Antika filozofija obuhvaa filozofska miljenja i sustave koji su se razvili na irokom sredozemnom prostoru proetom starom grkom i rimskom

kulturom u razdoblju od 7. stoljea pr. Kr. do propasti starog svijeta poetkom 6. stoljea. Kultura stare Grke zaetnik je i europske kulture. Na tom se geografskom podruju prvi put u povijesti iz religijsko-fantastinoga izdvojio filozofsko-znanstvenioblik miljenja. Karakteristika stare orijentalne kulture bila je uklopljenost odreenog stupnja znanstvenog miljenja, do kojeg su stari orijentalni narodi dospjeli, u religijsko-fantastini oblik miljenja. Ta uklopljenost egzaktne misli u fantastino-religioznu mistiku karakteristina je i za one koji su se bavili znanou u starim kulturama. To su bile zatvorene sveenike grupe ili proroci koji su se izdvajali iz svijeta i ljudskog drutva da bi tako osamljeni i udubljeni sami u sebe doli doistine. Njihovim sposobnostima pridavala se aureola uzvienosti, nadzemaljskog i nadljudskog. Grka civilizacija oslobodila je znanstveno miljenje i emancipirala ga od religije, podredivi ga praktinim zadacima trgovine, brzom razvoju privrede, ali ipolitikim zadacima koji su se nametali u vezi s izmijenjenom drutveno-ekonomskom strukturom. To miljenje naputa sluenje fantastiko religioznom ovjeku, koji sebe jo nije izdvojio kao pojedinca u okviru drutva, i prelazi u slubu konkretnog, egoistinog ovjeka pojedinca. Kroz takvog ovjeka i u njegovom interesu zaela se u Grkoj era samostalne znanstvene misli, ime je obiljeen poetak nove epohe u povijesti ovjekova ovladavanja prirodom i drutvom. Grka postaje kolijevkom kulturnog kompleksa koji se jednostavno naziva "Zapad", to u to doba predstavlja pomicanje kulturnog i ekonomskog razvitka s Istoka prema [1] Zapadu.