KIKA

Gabriel Garcia Marguez Sjeanje na moje tune kurve

KIKA 01. ONE GODINE kad sam navrio devedesetu, poelio sam si darovati no razuzdane strasti s mlaahnom djevicom. Sjetio sam se Rose Cabarcas, vlasnice ilegalne javne kue koja je obiavala obavjetavati svoje dobre klijente o novim raspoloivim djevojkama. Nikad nisam popustio takvoj, niti bilo kojoj od njezinih brojnih besramnih kunji, ali ona nije vjerovala u istou mojih naela. Moral je takoer pitanje vremena, govorila je, pakosno se smijeei, vidjet e ve. Bila je neto mlada od mene, a kako ve godinama nita o njoj nisam uo, moda vie i nije bila meu ivima. Ipak sam odmah prepoznao glas s druge strane linije, te ispalio bez okolianja: Danas moe. Uzdahnula je: O, jadna moja mudrice, nema te dvadeset godina, a onda se pojavi samo da bi traio nemogue. Odmah potom se pribrala i ponudila mi nekolicinu oaravajuih mogunosti, ali, iskreno, sve iskoritene. Odluno sam odbio, inzistirajui na djevici, i to za tu istu no. Uznemireno me upitala: to zapravo eli dokazati? Nita, odgovorih, no pogodila me gdje najvie boli, jer sam dobro znao to mogu a to ne mogu. Ne trepnuvi odgovorila je da mudraci znaju mnogo, ali ne znaju sve: Jedine Djevice koje jo postoje ste vi, roeni u kolovozu. Zato me nisi ranije pitao? Nadahnue dolazi bez najave, rekao sam joj. Ali moda to moe priekati, rekla je, opet mudrija od bilo kojeg mukarca, i zatraila barem dva dana kako bi temeljito proeljala trite. Odgovorio sam joj ozbiljnim glasom da je po ovom pitanju, u mojim godinama, svaki sat poput godine. Ti vrapca, onda nema ekanja, odgovorila je bez ustezanja, ali nema veze, ovako je uzbudljivije, nazvat u te za sat vremena. Nema potrebe isticati jer vidi se na kilometar: ruan sam, plah i zastario. Ali budui da nisam elio biti takav, umiljao sam si da sam potpuno drukiji. Pa do dana dananjeg u tome usrdno ustrajem, barem kako bih umirio vlastitu savjest. Sve sam zapoeo neuobiajenim pozivom Rosi Cabarcas, to je, kad danas o tome razmiljam, bio poetak novog ivota, u dobi u kojoj je veina smrtnika ve umrla. ivim u kui kolonijalnog stila, na sunanoj strani parka San Nicolas, gdje sam proveo sve dane svog ivota, bez ene i bez imetka, gdje su ivjeli i umrli moji roditelji i gdje sam naumio umrijeti sam, u krevetu u kojem sam i roen, jednog dana za kojeg se nadam da je jo daleko, i da e biti bez boli. Otac je kuu kupio na javnoj drabi krajem devetnaestog stoljea, prizemlje je iznajmio talijanskim trgovcima za njihove luksuzne duane, a sebi namijenio drugi kat, gdje e ivjeti sretan s kerkom jednog od Talijana, Florinom de Dios Cargamantos, vrsnom interpretatoricom Mozarta, poliglotkinjom, pobornicom Garibaldija, ujedno najljepom i najdarovitijom enom koja je ikada ivjela u ovom gradu: mojom majkom. Kua je prostrana i svijetla, s lukovima ukraenim tukaturom i podovima poploenim dvobojnim kockastim florentinskim mozaicima, s etverokrilnim ostakljenim vratima koja vode na balkon gdje je majka sjedila za oujskih veeri, pjevajui ljubavne arije zajedno sa svojim talijanskim roakinjama. Otuda se vidi park San Nicolas s katedralom i spomenikom Kristoforu Kolumbu, a jo dalje skladita rijenog pristanita i nepregledni obzor iroke rijeke Magdalene, kilometrima daleko od njezina ua. Jedina mana kue je to se sunce tijekom dana smjenjuje na prozorima, pa ih sve valja pozatvarati kad se pokua odrijemati siesta u pripeci tako stvorena hlada. Kad sam ostao sam, s navrene trideset i dvije godine, preselio sam se u sobu koja je pripadala mojim roditeljima, otvorio sporedna vrata prema knjinici i zapoeo prodavati na drabama kako bih si osigurao ono neophodno za ivot, rasprodavi na kraju gotovo sve osim knjiga i mehanikog klavira. etrdeset godina bio sam urednik brzojava u dnevnim novinama El Diario de la Paz, to je znailo pretoiti u lokalni jezik vijesti iz svijeta koje smo hvatali u letu kroz zvjezdani prostor na kratkim valovima ili kao Morseovo znakovlje. Danas se kako-tako snalazim s mirovinom zasluenom ovom izumrlom profesijom; jo slabije snalazim se s onom koju sam si priskrbio kao uitelj kastiljanske i latinske gramatike, gotovo nikako s prihodom od nedjeljne kolumne

KIKA koju sam neprestano pisao tijekom vie od pola stoljea, i ama ba nikako s naknadom za kratke glazbene i kazaline dnevne vijesti koje su mi usluno objavljivali prigodom estih posjeta uglednih izvoaa. Nikad nisam radio nita drugo doli pisao, ali nemam smisla ni sposobnosti za pravog pisca, potpuno su mi nepoznate postavke dramaturke kompozicije, a to to sam se naao u ovom poslu zahvaljujem svom ufanju u prosvjeenost koju sam tijekom ivota stekao velikom naitanou. Grubo reeno, izdanak sam ljudskog roda bez posebnih znaajki ili talenta, i ne bih imao to ostaviti buduim naratajima da nije bilo dogaaja koje se spremam, kako najbolje znam i mogu, iznijeti u ovim sjeanjima na moju veliku ljubav. Onoga dana kad sam navrio devedesetu, probudio sam se, kao i uvijek, u pet ujutro. Jedina obveza bila mi je, budui da je bio petak, napisati kolumnu koja je izlazila nedjeljom u novinama El Diario de la Paz. Simptomi svitanja bili su kao stvoreni da zatome svaki nagovjetaj sree: ve od zore boljele su me kosti, arilo me u dupetu i ula se olujna grmljavina nakon tri mjeseca sue. Pristavivi kavu, okupao sam se, popivi potom poveu alicu zaslaenu medom, uz dva komada torte s branom korijena yuke, odjenuvi udobnu platnenu odjeu za po kui. Tema kolumne toga dana, naravno, bio je moj devedeseti roendan. Nikada o godinama nisam razmiljao kao o kapima kie koje teku niz oluk pokazujui koliko nam je vremena preostalo. Kao dijete uo sam govoriti da se ui iz vlasita, kad ovjek umre, preplaene razmile po jastucima, na sramotu obitelji umrloga. Kao rezultat, prije polaska u kolu dao sam se oiati do gola, a i danas netedimice perem ono rijetkih vlasi to mi je preostalo. to e rei, danas to priznajem, da sam ve zarana imao snanije izgraen osjeaj drutvenog stida nego osvijetenost o neminovnosti smrti. Prije nekoliko mjeseci odluio sam da moja roendanska kolumna nee biti tek tualjka nad proteklim godinama, ve naprotiv pohvala starosti. Zapitao sam se kad sam uope spoznao da sam star i vjerujem da je to bilo tek prije koji dan. Kad sam imao etrdeset i dvije godine, otiao sam lijeniku zbog bolova u leima koji su mi oteavali disanje. Nije tome pridao posebne vanosti: Ovi su bolovi normalni u vaim godinama, rekao je. Ako je tako odgovorio sam mu onda nisu normalne moje godine. Lijenik mi se saalno osmjehnuo. Vidim, pravi ste filozof, rekao je. To je bilo prvi put da sam o svojim godinama razmiljao kao o starosti, no ubrzo sam zaboravio na to. Ponekad bi me snala kakva boljka koja se inila poput samrtnog udarca, da bi sljedeeg dana nestala. U to sam doba uo da je prvi pokazatelj starosti kad pone nalikovati svom ocu. ini se da sam, dakle, osuen na vjenu mladost, pomislih, jer moj konjski profil nikada nee poprimiti nadutost karaktera mog oca, niti e ga krasiti klasine crte lica moje majke. Istina lei u injenici da prve promjene dolaze tako sporo da ih se jedva primijeti, sami sebe iznutra vidimo onakvima kakvi smo oduvijek bili, no drugi ih opaaju izvana. U pedesetima sam polako poeo shvaati to znai starjeti, kad sam opazio prve praznine u pamenju. Prevrnuo bih kuu u potrazi za naoalama, dok ne bih primijetio da su mi na nosu, ili bih s njima otiao pod tu ili bih stavio one za itanje, ne skinuvi prethodno one za daljinu. Jednog sam dana dva puta dorukovao jer sam zaboravio da sam to ve jednom uinio, i nauio sam prepoznavati paniku u oima prijatelja kad se ne bi usuivali upozoriti me da ponavljam ono to sam im ve ispriao tjedan ranije. U to sam doba u pamenju imao popis poznatih lica i popis imena za svako od njih, ali kad bih se s nekim pozdravljao nisam uspijevao povezati lice s imenom. Po pitanju seksualnosti starenje me nije previe brinulo jer moja mo nije toliko ovisila o meni, koliko o njima, a one, kad ele, dobro znaju to i kako. Danas su mi smijeni mladii u osamdesetima koji odlaze lijeniku proganjani raznim strahovanjima, a ne znaju da ona u devedesetima postaju i gora, ali nevana: to je rizik kojem se izlae iv ovjek. Meutim, trijumf ivota lei u injenici da se iz pamenja starih ljudi redovito gubi ono manje bitno, dok

KIKA rijetko zakazuje kad se radi o neem uistinu vanom. Ciceron je to saeto izrazio: Nema starca koji bi zaboravio gdje je sakrio svoje blago. Ovim i slinim razmiljanjima zavrio sam prvu biljeku za kolumnu kad je kolovoske sunce zasjalo kroz kronje bademovih stabala u parku a rijeni potanski brod, kasnei tjedan dana zbog sue, oglasivi se sirenom, uplovio u luki kanal. Pomislio sam: Evo, stie moja devedeseta. Nikad neu saznati zato, niti to pokuavam odgonetnuti, ali pod utjecajem ove zastraujue misli, odluio sam nazvati Rosu Cabarcas kako bi mi jednom pustopanom noi pomogla uveliati proslavu roendana. Godinama sam ivio u savrenom miru s prohtjevima vlastita tijela, posvetivi se ponovnom proizvoljnom iitavanju klasika i privatnim programima klasine glazbe, ali pouda koja me obuzela toga dana inila mi se pravim darom od Boga. Nakon to sam je nazvao, nisam mogao nastaviti s pisanjem. Objesio sam viseu mreu u kutak knjinice kamo ne dopire jutarnje sunce i prilegao, nemirna duha izmuena iekivanjem. Bio sam razmaeno dijete viestruko darovite majke koju je u pedesetima odnijela tuberkuloza, uz strogog oca besprijekorna ugleda koji je smrt doekao u svom udovakom krevetu onoga dana kad je potpisan Nizozemski sporazum kojim je obiljeen zavretak Tisuudnevnog rata i drugih graanskih ratova prethodnoga stoljea. Mir je neoekivano i neeljeno promijenio grad. Gomila slobodnih ena donijela je neslueno bogatstvo starim krmama u irokoj ulici koja je kasnije postala poznata kao perivoj Abello a danas se zove Kolumbovo etalite, u gradu koji mi je prirastao srcu, omiljen domaem i stranom svijetu zbog ugodna karaktera njegovih stanovnika i istoe njegova svjetla. Nikad nisam spavao sa enom a da joj nisam platio, a one rijetke koje nisu bile u tom poslu bih uvjerio ili ih prisilio da uzmu novac, pa makar ga potom bacile. S dvadeset godina poeo sam voditi zapisnik s imenima, godinama, mjestima, kratkim podsjetnikom na okolnosti i ljubavne tehnike. Do pedesete sam zabiljeio petsto etrnaest ena s kojima sam bio barem jednom. Prestao sam zapisivati kad tijelo vie nije imalo toliko prohtjeva, pa sam mogao nastaviti brojati ne biljeei dalje. Drao sam se svojih pravila. Nikad nisam orgijao, sudjelovao u zavjerama, nisam povjeravao tajne, niti prepriavao pustolovine tijela ili duha jer sam ve u mladosti spoznao da nita nije nekanjivo. Jedina neobina veza bila je ona koju sam godinama odravao s Damianom. Bila je gotovo djevojica, Indijanka, snana i divlja, govorila je malo i odrjeito, hodala bosa kako me ne bi ometala dok piem. Sjeam se da sam itao Portret Lozane Andaluanke u mrei u hodniku i sluajno je ugledao nagnutu kako pere rublje, u suknji tako kratkoj da su njezine zanosne obline ostale u potpunosti razotkrivene. Obuzet neodoljivim arom, straga sam joj zadigao suknju, do koljena joj spustio gaice i uzeo je onako kako ne prilii. Ajme, gospodine, rekla je, zajecavi potiteno, to nije za ulaz nego za izlaz. Snaan drhtaj potresao joj je tijelo, ali je ostala stajati. Posramljen time to sam je ponizio, elio sam joj platiti dvostruko vie no to su u to vrijeme traile one najskuplje, ali nije eljela ni uti, pa sam joj bio prisiljen povisiti plau, uraunavi po jedanput mjeseno, kad sam je uzimao, uvijek dok je prala rublje i uvijek onako neprilino. Ponekad bih pomislio kako bi ova prebrojavanja bila dobra podloga za priu o mom nesreenom ivotu, a naslov mi se sam nametnuo: Sjeanje na moje tune kurve. Moj je drutveni ivot, naprotiv, bio nezanimljiv: oba roditelja mrtva, samac bez budunosti, osrednji novinar, etiri puta finalist Proljetnih knjievnih susreta u Cartageni de Indias i ljubimac karikaturista zbog moje izvanredne runoe. Hiti: promaen ivot koji je krenuo nizbrdo onog popodneva kad me majka s devetnaest godina povela da vidimo hoe li El diario de la Paz objaviti kroniku kolskog ivota koju sam napisao na satu kastiljanskog jezika i govornitva. Objavljena je u nedjelju uz ohrabrujuu direktorovu uvodnu rije. Kad sam godinama kasnije saznao da je majka platila objavljivanje te, i sedam sljedeih kolumni, bilo je ve kasno da

KIKA propadnem u zemlju od stida jer moja je tjedna kolumna ve letjela noena vlastitim krilima, a osim toga bio sam i urednik brzojava i glazbeni kritiar. im sam maturirao s odlinim uspjehom, poeo sam drati satove kastiljanskog i latinskog na tri dravne gimnazije istovremeno. Nisam bio bogzna kakav uitelj, nedovoljno obrazovan, nedovoljno zainteresiran, bez imalo suosjeanja prema toj jadnoj djeci koja su ila u kolu jer je to bio najjednostavniji nain izmicanja roditeljskim okrutnostima. Jedino to sam za njih mogao uiniti bilo je da im drvenim ravnalom utjeram strah u kosti kako bi upamtili barem moju omiljenu pjesmu: Ova, Fabio, srce me boli!, to gleda, pusta polja i snudeno brdace, bila su nekad slavna Italika*. __________________________
* Pjesma ruevinama Italike, Rodrigo Cara (1573-1647.); preuzeto iz Kratke povijesti panjolske knjievnosti, Demetra, Filoloka biblioteka Dimitrija Savia (nap.prev.)

Tek kao starac sluajno sam otkrio da su mi uenici potajice nadjenuli pogrdni nadimak: Profesor Snudeno Brdace. To bi ujedno bilo sve to mi je ivot udijelio, a ja nisam uinio nita da od njega izvuem togod vie. Ruao bih sam izmeu pojedinih satova, a u est popodne bih dolazio u novinsku redakciju u lov na signale iz zvjezdanog prostora. U jedanaest naveer, kad se zakljuivalo izdanje, zapoinjao bi moj stvarni ivot. Spavao sam u Kineskoj etvrti, dva-tri puta na ijedan, s toliko razliitih druica da sam dva puta ponio naslov klijenta godine. Nakon veere u oblinjoj kavani Roma, nasumce bih odabirao kakav bordel, k risom ulazei kroz stranje dvorite. inio sam to iz uitka, ali je na kraju ispalo korisnim za moj posao zahvaljujui blagoglagoljivosti velikih politikih riba, koji su svojim ljubavnicama za jednu no povjeravali dravne tajne, ni ne pomiljajui da ih javno mnijenje oslukuje kroz tanku kartonsku pregradu. Na taj sam nain, dakako, saznao i da se moja neizljeiva samoa pripisuje nonoj pederastiji s malim siroiima iz ulice Del Crimen. Na to sam, sreom, brzo zaboravio, dijelom i stoga jer sam takoer uo i ono dobro to se o meni govorilo to mi je godilo u onolikoj mjeri koliko je bilo istinito. Nikad nisam imao velikih prijatelja a oni rijetki koji su to umalo postali, odoe u New York. to e rei: umrli su, jer pretpostavljam da ispaene due tamo nalaze utoite kako ne bi morale probavljati istine o svom prolom ivotu. Otkako sam u mirovini, nemam mnogo obaveza, tek petkom predveer nosim tekst u redakciju ili odraujem kakve druge manje ili vie unosne poslove: koncerti na Akademiji, slikarske izlobe u Umjetnikom centru iji sam suosniva, poneka gradska skuptina u Drutvu za promicanje javnog napretka, ili neki znaajan dogaaj u kazalitu Apolo. Kao mladi odlazio sam u kino na otvorenom gdje nas je podjednako mogla iznenaditi pomrina mjeseca kao i obostrana upala plua uslijed sluajnog pljuska. Ali vie od filmova zanimale su me none ptiice koje su pristajale i po cijeni od jedne ulaznice, ili davale badava ili na otplatu. Filmovi ba i nisu moja strast. Perverzni kult Shirley Temple bio je kap koja je prelila au. Moja jedina putovanja bila su etiri izleta na Proljetne knjievne susrete u Cartageni de Indias, prije nego to sam navrio trideset godina, i probdjevena no na motornom brodu, kad me Sacramento Monid pozvala na otvaranje svog bordela u San Marti. to se tie mog privatnog ivota, nisam zahtjevan po pitanju prehrane i bilo me je lako zadovoljiti. Otkako je Damiana ostarjela i prestala mi kuhati, moj jedini redovni obrok bila je tortilla od krumpira u kavani Roma nakon zakljuivanja izdanja.

