2

Herta Mller

Remen, prozor, orah i ue

Herztier 1994
(roman je osvojio International IMPAC Dublin Literary Award 1998.g. za izdanje na engleskom gde je objavljen pod nazivom The Land of Green Plums Zemlja zelenih ljiva)

svatko je imao prijatelja u komadiku oblaka tako je to s prijateljima ondje gdje je svijet pun straha ak je i moja majka rekla da tako mora biti prijatelji ne dolaze u obzir misli na ozbiljnije stvari Gellu Naum

smijeni. Predugo smo sjedili i zurili u slike na podu. Od sjedenja su mi utrnule noge. Rijei u naim ustima ine isto toliko tete koliko naa stopala u travi. Ali isto ine i nae utnje. Edgar je utio. Jo uvijek ne mogu zamisliti grob. Samo remen, prozor, orah i ue. Za mene svaka je smrt poput vree. Svatko tko to uje, rekao je Edgar, smatra te luakom. Kad mislim na to, ini mi se kako svaki mrtvac za sobom ostavlja vreu rijei. I brija i kare, uvijek mi i oni padnu na pamet, budui da ih mrtvi vie ne trebaju. A ni gumb nikada vie ne mogu izgubiti. Moda su drugaije od nas osjeali da je diktator greka, rekao je Edgar. Imali su dovoljan dokaz, jer smo i mi sami sebe smatrali grekom. Zato to u ovoj zemlji moramo hodati, jesti, spavati i voljeti nekoga u strahu, dok ponovo ne zatrebamo brijaa i kare. Kad netko samo zato to hoda, jede, spava i nekoga voli puni groblja, tada je on vea pogreka od nas. Pogreka prvog reda. Majstorska pogreka. Unutar naih glava trava je visoka. Kada govorimo, kosimo travu. ak i kad utimo. A zatim i druga i trea vlat naglo nikne, kako god eli. Pa ak i tada, mi smo oni koji imaju sree.

Kada utimo, postajemo nepodnoljivi, rekao je Edgar, kada govorimo, postajemo

najvie vidjelo, moda na njenim jagodinim kostima, moda oko usta ili u njenim oima. Bilo je teko tako neto rei za neki kraj ili za neije lice. Siromatvo je vladalo u svakom kraju zemlje i na svakom licu. Ali Lolin je kraj, onakav kakav se mogao vidjeti na njenim jagodinim kostima ili oko usta ili u oima, bio moda jo siromaniji. Vie puka zemlja nego krajolik. Sua sve proguta, pie Lola, osim ovaca, lubenica, murvi. Ali nije samo sua ono to je potjeralo Lolu u grad. Sua se uope ne brine o onom to ja uim, pie Lola u svoju biljenicu. Sua ne primjeuje koliko znam. Samo ono to jesam ili zaista tko sam. Postati netko u gradu, pie Lola, i zatim, etiri godine kasnije vratiti se u selo. Ali ne niz pranjavu stazu pakla, ve kroz grane murvinih stabala.

Lola je dola s juga zemlja i vonjala je na siromatvo svoga kraja. Ne znam gdje se to

I u gradu su rasle murve. Ali ne vani uz ceste. Rasle su u stranjim dvoritima. I to ne u puno njih. Rasle su samo u dvoritima starih ljudi. Ispod stabala nalazio se stolac. Bio je presvuen samtom. Ali samt je bio umrljan i poderan. Rupa je bila zakrpana odozdo snopiem sijena. Sijeno je bilo stijenjeno od sjedenja. Virilo je iz sjedala poput pletenice. Kad biste se pribliili starom, odbaenom stolcu, mogli ste vidjeti suhe vlati kako vire iz pletenice. A zatim kako su neko bile zelene. Unutar dvorita gdje su rasle murve sjena je poput mira padala na neko starako lice koje je sjedilo na stolcu. Poput mira, jer sam se, to je i mene samu iznenadilo, odvaila ui u ta dvorita u koja sam se rijetko vraala. U tim rijetkim trenucima traak svjetla posve je ravno s vrha stabla padao na starako lice i otkrivao neki daleki kraj. Pogled mi je klizio gore-dolje po traku svjetla. Zeblo me po leima, jer taj mir nije dolazio iz kronji murvi, nego iz samoe u oima. Nisam eljela da me itko vidi u tim dvoritima. Da me itko upita to ovdje radim. Nisam inila nita. Samo sam bila ondje. Dugo sam promatrala murve. Zatim sam, prije nego to sam otila, jo jednom pogledala u lice koje je sjedilo na stolcu. Samo zabaeni kraj vidio se na licu. Vidjela sam mladog mukarca ili mladu enu kako naputa taj kraj i vidjela sam vreu u kojoj je bilo stablo murve. Vidjela sam svako stablo murve doneseno u gradska dvorita. Poslije sam u Lolinoj biljenici proitala: Ono to odnese iz nekog kraja, unosi u svoje lice.
fakultetu bilo dovoljno mjesta, kao uostalom i na svim kolama u zemlji. A ruski je bio elja rijetkih. Zelje su teke, pie Lola, ciljevi su laki. ovjek koji neto studira pie Lola, ima iste nokte. Za etiri godine vratit e se sa mnom, jer takav zna da e u selu biti gospodin. Zna da e mu brija dolaziti u kuu i skidati cipele pred ulaznim vratima. Nikad vie ovaca, pie Lola, nikad vie lubenica, samo murvina stabla, jer svi mi imamo lie.

Lola je htjela utroiti etiri godine na studij ruskog. Prijamni je ispit bio lagan, jer je na

vrata ugraeni ormar, na stropu iznad vrata zvunik. Radniki zborovi pjevali su od stropa do zida, od zida do kreveta, sve dok se ne bi smrailo. Tada su uutjeli poput ulice ispred prozora i zaraslog parka kojim nitko vie nije prolazio. Bilo je etrdeset istovjetnih kutijica u svakom domu. Netko je rekao: Zvunici vide i uju sve to radimo. Odjea est djevojaka visjela je, stijenjena, u ormaru. Lola je od svih imala najmanje odjee. Nosila je odjeu svih djevojaka. Djevojake arape nalazile su se u kovezima ispod kreveta. Netko je pjevao: Moja majka kae ako se ikad udam na dan mog vjenanja dat e mi 5

Mala kutijica, jedan prozor, est djevojaka, est kreveta, ispod svakog koveg. Pored

dvadeset velikih jastuka punih komaraca dvadeset malih jastuka punih mrava dvadeset mekanih jastuka punih trulog lia a Lola je sjedila na podu, pored kreveta; otvorila je svoj koveg. Prekopavala je po arapama i pred svoje lice izvukla klupko zamrenih palaca i peta. Pustila je klupko da padne na pod. Ruke su joj drhtale i imala je vie od dva oka na licu. Ruke su joj bile prazne i imala je vie od dvije ruke u zraku. U zraku je lebdjelo gotovo jednako toliko ruku koliko je bilo arapa na podu. Toliko mnogo oiju, ruku i arapa nije pristajalo u pjesmu koja se pjevala preko dva uzana kreveta. Pjevala ju je stojei jedna mala glava, zibajui se s borom zabrinutosti na elu. Pjesma iz koje je bora odmah nestala.

Ispod svakog kreveta nalazio se koveg s pamunim arapama zamrenim u klupko. U cijeloj su ih zemlji zvali patent-arapama. Pregrube arape za djevojke koje su eljele najlonke, tanke i glatke poput daka vjetra. I lak za kosu su eljele djevojke, i makaru, i lak za nokte. Ispod jastuka na krevetu bilo je est kutija s makarom. est bi djevojaka pljunulo u kutijicu i akalicom mijealo po adi dok ne bi nastalo crno ljepljivo tijesto. Zatim bi irom otvorile oi. akalica je grebla po onom kapku, trepavice su se zgusnule i zacrnjele. No sat kasnije u trepavicama bi nastale sive rupice. Pljuvaka se osuila i aa bi poela padati po obrazima. Djevojke su eljele au na obrazima, tako dugo dok je to bila aa za trepavice, ali nikad vie nisu eljele au iz tvornica. Samo puno tankih najlonskih arapa, budui da su na njima lako pucale oice pa su djevojke puknutu oicu morale pridravati na stegnima i glenjevima. Morale su uhvatiti oicu i zalijepiti je lakom za nokte. Bit e teko odravati koulje nekog gospodina bijelim. Ako se nakon etiri godine vrati sa mnom u suu, bit e to zbog moje ljubavi. Ako mu uspije bijelom kouljom zaslijepiti prolaznike u selu, bit e to zbog moje ljubavi. I bit e zbog moje ljubavi ako se potvrdi kao gospodin, kojem brija dolazi kui ostavljajui cipele ispred ulaznih vrata. Bit e teko odravati koulje bijelima uza svu onu prljavtinu i uza sve te buhe koje skau okolo, pie Lola. Lola je rekla: Buhe ak i po kori drveta. Netko je rekao: To nisu buhe. To su ui. Lisne ui. Lola pie u svoju biljenicu: Lisne ui su jo gore. Netko je rekao. Ne grizu ljude jer ljudi nemaju lie. Lola pie: Kad pee sunce, grizu sve, ak i vjetar. A svi mi imamo lie. Lie opada kad prestane rasti, jer djetinjstvo je prolo. Lie e ponovo izrasti kad se smanji, jer je sva ljubav prola. Lie raste kako eli, pisala je Lola, poput visoke trave. Dvoje, troje djece u selu vie nema lia i oni imaju dugo djetinjstvo. Takva su djeca rijetka jer su im roditelji kolovani ljudi. Lisne ui preobraavaju stariju djecu u mladu, etverogodinjaka u trogodinjaka, trogodinjaka u dijete staro godinu. ak i estomjeseno dijete, pie Lola, ak i novoroene. I to vie brae i sestara stvara ui, to je djetinjstvo krae.
nokti mi rastu bre i deblji su. Rezao je nokte vinogradarskim karama. Jedno dijete ne doputa da mu odreu nokte. To boli, kae dijete. Majka remenjem svojih haljina vee dijete za stolac. Dijete ima turobne oi i vie. Majci padaju kare iz ruke. Za svaki prst jedan pad, misli dijete. Kaplje krv na jedan od remena, na onaj boje trave. Dijete zna: ako krvari, umrijet e. Djetetove su oi vlane i gledaju majku kroz maglu od suza. Majka voli dijete. Voli ga poput luakinje i ne moe se zaustaviti jer je njen razum isto tako vrsto vezan za tu ljubav kao to je dijete vezano za stolac. Dijete zna: majka e joj u svojoj vrstoj ljubavi porezati ruke. 6

Jedan djed kae: Moje vinogradarske kare. Svakim sam danom stariji, nii i tanji. Ali

Zatim e morati odrezane prste gurnuti u dep svoje kune haljine i izai na dvorite kao da ih misli baciti. Na dvoritu, gdje je nitko vie ne moe vidjeti, morat e pojesti djetetove prste. Dijete sluti da e majka naveer lagati i kimati kad je djed upita: Jesi li bacila prste? Dijete sluti i to e ona te veeri uiniti. Uzela je prste, rei e i opisati: Majka je s prstima u depu izala na plonik. Bila je na travi. I u vrtu je bila, na puteljku i na gredici. Hodala je du zida i iza zida. Bila je pokraj ormara s alatom i vijcima. I pokraj ormara s odjeom. Otvorila je vrata i plakala. Obrisala je obraze jednom rukom. Drugu je ruku pritom izvadila iz depa i gurnula u usta. Ponovo i ponovo. Djed je stavio dlan na usta. Moda eli ovdje u sobi pokazati kako majka vani na dvoritu jede prste, misli dijete. Ali djedov se dlan ne mie. Dijete govori dalje. Dok govori, zapinje mu neto na jeziku. Dijete misli da samo istina moe zapeti na jeziku, poput kotice vinje koja se ne eli otkotrljati niz grlo. Dok god glas odzvanja u uhu, ona e ekati istinu. Jednom e njen glas zamuknuti, razmilja dijete, i sve e se izokrenuti u la, jer joj se istina otkotrljala niz grlo. Jer njezina usta nisu uspjela izrei rijei pojela je prste. Dijete ne moe izustiti rijei. Samo: Bila je pored ljivina drveta. Nije ona bila ta koja je zgazila gusjenicu na stazici u vrtu, uspjela je izmaknuti cipelu. Djed je spustio oi. Majka se pokuava razvedriti, uzima iglu i konac iz ormara. Sjeda na stolac i poravnava kunu haljinu tako da se vide depovi. Pravi vor na koncu. Majka se pretvara, misli dijete. Majka ije gumb. Novi konac prekriva stari konac. Ima neke istine u majinoj lai, jer gumb na njenoj kunoj haljini visi. Gumb dobiva najdeblji konac. arulja ima dvije elektrine niti poput konca. Zatim dijete zatvara oi. Iza njegovih zatvorenih oiju majka i djed vise iznad stola na uetu od konca i svjetla. Gumb s najdebljim koncem najdulje e trajati. Majka ga nikada nee izgubiti, misli dijete, prije e puknuti. Majka baca kare u ormar s rubljem. Sljedeeg dana i svake srijede nakon toga doi e u sobu djedov brija. Djed kae: Moj brija. Brija kae: Moje kare. U prvom svjetskom ratu poela mi je ispadati kosa, kae djed. Kad sam posve oelavio, brija iz moje ete mrljao mi je u vlasite tinkturu od lia. Kosa mi je ponovo narasla. Ljepa nego prije, rekao mi je brija iz ete. Volio je igrati ah. Brijau je pala na pamet ideja o tinkturi od lia jer sam donio grane prepune lia iz kojih sam rezbario ahovske figurice. Na granama istog drveta raslo je sivkasto i crveno lie. A isto tako razliito kao i lie bilo je i drvo. Izrezbario sam tamne i svijetle ahovske figure. Svijetlo je lie potamnjelo tek u kasnu jesen. Drvee je imalo te dvije boje, jer svake godine sivkasto granje zaostaje u rastu. Obje su boje bile dobre za moje ahovske figure, rekao je djed. Najprije je brija oiao djeda. Djed sjedi na stolcu ne miui glavom. Brija kae: Ako se kosa ne ia, glava je neuredna poput grmlja. Za to vrijeme majka remenom vee dijete za stolac. Brija kae: Ako ne ree nokte, prsti e ti prerasti u lopate. Samo je mrtvacima to doputeno. Odveite me, odveite me.

Od est djevojaka u sobici Lola je imala najmanje finih tankih arapa. A ono malo to ih je imala bile su na glenjevima i stegnima prekrivene lakom za nokte. I na listovima takoer. Oice su se parale, a Lola ih nije mogla uhvatiti, jer je i ona morala trati gore-dolje plonikom ili zaraslim parkom. U svojoj elji za bijelim kouljama Lola je morala bjeati i trati za neim. I kad joj se inilo da je najsretnija, ta je njena elja bila jednako bijedna kao i kraj na njenu licu. Ponekad Lola nije mogla uhvatiti popucale oice jer je bila na sjednici. Na katedri, govorila je Lola i ne znajui koliko joj se sviala rije katedra.
7

Naveer bi Lola objesila svoje arape preko prozora. Iz arapa nije kapalo, jer nikada nisu bile oprane. Visjele su s prozora kao da su u njima Loline noge i stopala, noni prsti i tvrde pete, oteeni listovi i koljena. Mogle su ak i bez Lole kroz zarasli park krenuti u mrani grad. Netko je u kutijici pitao: Gdje su moje kare za nokte? Lola je rekla: U depu od kaputa. Netko je pitao: ijem? U tvojem? Kamo si ih juer opet odnijela? U tramvaj, rekla je Lola poloivi ih na krevet. Lola je nokte podrezivala u tramvaju. Vozila se bez cilja. Za vonje rezala je nokte i turpijala ih, zubima je gurala koicu s noktiju dok bijeli krug na svakom noktu ne bi bio veliine malog bijelog graha. Na stanicama bi Lola gurnula kare u dep i pogledala prema vratima nee li tko ui. Jer danju neki ovjek ulazi u tramvaj kao da me poznaje, pie Lola u svoju biljenicu. Ali nou isti ovjek ulazi kao da trai ba mene. Nou, kad nitko vie ne prolazi zaraslim parkom, kad se uje vjetar, kad nebo postane samo um vjetra, Lola bi obukla svoje fine tanke najlonske arape. I prije nego to su se vrata zatvorila izvana, u svjetlosti sobice vidjelo se da Lola ima dvostruka stopala. Netko je pitao: Kamo ide? Ali Lolini su koraci ve odjekivali dugim, praznim hodnikom. Moda sam i ja prve tri godine u toj sobici bila taj netko. Jer su svi, osim Lole, mogli biti taj netko. Jer netko u svijetloj sobici nije volio Lolu. A to su bili svi. Netko je otiao do prozora i dolje vie nije vidio ni ulicu ni Lolu. Samo malu tokicu to je poskakivala. Lola je otila na tramvaj. Kada bi netko uao na sljedeoj stanici, irom bi otvorila oi. Oko ponoi ulazili su samo mukarci koji su se nakon veernje smjene u tvornici deterdenata i klaonici vraali kui. Ulazili su iz noi u svjetlo tramvajskih kola, pie Lola, a ja vidim mukarca toliko umornog od svog dana da je postao samo sjena u odjei. Ve odavno u njegovoj glavi nema ljubavi, ni novaca u konoj torbi. Samo ukradeni deterdent ili komadici iznutrica: junei jezik, svinjski bubrezi ili telea jetra. Lolini bi mukarci sjeli na prvo prazno sjedalo, zadrijemali pri svjetlu, a glave bi im klonule i trzale se od cviljenja tranica. U jednom bi trenutku privukli torbe k sebi, pie Lola, vidim im prljave ruke. Zbog torbi bi me okrznuli pogledom. U tom kratkom pogledu Lola je zapalila vatru u jednoj umornoj glavi. Nakon toga vie nisu zatvarali oi, pie Lola. Jednu stanicu poslije, iza Lole, siao je jedan mukarac. U oima je nosio mrak grada. I poudu izgladnjela psa, pie Lola. Lola se nije osvrtala, hodala je brzim korakom. Mamila bi mukarce tako da bi najkraim putem s ulice skrenula u zarasli park. utke, pie Lola, legnem na travu, a on stavlja torbu pod najdulju i najniu granu. Nema potrebe razgovarati. No je otjerala vjetar i Lola je nijemo tresla glavom i trbuhom lijevo-desno. Iznad njenog lica utalo je lie, isto onakvo kakvo je davno utalo estomjesenom djetetu, estom po redu, koje nije elio nitko osim siromatva. Ba kao i onda Loline su noge bile izgrebene od granja. Ali njeno lice nikada.

Njiui se u bokovima, stajala je ispred staklenog ormaria sa zidnim novinama to se nalazio pored ulaznih vrata. Otpuhnula je uginule muhe i oistila staklo dvjema patent-arapama iz svojega kovega. Jednom je arapom navlaila staklo, a drugom ga osuila. Zatim je zamijenila izreske iz novina, zguvala predzadnji diktatorov govor i zalijepila zadnji. Kad je zavrila, bacila je arape. Potroivi za ienje oglasnog ormaria sve patent-arape iz svojeg kovega, uzela je arape iz drugih kovega. Netko je rekao: To nisu tvoje arape. Lola je rekla: Ionako nisu vie za noenje.

Lola je ve mjesecima jednom tjedno ureivala zidne novine u studentskom domu.

ivot. Jer on svoju neistu savjest skriva u glupom korovu, a iskopava ga motikom. Trenutak 8

Ljeto je i otac motikom plijevi vrt. Dijete stoji pored gredice i misli: Otac zna to je

prije toga dijete je poeljelo da korov izbjegne udarac motike i preivi ljeto. No ne moe pobjei, jer mu bijelo perje naraste tek u jesen. Tek tada moe poletjeti. Otac nikada nije morao bjeati. Marirao je svijetom s pjesmom na ustima. U tom je svijetu punio groblja i brzo ih naputao. Izgubljeni rat, SS vojnik koji se vratio iz rata, svjee izglaana koulja kratkih rukava sloena u ormaru; na oevoj glavi jo nije bilo sijedih. Otac je ustajao rano. Volio je leati na travi. Leeke bi gledao crvenkaste oblake koji su donosili dan. I jer je jutro jo uvijek bilo hladno kao i no, crvenkasti su oblaci morali razderati nebo. Gore na nebu nazirao se dan, dok je dolje u travi oevu glavu ispunjavala samoa. Samoa ga je brzo otjerala u blizinu tople enske koe. Ugrijao se. Punio je groblja, a zatim je eni brzo napravio dijete. Groblja je otac sakrio nisko u grlu, ondje gdje je izmeu okovratnika i brade grkljan. Grkljan je iljast i zakljuan. Tako groblja ne mogu prijei preko njegovih usana. Njegova su usta pila rakiju od najtamnijih ljiva, a njegove su pjesme za Fuhrera bile teke i pune pijanstva. Na gredicu pada sjena motike koja ne okopava. Sjena je nepomina i gleda na vrtnu stazicu. Promatra dijete koje je nabralo pune depove zelenih ljiva. Stojei pored hrpica glupog korova, otac govori: Ne smije jesti zelene ljive, kotica je jo mekana i proguta li je, to e te ubiti. Nitko ti nee moi pomoi, umrijet e. Od srdobolje e ti izgorjeti srce. Oeve su oi bile zamagljene i dijete vidi da ga otac luaki voli. Da se ne moe zaustaviti. Da on, koji je punio groblja, djetetu eli smrt. Zbog toga je dijete pojelo sve ljive iz svojih depova. One dane kad otac ne gleda dijete, ona kriom strpa u sebe plodove cijele jedne kronje. Dijete jede i misli: To e me ubiti. Ali otac to ne vidi i dijete ne mora umrijeti. U korovu je bilo najvie striaka. Otac je znao to je ivot. Kao to i svatko, tko razmilja o smrti, zna da ivot ide dalje.

bilo prekasno, a za veernje tuiranje prerano. Na Lolinim sam leima vidjela krasticu dugaku poput uzice, a na dnu lea, iznad stranjice, okruglu krasticu. I duguljasta i okrugla ogrebotina izgledale su poput njihala. Lola je brzo okrenula lea prema zidu i sada sam njihalo vidjela u zrcalu. Sigurno je otkucavalo, jer se Lola uplaila kad sam ula u kupaonicu. Pomislila sam da Lola po svojem tijelu nosi njihove ogrebotine, ali ne i njihovu ljubav. Samo udarce u utrobu na travi u parku. A iznad nje psee oi mukaraca koji su cijeli dan sluali kako deterdent sipi irokim cijevima i kako krkljaju zaklane ivotinje. Nou su te oi iznad Lole gorjele snanim arom jer su cijeli dan bile ugasle.

Ponekad sam Lolu srela u prostoriji s tuevima, popodne, kad je za jutarnje umivanje

blagovaonicom i hladnjakom u kojem su uvale hranu. Domai ovji sir i kobasice, jaja i senf. Kada bih otvorila hladnjak, na dnu jedne police vidjela bih jezik i bubreg. Jezik se od hladnoe osuio, a u bubregu je zjapila smea pukotina. Tri dana poslije polica je bila ponovo prazna. Na Lolinu sam licu vidjela njen siromani kraj. Je li je jezik i bubrege jela ili ih je bacala, to nisam mogla vidjeti, ni na jagodinim kostima ni oko usta ni u oima. Ni u blagovaonici ni u sportskoj dvorani na njenu licu nisam mogla otkriti je li jela ivotinjske iznutrice ili ih je bacala. A jako sam to eljela znati. Gorjela sam od znatielje jer sam Lolu eljela povrijediti. Gledala sam je dok me oi ne bi zaboljele. No bilo da sam u nju zurila ili je samo okrznula pogledom, jedino to bih vidjela na njenu licu bio je njen zaviaj. Lolu sam jednom zatekla kako pee jaja na glaalu, strue ih noem i jede. No Lola se nije smela i pruivi prema meni vrak noa, ponudila mi je peena jaja. Ukusna su, rekla je Lola, jer nisu masna kao jaja peena u tavici. Pojevi jaja, odloila je glaalo u kut. Netko je rekao: Oisti peglu nakon to pojede. A Lola je rekla: S njom se ionako ne moe vie peglati. 9

Djevojke, koje su na istom katu ivjele vrata do vrata, koristile su se zajednikom

toga sjedila s njom za istim stolom, pomislila sam: Ta sljepoa dolazi od toga jer od pribora za jelo dobivamo samo licu. Nikada vilicu, nikada no. I zato to meso u tanjuru moramo gnjeiti licom, a zatim zubima vui i otkidati komadike. Ta naa sljepoa, pomislila sam, dolazi od toga jer nikad neemo smjeti hranu rezati noem i nabadati vilicom. Jer jedemo poput ivotinja. U kantini su svi gladni, pie Lola u svoju biljenicu, hrpa bijednika to mljacka. Svatko pojedinano tvrdoglava je ovca. A svi su zajedno opor prodrljivih pasa. I u sportskoj sam dvorani mislila da sam slijepa, jer Lola ne moe preskoiti kozli, jer bi laktove pri skoku savila umjesto da ih ukruti i isprui i jer bi koljena skvrila umjesto da ih rairi poput kara. Nikada nije uspjela preskoiti kozli. Zapela bi nogama o spravu i na stranjici skliznula preko kozlia. Umjesto da se doeka na noge, pala bi licem na strunjau. Ostala bi na strunjai leati dok se nastavnik tjelesnog derao. Lola je znala da e je nastavnik podignuti pridravajui je pritom za lea, bokove i stranjicu. Da e je, kad ga proe napadaj bijesa, dirati posvuda. Lola je namjerno opustila tijelo kako bi je nastavnik pri podizanju morao vre primiti. Sve su djevojke stajale iza kozlia, nitko nije mogao uzeti zalet niti preskakati, jer je nastavnik tjelesnog donio Loli au vode. Donio je au iz svlaionice i prinio je njenim ustima. Lola je znala da e joj due pridravati glavu bude li polagano pila. Nakon sata tjelesnog djevojke su stajale ispred uskih ormaria u svlaionici i oblaile se. Netko je rekao: Opet nosi moju bluzu. Lola je rekla: Pa neu je pojesti, danas je trebam, imam neke planove. Svaki bi dan netko u kutijici rekao: Ta odjea, razumije li, nije tvoja. Lola bi je ipak obukla i otila u grad. Iz dana u dan oblaila je tu odjeu. Odjea je bila zguvana i vlana od znoja, kie i snijega. Lola bi je nakon noenja ugurala natrag u prepuni ormar. Buha je bilo i u ormaru jer je i u krevetima bilo buha. I u kovezima s patent-arapama i na dugakom hodniku. I u blagovaonici, i u kupaonici s tuevima, i u kafeteriji je bilo buha. Pa i u tramvajima, prodavaonicama i u kinu. Svi su se ekali dok su molili, pie Lola u svoju biljenicu. Nedjeljom ujutro ila bi Lola u crkvu. I upnik se morao ekati. Oe na koji jesi na nebesima, pie Lola, a u cijelom gradu su buhe.

Ta me naa sljepoa muila. Kad sam u podne s Lolom ekala u redu za hranu i nakon

U kutijici je bila veer, ali nije bilo prekasno. Iz zvunika su se kao i uvijek razlijegale radnike pjesme, na ulici je jo uvijek bilo prolaznika; iz zaraslog su parka jo uvijek odjekivali glasovi, kronje su drvea jo uvijek bile sive, nisu jo pocrnjele. Lola je leala na krevetu, na sebi je imala samo debele arape. Moj brat predveer tjera ovce kui, pie Lola. Mora proi poljem lubenica. Kasno je krenuo s panjaka, sumrak je, svojim tankim noicama ovce hodaju po lubenicama i gnjee ih. Moj brat spava u staji, a ovje su noge cijelu no crvene. Lola je gurnula praznu bocu izmeu nogu, zabacivala je glavu lijevo-desno i uvijala se u trbuhu. Sve su djevojke stajale oko kreveta. Netko ju je povukao za kosu. Netko se glasno nasmijao. Netko je gurnuo ruku u usta i gledao. Netko je poeo plakati. Vie se ne sjeam jesam li i ja bila jedna od njih. Ali sjeam se da sam te veeri, gledajui dugo kroz prozor, osjetila vrtoglavicu. U prozorskom se staklu ljuljao odraz sobe. Vidjela sam smanjeni odraz naih tijela okupljenih oko Lolina kreveta. A iznad naih glava vidjela sam Lolu, jako veliku, kako kroz zatvoreni prozor koraa zrakom prema zaraslom parku. Vidjela sam Loline mukarce kako stoje i ekaju na autobusnoj stanici. U mojim je sljepooicama odzvanjalo cviljenje tramvaja. Tramvaj se tresao poput kutije ibica. I svjetlo u tramvajskim kolima treperilo je poput vatrice na vjetru koju je netko zakrilio rukama. Lolini su se mukarci tiskali i naguravali. Iz njihovih se torbi po tranicama prosipao deterdent i ispadali su komadici iznutrica zaklanih ivotinja. Zatim je netko ugasio svjetlo i nestala je slika u prozorskom okviru, kroz koji je sada ulazilo samo svjetlo ulinih svjetiljaka s druge strane ulice. Zatim sam prila djevojkama
10

to su stajale pokraj Lolinog kreveta. Zaula sam zvuk koji nikada neu moi zaboraviti niti ga zamijeniti s bilo kojim drugim zvukom. ula sam kako Lola, na krevetu, ispod lea, anje ljubav koja nije nikada narasla, ula sam svaku vlat trave kako pada na njenu bijelu plahtu posivjelu od starosti. Krastavo njihalo otkucavalo je u mojoj glavi dok je Lola dahtala gotovo bez svijesti. Samo jednoga od Lolinih mukaraca nisam vidjela u prozorskom staklu. Lola je sve ee ila na katedru i ta joj se rije jo uvijek sviala. Iako ju je stalno ponavljala, jo uvijek nije bila svjesna koliko je se rije katedra dojmila. Neprestano je priala o izjednaavanju sela i grada. Ve tjedan dana Lola je bila i lan Partije i svima je pokazivala svoju partijsku knjiicu. Na prvoj je stranici bila Lolina fotografija. Partijska je knjiica meu djevojkama kruila od ruke do ruke. A na fotografiji sam, budui da se papir sjajio, na Lolinu licu jo jasnije vidjela njen zabaeni kraj. Netko je rekao: Pa ti ide u crkvu! A Lola je odgovorila: Idu i drugi. Ne smije samo pokazati da nekoga poznaje. Netko je rekao: Gore se o tebi brine Bog, a dolje Partija. Pored Lolina kreveta rasla je hrpica partijskih broura. U sobici su neki aputali, a neki utjeli. Lola pie u svoju biljenicu: Idem s majkom u crkvu. Hladno je, no ini se da je od upnikova tamjana toplije. Svi skidaju rukavice i dre ih medu sklopljenim dlanovima. Ja sjedim u klupi za djecu. Sjela sam na sam rub klupe tako da mogu vidjeti majku. Otkad Lola isti staklo na oglasnom ormariu, djevojke se sporazumijevaju pogledom i znakovima kad pred njom ne ele razgovarati. Majka kae da moli i za mene, pie Lola. Moja rukavica ima rupu na vrhu palca, rupa je okruena vjeniem od rasparanih oica. Lola ima vjeni od rasparanih oica. Meni se ini da nosi vjeni od trnja. Lola je sjedila na krevetu i itala brouru o poboljanju ideolokog partijskog rada. Vuem nit, pie Lola, i vjeni od trnja sputa se niz palac. Majka pjeva: Gospodine uslii nas, a ja param palac na rukavici. Lola je podvukla toliko reenica u tankoj brouri kao da ruka, a ne ona, ima pregled nad tekstom. Lolina hrpa broura rasla je pored kreveta i izgledala poput nakoena nonog ormaria. Dok je podvlaila, Lola bi zastala i dugo razmiljala izmeu dvije reenice. Neu baciti vunu, pie Lola, iako se sasvim zamrsila. Lola je neke reenice u brouri stavila u zagradu. Pored svake zagrade stavila je debeli znak kria na kraju retka. Majka mi ponovo plete palac na rukavici, pie Lola, za vrh palca uzet e novu vunu.

djevojaka odjea bila razbacana po krevetima. Lolin je koveg bio irom otvoren ispod otvorenog prozora i u njemu je bilo nekoliko komada njene odjee i broure. To sam popodne saznala zbog ega onog dana nisam vidjela odraz jednog od Lolinih mukaraca u prozorskom staklu. On je bio drugaiji od ostalih mukaraca ponoi, mukaraca kasnih smjena. Jeo je na visokoj partijskoj koli, nije ulazio u tramvaje, niti je pratio Lolu u zarasli park. On je imao auto i vozaa. Lola pie u svoju biljenicu: On je moj prvi mukarac u bijeloj koulji. Tako je to bilo onoga popodneva neto prije tri sata, kada je Lola ve bila na etvrtoj godini i gotovo postala netko i neto. Djevojaka je odjea bila razbacana po krevetima i odvojena od Loline. Sobicu su obasjavale vrue sunane zrake, a praina je prekrivala linoleumski pod poput siva krzna. Pored Lolinog kreveta, ondje gdje su prije stajale broure, pod je bio prazan i tamnije boje. A Lola je visjela u ormaru na mojem remenu. Dola su tri mukarca. Fotografirali su Lolu u ormaru. Zatim su odvezali remen i stavili ga u prozirnu plastinu vreicu. Remen je bio tanak poput djevojakih svilenkastih arapa. Mukarci su iz depova jakni izvukli tri kutijice. Zatvorili su Lolin koveg i otvorili kutijice. U svakoj je kutijici bio prah otrovno zelene boje. Posuli su prah po kovegu i vratima ormara. Prah je bio suh poput makare bez pljuvake. Pratila sam ih pogledom s drugim djevojkama. Zaudila sam se da ima i otrovno zelena aa.

Jedno popodne, kad je Lola bila na etvrtoj godini studija, u njenoj je sobi sva

11

Tri mukarca nisu nas nita pitala. Znali su zato je to uinila.

Pet djevojaka stajalo je pored ulaza u studentski dom. U staklenom oglasnom ormariu visjela je Lolina slika, ista onakva kakva je bila i u partijskoj knjiici. Ispod slike bio je privren komad papira. Netko je naglas proitao: Ova je studentica poinila samoubojstvo. Gnuamo se toga ina i izraavamo na prezir prema njoj. To je sramota za cijelu zemlju. Kasno popodne nala sam u svojem kovegu Lolinu biljenicu. Sakrila ju je ispod arapa prije nego to je uzela moj remen. Gurnula sam biljenicu u runu torbicu i otila na tramvajsku stanicu. Ula sam u tramvaj i poela itati. Poela sam na zadnjoj stranici. Lola pie: Nastavnik tjelesnog pozvao me je naveer u gimnastiku dvoranu i zakljuao je iznutra. Samo su velike kone lopte sve promatrale. Jednom bi mu bilo dovoljno. Ali ja sam ga kriom pratila do njegove kue. Njegove koulje nee moi ostati bijele. Prijavio me na katedri. Nikada neu pobjei od sue. Bog mi nee oprostiti ono to moram uiniti, ali moje dijete nikad nee tjerati ovce crvenih nogu.
zakljuala i kljui gurnula pod jastuk. Ujutro sam kljui ponijela sa sobom. Zavezala sam ga za gumu od gaica, jer smo ujutro u osam sati imale tjelesni odgoj. Zakasnila sam na poetak sata zbog kljuia. Djevojke u kratkim crnim hlaicama i bijelim majicama za vjebanje ve su bile postrojene u red s gornje strane pjeanika. Dvije su djevojke stajale s donje strane i drale metar. U gustim je kronjama umio vjetar. Nastavnik tjelesnog podigao je ruku, zapucketao prstima i sve su djevojke, sa stopalima prema naprijed, poletjele zrakom. Pijesak u pjeaniku bio je suh. Jedino se na mjestima gdje su se noni prsti arili u pijesak irila vlana mrlja. Noni su mi prsti bili hladni poput kljua priljubljenog o moj trbuh. Prije nego to sam uzela zalet, podigla sam pogled prema drveu. Letjela sam zrakom za svojim stopalima, ali nisam daleko skoila. Dok sam letjela, mislila sam na kljui. Dvije su djevojke spustile metar na pijesak i izmjerile skok. Nastavnik tjelesnog zapisivao je daljinu skoka u svoju biljenicu. Vidjela sam njegovu nailjenu olovku i pomislila: Pristaje mu, samo se smrt moe mjeriti na donjoj strani pjeanika. I dok sam letjela zrakom drugi put, klju se na mojoj koi zagrijao. Vie me nije uljao. Kad su se moji noni prsti zabili u vlaan pijesak, brzo sam ustala kako me nastavnik ne bi morao podizati.

Naveer sam potajice vratila Lolinu biljenicu u koveg medu svoje arape. Koveg sam

iskljuena iz Partije i ispisana s fakulteta. Bilo je prisutno nas stotinjak. Netko je stajao za govornicom; rekao je: Sve nas je razoarala, ne zasluuje biti studentica u naoj zemlji niti lan nae partije. Svi su pljeskali. Naveer je netko u kutijici priao: Budui da su svi bili na rubu plaa, predugo su pljeskali. Nitko se nije usudio prvi prestati. Pljeui, svatko je gledao ruke drugih. Neki su nakratko prestali, a zatim su, uplaivi se, odmah poeli ponovo pljeskati. U tom je trenutku veina eljela prestati i ulo se kako pljesak u dvorani gubi ritam, ali budui da je nekoliko njih ponovo poelo pljeskati ustrajui u brzom ritmu, veina im se pridruila. Tek kad je snaan pljesak odzvanjao cijelom dvoranom poput odjeka goleme cipele, govornik je prisutnima dao znak rukom da prestanu. Lolina je slika dva tjedna visjela u staklenom oglasnom ormaru. Ali dva dana poslije njena je biljenica nestala iz mojeg zakljuanog kovega.

U etiri sata popodne, u velikoj dvorani, dva dana nakon to se objesila, Lola je bila

Zato su iznijeli krevet krenuvi s donjim dijelom kroz vrata? Trei je iao za prvom

Mukarci s prahom otrovno zelene boje polegli su Lolu na krevet i iznijeli je iz kutijice.
12

dvojicom nosei koveg s njenom odjeom i vreicu s mojim remenom. Obje je stvari nosio u desnoj ruci. Zato iza sebe nije zatvorio vrata? Lijeva mu je ruka bila slobodna. Pet je djevojaka ostalo u sobici, pet kreveta, pet kovega. Nakon to su Lolin krevet iznijeli, netko je zatvorio vrata. Na svaki bi se pokret u sobi podigli valjii praine to su lebdjeli vruim zrakom, obasjanim jarkim sunanim zrakama. Netko je stajao uza zid i eljao se. Netko je zatvorio prozor. Netko je izvukao uzice iz cipela i ponovo ih navodio u cipele. Ni jedan pokret u sobi nije imao razloga. Svi su bili nijemi i besmisleno su micali rukama jer se nitko nije usudio odjeu sa svojeg kreveta objesiti u ormar.

Majka kae: Kad ti u ivotu postane neizdrivo, pospremi ormar. Tada e ti brige iz glave izii kroz ruke i bit e ti lake. Ali majci je lako priati. Ona u kui ima pet ormara i pet krinja. I ak kad majka posprema svoje ormare i krinje tri dana uzastopce, jo uvijek joj ostane neto posla.
koveg titio od tuih ruku kad u sobi nije bilo djevojaka. Moda nije bilo ni kljuia protiv poznatih ruku koje su u sobici akalicom mijeale crni prah, gasile i palile svjetlo ili nakon Loline smrti istile glaalo. Moda nitko nije morao aptati ili utjeti dok je Lola bila u sobi. Moda joj je netko mogao sve rei. Moda sam joj upravo ja sve mogla rei. Bravica na kovegu samu je sebe pretvorila u la. U zemlji ima isto toliko brava koliko ima i radnikih zborova. Svaki je klju bio la. Kad sam se vratila iz parka, netko je u sobici pjevao prvi put nakon Loline smrti: Vjetar mije juer naveer donio mog dragog u naruaj da je vjetar bio jai slomio bi mi ruke kakve li sree da je vjetar stao. Netko je pjevao staru rumunjsku pjesmu. Vidjela sam kako u pjesmi sumrakom hodaju ovce crvenih nogu. ula sam kako je vjetar u pjesmi stao.

Otila sam u zarasli park i bacila kljui od kovega u grmlje. Nije bilo kljuia koji bi

Dijete lei u krevetu i kae: Nemoj gasiti svjetlo, inae e crno drvee ui u sobu. Baka pokriva dijete. Mora brzo zaspati, govori, kad svi spavaju, vjetar u kronjama utihne. U tom jeziku djejih uspavanki vjetar nikad nije mogao posve stati, uvijek bi samo utihnuo.
izaao nastavnik tjelesnog. Nosio je bijelu koulju. Glasovalo se o tome hoe li Lolu iskljuiti iz Partije i izbaciti s fakulteta. Nastavnik tjelesnog prvi je podigao ruku. Sve su druge ruke poletjele za njegovom. Podiui vlastitu ruku, svatko je gledao podignute ruke ostalih. Kad neija ruka ne bi bila visoko u zraku kao i druge ruke, on bi jo vie istegnuo lakat. Svi su drali ruke visoko u zraku sve dok im umorni prsti ne bi klonuli, a oteali se lakat poeo sputati. Svatko se ogledavao oko sebe i tada bi, budui da drugi jo nisu spustili ruke, ponovo podignuo prste i ispruio ruku. Ispod pazuha vidjele su se mrlje od znoja, krajevi koulja i bluza izvukli su se iz hlaa i suknji. Vratovi su bili istegnuti, ui crvene, usne napola otvorene. Glave su bile nepomine, ali oi su klizile na sve strane. Meu podignutim rukama vladala je takva tiina, rekao je netko u kutijici, da se ulo kako se dah sputa na klupe i ponovo die. Tiina je potrajala dok nastavnik tjelesnoga nije spustio dlan na klupu ispred sebe i rekao: Ne moramo brojiti glasove, naravno da su svi za. Svi ovi ljudi to hodaju ulicama, razmiljala sam sljedeeg dana, svi bi oni u velikoj dvorani na znak nastavnika tjelesnog poletjeli preko kozlia. Svi bi oni podigli prste u zrak i 13

Nakon pljeska u velikoj dvorani, koji je rektor prekinuo pokretom ruke, za govornicu je

istegnuli lakat te u tiini klizili oima na sve strane. Brojila sam lica to su prolazila pokraj mene po arkom suncu. Brojila sam do devetsto devedeset devet. Kad su me zapekla stopala, sjela sam na klupu, skvrila none prste i naslonila se leima na naslon. Stavila sam kaiprst na obraz i ubrojila i sebe. Tisuu, rekla sam u sebi i progutala brojku. Pored klupe proao je golub, a ja sam ga pratila pogledom. Tapkao je na mjestu sputenih krila. Od vruine je kljun otvorio samo napola. Kljucao je po zemlji i uo se zvuk kao da je kljun od lima. Golub je progutao kamen. Kad ga je progutao, pomislila sam: I Lola bi podigla ruku. Ali sada to vie nije bilo vano. Dugo sam pratila pogledom Loline mukarce koji su oko podneva izlazili iz tvornice. Bili su to seljani, dovedeni iz svojih sela u grad. I oni su sami sebi obeali: nikada vie ovaca, nikada vie lubenica. Poput budala svi su sanjali o ivotu u gradu, punom ade i irokih tvornikih dimnjaka to su iz grada preko polja dopuzali do rubova sela. Mukarci su znali da eljezo, drvo, praak za rublje, koje oni proizvode, nita ne vrijede. Njihove su ruke, to su bile i ostale nezgrapne, stvarale klade i grumenje umjesto industrijskih proizvoda. Sve ono to je trebalo biti veliko i etverokutno u njihovim bi rukama postalo limena ovca. Sve ono to je trebalo biti malo i okruglo u njihovim bi rukama postalo drvena lubenica.

najbliu gostionicu. Uvijek bi u oporima ulazili u vrtove gostionica. I dok bi se teka tijela umorno sputala na stolce, konobar bi dotle samo okrenuo crveni stolnjak. Pluteni epovi, korice kruha i kosti padali su sa stolova na pod pored limenih posuda u kojima je bilo zasaeno cvijee. Zelena je trava usahnula, a zemlja je bila razrovana od na brzinu zgaenih cigareta. Na ogradi krme visjeli su lonci s pelargonijama ogoljelih stabljika. Jo je samo pokoji list rastao na vrhovima stabljika. Na stolovima su se iz tanjura puile splaine koje su ljudi jeli rukama i licama, nikada noevima i vilicama. Iznutrice zaklanih ivotinja svi su jeli jednako, zubima su vukli i otkidali komadike mesa. I krma je bila lana, sa svojim stolnjacima, biljkama, bocama i tamnocrvenim konobarskim uniformama; sve je to bilo lano. Ovdje nitko nije bio gost, ve samo sluajni prolaznik koji je tog besmislenog popodneva traio utoite. Mukarci su teturali i derali se jedni na druge prije nego to bi prazne boce poletjele prema susjedovoj glavi. Glave su krvarile. Ako bi na pod pao izbijeni zub, smijali bi se kao da je nekome otpao gumb. Netko se sagnuo, podigao zub i ubacio ga u au. Budui da je to donosilo sreu, zub je etao od jedne do druge ae. Svi su ga htjeli. U jednom je trenutku zub nestao, nestao je kao to su nestali bubrezi i jezici koje je Lola spremala u hladnjak u blagovaonici. Netko ga je progutao. Nije se znalo tko. Mukarci su otkidali preostale listove na stabljikama pelargonije i nepovjerljivo ih vakali. Pretraili su sve ae i kriali ustima punim lia: ljive jedi, a ne zube. Pokazivali su na jednog, svi su uperili pogled prema mukarcu u svijetlozelenoj koulji. On je poricao. Gurnuo je prst u usta. Povratio je i rekao: Sada potraite sami. Evo tu je lie pelargonije, meso, kruh i pivo, ali nema zuba. Konobari su ga potjerali iz krme, a drugi su pljeskali. Tada je jedan u kockastoj koulji rekao: To sam bio ja. Iz smijeha je briznuo u pla. Svi su utihnuli i zurili pred sebe u stolove. Ovdje nitko nije bio gost. Ljudi sa sela, pomislila sam, samo oni mogu iz smijeha briznuti u pla, iz vike okrenuti u utnju. Izgubili bi kontrolu nad sobom, bez obzira na to jesu li bili bezbrini i veseli ili strahovito ljuti. Njihova je udnja za ivotom bila tako silna da su u svakom trenutku bili u stanju jednim udarcem nekome oduzeti ivot. Svi bi oni u sumrak otili za Lolom u grmlje, s istim pseim oima. Ako bi se sljedeeg dana otrijeznili, sasvim bi sami prolazili parkom da se priberu. Od pijanevanja su im usnice pobijeljele i popucale, a kutovi usana bili izgrizeni. Oprezno su koraali travom i u sjeanju pokuavali ponoviti svaku rije koju su juer u pijanstvu izrekli. Traili su rijei po zakucima sjeanja na proli dan i u tim zakucima sjedili poput uplaene 14

Proletarijat limenih ovaca i drvenih lubenica odlazio bi nakon odraene smjene u

djece. Bojali su se da su juer u krmi rekli neto to je imalo politiko znaenje. Znali su da konobar sve prijavljuje. Ali pijanstvo im uva glavu od nedoputenih misli, a splaine koje jedu ne daju ustima da progovore. I onda kada drvenog jezika mogu jo samo mumljati, navika straha ne doputa njihovu glasu da se zauje. U strahu osjeali su se kao kod kue. Tvornica, krma, prodavaonice, stambene etvrti, kolodvorske ekaonice i vlakovi to su prolazili poljima suncokreta, penice i kukuruza sluali su sve to se govori. A i tramvaji, bolnice i groblja. I zidovi i stropovi i otvoreno nebo. Kad bi se ipak dogodilo, a dogaalo se esto, da je pijanstvo na himbenim mjestima zaboravilo na oprez, bila je to vie pogreka zidova i stropova ili otvorenog neba nego namjera u glavama ljudi.

govori djetetu da ne smije jesti zelene ljive, sve te godine moja baka stoji u kutu sobe. Promatra s tolikom odsutnou kretanje i razgovore ukuana kao da se vjetar stiao ve rano ujutro, kao da je dan zaspao na nebu. Svih tih godina baka pjevui pjesmicu u glavi. Dijete ima dvije bake. Jedna s ljubavlju sprema dijete u krevet i dijete gleda u bijeli strop, jer zna da e baka odmah poeti moliti. Druga s ljubavlju sprema dijete u krevet i dijete gleda njene tamne oi, jer zna da e baka odmah poeti pjevati. Kad dijete vie ne moe gledati u bijeli strop i u tamne oi, pravi se da spava. Jedna od baka nikad ne izmoli molitvu do kraja. Ustaje usred molitve i odlazi. Druga baka uvijek otpjeva pjesmu do kraja, pritom lice nakrivi u stranu, jer jako voli pjevati. Kad je pjesma gotova, baka misli da dijete duboko spava i kae: Odmori se, srana moja ivotinjice, danas si se puno igrala. Baka koja pjeva ivi devet godina dulje od bake koja moli. ivi i est godina dulje od svojeg razuma. Ne prepoznaje vie nikoga u kui. Sjea se jo samo svojih pjesama. Jedne veeri prilazi iz kuta sobe stolu i obasjana svjetlou arulje kae: Toliko sam sretna da ste svi na nebu. Vie i ne zna da ivi i da mora pjevati do potpune iznemoglosti ne bi li umrla. Nije ju snala bolest koja bi joj pomogla umrijeti.

