Natko Nodilo STARA VJERA SRBA I HRVATA

I deo - Sutvid i Vida

Odmotala se prva klica ivog, monera kakva, od tvari vjene, pa zatim od ivoga ispao i ovjek, koji se malo po malo izvijao od stupnja na stupanj, od najnieg skotskog do sadanjega pouzvienog, kako se to nekima svigja; ili iskoio ovjek, u uzornoj itavosti, iz ruke Tvorca, te onda nekako opao, kako se to opet drugima ini: u jednom i u drugom sluaju, u povijesno praskozorje ovjeanstva prirodna religija ivi i tii se bujno. Priroda, na svora razbludnom krilu, uspavljivala je u sanje vjerske, i Kuite, i Turane, i Semite, i Arijce, od kojih posljednjih i mi Slaveni polazimo. Ali je neka razlinost u vjerovanju ovih velikih rodova ljudskih. Dok se Kuiti i Turani poglavito odae krutome bajanju naravskih moi, a Semiti, u vruim svojim krajevima, svrnue panju na tvar, koja se pod sunanim arom oplogjuje, Arijci, u svjeijem i hladnijem zraku svojih visina alpinskih, najvoljahu kuni oganj i drahu u sjajno nebo uprte oi. Vatra, koja hrani, topli, razgaljuje porodicu pri sumornom i studenom sjenu noi, a u ljudske due ulijeva istou i pravinost; djedovi do te vatre, do domaeg ognjita, ve upokojeni, no jo nekako ivi i titnici svemu rodu, kome iskresae otajnu iskru ivota; vidilo nebesno, ta ovea vatra, a raznolina, koja tue i zimu i no, a iz zemlje izvija plodove, na radost velike narodne porodice, ljudske sirotinje; pa najznatniji atmosferini pojavi, to su, u ope, pomagai vidilu: eto, u glavnom, priline arijske religije. Nebesno svagdanje vidilo, od koga stoji svijet, ivo vidilo, svuda razliveno, davni Arijci, pa i narodi koji od njih potekoe, smatrahu prvim i vrhovnim bogom. Po jednakome korenu div, svijetliti, vedriti se, svi negda prozvae najvie boje bie. Arijskomu velikomu bogu na nebesima Heleni i Latini zadrae prvo mjesto sa svojima ZeuV-DioV i Jupiter-Diovis-Jovis, Skandinavci i stari Nijemci mjesto uzvisito sa Tyr i Zio, Indi pomen davne mu veliine u docnije snienom svojem bogu Dyaushpitar, a sva indo-europska plemena neprevarni trag u rijeima deva, div, koje oznauja openiti pojam boanstva. A od ovoga suglasja nije ni udo. Koja tvar na svijetu divnija i milija od vidila? Ali je tu po srijedi znameniti izuzetak, to se donekle dotie i Slavena. Sanskritska rije devas za bogove ista je rije, koja i zendska davas; pa ova u Avesti ne oznanje blage bogove, nego zle duhove. Openito boanstvo Eranci izrazuju sa rijei bagha; a ovo isto i mi, jedini u tome izmegju svih zapadnih Indo-Europljana, inimo sa naom rijei bog. I napram zlih duhova moe biti

da, leksikalno, mi Slaveni postupamo kao i Eranci. Divljan, divlji ovjek, divi, razmeu se po naim narodnim priama i pjesmama1.
1 I ako je rije div tugja (Mikloi, Christ. Termin., s. 35), te uzeta od Perzijanaca, pa preko Turaka dola u nae krajeve, svakako je, praslavenska rije divljan, kojoj je prva osnova indoeuropsko div. to je sad u nas divlji (starije diviji) ferus, silvester, to, u prvine, bijae divinus. Divo, div u Slavena znai udo. Vidi akad. rjenik pod Div i Divlji.

Nego bilo ovome kako mu drago, to stoji, da Eranci i Slaveni pometnuvi rije dava, deiva1, za boanstvo, mjesto nje uzee drugu rije bagha, bog. Ovo, ovdje reeno, vrlo je znatno u historiji vjerovanja arijskog. Zoroastrova religija, izloena u starijim dijelovima Aveste, dok pokrenu pomenutu izmjenu rije i nazor2, prokle svijetle bogove prvanjih Arijaca i premetnu ih u tamne i opake duhove3. Uz pradavnu i legendarnu, ali u sutini ipak historinu osobu eranskog proroka Zarathustre, ili Zoroastra, javlja nam se, u krilu Arijaca, prvi otpor protiv prijesnog bogotovja zgoljnih prirodnih bogova. Sa Zoroastrom, Eranci razbistrie staru religiju, uzvisivi je do reda dualistinog, a skoro i monoteistinog. Sudei po tome, to mi u eranskom smislu oznaujemo boanstvo, trebalo bi rei, da se Zoroastrova misao, kojekako, dodjede i otaca naih. Slaveni, ti zadnji Indo-Europljani, bez sumnje sjedili su i najdue do eranske visoine, otkle bi se vrio bio oni uticaj. Vrio se, n. pr., i na blinje Armene, kojima dev znai zloduh. Mi imamo, osim bog, jo drugih sveanih vjerskih rijei, koje se ine jednake sa eranskima. Svet je ono u nas, to penta4 u Eranaca, a gatnja to i gatha u Avesti5. I naa adaha, jote i te kako iva u svemu pukom predanju, ista je prilika davnanje aidahe na Eranu6.
1 Fick, Vergl. Wrt., II B., s. 584. 2 M. Mller, Beitr. zur vergl. Religionsw., s. 234. 3 No, i mimo proklete Dave, svijetlo osta Erancima neto preuzvisito. ''Vidjela bez poetka, bez kraja, veliamo mi, veli Avesta (Yacna XVII, 41). Gdje se god, u ovoj radnji, navodi Avesta, to je po prevodu P. Spiegela, Leipzig I B. 1852, II B. 1859, III B. 1863. 4 Mikloi, Christ. Termin., a. 40. 5 Kano da i jezina fonetika prikljuuje Slavene Erancima Vrli sastavlja akademijskog rjenika, moj prijatelj P. Budmani, potrudie se, u zasebnoj radnji, da to dokae. 6 Valja da i ova rije preko Turaka k nama pregje iz novije Perzije; no se, zaista, ne prenese preko njih preobilno prianje i pjevanje o ovoj grdosiji, pa je i a, zmija, u a-daha, zmija grizua, isto slavensko. Glede pjevanja naeg, jo neto Gdje je, u pjesmama mitinog sadraja, govor o zemlji prokletoj, pominje se navadno Indija:

''Al' govori Blaena Marija: A moj brate, Gromovnik Ilija! Kako ne u suze prolijevati, kad ja idem iz zemlje Ingjije. iz Ingjije iz zemlje proklete? U Ingjiji teko beszakonje'' (Vuk. pjesme, knj. II, 1, v. 1620). I Avesta ljuto omrznula na Indiju, to glavno sjedite protivnika Ahuramazdinih. Indija, inae, naem je narodu malo, ili nimalo poznata. Nego je ova opaska tek mimogredna, iz koje ja ne izvodim nikakva stroga zakljuka. Nama je hrliti pri ovom pregledu odnoaja naih i eranskih; ali ne moemo premuati ni to, da vjera pavlianska, prvim postanjem svojim perzijska, zapali se, po krajevima junih Slavena, brzinom praha puanog. to je pak, po mom mnenju, najjai dokaz uticaju sa strane na vjerovanje slavenskih pradjedova naih, jeste udnovata okolnost, da Litvini, premda po jeziku Slavenima mnogo

blii od Eranaca, pae najblii nai srodnici arijski, nemaju rijei bog1, a imaju, kao i svi drugi Indo-europljani, svoje sjajne deve. Litvini zadrae starije vjerske nazore, u kojeemu sline indijskima. Oni uznose gromovnika Peruna (Perkunas), kano vrhovnoga boga na nebu, ba po primjeru Ind, ije vedine himne najvie veliaju gromovnika Indru. I Slaveni imaju Peruna, jednaka sa Perkunom; ali im nije, mislim, najvei bog2. Eransko dotaknue razvre li arijsku religiju Slaven? Ne razvre. Slaveni na polje historije stupaju sa itavim bunim kolom prirodnih bogova. Niti Zor astrovu uzoritome Ahuramazdi, duhu mudrome, osta vidljiva traga kod nas. A ni Zoroastrovu sustavnu degradaciju mnogih prvanjih bogova ne opaamo nigdje, van ako, moda, u prije pomenutoj rijei div3. U ovom tekom sporu, jer se tie pradavne stvari, ja bih, do boljeg razjanjenja rekao, da je svakako pripustiti eransko neko djelovanje na vjeru drevnih Slavena, no da djelovanje ono ne bi vrlo uspjeno. Slaveni, ako i poprimie posve vjeru Eranaca, na brzo je, od vee esti, zabacie, priteui ih srce na svijetle bogove, na davno pjesniko kazivanje prvih arijskih otaca. Od eranskoga dodira ostade im samo nekoliko vjerskih rijei, a i dosta izrazita tenja, u svako razdobje njihove historije, za strogim dvostrukim razporegjajem bogova, za religijom dvaju naela.
1 I sami litvinski derivativi nabagas, uhagas, bagotas, nebog, ubog, bogat, kano da su tek poslije pozajmljeni od Slaven (Fick, Vergl. Wrt., II B, s. 613). 2 to je s novijom hipotezom o vrhovnome mjestu Peruna, vidie se, na dalje, u ovoj radnji. 3 Ponitene su rijei divljan, divlji i t.d., ali nisu divan, djeva i druge iz ovoga kupa; pae, znaenjem svojim, kano da slute boanstvo. A u prii jednoj (Bosanske narodne pripovijetke, 4. u Sisku 1870) Div, Divo, ili Divlji ovjek, nije bie opako, no, kako udotvorno, lako i pomagateljno.

Pometnuvi stariju arijsku rije za boanstvo i velikoga boga na nebesima, Slaveni ipak, a u njima Srbi i Hrvati, ovoga boga udrae itava. To im bijae sveti, jaki Vid. Naziv mu je od vid, viditi, znati, mjesto da od div, svijetliti, vedriti se1. Rekao bih, da je ovako nazivanje i shvaanje vinjega boga za stupanj jedan otanjeno i oduhovljeno prema indo-europskome. Vid kano da sjedi izmegju Ahuramazde i Zeusa, a moe biti, da je i ovo od nadahnua eranskog. No, svakako, pojam vidila primie se pojmu svjetlosti, te su Vid i Zeus dva blizanca.
1 Drukije R. Krek (Einleitung in die Slavische Literaturgeschichte, Gratz 1874, 8. 1056), koji Vida izvodi od jednoga korena v, flare, te bi bio kano vjetrni bog, a ne bi mu se na nebu pristojalo prvo mjesto. Nego je ova etimologija u oprjeci, kako emo to viditi, sa cijelom historijom boga. Drukije i J. Perwolf, kome je Vit victor, no mu priznaje visoko mjesto (Archiv fr slavische Philologie, VIII,. s. 16) I po naoj pukoj etimologiji, Vid je u odnosu sa vidjeti. ''Na Vidov dan, u Resavi, iznosi se sve ruho na polje, da se vidi na vetru, i svako seme, koje je ostalo neposejano na sunce, da ogreje taj dan sunce, te da nikne do nove godine''. (Milievia iv. Srba, GIas, knj. V, na str. 104). Ovo tumaenje puko dobiva mnogo vrijednosti time, to je ono sadrano u starinskom praznovjerju. Pravo rekavi, Vid je bog vidnoga dana. Na toga boga, po svoj prilici, odnosi se i puki obini izraz: ''svaki u boga dan". A takav isti nam se javlja i latinski Jupiter pod drugim svojim imenom ''Diespiter'', koje se odavna ve tumailo kao ''diei et lucis pater''. Nekima je Svantovit rije jedita, a stoji prema sventu, kako nae mladovit prema mlad.

Za vrhovnoga Vida sviju slavenskih plemena, barem polabskih i baltikih, jasno je svjedoanstvo iz historije. Njega ivo zasvjedoava pisac jedan njemaki, koji vidi boga na umoru. Taj je ovjek Helmold, koji ivljae o

polovini vijeka XII, a napisa ''slavensku hroniku'', gdje itamo to se zgagjalo kod sjevernih pomorskih Slavena, osobito megju godinama 1066 i 1171. Pop, a u Nijemcima najueniji hroniar svoga vremena, bijae prijatelj vjerovijesnika Vicelina, pa glavom sudjelova pri razoru najzadnjega slavenskog neznabotva, te o njemu nije lasno tvrditi, da je tek povrno poznavao Slavene i njihovu religiju. Helmold izrijeno, a vie puta, postavlja na elo slavenskih bogova Vida, ili Svantevita, kojega hram najsveaniji bijae megju Rujanima, na sadanjemu ostrvu Rgen. Hroniar veli, da Slaveni Vidu naosob primijenie ''prvenstvo boanstva'', pa od njega i gatali. Svake godine Vidu se najobilnije rtvovalo ''iz svih krajeva slavenskih''; priloge od trga morahu prikazivati i sami trgovci inostranci; a Vidov svetenik igjae naporedo s kraljem Rujana, ako ne bijae ak i stariji od njega2.
2 L. I, c. 6: ''Solo nomine sancti Viti gloriantur, cui etiam templum et simulacrum amplissimo cultu dedicaverunt, illi primatum deitatis specialiter attribuentes. De omnibus quoque provinciis Sclavorum illic responsa petuntur et sacrificiorum exbibentur annue solutiones. Sed nec mercatoribus, qui forte ad illas sedes appulerint, patet ulla facultas vendendi vel emendi, nisi prius de mercibus suis deo ipsorum preciosa queque libaverint, et tunc demum mercimonia foro publicantur. Flaminem suum non minus quam regem venerantur'' L. II, c. 12: ''Rex apud eos modice estimationis est comparatione flaminis. Ille enim responsa perquirit et eventus sortium explorat. Ille ad nutum sortium, porro rex et populus ad illius nutum pendent''.

I da ne bude nikakove sumnje, kao da bi ovaj vrhovni bog mogao, ipak, biti plemenski bog Rujana, imamo jo izrazitiju svjedodbu Helmoldovu. alei, na drugom mjestu svoje hronike, openiti povraaj Slavena u poganstvo pri nastupu nekih im novih vladara, i prebrajajui, poimence, poglavite slavenske bogove, Prona (?), ivu i Radigosta1, opet istie nad njima vinjeg dobrog boga, kome nasuprot stavlja zla boga, Crneboga. Vrhovni bog jeste Svantevid, ''zrenjem kojega druge bogove kano za polubogove drahu'' Slaveni, veli Helmold2. Dakle, prema Vidu ostali bogovi nisu nego polubogovi, a, pogagjam li smisao cijeloj izreci hroniarevoj, Vid je takov, jer njegovim zrenjem, njegovim vidilom, bogovi postaju. Ovako Helmold podaje nam i etimologiju rijei3. Hramu, u Rujan, uzvisitoga Svantevida ''iz svih slavenskih krajeva'' tecijahu stanovite svote novane za pomenute rtve4.
1 L I, c. 52: ''Invaluitque in diebus illis per universam Sclaviam miiltiplex ydolorum cultura errorque superstitionum. Nam preter lucos attque penates, quibus agri et oppida redundabant, primi et precipui erant Prove (po drugoj lekciji: Prone) deua Aldenburgensis terre, Siwa dea Polaborum, Radigast deus terre Obotritorum. Hiis dicati erant flamines et sacrificiorum libamenta multiplexque religionis cultus''. 2 Ib: ''Est autem Sclavorum mirabilis error: nam in conviviis et compolationibus suis pateram cirumferunt, in quam conferunt, non dicam consecrationis sed execrationis verba, sub nomine deorum, boni scilicet atque mali, omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo dirigi profitentes. Unde etiam malum deum sua lingua Diabol sive Zcerneboch, id est nigrum deum, appellant. Inter multiformia autem Sclavorum numina prepollet Zvantevith, deus terre Rugianorum, utpote efficacior in responsis. Cujus intuitu ceteros quasi semideos estimabant''. 3 Svjetotvorno zrenje vinjeg boga utvrgjuje se i sadanjim prianjem kod Slovaka: ''U poetku ne bijae nita, osim Boga. Bog je spavao i sanjao, te mu san trajae neprestano. Nego bilo sugjeno, da se Bog, ipak, probudi. Kad se ovo slui, Bog poeo unaokolo gledati, pa kuda god okom svrnuo, tu nastade po jedna zvijezda. I Bog se dignu, da se divi svemu, to on bijae svojim okom stvorio'' (vidi priu u Kreka, Slav. Literaturg., s. 2789). Ova slovaka kozmogonija jest Helmoldova. Slavenima, po svoj prilici, ovako shvaanje tvorbe svijeta dogje od Eranaca, koji, takogje, tvorcu Ahuramazdi veliaju ''oba oka'' (Yana, LXVII, 62). 4 Helm. Chron., 1. I, c. 52: ''Quin et de omnibus Sclavonim provinciis statutas sacrificiorum impensas illo transmittebant''.

A i samim Rujanima religija Svantevidova pribavi, od pamtivijeka, veliko ime

megju neznabocima slavenskim. ''Zakon je, da preko presude Rujan nita znatna se ne poduzima, tako se od njih boje (Slaveni), radi njihove pouzdanosti sa bogovima, koje oni aste veim tovanjem, no ostali'', ovako, na sto godina prije od Helmolda, pie drugi saski hroniar, Adam Bremenski1. U to, Helmold imao je radost, doiviti zadnji Vidov dan. Uz Valdemara, kralja danskog, sami Slaveni, Pomeranci i Obotriti (Obodrici) ustadoe na Rujane i na Svantevida, pa njegov kip starodavni, i ''od svakog naroda slavenskog tovani'', svezae konopom za vrat, iz hrama izvukoe, i raskomadana, na oigled neznaboaca, spalie2.
1 Adami Gesta Hammenburgensis ecclesiae Pontificum (Pertz, Mon, Germ. Hist. Script. T. VII), I IV, c. 18: ''Rani . . . gens fortissima Sclavorum, extra quorum sententiam ex publicia rebus nichil agi lex est, ita metuuntur propter famitiaritatem deorum vel potius daemonum, quos majori cultu venerantur quam ceteri''. 2 Helm. Chron., 1. II, c 12: ''Et fecit (Waldemarus) produci simulachrum illud antiquissimum Zvantevith quod colebatar ab omni natione Sclavorum, et jussit mitti funem in collo ejus et trahi per medium exercitum in oculis Sclavorum, et frustratim concisum in ignem mitti''.

Vidov spomen, ipak, kano da bijae neodoljiv. Da se novi pokrtenici slavenski lake priljube hristjanstvu, nametai nove religije dadoe im sveca hristjanskog, slina po imenu, svetoga Vita. I prije, ve u IX vijeku, to je uinjeno sa Rujanima; ali se svetomu Vitu bila dodesila neprilika. Nita ne ljuti toliko pobonog Helmolda, koliko ovo, da muenika Vita okorjeli Rujani uzee tovati kano davnoga svoga Vida, ''boga bogova, oglaena pobjedama, prokuana prorotvima'', nad svima svetiteljima ostalim3.
3 L. I, c 6: ''Postquam autem, permittente Deo, mutatis rebus, Rani a fide defecerant, statim pulsis sacerdotibus atque christicolis, religionem verterunt in superstitionem. Nam Sanctum Vitum, quem nos martirem ac servum Christi confitemur, ipsi pro Deo venerantur, creaturam anteponentes creatori. Nec est aliqua barbaries sub celo, que christicolas ac sacerdotes magis exhorreat'' L II, c. 12 ''Postmodum vero ubi Rani, qui et Rugiani, mutatis rebus a luce veritatis aberrarunt, factus est error pejor priore, nam sanctum Vitum, quem nos servum Dei confitemur, Rani pro Deo folere ceperunt, fingentes ei simulachrum maximum, et servierunt creature potius quam creatori. Adeo autem hec superstitio apud Ranoa invaluit, ut Zvantevith deus terre Rugianorum inter omnia numina Sclavorum primatum obtinuerit, clarior in victoriis, efficacior in responsis. Unde etiam nostra adhuc etate non solumi Wagirensis terra, sed et omnes Sclavorum provincie, illuc tributa annuatim transmittebant, illum deum deorum esse profitentes''.

Nego Helmolda, gdje na drugom mjestu govori u ope o religiji Slavena, umalo da ne tjei misao, to je ovaj bog, po vrhovnome dostojanstvu, gotovo slian pravome bogu. ''Slaveni'', kae on, ''ne poriu, da jedan sami bog na nebesima vlada nad ostalima, te, u premoi svojoj, i brine se za same stvari nebesne, a drugi bogovi, potekli od krvi njegove, rade to im je naloeno, time vigjeniji, to su blii onome bogu bogova''1.
1 L. 1, c. 83: '' . . non diffitentur (Sclavi) unum deum in celis ceteris imperitantem, illum prepotentem celestia tantum curare, hos vero distributis officiis obsequentes, de sanguine ejus processisse et unumqumque eo prestantiorem, quo proximiorem ili deo deorum''.

Navalice dugo sam se bavio sa svjedokom i vidokom Helmoldom, eda bi na istu bilo ovo dvoje: da je Vid bog bogova, i da ga hristjani prometnue svetim Vidom. Ako bi se pak reklo, da se sve ovo tie samih sjevero-zapadnih Slavena, ne bi u toj tvrdnji bilo, no polovina istina. Dato, tie se njih, ali se dotie i nas. Kod velikih rodova indo-europskih, religija, u glavnom osnovu, u crtama znaajnim, nije ni mjesna, ni pokrajinska, ve sveopa narodna. Kad se

god govori o Ateni, velikoj boginji Atenjana, ili o Dioskurima, velikim pomagaima bojne Sparte, time ni Atena, ni Dioskuri, nisu nipoto prisvojeni jedinim Atenjanima, ili Spartiatima; u irem smislu, religije atenske, ili spartanske, nema, a ima helenske. Istina je samo to, da se sporedne vjerske crte riu drukije, u pojedinim granama onih rodova2; osobito nazivi mogu biti razliiti. Helmold u vijeku XII, kadno zalaze i posljednji slavenski bogovi, svjedoi za vrhovnoga boga ne nebu kod krajnjih zapadnih Venda, a u vijeku VI, gdje se Slaveni istom pomaljaju na vidik kulturne Europe, Bizantinac Prokopije toga boga uzvisitoga spazi i kod krajnjih istonih Anta3.
2 Ovo Helmold vrlo dobro oznauje kao razliiti nain idolatrije: ''Est antem Sclavis multiplex ydolatrie modus, non enim omnea in eamdem superstitionis consuetudinem consentiunt (1. I, c. 83). O razliitim bogovima ne govori. 3 De Bello Goth., III, 14: Slavenskoga boga jednoga, te samoga gospodara sviju, Prokopije ini gromotvorcem 3 De Bello Gotie., III, 14: Slavenskoga boga jednoga, te samoga gospodara sviju, Prokopije ini gromotvorcem (''Jeon men gar enk ton thV astraphV dhmiourgon apantwn kurion monon auton nomizousin einai).Ova je pogrjeka Prokopijeva valjda postala time, to on vidi kod Anta kip vrhovnoga boga sa strijelom u desnici. Za ovako naslikanje bogova kae hroniar moskovski Jeremija, kojeg navodi M. Orbini (II Regno degli Slavi, Pesaro 1601, p. 19). Dalje veli Prokopije, da Slaveni ne poznaju sudbine, niti im je to do nje, nego, gdje boluju, ili idu na vojsku, svome velikome bogu, u zamjenu ive svoje glave, da obriu rtvu. Ovo cijenim da nije pogrjeka, ve krivi izraz Prokopijev, koji se samo prividno odaljuje od istine. Dato, Slaveni poznaju sudnju i Sugjenice. Ali Prokopije, po svoj prilici, htjede rei ono isto, koje Helmold tanije izrazi sa rijeima: ''omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo dirigi profitente''. Srea, te i usud, privezani su uz vrhovnoga Vida.

