GRKA SKULPTURA 1. ARHAJSKA SKULPTURA (sredina 7. st. oko 480.

. pne) utjecaj egipatske skulpture Na arhajsku grku skulpturu snano je utjecala egipatska skulptura. To je vidljivo iz krutog poloaja tijela s istaknutom nogom (najee lijevom). Tijelo ne prati pokret noge, a ruke su, skupljene u ake, priljubljene uz bokove. Skulptura je frontalna, zatvorenog volumena. Takoer, uoavamo i razlike u odnosu na egipatsku skulpturu: likovi vie nisu sastavni dio pozadine iza njih, nego se osamostaljuju. Grka skulptura, za razliku od egipatske, sadrava i prazan prostor izmeu ruku te ih zato smatramo punom platikom u pravom smislu rijei. Kosa na likovima je stilizirana. kurosi i kore U grkoj arhajskoj skulpturi razlikujemo skulpture kora (djevojaka) i kurosa (mladia). Kurosi su uvijek nagi, dok su kore obuene, to govori o razliitom stavu Grka prema mukoj i enskoj golotinji. Uloga kurosa najvjerojatnije je bila komemorativna. Na plinti, postolju kipa, vrlo se esto nalazio natpis s imenom autora i naruiteljem. Isprva su ih zvali Apolonima jer ih je veina naena u Apolonovim svetitima, no to je bilo pogreno jer nisu naeni samo tamo; naeni su i na rtu Sunionu (Posejdonovo svetite), Samosu (Herino svetite), Ateni (Atenino svetite). Kore su imale istu funkciju kao i kurosi. Naene su u svetitima posveenim Artemidi, Demetri, Heri, Ateni...Kako su kore odjevene glavni je problem bio pomiriti tijelo i odjeu te ih spojiti u skladnu, to realistiniju cjelinu. I kurosi i kore potpuno su impersonalni, gotovo generiki prikazi. Njima se elio istaknuti grki idealizam i kaloagathia, savrena grka koncepcija koja je spajala dvije najvie vrline, ljepotu i dobrotu. Posebno su zanimljive peplos kore (peplofore) na kojima peplosi i hitoni padaju niz tijelo na niz lepravih naina. sjedee skulpture Popularne u Maloj Aziji. Primjer je Hera iz Didime. Ponovno se ostvaruej plona zatvorenost i jak utjecaj Egipta kojeg su se djelomino oslobodili grki kurosi.

arhitektonska skulpturna dekoracija Kiparstvo je imalo vanu ulogu u izgledu hramova i politikoj poruci koju su prenosili. Posebno je zanimljiv Artemidin hram na Krfu i njegov timpan na kojem je prikazana Gorgona. Njena glava izlazi iz okvira samog timpana i prelazi na vijenac zabata. Glava i tijelo prikazani su u frontalu, dok su noge u profili to sugerira trk i korak. Nadalje, pored Gorgone, prikazani su i lavovi (utjecaj lavova na Lavljim vratima u Mikeni), ali i Perzej koji e Meduzi odrubiti glavu te Pegaz i Krisoar koji e se tek roditi iz njene krvi. Tim je postupkom (prikazivanjem budunosti), kipar oivio radnju tzv. sinoptikim pripovijedanjem. Gorgona je prikazana u veem mjerilu. Sifnijska riznica u Delfima jedan je od najzanimljivijih primjera arhajske skulpture. Dvije karijatide su nosile arhitrav trijema. Friz je prikazivao gigantomahiju. Zanimljivo je da je reljef dubok samo 6 centimetara a ostvaren je u nekoliko planova. Likovi u prvom planu prikazani su u punoj plastici, dok se drugi i trei plan stapa s podlogom. Trei primjer je Afajin hram u Egini. Dva tamonja zabata prikazuju scene borbi pod Trojom. Postignuta je trodimenzionalnost, i svladana je ekspresivnost skulpture. Kipar je raunao na promatraa to se vidi iz blage nagnutosti kipova. Posebno su zanimljiva dva umirua ratnika s kraja timpanona. Raniji sa zapadnog zabata jo uvijek ima arhajski smjeak, stiliziranu kosu, i nezgrapan poloaj ako uzmemo u obzir da je prikazan na izdisaju. Drugi, pak, kasniji s istonog zabata, oslanja se