KIKA Tako sam dan uoi svog devedesetog roendana ostao bez ruka i nisam se mogao usredotoiti na itanje- u iekivanju kakvog glasa od Rose Cabarcas. ( vrci su glasno cvrali u egi ranog poslijepodneva, a sunce koje se smjenjivalo na otvorenim prozorima tri puta me prisililo da mijenjam mjesto viseoj mrei. Uvijek mi se inilo da su dani oko mog roendana najtopliji u cijeloj godini, to sam nauio tolerirati, ali u ovom raspoloenju to je bilo vrlo teko. Oko etiri sata pokuao sam se umiriti uz est suita za violonelo Johanna Sebastiana Bacha, u savrenoj izvedbi Pabla Casalsa. Smatram ih vrhuncem cjelokupnog glazbenog stvaralatva, ali umjesto da mi po obiaju donesu smirenje, dovele su me u stanje potpune klonulosti. Uz drugu sam zadrijemao, nekako mi je bila spora, a u snu sam pomijeao jecaje violonela sa sirenom odlazeeg broda. U taj as probudila me zvonjava telefona, a hrapavi glas Rose Cabarcas vratio me u stvarnost. Ima ludu sreu, rekla mi je. Nala sam ti bolju ptiicu nego to si traio, ali postoji potekoa: jedva da je navrila etrnaest godina. Ne libim se dirnuti u osinjak, rekao sam joj u ali, ne shvaajui to eli rei. Ne radi se o tebi, rekla je, pitanje je tko e platiti da mene ne strpaju u zatvor na tri godine. Naravno da nitko nee platiti, a ponajmanje ona, to je bilo jasno. Obogatila se na maloljetnicama koje su joj donosile najvei promet, poduavala ih je i iskoritavala sve dok ne bi krenule dalje teim putem starijih prostitutki u glasovitom bordelu kod Crne Eufemije. Nikad nije platila nikakvu globu jer su hodnicima njezine kue defilirali lokalni monici, od predstavnika vlasti do posljednjeg smutljivca gradskog poglavarstva, i bilo je teko i zamisliti da vlasnica ne bi iznala naina ogrijeiti se o zakon kako joj se prohtije. Njezine su zakanjele bojazni bile tek pokuaj da izvue to vie koristi za sebe: to kanjivije, to skuplje. Problem je rijeen tako da je usluga poskupjela za dva pesosa i dogovorili srno se da u u deset sati doi u njezinu kuu s pet pesosa u gotovini kako bih unaprijed platio. Ni minute ranije jer je djevojica morala nahraniti i uspavati mladu brau i opremiti na spavanje reumatinu majku. Jo etiri sata. Kako su pretjecali, srce mi se ispunilo kiselkastom pjenom koja mi je oteavala disanje. Uzalud sam se trudio ispuniti vrijeme, posvetivi se proceduri odijevanja. Nita neobino za mene, ak i Damiana kae da se spremam kao mlada. Obrijao sam se britvom, ekao da se rashladi voda u kupaonici, pregrijana u suncu izloenim cijevima, a u jednostavnom naporu brisanja runikom ponovno sam se sav preznojio. Odjenuo sam se u skladu s predstojei m nonim pothvatom: bijele platnene hlae, kruta koulja utirkana ovratnika s plavim prugama, kravata od kineske svile, ulatene izme i sat od istog zlata na lancu privren o rupicu na reveru. Na kraju sam podvinuo krajeve hlaa kako se ne bi vidjelo da sam se za pedalj smanjio. Smatraju me krcem jer nitko ne moe ni zamisliti koliko sam siromaan s obzirom na to gdje ivim, a prava je istina da ovakva no daleko nadilazi moje mogunosti. Iz kovega s uteevinom, spremljenog ispod kreveta, izvukao sam dva pesosa za sobu, etiri za vlasnicu, tri za djevojku i jo pet da mi se nae za veeru i druge manje izdatke. Dakle, etrnaest pesosa, onoliko koliko mi novine plaaju za nedjeljnu kolumnu. Sakrio sam ih u skriveni dep na opasau i namirisao se kolonjskom vodom Lanman & Kemp-Barclay & CO. Osjetio sam navalu panike i na prvi otkucaj zvona spustio sam se nesigurno mranim stubitem, preznojavajui se od straha, te zakoraio u blistavo predveerje uoi mog roendana. Zahladilo je. Grupice osamljenih mukaraca glasno su raspravljale o nogometu na Kolumbovom etalitu, stojei izmeu nanizanih taksija usred kolnika. Orkestar limene glazbe izvodio je eznutljivi valcer pod rascvjetanim kronjama. Jedna od ocvalih prostitutki koje su mamile slubenike u ulici De los Notarios upitala me, kao i obino, imam li cigaretu, a ja sam joj, kao i obino, odgovorio: Ne puim ve trideset i tri godine, dva mjeseca i sedamnaest dana. Prolazei ispred El Alambre de Oro, pogledao sam se u osvijetljenim izlozima i nisam izgledao onako kako sam se osjeao, ve starije i odjeven u prnje.

KIKA Malo prije deset uao sam u taksi i zamolio vozaa da me odveze do gradskog groblja, pokuavajui prkriti kamo zapravo idem. Smijeei se, pogledao me ogledalu i rekao: Nemojte me plaiti, vaa uenost dao Bog da i sam doivim vae godine. Zajedno smo izali kod groblja jer nije imao sitnia, pa smo otili razmijeniti novac u La Tumba, bijednu gostionicu i kojoj jadni pijanci oplakuju svoje mrtve. Kad smo sredili raun, voza mi veli ozbiljnim glasom: Budite oprezni, gospodine, kua Rose Cabarcas nije ni sjena onoga to je bila. Mogao sam mu tek zahvaliti, te jo jednom konstatirati kako za vozae s Kolumbovog etalita nema tajne pod kapom nebeskom. Zaao sam u siromanu etvrt koja nije imala nita zajednikog s onom koju sam poznavao u moje vrijeme. Bile su to iste one iroke ulice prekrivene toplim pijeskom, kue otvorenih vrata, zidovi od sirovih dasaka, krovovi od palmina lia i ljunana dvorita. Njihovi su stanovnici izgubili svoj mir. U veini kua odravale su se uobiajene zabave petkom od ilih vam je bubnjeva i inela podrhtavalo u utrobi. Svatko je za pedeset centava mogao ui na zabavu koja mu se najvie sviala, ali mogao je ostati i vani i besplatno plesati. Hodao sam proet nelagodnim osjeajem da bi me vrlo lako mogao progutati mrak, ali nitko na mene nije obraao pozornost, osim nekog mravog mulata koji je drijemao na ulaznim vratima oblinje kue. Zbogom, doktore doviknuo mi je iz sveg glasa Dobro je opalite! to sam drugo mogao nego zahvaliti mu. Morao sam tri puta zastati da bih povratio dah, prije no to sam svladao i posljednji obronak. Otamo sam vidio ogromni bakreni mjesec visoko na obzoru, a nenadana bol u trbuhu natjerala me da zadrhtim nad vlastitom sudbinom; ipak ubrzo je iezla. Na samom kraju ulice, koja se pretvarala u vonjak, uao sam u radnju Rose Cabarcas. Ona nije izgledala isto. Bila je najobzirnija madam te stoga i najpoznatija. Kako je bila visoka stasa, zvali smo je vatrogasnom zapovjednicom, koliko zbog njezine korpulentnosti, toliko i zbog njezine uinkovitosti pri gaenju uzavrelih strasti medu klijentelom. Ipak, samoa joj je usukala tijelo, smeurala kou i utanjila glas tolikom umjenou da je nalikovala staroj djevojici. Otprije su joj ostali samo savreni zubi, i onaj jedan to ga je iz koketerije dala pozlatiti. Nosila je iskljuivo crninu u znak alosti za suprugom koji je umro nakon pedeset godina zajednikog ivota, naglaavajui je crnom kapicom kojom je alila za preminulim sinom jedincem koji joj je pomagao kad bi zapala u tekoe. Samo su joj sjajne oi bile ive i okrutne i one su me uvjerile da joj se narav nije promijenila. Radnja je imala malenu svjetiljku na stropu i gotovo nita za prodaju u ormarima koji ak nisu ni bili paravan glasovitoj profesiji za koju je svatko znao, ali je nitko nije priznavao. Kad sam stigao, Rosa Cabarcas upravo je ispraala muteriju, hodajui na vrhovima prstiju. Ne znam je li me uistinu nije prepoznala ili se tek pretvarala, reda radi. Sjeo sam dokono na klupu i pokuao je u sjeanju prizvati onakvu kakva je nekad bila. Ne jednom me je, dok smo jo oboje bili u punoj snazi, i sama spasila od mojih tlapnji. Mislim da mi je proitala misli jer se okrenula prema meni pomno me motrei uznemirujuom prodornou. Vrijeme se za tebe zaustavilo, tuno je uzdahnula. elio sam joj polaskati: ali za tebe nije, uinilo te boljom. Ozbiljno, rekla je, ak ti je pomalo zasjalo lice stare kljusine. Moda stoga to sam promijenio panjak, rekoh u ali. ivnula je. Koliko se sjeam, krasila te divovska batina, rekla je. Kako ide? Izvukao sam se rijeima: Otkako se nismo vidjeli, jedina novost je to me ponekad ari u dupetu. Trenutano je uspostavila dijagnozu: Nedovoljna uporaba. Rabim ga u svrhu za koju ga je Bog stvorio, rekao sam joj, ali istina je da se arenje javlja ve due vrijeme i uvijek za puna mjeseca. Rosa je stala prevrtati po svom krojakom kovegu i otvorila kutijicu s nekom zelenom kremom koja je mirisala na ulje za masau na bazi aranike. Reci maloj da te namae svojim prstiem ovako, kruila je kaiprstom s bezonom rjeitou. Odgovorio sam joj da sam, Bogu hvala, jo sposoban opstati bez narodskih pripravaka. Narugala mi se: Ajme, maestro, oprostite to sam se drznula pouavati vas. Preli smo na posao.

KIKA Djevojka je bila u sobi od deset sati, rekla je, lijepa je, ista i dobro odgojena, ali prestravljena jer joj je neka prijateljica, koja je pobjegla s lukim radnikom iz Gayra, iskrvarila za dva sata. No dobro, priznala je Rosa, to je i razumljivo jer oni iz Gayra su na glasu da s njima nema ale. Vratila se na temu: Jadnica, pored svega prisiljena je po cijele dane priivati dugmad u tvornici. To mi se ne ini isuvie napornim poslom. Tako mislite vi mukarci, odgovorila je, ali to je tee od klesanja kamena. Jo mi je priznala da je maloj dala napitak od odoljena i da ona sad spava. Pobojao sam se da je poticanje saaljenja druga lukavtina za podizanje cijene, ali ne, moja rije vrijedi zlata, rekla je. Uz stroga pravila: sve se zasebno plaa, u gotovini i unaprijed. Tako je i bilo. Poao sam za njom preko dvorita, ganut ocvalou njezine puti i teinom koraka njezinih oteenih nogu u arapama od tekog pamuka. Pun mjesec dosizao je sredite nebeskog svoda i inilo se da je svijet uronjen u zelenu vodu. U blizini radnje nalazio se podest natkriven palminim liem predvien za javne priredbe, s brojnim konim stolicama i mreama ovjeenim na raljaste kolce. U stranjem dvoritu, koje je graniilo s vonjakom, nalazio se trijem sa est soba neobukanih zidova, iji su prozori bili zastrti grubim platnom za zatitu od komaraca. Jedina zauzeta soba bila je u polumraku, a Tona la Negra s radija je pjevala o nesretnim ljubavima. Rosa Cabarcas se trgnula: Bolero je ivot. Sloio sam se, iako se do danas nisam usudio to napisati. Odgurnula je vrata, nakratko ula, pa izala. Jo spava, rekla je. Najbolje je da je pusti da se do sita naspava, tvoje su noi due od njenih. Bio sam smeten: to misli da bih trebao initi? Znat e, rekla je s neprimjerenom mirnoom, emu ti sva uenost. Okrenula se i ostavila me samog i obuzetog stravom. Nije bilo druge. Obeshrabren sam uao u sobu i vidio djevojicu kako spava, golu, kao od majke roenu i bespomonu na ogromnom iznajmljenom krevetu. Leala je na boku, licem okrenuta prema vratima, obasjana jakom stropnom svjetlou koja nita nije ostavljala skrivenim. Sjeo sam na rub kreveta i oarano je promatrao upijajui svim osjetilima. Bila je crna i topla. Podvrgli su je strogom tretmanu pranja i uljepavanja kojem nije umakao ni pubis. Nakovrali su joj kosu, nalakirali nokte na rukama i nogama, ali njezina put boje melase bila je vidljivo ogrubjela i nenjegovana. Tek propupale grudi nalikovale su djeakima, ali skrivena sila u njima bila je spremna za eksploziju. Na njezinu su tijelu najljepa bila uska stopala, s dugim i njenim prstima poput onih na rukama. Usprkos ventilatoru, tijelo joj je svjetlucalo pod kapljicama znoja a kako je no odmicala vruina je postajala sve neizdrljivija. Bila je tako nalickana, s dva kolobara na obrazima, s umjetnim trepavicama, s obrvama i kapcima potamnjenim crnilom, s usnama poveanim sjajilom u boji okolade da je bilo nemogue odgonetnuti kako uistinu izgleda ispod naslaga riina pudera. Ipak, ni krpice ni minka nisu uspjeli prikriti njezinu ud: uznosit nos, tvrdoglav luk obrva, odlune usne. Pomislio sam: Poput mlaahna bika u borilitu. Oko jedanaest sam prionuo rutinskoj proceduri u kupaonici gdje je na stolici leala njezina jadna odjea sloena briljivou bogataice: koulja od fine tkanine s uzorcima leptira, ute hlae i pagerice. Povrh odjee leala je jeftina narukvica i lijepo izraen lani s medaljonom Djevice. Na polici iznad umivaonika, runa torbica s ruem, rumenilo, klju i neto sitnia. Sve tako jeftino i iskrzano da sam jedva mogao shvatiti da bi itko mogao biti toliko siromaan. Razodjenuo sam se i rasporedio odjeu to sam bolje mogao na klinanici, kako ne bih izguvao svilenu koulju i platnene hlae. Pomokrio sam se u zahodsku koljku s lancem za putanje vode, sjedei, onako kako me u djetinjstvu nauila Florina de Dios, kako ne bih smoio rubove none posudice, i jo uvijek, nije da se hvalim, trenutanim i monim mlazom divljeg drepca. Prije no to sam izaao, nagnuo sam se prema ogledalu iznad umivaonika. Konjska njuka koja me gledala s druge strane nije bila mrtvaka ve alobna, s odebljalim podbratkom, podbuhlim kapcima i sa slabom kosom, ostacima moje nekad neukrotive umjetnike grive.

KIKA Sranje rekao sam to da radim ako me nee htjeti? Trudei se da je ne probudim, sjeo sam gol na krevet, oiju ve naviklih na izdaju crvenog svjetla, i stao je promatrati, pedalj po pedalj. Jagodicom kaiprsta klizio sam niz njen oroen zatiljak, na to je zatreperila poput akorda na harfi, okrenula se prema meni mrmljajui i zapahnula me svojim kiselkastim dahom. Palcem i kaiprstom stisnuo sam joj nos, odmakla je glavu i okrenula mi leda ne probudivi se. Pokuao sam joj razmaknuti noge koljenom, tjeran nenadanim iskuenjem. U prva dva pokuaja usprotivila se stisnutim miiima. Pjevao sam joj na uho: Delgadinin krevet okruen je anelima. Malo se opustila. Toplina mi je prostrujala venama, a moja troma zvijer probudila se iz svog dugog sna. Delgadina, duo moja, preklinjao sam je poudno. Delgadina. Darovala mi je tugaljiv jecaj, izmakla mom dodiru, okrenula mi leda i sklupala se poput pua. ini se da je napitak od odoljena bio blagotvoran i za nju i za mene jer se nije dogodilo nita, ni njoj niti ikome drugom. Ali nije mi bilo vano. Pitao sam se emu je buditi kad sam se osjeao tako posramljen i tuan, i hladan kao led. Zvona, jasna i neizbjena, otkucala su pono te smo zakoraili u zoru 29. kolovoza, u dan svetog muenika Ivana Krstitelja. Netko je na sav glas plakao na ulici ali nitko nije obraao pozornost. Pomolio sam se za njega, moda mu to pomogne, a i za sebe, u znak zahvalnosti za primljenu blagodat: Neka se nitko ne zavarava, a ne, da e due potrajati ono sto prieljkuje no stoje trajalo ono to je proivio. Djevojica je zajecala u snu pa sam se pomolio i za nju: Sve to ionako mora proi. Potom sam iskljuio radio i ugasio svjetlo ne bih li usnuo. Probudio sam se u osvit, ne znajui gdje se nalazim. Mala je jo spavala okrenuta mi leima u fetalnom poloaju. Imao sam neki neodreen osjeaj daje po noi ustajala i da sam uo putanje vode u kupaonici, ali mogue je i da sam samo sanjao. Ovo je bilo neto novo za mene. Nita nisam znao o tajnoj moi zavoenja i uvijek sam nasumce odabirao djevojke za jednu no, vie gledajui cijenu nego njihove drai i zatim bismo vodili ljubav bez ljubavi, najee poluodjeveni i uvijek u mraku kako bismo se zamiljali ljepima. Ove sam noi otkrio neusporediv uitak promatranja enskog tijela u snu, bez pritiska elje, bez smetnje ili stida. Ustao sam u pet, zabrinut jer je moja kolumna morala biti na redakcijskom stolu prije dvanaest. Jo uz svjetlost punog mjeseca obavio sam ustaljenu nudu i kad sam pustio vodu osjetio sam kako se sva moja prola zlovolja slijeva niz kanal. Kad sam se osvjeen i odjeven vratio u spavaonicu, djevojka je spavala na leima, okupana utjenom svjetlou svitanja, leei poprijeko na krevetu, rairenih ruku tvorei kri, apsolutna metresa vlastitog djevianstva. uvao ti ga Bog, rekao sam joj. Sav novac koji mi je ostao, i njezin i svoj, ostavio sam na jastuku, i zauvijek se oprostio s njom poljupcem u elo. Kua, poput svakog bordela u ranim jutarnjim satima, bila je olienje raja. Izaao sam na vrata koja su vodila u dvorite kako se ne bih ni s kime susreo. Na sunanoj ulici poeo sam osjeati teret svojih devedeset godina i odbrojavati minutu po minutu noi preostalih do moje smrti.

