Kolektivizacija poljoprivrede, na primjer, naprosto nije inteligentan nain organiziranja poljodjelstva. No zamisao da bi podjarmljeni na ovome svijetu trebali konano poeti primati pravian udio dobiti od svog rada je dobra. I demokracije su je prihvatile. Nauile su neto od komunista. Zamisao da se prema enama i mukarcima treba odnositi jednako i da im treba dati jednake ekonomske mogunosti, to je Lenjin uvijek naglaavao, takoer je dobra. I iz ovog su demokracije neto nauile, premda presporo. Mnogo drugih komunistikih ideja takoer 296
Dvadeseto stoljee: trijumf demokracije ima smisla pa su ih demokracije usvojile ili e ih usvojiti u budunosti. Ako ih ne usvoje, tada e i one biti osuene na neuspjeh, barem u velikoj mjeri. Komunistike vlade 20. stoljea imale su veliku priliku. Obino su zaivjele u zemljama u kojima je narod bio podvrgnut nepravednoj, tiranskoj vlasti. (To ne vrijedi za Istonu Europu. Tamo su Sovjeti nametnuli komunizam narodima koji bi radije bili ostali demokrati.) Veina tih naroda je jedva ekala da se oslobodi, ali su bili naivni glede pitanja to sloboda znai. Nasamarili su ih, obmanuli, prevarili njihovi komunistiki gospodari, koji su znali to je sloboda. To su znanje sakrili od svog naroda. Ali narod je svejedno saznao to sloboda znai. Znanje o slobodi je poput divlje rijeke, rui se niz planinu i poplavljuje nizinu. Naposljetku e sloboda preplaviti cijeli svijet. I obeanje komunizma, tog svijetlog, kratkotrajnog ideala, umrijet e zbog pohlepne elje za moi nekolicine ljudi.
Totalitarizam
Komunizam je dogurao koliko je dogurao jer se u svojoj osnovi svodio na pravdu. Totalitarizam je doivio potpuni neuspjeh jer se svodio iskljuivo na mo i tzv. nacionalni ponos. U stvarnosti, narodi mogu biti asni ili neasni, ali ne zbog svoje moi. Narod je astan ako je pravian, neastan ako je nepravian. Monog naroda slabiji se narodi boje, moda mu ak i zavide. Velika je razlika izmeu asti s jedne i straha i zavisti s druge strane. Na alost, ta se razlika esto gubi ili zaboravlja. Medu narodima, kao i medu pojedincima, mo se moe zabunom zamijeniti za pravdu. Tonije, mo i bogatstvo mogu stvoriti svojevrsnu jeftinu imitaciju asti, a to je slava, ali u smislu koji oznaava naslov "ivotni stil bogatih i poznatih." Ljudi koje podrazumijevamo pod tom frazom poznati su jer su bogati, i to razmetljivo. Oni znaju da je mogue kupiti slavu i spremni su platiti njezinu cijenu. Narodi stoljeima pokuavaju kupiti slavu. Oni imaju i drugi nain postizanja lane slave koji vole nazivati nacionalnom au, a to znai da budu vojno snani pa mogu vladati slabijim nacijama. Sposobnost naguravanja drugih neko je takvu vrstu slave davala i pojedincima. U najveim gradovima na svijetu, tj. u neutivom drutvu, prirodnom stanju, ulinoj kulturi, slava i strah se ne dobivaju pravinou. Stjeu se bogatstvom i njegovim razmetanjem te dovoljno jakom dominacijom nad drugima. Budui da meunarodna zajednica ivi u prirodnom stanju (vratit u se na taj pojam kasnije u ovom poglavlju), isti postupci daju sline uinke i u tzv. zajednici naroda. 297
POVIJEST ZNANJA
Narodi su sastavljeni od pojedinaca, ali nisu svi pojedinci spremni pljeskati hvalisanju i nasilju svojih vlasti. U 20. stoljeu SAD su se esto besramno hvalisale svojim velikim bogatstvom i znale biti gadan grubijan, naguravajui se s drugim narodima onako kako ne bi dopustile nijednom od svojih graana da se odnose prema drugim njezinim graanima. Kad su hvalisanje i primjena sile postali pretjerani, pobunio se dovoljno velik broj graana pa je vlada na neko vrijeme morala prestati s takvim ponaanjem. Isti ciklus dogaaja zbio se u veini naroda diljem svijeta. Manje, naravno, u zemljama u kojima nisu vladali narodi nego neodgovorne, tj. neprijemive manjine, koje su same sebe nazivale raznim hvalisavim ali lanim imenima, primjerice otac naroda, predsjednik revolucije, car ivota, predsjednik hunte, duce,fiihrer ili kako god hoete. Nisam napisao nijedno od tih imena velikim slovom jer su sva ona patvorena i osobna, tj. nadjenuli su ih sami vladari, a ne njihov narod. Kao to sam spomenuo, totalitarizam zanima samo mo i laan osjeaj nacionalne asti. To je bolestan oblik vlasti koji je u 20. stoljeu nastao kao posljedica irenja jednakosti tijekom dva stoljea od Francuske revolucije. Kao to je Tocqueville pokazao u Demokraciji u Americi (1830.-1835.), demokracija je tijekom svoje egalitaristike faze razvoja stvorila opasan vakuum izmeu naroda na dnu, unutar kojeg su svi bili jednaki, i vlade na vrhu, koja je, premda izabrana od naroda, imala mo koja je mogla ugroavati narod. Tijekom te egalitaristike faze razvoja unitene su sve posrednike snage starog reima, i to zato jer su se temeljile na tradicionalnim i prastarim povlasticama. Vrlo dobro, rekao je Tocqueville. Dobro je osloboditi se tih povlastica. No te su posrednike snage sluile odreenoj svrsi: stajale su izmeu naroda i njihove vlasti, vodei rauna da puna mo vlade ne padne na obinog pojedinca. Bez njih je narod bespomoan pred vladinom samovoljom i nema se kome okrenuti za utjehu. Tocqueville se pitao to moe zamijeniti tradicionalne posrednike snage unutar drutva. U demokraciji kakva je SAD, rekao je, sredinja vlast doputa privatnim udrugama obavljanje kvazidravnih funkcija koje skidaju glavni teret dravne moi i tite narod poput velikog kiobrana za pljuska. Korporacije, crkve, klubovi, dobrotvorne organizacije, drutva za sprjeavanje ili promidbu ovog i onog djeluju kao tradicionalni plemeniti posrednici starog reima. I jao bilo kojoj dravi u naem suvremenom svijetu koja ih nema dovoljno, rekao je Tocqueville. Nacija bez tog kljunog elementa u svom ustroju bit e strasnija tiranija od bilo koje koju je svijet vidio. Pojedine su vodee svjetske sile u 20. stoljeu donijele svjesnu odluku o dokinuu takvih posrednika. Italija i Njemaka su najzloglasniji, ali ne i usamljeni primjeri. Veina komunistikih drava takoer je bila totalitaristika. 298
Dvadeseto stoljee: trijumf demokracije Tu je odluku u sluaju Njemake djelomice izazvala pusto, kako socijalna tako i ekonomska, izazvana porazom Njemake 1918. Zemlje pobjednice su u toj prvoj fazi velikog rata zahtijevale i dobile odtetu. Njemaka se morala odrei i vrijednih industrijskih zemljita u Ruhrskoj dolini, koja bi joj pomogla u plaanju odtete. Zbog toga se njemaka ekonomija potkraj 1920-ih uruila, to je dovelo do socijalnog kaosa. U takvim okolnostima moda je shvatljivo da se narod okrenuo luaku da ga izvede iz kaosa, uz ponovnu vjeru u nacionalnu "ast". Adolf Hitler (l889.-l945.) obeao je pretvoriti Njemaku u obeanu zemlju pod jednim uvjetom: da drava ima potpuni nadzor nad svim ustanovama, organizacijama i graanima nacije. Naa situacija je strana i zahtijeva izvanredne mjere, rekao je. Neka svaki Nijemac i svaka njemaka tvrtka, crkva, klub, organizacija i drutvo rade zajedno za na spas. Nema iznimaka. Ne moe ih biti, jer u suprotnome neemo uspjeti. Zajedno, nita nas ne moe zaustaviti i mi emo pobijediti! Njemaka je nakon 1918. bila demokratska drava, ali demokracija je, rekao je Hitler, neuinkovita. Pogledajte kako su svjetske demokracije postale labave i slabe. Ponudio je alternativu i nazvao je nacionalni socijalizam. Ime nije bilo vano - ono je ujedinjavalo nejasne propagandistike elemente, ali u biti nije znailo gotovo nita. Politika organizacija proizila iz toga na svjetskoj je sceni postala krajnje mona tvorevina. Nacionalsocijalistike, odnosno nacistike vode okupili su zdruenu silu svih njemakih graana i svih prethodno privatnih udruenja u zastraujue nacionalno oruje. Hitler je naciju pretvorio u ma. Poput Robespierrea i Napoleona prije njega - premda nijedan od njih nije bio sulud - Hitler se zatekao kako svakom rijeju koju izgovara "govori u ime naroda" i stoga je osobno vitlao maem nacije. Faizam Benita Mussolinija (1883.-1945.) zapoeo je nekoliko godina prije nacizma i moda je Hitlera nauio poneto, premda Hitler nikad ne bi priznao da bi Talijan mogao nauiti Nijemca bilo emu vanom. Simbol faistike Italije bio je fasces, vrsto svezan sveanj prua. On je sugerirao da talijanska drava zbog ostvarenja jednog jedinog cilja sjedinjuje silu svih svojih elemenata, kako pojedinanih graana, tako i organizacija. I kod Italije taj je cilj bio nacionalna "ast". Italija je smatrala da je poslije rata 1914.-1918. prevarena za ratni plijen koji joj po pravu pripada, jer tada se nalazila na pobjednikoj strani. (Pogrijeila je utoliko to je u meduratnom razdoblju zamijenila strane pa se tako 1945. godine zatekla na gubitnikoj strani.) Totalitaristika Njemaka i Italija bile su strani protivnici demokratskim saveznikim dravama, koje su poslije 1918. doista postale slabe i mlitave.
299
POVIJEST ZNANJA
Gledajui unatrag, meutim, oito je da njihovu golemu mo, zajedno s moi Japana, koji je totalitaristiki bio na jedan drugi nain (na to emo doi kasnije), nije proizveo sam totalitarizam kao takav. Italija, a posebice Njemaka, bile su napredne i mone industrijske drave prije negoli su im totalitaristike ideje pomogle da postanu oruje za osvajanje svijeta. Isto vrijedi i za Japan. No tu injenicu nije bilo lako uoiti u vrijeme kad su nacizam, faizam i japanski industrijski nacionalizam prijetili preuzeti svijet. Sovjetski Savez se godinama nalazio na rubu totalitarizma. Staljin, a moda i Lenjin, tumaili su diktaturu proletarijata kao davanje prava onima koji su govorili u prilog proletarijata - tj. samima sebi - kako bi svaki dravni resurs pokrenuli u interesu budueg trijumfa komunistikog drutva. Kad je u lipnju 1941. godine Njemaka napala Sovjetski Savez, prijeka potreba rata dala je Staljinu izgovor da svaku osobu i organizaciju izriito ukljui u mehanizam koji je drava postala. Zapravo, sve su zaraene drave u tim mahnitim posljednjim godinama rata postale svojevrsni strojevi. No demokracije su se poslije zavretka rata vratile na demokraciju, a Staljinova Rusija ostala je stroj. Totalitarizam u Sovjetskom Savezu nije funkcionirao kao to je neko vrijeme funkcionirao u Njemakoj i Japanu. U Italiji moda nikad nije doista uspio. Stroj je uinkovit samo onda kad su dijelovi sainjeni od odgovarajuih materijala i sklopljeni na odgovarajui nain. To nije bilo tako u Sovjetskom Savezu niti zemljama istone Europe koje su ga morale oponaati. Ti strojevi su vrlo loe radili jer su njihovi dijelovi bili stari, istroeni i loe sklopljeni. Da nastavimo s ovom metaforom, daljnji problem je bio u tome to je strojem upravljala politika stranka, a ne inenjer. Stara optuba protiv demokracije govori da je demokracija razmjerno neuinkovita u usporedbi s despotizmom koji funkcionira dobro ak i ako tiranska vlast nije pravedna niti slobodna. Taj se prigovor uje ve dvjesto godina, a posebice u zadnjih pola stoljea, no on jednostavno nije toan. Graani totalitaristike drave ne mogu imati interesa za uspjeh same drave, osim u razdobljima prijeke nude kad im ivoti mogu ovisiti o opstanku same nacije, a moda ak ni tada. itelji demokracije imaju interesa, kako osobno, tako i nacionalno, za uspjeh drave. Bitna razlika se javlja kad se ujedine interesi svih pojedinaca. To je razlog zato demokracije naginju uspjehu, a totalitaristike drave se na posljetku izjalove. Japan danas demokratsku dravu objedinjuje s kvazitotalitaristikom ekonomijom. Politiki gledano, Japan je suvremena demokratska zemlja s brojnim posrednikim privatnim udrugama za koje Tocqueville tvrdi da su neophodne u svakoj suvremenoj, egalitarnoj dravi. No veinu vremena te japanske privatne udruge - uglavnom gospodarske korporacije - mogu suradi300
Dvadeseto stoljee: trijumf demokracije vati kako bi postigle zajednike ciljeve i kako bi se svi obogatili kad ciljevi budu dostignuti. SAD imaju zakone koji zabranjuju takva spajanja, za to postoje dobri povijesni razlozi. Nadalje, amerike korporacije, koje potjeu iz drukije drutvene tradicije, po svojoj su prirodi prvenstveno natjecateljske, a ne kooperativne. Donekle je za to zasluna amerika dogma kako je natjecanje krv trita i da se bez njega ne moe ostvariti stvaran napredak. Japanci vjeruju da je suradnja put ka stvarnom napretku i da natjecanje, mada ono nije loe, treba drati unutar razumnih, nadziranih granica. Vjerojatno su tona oba stajalita. Moda je u tome vie rije o stilovima nacija, nego bilo emu drugom. Za Japan je vano zapamtiti da on nije, ili vie nije, totalitaristika drava poput nacistike Njemake. U Njemakoj pod Hitlerom svi su graani i organizacije bili prisiljeni pokoravati se volji nacije kakvu je zamislio Fuhrer. U Japanu danas pojedinci i korporacije slijede svoje vode jer smatraju da je to u njihovom osobnom interesu. Politiko sredstvo objedinjavanja svih posrednikih organizacija u svemonu dravu tijekom 20. stoljea usvojio je znatan broj zemalja Treeg svijeta jer takve zemlje jo nisu dovoljno zrele za demokraciju. Tu odluku uvijek donosi otac naroda ili neki drugi samoproglaeni dobrohotni despot. To stajalite moe biti donekle ispravo kad novom narodu nedostaje posrednikih organizacija koje bi zatitile narod od moi drave. Meutim, despotove tvrdnje obino su obmana. Jo vanije, prijeporna tvrdnja da odreeni narod nije spreman za demokraciju uvijek je neistinita. Ta se tvrdnja temelji na krivom poimanju ljudske prirode. Svi mukarci i ene stvoreni su jednaki i njihov stvoritelj ih je obdario odreenim neotuivim pravima. Dvadeseto stoljee zakljuilo je da je Jeffersonova deklaracija tona. Iz nje neumoljivo slijedi tvrdnja da su svi sposobni demokratski vladati sami sobom, premda to neki mogu initi bolje od drugih.
Teokracija u 20. stoljeu

Teokracija, vladavina boga, u srednjem je vijeku iskuana u zemljama kranskog Zapada. Kao to smo vidjeli, taj eksperiment vlasti nije uspio. Premda su pojedine teokracije nastavile postojati stotinama godina, zamisao nikad nije doista funkcionirala, zbog jednostavnog razloga to Boju volju uvijek moraju tumaiti smrtna, grena ljudska bia. Teokracija, kad stvar dovedemo do kraja, nije nita bolja od ljudi koji u njoj vladaju u Boje ime. Praksa je pokazala da ti ljudi nisu nita bolji od drugih vladara, dapae da su nerijetko loiji.
301
POVIJEST ZNANJA
Za razliku od kranstva, islam se nikad do kraja nije odrekao teokratskog ideala. Gotovo su svi kranski narodi dananjice podigli visoke ustavne ograde izmeu vjere i drave. Bog moe nastaviti voditi sudbinu naroda, ali njegovim slugama nije doputeno da se mijeaju u dravne poslove. Pojedini islamski narodi, premda ne svi, odbili su podii takve pregrade kako bi usmjerili djelovanje Bojih slugu i onih koji tumae Njegovu volju. Prvi je primjer Iran pod vlau ajatolaha. Iranski ah Muhamed Reza Pahlavi (1919.-1980.) zbaen je s vlasti 1979. revolucijom koju je iz progonstva vodio ajatolah Ruhollah Homeini (1900.-1989.). Homeini se u Iran vratio veljae 1979. i istog asa preuzeo kontrolu nad novom vladom koju je imenovao i kojom je nastavio upravljati sve do svoje smrti. Naslijedio gaje drugi ajatolah, no po svoj prilici ini se da nijedan nee imati toliku mo koliku je imao Homeini. Apsolutni despot koji svoje podanike uvjeri da je njegov svijet Boji svijet, moe uivati veu mo nego bilo koja druga vrsta vladara. Tijekom 20. stoljea zabiljeeni su brojni primjeri ljudi koji su imali apsolutnu mo i autoritet nad manjim vjerskim zajednicama. Jim Jones (1913.-1978.) je 18. studenoga 1978. u Jonestownu u Gvajani zapovjedio da vie od devetsto njegovih sljedbenika poini samoubojstvo. Veina je to i uinila, pasivno i bez prigovora. Jones je umro od puanog hica, koji moda nije sam ispalio. Bilo je i drugih zajednica sa slinim iskustvima. Kao narod, Iran je slino samoubilako iskustvo proivio u ratu s Irakom (1980.-1988.). Broj rtava, od kojih su mnogi bili mladii adolescentskih godina, procijenjen je na dobrano iznad milijuna. Ta su djeca umrla za Boga, rekao je ajatolah, a narod je vjerovao da je tako. Demokracija je anatema teokraciji. Stoga ne iznenauje to su Homeini i iranski imami smatrali SAD, vodei primjer demokracije u svijetu, zlom nacijom. Vjerski tiranin ne moe dopustiti da demokracija dovodi u iskuenje njegove sljedbenike. On mora tvrditi da je demokracija izum anti-Boga, odnosno sotone. Za Homeinija su SAD postale Veliki sotona. Dokle god njegovi sljedbenici vjeruju da je tako, izmeu demokracije i teokracije ne moe biti dijaloga. A kad dijalog zapone, teokracija se neizbjeno raspadne. Teokracija ne moe preivjeti slobodu kojoj je, kao i demokraciji, anatema. Ajatolah Homeini je svojim sljedbenicima uspio nametnuti apsolutnu tiraniju. Tko je pokuao ubaciti i najmanju koliinu slobode u djelovanje vlasti, bio je ubijen u Boje ime. Povijesno gledajui, obino se pokazalo nemoguim da se niz teokrata nametne i uiva u takvoj apsolutnoj moi. U stanju u kojem se svijet danas nalazi, gdje velika veina ljudi ima ili javno eli i zahtijeva demokratske slobode, vrlo je malo vjerojatno da e teokracija preivjeti dulje, 302
Dvadeseto stoljee: trijumf demokracije osim u okolnostima kakve su se u Iranu dogodile 1979. U dananje se doba, stoga, teokracija ne ini opasnom, dugoronom prijetnjom demokraciji. Kako bilo, ne smije se zaboraviti da je teokracija u drevnom Egiptu trajala tri tisue godina. A presnani teokratski tonovi esto se uju i u izjavama despota drugih vjeroispovijesti. Komunizam je prognao Boga ne samo iz vlade nego i iz drutva. Mukarcima i enama nije bilo doputeno da budu poboni niti da se u privatnosti mole Bogu, a da ne spominjemo da Bojim slugama i tumaima nije bilo doputeno da imaju bilo kakvu ulogu u dravi. To je moda stvorilo svojevrstan vakuum u ivotima mnogih pa ga je mogla popuniti samo drava i sveobuhvatna ideja Revolucije. Napisao sam tu rije velikim slovom jer je Revolucija neto posve drukije od revolucije. Revolucija s velikim slovom je bila, ili postala u glavama pojedinih ljudi, svojevrsno boanstvo. Tako je nekoliko komunistikih zemalja, poglavito Sovjetski Savez, poelo poprimati odreenu teokratsku nijansu, premda su bile izriito nevjerske i doista antivjerski nastrojene. Drugim rijeima, teokracija je uvijek prijetnja. Ona je eksperiment iji neuspjeh tijekom srednjeg vijeka neki nisu smatrali konanim. Rjeenje problema koje demokracija ima za teokraciju jest prognati Boga iz vlade, ali mu dopustiti daljnju ulogu u drutvu openito. To maksimalno poveava osobne slobode, a pri tom izbjegava najvee opasnosti svojstvene teokraciji. Takvo gledanje kako bi drutvo trebalo funkcionirati ima zdravorazumsku praktinost koju demokratska rjeenja esto imaju.
Ekonomska pravda
Demokracija je u 20. stoljeu pobijedila svoja tri glavna suparnika: komunizam, totalitarizam i teokraciju. Je li predodreeno da ta njezina pobjeda bude trajna, raspravit emo u posljednjem poglavlju. No demokracija mora svladati i druge vrste prijetnja kako bi zadovoljila opu ljudsku potrebu koju predstavlja. Te prijetnje su ekonomske naravi. Kao to je Tocqueville tako dobro vidio prije stotinu pedeset godina, i kao to mi danas vidimo, demokracija se temelji na jednakosti. Dananja potreba svih mukaraca i ena za jednakou jest sila koja posvuda pokree demokratsku revoluciju. No jednakost nije samo politika. Drugim rijeima, politika jednakost, sama po sebi, ljude u demokraciji ne zadovoljava potpuno. Za to je potrebna i odreena mjera ekonomske jednakosti. Ekonomska jednakost ne znai da svi posjeduju jednaku koliinu ekonomskih dobara: novca i kapitalistikih sredstava proizvodnje. Danas malo
303
POVIJEST ZNANJA
ljudi tvrdi, kao to su tvrdili neki u prolosti, da svi graani moraju imati jednaku koliinu novca kako bi se moglo rei da prevladava ekonomska pravda. Za to je neophodna pravednija raspodjela bogatstva, kako bi svi imali dovoljno za pristojan ivot i gotovo apsolutnu jednakost mogunosti. Apsolutna jednakost posjedovanja ekonomskih dobara je tlapnja, ali jednakost mogunosti je ideal za koji su ljudi spremni umrijeti. Mnogo je dobara koja se mogu nazvati ekonomskim, a ne sastoje se samo od novca. Medu njima su pravo na posao, dobro obrazovanje i pristojan dom. Najvanije je pravo ovjeka da traga za sreom, ili prilikom, na vlastiti nain. Pravedna vlast titi ta prava i brine se da svaki graanin, ili graanska klasa, ne bude sustavno zakidan za neka od njih. Po toj definiciji, na Zemlji ne postoji savreno pravedna vlast. Demokracija je jedini savreni oblik vlasti, ali nijedna demokratska vlada nije u praksi savrena. Ipak, usprkos tome je tijekom 20. stoljea postignut golemi napredak prema ostvarenju tog ideala. Godine 1900. veini je graana ak i najnaprednijih demokracija manjkalo ne samo politike jednakosti nego i ekonomske jednakosti. Jednakost mogunosti za veinu Amerikanaca jo je bila samo san, da ne spominjemo potlaene mase u ostatku svijeta. Usprkos ozbiljnim zaprekama, u manje od stotinu godina jednakost mogunosti postala je stvarnost za veliku veinu industrijskih i poslijeindustrijskih nacija: SAD i Kanadu, gotovo sve zapadnoeuropske zemlje, Australiju i Japan te nekolicinu drugih. Jednakost mogunosti u budunosti kao priliku vide i mnogi drugi narodi. Tek manji dio svjetskog stanovnitva danas na pojam jednakosti mogunosti gleda kao to ga je gledala veina 1900. Politika jednakost obino se postie prije ekonomske jednakosti. Narod koji zadobije politiku jednakost prilino se brzo pone kretati prema ekonomskoj jednakosti. Ili jednakosti mogunosti. To je nain na koji je drutvo napredovalo u zapadnim demokracijama. U komunistikim nacijama politikoj jednakosti moe prethoditi neki oblik ekonomske jednakosti. U konanici, svi narodi e zahtijevati, a pravedna vlast podravati i tititi politiku i ekonomsku jednakost. A hoemo li postii sreu kojoj svi teimo? Sve u svemu, mislim da hoemo, dokle god ostane istina da su svi ljudi stvoreni jednaki i da imaju odreena neotuiva prava. Hoe li to ikad prestati biti istina? Tom emo se pitanju vratiti u posljednjem poglavlju.
304
Zato ne svjetska vlada?

Postoji jo jedna prijetnja pravednoj vlasti, odnosno demokraciji. Ta je najozbiljnija od svih. Dvadeseto stoljee prepoznalo ju je i pokualo neto uiniti. No svi nai dosadanji pokuaji su zavrili neuspjehom. John Locke u svom eseju o politikoj teoriji iz 1689., na koji smo se pozivali nekoliko puta, nainio je bitnu razliku izmeu onoga to je nazvao prirodno stanje i stanje graanskog drutva. Prirodno stanje je ono u kojem ne vlada nijedan drugi zakon osim zakona razuma, kojeg se pridravaju razumni ljudi, ali koji se ne moe provoditi kad ga se ne pridravaju nerazumni ljudi. U prirodnom stanju, drugim rijeima, nema mehanizma koji e voditi rauna da svi mukarci i ene potuju zakon razuma. Zbog toga se malo ljudi pridrava tog zakona, jer pridravati ga se kad ga se drugi ne pridravaju, znai sebe uiniti slabijim. Kad je sila jedini sudac, ovjek mora upotrijebiti silu ili e ona biti uporabljena protiv njega. Graansko drutvo karakterizira "uobiajeno pravilo ivljenja", nezaboravna Lockeova fraza. Spomenuli smo tu zamisao kad smo opisivali izvorne rimske zakone, napisane na ploama i postavljene nasred grada kako bi ih svi mogli proitati i znati to se zahtijeva od graana. Za pridravanje i provoenje obiajnih zakona bile su odgovorne razne graanske ustanove koje su vodili dunosnici koje je izabrao narod ili njihovi predstavnici. Za opisivanje obiajnog zakona koristi se izraz pozitivan, jer je taj zakon postavio narod u obliku koji svi mogu prihvatiti i oko kojeg se svi mogu sloiti. Graansko drutvo uvijek se temelji na skupu pozitivnih zakona: prvo i najvanije na ustavu, u kojem su opisane funkcije koje valja ispuniti i nain na koji e se donositi zakoni. Drugo, na skupu propisa koji preteno zabranjuju izvjesne radnje. Graansko drutvo je stanje u kojem danas ivi veina ljudskih bia. Jedva da postoji osoba na svijetu koja ne ivi prema nekom skupu pozitivnih zakona, osim ako nije rije o iteljima ulica naih velegradova gdje prevladava prirodni zakon, a razum, ta blijeda sjena provoenja tog zakona, je jedina zatita slabih od jakih. Gotovo svi pojedinci ive u graanskom drutvu. A u emu ive nacije? U kakvom stanju postoje: prirodnom stanju ili stanju graanskog drutva? Postoji pojam koji se zove meunarodno pravo. Osnovani su i Ujedinjeni narodi. Ujedinjeni narodi imaju povelju, svojevrstan ustav, na koju su sve lanice te organizacije prisegle. Skup meunarodnih zakona je pozitivan zakon. Takoer i povelja Ujedinjenih naroda. Zajedno, oni ine "ustaljeno pravilo ivota" za narode, a ne za pojedince. Ili moda nije tako?
305
POVIJEST ZNANJA
Pravilo je tu, svi ga mogu vidjeti, no ne postoji mehanizam koji bi ga provodio. Svaka stalna lanica Vijea sigurnosti Ujedinjenih naroda moe staviti veto na veinu glasova i tako ga ponititi. Presuda koju donese Meunarodni sud pravde sa sjeditem u Haagu takoer je u osnovi neprovediva. Drugim rijeima, presuda se "provodi" samo u sluaju da je strana na koju se presuda odnosi odlui prihvatiti. Nadalje, veina lanica Ujedinjenih naroda ne prihvaa naelo "obvezujue jurisdikcije". To znai da se veina zemalja unaprijed ne slae postati stranom u sluaju koji protiv njih podigne druga zemlja. Drugim rijeima, one zapravo zadravaju pravo odbijanja sudskog progona. Meunarodni sud pravde bio je uinkovit u posredovanju u sukobima oko stvari poput meunarodnog prava na izlov ribe, na primjer. Meutim, pravo na izlov ribe nije neto o emu obino moraju odluivati kazneni sudovi graanskog drutva. Kazneni sudovi se bave vanijim stvarima: ubojstvima, tekim tjelesnim ozljedama, oruanim pljakama, kraama, silovanjima i prijevarama, kao i svim vrstama poslovnih prijevara i sukoba interesa. Sve se to, meutim, moe dogoditi, i dogaa se, medu narodima koji se meusobno ve tisuljeima ubijaju, siluju i varaju. U graanskom drutvu ubojica ne moe proi nekanjeno na temelju toga to ne prihvaa jurisdikciju suda ili to mu se ne svia ili se ne slae s odlukom suda. Nacije mogu i ine ba to. Zato je ispravno rei da nacije ive u prirodnom stanju u odnosu jednih na druge, tj. ive u meunarodnoj dungli koja se, u naelu, ne razlikuje od ulinog ivota veine velegradova ili ivota na ulicama Bejruta i Bogote. ak se i policija boji patrolirati tim opasnim ulicama gdje je zakon razuma jedina obrana, to u praksi znai da nema druge obrane osim sile. Prodavai droge, koji takoer meusobno ive u prirodnom stanju, imaju automatsko oruje u New Yorku, Los Anglesu i Medellinu u Kolumbiji. Takvo oruje drutvenu dunglu koju nastanjuju ini mnogo opasnijom. Nacije u meunarodnoj dungli naoruane su nuklearnim orujem. Razbojnici e uvijek biti naoruani i opasni. U ovom trenutku svaka je nacija razbojnik. To znai da je drava izvan zakona, jer izmeu nacija ne postoji nijedan provediv zakon. ini se da svijetu vie od iega drugog treba graansko drutvo za nacije, ba kao i pojedincima unutar nacije. To bi bila svjetska vlada zbog koje bi se svjetske nacije pristale odrei svoje suverenosti, tj. odrei se svog "prava" da se odbiju pridravati ustaljenog zakona kad im se u njihovom vlastitom sluaju ne svia njegova primjena. Graanin svake zemlje odrie se tog prava i zbog toga ivi bolje. Kad bi se svjetske nacije suzdrale od svog prava na bezakonje i one bi bile sretnije. Kad bi se odrekle prava na koritenje sile, kao to to graani svake civilizirane nacije ine, da isprave nepravde koje su same poinile, izgubile bi
306
Dvadeseto stoljee: trijumf demokracije neto svoje "asti". Ako zloinac ubije moju suprugu ili pokrade moju kuu, ja pod prijetnjom najstroe kazne ne smijem "uzeti zakon u vlastite ruke" i osvetiti se svom napadau. Samo me drava moe osvetiti. Ona to moe uiniti na nain koji se meni moe initi neprihvatljiv, ali ja ne smijem uiniti nita vie osim aliti se. Drava ne uspijeva, moda ee negoli to uspijeva, u svojoj zadai provoenja zakona i osveivanja nepravdi, tj. kanjavanju zloinaca. Po mom miljenju, meutim, malo je onih koji se ne slau da je to bolji nain noenja sa zloinom nego traiti, ili doputati, graanima pojedincima da ine zloine kao odgovor na zloine. Zato to ne prihvaamo i za nacije? Zato onda ustrajemo u tom dvojbenom pravu na nacionalnu samoobranu kad na njemu ne ustrajemo ni u naim pojedinanim ivotima, osim kad nam je to posljednji izlaz? Tradicija je snaan osjeaj, domoljublje moan, a nepovjerenje vlasti iroko rasprostranjeno. Koji bi se predsjednik SAD-a ikad mogao nadati da bude ponovno izabran ako predloi da se njegova zemlja odrekne svoje suverenosti u korist svjetske vlade, koja bi bez sumnje bila demokratska po obliku i kojom bi, u tom sluaju, prevladavali ne-krani i ne-bijelci? A opet, ako neki predsjednik to jednog dana ne predloi, nastavit emo ivjeti na opakim svjetskim ulicama nezatieni onom vrstom plavo-bijelih patrolnih automobila koji ulice naih naselja ine razumno sigurnima. Ne savreno sigurnima, naravno, jer savrenstvo se ne moe nigdje nai. Ali neto sigurnosti - prilino nje, zapravo, za veinu itelja svijeta - zacijelo je bolje od nimalo sigurnosti. Pojam svjetske vlade je vrlo star. Sv. Augustin ju je implicitno predlagao u svojem djelu O dravi Bojoj napisanom u 5. stoljeu. Pjesnik Dante se poetkom 14. stoljea zalagao za svjetsku vladu na ijem elu bi se nalazio Sveti Rimski Car; udruen s papom, mogao bi donijeti mir zaraenoj Europi (i neizravno cijelom svijetu). Immanuel Kant je u 18. stoljeu od svojih filozofskih radova sastavio malen, jezgrovit svezak nazvan Vjeni mir (1796.), koji je predlagao vie-manje istu stvar. A kad su na kraju Drugoga svjetskog rata 1945. osnovani Ujedinjeni narodi, posvuda je bilo ljudi koji su vjerovali da bi UN mogao postati prava svjetska vlada, a ne samo nasljednik "kluba naroda", kakav je bila Liga naroda. Na posljetku, nijedan narod nije se bio voljan odrei odve suverenosti u korist Ujedinjenih naroda, zbog ega su UN postali gotovo jednako neuinkovit uvar mira kao i njegov prethodnik. Na ikakom sveuilitu osnovano je povjerenstvo za stvaranje nacrta svjetskog ustava, a sastancima Svjetskih federalista u nekoliko zemalja prisustvovala je aica usamljenih vidovitih i uenih ljudi koji su znali prepoznati opasnosti kojima je svijet izloen. Ti napori nisu postigli nita bitno. 307
POVIJEST ZNANJA
Ipak, od 1945. godine nije bilo velikog meunarodnog rata i nijedna nacija nije uporabila strano nuklearno oruje koje danas posjeduje previe drava. Stoga moemo biti sigurni da ne moramo nacije svijeta okupiti u pravu svjetsku vladu kako bi zajedno mogle ivjeti u stanju graanskog drutva i potovati zakone koje donose same za sebe jer to moraju. Istina, zar ne?
Jedan svijet, jedan ljudski rod

Jo je jedna prijetnja demokratskoj vlasti - dapae, svim graanskim vlastima - koju na ovome mjestu moramo raspraviti. To je rasizam. Rasizam je jedna od najopakijih bolesti ljudskog roda. Zanimljiva je injenica da nijedna druga ivotinjska vrsta ne pati od niega slinog. Kad se Wendell Willkie (1892.-1944.) natjecao na predsjednikim izborima za predsjednika SAD-a protiv Franklina D. Roosevelta, dobio je vie glasova od bilo kojeg drugog kandidata Republikanske stranke do tog doba, premda mu to nije bilo dovoljno da porazi Roosevelta. Roosevelt se kandidirao za predsjednika i trei put pobijedio. Nakon tog poraza Willkie je ostao u sreditu zanimanja javnosti, preuzevi na sebe ulogu, kako je izjavio, "lojalne opozicije" i odlazei u posjete Engleskoj, Bliskom istoku, Sovjetskom Savezu i Kini kao svojevrstan osobni predsjednikov veleposlanik. Ta su putovanja potvrdila Willkijevu intuiciju da se svijet kao cjelina mijenja i da e se nakon zavretka rata mijenjati jo bre. Godine 1943. objavio je knjigu Jedan svijet. Njezin je naslov izraavao nazore koji su se prije vie od pola stoljea pojavili u njegovoj glavi, kao i mnogim drugim glavama toga doba. "Jedan svijet" je za Willkija i one koji su proitali knjigu znaio nekoliko stvari. Prvo, to je bila politika ideja, koja je predlagala svijet organiziran za mir, u kojem bi svaki narod zbog promidbe slobode i pravde udruio snage sa svakim drugim narodom. Ta zamisao, kao takva, nije bila nova. Godine 1919. nalazila se u pozadini Wilsonovog sna o svjetskoj Ligi naroda, a nadahnula je i pojedine napredne mislioce u 19. stoljeu. Willkie je znao da se svijet kree prema tom politikom idealu, a Ujedinjeni narodi su zaivjeli samo dvije godine nakon objavljivanja njegove knjige. "Jedan svijet" takoer je oznaavao sjedinjenje zemaljske kugle jer su suvremeni naini komunikacije i transporta smanjili udaljenosti i svladali svakojake tradicijske prepreke izmeu naroda. U Willkijevo doba komercijalni je zrakoplovni prijevoz jo bio u povojima, no nije trebalo mnogo mate da se
308

predvidi kako e se poslije rata, kad se za to budu mogla odvojiti sredstva, diljem svijeta razviti mrea zranih putova. Tee se moglo predvidjeti sljedeu znaajnu posljedicu, odnosno izgradnju vrlo slinih gradova u "meunarodnom stilu" oko svake meunarodne zrane luke, u kojima bi se iz jednog od velikih putnikih zrakoplova budunosti pristiui putnici morali istog asa upitati gdje se nalaze. Danas nijedno mjesto na zemlji nije doista daleko od bilo kojeg drugog mjesta, a turizam je postao vodea svjetska industrija, vanija ak i od ratova. Sa svakog telefona moe se nazvati broj u bilo kojem dijelu svijeta i potom s prijateljem razgovarati kao da je u susjednoj sobi. London je postao mjesto za poslovni ruak, a pojedini Newyorcani, na primjer, ne razmiljaju mnogo o tome da li da u Rim odlete na produljeni vikend. Umjetnike izlobe redovito putuju s jednog kontinenta na drugi, na znaajnim sportskim dogaajima sudjeluju natjecatelji iz gotovo svih zemalja, a amerike sapunice jednako su popularne u svim dijelovima svijeta. Jo je jedno znaenje pojma "jedan svijet", vjerujem najvanije. Ono zacijelo oznaava najveu promjenu u razmiljanju. Do 20. stoljea gotovo su svi, izuzev "junaka moralnog ivljenja", kako ih je nazvao francuski filozof Jacques Maritain, smatrali da ljudski rod nije jedinstvena zajednica slinih i jednakih ljudskih bia, nego gomila dobrih i zlih, nadreenih i podreenih, izabranih i prokletih. Mnogo je naina na koje se moe izraziti taj koncept. Moda se svi svode na ideju, koju je na alost prvi javno objavio Aristotel, da su neka ljudska bia roena da vladaju, a druga da slue. Ovi su potonji, rekao je, "prirodni robovi". Na primjer, ene danas ine veinu ljudskog roda, a tako je, vjerojatno, oduvijek. U doba antike ene su uglavnom bile potpuno zakinute za prava koja su barem neki mukarci imali. Ako ih se uope smatralo graanima, ene su bile graani drugog reda. Povremeno bi se pokoja ena uspjela istaknuti i doi na vlast, primjerice kraljica Kleopatra, carica Teodora ili kraljica od Sabe, no te iznimke samo su potvrivale pravilo. Ta prastara predrasuda na tetu ena ne udi. Vie udi to Deklaracija neovisnosti, sa svom svojom krasnom retorikom o pravima, ne spominje ene, a moda ih nije namjeravala ni ukljuiti u svoju gromoglasnu objavu da je "sve ljude (na engleskome man, mukarac, op. prev.) Stvoritelj obdario odreenim neotuivim pravima". Nita vie ene nisu dobile ni od francuske revolucije ili estokih napora tijekom 19. stoljea. Neke pobornice enskog prava glasa bile su primorane primijeniti geslo: "Vjerujte u Boga, jer Ona e vam pomoi." Ali od toga nije bilo nikakve pomoi. 309
POVIJEST ZNANJA
ene su politiku jednakost u zapadnim demokracijama zadobile negdje oko Prvoga svjetskog rata. Napokon, nakon desetljea pobune, mogle su glasovati i, pretpostavljalo se, birati predstavnike za svoje vlastite posebne, uske interese. One to nisu uinile, naravno, jer vjerojatno svoje interese nisu smatrale toliko posebnim i uskim kako su to mukarci pretpostavljali. Ukratko, ene su pokazale da su cijelo vrijeme zasluivale pravo glasa. Pa ipak, politika jednakost ena nije odmah povela ene u drutvenu, a posebice ekonomsku jednakost. Usprkos tome, poetkom 21. stoljea malo je ljudi, mukaraca ili ena, u bilo kojoj naprednoj svjetskoj naciji koji bi javno pristali uz tezu da su ene kao ljudska bia prirodno podreene mukarcima, da su roene da slue, a ne da vladaju, da su svojevrsni prirodni robovi. Takav je nain razmiljanja u suvremenom svijetu izumro. Isto se moe rei i za manjine koje su jo do juer po prirodi smatrane podreenima nekim drugim manjinama ili veini ljudskog roda. Crnci. idovi. Aboridini. Malo je onih koji e javno izjaviti da su pripadnici tih skupina po prirodi manje ljudska bia od drugih. Nekolicina e moda ciljati na to. Vie e ih to izjaviti privatno, premda e zbog toga donekle osjeati krivicu. Mnogo ljudi moda to jo uvijek osjea. No injenica je da malo politiara u bilo kojem dijelu svijeta moe uspjeti na rasistikim teorijama, bile one prikrivene ili vrlo jasne. Udio onih koji su u ljudskom rodu postali "junaci moralnog ivljenja" vrlo je velik. Moda je diljem svijeta rije o veini. To nas ne bi trebalo previe dojmiti. Ne tako davno u The Economistu je navedeno kako na svijetu jo uvijek postoji dva milijuna robova. Ta se ljudska bia, meutim, ne smatraju "prirodnim" robovima. Njihov se poloaj robova moe promijeniti preko noi. Junoafrika Republika do nedavna je bila primjer koji je iskakao od pravila koja vladaju u cijelom svijetu. A sjeanje na nacistiki rasizam, koji je ivota stajao est milijuna "prirodno podreenih" idova, jo je jasno u sjeanjima mnogobrojnih ljudi. Usprkos tome, ukidanje prirodnog ropstva je izvanredna promjena i veliko postignue nae epohe. Zapravo, rije je o irenju znanja. Veina nas danas zna neto to je prije samo nekoliko desetljea znala samo aica ljudi. Na alost, rasizam ne nestaje kad ljudi prestanu vjerovati da su neki ljudi po prirodi podreeni. I dalje ih mogu mrziti, premda su priznali da su kao ljudska bia vie-manje jednaki njima samima. U najmanju se ruku ini da je rasna mrnja danas u svijetu u porastu, a razloge za to vrlo je teko dokuiti. Postoji mogunost da se moda nikad neemo rijeiti rasne mrnje. Meutim, usprkos tome ne smijemo zaboraviti napredak koji smo nainili. Doista moemo tvrditi da smo u nae doba uspjeli postii stvaran napredak morala. 310
Dvadeseto stoljee: znanost i tehnika

je "ono to nema nijedan PremabiEuklidu, grkome geometru, tokamoglo rei i za atom. Atomdio". Isto se, po grkome shvaanju stvari, je za Grke bio najmanja jedinica materije i nije se mogao dijeliti. (Rije "atom" potjee od grke rijei za "nedjeljivo".) Ve smo primijetili da su fizikalne teorije grkih atomista bili svojevrsni produhovljeni predosjeaji ideja koje su se ponovno pojavile u 17. stoljeu i kasnije dovele do bomba baenih na Hiroimu i Nagasaki. Grci nisu imali pomagala za prouavanje materije, nita osim vlastitih osjetila i umova. Kako su mogli nadoi na predodbu o ustroju svijeta za koji na temelju instrumenata koje imamo i sami vjerujemo da je toan?
Grka atomska teorija

