Raymond Williams

Analiza kulture
(Analysis of Culture. Poglavlje iz Williamsove knjige The Long Revolution, Penguin, Harmondsworth, 1965, str. 57-88. Preveo: Vieslav Kirini. U tisku, u zborniku prireivaa dr. sc. Deana Dude !samo za internu upotrebu Knjiga prvi put objavljena 1961. u Londonu, u izdanju nakladnike kue Chatto & Windus. Izdanje iz 1965. neznatno je izmijenjeno.)

I. U definiranju kulture postoje tri openite kategorije. Prva je idealna i po njoj je kultura stanje ili proces ovjekova usavravanja u odnosu na odreene apsolutne ili univerzalne vrijednosti. Prihvatimo li takvu definiciju, analiza kulture uspostavlja se kao otkrivanje i opisivanje onih vrijednosti u ivotima i djelima koje kao da stvaraju bezvremeni poredak ili su pak neraskidivo vezane uz univerzalno ljudsko stanje. Druga je dokumentarna, i po njoj je kultura skup djela uma i mate u kojem su, vrlo detaljno i na razliite naine, zabiljeene misli i iskustvo ljudi. Prema takvoj definiciji, analiza kulture je kritika djelatnost kojom se opisuju i vrednuju narav misli i iskustva, jezine pojedinosti, oblik i konvencije. Takav kritiki pristup moe obuhvaati postupak vrlo slian idealnoj analizi, odnosno postupak otkrivanja onoga najboljeg to je ikada miljeno i napisano u svijetu, zatim postupak koji je, zbog zanimanja za tradiciju, ponajprije usmjeren na posebno djelo koje se prouava (pri emu je pojanjavanje i vrednovanje tog djela osnovni cilj), ali i jednu vrstu povijesne kritike koja nakon analize posebnih djela, pokuava ta djela povezati s odreenim tradicijama i drutvima u kojima su nastala. I naposljetku, kao trea, je socijalna definicija kulture prema kojoj je kultura opis posebnog naina ivota u kojem se odreena znaenja i vrijednosti ne izraavaju samo u umjetnosti i miljenju, nego i u institucijama i u svakodnevnom ponaanju. Prema takvoj je definiciji analiza kulture pojanjavanje znaenja i vrijednosti, implicitnih i eksplicitnih u posebnom nainu ivota, u posebnoj kulturi. Takva analiza u pravilu ukljuuje ve spomenutu povijesnu kritiku koja djela uma i mate analizira u odnosu na posebne tradicije i drutva, ali takoer ukljuuje i analizu sastavnica naina ivota koje, prema zagovornicima drugih definicija, uope nisu kultura: organizaciju proizvodnje, strukturu obitelji, strukturu institucija koje izraavaju ili ureuju drutvene odnose, karakteristine oblike kojima lanovi drutva komuniciraju. I ta se analiza protee od isticanja idealnog - otkrivanja odreenih apsolutnih ili univerzalnih, ili barem viih i niih, znaenja i vrijednosti; preko vanosti dokumentarnog - gdje je pojanjavanje odreenog naina ivota osnovni cilj; do nastojanja za prouavanjem posebnih znaenja i vrijednosti, pri emu nije toliko vano njihovo usporeivanje, kao nain stupnjevanja na ljestvici, koliko prouavanje naina njihove promjene, ne bi li 1

se otkrili odreeni opi zakoni ili trendovi koji bi trebali omoguiti bolje razumijevanje drutvenoga i kulturnog razvitka. ini mi se da svaka od spomenutih vrsta definicije ima svoju vrijednost. Jer ini se doista nunim traiti znaenja i vrijednosti, plodove ljudske stvaralake djelatnosti, ne samo u umjetnosti i intelektualnom radu, nego i u institucijama i oblicima ponaanja. Istodobno, stupanj do kojeg smo doli u naim spoznajama o mnogim prolim drutvima i minulim razdobljima naeg drutva, oslonjeni na skup djela uma i mate koji je zadrao svoju komunikacijsku snagu, ini opis kulture u tom smislu, ako ne potpunim, onda barem razboritim. Moglo bi se s pravom ustvrditi da ako ve koristimo drutvo u smislu ireg opisa, valja ograniiti smisao kulture. Postoje, meutim, dijelovi idealne definicije koji mi se jednako tako ine vrijednima i koji govore u prilog zadravanju ireg smisla. Moram rei da, nakon to su objavljene brojne poredbene studije, osobno nisam sklon poistovjetiti proces ljudskog usavravanja s otkrivanjem apsolutnih vrijednosti, kako ih se uobiajeno naziva. Prihvaam kritiku prema kojoj su one obino produetak vrijednosti posebne tradicije ili drutva. No, ako spomenuti proces ne nazovemo ljudskim usavravanjem koje podrazumijeva neki poznati ideal prema kojem se moemo kretati, nego ljudskom evolucijom koja oznaava proces openitog razvitka ovjeka kao vrste, moemo prepoznati podruja injenica koje bi druge definicije moda iskljuile. ini mi se, naime, istinitom tvrdnja da su se znaenja i vrijednosti to ih nalazimo u odreenim drutvima i kod odreenih pojedinaca - a koje na ivotu odrava drutveno nasljee i njihova utjelovljenost u posebnim nainima rada - pokazali univerzalnima u smislu u kojem, kada ih se jednom naui, u svakoj situaciji uvelike pridonose porastu ovjekove sposobnosti da obogati svoj ivot, regulira svoje drutvo i kontrolira svoju okolinu. Iako su te sastavnice najoitije izraene u obliku pojedinih tehnika, u medicini, proizvodnji i komunikaciji, oito je ne samo da su one vezane uz intelektualne discipline, koje su iskljuene iz kreativne obrade iskustva, nego da su se i same te discipline, skupa s pojedinim temeljnim etikim pretpostavkama i nekim bitnim umjetnikim oblicima, pokazale jednako primjerenima za sabiranje u neku opu tradiciju koja, kroz brojne varijacije i sukobe, predstavlja pravac zajednikog razvoja. ini se, stoga, razboritim govoriti o toj tradiciji kao openitoj ljudskoj kulturi, uz napomenu da ona moe postati djelatnom samo u odreenim drutvima, budui da je neprijeporno oblikuju bitno lokalni i vremenski ogranieni sustavi. Znaenjske i smislene varijacije u upotrebi pojma kulture valja promatrati ne samo kao nedostatke koji onemoguavaju izlaganje sreene i iskljuive definicije, nego kao izvornu sloenost tog pojma koja je u skladu sa stvarnim sastavnicama iskustva. Svaki od tri glavna naina definiranja kulture ima smisla, pa bi, ako je tome 2

tako, naa panja trebala biti usmjerena upravo na njihove meusobne odnose. ini mi se, stoga, da bi svaka primjerena teorija kulture morala sadravati tri podruja injenica istaknutih u spomenutim definicijama te da je, susljedno, svaka pojedina definicija - unutar bilo koje od spomenutih kategorija - koja ne ukljuuje odnos prema ostalima, jednostavno neprimjerena. Upravo zbog toga idealnu definiciju, koja nastoji izdvojiti proces to ga opisuje od njegova konkretnog utjelovljenja i oblika u pojedinim drutvima - shvaajui ovjekov idealni razvoj kao neto odvojeno od ili ak suprotstavljeno njegovoj ivotinjskoj naravi i zadovoljavanju materijalnih potreba - smatram neprihvatljivom. Dokumentarna definicija koja vrijednost nalazi iskljuivo u pisanim i slikovnim izvorima, i odvaja to podruje od ostalih vidova ovjekova ivota u drutvu, jednako je neprihvatljiva. Dakako, i socijalna definicija, koja openite procese ili umjetnosti i uenost smatra tek popratnim proizvodima, pasivnim odrazom stvarnih interesa drutva, ini mi se jednako pogrenom. Koliko god to bilo teko izvesti, moramo nastojati obuhvatiti proces kao cjelinu i dovesti naa pojedinana razmatranja - ako ne eksplicitno, a onda barem u konanici - u vezu s konkretnim i sloenim ustrojem. Za ilustraciju analitike metode posluit e nam jedan primjer. Odaberemo li odreeno umjetniko djelo, primjerice Sofoklovu Antigonu, moemo ga analizirati u idealnom smislu, tragajui pritom za odreenim apsolutnim vrijednostima, ili pak u dokumentarom smislu, pri emu panju posveujemo posredovanju odreenih vrijednosti odreenim umjetnikim sredstvima. Obje analize donijet e vrijedne rezultate: prva e ukazati na apsolutnu vrijednost potovanja prema mrtvima, a druga na nain izraavanja pojedinih temeljnih ljudskih problema specifinim dramskim oblikom zbora i dvostrukog koma (kommos)*, kao i izraajnou stiha. Oito je, meutim, da niti jedna analiza nije potpuna. Potovanje je, kao apsolutna vrijednost, u spomenutoj drami ogranieno osobitim uvjetima rodbinskog odnosa i njegovim konvencionalnim obvezama - Antigona bi to uinila za brata, ali ne i za mua. Jednako tako, dramski oblik i metrika stiha ne samo da su dio umjetnike tradicije koja obuhvaa djela brojnih ljudi, ve se moe tvrditi da je njihovo oblikovanje uvjetovano, ne samo zahtjevima iskustva, nego i osobitim drutvenim oblicima u kojima se dramska tradicija razvijala. Moemo, stoga, prihvatiti takva proirenja nae izvorne analize, ali nikako ne moemo prihvatiti tvrdnju da, zbog tih proirenja, vrijednost potovanja ili dramski oblik i osobita vrsta stiha imaju znaenje iskljuivo u kontekstu kojem smo ih pripisali. Uenje potovanja, kroz takve izraajne primjere, nadilazi vlastiti kontekst i ulaz u prostor opeg razvitka ljudske svijesti. Dramski oblik takoer nadilazi vlastiti kontekst te u pojedinanim, bitno razliitim drutvima,
*

Kom je pjevani dijalog izmeu glumca i zbora.