tek na tit, osmjeha vie nema, nego se na licu osjeaju emocije i patos koji e grka skulptura afirmirati u helenistikom razdoblju. ui u obliku voluta U poetnoj su fazi arhajskog razdoblja likovi imali krajnje stilizirane ui u obliku voluta (Kuros iz Suniona, Newyorki kuros). Razmjerno su brzo ta uha zamijenjena realistinijima. Ve su ih imali Kleobis i Biton koji su datirani samo desetak godina poslije Kurosa iz Suniona. arhajski smjeak Arhajski je smjeak jedno od glavnih obiljeja arhajske skulpture. Prvo se smatralo da se smjeak na skulpturama nalazi zbog tekoe izvedbe prijelaza s usta na obraz na

ljudskom licu. Smjeak sigurno nije znak dobrog raspoloenja, jer bi to bilo neprimjereno za njihovu namjenu, koja je u veini sluavjeva bila komemorativna, zagrobna. Pretpostavlja se da je smjeak na licima arhajskih skulptura izraz ivota na njima i da je upravo zato stavljen. 2. KLASINA SKULPTURA (predklasino razdoblje poinje 480. pne i zavrava 450. pne, to je tzv. strogi stil, a samo klasino poinje nakon njega i zavrava oko 330. pne.) a) tehnike Kae se da je za izradu jedne mramorne skulpture potreban jednogodinji ljudski rad. Na poetku klasinog razdoblja grke skulpture osmiljena je nova tehnika uporabe nazubljenog dijetla i matovitije se rabi svrdlo. Na mramornim kipovima oi, usne i odjea su bili obojani. Likovima su se vrlo esto dodavali predmeti od bronce (npr. koplja). Pozadina reljefa bila je tamno obojana (plavo ili crveno). Poseban tip skulpture je akrolit koji se radi od dva materijala. Glava, ruke i stopala izaeni su od mramora, dok je tijelo drveno. Primjer akrolita je Fidijina skulpture Atena Areia, kolosalni akrolit koji se nalazio na Plateji. Najcjenjeniji kipovi klasinog razdoblja bili su raeni u bronci. Velik dio bronanih skulptura bio je odliven u dijelovima koji su se potom spajali (Auriga iz Delfa). Tadani su kipari poznavali dvije metode lijevanja skulpture: neposrednu (direktnu) i posrednu (indirektnu). Posredna metoda je metoda izgubljenog voska. Model za bronanu skulpturu bio je izraen od gline i voska. b) izvori Tri nam izvora priskrbljuju informacije o klasinoj skulpturi: originalan djela, kopije i literatura. Sauvano je relativno malo velikih djela u bronci, a najvie nam nedostaju velike skulpture u drvetu. Vrlo vaan izvor informacija su mramorne kopije. Rimljani su se uvelike zanimali za prikupljanje grkih originala to je dovelo do aktivne trgovine kopijama slavnih djela. Kako su kopije mramorne, a mramor nema vrstou bronce, bilo je kao potpornje neophodno uvesti stupie koji su trebali uvrstiti figuru. Vaan izvor je i numizmatika, prema ne i uvijek pouzdan zbog malih prikaza kipova i nedostatka detalja na tim prikazima. Osim Polikletovog Kanona, antiki kipari nisu ostavili nikakve pisane

rasprave o svojim djelima. Dva najznaajnija izvora su Plinije Stariji (Historia Naturalis) te Pauzanija (Vodi po Heladi). c) muki i enski kipovi u ranom klasinom razdoblju Najznaajnija skupina su Tiranicidi (Tiranoubojice). Stajali su na atenskoj agori i predstavljali dvojac koji je ubio tiranina Hiparha. Njihov autor je Antenor. Bili su od bronce. Harmodije istupa jednom nogom s maem u ruci podignutim iznad glave, dok stariji Aristogeiton prua ispred sebe ruku preko koje je prebaen plat. Vidljiv je napredak u odnosu na jednostavan frontalni raspored ranijih skupina kipova. Kurosi i kore su bili zavjetni darovi u svetitima, a neki su bili zagrobne skulpture na grobovima. U odnosu na arhajsko razdoblje