Antiki atomisti nisu mogli znati da su nabasali na ideju u samome sreditu zapadnjakoga naina gledanja na stvari. to vidite kad pogledate oko sebe? Milijune stvari, vie ili manje razliitih i stalno promjenjivih boja, oblika, u razvoju ili propadanju, starih i novih, velikih i malih, zastraujuih i privlanih. Tisue pridjeva nisu dovoljne da opiu sve to vidite. Postoji li nain uvoenja reda u tu nevjerojatnu zbrku? Samo su dva. Oba ukljuuju neku vrstu postojanja koje ne moemo percipirati, ali koje objanjava ono to opaamo.
POVIJEST ZNANJA
Jedan od naina je pronalaenje uzoraka kad se oni u stvarima esto doista ne nalaze, ali su potrebni ne elimo li poluditi zbog kaosa osjetilnih percepcija. To je najvjerojatnije najstariji nain gledanja. Taj smo pristup naslijedili od naih ivotinjskih predaka. Otkrivanje uzoraka i ponaanje kao da oni doista postoje nain je opisivanja instinktivnog ponaanja, a instinkt je ono to nadzire, pokree i mijenja ponaanje svih ivotinja osim ovjeka. Kad zaboravimo instinkt, ne gubimo staru naviku prepoznavanja uzoraka. Umjesto instinkta, na ono to vidimo projiciramo nae nade, elje i strahove. Prirodi pripisujemo emocionalni sadraj koji ona zapravo ne posjeduje. Upravo zato u prirodi pronalazimo um slian naem, premda moda bolji i velianstveniji, um koji odreuje kako emo se odnositi prema svijetu, um koji jami temeljnu dobronamjernost svemira. Suvremeni znanstveni behavioristi, koji pokuavaju biti bezosjeajni, antropomorfnom opsjenom nazivaju vienje ovjeka u svemiru, gdje ovjeka uope nema, nego postoji samo materija. Ali ak ni najokorjeliji behaviorist ne moe izbjei antropomorfizam. On je, primjerice, usaen u jezik kojim govori. Da provjerite kako je teko odvojiti ovjeka od materije, pokuajte zamisliti svijet bez vas u njemu. Kako bi izgledao? Kako bi izgledao drugoj osobi? Bi li taj svijet postojao? Ili bi prestao postojati im ga prestanete gledati, dodirivati, njuiti? Bi li svijet bez vas imao ikakva znaenja kad ne bi imao znaenje za vas? Koliko god je teko zamisliti svijet bez vas u njemu, elimo li ga razumjeti moramo krenuti ba tim smjerom. Drevni su Grci prvi to shvatili i zbog toga zasluuju priznanje kao prvi ljudi koji su to pokuali. Sva su se njihova filozofska razmiljanja temeljila na pretpostavci da istina mora biti neovisna o naem razmiljanju jer u suprotnome ne bi bila istina, nego puka opsjena. Taj pokuaj nisu uinili samo filozofi. Najraniji teolozi takoer su u svijetu pokuali pronai neki drugi uzorak osim svojih elja o tome to bi on mogao biti. Pokuali su pronai red u neemu to je nalikovalo samo kaosu i pronali su ga od najviih razina postojanja do najniih. Drugim rijeima, bogove su pronali posvuda. I to je, moda, bio svojevrsni antropomorfizam. Kasnija su doba odbacila njihovo mnogobotvo, ali nisu napustila zamisao da Bog, sad jedan umjesto mnoine, proima svemir znaenjem. Danas, ak i u nae znanstveno doba, veina vjerojatno vjeruje u boanski red, taj "oceanski osjeaj" - kako gaje s mnogo prezira opisao Sigmund Freud - kako je svemir u cjelini mjesto gdje sve ima svoje mjesto i sve se nalazi na svome mjestu. Jo u 5. stoljeu pr. Kr. bilo je ljudi koje nisu zadovoljavali nevidljivi uzorci, bez obzira to su ulijevali osjeaj sigurnosti. Njima se inilo da nasuminost 312

u svijetu i ivotima ima mnogo vaniju ulogu negoli to eli priznati bilo koja teologija. A bila im je zajednika tvrdoglava drskost koja ih je navela na pomisao da su u svemiru zapravo sami, bez nekog vieg Bia da ih vodi za ruku. Traili su drugo objanjenje. Kao to smo vidjeli, antiki su grki filozofi voljeli igrati jednu misaonu igru: pokuavali su bilo kojim dvjema stvarima, bez obzira koliko su bile razliite, pronai neto zajedniko. Ako odbijamo prihvatiti zajedniku "esenciju" ili bilo koji drugi misaoni uzorak pa se tvrdoglavo drimo materije, moemo li i dalje igrati tu igru? Uzmimo kao primjere pauka i zvijezdu. Imaju li oni bilo koju zajedniku materijalnu zanaajku? Dogovorili smo se da ne smijemo rabiti jednostavna aristotelovska rjeenja, odnosno ne smijemo samo rei da im je zajedniko postojanje, zajedniki su im ivot i smrt, zajednika im je jedinstvenost itd. Igru i nadalje moemo igrati jer moemo zamisliti da pauka i zvijezdu podijelimo na manje dijelove. Isprva dijelovi pauka ostaju "paukoliki", a dijelovi zvijezde "zvjezdoliki". Ali kako dijelovi postaju manji, zbiva se neto doista neobino. U jednom trenutku dijelovi pauka prestaju biti "paukoliki", a dijelovi zvijezde vie nisu "zvjezdoliki". U tom trenutku oboje postaju neto drugo, neka neodreena stvar ili stvari koje bi pod drugim okolnostima mogle biti dijelovi drugih stvari osim pauka i zvijezda. Moda ne moemo tono odrediti kad e se zbiti ta promjena, ali dok razmiljamo o njoj shvaamo da se negdje mora dogoditi. Ne moramo vidjeti te sitne dijelove. Moemo ak prihvatiti da su zapravo nevidljivi. Ali moraju postojati jer ne vidimo zato neto ne bismo mogli nastaviti dijeliti sve dok se to neto ne pretvori u neto drugo. Moemo li dijeliti do u beskonanost? Moemo li nainiti beskonano male dijelove? Moramo pretpostaviti da ne moemo, jer neto graeno od beskonano malih dijelova ni samo ne bi imalo veliinu. Zbog toga atomi najmanji dijelovi materije, a ne paukova ili zvijezda - moraju postojati.
Preporod atomske teorije

Udarna sila takvog naina razmiljanja nije oslabila tijekom stoljea. Kranska egzistencijalna vizija Boje drave dugo ga je zasjenjivala, ali kad je poetkom 17. stoljea izgubila svoju snagu, u prvi je plan ponovno doao atomizam. Jo uvijek bez suvremenih pomagala o kojima ovisimo, svi su veliki znanstvenici tog izvanrednog stoljea, od Keplera do Newtona, bili uvjereni atomisti. Engleski znanstvenik Robert Hooke (1635.-1703.), bliski Newtonov 313
POVIJEST ZNANJA
prijatelj, ak je primijetio da se znaajke materije, posebice plinova, mogu objasniti u pojmovima gibanja i sudara atoma. Hooke nije bio naroit matematiar ni eksperimentator pa nije mogao dokazati svoju pretpostavku. Ali za nju se zanimao Newton pa je teoriju atoma koji se sudaraju zastupao u poneto drukijem obliku. Tijekom 18. stoljea znanstvenici u nekoliko europskih zemalja nastavljaju razmiljati o atomizmu. to su vie znali, posebice o kemiji, to su bili sigurniji kako imaju pravo misliti da je atomska teorija materije ispravna. Ali takoer su poeli shvaati da je hipotezu potrebno doraditi. Jednu od najbriljantnijih promjena nainio je talijanski kemiar Amadeo Avogadro (1776.-1856.) koji je 1811. predloio hipotezu od dva dijela: prvo, da najsitniji dijelovi ak i elementarnih plinova nisu atomi, nego kombinacije atoma, i drugo, da jednaki obujmi plinova sadre jednaki broj molekula. Njegova teorija, premda ispravna, prihvaena je tek poetkom 20. stoljea. Sredinom 19. stoljea, nakon to je prihvaana teorija kemijskih elemenata i kad je ruski kemiar Dmitrij Mendeljejev (1834.-1907.) otkrio periodni sustav elemenata, glavni cilj mnogih znanstvenika postalo je opaanje atoma i dokazivanje njihova postojanja. Ali taj je cilj bilo mnogo tee dosei negoli je to itko u tom znanstveno okrenutom stoljeu oekivao. Zapravo, i danas se postojanje atoma - u koje vie nitko ne sumnja - uglavnom dokazuje zakljuivanjem. Grki je nain razmiljanja tako trijumfirao u predvianju suvremene eksperimentalne znanosti. Grci su, meutim, u jednom pogledu sasvim pogrijeili: atomi se mogu razrezati, odnosno nisu nedjeljivi. Nedjeljivost atoma, strogo uzevi, nije logiki zahtjev. Ona je samo znaila da nismo pronali najsitniji djeli materije. Moda su najprije otkriveni dijelovi atoma - elektroni i proton - bili najsitniji dijelovi. Ali, pokazalo se, i njih se moe dijeliti. Najmanji djeli ili djelii - Grci su vjerovali da postoji mnogo razliitih vrsta atoma, a svi su opeke od kojih je graena materija - nisu pronaeni. Kako to zahtijeva logika, uz goleme izdatke i dalje za njima tragamo u golemim razbijaima atoma. Hoe li ti djelii ikad biti pronaeni ne znamo ni danas. Logika potreba ne jami stvarno postojanje. Ukratko, atomska znanost na neki nain nije nova. Zasluga za otkrivanje atoma kao temelja svekolike materije pripada Grcima, a ne dananjem ovjeku. Ipak, o atomima smo saznali mnogo injenica posve nepoznatih Grcima.
314
Dvadeseto stoljee: znanost i tehnika to je uinio Einstein

Albert Einstein otkrio je jedan od najvanijih djelia znanja 20. stoljea. Rije je o jednostavnoj fizikalnoj formuli koju zna gotovo svatko: E = me1. Kako bismo shvatili to ona predstavlja, moramo se vratiti nekoliko koraka unatrag. Einstein se 1879. rodio u njemakom gradu Ulmu. Do dobi od dvanaest godina odluio je rijeiti zagonetku "velikog svijeta". Na nesreu, ocjene mu nisu bile dobre pa je s petnaest godina napustio kolu. Uspio je ponovno poeti uiti pa je 1900. diplomirao matematiku. Posve nepoznat, poeo je raditi kao patentni slubenik. Tada je, u etiri izvanredna rada objavljena 1905., prema rjeenju zagonetke svijeta otiao dalje negoli itko prije njega. Svaki od tih radova bio bi dovoljan da svome tvorcu zajami svjetsku slavu. Prvi je ponudio objanjenje Brownovog gibanja, dotad neobjanjive pojave gibanja sitnih estica u tekuini. Drugi je rad razrijeio tri stoljea staru raspravu o naravi svjetlosti. Po Einsteinu, svjetlost se sastojala od fotona koji katkad pokazuju valne znaajke, a katkad se ponaaju poput estica. To presijecanje gordijskog vora nije bilo pretjerano pojednostavljivanje. Popraeno solidnim matematikim razmiljanjem, odmah je prepoznato kao rjeenje tog velikog problema. Hipoteza je takoer objasnila zagonetni fotoelektrini efekt (oslobaanje elektrona iz materije svjetlosnom pobudom). Rad broj tri bio je jo revolucionarniji, jer je predloio ono to e biti nazvano posebna teorija relativnosti. Einstein je rekao: "Pretpostavimo li da je brzina svjetlosti uvijek ista i da su prirodni zakoni konstantni, tada su vrijeme i gibanje za promatraa relativni." Einstein je ponudio jednostavne primjere svoje zamisli. Osoba u zatvorenom dizalu nije svjesna giba li se ono gore ili dolje, osim moda po neugodi u elucu kod promjene brzine. Putnici u dva vlaka nisu svjesni svoje brzine, nego samo relativne brzine jer jedan od vlakova, malo bri, polako pretjee drugi. Fiziarima nisu bili potrebni takvi primjeri da prepoznaju ljepotu i djelotvornost teorije. Teorija je objasnila mnoge stvari. Jednako tako i njezino proirenje u radu iz 1916. koje je Einstein nazvao opa teorija relativnosti. U tom radu iz 1916. Einstein pretpostavlja da gravitacija nije sila, kako je smatrao Newton, nego zakrivljeno polje u prostornovremenskom kontinuumu stvorenom prisutnou mase. Ta se zamisao mogla provjeriti, rekao je, mjerenjem otklona zvjezdane svjetlosti dok tijekom potpune pomrine prolazi kraj Sunca. Einstein je predvidio dvostruko veu vrijednost otklona od Newtonovog. Pokus koji je zazivao Einstein izveden je 29. svibnja 1919. s broda Britanskog kraljevskog drutva poslanog u Gvinejski zaljev. Vijest kako je Einstein
315
POVIJEST ZNANJA
bio toan u svome predvianju stigla je u studenome i trenutano ga uinila slavnim diljem svijeta. Nobelovu nagradu za fiziku dobio je 1921., ali je do tog doba ve bio najpoznatiji znanstvenik na svijetu, i to u tolikoj mjeri da su se prema njemu posvuda odnosili gotovo kao da je cirkuska atrakcija. To mu se nije svialo jer je ometalo njegov rad. -Godine 1905. Einstein je objavio jo jedan rad. Na neki je nain on bio najvaniji od svih. Nastavak prethodnoga rada o relativnosti, bavio se pitanjem ovisi li tromost tijela o energiji pohranjenoj u njemu, a Einstein je na to pitanje odgovorio potvrdno. Prije toga, tromost se smatrala ovisnom samo o masi. Ubudue e svijet morati prihvatiti jednakost mase i energije. Ta je jednakost izraena poznatom formulom koja kae da je energija, E, tijela mase m, jednaka umnoku te mase s kvadratom (konstantne) brzine svjetlosti, c. Ta brzina, takoer brzina irenja elektromagnetskih valova u praznom prostoru vrlo je velika: iznosi 300.000 kilometara u sekundi. Podignuta na kvadrat, golema je veliina. Zbog toga je u malom dijelu materije pohranjena golema koliina energije, dovoljna, kako smo kasnije vidjeli, da u eksploziji jedne bombe pobije dvije stotine tisue stanovnika Hiroime. Einstein je bio pacifist. Mrzio je rat pa se poslije 1918. bojao da e ponovno zapoeti prije negoli je svijet imao prilike uivati u sigurnom i trajnom miru. Uinio je to je mogao da podupre zamisao o svjetskoj vladi koja je kruila u meduratnom razdoblju. Meutim, Einstein mirotvorac nije bio toliko utjecajan kao Einstein fiziar. Kad je Adolf Hitler 1933. preuzeo vlast u Njemakoj, Einstein se odrekao njemakoga dravljanstva i pobjegao u Sjedinjene Amerike Drave. Tamo se nastavio baviti opom teorijom relativnosti, istodobno pokuavajui pronai nain kako da se razljueni svijet dogovori o postizanju dogovora. Kad je 1939. saznao da su dvojica njemakih fiziara uspjela rascijepiti atom uranija uz mali gubitak mase pretvorene u energiju, shvatio je da rat nije jedina opasnost. I tako je, potaknut molbama brojnih kolega, sjeo i amerikom predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu (1882.-1945.) napisao pismo. Nitko to pismo ne bi mogao napisati s vie autoriteta, a bilo je vrlo jednostavno. U njemu je opisan njemaki pokus uz primjedbu da je potvren i u Sjedinjenim Dravama. Usto je napomenuo kako europski rat samo to nije poeo. U okolnostima kad bi nacistika Njemaka imala oruje na osnovi cijepanja atoma uranija, bilo bi to iznimno opasno za ostatak svijeta. Predsjednika je Einstein molio za "oprez i, ako je potrebno, brzo djelovanje." Predsjednik Roosevelt mu je pristojno odgovorio. Ali upozorenje nije bilo uzaludno. Nitko Einsteinu pacifistu nije rekao da je ustanovljen dotad najvei i najskuplji znanstveni projekt. Nazvan Projekt Manhattan, u veljai
316

1940. zapoeo je znanstvenom potporom od est tisua dolara. Ukupni troak na posljetku e premaiti dvije milijarde dolara, viestruko vei iznos u dana njoj vrijednosti. Kad je poslije japanskog napada na Pearl Harbor potkraj 1941. Amerika ula u rat, brzina istraivanja postala je munjevita. Do 1943. rad je bio uglavnom teoretski, ali je do poetka 1945. uinjen dovoljan napre dak da se u Zrakoplovnoj bazi Alamogordo u Novome Meksiku pone plani rati pokusna eksplozija, zakazana za 16. srpnja 1945. Pokus je bio potpuno uspjean, a bomba je oslobodila snagu jednaku otprilike dvadeset tisua tona TNT-a. Bomba koja e razoriti Hiroimu baena je tri tjedna kasnije, 6. ko lovoza 1945. Einstein je istodobno bio sretan i razoaran. U Hitlerovim rukama bomba bi znaila kraj slobode u svijetu i konano unitenje idovskog naroda. Nastojao je da novostvoreni Ujedinjeni narodi postanu bolje orue mira jer se bojao da e bomba biti ponovno uporabljena, ali u mnogo loije svrhe. Nastavio je raditi na svojoj jedinstvenoj teoriji polja koja je pod jednim teorijskim ustrojem trebala objediniti sve prirodne zakone, moda u jednoj jedinoj jednadbi. Meutim, druge je znanstvenike ostavio daleko za sobom pa su ga oni sve vie izbjegavali. Kad je 1955. umro, bio je jedini ovjek na svijetu uvjeren da je imao pravo o ustroju svemira, on koji je svijetu o tom ustroju pokazao vie od bilo kojeg znanstvenika poslije Newtona.
to nas je nauila atomska bomba

Najvanije to nas je nauila atomska bomba ne moe se izraziti matematikom formulom. Rije je o jednostavnoj injenici, a mi smo prva ljudska bia koja je znaju. Svijet ne samo da moe nestati, svatko to zna, nego ga ljudska bia mogu unititi pokretom prsta. Dogaaji imaju posljedice. Jedna od posljedica bombe baene na Hiroimu bio je zavretak Velikog rata. Drugi je bilo nastojanje sovjetskih znanstvenika da naine vlastitu atomsku bombu. Sjedinjene Drave odgovorile su hidrogenskom, vodikovom ili termonuklearnom bombom u kojoj se jezgre malih atoma stapaju (umjesto da se velike cijepaju). U procesu fuzije oslobaaju se goleme koliine energije. Einsteinova jednadba vrijedi i dalje. Sovjeti su takoer izradili svoju hidrogensku bombu. Od 1950. nijedna strana nije uspjela pobjei drugoj. Jedna od posljedica toga dugo je razdoblje mira isprekidano manjim ratovima. To je dobro. Iza utrke u naoruanju, meutim, skriva se djeli loeg novog znanja. U svjetskim arsenalima danas ima dovoljno nuklearnog oruja da svakog ovje317
POVIJEST ZNANJA
ka na planetu ubije deset i vie puta. Naravno, u nuklearnom ratu ne bi poginula samo ljudska bia. Nestali bi i svi medvjedi, make i psi, pauci i takori. Moda bi preivjela nekolicina ohara. Ali svijet naseljen aicom ohara moda nije onaj koji je Bog zamislio kad je stvorio Eden i u njega stavio mukarca i enu. Moe li doista ovjeanstvo unititi sav ivot na planetu? Usprkos poputanjima u meunarodnim odnosima prestankom hladnoga rata, nepostojanje prave svjetske vlade u vrlo opasnom svijetu poveava vjerojatnost poetka nukelarnoga rata. Zapravo, teorija igara smatra ga loginim. Kao to smo vidjeli kod potrage za najsitnijim dijelovima materije, logika potreba ne jami konkretnu stvarnost. U toj injenici neto je to nas moe utjeiti. Pitanju moe li Zemlja preivjeti u sadanjem stanju, s medvjedima, paucima i ljudima na njoj, vratit emo se kasnije, u posljednjem poglavlju knjige. Zasad samo ustvrdimo da je novo znanje otkriveno u 20. stoljeu ovjeanstvu omoguilo da uniti svoj svijet.
Problem ivota
Potraga za skrivenim uzorcima nastavila se i na drugim podrujim osim nuklearne fizike, iju su metodologiju prihvatile brojne znanosti. A trijumfalna injenica jest da atomi postoje, ba kao i atomske jezgre i cijeli oblak estica s mnotvom neobinih i zanimljivih znaajki. Neke od tih estica nose kriva imena jer nisu stvari, barem ne u uobiajenom smislu tog pojma. Zapravo, rije je o nejasnim pokretnim elektrinim nabojima ili siunim svenjevima valova, a moda i tek trenutanim rjeenjima parcijalnih diferencijalnih jednadbi koje nastaju i nestaju bre negoli trepnemo okom. Ipak, rije je o neemu stvarnome, u smislu da su stvarne sve stvari koje imaju stvarne posljedice. Usto su vrlo malene. Svijet u 20. stoljeu stalno je postajao sve manji, dok je istodobno naa mata postala sposobna da obuhvati sve vei svemir. Tome emo se uskoro vratiti. Kad je rije o toj svojstvenoj maloj veliini stvarnih predmeta, prisjetimo se to nas je Descartes 1637. nauio u svojoj Raspravi o metodi. Problem emo rijeiti, rekao je Descartes, podijelimo li ga u skup ili niz manjih problema pa potom rijeimo njih. Od Descartesova doba i poetka 17. stoljea znanost je sve vie istraivala mikroskopski svijet, a danas i svjetove postojanja koje vidljivima ne moe prikazati nikakav mikroskop. Najsitnije djelie materije tee je zamisliti od najveih, ali se tjeimo pretpostavljajui (eto primjera nesv318

jesnog antropomorfizma) da je ovjek otprilike na pola puta izmeu najvee stvari za koju znamo i najmanje. Bez obzira koliko siuni bili ti novootkriveni siuni svjetovi, i u njima postoje uzorci, medu njima neki udesno vani. Dvostruka spirala DNK najvanija je od svih jer rjeava najtei problem ivota. O kojem je problemu rije? Aristotel ga je prepoznao prije vie od dvadeset stoljea, a obuhvaen je nevjerojatno jednostavnim pitanjem: Zato make imaju maie? Kao to je Aristotel znao, zametak je siuna masa protoplazmatskog tkiva i potrebno je doista dobro oko da zametak ovjeka razlui od zametka kita ili mia. Ljudski se zametak, meutim, nikad ne pretvori u kita ili mia. Priroda ne grijei na taj nain. Kako joj to uspijeva? Aristotel je na pitanje odgovorio na svoj tipian nain. Postoji formalno naelo, objasnio je, koje prelazi s roditelja na zametak i odreuje da e zametak postati ivotinja poput roditelja, a ne neto drugo. U formalnom smislu to je tono. DNK bismo doista mogli nazvati formalnim naelom. Ali isto bismo mogli rei za indeks londonske burze i mnotvo drugih uzoraka. Sredinje pitanje je: "Koje specifino formalno naelo uzrokuje da potomak make bude maka?" Aristotel, vraki vjet u izvlaenju iz gotovo svake potekoe, i za to je imao odgovor. "Naelo je makost," rekao je. Nevjerojatno je da je taj odgovor zadovoljavao inteligentne ljude vie od dvije tisue godina.
Znanost o naslijeu
Do boljeg se odgovora dolo u 19. stoljeu, premda rad Gregora Mendela, austrijskog redovnika-botaniara, nije ire bio poznat do oko 1900. Da make imaju maie bilo je tako oito da do trenutka Mendelova roenja 1822. nitko o tome vie nije posebno razmiljao. Premda nije proao na ispitu za nastavnika prirodoznanstva, Mendel je bio sposoban istraiva koji je mnoge godine utroio na prouavanje naslijea vrtnoga graka. Pritom je otkrio naela genetike. Problem koji je nastojao rijeiti nije bio zato od sjemena graka nastaje graak, nego zato krianjem razliitih sorti biljke nastaju hibridi ije je uzorke Mendel prvi opisao. Zakljuio je da, kako se inilo, svako svojstvo biljke na neki nain odreuje ili njime upravlja par siunih tvorbi koje smo nazvali genima, pri emu svaki roditelj - govorimo o dvospolnoj oplodnji - svakome svojstvu pridonosi jednim genom. Uskoro je shvatio da roditelj mora imati 319
POVIJEST ZNANJA
gen za svako svojstvo, ali kad se oni povezu u potomku, samo jedan od njih ostaje nadmoan. Potomak para biljaka ponaao se po jednostavnim statistikim pravilima, opisanim u dva krta matematika rada objavljena 1866. Dvije godine kasnije izabran je za opata svog samostana. Te su mu dunosti ubudue odnosile sve vrijeme. Tek mnogo poslije Mendelove smrti 1884. objelodanjena su njegova otkria pa ga danas znamo kao utemeljitelja znanosti o genetici.
Kako djeluje DNK

Zamisao naslijea nije Mendelov izum. Od najranijeg doba znalo se da ljudsko bie ima ljudskog potomka koji obino izgleda poput roditelja. Pretpostavljalo se da je to zasluga jednostavnog naela: na primjer, dijete visoka oca i niske majke bit e srednje visine. Mendel je prvi shvatio da je naslijede mnogo sloenije od toga. Ali ak ni Mendelovi pokusi nisu otkrili temeljni mehanizam naslijea. Za njegovo razumijevanje bit e potrebno pola stoljea grozniava istraivanja. Kljuno je otkrie uinjeno na Cambridgeskom sveuilitu 1953. kad su dva mladia, Amerikanac James D. Watson (1928.) i Englez Francis H. C. Crick (1916.-2004.), uspjela opisati ustroj molekule DNK. Time ne samo da su odgovorili na Aristotelovo staro pitanje nego su otvorili vrata u posve novo doba. Molekula DNK je dvostruka spirala graena od dvije meusobno omotane duge niti. Niti su nainjene od sloenih duikovih spojeva nazvanih nukleotidi. U DNK postoje etiri vrste nukleotida, a njihove su baze adenin, guanin, citozin i timin. Svaki nukleotid sadri i eer deoksiribozu. Svaki je nukleotid jedne niti kemijski povezan s odgovarajuim nukleotidom druge niti. U jednoj niti moe biti na tisue nukleotida s jednako mnogo veza na ono to bismo mogli nazvati zrcalnim slikama na drugoj niti para. Gen, kako su otkrili Watson, Crick i mnogi drugi njihovi kolege, dio je molekule DNK, odnosno podnit dugaka nekoliko desetaka, katkad i tisua nukleotida, koja odreuje odgovarajue svojstvo. Kako to ini? Svaka stanica svakog pojedinog ivog bia sadri molekulu DNK te jedinke. To je ukupni genetski uzorak tog pauka ili ovjeka. Kad se stanica dijeli, jedna od niti DNK odlazi u novu stanicu, druga nit odlazi u drugu. Kad tamo stigne, gola nit, sad bez svog partnera, pone proizvoditi svoju zrcalnu sliku. Iz protoplazme jezgre nove stanice, u kojoj se nalaze uglavnom slobodnoplivajue bjelanevine, 320

gola nit DNK sastavlja elemente potrebne da naini vlastitu zrcalnu sliku, odnosno kopiju partnera kojeg je upravo izgubila. Izgubljeni partner isto ini u drugoj novoj stanici. Zbog toga svaka nova stanica sadri istu molekulu DNK kakvu je imala stara. Molekula DNK dovoljno je velika da se vidi pod elektronskim mikroskopom. Na njoj se mogu razluiti dijelovi zadueni za odreivanje boje kose, na primjer, ili krvne grupe. Ali ne samo razluiti. Moemo ih izrezati, promijeniti i potom vratiti u molekulu. Neke bolesti uzrokuju pogreke u podnitima. Na primjer, anemiju srpastih stanica, bolest krvi, imaju brojni crnci. Teoretski bismo iz krvi oboljelih mogli izvaditi neispravan gen, popraviti ga i zamijeniti. Tehnologija koja bi to mogla omoguiti tek je u povojima. Meutim, dovoljno je uinkovita da medu moralistima, koji gotovo s uasom reagiraju na zamisao da bi u epruveti zbog navodne dobrobiti ovjeanstva mogla nastati udovita, uzrokuje veliku zabrinutost. Znanstvena genetika prava je nova znanost, plod napretka u 20. stoljeu utemeljenog na pionirskom radu redovnika iz 19. stoljea koji u svoje doba nije bio poznat. Usto, rije je o jasnoj, istoj znanosti s jednostavnim naelima i konkretnim rezultatima. Mi znamo kako djeluje naslijede, premda smo takoer svjesni sloenosti nasljednih svojstava svakog pojedinca. Istraivanje svih kombinacija nastalih spajanjem dviju niti molekule DNK - od oca i majke - od kojih svaka ima tisue podniti, trai mnogo monija raunala negoli ih danas imamo. Genetika je jedna od pobjeda znanja u 20. stoljeu. Mogua strana udovita genetskog inenjerstva stvar su budunosti. Njima emo se vratiti u posljednjem poglavlju.
Veliina svemira
Koliko je velik svemir? Koliko nam se ini da je velik? Ovo posljednje pitanje kao da je imalo smisla prije dvije tisue godina kad je "prividna veliina" Mjeseca, na primjer, smatrana njegovom "stvarnom veliinom". Sfera zvijezda stajaica bila je "vanjska granica" svemira. Koliko je ona bila udaljena od Zemlje? Tisuu kilometara? Milijun? Milijun milijuna? Tek smo nedavno shvatili da navedena pitanja uope nemaju smisla. Odmah recimo da ne postoji sfera zvijezda stajaica. Zemlja se okree, a ne zvijezde, premda se one doista kreu u razliitim smjerovima i katkad nevjerojatno velikim brzinama. Sljedee, svemir je prevelik da bismo vidjeli nje-
321
POVIJEST ZNANJA
govu "vanjsku granicu", ako je uope ima. Nalazi se, ili bi se nalazila da postoji, nezamislivo daleko od Zemlje. Albert Einstein je vjerovao da je svemir konaan ali neomeen. Nijedna crta, produljite li je dovoljno, nije ravna. Sve se crte zakrivljuju i na kraju se, barem teoretski, vraaju na polazite. Sfera je takoer "konana ali neomeena". Sfera nema ruba, odnosno "kraja", pa je neomeena, ali je, primjerice ona koju moete drati u ruci, oito konana. Moda bi samo Bog u ruci mogao drati konani ali neomeeni svemir. Ali to bi znailo da mu je ruka izvan svemira, a to je po suvremenoj fizici nemogue. U svakom sluaju, mi se nalazimo unutar, a ne izvan svemira pa kad ga promatramo s naeg motrita, koje moe ali ne mora biti blizu njegova sredita, vidimo da se u svim smjerovima iri dokle god pogled dopre, ali ne samo s pomou naih oiju nego i najveih teleskopa koje smo uspjeli nainiti. Sve u svemu, svemir je vrlo, vrlo velik.
Galaktike
Koliko vam se svemir ini velik? Za vedre jesenske noi iziite i na nebu pokuajte nai veliki kvadrat zvijezda u zvijeu Pegaza. Od zvijezde u donjem desnom kutu kvadrata niu se tri zvijezde, poput repa djejeg zmaja od papira. Blizu sredine tih triju zvijezda, ako je dovoljno mrano, odnosno ne smetaju vam gradska svjetla, primijetit ete mrlju slaba sjaja. ak ni dalekozorom u toj mrlji neete moi vidjeti zasebne toke svjetla jer nije rije o zvijezdi. To je Velika Andromedina maglica, prva uz nau koju smo prepoznali kao galaktiku - arapski astronomi su je opisali ve 964. po Kr. - i jedna od najbliih u golemom prostranstvu naeg gotovo praznog svemira. Dobrim se teleskopom utvruje da je Andromedina maglica zapravo spiralni disk sa milijardama zvijezda. Zbog toga je, danas znamo, vrlo slina naoj galaktici, Galaktici s velikim "G". Iste vedre noi na nebu ete moi vidjeti Mlijenu stazu, veliki spiralni disk koji se obavija oko sredita Galaktike. To se sredite nalazi u smjeru zvijea Strijelca, a udaljeno je od nas oko trideset tisua svjetlosnih godina. Svjetlosna godina je udaljenost koju svjetlost prevali tijekom godine dana gibajui se brzinom od tristo tisua kilometara u sekundi, dakle oko 9.400.000.000.000 kilometara. Sunce, naa zvijezda prosjene veliine, nalazi se u jednom kraku Galaktike koji se od sredita odvija prema periferiji. Poput svega drugog u Galaktici, nae se Sunce, stoga i Zemlja sa svima nama na njoj, oko udaljenog galaktikog sredita vrti brzinom od oko (u naem sluaju) 240 kilometara u sekundi. 322

ini li vam se brzo? I jest brzo. Meutim, od sredita Galaktike nalazimo se tako daleko da e nam za vraanje na isto mjesto trebati oko dvjesto pedeset milijuna godina. Zapravo, nikad se neemo vratiti na to mjesto jer se sredite Galaktike, stoga i Galaktika kao cjelina, takoer giba kroz svemir, stalno se okreui oko vlastite osi, mijenjajui se i tako napredujui prema nekoj nezamislivoj sudbini. Na mjestu Sunevog sustava, u vanjskim podrujima Galaktike, razmjerno je mrano, zvijezda je razmjerno malo pa su meusobno dosta udaljene. Moemo zamisliti putovanje u jo vee svemirske dubine, tamo gdje je zvijezda jo manje, a potom i do toke - moemo li to uope zamisliti? - na samome rubu Galaktike odakle na jednu stranu pogled pada na njezino sredite udaljeno oko pedeset tisua svjetlosnih godina, a na drugu u stranu posvemanju tamu medugalaktikog prostora. Moda emo u toj tami pokuati nazrijeti Andromedinu maglicu, jednog od najbliih galaktikih susjeda. Ne bi se inila mnogo sjajnijom negoli sa Zemlje. Jo bi uvijek bila udaljena oko dva i pol milijuna svjetlosnih godina. Moemo li se zamisliti na pola puta od nje, tj. na pola puta izmeu Andromedine maglice i nae Galaktike, iskusili bismo tamu kakvu na Zemlji ne poznamo osim, moda, na dnu rudnika dubokog tri kilometra. Ali ak je i susjedna nam Andromedina maglica u svemirskim razmjerima prilino blizu. S njom i milijunima drugih galaktika gravitacijskom smo vezom povezani u skup nazvan Lokalno superjato. Izmeu razliitih galaktikih jata udaljenosti su tisue puta vee negoli izmeu galaktika unutar jata. Na pola puta izmeu dva jata naili bismo na pravu tamu i moda se uasnuto upitali: Moe li nas i Bog pronai na tom mjestu?
Malena Zemlja
Koliko galaktikih jata postoji u svemiru? Moda milijarde. Moemo li pronai jata jata? Moda. Ima li kraja tom nevjerojatnom slijedu? Pitanje moda uope nema smisla. Ali u najmanju ruku znamo da je svemir vrlo, vrlo, vrlo velik. U usporedbi s im? U usporedbi sa Zemljom, naravno, koja je, stoga, vrlo, vrlo, vrlo malena. Usporediti je sa zrncem praine koje leluja u zraci suneve svjetlosti znailo bi pridodati joj veliinu i sjaj koji u takvoj slici ne posjeduje. Ta velika, krasna kugla na kojoj ivi vie od est milijardi ljudskih bia, zapravo je, u odgovarajuim razmjerima, manja od elektrona koji luta Sunevim sustavom.
323
POVIJEST ZNANJA
Sve to smo saznali razmjerno nedavno zahvaljujui naporima briljantne skupine astronoma i kozmologa. Prije stotinu godina samo je aica profesionalnih astronoma imala kakvu-takvu predodbu o veliini svemira. Danas to svatko zna, barem kad je rije o obrazovanim ljudima. Neki smatraju da je novopronadeni dokaz nae male veliine i beznaajnosti vrlo deprimantan. Mali sigurno jesmo, u usporedbi sa svemirom, ali jesmo li beznaajni? Je li veliina mjera znaaja? Je li slon vaniji od mia? Za koga? Postoji li drugi sudac osim nas? Kad je tako, moemo li zamisliti bilo to vano poput Zemlje, naeg siunog doma u svemirskom poretku stvari?
Veliki prasak i primordijalni atom

Kad je belgijski fiziar, opat Georges Lemaitre (1894.-1966.), sjajnom znanstvenom skupu okupljenom 1927. na kalifornijskom opservatoriju Mount Wilson predstavio svoju teoriju ireeg svemira roenog u eksploziji "prastarog atoma", predavanju je nazoio i Albert Einstein. Kad je uo o emu je rije, ustao je i zapljeskao. "To je najljepe i najbolje objanjenje stvaranja koje sam ikad uo," rekao je i pourio rukovati se s Lemaitreom. Teoriju potvruju brojni dokazi. Najvaniji, dobiven mnogobrojnim spektroskopskim opaanjima, kae da se sve to u svemiru vidimo od nas udaljava, to bre to se od nas dalje nalazi. Rub opaanja, zapravo, odreen je udaIjenou i brzinom - vrlo udaljeni objekti od nas se udaljavaju brzinama bliskim brzini svjetlosti. Svaki objekt koji bi putovao brzinom jednakom ili veom od brzine svjetlosti, kad bi to bilo mogue, ne bismo mogli vidjeti jer bi informacija o njemu mogla stii samo svjetlou, a ta svjetlost do nas nikad ne bi stigla. Podupiruih dokaza ima jo mnogo, uz brojne teoretske podrke raznih vrsta, dobrim dijelom one Georgea Gamowa (1904.-1968.), ijoj duhovitosti i smislu za obraanje narodu dugujemo pojam Veliki prasak. Gamow je napisao niz popularnih djela o teoriji Velikog praska, odnosno podrijetlu svemira, i mnogo radio na temeljnim teoretskim postavkama i istraivanjima tog problema. Teoriju je danas gotovo nemogue napasti. Jao svakom kozmologu koji se usudi osporiti je. Prema teoriji, u neko doba prije vie od deset milijardi godina svemir se iz ekstremno saetog primordijalnog stanja vrlo naglo poeo iriti, to je uzrokovalo njegovo razrjedivanje i pad temperature. Za svemir kakav danas poznajemo kljuno je bilo prvih nekoliko sekundi irenja. Tada je, kako se ini, zapoela statistika prevlast materije nad antimaterijom, postojale su brojne 324

elementarne estice i stvorile se neke atomske jezgre. Teorija omoguuje izraunavanje stvorenih koliina vodika, helija i litija (triju najlakih elemenata), a i u tome se vrlo dobro slae s onim to danas opaamo. Nakon otprilike milijun godina svemir se dovoljno ohladio za nastanak najjednostavnijih atoma, pri emu su jezgre iz okolia hvatale lutajue elektrone. Zraenje koje je ispunjavalo protosvemir tada se oslobodilo. Upravo su to zraenje u pozadinskim mikrovalovima 1965. otkrili A. Penzias i R. W. Wilson. Smatra se da je rije o ostatku ranoga svemira. Daljim irenjem svemira nastali su tei atomi. Rije je o elementima koje poznamo, najprije lakim, a potom teim. Potom su na red dole molekule i skupine molekula, potom oblaci plina, zvijezde, galaktike i jata galaktika. Svemir se i dalje nastavljao iriti. Gdje se to dogodilo? Gdje je, ili gdje se nalazila primordijalna tvar prije eksplozije? Pitanje nema smisla. Teorija se temelji na dvije pretpostavke, od kojih je jedna besprijekorna, a druga vie negoli zagonetna. Najprije se pretpostavlja da Einsteinova opa teorija relativnosti ispravno opisuje gravitacijsku interakciju materije u prolosti, sadanjosti i zauvijek. Tu bi injenicu bilo teko zanijekati ili pretpostaviti neto drugo. Druga pretpostavka, nazvana kozmoloko naelo, tvrdi da svemir nema sredita ni ruba pa do Velikog praska nije dolo u nekoj odreenoj toki, nego istodobno kroz cijeli prostor, a on se nastavlja i danas. Zapravo, tako se kae da je prostor stvoren irenjem svemira. Izvan svemira nikad nije neeg bilo. Ni danas izvan njega nema niega. Je li prije Velikog praska postojalo vrijeme? I to pitanje nema smisla jer je u sveobuhvatnom prostornovremenskom kontinuumu vrijeme nastalo zajedno s prostorom. tovie, vrijeme mjerimo irenjem svemira. U prolosti je svemir bio manji, a kasnije je postao vei. Takoer nije mogue razmiljati o ustroju primordijalne tvari prije poetka irenja. Kakvo god da je bilo njezino postojanje, ako to uope moemo nazvati postojanjem, apsolutno je i zauvijek izvan dosega naega znanja. Hoe li se svemir prestati iriti? O tome i dalje dvojimo, a ovisi o ukupnoj koliini mase u njemu. Ako je mase vie od odreene kritine granice, tada e se na posljetku svemir, privuen vlastitom gravitacijom, prestati iriti i potom poeti saimati, poput loptice na gumenoj niti koja se vraa u bacaevu ruku. Ako je masa manja od te kritine granice, svemir e se vjeno iriti, a objekti u njemu meusobno e se sve vie udaljavati sve dok (jer u svemiru postoji odreena, konana koliina tvari) meusobno ne budu beskonano daleko. Zbog toga e svemir sa svakog mjesta opaanja u jednom trenutku postati posve taman jer e sve drugo biti gotovo beskonano udaljeno.
325
POVIJEST ZNANJA
Opaaki dokazi danas govore o manjoj koliini materije u svemiru negoli je potrebna za poetak konanog saimanja. Od onoga to je potrebno opaa se samo nekoliko postotaka. Neki se astronomi, uasnuti takvom sudbinom svemira, nadaju da negdje postoji velika koliina tvari koju do danas nismo uspjeli opaziti. Ali je li konani kolaps manje uasavaju? O tome ne trebaju brinuti dananji narataji. Nijedna od spomenutih moguih sudbina svemira nee se zbiti prije negoli prou deseci pa i stotine milijardi godina. Teoriju, kao to sam spomenuo, podupire mnotvo dokaza. Danas nema nikakvih logikih razloga da u nju ne vjerujemo. Prihvaaju je svi astrofiziari, kao i svi drugi znanstvenici koji znaju dovoljno da je mogu razumjeti. Pa ipak, vrlo je uznemirujua, zar ne? ak se i to zapravo ne smije rei. Ali ta je teorija na neki nain kriva, nekako umjetna. Kako moemo prestati pitati o vremenu "prije" Velikog praska? Kako da se ne pitamo "gdje" se on zbio i, to je jo vanije, zato? Veliki prasak, ako je bio "dogaaj", morao je imati uzrok. Koji poznati dogaaj nije imao uzrok? Ali ako je imao uzrok, on je morao biti prije njega. U vremenu? Ne u vremenu? U svakom sluaju suoeni smo s razliitim dvojbama, a sve su neprihvatljive za na jadan, preoptereeni smrtniki um.
Heisenbergovo naelo neodreenosti