02. OVA SJEANJA ispisujem u onome to je ostalo od knjinice mojih roditelja i ije police samo to se ne stropotaju uslijed rada marljivih crva. Na kraju krajeva, za ono to mi je preostalo uiniti na ovome svijetu dostajali bi mi moji rjenici svih vrsta, uz prva dva sveska

KIKA Nacionalnih epizoda don Benita Pereza Galdosa i uz arobnu goru koja mi je pomogla shvatiti majina nepredvidiva raspoloenja nastala napretkom tuberkuloze. Za razliku od ostalog namjetaja, ukljuujui i mene samog, masivni stol za kojim piem ini se da je s vremenom postao sve solidniji jer ga je od plemenita drva izradio moj djed s oeve strane, brodograditelj. ak i kad ne moram pisati, svako ga jutro sreujem dokonom ustrinom zbog koje sam izgubio tolike ljubavi. Nadohvat ruke imam moje nerazdvojne knjige: oba sveska Prvog ilustriranog rjenika Kraljevske akademije iz 1903. godine; Riznicu kastiljanskog ili panjolskog jezika don Sebastiana de Coyarrubiasa; gramatiku don Andresa Bella, u sluaju semantikih nedoumica ona mi je neophodna; novi Ideoloki rjenik don Julia Casaresa, dragocjen zbog njegovih antonima i sinonima; Rjenik talijanskog jezika Nicola Zingarellija, kako bih se potpomogao jezikom moje majke, koji sam nauio jo kao dijete, i rjenik latinskog, kojeg smatram svojim materinskim jezikom budui da je ishodite ostalim dvama jezicima. S lijeve strane pisaeg stola uvijek drim pet listova papira uredske veliine za moju nedjeljnu kolumnu i tuljac s prahom za upijanje tinte koji mi je drai od modernog jastuia s upijajuim papirom. Na desnoj je kutija s perima za pisanje i lagano dralo sa zlatnim perom budui da jo uvijek piem krasopisom kojem me pouila Florina de Dios kako ne bih usvojio krutu kaligrafiju njezinog supruga koji je bio javni biljenik i do svog posljednjeg daha prisegnuti raunovoa. Ve neko vrijeme u redakciji se nalae koritenje pisaeg stroja radi lakeg izrauna kartica i pripreme teksta, ali ja nikad nisam usvojio tu lou naviku. I dalje piem rukom pa prepisujem na stroju muno kuckajui, zahvaljujui nezavidnom poloaju najstarijeg zaposlenika. Danas, umirovljen ali nepotuen, uivam svetu povlasticu pisanja kod kue, iskljuenog telefona kako me nitko ne bi smetao, i bez cenzora koji bi me vrebao preko ramena. ivim bez psa, ptica, posluge, osim odane Damiane koja mi je pomogla i u bezazlenijim situacijama, i jo uvijek jednom tjedno obavlja ono najnunije, pa i u ovakvom stanju, kratkovidna i zaboravna. Majka me na svom samrtnom odru preklinjala neka se mlad oenim bjelkinjom, pa da imamo barem troje djece, jednu djevojicu s njezinim imenom, imenom njezine majke i njezine bake. elio sam odrati obeanje, ali moje poimanje mladosti bilo je u tolikoj mjeri ' elastino da mi se inilo da nikad nije isuvie kasno. Sve do onog vrueg podneva kad sam, pogrijeivi vrata u kui obitelji Palomares de Castro u Pradomaru, golu zatekao Ximenu Ortiz, najmlau ker, koja je spavala u susjednoj sobi. Leala je leima okrenuta vratima, pogledala me preko ramena takvom brzinom da nisam stigao pobjei. Ajme, oprostite, uspio sam promucati, dok mi je srce tuklo u grlu. Osmjehnula se, okrenula se gipkou gazele, dok mi se njezino tijelo nije u potpunosti razotkrilo. Cijela je prostorija odisala njezinom intimom. Nije bila sasvim naga jer je ponad uha imala poguban cvijet naranastih latica, kao Manetova Olimpija, i jo zlatnu narukvicu na desnom zglobu i ogrlicu od siunih bisera. Nisam mogao zamisliti da bih mogao ikada vie vidjeti ita tako uzbudljivo i danas mogu sa sigurnou potvrditi da sam bio u pravu. Brzo sam zatvorio vrata, posramljen svojom nespretnou i odluan da je zaboravim. Ali Ximena Ortiz osujetila je tu moju odluku. Preko zajednikih prijateljica slala mi je poruke, provokativna pisamca, grube prijetnje, irila je glas kako smo ludo zaljubljeni jedno u drugo, iako nismo izmijenili ni rijei. Bilo je nemogue opirati joj se. Imala je oi divlje make, izazovno tijelo u odjei ili bez nje i guste zlatne razigrane uvojke iji me enski miris tjerao da ljuti to plaem licem zaronjenim u jastuke. Znao sam da se to nikada nee pretvoriti u ljubav, ali avolska privlanost kojom me opsjela bila je tako gorua da sam se odluio utjeiti s prvom suknjom zelenih oiju na koju naiem. Nikad nisam uspio utrnuti ar sjeanja na nju u krevetu u Pradomaru, pa sam pred nju poloio svoje oruje, slubeno zatraivi njezinu ruku, uz izmjenu prstenja i najavu velikog vjenanja prije Duhova. Vijest je naila na snaniji odjek u Kineskoj etvrti nego u drutvenim krugovima. Ismijavanje se pretvorilo u otvoreno protivljenje akademskih krugova za koje je brak bio vie smijeno, a

KIKA manje sveto stanje. Moje su zaruke udovoljile svim propisima kranskog udorea, na terasi ukraenoj amazonskim orhidejama i viseom paprati, u kui moje budue. Dolazio sam oko sedam uveer, odjeven u bijelo, s kakvim znakom panje, primjerice nakitom od arenih stakalaca ili vicarskom okoladom, pa bismo razgovarali poluifrirano-poluozbiljno sve do deset sati, pod nadzorom tete Argenide, koja bi u trenu zadrije-mala, ba poput pratilja iz ondanjih romana. to smo se bolje upoznavali, Ximena je postajala nezasitnija, otkopavala bi prsluie i haljine im su pritisnule prve lipanjske sparine, i bilo je lako zamisliti kakvu bi razornu snagu mogla ispoljiti pod okriljem tame. U dva mjeseca zaruka nismo imali o emu razgovarati, a ona je nijemo kovala planove o djeci nita ne govorei, tek pletui lapice za novoroenad od sirove vune. Ja sam poput paljivog zarunika uz nju uio plesti, i tako su nam protekli ti beskorisni sati koji su nas dijelili od vjenanja, ja sam pleo plave lapice za djeake, a ona ruiaste za djevojice, pa da vidimo tko e pogoditi, sve dok ih nije bilo dovoljno za pedesetero maliana. Prije no to bi odzvonilo deset sati, ulazio bih u koiju s konjskom zapregom i odlazio u Kinesku etvrt kako bih u miru Bojem proivio svoju no. Temperamentni pozdravi neenji, kojima su me obasipali u Kineskoj etvrti, bili su suta suprotnost munim sijelima u Drutvenom domu. Takva oprena raspoloenja posluila su mi da razluim koji je od ta dva svijeta uistinu bio moj, premda sam ivio u iluziji da su oba moja, svaki u svoje vrijeme, jer sam s gledita jednog od ta dva svijeta promatrao kako se onaj drugi udaljava uz bolne jecaje kojima se dijele dva broda na uzburkanoj puini. Momaka veer u restoranu El Poder de Dios ukljuila je zavrnu ceremoniju kakvu je mogao osmisliti samo pohotni panjolski sveenik. Sve prisutne enske osobe odjenuo je u velove i mirise, ne bi li se sve vjenale sa mnom u jedinstvenom sakramentu. Bila je to no velikih svetogra u kojoj su njih dvadeset i dvije prisegle na ljubav i poslunost, a ja sam im se zauzvrat obvezao na zagrobnu vjernost i uzdravanje. Lo predosjeaj nije mi dao usnuti. Od zore sam stao brojati otkucaje sata s katedrale sve do uasnih sedam sati kad sam se trebao pojaviti u crkvi. Telefon je poeo zvoniti u osam; dugo, uporno, nepredvidivo, vie od sat vremena. Ne samo da se nisam javio: nisam ni disao. Malo poslije deset zakucali su na vrata, prvo akom, a potom viui poznatim i zastraujuim glasovima. Pobojao sam se da bi vrata mogla popustiti pod kakvim jaim udarcem, ali oko jedanaest kuom je zavladala napeta tiina kakva slijedi nakon velikih katastrofa. Tada sam zaplakao nad sobom i nad njom, i svim srcem usrdno molio da se nikada vie ne susretnemo. Neki me je svetac napola uo jer je Ximena Ortiz iste noi otputovala iz zemlje da bi se vratila tek nakon nekih dvadeset godina, udana i sa sedmero djece koja su mogla biti moja. Dobrano sam se namuio kako bih zadrao posao i kolumnu u novinama El Diario de la Paz nakon takvog skandala. Ali nisu zbog toga pomakli moje tekstove na jedanaestu stranicu, ve zbog zasljepljujue siline kojom je dolo na scenu dvadeseto stoljee. Napredak je postao gradski mit. Sve se promijenilo; avioni su letjeli pa je neki ovjek iz Junkera izvukao vreu punu pisama, izmislivi tako zranu potu. Jedino to je ostalo isto bili su moji novinski tekstovi. Nove su se generacije okomile na njih kao na kakvu okaminu iz prolosti koju treba satrti, ali ja sam zadrao isti stil, bez ustupaka, prkosei struji obnove. Na sve sam se ogluio. Navrio sam etrdesetu, ali mladi su urednici moju kolumnu nazivali Kolumnom Mumije. Tadanji me direktor pozvao na razgovor i zamolio da se priklonim novom valu. Pomalo sveano, kao da je on sam to upravo otkrio, rekao je: Svijet ide naprijed. Da, odgovorio sam mu, ide naprijed, ali napreduje okreui se oko Sunca. Bit e da je moju nedjeljnu kolumnu zadrao jer nije mogao nai drugog urednika brzojava. Danas znam da sam bio u pravu, a znam i zato. Moja generacija mladih, gladnih ivota, sasvim je zaboravila na obmane budunosti, dok ih svakodnevica nije pouila da budunost nije onakva kakvu su sanjali, pa su upoznali nostalgiju. Tu na scenu stupaju moji nedjeljni tekstovi,

KIKA poput arheoloke iskopine medu ruevinama prolosti, za koje su ustanovili da nisu samo za stare ve i za mlade koji se ne boje ostarjeti. Tekstovi su se potom vratili na urednike stranice, a u posebnim prigodama i na naslovnicu. Ako me pitate, iskreno odgovaram: kurve mi nisu dale vremena da se oenim. Iako, priznajem, to sam uvidio tek onoga dana kad sam navrio devedesetu, dok sam izlazio iz kue Rose Cabarcas odluan da vie nikada ne iskuavam sudbinu. Osjetih da sam se promijenio. Protrnuo sam ugledavi vojnike postrojene uz eljezne reetke koje su okruivale park. Damianu sam zatekao kako na sve etiri riba podove u dnevnom boravku, a jedrost njezinih miica u njezinoj dobi u meni je izazvala negdanje uzbuenje. Mora da je to osjetila jer je stala prikupljati krajeve suknje. Nisam odolio porivu da je upitam: Damiana, reci mi, ega si se to sjetila? Nisam se niega sjetila, rekla je, ali vae me je pitanje na neto podsjetilo. Osjetio sam teinu u prsima. Nikad se nisam zaljubio, rekao sam joj. Kao iz topa je odvratila: Ja jesam. Ne prekidajui svoj posao, dometnula je: Zbog vas sam proplakala dvadeset i dvije godine. Srce mi se stegnulo. Traei dostojanstven izlaz iz ove situacije, rekoh joj: Bili bismo uistinu krasan par. Nema nikakvoga smisla to govoriti, rekla je, jer sad mi vie ne moe pruiti utjehu. Izlazei iz kue, najprirodnijim tonom dometnula je: Neete mi vjerovati, ali, Bogu hvala, jo uvijek sam djevica. Ubrzo sam uoio da su posvuda vaze s crvenim ruama a na jastuku sam pronaao estitku: elim vam da doivite stotu, S tim gorkim okusom, dovravao sam tekst koji sam dan ranije ostavio usred pisanja. Okonao sam ga u jednom dahu za manje od dva sata i morao sam svojski stisnuti zube i pregrmjeti a da se ne osjeti da grcam u suzama. U iznenadnom i zakanjelom naletu inspiracije, odluio sam za kraj nagovijestiti da ova kolumna predstavlja sretan svretak dugog i dostojanstvenog radnog vijeka prije samog neminovnog kraja ivotnoga. Namjeravao sam je ostaviti na porti redakcije i vratiti se kui. Ali nisam uspio. Svi su se zaposlenici okupili kako bi mi nazdravili povodom roendana. Zgrada je bila u radovima, skele i uta na sve strane, ali za ovu su prigodu obustavili radove. Na tesarskom stolu stajalo je pie pripremljeno za zdravicu i pokloni umotani u arene papire. Oamuen bljeskanjem fotografskih aparata, sa svima sam se slikao za uspomenu. Razveselio me susret s radijskim novinarima i reporterima gradskih novina: La Prensa, jutarnjih konzervativnih novina; El Heraldo, jutarnjih liberalnih novina i El Nacional, senzacionalistikih veernjih novina koje su ljubavnim feljtonima nastojale razonoditi napeto puanstvo. Nije bilo neobino vidjeti ih zajedno jer je javno mnijenje uvijek dralo da prijateljstvo valja uvati netaknutim dok generali biju urednike bitke. Ovdje se takoer, izvan svog radnog vremena, zatekao i slubeni redakcijski cenzor, don Jeronimo Ortega, kojeg smo zvali Grozni ovjek u devet jer je dolazio tono u devet naveer sa svojom krvavo crvenom olovkom okrutnog satrapa. Zadravao bi se sve dok ne bi bio siguran da nijedno slovo izdanja u pripremi nije promaklo njegovom strogom oku. Prema meni je gajio osobnu odbojnost zbog mojih gramatikih pretjerivanja ili zato to sam koristio talijanske rijei, ne stavljajui ih u navodnike niti u kurziv, onda kad su mi se inile izraajnijima od kastiljanskih, to bi trebalo biti legitimnim postupkom medu srodnim jezicima. Trpei takav odnos etiri godine, na kraju smo ga i prihvatili kao priznavanje vlastite grinje savjesti. Tajnice su u predvorje donijele tortu s devedeset upaljenih svjeica koje su me prvi put suoile s brojanim stanjem mojih godina. Gutao sam suze dok su mi pjevali roendansku pjesmicu i bez nekog posebnog razloga sjetio sam se djevojice. Nije to bilo predbacivanje, ve zakanjelo suosjeanje s osobom o kojoj nisam mislio da u ponovno razmiljati. Poto je mikrofon proao iz ruke u ruku, netko mi je dodao no kako bih razrezao tortu. Strahujui od podsmijeha, nitko se nije odvaio na prigodni govor. Radije bih umro no da sam primoran odgovarati na tako neto. Privodei proslavu kraju, glavni urednik, koji mi nikad nije bio previe simpatian, vratio nas je gruboj stvarnosti: A sada, uvaeni slavljenice, rekao mi je: gdje je vaa kolumna?

KIKA Istina je da sam cijele veeri u depu osjeao ivu eravicu, ali od iskrena ganua nisam imao srca naruiti proslavu najavom svog odlaska. Rekao sam: Ovaj put je nemam. Glavni se urednik snebivao nad propustom nezamislivim jo od prolog stoljea. Shvatite me, rekao sam mu, proveo sam tako teku no, da sam se probudio sav izmoden. Onda ste trebali o tome i pisati, rekao je svojim otrovnim humorom. itatelji bi voljeli iz prve ruke saznati kakav je ivot devedesetogodinjaka. Jedna od tajnica mu je pripomogla: Moda je posrijedi kakva slatka tajna, rekla je, gledajui me zlobno: Ili nije? Val vruine razlio mi se obrazima. Izdajniko crvenilo, zavapih u sebi. Druga je sva ushiena uprla prstom u mene. Prekrasno! Jo mu ostaje ednosti da se zarumeni. Njena me nespretna netaktinost natjerala da se zacrvenim povrh prijanjeg crvenila. Bila je to no za pamenje, rekla je prva tajnica: Ba sam ljubomorna! Potom mi je utisnula poljubac koji mi se ucrtao u obraz. Fotografi su se raspomamili. Zbunjen, predao sam tekst glavnom uredniku, rekavi kako sam se maloas alio, evo vam ga, te sam se iskrao zbunjen posljednjim valom pljeska, kako ne bih bio nazoan kad otkriju da se radi o mom odlasku nakon pola stoljea robovanja. Sav tjeskoban naveer sam kod kue razmotavao poklone. Strojoslagari su promaili poklonivi mi elektrini aparat za kavu, isti kao i ona tri koja sam dobio za prethodnih roendana. Tiskari su mi uruili potvrdu za preuzimanje angora maka iz gradskog prihvatilita za ivotinje. Raunovodstvo mi je udijelilo simbolian novani bon. Tajnice su mi poklonile tri para svilenih gaica prekrivenih uzorcima poljubaca, uz pisamce u kojem se nude da mi ih skinu. Palo mi je na pamet kako u ari starosti spadaju i provokacije koje si doputaju mlade kolegice koje vjeruju da vie nismo za upotrebu. Nisam saznao tko mi je poklonio plou s dvadeset i etiri Chophinova preludija u izvedbi Stefana Askenasea. Urednici su mi uglavnom poklanjali bestselere. Prije no to sam razmotao sve poklone, nazvala me Rosa Cabarcas s pitanjem koje nisam elio uti: to ti se dogodilo s malom? Nita, odgovorio sam bez puno razmiljanja. Nita? A nisi je ni probudio, rekla je Rosa Cabarcas. ena nikada ne oprata mukarcu koji ostaje ravnoduan pred njenim arima. Primijetio sam kako djevojka nije mogla biti toliko iscrpljena samo zbog priivanja dugmadi, te se moda samo pretvarala da spava iz straha pred oekivanim. Jedini problem je u tome, rekla je Rosa, to ona uistinu vjeruje da vie nisi ni za to, a ja ne bih eljela da se to razglasi na sve strane. Nisam joj elio pruiti to zadovoljstvo da osjeti moju zateenost. Sto god da se dogodilo, rekao sam joj, djevojka je u tako jadnom stanju da nije ni za to, spavala-ne spavala: mjesto joj je u bolnici. Rosa Cabarcas utiala je glas: Krivnja je u urbi u kojoj smo sve dogovorili, ali situacija se moe urediti, vidjet e. Obeala je primorati djevojku na iskren razgovor, pa pokae li se potrebnim, vratit e novac. Sto misli? Pusti, rekao sam, premda se nita nije dogodilo barem sam uvidio da vie nisam za takve pothvate. U tom smislu, djevojka je u pravu: nisam vie ni za to. Kad sam spustio slualicu preplavio me osjeaj slobode kakav u ivotu nisam iskusio, jer sam se konano izbavio ropstva kojem sam se podinio u svojoj trinaestoj godini. Kao poasni gost, u sedam sati uveer, otiao sam na koncert Jacquesa Thibaulta i Alfreda Cortota u Koncertnu dvoranu, na velianstvenu izvedbu Sonate za violinu i klavir Cesara Franka, a za stanke sam se nasluao neumjerenih pohvala o sebi. Maestro Pedro Biava, na gigantski glazbenik, gotovo me odvukao u garderobu kako bi me predstavio izvoaima. Toliko sam se smeo da sam im estitao na Schumannovoj sonati, koju nisu izveli, pa me netko od prisutnih prilino grubo ispravio. Dojam da sam pobrkao dvije sonate iz puka neznanja visio je u zraku, a jo sam ga pojaao sljedee nedjelje pokuavajui se opravdati nespretnim objanjenjem iznesenim u kritici toga koncerta. Prvi put u svom dugom ivotu osjetio sam se sposobnim nekome zavrnuti vrat. Vratio sam se kui progonjen vraikom koji mi je, daui za vratom, u uho toio razorne odgovore koje nikada ne dajemo kad treba, tako da ni itanje ni glazba nisu uspjeli utiati moju srdbu.