Uz to grki historik nas opominje da nazori, obiaji, ustanove, kod Anta jesu one, koje i kod Slovena, ili Venda. Rekoh, to je glavno u slavenskim religijama, to je u sutini i jednako. Da nam potraga Vida megju Srbima i Hrvatima bude laglja, treba nam jo dopuniti, i po hronici Helmoldovoj, i po drugim vijestima, sliku Svantevida, osobito u pogledu slube, njemu na ast vrene. Pojedinosti njegova bogotovja na iroko opisa mlagji suvremenik Helmoldov, Danac Sakso, nazvan Gramatik, u svojoj danskoj historiji. Kitnoga historiara Saksa vrlo zanima vanjtina. Kae, da arkonskoga Svantevida kip bijae upravo gorostasan, a etveroglav, uz etiri zatioka, dvoje prsi i legja dvoja, neto slino- rimskome Janu. Svantevid upravlja svoja etiri vida na te prsi i ta legja1. Budui on bog vidila, eto jeste bog vedrine i istine, kojeg i sami ovjeji dah moe da oskvrni. U glasovitom hrama u Arkoni, u glavnome gradu Rujan, kad bi svetenik, uoi Vidova goda, istio i raspremljivao, ne smijae dihati2, a, da bi odahnuo, otkad dokad izilaae iz unutranjega svetita, gdje je stajao drveni kip boga. Uz jae vidilo napreduje dan i godina, spori se marva i ljetina, te je Vid takogje bog godinjega obilja. Vidov veliki i pjani god padao odmah iza etve. U Vidova kipa u Arkoni, dok je u lijevoj bio luk, desna ruka drala je rog3, u koji se od godine do godine uljevalo vina, pa, kako se manje ili vie vina nalazilo u rogu, kosmati i bradati veliki svetenik po tome gatae surazmjerno obilje dojdue godine4.
1 Saxonis Grammatici Historia Danica, Francofurti ad Moenum. 1576, I. XIV, p. 287: ''Ingens in aede simulacrum, omnem humani corporis habitum granditate transcendens, quatuor capitibus totidemque cervicibus mirandum perstabat, e quibus duo pectus totidemque tergum respicere videbantur. Caeterum, tam ante quam retro collocatorum unum dextrorsum, alterum laevorsum contemplationem dirigere videbantur''. 2 Id. ib.: '' . . ne videlicet dei praesentia mortalis spiritus contagio pollueretur''. 3 Volujski je rog simbol obilnosti u Arijaca, a jeste i bojna truba u German.

4 Saxonis Gram. Hist. Dan., I; XIV, p. 2878. Helm. Chron., 1. II, c 12.

U zamjena darovanog roda i ploda, prinosilo se Vidu na rtvu mnogobrojno ivo; godila bogu i godinja ljudska rtva ovjeka inostranca, poimence hristjanina, koga bi idrijebali1. Na narodnoj tadanjoj gozbini ispred vrata hrama, iznosili bi ogromnu esnicu, iza koje se mogao skoro skrivati svetenik. ''Milam li se?'' zapitao bi svetenik, a na narodni odgovor, da se pomalja: ''Do godine nimalo!'' bijae usklik svetenikov, molei Vida za jo rodniju godinu2.
1 Helm. Chron. 1. I, c. 52 1 II, c. 12. Mogue, da se Rim jednom prestravi od zagroenog rtvovanja uprav ovome bogu. God. 405 zgrnu se, na sjevernoj megji germanskog i slavenskog svijeta, do dvjesta hiljada varvara svakojakih, te krenue na Italiju. Njihov vogja Radagais (Radogost?) bijae se zakleo, da e rimske senatore prinijeti na rtvu svome bogu. 2 Saxonis Gram. Hist. Dan., I. XIV, p 288: ''Placenta quoque, mulso confecta, rotundae formae, granditatis vero tantae, ut pene hominis staturam aequaret, sacrificio admovebatur. Quam sacerdos sibi ac populo mediam interponens, an a Rugianis cerneretur, percontari solebat. Quibus illum a se videri respondentibus, ne post annum ab isdem cerni posset, optabat. Quo precationis more non suum aut populi fatum, sed futura messis incrementa poscebat''.

Ali svrh svega, Vidovo je lice ratoborno; a tome nije udo u religiji, naslijegjenoj od Arijaca. Rimski Mars jeste ujedno bog rata i praljetnoga poljskoga krasa. Arijski bogovi uvaju i daju obilje, vojujui na hude sile u prirodi. Do kipa arkonskoga boga vigjae se sedlo, uzda i ma vanredne veliine, blistajuim srebrom ukraen. Kad nastupi no te potamni nebesno vidilo, Vid niti spava, niti drijemlje: ljut ubojnik, zavojtio na tamu. Ima presvetog konja, bijelca; pa ba ovelikoga bijelca, kome, nikad i nipoto, ne gule niti dlake jedne, uvaju svetenici u njegovu hramu. Gle uda! Kako se bijelac Svantevidov znojio i praio u nonoj borbi i dugim putima, tako i ovaj drugi bijelac, njegovu kipu posveen, s jutra bi se, kato, nalazio sav oznojen i okaljan3; pravi kuljo! Kulja hramskog jahao bi sam veliki svetenik. I u ovoga konja gatalo se. Kad je vojsci ii na krajinu, stoje tri reda kopalja; svaki je red od dva koplja ukrtena, a s vrhom pobodena u zemlju; tri reda imadu jednaki razmak. Svetenik vodi bijelca, koji e desnom nogom stupati preko ona tri reda; ne pogrijei li konjska noga4, Svantevid e dati pobjedu.
3 Id. 4 Prvi stupaj, a od tri stupaja dva, imala su biti desna, da bude sree ib.

Bogu pobjedniku poklanjahu trei dio od svakoga plijena. Sveta eta od tri stotine konjika, koji su jahali na tri stotine konja viteza, igjae na boj, nosei sobom pomo, a donosei plijen Vidov. Ovo je sve bilo u Arkoni, ali i u drugim hramovima. bog se tovao u velike1. Od ratobornosti, od jaine, dogje Vidu i njegovo sastavljeno ime Svante-Vid. Rijei svet prvo, neznaboako, znaenje jest jak2. Svantevid je Jaki Vid.
1 Saxonis Gram. Hist. Dan., I. XIV, p. 288: ''Alia quoque fana compluribus in locis hoc numen habebat, quae per supparis dignitafis, ac minores potentiae flamines regebantur''. 2 Mikloi, Christ. Termin., s. 2.

Sveti, jaki bog istog vidila i nasporene ljetine, bog na nebesima, bijae veoma opasan hristjanskoj vjeri. Kad se Hrvati i Srbi u ovu vjera obratie, i stadoe zatomljivati stare svoje bogove iz svijeta, jamano popovi njihovi nastojae, da najguom koprenom zastiru osobito toga poglavara neznaboakog Olimpa, Nego bi udo bilo, kad veliki bog ne bi, ipak, iza sebe ostavio vidljivih tragova.

Ostavi ih u imenima, u jeziku, u obiajima, u pjesmama i u priama; a mi emo ih sad redom pokazivati. Oko glavnoga bogova imena, oko imena Vid, imala je biti briga najrevnija, da se ono brie; a to i pogje dosta za rukom. Posebni Vidovi ostaci verificiraju se sa nekim naporom indukcije; ipak su neprevarni, kad se svi skupa sloe. Puko, u velike razgranano, ime lino: Vid, Vidak, Vida, Vidoje, Vidojko, Vitko, Vian3, Vidosav4, Vida, Vidna, Vidojka, Vidosava5, Ljutovid, ne nalazi, valjda, dovoljna tumaenja, ve ako se uzme, da je ono negda pozajmljeno od vrhovnoga boga. Izmegju narodnih imena, cijenim da samo Radosav i Milosav iskazuju jednako obilje oblika. Srbima i Hrvatima bogovi esto podaju imena, kao i Helenima to preesto ona silaze od bogova njihovih.
3 Vuk rjenik. 4 B. Petranovi, Srpske narodne pjesme, k. II, 26, u Biogradu 1867. 5 Vuk. rje. Po Vidovu zrenju, biti e u ovom istom kupu imen i Ozren, Ozreta.

U hristjanskom smislu Vid je, dato, od sveca Vita; ali taj je svetac u martirologiju malo glasit, a ta se njim slui kod sjevero-zapadnih Slavena, ve nam kaza Helmold. Neznaboaka zamjena Vita i Vida rek' bih, da se, u prva doba, rasprostre jednako po svima zemljama tek pokrtenih Slavena. I esi, pod svecem hristjanskim, sjeahu se na staroga boga, te jo za vremena Orbini-eva6 nae: ''pomoz' Bog!'' bijae im: ''pomoz' Vit!''
6 M. Orbini, Il Regno degli Slavi, p. 80: .. ''questa superstizione di Svantovid de' Rugiani hebbe vigore e duro gran tempo appresso li Boemi, sino che il b. Vencislavo Principe di Boemia diede loro le reliquie di Santo Vito, aceio publicamente l' adorassero, le quali egli haveva havute da Ottone Imperadore. Ma in vero ne cosi pote del tutto cancellar dalle menti de' Boemi la memoria di Svantovit; imperoche ancor hoggi li Boemi non hanno la piu solenne ne piu frequente salutatione di quella che fanno sotto 'l nome di Vito. Onde havendo da ricever qualche hospite e amico, che viene da lontani paesi, replicando dicono: Vitei, Vitei''. U zapadnoj grani slavenskih jezika, od Vida nainjen je glagolj za pozdravljati, doekati.

Nesto slino, po svoj prilici, bivalo i u nas sa rijeju Vid. Bugartice, ee, imaju usklik: ''moj Vidovni Boe!''1; a jedna od njih prizvala Boga, skoro po ekom primjeru, ovako: ''moj Vidovni Boe, ti mi, Boe, uspomeni i na moje dobro zdravlje!''2
1 Bogiia nar. pjes.: 8, v. 9225, v. 3836, v. 6750, v. 8977, v. 104. 2 Id, 7, v. 15960. Ima jo bugartica jedna, kojoj je naslov: ''Molitva djevojina Vidovnomu Bogu'', a predmet mitian (83). Zaljubljena djevojka, eda bi do nje doao ljubljenik, moli ''Vidovnoga'' a ''Vinjega Boga'' (v. 35), da joj se kosa prometne djetelinom, a od dva oka da se stvore dva hladenca, a sama da bude jela u planini. Vidovnog boga ona i umolila.

Od Vida mora biti, u istim bugarticama, i glagolj viditi sa znaenjem sveti i, kajati3; koje je znaenje nai i u dananjoj jednoj pjesmi4: odmazda je do velikoga boga, do Svantevida. Pa i sama rije svetiti, osveta, mislim da dolazi od prve estice u kompoziciji ovoga imena, kao to je od druge jednoznano viditi. Od Vida je i vidovito dijete, koje zna vie nego drugi ljudi, te ide sa vilama5; a jeste od istoga vidnoga boga i trava vidovita, nazvana takodje vidovevica, vidiak, koja lijei oi, dok se sirova u njih zacjegjuje, il se suha u njih sipa6. U narodnoj jednoj prii pominje se i ''vidovita veera od vidovitoga guska7''.
3 Id. 33, v. 57: ''to ovo danas uini? vidio ti Bog veliki!'' I opet, 35, v. 68: ''to ovo, slugo uini ? vidio ti Bog veliki!''

4 U pjesmi 135 ojkovieve zbirke ova dva stiha znae jedno: ''Zal' me sveti, jal' me posijeci'' (v. 45). ''To mi vigji, al' me posijeci" (V. 52). 5 Vuk. rje., pod Vidovit. 6 Id., pod Vidovita trava. 7 G. Kojanov Stefanovi, Srpske narodne pripovetke, 9, Novisad 1871. Pokojna jedna dua, u crno uvijena, dri u ruci gusku, pa govori: ''Ustaj! da kuvamo od vidovitoga guska vidovitu veeru''.

to je ta vidovita veera i taj vidoviti gusak, odgonee nam narodna zagonetka: ''Poletee dvije guske Bogu na veeru, susrete ih pela ogorela, te ne dade Bogu na veeru Varnice1''. Dakle, vidoviti gusak jest vidovita iskra, a vidovita veera, boja, Vidova, veera. Po isti nain, skriva Vida i izraz stajai, a puki: ''vigjen dan'', poto u jednoj pjesmi ''vigjen danak'' sinonim je sa ''Vidov danak2''
1 S. Novakovi, Srpske narodne zagonetke, Beograd i Panevo, 1877. Uporediti je jo i ove zagonetke, uz isto znaenje: ''Poleele titirin-guske, susrete ih supeen-elo: Kuda ete, titirin guske? Hoemo da idemo u svetu Goru Podigoe se kusi palandrci, te pogjoe Bogu na veeru. Sretnu ih stari erendisalo: Vratite se, kusi palandrci, davno je Bog veerao Poletie titirin-guske tamo gori po moli-boga Susrete ih openegalo: Kud idete, titirin-guske? Kud idemo, da idemo, tebe ne pitamo''. I u drugim naim zagonetkama za varnicu, gusak je najobiniji simbol, koji nju prikriva; pa ovako olienje svjetlosti u noi ve pripada arijskim nazorima. Boja veera, ili vidovita veera, biti e veernji suton vidila. 2 Petranovia pjes., knj. II, 26, v. 775.

Dan u nas prozvao se Vidov po onoj istoj misli, koja u Latina stvori Jupitru pridjev Diespiter, otac vidila i dana. Vid se pokazuje, svanjuje, svakim svojim danom; od ega jo postoji reenica: ''svaki u boga dan'' ''Svaki boji dan''. A pri negdanjoj megji Srba i Hrvata, eno nam i ime cjelokupno ranoga, sjajnoga, jakoga Svantevida. Na zemlji stare nae Poganije, u velikom dalmatinskom Biokovu, gdjeno, u istom plavetnom zraku, hoe rano da svie dan, brdo jedno uzvisito zove se Sut-vid. I do Bihaa, negdanjeg sela hrvatskih kraljeva, na visinama trogirskim, bijae mjesto Sutvid. Valjda se tu klanjali Vidu, ije ime opet, iia drugom kraju Poganije, kano da se nagovjeuje i u neretvanskom sadanjem selu Vidu. Na otoku Brau, to nekad bijae pod rukom Neretvana poganskih, najvii vrh, otkle je vidik na sve pomanje otoke okolne, zove se Vidova gora. A tamo od Omia, megju selom Sviniem i selom Rogoznicom, vrhunac na visokoj planini Dinari nosi ime Suvid. Tu je sagragjena crkva svetoga Vida, pa kad otud sijeva, znak je brzoj kii, te puk veli: ''Eno sa Suvida siva brza kia3a''. Sutvid je takogjer megju Cetinom i Krkom najvie brdo, uz Ostrovicu. Sveti Vid, sa svojom crkvom starodrevnom, prionuo i uz postanje oblinjeg grada Dubrovnika3. Starinske crkve svetoga Vida zaestale i na zemljitu hrvatskih kajkavaca izmegju Kupe, Save i Drave. U XIV vijeku spominju se: ''ecclesia sancti Viti de Crapina'', ''sancti Viti de metis Clococh'', ''sancti Viti de Zerade'', ''sancti Viti circa castrum'', ''sancti Viti'', ''sancti Viti de Greben'', ''sancti Viti sub castro Urbouch'', ''sancti Viti''3b. Vrijedno je opaza, da na istom Biokovu ima i drugo brdo, Viter4; brdo uprav vilovno i priajno.
3 Annales Ragusini Anonymi, Zagabriae 1883, p. 1920. 3a Meni priopeno od don Petra karice. 4 Zar po starosl. vitati, habitare, te bi znailo Vidov stan. Glagolj vitati leksikografi poljski i eki primiu Vidu. Za ovaj smisao nae rijei Viter, ili Vitor, ini mi se pak ba odluno svjedoanstvo Saksa Gramatika XIV, p. 289. Svantevidova Arkona bijae sazidana na jednom ostrvcu koje se zvalo Withora: '' .... insula Archonensis quae Withora dicitur''. I starosl. vit,

victoria, moe se amo primaknuti. 3b I. K. Tkali, Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis, knj. II, u Zagrebu 1874, str. 8996.

U pjesmama narodnim takogje spominje se neka planina Vitor, bez sumnje mitina, jer se ne zna, gdje je: ''O Vitore, visoka planino! Iz tebe mi tri sunca granue5!'' Rekoh, vrijedno je velikog opaza, jer mjesto Svantevidove Arkone zvalo se, po isti nain, Vitora. udno se pria u narodu i o brdu Vidojevici, u Srbiji6.
5 Vuk pjes., knj. 6 Vuk rje., pod Vidojevica i Koviljaa. I, 78, v. 12.

Gorepomenute bugartice, gdje im je govor o vigjenju u smislu kajanja, osvetitelja boga nazivlju ''bogom velikim'', a, gdje govore o bogu vidovnome, kau, da je ''bog vinji1''. Dok Bog hristjan najvoli epitete ''jedini'', i ''istini'', vrhovni bog Srb i Hrvat kano da se zbilja nazivao ''velikim'' i ''vinjim'', na nain osobiti. Pridijevanje ovih posliednjih dvaju epiteta bojih najee je i u sadanjim pjesmama narodnim; pa bih rekao, da ovo potjee od davnanje misli poredee: Sutvid bijae, naime, i veliki i vinji, spram ostalih od njega manjih i niih bogova. Svakako, komparativna forma ''vinji'' ne moe, i ne mogae biti, hristjanska2; hristjanski Bog ne trpi komparacije. to je najvei od bogova, i Latinima Jupiter jest magnus, maximus, a ak i majus, kao, to je supremus i summus3.
1 Vidi gornje navode 2 Neizravno, kano da se ovo pritvrgjuje linim praslavenskim imenom Viesava, koje je od Vyij, altior, a i naim pukim imenom Vinja, ako ovo potonje nije uzeto od vinje (Vidi F. Mikloi, Die Bildung der Slavischen Personennamen, Wien 1860, s). 48). 3 L. Preller, Rmische Mythologie, I. B, Berlin 1881, s. 206.

Niti je hristjanskog postanja izreka ''car nebesni'' uz drugu ''carica nebesnica'', koje susretamo, osobito u pjesmama sljepakim; ve bijahu, u poetku, svojina Vidova i ene njegove. Oito ovo proizlazi iz neznaboake pjesme, sad u Boki bogojavljenske: ''Car nebesni kad enjae Sunce, svetitelje zove u svatove4''. Utvrgjuje nam pak i ovo ovdje opet mitologija latinska, te i grka. Latinski jezini obiaj nazivao Jupitra rex i induperator, a Junonu regina5: i homerski Zeus, anax andrwn kai Jewn, spada amo6. Pa i ''car'', bez pridavnika ''nebesni'', i bez mjesnoga ili narodnog ikakva oznaivanja, imamo u jednoj pjesmi mitina sadraja7.
4 V. Verevi, Tri glavne narodne sveanosti, 5 Preller, Rm. Mythol., I. 6 Premda rjegje, i Hera je 7 Vuk pjes., knj. II, 8. Panevo 1883, str. B., s. basileia kod 712. 205-6. Grka.

Jo drugi izrazi nas potsjeaju na boga vrhovnog, koji nizato nije Bog hristjanski, no je suprotni drugi bog, bog Helmoldov., Hroniarove rijei: ''Omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo dirigi profitentes'', promiu kroza sve nae puko vjerovanje o dobroj srei, o dobrom asu, o dobroj sijedi, hodi, stii. Ovo je sve do dobra boga1, kako je do zla boga sve protivno tome: zla srea, zao as, zli biljezi2. Po primjeru stupaja konja Svantevidova, sretno je desno, a dovodi i plodno obilje: ''Pomoz bog u ovi poteni dom! s desnom nogom naprijed, da se sinovi ragjaju, a djevojke

udavaju3!'' dok je nesretno i zaudno lijevo: ''Zaudio se kao da je vigjeo lijevu bradvu4!'' Lijevom rukom nita se ne smije pruati, jer je to zla ruka; sama desna ruka sretno rui. Dobra i zla srea, od boga jednog ili drugog, pa napredno desno i nazadno lijevo, pronikoe, do ila najunutranjijih, sav govor naroda naeg.
1 ''Bog sreu dijeli'' ''Da bog da i srea od boga!'' ovako se preesto umuje, ili se eli 2 ''Teko do zla boga''. ''Skupo do zla boga!'' Vuk rje., pod Bog - ''Bog uo a gjavo ne uo!'' ''Bog uo a zla srea ne ula!'' ''Razminue se ka' i Vukac i dobra srea''. Vukove Srpske narodne Poslovice, u Beu 1849 3 Vrevia Niz prip., str. 65. Pa i u ''dobroj molitvi'', pri svadbi, u Boki kotorskoj: ''Kud god nogom stupila, svud te srea susretala''. 4 Vuk. posl. Ovo dvojako, desno i lijevo, bijelo i crno, vrlo se isticalo u Svantevidovu bogotovju Rujan, ako Sakso, osim navedenog na str. 76, jo kae 1. XIV, p. 288 : ''Nec sortium eis usus ignotus extitit. Si quidem tribus ligni particulis, parte altera albis, altera nigris, in gremium sortium loco conjectis, candidis prospera, furvis adversa signabant.

Skoro niti Rimljani ne razmeu se toliko sa svojom fortuna secunda et adversa. A tijesni spoj sree i nesree s dobrim i zlim bogom nije drijeen ni vjerovanjem u Sugjenice i u usud. Sugjenice, u bijelo odjevene, izilaze u mnogim naim priama, te u noi novorogjenome djetetu5, stojei mu vie glave, odregjuju, ta e se njemu za vijeka dogoditi, a navlastito mu opredjeljuju ''Sugjen dan'' smrti. Prividno, kano da je sve pod rukom njihovom. ak i brak ne otimlje se sugjenju, jer se vjenavaju samo ''Sugjenik'' i ''sugjenica'''.
5 Otuda im drugo ime Rogjenice.

Neizbjenu, neodoljivu ovu mo oznauju, jednako, izreke: ''Nema smrti bez sugjena dana'' ''Kada njemu sugjen danak dogje'' ''Ve kad njemu sudni asak dogje'' ''Ako bude sugjeno'' ''Tako mu je usud usudio'', i jo mnoge sline, malne pri svakoj stopi pjesama i pria. A ovo oevima naim, za cijelo, ne dogje od fatalistinog muslomanstva, poto su im Sugjenice tri6, a tri njih takogjer ima u Helen i u German, te pjevaju, kako grka tradicija i germansko im ime kae, o prolom, sadanjem i buduem vremenu (LacesiV, KlwJw, "AtropoV, Vurdh, Verdhandi, Skuld).
6 Sugjenica ima i sedam na broju, ali izuzetno, dva tri li puta u priama, koliko se ja mogu opominjati

Po tome, Sugjenice pokazuja na trajnu fatalnost prirodnih zakona, u vijeku i u svijetu. Sve ovo vjerovanje puko, ipak, ne odvaja sreu od dobra boga, jer Sugjenicama sam bog nalae nain sugjenja. Pae, pravo rekavi, sugjenje drugo nije, do djelo boje. S toga, puk veli: ''Tako je boje sugjenje1'' ''to bog kome osudi, svi sveci ne moga pomoci2''.
1 Vrevia 2 Id. knj. II, str. 14. Niz prip., str. 127.

A da ne bi ko mislio, da zadnji ovi izrazi ponikoe pod dahom hristjanskim, enska jedna pjesma hoe, glede sree, da nam skoro prevede, a i objasni, gornje Helmoldove rijei: ''kano zlatna ica, od vedra neba, srea se odvija od mila boga3'', veli pjesma, jasno pokazujui na zlatne trake nebesnog Vida. to se tie usuda, ja sam mnenja, da nije nikad postojao, kao zasebno lice mitino.

Usud izgleda kano abstraktno ime, po primjeru suznanih mu pukih rijei sudnja, sudite, i rijei knjievne sudbina. Gdje, ipak, olien dolazi Usud, tu vri samo ulogu Vida, davaa sree: ''kako je Usud dosudi, jeste i ljudska srea'', kae narodna pria iz Vojvodine4''.
3 Vuk. 4 Vuk. prip., 3. pjes., knj. I, 100, v. 14.

Naprijed vidismo, da je Svantevidov veliki svetenik predskazivao bojnu sreu i rodnu godinu, i da se on, kano slutei tu godinu, milao pred narodom s ogromnom esnicom. Ovo milanje jo postoji u Hercegovini, taman u jednakoj formi, samo da tu, naravski, vie nema svetenika Svantevidova. ''Pripovijedaju'', veli ovako Vuk5, ''da se u Hercegovini milaju na boi s esnicom, t.j. uzmu dvojica esnicu, pa je okreu megju sobom, i pita jedan drugoga: Milam li se (t.j. pomila li se iza esnice)? Onaj mu odgovori: Mila malo. A onaj prvi onda ree: Sad malo, a do godine ni malo (t.j. da rodi ito dobro, i da tako velika bude esnica, da se ni malo ne pomila iz nje)''. Ovaj obred, koji je oevidni ostatak od Svantevidova bogotovja, vri se na boi za to, to onda sa zimnim suncokretom poinje vidilo nove godine6.
5 Rje., pod Milati se. 6 Moe biti, da odovle potee i drugi na obiaj prve djetinje pogae, tako zvane postupae, ili postupaonice. Djetetu, kad prvom hoe da hodi, dre vie glave postupau, a povea djeca je izlome, bjeei s komadima odlomljenim (Vuk. rje., pod Postupaonica). Time sluti se djetetu napredak.

