1

Tad Williams

Sjenovita mea:
I. dio trilogije Sjenovita mea














2




Knjigu posve!ujem svojoj djeci, Connoru Williamsu i Devon Beale, koji su, dok ovo piem, jo maleni, ali iznimno
mo!ni. Svaki me dan zadivljuju.
Jednog dana kad odrastu, a njihova majka i ja ode!emo u Vje$na lovita, nadam se da !e ih grijati spoznaja koliko smo
ih arko voljeli, ali i da !e se mal$ice stidjeti koliko su to zlo$esto iskoritavali - ta draesna, aava, mala derita.
Nijedna se knjiga ne pie bez pomo!i, a malo pisaca treba toliku pomo! kao ja, dakle... samo naprijed s povorkom
zahvala!
Mnogo hvala, kao i uvijek, mojoj predivnoj supruzi Deborah Beale, za njezinu pouzdanu potporu, briljantnu pomo! i
pronicavo $itala$ko oko, te mojem izvrsnom agentu Mattu Bialeru, to mi je $uvao lea dok su sofizmi frcali.
Hvala takoer naoj nadarenoj asistentici Deni Chavez, koja pomae Deborah i meni da o$uvamo barem toliko razuma
koliko nam je uop!e dostupno, dijelom svojom nevjerojatnom organizacijskom vjetinom, dijelom sprje $avaju!i da mi
moja voljena djeca previe pomau kad doista moram neto dovriti.
Moji prekomorski urednici, Tim Holman u Ujedinjenom Kraljevstvu i Dr. Ulrike Killer u Njema $koj, bili su veliki
podupiratelji mojega posla te mi pruaju mnogo samopouzdanja sa svakim projektom kojeg se prihvatim. I njima sam
neizmjerno zahvalan.
Naravno, svi moji prijatelji u DAW Booksu - koji su takoer (prikladno!) moji ameri$ki izdava$i - uklju$uju!i Debru
Euler, Marshu Jones, Petera Stampfela, Betsy Wollheim i Sheilu Gilbert, ne mogu ute !i energi$nim zahvalama. Betsi i
Sheila bile su moje urednice i partnerice u zlo$inu otkad sam zapo$eo s ovim ludim spisateljskim trudom prije dvadeset
godina, a to godine vie prolaze, to vie shva!am kakav je to veliki dar bio i koliko sam zapravo sretan. Hvala, cure. Bilo
nam je zabavno, ha?
Kao e!er na kraju, moram takoer spomenuti da ova knjiga duguje veliku zahvalnost i nadahnu!e svim ludim, divnim
ljudima na oglasnom forumu Shadowmarch.com, riznici mudrosti, potpore, aavosti i recepata za rabarbaru koji se malo
gdje mogu na!i. Zahvalnost za Shadowmarch (online projekt) posebno pripada Joshu Milliganu i neprispodobivom Mattu
Dueku, od kojih ovaj posljednji jo upravlja portalom kao stoluju!i Tehni$ki &arobnjak. Nadam se da !e nam se mnogi
od vas novih $itatelja pridruiti - provodim puno vremena kibiciraju!i na tamonjem forumu, i rado bih vas upoznao.

Pi$eva biljeka

Za one koji se ele osje!ati dobro potkovanima u pitanjima Tko, to i Gdje, tu je nekoliko zemljovida i, na kraju knjige,
kazalo likova, mjesta i drugih vanih podataka.
Zemljovidi su sastavljeni iz iscrpnog niza putni$kih pri$a, gotovo ne$itljivih starih dokumenata, transkripata proro$anskih
iskaza i iz mrmljanja pustinjaka na samrti, da ne spominjem sadraj jedne drevne krinje katastarskih zapisa otkrivene na
svanskom sajmitu. Jednako zagonetan i zamoran postupak zasluan je za stvaranje kazala. Upotrijebi ga pametno,
imaju!i na umu da su mnogi umrli, ili barem ozbiljno otetili svoj vid i u$enja$ki ugled, kako bi ta pomagala u$inili
dostupnima tebi, $itatelju.

3


Kratka povijest Eiona,

u kojoj se posebna pozornost poklanja usponu Pograni$nih kraljevina Sjevera, koju je rezimirao Finn Teodoros, u$enjak,
iz Clemonove Povijesti naeg kontinenta Eiona i njegovih naroda, na zahtjev njegova gospodstva Avina Bronea, grofa
Zemljinkraja, vrhovnog zapovjednika June Mee, predstavljena ovog trinaestog
dana Enneamena, u godini 1316. Svetog Trigona
Ve! gotovo tisu!u godina prije nae Trigonske ere, povijest je bila pisana jedino u starodrevnim kraljevinama Xanda,
junom kontinentu koji je bio prvo svjetsko sjedite civilizacije. Xandijci su znali malo o svojem sjevernom susjedu,
naem kontinentu Eionu, jer su velik dio njegove unutranjosti skrivale neprohodne planine i guste ume. Junjaci su
trgovali samo s nekoliko bljedolikih divljaka koji su obitavali na obalama, a znali malo - to bi $uli od u$enjaka - ili nita
o tajanstvenom Sumra$nom narodu zvanom Qari, koji je ivio na raznim podru$jima diljem Eiona, ali je bio i ostao
najbrojniji na dalekom sjeveru naeg kontinenta.
Kako su se narataji smjenjivali, a xandska se trgovina s Eionom pove!ala, tako se razvijao i Hierosol, glavni od novih
trgova$kih lu$kih gradova na eionskoj obali, sve dok nije postao nadaleko najnapu$eniji grad sjevernih zemalja. Otprilike
dva stolje!a prije doa!a blaenog Trigona, mogao se veli$inom i rafinirano!u mjeriti s mnogim dekadentnim glavnim
gradovima junog kontinenta.
Hierosol je za svojih ranijih godina bio grad mnogih bogova i mnogih konkurentnih sve !enstava, a pitanja dogmatskih
sporova i boanskog suparnitva $esto su se rjeavala klevetom, paleom i krvavim neredima na ulicama. Napokon,
sljedbenici triju najmo!nijih boanstava - Perina, vladara neba, Erivora od voda i Kerniosa, gospodara crne zemlje -
sklopili su sporazum. Taj trigon, koalicija triju bogova i njihovih sljedbenika, brzo se uzdigao u mo!i iznad svih ostalih
sve!enstava i njihovih hramova. Njegov je voa uzeo ime Trigonarh, a on i njegovi nasljednici postali su najmo!nije
vjerske li$nosti u cijelom Eionu.
S bogatom trgovinom koja mu je navirala u luke, vojskom i mornaricom $ija je mo! rasla, te vjerskim autoritetom sada
u$vr!enim u rukama Trigonata, Hierosol je postao ne samo dominantna sila u Eionu, nego s vremenom i cijelog znanog
svijeta, pogotovo kako su carstva junog kontinenta Xanda propadala u dekadenciju. Hierosolska nadmo ! potrajala je
skoro est stotina godina prije nego to se carstvo napokon uruilo pod vlastitim teretom, propavi pred valovima
plja$kaa s Kracijskog poluotoka i junog kontinenta.
Mlaa kraljevstva u srcu Eiona uzdigla su se iz Hierosolova carskog pepela. Syan je nadmaio sve ostale, te se u devetom
stolje!u dokopao samog Trigonata, premjestivi Trigonarhiju i svu njezinu veliku crkvu iz Hierosola u Tessis, gdje su
ostale do dananjeg dana. I premda je Syan postao sjedite mode i znanosti $itavog Eiona - dan-danas je, prema mnogim
mjerilima, vode!a sila naeg kontinenta - njegovi su susjedi odavna zbacili jaram Svanskog Carstva.
1 o od pamtivijeka ljudi Eiona dijelili su svoje zemlje s neobi$nim, I poganskim Oarima, koji su bili poznati pod
razli$itim imenima poput Sumra$ni narod, Tihi narod, ili, naj$e!e, vilenjaci. Iako pri$e kazuju o golemoj qarskoj
naseobini na dalekom sjeveru Eiona, mra$nom i drevnom gradu na zlu glasu, Qari su isprva ivjeli na mnogim
podru$jima diljem zemlje, iako nikad u takvu mnotvu kao ljudi, te ve!inom u ruralnim, zaba$enim krajevima. Kako su se
ljudi rasprostranjivali Eionom, mnogi pripadnici Qara povukli su se u brda, planine i duboke ume, no na nekim su
mjestima ostali te $ak ivjeli u miru s ljudima. Meutim, povjerenja je bilo malo, te se velik dio prvog tisu!lje!a nakon
Trigona neizre$eno primirje izmeu dvaju naroda moglo uglavnom pripisati malom broju Sumra$nog naroda i njihovoj
izoliranosti od ljudi.
Kad se pribliila tisu!ita godina, nastupila je Velika smrt, strana poast koja se pojavila najprije u junim lukama,
proirila zemljom te prouzrokovala veliku patnju. Ubijala je za nekoliko dana, a malo je onih koji su joj bili izloeni
4

preivjelo. Seljaci su naputali svoja polja, roditelji svoju djecu, lije$nici nisu htjeli njegovati umiru!e, a $ak su na!i
sve!enici Kerniosa odbijali izvoditi obrede za mrtve. Cijela su sela bila naputena: ostala su samo mrtva tijela. Do kraja
prve godine govorilo se da je $etvrtina naroda u junim gradovima Eiona podlegla, pa su kad se poast vratila s toplim
prolje!em, i jo ih vie pomrlo, mnogi vjerovali da je doao smak svijeta. Trigon i njegovi sve!enici objavili su da je
poast kazna za bezbonost ljudskog roda, ali ve!ina ljudi isprva je krivila strance, pogotovo Junjake, da su im otrovali
zdence. No uskoro se nametnuo jo o$igledniji krivac - Qari. Na mnogim se mjestima tajanstveni Sumra$ni narod ve!
smatrao zlim dusima, pa se ideja da je poast prouzrokovana njihovom pako!u brzo rairila preplaenom populacijom.
Vilenjake su klali gdje god bi ih zatekli; cijela su plemena bila zarobljena i unitena. Bijes se irio Eionom, predvo en
$etama ljudi koji su se nazivali Cistioci, posve!eni istrebljenju Qara, iako se sumnja da su ubili vie pripadnika svoje vrste
nego vilenjaka jer su mnoga ljudska sela, ve! unitena velikom smr!u, spalili do temelja kao pouku onima koji bi se
mogli oduprijeti njihovoj, kako su smatrali, svetoj misiji.
Preostali Sumra$ni narod pobjegao je na sjever, ali se vratio ne bi li pruio otpor kod qarske naseobine zvane Hladnosiva
vritina, manje od dana hoda od mjesta gdje sjedim, piu!i ovo u dananjoj Junoj Mei. (Hladnosiva, iako to$an opis
poprita bitke, o$igledno je bio pogreno shva!en Qul Girah, to prema Clemonu zna$i mjesto rasta na vilenja$kom
jeziku, premda su mi njegovi izvori nepoznati.) Bitka je bila strana, ali Qari su bili poraeni, uglavnom zahvaljuju!i
dolasku vojske koju je vodio Anglin, gospodar Oto$noga naroda Connorda koji je bio daleki rod svanske kraljevske
obitelji. Sumra$ni narod potpuno je istjeran iz zemalja ljudi natrag u samotne, umovite sjeverne krajeve.
Poput tisu!a drugih manje slavnih, smrtnika, Karal, kralj Syana, pao je u bitki kod Hladnosive vritine, ali njegov sin, koji
!e vladati kao Lander III., te biti poznat kao Lander Dobri i Lander od Vilenja$ke Kobi, darovao je Pograni$nu zemlju
Anglinu i njegovim potomcima kao njihovo leno, kako bi mogli $uvati granice $ovje$anstva od Qara. Anglin od
Connorda bio je prvi Kralj Mee.
Nakon Hladnosive vritine, sjever je doivio stolje!e relativnog mira, premda su trupe pla!enih vojnika, znane kao Sive
$ete, koje su se pojavile za stranih vremena koja su uslijedila iza Velike smrti i ruenja Syanskog Carstva, ostale mo !na
opasnost. Ti odmetni$ki vitezovi prodavali su se raznim despotima kako bi se tukli s njihovim susjedima, ili izabirali
lakeg neprijatelja, otimaju!i plemi!e za otkupninu te plja$kaju!i i ubijaju!i seljatvo.
Anglinovi potomci podijelili su Pograni$nu zemlju na $etiri Pograni$ne kraljevine: Sjevernu Meu, Junu Meu, Isto$nu
Meu i Zapadnu Meu, iako je Juna Mea bila najvanija meu njima - a one, pod vodstvom Anglinove obitelji i njezina
klana plemenitih roaka, vladale su sjevernim zemljama u op!enitom skladu. Tada, u godini Trigonata 1103., vojska
Sumra$nog naroda spustila se sa sjevera bez upozorenja. Anglinovi potomci estoko su se oduprli, ali su bili istjerani iz
velikog dijela svojih zemalja i prisiljeni povu!i se na najjunije granice. Samo potpora malih drava du te granice,
znanih kao Devetorica, pomogla je Pograni$nom narodu da zadri Qare dok je $ekao pomo! iz ve!ih junih kraljevina -
pomo! koja je pristizala neizdrivo polagano. Govori se da se upravo usred te strahotne borbe prvi put javio osje!aj prave
sjevernja$ke solidarnosti
- kao i izvjesno nepovjerenje prema junim kraljevinama.
Samo je otra zima te prve godine omogu!ila ljudima da zadre Qare u Pograni$noj zemlji. U prolje!e, vojske su napokon
stigle iz Syana i Jellona te gradova-drava Kracea. Iako su ljudi brojno!u kudikamo nadmaili Sumra$ni narod, rat protiv
Qara bjesnio je na mahove diljem sjevera dugo godina. Kad su Pograni $ne kraljevine i njihovi saveznici 1107. napokon
porazili zavojeva$e te pokuali prognati Qare natrag u njihove zemlje kako bi jednom i za svagda uklonili prijetnju,
vilenjaci su, povla$e!i se, stvorili barijeru koja je, premda nije zadravala ljude vani, zbunjivala i op$injavala sve koji bi
je preli. Kad je nekoliko $eta naoruanih ljudi nestalo - vratilo se samo nekoliko preivjelih, izbezumljeno - smrtni su
saveznici odustali i proglasili maglovitu prepreku, koju su nazvali Sjenovita brana, novom granicom zemalja ljudi.
Dvorac kraljevine June Mee ponovno je posvetio sam Trigonarh
5

- Qari su ga iskoristili kao svoju utvrdu tijekom rata - ali Sjenovita je brana presijecala Pograni $ne kraljevine, a cijela
Sjeverna Mea i najve!i dio Isto$ne i Zapadne bile su izgubljene iza nje. I premda su njihova sjeverna lena i dvorci bili
izgubljeni, Anglinova loza preivjela je u njegovu praprane!aku Kellicku Eddonu, $ija je hrabrost u borbi protiv vilenjaka
ve! postala legendarna. Kad su se Pograni$ni narodi znani kao Devetorica udruili i prisegnuli svoju vjernost novom
kralju u Junoj Mei (dijelom i zbog zatite od grabeljivih Sivih $eta koje su opet oja$ale u kaosu koji je uslijedio nakon
rata sa Sumra$nim narodom), Kralj Mee ponovno je postao najve!a sila na sjeveru Eiona.

U naoj dananjici

Sadravaju!i miljenja Finna Teodorosa, glavom, i bez obveze prema pokojnom Metru Clemonu odAnverrina
U ovoj 1316. godini Trigona, tri stotine godina nakon Hladnosive vritine i dva stolje!a od gubitka sjevernih Pograni$nih
zemalja i nastanka Sjenovite brane, sjever se nije mnogo promijenio. Sjenovita granica ostala je stalna, i u $inkovito
obiljeava vanjski rub poznatog svijeta - $ak i brodovi koji se izgube u sjevernim vodama rijetko se vra!aju.
Syan je gotovo posve izgubio svoju prevlast nad bivim carstvom, te je sada tek najja$i od nekoliko velikih kraljevstava u
srcu Eiona, ali postoje i druge prijetnje. Mo! autarha, boanskog kralja Xisa na junom kontinentu, raste. Prvi put u
gotovo tisu!u godina, Xandijci napreu svoju mo! diljem sjevernog kontinenta: mnoge zemlje na junoj obali Eiona ve !
su po$ele pla!ati autarhu danak, ili njima vladaju njegove marionete.
Ku!a Eddona u svoj svojoj $asti jo vlada u Junoj Mei, a naa Pograni$na kraljevina jedina je prava sila na sjeveru -
Brenland i Settland, kako ih obi$no znaju, malene su, ruralne i sebi okrenute nacije - ali potomci Kralja Mee i njihovi
odani sluge po$eli su se pitati koliko !e jo duboko autarhova ruka posegnuti u Eion i kakav bi nam jad to moglo zadati,
kao to svjedo$e nesretni dogaaji koji su zadesili naeg voljenog monarha, kralja Olina. Moemo se samo moliti da !e
nam se vratiti iv i zdrav.
To je moja pri$a, pripremljena na va zahtjev, moj gospodaru. Nadam se da vam se svi a.
(potpisan) Finn Teodoros U$enjak i vjerni podanik Njegove Visosti, Olina Eddona

PROLOG

Doi, sanjaru, doi. Uskoro !e svjedo$iti stvarima koje samo spava$i i vra$evi vide. Popni se na vjetar i pusti da te nosi -
da, brz je to i straan plemeniti jaha!i konj, ali $ekaju nas milje i milje puta, a no! je kratka.
Lete!i vie od ptica, prije!i !e brzo preko suhih zemalja junog kontinenta Xanda, ponad autarhova zapanjuju!e golema
hrama-pala$e koji se prostire milju za miljom uzdu du kamenih kanala njegova velebnoga grada Xisa. Ne zastaje -
danas ne uhodi kraljeve smrtnika, $ak ni najmo!nije meu njima. Umjesto toga, leti preko oceana do sjevernog
kontinenta Eiona, preko bezvremenskog Hierosola, neko! sredita svijeta, a sada igra$ke razbojnika i vojskovoa, ali ne
zadrava se ni ondje. uri se, dalje lete!i nad kneevinama koje ve! duguju svoju podani$ku vjernost autarhovim
osvaja$kim legijama i drugima koje to ne duguju, ali uskoro ho!e.
Iza do oblaka visokih planina koje odjeljuju juni dio Eiona od ostatka, preko nedirnutih uma sjeverno od planina, stie
do zelene postojbine Slobodnih kraljevina i sputa se nisko iznad polja i ledina, hitaju!i preko bujaju!eg srca mo!nog
Syana (koji je neko! bio jo mo!niji), ponad irokih majura i prometnih cesta, pokraj drevnih obiteljskih sijela od tronog
6

kamena, i dalje do krajina koje grani$e sa Sivom zemljom iza Sjenovite brane, najsjevernijim podru$jem u kojem ljudi jo
ive.
Na samom pragu tih izgubljenih i neljudskih sjevernih zemalja, u postojbini June Mee, visok, drevan dvorac stoji
gledaju!i na irok zaljev, utvrda izolirana i zati!ena vodom, dostojanstvena i tajnovita poput kraljice koja je nadzivjela
svojega kraljevskoga supruga. Okrunjena je veli$anstvenim kulama, a arenilo krovova niih zgrada njezina su suknja.
Uski nasip koji spaja dvorac s kopnom prua se poput nevjestina vela, ire!i se kako bi stvorio ostatak njegova grada, koji
lei u naborima bregova i du kopnenog ruba zaljeva. Ta je drevna utvrda sada dom smrtnika, ali ima ozra $je ne$eg
drugog, ne$eg to je upoznalo te smrtnike te ih se $ak udostojalo zatititi, ali ih u potpunosti ne voli. Ipak, prili$no je
mnogo ljepote na tome golome mjestu koje mnogi zovu Sjenovita me a, na njegovim ponosnim, od vjetra pohabanim
barjacima i ulicama, zapljusnutima okomitim sun$anim zrakama. I premda je ta bregovita utvrda posljednje svijetlo i
srda$no mjesto koje !e vidjeti prije nego to stupi u zemlju tiine i magle, i premda !e ono to !e doskora tu iskusiti
imati teke posljedice, tvoje putovanje ne!e zavriti u Junoj Medi - ne jo. Danas si pozvan drugamo.
Trai zrcalnog blizanca tog dvorca, daleko na opsjednutom sjeveru, velebnu utvrdu besmrtnih Qara.
A sada, naglo kao da prelazi preko praga, zalazi u njihove sumra$ne zemlje. Iako poslijepodnevno sunce jo obasjava
dvorac June Mee, samo nekoliko trenutaka jahanja preko Sjenovite brane, sve to obitava na ovoj strani tog nevidljivog
zida u vje$itom je tihom pove$erju. Livade su duboke i mra$ne, trava sjajna od rose. Zavaljen na vjetru, primje!uje da
ceste pod tobom blistaju blijedo poput jeguljine koe i naizgled tvore suptilne are, kao daje neki bog ispisao tajni
dnevnik na povrini maglovite zemlje. Leti dalje ponad visokih, olujama okrunjenih planina, i preko uma beskrajnih
poput naroda. Sjajne o$i blistaju iz tamnih prostora pod drve!em, a glasovi ap!u u praznim udolinama.
A sada napokon vidi svoje odredite kako stoji visoko, $isto i ponosno pokraj divljeg, mra$nog, kopnenog dijela mora.
Ako postoji ita onozemaljsko u dvorcu June Mee, vrlo je malo toga zemaljskog u ovom drugom: milijuni, milijuni
kamenja u tisu!u nijansi tame naslagani su visoko, oniks na jaspisu, opsidijan na kriljevcu, i premda simetrija krasi te
tornjeve, to je takva simetrija od koje bi se obi$nim smrtnicima okrenuo eludac.
Napokon sjahavi s vjetra, sputa se kako bi mogao pohitati labirint-skim i $esto uskim hodnicima, ali dri se najirih i
najjasnije osvijetljenih prolaza: nije dobro nepromiljeno zalutati u Qul-na-Qaru, toj najstarijoj graevini $iji je kamen,
kako tvrde, izvaen prije toliko eona, kad su oceani mlade zemlje jo bili topli. U svakom slu$aju, nema vremena za
gubljenje.
U sjenama nastanjeni Qari imaju izreku koja u grubom prijevodu zna$i: "&ak i Knjiga kajanja po$inje s jednom rije$ju."
To zna$i da $ak i najvanije stvari imaju jedinstven i jednostavan po$etak, iako se on katkada moe opisati tek mnogo
vremena poslije - prvi udarac, sjeme, gotovo ne$ujan udisaj zraka prije nego to se pjesma zapjeva. Zbog toga se sada
uri: slijed dogaaja koji !e u idu!im danima potresti, ne samo Junu Meu, ve! i cijeli svijet u korijenu, po$inje ovdje i
sada, a ti !e mu biti svjedok.
U dubinama Qul-na-Qara nalazi se dvorana. Ruku na srce, mnogo je dvorana u Qul-na-Qaru, toliko koliko je grana na
drevnom, ogoljenom stablu - $ak i na cijelom, do kosti suhu vo!njaku takvih stabala - ali $ak i oni koji su vidjeli Qul-na-
Qar samo u nemirnom snu u runoj no!i, znali bi koja je to dvorana. To je tvoje odredite. Doi. Vremena je sve manje.
Od jednog do drugog kraja Velebne dvorane treba sat vremena hoda, ili barem tako izgleda. Osvijetljena je mnogim
bakljama, kao i drugim manje poznatim svjetlima koja trepere poput krijesnica pod mra $nim gredama, izrezbarenima u
obliku gran$ica boikovine i gloga. Zrcala obrubljuju oba duga$ka zida, svaki oval posut tako gustom prainom da se $ini
$udnim to se iskri$ava svjetla i baklje uop!e mogu vidjeti u mutnim odrazima, a jo $udnijim to se drugi, mra$niji oblici
takoer mogu nazreti kako se pomi$u u tmastom staklu. Ti oblici prisutni su $ak i kad je dvorana prazna.
Dvorana sada nije prazna, nego puna likova, istodobno i prelijepih i prestranih. Kada bi istog trena pobjegao natrag
preko Sjenovite brane do koje velike trnice u junim lu$kim kraljevinama, i ondje ugledao $ovje$anstvo u svim
njegovim oblicima, veli$inama i bojama, okupljeno sa svih strana irokoga svijeta, jo bi se uvijek $udio njihovoj
7

istovjetnosti nakon to si vidio Qare, Sumra$ni narod, okupljene tu, u svojoj visokoj, mra$noj dvorani. Neki su
zapanjuju!e krasni poput mladih bogova, visoki i stasiti poput najgracioznijih kraljeva i kraljica ljudi. Neki su maleni
poput mieva. Drugi su likovi iz no!nih mora smrtnika, s pandama na prstima, zmijskim o$ima, prekriveni perjem,
ljuskama ili masnim krznom. Ispunjavaju dvoranu s jednog kraja na drugi, svrstani prema zamrenim praiskonskim
hijerarhijama, tisu!u razli$itih oblika koji dijele tek strastvenu odbojnost prema ljudskom rodu i, u ovom trenutku, duboku
tiinu.
Na $elu duguljaste, zrcalima ureene odaje dvije prilike sjede na visokim kamenim stolicama. Obje imaju sli $nosti s
ljudima, ali s nezemaljskim svojstvom zbog kojeg ih $ak ni pijani slijepac ne bi zapravo mogao zamijeniti za smrtnike.
Obje su mirne, ali jedna je tako nepomi$na da je teko povjerovati kako nije kip isklesan iz bijelog mramora, kamena
poput stolice na kojoj sjedi. O$i su joj otvorene, ali prazne, poput naslikanih o$iju lutke, kao da joj je duh odlutao daleko
iz njezinog naizgled mladolikog, u bijelo odjevenog tijela i ne moe na !i put natrag. Ruke joj po$ivaju u krilu poput
mrtvih ptica. Nije se pomaknula godinama. Samo slabo komeanje, njezine grudi koje se diu i padaju u bolnim
razmacima ispod njezine halje, kazuje da jo die.
Onaj koji sjedi pokraj nje vii je dva pedlja od ve!ine smrtnika, i to je naj$ovje$nija stvar na njemu. Njegovo blijedo lice,
koje je neko! bilo zapanjuju!e lijepo, ostarjelo je tijekom stolje!a u neto tvrdo i otro poput vrha vjetrovite litice. Jo
zra$i nekom strahotnom ljepotom, opasno zamamnom, poput veli $anstvenosti oluje koja juria morem. Njegove o$i, za
koje si siguran da bi trebale biti jasne i duboke poput no!nog neba, da bi se trebale $initi beskrajno i hladno mudre,
skrivene su iza krpe vezane na zatiljku, ve!im dijelom pokrivene njegovom dugom, poput mjeseca srebrnom kosom.
On je Ynnir, Slijepi Kralj, a sljepo!a nije sva njegova. Malo ga je smrtnih o$iju vidjelo - nijedan ivi smrtnik ili smrtnica
nisu ga vidjeli izvan snova.
Gospodar Sumra$nog naroda podie ruku. Dvorana je utihnula, ali nepomi$nost se pretvara u neto dublje. Ynnir ap!e,
ali sve u toj odaji ga $uje.
"Dovedite dijete."
&etiri zakukuljene, $ovjekolike prilike iznose nosiljku iz sjene iza jednakih prijestolja i polau je pred kraljeve noge. Na
njoj lei sklup$ano neto nalik na smrtno muko dijete, meke kose boje slame, slijepljene u vlanim kovr $ama oko
njegova usnula lica. Premda slijep, kralj mu se priginje kao da ga promatra i pamti njegove crte lica. Posee u vlastite sive
halje, neko! raskone, a sada neobi$no otrcane i gotovo prasne poput zrcala u dvorani, te vadi malu vre!icu na komadu
crnog ueta, onu vrstu jednostavnog predmeta u kojem bi smrtnik mogao nositi talisman ili ljekovite trave. Ynnirovi dugi
prsti paljivo sputaju ue iznad dje$akove glave, a onda spremaju vre!icu pod grubu koulju, uz djetetova uska prsa.
Kralj pjeva cijelo vrijeme, glasom koji zvu$i kao pospano mrmljanje. Samo su posljednje rije$i dovoljno glasne da ih se
$uje.
"... Zvijezdom i kamenom, djelo je spravljeno, Ni kamen ni zvijezda djelo satrt ne zna."
Ynnir je zastao na dug trenutak prije nego to je nastavio govoriti, s oklijevanjem gotovo svojstvenim smrtniku. No sada
su njegove rije$i jasne i sigurne. "Uzmite ga." &etiri prilike podiu nosiljku. "Neka vas nitko ne vidi u Sun$anim
zemljama. Jaite brzo, tamo i natrag."
Zakukuljeni voda jednom naklanja glavu, a onda odlaze sa svojim usnulim teretom. Kralj se na trenutak okre !e prema
blijedoj eni pokraj sebe, kao da o$ekuje da !e prekinuti svoju dugu utnju, ali ona se ne mi$e i posve sigurno ne kani
progovoriti. Okre!e se ostalima koji ga promatraju: pohlepnim o$ima i tisu!ama nemirnih oblika - i tebi, sanjaru. Nita to
je Sudbina ve! satkala nije nevidljivo Ynniru.
"Po$inje", govori on. Muk u dvorani je prekinut. Rastu!i amor ispunjava zrcalnu odaju, val glasova koji ja$a sve dok ne
odjekne u mra$nim, poput trnja izrezbarenim gredama. Dok se graja pjesme i usklika prosipa beskrajnim hodnicima Qul-
na-Qara, teko je re!i je li strahotna buka pjesma pobjede ili tugovanja.
8

Slijepi Kralj polako kimne. "Sada, napokon, po$inje."
Sjeti se ovoga, sanjaru, kad uvidi to !e uslijediti. Kao to je Slijepi Kralj rekao, ovo je po$etak. Ono to nije rekao, a to
je unato$ tomu istina, jest da je ovo po$etak kraja svijeta.

PRVI DIO

Krv


"Kao to umar koji postavlja zamke ne moe uvijek
znati to !e uloviti", rekao je veliki bog Kernios mudracu,
"tako i u$enjak moe otkriti da su mu njegova pitanja
donijela neo$ekivane i opasne odgovore."
(iz Kompendija Poznatih Stvari, Knjiga Trigona)

Lov na gujocrva

SUENI PUT

Podno kamena je zemlja
Podno zemlje su zvijezde
Podno zvijezda je sjena
Podno sjene - sve stoje znano
(iz Kostopadnih proro$anstava, uzeto iz qarske Knjige kajanja)

9

Lave pasa ve! se gubio u udolinama iza njih kad je napokon prestao. Konj mu je bio nemiran, eljan vratiti se lovu, ali
Barrick Eddon $vrsto je povukao uzde da zadri kobilu, pleu!i u mjestu. Njegovo uvijek blijedo lice djelovalo je gotovo
prozirno od umora, o$i grozni$avo svijetle. "Hajde", rekao je svojoj sestri. "Jo ih moe dosti!i."
Briony strese glavom. "Ne ostavljam te samog. Otpo$ini ako mora, a onda !emo nastaviti zajedno."
Namrtio se kao to se samo petnaestogodinjak moe namrtiti, izraz u$enjaka meu idiotima, plemi!a medu seljacima
blatnih nogu. "Ne treba mi odmor, slamnata glavo. Samo ne elim da mi dodijavaju."
"Grozan si laljivac", njeno je rekla svojem bratu. Blizanci, bili su meusobno povezani, na na$ine bliske poput
ljubavni$kih.
"Uostalom, nitko ne moe ubiti zmaja kopljem. Kako su ga ljudi kod Sjenovite brane mogli propustiti?"
"Moda je preao no!u pa ga nisu vidjeli. Uostalom, to nije zmaj nego gujocrv - puno manji. Shaso kae da ga se moe
ubiti jednim dobrim treskom po glavi."
"to i ti i Shaso znate o gujocrvima?" upita Barrick. "Oni ne tr$karaju po bregovima svaki dan. Nisu to proklete krave."
Brionv je smatrala loim znakom to je trljao svoju osaka!enu ruku ne pokuavaju!i to skriti od nje. Izgledao je jo
beskrvnije nego ina$e, modar pod o$ima, koe tako tanke da se ponekad $inio gotovo upljim. Bojala se da je opet
mjese$ario, zadrhtavi od te pomisli. ivjela je u dvorcu June Mee cijeli svoj ivot, ali ipak nije voljela prolaziti ni kroz
jedan njegov labirintski, odjekuju!i hodnik nakon sumraka.
Prisilila se na osmijeh. "Ne, to nisu krave, budalice, ali voa lova pitao je Chavena prije nego to smo krenuli, sje!a se?
A Shaso kae da nas je jedna posjetila u vrijeme djeda Ustina - ubila je tri ovce na farmi u Zemljinkraju."
"Tri cijele ovce! Nebesa, koje $udovite!"
Pasji lave postajao je sve glasniji te su sada oba konja po$ela raditi uzrujane male korake. Netko puhne u rog, jauk
gotovo priguen drve!em.
"Vidjeli su neto." Osjetila je iznenadan ubod. "Oh, milosrdna Zorijo! Sto ako taj stvor ozlijedi pse?"
Barrick s gaenjem odmahne glavom, a onda odmakne vlaan uvojak tamno crvene kose s o $iju. "Pse?"
Brionv se iskreno bojala za njih - odgojila je dva lova$ka tenca, Racka i Dadu, koji su na neki na$in ovoj kraljevoj k!eri
bili stvarniji od ve!ine ljudi. "Oh, doi, Barrick, molim te! Jahat !u polako, ali ne!u te ostaviti ovdje."
Njegov podrugljiv osmijeh nestane. "&ak i samo s jednom rukom na uzdi mogu te presti !i kad god ho!e."
"Onda pokuaj!" nasmijala se, podbovi konja niz obronak. Nastojala gaje izvu!i iz njegova bjesnila, ali predobro je
poznavala tu hladnu praznu masku na njegovom licu: samo bi mu vrijeme, i moda uzbuenje potjere, mogli opet
udahnuti ivot.
Brionv se osvrne uzbrdo i s olakanjem spazi da ju Barrick slijedi, mrava sjena na sivom konju, odjevena kao da je u
koroti. Ali njezin se brat blizanac tako odijevao svakog dana.
O, molim te, Barrick, slatki srditi Barrick, nemoj se zaljubiti u Smrt. Njezina ju je ekstravagantna misao iznenadila -
pjesni$ki osje!aji obi$no bi u Brionv Eddon pobudili osje!aj kao da ima svrab a ne moe se po$eati - i, dok se rastreseno
osvrtala, zamalo je pregazila malenu priliku koja se odjedanput iskobeljala s utabane staze kroz visoku travu. Srce joj je
tuklo u grudima; zaustavila je Snjeku i sjahala, uvjerena da je gotovo ubila dijete kakva maloposjednika.
"Jeste li dobro?"
10

Majuan $ovjek prosijede kose, $ija glava nije dosezala vie od trbunog remena njezina sedla, ustade iz poutjele trave -
sredovje$ni Funderling, kratkih, ali mii!avih nogu i ruku. Skinuo je svoj bezobli$ni pusteni eir i izveo mali naklon.
"Posve dobro, moja gospo. Lijepo od vas to pitate."
"Nisam vas vidjela..."
"Mnogi me ne vide, milostiva." Nasmijeio se. "A trebao bih takoer..."
Barrick protutnji pokraj njih, jedva pogledavi svoju sestru i njezinu zamalo pa rtvu. Unato$ najve!im naporima, tedio
je ruku te opasno loe sjedio na sedlu. Brionv je opet zajaila Snjeku, zapetljavi pritom svoju jaha!u suknju.
"Oprostite mi", rekla je $ovje$uljku, a onda se nisko pognula nad Snjekin vrat i pojurila za svojim bratom.
Funderling je pomogao svojoj eni da se pridigne. "Htio sam te predstaviti kraljevni."
"Ne budi blesav." Ona otrese $i$ke s debele suknje. "Imamo sre!e to nas onaj njezin konj nije zgnje$io u kau."
"Ipak, to ti je moda bila jedina prilika da upozna nekoga iz kraljevske obitelji." Zatresao je glavom u tobonjoj tuzi.
"Naa posljednja ansa da popravimo svoj poloaj, Opal."
Zakiljila je, odbijaju!i se osmjehnuti. "Popravio bi nam se poloaj kad bismo imali dovoljno bakrenjaka da ti kupimo
nove $izme, Cherte, i lijep zimski al za mene. Onda bismo mogli i!i na sastanke, a da ne izgledamo poput prosja$ke
djece."
"Prolo je puno vremena otkad smo izgledali poput bilo kakve djece, draga moja starice." Odstranio je jo jedan $i$ak s
njezine kose proarane sjedinama.
"A pro!i !e jo i vie prije nego to dobijem novi al ako ne krenemo." Ali ona je bila ta koja je zastala, gledaju!i gotovo
$eznutljivo niz utabanu stazu kroz visoku travu. "Je li to zbilja bila kraljevna? to misli, kamo su krenuli u takvoj urbi?"
"Slijede hajku. Nisi $ula rogove? Ta-ra, ta-ral Plemstvo danas po brdima naganja neko siroto stvorenje. U loa stara
vremena to bi bio jedan od nas!"
Ona mrcne, sabravi se. "Ne obazirem se na te stvari, a da ima pameti, ne bi ni ti. Ne petljaj se s Velikim narodom bez
potrebe i ne privla$i im pozornost, kao to je moj otac uvijek govorio. Nita dobro ne!e proiza!i iz toga. A sad nastavimo
s poslom, starce. Ne elim lutati blizu ruba Sjenovite brane kad padne mrak."
Chert Modri Kvare zatrese glavom, opet ozbiljan. "Ni ja, ljubavi."
Ze$ari i hrtovi djelovali su kao da oklijevaju u!i u umarak, iako ih njihova neodlu$nost nije nimalo utiala. Premda je
graja bila neizdriva, $ak su i najstrastveniji lovci bili voljni pri$ekati malo dalje uzbrdo dok psi ne istjeraju njihov plijen
na otvoreno.
Privla$nost lova za ve!inu ionako nije imala mnogo veze s plijenom, $ak ni s ovako neobi$nim ulovom poput ovoga.
Barem dvadeset plemi!a i plemkinja i jo mnogo vie njihovih slugu razmiljelo se po obronku; plemstvo se smijalo,
pri$alo i divilo (ili se pretvaralo da se divi) konjima i odje!i onih drugih, dok su vojnici i sluge klipsali za njima ili vozili
volovska kola krcata hranom, pi!em, posuem, $ak i smotanim paviljonima u kojima je druina bila prionula svojem
zajutarku. Mnogi titonoe vodili su rezervne konje, jer nije bilo neobi $no da se tijekom posebno uzbudljiva lova pokoji
srui slomljene noge ili prepukla srca. Nijedan lovac ne bi podnio propustiti ulov te da se mora odvesti ku!i na kolima
samo zbog uginuloga konja. Meu momcima i viim slugama stupali su vojnici nose!i koplja ili helebarde, konjuari,
psetari u blatnoj, otrcanoj odje!i, nekoliko sve!enika, pa i Zagonetalo, kraljev kotunjavi stari lakrdija koji je svirao
prili$no neuvjerljiv lova$ki napjev na svojoj lutnji dok se nastojao zadrati na osedlanom magarcu. Zapravo, tiha brda pod
Sjenovitom branom sada su sadravala vie-manje gotovo cijelo selo u pokretu.
11

Brionv, koja je uvijek voljela iza!i iz kamenih dosega dvorca, gdje su kule ponekad zaklanjale sunce skoro cijeli dan,
posebno je uivala u kratkotrajnom bijegu od te velike mase ljudi i u tiini koja je bila
sastavni dio bijega. Nije mogla ne zapitati se kako li je izgledao lov u doba golemih kraljevskih dvorova Syana ili Jellona
- $ula je da su katkada trajali tjednima! Ali nije imala puno vremena o tome razmiljati.
Shaso dan-Heza izjahao je iz gomile ususret Barricku i Brionv dok su se sputali s vrha. Glavni orunik bio je jedini $lan
plemstva koji je doista izgledao odjeven za ubijanje: nije nosio fino ruho za lov kao ve !ina plemi!a, nego svoj stari crni
konati oklop koji je bio samo nekoliko nijansi tamniji od njegove koe. Golemi ratni luk lupkao mu je o sedlo, svijen i
napet kao daje svakog trenutka o$ekivao napad. Brionv su glavni orunik i njezin natmureni brat Barrick nalikovali na par
olujnih oblaka koji klize jedan prema drugome, te se pripremila na grmljavinu. Nije joj dugo trebalo.
"Gdje ste vas dvoje bili?" zapovjedni$ki je upitao Shaso. "Zato ste ostavili straare za sobom?"
Brionv se pouri preuzeti krivnju. "Nismo namjeravali izbivati tako dugo. Samo smo razgovarali, a Snjeka je malo
hramala..."
Stari tuanski ratnik potpuno ju je ignorirao, uperivi svoj neumoljiv pogled u Barricka. Shaso je izgledao gnjevniji nego
to je trebao biti, kao da su blizanci u$inili neto puno gore, a ne jednostavno nakratko odlutali od vreve ljudi. Nije valjda
mislio da su bili u opasnosti ovdje, samo nekoliko milja od dvorca u zemlji obitelji Eddon koja je njome vladala
naratajima? "Vidio sam kad ste se odvojili od ostalih u lovu i odjahali, a da se nikome niste javili, de$ko", rekao je. "to
vam je palo na pamet?"
Barrick slegne ramenima, ali visoko na obrazima pojavile su mu se crvene mrlje. "Ne zovi me 'de $ko'. I to se to tebe
ti$e?"
Starac se lecne, a aka mu se stisne. Na trenutak Brionv zastraeno pomisli da bi doista mogao udariti Barricka. Podijelio
je dosad dje$aku mnogo pljuski, ali uvijek tijekom poduke, legitimne borbene udarce; pljusnuti $lana kraljevske obitelji u
javnosti bilo bi neto posve drugo. Shaso nije bio omiljen - mnogi plemi !i otvoreno su tvrdili da nije bilo prikladno da
tamnoputi Junjak, i k tomu bivi ratni zarobljenik, zauzima tako visok dravni poloaj u Junoj Mei, da sigurnost
kraljevstva po$iva u rukama stranca. Nitko nije sumnjao u Shasovu vjetinu ili hrabrost - $ak i kad su ga razoruali u
Hierosolskoj bitki, u kojoj su se on i mladi kralj Olin susreli kao neprijatelji, trebalo je pola tuceta ljudi da zarobe
tuanskog ratnika, a on se ipak uspio osloboditi dovoljno dugo da obori Olina s njegova konja zamahom svoje, poput malja
snane ake. Ali, umjesto da kazni zarobljenika, oca blizanaca zadivila je Junjakova hrabrost, te je, nakon to su Shasa
odveli u Junu Meu gdje je preivio gotovo deset godina neotkupljenog zarobljenitva, nastavio rasti u Olinovim o$ima
sve dok napokon nije bio osloboen svega, osim obveze $asti prema obitelji Eddon, te dobio odgovorni poloaj. U vie od
dva desetlje!a od Hierosolske bitke, Shaso dan-Heza obnaao je svoje dunosti $asno, s velikom vjetinom i gotovo
zamornom nepopustljivo!u, zasjenivi sve ostale plemi!e tako temeljito - i zaradivi kivnost zbog toga vie nego zbog
boje svoje koe - daje naposljetku promaknut na uzvieno mjesto glavnog orunika, kraljeva ratnog ministra za sve
Pograni$ne kraljevine. Bivi zarobljenik bio je nedodirljiv dokle god je otac blizanaca sjedio na prijestolju, ali sad se
Brionv pitala ho!e li Shasovi naslovi, ili $ak sam Shaso, preivjeti ova mra$na vremena odsutnosti kralja Olina.
Kao da je sli$na misao prola i kroz njegovu glavu, Shaso spusti ruku. "Vi ste princ June Mee", re$e Barricku, osornom
ali utljivom. "Kad riskirate ivot bez potrebe, ne $inite meni zlo."
Njezin blizanac prkosno uzvrati pogled, ali star$eve rije$i ohladile su neto od plamsaja njegova gnjeva. Brionv je znala
da se Barrick ne!e ispri$ati, ali ne!e do!i ni do sukoba.
Uzbuen lave pasa postajao je sve glasniji. Stariji brat blizanaca, Kendrick, mahao im je da se spuste tamo gdje je stajao
zabavljen razgovorom s Gailonom Tollvjem, mladim vojvodom od Ljetopolja. Brionv se, jau !i, uputila s brda prema
njima, s Barrickom odmah iza nje. Shaso im je dao nekoliko koraka prednosti prije nego to ih je krenuo slijediti.
12