KIKA Sreom, Rosa Cabarcas me spasila dovikujui kroz slualicu: Ba me razveselio lanak u novinama, jer stekla sam dojam da si navrio stotu, a ne devedesetu. Upitao sam je srdito: Zar sam ispao tako jadan? Naprotiv, rekla je, iznenadila sam se kako se dobro dri. Dobro je da nisi poput starih puhala koja si dodaju godine kako bi ih se smatralo dobrodreima. Bez najave je promijenila temu: Imam dar za tebe. Iskreno sam se iznenadio: A to je? Mala, rekla je. Nisam si dao vremena da promislim. Hvala, rekao sam joj, ali to je ve stvar prolosti. Nastavila je razraivati svoj plan: Poslat u ti je umotanu u ukrasni papir i servirati ti je na laganoj vatrici, sve besplatno. Nisam se dao pokolebati, ali ona je ustrajala u svojim nezgrapnim objanjenjima koja su mi se uinila iskrenima. Rekla je da je djevojka bila u tako jadnom stanju tog petka zato to je bila naila dvjesto komada dugmadi, iglom i naprnjakom. Da je njen strah od okrutna silovanja iskren, premda je ve pripravna na svoju rtvu. Da je te noi koju je provela sa mnom uistinu ustajala jer je morala u kupaonicu, ali da sam tako vrsto spavao da joj je bilo ao buditi me, a kad se ponovno ujutro probudila ve sam bio otiao. Pobunio sam se protiv ove nepotrebne lai. No dobro, nadovezala se Rosa Cabarcas, sve daje i tako, djevojka se kaje. Evo, jadnica, tu je uz mene. eli li razgovarati s njom? Zaboga, ne, rekao sam. Taman sam zapoeo s pisanjem kad je nazvala tajnica redakcije. Poruila mi je da me direktor eli vidjeti sutradan u jedanaest ujutro. Tono u jedanaest bio sam tamo. Buka radova na zgradi bila je jedva podnoljiva, zrak zasien udarcima ekia, cementnom prainom i katranskim dimom, ali redakcija je ionako navikla na kaos svakodnevice. Direktorov ured, naprotiv, hladan i tih, pripadao je nekom drugom idealnom svijetu koji s naim nije imao nikakve veze. Marco Tulio trei, mlaahna izgleda, ustao je vidjevi da ulazim, ne prekidajui telefonski razgovor, pruio mi je ruku preko pisaeg stola pokazujui da sjednem. ak sam pomislio da s druge strane nema nikoga i da igra ovu farsu ne bi li me impresionirao, no ubrzo sam otkrio da razgovara s upraviteljem te da je u tijeku napet dijalog izmeu sranih neprijatelja. Povrh svega, inilo se da se u mojoj nazonosti posebice trsio biti energinim, iako je itavo vrijeme stajao govorei autoritativnim tonom. Uoio sam odreen nedostatak profinjenosti. Navrio je dvadeset i devet godina, govori etiri jezika i ima tri meunarodne diplome, za razliku od prvog doivotnog predsjednika, njegova djeda po ocu, koji je postao priueni novinar nakon to je zaradio bogatstvo trgujui bijelim robljem. Jednostavnih manira, bio je staloen i miran, a jedino to je naruavalo dojam bio je neki prijetvoran prizvuk u glasu. Nosio je sportsku jaknu s pravom orhidejom na reveru, i sve mu je pristajalo kao saliveno, premda nita na njemu nije bilo stvoreno za atmosferu ulice ve za ugodu njegova ureda. A ja, koji sam utroio gotovo dva sata na odijevanje, postidio sam se svog siromatva i moja je srdba porasla. No posljednji udarac bila je skupna fotografija osoblja snimljena prigodom proslave dvadeset i pete obljetnice novina, na kojoj su kriiem povrh glave oznaeni svi koji su preminuli. Ja sam bio trei s desne strane, sa slamnatim eirom, s velikom kravatom i biserom u pripadajuoj kopi, s prvim brkom civilnog pukovnika kojeg sam nosio sve do svoje etrdesete godine, izgledajui poput sjemenitarca s naoalama metalnih okvira koje mi nakon pola stoljea vie nisu trebale. Ovu sam fotografiju godinama gledao po zidovima raznih ureda, no tek sam se sad osjetio pogoenim porukom koju je nosila: od etrdeset i osam ondanjih zaposlenika samo nas je etvero bilo ivih a najmlai od nas izdrava kaznu od dvadeset godina zatvora zbog viestruka ubojstva. Direktor je okonao telefonski razgovor, zatekao me kako promatram fotografiju, te se nasmijeio. Nisam ja stavio kriie, rekao je. ine mi se vrlo neumjesnima. Sjeo je na pisai stol i obratio mi se drugim tonom: Dopustite mi da vam kaem da ste najnepredvidljivija osoba koju sam ikad upoznao. Vidjevi moju zauenost otvoreno je rekao: Govorim to vezano uz va otkaz. Jedva sam procijedio: Proao je cijeli jedan ivotni vijek. Odgovorio je da upravo stoga

KIKA to ne smatra pravim rjeenjem. Tekst mu se inio velianstvenim, i sve to sam govorio o starosti bilo je najbolje to je ikada proitao, pa nema smisla zavriti ga odlukom koja nalikuje civilnoj smrti. Sudbinski, rekao je, Grozni ovjek u devet proitao ga je kad je urednika stranica ve bila zakljuena ne smatrajui ga prihvatljivim. Ne traei niije miljenje, jednim potezom svoje inkvizitorske olovke ga je precrtao. Kad sam to jutros saznao, naloio sam da se uputi prosvjedno pismo Vladi. To mi je dunost, ali medu nama, mogu vam rei da sam mu izuzetno zahvalan na samovolji, to znai da nisam bio pripravan prihvatiti njegovo odbijanje. Preklinjem vas, rekao je. Ne naputajte brod na sredini puine. Zavrio je u velikom stilu: Jo valja mnogo toga rei o glazbi. Uinio mi se tako odlunim da se nisam usudio uputati u raspravu banalnim argumentima. Problem je bio to tada ni sam nisam nalazio opravdanog razloga za naputanje koloteine, a uasavala me pomisao da u opet popustiti samo da bih dobio na vremenu. Morao sam se kontrolirati da ne ugleda suze u mojim oima. I ponovno je, kao i uvijek, i nakon tolikih godina sve ostalo po starom. Sljedeeg sam tjedna, vie zbunjen no veseo, otiao u prihvatilite po maka kojeg su mi darovali tiskari. Slabo se snalazim sa ivotinjama, isto kao to se slabo snalazim s djecom koja jo nisu progovorila. Ona kao da su nijema u dui. Ne mrzim ih, ali ih jedva podnosim jer nikada nisam nauio kako postupati s njima. Mislim da je protuprirodno da se ovjek bolje razumije sa svojim psom nego sa svojom suprugom, da ga ui kad treba jesti i ii na stranu, odgovarati na pitanja i dijeliti s njim svoje probleme. Ali bilo bi neotesano ne preuzeti poklonjenog maka. Povrh svega, bio je to izuzetno draestan angora maak, arene, sjajne dlake i blistavih oiju, a njegovo je mijaukanje nalikovalo rijeima. Predali su mi ga u koari od prua s potvrdom njegova roda i prirunikom za koritenje poput onih za sastavljanje bicikla. Vojna je patrola provjeravala identitet prolaznika prije no to bi im dopustila prolaz parkom San Nicolas. Nikad nisam vidio nita slino niti sam si mogao u veoj mjeri predoiti obeshrabrujui simptom vlastite starosti. Bila je to etverolana patrola, pod zapovjednitvom mlaahnog asnika. Vojnici su bili pustinjaci, grubi i utljivi, vonjali su po talama. asnik ih je nadgledao kao gortake na plai. Pregledavi moju osobnu iskaznicu i moju novinarsku akreditaciju, upitao me to nosim u koari. Maka, rekao sam mu. elio ga je vidjeti. Vrlo sam oprezno otklopio koaru, bojei se da ne pobjegne, ali jedan od vojnika elio je provjeriti da nemam jo neto na dnu koare, pri emu ga je maak ogrebao. asnik se umijeao. Taj angora maak je pravi dragulj, rekao je. Gladio ga je mrmljajui, a maak ga nije ogrebao, niti na njega obraao panju. Koliko ima godina?, upitao je. Ne znam, rekao sam mu, upravo mi je darovan. Pitam vas zato to se vidi da je prilino star, moda ima deset godina. Poelio sam ga upitati kako zna, i jo poneto, no usprkos njegovom pristojnom ophoenju i razgovorljivosti, nisam imao eluca za razgovor s njim. Izgleda mi poput naputena maka koji je proao sve i svata, rekao je. Promatrajte ga, nemojte ga prilagoavati sebi ve se pokuajte vi prilagoditi njemu i pustite ga, neka stekne povjerenje u vas. Zatvorio je poklopac koare i upitao me: Cime se bavite? Novinar sam. Koliko dugo? itavo stoljee, rekao sam mu. Ne sumnjam, odgovorio je. Ispruio je ruku i pozdravio me rijeima koje su mogle biti dobar savjet ili prijetnja: uvajte se. U podne sam iskljuio telefon da bih potraio utoite u izuzetnom glazbenom programu: Wagnerova Rapsodija za klarinet i orkestar, Debussyjeva Rapsodija za saksofon i Brucknerov Gudai kvintet, idilini trenutak njegovog inae kataklizmikog opusa. Utonuo sam u tamu radne sobe. Osjetio sam kako se ispod stola provlai neto to mi se nije inilo ivim ve nadnaravnim biem koje mi je dotaklo nogu, pa sam poskoio vrisnuvi. To je bio maak, lijepa kitnjasta repa, lakih i tajanstvenih kretnji i mitskog porijekla, i nisam mogao suspregnuti jezu nad injenicom da sam u kui sam sa ivim biem koje nije ovjek.

KIKA Kad je s katedrale odzvonilo sedam sati, na ruiastom svodu zablistala je tek jedna sjajna zvijezda, neki je brod ispustio svoj neutjeni pozdrav, a ja sam u grlu osjetio gordijski vor koji se stezao nad svim onim ljubavima koje su se mogle ostvariti. Nisam vie izdrao. Podigao sam slualicu dok mi je srce tuklo u grlu, sasvim polako birao sam etiri brojke, da ne pogrijeim, i na trei zvuk zvona prepoznao sam glas. Molim te, rekao sam s uzdahom olakanja: Oprosti zbog jutronjeg ispada. A ona e mirnim glasom: Ne brini, oekivala sam tvoj poziv. Upozorio sam je: Zelini da me mala doeka kao od majke roena i bez traga minke na licu. Grleno se nasmijala. Kako ti kae, rekla je, no tako e propustiti uitak postupnog razodijevanja, to starci, ne znam zato, vole. Ali ja znam, rekao sam joj: Jer su svaki put sve stariji. Pristala je. Dogovoreno rekla je onda veeras tono u deset, prije no to se ribica ohladi.

03. KAKO BI moglo glasiti njezino ime? Vlasnica mi to nije rekla. Kad bi govorila o njoj, rekla bi: mala, la nina. A ja sam to pretvorio u nadimak, neto kao malena mojih snova ili mala moja. Kosa Cabarcas je, osim toga, svoje tienice imenovala razliitim imenom za svaku muteriju. Zabavljalo me je pogaati imena prema njihovim licima i od poetka sam bio uvjeren da je djevojino ime dugo, kao Filomena, Saturnina ili Nicolasa. Razmiljao sam o tome kad se pomakla u krevetu okrenutih mi lea, a meni se uinilo da je ostavila lokvicu krvi veliine i Oblika tijela. Uas sam protrnuo, dok nisam shvatio da je to vlaan otisak znoja na plahti. Rosa Cabarcas mi je savjetovala da budem paljiv prema njoj, jer je jo ustraena od prvog susreta. tovie: ini mi se da je sama uzvienost ina samo pojaala njen strah pa su joj poveali dozu odoljena, te je spavala tako spokojno da bi bila prava teta naglo je probuditi. Stoga sam je brisao runikom pjevajui joj poluglasno pjesmicu o Delgadini, mlaoj kraljevoj keri, okruenoj oevom ljubavi. Kako sam je brisao, tako sam u ritmu pjesme otkrivao njene znojne bokove: Delgadina, Delgadina, bit e moja voljena. Bio je to beskrajan uitak jer dok sam je obrisao s jednog boka, ona bi se ve oznojila po drugom, pa pjesmi nikad ne bi bilo kraja. Probudi se, Delgadina, odjeni svilenu haljinu, pjevao sam joj na uho. Na kraju pjesme, kad je kraljevi sluge pronau u krevetu, umrlu od ei, uinilo mi se da se moja djevojica budi, dozvana njenim imenom. Znai to je ona: Delgadina. Vratio sam se u krevet gaama s poljupcima, i legao uz nju. Spavao sam do pet sati uz zvukove njezinog spokojnog disanja. Na brzinu sam se, bez umivanja, odjenuo i tek tada ugledao reenicu napisanu ruem za usne na ogledalu iznad umivaonika: Vrag nikad ne spava. Znam da prole noi nije bila tu i da nitko nije mogao ui u sobu, pa sam to protumaio kao roendanski poklon samog neastivog. Na izlasku me zatekla zastraujua grmljavina, a soba se ispunila opominjuim mirisom vlane zemlje. Nisam imao vremena umai neoskvrnut. Prije no to sam naiao na taksi, spustio se jak pljusak, kakvi obino od svibnja do listopada gradu donesu sveopu pomutnju, jer se ulice prekrivene toplim pijeskom, koje silaze prema rijeci, pretvore u bujice koje odnose sve to im se nade na putu. Oborine ovog udnovatog rujna, nakon tri suna mjeseca, mogle su biti koliko spasonosne toliko i razorne. im sam otvorio kuna vrata obuzeo me gotovo opipljiv osjeaj da nisam sam. Uhvatio sam obris maka koji je skoio sa sofe i zamakao prema balkonu. U njegovoj zdjelici bili su ostaci hrane koju mu ja nisam posluio. Smrad njegove kiselkaste mokrae i toplog izmeta bio je sveprisutan. Odluio sam da u ga prouavati onako kako sam prouavao latinski. U priruniku je pisalo da make vre nudu u zemlji kako bi sakrile svoj izmet, i da e u kuama bez dvorita, poput ove, to initi u teglama za cvijee ili u kakvom drugom skrovitom kutku.