I dok majka vee dijete za stolac remenjem svoje odjee, dok brija ia djeda, dok otac

Nakon Loline smrti nisam dvije godine nosila remen na haljini. Najglasniji gradski zvukovi u mojoj su glavi postajali samo nejasna jeka. Mojoj je glavi godilo kloparanje kamiona ili tramvaja koji su mi se pribliavali i postajali sve vei. Tlo mi je podrhtavalo pod nogama. Igrala sam svoju igru s kotaima i prelazila bih ulicu u trenutku kad bi mi se vozilo sasvim pribliilo. Zanimalo me hou li uspjeti prijei na drugu stranu. Pustila sam da kotai odlue umjesto mene. Nestala sam na trenutak u oblaku praine, moja je kosa lebdjela izmeu sree i smrti. Uspjela sam doi na drugu stranu, smijala sam se: Pobijedila sam. Ali svoj sam smijeh ula negdje izvana, izdaleka. esto sam odlazila u trgovinu gdje su u izlozima stajale aluminijske zdjelice pune jezika, jetara i bubrega. Ta mi prodavaonica nije bila usput, odvezla bih se onamo tramvajem. Predjeli na licima ljudi u toj su se prodavaonici vidjeli posebno jasno. Mukarci i ene nosili su torbe s krastavcima i lukom. Ali ja sam vidjela kako iz svojeg kraja iznose stabla murvi i kako ih unose u svoja lica. Izabrala bih nekoga svoje dobi i pratila ga. Obino bih dola do stambenih blokova novogradnja, a zatim kroz grmlje iaka do sela. Izmeu grmova iaka protezale su se nepravilne gredice na kojima su bile zasaene kriavocrvene rajice i repa. Svaki taj obraeni komadiak tla izgledao je kao neuspjelo obraeno polje. Patlidane sam ugledala tek kad sam stopalom gotovo zagazila u njih. Sjajili su se poput dva dlana puna crnih murvi. Svijet nije nikoga ekao, pomislila sam. Nisam morala hodati, jesti, spavati i voljeti u strahu. Nisam trebala ni brijaa ni kare za nokte i nisam izgubila gumb prije nego to sam se rodila. Otac je u mislima jo uvijek bio u ratu, ivio je od pjevanja i pucanja u travu. Voljeti nije morao. Trebao je ostati leati u travi. Jer kad se vratio kui iz rata i vidio nebo iznad sela, u njegovim se grudima ponovo probudio seljanin i poeo se baviti svojim zanatom. ovjek koji je preivio rat morao je puniti groblja, a zatim napraviti mene.
15

Postala sam njegovo dijete i rastui, morala sam se boriti protiv smrti. Obraali su mi se siktavim glasom. Dijelili su mi packe i pritom bi me munjevitom brzinom pogledali ravno u oi. Ali nitko me nikada nije pitao u kojoj bih kui, na kojem mjestu, za kojim stolom, u kojem krevetu i u kojoj zemlji radije hodala, jela, spavala ili voljela u strahu.

odvezivanje. eljela sam govoriti o Loli, ali su mi djevojke u kutijici rekle neka uutim. Shvatile su da im je bez sjeanja na Lolu lake. U etverokutu gdje je prije bio Lolin krevet, sada je bio stol i stolac. A na stolu je stajala staklenka za zimnicu iz koje je strilo granje ubrano u zaraslom parku, bijele patuljaste rue fino nazubljenih listova. Granje je u vodi pustilo korijenje. Djevojke su sada mogle hodati i jesti i spavati u kutijici. Nisu se vie bojale ni pjevati hodajui pored Lohnih grana. eljela sam Lolinu biljenicu sauvati od zaborava.

Znali smo se samo vezivati, budui da nam je tako dugo trebalo da izgovorimo rije

jednog dana prili u kantini, poela sam se nalaziti s njima svaki dan, budui da Lolinu biljenicu nisam mogla sama zadrati u sjeanju. Sumnjali su u to da je Lolina smrt bila samoubojstvo. Priala sam im o buhama na liu, o ovcama crvenih nogu, o stablima murvi i o krajoliku na Lolinu licu. Kad sam se sama pokuavala prisjetiti Lolina ivota, uvidjela sam da sam puno toga zaboravila. No kad bi me oni sluali, sjeanja bi poela navirati. Nauila sam itati iz njihovih oiju, to su me nepomino gledale i iz biljenice u svojoj glavi. U zakucima sjeanja pronalazila bih nestale reenice iz Loline biljenice. Svaku bih izgovorila naglas. Mnoge od njih Edgar je zapisivao u svoju biljenicu. Rekla sam: Uskoro e i tvoja biljenica nestati, jer su i Edgar, Kurt i Georg stanovali u studentskom domu za mladie s druge strane zaraslog parka. Edgar je rekao: Imamo sigurno mjesto u gradu, ljetnikovac okruen zaraslim vrtom. Biljenicu emo staviti u platnenu vreicu, rekao je Georg, i objesiti je s unutarnje strane poklopca na bunaru. Smijali su se i kao i uvijek govorili: Mi. Georg je rekao: Objesit emo je na kukicu s unutarnje strane poklopca. Bunar je u sobi, a ljetnikovac i zarasli vrt pripadaju ovjeku koji nije upadljiv. Ondje su i knjige, rekao je Kurt. Knjige iz ljetnikovca dolazile su izdaleka, ali govorile su o svakom krajoliku na licima ljudi u ovom gradu, o svakoj limenoj ovci i drvenoj lubenici. Govorile su o svakom pijanstvu, svakom smijehu iz krme. Tko je ovjek iji je ljetnikovac, upitala sam i odmah pomislila: I ne elim znati. Edgar, Kurt i Georg su utjeli. Stisnuli su oi i u kosim je prorezima, gdje se skupljaju ilice, nemirno zasvjetlucala utnja. Brzo sam poela govoriti. Priala sam o velikoj dvorani, o odjeku velike cipele to se u ritmu pljeska penjala po zidovima. I o dahu to je lebdio iznad drvenih klupa kad su se dizale ruke pri glasovanju. Dok sam govorila, osjeala sam da mi na jeziku zapinje neto poput kotice trenje. Istina je ekala da ubrojim samu sebe, ekala je na prst na mojem obrazu. No nisam mogla izgovoriti rije tisuu. Niti sam ita mogla izustiti o golubovu limenom kljunu, to je kljucao kamenje. Nastavila sam priati o kozliu i skakanju u dalj, o pipkanju, o donesenoj ai vode, kljuiu od kovega zavezanog za gumu gaica. Edgar me sluao s olovkom u ruci i nije zapisao ni jednu rije. Pomislila sam: Jo uvijek eka da kaem istinu, osjea da utim i dok govorim. Tada sam rekla: To je moj prvi mukarac u bijeloj koulji. A Edgar je zapisivao. Zatim sam dodala: Svi mi imamo lie. A Georg je rekao: Razumom to nikad nee moi shvatiti. Loline su se reenice mogle izrei naglas. Nisu se mogle zapisati. Barem ih ja nisam mogla zapisati. Bile su poput snova, koji se s lakoom mogu ispriati, ali se ne mogu staviti na papir. Dok sam ih zapisivala, Loline su reenice nestajale u mojoj ruci.

Edgar, Kurt i Georg traili su djevojku koja je stanovala s Lolom u sobi. Poto su mi

16

razmiljati. Ponijela bih knjige na groblje i sjela na klupu. Dolazili su stari ljudi, jedan bi po jedan posjeivao grob koji e uskoro postati njihov. Nisu donosili cvijee, grobovi su ga ionako bili puni. Nisu plakali, piljili bi u prazno. Ponekad bi netko iz depa izvukao maramicu, sagnuo se, obrisao prainu s cipela, vre zavezao uzice na cipelama i zatim ponovo spremio maramicu u dep. Nisu plakali jer nakon toga nisu eljeli brisati obraze. Jer su njihova lica ve bila na nadgrobnoj ploi, obraz uz obraz s pokojnikom na fotografiji u ovalnu okviru. Na vlastitu su se smrt ve odavno pripremili i jo su samo, tko zna otkad, ekali na konani susret na nadgrobnoj ploi. Njihova imena i dan roenja bili su uklesani u plou. Neispisano mjesto veliine dlana ekalo je da se tu uklee dan njihove smrti. Nisu dugo ostajali na grobu. Nadgrobne ploe i ja pratili smo ih pogledom dok su hodali grobljem po uskom puteljku du ijih je rubova bilo zasaeno cvijee. Kad bi izali iz groblja, glatka mjesta na nadgrobnim ploama poela su s vruim ljetnim danom to je teko i lijeno titrao pred breuljcima cvijea pripremati zamku. Ovdje je ljeto uzimalo maha drugaije nego u gradu. Ljeto na groblju nije znalo za vru vjetar. Tiho se je irilo prema nebu svinuvi ga u vru luk i pripremalo zamku. U gradu se govorilo: proljee i jesen opasni su za stare ljude. Prve vruine i prve hladnoe odnose starce u smrt. Ali ovdje, na groblju, bilo je jasno da je za stare ljude najopasnija zamka upravo ljeto. Ono je znalo kako stare ljude pretvoriti u cvijee. Lie ponovo naraste kad se tijelo smeura, jer ljubavi vie nema, pie Lola u svoju biljenicu. uvajui Loline reenice u sjeanju, oprezno sam disala ne elei da one potisnu reenice iz knjiga, to su poele navirati iza reenica iz Lolinih broura.

U knjigama iz ljetnikovca pisalo je puno vie od onoga o emu sam ja bila naviknuta

Nauila sam lutati, bez cilja bih krenula ulicama. Poznavala sam prosjake, glasove alopojki, pokret ruke to se kria i psovke, najveu bijedu i najvee zlo, kljaste ruke i osakaene noge. Poznavala sam poludjele u svakom dijelu grada. Mukarca s crnom leptir-kravatom oko vrata koji je uvijek nosio isti uveli buket cvijea. Godinama je stajao pokraj presahnule fontane i pogledom lutao prema vrhu ulice gdje se nalazio zatvor. Kad sam mu se obratila, odgovorio je: Sada ne mogu razgovarati, ona e doi svaki tren, moda me vie nee prepoznati. Ona e doi svaki tren, ponavljao je godinama. Ponekad, kad bi to rekao, niz ulicu bi proetao policajac ili vojnik. A njegova je ena, to su znali svi u gradu, ve odavno izala iz zatvora. Bila je pokopana na gradskom groblju. Ujutro oko sedam sati kolona autobusa sa sivim zavjesama na prozorima krenula bi niz ulicu. A naveer u sedam vraala se vozei prema vrhu ulice. Ulica se zapravo nije penjala i njen kraj nije bio vii od trga s fontanom. Ali svima se inilo da se ulica penje. Ili smo tako moda govorili jer je ondje bio zatvor, a ispred njega su gore-dolje hodali samo policajci i vojnici. Kad su autobusi prolazili pokraj fontane, iz proreza zavjesa virili su prsti zatvorenika. Za vonje nije se uo zvuk motora, ni lupkanje, ni zujanje, ni kripa konica ili kotaa. Samo lave pasa. Lave je bio tako glasan kao da dva puta dnevno pored fontane prolaze psi na kotaima. Najprije konji visokih kopita, a sada psi na kotaima. Majka svaki tjedan putuje vlakom u grad. Dijete je smije pratiti dva puta godinje. Jednom poetkom ljeta i jednom poetkom zime. Dijete se u gradu osjea runim jer je umotano u puno slojeva debele odjee. Majka odlazi oko etiri sata ujutro s djetetom na kolodvor. Hladno je, u etiri sata ujutro i u rano ljeto jo je uvijek hladno. Majka eli biti u osam sati u gradu, jer se tada otvaraju duani. Na putu od jedne do druge prodavaonice dijete polako svlai komade odjee i nosi ih u ruci. Tako po putu gubi nekoliko komada. To je razlog zbog kojeg majka ne eli voditi dijete
17

u grad. Ali ima jo jedan razlog: dijete vidi konje kako kaskaju ulicom. Zastaje i moli majku neka zajedno priekaju da se konji priblie. Majka nema vremena za ekanje, a ne moe krenuti sama. Ne eli izgubiti dijete u gradu. Mora ga vui za sobom. Dijete joj se vjea o ruku i govori: uje li da potkove lupkaju drugaije od potkova konja kod nas? Hodajui od jedne do druge prodavaonice, u vlaku na povratku kui i danima nakon toga dijete zapitkuje: Zato konji u gradu imaju tako visoka kopita?

vlasite, bila je gluhonijema i nosila je raupanu pletenicu nalik na spletenu slamu to je strila iz sjedala odbaenih stolaca ispod murve pod kojima su sjedili starci. Hranila se otpacima iz prodavaonice povra. Svake bi godine zatrudnjela s jednim od Lolinih mukaraca koji su se oko ponoi vraali iz kasne smjene. Na trgu je bilo mrano. ena patuljak nije mogla na vrijeme pobjei jer nije ula kad bi se netko pribliavao. I nije mogla vikati. Oko kolodvora lutao je filozof. Zamijenio je telefonske stupove i stabla s ljudima. eljezu i drvu govorio je o Kantu i svemiru ovaca to pasu. U krmama bi hodao od stola do stola, ispijao ostatke pia iz aa i brisao ih svojom dugakom, bijelom bradom. Ispred ulaza u trnicu sjedila je starica sa eirom napravljenim od starih novina i pribadaa. Godinama je i ljeti i zimi ulicama grada vukla za sobom sanjke s natovarenim vreama. U jednoj su vrei bile svinute novine. Starica je svaki dan sloila novi eir. U drugoj su vrei bili stari eiri. Samo luaci ne bi u velikoj dvorani digli ruku. Oni su strah zamijenili ludilom. A ja sam, hodajui ulicama, i dalje mogla brojiti ljude, mogla sam i sebe ubrojiti, kao da sam sasvim sluajno susrela samu sebe. Mogla sam sama sebi rei: Hej, ti netko. Ili: Hej, vi tisue. Poludjeti nisam mogla. Jo uvijek sam bila pri zdravoj pameti.

Poznavala sam enu patuljka na Trajanovu trgu. Rijetka kosa otkrivala je gotovo cijelo

hodajui po cesti nego za stolom u kantini. U kantinu nisam vie odlazila. Prodala sam svoje kupone za hranu i kupila tri para tankih najlonskih arapa. U sobicu sam se vraala samo prespavati, ali nisam mogla spavati. Moja je glava postala prozirna u trenutku kad bih je u tami sobe poloila na jastuk. Kroz prozor je ulazilo svjetlo ulinih svjetiljaka. Vidjela sam odraz svoje glave u prozorskom staklu, vidjela sam korijen svake vlasi velik poput lukovice zasaene u vlasite. Ako legnem, pomislila sam, otpast e mi kosa. Ali morala sam lei da vie ne gledam u prozor. Tada bih gledala prema vratima. Da je mukarac s Lolinim kovegom i mojim remenom u prozirnoj plastinoj vreici i bio za sobom zatvorio vrata, smrt bi ipak ostala u sobi. Nou, u odsjaju ulinih svjetiljaka, zatvorena su vrata bila Lolin krevet. Svi su utonuli u dubok san. Leei, uinilo mi se da u prostoru izmeu moje glave i jastuka ukaju osueni predmeti luaka: uveli buket u ruci mukarca koji eka, raupana pletenica ene patuljka, eir od novinskog papira starice sa sanjkama, bijela brada filozofa. U vrijeme ruka djed bi nakon zadnjeg zalogaja odmah spustio vilicu na stol. Ustaje od stola i kae: Sto koraka. Djed hoda i broji svoje korake. Koraa od stola do vrata, prelazi preko praga u dvorite, zatim na plonik pa na travnjak. Sad odlazi, misli dijete, sad ide u umu. U tom je trenutku djed nabrojio stotinu koraka. Djed se vraa s travnjaka na plonik pa preko kunog praga do stola i pritom vie ne broji. Sjeda za stol i postavlja na ahovsku plou svoje figure, zadnje stavlja kraljice. Igra ah. Dlanove je rairio na stolu, rukom prolazi kroz kosu, ujednaenim brzim ritmom lupka nogom pod stolom, jezik prebacuje iz jednog kuta usta u drugi, zatim opet kria ruke na prsima. Djed postaje mrzovoljan i osamljen. Zaboravlja na sve oko sebe u sobi, jer igra sam protiv sebe. Vrijeme nakon ruka prolazi, a djedovo lice postaje sve naboranije. Na njemu se vidi sve vea osamljenost, tako da sjeanja na Prvi svjetski rat djed mora odagnati igrajui ah istovremeno svijetlim i tamnim figuricama.

Za jelo bih kupila neto to se moglo pojesti u hodu. Radije sam otkidala meso zubima

18

odbrojavajui stotinu koraka. U Italiji su zmije debele poput ruke, rekao je. Uvijaju se u krug poput kotaa. Lee na kamenju na puteljcima izmeu sela i spavaju. Sjeo sam na rub puta, a brija iz ete mrljao mi je na mjesta na glavi s kojih je otpala kosa tinkturu od lia. Djedove ahovske figure bile su velike kao njegov palac. Samo su kraljice bile veliine srednjeg prsta. Ispod lijevog ramena kraljice su imale crni kameni. Pitala sam: Zato imaju prsa samo s jedne strane? Djed je odgovorio: Kameni predstavlja njeno srce. Kraljice sam ostavio za kraj, rekao je djed, njih sam izrezbario posljednje. Posvetio sam im najvie vremena. Frizer u eti rekao mi je: Nema tog lia na svijetu od kojega bi sok spasio tvoju preostalu kosu. Za nju nema vie nade, mora otpasti. Samo na mjestima s kojih je kosa posve otpala mogu neto uiniti; tinktura od lia moe pomoi da otpala kosa ponovo naraste. Kad su kraljice bile izrezbarene, ispala mi je sva kosa, rekao je djed.

Odjednom se djed vraa iz Prvog svjetskog rata kao da se upravo sada vratio iz vrta

dolazi na posao i vraa se kui nakon odraene smjene, razgovarali o naem vlastitom odlasku od kue. Edgar i ja dolazili smo sa sela, a Kurt i Georg iz manjih gradova. Priala sam im o vreama u kojima su bila stabla murvi, o dvoritima u kojima su sjedili starci i o reenici iz Loline biljenice: Ono to iznosi iz svojega kraja, unosi u svoje lice. Edgar je kimnuo, a Georg rekao: Ovdje svi ostaju seljani. U mislima smo moda i otili od kue, ali zapravo smo samo doli u drugo selo. U diktaturi nema gradova; sve je maleno kad svakoga uhodi. Ide od jednog do drugog grada, rekao je Georg, ali u svim si tim gradovima i dalje stanovnik nekog sela. Pa ak i bez obzira na to osjea li se ti stanovnikom grada ili sela, rekao je Kurt, penje se u vlak, ali putuje samo iz jednog sela u drugo. Kad sam ja odlazio od kue, rekao je Edgar, polja mojeg sela kotrljala su se za mnom cijelim putem do grada. Kukuruz se jo zelenio i mlado se lie vijorilo na povjetarcu. Uinilo mi se da se vrt oko moje kue produio i da prati vlak. Vlak je vozio polagano. Meni je moj odlazak izgledao kao dugako putovanje, rekla sam. Suncokretima na poljima otpalo je lie i njihove pocrnjele stapke kao da su mjerile udaljenost. Sjemenke u jezgri suncokreta bile su tako crne da su se putnici u odjeljku umorili gledajui ih kroz prozor. Sve je putnike shrvao san. Jedna je ena drala u krilu sivu gusku. ena je zaspala, a guska na njenu krilu jo je neko vrijeme gakala. Zatim je, savivi vrat na svoje krilo, i ona zaspala. Pogled kroz prozorsko staklo cijelo je vrijeme zaklanjala uma, rekao je Kurt, i kad sam odjednom ugledao komadiak neba, pomislio sam: Gore tee rijeka. Suma je izbrisala krajolik iza prozora. Takav bi prizor mogao vidjeti samo moj otac. Dok smo se opratali, bio je tako pijan da je bio uvjeren kako mu sin ide u rat. Smijao se i tapui moju majku po ramenu rekao: Na Kurt ide u rat. Kad je to ula, moja se majka izderala na njega. Viui, poela je ridati: Kako se moe tako napiti? Ali plakala je i zato jer je vjerovala u ono to je otac rekao. Moj je otac izmeu nas dvojice gurao bicikl, rekao je Georg. Ja sam nosio koveg. Dok je vlak izlazio iz postaje, vidio sam kako se otac pjeice vraa u grad gurajui bicikl. Vidio sam jednu dugaku i jednu kratku siluetu. Moj je otac praznovjeran, moja mu majka uvijek ije zelene jakne. Tko ne voli zeleno, pokopat e ga uma, kae on. On se ne maskira u zeleno radi lova, rekao je Kurt, to mu je maskiranje ostalo iz rata. Moj je otac, rekao je Georg, gurao bicikl do kolodvora da ne bi morao hodati pokraj mene i da ga na povratku kui prazne ruke ne podsjeaju na to da se vraa sam. Edgarova, Kurtova i Georgova majka bile su krojaice. ivjele su s platnom, podstavama, karama, koncem, iglom, gumbima i glaalom. Kad su Edgar, Kurt i Georg priali o bolestima svojih majki, uinilo mi se kao da je od glaanja krojaicama tijelo iznutra omekalo od vlage. Bile su bolesne iznutra: Edgarova je majka imala bolesnu u, Kurtova majka eludac, a Georgova majka slezenu. Samo je moja majka bila seljanka i kao da je od rada na polju izvana otvrdnula. Bila je bolesna izvana, imala je bolesnu kraljenicu. Kad smo umjesto o svojim oevima, bivim SS

Edgar, Kurt, Georg i ja smo, gledajui proletarijat limenih ovaca i drvenih lubenica kako

19

vojnicima, razgovarali o svojim majkama, s uenjem smo zakljuili da su nam majke, iako se nikada u ivotu nisu susrele, slale jednaka pisma, u kojima su opisivale svoje bolesti. Vlakovima, kojima smo se sve rjee vraali kui, slale su nam bol svoje ui, eluca, slezene ili kria. Kao da su iz vlastitih tijela izvadile te bolesti i slale ih u pismima poput ukradenih komadiaka iznutrica zaklanih ivotinja spremljenih na polici u hladnjaku. Bolesti su, mislile su majke, ome kojima emo vezati svoju djecu. Iako su daleko, ostat e vrsto vezana za nas. eznule su za djetetom koje e sjesti na vlak i kroz polja suncokreta, pokraj uma, doi kui. Nadale su se da e na naim licima, u nekoj crti naeg obraza ili ela prepoznati tragove svoje vrste ljubavi. Da e vidjeti prve bore koje su znak da nam je sada, kao odraslima, loije nego to nam je bilo u djetinjstvu. Ali pritom zaboravljaju da to lice vie ne smiju milovati niti udariti. Da je to lice sad nemogue dodirnuti. Bolesti naih majki slutile su da je odvezivanje za nas prelijepa rije.

Nismo se razlikovali od onih koji su sa sobom ponijeli stabla murvi u grad, ali smo u razgovorima to samo napola priznavali. Traili smo razlike jer smo itali knjige. Budui da su razlike koje smo nalazili bile vrlo male, ostavljali smo donesene vree sa stablima murvi iza naih vrata, poput svih drugih. Ali iz knjiga smo nauili da ta vrata nisu nikakvo sklonite. Jedino to moemo pritvoriti, irom otvoriti ili zalupiti poput vrata bilo je samo nae elo. Iza njega smo bili mi sami, s naim majkama koje su nam u pismima slale svoje bolesti i s naim oevima koji su skrivali svoju grinju savjesti u glupom korovu. Knjige iz ljetnikovca bile su u zemlju prokrijumarene. Bile su napisane na njemakom, naem materinjem jeziku, na jeziku pjesama u kojem bi vjetar stao. Nisu bile napisane na slubenom jeziku koji se govorio u zemlji. Ni na jeziku na kojem su ljudi na selu pjevali djeje uspavanke. Knjige su bile napisane na naem materinjem jeziku, ali seoske tiine, u kojoj je bilo zabranjeno misliti, u tim knjigama nije bilo. inilo nam se da ondje odakle su knjige dolazile svi misle. Omirisali bismo svaku stranicu i zatekli sami sebe kako nakon toga njuimo vlastite ruke. udili smo se da nam ruke pri itanju nisu pocrnjele od tiskarskog olova kakvo se rabilo za novine i knjige u naoj zemlji. Svi koji su hodali gradom s odrazom svojeg kraja na licu njuili su vlastite ruke. Nisu znali za knjige iz ljetnikovca, koje su bile prokrijumarene iz inozemstva. Ali htjeli su otii u to inozemstvo. Ondje odakle su dolazile te knjige bilo je traperica i naranaa, plianih igraaka za djecu, pre-nosivih televizora za oeve, finih najlonskih arapa i pravih makara za majke. Svi su ivjeli u svojim mislima o bijegu. eljeli su Dunavom otplivati u inozemstvo. Trati kukuruznim poljima sve dok se ne nadu u nekoj drugoj zemlji. Vidjelo se to u njihovim oima: uskoro e za sav novac koji imaju kupiti detaljne geodetske karte. Nadali su se maglovitim danima kako bi poljem ili rijekom pod okriljem magle i zatieni od metaka i policijskih pasa mogli pobjei ili otplivati. Vidjelo se to i na njihovim rukama: uskoro e sagraditi balone, krhke ptice od pamunih plahti i tankih mladica stabala. Nadaju se da vjetar nee stati kako bi mogli odletjeti. Vidjelo se to na njihovim ustima: ubrzo e, u zamjenu za sav svoj novac, s uvarima pruge aptom dogovarati bijeg. Uskoit e u teretne vlakove i pobjei zauvijek. Jedini koji nisu eljeli pobjei bili su diktator i njegovi straari. Vidjelo se to u njihovim oima, na rukama, na usnama: danas, a i sutra e s pomou pasa i metaka puniti groblja. Ali i s pomou remena, oraha, prozora i uadi. Osjeali smo kako diktator i njegovi straari nadziru sve tajne planove o bijegu, osjeali smo kako vrebaju i siju strah.

20

svjetlo koje je upozoravalo da se sputa no. Kue su postajale manje od ljudi koji su prolazili jedni pored drugih. Mostovi su bili manji od tramvaja to su preko njih prolazili. A stabla manja od lica to su, jedno po jedno, ispod njih hodala. Posvuda je bilo putova kui i nepromiljene urbe. Lica rijetkih prolaznika po ulicama stapala su se s mrakom. Na tim sam licima, dok bi mi se pribliavala, vidjela komadiak oblaka. U trenutku kad smo se sasvim pribliili jedni drugima lica su se ponovo usukala. Samo se ploe na ploniku nisu smanjivale. A nakon sljedeeg koraka, umjesto oblaka u onim dupljama mogle su se vidjeti samo bijele jabuice. Korak poslije, nakon to je prolaznik proao pored mene, stisnule su se i one jabuice u onim dupljama. Drala sam se ruba ulice gdje je bilo svjetlije. Gdje su oblaci bili samo klupko zguvane odjee. Odgaala sam povratak kui jer sam mogla prespavati jedino s drugim djevojkama u kutijici. ekala bih da djevojke zaspu. No na tom bljetavom svjetlu nije mi ostalo nita drugo nego hodati pa sam hodala sve bre i bre. Sporedne ulice nisu ekale da padne no. U njima su se ve spremali kovezi.

Naveer je treperilo malo, okruglo svjetlo na kraju svake ulice. Bilo je to nametljivo

Edgar i Georg pisali su pjesme i skrivali ih u ljetnikovcu. Kurt se skrivao u grmlju iza ugla i fotografirao kolone autobusa sa sivim zavjesama koje su zastirale prozore. Ujutro i naveer vozili su zatvorenike iz zatvora na gradilita iza poljana. Prizor je toliko uasan, rekao je Kurt, da sam uvjeren kako e se lajanje pasa moi uti i na fotografijama. Kad bi psi lajali i na fotografijama, rekao je Edgar, ne bismo mogli sakriti knjige u ljetnikovcu. A ja sam mislila da sve ono to teti onima koji pune groblja ima neku svrhu. Da to to Edgar, Kurt i Georg piu pjesme, fotografiraju i tu i tamo otpjevaju pokoju pjesmu, izaziva mrnju u onima koji pune groblja. I da ta mrnja razara nae straare. Da e zbog te mrnje malo-pomalo najprije nai straari, a zatim i sam diktator izgubiti glavu. Tada jo nisam znala da diktatorova policija tu mrnju treba kako bi svoj krvavi posao svakodnevno mogla to bolje obavljati. Da su policajci morali mrziti kako bi ljudima mogli izrei osude i tako zaraditi plau. A presuditi su mogli samo neprijateljima. Policija je dokazivala svoju pouzdanost brojem neprijatelja. Edgar je rekao da tajna sluba sama iri vijesti o diktatorovim bolestima kako bi ljude natjerala u bijeg i tako ih mogla hvatati. Kako bi ih navela da prepriavaju glasine i zbog toga ih mogla uhititi. Nije im bilo dovoljno da hvataju ljude kako kradu meso ili ibice, kukuruz ili praak za rublje, svijee ili vijke, ukosnice ili avle ili daske. Dok sam lutala, nisam vidjela samo poludjele i njihovu jadnu imovinu. Vidjela sam i policajce kako patroliraju ulicama. Mladi mukarci bijelo-utih zubi straarili su ispred velikih zgrada, patrolirali trgovima, ispred prodavaonica, na postajama, u zaraslom parku, ispred studentskih domova, u krmama, ispred kolodvora. Odjela im nisu bila po mjeri, bila su ili prevelika ili preuska. Znali su gdje rastu ljive u onom dijelu grada u kojem su straarili. Hodali su i obilaznim, duljim, putovima ne bi li proli pored stabala ljiva. Kronje voaka savijale su se do tla. Straari bi nabrati pune depove zelenih ljiva. Brali su brzo, depovi jakni izvana su vidljivo nabubrili. Htjeli su odjednom nabrati zalihu koja bi im dovoljno dugo trajala. Kad bi napunili depove, brzo su se udaljavali. Jer ako ti je netko rekao da si ljivar, to je bila psovka. Tako se zvalo skorojevie, lane, bezobzirne, koji su doli niotkuda, ili one koji su hodali preko leeva. I diktatora su zvali ljivar. Mladi su mukarci hodali gore-dolje po ulici i povremeno gurnuli ruku u dep jakne. Iz depa bi izvadili punu aku ljiva i cijelu je strpali u usta, kako ne bi bili upadljivi zbog estog posezanja u dep. Tek kad su im usta bila puna ljiva, mogli su zatvoriti aku. Budui da su odjednom izvadili prepunu aku ljiva, pokoja bi ljiva pala na pod ili skliznula u rukav. ljive na podu utnuli bi poput loptice vrkom cipele u travu, a ljive koje su skliznule u rukav izvadili i tutnuli u ve prepuna usta. Vidjela sam pjenu na njihovim ustima i pomislila: Ne smiju jesti zelene ljive, kotice su jo mekane i ako ih progutaju, mogu umrijeti.
21

Ljudi to su prodrljivo jeli zelene ljive dolazili su sa sela. Oboavali su zelene ljive. Gutajui ih bez vakanja, zaboravljali bi na ono to rade. Tako bi se vraali u djetinjstvo kada su u seoskim vonjacima krali ljive. ljive nisu jeli zato to su bili gladni, nego zato to su udjeli za kiselim okusom siromatva pred kojim su jo do nedavno, kao pred strogim ocem, obarali pogled i prigibali iju. Pojeli bi sve ljive, dlanovima zagladili depove i nastavili hodati eluca punog ljiva. Nikad nisu dobili vruicu. Bili su velika djeca. Daleko od kue, ispunjeni nekom unutarnjom groznicom, dali bi si oduka u slubi. Na nekoga bi se izderali jer je peklo sunce, jer je puhao vjetar ili jer je kiilo. Drugoga bi zaustavili, gnjavili, a zatim pustili. Treeg bi, tukui ga, sruili na tlo. Ponekad bi ta unutarnja groznica u njihovoj glavi mirovala i odveli bi nekog etvrtog, odluno i mirno. Nakon petnaestak minuta ponovo su patrolirali po etvrti za koju su bili zadueni. Kad su prolazile mlade ene, zurili bi u njihove noge. U posljednji su trenutak odluivali hoe li koju zgrabiti ili je pustiti da proe. Trebalo je pokazati da, kad se radi o takvim nogama, nisu potrebni razlozi, ve samo hir. Prolaznici su pokraj njih hodali brzo i tiho. Straare su poznavali od ranije. Zato su i hodali tako tiho. Satovi su odzvanjali sa crkvenih zvonika i dijelili sunane i kine dane u prijepodneva i popodneva. Nebo je mijenjalo svjetlo, asfalt boju, vjetar smjer, a drvee um.

I Edgar, Kurt i Georg jeli su u djetinjstvu zelene ljive. Rije ljiva nije ih podsjeala na djetinjstvo jer im otac nikad nije govorio da ne jedu zelene ljive. Ismijali su me kada sam rekla: Od zelenih se ljiva umire, od srdobolje ti izgori srce. Odmahivali su glavama kad sam rekla: Ja nisam morala progutati zelene ljive da bih umrla, jer otac nikada nije vidio da ih jedem. Policajci ih jedu pred svima, rekla sam. I ne umiru od toga, jer prolaznici poznaju ukanje granja dok se beru ljive i poznaju kiseli okus siromatva u elucu. Edgar, Kurt i Georg stanovali su u istom domu, samo u razliitim sobama. Edgar je bio na etvrtom, Kurt na drugom, a Georg na treem katu. U svakoj su sobi ivjela petorica mladia; pet kreveta, a ispod svakog kreveta koveg. Jedan prozor, jedan zvunik iznad vrata i jedan ugraeni ormar. U svakom su kovegu bile arape, ispod arapa krema i britvica za brijanje. Kad je Edgar doao u sobu, netko mu je bacio cipele kroz prozor i viknuo: Zato ne skoi za njima i obue ih u letu? Na drugom su katu Kurta pritisnuli o vrata ormara i zaprijetili mu: Svoje smee ostavljaj negdje drugdje. Na treem je katu Georgu doletjela broura u lice, a netko se izderao: Kad radi sranje, pojedi ga sam! Mladii su prijetili Edgaru, Kurtu i Georgu batinama. Trojica mukaraca upravo su otili. Pretraili su sobu i rekli mladiima: Ako vam se ne svia ovaj posjet, onda popriajte s onima kojih ovdje nema. Porazgovarajte s njima, rekli su mukarci i zaprijetili akom. Kad su se Edgar, Kurt i Georg vratili u svoje duguljaste sobice, narueni je bijes splasnuo. Edgar se smijao i bacio je jedan koveg kroz prozor. Kurt je rekao: Pazi se, crve jedan. Georg je rekao: Ti mi pria o sranjima, a ima trule zube. U svakoj je sobi samo jedan od etvorice mladia bio istinski ljutit, priali su Edgar, Kurt i Georg. Bijes je splasnuo poput mjehuria sapunice jer su preostala trojica namjeravala isto to i etvrti, kojega su, kad je poeo bjesnjeti i prijetiti, ostavila na cjedilu im su se Edgar, Kurt i Georg pojavili u sobi. Svu su stajali kao oduzeti. Ljutiti mladi iz Edgarove sobe izjurio je van tresnuvi vratima. Sjurio se stubitem i vratio s kovegom i Edgarovim cipelama. U duguljastoj se sobici nije imalo to pretraivati. Edgar je rekao: Nisu nita nali. A Georg je rekao: Samo su poplaili buhe, plahte su pune crnih mrlja. Mladii nemirno spavaju i po noi se mekolje u svojim krevetima.
Georgova majka poslala mu je nakon toga pismo u kojem je opisala bolove u slezeni to je 22

U kuama Edgarovih, Kurtovih i Georgovih roditelja premetaina je dugo trajala.

natekla od pretrpljenog straha. Kurtova majka poslala je pismo u kojem je opisivala strane bolove u elucu. Oevi su u tim pismima prvi put na dnu dopisali redak: Da to vie nikada nisi uinio majci. Edgarov je otac doputovao vlakom u grad, a zatim je presjeo na tramvaj. Od tramvajske stanice do studentskog doma doao je obilaznim putem izbjegavajui zarasli park. Zamolio je nekog mladia da pozove Edgara iz sobe na portu.

stoji pred oglasnim ormariem i ita oglase. I, jesi li proitao togod zanimljivo? pitao sam, a on mi je pruio vreicu sa svjee nabranim ljenjacima iz naeg vrta. Iz unutarnjeg je depa izvukao majino pismo i rekao: Park je zaputen, ljudi onuda ba ne prolaze. Edgar je kimnuo i u pismu proitao da su bolovi od ui nepodnoljivi. Edgar je s ocem kroz park otiao do krme to se nalazila iza tramvajske stanice. Dola su trojica mukaraca u autu, rekao je Edgarov otac. Jedan je ostao vani. Sjeo je na mosti to prelazi preko jarka i ekao, on je bio samo voza. Dvojica su ula u kuu. Mlai je bio elav, a stariji sijed. Edgarova je majka htjela u sobi otvoriti prozorske kapke, na to je elavi rekao: Ostavi kapke sputene i upali svjetlo. Stariji je razbacao krevet, pretraio jastuke, pokrivae i madrac. Zatraio je odvija. Gelavi je rastavio postolje kreveta. Edgar je sporo hodao, a pokraj njega je ukoenih nogu puteljkom koraao otac. Dok je govorio, zurio je u grmlje kao da broji lie. Edgar je pitao: to trai? Njegov je otac odgovorio: Odmaknuli su tepih i pobacali sve stvari iz ormara. Nita ne traim. Pa nita nisam izgubio! Edgar je pokazao na oevu jaknu. Jo dok je otac vadio pismo iz unutarnjeg depa, Edgar je primijetio da je ocu s jakne otpao gumb. Edgar se smijao: Moda trai gumb. Otac je odvratio: Sigurno sam ga izgubio negdje u vlaku. Nisu mogli proitati pisma dvojice strieva iz Austrije i Brazila, rekao je Edgarov otac, jer su bila na njemakom. Ponijeli su pisma sa sobom. Uzeli su i fotografije koje su bile u pismima. Na fotografijama su bile kue oba strica, drugi lanovi obitelji i njihove kue. Sve su kue bile jednake. Koliko soba imaju ovi u Austriji? pitao je stariji. A elavi je pitao: Kakvo je to drvee? Pokazivao je na fotografiju iz Brazila. Edgarov je otac slegnuo ramenima. Gdje su pisma koja je dobio tvoj sin? pitao je stariji, ona od tvoje sestrine? Ona mu jo nikada nije pisala, odgovorila je Edgarova majka. Jesi li sigurna? pitao je. Edgarova je majka na to rekla: Ne znam, moda mu je i pisala, ali on ta pisma nikada nije dobio. Stariji je istresao kutije s gumbima i patentnim zatvaraima na stol. elavi je razbacivao platno, materijale i podstave. Edgarov je otac rekao: Tvoja majka vie ne zna koji je materijal za koju muteriju. Tko vam je dao ovaj modni asopis? pitali su. Edgarova je majka pokazala na torbu u kojoj su bila pisma i fotografije: To je od mojeg brata iz Austrije. Nadam se da volite prugasti uzorak, rekao je stariji, ubrzo ete nositi sve na pruge. U krmi je Edgarov otac tako oprezno sjeo na stolac kao da na njemu ve netko sjedi. Onaj elavi je u Edgarovoj sobi poderao rub zavjese, stare knjige na policama pobacao na pod, a neke je primio za hrbat i tresao listovima prema dolje. Edgarov je otac irom rastvorene dlanove pritisnuo na stol da ne bi drhtali. Rekao je: to su mislili da e nai u starim knjigama? Jedino to su iz njih mogli istresti bila je praina. Dok je ispijao rakiju, nekoliko je kapi palo na stol. Poupali su cvijee iz posuda na prozorskoj dasci, razmrvili zemlju rukama, rekao je Edgarov otac. Zemlja je padala na stol, a tanko korijenje visjelo im je izmeu prstiju. elavi je itao slovo po slovo recept iz Njemake kuharice: Brasilianische Leber; Hhnerleber in Mehl pudern*. Edgarova je majka morala prevoditi. Srkat ete vi juhu u kojoj e plivati samo dva volovska oka. Stariji je izaao na dvorite pa poeo i ondje traiti. Traio je i po vrtu. Edgar je ocu dotoio rakije i rekao: Ne mora se uriti. Samo ti polako pij. Voza je ustao i mokrio u jarak, rekao je Edgarov otac. Stavio je au na stol. Kako to misli da polako pijem? rekao je. Pa nikamo se ne urim. Voza je mokrio, priao je dalje Edgarov otac, a * Pilea jetra na brazilski 23

Edgar je rekao: Kad sam siao stubama i vidio svojeg oca, izgledao je poput djeaka koji

patke su se dogegale do njega i gledale ga. Mislile su da e dobiti svjee vode kao i svako popodne. Voza se smijao, zakopao je hlae i odlomio komad trula drva na mostiu. Razmrvio je drvo i bacio ga u travu pred patke. Patke su mislile da kao i svako popodne dobivaju ito i sve su pozobale. Nakon pretresa kue s nonog je ormaria pored kreveta nestao drveni ovjeuljak koji je Edgarov stric iz Brazila izrezbario kao djeak. Edgarovi strievi bili su bivi SS vojnici koji su emigrirali. Nakon izgubljenog rata rasprili su se po svijetu. S postrojbama mrtvakih glava punili su groblja i nakon rata se nikada vie nisu vidjeli. Obojica su sa sobom nosila isti teret. Oenili su se enom iz svojeg kraja i s njom u Austriji ili Brazilu sagradili kuu sa iljastim krovom i uskim zabatom, s etiri prozora sa zelenim letvicama u obliku kria u sredini i okruenu ogradom od zelenih letvica boje trave. Doli su u drugu zemlju i izgradili dvije kue kakve se grade u Svapskoj. Isto toliko vapske kao to su bili i oni, i duom i tijelom, iako su ivjeli u zemljama gdje je sve bilo drugaije nego kod kue. Kad su kue bile gotove, napravili su svojim enama dva vapska djeteta. Jedino je drvee ispred kue, koje su svake godine obrezivali kao to su to inili i kod kue prije rata, bilo drugaije od onog u vapskoj; raslo je pod drugaijim nebom, na drugaijem tlu i u drugoj klimi.

Sjedili smo u zaraslom parku i jeli Edgarove ljenjake. Edgar je rekao: Imaju okus ui. Skinuo je cipelu i tuckao ljenjake petom cipele. Stavljao je ljenjake na novinski papir. On ih nije jeo. Georg mi je dao klju i prvi me put poslao u ljetnikovac. Uzela sam klju iz cipele. Otkljuala sam, nisam upalila svjetlo nego sam zapalila ibicu. U prostoriji je bila pumpa, visoka i tanka, poput siluete mukarca s jednom rukom. Na jednoj je cijevi visjela stara jakna, a ispod je stajala zahrala kanta za zalijevanje. Na zid su bile naslonjene motika, lopate, grablje, vinogradarske kare, metla. Po oruu je jo bilo zemlje. Podigla sam poklopac s bunara, platnena se vreica ljuljala iznad dubokog bunara. Skinula sam je s avlia, stavila unutra knjige i ponovo je objesila. Za sobom sam zatvorila vrata. Vraala sam se poprijeko kroz travu puteljkom koji sam utrla pri dolasku. Pokraj puteljka rasli su ljubiasti, u obliku naprstka rascvjetani sljezovi i divizme. Veernjim se zrakom irio slatkast miris slaka, ili je to moda bio moj strah? Osjetila sam kako me po listovima bode svaka vlat trave. Zaulo se pijukanje izgubljenog pileta to je otralo s puteljka kad sam mu se pribliila. Trava je bila trostruko via od njega i posve ga je prekrila. Kao da je pijuui zapomagalo u ovoj rascvjetanoj divljini, nije moglo nai izlaz i tralo je bezglavo kako bi se spasilo. Cvrci su cvrali, ali je pile bilo puno glasnije. Toliko je prestraeno da e me jo izdati, pomislila sam. Svaka se travka okretala za mnom. Moje se tijelo od glave do eluca pretvorilo u veliko srce to je divlje kucalo.
krme. Pivo je bilo zeleno jer su boce bile zelene. Edgar, Kurt i Georg golim su podlakticama obrisali prainu sa stola. Na ploi su ostali tragovi njihovih ruku. Iza glava treperili su im zeleni listovi kestena. uti su se listovi jo skrivali. Nazdravili smo i utjeli. Kosa na elu, na sljepooici, uz obraz, Edgarov, Kurtov i Georgov, postala je prozirna, jer ju je obasjavala bljetava sunana svjetlost. Ili moda zato to smo, glasno otpivi pivo iz pivskih boca, as jedno, as drugo stavljali boce na stol. S drvea bi pao pokoji poutjeli list. Svaki as bi netko od nas podigao pogled kao da eli vidjeti kako pada jo jedan list. Nismo ekali sljedei koji e pasti. Nae oi nisu bile strpljive. Nismo pratili let listova. Samo ute mrlje to su lebdjele zrakom i odvlaile nau pozornost od lica sugovornika. Ploa stola bila je vrua poput glaala. Koa na licima bila je napeta. Podne je prodrlo u krmu svom svojom ljetnom estinom; krma je bila prazna. Radnici u tvornicama jo su izraivali limene ovce i drvene lubenice. Naruili smo jo jedno pivo kako bi na stolu izmeu 24

U ljetnikovcu nije bilo nikoga, ispriala sam im sljedeeg dana. Sjedili smo u vrtu ispred

naih ruku bilo to vie boca. Georg je pognuo glavu pa mu se napravio podbradak. Pjevao je sebi u bradu: uti kanarinac ut kako umanjak mekoga perja i odsutnih oiju. Pjesma je bila poznata u cijeloj zemlji. Ali njeni su autori pobjegli prije dva mjeseca preko granice pa je pjesma bila zabranjena. Georg ju je pjevao tako da mu se odmah slijevala niz grlo, s pivom. Konobar se naslonio na stablo, oslukivao je i zijevao. Mi ovdje nismo bili gosti. Gledali smo uprljanu konoba-revu jaknu i Edgar je rekao: Kad se radi o djeci, oevi sve razumiju. Moj otac razumije zato su ona trojica odnijela mog drvenog ovjeuljka. Moj otac kae: I njihova se djeca vole igrati.

Edgar, Kurt, Georg i ja nismo eljeli napustiti zemlju. Nismo htjeli otplivati Dunavom, niti poletjeti zrakom, niti pobjei teretnim vagonima. Otili smo u zarasli park. Edgar je rekao: Kad bi morali otii samo oni kojima tu nije mjesto svi bi drugi mogli ostati u zemlji. Ali ni sam nije u to vjerovao. Nitko nije vjerovao da e otii oni kojima tu nije bilo mjesto. Svakog su se dana ule nove glasine o starim i novim diktatorovim bolestima. Iako glasinama nitko nije vjerovao, svi su ih, apui, dalje prenosili. I mi smo ih prepriavali kao da u njima vreba spori smrtonosni virus kojim e se na kraju zaraziti i sam diktator: rak plua, rak drijela, aputali smo, rak crijeva, Alzheimerova bolest, paraliza, leukemija. Opet je morao otputovati, aputali su ljudi, u Francusku ili Kinu, Belgiju ili Englesku, Koreju, Libiju, Siriju, Njemaku ili Kubu. Svako njegovo putovanje pratile su glasine to su samo otkrivale nau vlastitu elju za bijegom. No svaki je bijeg bio igra sa smru. Zato su glasine i imale takvu privlanu snagu. Svaki drugi bijeg nije uspio zbog policijskih pasa i metaka. Brze rijeke, teretni vagoni u pokretu, itna polja bili su zone smrti. Kad su seljaci brali kukuruz na poljima, nalazili bi sasuene ili raspuknute leeve kojima su vrane iskljucale utrobu. Kukuruz bi pobrali, a leeve ostavili onako kako su ih nali, jer je bilo bolje nita ne vidjeti. U kasnu su ih jesen zakopali traktori to su preoravali polja. U naem smo strahu od bijega svako diktatorovo putovanje tumaili kao uran posjet lijenicima zbog neke teke bolesti. Klima Dalekog istoka trebala mu je pomoi u borbi protiv raka plua, bazga protiv raka drijela, posebni pojasovi za grijanje protiv raka crijeva, akupunktura protiv Alzheimerove bolesti, kupke protiv paralize. Samo zbog jedne bolesti, prialo se, diktator ne mora putovati u inozemstvo: djeju krv za lijeenje leukemije dobiva u zemlji. U rodilitima su novoroenadi s pomou japanskih igala na vakuum vadili krv iz glave. Glasine o diktatorovoj bolesti bile su sline pismima koja smo Edgar, Kurt, Georg i ja dobivali od majki. Glasine su nas opominjale da odgodimo bijeg. Svi smo se nadali diktatorovoj smrti, ali on je i dalje ivio. Pred oima nam je lebdjela slika diktatorova lea, jasna poput naih upropatenih ivota. Svi su ga eljeli nadivjeti. Otila sam u blagovaonicu i irom otvorila vrata hladnjaka. Zasjalo je svjetlo kao da sam ga ja izvana ubacila. Nakon Loline smrti u hladnjaku vie nije bilo ivotinjskih jezika i bubrega. Ja sam ih ipak vidjela i osjeala njihov miris. Zamiljala sam kako pred otvorenim hladnjakom stoji proziran mukarac. Prozirni je mukarac bio bolestan i da bi preivio, krao je iznutrice zdravih ivotinja. Vidjela sam njegovo ivotinjsko srce. Visjelo je zatvoreno u arulji. Bilo je skvreno i umorno. Zalupila sam vrata hladnjaka jer srce nije bilo ukradeno. Moglo je to biti samo njegovo srce, jer je bilo runije od iznutrica svih ivotinja na svijetu.

25

Djevojke su hodale po kutijici, smijale se i jele u mraku groe i kruh iako se ve smrailo. Tada je netko upalio svjetlo da bi mogao lei u krevet pa su svi legli spavati. Disanje djevojaka vrlo je brzo poprimilo ritam sna. inilo se da ga mogu vidjeti. Kao da je njihov dah bio crn, tih i topao, a ne no. Leala sam otkrivena i gledala plahte na krevetima. Kako bih morala ivjeti, razmiljala sam, da budem u skladu s onim to doista mislim? Kao to uspijeva stvarima? Predmetima to lee na ulici? Kako im uspijeva ne skrenuti pozornost na sebe dok netko prolazi pored njih ak i onda kada su to predmeti koje je netko izgubio?