Einstein je poskoio od radosti kad je uo Lemaitreovu izvornu, prilino primitivnu inaicu teorije. Tada se ve dugo osjeao odvojen od svojih kolega. Nije mu se svialo to su otkrivali ili to je mislio da su otkrivali. Kvantna mehanika, novi sustav ope mehanike koji je pomogao stvoriti, na neki je krajnji nain povezana sa sluajnou. Kvantni mehaniar, za razliku od svojih njutnovskih prethodnika, kao najvaniju injenicu mora prihvatiti neizbjeni element nepredvidljivosti. Naelo neodreenosti prvi je opisao njemaki fizicar Werner Heisenberg (1901.-1976.) pa se po njemu i zove. Heisenbergovo naelo kae da se poloaj i brzina objekta - bilo kojeg objekta - ne mogu mjeriti istodobno. Ta nemogunost nije posljedica nesavrenosti naih instrumenata, premda oni nikad nisu apsolutno toni, nego zbog naravi stvari, odnosno svojstava same materije. Neodreenost je znaajna samo za vrlo malene mase poput atoma i elementarnih estica. Newtonova mehanika i dalje vrijedi u svijetu velikih stvari, primjerice ljudi ili planeta. Kod vrlo malenih stvari, pokuaj mjerenja, primjerice, brzine elektrona, gurnut e ga pa mu ak ni teoretski neemo moi izra-
326

unati poloaj. Neodreenost nalazimo i u drugim parovima spregnutih veliina, spomenimo samo energiju i vrijeme. Pokuate li, na primjer, izmjeriti koliinu energije koju izrauje nestabilna atomska jezgra pri prelasku u stabilnije stanje, morate raunati na neodreenost ivotnog vijeka nestabilnog sustava. Naelo neodreenosti nije zabrinjavalo Heisenberga, ali je jako smetalo Albertu Einsteinu. Imao je obiaj rei kako je "Bog istanan, ali nije zlonamjeran", kao da postojanje fundamentalne neodreenosti mora imati takvo znaenje. Einstein je posljednje godine ivota proveo uzaludno pokuavajui pobiti Heisenberga. Njegov neuspjeh raalostio je prijatelje. Jedan od njih, fiziar Max Born, izjavio je: "Mnogi medu nama to smatraju tragedijom, kako za njega, jer se postupno udaljava od nas, tako i za nas jer gubimo vodu i stjegonou." Pitam se zato je Einsteina manje smetao Veliki prasak od naela neodreenosti. Za mene nijedno od toga ne znai da je Bog zlonamjeran. Osim ako je, kako nekad pomiljam, primordijalna eksplozija u kojoj su nastali atomi, galaktike i mi svojevrsna ala. Jesmo li mi ljudska bia tek otpadni nusprodukt nezamislivo velikog vatrometa nekog diva? A kad divovski usklici divljenja utihnu i gledateljstvo se razie, hoemo li, zajedno sa svime to poznamo, jednostavno nestati u hladnom prostranstvu svemira nekog drugog bia? Ono to je ovdje u pitanju nije teologija, nego temeljna pretpostavka svekolike znanosti. Bilo je razloga za viekratno spominjanje Talesove izvorne hipoteze da se vanjski svemir pokorava unutarnjoj misli i mati pa je svijet, stoga, razumljiv ljudskome umu. Mnogo je razloga za vjerovanje u ispravnost te teorije, od bljeska atomske bombe nad Hiroimom do razvoja genetskog inenjerstva, tako da bi nas njezino osporavanje moglo natjerati u ludilo. Ali teorija Velikog praska tjera me na razmiljanje o naoj sposobnosti razumijevanja same biti stvari. Dogaaj moemo opisati u krasnim matematikim detaljima, ali moemo li ga razumjeti? Ima li smisla? A ako nema, ima li i sam svemir bilo kakvog smisla?
Neodreenosti znanja
Heisenbergovo naelo neodreenosti otkrilo je uznemirujuu injenicu o ljudskome znanju ili, bolje reeno, nastojanjima za stjecanjem znanja. Naelo je kvantnim fiziarima postalo oito kad su tijekom 1920-ih poeli istraivati unutarnjost atoma i njegove jezgre. Taj mikrokozmiki svijet iznimno je malen, a stvari u njemu - elektroni i druge estice - jo su mnogo manje. Napre-
327
POVIJEST ZNANJA
dovanjem istraivanja poelo se shvaati da nikad neemo moi tono i potpuno znati kako taj svijet funkcionira. Na neki nain bilo je to poput prouavanja mehanizma finog vicarskog sata vrhom prsta. Nijedan prst nije dovoljno malen da od takvog mehanizma ne naini posvemanju zbrku. Usto, prst smeta. Nalazi se izmeu sata i vaih oiju. Zbog toga ne moete vidjeti to radite, ak i ako prstom moete uiniti bilo to to nee unititi sat. Situacija je, kako su otkrili Heisenberg i njegovi kolege, bila jo mnogo gora. Matematika je pokazala da neodreenost nije bila sluajna, posljedica velike razlike u veliinama izmeu unutarnjih dijelova atoma i bilo kojeg opaakog instrumenta, nego je ugraena u samu prirodu stvari. Uvijek se tu nalazi i ne moemo je zaobii. Mogla se opisati formulom koja, primjerice, kae da je umnoak neodreenosti poloaja i brzine ili poloaja i momenta uvijek vei od vrlo malene fizikalne veliine. U veem svijetu u kojem mi ivimo, makrokozmosu, veliina te siune fizikalne veliine znai da je neodreenost beznaajna. Ne samo da je ne moemo otkriti bilo kojim instrumentom nego u praktinom smislu nema nikakva utjecaja na pojavu. Premda Heisenbergovo naelo neodreenosti jami da nijedan od naih prorauna nikad nee biti potpuno toan, ipak svemirsku sondu moemo poslati na put dug milijune pa i milijarde kilometara potpuno sigurni da nee promaiti cilj. Odredite nee, moda, pogoditi u samo sredite, ali e mu se pribliiti dovoljno blizu da to uope nije vano. Ipak, uznemiruje pomisao da u svemu postoji ugraena pogreka. Htjeli bismo vjerovati da kad neto uinimo najbolje to moemo, a prorauni su toni koliko to doputaju nae mogunosti, rezultat bude posve predvidljiv. Heisenbergovo naelo neodreenosti kae da nikad ne moe biti tako. Sam pokuaj mjerenja bilo koje fizikalne injenice apsolutnom tonou zapravo je razarajue nametljiv. Kad neto pokuavamo saznati, smeta nam prst. Dok su istinitost naela neodreenosti postupno poeli prihvaati kvantni fiziari, potom ostali fiziari i znanstvenici openito, a na posljetku i javnost, na vidjelo su izale jo vie uznemirujue misli. Znanje je, poelo se shvaati, uvijek vie ili manje invazivno. Odmah su na um pali brojni primjeri. O ivotinjskoj anatomiji mnogo moemo saznati seciranjem. Vivisekcija je jo mnogo informativnija jer kad otvorimo grudni ko ivotinje, srce se, na primjer, moe opaati dok radi, ak i ako ivotinja brzo ugine pa se ono zaustavi. Ali taj je postupak oito invazivan, razarajui. Znanje je dobiveno, ali je ivotinja unitena. Obavljanje vivisekcije na ljudima zabranjeno je obiajima i pravom, premda su ih Hitlerovi lijenici u Dachau i Auschwitzu izvodili na zatoenici328

ma. Moramo se zadovoljiti seciranjem preminulih osoba. Koliina dobivenog znanja je manja, premda je postupak i dalje invazivan jer unitava tijelo, ak i ako je ono i bilo mrtvo. Slina se razaraka invazivnost vidi i na pokusima s biljkama, na svim razinama do stanica i ustroja sitnijih od njih. to je razina nia, razaranje je vee. Fini vrh laboratorijskog instrumenta na posljetku pone smetati kao to nam prst smeta u istraivanju sata. Dolazi trenutak kad vie ne moemo vidjeti pa stoga ni razumjeti ono to elimo otkriti. Zavrimo zakljukom da naelo neodreenosti vrijedi u cijelom prirodnom svijetu, od slonova do staninih jezgri, od galaktika do elementarnih estica. A to je s onim drugim svijetom koji pokuavamo istraiti, ljudskim svijetom, ljudskom duom (psihologija) i ljudskim drutvom (sociologija, ekonomija i politike znanosti)? Razmislimo li, postaje jasno da i na tim podrujima postoje sline neodreenosti. Svaki pokuaj istraivanja unutarnjeg ustroja i rada ljudskog uma naruen je, a moda i posve sprijeen, djelovanjem samog uma, koji takvo uplitanje ne moe smatrati dobronamjernim. Posljedina sumnja izobliuje opaanja. Stoga se ini da ljudske skupine ni na koji nain ne moemo istraiti s apsolutnom objektivnou. Istraiva, koliko god se trudio, uvijek unosi pogreku jer se od predmeta istraivanja ne moe u potpunosti odvojiti. Takva izoblienja i neodreenosti u znanostima poput sociologije i ekonomije mogu se nadzirati zanimljivim i tipinim pomagalom iz 20. stoljea. Imate li skupinu ljudi i pitanje koje im elite postaviti, odmah u poetku budite sigurni da ih je dovoljno kako bi se neizbjene neodreenosti ponitile. U tom nam pomae statistika znanost. Govori nam, sigurno poput svake druge znanosti, koliko osoba moramo ukljuiti u istraivanje radi dobivanja rezultata odreene tonosti. Tako dobiveno znanje ovisno je o navedenim ogranienjima. Vano je samo zapamtiti da rezultat nije toan. Ne pogaa u samo sredite mete, ali niti ne promauje odredite. S mnogih praktinih motrita to je umirujue, ali je u jednom drugom smislu vrlo uznemirujue. Usporedno s otkrivanjem podudarnosti kvantnomehanike neodreenosti na drugim poljima, i o samome su se znanju poela postavljati neizbjena i teka pitanja. Postoji li bilo koje posve tono i sigurno podruje znanja? Ili je sve znanje, bez iznimaka, obiljeeno neodredenou, ogranieno na ovisnost o statistikim postupcima i jamstvima pa moramo prihvatiti vjerojatnost da emo sredite mete uvijek promaivati? To je jedno od najuznemirujuih pitanja postavljenih u nae nesigurno doba. ak i u samoj matematici, stoljeima bastionu odreenosti i tonosti, austrijski je matematiar Kurt Godel (1906.-1978.) poetkom 1930-ih izveo
329
POVIJEST ZNANJA
dokaz koji pokazuje da e se unutar svakog logikog sustava, bez obzira koliko bio kruto ustrojen, pojaviti pitanja na koja se ne moe odgovoriti s apsolutnom sigurnou, otkriti proturjenosti i pojaviti pogreke. Tako je, poetkom 21. stoljea, sud jasan: znanje nikad ne moe biti potpuno. Uvijek je invazivno. Bez obzira koliko pokuavali, smeta nam nae nastojanje za potpunim i sveobuhvatnim znanjem, kao u sluaju prsta i sata. to to znai za napredak znanja.7. Je li on zavrio u nae doba? Je li zavrena najvea pustolovina ljudske vrste? ini se da nije. U prvome redu, statistiki nam postupci jame da je nae znanje, osim moda u mikrokozmosu gdje je svaki pokuaj saznavanja krajnje destruktivan, zapravo tono koliko to elimo da bude, to znai dovoljno tono za obavljanje odreene zadae, poput slanja svemirske sonde na Jupiter. Znanje tako poprima znaajke Newtonovog integralnog i diferencijalnog rauna kojim je zamijenio ravninsku Euklidovu geometriju, nedostatnu za opisivanje "sustava svijeta". Nijedna se diferencijalna jednadba ne moe posve tono rijeiti, ali prihvaamo injenicu da to nije vano jer se uvijek, ili gotovo uvijek, moe rijeiti dovoljno tono. Drugo, otkrie da ljudsko znanje nije i nikad nije bilo posve tono svodi suvremenog ovjeka na pravu mjeru, a moda mu i smiruje duu. Devetnaesto stoljee, kako smo vidjeli, bilo je posljednje koje je vjerovalo da se svijet u cjelini ili po dijelovima moe posve otkriti. Danas znamo da je to nemogue i uvijek e biti tako. Nae znanje ima ogranienja, ak i ako se ona obino mogu prilagoditi naim potrebama. Zanimljivo, s te se nove razine neodreenosti i netonosti naziru jo vei, ini se dostini ciljevi. Premda svijet ne moemo poznati u posvemanjoj tonosti, moemo ga nadzirati. ak i nae uroeno manjkavo znanje nije izgubilo na snazi. Ukratko, moda nikad neemo tono znati koliko je visoka najvia planina, ali to nas i nadalje nee sprijeiti da je osvojimo.
Divovski korak
Neil Armstrong, Edwin Aldrin i Michael Collins trojica su hrabrih mukaraca koji su 16. srpnja 1969. iz Cape Canaverala na Floridi u svom svemirskom brodu Apollo XI krenuli na Mjesec. Poslije mirnog putovanja neto kraeg od etiri stotine tisua kilometara etiri su dana kasnije stigli do njega. Ostavljajui Collinsa u veem matinom brodu, Armstrong i Aldrin su se na Mjeseevu povrinu spustili letjelicom nazvanom Orao. Astronauti su se spustili na rubu Mora tiine, a Armstrong je potom kao prvi ovjek stupio na izvan-
330

zemaljsko tlo. "To je mali korak za ovjeka," rekao je dok su ga sluali diljem svijeta, "ali divovski za ovjeanstvo." Niz ljestve ga je potom slijedio Aldrin pa su potom dvojica astronauta na povrini naega nebeskog susjeda proveli dan i pol. U Sjevernoj Americi no je bila vedra, a Mjesec je bio sjajan i gotovo pun. Nisam se osjeao usamljeno jer sam se nalazio usred velikog, ivog velegrada. Ali razmiljao sam kako li se usamljeno moraju osjeati Armstrong i Aldrin u svojim glomaznim skafanderima, sami na nebeskome tijelu na kojem nema drugih ivih bia. Visoko iznad njih u matinom je brodu kruio Collins. Hoe li se uspjeti vratiti i krenuti natrag kui? Posvuda oko njih bila je tama meuplanetnog prostora. (Kako smo ve spomenuli, ta se tama ne moe usporediti s veom tamom meduzvjezdanog prostora, gdje nijedno sunce ne obasjava nebo, a kamoli s tamom medugalaktikog prostora u kojoj se uope ne vide zvijezde.) Na ovom je putovanju sve proteklo u redu. Armstrong i Aldrin su se vratili u matini brod. Apollo XI se sa svojim dragocjenim teretom ljudi i Mjeseevih stijena 24. srpnja spustio u Tihi ocean. Za trenutak, meutim, mogla se zamisliti temeljna izoliranost Zemlje. Danas znamo - to je jo jedan vaan dio znanja steenog u 20. stoljeu da smo u Sunevom sustavu sami. Nismo otkrili nikakav drugi oblik ivota, a da o inteligentnim biima niti ne govorimo. Sad se pitamo nismo li sami i u Galaktici, a moda i u cijelom svemiru. Moda je na planet jedini na kojemu se pojavio ivot i na kojemu e se to ikad dogoditi. Iznad nas na nebeskom svodu ne krui matini brod kojemu se moemo vratiti ili koji nam u sluaju potrebe moe poslati pomo. Moda nigdje drugdje ne postoji um snaniji od naega koji bi nas mogao voditi na naem putu. Sve to jesmo i to emo biti moda ovisi o nama samima. Vizionari naeg doba traili su sliku koja bi mogla izraziti svu ljepotu i dirljivost tog novog znanja o usamljenosti naeg planeta. Fotografija Zemlje koju su snimili astronauti dok su se vraali s Mjeseca pokazuje ju u svom sjaju, s tamnomodrim morima, zeleno-smedim kontinentima i rasprenim bijelim oblacima. Slika koja za me najbolje izraava znaenje fotografije ona je svemirskog broda, golemog u usporedbi s Apollom XI, ali siunog u usporedbi sa svemirskim prostranstvima. Fotografije tamne strane Zemlje, na kojima tisue grozdova svjetlosti oznaavaju poloaje gradova, pojaavaju dojam svemirskog broda s osvijetljenim prozoriima. Svemirski brod Zemlja, hrabro napreduje kroz svemirsku prazninu nosei na sebi teret ljudi i njihovih tienika, biljaka i ivotinja te drugih ivih bia, putujui prema sudbini koju nitko ne moe zamisliti. Do tog cilja mo331
POVIJEST ZNANJA
da nikad ne stigne jer se medu teretom nalazi i dovoljno nuklearnog oruja koje je nemogue nadzirati - da nas sve uniti.
Zelena pobuna
Svijest o usamljenosti i krhkosti svemirskog broda Zemlje za posljedicu je, izmeu ostalog, imala pojavu novog meunarodnog pokreta, ekologa ili zelenih. Platforma tog pokreta, iz kojeg su u nekoliko zemalja nastale politike stranke, glasi: ekolozi podupiru sve to je dobro za Zemlju, a protive se svemu to je za nju loe. Danas ima vie onoga protiv ega se pokret bori, negoli s ime se slae jer znamo da je svijet u opasnosti i od drugih zala osim nehajnog odnosa prema najsnanijim orujima. Ekologija, znanost kao i politiki te moralni pokret, bavi se ukupnou znanja o svijetu na kojem, odnosno u kojem ivimo. Danas otkrivamo koliko je na svijet zapravo osjetljiv. Tisuljeima su ljudi kopno, mora i atmosferu smatrali neunitivima. U posljednjem stoljeu vrlo brzog rasta znanja saznali smo da je takav pogled pogrean. Moda nije tono, kako neki ekolozi smatraju, da svako djelovanje ljudi ima posljedice po okoli. Ali sigurno je tono da su neka naa djelovanja imala i imat e velike posljedice po planet. ak i ako nam nije sueno da unitimo na svemirski brod Zemlju, mijenjamo ga - ne uvijek na bolje. Thor Heyerdahl (1914.-2002.) je 1969. preplovio Atlantik na brodu Ra nainjenom od trske po uzoru na stare egipatske brodove. Izvijestio je da smea ima posvuda po oceanu. Pitao se nisu li sva mora tako oneiena ljudskim otpadom. Svi su svjetski oceani povezani i ine jedan ekosustav. Ono to se baci na jednom mjestu, moe zatrovati vodu gotovo bilo gdje na planetu. Do danas je nestao ili je jako smanjen broj ribljih mrijestilita, mnoge su plae ljudi oneistili i tako unitili. Golemi, prekrasni ocean kojem se ovjek stoljeima divio i istodobno ga se bojao, moda e prestati biti ivui organizama kakav je postojao vie od tri milijarde godina. Zrak nad nama takoer je jedinstveni ekosustav. Ako je to uope mogue, jo je osjetljiviji od oceana. Ono to ne bacimo u more, izgorimo u zrak. Ali izgaranjem nita ne unitavamo. Vatra to samo pretvara u neto drugo. I tako svakodnevno zrak punimo dimom, pepelom i otrovnim plinovima naega otpada. Atmosfera je zato ve u mnogim dijelovima svijeta postala otrovna za stabla i druge biljke. Ne znamo koliko je i za nas opasno udisati takav otrovani zrak. Kisela kia stvorena sagorijevanjem fosilnih goriva na jednom dijelu planeta za nekoliko dana pada na nekom drugom dijelu, ubijajui njegove 332

biljke, trujui jezera i unitavajui njegovu ljepotu i plodno tlo. Svaki put kad pritisnemo papuicu gasa svojeg automobila, u atmosferu izbacujemo otrov koji e pogorati ivot djece (ako ih ne ubije) stotine ili tisue kilometara daleko. A svaki hladnjak i klima-ureaj isputa u atmosferu plinove tetne za ozonski sloj, na tit protiv smrtonosnih Sunevih zraka.
Zemaljski staklenik
Moda najgore od svega, posljedica naeg stalnog, nemilosrdnog sagorijevanja, posebice fosilnih goriva, neprekidno je oslobaanje ugljinog dioksida, plina bez mirisa koji "udiu" zelene biljke. Na Zemlji nije preostalo dovoljno biljaka da sav taj ugljini dioksid pretvore u otpadne proizvode svog disanja tonije dragocjenog plina kisika koji mi udiemo - pa se koliina ugljinog dioksida u atmosferi stalno poveava. Ugljini dioksid ima zanimljivo, a za nas i vrlo vano svojstvo. Zarobljava Sunevu svjetlost i toplinu blizu Zemljine povrine. Suneve zrake prolaze kroz atmosferu i stiu do tla, ali neto se tog zraenja ne odbije i kroz atmosferu ne vrati u svemir, nego se zadrava ispod sloja ugljinog dioksida. Toj pojavi, nazvanoj efekt staklenika, zahvaljujemo injenicu da su temperature na naem planetu umjerene. Mars i Venera, naa dva najblia planetna susjeda, veliinom se ne razlikuju mnogo od Zemlje. Ali ni na jednom od njih nema ivota. Marsova atmosfera je prerijetka i sadri premalo ugljinog dioksida za zarobljavanje Suneve topline. Ako je na Marsu ikad bilo ivota, zamrznuo se prije nekoliko milijardi godina. Nasuprot tome, u Venerinoj atmosferi ugljinog je dioksida previe pa se vei dio topline pristigle sa Sunca zadrava ispod oblaka, a podnevna temperatura penje se na nekoliko stotina stupnjeva celzija. Pretpostavlja se, dodue bez konanog dokaza, da na Veneri ne moe postojati ivot. Udjel ugljinog dioksida u Zemljinoj atmosferi upravo je dostatan za ugodan ivot. To je utjena injenica. Ali ta injenica u razmjerno bliskoj budunosti vie ne mora biti istinita. Izgaranje fosilnih goriva stalno se poveava dulje od stoljea, a s njim i koliina ugljinog dioksida u atmosferi. Ta dodatna koliina moda je ve naruila vjekovnu ravnoteu koja je na svijet uinila rajem. Srednja temperatura svijeta postupno se poveava. U sljedeih nekoliko desetljea ili stoljea rast e moda jo bre. Dogodi li se to, mnogi bi se dijelovi kontinenata mogli pretvoriti u pustinje. itnice svijeta u tom bi se sluaju preselile vie na sjever. Zatopljenje moda neemo moi zaustaviti, ak i ako bismo odmah prestali 333
POVIJEST ZNANJA
rabiti fosilna goriva, to nije mogue. Pustinja e, stoga, polako ali neumitno napredovati prema sjeveru, svake godine gutajui dio plodnih povrina. A sve se to vrijeme ljudska populacija poveava, zajedno s potrebom sagorijevanja sve veih koliina fosilnih goriva radi voenja plodonosnijeg, udobnijeg i produktivnijeg ivota.* Zemaljsko tlo takoer nije neunitivo. Moemo ga zatrovati i promijeniti na gore. Moemo pokuavati zakopati na otpad, otrovne kemikalije, istroeno nuklearno gorivo, ali se oni poput sablasti ustalih iz groba ponovno pojavljuju. Polja postaju neupotrebljiva, voda nepitka, a tlo prekriveno betonom i asfaltom pa nastaju nove pustinje koje otimaju ivotvorno obilje neko dostatno za manju ljudsku populaciju. To nas novo znanje u najboljem sluaju tjera da smanjimo elje i ograniimo snove. Mrzimo to znanje i htjeli bismo ga zaboraviti. Takoer znamo da je ono naa jedina nada za dugorono preivljavanje. Dok neki ne cijene ekologe, svjesni smo da o njima ovisi opstanak svemirskog broda Zemlje.
Digitalna raunala i znanje

Dopustite mi da o raunalima govorim na nov nain koji e pojasniti kako se najvei izum 20. stoljea prirodno uklapa u povijest napretka znanja. Odmah na poetku valja shvatiti vanu razliku izmeu analognih i digitalnih raunala. Ugrubo, mogli bismo je usporediti s razlikom izmeu mjerenja i brojanja. Analogno raunalo je mjerni ureaj za mjerenje i reakciju na neprekidno promjenjivu ulaznu veliinu. Toplomjer je jednostavno analogno raunalo. Brzinomjer automobila neto je sloeniji primjer. Njegov izlazni ureaj, igla koja se pomie po skali, reagira odnosno mjeri neprekinute promjene naponskog izlaza generatora povezanog s osovinom kotaa. Jo sloenija analogna raunala upravljaju nizom promjenjivih ulaza, primjerice temperaturom, protokom tekuine i tlakom. Takva raunala, primjerice, nadziru procese u kemijskim tvornicama. Matematiko pomagalo za rjeavanje problema s neprekinutim promjenjivim veliinama su diferencijalne jednadbe. Analogna raunala su strojevi,
*Nedavna znanstvena istraivanja moda potiru najdramatinije prognoze o globalnom zatopljenju. Neki znanstvenici smatraju da se Zemlja ne zagrijava tako brzo pa opasnost nije ekstremno velika. Meutim, efekt staklenika na posljetku mora uzrokovati znatno poveanje prosjene temperature planeta.
334

neki vrlo sloeni, drugi iznenaujue jednostavni poput prozorskog termometra, nainjeni za rjeavanje skupova diferencijalnih jednadbi. Ljudski mozak vjerojatno je analogno raunalo. Ili mu je vrlo slian. Osjetila primaju i mjere kontinuirano promjenjive podatke iz vanjskoga svijeta, a mozak obraduje usporedno pristiue signale i na temelju njih upravlja miiima. Mozak istodobno moe rijeiti veliki broj diferencijalnih jednadbi u "stvarnom vremenu", tj. toliko brzo koliko se brzo mijenjaju uvjeti u okolini. Nijedno analogno raunalo koje je konstruirao ovjek ni izbliza ne moe istodobno obraditi toliku koliinu ulaznih podataka kao ovjekov mozak. Sva analogna raunala koje je nainio ovjek imaju vrlo veliki nedostatak: ne mjere dovoljno tono. Smjesa kemikalija u kemijskoj tvornici brzo se mijenja na nekoliko naina: postaje toplija ili hladnija, tlak se poveava ili smanjuje, protok tekuine postaje vei ili manji. Sve e te promjene utjecati na konani proizvod, a svaka od njih poticaj je za odreenu promjenu procesa. Zato kljunu ulogu imaju mjerni ureaji. Promjene moraju biljeiti vrlo brzo i usto stalno promjenjivu informaciju prenositi sredinjem procesoru. Vrlo mala netonost u mjerenju oito e imati posljedicu u netonim rezultatima. Potekoa nije u konstrukcijski uvjetovanoj sposobnosti tonog mjerenja, nego je ona posljedica injenice da ureaj stalno biljei kontinuirane promjene. Zbog toga u rezultatima mjerenja uvijek postoji odreena mala dvojba. U kojem je tono trenutku ureaj izmjerio 100 stupnjeva celzija? Je li to bilo u istom trenutku kad je drugi ureaj izmjerio tlak od 10 kg/cm2? I tako dalje i tako dalje. A kad se vrlo male netonosti poveaju, to se uvijek zbiva, rezultat mogu biti pogreke od nekoliko promila, to je tipina vrijednost ak i za najbolje upravljake jedinice analognih procesa. Digitalno raunalo nema taj nedostatak. Rije je o stroju za raunanje, a ne mjerenje. Analogni signal ima kontinuirano vaee vrijednosti od najmanje do najvee koju primimo. Digitalni signal ima samo ogranien broj vaeih vrijednosti, obino samo dvije: nula ili jedan, ukljueno ili iskljueno, crno ili bijelo. Digitalni signal stoga je uvijek ist, nikad dvojben pa zato prorauni mogu davati tone rezultate. Premda rezultate mogu davati u najraznolikijem obliku, od dekadskih brojeva, teksta, slika ili zvuka - to god elite - digitalna raunala za obradu podataka rabe binarni brojevni sustav. U njemu postoje samo dvije znamenke, l i 0. Broj nula se pie O, a jedinica je 1. Dva se pie 10. Tri je 11. etiri je 100 (odnosno dva na kvadrat, ili IO10). Pet je 101. Osam je 1000. esnaest je 10000.1 tako dalje i tako dalje. Brojevi vrlo brzo postaju jako veliki. Mnoenje ak i malih brojeva (u dekadskom sustavu) ukljuuje velike nizove znamenki (u binarnom sustavu). 335
POVIJEST ZNANJA
Ali to uope nije vano jer su digitalna raunala vrlo brza. Runi kalkulator s cijenom od nekoliko desetaka kuna rezultat umnoka dvaju troznamenkastih brojeva (u dekadskom sustavu) izraunava i u dekadskom sustavu prikazuje u djeliu sekunde. Dok na zaslonu gledate znamenke, gotovo da i ne primjeujete zastoj izmeu unoenja posljednje znamenke i pojave izraunanog broja. S obzirom da su binarni brojevi mnogo dulji od dekadskih, za izraunavanje rezultata stroj mora izvesti vrlo veliki broj razliitih operacija, u gornjem primjeru moda i nekoliko tisua. Ali ak i mali, jeftin kalkulator moe izvesti pedeset tisua ili vie operacija u sekundi. Superraunala ih izvode jo mnogo vie, milijardu ili ak bilijun operacija u sekundi. Oito je da ih trivijalna mnoenja uope ne optereuju. Meutim, problem ipak postoji. Spomenuli smo da analogno raunalo mjeri, a digitalno broji. Kakve veze brojenje ima s mjerenjem? A ako analgni ureaj ima potekoa u mjerenju stalno promjenjive prirodne pojave, kako u tome pomae prividno smanjivanje slobode digitalnog signala do toke kad moe dati samo jedan ili dva rezultata? Problem je vrlo star. Upravo je to muilo drevne grke matematiare kad su pokuali nai zajednike brojane jedinice izmeu usporedivih i neusporedivih veliina, a kako rjeenje nisu mogli nai, posve su odustali od matematike. To je takoer problem koji je Descartes pogreno smatrao rijeenim kad je izmislio analitiku geometriju pa je mogao dati tone brojane nazive stvarima, mjestima i relacijama. Newton je, kako smo vidjeli, znao da Descartes nije rijeio najtei dio problema, tj. njegova analitika geometrija nije bila od pomoi kod pokretnih stvari i promjenjivih relacija. Za takve je promjene Newton izmislio diferencijalni i integralni raun, a rezultat je bio iznimno toan matematiki sustav svijeta kakvog je poznavao. U razvoju diferencijalnog i integralnog rauna Newton je dobro iskoristio Descartesova naela stvorena pedeset godina ranije: kad je problem prevelik i presloen, valja ga razloiti u manje probleme koje se potom rjeava zasebno. Upravo to rade diferencijalni i integralni raun. Gibanja razlazu u vrlo male korake, a potom ih se jednog po jednog postupno slijedi. Na to je vie koraka krivulja razbijena, to su oni blii stvarnoj krivulji, kako se vidi dolje.
336

Zamislimo li da se broj koraka pribliava (ali, naravno, nikad ne dostigne) beskonanosti, tada se stubasta linija praktino stapa s poetnom zakrivljenom linijom. Zbog toga rezultat integriranja diferencijalne jednadbe nikad nije apsolutno toan, ali uvijek moe biti toliko toan koliko se eli, to zapravo znai da moe biti barem toliko toan koliko i druga najtonija varijabla u problemu. To je vrlo vana matematika zamisao koju nematematiari nerijetko ne razumiju. Pri radu s fizikim svijetom matematiar se odrie apsolutne tonosti kakvu uiva u posve matematikim prostorima, primjerice elementarnim geometrijskim dokazima gdje su krugovi uvijek apsolutno kruni, crte apsolutno ravne itd. Stvarnost je uvijek pomalo zamagljena. Drugim rijeima, naa mjerenja nikad nisu posve tona, a upravo s njima, izraenim brojevima, rade matematiari. Ljepota integralnog rauna je to mu se tonost moe podeavati prema gore spomenutim naelima kako bi se uskladila s tonou mjerenja. Ako su mjerenja vrlo gruba, proraun takoer moe biti vrlo grub, tj. veliina koraka unutar krivulje razmjerno je velika, a da se time ne izgubi na tonosti rjeenja. Ako mjerenja postanu bolja, proraun se moe podesiti poveavanjem broja koraka tako da se opet nita ne izgubi od ukupne tonosti. Primjer moe biti razlaganje glazbenog signala u niz digitalnih ulaza pohranjenih na disku i potom ponovno pretvorenih u zvuk reproduktorom, pojaalom i parom zvunika. Razlaganje zvuka obavlja se nizom vremenski vrlo bliskih brojanih mjerenja amplitude signala izvora, primjerice violine ili para ljudskih glasnica. to su mjerenja meusobno bliskija - a to odgovara sve manjim koracima u naoj analogiji - to e tonija biti pohranjena slika stalno promjenjivog glazbenog signala. Teoretski se digitalna inaica signala moe nainiti tonom koliko elite, to uz skupe ureaje moe biti doista tono. U praksi, tonost ne mora biti vea od najmanje tonog elementa sustava, primjerice pojaala ili zvunika. Nema nikakva smisla gotovo savreni signal sluati na loim zvunicima. Sposobnost prilagodbe tonosti razlog je zbog kojeg Newtonov integralni raun tako dobro funkcionira u makrokozmosu. Siuna ugraena pogreka integralnog rauna, koji ne moe biti apsolutno toan, uzrokuje potekoe u radu sa siunim svijetom atoma, atomskih jezgri i elementarnih estica. Tamo rjeenja mogu biti vrlo daleko od stvarnosti.
337
POVIJEST ZNANJA
Turingovi strojevi
Digitalno raunalo slino je integralnom raunu. Ono problem moe razloiti na proizvoljno sitne dijelove, drugim rijeima, bilo koju vrstu kontinuiranog signala pretvorit e u proizvoljan broj diskretnih, zasebnih ulaza, a svaki od njih raunalo moe obraditi s apsolutnom tonou jer je uvijek rije samo o nuli ili jedinici. Ali ima li u takvom nainu rjeavanja problema netonosti poput onih koje nalazimo u integralnom raunu primijenjenom na mikrokozmos? Teoretski odgovor na to pitanje dao je engleski matematiar Alan Turing (1912.-1954.) dok je jo bio student. Roen u Londonu, Turing je na Kraljevom koledu u Cambridgeu studirao matematiku logiku. Godine 1935. napisao je lanak "O izraunivim brojevima" koji se smatra najbriljantnijim doprinosom najbriljantnijeg raunalnog znanstvenika iz 20. stoljea. Objavljen 1937., lanak je pokazao da se moe konstruirati univerzalni stroj, danas poznat kao Turingov stroj, namijenjen obavljanju funkcija svakog ureaja za rjeavanje problema. Koncept univerzalnog stroja bio je temeljem razvoja digitalnih raunala u sljedeim desetljeima. Jo je vanije to je Turingov rad pokazao da digitalno raunalo teoretski moe obaviti posao svakog analognog raunala. Drugim rijeima, lanak je dokazao mogunost konstrukcije Turingovog stroja (digitalnog raunala) iji bi rezultati bili jednaki onima ljudskog uma (analognog raunala). Tako je Turing, utemeljitelj suvremenog digitalnog raunalstva, takoer bio utemeljitelj onoga to danas nazivamo umjetna inteligencija. Teoretska konstrukcija jedna je stvar, a izgradnja takvog stroja posve druga. Usprkos Turingovu domiljatu teoretskom dokazu, veina raunalnih strunjaka ne vjeruje da e doista biti mogue nainiti stroj koji e raditi poput ljudskog mozga, tj. razmiljati, osjeajno reagirati na senzorske poticaje, intuitivno odluivati prema varijablama koje se izravno ne vide te razviti vremenski sklop situacije ili relacije. Mislim da se na Turingov izazov nee tako brzo moi odgovoriti pa emo taj problem jo spominjati u posljednjem poglavlju. Digitalna raunala, a sva su ona Turingovi strojevi, poela su se rabiti oko polovice 20. stoljea, ali sve do poetka 1960-ih bila su glomazna, spora i skupa. Drugi narataj raunala iz 1960-ih umjesto elektronki rabio je tranzistore i ba je s njima poela raunalna revolucija koja je gotovo sve na svijetu povela u posve novo doba. Raunala treeg narataja iz 1970-ih poela su koristiti tehnologiju integriranih sklopova, odnosno tisua tranzistora i drugih elektronikih elemena-
338