Gailon od Ljetopolja - tek est godina stariji od Barricka i Brionv, ali s nelagodnom formalno !u za koju je znala da
skriva njegovo neodobravanje nekih liberalnijih ekscentri $nosti njezine obitelji - odstrani svoj zeleni barunasti eir i
nakloni im se. "Princezo Brionv, prin$e Barrick. Zabrinuli smo se za vas, roaci."
Sumnjala je daje to u potpunosti bilo istinito. Izuzev samih Eddona, Tollvji su bili najblia obitelj u nasljednoj liniji, a
znalo se da su ambiciozni. Gailon se dokazao sposobnim barem odrati privid $asne pokornosti, ali dvojila je da bi se isto
moglo re!i za njegovu mlau bra!u, Caradona i uznemiruju!eg Hendona. Brionv je mogla samo biti zahvalna to su ostali
Tollvji naizgled vie voljeli zapovijedati nad svojim golemim imanjem dolje u Ljetopolju nego izigravati vjerne podanike
ovdje, u Junoj Mei. Taj su zadatak prepustili svojem bratu vojvodi.
Brionvjin brat Kendrick djelovao je iznenauju!e dobro raspoloen s obzirom na to da je za o$eve odsutnosti na svoja
mlada ramena preuzeo teret regentstva. Za razliku od kralja Olina, Kendrick je bio sposoban zaboraviti svoje nevolje
dovoljno dugo da uiva u lovu ili na sve$anosti.
Ve! mu je haljetak od sessianskog finog platna bio raskop$an, a zlatna kosa nemarno zamrena. "Dakle tu ste", doviknuo
im je. "Gailon je u pravu - zabrinuli smo se za vas dvoje. Nije nalik na Brionv da propusti uzbuenje." Svrnuo je pogled
na Barrickovo pogrebno ruho i rairio o$i. "Zar je Povorka pokore ove godine uranila?"
"O, da, trebao bih se ispri$ati zbog svoje odje!e", zarei Barrick. "Kako strahovito neukusno od mene to se ovako
odijevam, kao da nam oca negdje dre u zarobljenitvu. Ali, $ekaj - na otac i jest zarobljenik. Zamisli samo."
Kendrick se lecne i upitno pogleda Brionv, koja na$ini grimasu koja je govorila Proivljava jedan od svojih teih dana.
Princ regent okrene se prema svojem mlaem bratu i upita: "Bi li se radije vratio?"
"Ne!" Barrick divlje odmahne glavom, ali onda uspije prizvati neuvjerljiv osmijeh. "Ne bih. Svi se previe brinu za mene.
Ne elim biti nepristojan, zaista. Ruka me samo malo boli. Ponekad."
"On je hrabar mladi!", re$e vojvoda Gailon bez i najmanje natruhe poruge, ali se Brionv svejedno naroguila poput
jednog od svojih voljenih pasa. Prole godine Gailon joj je ponudio brak. Iako je bio prili $no dugu-Ijastobrado nao$it, i
njegovo je obiteljsko imanje u Ljetopolju veli$inom zaostajalo samo za Junom Meom, bila je sretna to se njezin otac
nije urio na!i joj mua. Brionv je imala osje!aj da Gailon Tolly ne bi bio toliko tolerantan prema svojoj supruzi kao to
je kralj Olin bio prema svojoj k!eri - da bi se on, kad bi bila njegova, pobrinuo da ne jae u lovu u jaha!oj suknji,
objahavi konja poput mukarca.
Psi su sada jo prodornije lajali, a nemir je prostrujao lova$kom druinom okupljenom na brijegu. Brionv se okrene i
spazi pokret u umovitoj udolini pod njima, bljesak crvenog i zlatnog, poput jesenskog li!a noenog brzim potokom.
Tada neto izleti iz bunja na otvoreno: golem zmijoliki oblik koji je bio potpuno vidljiv u razmaku od pet ili est treptaja,
prije nego to je naao visoku travu i opet nestao. Psi su ve! mahnito nagrnuli za njim.
"Bogovi!" Brionv !e u iznenadnom strahu, a nekoliko ljudi oko nje na$ini troprsti znak Trigona na grudima. "Taj stvor je
golem!" Okrenula se prema Shasu i rekla optuuju!im tonom: "Mislila sam da si rekao kako ga se moe ubiti jednim
dobrim udarcem po glavi."
&ak je i glavni orunik izgledao zapanjeno. "Taj drugi... bio je manji."
Kendrick strese glavom. "Taj stvor je deset lakata dug, ili sam ja Skim-mer." Zatim je viknuo jednom od goni $a:
"Donesite koplja za veprove!"
te podbo konja nizbrdo dok je Gailon od Ljetopolja jurio pokraj njega, a ostali plemi!i hitali kako bi jahali to blie uz
mladog princa regenta.
"Ali...!" Brionv utihne. Nije imala pojma to je eljela re!i - zato su bili tu ako ne da ulove i ubiju gujocrva? - ali
odjednom je bila sigurna da !e se Kendrick na!i u opasnosti ako mu se previe priblii. Otkad si to proro$ica ili vra$ara?
upitala se, ali je briga bila neobi$no snana, kristalizacija ne$eg to ju je mu$ilo cijelog dana poput sjene u kutu oka.
13

Neobi$nost bogova danas se !utjela u zraku, taj osje!aj da je okruena nevidljivim. Moda nije Barrick bio taj koji je
traio Smrt - moda je prije mrko boanstvo, Zemljin Otac, lovio sve njih.
Odmahnula je glavom kako bi odbacila brz studen straha. Glupe misli, Briony. Crne misli. Sigurno je Barrickov tugaljiv
govor o njihovu zarobljenom ocu bio uzrokom tome. Sigurno dan poput ovog nije donosio nikakva zla, ovako kasno u
Dekamenu, desetom mjesecu, ali svejedno je bio obasjan tako smionim suncem da se $inilo kao da je sredina ljeta - kako
su mu bogovi mogli ita prigovoriti? Cijela lova$ka druina sada je jahala Kendrickovim stopama, konji su grmjeli niz
brijeg za psima, goni$i i sluge tr$e!i u skokovima za njima, uzbueno vi$u!i, i ona je odjednom poeljela biti naprijed s
Kendrickom i ostalim plemi!ima, jure!i ispred svih sjena i briga.
Ovaj put ne!u ostati na za$elju poput djevoj$ice, pomislila je. Poput prave dame. elim vidjeti gujocrva.
A to ako ga upravo ja ubijem? Pa, zato ne?
U svakom slu$aju, trebala je pripaziti na obojicu svoje bra!e. "Hajde, Barrick", viknula je. "Nema vremena za durenje.
Ako odmah ne krenemo, sve !emo propustiti."

Djevojka, princeza - zove se Brionv, zar ne?" upita Opal nakon to su opet planinarili dobar dio sata.
Chert prikrije osmijeh. "Govorimo o Velikom narodu? Mislio sam da se ne smijemo petljati s tom sortom."
"Ne rugaj se. Ne svia mi se ovdje. Iako je sunce iznad nas, $ini se mra$no. A trava je tako mokra! Sva sam se
usplahirila."
"Oprosti, draga. Ni meni se ovdje ba ne svia, ali upravo se uz rub nalaze zanimljive stvari. Gotovo svaki put kad se
mal$ice povu$e, naiem na neto novo. Sje!a se onog kristalnog Edrijeva jajeta, onog velikog poput ake? Pronaao sam
ga kako lei u travi, kao neto naplavljeno na obalu."
"Cijelo ovo mjesto - nije prirodno."
"Naravno da nije prirodno. Nita u vezi sa Sjenovitom branom nije prirodno. Zato su je Qari i ostavili za sobom kad su se
povukli pred vojskama Velikog naroda, ne samo kao granicu izmeu njihovih zemalja i naih, nego i kao... kao
upozorenje, pretpostavljam da bismo ga tako mogli nazvati. Ne ulazi. Ali rekla si da danas eli i !i sa mnom, i evo te
ovdje." Pogledao je uz povlaku magle koja se protezala travnatim breuljcima, zbijenija u udolinama, ali svejedno gusta
poput paperja na vrhovima bregova. "Skoro smo stigli."
"Tako ti kae", ona proguna umorno.
Chert osjeti ubod stida zbog na$ina na koji je zadirkivao svoju dobru staru enu. Mogla je biti kisela, ali takva je mogla
biti i jabuka, a da je to ne $ini nita manje ukusnom. "Da, usput, kad ve! pita. Djevojka se zove Brionv."
"A onaj drugi, odjeven u crno. To joj je drugi brat?"
"Mislim da jest, ali nikad ga nisam vidio izbliza. Nisu ba ljubitelji pokazivanja u javnosti, ta obitelj. Stari kralj, Ustin -
djed te djece - taj je volio svetkovine i povorke, sje!a se? Teko bi ijedan praznik proao..."
Opal naizgled nije bila zainteresirana za povijesna prisje!anja. "Izgledao je tuno, taj dje$ak."
"Pa, za oca mu trae otkupninu koju si kraljevstvo ne moe priutiti, a sam dje$ak je sakat. To su dovoljni razlozi,
moda."
"to mu se dogodilo?"
14

Chert odmahne glavom kao da nije bio od onih koji prenose neutemeljene glasine, ali, naravno, bilo je to samo radi
vanjske forme. "&uo sam da pri$aju kako je konj pao na njega. Ali Stari Pirit tvrdi da ga je otac bacio niza stube."
"Kralj Olin? On to nikad ne bi u$inio!"
Chert se opet gotovo nasmijeio na njezin zagrien ton; za nekog tko je tvrdio da ne haje za poslove Velikog naroda,
njegova je ena imala vrlo odreena miljenja o njima. "To se $ini nategnutim", priznao je. "A bogovi znaju da Stari Pirit
svata govori kad popije dovoljno mahovnja$e..." Zastao je, mrte!i se. Uvijek je to bilo teko odrediti, tu na rubu gdje su
udaljenosti i u najboljem slu$aju bile varljive, ali neto definitivno nije bilo u redu.
"to je?"
"Po... pomakla se." Sada su bili samo nekoliko desetaka koraka od granice - onoliko blizu koliko joj je uop!e elio pri!i.
Zurio je, isprva u tlo, a onda u poznati umarak bijelih hrastova, sada napola obavijen maglom i blijed poput lutaju!ih
duhova. Prvi put otkako ga slui pam!enje neprirodni mrak napredovao je pokraj njihovih debala. Dla$ice na Chertovu
vratu se nakostrue. "Pomaknula se\"
"Ali uvijek se pomi$e. Tako si rekao."
"Povla$i se malo s ruba, a onda mu se opet vra!a, poput plime", apnuo je. "Kao neto to udie i izdie. Zato ovdje
pronalazimo stvari kad se crta povu$e natrag prema Sjenovitim zemljama." Mogao je osjetiti teinu u zraku, neobi $nu $ak
i za to ukleto mjesto, poja$anu budnost: od nje je oklijevao $ak i progovoriti. "Ali od trenutka kad ju je prije dva stolje!a
Sumra$ni narod prvi put za$arao, nikad se nije primaknula blie nama, Opal. Sve dosad."
"Kako to misli?"
"Pomaknula se naprijed." Nije elio u to vjerovati, ali proveo je jednako toliko vremena na tim brdima kao i bilo tko
drugi. "Poput bujice koja preplavljuje obale. Barem dvanaest koraka dalje nego to sam je ikad vidio."
"I to je sve?"
"I to je sve? eno, Sumra$ni narod na$inio je tu crtu da zadri ljude izvan Sjenovitih zemalja. Nitko je nije preao i vratio
se, barem ne koliko sam ja $uo. A u dvije stotine godina, sve do danas, nije se pomaknula ni palac blie dvorcu!" Bio je
bez daha, oamu!en time. "Moram nekome re!i."
"Ti? Zato bi se ti petljao u to, starce? Zar ne postoje veliki straari koji paze na Sjenovitu branu?"
Razdraeno je odmahnuo rukom. "Da, ti si ih vidjela kad smo proli pokraj njihove straarnice, ali oni nisu vidjeli nas,
niti ih je bilo briga. Mogli bi isto tako $uvati Mjesec! Ne obaziru se ni na to, a taj zadatak dobiju najmlai i
najneiskusniji vojnici. Na ovoj se maglovitoj granici tako dugo nije nita promijenilo da $ak ne vjeruju da se ita i moe
promijeniti." Zatresao je glavom, odjednom uznemiren tihim zvukom na rubu njegova sluha - drhtajem zraka. Daleka
grmljavina? "Jedva i sam mogu vjerovati, a ve! godinama hodam ovim brdima." Nejasno komeanje postajalo je sve
glasnije te Chert napokon shvati da to nije grmljavina. "Pukotine mi i procijepa!" prokune. "To prema nama idu konji!"
"Lov?" upita ona. U rosnom se obronku i zgusnutu drve!u moglo doista skriti bilo to. "Rekao si da je danas ovdje lov."
"Ne dopire iz tog smjera - oni nikad ne bi doli ovako daleko u ovom smjeru, tako blizu..." Srce mu posko $i u grudima.
"Bogovi sirove zemlje - dopire iz Sjenovitih zemalja!"
Zgrabio je enu za ruku i povukao je, posr!u!i niz brijeg, dalje od maglovite granice, grabe!i kratkim nogama, kliu!i se
po vlanoj travi dok su se probijali prema zaklonu drve!a. Topot kopita sada je odzvanjao nemogu!e glasno, kao da je
to$no iznad teturaju!ih Funderlinga.
Chert i Opal domogoe se drve!a te se bacie u bodljikavo grmlje. Chert privu$e enu blie sebi i izviri prema obronku
dok su $etiri jaha$a izletjela iz magle i zaustavila svoje nemirne bijele konje. ivotinje, visoke i vitke i ne nalik niti
15

jednom konju kojeg je Chert ikad vidio, trepnue kao da nisu navikle $ak ni na tako prigueno sun$evo svjetlo. Nije
mogao vidjeti lica jaha$a jer su nosili plateve s kukuljicama, koji su se isprva $inili tamnosivi ili $ak crni, s treperavim
sjajem uljane mlake, dok su sami jaha$i izgledali zapanjeni bljetavilom tog novog mjesta. Jezi$ac magle ovijao se oko
nogu konja, kao da ih njihova Sjenovita zemlja nije u potpunosti htjela pustiti.
Jedan od jaha$a polako se okrene prema drve!u gdje je dvoje Funderlinga lealo skriveno, a bljesak o$iju u dubinama
zasjenjene kukuljice bio je jedini znak da nije bila prazna. Dugo je jaha$ samo zurio, ili moda oslukivao, i premda je
svaki njegov djeli! govorio Chertu da sko$i na noge i bjei, leao je to je mirnije mogao, sti!u!i Opal tako $vrsto da je
mogao osjetiti kako se ne$ujno vrpolji ne bi li se otrgnula iz bolna zagrljaja.
Napokon se zakukuljena prilika okrene. Jedan od njezinih suputnika podigne neto straga sa sedla i spusti na tlo. Jaha$i
zastadoe jo trenutak, zure!i preko doline u daleke kule dvorca June Mee. Tada se bez rije$i okrenue te potjerae
svoje sablasno bijele konje natrag u otvor u zidu magle.
Chert je jo $ekao desetak preplaenih treptaja prije nego to je pustio svoju enu.
"Zdrobio si mi crijeva, budalo stara", jaukne ona, podiu!i se na ruke i koljena. "Tko je to bio? Nisam mogla vidjeti."
"Ja... Ne znam." Dogodilo se tako brzo da se $inilo gotovo poput sna. Ustao je osje!aju!i kako mu bol njihova
nespretnog, pani$nog bijega po$inje brujati u svim zglobovima. "Samo su izjahali, a onda se okrenuli i odjahali natrag..."
Zastao je, zure!i u taman zaveljaj koji su jaha$i ispustili. Pomicao se.
"Chert, kamo !e?"
Nije ga namjeravao dotaknuti, naravno - nijedan Funderling nije bio tolika budala da zgrabi neto to $ak ni oni iza
Sjenovite brane nisu eljeli. Dok se primicao blie, nije mogao ne $uti kako veliki zaveljaj isputa tihe, preplaene
zvukove.
"Neto je u njemu", doviknuo je Opal.
"Ne$ega ima u mnogim stvarima", re$e ona namrgoeno, idu!i za njim. "Ali nema mnogo toga izmeu tvojih uiju.
Ostavi to na miru i vrati se. Nita dobro ne!e iz toga proizi!i."
"i... ivo je." Sinula mu je jedna misao. Bio je to goblin, ili kakvo drugo $arobno stvorenje prognano iz zemalja s one
strane. Goblini su ispunjavali elje, tako su govorile stare pri$e. A ako ga oslobodi, ne!e li mu ispuniti te elje? Novi
al...? Opal bi mogla imati kralji$inu krinju punu odje!e ako eli. Ili bi ih goblin mogao dovesti do ile vatrenog zlata, a
metri Funderlinkog ceha uskoro bi dolazili u Chertovu ku!u s kapama u rukama, mole!i ga za pomo!. &ak i njegov tako
ponosan brat...
Vre!a se ritne i prevrne. Neto unutra zarei.
Naravno, pomislio je, moda postoji razlog to su ga prenijeli preko Sjenovite brane i odbacili poput kostiju na smetlite.
To bi moglo biti neto iznimno neugodno.
Jo ja$i zvuk dopre iz vre!e.
"Oh, Chert." Glas njegove ene bio je sad potpuno druk$iji. "Unutra je dijete! Sluaj - pla$e!"
Jo se nije pomaknuo. Svatko je znao da su, $ak i s ove strane Sjenovite brane, postojale vile i bauci koji su mogli
oponaati glasove voljenih kako bi namamili putnike na put sigurne propasti. &emu o$ekivati bolje od ne$eg to je dolo
ravno iz zemlje sumraka?
"Zar nita ne!e u$initi?"
"to? Unutra bi mogao biti kakav zloduh, eno."
16

"To nije zloduh, to je dijete - a ako se ti previe boji da ga pusti van, Cherte od Modroga Kvarca, onda !u ja."
Predobro je poznavao taj ton. Promumljao je molitvu bogovima dubokih prostranstava, a onda se pribliio vre !i kao da je
sklup$ana zmija, stupaju!i oprezno kako se ritaju!i ne bi obruila na njega i moda ga ugrizla. Vre!u je vezivao $vor od
nekakva sivog konopca. Oprezno ga je dotaknuo i otkrio da je ue sklisko poput ulatena steatita.
"Pouri, starce!"
Oinuo ju je pogledom, a onda stao oprezno odvezivati ue, prieljkuju!i da je sa sobom ponio neto otrije od svojeg
starog noa, otupljenog iskapanjem kamenja. Unato$ hladnu, maglovitu zraku, kapljice znoja izbile su mu na $elu prije
nego stoje uspio odrijeiti $vor. Vre!a je leala tiho i nepomi$no ve! neko vrijeme. Zapitao se, napola se ponadavi da je
tako, nije li se stvor u njemu moda uguio.
"to je unutra?" dovikne njegova ena, ali prije nego to je imao vremena objasniti kako nije $ak ni otvorio prokletu stvar,
neto izleti iz teke vre!e poput kugle ispaljene iz topa i srui ga na leda.
Chert pokua viknuti, ali stvor mu je stisnuo vrat vlanim rukama i pokuao ga ugristi za prsa kroz njegov debeli haljetak.
Bio je toliko zaposlen borbom za vlastiti ivot da nije mogao $ak ni razaznati oblik svojeg napada$a sve dok se tre!e tijelo
nije umijealo u tu$njavu i povuklo s njega $udovite koje ga je stiskalo i davilo te su se svi izvalili na hrpu.
"Jesi li... ozlijeen?" dahne Opal.
"Gdje je taj stvor?" Chert se otkotrlja u sjede!i poloaj. Sadraj vre!e $u$ao je nedaleko odatle zure!i u njega stisnutim
modrim o$ima. Bio je to tanaan dje$ak, dijete od moda pet ili est godina, znojno i raskutrano, mrtva$ki blijede koe, i
kose koja je bila gotovo bijela, kao da se godinama nalazio u vre!i.
Opal sjedne. "Dijete! Rekla sam ti." Promatrala je dje$aka na trenutak. "Jedan od Velikog naroda, sirotan."
"Sirotan, dakako!" Chert njeno dotakne ogrebotine na svojem vratu i obrazima. "Mala me zvijer pokuala ubiti."
"Oh, umiri se. Prepao si ga, to je sve." Ispruila je ruku prema dje$aku. "Doi ovamo - ne!u te ozlijediti. Kako se zove,
dijete?" Kad dje$ak nije odgovorio, pro$eprkala je po irokim depovima svoje haljine i izvukla okrajak crnog kruha.
"Jesi li gladan?"
Sude!i po divljem bljesku u njegovu oku, dje$ak je o$ito bio vrlo zainteresiran, ali joj se jo nije primaknuo. Opal se
nagne naprijed i stavi kruh na travu. Promatrao je kruh i nju, a onda ga zgrabio, onjuio i utrpao u usta, jedva se trude !i da
ga sava$e prije nego to ga je progutao. Kad je zavrio, dje$ak pogleda Opal s divlja$kim i$ekivanjem. Ona se zabrinuto
nasmije i pretrai svoj dep sve dok nije pronala nekoliko komadi !a suhog vo!a koje je takoer poloila na travu. Nestali
su jo bre od kruha.
"Kako se zove?" upitala je dje$aka. "Odakle si?"
Trae!i jezikom meu zubima mogu!e ostatke hrane, samo joj je uzvratio pogled.
"Nijem je, $ini se", re$e Chert. "Ili barem ne govori naim..."
"Gdje je ovo?" upita dje$ak.
"Gdje... kako to misli?" zapanjeno !e Chert.
"Gdje je ovo...?" Dje$ak preleti rukom po krugu, obuhvativi drve!e, travnati obronak, maglom obavijenu umu. "Ovo...
mjesto. Gdje smo?" Zvu$ao je nekako starije od svoje dobi, ali i mlae, kao da mu je govor bio neto novo.
"Na rubu smo June Mee - koju neki zovu Sjenovita mea zbog ove Sjenovite brane." Chert pokae prema maglovitoj
granici, a onda se okrene kako bi pokazao u suprotnom smjeru. "Dvorac je onamo."
17

"Sjenovita... brana?" Dje$ak zakilji. "Dvorac?"
"Treba mu jo hrane." Opaline rije$i imale su prizvuk donoenja nepobitne odluke. "I sna. Vidi da se jedva dri na
nogama."
"Sto zna$i?" Ali Chert je ve! vidio naznake odgovora i nisu mu se nimalo svidjele.
"to zna$i da ga vodimo doma, dakako." Opal ustane, otresaju!i odlomljene travke sa svoje haljine. "Nahranit !emo ga."
"Ali... ali on sigurno nekome pripada! Nekoj obitelji Velikog naroda!"
"A oni su ga vezali u vre!u i ostavili ovdje?" Opal se prezirno nasmije. "Onda sigurno ne $eznu za njegovim povratkom."
"Ali doao je... doao je iz..." Chert pogleda dje$aka koji je cuclao prste i prou$avao krajolik. Snizio je glas. "Doao je s
druge strane."
"A sad je tu", re$e Opal. "Pogledaj ga. Zar zaista misli da je neko nadnaravno bi!e? On je mali dje$ak koji je zalutao u
sumrak, a oni su ga ponovno izbacili. Sigurno mi, od svih ljudi, najbolje znamo da ne smijemo vjerovati kako je sve to
ima veze sa Sjenovitom branom zlo i naopako. Zna$i li to da namjerava baciti natrag i dragulje koje si ovdje pronaao?
Ne, on vjerojatno potje$e iz nekog mjesta uz granicu - miljama i miljama daleko! Zar da ga ostavimo da umre od gladi?"
Potapala je svoje bedro, a potom mahnula rukom. "Poi s nama, dijete. Odvest !emo te ku!i i poteno nahraniti."
Prije nego to je Chert mogao ponovno prosvjedovati, Opal uzme put pod noge, stupaju!i du obronka prema udaljenom
dvorcu dok joj se porub stare haljine vukao po mokroj travi. Dje$ak zastane tek toliko da baci pogled na Cherta - pogled
koji se $ovje$uljku isprva u$inio prijete!im, ali je potom zaklju$io da se isto tako moglo raditi o strahu kao i o razmetanju
- prije nego to ju je po$eo slijediti.
"Nita dobro ne!e iza!i iz ovoga", re$e Chert, ali potiho, ve! pomiren, zahvaljuju!i dugom iskustvu sa sloenim usudom
koji su mu bogovi bili namijenili. U svakom slu$aju, bolje i srditi bogovi nego srdita Opal. Nije morao dijeliti malu ku!u
s bogovima, koji su imali svoja prostrana i skrivena mjesta. Uzdahnuo je i uhvatio korak za svojom enom i dje $akom.
Gujocrv bijae uhva!en u kripac u drugom umarku, gustom prstenu oskorua pokrivenom sagom bujadi. &ak i kroz
uskomeani krug pasa, podivljalih od uzbuenja ali jo dovoljno opreznih da se dre na udaljenosti, moda smeteni
neobi$nim mirisom ili $udnim zmijolikim pokretima njihova plijena, Brionv je mogla vidjeti duga$koga stvora dok se
neumorno kretao s jedne strane umarka na drugi, a blistave mu ljuske treperile u sjenama poput ikare u plamenu.
"Kukavi$ke betije, psi", re$e Barrick. "Pedeset ih je prema jednom, a oni se jo suzdravaju."
"Nisu kukavice!" Brionv se odupre nagonu da ga gurne s konja. Izgledao je jo ispijenije i blje e, a ljevicu je zavukao pod
plat kao da je titi od studeni, iako je poslijepodnevni zrak jo bio ugrijan suncem. "Miris im je nepoznat!"
Barrick se namrti. "Mnogo toga prelazi Sjenovitu branu ovih dana. Jo proljetos to su bile one ptice sa eljeznim
kljunovima koje su ubile pastira u Zemljinkraju. I gorostas u Dolin$evoj vjeri..."
Bi!e u umarku se propne, glasno sik!u!i. Psi su uzmaknuli, cvile!i i tek!u!i, a nekoliko je goni$a vrisnulo od straha i
pobjeglo iz prstena drve!a. Brionv je mogla vidjeti jo vrlo malo od zvijeri dok se provla$ila izmeu sivih oskorua i
zamrenoga grmlja. &inilo se da ima glavu usku kao u morskog konjica, a, kad je ponovno zasiktala, opazila je gubicu
punu bodljikavih zuba.
Gotovo da izgleda preplaeno, pomislila je, ali to nije imalo smisla. Bila je to neman, nadnaravno bi !e: u njezinu
mra$nom umu nije moglo biti ni$eg osim zlobe.
"Dosta!" krikne Kendrick koji je zadravao svojeg preplaenog konja u mjestu tik do ruba umarka. "Donesite mi koplje!"
18

Stitonoa pohita k njemu, lica beskrvna od straha, odlu$no gledaju!i u bilo to, samo ne u siktavi oblik tek nekoliko
koraka dalje. Mladi!, jedan od sinova Tynea Aldritcha, bio je u takvoj prestravljenoj urbi da doda koplje i pobjegne, daje
zamalo dopustio da mu duguljasti, zlatom opto$eni tap s popre$nom drkom i tekom eljeznom glavom padne na tlo
dok je princ posezao za njim. Kendrick ga dohvati, a onda se razdraeno obrui na mladi !a dok se ovaj povla$io.
Ostatak lova$ke druine takoer je traio koplja. S plijenom u takvoj blizini, dvadesetak besprijekorno po$eljanih i
odjevenih plemkinja, koje su pratile lov, ve!ina doli$no jau!i postrance, a tek nekoliko njih u nosiljkama - $ije je
nespretno napredovanje, na Brionvjino gnuanje, prili$no usporilo sve ostale - iskoristile su priliku da se povuku na
oblinji humak odakle su mogle promatrati kraj sa sigurne udaljenosti. Brionv je primijetila da su Rose i Moina, njezine
dvije glavne dvorske dame, prostrte za nju prostirku na obronku i gledale je s i $ekivanjem. Rose Trelling bila je jedna od
ne!akinja vrhovnog zapovjednika Bronea, a Moina Hartsbrook k!i rudomorskog plemi!a. Obje su bile dobrodune
djevojke, to ih je u$inilo Brionvjinim miljenicama iz, prema njezinu miljenju, prosje$ne skupine dvorkinja, ali ih je
katkada smatrala jednako budalastima i uskogrudnima poput njihovih starijih roakinja, koje bi se skanjivale i na
najmanji odmak od formalne etikete ili tradicije. Stari lakrdija Zagonetalo sjedio je s njima uga aju!i svoju lutnju,
$ekaju!i povoljan trenutak da vidi kakvu hranu gospe $uvaju u svojoj pletenoj koari.
Pomisao da se povu$e u sigurnost brijega i promatra ostatak lova dok njezine dvorske dame naklapaju o nakitu i odje !i
bila je odve! bolna. Brionv se namrti i mahne jednom goni$u dok je teturao pokraj nje s nekoliko tekih koplja u naru$ju.
"Daj mi jedno."
"to to radi?" Sam Barrick nije mogao lako baratati dugim kopljem samo jednom rukom, te se nije ni trudio zatraiti
jedno. "Ne smije se pribliiti onom stvorenju. Kendrick ti ne!e dopustiti."
"Kendrick ima dovoljno toga na brizi... O, bogovi ga prokleli." Namr-tila se. Gailon od Ljetopolja ju je vidio i sada je
jahao prema njima.
"Moja gospo! Princezo!" Nagnuo se kao da !e joj oduzeti koplje, i tek u zadnji tren shvatio da bi time prekora$io granicu.
"Ozlijedit !ete se."
Uspjela je jedva jedvice obuzdati svoj glas. "Znam koji se kraj uperi prema van, vojvodo Gailone."
"Ali ovo ne dolikuje gospi... posebno ne kad se radi o tako stranoj zvijeri...!"
"Onda se morate potruditi daje ubijete prije mene", re$e ona, malko blae, ali ne i slae. "Jer ako stigne do mene, ne!e
po!i dalje."
Barrick zastenje, a onda pozove nosa$a, uzevi od njega koplje - stiskavi ga nespretno pod rukom dok je jo drao uzde.
"A to ti radi?" zahtijevala je ona.
"Ako !e ti biti budala, slamnata glavo, netko te mora zatititi."
Gailon Tolly ih pogleda oboje, a onda odmahne glavom i odjae prema Kendricku i psima.
"Mislim da nije ba zadovoljan nama", veselo !e Briony. Odnekud s brda iza sebe $ula je kako glavni orunik izvikuje
njezino ime, a onda ime njezina brata. "A ni Shaso ne!e biti. Hajdemo."
Podboli su konje i jurnuli naprijed. Psi, sada okrueni kopljanicima, opet su se ohrabrili. Nekoliko ih je sko$ilo u umarak
ne bi li pokuali ugristi brzo crvenkasto tijelo. Briony opazi kako se duguljasti vrat pomi $e, brzo poput bi$a, a jedan od
pasa skvikne od uasa naavi se u duguljastoj $eljusti.
"Oh, pouri!" ona !e nesretno, ali neobi$no uzbueno. Opet je mogla osjetiti prisutnost nevidljivih stvari i njihovo
kovitlanje poput zimskih oblaka. Uputila je molitvu Zoriji.
19

Psi su navirali u umarak hrpimice: bujica niskih prilika koja se komeala pod pjegavim svjetlom ispod drve !a, laju!i od
preplaenog uzbuenja. &uli su se novi bolni cvilei, ali i $udan, kripav urlik gujocrva kad je jedan od pasa zario zube u
osjetljivu to$ku. Lave se iznenada divlje poja$a dok se neman probijala kroz $opor, pokuavaju!i pobje!i iz tamnice
drve!a. Zgnje$ila je barem jednog psa pod svojim pandama te rasporila nekoliko drugih tresu!i jednu rtvu toliko snano
da je krv posvuda trcala poput crvene kie. Tada je izletjela iz li!a i nemirnih sjena na $isto poslijepodnevno sunce, i
Briony ju je prvi put mogla vidjeti u cijelosti.
Bila je ve!inom zmijolika tijela, velebna cijev mii!a prekrivena svjetlucavim crvenim, zlatnim i smeim ljuskama, s
parom jakih nogu, tre!inu tijela nie od glave. Neka vrsta ovratnika od kostiju i koe napela se iza uske glave te se jo
vie rairila kad se stvor osovio na noge, mau!i glavom iznad ljudi dok se bacao prema Kendricku i dvojici plemi !a koji
su mu bili najblii. Kendrick je pri$ekao da ga udarac promai, a onda zamahnuo prema njuci stvorenja svojim kopljem.
Gujocrv zasik!e i izbjegne udarac, ali je u meuvremenu jedan od mukaraca - Briony je pomislila da bi to mogao biti
Tyne, lovom opsjednuti markgrof od Modre obale - zario vrh svojega koplja stvoru u rebra to $no iza ramena. Gujocrv
izvije vrat ne bi li zagrizao drak. Kendrick uhvati priliku da zabije svoje koplje u vrat stvorenja, a onda podbode konja
naprijed kako bi upotrijebio njegovu snagu da pribije gujocrva o tlo. Koplje klizne kroz kanal crveno-crne krvi sve dok ga
popre$na drka, namijenjena spre$avanju vepra da se probije uz koplje, nije zaustavila. Kendrickov se konj propne,
prepavi se bolnog, bijesnog siktaja stvorenja, ali princ ostane u svojim stremenima i prisloni svoju teinu na koplje,
odlu$an zadrati stvorenje pribito o zemlju.
Psi su opet navrli naprijed; ostali lovci takoer su se po$eli pribliavati, eljni sudjelovati u usmr!ivanju. Ali gujocrv nije
bio pobijeen.
Iznenadnim, eksplozivnim pokretom stvor se ovio oko koplja i istegnuo vrat do zapanjuju!e udaljenosti kako bi ugrizao
Kendrickovu ruku u rukavici. Prin$ev se konj ponovno propeo te je on zamalo potpuno izgubio koplje iz zahvata. Rep
$udovita vigne i ovije se konju oko nogu. Crni ukopljenac zanjiti od strave. Nakratko su svi bili meusobno za$arani
poput kakva fantasti$na prizora s jedne od drevnih tapiserija u Prijestolnoj dvorani dvorca, sve toliko $udno da Brionv
nije mogla posve povjerovati da se uistinu dogaa. Tada se gujocrv stisne oko nogu Kendrickova konja, drobe!i kosti u
nizu zapanjuju!e glasnih prasaka, nakon $ega su se i princ i konj stropotali na teku gomilu crveno-zlatnih navoja.
Dok su Barrick i Brionv uasnuto buljili dvadeset koraka udaljeni, vojvoda od Ljetopolja i markgrof od Modre obale
divlje su zabadali koplja u uznemireno $udovite i njegov plijen. Ostali plemi!i pohitae naprijed, vi$u!i u strahu za princ
regentov ivot. Od stiske gorljivih pasa, zgr$enih navoja duguljastog, ranjenog tijela gujocrva i ritanja smrtno ranjenog
konja bilo je gotovo nemogu!e vidjeti to se dogaa na tlu. Brionv je osje!ala vrtoglavicu i mu$ninu.
Tada neto iznenada izleti iz visoke trave, jure!i prema njoj poput figure na pramcu vuttskog dugog broda dok presijeca
vodu - gujocrv, u o$ajni$kom pokuaju bijega, jo za sobom vuku!i Kendrickovo koplje zabodeno u vrat. Poletio je
najprije na jednu stranu, a zatim na drugu, opkoljen prestravljenim konjima i probadaju!im kopljima, a onda se bacio kroz
otvor u prstenu lovaca, ravno prema Brionv i Barricku.
Otkucaj srca poslije uzdigao se pred njima, blistavog crnog oka, glave koja se njihala poput zmijine dok ih je odmjeravao.
Kao u snu, Brionv podigne svoje koplje. Stvor zasik!e i propne se jo vie. Pokuala je pratiti pokretljivu glavu, zadrati
vrak $vrsto izmeu njega i sebe, ali njegovi vijugavi pokreti bili su brzi i itko varljivi. Trenutak poslije, Barrickovo
koplje isklizne iz njegova nespretnog, jednorukog zahvata i, tresnuvi postrance o Brionvjinu ruku, izbije joj oruje iz
ake.
Uska $eljust gujocrva iroko se rastvori, kapaju!i krvavom pjenom. Glava nasrne na nju, a onda iznenada vigne u stranu,
kao povu$ena konopom.
&udovite je u svojem napadu dolo tako blizu nje da je te no!i, kad se razodjenula, Brionv otkrila kako je jetka pljuva$ka
stvora progorjela rupe u njezinu haljetku od jelenje koe: izgledalo je kao daje netko drao taj komad odje !e nad
plami$cima desetaka si!unih votanica.
20

Gujocrv je leao na tlu, iz oka mu je strila strijela, a mali se drhtaji mrekali njegovim dugim vratom dok je umirao.
Brionv je zurila u nj, a onda se okrenula i ugledala Shasa kako jae prema njima, s ratnim lukom jo u ruci. Spustio je
pogled na mrtvu neman prije nego to je podigao svoje gnjevne o$i prema kraljevskim blizancima.
"Budalasta, ohola djeco", rekao je. "Da sam bio nepromiljen kao vi, sad biste oboje bili mrtvi."

Hrid

2.