KIKA Najbolje bi bilo im od prvog dana pripremiti kutiju s pijeskom da bi stekli naviku, pa sam tako i postupio. Pisalo je i da u novom prostoru prvo obiljeavaju svoje podruje mokrei gdje stignu, mogue da je uistinu tako, ali prirunik nije savjetovao kako to sprijeiti. Slijedio sam ga kako bih se upoznao s njegovim steenim navikama, ali nisam otkrio njegova skrovita mjesta, njegova mjesta za odmor ili uzroke njegovih promjenjivih raspoloenja. elio sam ga nauiti da jede u odreeno vrijeme, da koristi kutiju s pijeskom na terasi, da mi ne dolazi u krevet dok spavam i da ne njuka po hrani na stolu, i nisam ga uspio uvjeriti da kuu smatra vlastitim domom, a ne ratnim plijenom. Na kraju sam digao ruke od svega. Predveer sam primijetio da je poela oluja koja je prijetila da e sruiti kuu. Imao sam uzastopne napadaje kihanja, boljela me glava i tresla groznica, ali sam u sebi osjeao snagu i odlunost koja se u meni nikada ranije nije razbudila. Po stanu sam razmjestio posude da u njih kaplje, pri emu sam otkrio da postoje i nova mjesta na kojima prokinjava. Najvie je prokinjavalo uz desni zid knjinice. urno sam pohrlio izbaviti grke i latinske autore koji su nastanjivali taj kutak, no kad sam pomaknuo knjige otkrio sam mlaz koji je punom snagom izlazio iz oteene cijevi u dnu zida. Zatvorio sam ga krpama to sam bolje mogao kako bih dobio na vremenu za spaavanje knjiga. Ruborenje kapi i zavijanje vjetra u parku postajalo je sve jae. Zastraujue bljeskanje i istovremena grmljavina umah su proeli zrak mirisom afrana, nalet vjetra otvorio je ostakljena vrata balkona, a snaan udar bure rastvorio je kapke i provalio u kuu. No, nije prolo ni deset minuta i sve se najednom umirilo. Blistavo sunce osuilo je ulice prepune najrazliitijih nanosa i opet je nastupila ega. Kad je proao pljusak opet me obuzeo osjeaj da nisam sam u kui. Objanjavam to jedino time da smo sposobni osjeati stvarnim neto to se nikada nije zbilo jednako kao to zaboravljamo stvarne dogaaje. Jer kad bih evocirao olujnu opasnost, nisam vidio sebe samog, ve u drutvu Delgadine. Nou sam je osjeao tako blizu da sam mogao nazrijeti zvuk njezina disanja u spavaoj sobi i otkucaje bila njene sljepoonice na mom jastuku. Jedino sam si tako uspio protumaiti kako smo mogli uiniti tako mnogo u tako kratkom vremenu. Sjeam se da sam se uspeo na klupicu u knjinici i sjeam se kako probuena, u kompletiu cvjetnog uzorka, prihvaa knjige da bi ih stavila na sigurno. Gledao sam kako tri s jedne na drugu stranu kue, borei se s nevremenom, sva mokra od kie, do glenjeva u vodi. Sjeam se kako je sljedeeg dana pripravila doruak koji se nikada nije zbio, i postavila stol dok sam brisao podove i uvodio red u poplavljenu kuu. Nikad neu zaboraviti njezin aloban pogled koji sam nazreo dok smo dorukovali: Zato si me upoznao tek ovako star? Rekao sam joj istinu: ovjek nije star po godinama, ve onoliko koliko se osjea starim. Otada sam je imao u mislima tako stvarnu da sam s njom mogao initi to sam htio. Mijenjao bih joj boju oiju prema vlastitom raspoloenju: boja vode kad bi se budila, boja sirupa kad se smije, boja svjetla kad bih je naljutio. Odijevao bih je prema godinama i prilikama koje su odgovarale promjenama mog raspoloenja: dvadesetogodinja zaljubljena naunica, etrdesetogodinja prostitutka, sedamdesetogodinja babilonska kraljica, stogodinja svetica. Pjevali bismo Puccinijeve ljubavne duete, bolere Agustma Lare, tanga Carlosa Gardela, i iznova bismo se uvjerili da oni koji ne pjevaju ne mogu ni zamisliti radost pjevanja. Danas znam da to nije bila halucinacija, ve jo jedno udo prve ljubavi mog ivota u devedesetoj godini. Kad je kua ureena, nazvao sam Rosu Cabarcas. Boe sveti!, uskliknula je zauvi moj glas, mislila sam da si se utopio. Ne mogu shvatiti da si opet proveo no s malom ne dotaknuvi je. Doputam da ti se moda ne svia, ali morao bi se ponijeti kao odrastao ovjek. Pokuao sam joj objasniti, no iznenada je promijenila temu: U svakom sluaju, namijenila sam ti drugu, malo stariju ljepoticu i takoer djevicu. Otac za nju trai kuu, ali pregovorima moemo spustiti cijenu. Srce mi se sledilo. Ni govora, pobunio sam se prestraen, elim istu, kao i do sada, bez galame, svae, i runih uspomena. S druge strane se ula tek tiina, i konano pomiren glas

KIKA progovarajui kao za sebe: Dakle, ini se da je to ono to lijenici nazivaju starakom demencijom. Stigao sam u deset sati s vozaem koji je bio poznat po rijetkoj vrlini da ne postavlja pitanja. Donio sam prijenosni ventilator i sliku Orlanda Rivere, omiljenog Figurite, eki i avao da je objesim. Putem sam zastao kako bih kupio etkice i pastu za zube, mirisni sapun, kolonjsku vodu, pastile od metvice. elio sam donijeti jo neku lijepu vazu i buket utih rua koje bi se slagale s uzorkom na tapetama, ali sve je bilo zatvoreno pa sam morao posegnuti u neiji vrt za strukom tek procvalih astromelija. Prema gazdariinom naputku, doao sam stranjom ulicom, iz smjera vodovoda, da me nitko ne vidi kako ulazim na dvorina vrata. Voza me upozorio: Oprez, vaa uenosti, u ovoj kui ubijaju. Odgovorio sam mu: Ako je zbog ljubavi, onda je nevano. Dvorite je bilo u mraku, ali na prozorima se vidjela svjetlost, a iz est soba dopirali su zvui glazbe. U mojoj sobi, neto glasnije, raspoznao sam Pedra Vargasa, amerikog tenora, koji je pjevao bolero Miguela Matamorosa. Poelio sam umrijeti. Odgurnuo sam vrata i ugledao Delgadinu na krevetu, onakvu kakva je bila u mom sjeanju: gola u snu, u blaenom miru na strani svoga srca. Prije no to sam legao, namjestio sam budilicu, oronuli ventilator zamijenio sam novim, te objesih sliku tako da je ona moe vidjeti iz kreveta. Legao sam do nje i stao istraivati poznate predjele, pedalj po pedalj. To je bila ista djevojka koja je hodala po mojoj kui: iste ruke koje su me dodirom prepoznavale u tami, ista stopala beumnih koraka koje sam pobrkao s majim, isti miris znoja s moje postelje, isti prst s naprnjakom. Nevjerojatno: dok sam je promatrao i dodirivao ivu, inila mi se manje stvarnom no u mojim mislima. Na onom zidu je slika, rekao sam joj. Naslikao ju je Figurita, ovjek kojeg smo izuzetno voljeli, najbolji bordelski plesa ikada, tako dobra srca da je i samom vragu bio drag. Naslikao ju je brodskim lakom na spaljenom platnu nekog aviona koji se sruio na Sierra Nevadi na Santa Marti s kistovima koje je sam izradio od dlake vlastita psa. ena koju je naslikao bila je redovnica koju je oteo iz samostana i s kojom se oenio. Ostavit u je ovdje da bude prvo to e ugledati nakon to se probudi. Nije promijenila poloaj kad sam ugasio svjetlo, u jedan izjutra, a disanje joj je bilo jedva ujno tako da sam joj opipao bilo da se uvjerim da je iva. Krv je tekla njezinim venama poput pjesme, granajui se do najskrovitijih predjela njezinog tijela pa se proiena ljubavlju vraala njezinom srcu. Prije no to sam ujutro otiao, olovkom sam na papir precrtao linije s njena dlana i dao Divi Sahibf da mi ih proita kako bih upoznao njenu duu. Bilo je ovako: osoba koja uvijek kae to misli. Stvorena za rune radove. U kontaktu s nekim tko je umro i od koga oekuje pomo, ali tu grijei: pomo koju trai nadohvat je ruke. Nije bila u vezi, ali umrijet e stara i udana. Sad ima nekog tamnokosog mukarca ali on nije odabranik njena ivota. Mogla bi imati osmero djece, ali odluit e se samo za troje. U trideset i petoj godini, bude li sluala srce a ne pamet, upravljat e znatnom koliinom novca, a sa etrdeset primit e nasljedstvo. Puno e putovati. Vodi dvostruki ivot i prati je dvojaka srea, a sama moe znatno utjecati na vlastitu sudbinu. Sve e isprobati, iz znatielje, ali pokajat e se ukoliko ne dopusti da je vodi srce. Ponesen ljubavnim zanosom stao sam uklanjati tragove nevremena, koristei prigodu da izvrim mnoge druge radove, godinama odgaane zbog besparice ili nemara. Presloio sam knjinicu, poredavi knjige onim redom kojim sam ih itao. Na koncu sam rastavio mehaniki klavir, taj ostatak povijesti s vie od stotinu klasinih melodija, i kupio rabljeni gramofon, bolji od onog kojeg sam imao, sa kvalitetnim zvunicima, koji su stvorili dojam vee prostranosti kue. Time sam se doveo na prosjaki tap, ali nagrada je leala u udesnoj injenici da sam u toj dobi jo uope iv. Kua je uskrsla iz vlastita pepela a ja sam lebdio na krilima ljubavi takvim elanom i sreom kakvu nikada za dosadanjeg ivota nisam upoznao. Zahvaljujui njoj, prvi sam se put suoio

KIKA sa svojom pravom prirodom u svojoj devedesetoj godini. Uvidio sam da moje opsesivno nastojanje da svaka stvar bude na svome mjestu, svaki posao izvren na vrijeme, svaka rije pogoenog stila, nije rezultat uravnoteenosti moga uma, ve naprotiv, itav sustav pretvaranja koji sam sam izmislio kako bih prikrio neuravnoteenost vlastite prirode. Shvatio sam da moja discipliniranost nije jedna od mojih vrlina, nego reakcija na moju nemarnost; da se pravim velikodunim kako bih sakrio vlastitu krtost, da sam oprezan jer sam u biti nepovjerljiv, da sam pomirljiv kako ne bih upao u zamku svojih neobuzdanih ljutnji, da se trudim uvijek biti toan da se ne otkrije koliko mi malo znai tue vrijeme. Konano, shvatio sam da ljubav nije stanje due, ve horoskopski znak. Postao sam drugaiji. Pokuao sam itati klasinu literaturu koja me nadahnjivala u mladosti, ali nisam je vie mogao provakati. Zaneseno sam itao romantina djela, kojih sam se grozio kad mi ih je majka vrstom rukom pokuavala nametnuti, te kroz njih spoznao da nepobjediva snaga koja pokree svijet nisu sretne ljubavi, ve one koje nailaze na potekoe. Kad mi je glazbeni ukus upao u krizu, uvidio sam da sam zaostao i star, pa sam srce otvorio usputnim uicima. Pitam se kako sam mogao zapasti u tu neprestanu grozniavost koju sam sam izazivao i koje sam se bojao. Lebdio sam medu putujuim oblacima i sam sa sobom razgovarao pred ogledalom u ispraznoj nadi da u spoznati tko sam. Toliko sam bio izgubljen, da sam se tijekom neke studentske manifestacije, kojom prigodom su letjele boce i kamenje, jedva suzdrao da ne stanem na elo povorke s transparentom u ast mojoj istini: Ludo sam zaljubljen. Progonjen nesmiljenim sjeanjima na uspavanu Delgadinu, bez ikakve stvarne nakane izmijenio sam ton moje nedjeljne kolumne. Kako bilo, pisao sam ih za nju, u njima sam se smijao ili plakao zbog nje, i svakom rijeju iz mene je istjecao ivot. Umjesto tradicionalno osobne kolumne, pisao sam ih u obliku ljubavnih pisama. Predloio sam redakciji da se tekstovi ne objavljuju u pretisku, ve pisani mojim florentinskim krasopisom. Glavnom se uredniku, naravno, inilo da je rije o jo jednoj starakoj ludosti, ali glavni direktor ga je obrlatio reenicom koja jo kola redakcijom: Varate se: Najvei su luaci daleko ispred svog vremena. Publika je reagirala trenutano i entuzijastiki, obasuvi nas pismima zaljubljenih itatelja. Neka su se pisma itala na radijskim vijestima poput najvanijih vijesti, umnoavala se ili kopirala, te se poput cigareta ilegalno prodavala na uglu ulice San Blas. Od poetka je bilo jasno da su kolumne izraz moje potrebe da iskaem svoje osjeaje, uostalom navikao sam se biti iskren dok piem, sada glasom devedesetogodinjaka koji se nije nauio razmiljati poput starca. Intelektualni krugovi, kako to obino biva, bili su bogobojazni i podijeljeni, a nalo se ak i zlonamjernih grafologa koji su izmiljali kontroverze temeljene na sporadinim analizama mog rukopisa. Upravo oni podijelili su miljenja, potakli polemiku i u modu uveli nostalgiju. Na kraju godine dogovorio sam se s Rosom Cabarcas da u sobi mogu postaviti elektrini ventilator, gramofon i sve to bi olakalo boravak. Dolazio bih oko deset, uvijek s neim novim za nju, ili za obostrano zadovoljstvo, te bih nekoliko minuta posvetio rasporeivanju skrivene opreme kako bih obogatio scenografiju naih noi. Prije odlaska, uvijek prije pet, sve bih ponovno pomno zakljuao. Soba je tada ostajala ogoljena kao utoite tunim ljubavima prolaznih muterija. Jednog sam jutra uo da je Marcos Perez, najsluaniji radijski glas, odluio itati moju nedjeljnu kolumnu u svojim vijestima ponedjeljkom. Jedva savladavi uzdrhtalost, progovorio sam zateeno: Zna, Delgadina, slava je debela gospa koja ne spava s tobom, ali kad se probudi uvijek je zatie kako te pomno promatra stojei tik do kreveta. Jednog dana u to vrijeme ostao sam na doruku s Rosom Cabarcas, koja mi je svakim danom sve bolje izgledala, usprkos strogoj crnini i crnoj kapici koja joj je sezala sve do obrva. Njeni su doruci bili na glasu kao izvrsni, zainjala bi ih paprom da bi me rasplakala. Prvi put kad me palucnulo u ustima rekao sam joj kroz suze: Noas mi nee trebati pun mjesec da bi me arilo. Ajde, ne ali se, rekla je. Neka te ari, znai da si jo iv, Bogu hvala.

KIKA Iznenadila se kad sam spomenuo Delgadinu. Ne zove se tako, rekla je, zove se... Nemoj mi rei, prekinuo sam je, za mene je Delgadina. Slegnula je ramenima: No dobro, na kraju krajeva, tvoja je, ali to me ime asocira na kakav diuretik. Ispriao sam joj o reenici o vragu koju je djevojka napisala na ogledalu. Ona to nije mogla napisati, rekla je Rosa, jer ne zna ni itati ni pisati. Pa tko onda? Slegnula je ramenima: Moda netko tko je umro u toj sobi. Koristio sam takve prigode da se malo razonodim uz Rosu Cabarcas, traei male ustupke za dobrobit Delgadine. Pristajala je bez razmiljanja, zaigrana poput kolarke. Smijeno!, rekla je. Osjeam kao da je eli isprositi od mene. Kad ve to spominjem, dosjetila se, zato se ne bi oenio njome? Skamenio sam se. Ozbiljno, ustrajala je, tako e jeftinije proi. U svakom sluaju, problem tvoje dobi jest u tome jesi li jo emu ili nisi, ali ve si mi rekao da te to ne mui. Nisam joj ostao duan: ovjek u seksu nalazi utjehu kad mu se ne posrei u ljubavi. Prasnula je u smijeh: Ti, mudrice moja, oduvijek sam znala da si pravi mukarac, da si to oduvijek bio, i drago mi je da si i dalje takav, dok tvoji neprijatelji polau oruje. S razlogom se toliko govori o tebi. Jesi li sluao Marcosa Pereza? Svi ga sluaju, rekao sam ne bih li izbjegao tu temu. Ali ona je nastavila: ak je i profesor Camacho y Cano, u emisiji O svemu pomalo, juer rekao da svijet vie nije kakav je bio jer nije ostalo mnogo ljudi poput tebe. Tog sam vikenda zatekao Delgadinu kako kalje u groznici. Probudio sam Rosu Cabarcas zamolivi je kakav domai lijek pa mi je donijela u sobu kovei s prvom pomoi. Dva dana kasnije Delgadina je i dalje bila iznemogla pa se nije mogla vratiti svom svakodnevnom priivanju dugmadi. Lijenik joj je prepisao kunu njegu zbog gripe koja e proi za tjedan dana, ali se zabrinuo nad njezinom pothranjenosti. Nisam je viao i osjeao sam kako mi nedostaje pa sam iskoristio to vrijeme kako bih uredio sobu dok je nema. Donio sam i crte Cecilije Porras za knjigu pria Alvara Cepede, Svi smo bili u iekivanju. I est svezaka Jean-Christophea Romaina Rollanda, kako bih ispunio vrijeme svojih bdjenja. Pa kad se Delgadina mogla vratiti u sobu, zatekla ju je spremnu za trenutke smirene sree: zrak je bio proien aromatinim mirisom sredstva protiv insekata, zidovi ruiaste boje, svjetiljke u istoj boji, svjee cvijee u vazama, moje omiljene knjige, vrijedne majine slike objeene na drukiji nain, po dananjoj modi. Stari radio zamjenio sam kratkovalnim, podeenim na stanicu s klasinom glazbom kako bi Delgadina nauila spavati uz Mozartove kvartete, ali sam ga jedne noi naao podeenog na stanicu specijaliziranu za suvremeni bolero. To je bilo po njenom ukusu, i prihvatio sam to bez zadrke jer sam i sam u svojim najboljim danima svim srcem prigrlio bolero. Prije no to sam sljedeeg dana otiao kui, na ogledalu sam ruem za usne napisao: Mala moja, sami smo na svijetu. U to sam doba stekao udesan dojam da je poela prerano odrastati. Spomenuo sam to Rosi Cabarcas, ali njoj se to uinilo sasvim prirodnim. Petog prosinca navrit e petnaest godina, rekla mi je. Pravi Strijelac. Zabrinulo me to je toliko stvarna da joj predstoji roendan. Sto bih joj mogao pokloniti? Bicikl, rekla je Rosa Cabarcas. Mora dva puta dnevno prijei cijeli grad kad ide priivati dugmad. Pokazala mi je u spremitu bicikl kojim se koristila i stvarno mi se uinio starudijom nedostojnom voljene ene. Ipak, dirnuo me taj prizor jer bio je opipljivi dokaz da Delgadina postoji u stvarnom ivotu. Dok sam kupovao najbolji bicikl, nisam odolio iskuenju da ga isprobam, pa sam napravio nekoliko krugova po prostoru prodavaonice. Prodavau koji se raspitivao za moje godine, odgovorio sam staraki koketno: Navrit u devedeset i jednu. Odgovorio je upravo onako kako sam elio: Izgledate deset godina mladi. Ni sam nisam shvaao kako sam sauvao vjetinu iz kolskih dana, ali sam beskrajno uivao. Zapjevao sam. Prvo onako za sebe, tiho, a onda na sav glas, uznositou velikog Carusa, nasred arolikih duana i sulude guve gradske trnice. Ljudi su me promatrali sa zanimanjem, dobacivali mi, dovikivali neka se prijavim na utrku u invalidskim kolicima. Rukom sam im odmahivao poput sretna moreplovca, ne prestajui