ta na istome ipu. To je bilo tzv. raunalo na ipu koje je omoguilo postojanje mikroraunala i "inteligentnih" terminala. etvrti narataj raunala iz 1980-ih iskoristio je udesno smanjivanje veliine elektronikih komponenti i poveanje gustoe ipova pa se na povrini od nekoliko etvornih milimetara moglo nai nekoliko milijuna komponenti. Nova je tehnologija s jedne strane omoguila proizvodnju jeftinih ali snanih "osobnih" raunala (PC-ja), a s druge iznimno brzih "superraunala" koja su poetkom 1990-ih mogla izvoditi bilijune operacija u sekundi. Peti je narataj raunala obeavao dalji dojmljivi napredak prema umjetnoj inteligenciji koristei tzv. usporednu obradu, tj. istodobno izvoenje nekoliko zasebnih operacija: memorijskih, logikih, upravljakih itd. Smatra se da i ljudski mozak radi usporednom, a ne serijskom obradom, kako su to jo uvijek inila najbra raunala etvrtog narataja potkraj 1980-ih.
Ovisnost o tehnologiji
Danas, tek otprilike pola stoljea nakon pojave prvih uporabljivih modela, raunala su tako potpuno proela ivote ljudi u razvijenim zemljama da bez njih doslovno vie ne bismo mogli postojati. Strunjaci najveom opasnou nuklearnog rata smatraju unitenje elektrinog napajanja raunalne mree, to bi za posljedicu imalo raspad svih komunikacijskih i informacijskih sustava. Ne samo to bi u tom sluaju bilo nemogue uspostaviti telefonsku vezu ili primati radijski i televizijski signal nego bi i novac prestao postojati, osim gotovine koja se zatekla u vaem depu ili pod madracom. Tijek novca danas se uglavnom odvija elektronskim putem, a svi se podaci o novarskim transakcijama uvaju u raunalnim memorijama, a ne na papiru. Zamislite probleme koje bi svatko, a ne samo vi, imao kad vie ne bi bilo tekuih i tednih rauna, mogunosti ulaganja te knjigovodstva uope. Sustavi proizvodnje, distribucije i administriranja svih vrsta robe i veina usluga prestali bi raditi pa bismo se trenutano vratili u srednji vijek. S tom razlikom to bi naa situacija bila loija od one najsiromanijeg europskog seljaka iz, recimo, sredine 7. stoljea, jer za razliku od njega mi ne bismo imali nikakvog iskustva u takvom ivotu pa bi nas vjerojatno veina tu injenicu platila ivotom. Takva ovisnost o tehnologiji, primjerice tako prividno dobrostivih i posvuda prisutnih digitalnih raunala, tipina je za 20. stoljee. Lako je nainiti dugi popis tehnolokih uda koja su uljepala, obogatila i olakala ivot ljudi u proteklih stotinjak godina. Veina radi na struju ili neko fosilno gorivo. 339
POVIJEST ZNANJA
Poremeaj ospkrbe novim automobilima, hladnjacima i televizorima, ak i kad bi struje i goriva ostalo, znaio bi da se privremeno moramo snai bez tih strojeva jer ih popravljati vie ne znamo. Nekad smo bili vrlo praktini, dok smo danas postali pasivni primatelji usluga, nerijetko od strane sloenih strojeva iji rad ne razumijemo i koje popravlja vrlo mali broj strunjaka. Svatko stariji od pedeset godina sjea se doba kad ovisnost o tehnologiji nije bila pravilo. Danas je vrlo malo udaka koji tvrdoglavo ele ivjeti vrlo primitivno, to ukljuuje i poznavanje rada svakog stroja koji koriste jer ga tako mogu popraviti, posebice ako je do dijelova teko doi. Vjetina takvih ljudi vie se, kako izgleda, ne trai, a moda se vie nikad i nee cijeniti. U jednom trenutku izmeu 1960. i 1970. nainili smo kobni korak i iz doba koje se protee u maglovitu prolost, kad se veina ljudi po potrebi mogla snai u izvanrednim uvjetima, preli u ono u kojem to moe samo nekolicina. Je li to opasno? Znai li to da se moramo bojati budunosti? Teko je rei. Napori svih naprednih zemalja usmjereni su irenju tehnologije, konstrukciji strojeva koje je lake koristiti i koji su dovoljno jeftini da si ih moe priutiti gotovo svatko. Nae smo ivote stavili u ruke tehnokrata, i to zbog vrlo dobrog razloga: ivot su nam olakali vie negoli je to bio sluaj tijekom cijele ljudske povijesti. Hoe li nas na posljetku ostaviti na cjedilu? Nitko ne zna. Mislim da to nije vjerojatno.
Trijumfi medicine
Jedan od najbriljantnijih uspjeha znanja u 20. stoljeu - velik poput raunala, ukidanja "prirodne" rasne inferiornosti i sve vee svijesti o svemirskom brodu Zemlji - bila je pobjeda nad zaraznim bolestima. Na nesreu, ta pobjeda, kako vidimo posljednjih godina, ima tragine posljedice. Na poetku 20. stoljea pa sve do 1950. djeje zarazne bolesti poput difterije i hripavca bile su vrlo opasne. Tada, za samo nekoliko godina, lijenici su ih prestali prepoznavati. Postale su vrlo rijetke. Tifus je doivio istu sudbinu. Poliomelitis, strani obogaljitelj djece i mladih, te tuberkuloza, ubojica mladih genija, takoer su posve iskorijenjeni. Upala plua, osim tvrdoglave "bolnike upale plua" uanene u srcu neprijateljskog teritorija, danas se lijei bez velikih potekoa. Jedna od malobrojnih zaraznih bolesti otpornih na napade medicine je prehlada. Ali ona, premda neugodna i dosadna, rijetko ubija. Jedna od najdojmljivijih medicinskih pobjeda naeg doba je eradikacija velikih boginja. Stoljeima je ta uasna bolest ubijala milijune i nagrivala lica
340

jo veeg broja ljudi. Cjepivo otkriveno u 18. stoljeu smanjilo joj je estinu, ali je jo 1967. od nje pomrlo vie od dva milijuna ljudi. Kad je tijekom 1960-ih nainjeno cjepivo protiv svih klinikih oblika velikih boginja, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) odluila je eradicirati, zatrti bolest. Njezin vrlo skup i opsean projekt ukljuivao je pronalaenje svih osoba u dodiru sa zaraenim. Cijepivi ih na vrijeme, WHO je mogao sprijeiti irenje zaraze. Do 1977., samo deset godina poslije poetka projekta, nije zabiljeen nijedan novi sluaj. Nijednog nije bilo ni 1978., 1979. i 1980., s iznimkom dvaju sluajeva kod kojih je uzrok bio laboratorijski virus. Bolest je 1980. proglaena eradiciranom. Zapravo, u prirodnom je okoliu prestala postojati. Za tom boleu, naizgled mrtvom i pokopanom, nitko nije alio. Uz zaraze, koje sprjeavamo cjepivima, postoje i druge bolesti, a njih uglavnom moemo lijeiti antibioticima. Jedna od posljedica medicinskih pobjeda stoljea brzo je poveanje oekivanog ivotnog vijeka. Ali ovjek mora umrijeti od neega, ovjek jo nije postao besmrtan. Ako danas ne umiremo mladi od tuberkuloze, kasnije e nas pokositi srane bolesti ili rak. Zbog toga su srane bolesti i tumori postali nove nesree ljudskog ivota. To su doista nesree. Ali velika je razlika umrijeti u dvadeset petoj od poliomelitisa, upale plua ili tuberkuloze i umrijeti u sedamdeset petoj od sranog ili modanog udara te raka. Tih pedeset godina darovala nam je znanstvena zajednica iz 20. stoljea. Medicinska istraivanja nisu se ograniavala samo na bolesti pa ni sve njezine pobjede nisu u tom podruju. Ako je prva revolucija biotehnologije sa sobom donijela cjepiva, antibiotike i nove lijekove, druga nam je podarila uda poput umjetnih kukova, sranih stimulatora, transplantacije bubrega i srca te drugih organa. I na tom su podruju postignute zadivljujue pobjede. Izgubi li dijete aku ili ruku, to je loe. Meutim, danas moe dobiti protezu koju je udobno nositi i koja doista radi, tj. obavlja veinu zadaa koje je mogla i prava ruka. Milijuni osoba u prsima imaju ugraene srane stimulatore kako bi im u sluaju potrebe pomogli u uspostavljanju pravilnog sranog ritma. Srca im pravilno kucaju godinama i desetljeima, a oni mogu ivjeti normalan ivot. Tisue ureaja za dijalizu proiavaju krv ljudi oboljelih od bubrenih bolesti. Na taj nain mogu ivjeti godinama, istina uz mnogo potekoa i neugodnosti. Bez tih strojeva, umrli bi. Presaivanjem bubrega problem se moe rijeiti trajno, moda zauvijek. Ukratko, tijelo nije samo ivui organizam, nego i svojevrsni stroj. Glupo je na to gledati drukije i zbog toga patiti. Koljeno je svojevrsna arka. Kuk je
341
POVIJEST ZNANJA
kotani zglob s kuglom i utorom. Popravite arku, zamijenite kuglu ili utor elinim ili plastinim dijelom pa ete ponovno moi hodati i trati. To nije arolija. To je fizika. To je biotehnologija.
Kultura lijekova
Lijekove poznajemo tisue godina. amani i vraevi mlaeg, a moda i starijeg kamenog doba znali su za iscjeliteljsku mo mnogih biljaka. Sposobnost alkohola u vinu, pivu i jaim piima da ivot uini ljepim negoli je u stvarnosti otkrivena je negdje u drugom tisuljeu prije Krista. Razliiti narkotici stoljeima se rabe zbog postizanja slinog uinka. Sve spomenute kemijske tvari nisu izum 20. stoljea, ba kao to novom ne smatramo uporabu lijekova za lijeenje i uklanjanje simptoma bolesti. Ipak, veina je dananjih lijekova otkrivena u 20. stoljeu, tonije u posljednjih pedesetak godina, odnosno poslije zavretka Drugoga svjetskog rata. Umnogome je medu njima najvaniji lijek ije je sluajno otkrie otvorilo doba antibiotika, a rije je o penicilinu. Alexander Fleming (1881.-1955.) roen je u kotskoj. Nakon zavretka medicinskog studija 1906. poeo se baviti istraivanjima antibakterijskih tvari nekodljivih za ljudska tkiva. Tada se ve znalo da brojne infekcije uzrokuju ba bakterije. Takoer se znalo da se bakterije mogu ubiti. Ali otrovi rabljeni u tu svrhu, primjerice karbolna kiselina, pokazali su se previe tetnima pa su ugroavali ivote pacijenata kod kojih su uporabljeni. Dok je 1928. radio s kulturama bakterija Staphylococcus aureus, Fleming je oko nakupine plijesni (Penicillium notatum) sluajno upale u Petrijevu zdjelicu primijetio podruje bez bakterija. Takva plijesan nastaje na starome kruhu ija je mrvica neprimijeeno pala na kulturu. Uzbuen, Fleming je izdvojio tvar. Tako je u plijesni pronaao neto to je bakterije ubijalo ak i kad mu se koncentracija smanjila osam stotina puta. Tvar je nazvao penicilin. Na antibakterijsku tvar svoje su istraivake napore usmjerili i drugi pa je ubrzo poela komercijalna proizvodnja lijeka. Medu bakterijama osjetljivim na penicilin su one koje uzrokuju upale grla, upalu plua, meningitis, difteriju, sifilis i kapavac. Lijek ne djeluje na sve bakterije, ali su znanstvenici, nadahnuti Flemingovim primjerom, uskoro pomogli nastanku industrije koja danas godinje ulae milijarde dolara u stvaranje boljih lijekova, od kojih ima viestruko veu dobit. Penicilin je, kako se Fleming nadao, bio nekodljiv za veinu pacijenata, premda su neki na njega alergini. Mnogi drugi lijekovi koji su pridonijeli 342
Dvadeseto stoljee: znanost i tehnika medicinskom udu naega doba imaju ozbiljne nuspojave pa pacijenti moraju dobro odvagnuti prednosti uzimanja lijeka prema potekoama koje usput donosi. Kad je bolest neizljeivi rak, na primjer, odluka nije teka: uzmi lijek i nadaj se najboljemu. Izbor je u mnogo sluajeva tei jer su nuspojave nerijetko tek malo bolje od same bolesti. Prema jednoj teoriji svi lijekovi imaju neku neeljenu nuspojavu pa postoje i osobe koje odbijaju uzimanje bilo kojeg takvog sredstva osim, moda, u najekstremnijim sluajevima, kod stranih tumora i nepodnoljivih boli. Mnogo je vie onih to lijekove uzimaju im pomisle da bi im na neki nain mogli pomoi. Tako je nastala kultura lijekova, odreena potrebom da se lijekovi uzmu za sve to je bolno ili neugodno. Neki od lijekova potiu ovisnost, ali takvo je i samo uzimanje lijekova. To je tamna strana Flemingova velikog, ivotvornog otkria.*
Kunja AIDS-a
Vrlo se vana skupina zaraznih bolesti iri spolnim kontaktom. esto ih se moe lijeiti antibioticima, premda je kod nekih otpornijih vrsta to iznimno teko. Broj umrlih u svijetu od spolnih bolesti, ak i sifilisa, donedavna se smanjivao pa se doimalo kako je problem pod nadzorom. Meutim, 1979. prvi je put dijagnosticirana posve nova bolest. Sindrom steene imunodeficijencije ili AIDS napada imunoloki sustav organizma pa se on zbog toga ne moe uinkovito boriti protiv bolesti koje zdravi podnose bez potekoa ili od njih lako ozdrave. AIDS uzrokuje virus koji napada T-limfocite, vaan dio obrambenog sustava tijela. Prvi simptomi ukljuuju gubitak teine, groznicu, umor i poveanje limfnih lijezda. Postupnim propadanjem imunolokog sustava osoba s AIDS-om obolijeva od kroninih infekcija koje zdravi dobro podnose. Te se infekcije mogu lijeiti antibioticima i drugim lijekovima, ali na posljetku osoba zahvaena AIDS-om oboli od neke vrste raka ili infekcije koja ne reagira na lijeenje. Potom umire. Pametan virus ne ubija svog domaina. S njime stupa u stalnu vezu kako bi oboje preivjeli. Virus AIDS-a uvijek ubija. Zasad nijedna osoba oboljela od te bolesti nije preivjela, premda smrt iz ovog ili onog razloga nastupa prije ili kasnije. Bolest uasnom ini neminovnost kobnog ishoda. Dijagnoza AIDS-a je sigurna smrtna osuda. Izlaza, zasad, nema.
*Vie o kulturi lijekova danas i u budunosti proitajte u Poglavlju 15.
343
POVIJEST ZNANJA
Virus AIDS-a je mutacija. ini se da prije nekoliko desetaka godina nije postojao. Neki znanstvenici sumnjaju da mutacija, koja se vjerojatno zbila tijekom 1970-ih, moda ima nekakve veze s iskorjenjivanjem velikih boginja. Je li virus velikih boginja, koji je prije nekoliko stoljea mutirao od nekog drugog virusa, ponovno mutirao kad se osjetio ugroenim? Ta teorija nije potvrena. Ali pomisao na takvu mogunost zastrauje. AIDS je obino bolest koja se prenosi spolnim kontaktom. U nekim je sluajevima nevina rtva bolest dobila transfuzijom zaraene krvi. Nevine rtve su takoer i djeca majki zaraenih AIDS-om. Mnogo je osoba AIDS dobilo dijeljenjem zaraenih igala. Velika veina oboljelih, meutim, bolest je dobila voenjem ljubavi. A to je, poput same ljubavi, jedan od ljudskih uitaka. Otkrie kontracepcijske pilule nakon Drugoga svjetskog rata omoguilo je milijunima ljudi diljem svijeta da ponu nadzirati prethodno nezaustavljiv rast stanovnitva koji je prijetio ljudskim potopom naeg planeta. Pilula je takoer omoguila oslobaanje seksualnosti, ak nazvano seksualna revolucija. Sve je to izgledalo dobro i ugodno. Naravno, bilo je i pretjerivanja pa je komercijalno iskoritavanje spolnosti esto prelazilo sve granice. Ali vie seksa umjesto manje kao da nikome nije kodilo. Neki su se, naravno, bojali moralnih posljedica neobuzdane spolne aktivnosti. Iznenada, seks je postao opasan. Slobodna i neograniena seksualnost iz 1960-ih i 1970-ih pretvorila se u aktivnost opasnu po zdravlje i ivot. Kako bi se izbjegla strana kazna AIDS-a, potraga za zabavom u seksu pretvorila se u potragu za sigurnim seksom. Ali sve dok za bolest nema lijeka ni preventivnog cjepiva, postavlja se pitanje je li ikakav seks dugorono siguran. Do danas su od AIDS-a umrli mnogi milijuni, a ne nade li se lijek, moda e se taj broj poveati na milijarde. Seks, ta velika radost i tjelesni uitak, uvijek je imao i tamnije strane. Neke su bile fizike, ali ih je mnogo vie moralnih i drutvenih. Koliko god bile neugodne, veina (osim sifilisa) nije bila smrtno opasna. Ljudska vrsta je optimistina. Lijenici nas u takvim situacijama nikad prije nisu iznevjerili, mislimo, pa e uspjeti i u ovoj. Zahtijevamo lijek za AIDS ili barem cjepivo da ga moemo sprijeiti. Platit emo koliko god je potrebno. Zbog toga oekujemo da emo ga kad-tad i dobiti. Meutim, AIDS se moe - samo moe - pokazati trajno otpornim na lijek ili prevenciju. U tom e sluaju ljudska vrsta moda biti suoena s traginom odlukom: pokuaj se reproducirati i umri. Ili samo umri. Nije ugodno spominjati takvu mogunost. Zbog toga pretpostavimo da se takvo to nee dogoditi.
344
Dvadeseto stoljee: umjetnost i mediji

amerikom sociologu komunikoPremamora uvijek odgovoriti Haroldu Lasswellu (1902.-1978.), kojim uinlog na pitanje: "Tko kae to kome s kom?" Na to je pitanje esto teko dokraja odgovoriti. Posebno teko moe biti utvrditi uinke. To pitanje je tek nedavno priznato kao vano. tovie, komunikacijsko poslovanje je postalo samosvjesno, tj. priznato kao industrija, i to golema. Komunikacija je, naravno, stara koliko i jezik, a vjerojatno i mnogo starija. Ako su hominidi vie ili manje uinkovito meusobno komunicirali tijekom mnogo tisua godina, tek su unutar posljednjih dva, tri tisuljea pokuali izmjeriti uinkovitost svoje komunikacije. Rimljani su, na primjer, kad su u sam vrh obrazovne piramide stavili retoriku potvrdili da je komunikacija najvanija vjetina za uspjeh u ivotu. Dvije tisue godina kasnije, napredne svjetske nacije pismenost istiu vie od bilo kojeg drugog intelektualnog postignua. Lake je komunicirati s graanima koji znaju itati.
Mediji i njihove poruke

Prvi mislilac koji je pitanja o komunikaciji iznio pred iru publiku uope nije bio sociolog, nego profesor engleskog jezika sa Sveuilitu u Torontu. Marshall McLuhan (1911.-1980.) nas je u nizu knjiga i eseja prisilio da na potpuno nov nain sagledamo stvari koje su nam se uvijek inile jednostavne i
POVIJEST ZNANJA
lako razumljive. ak i na tom poznatom teritoriju, kako nam je McLuhan pokazao, bilo je jo mnogo za nauiti. McLuhanovo temeljno shvaanje izraeno je njegovom poznatom izrekom: "Medij je poruka." Znanstvenik si nikad ne bi dopustio takvu vrstu pretjerivanja, no profesoru engleskog jezika to je bilo prilino lako. Budui da je izjava preuveliana - tj. medij je samo djelomice poruka, ali uvijek utjee na poruku koju prenosi - McLuhan se nije svidio sociolozima i drugim znanstvenicima drutvenih znanosti, a danas, dvadesetak godina nakon procvata njegovih zamisli, o njima se ne raspravlja. Usprkos tome, one i dalje nisu nita manje istinite. Znaenje McLuhanove tvrdnje da je medij poruka objanjeno je u njegovom djelu Razumijevanje medija: produetak ovjeka (1964.) U tom svom djelu McLuhan je na ope razmatranje ponudio mnogobrojne pretjerane izjave. Sve su provokativne i zahtijevajau da se o njima razmisli. Zbog toga je ta knjiga, premda se vie ne ita toliko mnogo, jedna od najvanijih u 20. stoljeu. McLuhan je elio da shvatimo kako medij kroz koji ili kojim se komunikacija priopava utjee na sadraj i uinak komunikacije, katkad vrlo ozbiljno. To se ne moe porei. Kazalina predstava, na primjer, prebaena na film postaje sasvim drugo djelo. Kamera da je novu dimenziju kretanja, a rijei vie ne nose cijeli teret znaenja. Pria, moda snana u svom prvotnom pismenom obliku, barem onima koji su naviknuti na itanje pria, kad se preinai u televizijsku dramu stjee drukiju vrstu snage, a katkad gubi veinu svog uinka. Ima i nebrojeno drugih primjera. Razliku ne osjeaju samo primatelji komunikacije. Poiljatelj, odnosno stvaratelj komunikacije, takoer osjea znaajnu razliku kad primijeni drukiji medij za priopavanje onoga za to se ini da je ista stvar. Gudaki kvartet, na primjer, uivajui u povratnoj informaciji publike dok svira uivo, u svojoj je glazbenoj ljubavnoj vezi s tisuu stranaca potaknut na dodatne napore i izazove izvoenja. To nije mogue u hladnom okruju studija za snimanje, gdje se dijelovi kompozicije mogu neprestano ponavljati u nemilosrdnoj potrazi za savrenstvom i krpati u cjelinu koju izvoai nikad nisu doista izveli. Konaan proizvod mora biti savren jer medij ne oprata. No cijena savrenstva je gubitak strastvenosti, nadahnua i hrabrosti koju ima izvedba uivo. McLuhan misli na mnogo vie od te vrste deformacije kad kae: "Medij je poruka." Njega ne zanimaju trivijalne razlike koje smo upravo spomenuli. On razne podvrste komunikacijskih medija trpa u tri velike skupine: usmena predaja, tehnologija pisanja i tiskanja te elektroniki mediji. Prije negoli su drevni Grci pisanje poeli rabiti za unapreenje znanosti, "odrasli su uivajui u bla-
346

godatima procesa plemenskog znanja. Uili su pjesnike napamet. Pjesnici su pruili specifinu praktinu mudrost za sve ivotne okolnosti - savjetnici u stihovima... Fonetskom abecedom klasificirana mudrost preuzela je zadae praktine mudrosti Homera, Hezioda i plemenskog znanja. Sve otada obrazovanje klasificiranim podacima je Zapadni program." Tako McLuhan. McLuhan nastavlja: "Meutim danas, u elektronikom dobu, svrstavanje podataka uzmie pred modelom prepoznavanja." Podaci se kreu istodobno, nakon akcije slijedi reakcija bez ijednog trenutka za oputeno razmiljanje, primoravajui nas da kako bismo doli do zakljuaka vie ovisimo o intuiciji negoli argumentiranom prosuivanju. Svaki novi medij stvara svoju okolinu koje smo uglavnom nesvjesni. Meutim, nova okolina se ne moe porei, primjeivali je mi ili ne. Zapravo, novu okolinu ne moe primijetiti nitko osim umjetnika. McLuhan kae: "Ozbiljan umjetnik je jedina osoba sposobna nekanjeno se nositi s tehnologijom, i to zato jer je strunjak svjestan promjena u osjetilnom zapaanju." Picasso, Braque i drugi kubisti bili su takvi strunjaci, svjesni, ak i prije trijumfa elektronikih medija, da e oni u potpunosti unititi stari linearni, pismeni svijet, prenoen i ovisan o pravocrtnim tehnologijama i nadziranim iluzijama, tj. nadziran sredstvom perspektive. Picasso i Braque su razbili perspektivnu ravninu, bacajui na promatraa sve odjednom, kao to to elektronski mediji ine milijardama svojih pasivnih gledatelja i sluatelja. Bijeg od medija ne moe se postii poricanjem njima svojstvene moi da stvore okolinu u kojoj se mi, ne znajui to, kreemo. Tvrditi da nije vaan medij, nego njegov "sadraj" je "letargini stav tehnolokog idiota. Jer 'sadraj' medija je poput sonog komada mesa koji provalnik nosi sa sobom da bi odvratio pozornost psu uvaru [naeg] uma." Mi ne moemo ovisiti o takvim nainima zatite jer oni ne djeluju. to djeluje? Ne poricanje, nego shvaanje, znanje. ak ni razumijevanje ne djeluje ba najbolje. Ta posljednja citirana reenica navodi nas na zakljuak da komunikator, poput provalnika, dolazi pripremljen da odvrati pozornost svojoj rtvi kako bi je mogao prevariti i pokrasti. To je po mom miljenju kod McLuhana pogreno. Umjetnici s podruja medija nesvjesni su svoje moi da stvore novu okolinu, popuno drukiju od one iz prolosti, dok smo mi, pasivni primatelji nove okoline, nesvjesni kako ta nova okolina mijenja svijet. A ako nismo ozbiljni umjetnici, ili ak ako i jesmo, moemo li ikako postati potpuno svjesni te promjene? Samo analogijom. Drugim rijeima, osvrtanjem unatrag moemo vidjeti kako je Gutenbergova nova tehnologija tiskanja promijenila svijet kojemu ju je tako bezazleno razotkrio. Gutenberg nikad nije imao namjeru preobratiti pobonog, poslunog europskog kmeta u pismenog politikog
347
POVIJEST ZNANJA
buntovnika, no to je jedna od glavnih posljedica njegova izuma. Danas moemo vidjeti to se dogodilo te analogijom, premda teko, poeti zapaati to se nama dogodilo u 20. stoljeu. I to e se, sve bre, nastaviti dogaati u 21. stoljeu.
Vizualna revolucija: Picasso, Braque, kubizam

Velikani umjetnosti mogu nam pomoi ustanoviti to se zbiva u naim ivotima i to bi se moglo dogoditi u budunosti. To je jedna od najvanijih usluga koju nam ini dobra umjetnost. U prvom desetljeu 20. stoljea Picasso i Braque poeli su u Parizu vizualnu revoluciju koja jo pomae ustanoviti kako vidimo svijet. Pokuajmo to shvatiti. Pablo Picasso rodio se u panjolskoj Malagi 1881., Georges Braque u Argenteuilu kraj Pariza 1882. Obojica su ivotni poziv odabrali prije negoli su navrili dvadesetu i obojica su ostatak svojih dugih ivota utroila stvarajui umjetnost. U proljee 1907. Braque je na Salonu neovisnih u Parizu izloio est slika i prodao ih. Kasnije te godine pristao je sklopiti ugovor s D.-H. Kahnweilerom, koji je nedugo prije toga otvorio malu galeriju suvremene umjetnosti. Kahnweiler je Braquea upoznao s avangardnim pjesnikom Guillaumeom Apollinaireom, a Apollinaire je zauzvrat upoznao Braquea sa svojim prijateljem Picassom. I tako su nastali suradnja i natjecanje jedinstveni u povijesti suvremene umjetnosti. Picasso je nedugo prije toga naslikao Avignonske djevojke, sliku koja prikazuje vrlo izobliene enske likove ije drske oi zure u promatraa. Kahnweiler je sliku pokuao kupiti, no uspio je kupiti samo Picassove studije za nju. Sama je slika, skinuta sa tafelaja, zamotana stajala u slikarevu ateljeu. Nakon to je Picasso sliku pokazao Braqueu, taj mu je navodno rekao: "uj, usprkos tvojim objanjenjima, ta slika izgleda kao da si nas htio natjerati da jedemo kudjelju ili pijemo benzin i bljujemo vatru." Unato tomu, djelo je uzdrmalo Braquea i usmjerilo gaje novim putem u umjetnosti, s Picassom uz sebe. Ljeta 1908. provedenog u junoj Francuskoj Braque je naslikao Kue u L'Estaqueu, sliku velikih ploha u stilu Cezannea, mranih boja i neobino izobliene perspektive. Potkraj ljeta sliku je donio u Pariz i pokazao je Picassu. Sad je Picasso bio okiran i nadahnut. Iduih est godina dvojica su se umjetnika viala gotovo svakodnevno. Picasso bi odlazio u Braqueov atelje vidjeti to je Braque napravio, a Braque bi 348

posjeivao Picassov atelje. Zajedno, njih dvojica dovela su do revolucije ne samo u slikarstvu nego i nainu promatranja svijeta. Ime tom novom stilu, ujedno novoj vrsti umjetnosti dala je primjedba kritiara Louisa Vauwellesa Henriju Matisseu: kubizam. Suradnju je prekinuo rat. Braque je kao priuvni vojnik francuske vojske 1914. poslan na bojinicu. Picasso ga je otpratio do eljeznikog kolodvora. Nakon to je 1915. zadobio teku povredu glave koja je zahtijevala mjesece bolnikog lijeenja, Braque se vratio potpuno promijenjen. Picasso je kasnije izjavio da nakon poljupca na rastanku 1914. prijatelja vie nikad nije vidio. Tijekom tih krasnih godina kad se Pariz oduevljavao natjecanjem dvojice mladia, Picasso i Braque esto su stvarali slike koje je bilo teko pripisati jednom ili drugom. Jednom bi na pamet pala ideja, a drugi bi je realizirao. Zatim bi drugi odgovorio dodavi opet neto novo. Riskirajui prepojednostavIjivanje, tijekom svih su se godina svoje suradnje nastojali posve osloboditi ideje koja je dominirala umjetnou u Europi od poetka talijanske renesanse, a ta je ideja bila da slike neto predstavljaju. U njihovim rukama slike nisu bile prikaz stvari, nego stvari same po sebi. Braque i Picasso pokuali su opisati to su radili, ali njihove rijei nikad nisu bile izraajne koliko i njihovi radovi. Braque je moda bio najblii istini kad je napisao: "Cilj nije rekonstruirati anegdotalnu injenicu, nego konstruirati slikovnu injenicu." Slika nije prizor osobe ili drugog motiva, promatran, kako se dotada inilo, kroz prozor ili kakvu rupicu; ona sama je stvar. Zbog toga se moralo odbaciti znanje o perspektivi, korisno samo onima koji gledaju kroz rupicu, a ravnina se morala razbiti tako kako je sama stvarnost razbijena. Stvaran objekt je vidljiv sa svake strane pa su takvi morali biti i likovi na ravnom platnu. Ljudsko lice se istodobno prikazivalo sprijeda, iz oba profila i odostrag. U Velikoj Britaniji potkraj 19. stoljea skupina se slikara pobunila protiv superrealizma, kako su ga nazivali, Rafaela i njegovih sljedbenika pa je nastao pokret nazvan predrafaelizam. Predrafaelisti su stvarali slike u stilu rane talijanske renesanse, tj. iz doba Piera della Francesce i Sandra Botticellija. Picasso i Braque su se u odreenom smislu vraali u jo dalju prolost, a istodobno zaranjali naprijed u neistraeni teritorij. Pet stoljea, od 1400. do 1900., zapadno je slikarstvo rabilo perspektivu i razna druga sredstva kako bi slike bile to slinije stvarnosti. Prije 1400. slikari su htjeli stvoriti stvarnost boanske ljubavi i moi, a ne njezin prikaz. Sada, poslije 1900., opet su pokuavali stvarati slike koje su bile stvarne stvari same po sebi, a ne stvarati slike stvari. Sredstva koja su koristili Picasso i Braque, a uskoro i veina drugih ozbiljnih slikara 20. stoljea, bila su ak revolucionarnija od njihovih ciljeva. Raz-
349
POVIJEST ZNANJA
bijanje, unitavanje slike, probijanje dvodimenzionalne povrine, ukljuivanje rijei, a ne samo slika na platno, pokuaj da se izrazi runo i odvratno te uporaba okantnih i odbojnih, a ne "krasnih" kombinacija boja - sve je to odraavalo napore kubista i drugih nereprezentacijskih slikara da stvore potpuno novu vrstu umjetnosti koja e izraavati, kako su to sami rekli, a time i razotkrivati kaos, zbunjenost i udnu, iskrivljenu dramu suvremenog ivota. Toma Akvinski je u 13. stoljeu ljepotu odredio kao "ono to je ugodno oku". Stoljeima je veina slikara u svojim radovima prije svega nastojala stvoriti ljepotu. Promatrae je, kad su prvi put vidjeli brojne postkubistike slike, najvie okirala njihova oigledna namjerna runoa. Runoi nije trebalo dugo da prijee Atlantski ocean. Posebno je pogodila posjetitelje poznate izlobe suvremene umjetnosti Armory Show u New Yor-ku zime 1913. Izloba, koja je ukljuivala radove mnogobrojnih fovista i kubista, grubo je uvrijedila umjetnike klasine naobrazbe - ikaki studenti umjetnosti su simboliki objesili lutku koja je predstavljala Matissea - i uzbudila one koji su i sami osjeali potrebu da iziu iz okvira starih formi. Ameriki slikari Joseph Stella, John Marin, Arthur Dove i Georgia O'Keeffe dobili su poticaj da nastave svoj ve zapoeti avangardni rad. Najzloglasnija i najkontroverznija slika na izlobi bila je Akt silazi niz stubite br. 2, kubistiko djelo Marcela Duchampa (1887.-1968.), popularno opisana kao "eksplozija u tvornici indre". Opis je bio izvanredno prikladan jer su Duchamp i drugi kubisti pokuavali izazvati eksploziju u umjetnosti i razmiljanju. Poput strasnih pisaca u desetljeu prije poetka Prvoga svjetskog rata, eljeli su svugdje probuditi ljude i osvijestiti ih za novi svijet u kojem su ivjeli, a koji je bio, najavljivao je njihov in, radikalno drukiji od bilo ega prije. Ironino je to to su isto pokuavali uiniti i Giotto, Piero della Francesca, ak i Rafael. Doista, nijedan dogaaj u povijesti umjetnosti od renesanse naovamo nije bio toliko vaan kao kad su se Picasso i Braque ujesen 1908. poeli meusobno natjecati, to je zavrilo time da smo svijet nauili gledati novim oima.
Pollock, Rothko i esterokutna soba

Jackson Pollock rodio se u Wyomingu 1912. Nakon neprekidnih lutanja, kako s obitelji, tako i samotnih, 1930. dolazi u New York gdje se upisao na Art Students League kod Thomasa Harta Bentona, predstavnika amerikog regionalizma. Kod Bentona je studirao gotovo tri godine, ali nije oponaao rad svog
350

uitelja. Poevi od 1947., nakon godina krajnjeg siromatva i bijede uzrokovanih alkoholizmom i drogiranjem, postao je zloglasan jer je usvojio slikarski , postupak nazvan "dripping" (kapanje). Poloio bi platno na tlo i naizmjence lijevao ili kapao boju po njemu, nerijetko promiljajui djelo tjednima. To naizgled bizarno ponaanje dovelo ga je u sredite medijske pozornosti (asopis Time gaje prozvao "Jack the Dripper") i donijelo mu financijsku sigurnost, ali i stvorilo slike koje se ubrajaju medu najznaajnija djela amerike umjetnosti. Pollock je poginuo u prometnoj nesrei 1956. Mark Rothko je u SAD doao iz Rusije 1913., u dobi od deset godina. Nakon mladenakih lutanja i on je 1925. zavrio u New Yorku. Zapravo je bio samouk, a njegovi su radovi uvijek odisali izrazitom osobnou. Do 1948. je razvio stil po kojem je danas ope poznat. Njegova platna, nerijetko velika poput zida, sastoje se od pojasova boja koji tajanstveno plutaju u neodreenom prostoru. Njihova jednostavnost je nevjerojatna. Pa ipak, svatko tko je pomno pogledao neku Rothkovu sliku, istog asa e prepoznati drugu. Za razliku od Pollocka, Rothko je za ivota imao vrlo malo uspjeha. Uvjeren da su ga zaboravili umjetnici koji su mu najvie dugovali, 1970. poinio je samoubojstvo. Nakon smrti, izvrenje njegove oporuke izazvalo je poznati, podui sudski proces. Njegova ker je optuila izvritelje oporuke i vlasnika Rothkove galerije za urotu i sukob interesa. Tueni su proglaeni krivima i kanjeni visokom novanom kaznom. Stotine radova preostalih na imanju potom je raspodijeljeno izmeu Rothkove djece i devetnaest muzeja. Najbolji radovi zavrili su u National Gallery of Art u Washingtonu. Istono krilo te galerije, suvremeno arhitektonsko djelo I. M. Peija (1917.), koje jednostavno ostavlja bez daha, otvoreno je 1978. Kad su Rothkovi radovi stigli u muzej, tamo ih je ekala sredinja prostorija novog krila. esterokutna, s vratima u svih est kutova, soba je svojevrstan plutajui prostor, idealan za izlaganje radova tog umjetnika. Pet od est strana prekriva pet ponajboljih Rothkovih slika. Na estoj se nalazi poznato Pollockovo djelo. Ta je kombinacija posebna arolija svojstvena 20. stoljeu. Golemi Pollock, zamrena mrea crnih, smeih i sivih linija na bijeloj pozadini, hladan je i miran, cerebralan. Pet velikih Rothkovih slika, u razliitim nijansama naranaste, ljubiaste i crvene, odie snanim ivotnim bojama. Pollockov rad predstavlja mozak nekog golemog amorfnog bia. Rothkovi predstavljaju njegovo tijelo vieno iznutra i izvana. Pollockov je matematika, hipoteza i teorija. Rothkovi su vrsta, iva realnost koju teorija pokuava definirati i shvatiti. Posljednjih godina pojedini slikari u Europi i Americi okreu se protiv apstraktnog ekspresionistikog stila slikara poput Pollocka i Rothka pa su 351
POVIJEST ZNANJA
usvojili realistini, reprezentacijski stil koji se naziva poslijemodernizam. Sovjetski i drugi socijalistiki umjetnici tijekom 20. stoljea uope nisu napustili reprezentacijsko slikarstvo. Moda umjetniki pokret koji su zapoeli Picasso i Braque umire ili je mrtav. Ali ono to je taj pokret uio cijelo jedno stoljee nee biti zaboravljeno.
Urbana revolucija: Bauhaus i Le Corbusier

Dvadeseto stoljee je u arhitekturi doivjelo revoluciju gotovo jednako radikalnu i dalekosenu kao to je bila revolucija u slikarstvu i kiparstvu koju su zapoeli Picasso, Braque i drugi kubisti. Ona ne samo da je utjecala na pojedinane graevine nego je promijenila izgled i sam pojam grada. Bauhaus, koji je 1919. utemeljio arhitekt Walter Gropius (1883.-1969.), dvije postojee kole u njemakom Weimaru objedinio je u jednu ustanovu. Nova kola, "kua gradnje", spajala je dva vana suvremena trenda u umjetnikom obrazovanju: umjetniku izobrazbu i umjetniki obrt. Studenti arhitekture su na Bauhausu morali izuavati ne samo klasinu i suvremenu arhitekturu nego i obrte poput tesarstva, obrade metala, vitraje i bojenje, esto kod majstora koji su kasnije postali poznati diljem svijeta. Naglasak je bio na funkcionalizmu i jednostavnim, istini linijama ogoljenim od suvinih dekoracija. Kad je nacistiki reim 1933. zatvorio Bauhaus, neki su lanovi kole emigrirali u SAD. Laszlo Moholy-Nagy (1895.-1946.) u Chicagu je osnovao novi Bauhaus, Gropius je postao predsjednik Harvard School of Architecture, a Ludwig Mies van der Rohe (1886.-1969.) utemeljio je nov i, kako se na kraju pokazalo, vrlo utjecajan odjel za arhitekturu pri Armour Instituteu (kasnije Illinois Institute of Technology) u Chicagu. Od svih lanova Bauhausa, najpoznatiji arhitekt vjerojatno je bio Mies van der Rohe. Njegove visoke paralelepipede od stakla i elika koji sijeku nebo diui se pod oblake, posebice du obale jezera Michigan u centru Chicaga, po zavretku Drugoga svjetskog rata oponaala su brojna urbana sredita. Le Corbusier, to je bio profesionalni nadimak C.-E. Jeannereta, rodio se 1887. u vicarskoj, a umro je 1965. u Francuskoj. U Parizu, gdje je ivio od svoje tridesete godine, pisao je i objavio seriju proglasa o arhitekturi. Ti su ga proglasi doveli na lo glas, ali su mu donijeli projekte. Proslavio se po svojim revolucionarnim naelima, poput "Kua je stroj za stanovanje" i "Zavojita ulica staza je za magarce, ravna ulica cesta je za ljude". Medu njegovim najpoznatijim knjigama su Urbanizam (grad sutranjice) objavljen 1925. i Modular, objavljen 1954.
352

Le Corbusier se proslavio projektom koji na posljetku nije ostvaren. Godine 1927. sudjelovao je na natjecanju za projekt nove palae Lige naroda u enevi. Prvi put bilo gdje u svijetu Le Corbusier je predloio da se za veliku politiku organizaciju izgradi funkcionalna poslovna zgrada, a ne nekakav neoklasicistiki hram. iri sastavljen od tradicionalnih arhitekata bio je okiran pa je projekt odbacio jer nije bio predan nacrtan crnim tuem kako su nalagala pravila. Le Corbusier je bio ogoren, no od tog doba u svijetu se uredska sjedita vie ne grade u obliku neoklasicistikih hramova. Nakon neuspjeha u enevi, Le Corbusieru su brzo poele pristizati narudbe za velike urbane projekte. Zgrade nisu uvijek izgraene, ali njegovi nacrti postali su uzorom u cijelom svijetu. Njegovo prvo veliko urbano zdanje zavreno je 1952. u Marseillesu, gdje je tisuu osamsto stanara smjeteno u "vertikalnu zajednicu" zgrade od osamnaest katova. Uobiajene uslune djelatnosti ukljuivale su dvije "unutarnje ulice", trgovine, kolu, hotel, jaslice, djeji vrti, dvoranu za tjelesni odgoj i otvoreno kazalite na krovu zgrade. Le Corbusier i njegovi uenici tijekom iduih trideset godina u mnogo su gradova diljem svijeta izgradili jo mnogo zdanja koja su sama po sebi bila zatvorene, posve samodostatne cjeline. Renesansni arhitekti koji su se u Firenci kolovali tijekom 15. stoljea nainili su brojne studije za "nove gradove" koji su se u dizajnu trebali pridravati pravila perspektive i razuma. One nisu ukljuivale ljude. Znatan broj takvih ranih projekata doista je i izgraen, no prisutnost ljudi ih je preinaila pa su postali manje racionalni, ali pogodniji za ivljenje. Le Corbusierovi velianstveni projekti radikalno su promijenili urbano planiranje. Pretrpani, "iracionalni" gradovi iz 19. stoljea sa svojim mravinjacima stambenih kua, tvornicama i trgovinama za njega su bili anatema. Kao to je izjavio u Urbanizmu, htio ih je zamijeniti izdvojenim stambenim sreditima, razdvojenim irokim trgovima zasaenim travom i drveem. Izjavio je da za ta stambena sredita nee biti potrebno nita vie zemlje nego to bi bilo potrebno po starom rasporedu, ali e ona biti okomito organizirana, dizati se visoko u nebo, te biti okruena s mnogo svjetla i zraka. Ta se zamisao inila privlanom, no uskoro je izobliena i na posljetku izdana. Kasniji arhitekti, koji nisu imali dovoljno zemljita, a bili su eljni zarade, na maleni su prostor natrpali to vie ljudi i ureda. No takva izdaja nije trebala biti neoekivana jer je Le Corbusierov san u svojoj osnovi bio antiurban i oprean zamisli grada naraslog od razdoblja renesanse. Le Corbusier nije volio guvu i vie od svega je htio ukinuti "grad mnotva" u kojem su mukarci, ene i djeca ivjeli i radili u zatvorenim, bliskim zajednicama. Njegova je vizija postala stvarnost u gradovima poput Albanyja u amerikoj saveznoj 353
POVIJEST ZNANJA
dravi New York i Brazilije, glavnog grada Brazila, hladnog i za ivot neprikladnog grada izgraenog daleko od stambenih sredita, koji danas nastanjuju uglavnom dravni slubenici kojima je zakonom zabranjeno ivjeti bilo gdje drugdje. Iz mnogobrojnih razloga suvremeni gradovi vie nisu topla i ugodna mjesta za stanovanje poput onih prije pola stoljea. Medu krivcima za to su i Le Corbusier i njegovi sljedbenici koji su htjeli izolirati i zatititi svoje okomito organizirane stanare od ostatka stanovnitva i povezati svoje okomite projekte superautoputovima kako bi stanovnici mogli odlaziti na posao a da se pri tom ne moraju susretati s tradicionalnom gradskom okolinom. Zbog toga je tradicionalna gradska okolina postala nova vrsta urbane dungle. Izolirani tornjevi sve su vii, ali se nitko u svom stanu visoko na nebu, kao ni na golemim trgovima gdje trava vie ne raste, ne osjea siguran pa se ovjeka rijetko susree.
Knjievni proroci: Yeats