PLA&NA KULA

Tri se okre!u, $etiri stoje
Pet udaraca maljem u dubinama
Lisica skriva svoju djecu
(iz Kostopadnih proro$anstava)
To je bilo jedno od Vansenovih najdraih mjesta, visoko na starom zidu, to$no ispod gruba, tamna kamena iljka Vu$jeg
zuba, te takoer jedna od najugodnijih stvari u vezi s danim mu zadatkom: imao je dobar razlog da bude tu gore na otru
povjetarcu to je puhao preko Brennova zaljeva, s pogledom na gotovo cijelu Junu Me u, dvorac i grad, poredanima iza
sebe na jesenskom suncu poput predmeta na stoli!u plemenite gospe. Zar je sramota to je u tome toliko uivao?
Kad je bio dijete u Dolinama, Ferras Vansen i dje$aci sa susjedne farme voljeli su se igrati "kralja na brdu", svaki
nastoje!i zadrati svoje mjesto na vrhu kakva humka od zemlje i kamena koji bi izabrali za svoje bojite, ali $ak i u
trenucima kad bi se ostali otkotrljali do podnoja a Ferras ostao sam, gospodar viso$ja, pobreja bi se jo uzdizala nad
svima njima, a iza tih bregova i same sjeverne planine, bolno visoke, kao da mladog Ferrasa $ak i u trijumfu ele
podsjetiti na njegovo pravo mjesto u ivotu. Kad je poodrastao, nau$io je voljeti te visove, barem one koje je mogao
dosegnuti; povremeno bi namjerno pustio ovce da odlutaju, premda je znao da !e za to zadovoljstvo pra!enja zalutalog
stada u visine dobiti koju od o$evih katkada nasilnih kazni. Sve do muevne dobi nije poznavao ve!eg uitka od djeli!a
poslijepodneva kad bi se popeo na vrh kakva brda i zagledao preko nabora breuljaka i dolina koji leahu pod njim poput
zguvana pokriva$a - duboka, mra$na mjesta i prozra$ne uzvisine koje nitko drugi od njegovih nije vidio, premda su
leale ni milju daleko od obiteljskog imanja.
Vansen se ponekad pitao je li ta glad za visinama i samo!om koju su bogovi usadili u nj, sada moda bila ja$a nego ikad,
pogotovo sada, kada je u Junoj Mei ivio mnogo ve!i broj ljudi, rojevi kojih ispunjavahu dvorac i grad poput p$ela u
konici. Je li ijedan od njih, plemi! ili poku!arac, vojnik ili rob, ikad pogledao uvis poput njega i divio se uznositosti
iljka Vu$jeg zuba, crnom ezlu koje se uzdizalo $ak i iznad drugih kula dvorca kao to su se snijegom prekrivene
planine izdizale iznad breuljaka zemlje njegova djetinjstva? Je li se ijedan od ostalih straara $udio samim dimenzijama
mjesta dok je hodao zidovima, tim dvama velebnim nepravilnim kamenim prstenima koji okrunjivahu Midlanov brijeg?
Zar je bio jedini kojeg je potajno oduevljavala ivahnost tog mjesta, kroz $ije su vratnice ljudi i ivotinje navirali unutra i
van od zore do sumraka, i njegova veli$anstvenost, antikni sjaj kraljevske dvorane i masivne rezidencije $iji su krovovi
naizgled imali isto toliko dimnjaka koliko uma ima stabala? Ako nije, Ferras Vansen to nije mogao razumjeti: kako ste
21

mogli provoditi svaki dan pod $udesnim kulama godinjih doba, sve $etiri razli$itih oblika i boja, a ne zastati i zagledati
se u njih?
Moda je, pomislio je Vansen, bilo druk$ije ako ste se rodili usred takvih stvari. Moda. On je stigao ovamo prije est
godina i jo se nije po$eo privikavati na veli$inu i ivotnost mjesta. Ljudi su mu rekli da Juna Mea nije nita u
usporedbi s Tessisom u Syanu ili s kompleksnom, prastarom grad-dravom Hierosolom i njezinih $etrdeset vratnica, ali
ovdje je bilo blaga i vie nego napretek za mladi!a iz mra$ne, samotne Dolin$eve vjere, gdje su zemlja i nebo gotovo
uvijek bili podjednako sumorno vlani, a zimi se sunce jedva uzdizalo iznad bregova.
Kao prizvan hladnom uspomenom, vjetar se promijeni donose!i iglice ledena zraka s oceana koje su probile $ak i
Vansenovu verinja$u i surku. Omotao je svoj teki straarski plat $vr!e oko sebe, prisiljavaju!i se na pokret. Imao je
posla. Samo zato to su kraljevska obitelj i, $inilo se, pola plemi!a Pograni$nih kraljevina lovili preko vode u sjevernim
brdima, nije zna$io da si je mogao priutiti provesti poslijepodne izgubljen u jalovim razmiljanjima.
To je bilo njegovo prokletstvo, naposljetku, ili mu je barem tako jednom rekla majka: "Previe sanjari, dijete. Ljudi kao
mi probijaju se kroz ivot snanim ple!ima i zatvorenih usta." A ta mu se izreka $inila $udnom, budu!i da su pri$e koje je
kazivala njemu i njegovim sestrama u dugim ve$erima, dok bi jedna jedina vatrica dogorijevala, uvijek bile o domiljatim
mladi!ima koji pobjeuju okrutne divove ili vjetice i osvajaju kraljevu k!i. Ali na svjetlu dana pou$avala je svoju djecu:
"Razljutit !ete bogove budete li traili previe."
Njegov vuttski otac imao je puno vie razumijevanja, barem ponekad. "Upamti, morao sam daleko do !i da te pronaem",
znao je govoriti Ferrasovoj majci. "Daleko od onih hladnih, vjetrovitih hridi usred mora do ovog lijepog mjesta. Katkada
$ovjek mora posezati za ne$im viim."
Mladi Ferras nije se u potpunosti slagao sa starcem, posebice u vezi sa samim mjestom - njihovo imanje u vlanim
zelenim sjenama bregova gdje se $inilo da voda kaplje s drve!a vie od pola godine, njemu je bilo mjesto odakle mora
pobje!i, a ne odredite - ali bilo mu je lijepo $uti oca, biveg mornara, koji je po navici, ili krvi, bio $ovjek od vrlo malo
rije$i, kako govori o ne$em drugom osim o zadacima koje je mladi Ferras zaboravio obaviti.
A sad mu se $inilo da je napokon dokazao kako njegova majka nije bila u pravu jer je stigao u grad bez i $ega, a sad je bio
tu, kapetan kraljevske strae June Mee, kojemu se najve!a utvrda sjevera prostirala pod nogama, a sigurnost njezine
vladarske obitelji po$ivala u rukama. Svatko bi se ponosio takvim postignu!em, $ak i mukarci roeni u mnogo viem
staleu.
Ali u svojem je srcu Ferras Vansen znao da je njegova majka imala pravo. Jo je previe sanjario, i - stoje bilo najgore i
kudikamo sramotnije - sanjario je o nedoputenim stvarima.
Poput jastreba je, taj momak", tiho !e vojnik u rezidencijskoj straarnici svojem kolegi dok se Ferras Vansen udaljavao,
ali ne tako tiho da ga ovaj ne bi $uo. "Ne smije se odmorit ni trenutka jer !e se obruit na tebe ko iz vedra neba." Vansen
ih nije $ak ni kaznio zatekavi ih kako svu$enih oklopa bacaju kocku, ali je njegova srdba bila zajedljivo jasna.
Vansen se okrene. Dvojica straara podigoe poglede koji odavahu krivnju i ogor $enost. "Drugi put bi to mogao biti lord
Brone umjesto mene, a vi biste se mogli na!i u lancima na putu za tamnicu. Razmislite o tome, momci." Ovaj put nije bilo
doaptavanja dok se udaljavao.
"Mogu te voljeti ili te se mogu bojati", uvijek je govorio njegov stari zapovjednik Donal Murrov, a $ak i u svojim
posljednjim godinama Murrov nije oklijevao upotrijebiti svoje kvrgave ake ili dlanove kako bi potkrijepio taj strah u
vojniku koji je bio ili drzak ili prespor u svojoj poslunosti. Nakon stoje bio promaknut na Murrovevo mjesto, Vansen se
nadao da !e uspjeti zamijeniti strah potovanjem, ali nakon gotovo godine dana po$injao je smatrati da je stari
Connoranin imao pravo. Straari su ve!inom bili premladi da bi znali za drugo osim za mir. Bilo im je teko povjerovati
da bi mogao do!i dan kada bi ukradeni san na dunosti ili lutanje sa straarskog mjesta mogli imati kobne posljedice za
njih ili za ljude koje su titili.
22

Ponekad je i samom Vansenu bilo teko u to povjerovati. Bilo je dana tu na rubu svijeta, u maloj kraljevini okruenoj
maglom, zlogukim planinama na sjeveru i oceanom gotovo posvuda drugdje, kad se $inilo da se nikad nita ne!e
promijeniti osim vjetra i vremena, a i da !e to biti samo poznate, sitne promjene - od vlage do malo manje vlage, te opet
natrag do vlage, od uskovitlanog povjetarca do estoke oluje - koje su toliko zamarale stanovnike te male hridi u
morskom pli!aku.
Dvorac June Mee bio je ograen trima zidovima: golemim glatkim vanjskim zidom od sivo-bijelog junja $koga
granita, koji je okruivao breuljak i $iji su temelji na mnogim mjestima zapravo bili ispod vode Brennova zaljeva, suknja
ugraenog kamena koja je sa samim zaljevom $inila od malog, ponekad otoka, utvrdu koja se ve! stolje!ima mogla
oduprijeti svakoj opsadi; Novim zidom, kako su ga zvali (iako se nitko nije sje!ao vremena prije njegova postojanja), koji
je okruivao kraljevsku utvrdu i doticao sve glavne kule, osim one nazvane po ljetu; te Starim zidom koji je ome ivao
unutarnje srce utvrde i u $ijoj su zatitni$koj sjeni leale Prijestolna dvorana i kraljevska rezidencija. Ta dva zdanja bila
su ispresijecana hodnicima i dvoranama poput mravinjaka, prastarim, golemim i pritisnutim stolje !ima isprekidanog
nemara - bilo je tu prostorija i prolaza u koje se godinama nije ulazilo ili se na njih $ak zaboravilo.
Manje zgrade koje su ih okruivale od donjeg su dvorca stvarale jednako zaku$ast labirint poput rezidencije i Prijestolne
dvorane, zbrku hramova i trgovina, staja i ku!a, od visokih plemi!kih vila ugnijeenih unutar Starog zida, do naslaganih
potleuica niih stalea, poredanih tako visoko da su pretvarale uske ulice izmeu sebe u mra$ne sjenice od tamna drva i
buke. Ve!ina zgrada u Junoj Mei povezao je tijekom godina klimav sustav natkrivenih etalita i tunela koji je trebao
zatititi stanovnike od vlana sjevernog vremena i $esto nemilosrdna vjetra. Katkada se $inilo da su se sve raznolike
graevine dvorca, sagraene tijekom vie narataja, stopile meusobno poput sadraja kakve krape na hridima uz rub
oceana Brennova zaljeva, gdje su kamen, biljke i koljke srasli u jednu poluivu - i sada neodvojivu - masu.
Ipak, ovdje je bilo sunca, rekao je sebi Ferras Vansen - vie u jednoj godini nego to ga je vidio tijekom cijele svoje
mladosti u Dolinama, da ne spominje svjee vjetrove s mora. Zbog toga je sve bilo podnoljivije, i vie od toga: bilo je
trenutaka kad ga je samo boravak u tom mjestu ispunjavao rado!u.
Prije nego to je poslijepodne po$elo blijedjeti, Vansen je preao gotovo cijeli nepravilni prsten Starog zida, zaustavivi se
kod svakog straarskog mjesta, $ak i kod onog gdje se nalazio samo usamljen vojnik s kopljem koji je stajao pred
zaklju$anim vratima ili dverima i nastojao ne zadrijemati. Opijen morskim zrakom i rijetkom prilikom da se pozabavi
vlastitim mislima neometan zapovjedni$kim dunostima, Vansen nakratko uzme u obzir put oko mnogo dueg Novog
zida, ali pogled na luku i jedra netom pridole karake iz Hierosola podsjetili su ga da nema vremena za to. &ekat !e ga jo
stotinu poslova prije kraja dana: trebat !e goste smjestiti, $uvati i paziti, a Avin Brone, vrhovni zapovjednik, o$ekivat !e
od Vansena da preuzme mjerodavnost i nad tim zadatkom. Brod je imao $etiri jarbola - plovilo pristojne veli$ine, to je
zna$ilo da je poslanik stigao s pove!om tjelesnom straom. Vansen tiho opsuje. Vie od jednodnevne ugodne osame bit
!e rtvovano tom brodu i njegovim putnicima. Morat !e drati svoje ljude to dalje od Junjaka. Dokle god kralj Olin
bude zarobljenik hierosolskog Ludisa Drakave, biti !e podosta zle krvi izmeu Hierosoljana i naroda June Mee.
Kad je izaao iz male straarske kule pokraj Zapadne poljane, od kovanja planova odvukla ga je jedna prilika na
zidinama, platem ovijena i zakukuljena, koja se $inila dovoljno njenom da bude ena ili dje$ak. Jedan nerazuman
trenutak zapitao se je li to mogla biti ona, ona o kojoj se nije usuivao pre$esto razmiljati. Je li ju usud nekako doveo
samu na ovo mjesto gdje ne!e mo!i a da meusobno ne progovore? Pomisao na sve ono to joj je mogao re!i, paljivo, s
puno potovanja, iskreno, proletjelo mu je glavom u tren oka prije nego to je shvatio da to ne moe biti ona, jer je jo bila
s ostalima u lovu u brdima.
Kao da je taj vrtlog zbrkanih misli stvorio zvuk $ujan i straan poput roja strljena, zakukuljena ga je prilika odjednom
spazila; odmah je zakoraknula sa zida na stubite i nestala mu s vida. U $asu kad je Vansen stigao do stuba, vie nije
mogao razaznati taj tamni, zakukuljeni plat u guvi naroda na uskim ulicama pod zidom.
Dakle, nisam jedini koji voli pogled s visina, pomislio je. Osjetio je bol u dui; trebao mu je trenutak da shvati, na svoje
iznenaenje, da je to bila usamljenost.
23

Zbilja si previe zatvoren u sebe, Vansen", rekao mu je jednom stari Murroy. "Vie misli neggovori, al' to nije od velke
koristi kad ostali jasno mogu vidjet to misli. Znaju da visoko misli o sebi i da $esto ne misli tako visoko o njima.
Posebno se starijima, Laybricku i Southsteadu, to ne svia."
"Ne volim ljude koji... koji izrabljuju svoj poloaj", odgovorio je Vansen, nastoje!i objasniti to mu je na srcu, ali ne
nalaze!i u potpunosti rije$i. "Ne volim ljude koji uzimaju to im bogovi daju i pretvaraju se da im to i pripada."
&uvi to, Murroyevo se grubo i preplanulo staro lice nabralo ujedan od njegovih rijetkih osmijeha. "Onda sigurno ne voli
ve!inu ljudi."
Otada se Ferras Vansen pitao jesu li kapetanove rije$i bile istinite. Samog je kapetana Murroya volio malko vie nego to
ga se bojao, ili mu se barem sviala njegova gruba nepristranost, nesklonost pritubama, povremeni bljesci trpka humora.
DonalMurroy ostao je takav do kraja: $ak i kad mu je teka bolest otela ivot, nije se tuio na usud ili bogove, nego je
samo rekao kako bi volio da je znao to !e se dogoditi kako bi enina laljivog, hvalisavog brata namlatiti dok je jo imao
snage. "Kako stvari stoje, morat !u to prepustit idu!em $ovjeku $iju gostoljubivost U' zdrav razum uvrijedi. Nadam se da
!e to bit netko tko !e imat vremena da ga premlati na mrtvo ime."
Vansen se divio kako se stariji $ovjek mogao smijati unato$ mu$nu kalju i krvi na usnicama i $ekinjastoj bradi, kako su
njegove zasjenjene, duboko upale o$i jo bile sjajne i neumoljivo divlje kao u ptice grabljivice.
"Ti !e me naslijedit kao kapetan strae, Vansene", rekao je $ovjek na umoru. "Kazao sam Broneu. On osobno nije imao
ve!ih prigovora, iako misli da si malko premlad. To je pravo velikana, naravno, al onom magarcu Dyeru ne bih povjerio
ni $ep prazne ba$ve, dok su svi ostali stariji ljudi predebeli i lijeni. Ne, to !e bit ti, Vansen. Samo hajde i zabrljaj ako
eli. Oni !e mi samo $e!e stavljat cvije!e na grob i pri$at koliko im nedostajem." Jo jedan smijeh, jo jedno prskanje
crveno obojene pljuva$ke.
"Hvala vam, gospodine."
"Ne trudi se, mom$e. Ako to dobro obavi, provest !e cijeli ivot rade! na tome, a da ne zaradi vie od malo zemlje da
podigne ku!u, i na kraju moda mjesto na pristojnom groblju umjesto na onom za siromahe i bezimene. " Obrisao je
bradu $vornatom rukom. "to me podsjetilo - nemoj da zaborave da su mi ostavili mjesto na straarskom groblju. Ne
elim skon$at negdje na zapadnim brdima, al ne elim ni da mi Mickael Southstead pia po grobu, pa me pazi kad me
vie ne bude."
Nije plakao kad je kapetan umro, ali ponekad se osje!ao kao da Donal Murrov eli da ba u tom trenutku misli o njemu.
Kapetanov na$in odlaska bio je sli$an odlasku njegova oca, sada kad je
0 tome razmiljao. Nije plakao ni za Pedarom Vansenom, i godinama nije posjetio o$ev grob u dvoritu starog hrama kod
Malog obora, ali to nije bilo toliko iznenauju!e: Vansenove sestre, sve to je preostalo od maloposjednikove obitelji,
nastanile su se u gradu June Mee sa svojim supruzima i djecom. Dolin$eva vjera nalazila se nekoliko dana jahanja od
bregova na zapad. Njegov je ivot sada bio tu, u toj vrtoglavo golemoj i napu$enoj citadeli.
Vratio se do zapadne kule Gavranovih dveri. Mukarci u toj straarnici naloili su lijepu vatru te je zastao da ugrije ruke
prije nego to poe vidjeti to lord Brone eli poduzeti glede Junjaka. Bezbrino $avrljanje utihnulo je kad je uao, kao
uvijek, i svi su stajali u neugodnoj tiini osim Colluma Dyera, glavnog $asnika, koji je bio neto najblie prijatelju to ga
je Ferras Vansen ikad imao. Uasavao se dana kad !e morati povu!i crtu o kojoj je Murrov tako $esto govorio i kazniti
Dyera zbog ne$eg - ono to je Dyer osje!ao za Vansena svakako nije bio strah, ali nije ba bilo ni potovanje - jer bio je
siguran da !e to biti dan kada !e njihovo prijateljstvo, krhko kakvo je bilo, puknuti.
"Lutali ste zidinama, kapetane?" upitao ga je Dyer. Vansen je bio zahvalan to ga je Dyer barem nazvao po $inu pred
ljudima. To je bilo malo priznanje potovanja, zar ne? "Ima li traga napada$kim silama?"
Vansen si dopusti smijeak. "Ne, a hvala Perinu na tome, danas
24

I svakog dana. Ali u luci je hierosolski brod na kojem !e biti i ratnika, pa nemojmo stvari uzimati olako."
Ostavio ih je i spustio se stubitem do strme ulice koja je vodila prema Velikim dvorima. Vrhovni zapovjednik imao je
svoje radne odaje u labirintu hodnika iza Prijestolne dvorane, a u ovo doba dana Vansen je bio siguran da !e ga ondje
na!i. Dok se penjao ulicom prema velebnom isklesanom pro$elju, gdje su se straari ve! uspravljali zbog dolaska njihova
mladog kapetana, podigao je pogled prema visokom zdanju ugnijeenom usred kula Brijega poput dragulja na
kraljevskoj kruni i osjetio pritisak brige da bi se neto moglo promijeniti, da !e mu zbog neke njegove pogreke ili hira
traljavih bogova sve to moda biti oduzeto.
Sretan sam $ovjek, rekao je u sebi. Nebo mi se nasmijeilo, puno vie nego to sam zasluio, i imam sve to bih mogao
poeljeti - ili gotovo sve. Moram prihvatiti te velike blagodati i ne traiti vie, da ne razgnjevim bogove svojom
pohlepom.
Sretan sam $ovjek i nikada ne smijem, $ak ni u ludosti moga skrivenog srca, to zaboraviti.

3.

Pravi Modri Kvare

PTICA KOJA JE ZAGONETKA

Kljun od srebra, kosti od hladna eljeza
Krila od zalaze!eg sunca Kande koje hvataju samo prazninu
(iz Kostopadnih proro$anstava)
Dje$ak s one strane Sjenovite brane zastane kako bi se zagledao u stre!e kule dvorca. Njih je troje sada bilo na niem
predjelu brdske ceste, koja je zavijala kroz obradiva polja do ruba grada na obali. Visovi Midlanova brijega jo su se
nazirali daleko na drugoj strani, a iljak Vu$jeg zuba uzdizao se nad svim tim poput mra$ne kande koja para trbuh neba.
"Koje je ono mjesto?" upita dijete gotovo aptom.
"Dvorac June Mee", re$e mu Chert. "Barem onaj dio s kulama, ondje na hridi usred zaljeva - dio na ovoj strani je
ostatak grada. Da, Juna Mea... neki je zovu Sjenovita mea, jesam li to ve! rekao? Zato to je tako blizu..." Sjetio se
odakle je dje$ak doao i utihnuo. "Ili ga moe zvati Svjetionik pograni$ja ako voli poeziju."
Dje$ak odmahne glavom, stoga to nije volio poeziju ili iz nekog drugog razloga, nije bilo jasno. "Velik je."
"Pourite vas dvojica." Opal je stupala naprijed.
"U pravu je - jo nas $eka dug put."
Dje$ak je i dalje oklijevao. Chert stavi ruku na dje$akovu miicu - $inilo se kao da se skanjuje, kao da su same daleke
kule bile neto prijete!e, ali je napokon dopustio da ga potjeraju naprijed. "Nema se $ega bojati, mom$e," re$e mu Chert,
"sve dok si s nama. Ali nemoj odlutati."
25

Dje$ak opet odmahne glavom.
Dok su se sputali s bregovitih polja u kopneni grad, zatekli su iroku Trni$ku cestu na$i$kanu ljudima. Na trenutak se
Chert zapitao zato je toliko ljudi izalo iz ku!a i trgovina kako bi znatieljno buljili u dvoje Funderlinga i odrpanog,
bjelokosog dje$aka, a onda je shvatio daje lova$ka druina kraljevske obitelji vjerojatno prola ovuda malo prije njih.
Gomila se sada po$ela razilaziti, pa su uli$ni trgovci o$ajni$ki smanjivali cijene svojih kestena i prenih hljebaca,
otimaju!i se za nekoliko preostalih muterija. &uo je mrmljanja o veli$ini ne$ega to su lovci uhvatili i $ime su paradirali,
te druge opise - ljuski? zuba? - koja su imala malo smisla ako su lovili neto drugo osim divlja$i. Puk je djelovao
potiteno, $ak nesretno. Chert se nadao da su princeza i njezin mrgodni brat bili ivi i zdravi - smatrao je da ona ima
ljubazne o$i. Ali da im se neto dogodilo, zaklju$io je, narod bi sigurno o tome pri$ao.
Trebao im je dobar dio kasnog poslijepodneva da se probiju kroz grad do obale, ali kad su stigli na blii kraj nasipa,
preostalo im je malo vremena prije nego to plima opet pretvori Midlanov brijeg u otok.
Nasip izmeu obale i dvorca na Brijegu bio je tek malo ira cesta od naslaganog kamenja - ve!ina bi nestala pod visokom
plimom - ali mjesto gdje se spajala s dokovima pred dverima dvorca dogra ivali su narataji ribara i poku!araca sve dok
se nad vodom nije uzdigao pravi mali grad, neka vrsta trajnog sajmita na vjetrom ibanom pragu Midlanova brijega. Dok
su Funderling, njegova ena i njihov novi gost klipsali preko molova i drvenih platforma ispunjenih traljavim, zbijenim
ku!ama $iji su podovi stajali tek nekoliko lakata iznad dosega visoke plime, izbjegavaju!i kola i teko natovarene
poku!are koji su hitali natrag preko nasipa prije no!i, Chert pogleda kroz pukotinu izmeu dviju tronih trgovina, kroz
vrata Brennova zaljeva prema oceanu. Unato$ posljednjim zrakama arkog poslijepodnevnog sunca, oblaci su se rairili,
gusti i crni na obzorju, a Chert se odjednom sjetio okantne $injenice koju mu je dolazak jaha$a i tajanstvenog dje$aka
istjerao iz glave.
Sjenovita brana! Nekome moram re!i da se pomaknula. Volio bi misliti kako je kraljeva obitelj gore u dvorcu ve! znala
za to, da su paljivo razmotrili sve $injenice i zaklju$ili kako to nita ne zna$i, da je sve jo bilo dobro, ali nije se posve
mogao natjerati da u to povjeruje.
Nekome moram re!i. Pomisao da se sam popne u dvorac bila je zastrauju!a, iako je bio u utvrdi nekoliko puta kao $lan
funderlinkih radnih skupina, $ak ih je nekoliko i predvodio, rade!i izravno s lordom Nvnorom, katelanom - ili s
njegovim posrednikom, u svakom slu$aju. Ali da ode sam, kao da je netko vaan...
Ali ako Veliki narod ne zna, netko im mora re!i. A moda !e u tome $ak biti neke nagrade - dovoljno da kupim Opal onaj
novi al, ako nita drugo. Ili da barem platim ono to !e ovaj mladi stvor pojesti kad ga Opal dovede ku!i.
Promotrio je dje$aka na trenutak, uasnut iznenadnom spoznajom da !e ga Opal moda vrlo lako htjeti zadrati. ena bez
djece, pomislio je, bila je nepredvidljiva poput rahla sloja u naslagama pje$enjaka.
&ekaj malo, jedno po jedno. Chert je promatrao kako oblaci hitaju preko oceana, a njihovo crno prostranstvo $ini mo!ne
kule odjednom krhkima, njenima poput tijesta. Netko je morao obavijestiti kraljeve ljude o Sjenovitoj brani, u tome nije
bilo dvojbe. Odem li do Ceha, tamo !e se danima prepirati, a onda !e Cinnabara ili nadutog Mladog Pirita imenovati
glasnicima, a ja ne!u dobiti nikakvu nagradu.
A ne!e dobiti ni kaznu ako nisi u pravu, podsjetio se.
Iz nekog razloga, ponovno je u mislima ugledao mladu princezu Brionv i njezina brata, njezin preplaeni pogled kad je
pomislila da ga je pregazila, prin$evo lice izmu$eno i bezli$no poput neba tamo za Brijegom, te je osjetio iznenadnu
toplinu koja se, da to nije bilo toliko smijeno, gotovo $inila poput odanosti.
Moraju biti obavijeteni, zaklju$io je, i odjednom je ideja o onome to se pribliavalo iza one crte pokretljive tame
potisnula sve druge apstraktne stvari, kao naklonost kraljevske obitelji, iz njegova uma. Postojao je jo jedan na $in da
prenese vijest, a on !e ga iskoristiti. Svi moraju znati.
26

Iako mu je konj uginuo, ostavljen da ga trojica sluga pokopaju na obronku gdje je gujocrv skon$ao, sam princ Kendrick
nije pretrpio vie od nekoliko modrica i opeklina od otrovne pljuva$ke stvora. Od cijele druine on je naizgled bio jedini
dobro raspoloen dok su se vra!ali prema dvorcu s golemim truplom gujocrva to je lealo ovijeno u otvorenim
kolima na $uenje naroda. Trni$ka cesta bila je krcata ljudima, stotine i stotine $ekale su da vide princa regenta i
njegovu lova$ku druinu. Uli$ni trgovci, akrobati, glazbenici i depari takoer su bili tu, nadaju!i se da !e zaraditi togod
sitnia na spontanom uli$nom sajmu, ali Brionv je smatrala da ve!ina naroda izgleda mrko i zabrinuto. Malo je novca
prelazilo iz ruke u ruku, a oni najblii cesti motrili su prolazak plemi!a gladnim o$ima, govore!i malo. Tek ih je nekoliko
razdragano pozdravilo i blagoslovilo kraljevsku obitelj, posebno u ime odsutnog kralja Olina. Kendrick bijae poprskan
krvlju od glave do pete; $ak i nakon to se umio te obrisao krpama i umiruju!im li!em, i dalje je bio umrljan tamno
crvenim. Unato$ svrbeu gdje gaje gujocrvova pljuva$ka opekla, nastojao je mahati i smijeiti se graanima natisnutima u
sjenama visokih ku!a du Trni$ke ceste, pokazuju!i im da krv nije njegova.
Brionv se osje!ala kao da je i ona prekrivena nekom bolnom tvari koje se nije mogla otresti. Njezin blizanac Barrick bio
je toliko ojaen svojim nespretnim neuspjehom da makar podigne koplje kako treba da nije progovorio ni rije $, ni njoj,
niti ikom drugom, na povratku ku!i. Markgrof Tyne i ostali aptali su meu sobom, nedvojbeno nezadovoljni to ih je
stranac Shaso liio zabave usmrtivi gujocrva strijelom. Tyne Aldritch bio je pripadnik one kole plemi !a koji su vjerovali
da streljatvo pristaje samo seljacima ili lovokradicama, aktivnost $iji je primarni rezultat bio oteti slavu vitekim
konjanicima u ratu. Samo zato to je glavni orunik vjerojatno spasio ivote mladog princa i princeze, lovci su o svojem
nezadovoljstvu mrmljali umjesto da ga javno isti$u.
Vie od dvanaest pasa, uklju$uju!i umiljatu Dadu, kujicu koja je prvih mjeseci svojeg ivota spavala u Brionvjinu
krevetu, lealo je hladno i nepomi$no na lisnatom obronku pokraj Kendrickova konja, $ekaju!i da ih se pokopa u istu
jamu.
Da barem nikada nismo doli. Podigla je pogled prema zastoru oblaka na sjeveroisto$nom nebu: kao da je neka prijete!a
stvar visjela nad cijelim danom, vranino krilo, sovina sjena. Oti!i !e ku!i i upaliti svije!u na Zorijinu oltaru, zamoliti
djevi$ansku boicu da poalje Eddonima svoju iscjeljuju!u milost. Da su barem otili i ubili to bi!e strijelama. Onda bi
Dada bila iva. Onda Barrick ne bi pretvorio svoje lice u kamen samo da ne zapla$e.
"&emu mrgodno lice, sestrice?" upita Kendrick. "Prelijep je dan i ljeto nas jo nije posve napustilo." Nasmijao se.
"Pogledaj odje!u koju sam upropastio! Moj najbolji jaha!i haljetak. Merolanna !e mi oderati kou."
Brionv uspije izmamiti mali osmijeh. To je bilo to$no - ve! je mogla $uti ono to !e njezina pratetka re!i, i to ne samo o
haljetku. Merolanna je imala jezik kojeg su se svi u dvorcu bojali, osim moda Shasa, a Brionv bi se kladila da je stari
Tuanac samo skrivao svoj uas bolje od ostalih. "Samo sam... ne znam." Ogledala se kako bi se uvjerila da je njezin, u
crno odjeven, blizanac jo nekoliko desetaka koraka iza njih. "Bojim se za Barricka", tiho je izustila. "Tako je gnjevan u
zadnje vrijeme. Dananji je dan to samo pogorao."
Kendrick se po$ee po glavi, pritom se ponovno umrljavi krvlju koja se suila. "Treba o$vrsnuti, sestrice. Ljudi gube
ruke, noge, ali nastavljaju sa svojim ivotima, zahvalni bogovima to nisu gore proli. Ne!e mu pomo!i stoje neprestano
opsjednut svojim ozljedama. Osim toga, previe vremena provodi sa Shasom - najuko$enijom ijom i najledenijim srcem
u cijelom pograni$nom kraju."
Brionv zatrese glavom. Kendrick nikad nije shva!ao Barricka, iako ga to nije sprje$avalo da voli svojeg mlaeg brata. A
nije ba shva!ao ni Shasa, premda je starac uistinu bio uko$en i tvrdoglav. "Nije samo to..."
Prekinuo ju je Gailon Tolly koji je dojahao natrag cestom prema njima, pra!en svojom osobnom svitom, s veprom-grbom
Ljetopolja na njihovoj zeleno-zlatnoj livreji, sjajnijim od tmurna neba. "Visosti! Stigao je brod s juga!"
Brionv stisne u grudima. "Oh, Kendrick, misli da je neto povezano s ocem?"
27

Vojvoda od Ljetopolja odmjerio ju je snoljivo, kao daje bila njegova mlaa i na svijet nenavikla sestra. "To je karaka -
Podensis iz Hierosola," kazao je princu regentu, "a kau da je na njoj poslanik kojega je poslao Ludis s vijestima o kralju
Olinu."
Potpuno nesvjesno, Brionv isprui ruku i zgrabi Kendrickovu krvlju umazanu miicu. Njezin se konj sapima sudari o
bratova. "Nebesa, nisu mu valjda naudili?" upitala je Gailona, nesposobna zadrati strah u glasu. Hladna sjena koju je
cijeli dan osje!ala kao da se jo vie primaknula. "Je li kralj dobro?"
Vojvoda od Ljetopolja kimne. "Re$eno mi je da $ovjek tvrdi kako je va otac i dalje neozlijeen te da, izmeu ostalog,
donosi pismo od njega."
"Oh, bogovi su dobri", promrmlja Brionv.
Kendrick se namrti. "Ali zato Ludis alje tog poslanika? Razbojnik koji se naziva Protektorom Hierosola ne misli valjda
da smo ve! skupili cjelokupnu otkupninu za kralja. Stotinu tisu!a zlatnih dupina! Trebat !e nam za to barem ostatak
godine - iscijedili smo i posljednji bakrenjak iz hramova i trgova$kih ku!a, a seljaci ve! stenju pod novim da!ama."
"Seljaci uvijek stenju, moj gospodaru", re$e Gailon. "Lijeni su poput starih magaraca - mora ih se ibati da bi radili."
"Moda je poslanik iz Hierosola vidio sve ove plemi!e u njihovoj finoj odje!i, u lovu", gorko nabaci Barrick. Nitko od
njih nije opazio da je dojahao blie. "Moda je zaklju$io da smo, kad si ve! moemo priutiti tako skupe zabave, sigurno
prikupili novac."
Vojvoda od Ljetopolja pogleda Barricka s nerazumijevanjem. Kendrick okrene o $ima, ali je zanemario zajedljivu
primjedbu svojeg mlaeg brata: "Sigurno ga dovodi neto vano. Nitko ne bi prevalio sav taj put iz Hierosola samo da
donese pismo zarobljenika, pa bio to i kraljevski zarobljenik."
Vojvoda slegne ramenima. "Poslanik moli za audijenciju sutradan." Ogledao se oko sebe i spazio Shasa kako jae podalje
straga, ali je svejedno snizio glas. "I jo neto. Crn je poput vrane."
"Kakve veze Shasova koa ima s bilo $ime?" upita Kendrick razdraeno.
"Ne, poslanik, Visosti. Poslanik iz Hierosola."
Kendrick se namrti. "To je $udno."
"Cijela ova stvar je $udna", re$e Gailon od Ljetopolja. "Ili barem tako $ujem."
Ako je bezimeni dje$ak izgledao kao da gaje uznemirio prvi pogled na dvorac, posve su ga prestravile Baziliskove dveri u
masivnom vanjskom zidu dvorca. Chert, koji je kroz njih uao i izaao toliko puta da im nije pamtio broja, dopustio si je
da ih sada promotri o$ima stranca. Granitno pro$elje $etiri puta ve!e od $ovjeka - a jo i vie od Chertova malena stasa -
bijae isklesano u obliku iskeena zmijolikog stvorenja $iji su isprepleteni navoji pokrivali vrh dveri i vijugali prema dolje
sa svake strane. Glava nemani strala je to$no iznad golemih vrata od hrastova drva i eljeza, njezine buljave o$i i zubata
gubica obloeni tankim plo$icama dragulja i bjelokosti, ljuske obrubljene zlatom. U funderlinkim cehovima, ako ne
medu Velikim narodom, bilo je op!epoznato da su vrata ondje znatno dulje od ljudskih stanovnika.
"Ta neman nije iva", blago je rekao djetetu. "Nije $ak ni stvarna. Samo je isklesana u kamenu."
Dje$ak ga pogleda, a Chert pomisli kako se neto u njegovu izrazu doimalo dubljim i $udnijim od obi$nog uasa.
"Ja... ne volim je gledati", rekao je.
"Onda zatvori o$i dok budemo prolazili kroz njih, ina$e ne!emo mo!i sti!i do nae ku!e. Ondje nas $eka jelo."
Dje$ak zakilji uvis prema nadvijenom crvu kroz svoje blijede trepavice, a onda $vrsto stisne o$i.
28

"Hajde, vas dvojica!" dovikne Opal. "Uskoro !e mrak."
Chert povede dje$aka kroz dveri. Straari u visokim kacigama i kratkim crnim pelerinama znatieljno su ih promatrali,
nenavikli vidjeti Funderlinge koji vode ljudsko dijete. Ali, ako je te visoke mueve koji su nosili Eddonski grb sa
srebrnim vukom i zvijezdama i privukla ta neuobi$ajenost, nije ih privukla dovoljno da podignu helebarde i pomaknu se s
posljednjih toplih sun$evih zraka.
Princeza i njezina pratnja ve! su stigli do svojeg odredita. Dok su se Funderlinzi i njihov novi ti!enik pribliavali
arkadama ograenoj Trnici pred velebnim Trigonskim hramom, Chert je mogao vidjeti sve do novog zida u podnoju
sredinjeg brijega, gdje su svjetla unutarnje utvrde bila brojna poput krijesnica za ljetne ve$eri. Gavranove dveri bile su
otvorene, a desetci sluga s bakljama izlazili su iz rezidencije ususret lovcima koji su se vra !ali, kako bi im prihvatili konje
i opremu te poveli plemi!e do vru!eg jela i tople postelje.
"Tko tu vlada?" upitao je dje$ak.
&inilo se to $udnim pitanjem, pa je sada Chert bio taj koji je oklijevao. "U ovoj zemlji? Misli po imenu? Ili zapravo?"
Dje$ak se namrti - zna$enje je bilo preslojevito za njega. "Tko vlada u onoj velikoj ku!i?"
&inilo se to i dalje $udnim pitanjem da bi ga postavilo dijete, ali Chert je danas doivio i $udnijih stvari. "Kralj Olin, ali
on nije ondje. Zarobljenik je na jugu." Skoro pola godine minulo je otkako je Olin otiao na svoje putovanje kako bi
potaknuo manja kraljevstva i kneevine u srcu Eiona da osnuju federaciju protiv Xisa. Nadao se da !e ih ujediniti protiv
rastu!e prijetnje autarha, boanskog kralja koji je posezao iz svojeg carstva na junom kontinentu Xandu kako bi
dograbio teritorij na donjoj obali Eiona poput pauka koji hvata muhe u zamku, ali, umjesto toga, Olin je izdajstvom
svojeg suparnika Hespera, kralja Jellona, predan u ruke Protektora Hierosola, pustolova zvanog Ludis Drakava, koji je
sada bio gospodar toga drevnoga grada. Ali Chert je jedva i sam razumio pojedinosti. Bilo je pretjerano pokuavati ih
objasniti majunom, gladnom djetetu. "Kraljev najstariji sin Kendrick je princ regent. To zna $i da vlada dok mu nema
oca. Kralj ima i dvoje mlae djece - sina i k!er."
Sjaj se pojavi u dje$akovim o$ima, svjetlo iza zavjese. "Mero-lanna?"
"Merolanna?" Chert se zabulji kao da mu je dijete opalilo pljusku. "&uo si za vojvotkinju? Sigurno si iz ovih krajeva.
Odakle si, dijete? Moe li se sada sjetiti?"
Ali mali bjelokosi dje$ak samo mu nijemo uzvrati pogled.
"Da, tu ivi i Merolanna, ali ona je kraljeva tetka. Kendrickov mlai brat i sestra zovu se Barrick i Brionv. Oh, a kraljeva
ena $eka novo dijete." Chert refleksivno na$ini znak Kamenog leaja, funderlinkog talismana za sretan poroaj.
Neobi$an sjaj u dje$akovim o$ima izblijedi.
"&uo je za vojvotkinju Merolannu", re$e Chert Opal. "Sigurno je iz ovih krajeva."
Ona okrene o$ima. "Vjerojatno !e se sjetiti mnogo vie kad neto pojede i odspava. Ili si kanio stajati na ulici cijelu no!,
razgovaraju!i s njime o stvarima o kojima nema pojma?"
Chert frkne te mahne dje$aku da krene naprijed.
Vie je ljudi naviralo iz dvorca nego to ih je ulazilo, ve!inom stanovnici kopnenog dijela grada $iji ih je posao doveo na
Brijeg, a koji su se sada, u smiraj dana, vra!ali ku!i. Chert i Opal su se s poteko!ama probijali kroz plimu puno krupnijeg
naroda. Opal ih je povela s Trnice kroz odjekuju!eg, natkrivenog etalita u tie, pomalo sumorne pokrajnje ulice iza
junog plovnog kanala, zvanog Skimmerska laguna, i njegovih dokova, u jedno od dvaju velikih pristanita unutar
vanjskog zida dvorca. Skimmeri su izrezbarili drvene lu$ke pilone u neobi$ne oblike, ivotinje i ljude izobli$ene i
rastegnute do neprepoznatljivosti. ive boje potamnilo je zalaze!e sun$evo svjetlo, ali Chert je smatrao da izrezbareni
29

piloni izgledaju $udnije nego ikad, poput u zamku uhva!enih stranih bogova koji gledaju preko vode, pokuavaju!i
nazrijeti djeli! izgubljene domovine. &inilo se da nepomi$ni oblici glasno ridaju: dok su $amci puni polugolih
skimmerskih ribara iskrcavali dnevni ulov na nekoliko manjih molova, zrak lagune bio je pun njihove jecave (i Chertovu
uhu gotovo potpuno nemelodi$ne) pjesme.
"Zar onim ljudima nije hladno?" upita dje$ak. Kako je sunce sada ve! zalazilo za bregove, kanalom su po$eli puhati
ledeni vjetrovi, razbijaju!i valove s bijelim kapicama o pilone.
"To su Skimmeri", re$e mu Chert. "Njima nikad nije hladno." "Zato nije?"
Chert slegne ramenima. "Iz istog razloga zato Funderling moe pokupiti neto s poda bre od vas velikih ljudi. Mi smo
mali. Skimmeri imaju debelu kou. Bogovi su tako htjeli."
"Izgledaju $udno."
"I jesu $udni, pretpostavljam. ive povu$eno. Neki od njih, govori se, nikad ne stupe na kopno dalje od ruba doka za
iskrcaj. Imaju i noge s pliva!om opnom kao patke - pa, neto malo izmeu nonih prstiju. Ali ovdje ima jo $udnijeg
puka, neki tvrde, iako ih se ba i ne vidi." Nasmijeio se. "Zar takve stvari ne postoje tamo odakle dolazi?"
Dje$ak ga samo pogleda, a izraz lica bijae mu dalek i zabrinut.
Brzo su izali iz pokrajnjih uli$ica Skimmerske lagune i zali u jednako tijesno zbijena susjedstva velikih ljudi koji su
radili na vodi ili pokraj nje. Dan je brzo gasnuo i, premda su baklje ozna$avale krianja, a tu i tamo neke vanije ljude
vodili nosa$i fenjera, ve!inu blatnih ulica obasjavalo je tek svjetlo svije!a i ognjita to je prodiralo kroz prozore koji !e
se uskoro zatvoriti. Veliki narod rado je gradio svoje trone zgrade jednu povrh druge, s ljestvama i skelama gustim poput
jeevih bodlji, tako da su gotovo posve zaguile uske ulice. Smrad je bio nepodnoljiv.
Ipak, cijelo ovo mjesto ima dobre kosti, Chert nije mogao a da ne pomisli, snaan i zdrav kamen, ivu stijenu Brijega.
Bilo bi zadovoljstvo sastrugati sve ovo runo drvo. Mi Funderlinzi u trenu bismo ovo mjesto uredili kako spada. Izgledalo
bi kao nekad...
Odgurnuo je $udnu misao - kao prvo, kamo bi onda sav ovaj veliki puk otiao?
Chert i Opal povedoe dje$aka niz uzak i strm Klesarov put te kroz nadsvoene vratnice u podnoju Novog zida, vode!i
ga dalje od ve$ernjeg neba u kamene dubine Funderlinkoga grada.
Ovaj put Chert se nije iznenadio kad je dje$ak zastao i zapanjeno zurio: $ak i oni veliki ljudi koji nisu posebno vjerovali
ili voljeli Mali narod, slagali su se daje veliki svod nad Funderlinkim gradom bio pravo $udo. Pruaju!i se stotinu lakata
iznad gradskoga trga Malog naroda i nastavljaju!i se iznad fenjerima osvijetljenih ulica, svod bijae praiskonska uma
isklesana do svake savrene pojedinosti iz tamnog temelja Brijega.
Na vanjskim rubovima Funderlinkoga grada, najbliima povrini, otvori su $ak bili isklesani izmeu grana kako bi nebo
prosijavalo kroz njih, ili kako bi se, kad bi pala no! (kao to je upravo sad padala), kroz pukotine u kamenu moglo vidjeti
treperenje prvih ve$ernjih zvijezda. Svaka gran$ica, svaki list bijae isklesan iznimnom panjom; sve u svemu, stolje!a
pomnog rada, jedno od glavnih $uda zapadnog svijeta. Ptice s perjem od sedefa i kristala $inile su se kao da !e svakog
trena zapjevati. Puzavice od zelenog malahita isprepletale su se oko stupova, a na ponekim niim granama bilo je $ak i
draguljima ocakljenog vo!a koje je visjelo s peteljaka nevjerojatno tanka kamena.
Dje$ak proap!e neto to Chert nije mogao posve $uti. "Divno je, da", re$e $ovje$uljak. "Ali mo!i !e se nagledati do
mile volje sutra. Pourimo se za Opal, ina$e !e te ona nau$iti kako jezik moe biti otriji od svakog dlijeta."
Slijedili su njegovu enu niz uske, ali ljupke uli$ice, svaka ku!a uklesana u stijenu, jednostavnih pro$elja koja su davala
malo naznaka o veli$anstvenim interijerima iza njih - brina, ljubavlju ispunjena djela generacija. Na svakom skretanju ili
raskriju uljane svjetiljke blistale su na zidovima u kamenim mjehurima, tankima poput uljeva na izrabljenim rukama.
30