ostvaren je znatan napredak. Bolje je prikazana ravnotea na stojeem kipu te novi samostojei mladii nisu vie generiki porikazi. Kritijin mladi predstavlja arhajski model novog stava. Peplofora je nasljednica arhajske kore, nalazimo ih na zabatu Zeusovog hrama u Olimpiji. d) skulptura u Olimpji Herin hram iz 6. st.pne., sagraen na mjestu ranijeg drvenog, u celi je imao kultni kip Zeusa u stojeem i Here u sjedeem poloaju. Sredinja toka Zeusova kulta bio je njegov oltar na otvorenom. Vaan izvor za podatke za Zeusov hram je Pauzanije. On navodi kako je arhitekt hrama Libon. Akroterije je napravio Pajonije kojem je taj zadatak povjeren nakon to je pobijedio na natjecanju. Istoni zabat prikazuje pripremu za utrku koija izmeu Pelopa i Enomaja, dok zapadni prikazuje borbu Lapita i Kentaura. Tema borbe izmeu Lapita i Kentaura esto je koritena u umjetnosti petog stoljea. Bio je to alegorijski prikaz borbe barbarstva portiv civilizirane Grke. Skulpture su izvedene u punoj plastici, prislonjene na pozadinu, no veina figura nema dovrenu stranju stranu. Kompozicija istonog zabata je statina, dok se na zapadnom zabatu borba odmie od centra i formiraju se grupe i parovi koji se bore. Upravo je to formiranje likova u grupe i parove vrlo uspjeno ispunjena inae nezahvalni oblik zabatnog polja. Ispod zabata je sa svake strane reljefno ukraeno est metopa, dok su metope na duim stranama hrama ostale prazne. Dvanaest metopa prikazuje dvanaest Heraklovih zadataka: Nemejski lav, Lernejska hidra, Kerinejska kouta, Erimantski vepar, Augijeve staje, Stimfalske ptice,

Kretski bik, Diomedovi konji, Hipolitin pojas, Gerionovo stado, Hesperidine jabuke i Kerber. Na metopama su vrlo uspjeno doarane emotivna stanja Herakla. Skulptura u Olimpiji se izrazito razlikuje od arhajskog izraza po nainu prikazivanja draperije. Ipak, esto se koristi izraz poput tijesta za ove figure. Ispred kultne skulpture u celi nalazio se plitki bazen s vodom ili uljem. Ulje je popunjavalo pore u bjelokosti i davalo sjaj skulpturi. Cjenjen je bio i efekt zrcalnosti na povrini bazena. Fidijina skulptura Zeusa u sjedeem poloaju je krizelefantinska, raena od bjelokosti i mramora. Zeus je u desnoj ruci drao boicu pobjede Nike, a u lijevoj orla i vladarski spektar. Na tronu je bila prikazana personifikacija godinjih doba, Nike, sfinge s Tebanskom mladei i Niobina djeca. Na prekama trona nalazili su se atleti i amazonomahija. Na postolju trona prikazana je amazonomahija s Tezejem, a na bazi kipa roenje Afrodite uz prisustvo bogova. e) skulpture mukaraca i ena u rano klasinom razdoblju Skulpture ena: 1.Penelopa koja strpljivo iekuje Odisejev povratak, poznat preko rimskih kopija. 2.Nike s Parosa. Njen stav boice koja slijee najavljuje isti tip boice u kasnijem stoljeu. Ona je peplofora, nasljednica arhajske kore. 3.Atena koja dri sovu u letu. Skulpture mukaraca: 1.Leonida iz Sparte. Jo uvijek kasno arhajska koncepcija. Dio skupine? 2.Zeus i Ganimed. Arhajski elementi u obradi kose i glave. 3.Auriga iz Delfa. Vidimo tek dio neeg to je bila itava skupina (etiri konja i konjuar). Plitki uvojci i ovalna glava jo uvijek arhajski elementi. Lagani okret figure daje ivost. Lijevan u nekoliko dijelova. 3.Zeus s Artemiziona. Bilo je rasprave prikazuje li skulptura u raskoraku Zeusa ili Posejdona. Lik je mogao drati munju (Zeusov atribut) ili trozubac (Posejdonov). Vjerojatno je Zeus koji nam je otprije poznat u tom stavu. 4.Posejdon iz Beocije. Na samom pragu zrelog klasinog stila.