Umro je otac. Jetra su mu od opijanja narasla kao jetra opane guske, rekao je lijenik. Pored njegova su lica, u staklenom ormaru, leala klijeta i kare. Rekla sam: Jetra su mu velika kao i njegove pjesme za Fhrera. Lijenik je stavio prst na usta. Mislio je da mislim na pjesme za diktatora, ali ja sam mislila na Fhrera. S prstom na ustima rekao je: Beznadan sluaj. Mislio je na oca, a ja sam mislila da misli na diktatora. Oca su otpustili iz bolnice da umre kod kue. Smijeak mu je lebdio na licu, mravijem nego ikada. Bio je toliko glup da se veselio. Lijenik nije dobar, rekao je, soba je loa, krevet je tvrd, a jastuci su napunjeni krpicama umjesto perjem. Zbog toga je moje zdravlje krenulo nizbrdo, rekao je otac. Zubno mu je meso bilo upalo. Zubnu je protezu drao u depu ogrtaa jer mu je ispadala iz usta. Bio je mrav poput kolca za grah. Narasli su mu samo jetra, oi i nos. Nos mu je izgledao kao guji kljun. Idemo u drugu bolnicu, rekao je. Nosila sam njegov maleni koveg. Tamo su lijenici bolji, rekao je. Na uglu ulice vjetar nam je mrsio kosu to nam se lijepila po licu. Pogledali smo se. Otac je iskoristio priliku i rekao: Moram jo brijau. Bio je toliko glup da mu je tri dana prije smrti bilo vano kako je oian. Bili smo oboje toliko glupi da je on pogledao na runi sat koji mu je plesao oko mrave ruke, a ja sam potvrdno klimnula glavom. I toliko glupi da je nekoliko minuta kasnije on mirno sjedio, a ja mirno stajala kod brijaa. Toliko smo se bili udaljili jedno od drugoga, tri dana prije njegove smrti, da smo oboje mogli promatrati kako mu brija u bijeloj kuti karama ree kosu. Odnijela sam oev kovei u grad. Unutra je bio runi sat, zubna proteza i papue na bijelo-smee kockice. Pogrebnik je obuo ocu cipele. Sve to pripada ocu mora biti u njegovu lijesu, pomislila sam.
strani, gdje se obrub spajao, bile su priivene dvije vunene loptice. Otac nosi te papue otkad mu se rodilo dijete. Kada mu stopalo sklizne u njih, glenjevi mu djeluju jo tanje nego kad je bos. Kad otac odlazi na spavanje, dijete smije gladiti vunene loptice na papuama. Ali ne smije na njih stati, ak ni kad je bosa. Otac sjedi na rubu kreveta. Dijete sjedi na podu. Dijete oslukuje njihalo sata i gladi loptice na papuama u taktu njihala. Majka je ve zaspala. Dok gladi loptice na papuama, djevojica govori tik-tak, tik-tak. Otac stavlja jedno stopalo preko drugoga. Izmeu je zapela djetetova ruka. To boli. Dijete zadrava dah i uti. Kad je otac podigao papuu s njene ruke, ruka je bila prignjeena. Otac kae: Ostavi me na miru ili... Zatim uzima njenu pritijenjenu ruku meu svoje dlanove i dodaje: Ili nita. Ljudi kau da kad umre dobar ovjek, pada snijeg. To nije istina.

Kune papue na bijelo-smee kockice imale su smei obrub oko glenjeva. Na prednjoj

Pahulje su lebdjele zrakom poput bijelih krpica. No snijega nije bilo ni na kamenju, ni na eljeznim ukrasima ograde, ni na rukama dvorinih vrata, a ni na poklopcima potanskih sanduia. Zabijeljela se samo kosa mukaraca i ena. Umjesto da je zabrinut zbog svoje smrti, razmiljala sam, otac je otiao brijau. Pogrijeio je odabravi prvog brijaa na kojeg je naiao, jednako kao to je negdje pogrijeio 26

Poelo je snijeiti kad sam nakon oeve smrti s malim kovegom u ruci otila u grad.

u vezi sa svojom smru. Brijau nije ni spomenuo da je na smrt bolestan. Iako je otac znao da umire, bio je siguran da e ivjeti. Ja sam bila toliko glupa da sam odluila, zbog toga to su padale snjene krpice, koje su se bijeljele samo u kosi mukaraca i ena, uiniti neto ispravno radi sebe same. Osjetila sam potrebu da s oevim koveiem u ruci dan prije pogreba otiem svojem frizeru i ispriam mu o oevoj smrti. Ostala sam to sam dulje mogla kod svog frizera i ispriala mu sve to sam znala o oevu ivotu. U mojoj prii o oevoj smrti njegov je ivot zapoeo u doba o kojem sam najvie saznala iz Edgarovih, Kurtovih i Georgovih knjiga, a najmanje od samog oca: SS vojnik koji se iz rata vratio kui, koji je punio groblja i u urbi ih naputao, rekla sam frizeru. ovjek koji je morao napraviti dijete i uvijek paziti na svoje papue. Dok sam pripovijedala o glupom korovu koji je okopavao, o njegovoj rakiji od najtamnijih ljiva, o pjesmama punim pijanstva za Fiihrera i o njegovim nateenim jetrima, napravili su mi trajnu ondulaciju za oev pogreb. Prije nego to sam otila, frizer je rekao: Moj je otac bio u Staljingradu.

se vidjele smee i bijele mrlje. Stajala sam pored lijesa. Baka koja je pjevala ula je u sobu s prekrivaem preko ruke. Obilazila je oko lijesa i prebacila prekriva preko crnog vela na lijesu. Nos joj je sliio oevu, bio je iljast poput kljuna. On iskoritava to to se ona brine za njega, pomislila sam. Tankim usnama usiljenim poput lule pjevuila je promuklo i odsutno, bez razuma. Baka koja pjeva ne prepoznaje ve godinama nikoga od ukuana. Sada je odjednom prepoznala oca, jer je bila luda, a on mrtav. Sada je njegovo ivotinjsko srce bilo u njoj. Rekla je majci: Ostavi pokriva na lijesu, doi e bijela guska. Majka je jednom rukom pritisnula bolno mjesto na kriima, a drugom je rukom povukla pokriva s lijesa.

Vlakom sam se odvezla na oev pogreb i k majinim bolovima u kriima. Po poljima su

runik. Raunali su na to da bi mogli biti uhieni. Kako bi otkrili pretrauje li netko iz sobice njihove kovege, ostavljali bi ujutro na vrhu kovega dvije vlasi. Naveer vlasi vie nije bilo. Kurt je rekao: Svaku veer kad legnem ini mi se da su mi na lea poloene dvije ledene ruke. Tada legnem na bok i privueni noge na trbuh. Uasavam se pomisli da u zaspati. Tako brzo utonem u san kao to kamen pada u vodu. Sanjao sam, priao je Edgar, da sam htio ii u kino. Bio sam svjee obrijan, jer je u oglasnom ormariu pokraj ulaza u dom visjela obavijest da se prema zakonu smije iz studentskog doma izii samo svjee obrijan. Krenuo sam prema tramvajskoj stanici. U tramvajskim je kolima na svakom sjedalu leao papiri na kojem je bio napisan jedan dan u tjednu. itao sam: ponedjeljak, utorak, srijeda; bili su napisani svi dani osim nedjelje. Rekao sam kondukteru: Danas nije nijedan od ovih dana. Kondukter je odgovorio: Zato svi i stoje. Ljudi su se gurali na zadnjim vratima. Svatko je na rukama nosio dijete. Djeca su pjevala u zboru. Pjevala su ujednaeno iako se meusobno nisu mogla vidjeti.

Edgar, Kurt i Georg nakon pretresa su sa sobom uvijek nosili etkicu za zube i malen

U Edgarovim, Kurtovim i Georgovim duguljastim sobicama i u kuama njihovih roditelja jo je tri puta izvrena premetaina. Nakon svakog pretresa majke bi im poslale pisma u kojima su pisale o svojim bolestima. Ovaj put Edgarov otac nije doao u grad, majino pismo stiglo je potom. Edgarov je otac na dnu pisma dodao: Spremit e majku u grob. I moju su sobu pretresli. Kad sam ula u kutijicu, djevojke su ve sve pospremile. Moja posteljina, madrac i makara leali su razbacani po podu. Moj je koveg bio ispod prozora, u poklopcu su bile nabacane patent-arape. Na arapama je lealo majino pismo. Netko je viknuo: Ti si Lolu otjerala u smrt. Otvorila sam pismo, nogom zatvorila poklopac kovega i rekla: Zamijenili ste me s nastavnikom tjelesnoga. Netko je sasvim tiho
27

rekao: Ne, nismo. Lola se objesila o tvoj remen. Podigla sam svoju makaru s poda i bacila je kroz sobu. Udarila je o staklenku na stolu u kojoj su se nalazile grane jele. Grane su vrhovima doticale zid. itala sam pismo. Nakon reenice u kojoj moja majka spominje bolove u kriima pisalo je: Dola su tri gospodina u autu. Dvojica su u kui napravili straan nered. Trei je bio voza. On je razgovarao s bakom tako da ona ne ometa prvu dvojicu. Voza je govorio njemaki, i to ne samo knjievni njemaki, znao je i na vapski. Bio je iz susjednog sela, ali nije htio rei iz kojeg. Baka je mislila da je on otac i htjela ga je poeljati. Uzeo joj je ealj iz ruke, a ona je poela pjevati. udio se kako baka lijepo pjeva. Jednu je pjesmu otpjevao zajedno s njom: Oj, djeco, vratite se kui majka ve gasi svjetlo. Rekao je da on poznaje slinu melodiju. Pjevao je pjesmu slino kao i baka, samo krivo. Otkad su ona trojica otila, djed se ne moe smiriti. Svijetla je kraljica nestala. Posvuda ju je traio i nije ju mogao nai. Jako mu nedostaje. Ne moe igrati ah sve dok je ne nae. A toliko je pazio na figurice. Preivjele su i rat i zarobljenitvo. Na kraju je kraljica nestala u njegovoj vlastitoj kui. Djed je rekao da ti napiem da drugi pljeu kao i svi ostali i da zarauju. Da to vie nikada nisi uinila djedu.

Snijeilo je. Ono to nam je po licu padalo kao snijeg na ploniku se pretvorilo u vodu. Stopala su nam bila hladna. Bljetavo svjetlo to je padalo na plonik odbijalo se kroz sumrak do kroanja drvea. inilo se da se uline svjetiljke izmeu ogoljelih grana stapaju jedna s drugom. Mukarac s crnom leptir-kravatom ponovo je stajao ispred svoje sjene pokraj fontane. Gledao je prema vrhu ulice sa zatvorom. Na njegovu osuenu buketu i u kosi bilo je snijega. Bilo je kasno. Autobusi sa zatvorenicima ve su se odavno vratili u zatvor. Vjetar nam je nosio snijeg u lice iako smo Edgar, Kurt, Georg i ja ili u drugom smjeru. Htjeli smo se skloniti na neko toplo mjesto. No u krmi je bilo preglasno. Otili smo u kino; prikazivala se zadnja predstava toga dana. Film je ve poeo. Na ekranu su zujale tvornice. Kad smo se priviknuli na tamu, Edgar je poeo brojiti sjene po sjedalima. Osim nas, u kinodvorani sjedilo je devetero ljudi. Sjeli smo u zadnji red. Edgar je rekao: Ovdje moemo razgovarati. Tvornica na ekranu bila je tamna, tako da se meusobno nismo mogli vidjeti. Edgar se nasmijao i rekao: Ionako znamo kako izgledamo. Georg je rekao: Neki to ne znaju. Uzeo je etkicu za zube iz depa i gurnuo je u usta. Na filmskom je platnu kroz tvornike hale hodao proletarijat sa eljeznim motkama u rukama i potpirivao vatru u visokim peima. Rastaljeno se je eljezo razlijevalo po ekranu i osvjetljavalo kinodvoranu. Pogledali smo jedno drugoga i poeli se smijati. Kurt je rekao: Izvadi etkicu iz usta. Georg ju je ponovo stavio u dep. Ti vapsko mrtvo puhalo, rekao je. Kurt je rekao: Sanjao sam da sam doao k naem brijau. Ondje su ekale samo ene koje su plele. Pitao sam: Sto one ovdje rade? Brija je odgovorio: ekaju svoje mueve. Pruio mi je ruku i rekao: Nismo se jo nikad susreli. Mislio sam da misli na ene, ali pogledao je mene. Ja sam rekao: Ali mi se poznajemo. ene su hihotale. Student sam, rekao sam. Prvi put vas vidim, odgovorio je brija. Kad malo bolje razmislim, ini mi se da poznajem nekoga tko vam je slian. Ali vas ne poznajem. Gledatelji u dvorani zvidali su i vikali: Lupu, poevi je, Lupu, poevi je. Radnik i radnica ljubili su se ispred tvornikog ulaza u vjetrovito predveerje. Sljedeeg je trenutka ispred tvornikih vrata ve na ekranu svanuo dan i radnica koju je mukarac poljubio imala je dijete.

28

Kad sam ispred zrcala htio sjesti na stolac, rekao je Kurt, frizer je odmahnuo glavom: To nee ii. Ja sam pitao: Zato? Kucnuo je prstom o zrcalo. Pogledao sam se, po licu su mi rasle stidne dlake. Georg me povukao za ruku i gurnuo mi klju od ljetnikovca u ruku. Kamo da ga stavim? pitala sam. Na filmskom su platnu kroz velika ulazna vrata kolskog dvorita na ulicu istrala djeca. Otac Lupu ekao je dijete radnice koju je poljubio. Poljubio je dijete u elo i skinuo mu kolsku torbu s lea. Georg je rekao: Imao sam loe ocjene u koli. Otac mi je rekao: Vrijeme je da neto saijem direktoru, najbolje bi bilo saiti hlae. Sljedeeg je dana majka kupila sivi materijal, vrpcu za porub, platno za podstavu u depovima, gumbe, kao i gumbe za rasporak na hlaama, jer su se u duanima mogli kupiti samo crveni patentni zatvarai. Moj je otac otiao u kolu i pozvao direktora k nama da mu uzme mjeru za hlae. Ovaj je ve dugo oekivao takvu ponudu i odmah je doao. Direktor je stajao pored ivaeg stroja. Moja je majka poela mjeriti od cipela. Samo opustite noge, gospodine direktore, rekla je. Pitala je: Koju duljinu hlaa elite? elite li da budu neto due? A irina? Neto ue, dakle? elite li i manete na nogavicama, gospodine direktore? Ispitivala ga je kakve hlae eli, prelazei pedalj po pedalj od ruba hlaa prema gore. A depovi, gospodine direktore? Kad je dola prepona, duboko je udahnula i upitala: Na kojoj strani nosite gumb, gospodine direktore? On je odgovorio: Uvijek na desnoj strani. A rasporak na hlaama? pitala je, elite li gumbe ili patentni zatvara? to vi mislite? pitao je direktor. Patentni je zatvara praktian, ali gumbi naglaavaju osobnost, rekao je moj otac. Direktor je odvratio: Onda gumbe.

sam put dola k njoj tako kasno. Nije se udila. Jele smo peene jabuke. Ona je pu-ila, uvukla je obraze i lice joj je izgledalo poput djedove ahovske kraljice. Ta vucibatina je sada u Kanadi, rekla je, danas sam srela njegovu sestru. Suprug moje krojaice pobjegao je preplivavi Dunav ne rekavi joj prethodno ni rije o tome. Ispriala sam krojaici o svijetloj i tamnoj kraljici i o brijau u eti, o baki koja je pjevala i o baki koja je molila. I o korovu koji je otac iskopavao, o majinim bolovima u kriima. Obje tvoje bake podsjeaju me na ahovske kraljice tvojega djeda, rekla je. Baka koja moli slii tamnoj, a baka koja pjeva svijetloj kraljici. Uz molitvu pristaje tamna boja. Nisam joj proturjeila, iako sam mislila suprotno.

Nakon kina otila sam svojoj krojaici. Djeca su joj spavala. Ostale smo u kuhinji. Prvi

Baka je drugoj eni preotela mukarca. Taj mukarac voli drugu enu, ne voli baku koja pjeva. Ali ona je ta koja ga je, jer je tako vrsto odluila, uspjela dobiti. I to ne njega, nego njegova imanja. Uspjela ga je zadrati. On je ne voli, ali ona zna kako e ga podiniti govorei mu: Ti u sebi nosi mia, a ne sranu ivotinju. Ali sve se pokazalo uzaludnim jer je drava nakon rata nacionalizirala imanja. Baka je od uasa poela pjevati.

Baka koja pjeva tamna je kraljica. Zna da se u svakome od nas krije srana ivotinjica.

sam studentica i da nikada ne nosim remen. Stavila sam klju od ljetnikovca na prozorsku dasku i zaboravila ga. Tjeila sam se: Pa valjda nitko nee baciti klju. Edgar, Kurt i Georg smatrali su da je krojaica nepouzdana. Rekla sam: Nepovjerljivi ste zato to su vae majke krojaice. Morala sam im obeati da krojaici neu priati ni o emu to se ticalo nas. Edgaru, Kurtu i Georgu nikada se ne bi dogodilo da zaborave klju na neijoj prozorskoj dasci. Oni bi, kao to su esto inili kad bi postali sumnjiavi, recitirali pjesmu:

Krojaicu nije smetalo to malo zna o meni. inilo se da joj je dovoljno to to zna da

29

Svatko je imao prijatelja u komadiku oblaka tako je to s prijateljima ondje gdje je svijet pun straha ak je i moja majka rekla da tako mora biti prijatelji ne dolaze u obzir misli na ozbiljnije stvari. Vraala sam se kasno naveer u studentski dom. Putem sam srela trojicu straara, ali me nisu zaustavili. Bili su zabavljeni sami sobom, jeli su zelene ljive kao to su to inili i danju. U gradu je bilo tako tiho da sam mogla uti kako vau. Prolazila sam pokraj njih to sam tie mogla da im ne bih zasmetala dok jedu. Najradije bih bila hodala na vrcima prstiju, ali tek bi to privuklo njihovu pozornost. Hodala sam tiho, pretvorivi se u vlastitu sjenu, moje tijelo kao da je postalo nevidljivo. Nisam hodala ni presporo ni prebrzo. Zelene ljive u rukama policajaca bile su crne poput mraka.

sam ga sutradan, nakon to si otila. Cijeli sam dan razmiljala o tome da je no i da bez kljua ne moe ui u dom. Oko vrata joj je visio krojaki metar. Taj klju nije od studentskog doma, to mi je klju od kue. I pomislila sam: Nosi metar oko vrata kao da je remen. U ajniku je zakuhala voda. Krojaica je rekla: Gledam kako moja djeca rastu i eljela bih da klju od kue trebaju ee nego to ga ti treba. Prosula je eer pored moje alice. Moe li me razumjeti? pitala me je. Kimnula sam.

Dva tjedna kasnije otila sam krojaici. Odmah mi je rekla: Zaboravila si klju, nala

smo zajedno za stolom, ali svatko je od nas u sebi i dalje skrivao svoj strah, isti onakav kakav je ponio sa sobom na na sastanak. Smijali smo se do iznemoglosti ne bismo li sakrili strah jedni pred drugima. No strah se ne moe sakriti. Kad uspijete ovladati svakim pokretom na licu, strah probije u glasu. Kad vam uspije stei kontrolu nad licem i glasom, kao da su komad mrtvog drva, on se pokae na drhtavim prstima. Strah vam probija kroz kou i iri se prostorom. Moete ga vidjeti kako slobodno lei po predmetima oko vas. Svatko od nas mogao je prepoznati strah onog drugog jer smo se dovoljno dugo poznavali. Cesto bismo jedni drugima postali nepodnoljivi, jer smo si bili gotovo sve. Ponekad bismo se poeli meusobno vrijeati. Ti i tvoja vapska zaboravljivost. Ti i tvoja vapska urba i tvoja vapska sporost. Ti i tvoja krtost. Ti i tvoja nezgrapnost. Ti i tvoje tucanje i kihanje; ti i tvoje vapske arape i koulje. Guzonjo jedan vapski, telac jedan vapski, vreo jedna vapska. Bijes tih uvreda trebao nam je da nas razdvoji. Izmiljali smo psovke ne bi li nas one udaljile jedne od drugih. Na je smijeh bio okrutan, njime smo raspirivali bol koju smo si nanosili uvredama. Takvo meusobno vrijeanje trajalo je jako kratko jer smo se poznavali u duu. Svatko od nas tono je znao kako moe najjae povrijediti ono drugo i uivali smo gledajui njegovu bol. Uivali smo gledati ga kako se lomi pod naom okrutnom ljubavi i pritom smo i sami postajali svjesni koliko malo moemo izdrati. Jedna je uvreda poticala na drugu, sve dok rtva ne bi uutjela. I ostala nijema jo neko vrijeme. Rune su rijei jo neko vrijeme pljutale po rtvinu nepominom licu poput skakavaca to napadaju ogoljelo polje. U naem smo strahu postali pretjerano bliski. U tom povjerenju, koje smo dugo vremena gradili, trebao nam je neki neoekivani preokret. Moda smo trebali mrnju koja e sve unititi. Koja e pokositi tu ljubav to je u naoj beskrajnoj bliskosti narasla poput visoke trave. No isprike su u dahu ponitavale izreene uvrede. Svau smo izazivali namjerno, no njene su posljedice bile nehotine. Nakon svakog izljeva bijesa slijedile su izjave nae meusobne ljubavi, za koje nismo morali izmiljati rijei. U svakom trenutku naa je ljubav bila neupitna. Ali u naim svaama narasle bi joj pande. Edgar mi je jednom, dajui mi kljueve ljetnikovca, rekao: Ti sa svojim vapskim osmijehom. Ta me reenica pogodila poput udarca pandama i ostala sam bez daha. 30

Budui da smo se bojali, Edgar, Kurt, Georg i ja nalazili bismo se svakog dana. Sjedili

Pokuavajui odgovoriti, inilo mi se da je moje sjeanje zakazalo i nisam mogla nai ni jednu rije kojom bih se obranila. Moda su mi usta doista izgledala kao zrela mahuna. Upravo takvima, suhima i tankima, zamiljala sam svoje usne, koje mi se nikada nisu sviale. vapski je osmijeh bio osmijeh kakav je imao moj otac, kojega nisam mogla birati. Kao to nisam mogla birati ni majku. Jednom drugom prilikom sjedili smo u kinu, ponovo u zadnjem redu. I taj su se put na filmskom platnu vidjele tvornike hale. Jedna je radnica navodila vunene niti u stroj za pletenje. Druga joj se radnica s crvenom jabukom u ruci pribliila i promatrala je. Prva je radnica zategnula niti na stroju za pletenje i rekla: Mislim da sam se zaljubila. Uzela je jabuku iz ruke druge radnice i zagrizla je. Za vrijeme filma Kurt je poloio dlan na moju ruku. Taj mi je put ponovo ispriao jedan san. U tom su snu kod brijaa bili samo mukarci. Na zidu je visjela ploa od kriljevca, na kojoj je bila nacrtana krialjka. Svi su mukarci vjealicama pokazivali na praznu kockicu u krialjci i rekli jedno slovo. Brija je stajao na ljestvama i upisivao slova u krialjku. Kurt je sjeo pred zrcalo. Mukarci su rekli: Nema sisanja dok ne rijeimo krialjku. Mi smo doli prije. Kad je Kurt ustao i krenuo prema izlazu, brija je viknuo za njim: Sutra od kue ponesite britvicu. Kako to da sanjam tu britvicu, pitao je Kurt apui mi na uho, iako je znao zato. Edgar, Georg i Kurt vie nisu imali britvice za brijanje. Nestale su iz njihovih zakljuanih kovega.

Predugo sam ostala s Edgarom, Kurtom i Georgom na rijeci. Idemo jo jednom prolunjati, rekli su, pravei se da je to bezbrina etnja uz rijeku. Jo uvijek nismo zaboravili kako se hoda polako ili brzo, jo uvijek nismo zaboravili vui se s noge na nogu ili pouriti. Ali bezbrino lunjati, to vie nismo znali.
odlazi kupiti avle. Majka ga eka ispod ljivova stabla. Oko pasa joj je zavezana pregaa s velikim depovima. Pada sumrak. Kad je djed stavio ahovske figurice iz depova na stol, baka koja pjeva rekla je: ljive ekaju, a ti ide brijau igrati ah. Djed kae: Brijaa nije bilo kod kue pa sam otiao na polje. Sutra rano ujutro idem kupiti avle, a danas sam malo vrljao naokolo.

Majka eli ubrati zadnje ljive u vrtu. No jedna je preka na ljestvama olabavila. Djed

Dok je hodao, Kurt je stopala zabacivao prema unutra; bacio je tap u vodu i rekao:
Svatko je imao prijatelja u komadiku oblaka tako je to s prijateljima ondje gdje je svijet pun straha ak je i moja majka rekla da tako mora biti prijatelji ne dolaze u obzir misli na ozbiljnije stvari. Edgar, Kurt i Georg stalno su recitirali tu pjesmu. U krmi, u zaraslom parku, u tramvaju ili u kinu. Gak i na putu brijau. Edgar, Kurt i Georg esto su zajedno ili brijau. Kad bi uli u brijanicu, brija bi rekao: Samo lijepo po redu, prvo dva crvenokosa, a zatim crnokosi. Kurta i Georga uvijek je iao prije Edgara. Pjesma je bila iz jedne knjige skrivene u ljetnikovcu. I ja sam je znala napamet. Ali samo u mislima, kako bih mogla o neemu razmiljati dok sam morala boraviti s ostalim djevojkama u kutijici. Stidjela sam se pjesmu izgovoriti naglas pred Edgarom, Georgom i Kurtom. Pokuala sam to jednom uiniti u zaraslom parku, ali nakon drugog stiha nisam znala dalje. Edgar ju je mumljajui izgovorio do kraja, a ja sam s vlanog tla podigla crva, povukla Edgarov okovratnik i ubacila mu crvenog, hladnog crva u koulju. U gradu je uvijek bio pokoji oblai ili je nebo bilo prazno. A bilo je i pisama moje, tvoje ili njegove majke u kojima nam nisu imale to rei. Pjesma je u sebi krila neku ironiju. 31

Pristajala je Edgarovu, Kurtovu i Georgovu glasu. Pjesma se lako recitirala. Ali sauvati u njoj tu ironiju, dan za danom, nije bilo lako. Moda su je zato morali tako esto recitirati. Nikad se ne pouzdaj u lanu ljubaznost, opominjali su me Edgar, Kurt i Georg. Djevojke u sobici pokuat e sve, isto tako i mladii u naim sobama. Kad te pitaju kada se vraa, zapravo misle: Koliko te dugo nee biti?

Kapetan Pjele, koji se zvao isto kao i njegov pas, prvi je put sasluavao Edgara, Kurta i Georga zbog te pjesme. Kapetan Pjele itao je tekst pjesme s komada papira na stolu. Dok je kapetan Pjele guvao papir, pas Pjele je lajao. Kurt je morao zinuti i kapetan mu je ugurao zguvani papir u usta. Kurt je morao pojesti papir na kojem je bila napisana pjesma. Davio se vaui. Pas Pjele dva je puta skoio na njega. Poderao mu je hlae i izgrebao noge. Da je trei put skoio, sigurno bi me bio ugrizao, rekao je Kurt. Ali kapetan Pjele rekao je mirno i umorno: Pjele, natrag. Kapetan Pjele tuio se je na bolove u bubrezima i rekao: Ima sree da te ja sasluavam. Edgar je morao sat vremena stajati nepomino u kutu. Pas Pjele sjedio je ispred njega i gledao ga. Jezik mu je visio iz gubice. Mislio sam, tako u ga udariti nogom u tu gubicu da se vie nee dii, rekao je Edgar. Pas je osjetio to mislim. Kad bi Edgar pomaknuo prst na ruci ili dublje udahnuo da prebaci ravnoteu s jedne noge na drugu, pas bi zareao. Vrebao je na moj najmanji pokret da bi mogao skoiti na mene, rekao je Edgar. To ne bih preivio, ne bih se mogao savladati. Dolo bi do pokolja. Prije nego to je kapetan Pjele pustio Edgara, jo jednom se potuio na bol u bubrezima, dok je pas Pjele lizao Edgarove cipele. Kapetan Pjele je rekao: Ima sree da te ja sasluavam. Georg je morao lei na trbuh s rukama prekrienim na leima. Pas Pjele njukao je oko njegovih sljepooica i po vratu. Zatim mu je poeo lizati ruke. Georg nije znao koliko je sve to trajalo. Na stolu kapetana Pjelea stajala je glinena posudica u kojoj su rasle ciklame, rekao je Georg. Kad je Georg uao u sobu, na ciklami je bio otvoren samo jedan cvijet. Kad su ga pustili kui, jo se jedan cvijet rascvao. Kapetan Pjele potuio se je na bolove u bubrezima i rekao: Ima sree da te ja sasluavam. Kapetan Pjele rekao je Edgaru, Kurtu i Georgu da pjesma potie na bijeg. Oni su rekli: To je stara narodna pjesma. Kapetan Pjele je rekao: Bilo bi bolje da ste je vi sami napisali. I to bi bilo jako loe, ali ovako je cijela stvar jo tea. Te su pjesme neko moda i bile narodne, ali tada su bila druga vremena. Graansko-zemljovlasniki odnosi odavno su nadvladani. Danas na narod pjeva drugaije pjesme. Edgar, Kurt i Georg etali su se obalom rijeke i zadubljeni u razgovor pratili drvored. Edgar je ovjeku koji nije bio sumnjiv vratio kljueve. Knjige, fotografije i biljenice podijelili smo meu sobom. Na se dah na hladnoi pretvarao u oblaie pare. Ispred lica su nam prolazile horde ivotinja u bijegu. Rekla sam Georgu: Pogledaj, tvoja srana ivotinjica izlazi. Georg mi je palcem podigao bradu: Ti s tvojim vapskim osmijehom, rekao je. Osjetila sam kapljicu njegove sline na licu. Spustila sam pogled i vidjela Georgove prste pod svojom bradom. lanci na prstima pobijeljeli su mu, a prsti poplavili od hladnoe. Obrisala sam kapljice njegove sline s obraza. Lola je za pljuvaku u navlaenoj makari rekla da je to majmunska masnoa. A ti si ko drvena Marija, vratila sam mu. Srane ivotinjice u nama bjeale su van poput mieva. Odbacile su krzno i nestale netragom. Kad bismo razgovarali nastavljajui se na ono to je prethodnik rekao, ivotinjice su dulje lebdjele u zraku. Kad piete, ne zaboravite staviti datum i uvijek jednu vlas u pismo. Ako poslije u pismu nema vlasi, to znai da ga je netko otvarao. Zamiljala sam kako svaka pojedinana vlas putuje vlakovima po zemlji. Tamna Edgarova vlas, moja svijetla vlas. Crvene Kurtove i Georgove vlasi. Njih su dvojicu studenti prozvali zlatnim djeacima. Reenica u kojoj spominjete kare za nokte bit e ifra za sasluanje, rekao je Kurt, reenica s rijeju cipele ifra za pretres, a rije prehlada znait e da
32

vas prate. Iza naslova odmah stavite znak usklinika, a zarez ako sumnjate da ste u ivotnoj opasnosti. Kronje stabala na obali dodirivale su vodu. Bile su to patuljaste vrbe i vrbe krte. Kad sam bila dijete, imena biljaka davala su smisao onome to radim. Ova stabla nisu znala zato se Edgar, Kurt, Georg i ja eemo obalom rijeke. Sve oko nas odisalo je rastankom. Nitko od nas nije izustio ni rijei.

stoji u vrtu i u biljkama trai razlog za ono to ini. I biljke, njihove stabljike i lie, ne razumiju zato se dijete rukama i ustima bori protiv vlastitog ivota. To znaju samo imena biljaka: djetelina, su-hopernik, striak, samojid, prstac, divizma, smrdljika, ku-njak, klobui.

Dijete se boji umiranja i zato jede jo vie zelenih ljiva, ne znajui zato to ini. Dijete

Ja sam posljednja izala iz kutijice u studentskom domu. Kad sam se vratila sa etnje obalom rijeke, druge su djevojke ve skinule posteljinu sa svojih kreveta. Odnijele su i kovege, u ormaru su visjele jo samo moje stvari. Zvunik je zanijemio. Skinula sam svoju posteljinu. Bez jastuka na uzglavlju jastunica je izgledala poput vree za glavu. Sloila sam je. Stavila sam kutijicu s makarom u prahu u dep kaputa. Bez vunenog pokrivaa posteljina je izgledala poput mrtvake vree. Sloila sam i nju. Kad sam podigla pokriva da skinem plahtu, na sredini plahte ugledala sam svinjsko uho. Djevojke iz sobe na taj su se nain oprostile sa mnom. Stresla sam plahtu, uho nije skliznulo na pod, bilo je priiveno poput gumba. U plavkastoj hrskavici svinjskog uha vidjela sam rupice od igle i crni konac. Nisam imala snage osjetiti gaenje. Vie sam se bojala onoga to bih mogla nai u ormaru. Izvadila sam sve haljine odjednom i bacila ih u koveg. Sjenilo za oi, olovka za oi, puder i ru ve su bili spremljeni u kovegu. to su mi znaile ove etiri godine? Jesu li ostavile traga na meni ili na mojim haljinama? Posljednja je godina visjela u ormaru. Na zadnjoj sam se godini studija svako jutra minkala. to sam imala manje volje za ivotom, to sam se vie minkala. Sloila sam plahtu s naivenim uhom na njoj. Na kraju hodnika leala je hrpa posteljine. Ispred hrpe stajala je ena u plavoj kuti. Brojila je jastunice. Kad sam joj predala svoju, prekinula je brojenje. Poeala se olovkom kad sam joj rekla svoje ime. Izvukla je iz depa kute popis imena, potraila moje ime i stavila pored njega krii. Rekla je: Ti si predzadnja. Ja sam zadnja, rekla sam, predzadnja je mrtva. Toga se dana, u svojim finim najlonskim arapama, na vlak mogla popeti i Lola. Sljedeeg bi se dana djeak, koji je kroz snijeg tjerao ovce kui, ugledavi svoju sestru kako silazi s vlaka, upitao zato sestra po takvoj hladnoi hoda bez arapa. Jo sam jednom zastala ispred praznog ormara prije nego to sam s kovegom u ruci izila iz sobice. Trenutak ranije jo sam jednom otvorila prozor. Oblaci na nebu izgledali su poput snjenih mrlja na preoranim poljima. Sijalo je zubato sunce. U prozorskom sam staklu vidjela odraz svojeg lica i ekala da sunce povue svoje svjetlo iz grada, budui da je imalo dovoljno polja i snijega ondje gore, na nebu. Kad sam s kovegom u ruci izala na ulicu, inilo mi se da se moram vratiti i zatvoriti vrata ormara. Prozor je ostao otvoren. A ormar je, moda, i bio zatvoren.
moja pisma. etiri sata kasnije bila sam kod kue. Djedov sat s njihalom stajao je, budilica je stajala. Majka je obukla svoju najbolju odjeu ili mi se to samo inilo jer je dugo nisam vidjela. Ispruila je kaiprst kao da e njime prijei preko mojih finih najlonskih arapa, ali zatim ga je povukla. Rekla je: Ruke su mi tako grube, a ti si sada prevoditeljica. Na ruci je nosila oev runi sat. I on je stajao. Otkad je otac umro, majka je sve satove u kui navijala bez osjeaja. Popucale su im opruge. Svaki put kad navijam sat, imam osjeaj da tog trenutka moram prestati, ali ja navijam dalje, rekla je majka. 33

Odvezla sam se tramvajem do kolodvora i popela na vlak kojim su mojoj majci stizala

Djed je stavljao svoje ahovske figurice na ahovsku plou. Moram zamisliti da igram i s nestalom kraljicom, rekao je. Koliko sam ti puta rekla da izrezbari novu figuricu, rekla je majka. Imamo dosta drva. Djed je odgovorio: Ali ne elim. Baka koja pjeva obilazila je oko mojeg kovega. Pogledala me u lice i pitala: Tko nam je to doao? Majka je rekla: Pa vidi i sama. Baka koja pjeva pitala je: Gdje ti je mu? Ja sam rekla: Nemam ga. Baka koja pjeva pitala je: Nosi li eir?

su limene ovce i to se zvala metalurka industrija. Posjetila sam Edgara u kasno ljeto. Vidjela sam iroke tvornike dimnjake, crvene guste oblake dima i parole. Vidjela sam krmu u kojoj se pila tamna rakija od murvi i pijance kako teturaju kui, u bezline zgrade novogradnje. Po travi, meu zgradama, epali su starci. Zamusana djeica jela su po rubovima ulica sjemenke sljeza. Malim rukama jo nisu mogla dosei grane na stablima murvi. Starci su sjemenke sljeza zvali kruhom Gospodnjim. Govorili su da se od njih postaje pametniji. Mravi psi i make nisu se uplaili dok smo prolazili pored njih nego su i dalje vrebali i lovili kukce i mieve. Kad usred ljeta ovdje zapee sunce, rekao je Edgar, psi i make lee pod stablima murvi i spavaju. Omamljeni suncem, preslabi su da bi ulovili neto za jelo. Svinje jedu plodove murvi, koji su na suncu poeli fermentirati, i teturaju. Napiju se kao i ljudi. Zimi ljudi izmeu zgrada kolju svinje. Kad je premalo snijega, trava je krvava cijelu zimu, rekao je Edgar. Edgar i ja koraali smo prema oronuloj kolskoj zgradi. Sunce je blijetalo; sve to su sunane zrake obasjavale bilo je prekriveno muhama. Bile su male, ali nisu bile zagasito-sive boje i trome, kakve su obino muhe koje se kasno izlegu. Bile su metalnozelene i zujei su mi sletjele na glavu. Zadrale su se na mojoj glavi jo nekoliko koraka, a zatim su opet odletjele. Ljeti prekrivaju ivotinje to lee na suncu, rekao je Edgar. Diu se i sputaju na ivotinjskoj dlaci u ritmu ivotinjina disanja. Edgar je u tom gradu bio uitelj. Imam etiristo uenika, najmlaima je est godina, a najstarijima deset, rekao je Edgar. Jedu murve da bi imali lijep glas za pjevanje partijskih pjesama, a kruh Gospodnji da bi bolje znali tablicu mnoenja. Igrajui nogomet, jaaju miie, a vjebajui krasopis vjebaju spretnost prstiju. Iznutra pate od proljeva, a izvana su prepuni ogrebotina i ui. Kola s konjskom zapregom vozila su ulicama bre od autobusa. Kotai su na kolima tandrkali, potkovice su potmulo odjekivale. Ovdje konji nisu imali visoka kopita, ve zelene i crvene vunene resice na oima. Iste takve resice visjele su po biu. Konje tako jako udaraju biem da zapamte svaku resicu na njemu. Zatim im iste takve resice objese ispred oiju. Konji se boje i kaskaju. Ljudi sjede u autobusima pognutih glava, rekao je Edgar. ini ti se da spavaju. Na poetku sam se pitao kako to da se probude na pravoj stanici i onda brzo ustaju da bi izili. Kad se vozi s njima u autobusu, pogne glavu kao i oni. Pod autobusa prepun je rupa. Kroz rupe vidi kolnik.

Edgar se odselio daleko, u prljavi, industrijski grad. Svi stanovnici toga grada izraivali

Na Edgarovu sam licu vidjela odraz grada u kojem ivi, vidjela sam ga posred njegovih oiju, na njegovim jagodinim kostima i oko usta. Njegovo lice, uokvireno dugom kosom, izgledalo je poput pusta trga, koji je rijetko obasjan suncem. Na sljepooicama su mu se nazirale plave ilice, oima je bezrazlono mirkao, njegovi bi se kapci munjevitom brzinom zaklopili, poput ribe to nestaje u vodi. Skrenuo bi pogled im bih ga dulje gledala u oi. Edgar je stanovao s nastavnikom tjelesnog odgoja, imali su dvije sobe, kuhinju i kupaonicu. Ispred prozora rasla su stabla murvi i visoko grmlje iaka. Svaki bi dan kroz otvor odvoda u kadi dolazio takor. Nastavnik tjelesnog ve ga godinama uzgaja u kui, rekao je Edgar, ostavlja mu komadie slanine u kadi. takor se zove Emil. dere i murve i mladi iak. Na Edgarovu sam licu vidjela Lolin kraj. Pokuala sam zatomiti strah zbog Edgara. U svojem sam si strahu umislila da ovdje gdje sada ivi, Edgar nee izdrati tri godine. Ali
34

Edgar je tu morao ostati tri godine. Drava ga je kao uitelja rasporedila u ovaj grad. Zbog toga o tom mjestu nisam nita htjela rei. Ali kasno naveer, dok smo kroz prozor gledali polumjesec, Edgar je rekao: Ovdje posvuda oko sebe moe vidjeti ono o emu je Lola pisala u svojoj biljenici. Ovdje vidi da je ta bijeda beskrajna poput neba. Ormar u Edgarovoj sobi bio je prazan. Njegova je odjea bila sloena u kovegu tako da je u svakom trenutku mogao otii a da ne mora pakirati svoje stvari. Ovdje se sasvim sigurno neu skrasiti, rekao je Edgar. Primijetila sam, jednu poloenu preko druge, dvije vlasi na poklopcu kovega. Edgar je rekao: Nastavnik tjelesnog njuka mi po sobi. Na putu prema oronuloj kolskoj zgradi htjela sam ubrati nekoliko stabljika iaka, jer je Edgarova vaza na stolu u sobi bila prazna, a po icima je bilo zakanjelih pupoljaka. Prelomila sam stabljiku i povukla. Nisam je mogla otkinuti. Ostavila sam je visjeti pokraj puta, slomljenu. Stabljike su bile pune vlakanaca, vrstih poput ice. Bodljikavi, ocvali ici, koje nisam htjela ubrati, uhvatili su mi se za kaput. Djeaci od iaka prave epolete, rekao je Edgar. Kad odrastu, ele postati policajci ili oficiri. Ali dim ovih dimnjaka otplavit e ih u tvornice. Samo nekolicina njih, oni najilaviji, ve se sada bore da preive. Poput iaka to nam se hvataju po odjei uskoit e u vlakove i postati straari koji e, spremni na sve, patrolirati ulicama po cijeloj zemlji.

proizvodile drvene lubenice. Proizvodnja drvenih lubenica zvala se drvnopreraivaka industrija. Edgar je posjetio Georga. Grad je bio okruen umama. Do tamo nisu vozili ni vlakovi ni autobusi. Samo kamioni s mualjivim vozaima, od kojih je gotovo svaki bio bez nekoliko prstiju na ruci, rekao je Edgar. Kamioni su dolazili prazni, a vraali su se natovareni deblima. Radnici kradu drveni otpad i od njega izrauju parket, rekao je Georg Edgaru. Onoga koji ne krade u tvornici ne shvaaju ozbiljno. Pa ak i kad su postavili parket u cijelom stanu, ne mogu prestati krasti i postavljati parkete. Ponekad parketima oblau ak i zidove. Dvije su pilane psikale u sreditu grada. S krajeva ulica dopirali su udarci sjekira u umi. S vremena na vrijeme zauo bi se, negdje iza grada, prasak tekog stabla to pada. Svim mukarcima u gradu nedostaje nekoliko prstiju na ruci, rekao je Edgar, ak i djeci. Kad sam dobila prvo Georgovo pismo, datum je bio star dva tjedna. Bio je to isti datum kao i onaj u Edgarovu pismu koje je stiglo prije tri dana. Otvarala sam Georgovo pismo polagano, kao to sam prije tri dana otvarala i Edgarovo pismo. U naboru omotnice vidjela sam crvenu vlas. Prije tri dana nala sam u Edgarovu pismu crnu vlas. Iza naslova stajao je znak usklinika. itajui pismo, progutala sam slinu i micala usnicama u nadi da neu naii na reenice s rijeima prehlaen, kare za nokte ili cipele. Gutanje sline nije pomoglo. Reenice s tim rijeima bile su napisane. Bile su napisane i u Edgarovu pismu. Ovdje ljudi hodaju s piljevinom u kosi i obrvama, pisao je Georg. Rijeima u naim ustima inimo isto toliko tete koliko i naim stopalima u travi, pomislila sam. Prisjeala sam se zadnje etnje obalom rijeke s Edgarom, Kurtom i Georgom. Prisjeala sam se kapljica Georgove sline na svojem licu i njegovih prstiju ispod moje brade. ula sam kako govorim Georgu: Dri se ko drvena Marija. Ta reenica nije bila moja. Doista nije imala veze s drvom. Tada. esto sam ula kako je izgovaraju drugi, kada bi prema njima netko bio grub. Ali to nije bila ni njihova reenica. Ako bi netko prema njima bio grub, pala bi im na pamet ta reenica, jer su je i oni uli od drugih, koji su takoer bili rtva neije grubosti. Ako je ta reenica ikada imala neke veze s drvom, tada bi se moralo otkriti tko ju je izrekao. Ali reenica je imala veze samo s grubou. Kad je nestalo grubosti, nestala je i reenica. Proli su mjeseci, ali tu reenicu nisam mogla izbrisati iz svog sjeanja. inilo mi se kao da sam Georgu rekla: Uvijek e biti kao drvena Marija. Boja moje kose nije upadljiva jer je crvenkasta i kad nije prekrivena piljevinom, pisalo je u pismu. Hodam gradom bez cilja. A ispred mene netko tko takoer hoda bez cilja. Kad nam je zajedniki put dulji, nai se koraci usklade. Ovdje svi paze da dok hodaju dre razmak od 35

Georga su kao uitelja na tri godine poslali u jedan industrijski grad u kojem su se

barem etiri koraka, kako ne bi smetali jedno drugom. Oni ispred mene paze da im se ne pribliim previe. A ja, odostraga pazim da mi njihova lea ne budu preblizu. Ali ve se dva puta dogodilo drugaije: ovjek ispred mene odjednom je obje ruke gurnuo u dep. Zastao je, izvrnuo depove i istresao iz njih piljevinu. Istresao je i prainu iz depova dok sam ga ja preticao. asak nakon toga uo sam ga kako hoda iza mene na udaljenosti veoj od etiri koraka, zatim na udaljenosti od etiri koraka. A zatim sam osjetio njegov dah za okovratnikom. Pretekao me je i poeo trati. Bez piljevine u depovima vie nije imao cilj. Starci su rezali mladice na stablima, zatim su mladice razrezali na krae komade i onda ih po sredini izdubli te izbuili u njima rupice. Prednji bi kraj istanjili u pisak. Od svake granice koja bi im dospjela u ruke napravili bi zvidaljku. Ima zvidaljki koje nisu vee od djejeg prsta, rekao je Edgar, a ima ih koje su dugake kao odrastao ovjek. Starci su sa svojim zvidaljkama odlazili u ume i ondje bi izluivali ptice. Ptice vie nisu mogle nai svoje putove meu drveem ni svoja gnijezda. A kad bi letjele izvan ume, zamijenile bi vodu u lokvicama s oblacima i nakon strmoglava leta prema tlu stradale. Ovdje samo jedna ptica ima svoj vlastiti ivot, pisao je Georg, to je kobac. Njegov se pjev razlikuje od svih zvidaljki. On pak izluuje starce. Starci reu mladice likovca i na njegovu trnju izbodu si ruke do krvi. Rezbare poput prsta male zvidaljke ili zvidaljke veliine djeteta, ali kopca ne mogu zbuniti. Edgar je rekao da kobac lovi i kad je sit. Starci se uljaju oko grmova likovca i svojim zvidaljkama pokuavaju oponaati kopev pjev. Ptica im preleti tik iznad glava i sleti u grmlje. Ne da se smesti. Svoj ulov nabada na trnje uvajui ga za sutradan. Takav bi morao biti i ovjek, pisao je Georg. I ja sam takav, u jednom tjednu kupio sam dva para cipela. U Edgarovu sam pismu tri dana ranije proitala: Ovaj sam tjedan ve dvaput negdje zametnuo cipele. Kad god sam prolazila pored prodavaonice s cipelama, pomislila sam na pretres stana. Pourila bih se. Krojaica je rekla: Djeje su cipele preskupe. Kad bih je ula da govori o cipelama i da pritom doista misli na cipele, poela bih se smijati. Rekla je: Ti nema djece. Mislila sam na neto drugo, rekla sam.

nalazila na kraju sela, nedaleko od grada. Grad je preblizu da bih ivio u selu, rekao je Kurt. Autobusi voze naopako. Ujutro, kad moram u selo otii na posao, autobus vozi iz sela u grad. Popodne, nakon posla, autobus vozi iz grada u selo. To je namjerno tako ureeno jer ne ele da u klaonici rade ljudi koji bi svaki dan odlazili u grad. ele radnike koji su sa sela i koji vrlo rijetko odlaze u grad. Kad dou novi radnici, brzo ih pretvore u ortake. Pridolicama treba samo nekoliko dana da ponu utjeti kao i svi drugi i da ponu piti toplu krv. Kurt je bio zaduen za dvanaestoricu radnika. U krugu klaonice radnici su postavljali cijevi za grijanje. Kurt je ve tri tjedna bio prehlaen. Svaki bih mu tjedan rekla: Trebao bi to odleati. Radnici su isto tako mrkavi kao i ja, ali ne ostaju zbog prehlade u krevetu, rekao je. Kad bih izostao s posla, ne bi radili i sve bi pokrali. Nismo izgovarali rije prehlaen, jer smo je upotrebljavali samo u pismima. Georg je popio tri alice aja u pola sata, dok sam ja za to vrijeme popila jednu. Pogledala sam u alicu i pomislila: Pije tri puta vie od mene i jo pritom sre. Tada je rekao: Djeca iz Georgove kole ne ele ni uti za rad u tvornici, ni za parkete svojih roditelja ni za zvidaljke svojih djedova. Od dasaka izrauju pitolje i puke. ele postati policajci i oficiri. Kad ujutro idem na posao u klaonicu, djeca iz sela idu u kolu, rekao je Kurt. Nemaju ni biljenica ni knjiga, nose sa sobom samo komadi krede. Kredom crtaju srca po zidovima i drvenim ogradama. Srca prolaze jedno kroz drugo. To su govea i svinjska srca, a to drugo? I ta djeca imaju udjela u svemu tomu. Kad ih oevi ljube za laku no, osjeaju u njihovu dahu da su oevi danas pili krvu klaonici i jedva ekaju da i oni ponu ondje raditi.