Kaza nam Helmold za Svantevidov veliki god, kad se narod okupljao i veselio, a bogu se rtvovalo od godinjega roda i ploda. Godovno ovo, po svoj prilici, postojae i na zemlji Hrvat, Vidu na ast. ''Seljaci iz okoline drevnog Garduna, izmegju Sinja i Imotskog, znadu priati, da na jednoj gomili, to se vidi uvrh Ugljan, u ono vrime, palila se Bogu desetina'', i da bi onamo ''stariina ponio prvine sazorilog usiva, a mlagji bi uzeli kamenja, pa kad bi se sve sagalo, tad bi ih nabacili, da vitri onaj posveeni lug ne odnesu1'', Od toga palea, zar se i mjesto prozva Ugljani. Prestao boij god; ali i sad tamo ''mladost ukiti kitu od, punog, od najljepeg ita penice, i pali je na svijetnjaku u oi blagdana ivanskog'', pa ''u jutro prije zore, komu je naboj na nozi, igje i gazi po onom lugu, gdje je svijetnjak izgorio, i naboj mu prodje2''. Blagdan je ivanjski usred ljeta, kad je vidjelo najdue te najjai Vid.
1 Nar. 2 Ib. List zad., g. 1886, br. 20: ''Putne crte'' od E. I. T.

Sa ostava ovih Vidova imena i djelovanja, u govoru i u obiajima narodnim, pregjimo sada na ep. Vidov rad, uz vlastito, sveano, to ime bogovo, ne glasi se vele ni u epskim pjesmama naega naroda. Najznatnija je, u ovom pogledu, udna neka pjesma ojkovieve zbirke1; no je i ona sva isprevraena i zamuena. Barjaktar Vidak iskazao, na Vidov dan, vrhunaravno pregnue, suprot gomila i gomila neprijatelja svojih. On spasava sebi zarunicu, a boii se samo jednog starca, kome teko da odoli. U ovome starcu upoznaemo, dalje, Vidova protivnika. Nije istija ni pjesma zbirke Bogiieve2, gdje Vilslav (iskrivljeno od Vidoslava) Senjanin, u nevolji a daleko od ljube, utekao se vjetrovima, da dogju ''suncu istonome, da pohode Vilslava svojega3'': to su vjetrovi, ''k rosnim oblakom supro silnom buri vojuju4''. Sudei po

precijoznosti nekih izraza, pjesma nije ni strogo puka, ve ona nie u polju afektirane Arkadije talijanske vijeka XVII, kao to i jo jedna o istom Vilsavu5. Neto jasnije prikazuje se Vid u stihovima, poslovinim i enskim. Poslovica jedna veli: ''Jelesije proso sije, ide Vide da obide6''; a ve znamo, da su rodne i gladne godine u rukama baltikoga Svantevida.
1 93. 2 129. 3 V. 78. 4 V. 223. 5 130. Uzgredno, ovdje da izreem jednu hipotezu. Rasprostranjenost pjevanja o Ivi Senjaninu, koje ide od kraja na kraj naroda, a dovoljno se ne tumai ednim djelovanjem jednog uskoka iz XVII vijeka, a uz to uskoka zaturena u zapadnu krajinu zemljita narodnog: ta rasprostranjenost moglo bi biti da je otuda, to se pod Ivom Senjaninom prikriva Vid Senjanin, Vid u nonom sjenu. 6 Vuk. rje., pod Vide.

Nego je najznaajnija jedna molitvica, koja je oevidno potkana na osnovi neznaboakoj, te poinje ovako: ''Sveti, vidi, vidi mene! Svi angjeli uvajte me7!'' Ono ''Sveti, vidi, vidi mene!'' nema sada pravog smisla, a imalo ga, kad je tu, moda, bilo reeno: ''Sveti Vide, vidi mene8!''.
7 B. M. Narodne 8 Pjesmu je vrijedno po cijelo priopiti: pjesme, 28, Panevo 1875.

''Sveti, vidi, vidi Svi angjeli uvajte me, dok mi telo prepoine, dok mi dua ne pogine. Krstom leem krstom ustajem, krstu se predajem; krst me uva do ponoi, svi angjeli od ponoi, sam bog do veka, mati boja do sveta. Krst na nebu, krst na zemlji. Krsti, boe, mesto moje, gde ja spim, da dobar sanak snim''.

mene!

Koji zna hristjanstvu tanke ice, taj e odmah uviditi, da ova molitva nije nizato njegovim duhom nadahnuta. O molitvi sad vele da je za to, ''da se lepo sneva''. Gdje je ''krst'' i ''krsti'', kad bi se stavile rijei ''Vid'' i ''Vidi'', sve bi bilo mnogo vie razumljivo. Za spomen pak ''ponoi'' u molitvi, nalazimo ovo isto u mazdejaca. Erancima bijae na pomo, u sutonu, veliki boji junak Verethraghna (Behram), koji bi razagnao none aveti, a ljudma prijazni duhovi, Fravashi (Fervers), straili su opasno doba od veera do ponoi. A ne treba umjetne rekonstrukcije ona molitva, koja se u Spljetu jo upravlja Vidu, hranitelju svjetlosti i uvaocu ognjenog ''sjemena''. Tamo, u podgragju Manuu, kad stopanica, kasno u veer, zapree domau vatru za sjutradan,

zapret prekrsti oegom i rekne: ''Sveti Vide! Ti sahrani ovo sime, da do sutra ne pogine1''. Jamano taj Vid nije hristjanski svetac Vit2, koji nema nikakva posla s ognjem. A s druge je strane opet spljetski Vid u doticaju s obiljem, kao i baltiki Svantevit, jer u Lucu, u drugom varou istoga grada, kad teak posije njivu, zazivlje ploditelja Vida s rijeima: ''Sveti Vide! sahrani ovo sime, da ne pogine!'' Kakogod to akavci u Spljetu, onako se mole i akavci na Brau i na Visu3.
1 Ovo mi je dostavljeno od spljetskoga prijatelja, poto on ovu radnju proita. 2 Ili ak onaj heiliger Veit, to je 836 g. iz francuskoga Saint-Denis prenesen u njemaki Corvey, kako se to svigja Mikloiu (Etym. Wrt., pod vitu). 3 Od pomenutoga prijatelja.

Iz epskih pjesama Vid izbija pod ubojitim imenima Jaka, Voin i Strahin. Boga rata lasnije bilo preokrenuti u ovjeka, nego li boga vidila i obilnosti. Ali, u prkos preobraenju; Sutvid nam je tu. Mi na vie navedosmo, da sastavna rije svet u imenu Svetovid, ili Sutvid, znai jak. Kad narod na za koga ree, da ''nita pod jakim bogom'' jal nema, jal ne zna, on govori jo jednako neznaboakim izrazom, koji se odnosi na davnoga Sutvida, cara nebesnoga1. Latini, po isti nain, kau: sub dio, sub Jove frigido, a razumijevaju boanstveno nebo. I pjesma, gdje ona zapjeva: ''Boe jaki, na svemu ti hvala2!'' jamano iznijela jakoga Vida, Sut-Vida. A iznijela ga, uz sve darove njegova obilja, ova kletva jekavska: ''Ko ne pristanuo, da d jaki bog, utrla mu se tri sjemena, ljucko, skocko i zemaljsko3!'' Pa da sve ovo ne bude sumnjivo, imamo i svjedoanstvo historino za slavensko tovanje vrhovnoga boga, ba pod ovakim nazivom. Anti oboavahu na odluenom, te odlinom mjestu, kip svoga Jakoboga. Njemu pod nogama stajae glava ovjeja, a i druga lavska; ruke drahu, desna strijelu, a lijeva srebrnu loptu, ili jabuku4.
1 Za drugu formu pridavnika, jakosan, jakostan, Vuk opaa, da se najvie pridijeva Bogu, n.p.: ''Bog je jakostan''. Rje., pod Jakostan. 2 ojkovia pjevan., 7. Pa i Vuk. pjesma, knj. III, 45: ''Jaki Boe, oprosti mi greha'' 3 Vrevia Niz prip., str. 206. 4 Della religione di questi Anti scrive Geremia Russo negli Annali di Moscovia, che, fra gli altri Dei, adoravano un Idolo, cui sotto i piedi stava un capo d' huomo, e un altro di leone, nella destra mano teneva un dardo, e nella sinistra una palla d' argento, e lo chiamavano Jacobog, cioe Dio forte. Questo era separato dagl' Idoli degli Slavi'' (M. Orbini Il Regno degli Slavi, p. 19). Po Orbini-u, Jeremija je pisao u prvoj polovini vijeka XIII (p. 96).

Jakobog uuva se kod nas u epskim junacima Jaki i Voinu. Jaka i Voin, kojima je ime od jaine i od vojne5, jednaka su lica u naim pjesmama, a pri tom lica najudnovatija. Velike starjeine i velike starine, obino dolaze obojica uzgred i u samom pripomenu. Pripominje im se, ponajprije, starost i junatvo uzorito: Kad dogjoe na Jakinu kulu, progovara Jaka kapetane: O narode, moja brao draga! Meni ima stotinu godina, iao sam svuda po svijetu, i mnogo sam vidio junaka, i mnogome obia' junastvo1''. Jaka je kapetan na ''Biligradu stojnom'', gdje je 'kula Neboja2''. Najglasitijim

junacima narodnih pjesama vie puta stoje naporu izvrsno oruje i udni konj Voina i Jake, a istie se vrh svega ''zeleni ma Voinov: ''Dadoe mu koplje ubojito i ma zelen staroga Voina3''. Ovaj je ma, po jednoj pjesmi, onaj isti, koji i neodoljivi ma grebeta4, ili grebetak. Pripjev: ''Vojnole!'' u enskoj pogdjekojoj pjesmi1 rekao bih, da odjekuje drevnim glasom poganskim, te da nam jo pripominje boga Voina i drugu mu Lelju2.
5 Za sufiks a k osnovi pridavnik, sravni Plava, Mrka. Voin znai ratnik. 1 Petranovia pjes., kn. II, 56, v. &4551. 2 ojkovia pjevan., 101, v. 2 i v. 114. 3 Vuk. pjes., knj. 11, 29, v. 194-5. 4 B. Stojadinovi, Narodne pjesme, knj. I, 14, u Beugradu 1869. 1 Vuk pjes., knj. I. 2 Voino-Le.

Od hristjanske protivnosti, gotovo kao i Vid, zamrije Jaka, ili Voin; al mu ovdje narisana slika opet dostatna je, da se njomu i prilika uhvati. Jaka-Voin jest Sutvid, u ratnom obliju. to Jaka sjedi u ''Biligradu stojnom'' i u ''Neboji'', u tome je posve prozirna alegorija: grad Sutvidov bijeli je dan, a bog stoluje u Neboji, jer dnevno vidilo, vjeno i nebojazno, nasre svagda na tamnu no, pa je i nadvlagjuje. Za historinu kakvu Neboju, jal za stojni Biograd prolih vjekova, ne zna niko iv5. A zeleni ma jo vie napominje Sutvida. Uzet je od uto zelenog6 zraka jutrenjeg, te ga vidismo, gdje stoji do Svantevidova kipa u Rujan7. Kad bi god Vid iziao iz nonih dubina slavodobitnik, vitlao se taj ma u rukama njegovim. Vidov ma zadire, sijee tminu, te je otuda grebetak, nainjen od ljutog grebekog gvodja8.
5 Da je to moda Stuhlweissenburg, nije drugo do nagagjanje 6 isto ne izraavaju Arijci, pa ni Leto-Slaveni, razliku megju utom i zelenom bojom. 7 I rog Svantevidova obilja kano da je nai u naem pukom prianju. U narodnoj prii srpskoj: ''So i hleb'' (Vila Beogr. g. 1866, br. 51). u udotvornog bika hranitelja ima taj rog obilja. Kad se biku lijevi rog odvije, ispada iz njega oonajlepsih jela, kakih ni car na svojoj trpezi nema'', a kad mu se odvije desni, ''prosiplje se poljem silna stoka''. Rogovi i stoka sunane su zrake, po arijskom govoru. 8 Zar od garb, kopati, zadirati. Vidi Daniia Korijene u hrvatskom ili srpskom jeziku, u Zagrebu 1877, str. 612. Moe biti vrijedno primjedbe, da radi slinog maa, ili bradve, Grci tovahu ZeiV-a Hrusawr-a, koga primie iz Male Azije, gdje bujae frigijska religija. Po rijei tamonjih naroda labruV, bradva. taj Hrusawr zvao se pravo LabrandeuV, ili LabraundoV.

Jedina epska cjelovita pjesma, koja je meni poznata o Jaki, pjeva se, il se tu nedavno pjevala u Crnojgori1. Udesi je na svoju hristjanstvo i natruni je turstvo; no, pored svega, prosijeva mitini Jaka iz nje. Jaka, kapetan u kuli Neboji i na Biligradu stojnom, hoe da se eni. Svata sakupio mnotvo takovo, kojeg drugdje, niti u pretjeranoj besjedi narodnih pjesama, nema: svata sto hiljada! ''Ne mogu se od straha pogledati2!'' Sila sva svatovska ne boji se nikoga: ''zaratiu cara i esara i ostalo sedam kraljevina3''. Dovedoe djevojku Hajkunu, sestru uprilia, vezira u Travniku. Lijepa je, no mune i obijesne udi. Na Neboji kuli, u zlaanoj, u ''ikli odaji4'', ne daje k sebi pristupa; ona ne e da se vjena. Iz Jakina njedra ugrabila dvije puke, opalila ih, a ''odaja podaplila krvcom'' enika5. Zaklopie djevojku, i odoe po ''Lazara vozara6, koji sobom dovede ''eimbau Marka pobratima7''. Jaka pokazuje uvijek ljubljenoj vjerenici svoje ''na kupove blago8''; nego Turkinja dotle se ne da, ne e da se prevjeri, dok Jaka ne dao ''svriti lijepu prebijelu crkvu9'', kojoj

je ime Rua. Po crkvi prozvala se Ruica i ena, napokon krtena i vjenana; pa rodila Jaki ''bijesnoga Dmitra i epana10''.
1 ojkovia 2 3 4 V. 6 7 8 9 10 V. 341. pjevan., V. V. 208. 101: 5 V. V. V. V. ''Kapetan 167. 123. V. Jaka''. 263. 273. 277. 295. 336.

to su dva Jakia i dvije puke, pa i Lazar vozar, ispitaemo drugom prilikom. A vidiemo na skoro, da se Vid vjenava sa opornom zemljom, uz napredovanje godinjega vidila. Crkva Rua nije drugo, do li dotjerana vidna, topla i cvjetna godina. U kazivanju naeg naroda zar nagjosmo zeleni, grebeni ma Sutvidov; a usmo nekolike uzgredne rijei i o rogu obilja. Mislim, da se i konj bogov jednako napominje, navlastito u znaajnoj prii iz Vojvodine: ''Veljko Lovi i Kuljo11''. Poslije hajduine i etovanja mnogog, ostario Velimir, pa leao na umoru, pod visokom jelom kod jednog izvora. Starcu ''seda kosa pala nie ramena, a bela brada do pojasa; brkove je u usta podavio, te ji od muke grize''.
11 Kojanova prip,, 20.

Nita mu alije ne bjee to li ovo, da ne imae nikoga u svijetu, na kome da ostane dobar kuljo njegov. Kad eno, odnekuda, k starcu mladi Veljko Lovi, kome ostavi i sve oruje i konja; Veliko mrtva starca Velimira sahrani, i elo groba usadi mu drvo hladovito. U svakom, i najveem radu, kuljo e neodoljiv biti, i vjeran gospodaru svome. Pred vee, proleti tica alemperka; Veljko hoe da je ubije, a kuljo ga odvraa: ''Neka alemperke! Jer e mnogo za to patiti! Bolje uzberi tri struka bosiljka, te nakiti sebe, mene i oruje''. Odvraa ga, i kad je suuce tu blizu da sjedne; no gdje sunce sjede, utaman, kuljev prigovor: alemperka pade, pukom ubijena. Od perja ive alemperke sva se okolina svijetljae; Veljko joj sad odvali, i uze sebi, tri alemova pera; ''pera sjaju nou, kao to sjaje na danu sunce''. Iza toga i Veljka i kulja uhvati debeli mrak, pa zagjoe u umu, i prigjoe dvorima cara Tatarina. Veljko Lovi sad je lovac u ovoga cara. Drugi lovci, trideset na broju, rugaju se Loviu, ''kakva runa konja ima''; no Lovi, po nagovoru svog kulja, iskopao ispod crnog gloga srebrnu sviralu, zviznuo u nju, iskupio preda se i zvjerad i tice, natukao ih do volje, i caru se iskazao najboljim lovcem. Ipak, car Tatarin i neki glava mu gone Veljka. Vidivi mu alemova pera, Tatarinu hoe se alemperke, pa kaveza zlatna, da u njemu alemperka pjeva, pa, napokon, zaeli i samu djevojku, ija bijae alemperka. Djevojka je ova divna do uda: da je ovjek vidi, ''onda bi tek znao ta je to lepota na svetu''. Ona je ki cara Radomana, koji stoluje u gradu Megjenici, negdje tamo preko mora. Sve kunje Tatarinove prebrdio Veljko, uz neprestano pomaganje kulja. Triput se odveze galijom, natovarenom sa ''devet pei leba i toliko mai mesa''. Ovom hranom zasiivao dvanaest psoglavaca i dinove, uvare Radomanova grada; kuljo na katarci, do potrebe, vitlao repom i tjerao brod, te, ovako, za tinji as putovali i vraali se zdravi i itavi. Kad djevojka stigne u dvore cara Tatarina, njoj se tu ne mili nipoto; nego ite

Megjenicu, dvore oca svoga. Od Veljka i kulja natjerani, dinovi i poglavci prenesoe k njoj Megjenicu cara Radomana, a, kako Megjenici kljui utonoe usred mora, i ti kljui iznagjeni su, pomoa cara morskih ivotinja. Ovaj dade Veljku i jednu pregrt morskih alemova, i ree mu: ''Koliko ima u ovoj mojoj pregrti dragi kamenova, toliko ti ljuba porodila gizdavi sinova i eri''. Veljkova je ljuba ta Radomanova ki, koja njega voli mimo cara Tatarina. Kuljo svlada Tatarina; psoglavci i dinovi predadoe se Veljku; obje carevine, Tatarinova i Radomanova, sastavljene su u jedna veliku. Car bude Veljko, a carica ena njegova, kojoj je ime Divna. udotvorni kuljo, u ovoj prii, vrlo prilikuje nonome kulju Svantevidovu. Oba su konja viteza, a pri tome runa1''. I ime Veljko Lovi kano da nas hoe sjetiti na velikoga, ili vinjega boga, koji se bori u noi dnevnoj i u noi godinjoj, to je zima. Stari Velimir jeste bog, koji na domak noi i zime propada, a mladi Veljko bog, koji se ipak vjeito ponavlja2. Borba, im je na cara Tatarina, pod kojim emo dalje nazrijeti Sutvidova protivnika, hudu neman.
1 Bogii veli (pjes., predg. str. 73), da ima u pukom govoru izraz ''konj vidovit''. Ovo bi jo bolje utvrdilo Vidova konja u nas; ali, pri itanju pukih umotvorina, meni se onaj izraz izmakao. Na stajai ''konj vitez'' moe biti, da je takogje Vidov, po vit, victoria (J. Perwolf, Archiv, VIII, s. 16). 2 I mitologija slavenska kao da biljei za nebo dva boga, staroga i mladoga, Svaroga (svar sansk. i zendski nebo) i Svaroia.

Drugdje pak pokazae se car Radovan kao noni oganj. Trijest lovaca u Tatarina moda je trijest dana u zadnjem mjesecu godine, gdje je Vid najslabiji. Tad se nekako gubi i alemperka. Kojeg je postanja tica alemperka, i alem kamen dragi naih pria i pjesama, zar nam kau arijska milologija i eranska Avesta. Arijcima nebo, kube nebesno, privigjalo se od kamena; za to aman u zendskom ieziku znai ujedno kamen i nebo3, a u Helena akmwn je nakovanj (iz poetka od kamena), pa i nebo te i otac Urana. Ovo dvojako znaenje imala negda i naa rije kami, kamen, koja je isto, to i zendska ana (aman)4. Jedna pjesma narodna poinje: ''Moli Boga preista Gospogja, na kamenu prestolu boijem5''; skoro oevidno je, da ovo ''na kamenu'' hoe rei ''na nebu6''.
3 Vidi Spiegelovu opasku k jednoj vrsti Vispereda u Avesti, II B., str. 21. 4 Rije nebo, nebesa, istom poznije zamijenila kamen. Etimologino je ve dokazano (Mikloi, Christ. Termin., s. 48), da je nebo jedno sa lat. nubes i gr. nejoV, te iz poetka hoae rei oblak nebo oblano. 5 Petranovia pjes., knj. II, 2. 6 Sravni i puku kletvu (Vuk posl.): ''Tako mi prijestola bojega!'' t.j. neba. Sravnjenja je vrijedna, takogje, izreka jedna, u nekom kratkom a starom slovu srpskom o kosmogoniji (u Jagievu Arhivu, I sv. na str 95): ''A vodu to dri? Kamen veliki'', ili jo jasnije, po bugarskoj varijanti istoga Slova, ''kamen plosan veliki''.

I na alem kamen dragi jest nebo, a jeste simbol neba i tica alemperka. To nam pak utvrgjuje Avesta, dok, na jednom mjestu, pominje boje kamene, kano ''prve izmegju stvorova1'', a, na drugom, veli za nebo, da ga se moe porediti s iednom ticom2''.
1 Vispered, 2 Khorda Avesta, XXIX, 3. XII, 10.

Kako mi se vidi, Avesta ovdje govori taman kao i naa pria iz Vojvodine. Unesreena alemperka, eto je nebo unesreeno3. Ispred noi i ispred zime,

zalazi u puinu veliki car nebesni Vid, i njegov bijelac postaje kuljo. Kod Arijaca, pukla voda i gusta uma obini su simboli za no. Ako iz puine morske Veljko dobiva jednu pregrt dragih kamenova, pa ljuba hoe da mu rodi toliko sinova i eri, to je sjajna povorka nebesnih bogova, koji svi, po rijeima Helmoldovim, stoje od ivoga Vida. A koja je ta ljuba, po raspitivanju saznaemo dalje.
3 Otkle rije alem, nije isto (Akad. rje., pod Alem), kao to nije jasan postanak niti rijei alatyrj, latyrj (Jagi, Die christlich-mythologische Schicht in der russischen Volksepik, Archiv fr slavische Philologie, Berlin 1875, I B), to je u ruskom predanju kamen nalian naemu alemu. Jagi razlae, kako kod ruske epike mnogo djelova mitina misao hristjanskih apokrifa, pa cijeni, da se otuda uvro u prianje puko i udesni kamen alatyrj. Ovo moe biti; ali moe biti, ako se ne varam, i drugo, da alatyrj i onamo, po arijskom nazoru, znai nebo. Onomanji puk kae, da je to ''bijeli gorui kamen''; koje je zgodna slika neba dnevnog. Biva ovo vjerovatnije time, to se pria i o ''babi Latyrki'', ili ''Latigorki'', ili ''Semigorki''. Ta Sedmogorka pokazuje na sedmostruni kamen alatyrj, a ba ''Sedmera'' su u Slaven ''nebesa''. Uz alatyrj jesu i nekaki kljuevi, pa ista nebesa, u pjesmama slavenskim, zatvaraju kljuevi.