postaje dijelom vee i openite dramske tradicije. Sama drama, kao osobit oblik komunikacije, nadivljava drutvo i religiju koji su pomogli u njezinu oblikovanju i mogue ju je iznova stvoriti tako da se izravno obraa nekoj publici koju nije mogue zamisliti. Uz nemogunost apstrahiranja idealne vrijednosti ili odreenog dokumenta, nemoguim se stoga pokazuje i pokuaj da objasnimo te znaajke svodei ih na lokalnu razinu pojedinane kulture. Prouavamo li stvarne odnose, u bilo kojoj konkretnoj analizi, dolazimo do toke kada nam postaje jasno da zapravo prouavamo opi ustroj na pojedinanom primjeru te da u tom opem ustroju ne postoji niti jedna sastavnica koju je mogue apstrahirati i odvojiti od ostalih. Stoga je posve pogrena pretpostavka o mogunosti prouavanja nekih vrijednosti ili umjetnikih djela bez da se uzme u obzir konkretno drutvo u kojem nastaju, ali jednako je pogreno pretpostaviti presudnost socijalnog objanjenja, odnosno pretvoriti vrijednosti i djela u puke popratne proizvode. Otkako smo shvatili da sveukupna situacija u kojoj se neke vrijednosti i djela nastaju bitno odreuje njihov konkretni izraz, prelo nam je u naviku razmatrati te odnose u standardnom obliku: kakav je odnos izmeu ove umjetnosti i ovog drutva? U tom pitanju, meutim, drutvoje tek prividna cjelina. Ako je, naime, umjetnost dio drutva, onda izvan nje ne postoji neka vrsta cjelina kojoj, prema obliku postavljenog pitanja, pridajemo prvenstvo. Umjetnost je oblik djelatnost, poput proizvodnje, trgovine, politike ili podizanja obitelji. Prouavati odnose primjereno znai prouavati ih kao djelatne, promatrati sve djelatnosti kao osobite i suvremene oblike oitovanja ljudske energije. Izdvojimo li bilo koju od tih djelatnosti, odmah primjeujemo da se u njoj, na razliite naine primjerene naravi itavog ustroja, zrcale brojne druge. ini se, takoer, vjerojatnim kako ve sama injenica da uope moemo razlikovati neku posebnu djelatnost, koja slui nekoj odreenoj svrsi, ukazuje na to da se bez te djelatnosti itav ljudski ustroj na tom mjestu i u to vrijeme jednostavno ne bi mogao biti ostvaren. Moe se, stoga, smatrati da umjetnost - bez obzira na oitu povezanost s ostalim djelatnostima - izraava odreene sastavnice ustroja koje je, u sklopu tog ustroja, mogue izraziti iskljuivo na taj nain. Pravo pitanje nije, dakle, odnos umjetnosti i drutva, nego prouavanje svih djelatnosti i njihovih meusobnih odnosa, bez pridavanja prvenstva bilo kojoj od njih koju elimo izdvojiti. Ustanovimo li, kao to je esto sluaj, da je odreena djelatnost radikalno izmijenila itav ustroj, to nam jo uvijek ne daje za pravo da kaemo kako sve druge djelatnosti treba promatrati iskljuivo u odnosu prema njoj. Moemo samo prouavati razliite naine na koje je, unutar ustroja koji se promijenio, zahvaena spomenuta djelatnost i njezin odnos prema ostalima. Nadalje, budui da pojedine djelatnosti slue razliitim i nerijetko suprotstavljenim ciljevima, vrsta promjene za kojom tragamo rijetko e biti jednoznana: u pojedinim djelatnostima, ali i u itavom 4

ustroju, biti e uoljivi tragovi postojanosti, usklaivanja, nesvjesne prilagodbe, aktivnog otpora i alternativnog nastojanja. Analiza kulture u dokumentarnom smislu od velike je vanosti jer je u stanju iznjedriti konkretne dokaze o itavom ustroju u kojem odreena djelatnost nastaje. Ne moemo rei da emo, ako poznajemo poseban oblik ili razdoblje odreenog drutva, utvrditi koje mjesto u njemu zauzimaju umjetnost i teorija, jer dok ne upoznamo tu umjetnost i teoriju, ne moemo tvrditi da doista poznajemo drutvo. Rije je o pitanju metode, a ovdje ga spominjem jer je dobar dio povijesti ispisan pod pretpostavkom da temelji drutva - njegovo politiko, ekonomsko i socijalno ureenje - tvore sredinju jezgru stvari, dok su umjetnost i teorija marginalne izvedenice ili korelati te jezgre. U povijestima knjievnosti, umjetnosti, znanosti i filozofije dogodio se jednostavan obrat tog postupka, pa je tako spomenutim djelatnostima pripisan neovisan razvitak prema vlastitim zakonima, a takozvana pozadina (koja je u opoj povijesti smatrana jezgrom) tek se naknadno iscrtavala. Nedvojbeno je da u svakom razmatranju autor mora odabrati pojedine djelatnosti na koje e staviti naglasak i posve je razborito slijediti pojedine pravce razvoja u privremenoj izdvojenosti. Ali povijest neke kulture, koja se polako stvara od takvih pojedinanih djela, mogue je napisati iskljuivo kada se uspostave aktivni odnosi, a djelatnosti promotre u izvornoj jednakovrijednosti. Povijest kulture mora biti vie od pukog zbira posebnih povijesti, jer su upravo meusobni odnosi tih povijesti, odnosno posebnih oblika itavog ustroja, sredinji predmet njezina zanimanja. Teoriju kulture sklon sam, stoga, definirati kao prouavanje odnosa izmeu sastavnica itavog naina ivota. Takva analiza kulture pokuaj je otkrivanja naravi ustroja koji je ukupnost tih odnosa. Analiza pojedinih djela ili institucija u tom je smislu analiza bitnih obiljeja njihova ustroja, prouavanje odnosa utjelovljenih u djelima ili institucijama kao dijelovima cjeline ustroja. Kljuni pojam takve analize jest uzorak: svaka korisna analiza kulture zapoinje upravo s otkrivanjem karakteristinih uzoraka, s otkrivanjem je odnosa meu tim uzorcima, ponekad nalazi neoekivane slinosti ili podudaranja meu inae zasebno promatranim djelatnostima, a ponekad pak ukazuje na neoekivana razilaenja to je predmet interesa ope kulturalne analize Bitno poznavanje opeg ustroja mogue je iskljuivo u naem prostoru i naem vremenu. Iako moemo nauiti mnogo toga o ivotu na nekim drugim mjestima i u neko drugo vrijeme, ini mi se da odreene sastavnice bivaju nepovratno izgubljene. ak i one koje je mogue rekonstruirati, bivaju rekonstruirane putem apstrakcije, a to je izuzetno vano. Svaku takvu sastavnicu promatramo kao neto to se nataloilo, ali u ivljenom iskustvu vremena, meutim, svaka je sastavnica dio otopine, neodvojivi dio sloene cjeline. U prouavanju bilo kojeg ranijeg razdoblja 5

najtee je dokuiti onaj osobiti osjeaj kakvoe ivota na posebnom prostoru i vremenu: stei dojam o tome kako su se pojedinane djelatnosti zdruivale u poseban nain razmiljanja i ivota. Mogue je rekonstruirati obrise odreenog ivotnog ustroja, mogue je rekonstruirati ak i ono to Fromm naziva drutveni karakter, a Benedict pak imenuje kulturnim uzorkom. Drutveni karakter - vaei sustav ponaanja i stavova - ui se formalno i neformalno, istovremeno je ideal i obiaj. Kulturni uzorak izbor je i konfiguracija interesa i djelatnosti, kao i osobit nain njihova vrednovanja, koji tvori specifian ustroj ili nain ivota. No, ak su i ta obiljeja nakon rekonstrukcije obino apstraktna. Moda je, meutim, mogue stei uvid u sljedeu zajedniku sastavnicu - koja po sebi nije ni obiljeje, ni uzorak - nego stvarno iskustvo kroz koje su obiljeja i obrasci ivljeni. To je potencijalno od velike vanosti i smatram da nam najveu mogunost u tom pravcu otvaraju umjetnosti pojedinog razdoblja. Moe se, naime, dogoditi da nakon njihova usporeivanja s izvanjskim obiljejima razdoblja, uz prihvaanje pojedinanih odstupanja, iznaemo neku bitnu zajedniku sastavnicu ije mjesto nije mogue jednostavno odrediti. Mislim da je to najlake razumjeti pomislite li na neku slinu analizu naega vlastitog naina ivota. Rije je o osobitom osjeaju ivota, osobitom zajednitvu iskustva o kojem gotovo da i nije potrebno govoriti, kroz ije tijelo na osobit nain prolaze sva ona obiljeja naeg naina ivota - koja je mogue opisati u izvanjskoj analizi - dajui mu osobitu i karakteristinu boju. Toga obino postajemo najbolje svjesni kada zamijetimo razlike meu generacijama koje nikada ne govore istim jezikom, zatim kada itamo opis naeg naina ivota iz pera nekoga izvan nae zajednice ili, pak, kada promatramo sitne razlike u nainu govora ili ponaanja kod nekoga tko je nauio nae obiaje, ali nije odgajan u njihovu duhu. Gotovo svaki formalni opis jednostavno je pretjerano grub za izraavanje te ipak posve osobite vrste zasebnog i priroenog stila. A ako to vrijedi za onaj nain ivota koji nam je osobno tako blizak, onda e isto nedvojbeno vrijediti i kada se naemo u ulozi posjetitelja, uenika, gosta iz redova razliite generacije: ulozi u kojoj se, zapravo, svi nalazimo prilikom prouavanja nekog prolog razdoblja. Iako se sve to moe priiniti posve trivijalnim, injenica postojanja takvog obiljeja nikako nije trivijalna, niti marginalna; ona se zapravo ini kljunom. Opisni termin koji predlaem jest struktura osjeaja: ona je vrsta i odreena u smislu u kojem to svaka struktura jest, ali se istovremeno oituje u najosjetljivijim i najmanje opipljivim sastavnicama naeg djelovanja. Na odreeni nain, ta struktura osjeaja jest kultura nekog razdoblja: to je osobita, iva rezultanta svih sastavnica opeg ustroja. I upravo u tome smislu umjetnosti nekog razdoblja, postavljene tako da ukljuuju karakteristine pristupe i tonove u raspravi, imaju 6