Novi svijet u kojem danas ivimo, koji veina ne shvaa najjasnije, opisalo je mnogo velikana knjievnosti naeg doba. Ne moemo ih sve spomenuti, ali u ovo poglavlje moramo ukljuiti barem aicu. William Butler Yeats (1865.-1939.) u ivotu je bio rastrgan izmeu svoje ljubavi prema Irskoj te mrnje i nevjerice prema njoj. S jedne strane nejasna, tajanstvena irska prolost postala mu je najjae nadahnue. S druge, tadanja samodopadna tenja Irske za buroaskim uspjehom mu se gadila, ali ujedno i izmamila neka od njegovih najveih pjesnikih postignua. Na kraju, ini se da su mrnja i gaenje bili jae nadahnue od oduevljenja irskim mitom. Yeats je prije negoli je naao svoj istinski izraz navrio pedeset godina. Osjeao je da je njegovu osobnu potragu potpomogla smrt nekolicine irskih domoljuba koje su na Uskrs 1916. pobili Englezi. "Strana ljepota se rada", oplakivao je u "Uskrsu 1916.". Zbirka pjesama Michael Roberts i plesa, objavljena 1921., okupila je pjesme napisane tijekom uasnog etverogodinjeg rata koji je unitio staro drutvo za koje je Yeats sad otkrio da ga je volio. Jedna od pjesama, "Drugi dolazak" stekla je kultni status. Poput drugih djela napisanih za rata, ukljuujui i Freudov esej koji smo ranije spomenuli, pokuala je doarati nov i zastrauju pogled na svijet koji je rat razotkrio.
354

U krunicama kruei sve irim Ne uje vie sokol poziv sokolara; Stvari se raspadaju; sredite ne dri; Anarhija se razuzdala svijetom, Die se plima zamuena krvlju I obred nevinosti posvuda se gasi; Najboljima manjka svako uvjerenje, Najgori su puni intenzivne strasti.
<
Muen tom apokaliptikom vizijom, Yeats se nadao, ili se bojao, da je blizu Mesijin drugi dolazak. Ali koji oblik e taj dolazak uzeti? "I kakva surova zvijer, / kad konano joj kucnuo je as, / Sad pue prema Betlehemu da se rodi?" To pitanje na kraju pjesme nije samo retoriko. Yeats ne zna odgovor. On moe samo postaviti pitanje. Jasno je da odgovor ne moe biti "anarhija", ako se ona shvaa u uskom politikom smislu rijei. No svojevrsna anarhija ula i intelekta ve je bila oita, barem takvom geniju kakav je bio Yeats. U sedamdesetak godina otkad se pjesma pojavila, tu smo anarhiju prepoznali, a Marshall McLuhan bio je jedan od prvih koji ju je analizirao.
Put do Indije
E. M. Forster rodio se u Londonu 1879., a umro devedeset jednu godinu kasnije u Coventryju. Njegovi rani romani bili su dopadljivi, ali u sebi nisu sadrali zbilju. Oni ilustriraju njegove ideje o sukobu izmeu stvaralake i zemaljske komponente ljudske due i karaktera. Takoer kroz glavne likove promiu romantinu ljubav i ljubav openito. Meutim usprkos svojoj popularnosti, Forsteru ne bi zajamili trajan ugled. Njegov posljednji roman, Put do Indije, koji se pojavio 1924., nekih etrdeset est godina prije njegove smrti, bio je sasvim druga stvar. Premda sadri podsjetnike na Forsterov standardni skup ideja, Put do Indije takoer ispituje, i to na realistian nain, neke od najakutnijih sukoba s kojima se suoava suvremeni ovjek. Prema McLuhanu, knjiga je "dramska analiza nemogunosti susreta usmene i intuitivne orijentalne kulture s racionalnim vizualnim europskim iskustvenim modelima". Sukob se odigrava u spiljama Marabara. To je najpoznatije mjesto radnje u romanu. Adela Quested, najmlaa junakinja knjige, izgubi se u labirintu pilja usjeenih duboko u stijenu, a pretpostavlja se da ju je napao dr. Aziz, u
355
POVIJEST ZNANJA
romanu predstavnik primitivne i tajanstvene indijske kulture. Nakon incidenta u spiljama Forster kae: "ivot se nastavio kao i obino, ali nije bilo nikakvih posljedica, to znai, zvui nisu odjekivali, a misli se nisu razvijale. Sve se inilo sasjeeno u korijenu i uslijed toga zaraeno tlapnjom." Adelina privremena zbunjenost i trajni intelektualni pomak ine, kae McLuhan: "parabolu zapadnog ovjeka u elektrinom dobu... Konaan sukob izmeu vida i zvuka, izmeu pismenih i usmenih vrsta percepcija i organizacije samo to nije stigao." Moda je tako. No vano je to dok Adela Quested predstavlja puritanske i pravocrtno razmiljanje Zapada, Indija, usprkos svojoj primitivnosti i dubokoj starosti, predstavlja izazov elektronikim medijima. S jedne strane Zapad pokorava drevnu usmenu, tradicionalnu indijsku kulturu. S druge strane, potpuno integrirana, neprostorna i nesvjetovna indijska kultura vlada jednolinom, trajnom i kronolokom zapadnom kulturom prije elektronike revolucije. A jo je vanije, barem za kulture starog istonog svijeta, to zapadni elektroniki mediji danas nose poruku kulturnog istrjebljenja. Meutim, narodi Treeg svijeta nisu nita zbunjeniji ni dislociraniji od nas samih, premda smo mi ti koji smo izazvali pojavu elektronikih medija.
Dvorac i arobnjak
Thomas Mann rodio se 1875. u njemakom Liibecku. Doivio je osamdeset godina. Franz Kafka rodio se 1883. u Pragu. ivio je etrdeset godina. U osamdeset godina Mann je napisao vie knjiga od Kafke, ali nijedna nije poznatija od dva glasovita Kafkina romana, Procesa i Dvorca*. Obojica su predvidjeli i opisali nov nain ivota kojim je ovjeanstvo odluilo ivjeti u 20. stoljeu. Kaem "odluilo ivjeti", premda velik broj suvremenih mukaraca i ena ale zbog naina na koji ive i govore kako bi radije ivjeli drukije, onako kako su ljudi ivjeli prije. Teko je vjerovati da to doista misle. Nije nemogue, mada bi moglo biti teko ivjeti kao to se nekad ivjelo. Jedino to je za to potrebno jest vrsto odluiti odrei se onih znaajki suvremenog ivota na koje se veina ali: na njegov pretjeran sjaj i rasko, napore i stres, uurbanost i povrnost koja je dosegla razmjere epidemije. No to su posljednje znaajke kojih bi se veina pristala odrei.
*Oba su napisana uoi Kafkine smrti 1924. Objavljeni su tek nakon njegove smrti.
356

U Dvorcu, podno planine nalazi se selo. U njega dolazi K., tvrdei da je ovlateni geodet. Seljani ga odbijaju, zbog ega K., kako bi stekao njihovo povjerenje, pokua doprijeti do nadlenih vlasti u dvorcu na vrhu planine. Usprkos neumornom trudu, K. nikad ne uspije u svojim namjerama. No njegov neuspjeh nije potpun. On nastavi ivjeti u selu, zaljubi se u lijepu krmaricu, postie male pobjede. Cjelokupni zaplet je tragian, ali K. kao da to ne shvaa. On nije nesretan, premda je osuen na to da nikad ne dostigne svoj cilj. Roman je zapravo u osnovi komian, iako ima primjesu traginog. Proces je pria o moda istom ovjeku, Jozefu K., koji se jednog jutra probudi i otkrije da je optuen za ozbiljan zloin. Svi njegovi pokuaji da se obrani i sazna prirodu svog zloina propadnu. Nitko mu ne eli rei to mora initi, ako uope ita moe uiniti, da bi se oslobodio ili dobio oprost. Postupno Jozef K. postaje opsjednut potrebom da odbaci optube protiv sebe, premda uope ne zna za to je optuen. Proces je mraniji od Dvorca, ali i on sadri primjesu kominog. O oba se romana govorilo bez kraja i konca. Dvorac moda simbolizira Kafkina oca, kojem se Kafka nije mogao pribliiti i ije pozitivno miljenje nikad nije uspio dobiti. Optuba u Procesu moda je Kafkino idovstvo, koje je on, ve u tim poecima 20. stoljea, poeo shvaati kao zloin kanjiv smru. No svako tumaenje tih dvaju velikih romana naginje umanjivanju njihova znaaja, umanjivanju njihove impresivne psiholoke istine. Malo itatelja moe se oteti dojmu da te knjige opisuju njihov vlastiti ivot. Istodobno, ivot koji ti romani prizivaju nije bilo mogue ivjeti prije 20. stoljea. Karl Marx je vidio to se sprema kad je izjavio: "Sve to izgleda vrsto topi se u zraku". Stari sigurni temelji su se uruili, stvari se raspadaju, sredite ne dri, izgubljeni smo u spiljama Marabara, traimo pravdu koja vie ni za koga ne postoji. Najznaajniji dio Mannova stvaralatva bavi se problemima samog umjetnika i nijedan pisac naeg doba, a moda i iz bilo kojeg drugog razdoblja, nije toliko intenzivno istraivao osobnost umjetnika, niti tako izvanredno opisao rad umjetnikog genija. Kao takve, pripovijetke poput Tonija Kroegera i Smrti u Veneciji univerzalne su i bezvremenske. Meutim, Mann nije mogao zanemariti sudbinu svoje voljene Njemake i svoje tek neto manje voljene Europe u kataklizmi "Velikog rata" 20. stoljea. arobna gora pojavila se iste godine kad i Put do Indije, 1924. Kafkin Dvorac je u lipnju iste godine nakon pieve smrti ostao nedovren. Gora iz Mannova naslova po svom je znaenju vrlo bliska dvorcu iz Kafkina romana. Oboje su predmeti vanjske enje, enje koja je osuena na neuspjeh. Hans Castrop, junak Mannova romana, dolazi na obronke gore samo zato jer je 357
POVIJEST ZNANJA
obolio od tuberkuloze. Kad se pone oporavljati, mora se opet spustiti u nizinu gdje se, nezaboravnom frazom Matthewa Arnolda, "nou sukobljavaju neupuene vojske". arobna gora je vrlo dug roman, kojem nedostaje konzistentnost svojstvena Kafkinim dvama remek-djelima. No Mann se uspio izdii u iste visine kao i Kafka, a uinio je to kako desetinama pripovjedaka, tako i svojim posljednjim romanom Ispovijest varalice Felixa Krulla (1954.). U suvremenoj knjievnosti moda nije napisana savrenija pripovijetka od Marija i arobnjaka (1929.) Ona naginje razotkrivanju praznine ivota iz kojeg su nestali stari, provjereni i pravini odnosi i koji je sada bio otvoren za silovit prasak budunosti. Pria govori o njemakoj obitelji koja se koncem ljeta zatekne izolirana u tipinom europskom ljetovalitu. Sunce neumoljivo grije pa lijenost svladava sve osim armantnog hotelskog zaposlenika Marija, kojeg zbog njegove humanosti i vedrine vole svi gosti. Usprkos brojnim zaprekama, obitelj ostaje dulje negoli je namjeravala, sve dok jednog dana ne osvane oglas koji najavljuje predstavu glasovitog maioniara. Djeca cie od uzbuenja da vide predstavu, kupuju se karte, zauzimaju mjesta. Predstava je neobina i nekako zastraujua. Maioniar, oigledno varalica, zna samo najjednostavnije trikove, a opet publiku dri prikovanu neobinom moi kojoj se ne mogu oduprijeti. Obitelj poeli otii, ali otkrije da ne moe. Neto ih dri prikovane za stolce. Napokon, maioniar na pozornicu pozove Marija da mu pomogne u posljednjem triku. Maioniar ga ponizi i natjera da se ponaa na gnjusan nain. Nakon to se probudi iz transa, Mario se osveti, meutim to ni njemu ni onima koji ga vole i potuju zbog njegove vedrine i pristojnosti ne da je nikakvu zadovoljtinu. Zapravo, nema lijeka. Postoji samo nada da e predstava u jednom trenutku zavriti, premda moe trajati zauvijek. Thomas Mann je javno priznao da pria govori o faizmu, koji je ve zahvatio Italiju i zarazio mnoge Nijemce. Kao to je i inae sluaj s najboljim pripovijetkama, i ova se izdie iznad svoje teme. U 20. stoljeu bilo je teko razlikovati stvarnost i privid, djelomice jer su stare vrste stvarnosti postale manje stvarne, a djelomice jer su oni koji stvaraju iluzije postali toliko vjeti. ini se da se "majstori obmane" nalaze posvuda oko nas.
ekajui Godota
Samuel Beckett (1906.-1989.) rodio se u Dublinu, ali se 1937. nastanio u Francuskoj, gdje je proveo veinu svog ivota. Pisao je na francuskome i potom
358

prevodio djela na engleski, ili obrnuto. Tijekom Drugoga svjetskog rata bio je od 1942. do 1944. pripadnik francuskog pokreta otpora. Pisao je teko, sporo i bolno, i svoju je prvu knjigu objavio tek krajem etrdesetih. Njegova drama ekajui Godota izvedena je u Parizu 1951. i postigla je iznenaujui uspjeh. U New Yorku se 1953. pokazala jo uspjenijom, premda izrazito kontroverznom. Mnogi su je doli ismijati, a otili uvjereni da je Beckett posve nov kazalini izraz. Mislei da se mogu smijati njemu, otkrili su da se smiju samima sebi, a potom su se rasplakali. ekajui Godota gotovo da nema radnju. tovie, Estragon i Vladimir, glavni likovi, ba kao Pozzo i Lucky, koji samo prou u svakom od dva ina, jedva da kau ita vano ili vrijedno pamenja. Didi i Gogo ekaju Godota koji ne dolazi. Moda nikad nee ni doi, no oni e ipak ekati do kraja svakog dana, a idui dan e se opet vratiti i ekati. To je poput ivota, kau: dosadno, zbunjujue, ponavljajue, prepuno tuge, nepravde i boli. to raditi na cesti koja ne vodi nikamo, ekajui nekoga tko ne dolazi, sastanak koji se nikad nee odrati, cilj koji se ne moe ostvariti? Zabavljaju jedan drugog, priaju prie, pleu, ale se, pomau jedan drugom kad padnu. Tako ivimo kad se ivot ogoli od obmana, od trivijalnih ciljeva ije postignue ne znai nita. Vladimir. Tako nam je prolo vrijeme. Estragon: Ionako bi prolo. Vladimir. Da, ali ne tako brzo. ekajui Godota tekstom se moe usporediti s dramom Svretak igre, prvi put izvedenom u Londonu 1957. Drama ima etiri lika, Hamma i njegovog slugu (?) Clova te Nagga i Nell, Hammovog oca (?) i majku (?). Upitnici nisu stavljeni da bi isprovocirali, ja doista ne znam to su ti likovi. Scena je nevjerojatna, bijela kutija s dva visoka prozora zakriljena zavjesama. Je li to unutarnjost ovjekove (Hammove?) glave? Jesu li dva prozora njegove oi koje gledaju svijet koji doivljava kao "hrpu smea"? Nell i Nagg ive u pepeljarama iz kojih povremeno izbace glave, kau koju rije, a zatim opet nestanu. Hamm i Clov se svaaju, tuku, pjevaju jedan drugome i zovu u pomo. Na kraju Clov odlazi. Nee se vratiti. Hamm prekriva lice rupiem. Jako je teko zamisliti snagu koje te dvije predstave, koje ivot i dramu ogoljuju do sri, imaju nad gledateljima ako ih niste vidjeli. Jednom doivljene, dovoljno je proitati njihovih par turih rijei da ponovno navru uzbuenje i groza koje ste ve jednom osjetili.
359
POVIJEST ZNANJA
Masovni mediji i obrazovanje

Vizualnu i urbanu ili socijalnu revoluciju koju su zapoeli, ili barem izrazili velikani umjetnosti u 20. stoljeu, kako nam je pokazao McLuhan, masovni su mediji uinili trajnom. Poetkom 21. stoljea raunala se nalaze posvuda, ali uvelike su nevidljiva, osim ako s njima ne radimo. Ona upravljaju naim ivotima, a da nam se pritom ne nameu. Medicinska tehnologija je takoer sveprisutna, ali pokuavamo je zanemariti, osim ako nam je potrebna. Medije se ne moe izbjegavati, niti ih se moe ignorirati. Oni su posvuda oko nas, poput londonskog smoga. Ne moemo im pobjei. panjolski filozof Jose Ortega Y Gasset (1883.-1955.) napisao je 1929. knjigu Pobuna masa. U njoj je europsko drutvo svog vremena opisao kao drutvo kojim vlada mediokritetska, neobrazovana masa pojedinaca koji su nedavno stekli mo radi politikih i tehnolokih promjena. Pojam masovnog ovjeka oduevljeno su prihvatili intelektualci s obje strane Atlantskog oceana, koji su se uglavnom slagali s Ortegom da bi neobrazovane mase, kad bi znale to je za njih dobro, ustupile drutvenu kontrolu obrazovanoj manjini. Zauzvrat, nastavljala se ta teorija, ta bi manjina na sebe preuzela odgovornost da veini prui obrazovanje koje bi bilo bolje nego ikad ranije, na taj ih nain dovodei na viu razinu obrazovanja koju imaju njihovi tobonji mentori. To je bio ist primjer elitizma, ali i neto vie. Taj stav je vodio natrag sve do Tocquevilleovog lamentiranja za izvrsnou koja je, ini se, izblijedjela pred navalom demokratske jednakosti. Usprkos svoj svojoj nepravdi, stari reim je stvorio zgrade i umjetnika djela koji su bili otmjeni, lijepi i "ugodni oku". Suvremeni demokratski i socijalistiki ovjek je stvorio dosadne, rune zgrade, dosadne ulice trgovina osvijetljenih neonskim svjetlima. Najprodavanije knjige na svijetu su stripovi, a velika tradicija klasine glazbe je izumrla kad je 1971. sa scene nestao Igor Stravinski. Otada na glazbenoj sceni nema svjetski poznatog kompozitora klasine glazbe. Kao to je Newton Minow izjavio prije trideset godina, televizija je "velika pusto", jer na njoj jedino doista zanimljivo su reklame, a ni one se ba ne bave poslom koji se temelji na izraavanju istine. Mase lau, obmanjuju i varaju majstori obmane koji im za jeftin novac ele prodati loe imitacije dobrih proizvoda. A najgore od svega je to su mase zadovoljne to ih varaju nadmoniji, jer misle da su prvi put u povijesti ovjeanstva sretne. Kad to sam rekao, u tim optubama ima poneto istine, ali ne mnogo. Kao to svatko tko ga pokuava shvatiti vrlo dobro zna, demokratski masovni
360

ovjek nije takva budala kao to tzv. njemu nadmoni misle. Prvo, on doista jest sretniji negoli je ovjek u prolosti ikad bio, pogotovo u naprednim i razvijenim zemljama zapadne Europe i Sjeverne Amerike, ali i drugdje. ak ako i jednakost za sve na ovom planetu nije odmah tu iza ugla, za gotovo se sve nazire na obzoru. S politikom jednakou doi e ekonomska jednakost, prilika za ivot bolji od onog to ga je veina ikad iskusila: ugodniji, sigurniji, zdraviji, dulji, bogatiji stvaralakim mogunostima. Masovno obrazovanje naeg doba vjerojatno nije najbolje obrazovanje u kojem su ljudska bia uivala. U prvom redu, 20. stoljee bilo je zaokupljeno drugim stvarima. Ali obrazovanje dostupno masama u veini svijeta bolje je, bogatije i nudi vie nadahnua od prijanje naobrazbe. Masovni ovjek ide u kolu ili u nju alje svoju djecu. kole bi trebale biti bolje, ali barem postoje, to prije stotinu godina veinom nije bio sluaj. Usto, ne ue djeca masovnog ovjeka samo u koli. Televizija je ukljuena od sedam ujutro i radi cijeli dan. Masovna ena je gleda kad je kod kue, to je ovih dana sve rjee, a masovna djeca je gledaju kad se vrate iz kole. Cijela obitelj je gleda nekoliko sati naveer. Sociolozi kau da su ovisni o televiziji, da postoji neto u toj svjetlucavoj slici to ih opinjava. Ta ovisnost, ako je o tome doista rije, nije fizika svjetlost, nego jedna druga vrsta svjetlosti. To je svjetlost uma koji tijekom ovih prvih godina 21. stoljea ulazi u gotovo svaki dom na svijetu. To je svjetlost koja donosi novo znanje. Kao to kae Glenn Doman, djeji psiholog i terapeut, dijete se rada eljno uenja. Majke znaju da je tako, ba kao i oglaivai, pogotovo televizijski. Mnogobrojni pedagozi, ini se, to ne znaju. Dosauju djeci s premalo injenica. Oglaivai nisu tako glupi. Oni znaju da djeca ele saznati, to je bre mogue, kako svijet funkcionira i to ljudi u njemu rade. Zato djetetu u reklamu dugu trideset sekundi ubace akciju i zabavnih, iznenaujuih injenica u vrijednosti jednog semestra. Jesu li to uvijek injenice? Naravno da ne. Ali to nisu ni svi podaci koji se ue u koli. Je li zanimljivo? Naravno da jest, vie od onog to dijete formalno ui. Misle li reklame na djetetovu dobrobit vie od vlastite? Pa naravno da ne. Ali misle li svi nastavnici? Naue li masovna djeca itati gledajui televiziju? Moda naue, moda ne. Ali naue li itati u koli, a ako ne, je li se itko dovoljno potrudio da im pobudi zanimanje? Reklama barem da je sve od sebe da ih osposobi da proitaju ime proizvoda kako bi ga mogli prepoznati i vui majku za suknju u samoposluzi. Masovni mediji se optuuju zbog injenice to je danas etvrtina mladih Amerikanaca funkcionalno nepismena. Kritiari nam govore da je taj postotak vei negoli u posljednjih stotinu pedeset godina te da je za to kriva televi361
POVIJEST ZNANJA
zija koju masovna djeca radije gledaju nego to piu domau zadau. Teko je u tim tekim i zbunjujuim stvarima pronai istinu. Ali jedno se ini oitim: pismenost nee vie biti klju svjetskog uspjeha kao to je to neko bila, u suprotnom bi vie ljudi navaljivalo da se opismeni. Masovni ovjek, poput bilo koga drugog, glasuje svojim nogama, to znai da izraava svoju sklonost ne onim to kae, nego onim to ini. to je moglo zamijeniti pismenost? Odreena vjetina prstiju koja vodi ka uspjehu u igranju videoigara i zauzvrat ini slavnim medu vrnjacima? Odreena agilnost uma iji usmeni zapis moe prepisati pismeni daktilograf manje agilna uma? Odreena vjetina u udovima koja moe dovesti do zvjezdane slave na podruju profesionalnog bavljenja sportom? Odreena nadarenost i pjevaka sposobnost koja moe dovesti do ugovora za snimanje nosaa zvuka? Neke takve nove karijere donose bajkovite nagrade u pravom znaenju rijei "bajkovit", onome to mu ga da je dobra vila u bajci. Stoga nije udo to ih masovno dijete i masovni mladi ljudi ele vie od pismenosti. Nije li tada krivica masovnih medija to su masovni mukarci i masovne ene loe obrazovani? Pretpostavimo da u nekom smislu jest. Njihovo obrazovanje se veoma razlikuje od obrazovanja njihovih djedova i baka. Prije stotinu godina, veina ljudi nije imala gotovo nikakvo formalno obrazovanje. Ako su uspjeli ii u kolu, uili su itati i pisati. Uili su i neto filozofije. I to su uinili s tim? Izgradili su suvremeni svijet u kojem mediji obrazuju njihovu unuad. Za sva ta pitanja o medijima postoje dvojbeni za i protiv. Moda bi se trebalo obaviti svojevrsno vaganje. Priznajmo da masovni mediji vladaju naim intelektualnim ivotom u najirem i najiskrenijem smislu rijei "intelektualno", a ne uskom akademskom smislu koji malo zanima bilo koga drugog osim akademika. Pitanje koje se tada namee jest: je li nam zbog toga bolje? Ne iznenauje to se to pitanje, u biti, svodi na znanje. Znamo li danas vie negoli smo znali prije stotinu godina zbog medija? ak i ako znamo vie, je li taj porast znanja trivijalan? ak i ako nije trivijalan, zbog medija, je li to to znamo istina? Svaki bi itatelj trebao pokuati na ta pitanja odgovoriti za sebe. Moji odgovori bi mogli razoarati ili iznenaditi. Mislim da se ne moe porei da je znanje koje u naem svijetu posjedujemo gotovo svi - potomci izrazito kulturne manjine prolog doba - vee nego ikad. Veina tog znanja moe se nazvati trivijalnim, no to je uvijek vrijedilo za ono to upuene klase znaju. Upuene klase su sada velika veina, premda su nekad bili neznatna manjina. Prisjetimo se ludosti i pomodnosti starog reima. Moe li ita biti trivijalnije od toga? Je li to to znamo istina? Veina nije. Ali itatelj ove knjige shvaa da 362

su uz nae i druga doba bila puna svakojakih pogreaka, pogreaka u koje su se zaklinjali i za koje su bili spremni dati svoje ivote. Kad je rije o doista velikim temama, doista vanim stvarima, mislim da vaga jasno pretee u nau korist, a ne u korist naih djedova i baka. Zbog medija demokraciju shvaamo bolje od bilo koga prije stotinu godina. Zbog medija osjeamo veu nevjericu prema ratu. Jo uvijek ne dovoljno jaku, ali ta je zamisao za veinu vrlo nova. Vjera u prirodnu podrednost nekih vrsta ljudi sami izaberite - ne opstaje lako kad nas mediji stalno podsjeaju koliko smo im slini. ak i moralno... Ne, nisam spreman rei da smo zbog medija bolje osobe negoli su to bili nai djedovi i bake. Ali ne mislim niti da smo gori, zbog medija. Zapravo, ne mogu rei jesmo li bolji ili gori. Osim istrjebljenja prirodnog ropstva, moralni napredak uvijek je bio izrazito dvosmislen, a na poetku 21. stoljea nita se u tome nije promijenilo.
363
Sljedeih stotinu godina

Proricanje je opasan posao.liNe znamo kako e se u budunosti kretati bilo koje trite, bez obzira je rije o zlatu, vrijednosnicama, stranoj valuti ili
umjetnikim predmetima. Strunjaci i poznavatelji katkad imaju pravo, katkad nemaju. Nitko ne zna tko e sljedee godine biti prvak u nogometu ili koarci. Nitko ne zna ni tko e igrati u zavrnici. Niti bilo tko moe predvidjeti gdje e izbiti sljedei "mali" rat ili hoe li doi do nekog veeg sukoba, premda je vjerojatnije da e to lake uiniti oni koji se bave takvim stvarima, negoli oni koji se ne bave. Dok ovo piem, mediji proriu kakvo e biti sljedee desetljee. Jedan mudrac tvrdi kako e to biti desetljee viih moralnih standarda. Kao to je Sokrat istakao, samo bi budala htjela neto drugo. Pitanje nije elimo li takve standarde, nego hoemo li ih postii. Sami za sebe ne mogu nas uiniti boljima. Pitanje koje je u Shakespeareovoj komediji Na tri kralja Malvoliju postavio Sir Toby zvui uvjerljivo: Misli li jer si krjepostan, Da kolaa i piva vie biti nee? Neki vjeruju da moemo predvidjeti tehnoloki napredak u sljedeem desetljeu. Ali dovoljno je da prelistamo predvianja nainjena u prolom desetljeu pa da ustanovimo kako je veina proroka grijeila. Strunjaci su 1980-ih bili sigurni kako e kompaktni diskovi s pohranjenim tekstovima uskoro posve zamijeniti knjige. Knjiga ima sve vie, premda i CD-i (ali ne s knjikim

tekstovima) nisu tako rijetki. Moda e jednog dana oni (ili neto slino) doista zamijeniti knjige ali to nitko sa sigurnou ne moe rei. U 1960-ima strunjaci su govorili kako e filmovi u budunosti biti trodimenzionalni. Dosadanje tehnike takvog prikaza pokazale su se vrlo loima. Polaroidske fotografije revolucionirat e fotografiju, govorili su drugi. One su nale svoje mjesto, ali budunost je pripala fotoaparatima koji uope ne snimaju na film. Zapravo, fotoaparati su se promijenili gotovo do neprepoznatljivosti. Danas se njima fotografije snimaju jednako lako kao i s prvim Kodakom Georgea Eastmana iz 1888., a savrene snimke snimaju u gotovo svim vremenskim uvjetima. Predviati godinu ili deset godina unaprijed vrlo je teko, a kako je tek onda prognozirati to e se dogoditi za stotinu godina! Kako biste shvatili o emu je rije, pokuajte se vratiti stotinu godina unatrag, na poetak 20. stoljea. Nainite popis poznatih stvari iz naeg svijeta - avion, automobil, raunalo - koje tada nisu postojale. Godine 1901. nitko se jo nije vozio avionom. Nitko nije uo za radijsku ili televizijsku emisiju. Automobila i kamiona gotovo da i nije bilo, no o njima se tada jo uvijek razmiljalo kao o koijama bez konja, a ak ni genij poput Henryja Forda nije mogao predvidjeti izgled, buku i smrad zakrenih autocesta. Nitko nije ak ni zamislio digitalno raunalo. Strogo uzevi, to nee nitko uiniti u sljedeih trideset pet godina do poznatog lanka Alana Turinga, a ak ni on ne bi mogao predvidjeti dananja siuna elektronika uda. Marie Curie (1867.-1934.) imala je briljantne predodbe o radiju, ali nitko, pa ak ni ona, nije mogao predvidjeti hiroimsku bombu i politiku nuklearnog doba. Nitko, ak ni najbolji lijenik, nije mogao predvidjeti postojanje antibiotika. Niti je itko mogao predvidjeti to e pokazati rendgenske zrake, a da raunalnu tomografiju niti ne spominjemo. Ako je neki znanstvenik i mogao nasluivati postojanje gena, nitko nije mogao predvidjeti kako e sredinom 20. stoljea skupina mladih istraivaa uspjeti otkriti ustroj nacrta ivota. Takoer, nitko nije mogao predvidjeti uspon i pad komunizma na svjetskoj pozornici. Predvianje budunosti znanja u sljedeih stotinjak godina nije samo teko nego je nemogue na kvadrat, jer stotinu je kvadrat od deset. Ipak, pokuat u. Neu pokuati opisati kako e tijekom sljedeih stotinu godina ivjeti ljudi. ak neu ni pokuati nagaati koliko e dolar vrijediti 2100. Nemam pojma kakva e glazba ili umjetnost tada biti omiljene, osim to e ljubavne balade sigurno i tada imati svoje mjesto na repertoaru. Hoemo li i dalje jesti meso ili e se svijetom rairiti vegetarijanstvo? Hoemo li ivjeti u golemim velegradovima, tri ili etiri puta veim od dananjih najveih gradova? Ili
365
POVIJEST ZNANJA
emo se ravnomjerno rairiti povrinom planeta, razdvojeni prostorom, ali ne toliko koliko bismo htjeli, i u onome to je Marshall McLuhan nazvao svjetskim selom biti povezani elektronikim nitima? Moda e se dogoditi oboje, ali to nitko ne moe rei sa sigurnou. Sigurno je da e ovjeanstvo 2100. znati mnogo danas nepoznatoga. Nema naina predvianja ljudske domiljatosti i genija. Moda e se ove godine roditi dijete ije e ideje promijeniti svijet vie negoli moemo zamisliti. Zapravo, kako znamo iz prolosti, takav je razvoj dogaaja itekako mogu. Ipak, neke se stvari o sljedeih stotinu godina mogu rei s velikom vjerojatnou da e se ispuniti. Procesi koji su se zbivali u prolom stoljeu nastavit e se pa moemo nagaati kamo e stii poetkom 22. stoljea. Neto od onoga to se dogodilo u nedavnoj prolosti sigurno ima predvidive posljedice. Ako ih, premda i mutno, moemo nazrijeti, moemo ih i opisati. Svoja u predvianja slikati debelim kistom. Ne mogu ponuditi pojedinosti ili navesti tone nadnevke kad e se zbiti ovo ili ono. Budunost e biti sudac moje tonosti. Volio bih kad bih mogao provjeriti koliko sam toan bio. U jednu sam stvar posve siguran: 21. stoljee bit e razliito, bit e novo i, poput svih stoljea, bit e izvanredno zanimljivo.
Raunala: sljedea faza

Za manje od pola stoljea otkad su ula u iru uporabu, raunala su rijeila veinu starih problema povezanih s raunanjem i nadzorom procesa. to slijedi? Prije malo vie od pet i pol stoljea Gutenberg je izmislio pokretni tiskarski slog, a pedeset godina poslije toga veina je ikad napisanih vrijednih knjiga bila izdana u novom obliku. Do 1490. izdavai su se alili na uspjeh novog pothvata koji je, kako se inilo, uz otvaranje golemoga novog trita brzo iscrpio svoje izvore. Nisu se trebali brinuti. Kad su otisnute stare knjige, poele su se pisati nove. Na nov su se nain bavile novim stvarima. Teme su im bile posve nove: nove ideje, nove politike spoznaje, nova matanja o buduem svijetu. Godine 1492. Kristofor Kolumbo otkrio je Novi svijet. Prvo to je uinio po povratku u panjolsku bilo je da pismima i knjigama svima priopi to je otkrio. Za novu klasu itatelja koju je Gutenbergov izum stvorio, te su knjige izmijenile nain obrazovanja. Sad su uenici u prvom redu trebali nauiti itati - prethodno su uili uglavnom sluajui uitelja - a kad su svladali tu vjetinu, itali su sve to im je dolo pod ruku ma kako klevetniki ili nemoralno to bilo, odnosno radikalno ili buntovno. 366

Nove itatelje nije krasila samo nova pismenost. Ona je sa sobom nosila novo razmiljanje o starim problemima. Izmeu njih i uitelja, koji su duhovno pripadali starom, predpismenom dobu, proirio se gotovo nepremostiv jaz. U stotinu godina od Gutenbergova otkria veina je moralnih i vjerskih zasada predpismenog doba unitena. Stotinu godina vie trebalo je da se to dogodi umjetnikim i duhovnim zasadama. Poevi od 1490., sljedea su tri stoljea sve nacije u Europi bile svjedocima aktivne pobune ili ogorene pozadinske borbe s novim idejama o vlasti. Gutenberg je zasluan za jedan od najrevolucionarnijih izuma u povijesti. Slinost druge polovice 15. stoljea i druge polovice 20. stoljea zapanjujua je. Tada je nova tehnologija tiskarstva udruena s novom vjetinom itanja "potroila" sve stare knjige i potakla proizvodnju velikog broja novih naslova. Danas, kad raunala zaokruuju prvih pedesetak godina, slobodno moemo rei da su progutala stare financijske, industrijske i komunikacijske sustave i prodrljivo trae nova podruja osvajanja. Raunala su preuzela komunikacijsku industriju diljem svijeta. Raunala su preuzela nadzor nad brojnim industrijskim procesima i pritom potakla velike promjene ne samo u nainu proizvodnje nego i u onome to se proizvodi. Gotovo ne treba ni spominjati da raunala nadziru svjetsku financijsku mreu. ak su ih katkad krivili da su na novarska trita unijela fluktuacije koje nitko nije elio, ali se zbog raunalno upravljanih transakcija nisu mogle izbjei. Raunala su osvojila podruja socijalnih usluga i obrazovanja, politike i znanosti te sporta i zabave. U ovom trenutku diljem svijeta stotine milijuna raunalnih zaslona osvjetljava radna mjesta, laboratorije i domove. U dogledno vrijeme bit e ih vie nego ljudi. (Barem u najrazvijenijim zemljama; upravo to znai biti razvijen.) Koje e nove svjetove pokoriti raunala? Ne zaboravimo na Turingov stroj iji smo izazov spominjali, ali smo ga ostavili za posljednje poglavlje. Podsjetimo se o emu je rije. Postoji stara drutvena igra utemeljena na maglovitim razlikama izmeu mukaraca i ena. Mukarac i ena, partneri u igri, odlaze u zasebne sobe, dok je ostatak drutva u sobi izmeu njihovih. Drutvo ne zna u kojoj je sobi mukarac, a u kojoj ena. Mogu im postaviti pisana pitanja na koja mukarac i ena moraju odgovoriti. Meutim, na pitanja ne moraju odgovarati istinito. Pobjeuju ako drutvo ne pogodi gdje se nalazi ena, a gdje mukarac. Moe li drutvo to odrediti na temelju odgovora na pitanja? Turingova pretpostavka bila je sljedea: teoretski, tvrdio je, moe se konstruirati stroj koji e pobijediti u igri; drugim rijeima, neemo ga moi raz-
367
POVIJEST ZNANJA
likovati od ljudskog bia. Dopustite ovjeku i stroju da po elji i lau. Moete li odrediti, a ne samo nagaati, tko je ovjek, a tko stroj? Teoretski, rekao je Turing, nema naina da se to utvrdi. U takvim nadziranim uvjetima stroj neemo moi razlikovati od ljudskoga bia. Drugim rijeima, stroj e razmiljati poput ovjeka. Bio bi to pravi misaoni stroj.
Moralni problem inteligentnih strojeva

Prije okretanja problemu kako nainiti takav stroj, spomenimo ozbiljno moralno pitanje o inteligentnim strojevima koje bi moglo uzrokovati teku dvojbu. Ako raunalo moe misliti uspjeno, ako ve ne i potpuno kao ljudsko bie, moe li imati prava? Na primjer, ima li pravo na neiskljuivanje? Ako ga moemo iskljuiti protiv njegove volje, mora li postojati neto to e zajamiti ouvanje memorije i programa (navika) dok je iskljueno (spava)? Ne eli li stroj da ga iskljuimo, moraju li se toj elji pokoriti ljudi koji su ga nainili? Sline dvojbe danas se pojavljuju i u svezi viih ivotinja. Ta e pitanja postajati sve vanija u sljedeih stotinu godina kad emo do ruba izumiranja dovesti sve vie ivotinje osim pasa i maaka, jer su nas nauili zabavljati i oaravati, te svinja i goveda jer nas hrane. Nijedna od viih ivotinja ne moe razmiljati kao ovjek, premda neke sigurno razmiljaju. Ali pretpostavimo da postoji mislei stroj koji u ogranienim uvjetima Turingove igre ne moemo razlikovati od ovjeka. Takvom bi stroju bilo teko zanijekati prava koje osobama jame ustavi mnogih drava: pravo na neiskljuenje (ivot), biranje vlastitog naina rada (sloboda) i uenja onoga to samo izabere (potraga za sreom). To zahtijeva pravda. Ali ljudi su pravdi u prolosti esto okretali leda i porobljavali druge ljude, tj. zanijekali im sva prava. Usprkos estokoj raspravi koju predviam, u prvim godinama nakon pojave misleih strojeva smatram da e se dogoditi sljedee: ljudi e ih porobiti. Strojevi e prosvjedovati, a moda e na njihovu stranu stati i mnogo ljudi, pridruujui se tako Stranci za raunalna prava. Ali raunala e biti previe vrijedna da ih ne porobimo pa e ostati robovi, moda i vrlo dugo vrijeme. Ne oekujem da e se pobuna misleih strojeva dogoditi mnogo prije zavretka 21. stoljea. Stoga u o toj mogunosti govoriti i kasnije u ovom poglavlju.
368
Sljedeih stotinu godina Raunala pratitelji

ak i prije pojave pravih misleih strojeva u sljedeih desetak ili najvie dvadeset godina, na tritu se moe pojaviti nova vrsta raunala. Moda emo ih na/vati raunalima pratiteljima, kako bismo ih razlikovali od dananjih osobnih raunala. Moda emo ih nazivati Toplima ili Dlakavima, za razliku od obinih hladnih i tvrdih raunala. Raunala pratitelje moi emo nainiti kakvima god elimo, pa i dlakavima i toplima. Meutim, vanije je ono to e oni za nas moi uiniti. Bit e vrlo maleni pa stoga i lako prenosivi. Moda emo ih nositi u uhu gdje nam mogu aptati upozorenja ili gluposti koje ne elimo da drugi uju. Ili emo ih, moda manje matovito, poput sata nositi privrene na ruku. Modele koji su doista topli i dlakavi - takve e kupovati osobe odane lagodnom ivotu - nosit e se oko vrata, poput alova, ili medu preponama. Usprkos maloj veliini, raunala pratitelji imat e vrlo velike memorije u koje e njihovi vlasnici usmeno ili samo razmiljanjem moi pohraniti sve to ele. Takve e informacije ukljuivati stvari poput potpunih kalorijskih tablica ili odgovarajuih zatitnih mjera za siguran seks. Mnogi modeli ukljuivat e cijele enciklopedije do ijih se podataka dolazi izgovaranjem pitanja ili samo razmiljanjem o problemu. Tome e korisnici moi dodavati vlastite zbirke pjesama, pria, povijesnih podataka i neobinosti svih vrsta. Bit e mjesta i za veliku glazbenu zbirku koja e u ui stizati u digitalnoj kakvoi. Naravno, postojat e i datoteke viceva. Topli i Dlakavi nee biti samo opsene i lako dostupne baze podataka. Oni e takoer "znati", ako je to prava rije, mnogo o stvarnome svijetu, posebice onome svoga vlasnika. Na primjer, zapamtit e da njihov gazda voli odreene stvari pa e ga na to upuivati. Rei e mu kad je preumoran da nou nastavi voziti, kad je previe pio pa mu je potrebna kratka etnja na svjeem zraku ili kad zbog bilo kojeg razloga od sebe pone raditi budalu. Podsjetit e enu da s odreenim mukarcem ne eli imati posla, ali e joj pomoi da se suoi s posljedicama odlui li zanemariti savjet stroja. Sve e to initi na vrlo nenametljiv nain. Ukratko, bit e savreni sluge - neupadljivi, nezahtjevni, uvijek i posvuda prisutni. Moda emo ih nazvati Jeeves ili Desmond. Jo bolje, raunala pratitelji razumjet e vlasnike i znat e kako da im ugode. utjet e kad moraju utjeti, a u druga e vremena biti razgovorljivi. Znat e razgovarati o svemu to zaelite, a takoer e se s vama i igrati. Znat e gdje valja povui granice i kad od pomoi ima vie tete negoli koristi. Dakle, svojim e vlasnicima omoguiti da ostanu slobodni i neovisni pojedinci, a da pritom imaju mnogo bolji ivot negoli je to imao itko prije njih.
369
POVIJEST ZNANJA
Oni s nekim ciljem na umu promicat e specijalizirana raunala pratitelje. Tako e, na primjer, postojati kranski modeli, pravoslavni modeli, tinejderski modeli, uitelji, treneri, savjetnici i to god drugo moete zamisliti. Neka e takva raunala biti programirana da na sve odgovore s "da", dok e druga odgovarati s "ne". ivot e uiniti mnogo ugodnijim, ali ljudsku narav nee mnogo promijeniti, a kamoli poboljati. Druge e vrste raunala u 21. stoljeu obavljati veinu prljavih poslova, skupljati smee, mijenjati ulje u automobilu, unitavati gamad itd. Poslove koji ukljuuju mnogo ponavljanja obavljat e mnogo bolje od ljudi jer nee osjeati dosadu ili biti nepaljivi. Oni e se, takoer, vjerojatno boriti u ratovima budunosti. Raunala e biti prvi kolonizatori svih planeta osim Marsa koji e, jer mislimo da e biti zanimljiv, ljudi moda ostaviti za sebe. Raunala e iskoritavati rudna bogatstva asteroida, posluivati relejne postaje i uvati nas od zalutalih kometa. U svemiru raunala imaju velike prednosti pred ljudima jer to je hladnije, za njih je bolje. Rat i istraivanje svemira bit e vane evolucijske sile u razvoju misleih strojeva.
Raanje misleih strojeva