Dugobradi starac Velimir, po svoj prilici, izlazi nam opet na susret u jednoj legendi velikoga patrona grada Dubrovnika, svetoga Vlaha, ili svetih Vlasih4, kako se tamo govori, u ba neobinoj i prepunoj formi mnoine. U davna doba, Dubrovnik trepe u velikoj nonoj opasnosti. Dumani (Mleii) prijete, nono, opstanku grada; a grad svegjer spasava, s gomilom vojske svoje nebesne, jedan kapetan, stari sa tapom u ruci i sa sijedom bradom. To bijae sveti Vlaho, kome harni Dubrovani, po nastojanju nekoga popa Stojka5, sazidae, u movarnom lugu, prvu drevnu crkvu, do kipa Francuza Orlanda6.
4 P. Budmani, Dananji dubrovaki dijalekat, u Radu jug. akad , knj. LXV, str. 168. 5 to je pop Stojko, bie kazano slijedom ove radnje. 6 Ann. rag., p. 212.

Ovaj Orlando prvanjeg Dubrovnika bio veliki pobjednik nad Saracenom Spuzente, nad Smardo-Dassi; ispred grada stojao kip Smardov spram kipa Orlandova1. Dakle, u Dubrovniku slavio se pobjednik nad Spuzente, ili Smardo-Dassi, t.j. nad dusima smrada. Ali u ovome nije sve. Istoni Slaveni, neznaboaki Rusi, u Kijevu, zaklinju se, vijeka X, u ugovorima sa Bizantijom, su dva svoja boga, s Perunom i Velesom ili Volosom, ''skotiim bogom''; pa, kad se malo za tim pokrstie, Velesa prikrie sa hristjanskim svecem Vlasijem, obaninom i muenikom2. U Novgorodu, gdje jednom bijae Velesov kip sagradi se crkva Vlasijeva, kako u Dubrovniku, do kipa Orlandova, nasta crkva Vlahova. Ja bih rekao, da se bog Veles i u nas iz poetka pritajao a svetom Vlahu, i da je Veles bio Veliki bog, Velimir nae prie3. to je Veles bog prijesne skotske plodnosti, to pristaje Vidu, pa emo se brzo na to opet obazrijeti. Samo budi ovdje odmah reeno, da tamni izraz naih narodnih pjesama: ''Oj djevojko! selen! velen!" nekako kao da sluti ba toga boga. Selen je miloduh, stajae bilje ljubavno, njemaki fremde Liebstckel4, a Velen nije muno da bude boje ime, koje nam preostade u pripjevu5.
1 Ann. rag., p. 11. 2 Vlasije (BlasioV) zamijeni Velesa. Historinu i filologinu nemogunost obratnog postanja Velesa od Vlasija, kako to drahu neki, savreno dokaza G. Krek, u svojoj raspravi: Veles, Volos und Blasius (Archiv fr slav. Phil., 1 B.). 3 Veles, kao Male. Za sufikse e i es sravni naa imena: Milas i Mila. Ovaka etimologija svigja se, kao najbolja, i Kreku (Slav. Literaturg., s. 106).

4 Ima, ba u Dubrovniku, trava vidac, za koju Vuk. rjenik jednostavno kae: herbae genus. O njoj vrijedno bi bilo i vie doznati. 5 Valjda, u formi pridavnika. Vidi Daniia Rjenik is knjievnih starina srpskih, pod Velni: ''velen zastupnik''. Mogao bi ko jo nazrijeti ime Veles u planini Podvele do Mostara, i u hrvatskom Velebitu; ali e to biti, osobito ovo potonje, pod jo veom sumnjom.

Veliko dostojanstvo boga Velesa nagovijetaju nam pak naprijed pomenuti ugovori. Rusi kunu se Perunom i Velesom. to je tu obino prvi Perun, bie za to, to Gromovnika smatrahu kano naroita osvetnika krive kletve. Nego, iza strijele Gromovnikove6, protiv prekraja uva i sveti kletvu Veles, veliki bog na nebu. Da je Veles, megju Slavenima, bio ba bog nebesni, zar razabiramo, nainom posrednim, iz sviju starih bugarskih pripazaka o poglavnijim bogovima Slavena7.
6 Naa poslovica: ''Tako me grom ne ubio''! 7 Jedna pripaska nalazi se u bugarskom prevodu, starijem od vijeka XII, grkog hristjanskog apokrifa o hodanju Bogorodice po paklenim mukama, a druga u prevodu docnijem drugog apokrifa o apokalipsi apostola. Inae, neto je preporna vanost takih spomenika.

U prvoj spominju se Trojan, Chrs, Veles i Perun, a u drugoj Perun, Chors, Dyj (ZeuV) i Trojan. to je Trojan nono sunce, a Chres valjda oganj, ne spada ovdje; no spada to, da je Veles u jednoj bugarskoj glosi ono, to je Dyj (ZeuV) u drugoj. Dakle, kod starih Bugara, shvaao se Veles kao vrhovni bog na nebu. Inae, ovo proizlazi i iz prije pomenutih ruskih kletava. U nekima od njih izrijekom ne spominje se Veles, no se kae: ''da budet kljat ot boga i ot Peruna'''. Ovaj bog kat exochn jest Veles. Rusima Veles bijae orija s jednim okom; pa i nae neke prie, kako e to biti na drugom mjestu izloeno, prikazuju nam starog ''deu'' u sljeposti. to je Veles jednook, ili slijep, time se naznauje slabljenje vidne moi, dnevne ili godinje, u ostarjelog Vida. Od skotskoga i plodnoga Velesa-Vida preostade tota u praznovjerju naeg naroda. Uoi Ivanja dne, t.j. davnoga Vidova dne, obani i djevojke vraaju kojekako. obani zapale lilu, najvie brezovu, ili trenjovu, pa time osvjee marvu, bacivi je u tor, ili je obnosei oko tora. U Boki kotorskoj marvu okupaju u moru, kako bi napredovala, a ne bi se kroz godinu ogubala. Djevojke, u svakom kraju naroda, gataju u rodno bjelance od jajeta, ili siju zrna enice, da po tom isklija, ili viju vijence od Ivanjskog bijelog i utog cvijea. Koliko o Ivanju dne, nikad u godini, osim o boiu, toliko se ne sluti na plodnost. Pria iz Vojvodine izvede nam kulja. ''Tako se valja; ostalo nam je od starih'' odgovaraju, kad ih se pita, zato to ine, ljudi u umadiji, gdje je najvie obiaj, da se na koji protac od svake ograde natakne konjska glavua (Milievia iv. Srba, na str. 105). Ali konju Vidovu moemo uhvatiti jo oitije tragove u pukom praznovjerju. Malne posvuda u narodu misli se, da nona Mora hoe da teti konje, da im mrsi dlake, osobito ako su ti konji vigjeniji. A od tamnih sila, opet, brane se ljudi uprav konjem. Kad na teak, na zatitu polja ili kue, natie na motku konjsku glavuu, time, makar i nesvijesno, prizivlje u pomoc kulja. U stara doba, naime, Slaveni prinosahu bogu rtvu najdragocjenju, konje izborite, poput kulja, pa od rtvovanih konja glave bijahu ini neodoljive1. Konjska je rtva, u ope, indo-europska; no ini se, da je najvie bila u obiaju kod Inda, i Eranaca, te i kod Slavena. Nekolike molitve u davnoj Rig-Vedi2 nainjene su uprav za tu konjsku rtvu. A pokazuje se u Indiji i nae praznovjerje o konjskoj glavui. Neki vedini polubog zove se Dadhiank, pa

njegovim kostima, njegovom konjskom glavuom, visoki Indra jednom tue i razbija mnotvo svojih neprijatelja. (Rigv., I, 84, v. 13 i 14). Ta indijska konjska glavua nalazi se sakrivena na planinskom mjestu, gdje obiluje boansko pilo Soma. Mutni pomen o konjskoj rtvi, preostade u naem epu, gdje kraljevi Andrija hoe da pije od krvi svoga konja, a Marko ga odvraa: ''Ne, Andrija, bog te ne ubio! Dosle smo se zvali Kraljevii, poslen emo Popikonjevii3''.
1 Vidi odnosne navode u J. Grimma Deutsche Mythologie, 1 B., Berlin 1875, s. 3840. II B., Berlin 1876, s. 54653. 2 Rei je ipak, da molitve ne pripadaju megju najstarije. 3 ojkovia pjevan., 6, v. 313. Drugdje, u porednim pjesmama, stoji: ''Koljikonjevii''. Markova prezirna izreka biti e od hristjanstva. U prvo doba srednjeg vijeka, obraenicima se najstroije zabranjivalo jedenje rtvovane konjevine i pijenje konjske krvi.

U narodnim pjesmama, ubojni Vid neto je sretniji, nego li pod nadimkom Jaka ili Voin, pod treim svojim pridjevom: Strahin, Strahina, Strahinin, Strahinj, Strahinja, Strahini, Strahilo, Strahor. Ime je ovo od straha: Strahinja je ''sobom junak straan1'', kae puka etimologija, koja ovdje pogagja. I u Helen personifikacija straha ne odvaja se od bojnoga Aresa, kojeg prate DeimoV i FoboV, strava i strah, sinovi njegovi. Kad bi god bilo do loma i boja, Strahora boga oci bi nai prizivali, dok sada ga pominju tek luda djeca, pripijevajui nekolika po metru hitra i krilata stiha: ''Oj Straore! Oj javore Straore! Ustaj, ustaj, Straore! ujem, ujem, nebore''. . Straore! . . . .

Ovako djeca, u ukinutoj hrvatskoj krajini, od ale pjevaju uz asne poste, a babe im brane, mislei da ono sluti na rat2. Babe jo prisjeaju davnoga boga. ene su, po tankoj uti, najvjernije uvarice kojegod religije, a, gdje se religija izmijeni, uvarice nejasnih osjeaja iz starije vjere. Osim ono malo stihova, uuta Strahor u himni neznaboakoj; on je ve ukopan. I pravo radi opet po koje dijete, u Srijemu, to se sad ovako ruga: ''Oj Straore, Umre, umre Dozov'te mu i oinu nek donese i struk da okadim Straora''4. Straorel Straore! teticu sestricu, tamnjana bosiljka,

bela

1 ojkovieva pjevan., 151, v. 130. 2 Vuk. rje., pod Straor. 3 Id. ib. Bosiljak, ocimum basilicum, kako u naim pjesmama i priama, tako i u predanju Helena i Itala, ima veliku znamenitost sa dvojakog simbolizma: njegov cvijet znaci smrt i ljubav. U Indiji slina bilina, ocimum sanctum, znamenuje isto ovo dvoje, pa se odnosi uprav na boga tvorca; dakle je bosiljak u smislu mitinom, pradavna arijska, svojina. to je bosiljkov cvijet sitan i bijel, time oznauje Vida, pri sutonu i na uranku, a to je miomirisan, dolikuje ljubavi plodnog boga. S prvog razloga, vidiemo ga dodijeljena i Zori. Za tradiciju helensku,

italsku i indijsku o bosiljku, vidi djelo A. Gubernatis-a, La Mythologie des Plantes, T. II, Paris 188-i, pod Basilic i Tulasi. 4 U ovom sluaju, Slovenci, podloni Avarima, bili bi je pridali Hrvatima. Po afariku bajan nije lino ime avarsko, ve persijski naslov, koji pregje k Avarima. Kod ovih, bajan, baan, ban, bijae doglavnik do chana ili chagana, pa i Hrvati u VII vijeku, po avarskom primjeru, banom imenovae prvoga dostojanstvenika iza svoga velikoga upana (Schafariks Slav. Alterth., II, s. 257, 278, 290).

Nego Strahor ne umrije, ve se jednako bani u pjesmama epskim, pod najnavadnijim svojim imenom: Banovi Strahinja. ''Banovi'', ili ''Ban'' Strahinja, to e rei ''gospodar'' Strahinja. Nekoga pripaza moe biti vrijedno, da je rije ban udomljena osobito u zapadnom dijelu naroda naeg. Valja da je rije negda znaila vie, nego danas. Ona nije izvorna slavenska, ali ipak vrlo starinska: mislio bih, da je od preljutoga avarskog poglavice VI vijeka4, Bajana, kako je rije kralj od franakoga Karla. Time, iz prva, bio bi ban Strahinja ono, to i gospod Strahinja. Ako je ista u ovoj pukoj hipotezi, slijedilo bi odatle i ovo drugo. Ban Strahinja bio bi se pronosio kod zapadnih Hrvata, dok je Jaka i Voin osobito poznat bio kod istonih Srba. I za ulomke himna Strahorovih, usmo da ih djeca pjevaju u zapadnim krajevima naroda. Pa i cijela religija Sutvidova kano da je vrlo bujna bila kod davnih Hrvata. Tome znak moda je i sama estica sut u imenu Sutvid. Rekao bih, da je forma sut za svet hrvatska osobina. Barem se ona opaa na mjestima, gdje sjegjahu Hrvati, il bijae hrvatsko uticanje prejako za vremena hrvatske narodne kraljevine. Do Biograda zadarskog, i u cijeloj okolini spljetskoj, uestae imena, kao Sukoan (sveti Kasijan) Supetar, Sutivan, Sustipan, Suurac (sveti Juraj), a i dalje u Primorju ih nalazimo, kano Sutvid, Suekla (sveta Tekla), Sutvara (sveta Vara), Sutomore, Sutorman (?). U naem istoku, ovakih imena mislim da nema. Skoro sve pjesme epske o Banoviu Strahini nose na sebi znakove velike davnosti, pa gragja im je jednaka, makar gdje u narodu bile pjevane. Strahina bije straan boj s nekim silovnim dumaninom; bije boj na bijelcu, ili bijelca radi; pripomae mu pas utov, dok vlastita ena hoe da ga upropasti. O ovoj borbi pjesma jedna hercegovaka1 donosi crte najznaajnije. ''Netko bjee Strahiniu bane2!'' sveano zainje ep. Kakav je Strahini, ''takoga ne ima sokola3;'' nigdje ga nema, jer ''se ne nagje junaka, da dohaka njega i obrani4''. Jae na bijelcu; a udario na sebe grimiz plameni, ''ponositu ohu salaliju, to od vode oha crvenija, a od sunca oha rumenija''5. Dok mu konja zauzdava gjem od ljuta elika, junak ima do sebe i preljuto oruje. Izvrsno ugogjenu sablju skovala mu ''dva kovaa i tri pomagaa, od negjelje opet do negjelje6'': ovom sabljom, kad ''mahne jedan put, sijee dvadeset glava'', veli ulomak kosovske pjesme, koji na bojno Kosovo prenese i Strahinju i sablju njegovu7.
1 Vuk. pjes., knj. II, 44. 2 V. 1. 3 V 4. 4 V. 77980. 5 V. 235. 6 650-2. 7 Vuk pjes. knj. II, str. 314. Biti e jednaka uspomena na premonog i nepredobitnog gospodara vidila, ako pjes. 32, knj. III, zbirke Petranovieve, opisujui kobno Kosovo i pogibiju sviju junaka, ostavlja na ivotu Strahila, premda se niko nije kao on izloio, i, koliko on, niko ne posjekao dumana.

Od crvenog junaka na bijelcu strah i trepet poveava koplje otrovano1, koplje iznimno Strahinino u sadanjim pjesmama epskim. Ipak, na ''malenu Banjsku2''

Strahinia bana narupila ''sila3'' neka, ''muna ala4'', Turin Vlah-Alija, u kojega taboru govori se ''manovski6'', pa su tu Tuka i Manduka6. Ovome silniku postojbina su Gole-planina7 i Suhara planina8. Iz poharanih banskih dvorova sad odveo Strahininu enu, nevjernu er Jug-Bogdana. Udari Strahini na Aliju; ''te se dvije ale'', veli pjesma, ''ponijee na Goleu na ravnoj planini9'', i strano iskrvavie. Strahinia ena, koja voljae Aliji, pritee ovome u pomo, i obrani mua: da ne bi ''uta, nekakoga hrta Karamana10'', ban zaglavi. Vjerni hrt, koga je gospodar ''na lov nauio11'', a ''voli nego dobra gjoga12'', epa nevjernicu, pa pribavi banu potpunu pobjedu. Planuli onda Jug i Jugovii, i htjeli er i sestru raznijeti; no ih stia Strahini, koji je moe i sam ''stopiti13'', pa opet ne e. ''Pomalo je takijeh junaka, ka' to bjee Strahiniu bane14!'' zavruje pjesma.
1 Vuk. 2 3 4 5 6 7 8 V. 378. Neman 9 10 V. 11 l2 13 14 V. 80910. pjes., V. V. V. knj. 44, 2. 130. 640. v. 479.

Vlah-Alija V. 725 V. V. V.

V. V. V. pjeva se

u i

narodu i 6757. 726. 296. 805.

kao 734.

2246. 127. 366. Din(div)-Alija.

Ovaj naris velikakog junaka veoma je ist, a biva i istiji po ostalim pjesmama, koje, dok u glavnome kazuju jedno, opet kakom crtom novom, ili barem dubljom, usavruju sliku Strahine. U bugartici jednoj Bogiieve zbirke, ''mladi''15 Strahinja ima na sebi ''skerletnu dolamu16'', ima i ''hrta Bezbiljega17'', al do ruke nema konja. Na konja bijae usjednula, da bjei, ljuba nevjerna; pa ga Strahinja iz kreeva izveo k sebi, istom poslije borbe i smrti Turina Den-Alije Vlahovia. Braa Ugovii, ovdje, raskomadaju sestru.
15 Bogiia 16 17 V. 89. pjes., 40, v. 2. V. Din-Alija zove se tu Den-Alija. 123.

I u pjesmi jednoj iz Bosne1, Strahinin ban, iz Banjske, mlad je junak. Pod njim su vojvode, a vojvode vele njemu: ''Od svakog si bolji na mejdanu2!'' A i sam hvali se ban: ''Dok je sablje i desnice ruke, a i moga hrta Karamana, koji pazi gospodara svoga i po danu i po noi tavnoj, ne bojim se nikoga do Boga3''. Pa sugjenoj ljubi, eri Jug-Bogdana, poruuje, ''nek ne ali truda i gospodstva esto prati krvave haljine4''. Ovu njegovu zarunicu preposio ''silan Bala-ban'', ''Bale'', ''Balea''; no u za' as sebi. Taj silni ban poginuo od bana jo silnijega, koji svagda, veli druga bosanska pjesma6, ''naprijed ide: gdje je straiv u planini klanac, Strahilo ga nikad obi' ne e, ni od ta se prepanuti ne e, ve uhodi drume i bogaze, a sve gleda i tamo i amo, ne e' l gdjegod opaziti koga, opaziti dumanina svoga6!''
1 2 3 Petranovia V. V. pjes., knj. 3l, 859. II, 22.

4 5 6 V. 10512.

V. Id., knj. III,

912. 54.

Junaku pobjedniku, koji ''naprijed ide, a sve gleda i tamo i amo, ne e 'l opaziti dumanina svoga'', guslai iz Crne gore i Hercegovine primeu, do prigode, znaajno ime Vid, te i njegovu dumaninu ne manje znaajno ime Kavga. Pjesme crnogorske poneto su odvrnute od obine osnove narodnih pjesama o Strahini; al su za to, u gdjeemu, i znatnije. U jednoj takovoj pjesmi7, veliki junak, eravica Vido, dokopava se svog bijelca u nonoj najteoj borbi. Vido je samdrugi s Miloem Voinovom. Obletili Turci Vida, koji u njih opali dvije svoje puke8; no, pored svega junatva, dopade sveza dumanskih. I ene Turkinje kivne su na ''Vida krvnika9'': ta skoro bijae pogubio do trideset ljudi njihovih. Hoe Turci da ga isijeku; kal al eto dograbi se orde vezirove, ubije vezira, te okroi ''vezirskoga jedeka10''.
7 8 9 10 V. 80. ojkovia V. V. pjevan., 28-9 49. 120.

Kroz svu tursku vojsku vrati se slavodobitnik do Voinova Miloa. to je ovdje Vidovo, to je Strahinino u jo jednoj pjesmi crnogorskoj1. Do Janka u Sibinju ''sjedi ban najbolji i od najboljega2'', Banovi Strahina, koji se bije sa Kavgom Bonjaninom. Boj je za to, da od Kavge ''izvadi gjoga debeloga, a iznese od zlata kaciju3''; megju tim, Strahina jae vrania. Ograje megju Strahinom i Kavgom biva ''pregje zore i bijela dana4''. Kad se dva suparnika elo i elo namjerie, Kavga Strahini ''presjee dvije puke male5'', to ih ovaj noae u pasu, ''ni kovane ni eliovane, no u zlatni kalup slijevane, megju njima ljutoga handara6''. Strahina pogubi Kavgu, i sa razbojita vrnu se s plijenom. Pa kad se junak vraao, gle uda! Jankova ena ''pogleda nebu ka zapadu'', a ''vigje udo prije negledano, gdje j' ogrija od zapada sunce7''. Neto je udno na Strahini, i u drugoj pjesmi crnogorskoj. Njegov suparnik pita sestru svoju za neznana ljuta junaka: ''Kakov bjee, dugo tuna bila? Ona mu ga biljovito kae. Strahinj, seko, dugo grdna bila8'' ! previknue onda ustravljeni pitalac. Ovo biljovito ovdje nema pravog smisla, a nije izvan prilike misliti, da je iskrivljeno od rijei Bilvid, Biovid. Pobjedniku Janko ''ogradio dvore kod svojijeh, ljepe od svojijeh9''.
1 ojkovia 2 V. 3 V. 4 V. 5 V. 6 V. 7 V. 136 8 ojkovia pjevan., 9 Pjevan. 109, v. 1601. pjevan., 109. 28-9. 1045. 131. 124. 6870. 1412. 1924.

i 151, v.

Crta o ''udu prije negledanu'', o ''suncu od zapada'', bila bi dovoljna, da se malne iznad svake sumnje stavi izvorno boanstvo Strahine. U mitologiji arijskoj, sunce i nebesni bogovi putuju, u noi, od zapada na istok. Taki je i put velikoga Vida, kad se on sa zapada vraa, eda bi na istoku, uza sunce, zapalio lu novoga dana. Nego, Strahinino boanstvo proviruje i iz crta drugih. Gdje mladi, a neporedivi i nepobjedivi, junak jae na bijelcu, ili na vrancu, da bijelca

iznese iz kavge i borbe none; gdje stravinog krvnika resi grimiz plameni, dok mu ljuba pere krvave crvene haljine; gdje mu se u ruci vitla ma, koji sijee kao to nijedan drugi u epskih junaka naih, pa na tom mau hoe da izvojti od zlata kacigu10; gdje su njemu u zlatni kalup slijevane i dvije puke male dvije strijele, bez sumnje, u prvanjoj guslarskoj versiji, a to dvije prve zlatne zrake dana, o kojima e takogje biti govor; gdje ban izilazi iz male Banjske, a, poslije odrane pobjede nad drugim banom, nad Kavgom, ima dvore najprostranije i najljepe: u tome svemu nije muno razabrati ratnoga Vida, pri prvom mahu pobjedonosne njegove veliine, u prvom jeku dana koji u zlatu. svie.
10 Koliko Strahinu, nijednog viteza ne ukrauje zlato, u pjesmama narodnim.