Kurt je dolazio u grad svaki tjedan. Radio je kao inenjer u jednoj klaonici. Klaonica se

36

Georgu sam napisala: Prehlaena sam ve tjedan dana, a moje kare za nokte ne reu. Moda rijei prehlaena i kare za nokte nisam trebala napisati u jednoj reenici. Moda sam ih trebala rasporediti u vie reenica u pismu. Moda sam najprije trebala napisati rijei kare za nokte, a zatim rije prehlaena. Ali rijei prehlaena i kare za nokte poele su mi odzvanjati u glavi koja je za njih postala premalena nakon to sam cijelo popodne provela slaui naglas reenice s rijeima prehlaena i kare za nokte ne bih li nala pravu. Na kraju nisam shvaala ni pravi smisao tih rijei, a ni smisao koji smo nas etvero dogovorili. Te rijei mi vie nita nisu govorile i na kraju sam ih ostavila u jednoj reenici koja je moda bila dobra, ali sasvim je sigurno bila i loa. Precrtati rijei prehlaena i kare za nokte te ih ponovo napisati nekoliko reenica dalje bilo bi jo gore. U ta dva pisma mogla sam prekriiti svaku drugu reenicu. Ali prekriiti samo rijei prehlaena i kare za nokte znailo bi neto onima koji su pismo provjeravali, a to bi bilo gluplje i od najloije reenice. Trebala sam dvije vlasi koje u staviti u pismo. U zrcalu se inilo da mi je kosa daleko od lica, a ipak ju je bilo lako dosei rukom, kao da je dlaka neke ivotinje koju lovac gleda kroz dalekozor. Morala sam istrgnuti dvije vlasi koje nee nestati, dvije vlasi za pismo. Gdje su rasle? Iznad ela, na lijevoj ili desnoj sljepooici ili na sredini glave? Poeljala sam se, na elju je ostalo moje kose. Jednu sam vlas stavila u Edgarovo, a jednu u Georgovo pismo. Ako to nisu bile prave vlasi za pisma, onda je kriv bio ealj.

Pisala sam Edgaru: Ve sam tjedan dana prehlaena i ne mogu nai svoje kare za nokte.

Na poti sam jezikom navlaila potanske marke. U kabini pored ulaza u potu telefonirao je mukarac koji me pratio svaki dan. Nosio je bijelu platnenu torbu i vodio psa na uzici. Torba se inila lagana iako je bila do polovice puna. Nosio ju je jer nije nikada mogao znati kamo e me odvesti put. Otila sam u trgovinu. Uao je nekoliko trenutaka nakon mene i stao u red, jer je najprije morao zavezati psa. Izmeu mene i njega stajale su etiri ene. Kad sam izila iz prodavaonice, nastavio me pratiti sa svojim psom. Platnena torba u njegovoj ruci nije bila punija nego ranije. Dok je telefonirao, drao je i slualicu i uzicu u jednoj ruci. Platnenu torbu drao je u drugoj ruci. Mukarac je govorio i gledao kako jezikom vlaim marke. Zalijepila sam marke na omotnice pisama, iako su rubovi maraka bili suhi. Pred njegovim sam oima ubacila pisma u potanski sandui, kao da e u njemu biti zatieni od njegovih ruku. Mukarac nije bio kapetan Pjele. Pas je moda bio Pjele. Ali nije samo kapetan Pjele imao vujaka. Mene je sasluavao kapetan Pjele, ali bez psa. Moda je pas Pjele imao stanku za hranu i spavanje. Moda su u jednoj od skrivenih soba u ovoj zgradi uvjebavali psa Pje-lea za neto novo ili je vjebao neto to je ve znao dok me kapetan Pjele sasluavao. Moda je pas Pjele pratio s mukarcem koji je nosio platnenu torbu nekog drugog. Moda ga je na uzici vodio neki drugi mukarac, bez platnene torbe. Moda je pas Pjele pratio ba Kurta dok je za to vrijeme kapetan Pjele mene sasluavao. Koliko je takvih mukaraca bilo, koliko takvih pasa? Bilo ih je koliko i dlaka na psu. Na stolu je leala ceduljica. Kapetan Pjele je naredio: itaj. Na papiru je bila napisana pjesma. itaj glasno da se i mi drugi moemo zabavljati, rekao je kapetan Pjele. itala sam naglas:
Svatko je imao prijatelja u komadiku oblaka tako je to s prijateljima ondje gdje je svijet pun straha ak je i moja majka rekla da tako mora biti prijatelji ne dolaze u obzir misli na ozbiljnije stvari. 37

Kapetan Pjele je upitao: Tko je to napisao? Ja sam rekla: Nitko, to je narodna pjesma. Onda je to narodno vlasnitvo, rekao je kapetan Pjele, a to znai da narod moe napisati pjesmu do kraja. Da, rekla sam. Pa napii onda koji stih, rekao je kapetan Pjele. Ja ne znam pisati stihove, rekla sam. Ali ja znam, rekao je kapetan Pjele. Ja u smisliti stihove, a ti e ih zapisivati. Tako emo se oboje zabavljati: Imala sam tri prijatelja u svakom komadiku oblaka Tako je to s kurvama gdje je svijet pun oblaka ak je i moja majka rekla da tako mora biti Trojica prijatelja ne dolaze u obzir Misli na ozbiljnije stvari. Morala sam pjevati ono to je kapetan Pjele napisao. Pjevala sam ne ujui vlastiti glas. Prvo me preplavio strah, a zatim strava. A glas strave bio je poput vode to tee, nijem. Moda sam pjevala melodiju koju je pjevala moja zaboravljiva baka. Moda sam se sjetila pjesama koje je njen razum odavno zaboravio. Moda je ono to je ostalo zarobljeno u njenu razumu moralo prijei preko mojih usana.

Djedovu je brijau jednako godina kao i djedu. Ve je godinama udovac, iako je njegova Ana bila iste dobi kao i moja majka. Dugo se nije mogao pomiriti sa smru svoje Ane. Dok je Ana jo bila iva, moja je majka govorila: Ova je jeziava. Ana je, kad su djedova imanja bila nacionalizirana, rekla baki koja pjeva: Sada si dobila to si zasluila. U vrijeme kad se iznad sportskog igralita u selu vijorila zastava s kukastim kriem, moja je baka koja pjeva prijavila Anina zarunika mjesnom zapovjedniku. Rekla je: Anin zarunik nikad ne prisustvuje podizanju zastave jer je protiv Fhrera. Dva dana poslije doli su iz grada u automobilu kojim su odveli Anina zarunika. Od toga dana vie ga nitko nikada nije vidio. Poto je rat zavrio, rekla je moja majka, brija se oenio Anom, koja je tada bila djevojka. Brija se dan danas zahvaljuje baki jer je dobio prelijepu Anu. Dok ia djeda ili dok s njime igra ah, govori: Lijepe ene nikada ne ostare, umru prije nego to porune. Ali nema razloga da nekome zbog toga zahvaljujete, rekla je majka. Baka nije htjela Ani nanijeti nikakvo zlo niti je brijau htjela uiniti dobro. Prijavila je Anina zarunika jer nije htio ii u vojsku, a njen je sin dugo bio u vojsci.
te stihove, tvoji e se prijatelji veseliti. Ja sam rekla: Vi ste ih napisali. No, no, rekao je kapetan Pjele, pa zar ne prepoznaje svoj rukopis? Kad me pustio kui, kapetan Pjele potuio se na bol u bubrezima i rekao: Ima sreu da te ja sasluavam.

Kapetan Pjele uzeo je papir na kojem je bila napisana pjesma i rekao: Lijepo si napisala

Na sljedeem je sasluanju kapetan Pjele rekao: Danas emo pjevati bez papira. Pjevala sam i onakvoj prestravljenoj ponovo mi je pala na pamet neka melodija. Nakon toga vie je nikada nisam zaboravila. Kapetan Pjele je pitao: to radi ena s tri mukarca u krevetu? utjela sam. Sigurno izgledate kao klupko pasa na pseoj svadbi, rekao je kapetan Pjele. Ali vjenati se ne bi htjeli. Pa da, to mogu samo parovi, a ne opor pasa! Koji e od njih biti otac tvoje djece? Rekla sam: Od razgovora se ne dobivaju djeca. Da, da, rekao je kapetan Pjele, zaas se rodi deki zlatnih uvojaka. Prije nego to me pustio, kapetan Pjele mi je rekao: Vas etvero ste zlo sjeme. A ti, ti e zavriti u rijeci! Zlo sjeme, ponovila sam u sebi, njega je sigurno vidio i otac, prije nego to bi ga iskopao motikom. Napisala sam dva pisma s jednim zarezom iza naslova: Dragi Edgar,.
38

Dragi Georg,. Zarez je trebao utjeti dok je kapetan Pjele itao pisma kako bi ih ponovo zatvorio i poslao onima kojima su bila napisana. Ali kad bi ih Edgar i Georg otvorili, iza zareza se trebao prolomiti moj krik. Nije bilo zareza koji istovremeno uti i zapomae. Zarez iza naslova bio je podebljan previe puta.

uredu iza mapa sa spisima. Ponijela sam je sa sobom krojaici s namjerom da je kod nje zaboravim i tako negdje sakrijem dok ne naem sigurnije mjesto u tvornici. Krojaica je glaala. Njen krojaki metar, smotan u krug, leao je na stolu. U sobi se ulo tiktakanje sata. Na krevetu je leala haljina s uzorkom na velike rue. Na stolcu je sjedila mlada ena. Krojaica je rekla: Ovo je Tereza. Poznajemo se iz tvornice, rekla sam, dugo je nosila gips na ruci. Pogledala sam Terezu tek kad se nasmijala. Desna mi je ruka preplanula od sunca, a lijeva mi je posve bijela, rekla je Tereza. Ako nosim odjeu dugih rukava, nitko nee nita primijetiti. U sobi je tiktakala ura. Tereza se svukla i gurnula preplanulu ruku u rukav haljine s uzorkom na velike rue. Psovala je jer nije odmah mogla nai otvor. Krojaica je rekla: Psovanjem nee pretvoriti otvor za glavu u otvor za ruku. Kad je Tereza obukla haljinu, rekla je: Jo prije godinu dana zamislila bih svaku psovku koju sam ula. To su primijetili i kolege u uredu. Svaki put kad bi netko opsovao, ja bih zamirila. Rekli su: To radi zato da bi bolje vidjela nae psovke. Ali ja bih zamirila da ne vidim psovke. Kad bih ujutro dola na posao, na stolu bih nala papirie. Na njima su bile napisane prostote o mukim i enskim spolovilima. Kad bi netko opsovao, zamislila sam te slike i morala se nasmijati. Rekli su mi da mirim i dok se smijem. Tada sam i ja poela psovati. Najprije sam psovala samo u tvornici. Sat je tiktakao u sobi. Neu vie skidati haljinu, rekla je Tereza, toplo mi je u njoj. Krojaica je rekla: Toplo ti je zato to psuje. Ne, nego zato to je tkanina debela, rekla je Tereza. Tkanine s uzorcima na rue uvijek su ljetne tkanine, rekla je krojaica. Ja zimi ne bih nosila takav materijal. Sada psujem posvuda, rekla je Tereza. Skinula je haljinu. Sat je tiktakao i u zrcalu. Tereza je imala predugaak vrat, premale oi, izboene lopatice, predebele prste, ravnu stranjicu i krive noge. Njena se runoa odraavala i u tiktakanju sata. Od onog prizora kad me otac gotovo udario jer sam dirala vunene loptice na njegovim papuama nikada do sada nisam ula tako glasno tiktakanje sata. Bi li ti nosila takvu haljinu zimi? pitala je Tereza. Haljina nije imala remen. Odgovorila sam potvrdno i u tom trenutku shvatila da je Tereza bila runa jer bi se njen lik, kad bih dulje promatrala, naprosto rasprio. U sljedeem trenutku, kad je vie nisam gledala u zrcalu, Terezina uobiajena runoa odjednom se pretvorila u neobinu ljepotu. Tereza mi se uinila ljepom od neke ene koje nas ljepota osvoji na prvi pogled. Krojaica me pitala: Kako ti je baka? Rekla sam: Pjeva.

Kutiju zavezanu konopiem, u kojoj su bile knjige i pisma, nisam vie mogla skrivati u

pjeva jednom je rukom uhvatila majinu crnu kosu spletenu u pletenicu, a drugom rukom svoju sijedu pletenicu. Kae: Rodila sam dvoje djece, a ni jedno nije moje. Obje ste me prevarile, mislila sam da ste obje plavokose. Uzima majci ealj iz ruke, treskom zatvara vrata iza sebe i s eljem u ruci odlazi u vrt. je Tereza uzela karte s komode sa zrcalom, znala sam zato je sat u sobi tako glasno tiktakao. Svi su u sobi ekali. Krojaica i Tereza ekale su da odem kako bi mogle itati sudbinu iz karata. A ja sam eljela da gledaju u karte dok sam ja ondje. Tek kad je krojaica u Terezinim kartama vidjela sreu, mogla sam namjerno zaboraviti svoju kutiju a da nijedna od njih to ne primijeti.

Majka je stajala ispred zrcala i eljala se. Baka koja pjeva stala je pored nje. Baka koja

Kad

39

muterija ne bi rekla zato je dola. No krojaica je na njihovu licu mogla vidjeti da se nadaju srei koja im je trebala pri bijegu. Nekih mi je ao, rekla je krojaica, daju za to sav svoj novac, ali sudbina se ne moe promijeniti. Krojaica je uzela au vode i otpila gutljaj. Osjetim tko vjeruje kartama, rekla je i stavila au na stol. Ti vjeruje u itanje sudbine iz karata, ali se boji onoga to u u njima vidjeti. Krojaica je pogledala moje uho. Osjetila sam kako crvenim. Ne zna to tvoje karte kriju, rekla je, ali mora se pomiriti s time to je u njima. Mogu predvidjeti nesreu, a nekada je ne moram preutjeti. Krojaica je podigla au. Na stolu je ostao krui, ali ne na mjestu gdje je aa stajala, nego pored moje ruke. Postalo mi je hladno. utjela sam, a krojaica je otpila jo jedan gutljaj vode.

Krojaica je bila poznatija po itanju sudbine iz karata nego po ivanju. Veina njenih

morao okrenuti ako si se elio iv vratiti u grad. Svi su se tu obino i okretali te vraali, jer je bilo teko hodati po otru kamenju to je bolo i kroz potplate cipela. Neki se ne bi okrenuli ve bi produili u rijeku. Razlog toga, govorili su ljudi, nije bila rijeka, jer je rijeka za sve bila ista. Razlog toga bio je, govorili su ljudi, u onome koji se nije elio okrenuti. On je bio iznimka. Budui da se vie nisam eljela okrenuti na kraju puta gdje je poinjala rijeka, nastavila sam hodati po iljatu kamenju. To je bio moj cilj. Cilj nije bio, kao to je pisao Kurt, da se vrati praznih depova. Ja sam u depove stavila dva teka kamena. Moj je cilj bio suprotan. Dan ranije otila sam u nepoznato naselje novogradnje, popela se na peti kat i s prozora na hodniku gledala tlo ispod sebe. Nije bilo nikoga, bilo je dovoljno visoko i mogla sam skoiti. No nebo iznad moje glave bilo je preblizu. Isto tako kao to je sutradan voda na obali rijeke bila preblizu. Poludjela sam poput ptica koje su starci zbunjivali svojim zvidaljkama. Smrt me dozivala svojom zvidaljkom. Budui da nisam mogla skoiti, sljedeeg sam se dana vratila na rijeku. I dan poslije. Tri para kamena leala su na obali rijeke jedan iza drugoga - za svaki dan kada sam dolazila ovamo po jedan. Svaki sam put uzela drugi par. Nisam morala dugo traiti, kamenje je bilo veliko i teko i nudilo se da potone sa mnom. Ali bilo je to krivo kamenje. Izvadila sam ih iz depova i vratila na tlo. Zatim sam se vratila u grad.

Rijeka i kamenje na obali. Rijeka je poinjala ondje gdje je prestajao puteljak. Tu si se

Naslov jedne od knjiga bio je: O suicidu. U knjizi je pisalo da svatko od nas odabire svoj vlastiti nain umiranja. A ja sam se vrtjela u ledenom krugu izmeu rijeke i prozora. Smrt me izdaleka dozivala, morala sam uzeti zalet do svoje smrti. Gotovo da sam se uspjela uvjeriti u to da moram umrijeti, ali jedan mali dio mene nije elio smrt. Moda je to bila srana ivotinjica u meni. Nakon Loline smrti Georg je rekao: To je bio odluan potez. U usporedbi s Lolom ja sam bila smijena. Jo sam jednom otila na rijeku kako bih sakrila parove kamena izmeu drugog kamenja. Lola je odmah znala da e njenu mrtvaku vreu zavezati remenom. Da je Lola htjela potraiti svoju smrt u rijeci, ona bi odmah znala koja dva kamena mora odabrati. Takve se stvari nisu mogle proitati u knjigama. Tada sam, itajui knjigu, pomislila: Sada znam to mi je initi ako ikada zatrebam svoju smrt. Reenice u knjizi bile su mi toliko bliske da mi se inilo kako e, poslije, one same uiniti ono to je potrebno. Ali kad sam ih trebala upotrijebiti, reenice bi nestale i ostavile me samu, zarobljenu u mojem ledenom krugu. Glasno sam se nasmijala kad sam parove kamena koje sam odabrala odvojila od ostalog kamenja. Negdje sam pogrijeila u vezi sa svojom smru. Bila sam tako glupa da sam pla potisnula smijehom. I tako tvrdoglava da sam pomislila: Moja mrtvaka vrea nee biti rijeka. Reenica kapetana Pjelea, Ti e zavriti u rijeci, nee se ostvariti.

40

ni Kurtu nisam ispriala da me smrt dozivala. Kurt je svaki tjedan priao o klaonici. Dok su klali ivotinje, radnici su pili toplu krv. Krali su iznutrice i mozak. U sumrak bi bacali govee i svinjske unke preko ograde klaonice. Njihova braa i urjaci ekali bi u autu i unke pokupili. Kravlje bi repove objesili na kukicu i suili ih. Neki bi kravlji repovi od suenja otvrdnuli, a neki bi ostali savitljivi. I njihove ene i djeca sudjelovali su u tome, rekao je Kurt. ene su krute kravlje repove rabile za pranje boca, a mekanim bi se repovima igrala djeca. Kurt nije bio iznenaen kad sam ispriala da sam kapetanu Pjeleu morala pjevati. Rekao je: Gotovo sam zaboravio tu lijepu pjesmu. Osjeam se poput hladnjaka u koji je Lola spremala ivotinjske jezike i bubrege. Ali ondje gdje radim svatko je poput Lolina hladnjaka, a blagovaonica je velika poput cijelog sela. Pokuala sam izgovoriti rijei zlo sjeme i psea svadba oponaajui glas kapetana Pjelea. No Kurt ga je bolje oponaao. Prasnuo je u tako glasan smijeh da je, onako prehlaen, poeo hripati. Odjednom je stao i progutavi slinu, upitao: A gdje je bio pas? Kako to da nije bilo Pjeleova psa?

Edgar i Georg doli su tek u ljeto, u vrijeme velikih kolskih praznika. Ni njima dvojici

Ni prozor nije bio mrtvaka vrea za mene. Njega je poslije odabrao Georg. Jedno se ue pobrinulo da, neto kasnije, i Kurt dobije svoju mrtvaku vreu. Edgar, Kurt, Georg i ja tada jo nismo znali to e se dogoditi. Kad bih barem mogla rei: Tada nitko od nas nije nita slutio. Ali kapetan Pjele nije bio nitko. Moda je kapetan Pjele ve tada raunao s dvije mrtvake vree: s jednom za Georga i jednom za Kurta. Moda kapetan Pjele tada ipak nije pomiljao ni na prvu, a jo manje na drugu mrtvaku vreu. Ili je kapetan Pjele znao da e mu trebati dvije mrtvake vree, i to u razliito vrijeme. Nismo mogli zamisliti to kapetan Pjele misli. to smo vie o tome razmiljali, to smo ga manje razumjeli. Jednako kao to sam ja morala nauiti da rijei prehlaena i kare za nokte ubacim u razne reenice jednog pisma, i kapetan Pjele morao je nauiti kako da uredi da se Kurtova i Georgova smrt dogode u razliito vrijeme. Moda. Nikad nisam znala to bi se moglo rei o kapetanu Pjeleu da bude istina. A to bi se moglo rei o meni, to sam znala poslije, nakon svega, pogotovo nakon treeg puta. Ali ni tada to nije bilo tono.

Rijeka nije bila mrtvaka vrea za mene. Niti za ikoga od nas.

Naula sam glasine da je od poetka zime do proljea u rijeci pronaeno pet utopljenika ije je leeve rijena struja nanijela u zarasli pliak iza grada. Svi su govorili o tome kao da govore o diktatorovim bolestima. Odmahivali su glavama i pritom bi se najeili od straha. I Kurt. Kurt je u grmlju blizu klaonice vidio nekog mukarca. Radnici su imali stanku za odmor i otili su u veliku halu da se ugriju. Kurt nije otiao s njima jer nije elio gledati kako piju krv. Hodao je gore-dolje po dvoritu i gledao u nebo. Kad se okrenuo, zauo je glas. Glas ga je zamolio da mu da odjeu. Kad je glas zautio, Kurt je u grmlju ugledao mukarca obrijane glave. Na sebi je imao samo zimsko donje rublje. Tek nakon stanke, kad su radnici ponovo stajali u jarku, iz kojeg su im virile samo glave, Kurt je otiao u grmlje. Pomokrio se, skinuo hlae i koulju i ostavio ih u grmlju. Mukarac obrijane glave nestao je. Predveer, kad je Kurt jo jednom proao pokraj grmlja, odjee vie nije bilo. Policija i vojska pretraile su cijeli kraj. Sljedeeg su jutra pretraili i selo. Radnici na poljima uljane repice rekli su im da su iza klaonice vidjeli zatvoreniku kapicu. Mukarac je vjerojatno te iste veeri zavrio mrtav u rijeci, rekao je Kurt. Samo se nadam da nije jedini iji su le pronali, jer je na sebi imao moju odjeu. U ustima sam imala gorak okus. Uvjebala sam odabrati kamenje za tri lea u rijeci. Moda i za njega. No moda on nije bio jedan od njih.
41

to i debeli rjenici. Cijelo radno vrijeme provodila sam za pisaim stolom. Rijetko sam odlazila u tvornike hale. A eljezni strojevi i moji rjenici nisu imali veze jedni s drugima. Tehniki crtei izgledali su mi kao neto to je dogovoreno izmeu limenih ovaca i radnika koji su radili u smjenama: radnika u dnevnoj smjeni, radnika u nonoj smjeni, predradnika, najboljeg radnika, pomonog radnika. Za ono to su izraivali, radnicima nije trebao naziv. Radei su ostarjeli, ako prije toga nisu pobjegli ili se mrtvi sruili. Izmeu korica rjenika nalazila su se sva imena za tvornike strojeve. Ali te mi rijei nisu nita govorile, svijet kotaia i vijaka nije bio moj svijet.

U tvornici sam prevodila naputke za hidrauline strojeve. Za mene su strojevi bili isto

vie ne ide. Majka kae: Bez budilice nema jutra. Majka umata budilicu u novine. alje dijete da odnese budilicu uraru Toniju. Urar Toni pita: Do kad je treba popraviti? Dijete kae: Bez budilice nee svanuti jutro. Zatim je svanulo. Majka se budi oko podneva i alje dijete uraru po budilicu. Urar Toni stavlja u zdjelicu rastavljenu budilicu i kae: Moete je baciti. Na putu kui dijete posee u zdjelicu i guta najmanje kotaie, najkrau polugu, najtanji vijak. Zatim drugi po redu najmanji kotai... Otkad je Tereza dobila haljinu na cvjetove, svaki je dan poela dolaziti u moj ured. Nije htjela ui u Partiju. Moja svijest jo nije dovoljno razvijena, rekla je na sastanku, a osim toga previe psujem. Svi su se smijali, rekla je Tereza. Ja mogu odbiti ui u Partiju jer je moj otac u tvornici bio na visokoj funkciji. On je izlio sve kipove u gradu. Sada je star. Vidjela sam ogoljeli krajolik naTerezinu licu, na njenim jagodinim kostima, u njenim oima i oko usta. Gradsko dijete koje je, dok je govorilo, mahalo rukama. Tamo gdje je u meni bila praznina, Tereza se nikada nije usudila ui. Moda samo jednom kad sam joj se bez nekog posebnog razloga svidjela. Moda zato to moje geste nisu otkrivale ono to mislim. Ni moje rijei. Ono to mislim mogle su otkriti samo one rijei za koje smo se Edgar, Kurt, Georg i ja dogovorili da emo ih upotrebljavati u pismima. Druge su rijei, kojih su znaenje dogovorili radnici i limene ovce, jo uvijek ekale u rjenicima da se njima ponem koristiti. Te sam rijei napisala i u pismima Edgaru, Kurtu i Georgu: matica, elastini dra, uljebljivanje.

Budilica je stala odmah iza ponoi. Majka se probudila oko podneva. Navija sat, ali on

Cipele, rekla bi, i pritom je mislila samo na cipele. Kad bi vjetar zalupio vratima, psovala je isto tako runo kao kad bi netko poginuo pri pokuaju bijega. Zajedno smo jele i Tereza mi je na papirie ispisivala psovke: Tereza bi se smijala do suza. Pritom me gledala oekujui da u se i ja poeti smijati. Na papiriima koje je ispisivala vidjela sam iznutrice zaklanih ivotinja. Pozlilo mi je i nisam vie mogla jesti. Morala sam joj ispriati sve o Loli. Tereza je poderala papirie sa psovkama. I ja sam bila u velikoj dvorani, rekla je Tereza, svi smo morali prisustvovati.

Tereza je uvijek govorila o bezazlenim stvarima. Priala je puno, a razmiljala malo.

Svaki smo dan zajedno jele, a Tereza je svaki dan imala drugu haljinu. Haljinu s uzorkom na rue obukla je samo jednom. Nosila je odjeu iz Grke i Francuske. Pulovere iz Engleske i traperice iz Amerike. Imala je i puder, ru i nakit iz Turske. I fine najlonske arape iz Njemake. ene iz ureda nisu voljele Terezu. Na njihovim se licima vidjelo to misle kad je gledaju. Mislile su: Isplatilo bi se pobjei zbog svega onoga to je Tereza nosila. Bile su joj zavidne i istovremeno su bile tune. Pjevale bi nakrivljenih vratova:
Onoga tko voli i ostavlja Bog e kazniti Bog e ga kazniti ubodom kukca 42

umom vjetra prainom zemlje. Pjevale su melodiju za sebe i za svoj bijeg. Ali prokletstvo pjesme bilo je namijenjeno Terezi. Ljudi u tvornici jeli su ukastu slaninu i tvrd kruh. Tereza je svojim debelim prstima na moj pisai stol slagala jedan na drugi male sendvie od tanko narezana kruha, unke i sira. Rekla je: Slaem ti male vojnike tako da barem neto pojede. Palcem bi i kaiprstom sa stola uzela sloene hrpice od sendvia, okrenula se i stavila ih u usta. Pitala sam: Zato ih zove malim vojnicima? Tereza je rekla: Pa zovu se tako. Ono to je Tereza jela bilo je u skladu s njenom osobom. Imalo je pomalo okus na njena oca. On je takvu hranu naruivao u partijskoj kantini. Svaki mu tjedan takvu hranu dovoze kui, rekla je Tereza. Moj otac uope ne mora kupovati namirnice, obilazi svoje spomenike i pritom nepotrebno nosi torbu za namirnice. Pitala sam je: Ima li tvoj otac psa?

put. Zanimalo me kako izgledaju. Pitala su: Tko si ti? Rekla sam: Jedna prijateljica. Na trenutak sam se trgnula, jer sam osjetila da to nije istina. Djeca imaju tamnoplave usne i prste. Kad se olovka u boji osui, rekla su djeca, onda pie sivo. Kad su je navlaili pljuvakom, pisala je plavom bojom, tamnom kao no. Mislila sam: To je prvi put da vidim djecu, jer sam prvi put ovdje bez nekih primisli i jer nita nisam zaboravila. No neto sam ipak eljela zaboraviti: smrt luaka pokraj fontane.

Krojaicina su djeca rekla: Naa je majka kod jedne muterije. Vidjela sam djecu prvi

Mukarac s crnom leptir-kravatom leao je mrtav na ploniku, na mjestu gdje je godinama stajao. Ljudi su se gurali oko njegova mrtvog tijela. Uveli je buket bio zgaen. Kurt je rekao: Luaci u gradu ne umiru. Kad se srue mrtvi, na njihovo mjesto dolazi drugi luak, iz asfalta izroni netko tko je isti kao i on. Mukarac s crnom leptir-kravatom pao je. Iz asfalta su izronili policajac i straar. Policajac je rastjerivao okupljene ljude. Oi su mu ljutito sijevale, sav se zapjenio od deranja. Doveo je i straara, koji je bio naviknut na to da ljude gura i udara. Straar je stao pored nogu mrtvaca i gurnuo ruke u depove kaputa. Kaput je mirisao na novu tkaninu, na mjeavinu soli i ulja, kako miriu impregnirane tkanine kakve se prodaju u duanima. Rukavi na kaputu bili su mu prekratki, kao i na svim uniformama kakve su straari nosili. Straarev kaput bio je ovdje. I njegova je kapa bila ovdje. Samo su oi ispod kape bile odsutne. Moda su ga sjeanja na djetinjstvo prikovala uz tijelo ovog mrtvaca. Moda je u tom trenutku mislio na svoje selo. Moda je pomislio na oca kojega ve dugo nije vidio. Ili na djeda koji je odavno umro. A moda i na majino pismo u kojem mu je pisala o svojim bolestima. Ili je pomislio na brata koji je, otkada je on otiao od kue i postao vojnik, morao na pau tjerati ovce crvenih nogu. Usta straara bila su prevelika za ovo doba godine. Bila su otvorena jer zimi nije bilo zelenih ljiva da ih njima napuni. Pored mrtvaca, koji je nakon toliko godina ekanja ponovo susreo svoju enu, straar nije mogao batinati ljude. Krojaicina djeca ispisivala su olovkom u boji, tamnoplavom kao no, svoja imena stoti put na list papira. Svaala su se oko mjesta na papiru. Svaala su se i vrijeala potiho: Smrdi po luku. Stopala su ti ravna. Ti ima krive zube. A ti ima djeje gliste. Pod stolom nogama nisu mogli dosei pod. A na stolu su se olovkama boli po rukama. Ljutnja na njihovim licima bila je jednaka zagrienoj ljutnji odraslih. Pomislila sam: Dok njihova majka kasni, oni odrastaju. to e se dogoditi ako odrastu za etvrt sata, ustanu od
43

stola, gurnu stolac stranjicama i odu? Kako u rei krojaici, kad doe kui i stavi klju na stol, da njena djeca vie ne trebaju klju? Kad nisam gledala djeja lica, nisam mogla razlikovati njihove glasove. U zrcalu sam vidjela svoje lice i velike oi nekoga tko nije postojao. Te oi nisu imale razloga gledati me. Krojaica se vratila, stavila je kljueve na komodu sa zrcalom, a karte i smotani krojaki metar na stol. Rekla je: Jedna moja muterija ima prijatelja koji trca do stropa. Njen mu ne zna da su mrlje na stropu iznad kreveta od sperme. Izgledaju poput mrlja od vlage. Juer je njen prijatelj nakon none smjene doveo sa sobom svojeg bratia. Po kii su se popeli na krov i traili puknute crepove. Dva su crijepa bila napuknuta, ali ne iznad kreveta. Brati je rekao: Ako pue vjetar kad pada kia, tada kia pada ukoso i krov curi. Mu moje muterije htio je ponovo obijeliti strop. Nagovorila sam ga da prieka do proljea, rekla je krojaica. Znate, rekla sam mu, kad ponovo padne kia, krov e opet prokinjavati. Krojaica je pomilovala dijete po kosi. Drugo je dijete naslonilo glavu o njenu ruku i ekalo da pomiluje i njega. No njegova je majka otila u kuhinju i donijela au vode. Male moje krtice, rekla je, nemojte stavljati u usta te olovke u boji, otrovne su, navlaite ih u vodi. Kad je uzela list praznog papira, dijete koje je milovala ispruilo je ruku, ali ona je list ponovo poloila na stol. Prijatelj moe na svojoj kiti nositi do pola napunjenu kantu vode, rekla je krojaica, jednom mi je to pokazao. Opomenula sam svoju muteriju. Njen prijatelj dolazi s juga, iz Scornicestija. Najmlai je od jedanaestero djece. Samo ih je estero preivjelo. S takvim nema sree. I Terezi sam prorekla gips na ruci. Vas dvije ste vrlo razliite, rekla je krojaica, ali to ponekad moe biti dobro. Svi koji me poznaju vjeruju mi.

otvorena velika vrata. Sunce je mlijenom svjetlou obasjavalo dvorite. Voda u kanti bila je zaleena. Mukarac je okrenuo kantu iznad uleknua u tlu i nogom stao na nju. Kad je kantu podigao, na podu je, zaleen u ledenoj kugli, stajao takor. Tereza je rekla: Kad se led otopi, pobjei e. Mukarac je utke nestao u nakrivljenoj kuici. Velika su vrata zakripala i iza njih je nestala blijeda sunana svjetlost. Kad je Tereza prestala psovati, upitala sam: Je li i rijeka tako zamrznuta? Postavljala sam puno pitanja na koja Tereza nije odgovarala. Neka sam pitanja ponovila. A neka vie nikad nisam postavila, jer sam ih i sama zaboravila. Bilo je i pitanja koja nisam zaboravila, ali ih vie nisam postavljala, jer Tereza nije smjela primijetiti da su mi bila vana. ekala sam povoljnu priliku da ih postavim. No kad se takva prilika ukazala, nisam bila sigurna je li to doista ona prava. Pustila sam da proe jo neko vrijeme i da Tereza zaboravi ono to sam je pitala. Ali tako sam propustila sve prilike, ne samo one pogodne. Morala sam ponovo ekati na drugu povoljnu priliku. Na neka pitanja Tereza nije odgovorila jer je previe priala. Njeno neprestano prianje nije joj doputalo da razmisli. Tereza nije mogla rei: Ne znam. Kad je to morala rei, otvorila bi usta i rekla neto deseto. Tako ni u proljee, kad me je kapetan Pjele ponovo pozvao na sasluanje, nisam znala obilazi li Terezin otac sa psom svoje spomenike. Bojala sam se da e kapetan Pjele doi i u tvornicu. Odmah nakon poziva odnijela sam knjige iz ljetnikovca u Terezin ured. Smijui se i priajui s kolegama, Tereza je stavila kutiju u ormar pored sebe. Nije pitala to je u kutiji. Tereza je uzela kutiju s povjerenjem kakvo ja prema njoj nisam imala.

Mukarac je s kantom vode u ruci izaao iz nakrivljene kuice na ulicu. Ostavio je

U ulici nakrivljenih kuica bilo je prvih muha to su sletjele na zidove. Narasla trava bila je arke zelene boje. Mogao si vidjeti kako raste. Svaki dan poto bismo se Tereza i ja vratile iz tvornice trava je bila za pedalj via. Pomislila sam: Trava na ulici raste bre od drugog cvijeta ciklame u uredu kapetana Pjelea u vrijeme Georgova sasluanja. A izmeu kua raslo je tako ogoljelo drvee da bih na svakom koraku prestraeno zastala pred njegovim sjenama. Sjene na podu izgledale su poput rogova.
44

Radni je dan zavrio. Oi nam se jo nisu naviknule na bljetavo sunce. Grane drvea bile su gole. Na nebu iznad Terezine i moje glave jurili su oblaci. Tereza je bila bezbrina i poela je divljati poput djeteta. Ispod drveta, Tereza je tako dugo podizala i sputala glavu dok se njena sjena nije poela dodirivati sa sjenama grana to su izgledale poput rogova. Na tlu je nastala sjena ivotinje. Tereza se leima naslonila na tanko deblo stabla i zatresla ga. Rogovi su se njihali, odvojili se od ivotinje, a zatim se ponovo s njom spojili. Dok je Tereza njihala glavom, ivotinja se odmaknula od rogova, a zatim se opet s njima spojila. Kad je prola zima, priala je Tereza, masa ljudi krenula je u etnju gradom uivajui u prvom suncu. Seui se, ugledali su nepoznatu ivotinju kako polagano ulazi u grad. Hodala je, iako je mogla letjeti. Tereza je, gurnuvi ruke u depove kaputa, rairila otvoreni kaput poput krila. Kad se nepoznata ivotinja pribliila velikom trgu u sreditu grada, poela je mahati krilima, rekla je Tereza. Ljudi su poeli vritati i od straha su pobjegli u kue. Samo su dva ovjeka ostala na ulici. Nisu se poznavala. Rogovi nepoznate ivotinje odletjeli su s njene glave i sletjeli na balkonsku ogradu. Gore, na jarkom sunanom svjetlu, rogovi su svijetlili kao crte dlana. Oboje su na tom dlanu vidjeli cijeli svoj ivot. Kad je nepoznata ivotinja ponovo zamahnuta krilima, njeni su rogovi odletjeli s balkonske ograde i sletjeli na njenu glavu. Nepoznata je ivotinja, polagano hodajui suncem obasjanim ulicama bez ljudi, izila iz grada. Kad je otila, ljudi su izili iz nepoznatih kua u koje su se sklonili. Vratili su se svojem uobiajenom ivotu. Ali na licima im je ostao strah. Taj im je strah izobliio lica. Ljudi vie nikada nisu imali sree. Ono dvoje su se vratili svojem ivotu i izbjegli sve nevolje. Tko su bili to dvoje? pitala sam. Bojala sam se da e Tereza rei: Ti i ja. Brzo sam joj pokazala rascvjetani maslaak kraj njene cipele. Ali Tereza je osjetila isto kao i ja da smo nas dvije mogle biti zajedno samo ondje gdje nije bilo tajni. Za nas dvije nisu se mogle upotrijebiti rijei kao ti i ja. Tereza je zakolutala sitnim oima i rekla: Tko su bili to dvoje Neemo nikada saznati. Tereza se sagnula i otpuhnula pahulje sa stabljike maslaka. Nisam znala na to je mislila dok su pahulje iz bijele kugle lebdjele zrakom. Zakopala je kaput i prekinula priu o nepoznatoj ivotinji. utke je krenula. A ja sam se osjeala tako kao da moram jo malo ostati i rei Terezi da joj ne vjerujem. Tereza se, odmaknuvi cestom, okrenula, i mahnuvi mi, nasmijala. Jednu ulicu dalje traile smo etverolisnu djetelinu. Bila je premekana da bi se mogla preati. Ali njeni su listovi bili obrubljeni bijelom linijom. Neu ih preati, rekla je Tereza, treba mi samo srea koju donose. Tereza je htjela stabljiku djeteline, a ja sam htjela saznati pravo ime biljke: trolist. Rukama smo pretraile komadiak tla na kojem je rasla djetelina. Ali onu jednu stabljiku, koja ima etiri, umjesto tri lista, nala sam ja. To je zato jer ne trebam sreu, rekla sam Terezi. Mislila sam na ruke sa est prstiju.

Dok majka remenjem svojih haljina vee dijete za stolac, ispred prozora stoji vraje dijete. Na ruci su mu jedan pored drugog izrasla dva palca. Vanjski mu je palac manji od unutarnjeg. Vraje dijete u koli ne moe lijepo pisati. Uitelj mu ree vanjske palce i stavlja ih u staklenku sa piritom. U jednom razredu nema djece, samo dudovi svilci. Uitelj stavlja staklenku u kojima su palci u razred s dudovim svilcima. Djeca moraju svaki dan brati lie s drvea u selu da bi nahranili dudove svilce. Dudovi svilci deru samo murvino lie. Dudovi svilci deru murvino lie i rastu, a djeca gledaju palce u piritu i vie ne rastu. Sva djeca u selu manja su od djece u susjednom selu. Uitelj zato kae: Palcima je mjesto na groblju. Vraje dijete mora nakon kole s uiteljem otii na groblje i pokopati palce. Ruke vrajeg djeteta preplanule su od branja lia po suncu. Samo mu se na akama vide dva bijela oiljka nalik na riblji kostur.
45

Nee mi donijeti sreu ako si je ti nala. To je tvoja srea. Ja u to ne vjerujem, rekla sam, a budui da ti vjeruje, tebi moe pomoi. Tereza je uzela djetelinu. Hodala sam jedan korak iza Tereze i u ritmu naih koraka ponavljala rije trolist sve dok rije nije postala besmislena, a ja se nisam umorila. Tereza i ja dole smo u glavnu ulicu, koja je bila asfaltirana. Tu i tamo je iz pukotine u asfaltu izbila suha vlat trave. Tramvaj je, polagano vozei, cvilio, kamioni su jurili, a kotai su im se okretali podiui oblake praine. Straar je podigao kapu iznad glave, napuhao obraze, a zatim glasno ispuhao zrak napuivi usne kao da e mu popucati. Na elu je imao vlane, crvene tragove od kape to mu se urezala u kou. Pratio nas je pogledom i cokui jezikom zurio nam u noge. Tereza ga je zadirkivala oponaajui njegov hod; hodala je kao da je cijeli svijet njen. Meni je bilo hladno i mogla sam hodati jedino onako kao to su svi drugi u ovoj zemlji hodali. Ja sam osjeala razliku izmeu ove zemlje i svijeta. Ta je razlika bila vea od one koja je postojala izmeu mene i Tereze. Ja sam predstavljala ovu zemlju, ali Tereza nije predstavljala onaj drugi svijet izvan nje. Ona je predstavljala ono za to su ljudi u ovoj zemlji mislili da je svijet u koji su eljeli pobjei. Tada sam jo uvijek mislila da u zemlji gdje nema straara ljudi hodaju drugaije nego u ovoj zemlji. Ondje gdje se smije razmiljati i pisati, pomislila sam, moe se i drugaije hodati. Preko puta, na uglu, moj je frizer, rekla je Tereza. Uskoro e zatopliti, doi, mogle bismo obojiti kosu. Ja sam pitala: U koju boju? Ona je rekla: U crveno. Ja sam pitala: Danas? Ona je rekla: Odmah. Ja sam rekla: Ne, danas ne. Lice mi je gorjelo od uzbuenja. Silno sam eljela crvenu boju kose. A za pisma u, mislila sam, posuditi par vlasi od krojaice. Bila je svjetlokosa kao i ja, samo je imala dulju kosu od mene. Jedna vlas bit e dovoljna za dva pisma, mogu je prerezati napola. Ali uzeti neprimjetno vlas od krojaice bilo bi tee nego neto zaboraviti kod nje. Kod krojaice je u kadi ponekad bilo kose. Otkad sam stavljala vlasi u pisma, poela sam primjeivati takve stvari. No kod krojaice je u kadi bilo vie stidnih dlaka nego kose.

Tereza je stajala na suncu praznih ruku. Pruila sam joj djetelinu s etiri lista. Rekla je:

ivjela sam kao podstanarka kod jedne starije gospoe. Zvala se Margit i bila je Maarica iz Pete. Nju i njenu sestru nanio je u ovaj grad rat. Sestra joj je umrla i bila pokopana na mjesnom groblju gdje sam na nadgrobnim ploama vidjela lica ivuih. Kad je rat zavrio, nije imala novca da se vrati u Petu. Poslije su se zatvorile granice. Samo bih bila skrenula pozornost na sebe da sam se tada pokuala vratiti u Petu, rekla je gospoda Margit. Otac Lukas tada mi je rekao da ni Isus nije ivio kod kue. Gospoa se Margit nasmijeila, ali njene oi nisu odraavale one to je govorila: Dobro mi je ovdje, u Peti ionako vie nikoga nemam. Gospoda Margit govorila je njemaki pjevuei. Ponekad bi mi se inilo da e, kad izgovori sljedeu rije, poeti pjevati. No za takvo to njene su oi bile prehladne. Gospoda Margit nikada nije priala o tome zato su ona i njena sestra dole u ovaj grad. Priala je jedino o mojics, ruskim vojnicima koji su doli u grad, ili od kue do kue i svima oduzimali rune satove. Mojics su podizali ruku do uha, oslukivali tiktakanje sata i smijali se. Nisu znali proitati koliko je sati. Nisu znali da se satovi, kad stanu, moraju naviti. Kad satovi stanu, Rusi kau Gospodin i bace ga. Mojics su bili ludi za satovima, nosili bi po deset satova na jednoj ruci, rekla je gospoa Margit. Svakih bi nekoliko dana jedan od njih gurnuo glavu u koljku zahoda, priala je, a drugi bi pustio vodu. Tako su prali kosu. Njemaki su vojnici za razliku od ruskih bili tip-top. Dok je priala o njemakim vojnicima, crte lica gospoe Margit tako su omekale da joj se na obrazima na asak pojavio traak njene djevojake ljepote. Gospoa Margit svaki je dan ila u crkvu. Prije jela pribliila bi se zidu na kojem je visio Isus na kriu i napuila bi usne. Proaputavi neto na maarskom, poljubila bi eljeznog Isusa na kriu. Ustima nije mogla dosei Isusovo lice. Poljubila bi ga svojim maarskim poljupcem na jedno mjestu na trbuhu koje je prekrivala tkanina zavezana oko njegovih
46

bokova. Na tom mjestu tkanina je bila zavezana u vor, koji je strio, pa kad bi gospoda Margit poljubila Isusa, nosom nije doticala zid. Samo kad bi gospoa Margit bila ljutita i poela bacati krumpire, koje e kasnije oguliti za jelo, iz jedne drvene kutije o zid, zaboravila bi na svog Isusa i poela psovati maarski. Prije nego to je stavila kuhane krumpire na stol, ljubei Isusa na mjestu prekrivenom tkaninom, okajala bi sve svoje grijehe. Ponedjeljkom bi ministrant tri puta kratko pokucao na njena vrata. Ona bi ih odkrinula, a ministrant bi joj pruio vreicu brana, veliki pladanj i bijelu krpu na kojoj je zlatnim i srebrnim nitima na sredini bio izvezen kale. Predavi joj sve, praznih bi se ruku naklonio, a gospoa Margit zatvorila bi vrata. Gospoa Margit od brana bi i vode umijesila tijesto za hostije i razvaljala ga preko cijelog stola tako tanko kao da je najlonska arapa. Zatim bi okruglim limom u tijestu urezala hostije. Tijesto koje je ostalo na rubovima stola razvukla bi na novinskom papiru. Kad su se hostije na stolu i ostaci tijesta na novinskom papiru osuili, gospoa Margit posloila bi hostije, jedne preko drugih, na pladanj. Zatim bi pladanj s hostijama prekrila bijelom krpom tako da je izvezeni kale bio na sredini. Pladanj na stolu izgledao je poput mrtvakog sanduka za dijete. Osuene ostatke tijesta gospoda Margit jednim bi pokretom ruke pomela sa stola u staru kutiju za kekse. Gospoa Margit odnijela je pladanj s hostijama, prekriven bijelom krpom, ocu Lukasu u crkvu. Prije nego to bi izila na ulicu, morala je na glavu staviti svoj crni rubac. Gdje li je, do vraga, nestala ta krpa? rekla bi gospoa Margit. Otac Lukas svaki bi joj tjedan dao novac za hostije i tu i tamo crni pulover koji vie nije nosio. Ponekad bi joj dao haljinu ili rubac, koje njegova kuharica vie nije htjela nositi. Od toga je ivjela gospoa Margit i od novca kojim sam joj ja plaala sobicu. Gospoa Margit stavila bi kutiju s keksima pored lijeve ruke dok je itala novine posuene od gospoe Grauberg ili svoj molitvenik. Ne podiui pogled, rukom bi posezala u kutiju za kekse i jela ostatke hostija. Kad bi gospoa Margit predugo itala i pojela previe ostataka hostija, u elucu joj je bilo tako loe da je gulei krumpire morala podrigivati i jo vie psovati. Otkad sam upoznala gospou Margit, rije sveto podsjeala me na bijelo, suho tijesto, to je ukalo u ustima i tjeralo na podrigivanje i psovanje. Gospoa Margit svog je Isusa kupila na jednom kolovoskom hodoau, na brzinu, izmeu izlaza iz autobusa i ulaza u hodoasniku crkvu, izvukavi ga iz vree prepune Isusa na rasprodaji. Isus, kojega je svaki dan ljubila, bio je izraen u kunim radionicama od otpadaka limenih ovaca, koje su radnici krali u tvornicama. Jedino pravedno na tom Isusu na zidu bilo je to da je bio napravljen od materijala ukradenog u tvornici i da je tako prevario dravu. Novac koji su hodoasnici platili za svakog Isusa iz one vree prodavai su nakon hodoaa zapili u krmi. Prozor gospoe Margit gledao je na unutarnje dvorite. U njemu su rasle tri velike lipe, a pod njihovim je kronjama, velik poput sobe, bio zarastao vrt u kojem je rastao slomljeni imir i visoka trava. U prizemlju kue stanovala je gospoa Grauberg, njen unuk i gospodin Feverabend, stariji gospodin crne brade. esto je sjedio na stolcu ispred vrata svojeg stana i itao Bibliju. Unuk gospoe Grauberg igrao se ispod imirova grma, a svakih nekoliko sati gospoa Grauberg pozvala bi ga u kuu: Doi jesti! Njen bi se unuk odazvao pitajui je uvijek isto: A to si skuhala? Tada bi gospoa Grauberg podigla ruku zaprijetivi mu batinama i viknula: Pokazat u ja tebi to e jesti ako odmah ne doe! Gospoa Grauberg preselila se ovamo iz Mondgasse. Nije vie mogla ivjeti u kui u tvornikom naselju nakon to je majka njena unuka u Mondgasseu umrla zbog carskog reza. Dijete nije imalo oca. Kad pogleda gospou Grauberg, nikad ne bi rekla da je ivjela u tvornikom naselju, rekla je gospoa Margit, gospoa Grauberg uvijek se lijepo odjene kad ide u grad. Gospoa Margit takoer je rekla: idovi su ili jako pametni ili jako glupi. Pamet i glupost nemaju veze sa znanjem, rekla je. Neki znaju puno toga, ali to nipoto ne znai da su pametni, drugi pak znaju malo, ali nipoto ne moemo rei da su glupi. Znanje i glupost 47

dolaze samo od Boga. Gospodin Feyerabend zacijelo je vrlo pametan, ali smrdi po znoju. To pak nema nikakve veze s Bogom. Prozor moje sobe gledao je na ulicu. Da bih ula u svoju sobu, morala sam proi kroz sobu gospoe Margit. Nitko me nije smio posjeivati. Budui da me Kurt posjeivao svaki tjedan, gospoa Margit durila bi se na mene sljedea etiri dana. Nije me pozdravljala niti je razgovarala sa mnom. Kad bi ponovo poela sa mnom razgovarati, to je trajalo samo dva dana jer bi tada ponovo doao Kurt. Prva reenica koju bi mi gospoa Margit nakon svakog durenja rekla, bila je: Neu kurvu u kui. Gospoa Margit govorila je isto to i kapetan Pjele: Ako si mukarac i ena imaju to za dati, tada odu u krevet. Ako ti s tim Kurtom ne ide u krevet, onda je to samo gubljenje vremena. Ako se prestanete viati, neete vie jedno drugom morati nita davati, a niti ita uzimati jedno od drugoga. Radije si nadi nekog drugog, rekla je gospoa Margit. Crvenokosi mukarci su nitarije. Taj tvoj Kurt izgleda kao obian Don Juan, nije on nikakav kavalir.