Nijedno svjetlo nije bilo sjajno, ali bilo ih je toliko mnogo da se cijele no!i $inilo kao da prolazi Funderlinkoga grada
trepere u praskozorje.
Iako je sam Chert bio prili$no utjecajna osoba, njihova ku!a na kraju Klinske ulice bila je skromna: samo $etiri sobe krto
ukraenih zidova. Chert je o!utio trenutak stida sjetivi se obiteljskog vlastelinstva Modrih Kvarcova i njegove $udesno
goleme dvorane prekrivene duboko urezanim prizorima iz funderlinke povijesti. Opal, uza svu povremenu otrinu jezika,
nikad mu nije predbacivala to njih dvoje ive u tako skromnoj nastambi dok njezine urjakinje caruju u lijepoj ku !i.
elio je da joj moe dati to zasluuje, ali Chert nije mogao ostati na onom mjestu, podre en svojem bratu Nodulu - ili
Magistru Modrom Kvarcu, kako se sada nazivao - nita vie nego to je mogao sko$iti na Mjesec. A budu!i da mu je brat
imao tri jaka sina, vie nije bilo upitno ho!e li Chert ita naslijediti ako mu brat umre prvi.
"Sretna sam ovdje, budalo stara", tiho mu je rekla Opal kad su uli kroz vrata. Vidjela gaje kako pogledom luta po ku !i i
naslutila njegove misli. "Barem !u biti ako ode i po$isti svoj alat sa stola da moemo jesti kao sav poteni svijet."
"Hajde, de$ko, i pomozi mi to pospremiti", rekao je malome strancu, bu$nim i razdraganim glasom, kako bi prikrio arku,
iznenadnu ljubav koju je osjetio prema svojoj eni. "Opal je poput odrona - zanemari li njezinu po$etnu potmulu
tutnjavu, kasnije !e poaliti."
Promatrao je kako dje$ak brie prainu s rupi$astog stola vlanom krpom, vie je premjetaju!i nego zapravo $iste!i. "Jesi
li se napokon sjetio svojeg imena?" upitao je.
Dje$ak odmahne glavom.
"Pa, moramo te nekako zvati - Oblutak?" doviknuo je Opal, koja je mijeala lonac juhe nad vatrom. "Da ga zovemo
Oblutak?" Bilo je to uobi$ajeno ime za $etvrto ili peto muko dijete kada dinastijske trabine vie nisu bile tako vane, a
roditeljski je interes oslabio.
"Ne budi glup. Imat !e pravo ime obitelji Modrog Kvarca", uzvrati ona. "Zvat !emo ga Flint. To !e biti aka u oko tvojem
bratu."
Chert nije mogao a da se ne nasmijei, iako ba i nije bio oduevljen idejom da djetetu daje ime kao da ga usvajaju za
nasljednika. Ali pomisao na to kako !e se njegov samoljubivi brat osje!ati kad dozna da su Chert i Opal primili jedno od
velike djece i dali mu ime krtog starog strica Flinta bila je zaista prili$no ugodna.
"Flint, onda", re$e, te raskutra dje$akovu svijetlu kosu. "Dokle god bude kod nas, uostalom."
Valovi su oplakivali pilone. Nekoliko morskih ptica pospano se prepiralo. Tugaljiv, isprepleten napjev dopirao je iz jedne
spava!e teglenice, zbor visokih glasova pjevao je staru pjesmu o mjese$ini na otvorenome moru, ali ina$e je Skimmerska
laguna bila tiha.
Daleko odatle, straari na zidu oglaavali su pono!nu strau, a glasovi su im tanano odjekivali preko vode.
I dok je zvuk blijedio, svjetlo zaiskri na kraju jednog doka. Gorjelo je na trenutak, a onda se ugasilo, pa ponovno upalilo.
Bijae to zasjenjeni fenjer; njegova zraka bijae uperena preko mra$nog prostranstva lagune. Nitko u dvorcu ni na
zidovima nije ju naizgled primijetio.
Ali svjetlo nije prolo posve neopaeno. Malen, crno obojen skif kliznuo je ne$ujno i gotovo nevidljivo preko maglovite
lagune i zaustavio se na kraju doka. Nosa$ fenjera, lik skriven tekim platem s kukuljicom, $u$ne i apne na jeziku kojim
se rijetko govorilo u Junoj Mei, ili zapravo bilo gdje na sjeveru. Sjenoviti ladar odgovori jednako tiho na istom jeziku, a
onda doda neto osobi koja je $ekala gotovo sat vremena na hladnu molu - mali predmet koji je smjesta nestao u
depovima tamna plata.
Bez ijedne druge rije$i, laar okrene svoje malo plovilo i nestane u maglama koje su prekrivale mra $nu lagunu.
31

Prilika na doku utrne fenjer te se vrati prema dvorcu, kre!u!i se oprezno od sjene do sjene, kao da je nosila neto iznimno
dragocjeno, ili iznimno opasno.

4.

Iznenauju!a ponuda

SVJETILJKA

Plamen njezini su prsti
Palucanje njezino je oko kao to je kia pjesma cvr$ka Sve se moe proreci
(iz Kostopadnih proro$anstava)
Zagonetalo alosno pogleda golubicu koju je upravo izvukao iz svojeg rukava: glava joj je naherena pod vrlo neprirodnim
kutom - zapravo, $inila se mrtvom.
"Ispri$avam se, Visosti." Od namrtena se izraza lakrdijaevo ispijeno lice nabralo poput zguvana rup$i!a. Nekoliko
ljudi zlo$esto se smijalo u pozadini Prijestolne dvorane. Jedan od plemi !a ispustio je slab i pomalo pretjeran uzvik alosti
za nesretnom golubicom. "Trik je $udesno uspio dok sam bio vjebao. Moda bih trebao na!i pticu $vr!e grae..."
Barrick zakoluta o$ima i prezrivo frkne, ali njegov stariji brat bio je bolji diplomat. Zagonetalo je bio stari miljenik
njihova oca. "Nezgoda, dobri Zagonetalo. Ne sumnjam da !e je rijeiti daljnjim prou$avanjem."
"I s pomo!u jo nekoliko desetaka mrtvih ptica", apne Barrick. Njegova se sestra namrti.
"Ali jo dugujem Vaoj Visosti dananju dozu zabave." Starac paljivo spremi golubicu u svoje kockasto ruho.
"Pa, barem znamo to !e imati za ve$eru", Barrick re$e Brionv, koja ga uutka.
"Smislit !u neke druge ale koje !e vas zabaviti", nastavi Zagonetalo te dobaci tek kratak ranjeni pogled na blizance koji
su aputali. "Ili moda naem koju od mojih legendarnih lakrdija? Ve! dugo nisam onglirao plamenim bakljama za vas -
jo od alosne nezgode sa svanskom tapiserijom. Smanjio sam broj baklji pa je trik sada puno sigurniji..."
"Nema potrebe", blago !e Kendrick. "Nema potrebe. Dovoljno si nas zabavio - sad nas $ekaju dvorski poslovi."
Zagonetalo alosno kimne glavom, a onda se nakloni i povu$e od prijestolja u pozadinu dvorane, stavljaju!i jednu dugu
nogu iza druge kao da radi neto to je bio prisiljen paljivije uvjebati $ak i od trika s golubicom. Barrick nije mogao ne
primijetiti koliko je starac nalikovao na skakavca u arenom odijelu. Okupljeni dvorjani nasmijali su se i aptali skrivaju!i
se iza dlanova.
Svi smo ovdje lude. Njegovo mra$no raspoloenje, mal$ice ublaeno promatranjem Zagonetalove eprtljavosti, silovito se
vratilo. Samo stoje ve!ina nas bolja u tome od njega. &ak i u najboljim trenucima bilo mu je teko sjediti na tvrdim
stolicama. Bez obzira na to to su prozori visoko iznad Prijestolne dvorane bili otvoreni, unutra je bilo zaguljivo od
mirisa tamjana, praine i drugih ljudi - previe drugih ljudi. Okrenuo se da pogleda svojeg brata koji je vije !ao s
katelanom Steffansom Nvnorom te usput ispri $ao alu od koje su se vojvoda od Ljetopolja i ostali plemi!i nasmijali, a
32

stari Nynor porumenio i zamucao. Pogledaj Kendricka, pretvara se daje otac. AH $ak se i otac pretvarao - mrzio je sve
ovo. Zapravo, kralj Olin nikad nije volio ni snobovskog Gailona od Ljetopolja, ni njegova glasnog, dobro utovljenog oca,
starog vojvodu.
Moda je otac elio da ga zarobe, samo da pobjegne od svega ovoga...
Bizarna misao nije imala vremena u potpunosti se oblikovati, jer ga je Brionv bubnula laktom u rebra.
"Prestani!" zareao je. Sestra ga je uvijek nastojala navesti da se nasmijei, prisiliti ga da se zabavlja. Kako ne vidi kau u
kojoj su se nalazili - ne samo obitelj, nego cijela Juna Mea? Zar je on doista bio jedini u kraljevstvu koji je uviao
kriti$nost situacije?
"Kendrick nas treba", rekla je.
Barrick dopusti da ga odvu$e prema stolici starijeg brata - ne prema pravom prijestolju, Vu$jem stolcu, koji bijae
prekriven barunastom tkaninom otkad je Olin otiao, i otad neupotrijebljen, nego sljede !oj najboljoj stolici koja je prije
stajala na $elu velikog stola za blagovanje. Blizanci se njeno progurae pokraj nekoliko dvorjana, eljnih uhvatiti
trenutak s princom regentom. Barrickova ruka je bridjela. Poelio je da je opet vani na obronku, da jae sam, daleko od tih
ljudi. Mrzio ih je sve, prezirao svakog u dvorcu... osim, morao je priznati, svoje sestre i brata... i moda Chavena...
"Lord Nynor mi govori da poslanik iz Hierosola ne!e biti s nama sve do podnevne ure", objavi Kendrick kad su se
pribliili.
"Rekao je da se ne osje!a dobro nakon puta." Stari katelan izgledao je, kao i uvijek, zabrinuto: vrak njegove brade bio je
izgrizen - uistinu odvratna navika, prema Barrickovu miljenju. "Ali jedan mi je sluga rekao da je vidio tog poslanika
kako razgovara sa Shasom ranije jutros. Prepirali su se, ako se ljen$ini moe vjerovati, to ne mora nuno biti slu$aj."
"To zvu$i zlokobno, Visosti", upozori vojvoda od Ljetopolja.
Kendrick uzdahne. "Obojica su, u svakom slu$aju, izgledom iz istih junih krajeva", rekao je strpljivo. "Shaso vida malo
pripadnika svojeg roda ovdje na hladnu sjeveru. Moda su imali o mnogo $em razgovarati."
"I prepirati se, Visosti?" upita vojvoda od Ljetopolja.
"&ovjek je sluga o$eva tamni$ara", istakne Kendrick. "To je dovoljan razlog da se Shaso s njim prepire, zar ne?" Okrenuo
se prema blizancima. "Znam koliko ne volite besposleno stajati, pa moete po!i, a ja !u poslati po vas kad nas taj momak
iz Hierosola napokon po$asti svojom prisutno!u." Govorio je lakim tonom, ali Barrick je mogao vidjeti da nije bio
presretan poslanikovim kanjenjem. Moj stariji brat, pomisli Barrick, po$inje patiti od vladarske nestrpljivosti.
"Ah, Visosti, umalo zaboravih." Nynor zapucketa prstima, a jedan njegov sluga dobrza naprijed s konom vre !om. "Dao
mi je pisma koja je donio od Vaeg oca i takozvanog lorda Protektora."
"O$evo pismo?" Brionv pljesne rukama. "Pro$itaj nam ga!" Kendrick je ve! razlomio pe$at, grb Eddonskoga vuka i
srpaste zvijezde u tamnocrvenom vosku, te kiljio u rije$i. Odmahnuo je glavom. "Kasnije, Brionv."
"Ali Kendrick...!" U glasu joj je bilo istinske boli.
"Dosta." Njezin je stariji brat izgledao odsutno, ali glas mu je kazivao da ne!e tolerirati prepirku. Barrick je mogao osjetiti
napetost u Brionvjinoj iznenadnoj utnji.
"Kakva je to halabuka?" upita Gailon Tolly trenutak poslije, ogledaju!i se. Neto se dogaalo na suprotnom kraju
Prijestolne dvorane, komeanje meu dvorjanima.
"Gledaj", apne Briony svojem bratu blizancu. "To je Anissina slukinja."
33

Tako je i bilo, a Barrickova sestra nije bila jedina koja je aptala. Sada kad je pomajka blizanaca bila tako blizu poroda,
rijetko je naputala svoje odaje u Proljetnoj kuli. Selia, njezina slukinja, postala je izaslanica kraljice Anisse, njezine o $i i
ui. A to se o$iju ticalo, $ak je i Barrick morao priznati da su bile iznimno dojmljive.
"Pogledaj je kako se razme!e." Briony nije skrivala svoje gnuanje. "Hoda kao da ima osip na stranjici i eli se o neto
o$eati."
"Molim te, Briony", re$e princ regent, ali dok je vojvoda od Ljetopolja izgledao iznenaen njezinom nepristojnom
primjedbom, Kendrick je bio uglavnom zabavljen. Ipak, njegova se pozornost na pismo izgubila te je sada promatrao
dolazak slukinje poput svih ostalih.
Selia je bila mlada, no oku ugodnih oblina. Nosila je crnu kosu visoko skupljenu, kao sve ene iz Devonisa, svoje i
gospodari$ine rodne zemlje, ali premda je svoje o$i dugih trepavica drala sputene, nije ba nalikovala stidljivoj
seljan$ici. Barrick je promatrao njezin hod s izrazom koji je nalikovao bolnoj pohlepi, ali slukinja je, kad je podigla
pogled, naizgled vidjela jedino njegova brata, princa regenta.
Naravno, pomisli Barrick. Zato bi ona bila ita druk$ija od ostalih... ?
"Ako vam je po volji, Visosti." Provela je tek jedno godinje doba u Pograni $nim zemljama te je jo govorila s tekim
devonijskim naglaskom. "Moja gospodarica, vaa pomajka, alje svoje srda$ne pozdrave i moli da joj se dopusti
razgovarati s kraljevskim lije$nikom."
"Zar joj je opet loe?" Kendrick je doista bio obziran $ovjek: iako nitko od njih nije volio o$evu drugu enu, $ak je i
Barrick vjerovao da je bratova zabrinutost bila iskrena.
"Malo nelagode, Visosti, da."
"Naravno, smjesta !emo poslati lije$nika naoj pomajci. Ho!e li mu sama prenijeti poruku?"
Selia ljupko porumeni. "Jo ne poznajem ovo mjesto toliko dobro."
Brionv ispusti razdraljiv zvuk, ali Barrick se oglasi. "Ja !u je odvesti, Kendrick."
"Oh, to je previe muke za sirotu djevojku," glasno !e Brionv, "da ide sve do Chavenovih odaja. Neka se vrati da
pomogne naoj bolesnoj pomajci. I!i !emo Barrick i ja."
Pogledao je bijesno svoju blizanku i na trenutak poalio to ju je stavio na popis ljudi koje nije prezirao. "Mogu i sam."
"Idite oboje, i prepirite se negdje drugdje." Kendrick mahne rukom. "Pustite me da pro $itam ova pisma. Recite Chavenu
da smjesta posjeti nau pomajku. Oboje ste slobodni do podnevne ure."
&uj ga samo, pomisli Barrick. Zaista misli da je kralj.
&ak i pra!enje ljupke Selie nije moglo popraviti Barrickovo raspoloenje, ali se ipak pobrinuo da mu bolesna ruka,
omotana u nabore njegova plata, bude na suprotnoj strani od nje dok su izlazili iz Prijestolne dvorane na svjetlo sivog
jesenjeg jutra. Dok su silazili stubitem u sje-novite dubine Hramskoga trga, $etiri dvorska straara koji su dovravali
jutarnji obrok pohitala su uhvatiti korak s njima, jo va$u!i. Barrick na trenutak uhvati djevoj$in pogled i ona mu se
stidljivo nasmijei. Umalo se osvrnuo kako bi provjerio da kojim slu$ajem ne gleda preko njegova ramena u nekog
drugog.
"Hvala vam, prin$e Barrick. Vrlo ste ljubazni."
"Da", odgovori njegova blizanka. "Vrlo je ljubazan."
"I Vi, princezo Brionv, naravno." Djevojka se osmjehne malko
34

opreznije, ali ako ju je i prenulo rezanje u Brionvjinu glasu, to ni$im
nije pokazala. "Oboje, tako ste ljubazni."
Kad su proli kroz Gavranove dveri i uzvratili na pozdrave tamonjih straara, Selia zastane. "Odavde idem ka kraljici.
Sigurni ste da ne trebam i!i s vama?"
"Da", re$e Barrickova sestra. "Sigurni smo."
Djevojka se jo jednom nakloni i uputi prema Proljetnoj kuli na vanjskim zidinama utvrde. Barrick je gledao za njom.
"Au!" rekao je. "Ne guraj me."
"O$i !e ti ispasti iz glave." Brionv pouri korak i skrene u dugu ulicu koja je zavijala du zida utvrde. Ljudi koji su vidjeli
blizance s potovanjem su im se sklanjali s puta, no kako je to bila pretrpana, prometna ulica puna kola i glasnih prepirka,
mnogi su ih jedva opazili, ili su se trudili da tako izgleda. Dvor kralja Olina nikad nije bio formalan poput dvora njegova
oca, a dvorski stanovnici bili su navikli na to da njegova djeca hodaju po utvrdi bez fanfara, pra!eni samo nekolicinom
straara.
"Nepristojna si", re$e Barrick svojoj sestri. "Ponaa se poput pro-stakinje."
"Kad smo ve! kod prostog," odgovori Brionv, "svi ste vi mukarci isti. Svaka djevojka koja trep!e o$ima i njie bokovima
kad ueta u sobu, pretvara vas u slinave medvjede."
"Neke djevojke vole da ih mukarci gledaju." Barrickov gnjev sveo se na ledenu potitenost. Zar je to bilo vano? Koja bi
se ena uostalom zaljubila u njega, sa svim njegovim problemima, unitenom rukom i njegovim... $udatvom? Prona!i !e
enu, naravno, $ak i neku koja !e se pretvarati da ga potuje - bio je princ, naposljetku - ali to !e biti uljudna la.
Nikad ne!u znati, pomislio je. Dokle god sam pripadnik ove obitelji. Nikad ne!u znati to netko zapravo misli o meni, to
misle o osaka!enom princu. Jer tko bi se ikad usudio narugati se kraljevu sinu u lice?
"Neke djevojke vole da ih mukarci gledaju, kae? Kako ti to zna?" Brionv je sada okrenula lice od njega, to je zna $ilo
da je bila zaista ljutita. "Neki mukarci su jednostavno grozni, na$inom na koji zure."
"Misli tako o svima njima." Barrick je znao da je trebao utjeti, ali osje!ao se strano i jadno. "Mrzi sve mukarce. Otac
je rekao kako ne moe zamisliti da !e ti prona!i ikoga za koga bi se pristala udati, a tko bi, s druge strane, pristao
podnositi tvoju tvrdoglavost i ne ba enstvene psine."
Za$uo se otar udisaj zraka, a onda smrtna tiina. Sad vie nije s njime ni razgovarala. Barrick osjeti ubod grizoduja, ali
si re$e kako je Brionv prva zapo$ela. Osim toga, to je bila istina, svi su o tome govorili. Njegova se sestra drala
rezervirano prema ostalim enama na dvoru, a prema mukarcima jo i vie. Ipak, kako nije progovorila ni nakon
pedesetak koraka, po$eo se brinuti. Bili su prebliski, njih dvoje, i premda su oboje bili estoke naravi, povrijediti onog
drugog bilo je jednako vrijeanju sebe. Njihovi verbalni sukobi gotovo su uvijek zavravali brzim putanjem krvi, a onda
zagrljajem prije nego to bi rane i prestale krvariti.
"ao mi je", rekao je, premda to ba i nije zvu$alo poput isprike. "Zato te, uostalom, zabrinjava to vojvoda od
Ljetopolja, markgrof od Modre obale i one druge budale misle? Oni su beskorisni, svi do posljednjeg, laljivci i nasilnici.
elio bih da rat s autarhom zaista po$ne pa da ih sve spali poput trave na livadi."
"To je grozno!" odbrusi Brionv, ali u obraze joj se vratila boja, zamijenivi onu jezivu, zaprepa!uju!u bljedo!u od
maloprije.
"Pa? Nije me briga za njih", rekao je. "Ali nisam ti smio re!i to je otac kazao. Samo se alio."
35

"Meni to nije ala." Brionv je jo bila Ijutita, ali mogao je vidjeti da je najgori dio svae zavrio. "Oh, Barrick," rekla je
iznenada, "upoznat !e horde ena koje !e eljeti o$ijukati s tobom. Ti si princ - $ak i tvoje nezakonito dijete bilo bi
zgoditak. Ne zna kakve su neke djevojke, kako razmiljaju, to su spremne u$initi..."
Iznenadila ga je preplaena iskrenost u njezinu glasu. Dakle, ona ga je pokuavala zatititi od nezasitnih ena! Bio je
bolno dirnut, ali i zabavljen. &ini se da nije primijetila kako mi se ljepi spol zasad odupire bez poteko!a.
Stigli su do podnoja breuljka na kojem bijae podignuta Chavenova zvjezdarnica, $iji je temelj bio ugnijeen to$no
unutar Novog zida, a vrh se uzdizao iznad svega ostalog u dvorcu, osim $etiriju glavnih kula i gospodara svega, iljka
Vu$jeg zuba. Dok su se uspinjali spiralnim stubama, ostavili su za sobom teko oklopljene straare.
"Oj!" dovikne Barrick vojnicima koji su se tekom mukom uspinjali. "Puevi! to da nas ubojice $ekaju na vrhu uspona?"
"Ne budi okrutan", rekla je Brionv, ali je priguila hihot.
Chaven - vjerojatno je imao drugo ime, neto puno ulosijskih as i os, ali blizancima ga nitko nikad nije rekao, a oni nikad
nisu pitali - stajao je u jezeru svjetla ispod velikog krova zvjezdarnice, koji bijae otvoren prema nebu, premda su oblaci
nad njim bili tamni, a nekoliko osamljenih kapljica kie pokropilo je kameni pod. Njegov pomo!nik, visok, mrzovoljan
mladi!, stajao je, $ekaju!i pokraj sloene naprave od konopaca i drvenih poluga. Lije$nik je kle$ao pokraj velike drvene
krinje obloene barunom koja je naizgled sadravala niz posluavnika razli $itih veli$ina. Na zvuk njihovih koraka
Chaven podigne pogled.
Bio je nizak i okrugao, krupnih, sposobnih ruku. Blizanci su se $esto alili o nepredvidljivosti boanskih darova s
obzirom na to da je visoki, ko$ati Zagonetalo, sa svojim snudeno-zamiljenim ponaanjem, vie odgovarao slici
kraljevskog astrologa i lije$nika, a veseli, ivahni, vjeti Chaven bio savreno graen za dvorskog aljivca.
Ali, naravno, Chaven je takoer bio vrlo, vrlo mudar - kad bi mu bilo stalo do toga.
"Da?" rekao je nestrpljivo, zirnuvi u njihovu smjeru. Lije$nik je ivio u Pograni$nim zemljama toliko dugo da mu je
govor jedva imao prizvuk stranog naglaska. "Traite nekoga?"
Blizanci su ve! prolazili kroz to. "To smo mi, Chaven", objavi Brionv.
Osmijeh mu ozari lice. "Vaa Viso$anstva! Ispri$avam se - zaokupljen sam ne$im to sam upravo primio, oruem koje !e
mi pomo!i prou$avati i zvijezdu i mrvu praine s podjednakom lako!om." Paljivo je podigao jednu od plo$a, koja se
pokazala na$injenom od $vrstog stakla i prozirna poput vode. "Recite to ho!ete o odbojnosti njegova guvernera, ali nitko
u ostatku Eiona ne izrauje le!e poput brusa$a iz Hierosola." Njegovo pokretljivo lice potamni. "ao mi je - to je bilo
nepromiljeno, dok je va otac ondje zarobljenik."
Brionv $u$ne pokraj krinje i isprui nesigurnu ruku prema jednom od staklenih krugova, koji je blistao na ukoenoj
sun$evoj zraci. "I mi smo primili neto s tog broda, pismo od naeg oca, ali Kendrick nam jo nije dao da ga pro$itamo."
"Molim vas, moja gospo!" Chaven !e brzo, glasno. "Ne dirajte to! &ak i najmanja napuklina moe im pokvariti
upotrebljivost..."
Brionv naglo povu$e ruku i ogrebe je o kop$u drvene krinje. Zastenjala je i podigla prst. Crvena kapljica pojavi se na
njemu te kapne na njezin dlan.
"Strano! Oprostite. Ja sam kriv to sam vas prenuo." Chaven po$ne prekapati po depovima svoje prostrane halje te
izvu$e aku crnih kockica, potom zaobljenu staklenu cijev, rukovet perja, te napokon rubac koji je izgledao kao da je
koriten za $i!enje stare mjedi.
Brionv mu zahvali, a onda neprimjetno spremi prljavi $etverokut tkanine u dep te umjesto toga posie krv s prsta.
"Dakle, jo niste dobili nikakve vijesti?" upita lije$nik.
36

"Poslanik ne!e vidjeti Kendricka do podneva." Barrick se opet osje!ao gnjevno, zlovoljno. Pogled na sestrinu krv
uznemirio gaje. "U meuvremenu, mi smo tu po zadatku. Naa pomajka te eli vidjeti."
"Ah." Chaven se ogledao kao da se pita gdje mu se zadjenuo rubac, a onda je zaklopio le !e u njihovu krinju. "Odmah
idem k njoj, naravno. Ho!ete li po!i sa mnom? elim $uti o tom lovu na gujocrva. Va brat mi je obe!ao da mogu
pregledati i secirati truplo, ali jo ga nisam dobio, iako $ujem uznemiruju!e glasine daje ve! razdijelio najbolje dijelove
kao trofeje." Ve! se urio prema vratima te je samo preko ramena doviknuo:
"Zatvori krov, Toby. Predomislio sam se - mislim da !e no!as ionako biti preobla$no za promatranje."
S izrazom pravog, umornog o$aja, mladi! stane okretati golemu ru$icu. Polako, prst po prst, uz zvuk nalik na samrtni$ki
hropac kakve mitoloke nemani, velebni se strop zatvori.
Uto su i $etvorica teko oklopljenih straara stigla pred vrata zvjezdarnice, i upravo kad su se zaustavili kako bi doli do
daha, blizanci i doktor pohitali su pokraj njih niza stube prema Proljetnoj kuli.
Djevoj$ica, ne starija od est godina, otvorila je vrata Anissinih odaja u kuli, naklonila se te potom povukla s puta.
Prostorija je bila iznenauju!e svijetla. Desetci votanica gorjeli su ispred cvije!em posuta oltara Madi Surazem, boice
poroaja, a u svakom kutu sobe novi svenjevi ita stajahu u vr$evima kako bi prizvah blagoslov plodnog Erila. est
utljivih dvorskih dama vrebalo je oko velikog kreveta poput krokodila koji plutaju u jednom od jaraka Xisa. Starija ena
mrzovoljne, prakti$ne pojave primalje ili lutaju!e vjetice baci pogled na Barricka i re$e: "On ne moe unutra. Ovo je
mjesto za ene."
Prije nego to je princ mogao u$initi ita vie osim naroguiti se, njegova pomajka razgrne zavjese kreveta i proviri van.
Kosa joj bijae sputena; nosila je prostranu bijelu spava!icu. "Tko je? Je li lije$nik? Naravno da me moe vidjeti."
"Ali tu je i mladi princ, moja gospo", objasni starica.
"Barrick?" Izgovarala je to ime Ba-riik. "Zato si tolika budala, eno? Pristojno sam odjevena. Ne!u roditi danas."
Ispustila je uzdah i zavalila se natrag kako bi se skrila pogledima.
Kad su Chaven i blizanci doli do kreveta, zavjese je ponovno razgrnula i privezala slukinja Selia, koja je uputila
Barricku brz osmijeh, a onda uhvatila Brionvjin pogled i promijenila ga u smjerno kimanje. Anissa je leala nauznak,
poduprta brojnim jastucima. Dva si!una psa ree!i su navla$ila komad platna izmeu njezinih stopala u papu$ama. Na
licu nije imala svoju uobi$ajenu blijedu minku, pa je izgledala gotovo rumena od zdravlja. Barrick, koji se za razliku od
Brionv nije ni trudio zavoljeti svoju pomajku, bio je uvjeren da su bili pozvani po besmislenom poslu $ija je prava svrha
bila tek ublaiti Anissinu dosadu.
"Djeco", rekla im je, hlade!i se lepezom. "Ljubazno od vas to ste doli. Tako sam bolesna, nikoga ne vi am ovih dana."
Barrick je mogao osjetiti Brionvjin neznatni trzaj kad ju je ta ena nazvala djetetom.
Zapravo, promatraju!i je s njezinom rasputenom tamnom kosom i bez uobi$ajene minke, iznenadio se koliko njihova
pomajka izgleda mlado. Uostalom, bila je samo pet ili est godina starija od Kendricka. Bila je i lijepa, na neki nemiran
na$in, iako je Barrick njezin nos smatrao malko predugim za pravu ljepoticu.
Ne moe se usporediti sa svojom slukinjom, pomislio je, pogledavi je kradomice, ali Selia je zabrinuto promatrala svoju
gospodaricu.
"Loe se osje!ate, moja kraljice?" upita Chaven.
"Bolovi u trbuhu. Oh, ne mogu vam ispri$ati." Iako je bila sitnih kostiju i jo vitka, premda tako blizu poroaja, Anissa je
posjedovala izvjesnu vjetinu dominiranja prostorijom. Brionv ju je ponekad nazivala Bu$nom Miicom.
"A jeste li redovito uzimali eliksir koji sam vam pripravio?"
37

Ona odmahne rukom. "To? Svezuje mi utrobu. Smijem li to re!i, ili je nepristojno? Crijeva mi se nisu pokrenula danima."
Barrick je $uo dovoljno tajni bolesni$ke postelje za jedan dan. Naklonio se pomajci, a onda povukao prema vratima i
ondje $ekao. Anissa je zadrala njegovu blizanku na trenutak nestrpljivim pitanjima o manjku vijesti od hierosolskog
poslanika i o pritubama to Olinovo pismo nisu prije predali njoj, a potom Kendricku, a tada se Brionv napokon
naklonila i oduljala da mu se pridrui. Zajedno su promatrali kako Chaven ljubazno i brzo pregledava kraljicu te
postavlja pitanja, tako normalnim tonom da Barrick gotovo nije ni primijetio da joj je mali okrugli lije $nik podizao vjeu
ili njuio dah dok je to radio. Druge ene u sobi vratile su se svojem vezenju i razgovoru, izuzev stare primalje, koja je
motrila lije$nikove radnje s izvjesnom teritorijalnom ljubomorom, te slukinje Selie, koja je drala Anissinu ruku i sluala
kao da je sve to je njezina gospodarica rekla bila $ista mudrost.
"Vaa Viso$anstva, Brionv, Barrick?" Unato$ $injenici da je jednu ruku zavukao u stranji dio kralji$ine spava!ice,
Chaven iz depa svoje halje uspije izvaditi mali sat koji je nosio na lancu. Podigao ga je da ga vide. "Podne se ubrzano
blii. to me podsjetilo - jesam li vam rekao za moj plan da postavim veliki sat s klatnom ispred Trigonskog hrama kako
bi svi znali to$no vrijeme? Iz nekog razloga, hijerarh se protivi ideji..."
Blizanci su na trenutak pristojno sasluali Chavenov grandiozan i prili$no zamren plan, a onda se ispri$ali svojoj pomajci
prije nego to su pohitali van iz Proljetne kule; $ekao ih je dug put natrag kroz utvrdu. Njihovi straari, koji su naklapali s
kralji$inim $uvarima, umorno se otisnu od zida kule i potr$e za njima.
Gomila koja se okupila u velebnoj dvorani Kraljeva Marke - samo ju je obitelj Eddon zvala Prijestolna dvorana, moda
zato to im je dvorac bio istodobno i dom i sjedite mo!i - vie je nalikovala ozbiljnijem skupu od jutronje
neorganizirane svjetine. Brionv opet osjeti gr$ brige. Dvorac se gotovo $inio kao pod ratnom opsadom: pola straara
stajala je uokolo velike dvorane, ovaj put ne dre!i se lijeno i meusobno ne ap!u!i poput tjelesnih $uvara blizanaca,
nego uko$eno uspravni i nijemi. Avin Brone, grof Zemljinkraja, bio je jedan od brojnih plemi !a koji se pojavio na
audijenciji. Brone je bio vrhovni zapovjednik dvorca June Mee, stoga jedan od najmo!nijih ljudi u Pograni$nim
kraljevinama. Desetlje!ima prije odabrao je, a to se pokazalo otroumnim, dati svoju bezrezervnu potporu tadanjem
djetetu-nasljedniku Olinu Eddonu nakon iznenadne smrti Olinova brata, princa Loricka, dok je kralj Ustin, njihov otac,
bio na samrtni$koj postelji zbog slaba srca. Neko se vrijeme graanski rat $inio izglednim dok su se razne mo!ne obitelji
nudile za najbolje zatitnike maloljetnog nasljednika, ali Brone je sklopio nekakvu nagodbu s Tollvjima od Ljetopolja,
roacima Eddona i glavnim pretendentima na ve!u ulogu u upravljanju Junom Meom, te je tada, sa Steffansom
Nvnorom i nekolicinom drugih, Brone uspio sam zadrati malog Olina na prijestolju sve dok nije bio dovoljno star da
neupitno vlada. Otac blizanaca nikad nije zaboravio tu presudnu odanost, te su naslovi, zemlja i visoke dunosti otada
zapadali Bronea. Je li odanost grofa Zemljinkraja bila posve iskrena ili potaknuta $injenicom da bi izgubio svaku priliku
za mo! pod protektoratom Tollvjevih? Ta dvojba bila je izlina: svi su znali da je bio otrouman te uvijek razmiljao
unaprijed. &ak i sada, usred razgovora s dvorskim gospama i gospodom, pogled mu je lutao Prijestolnom dvoranom
prema $etama njegovih straara, ne bi li uo$io pogurena ramena, savijena koljena ili usta koja se mi$u u aputanju sa
suborcem.
Gailon Tolly, vojvoda od Ljetopolja, takoer je bio u Velikoj dvorani, zajedno s ve!inom Kraljeva vije!a: katelanom
Nvnorom, posljednjim od Broneovih izvornih saveznika; prvim roakom blizanaca Rorickom, markgrofom Dolin$eve
vjere; Tvneom Aldritchem, markgrofom rod Modre obale; te sa desetcima drugih plemi !a, koji su svi nosili svoje najbolje
ruho.
Promatraju!i ih, Brionv osjeti plamen gor$ine. Taj poklisar dolazi od $ovjeka koji je oteo mojeg oca. to to radimo
odijevaju!i se za nj kao da je kakav po$asni gost? Ali kad je doapnula tu misao Barricku, ovaj je samo slegnuo
ramenima.
"Kao to dobro zna, to je za izlobu. Pogledajte, ovdje se okupila naa sila!" rekao je ogor$eno. "Kao kad puta pijevce
da se epire prije borbe."
38

Pogledala je bratovu potpuno crnu odoru i zanemarila njegovo zapaanje. A kau da smo mi ene opsjednute izgledom!
Bilo je teko zamisliti dvorsku damu kako nosi ekvivalent besramnih nakurnjaka koje su nosili markgrof Rorick i ostali
muki plemi!i - masivne izbo$ine posute draguljima i zaku$astim vezom. Pokuavi zamisliti kako bi izgledao enski
ekvivalent tome, umalo je glasno prasnula u smijeh, ali osje!aj nije bio ugodan. Strah koji ju je izjedao cijelog jutra, kao
da su bogovi poja$avali stisak oko nje i njezina doma, ostavljao joj je dojam da takav smijeh, jednom zapo$et, ne bi
prestao - da bi je na kraju morali iznijeti iz dvorane, nasmijanu i uplakanu istodobno.
Ogledala se po prostranoj dvorani, osvijetljenoj ve!inom votanicama, $ak i usred dana. Tamne tapiserije na svakom zidu,
oslikane prizorima mrtvih vremena i mrtvih eddonskih predaka, pobuivale su joj osje!aj zaguenosti i vru!ine, kao da su
bile teki, preko nje preba$eni, prekriva$i. Iza visokih prozora vidjela je samo sivu vapnena$ku izbo$inu Zimske kule s
blaenom pukotinom hladna neba sa svake strane. Zato, pitala se, u dvorcu okruenom vodom nije postojalo mjesto u toj
velikoj dvorani odakle se moglo vidjeti more? Brionv se odjednom osjeti bez daha. Boe, zato ve ! jednom ne po$ne?
Kao da su joj se nebeske sile smilovale, amor se uzdigne iz gomile blizu vrata dok je mala $eta oklopljenih mukaraca, u
kratkim platevima ureenima ne$im to je s te udaljenosti nalikovalo na hierosolsku zlatnu puevu ku!icu, zauzimala
poloaje sa svake strane ulaza.
Kad je tamnoputa prilika prola kroz vrata, Brionv doivi trenutak zbunjenosti, pitaju!i se: Zato svi diu toliku strku oko
Shasa? Tad se sjetila rije$i vojvode od Ljetopolja. Dok se poslanik pribliavao podiju i Kendrickovu privremenom
prijestolju koje je postavio ispred o$eva raskonijeg stolca, mogla je vidjeti da je taj $ovjek bio mnogo mlai od glavnog
orunika June Mee. Stranac je bio i nao$it, ili je barem Brionv tako mislila, ali odjednom je bila nesigurna kako
prosuditi nekog tako razli$itog. Koa mu je bila tamnija od Shasove, gusto nakovr$ana kosa dua i privezana iza glave, a
bio je visok i mrav, dok je glavni orunik bio zdepast. Kretao se kompaktnom, samouvjerenom graciozno !u, a kroj
njegovih crnih hla$a i rasporena sivog prsluka bio je jednako moderan kao u bilo kojeg svanskog dvorskog miljenika.
Vitezovi Hierosola koji su ga slijedili izgledali su poput zveketavih, bljedunjavih lutaka u usporedbi s njim.
U zadnji tren, kad se cijeloj dvorani $inilo kao da !e poslanik izvesti nezamislivo i popeti se na sam podij gdje je sjedio
princ regent, vitki mukarac stane. Jedan od vitezova s puevom ku!icom stupi naprijed, pro$istivi grlo.
"Ako je po volji Vaoj Visosti, predstavljam vam lorda Daweta dan-Faara, poslanika Ludisa Drakave, lorda Protektora
Hierosola i svih kracijskih teritorija."
"Ludis je moda Protektor Hierosola," polako !e Kendrick, "ali je takoer gospodar nasilne gostoljubivosti - koje je
primatelj moj otac."
Dawet jednom kimne, nasmijeen. Glas mu je bio poput predenja velike ma $ke koja jo nema potrebe rikati. "Da, lord
Protektor je nadaleko $uven doma!in. Vrlo malo njegovih gostiju napusti Hierosol nepromijenjeno."
Na to nastade komeanje ogor$enosti u gomili. Poslanik Dawet krene re!i neto drugo, a onda zastane, jer su mu
pozornost privukla velika vrata na kojima je stajao Shaso u svojem konatom oklopu, lica namjetena u bezizraajnu
masku. "Ah," re$e Dawet, "nadao sam se da !u barem jo jednom vidjeti svojeg starog u$itelja. Pozdrav, Mordiva Shaso."
Gomila ponovno stane aptati. Brionv pogleda Barricka, ali ovaj je bio jednako zbunjen poput nje. to su zna$ile rije$i
tamnoputog $ovjeka?
"Imate posla", nestrpljivo mu re$e Kendrick. "Kad zavrite, imat !emo vremena za razgovor, $ak i za obnavljanje starih
prijateljstava, ako su to uistinu bila prijateljstva. Budu!i da to jo nisam rekao, obznanjujem svima da je lord Dawet pod
zatitom Pe$ata kralja Mee, i dok je angairan u svojoj mirnodopskoj misiji, nitko mu ne smije nauditi ni prijetiti." Lice
mu bijae mrko. U$inio je samo ono to je uljudnost nalagala. "A sad, gospodine, govorite."
Kendrick se nije nasmijeio, ali Dawet jest, prou$avaju!i naroguena lica oko sebe s izrazom tiha zadovoljstva, kao da je
sve to je mogao poeljeti bilo okupljeno u toj dvorani. Njegov pogled preleti Brionv, a onda zastane i vrati se na nju.
Osmijeh mu se rairio, a ona je nastojala potisnuti drhtaj. Da nije znala tko je on, moda bi to smatrala intrigantnim, $ak i
39

ugodnim, ali sada je bilo poput dodira tamnog krila to ga je umiljala dan prije, poput sjene koja je lebdjela nad svima
njima.
Poslanikova duga utnja, njegovo besramno procjenjivanje, stvarali su u njoj dojam da stoji gola u sredini dvorane. "to
je s naim ocem?" upitala je naglas i grubo, umjesto mirno i samosvjesno kao to je eljela. "Je li dobro? Nadam se, za
dobrobit vaega gospodara, da je dobra zdravlja."
"Brionv!" Barrick bijae smeten - postien, moda, to je govorila na taj na$in. Ali ona nije eljela da u nju zure kao u
konja za prodaju. Bila je kraljeva k!i.
Dawet izvede mali naklon. "Moja gospo. Da, va otac je dobro, i zapravo sam donio pismo koje je napisao svojoj obitelji.
Moda vam ga princ regent jo nije pokazao...?"
"Nastavite s tim." Kendrick je zvu$ao neobi$no obrambeno. Neto se dogaalo, znala je Brionv, ali nije mogla posve
doku$iti to.
"Ako ga je pro$itao, princ Kendrick vjerojatno sluti to me dovodi ovamo. Tu je, naravno, pitanje otkupnine."
"Dana nam je godina dana", prosvjedovao je gnjevno Gailon Tolly. Kendrick ga nije pogledao, iako je i vojvoda
progovorio preko reda.
"Da, ali moj gospodar, Ludis, odlu$io vam je predloiti drugu opciju, jednu koja bi vam ila u korist. to god mislili o
njemu, lord Protektor Hierosola je mudar, dalekovidan $ovjek. Shva!a da svi imamo zajedni$kog neprijatelja te bismo
tako trebali traiti na$ine da spojimo nae dvije zemlje poput dva jednaka bedema pred prijetnjom pohlepnoga gospodara
Xisa, radije nego to se prepiremo oko zadovoljtina."
"Zadovoljtina?" re$e Kendrick, bore!i se da zadri glas mirnim. "Nazovite to onim to jest, gospodine. Otkupninom.
Otkupninom za nedunog $ovjeka - kralja! - otetog dok je pokuavao u$initi upravo ono to vi tvrdite da elite, a to je
organizirati savez protiv autarha."
Dawet gipko slegne ramenima. "Rije$i nas mogu razdvojiti ili spojiti, pa se ne!u nadmudrivati s vama. Postoje mnogo
vanija pitanja, a ja sam tu da vas upoznam s najnovijom i velikodunom ponudom lorda Protektora."
Kendrick kimne. "Nastavite." Lice princa regenta bijae prazno poput Shasova, koji je dalje promatrao sa suprotnog kraja
dvorane.
"Lord Protektor !e smanjiti otkupninu na dvadeset tisu!a zlatnih dupina - petinu onog to je traio i na to ste pristali.
7.dM7NXdX, trai neto to !e vas stajati tek malo, a to !e koristiti i vama i nama."
Dvorjani su sada zamorili, pokuavaju!i na!i smisao u onome to se zbivalo. Nekim se plemi!ima, posebno onima $iji su
seljaci postali nemirni pod da!ama za kraljevu otkupninu, na licima nazirala nada. U usporedbi s njima, Kendrick je
djelovao pepeljasto.
"Prokleti bili, recite cijenu", protisnuo je napokon - zagraktao.
Lord Dawet namjesti izraz paljivo izgraenog iznenaenja. Izgleda poput ratnika, pomisli Brionv, ali izvodi ovu scenu
poput glumca. Uiva u ovom. Ali njezin stariji brat nije, i vidjeti ga tako blijeda i nesretna ubrzalo je rad njezina srca:
Kendrick je izgledao poput $ovjeka uhva!ena u zamku runa sna. "Vrlo dobro", re$e Dawet. "U zamjenu za smanjenje
otkupnine za povratak kralja Olina, Ludis Drakava, lord Protektor Hierosola, uzet !e Brionv te Meriel te Krisanthe
M'Connord Eddon od June Mee za enu." Poslanik rairi duge, graciozne ruke. "Manje bombasti $nim izrazima, to bi
bila vaa princeza Brionv."
Odjednom, ona je bila ta koja je propadala u no!nu moru. Lica su se okretala prema njoj poput polja medunika koje
slijede sunce, blijeda lica, zaprepatena lica, prora$unata lica. &ula je kako Barrick zaustavlja dah pokraj nje, osjetila kako
40

je njegova zdrava ruka grabi za miicu, ali ona mu se ve! istrgnula. U uima joj je hu$alo, apati okupljenog dvora bijahu
sada glasni poput groma.
"Ne!" viknula je. "Nikad!" Okrenula se prema Kendricku, odjednom shvativi njegovu hladnu, nesretnu masku. "Nikad
ne!u pristati!"
"Nije tvoj red da govori, Brionv", muklo !e on. Neto mu se nazrelo u o$ima - o$aj? Gnjev? Predaja? "I ovo nije mjesto
na kojem !e se raspravljati o tome."
"Ne moe!" vikne Barrick. Dvorjani su sada razgovarali glasno, iznenaeni i zagolicani tom situacijom. Neki su ponovili
Brionvjino odbijanje, ali ne njih mnogo. "Ne!u ti dopustiti!"
"Ti nisi princ regent", izjavi Kendrick. "Oca nema. Dok se ne vrati, ja sam ti otac. Oboma."
Namjeravao je to u$initi. Brionv je bila sigurna. Namjeravao ju je prodati lupekom princu, okrutnom pla!eniku Ludisu,
kako bi smanjio otkupninu i zadrao plemi!e sretnima. Svod velebne Prijestolne dvorane i njegove nakoene slike bogova
kao da su se zavrtjeli i strmoglavili na nju u oblaku vrtoglavih boja. Okrenula se i oteturala kroz gomilu koja je mrmljala i
pakosno je gledala, ne osvr!u!i se na Barrickove zabrinute povike i Kendrickovo dozivanje, a onda pljusnula Shasovu
ruku koja ju je pokuala zaustaviti te se progurala kroz velika vrata, ve! pla$u!i tako estoko da su se i nebo i kamenje
dvorca spojili i zamutili.