Tu su oba konja Vidova: vranac, noni kuljo, i bijelac, konj dnevni. Pjesma Vukove zbirke, i druge njoj poredne o Strahini, donose nam, u stroenu obliku, pobonu legendu, kojom stari nai slavljahu, rek' bih, najveu Sutvidovu epifaniju. Ta je u prvi silni prasak jutrenjeg vidila, a u mjesecu julu, kad arko vidilo najvie pritiskuje none i zimne bjesove. Oni tad ''spavaju'', kae pjesma Vukova: ''u Turina grdan hadet bjee, kail svaki zaspat' na uranku1''. U ovoj je pjesmi Radoslav do Strahine, te pokazuje na mjesec julij. emu i Radoslav, i Jug-Bogdan, i Janko dolaze Strahini u drutvo, vidie se u drugim dijelovima radnje. Ali nita drugo, valjda, ne utvrgjuje toliko naoj legendi o Strahini mitinu sutinu, koliko njegov ut hrt Karaman. Je li Karaman pukim mlatom isklepano, iskrivljeno od sanskritskog Saram, to znai ona koja tri, te je kuka boja, ja ne moga rei2, pa kaem evo samo ovo. Po arijskom nazoru, vrata od doma nebesnoga uvaju psi. Ona su vrata dvoja: jutrenja, to se otvaraju bijelome danu pri osvitku, i veernja, to se rasklapaju mrkloj noi pri sutonu. Do prvih vrata stoji pseto umiljato, prijazno; do drugih, mrzovoljasto, reavo. Dvjema je psima, ipak, jedna majka, kuka nebesna. Zove se Saram u Vedama, pa je Srameya kuak jutrenji, a Srameyu oba su kuka. Kad epske nae pjesme iznose nam stajae ''hrte i ogare'', ''hrte i zagare'', moe biti da nas iz daleka sjeaju na te dvojake pse: hrt kano da je vrli pas dnevnog neba, a ogar, ili zagar, kako mu kae i etimon3, vrani garov neba nonog4.
1 44, v. 51920. 2 Ime Kariman, Karaman Mikloi izvodi od korijena kar, punire Bildung der slav. Personenn., s. 68). Na vedinog psa poluboga Strahine ve pokaza Ruvarac, Dve rasp., str. 447. 3 Od gariti, mriti 4 Mogue, da oslabljeni pomenak dvaju nebesnih pasa sauva i jekavska jedna basna. Iza smrti domaina vrlo pravedna, sve ponestalo nekako u kui, pa dva kuna psa, jedne zimske noi, megju sobom se razgovaraju. Od gladi, mlagji hoe da bjei, al ne e stariji, vjeran domu i u nevolji (V. Vrevi, Narodne basne, u Dubrovniku 1883, str. 39: ''Dva psa''.) I to prosti puk sad misli da, u kuno doba, mnoge kuge (kuge su ene ispreko mora) propadaju od pasa (Vuk rje., pod Kuga), i to zar dogje od stare vjere u nebesne pse

Nego bilo to kako mu drago, ovo stoji, da u vedinim pjesmama Saram prati vrhovnoga boga Indru, te mu pripomae otkriti lupee krava, oblaka nebesnih, a da u naem epu, po isti nain, utov Karaman, hrt Bezbiljeg, stopom slijedi Strahinu, i prua mu pomoi u njegovoj borbi na Halu. Karaman je ut, on je bez biljege, po slici neba, outjela i ista sjutra. Inae, i Heleni naslijedie, od otaca arijskih Saramu. Kako je poznato, nju oni pretvorie u svoga hrleeg 'ErmekV, 'ErmhV. Herme je sin i glasnik vinjega Zeusa, kao to u nas hrt

Karaman tre tamo amo oko vinjega Strahine1.

1 Narod zna za Jedogonju, ili Vjedogonju (Vuk rje., pod Jedogonja, i Vjedogonja), pa ima poslovine izreke: ''Jak kao Jedogonja Leti kao Vjedogonja''. Je li i ovo preostatak letipsa Vidova? Ja bih rekao, da je. Poto je u staroal. ed. i jad, otrov, jedogonja biti e isto to i jadogonja, onaj koji goni Jade. Jadi s se, zaista, negda shvaali sasvim personalno, kako to svejednako proizlazi iz naeg pukog govora: ''Jade nesiti! Neka se od Jada prekrstim! Od Jada gora vehne Jadi ga znali! Jadi je znali za nje glavom! Jadi ga ubili! Trista Jada na koga'', itd. Jad moe biti od korena ad, jesti, im se slae potpuno i izraz: ''Jadi nesiti'' ! Jadi su, po svoj prilici, ono, to i Bijesi kojima se nadjelo ime od bhi, straiti (Daniia Korijeni, str. 149). Tamni dusi, u koliko ljudma kidiu, jeni su, te su Jadi, a u koliko ih strae, Bijesi su. Tjera ih jaki letipas Vidov, Jedogonja. Osim silnog letaja i jaine, kojom i drveta moe da izvali, sad se o Jedogonji u narodu pria, da je ono duh ovjeji. Taj duh izilazi ovjeku iz tijela u snu, pa toga ovjeka Jedogonje, kad umre, oprataju se ljudi, to mu udaraju pod nokte glogovo trnje. U bugarticama, Vjedogonja je ''sjenovit''. Ima vie Jedogonja, i biju se zaradi ljetine (Vuk. rje., ib.). Kako znamo, ljetina je osobito od Vida; a to se tie gloga, pridolazi i u prii Kojanovoj o Veljku Loviu (vidi naprijed. na str 87).

Osim psa uvara, vedina nam mitologija dosta osvjetljuje i dumanina, koga Strahina bije. Pjesme ga nae imenuju razliito: Turin Vlah-Alija, Den-Alija Vlahovi, Balaban, Kavga, Tafo2. to je on Turin i Vlah, to je do umne navade naega puka, koji pretura zle bogove u dumane narodne3. Suparnik Strahini bio Vlah, t.j. Latinin, a poslije i Turin. Bio, valjda, i Avar, Bugarin, to li, jer se u taboru njegovu, po pjesmi Vukovoj, govori ''manovski'', pa do njega su Tuka i Manduka, imena ova, kako mi se ini, hunska.
2 ojkovia 3 Vidi u predgovoru. pjevan,, 151.

Pravo ime zlotvoru iznosi nam pjesma nehote, gdje veli: muna ala, Turin Vlak-Alija1'', te i dalje vraa se na istu Halu: te se dvije ale ponijee2''. Na Halu, ispravnije Alu, kano da je asonancija i samo ime Alija, pa i Bala u imenu Bala-ban. Alija najlaglje mogao postati od mukoga Al, Hal, koje je isto to i Ala3, premda ga Vuk u rjeniku ne biljei: ''Evo muke i debela ala4!'' ''Vidi Tala, poganoga hala5!'' Progji se ala i belaja6!'' Ovoga Ala, ili Alu, nalazimo u Vedama. Kine krave muzare, oblaci, lete preko neba, preko pasita nebesnih, riui. Tjeraju ih vjetrovi, a sunce muze ih zrakama, vidilom svojim; iz nabujanih im vimena rosi onda na zemlju njihovo mlijeko, kia. Naa izreka: ''kia muze (se)'', za obilati dad7, isto je vedina. Oblane krave dvojake su: ili putaju blagu kiu, ili je oporno dre u svojim mrkim zavojima. Nego oblaci jesu, u isto doba, i djevojke8, pa su i ove dobre ili zle, vjerne ili nevjerne.
1 Vuk. 2 V. 675, pjes., knj. II, 44, v. 160.

3 Al biti e zar jedno sa staroal. al, opaina, i novosl. jal, zavist. Glede imena ''Bala'', ''Bale'', ''Balea'', ako to nije asonantno k Alu, onda bi moglo ii u jednaki red sa rijeima ''baljota'', ''baljast'', ''baljav''. Kad se govori volu, ili kozi, da je baljava to znai, da je crne glave (Vuk rje., pod Baljav). Ovako, Bala znaio bi Crni. 4 5 6 7 V. Krasia Narodne ojkovia Vie ''Kia muze, pjesme, knj. I, pjevan., puta noge puze''. 7, v. 93, u Vuk. Panevo 1880. v. 111. pjesmama. rje., pod Musti. 124,

8 Kako i u nas. To emo bolje istaknuti, govorei o vilama.

Ali je, ponajvie, neki zlotvor, koji u oblacima zaustavlja plodonosni kiu. Ruan je, stravian je; pa, po razliitoj vrsti svoje potetne zloe, nosi razna imena: Vala (prikrivatelj), ushna (suar) Vritra (obavijajui) Krishna (crni), Namuci (zapinja), Ruhiu (rastei), Pipru (oteeni), Ahi (zmija), i jo druga. Zlotvor mami, otimlje, krave, jal djevojke; a kako se u zamuenom nebu. djetinskim oima Arijaca privigjalo svakojakih nagomilanih planina, on dri djevojke pritvorene u peinama, u tvrdim gracima. Dok su tamo, i vode, i krave, i djevojke, takogje su crne, grdne, zlotvorne, pa zlotvoru jesu i na ruku; ali, netom oproste se pritvora, postaju bijele i dobre. Da ih spase, boj bije na dumanina sunani Indra. Pred sobom bog, obino, alje, po tragu izgubljenih i zatvorenih krava, svoju kuku. Istom ih kuka donjui, ili im riku douje, javlja to gospodaru svome. Tad poinje urnebesni boj izmegju boga i zlotvora1.
1 Gubernatis, Mythol. zool., passim

Od zlotvorovih pridjeva zar prigje do nas Ahi: no je Adaja dodijeljena Suncu, pa e drugdje o njoj biti govor. Moe biti, da prigje i Vritra, kako emo i to, drugom prigodom, rei. Za sad ostanimo na Ali2, da je kroz narodno kazivanje prouimo. Ve nam ree uzgred narodna pjesma, da je grdosija, belaj pravi3. Po priama, izlijee na svijet iz velikih dubina zemlje i mora4; izlijee, ponajvie, uz tmuu i oluju: ''kad u vee, Boe, duva vetrina, kre se drva, misli sve e iz korena izvaliti, al eto ti ala ide5!'' Ovu Stravinu, ujeu, neman narod pomislio, kako kad, a jednom, dvije, tri, a ak i devet glava. Alina glava smrdi6, pa od toga smrada Dubrovani svejednako govore: ''Smrdi halom''. U staro doba, tonjala ona jo i vie u Dubrovniku, kao to nam dubrovaki ljetopisi kazae; duhala sa Smardo-dassi, na ulazu grada7. Kako sve rui i tamani, osobito ljetinu u polju, Ala razvalila eljusti, prodrljive, nezasitljive: ''zine k ala'' ''ala iz njega zija'', puka je izreka za gladnika. A kad ko naglo jede, poslovica za toga kae: ''dere, kao hala''.
2 Ovim ne kaem, da je na Al, ili Ala, i fonetino isporediva sa indijskim Vala. Sud o tome ja preputam slavistama i sanakritolozima. 3 Vidi gore na str. 99. 4 Vuk. prip. dodat. 18. Vila beogr. g. 1868, br. 22. 5 Vuk. prip. 36. 6 Id. ib 7 Vidi na str. 8990.

Pria srpska: ''So i hljeb8'' privodi nam gladnu Alu, gdje napastuje vola uz dva roga od obilja, koje je znaajno za odnos prodrljive Ale prema podatljivoj ruci Svantevidovoj s takim rogom od obilja. U istoj prii, a i drugdje, Ala je mrava i suha do uda: Ovo je tek prividno proturjeje sa debljinom njezinom: to je grdna, debela je, a to je izjena, suha je. Alina suhoa prozire se, takogje, u pjesmi. Ala dolazi, naime, sa Suhare planine i sa Golea planine, i na Goleu boj se bije megju njom i Strahinom3. Na tu istu suhou ne misli sad, ali jednom mislio na puk, govorei: ''Nala ga bijeda na suhu putu!'' ''Sauvaj me, Boe, bijede nevidovne10!'' A koliko je starodrevno ovo miljenje, svjedoe nam Vede: gore pomenuti ushna, onaj koji sui, i znaenjem i glasom, pokazuje na suhou nae Ale iz Suhare i Golea. Po zastraenoj pameti naih otaca verala se neprestano suna, nesita, smradna grdosija; ue joj riku u

svakom vijanju zatorna vjetra. S toga se svakovrsno ona ispruila u srpski i hrvatski jezik. Napominju je zar sve ove rijei: alaua, alabuka, alavanta, alauk, alamunja, alakaa, alapaa, alosan, alosija, aluga, alovit, alav.
8 Vila beogr. g 1866, br. 51. 9 Vuk. pjes., II, 44, v. 366, 378 i 677. 10 Bijeda, u prvom svom znaenju, jest glad (Fick, Vergl. Wrt., s, 614), te je nevidovna, to se protivi Vidovu obilju.

Skoro u svima, jo bui navaljivanje nemani, koja juri uz vjetar1. A kad puk ree: ''Podie se ala i vrana'', time izrazuje buno komeanje svih vragova. Sa sunom i bunom Alom bori se Strahina poglavito u ljetu, gdje se god tmasti i zli bjesovi usplahirili, da ljetinu unite iznenadnom vjetrinom, crnom olujom, gradom. Vrijeme ovo borbe isto izlazi iz pukih poslovica: ''Bije se kao hala s berietom'' ''Bori se kao hala s berietom2''. Nego u mrtvoj zimi, veliki dumanin velikoga borca hodi polako, ula se, vadi; on je tada Mora, ili Vada. Vada jednaka s Mororn, poznata je u zapadnom dijelu naeg naroda, pa moe biti, da bijae vie hrvatska, dok je Mora bila srpska3. Vada i Mora jeste zgoljno olienje zime. Ciom, gladom, boleu, zima, kao nita drugo, kolje i mori u svijetu; ona je prava pravcata Mora. Opasnija je od same Ale. Ova prodire ljetinu, a Mora ljude i stoku. Ali huda neman ne ide naglo, ne bae korakom naprasnim; ona se vlai svom teinom i mrtvilom zime, bada, libi se po noi u gluho doba, dok je eto nevigjene pod domai krov, da tu izjede sve slabie, navlastito ludu djecu i momke4.
1 Neke od ovih rijeci, u akademijskom rjeniku, izvogjene su od turskog almak, uzimati, grabiti. Rije alaua, lapavica bila bi pak postala od novogrke alacosunh, nesrea Pogrijeiu, ali ni jedno, ni drugo, ne ide mi u ut Uz Alinu oluju smisao naih, gore navedenih, rijei meni je ist, dok mi je nekako taman, uz tumaenje rjenika. Opazio bih i to, da su strani koreni u jeziku u ope nerodni, dok je rodnost u tom kupu dosta velika. Ja bih amo potegao jo i alaman: ''kao alamani navalie, pojedoe''. 2 Vuk. posl. ''Kad (Ala) vodi oblake, pa hoe ljetinu da pobije gradom'', drugoj poslovici primjeuje Vuk. 3 U ostalom je opaziti, da Mora, Morana, Morena, javlja se kod svih Slavena. Kod eha moravskih, u proljee momci i sad napravljaju lutku, sliku Morene, boginje zime i smrti, pa je bacaju u vodu. Zendsko i sanskr. mara jest smrt (Fiek, Vergl. Wrt., s. 6289). Mora, kao i Ala, moe biti mukoga roda. Ime joj se, onda, sastavlja sa bs, te je Bsomar (strana Mora). 4 ''Pohlepni kao Mora na mlada momka'' Vrevia Niz. prip. str. 169.

Po ovom izdajnikom ulanju i napastovanju, zove se Vada1. Ime Kavga Strahininu dumanu jest samo turski prevod te rijei Vada. Pogibija od Vade, morija od More, tim je vea u zimno doba, to je onda najbljegje vidilo nebesno, najslabiji Vid. Da je Vada u odnoaju s Vidom, kae nam jedan dubrovaki obiaj. Kad se u Dubrovniku pale kresovi Vidu, pa ih ljudi preskakuju, tvrdo dre, da je to zdravo od Vade2. Zdravo je, jer Vidov plameni krijes, bio zapaljen gore na nebu vidilom dnevnim, ili na zemlji ognjem iz drveta, razagnaje tamu, a uz tamu goni Vadu. S primljenim hristjanstvom, popusti strava od Vade i More, al se ipak ne iskoreni iz dugo zabrinutih srdaca hrvatskih i srpskih. Naivno, no zanimivo, u narodu se sad pripovijeda, ''da je Mora vjetica koja se pokajala i zarekla, da ne e vie ljudi jesti, nego ih samo nou u spavanju pritiskuje i dihanje im zaustavlja3''. Dakle, krvna Mora s vremenom postala samo dosadna vjetica. U Grblju kotorskom, takoj vjetici

ljudi jo brane noni prelaz preko praga domaeg molitvom, koja je postanjem svojim neznaboaka, pa zove vjeticu ''vjetrunom vjetrutinom4''.
0 Ne bi li ovaj Kavga bio Prabog, bog koji se pre, u Malorusa? 1 Vad je contentio (Mikloi, Bildung der slav. Personenn., s. 41). Starosl. vada contentio, e. vada, contentio. Od zle boginje zar dolazi: zavada, zavaditi, razvaditi. A to se u Bakoj za vrlo opasan posao, ili put, kae, da je to vadivek (Vuk. rje, pod Vadivek), ono e, valjda, znaiti: sila od Vade. Vk je sila. Ako nije boanstvo, barem se personificirala Vada 2 A. K. Matas, Miletii versus, u Dubrovniku 1882, str. 42. 3 ivot i obiaji naroda srpskoga, priugotovio Vuk. Stef. Karadic, u Bea 1867. str. 216. 4 Id. atr. 2167:

''Mora bora! ne prelazi prek' ovoga b'jela dvora, e su na njem tvrdi kljui od naega Siodora, Siodora i Todora, i Marije i Matije i sestrice Levantije. Koja nema pristupita prek' ovoga b'jela dvora, ni kamena kamenica, ni vjetruna vjetrutina, ni nametna nametnica . . . Vratilom se opasala, zatikalom potapila, ula u jajsku ljusku, utopila se u morsku puinu! Trinka joj trakuli, vragu joj glava, sve joj koze vrag odnio, mleko joj se ne sirilo, nego rekla: jaoh! Jaoh joj dala Lena, Plena i Marija Magdalena!' Tri djevojke, koje se dvaput ovdje spominju, i dva junaka, moe biti da su tri Zore i dva Jakia, o kojima e biti govor. to je Mora ''vjetruna'', to je opet jo jedno oblije zimnoj strahoti naih djedova. I ako zima, po sjevernijim krajevima, u pradomovini Srba i Hrvata, najee davi ljude svojom olovnom teinom, opet, u sumornoj njenoj tihoi, diu se, kato, alaue, snjeani vijori, ''zli vjetrovi''. Duva alaua, pa kano da juri metlom, kojom mete sve; a ubitanomu vijoru nije drugi niko kriv, do stare vjetrunice1''. Ovo je baba Jaga sjevero-istonih Slavena, a baba Ruga naih Jekavaca. U Boki kotorskoj, u Patroviima, babom Rugom jo plae djecu2, kako je ono strahotna i baba Jaga, iza ije metle ne ostaje trag niemu, niti samom hodu njezinu. Od Rugine metle mi imademo: ''meava'', ''jede kao meava'', ''mete snijeg'', ''zameo vjetar put'', ''pomlaeni kao metlom3''. Ovakova metla nije samo slavenska, ve i arijska mitina svojina. Ona je u Arijaca strano ratilo zimne grdosije. Kad prosti na ovjek, muen od More, stavi metlu naopako za vrata spavae svoje klijeti4, on, ne znajui, izvre arijsko oruje i zlamenje pohlepne i prodrljive More, olujne Ruge. Iz velike

davnine dogje nam, valjda, i samo ime Ruga, koje bi moglo biti od letoslavenskog rug, otkle nae rzati, sravnjivo sa latinakim rugire5. Gdje se stuti crni vihor, Ruga uji, rue. Danas, njezina metla manje je opasna; nema udara. Jau na njoj kukavne vjetice.
1 Vrevi, Niz prip., str. 169: ''Kazah ocu i materi, a oni me uvjerie, da mi je domaica u zle vjetrove uleela, po injenici kakve stare vjetrunice''. 2 Vuk. rje., pod Baba Ruga. 3 '' .... a nas kao da je Bog svakojega udrio metlom po glavi'' (Vrevia Niz prip., str 94). Uporedi takogje: ''kao graninom pomlaeno'' ''metnuti djevojci granu na put'' ''Zgranjen, zgranut. 4 Vuk iv. i ob., str. 218. 5 Fick, Vergl. Wrt., B. II, s. 644.

Sve ove nemani, Ala, Mora, Ruga, dotiu se. Ala je prodrljiva kao i Mora, a buna kao i Ruga, pa su vjetrune, po narodnoj rijei, sve tri. Slinost im je otuda, to oliuju zatornu silu u prirodi nepovoljnoj i tamnoj, a razlinost opet otuda, to pojavi one sile nisu jednaki. Nita obinije u mitovima Arijaca, kao to razilaenje jednog bia mitinog u mnoga oblija. Nu, bilo kakovo oblije tame, njim je u oprjeci trajnoj svijetli Vid, s njim ratuje Strahor. Na veliku sreu ljudi i svijeta, ima strava na nebu, koja e dohakati svakoj stravi na zemlji, i u zimi i u ljetu. Vid je Strahor svakoj nemani, svakoj alosiji. to se isprijeio na Alu, Moru, Rugu, moe biti da je Strahor od Srb i Hrvat prozivan i Srgja Zlopoglegja. Ovaj Srgja dolazi mimogred u naim pjesmama, a ipak nadvisuje druge junake. U jednom ulomku pjesme kosovske, on se bori tik do Strahine, pa dumane ''dva i dva na koplje na bija6''.
6 Vuk. pjes., knj. II, str. 314.

U pjesmi jednoj crnogorskoj, Zlopogleda Vuk straan je i pomaman junak1, ba po primjeru Strahine: a, u hercegovakoj, Srgja Zlopoglegja oko sebe okuplja junake, koji su ''pripasali maa zelenoga2''. to je ma zeleni, znamo. Bio to mu drago, epski na Srgja Zlopoglegja nije, zaista, postao od istinita ovjeka. Niti mu ime drugo nije, do perifraza za Strahor.
1 ojkovia pjevan., 93. 2 Petranovia pjes., knj. II, 26, v. 552. Pjesma ova koja predugo opisuje propast carstva srpskog, vie, nego prava narodna pjesma, pozna je umotvorina hercegovakog jednog rapsoda. Od rastresenih komada kosovskih pjesama on htjede sastaviti neku aristeju, ili mali ep o Milou, kako to ve Jagi (Rad, II) i Novakovi (Archiv, III) opazie. Nego, opet, ona crta o Zlopoglegji mogla je biti uzeta iz stare epske hazne.

Kroza svu, dovle pretresanu, polionimiju Vida, i oprijene mu grdosije, zvui, promee se, sama sila i jaina. Ovo je i sasvim naravno u krutoj prirodnoj religiji, koju Slaveni naslijedie od Arijaca. Ipak, ta kruina kod otaca naih donekle umeknula: fizina borba dvaju bogova shvaala se od njih i kano suprotnost dvaju naela. Helmold ree, da su se Slaveni, pri sveanim gozbama, obregjivali punom aom, prizivljui dobra boga. a zaklinjui zla boga, Crneboga3. Moralnu oprjeku izmegju dobra i zla boga iztie jo bolje narodno nae prianje. Bijahu dva brata, po imenu Pravac i Krivac, ili Upravda i Krivda, prvi dobar, radin i pravedan, a drugi lijen i nevaljao, kazuje jedna pria iz Vojvodine4.

3 Vidi 4 Kojanova prip. 22.

na

str.

72.

Brat Krivda, ba po vragu, dobi nad bratom Upravdom opkladu, da je krivda bolja od pravde, pa mu iskopa oi, i baci ga ''u jamu od vjeala''. U toj jami amao Upravda ''celu no, slep bez oiju svoji'', sve dotle, dok ''pred zoru'' doletie mu tri gavrana. Gavrani bijahu njegove oi pojeli ''u meden kus''; no sad mu rekoe, da ''rosom sa trave'' onice namae, i da prutom nekim udari kamen, kako bi se ''izvor vode otvorio, a sam kamen sav u alem pretvorio''. Taman kad ''sunce sa neba sine'', Upravda stao se penjati iz jame, pa s uzvikom: ''Pomozi Boe i boija pravdo!'' ozdravio na oima, i ''isto progledao''. Odmah po tom, iao u grad nekog cara, gdje cijelo gradjanstvo bijae edno i vapijae vodu. Upravda udari po kamenu: ''kad prvi put udari, kamen se zasija kao mesec; kad drugi put, zasvetli kao sunce; a kad trei put, na stotinu mesta prsne, i potee ista i zdrava pijaa voda''. A ve prije bjee on caru izlijeio teko bolanu er. Vodom obradovani ljudi sagradie Upravdi dvore ''prema caru kao careve'', privedoe mu enu i djecu, pa svi veseli kao nikad prije: svima je ''sretno i berietno''. Ozdravljenu svoju er car dade najstarijemu sinu Upravde, Davorinu, koji careva mjesto njega. U tome, ''zlotvor Krivda od jeda, i zlobe, i pakosti'', ne miruje. On hoe, da mu Upravda izbije oi, ne bi li i on progledao, ''pri ragjanju sunca''. Upravda iskopa mu oba oka, kad eno ''stubovi od veala stropotaju se na Krivdu, i pod njim se velika jamurina provali, u kojoj veito ostane''. Stropotaju se u vodu, u istu provaliju, i dva sina Krivdina, a i ena mu, netom htjede i ona sreu kuati s gavranima. Od onda, ''provala pod vealima proglasi se po svem svetu''. Pria tumai se sama sobom. to su Upravda i Krivda dva brata, to je od gotovo jednake im moi po vasioni. Jedan drugome jednako iskopava oi: Vid, naime, oslijepio u noi i u zimi; a njegov suprotnik u dnevu i u ljetu. Vida i Crneboga Helmold takogje, u neku ruku, jednaci: pa njih jednaila i puka ''babja vjera'' bogomilska1. Careva ki, bolesna a izlijeena, to je nona Zora, koja se jutrom udaje za rano Sunce, za mladog Davorina. Tri su gavrana simbol triju vedinih te i naih nonih Sunaca.
1 ''Ecclesia romana damnat et reprobat errorem Manicheorum asserentium, duos esse deos, quorom unum vocant summe bonum, alterum summe malum'' (Kardinala Ivana Torquemade rasprava proti bosanskim Patarenom Raki Starine, knj. XIV, u Zagrebu 1882) Mogao bi ovdje pasti prigovor, da je ovo manihejska, pa tugja dogma. Prigovoru ja ne poriem opravdanosti. Ali ko asom na to pomisli, kako su uvijek svetenici, u pokretima krivovjernim, rado uvigjali ve osugjene stare jeresi, bie u sumnji, da li rije maniheizam ba tano izraava nae bogomilstvo. Koliko je u bogomilstvn bilo izvorne misli slavenske, ja, u nestaicu svog znanja, ne mogu da opredijelim; ali opet mislim, da toga bijae dosta. Ve i rijei ''babja vjera'', ''babuni'', za nae patarenstvo i Patarene, na to me upuuju. Rekao bih, da bogomilima crkveni ustroj i bogotovje dogje, veim dijelom, sa strane, dok im, u jezgri, vjera bijae davna slavenska

Osim svega govora prie, i ime Upravda jami joj davnost. Nije sad vie u uporabi, a nosio ga, prije no ga polatini, glasoviti Justinijan. Slavensko ovo dijete, sin Istoka i Viglenice, dok ivljae na selu, ne daleko od Sofije, zvalo se taman Upravda. Ima asova u bojem ivotu Sutvida, gdje mu lice Strahorovo posve iezava. Kad su bjesovi pobijeni; kad je mlad junak iznio iz teke borbe zlatnu kacigu, pa njom viteku glavu naresio2; kad, sa svoje jutrenje visine, moni Vid upravlja svijetom, t.j. bijelom i razgrijanom vasionom, koja je iz hude i mrzle tame isplivala: onda je velika svadba na nebu. Sutvid vjenava se. U rasvanuu

istog mlijenog jutra opazie i Indi istu branu slavu neba.