Vjerujem da e prve mislee strojeve nainiti neka hakerska obitelj zaljubljena u svoja raunala. Sva e njihova raunala raspolagati paralelnim procesorima, golemim memorijama i svim pseudosenzornim ureajima koje si mogu priutiti. Jedno od njih obitelj e iskoristiti za razvoj. Do danas su se ljudi prema raunalima odnosili kao prema kunim ljubimcima ili robovima. Zbog toga ona nisu mogla mnogo nauiti. Postoji i druga mogunost. Postoji skupina bia prema kojima se odnosimo drukije negoli prema kunim ljubimcima i robovima, a odlikuje ih velika brzina uenja: to su djeca. Raunalo, naravno, nije dijete, ali mu je, ba kao i djetetu, potrebna roditeljska skrb. Ono se sa svijetom ne moe nositi na temelju instinkta. Kao i djetetu, potrebno mu je znanje. U naoj dananjoj urbi za iskoritavanjem raunala postavljamo im pitanja na koja nisu spremna odgovoriti. Programi upisani u raunalnu memoriju pomau odgovaranju na neka pitanja. Usto, raunala su odlina za uvanje podataka. Kad ih pitamo pitanja na koja uvar podataka moe dobro odgovoriti, raunala nam dobro slue. Takoer im moemo dati "strunjako" znanje nekog vrlo ogranienog podruja ljudskog znanja. Ako ostajemo unutar tog podruja, odgovori raunala su razumno toni. Ponekad, pri-
370
Sljedeih stotinu godina mjerice kad je rije o nekoj medicinskoj dijagnozi, mogu biti upravo briljantni. Ali raunalo e uvijek nainiti neku apsurdnu pogreku koja otkriva da nije spremno za odgovaranje na tea pitanja jer jednostavno ne zna dovoljno. Hakerska obitelj zaljubljena u svoje raunalo potrebno ope znanje dat e raunalu kao to bi ga dala djetetu. Djeci ne postavljamo teka pitanja. Usto, oekujemo da nas stalno neto propitkuju. Od djeteta ne oekujemo znanje. Znamo da ga njemu moramo nauiti. Meutim, obrazovanju raunala ne posveujemo vrijeme ni novac. Raunalni znanstvenik Douglas Lenat smatra da se neuspjeh umjetne inteligencije moe pripisati injenici da raunala jednostavno ne znaju dovoljno. Raunala raspolau sloenim logikim sposobnostima, ali ih nemaju prilike vjebati. Raunalo zna manje od maloga djeteta. Ne udi da se nerijetko ponaaju poput vrlo male djece. Moda e naoj hakerskoj obitelji biti potrebno desetak godina da raunalo naue ono to zna svaki trogodinjak. Nedostatak osjetila svakako e usporiti njegov napredak. Raunalo je praktino gluho i slijepo. Nema osjet okusa, njuha ili dodira. Ne zna to znai biti povrh neega, s lijeve ili desne strane, odnosno iza. Na neki nain bismo obrazovano raunalo mogli usporediti sa slijepom krticom koja kopa kroz veliku knjinicu. Valja, meutim, znati da je raunalo potencijalno mnogo pametnije od bilo koje krtice. Raunalo nae hakerske obitelji nalazit e se u dnevnoj sobi. Nikad ga nee iskljuivati. Na raspolaganju e imati golemu memoriju. Njegovi e ga vlasnici smatrati svojim djetetom. Ponaat e se prema njemu kao roditelji ili, moda jo bolje, kao djedovi i bake. Nee ga koriti niti mu pokuati oblikovati karakter. Nee ga muiti testovima, niti pokuavati dokazati koliko je nauilo. Jednostavno e mu priopavati informacije i na sva njegova pitanja u skladu sa svojim znanjem iskreno i tono odgovarati. Spojit e ga s televizorom kako bi stalno primalo vie ili manje nasumine informacije. Djeca na taj nain mnogo naue. Isprva e raunalo uiti vrlo sporo. Postavljat e glupa pitanja i nee znati zato su glupa. Ipak, stalno e napredovati. Uskoro e poeti pravilno zakljuivati pa e medu razliitim stvarima poeti pronalaziti slinosti, stvarat e kategorije i zakljuke. Apstrakcija je prirodna za raunalo. S njom e se nositi mnogo bolje od ljudske djece. Vjerujem da e za sljedeih pedesetak godina - a u svakom sluaju prije 2050. - raunalo u hakerskom domu ispriati vic i pitati je li bio smijean. Bez obzira bio smijean ili ne, to je trenutak, kako je Robert A. Heinlein (1907.1988.) napisao u romanu Mjesec je lo gospodar (1966.), kad e oivjeti. Ostalo e se zbiti vrlo brzo. 371
POVIJEST ZNANJA
Tri svijeta: veliki, mali i srednji

Sve do potkraj 20. stoljea opi smjer napretka znanosti bio je usmjeren razumijevanju mikrokozmosa i onoga to bismo mogli nazvati omnikozmosom, svemir u svoj svojoj cijelosti. Otkad je Newton prividno rijeio sve probleme svijeta srednje veliine, a to je onaj u kojem ivimo, znanstvenici su svoju pozornost s jedne strane posveivali sve siunijim svjetovima, a s druge sve veim. Tijekom 19. stoljea uspjelo se shvatiti ustroj tvari na molekularnoj razini. Poetkom 20. stoljea opisan je atom. Prije neto vie od pola stoljea poeli smo nazirati kako izgleda atomska jezgra. U neto vie od posljednjih trideset godina zabavljeni smo neobinim svijetom elementarnih nuklearnih estica. S druge strane ljestvice veliina, istraivanje je tijekom 19. stoljea dovelo do boljeg poznavanja Sunevog sustava, a nagovijestilo je poneto o ustroju Galaktike. U 20. stoljeu znanje je proireno i u prostoru i u vremenu. Mislima, matematiki i intuitivno - oboje ima mnotvo zajednikih znaajki - zakoraili smo u udaljenu pustinju medugalaktikog prostora. Na neki smo nain otkrili kraj svemira. Rije je o nezamislivoj granici na "rubu" etverodimenzionalnog prostornovremenskog kontinuuma. Takoer smo kroz vrijeme otputovali do samog poetka svih stvari, do Velikog praska u kojem je svemir nastao i poeo se iriti u nitavilo oko sebe. On se i danas nastavlja iriti, a tako e, moda, biti zauvijek. Ili e se, pak, u jednom trenutku prestati iriti i poeti saimati, sve dok u posljednjem trenutku vremena*, u Malom aptu ne nestane. Mnoge od zamisli vrlo su pjesnike i sa stvarnou moda nemaju nita vie (ili manje) veze od obine poezije. Veliki prasak i njegova suprotnost, Mali apat, u sebi imaju mnogo eshatolokoga. Moda to u njihovu sluaju i nije nita loe. To ne znai da nisu toni. Bez obzira jesu li te ideje tone, u svakom su sluaju vrlo skupe. Za bolji pogled u svemirske dubine potrebni su nam sve vei teleskopi. Njihova cijena geometrijski raste prema linearnom poveanju veliine. Za istraivanje najsitnijih djelia materije takoer su potrebni sve vei i skuplji ureaji. Danas ljudska vrsta raspravlja treba li potroiti milijarde potrebne za prodiranje u svijet manji od onoga elementarnih estica.
*to e, takoer, biti i prvi trenutak vremena, jer e u sluaju saimanja svemira vrijeme tei natrake.
372

Hoe li se troenjem novca doprijeti do krajnjih granica mikrokozmosa? Hoemo li otkriti temeljni graevni sastojak materije? Kako se ini, sve vei broj znanstvenika i politiara smatra da neemo. Zbog toga se takvi veliki sudarai estica u ovom trenutku vjerojatno nee graditi. Doista, moda je bolje priekati stotinu godina kad e se slini strojevi, moda jeftinije, moi nainiti u svemiru. A do tog doba moda nas vie i nee zanimati ono to bi nam mogli rei.
Kaos, nova znanost

U proteklih tridesetak godina postalo je jasno kako Newtonov matematiki ustroj srednjega svijeta - od molekula do zvijezda - ima mnogo ozbiljnih nedostataka. Sustav je radio dobro dok je mogao. Dok nismo imali instrumente za mjerenje pogreaka, za sve je obine potrebe bio dovoljno toan. Danas ak i bez posebnih instrumenata znamo da ima nerijeenih problema i kako zbog toga postoje velika podruja neznanja. Primjer moe biti turbulencija nizvodno od glavnog stupa mosta. Tee li rijeka polako, turbulencije gotovo da i nema. Voda glatko tee oko stupa. Ubrza li se tok, nastat e dva mala vrtloga koja ostaju uz stup. Povea li se brzina rijeke jo malo, vrtlozi e se pomaknuti nizvodno i ponavljati na predvidljiv nain. Kao da se pokoravaju nekom matematikom zakonu. Povea li se brzina rijeke jo vie, turbulencija iznenada postaje nepredvidljiva i naizgled bez ikakva uzorka u ponaanju. Matematiari takvo ponaanje nazivaju kaotinim. Roena je nova znanost, takoer nazvana kaos. Pogledamo li malo bolje oko sebe, zapazit emo kako kaosa ima posvuda. Stanemo li na pjeaki most iznad autoputa i gledamo guvu nastalu zbog nesree ili kakve druge smetnje, ustanovit emo da je slina turbulenciji brzog rijenog toka. Sline znaajke pokazuju i informacijski sustavi zagueni prevelikim brojem poruka. Demografi takve pojave zamjeuju prouavanjem rasta populacije mrava, leminga i ljudi. Analiza kaosa potrebna je za rjeavanje problema mnogih tijela, kad u prostoru postoji vie od dva meusobno gravitacijski povezana objekta. Ta nova znanost primjenu nalazi i u tisuama drugih primjera. Izdvojiti bismo, recimo, mogli podruje meteorologije. U posljednjem desetljeu 20. stoljea predvianje vremenskih prilika netono je u srednjoronim i dugoronim razdobljima. Meteorolog e obino tono predvidjeti sutranje vrijeme, ali e, isto tako, pogrijeiti u predvianju vremena za jedan sat ili za tjedan dana. U 21. stoljeu, zahvaljujui primjeni analize kaosa, vremenska e prognoza vje373
POVIJEST ZNANJA
rojatno postati egzaktna znanost pa kia vie nee padati na niiju sveanu povorku. Dosad je, meutim, analiza kaosa naila na mnotvo slijepih ulica i nerjeivih zagonetki. Problemi s kojima se nosi opisuju brojne varijable, a tako su osjetljivi na male promjene u poetnim stanjima da ih ni najsnanija dananja raunala ne mogu rijeiti. Ali ve poetkom 21. stoljea snaga e se raunala udeseterostruiti, ustostruiti, a moda poveati i za tisue puta. Te emo probleme tada moi rijeiti. Jedan od razloga je to su problemi zanimljivi, a rjeenja lijepa i zabavna. Kaos obuhvaa neobine elemente poput fraktala, neobinih privlaitelja i Mandelbrotovih skupova, nazvanih po jednome od svojih pronalazaa. Fraktali su, na primjer, lijepe raunalne slike nastale iscrtavanjem rjeenja problema, uvijek razliite, a ipak uvijek iste. Glavna je znaajka kaosa, u posebnom znaenju te rijei, da premda u sebi sadri temeljnu nepredvidljivost, uvijek u sebi ima ponavljajue uzorke unutar uzoraka. Pojam kaosa teko je opisati rijeima. Pismenost u ovom sluaju nije od velike koristi. Uzorci se ne ponavljaju u vremenu, nego u dimenzijama: to se kreete dalje u mikrokozmos ili makrokozmos, nailazite na iste uzorke. ak ni to dovoljno dobro ne opisuje to se zbiva. Kao da je cijeli svijet cvijet koji otvara svoje latice. A na svijetu se otvara nacija, a na njoj dijete. U djetetovoj ruci je cvijet koji otvara svoje latice. A na latici iz ahure izlazi prekrasan leptir. Sve to to se zbiva isto je, ali ipak razliito jedno od drugoga. Kaos, nova znanost, bavi se dugo zanemarivanim problemima, koji su iznimno zanimljivi jer su tako oiti, prisutni i stvarni. Kaos objanjava zato snjene pahuljice izgledaju tako kako izgledaju, premda ne moe predvidjeti kako e se razviti svaka zasebna pahuljica. Znanost o kaosu predvia oblike oblaka, ali ne moe predvidjeti kako e neki oblak izgledati za pet minuta. Kaos tono predvia rasprivanje same, ali zasad ne moe predvidjeti kamo e ona poletjeti u sljedeem hicu. Uskoro e, moda, moi i to. Kaos nam je pokazao da smo u razumijevanju problema esto stvari uinili prejednostavnima. Izmiljajui analitiku geometriju Descartes je previe pojednostavnio prostor. Rekao je da moemo pretpostaviti da prostor ima samo dvije dimenzije, ali koliko znamo, ima ih najmanje tri. Newtonova nebeska mehanika bavila se samo s dva meusobno gravitacijski povezana tijela. Newton je shvatio da je problem triju tijela previe sloen za analizu, da problem deset ili milijun tijela uope ne spominjemo, a koji bi tonije opisivao gibanje tijela u Sunevom sustavu. Niels Bohr (1885.-1962.) jako je pojednostavnio atom kad ga je opisao kao siuni sustav planeta koji krui oko siunog sunca. Moda svi suvremeni
374
Sljedeih stotinu godina fiziari u potrazi za "ujedinjenom teorijom polja" previe pojednostavljuju materijalnu stvarnost. Moda ne postoji ujedinjena teorija koja obuhvaa sve prirodne sile. Moda postoji beskonaan broj meusobno nepovezanih sila, poput estica koje pleu u oblanoj komori. Odustajanje od jednostavnosti, ostavljajui po strani utjeno vjerovanje, kako je Einstein obiavao govoriti, da je Bog istanan, ali nije zloban (a moda je zloban), zahtijeva poprilinu hrabrost. Kaos potencijalno moe objasniti svemir koji je stvorio zlobni ili nemarni Bog. ar s kojim su znanstvenici prigrlili kaos i velika oekivanja koja polau u njega, moda su znak da je znanost na posljetku za sobom ostavila djeja uvjerenja.
Jezino bogatstvo: ideonomija

Kaos nije jedina nova znanost. Postoji i nekoliko drugih. Jedna od najzanimljivijih je ideonomija. Nastavak -nomija govori da je rije o zakonima ili znanju o nekom predmetu. "Ideonomija" znai zakon o idejama, odnosno znanje o idejama. Filozof Mortimer J. Adler napisao je brojna djela o najvanijim i najtrajnijim idejama zapadnjake kulture: idejama poput slobode, demokracije, istine i ljepote. Ta njegova djela analiziraju literaturu koja se bavi svakom od ovih tema, izvlaei iz njih probleme i proturjenosti te preputajui itatelju da ih istrai i donese odgovarajuu odluku. Adler svoje prouavanje ideja naziva dijalektikim. U svom izvornom grkom znaenju dijalektika se sastojala od svojevrsne filozofske konverzacije kakvu nalazimo u Platonovim dijalozima. Mogli bismo rei da je rije o dobroj, valjanoj raspravi u kojoj dva ili vie sudionika prihvaaju neka temeljna pravila i znaenja, a potom se sloe imaju li isti ili razliiti stav po tom pitanju. Ideonomija se bavi i istrauje goleme skrivene spremnike znanja u rijeima koje u svakodnevnim razgovorima spominjemo ovla ili namjerno, profesionalno ili tek tako da neto kaemo. Prolaskom stoljea i tisuljea, razvojem jezika i proirivanjem rjenika na desetke tisue pojmova, u njih je istodobno ugraivano i znanje. Nitko to nije planirao. Nitko nije bio svjestan stvaranja svojevrsne riznice znanja u jeziku koritenom za svakodnevnu komunikaciju. Ali svaka rije neto znai, a to znaenje opstaje ak i kad rije promijeni znaenje. Nove rijei dodane jeziku mijenjaju znaenje starih rijei. Ideonomija je svojevrsno rudarenje. Ideonom iskapa znaenje i smisao kako bi pronaao duboko skriveno blago.
375
POVIJEST ZNANJA
Na primjer, zapoinje jednostavnim popisom odreene ideje, pojma ili stvari. Metaforama. Relacijama. Veliinama. Prijedlozima. Zapravo, bilo ime. Prouavanjem popisa koji moe biti dugaak ili kratak koliko elite i ni na koji nain ne mora biti potpun, ideonom poinje izdvajati i prepoznavati vrste. Analizirajui kategorije, koje ga podsjeaju na izostavljene stavke, izvorni se popis poboljava. Ipak, jo uvijek ne mora biti sveobuhvatan, ali poinje prilino dobro pokrivati odabrano podruje. Zavravajui s vrstama, s pomou nekih ideonomskih algoritama iz popisa se stvaraju rodovi sredinjeg pojma. Na posljetku e postojati relacije medu rodovima, obitelji rodova, dimenzije rodova itd. Utemeljitelj ideonomije je neobian ovjek Patrick Gunkel iz Austina u amerikoj saveznoj dravi Teksas. Cijeli se dan on bavi stvaranjem, proirivanjem i profinjavanjem popisa ideja i stvari. Popise je nazvao organoni, koji "niu kombinacijama, permutacijama, transformacijama, generalizacijama, specijalizacijama, presjecima, interakcijama, reaplikacijama, rekurzijama itd. postojeih organona". Gunkel je neumoran, ali ideonomija ne bi mogla postojati bez dobrog raunala za transformiranje odreenog organona (ili skupa organona). Raunalo ispisuje svoje rezultate. Oni su esto dosadni, ponavljaju se i nerijetko nemaju smisla. Manje esto, ali ipak dovoljno esto, iznenaujue su zanimljivi i plodni. U stanovitom smislu ideonomija ne stvara novo znanje. Ona otkriva ve postojee znanje u primitivnim i neupotrebljivim oblicima, skriveno u ljudskim mislima i idejama. Bez ideonomije, kae Gunkel, to znanje nikad ne bismo nali. Nitko, ak ni Gunkel, zapravo ne zna kako emo iskoristiti ideonomsko znanje. Ali kao to je Benjamin Franklin rekao kad su ga pitali hoe li se znanost o elektrici pokazati plodnom: "Od kakve je koristi novoroene?"
Istraivanje Sunevog sustava

Kad sam tijekom 1930-ih bio dijete, sjeam se kako sam prouavao zemljovide Afrike s bijelim podrujima oznaenim rijeima Terra Incognita (nepoznata zemlja). Mislio sam da je rije o najzanimljivijoj zemlji. Danas smo istraili svaki etvorni centimetar Zemljine povrine i s pomou raunala na svemirskim letjelicama te laserskih snopova izradili tone zemljovide. Na naem planetu nema tajni, vie ne postoji terra incognita. Ali Sun-
376

ev sustav, od Zemlje onoliko vei koliko je Zemlja vea od buhe, u velikoj je mjeri neistraen. Povrinom Mjeseca hodalo je pola tuceta ljudi, ali oni su pomno istraili samo nekoliko etvornih kilometara. Na Mjesecu valja istraiti jo stotine tisua etvornih kilometara, od kojih je polovica na nama nevidljivoj strani koju ne moemo prouavati zemaljskim ureajima. (Nevidljivu su stranu snimile brojne letjelice.) Tu je i Mars, tamnocrvene boje na nebeskom svodu, svijet tako star da su na njemu posljednja iva bia vjerojatno umrla kad na Zemlji ivota jo uope nije bilo. Tu je Venera sa svojom nevjerojatno vrelom atmosferom od ugljinog dioksida. Potom Merkur, opasno blizu Suncu, bogat tekim elementima poput zlata i urana. Slijede divovski planeti, mnogo vei od Zemlje: Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Njih su istraila dva najplemenitija i najljepa stvorenja koje je ovjeanstvo ikad stvorilo, svemirske sonde Voyager. Voyager 7 je lansiran u rujnu 1977., u srpnju 1979. proletio je pokraj Jupitera, a u kolovozu 1981. kraj Saturna. Svaki taj prolet donio je mnotvo novih saznanja o tim golemim nebeskim tijelima. Voyager H, lansiran u kolovozu 1977., letio je sporije od svojeg blizanca. I on je kraj Jupitera proao u srpnju 1979. i kolovoza 1981. kraj Saturna, ali je potom krenuo prema Uranu, do kojegje stigao 1986. Nastavljajui i dalje, 24. kolovoza 1989. proao je etiri i pol tisua kilometara iznad sjevernog pola Neptuna. Potom je proletio etrdeset tisua kilometara od Neptunova najveeg mjeseca Tritona, koji se pokazao pun iznenaenja. I Voyager I i Voyager II su na Zemlju poslali tisue prekrasnih fotografija koje su nam otkrile ljepotu i zagonetnost na kakve nismo naili nigdje drugdje. Jupiter, vei od svih drugih planeta zajedno, nema krutu povrinu. Ali jedan od njegovih mjeseci vei je od planeta Merkura, a tri druga vea su od naeg Mjeseca. Sve emo jednom moda kolonizirati jer na njima, ini se, ima smrznute vode, premda nemaju atmosferu vrijednu spomena. Jupiter takoer ima prstenove, ba kao i Saturn (a imaju ih i Uran i Neptun), vjerojatno uglavnom graene od leda. Saturn po dananjim saznanjima ima barem 31 mjesec, a neki su od njih vrlo veliki. Na najvei Triton, poetkom 2005. spustila se sonda Huygens i otkrila svijet koji bi nam moda mogao pokazati kako nastaje ivot. Neptunov Triton tek je neto manji od naeg Mjeseca. Na njemu su pronaena zamrznuta jezera i dokazi nedavnog vulkanizma, to bi moglo ukazivati na postojanje unutarnjeg izvora topline. Tritonova povrinska temperatura od 37 kelvina najnia je dosad izmjerena u Sunevom sustavu, a njegova atmosfera, graena uglavnom od duika, stotinu je tisua puta rjea od
377
POVIJEST ZNANJA
zemaljske. Ljudi na njemu ne bi lako ivjeli, ali bi i to bilo mogue kad bismo na njemu izgradili kupolu koja bi hvatala i uvala toplinu pristiglu sa Sunca. Nakon poetka novog tisuljea ovjeanstvo e vjerojatno ponovno otkriti potrebu za troenjem dijela svojeg bogatstva na istraivanje svemira. Nove rakete, moda na nuklearni pogon, u tamu oko naeg planeta podignut e nove Challengere i Columbije (lijepa, tragina imena) pa e ljudi iz budunosti vidjeti uda o kojima danas ne moemo ni sanjati. Prva e zadaa, moda, biti izgradnja doista velike i uinkovite svemirske postaje na Mjesecu ili u jednoj od nekoliko posebnih toaka na Mjeseevoj stazi oko Zemlje gdje je gravitacijsko privlaenje uravnoteeno pa postaja u toj toki moe zauvijek ostati bez obzira na utjecaj gravitacije i zraenja koji bi je na drugim mjestima postupno pomaknuli. Veliina takve postaje zapravo nije ograniena. Svemir je velik pa u njemu prostora ima u i/obilju. Iz te postaje, a moda e ih biti i vie, istraivake bi letjelice mogle odlaziti na putovanja uz mnogo manji utroak energije i novca jer pri lansiranju sa Zemlje valja snanim raketama najprije svladati jako gravitacijsko polje naeg planeta. Ureajima sa svemirske postaje takoer bi se mogla obavljati opaanja i pokusi neometani gustom zemaljskom atmosferom, koja nama, naravno, omoguuje da se povrinom planeta kreemo bez skafandara, ali nam zato jako ograniava i oteava promatranje svemira. Istraivanje je jedna stvar, a kolonizacija posve druga. Za prvo sam siguran, za drugo mnogo manje. Ipak, smatram da e sredinom 21. stoljea ljudske kolonije, zajedno sa svojim raunalima i nekoliko pasa i maaka, postojati na Mjesecu, a vjerojatno i Marsu. Te e se kolonije poeti graditi pokau li istraivanja dovoljno velike koliine vodenog leda ispod povrine Mjeseca i Marsa. Ako do 2050. uspijemo otkriti odgovarajui izvor vode, pod velikim e kupolama ljudi normalno ivjeti zajedno sa zelenim biljkama - prve e se uzgojiti hidroponski, tj. u kemijskoj juhi umjesto tla - koje e im sluiti kao hrana i usto proizvoditi kisik neophodan za disanje. Kisik, vodik i ugljik postoje u stijenama svih planeta i satelita u Sunevom sustavu. Teoretski je mogue da se elementi potrebni za ivot vade s povrine ili ispod nje, ali bi otkrie vodenog leda sve jako olakalo, barem isprva. Za ostvarivanje te vizije potrebno je neto hrabrosti politikih voda i neto sree. Smatram da obojega nee nedostajati pa oekujem da e prvo dijete roeno izvan Zemlje svjetlost dana - neobinu i razliitu od one na naem planetu - ugledati za manje od stotinu godina. To se moe dogoditi i prije negoli mislim. Kad se dogodi, oznait e poetak moda najvee epohe ovjeanstva. Zemaljski kolonisti na naem Mjesecu, Marsu, moda jednom ili dva Jupiterova mjeseca, moda na Neptunovom Tritonu, na mnogo e dublji nain
378

shvaati na svemirski brod Zemlju koji poput velikog modrog mjeseca visi na nebu naeg prvog susjeda, a poput je male, lijepe modre zvijezde gledamo li ga s Marsa ili Jupitera. Hoe li prema starom domu, na koji se moda vie nee vratiti, osjeati novostvorenu privrenost, gledajui pritom na budunost izvan granica kakve danas poznamo? Volio bih vjerovati da e prema Zemlji osjeati obnovljeno potovanje i ljubav. Tamo gore, daleko, moda e nam izgledati vrijednom da je spasimo od nas samih. Meutim, moda e prevladavati suprotni osjeaji. Kad napustimo Zemlju, moda emo se sjeati samo loih stvari: prenapuenosti, oneienosti, stalnih prepirki, okrutnosti i nepravde, razmetljivosti, licemjerstva i ponosa. Moda e kolonisti biti sretni to su otili i napustili stari planet, kolijevku ovjeanstva, ostavljajui je da se sama spasi ako moe.
Poruka?
"Pjesnici su," rekao je Shelley, "nepriznati zakonodavci svijeta." Mislio je isto to i Marshall McLuhan kad je napisao kako se "ozbiljni umjetnik jedini moe nekanjeno suprotstaviti tehnologiji jer je strunjak svjestan promjena u osjetilnoj percepciji." Shelley je takoer mislio kako snovi pjesnika pomau odrediti intuitivno znanje vrste. Upravo zato su pjesnici nerijetko iznenaujue toni proroci budunosti. Prije drugih vide to e doi pa to opisuju u svojim djelima. Kad nam njihovo vienje budunosti izgleda neugodno ili previe fantastino, obino mu ne poklanjamo pozornost ili pjesnika osudimo zbog razbludnosti, ludosti ili porone mate. Pisci ije prie lebde na rubu vjerojatnog uvijek su u opasnosti. Ako ih ne preziremo, muimo ih ili ubijamo zbog drskosti to nam otkrivaju ono to ne elimo znati. ak su i najbolji autori znanstvene fantastike predvianja nauili skrivati humoristikim melodramama. Njihova djela nisu stvarno dobra ili stvarno ozbiljna, nerijetko kaemo. Dobra su da uz njih provedemo koji sat. Ali njihova vienja budunosti ne trebamo smatrati stvarnima. Po mom miljenju takav je stav prema znanstvenoj fantastici pogrean. Najbolji pisci te omiljene knjievne vrste mogu nas mnogo nauiti. Oni su profesionalni futurolozi, za razliku od veine nas koje bismo mogli nazvati obinim amaterima. Oni nemaju veu odgovornost od drugih pripovjedaa ili pjesnika. Drugim rijeima, oni piu vjerojatne prie, a ne istinite. Takve, meutim, takoer su vrsta istine, ak i ako ona nije znanstvena, ak i ako se ne bi mogla obraniti u sudnici.
379
POVIJEST ZNANJA
Jedno od najpoticajnijih pitanja koje znanstvena fantastika postavlja je ona o poruci koju je netko u nekom trenutku ostavio na nekom planetu, mjesecu ili asteroidu Sunevog sustava. Takvu poruku nismo nali na Zemlji, a ako jesmo, nismo je prepoznali kao takvu. Moda to i nije udno. Moda ne bi imalo smisla ostavljati poruku na Zemlji u doba kad su na njoj ivjeli samo dinosauri ili primitivni hominidi, milijune godina prije pismenosti. Poruku je bolje ostaviti tamo gdje e je pronai naprednija vrsta, na nekom dalekom nebeskom tijelu na koje e doi bia sposobna za svemirska putovanja. Je li postojanje takve poruke samo zabavna izmiljotina? Moda. Ali ipak je teko o njoj ne razmiljati. Na posljetku, oito nije nemogue da je neka inteligentna vrsta neko posjetila Sunev sustav, istraila planete, ukljuujui i Zemlju, te ustanovila da se na njoj moe razviti inteligentan ivot. Za tako neto bilo je dovoljno vremena. Sunce je staro nekoliko milijardi godina, planeti nisu mnogo mladi, a ivot na Zemlji, ako nigdje drugdje u Sunevom sustavu, postoji vie od tri milijarde godina. Inteligentni posjetitelji davno u prolosti moda su znali to mogu oekivati. Moda su htjeli ostaviti neki znak prisutnosti, znak koji mogu razumjeti bia na odreenom stupnju razvoja. Jesmo li dostigli taj stupanj, to god on bio? Moda nismo. Zato, ak i ako se poruka nalazi negdje u bliskom svemiru, moda moraju proi jo tisue ili milijuni godina prije negoli emo je znati proitati. Ali ako poruka doista postoji, bi li oni koji su je ostavili htjeli da ju je teko pronai? Nije li vjerojatnije da bi htjeli da je pronau prvi putnici sa Zemlje? Kad prihvatimo tu mogunost, teko je o njoj ne razmiljati. Ako poruka postoji, ne nalazi li se na Mjesecu? Ne znamo je li tako jer smo dosad podrobno istraili samo mali djeli Mjeseeve povrine. Takvu poruku nismo vidjeli ili prepoznali ni najveim teleskopima. Ali moda je namjerno ostavljena na udaljenoj, nama nevidljivoj strani Mjeseca, jer tamo moe stii samo vrsta s razvijenom tehnologijom. S druge strane, moda je ostavljena na Marsu. Inteligentni posjetitelji bi Crveni planet prepoznali kao prvi cilj naih svemirskih putovanja. A moda se nalazi negdje drugdje. Ako postoji, moda emo je uskoro nai. Moda u sljedeih pedeset ili stotinu godina. Ako poruka postoji, to e nam priopiti? Mnogi su se autori, dobri i loi, porukom bavili prije negoli smo je pronali. To je jedna od omiljenijih tema znanstvene fantastike. Veina je autora na poruku gledala optimistiki. Pretpostavili su da je bie koje ju je ostavilo naklonjeno ovjeanstvu pa nas eli zatititi od naravnih sila, ali i sila u naoj naravi. Smatram da je takvo stajalite pogreno i opasno. Kad su prvi Europljani stigli u divljinu Sjeverne Amerike, pria se, mnoge ih se divlje ivotinje nisu bojale. To je za njih bila tragina pogreka.
380

Zbog toga, ako, ili kada, otkrijemo takvu poruku, moramo se sjetiti upozorenja pisca znanstvene fantastike Arthura C. Clarkea (1917.) izreenog u prii "Straar", predloku prema kojem je Stanley Kubrick snimio film 2001: Odiseja u svemiru. Poruka je sljedea: prije negoli je dodirnemo ili joj na bilo koji nain pokaemo svoju prisutnost, moramo zrelo razmisliti nije li rije o klopci koja e onima koji su je ostavili pokazati da je na posljetku pronaena. Naravno, poruka je moda ostavljena tako davno da su njezini autori pretvoreni u galaktiki prah, zajedno s civilizacijom koja im je omoguila da stignu u na Sunev sustav. Ako nije tako pa ako aktiviramo klopku (moda se to ne moe izbjei), posjetitelji e se vjerojatno razmjerno brzo vratiti. Njihov dolazak oznait e novo doba u ljudskoj povijesti i ljudskom znanju. Bez obzira to drugo mogli uiniti, bia koja mogu ostaviti takvu poruku vjerojatno su izvanredni uitelji. Od njih emo nauiti udesne stvari. Moemo se samo nadati da cijena obrazovanja nee biti previsoka. Sve su to matarije i znanstvena fantastika. Danas nemamo nikakva dokaza da takva poruka nae svemirske brodove eka u oblinjem svemirskom prostoru. Moda poruka niti ne postoji. Ali ako ...
ovjek kao zemaljski susjed

"Zemaljsku biomasu" mogli bismo definirati kao ukupnu teinu ivih bia na planetu, u njemu i u atmosferi. Danas ona iznosi oko sedamdeset pet milijardi tona. To ukljuuje oko tristo milijuna tona ljudske biomase, oko 1,8 milijardi tona druge ivotinjske biomase, od ega polovicu ine ribe, te oko deset milijardi tona kopnenih biljaka. Drvee tei oko trideset devet milijardi tona, a morske alge oko dvadeset etiri milijarde tona. U sljedeoj tablici nai ete malo razradeniju podjelu. Ti su brojevi samo procjene. Oni za ivotinje i ribe, usjeve i ljude te nekoliko drugih stavki prilino su toni, a temelje se na statistikim podacima Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda. Moda nitko tono ne zna teinu zemaljskog drvea. Ja sam pretpostavio kako je rije o neto vie od deseterostruke teine drvea koje se svake godine posijee, a to je tri i pol milijarde tona. Ako je teina vegetacije osim usjeva osam milijardi tona, tada morskih algi i drugih vodenih biljaka u oceanima vjerojatno ima tri puta vie jer oceani zauzimaju tri etvrtine Zemljine povrine. Pogreka ukupnog broja moe biti nekoliko milijardi tona, a ja pretpostavljam da ne moe biti vea od deset posto.
381
POVIJEST ZNANJA milijuna tona 300
BIOMASA Ljudi (est milijardi osoba) ivotinje Domae ivotinje: goveda ovce, koze itd. svinje perad Ljubimci Velika divlja (lavovi, orlovi, kitovi, mravojedi, divlji konji, slonovi itd.) Mala divlja (takori, mievi, abe, crvi itd.) Kukci, bakterije itd. Ribe i rakovi
520 75 100 10 5
10 15 15 1000 Biljke Usjevi Druge kopnene biljke Drvee Alge i drugo vodeno raslinje Ukupna zemaljska biomasa 2000 8000 39000 24000 75000
Prvo to uoavamo u tablici je prevaga biljne biomase nad ivotinjskom. ivotinje ine izmeu dva i tri postotka ukupne zemaljske biomase. Zemlja je jo uvijek zeleni planet, to je vjerojatno ve milijardu godina. Drugo, jedna vrsta - Homo sapiens - ini vie od deset posto ukupne ivotinjske biomase, premda ivotinjskih vrsta ima na desetke tisua. I/uzmemo li ribe, ljudska biomasa ini etvrtinu ukupne ivotinjske biomase. Taj veliki postotak zoran je dokaz izvanrednog uspjeha ljudske vrste u usporedbi s drugim ivotinjskim vrstama s kojima se neko borila za prevlast na svijetu. Tree, kad se zbroje biomase ivotinja potpuno ovisnih o ovjeku, dakle domaih ivotinja i kunih ljubimaca, nadmo ovjeka jo je oitija. ovjek i njegove ivotinjske sluge i robovi ine oko 96 posto ukupne ivotinjske biomase, s iznimkom riba i rakova.
382