Kurt nije puno drao do Tereze; ne bi joj smjela vjerovati, rekao je i lupio akom o rub stola. Prst mu je bio smrskan, eljezna ipka pala mu je na ruku. Jedan od radnika pustio je ipku da mi padne na ruku, rekao je Kurt. To je bilo namjerno. Jako sam krvario. Jezikom sam polizao krv da mi ne curi u rukav. Kurt je ve popio pola alice aja. Ja sam opekla jezik i ekala da se aj ohladi. Preosjetljiva si, rekao je Kurt. Ostavili su me da krvarim, stajali su pored jarka i gledali kako krvarim. Gledali su me oima lopova. Uplaio sam se da su poludjeli. Da e mi se, u trenutku kad ugledaju krv, poeti pribliavati i da e isisati svu krv iz mene. I da e nakon toga sve poricati. Bili su nijemi poput zemlje na kojoj su stajali. Zbog toga sam brzo polizao krv i progutao je. Nisam se usudio ispljunuti je. A onda me obuzeo bijes, poeo sam vikati. Urlao sam razjapljenih usta. Da im je svima mjesto na sudu, vikao sam, da su kao ivotinje, da mi se gade jer lou krv. Da je cijelo njihovo selo kravlje dupe u koje se naveer zavuku i iz kojeg ujutro ispuu da bi opet mogli lokati krv. Da svoju djecu mame osuenim kravljim repovima u klaonicu i da ih omamljuju poljupcima koji imaju okus krvi. Da bi im se nebesa trebala sruiti na glavu i zgromiti ih. Okrenuli su od mene svoja edna lica. U svojoj odurnoj krivnji bili su nijemi poput stada. Hodao sam kroz hale traei gazu da zamotam palac. U ormariu za prvu pomo naao sam samo stare naoale, kutiju cigareta i ibica i kravatu. U depu jakne naao sam maramicu, omotao je oko palca i zavezao je kravatom. U tom je trenutku stado ulo u halu, rekao je Kurt, ulazili su jedan za drugim kao da nemaju stopala. Vidjele su se samo njihove izbuljene oi. Radnici koji su unutra klali ivotinje pili su krv i pozvali ih da im se pridrue. Ovi su samo odmahnuli glavama. Danas su odmahnuli glavama i odbili piti krv, rekao je Kurt, a sutra e zaboraviti da sam na njih vikao. Navika ih je ponovo pretvarala u ono to doista jesu. Kad je Kurt zautio, neto je zaukalo iza vrata. Kurt je pogledao svoju zamotanu ruku i napeto oslukivao. Rekla sam: To gospoa Margit jede ostatke hostija. Ni njoj ne moe vjerovati, rekao je Kurt, njuka po sobi kad te nema. Ja sam kimnula. Edgarova su i Georgova pisma u tvornici, rekla sam, s knjigama. Nisam htjela priznati da su knjige kod Tereze. Kurtova zamotana ruka izgledala je poput grumena tijesta za hostije. Majka razvlai tijesto za savijau preko cijelog stola. Prsti su joj okretni. Hvataju i vuku tijesto kao da broje novac. Tijesto na stolu polako se pretvara u tanak stolnjak. Neto svjetlucavo nazire se na stolu ispod tankog tijesta: oeva i djedova slika, obojica su iste dobi i mladi. I slika majke i bake koja pjeva; majin je lik puno mlai. Baka koja pjeva kae: Ispod nas je frizer, ali mi u kui nemamo djevojicu, zar ne? Majka pokazuje na mene i kae: Pa tu je, samo je malo narasla.

48

bila zamotana. Rukom je tako jako pritisnuo usta da su mu se nakrivila. Uinilo mi se da se Kurt svom teinom tijela oslonio na kut usana. Pogledala sam sliku na zidu: predstavljala je enu koja je gledala kroz prozor. Na sebi je imala zvonoliku haljinu do koljena, a u ruci je nosila suncobran. Lice i noge bile su joj zelenkaste boje, kao kod tek umrlog ovjeka. Kad me Kurt posjetio prvi put u toj sobi i vidio sliku, rekla sam: enina me koa podsjea na Loline usne resice; i one su bile ovako zelenkaste kad su Lolu izvadili iz ormara. Ljeti mi je uspijevalo ne obraati pozornost na mrtvaki zelenkastu boju na slici. Kronje drvea u vrtu, koje su dodirivale prozorsko staklo, obojile bi svjetlost to je ulazila u sobu i iz sobe istisnula boju smrti. Kad je granje ogoljelo, nisam vie mogla podnijeti zelenkastu mrtvaku boju ene na slici. No nisam se mogla prisiliti da sliku skinem jer sam barem toliko dugovala Loli. Skinut u sliku, rekao je Kurt, i staviti je na stolac. Ne, rekla sam, to nije Lola. Sretna sam da nije Isus. Ugrizla sam se za usne, a Kurt je pogledao sliku. Oslukivali smo. Iza vrata se ulo kako gospoda Margit razgovara naglas sama sa sobom. Kurt je pitao: to kae? Slegnula sam ramenima. Moli ili psuje, rekla sam. I ja sam kao i oni pio krv u klaonici, rekao je Kurt. Pogledao je kroz prozor na ulicu: Sad sam i ja sukrivac. Po drugoj strani ulice trao je pas. Uskoro e doi i mukarac sa eirom, rekao je Kurt, prati me kad god sam u gradu. Naiao je neki mukarac. Nije onaj koji mene prati. Moda bih mogla prepoznati psa, rekla sam, ali odavde ne vidim dobro. Traila sam Kurta da mi pokae ranu. Ti i tvoje vapsko pekmezasto suosjeanje, rekao je. Ti i tvoj upaki strah, rekla sam. Iznenadili smo jedno drugo to smo jo uvijek mogli izrei takve uvrede. Ali tim se rijeima nismo mogli meusobno povrijediti, jer u njima nije bilo mrnje. Nae su rijei izraavale samo suosjeanje. A umjesto bijesa, smetenu sreu da smo nakon dugo vremena uspjeli smisliti neku psovku. Pitali smo se hoe li Edgar i Georg, kad dodu ponovo u grad, imati dovoljno snage za psovke i vrijeanje. Kurt i ja glasno smo se smijali u sobi, kao da e nas taj smijeh pribliiti prije nego to izgubimo kontrolu nad vlastitim licima. Prije nego to oboje pokuamo smiriti trzaje straha u kutovima naih usnica. Dok smo se smijali, gledali smo se u usta. Znali smo da e nas onaj drugi, u trenutku kad uspije svladati trzaje straha na usnicama, ostaviti na cjedilu. Isto bi se dogodilo i ako ne bi uspio prikriti strah. To se i dogodilo. Povukla sam se u sebe oslukujui otkucaje vlastitog srca i za Kurta vie nisam postojala. U mojoj hladnoi vie nisam mogla smisliti nikakvu psovku niti ita drugo. Hladnoa u vrcima mojih prstiju svaki se as mogla pretvoriti u agresiju. Ispod prozora prolazio je netko sa eirom na glavi. Mislim da bi ti rado bio njihov, rekla sam, ali ti si samo porezao prst. Ti lizne krv s prsta, a oni piju svinjsku krv.

Sjedila sam, iscrpljena, i pekle su me oi. Kurt je podboio glavu na ruku koja mu nije

Iza naslova stajao je usklinik. Potraila sam vlas kose u preklopljenom listu papira, a zatim i u omotnici pisma. Nije je bilo. Tek sam u drugom naletu strave shvatila da je to majino pismo. Nakon reenice u kojoj majka spominje bolove u kriima pisalo je: Baka nou vie ne spava. Samo danju. Zamijenila je dan i no. Djed se ne moe odmoriti. Ne da mu oka stisnuti, a on po danu ne moe spavati. Baka nou pali svjetlo i otvara prozore. Djed gasi svjetlo, zatvara prozore i ponovo lijee u krevet. I tako do jutra. Puklo je i prozorsko staklo. To je od vjetra, kae baka, ali mi joj naravno ne vjerujemo. Tek to izie iz sobe, ve ponovo ulazi. Za sobom ne zatvara vrata. Kad je djed pusti da radi to hoe, vrati se k njemu u krevet. Uhvati ga za ruku i kae: Nemoj spavati, tvoja srana ivotinjica jo nije kod kue. Djed je neispavan, to za ovjeka njegove dobi moe biti opasno. A ja sanjam luake snove: u vrtu pokuavam iupati crvenu perjanicu. Biljka je velika poput metle. Vuem i
49

poteem, ali nikako ne mogu iupati stabljiku. Iz tuka ispadaju sjemenke sline zrncima crne soli. Gledam na pod, ali to su mravi. Ljudi kau da mravi u snu znae krunicu.

kuom i zvala. Glas joj je bio snaan. Nitko nije razumio to je izvikivala. Kad bi netko iziao na dvorite, da vidi tko to vie, ona bi se okrenula i otila. Majka ju je traila po selu, ali je nije mogla nai. Djed je bio bolestan i majka se brzo morala vratiti kui. Kad se baka koja pjeva kasno u noi vratila, majka ju je upitala: Gdje si bila? Baka koja pjeva odgovorila je: Kod kue. Bila si u selu, rekla je majka, ovo ovdje je tvoja kua. Gurnula je baku na stolac i pitala je: Koga trai po selu? Baka koja pjeva odgovorila je: Svoju majku. To sam ja, rekla je majka. Baka koja pjeva rekla je: Jo me nikad nisi poeljala. Baka koja pjeva zaboravila je cijeli svoj ivot. U svom se sjeanju vratila u djetinjstvo. Imala je obraze starice od osamdeset i osam godina. Ali njeno je sjeanje bilo sjeanje trogodinje djevojice to gricka skute majine pregae. Kad bi se vratila iz sela, bila je zaprljana kao dijete. Otkad vie nije pjevala, stavljala je u usta sve to je nala. Njeno pjevanje pretvorilo se u neprestano hodanje. Nemir u njoj bio je tolik da je vie nitko nije mogao zaustaviti. Kad je djed umro, nije je bilo kod kue. U vrijeme pogreba u sobi ju je uvao brija. Samo bi ometala pogreb, rekla je majka. Kad ve nisam mogao biti na pogrebu, htio sam odigrati partiju aha prije nego to djedov mrtvaki koveg spuste u zemlju, rekao je brija. Ali baka je htjela pobjei. Uvjeravanje nije pomoglo pa sam je poeo eljati. Prolazio sam eljem kroz njenu kosu, a ona je sjedila i sluala zvonjavu. Kad su djedov koveg poloili u zemlju, na oevu su grobu cvale ute kockavice.

Baka koja pjeva pobjegla je u ljeto od kue. Hodajui ulicama, zastala bi pred svakom

u rjeniku. Osjeala sam to bi rije nadkonaan mogla znaiti u ljudskom ivotu, ali ne i u svijetu strojeva. Ispitivala sam inenjere i radnike. Drei u rukama male i velike limene ovce, samo bi razvukli usta. Tada je dola Tereza, izdaleka sam vidjela njenu crvenu kosu. Pitala sam je: Nadkonaan? Rekla je: Konaan. Rekla sam: Nadkonaan. Pitala je: Odakle bih ja to trebala znati? Tereza je nosila etiri prstena. Dva prstena imala su crveni kamen, kao da su ispala iz njene kose. Na stol je poloila novine i ponovila: Nadkonaan?! Moda mi padne na pamet za vrijeme jela. Danas imam puretinu. Izvadila sam slaninu ukaste boje i kruh. Tereza ju je narezala na kockice i od njih sloila dva mala vojnika. Dok smo jele, na njenu se licu pojavila grimasa gaenja. Uegla je, rekla je Tereza, dat u je psu. Pitala sam: Kojem? Ona je izvadila hladnu puretinu i rajice. Kuaj ovo, rekla je i napravila dva mala vojnika. Dok sam ja vakala, ona je ve progutala prvi zalogaj. Odvajala je meso od kosti. Tereza mi je gurnula u usta malog vojnika od puretine i rekla: Pitat u krojaicu za rije nadkonaan.

U opisu jednog hidraulinog stroja naila sam na rije nadkonaan. Nisam je mogla nai

Zbog mojeg je nepovjerenja nestajalo sve to se nalazilo u mojoj blizini. Pokuavala sam uhvatiti istinu i promatrala svoje prste kako je grabe, ali svoju vlastitu ruku nisam poznavala nita bolje od majine ili Terezine ruke. Znala sam o njima jednako malo kao to sam znala o diktatoru i njegovim bolestima, o straarima i prolaznicima ili o kapetanu Pjeleu i psu Pjeleu. Pa ni o limenim ovcama i radnicima, o krojaici i njenu itanju iz karata nisam puno vie znala. A pogotovo ne o bijegu i srei.

50

Na tvornici, visoko na zabatu, koji je bio najblii nebu i najudaljeniji od tla, visjela je parola: Proleteri svih zemalja, ujedinite se. A dolje su prolazile cipele ljudi koji su zemlju smjeli napustiti samo u bijegu. Plonikom su prolazile ulatene i prasne cipele, neke su odzvanjale, a neke se i nisu ule. Osjeala sam da te cipele ele hodati drugaijim putovima i da jednoga dana kao i mnoge druge cipele vie nee hodati ispod ovih parola. Paulove cipele ovuda vie nisu prolazile. Ve ga dva dana nije bilo na poslu. Nestao je i njegova se tajna pretvorila u glasinu. Svi su mislili da znaju kako je umro. U neuspjelom bijegu prepoznavali su i vlastitu elju, koja bi svako toliko nekoga od njih odvela u smrt. Nitko nije odustajao od te elje. Kad su rekli, Paul se vie nikada nee vratiti, mislili su na sebe same. Njihove su rijei zvuale kao rijei gospoe Margit: U Peti vie nikoga nemam. Ali nju je, nakon to je i ona pobjegla, u Peti ipak moda netko ekao. Ovdje, u tvornici, Paula vie nitko nije oekivao, ni sat. Nije imao sree, govorili su, nakon to se vie nikada nije vratio na posao, kao i mnogi prije njega. Svi su oni ekali u redu za bijeg, kao u duanu. Kad je netko bio posluen smru, na red je dolazio sljedei. to je o tome znala mlijena magla, hujanje vjetra ili zvuk kotaa na eljeznikim tranicama? Smrt je bila jeftina poput rupe u poderanu depu: gurne ruku u dep, a nestane cijeli. to je vie ljudi izgubilo ivot u bijegu, to je opsjednutost bijegom onih koji su ostali bila vea. O onima koji su poginuli pri pokuaju bijega aputalo se drugaije nego o diktatorovim bolestima. Diktator bi se jo istog dana pojavio na televiziji i svoj bi govor odmumljao ustrajnou kakvu je imao pri odravanju najduljih govora, kako bi sve uvjerio da je njegova smrt jo daleko. Dok je govorio, ljudi bi mu otkrili neku novu bolest u nadi da e ga ba ta bolest dokrajiti. U tvornici jedino nisu znali gdje je Paul poginuo. Pitali su se to je posljednje vidio. Kukuruz? Nebo? Vodu? Ili unutranjost teretnog vagona?

mora. Oni moraju. ak i kad su ponosni kau: Moja mi je majka morala kupiti nove cipele. I to je tono. I ja se tako osjeam: svake se noi moram pitati hou li doekati sutranji dan. Georgova vlas ispala mi je iz ruke. Na tepihu sam pronala samo svoje vlasi i one gospoe Margit. Brojala sam sive vlasi kao da u tako otkriti koliko je puta gospoa Margit bila u sobi. Na tepihu nije bilo ni jedne jedine Kurtove vlasi, iako je dolazio svaki tjedan. Nisam se mogla osloniti na vlasi, ali ipak sam ih brojila. A ispod prozora prolazio je netko u eiru. Otrala sam do prozora i nagnula se preko prozorske daske. Bio je to gospodin Feyerabend. Prolazio je ispod prozora vukui cipele i vadei bijelu maramicu iz depa. Uvukla sam glavu u sobu kao da je bijela maramica mogla osjetiti da se netko kao ja osvre za idovom. Gospodin Feyerabend ima samo svoju Elsu, rekla je gospoa Margit. Jednom sam mu prilikom, dok je sjedio na suncu itajui Bibliju, ispriala da je moj otac bio SS vojnik i da je motikom iskopavao svoj glupi korov, u kojem je bilo najvie iaka. I da je moj otac sve do svoje smrti pjevao pjesme za Fhrera. U dvoritu su cvale lipe. Gospodin Feyerabend promatrao je vrke svojih cipela, ustao i podigao pogled prema drveu. Kad lipe cvatu, postanem zamiljen. Svaki iak u sebi ima mlijeka, pojeo sam vie iaka nego to sam popio lipova aja. Gospoa Grauberg otvorila je vrata. Njen je unuk izaao na ulicu u bijelim dokoljenkama. Na velikim izlaznim dvorinim vratima jo se jednom okrenuo prema baki, a zatim i prema nama dvoje i rekao: Ciao. I ja sam rekla: Ciao. Tek kada smo gospoa Grauberg, gospodin Feyerabend i ja vidjeli jo samo bijele dokoljenke djeteta to se udaljavalo ulicom, vrata su se na stanu gospoe Grauberg zalupila. Gospodin Feyerabend je rekao: Pa ujete kako djeca jo uvijek pozdravljaju kao za vrijeme Hitlera. I gospodin Feyerabend pazio je na rijei. Rije ciao za njega je odgovarala prvom slogu prezimena Ceausescu.

Georg mi je pisao: Djeca ne mogu izgovoriti reenicu bez rijei morati. Ja moram, ti

51

Gospoda Grauberg je idovka, rekao je, ali kae da je Njemica. A vi se bojite, pa odzdravljate. Vie nije sjeo. Uhvatio je kvaku na vratima i otvorio ih. Iz hladne sobe provirila je bijela maja glava. Uzeo je maku u naruaj. U sobi sam vidjela stol, na njemu eir i sat to je tiktakao. Maka je htjela skoiti na pod. Gospodin Feyerabend je rekao: Elsa, idemo u kuu. Prije nego to je zatvorio vrata, rekao je: Ah da, ici!

naglas, kao da razgovaram sama sa sobom. Tereza je dvama prstima drala svoju zlatnu ogrlicu. Nije se micala, da me ne bi ometala dok sam do u detalje priala svoju sumornu priu. 1 jakna, 1 bluza, 1 hlae, 1 najlonske arape, 1 gaice, 1 par cipela, 1 par naunica, 1 runi sat. Bila sam sasvim gola, rekla sam. 1 adresar, 1 preani lipov list, 1 preani list djeteline, 1 kemijska olovka, 1 maramica, 1 makara, 1 ru za usne, 1 puder, 1 ealj, 4 kljua, 2 potanske marke, 5 tramvajskih karata. 1 runa torbica. Sve je bilo popisano u rubrikama na listu papira. Mene kapetan Pjele nije zapisao. Mene e zatvoriti. Ni na jednom popisu nee biti zapisano da sam pri dolasku imala 1 elo, 1 par oiju, 2 uha, 1 nos, 2 usnice, 1 vrat. Edgar, Georg i Kurt rekli su mi da su u podrumu zatvorske elije. U glavi sam sastavljala popis svojega tijela kako bih ga suprotstavila popisu kapetana Pjelea. Stigla sam do vrata. Kapetan Pjele primijetit e da mi nedostaju vlasi. Pitat e me gdje su te vlasi. Prestraila sam se jer je Tereza mogla pitati o kakvim je vlasima rije. Kad netko tako dugo uti kao to sam ja utjela pred Terezom, na kraju sve ispria. No Tereza nije pitala za vlasi. Stajala sam u kutu, posve gola, rekla sam. Morala sam otpjevati pjesmu. Pjevala sam glasom koji ja nisam ula, nita me vie nije moglo povrijediti, odjednom mi je koa postala debela poput palca. Tereza je pitala: Kakvu pjesmu? Ispriala sam joj sve o knjigama iz ljetnikovca, o Edgaru, Kurtu i Georgu. I da smo se upoznali nakon Loline smrti. I zato smo kapetanu Pjeleu morali rei da je ta pjesma narodna pjesma. Oblai se, rekao je kapetan Pjele. Osjeala sam se kao da oblaim ono to je bilo zapisano u rubrikama na listu papira i kao da e list biti prazan kad odjenem sve stvari s popisa. Uzela sam sa stola runi sat i naunice. Uspjela sam odmah zakopati remen sata i bez zrcala pronai rupice u uima. Ispred prozora kapetan Pjele hodao je gore-dolje. Polako sam se oblaila. Mislim da me kapetan Pjele ak i nije gledao. Gledao je van na cestu. Promatrajui nebo izmeu kroanja stabala mogao je lake zamisliti kako izgledam mrtva. Dok sam se oblaila, kapetan Pjele stavio je moj adresar u svoju ladicu od stola. Sada ima i tvoju adresu, rekla sam Terezi. Bila sam sagnuta i vezala vezice na cipelama kad je kapetan Pjele rekao: Jedna je stvar sigurna: onaj tko je uredan, nee doi prljav u nebo. Kapetan Pjele uzeo je etverolisnu djetelinu sa stola. Oprezno ju je drao u ruci. Vjeruje li mi sada da ima sreu to te ja sasluavam? pitao me. Zlo mi je od tolike sree, rekla sam. Kapetan Pjele se smijeio: To to je tebi zlo, nema veze s tim to ima sree. Terezi nisam nita rekla o psu Pjeleu, jer sam pomislila na njena oca. Nisam joj rekla ni da je nakon sasluanja jo uvijek bio lijep, sunan dan. Nisam joj rekla ni to da ne mogu shvatiti kako netko moe tako njihati bokovima i mahati rukama dok hoda kad bi ve u sljedeem trenutku mogao otii Bogu na raun. Niti sam joj rekla da je drvee naslanjalo granje na kue. Ni da se ovo vrijeme otprilike nazivalo ranom veeri. Ni da je u mojoj glavi odjekivao glas moje bake koja pjeva: Zna li koliko lije oblaka otplovilo nekud u bijeli svijet? 52

Ispriala sam Terezi kako izgleda sasluanje. Poela sam priati bez ikakva povoda,

Bog ih je Svevinji izbrojio nijedan mu ne nedostaje. Niti sam joj rekla da oblaci nad gradom vise poput odjee svijetlih boja. Ni da su tramvajski kotai podizali prainu i da su se ljudi u kolima vukli u istom smjeru kao i ja. Ni da su putnici, tek to bi uli, odmah sjeli do prozora kao da su kod kue. Tereza je ispustila ogrlicu iz ruke. to taj ovjek hoe od vas? pitala je. Strah, odgovorila sam.

Tereza je rekla: Ova je zlatna ogrlica dijete. Krojaica je bila tri dana u Maarskoj, turistiki, rekla je Tereza, autobusom je putovalo etrdesetak ljudi. Vodi putuje svaki tjedan. Ima svoje mjesto i ne mora robu prodavati na ulici; on inae ima najvie prtljage. Kad ne poznaje grad, treba ti dva dana da najprije sve proda, a jedan dan da neto kupi. Krojaica je imala dva kovega puna uskih pamunih hlaa. Nisu teke, rekla je Tereza, bar ti ne popucaju lea od noenja kovega. Osim toga, dobro se prodaju, ali po tako niskoj cijeni da se na njima nita ne zaradi. Za pravu zaradu trebalo bi prodati barem jedan koveg kristala. Staklo je skuplje. Ulicama stalno patroliraju policajci. Najbolji se posao napravi po frizerskim salonima, jer tamo policija ne ulazi. ene koje besposleno sjede pod haubama za suenje kose uvijek imaju neto sitnia uza se. Samo im pokae ruke pune gaica ili stakla i one e uvijek neto kupiti. Krojaica je tako zaradila hrpu novca. Zadnji dan kupuje. Najpametnije je kupiti zlato. Zlato se moe lako sakriti i kod kue dobro prodati. ene trguju bolje od mukaraca, rekla je Tereza, dvije treine putnika u autobusu bile su ene. Svaka od njih vraala se kui sa vreicom zlata u onoj stvari. Carinici to znaju, ali nita ne mogu uiniti. Stavila sam ogrlicu preko noi u posudicu s vodom, rekla je Tereza. Dodala sam i puno praka. Nikad ne bih kupila zlatni nakit koji je bio u onoj stvari. Tereza je opsovala i nasmijala se. ini mi se da ogrlica jo uvijek smrdi, jo u je jednom oprati. Osim ogrlice, naruila sam i zlatnu djetelinu. No krojaica je donijela samo dva privjeska u obliku srca za svoju djecu. Ali u jesen, prije negoli zahladi, ide ponovo. Ti nee ii? pitala sam. Pa neu ja valjda vui kovege po gradu i gurati si plastine vreice sa zlatom u pizdu, rekla je Tereza. Vraali su se nou. Krojaica je upoznala carinika. Rekao joj je koje e dane u jesen biti u nonoj smjeni. Krojaica e sasvim sigurno odabrati koji od tih dana. Kad su proli carinu, svi su odahnuli, rekla je Tereza. Zaspali su sa zlatom meu nogama. Samo krojaica nije mogla spavati, boljela ju je ona stvar i morala je na zahod. Voza je rekao: Prava je muka voziti ene. Kad je mjeseina, stalno moraju ii piati.
vrata. Za djecu nije nakit, rekla je krojaica. Djeca ne smiju nositi nakit na ulici. Kupila sam im ga za poslije, tako da me, kad narastu, ne zaborave. Moja muterija, koja ima prijatelja to ostavlja za sobom mrlje od sperme na stropu, bila je s njim u Maarskoj. Ve se na putu onamo spetljala s maarskim carinikom, naravno, iz poslovnih razloga, rekla je krojaica. Ali njen joj je se prijatelj nakon toga osvetio i u hotelu je htio uzeti zasebnu sobu. Soba nije bilo jer je bilo predvieno da bude s njom u sobi. Na kraju je doao u moju sobu. Ja sam bila protiv toga, ali nisam nita mogla uiniti, rekla je krojaica. Dogodilo se to se moralo dogoditi, spavala sam s njim. Jedino sam bila zabrinuta to e biti sa stropom u sobi. istaice sve provjeravaju prije nego to gost napusti sobu. No moja muterija nita nije saznala. Na povratku kui ponovo su sjedili zajedno. Milovao ju je po kosi istovremeno se okreui i gledajui prema meni. Ne bih eljela da mi jednog dana ponovo zakuca na vrata, ne elim izgubiti staru muteriju. Kad smo na carini izili iz autobusa, utipnuo me za ruku. Kako bih ga se rijeila, poela sam oijukati s carinikom, ali takoer iz poslovnih razloga, rekla je

Sljedeeg su dana krojaiina djeca sjedila za stolom s privjescima u obliku srca oko

53

krojaica. Kad u na jesen ponovo putovati u Maarsku, preko granice u smjeti prenijeti i kuhinjski mikser. Ovdje, kod nas, dobro se prodaju. Krojaica me zamolila da Terezi ne ispriam to se dogodilo u hotelu. Uhvatila se za obraz i rekla: Da zna, Tereza vie ne bi nosila ogrlicu. Ionako govori da je ogrlica dijete. Tako je to, rekla je krojaica, kad cijeli dan trguje i nita si ne moe priutiti. Osjea se jadno i pita se vrijedi li jo ita. Kod kue s njim ne bih spavala. Ali ondje sam, nakon cijelog dana crnenja, to zasluila. A i on. Juer me posjetila moja stara muterija, rekla je krojaica, morala sam joj pogledati u karte. Kad me pogleda u oi, zastane mi srce, i u njenim kartama vie nita ne vidim. I taj je put bilo tako pa joj nisam htjela uzeti novac. Silila me da ponovo pogledam u karte. Ali ima stvari koje se ne mogu odmah vidjeti, rekla je krojaica, diu se polagano poput dima i uvlae u ovjeka. Mora priekati nekoliko dana, rekla samo joj. Ali ja sam ta koja mora priekati. Odjednom mi se krojaica uinila odraslom, oputenom i praznom. Oba su djeteta trkarala po sobi s ogrlicama oko vrata na kojima su visjela zlatna srca. Kosa im je leprala. Doimali su se poput dva psia, koja e se, kad narastu, izgubiti sa zvoncima oko vrata koja se nee uti. Krojaici je ostala jo samo jedna ogrlica koju je morala prodati. Nisam je kupila. Kupila sam vreicu s crvenim, bijelim i zelenim crtama na njoj. Unutra su bili bomboni iz Maarske.

Vreicu bombona poklonila sam gospoi Margit, jer sam mislila da e se sigurno veseliti. Pomislila sam i da e sutradan sigurno navratiti Kurt. Bombonima sam unaprijed htjela ublaiti ljutnju gospoe Margit zbog Kurtova dolaska. Gospoda Margit proitala je svaku rije na vreici i rekla: Edes draga istenem - O mili, dragi, Boe! Oi su joj zasuzile. Bile su to suze sree, ali sree koja joj je nanosila bol jer ju je podsjeala na upropateni ivot i na to da je za povratak u Petu prekasno. Gospoa Margit gledala je na svoj ivot kao na opravdanu kaznu. Njen je Isus znao razlog, ali nije joj ga htio rei. Gospoa Margit patila je i zbog toga jo vie voljela svojeg Isusa. Vreica bombona iz Maarske nalazila se na ormariu pored kreveta gospode Margit. Nikad je nije otvorila. Na vreici je neprestano itala rijei na svom materinjem jeziku, kao da ita cijeli svoj ivot koji je propustila. Nikad nije okusila ni jedan bombon jer se bojala da bi joj se bombon otopio u ustima. Majka je nosila crninu ve dvije i pol godine. Jo je uvijek alovala za muem, a sada i za ocem. Dola je u grad i kupila malu motiku. To je za grob i za guste gredice u vrtu, rekla je. Jer kad velikom motikom okopavam korov, otetim i druge biljke. Cini mi se da je nepromiljeno okopavati cvijee istom motikom kojom se ureuje grob. Sve biljke eaju, rekla je, korov je ove godine poeo rano bujati, sjemenje mu ve leti po zraku. Sve je prepuno iaka. Crnina ju je postarala. Sjedila je pored mene poput sjene. Motiku je naslonila na klupu. Vlakovi voze svaki dan, a ti ne dolazi kui, rekla je. Izvadila je slaninu, kruh i no. Nisam gladna, rekla je, jedem tek toliko da imam neto u elucu. Narezala je slaninu i kruh na kockice. Baka i nou luta poljima kao da je divlja maka, rekla je. Imali smo jednom takvu maku koja je cijelo ljeto lovila po poljima, a vratila bi se kui u studenom, kad bi pao prvi snijeg. Majka nije puno vakala, brzo je gutala. Sve to raste, moe se jesti, inae bi baka ve odavno bila mrtva, rekla je. Naveer je uope vie ne traim. Ima toliko puteljaka da me strah lutati poljima. Ali nita se bolje ne osjeam ni kada sam sama u velikoj kui. S bakom, istina, ne mogu razgovarati, ali kad bi se naveer vratila kui, barem ne bih bila sama. Majka vie nije isputala noi iz ruke iako je sve bilo narezano na male zalogaje. Noi joj je trebao da moe neim mahati dok govori. Mak se osipa, rekla je, kukuruz ne raste, a ljive su se na drveu odavno smeurale. Kada kod kue svlaim odjeu, nakon to sam cijeli dan provela u gradu, puna sam crnih modrica. Posvuda se udaram u stvari. I dok hodam uokolo, umjesto da radim, sve mi se stvari ispreuju na putu. A grad je osim toga puno vei od sela.
54

Zatim se majka popela na vlak. Zaulo se promuklo pitanje lokomotive. Kad su se kotai zakotrljali i sjene eljeznikih vagona poele puzati po zemlji, uskoio je kontrolor. Jedna mu je noga jo dugo visjela sa stube na ulazu u vagon.

Ispod murvina stabla nalazio se odbaeni stolac. Suha pletenica od slame strila je iz sjedala. Iznad ograde virile su glave suncokreta, latice se jo nisu rastvorile niti se vidjelo crno sjemenje. Cvjetovi su bili puni i okrugli, poput utih loptica. Moj ih je otac uzgojio krianjem, rekla je Tereza. Na verandi su visjela tri para jelenjih rogova. Ne volim juhu od cvjetae, rekla je Tereza, cijela kuhinja smrdi po njoj. Baka je odnijela tanjur do tednjaka i izlila juhu natrag u lonac. lica u loncu zazveala je kao da je lonac bio pun lica, a ne juhe. Ja sam svoju juhu pojela do kraja. ini mi se da je juha bila dobra. Da sam, dok sam jela juhu, mislila na jelo, sigurno bi mi bila prijala. Ali nije mi bilo ugodno jesti kod Tereze. Terezina baka stavila je pred mene tanjur i rekla: Jedi, onda e jesti i Tereza. Ti sigurno nisi tako razmaena kao ona. Terezi sve smrdi. Smrdi joj cvjetaa, smrdi joj graak i grah, pilea jetrica, janjetina i zeetina. Ja joj esto kaem da njena guzica smrdi. Moj sin se ljuti kad uje da psujem. Kae da ne smijem psovati kad su u kui gosti. Tereza me nije predstavila. Baku moje ime i nije zanimalo, vidjela je da imam usta pa je pred mene stavila tanjur s juhom. Terezin je otac, okrenut leima stolu, juhu iz lonca jeo stojei. Vjerojatno je znao tko sam pa se nije ni okrenuo kad sam ula. Preko lea je pogledao Terezu i rekao: Opet si psovala. Direktor mi nije htio ponavljati tvoje psovke koliko su rune. Misli da te tvoje psovke ne smrde? Sam pogled na tvornicu dovoljan je razlog da ponem psovati, rekla je Tereza. Rukom je zagrabila u zdjelicu s malinama; prsti su joj bili crveni. Njen je otac srkao juhu. Svaki dan smisli neto novo da me povrijedi, rekao je. Krive noge, ravnu stranjicu i male oi Tereza je naslijedila od njega. Otac joj je bio visok, koat i elav. Kad obilazi svoje spomenike, pomislila sam, golubovi mu mogu sletjeti na lea umjesto na spomenik. Dok je srkao juhu, uvukao je obraze, a jagodine kosti podigao do svojih sitnih oiju. Je li doista bio slian spomenicima koje je izlio ili sam samo ja vidjela tu slinost jer sam za to znala? Na trenutak mi se uinilo da su njegov vrat i njegova ramena, a na trenutak da su njegovi palci i ui od eljeza. Iz usta mu je ispao komadi cvjetae. Bijel, poput zuba, komadiak cvjetae zalijepio mu se na jaknu. I da je malen i debeo, pomislila sam, s takvom bi bradom izlio sve te spomenike. Tereza je prebacila teinu na jednu nogu, a zatim je zdjelu s malinama stavila pod ruku. Otile smo u njenu sobu. Uska vrata u zidu sobe bila su oblijepljena tapetom. Tapeta je prikazivala umu u jesen, breze i potoi. Na stablu jedne breze nalazila se kvaka. Potoi nije bio dubok, vidjelo mu se dno. Jedini kamen koji je leao na umskom tlu izmeu stabala bio je vei od dva kamena u potoiu. Nebo se nije vidjelo, ni sunce, ali je uma bila proeta svjetlou i puna utog lia. Takvu tapetu jo nisam vidjela. Iz Njemake je, rekla je Tereza. Usta su joj od malina bila krvavocrvene boje. I zdjela na stolu bila je iste boje. Pored zdjele nalazila se ispruena ruka od porculana. Na svakom prstu bilo je Terezina prstenja. Preko hrpta ruke i dlana bile su prebaene Terezine ogrlice, meu njima i one koje je kupila od krojaice. Bez nakita, ruka na stolu izgledala bi kao slomljeno stablo. Ali nakit je svojim bljetavilom odavao sav oaj onoga koji ga je nosio, oaj kakvim nijedno stablo i nijedan list u prirodi ne bi zraio. Vrkom prsta prola sam po brezinu deblu na kojem se nalazila kvaka, pritisnula kvaku i nastavila dalje. eljela sam neprimjetno dotaknuti kamen na umskom tlu. Pitala sam: Kamo vode ova vrata s brezom? Tereza je rekla: Iza ormara moje bake. Jedi, rekla je Tereza, inae u sve maline pojesti sama. Koliko je godina tvojoj baki? pitala sam. Moja je baka iz jednog sela na jugu zemlje, rekla je Tereza. Zatrudnjela je u vrijeme branja lubenica, ali nije znala s kim. U selu su joj se svi izrugivali. Zbog toga je odluila popeti se na vlak i otputovati. Bolio ju je zub. Vlak je
55

vozio samo do kolodvora u ovom gradu, jer dalje nije bilo tranica. Sila je s vlaka. Otila je prvom zubaru kojega je uspjela pronai i ostala kod njega. Zubar je bio stariji od nje, rekla je Tereza. On je imao novaca, a ona samo svoju tajnu. Nije mu rekla da je trudna. Nadala se da e zubar misliti da se radi o prijevremenom porodu. Moj se otac stvarno rodio kao nedonoe. Zubar ju je posjetio u rodilitu. Donio joj je i cvijee. Onog dana kad je izlazila iz bolnice nije doao. Uzela je taksi da se s djetetom vrati kui. Zubar je nije pustio u kuu. Dao joj je adresu jednog oficira. Ovaj ju zaposlio kao slukinju. Oficir joj je godinama dolazio nou u sobu. Moj se otac pravio da spava. Shvatio je zato ima sve to imaju i oficirova djeca. Oficira je smio zvati ocem samo kad ga nitko ne bi uo. Smio je jesti za istim stolom s drugima. Jednog dana, kad se oficirova ena izderala na moju baku jer nije dobro oprala ae, moj je otac rekao: Tata, molim te au vode. Oficirova ena pogledala je najprije dijete, a zatim supruga. Isti ti, rekla je. Izbila je mojoj baki no iz ruke i sama razrezala peenog kunia. Svi su jeli dok je moja baka pakirala stvari. Drei koveg u rukama, podigla je sa stolca dijete koje je jo uvijek imalo puna usta mesa. Oficirova su ih djeca htjela ispratiti do vrata, ali im majka nije dopustila ustati od stola. Djeca su mahala bijelim ubrusima. Oficir se nije usudio pogledati prema vratima. Zubar je imao jo dvije ene, rekla je Tereza. Obje su ga ostavile jer su eljele djecu, a on ih nije mogao imati. S mojom bi bakom bio imao sree da je htio povjerovati u njenu priu. Kad je zubar umro, moj je otac naslijedio njegovu kuu.

eli li djecu, pitala me tada Tereza. Ne, rekla sam. Zamisli da jede maline, patku, kruh, jabuke i ljive, da psuje i nosi dijelove strojeva ovamo-onamo, vozi se tramvajem i elja se. I iz svega toga nastane dijete. Jo uvijek se sjeam kako sam gledala u kvaku to je strila iz breze na fototapeti. I da je, izvana jo nevidljiv, ispod Terezine ruke rastao zlokobni orah. Nije urio, polako je naticao i rastao. Rastui, taj je orah unitavao nae prijateljstvo. Unitavao je nau ljubav. Bio je spreman izdati nas jer nije imao osjeaj krivnje. Unitio je nae prijateljstvo prije nego to je ubio Terezu. Terezin je prijatelj bio etiri godine stariji od nje. Studirao je medicinu u glavnom gradu. I prije nego to su lijenici otkrili da se tumor veliine oraha ispod Terezinog pazuha iri i obavija oko njenih prsa i plua - ali su ve znali da Tereza ne smije imati djece - njen je prijatelj diplomirao i postao lijenik. Rekao joj je da eli djecu. Ali to je samo bio izgovor. Ostavio je Terezu kako ne bi morao doivjeti njenu smrt i gubitak. Jer o smrti je dovoljno nauio. Vie nisam bila u zemlji. Bila sam u Njemakoj, a od kapetana Pjelea stizali su mi telefonski pozivi i pisma u kojima mi je prijetio smru. Na zaglavlju svakog pisma bile su nacrtane dvije sjekire, jedna prekriena preko druge. U svakom sam pismu nala jednu crnu vlas. iju? Paljivo sam itala pisma kao da je ubojica, kojega e poslati kapetan Pjele, nalazi izmeu redaka i gleda me ravno u oi. Zazvonio je telefon i podigla sam slualicu. To je bila Tereza. Poalji mi novac, eljela bih te posjetiti. Smije li putovati? Mislim da smijem. To je bio sav na razgovor.
meni su na oi navrle suze. Stojei na peronu, zaeljela sam da Terezu mogu cijelu zagrliti.

Tereza je dola u posjet. Doekala sam je na kolodvoru. Lice joj je bilo zajapureno, a
56

No moje su ruke za to bile premalene; podigla sam pogled prema krovu iznad Terezine glave i osjeala se kao da lebdim u zraku. Ruka mi se istegnula od teine Terezina kovega, ali meni se inilo da je prazan. Tek sam u autobusu na dlanu primijetila duboki crveni trag od ruke kovega. Uhvatila sam se za drku na mjestu gdje se drala Tereza. Pod rukom sam osjetila njeno prstenje. Tereza nije gledala kroz prozor, gledala me u lice. Smijale smo se kao da nas kaklja vjetar to je u naletima ulazio kroz prozorie autobusa.

ovamo. Rekavi to, naduak je popila au vode. Zato si dola? Pa htjela sam te vidjeti. to ti je obeao? Nita. I zato si ovdje? Htjela sam te vidjeti. Popila je jo jednu au vode. Rekla sam: Trebala bih te smjesta izbaciti iz stana. Ni pjevanje pred kapetanom Pjeleom nije bilo nita u usporedbi s ovim to si sad rekla. Ni svlaenje pred njim nije me toliko ponizilo kao ti sada. Pa to ima loe u tome da te elim vidjeti, rekla je Tereza. Neto u ve ispriati kapetanu Pjeleu, neto to nee moi iskoristiti protiv tebe. Nas emo se dvije dogovoriti, ti i ja. Ti i ja. Tereza tada nije osjetila da rijei ti i ja za nas dvije vie nita nisu znaile. Da se rijei ti i ja vie nisu mogle izgovoriti zajedno. Da nisam mogla zatvoriti usta jer sam ostala bez daha. Pile smo kavu. Ona je pila kavu kao da je voda, ne isputajui alicu iz ruke. Moda je edna od puta, pomislila sam. Moda je cijelo vrijeme edna otkako sam ja u Njemakoj. Gledala sam bijelu ruicu alice oko njena prsta i bijeli rub alice iznad njenih usta. Pila je tako brzo kao da e nakon zadnje alice kave ustati i sama otii iz stana. Trebala bih je otjerati, pomislila sam, ali evo, ona mirno sjedi i prolazi rukom kroz kosu. Kako otjerati nekoga tko je upravo odluio ostati? Osjeala sam se kao pred zrcalom u krojaiinoj sobi. U odrazu zrcala Terezino se lice rasprilo: dva sitna oka, dugi vrat, debeli prsti. Vrijeme je stajalo. Da je barem Tereza mogla otii i ostaviti svoje lice za kojim sam toliko eznula. Pokazala mi je oiljak od operacije ispod ruke gdje je tumor bio izvaen. Najradije bih bila uzela oiljak u ruku i pogladila ga, kao da nije na Terezinu tijelu. Svoju bih ljubav prema Terezi najradije bila istrgnula iz sebe, tresnula njome o pod i zgazila je. Zatim bih brzo legla na pod, gdje bi leala naa zgaena ljubav, kako bih je oima mogla ponovo upiti. Da sam barem Terezinu krivnju mogla svui s nje kao da je loe saivena haljina. Tereza je utaila e pa je drugu alicu kave pila polaganije. Namjeravala je ostati mjesec dana. Pitala sam je za Kurta. On cijelo vrijeme pria samo o klaonici, rekla je Tereza, i o tome kako radnici lou ivotinjsku krv. Mislim da me ne podnosi, rekla je.

U kuhinji mi je Tereza rekla: Zna li tko me alje? Pjele. To je bio jedini nain da doem

Tereza je isprobavala moje bluze, haljine i suknje. Izlazila je u grad u mojoj odjei umjesto sa mnom. Prve sam joj veeri dala kljueve i novac. Rekla sam joj: Nemam vremena. Bila je takav debelokoac da nije obraala pozornost na takav prozirni izgovor. Jurila je po gradu kao sumanuta i svaki se dan vraala kui s prepunim vreicama. Naveer sam je nala u kupaonici kako namjerava oprati moju odjeu koju je nosila. Rekla sam: Nema veze, moe je zadrati. Poto bi Tereza otila u grad, i ja sam izila iz stana. Nisam osjeala nita osim divljeg kucanja srca u grlu. Obilazila sam manje duane da ne bih sluajno naletjela na Terezu. U gradu se nisam dugo zadravala, vratila bih se kui prije nje.

57

depu kovega nala sam papiri s telefonskim brojem i jo jedan klju. Otila sam do vrata stana, bio je to klju od mojega stana. Nazvala sam broj koji sam nala. Glas je rekao: Rumunjsko veleposlanstvo. Ponovo sam zakljuala koveg i vratila kljui pod sag. Klju od stana i telefonski broj spremila sam u svoju ladicu. ula sam kako Tereza okree klju u vratima, ulazi u hodnik i otvara vrata svoje sobe. ula sam kako ute vreice, kako se otvaraju kuhinjska vrata, a zatim vrata hladnjaka. ula sam kako zveckaju no i vilica i umi voda iz slavine. Zatim je zatvorila vrata hladnjaka pa kuhinjska vrata, a potom je ponovo otvorila vrata svoje sobe. Progutala sam slinu pri svakom umu koji sam ula. Svaki sam um osjetila kao dodir ruke na tijelu. Tada su se otvorila vrata moje sobe. Na vratima je stajala Tereza s nagrizenom jabukom u ruci i rekla: Pretraivala si moj koveg. Izvadila sam klju iz ladice. To je to tvoje neto to Pjele nee moi iskoristiti protiv mene, rekla sam. Vidim da si dala napraviti duplikat kljueva mojega stana. Veeras ima vlak. Jezik mi je bio tei od cijelog tijela. Tereza je spustila na stol nagrizenu jabuku. Spremila je koveg. Otile smo na autobusnu stanicu. Na stanici je ekala ena s torbom kockastog oblika i autobusnom kartom u ruci. Hodala je gore-dolje po stanici i govorila: Morao bi doi svakog trenutaka. Tada sam ugledala taksi i pozvala ga da se ne moramo voziti autobusom i da pored Tereze ne moram ni stajati ni sjediti. Sjela sam pored vozaa.

Terezin je koveg bio zakljuan. Pod sagom sam nala skriveni kljui. U unutarnjem

eljeti da Tereza to prije ode. Nismo se pozdravile. Vlak je krenuo, ali nije bilo ruke koja bi mahala za pozdrav, ni na prozoru vlaka ni na peronu. Tranice su bile prazne, a moje noge mekane poput dvije niti. Trebalo mi je nekoliko sati da se s kolodvora vratim kui. Zaeljela sam da se vie nikada ne moram vratiti. Nakon te noi ni jednu no vie nisam mogla zaspati. Zaeljela sam da ljubav moe ponovo narasti, kao da je pokoena trava. I to drugaije, poput djejih zubi, poput kose ili noktiju. Zaeljela sam da njene vlati niknu kako god ele. Plaila me hladnoa kreveta, a zatim toplina mojeg tijela koje ga je zagrijalo. Kad je Tereza, est mjeseci nakon povratka, umrla, zaeljela sam da svoja sjeanja mogu izbrisati i dati ih nekom drugom. Ali kome? Terezino zadnje pismo stiglo je nakon njene smrti: ivim poput biljaka u vrtu iza kue. Moja enja za tobom postaje fizika bol. Moja ljubav prema Terezi ponovo je niknula. Ja sam bila ta koja je tu ljubav prisilila da ponovo nikne, a potom se od nje morala zatiti. Ja sam bila ta koja se morala zatititi od Tereze i od sebe same, od nas dvije, kakve smo bile prije nego to je Tereza dola u posjet. Morala sam vezati vlastite ruke da ne napiem pismo Terezi u kojem bih joj objasnila da jo uvijek znam tko je ona, a tko sam ja. I da hladnoa, koju u sebi moram nositi, protivno svakom razumu, samo budi onu zatrtu ljubav.

Stajale smo na peronu, ona koja je eljela ostati jo tri tjedna i ja koja sam bila prisiljena

Ti si s vaim prijateljstvom raskrstila. Ako joj napie koliko pati zbog svega to se dogodilo, sve e poeti iz poetka. Ona e opet doi. A ja sam uvjeren da Tereza poznaje Pjela jednako dugo koliko poznaje i tebe. Moda i due.

Nakon Terezina odlaska razgovarala sam s Edgarom. Rekao je: Ne smije joj vie pisati.

Zato, kada i kako bezgranina ljubav postaje ubojstvo? Osjetila sam potrebu da psujem, da izreem sve psovke, pa i one koje ne znam:
Onoga tko voli i ostavlja Bog e kazniti 58

Bog e ga kazniti ubodom kukca umom vjetra prainom zemlje. Psovati, ali pred kime? Danas, dok priam o ljubavi, oslukuje me trava. ini mi se da ta rije nije iskrena prema sebi samoj.