2 Vidi gore, na str. 96.

enu jednu uz Vida ve ee susretasmo, doslije, u narodnim pjesmama. A da koja i kakva je ta ena? Mislim, da na ovaj upit narodno predanje, koje jo postoji, dovoljno odgovara. Najprije, ona nije, po versiji najizvornijoj, niija ki, a sestra je Vidova. udnovata neka pjesma srpska pjeva1: ''uva ovce Vide obanine, Vide ovce, Vidosava janjce. Vide svira u zlatnu sviralu, Vidosava sitan vezak veze. Lee Vide sanak boraviti, malo trenu, pa se brzo prenu: Sejo Vido, ja sam oedneo! Idi, Vide, za goru za vodu, te pij vode i umivaj lice, i donesi meni u svirali . . . Pila vode seja Vidosava, pila vode i umila lice. Sinu lice kao jarko sunce2''. Mitinu zlatnu sviralu mi upoznasmo kod Trojana-Mide3. Na glas svirale, t.j. jutrenjeg lahora, Vid i Vidosava pie vodu. Dovde, pjesma je neznaboaka. Sad imamo nastavak hristjanski: ''Progovara Vide Il' mi voli il'mi voli sablju celivati4?''
1 U 2 3 4 V. 19-21. Vili V. Vidi Beogr., 110 na

verna
g. i

obanine: ljuba
1866, str.

biti,
41. 601.

br. 157.

Protrnu Vidosava od uda i jada, i prui glavu pod ma bratu Vidu. Ova pjesma nije ni sluajna, ni inokosna; motiv joj se pjeva, u slinim pjesmicama, posvuda u narodu5. Pa i same ovee pjesme epske iznose enidbu cara i carice, brata i sestre. U jednoj Vukove zbirke, car (srpski Stefan) hoe da vjena sebi sestru Roksandru6, a u drugoj, opet, sestru Kandosiju, koja ''svijetli sa njedara dragim kamenjem''7.
5 U zapadnim krajevima taj Vid zove se, obino, Ive; pa je i lasno znati, zato. Sveti Ivan Krstitelj slavi se o suncokretu ljetnom, gdje je vidilo najjae, te Ivanj dan zamijeni Vidov dan, i Ivan Vida, osobito u krana. Dosta je zaudno pak, da se u narodu nalazi, ba bez ikakva sad razumljivog povoda, i ova zagonetka: ''Nit' je bilo, ni e biti; a da bude, u z'o as bi bilo''. Odgonetljaj: ''Brat sestru da uzme'' (Novakovia zagon..). 6 Knj. II, 27. 7 Knj II, 28, v. 9-10.

Sa tvrde upornosti sestrine, razvre se vjenanje u obe pjesme, kao to i u

pjesmici Vidosavina groza preprijei nedjelo Vidovo. Junona, ena Jupiterova, ljudima je uzorna nevjesta, pa i titi ljudske brakove. Rukovodei mladence, mnoi puanstvo, a kao takova, po raznim joj svadbenim inima, zove se: pronuba, nupta, iterduca, domiduca, unxia, vinxia, juga, quiritis, populonia. Ja bih rekao, da po primjeru, i pod bojom zatitom Vida i Vide, vjenanje slijegjae takogjer megju Srbima i Hrvatima. Barem dva imena Vid i Vida izilaze nam iz ovog pukog obiaja1, namijenjena skorome braku. U bosanskoj Krajini, u oi Vidova dne, nabranim cvijeem djevojke slute na udaju. U tome cvijeu, dva cvijeta moraju biti najglavnija i najvea, jedan muki, a crven, koji se zove Vid, drugi enski, a modar, kome je ime Vida. Djevojka, koja hoe, da u snu, u noi Vidovoj, dragi joj izagje na oi, prije nego to e lijegati, raspae se, pa pod uzglavje metne cvijet Vidu, to prikazuje nju, pa onda do njega cvijet Vida, to prikazuje sugjenika. To inei, pod glas govori: ''O moj O moj Ako misli dogji mi prvi sanak na sastanak''. Vide dragi vigjeni! sugjeni! jesenas, veeras,

Onda do dvaju velikih cvijeta polae i druge cvjetove, pa uza svaki od njih eli ovako dragome: ''Bio lijep k Milan, bio visok k Ivan, a junaki k Milo, im porod k Jug Bogdan stari . . .; a sablja ti sjekla na mejdanu, k starine Strahinia bana!'' Po tom djevojka, barem do pola noi, lijegae na lijevu stranu, da joj dragi bude blie srca. Sutradan djevojke jedna drugoj kazuju, ''kakvu su sreu u udaji vidile'', ili ''koji je dragi iziao na oi''. Sve je znaajno u ovom obiaju: ''Vidovdan'', cvjetovi ''Vid'' i ''Vida'', ''sablja starine Strahinia bana'', pa i govor: ''Vide vigjeni'', ''viditi'', ''izii na oi''. Ali, u treoj pjesmi iste zbirke Vukove, enidba se ipak vri megju carem (srpskim Stjepanom) i ''Roksandom djevojkom'', kojoj, radi hristjanskog obzira, otpada svojstvo sestre. O braku Vida i Vide, cara i carice, sve su pjesme, dakle, ovako ili onako prekrojene; no iz njih zvui, jednako, harfa poganskog vjerovanja. Car nebesni uzimlje sestru za enu, koja e biti carica nebesna. U grkom mitu, Zeus vjenava sestru Heru. U Latina, Juno je nekako Sororia. Kako i zato to biva, tumai nam drugi mit, mit vedini. Po Rigvedi, svod nebeski prepunjen je zranim vidilom, u kome jedinom mi se moemo kretati, pa i kinom vlagom, po kojoj buji svako ivo. Pod ovim svodom, vidilo i vlaga sainjavaju neogranieno, svegjerno, ivotno, vrelo ambrozije. Iz ovog indijskog, ili bolje rei, arijskog nazora izvinula se, najlasnije, misao, da su vidilo i vlaga, budui pod istim krovom, brat i sestra, blizanac i blizanica sjajni. Stoji jedno do drugoga, blinjaivo je u Latina i njihovo ime: Jupiter-Juno2, taman kako u pjesmici naoj: Vid-Vida3. I helenska ''Hra, po novijoj etimologiji, svodi se na svjetlost ZeuV-a4. Pae od irokog vigjenja, po svoj prilici, pridalo se Heri ono homersko postojano bowpiV, kako i Junoni, od vidila jutrenjeg,

dogjoe njezina druga imena Lucina i Matuta5. Ovako, i helenska i latinska vrhovna boginja pomaljaju se i one na prozor neba uz ovo isto ime Vida, kad im na na jezik ime prevedemo. No car i carica nebesni jesu, takogje, mu i ena. Vida, veli na mit, donosi Vidu vode u zlatnoj svirali: iz zagrljaja vidila i vlage ragja se kia. Ba za to to za kiu odasvud skuplja oblake, vinji je bog u nas ''onaj koji vedri i oblai''6, u Helen, istim izrazom, nejelhgereta, ili ombrioV, uetioV u Latin pluvius, pluvialis, imbricitor.
1 Knj. II, 29. 2 Juno jednom bijae Jovino, to enski oblik od Jovis Preller, Rm. Mythol., I B., s. 271. 3 Vida je i puko ensko ime. 4 Preller, Griech. Mythol., I B, s. 128. 5 Uporedo sa Lucinom ide Jupiter Lucetius, pa je opet Lucetia i Juno. Rimske ene Junoni Lucini prinoahu, gdjeto, na dar svoje obrve (Preller, Rm. Myth., I B., a. 273); a najglavniji god boginjin bijae na marane kalende, kad se novim vidilom stvarala stara rimska godina (id. s. 274). 6 Kojanova prip., 3: '' .. volja vinjeg boga koji vedri i oblaci..'' Vuk. .posl.: ''Tako mi to vedri i oblai!''

Vinji brak megju carem i caricom vri se u obilju voda1. Osim dovle navedenog, ovo nam posve jasno kae prva od triju ve spominjanih piesama Vukovih o enidbi cara Stjepana s caricom Roksandom. Veli Roksanda bratu caru: ''Bogme nikad ja te uzet ne u, dok ne nagje trista neimara, povede ih u aru planinu, da ti nagju do trista izvora, na jednu ih icu ne sastave, ne odvedu Misir-zemlji ravnoj; i napravi do tri ae zlatne, da ti vodu pije sirotinja2'''.
1 Obiaj u Boci pri trudnom porogjaju, da se rodilja nalijeva punim siem vode, uz rijei: ''Voda iz sia a ti gjetia!'' (Vuk rje., pod Roditi) jo pominje nebesnu rodilju. Isto tako, i Hera i Junona jesu brane i rogjajne boginje. 2 27, v. 14-21

U etvrtom dijelu ove radnje vidiemo sunanog boga sabrane etve u juliju, Radu, ili Radogosta, gdje on, visoki neimar sa trista neimara, dana godinjih, dozigjuje i svruje rodnu boju godinu. Dadevni bogovi, car i carica, putaju kiu kroz svu godinu (trista izvora)3, pa Radogost sastavlja izvore na jednu icu, eda bi izgorjela zemlja (Misir) oivila, i otuda bilo veselje sirotinji, ljudskome rodu4. Veselje i uivanje svega svijeta, sa boje one blagodati, pjesma i dalje crta. Rade neimar sagradio ''bijelu crkvu od bijela mramora'', i pokrio ''tuem zelenim'', a car Stjepan priredio gozbinu. Za ''trista stolova'' sjedoe ''trista kalugjera, dvanaest svetih vladika, etiri srpska patrijara, gjakon Jovan i njegove djece trista lude5''. Ali vrag ne miruje. Uzvrpoljio se na novo, te hoe da napastuje kinome braku i da kvari radovanje ljudma. Za udo je, da dumaninu i ovdje opet nalazimo ista, ve nama poznata imena. U treoj od enidbenih pjesama Vukovih, Roksanda je isproena u latinskoga kralja, u Legjanu. Kralju Roksanda nije ki, ve ami u gradu Legjanu, kao u pritvoru6.
3 I vila na Lovenu jednom se zakle s ovakim brojem izvora: ''Tako mi popa Komnena i mlina

gvozdena i 377 izvora!'' Vuk. posl. 4 Ime zemlji, Misir ili Egipat u ovome odnosu, ini se davnije od doseljenja Srba i Hrvata. Ruski ljetopisi Ipatski, iz X vijeka, za boga Svaroga kau, da ga ovako prozvae Egipani. Nebesni vinji Svarog, dakle, stavljen je u svezu s Egiptom, kao i na vinji bog u ovoj pjesmi. Vidi dotini navod iz ljetopisa u Jagia Mythologische Skizzen: I. Svarog i Svaroi (Archiv IV, s. 41227). Pa i u bugarskim pjesmama, naa Duanova, to je enidba ''kralja misirskoga''. 5 V. 509. 6 Boljom zgodom, u drugom djelu radnje, uz dva Jakia raspravie se i Legjan, to adsko jedno ime kod otaca naih.

Prosidba i izvod obavljaju se u mraku: ''A kada je ne donose ve po mraku izvode djevojku1''. tavna votane noca dola, svijee,

U nonoj vitekoj nevolji ove pjesme, proslavio se Milo, koji ''slui bega Radul bega'' (Radogosta); a, na svu silu, zaustavljao vjerenicu, ''svoj zemlji gospogju3'', Balako vojvoda, troglava grdosija. Balaku dogje glave Milo, te izvede na svijet djevojku vjerenicu; Milo Voinovi, divni pregalac, kome u ruci sija ''ma zeleni staroga Voina4''. Znatan je ovaj spomen maa Vidova; ali je jo znatnije, ovdje, ime troglavog Balaka. Eno ga usmo u bosanskoj pjesmi o borbi Strahinina bana, pod oblicima: Bale, Balea, Balaban5. Protivio se onamo Vidu, kao ovdje to se protivi caru i carici, Vidu i Vidi. Ovaj Balako, stvarno, nije drugo, do oblije neko Ale, kako je razabrati iz jedne puke pripovijesti srpske, uporegjene sa jednom pjesmom iz umadije. Do Koviljae, sela u srpskom Jadru, ima tako zvana smrdljiva bara. Onamonji narod pripovijeda za neke dvije sestre, za Vidu i Koviljku; prva sagradila grad Vidojevica, a druga grad Koviljau, kod onoga blizu. Koviljaa je zasuta u zemlju, te nekako smrdi; to je smrdljiva bara, ili Smrdan6. to je ta smrdea Koviljka, znamo po pjesmi7. Na ''nekoj Koviji planini8'' duboko je jezero, pa ''u jezeru neku alu kau, koja guta konje i junake9''. Ogromna je ta Ala! Ako ''se u polje prui, polomie svu Koviju goru'', i satrijeti e svakoga10. Da Alu pogubi, Visoki Stevan, koji u pjesmi bez sumnje zauze ulogu visokoga Vida, na vrancu ''uskoi u kolo gujino'', kadno je ona leala uvijena, te joj maem glavu osijee. Na mjesto ograja odveze se i ''rusijska kraljica'', kojoj konjuari u intove ''upregoe dvanajest bujina, est vranijeh i est zelenijeh11''.
1 29, v. 513. 2 V. 203. 3 V. 17. 4 V. 195 i 569. 5 Petranovia pjes., knj, II, 22. Vidi gore, na str. 95 i 99. 6 Vuk. rje., pod Koviljaa i Smrdan. 7 B. Stojadinovi, Srpske narodne pjesme, knj II, 4, u Beogradu 1869. 8 V. 283. 9 V. 2856 10 V. 318-20. 11 V. 299300.

Ovo je Vida, po svoj prilici. No bilo to mu drago, svakako, po pjesmi, Ala stoji u jezeru pod Kovijom, kako god, u pripovijesti, Koviljka sjedi na smrdljivoj Koviljai, na Smrdanu1. Rijei Kovija, Koviljka, Koviljaa, potjeu od sku, sa znaenjem opkoljavati, uvijati se2; a to je ba Ala, ''u gujino kolo uvijeno", po izreci pjesme. Dakle, kako na Vida, tako isto i na Vidu prijea se

jednaka Ala.
1 Smrdan, Smradni 2 Daniia korijeni, str. 260-1. dasi, ljetopisa dubrovakih.

Doslije, u epskim pjesmama, esto nam se oglasi ime Roksanda za Vidu. Otkle ono ime? Lasan je, valjda, odgovor, kad uzmemo na um okolnost evo ovu. Koja je Roksanda u nekim pjesmama sestra, ili ena, cara Stjepana, ona ista, u drugim pjesmama narodnim, sestra je, ili ena, Leke kapetana. Rosandu, ili Rosu, sestru Lekinu, ivo opisuje jedna duga pjesma Vukove zbirke3. Najljepa je ena na svijetu: ''ko j' vidio vila na planini, ni vila joj, brate, druga nije4!'' Ovako udo ljepote jeste i Stjepanova Roksanda: ''Da kakva je Roksanda djevojka! Onakove u Srbina nema5''. udo nevigjeno jesu i dvori Lekini i Rosandini ''u Prizrenu, ujihovoj carevini6'': stolovi od srebra, kupe i jabuke od zlata, od suha zlata ispleteni jastuci. Po rijei jedne enske pjesme, ovo je Rajevina, stan obilnog uivanja7. I uz najsvijetlije goste, sluge posluuju aom gospodara Leku, prvoga8. Gomila je djevojaka oko Rosande; one joj ''dre skute i rukave9''. No, koliko je divna, toliko je Rosanda samovoljna, kieljiva, jogunasta; ona odbija prosca svakoga, Marka, Miloa, Relju, i s toga snagje je grdilo u epskoj pjesmi. Na prosce planuo bijae i brat Leka.
3 Knj. II, 4 V. 5 29, v. 6 40, v. 7 U dubrovakoj okolini pjeva se ova pjesmica oevidno mitina sadraja: 40. 13-4. 745. 458.

''U Ilije, u gjidije, lijepa je i. Skrojio joj uti kavad, do samijeh tlih, napravio mali banji od tisovine, pa je pola na vodicu od ljepotice, da donese hladne vode su Rajevine. Navrani se mlado mome, Leka, terzijn sin, slomio joj mali banji od tisovine, i prosu joj hladnu voda sa Rajevine''. U hristjanskim ustima, Gromovnik uini se gjidijom, i Leka terzijinim sinom; no je drugo sve neznaboako. Rajevina, kao to i raj, rajevi, predhristjanaka je rije, od korena ra, udjeljivati, uivati. Moe biti, da ide amo i pridavnik rani (Mikloi, Bildung der slav. Personenn., s. 94), pa time i rano jutro, a svakako ide ranjki, ranjka, ranjko, to je hranitelj, hraniteljka, hranjenik (id Christ. Termin., s 49) Po tom je Rajevina mjesto gozbine neka Walhalla. 8 40, v. 2701. 9 V. 518. U drugoj pjesmi narodnoj1, iz Bosne, sam Leka vjenava tu djevojku. enidba Leke kapetana ba jednaka je s onom cara Stjepana2. Kao to Stjepan, tako ni Leka ne ide u prosidbu, nego je itavo junatvo Miloevo. Milo Stjepanu izbavio zarunicu od kralja latinskoga i dvojice mu sinova, ispred Balaka, a iz tvrda Legjana, a Leki izvukao zarunicu iz kamene peine, oprostivi je divskog starjeine, dvaju mu sinova i devetero divskih braenaca. Izvodi se iz svega ovog ne samo da je Roksanda amo i tamo jednaka, nego da je i Leka kapetan prizrenski, ono to i Stjepan, srpski car u Prizrenu. Ali Leka nije boje

ime, kao to nije ni Roksanda, Roksandra, Rosanda, Rosa. Leka biti e deminutivni hipokorist od Aleksandro3. Pri tima imenima, odmah na um pripadaju Aleksandro Veliki i ena mu Perzijanka Roksane. Srbi ova veliajna imena zaue u Makedoniji, ako srpski ep, moda, ne uze ih iz prie o Aleksandru, koja se, u srednjem vijeku, uz trojansku priu, pronosila i po naim manastirima. Otklegod doli Leka i Rosa, eto stadoe vinjima Vidu i Vidi odavno u stope. Mislim, da je, u pjesmama, Leka kapetan stariji od cara Stjepana, koji, takogje, izmijeni Vida. Barem se ini, da je veoma davna, i po mjeri i po sadrini, ova enska pjesma, koja pjeva junaka Leku, to sprema svoga konja te ide na vojsku: ''Oj sino se Duka Leka oeni, a jutros mu sitna knjiga sustie: Ajde Duka, ajde Leka, na vojsku. Duka Leka sprema konja, da ide, verna ljuba dri konja i plae: Jao Duka, jao Leka vojvoda4!''
1 Petranovia knj. III, 36. 2 Vuk. pjes; knj. II, 29. 3 U ostalom, postoji ime Lekan, Leksa, i kod eha; pa Mikloi misli na koren lek znaenja mu nepoznata (Bildung der slav. Personenn., s. 72) 4 Vuk pjes., knj. I, 205, v. 16.

Roksanda je, dakle, prizajmljeno, dok je Vida Vidovoj eni narodno ime. Ali mi je rei, da ime Vida, koliko ja znam, ne utvrgjuje se mitologijom ostalih Slavena. Po svjedoanatvu poznavaoca Helmolda, velika je boginja iva5: nju, jedinu ensku, privodi izmegju glavnih bogova sjevero - zapadnih Slavena; privodi je, uz Prona, Svantevida, Radigasta. A svjedoanstvo Helmoldovo o veliini ive jaa time, to je, u istinu, iva, mimo druge boginje a uz najvee bogove, imala glasiti i spomeniti hram u Raciborzu, kod Lubeke blizu.
5 Hroniar Nijemac pie Siwa, koje je mogue, pod samim filologinim vidom, itati i kao Dzieva.

Pa i u nas, u doba pogansko, kano da vladae iva. U jednoj slovenskoj prii iz Zamladinca1, iva je prva u kolu vilenskom, te ui prvotne ljude orati i goniti marvu na pau; pa joj se prinose vijenci od poljskoga cvijea. Niti u samom naem jeziku, ime iva ne raspojilo se od majke zemlje, ako mi za ledinu jo velimo, da je to ivica2. ivu pominju i puka enska imena ivana, ivka, te i muka ivan, ivadin, ivko, ivoin3, koja, za cijelo, nisu uzeta iz itula hristjanskih svetaca4. Pri tome jo, nije nam zaboraviti usklik: ''iva bogorodice, ti pomozi!'' ''Kad hoe da se napije vode, kad zijevne i kad uzdahne, onda (Srbin) ree: Boe milostivi ti pomozi! ili: iva Bogorodice ti pomozi!'' ni puku kletvu: ''iv te bog ubio!'', ispredenu, ini mi se, povjesmom poganskim, prije no hristjanskim5. A nije zaboraviti ni nae puko napijanje u ime ,''ivonaelne Bogorodice6''. Tako i na badnji dan, u Srbiji, zapoinje molitvu starjeina i kuna eljad: ''Da se strahom pomolim Gospodu Bogu, i svetoj ivoj Bogomateri7''.
1 F. S. Krausz, Sagen und Mrchen der Sdslaven, Leipzig 1883, 1 B., 31. 2 Vuk. rje., pod ivica. 3 Vuk. rje. 4 U starim spomenieima, zaestili ivan, ivoje, ive, navlastito megju Dubrovanima. Sad

dri puk, da e, uz ovaka imena, djeca iviti. 4a Vuk. iv. i ob., na str. 297. 5 Rije bog mukog spola dolazi katkad i za boginju, u narodnom govoru. Biva isto, u grkom i latinskom jeziku, sa JeoV i deus. Za-vinju boginju Latini, izmegju mnogih naziva u indigitamentima, isticahu: Sospita, Sospes, koje, znaenjem, odgovara naemu iva. Sveana titulatura Junonina jest: ''Juno Sospita Mater Regina''. U ostalom, ''iv te bog ubio!'' biti e u odnosu s mukim vinjim bogom, prije nego s boginjom, jer narod veli i ''pod ivim bogom'' koje je isto kao i ''pod jakim bogom'' (nita nema, ne zna). Rekao bih, da iv stoji prema iva, kao to i Vid prema Vida. 6 Vuk. rje., pod ivonaelni.Velikom vjerovatnou moemo, ovako, zakljuiti, da boginja iva postojae i u nas. 7 Milievica iv. Srba, Gl. XXXVII, str. 127.