5.Ratnici iz Riacea. Po stavu jo uvijek pripadaju strogom razdoblju, po anatomiji puno napredniji. Polemike oko vremena nastanka i izvornoj lokaciji. Neki smatraju da su pripadali bronanoj skupini u Delfima koja je bila podignuta u spomen pobjede kod Maratona. f) Partenon Opisuje ga Puzanije, no spominje zabate, bez metopa i friza. Autor kultne skulpture visoke 11.5 metara je Fidija. Kultna skulptura je krizelefantinska, to znai de je izraena od mramora i bjelokosti. Ispred skulpture nalazio se plitki bazen. Atena Partenos je prikazana u stajaem poloaju. Na kacigi se nalazi sfinga i grifoni ili pegazi. Na prsima Atena nosi egidu (tit od kozje koe) s meduzinom glavom. Bila je obuena u peplos. U desnoj ruci nalazila se Nike i koplje. Lijeva je ruka drala tit koji je s vanjske strane bio ukraen prikazom amazonomahije, a s unutarnje prikazom gigantomahije. Na sandalama je prikazana kentauromahija, dok se na bazi nalazi roenje Pandore. Na zabatima: roenje Atena i svaa Atena i Posejdona. Friz: Panatenajska povorka. Na metopama. Gigantomahija, kentauromahija, amazonomahija i scene plakanja Troje. f) Teme u antikoj umjetnosti Grci su vidjeli i tumaili svoju sadanjost kroz svoju prolost. Program atikog hrama bio je inspiriran povijesnim injenicama. Olimpski bogovi stalna su tema i pojavljuju se svugdje. Na istonom zabatu Partenona oni prisustvuju Ateninom roenju, na istonom dijelu friza procesiji, na bazi kipa Atene Partenos Pandorinom roenju, a na istonom frizu hrama Atene Nike posjeuju Atenu. Heraklo se prikazuje u gigantomahiji, a Tezej u amazonomahiji i kentauromahiji. Gigantomahija, kentauromahija, Amazonomahija i pljakanje Troje etiri su najvanije i najuestalije teme.

3. HELENISTIKA SKULPTURA (330. pne 30.pne) a) originali i kopije Veina helenistike skulpture nam je poznata iz rimskih kopija. Problem je i datacija spomenika i skulpturalnih grupa koje se vrlo esto smjetaju u razdoblje od stotinjak ili vie godina. Za potpunu sliku o grkoj skulpturi moramo prouiti i kopije i originale. Kod kopija postoji nekoliko problema. Prvi je taj to kopije ne trebaju biti ogledni primjerci helenistike skulpture. Nadalje, kopije nisu reprodukcije, postoje one koje vjerno slijede original i one kojima original slui samo kao predloak. Potrebno je razlikovati kopiju od dekorativnih studija (nobilia opera i ornamenta). Kopije su, u nekim sluajevima, manje vrijedne rad od originala. Ne moemo znati je li helenistika skulptura nastala u rimskom razdoblju kopija ili primjer razvitka grke skulpture pod Rimom. b) Tipovi skulptura i atributi Aleksandra i kraljeva esti su bili konjaniki kipovi. Najee su bile gole uspravne skulpture, ponekad s tunikom ili klamidom prebaenom preko ramena. Nagost je u klasinom razdoblju bila rezervirana za natjecatelja i ratnike te nije imala poseban znaaj za kraljeve. Nepromjenjena kraljevska insignija bila je dijadema u ije podrijetlo nismo sigurni. Ostale oznake su bile ivotinjske koe (lavlja ili slonova lavlja po Heraklovom Nemejskom lavu, a slonova kao dokaz osvajanja Istoka), ivotinjski rogovi (ovunjski za aleksandrove portrete, jarei po uzoru na Pana i rogovi bika). c) Aleksandrov stil Aleksandar je razvio svoj stil samoprikazivanja koji e kasnije posluiti kao predloak za skulpture i portrete mnogim kraljevima. Aleksandar je prikazivan bez brade (njegov otac Filip 2. prikazivan s bradom) kako bi doarao svoj mladenaki izgled. Takav je (bez brade) podsjeao i na mlade bogove, ponajprije na svog uzora Apolona. Njegova je kosa vrlo bujna i stvara igru svjetla i sjene na njegovoj glavi to doprinosti dramatinosti same skulpture. Osobni Aleksandrov znak je bio razdjeljak ( anastole) po sredini glave. Poznata su nam tri tipa Aleksandrovih portreta: Azara, Dresden, Erbach.