izuzetno vanu ulogu. Jer upravo e u njima, prije nego igdje drugdje, spomenute karakteristike najvjerojatnije biti izraene; dakako, poesto ne svjesno, nego kroz injenicu da je upravo u njima, u jedinim primjerima zabiljeene komunikacije koja je nadivjela svoje nositelje, sabran stvarni osjeaj ivota, duboko zajednitvo koje komunikaciju ini moguom. Ne mislim pritom da brojni pojedinci koji ine zajednicu svi redom posjeduju istu strukturu osjeaja ili drutveni karakter. No, ipak smatram da je rije o izuzetno dubokoj i irokoj zastupljenosti, u svim stvarnim zajednicama, budui da je upravo to preduvjet komunikacije. Ono to se pritom ini osobito zanimljivim jest da ta struktura nije, barem u nekom formalnom smislu, nauena. Jedna generacija moe, ak prilino uspjeno, pouavati svoje nasljednike odreenom drutvenom karakteru ili opem kulturnom uzorku, ali nova e generacija uvijek imati vlastitu strukturu osjeaja za koju se nee moi rei odakle dolazi. Jer ovdje su, moda jasnije nego drugdje, promjene ustroja organski uvjetovane: nova generacija na vlastite naine reagira na jedinstveni svijet koji nasljeuje; ona nastavlja brojne tekovine ije porijeklo nije teko otkriti, te reproducira mnoge vidove ustroja koje je mogue zasebno opisati, ali pritom itav svoj ivot osjea ipak nekako drugaije, pa svoj stvaralaki odgovor oblikuje u novu strukturu osjeaja. Kad jednom nositelji takve strukture umru, toj se bitnoj sastavnici njihova ivota najvie moemo pribliiti kroz dokumentarnu kulturu, od pjesama do graevina i stilova odijevanja, a upravo taj odnos daje znaenje definiranju kulture u dokumentarnom smislu. To ni u kojem sluaju ne znai da su dokumenti samosvojni. Rije je jednostavno o tome da, kao to je ranije navedeno, znaenje neke djelatnosti treba traiti u odnosu prema itavom ustroju, koji je vie od pukog zbira njegovih odvojivih dijelova. Ono za im uvijek moramo tragati jest stvarni ivot izraen kroz itav ustroj. Vanost dokumentarne kulture lei u injenici da ona, jasnije nego bilo to drugo, izraava ivot posve izravno, ak i kada ivi svjedoci ute. Osvrnemo li se pak na narav strukture osjeaja i vidimo kako joj smisao moe biti potpuno neshvaen ak i od ljudi koji su s tom strukturom u bliskom dodiru i kojima na raspolaganju stoji obilje grae, ukljuujui i suvremene umjetnosti, mi jednostavno ne moemo pretpostaviti da smo u mogunosti uiniti ita vie od pristupa ili pribliavanja, sluei se pritom svim raspoloivim kanalima. Nuno je razluiti tri razine kulture, ak i u najopenitijoj definiciji tog pojma. Postoji ivljena kultura pojedinog vremena i prostora koja je u potpunosti dostupna iskljuivo onima koji su ivjeli u to vrijeme i na tom prostoru. Postoji, zatim, zabiljeena kultura, svih vrsta, od umjetnosti do najsvakodnevnijih injenica: kultura nekog razdoblja. Postoji, konano, kao imbenik koji povezuje ivljenu kulturu i kulture pojedinih razdoblja, kultura selektivne tradicije. 7

Kada vie ne biva ivljena, nego u uem smislu preivljava kroz zabiljeene tragove vlastitog postojanja, kulturu nekog razdoblja moemo pomno prouavati do trenutka u kojem stjeemo dojam da smo razmjerno jasno pojmili njeno kulturno djelovanje, drutveni karakter, openite obrasce djelovanja i vrijednosti, a dijelom i njenu strukturu osjeaja. Vlastitim opstankom ne ravna, meutim, neko pojedino razdoblje, nego nova, njemu susljedna razdoblja, koja postupno sainjavaju tradiciju. I najvei strunjaci za pojedino razdoblje upoznati su tek s dijelom ostavtine - pa ak i one dokumentirane - tog doba. Tako, primjerice, moemo sa sigurnou tvrditi da nitko zapravo ne poznaje roman devetnaestog stoljea; nitko nije itao, niti je mogao itati, sve njegove primjere u opsegu od tiskanih do najjeftinijih izdanja. Istinski strunjak moe poznavati nekoliko stotina romana; prosjean poznavatelj neto manje; obrazovani itatelji jo manji broj: no, svi e oni imati jasno miljenje o toj temi. Izuzetno drastian selektivni postupak ovdje je i vie nego oit, a to vrijedi za svako polje djelatnosti. Jednako tako, ni jedan itatelj u devetnaestom stoljeu nije proitao sve romane; ukratko, ni jedan pojedinac u itavom drutvu nije mogao poznavati vie od tek dijela injenica vezanih uz taj roman. Ali, svatko tko je ivio u tom razdoblju imao je neto to, po mome miljenju, ni jedan kasniji pojedinac ne moe u potpunosti rekonstruirati: osjeaj ivota u sklopu kojeg su romani napisani, a kojem mi prilazimo kroz izbor koji nam stoji na raspolaganju. Teoretski, razdoblje je zabiljeeno; u praksi, te biljeke upija selektivna tradicija; i jedno i drugo je, meutim, razliito od ivljene kulture. Razumijevanje djelovanja selektivne tradicije izuzetno je vano. U odreenom smislu, selekcija poinje ve tijekom samog razdoblja; iz itavog skupa djelatnosti odabiru se pojedine vrijednosti, koje bivaju posebno istaknute. Openito govorei, ta selekcija odraz je cjeline ustroja nekog razdoblja, ali to ne znai da e spomenute vrijednosti i naglasci kasnije nuno biti potvreni. Iako to vrlo jasno primjeujemo kod prolih razdoblja, u naem vlastitom razdoblju ta nam pojava nije uvijek oita. Moemo se posluiti primjerom romana iz proteklog desetljea. Nitko nije proitao sve romane na engleskom jeziku, napisane tijekom pedesetih godina dvadesetog stoljea; ak ni najbri itatelj koji bi se tom poslu posvetio dvadeset i etiri sata dnevno, ne bi u tome uspio. Ipak je, meutim, posve jasno ne samo da su utvrene odreene ope karakteristike romana tog razdoblja, nego i da postoji relativno ope prihvaeni popis najboljih i najrelevantnijih djela. Pretpostavimo li da takav popis sadri moda trideset naslova (to je oit primjer vrlo otre selekcije), moemo zakljuiti da strunjaci za roman 1950-ih poznaju tih trideset djela, dok ire itateljstvo poznaje moda pet ili est. Moemo, takoer, biti posve sigurni da je nakon isteka 1950-ih zapoeo novi postupak selekcije. Uz smanjivanje broja djela, taj 8

e novi postupak ponekad drastino izmijeniti postojea vrednovanja. Istina je da se tek nakon pedeset godina moe doi do vie-manje trajnih vrednovanja, iako su i tada mogua odreena odstupanja. No, bez obzira na to, svima nama koji smo proivjeli itav taj postupak, init e se da su u njegovu tijeku neke nama vane sastavnice bile jednostavno zanemarene. Rei emo, primjerice - kao osjetljivi stariji ljudi Nije mi jasno zato ti mladi ljudi vie ne itaju X, ili emo pak odvanije napomenuti, Ne, uope nije bilo tako; to je vaa verzija. Budui da svako razdoblje obuhvaa barem tri generacije, takvi primjeri esta su pojava, a imbenik koji komplicira stvar jest injenica da nitko od nas ne miruje, ak ni u najznaajnijem razdoblju ivota: zbivaju se brojne promjene protiv kojih ne bismo smjeli prosvjedovati, brojni propusti, izobliavanja i reinterpretacije koje bismo trebali prihvatiti ili jednostavno previdjeti, a sve zbog toga to smo dio promjene koja ih je iznjedrila. No, kada ivi svjedoci nestanu, dogodit e se daljnje promjene. ivljena kultura ne samo da e biti svedena na odabrane dokumente, nego e u tom krajnje reduciranom obliku biti primijenjezina dijelom kao doprinos (neizbjeno vrlo malen) opem pravcu ljudskog razvoja, dijelom kao temelj rekonstrukcije povijesti, a dijelom i kao odrednica pristupa naem razdoblju, odnosno imenovanja i smjetanja tog razdoblja u odreenu fazu prolosti. Selektivna tradicija, stoga, na jednoj razini stvara opu ljudsku kulturu; na drugoj razini, povijesne biljeke o pojedinim drutvima; a na treoj, najmanje prihvatljivoj razini, ona uzrokuje odbacivanje znaajnog broja podruja neko ivljene kulture. Selekcijom u drutvu ravnaju brojne vrste posebnih interesa, ukljuujui i one klasne. Ba kao to konkretna situacija u drutvu uvelike ravna suvremenom selekcijom, tako razvoj drutva, proces povijesnih mijena, uvelike odreuje selektivnu tradiciju. Tradicionalna kultura nekog drutva uvijek pokazuje sklonost prilagoivanju njegovu suvremenom sustavu interesa i vrijednosti, jer ona po svojoj biti nije apsolutno utjelovljenje djelatnosti, nego neprekidna selekcija i interpretacija. U teoriji, a u odreenoj mjeri i u praksi, institucije koje se formalno brinu za odravanje tradicije na ivotu (osobito obrazovne i akademske institucije) posveene su tradiciji kao cjelini, a ne nekom izboru iz njezina korpusa koji je primjeren suvremenim interesima. Vanost te predanosti je golema, jer se zbog djelovanja selektivne tradicije nebrojeno mnogo puta dogaaju obrati, ponovna otkrivanja i vraanja djelatnostima koje su neko odbaene kao izumrle, a to je oito mogue samo u koliko postoje institucije ija je zadaa odrati velika podruja minule kulture, ako ne ivima, a onda barem dostupnima. Prirodno je i neizbjeno da selektivna tradicija slijedi pravce razvoja nekog drutva, no budui da je taj razvoj izuzetno sloen i neprekidan, relevantost djela iz prolosti - za svaku buduu situaciju jednostavno je nepredvidiva. Na akademske institucije vri se prirodan pritisak da i 9