5.

Pjesme Mjeseca i Zvijezda

JAKI GLAS

U puevoj ku!ici,
Pod korijenom gdje safir lei
Oblaci se priginju blie, oslukuju!i
(iz Kostopadnih pro$anstava)

Mladi Flint nije izgledao oduevljen kaom od repe, iako je bila zaslaena medom. Pa, pomislio je Chert, moda je
pogreno o$ekivati od pripadnika Velikog naroda da voli gomoljike kao mi. Budu!i da je Opal izala do oduka topla
podzemnog zraka iza Trga starog kamenoloma da osui rublje koje je oprala, smilovao se de $ku i odstranio zdjelu.
"Ne mora dovriti", rekao je. "Izlazimo van, ti i ja."
Dje$ak gaje pogledao, ni zainteresiran, niti nezainteresiran. "Kamo?"
"U dvorac - unutarnju utvrdu."
41

&udan izraz preleti dje$akovim licem; brzo se i s lako!om ustao s niskog stolca i zatr$ao prema vratima prije nego to je
Chert skupio svoje stvari. Iako se Klinskom ulicom bio spustio prvi put prethodne no!i, dje$ak bez oklijevanja skrene
nalijevo. Chert bijae zadivljen njegovom memorijom. "Bio bi u pravu da idemo gore, de $ko, ali nije tako. Idemo
Funderlinkim putovima." Dje$ak ga upitno pogleda. "Idemo kroz tunele. Bre !emo sti!i sljede!i tvoj put. Osim toga,
sino! sam ti elio pokazati neto od onoga to je iznad zemlje - sad !e vidjeti vie od onoga to je tu dolje."
Proetali su do dna Klinske ulice, a potom du Kornjaeva puta do Ulice ruda$e, koja je bila iroka i prometna, puna kola
i skupinica kopa$a i reza$a na putu do razli$itih poslova - mnogi su odlazili na dug put do dalekih gradova gdje !e izbivati
pola godine ili dulje, jer je rad Funderlinga od June Mee visoko cijenjen gotovo posvuda u Eionu. Imalo se to vidjeti u
pravilno zrakasto proaranom kota$u ulica u sreditu Funderlinkoga grada: poku!arce koji su donosili proizvode s trnica
u gradu iznad, brusa$e i latioce kako oglaavaju svoje zanate, te plemena djece na putu za cehovske kole, a Flint je irio
o$i. Dnevni fenjeri bijahu upaljeni posvuda, a na nekoliko mjesta $isto jesenje svjetlo prodiralo je kroz otvore u velebnom
krovu, boje!i ulice u zlatno, premda se dan doimao uglavnom mra$nim.
Chert je vidio mnogo ljudi koje je poznavao, i ve!ina mu je uputila pozdrave. Nekolicina njih takoer je pozdravila
mladog Flinta, $ak i po imenu, premda su ostali odmjerili dje$aka sa sumnjom i jedva prikrivenom odbojno!u. Isprva,
Chert se zapanjio to itko zna dje$akovo novo ime, ali je tada shvatio da je Opal razgovarala s drugim enama. Novosti su
putovale brzo u uskim granicama Funderlinkoga grada.
"Obi$no bismo skrenuli ovdje," rekao je pokazuju!i prema mjestu blizu Sastajalita ljun$ara, gdje je uredni prsten ulica
po$injao biti manje uredan, a Ulica ruda$e ra$vala se u dva prolaza od kojih je jedan bio ravan, a drugi se naginjao
nizbrdo, "ali tamo kamo idemo tuneli jo nisu dovreni pa !emo se najprije zaustaviti kod Slanog jezerca. Kad stignemo
tamo, mora utjeti i ne smije izvoditi lakrdije."
Dje$ak je bio zaposlen promatranjem isklesanih pro$elja ku!a, od kojih je svaki prikazivao sloenu mreu obiteljske
povijesti (nisu sve povijesti bile strogo istinite) te nije upitao to bi Slano jezerce moglo biti. Hodali su $etvrt sata niz
Ulicu nie ruda$e, sve dok nisu stigli do grube, uglavnom neureene stijene koja je obiljeavala rub grada. Chert povede
dje$arca pokraj mukaraca i nekoliko ena koji su besposli$arili uz cestu - uglavnom $ekaju!i pokraj ulaza u Jezerce u
nadi da !e negdje na!i kakav dnevni posao - te kroz iznenauju!e skromna vrata umetnuta u zid od golog kamena, u
obasjanu pilju.
Samo Jezerce bilo je vrsta podzemne staja!ice; ispunjavalo je ve!i dio goleme prirodne pilje. Bilo je slano, ruka oceana
koja je prodrla u sam kamen na kojem je dvorac stajao i bila razlog to su $ak i u najmra$nijim udubinama svojega
skrivenoga grada Funderlinzi uvijek znali kada je plima, a kada oseka. Obala jezera bila je gruba, stijene otre i iljaste, a
desetak Funderlinga koji su ve! bili tu oprezno su se kretali. Trebalo bi tek nekoliko tjedana posla da se pilja i njezina
stjenovita obala urede poput gradskoga sredita, ali $ak i oni pripadnici Chertova naroda koji su bili najvie opsjednuti
napretkom, nikad o tome nisu ozbiljno razmiljali. Slano jezerce bilo je jedno od sredita najranije Funderlinke legende -
jedna od njihovih najstarijih pri$a kazivala je kako je bog Velikog naroda, zvan Kernios, kojeg su Funderlinzi na svojem
tajnom jeziku zvali "Gospodar Vru!eg Vlanog Kamena", stvorio njihovu rasu to$no tu, na obalama Slanog jezerca u
Danima hlaenja.
Chert nita od toga nije objasnio dje$arcu. Nije bio siguran koliko !e dijete ostati s njima, a Funderlinzi su bili oprezni s
uljezima; bilo je prerano $ak i pomiljati na to da ga upozna i s jednom od Tajni.
Dje$ak se uspentrao po neravnom, kamenitom tlu poput pauka i ve! je $ekao, budnog lica obojanog uto-zelenom
svjetlo!u iz jezera, kad je Chert stigao na obalu. Chert je samo skinuo svoj zaveljaj i odloio ga uz dje$akove noge kadli
se si!una, krivonoga prilika pojavila iz hrpe krupnih stijena, otiru!i bradu dok je gutala posljednji zalogaj ne$ega.
"Jesi li to ti, Chert? O$i su mi danas umorne." &ovje$uljak koji je stajao pred njima dosezao je tek Chertu do struka.
Dje$ak se zapilji u pridolicu s neskrivenim iznenaenjem.
42

"To sam zaista ja, Gromado." Sad je dje$ak pogledao Cherta, iznenaen imenom podjednako kao i stran$evim stasom. "A
ovo je Flint. Boravi kod nas." Slegnuo je ramenima. "To je bila Opalina zamisao."
&ovje$uljak zakilji uvis u dje$aka i nasmije se. "Slutim pri$u. Jesi li u prevelikoj urbi da mi je danas ispri$a?"
"Bojim se da jesam, ali dugujem ti je." "Dvije, dakle?"
"Da, hvala." Izvadio je bakreni eton iz depa i dao ga $ovje$uljku, koji ga je spremio u tobolac svojih mokrih hla$a.
"Natrag sam za tri kapljice", re$e Gromada, a onda se sjuri niz kamenitu obalu prema vodi, gotovo jednako vjet poput
dje$aka, usprkos iskrivljenim nogama i mnogim godinama.
Chert primijeti kako Flint zuri za njim."To je prva stvar koju mora nau$iti o naem narodu, de$ko. Mi nismo patuljci.
Ovo je naa prirodna veli$ina. Postoje pripadnici Velikog naroda koji su maleni - ne djeca poput tebe, nego jednostavno
maleni - a to su patuljci. A postoje i Funderlinzi koji su sitni u usporedbi sa svojim sunarodnjacima, a Gromada je jedan
od tih."
"Gromada...?"
"Roditelji su ga tako nazvali, nadaju!i se da !e od toga porasti. Neki ga zadirkuju zbog toga, ali rijetko vie od jednom.
Dobar je on $ovjek, ali ima otar jezik."
"Kamo je otiao?"
"Roniti. Postoji vrsta kamena koja raste u Slanom jezercu, kamena to ga prave male ivotinje, kao to pu sebi pravi
ku!icu, zvan koralj. Koralj koji raste u Slanom jezercu stvara vlastito svjetlo..."
Prije nego stoje uspio dovriti objanjavanje, Gromada je stajao pred njima dre!i po komad sjajne tvari u svakoj ruci;
iako je po$elo tamnjeti nakon to su ga izvadili iz vode, svjetlo je jo bilo tako arko da je Chert mogao vidjeti ile u
$ovje$uljkovim prstima. "Ovi su se netom raspirili", rekao je sa zadovoljstvom. "Trebali bi vam potrajati cijeli dan,
moda dulje."
"Ne!emo ih trebati toliko, ali hvala." Chert izvadi dva komada upljih rogova iz svojega zaveljaja, oba izbruena do
debljine stakla, te spusti komad koralja u svaki i napuni ih s malko slane vode iz Gromadina vjedra kako bi probudio
svjetlo i odrao ivotinjice u koralju na ivotu. Uronjeni u vodu, kameni grumeni po$ee opet svijetliti.
"elite li zrcalne zdjele?" upita Gromada.
Chert odmahne glavom. "Ne!emo raditi, samo putovati. Samo elim da moemo jedan drugog vidjeti." Za $epio je oba
uplja roga kotanim $epovima, a onda izvadio podeenu konu kukuljicu iz svoje torbe, svezao je na Flintovu glavu te
umetnuo jedan od sjajnih kalea morske vode i koralja u malenu ormu na prednjoj strani kukuljice iznad dje $akovih o$iju.
U$inio je isto i sebi, te su potom pozdravili Gromadu i zaputili se natrag preko pilje Slanog jezerca. Dje$ak se kretao u
nepravilnim krugovima, promatraju!i kako svjetlo s njegova $ela baca $udne sjene dok se uspinjao od stijene do stijene.
Iako je cesta bila ograena i poplo$ana, nalazila se tako daleko u mrei tunela da jo nije imala imena. Dje$aku, koji je i
sam dobio ime tek no! prije, to naizgled nije bilo vano.
"Gdje smo?"
"Sada? Usporedno s vratima Funderlinkoga grada, vie ili manje, ali dug je put dotamo. Kre!emo se dalje od njih, du
linije zidina unutarnje utvrde. Mislim da se posljednja nova cesta koju smo preli, Zelenkamen ili kako je ve ! sad zovu,
penje natrag i izlazi prili$no blizu dveri."
"Onda prolazimo pokraj... pokraj..." Dje$ak razmisli na trenutak. "Pokraj podnoja kule sa zlatnim perom na vrhu."
43

Chert zastane, iznenaen. Ne samo da se dje$ak sjetio sitne pojedinosti na krovu kule tijekom etnje proteklog
poslijepodneva, ve! je izra$unao i udaljenost i smjer. "Otkud to zna?"
Mali Flint slegne ramenima, a prodorna inteligencija opet mu se naglo skrila iza sivih o$iju, poput srne koja prelazi s
tra$ka sunca u sjenu.
Chert strese glavom. "Ima pravo, prolazimo podno Proljetne kule - iako ne to$no ispod nje. Kad izaemo iz najdubljih
dijelova Funderlinkoga grada, ne!emo i!i ravno pod unutarnju utvrdu. Nijedna od visokih funderlinkih cesta ne ide
tuda. To je... zabranjeno."
Dje$ak je cuclao usnicu, ponovno razmiljaju!i. "Po kraljevu nalogu?"
Chert svakako nije kanio odmah uroniti u dublji kraj Tajna, ali neto u njemu nije eljelo lagati djetetu. "Da, kralj svakako
ima veze s tim. Ne ele da kopamo pod srcem dvorca u slu$aju da vanjska utvrda, i Funderlinki grad, padnu u opsadi."
"Ali postoji i drugi razlog." To nije bilo pitanje nego uznemiruju!e mirna tvrdnja.
Chert je mogao samo slegnuti ramenima. "Rijetko postoji samo jedan razlog za bilo to na ovom svijetu."
Poveo je dje$aka prema gore kroz niz sve nasumi$nijih rudnika. Njihov krajnji cilj nalazio se u unutarnjoj utvrdi, ali to to
su do njega zapravo mogli sti!i kroz tunele Funderlinkoga grada bila je tajna koju je jedini Chert od cijelog svog naroda
znao - ili je barem vjerovao da je tako. Vlastito mu je znanje bilo rezultat davno u$injene usluge, i premda je bilo mogu!e
da se netko mogao koristiti tim putom kao jednim od na$ina da ue pod zidine unutarnje utvrde i napadne sam dvorac,
nije mogao zamisliti da bi itko nefunderlinke krvi i odgoja pronaao put kroz labirint napola dovrenih tunela i grubih
kripaca.
Ali to je s dje$akom? pomislio je iznenada. Ve! je pokazao da ima odli$no pam!enje. Ali sigurno se $ak i te pametne o$i
pod oputenim vjeama nisu mogle sjetiti svakog zavoja i skretanja, desetaka serpentina, krianja na$i$kanih desetcima
lanih puteljaka koji bi bilo koga, osim Cherta, odveli niz beskrajne prazne prolaze i, ako bi imao dovoljno sre!e da se
zauvijek ne izgubi u labirintu, napokon izbacili natrag na glavne ulice Funderlinkoga grada.
Ipak, je li zaista mogao riskirati tajni put s ovim djetetom o kojem je znao toliko malo?
Zurio je u dje$aka koji je klipsao pokraj njega na bole!ivom koraljnom svjetlu, stavljaju!i nogu pred nogu bez rije$i
pritube. Unato$ djetetovu $udnom podrijetlu, Chert u njemu nije mogao osjetiti nita zla, a bilo je teko povjerovati da bi
itko izabrao nekog tako mladog za uhodu, a kamoli planirao s toliko vjetine da bi ba jedina osoba koja poznaje te tunele
primila dijete u svoj dom. Sve je to bilo malko prenategnuto. Uz to, kad bi se sad predomislio, ne samo da bi protratio
ve!inu dana, nego bi se morao pojaviti na Gavranovim dverima i pokuati nagovoriti straare da ue u utvrdu na taj na$in.
Nije mislio da bi ga lako pustili, $ak i kad bi im rekao koga ide posjetiti. A kad bi im otkrio sr svojega zadatka, za nj bi
do ve$eri doznao cijeli dvorac, to bi pak potaknulo strah i nemogu!e pri$e. Ne, morat !e nastaviti dalje i vjerovati svojem
razumu, svojoj sre!i.
Tek kad su skrenuli niz zadnji prolaz i zadnji tunel, sjetio se da je Chertova sre!a - barem unutar njegove obitelji Modrog
Kvarca - bila drugi izraz za nikakvu sre!u.
Dje$ak je zurio u vrata. Bilo ih je prili$no iznenauju!e prona!i na kraju pola milje tunela koji su bili tek neto vie od na
brzinu izrovanih jazbina, vrste grubih iskopina kakve su pravila funderlinka djeca prije nego to bi postala dovoljno stara
da ih na egrtovanje uzme koji od cehova. Ali ova su vrata bila prelijepa, ako se takvo to moglo re !i za obi$na vrata,
izrezbarena od tamna bjelogori$nog drva koje se sjajilo na svjetlu koraljnog kamenja, sa arkama od tekog eljeza
prekrivenima filigranskim uzorcima u bronci. Sva ta muka, a za koga? Chertu nije bilo poznato da ih je itko, osim njega,
ikad upotrijebio, a njemu je to bilo tek tre!i put u deset godina.
Nije $ak ni imala ru$ku ili kvaku, barem ne izvana.
44

Chert podigne ruke i povu$e isprepleteno ue koje je visjelo kroz rupu u vratima. Bilo je teko, ali kakvo god da je zvonce
aktiviralo, ono se nalazilo predaleko da bi se $ulo, pa ga je Chert povukao jo jednom za svaki slu$aj. &inilo se da dugo
$ekaju - Chert se upravo spremao povu!i ue tre!i put - kadli su se vrata otvorila prema unutra.
"Ah, to je metar Modri Kvare?" Obrve okrugla mukarca se nadignu. "I prijatelj, vidim."
"Oprostite na smetnji, gospodine." Chert se odjednom osje!ao nelagodno - zato je pomislio da je dobra zamisao povesti
dje$aka sa sobom? Sigurno ga je mogao samo opisati. "Ovaj dje$ak... pa, boravi kod nas. I on je... on je dio onoga o $emu
sam s vama htio razgovarati. Ne$eg vanog." Sad mu je bilo neugodno, ne zato to je Chavenov izraz lica bio neljubazan,
nego zato to je zaboravio koliko su otre lije$nikove o$i bile - poput dje$akovih, ali bez i$eg skrivenog: prodorna,
prodorna mudrost koja je uvijek bila na oprezu.
"Pa, onda moramo u!i tamo gdje moemo ugodno razgovarati. ao mi je to ste me $ekali, ali morao sam otpustiti
momka koji radi za mene prije nego to sam doao. Ne otkrivam tajne ovih tunela tako lako." Chaven se nasmijeio, ali
Chert se upitao nije li lije$nik na uljudan na$in rekao Premda to neki $ine.
Poveo ih je nizom praznih hodnika, vlanih i bez prozora jer su se nalazili ispod prizemnih odaja, prolazi umetnuti ravno
u stjenovit brijeg ispod zvjezdarnice.
"Rekao sam ti istinu", apne Chert dje$aku. "O tome da se ispod utvrde ne kopa. Vidi, upravo smo proli ispod njezinih
zidina, ali zapravo tek kad smo uli u ku!u ovog $ovjeka. Kraj naeg tunela nalazi se izvan utvrde."
Dje$ak ga pogleda kao da je Funderling izjavio da moe zvide!i onglirati ribom, a $ak ni Chert nije bio siguran zato je
osjetio nagon da upozori na tu zna$ajku. Kakvu je odanost dje$ak mogao gajiti prema kraljevskoj obitelji? Ili samo prema
Chertu, to se toga ti$e, osim zahvalnosti na krevetu i nekoliko obroka?
Chaven ih je poveo uz nekoliko niza stuba sve dok nisu stigli u malu, tapeciranu sobu. (upovi i drvene krinje bijahu
naslagani du zidova i na policama, kao da je prostorija podjednako bila i smo$nica i soba za odmor. Mali prozori bijahu
pokriveni tapiserijama $ije su boje no!nog neba bile oivljene treperavim draguljima u obliku zvijea.
Lije$nik je bio u boljoj formi nego to je izgledao: od njih trojice, jedino se Chert zadihao tijekom uspona. "Mogu li vam
ponuditi neto za jelo ili pi!e?" upita Chaven. "Moda !e mi trebati trenutak da to donesem. Poslao sam Tobvja po nekom
zadatku, a radije ne bih rekao ijednom slugi da imam goste koji nisu uli ni na jedna vrata - barem ni na jedna vrata za
koja oni znaju..."
Chert odbije ponudu mahanjem ruke. "Volio bih piti s vama na civiliziran na$in, gospodine, ali mislim daje bolje da se
bacim na posao. Je li u redu to dje$ak zvjera naokolo?"
Flint se polako kretao po sobi, promatraju!i, ali ne diraju!i raznolike predmete koji stajahu uza zid, ve!inom poklopljene
posude od stakla i ulatene mjedi.
"Mislim da jest," re$e Chaven, "ali moda bih se trebao suzdravati od miljenja dok mi ne kaete to vas to$no dovodi
ovamo - i njega s vama."
Chert opie ono to je vidio dan prije u brdima sjeverno od dvorca. Lije$nik je sluao te postavio nekoliko pitanja, a kad
je $ovje$uljak zavrio, dugo nije govorio. Flint je zavrio s pregledavanjem sobe te je sada sjedio na podu, promatraju!i
tapiserije i njihove isprepletene uzorke zvijezda.
"Nisam iznenaen", napokon !e Chaven. "Neto sam... do$uo. Neto vidio. Ali to su ipak zastrauju!e vijesti." "to to
zna$i?"
Lije$nik odmahne glavom. "Ne znam. Ali Sjenovita brana je neto $ije umije!e daleko nadilazi nae, i $ije tajne nikad
nismo otkrili. Gotovo nitko tko je prijee ne vrati se, a oni koji se vrate izgube razum. Naa jedina utjeha bila je ta da se
45

stolje!ima nije pomaknula - ali sad se ponovno mi$e. Moram uzeti u obzir da !e se nastaviti micati ako je neto ne
zaustavi - a to bi to bilo?" Ustao je, trljaju!i ruke.
"Nastaviti micati...?"
"Da, bojim se da !e se, sad kad je po$ela, Sjenovita brana nastaviti micati sve dok ne obuhvati Junu Meu - moda cijeli
Eion. Sve dok zemlja ne potone natrag u sjenu i Drevnu No!." Lije$nik se namrti na svoje ruke, a onda opet okrene
prema Flintu. Glas mu je bio trijezan ali o$i su ga izdavale. "A sad pretpostavljam da bi bilo najbolje da pregledam
dje$aka."
Moina, Rose i njezine ostale dvorjanke, unato$ svim svojim ljubaznim rije$ima i upitima, nisu mogle zaustaviti Brionvjin
estok pla$. Bila je gnjevna na samu sebe to se ponaala tako divlje, tako djetinjasto, ali osje!ala se izgubljena, bez i$ije
pomo!i ili $ak nade. Bilo je to kao da je propala u duboku jamu te ju vie nitko nije mogao dose!i.
Barrick je lupao na vrata odaje, zahtijevaju!i da razgovara s njom. Zvu$ao je gnjevno i preplaeno, ali premda joj se $inilo
kao da otkida dio vlastita tijela, dopustila je Rose da ga otjera. Bio je mukarac to je on znao kako se osje!ala? Nitko
ne bi ni sanjao da njega proda onome tko najvie ponudi, poput svinje na trnici.
Osamdeset tisu!a dupina odbitka zbog mene, pomislila je ogor$eno. Velika koli$ina zlata - otkupnina ve!ine kraljeva,
zapravo. Trebala bih se ponositi to mije cijena tolika. Bacila je jastuk o zid i sruila uljanicu. Gospe vrisnu dok su hitale
kako bi nogama pogasile plamenove, ali Brionv nije marila ni da cijeli dvorac izgori do temelja.
"to se ovdje dogaa?"
Izdajni$ka Rose je otvorila vrata, ali kroz njih nije uao Barrick, nego samo Brionvjina pratetka, udova vojvotkinja
Merolanna, njue!i. O$i su joj se rairile kad je spazila Moinu kako zapreta posljednje plamenove te se oborila na Brionv.
"to izvodi, dijete, pokuava nas sve ubiti?"
Brionv je eljela odgovoriti potvrdno, ali ju je svladao novi napadaj pla$a. Dok su ostale gospe pokuavale prozra$iti
odaju od dima kroz otvorena vrata, Merolanna pristupi krevetu i posjedne svoje gojazno, ali paljivo njegovano tijelo na
nj, te ovije ruke oko princeze.
"&ula sam", rekla je tapu!i Brionvjina lea. "Ne boj se toliko - tvoj brat mogao odbiti. A $ak i da ne odbije, to nije
najgora stvar na svijetu. Kad sam prvi put dola ovamo udati se za strica tvojega oca, prije mnogo, mnogo godina,
jednako sam se bojala kao i ti."
"Ali Ludis je $-$udovite!" Brionv se borila da prestane jecati. "Ubojica! Razbojnik koji je oteo naeg oca! Prije bih se
udala... za bilo koga - $ak i za starog Zagonetala - prije nego to bih dopustila da netko takav..." Nije bilo koristi. Opet je
plakala.
"Hajde, dijete", re$e Merolanna, ali se o$ito nije mogla sjetiti to bi joj drugo rekla.
Iako je pratetka otila, njezine su se dvorske dame i dalje drale podalje, kao da je njihova gospodarica imala neku
zaraznu bolest - a tako je i bilo, pomislila je Brionv, jer je nesre!a bila ambiciozna.
Glasnik je upravo stigao na vrata, tre!i po redu u sat vremena. Nije vratila nijednu poruku svojem starijem bratu, i nije se
mogla dosjetiti ni$eg dovoljno zajedljivog da poalje kao poruku natrag Gailonu, vojvodi od Ljetopolja.
"Ova je stigla od sestre Utte, moja gospo", re$e Moina. "Pita zato je danas niste posjetili, i jeste li dobro."
"Sigurno je jedina u dvorcu koja ne zna", re$e Rose gotovo se smiju!i to je itko mogao biti toliko udaljen od dnevnih
dogaaja. Samo jedan pogled na Brionvjino suzno lice bio je dovoljan da se ne!akinja vrhovnoga zapovjednika brzo
otrijezni. "Re!i !emo joj da ne moete do!i..."
46

Brionv se uspravi. Posve je zaboravila na svoju u$iteljicu, ali odjednom nita nije toliko eljela koliko vidjeti mirno
Vuttkinjino lice, $uti njezin odmjereni glas. "Ne. Idem k njoj."
"Ali, princezo..."
"Idem!" Dok se borila s ogrta$em, dvorkinje pohitae navu!i svoje cipele i plateve. "Ostanite tu. Idem sama." Budu!i da
ju je sad obavila tama koje se pribojavala, nije osje!ala potrebu da troi snagu na uljudnost. "Imam straare. Ne mislite li
kako je to dovoljno da me sprije$i da ne pobjegnem?"
Rose i Moina zurile su u nju s povrijeenim iznenaenjem, ali Brionv je ve! zakora$ila kroz vrata.
Utta je bila jedna od Zorijinih sestara, sve!enica djevi$anske boice nauka. Zoria je neko! bila najmo!nija boica,
govorili su neki, gospodarica tisu!a hramova i ravnopravna $ak i sa svojim boanskim ocem Perinom, ali sad su njezine
sljedbenice spale na davanje savjeta Trigonu o tri$avoj doma!oj politici i na podu$avanja plemenite enske djece $itanju,
pisanju i razmiljanju, iako se ovo potonje nije smatralo prijeko potrebnim u ve!ini aristokratskih obitelji.
Utta je bila gotovo stara kao vojvotkinja Merolanna, ali dok je Brionvjina pratetka bila kraljevska barka, paljivo nali $ena
i ureena, Vuttkinja je bila tura poput brzo-plove!e brodice, visoka i tanka, sijede kose podiane gotovo do tjemena.
ivala je kad je Brionv stigla, a njezine blijedomodre o$i rairile su se kad je djevojka smjesta briznula u pla$. I premda je
postavljala suosje!ajna pitanja i paljivo sluala odgovore, Zorijina sve!enica nije bila tip koji bi ovio ruke $ak ni oko
svoje najvanije u$enice.
Kad je Brionv dovrila pri$u, Utta polako kimne. "Kao to i sami kaete, na usud je teak. U ovom ivotu, nas ene
predaju od jednog mukarca do drugog, i moemo se samo nadati da !e onaj posljednji do kojeg stignemo biti milostiv
upravitelj naim slobodama."
"Ali tebe ne posjeduje nijedan mukarac." Brionv se malko oporavila. Neto snano u vezi Utte uvijek ju je smirivalo,
vjerojatno njezina skromna $vrstina nalik starom drvetu na vjetrovitom planinskom obronku. "Ti $ini to te volja, bez
mua ili gospodara."
Sestra Utta se alosno osmjehne. "Mislim da se ne biste eljeli odre!i svega $ega sam se ja odrekla da bi bilo tako,
princezo. I kako moete re!i da nemam gospodara? Kad bi me va otac - ili sada va brat - odlu$ili otpustiti, ili $ak ubiti,
klipsala bih Trni$kom cestom za sat vremena ili visjela s kojeg miljokaza."
"Nije poteno! I ne!u to u$initi."
Utta opet kimne, kao da je doista razmatrala ono to je Brionv rekla. "Kad do toga doe, nijednu se enu ne moe
okrenuti protiv njezine due ako ona to ne eli. Ali moda je prerano da se zabrinjavate. Jo ne znate to !e va brat re!i."
"Oh, ali znam." Rije$i su imale gorak okus u njezinim ustima. "Vije!e - zapravo, gotovo svi plemi!i - mjesecima se tue
na visinu o$eve otkupnine, i takoer su govorili Kendricku da bi me trebalo udati za nekog bogatog junja$kog princa
kako bih je pomogla otplatiti. A kad im se on odupro, doaptavali su se da jo nije dovoljno star za vladanje Pograni $nim
kraljevinama. Ovo mu je prilika da prekine njihovo jaukanje jednim potezom. Ja bih to u$inila, na njegovu mjestu."
"Ali vi niste Kendrick, i jo niste $uli njegovu odluku." Sad Utta u$ini neto neobi$no, nagne se i na trenutak primi
Brionvjinu ruku. "Meutim, ne kaem da su vae brige neutemeljene. Ono to $ujem o Ludisu Drakavi nije ohrabruju!e."
"Ne!u pristati! Ne!u. Sve je to tako nepoteno - odje!a koju uvijek ele da nosim, stvari koje ele da govorim i $inim... a
sad ovo! Mrzim to sam ena. To je prokletstvo." Brionv iznenada podigne pogled. "Mogla bih postati sve !enica, kao ti!
Postanem li Zorijina sestra, moje djevi$anstvo bilo bi sveto, zar ne?"
"I trajno." Utta se ovaj put nije uspjela u potpunosti osmjehnuti. "Uostalom, nisam sigurna da biste mogli pristupiti
sestrinstvu protiv bratove volje. Ali nije li prerano razmiljati o takvim stvarima?"
47

Brionv se odjednom sjeti poslanika Daweta dan-Faara, o$iju ponosnih i divljih kao u leoparda. Nije djelovao kao jedan od
onih koji tjednima $ekaju da poraeni neprijatelj pristane na uvjete predaje. "Mislim da nemam mnogo vremena - do
sutra, moda. Oh, sestro, to da radim?"
"Razgovarajte sa svojim bratom, princem regentom. Povjerite mu to osje !ate. Vjerujem da je dobar $ovjek, poput vaeg
oca. Ako zaista ne postoji drugi na$in... pa, moda vam u tom slu$aju mogu dati savjet, $ak i pomo!i." Na trenutak je
Uttino duguljasto, snano lice djelovalo zabrinuto. "Ali ne jo." Uspravila se. "Imamo sat vremena do ve $ernjeg obroka,
princezo. Ho!emo li ga korisno provesti? U$enje vam moda odvrati misli od tuge, barem nakratko."
"Valjda." Brionv se toliko isplakala da se osje!ala mlitavom. Odaja je bila poprili$no mra$na, sa samo jednom upaljenom
votanicom. Ve!ina svjetla u krto namjetenom apartmanu dopirala je s prozora, ukoena zraka koja je zavravala
blistavim pravokutnikom koji se postojano uspinjao sve vie po zidu kako se sunce sputalo prema svojoj ve$ernjoj luci.
Neko! je bila uvjerena da se dogodilo ono najgore, ali sad joj se $inilo da jo moe osjetiti sjenovita krila kako udaraju
nad njom, kao da je postojala neka jo neotkrivena prijetnja.
"Nau$i me neto, onda", rekla je tekim glasom. "to mi drugo preostaje?"
"Preostaje vam nauk, da", re$e joj Utta. "Ali preostaju vam i molitve. Ne smijete zaboraviti svoje molitve, dijete. A imate
i Zorijinu zatitu, ako ju zasluite. Postoje i gore stvari kojih se moete drati."
Zavrivi pregledavanje dje$aka, Chaven posegne u svoje depove i izvadi stakleni disk zadjenut u mjedenu ru$ku. Flint
mu ga uzme i pogleda kroza nj, isprva zure!i uvis u treperavu svjetiljku. Zatim ga je primaknuo blie zidu kako bi mogao
prou$iti teksturu kamena izmeu tapiserija.
Jo !e od njega postati Funderling, pomisli Chert.
Dje$ak se okrene prema njemu smijee!i se, jednog izbuljenog, golemog oka iza stakla. Chert se nasmije protiv volje. U
tom trenutku, Flint je izgledao to$no onako kako je i trebao: poput djeteta od pet ili est ljeta.
I Chaven je to pomislio. "Ne nalazim nita neobi$no na njemu", tiho !e lije$nik dok su promatrali kako se dje$ak igra
pove!alom. "Nema vika prstiju na rukama i nogama, niti tajanstvenih biljega. Dah mu je sladak - za dijete koje je danas,
$ini se, jelo za$injenu repu - a o$i bistre. Sve je na njemu - obi$no. To nita ne dokazuje, ali ako se ne pojavi neka druga
tajanstvena osobina, moram zasad re!i da je on, kao to je vaa ena naslutila, neko smrtno dijete koje je odlutalo iza
Sjenovite brane i, umjesto da doluta natrag kao to neki $ine, srelo jaha$e koje ste vidjeli, koji su ga pak iznijeli van."
Chaven se namrti. "Kaete da se slabo sje!a tko je. Ako je to sve to je izgubio, onda je sretnik. Kao to sam ve!
spomenuo, oni koji su dosad odlutali na drugu stranu i vratili se, imali su pomra$en, ako ne i potpuno uniten um."
"Sretnik. Da, $ini se da je tako." Chert je trebao osjetiti olakanje, pogotovo zato to !e dijete, barem zasad, dijeliti njihov
dom, ali nije se mogao otresti upornog osje!aja da se tu jo neto trebalo otkriti. "Ali zato, ako se Sjenovita brana
pomi$e, zato bi... Tihi narod tako ljubazno prenio smrtno dijete preko crte? &ini se vjerojatnijim da bi mu prerezali vrat
kao zecu i ostavili ga negdje u maglovitoj umi."
Chaven slegne ramenima. "Nemam odgovore, moj prijatelju. &ak i kad su poklali smrtnike davno prije na Hladnosivoj
vritini, Sumra$ni narod $inio je stvari koje nitko nije mogao razumjeti. Posljednjih mjeseci rata, jedna $eta vojnika iz
Faela, premjetaju!i logor u pono!, nabasala je na vilenja$ku gozbu, ali umjesto da ih zakolju - bili su brojem kudikamo
nadmo!niji - Qari su ih samo nahranili i poveli na bu$nu pijanku. Neki su vojnici $ak tvrdili da su se te no!i parili s
vilama."
"Q... Qari?"
"Njihovo staro ime." Chaven odmahne rukom. "Proveo sam velik dio ivota prou $avaju!i ih, ali i dalje znam tek malo
vie nego kad sam zapo$eo. Mogu biti neo$ekivano ljubazni prema smrtnicima, $ak i velikoduni, ali ne dvojim da !e
Sjenovita brana, prijee li preko nas, donijeti sa sobom crno, crno zlo."
48

Chert zadrhti. "Proveo sam previe vremena na njezinim granicama da bih u to i na trenutak sumnjao." Promatrao je
dje$aka na trenutak. "Ho!ete li re!i princu regentu i njegovoj obitelji da se crta pomakla?"
"Pretpostavljam da !u morati. Ali najprije o ovom moram razmisliti kako bih im mogao do!i s nekim prijedlogom. U
suprotnom, odluke !e se donositi u strahu i neznanju, a oni rijetko vode sretnom rjeenju." Chaven ustane sa svoje stolice
i zagladi svoju zguvanu halju sve dok se opet nije izravnala. "A sad se moram vratiti na posao, $iji !e povelik dio
uklju$ivati i razmiljanje o vijestima koje ste mi donijeli."
Dok je Chert vodio Flinta prema vratima, dje$ak se osvrne. "Gdje je sova?" upita Chavena.
Lije$nik se uko$i na trenutak, a onda se nasmijei. "Kako to misli, mom$e? Ovdje nema sove, niti ju je ikad bilo, koliko
ja znam."
"Bila je", tvrdoglavo !e Flint. "Bijela."
Chaven ljubazno strese glavom dok je drao vrata, ali Chertu se u$ini da je bio malo uzrujan.
Nakon to je provjerio da mu nijedan sluga nije na vidiku, lije$nik propusti Cherta i dje$aka kroz glavna vrata
zvjezdarnice. Iz razloga koje ni sam nije znao objasniti, Chert se odlu$io vratiti povrinom, kroz Gavranove dveri.
Straari su se promijenili u podne pa nije trebalo biti razloga da oni koji su sada na dunosti posumnjaju kako njihovi
prethodnici nisu podrobno ispitali Cherta prije nego to su njega i njegova malog ti !enika pustili u unutarnju utvrdu.
"to si to mislio o sovi?" Chert upita dok su se sputali stubama.
"Kojoj sovi?"
"Upitao si onog $ovjeka gdje je sova, sova koja je bila u njegovoj odaji."
Flint slegne ramenima. Noge su mu bile dulje od Chertovih i nije trebao sputati pogled na stube pa je motrio
poslijepodnevno nebo. "Ne znam." Namrtio se, zure!i u neto iznad sebe. Jutarnji oblaci su se razili. Chert nije mogao
vidjeti nita osim slabanog luka Mjeseca, bijelog poput koljke, kako visi na modrom nebu. "Imao je zvijezde na
zidovima."
Chert se sjetio tapiserija prekrivenih zvijeima od dragulja. "Imao je, da."
"List, Pjeva$e, Bijeli korijen - znam pjesmu o njima." Razbijao je glavu, sve vie se mrte!i. "Ne, ne mogu se sjetiti."
"List...?" Chert bijae zbunjen. "Bijeli korijen? O $emu to govori?"
"O zvijezdama - zar im ne zna imena?" Flint je stigao do kaldrme na dnu stubita i po$eo bre hodati pa je Chert, koji se
jo oprezno sputao visokim stubama, jedva mogao razabrati stoje rekao. "Postoji Medeno sa!e i Slap... ali ne mogu se
sjetiti ostalih." Zastao je i okrenuo se. Njegovo lice pod $uperkom gotovo bijele kose bilo je puno tune zbunjenosti i u
tom je trenutku nalikovao na omalenog starca. "Ne mogu se sjetiti."
Chert ga dostigne, bez daha i zabrinut. "Nikad prije nisam $uo ta imena. Medeno sa!e? Gdje si to nau$io, de$ko?"
Flint je opet hodao. "Neko! sam znao pjesmu o Zvijezdama. Znam i onu o Mjesecu." Promumljao je djeli ! melodije koji
je Chert jedva uspio razaznati, ali su mu se od njezine tugaljive miline nakostrijeile dla$ice na zatiljku. "Ne sje!am se
rije$i", re$e Flint. "Ali kazuju kako je Mjesec siao da pronae strijele koje je ispalio na Zvijezde..."
"Ali Mjesec je ena - nije li to vjerovanje vas, Velikog naroda?" Trenutak gorkog smijeha na vlastite rije $i - dje$ak je bio
Chertove visine, $ak i neto nii - nije probio njegovu zbunjenost. "Mesiva, boica Mjeseca?"
Flint se nasmije $istim dje$jim uitkom na glupost odraslih. "Ne, on je Sun$ev mlai brat. Svi to znaju."
49

Odskakutao je naprijed, uivaju!i u uzbuenju ulice pune ljudi i zanimljivih prizora, pa je Chert ponovno morao pouriti
da ga sustigne, uvjeren da se neto upravo zbilo - neto vano - ali ni za ivu glavu nije mogao zamisliti to bi to moglo
biti.