d) Prikazi bogova Prikaz Zeusa je kanonizirao Fidija u 5. st.pne svojojm krizelefantinskom skulpturom u Zeusovom hramu u Olimpiji. Helenizam je donekle promijenio nain prikazivanja. Ubaeni su barokni detalji, dinaminost, naturalizam. Dodana je i kraljevska anastola po uzoru na Aleksandra. U prikazima Hermesa razlikujemo dva glavna tipa: Hermes Farnese u kontrapostu (izrazita klasina obiljeja) te Hermes koji vee sandalu. Heraklo se takoer prikauje na dva naina: oslanja se na toljagu ili sjedi. Najpopularniji bogovi razdoblja su Apolon i Dioniz te se na njima uoavaju najjaa helenistika obiljeja. Apolon je vrlo esto prikazan na mekuast nain, to je u suprotnosti s njegovim prikazivanjem u klasinom razdoblju. Razlikujemo cirenaikog i tralskog Apolona. Zanimljiv je i praksitelov Apolon Sauroktonos (Tamanitelj gutera) koji je prikazan kao djeak u okrutnoj igri. U ruci je drao strijelu (jedno od Apolonovih obiljeja) ili kamen. Spajaju se dionizijski i apolonski elementite elementi dvosmislene seksualnosti te (homo)erotinosti. e) Nova boanstva Najvaniji novi bog razdoblja je Serapis, spoj memfiskog Ozirisa i Apisa. Njegov je kult proirio Ptolomej 1. Prikazivan je kako sjedi na prijestolju, s glave su mu na lice padala etiri uvojka. Novi su prikazi i Erosa te Kairosa te Tihe kao zatitnice grada i personifikacije sree i blaenstva. f) Odjevene boice Prikazi Atene i Artemide nastavljaju se s manjim stilskim razlikama. Tiha je kao zatitnica grada bila prikazivana s krunom od gradskih zidina. Prva Tiha bila je ona u Antiohiji, a svoju Tihu je imala i Salona. Nalazila se iznad gradskih vrata. Neke ranohelenistike statue Tihe prikazuju ju kako dri cornukopiju (rog izobilja). Novi je prikaz muza.

g) Nika sa Samotrake Kip u novom stilu helenistikog baroka. Nosi tradicionalno tanki hiton, tzv. mokra draperija koja povrinu kipa ini vrlo senzualnom jer istovremo sakriva i otkriva. Skulptura je izrazito dinamina, s jakim silnicama. Povrina prikazuje razne teksture, od hitona na ljudskom tijelu do perja na krilima koje nam je poznato s Gigantomahije na Pergamskom oltaru. Nadmetanje svjetla i sjene na povrini skulpture stvara dramatinost, jedno od najprepoznatljivijih obiljeja helenistikog baroka. Boica Pobjede je prikazana u trenutku slijetanja na palubu koja viri iz plitke eksedre ukopana u brdo iznad svetita velikih bogova na Samotraci. Datira se oko 190. g.pne Raena je od bijelog parijskog mramora. Vjerojatni autor je Pitokrit s Roda. h) Gole Afrodite Afrodita je bila boica seksualne ljubavi. Prva monumentalna statua potpuno gole Afrodite je Praksitelova Knidska Afrodita. Koliko je ta statua bila provokativna govori Plinijev podatak da ju otok Kos nije htio kupiti jer su se bojali nesree. enska je golotinja za grko drutvo bila tabu. U arhajskom se razdoblju mukarci prikazuju goli, a ene uvijek obuene. Stvar se mijenja u klasinom razdoblju kada se ene i dalje veinom obuene, ali djeluju vrlo senzualno zbog mokrih draperija. Tako na primjer vrlo senzualno djeluju tri figure na istonom zabatu Partenona koje prikazuju Afrodite, Heliju i Dionu. O tabuima enskog tijela i enske seksualnosti openito saznajemo i iz Platonove Gozbe (Simposion) te nekih Lukijanovih dijaloga. Knidska Afrodaita je prikazana u trenutku izlaska iz vode i svojom desnom rukom grabi runik s upa. Lijevom rukom srameljivo sakriva najintimniji dio svoga tijela. Tim pokretom jo vie naglaava erotinost samog prizora. Poznata nam je i Kapitolijska Afrodita koja uvodi neke sitnije promjene u prikazu. Afrodita Medici je vrlo slina Kapitolijskoj pa nije sigurno je li to varijanta istok kipa ili pak kopija nekog drugog. Neto znamo i o Afroditi Troadskoj, dok je posebno zanimljiva Kleea Afrodita. Dva znaajna tipa helenistikih Afrodita je Afrodita koja je prikazana kako vee kosu (Anadiomena) te Afrodita koja vee sandalu. Jo neke Afrodite su Afrodita Miloska te Afrodite iz Arlesa i Capue. Gole Afrodite svjedok su promjene u drutvenom statusu ene. Usporedi prikaz mukih i enskih genitalija. Pitanje depilacije u Grkoj.