same slijede pravce razvoja drutva, ali mudro e drutvo - potvrujui spomenutu relevantnost - poticati institucije da izdvajaju sredstava dostatna za izvravanje zadae ouvanja, te da se odupru kritikama koje u pojedinim razdobljima izraavaju vrsto uvjerenje da je rad tih institucija nebitan i beskoristan. Sklonost brojnih akademskih institucija samoperpetuiranju i njihova neosjetljivost na promjene, poesto je velika zapreka u razvoju drutva. Promjene su nune, ba kao i stvaranje novih institucija, ali ako ispravno shvatimo proces selektivne tradicije i razmotrimo ga kroz razdoblje koje je dovoljno dugo da steknemo dojam o povijesnim mijenama i nestalnostima, vrijednost spomenutog perpetuiranja bit e shvaena. U drutvu kao cjelini i u svim njegovim pojedinanim aktivnostima, kulturnu tradiciju mogue je shvatiti kao proces neprekidnog izbora i reizbora predaka. Neko drutvo poesto i itavo stoljee ne mijenja vlastite pravce kretanja, a onda odjednom, u nekoj novoj fazi razvoja, dolazi do njihova ukidanja ili slabljenja, pa novi pravci zauzimaju njihovo mjesto. U analizi suvremene kulture, razumijevanje stanja selektivne tradicije od kljune je vanosti, jer se promjene u toj tradiciji - utvrivanje novih pravaca uz one postojee, te dokidanje ili ponovno iscrtavanje postojeih pravaca - nerijetko pokazuju radikalnim oblikom suvremenih promjena. Poesto podcjenjujemo opseg u kojem je kulturna tradicija proeta ne samo selekcijom, nego i tumaenjem. Veinu djela iz prolosti promatramo kroz vlastito iskustvo i uope se ne trudimo pristupiti im na nain blizak njihovu izvornom stanju. Ono to analiza moe uiniti nije toliko vezano uz promjenu postojeeg stanja ili vraanje djela razdoblju u kojem je nastalo, koliko uz svjesno tumaenje i ukazivanje na povijesne alternative; ona treba tumaenje dovesti u vezu s pojedinim suvremenim vrijednostima na koje je ovo oslonjeno; i konano, njezina je zadaa da nas kroz prouavanje stvarnih obrazaca djela suoi sa stvarnom naravi naeg izbora iz postojee grae. Ponekad emo uvidjeti da odreena djela drimo na ivotu zato to predstavljaju izvorni doprinos kulturnom razvoju. Ponekad emo pak shvatiti da se tim djelima koristimo u odreenu svrhu; u svakom sluaju, bolje je to imati na umu, nego se predati misticizmu vie vrijednosti, Vremena. Pripisati vremenu, apstrakciji, odgovornost za nae vlastite djelatne izbore znai potisnuti kljuni dio naeg iskustva. to je vea djelatna povezanost nekog kulturnog djela s itavim ustrojem u sklopu kojeg je nastalo ili sa suvremenim ustrojem u ijem sklopu ga se koristi, to emo jasnije uvidjeti njegovu istinsku vrijednost. Tako dokumentarna analiza nuno vodi do socijalne analize, bilo u sluaju ivljene kulture, minulog razdoblja ili pak selektivne tradicije koja i sama predstavlja drutveni ustroj. Otkrie trajnih doprinosa takoer vodi do iste takve ope analize, shvatimo li sam proces na toj razini ne kao ljudsko usavravanje (kretanje prema utvrenim vrijednostima), nego kao dio ope 10

evolucije ovjeka kojoj pridonose brojni pojedinci i skupine. Svaka sastavnica koju analiziramo biti e u tom smislu djelatna: promatrana u stvarnim odnosima i na mnogim razliitim razinama. Tijekom opisivanja tih odnosa, pojavit e se pravi kulturni proces. II. Svaki teorijski prilog analizi kulture mora biti podvrgnut ispitivanju u tijeku same analize. Predlaem da uzmemo za primjer jedno razdoblje, od 1840-1850. godine u Engleskoj, te da u kontekstu njegove kulture ispitamo teorijske metode i koncepte o kojima sam govorio. Prva i najizrazitija injenica koju uoavamo ve na samom poetku neposrednog razmatranja spomenutog razdoblja jest opseg u kojem je na nj djelovala selektivna tradicija. Jednostavan primjer nalazimo na podruju novinskog tiska, gdje se The Times uobiajeno smatra karakteristinim listom tog razdoblja, a djelovanje tog lista temelj je naih shvaanja o ranom viktorijanskom novinarstvu. The Times je nedvojbeno bio vodei dnevni list, ali najitanije novine tog desetljea bili su nedjeljni listovi: Dispatch, Chronicle, Lloyd's Weekly i News of the World. Te su novine nudile, kako bismo to danas rekli, izrazito nedjeljni izbor vijesti: tako, primjerice, Bells Penny Dispatch (1842) nosi podnaslov Sporting and Police Gazette, and Newspaper of Romance (Slubeni sportski i policijski vjesnik i romantina novina), a karakteristian naslov Drska zavjera i pokuaj zloina, ilustriran je velikim drvorezom i popraen iscrpnom priom. Konana cirkulacija novina te vrste iznosila je na kraju spomenutog desetljea oko 275.000 primjeraka, dok su dnevne novine brojale 60.000 primjeraka. Razmatramo li stvarnu kulturu tog razdoblja, morali bismo poeti upravo od te injenice, a ne izdvojiti The Times zbog njegova neprekidnog znaaja u tradiciji visoke politike. Kada je rije o knjievnosti, djelovanje selektivne tradicije jednako je oito. To razdoblje smatramo vremenom Dickensa, Thackerayja, Charlotte i Emily Bront na vioj razini, te Elizabeth Gaskell, Kingsleyja i Disraelija, na nioj razini. Kao autori tog razdoblja, poznati su nam i Lytton, Marryat i Reade. Dickens je, dakako, u to vrijeme bio vrlo itan. Svaki nastavak Pickwickovaca prodavan je, primjerice, u 40.000 primjeraka, a neki kasniji radovi dosegli su brojku od 70.000 primjeraka i vie. Promotrimo li, meutim, popis ostalih najitanijih autora tog razdoblja - popis koji posjeduje knjiara W.H.Smiths, otvorena 1848. godine - vidjet emo sljedea imena: Lytton, Marryat, G.P.R. James, James Grant, Miss Sinclair, Haliburton, ga. Trollope, Lever, ga. Gaskell i Jane Austin. Najprodavaniji autori dvaju 11

najpopularnijih nizova jeftinih romana, Parlour i Railway Libraries (1847 i 1849), bili su: G.P.R. James (47 naslova), Lytton (19), ga. Marsh (16), Marryat (15), Ainsworth (14), ga. Gore (10), Grant (8), Grattan (8), Maxwell (7), ga.Trollope (7), Emma Robinson (6), Mayne Reid (6), W. Carleton (6), Jane Austen (6), ga. Grey (6). Popis naslova tih autora daje naslutiti njihov sadrajni opseg: Agincourt, Last days of Pompeii, Midshipman Easy, Tower of London, Romance of War, Heiress of Bruges, Stories from Waterloo, Refugee in America, Scalp Hunters, Rody the Rover, Pride and Prejudice ili The Little Wife. Godine 1851, The Times donosi sljedei komentar:
Svaki novi naslov zasigurno je objavljen pod pretpostavkom da osobe vie klase, koje predstavljaju veinski dio itatelja u vlakovima, gube svoj uobiajeni ukus onoga trenutka kada stupe na kolodvor.

Kako god gledali na to, jasno je da spomenuti romani nisu bili tek tivo bijednih siromaha, nego da je - barem kada je rije o putovanjima eljeznicom - takav bio ukus osoba vie klase. Promotrimo li itav opseg itatelja, moramo ukljuiti i autora koji do sada nije spomenut, G.W.M. Reynoldsa, o kojem je asopis The Bookseller nakon smrti napisao da je bio najpopularniji pisac naeg doba, a u ranijim dijelovima teksta istaknuto je da je Reynolds napisao i prodao vie djela ak i od Dickensa. Reynolds je bio na vrhuncu u vrijeme pojave novih listova tijekom 1840-tih godina, kao to su London Journal i njegov vlastiti lista Reynolds' Miscellany u kojem je objavljivao svoja tipina djela kao to su Mysteries of the Inquisition i Mysteries of the Court of London. Popisu tiva iz tog razdoblja moramo dodati i prodaju na veliko pornografskih knjiga koje su se tampale i distribuirale iz prljavih podruma u ulici Holywell. U izboru iz velikog podruja filozofije, povijesti, religije i pjesnitva, moramo spomenuti djela autora kao to su Carlyle, Ruskin, Macaulay, Mill, Thomas Arnold, Pugin, zatim Tennyson, Browning, Clough, Matthew Arnold i Rossetti. Djelovanje selektivne tradicije, njezin utjecaj u stvaranju onoga to danas smatramo karakteristinim djelima tog razdoblja, gotovo da nije potrebno isticati. Ve sam pogled na dokumente iz nekog razdoblja, nuno nas upuuje na povijest tadanjih drutvenih odnosa. Poinjemo pritom uviati odreene bitne promjene u kulturnim institucijama: injenicu da je nedjeljna tampa predstavljala najuspjeniju sastavnicu novinarstva; snaan razvoj nove vrste periodike koja je, za razliku od ozbiljnijih, popularno-obrazovnih tiskovina prethodnog desetljea, zdruivala senzacionalno i romantino tivo s receptima, prijedlozima i praktinim savjetima za kuanice (Penny Magazine prestao je izlaziti 1845. godine, kada se pojavljuju asopisi novog tipa kao to je, primjerice, London Journal); prodor jeftine proze, na jednoj razini uasnih petparakih tiskovina iz 1848. godine, a na drugoj Parlour i Railway Libraries romana po cijeni od pola krune ili jednog ilinga; bitne 12