6.

Krvne veze

SKRIVENO MJESTO

Zidovi od slame, zidovi od kose
Svaka odaja moe zadrati tri daha
Svaki dah po jedan sat
(iz Kostopadnih proro$anstava)

Nije sebi stvorila dom u prastarom, labirintskom gradu Qul-na-Qaru, premda je ondje dugo posjedovala pravo na po$asno
mjesto, po svojoj krvi i svojim djelima - a i po krvavim djelima. Umjesto toga, na$inila je sebi dom na visokom vrhu
planina zvanih Reheq-s'Lai, to zna$i Lutaju!i vjetar, ili neto priblino tome. Njezina ku!a, iako dovoljno velika da
prekrije ve!inu vrha, bila je bezli$na iz ve!ine kutova, kao i sama gospa. Tek kad bi se sunce nalo u pravoj $etvrti, a
promatra$evo se lice okrenulo to$no kako treba, kristal i nebeski kamen mogli su se opaziti kako se ljeskaju meu tamnim
kamenjem zidova. Nekako je njezina ku!a bila poput velikog Qul-na-Qara: pruala se duboko u stjenoviti greben, s
mnogo odaja ispod danjeg svjetla i s obiljem tunela koji su se prostirali ispod njih poput korijenja starog, starog drveta.
Iznad tla, prozori bijahu uvijek zatvorenih kapaka, ili se barem tako $inilo. Njezini sluge bili su tihi, a rijetko je imala
posjetitelje.
Neki od mlaih Qara, koji su $uli o njezinoj opsjednutosti privatno!u, ali nju, naravno, nikad nisu vidjeli, zvali su je
Gospa Dikobraz. Drugi koji su je bolje poznavali, nisu mogli a da ne zadrhte na slu$ajnu vjerodostojnost imena - vidjeli
su kako bi se u trenucima bijesa nimbus bodljikavih sjena rascvao oko nje, mrtva$ka prostirka od sablasnog trnja.
Njezino dano ime bilo je Yasammez, ali rijetkima je bilo poznato. Njezino pravo ime znala su samo dva ili tri iva bi !a.
Gospina visoka ku!a zvala se Shehen, to zna$i pla$. Zato to je to bila s'a-qarska rije$, ozna$avala je i druge stvari -
nosila je priop!enje neo$ekivanog svretka i tra$ak mirisa biljke koja se u Sun$anim zemljama zvala mirta - ali vie nego
ita drugo zna$ila je - pla$.
Govorilo se da se Yasammez nasmijala samo dvaput u cijelom svom dugom ivotu: prvi put kad je kao dijete vidjela
bojite i nanjuila krv i dim, i drugi put kad su je prognali, otjerali iz Qul-na-Qara zbog zlo$ina i drskih djela koje je
odavna zaboravila ve!ina ivih. "Ne moete me skriti, niti se skriti od mene", govore da je rekla onima koji su je optuili,
"jer me ne moete prona!i. Izgubila sam se kad sam prvi put uvukla dah." Yasammez je bila stvorena za rat i smrt, svi su
se slagali, kao to se stvara ma$, predmet $ija se prava ljepota moe vidjeti samo kad donosi razaranje.
50

Takoer se govorilo da !e se nasmijati tre!i put tek kad posljednji smrtnik umre, ili kad ona sama uvu$e svoj posljednji
dah.
Nijedna pri$a ne kazuje nita o zvuku njezina smijeha, osim da je bio strahotan.
yasammez je stajala u svom vrtu niskih, tamnih biljaka i visokih sivih stijena, oblikovanih poput sjena prestravljenih
spava$a, i gledala preko svojeg strmog posjeda. Vjetar bijae otar kao uvijek: omatao je njezin plat $vrsto oko nje,
rasple!u!i joj kose iz kotanih igala koje su ih sputavale, ali jo nedovoljno jak da rastjera maglu to je vrebala u
gudurama koje su izdubile obronak podno nje, poput oiljaka pandi. Ipak, puhao je dovoljno glasno da njezini blijedi
sluge, $ak i da su stajali pokraj nje, ne bi mogli $uti melodiju koju je gospa Yasammez pjevala sebi u bradu, niti bi
povjerovali da bi njihova gospodarica mogla u$initi takvo to. Sigurno ne bi prepoznali pjesmu koja bijae starodrevna,
prije nego to se planina na kojoj je stajala uzdigla iz zemlje.
Glas joj je po$eo govoriti na uho i pradavna se glazba prekine. Nije se okrenula, jer je znala da glas ne dopire ni od koga u
pustom vrtu ni visokoj ku!i. Tajanstvena, gnjevna i otuena kakva je bila, Yasammez je ipak poznavala taj glas gotovo
bolje od vlastitog. Bio je to jedini glas koji ju je ikad nazvao njezinim pravim imenom.
Opet je zazvao to ime.
"&ujem, o srce moje ", re$e Gospa Dikobraz govore!i bez rije$i.
"Moram znati."
"Ve! je po$elo", gospodarica ku!e na planinskomu vrhu odgovori, ali pogodilo ju je to $uje takav nemir u mislima
svojeg ljubljenog, svojeg veli$anstvenog vladara, jedine zvijezde na njezinu mra$nom, hladnom nebu. Naposljetku, ovo je
bilo vrijeme da volje postanu kamene, da srca puste trnje. "Sve je stavljeno u pokret. Kao to si elio. Kao to si
zapovjedio."
"Onda nema povratka."
Gotovo je zvu$alo poput pitanja, ali Yasammez je znala da to nije mogu!e. "Nemapovratka", sloila se.
"Dakle, onda. U punom raspletu vremena vidjet !emo kakve !e se nove stranice ispisati u Knjizi."
"Vidjet !emo." &eznula je da kae vie, da upita odakle ta iznenadna briga koja je gotovo djelovala poput slabosti u
nekome tko nije bio samo njezin vladar, nego i u$itelj, ali rije$i nisu dolazile; nije mogla oblikovati pitanje $ak ni u tiini
zajedni$ke misli. Rije$i nikad nisu bile Yasammezini prijatelji - bile su gotovo poput svega drugog pod Mjesecom ili
Suncem.
"Zbogom, onda. Razgovarat !emo opet uskoro, kad se tvoj veliki zadatak ispuni. Zahvalan sam ti."
Tada je Gospa Dikobraz opet bila sama s vjetrom i svojim mislima, svojim $udnim, ogor$enim mislima, u vrtu ku!e
zvane Pla$.
Dui, tei ma$ klizne preko Barrickove kratke, plosnate otrice i tresne o mali okrugli tit na njegovoj ljevici. Munjevit
bljesak boli prostrujao mu je kroz rame. Kriknuo je, kleknuo na koljeno, i jedva uspio podi !i svoj ma$ na vrijeme da
odbije drugi udarac. Osovio se na noge i uspravio, hvataju!i dah. Zrak bijae pun piljevine. Jedva je mogao drati $ak i
svoj vitki ma$ uspravno.
"Stani." Ustuknuo je, putaju!i da mu zakrvljeno sje$ivo klone, ali umjesto da spusti svoj ma$, Shaso iznenada nasrne
naprijed, usmjerivi vrak svoje otrice u Barrickove glenjeve. Uhva!en na prepad, princ oklijevae na trenutak prije
nego to je sko$io kako bi izbjegnuo zamah. Bila je to pogreka. Kad se princ nespretno do$ekao, starac je ve! okrenuo
svoj ma$ tako daje stiskao sje$ivo u svojim eljeznim rukavicama. Mlatnuo je Barricka snano u grudi bal $akom ma$a,
51

izbacivi ostatak mladi!eva daha. Sop!u!i, Barrick na$ini korak natrag i srui se. Na trenutak ga poklope crni oblaci. Kad
je nakon nekoliko trenutaka otvorio o$i, Shaso je ve! stajao nad njim.
"Proklet bio!" zahrop!e Barrick. Ritnuo se prema Shasovoj nozi, ali starac to vjeto izbjegne. "Nisi li $uo? Rekao sam da
stane."
"Jer vam se ruka umorila? Jer sino! niste dobro spavali? Ho!ete li tako postupiti u bitki? Traiti milost jer se tucete samo
jednom rukom, a ona vam se umorila?" Shaso ispusti zvuk gnuanja i okrene leda mladom princu. Barrick se jedva
obuzdao da se na te rije$i prezira ne osovi na noge i razbije starom Tuancu lubanju svojim obloenim ma$em.
Ali nisu ga preostali trunci uljudnosti i $asti sprije$ili, niti vlastita iscrpljenost; $ak i u svojem bijesu, Barrick je dvojio bi
li uspio zadati udarac.
Polako je ustao i skinuo okrugli tit i rukavice kako bi mogao protrljati svoju ruku. Iako mu je ljevica bila svinuta u neto
nalik pti$joj kandi, a podlaktica tanka kao u djeteta, nakon bezbrojnih bolnih sati podizanja eljeznih utega zvanihpoises,
Barrick je dovoljno oja$ao tetive nadlaktice i ramena da u$inkovito moe upotrebljavati mali tit. Ali - a mrzio je to
priznati i svakako to ne bi izustio na glas - Shaso je bio u pravu: jo nije bio dovoljno snaan, $ak ni u zdravoj ruci koja je
morala vitlati njegovom jedinom otricom. Naime, $ak je i kratki ma$ bio previe za njegove osaka!ene prste.
Dok je navla$io meku rukavicu od jelenje koe koju je nosio da skrije svoju iskrivljenu ruku, Barrick je jo bio bijesan.
"Sad se osje!a velikim kad si potukao $ovjeka koji se moe braniti samo jednom rukom?"
Oruari, koji su danas imali razmjerno tih zadatak rezanja novih konatih remena na golemoj klupi uz juni zid prostorije,
podigoe poglede, ali samo na trenutak - bili su navikli na takve stvari. Barrick nije sumnjao da su ga svi smatrali
razmaenim djetetom. Porumenio je i tresnuo eljeznim rukavicama o pod.
Shaso, koji je otkop$avao svoj podstavljen prsluk za vjebanje, iskrivi usta. "Tako vam stotinu sisa Velike majke, de$ko,
ja vas ne tu$em. Ja vas u$im."
Cijeloga dana bili su izba$eni iz ravnotee. &ak i kao na$in da se utroe zamorni, razvu$eni sati dok njegov brat ne sazove
vije!e, ovo je bila pogreka. Brionv bi od toga u$inila neto pristojno, $ak i ugodno, ali Brionv nije bila tu.
Barrick se spusti na tlo i po$ne svla$iti svoje none titnike. Zurio je u Shasova lea, razdraen star$evim gracioznim,
neishitrenim pokretima. Tko je on da je tako miran dok se sve oko njega raspada? Barrick je elio nekako acnuti glavnog
orunika.
"Zato te nazvao 'u$itelju'?" Shasovi prsti uspore, ali se ne okrene. "Molim?" "Zna ti. Poslanik iz Hierosola - onaj $ovjek
Dawet. Zato te nazvao 'u$iteljem'? I nazvao te jo nekako - 'Mor-ja'. to to zna$i?"
Shaso svu$e prsluk. Njegova lanena potkoulja bila je natopljena znojem, tako da je svaki mii ! na njegovim irokim,
smeim leima bio vidljiv. Barrick je to vidio toliko puta, ali $ak i usred gnjeva, osjetio je neto poput ljubavi prema
starom Tuancu - ljubavi prema bliskom i poznatom, premda nezadovoljavaju!em.
to ako Briony zaista ode? Pomislio je iznenada. to ako je Kendrick zbilja poalje u Hierosol da se uda za Ludisa? Vie
je nikad ne!u vidjeti. Njegova sablazan to jedan razbojnik trai ruku njegove sestre, i to njegov brat o tome $ak i
razmilja, odjednom se sledila u jednostavniju i kudikamo razorniju misao - na dvorac June Mede bez Brionv.
"Zamoljen sam da na to odgovorim pred vije!em", polako !e Shaso. "&ut !ete to !u ondje re!i, prin$e Barrick. Ne elim
o tome dvaput govoriti." Ispustio je prsluk na pod i udaljio se od njega. Barrick nije mogao a da ne zuri za njim. Shaso je
obi$no bio ne samo pretjerano pedantan u brizi za svoja oruja i opremu, nego i britka jezika prema svima koji to nisu -
svakako uklju$uju!i i Barricka. Glavni orunik odloi dugi ma$ na policu ne nauljivi ga, $ak i ne skinuvi oblogu, uzme
svojti koulju s kuke i izae iz oruarnice bez ijedne druge rije$i.
52

Barrick je sjedio bez daha, kao da ga je Shaso opet udario u trbuh. Odavno je osje!ao da meu svim bezglavim pukom u
Junoj Mei, on jedini shva!a koliko su stvari postale loe, koji primje!uje obmane i okrutnosti koje bi drugima
promaknule ili koje su namjerno ignorirali, jedini koji osje!a rastu!u opasnost to je prijetila njegovoj obitelji i njihovu
kraljevstvu. Sada kad je taj dokaz cvjetao pred njim, poelio je da moe u$initi da nestane - da se moe okrenuti i pobje!i
bezglavo natrag u svoje djetinjstvo.
Nakon ve$ere, Chertov je eludac bio pun, ali u glavi mu je jo vladao nemir. Opal se veselo vrtjela oko Flinta, mjere !i
dje$aka zauzlanim komadom ueta dok se on vrpoljio. Potroila je nekoliko bakrenih etona koje je spremila za novi
lonac kako bi kupila malo platna, namjeravaju!i djetetu saiti koulju.
"Ne gledaj me tako", rekla je svojem suprugu. "Nisam ja ta koja ga je izvela van i dopustila da ovu toliko razdere i
uprlja."
Chert odmahne glavom. Nije ga brinulo pla!anje za dje$akovu novu koulju.
Zvono na ulaznim vratima se oglasi, par kratkih trzaja konopa. Opal doda dje$aku svoje ue za mjerenje i ode otvoriti.
Chert ju je $uo kako govori: "Oh, zaboga - uite, molim vas."
Obrve su joj bile nadignute kad se vratila u pratnji Cinnabara, nao$itog, krupnog Funderlinga, voe vane obitelji ive.
Chert ustane. "Metre, $inite mi $ast. Ho!ete li sjesti?"
Cinnabar kimne, stenju!i dok je sjedao. Iako je bio mlai od Cherta nekih desetak godina, njegov mii!av obujam ve! se
pretvarao u salo. Um mu je meutim jo bio gibak; Chert je potovao njegovu domiljatost.
"Mogu li vam togod ponuditi, metre?" upita Opal. "Pivo? Malo $aja od modrog korijena?" Bila je istodobno uzbuena i
zabrinuta, pokuavaju!i uhvatiti muev pogled, ali on se nije dao smesti.
"&aj bi mi prijao, gazdarice, hvala."
Flint se uko$io na podu pokraj Opalina stolca, promatraju!i pridolicu poput ma$ke koja uhodi nepoznatog psa. Chert je
znao da bi trebao pri$ekati dok se ne poslui $aj, ali njegova je znatielja bila jaka. "Vaa obitelj je dobro?"
Cinnabar frkne. "Pohlepni kao slijepe krtice, ali to nije nita novo. Primje!ujem da ste i vi dobili prinovu."
"Zove se Flint." Chert je bio uvjeren daje to bio smisao posjeta. "On je jedan od Velikog naroda."
"Da, vidim to. I naravno, ve! sam mnogo toga $uo o njemu - cijeli grad o tome bruji."
"Je li u redu to boravi kod nas? Ne sje!a se svojeg pravog imena ni roditelja."
Opal bane u sobu s pladnjem, najboljim $ajnikom i trima alicama. Osmijeh joj je bio malko prevedar dok je najprije
nalijevala metru. Chert je mogao vidjeti da je uplaena.
Pukotine mi i procijepa, zar je ve! toliko privrena dje$aku?
Cinnabar puhne u alicu, ugnijeenu u njegovim krupnim rukama. "Dokle god se ne prekri koji od zakona
Funderlinkoga grada, moete ugostiti i jazavca to se mene ti $e." Svrnuo je svoje pronicave o$i na Opal. "Ali ljudi
pri$aju, i sporo prihva!aju promjene. Ipak, pretpostavljam da je prekasno da se ova tajna otkrije na delikatniji na$in."
"To nije tajna!" re$e Opal mal$ice otro.
"O$igledno." Cinnabar uzdahne. "To je va posao. Nisam zato ovamo ve$eras doao."
Sad je Chert bio zbunjen. Promatrao je kako Cinnabar mirie svoj $aj. &ovjek nije bio samo glava svoje obitelji, nego i
jedan od najmo!nijih ljudi u Cehu klesara. Chert je mogao jedino biti strpljiv.
53

"Dobar je, gazdarice", napokon !e Cinnabar. "Moja gospoa kuha jedan te isti korijen iznova i iznova sve dok mi se ne
u$ini da pijem kinicu." Svrnuo je pogled s njezina zabrinutog lica punog i$ekivanja na Chertovo i nasmijeio se.
Osmijeh je posuo njegovo iroko lice snane $eljusti si!unim borama, poput udarca $eki!em po plo$ici od kriljevca.
"Ah, mu$im vas, a to mi nije namjera. Nema nita zlonamjerna u ovom posjetu, to vam obe!ajem. Potrebna mi je vaa
pomo!, Chert."
"Zbilja?"
"Da. Znate da usijecamo u kamen stanac unutarnje utvrde? kakljiv posao. Kraljeva obitelj eli proiriti grobnicu i
povezati nekoliko svojih graevina tunelima."
"&uo sam, dakako. Onaj stari Hornblende zaduen je za to, zar ne? Dobar je $ovjek."
"Bio je zaduen. Dao je otkaz. Tvrdi da su razlog njegova lea, ali sumnjam, iako je prili$no star." Cinnabar polako
kimne. "Zato trebam vau pomo!, Chert."
Odmahnuo je glavom, zbunjen. "to...?"
"elim da vodite taj posao. To je osjetljiva stvar, kao to znate - kopanje pod dvorcem. Ne moram nita vie re !i, zar ne?
&ujem da su ljudi nemirni, to je moda povezano s $injenicom da Hornblende vie ne eli imati nita s tim."
Chert bijae zapanjen. Barem desetak drugih Funderlinga imalo je iskustva da preuzme Hornblendeovo mjesto, svi stariji
i vaniji od njega, uklju$uju!i jednog od njegove bra!e. "Zato ja?"
"Jer imate razuma. Jer trebam nekoga kome mogu vjerovati kao vo i ovog zadatka. Radili ste s Velikim narodom, i to se
pokazalo dobrim." Bacio je letimi$an pogled na Opal, koja je dovrila svoj $aj i ponovno mjerila dijete, iako je Chert znao
da je sluala svaku rije$. "Moemo o tome vie popri$ati poslije, ako mi kaete da pristajete."
Kako je mogao re!i ne? "Naravno, metre. Bit !e mi $ast."
"Dobro. Vrlo dobro." Cinnabar ustane, ne bez malog zvuka napora. "Evo, dajte mi ruku u to ime. Svratite k meni sutra pa
!u vam dati planove i va popis radnika. Oh, i hvala vam na gostoljubivosti, gazdarice Opal."
Njezin je osmijeh sada bio iskren. "Bilo nam je zadovoljstvo, metre."
Nije otiao, nego je na$inio korak naprijed i zaustavio se iznad Flinta. "to ti kae, de$ko?" upitao je aljivo-strogo.
"Svia ti se kamen?"
Dijete ga paljivo promotri. "Koje vrste?"
Cinnabar se nasmije. "Dobro pitanje! Ah, metre Chert, moda bi od njega mogao postati pravi Funderling, ako ne poraste
prevelik za tunele." Jo se hihotao dok ga je Chert ispra!ao.
"Kakve divne vijesti!" Opaline su o$i blistale. "To !e nau$iti tvoju obitelj da nas ne prezire."
"Moda." Chert se radovao, dakako, ali znao je daje stari Hornblende bio staloen momak. Je li postojao razlog to je
napustio tako ugledno mjesto? Je li ta ponuda bila ne$im zatrovana? Chert nije bio naviknut na ljubaznost od gradskih
glaveina, iako nije imao razloga da ne vjeruje Cinnabaru, koji je bio na glasu po potenom poslovanju.
"Mali Flint nam je donio sre!u", prela je Opal. "Imat !e koulju, a ja !u imati onaj zimski al a... a ti, moj muu, ti mora
imati lijepi par novih $izama. Ne moe hodati dvorcem Velikog naroda u tim jadnim starudijama."
"Nemojmo potroiti srebro koje jo nismo vidjeli", rekao je, ali blago. Moda je bio malko nesiguran glede svoje
iznenauju!e dobre sre!e, ali bilo je lijepo vidjeti Opal tako razdraganu.
"A ti si htio ostaviti dje$aka ondje", rekla je pomalo lakomisleno. "Ostaviti nau sre!u da sjedi u travi!"
54

"Sre!a je $udna stvar," podsjetio ju je Chert, "i kao to kau, treba mnogo kopati dok se ne otkrije cijela ila." Sjeo je da
ispije svoj $aj.
Kendrick je sazvao vije!e u Erivorovoj kapeli dvorca, posve!enoj bogu mora koji je uvijek bio poseban zatitnik obitelji
Eddon. Glavnom dvoranom dominirao je kip boga od zelene milovke, ukraen sjajnom kovinom, sa zlatnom algom koja
se uvijala u Erivorovoj kosi i bradi te velebnim zlatnim kopljem, dignutim visoko da umiri vode kako bi Anglinovi preci
mogli prije!i more iz Connorda. Narataji i narataji Eddona bijahu krteni i enjeni na nisku kamenom oltaru ispod kipa,
a mnogi su tu leali i na odru. Odjeci koji su dopirali s visokog, crjepovima pokrivenog svoda kapele ponekad su zvu $ali
poput glasova iz drugih vremena.
Barrick je ionako imao dovoljno poteko!a s neeljenim glasovima: nije ba volio kapelu.
Danas je prsten stolica bio postavljen na podu, to$no ispod stuba koje su vodile do niskog kamenog oltara. "To je jedina
dvorana u dvorcu gdje moemo zatvoriti vrata i imati malo privatnosti", objasnio je Kendrick plemi !ima. "Ita vano to
se izre$e u Prijestolnoj ili Hrastovoj dvorani proirit !e se Junom Meom prije nego to govornik zavri."
Barrick se nelagodno promekoljio na tvrdoj stolici visokog naslona. Iako je vakao vrbinu koru od ve $ere, sakata ruka ga
je jo grozno boljela od Shasovih udaraca. Dobacio je kiseo pogled glavnom oruniku. Shasovo lice bilo je maska, o $i
uprte u freske koje su, pokraj toliko mnogo upaljenih svjetiljaka, blistale kao za dana, kao da su Erivorovo roenje i
trijumf bili neto najzanimljivije to je ikad vidio. Barrick nije nazo$io mnogim vije!anjima: on i Brionv bili su na njih
pozivani tek nakon odlaska njihova oca, a ovo mu je bilo prvo bez nje, to je pove!avalo njegovu nelagodu. Nije se
mogao otresti osje!aja da je dio njega nestao, kao da se probudio i otkrio da ima samo jednu nogu.
Gailon od Ljetopolja tiho je govorio u lijevo uho princa regenta. Sisel, hijerarh June Me e, dobio je po$asno mjesto s
Kendrickove druge strane. Hijerarh, vitak, aktivan mukarac od otprilike ezdeset zima, bio je vode !i sve!enik
Pograni$nih zemalja, i premda je u nekim stvarima bio prisiljen djelovati kao ruka Trigonarha u dalekom Syanu, bio je
takoer prvi Sjevernjak na tom poloaju, te tako neobi$no odan Eddonima. Trigonarhija je bila nezadovoljna to je
Barrickov otac Olin odlu$io ustoli$iti jednog od mjesnih sve!enika umjesto njihova kandidata, ali ni Syan ni sam Trigon
nisu uivali toliku mo! na sjeveru kao nekad.
Poredani oko stola, sjedili su mnogi drugi vode!i plemi!i kraljevstva. Tyne od Modre obale, katelan lord Nynor,
medvjedoliki vrhovni zapovjednik, Avin Brone, te Barrickov roak, gizdelin Rorick Longarren, koji je bio markgrof od
Dolin$eve vjere (nimalo u skladu s tim mrkim, istinoljubivim narodom, oduvijek je smatrao Barrick) kao i jo est drugih
plemi!a, od kojih su neki o$ito bili pospani nakon podnevnog obroka, a neki slabo prikrivali svoju razdraenost to su
morali propustiti dan lova ili sokolarenja. Ti plemi!i ne bi ni bili tu da ih nije zanimalo svjedo$iti kakvoj olakici od
kraljeva poreza, Barrick je u to bio siguran. &injenica to je njegova sestra bila eton u pogodbi, nije ih nimalo mu$ila.
Rado bi ih sve vidio nabodene na Erivorovo zlatno riblje koplje.
Samo je Shaso izgledao prikladno ozbiljno. Zauzeo je stolicu na najdaljem kraju stola, sa slobodnim mjestom izme u
sebe i najbliih plemi!a sa svake strane; Barricku se u$ini da pomalo izgleda poput zarobljenika dovedenog pred sud.
"Svi bi trebali $uti tvoje obrazloenje", glasno !e Kendrick Gailonu, koji mu je jo aptao. Na taj znak, ostali plemi!i
svrnue pozornost prema $elu stola.
Vojvoda Gailon zastane. Neto rumenila priulja mu se vratom na nao$ito lice. Osim Barricka i princa regenta, bio je
najmlai $ovjek na okupu. "Jednostavno sam rekao da mislim kako bismo pogrijeili kad bismo tako lako dali princezu
Ludisu Drakavi", po$eo je. "Svi mi jedino elimo da nam se na kralj Olin vrati, ali $ak i kad bi Ludis potovao pogodbu i
predao ga bez varke, to onda? Olin, neka ga bogovi dugo $uvaju, jednog !e dana ostarjeti i umrijeti. Mnogo se toga moe
dogoditi prije tog dana, i samo budne Suenice sve znaju, ali jedno je sigurno - kad naeg gospodara ne bude, Ludis i
njegovi nasljednici imat !e trajno pravo na prijestolje Kraljeva Marke."
55

A njegovo !e pravo biti bolje od tvoga, pomisli Barrick, to je pravi razlog tvojeg prigovora. Ipak, obodrilo ga je to je
otkrio da ima saveznika, $ak i jednog tako mrskog kao to mu je bio Gailon Tolly. Pretpostavljao je da je trebao biti
zahvalan to je Gailon bio najstariji od Tollvjevih sinova. Moda je bio $astohlepni snob, ali je izgledao plemenito poput
Silasa kad bi ga posjeli pokraj njegove bra!e, nesnalaljivog Caradona i mahnitog Hendona.
"Lako je vama govoriti, vojvodo od Ljetopolja," zarei Tyne Aldritch, "kad ste svoj dio otkupnine ve ! prikupili. to je s
nama ostalima? Bili bismo budale da ne prihvatimo Ludisovu ponudu."
"Budale?" Barrick se uspravi. "Budale smo ako ne prodamo moju sestru?"
"Dosta", Kendrick !e tekim glasom. "Vratit !emo se na to kasnije. Najprije !emo se pozabaviti pre$im pitanjima. Moe li
se Ludisu i njegovu poslaniku uop!e vjerovati? O$igledno, ako pristanemo na tu ponudu... a govorim samo o mogu!nosti
Barrick, stoga se molim te smiri... ne moemo dopustiti da moja sestra ostane bez nae zatite sve dok kralj ne bude
slobodan i na sigurnom."
Barrick se promekolji, gotovo bez daha od bijesa - nikad ne bi povjerovao da bi Kendrick mogao tako nehajno govoriti o
predaji vlastite sestre razbojniku - ali princ regent je prozborio s drugom nakanom.
"Zapravo," nastavio je Kendrick, "malo toga znamo o Ludisu, osim po $uvenju, a jo manje o njegovu poslaniku. Shaso,
moda nas moe prosvijetliti u vezi s tim Dawetom dan-Faarom, s obzirom na to da ga, $ini se, poznaje."
Njegovo pitanje palo je na glavnog orunika njeno poput svilene om$e. Shaso se pomakne. "Da", re$e tekim glasom.
"Znam ga. Mi smo... roaci."
Na te se rije$i uskomeao cijeli stol. "Onda ne biste trebali sjediti na ovom vije!u, gospodine", glasno !e markgrof Rorick.
Kraljevski roak bio je odjeven po posljednjoj modi, raspori na njegovu tamno purpurnom prsluku bili su jarko uti.
Okrenuo se prema princu regentu, blistav i samouvjeren poput mujaka kakve ptice prilikom udvaranja. "Ovo je
sramotno. Koliko smo vije!a odrali, govore!i, premda nesvjesno, u korist ne samo Pograni$nih zemalja nego i
Hierosola?"
Napokon, $inilo se da je Shaso obratio pozornost. Poput starog lava probuenog iz sna, trepnuo je i nagnuo se naprijed.
Jedna mu je ruka pala na bok, blizu drka njegova bodea. "&ekajte. Nazivate me izdajnikom, gospodaru?"
Pogled koji je Rorick uzvratio bio je bahat, ali obrazi su mu problijedjeli. "Nikad nam niste rekli da ste roak tog
$ovjeka."
"Zato bih?" Shaso je zurio u nj na trenutak, a onda se zavalio natrag, potroene snage. "Nikome od vas nije bio vaan
prije nego to je ovamo stigao. Osobno nisam ni znao daje uao u slubu kod Ludisa do dana kad je stigao. Zadnje to
sam o njemu $uo bilo je da je vodio svoju slobodnu $etu, plja$kaju!i i pale!i po Kraceu i jugu."
"to jo zna o njemu?" upita Kendrick, ne posebno ljubazno. "Nazvao te jednim imenom - 'Mordiva'?"
"To zna$i stric, ili ponekad svekar. Rugao mi se." Shaso na trenutak sklopi o$i. "Dawet je $etvrti sin starog kralja Tuana.
Kad je bio mlad, podu$avao sam njega i njegovu bra!u, upravo kao to sam podu$avao djecu ove obitelji. Bio je na
mnogo na$ina najbolji od njih, ali na mnogo na$ina i najgori - brz, snaan i pametan, ali sa srcem pustinjskog akala, koji
samo trai ono to !e mu donijeti korist. Kad me va otac zarobio u bitki za Hierosol, mislio sam da vie nikad ne!u
vidjeti ni njega ni ostatak svoje obitelji."
"Kako je onda taj Dawet zavrio u slubi Ludisa Drakave?" "Ne znam, kao to rekoh, Ke... Visosti. &uo sam da su
Daweta prognali iz Tuana zbog... zbog zlo$ina koji je po$inio." Shasovo lice postade tvrdo i bezizraajno. "Njegove loe
navike nastavile su se i pogorale, te je napokon oskvrnuo mladu enu iz dobre obitelji, pa ga $ak ni otac vie nije htio
tititi. Prognan, preao je ocean od Xanda do Eiona, a onda se pridruio pla!eni$koj bandi i uzdigao do njihova voe. Nije
se tukao ni za svojeg oca, ni za Tuan kad je nae zemlje pokorio autarh. Nisam ni ja, to se toga ti $e, budu!i da su me tada
ve! doveli amo."
56

"Sloena pri$a", re$e hijerarh Sisel. "Oprostite, ali traite da vam mnogo toga vjerujemo na rije$, lorde Shaso. Kako ste
doznali za njegove postupke nakon svojeg izgona?" Shaso ga pogleda, ali ne re$e nita. "Vidite", izjavi Rorick. "Krije
neto."
"Opaka su ovo vremena," re$e Kendrick, "kad smo toliko nepovjerljivi jedni prema drugima. Ali hijerarhovo pitanje stoji.
Kako si doznao to mu se dogodilo nakon to si otiao iz Tuana?"
Shasov izraz lica postade jo beivotniji. "Prije deset godina, primio sam pismo od svoje ene, bogovi joj dali pokoj. Bilo
je posljednje koje mi je poslala prije smrti."
"A to je pismo iskoristila kako bi vam pripovijedala o samo jednom od vaih nepobitno brojnih u$enika?"
Glavni orunik poloi svoje tamne ruke plotimice na koljena, a onda se paljivo zagleda u njih, kao da nikad prije nije
vidio neto tako neobi$no. "Djevojka koju je upropastio bila je moja najmlaa k!i. Poslije, u svojoj tuzi, otila je u hram i
postala sve!enica Velike Majke. Kad je oboljela i umrla nakon dvije godine, ena mi je pisala da me obavijesti. Smatrala
je da je slomljeno srce uzelo nau Hanede - da nam je k!i umrla od srama, ne samo od groznice. Takoer mi je rekla i
neto o Dawetu, puna o$aja to takav $ovjek ivi i uspijeva dok je naa k!i mrtva." Tiina je vladala dugo vremena u
maloj kapeli. "Ja... ao mije to to $ujem, Shaso", napokon !e Kendrick. "A dvostruko mi je ao to sam te prisilio da se
svega ponovno prisjeti."
"Nisam mislio ni na to drugo otkad sam prvi put $uo ime hierosol-skog poslanika", re$e starac. Barrick je ve! vidio
Shasa kako se povla$i negdje duboko u sebe, poput gospodara opkoljenog dvorca. "Da Dawet dan-Faar nije pod pe$atom
Kralja Marke, jedan od nas dvojice ve! bi bio mrtav."
Kendrick je bio vidljivo iznenaen, i u tome jednako tako nije uivao. "To... to ne ide poslaniku u prilog, naravno. Zna$i
li takoer da se njegovoj ponudi ne smije vjerovati?"
Hijerarh Sisel pro$isti grlo. "to se mene ti$e, mislim da je ponuda $asna, iako glasnik moda nije. Poput mnogih
razbojni$kih voa, Ludis Drakava o$ajni$ki eli sebe u$initi pravim monarhom - ve! je poslao peticiju Trigonu da ga
priznaju za hierosolskog kralja. Ilo bi u njegovu korist kad bi se povezao i s jednom od postoje!ih plemenitih ku!a. Syan
i Jellon to ne!e u$initi - iako ih dijele planine, Hierosol im je preblizu, a Ludisa smatraju preambicioznim. Stoga se,
pretpostavljam, usredoto$io na Junu Meu." Namrtio se, razmiljaju!i. "Mogu!e je da je sve to cijelo vrijeme planirao, i
da je to razlog zato je oteo kralja Olina."
"elio je da skupljanje otkupnine zapne prije nego to nam da tu drugu ponudu?" upita barun iz Marrinswalka, tresu !i
glavom. "Vrlo lukavo."
"Sav taj razgovor o tome to se i zato dogodilo ne mijenja $injenice", odbrusi markgrof Tyne. "On ima kralja. Mi
nemamo. eli kraljevu k!er. Ho!emo li mu je dati?"
"Slae li se s hijerarhom, Shaso?" Kendrick prodorno pogleda glavnog orunika. Nikad nije osje !ao odanost prema
starom Tuancu ravnu Brionvjinoj, ali nije se slagao ni s Barrickovim zamjerkama. "Moe li se vjerovati ponudi?"
"Mislim da je iskrena, da", napokon !e Shaso. "Ali markgrof od Modre obale podsjetio nas je na pravo pitanje koje tu
lei." "I to misli?" ponuka ga Kendrick.
"Nije na meni da kaem." Star$eve o$i bijahu zastrte. "Ona nije moja sestra. Kralj nije moj otac."
"Kona$na !e odluka biti moja, dakako. Ali elim najprije $uti preporuke, a ti si uvijek bio jedan od o$evih najpouzdanijih
savjetnika."
Barrick nije mogao ne primijetiti kako je Kendrick nazvao Shasa o$evim pouzdanim savjetnikom a ne svojim. Glavni se
orunik jo vie skamenio na tu uvredu, ali je oprezno rekao: "Mislim da je to loa ideja."
57

"Jo jednom, onom tko ne trpi, izbor je jednostavan", re$e Tyne Aldritch. "Vi ne morate skupljati otkupninu, niti predati
desetinu usjeva. Zar je vas briga to to ozbiljno pogaa nas ostale?"
Shaso nije htio odgovoriti markgrofu od Modre obale, ali Gailon Tolly jest. "Zar nitko od vas ne vidi dalje od granica
svojih malih imanja?" upitao je. "Zar mislite da jedino vi trpite neda!e? Ako ne damo princezu Ludisu, a mislim da ne
smijemo, svi !emo zajedno morati podijeliti teret najve!e neda!e - kraljeve odsutnosti!"
"to je na otac rekao?" iznenada upita Barrick. Cijeli skup bio je poput runa sna, zbrka glasova i lica. Jo nije mogao
vjerovati da je njegov brat uop!e razmatrao molbu lorda Protektora. "Pro$itao si njegovo pismo, Kendrick - sigurno je
napisao neto u vezi s tim."
Njegov brat kimne, ali ne susretne pogled svojeg mlaeg brata. "Da, ali u nekoliko rije$i, kao da to nije uzimao za
ozbiljno. Nazvao je ponudu budalastom." Kendrick trepne, odjednom umoran. "Pomae li nam to u odluci, Barrick? Zna
da otac nikad ne bi dopustio da ga trampe za bilo koga, $ak i za najbjednijeg svinjara. Uvijek je stavljao svoje ideale iznad
svega ostalog." U glasu mu se sada $uo prizvuk gor$ine. "A zna da oboava Briony, oboavao ju je jo dok je bila u
pelenama. &esto si se tuio na to, Barrick."
"Ali on ima pravo! Ona je naa sestra!"
"A mi Eddoni vladari smo June Mee. &ak je i otac uvijek stavljao te odgovornosti iznad osobnih elja. to misli daje
naem narodu vanije: na otac ili sestra?"
"Narod voli Briony!"
"Da, voli ju. Njezina odsutnost raalostila bi ih, ali ne i prepala, kao to se dogodilo otkad je kralj otiao. Kraljevstvo bez
svog monarha je poput $ovjeka bez srca. Bolje bi bilo da je otac mrtav, bogovi $uvali i njega i nas, nego da je jednostavno
otiao!"
Muk zaprepatenja polegne nad stol na tu gotovo pa izdaju, ali Barrick je znao da mu brat ima pravo. Premda su se svi
pokuavali pretvarati da nije tako, kraljeva odsutnost bila je neka vrsta ive smrti za Pograni $ne kraljevine, neprirodna
poput godine bez sunca. A sad, prvi put, Barrick je mogao vidjeti napetost pod bratovim, kako ga je $esto smatrao,
bezazlenim izrazom lica, neizmjernu brigu i smodenost. Barrick se mogao samo upitati to je jo Kendrick skrivao od
njega.
Ostali se plemi!i latie rasprave. Ubrzo je postalo o$ito da su Shaso i Gailon bili u manjini, da su Tyne, Rorick, $ak i
vrhovni zapovjednik Avin Brone smatrali da se Brionvjino djevi $anstvo, budu!i !e se ona ionako jednom udati radi
politi$ke dobiti, moglo prodati i za neto tako vrijedno kao to je povratak kralja Olina. Meutim, malo ih je osim Tynea
bilo dovoljno poteno da prizna kako je dio privla$nosti tog plana leao u tome to bi im utedio i mnogo zlatnih dupina.
ivci su se gubili, a rasprava postala bu$na. U jednom trenu, Avin Brone je zaprijetio da !e razbiti glavu Ivaru od
Srebrnstrane, iako su obojica zagovarala isto stajalite. Napokon Kendrick zatrai tiinu.
"Kasno je i jo nisam odlu$io", re$e princ regent. "Moram razmisliti, a onda no!as prespavati odluku. Moj brat Barrick u
jednom ima pravo - u pitanju je moja sestra, i ne!u olako u$initi neto to bi toliko utjecalo na nju. Sutra !u objaviti svoju
odluku."
Ustao je, a za njim i svi ostali te mu zaeljeli laku no!, iako je zlovolja jo visjela u zraku. Barrick je bio nezadovoljan
mnogo$im, ali nije ni na trenutak zavidio starijem bratu, koji je poput psa goni$a stoke zubima morao kljocati za petama
tih neugodnih bikova kako bi se kretali zajedno.
"elim razgovarati s tobom", rekao je Kendricku dok mu je brat ostavljao kapelu. Straari princa regenta ve ! su napravili
nijemi zid iza njega.
"Ne ve$eras, Barrick. Znam to misli. Jo imam mnogo posla prije spavanja."
58