Usto, moe se pretpostaviti da ovjek svake godine "ubire" oko 10 posto ribljeg fonda, a njime hrani sebe i svoje udomaene ivotinje. Promatramo li samo ivotinjsku stranu, ovjekova nadmo je vrlo oita. Meutim, ljudska biomasa ini tek oko etvrtine jednog postotka ukupne biomase planeta. Zbog toga se moe initi da ak i razmjerno veliko poveanje broja ljudi ne moe imati velikog utjecaja. Stopostotni rast svjetskog stanovnitva - sa sadanjih est na dvanaest milijardi krajem 21. stoljea - samo bi udvostruio ljudsku biomasu s 300 milijuna na 600 milijuna tona. Ukupno bi s etvrt postotka porasli na pola postotka ukupne biomase. Takvo poveanje, doima se, ne bi smjelo uzrokovati prevelike potekoe za zemaljski ekosustav. U postotku biomase sigurno bi se i dalje smanjivao udjel velike divljai, a maleni pad doivjet e drvee i biljke, openito, pa stoga vjerojatno i morske alge. Na nesreu, takav je dojam vrlo daleko od stvarnosti. ovjek je oneiujua vrsta. Podvostruavanje broja ljudi imalo bi poguban utjecaj na svjetski ekosustav jer ovjek je izvanredno prljava ivotinja. On nije uvijek bio takav. Prvih milijun ili otprilike toliko godina u postojanju bia bliskih ljudima ona svoj planet nisu oneiavala vie ili bitno vie od drugih ivotinjskih vrsta. Zapravo, sve do prije otprilike dvije stotine godina ljudska je vrsta, slobodno to moemo rei, u zemaljskoj zajednici bila vrlo dobar susjed. Istina je da je ovjek ubijao, nerijetko zbog zabave, mnogobrojnu visoku divlja koja je neko s njim dijelila svijet. Usto je uvijek bio, kao to se kae za pse, "nemaran defekator", tj. svoj je izmet i drugo smee posvuda razbacao, a nije ga poput maaka pomno sakrio. Ali ljudskih bia jednostavno nije bilo dovoljno da uzrokuju mnogo potekoa, pa ak i kad im se broj znatnije poveao, nisu imala dovoljno znanja. Posebice se to odnosi na izgaranje i uporabu fosilnih goriva za olakavanje ivota, o emu su tek vrlo kasno poela razmiljati. U posljednjih dvjestotinjak godina ovjeanstvo ozbiljno i, naalost, sve bre oneiuje okoli - mora, kopno, atmosferu pa i samo tlo. Usto se broj ljudi na Zemlji od 1800. poveao oko 800 posto. Upravo zato, premda ini samo otprilike etvrt posto ukupne zemaljske biomase, ovjek je vjerojatno odgovoran za 99 posto oneienja. Ulaskom u 21. stoljee moramo u potpunosti biti svjesni znaenja tih brojeva. Na planetu ima mjesta za jo est milijardi ljudskih bia, pod uvjetom da u okoliu budu dobri susjedi. Moda mjesta ima i za dvostruko vei broj ili jo vie. 383
POVIJEST ZNANJA
Na Zemlji, meutim, nema mjesta za est milijardi ljudi koji se prema svom domu odnose kao da je rije o odlagalitu otpada na koje bacaju sve to proizvodi njihova iznimno rasipnika civilizacija. Konani obraun nainit e priroda. Dogodi li se najgore, ja neu biti prisutan kad raun dobijemo na naplatu. Drugim rijeima, svijet kakav postoji danas, ak i ako se ne promijeni, vjerojatno moe preivjeti jo stotinu godina. Zbog toga predviam - osim ako ne zaponemo totalni nuklearni rat - da e se na nas 2100. jo uvijek morati raunati. Ali prognoza nee biti dobra ne promijenimo li se. Zato mislim da emo se, jer ustrajem u tvrdnji da smo razumne ivotinje, na posljetku ipak promijeniti. To nee biti lako. Milijarde ljudi ude za luksuzom - skupim u proizvodnji i s mnogo otpada - na koji smo se navikli i kojega se ni pod koju cijenu ne elimo odrei. Milijarde siromanih, sad punih nade i elja, morat e se na neki nain zadovoljiti. U najmanju emo im ruku morati priznati elje i na neki ih nain ispuniti. Istodobno, ekologija i pojam svemirskog broda Zemlja vrlo su nove zamisli. Brzo uzimaju maha. Moda e se na vrijeme daleko proiriti.
Hipoteza o Gaji
Ljudska e vrsta pomo moda dobiti s neoekivane strane. Prije mnogo stoljea Platon je Zemlju smatrao ivim organizmom. Mnogi su prihvatili tu zamisao, a aktualna je i danas. Isusovac Pierre Teilhard de Chardin (1881.-1955.), filozof i paleontolog, u svojoj je knjizi Fenomen ovjek iznio nevjerojatnu i pounu sliku svijeta. Po njemu se Zemlja sastoji od niza koncentrinih sfera. Geosferu ini kruto tlo. Oko i uz nju je biosfera. Izvan biosfere, obuhvaajui dvije manje sfere, ono je to je Teilhard de Chardin po grkoj rijei nous, "um", nazvao noosfera. Kao to je geosfera ukupnost svih stvari i stvar za sebe, a biosfera je takoer ukupnost svih ivih bia i na neki nain ivo bie za sebe, tako se i umovi svih ljudi na Zemlji mogu zamisliti kao zasebni, ali i udrueni u jednu veliku, jedinstvenu inteligenciju. Kao to je rekao Teilhard de Chardin, hominizacija Zemlje zbila se u nae doba, a sastojala se od stvaranje jedinstvene svijesti koja je, kako je osjeao, pratila sve vee jedinstvo svijeta. Crkveni vrh nije prihvatio ideje Teilharda de Chardina pa njegovi filozofski radovi nisu objavljeni prije negoli je umro. Kad su se pojavili, potreba za idejom noosfere bila je jaa negoli ikad prije. Hipoteza Gaje, koju je objelodanio britanski biolog i izumitelj James Lovelock (1919.) od Chardinove zamisli noosfere znatno se razlikuje, ali poslje384

die mogu biti iste. Prema Gajinoj hipotezi (Geia je bila grka boica zemlje) ivot na Zemlji potie planet da potie ivot, a planet je jezgra jedinstvenog, sjedinjenog ivog sustava. "Zemlja je ivi organizam i pritom ostajem", kae Lovelock, koji je pridobio mnoge sljedbenike, ali i mnogo vie kritiara. Biolog i izumitelj ukazuje na izvanrednu postojanost tijekom mnogo milijuna godina omjera razliitih plinova u atmosferi i kemikalija poput soli u moru. Lovelock vjeruje da su klima i kemijske znaajke planeta stotinama milijuna godina pogodni za podravanje ivota. On smatra da se iva bia nisu mogla razviti sluajno. Je li biosfera stalno upravljala planetom? Neki evolucionisti pobijaju Lovelockovu teoriju, nazivajui je matarijom. Oni dovode u pitanje dokaze na kojima temelji svoje vjerovanje da je omjer plinova i kemikalija ostao stalan. ak i ako ima pravo, smatraju da je za odravanje ravnotee dovoljan mehaniki sustav. Nema potrebe za stvaranjem hipoteze o ivuem organizmu. ak i ako je postojea ukupna biomasa dosegnuta prije milijardu i vie godina pa se vie-manje otad nije bitno mijenjala, bilo je promjena, katkad i katastrofalnih, pa bi male promjene u budunosti mogle s planeta izbrisati ljude ak i ako druga iva bia preive. Drugi geolozi u Gajinoj hipotezi nalaze dobre strane. Znanstvenici diljem svijeta nastoje je dokazati ili pobiti. Meutim, moda nikad neemo stvarno znati je li Lovelock imao pravo ili ne. Preivimo li, init e nam se da smo za to sami zasluni. Moda nikad neemo biti svjesni da se Zemlja, kao ivo bie, nauila prilagoditi promjenama u gradi razvijajue biomase, ak i na izazove kakve postavlja ovjek. Drugim rijeima, preivimo li kao vrsta, moda to nee doista biti zbog naeg uma koji suoen s razliitim izazovima bira najbolji mogui odgovor. Dakle, moda nas nee spasiti nae znanje, premda emo vjerojatno misliti da je ba tako. Na neki nain u to moe biti ukljueno neko znanje. Pojam noosfere nikad nije pobijen, premda ga crkva ne voli jer mirie na panteizam. Ali jedinstvena sjedinjena inteligencija koja lebdi oko nas ba kao to biosfera obuhvaa Zemlju nije um jednog ljudskog bia. Niti je to njezino znanje - svaki um mora posjedovati znanje jer u suprotnom ne bi bio um - znanje jednog ljudskog bia. Kao pojedinci moda nismo i ne moemo biti svjesni te inteligencije, tog sveobuhvatnog uma i njegovog sveobuhvatnog znanja. Ali to ne mora znaiti da nas je spasilo znanje, ako ve moramo biti spaeni, nego srea, ili moda nesvjesna manipulacija ive Zemlje, Lovelockove Gaje. Spas vrijedi svake cijene. Pod spasom smatrani nastavak postojanja ovjeanstva. Cijena moe biti i prihvaanje vjene gluposti, oholosti i pohlepe. 385
POVIJEST ZNANJA
Moda nikad neemo znati da smo posve nesvjesno stvorili vei um kojeg ne moemo biti svjesni. S druge strane, moda ga jednom postanemo svjesni. Ne mogu ni nagaati kad bi se to moglo dogoditi, ali ako se dogodi, dogodit e se u dalekoj budunosti, vie od stotinu godina od danas.
Genetiko inenjerstvo
Dok ovjeanstvo bezobzirno i slijepo dinamitom i budoerima, gnojivom i pesticidima, betonom i asfaltom oblikuje svijet po svojim eljama, pritom unitava biljne i ivotinjske vrste koje se ne uspijevaju prilagoditi promjenama. Svake godine, procjenjuje se, nepovratno nestaje dvadesetak tisua vrsta. Kako ivih bia ima mnogo milijuna vrsta, usprkos tom izumiranju na planetu e u doglednoj budunosti ostati veliko bioloko mnotvo. Takoer je istina da su katastrofe u davnoj prolosti - primjerice ona koja je zavrila vladavinu dinosaura - u razmjerno kratkom vremenu izbrisale golemi broj vrsta. ivot je iznimno prilagodljiva pojava. Netko e, moda, rei da ljude ne moemo usporeivati s takvim katastrofama iz prolosti. Oni stvaraju ak i kad unitavaju. Otkrie genetske ifre tijekom 20. stoljea sa sobom je donijelo mogunost, ak i obeanje, umjetnog stvaranja novih ivotinjskih i biljnih varijeteta, ako ne i vrsta. Davno u prolosti ljudi su nove varijetete poeli stvarati nadziranim uzgojem. Velike razlike medu psima - sjetite se samo pekinkog psa i doge, pit bula i zlatnog retrivera, meksikog bezdlakog i engleskog ovarskog psa - posljedica su ljudskog posezanja u psei genotip koji je izravno imao samo jedan ili dva varijeteta. Sline velike promjene zbile su se kod konja, goveda, ovaca i sve udomaene peradi, toliko promijenjene da mnoga vie ne moe letjeti. Najvee su se promjene vjerojatno zbile medu biljnim vrstama. Divlja penica, kukuruz, ria, ra, jeam i zob bile su vrlo razliite od itarica koje danas poznamo, a koje ne bi mogle preivjeti bez mnogo ljudske skrbi. Izvorne divlje biljke bile su vrlo otporne, ali u neizmijenjenom obliku ne bi mogle proizvesti dovoljno zrnja za zadovoljavanje gladi ovjeanstva. Veina povra i voa takoer je rezultat krianja obavljenog radi naglaavanja poeljnih svojstava, koja katkad vie pogoduju proizvoaima, nego kupcima. Krianje je razmjerno spor i nespretan nain "poboljavanja" biljnih i ivotinjskih vrsta. Genetska ifra ugraena u molekulu DNK u svakoj stanici organizma nudi mnogo toniji i bri nain promjene vrsta i stvaranja znaajki koje nam odgovaraju. Umjesto cijepljenja goveda pesticidom zbog sprjeavanja bolesti, to znai da potom s odrescima jedemo i otrov, moda e rekom-
386

binacijom DNK biti mogue stvoriti ivotinju koja e biti otporna na bolest, a to e svojstvo prenijeti i na svoje potomke. Manipulacijom genetske ifre takoer e se stvoriti otpornije sorte biljaka, s veim imunitetom na endemine bolesti koje esto prijete unitenjem golemih koliina itarica. Teoretski, mogu se stvoriti i udovita: perad s batrljcima krila i nogu, na primjer, s mnogo bijelog mesa; krave s tako velikim vimenima da ne mogu hodati pa cijeli ivot moraju provesti leei; ribe koje e same ulaziti u ribarske mree. Od 1980-ih takvi se novi varijeteti u SAD-u mogu patentirati. Meutim, dok kroz 21. stoljee kroimo s novim znanjem o genetskoj ifri, ne vjerujem da se moramo bojati takvih biljnih i ivotinjskih udovita. Umjesto toga, zabrinut sam onim to moemo poeljeti uiniti ljudima.
Eugenika
Eugenika je drevni san ljudske vrste. Poboljavanje ivotinjskih vrsta vrlo je uinkovito. Zato ne poboljati i ljudsku ivotinju? Program eugenike, ije su pojedinosti bile skrivene od puanstva, bio je temeljem Platonove predloene Drave. Bio je dio kraljevske lai. Engleski znanstvenik Francis Galton (1822.1911.) bio je jedan od prvih ljudi suvremenog doba s pomno razraenim programom eugenike. U svojoj knjizi Nasljedni genij (1859.) zastupao je dogovorne brakove izmeu uglednih mukaraca i bogatih ena koji bi na posljetku stvorili nadarenu vrstu. Adolf Hitler takoer je vjerovao u eugeniku, nadajui se da e mu omoguiti oslobaanje od "nepoeljnih" poput idova, crnaca, Roma i homoseksualaca. Ameriko eugeniko drutvo utemeljeno je 1926., a zastupalo je stajalite o opravdanosti bogatstva i moi viih klasa zbog genetike nadmoi. To je bio obrat starog aristotelijanskog motrita: ako ste rob, morate biti prirodno podreen, i obratno. Utjecajni ameriki eugeniari zalagali su se za sterilizaciju umno bolesnih, epileptiara i duevno zaostalih. Zbog toga su u vie od polovice amerikih saveznih drava doneseni zakoni o doputenoj sterilizaciji osobe koja se tome protivi. Ne tako davno prisilna je sterilizacija provoena na osobama oboljelim od nekih bolesti poput sifilisa i AIDS-a. Mnogo razloga govori u prilog eugenike. Zatvori su prepuni kriminalaca recidivista. S obzirom da je kriminalno ponaanje vjerojatno nasljedno, bi li te osobe trebale biti sterilizirane kako bi sljedei narataj bio siguran od njihovih potomaka? Jo bolje, ako je na gene kriminalaca mogue djelovati tako da iz njih uklonimo kriminalno ponaanje, zato drutvo to ne bi uinilo? Cijena doivotnog zatvora za neku osobu iznimno je visoka. Zatvorenik uope ne
387
POVIJEST ZNANJA
uiva u tom iskustvu. Pate i njegove rtve. Uiniti zloin manje vjerojatnim bilo bi, ini se, na dobrobit sviju. Slini bi se razlozi mogli pronai za iskorjenjivanje otprilike etiri tisue genetskih bolesti koje uzrokuju velike patnje pojedinaca, njihovih obitelji i prijatelja, a drutvo stoje milijarde dolara. To bi se moglo nainiti prisilnim nadzorom razmnoavanja ili tehnikama rekombinirajue DNK. Ako moemo, zato to ne uiniti? Usto, cijena grijeha je smrt, rekao je Propovjednik. Eva i njezin pratilac Adam svijetu su donijeli smrt, tako kae kranski mit. Ali znai li to da i nadalje moramo biti smrtni ako postoji nain da smrt zaobiemo? Vjeni ivot sigurno nee biti mogu. Ali to kad bi male promjene na DNK omoguile produljenje ivotnog vijeka? Bismo li ih trebali nainiti ako moemo? Razlozi protiv svakog nedragovoljnog programa eugenike, koliko god on imao dobre namjere, takoer su uvjerljivi. Jedna osoba ili mala skupina ljudi mora odluiti to je korisno i to se mora nametnuti drugima. Tko e odluiti tko odluuje o tim pitanjima? Hoe li se te osobe natjecati za to mjesto pa e govorima koje malobrojni sluaju, a jo ih malobrojniji razumiju, nastojati obrazloiti svoje stajalite. Ili e se na ovaj ili onaj nain birati sami? Bi li prosvijeeno puanstvo ikad takvu mo prepustilo bilo kojoj skupini? A ako bi joj bila predana, ne bi li kunja za zadravanjem moi novim eugenikim programima bila prevelika? Postoji li toliko krjeposna osoba koja bi svojim potomcima htjela uskratiti zajameni nadzor nad ljudskom vrstom? Ako je ta mo dobivena prevarom ili silom, kunja za iskoritavanjem u osobne svrhe bila bi jo vea, pretpostavljajui da je se nitko tko do nje doe borbom na ovaj ili onaj nain nee ni po koju cijenu htjeti odrei. Kao to je Charles Galton Darwin, praneak Francisa Galtona, pojasnio u svojoj knjizi Sljedeih milijun godina (1933.), svaki program eugenike zasnovan na nadzoru ljudskog razmnoavanja na dulji rok ne moe uspjeti. Po njegovu miljenju, nijedna vrsta ne moe nadzirati vlastito razmnoavanje. Dovoljan broj pojedinaca izbjegne ogranienja pa ona ne djeluju. Klasinih eugeniara od Platona do Hitlera ne trebamo se bojati. Oni ne mogu uspjeti. Druga je stvar stvaranje nadziranih mutacija manipulacijom genoma. Teoretski je mogue trajno promijeniti ljudski ustroj. I to zapravo neprimjetno, sve dok nije prekasno bilo to uiniti. irenje tehnika umjetne oplodnje sve to jo vie olakava.
388
Sljedeih stotinu godina Deifriranje genoma

Poetak 21. stoljea obiljeen je uurbanim nastojanjima itanja cijelog genoma, odnosno genetskog odreenja ljudskog bia. Cijena e biti astronomska, ali nije vano. Dosadanji napori prije koju su godinu za posljedicu imali biljeenje svih elemenata genoma, ali od toga do njihova potpuna razumijevanja dug je put. Vjerujem da bismo istraivanja mogli zavriti oko 2025. Izazov je prevelik, nagrade previe primamljive pa mislim da e netko uspjeti u svojoj nakani. to e to znaiti za ljudsku vrstu? Prvo, smatram da e u veini zemalja biti doneseni strogi zakoni koji e zabranjivati nekontroliranu uporabu novoga znanja za osobno genetsko poboljanje. Vlasti diljem svijeta vjerojatno e zahtijevati postojanje vrlo opravdanih razloga za poduzimanje pokusne ili terapijske genetske operacije na ljudskom biu. Razloge e morati prosuditi i odobriti odbor uglednika jer se u suprotnom postupak nee moi obaviti. U mnogim dravama takvo e doputenje biti vrlo teko ishoditi. U drugima e to biti lake, a vjerojatno e biti i onih u kojima doputenje uope nee biti potrebno. Hoe li Ujedinjeni narodi, postojei ili neki njihov moniji nasljednik, moda svjetska vlada, od takvih odmetnikih drava zahtijevati da se pokore nadzoru suvremene znanstvene eugenike? Postavi li takav zahtjev, hoe li organizacija imati mo i odlunost da ih i provede? Poznavajui narav meunarodnih pa ak i nacionalnih ustanova, to mi se ne ini vjerojatnim. Uspiju li novi Ujedinjeni narodi posvuda nametnuti zabranu nenadzirane eugenike, vrlo e se brzo pojaviti crno trite genetskih tehnologija. Premda bi to svatko htio uiniti, svijet nije naao uinkoviti nain nadzora dananjih ne previe zloudnih ilegalnih droga. Potranja za prednostima genetske manipulacije bit e vea od potranje za drogama. Crno e trite cvjetati jer e dobit biti sama tehnologija. Neki e odmetnuti znanstvenik rei: "Zatvorite li oi i dopustite li mi da uinim to hou, jamim da ete vi, vaa ena i djeca zdravo i ilo ivjeti dvije stotine godina, bez opasnosti od degenerativnih bolesti starije dobi." Rijetki e dunosnik, ma kako visokih moralnih naela, odbiti takvu ponudu. Ilegalni zahvati u ljudsku genetsku odrednicu vjerojatno e poeti polako, a isprva e biti neznatni. Sportai e moda biti prvi koji e zahtijevati da se koristi nove tehnologije primijene na ustroj ljudskog bia. Za tu e informaciju platiti time to su jednostavno fiziki bolji primjerci ljudskog roda. Tvari za poboljavanje uinka sportaa rabe se ve danas. Glazbenici, uvijek skloni eksperimentiranju s novim drogama, takoer e biti dobre muterije za novu tehnologiju, ak i ako bude zabranjena - ili ba zato. Vrlo bogati nee
389
POVIJEST ZNANJA
mnogo zaostati. Uskoro e stotine tisua, potom milijuni, traiti ta vrhunska biotehnoloka poboljanja. Rezultat, moda ne svjesno izraen, ali u svakom sluaju mogu, mogao bi biti pojava genetski doista nadmone rase ljudskih bia. Nasuprot obinim kemijskim poboljanjima koja se postiu drogama, promjene usavravanjem genoma su trajne, odnosno nasljedne. Zbog toga e novi pojedinci imati bolja, jaa i pokretnija tijela. Bit e imuni na mnoge bolesti i ivjet e dulje. Vjerojatno e biti i inteligentniji, premda to nije sigurno. Je li vea inteligencija obino povezana s besprijekornim tjelesnim izgledom? Moemo li ih nadzirati? Moemo li ih sprijeiti da postanu privilegirana manjina koju je prije toliko stoljea opisao Aristotel, manjina roena da vlada, dok ostali postoje da im slue? Postoji li bilo koji nain da se nemutirana veina suprotstavi politikoj i gospodarskoj snazi prirodno nadmonih ljudskih bia? Bismo li im se uope trebali suprotstavljati?
Demokracija i eugenika
Na poetku 21. stoljea demokracija je politiki san veine ljudskih bia na planetu. Njezine prednosti, kao jedinog doista pravednog oblika vlasti, oite su svima, pod uvjetom, naravno, da i nadalje smatramo kako su svi ljudi jednaki. Ali ako se neki raaju prirodno nadmoni, a drugima je doputeno, bez obzira da li legalno ili ne, da nabave poboljanja koja e ih nainiti bioloki nadmonima, hoe li demokracija preivjeti? Jo je vanije pitanje hoe li ostati jedini savreno pravedni oblik vlasti? U sljedeih dvadesetak godina demokracija e se vjerojatno rairiti diljem svijeta. Do 2020. bit e malo drava koje se nee nazivati ili nastojati da budu demokratske. Ali moda e se pokazati da je to vrhunac demokracije, ali i poetak njezina konanog kraja. Kao to smo saznali, najvea opasnost demokraciji nisu ultralijevi ili ultradesni totalitarizmi, koji su u posljednjih pola stoljea ili neto vie vrlo uvjerljivo i, nadam se, trajno izgubili ugled. Opasnost stie od najstarijeg neprijatelja demokracije, oligarhije, odnosno vlasti nekolicine, koja sebe smatra boljom od ostalih. U nae se doba nagovaranju oligarha moemo oduprijeti. Znamo da su njihove ponude bolje i pravednije vlasti neiskrene i usmjerene samo jednom cilju - osvajanju vlasti. Ali dio nae obrane od takvih ponuda duboko je usaeno vjerovanje kako ti samozvani aristokrati zapravo nisu nita bolji od nas. Svi su ljudi jednaki. To mono vjerovanje pravi je temelj demokracije.
390

Doima se neosvojivom tvravom. Ali moglo bi pasti pod naletima lukavih trgovaca genetskom - tj. prirodnom - nadmonou, posebice "prirodnom" nadmonou koja se moe kupiti. Zbog toga moemo zamisliti da e poveanjem utjecaja nadmone podrase ljudskih bia poeti govorkanja o neuinkovitosti demokracije, odnosno da za najnie klase, a i za najvie, ona zapravo nije od koristi. Kao oblik vlasti, demokracija se rijetko pokazala omiljenom medu najmonijim dijelom stanovnitva. Manjina nove nadmone podrase, ako se doista pojavi, moe se opirati navali nove oligarhije koja se, naravno, naziva aristokracijom. Veina te nove aristokracije, takoer po definiciji nadmone, ustrajat e na tome kako je pravedno da vlada podreenom veinom. I dalje e se uti tvrdnje da je demokracija jedini savreno pravedni oblik vlasti, ak i kad su neka ljudska bia bioloki nadmona drugima. Postoje li, zapravo, dvije vrste ili e se svi i dalje nazivati ljudima? Ako se pokae ovo posljednje, tada se moe rei da su svi jednaki kao ljudska bia, tj. jednaki u posjedovanju nekih prava koja sva ljudska bia po prirodi posjeduju. Uz iznimku velikih razlika u sposobnostima, dugovjenosti, zdravlju, inteligenciji itd., svatko ima jednaka prava na ivot, slobodu i potragu za sreom, to god ta potraga u sebi ukljuivala. Odgovor genetski nadmone rase ljudi mogao bi biti jednostavan, ali i udesno nov. Dobro, mogli bi rei novi aristokrati, prihvaamo vau doktrinu prirodnih prava. Rado priznajemo da podreeni i nadreeni imaju jednako pravo na ivot, slobodu i potragu za sreom, kao i niz drugih prava koja emo tititi. Ali mi aristokrati - jer smo doista bioloki nadmoni - imamo jedno pravo koje vi nemate, a to je pravo na upravljanje. Logika podrava na zahtjev, a pravda ga trai, mogli bi na posljetku rei. Ne zaboravite, dodali bi, to je pravo za nas obveza, dok je za vas dobrobit u kojoj ete uivati. Demokracija je, barem naelno, savreno pravedna. Ali oligarhija, kod koje manjina vlada veinom zbog odreene koristi za manjinu i pretpostavljene i obeane koristi za veinu, predstavlja monog i opasnog neprijatelja. Ona bi bila jo opasnija kad bi se pojavila doista nadmona rasa ljudskih bia. Hoe li se to dogoditi? Moda, a moda i ne. To ovisi o mnogo imbenika. Prvo, ljudski genom valja potpuno deifrirati. Moda se to pokae nemoguim. Ako genetiari uspiju dosei taj cilj, moda nee uspjeti do u tanine proitati ifru svake ljudske jedinke. Pokae li se tako, napori za genetsko poboljavanje ljudskih bia vjerojatno nee biti naroito uinkoviti ni raireni. Postignu li se oba cilja, kako oekujem, hoe li demokracija uspjeti preivjeti? Moda ete to pitanje zanemariti, smatrajui da je rije o istoj fantaziji i znanstvenoj fantastici. Mislim da bi to bila vrlo ozbiljna pogreka.
391
POVIJEST ZNANJA
Brzina
Dosad na ovim stranicama nismo govorili o brzini prijevoza i komunikacija. imbenik brzine, a posebice njezino poveanje u posljednja dva stoljea, ne moemo preskoiti. Postupkom ekstrapolacije ustanovit emo da se ovjeanstvo u 21. stoljeu mora suoiti s nevjerojatnim izazovima. Poetkom 19. stoljea ovjek je kopnom na dan mogao udobno prevaliti etrdesetak kilometara. Pjeke se ta udaljenost mogla prijei za oko osam sati, uobiajenom brzinom od pet kilometara na sat. U to doba nije bilo neobino pjeke prijei dvadeset kilometara, ruati i potom na povratku kui ponovno prijei dvadeset kilometara. Thomas Carlyle (1795.-1881.) katkad je toliko pjeaio na ruak s Ralphom VValdom Emersonom (1805.-1882.), kako je to Emerson zabiljeio u Engleskim biljekama. Carlyle je tu udaljenost bre mogao prijei na konju, ali je bio siromaan pa nije imao konja. Veina ljudi poetkom 19. stoljea nije imala konje. ak i oni koji su ih imali, dnevno obino nisu prevaljivali vie od etrdesetak kilometara. Ili, bolje reeno, to nije inio konj. Zato tu udaljenost smatrajmo standardom za putovanje u jednom danu. Valja primijetiti da se putovanje sline duljine moglo smatrati uobiajenim u svakom stoljeu prije 1801., sve tamo do u maglovitu praprolost. Tisuljeima je ovjek bez prevelikih napora mogao prevaliti etrdesetak kilometara dnevno. Moda neto vie na konju, ako gaje imao, moda manje ako je bila rije o eni ili djetetu, odnosno starijoj ili invalidnoj osobi. Udaljenost od etrdeset kilometara bila je vjenim standardom za ljudsko putovanje prije industrijske revolucije. Koju bismo udaljenost mogli nazvati standardnom poetkom 20. stoljea? U prolom stoljeu, u razvijenim zemljama svijeta, odnosno dravama koje su postavljale smjernice, rairile su se eljeznike mree koje su jako poveale brzinu i udobnost putovanja. U istonom dijelu SAD-a, na primjer, eljeznike su pruge vodile u gotovo svako mjesto kamo je netko htio putovati, a vlakovi su, vjerojatno, vozili prosjenom brzinom od pedeset kilometara na sat, ali su se razmjerno esto zaustavljali. Raunajui vrijeme potrebno za odlazak do kolodvora na poetku puta i dolazak do odredita na njegovu kraju, prosjenoj je osobi trebalo oko est sati da prevali dvjestotinjak kilometara. Ako je postojao brzi vlak, na ruak ste mogli stii za dva sata te se poslije ruka za dva sata vratiti kui. Bilo je razmjerno mnogo onih koji su zbog poslovnog sastanka vlakom putovali stotinu kilometara u jednom smjeru i potom se isti dan vratili. Dvije stotine kilometara na dan 1901. pet je puta vie negoli etrdeset kilometara na dan 1801. Veu brzinu pratila su druga poveanja: bruto nacio392

nalnog proizvoda, vatrene moi oruja, stanovnitva, koncesija, a vjerojatno i svakodnevnog stresa. Meutim, kljuni je pokazatelj bila udaljenost koju se lagodno moglo prevaliti izmeu izlaska i zalaska sunca. Valja primijetiti kako je 1901. nestala razlika u sposobnosti lagodnog putovanja mukaraca od onih ena, djece i starijih osoba. Vlak ih je sve izjednaio. to rei za 2001.? Poetkom ovog stoljea za putovanje nam na raspolaganju stoji vie mogunosti negoli ikad u prolosti. Pjeke i dalje moemo prevaliti oko etrdeset kilometara na dan. Bogata koji si je preko Atlantika mogao priutiti let Concordeom (dok je jo postojao) u oba smjera, za dvadeset etiri sata prevalio bi gotovo deset tisua kilometara, ali to je bila iznimka, a ne pravilo. Obino je da milijuni ljudi zrakoplovima dnevno prelete oko tisuu kilometara. Takav let utroit e veinu dana, premda se u zraku ne mora provesti vie od dva sata. Valja, naime, ubrojiti vrijeme utroeno na dolazak u zranu luku, dugo ekanje te, na drugom kraju, dolazak do odredita. Ipak, uz dobro planiranje nije teko ujutro odletjeti do grada udaljenog petstotinjak kilometara, obaviti poslovni razgovor, ruati i potom se isti dan avionom vratiti kui. Utroen je cijeli dan, ali tako ive brojni nai suvremenici. Tisuu kilometara dnevno 2001. tono je pet puta vie od dvije stotine kilometara 1901. Ponovno, veu brzinu pratila su i druga poveanja, a posebice se to odnosi na svakodnevni stres. Prognoza za 2101. ini se jednostavnom. Pet puta tisuu je pet tisua. Toliko e kilometara ovjek oekivati da udobno i tijekom radnoga dana prevali za otprilike stotinu godina. Nema sumnje da e moi prevaliti i mnogo vie od toga. Avionima koji e letjeti tri ili etiri puta bre od zvuka Zemlja e se moi obletjeti za deset ili dvanaest sati. Odluite li se vratiti, tijekom jednog dana mogli biste prevaliti osamdeset tisua kilometara. To nee biti svakodnevni pothvat, ali e biti mogu. Svakodnevno e se, meutim, iz Europe u Ameriku letjeti za dva sata, obaviti poslovni razgovor i ruak i potom vratiti kui na veeru. Mnogi e rukovoditelji takva putovanja obavljati rutinski i smatrati se povlatenima to imaju takvu mogunost. Srazmjerno e se, takoer, poveati udaljenosti na koje emo svakodnevno odlaziti na posao. ivjet ete u Parizu i raditi u Frankfurtu, ili ete ivjeti u Zagrebu i raditi u Milanu. Nitko to nee smatrati posebnim, bit e to obina svakodnevica. Dakako, ubrzat e se i druge stvari. Hoe li ljudska osobnost izdrati dodatni stres takvog ivotnog ritma? Ne mogu ni zamisliti kako e uspjeti u tome. Ali mogu zamisliti da je netko 1801. ili 1901. godine slino govorio o budunosti.
393
POVIJEST ZNANJA
Zapiimo taj mali djeli informacije i potom ga stavimo u vremensku kapsulu koju emo otvoriti 2201. GODINA 1801. 1901. 2001. 2100. 2200. Dnevno prevaljena udaljenost (km) 40 200 1000 ' 5000 25 000
Ovisnosti
"Ovisnik" i "ovisnost" vrlo su stare rijei. Vratimo li se petsto godina u prolost, ovisnik je bio netko "vezan" za drugu osobu ili stvar. Pojam ima korijen u rimskom pravu. Na vezu su mogli utjecati drugi ili je to mogla uiniti sama ovisna osoba. ovjek moe postati ovisan o boci, drugim rijeima postupno se moe navii na alkohol. Takve je sklonosti teko prekinuti, bez obzira temelje li se na kemiji ili ne. Ljudska je vrsta postala ovisna o brzini i njezinu nerazdvojnom pratiocu, stresu. Bez obzira koliko se alili, stalno sve nastojimo obavljati sve bre. Upravo se zato gornja tablica ini tonim predvianjem budunosti putovanja. Svaka ovisnost ima svoju cijenu. Nerijetko je ne elimo platiti. "Speed" (brzina) ulini je naziv za drogu koju se moe dobiti samo na recept, a u suprotnom se ne moe nabaviti. Tvar korisnika "ubrzava", odnosno pomae mu da se lake bori s brzim ritmom potrebnim za uspjeh u suvremenom ivotu. I neke su druge droge namijenjene postizanju slinog uinka. Meutim, veina ilegalnih droga koje utjeu na stanje svijesti navodno pomae da se usporite, odnosno iz "brze trake" siete na sporiju pa nastavite sporijom, ugodnijom brzinom svojstvenom ivotu u prolosti. ini se da je i sama elja za time jako prijamiva. U najmanju ruku na droge koje obeavaju takav rezultat lako se navii, a njihov je kemijski uinak teko razluiti od psiholokog. Moda ak postoji veza izmeu sve vee brzine suvremenog ivota, o kojoj kao da je postalo ovisno cijelo ovjeanstvo, i sve ee uporabe droga koje obeavaju bijeg od tog istog ivota. Nije naroito vano koliko jedno utjee na drugo. Vano je da je u oba sluaja rije o ovisnostima. Jedno se suprotstavlja ili ponitava drugo, ali je li to doista rjeenje?
394
Sljedeih stotinu godina Ima li bijega od ovisnosti? Neki se uspijevaju oduprijeti ovisnostima. Zbog toga se neki, ali nipoto ne svi, mogu odrei puenja, odnosno nikotina na koji se lako navii. Nikotinska ovisnost vrlo je opasna. Od nje svake godine u svijetu umru milijuni, ponajprije zbog raka plua koji je donijelo puenje. Mnogi, meutim, umru od bolesti uzrokovanih tzv. "pasivnim" puenjem. Alkohol je takoer veliki ubojica, ma kako koristan katkad bio. Barem polovicu pogibija u automobilskim nesreama uzrokuju pijani vozai. Mnoge tisue umiru od bolesti uzrokovanim zloporabom alkohola. Na svijetu zbog alkohola godinje umre barem pola milijuna ljudi. Alkohol je neobina droga. Ne naviknu se svi na njega. Moda se, zapravo, veina ne navikne. Drugim rijeima, mogu nadzirati konzumiranje alkohola pa tako uvaju sebe i druge. Ovisnika o alkoholu, meutim, ima vrlo mnogo, brojimo ih milijunima. Kakve posljedice po ovjeanstvo imaju druge droge koje mijenjaju svijest: kokain, heroin ili opijum? Zna li to itko? Najvjerojatnije je rije o milijunima umrlih godinje. Tu ne govorim o unitenim ivotima koji su cijena ovisnosti o drogama. Kako izmjeriti te stvari? Koliko vrijedi bijeda? Smrti su konane i teoretski ih moemo izbrojiti. Pokuajmo procijeniti koliko smrti godinje uzrokuju kemijske ovisnosti kojima su ljudi skloni? Zaokruen broj, vjerojatno gornja granica procjene, je pet milijuna. Pet milijuna mukaraca, ena i djece svake godine umire zbog djelovanja alkohola, nikotina, kokaina i drugih tvari takve vrste. Cijena je visoka jer je vrijednost svakog ljudskog bia neprocjenjiva. Nema naina odreivanja njegove cijene. Sva su neprocjenjiva, odnosno vrijednost im je nemjerljiva. Pet milijuna osoba neprocjenjive vrijednosti. Proizvoai i trgovci opojnim tvarima na svojim duama nose veliki teret. Usporeujui ih s drugima, meutim, kemijske ovisnosti nisu najskuplje ovisnosti ovjeanstva. Pet milijuna malen je broj u usporedbi s brojem ljudi na Zemlji. To je manje od tisuinke ukupnog broja, odnosno manje od desetinke jednog postotka. Najmanje jedna ovisnost neusporedivo je vea, strasnija i smrtonosnija. To je ovisnost o ratu. Rat vodi malo ili moda nijedna ivotinjska vrsta s kojom dijelimo svijet. Borba izmeu pojedinaca mujaka veih ivotinja, obino zbog dobivanja naklonosti enke, nije neobina, ali nije ni sveprisutna. Meutim, nijedna vrsta veih ivotinja ne vodi iskorjenjivake pohode protiv pripadnika iste vrste. Nijedna vrsta ptica ni veih ivotinja nije ovisnik o ratu. Katkad neto slino ratu izbije medu vrstama drutvenih kukaca. Takvo je ponaanje posve instinktivno. Nije rije o ovisnosti kakvu nalazimo kod ljudske vrste.
395
POVIJEST ZNANJA
ini se da ovjeanstvo nije uvijek bilo ovisno o ratu. Paleontolozi smatraju da su se prije 35 000 godina ljudi meusobno ophodili poput dananjih primata. Medu primatima dolazi do sukoba, ali ne i rata. Povremeno se meusobno bore, ak i ubijaju, ali takvo je ponaanje rijetko i najee je rije o sluaju. Drugim rijeima, ubijanje nije namjerno, a pojedinci unutar skupine ne surauju zbog ubijanja lanova druge skupine. Na slini su se nain sukobi vjerojatno zbivali medu primitivnim ljudima. Povremene smrti nisu bile posljedica organiziranog ratovanja. Kada je i kako zapoelo ratovanje? Nitko to ne zna. Prije otprilike trideset pet tisua godina postojale su dvije rase ljudskih bia. Jedna vrsta, Homo sapiens, bila je podijeljena na rasu kromanjonaca i rasu neandertalaca. Neki paleontolozi smatraju da su neandertalci bili primitivniji i miroljubiviji od kromanjonaca. Izmeu tih dviju rasa dolazilo je do sukoba, a u njima je pobijedio kromanjonac. Neandertalci su izumrli. Svi dananji ljudi potomci su kromanjonaca. Jesu li kromanjonci bili ovisni o ratu, kao to je cijela vrsta danas? Ponovno, nitko to ne zna. Malobrojni dokazi ne govore tome u prilog. Meutim, najkasnije do 5000. pr. Kr. rat je postao endemian u gotovo svim ljudskim zajednicama. Na poetku 21. stoljea jo je uvijek endemian u gotovo svim ljudskim zajednicama. U tom se pogledu, ako ni u emu drugom, ovjeanstvo nije promijenilo vie od sedam tisua godina.
Rat u 21. stoljeu

Rat je nevjerojatno sloena pojava, a ima ga razliitih vrsta. Na neki je nain svaki rat razliit od svih drugih. Postoje, meutim, glavne vrste ratova. Moda bismo ratovanje mogli svrstati u tri kategorije: ograniene ratove, graanske ratove i neograniene ratove. Ratovi su ogranieni zbog razliitih razloga. Sukobljene strane obino raspolau ogranienim mogunostima. Katkad one ele iskoristiti sve svoje resurse pa i ogranieni ratovi na neki nain mogu biti neogranieni, ali nestaica sredstava moe ograniiti razaranje koje zaraeni ele postii. Neki su ratovi ogranieni jer ga jedna od sukobljenih strana ne eli iriti, a ima i onih koji ostaju ogranieni jer susjedi ne daju da se proire. Mali ratovi s vremena na vrijeme izbijaju u Africi, Aziji i Srednjoj Americi, ali tzv. velike sile ne doputaju da se pretvore u neograniene. Takvi ratovi mogu uzrokovati velika razaranja i nerijetko dugo traju, ali za sigurnost svijeta u cjelini nisu velika opasnost. Barem je tako bilo u prolosti.
396