i) Veliki i Mali Gali Veliki i Mali Gali su dvije zavjetne skupine koje su postavili Atalidi, kraljevska dinastija iz Pergama. U prouavanju ove teme pomau nam knjievni izvori (Plinije, Pauzanija, Plutarh). Glavna znamenitost meu sauvanim dijelovima Velikih Gala je Skupina Ludovisi koja prikazuje samoubojstvo galskog poglavice i njegove ene koji su radije odabrali smrt nego ivot u zatoenitvu. Kompozicija skupine je piramidalna, dok su obiljeja vidljivo barokna. Iz iste zbirke kao i Skupina, potjee Umirui gal. Znamo da je Gal po kosi (Gali su je prali u vapnenoj kosi i dizali je s ela; prema Diodoru Sikulskom) i zavinutoj zlatnoj ogrlici. Brkovi i glatki obrazi ukazuju na visoki rod. Gal je prikazan u trenutku umiranja dok sjedi na titu, a pored njega se nalazi truba kojom je pozivao u boj. Golotinja je znak nieg poloaja u odnosu na poglavicu. Po svemu sudei Atalidi nisu bili dio skupine, to je potpuno razliit prikaz ratne pobjede. Ova je skupina eljela istaknuti herojstvo poraenih i dostojanstvo pobijeenog neprijatelja. Male Gale je opisao Pauzanije. Nije sauvan niti jedan cjeloviti ciklus kopija. Bio je postavljen vrlo blizu junog zida atenske akropole to zakljuujemo po Plutarhovom tekstu u kojem stoji da je oluja sruila kip Dioniza i bacila ga u teatar u Ateni. Giganti su na skupini zdepasti i bradati to i prilii njihovom primitivnom podrijetlu. Prikazani su s dlakama na prsima i pod pazusima, ba kao i giganti na Pergamskom oltaru. Svrha Malih Gala je bila da pomogne smjestiti pobjede pergamske dinastije u mitsku povijesnu perspektivu. j) Laokont Mramorna Laokontova skupina otkrivena je 1506. godine na breuljku Eskvilinu u Rimu. Povezivana je s trojicom rodskih kipara: Hagesandar, Atenador i Polidor. Jedan je to od najljepih primjera zrelog helenistikog baroka. Skulptura prikazuje Trojanskog sveenika Laokonta kojeg su napale zmije jer je bio prorekao tragian kraj Troje ako se u grad pusti Trojanski konj. Postoji i Sofoklova verzija u kojoj je Laokont kaenjen smru svojih sinova (njemu je bio namijenjen celibat), ali on sam nije ubijen. Vaan izvor je i Vergilijeva Eneida u kojoj se pria spominje. Neki su je smatrali helenistikim originalom sve dok nije otkriveno da je stranji dio oltara napravljen od talijanskog

mramora (najvjerojatnije iz Carrare). Skupina je napravljena za gledanje iz jedne toke. Razlog tomu je mjesto gdje je skulptura trebala biti postavljena (vjerojatno eksedra u zidu). Laokont je datiran u kasno 3. ili rano 2. stoljee. Glava Laokonta je vrlo slina glavi giganta na istonom frizu Velikog oltara u Pergamu. Ima sve karakteristike helenistikog baroka: jak patos, dinaminost, plastina obrada, nemir, igra svjetla i sjena, jake silnice na skulpturi. k) Sperlonga Poetkom druge polovice 20. stoljea otkriveni fragmenti etiri mitoloke skupine u spilji kod Sperlonge. Mitoloke skupine su: Paskvino, Otmica Paladiona, Osljepljivanje Polifema i Scila. Od skupine Paskvino sauvano je tek nekoliko fragmenata (Menelajeva glava i Patroklove noge) i skupina je bila kopija standardne kompozicije. Od Otmice Paldiona sauvano je puno vie, a bitne elemente saznajemo s jedne rimske urne. Osljepljivanje Polifema je bilo smjeteno u stranjem dijelu glavne pilje. Sredinji lik kompozicije bio je kiklop Polifem kojeg su osljepljivala dvojica Odisejevih pratitelja velikim kopljem. Pored Polifemove glave stajao je sam Odisej