promjene u kazalitu vezane uz dokidanje monopola ovlatenih kazalita (Patent Theatres) 1843. godine, pojavljivanje manjih kazalita te, od 1849. godine, uspon glazbenih i plesnih dvorana (music-halls). Promjene u distribuciji na institucionalnoj razini vezane su uz razliite uzroke koji nas vode duboko u povijest itavog razdoblja. Tako su, primjerice, tehnike promjene (pojava parnih i rotacijskih tiskara - za novine; otisak na uvezu - za knjige) posluile kao svojevrstan temelj za razvoj tiska. Snaan razvoj eljeznikog prijevoza potaknuo je nove potrebe itatelja i, to je jo vanije, razvoj novih distribucijskih sredita. Ljudi koji su iskoristili te nove tehnike mogunosti takoer zasluuju nau panju. Spomenuto desetljee otkriva da se u taj profitabilan posao ukljuuje sve vei broj istih meetara: tako, primjerice, Lloyd i Bell u novinarstvu i periodici zdruuju (kao to je neto ozbiljnije inio i Reynolds) uopeni radikalizam sa istananim osjeajem za komercijalno; u kazalitu pak primjetno raste broj vlasnika kazalita koji nisu izravno povezani s dramskom djelatnou, nego su u gradnji kazalita i preputanju njihova voenja glumcima, pronali komercijalni potencijal, to je imalo duboki utjecaj na razvoj engleskih kazalita. Valja takoer rei da je velik dio poticaja za tiskanje jeftine periodike bio vezan uz elju da se nadzire razvoj stajalita radnike klase, pa je prijelaz s popularno-obrazovnih asopisa na obiteljske tiskovine (koje su neposredna prethodnica dananjih asopisa za ene) i u tom smislu vrlo vaan. Ugledno nastojanje na razvoju morala i ivota u kuanstvu, postalo je stoga duboko isprepleteno s pouavanjem i uvoenjem odreenih drutvenih vrijednosti koje su bile u interesu tadanjeg klasnog drutva. Te promjene na brojnim podrujima, dijelovi su stvarnog kulturnog procesa koje nuno moramo razmotriti. Ulazei u to iroko podruje, uviamo, dakako, da je selektivna tradicija ovdje prisutna, jednako kao i u dokumenatima. Netom spomenuti institucionalni razvoj, koji predstavlja kritinu fazu u komercijalnoj organizaciji drutva, zanima nas prvenstveno zato to bitno utjee na pravac kretanja drutva. Isti utjecaj na tom podruju imaju i zbivanja drugaijeg tipa: pojava javnih muzeja (u prijedlogu zakona iz 1845. godine), javnih biblioteka (u zakonskoj odredbi iz 1850.), te javnih parkova (doputenih ukazom iz 1847. godine). Snana proturjeja oko tih noviteta (koja seu od optubi za pretjerivanje, do svesrdnog zauzimanja za civiliziranje radnika) postupno slabe u naoj svijesti, susljedno kasnijim tumaenjima. Sloena zbivanja na podruju kulturnih institucija koja zahtijevaju nau panju vezana su uz injenicu da je spomenuto desetljee iznjedrilo kljune pomake u komercijalnom iskoritavanju kulture, kroz iroku popularizaciju i javnu ponudu kulturnih sadraja. To je stvarnost iju vanost raznovrsna zastranjenja selektivne tradicije poesto umanjuju, tragajui neprestano za jedinstvenim pravcem razvoja. 13

Isto vrijedi i za openitu politiku i drutvenu povijest spomenutog razdoblja. Tim podrujem dominira sedam bitnih odlika: kljuna pobjeda slobodne trgovine izvojevana dokidanjem Zakona o penici, 1846. godine; potpuni preustroj torijevaca, engleske konzervativne stranke, pod Disraelijem te djelominim utjecajem ideja Mlade Engleske (Young England); zatim artistiki pokret, koji izmeu ostalog predstavlja vanu fazu u razvoju politike svijesti radnike klase; donoenje legislative o tvornicama, a osobito Zakona o deset radnih sati iz 1847. godine; sloena pria o kaznenom Zakonu o siromasima, pokuaji njegova poboljavanja 1844. i 1847. godine te, uz to vezana, Chadwickova borba za donoenje Povelje o javnom zdravstvu iz 1848. godine; ponovno ukljuivanje Crkava, na razliite naine, u drutvene sukobe; i konano, snaan razvoj teke industrije i porast velikih ulaganja, osobito u eljezniki promet. Iako bismo ovom nizu lako mogli dodati i neke druge imbenike, navedeni su dostatni za ukazivanje na dvije bitne toke ove analize. Prvo, ti imbenici tvore jedinstvenu priu, koja je nedvojbeno sloena i proturjena: dio njih oito je povezan, a ni jedan se - u kontekstu stvarnog ivota tog razdoblja - ne moe promatrati izdvojeno ili neovisno o drugima. Drugo, svaki imbenik podvrgnut je djelovanju izuzetno selektivnih tumaenja, ovisnih o pojedinim pravcima i nastojanjima. Sudbina artizma najoitiji je primjer. Danas ga rijetki smatraju opasnim i izopaenim, kakvim su ga smatrali u tadanje vrijeme: previe njegovih naela ugraeno je u britanski nain ivota, pa se danas, primjerice, Macaulayjeva tvrdnja da je patnja veine jednostavno nespojiva sa samim postojanjem civilizacije ini gotovo neupitnom. Ipak, neka druga selektivna vienja pokreta nisu izgubila na snazi: smatra se, primjerice, da je itav pokret, kao i Opi trajk 1926. godine, zapravo tragian primjer pokuaja uvoenja promjena na pogrean nain, dok se ispravnim nainom smatra njegova sljedea faza; ili, pak, da je pokret bio prilino nejasan, pa ak i smijean, zbog neobine mjeavine pristaa i nepodobnih peticija koje su jednostavno vrijedne prijezira. injenica je, meutim, da primjerena povijest artizma zapravo ne postoji; postoje tek nadomjesci takve povijesti, ovakva ili onakva pristrana tumaenja koja su isplivala noena selektivnom tradicijom. To nam pak ukazuje na vanost teorijskog razmatranja jo jednog vida selektivne tradicije: ona nije samo pod izravnim utjecajem ili ravnanjem kasnijih prevladavajuih pravaca razvoja, nego se dodatno mijenja, gotovo retrospektivno, ovisno o uvjetima kasnijih promjena. Panja koja se danas pridaje razvoju radnikih pokreta u devetnaestom stoljeu inila bi se 1880-te godine potpuno apsurdnom, a ishodite te panje nije toliko sama graa, koliko spoznaja o kasnijim plodovima tih pokreta ili odanost njihovu znaenju. Naglaavanje ekonomske povijesti takoer je slinim podlono retrospektivnim promjenama. 14

Kada je rije o knjievnosti, djelovanje selektivne tradicije treba razmatrati odvojeno. Velikim dijelom je istina da su djela iz 1840-tih godina koja danas poznajemo, najbolja djela tog razdoblja: da je ponovljeno itanje odijelilo dobra od manje dobrih ili loih djela. Postoje, meutim, i drugi imbenici. Ga. Gaskell, vjerojatno i Disraeli, preivjeli su postojee kriterije, ali u njihovu sluaju postoje i drugi bitni imbenici: kod ge. Gaskell, dokumentarno zanimanje koje se pokazalo korisnim za drutvenu povijest zaokupljenu tim razdobljem; kod Disraelija, injenica njegove kasnije politike slave. Kingsleyjevi romani, po mom miljenju, ne bi preivjeli zbog literarne vrijednosti, ali i oni nude odreene dokumentarne zanimljivosti, a doprinos tog autora intelektualnoj povijesti, osobito kranskom socijalizmu, smatra se vanim. Thackeray, Dickens i Charlotte Bront preivjeli su iskljuivo zbog literarne vrijednosti, ali vidimo da su njihova najbolja djela povukla za sobom i neka manje vrijedna, koja bi kod drugih autora jednostavno nestala. Iako e danas mnogi kritiari istaknuti Emily Bront kao najbolju romansijerku tog desetljea, Orkanski visovi dugo su vremena bili noeni slavom Charlotte, a znaenje tog romana danas je vezano uz promjene u knjievnosti dvadesetog stoljea, koja se tematski i jezino pribliila Orkanskim visovima, udaljivi se pritom od prevladavajue prozne tradicije desetljea u kojem je to djelo napisano. U sluaju poezije, Tennysona i Browninga itamo zbog njihove bitne zanimljivosti, iako je njihova reputacija esto snano varirala; kada je, pak, rije o Matthewu Arnoldu, uvjeren sam kako danas ne bismo itali velik dio pjesama to ih je napisao tijekom 1849. godine, da sam autor nije kasnije stekao drugaiju reputaciju. Carlylea, Ruskina i Milla itamo jednostavno zato to su, usprkos oitim nedostacima, veliki pisci i zato to pripadaju ivuim intelektualnim tradicijama. Kada, meutim, itamo Thomasa Arnolda, inimo to zbog njegove obrazovne vanosti; kada itamo Pugina, moramo obnoviti njegovu vanost vlastitim naglaavanjem odnosa izmeu umjetnosti i drutva; kada itamo Macaulayja, inimo to s neto manjim zanimanjem, ali ne zato to je njegova spisateljska vjetina slabija, nego zato to se njegov nain razmiljanja ini sve manje bitnim. Selektivna tradicija, koja e se zasigurno nastaviti mijenjati, jednim dijelom stoga predstavlja isticanje djela od openite vrijednosti, a dijelom itanje djela iz prolosti po mjerilima naeg vlastitog razvoja. Selektivna tradicija koja se odnosi na spomenuto razdoblje, razliita je od samog tog razdoblja, ba kao to se i kultura nekog razdoblja, nakon pomnog prouavanja, nuno razlikuje od te kulture kao ivljene. Rad na pomnoj rekonstrukciji, kao i djelovanje selektivne tradicije, pokazuju sklonost specijaliziranju razliitih vrsta djelatnosti, pa se sada moramo posvetiti podruju njihovih meusobnih odnosa, kako bismo provjerili valjanost naeg 15