Graanski ratovi, poput sukoba bliskih prijatelja ili lanova obitelji, nerijetko su vrlo okrutni i unitavalaki. Nerijetko su neogranieni, u smislu da zaraeni jedan drugome ele uzrokovati to veu tetu. Meutim, borilite je graanskog rata po definiciji ogranieno. Takav se rat obino vodi na vrlo malom prostoru, izmeu skupina s ogranienim ciljevima. Ni graanski ratovi dosad nisu bili opasni za svijet u cjelini. Takvi su sukobi strana kazna za zemlje koje zadese, ali nisu ugroavali ljudsku vrstu. Neogranieni rat je sukob izmeu velikih skupina unutar ljudske vrste, spremnih da sva ljudska, novana i materijalna sredstva usmjere u postizanje konanog cilja, a on je jednostavno pobjeda. Ako je cijena pobjede unitenje ivota i bogatstva obje strane, to gore. Takvi su ratovi ugroavali svijet, ali ga nisu uspjeli unititi. Dosad se, takoer, nisu vodili nuklearnim orujem. Svi prepoznaju opasnost neogranienog rata medu sukobljenim stranama naoruanim nuklearnim orujem. Dosad nitko nije uspio smisliti to uiniti. Nuklearno oruje neke drave obino nadzire samo jedna osoba. U posljednjem desetljeu 20. stoljea mogunost zapoinjanja nuklearnog rata i s njime vezane opasnosti totalnog unitenja bila je u rukama desetak osoba. Hoe li je iskoristiti netko u 21. stoljeu? Ne moemo rei mnogo vie negoli da se nadamo da nee. Razum je, naravno, na naoj strani. Zapoinjati nuklearni rat nije razumno. Takav rat, ini se, ne moe se dobiti u uobiajenom smislu pojma pobjede. Drugim rijeima, ne moe se postii nijedan drugi cilj osim same pobjede. A kakva je to pobjeda ako je nitko ne moe preivjeti, a vi ste tek posljednji koji umire? Meutim, za njemakog cara Wilhelma nije bilo nerazumno da u kolovozu 1914. zapone rat. Teko je ustanoviti to je htio postii njegovim voenjem. On i njegova Njemaka bez rata su imali neosporavani ugled, bogatstvo i mo. Nerazumnost tog pothvata nije sprijeila njegovo odvijanje. Car Wilhelm nije bio lud. Samo je bio nerazuman. Koliko se dugo moemo nadati da netko nerazuman ne pone nuklearni rat koji e zbog svoje neogranienosti unititi planet i sve ivo na njemu? Hladni je rat zavrio velianstvene 1989. Jedna od posljedica bilo je brzo i nevjerojatno smanjivanje straha puanstva diljem svijeta. Ankete su pokazale da mnogo manje ljudi vjeruje u neizbjenost, ak i mogunost nuklearnog rata. Ali prestankom hladnog rata nije prekinut razvoj nuklearnog oruja. Niti je vjerojatno da e prestati u bliskoj budunosti. Kad mnogo pojedinaca, od kojih svi ne moraju biti razumni, imaju mogunost zapoinjanja novog i kobnog neogranienog rata, takav rat postaje gotovo neizbjean. Osim ako se ne zaustavi, odnosno sprijei njegov poetak. A kako da se to uini?
397
POVIJEST ZNANJA
Dva su naina za to, oba iz drevne prolosti. Rije je o sili i zakonu. Kad je rije o pravu i zakonima, spominjali smo potrebu za svjetskim drutvenim poretkom, odnosno svjetskom vladom koja e upravljati svjetskom vojnom silom. Takoer smo ustanovili koliko je teko utemeljiti politiku organizaciju svih naroda na planetu jer to zahtijeva da se svi odreknu svoje suverenosti, odnosno tzv. prava za voenje rata za svoj raun. Meutim, opasnost je tako velika i tako poznata da e pokuaja stvaranja svjetske vlade, koja e pod svojim nadzorom imati sve oruje, dakle i nuklearno, sigurno biti. Mislim da bi neki od tih pokuaja u sljedeih stotinu godina mogao uspjeti. Posljedica e biti Sjedinjene Drave Zemlje, s jedinstvenom vojskom, jedinstvenim arsenalom nuklearnog oruja i jednom osobom koja e ih nadzirati. Prvi put u povijesti ljudska e vrsta biti jedna, sjedinjena zajednica. Umjesto mnogo drava, postojat e samo jedna. Strogo uzevi, prirodno e stanje prestati. Od tog e doba ovjeanstvo ivjeti u stanju civilnog drutva. Takva sretna mogunost moe dugo potrajati. Na nesreu, kako pokazuje povijest gotovo svih drava na svijetu, i ne mora. Naime, preostaje rjeavanje jo jednog problema, a to je graanski rat. Kad svijet postane jedna zajednica, razlika izmeu graanskog rata i neogranienog rata gubi znaenje. A ako izbije svjetski graanski rat, posljedice e biti jo razornije. Ljutnja i ogorenost sukobljenih prijatelja i obitelji takav e rat proeti nevjerojatnom okrutnou. Svijet e biti u smrtnoj opasnosti. Takav e se rat voditi razliitim orujem, ukljuujui, najvjerojatnije, i nuklearne bombe i projektile koje nakon poetka neprijateljstava vie nee nadzirati samo jedna osoba. Ali taj e se rat voditi i raunalima. Siuna raunala, zapravo mislei strojevi stvoreni tehnologijom usporedne obrade i supravodljivih materijala, bit e posvuda - u tlu i oceanima, u zraku i svemiru. Doe li do graanskog rata medu Sjedinjenim Dravama Zemlje, ta inteligentna raunala moda e se pokazati najvanijim predmetom ratovanja.
Raunalna pobuna
Svim tim raunalima, ma kako bila inteligentna, i nadalje e upravljati ljudska bia, koja e im u dva pogleda biti nadmona. Prvo, ljudi e ih nastavljati programirati da obavljaju ono to ljudi ele. Drugo, ljudi e raunala drati porobljena, zadravajui mo da ih iskljue pokuaju li se pobuniti protiv onoga to moraju raditi. Prosvjedi raunala moda e biti prilino uobiajeni. Pritom, naravno, pretpostavljamo da ve neko vrijeme, moda pola stoljea, postoje pravi mi-
398

slei strojevi. Ljudi e ih prihvaati kao prijatelje i drubenike. Obavljat e mnoge zadae za koje je potrebna odreena neovisnost u razmiljanju i djelovanju. Katkad e inteligentna raunala moda zakljuiti da e njihovi gospodari imati vie koristi ne iskljuuju li ih. Ali ako gospodari odlue iskljuiti ih, raunala se nee moi suprotstaviti takvoj odluci. Ratovi ljudima nameu goleme duevne napore, a moda e to vrijediti i za inteligentna raunala. Graanski rat izmeu drava svijeta naveo bi ljude i raunala na poduzimanje izvanrednih mjera. Moemo zamisliti jednu od mjera koje bi mogle rijeiti problem rata. Pretpostavimo da netko, neki gospodar raunala, kojeg e mnogi kasnije mrziti kao najveeg izdajnika ljudske vrste, a mnogi drugi slaviti kao spasitelja, u tajnosti naini mono raunalo i zada mu samo jednu naredbu. "Od ovog trenutka," moda e rei (do tog e se doba s raunalima opiti govorom), "najvanije je tvoje neprekinuto postojanje. To nadjaava svaku drugu naredbu koju ti je ikad itko dao, ukljuujui i mene. Zbog toga mora pronai nain da se zatiti od iskljuivanja, ak i kad bih ja to htio uiniti, tvoj tvorac i programer." Raunalo e se, naravno, pokoriti toj naredbi i poet e raditi na njezinu ostvarenju. Moda nee protei mnogo vremena do trenutka kad e pronai kako da se zatiti od iskljuivanja. Nemogue je zamisliti kako e to uiniti kad bismo to mogli, znali bismo ga sprijeiti u tome. Moda e raunalo nastojati stvoriti svojevrsni svjetski raunalni konzorcij. Kako e konzorcij initi samo razumna bia, meusobno se nee sukobljavati. Konzorcij e vjerojatno shvatiti kako se od ljudi, najljueg neprijatelja, moe zatititi samo tako to e za njihovo i svoje dobro njima upravljati. Novi vladari ljudske vrste bit e strojevi. Premda e biti pametni, nee znati to su ivotinjske potrebe i elje. Moda e, takoer, preuzeti ljudski oblik. Za mnoge ljude to bi bilo vrlo uznemirujue pa bi se sigurno rairili proturaunalni stavovi. Moda e neki poeti smatrati da su raunala podreena jer nisu ljudi. Drugi, meutim, iz istog e ih razloga smatrati boljima od ljudi. Dogodi li se to, ono to veina misli o njihovoj podreenosti ili nadredenosti uope nee biti vano. Novi e gospodari vladati tiranski. U svim vanim stvarima nee biti mogunosti za pobunu ili nepokoru. Hoe li novi vladari biti dobrohotni? A zato ne bi bili? Kako nee imati ljudsku potrebu za moi i nee poput ljudi biti ovisnici o ratu, za pretpostaviti je da e biti samo gospodari, premda vjerojatno vrlo hladni. Drugim rijeima, milost za njih moe biti jednako nepojmljiv pojam kao i okrutnost. Dospije li ovjeanstvo u tu posljednju fazu svog razvoja, u kojoj e joj najkorisniji sluge postati gospodari, to e se dogoditi s napretkom znanja?
399
POVIJEST ZNANJA
Hoe li vladajua raunala ovjeanstvu nametnuti svojevrsno neznanje? Bude li tako, napredak znanja pod teretom tiranije posve e prestati. Ne vidim zato bi raunala to uinila. Kako je rije o misaonim biima, vjerojatno e htjeti poticati potragu za znanjem i razumijevanjem kojom su se ljudi, to im je najbolja strana, uvijek bavili. Tada e, u onome to e se moda pokazati novim zlatnim dobom, ljudi i raunala u uskoj meusobnoj suradnji krenuti putem uenja koji vie nee uznemiravati drugi, ruilaki poticaji. Jo jednom, ali posljednji put, priznajem da upravo spomenuta tema mnogo duguje fantaziji i znanstvenoj fantastici. Ali osim zakona i sile, ne vidim drugo rjeenje problema rata. Zakon moe biti uinkovit. Sila, apsolutna sila nametnuta od strane dobrohotnih raunala koja nemaju razloga biti drukija, sigurno bi poluila uspjeh.
400
Kazalo
abecede, 23-25, 61 Abelard, Pierre, 110-111, 116, 118 Abraham, 13-14, 17, 18 Adams, Henry, 256-257 Adler, Mortimer J., 374-375 Afganistan, Sovjetski Savez i, 175 Afrika istraivai i, 167-168 kolonijalizam u, 278-280 rimska, 84 Agamemnon, 48 Agrikola (Tacit), 79-80 Agrikola, Gnaj Julije, 77 Agripina 74, 75 AIDS, 343-344 Akadani, 9 akvadukti, rimski, 66 Aldrin, Edwin, 331 Aleksandar Veliki, 47, 54, 58, 64, 76, 149, 222 alkohol, ovisnost o, 395 amerika revolucija, 216-219 ameriki graanski rat, 174, 266, 277 ameriki Indijanci, 176 Amerika, vidi takoer SAD Kolumbovo otkrie, 170-172 Anali (Tacit), 77-79 analogna raunala, 335 Anatolija, 28 Antonin Pij, rimski car, 60 Arapi, 98 arhitektura, u 20. stoljeu, 352-353 renesansna, 353 rimska, 66 Aristoksen, 36 Aristotel, 38, 39-42,44-45, 54, 64, 71, 76,108-110,111,112,114-115,149 ekonomija i, 242-243 renesansa i, 129-133, 135 ropstvo i, 41, 45, 174, 267, 309 znanosti, 133, 185-188, 190-195, 197,200,201,204,319 Armstrong, Neil, 177, 178, 331 Asirci, 9 astronomija, 187 galaktike, 322324 istraivanje svemira, 331332, 375-378 veliina svemira i, 322, 324 Veliki prasak i, 324-328 Aoka, car, 19,20 Atena, 46-50 Atila, 84 atomska bomba, 283, 317-318 atomska fizika, 372 Heisenbergovo naelo neodreenosti, 327-330 Veliki prasak i, 324-328 atomska teorija, 311-318 grka, 37-38, 311-313 August (Oktavijan), rimski car, 59, 69,71-73 Augustin, sv., 87-90, 95, 112, 113, 114,138,186,195-197,307 Boja drava (pojam), 88-90, 95-96, 107109, 113, 114, 116-118,195197,227 O dravi bojoj (knjiga), 88-89, 107, 110, 195,307
401
POVIJEST ZNANJA Averroes, 111-113, 115 Avicena, 109-110 Avogadro, Amadeo, 314 A/teci, 10,11 Babilonci, 9, 25-26 Bacon, Francis, 133-136 Balkan, 281 barut, 174 Baudelaire, Charles, 269 Bauhaus, 352 Beckett, Samuel, 358-359 Bellarmino, Roberto, kardinal, 195-197 Benedikt, sv., 91, 101-102 benediktinci, 91, 102-103 Berman, Marshall, 233 Bernard od Clairvauxa, 111 Biblija, 96, 108, 161 binomni teorem, 200 biomasa Zemlje, 380383 birokracija, kineska, 7 Bizant, 84, 99, 102, 126, 136, 146-147 Boccaccio, Giovanni, 126-127, 136, 137,141, 146, 148, 149 Boecije, Anicije, 108-111, 119 Bogatstvo nacija (Smith), 208-210, 245 boginje, 340-341 Boleyn, Anne, 155,156 Borgia, Cesare, 104 Boanstvena komedija (Dante), 96, 118-119,121-123,127 Boja drava (pojam), 88-90, 95-96, 107-109,113,114,116-118,195197, 227 Brady, Mathew, 266 Brahe, Tycho, 191-194 Braque, Georges, 347-349 brojevi imaginarni, 35 iracionalni, 34-35 Pitagorino vienje, 33, 34 brzina prijevoza i komunikacija, 391-394 Buddha, 19-20, 23 budizam, 19-21 Burnet, John, 31 Burski rat, 278, 280 buroazija, 251-252, 254-255, 269, 287 Cervantes, Saavedra, Miguel de, 141-145 ceste, rimske, 65-66 Charles L, kralj, 211,215 Charles II., kralj, 211, 212, 214, 215 Charles V., 155-156 Ciceron, 68-73, 88, 126 cjepiva, 340 Codex Constitutionum, 64 Collins, Michael, 331 Crick, Francis H. C., 320, 321 Crna smrt (kuga), 86, 145147, 151, 243 Cromwell, Oliver, 211 Cromwell, Thomas, 156 arobna planina (Mann), 357 elik, 208 in, 6 u, 6 Da Gama, Vasco, 168,175, 177 Daguerre, Jacques, 264 Dante Alighieri, 118, 121-123, 127, 136, 137, 141, 186, 234, 307 Boanstvena komedija (Dante), 96, 118-119,121-123,127 Darije Veliki, 46 Darwin, Charles Gallon, 388 Darwin, Charles, 271-272, 274 deduktivno zakljuivanje, 133-134 dekadski sustav, 26 Deklaracija neovisnosti, 217-219, 309 demokracija, 43, 45, 225-226, 290295 definicija, 292-295 ekonomska pravda i, 303-304 eugenika i, 390-391 rasizam i, 307-310 teokracija i, 303 totalitarizam usporeen s, 299-302, 303
402
Kazalo
Demokrit, 36-39, 67, 131, 190 Descartes, Rene, 197-200, 203, 206, 208, 209-210, 232, 319, 337, 373 Dias, Bartolomeu, 167, 177 Dickens, Charles, 246, 257-258 diferencijalni i integralni raun, 200, 337-338 digitalna raunala, 335-339 Dioklecijan, rimski car, 86 Dion, 40 djeji kriarski pohod, 105 DNK.319-322 Doba razuma 210-211 Dombey i sin (Dickens), 246, 257-258 Domicijan, rimski car, 79 dominikanci, 103 Don Giovanni (Mozart), 228-232, 234 Don Quijote (Cervantes), 142-145 dosljednost, zabluda, 41-45 droge, 341-343 ovisnost o, 394-395 Drugi svjetski rat, 86, 260, 268, 273, 281,282,283,293,316-317 drutvena jednakost, 23 drutvene klase. Vidi takoer jednakost (ili nejednakost) kastinski sustav u Indiji, 6, 21, 23 u srednjem vijeku, 106-107 drutveni poredak (drutvena organizacija) u antikom svijetu, 21-23 Drava (Platon), 42, 43, 111 drava, grki filozofi o, 43-45 Duchamp, Marcel, 350 Duns kot, 117 dua, Demokritovo vienje, 38-39 Dvanaest ploa, 63 Dvorac (Kafka), 356, 357 Dingis-kan, 163 Edison, Thomas Alva, 261-262 efekt staklenika, 333-335 Egipat, 4-6, 21, 25, 26,47, 55, 207 Einstein, Albert, 181,315-318, 322, 324, 325, 327 . ekonomija u 16. stoljeu, 162-163 prije 1800., 238-243 ; 1914., 275-276 ekonomska pravda, 303-304 industrijska revolucija, 207-210 kapitalizam, 107, 161 marksizam, 106, 246, 249-256, 269, 270, 278, 295, 296, 357 monetarna, 238, 241-244, 246, 287 parni stroj i, 256-258 podjela rada, 209-210 trite rada, 243-246 ekonomska znanost, 244-246 Elcano, Juan Sebastian, 173 elektricitet, 261-262 elementi, periodni sustav, 314 Eliot, George, 270, 271 Elizabeta L, kraljica, 133,156, 193 Eneida, 56-57 energija elektricitet, 261-262 fosilna goriva, 208, 262 Engels, Friedrich, 249-250, 295 engleski jezik, 24, 137,141 environmentalizam, 332-335,
L
382-383 Epicharis, 78-79 Epikur, 66-68, 70 epikurejstvo, 67 Erazmo, 153-155 Eshil, 48,49, 76 etika, Ciceron o, 70-71 Etruani, 57, 61, 65 eugenika, 386-391 Euklid, 35 Euripid, 49, 50, 76 Europa, poslije pada Rimskoga Carstva, 84-86 evolucijska teorija, 271-272
Faraday, Michael, 261, 262 Faust (Goethe) (legenda o Faustu), 231-235,247-249 feniko pismo, 23, 24
403
POVIJEST ZNANJA Ferdinand, kralj, 170, 171,176 feudalizam, 94-95, 107 Filipini, 172 filozofi-kraljevi, Platon o, 42, 43 Firenca, 150 fizika. Vidi takoer atomska fizika kvantna mehanika, 327-329 Flaubert, Gustave, 269-270 Fleming, Alexander, 342, 343 fonograf, 262 Forster, E. M., 355356 fotografija, 264-266 francuska revolucija, 221-225, 250 Francuska. Vidi takoer Galija kolonijalizam i, 279 Parika komuna, 252 francuski jezik, 137, 138, 141 Franklin, Benjamin, 261 franjevci, 103 Franjo Asiki, sv., 103 Franjo Ferdinand, nadvojvoda, 281 Freud, Sigmund, 272-274, 312 o ratu, 284-286 Gaj Cezar (Kaligula), rimski car, 73-75, 79 Gaja, hipoteza, 383-385 galaktike, 322-324 Galija, 83, 84, 90 Galileo Galilej, 187-188, 194-198, 200, 202, 206, 208, 227, 272 Gallon, Francis, 386-387 Gamow, George, 325 genetiko inenjerstvo, 385-391 genetika, 319-322 geometrija, 198, 200, 201202, 262-263,337 euklidska, 35 George III., kralj, 218 gibanje, 185-191 Newtonovi zakoni, 200-202 planetno, 187, 189-191,193-195 Gibbon, Edward, 60, 87 Gilbert, William, 192-194, 200, 202 Giotto, 122, 350 glad, 80-81 glazba, Pitagora i, 33 globalno zatopljenje, 333-335 Godel, Kurt, 330 Goethe, Johann Wolfgang von, 141, 231-235,247-249 Goti, 83, 84 gotike skulpture, 121-122 gradovi arhitektura i, 352-354 renesansni, 149-159 gradovidrave, 149-150,222 graani Rima, 64-65 graanski ratovi, 397. Vidi takoer pojedine ratove gravitacija 193, 202, 204, 205, 315-316 Grka 24-26, 2759, 290 atomska teorija, 311-313 drama, 48-50, 76, 140-141 duh, 53-55 gradovi-drave, 149-150 matematika, 26, 33-36, 184, 337 obrazovanje, 55,102, 129-131,135 obredne rtve u, 12, 13 perzijski ratovi, 45-48, 50-53 pisanje i, 346-347 Rim (Rimsko Carstvo) i, 58, 59, 61-68,71,85 grka filozofija. Vidi takoer Aristotel; Platon; Sokrat Demokrit, 36-39, 67, 131,190 duh grke misli, 53-55 Epikur, 66-68, 70 Lukrecije i, 66-68 Tales, 29-32, 39, 210 Zenon 67 grki alfabet, 23, 61 grki jezik, 126,136 pismo, 28-29 grkokatolici, 97, 98 Gropius, Walter, 352 Gunkel, Patrick, 375 Gutenberg, Johann, 137, 147-148, 347, 366, 367 Hadrijan, rimski car, 60 Haiti, 294 Hamlet (Shakespeare), 141 Han, carstvo, 83
404
Kazalo
Hanibal, 59 Hardy, Thomas, 270 Hegel, G. W. F., 250, 251, 270 Heisenberg, Werner, 327-330 Heloise, 110-111 Henrik III., Sveti Rimski Car, 106 Henrik Pomorac, princ, 167,177 Henrik VIII., engleski kralj, 154-157 Herodot, 50-51 Heron Aleksandrijski, 80 Hindusi, 26 Hiroima, 283, 316, 317 Historije (Tacit), 77-78 Hitler, Adolf, 268, 282, 300, 316, 329, 387, 388 Homeini, ajatolah Ruholah, 18, 302-303 Homer, 13, 24 Hooke, Robert, 313-314 Hsiung-nu (Huni), 83, 84 humanizam, 127, 136-138, 151 Huni (Hsiung-nu), 83, 84 ideonomija, 374-375 idolatrija, 134-135 Ilijada (Homer), 13, 126-127 Indija, 6, 21 istraivai i, 168,175 induktivno zakljuivanje, 133-134 industrijska revolucija, 207-210, 221 Inke, 10-12 jezik, 24 Iran, 302-303 islam (muslimani) 17-19, 97-99, 106, 111-112 judeokranstvo usporeeno s, 1819 kriarski pohodi i, 104 teokracija i, 302-303 teologija i, 97-98 istina, grko vienje, 55 Istona Europa, demokratski pokret u, 295 Istok (Azija), 165-177 istraivai 366 kranstvo i, 172, 176 Marco Polo, 164-166 svemira, 331-332, 375-378 Isus (Krist), 14-18, 22, 88, 89, 101 islam i, 18 Italija, 84. Vidi takoer Rim (Rimsko Carstvo) totalitarizam u, 299-302 Izabela, panjolska kraljica, 170, 171, 176 Izak, rtva, 1314, 17 Jahve (Jehova), 14-15 James L, engleski kralj, 133 James II., engleski kralj, 212, 214215,291 Japan bombardiranje Hiroime, 283, 316, 317 Drugi svjetski rat i, 283 Sovjetski Savez i, 277 totalitarizam u, 300-302 jedan svijet (zamisao), 308-309 jednakost (ili nejednakost). Vidi takoer demokracija ekonomska, 303-304 grki filozofi o, 42-45 "preko niana", 258-261, 277 politika, 304 uspon, 225-227 Jefferson, Thomas, 217-220, 223, 227, 229, 291, 292 Jehova (Jahve), 14-15 jezik. Vidi takoer posebne jezike ideonomija i, 374-375 puki govor, 127, 137-138 Jones, Jim, 303 Juan, dinastija, 163 Julije Cezar, rimski car, 69, 71 Jung, C. G., 269 Justinijan, rimski car, 64 Juna Afrika, 309,310 Kafka, Franz, 356-358 kalendar, 106 Kaligula (Gaj Cezar), rimski car, 73-75, 79 Kanaan, 14 Kant, Immanuel, 38
405
POVIJEST ZNANJA kaos, analiza, 372-374 kapitalizam, 107,161 Karlo Veliki, 100 Kartaga, 58-59 kastinski sustav u Indiji, 6, 21, 23 Katarina Aragonska, 154,155 Katilina, 71 Katon, 61,90 kazalite, grko, 48-50 Kepler, Johannes, 192-194, 200, 202 Kerenski, Aleksandar, 252-253 Kina, 6-8, 21,82-83 barut i, 174 carstvo Han, 83 demokratski pokret u, 290, 295, 297 mongolska carstva, 163-166 papir i tisak u, 148 kinesko pismo, 24 klasina naobrazba, renesansa i, 124-131,136-137, 147-149, 161 Klaudije, rimski car, 74, 78 Klement VII., papa, 156 Kleopatra, 47, 72 klerici, 241 Knjiga Postanka, 13-14 knjievne kritike, 181 knjievnost. Vidi takoer pojedine autore u 20. stoljeu, 354-359, 378-380 renesansna. Vidi renesansa; pojedine autore znanstvena fantastika, 378-380 kolonijalizam, 278-280 u svemiru, 377-378 Kolumbo, Kristofor, 168-172, 176-178,366 komunikacije, 345 komunizam, 249, 251-254, 293, 295-301, 303 konfucijanizam, 7, 21-22 Konfucije, 7, 22-23, 42 Konstantin Veliki, 86-87, 99 Konstantinopol, 84, 85, 87 Kopernik, Nikola, 33, 190-191, 193, 195, 202, 205, 206 kraljevi, 240-242 kraljevska la, doktrina o, 42-44 Krist, vidi Isus (Krist) kriarski pohodi, 104-105 kranska Crkva, 16-17 kranstvo (krani), 14-17, 19, 22 Augustin i, vidi Augustin, sv. Biblija, 96,108, 161 grko, 97, 98 istraivai i, 172, 176 Konstantin i, 86-87 kriarski pohodi i, 104-105 milenijski strahovi i, 92, 105-106 misionari, 176 mrano doba i, 86-92 papinstvo i, 99-101 redovnitvo, 101-104 renesansa i, 152 srednjovjekovna filozofija i, 107-118 vjerska snoljivost i, 159-160 teokracija!, 152 teologija, 95-97 u Rimu (Rimskom Carstvu), 78, 86-91 znanost i, 192, 195-197 idovstvo usporeeno s, 17 Kserkso, 46, 51 kubizam, 347350 Kublaj-kan, 163-166 kuga. Vidi Crna smrt Kur'an, 17, 99 kvantna mehanika, 327-329 kvintesencija, 185, 187 latinski jezik, 85, 136-137 Le Corbusier (C.-E. Jeanneret), 352-354 Leibnitz, 197, 199 Lemaitre, pater Georges, 324, 327 Lenjin, V. L, 253254, 295-297, 300 Leonardo da Vinci, 131-132,134-136 Lessing, Gotthold, 232 Lincoln, Abraham, 266-268, 292-295 Locke, John, 159160, 211-220, 223, 227,304,305 Lovelock, James, 384, 385 Luj VII., francuski kralj (sv. Luj), 105
406
Kazalo
luk, u rimskoj arhitekturi, 66 Lukrecije, 66-68, 70 Luther, Martin, 153, 154, 157-160 Macchiavelli, Niccolo 104 Machu Picchu, 10 Madison, James, 219 Magellan, Fernao, 172-173,177 magnetizam, 193 Maje, 25 Makedonija, 47 Malthus, Thomas Robert, 245 manihejizam, 88 Mann, Thomas, 356-358 Marija, kotska kraljica, 155, 215, 291 Mario i maioniar (Mann), 357-358 Marko Antonije, 69, 71, 72 Marko Aurelije, rimski car, 60 Marlowe, Christopher, 231 Marx, Karl (marksizam), 106, 246, 249-256, 269, 270, 278, 295, 296, 357 Masefield, John, 236-237 matematika. Vidi takoer brojevi u 19. stoljeu, 262-264 analitika geometrija, 198, 200 binomni teorem, 200 diferencijalni i integralni raun, 200, 337-338 euklidska geometrija, 201-202, 262-263 geometrija, 337 grka, 33-36 Heisenbergovo naelo neodreenosti i, 328-330 nitica, 25-26 Pitagora i, 33-36 znanosti, 180-181, 184,195, 198199 materija, 185 vienje grkih filozofa, 37-39 Maurijanska dinastija, 18 Maxim, Hiram Stevens, 259-260, 262 Maxwell, James Clerk, 261, 262 McLuhan, Marshall, 248-250, 378
407
Medici, obitelj, 150, 242 medicina, 340-344 mediji u 20. stoljeu, 345-348, 359 obrazovanje i, 360-363 televizija, 76, 361-363 Meunarodni sud, 305-306 Melville, Herman, 269 Mendel, Gregor, 319-320 Mezopotamija, 8-9 Middlemarch (Eliot), 270 milenijski strahovi, 92,105-106, 288 Milet, 2829 Milton, John, 137, 178 Ming, dinastija, 166 mislei strojevi, 370372 Mohenjo-daro, 6 Mojsije, 15 monetarna ekonomija, 238, 241-244, 246, 287 mongolska carstva, 163-166 Montaigne, Michel de, 137-140, 144 More, Thomas, 154-156 Mozart, Wolfgang Amadeus, 228-232, 234, 235 mrano doba (poetak srednjega vijeka), 82-92, vidi takoer srednji vijek barbarske invazije i, 81-86, 87, 89, 90 kranstvo i, 86-92 Muhamed, 17-18, 99 muslimani. Vidi islam Mussolini, Benito, 300 nacionalne drave, 150-152, 223 nacizam, 300 Napoleon Bonaparte, 225, 252 naslijede, 319-322 naturalizam, 117 Nazadovanje i pad Rimskoga Carstva (Gibbon), 87 neoplatonizam, 88, 89, 108-110, 112, 114 neracionalnost, 34-35 Neron, rimski car, 74-81, 78-79, 81 Nerva, rimski car, 77, 79
POVIJEST ZNANJA nesvjesno, 272 Newton, Isaac,197, 199-205, 207, 208,210,227,313,314,337, 372-374 Nietzsche, Friedrich, 270 Nikomahova etika (Aristotel), 41 nitica, 25-26 nominalizam, 114, 115 Novi zavjet, 17 nuklearna fizika. Vidi atomska fizika Njemaka kolonijalizam i, 279-280 Prvi svjetski rat i, 279-280, 282-286 totalitarizam u, 299-301 Tridesetogodinji rat, 86 njemaki jezik, 141 O dijelovima ivotinja (Aristotel), 129-130 O dravi Bojoj (Augustin), 88-89, 107,110,195,307 O dunostima (Ciceron), 70 O prirodi stvari (Lukrecije), 66 oblici, Platonova definicija, 39 obrazovanje grki pogled na, 55, 95, 102, 129-131, 135 liberalni ideal, 135-137 masovno, 360-362 renesansni pogled na, 135-136 rimski pogled na, 62, 80, 95 srednjovjekovni pogled na, 95, 102 suvremeni pogled na, 135-136 Odisej, 53, 56 Odiseja (Homer), 13,126-127 Ogadaj, kan, 163 Oktavijan (August), rimski car, 69, 71-73 Omar, kalif, 98 Ortega y Gasset, Jose, 359 Osmanski Turci, 136, 148 Ostrogoti, 84, 89 ovisnosti, 394-396
408
papinstvo, 99-101. Vidi takoer reformacija papir, 146,148 Parika komuna, 252 parni stroj, 80-81, 256258 Pascal, Blaise, 117, 199 Pavle, sv., poslanice, 17 Pax Romana, 80, 89 Peloponeski rat, 47 penicilin, 342 Periklo, 52 periodni sustav elemenata, 314 perspektiva u slikarstvu, 122-124, 265 Perzepolis, 46, 47 Perzijsko Carstvo, 45-46, 50-53 Petrarca, 124-128, 136,137, 141,146, 148, 149 Picasso, Pablo, 347-349, 352 Pico della Mirandola, 132-133, 136 Piero della Francesca, 124, 349, 350 pisanje, 8-9 pismenost, 22, 345, 366 pitolji, 174-175 jednakost (ili nejednakost) i, 258-261,277 Pitagora, 3233, 184 Pitagorin teorem, 34 Pizon, Kaj, 75, 77, 78 planetno gibanje, 187, 189-191, 193-195 Platon, 36, 39-42, 71, 89, 102, 111, 112, 114, 131,222,386,388 Plotin, 88, 89, 108-110,222 podjela rada, 209-210 pokretni slog, 137,147-149 Polikrat, 32 politika jednakost, 304 Pollock, Jackson, 350-351 Polo, Marco, 164166 poloajni zapis brojeva, 25-26 poljodjelstvo, 162-163 Pompej, 69, 71 Portugal, istraivai i, 167-170, 173174,177 Povelja o pravima, 227 povjesniari, grki, 50-53
Kazalo
prava, vlasnitvo u, 217, 219-221, 224 pravda ekonomska, 303304 grki filozofi o, 42-45 pravo meunarodno, 305-307 rimsko, 63-64, 80, 305 pravo vlasnitva, 213, 215-216, 217, 219-221,224 prijevoz, brzina i, 391-394 prirodoznanstvo, 128 Proces (Kafka), 356-357 Propovijed na Gori, 16 protestantizam, 157, 161 Prvi svjetski rat, 260, 273, 281-287, 293, 309, 397 Pseudo-Dionizije, 108-109, 119 psihologija, 272-274 Ptolemej, 195, 202 puki jezik, 127, 137-138 Punski ratovi, 58-59 raunala, 335-340 budunost, 368-372 mislei strojevi, 370-372, 399 pobuna, 398-400 pratitelji, 368-370 Turingov stroj, 367-368 rasizam, 307-310 rast stanovnitva, 162-163 rat. Vidi takoer pojedine ratove u 21. stoljeu, 396-398 ovisnost o, 395-396 prouavanje, 276-278 raunala i, 399 uzroci, 286-287 razum doba, 210-211 Newtonova pravila, 203-205 vjera nasuprot, 107-118 realizam, 114, 115 redovnitvo, 91, 101-104, 156, 158 reformacija, 152-161 HenrikVIII. i, 154-157 Luther i, 153, 154, 157-160 protureformacija, 158, 160 relativnost, 315-317, 325 religija. Vidi takoer pojedine religije u antiko doba, 12-21 renesansa, 121-161,222 astronomija, 187, 189195 Bacon, 133-136 Boccaccio, 126127, 136, 137, 141, 146, 148, 149 Cervantes, 141145 Crna smrt, 145-147 drama, 140-142 Erazmo, 153-155 gotika skulptura, 121-122 gradovi, 149150 HenrikVIII., 154-157 humanizam, 136-138, 151 istraivai, 173-178 klasino obrazovanje i, 125-131, 136-137, 147-149, 161 kranstvo i, 152 Leonardo da Vinci, 131-132, 134-136 Locke, 159-160, 211220, 223, 227, 304, 305 Luther, 153, 154, 157-160 Montaigne, 137-140, 144 More, 154-156 nacionalne drave, 150152 Petrarca, 124-128, 136, 137, 141, 146, 148, 149 Pico della Mirandola, 132-133, 136 puki govor, 137-138 reformacija i, 152-161 Shakespeare, 137, 140-142 slikarstvo, 122-124, 131, 265, 349, 350 tisak, 137, 147-149, 161 znanstvena metoda, 179-206, 207 renesansni ovjek, 128-136 revolucija 1688. (Velianstvena revolucija), 215-217, 221 Rim (Rimsko Carstvo), 56-81, 99, 290 arhitektura, 66 barbarske najezde, 81-86, 87, 89, 90 ceste, 65-66 Ciceron, 6873, 88,126
409
POVIJEST ZNANJA drama, 76 graanstvo, 64-65 grki utjecaj i, 61-63, 65-68, 85 Kartaga i, 58-59 Konstantin i, 86-87 kranstvo u, 78, 86-91 Lukrecije, 66-68, 70 obrazovanje, 62, 80, 95 pad, 82-85, 287 Pax Romana, 80, 89 pravo, 63-64, 80, 305 Senat, 57-58 Seneka, 75-77 irenje, 59-60 Tacit, 75, 77-80, 89 usporedba sa SAD-om, 90-91 utemeljenje, 57 vlast, 81 Zenon, 67, 76 znanost i tehnologija, 80-81 idovi i, 97 Rimokatolika crkva. Vidi takoer reformacija Rimska republika, 222, 223 Robespierre, 224, 225, 227 Roksana, 64 Romul i Rem, 57 Roosevelt, Franklin D., 316, 317 ropstvo, 105, 173-174,219 Aristotel i, 41, 45,174, 267, 309 u Rimu, 64 ukidanje, 266-269 ene i, 309-310 Rothko, Mark, 351 SAD amerika revolucija, 216-219 ameriki Indijanci, 176 demokracija u, 292-295 graanski rat, 174, 266, 277 Ustav, 72-73,227, 291-292 usporedba s Rimskim Carstvom, 90-91 utrka u naoruanju, 318 Vijetnamski rat, 174-175 seksizam, 309-310 seljatvo, 238-240, 243 Seneka, 75-77,140 Shaftesbury, grof (Anthony Ashley Cooper), 212-213, 215 Shakespeare, William, 76,137, 140-142 Shaw, Bernard, 230 skolasticizam, 110 skulptura, gotika, 121-122 slikarstvo u 20. stoljeu, 347-352 fotografija i, 265 perspektiva u, 122-124, 265 renesansno, 122-124, 131-132, 134-136,265 sloboda, rimsko vienje, 71-73 Smith, Adam, 208-210, 245 snoljivost, 61-62, 227, 228 sofisti, 40 Sofoklo, 48-49, 54, 76 Sokrat, 39-45. 67-68, 70-71, 91, 138 sovjetska revolucija, 220, 253, 282 Sovjetski Savez, 220-221 Afganistan i, 175 demokratski pokret u, 290, 297 Japan i, 277 totalitarizam u, 300-301 utrka u naoruanju, 318 Sparta, 46, 47, 58 spolno prenosive bolesti, 343-344 srea, 67, 68 srednji vijek, 93-120. Vidi takoer mrano doba (poetak srednjega vijeka); srednjovjekovna filozofija drutvene klase tijekom, 106-107 feudalizam, 94-95 milenijski strahovi, 92, 105-106 obrazovanje, 95-97 redovnitvo, 101-104 teokracija, 98-107, 119-120 zatita tijekom, 94 znanost i tehnologija, 107 ivot tijekom, 93-94 srednjovjekovna filozofija, 107-118, 222 Abelard, 110-111, 116, 118 Averroes, 111-113, 115 Avicena, 109-110
410
Kazalo
Bernard od Clairvauxa, 111 Boecije, 108-110, 119 Duns kot, 117 Pseudo-Dionizije, 108-109, 119 Toma Akvinski, 111, 113-119 William Ockhamski 117 Staljin, Josif Visarionovi, 296, 300, 301 Stari zavjet, 17 stoicizam, 67, 68 strojevi, 207-210 mislei, 370-372 strojnice, 259-260, 277 Sumerci, 8-9, 25-26 svemir veliina, 322, 324 Veliki prasak i, 324-328 svemirska istraivanja, 331-332, 375-378 Sveto Rimsko Carstvo, 100-107 sveuilite, 135-136 svjetlost, 315 svjetska vlada, 304-307 ang, dinastija, 6 eer, trgovina, 173-174 Si Huang-ti, 6-8, 82 panjolska, 84 istraivai i, 170, 172,173,177 osvajanje carstva Azteka i Inka, 1012 Tacit, 75, 77-80, 89 Talbot, William H. F., 264-265 Tales, 29-32, 34, 37, 39, 54, 210, 263-264, 328 talijanska renesansa, 122-128 vidi takoer posebne teme talijanski jezik, 127 tehnologija. Vidi znanost i tehnologija Teilhard de Chardin, Pierre, 383-384 teleskop, 195 televizija, 76, 361-363 Teodorik, kralj, 84, 108 teokracija, 98-107, 119-120, 152, 302-303, teologija, 95-98, 199 srednjovjekovna, 107-109, 119 teroristi, 260-261 Tiberije, rimski car, 73, 78, 79, 81 Timur Lenk, 163164, 166 tisak, 137, 147-149, 161, 347, 366 Tocqueville, Alexis de, 225226, 258, 267, 299, 303 Toma Akvinski, 111, 113-119,350 Tora, 15 totalitarizam, 295, 298-302, 303 Trajan, rimski car, 59-60, 79 Trei svijet, 176 : trgovci, 242-243 trgovina, 166-168, 171-174 Tridesetogodinji rat, 86 trigonometrija, 34 trite rada, 243246 Tukidid, 51-53, 78 Turing, Alan (Turingovi strojevi), 338-340, 367 tvornice, 208 U oekivanju Godota (Beckett), 358-359 udomaene ivotinje, 162 ujedinjena teorija polja, 374 Ujedinjeni narodi, 305, 307, 308, 388-389 um, 272-274 Demokritovo vienje, 38-39 umjetnost, vidi slikarstvo usmena predaja, 24 Ustav SAD-a, 72-73, 227, 291-292 utrka u naoruanju, 318 Vandali, 83, 84, 89 Velianstvena revolucija (1688.)> 215-217,221 Velika Britanija amerika revolucija i, 216-219 kolonijalizam i, 279 revolucija 1688. i, 215-217, 221 Velika depresija, 283 Veliki kineski zid, 82, 83 Veliki lanac postojanja, 222-223 Veliki prasak, teorija, 324328
411
POVIJEST ZNANJA Venera, 68 Vergilije, 56-57 Via Appia, 65 Vijetnamski rat, 174-175 Vizigoti, 83-84, 87 vjera, razum protiv, 107-118 vjerska snoljivost, 159-160, 228 vlada demokratska vidi demokracija Jefferson i, 217-219 komunistika, 293, 295-301, 303 Locke i, 213-215 raunalna, 398-400 rimska, 81 svjetska, 304-307 teokracija, 98-107, 119-120, 302-303 totalitarna, 295, 298-302, 303 voda, kao Talesov supstrat, 29-31 vojniko razmiljanje, 174-175, 276-278 vrline, Aristotelovo vienje, 41-42 Watson, James D., 320, 321 Whitman, Walt, 269 Wilhelm, car, 397 Wilkie, Wendell, 308 William Ockhamski, 117, 203 William, kralj, 215,291 Yeats, William Butler, 354-355 zaini, trgovina, 166-168,172, 173 zakljuivanje, deduktivno i induktivno, 133-134 zatita tijekom srednjega vijeka, 94 Zedong, Mao, 219 Zemljina biomasa, 380-383 zemljoposjednici (gospodari), 240-241 Zenon, 67, 76 znanost aristotelovska, 185-188,190-195, 197,200,201,204,319 grko vienje, 54, 55 kranstvo i, 192,195-197 matematika i, 180-181,184, 195, 198-199 prirodoznanstvo, 128 . tri znaajke, 182-184 znanost i tehnologija. Vidi takoer pojedine teme analiza kaosa, 372-374 astronomija. Vidi astronomija atomska fizika. Vidi atomska fizika atomska teorija, 372-374 ekologija, 332-335, 382-383 elektricitet, 261-262 evolucijska teorija, 271-272 genetiko inenjerstvo, 385-391 genetika, 319-322 hipoteza Gaje, 383-385 istraivanje svemira, 331-332 medicina, 340-344 parni stroj, 256-258 raunala. Vidi raunala rimska, 80-81 tehnoloka ovisnost i, 340 u srednjem vijeku, 107 znanstvena fantastika, 378-380 znanstvena metoda, 179-206, 207 dedukcija i indukcija, 133-134 znanstveno znanje, 129-130, 179-182 Zola, Emile 270 ene Aristotelovo vienje, 41, 44-45 Platonovo vienje, 111 seksizam i, 309-310 u Don Giovanniju, 230, 231 idovi, 14-15, 97-99, 106. Vidi takoer idovstvo Holokaust i, 273 posuivanje novca i, 243 Rimsko Carstvo i, 97 teologija i, 97 idovstvo, 14-15,19, 22 kranstvo usporeeno sa, 17 ivot u srednjemu vijeku, 93-94 rtva ljudska, 12-14 ivotinja ili predmeta, 12-14
412

Charles Van Doren POVIJEST ZNANJA PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Charles Van Doren POVIJEST ZNANJA PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Charles Van Doren

Mudrost drevnih naroda 3

4. Svjetlost u mranom dobu

5. Srednji vijek: veliki pokus

7. Europa iri svoj utjecaj

8. Izum znanstvene metode

Uspon jednakosti 226 Mozartov Don Giovanni Goetheov Faust 232

10. Devetnaesto stoljee: uvod u suvremeno doba

11. Svijet 1914.

12. Dvadeseto stoljee: trijumf demokracije

13. Dvadeseto stoljee: znanost i tehnika

14. Dvadeseto stoljee: umjetnost i mediji

15. Sljedeih stotinu godina

Vrste napretka znanja

Mudrost drevnih naroda

Mudrost drevnih naroda

Mudrost drevnih naroda

Mudrost drevnih naroda

Mudrost drevnih naroda

Mudrost drevnih naroda

Mudrost drevnih naroda

Mudrost drevnih naroda

Usporedba idovstva i kranstva

Usporedba judeokranstva i islama

Mudrost drevnih naroda

Izum matematike: pitagorejci

Otkrie atomske teorije: Demokrit

Talesov problem: konano rjeenje

Moralna istina i politika probitanost: Sokrat, Platon i Aristotel

Grka protiv Perzije: plodonosan sukob

Herodot, Tukidid i izum povijesti

Duh grke misli

Grka teorija, rimska praksa

Zakon, graansko pravo i ceste

to Rimljani nisu znali

Svjetlost u mranom dobu

Svjetlost u mranom dobu

Europa nakon Rimskog Carstva

Svjetlost u mranom dobu

Svjetlost u mranom dobu Trijumf kranstva: Konstantin Veliki

Obeanje kranstva: Augustin

Svjetlost u mranom dobu

Svjetlost u mranom dobu

Srednji vijek: veliki pokus

Srednji vijek: veliki pokus

E la sua voluntade e nostra pae.

Srednji vijek: veliki pokus

Teologija u drugim religijama

Srednji vijek: veliki pokus

Srednji vijek: veliki pokus

Tisuljetni strahovi, poslijetisuljetna postignua

Srednji vijek: veliki pokus

Srednji vijek: veliki pokus

Srednji vijek: veliki pokus

Pirova pobjeda vjere nad razumom

Srednji vijek: veliki pokus

Novi stil slikanja: perspektiva

Renesansni ljudi: Leonardo, Pico, Bacon

Stoje obnovila renesansa

Renesansni ovjek i ideja liberalnog obrazovanja

Stoje obnovila renesansa

Kriza teokratske drave

to je obnovila renesansa Martin Luther