Ali onoga dana kad je breza s kvakom na deblu bila predaleko od umskog tla, Tereza je otvorila ormar i pokazala mi na dnu kutiju iz ljetnikovca. Ovdje je na sigurnijem nego u tvornici, rekla je. Ako ima jo neto, samo donesi. Naravno to vrijedi i za Edgarove, Kurtove i Georgove stvari. Kod mene ima dovoljno mjesta, rekla je Tereza dok smo u vrtu brale maline. Njena je baka sjedila ispod murvina stabla. Na stabljikama maline bilo je puno pueva. Kuice su im bile iarane bijelim i tamnim prugama. Dok ih je brala, Tereza je puno malina zgnjeila. U drugim se zemljama puevi jedu, rekla je. Meso se mora isisati iz kuice. Terezin otac izaao je iz kue s bijelom platnenom torbom. Tereza je ponovo pomijeala Rim i Atenu, Varavu i Prag. Ovaj put to nisam mogla preutjeti: Ti pamti zemlje po odjei, a gradove premjeta po svijetu kako ti se svidi. Ponekad bi ipak trebala pogledati u atlas. Tereza je s prstenja na rukama lizala zgnjeene maline. A to tebi koristi to znanje? pitala je. Baka je sjedila na stolcu ispod murvina stabla. Sluala je na razgovor i sisala bombon. Kad je Tereza prola pored nje sa zdjelom punom malina, baka vie nije prebacivala bombon s jedne na drugu stranu usta. Zaspala je s poluotvorenim oima. Bombon joj je ostao na lijevoj strani usta i obraz joj je nabubrio kao da ima zubobolju. Spavala je kao da sanja da je stigla do kraja eljeznikih tranica, kao onda kad je doputovala u grad. I u tom snu, to ga je sanjala ispod murvina stabla, svoj je ivot zapoela ponovo. Tereza mi je u vrtu odrezala pet suncokreta. Uvrijeena, jer sam je ukorila zbog toga to ne zna glavne gradove, nije pazila kako ih ree pa su stabljike bile nejednake duine. Suncokrete sam htjela dati gospoi Margit da je udobrovoljim jer sam se vratila kui kasno. Ali i zato to su Edgar, Kurt i Georg doli u posjet u istom tjednu. Vreica bombona iz Maarske nalazila se na ormariu pored kreveta gospoe Margit. Isus na zidu gledao je dolje na njeno svjetiljkom obasjano lice. Gospoa Margit nije eljela uzeti suncokrete. Nisu lijepi, rekla je, ne vidi im se ni tuak ni latice. Na stolu je lealo pismo. Nakon reenice u kojoj moja majka spominje bolove u kriima pisalo je: U ponedjeljak sam baki dala istu odjeu. Obukla ju je prije nego to je otila na polje. Prljavu sam joj odjeu namoila. U jednom sam depu nala ipak, a u drugom lastavija krila. O, Boe, nije valjda pojela lastavicu! Kakva sramota, ako je ve i do toga dolo! Moda bi ti s njom mogla razgovarati. Tebe e moda prepoznati, otkada vie ne pjeva. Uvijek te je voljela, samo to nije znala tko si. Moda te se sada sjeti. Znam da mene nije nikada podnosila. Molim te, doi kui. Mislim da baka nee jo dugo.
kronjama lipa umio je vjetar. Gospodin Feyerabend sjedio je ispred vrata svojega stana s Biblijom u rukama. Gospoda Margit opsovala je kad je vidjela da s Edgarom, Kurtom i Georgom odlazim u vrt. Ali sada za to nisam vie marila. Georg mi je poklonio okruglu daicu zelene boje s drkom s donje strane. Na daicu su bile zalijepljene ute, crvene i bijele kokice. Kroz vratove i trbuhe kokica prolazile su uzice koje su ispod okrugle daice bile povezane drvenom kuglicom. Kad bi se daica drala u ruci, drvena bi se kuglica poela ljuljati. Tada bi se uzice napele poput bica na kiobranu. 59

Edgar, Kurt, Georg i ja sjedili smo u vrtu u kojem je raslo imirovo grmlje. U

Zavrtjela sam okruglu daicu u rukama i kokice su poele sputati i dizati glavice. ula sam kako im kljunovi lupkaju o zelenu podlogu. Na poleini daice Georg je napisao: Naputak za koritenje: ako ste zabrinuti, zavrtite daicu u mojem smjeru Va kobac

Zelena boja predstavlja travu, rekao je Georg, a ute tokice zrnca kukuruza. Edgar mi je uzeo daicu iz ruke, proitao naputak na poleini i zavrtio daicu. Vidjela sam kako kuglica leti u krug. Kokice su sumanuto poele mahati glavama dolje-gore. Kljunovi su brzo kuckali. Tako smo se smijali da nismo mogli otvoriti oi. Ali ja sam htjela zavrtjeti daicu, a drugi su trebali gledati. Daica je bila moja.

je sve svoje igrake, ruke i depovi su joj puni. Neke je igrake stavila u gaice i ispod haljine. Sputa igrake na pod, a zatim vadi one iz gaica i haljine. Kad se druga djeca poinju igrati, dijete ne moe podnijeti da druga djeca diraju njene stvari. Djetetovo se lice izobliilo od zavisti jer se druga djeca znaju igrati ljepe od nje. Ali i od krtosti, jer drugi diraju stvari koje su njene. Ali i zbog straha da e je djeca ostaviti samu. Dijete ne eli biti zavidno, krto ni prestraeno, ali sve ga vie obuzima zavist, krtost i strah. Odjednom osjea da mora gristi i izgrepsti drugu djecu. Dijete se pretvara u furiju to je rastjerala svu djecu i pokvarila igru kojoj su se svi veselili. Zatim opet ostaje sama. Dijete se osjea uasno runo i naputeno od svih. Objema rukama pokriva oi ne bi li se sakrila. Htjela bi ostaviti sve igrake, sve ih pokloniti. eka da netko dotakne njene igrake. Ili da joj netko makne ruke s oiju, da je ugrize i ogrebe kao to je ona druge. Djed je rekao: Vratiti nekome nije grijeh. Ali djeca je ne grebu niti grizu. Dovikuju joj: Pojedi si svoje igrake, mi ih ne trebamo. Ima dana kada se dijete nada da e je majka istui. Brzim se korakom vraa kui dok je njena krivnja jo svjea. Njena majka zna zato se dijete tako brzo vratilo kui. Ali ne eli je ni taknuti. Udaljenost izmeu vrata i stolca na kojem majka sjedi ini se beskrajna. Majka kae: Djeca ti dovikuju da si moe poderati te svoje igrake. Preglupa si da bi se znala igrati.

Dijete izlazi iz kue u kojoj su samo odrasli i odlazi se igrati s drugom djecom. Ponijela

viu: egrtaljka. Georg je rekao. Ti i tvoja vapska egrtaljka. Vikala sam da mi vrate egrtaljku jer e popucati uzice. Bila sam prestara za takvu djeju krtost, ali odjednom sam se opet pretvorila u furiju koja djeci ne da svoje igrake. Gospodin Feyerabend ustao je sa stolca i otiao u sobu. Edgar je iznad moje glave podigao ruku u kojoj je drao egrtaljku. Vidjela sam kako se s donje strane daice vrti kuglica. Zoblju u letu, vikao je Edgar. Zoblju muhe to lete, vikao je Kurt. Lete na hranu, vikao je Georg. Kao da su poludjeli zadirkujui me. Koliko sam samo eljela da mogu nadvladati samu sebe i da mogu postati dio njihove igre. Koliko sam eljela da ne pokvarim igru i ludo veselje. Znaju, pomislila sam, da nam uskoro nee nita drugo ostati nego to to smo i tko smo. Ugrizla sam Edgara za lanak, istrgla mu egrtaljku iz ruke i ogrebla ga po ruci. Edgar je polizao krv na ogrebotini, a Kurt me pogledao. Gospoa Grauberg viknula je kroz prozor: Doi jesti. Unuk je sjedio u granju lipe i odazvao se pitajui: to si skuhala? Gospoa Grauberg je podigla ruku prijetei: Pokazat u ti ja to e jesti! U travi ispod lipe leao je srp. Na najnioj grani bile su objeene grablje. Kad se unuk spustio s drveta i stao u travu pored srpa, grablje na grani jo su se uvijek ljuljale. Pokai mi egrtaljku, reklo je dijete, a Georg je rekao: To nije za djecu. Djeak se na to nadurio i stavio dlan izmeu nogu: Ali meni ovdje ve rastu dlake. Ja sam rekla: Pa to je normalno. Moja baka misli da u prerano sazreti, rekao je djeak. Zatim je otrao. Malome tu nije mjesto, rekao je Edgar, to trai ovdje? to li bi tek rekli, pitala sam se, da se pojavi Tereza? S njom sam se naime dogovorila da e moda navratiti. 60

A sada vuem Edgarovu ruku i viem: Uzice e popucati, vrati mi moju egrtaljku. Svi

Kurt je iz velike putne torbe izvadio dvije boce rakije, a iz unutarnjeg depa izvukao otvara za epove. Gospoa Margit nee mi dati ae, rekla sam. Pili smo iz boce. Kurt nam je pokazivao fotografije iz klaonice. Na jednoj se vidjela kuka na kojoj su se suili kravlji repovi. To su oni tvrdi, kojima se kod kue koriste za pranje boca, a ovdje su mekani kojima se igraju djeca, rekao je Kurt. Na drugoj se slici vidjelo tele kako lei na podu. Na njemu su sjedila tri mukarca. Jedan mu je sjedio naprijed za vratom. Na sebi je imao gumenu pregau i drao je no u ruci. Iza njega je stajao jedan s velikim batom u ruci. Drugi mukarci su, sagnuti, stajali u polukrugu oko teleta. U rukama su drali alice za kavu. Na sljedeoj su slici oni koji su sjedili drali tele za ui i noge. Na slici nakon nje jedan je mukarac noem rasporio teletovo grlo, a drugi su pod grlo, iz kojega je liptao mlaz krvi, podmetnuli svoje alice. Sljedea je slika prikazivala kako piju krv. Na iduoj slici tele je lealo u hali. alice su stajale na prozorskoj dasci iza njega. Na jednoj se slici vidjela raskopana zemlja, pijuci, lopate, eljezne ipke. Iza toga bio je grm. Ovdje je sjedio ovjek obrijane glave u donjem rublju, rekao je Kurt. Kurt nam je na slikama pokazivao radnike. Na poetku, rekao je, nisam znao zato svi ure u jednu od hala. Moj se ured nalazio na drugoj strani zgrade, a prozor mu je gledao na polje; za stanke mogao sam gledati nebo, drvee, grmlje i a. Radnici me nisu putali u halu. Putali su me u sve druge hale, ali u jednu me nisu putali. Sada im je svejedno gledam li ih. Georg je otvorio drugu bocu rakije. Nakon toga Edgar je fotografije stavio u travu. Na poleini su bile obiljeene brojevima. Sjedili smo ispred fotografija poput onih mukaraca ispred teleta. Iste takve imam i s kravama i svinjama, rekao je Kurt. Pokazao mi je radnika koji mu je namjerno spustio ipku na ruku. Taj je bio najmlai. Kurt je fotografije zamotao u novinski papir. Zatim je iz depa jakne izvukao etkicu za zube. Pjele me posjetio, rekao je. Zato ne zaboravi fotografije kod krojaice? Kod Tereze su na sigurnijem, rekla sam, donesi i ostale. Tko je to? pitao je Georg. Otvorila sam usta s namjerom da odgovorim, ali Kurt je ve odgovorio: Ah, nekakva krojaica. ene uvijek trebaju druge ene kao oslonac, rekao je Edgar. ene se sprijatelje kako bi se mogle jae mrziti. to se vie mrze, to se vie drue. To vidim po uiteljicama u koli. Jedna apue drugoj neto na uho, a ova druga zine kao da su joj usta suha ljiva. Iako zvoni za poetak sata, one i dalje priaju. Stoje ispred razrednih vrata i neto apuu glava nagnutih jedna prema drugoj i tako proe pola sata. U vrijeme odmora i dalje neto povjerljivo apuu. Sigurno razgovaraju o mukarcima, rekao je Georg. Edgar se nasmijao. Veina njih osim mua ima jo jednoga sa strane. Edgar i Georg takoer su bili mukarci koje su dvije uiteljice imale sa strane, osim svojih mueva. Mi to radimo pod vedrim nebom, rekli su i malo pocrvenjeli pogledavi Kurta i mene. I ja sam bila ena sa strane - ali samo jednu zimu, jer kad je zima prola njega vie nije bilo.

Nikad nije govorio o ljubavi. Mislio je na vodu i rekao da sam za njega poput slamke. Ako sam i bila slamka, onda je to bila slamka s poda. Jer na tlu sam leala svake srijede kad bismo se nakon posla nali u umi. Nalazili smo se uvijek na istom mjestu, gdje je trava bila visoka i zemlja tvrda. Kad smo legli, trava vie nije bila visoka. Vodili smo ljubav na brzinu, osjeajui na koi istovremeno i vruinu i hladnou. Nakon toga bi se trava, ne znam kako, ponovo uspravila. A mi smo brojili, ne znam zato, gnijezda vrana u kronjama crnog bagrema iznad naih glava. Gnijezda su bila prazna. Rekao je: Vidi li? Rupe u magli! Rupe su se ubrzo zatvorile. Koliko god da smo sitnim koracima hodali kroz umu, stalno mi je bilo hladno za noge. Mraz je poeo probijati do kosti i prije negoli se smrailo. Rekla sam: Vratit e se one u gnijezda, jo trae hranu po poljima. Vrane ive i sto godina. Kapljice na granama vie se nisu sjajile. Smrzle su se u sige. Iako sam gotovo sat vremena paljivo promatrala nebo, nisam uspjela vidjeti kako nestaje svjetlost. Rekao je: Ima stvari koje ne moe vidjeti oima.
61

Kad se sasvim smrailo, otili smo na tramvaj i odvezli se natrag u grad. Nikada ga nisam pitala to kae eni gdje provodi srijedu naveer. ena mu je radila u tvornici deterdenata. Nikada nisam pitala ni za enu. Znala sam da je zbog mene nee ostaviti. Tog mukarca nisam eljela nikome preoteti. Jedino to sam od njega eljela bili su sastanci srijedom u umi. O svojem je djetetu jednom rekao da muca i da ivi kod eninih roditelja na selu. Posjeivao ga je svake subote. Gnijezda vrana svaku su srijedu bila prazna. Rekao je: Vidi? Imao je pravo u vezi s vranama. Ali nije imao pravo u vezi sa slamkom. Na umskom je tlu slamka samo smee. A ja sam za njega bila upravo to, isto kao i on za mene. Naravno, i smee nam postaje uporite kad se naviknemo na to da ne znamo ni tko smo ni to smo. Bio je jedan od kolega iz Terezina ureda, jedan od onih koji jednog dana nisu doli na posao. Dok smo leali pod stablima s gnijezdima vrana u kronjama, predloio mi je da zajedno pobjegnemo Dunavom. Raunao je na maglu. Drugi su raunali s vjetrom, mrakom ili suncem. Tako je to, svatko od nas na istu stvar gleda drugaije, rekla sam. No pritom sam mislila: Kao i kod samoubojstva. I u naoj bagremovoj umi sasvim je sigurno negdje raslo stablo na ijem se deblu nalazila kvaka. Poslije sam vidjela i to stablo, ali tada, u onoj umi, nisam ga vidjela. Moda mi je bilo preblizu. Ali on je to stablo vidio i otvorio je ta vrata. Sljedee je srijede sa svojom enom poginuo u bijegu. ekala sam na neki znak da je iv. Nije mi nedostajao zato to sam ga voljela. Ali kad s nekim dijelite tajnu, ne moete podnijeti da odjednom nestane. Ve sam se tada pitala zato s njim odlazim u umu. Zato da bih leala ispod njegova tijela na debelom tepihu od visoke polegnute trave? Zato da bih se oslobodila okova vlastite putenosti, a da ga nakon toga ne bih ni pogledala u oi? Moda je to bio razlog. Tek nakon nekoliko mjeseci u tvornikoj se ambulanti pojavio komadiak papira na kojem je pisalo njegovo ime. Tereza, koja je vrljala posvuda po tvornici, vidjela je slubeno priopenje o njegovoj smrti. Na papiru je pisalo ime, zanimanje, mjesto stanovanja i dan smrti. Dijagnoza: prirodna smrt -srana kap. Mjesto smrti: kua. Vrijeme smrti: 17 sati i 20 minuta. Ispod je bio peat Sudske medicine i potpis napisan plavom tintom. Isti komadiak papira s imenom njegove ene dobila je i tvornica deterdenata u kojoj je radila jedna medicinska sestra koju je Tereza poznavala. Na papiru je pisalo da je smrt nastupila istog dana, i to prirodna smrt izazvana sranom kapi u 12, 20 sati, kod kue. Tereza je rekla: Toliko ispituje o njemu, a poznaje ga bolje nego mi. Bila si s njime u vezi, to su svi znali. To je bilo prvo to sam o tebi saznala. Prije nego to smo se srele kod krojaice, i on je bio kod nje. On je odlazio kad sam ja dolazila. Krojaica mu je itala sudbinu iz karata. Sada to vie nije vano, rekla je Tereza, ali njemu nikad ne bih bila vjerovala. Kapetan Pjele nikad me nije pitao za njega. Moda ipak ima stvari koje kapetan Pjele ne zna. Ali ja sam preesto odlazila u umu. Zar je mogue da kapetan Pjele nije za to znao? Moda je kapetan Pjele upravo s njim razgovarao o meni? Ali on me nikada nije previe zapitkivao kad smo se nalazili u umi. Zapravo, o meni gotovo nita nije znao. To me pogodilo upravo zato to ga nisam voljela. Ali moda je kapetanu Pjeleu ispriao da, kad moram, znam pjevati.

ovako je moda bolje. S kerima i enama onih koji lou krv ne bih mogao spavati, rekao je dok smo sastavljali popis rtava bijega za iju smo smrt uspjeli doznati. Popis je imao dvije stranice. Edgar je poslao popis u inozemstvo. Veinu imena dobila sam od Tereze, a neka i od krojaice. Njena muterija s prijateljem koji je ostavljao mrlje od spreme po stropu, njen suprug i njegov brati vie nisu bili meu ivima. Georg je srpom kosio travu. Glave su nam oteale od popisa koji smo sastavili i od rakije. Georg je odjednom podjetinjio, a mi smo ga gledali. Pljunuo je u ruke i poeo 62

Vi imate svoje ljubavi to miriu po eljezu i drvu, rekao je Kurt. Meni to nedostaje, ali

skakutati po vrtu zgrui grabljama pokoenu travu. Zatim je grablje ponovo objesio o granu. Georg je iz depa izvukao etkicu za zube. Pljunuo je na nju i poeljao njome obrve. Pitala sam iji je ljetnikovac. Edgar je rekao: Jednog carinskog slubenika koji ima puno deviza. Devize skriva u lusteru kod mojih roditelja. Moj ga otac poznaje jo iz rata. Ali sada je u mirovini i u inozemstvo krijumari liste s popisima rtava bijega. Klju mi je dao njegov sin jer on stanuje u gradu. Nestali su papiri iz Edgarove sobe. No on je imao kopiju popisa s imenima rtava. Ali ne kod kue, rekao je. No nestale su i njegove pjesme. Nema ih vie ak ni u sjeanju, rekao je Edgar.

njena oca na razgovor i upozorili ga na mene. Druenje sa mnom za njegovu ker moe biti tetno, rekao je kapetan Pjele. I rekao mu je da mi jo samo nedostaje crveno svjetlo na vratima stana. Ja sam se pravila glupa, rekla je Tereza i pitala ga je li kapetan Pjele time mislio na Partiju. Moj je otac rekao: Partija nije bordel.

To popodne Tereza nije dola. Dala sam joj fotografije iz klaonice. Dan prije pozvali su

Edgar, Kurt i Georg ve su odavno otili. Pokoena trava suila se na suncu. Gledala sam kako svakim danom postaje bijeda, kako se smanjuje i postaje sijeno. Kratke, bodljikave vlati u vrtu poele su ponovo nicati. Jednog popodneva nebo se smrailo i na trenutke postajalo vatrene ute boje. Na nebu iza grada bljeskali su gromovi, poelo je grmjeti. Vjetar je savijao debelo granje lipa i lomio granice. Granice su padale na imirov grm u vrtu, a zatim bi ih vjetar ponovo zavitalo u zrak. Lelujale su zrakom noene naletima vjetra, a u imirovu je grmu pucketalo. Zrak je postao taman poput ugljena i gust poput stakla. Mogao si ispruiti ruku i dotaknuti ga. Gospodin Feyerabend stajao je ispod stabala i skupljao sijeno gurajui ga u jastunicu plave boje. Vjetar mu je otpuhivao snopie iz ruke. On bi potrao za njima i zaustavio ih nogom. U tom svjetlu izgledao je poput nestvarne sjene. Bojala sam se da e ga grom vidjeti i pogoditi. Kad su poele padati krupne kapi kie, sklonio se pod krov. To je za moju Elsu, rekao je i odnio jastunicu u sobu.
mi je pisala da hoda s trojicom mukaraca. Hvala Bogu da su Nijemci, ali tako kao ti ponaaju se samo kurve. Dok sam odvajala od usta da te kolujem u gradu, onda sam bila dobra. A za uzvrat mi je ker postala kurva. Navodno da jednog ima i u tvornici. Ne daj Boe da mi jednog dana doe s nekim Rumunjom i kae: To je moj mu. Brija je prije radio u gradu i rekao da su kolovane ene gore od zadnjeg smea. Ali uvijek se nada da tvoje dijete nee postati takvo.

Nakon reenice u kojoj moja majka opisuje bolove u kriima pisalo je: Gospoa Margit

U loncu je zakipio pelinji vosak, mjehurii su pucali, a oko drvene lopatice nakupljala se bijela pjenica slina pivskoj. Na stolu izmeu zdjelica, kistova i aa stajala je slika. Kozmetiarka je rekla: To je moj sin. Dijete je u naruju dralo bijelog zeca. Zeca vie nema, rekla je, prejeo se vlane djeteline pa mu je puknuo eludac. Tereza je opsovala. Nismo znali da ne smije jesti vlanu djetelinu, rekla je kozmetiarka, pa smo je brali rano ujutro. Mislili smo da je bolja ako je svjea. Drvenom lopaticom razmazala je po Terezinoj nozi pelinji vosak u traku irine dlana. Bilo je krajnje vrijeme za depilaciju, rekla je, po listovima ti raste pravo grmlje. Kad je povukla traku od pelinjeg voska, Tereza je zamirila. Zeca bismo prije ili poslije pojeli, rekla je kozmetiarka, ali ovako nije trebao zavriti. Traka je pukla. Kozmetiarka je ponovo povukla. Kad se povue prva traka, to boli. A zatim se navikne. Ima i gorih stvari, zar ne? rekla je kozmetiarka. Ja sam joj mogla rei kakvih to gorih stvari ima. Upravo zbog toga nisam bila sigurna elim li se depilirati.
63

Tereza je prekriila ruke iza glave i pogledala me. Oi su joj bile velike kao u make. Boji se, rekla mi je. Kozmetiarka je razmazala vosak po Terezinu pazuhu. U trenutku kad je kozmetiarka povukla traku voska, kroz vosak su strile guste dlake. Zeevi su lijepi, posebno oni bijeli, rekla je Tereza, ali im meso smrdi jednako kao i meso sivih zeeva. Zeevi su iste ivotinje, rekla je kozmetiarka. Terezino je pazuho bilo bez dlaka. Ispod koe sam vidjela vor debljine oraha.

nego to smo zajedno ruale. im bi ula kroz vrata, rekla je: Dola sam nahraniti kokice. I svaki bi put pitala znam li kako se na rumunjskom kae ptica koju je Georg spomenuo u svojem naputku za upotrebu daice. Ali ja sam ime te ptice na rumunjski znala prevesti samo doslovno: ptica grabeljivica. Ime te ptice Tereza nije mogla nai ni u jednom rjeniku. Jednom sam imala dadilju koja je bila Njemica, rekla je Tereza. Bila je to starija gospoa jer moja baka nije eljela mlae dadilje kako otac ne bi doao u iskuenje. Stara je dadilja bila stroga i mirisala je na dunje. Po rukama je imala duge dlake. Trebala me nauiti njemaki. Svjetlo, lovac, mladenka. Moja je omiljena rije bila ona za hranu za ivotinje, jer je ta rije na rumunjskom znaila eviti. Rije nije mirisala na dunje: Daje nam mlijeko i putar Hraniti je treba i biti joj dobar Moja je dadilja pjevala i ovo: Oj, djeco, vratite se kui majka ve gasi svjetlo. Prevela mi je rijei pjesme, ali ja sam ih uvijek nanovo zaboravljala. Bila je to tuna pjesma, a ja sam se eljela veseliti. Kad bi je majka poslala na trnicu, povela je i mene. Na povratku kui zajedno smo gledale fotografije mladenki to su bile izloene u izlogu fotografskog atelijera. Jedino mi se tada sviala jer je utjela. Uvijek je gledala dulje od mene pa sam je morala povui za ruku da krenemo. Iza nas bi na staklu izloga ostali otisci prstiju. Njemaki mi je bio uvijek teak i tvrd jezik, poput tvrdih dunja. Od onog dana kad sam ispod Terezina pazuha vidjela orah, svaki sam je dan ispitivala je li otila lijeniku. Okretala bi prstenje na prstima i gledala ga kao da e ondje nai odgovor. Odmahnula bi glavom, opsovala i prestala jesti. Crte lica bi joj se ukoile. Jednog je ponedjeljka odgovorila: Da. Ja sam pitala: Kada? Tereza je rekla: Juer sam otila lijeniku kui. To je samo cista, nije ono to ti misli. Nisam joj vjerovala i u njenim sam vlanim oima pokuala otkriti svjeu la. Njeno je lice bilo lice gradskog djeteta, svojeglava i okretna, to je bilo vidljivo i u kutovima njenih usana. Ali Tereza je ve progutala novog malog vojnika; savakala ga je igrajui se pritom egrtaljkom. Pomislila sam: Kad lae, hrana je neukusna. Budui da je Tereza i dalje jela, prestala sam sumnjati. Kad bi se sutradan mogla pretvoriti u pticu, koju bi odabrala? pitala je Tereza.

egrtaljka se nalazila pored mojih rjenika. Tereza bi se njome poigrala svaki dan prije

kokice, nisu jo dugo potrajali. Kad sam jednog jutra dola na posao, ula sam lupkanje u sobi. Na tihom hodniku nije bilo nikoga. S kljuem u ruci stajala sam ispred vrata svojeg ureda. Oslukivala sam, zvuk je dolazio iz ureda. irom sam otvorila vrata. Za mojim je stolom sjedio neki mukarac. Igrao se mojom egrtaljkom. Poznavala sam ga iz vienja, bio je programer. Smijao se kao lud. Istrgnula sam mu daicu iz ruke. Rekao je: Pristojni ljudi u ovo doba obino pokucaju na vrata prije nego to uu u prostoriju. Nisam dola prekasno, ali sam ve bila otputena. Kad sam zalupila vratima, vidjela sam svoje stvari u kutiji na hodniku: sapun, runik, Terezinu grijalicu za vodu i loni. U loniu su bile dvije lice, dva noa, kava i eer i dvije alice. U jednoj je alici bila gumica, a u drugoj kare za nokte. Potraila sam Terezu, ula u njen ured i 64

Nai zajedniki rukovi kad bi Tereza ula u moj ured i rekla: Dola sam nahraniti

stavila svoje stvari na prazan stol. Malo sam priekala. Zrak u uredu bio je teak, u sobi su se svi ushodali. Brzo su hodali gore-dolje po sobiku prepunom ljudi. Prolazei pokraj mene, okrznuli bi me krajikom oka. Nitko me nije pitao zato plaem. Zazvonio je telefon, netko je podigao slualicu i rekao: Da, ovdje je. Zvao me ef kadrovskog odjela. Stavio je pred mene komad papira i rekao mi da ga potpiem. Proitala sam i rekla: Neu. Pogledao me pospanim pogledom. Pitala sam ga: Zato? Prelomio je po sredini kiflu. Dvije bijele mrvice pale su mu na tamno odijelo. Ne mogu se sjetiti to mi je tog trenutka palo na pamet. Ali poela sam vikati i to sve jae i jae. Prvi put sam opsovala onog dana kad sam dobila otkaz.

Nebo je bilo bez oblaka. Topli vjetar kao da me otpuhao kroz velika ulazna vrata tvornikog dvorita. Noge nisam osjeala. Tko je uredan, nee doi u nebo prljav, pomislila sam se. Odluila sam da u biti prljava za inat nebu kapetana Pjelea, ali nakon toga sam jo ee mijenjala donje rublje. Tri puta sam se vraala u Terezin ured, otvorila vrata i bez rijei ih zatvorila. Na njenu su stolu jo uvijek bile moje stvari. Suze su mi se kotrljale niz obraze, pokraj uiju i sputale se niz bradu. Usne su mi bile slane i pekle me. Vrat mi je bio mokar od suza. Vidjela sam kako se moje cipele vuku plonikom ispod parola na zidu, dok su drugi ubrzano hodali. U rukama su nosili limene ovce i listove papira to su leprali. Gledala sam kako prolaze pokraj mene, ali inili su mi se daleko. Samo mi se kosa, to je leprala oko njihove glave uinila blizu, vea od njihovih koulja i haljina. Toliko me bilo strah za Terezu da na sebe uope vie nisam mislila. Opsovala sam i po drugi put. Za to je vrijeme Tereza sjedila u direktorovoj sobi. Uhvatio ju je ve rano ujutro, dok je ulazila u tvorniko dvorite. Pustio ju je tek tri sata kasnije, kad sam ja, otputena, izila kroz velika ulazna vrata tvornikog dvorita. Jo istog dana morala je ui u Partiju i okrenuti se protiv mene. Nakon tri sata uvjeravanja rekla je: Dobro.

To jutro Tereza nije dola u ured.

To popodne, na sastanku, Tereza je morala sjediti u prvom redu, odmah ispred stola prekrivnog crvenom tkaninom, za kojim je sjedio radniki savjet. Nakon uvoda izreene su javne pohvale Terezinu ocu. Tada se predstavio i voditelj sjednice. Pozvao je Terezu da ustane i pristupi stolu za kojim je sjedio radniki savjet kako bi svi mogli vidjeti novog lana Partije. Tereza je ustala i okrenula se prema dvorani. Stolci su kripali, prisutni su istezali vratove ne bi li je bolje vidjeli. Tereza je osjetila njihove poglede na sebi: nisu joj gledali u lice nego u noge. Poklonila sam se, kao pred nastup, rekla je Tereza poslije. Neki su se nasmijali, a neki su ak zapljeskali. Tada sam poela psovati. Uskoro je smijeh i pljesak zamuknuo jer nitko u radnikom savjetu nije pljeskao. Oni u dvorani osjeali su se kao da ih je netko uhvatio u psini i brzo su sakrili ruke u depove. Moete se postaviti naglavake i guzicom hvatati muhe, rekla je Tereza. Mukarac u prvom redu poloio je ruke na bedra. Do maloprije sjedio je na njima i ruke su mu bile crvene kao tkanina na stolu za kojim je sjedio radniki savjet. Ali i ui su mu bile crvene iako nije na njima sjedio, rekla je Tereza. Sirom je zinuo, hvatao zrak i zgrio je prste. Njegov susjed, neki mravko dugih nogu, rekla je Tereza, udario me cipelom u gleanj kao znak da sjednem i uutim. Tereza je odmaknula nogu i nastavila: Ako vam to nije dosta, onda nakon sveg tog sranja u vaim glavama povucite vodu, dok vam na pamet ne padne neto pametnije. Glas mi nije ni zadrhtao, rekla je Tereza. Smijeila sam se. Sigurna sam da su isprva mislili da im se elim zahvaliti za sve poasti iskazane mojem ocu. Ali nakon mojih rijei izbuljili su oi poput sova, bjeloonice su im bile bjelje nego zid u dvorani. Kurt je jedne srijede neoekivano doao u grad. Usprkos suncu tog sam ljetnog dana ostala u sobi jer bih vani, meu ljudima, odmah poela plakati. I jer sam imala potrebu da u

65

tramvaju stanem u sredinu kola i ponem glasno vikati. I jer sam morala istrati iz duana da ne bih poela gristi i grepsti ljude oko sebe. Kurt je gospoi Margit, vjerojatno zato to je doao usred tjedna, prvi put poklonio buket cvijea. Na polju je nabrao divlje makove i bijele medice i sloio ih u buket. Buket je uvenuo od dugog putovanja. U vodi e se oporaviti, rekla je gospoa Margit. Nije bilo potrebe donositi cvijee. Otkako sam dobila otkaz, gospoa je Margit prema meni bila blaa. ak bi me pomilovala, ali od njena bi me milovanja samo prostrujala hladnoa. Nisam podnosila njenu ruku na svojoj glavi, ali je nisam mogla odgurnuti. I njen me Isus gledao dok bi mi ona govorila: Mora moliti, dijete moje, Bog e sve razumjeti. Ja sam njoj govorila o kapetanu Pjeleu, a ona meni o Bogu. Bojala sam se da e mi ruka sama poletjeti prema njezinu licu.

da je smrdio na znoj i da je mislila kako je to neki moj kanod - jeba. Boe moj, tko bi znao tko je tko, kad ima tolike mukarce oko sebe?! rekla je. Rekla je takoer da joj je mukarac pokazao iskaznicu, ali da ona bez naoala nije mogla proitati to na njoj pie. Prije nego to mu je uope uspjela rei da ne moe ui u sobu, on je ve bio u sobi. Priznala mi je da ju je svata ispitivao o meni. Po pitanjima je shvatila da razlog te posjete nije bila ljubav. Plaa najamninu i ide na posao, drugo o njoj ne znam, rekla mu je gospoa Margit. Zatim je podigla jednu ruku i rekla: Kunem se. Pokazala je na Isusa i rekla: Ne laem, Bog mi je svjedok. To je bilo u proljee, rekla je gospoda Margit. Ispriala sam to tek sada jer je mukarac otiao i nikada se vie nije vratio. Na odlasku se ispriao i poljubio mi ruku. Ponaao se kao pravi gospodin, ali je smrdio na znoj. Rekla mi je da je otada poela moliti za mene. Bog e uti moje molitve, on zna da to ne inim za bilo koga. Ali i ti bi trebala moliti, barem malo.

Jednom je doao neki mukarac i pitao me za tebe, rekla je gospoda Margit. Nadodala je

dobili otkaz. Nazvali su i tvornicu gdje si ti radila, rekao je Kurt. Neki im je programer objasnio da si toliko izostajala s posla da su te morali otpustiti. Htjeli su razgovarati s Terezom, ali tada je netko spustio slualicu. Kurta je cijelu no muila zubobolja. Kosa mu je bila raupana. Rekao je da u selu nema zubara i da svi idu postolaru. Postolar ima stolac na kojem se jedna daica moe privrstiti ispred prsa onoga koji sjedi. Sjedne, a postolar ti oko zuba zavee debeli konac. Drugi kraj konca zavee za kvaku na vratima radionice. Zatim snanim udarcem noge otvori vrata. Konac iupa bolesni zub. To kota etrdeset leja, isto koliko i par polucipela, rekao je Kurt. Terezu nisu otpustili nakon partijskog sastanka. Premjestili su je u drugu tvornicu. Kurt je rekao: Ona je djetinjasta, ali ne i politiki opasna. Njen je otac na visokoj funkciji, tako da si moe dopustiti da bude djetinjasta. ilice u prorezima oiju bile su mu crvenije od kose, usta su mu bila vlana. I moj je otac imao visoku funkciju, rekla sam, inae ne bi bio u SS-u. I on je nakon rata mogao lijevati spomenike i postavljati ih po cijeloj zemlji. I on bi bio ponovo marirao da je trebalo. Ali to to nakon rata vie nije bio politiki podoban, nije bila njegova krivnja. Cijeli je problem u tome da je marirao u krivom smjeru. Svatko moe biti dounik, rekao je Kurt, bilo da je ivio pod Hitlerom ili pod Antonescuom. Zbog oiljka na palcu sliio mi je vrajem djetetu. Nekoliko godina nakon Hitlera svi su plakali za Staljinom, rekao je. Otada pomau Ceausescuu da puni groblja. Sitni dounici ne ele visoke funkcije u partiji. Zato se njima moe koristiti bez ikakva ustruavanja. lanovi partije mogu se aliti ako se od njih trai da budu dounici. Ali oni se tome mogu usprotiviti lake od drugih. Ako to uope ele, rekla sam. Mrzila sam njegove prljave nokte zato to nije vjerovao Terezi. Mrzila sam njegovu nakrivljenu bradu zato to me nije mogao uvjeriti u ono to 66

Kurt je doao nenajavljen jer su ga Edgar i Georg nazvali u klaonicu i rekli mu da su

govori. I njegov labavi gumb na koulji mrzila sam, jer je visio na koncu koji je svaki as mogao puknuti. to netko mora uiniti da bude tako politiki svjestan kao ti? pitala sam ga. Otrgla sam mu gumb to je visio na koncu, izvukla konac iz tkanine i gurnula ga u usta, Kurt me htio udariti po ruci, ali je promaio. Ti kae da si oprezan, ali zapravo si samo nepovjerljiv, rekla sam s koncem u ustima i gumbom u ruci, a osim toga, svoje slike ostavlja kod Tereze. Njoj se nee nita dogoditi ako ih nau kod nje, rekao je Kurt. Vjeruje da si nevidljiv ako si nepovjerljiv, rekla sam. Kurt je pogledao sliku ene u zvonolikoj suknji i sa suncobranom u ruci, kojoj su noge bile mrtvaki zelene. Ne, rekao je. Pjele nas vie ne isputa iz vida. Pregrizla sam konac i progutala ga: Zar je itko ikada mogao izabrati oca? Kurt se objema rukama uhvatio za glavu. Ima ljudi koji svojeg oca vie ne poznaju, rekao je. Pitala sam: Tko? Prstima je pokucao o plou stola, kao kad kokice na egrtaljci zoblju nacrtan kukuruz. Na drvenoj ploi stola svaki je prst drugaije zvuao. Pomislila sam: Poznajemo se tako dobro da ne moemo jedno bez drugoga. Ali da se Lola nije objesila u ormaru, moda bismo oboje imali sasvim drugaije prijatelje. Otii zubaru, rekla sam, zavidan si jer nemamo nikoga tko bi nam mogao pomoi. Rekao je: Sada i ti polako postaje djetinjasta. Zatim je, poput djeteta, prema meni pruio ruku. Ali ja sam gumb ponovo gurnula u usta i rekla: Ostavi ga ovdje jer e ga ti ionako izgubiti. Gumb mi je lupkao o zube. Gdje je tvoja egrtaljka? pitao me Kurt.

Pisala sam majci da sam dobila otkaz. Primila je pismo ve sljedeeg dana. A ja sam dan kasnije ve dobila njen odgovor: ula sam o tome od ljudi iz sela. U petak dolazim vlakom u grad. Otpisala sam joj: Neu tako rano doi na kolodvor. Bit u u deset sati kod fontane. Pisma jo nikada nisu tako brzo putovala.
prazne koare, a ispred njenih nogu, na podu, stajala je puna torba. Poljubila me ispred fontane ne isputajui koare iz ruke. Sve sam kupila, rekla je, trebam jo samo staklenke za zimnicu. Podigla sam teku torbu. Otile smo u trgovinu. Nismo razgovarale. Da sam ponijela jednu od koara, prolaznici bi vjerojatno mislili da smo majka i ki. Ali ovako, budui da smo hodale na prilinoj udaljenosti jedna od druge, ljudi su prolazili izmeu nas. U duanu je majka zamolila petnaest staklenki za krastavce, papriku i ciklu. Kako e sve to nositi? pitala sam. Tebe nitko nee, rekla je, ni tvornica ni ijedan mukarac. Ve cijelo selo zna da si otputena s posla. Ja u nositi staklenke za povre i torbu, a ti nosi staklenke za voe, rekla je majka. Zatraila je jo sedamnaest staklenki za ukuhavanje ljiva, jabuka, bresaka i dunja. Majci su se na elu urezale tri duboke bore dok je u glavi prebrojavala povre i voe. Dok je brojila staklenke, u mislima je prolazila izmeu gredica i kroz vonjak kako ne bi zaboravila ni jedan plod koji mora ukuhati za zimnicu. Staklenke koje je prodava stavio na pult bile su jednake. Ali sve su jednake, rekla sam. Prodava ih je zamotao. Naravno da su sve jednake, rekla je majka, ali valjda smijem rei za to ih trebam. Moram ubrojiti i baku, jer zimi, kad se jede zimnica, ona je kod kue. A tebe nema pa nema. Putnici u vlaku priali su da si ve tri mjeseca trudna. Nisu me vidjeli, jer sam sjedila sasvim odostraga. Ali su putnici koji su sjedili pokraj mene sve uli i od nelagode gledali u pod. Najradije bih se bila sakrila pod klupu. Otili smo na blagajnu. Majka je pljunula meu palac i kaiprst i platila. Samo ti gledaj moje ruke, rekla je, od tekog rada ruke ogrube. Majka je koare stavila na pod, rairila noge, sagnula se i posloila staklenke u koare. Jesi li ikada u ivotu pomislila kako je to kad se majka mora stidjeti vlastitog djeteta?

Majka je bila u gradu od ranog jutra. Nale smo se kod fontane. U rukama je drala dvije

67

Izderala sam se na nju: Ako me ne ostavi na miru i kae jo samo jednu rije, nikada me vie nee vidjeti. Majka je progutala slinu. Tiho je pitala: Koliko je sati? Na ruci je nosila jedan od oevih runih satova koji su stali. Pa zato ih nosi kad zna da ne idu? pitala sam. To ionako nitko ne vidi, pa i ti nosi sat. Ali moj ide, rekla sam, inae ga ne bih nosila. Kad nosim sat, osjeam se sigurnije, rekla je, iako sat ne radi. Zato me onda pita koliko je sati? rekla sam. Zato to s tobom ni o em drugom ne mogu razgovarati, rekla je majka.

Gospoa Margit je rekla: Ninc love ninc muzsika - Koliko para, toliko muzike! Ali to sada kad ne dobiva plau i nema novaca za najamninu? Mogu priekati dva mjeseca. Tebi neka Bog pomogne, a ja barem neu biti sama. Nije lako nai djevojku koja je Njemica ili Maarica, a nekog drugog ne elim gledati u svojoj kui. Osim toga, krtena si kao katolkinja, a s vremenom e nauiti i moliti. Bog ima dovoljno vremena, vie nego mi ljudi. Bog nas gleda od trenutka kad se rodimo. A nama treba dugo da ga prepoznamo. Ni ja nisam molila kad sam bila mlada. Razumijem da se ne eli vratiti na selo, rekla je gospoa Margit, ondje ive samo budale. Mi bismo u Peti onoga tko se nije znao ponaati zvali seljakom. Gospoa Margit kupovala je svjei sir na trnici. Ovo je skupo, rekla bi. Odlomila sam komadi sira da ga probam. Seljanka je poela vikati: Nemojte tim prljavim rukama dirati sir. A ja operem ruke u jednom danu vie puta nego to ih ona opere mjeseno. Sir je bio kiseo poput octa. ula sam, rekla je gospoa Margit, da puno seljaka stavlja brano u sir. Grijeh je ovo to govorim, ali sam Bog zna da seljaci nikad nisu bili pristojni ljudi. Gospoa Margit miluje me po glavi jer mi je odgodila plaanje stanarine, rekla sam Terezi. Misli da na to ima pravo. Budui da ne dobiva novac za sobu, za uzvrat trai osjeaje. im joj platim stanarinu, nee me smjeti dirati po glavi. Tereza mi je nala uenike kojima u davati satove njemakog. Trebala sam tri puta tjedno davati satove njemakog dvojici djeaka u njihovoj kui. Njihov je otac bio voa smjene u tvornici krzna. Majka je bila domaica. Ona je siroe, rekla je Tereza. Djeaci teko shvaaju. Otac dobro zarauje, a za sve drugo nije te briga. Tereza je upoznala krznara i njegovu djecu u toplicama. Djeca su se odmah sprijateljila sa mnom, rekla je Tereza. Kad je krenula prema kabinama presvui se, otac je rekao: Idemo i mi kui. Ali kad su ve bili u kabinama za presvlaenje, djecu je jo jednom poslao u vodu. Uuljao se u Terezinu kabinu u mokrim gaicama. Daui je uhvatio Terezu za grudi. Ona ga je izgurala iz kabine. Nije mogla zatvoriti kabinu jer nije bilo zapora. Stajao je ispred kabine. Tereza je vidjela kako mu noni prsti vire ispod vrata. Ionako sam mislio da od toga nita nee biti, rekao je. To je samo bila ala, jo nikada nisam prevario svoju enu. Viknuo je: Doite. Tereza je ula kako mokra djeja stopala ljapkaju po kamenom podu. Kad je Tereza izila iz kabine, krznar je ve bio odjeven. Rekao je: ekajte djecu, ona nisu nita kriva, odmah e biti gotova.
pouavati njemaki. Kad sam dola ispred stana, nisam mogla pokucati jer vrata nije bilo. Bila su izvaena iz okvira i naslonjena na zid u stubitu. Iz stana je kuljao dim. Pijanom je krznaru iz usta kapala slina i mogao je jo samo mumljati. Smrdio je po rakiji. Rekao je: Uvijek je dobro znati njemaki, nikad ne zna to se moe dogoditi. Oi su mu se svijetlile vlanim sjajem kao u izbuljene abe. enina je glava provirivala kroz otvoreni prozor kroz koji je kuljao dim. Dim ju je sasvim obavio prije nego to je u velikim oblacima odlebdio kroz prozor pod kronje stabala. Popodne je bilo sparno i bez daka vjetra tako da se dim zadravao u kronjama jablanova. 68

Na stubitu se ula vika. Dolazila je s treeg kata. To je bio stan u kojem sam trebala

Manje se dijete, plaui, uhvatilo za krpu za posue. Vee je dijete naslonilo glavu na kuhinjski stol. Nijemci su ponosan narod, rekao je krznar, a mi Rumunji smo poput ukletih pasa. Mi smo obino krdo kukavica, to se vidi i po samoubojstvima. Svi se vjeaju, nikome ne pada na pamet da se ubije iz vatrenog oruja. Va Hitler s pravom nam nije vjerovao. Goni se u materinu, vikala je za njim ena. Krznar je petljao oko ormara mumljajui: To bi bilo dobro, ali gdje je? Na kuhinjskom podu bilo je mrvica kruha. Prije nego to je izbila svaa djeca su se gaala kuglicama kruha. Krznar je stavio cigaretu u kut usana. Ruka i glava drhtale su mu, upaljaem u drhtavoj ruci nije uspio zapaliti cigaretu. Cigareta je pala na pod. Zurio je u nju nakoso drei u ruci upalja koji mu je oprio palac. Nije nita osjetio. Sagnuo se, ali mu je ruka bila prekratka. Plamen se na upaljau ugasio. Krznar je gledao oba djeaka. Nisu mu pomogla. Oteturao je na hodnik proavi tik pored cigarete na podu. Na stubitu su se vrata stropotala i udarila u ogradu. Odjeknuo je tako snaan udarac da sam istrala van. Krznar je leao na odmoritu izmeu dva kata, a na njemu su leala vrata. Ispuzao je ispod vrata i ostavio ih polegnuta na podu. Krvavog nosa teturao je niza stube. Pokuao je vrata iznijeti na ulicu, rekla sam kad sam ula u kuhinju, ali sad je otiao. Od bijesa je izbio vrata iz okvira, reklo je mlade dijete, a zatim je htio istui majku. Ona je pobjegla u sobu i zakljuala vrata. Otac je sjeo na kuhinjski stol i pio rakiju. Otiao sam pozvati majku iz sobe jer se otac smirio. Majka je htjela pei krafne. Ulje se zagrijalo. On je na vatru i u vrue ulje izlio rakiju. Rekao je da e nas sve zapaliti. Plamen je suknuo visoko u zrak, mogao je majku ispei po licu. Vatra je zahvatila i kuhinjski ormari. Brzo smo ugasili vatru, reklo je dijete. Ona dolazi na prvi sat njemakog, ravno u ovu ludnicu, rekla je ena djetetu. Zatim se dovukla do stolca i sruila se na njega. Ja sam rekla: Nema veze. Ali imalo je veze, kao i sve to mi je bilo nepodnoljivo ili to nisam mogla promijeniti. Tada sam tu meni nepoznatu enu, kao da sam s njome bliska, pomilovala po glavi. inilo se da nestaje ispod moje ruke. Unitila ju je njena vrsta ljubav od koje je ostalo jedino dvoje djece, smrad dima i izbijena vrata stana. I tua ruka na glavi. ena je jecala, osjetila sam kako je njena srana ivotinjica iskoila iz njena trbuha meni u ruku. Srana je ivotinjica skakala gore-dolje ritmom kojim sam je rukom milovala po glavi i jo bre. Kad se smrai, opet e se vratiti, reklo je starije dijete. ena je imala kratku kosu. Vidjela sam joj vlasite. A u kronjama jablanova, gdje se zadrao dim, vidjela sam jednu djevojicu kako izlazi iz sirotita. Znala sam gdje je sirotite u ovom gradu. Znala sam i kako izgleda spomenik ispred sirotita. Majku od eljeza na postolju, kojoj se za skute dralo dijete, izlio je Terezin otac. Iza spomenika nalazila su se smea vrata. Za nju je bilo prekasno vratiti se. Njeno je tijelo bilo predugako za djeje krevetie koji su se nalazili iza tih vrata. Godine provedene u sirotitu nepovratno su prole, kao i godine izvan sirotita, godine ljubavi u krznenom gnijezdu jednog mukarca. Pokrivai na krevetima, jastuii, sagovi i papue, sve je u njenu stanu bilo od krzna, ak i jastuci na kuhinjskim stolcima i krpice za hvatanje lonaca. ena je pogledala oba djeteta i rekla: to da uinim? Neka su djeca jadna jer nemaju roditelje, a neka jer ih imaju.

Dijete odlazi u sobu plakati. Zatvara vrata, sputa kapke na prozorima i pali svjetlo. Stoji ispred komode sa zrcalom ispred koje se jo nikad nije minkala. Komoda ima dva krila koja se mogu otvarati i zatvarati. Komoda je prozor u kojem se njeno zaplakano lice vidi tri puta. Samosaaljenje, to je obuzima ovdje, u sobi, tri puta je vee nego vani na dvoritu. Sunce se ne moe probiti u sobu. Ono se nee saaliti nad njom, jer i ono mora, bez uporita, stajati na nebu.

69

Oi koje plau gledaju u zrcalu niije dijete. Zatiljak, ui i ramena plau zajedno s njom. Dvije duine ruke udaljeni od zrcala mokri su joj od suza i prsti na nogama. Kad je soba zatvorena, postaje poput duboka snijega u zimi. Od snijega peku obrazi jednako kao i od suza.