teorijskog opisa. Ve smo razmotrili jednu vanu kategoriju odnosa na polju kulturnih institucija. imbenici u drutvu poput klasnog stanja (osobito razmjeri odnosa srednje klase prema disidentskoj radnikoj klasi), tehniki napredak koji je uslijedio nakon razvoja industrijske ekonomije, te vrste vlasnitva i distribucije priroene takvoj ekonomiji, zasigurno su utjecali na institucije novinstva, nakladnitva i kazalita, a oblik tih institucija, skupa s njihovom tadanjom svrhom, imao je zamjetan uinak na neke kulturne djelatnosti: pojavili su se novi stilovi u novinarstvu, promjene u pisanju romana zbog objavljivanja u nastavcima, te odreene prilagodbe tekstualnog materijala zbog pojavljivanja nove publike do koje su djela stizala. Ta vrsta meuodnosa razmjerno nam je poznata, ali ona nikako nije jedina. Druga vrsta, u kojoj - nakon to smo upoznali drutvo - tragamo za njegovim izravnim utjecajima na kulturne djelatnosti, u ovom je razdoblju posve jasna. Utjecaj sedam spomenutih odlika politikih i drutvenih zbivanja tijekom 1840-tih godina snano se odrazio u tadanjoj literaturi, a osobito u romanima. Proitamo li makar Mary Burton, Sybil, Dombey and Son, Yeast, Alton Locke i Past and Present, sadraj tih djela uvodi nas izravno u svijet artizma, tvornikog preustroja, Zakona o siromanima i svijet eljeznica; predstavlja nam tadanje djelatnosti Crkava (desetljee donosi niz romana o krizi vjerskog uvjerenja i pripadnosti) te politiku slobodne trgovine i Mlade engleske. Taj meuodnos nedvojbeno je vaan ali, jo jednom ponavljam, nije jedini; tovie, ograniimo li prostor meuodnosa iskljuivo na ovaj izravan opis i razmatranje, mogli bismo pri njegovoj procjeni zapasti u priline potekoe. Sljedei prostor odnosa koji moramo razmotriti opisuju i tumae pojmovi poput drutvenog karaktera i strukture osjeaja. Prevladavajui drutveni karakter razdoblja mogue je saeto ocrtati na sljedei nain. Naglaena je vjera u vrijednost rada, osobito kada je rije o pojedinanom naporu, koja je snano povezana sa uspjesima na tom podruju. Klasno drutvo se podrazumijeva, ali poloaj u drutvu sve je vie odreen stvarnim statusom, a sve manje roenjem. Siromahe se smatra rtvama vlastitog neuspjeha, a prisutno je snano uvjerenje da e se najbolji meu njima izdii iznad svoje klase. Kazneni Zakon o siromasima nuan je zbog poticanja truda. Ako se ovjek oslanja na pomo, bez tekih posljedica po odvajanje od vlastite obitelji, na minimalnu naknadu i posao kao to je lomljenje kamena ili sabiranje jema; nikada se nee dovoljno potruditi da skrbi sam za sebe. Na tom, ali i irem polju, patnja djeluje oplemenjujue u smislu u kojem ui poniznosti i hrabrosti, te vodi vrstoj predanosti dunostima. tedljivost, trezvenost i potovanje, najvanije su vrijednosti, a njihova sredinja institucija je obitelj. Svetost braka je apsolutna, a preljub i bludnienje su neoprostivi. Dunosti ukljuuju i pomaganje nemonima, pod 16

uvjetom da ta pomo ni na koji nain ne potpomae njihovu nemo: opratanje seksualnih prijestupa i tjeenje siromaha, po toj definiciji jesu slabosti. Pouavanje prevladavajuim vrijednostima nuno mora biti strogo, a institucije zaduene za takvo pouavanje imaju obavezu neprekidnog jaanja stege. Promotrimo li karakteristike pravnog sustava, veinski sadraj javnog pisanja i govorenja, te karakterne odlike ljudi koji su u to vrijeme bili izuzetno cijenjeni, moemo s pravom rei da navedena obiljeja ine prevladavajui drutveni karakter spomenutog razdoblja. Ipak, budui da je rije o drutvenom karakteru, mora se imati na umu da je taj karakter tijekom daljnjih prenoenja bio podvrgnut znaajnim izmjenama, te brojnim pojedinanim varijacijama. Ozbiljnije potekoe javljaju se kada, nakon pomnijeg razmatranja razdoblja, shvatimo da su postojali i neki alternativni drutveni karakteri, koji su bitno utjecali na cjelinu ivota tog vremena. Drutveni karakter apstrakcija je temeljnih odlika dominantne skupine i nema nikakve sumnje da je opisani karakter - razvijeni oblik udorea industrijske i trgovake srednje klase - u to vrijeme bio najsnaniji. No, u isto vrijeme, postojali su i drugi drutveni karakteri sa znaajnim udjelom u drutvu. Iako je aristokratski karakter oevidno slabio, varijacije njegovih sredinjih obiljeja - roenje je vanije od novca; rad nije jedina drutvena vrijednost, a civiliziranost ukljuuje igru; trezvenost i kreposnost, barem kod mladih ljudi, nikako nisu kardinalne vrline, nego mogu ak biti i znakovi podlosti ili tuposti - bile su prisutne tijekom itavog razdoblja, sve u praksi, a neke u teoriji. U odnosu prema siromanima, taj karakter je podvojen: odreuje ga naglasak na milosru, kao sastavnica visokog drutvenog poloaja bitno razliita od pristupa rehabilitaciji kanjenika, ali i prilina doza brutalnosti, snana elja da se sree sve izgrednike, te naglaena sklonosti represiji - to je razliito u odnosu na stavove srednje klase. etrdesete godine devetnaestog stoljea po tom su pitanju izuzetno zanimljive, budui da pokazuju meudjelovanje razliitih drutvenih karaktera: torijevski dobrotvorni rad nasuprot whigovskoj rehabilitaciji; brutalnost i represija nasuprot pozitivnom civiliziranju kroz institucije. Neke od najboljih kritika whigovskog Zakona o siromanima uputili su torijevci proeti svjesnim aristokratskim idealima, a osobito idealom Mlade Engleske. Brutalnost i represija u tom su odlunom trenutku jo uvijek naglaene, ali u usporedbi s dvadesetim i tridesetim godinama sve vie uzmiu pred pozitivnim pravnim sustavom. Iako igra zbog tadanjeg karaktera drutva nije osobito dobro prihvaena, itavo desetljee pokazuje veliki porast lake zabave, od jeftinih romana do plesnih dvorana. Drutveni karakter ne samo da je na mnogo naina razliit od ivota koji se odvija u njegovoj sjeni, nego alternativni karakteri dovode do zbiljskih i otvorenih sukoba. To je sredinja potekoa koncepta drutvenog karaktera koji, naglaavanjem 17

prevladavajue apstrakcije, ozbiljno podcjenjuje povijesne procese promjene i sukoba koji se pojavljuju ak i kada je, kao to je sluaj sa 1840-tim godinama, takav drutveni karakter izuzetno snaan. Moramo, naime, spomenuti jo jednu alternativu, od velike vanosti: rije je o razvoju drutvenog karaktera radnike klase koji se u bitnim vidovima razlikuje od svojih konkurenata. Kao rtve represije i kaznene rehabilitacije, evanelja uspjeha i ponosa roenja, prave naravi rada i izloenosti patnji, ljudi iz redova radnike klase poeli su uobliivati alternativne ideale. Vane saveznike imali su u meudjelovanju drugih sustava i vjerojatno su predstavljali bitan imbenik u dokidanju Zakona o penici ili pravnom reguliranju industrijske proizvodnje - dogaajima koji su pokroviteljstvo nali u razliitim dijelovima vladajue klase. Tijekom 1840-tih, uoljiv je i znaajan razvoj neovisnih ciljeva, iako se takvi ciljevi uglavnom ostvaruju kroz saveznitva s drugim grupama. artizam je, tako, ideal koji nadilazi razmjere bilo koje dominantne grupe u drutvu, te predstavlja vie od pukog izraza demokratskih tenji; on je takoer i nametanje individualnog dostojanstva koje nadilazi klasne okvire. Zakon o deset radnih sati bio je, u umovima radnike klase, puno vie od dobrog primjera djelovanja pravnog sustava: bilo je to ostvarivanje prava na dokolicu, a time i na bogatiji ivot. U isto vrijeme, iz redova njihovih organizacija u razvoju stizale su najradikalnije kritike: odbacivanje drutva utemeljenog bilo na roenju ili pojedinanom uspjehu, te koncept drutva zasnovanog na meusobnoj pomoi i suradnji. U itavom razdoblju, moemo stoga razluiti tri djelatna drutvena karaktera, a upravo kroz prouavanje njihovih meusobnih odnosa ulazimo u stvarnost cjeline ivota. Svi su oni pridonijeli razvoju drutva: aristokratski ideali ublaavali su grubost ideala srednje klase; ideali radnike klase izmijeali su se, pak, s najviim idealima srednje klase, sainivi plodonosan i odluan spoj. Drutveni karakter srednje klase zadrao je prevlast, pa su se i aristokrati i radnika klasa s time pomirili. Valja, meutim, rei da se drutveni karakter srednje klase u mnogoemu izmijenio od poetka etrdesetih do njihova kraja. Visoko vrednovanje rada i oslonca na vlastite snage, odreivanja drutvenog poloaja prema statusu, a ne prema roenju, svetosti brane zajednice, te tedljivosti, trezvenosti i milosra, ima dodue neospornu prevlast. No, iako kaznena rehabilitacija - skupa sa stavovima o nemoi i patnji na kojima ona poiva - nije u potpunosti odbaena, ona se stopila s kljunim idealom sluenja javnosti u sklopu kojeg se pokuaji civiliziranja djelatno oituju u izvornom altruizmu i stvaranju pozitivnih institucija. Ovo je jedna razina promjena i takva analiza je nuna, elimo li istraiti stvarnost drutvenog karaktera. U nekim vidovima, struktura osjeaja istovjetna je drutvenom karakteru, ali predstavlja i izraz opisanog meudjelovanja. Ponovo 18