"Ali... ali, Kendrick, ona je naa sestra! Prestravljena je - otiao sam do njezinih odaja i $uo je kako jeca...!"
"Dosta!" princ regent umalo vikne. "Tako ti Perinova $eki!a, zar me ne moe pustiti na miru? Ako nema neko $arobno
rjeenje ovog problema, sve to od tebe ve$eras elim je tiina." Unato$ svojem bijesu, Kendrick je i sam izgledao na
rubu pla$a. Odmahnuo je rukom. "Ni jednu rije$."
Osupnut, Barrick je mogao samo stajati i gledati kako mu stariji brat hoda prema svojim odajama. Kad je Kendrick
posrnuo, jedan od straara ljubazno isprui ruku da ga pridri.
Dosta je, Briony. Ne mogu ti re!i vie - jo ne. Jo moram razmisliti i razgovarati o cijelom ovom pitanju. Moja si sestra i
volim te, ali moram ovdje biti vladar dok nam otac izbiva. Idi spavati."
Sjetivi se Kendrickovih rije$i od prije samo nekoliko sati, razmiljaju!i o cijelom groznom danu, leala je besana u
mraku - iako, sude!i po zvucima, njezine gospe nisu imale isti problem: kao uvijek, ljupka mala Rose hrkala je poput
starog psa. Brionv je uspjela nakratko odrijemati, ali probudio ju je straan san, u kojem je Ludis Drakava - kojeg zapravo
nikad nije vidjela; sve to je o njemu znala bilo je to da je otprilike o$evih godina - bio prastari stvor od pau$ine, praine i
kostiju koji ju je progonio kroz neutabanu sivu umu. Otad nije mogla usnuti. Pitala se jesu li takvi snovi liavali Barricka
sna i zdravlja.
Koliko je sati? Upitala se. Nije jo $ula pono!no zvono hrama, ali sigurno nije moglo biti daleko. Vjerojatno sam jedina u
dvorcu koja je jo budna.
Ina$e bi takva misao bila vie uzbuuju!a nego uznemiruju!a, ali sad je bila samo potvrda jeziva usuda koji je visio nad
njom poput krvnikove sjekire.
Je li Kendrick odlu$io?
Nije odao nita od svojih misli kad ga je posjetila u njegovim odajama tijekom ve$eri. Plakala je, zbog $ega se sad ljutila
na sebe. Takoer ga je preklinjala da ju ne uda za Ludisa, a onda se ispri$ala zbog svoje sebi$nosti. Ali sigurno zna da
elim da se otac vrati kao i svi drugi!
Kendrick je bio rezerviran cijelo vrijeme dok je boravila u njegovoj odaji, ali uzeo ju je za ruku kad su se rastali i poljubio
u obraz, neto to je rijetko $inio. Zapravo, uspomena na taj poljubac sad ju je titila vie od njegove rastresenosti. Bila je
uvjerena da ju je poljubio za oprotaj. Bol ju je umarala. Stalan strah pretvorio se u mrtvilo. Neko su vrijeme Brionvjine
misli lutale te je zamiljala svakakve stvari, dobre i loe, koje bi se mogle dogoditi. Otac joj je nekako pobjegao, a Ludis
vie nije imao pravo ita traiti od Eddona. Ilije otkrila daje lord Protektor oklevetan $ovjek, da je zapravo nao$it i
ljubazan. Ili da je gori nego to je bio u pri$ama, u kojem slu$aju nije imala drugog izbora nego da ga umori u snu, a onda
ubije sebe. Proivjela je toliko ivota u tom satu, i surovih i bajkovitih, da je napokon, i ne znaju!i, utonula u pravi san -
ovaj put blai, u kojem su se blizanci igrali skriva$a s Kendrickom, opet kao djeca - te prespavala pono!no zvono. Ali nije
prespavala krik koji se za$uo uskoro nakon toga.
Brionv se uspravi na krevetu, napola sigurna da gaje umislila. U blizini se mlada Rose promekoljila u snu, izgubljena u
nekoj osobnoj mori. "Crni $ovjek...!" stenjala je djevojka.
Brionv je dobro $ula - prestravljeni jauk koji je bivao sve ja$i. I Moina je sad bila budna. Neto snano lupne o vrata
odaje, a Brionv umalo ispadne iz kreveta od straha.
"Autarh!" zacvili Moina, $epavi talisman koji je nosila oko vrata. "Doao nas je sve ubiti u krevetima...!"
"To je samo jedan od straara", grubo !e Brionv rudomorskoj djevojci, pokuavaju!i uvjeriti i samu sebe. "Idi i skini
zasun."
"Ne, princezo! Silovat !e nas!"
59

Brionv izvu$e svoj bode ispod madraca, a onda omota prekriva$ oko sebe i otetura prema vratima, usplahirena srca dok
je pitala tko je s druge strane. Glas nije pripadao nekome od straara - bio je poznatiji. Kad su se vrata otvorila, Brionvjina
pratetka Merolanna uleti u sobu, spava!ice obu$ene naopako, duge sive kose sputene do ramena, pla$u!i: "Sa$uvajte nas
bogovi! Sa$uvajte nas bogovi!"
"Zato svi vi$u?" upita Brionv, bore!i se protiv rastu!eg uasa. "Je li poar?"
Merolanna zatetura i zaustavi se, da!u!i i kratkovidno kilje!i. Obrazi joj bijahu vlani od suza. "Brionv, jesi li to ti?
Jesi? Oh, bogovima hvala, mislila sam da su vas sve dohvatili."
Stari$ine rije$i prostrujae kroz nju poput ledene vode. "Sve...? O $emu to govori?"
"Tvoj brat - tvoj siroti brat..."
Studen je zaprijetila da joj zaustavi srce. Kriknula je: "Barrick!" - i progurala se pokraj Merolanne.
Vani nije bilo straara, ali hodnik bijae pun netjelesnih zvukova, jauka i udaljenih povika, a kad je uletjela u visoko
zasvodenu Dvoranu danaka, bila je dupkom puna ljudi koji su zbunjeno lutali u polutami, postavljaju!i pitanja ili
mrmljaju!i vjerske prisege, nekolicina nose!i votanice ili svjetiljke, svi u no!noj odje!i. Golema dvorana, neobi$na $ak i
za danjeg svjetla sa svojim $udnim kipovima i drugim predmetima donesenima iz stranih zemalja, poput preparirane
glave kljovastog olifanta koja je visjela iznad kamina i bila runa poput kakva zloduha iz Knjige Trigona, sad se takoer
$inila punom blijedih duhova. Steffans Nynor, nose!i smijenu spava!u kapu i brade svezane u $udnu vre!icu, stajao je u
sreditu prostorije izvikuju!i zapovijedi, ali nitko ga nije sluao. Prizor je bio to vie poput privienja jer nitko nije
zaustavio Brionv niti joj se $ak obratio dok je tr$ala pokraj njih. Svi su naizgled ili u pogrenom smjeru.
Stigla je do hodnika pred Barrickovom odajom, ali gaje zatekla pusta, a bratova vrata zatvorena. Imala je samo trenutak
da se za$udi tome prije nego to ju je neto zgrabilo za ruku. Ispustila je mali, prigueni krik, ali kad je ugledala $ije se
za$ueno lice nalo pokraj nje, zgrabila gaje i privukla uza se. "Oh, oh, mislila sam da si... Merolanna je rekla..."
Barrickova crvena kosa bila je raskutrana od spavanja, divlja poput stoga sijena na olujnom vjetru. "Vidio sam te kad si
prola." Izgledao je poput nekog koga su izvukli iz sna, ali tko jo sanja o$iju rairenih, ali neobi$no praznih. "Doi. Ne,
moda je bolje da ne doe..."
"to?" Njezino je olakanje nestalo jednako brzo kao to je dolo. "Barrick, to se u ime bogova doga a?"
Poveo ju je iza ugla u glavnu dvoranu rezidencije. Hodnik bijae pun, a straari naoruani helebardama odguravali su
sluge i ostale s vrata Kendrickovih odaja. Odjednom je shvatila svoju pogreku.
"Milosrdna Zorijo", apnula je.
Sad je mogla vidjeti na svjetlu baklji da Barrickovo lice nije bilo prazno, nego umrtvljeno od uasa, drhtavih usnica. Uzeo
ju je za ruku i povukao kroz gomilu, koja je uzmicala pred njima kao da blizanci imaju kugu. Nekoliko ena je plakalo,
lica grotesknih poput sve$anih maski.
Straari koji klecahu oko tijela podigoe poglede na dolazak blizanaca, ali $inilo se da ih na trenutak ne prepoznaju. Tada
Ferras Vansen, kapetan kraljevske strae, ustane, lica puna strahotne samilosti, i povu$e jednog od vojnika koji su $u$ali s
puta. Soba princa regenta bila je puna groznih mirisa, mirisa klaonice. Okrenuli su Kendricka na le a. Njegovo lice
blistalo je crveno na svjetlu baklji.
Bilo je toliko krvi da je na $as mogla sebe uvjeriti kako se radilo o nekom drugom, kako je taj uas zadesio nekog stranca,
ali Barrickov jauk unitio je jalovu nadu.
60

Bode joj ispadne iz ruke i zvekne po plo$icama. Koljena joj popuste i ona napola padne, a onda otpue prema starijem
bratu poput slijepe ivotinje, zapetljavi se na trenutak s jednim od straara dok je ovaj mrmljao molitvu. Kendrickovo se
lice trne. Jedna krvava ruka otvori se i zatvori.
"iv je!" vrisne Brionv. "Gdje je Chaven? Je li netko poslao po njega?" Pokuala je podi !i Kendricka, ali bio je previe
vlaan i teak. Barrick ju povu$e natrag, a ona zamahne rukom na svojeg blizanca. "Pusti me! iv je!"
"Nije mogu!e." I Barrick bijae u nekom drugom svijetu, glasa zbunjena i daleka. "Samo ga pogledaj..."
Kendrickova se usta opet pomaknu, a Brionv se gotovo popne na njega, tako o$ajna da mu $uje glas, da zna kako je jo
bio njezin brat, kako je jo bilo ivota u njemu. Traila mu je rane kako bi ih mogla za$epiti, ali cijela njegova prednja
strana bila je potpuno mokra, koulja u dronjcima, a koa ispod nje podjednako rasparana.
"Nemoj", rekla mu je na uho. "Dri se mene!" O$i njezina brata se zakolutaju; pokuavao ju je prona!i. Usta mu se
otvore.
"... Isss..." Sapnut suglasnik koji je samo Brionv mogla $uti.
"Ne ostavljaj nas, oh, dragi dragi Kendrick, nemoj." Poljubila je njegov krvavi obraz. Ispustio je cvile boli, a onda se
sklup$ao polako, poput lista na vru!oj eravici sve dok nije sklup$an leao na boku. Trznuo se, opet zacvilio, a onda ga je
ivot napustio.
Barrick ju je jo povla$io, ali i on je plakao - Svi pla$u, pomisli Brionv, cijeli svijet pla$e. Nejasno, kao da se dogaa u
drugoj zemlji, mogla je $uti ljude kako vi$u niz hodnik.
"Princ je mrtav! Princ je ubijen!"
Kapetan strae Vansen pokuavao ju je podi!i od Kendricka. Okrenula se i zamahnula rukom prema njemu, a onda
zgrabila mukar$evu teku tuniku i pokuala ga gurnuti na pod, toliko puna bijesa da je jedva mogla razmiljati.
"Kako se ovo dogodilo?" vrisnula je dok su joj u glavi kolale misli, krvave i skliske poput njezinih ruku. "Gdje ste bili?
Gdje su bili njegovi straari? Svi ste izdajnici, ubojice!"
Na trenutak Vansen ju je drao na duljini ruke, a onda mu se lice zgr $i od boli i on opusti svoj stisak. Brionv se osovi na
noge i udari ga snano po ramenima i licu. Ferras Vansen nije se branio, nego pognuo glavu, sve dok ju Barrick nije
odvukao s njega.
"Pogledaj!" re$e njezin brat, pokazuju!i. "Pogledaj tamo, Brionv!" Njezine se o$i zamute suzama. Isprva nije shva!ala to
vidi - dvije umrljane kvrgave sjene na podu pokraj kreveta princa regenta. Tad je spazila grb s Eddonskim vukom na
rasparanoj tunici jedne prilike i lokvu sjajne tamne krvi izmeu obojice, te shvatila da su i Kendrickovi straari bili mrtvi.

7.

Sestre Roja

DANI

61

Za svako svjetlo izmeu zore
I sumraka Vrijedi umrijeti barem jedanput
(iz Kostopadnih proro$anstava)

Zadimljen miloduh votanica od jasmina i stalno pospano zujanje Hrama Roja, polupreplaeno, poluushi !eno disanje
ostalih djevojaka, svi zvu$i i mirisi koji su je okruili u trenutku kad se svijet promijenio do neprepoznatljivosti vie nikad
nisu potpuno napustili njezin um. Ali kako je moglo biti druk$ije? Bilo bi dovoljno o$aravaju!e samo susresti ivoga
boga na zemlji, autarha Sulepisa Bishakha am-Xis III, Izabranika Nushasheva, Zlatnog vladara Velikog atora i Sokolova
prijestolja, gospodara svih mjesta i zbivanja - tisu!u, tisu!u puta slavljeno Mu bilo ime - ali ono to se dogodilo Oinnitan
u ovom trenutku bilo je potpuno nevjerojatno - i uvijek !e biti.
&ak i godinu poslije, kad bude morala napustiti ivot veli$anstvene dokolice u Pala$i osame te pobje!i u strahu od smrti
kroz mra$ne ulice Velikog Xisa, svaki trenutak ovog dana jo !e ivjeti u njezinu sje!anju... dana koji je zapo$eo poput
mnogih drugih, s njezinom prijateljicom Duny koja ju je bockala da ustane iz kreveta u tami prije zore.
Duny je bila toliko usplahirena od uzbuenja tog jutra da je jedva mogla zadrati glas u doli$nom aptu. "Oh, ustani, Qin-
ya, ustani! Svanuo je dan! On dolazi! U Roj!"
Dogaaji tog dana uzdi!i !e Qinnitan do nebeskih visina, do $asti ne samo nesanjanih, nego tako nevjerojatnih da bi ih
bilo smijeno $ak i zamisliti. Ipak, daje znala to ju sve $eka, u$inila bi sve da pobjegne, kao to !e akal u zamci oglodati
vlastitu nogu u o$aju za slobodom.
Hitale su niz hodnik, dva reda djevojaka kose jo vlane od vode kojom su zapljusnule lica i glave u obrednom $i!enju,
halja priljubljenih uz tijela, stvaraju!i ivahnu studen koja ne!e dugo potrajati na rastu!oj danjoj vru!ini. Qinnitanina crna
kosa visjela je u mlohavim, rasputenim kovr$ama, a neobi$ni joj je crvenkasti pramen bio jedva vidljivo mokar. Kad je
bila dijete, starije ene u Ulici Ma$jeg oka zvale su ga vjeti$jim pramenom i pravile znakove protiv uroka, ali nikakav
trag vjeti$arenja ili i$eg neobi$nog nije uslijedio za tim. Neka druga djeca zvala su je Prugasta Ma$ka, ali izuzev toga, do
trenutka kad je bila dovoljno odrasla da vrluda ulicama i prolazima u susjedstvu ku!e svojih roditelja, nitko nije obra!ao
vie pozornosti na nju nego na nekog tko je razrok ili ima made na nosu.
"Ali zato On dolazi ovamo?" upitala je Qinnitan, jo ne posve budna.
"Da dozna to p$ele misle", re$e Duny. "Naravno."
"Misle o $emu?" Sve!enice i predstojnica Roja $esto su govorile o autarsima koji su dolazili iskati mudrost od svetih
p$ela, si!unih proro$ica svemogu!ega boga vatre Nushasha, ali imena koja su spominjale potjecala su iz nemogu!e
davne prolosti - Xarpedon, Lepthis, vladari za koje je Oinnitan $ula samo prilikom hvalisanja skrbnika Velikog Roja. Ali
sad se stvarni, ivi autarh, sam bog-na-zemlji, dolazio posavjetovati s p$elama boga vatre. Bilo je teko u to povjerovati.
Njezin je otac bio sve!enik u Nushashevu hramu cijelog ivota, ali nikad nije bio po$a!en posjetom pravog autarha.
Qinnitan je bila prisegnuta novakinja tek malo vie od godinu dana. Gotovo se nije $inilo potenim.
Ovaj autarh, Sulepis, bio je jo prili$no mlad bog-na-zemlji. Vladao je na Sokolovu prijestolju tek kratko - Oinnitan se
sje!ala smrti njegova oca, starog autarha Parnada, pra!ene jo nasilnijim smrtima nekolicine njegovih sinova, takmaca
sadanjeg autarha, kad je prvi put otila sluiti p$elama, pogrebnog muka koji je tako duboko polegao na Hram Roja da se
kasnije iznenadila kad je otkrila da nije uvijek bilo tako. Moda je autarhova mladost objanjavala zato je radio
zapanjuju!e stvari poput posjeta zadimljenom p$elinjaku u jednom od opskurnijih kutova Nushasheva golema prastarog
vatrenog hrama.
"Misli da !e biti lijep?" upita Duny priguenim aptom, o$igledno okirana i oduevljena vlastitom smjelo!u. Sulepis je
proveo ve!i dio prvih mjeseci na prijestolju kanjavaju!i neke vanjske provincije koje su smatrale, pogreno i na svoje
62

kasnije aljenje, da bi se novi, mladi autarh mogao pokazati bojaljivim. Tako nije naao vremena za onu vrstu povoraka
ili javnih dogaaja zbog kojih se obi$an puk osje!a kao da poznaje svojeg vladara. Oinnitan je mogla samo slegnuti
ramenima i odmahnuti glavom. Nije mogla na taj na$in razmiljati o autarhu i glava bi je zaboljela $ak i kad bi pokuala.
Bilo je to kao da crv pokuava odlu$iti je li planina prave boje. Nije se razgnjevila, ali je znala da se njezina prijateljica
bojala - a tko ne bi? Trebale su se susresti sa ivu!im bogom, bi!em toliko iznad njih, poput zvijezda, nekim tko je mogao
uguiti ivote svih njih lake nego to bi Oinnitan mogla ubiti muhu.
Nakratko - uvijek je trenutak bio prekratak - novakinje su prole iz uskog hodnika u galeriju s visokim prozorima koja je
vodila iz stambenih prostorija u kompleks hrama. Najvie dvanaest do petnaest koraka, ovisno o tome koliko je brzo
djevojka na $elu hodala, ali bila je to jedina prilika koju je Oinnitan imala da vidi pod sobom $udesni grad Velikog Xisa,
grad u kojem je neko!, ako ne ba slobodno tr$ala, onda barem ivjela na razini ulica, meu ljudima koji su govorili
normalnim glasom. U Roju gotovo nitko nikad nije govorio glasnije od apta - iako su katkada apti mogli biti jednako
nametljivi poput povika.
"Misli da !e govoriti? to misli, kako !e zvu$ati?" "Tiho, Duny!"
Oinnitan je imala tek nekoliko trenutaka svakog dana da okusi svijet izvan hrama, premda ga je gledala iz daljine, a on joj
je vrlo nedostajao. Kao uvijek, iroko je otvorila o$i dok su prelazili galeriju s prozorima, nastoje!i upiti svaki djeli! koji
je mogla zapaziti, modro nebo izbijeljeno do sivila dimom milijuna vatri, biserno bijeli krovovi koji su se pruali dokle je
pogled dopirao, poput beskrajne plae prekrivene $etvrtastim kamenjem, prekinuti tu i tamo kulama vanijih obitelji koje
strahu u zrak. Sa arenim prugama i zlatnim ukrasima, kule su nalikovale na rukave prekrasnih halja, kao daje svaka kula
bila $ovje$ja aka uzdignuta prema nebesima. Ali naravno, bogatai iz obitelji u kulama nisu imali pritubi protiv neba:
umjesto stisnute u aku, njihove kule-ruke trebale su biti rairene, u slu$aju da bogovi odlu$e zasuti jo ve!im bogatstvom
one koji su se ve! guili u njemu.
Qinnitan se $esto pitala to bi se dogodilo da su i njezini bili pripadnici vladaju!e elite, a ne samo osrednja trgova$ka
obitelj, njezin otac zemljoposjednik, a ne obi$an $inovnik u administraciji jednog od Nushashevih ve!ih hramova.
Pretpostavljala je da je moglo biti gore
- mogao je biti lakaj kojeg drugog boga, brzo gube!i mo! pred ve!im boanstvom vatre. "Toliko smo sretni to smo dobili
ovo za tebe", rekli su joj roditelji kad su je primili kao novakinju Sestara Roja, iako se ona sama molila - svetogr e, ali to
je tu je - da se to ne dogodi. "Kudikamo bogatije obitelji od nae prolile bi krv za takvu $ast. Sluit !e u autarhovu
osobnom hramu!"
Hram se, naravno, pokazao ratrkanom hrpom povezanih zgrada koja se $inila tek neto manjom od samog Velikog Xisa,
a Qinnitan jednom od mnogih stotina novakinja Sestara Roja, pa se sumnjalo da $ak i sve!enica koja je nadzirala njezine
stambene prostorije zna ita vie od nekoliko njihovih imena.
"Ne znam to !u u$initi ako me On pogleda. Ako se onesvijestim, ho!e li me osuditi na smrt?"
"Molim te, Duny. Ne!e, sigurna sam da ljudi u njegovoj prisutnosti stalno padaju u nesvijest. On je ipak bog,
naposljetku."
"Rekla si to tako $udno, Qin. Je li ti loe?"
Njezin kratkotrajni pogled na slobodu doe kraju: golemi je grad nestao kad su sile s galerije u sljede!i hodnik. Jedna
Oinnitanina tetka pri$ala je da je Xis toliko velik da bi ptica mogla proivjeti cijeli ivot lete!i s jedne strane grada na
drugi, gnijezde!i se putem kako bi spavala, jela i moda $ak za$ela obitelj. Qinnitan nije bila sigurna u istinitost toga
- njezin je otac ismijao tu pri$u - ali je svakako bilo to$no da je vanjski svijet toliko ve!i od njezinih sku$enih okolnosti,
toliko prostraniji od njezina svakodnevna jutarnjeg mara iz stambenih prostorija do hrama te ve $ernjeg povratka, daje
$eznula da bude ptica, lepraju!i nad gradom koji nikad ne zavrava.
63

&ak je i uzrujana, brbljava Duny napokon utihnula kad su ule u golemu dvoranu na stupovima, iznova, kao i svakog
dana, dojmijena veli$inom kamenih stupova koji su se poput cedrova protezali u visinu desetak puta viu od djevojaka,
prije nego to bi nestali u crnim sjenama pod svodom. Kad je prvi put ula u hram, Qinnitan je smatrala $udnim to
Nushash ivi na tako mra$nu mjestu, ali je nedugo zatim uvidjela koliko je ono bilo ispravno. Vatra nikad nije bila arkija
nego kad je cvjetala iz tame, nikad vanija nego kad je bila jedini izvor svjetla na mjestu bez sunca.
Na kraju velike dvorane Nushasheve o$i otvarale su se kako je najstariji sve!enik hrama palio goleme fenjere, pomi $u!i
se sporije nego to se $inilo da bi ijedno ljudsko bi!e moglo, a pritom jo bilo ivo, pruaju!i svoj duga$ki tap za paljenje
puu!om brzinom kukca koji misli da ga je primijetila gladna ptica. Taj sve!enik bio je jedini mukarac kojeg su Ojnnitan
i njezine kolegice novakinje vidjele tijekom obavljanja svojih dnevnih dunosti. Unato $ $injenici da je bio Miljenik, te je
stoga razlog kudikamo vaniji od obi$ne starosti osiguravao da nije predstavljao prijetnju velikoj kongregaciji djevica,
Qinnitan je smatrala da su ga Sestre Roja sigurno izabrale jer je bio dovoljno star da bude dvostruko bezazlen. Sigurno ga
nisu izabrale zbog njegove vjetine i aurnosti. Sigurno je jutros ve! satima bio na svojem izluuju!e sporom poslu,
zaklju$ila je: vie od polovine fenjera bilo je upaljeno. Njihovo treperenje osvjetljavalo je zavojite crte svetog pisma na
zidu iza njih, zlatna slova Himne bogu vatre to svjetlucahu crveno na odrazu plamena:
Od Tebe, O Veliki, sve dobro ni$e,
Silni Nushashu,
O svjetlooki, temelju nebeskog ognjita.
Mi sami iznikosmo iz Tebe i, poput dima, ivimo u zraku
tek kratko doba, proistje$u!i iz Tvoje topline, Ali ivimo zauvijek u dubini plamena Tvog besmrtnog srca...
Iza masivnog i ki!eno ureenog luka leao je labirint i unutarnje svetite samog Nushasha, glavnog boanstva svijeta,
gospodara vatre $ija je ko$ija bila Sunce - ko$ija ve!a $ak i od autarhove zemaljske pala$e, hvalio se Qinnitanin otac, $iji
su kota$i vii od najvie kule. (Njezin otac Cheshret ni$im se nije toliko ponosio kao svojim poslodavcem.) Mo!ni
Nushash prelazio je nebo svakog dana u svojoj velebnoj ko$iji a onda, unato$ svim zamkama koje mu je Argal Mra$ni
postavljao, unato$ $udovitima koja su mu se gomilala na putu, nastavljao kroz no! iza tamnih planina, kako bi mogao
vratiti svjetlo vatre na nebo svakog jutra, omogu!avaju!i tako Zemlji i svima koji borave na njoj da ive.
Negdje iza tog luka mrko je zurio velebni zlatni kip samog Nushasha, kao i svi beskrajni hodnici i odaje njegova velikog
hrama, kapele i stambene prostorije sve!enica te ostava toliko punih milodara da golem dio te vojske sve!enstva nije imao
drugog zadatka nego da ih prima i popisuje. Iza tog luka lealo je sjedite mo!i boga vatre na Zemlji, i $inilo - s
autarhovom pala$om - osovinu cijele zemaljske kugle. Ali naravno, djevojkama poput Qinnitan nije bilo doputeno stupiti
u taj dio hrama, kao nijednoj drugoj eni, $ak ni autarhovoj vrhovnoj supruzi ili njegovoj $asnoj majci.
Povorka sve!enica novakinja skrenula je lijevo niz manji hodnik, hitaju!i na lakim noicama prema - punim imenom -
Hramu Roja svetih p$ela boga vatre. Da najmlae Sestre Roja nisu tjednima $ekale na ovaj dan, u ovom bi $asu prvi put
shvatile da dananji dan ne!e biti nalik nijednom drugom: $ekala ih je vrhovna sve!enica glavom, sa svojom glavnom
novakinjom. Iako nije bila tovana poput proro$ice Mudry, vrhovna sve!enica Rugan bila je predstojnica Hrama Roja te
tako jedna od najmo!nijih ena u Xisu. I pokraj toga, bila je iznimno obi$na te $ak ljubazna ena, premda nije trpjela
budalasto ponaanje.
Vrhovna sve!enica Rugan pljesne rukama, i djevojke utihnu, okupljene u polukrug oko nje. "Sve znate koji je danas dan,"
izustila je svojim dubokim glasom, "i tko dolazi." Dotakla je svoju obrednu halju i kukuljicu, kao da eli provjeriti je li ih
se sjetila odjenuti. "Ne moram vam kazati da hram mora biti besprijekorno $ist."
Qinnitan prigui jauk. &istile su cijeli tjedan - kako je uop!e mogao postati $i!i?
64

Ruganino lice bilo je doli$no strogo. "Zahvalit !ete na svom poslu. Slavit !ete Nushasha i naeg velikog autarha zbog te
$asti. Razmotrit !ete monumentalnu vanost ovog posjeta za sve nae ivote. I to je najvanije, dok budete radile,
razmiljat !ete o svetim p$elama i njihovu neprestanom, pokornom trudu.
Tako su lijepe", re$e glavna novakinja. Oinnitan zastane na trenutak u svom poslu da pogleda velebne konice iza njihova
oblaka od zadimljene svilene mree, goleme cilindre od pe $ene gline ureene obru$ima od bakra i zlata te zimi ugrijane
loncima kipu!e vode postavljene ispod omanih obrednih stalaka - jedan od najneugodnijih poslova za novake: Qinnitan
je imala poprili$no opeklina na rukama i zglobovima gdje ju je prolivena teku!ina opekla. P$ele boga vatre ivjele su u
nastambama kudikamo bogatijima od svih, osim onih koje su pripadale najuzvienijim i najsretnijim ljudima. Kao da su
to znale, p$ele su pjevale tiho, zadovoljno, zujanje dovoljno duboko da zagolica ui i nakostrijei dla$ice na zatiljku. "Da,
sestro Chrvssa", re$e Qinnitan, iskreno. Bilo je to moda ono to je najvie voljela u Hramu Roja - same rojeve, p$ele,
zaposlene i spokojne. "Zaista jesu."
"Ovo je za nas divan dan." Glavna je novakinja i sama jo bila mlada ena, ljupka na ispijeni na$in, kad bi $ovjek nau$io
ne primje!ivati oiljak koji joj se pruao od oka do obraza. Taj oiljak $inio ju je predmetom mnogih hihotavih
pekulacija u odajama novakinja. Oinnitan nikad nije skupila hrabrosti da ju upita kako ga je zaradila. "Posve $udesan
dan. Ali zbog nekog razloga, dijete, ne doima se posve sretnom?"
Oinnitan uvu$e dah, odjednom zapanjena i preplaena da joj se njezino $udno raspoloenje vidi na licu. "Oh, ne, sestro.
Najsretnija sam djevojka na svijetu to sam ovdje, to sam sestra Roja."
Glavna novakinja nije izgledala kao da joj posve vjeruje, ali je kimnula s odobravanjem. "Istina je, vjerojatno ima vie
djevojaka koje bi se rado zamijenile s tobom nego to je zrnaca pijeska na plai, a ti si imala jo ve!u sre!u to si zapala
za oko samoj eminenciji Rugan. Ina$e bi djevojka tvog... ina$e ne bi bila izabrana od tako mnogo vrijednih
kandidatkinja." Chrvssa prui ruku i potapa Oinnitan po miici. "Razlog je tvoj pametni jezik, zna, iako jo mora
nau$iti kad ga ne smije upotrebljavati. Mislim da se Njezina eminencija nada da !e i ti jednog dana postati glavna
novakinja, to bi bila jo ve!a $ast." Lako je kimnula, potvruju!i osobni teak rad i veliku sre!u. "Ipak, to je visoko,
usamljeno zvanje, i ponekad moe biti teko ostaviti obitelj i prijatelje. Znam da je meni bilo tako, kad sam bila mlada."
Prije nego to je Oinnitan ugrabila priliku da upita tovanu i tajanstvenu sestru Chrvssu neka pitanja o njezinu djetinjstvu
prije hrama, mree ispred rojeva malko se nadmu na iznenadnom propuhu, iako ih je teina stotina p $ela privijenih uz njih
sprje$avala da se previe pomi$u. Povjetarac je pronio neto kroz veliku dvoranu, apat iznenadnog straha i uzbuenja
koji je nagnao i glavnu novakinju i njezine mlade ti !enice da se usprave i okrenu prema vratima gdje se naglo pojavila
vrhovna sve!enica, uzdignutih ruku, dlanova rastvorenih u zraku poput cvjetova.
"Hvala najviemu," dahnula je Chrvssa, "On je tu!"
Oinnitan se spustila na koljena pokraj glavne novakinje. um koraka postao je glasniji, ibaju!i i bubnjaju!i po
ugla$anom kamenom podu, dok su vojnici po$eli ulaziti, svaki s velikim zaobljenim ma$em o pojasu i nose!i na ramenu
duguljastu, zvonastu cijev od sjajno ulatenog oslikanog $elika - to su morali biti autarhovi Leopardi, jer nikom drugom
nije bilo doputeno nositi taj crno-zlatni oklop. Bilo je zapanjuju!e: nikad nije pomiljala da !e vidjeti ikakve mukarce
tu, na velikom trijemu Roja, a kamoli njih stotinu s muketama. Tu rijetkost popratilo je nekoliko desetaka Nushashevih
sve!enika u haljama, a zatim jo ve!a $eta vojnika s obi$nijim, ali ipak zastrauju!im orujem: duga$kim kopljima i
ma$evima. Napokon struganje koraka prestane. Qinnitan kriom pogleda iznad sestre Chrvsse, $ije je lice zra$ilo od
uzbuenja i ne$eg jo ja$eg - neke vrste radosti.
Golema nosiljka pojavi se na ulazu, predmet od zlatom obojenog drva s tekim zavjesama na kojima je bio izvezen
raskriljeni sokol kraljevske obitelji. Mii!avi vojnici koji su je nosili spustie nosiljku na tlo to$no sa strane kod vrata, a
jedan od njih sko$i naprijed da razgrne zavjese. Iako nijedna ena u dvorani hrama nije rekla ni rije $, Qinnitan je mogla
osjetiti kako gotovo sve istodobno uvla$e dah. Lice se pojavi iz sjene u dubinama nosiljke, osvijetljeno fenjerima.
Qinnitan proguta zrak, iako se na trenutak to nije $inilo mogu!im. Autarh je bio $udovite.
65

Ne, ne ba $udovite kao to je vidjela na drugi pogled, ali mladi! u nosiljci bio je iskrivljen i kvrgav kao od velike
starosti, a glava mu je bila prevelika za vretenasto tijelo. Trepnuo je i odsutno pogledao s jedne na drugu stranu poput
pospanog $ovjeka koji shva!a daje otvorio pogrena vrata, a onda se opet povukao u tamu svoje zavjesama zastrte
nosiljke.
I dok je Oinnitan netremice pratila to se dogaa s nosiljkom, Le-opardska straa skinula je puke s ramena, $vrsto ih
uhvatila, a onda lupila nogama o pod sa zaglunim praskom - bum, bum! Na trenutak je pomislila da su puke opalile, a
neke od Sestara Roja ispuste krik straha i maloduja. Dok su odjeci zamirali, jo se est mukaraca u crno-zlatnom oklopu
pojavilo na vratima, a onda prilika gotovo jednako $udna poput one u nosiljci, stupi za njima u dvoranu hrama.
Bio je visok, pola glave vii od najvieg Leoparda, ali ne tako neprirodno kao to se isprva $inilo: duljina njegova vrata i
usko lice $inile su njegov izgled tako neobi$nim, zajedno s pau$jom izdueno!u prstiju kad je podigao ruku. Ispod
visoke, poput kupole oblikovane krune, i njegovo se lice doimalo poput obi $nog lica, moda mal$ice istegnuto: duguljasta
$eljust i svinut, ko$at nos poput jastrebova kljuna koji je odudarao od njegove mladena$ki glatke smee koe. Nosio je
kratko podrezanu crnu bradu, a o$i su mu izgledale neprirodno krupne i svijetle dok je zurio po dvorani. Nekoliko je
Nushashevih sve!enika istupilo i stalo pjevati i mahati svojim kadilima, ispunjavaju!i zrak oko visokog mladi!a dimom.
"Tko je to?" apne Qinnitan pod titom buke koju su stvarali sve!enici.
Chrvssa je bila vidljivo zaprepatena to se usudila apnuti, $ak i kad je to bilo vie-manje sigurno pod titom glasova
sve!enika. "Autarh, glupa djevojko!"
Svakako je imalo vie smisla da je onaj visoki bio njihov vladar - zra$io je nepobitnom mo!i. "Ali onda tko je ono... tko je
$ovjek u nosiljci?"
"Scotarch, naravno - njegov nasljednik. A sad uti."
Oinnitan se osje!ala glupo. Otac joj je jednom rekao da je scotarch, autarhov obredni nasljednik, bio boleljiv, ali je ona
to posve smetnula s uma, a svakako nikad nije slutila da je tako vidljivo pogoen. Ipak, uzevi u obzir da su autarhov
ivot i vlast ovisile o zdravlju i neprestanom blagostanju scotarcha, prema drevnoj xisijskoj tradiciji, Oinnitan nije mogla
a da se ne za$udi krhkosti izvora autarhova oslonca.
Nije bilo vano, podsjetila se. Ovi su ljudi bili daleko iznad nje - sva djela visoke ku!e bila su daleko iznad nje - poput
zvijezda na nebu.
"Gdje je predstojnica ovog hrama?" autarhov je glas bio visok ali snaan; zazvonio je velebnom dvoranom poput srebrnog
zvonca.
Eminencija Rugan stupi naprijed, pognute glave, njezin uobi$ajeno ustar hod transformiran gotovo u uljanje preplaene
zvijeri. To, vie od vojnika, sve!enika ili bilo $ega drugog, uvjerilo je Oinnitan da se nalazila u nazo$nosti neusporedive,
uasavaju!e sile: nikad nije vidjela da se Rugan ikome naklonila. "Vaa slava odraava se na sve nas, o vladaru Velikog
atora", re$e Rugan, a glas joj je blago drhtao. "Roj vas pozdravlja, a p$ele su razdragane vaom nazo$no!u. Majka
Mudry dolazi vam ponuditi bilo kakvu mudrost koje Svete Nushasheve p$ele mogu ustupiti. Moli za vau velikodunu
obzirnost, o Zlatni. Prestara je da bi $ekala tu u vjetrovitom vanjskom hramu bez velike neugode."
Izraz koji je preletio preko autarhova lica sli$nog vrani bio je gotovo ravan smijeku. "&ini mi preveliku $ast, stara
Mudry. Vidite, nisam se doao posavjetovati s proro$item. Ne elim nita od p$ela."
&ak i zastraene nazo$no!u stotine naoruanih vojnika, mnoge od Sestara Roja nisu mogle obuzdati uzdah iznena enja -
neki su zvu$i $ak sumnjivo podsje!ali na neodobravanje. Do!i u hram a ne posavjetovati se sa svetim p$elama?
"Ja... Bojim se da ne razumijem, o Zlatni." Vidljivo zbunjena, eminencija Rugan ustukne korak, a onda se spusti na jedno
koljeno. "Glasnik vrhovnog sve!enika rekao je da elite do!i u Roj jer neto traite..."
66

Autarh se doslovce nasmije. Smijeh je imao $udan prizvuk, neto od $ega se Oinnitanina koa najeila na rukama. Zastor
scotarchove nosiljke zadrhti kao da je bolesni mladi ! provirio van. "Da, rekao je", izusti autarh. "I to je istina. Hajde,
Panhvssire, gdje si?"
Glomazna prilika u tamnim haljama duge, uske brade poput sivog slapa dokotura se iza Leopardske strae - Panhvssir,
vrhovni Nushashev sve!enik, pretpostavila je Qinnitan, jo jedan od najmo!nijih ljudi na cijelom kontinentu Xanda.
Izgledao je podjednako debeo i nezainteresiran za tri $ave ljudske probleme poput kojeg od trutova u svetim rojevima.
"Da, Zlatni?"
"Rekao si da je ovo mjesto gdje !u na!i nevjestu koju traim."
Panhvssir nije izgledao ni priblino zabrinut poput sve!enice Roja; ve! je nadzirao zbirku stotina nevjesti za autarha, te
mu se moda to pomalo $inilo rutinom. "Ona je definitivno tu, o Zlatni. Znamo to."
"Ah, je li? Onda !u je prona!i sam." Autarh na$ini nekoliko koraka, preletjevi pogledom po redovima prestravljenih
Sestara Roja koje su kle$ale. Oinnitan nije imala vie pojma o tome to se dogaa nego ijedna od njezinih druica, ali je
vidjela kako autarh i njegovi Leopardi hodaju hramom prema njima, te je svrnula lice prema podu i nastojala ostati
nepomi$na poput podnih plo$ica.
"To je ona", re$e autarh odnekud iz blizine.
"Da, to je nevjesta, Zlatni", re$e Panhvssir. "Vladara Velikog atora ne moe se prevariti."
"Dobro. Neka je dovedu k meni ve$eras, zajedno s njezinim roditeljima."
Tek kad su se grube ruke straara sklopile oko njezinih podlaktica i podigle je na noge, Oinnitan je shvatila da se ta
zapanjuju!a, nevjerojatna stvar nije dogodila nikom drugom nego njoj.

8.