Mlinac za kavu je buio, inilo mi se da mi od prodornog zvuka vibriraju zubi. ibica je zapucketala ispred eninih usta. Brzo je gorjela i kad se plin na tednjaku zapalio, plamiak je ve doao do eninih prstiju. Zatim se uo um vode kako tee iz slavine. Uskoro je iz lonia suknuo siv oblai pare. ena je u loni stavila kavu. Poput zemlje crna pjena iskipjela je preko ruba lonia. Mlae je dijete namoilo kuhinjsku krpu mlazom vode, sloilo je i stavilo preko ela. ena i ja pile smo kavu, a porculanska srna gledala nas je s kuhinjskog ormara. Nakon drugog gutljaja ena je pod stolom udarila o moje koljeno. Ispriala se, iako sam je do maloas milovala po glavi. Dim se izvjetrio, ali smrad se jo uvijek osjeao. Zaeljela sam da nikad nisam ula u ovu prostoriju u kojoj sam sad pila kavu. Idite se igrati u pijesak, rekla je ena. Ali njene su rijei zvuale kao da je rekla: Idite se igrati u pijesak i nemojte se vie nikad vratiti. Kava je bila gusta poput tinte, pa sam svaki put kad bih nagnula alicu popila i malo taloga s dna. Na krilu sam vidjela dvije mrlje od kave. Kava je imala okus po svai. Sjedila sam zgrbljena na stolcu i oslukivala korake djece to su se sjurila niza stube. Pogled mi je klizio po stolcu dok sam pokuavala suosjeati sa enom na drugoj strani stola. Moja haljina s uzorkom na listie dosezala je do glenjeva. Moja zgrbljena lea doticala su naslon stolice, ali prednji dio mojeg tijela, izmeu lakata, pretvorio se u beivotnu masu s dvije mrlje kave na krilu. Kad su utihnuli koraci djece na stubitu, u sobi sam ostala smo ja. Bila sam netko tko je pravio drutvo nesrei kako bi bio siguran da e ta nesrea tu i ostati. ena i ja smo uglavile vrata u okvir. Ona je svom snagom podigla vrata, jer je mislila samo na njih. A ja sam mislila na nju: mislila sam kako u otii iz stana i ostaviti je samu iza tih vrata. Donijela je iz kuhinje mokru kuhinjski krpu i obrisala mrlje od krvi koje je njen mu ostavio na vratima.
iznad glave. Gospoa Margit nosila je samo marame, nije nosila kape od krzna. Kad nose eire i krzno, ene se uzohole, rekla je, a Bog ne voli ohole ene. Polako sam hodala preko mosta; ak je i rijeka mirisala na dim. Mislila sam na kamenje i inilo mi se kao da ta misao nastaje izvan moje glave. Moja je misao bila izvan mene i prolazila pored mene. Mogla se, ako je eljela, polako ili brzo udaljavati od mene, jednako kao to su pored mene prolazile ipke ograde na mostu. Prije nego to sam stigla do kraja mosta, eljela sam provjeriti protee li se rijeka u ovo doba na leima ili na trbuhu. Glatka, mirna povrina protezala se izmeu dvije obale i ja sam pomislila: Ne treba mi krznena kapa, nego novac, kako ne bih vie morala trpjeti ruku gospoe Margit na svojoj glavi. Kad sam izila na dvorite, unuk gospode Grauberg sjedio je na stubama. Gospodin Feyerabend etkao je ispred vrata svog stana cipele. Unuk se igrao konduktera. Kad je sjedio, onda je bio putnik. Kad je stajao, onda je bio kondukter. Rekao je: Vozne karte, molim! Jednom je rukom povukao kartu iz druge ruke. Lijeva mu je ruka predstavljala putnika, a desna konduktera. Gospodin Feyerabend rekao je: Doi, igrat emo se zajedno! Ja u biti putnik. Ja sam radije i putnik i kondukter istovremeno, odgovorio je djeak, onda tono znam tko nema karte. Kako je Elsa? pitala sam. Gospodin Feyerabend pogledao je krznenu kapu u mojoj ruci i upitao me: Gdje ste bili? Miriete na dim. Prije negoli sam mu uspjela odgovoriti, gurnuo je etku za cipele u jednu cipelu, ustao i htio proi pokraj djeaka. Dijete je ispruilo ruku i reklo: Nitko ne smije izii iz ovih kola. Gospodin Feyerabend bez rijei je podigao djeakovu ruku kao da je brklja. Prejako ju je

Vraala sam se kui s kapicom od dabrova krzna u ruci i sa Sunevom kuglom na zalazu

70

stisnuo. Kad je gospodin Feyerabend siao niza stube u vrt, na djeakovoj su se ruci jo uvijek vidjeli tragovi njegovih prstiju.

je odmahnuo glavom i rekao: Ne, to je tek predzadnja stanica. Zadnja je iseljenje iz zemlje. Edgar i Kurt su kimnuli. Ni ja nisam bila nimalo iznenaena tim rijeima. Kimnula sam a da pritom i nisam mislila neto posebno. Iseljenje iz zemlje spomenuli smo prvi put, ali tako kao da je to bilo neto sasvim prirodno. Krznenu sam kapicu sakrila u najzabitiji dio ormara nadajui se da e mi se u zimi vie svidjeti. Isprobala ju je i Tereza i rekla: Smrdi po trulom liu. Nisam znala misli li na krznenu kapicu ili na orah pod svojim pazuhom koji mi je do maloas pokazivala. Zakopavala je bluzu i promatrala se s kapicom na glavi u zrcalu. Tereza je bila ljuta jer sam joj rekla da mi se prije dva tjedna orah inio manjim. eljela je da joj laem. A ja sam eljela da ode lijeniku. Otii u s tobom, rekla sam joj. Prestraeno je podigla obrve. Gadila joj se otra dabrova dlaka koja ju je bola po elu. Strgnula je kapicu s glave i pomirisala je. Pa nisam dijete, rekla je Tereza. Te sam se veeri dugo igrala egrtaljkom. Crvena kokica kljunom vie nije mogla dosei daicu. Nakrivila bi vrat kao da joj se vrti. Uzica, koja joj je prolazila kroz vrat i trbuh i trebala ih podizati i sputati, zamrsila se. Svjetlo mi je obasjavalo ruku, ali nije osvijetlilo mrlje od kave na krilu. Obasjana tom svjetlou, crvena je kokica sliila mravu i ukoenu kokotu na vjetrokazu. Iako vie nije mogla zobati, nije izgledala bolesno, ve sito i kao da neprestano vreba muhe. Gospoa Margit pokucala je na vrata moje sobe i rekla: to to toliko klopoe? Ne mogu moliti.

Nakon to smo svi troje dobili otkaz, Edgar je rekao: Sad smo na zadnjoj stanici. Georg

Sve je to protuzakonito. Kapetan Pjele sjedio je za svojim velikim, lakiranim pisaim stolom, a ja ispred zida nasuprot njemu, za malim stolom okrivljenika. Pod njegovim sam stolom vidjela dva bijela glenja. A na glavi elu, mokru i naboranu poput mog nepca. Vrkom jezika dotaknula sam nepce. Na njegovom se rumunjskom nepce u ustima kae svod u ustima. Vidjela sam njegovu elu poloenu na jastuk u mrtvakom kovegu i bijele glenjeve kako vire ispod mrtvakog vela. I, kako ste? pitao je kapetan Pjele. Njegovo mi lice nije izgledalo neprijateljski. No znala sam da moram pripaziti to govorim, jer je njegova mrnja izbijala na povrinu nenadano, dok mu je lice bilo sasvim mirno, kao sada. Imam sree s vama, rekla sam. Osjeam se onako kako vi to elite. Pa to je va posao, zar ne? Tvoja majka eli emigrirati, rekao je kapetan Pjele, evo, tu pie. Zrakom je mahao listom papira. List je bio ispisan rukom, ali ja nisam vjerovala da je to majin rukopis. Rekla sam: Ako ona eli emigrirati, to nipoto ne znai da i ja to elim. Istog sam dana u jednom kratkom pismu pitala majku je li napisala takvo pismo. Pismo nikada nije primila.

Kapetan Pjele rekao je: ivi od privatnih satova, subverzivnih djelatnosti i kurvanja.

djelatnosti i da suparaziti ovoga drutva. I da je sve to protuzakonito. itati i pisati moe svatko u ovoj zemlji.'Svatko u ovoj zemlji, samo ako to eli, moe pisati pjesme, a da pritom ne pripada kriminalnim ili subverzivnim organizacijama. Na narod sam stvara svoju umjetnost, za to mu nije potrebna aica asocijalnih tipova. Budui da piete na njemakom, zato ne odete u Njemaku? Moda ete se ondje, u toj abokreini, osjeati kako kod kue? Mislio sam da ste se u meuvremenu opametili. Kapetan Pjele iupao je Georgu vlas s glave. Stavio ju je pod svjetlost svjetiljke na pisaem stolu i nasmijao se. Malo je izblijedjela kao da je psea dlaka, rekao je. Ali dolje, u mraku i hladnoi zatvorskih elija, to e sve doi na svoje.

Tjedan dana poslije kapetan Pjele rekao je Edgaru i Georgu da ive od subverzivnih

71

Sada moete ii, rekao je kapetan Pjele. Pas Pjele sjedio je pred vratima. Hoete li ga, molim vas, pozvati? pitao je Edgar. Kapetan Pjele je rekao: Zato? Pa mirno sjedi pred vratima. Pas Pjele je reao. Nije skoio ni na jednog od dvojice. Georgu je izgrebao cipele, a Edgaru zubima razderao rub hlaa. Kad su Georg i Edgar izili na hodnik, uli su glas koji je dozivao u prostoriji: Pjele, Pjele! To nije bio kapetanov glas, rekao je Edgar. Moda je pas Pjele dozivao kapetana. Georg je kaiprstom prelazio lijevo-desno preko zubi kao da ih pere. Zubi su kripali. Nasmijali smo se. Tako se to radi, rekao je Georg, kad te uhite, a sa sobom nema etkicu za zube.

Majka je dobra, Kronje su zelene, Voda tee. Reenicu Pijesak je teak, djeca nisu mogla ponoviti. Mogla su izgovoriti Pijesak je lijep. Isto tako ne bi znala rei Sunce pee. Nego Sunce sja. Kako se kae na njemakom najbolji radnik? pitala bi djeca. Kako se kae lovac? A pionir? Dunja je zrela, rekla sam i pomislila na gospou koja je uvala Terezu i uila je njemaki. Sjetila sam se i njena poput dunja tvrdog njemakog. Dunja ima dlakavu koicu, rekla sam. Dunja je puna crva. Po emu li sam ja mirisala toj djeci? Ne volimo rije dunje, reklo je manje dijete. A rije krzno? pitala sam. Ta je rije kratka, reklo je vee dijete. A rije dlaka? pitala sam. I ona je kratka, odgovorilo je dijete. Kad sam dola etvrti put, majka je s metlom u ruci stajala na ulici ispred zgrade. Vidjela sam je izdaleka. Nije mela, nalaktila se na drku odmarajui se. Kad sam se pribliila, odjednom je poela mesti. Pogledala me tek kad sam je pozdravila. Na stubama je leao paketi omotan u novinski papir. Poslovi u tvornici ne idu ba najbolje, rekla je, ne moemo vie plaati satove njemakog. Naslonila je metlu na zid, uzela paketi sa stuba i pruila mi ga. Evo, tu je jastui od nerca i rukavice od pravog janjeeg krzna, proaputala je. Ruke su mi visjele, nisam ih mogla podii. Zato ovdje metete? pitala sam. Ondje su vam jablanovi. Da, rekla je, ali ovdje ima praine. Drak metle bacao je istu duguljastu sjenu na zid kao to je drak oeve motike bacao sjenu u vrtu kad je dijete poeljelo da korov ika izbjegne udarac motike i preivi ljeto. ena je poloila paketi na stube i potrala za mnom: ekajte, neto vam moram rei. Bio je ovdje neki ovjek i o vama svata napriao. Ja mu nita od svega toga ne vjerujem, ali takvim stvarima nije mjesto u naoj kui. Djeca su premala za takve stvari.

Krznarevoj sam djeci odrala tri sata njemakog. Uili smo kako se na njemakom kae

rukopisom. Seoski policajac pozvao je majku na razgovor u osam sati ujutro. Drao ju je zatvorenu u uredu deset sati. Majka je sjela blizu prozora. Nije se usudila otvoriti ga. Kad bi netko proao, ona je pokucala na staklo. Ljudi koji su prolazili ulicom nisu ni podigli glavu. Pa svi znaju da ne smiju gledati prema zgradi policije, rekla je majka. Ni ja ne bih pogledala, jer zna da ne moe pomoi. Od dosade, rekla je majka, poela sam brisati prainu s namjetaja. Pored ormara nala sam krpu za prainu. Bolje i to nego da je samo sjedila i razmiljala to radi baka, pomislila sam u sebi. ula sam zvonjavu s crkvenog zvona, prije nego to se zauo klju u bravi. Bilo je est sati naveer, rekla je majka. Policajac je upalio svjetlo. Nije ni primijetio da mu je ured poien. Sada mi je ao to mu to nisam rekla, sigurno bi se razveselio. Tako mlad mukarac sasvim sam u selu, sigurno nitko ne makne prstom da mu pomogne. Jako mi je pomogao, rekla je majka. Sloila sam se sa svime to mi je izdiktirao. Ja to pismo ne bih nikada uspjela sastaviti sama. I ovako sigurno ima puno pravopisnih pogreaka, jer nisam vina pisanju. No vjerojatno je razumljivo, inae ga ne bi bio poslao u ured za izdavanje putovnica.

List papira kojim je kapetan Pjele mahao zrakom doista je bio ispisan majinim

72

Po krevetu su bile rasprostrte pamune uske hlae. Sedamdeset komada, rekla je krojaica. Na stolu je bilo puno kristalnog posuda. Putujem u Budimpetu, rekla je, a zatim upitala: Zato sada, kad si dobila otkaz ne ivi doma, na selu? To vie nije moj dom, rekla sam. Krojaica je za putovanje ila kupai ogrta. Preko dana nee me biti u sobi, ali ogrta e mi trebati ujutro i naveer. Ovaj put u ostati tjedan dana. Netko tko izgubi razum kao tvoja baka ne moe biti bez osjeaja, rekla je. Samo zbog bake bi trebala otii kui. Obukla je ogrta. Jedna ju je pribadaa ubola u vrat. Izvadila sam pribadau iz ogrtaa i rekla: Boji se da te djeca ne napuste kad odrastu, pa meni predbacuje ono to te prije ili kasnije eka. Na pribadai je visjela velika kapuljaa. Uronila sam ruku u kapuljau sve do lakta. Krojaica je okrenula glavu i rekla: Najvanija je stvar na ogrtau kapuljaa. Kad ima dobru kapuljau, moe plakati bez maramice. Ba sam juer naveer to isprobala. Kapuljaa mi je skliznula preko lica i obrisala suze. Nisam ih uope morala brisati maramicom. Gurnula sam prst u vrh kapuljae i pitala je: Zato si plakala? Svukla je kupai ogrta prije negoli sam ja izvukla prst iz kapuljae. Moja sestra i njen mu, rekla je, prekjuer su pobjegli. Moda su uspjeli stii na cilj, karte su mi govorile da je taj dan dobar za bijeg. Ali karte su mi takoer pokazale kiu i snijeg. Moda je na granici bilo loe vrijeme, ali ovdje je, kad su krenuli, bilo suho i bez vjetra. Kapuljaa je polako prolazila ispod igle na ivaem stroju, a nit u igli povlaila je i vrtjela kolut konca iznad igle. Krojaica je sve ispriala suhim i monotonim glasom slinim zvuku koji je stvarao konac provlaei se kroz eljeznu konstrukciju ivaeg stroja: Nadam se da e me carinik prepoznati. Dogovorili smo se da obuem istu odjeu koju sam nosila zadnji put. Drae mi je, rekla je s pribadaama u ustima, da mi muterije narue ono to im trebam kupiti. Tako bi, kad se vratim, samo doli po prije naruenu robu. Tada mi u kuu ne bi dolazili ljudi koji ne znaju to bi kupili, koji mi sve isprevru i na kraju nita ne kupe. Izvukla je sve pribadae iz tkanine ogrtaa. Stavljala ih je u usta jednu po jednu, kao da su reenice, a zatim ih je povadila iz usta i stavila na ivai stroj pored lijeve ruke. Prisila je kapuljau na ogrta, a njen porub dvostruko i trostruko prosila. Na krajevima konca napravila je vor. Tako da se vie nikad ne odvee, rekla je. Vrhom kara okrenula je vrak kapuljae na van. Prebacila je ogrta preko lea tako da je na glavu stavila kapuljau. Ruke nije uvukla u rukave. U Maarskoj se mogu kupiti patuljci duga nosa, rekla je. Ako ga zanjie i toga dana krene u smjeru u kojem se okrenuo njegov nos, imat e sree. Skup je, ali ovaj u put kupiti jednoga za sreu, rekla je. Kapuljaa joj je skliznula preko oiju kad je rekla: Patuljak se zove Imre. Imre uvijek gleda pred sebe, nikada lijevo ili desno.

Otvorila sam majino pismo. Nakon reenice u kojoj majka spominje svoje bolove u leima, pisalo je: Juer smo pokopali brijaa. Zadnjih je tjedana tako ostario i podjetinjio da ga ni ti vie ne bi bila prepoznala. Prekjuer je bilo Roenje Marije Djevice. Sjedila sam u dvoritu i odmarala se jer se na tako veliki blagdan ne smije raditi. Promatrala sam lastavice kako se skupljaju na slamnatim krovovima i pomislila u sebi da je ljeto na izmaku. Uto je u dvorite uao brija. Obuo je dvije razliite cipele, na jednoj je nozi imao nisku cipelu, a na drugoj sandalu. Pod rukom je nosio ahovsku plou i pitao gdje je djed. Rekla sam mu: Pa on je umro. Tada mi je pokazao ahovsku plou koju je donio i rekao: I to da sad radim? Tu se nita ne moe, rekla sam, najbolje je da se vratite kui. Da, rekao je, ali prije toga u s njim odigrati partiju aha. Stao je pored mene i pratei moj pogled, pogledao uvis prema lastavicama na krovu. Nisam se ugodno osjeala. Rekla sam: Moj je otac otiao k vama. eka vas kod kue. Tada je ipak otiao.
lutalice na periferiji. Samo jo Kurta posao vee za onu klaonicu i tajnu o radnicima to lou krv. Georg se privremeno preselio kod Kurta na selo.

Nakon to smo dobili otkaz, Edgar i Georg su mi rekli: Sada smo slobodni kao psi

73

Georga u selu nitko ne poznaje pa kad prolazi seoskim ulicama, laju psi u svim dvoritima, rekao je Kurt. No u jednom ga dvoritu ipak netko poznaje, u dvoritu mlade susjede s kojom se spetljao. Djevojka se smijei svim mukarcima i ki je jednoga koji, kao i svi drugi, loe krv. Vidio sam Georga odmah prvu veer, kad sam se vraao s posla kui, kako se s tom glupaom vraa kui strnitem, na kojem je jo popodne bilo polje penice. Oboje su imali sjemenke trave u kosi. Georg je bio uvjeren da je on bio taj koji je izaao na dvorite i poeo se udvarati djevojci s druge strane ograde. Zapravo je bilo obrnuto. Djevojka je prije Georga pokuala zavesti i Kurta. U oima ima tokice, rekao je Kurt, a stranjica joj se njie poput broda na vodi. Jedino o emu zna priati jest o pasiranju rajica. A i o tome je njena baka zaboravila vie nego to e ona ikada nauiti. Ta e svakome rairiti noge. U proljee su vidjeli policajca s njom u polju, u poloaju kao da provjerava kako raste repa. Edgar je bio uvjeren da je policajac iz sela poslao djevojku da najprije zavede Kurta, a poslije Georga.

njihala to se njie lijevo-desno. ena patuljak s pletenicom poput slame jo je uvijek sjedila na Trajanovu trgu. Drala je u naruju klip kukuruza tepajui mu i njiui ga kao da je dijete. Ogulila je kukuruz i sad je u ruci drala komuinu svijetle boje. Komuinom se gladila po obrazu. Zatim ju je pojela skupa s mlijenim zrnjem kukuruza. Sve to je ena patuljak jela postajalo je dijete. Na mravu joj je tijelu narastao velik trbuh. Pod okriljem jedne proljetne noi, koja je sasvim sigurno bila tiha kao to je ena patuljak bila nijema, napumpao ju je radnik iz none smjene. Za to su vrijeme straari, iju su pozornost odvukla stabla ljiva, bili u nekoj drugoj ulici. enu patuljka straari ili doista nisu vidjeli ili je po neijoj naredbi nisu htjeli vidjeti. Moda je dolo vrijeme da ena patuljak umre pri poroaju. U gradu su kronje stabala poutjele; najprije su poutjeli kestenovi, a zatim lipe. Nakon otkaza uto sam lie po granama stabala doivljavala kao stanje, a ne kao jesen. Gorak miris koji sam ponekad osjetila u zraku bio je moj vlastiti, a ne miris jeseni. Bilo mi je teko razmiljati o liu to opada kao da se predaje, jer sam i sama to morala uiniti. Promatrala sam stabla i ne videi ih, a tada sam ugledala enu patuljka kako trpa u usta plodove rane jeseni: komuinu i mlijeno zrnje kukuruza. Susrela sam se s Edgarom na Trajanovu trgu. Doao je s platnenom vreicom u ruci do pola napunjenoj orasima. Pruio mi je vreicu i podrugljivo rekao: Evo, jedi! Dobri su za ivce. eni patuljku stavila sam u krilo aku oraha. Uzela je jedan, stavila ga u usta i pokuala pregristi. Ispljunula ga je kao loptu. Orah se otkotrljao trgom. Tada je orah po orah poela vaditi iz krila i zakotrljala bi ga po kamenim ploama. Prolaznici su se smijali. ena patuljak promatrala ih je velikim, ozbiljnim oima. Edgar je podigao kamen veliine dlana to se nalazio pored kante sa smeem. Mora ih razbiti, rekao joj je, onda ih moe jesti. ena patuljak zamirila je i poela odmahivati glavom. Edgar je cipelom gurnuo orah prema rubu ulice i bacio kamen u smee.

Otkako sam dobila otkaz, dani su visjeli na tankoj niti sluaja i obarali me poput velika

Dijete je ocu na svaki dlan stavilo po jedan orah. Zamiljalo je da je svaki orah jedna glava: majina i oeva glava, djedova i brijaeva glava, glava vrajeg djeteta i njena vlastita glava. Otac ispreplee prste. Ljuske oraha praskaju. Prestani, kae baka koja pjeva, taj me zvuk probada do mozga. U tu igru dijete ne ukljuuje baku koja pjeva jer je prasak orahove ljuske ivcira. Kad otac otvara dlanove, dijete gleda ija je glava stradala, a ija preivjela.

74

Edgar je hodao prebrzo, jer je, uzrujan, razmiljao o eni patuljku koju je rasplakao dok joj je pokuavao razbiti orah. Zabranjujem ti da to uini, rekao je Edgar. Sluaj, veeras se moram vratiti jer nemam gdje spavati. A ti mi mora obeati da to nee uiniti. utjela sam. Edgar je zastao i poeo vikati: Jesi li me ula? Jedna se maka popela na stablo. Rekla sam: Vidi li? Ima bijele papuice. Nee samo ti biti uvuena u to, rekao je Edgar. Ne smije uiniti nita to nismo zajedno dogovorili. Ako te uhvate, svi emo biti krivi. A time neemo nita postii. Edgar se spotakao o korijen to je poput ruke virio iz asfalta. Njegov me glas ivcirao. Nasmijala sam se, ali ne zato jer je umalo pao nego, zato to sam bila bijesna. Dok ste vi radili na vaim kolama, i ja sam upoznala ivot. Govori u ime svih nas, ali Georg i Kurt bili bi sasvim sigurno za to. Jedi svoje orahe, rekao je Edgar, moda se od njih opameti.

Hodali smo od Trajanova trga sporednim uliicama koje su se savijale u luk poput srpa.

posla. I ranije je bilo tako, rekao je Edgarov otac. Tvoj djed nije mogao u vrijeme maarske vladavine postati ef stanice, jer nije pristao da mu maariziraju prezime. Tako je ostao obian eljezniki radnik i gradio vijadukte u nizini. Neka budala ije se ime pisalo sa sz dobio je uniformu i grijao guzicu u konoj fotelji. Kad bi se zauo zviduk lokomotive, skoio bi i odskakutao sa svojom prljavom zastavicom u ruci kroz vrata na peron. Pritom bi se uvijek vano isprsio. Tvoj se djed, kad bi to vidio, samo smijao.

Edgar je stanovao kod svojih roditelja na selu. Nisu mu predbacivali to je otputen s

Kad se veernji vlak, u kojem je sjedio Edgar, otkotrljao tranicama, vidjela sam kamenje izmeu greda to su spajale tranice. Kamenje je bilo veliine oraha. Malo dalje, tranice su prolazile kroz travu zaprljanu uljem. A zatim se vidjelo samo nebo. Polagano sam koraala u smjeru u kojem se vlak odvezao i dola do kraja perona. Zatim sam se okrenula. Stajala sam ispred velikog sata na kolodvoru i gledala kako se ure ljudi s koarama i vreama u rukama, kako se pomie kazaljka koja je pokazivala sekunde i kako autobusi skreu tik uz fasade kua. Primijetila sam da u ruci nosim samo runu torbicu i da sam na klupi na peronu zaboravila platnenu vreicu s Edgarovim orasima. Vratila sam se na peron. Na tranicama je ve ekao sljedei vlak. Klupa je bila prazna. Postojao je samo jedan put pod mojim stopalima, put do telefonske govornice.
imenom. Terezin mi je otac povjerovao i dozvao Terezu. Tereza je dola u grad. Sastale smo se kod patuljaste vrbe s tri debla, to je rasla na obali rijeke iza grada. Pokazala sam joj staklenku i kist u svojoj torbici. Pokazat u ti kuu, rekla je Tereza, ali ja s tim ne elim imati veze. ekat u te iza ugla. Obavila sam nudu u staklenku i odluila da u napisati neto na zidu kue kapetana Pjelea. Htjela sam napisati uft ili svinja ispod prozora koji su bili visoko na fasadi. Rije je trebala biti kratka kako bih je to bre mogla napisati. Na vratima kue za koju smo mislili da je Pjeleova, pisalo je drugo prezime. Ali Tereza je znala gdje ivi direktor tvornice. Otile smo onamo. Iza zavjesa na prozorima vidjelo se upaljeno svjetlo. ekale smo. Pribliavala se pono, a nas smo dvije hodale gore-dolje po ulici. Na Terezinoj su ruci zveckale narukvice pa sam joj rekla: Skini te narukvice! Tada je zapuhao vjetar i poeo savijati crne predmete oko nas. Odjednom sam vidjela ljude ondje gdje je, zapravo, bilo grmlje. Ondje gdje su bila samo prazna sjedala u parkiranim autima, vidjela sam lica. Ondje gdje nije bilo stabala, vidjela sam kako pada lie. ulo se tapkanje i struganje potplata naih cipela po ploniku. Tereza je rekla: Obukla si krive cipele.

ula sam kako je telefon dva puta zazvonio, a zatim sam se predstavila izmiljenim

75

Na nebu se vidio mjesec u obliku kifle. Sutra e biti svjetliji, rekla je Tereza, vidi se da raste jer mu je puni luk na desnoj strani. Ispred kue stoji ulina svjetiljka. Takve su kue uvijek osvijetljene. To je dobro jer u vidjeti zid, ali je problem to nas netko moe vidjeti. Potraila sam pogodno mjesto na zidu izmeu dva prozora. Gurnula sam kist u dep jakne, otvorila poklopac na staklenki i pruila ga Terezi. Runu torbicu ostavila sam otvorenu. Smrdi kao da su te ve uhvatili, rekla je Tereza. Tereza je s poklopcem u ruci otila u drugu ulicu.

Kad sam skrenula iza ugla, ulica je bila prazna. Hodala sam od ograde do ograde, od jednih do drugih kunih vrata, od stabla do stabla. Tek na kraju ulice vidjela sam ljudski lik to se, kao da izlazi kroz vrata, pomolio iza jednog stabla. Morala sam pogledati tri puta dok nisam prepoznala Terezu. Zatim sam osjetila njen parfem. Idemo, rekla je povukavi me za ruku, o, Boe, gdje si tako dugo? to si tako dugo pisala? Rekla sam: Nita. Samo sam ostavila staklenku ispred vrata. Tereza je hihotala kao koko. Hodajui pored nje gledala sam njen dugi, bijeli vrat koji se klimatao kao da je nasaen na noge to poinju odmah ispod vrata. Jo uvijek smrdi, rekla je Tereza, poteno si se usvinjila. Gdje je poklopac? pitala sam. Ispod drva gdje sam te ekala, rekla je Tereza. Kist smo bacili s mosta u rijeku. Voda je bila crna i mirna kao i nae iekivanje. Zaustavile smo dah, ali nismo ule da je kist pao u vodu. Bila sam umjerena da kist nije pao u vodu. Uzela sam zraka i morala zakaljati jer su me u grlu kakljale dlaice otpale s kista. Iznad sebe vidjela sam mjesec u obliku kifle. Bila sam uvjerena da kist lebdi negdje u zraku, iznad ovog grada i da crta crnu, naboranu krunicu - no.
doao. U krmu su ula dva policajca koji su ili od stola do stola. Proletarijat limenih ovaca i drvenih lubenica morao je pokazati svoje osobne isprave i navesti radno mjesto. Luak s dugakom bijelom bradom povukao je policajca za rukav, rastvorio bijelu maramicu veliine dlana i pokazao mu je rekavi: Profesor filozofije. Konobar je uhvatio luaka i odvukao ga do vrta. Tuit u ja vas, mladiu, vikao je luak, i vas i policajca, ali ovce pasu, znate li? Dohvatit e vas ovce, nemojte si nita umiljati! Noas e pasti zvijezda i dok vi mirno spavate na svojim jastucima, ovce e vas pojesti kao da ste trava. Edgar je pokazao svoju osobnu iskaznicu. Uitelj na vioj koli za laku industriju, tamo, pored muzeja, rekao je. I ja sam pokazala svoju osobnu iskaznicu i rekla, Prevoditeljica, nadodavi ime tvornice iz koje su me otpustili. Lice mi je oblila vruina pa sam pogledala policajca ravno u oi kako ne bi primijetio nabijanje u mojim sljepooicama. Pregledao je moje isprave i vratio mi ih. Edgar je rekao: Na sreu. Pogledao je na svoj sat jer se urio na vlak. Ostala sam sjediti sama za stolom i vidjela kako, dok je ustajao, rukom prelazi preko praznog sjedala stolca koji se nalazio pored njega. Gurnuo je stolac natrag pod stol i rekao: Georg ionako vie nee doi. Radnici, koji su doli iz svoje smjene, postajali su sve glasniji nakon to je Edgar otiao. ulo se kripanje stolaca i struganje cipela. Policajci su otili. Popila sam jo jedno pivo iako je imalo okus po uvinu aju. Jedan debeli mukarac crvenih obraza povukao je konobaricu na krilo. Ona se smijala. Neki drugi, krezubi, umoio je kobasicu u senf i gurnuo je konobarici u usta. Ona je zagrizla i vakala briui golom rukom senf s brade.

Edgar se ponovo vratio u grad. Sjedili smo u krmi i ekali Georga etiri sata. Nije

Ti mukarci i njihova udnja izvan kue, to njihovo hvatanje trenutka ljubavi izmeu dvije smjene da bi joj se u sljedeem trenutku ve izrugivali! Bili su to oni isti koji su za Lolom otili u zarasli park i koji su u mirnim noima napumpali enu patuljka s Trajanova trga. Koji su prodali Isusa na kriu da bi taj novac mogli zapiti. Koji su svojim enama kui donosili telee bubrege i parkete. I koji su djeci ili ljubavnicama poklanjali sive zeeve kao
76

igraku. I Georg je, sa svojom egrtaljkom, bio jedan od njih, i susjeda s tokicama u oima, za koju je Kurt rekao da se smije kao podbodeni konj to re, bila je jedan od sukrivaca. Ali ni Kurt nije bio nita bolji sa svojim buketima poljskog cvijea koje je, uvele nakon dugog puta, gospoi Margit uvijek prekasno donosio. I krojaica, koja je uzimala novac za proricanje sudbine i svojoj djeci oko vrata vjeala ogrlice sa zlatnim privjescima u obliku srca. A i krznareva ena sa svojom kapicom od dabrova krzna. I Edgar sa svojim orasima. Napokon, i ja sam bila kao i oni, sa svojim vreicama maarskih bombona za gospou Margit. I sa svojim mukarcem koji mi nije nedostajao nakon to je poginuo. To to se izmeu nas dvoje dogodilo inilo mi se uobiajenim kao kruh koji jedem. Kao i postelja od trave u umi. I to da sam bila samo obina slamka rairenih nogu i zatvorenih oiju, koja moe izdrati pogled vranina gnijezda, pogled na to smee dolje na tlu, smee to je istovremeno gorjelo i smrzavalo se. Luak bijele brade vratio se u krmu. Dovukao se do mog stola i ispio s dna ae prst Edgarova piva. ula sam kako mu pivo klizi niz grlo i sjetila sam se sna koji sam ispriala Edgaru: Mali, crveni romobil, na kojem zuji motor. Ali na romobilu nema motora i mukarac koji se na njemu vozi mora se odguravati nogom. Sve se dogaa u sobi, rekla sam, jer romobil juri po parketu prema podnoj letvici i nestaje u malom crnom otvoru izmeu podne letvice i parketa. Kad romobil i mukarac na njemu nestanu, iz crnog se otvora zasvijetle dva oka. Jedan od onih, koji po parketu prolaze pored mene kae: To je romobil za nesree.

Bolje je da baka stalno pjeva, da majka uvijek razvlai tijesto na stolu, da djed stalno igra ah, da otac uvijek iskopava korov nego da se sve odjednom promijeni. Bolje je da se svi oni, onako runi, zamrznu nego da postanu netko drugi, misli dijete. Radije u zajedno s runima biti kod kue, u sobi i u vrtu nego ivjeti sa strancima.
Cvjetovi su isplazili svoje crvene jezike i mirisali na kolae. Susjeda s tokicama u oima, rekao je Kurt, pokucala mi je juer na prozor. U naruju je drala malog zeca i rekla da je Georg na kolodvoru zapoeo tuu s nepoznatim mukarcima. Georg je leao u bolnici. Prekjuer sam otiao u selo, rekao je Kurt. Pozvao me policajac s druge strane ulice. Nisam preao na njegovu stranu ulice nego sam stao ondje gdje sam se zatekao. Sagnuo sam se i podigao s poda uti list. Stavio sam ga u usta. Policajac je preao ulicu, pruio mi ruku i pozvao me svojoj kui na aicu rakije. Rekao sam mu da mi se vie ne obraa s ti. On je rekao: To emo jo vidjeti. Policajac stanuje u kui pored one ispred koje smo stajali. Odbio sam poziv na rakiju. Policajac je oekivao da u krenuti, ali ja se nisam micao s mjesta, samo sam bre okretao list u zubima. Nije znao to bi mi rekao, a nije mogao otii. Da ne bi gledao kako okreem list meu zubima, sagnuo se i zavezao uzicu na cipeli. Ispljunuo sam list na pod pored njegove ruke, okrenuo se i otiao. Iza lea sam uo kako mi neto govori, vjerojatno je psovao. Kurt i ja smo otili u bolnicu. Kurt je portiru dao bocu rakije. Portir je bocu uzeo i rekao: Prijatelj vam lei sam u sobi na treem katu. Rekao sam vam to iako ne bih smio. Ne smijem vas ni pustiti k njemu.

Dva dana kasnije u grad je doao i Kurt. Poklonio je gospodi Margit buket slaka.

Na povratku kui, u gradu Kurt mi je rekao: Susjeda je malog zeca kojeg nosi na rukama dobila od Georga. Georg ga je spasio na polju od make i poklonio ga kerki radnika koji u klaonici loe krv. Zec je lijep, siv je poput pranjave zemlje. Sav je drhtao kad ga je Georg donio kui. Na trbuhu mu je koa tako tanka da mi se inilo da e mu ispasti utroba kad mi je skoio iz ruku. Tko je Georgovoj ljubavnici rekao da je Georg u bolnici? pitala sam. Zec, odgovorio je Kurt i nasmijao se.

77

Prepoznao sam onu trojicu koja su me istukla. Viao sam ih u studentskoj kantini u vrijeme studija. No ne znam kako se zovu. Na izlazu iz vlaka gurnuli su ga tako da je zateturao. Georg se izmaknuo. Mislio sam da e se odmah obruiti na mene, rekao je. No pustili su me da napustim kolodvor jer je ondje bilo previe ljudi. Ispred autobusne stanice sabili su ga u kut izmeu zida i kioska. Nakon toga vidio sam samo ake i cipele, nita vie, rekao je Georg. Georga je u bolnici probudio sitni, mravi mukarac. Stajao je ispred kreveta, izvukao novanik iz depa, stavio snop novanica na noni ormari pored Georgova kreveta i rekao: Sad smo kvit. Georg mu je u glavu najprije bacio jastuk, a zatim alicu s ajem. Dok mu je s mokre glave kapao aj, mukarac se samo smijeio, rekao je Georg. Uzeo je svoj prljavi novac s nonog ormaria i otiao. On nije bio jedan od trojice koja su ga premlatila.

Georgu su razbili cijelu eljust. Kad su ga otpustili iz bolnice, Georg je rekao:

Ljubavnica s tokicama u oima odvezla se, sa svojim zecom boje praine u koari, u grad da posjeti Georga u bolnici. Pustili su je k njemu. Zeca je ostavila kod portira. Portir ga je hranio kruhom. Ljubavnica je Georgu dala jabuke i kolae te ga pomilovala po kosi. Ali Georga je zanimalo kad je zadnji put vidjela policajca iz sela. Preglupa je da bi lagala, rekao je Kurt, pa je otpila malo aja iz Georgove alice i poela tuliti. Bacio je i jabuke i kolae natrag u njenu koaru i istjerao je iz sobe. Ostavila je zeca kod portira i rekla mu da zec pripada bolesniku kojega je posjetila. On e ga uzeti kad bude odlazio iz bolnice, rekla je. Kad je Georg deset dana poslije izlazio kroz glavna bolnika vrata, na staklo porte pokucao je portir pokazavi mu zeca. Zec je sjedio u kavezu na drvenoj polici i grickao krumpirovu ljusku. Georg je samo odmahnuo rukom i produljio kroz vrata. Portir je povikao za njim: Nemojte da se dogodi da se poslije sjetite doi po njega. U subotu u ga naveer zaklati.
Kad je Georg doao na sud, sudski je slubenik ve znao tko je Georg. Kapetan Pjele imao je deset dana vremena. Georg je rekao: Ipak u pokuati. Gdje radite? pitao ga je sudski slubenik. Tube protiv nepoznatog poinitelja i jo k tome bez ikakva dokaza, moe u ovoj zemlji podii samo netko tko se dosauje. Ja se ne dosaujem, dolazim ravno iz bolnice jer su me gadno ispremlatili, rekao je Georg. A gdje vam je otpusno pismo iz kojeg se sve to vidi? pitao ga je slubenik. Nisam ga dobio jer je deurni lijenik bio na nekom vjenanju kad su me otpustili iz bolnice, rekao je Georg. Georg je otpusno pismo imao u depu, ali je u njemu pisalo: ljetna gripa s muninom. Da, vi ste bolesni, ali bolujete od lijenosti, pretjerane mate i paranoje. Vraam vam vau potvrdu. Imate sree da na njoj ne pie koja je vaa prava bolest. Mislite da ste nevini, ali nitko ne dobije batine bez razloga.

Sud nije prihvatio tubu protiv trojice koji su izbatinali Georga. Drugo i nismo oekivali.

Taj je dan Georg proveo u krmi pored kolodvora. Kupio je kartu da se odveze roditeljima. Kad je s kartom u ruci doao na eljezniki peron, sjeo je na klupu. Gledao je kako ljudi podiu koare i vree te ulaze u vlak. Vrata putnikih vagona bila su otvorena, ljudi su, stojei jedan pored drugoga, naginjali glave kroz prozore vagona. ene su jele jabuke, djeca su pljuvala na peron, a mukarci su se, najprije pljunuvi na ealj, eljali. Georga je obuzelo gaenje. Vrata vagona treskom su se zatvorila. Vlak je zazvidao, kotai su se poeli okretati, a putnici na prozoru okretali su pogled prema peronu koji je ostajao iza njih. Georg se nije elio vratiti krojaici sa sunanim pjegama na licu, koja ije i glaa i misli da joj je sin propali sluaj. Koja svojem sinu, da mu i ne zna, u pismima alje neto novaca i pie reenice pune predbacivanja. Nije se elio vratiti ni ocu koji je sada bio umirovljenik i
78

koji se vie brinuo za svoj bicikl nego za sina. Niti se Kurtu, u ono selo prepuno sukrivaca, nije vie elio vratiti. I nikada vie nije elio vidjeti susjedu s tokicama u oima. Nisam vie elio natrag, ni Edgarovim roditeljima ni gospoi Margit, rekao je Georg. U tom sam trenutku imao samo jednu elju, a ta je bila da ne moram vie ni koraknuti. Umoran i prazan vratio sam se u kolodvorsku ekaonicu, pokazao voznu kartu efu stanice i legao na klupu. Odmah sam zaspao kao da sam komad zaboravljene prtljage. Spavao sam dubokim snom dok nije svanulo i dok me nije probudio policajac koji je svojom gumenom palicom radio svoj posao. Dok sam ja izlazio, putnici u ekaonici govorili su o jutarnjim vlakovima. Oni su imali kamo otii. Georg se probudio i, ne rekavi prethodno nita Edgaru, Kurtu i meni, otiao u ured za izdavanje putovnica. Nije me zanimalo hoete li me smirivati, rekao je Georg, nisam elio sluati kako me odgovarate od moje namjere. Mrzio sam vas i u stanju u kakvom sam se nalazio ne bih bio imao snage gledati vas. Razjarila me sama pomisao na vas. Osjeao sam da bih najradije ispovraao i vas i samoga sebe, jer sam znao koliko ovisimo jedni o drugima. I tako sam, iako u prvi mah nisam znao kamo sam krenuo, dospio do ureda za izdavanje putovnica i poput utopljenika napisao na alteru zahtjev za emigriranjem, koji sam odmah predao. I to brzo, prije nego to mi se pred oima pojavio kapetan Pjele. Dok sam pisao, inilo mi se da mi stoji iza lea i da me promatra. Georg nije tono znao to je napisao. Ali znam da je u zahtjevu sasvim sigurno pisalo, rekao je, da bih zemlju najradije napustio istog trena. Sada se puno bolje osjeam, rekao je, gotovo kao ljudsko bie. Nakon to sam predao zahtjev, nisam mogao doekati da vas vidim. Georg mi je stavio ruku na glavu, a drugom je rukom povukao Edgara za usnu resicu. To je bila tvoja vlastita nesigurnost, rekao je Edgar, morao si sam sebe nadmudriti. Nitko te od nas ne bi pokuao odgovoriti od toga da napusti zemlju.

dok je drugima itala sudbinu iz karata, krojaica je za sve ostala zagonetka. Tereza je bila gotovo uvrijeena jer je naruila zlatni privjesak u obliku djeteline s etiri lista i jer nije ni slutila da krojaica namjerava pobjei. O djeci se sada brine baka, rekla je Tereza. Kad je Tereza dola, za ivaim je strojem sjedila baka kao da je oduvijek tu. Djeca su je zvala mama i Terezi se na trenutak uinilo da je to doista krojaica. Izgleda kao i naa krojaica, rekla je Tereza, samo dvadeset godina starija. Zastraujue je koliko joj slii. Baka s djecom razgovara maarski. Jesi li znala da je krojaica Maarica? Zato je to od nas krila? Zato to ne znamo maarski, rekla sam. Ali ni nas dvije ne razgovaramo njemaki, rekla je Tereza, a svi znaju da si ti Njemica. Djeca osjeaju da im majke nema. Koliko e jo dugo moi rei, a ne zaplakati: Majka je u Beu i tedi za novi auto.

Krojaica se vie nije vratila s puta u Maarsku. Tko bi to pomislio? rekla je Tereza. I

Kvaka na deblu breze strila je iz zida i promatrala nas. Tereza je ila haljinu, a ja sam joj pomagala. Trebala sam opiti rupice za gumbe i napraviti porub na haljini. Ja gumbe priijem tako da uzmem predebeo konac, koji onda stri pa sve izgleda neuredno, rekla je Tereza, a i porub na haljini uvijek visi. Terezin prijatelj, lijenik, kojega sam samo jednom vidjela u gradu s Terezom, radio je u partijskoj bolnici. Radio je u dnevnoj i nonoj smjeni. Terezin je otac bio njegov pacijent zbog kraljenice, majka zbog proirenih vena, a baku je lijeio od skleroze. Terezu nije elio pregledati. Dan i no gledam bolesnike, rekao je Terezi, ve mi ih je dosta. Neu valjda jo i pred tobom glumiti doktora. Rekao joj je da otie lijeniku koji ju je do sada lijeio. Kad mu je Tereza rekla miljenje tog lijenika, rekao je: Pa valjda on zna to radi, i odmahnuo je glavom. Taj drugi lijenik rekao je, ako se Terezi uope moglo vjerovati da ga je ikada posjetila: vor se moe operirati tek kad naraste. 79

Orah ispod Terezina pazuha narastao je do veliine ljive i u sredini poplavio.

To da me mukarac kojega volim ne eli pregledati, vie je nego udno, rekla je. Ali i meni bi bilo neugodno kad bi me on lijeio. Tada bih bila kao i svi drugi ija tijela prolaze kroz njegove ruke, vie ne bih pred njim imala nikakve tajne. Na stolu se nalazila bijela porculanska ruka na kojoj je Tereza drala svoj nakit, a pored ruke bili su razbacani komadii tkanine. Kad spavam s njim, rekla je Tereza, ne skidam bluzu da ne bi vidio kvrgu pod pazuhom. Legne na mene i daui doe do cilja. Kad je gotov, skoi iz kreveta i zapali cigaretu, a ja bih eljela da jo malo ostane leati pored mene. Oboje razmiljamo o orahu ispod mojeg pazuha. Kae da sam djetinjasta kad ga pitam zato tako brzo ustane iz kreveta. Sada vie nita ne pitam, rekla je Tereza, ali to ne znai da mi to ne smeta. Obuci haljinu, rekla je Tereza, moda tebi pristaje. Zna da je meni prevelika. Da mi je haljina i pristajala, ne bih je bila obukla. Jer unutra je bio orah. I dok sam haljinu, ivajui je, drala u rukama, umislila sam si da u sama sebi priiti Terezin orah. I da orah preko konca ulazi u moje tijelo. Kada sam opila rupice za gumbe, Tereza je bila sigurna da joj se haljina vie ne svia. Terezin je otac na dvanaest dana otputovao na jug zemlje kako bi ondje izlio spomenik. Zato sam smjela doi Terezi u kuu. Terezina mu se majka pridruila neto kasnije kako bi prisustvovala otkrivanju spomenika. Ni baka nije smjela znati da sam u kui. Tereza ju je namamila u vrt dok sam ja bila u sobi. Baka nikada nita nije rekla protiv tebe, rekla je Tereza, ponekad ak i pita za tebe. Jo prije nekoliko godina znala je uvati tajnu, ali otkako je postala sklerotina, brza je na jeziku.

Majka je u pismu poslala tristo leja za stanarinu. Nakon reenice u kojoj je spominjala bolove u kriima napisala je: Prodala sam krumpire i utedjela neto novaca kako ti ne bi uinila nita sramotno da ga zaradi. Noi su postale hladne i juer sam prvi put naloila pe. Baka jo uvijek spava vani. Traktoristi koji oko ponoi izlaze na polja kau da je najee vide iza groblja. Bilo bi dobro da je vue na groblje. Juer me posjetio upnik sav zajapuren u licu. Pomislila sam da je pogledao preduboko u aicu, ali je bio crven od bijesa. Rekao je: Za ime Boje! To vie ne ide! Baka se juer iza crkvenjakovih lea uuljala u sakristiju. Kad je uao upnik da se pripremi za misu, pokazala je na njegovu crnu mantiju i bijeli okovratnik. I ti si lastavica, rekla je, i ja u se presvui pa emo skupa odletjeti. Obje ladice sakristije bile su prazne jer je baka pojela sve hostije. Zapoela je misa. Prije mise est se ljudi ispovjedilo, rekao je upnik. Doli su pred oltar priestiti se i kleknuli su zatvorenih oiju. upnik je pred Bogom morao izvriti svoju dunost. S kaleom u ruci, u kojem su bile samo dvije nagrizene hostije, iao je od jednog do drugog. Morao je kao i uvijek rei: Tijelo Kristovo. Prvoj dvojici na jezik je poloio nagrizene hostije, a sljedeoj je dvojici rekao Tijelo Kristovo i na jezik poloio vrh palca. Morala sam se ispriati, rekla je majka. ao mi je, rekao je sveenik, ali to moram prijaviti biskupu.
Susjeda s mrljama u oima kao da je nestala s lica zemlje, rekao je Georg. ini se da se za to pobrinuo policajac. Netko je iz njena vrta pokupio sve plodove i sada je u njemu bujala samo trava. to da radim cijeli dan sam u Kurtovoj kui? Rano padne mrak, a Kurt je do kasno popodne u klaonici. Za veeru bi nam ispekao etiri jaja na oko, a za bolju probavu pili smo rakiju. Zatim bi Kurt prljavih ruku otiao spavati. Kad bi Kurt zaspao, ja sam hodao po kui s bocom rakije u ruci. Vani su lajali psi i hukale none ptice. Oslukivao bih glasanje ptica i popio cijelu bocu rakije. Tada bih, napola pijan, otvorio vrata kue i pogledao u vrt. Prozor na njenoj kui bio je osvijetljen. Po danu sam vidio opustoeni vrt koji se isprijeio izmeu nas dvoje i nisam ni pomiljao da odem k njoj. Ali im je pao mrak, vuklo me k njoj. Zakljuao bih vrata i klju stavio na prozorsku dasku. Najradije bih bio ponovo otvorio vrata, otiao kroz vrt do njene kue i pokucao joj na prozor. ekala me. Svaka je no bila muenje. 80

Georg se preselio k Edgarovim roditeljima.