istiem da struktura osjeaja nikako nije jednolina u itavome drutvu; to se najbolje vidi na primjeru dominantne proizvodne skupine. Na ovoj razini, meutim, ona se razlikuje od svih razluivih drutvenih karaktera, jer se mora nositi ne samo s idealima javnosti, nego i s njihovim nedostacima i posljedicama. Promotrimo li prozu etrdesetih godina, to emo jasno zamijetiti. Popularna proza tiskana u asopisima, koju je tako brino prouila Dalzielova, u tom je kontekstu izuzetno zanimljiva.* Ve na prvi pogled nailazimo na potvrdu vlastitih oekivanja: nepokolebljive pretpostavke klasnog drutva, ali s naglaskom na bogatstvu, umjesto na roenju (aristokrati su, doista, poesto bili pokvareni); uvjerenje po kojem su siromani sami krivi za svoj poloaj - naglasak je stavljen na njihovu glupost i nesposobnost, a uzajamna pomo posve je zanemarena; apsolutna svetost braka i manipuliranje planovima o kanjavanju seksualnih prijestupnika; borba protiv slabosti, koliko god bila uasna, kao jedan od presudnih momenata u tvorbi vrline skromnosti. Sve to, poesto svjesno didaktiki izraeno, predstavlja neposredno oitovanje prevladavajueg drutvenog karaktera, a spomenute su pretpostavke u jednakoj mjeri prisutne kako u profinjenoj naprednijoj prozi (cit. preuzet iz Helen Fleetwood ge. Tonna)*, tako i u senzacionalnoj prozi koju su naprednjaci osuivali. Moramo se, meutim, prisjetiti u kojoj mjeri popularna proza zadrava starije sustave vrijednosti, poesto kroz stereotipne konvencije lika. Pomodni roman o ivotu u visokom drutvu iziao je iz mode tek pod kraj desetljea. Tipian junak ponekad je uspjeni primjer oslonca na vlastite snage, ali jednako je esto rije o starijem tipu, otmjenom gospodinu, vojniku odanom kodeksu asti, pa ak i ovjeku koji uitak smatra blagoslovom, a rad prokletstvom. Nekadanjem junaku, gubitak imetka i prisiljenost na rad bile su nedae koje je morao podnositi; posjedovanje sigurnog bogatstva smatralo se najboljim. Novi odnos prema radu pojavljivao se izuzetno sporo, dakako, iz razumljivih razloga. (Svakodnevni ivot srednje klase jo se uvijek smatralo pretjerano dosadnim za podlogu uistinu zanimljivog romana.) Nadalje, junaci svih spomenutih vrsta sposobni su za snane izljeve osjeaja; oni plau u javnosti ili ak padaju u nesvijest, kao to su to neko inili snani mukarci, ali uskoro vie nee. Junakinje ju neto trajnije: one su slabe, ovisne i prikazane su kao da im je drago to su takve, a ne treba niti rei da su sve redom lijepe i kreposne. Jedna zanimljiva pojedinost, oito povezana s openitim stavom javnosti tog razdoblja, jest da su kole, gotovo bez iznimke, prikazane kao uasna mjesta: one ne samo da su zla, okrutna i obrazovno smijena poprita kunji i izopaenosti, nego su u smislu podizanja i odgoja djece podreene domu i obitelji. To
Williams misli na knjigu Margaret Dalziel Popular Fiction 100 Year Ago. An Unexplored Tract of Literary History, Cohen & West, London 1957. (nap.prir.) * Roman Helen Fleetwood (1841), Charlotte Elisabeth Tonna (1790-1846), tematizira ivot tvornike radnice i drutveno licemjerje.
*

19

je moda i posljednje razdoblje u kojem je veina engleske javnosti kuni odgoj smatrala idealnim. Od esnaestog stoljea, to se uvjerenje polako irilo, a njegov potpuni obrat, nastao uvoenjem javnih kola nakon Arnolda, ima znaajnu openitu vanost. No, taj se novi odnos ne pojavljuje u prozi sve do kolskih dana Toma Browna, objavljenih 1857. godine.* Uz vjerno reproduciranje pojedinih standardnih osjeaja prevladavajueg drutvenog karaktera, u popularnoj prozi etrdesetih godina uoljivi su i brojni tragovi starijih naina osjeaja. Uoljivo je i neobino zanimljivo meudjelovanje tih osjeaja i stvarnog iskustva. Kljuna odrednica tog razdoblja oituje se na podruju uspjeha i novca. vrsta uvjerenja drutvenog karaktera - da trud biva nagraen uspjehom, te da bogatstvo zasluuje potovanje - ulazila su u sukob, iako esto posve nesvjesno, s praktinim svijetom u kojem stvari nisu bile tako jednostavne. vrstina takve proze poesto je tek povrinska. Na vidjelo nezadrivo izlazi sveobuhvatno ozraje nestabilnosti i zaduivanja. Uestala sastavnica tadanjih pria postaje gubitak bogatstva, ali taj gubitak gotovo nikada nije predstavljen u skladu s drutvenim karakterom po kojem su uspjeh ili neuspjeh posljedice kvalitete osobe. Zaduivanje i propast progone taj naoko nepokolebljivi svijet, a u veini sluajeva takva sudbina pogaa likove kao rezultat nekih izvanjskih procesa. Na jednoj razini, pretpostavke drutvenog karaktera ostaju prisutne: izgubite li svoje bogatstvo, miete se s puta ostankom biste osramotili i sebe i svoje prijatelje. Taj se okrutni kodeks, meutim, obino odnosi na neke ipak sporedne likove: roditelje junaka ili junakinje. Vani ljudi zahtijevaju drugaiji put. Taj je put, u itavom opsegu knjievnosti, sveden na dva mogua ishoda: neoekivano nasljee ili Imperij. Ti su uzorci zanimljivi, kako na razini arolije, tako i na razini izgraivanja drutveno nunih odnosa. arolije su doista potrebne, kako bi se odgodio sukob izmeu etike i iskustva. One se poesto koriste u seksualnim zgodama, kada su junak ili junakinja vezani uz nevoljenu suprugu ili mua, dok istinska ljubav eka postrani. Rjeenje koje bi ukljuivalo nevjeru ili raskid braka posve je nezamislivo, pa u upotrebu ulazi formula za standardnu upotrebu: nepodobni partner nije samo nevoljen, nego je i alkoholiar ili luak; u odreenom trenutku, nakon potrebne koliine gorke patnje, zbiva se prigodna i poesto spektakularna smrt u kojoj nevoljeni partner pokazuje vrline brinosti, dunosti i suosjeanja; i tada, dakako, prava ljubav moe biti potpuna. Kada je rije o novcu, postupak je vrlo slian: u kljunom trenutku nasljea stiu odasvud, a bogatstva bivaju povraena. Na taj nain nitko ne dolazi u sukob s naelom po kojem je novac sredinja sastavnica uspjeha, ali istovremeno malen broj likova biva vezan uz etiku koju se propovijeda sirotinji: da zasluni napreduju vlastitim trudom.
*

Tom Browns Schooldays je roman Thomasa Hughesa (1822-1896).

20

Ta sastavnica obmane oznaava jedno od kljunih mjesta razlike izmeu drutvenog karaktera i stvarne strukture osjeaja. Upotreba Imperija slina je, ali neto sloenija. Postojala su, dakako, stvarna nasljea, koja su se kasnije premetnula u najjednostavniji oblik etike oslonca na vlastite snage: arolija je u toj fazi leala u sjeni tih dvaju koncepata. Prostor Imperija predstavljao je, meutim, jedan ope primjenjiv pravac bijega: crna ovca mogla se u njemu lako izgubiti; upropateni ili neshvaeni junaci mogli su nestati i vratiti se s velikim bogatstvom; u njegove okvire bilo je mogue prebaciti i nemonike svih vrsta i podariti im novi ivot. tovie, poesto je sam Imperij izvor neoekivana nasljedstva, ime dva pravca bivaju sjedinjena. Jasno je da je upotreba Imperija vezana uz stvarne imbenike u drutvu. Na jednostavnoj razini, odlazak u nove zemlje moe se smatrati primjerom oslonca na vlastite snage i najiim oblikom poduzetnosti. U novim zemljama postojala je velika potranja za radnom snagom, a emigraciju kao rjeenje problema radnike klase preporuivali su ak i najhumaniji kritiari postojeeg sustava. Tijekom 1840-tih, godinje je emigriralo oko 90.000 ljudi, dok se tijekom 1850-tih taj broj utrostruio. Na drugi nain, u smislu kapitala i trgovine, Imperij se pokazao jednom od poluga industrijalizacije, koja je pak kasnije postala presudnim momentom odravanja kapitalistikog sustava na ivotu. Ti imbenici odrazili su se i u prozi, iako ne u opsegu koji bi bio ravan kasnijim razdobljima devetnaestog stoljea, kada je imperijalizam postao svjesno provoena politika. Uz spomenuto zrcaljenje stvarnih imbenika, javljala se i upotreba arolije: likovi ije sudbine nisu mogle biti razrijeene u sklopu zadanog sustava ukrcavani su na brod, to je bio jednostavniji nain rjeavanja sukoba izmeu etike i iskustva, od eventualnog radikalnog osporavanja dominantne etike. Ta metoda imala je i tu dodatnu prednost da je bila u suglasju s drugom bitnom sastavnicom strukture osjeaja: da ne postoji ope rjeenje za drutvene probleme tog vremena. Postojati mogu iskljuivo pojedinana rjeenja, spas uz pomo nasljea ili emigracije, rjeenje koje dolazi nakon dugovjene promjene usuda. Ono to je zadivljujue kod takve strukture osjeaja jest da je prisutna u gotovo svim romanima koje danas itamo kao knjievno nasljee, kao i u danas zanemarenoj popularnoj prozi. To vrijedi kako za promiljanja, tako i za arolije. Iako se Disraelijevo izlaganje problema podvojene nacije kroz ljubav aristokrata i mlade artistice ini odvanim, na kraju se pokazuje da je Sybil, * kao i sve siromane junakinje iz tadanje proze koje se nau u takvoj situaciji, zapravo razbatinjezina aristokratkinja. (Ujedinjenje dviju nacija kod Disraelija predstavlja kombinacija zemljinog i industrijskog vlasnitva, to je vrlo smiona politika prognoza, a isti
*

Junakinja istoimenog romana Sybil, or the Two Nations (1845), Benjamina Disraelija (1804-1881).