KIKA pjevati. Tog sam tjedna, u ast prosincu, napisao jo jednu smjelu kolumnu: Kako s devedeset biti sretan na biciklu. One noi kad je Delgadini bio roendan, otpjevao sam joj cijelu pjesmu, i ljubio je po cijelom tijelu sve dok nisam ostao bez daha: lenu kraljenicu, kraljeak po kraljeak, sve do oputenih polutki stranjice, bok na kojem je obiavala spavati, onaj na strani njena neumorna srca. Kako sam je ljubio, tako joj se tijelo sve vie zagrijavalo, isparavajui neke opojne mirise. Odgovarala mi je vibracijama razliitim za svaki pedalj njene koe, i kod svakog sam otkrio razliit stupanj topline, samo njemu svojstven okus, drukiji uzdah, dok je ona sama iznutra odzvanjala izlomljenim tonovima, a njene bradavice su se rascvale netaknute. Pred zoru sam zamalo utonuo u san kad zauh neto poput amora mnotva uz more i paniku stabala koji su mi stegnuli duu. Otiao sam u kupaonicu i napisao na ogledalu: Najdraa Delgadina, zapuhali su boini vjetrovi. Jedna od mojih najdraih uspomena je sjeanje na oluju koju sam predosjetio jednog jutra poput ovoga, izlazei iz kole. to se to dogaa? Uiteljica mi je odgovorila zaueno: Ali, mali, pa zar ne vidi da je to vjetar? Osamdeset godina kasnije ponovno sam ga osjetio kad sam se probudio u Delgadininu krevetu, i bio je prosinac koji se nepogreivo vraa sa svojim bistrim nebom, pjeanim olujama, ulinim kovitlacem koji odnosi krovove kua i zadie suknje kolarkama. Grad bi tada proeli sablasni odjeci. Za vjetrovitih noi mogli su se i u viim gradskim predjelima uti povici s trnice, kao da se nalazi iza ugla. Nije stoga bilo udno da nam nalet prosinakog vjetra pomogne da po glasovima prepoznamo prijatelje ratrkane po udaljenim bordelima. Vjetrovi su donijeli i lou vijest: Delgadina nee moi provesti Boi sa mnom, ve sa svojom obitelji. Ako postoji neto to mrzim, onda su to obvezatne svetkovine za kojih ljudi plau od sree, vatrometi, glupave boine pjesmice, vjenii od krepa koji nemaju nikakve veze s djetetom koje se rodilo prije dvije tisue petsto godina u skromnoj talici. Ipak, kad je pala no, nisam se mogao oduprijeti nostalgiji pa sam i bez nje otiao u sobu. Dobro sam spavao, a probudio sam se uz plianog medvjedia, koji poput polarnih medvjeda hoda na dvije noge, s porukom: Runome tati. Rosa Cabarcas mi je rekla da Delgadina ui itati na mojim lekcijama napisanim na ogledalu, a njen mi se lijep rukopis inio dostojnim divljenja. No ona sama me razoarala jo gorom vijeu da je medvjedi zapravo njezin dar, tako da sam na Staru godinu ostao kod kue, u krevetu ve od osam sati, zaspavi bez gorine. Bio sam sretan, jer kad je otkucala pono, usred silovite zvonjave crkvenih zvona, tvornikih i vatrogasnih sirena, tualjki brodova, petardi, raketa, osjetio sam kako je Delgadina ula na vrcima prstiju, legla pored mene i poljubila me. Toliko stvarna da mi je na usnama ostao njen okus po metvici.

04. POETKOM nove godine poeli smo se bolje upoznavati kao da ivimo zajedno i na javi, jer sam otkrio priguenu boju glasa koju je ula ne budei se, pa bi mi odgovarala spontanim govorom tijela. Njena su se raspoloenja vidjela u nainu spavanja. Od iscrpljenosti i otpora s poetka, sad je stala poprimati unutranju mirnou koja je proljepala njeno lice i obogatila joj snove. Priao sam joj o svom ivotu, itao joj na uho biljeke za moju nedjeljnu kolumnu u kojima je, mada se nije spominjala, bila ona i samo ona. Po prilici u to vrijeme na jastuku sam joj ostavio smaragdne naunice koje su pripadale mojoj majci. Na sljedeem ih je sastanku nosila, ali joj nisu pristajale. Onda sam joj donio druge koje e bolje odgovarati boji njene koe. Objasnio sam joj: Prve koje sam ti donio nisu najbolje pristajale tvom tipu i frizuri. Ove e ti bolje stajati. Sljedea dva puta nije nosila nijedne, ali

KIKA trei put je stavila one koje sam joj predloio. Tako sam poeo shvaati da ne slijedi moje naputke, ve eka priliku da mi ugodi. Tih sam se dana toliko bio navikao na takav stil zajednikog ivljenja, da sam prestao spavati gol i stao oblaiti svilene pidame koje odavno nisam koristio jer ih nisam imao zbog koga skidati. Poeo sam joj itati Malog princa Saint-Exuperyja, francuskog autora kojem se cijeli svijet divi vie no sami Francuzi. Bilo je to prvo tivo koje ju je zabavilo iako je spavala, tako da sam morao doi dva dana uzastopce kako bih dovrio itanje. Nastavili smo s Perraultovim Bajkama, biblijskim priama, Tisuu i jednom noi, u proienoj verziji za djecu, i na temelju razlika medu njima uvidio sam da njezin san postie razliite stupnjeve vrstoe, ovisno o njenom zanima-, nju za pojedino tivo. Kad bih osjetio da je dosegla dno, gasio bih svjetlo i zaspao grlei je sve do zore. Osjeao sam se tako sretnim da bih joj ljubio trepavice, sasvim njeno, i onda se jedne noi dogodilo, poput iznenadne svjetlosti na nebu: prvi put se nasmijeila. Neto kasnije, bez ikakva je razloga promijenila poloaj okrenuvi mi leda, i ozlovoljeno rekla: Pueve je rasplakala Isabel. Oduevljen evokacijom jednog od proitanih dijaloga, upitao sam je istim tonom: A iji su bili? Nije odgovorila. Glas joj je poprimio neku sirovu notu, kao da nije pripadao njoj, ve nekoj stranoj osobi koju je nosila u sebi. Tog je trena za mene nestala i posljednja sjena sumnje: draa mi je dok spava. Moj jedini problem bio je maak. Povuen i bez teka, dva je dana uao u svom kutu ne diui glavu, da bi me poput ranjene zvijeri izgrebao kad sam ga pokuao staviti u njegovu koaru od prua da ga Damiana odvede veterinaru. Na jedvite ga je jade savladala i usplahirenog odnijela u pletenoj torbi.. Ubrzo me nazvala iz prihvatilita kako bi me obavijestila da nema drugog izlaza nego uspavati ga, pa trebaju moj pristanak. Ali zato? Jer je ve jako star, rekla je Damiana. Srdito sam pomislio da bi onda i mene mogli ivog ispei u spalionici za make. Osjetio sam se rastrgan izmeu dvije vatre: nisam nauio voljeti maka, ali nisam ni imao srca narediti da ga ubiju samo zato to je star. Gdje to pie u priruniku? Taj me dogaaj do te mjere pogodio da sam za nedjelju napisao kolumnu pod naslovom koji sam ukrao od Nerude: Je li maak najmanji tigar na izlobi? Kolumna je pokrenula nove polemike koje su i opet podijelile itatelje na one za i one protiv maaka. Nakon pet dana prevladalo je miljenje da bi se moglo smatrati opravdanim rtvovati maka u korist ljudskog zdravlja, ali ne i zbog njegove starosti. Otkako mi je umrla majka, u snovima me proganjao osjeaj da me netko dodiruje dok spavam. Jedne sam je noi osjetio, ali njen mi je glas vratio spokojnost: Figlio mio poveretto. Isto se ponovilo jednog jutra u Delgadininu krevetu, pa sam se protegnuo od uitka vjerujui da me ona dotakla. Ali nije: u mraku sobe stajala je Rosa Cabarcas. Odjeni se i poi sa mnom, rekla mi je, imam ozbiljan problem. Uistinu, bilo je ozbiljnije no to sam mogao i zamisliti. Jednog od uvaenih klijenata izboli su noem u prvoj sobi trijema. Ubojica je pobjegao. Mrtvo tijelo, ogromno, golo, ali s cipelama na nogama, bilo je blijedo poput kuhane piletine na krevetu natopljenom krvlju. Odmah sam ga prepoznao: bio je to J.M.B., poznati bankar, uven po svojoj plemenitosti, srdanosti i dobrim odijelima, a ponajvie po privrenosti obitelji. Na vratu je imao dvije ljubiaste rane poput usana i posjekotinu na trbuhu koja nije prestajala krvariti. Jo nije nastupila ukoenost tijela. Vie od njegovih rana dojmilo me se to je na svom udu, omlohavjelom smru, imao prezervativ koji, kako se inilo, nije bio koriten. Rosa Cabarcas nije znala s kim je bio jer i on je koristio povlasticu ulaska kroz stranja vrata. Nije se mogla otkloniti mogunost da je bio s mukarcem. Jedino to je vlasnica od mene oekivala bilo je da joj pomognem odjenuti truplo. Djelovala je toliko samouvjereno da me zabrinula pomisao kako je smrt za nju prava sitnica. Nema nita tee nego odjenuti mrtvaca, rekao sam joj. Ja sam ih se naodijevala, odgovorila je. Lako je ako mi ga netko pridrava.

KIKA Pojasnio sam joj: A to misli, tko e nasjesti na tijelo izbodeno noem u besprijekornom odijelu engleskoga kroja? Prestraio sam se za Delgadinu. Najbolje e biti da je odvede, rekla mi je Rosa Cabarcas. Prvo mrtvaca, rekao sam joj sleena daha. Primijetivi to, nije mogla prikriti svoju nevjericu: Pa ti se sav trese! Zabrinut sam za nju, rekoh, mada je to tek djelomino bilo istina. Reci joj neka ode prije no to netko doe. Hou, odgovorila je, ali tebi kao novinaru nita se nee dogoditi. Kao ni tebi, odvratio sam s dozom predbacivanja. Jedini si zapovjednik na ovome brodu. Premda uven po svojoj miroljubivosti i uvrijeenoj sigurnosti, grad bi jednom godinje zadesila nesrea po jednog stranog i skandaloznog ubojstva. Ovo nije bilo takvo. U slubenoj obavijesti, uz krupne naslove i pojedinosti o smrti, reeno je da je mladi bankar napadnut i ubijen iz neutvrenih razloga na cesti za Pradomar. Nije imao neprijatelja. Vladino je priopenje kao mogue ubojice navodilo izbjeglice iz unutranjosti zemlje, kod kojih je zabiljeen val ope delinkvencije, suprotan graanskoj uljuenosti stanovnitva. U prvih nekoliko sati privedeno je vie od pedeset osoba. Pohitao sam, zgroen, do urednika gradskih vijesti, tipinog predstavnika novinara iz dvadesetih godina, sa zelenim prozirnim obodom na kapi i elastinim podvezicama na rukavima, koji je navodno bio upuen u pojedinosti dogaaja. Znao je, meutim, tek poneku injenicu vezanu uz zloin, a ja sam mu ih nadopunio u onolikoj mjeri koliko sam smatrao razboritim. Tako smo etveroruno ispisali pet listova za osam stupaca naslovnice pripisane vjenoj utvari izvora informacija kojoj dugujemo sve zasluge. No, Grozni ovjek u devet cenzor nije se ustruavao nametnuti slubenu verziju prema kojoj se radilo o napadu razbojnika. Ja sam isprao savjest nezadovoljnim mrgoenjem na najcininijem i najposjeenijem pogrebu stoljea. Vrativi se uveer kui, nazvao sam Rosu Cabarcas da provjerim to je s Delgadinom, ali cijela etiri dana nije odgovarala na pozive. Petog sam dana stisnuo zube i zaputio se njenoj kui. Vrata su bila zapeaena, ali peat nije bio policijski ve od sanitarne inspekcije. Nitko u susjedstvu nita mi nije znao rei. Bez ikakva traga o Delgadini, bacio sam se u nemilosrdnu, povremeno ak smijenu, potragu koja mi je oduzimala dah. Cijele sam dane, s klupica pranjavog parka, u kojem su se djeca igrala verui se po oteenom spomeniku Simonu Bolivaru, pogledom pratio mlade djevojke na biciklima. Prolazile su, mahnito vrtei pedale: lijepe, nadohvat ruke, spremne uletjeti u zamku. Kad sam izgubio strpljenje, potraio sam utoite u miru koji mi je donosilo sluanje bolera. Djelovalo je poput opojna napitka: nalazio sam je u svakoj rijei. Oduvijek mi je za pisanje trebala tiina jer moj je mozak bio skloniji glazbi nego pisanju. Sad je bilo obrnuto: mogao sam pisati tek uz pratnju bolera. Moj je ivot bio ispunjen njome. Tekstovi koje sam napisao u ta dva tjedna bili su tipini obrasci ljubavnih pisama. Glavni urednik, ne odve oduevljen koliinom pristiglih odgovora, zamolio me da utiam ljubavni ar dok ne smislimo kako utjeiti svekoliko zaljubljeno itateljstvo. Nemir je poremetio ustaljen raspored mojih dana. Budio sam se u pet, ali bih ostajao u polumraku sobe zamiljajui kako Delgadina u svom nestvarnom ivotu budi svoju brau, odijeva ih za kolu, priprema im doruak, ukoliko ga uope ima, te biciklom prelazi grad odlazei na mukotrpno priivanje dugmadi. Pitao sam se u udu: O emu li ena razmilja dok priiva dugmad? Misli li na mene? Trai li i ona Rosu Cabarcas ne bi li pronala mene? Cijeli tjedan nisam skinuo radno odijelo, ni po danu, ni po noi, nisam se brijao niti prao zube, jer me ljubav prilino kasno pouila da se uredujemo za nekoga, da se odijevamo i dotjerujemo za nekoga, a ja nikada nisam imao za koga to initi. Damiana je pomislila da sam bolestan kad me u deset izjutra zatekla u mrei. Pratio sam je pogledom zamuenim poudom, te sam joj predloio da se povaljamo goli. Prezirno mi je odgovorila: Jeste li se zapitali to ete uiniti ako pristanem?

KIKA Tada sam uvidio do koje mjere me unitila patnja. Nisam izlazio iz kue, ne elei se udaljavati od telefona. Pisao sam ne iskljuujui telefon, a na prvi zvuk zvona dojurio bih nadajui se da bi to mogla biti Rosa Cabarcas. Neprestano sam prekidao to god da sam radio kako bih je nazivao, uporno ustrajui danima, da bih na kraju zakljuio da taj telefon nema srca. Vrativi se kui jednog kinog popodneva, zatekao sam prokislog maka na stepenitu ulaznih vrata. Bio je prljav i jadan, i toliko skruen da mi se smilio. Prirunik me pouio da je bolestan pa sam slijedio naputke za oporavak. Odjednom, za lagana drijemea, palo mi je na pamet da bi me mogao odvesti do Delgadinine kue. U torbi sam ga donio do kue Rose Cabarcas, ija su vrata sveudilj bila zapeaena i koja nije odavala da bi netko u njoj ivio, gdje se maak tako silovito uskoprcao da je uspio pobjei, preskoiti vrtnu ogradu i izgubiti se meu drveem. Zalupao sam akom po vratima i zauo vojniki odrjeit glas koji je upitao ne otvarajui: Tko ide? Prijatelj, uzvratih istom mjerom. Traim gazdaricu. Nema gazdarice, odvrati glas. Otvorite mi barem da uzmem maka, ustrajao sam. Nema maka, odgovorio je. Tad upitah: - Tko ste vi? Nitko odgovori glas. Oduvijek sam smatrao da je umiranje od ljubavi tek pjesnika figura. Te sam veeri, vrativi se kui i opet bez maka i bez nje, uvidio ne samo da je mogue, ve da upravo ja, star i bez ikoga svoga, naprosto umirem od ljubavi. No, istovremeno sam spoznao da stoji i ona oprena istina: ni za to na svijetu ne bih mijenjao ari svoje patnje. Vie od petnaest godina posvetio sam pokuajima prevoenja Leopardijevih pjesama, ali tek sam ih veeras u potpunosti shvatio: Jao meni, ako je ljubav, koliko boli. Kad sam se pojavio u redakciji u neslubenom odijelu i neobrijan, potakao sam odreene sumnje u moje mentalno stanje. Preureen prostor, sa zasebnim ostakljenim uredima i stropnim svjetlom, izgledao je poput rodilita. Beuman i ugodan sistem hlaenja navodio vas je da govorite aptom i da hodate na vrcima prstiju. U predvorju su poput umrlih potkraljeva visjeli portreti u ulju trojice doivotnih direktora, i fotografije uglednih posjetitelja. U dnu velike glavne dvorane nalazila se ogromna fotografija dananje redakcije snimljena na moj roendan. Nisam se mogao oteti porivu da je u mislima usporedim s onom kad sam imao tridesetak godina, i jo sam jednom s uasom ustanovio da se na slikama vie i gore stari nego u stvarnosti. Tajnica koja me poljubila za roendan, sad me upitala jesam li bolestan. Bio sam sretan da joj mogu priznati istinu u koju nee povjerovati: Bolestan od ljubavi. Rekla je: teta to tome nisam uzrok ja! Nisam joj ostao duan: Ne budite tako sigurni. Urednik gradskih vijesti izaao je iz svog ureda dovikujui da su u gradsku bolnicu dopremljena beivotna tijela dviju nepoznatih djevojaka. Upitao sam ga preplaen: Koje dobi? Mlade su, rekao je. Moda izbjeglice iz unutranjosti koje progoni reim. Odahnuo sam s olakanjem. Iznenada e nas samo zapljusnuti val krvi, rekoh. Urednik gradskih vijesti iz daljine doviknu: Ne krvi, uitelju, ve govana. Jo gore mi se dogodilo nekoliko dana kasnije, kad je neka djevojka s koarom identinom onoj mojeg maka projurila ispred knjiare Mundo. Krenuo sam za njom, probijajui se laktovima kroz gomilu ljudi u vrelini podneva. Bila je vrlo lijepa, dugim koracima lako je pronalazila put kroz mnotvo, pa sam se pomuio da je slijedim. Konano sam je sustigao i zagledao joj se u lice. Rukom me odmakla u stranu ne zaustavivi se, niti se ispriavi. Nije bila ona za koju sam je drao, ali njena me oholost jednako zaboljela. Uto sam shvatio da ne bih mogao prepoznati Delgadinu, budnu i odjevenu, niti bi ona mogla znati tko sam ja, kad me nikad nije vidjela. Sljedea sam tri dana kao lud pleo plave i ruiaste lapice za novoroenad, nastojei da ne sluam, ne pjevam i ne sjeam se pjesama koje su me podsjeale na nju. injenica je da sam duboko patio, i postajao svjestan starenja uvidjevi kako sam slab kad je ljubav u pitanju. Jo dramatinije iskuenje uslijedilo je kad je gradski autobus sruio djevojku s bicikla u samom sreditu grada. Poto su je odvela kola hitne pomoi, razmjeri tragedije procjenjivali su se prema jadnom stanju u kojem se nalazio njen bicikl, odbaen u lokvi svjee