Zadralo me samo to to sam klju od vrata stavio na prozorsku dasku. Malo je nedostajalo da opet zavrim u njenu krevetu. Ako bi Kurt za veerom o neem priao, onda je to bilo samo o cijevima, jarku u kojem su se klale ivotinje i o kravama. I, naravno, o lokanju krvi. Nisam vie mogao progutati ni zalogaja kad bi Kurt, vaui hranu, poeo priati o tome kako radnici piju krv. Jeo je i bez gaenja priao: to je vani hladnije, radnici piju vie krvi. Pojeo je hranu i iz mojeg tanjura i komadiem kruha pokupio masnou iz tavice u kojoj su se pekla jaja. Preko dana nisam mogao izdrati u kui, rekao je Georg, morao sam otii bilo kamo samo da ne poludim. Seoske su ulice bile puste, krenuo bih van iz sela. Nije bilo mjesta izvan sela na kojem nisam bio najmanje tri puta. Lutati poljima bilo je besmisleno. Zemlja je bila vlana od rose i na hladnoi se vie se nije mogla osuiti. ito je bilo pokoeno, poupano i svezano u snopove. Rastao je samo korov i zrio sve do korijena. S njega je poelo padati sjemenje. Pritisnuo sam dlan na usta i osjetio zrnca sjemenja za vratom, u uima i kosi. Svrbjelo me i ekao sam se. U korovu su sjedile make i vrebale. Stabljike korova nisu ukale. Stari zeevi uspjeli su pobjei. Njihovi su se mladi asak koprcali, ali zatim bi se umirili. Nije moj grkljan bio pregrizen. Cvokoui od hladnoe i prljav kao krtica, proao sam pored zeca ne osvrui se. Nikada vie neu spasiti zeca. Trava je, rekao je Georg, uistinu lijepa, ali kad stojei nasred polja, pogleda oko sebe, ini ti se da je polje oko tebe razjapilo gubicu. Nebo je nestalo iza oblaka, zemlja se lijepila za cipele. Lie, stabljike i korijenje korova bilo je crveno poput krvi.

maknuti iz sela i to e umjesto blata i trave vidjeti plonike i tramvaje. No ujutro se vukao po kui i nije se navrijeme spremio. Georg je rekao da se ne eli uriti i Edgar je osjetio da je Georg elio namjerno propustiti vlak. Na pola puta je stao i rekao: Ja se vraam. Ne idem u grad. Njegovo jadikovanje da se kod Kurta osjea usamljeno bilo je samo izgovor, rekao je Edgar. Sada nije sam, ja sam cijeli dan kod kue, a i moji roditelji. Ali Georg ni s kim od nas ne progovori rijei. Hoda po kui poput duha. Georg bi se probudio rano ujutro, obukao se i sjeo pokraj prozora. Kad su poeli zveati tanjuri i pribor za jelo, uzeo bi stolac i sjeo za stol. Nakon to bismo pojeli, odnio bi stolac natrag do prozora. Sjeo je i nastavio gledati kroz prozor. Ispred prozora vidio se uvijek isti prizor: stablo akacije, jarak, mosti, blato i trava, nita drugo. Kad donose novine? pitao je. Kad bi potar konano donio novine, ne bi ih ni otvorio. ekao je na obavijest iz ureda za izdavanje putovnica. Kad bi Edgar otiao etati se selom ili u duan, Georg bi ostao kod kue. Ne isplati se obuvati cipele, rekao bi. Mojim roditeljima to je polako dosadilo, rekao je Edgar. Ni najmanje im ne smeta to kod nas jede i spava. On to ionako plati, iako moji roditelji ne ele uzeti novac. Moja majka kae: ivi u naoj kui, a ponaa se tako kao da mu mi smetamo. Taj je mladi neodgojen. Edgar im je sve tee mogao objasniti da Georga ne poznaje takvoga i da je Georg postao tako tvrdoglav zbog silnih briga koje ga mue. Oni bi na to odgovorili: Kako to misli? Pa uskoro e dobiti putovnicu, zar ne?

Edgar je doao u grad bez Georga. Veer prije Georg se jo veselio to e se konano

Edgar sam otputovao u grad. Bio je to lo dan. U vlaku je sjedila skupina mukaraca i ena koji su pjevali crkvene pjesme. ene su u rukama drale upaljene svijee. Ali pjesme nisu bile spore i melankoline kao u crkvi. Prilagodili su ritam pjesme umu i trenji vlaka. Ljudi to su pjevali uhvatili su se za ruke i njihali amo-tamo u ritmu pjesme. ene su pjevale tankim, visokim glasovima kao da, prestraene, jadikuju umjesto da zapomau. Oi su im bile izbuljene. Mahale su svijeama u irokim krugovima pa smo se bojali da e zapaliti vagon. Putnici to su ulazili doaptavali su si da su to sigurno lanovi neke sekte iz susjednog sela. Kondukter nije ni uao u kola jer putnici koji su pjevali nisu eljeli da im smeta pa su ga podmitili. Iza prozora jurila su polja osuena, zaboravljenog kukuruza i crnih stabljika suncokreta. I usred te pustoi, kad smo 81

Sve je poelo jednog jutra u listopadu kad se Georg na pola puta okrenuo i otiao kui, a

proli most, pored nekog grmlja, jedan od onih koji su pjevali povukao je konicu za sluaj opasnosti. Rekao je: Ovdje se moramo pomoliti. Vlak je stao i skupina je izila van. U grmlju, ispred kojeg je skupina stala, bilo je po podu ostataka svijea koje su tu ostavili zadnji puta. Naoblaeno nebo pritiskalo je krajolik, skupina je pjevala, a vjetar je ugasio upaljene svijee. Oni koji su ostali u vlaku gurali su se ispred prozora i gledali van. Jedan mukarac i Edgar ostali su sjediti. Mukarac je drhtao i stisnuo ake. Udarao se akama po bedrima i zurio u pod. Odjednom je strgnuo kapicu s glave i poeo plakati. ekaju me, rekao je glasno sam sebi. Pritisnuo je kapicu na lice. Prokleo je sektu i rekao: Bacio sam sav svoj novac. Kad je skupina ponovo ula u vlak, vlak je polako krenuo. Mukarac koji je plakao otvorio je prozor i nagnuo se gledajui van. Zurio je u tranice ispred vlaka kao da e tako skratiti udaljenost. Mukarac je stavio kapu na glavu i uzdahnuo. Vlak je vozio polako. Kad je vlak doao do ruba grada, ene su puhnule u upaljene svijee i stavile ih u depove. Kaputi i sjedala u odjeljku bili su pokapani voskom, bijele su kapljice izgledale kao stvrdnuta mast. Vlak je stao. Prvo su izili mukarci, a iza njih ene. Nakon ena izili su ostali putnici, koji nisu bili lanovi sekte. Mukarac koji je plakao ustao je i proao hodnikom vagona prema izlazu, gledajui na peron. Zatim se vratio u odjeljak, sjeo i zapalio cigaretu. Na peronu su stajala tri policajca. Kad su svi putnici izili, policajci su uli u kola i izgurali mukarca na peron. Kapa mu je pala na pod, odvodili su ga. Iz depa jakne ispala mu je kutija ibica. Mukarac se jo dvaput okrenuo za Edgarom. Edgar je podignuo kutiju ibica i gurnuo je u dep. Stajao je ispred velikog sata na ulazu u kolodvor. Puhao je otar vjetar. Vidio je kut u kojem su prebili Georga. Izmeu kioska i zida vjetar je zavitlao u zrak suho lie i papirie. Edgar je krenuo ulicom koja je vodila u grad. Kad nema cilja, ulica ima posvuda. Edgar je otiao brijau. Ujutro ima manje muterija, rekao je Edgar. A zatim je dodao: Budui da nisam znao kuda bih sa sobom, poela mi je smetati frizura. Htio sam se to prije skloniti negdje na toplo i osjetio sam potrebu da mi netko, tko me ne poznaje, posveti malo panje. Edgar je brijaa iz studentskih dana jo uvijek zvao na brija. Sva trojica, Edgar, Kurt i Georg, iala su se kod tog mukarca lukavih oiju jer bi utroje lake podnijeli brijaevo drsko ponaanje. I jer je brija bio neugodan samo na poetku, prije nego to bi poeo iati. Nakon toga bi odjednom postao gotovo plaljiv ili bi utio.

Brija je Edgaru pruio ruku: Ah tako! Opet ste doli u grad? pitao je. U licu nije ostario. Puno njih sada vie ne dolazi na ianje, rekao je. Stave kapu na glavu i novac za brijaa radije zapiju. Brija je na desnom kaiprstu imao dugaak nokat, a nokti na drugim prstima bili su mu podrezani. Dugakim noktom razdijelio je Edgarovu kosu na pramenove. Edgar je uo kako mu brija karama ree kosu. Odraz njegova lica u zrcalu postajao je sve manji, a zrcalo je bilo sve udaljenije. Brija me nije ni pitao kakvu frizuru elim, rekao je Edgar. Otrigao me i za sve one koji nee doi do proljea. Kad sam ustao sa stolca, kosa mi je bila kratka kao psea dlaka.
otkako smo se razili po zemlji, svatko od nas morao se sam nositi s nevoljom koja ga je snala. I dalje nismo mogli jedni bez drugih. No u pismima, u koja smo stavljali svoje vlasi, nismo mogli pronai nita osim vlastitog straha u tuem rukopisu. S icima, kopcima, radnicima koji lou krv i hidraulinim strojevima svatko je od nas morao sam izii nakraj, i to tako da u isti mah irom otvori oi i zamiri. Nakon to smo dobili otkaz, vidjeli smo da nam je bez tog optereenja, koje nam je prualo kakvu-takvu sigurnost, jo tee. Budui da nas je naa okolina, bez obzira na to jesmo li bili zaposleni ili otputeni, smatrala gubitnicima, i mi smo se polako poeli takvima 82

Dok smo Edgar, Kurt, Georg i ja bili studenti, na puno smo stvari gledali jednako. No

smatrati. Iako smo znali sve razloge koji su to opovrgavali i iako smo stajali iza toga, ipak smo se osjeali gubitnicima. Bili smo, a da to i nismo primijetili, slomljeni, siti glasina o diktatorovoj skoroj smrti, umorni od vijesti o rtvama bijega i sve sliniji onima koji su bili opsjednuti bijegom. Nae propadanje postalo nam je neto uobiajeno poput disanja. Moda i zato to nam je bilo zajedniko, kao to nam je zajedniko bilo nae meusobno povjerenje. Osim toga, svatko od nas proivljavao je u sebi jo neto: svoje vlastito gubitnitvo. Svatko od nas, izmuen izljevima vlastite tatine, polako je stvarao lou sliku o sebi. Kurtov smrskani palac, Georgova razbijena eljust, pranjavosivi zec, smrdljiva staklenka za zimnicu u mojoj torbici - svatko je od nas pojedinano pamtio svoje ponienje. A za njega su znali i drugi. Svatko je od nas znao da bi poiniti samoubojstvo znailo napustiti prijatelje. I ne rekavi to nikad naglas, drugima je predbacivao to je morao misliti na njih i to zbog njih nije mogao ii tako daleko. Tako smo opravdavali sami sebe, a utnjom okrivljavali druge, jer smo bili ivi, a ne mrtvi. Strpljenje je bilo naa jedina ansa da preivimo. Strpljenje nas nije smjelo napustiti, a ako bismo ga izgubili, morali smo ga odmah vratiti.

mukarca koji je vodio psa. Pas je bio ona mrcina od Pjelea, rekao je Edgar. Mukarca s crnim eirom na glavi nije poznavao. Pas je onjuio Edgarov kaput i zareao. Mukarac je prema sebi povukao psa na uzici. Pas je i dalje zatezao uzicu na drugu stranu prema Edgaru, a onda se okrenuo prema vlasniku. Na sljedeem su semaforu mukarac i pas ponovo stajali iza Edgara. Na zeleno svjetlo preli su ulicu, a zatim nestali u oblinjem parku. Ondje ih je oito ekao netko tko je preuzeo psa jer je neto kasnije mukarac sam uao iza Edgara u tramvaj. Edgar je rekao: Pomislio sam da onaj mukarac sa eirom nije ovjek i da ja, s kosom kratkom kao psea dlaka, nisam pas. Usprkos tome to smo tako izgledali.

Hodajui trgom oian do koe, Edgar je iza leda zauo psee ape. Zastao je i propustio

Poto se Georg na pola puta do kolodvora okrenuo i vratio kui, uletio je u sobu kao da ga netko proganja. Vjerojatno je trao. Edgarova je majka pitala: Jesi li neto zaboravio? Georg je rekao: Sebe. Stavio je stolac ispred prozora, sjeo na njega i poeo promatrati uvijek isti prizor. Neto prije podneva stigao je potar i pokucao na vrata. Osim novina, donio je i pismo s povratnicom. Georg se nije pomakao s mjesta. Edgarov je otac rekao: Pismo je za tebe, mora potpisati da si ga primio. U omotnici je bila obavijest da je dobio putovnicu. Georg je s pismom u ruci otiao u sobu, zatvorio vrata i legao na krevet. Edgarovi su ga roditelji uli kako plae. Majka je pokucala na vrata i donijela mu alicu aja. Georg je i nju i aj poslao natrag. Kad su zazveali tanjuri, nije doao jesti. Edgarov je otac pokucao na vrata i donio mu oguljenu jabuku. utke je jabuku stavio na ormari pored kreveta. Georg se pokrio jastukom preko glave. Edgarovi su roditelji izili na dvorite. Majka je hranila patke, a otac cijepao drva. Georg je uzeo kare i otiao do zrcala. Nasumce je poeo rezati cijele pramenove kose. Kad su se Edgarovi roditelji vratili iz dvorita u sobu, Georg je opet sjedio pored prozora. Izgledao je kao ivotinja izgrizena krzna. Vidjevi ga, Edgarov se otac preplaio, ali ga je mirnim glasom upitao: emu sve to? Kad sam prvi put nakon toga vidjela Georga, rekla sam: Ne moe takav otputovati, mora otii brijau. On je rekao: Kad doem u Njemaku, neu nita uiniti za vas. Jeste li me uli, neu ni prstom maknuti da vam pomognem. Kurt, Edgar i ja gledali smo elava mjesta gdje si je Georg odrezao kosu do koe. Kurt je rekao Edgaru: I tvoja je frizura smijena.

83

kapke u sobi i pali svjetlo. Stoji ispred toaletnog ormaria i karama ree kosu. Pogledala se triput u ogledalo i svaki put joj se ike na elu ine odrezane ukoso. Dijete poravnava koso odrezane pramenove, ali i tada su pramenovi pored njih neravni. Zato dijete poravnava te pramenove, ali tada su oni prethodno podrezani neravni. Na kraju kosa na djetetovu golom elu ne izgleda kao ike ve kao nakoena etka. Dijete poinje plakati. Majka je tue viui: Zato si to uinila? Dijete odgovara: Jer ne podnosim kako izgledam. Svi u kui ekaju da umjesto nakoene etke djetetu ponovo narastu ike. Najvie od svih u kui to eka dijete. Vrijeme prolazi. ike rastu. Jednog dana dijete opet ne zna kamo bi sa sobom. Dijete ima puno fotografija ogoljela drvea zimi i zelenih kronji ljeti. Ispred drvea stoji ili snjegovi ili grmovi rua. A ispred njih stoji dijete sa smijekom na licu nakoenim kao i etka iznad njena ela.

Kad dijete ne zna kuda bi sa sobom, uzima kare i odlazi u sobu. Dijete sputa drvene

pisalo: uvajmo ume. Edgar je kutiju sa ibicama stavio na stol u kuhinji. Dva dana poslije njegova je majka rekla: Na donjoj strani kutije napisani su neki brojevi. Na ranirnom kolodvoru stajali su inozemni vlakovi, rekao je Edgar, mukarac je oito namjeravao pobjei preko granice. Brojevi na kutiji doimali su se poput udaljenih gradova. Edgar je napunio kutiju novim ibicama i pritom glavu svake ibice okrenuo na istu stranu. Zatvorio je poklopac dopola kao da je pokriva na krevetu: Kad doe u Njemaku, nazovi ovaj broj. Georg je zaklopio kutijicu dokraja. S unakaenom frizurom, na koju se nitko od nas nije mogao priviknuti, ve je sada izgledao kao gost. Jo nisam otiao, rekao je Georg. Ako me u vonji ne gurnu iz vlaka, nazvat u ovaj broj.

Na kutiji ibica mukarca iz vlaka bilo je nacrtano drvo i prekriena vatra. Ispod toga je

Nikada vie nismo saznali je li Georg nazvao taj broj. Putovnicu nije dobio na alteru ureda za putovnice. Poslali su ga kapetanu Pjeleu. Kapetan Pjele pravio se da ne vidi Georgovu unakaenu frizuru. Rekao je: Sjednite. Prvi put je Georga oslovio s vi. Kapetan Pjele stavio je pred njega na mali stol izjavu i kemijsku olovku te sjeo za svoj veliki stol. Ispruio je noge i ljuljao se na stolcu. To je samo jedan mali potpis, rekao je kapetan Pjele. Georg je u izjavi ispred sebe proitao da u inozemstvu nee uiniti nita to bi moglo tetiti rumunjskom narodu. Georg nije htio potpisati. Kapetan Pjele privukao je noge i ustao. Otiao je do ormara i izvadio jednu omotnicu za pisma. Stavio je omotnicu na mali stol. Otvorite je, rekao je kapetan Pjele. Georg je otvorio omotnicu. Ove bi mogle posluiti, rekao je kapetan Pjele, sada vam i ja mogu pisati pisma. U omotnici su bile crvene vlasi. Nisu bile moje, rekao je Georg, mislim da su bile Kurtove. Tri dana poslije Georg se popeo u vlak. U depu kaputa imao je kutiju ibica. U vrijeme vonje nisu ga gurnuli iz vlaka. Stigao je u Njemaku. Prije odlaska rekao je: Nikada vie neu pisati pisma, samo razglednice. Prvu je poslao Edgarovim roditeljima. Na razglednici se vidjelo etalite s kvrgavim stablima uz obalu rijeke. Zahvalio se Edgarovim roditeljima to su ga primili u kuu. Razglednica je putovala dva mjeseca. Kad su je nali u potanskom sanduiu na dvorinim vratima, bila je ve ostavtina. Dva tjedna prije na vrata Edgarove kue pokucao je potar. Edgar je potpisao da je primio telegram.
84

Jednog jutra, est tjedana nakon odlaska iz zemlje, nali su Georga kako lei na frankfurtskom ploniku. Iznad, na petom katu prihvatnog doma, prozor je bio otvoren. U telegramu je pisalo: Bio je odmah mrtav.

Kad je razglednica s Georgovim rukopisom stigla do Edgarova potanskog sanduia, Edgar, Kurt i ja ve smo tri puta bili pokuali dati u novine obavijest o Georgovoj smrti. Prvi put je slubenik u urednitvu samo kimnuo i uzeo list papira u ruke. Drugi put se poeo derati na nas i istjerao nas iz sobe. Kad smo odlazili ostavili smo papir s obavijesti o Georgovoj smrti na stolu pored njegovih naoala. Trei put nismo uspjeli doi dalje od porte. Obavijest o Georgovoj smrti nikada nije objavljena. Georgovu razglednicu Edgarovi su roditelji stavili izmeu dva stakla na vitrini. Iz kreveta su mogli vidjeti zimsku promenadu. Kad bi Edgarova majka ujutro ustala, bosa bi otila do stakla na vitrini i pogledala zimsku promenadu. Otac je rekao: Stavit u razglednicu u ladicu. Odjeni se. Edgarova se majka odjenula, ali je razglednica i dalje ostala u vitrini. Edgarova majka, kad bi ivala, vie nije htjela rezati karama kojima si je Georg unakazio frizuru. Nakon Georgove smrti vie nisam mogla leati u mraku. Gospoa je Margit rekla: Kad spava, tada ti se i dua odmara. Osim toga, tko e platiti toliki raun za struju? Ja se, i kad ne mogu spavati, bolje odmorim leei u mraku. ula sam gospou Margit kroz vrata izmeu naih dviju soba. Stenjala je ili u snu ili dok je razmiljala. Moji su noni prsti virili ispod pokrivaa na krevetu. Na trbuhu sam drala egrtaljku. Moja haljina na stolcu izgledala je poput utopljene ene. Morala sam je maknuti. arape su visjele sa stolca kao da su odrezane noge. U tami bih se osjeala kao da leim u vrei. U vrei zavezanoj remenom ili u vrei ispod prozora na petom katu. Ili u onoj koja me nije dopala, vrei s kamenjem iz rijeke.
mogu dobro procijeniti ljude. Georg mi nije izgledao kao netko tko bi poinio samoubojstvo. Vie nikada nee ustati. Ako su ga ubili, tada se Bog pobrinuo za njega. Ako se ubio, zavrit e u paklu. Molim se za njega.

Gospoa Margit je rekla: Moe biti da ga je netko gurnuo kroz prozor. ini mi se da

Kurt je naao Georgove pjesme, skrivene u ormaru. Osam pjesama zvalo se: Kobac. A naslov zadnje pjesme bio je: Tko moe koraknuti glavom. Edgar je esto sanjao isti san: Kurt i ja smo leali u kutiji ibica. Georg bi stajao ispred donje strane kutije i rekao bi: Vama je lako. Povukao bi poklopac na kutiji do naih vratova. Stablo u snu nacrtano na poklopcu bilo je bukva. Kronja joj je umila. Georg bi rekao: Spavajte, ja u paziti na umu. Nakon toga ste vi na redu. Na donjoj strani kutije ibica poela je gorjeti vatra. Nakon Georgove smrti Kurt je izostao s posla. Umjesto da ode na posao u klaonicu, otiao je u grad. Susjeda s tokicama u oima jedne je veeri prola kroz vrt to je dijelio dvije kue i pokucala Kurtu na vrata. Jesi li bolestan, pitala je. Zato ne lei u krevetu? Kurt je rekao: Kao to vidi, stojim na vratima. U selu su lajali psi jer je vjetar tresao olucima na krovovima kua. Susjeda je u svojoj kui zagasila svjetlo. Prozori su bili u mraku. Bila je pretanko odjevena i tresla se ruku prekrienih preko prsa. Na nogama je imala otvorene ljetne natikae od pluta. Na nogama je imala debele vunene arape; iz natikaa su joj virile pete.

85

Traila je Kurta da joj da Georgovu adresu u Njemakoj. Trudila se da stoji mirno, no njihala se i izvrnula nogu. Natikae joj je osvjetljavao snop svjetla. U tami su joj iz vunenih arapa strile noge, tanke poput noica bijele koze. Nije imala najlonske arape. Kurt ju je pitao: to e ti adresa, kad se Georg s tobom nije ni pozdravio? Slegnula je ramenima: Pa nismo se nikada posvadili, a trebam neke lijekove. Onda idi lijeniku, rekao joj je Kurt. Tereza je Kurtu donijela, kako ga ne bi otpustili, lijeniku potvrdu u koju je Kurt morao samo unijeti svoje ime. Lijenika potvrda o bolesti stajala je jedan cijeli paket Marlboro cigareta. Kad joj je Kurt htio vratiti novac za cigarete, Tereza je rekla: Ukrala sam paket iz oeva ormara.

Majka je u pismu opet pisala o bolovima u leima: Dobila sam velike obrasce koje moram popuniti. Policajac ih je ispunio za mene i baku. Rekao je da i ti mora ispuniti obrazac jer dovoljno zna rumunjski. Rekla sam da ti vjerojatno ne eli ii. Tada e cijela stvar potrajati, rekao je. Urar Toni pak misli da e ti o tome jo promisliti. On bi da je na tvom mjestu vrlo rado otiao, samo kako. Baki sam objasnila da mora potpisati obrazac. Njen se potpis ne moe proitati, ali je njen. Bilo bi gore da se moe proitati jer baka vie i ne zna kako se zove. Poela je opet pjevati. Sretna sam to ne znam o emu razmilja kad me gleda kao da je tvor. Danas sam rasprodala namjetaj iz prednje sobe. Tepih nitko nije htio kupiti jer su ga pojeli moljci. Poslat u ti novac za dvomjesenu stanarinu. Nakon toga e se morati snai sama. Ne bih eljela da ostane ovdje sama. Pred tobom je jo cijeli ivot.
mjesto i kojoj je vojsci pripadao moj otac. ula sam njegove pjesme za Fhrera. Vidjela sam njegovu motiku s kojom je iskopavao glupi korov. Ima li i u Njemakoj iaka, to nisam znala. Ali bilo je dovoljno SS vojnika koji su se vratili iz rata. Djed, brija, urar Toni, otac, upnik i uitelj zvali su Njemaku svojom domovinom. Iako je otac za Njemaku marirao svijetom, to je bila njegova domovina.

Ispunila sam rubrike na obrascima: vrijeme i mjesto roenja, struna sprema, radno

Georgovo emigriranje iz zemlje utrlo je put i za Edgarov i moj odlazak. Idemo iz te slijepe ulice, rekao je tada. A est tjedana nakon toga, u frankfurtskoj zimi, leao je na ploniku. Kopi u naslovima njegovih pjesama ostali su u Kurtovu ormaru, jednoj cipeli. Georg je umjesto njih odletio iz slijepe ulice, a zatim s prozora na petom katu u mrtvaku vreu. U lokvici u kojoj je leala njegova glava moda se ogledalo nebo. Svatko je imao prijatelja u komadiku oblaka, a ipak, nakon Georgova odlaska, i Edgar i ja smo napustili zemlju. I Edgar je podnio zahtjev za iseljenje iz zemlje. U depu jakne nosio je telegram u kojem su ga obavijestili o Georgovoj smrti. Kurt se nije osjeao sposobnim da zauvijek napusti zemlju. Nema nikakva smisla da ostanem ovdje, rekao je, ali idite vi prvi. Ja u za vama. Njihao se na stolcu, a stolac je kripao u ritmu bezizlaznosti. No ona nije uplaila nikoga od nas. Ja sam ortak onih koji lou krv, rekao je Kurt, zato mi nisu dali otkaz. Kad vi odete, onda u biti samo njihov. Od poetka ljeta autobusima odvoze zatvorenike na polje iza klaonice. Ondje kopaju kanal. Kad padnu od umora, napadaju ih psi. Tada ih odnose u autobus gdje lee dok se svi autobusom ne vrate u grad. Snimam ih iz svojeg ureda. Dva radnika koja su lokala krv zatekla su me kako snimam zatvorenike, rekao je Kurt, oni su to prvi saznali. Moda su u meuvremenu saznali i drugi. Filmove sam sakrio otraga u ormar. Tako sam i naao Georgove pjesme. Odnijet u ih Terezi, a pokupit u ih prije nego to posjetim Edgarova oca. On vam pjesme moe poslati preko carinika. Moda e me i otpustiti, rekao je Kurt. Poaljite mi dvije slike iz Njemake, jednu na kojoj je prozor i jednu na kojoj je plonik. Sigurno e stii, jer Pjele zna da e mi nanijeti bol.

86

Rekao je: ena bez djece kao stablo je bez ploda. Tereza i on hodali su prema tramvajskoj stanici. Na stanici je Terezi rekao za svakog putnika koji je ekao tramvaj od ega boluje. Tereza je rekla: Pa ti ih i ne poznaje. Ali on je za svakoga dao dijagnozu: Ovaj ima bolesna jetra, a ovaj plua. Kad mu vie nita nije palo na pamet, rekao je: Vidi li kako je onaj nakrivio glavu. A ovaj tu ima problema sa srcem. A onaj ima neto na grlu. Tereza je pitala: A ja? Nije odgovorio. Osjeaji, rekao je, ne nastaju u glavi. Osjeaji dolaze iz lijezda. Orah pod Terezinim pazuhom u posljednje je vrijeme poeo boljeti. Poeo je plesti mreu izmeu pazuha i grudi. Nisam eljela da Tereza ostane sama i rekla sam: Dri se Kurta. Tereza je kimnula. Ti e sa sobom ponijeti jedan dio mene, a drugi e ostaviti Kurtu. Ja sam ionako jo samo polovica oraha, rekla je. Ono to vie nije cijelo lako se dijeli. Sad je bio red na meni da pritisnem kvaku na brezi. Tereza je znala da e ta vrata zauvijek zalupiti izmeu nas dvije i da vie neu smjeti doi u zemlju u posjet. Znam da se vie nikada neemo vidjeti, rekla je.

Tereza je plakala kad je ula da sam podnijela zahtjev za iseljenje. Prijatelj ju je ostavio.

Rekla sam i Kurtu: Dri se Tereze. Prijateljstvo nije jakna koju mogu od tebe naslijediti, rekao je. Ali mogu je navui. Izvana e mi pristajati, ali iznutra takva jakna ne grije. to god da smo rekli, bilo je konano. Rijei u naim ustima ine isto toliko tete koliko i stopala u travi. Svaki je rastanak bio zgaena trava. Mi smo bili oni koji su voljeli i naputali. Prokletstvo pjesme doveli smo do krajnosti:
Onoga tko voli i ostavlja Bog e kazniti Bog e ga kazniti ubodom kukca umom vjetra prainom zemlje.

Majka je dola u grad ranim vlakom. Jo je u vlaku popila tabletu za smirenje i s kolodvora otila ravno frizeru. Prvi put u ivotu otila je frizeru. Prije nego to napusti zemlju odluila je odrezati pletenicu. Zato to ini kad je pletenica dio tebe? pitala sam. Da, dio je mene, ali ne onakve kakva u biti u Njemakoj. Tko to kae? Ljudi se loe odnose prema onima koji u Njemaku dou s pletenicom, rekla je. Bakinu pletenicu sama u odrezati. Brija je mrtav. A gradski frizer nee imati strpljenja za baku koja ne moe ni trenutak izdrati mirna pred zrcalom. Morat u je zavezati za stolac. Srce mi je lupalo kao ludo, rekla je. Stari frizer koji mi je odrezao pletenicu imao je laganu ruku. Mladi koji mi je nakon toga oprao kosu imao je teku ruku. Trgnula sam se kad je pribliio kare mojoj kosi. Osjeala sam se kao da sam kod lijenika. Majka je sada imala trajnu ondulaciju. Iako je bilo hladno, nije stavila rubac na glavu kako bi mogla pokazati nakovranu kosu. Odrezanu pletenicu nosila je u plastinoj vreici. Hoe li je ponijeti sa sobom? pitala sam je. Slegnula je ramenima. Obilazile smo duane. Kupila je svoj miraz za Njemaku: novu daicu za razvaljivanje tijesta s valjkom, stroj za mljevenje oraha, servis za jelo i kolae i ae za vino. Kupila je i novi pribor za jelo od nehrdajueg elika. I novo rublje za sebe i baku. Kao da si mladenka, rekla sam i pogledala na njen mrtvi runi sat. Vlakom se u Njemaku smije poslati paket od sto dvadeset kilograma. Mrtvi sat na njenoj ruci imao je novi remen. Koliko je sati? pitala je majka. Baki koja pjeva vie nisu trebali odrezati pletenicu. Kad se majka vratila iz grada, baka je s jabukom u ustima leala mrtva na podu. Nije joj je vie trebao miraz koji je majka kupila.
87

Komadi jabuke virio joj je izmeu zubi. Nije se uguila od tog komadika. Na tom komadiku bilo je crvene koice. Sljedeeg dana policajac nije u cijeloj kui mogao nai jabuku koju je baka zagrizla. Moda je pojela cijelu jabuku, a zadnji zalogaj sauvala za kraj, rekao je urar Toni. Moramo izbrisati njene podatke s obrazaca za izdavanje putovnice, rekao je policajac. Majka mu je dala novac. Toliko je hodala uokolo, rekla je majka, ba je mogla priekati da doemo u Njemaku. I ondje ima ljesova. Ali nikada me nije podnosila i zato je sada odluila umrijeti. To je sigurno smislila dok me je gledala poput tvora. Sad moram pronai grobara i sveenika. Baku moramo pokopati ovdje. Sigurno je to htjela, da zbog nje moram odustati od iseljenja.

Tijelo mrtve bake poelo se koiti. Majka i urar Toni karama su razrezali odjeu i skinuli je s bake. Majka je donijela posudu s vodom i bijelu krpu. Urar Toni je rekao: Mrtvaca ne smije prati rodbina. To moraju napraviti stranci, inae e svi umrijeti. Oprao je baki lice, vrat, ruke i noge. Jo juer je prolazila pokraj mojeg prozora, rekao je. Tko bi pomislio da u je danas prati mrtvu. Nije mi neugodno zato to je gola. I novo rublje i istu odjeu najprije je razrezao kako bi ga mogao navui na baku, a zatim ih je majka zaila na pokojnici. Tko je uredan, pomislila sam, ne moe doi prljav u nebo. Drugaije ne ide, rekao je urar Toni, njeno tijelo vie ne slua, ne moe se vie savijati. A meni je rekao: Mogla bi nam i ti pomoi. Uzela sam konac iz kutije za ivai pribor i navela ga dvostruko kroz uice jedne deblje igle. Stavila sam iglu na stolac. Navedi samo jednu nit konca, rekla je majka, konac je dovoljno vrst. Izdrat e dok doe do neba. ila je odjeu na baki irokim bodom i na krajevima vezala debeli vor. Zametnula je kare pa je konac odgrizla zubima nagnuvi se nad pokojniino tijelo. Bakina su usta bila otvorena iako su joj oko glave zavezali maramu. Odmori svoje ivotinjsko srce, rekla sam joj. Majka je ivjela u Augsburgu. Poslala je u Berlin pismo u kojem mi je pisala o svojim bolovima u leima. Nije bila sigurna smije li napisati da je s te adrese ona poslala pismo pa je na poleini kao poiljatelja navela ime udovice kod koje je stanovala: Helene Schall. Majka je pisala: I gospoa Schall nekad je bila izbjeglica. Nakon rata ostala je bez mua, sama s troje djece. Sama je podigla djecu, ali sada ivi dobro. Jedna osoba ovdje moe sasvim solidno ivjeti od mirovine. Mislim da je to i zasluila. Gospoa Schall kae da je Landshut manji od Augsburga. Kako to, pa ondje ivi puno ljudi iz naeg sela? Gospoa Schall pokazala mi je mjesto na karti. Ali na karti je puno imena gradova, kao odjee u izlozima koju si ovjek ne moe priutiti. Kad u gradu itam natpise na autobusima, pone mi se vrtjeti u glavi. Imena ulica itam naglas. No im autobus proe pored mene, ponovo zaboravim ime. Sliku s naom kuom drim u nonom ormariu pored kreveta kako cijeli dan ne bih dola u iskuenje da je pogledam. Ali naveer, prije nego to ugasim svjetlo, dugo gledam fotografiju s naom kuom. Moram zagristi zubima u usne i sretna sam da je u sobi mrak. Ovdje su ceste dobre, ali sve je jako daleko. Nisam naviknuta na asfaltirane ulice, od hodanja me bole noge i mozak. Ovdje se u jednom danu umorim vie nego kod kue cijelu godinu. To vie nije naa kua, u njoj sad stanuje netko drugi, pisala sam majci. Dom ti je ondje gdje ivi. Na omotnici je napisala velikim slovima: Gospoa Helene Schall. Majka je svoje ime napisala ispod njena, i to sitnim slovima u zagradi. U sitnim slovima majina imena u zagradi na omotnici pisma vidjela sam svoju majku kako hoda, jede, spava i mene voli u strahu. Pod, stol, stolac i krevet pripadali su gospoi Schall.

88

Majka mi je otpisala: Kako e znati gdje ti je dom. Dom je vjerojatno ondje gdje se urar Toni brine za grobove.

prekriene sjekire. Osueni ste na smrt, ubrzo emo vas stii. Potanski ig bio je iz Bea. Edgar i ja esto smo telefonski razgovarali. Nismo imali dovoljno novca da bismo se posjeivali. No dok smo telefonirali, glas bi nas izdao. Nismo bili naviknuti govoriti o tajnama preko telefona, jezik bi nam odrvenio od straha. Prijetnje smru stizale su mi i u telefonskim pozivima, sluala sam prijetnje to su dolazile iz telefonske slualice. Iz one iste koju sam morala prisloniti na uho dok sam razgovarala s Edgarom. Dok sam s njim razgovarala, inilo mi se da smo sa sobom u Njemaku doveli i kapetana Pjelea. Edgar je jo uvijek ivio u domu za prihvat izbjeglica. Starac u najboljim godinama, rugao se sam sebi, propali uitelj. Kao i ja, dva mjeseca prije njega, sada je i on morao dokazati da je Rumunjsku morao napustiti iz politikih razloga. Svjedoci nisu dovoljni, rekao mu je jedan slubenik. Samo list papira s peatom koji to dokazuje. Odakle mi takav dokument? Slubenik je slegnuo ramenima i naslonio kemij sku olovku okomito uz vazu. Olovka se sruila. Budui da smo bili otputeni, nismo mogli primati potporu za nezaposlene. Svaku smo novanicu morali triput okrenuti prije negoli bismo je potroili, tako da se nismo mogli posjeivati onoliko esto koliko smo to eljeli.

Edgar je stanovao u Klnu. I ja i on odmah smo dobili pisma na kojima su se nalazile

nismo snimili fotografije za Kurta. Tek smo drugi put uspjeli smoi snage snimiti fotografije koje je Kurt elio. Ali tada je Kurt ve bio pokopan.

Dva puta otili smo u Frankfurt da vidimo mjesto na kojem je umro Georg. Prvi put

prihvatnog doma za izbjeglice tralo je neko dijete i glasno disalo. Prolazili smo hodnikom na vrhovima prstiju. Edgar mi je uzeo fotografski aparat iz ruke i rekao: Vratit emo se opet. Dok plaemo, nita neemo moi snimiti.

Vidjeli smo prozor izvana i iznutra, plonik odozgo i odozdo. Dugim hodnikom

Hodali smo glavnim puteljkom po groblju pored ume. Obavijala nas je neprobojna tiina to se irila iz brljana na grobovima. Na jednom je grobu stajala ploica s natpisom: Ovaj je grob u neprimjernu stanju. Umoljava se vlasnik da u roku od mjesec dana grob uredi. U protivnom e se grob prekopati. Uprava groblja. Na Georgovu grobu nisam mogla plakati. Edgar je vrak cipele zabio u vlani rub grobnog humka. Rekao je: Dakle, ovdje je, unutra. Uzeo je s groba grumen zemlje i bacio ga u zrak. uli smo kako je grumen pao na humak. Uzeo je jo jedan grumen zemlje i stavio ga u dep. Taj grumen nismo uli. Edgar je zabio ruke u depove. Kakvo sranje, rekao je. Znala sam da ne misli samo na zemlju. Grob se pruao pred nama poput vree. A prozor, pomislila sam, prozor je bio samo privid. Kad sam ga dotaknula, nisam ga osjetila pod prstima. Dok sam ga otvarala i zatvarala nisam osjeala nita vie nego kad bih otvorila i zatvorila oi. Pravi se prozor nalazio dolje, u grobu. Ono to je mrtvo moe se ponijeti sa sobom, pomislila sam. Nisam mogla zamisliti lijes, samo prozor. Nisam znala kako sam se tu, na groblju, sjetila rijei nadkonaan. Ali tu, ispred tog groba, shvatila sam znaenje te rijei. I nikad je vie nisam zaboravila.
89

Da sam barem mogla rei Terezi: nadkonaan je prozor koji ne nestaje kad se netko baci kroz njega. No nisam to htjela napisati u pismu. Kapetana Pjelea nije se ticalo to znai rije nadkonaan. Bio je previe pokvaren da bi proitavi tu rije pomislio na sebe. Punio je groblja ak i na onim mjestima na kojima nije nikada bio. Znao je da ima dovoljno prozora u nekim nepoznatim hodnicima.

Kad smo Edgar i ja izili s groblja, granje drvea savijalo se na vjetru. Nebo je visjelo nad svinutim granama. Smrznute frezije i tulipani stajali su u vazama po grobovima kao da su na stolovima. Edgar je komadom drva oistio blato s cipela. Po stablima su se sasvim sigurno vidjele kvake. No slijepa, kakva sam bila i onda u onoj umi, nisam ih vidjela.
Rumunjske stigla velika drvena kutija s mojim stvarima. Nedostajao je samo valjak i daica za tijesto. U subotu naveer donijela sam u depovima kaputa kui dva goluba. Posluit e za jednu dobru juhu, mislila sam. Gospoda Schall je rekla da to nije doputeno jer golubovi pripadaju gradu. Prisilila me da golubove vratim u park. Uvjeravala sam je da me nitko nije vidio. Pa golubovi su mogli odletjeti, rekla sam joj. Ako golubove uspijem uloviti, sami su za to krivi, pa makar pripadali gradu. U parku ih ionako ima previe. Morala sam ih ponovo strpati u depove i odnijeti iz kue. Dvije kue dalje pustila sam ih da polete. Ako pripadaju gradu, tada e znati kuda moraju letjeti. U tom trenutku ulicom nije ba nitko prolazio. Stavila sam ih na travu pored puteljka. Misli da su odletjeli? Pokuala sam ih potjerati maui rukama, ali nisu se ni pomaknuli. Tada je nailo dijete na biciklu i silo s njega. Pitalo me to je to. Pa dva goluba, rekla sam, nee poletjeti. Dijete je reklo: Onda neka ostanu sjediti. to se Vas tie hoe li poletjeti ili ne? Kad je dijete otilo, priao mi je neki ovjek i rekao: To su golubovi iz parka. Tko ih je ovamo donio? Ja sam rekla: Ono dijete na biciklu. On je poeo vikati: to vam pada na pamet? To je moj unuk. Nisam znala, rekla sam. Doista nisam znala da je to njegov unuk. Tada sam ponovo stavila golubove u depove. Budui da me ovjek uporno gledao, rekla sam: Svi gledaju, a nitko se ne bi pobrinuo za golubove. Odnijet u ih natrag u park.

Iza reenice u kojoj moja majka spominje bolove u kriima, pisalo je: Ovaj tjedan je iz

Kurt je preko carinika poslao debelo pismo s popisom rtava bijega, pjesmama o kopcima, fotografijama radnika koji su lokali krv i fotografijama zatvorenika. Na jednoj je slici bio kapetan Pjele. Tereza je umrla, pisalo je u pismu. Kad bi prstom dotaknula nogu, na koi bi ostala udubina. Noge su joj bile poput gumenog crijeva, tablete vie nisu pomagale da joj tijelo izlui vodu i voda se penjala do srca. Zadnjih je tjedana morala ii na zraenje, od kojeg je dobila vruinu i poela povraati. Drao sam je se prije nego to te posjetila. Pjele ju je poslao k tebi. Odgovarao sam je od toga da ode u taj posjet. Rekla mi je: Ti si ljubomoran. Poto se vratila iz Njemake, poela me izbjegavati. Ila je podnijeti izvjetaj. Vidio sam je jo samo dva puta i traio da mi vrati sve to je kod nje bilo skriveno. Sve mi je vratila. Ali ne bi me udilo da Pjele jednog dana sve to izvadi iz ladice svojega stola. Podnio sam zahtjev za iseljenje, vidimo se u proljee.
drugom. U jednoj je bila moja pokoena ljubav, a u drugoj moja mrnja. eljela sam da ljubav ponovo nikne. No ljubav je bujala poput trave to se probija kroz sijeno i bila je jasan dokaz mojih osjeaja prema Terezi. Ta je ljubav bila korov u mojoj glavi, koji nikako nisam mogla iskorijeniti.

Terezina me je smrt toliko boljela kao da imam dvije glave koje se sudaraju jedna s

telegrame istoga sadraja: Kurt je naen mrtav u svojem stanu. Objesio se o ue.

Ali tri tjedna prije nego to je stigla debela omotnica s pismom Edgar i ja primili smo

90

Tko je poslao telegrame? itala sam telegram naglas kao da moram pjevati pred kapetanom Pjeleom. Dok sam pjevala, jezik mi je probijao kroz elo kao da je zavezan za vrh dirigentske palice kojom je dirigirao kapetan Pjele.

Posjetio me Edgar. Telegrame koje smo dobili stavili smo jedan pored drugog. Edgar je vrtio egrtaljku, kuglica se vrtjela u krug, kokice su kljucale po daici. Mirno sam promatrala kokice. Nisam osjetila ni zavist ni krtost. Samo strah. Takav strah da mi nije palo na pamet da Edgaru istrgnem egrtaljku iz ruke. Pisma se u vreama ne alju sluajno, rekla sam. Vree pune pisama putuju dulje od vrea punih ivota. Promatrala sam svaku kokicu pojedinano, bijelu, crvenu, crnu. inilo se da se redoslijed njihovih boja pomijeao jer su se prebrzo pomicale. Ali nije se pomijeao redoslijed vrea, one s remenom, one s orahom i one s uetom. Ti sa svojom vapskom vreom, rekao je Edgar, da te netko uje rekao bi da si luda. Sloili smo Kurtove fotografije na pod. Sjedili smo ispred njih kao onda u vrtu ispod imirova grma. Na trenutak sam pogledala prema stropu da vidim nije li bijela boja na njemu ipak boja neba. Na posljednjoj je fotografiji kapetan Pjele etao Trajanovim trgom. U ruci je nosio paketi zamotan u bijeli papir. Drugom rukom vodio je dijete. Na poleini fotografije Kurt je napisao: Djed kupuje kolae. Poeljela sam da kapetan Pjele nosi jednu veliku vreu sa svim svojim mrtvacima. Da, dok sjedi kod brijaa, njegova svjee oiana kosa ima miris svjee pokoene trave na groblju. Da njegov zloin zasmrdi kad nakon posla sjeda za stol sa svojim unukom. Da dijete s gaenjem pogleda njegove prste kojima mu prua kolae. Osjetila sam kako otvaram usta i govorim: Kurt je jednom rekao da su ve i djeca sukrivci. Da djeca, kad ih oevi naveer ljube za laku no, osjete da su oevi taj dan pili krv u klaonici i jedva ekaju da i oni ponu ondje raditi. Edgar je pomaknuo glavu kao da e neto rei. Ali utio je. Sjedili smo na podu i zurili u fotografije ispred sebe. Uzela sam u ruke fotografiju djeda koji vodi dijete za ruku. Pogledala sam sasvim izbliza dijete na fotografiji. Zatim bijeli paketi u djedovoj ruci. Jo uvijek govorimo: Moj brija i moje kare za nokte, jer oni drugi vie nikada nee izgubiti gumb. Od sjedenja su mi utrnule noge. Kad utimo, postajemo nepodnoljivi, rekao je Edgar, kad govorimo, postajemo smijeni.

91

Biljeka o spisateljici
Herta Mller rodila se u Rumunjskoj 1953. god., u Nitzkydorfu, selu u pokrajini Banat. u Temivaru studira njemaki i rumunjski jezik s knjievnou. Postaje lanicom Aktionsgruppe Banat, grupe pisaca kojima je materinji jezik njemaki, a koja u vrijeme Ceausescuove diktature trai slobodu govora i pisanja. Nakon zavretka studija zapoljava se u tvornici kao prevoditeljica, ali uskoro dobiva otkaz jer je odbila suraivati s rumunjskim tajnim slubama. U tom razdoblju svog ivota pie kratki poetski roman Niederungen (Nizine), koji, zbog stalnih problema s cenzurom, znatno izmijenjen, uspijeva objaviti tek 1982. g. Dvije godine kasnije objavljuje Druckender Tango. U tim djelima s prezirom pie o hipokriziji seoskog ivota i okrutnosti te sredine prema pojedincima koji ive nekonformistiki. Izvorni, necenzurirani, rukopis romana Niederungen uspijeva poslati u Njemaku, gdje ga objavljuje Rotbuch Verlag. Kritika je oduevljena. Na Frankfurtskom sajmu knjiga H. Mller javno govori protiv diktature u Rumunjskoj. Nakon povratka kui zabranjeno joj je daljnje objavljivanje. Kako joj ivot u domovini postaje sve nepodnoljiviji, iseljava se 1987. g. s muem Richardom Wagnerom (takoer lanom Aktionsgruppe Banat) na Zapad. Otada ivi u Berlinu. Veina djela H. Mller govori o aspektima njena vlastitog ivota u vrijeme najprimitivnijeg totalitarizma u Rumunjskoj (DerMensch istein grosser Fasan aufder Welt (ovek je samo veliki fazan na ovom svetu) 1986. - pria o naporima njemako-rumunjske seljake obitelji da se domogne putovnice i iseli na Zapad) ili o osjeaju otuenosti i neukorijenjenosti u novo tlo koji proima sve njene likove prebjega i disidenata (Reisende auf einem Bein, 1989.). ivotno iskustvo koje je stekla u seoskoj sredini banatskih vaba, a poslije i kao pripadnica njemake manjine, nee biti uoblieno samo kao kritika primitivne ruralne kulture i brutalne dravne represije ve e dosei razinu same poezije koja odraava jedno degenerirano i turobno stanje svijeta. Poetkom devedesetih objavljuje dvije knjiga eseja (Der Teufel sitzt im Spiegel, 1991. i Eine warme Kartoffel ist ein warmes Bett, 1992.) te roman Der Fuchs war damals schon der Jager (Lisica je ve tada bila lovac). Godine 1994. izlazi Remen, prozor, orah i ue roman kojim postaje poznata i priznata u cijelom svijetu i za koji dobiva mnoga priznanja, od kojih su najistaknutija njemaka Kleistova nagrada (1994.) i Meunarodna knjievna nagrada IMPAC Dublin (1998.). On je i kruna njena dotadanjeg rada. Herta Mller dobitnica je i Nagrade Marieluise-Fleisser (1990.) te Europske knjievne nagrade Aristeion (1995.). Nakon romana Remen, prozor, orah i ue objavila je jo zbirku poezije i eseja Hunger nach Seide (1995.) te dva romana: Heute war ich mir lieber nicht begegnet (1997.) i Im Haarknoten wohnt eine Dame (2000.). U svojim djelima i javnim istupima H. Mller beskompromisno se suprotstavlja svakoj dogmi i represiji. Devedesetih godina estoko je kritizirala istononjemake pisce koji su suraivali s tajnim slubama. U znak protesta istupila je iz njemakog P.E.N.-a.

92