21

primjer prisutan je u Conigsbyju, gdje mladi aristokrat eni kerku tvorniara iz Lancashirea, te biva izabran za industrijskog povjerenika.) Ga. Gaskell, iako odbacuje popularno mnijenje po kojem su siromasi sami krivi za vlastitu sudbinu, u djelu Mary Barton povezuje pripadnika radnike klase s ubojstvom, te svoje voljene likove otpravlja u Kanadu.* Kingsley, u djelu Alton Locke, alje svog junaka artista u Ameriku. A to su samo primjeri humane kritike koji uvelike odstupaju od drutvenog karaktera, iako ostaju vezani strukturom osjeaja.* Istovjetne podudarnosti oite su i kod romana koji se ne bave drutvenom problematikom. Romani Charlotte i Anne Bront u smislu zapleta i strukture osjeaja, gotovo su istovjetni brojnim priama koje su u njihovo vrijeme objavljivane u asopisima: junakinja-odgojiteljica, suluda supruga ili mu alkoholiar, te rjeenje putem otkaza, dunosti ili arolije. Dickens, takoer, nebrojeno mnogo puta koristi situacije, osjeaje i arolije iz proze u periodici. Ta povezanost izmeu popularne strukture osjeaja i one prisutne u knjievnosti razdoblja, predstavlja izuzetno vanu sastavnicu analize kulture. Upravo tu, na razini koja je jo vanija od institucionalne, stvarni odnosi u itavoj kulturi postaju jasni: odnosi koji vrlo lako mogu biti zanemareni budui da opstaje samo najbolja proza ili zato to se ta proza prouava izvan vlastita drutvenog konteksta. Spomenutu povezanost valja, meutim, pomno definirati. esto je rije o tome da u dobrom romanu uobiajene situacije i osjeaji bivaju razraeni do najsitnijih pojedinosti. U drugim sluajevima, iako okvir ostaje isti, jedna sastavnica iskustva protee se kroz itavo djelo, inei ga jedinstveno relevantnim, izvan granica konvencionalnog izraza. To vrijedi za Elizabeth Gaskell, u poetnim dijelovima Mary Barton; za Charlotte Bront, koja je jedinstvenu osobnu udnju odvela do stupnja koji doista dovodi u pitanje nasuprotne konvencije; dakako, za Dickensa, u smislu u kojem konvencionalni lik siroeta, ili djeteta naputenog zbog gubitka bogatstva, nadilazi sustav o kojem je rije, te utjelovljuje neke od najdubljih osjeaja iz stvarnog iskustva tog doba. Rije je, dakako, o kreativnim sastavnicama, ali povezanost s uobiajenom strukturom osjeaja ostaje jasna. Siroe, naputeno dijete, usamljena odgajateljica, djevojka iz siromane obitelji: sve su to likovi koji izraavaju najdublji odgovor na stvarnost tadanjeg naina ivota. U uobiajenoj prozi, oni su konvencionalni likovi; u knjievnosti, oni u sebi nose neodoljivu izvornost, ne samo kao puki primjeri nepravdi tadanjeg drutvenog sustava, nego kao izrazi openite prosudbe ljudskih kvaliteta u cjelini tadanjeg naina ivota. Upravo tijekom 1840-tih godina, pojavljuje se prvi puta (izuzev povremenih ranijih primjera, poput Godwina i moda Richardsona) osobita vrsta proze koja izraava, pa makar i kroz konvencionalne
* *

Roman Mary Barton Elizabeth Gaskell (1810-1865) objavljen je 1848. Charles Kingsley (1819-1875), Alton Locke, Taylor and Poet. An Autobiography (1850).

22

oblike, radikalno odmetanje ovjeka od drutva. Na razini drutvenog karaktera, drutvo moda jest sigurno u vlastite pretpostavke i budunost, ali ti usamljeni, naputeni likovi, nadaju nam se, u najmanju ruku, kao izraz osobne i drutvene stvarnosti sustava koji je socijalni karakter jednim dijelom bitno racionalizirao. Usamljen, uplaen ovjek, rtva: to je stalno iskustvo. Iako se na kraju poesto pribjegava arobnim rjeenjima, dubina kljunog iskustva biva zabiljeena i opstaje usprkos arolijama. I upravo na tome mjestu nalazimo vezu s romanom poput Orkanskih visova, koji odbacuje puno vie od konvencionalne strukture. Ovdje, na vrhuncu osobne osjeajnosti, sloene zapreke vladajueg sustava odnosa konano probija jedna potpuno ljudska predaja. Ta predaja ostvaruje se kroz smrt, a bitna tragedija - na drugim mjestima utjelovljena u likovima koji, putem arolije, nalaze spas od smrti - postaje oblikom itavog djela. Kreativne sastavnice u ostatku proze uzdignute su na razinu cjelovitosti koja djelo izvodi iz uobiajene strukture osjeaja, te posreduje nov, drugaiji osjeaj. Umjetnost zrcali svoje drutvo i povezuje drutveni karakter s njegovom iskustvenom stvarnou. No, umjetnost uz to, kroz nove oblike percepcije i nove odgovore, stvara sastavnice koje drutvo kao takvo ne moe uvidjeti. Usporedimo li umjetnost sa drutvom u kojem nastaje, nai emo niz zbiljskih veza koje pokazuju da je ona duboko i bitno povezana s ostatkom cjeline ivota. Nai emo opise, razmatranja, izlaganja kroz zaplete, te brojna iskustva drutvenog karaktera. Takoer emo, u nekim karakteristinim oblicima i izrazima, pronai svjedoanstva o neprilikama i nerijeenim problemima drutva: poesto prvi puta svjesno izraenim upravo na taj nain. Dio tih svjedoanstava pokazat e lanu svijest, osmiljenu da sprijei svaku istinsku spoznaju; dio, pak, duboku, do tada nevienu udnju za nadilaenjem lane svijesti. Kao to je George Eliott, biljeei potonji osjeaj, zapisala1848:
Doi e dan kada e se u hramu od bijeloga mramora slatke hvale i himne pjevati u spomen na svakog mukarca i enu koji imahu duboki Ahnung, predosjeaj, poimanje ili jasno vienje vremena kada e ova bijedna vladavina Mamona konano doi svome kraju; kada ljudi vie nee biti poput morskih riba, a drutvo poput lica kojeg je jedna polovica - polovica neistinitog uvjeravanja i pukih rijei - potena i pobona, a druga - polovica djela i institucija - prevuena grubom, istroenom, naboranom koom koju presijeca podrugljivi osmjeh Mefista.

Velik dio umjetnosti, velik dio arolije 1840-tih godina, izraavao je tu udnju. I upravo u toj toki ulazimo u proces koji ne moe biti tek puka usporedba umjetnosti i drutva, nego mora poeti priznanjem da svi postupci ljudi tvore opu stvarnost koja obuhvaa i umjetnost i ono to obino nazivamo drutvom. Ovdje ne usporeujemo umjetnost s drutvom; usporeujemo i jedno i drugo sa itavim kompleksom ljudskih djelatnosti i osjeaja. Uviamo da neke umjetnosti izraavaju 23

osjeaje koje drutvo, po svojem opem karakteru, nije moglo izraziti. Ti kreativni odgovori nerijetko na svjetlo iznose nove osjeaje. Ponekad, pak, jednostavno ukazuju na propuste: gaje ili nastoje gajiti nezadovoljene ljudske potrebe. Sastavnica1840-tih godina koju jo nismo naveli, jasno to pokazuje. Karakteristina poezija desetljea, ona Tennysona i Arnolda, od Morte d'Artur, preko Uliksa i Zaboravljenog tritona, predstavlja kasnu fazu dijela romantiarskog pokreta koji je nastojao izraziti, kroz druga mjesta i drugo vrijeme, bogatstvo koje u svakodnevnom ivotu nije bilo zamjetno.* Shvaanje po kojem je ta poezija slabija od one Coleridgea i Keatsa - kojoj oblikom nalikuje - pokazatelj je dodatnog i moda pogubnog udaljavanja od energija stvarnog ivota; ipak, to nagnue je karakteristino, te svojom snagom i slabostima naznauje iskustvo koje iskljuivo prouavanje drutva ne bi moglo opisati. To takoer moemo dovesti u vezu sa opeprisutnim romantiziranjem prolosti - u ozbiljnijem smislu kod Carlylea, a na popularnoj razini u povijesnim romanima - to je jo jedna tvorevina romantizma koja stjee visok stupanj proizvodnje i popularnosti poetkom 1840-tih, te polako slabi u kasnijim godinama. Ono to povezuje slabi romantizam, obojen egzotikom i preobiljem, sa snanim romantizmom u ijem sreditu prebiva vienje potpunijeg ljudskog ivota, jest svijest o iskljuenosti nekih temeljnih ljudskih potreba iz bezline stvarnosti i prevladavajuih ideala tog razdoblja. arolija i blistavilo nezakonitih kazalita i plesnih dvorana, kieni namjetaj, gotika u arhitekturi, sve to spada u istu kategoriju. A 1848. godina, posljednja godina artista, takoer je i prva godina Preafaelitskog bratstva.* Nije rije o tome da tu umjetnost ne moemo povezati s ostatkom cjeline ivota, nego nam se umjetnost, upravo zbog vlastite naravi koja je oprena glavnim odlikama drutva, nadaje kao sastavnica opeg ljudskog ustroja koji je izraen na taj osobit nain i koji mora biti postavljen u ravnovjesje s drugim sastavnicama, elimo li analizirati kulturu kao cjelinu. Naposljetku, promotrimo li itavo razdoblje, postaje nam jasno da njegove kreativne djelatnosti valja traiti ne samo u umjetnosti nego, slijedei osnovne drutvene pravce, u industriji i tehnici te, razmatrajui drutvo, u novim vrstama drutvenih institucija. Ne shvatimo li istinsko udo koje se dogodilo kao rezultat ljudske vjetine i truda, neemo moi shvatiti ni jedno razdoblje industrijske revolucije. ak su i najei kritiari drutva uvijek iznova priznavali i dijelili uzbuenja tog izuzetnog osloboenja ljudskih sposobnosti. Drutvo bi bez toga bilo posve neprihvatljivo. Ovo su nae pjesme, rekao je 1842. godine Carlyle,
Mathew Arnold je autor The Forsaken Mermann, a Alfred Tennyson je sastavio Morte dArtur i Ulysessa. * Pre-Raphaelite Brootherhood je skupina engleskih umjetnika (Holman Hunt, John Everett Millais, Dante Gabriel Rossetti) okupljena 1848. oko nastojanja da oive duh talijanske umjetnosti prije Rafaela.
*

24

promatrajui jednu od novih lokomotiva i upravo ta sastavnica, danas tako esto zanemarena, kljuna je za itavu kulturu. Polagano stvaranje drugaijih vienja zajednice u novim institucijama, drugaijih oblika odnosa od strane radnika koji su se tek poeli organizirati i reformatora iz redova srednje klase, na osobit nain oznaava misaoni doseg ija je vanost takoer neprijeporna. Bez odnosa prema zbivanju te vrste u industriji i institucijama, koje su jednako snaan i vrijedan izraz neposrednog ljudskog osjeaja kao i umjetnost i miljenje, nemogue je razumjeti ak i kreativne dijelove kulture. Provoenje potpune analize kulture 1840-tih godina uvelike bi premailo opseg i smisao ovog poglavlja. Promatrajui to zadivljujue desetljee, nastojao sam jednostavno ukazati na nune sastavnice svake takve analize. Pokuao sam naznaiti tek neki mogui poetak analize, ali mislim da je jasno kako je opisana vrsta analize itekako korisna i provediva, te da razmatranje odnosa izmeu naoko odvojenih sastavnica jednog naina ivota moe biti izuzetno pouno. U svakom sluaju, dok provodimo analizu i postajemo svjesni kako je nastaviti, moemo i sami odluiti do koje su mjere osnovni teorijski pristup i teorijske distinkcije koje iz njega slijede, doista valjani.

25