KIKA krvi. Mene se nije toliko dojmilo stanje bicikla, koliko marka, model i boja. Bio je upravo onakav kakvog sam bio poklonio Delgadini. Oevici nesree potvrdili su da je ozlijeena djevojka bila vrlo mlada, visoka i vitka, kratke kovrave kose. Slomljen, uao sam u prvi taksi koji je naiao, i zatraio da me odveze do bolnice Sestara milosrdnica, stare zgrade oker zidova, koja je izgledala poput tamnice nasukane na pjeanom sprudu. Trebalo mi je pola sata da uem i jo pola sata da proem mirisnim dvoritem s vokama, gdje se ispred mene stvorila neka jadna ena: Ja sam ona koju ne trai. Tek sam se tada prisjetio da tu slobodno ive bezopasni tienici gradske ludnice. Upravi bolnice morao sam se prijaviti kao novinar kako bi me bolniar odveo do odjela hitne pomoi. U prijamnoj knjizi upisano je: Rosalba Rios, sedamnaest godina, podaci o zaposlenju nepoznati. Dijagnoza: potres mozga. Prognoza: neizvjesno. Upitao sam efa odjela mogu li je vidjeti, istovremeno prieljkujui da e me odbiti, meutim oduevljeno su pristali s nadom da bih mogao napisati neto o stanju propadanja u kojem se bolnica nalazi. Proli smo kroz prenapuenu prostoriju u kojoj se osjeao jak miris fenolne kiseline, a bolesnici su skvreni leali na krevetima. U dnu, u zasebnoj sobi, na metalnom krevetiu, leala je ona koju smo traili. Glava joj je bila u povojima, lice neprepoznatljivo, nateeno i u modricama, ali bio mi je dovoljan pogled na njene noge da se uvjerim da to nije ona. Tek sam se tada zapitao: to bih uinio da je bila ona? Jo uvijek zapleten u skute sumraka, odluio sam sljedeeg dana otii u tvornicu koulja za koju mi je Rosa Cabarcas jednom spomenula da mala u njoj radi, vlasniku sam rekao neka nam pokae postrojenje kao primjer za kontinentalni projekt Ujedinjenih Naroda. Vrata svog kraljevstva, za koje je vjerovao da je po svemu jedinstveno, otvorio nam je debeo i mualjiv Libanonac. Tristo beznadnih djevojaka u bijelim kouljama prizivalo je dugmad u velikoj osvijetljenoj prostoriji. Primijetivi nas, ustale su kao u koli i promatrale nas iskosa dok je upravitelj veliao njihov doprinos drevnoj umjetnosti priivanja dugmadi. Pomno sam prouavao lica djevojaka, strepei da bih mogao pronai Delgadinu odjevenu i budnu. No, zbilo se da je jedna medu njima prepoznala mene, bojaljiva pogleda puna nedunog oboavanja: Recite, gospodine, ne piete li vi ljubavna pisma za novine? Nisam mogao ni zamisliti da bi me jedna uspavana djevojka mogla toliko srozati. Iz tvornice sam pobjegao glavom bez obzira, ne razmiljajui vie nije li koja od ovih djevica iz istilita uistinu ona koju sam traio. Po izlasku, jedino sam jo osjeao elju da se rasplaem. Rosa Cabarcas nazvala je za mjesec dana s nevjerojatnom isprikom: nakon ubojstva bankara, priutila si je zasluen odmor u Cartageni de Indias. Nisam joj povjerovao, naravno, ali sam joj rekao da mi je drago zbog nje i pustio sam je da raspreda svoje izmiljotine prije no to sam izrekao pitanje koje mi je razdiralo srce: A ona? Rosa Cabarcas dugo nita nije rekla. Tu je, konano je rekla, odsutnim glasom: Valja malo priekati. Koliko? Ne znam, javit u ti. Osjetio sam da e prekinuti pa sam je zadrao: Priekaj, reci mi bar neto. Nemam ti to rei, rekla je, i zakljuila: Budi oprezan, mogao bi natetiti sebi, a njoj pogotovo. Nisam bio raspoloen za takva prenemaganja. Stao sam je preklinjati da mi barem neto kae. Na kraju krajeva, u istom smo sosu. Nije popustila. Smiri se, rekla mi je, mala je dobro i eka da je nazovem, ali u ovom se asu nita ne moe napraviti, niti u ita vie rei. Zbogom. Ostao sam sa slualicom u ruci, ne znajui to dalje, jer sam je dovoljno dobro poznavao da bih znao da nita neu postii silom. U rano poslijepodne nakratko sam navratio do njene kue, vie se uzdajui u sluajnost nego u zdrav razum, ali vrata su i dalje bila zapeaena. Pomislio sam da mi je Rosa Cabarcas telefonirala s nekog drugog mjesta, moda iz drugog grada, a sama ta

KIKA misao ispunila me nelagodnim predosjeajem. Ipak, u est sati, kad sam se najmanje nadao, telefonski mi je uputila uobiajene rijei: Evo, sad moe. U deset naveer, ustreptao i grizui se za usne da ne zasuzim, dobro sam se opremio vicarskim okoladama, bademima i karamelama, s koarom arko crvenih rua, kojima u prekriti postelju. Vrata su bila pritvorena, svjetla upaljena a s radija je potiho dopirala Prva Brahmsova sonata za violinu i klavir. Delgadina je leala na krevetu, blistava i drugaija, pa sam je jedva prepoznao. Odrasla je, ali to se nije vidjelo po njenom stasu, ve po zrelosti koja ju je uinila dvije do tri godine starijom, i razgolienijom nego ikada prije. Njene istaknute jagodice, koa opaljena arkim morskim suncem, njene usne i kratka kovrava kosa, davali su njenom licu hermafroditski sjaj Praksitelova Apolona. Ali, zabune nije moglo biti jer su joj grudi porasle toliko da mi nisu stale u dlan, bokovi su joj se zaoblili, a kosti postale vre i skladnije. Oduevio me taj uspjeh prirode, ali su me rastuili umjetni detalji: umjetne trepavice, nalakirani nokti na rukama i nogama, i prejak parfem koji nije imao nikakve veze s ljubavlju. Ali ono to me izbacilo iz takta bilo je pravo malo bogatstvo koje je imala na sebi: zlatne naunice sa smaragdnim grozdovima, ogrlica od pravih bisera, zlatna narukvica koja se prelijevala dijamantnim odbijescima, i na svakom prstu po jedan prsten s dragim kamenom. Na stolici je bilo njeno odijelo radnice iz none smjene s pletivom i vezom i cipele ravnih potpetica. U meni je prokuhalo: Kurvo! kriknuo sam. Jer sam je vrag u meni poticao stranu misao. Po prilici ovakvu: one noi kad je poinjen zloin, Rosa Cabarcas nije imala ni vremena ni ivaca obavijestiti djevojku, pa je policija zatekla maloljetnicu u sobi, samu i bez alibija. Nema ravnog Rosi Cabarcas u situaciji poput ove: prodala je djevojinu nevinost jednom od svojih redovitih muterija, nekom glaveini, kako bi nju izvukli istu iz prie o zloinu. Prvo je, naravno, valjalo nestati dok se skandal ne stia. Divota! Medeni mjesec za troje, njih dvoje u postelji, a Rosa Cabarcas na raskonoj terasi uiva u svojoj sretnoj nekanjivosti. Zaslijepljen nepromiljenom srdbom, stao sam o zid bacati sve to mi se nalo pod rukom: svjetiljke, radio, ventilator, ogledala, vreve, ae. inio sam to bez urbe, ali neumorno, uz zagluujui prasak i s metodikim zanosom koji mi je spasio ivot. Djevojka je na prvi prasak poskoila, ali me nije pogledala ve se uurila okrenuvi mi leda, i tako je ostala podrhtavajui povremeno, sve dok nije prestalo treskanje. Kokoi u dvoritu i jutarnji lave pasa jo su poveali sablazan. U slijepom ludilu srdbe palo mi je na pamet da zapalim kuu, kad se na vratima pojavio beutni lik Rose Cabarcas u spavaici. Nita nije rekla. Pogledom je obuhvatila razmjere nepogode i ugledala djevojku sklupanu poput pua, glave zaronjene u dlanove: prestravljenu, ali neozlijeenu. Boe dragi! uzviknula je Rosa Cabarcas to bih dala za takvu ljubav! Odmjerila me od glave do pete pogledom punim samilosti, i naredila mi: Idemo. Poao sam za njom do radnje, u tiini mi je natoila au vode, pokazala da joj sjednem nasuprot, i natjerala me da progovorim. Ajde, rekla je, ponaaj se kao da si odrastao i reci mi to se dogaa. Ispriao sam joj kako sam je razotkrio. Rosa Cabarcas sluala me nijemo, bez uenja, i na kraju se inila zadovoljnom. Savreno, rekla je. Uvijek sam govorila da ljubomora zna vie i od same istine. Tada mi je bez zadrke ispriala kako je bilo. Istina, rekla je, u svojoj izbezumljenosti u noi zloina, potpuno je zaboravila na djevojku koja je spavala u sobi. Jedna od njenih muterija, jo k tome i odvjetnik umrloga, uredio je stvar mitom i vezama koje je potegao na sve strane, te pozvao Rosu Cabarcas u ljetovalite u Cartagenu de Indias, dok se skandal ne stia. Vjeruj mi, rekla mi je Rosa Cabarcas, cijelo to vrijeme ni trenutka nisam prestala misliti na tebe i na malu. Vratila sam se prekjuer i prvo nazvala tebe, ali nitko se nije javio. Mala je, meutim, odmah dola, u tako jadnom stanju da sam je za tebe okupala, odjenula i poslala da je urede kao kraljicu. Vidio si rezultat: savrena je. Skupocjena odjea? To su stvari

KIKA koje posuujem svojim djevojkama kad idu na ples s muterijama. Nakit? Moj, rekla je: Dovoljno je dodirnuti ga pa da se uvjeri da su dijamanti od stakla a prstenje od lima. I nemoj vie zanovijetati, zakljuila je: No, probudi je, ispriaj se, i pobrini se za nju ve jednom. Nitko ne zasluuje vie sree no vas dvoje. Uloio sam nadljudski napor ne bih li joj povjerovao, ali ljubav je bila jaa od razuma. Kurve!, rekoh, muen ivom vatrom koja mi je palila utrobu. To ste!, viknuh: Obine kurve! Ne elim vie uti ni za tebe, niti za ikakvu drugu ensku, a za nju ponajmanje. S vrata sam joj dobacio posljednje zbogom, zauvijek. Rosa Cabarcas u to nije sumnjala. Zbogom rekla mi je s tugaljivom grimasom, te se vratila svojoj svakodnevici U svakom sluaju, poslat u ti raun za kr i lom koji si nainio u sobi.

05. ITAJUI Oujske ide naiao sam na zastraujuu reenicu koju autor pripisuje Juliju Cezaru: Nemogue je ne postati onakvim kakvim te drugi smatraju. Nisam uspio potvrditi njeno ishodite u samom djelu Julija Cezara, ni u djelima njegovih biografa, od Svetonija do Carcopina, ali vrijedilo je saznati. Njen fatalizam, kojim sam se za ivota vodio, u mjesecima koji su uslijedili dao mi je odlunosti ne samo da napiem ova sjeanja, ve da pisanju pristupim otkrivajui bez stida ljubav prema Delgadini. Nisam imao ni trenutka mira, jedva da sam ita jeo i toliko sam oslabio da su mi spadale hlae. U kostima sam osjeao sporadine bolove, bez razloga mijenjao raspoloenja, noi sam provodio u nekom stanju zanesenosti u kojem nisam mogao ni itati ni sluati glazbu, a danju bih klonuo u otuan drijeme koji nije mogao nadomjestiti san. Olakanje je stiglo u neoekivanom obliku. U pretrpanom autobusu u etvrti Loma Fresca, ena koja je sjedila do mene, koju nisam primijetio kad je ula, apnula mi je na uho: Jo ti se die? Bila je to Casilda Armenta, stara ljubav, koja me za male novce podnosila kao vjernu muteriju jo od vremena kad je bila ohola mladica. Kad se povukla iz posla, bolesna i bez sredstava, udala se za kineskog vrtlara koji joj je dao ime i dom, a moda i malo ljubavi. U sedamdeset i treoj godini sauvala je nekadanju liniju, jo uvijek lijepa i snane osobnosti, zadravi staru lakou ophoenja. Odvela me k sebi, u kineski vrt na breuljku, uz cestu koja je vodila prema moru. Sjeli smo na lealjke za plau na sjenovitoj terasi, izmeu paprati i listova astromelija i krletki objeenih o nadstrenicu. Na prijevoju breuljka vidjeli su se kineski povrtlari pod unjastim eirima kako siju povre pod arkim suncem, i siva puina kod Bocas de Ceniza, s dva lukobrana od kamenih gromada koji usmjeravaju rijeku i do nekoliko milja u more. Dok smo razgovarali gledali smo kako uplovljava bijeli prekooceanski brod i u tiini smo ga ispratili pogledom, sve dok nismo zauli njegovu sirenu poput otunog rikanja bika u rijenoj luci. Uzdahnula je. Jesi li primijetio? U vie od pola stoljea, ovo je prvi put da te ne primam u postelji. Sad smo drugi ljudi, rekao sam. Nastavila je kao da me nije ula: Kad god te spomenu na radiju, kad te hvale zbog privrenosti kojom te okruuju ljudi i kad te, zamisli, nazivaju majstorom ljubavi, pomislim da nitko nije upoznao tvoje dobre i tvoje loe strane tako dobro kao ja. Stvarno, rekla je, nitko te ne bi tako dobro podnosio. Nisam vie mogao odoljeti. Osjetila je to, vidjela je da su mi se oi orosile suzama, i tek je tada shvatila da nisam kakav sam bio, i izdrao sam njen pogled s odvanou za koju nisam ni znao da sam sposoban. Starim, rekao sam joj. Ve srno ostarjeli, uzdahnula je. Premda mi to ne osjeamo u sebi, izvana je svima vidljivo. Bilo je nemogue ne otvoriti joj srce, pa sam joj ispriao cijelu priu koja me razdirala iznutra, od mog prvog poziva Rosi Cabarcas, uoi mog devedesetog roendana, do tragine noi u kojoj

KIKA sam porazbijao sve u sobi, da se vie ne vratim. Sluala je moju oajnu bujicu kao da i sama sve proivljava, dugo premiljala, da bi se naposljetku osmjehnula. ini kako eli, satno je nemoj izgubiti rekla mi je. Nema vee nesree nego umrijeti sam. Otili smo u Puerto Colombia, majunim vlakiem, kao da jaimo na konju. Ruali smo nasuprot tronom drvenom pristanitu kroz koji je cijeli svijet ulazio u zemlju prije no to su podigli Bocas de Ceniza. Sjeli smo pod strehu od palmina lia, gdje su korpulentne crne matrone posluivale prene pagre s kokosovim branom i s krikama zelenih banana. Uljuljao nas je drijeme ranog poslijepodneva te smo nastavili razgovarati sve dok uarena suneva lopta nije potonula u more. Stvarnost mi se uinila fantastinom. Pogledaj koliko je potrajao na medeni mjesec, naalila se. Da bi nastavila ozbiljnijim tonom: Danas kad pogledam iza sebe, vidim dugi niz stotina mukaraca koji su proli kroz moju postelju i dala bih sve na svijetu da sam ostala barem s najgorim. Bogu hvala, na vrijeme sam naila na mog Kineza. Kao da sam udana za patuljka, ali je samo moj. Pogledala me u oi, pratila kako u reagirati na njezine rijei, i rekla mi: Stoga poi iz ovih stopa potraiti tu siroticu pa makar bilo istina to je ljubomora skovala, kako bilo da bilo, nitko ti ne moe oduzeti ono to si proivio. Ali molim te, bez starake romantike. Probudi je, nabodi na taj svoj kolac kojim te za tvoj kukaviluk i krtost obdario sam vrag. Ozbiljno, zakljuila je srano: pa nee valjda umrijeti, a da nisi evio iz ljubavi. Tuklo mi je u uima dok sam sljedeeg dana okretao brojanik telefona. Koliko zbog napetosti od novog susreta s Delgadinom, toliko zbog neizvjesnosti kako e mi Rosa Cabarcas odgovoriti. Grubo smo se sukobili zbog iznosa koju je traila za nanesenu tetu. Morao sam prodati jednu od majinih najdraih slika, ija vrijednost je dosezala itavo bogatstvo, ali u asu kad sam je bio prisiljen prodati nije postigla ni desetinu oekivanog iznosa. Pridodao sam i ostatak vlastite uteevine i sve odnio Rosi Cabarcas uz neopozivo: Uzmi ili ostavi. Bio je to samoubilaki potez jer bi prodajom samo jedne od mojih tajni zauvijek unitila moj ugled. Ali nije se bunila, ve se zadovoljila slikama koje je kao polog uzela u noi prepirke. Bio sam apsolutni gubitnik u samo jednom bacanju: ostao sam bez Delgadine, bez Rose Cabarcas i bez uteevine. Sad sam meutim sluao kako zvoni jednom, dvaput, triput, i konano njen glas: Da? Ostao sam bez glasa. Prekinuo sam. Bacio sam se u mreu, pokuavajui se umiriti asketskom Satijevom lirikom, preznojivi se do te mjere da se natopila cijela presvlaka. Nisam se odvaio ponovno nazvati do sljedeeg dana. Evo me rekao sam odluna glasa Danas moe. Rosa Cabarcas, a u to nisam ni sumnjao, gradila se kao da se nita nije dogodilo. E jadna moja mudrice, uzdahnula je nepobjediva duha, nestane na dva mjeseca pa se vrati s ispraznim oekivanjima. Rekla mi je da ve vie od mjesec dana nije vidjela Delgadinu, da se inilo da je toliko ustraena zbog mog divljakog ponaanja da to vise nijednom nije spomenula, niti pitala za mene, da je vrlo zadovoljna na novom poslu, prikladnijem i bolje plaenom. Vatrena stihija stala mi je razdirati nutrinu. Dakle radi kao kurva, rekoh. Rosa mi je odvratila ne trepnuvi: Ne budi grub, da je tako bila bi ovdje. A gdje bi joj i moglo biti bolje? Brzina njenog logikog zakljuivanja u meni je pobudila sumnju: .Kako mogu biti siguran da nije tu? U tom sluaju, odgovorila je, bolje ti je da i ne zna. Ili? Kako sam je mrzio. Ona mi je, ako ne zaboravi, obeala pokuati pronai djevojicu. No, bez puno izgleda jer je telefon susjede iskljuen, a nije imala blagog pojma gdje mala ivi. Ali ne gori pod petama, ajde molim te, rekla je, nazvat u te za sat. Taj sat inio se dugim poput tri dana, ali nala je djevojku, ivu i zdravu. Vratio sam joj se posramljen, i ljubio je pedalj po pedalj, kao za pokoru, od ponoi do zore. Bila je to duga isprika koju sam si obeao uvijek ponavljati i inilo se kao da ponovno poinjemo od poetka. Soba je bila u neredu, a zloporabom prostora nestalo je sve to sam pomno namjestio. Sve je ostavila tako i rekla da se ukoliko neto elim popraviti za to sam pobrinem jer sam joj jo