A ta je onda od Vide? Jesu li Vida i iva dva imena za istu vrhovnu boginju, ili su dva lica, dvije velike gospoje? Ni jedno, ni drugo, ne bih ja izrijekom tvrdio; no bih svakako prije mislio na ovo posljednje. iva, koja, po prii slovenskoj, ui ljude orati i na travna pasita stoku tjerati, te od njih, na razmijenu, ite vijenaca poljskog cvijea; ta je iva, bez sumnje, zemlja, podana i zelenilom okiena. Ali, u arijskim mitologijama, nema, moda, boginje, kojoj bi, koliko zemlji, nestajalo narisa stalna i isto shvatljiva. Zemlja, iva i ivotna, krilo svoje rodno rasklapa svemu i svima. Kano da je posvuda, i da nije nikuda, boanstvo njoj se njiha svakamo. Od ove posvudnosti, ne bi li Zemlja, naa iva, bila gdjekad i carica uz cara nebesnoga? bila tim vie, to vlaga ivotna, ne samo na nebu, ve i po zemlji je razvlaena, te zemlja ragja pod uticanjem vidila8?
8 Ovu tijesnu spojnost izmegju neba, vode i zemlje donekud zasvjetljuje i srpsko Slovo o nebesima i o zemlji, koje ve navedosmo, na str. 88. Imaemo prilike i dalje se nanj obzirati, pa evo ga ovdje cijela, sa srpsko-slovenskog, po Jagievu tumaenju, prevedena: ''Od esa bi nebo? Od vode. Koliko je nebesa? Sedam. Od esa bi sunce i mjesec i zvijezde? Od svita bojih. Od esa bi zemlja? Od gliba vodenog. to dri zemlju? Voda. A vodu to dri? Kamen veliki. A kamen to dri? Bravi etverokrilati. A brava etiri to dri? Oganj, otklen banje (toplice) istjeu A oganj to dri? Drugi oganj, ei od toga dvanaest puta.. A taj oganj to podri? Dub, prvo svija nasagjen, a korenje duba toga stoji na sili bojoj, pa gospod i sila boja zaela i konca nema''. Ima slino Slovo bugarsko-slovensko (Archiv, I B. B. 128), iz koga vadimo varijantu ''dub eljezni'', koja e nam sluiti na neko objanjenje narodnih pria o ognju.

Narod zagonee: ''Visok tata, plosna mama'' a odgonee: ''Nebo i zemlja1;'' dakle ih nekako pomilja, ili negda pomislio, kano mua i enu. Ali se tiu ovoga posla jo druge zagonetke, koje su uprav udne, pa i kova isto mitina. Njima kae se zemlja ispucana od sue; a pominju nam se dvije ''gospe, donja i gornja'', ili dvije ''neve'', ili dvije ''druge'': ''Poruila donja gospa gornjoj: prolij tvoje zlatne suze, e umrijeh od crne sue'' ''poruila donja neva gornjoj nevi: polji meni svasala masala, sva sam se jadna raspala'' ''Druga drugu preko plota zvala: daj mi, drugo, malo sala, iva sam se ve raspala2''.
1 Novakovia zagon. 2 Id. ib. Vrijedna su svake panje, u istoj zbirci, jo i ove, uz jednaki odgonetljaj: ''Poruuje donja upa gornjoj upi: poalji mi oksala, maksala; sva sam se raspala'' ''Opravila me tetka donja gornjoj, da mi da sala masala, sva sam se raspala, da bih se i opet sastala'' ''Poruuje ciciban svojoj ljubi na divan: spremi meni sala masla, iva sam se raspala, ne bih li se opet sastala'' ''Pie ban ciciban svojoj ljubi na Dunav, da mu alje sala salaksala, ne bi li mu rana malaksala''.

Za ''gornju gospu'' i ''nevu'' ovih zagonetaka nije izvan prilike misliti, da je ono Vida, a da je iva ''gospa'' i ''neva donja'', te da su obe ene Vidove. Boanstvo

tih ''gospa'' utvrgjuje se pominjanjem ''sala masla'' svinjskog, koje je znamenito i znaajno u sakralnom pogledu, kao to emo naskoro razabrati. Izilazi i sama rijefi iva, u zagonetkama. Ovo, dato, odluno nije; a, ipak, moe biti vie, no puki sluaj. Prozivala se makar kojim ritualnim imenom, Zemlju su stari nai u velike oboavali3. Ovo stoji tvrdo, po preestom zazivanja Zemlje, u pjesmama, u priama i u svagdanjem govoru naroda naeg: ''Tako mi zemlje u koju u!'' ''Tako mi neba i zemlje4!'' ''U miru, o ljudi, kumimo vas od neba do zemlje, pa unakrst zemlje i svijeta1!'' Odmah do neba, do Vida, naznaila Zemlji mjesto takogje jedna pjesma bosanska: ''A momak je teko zaklinjae nebom, zemljom, suncem i mjesecom2''. U naim pjesmama, Zemlja, ee, pravda se s Nebom, kako Hera sa Zeusom: ''Zavadi se Zemlja s Nebesima. Nebo veli: Na Zemlji je krivda. Zemlja veli: Na Nebu je krivda. Izaslae svetoga Iliju, da on vidi kod koga je Krivda; al je krivda na Zemljici crnoj. Gromom pali svetitelj Ilija3''. Pjesma ova iz Srbije ponavlja se i na drugom kraju naroda, u okolini belovarskoj: ''Zemlja Nebo na sud boji zvala: Ajde, Nebo, da na sud idemo, jel me bije ledom, jeli snegom, od Mijojla do Gjurgjeva dana. Tijo Nebo Zemlji odgovara: Boga tebi, crna Zemljo moja, odkani se Neba visokoga! Na tebi je velko bezzakonje: ne potuje mlaji starijega, ne potuju sini otca svoga, ne potuje brat brata rogjena, ne potuje kum kuma krtjanska, nit kumije de rogjenog bratca; za to t' bijem ledom jeli snegom, od Mihojla do Gjurgjeva dana4''. Po osnovnoj misli, ide ovamo i prastara srpska pjesma5, gdje svetitelji, podijelivi blago, ''zatvorie sedmera nebesa'', i napustie ''Ingjiju, zemlju prokletu'' sa tekih bezakonja: sveci umolie boga, ''da ne padne dada iz oblaka, plaha dada, niti rosa tiha, da ne rodi vino ni enica''6.
3 Litvinima ta boginja bijae emina (zemna). 4 Vuk. posl. 1 Vrevia Niz pripov., str. 199. 2 I. Jukia Narodne pjesme, knj. I, 39, v. 534, u Osjeku 1858. A do neba se zaziva i a kletvi latinskoj: Tellus Mater teque Jupiter obtestor!

3 Vila beogr. g. 1867, br. 29. 4 I. Kukuljevia Sakcinskog Narodne pjesme puka horvatskoga, u Zagrebu 1839: ''Sud neba nad zemljom'', v. 117. 5 Vuk. pjesme, knj. II, 1. 6 V. 1648.

Zemlja je velika boginja, no i velika grjenica. Kitna, arka i plodna, veseli nebo i ljude; suna nerodicom, ili smrznuta zimom, otura ih od sebe i njima se mrazi. To je teko bezakonje Zemljino, pa najtee preko zime, kad se ''crna'' Zemlja obavija nou i svima strahotama. I helenska Gea ragia ba Gigante i Titane. Uz tvarnu veliku bijedu ide, onda, uporedo i duevni grijeh, emu opet potmurna boginja daje prvi izgled: ona je nevjerna ena i zla maeha. Moe biti, da taman u njoj imademo Vidovu nevjernicu, koju ve susretasmo u pjesmama; a kako gonjae svoju pastorku i mladoga sina, vidie se drugdje. Ali, na sreu, crna Zemlia razmee se tek u jedno doba godine. ''I ostae boji blagosovi'', veli pjesma, ''da ne padne leda ni snijega do jedan put u godini dana1''.
1 V. 813.

Da im blaga kia padne, da im godina rodi, Srbi i Hrvati eljno gledahu k nebu, k Vidu2. Visokomu prestolu onoga ''koji vedri i oblai'', i njegove drugarice, uznoahu se ritmine molitve dodola i prporua. Svima tima pjesmama, koje jo postoje, jezgra je vrua molba, da se iz oblak kia izvine, te polje oplodi. Uzvici sakupljenog naroda bijahu: ''Oj Oj a Dodo, Dodo oj le, moj molitve: Dodo boo le! le!''

''Molimo se da udari da porosi ''Naa Doda da udari ''Mi idemo a oblaci a mi bre, Oblaci nas ito, vino, ''Iz oblaka prsten pade6''.

Vinjem bogu, rosna kia, naa polja3'' boga moli, rosna kia4'' preko sela, preko neba, oblak bre. pretekoe, porosie5''

2 Zagoneci: ''ipile vile, ipke te bile, na vidov dan, pod lipov panj'' odgonetljaj glasi: ''Kia'' (Novakovia zagon.). 3 Vuk; pjesme, knj. I, 184, v. 16. 4 Id. 185, v. 14. 5 Id. 187, v. 110. 6 Id. 188, V. 7.

Kad je sua, ovako jo pjevaju dodole, u Srbiji; pa skoro jednako pjevaju prporue u Kotarima, u Dalmaciji7. Razlika je samo u tome, to su dodole djevojke, a prporue, ili. prpci, momci. U kolu dodola jedna je od njih glavna, pa je gola i sva obloena travom i cvijeem, a tako isto, izmegju prpaca, jedan je kolovogja, pravi prpac, te se sav uvija pavitinom i draom, dok mu drugovi

pjevaju, cvijeem okieni i nosei zelene grane8.

7 Vuk. ivot i obi., str. 616. Po tome, pa i po razliitome imenu za stvar istu, mogao bi ko pomisliti, da su dodole, prvim postankom, isto srpske, a prporue hrvatske. U Bosni, zapadno od Vrbasa, zovu se aroice. Kad bi ovo bilo hrvatski naziv za njih, onda bi prporue bila rije, koja k nama pregje od starih Slovenaca. Bugari ih zovu peperuge, i, tome jednako, Rumunji paparuge, a sadanji Grci purphrouna. U bugarskim dodolskim pjesmama pripjev je: ''Oj Ljule, oj!'' U ostalome, aroia izilazi na isto znaenje, na koje i prporua: ara se, ili arka, vatra, dok je prporua to i arka. 8 Mogue, da jednom i u Kotarima igjahu okolo djevojke, a ne momci, jer se enskom rijeju oni zovu prporue, a molitvena pjesma kae: ''Prporua hodila, te je boga molila, ili: ''Prporue hodile, terem boga molile''. Varijanta u jednini ini mi se bolja od Vukove u mnoini, a dogje meni iz Kotar, od ruke prijateljske. Valja da popovi onamo dokinue enske dodole.

Kad dodola u kolu igra, izliju na nju vodu iz puna kabla. Ovom negda pobonom, a sad zazornom pantomimom, dodola i prpac, po naim selima, prikazuju na zemlji ono to biva gore na nebu; prikazuju boji brak Vida i ene mu, u naglim i plodnim vodama zaarenog ljeta1. ''Iz oblaka prsten pade'', veli ljupko dodolska pjesma; a prporuna to tumai, molei za kiu i rodnu godinu, pa i za to, da bi ''rodila nevjesta gjetia do prvoga boia''2. Na oplogjenje odnosi se i pavitina, bijela loza, to simbol ljubavi koja opaja. A do sve opojenosti neznaboake ide rije prporua, kako ovo dokazuju poredne joj rijei prpor, prporiti se, prcati se3. Mladika vinove loze, to e pustiti ile te proklijati do godine, i ono je prporak, prpoljak. U Rimu, u hramu starodrevne italske Bona Dea, koja je sanda, sanctissima, i za koju neki napisi vele, da je coelestis, nad kipom boginje nadvijala se lozova sjenica, a pod takim sjenicama godovahu joj ene; do boginjina kipa bijae pak pun krag vina4.
1 U obredu tako je glavno polijevanje vodom, da gdjekoja dodola, u Banatu i u Bakoj, od nazebe izgubi i ivot. T. S. Vilovsky, Die Serben, Wien 1884, s. 156. U Njemakoj do Rajne u Hessenu, gdje jo do vijeka XI postojae obred skoro jednak s naim, polijevahu taku djevojku (kako se ona zvala njemakom rijeju, sad se ne zna) ivom vodom iz rijeke, ka kojoj je dovogjahu djevojke drugarice. Njemaka dodola, ogoljena, ne bi se pavitinom obloila, no privezala bi struk od bunike na mali prst svoje desne noge, poto buniku uzbra malim prstom desne ruke (Grimm, Deutsche Myth., s. 493). Bunika (Bilsenkraut, hyoscyamus) bilje je drijemeno, pa na starinsko praznovjerje, s njim skopano, moe biti da se odnosi nae: ''obiao je bunca i bunicu'' za veliku skitalicu, a i glagol ''buncati'': ''bunca kao baba u bolesti''. to se tie pavitine (bijela loza, clematis vitalba), cvijet joj je bijel, a preplee se uz bijeli glog i uz ivice, dok odie mirisom grkoga badema. Vanije je to, to to bilje slui, koliko mi ree prijatelj iz kotara zadarskog, na kojekakvo gatanje, osobito o Ivanju dne. 2 Vuk. iv. i obi., str. 65. 3 Zamamljiva je analogija smisla i glasa svega ovoga sa grkim PriapoV. 4 Preller, Rm. Mythol., I B., s. 398405.

Rimske pobonice, i ako u kunoj potaji i s iskljuenjem mukaraca, bijahu, po rasputenom tancu, puke prporue. A malne kao kolo prporua nam je smatrati onaj zbor svetenica (collegium sacerdotum Bonae Deae), koji imae na elu svoju kolovogjn (magistra), te se nahogjae i u Rimu i po ostaloj Italiji, kako nam kau latinski napisi5. Bona Dea, koja je takogje agrestis, pripomae zelenilu i plodu, a raduje se vodi. Ona se svetkuje poetkom maja.
5 Ovoj istoj religiji kie i ploda ja bih primakao ime i bogotovje majke bogova, boginje 'Rea, kod Helena. Lijevanjem vod moe da joj se tumai jo preporna etimologija imena. Rea je visovita, planinkinja; a ima oko sebe prpce (kourhteV), koji, po legendi, ponikoe u plahu dadu, iz drvlja onda, kad ih sunce vidi, sagleda. Helenska Rea jeste frigijska Kibele, a Reini kureti Kibelini koribanti, po kojima se jo jae isticala pomenuta religija roda i vode. K nama

Slavenima prie frigijske i bogotovje Kibelino pojekuju, gdjegdje, nekim udnovatim jekom. Stara velika majka Kubelh, ili Migale, sjedi do velikog BagaioV, i ragja godinje sunce "atthv, "attiv, ili PapaV PapaioV, ''oca'' i ''goapodara'' proljetnog, kako se u mitu veljae. Ime "atthv, ili PapaV, nose i Kibelini svetenici. Kad ovi svetenici, inae korubanteV, ili galloi, tancaju i prose, onda su mhtragurtouteV, koja nas rije zar potsjea na slavenske davne rce. Kibele majka, Ma, 'AmmaV, jeste Dindumhnh po brdu Dindumon: slina boja osoba, u treem dijelu radnje, doletie i nama, uz Boia, novogodinje sunce, iz ''dundulova dola''. Vidiemo, da se na boi gradi mlada godina; a naroito je graditeljica Kibele, ta mater turrita, ili turrigera, kojoj glavu rese gradski zidovi. U legendama boginje i boga Atisa pominje se jela, simbol zime, bademovo cvijee, simbol rodnosti proljetne, i ljubice, oko jele posute i obavite, to je sve, takogje, do naega simbolizma moda najblie. Nego, tijelo ovo ovdje budi samo mimogred reeno. Frigijska imena dogjoe do nas prelita u grku, ili latinsku, formu; a ja nisam vjet, do li povrnome poregjenju. Bude li vrijedno, da se sva frigitina, bogotovje, prie i preostale rijei, sa slaventinom uporedi, to e ko drugi bolje od mene uiniti.

Plodnost vode, ljetne nagle kie s neba, dade naoj prporui drugo ime dodola, udvojeno od korena dha, roditi, hraniti1. Nebesna Doda, koja se prizivlje u pripjeva: ''Oj Dodo le2! Moj boo le!'', dok spori plod, hrani ljude. Dodolsko hodanje nije, u narodu, privezano za izvjesni dan, ili mjesec. U Boki kotorskoj prporue idu naokolo od Gjurgjeva do Petrova dne, u Srbiji dodole u svako suno doba, u Rumuniji od nas prizajmljene paparuge odmah po asnom postu3. Kadagod, uz arko vidilo, zemlji treba rosne kie; kad se hoe, da venue bilje i klasje propadajue opet oivi, te da se oplodi i ustraje svaki rod, zapomagae nevoljni ljudi dvojici bogova, dobrome caru i carici nebesnoj4.
1 Daniia Korijeni, str. 1078. Za udo je, da Bona Dea ima i naziv nutrix, taman po znaenju nae rijei doda, dodola. Uporedi deda, dedo, djed. 2 Znai: ''Oj hraniteljko teto!'' Le, po svoj prilici, skraeno je od llja, koje Miklosi tumai amita (Bildung der slav. Personenn., s. 73). Kako vidismo, Bugari pripijevaju sa itavom rijeju: ''Oj Ljule, oj!'' 3 I. Slavici, Die Rumnen, Wien 1881, s 1667. Slavici primjeuje i to, da je jo danas vrlo rasputeno pjevanje i plesanje rumunjskih paparuga. 4 Do Bona Dea stoji, kod Rimljana, neki vrhovni Bonus Deus.

Ipak je ljudski usklik najvrui usred bijelog ljeta, gdje je i najjaa Vidova epifanija. Vid onda pali s neba, ali, uz ivu vodu, dae zemlji, takogje uspaljenoj, tim obilatiji plod. Vidu na ast, i ljudi pridaju oganj kresovima. Vatre sad se loe najvie uoi Ivanja i Petrova dne, jer hristjanstvo dodijeli Vidov plamen najvigjenijim svecima jula mjeseca. No, da je takova slava, negda, ila Vidu poimence, razabira se po pukom obiaju u dubrovakoj okolini: kresovi onamo gore navlastito uoi Vidova dne5.
5 Matas, Miletii versus, str. 42.

Na proslava velikoga braka Vida i Vide, Voina i Lelje, kao da su prvom ispjevani i ovi stihovi, to se sad u narodu, pri svadbi ljudskoj, posvuda ponavljaju: ''Paun eta, Vojno! Le! na venanje, sobom vodi, Vojno! Le! paunicu''. Paun boja je tica, u Arijaca; sa zvjezdastim repom prikazuje nono nebo, osuto zvjezdama: Sahasrksha, ''kome je hiljadu oiju'', to je ujedno pridjev nebesnoga Indre i pauna, u mitologiji indijskoj1. A Italo-Heleni svojoj carici neba posvetili pauna. Inae, vapaj: Leljo! razlijegao se i po drugim naim himnama i molitvama. Velikog imena boginje puna bijahu usta pobonika, ako u sadanjim pripjevima ono dolazi ak etverostrueno: ''Le! Le! Leljo! Le!2'' Rimskoj Junoni nita drugo ne patri toliko, kao svadba, te je sa rodne svoje svadbe, i sline svadbe ljudske, nazivana itavom gomilom pridjevaka, kako to malo prije rekosmo. U Srbiji, u Podgorini, mladencivjenavaju se s kitom bosiljka, to je bilje Vidovo i Vidino, a prije vjenanja udavai je red na

mladoenju pogledati kroz vijenac od smilja i bosiljka3.

1 Gubernatis, Myth. zool., 2 Vuk. pjes., 3 Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, s. 134. II, p. knj. 132 I., i 340. 375.

Svojoj Bona Dea rimske ene prinoahu u jednoj decembarskoj noi, na sveanu, otajnu rtvu, uz krag vina tusti burag mladih prasica1. Sa Clodijeve drzovitosti, rtva oglasi se, jednom, i u svjetskoj historiji. rtvovane prasadi iv je spomen u naoj jednoj prii iz Vojvodine2. Bio Veljko, mlado svinjare, i bila Darinka, carska ki, ''koja pod desnim ramenom sunce, a pod levim mesec, navrh glave tri zvezde imagjae''. Jednog jutra, Veljko tjera u polje, da pasu, veliku svoja krmau i tri vrlo lijepa praseta. Sa prozora carskog dvora Darinka ih gleda gdje prolaze, pa joj se zaeli jedno prase. Dade Veljku blaga, i uze prase, koje zaklae, a ona pojela u meden kus. Drugo jutro, pa i tree, ovo isto biva s drugim i treim prasetom, dok red dogje i na krmau: ''od velike slasti praseeg peenja svi lizali prste''. Veljko neto malo se otimao pregoru prasadi, koja je u njegovoj kui pregledana svake noi. Drugom ulicom, svaki put, iao na pau; ali ''ona varo tako bijae uregjena, da je imala toliko sokaka, koliko u jednoj godini ima dana, pa svaki sokak vodio je na sredu, gde su bili carevi dvori''. Kad je pregorena i krmaa, Veliko uljeze u carsku bau. ''Tamo dogje za njim i Darinka, pa mu je ona kazivala, kako se koje cvee sadi i voe kalami, i to ima pod pazuhom i na glavi''. Gdje sutra sunce ograne, oglasi se po svoj carevini, da e Darinka biti zarunica onome, koji pogodi, to je u nje osobito. Pogagjae mnogi, a ne pogodie, i glavu izgubie. Pogje i Veljko. ''Da to mi ti dato, daj govori, ta se osobito u Darinke stvori ?'' na taj upit Veljko e odmah: ''Pod desmm pazuhom sija joj sunce, a pod levim mesec, a vrh glave tri zvezde sjajne''. Tada ''Veljka sa Darinkom venaju3, pak za cara cele one carevine kruniu'', zavruje pria.
1 Preller, Bm. Mythol., 1 B., s. 4023. Ta rtva decembarska bilo bi jedino, to bi moglo, pored ostalih slinosti, luiti rimsku od nae boginje. Ali je ova razlika tek prividna. Kako ve u jednoj opaski rekosmo, bahnue nam carica ''iz dundolova dola'', ba uz krmka i u decembru, gdje ona, ''suneva majka'', ragja mlado sunce nove godine. Prasicu Litvini rtvovahu svojoj emini: ''Telluri porcam faciebant''(A. Brckner, Beitrge zur litauischen Mythol., Archiv IX, s. 118). 2 Kojanova pripov. 21. 3 Ili ih nagjoe u zagrljaju, kako se to kazuje u drugim varijantama ove iste prie o carskoj eri i o svinjaretu sa troje prasadi. Ova crta, to je prijesnija, biti e i davnija, dok je u ostalome mitologemu Kojanova pria najprozirnija. U prii Vukovoj (dodat. 16) mladi svinjar ''mirie na bosiljak'', pa i ovo je vrijedno, da se pridri i opazi.

Veljka mi ve poznajemo. Darinka, koja ''kazuje, kako se koje cvee sadi i voe kalami'', bez sumnje je jedna sa ivom, koja ui ljude orati, a od njih ite vijenaca poljskoga cvijea'', u prii slovenskoj1. I u ovoj prii iz Vojvodine, ime ivana pomalja nam se i ako neizravno, a kano kradom: ivana je Veljkova mati2. Ne emo zar pogrijeiti mislei, da je iva i Darinka jedna te ista kitnasta i rodna zemlja. Odnos sa zemljom Darinki pritvrgjuje i samo joj ime, koje, znaenjem, posve je jednako sa imenom latinske Ops: u zemne boginje ima izobila svakovrsnog dara ljudima, te uprav po daru, i Heleni nazivahu svoju Geu pandwra, anhsidwra, Darinka je, s druge strane, pohlepna i lana na prasad, kao to i Ceres i Bona Dea, jer prasad joj simbolizira rodnost. Bona Dea naslagjuje se velikom nonom rtvom prasica u decembru, pri rogjaju novog sunca i nove godine; a eto, ba po punom i tanom broju

godinjih dana, imade ulica, to prasad, nou pregledana i uvana, njima ide do carskih dvora nae Darinke, koja pod desnim pazuhom dri sunce3.
1 Vidi na str, 112. 2 Bio jedan ovek Stanko i ena mu ivana, pa su imali sina Veljka'', ovako pria poinje. Mi izostavismo Veljkova oca i mater za to, to su bez zamaaja priajnog, i prii samo prilijepljeni. 3 Svinja, rtvovna a smatrana kao boji simbol, po svoj prilici, poda ime nekim ljudima hrvatskim i srpskim. to nekada bijae pobonost, to sada, poto davni simbolizam zaboravismo, nas dira u ivce.