nosei vr vina. Trei pratioc nosio je mijeh vina. Kvalitetom se posebno odlikuje Odisejeva glava. Scilina skupina je zauzimala sredinji bazen u pilji. Prikazivala je krmu Odisejeva broda te Scilin udovini oblik kako svojim pipcima prodire Odisejeve mornare. l) Pergam i Veliki oltar Pergam (dinastija Atalida) zauzima sredinje mjesto u naoj spoznaji o helenistikoj skulpturi. Iz Pergama potjeu jedni od najvanijih spomenika poput Velikog oltara i Velikih i Malih Gala po kojima moemo procijeniti i datirati druge helenistike skulpture. Premda je dinastija trajala samo 100 godina, iza sebe je ostavla znajaajno nesljee. Atal 2. i Eumen su darivali Delfe, podravali znanost i gradili stoe u Ateni. Veliki je oltar otkriven 1871. (Humann). Sastoji se od monumanetalne platforme koja je postavljena na postolje s istaknutim krilima izmeu kojih se nalazi stepenite. Vanjska

strana friza bila je ukraena prizorima gigantomahija, a unutranja Telefovim frizom. Natpis na arhitravu siguran je dokaz da je Oltar posveen nakon 197. godine. Gigantomahija. Tema esto koritena u grkoj umjetnosti (Partenon, tit Atene Partenos...), bila je alegorijski prikaza pobjede dobra nad mranim silama. Dug neto vie od 100 metara, bio je najrazraeniji element cjeline. Figure su napravljene tako da gotovo slobodno stoje odvojene od pozadine (30 centimetra visoke). Na frizu se nalazilo stotinjak likova uz dodatak raznih ivotinja. Svaki bog i gigant na frizu je imao svoje ime. Imena bogova bila su ispisana na vijencu iznad friza velikim slovima. Friz slijedi dva principa klasinih reljefa: figure zauzimaju punu visinu friza, a cijeli friz predstavlja jedinstvenu akciju. Obrada friza je potpuno ne-klasina. Takav visoki reljef bio je uobiajen za klasine metope, ali ne i za klasini friz na kojem su figure bile uklesane u profilu. Reljef je gotovo u potpunosti ispunjen likovima. Kompozicijski je friz vrlo zamren. Borba je prikazana kovitlacem tijela, nema jasne podjele u parove ili grupe kao na klasinim reljefima. Tijela su izvijena, pokreti nagli. Snaan je dojam plastinosti i jak efekt svjetla i sjene koji doprinosi dramatinosti cijelog prizora to je i bilo dominantno obiljeje helenistike skulpture. Vjeto su prikazana raznovrsne teksture (krzna ivotinja, riblje ljuske i perje ptica). Vidljiv snaan utjecaj slavnih djela grke skulpture (Partenonski friz, Laokont, Umirui Gal). Bogovi nose razliitu odjeu i pomau im ivotinje (psi, orao, konji...) Giganti su svi muki, mladi imaju ljudske noge, dok su stariji bradati imaju zmijske noge (zmije kao simbol podzemlja). Na frizu se pojavljuje i njihova majka Gea, boica Zemlje, koja je prikazana do pasa u zemlji. Rspored likova vjerojatno je formiran u grupe: napad Giganta na Olimp, Aziju te napad iz mora i oceana. Strunjaci vjeruju kako nam nedostaje klju interpretacije, knjievni tekst na kojem se reljef zasniva, vjerojatno neki dvorski ep. Telefov friz. Sauvani samo fragmenti. Za razliku od gigantomahije, frizom prevladava osjeaj smirenosti. Mjesto radnje i dubina prostora zahtijevali su promjenu u visini reljefa: figure koje su u prednjem planu ponekad su u visokom reljefu, dok su figure u drugom planu u raznim varijantama niskog reljefa. Poput ostalih dinastija i Atalidima su bili potrebni junaki pretci. Telef je sin Herkula i Auge. Telefov friz ima ubrzanu narativnu strukturu i predstavlja irok izbor ambijenata i ugoaja.