KIKA duan. Ja sam meutim bio na samom dnu. Mirovina mi je svaki put sve manje dostajala. Ono malo stvari koje se jo iz kue moglo prodati - izuzev nedodirljivog majinog nakita - nisu puno vrijedile, a nita nije bilo toliko staro da bi postiglo vrijednost starine. U boljim vremenima, upravitelj mi je predloio da otkupi sve grke, latinske, panjolske klasike za kolsku knjinicu, ali nisam imao srca prodati ih. Kasnije, slijedom politikih smjena i sveopim nazadovanjem svijeta, nitko u upravi nije imao sluha za umjetnost i za knjievnost. Umoran od traenja prihvatljiva izlaza, stavio sam u dep nakit koji mi je Delgadina vratila, te se zaputio u mranu uliicu koja je vodila na gradsku trnicu, ne bih li ga zaloio. Glumei izgubljenog starca, nekoliko sam puta proao tom bijednom etvrti sa sumnjivim krmama, starim knjiarama i zalagaonicama, ali ponos Florine de Dios nije mi dao da uinim i posljednji korak: nisam se usudio. Onda sam odluio da u ih prodati visoko uzdignute glave u najstarijoj i najuglednijoj draguljarnici. Slubenik mi je postavio nekoliko pitanja dok je pod povealom prouavao nakit. Ponaanjem, dranjem i stilom podsjeao je na lijenika. Objasnio sam da sam taj nakit naslijedio od majke. S odobravanjem je kimao na svako moje pojanjenje, te konano uklonio povealo. ao mi je rekao je ali to su samo stakalca. Opazivi moju nevjericu, objasnio mi je s panjom i suosjeanjem: sva srea da je zlato zlato, a platina platina. Posegnuo sam u dep da provjerim imam li potvrdu o kupovini i bez nelagode rekao: Ali taj je nakit kupljen u ovoj uvaenoj kui prije vie od sto godina. Nije se zbunio. Dogaa se, rekao je, da s vremenom u naslijeenom nakitu pomalo nestaje najvrednije kamenje; zamijene ga pustopani lanovi obitelji ili pokvareni draguljari, i tek kad ih se pokua prodati otkrije se prijevara. Ali dozvolite mi trenutak, rekao je i s nakitom zamakao za vrata u dnu prostorije. Zaas se vratio, i bez objanjenja mi pokazao rukom da sjednem, te nastavio s poslom. Prouavao sam radnju. Dolazio sam s majkom u vie navrata i dobro se sjeam reenice koja se ponavljala: Nemoj nita rei ocu. Iznenada mi je na pamet pala pomisao koja me prenerazila: a da nisu Rosa Cabarcas i Delgadina, u dogovoru, prodale pravo i vratile mi nakit s lanim kamenjem? Dok su me razdirale sumnje, jedna me slubenica pozvala da poem za njom kroz ista vrata u dnu prostorije, do malog ureda s visokom policom i debelim knjigama. Gorostasni beduin ustao je od stola u dnu ureda i prisno mi stegnuo ruku srdanou starog znanca. Zajedno smo maturirali, rekao mi je umjesto pozdrava. Lako sam ga se prisjetio: bio je najbolji nogometa u koli i junak naih prvih pohoda na bordele. U neko sam ga doba prestao viati, a bit e da sam mu se uinio tako oronuo da me zamijenio za nekog od svojih razrednih prijatelja. Ka staklenoj povrini stola otvorena je stajala jedna od arhivskih knjiurina u kojoj je zaveden nakit moje majke. Jasan trag, s datumima i pojedinostima koje su dokazivale da je ona osobno zamijenila drago kamenje, naslijee dviju generacija lijepih i uznositih ena iz obitelji Cargamantos, te zapravo prodala ovoj draguljarnici. To se zbilo u vrijeme kad je draguljarnicu vodio otac sadanjeg vlasnika, a on i ja bili jo u koli. No on sam me utjeio: takve su zamjene bile uobiajene kod uglednih obitelji kad bi zapale u potekoe, kako bi se brzo dolo do novca i sauvala ast. Pred tom grubom stvarnou, odluio sam nakit ipak zadrati kao uspomenu na drugu Florinu de Dios, onu koju nikada nisam upoznao. Poetkom srpnja osjetio sam stvarnu blizinu smrti. Srce mi je gubilo ritam i u svemu sam poeo nalaziti nepogreive nagovjetaje kraja. Najjasniji znak zbio se za koncerta u Koncertnoj dvorani. Pokvario se rashladni ureaj pa se uvaena krema drutva kupala u znoju u prepunoj dvorani, no ipak je arolija glazbe stvarala rajski ugoaj. Na kraju, krajeva. Allegretto poco mosso, ganula me iznenadna spoznaja da sluam posljednji koncert koji mi je sudba udijelila prije no to umrem. Nisam osjetio bol ni strah, ve razorno zadovoljstvo to sam uspio doivjeti taj trenutak.

KIKA Kad sam se konano, obliven znojem, uspio probiti kroz zagrljaje i uslikavanja, susreo sam se licem u lice s Ximenom Ortiz, izgledala je poput stogodinje boice u invalidskim kolicima. Sama njena prisutnost pogodila me poput smrtnog grijeha. Nosila je svilenu tuniku boje bjelokosti, glatku poput njene koe, nisku pravih bisera u tri reda, kosu boje sedefa oianu po modi dvadesetih godina, s pramenovima priljubljenima uz obraze, a velike ukaste oi bile su jo blistavije u kontrastu s tamnijim kolobarima podonjaka. Sve na njoj poricalo je glasine da je posenilila uslijed nepovratna gubitka pamenja. Okamenjen i bespomoan u njenoj prisutnosti, predao sam se crvenilu koje mi je udarilo u obraze, te sam je nijemo pozdravio dvorskim naklonom. Osmjehnula se poput kraljice i prihvatila moju ruku. Tada mi je palo na pamet da i ovaj susret mora biti igra sudbine, stoga sam tu priliku iskoristio da se oslobodim grinje koja me odonda proganjala. Godinama sam zamiljao ovaj trenutak, rekao sam joj. Ma nemoj!, rekla je. A koji si ti? Nikad nisam saznao je li me uistinu zaboravila ili je to bila njezina konana osveta. Spoznaja smrtnosti me, meutim, zatekla nedugo nakon pedesete u slinoj prigodi, u noi karnevala dok sam plesao tango smrti s prekrasnom enom kojoj nikad nisam vidio lice, snanijom i viom od mene, no usprkos tome lakom kao perce dok je plesala. Plesali smo pripijeni jedno uz drugo, tako da sam osjeao kako joj krv kola venama, od uitka sam bio gotovo usnuo uz njeno ubrzano disanje, opojni miris znoja, na njenim prevelikim grudima, kad me prvi put uzdrmao, gotovo me sruivi na pod, ledeni dah smrti. Neto poput okrutnog proroanstva, koje mi je na uho priapnulo: Ma to radio, jo ove godine, ili za sto, bit e zauvijek mrtav. Ona je preplaena ustuknula: to ti je? Nita, rekao sam joj, pokuavajui doi k sebi: Drhtim zbog vae prisutnosti. Od tada sam ivot poeo mjeriti ne godinama, nego desetljeima. Pedeseto je bilo presudno jer sam postao svjestan da su gotovo svi mladi od mene. ezdeseto je bilo najproivljenije zbog sumnje da vie nemam puno vremena za pogreke. Sedamdeseto je bilo zastraujue zbog odreene mogunosti da je posljednje. Meutim, kad sam se probudio iv prvog jutra mojih devedesetih u krevetu sree uz Delgadinu, obuzela me umirujua pomisao da ivot nije neto to protee poput uzburkane Heraklitove rijeke, ve jedinstvena prilika da se okreemo na rotilju i da se nastavljamo pei s druge strane jo devedeset godina. Postao sam plaljivko. Svako osjeanje koje je imalo ma kakve veze s njenou stezalo bi mi grlo, pri emu se nisam uvijek uspijevao savladati, te sam pomiljao odustati od samakog uitka bdjenja nad Delgadininim snom, ne toliko zbog neizvjesnosti vlastite smrti, koliko zbog boli koju sam osjeao kad bih je zamiljao kako dalje ivi bez mene. Jednog od tih uznemirujuih dana, zabunom sam se zatekao u otmjenoj Ulici de los Notarios, iznenadivi se kad sam naiao tek na ostatke starog oronulog hotela u kojem sam silom bio pouen umijeu ljubavi prije svoje dvanaeste godine. Kua je bila prebivalite negdanjih brodovlasnika, raskona kao malo koja druga u gradu, sa stupovljem presvuenim alabasterom i s ukraenim frizovima, oko unutranjeg dvorita s kupolom od stakala u svim bojama koje su obasjavale zimski vrt. U prizemlju, s gotikim vratima prema ulici, ve vie od sto godina nalazili su se kolonijalni biljeniki uredi u kojima je radio, napredovao i propao moj otac, tijekom itavog jednog ivota ispunjenog neutemeljenim snovima. Stare su obitelji malo pomalo naputale gornje katove u kojima su zaivjele mase bijednih prijateljica noi koje su se do zore uspinjale i sputale s muterijama jeftino ih pridobivi u krmama oblinje rijene luke. S dvanaest godina, u kratkim hlaama i cipelicama prvokolca, nisam mogao odoljeti napasti da povirim u gornje katove, dok se otac trapio na nekom od svojih beskrajnih sastanaka, pa sam naiao na rajski prizor. ene koje su budzato prodavale svoja tijela do rane zore, kretale su se kuom ve od jedanaest sati, kad je vruina pod staklom postajala nepodnoljiva, obavljajui svoje kuanske poslove hodale su naokolo bez ijedne krpice, na sav glas raspredajui svoje none pustolovine. Bio sam prestravljen. Jedino mi je palo na pamet pobjei kako sam i doao,

KIKA kad me jedna od goliavih, vrsta tijela, okupana i miriljava, obgrlila oko ramena i u hipu odvela do svoje kartonske izbe, a da je nisam dobro ni vidio uslijed sveope vike i pljeskanja nagih sustanarki. Polegla me na leda na svoj veliki krevet, vjetim pokretom skinula mi hlae, te me opkoraila, ali me leden znoj uasa koji mi je oduzeo tijelo onemoguio da je primim poput pravog mukarca. Te sam noi budan leao kod kue u svom krevetu, posramljen takvim napadom, jedva da sam odspavao i sat od nestrpljenja da je ponovno vidim. No, sljedeeg jutra, dok su noobdije spavale, uspeo sam se do njenog sobika i probudio je glasnim jecajima lude zaljubljenosti koja je potrajala dok je nemilosrdno nije odnio vihor stvarnog ivota. Zvala se Castorina i bila je kraljica kue. Sobice tog hotela kotale su jedan peso za ljubav na brzaka, ali samo rijetki su znali da je cijena bila ista i za dvadeset i etiri sata. Castorina me osim toga uvela u svoj otuni svijet gdje su pozivale siromane muterije da im se pridrue na njihovom raskonom doruku, davale im unke, ublaavale im zubobolju, a u sluaju krajnje nude podavale im se iz milosra. Ali u suton moje starosti nitko se vie nije sjeao, tko zna kad umrle, besmrtne Castorine, koja se iz bijednog rijenog pristanita uspinjala na uzvieni tron glavne madam, s crnim gusarskim povezom na oku koje je izgubila u krmarskoj svai. Njezin posljednji frajer, sretni crnac iz Camagiieva kojeg su zvali Jonas Galijot, bio je jedan od slavnih havanskih trubaa sve dok mu sretni osmijeh nije zamro u nekom sudaru vlakova. Za ove gorke posjete, neto me trecnulo u srcu i nisam se oporavio tri dana ni uz pomo svih raspoloivih kunih lijekova. Lijenik kojem sam se hitno obratio, potomak slavne lijenike obitelji, bio je unuk onog lijenika koji me pregledao kad sam imao etrdeset i dvije godine, pa sam se prepao kad sam ga zatekao istog kao nekad, jer se postarao i izgledao kao njegov djed sa sedamdeset, zbog rane elavosti, naoala za kratkovidnosti i tuge kojoj nema lijeka. itavog me pregledao pomnou draguljara. Posluao je disanje u prsima i u leima, mjerio mi tlak, provjerio reflekse u koljenu, pregledao oko, boju unutranjosti donjeg kapka. U stankama, dok sam mijenjao poloaj na krevetu za preglede, postavljao mi je najrazliitije brze upite tako da sam jedva imao vremena razmisliti to da odgovorim. Nakon sat vremena pogledao me veselo se osmjehujui. Dakle, rekao je, mislim da nemam to za vas uiniti. to elite rei? Da vae stanje ne moe biti bolje u vaim godinama. Nevjerojatno, rekao sam mu, isto mi je rekao va djed kad sam imao etrdeset i dvije godine, ba kao da je vrijeme stalo. Uvijek ete nai nekoga da vam to kae, rekao je, jer uvijek ete biti u nekim godinama. A ja sam mu, mamei ga da kae kakvu stranu presudu, rekao: Samo je smrt izvjesna. Da, rekao je, ali do nje nije lako doi u ovakvom stanju kakvo je vae. Uistinu mi je ao to vam ne mogu ugoditi. Bila su to dragocjena sjeanja, ali uoi 29. kolovoza osjetio sam ogromnu teinu stoljea koje me beutno eka, dok sam se olovnih nogu uspinjao kunim stubitem. Tada sam jo jednom ugledao Florinu de Dios, moju majku, u krevetu koji je bio njezin sve dok nije umrla, kako mi upuuje isti blagoslov kao i onda kad sam je vidio posljednji put, dva sata prije no to e umrijeti. U tom emocionalnom preokretu shvatio sam to kao konanu najavu, pa sam nazvao Rosu Cabarcas da mi jo iste noi dovede moju malu, u sluaju da se ne ispuni moje oekivanje da u doivjeti i posljednji asak svoje devedesete. Ponovno sam je nazvao u osam, i opet mi je ponovila da nije mogue. Mora biti, pod svaku cijenu, vikao sam prestravljen. Prekinula je bez pozdrava, da bi ponovno nazvala za petnaest minuta: Ajde, evo ti je. Stigao sam u deset i dvadeset naveer i Rosi Cabarcas predao svoja posljednja pisma s naputkom to e biti s malom nakon mog stranog kraja. Ona je pomislila da sam jo uvijek pod dojmom ubojstva, pa mi je rekla alei se: Ako e umrijeti, samo nemoj ovdje, molim te. Ali ja sam joj odgovorio:. Reci da me sruio vlak za Puerto Colombia, ta bijedna krntija koja nikog ne bi mogla ubiti.

KIKA Te noi, spreman na sve, izvalio sam se na leda u, oekujui posljednju bol u prvim trenucima moje devedeset i prve godine. uo sam udaljena zvona, osjetio sam miris Delgadinine due dok je spavala na boku, uo sam vrisak na obzoru, jecaje onoga koji je moda prije sto godina umro u ovoj sobi. Onda sam posljednjim dahom utrnuo svjetlo, isprepleo svoje prste s njenima kako bih je poveo za ruku i u pono odbrajao dvanaest udaraca zvona, uz mojih dvanaest posljednjih suza, sve dok nisu zapjevali pijetlovi, a potom se zaula slavodobitna zvonjava, vatromet proslave koja slavi injenicu da sam preivio svoju devedesetu godinu. Prve sam rijei uputio Rosi Cabarcas: Kupit u tvoju kuu, sve, radnju i vrt. Ona mi je rekla: Ajde da se mi starci dogovorimo: onaj koji preivi nasljeduje sve od onog drugoga, potpisat emo kod biljenika. Ne, jer ako ja umrem, sve ostaje njoj. To je isto, rekla je Rosa Cabarcas, ja u se brinuti za malu i poslije joj ostaviti i svoje i tvoje; nemam vie nikoga na ovome svijetu. U meuvremenu moemo namjestiti tvoju sobu, uvesti hlaenje, donijeti tvoje knjige i glazbu. Misli da e se ona sloiti? Ma jadna moja mudrice, dobro je to si star, ali nemoj biti seronja rekla je Rosa Cabarcas umirui od smijeha Pa jadnica luduje za tobom. Izaao sam na svijetlu ulicu i prvi put prepoznao samog sebe na obzoru svog prvog stoljea. Moja kua, spokojna i ureena, u est i petnaest izjutra, preputala se draima boja sretnog svitanja. Damiana je na sav glas pjevala u kuhinji, a oporavljeni maak provukao je rep oko mojih glenjeva i otpratio me do pisaeg stola. Premetao sam svoje zguvane papire, tintarnicu, guje pero, kad je sunce zasjalo kroz kronje bademovih stabala u parku, a rijeni potanski brod, kasnei tjedan dana zbog sue, oglasivi se sirenom, uplovio u luki kanal. Konano sam otpoeo stvarni ivot, mirna srca, osuen da umrem od ljubavi u sretnoj agoniji ma kojeg dana nakon to doivim stotu.

svibanj 2004.