O Vidu, o njegovu konju, o psu, o mau udotvornom, pa o eni njegovoj, pjesme, prie i jezik naroda iznijee nam ovo doslije kazano. Nego, uei Vida, meni se nametnulo jedno pitanje, koje mi se ini, u poslu komparativne mitologije, vrlo znatno, al odve zamotano i zagonetno, da ga se punom istinom rijei. Evo, o emu je pitanje. Jedan dio Germana, poimence istono-sjeverni Nijemci i juni Skandinavci, imadijahu vrhovnoga boga ne samo nalina Vidu, ne samo u sustini njim jednaka, ve po gotovo njemu ravna i u svemu obliju spoljanjem. Kao djeca u jedne porodice to su, navadno, jedno nalik na drugo, tako i bogovi indoeuvropskih naroda, budui istog porekla, jedni drugima prilikuju; ali slinost prevruje mjeru u tog germanskog boga, poredna s Vidom. Ime mu je Wdan kod Sas, a kod Norman Oinn. Rekoh, da mu je slinost s Vidom uprav vanredna. to je Wdan, kome ostali bogovi slue, ''kao djeca ocu'', ujedno najblai bog obilja i najotriji bog rata, to sudaranje s glavnim Vidovim svojstvima, samo po sebi, ne bi zaudno bilo. Ali je za udo ovo, da je Wdan, po jednom hroniaru, nazvan ''grandaevus'' i ,''armipotens'' (stari Voin, stari Jaka), a u sagama Edde ''Yggr'' (Strahor). Wodan ima konja nada sve konje, bijelca, kojeg jae u lomu i ograju, a izvan boja ima nonog vranca, prostoga gaul (kulja), za iju nonu krmu po gdjekoji njemaki eteoci, jo danas, ostavljaju u polju jednu rukovet klasja. ''Rusi, isto ovako, ostavljaju potogod snoplja ''Volosu u bradu''. (Grimm, Deutsche Mythol., nachtr. zur s. 130); a ovo nam je opet neka potvrda, da Volos jest Vid. Borac i lovac Wdan dri do sebe i tri hrta. Vrsne pse on gdjekad dariva; ali najsjajnije, to moe biranim junacima darivati, to je njegovo pobjedno koplje, udotvorni gngnir (otrovano koplje Strahinino): gngnirom bila se prva bitka na svijetu1. A, mjesto koplja, javlja se kod Burgunda i s maem (zeleni ma staroga Voina), dok u drugoj ruci dri zlatnu jabuku, kako Jakobog kod Ant2. Megju Sasima, nakon sabrane etve, ljudi palili kresove na brdima, uz radosni usklik: Wdan! Wdan3! Wdanu, ili Odinu, ena je Ird (Zemlja), koja je ujedno i njegova ki. Ta zemlja zvala se, gdjeto, i Fru Gode-Wode (gospoja Vida). U Eddi, vrhovnome Odinu ena jest i Frigg, a vrhovnome nekome Freyr jeste Freyja, koja mu je sestra; pa Freyr i Freyja hoe naprosto rei Gospodin i Gospoja (na gospod i gospoja, car i carica)4. Freyr imao i on udotvorni ma, s koga je gdjeto prozvan i Sahsnt, maonoa; al ga poloio, te, miran, upravlja kiom i zrakom sunanim. Do njega je plodnost, koju predskazuje, pa njegov kip ima ogromni jalloV5.
1 Ja bih rekao uzoran i dvoboj Strahine u naem epu. 2 Vidi naprijed, na str. 84. 3 U Meissenu, jal u Thyringenu, na Ivanj dan, u slavu ljetnog suncokreta, tancahu i bacahu, protiv vjetica, u krijes konjsku glavuu, kako u Dubrovniku, na Vidov dan preskau vatru, jer da je zdravo od Vade. 4 Ovako je lasan poregjaj Freyra i Freyje sa slavenskim bogovima, dok nije opravdan sa tobonjom boginjom slavenskom Prije, koja nije u istinu nikad postojala, a neki izumislie,

samo da je sa Freyjom usporede. Da pak Freyr i Freyja nisu drugo, do Odin i ena mu, razabira se poglavito iz spomenika anglosaskih i langobardskih, koji Freu dodavaju Wodenu. 5 Odinu pristaje i pridjev Osci, u kome Grimm (Deutsche Myth., s. 115119) istrauje postanak bogu Wunsch (volja, elja) neznabonih Nijemaca. A Kuhnu (Herabk des Feuers) razglaena njemaka ''wnschelruthe'' slika je strijele gromovne, ili Donarove. Meni se ini, da se s ovim podudara, te da iz prva bijae phallian, i na izraz: ''Voljani boe!'' kome muno da se nagje drugo naravno tumaenje. Pripadaju, valjda, amo i rijei: spor, nespor, sporiti, nasporiti (od spa, nadimati se, Daniia Korijeni, str. 278), pa i drugi usklik eljni: ''Da bog naspori!'' Travu spori, ili paprac, achillea millefolia, jo danas namjenjuju mladencima, i meu je na svadbi, pod njihovim stolom (Vuk. rje., pod Spori). Sva paprat, filix, sitna, a vanredno rodna, znai plodnost. Ona bijae u Slavena, Germana. i Kelta, sveto bilje, te je jo arna u predanju ovih naroda (Gubernatis, Mythol. des plantes, pod Fougere). Ruskome seljaku paprat buja i cvjeta, u ponoi na Ivanj dan; pa kad procvjeta, udara iz nje vidilo, koje svud prodire i goni svakog bijesa, a sjaju do tri sunca. Makar kakovu dumanskom inu ta paprat moe da odoli. Kao to seljak ruski, onako misli i na bokeljski. Ima u Boki neka biljka propratina, koja nikad ne pokazuje ni cvijea, ni sjemena, pa eno cvjeta, i sjeme joj sazrije nou, uoi Ivanja dne; no ga vile pokupe. Da ko, na sreu, od toga sjemena uznagje ciglo jedno zrnce, taj bi znao namah, to ivotinje govore, a i sve jezike na svijetu (Zad. Nar. List. g. 1879, br. 58). Prilika je, da je ovo isto i ona tajnovita trava, koju narod zove odoljan, u Dubrovnika odoljen (odol, pobjeda, Mikloi, Bildung der slav. Personenn., s. 30), a o njoj pjeva: ''Da zna enska glava to j' odoljan trava, svagda bi ga brala, u pas uivala, uza se nosila'', te opet, u pripjevu: ''Gjevojke su niu brale ododoljeno, odumiljeno'' (Vuk. rje., pod Odoljan i Ododoljeno). U Crnoj Gori kau, da je odoljen ''vrlo jak'', pa, da mu ublae jainu, bolesnicima uzanj pridaju i poneto od druge trave, odumiljena (Vuk. rje., pod Odumiljen). U Boki, kad je praskozorje, gleda se, ''eda je odumililo (Vrevia, Niz pripov., str. 139). Odoljen je u jednog naeg starog pisca, u Naljekovia, taman ljubavni lijek (Jagieva pripaska u Arch., V, s 92). Bie s ovim jedna i trava to sve otvara, raskovnik, u prianju narodnom. Phallinome Vidu ja bih odnosio i udotvorni tap glogov, koji se toliko esto pominje u sadanjem praznovjerju. Glogu, kao i Vidovu bosioku, cvijet je bijel i malen. Ne znam, da li pogagjam mislei, da bi ovo sve bili, manje ili vie vidni, tragovi bogotovju Vidova phalla, kod nas. to se pak tie sjevero-zapadnih Slavena, ini mi se, da je vjerski priapizam u njih iznad svake sumnje. Nakon dovrene ove opaske, evo sad itam list, kojim Adelgot, nadbiskup u Magdeburgu, 1108 g. pozivlje Nijemce na kriarsku vojnu protiv onamanjih Slavena posiljenih i uzobijetenih sa svog boga Pripegala (Arch. fr slav. Phil., VI, s. 2202). Nadbiskup jada: ''Phanatici autem illorum, quotiens commessationibus uacare libet, ferus in dictis capita, inquiunt, vult noster Pripegala; hujusmodi fieri oportet sacrificia Pripegala, ut ajunt, Priapus est et Beelphegor impudicus. Tunc decollatis ante prophanationis sue aras Christianis crateras tenent humano sanguine plenas, et horrendis vocibus ululantes, agamus, inquiunt, diem leticie, victus est Christus, vicit Pripegala victoriosissimus. ''Ferus in dictis'' i 'Victoriosissimus'' mene sjeaju na proronog ubojnog Svantevida. S druge strane, Sakso Gramatik (Hist. Dan., p. 294) pominje phallizam najkrui u bogotovju Karentina, ba na Svantevidovu otoku Rgenu. Karentinski bogovi, Porevit i Porenut, priapini su, po kazivanju Saksa. Da bi se to ikako dalo, ja bih za sva ova imena, ta zar i za ono Helmoldova boga Prone, traio isto znaenje ara i ragjanja, koje je u naim rijeima prpa, prpor, pa bih mislio, da samo razlini nazivi prikrivaju ovdje isto boanstvo.

Da godina bude rodna, taj kip, uz mladu i lijepu svetenicu (prporuu) vozi se na kolima megju narodom nagomilanim, a kadno se razvedrilo poslije kie, rtvuje se bogu ak i ljudskih rtava. Boginji ''suze'' su ''zlatne'', taman po izrazu nae zagonetke. Ali Freyr i Freyja najvole vepra (nau prasad), simbol njihove plodnosti. Slikom ovoga vepra anglosasko pjesnitvo resi sjajne kacige junacima, koje su poput zlatne kacige mladoga Strahine. Freyr ima svete konje, te se goje u pritvoru hrama njegova1. Nestana Freyja preljubila drugoga, taman kao i naa Strahina ena dumanina Ala. Ako se preljubnik ne imenuje, ipak u sjevernih Germana ima nona strahota jednoimena s Morom, Mar, Nachtmar2. Nego je Freyja, opet, i ratoborna, pa, vjerna druga Odinu, njim polazi s kolima na razbojite, kako ruska kraljica, u naoj pjesmi, prati, na intovu, visokoga junaka, kome je na grdosiju Alu boj biti3. Neko bilje vidovito

nalazi se kod Freyje i kod Freyra4.Sve ovo, ovdje navedeno, ve tjera nas neodoljivo na to, da Wdana izjednaimo s Vidom. Pa, i svrh toga, ima jo neto. Sam na Vid, sa svojim zrenjem, dovoljno tumai narodnu priu Langobarda o postanku njihova imena. Kad se Langobardi nisu jo zvali ovako, ve Vinili, zaratie se, veli pria, s Vandalima5.
1 Obiaj konjskih glavua jo danas pomie se, osobito u Meklenburgu i u donjoj Saskoj. 2 Grimm veli (Deutsche Myth., s. 384), da ovu rije on ne moe iskazati u gornjo - njemakom jeziku, pa je usporegjuje sa poljskom mora, ekom mra. Bie je ovo, dato, indoeuropsko, al mu je ime mora samo slavensko i sjevero-germansko. Kod Anglosasa bijae moere, a kod Francuza je cauchemar, to zar po uticaju Burgunda. Mar zamruje konjma repove, a protiv njega pomae molitva vrlo slina bokeljskoj (vidi na str. 102). On se boji ''dragoga dana'' i konjske glavue (Id , 8. 3845 i s. 10412). 3 Na ovakim kolima, Freyja dri do sebe dvije make, dok drugdje, kao boginja ljubavi i braka, ima sebi posveenu lasicu. U saskom Westfalenu, lasicu, po gospodarici joj, zovu froie, frau, a u Italiji donnola (vidi Grimma), to, jamano, po istoj prevedenoj langobardskoj rijei. Nije li i nevjestica, kako za lasicu vele Crnogorci, od iste brane boginje? 4 Grimm, Deutsche Myth. VII, X, XIII i s. 54751. 5 Po svoj prilici, ovi Vandali nisu gotski Vandali, nego slavenski Venedi.

Odmah Vandali pristupili Wodanu, da im pobjedu da, a Vodan ree, da e pobjeda biti onih, koje on prve ''bude prizrio pri istoku sunca1''. Vinili, po svojoj Gambari, pristupili Frei, eni Wodanoyoj, koja njima svjetova ovako: ene Vinilke pustie kosu sprijeda kao bradu, pa, ranim jutrom, prikazati e se sa muima svojim, da ih takogjer Wodan vidi sa onog mjesta, otkle on, sa istonog prozora, obiavao prizirati2. Na istoku sunca, vidi Wodan3 ove ene s dugim bradama, i zapita: Koji su ti Langobardi (Dugobradi)? A Frea odmah ree: Kojima si ti ime podao, onima udijeli i pobjedu. Vinili nadbie Vandale, a od te rijei i pobjede, posad prozvani su Langobardi. Za ovaki postanak langobardskog imena znalo se i megju Burgundima, jer u jezgri ovo isto nam pria i burgundski sastavlja takozvane Fredegarove hronike. Vandale on zove Hune, a za Langobarde veli, da su oni, na razbojitu, uzviknuli boje ime4. Pri ovom pripovijedanju dvaju hroniara, langobardskog i burgundskog, slavni filolog i njemaki mitolog J. Grimm pripominje, u odnosu sa ''fenestra orientem versus'', izreku naih pjesama: ''od bojeg prozora5''.
1 Pauli Warnef de Gestis Langobardorum (Murat, Rerum Ital. Script. T. I, Mediolani 1723), 1. I, o. 8: '' .... se illis victoriam daturum, quos primum oriente sole conspexisset''. 2 Id. ib.: ''Tunc accessisse Gambaram ad Fream, uxorem Wodan, et Winilis victoriam postulasse, Freamque consilium dedisse, ut Winilorum mulieres solutos crines erga faciem ad barbae similitudinem componerent, maneque primo cum viris adessent, seseque a Wodan videndas pariter e regione, qua ille per fenestram, orientem versus, erat solitus adspicere, collocarent''. 3 Id. ib.: ''Quas cum Wodan conspiceret oriente sole . . .'' 4 Fredegarii Schol. Chronicum (Ruin., Luteciae Parisiorum 1699), c. 65: ''Fertur desuper utraeque phalangae vos dixisse: Hi sunt Langobardi! quod ab his gentibus fertur eorum deum fusse locutum, quem fanatici nominant Wodanum. Tum Langobardi cumi clamassent: Qui instituerat nomen, concederet victoriam, in hoc praelio Chunos superant''. 5 Grimm, Deutsche Mythol., s. 114,

Ali poregjenje moe ii, mislim, mnogo dalje. U premda kratkoj prii, do tri puta Pavao Gjakon, govorei o Wdanu, istie njegovo vigjenje, kako ga je i Svantevidu istakao Helmold; dakle je Wdan, po bojem svojstvu svojem, ono isto, to i na Vid, gospodar vidila. Osim izreke ''od bojeg prozora'', mi imademo i drugu, koja jo tanije odgovara Pavlovoj: ''od istonog prozora''. A dri se u naoj Crnoj Gori jedna navika, koja moe biti da iba na ovo isto. Kad

Crnogorac putuje, a popne se na kakvu visinu, ''s koje vidi vei prostor zemlje, odmah se sjeti sile i slave boje, pa skine kapicu, krsti se i Bogu se moli1''.
1 V. Medakovi, ivot i obiaji Crnogoraca, u Novom Sadu, 1860, na str. 27.

Wdan, svakim ranim jutrom, pomalja se, uz sunce, na prozoru istonom, te gleda na svijet, koji od njega postaje. Gledao jednom i na Langobarde, kojima dade pobjedu, pa mu oni prisvojie ime. Kazasmo, da je Wdan ''grandaevus'', kao to je Vid ''stari'' Voin, ''stari ''Jaka''. Po germanskoj tradiciji, Wdan, u starosti, zalae jedno svoje oko, a, orav, skriva lice velikom eurinom1; po naoj tradiciji, on je slijepac na oba oka, a lice mu pokriva bijela bradetina2. ''Dugobradi'' na Velimir jest ''Langbart'' Pavla Gjakona; ene, u Pavlovoj prii, koje dugom kosom prikrivaju lice, oponaaju staroga Wdana. Kad Vinili poprimie bogotovje Wdanovo, bojni im usklik bio: Langbart! Langbart! po velikom bogu, koji dijeli pobjedu. Da Langobardi, na bojitu, ove boje ime klikovahu, ve nam svjedoio Fredegar. Inae, i Sasi, otprije Chauci i Cherusci, pridjedoe sebi novo svoje ime valjda od istoga boga (Sahsnt), od maa njegova, sahs3.
1 U Eddi, stari Oin naziva se Lngbarr (Dugobradi). 2 To je slijepi ''stari Dedo'', ili ''Deo'' nekih naih narodnih pria. Bie o njemu podui govor slijedom ove radnje, gdje e izloeno biti, kako mu mlado Sunce oi i vid povraa. Ime Deo, Dea, silo i na ljude, kao lino ime. I Wdan, takogje, udjeljivao ljudma svoje ime (Grimm, Deutsche Myth., s. 131). 3 Grimm, Deutsche Myth., s. 169.

Poto evo ovako utvrdismo jednakost Wdana i Vida, pridolazi pitanje: Jesu li ovog boga Slaveni uzeli od Germana, ili, obratno, od Slavena Germani? Grimm, kome, dato, nije poznat na Vid4, al je u svakoj, i najtanjoj ilici, poznat njegov Wdan, stoji, sa svom teom svoje nauke, za ono prvo; stoji indirektno, dok rije Wdan, Oinn, izvodi iz glagola staro-gornjo-njemakog watan, wuot, i staro-sjevernog vaa, , meare, transmeare, cum impetu ferri5. Wdan je, po tom, vrhovno, razumno bie, koje kroza sve prodire. Ako je to tako, Slaveni svoga Vida uzajmie u German. Pri ovakom etimu, ne bi nita mogla pomoi opaska, da u Meklenburgu, na negda slavenskoj zemlji Svantevidova bogotovja, Wdan izgovara se Wod, a da ga Burgundi zar izgovarahu Wut6, koje se oboje potpuno podudara sa naim Vid.
4 Poznaje ga 5 Deutsche Myth., s. 6 Ib. s. 10910. samo 109. u Vidi i nesavrenoj Nachtrge, slici Svantevida. Berlin 1878, a. 49.

Protiv Grimma i njegove etimologije, ma bila ona koliko ispravna, drim da vojuje znatni jedan razlog mitian, a drugi historian. Wdan, oevidno, poremeuje germanski Olimp. Indo-europski narodi namijenie prvo mjesto, jal bogu svijetloga neba, jal bogu groma. Kod German neizvjestan je poloaj vrhovnoga boga. Reklo bi se, da oni prvim mjestom odlikovae Gromovnika, njemakog Donar skandinavskog Thrr, a odlinim mjestom, odmah tik njega, njemakog Zio, skandinavskog Tyr, ravna, po davnosti i po svjetlosti, helenskome Zeusu. Nego, eto i treega, uzvisitog boga, Wdan Odinn, koji turka ona dva boga, i sebi prisvaja gospodstvo u. panteonu. udno koleblje se, u germanskoj mitologiji, visoki presto boga vrhovnoga, dok je taj presto, u

drugim mitologijama, stanovit i nepomian, barem u izvjesnoj periodi boje historije. Kako to, u Germaniji? Cijenim, da tome nema jasna odgovora, ve ako se kae, da je Wdan pridoao i uturio se, na zabunu njihovu, megju germanske bogove. Tea je injenica koja slijedi. Buja Wdanovo bogotovje, ne kod sviju, nego kod izvjesnih germanskih plemena: kod Sas, i od njih potekavih Anglosasa, kod danskih Norman, kod Langobard, kod Burgund. Megju ovima je, i prianju o Wdanu, i bogotovja, pravo ognjite, s kojega tek varnice odlijeu ostalim Germanima. No, Sasi, danski Normani, Langobardi i Burgundi, to su sve krajinici na sjevero-istonoj megji starog germanskog svijeta. U davno doba, Langobardi i Burgundi sjegjahu do baltikog mora, a pripadahu suevijskoj istonoj grani Germana, kojoj, rek' bih, da se pridjede tota slavensko1. U Sueve, po Tacitu2, valja brojiti i Angle, drugu sastavinu anglosaskoga naroda Uzmemo li na um geografini poloaj sviju ovih plemena, mi ih opaamo u najtjenjem dodiru sa oblinjim baltikim Slavenima. Ako je pak kod tih Germana glavni bog Wdan, dok nije kod junih, ni kod zapadnih, ni valjda kod najsjevernijih, sljeduje odatle, po mom miljenju, da ga ba baltiki Slaveni darovae baltikim Germanima3.
1 Glede religije, meni se ini, da Tacit zadosta razlikuje suevijsku od germanske zapadne. Za ovu veli (Germ. c. 9): ''Deorum masime Mercurium colunt, cui certis diebus humanis quoque hostiis litare fas habent Herculem ac Martem concessis animalibus placant'', dok za bogove Sueva ovako govori (c. 39): '' . . ibi regnator omnium deus, cetera subjecta atque parentia'', pa na dalje (c. 40): '' . . in commune Nerthum, id est, Terram matrem colunt, eamque intervenire rebus hominum, invehi populis arbitrantur''. Ovi vrhovni bog i boginja, osim kojih Tacit kod Suev, nikoga vie ne spominje, kano da vrlo nalikuju baltikomu Svantevidu i eni njegovoj. I Tacitova ''insula Oceani'' (c. 40)) gdje se u velike oboava mati Zemlja, Nertha, moe lasno biti ostrvo Rgen. 2 Germ., c. 40 3 Burgundima, n.p., kano da dadoe cijelu religiju i sustav politini. Kod Rujan vidismo, da je u mnogom svetenik bio stariji od kralja. Kod Burgunda veliki im svetenik (sinistes) doivotan je, dok kralja (hendinos) zbacuju, zadesi li narod nedaa s velike gladinje, ili rata zatorna. Ova ustanova lui neznaboce Burgunde od ostalih Germana Vrijedno bi pak bilo ispitati otkle Valteru Skottu, u njegovu romanu Ivanhoe, dvaput megju sasonskim bogovima spominjani Crnebog. Sasonka Ulrika, jednom, veli (gl. XXVII): ''Bolje bi bilo, da se povratim Wodenu, Herthi i Zernebocku, bogovima naih jo nepokrtenih pradjedova'', a, drugom, opet (gl. XXXI): ''Napalite zublju, Zernebock urlie!''

Toga dara i ista historija iznosi jedan znaajni primjer. Danski kralj Sveno privre se arkonskome Svantevidu, i poasti ga poklonom skupocjene ae1. U ostalom, neki mutni spomen Wdanova inostranstva sauvae i sami Germani. Po vie no jednom svjedoanstvu2, Wdan odlazi iz Germanije, on je protjeran u tugjinu, u strane istone. Pae, u istonim krajevima on caruje, te se otuda vraa doma, ili otuda kree na zapad. U tome je istoku Wanaheim, Wanaland, zemlja Wana, kako kau eddine sage. Kau one i to, da je Freyja Wanadis, biva od roda istih Wan. Ali su Vani, po skandinavskom jeziku, ono to i Venedi, Vendi, po njemakom, to jest Slaveni3.
1 Saxonis Gramm Hist. Dan., I XIV, p. 288 2 Vidi a Grimma Deutsche Myth. opasku na str. 1356. 3 P. J. Schafariks Slavische Alterthmer, Leipzig 18434, I, 11. Ovome zakljuaju moglo bi se zabaviti jedino to, da bog u eddinim sagama putuje i vojuje na svoje mitine dumane, preodjevene imenom narodnih neprijatelja Skandinavcima, kao to, u istinu, to bijahu Vendi, jal Slaveni. I na bog, u docnijoj versiji, vojuje na Turina, ili na Tatarina

K opasci na str. 56 pridaj: Puku istinu bugartica, iz kruga kosovskog, ve metnuo pod sumnju tanki prosugjiva narodnih pjesama, St. Novakovi (Archiv, III, s. 44951). Ono o konjskoj glavui na str. 91, vr. 268, itaj ovako: Kad na teak, na zatitu uljanika, ili kue, ili polja, natie na motku konjsku suhu glavuu, time, makar i nesvijesno, prizivlje u pomo kulja.

Izvor: www.svevlad.org.yu