Skrovite

LIVADA I NEBO

Zora se die, kia pada
Izmeu njih je magla
Izmeu njih lei sve to postoji
(iz Kostopadnih proro$anstava)
Bilo je to najduih sat vremena u njegovu ivotu. Mlada ena kojoj se divio vie od ijedne druge, bez nade da !e mu
osje!aji ikad biti uzvra!eni, upravo je pljunula na njega i okrivila ga za ubojstvo njezina brata, a on nije bio sasvim
siguran da je pogrijeila. Krvavi ljebovi pokazivali su gdje mu je ogrebala obraze noktima; rane su arile peku!i ga od
njegovih suza i znoja. Ali najgore od svega, njegov neuspjeh, neuspjeh svakog $ovjeka koji je prisegnuo tititi kraljevsku
67

obitelj, titao ga je poput zidova olovnog lijesa. Kralj Olin izbivao je mjesecima, zarobljen u dalekoj zemlji. Sad je njegov
sin i nasljednik bio mrtav, zaklan u vlastitoj lonici usred dvorca June Mede.
Ako je svijet zaista zavravao, pomislio je Ferras Vansen, kapetan kraljevske strae, onda se nadao da !e kraj do!i to
prije. Barem !e to zna$iti kraj ove najgore no!i.
126
Tad Williams
Hijerarh Sisel, o$iju rairenih od zaprepatenja i mrmljaju!i sebi u bradu, dohrlio je iz svojih gostinskih odaja u Ljetnoj
kuli, te se sada borio kako bi se prisjetio rije$i posmrtnog obreda - nije bio obi$an sve!enik dugo vremena - dok se
naginjao nad krvavo truplo princa Kendricka. Mrtvog su princa podigli na krevet: leao je sklopljenih o$iju i ruku
poloenih uz bokove u prividu mirna po$inka. Sukno izvezeno zlatom bijae mu preba$eno preko iznakaena tijela tako
da su se vidjela samo gola ramena i lice, ali grimizni cvjetovi krvi ve! su po$injali pupati kroz pokrov. Lije$nik Chaven,
bijedi i uznemireniji nego to ga je Vansen ikad vidio, $ekao je da pregleda umorena princa prije nego to kraljevo tijelo
odnesu Kerniosove djeve kako bi ga priredile za pokop.
Nijemi poput preivjelih iz strahotne bitke, blizanci se nisu micali iz blizine svojega mrtvog brata. Krv im se osuila na
no!noj odje!i, posebno Brionv: bila je toliko umrljana crvenim da bi se pridolici oprostilo kad bi je zamijenio za
prin$eva ubojicu. Kle$ala je, pla$u!i na podu pokraj kreveta, glave polegnute na Kendrickovu ruku. Princu je sigurno
neudobno, pomislio je odsutno Vansen, a onda se sjetio, kao u snu, daje princ sada bio daleko od svake tjelesne
neugodnosti.
Vrhovni zapovjednik Avin Brone, golem, duboka glasa i pripadnik obitelji Eddon, koliko je netko tko im nije bio u rodu
uop!e i mogao biti, bio je moda jedini koji je mogao $ak i pomisliti da pokua odvu!i princezu od njezina mrtvog brata.
"Mnogo se toga jo mora u$initi, moja gospo", promumljao je. "Nije u redu da lei ovdje nezbrinut. Doite i pustite da
lije$nik i djevice smrti obave svoj posao."
"Ne!u ga ostaviti." Nije $ak ni pogledala Bronea.
"Urazumite je", zarei vrhovni zapovjednik na njezina blijedog blizanca. Barrick je izgledao upola mla i, preplaeno
dijete, kose jo raskutrane od spavanja. "Pomozite mi, Visosti", zamoli ga Brone njenije. "Nikad ne !emo doznati to se
ovdje dogodilo, nikad otkriti okrutnu ruku koja je ovo po$inila, ako ne moemo... ako moramo raditi dok nas tuguju!a
obitelj promatra."
"Tamnoputi $ovjek...!" Brionv podigne glavu s iznenadnim grozni$avim sjajem u o$ima. "Moja se druica probudila iz
sna o tamnoputom $ovjeku. Gdje je ta hulja Dawet? Je li on ovo u$inio? Je li on ubio... mog... mog... ?" Usta joj se
iskrive, izgube oblik, a potom je opet zaridala, grubim zvukom koji je kidao srce. Pritisnula je glavu uz Kendrickov bok.
"Moja gospo, morate po!i", re$e joj Brone, cupkaju!i svoju bradu u tjeskobnoj frustraciji. "Imat !ete prilike poteno se
oprostiti od princa, obe!ajem vam."
"On nije princ - on je moj brat!"
"Bio je oboje, Visosti."
"Vrijeme je da ustane, Brionv", re$e Barrick slabanim glasom, kao da izgovara la u koju sumnja da !e itko povjerovati.
Avin Brone pogledom potrai pomo! od kapetana strae. Vansen korakne naprijed, mrze!i ono na to ga je tjerala
dunost. Brone je ve! drao jednu djevoj$inu ruku u svojim krupnim akama. Vansen uzme drugu, ali Brionv se odupre,
oinuvi ga pogledom toliko punim mrnje da ju je pustio da se istrgne.
"Princezo!" prosik!e Brone. "Va stariji brat je mrtav i to ne moete promijeniti. Pogledajte oko sebe. Pogledajte tamo!"
68

"Pustite me na miru."
"Ne, bogovi prokleli ovu no!, pogledajte kroz vrata!"
Pred lonicom princa regenta desetci blijedih lica vrzmali su se nijemo u hodnicima, sablasti na svjetlu fenjera; ondje su
se okupili dvorski stanovnici, promatraju!i u nevjerici i uasu.
"Vi i va brat sad ste glave obitelji Eddona", re$e joj Brone grubim aptom. "Narod vas mora vidjeti jaku. Vaa tuga treba
pri$ekati dok ne budete sami. Zar ne moete ustati i biti jaki za svoj narod?"
Isprva se $inilo vjerojatnijim da !e ga pljunuti nego odgovoriti, ali nakon poduljeg $aska Brionv odmahne glavom, a onda
nadlanicom otare obraze i o$i.
"Imate pravo, vrhovni zapovjednice", rekla je. "Ali ne!u vam oprostiti zbog toga."
"Nisam na ovom poloaju da biste me voljeli ili mi opratali, gospodarice. Doite, u koroti ste, ali ste jo princeza.
Dopustite da nastavimo s onim to ovdje moramo obaviti." Ponudio joj je svoju iroku ruku.
"Ne, hvala", rekla je. "Barrick?"
Njezin blizanac u$ini nesiguran korak prema njoj. "Jesmo li...?"
"Idemo u kapelu." Lice Brionv Eddon sad je bilo maska, tvrdo i blijedo poput pe$ene bijele gline. "Molit !emo se za
Kendricka ondje. Upalit !emo svije!e. A ako vrhovni zapovjednik i ovaj tobonji kapetan strae uspiju na!i onoga tko je
ubio naeg brata pred njihovim nosevima, bit !emo dovoljno pribrani da mu izreknemo odgovaraju!u kaznu."
Uzevi brata za ruku, zaobila je Ferrasa Vansena ne udostojivi ga pogleda, kao daje bio krava ili ovca, neto preglupo
da se makne s puta svojom voljom. Dok ga je mimoilazila, mogao je vidjeti da joj na o$i opet naviru suze, ali drala je
glavu uspravno. Sluge i ostali u hodniku priljube se uza zidove da ih propuste. Neki uputie bojaljiva pitanja, ali Brionv i
njezin brat prooe izmeu njih kao da nisu drugo doli stabla, a njihovi glasovi samo huk vjetra.
"Eminencijo, ho!ete li vi s njima?" Avin Brone upita hijerarha Sisela kad su se blizanci dovoljno udaljili da ih ne $uju.
"Moramo ih maknuti s puta da moemo obaviti na posao, ali srce mi tuguje zbog njih i zbog kraljevstva. Ho!ete li po!i i
povesti ih u molitvi, pomo!i im da smognu snage?"
Sisel kimne i uputi se za princem i princezom. Vansen doista bijae zadivljen na$inom na koji je njegov gospodar
otposlao hijerarha - bojeg $ovjeka koji je odgovarao samo Trigonarhu u dalekom Syanu - kao da je ponizni konjuar.
Kad su svi otili, Brone se namrti i pljune. Takvo nepotivanje u prin$evoj posmrtnoj odaji zaprepastilo je Vansena, ali
vrhovni je zapovjednik izgledao zaokupljen drugim stvarima. "Barem su Gavranove dveri zatvorene preko no !i", zareao
je. "Ali sutra, glasine o ovome prohujat !e od ku!e do ku!e kroz grad poput poara, a prenijet !e se u sve okolne zemlje,
eljeli mi to ili ne. Ne moemo sprije$iti pitanja ni zape$atiti istinu. Mladi princ i princeza morat !e se uskoro pokazati,
ina$e !e zavladati veliki strah meu narodom."
U kraljevstvu sada postoji rupa, shvati Ferras Vansen. Strahovita rupa. Ovo je mogao biti trenutak kad bi jak $ovjek
mogao stupiti ispred svih i ispuniti je. to ako se Avin Brone smatrao takvim $ovjekom?
Svakako je bio takav tip. Vrhovni zapovjednik bio je visok poput Vansena, koji nije bio malean momak, ali Brone je bio
gotovo dvaput iri, s golemom $upavom bradom i ramenima irokima poput njegova pozamana trbuha. U svom crnom
plastu - za koji je Ferras sumnjao da ga je jednostavno prebacio preko spavacice, a onda ugurao noge u $izme - stariji je
mukarac izgledao poput hridi na koju se brod mogao nasukati... ili na kojoj se mogla podi !i velika ku!a. A bilo je i
drugih u kraljevstvu koji bi takoer mogli sebe smatrati odgovaraju!e veli$ine za noenje krune.
Dok se lije$nik Chaven posvetio prin$evu tijelu, Avin Brone se primakne dvojici usmr!enih straara. "Ovaj tu je Gwatkin,
da? Ne prepoznajem drugoga."
69

"Caddick - novi momak." Ferras se namrti. Prije samo nekoliko dana vojnici su se rugali Caddicku Dugonogom da nikad
nije poljubio djevojku. Sad je mladi! bio pridolica i u smrti. "Trebala su tu biti jo dvojica, ali odlu$io sam radije drati
oko na drugom kraju utvrde gdje su
smjeteni stranci." Progutao je iznenadnu provalu u$i. "Jo dva straara trebala su $uvati princa..."
"Jesi li ve! razgovarao s tim straarima? Tako ti bogova, $ovje$e, to ako su svi mrtvi, a stranci krstare utvrdom s
krvavim ma$evima?"
"Odavna sam poslao glasnika i on mi se vratio. Vodi ih jedan od mojih najboljih ljudi - Dyer, poznajete ga - a on se kune
da hierosolski poslanik i njegova pratnja nisu naputali svoje sobe."
"Ah." Brone pogurne truplo jednog od straara vrhom svoje $izme. "Sasje$eni. Malko preve! uredno za borbu ma$evima,
$ini se. Ali kako je $eta ljudi mogla napasti i ubiti princa a da to nitko ne zna? I kako je neto manje od $ete moglo obaviti
tako surov posao?"
"Ne znam kako je to mogla biti $eta a da proe nezamije!eno, moj gospodaru. Hodnici nisu bili pusti." Ferras se zagleda
u Gwatkinovo lice rairenih o$iju, rastvorene vilice kao da ga je smrt vie iznenadila nego ita drugo. "Ali sluge su neto
$ule ranije ove ve$eri - svaanje, neku viku, ali priguenu. Nisu mogli razabrati rije$i i nisu prepoznali glasove, ali svi su
se sloili da nije zvu$alo poput ljudi koji se bore za svoje ivote."
"Gdje su prin$evi osobni sluge? Gdje su njegovi paevi?"
"Otjerani." Ferrasa malko zape$e Broneovo ispitivanje. Zar je vrhovni zapovjednik mislio da zato to je otac kapetana
strae Vansena bio poljodjelac, njegov sin nema pameti? Da se nije sam pobrinuo za te stvari? "Sam ih je princ otjerao.
Mislili su da je elio biti sam, bilo da razmisli ili da moda s nekim privatno raspravi o sudbini svoje sestre."
"S kim?"
"Ne znaju, gospodaru. Bio je sam kad ih je otpustio. Na kraju su spavali u kuhinji s pera$ima lonaca. Upravo je jedan od
paeva, vra!aju!i se po nekakvu vjersku dranguliju, naao princa na umoru i digao uzbunu."
"Porazgovarat !emo s njim, onda." Brone paljivo spusti svoje teko tijelo u $u$anj pokraj umorenih straara. Povukao je
haljetak najblieg $ovjeka. "Nosi oklop."
"Ve!ina krvi na njemu potje$e od prerezanoga grla. To ga je ubilo." "I drugoga?"
"Njegov je vrat prerezan i krvav, ali to nije bio uzrok njegove smrti, gospodaru. Pogledajte mu lice."
Brone zakilji u drugu truplo. "to mu se dogodilo s okom?"
"Neto je otro prolo kroza nj, gospodaru. I zabilo se duboko u lubanju, koliko mogu vidjeti."
Avin Brone iznenaeno zazvidi i uspravi se poput medvjeda koji na prolje!e posr!e iz svojeg brloga. "Ako ne moemo
prona!i $etu atentatora, imamo li onda samo jednog ubojicu? Na ubojica je sigurno odli $an borac, kad je ubio dva
oklopljena $ovjeka. A ni Kendrick nije nespretan s ma$em." Zapanjen vlastitim rije$ima, Brone na$ini znak protukobi.
"Nije bio. Je li imao prilike naoruati se?"
"Nismo jo vidjeli traga nikakvu oruju, osim kod straara." Razmislio je na trenutak. "Moda je nekako princ prvi
napadnut. Moda je poslao ove straare van po nekom poslu, kao to je u$inio s ostalim slugama, a oni su se vratili i
otkrili da je ubojica ve! obavio svoje."
Brone se okrene prema Chavenu, koji je odmaknuo zlatno sukno i opipavao tijelo. Princ regent ve ! je nalikovao na
nadgrobni kip, pomislio je Ferras, hladan i bijel poput mramora. "Moete li pretpostaviti to ga je ubilo?" upita vrhovni
zapovjednik.
70

Kraljevski lije$nik podigne pogled, zabrinuta izraza na okruglom licu. "Oh, da. Ne, bolje je re!i, mogu vam pokazati kako
je umro. Doite pogledati."
Ferras i vrhovni zapovjednik priblie se postelji. Sad je Ferras bio taj koji je nemo!no na$inio znak protukobi - stisnuvi
aku oko palca da ga bog smrti Kernios ne bi primijetio. Vidio je mnogo nasilnih smrti od svojeg djetinjstva, ali nije se
sje!ao kad je zadnji put na$inio tu gestu.
Prin$eva beskrvna bljedo!a i uta kosa $inili su ga uznemiruju!e sli$nim njegovoj mlaoj sestri - Ferras se odjednom
uznemirio gledaju!i njegovu nemo!nu golotinju, iako je $esto puta vidio Kendricka kako se kupa u rijeci nakon duga,
pranjava lova. Ruke trupla bijahu prekrivene plitkim posjeklinama, sada o$i!enima od krvi - obrambenim ranama. Krv
mu je bila obrisana i s prsiju i trbuha, ali nije postojao na$in da se uljepaju ve!e rane, est ravnih raskolina, modro-sivih
na rubovima i zastrauju!e tamnocrvenih u svojim dubinama.
"Nije ma$", re$e vrhovni zapovjednik nakon trenutka. Disanje mu je bilo grublje, kao da ga je prizor uznemirio vie nego
to se usuivao pokazati. "No?"
"Moda." Chaven se namrti. "Moda zakrivljen - vidite kako su posjekline ire najednom kraju...?"
"Zakrivljeni no?" Broneove se $upave obrve nadignu. Pogledao je Ferrasa, koji osjeti kako mu srce ubrzava od
iznenaenja i straha.
"Znam tko ima takav no", rekao je. "Znamo svi", re$e vrhovni zapovjednik.
Barrickova glava !utila se upljom. um prekriva$a to ga je Brionv omotala oko svoje spava!ice, tapkanje njegovih
nogu, amor ljudi na hodniku... sve se to kotrljalo u njegovoj glavi poput huka oceana u koljci. Bilo mu je teko
povjerovati da je ono to se upravo dogodilo bilo stvarno.
"Prin$e Barrick", zovne netko -jedan od paeva. "Zar je zbilja mrtav? Zar je na gospodar Kendrick zbilja mrtav?"
Barrick se nije usuivao progovoriti. Samo gaje stiskanje zubi sprje$avalo da ne brine u pla$ ili neto gore.
Brionv im je rukom dala znak da se udalje, pa su krenuli preklinjali hijerarha Sisela za novosti, usporivi njegovo
napredovanje. Na kraju hodnika blizanci skrenue prema Erivorovoj kapeli, ali se potom na idu!em skretanju Brionv
zaputi u pogrenom smjeru.
"Ne, ovuda", tupo !e Barrick. Njegova sirota sestra, izgubljena u vlastitom domu.
Ona odmahne glavom i nastavi niz hodnik, a onda opet skrene. "Kamo idemo?"
"Ne u kapelu." Glas joj je zvu$ao neobi$no lako, kao da se nita neobi$no nije dogodilo, ali kad se okrenula prema njemu,
ukleta praznina vidjela joj se u o$ima, pogled tako nepoznat da ga je uasnuo. "Ondje bi nas lako pronali."
"to? Kako to misli?"
Njegova ga sestra primi za ruku i povu$e niz jo jedan hodnik. Tek kad su stigli do vrata stare smo$nice, shvatio je.
"Nismo ovdje bili... godinama."
Izvadila je batrljak votanice s police tik do vrata, a onda se okrenula da ga upali na jednoj od zidnih baklji. Kad su
zatvorili vrata za sobom, svjetlo na policama bacalo je poznate sjene, sjene koje je Barrick neko! poznavao jednako dobro
kao oblik svojih aka.
"Zato nismo otili u hram?" upitao je. Napola se bojao $uti odgovor. Nikad nije vidio svoju sestru u ovakvu stanju.
"Jer bi nas pronali. Gailon, hijerarh, svi oni. A onda bi nas tjerali da radimo neke stvari." Lice joj je bilo blijedo ali
gorljivo. "Razumije?"
71

"to trebam razumjeti? Kendrick... Brionv, ubili su Kendricka! Netko je ubio Kendricka." Odmahivao je glavom,
pokuavaju!i shvatiti smisao. "Ali tko?"
O$i njegove sestre bile su sjajne od suza. "Nije vano! Ho!u re!i, vano je, ali zar ne vidi? Zar ne vidi to !e se
dogoditi? Tebe !e proglasiti princem regentom, a mene poslati u Hierosol da se udam za Ludisa Drakavu. Sad je jo
vjerojatnije da !e to u$initi. Umirat !e od straha - u$init !e sve da vrate oca."
"Nisu jedini." Barrick nije mogao drati korak s Brionv, koja je razmiljala tako brzo da se $inilo kao da je zaronila u
rije$nu bujicu i ostavila ga na obali, zaglavljena u blatu. Barrick uop!e nije mogao razmiljati. &inilo se da su no!ne more
koje su mu ometale san napale i pokorile njegovu zbilju. Netko je morao opet dovesti stvari u red. Zapanjio se kad je $uo
to je izustio, ali u tom trenutku to je bilo istina: "I ja elim da se otac vrati. elim da se vrati."
Brionv je krenula neto re!i, ali usnica joj je zadrhtala. Sjela je na pranjavi pod smo$nice i omotala ruke oko koljena.
"Jadni... K-Kendrick!" Borila se da zaustavi suze. "Bio je tako hladan, Barrick. &ak i prije... prije kraja. Drhtao je."
mrcnula je, pritisnuvi lice na ruke.
Barrick podigne pogled prema stropu smo$nice, koji se na treperavu svjetlu vostanice mrekao poput vode. Poelio je da
se on i Brionv nalaze na rijeci i plutaju odatle. "Znali smo se ovdje skriti od njega kad smo bili mali, sje !a se? Toliko se
srdio kad nas ne bi pronaao. A upalilo je toliko puta!"
"&ak i kad mu je tetka Merolanna rekla, uvijek bi zaboravio." Podigla je pogled s iskrivljenim osmijehom. "Gore-dolje po
hodnicima. 'Barrick! Brionv! Tuit !u vas ocu!' Kako bi se razljutio!"
Dugo su vremena utjeli, oslukuju!i sablasnu jeku.
"to !emo onda? Ne elim biti prokleti princ regent." Barrick se zamisli. "Moemo pobje !i. Ako odemo, ne!e me mo!i
u$initi princem regentom, a tebe ne!e dati Ludisu."
"Ali tko !e vladati Junom Meom?" upita Brionv.
"Neka Avin Brone vlada. Ili onaj snob Gailon. Bogovi znaju da to eli."
"Tim ve!i razlog da ne smije. Sestra Utta kae da su ljudi koji ele mo! prvi kojima se ona ne bi smjela povjeriti."
"Ali oni su jedini koji je ele." &u$nuo je pokraj nje. "Ne elim biti princ regent. Osim toga, zato to ne bi bila ti? Starija
si."
&ak i u jami o$aja, njegova sestra nije mogla ne nasmijeiti se. "Kakvo si ti bijedno $udovite, Barrick. Ovo je prvi put da
si to ikad priznao. Ionako se radilo o nekoliko trenutaka."
Barrick klone na pod. Nije joj mogao uzvratiti osmijeh. Otrovan umor kuljao mu je udovima, srcem i glavom poput sivog
dima, zamaglivi mu misli. "elim umrijeti, eto to. Oti !i s Kendrickom. To je mnogo lake nego pobje!i."
"Da se to nisi usudio re!i!" Brionv ga zgrabi za ruku i nagne se naprijed sve dok joj lice nije bilo samo za dlan udaljeno
od njegova. "Da ti nije ni palo na pamet da me ostavi samu!"
Na trenutak joj je gotovo rekao - povjerio tajnu koju je skrivao toliko dugo, sve one no!i straha i jada... Ali dugogodinja
navika nije se mogla tako lako prekinuti, $ak ni sada. "Ti !e biti ta koja !e ostaviti mene", kazao je umjesto toga.
Usred duge, mra$ne utnje koja je uslijedila, netko tiho pokuca na vrata smo$nice. Blizanci, prenuti, pogledae jedno
drugo, o$iju rairenih na svjetlu svije!e. Vrata se struu!i otvore.
Njihova pratetka, vojvotkinja Merolanna, stupi unutra. "Znala sam da !ete biti tu. Vas dvoje. Naravno da jeste."
"Poslali su te po nas", Brionv !e optuuju!im tonom.
72

"Jesu - oh, jesu. Cijeli dvorac je u uasu tragaju!i za vama. Kako ste mogli biti tako zlo$esta djeca?" Ali Merolanna nije
bila toliko gnjevna kao stoje zvu$ala. Zapravo, izgledala je poput kakve mjese$arke. Njezino blijedo, iroko lice, lieno
minke, djelovalo je poput ne$eg izvu$enog iz svoje jazbine na sun$evo svjetlo. "Zar ne znate da je najgore to ste mogli
u$initi bilo ovako nestati, nakon... nakon..."
Silan zvuk guenja izleti iz Brionv, koja otpue do Merolanne i zakopa lice u stari $inu bogatu spava!icu. "Oh, teti!e
'Lanna, u-u-ubili su ga! Nema... nema ga vie!"
Merolanna spusti ruke i pogladi joj lea, iako se borila da odri ravnoteu s djevoj$inom teinom na nogama. "Znam,
mila... Da, naeg sirotog, dragog, malog Kendricka..."
A tad se jeziva $injenica uspne uz Barrickovu ki$mu i ponovno mu ue u glavu, jeziva, porazna stvar koja je guila svu
svjetlost i smisao, pa se i on privine uz Merolanne, te ju ponovno izbaci iz ravnotee. Nije imala drugog izbora nego da se
noktima uhvati za police i spuzne na pod smo$nice u velikoj, skliskoj gomili tkanine. Drala je njihove glave u svojem
krilu, dok su im se kose isprepletale poput voda dvaju rijeka, crvene i zlatne, a oni plakali poput male djece.
I Merolanna je opet plakala. "Oh, siroti moji pa$i!i", rekla je, gledaju!i u prazno dok su joj suze klizile niz naborani
obraz. "Oh, siroti moji pili!i, da. Siroti, mili moji..."
Brionvjine su se o$i osuile prije nego to su stigli do Avina Bronea i ostalih, te je $ak dopustila Merolanni da joj vrati
kosu u nekakav privid reda, ali se jo osje!ala poput zatvorenice koju su dovukli iz !elije da se suo$i s prijekim sudom.
Ali premda je hijerarh Sisel (za kojeg im je Merolanna rekla da je preao pola dvorca u potrazi za njima) izgledao
ozlovoljeno ispod svojeg doli$no ozbiljnog i alosnog izraza lica, lord Brone nije optuio Barricka i Brionv zbog njihove
samovolje.
"&ekali smo vas", rekao je kad su se blizanci pribliili; no ostali su blizu Merolanne radi zatite, ma koliko male, koju im
je mogla pruiti. "Jo imamo nemilog posla ve$eras, a vi ste sada glava obitelji Eddon."
"Tko od nas?" upita Barrick mal$ice zlo$esto. "Ne moete imati dvije glave."
"Bilo tko", re$e Brone, na trenutak iznenaen, kao da nije razmiljao
o tom tekom pitanju. "Oboje. Ali morate vidjeti to radimo, kako bi pravda bila izvrena."
"O $emu to govorite?" zahtijevala je znati Brionv. Mukarac Vansen, kapetan strae, stajao je iza vrhovnog zapovjednika.
Imao je krvave ogrebotine na licu, i na trenutak je osjetila ubod stida sjetivi se kako ga je napala. Ali on je na ivotu, dok
je moj brat ubijen, pomislila je,
1 osje!aj stida i$ezne. Nije joj susreo pogled, zbog $ega ga je bilo lake ignorirati.
"Govorim o nou koji je prouzro$io rane na tijelima vaeg brata i njegove strae, princezo." Brone se okrene na zvuk
tropota. &eta straara ula je u hodnik i zastala na njegovu kraju, $ekaju!i. "Vi im recite, kapetane Vansen."
&ovjek ju jo nije mogao pogledati u lice. "Bio je zakrivljen", izustio je tiho. "Lije$nik Chaven je to opazio kad je
pregledao... rane. Zakrivljeni bode."
Brone je pri$ekao da kae neto vie, a onda nestrpljivo zagundao i okrenuo se prema blizancima. "Tuanski bode,
Visosti."
Brionv je trebao trenutak da pojmi stoje govorio, a onda joj podrugljivo, nao$ito lice poslanika doleti natrag u sje!anje.
"Onaj $ovjek Dawat...!" Zapovjedit !u da mu oderu kou. Da ga iva spale.
"Ne", re$e Brone. "On nije naputao svoje odaje cijele no!i. Niti itko od njegove svite. Nai su ih straari $uvali."
73

"Onda... onda to?" re$e Brionv, ali trenutak poslije po$injala je shva!ati.
"Shaso?" Barrickov glas bijae $udan, stisnut, istodobno pun straha i neke vrste neobi$nog ushita. "Tvrdite da je Shaso
ubio naeg brata?"
"Nismo sigurni", re$e vrhovni zapovjednik. "Moramo se suo$iti s njim. Ali on je promaknuti plemi! June Mede, $asni
prijatelj vaeg oca. Potrebno nam je da oboje budete nazo$ni."
Dok ih je Brone vodio niz hodnik prema oruarnici, $eta straara uhvati korak iza njih, krutih lica, o$iju zasjenjenih ispod
kaciga. Hijerarh i Merolanna nisu im se pridruili, zaputivi se umjesto toga prema obiteljskoj kapeli da se pomole.
to se dogaa? pitala se Brionv. Zar se sve na svijetu odjednom okrenulo naglava$ke? Shaso? To nije mogla biti istina -
netko je sigurno ukrao star$ev bode. Zapravo, zato je to uop!e morao biti Shasov bode? Bilo joj je teko ne vjerovati
Chavenu, ali svakako su postojala druga objanjenja: tuanska su oruja sigurno bila dostupna na obalnim trnicama. Ali
kad je to apnula Barricku, on je samo odmahnuo glavom. Kao da je isplakao sve bratske osje!aje sa suzama, jedva ju je
pogledao.
Milosrdna Zorijo, zar !e se sad pretvoriti u drugog Kendricka? Ho!e li me poslati Ludisu jer je to najbolje rjeenje za
cijelo kraljevstvo? Koa joj se najeila od iznenadne studeni.
Trojica straara $ekala su u oruarnici pred vratima Shasove odaje. "Nije ju ostavljao", re$e jedan od njih, gledaju!i u
prazan zrak dok je govorio, vidljivo zbunjen treba li se obra!ati izravno vrhovnom zapovjedniku ili svojem kapetanu,
Vansenu. "Ali $uli smo $udne zvukove. I vrata su zakra$unata."
"Probijte ih", re$e Brone, a onda se okrene blizancima. "Molim vas da stanete podalje, Viso$anstva."
est udaraca $izmom i zasun se raskolio iznutra. Vrata se otvore. Straari stupe unutra s ispruenim helebardama, a onda
brzo ustuknu. Tamna prilika pojavi se na otvoru poput $udovine sablasti prizvane iz pakla.
"Ubijte me onda", zareao je, ali glas bijae neobi$no nepostojan. Na trenutak Brionv pomisli da je Shasa zaista opsjeo
neki zloduh, i to zloduh koji nije nau$io upravljati uzurpiranim tijelom kako valja, jer se glavni orunik njihao na vratima,
nesposoban uspraviti se. "Pretpostavljam da jesam... izdajnik. Ubijte me onda. Ako moete."
"Pijan je", polako !e Barrick, kao da je to bilo najve!e iznenaenje koje je ve$er donijela.
"Odvedite ga", vikne Avin Brone. "Ali paz'te - opasan je."
Brionv nije mogla povjerovati. "Nemojte ga ozlijediti! iva! Morate ga uhvatiti iva!"
Straari se primakoe naprijed, prijete!i iljastim krajevima svojih helebarda, tjeraju!i tamnoputog mukarca s vrata
natrag u njegovu odaju. Brionv je mogla vidjeti da je soba iza njega bila u neredu, posteljina rasparana na komadi !e i
razbacana po podu, oltar u kutu razbijen na komade. Lud je, onda, ili bolestan. "Nemojte ga ozlijediti!" ponovno je
viknula.
"Zar !ete neke od ovih straara osuditi na smrt?" zarei Avin Brone. "Starac je i dalje jedan od naje !ih ivu!ih boraca!"
Brionv odmahne glavom. Mogla je samo promatrati s Barrickom kako straari pokuavaju obuzdati Shasa. Barrick je
imao pravo: $ovjek je teturao, o$igledno pijan ili pod utjecajem ne$ega, ali $ak i bez oruja bio je opasan plijen.
Shaso nije dugo ostao nenaoruan. Oteo je helebardu jednom od straara i omamio $ovjeka bal$akom, a onda tresnuo
njime o kacigu drugoga koji je pokuao iskoristiti priliku. Ve! su dva straara bila na zemlji. Soba je bila premala za
borbu kopljem. Shaso se leima naslonio na zid i stajao ondje, dok su mu se grudi nadimale. Krv mu je bila razmazana po
rukama, a bilo ju je i na njegovu licu - stara krv, osuena tako da mu se jedva vidjela na koi.
"Kapetane," re$e Brone, "dovedite mi strijelce."
74

"Ne!" Brionv pokua pojuriti naprijed, ali vrhovni je zapovjednik $epa za ruku i zadri, unato$ njezinu otimanju.
"Oprostite mi, moja gospo", protisnuo je kroza zube. "Ali ne!u izgubiti jo jednog Eddona no!as."
Odjednom netko drugi klizne pokraj njega - Barrick. Jo dok je Avin Brone psovao, Brionvjin brat zastane to $no na
dovratku. "Shaso!" vikne. "Spusti to!"
Starac podigne glavu i strese je. "Jeste li to vi, dje$a$e?" "to si u$inio?" Prin$ev glas zadrhti. "Bogovi te prokleli, to si
u$inio?" Shaso upitno naheri glavu na trenutak, a onda izvije usne u gorak, jeziv osmijeh. "Ono to sam morao - to je
bilo pravo. Ho!ete li me ubiti zbog toga? Zbog obiteljske $asti? Eto vam ironije." "Predaj se", re$e Barrick.
"Neka me straari uhvate, ako mogu." &ak i zamu!en vinom, njegov je smijeh bio straan. "Nije me mnogo briga ho!u li
ivjeti ili ne!u."
Na tren nitko ne prozbori ni rije$i. Brionv bijae nijema od o$aja. Tamna krila njezina zloslutna raspoloenja nisu zapravo
bila crna, $inilo se, nego krvavo crvena; sad su se rairila nad cijelom ku!om Eddon.
"Duguje svoj ivot naem ocu." Barrickov je glas bio stisnut od jada, straha ili ne$eg drugog to Brionv nije mogla
raspoznati. "Spominje $ast
- ho!e li se onda odre!i njezina posljednjeg trunka? Ubiti neke od ovih nedunih ljudi umjesto da se preda?"
Shaso iskola$i o$i u njega. Na trenutak je izgubio ravnoteu gdje se naslanjao na zid, ali se helebarda opet brzo podigla.
"To biste mi u$inili, dje$a$e? Podsjetili me na to?"
"Bih. Otac ti je spasio ivot. Zakleo si se da !e sluati njega i sve njegove nasljednike. Mi smo njegovi nasljednici.
Spusti oruje i u$ini $asnu stvar, ako ti $ast nije postala potpuno strana. Budi $ovjek."
Glavni orunik ga pogleda, a onda i Brionv. Oglasio se laveom smijeha koji je zavrio isprekidanim hropcem. "Okrutniji
ste nego to vam je otac ikad bio - nego to vam je $ak i brat bio." Bacio je helebardu sa zveketom na pod. Trenutak
poslije opet se zaljuljao, no ovaj se put zgurio i pao. Straari pohitae naprijed i sjatie na njega sve dok nije bilo o$ito da
se nije pretvarao, da se onesvijestio od pi!a, iscrpljenosti ili $ega drugog.
Straari ga podigoe s poda, jedan za svaku nogu i ruku. Nije bilo lako
- Shaso je bio krupan $ovjek. "U tamnicu s njim", zapovjedi im Brone. "Stavite ga u lance. Kad se probudi, podrobno
!emo ga ispitati, ali ne dvojim da smo nali naeg ubojicu."
Dok su ga nosili pokraj Brionv, Shasove se o$i uz treptaj otvore. Ugledao ju je i pokuao neto re!i, ali je mogao samo
zastenjati, a onda su mu se kapci opet zaklopili. Dah mu je zaudarao po pi!u.
"Nije mogu!e", re$e ona. "Ne vjerujem."
Ferras Vansen, kapetan strae, naao je neto na tlu pokraj Shasova oskudnog kreveta. Podigao ga je uvis zajedno s
krpom za latenje i donio blizancima i vrhovnom zapovjedniku, nose!i ga oprezno, poput sluge koji nosi kraljevsku
krunu.
Bijae to tuanski bode, dug gotovo kao podlaktica odraslog $ovjeka
- bode koji su svi oni ve! vidjeli u koricama na Shasovu pojasu. Bal$ak je bio omotan oslikanom koom. Otro sje$ivo,
uvijek blistavo ulateno, bilo je cijelom svojom duinom umrljano krvlju.

9.
75


Sjaj bijelih krila

POJAS PLANINSKOG DUHA

Zaogrnut je imelom i mousom p$ela
Munja poti$e drve!e na rast
A zemlju na glasan krik
(iz Kostopadnih proro$anstava)

Toby!" lije$nik zaurla dok je posrtao kroz vrata. Nije znao bi li plakao, vritao ili udarao glavom o zid - predugo je
obuzdavao svoje osje!aje. "Proklet bio, gdje se skriva?"
Druga dvojica sluga, njegov stari osobni posluitelj i njegova doma!ica (koja je jedva uspjela presti!i Chavena, hitaju!i
natrag sa skupa zabrinutih graana na bakljama osvijetljenom trgu izmeu Zapadne poljane i Gavranovih dveri)
mugnue niz hodnike zvjezdarnice, zahvalni to se nezadovoljstvo njihova gospodara usredoto $ilo na nekog drugog a ne
na njih. Mladi! se pojavi, briu!i ruke o svoju kutu. "Da, gospodaru?" Chaven na$ini grimasu na crne mrlje na Tobvjevoj
odje!i, ali se iznenadi stoje zatekao mladog momka na poslu tako rano izjutra; obi $no gaje bilo teko natjerati da radi $ak
i kad je sunce bilo visoko na nebu. "Donesi mi neto za pi!e. Vina - onaj torvijski bu!kuri ve! je otvoren na stoli!u
pokraj mojeg kreveta. Tako mi bogova, svijet se raspada."
Mladi! je oklijevao. Chaven je mogao opaziti strah iza uobi$ajene mrzovolje. "Je li... o!e li... o!e li bit rata?"
Chaven odmahne glavom. "Rata? Kako to misli?"
"Gazdarica Jennikin i Harry, oni vele da je stariji princ mrtav, gospodaru. Ubijen. (a!a mi je jednom pri$o, kad je Olinov
brat umro, da je zamalo dolo do rata."
Lije$nik potisne elju da izgrdi to siroto, tupo stvorenje. Svi su u dvorcu bili prestravljeni - on sam nije osjetio toliki o$aj
jo otkad je pobjegao s Ulosa. Zato bi se dje$ak osje!ao ita druk$ije? "Da, Toby, stariji princ je mrtav. Ali kad je Olinov
brat Lorick umro, zemlja je bila bogata i nitko joj nije prijetio, i brojnim je $astohlepnim plemi!ima vrijedilo truda da
nametnu sebe ili neku korisnu marionetu na prijestolje June Mee umjesto nedoraslog nasljednika. Pretpostavljam da !e
sada mladi Barrick zasluiti naslov regenta, a nitko ne!e eljeti da bude krivac za ono to !e se ovdje uskoro dogoditi, pa
!e mu sa zahvalno!u prepustiti $ast da grije o$ev stolac."
"Dakle ne!e bit rata?" Toby je pre$uo Chavenov tmuran sarkazam kao da se radilo o stranom jeziku. Nije mogao izravno
susresti gospodarev pogled te je spustio glavu poput tvrdoglave koze koja odbija u!i u tor. "Govorite istinu, gospodaru?
Jeste 1' sigurni?"
"Nisam ni u to siguran", re$e Chaven. "Ni u to. A sad mi donesi vina i moda malo sira, kruha i suhe ribe, a onda me
pusti da razmislim."
Pustio je da zavjesa padne natrag preko prozora. Vani je jo bio mrak, iako je mogao namirisati zoru na povjetarcu, stoje
trebalo biti ohrabruju!e, ali nije. Vino nije pomoglo olakati pritisak u njegovoj glavi, strah da je promatrao prve trenutke
76

sloma koji !e se uskoro po$eti iriti tako brzo da ga se ne!e mo!i zaustaviti. Naao se usred takve mahnitosti i prije,
premda ne u Junoj Mei: nikad ju vie nije elio doivjeti. A od svih ljudi koji su no!as u dvorcu imali posla s uasnom
smr!u princa regenta, Chaven je jedini znao o pomaku Sjenovite brane.
Imao je pitanja koja je elio postaviti prije sna - koja je morao postaviti. Neobi$na pitanja.
Ta ga je misao morila od prvoga groznog trenutka kad je spustio pogled na Kendrickovo umoreno tijelo i otad ga nije
prestala bockati, kudikamo mo!nija od nagona za vinom koji je upravo utaio. Pokuao ga je svladati jer se poprili $no
stidio svoje gladi, i sebi je obe!ao da joj ne!e udovoljiti tako brzo, ali je uvjeravao sebe kako je ovo o$ito bila iznimna
no!, no! za privremenu obustavu vlastitih pravila. I (takoer si je rekao) ono to bi mogao doznati moglo bi mu spasiti
ivot, moda $ak i spasiti kraljevstvo.
"Kloe?" zovnuo je tiho. Zapucketao je prstima i ogledao se oko sebe. "Gdje si, moja gospo?"
Nije se odmah pojavila, moda uvrijeena to se, nakon to ju je ranije grubo i uurbano istjerao iz njihova zajedni $kog
kreveta, vratio ku!i prije sat vremena, ali je tek sad naizgled pomislio na nju.
"Kloe, ispri$avam se. Bio sam nepristojan."
Smekavi se, pojavila se iza zastora i protegnula. Bila je to$kasta poput leoparda, ali u svim sjenovitim sjenama crne i
sive, s tek malo bijelog oko o$iju. Chaven nije to$no znao zato ju je smatrao lijepom, ali jest. Opet je zapucketao
prstima, a ona mu je prila, dovoljno sporo da pokae $ija je potreba bila ve!a. Ali kad ju je pokakljao ispod brade, toliko
se zaboravila da je zaprela.
"Doi", rekao je, i dao ma$ki posljednji komadi! suene ribe prije nego to ju je podigao. "Imamo posla."
Bila je to soba koju nitko iv u dvorcu June Mee osim Chavena nije vidio, mala tamna komora duboko ispod
zvjezdarnice, s vratima koja su se otvarala u hodnik kroz koji je propustio Funderlinga Cherta i njegova neobi $nog
ti!enika. Na jednom zidu niz polica zapo$injao je blizu poplo$anog poda i pruao se sve do niskog svoda, a svaka je
polica sadravala red predmeta prekriven tamnim platnom. &vrsto zatvorivi i zakra$unavi vrata iza sebe, Chaven odloi
svoj svije!njak i podigne prekriveni predmet, prevelik da bi po$ivao pokraj drugih, koji bijae naslonjen uza zid. Kloe,
nakon kratkog njukanja po sobi, sko$i na jednu od viih polica i sklup$a se u loptu, o$iju sjajnih i budnih.
Vrlo je paljivo skinuo barunasti pokriva$, a onda rasklopio drvena krila kako bi zrcalo moglo stajati samo. Bilo je jedno
od njegovih najve!ih: postavljeno na pod, vrh mu je dopirao gotovo do lije$nikova struka.
Chaven se spustio u sjede!i poloaj na plo$ama ispred zrcala i dugo vremena nita nije govorio, zure!i duboko u staklo.
Svjetlo svije!a pravilo je $udne odbljeske na predmetima i bacalo duga$ke, lelujave sjene: da se neto zaista kretalo u
dubinama zrcala, promatra$u bi trebao koji trenutak da se u to uvjeri.
Chaven je ostao tih dugo, dugo vremena. Napokon, bez okretanja od zrcala, re$e: "Kloe? Doi ovamo, gospo, odmah.
Doi."
Ma$ka se protegne, a onda sko$i s police i lagano prijee preko poda k njemu. Kad se zaustavila, ispruio je ruku i
kucnuo o zrcalo.
"Vidi ono? Pogledaj tamo, Kloe! Mi!"
Ona prinese svoju tupu sivo-crnu njukicu blie staklu, zure!i. Ui joi se trnu. Zaista, neto se pomicalo u tamnom kutu
sobe, ali samo u sobi koja je bila odraena. Kloe $u$ne nie, uvijaju!i i izvijaju!i repom dok je promatrala sjenu koja je
jurcala u dubinama zrcala. I Chaven se zagleda u nju, netremice, kao da se nije usu ivao sklopiti o$i ili $ak disati.
Za$udo, zrcalo naizgled nije odraavalo ni ma$ku ni lije$nika, nego samo praznu sobu iza njih. Bez upozorenja, Kloe
nasrne naprijed. Na trenutak se doista $inilo da joj je apica prola kroz reflektiraju!u povrinu, ali je frustrirano zasiktala
kao da je samo udarila hladno staklo. Chaven ju brzo podigne, pogladi, a onda otkra$una vrata i spusti je u hodnik.
77

"Pri$ekaj me."
Onemogu!ena, ali teko je bilo re!i u $emu, Kloe ispusti mijauk razdraenosti.
"Ne bi bila sretna unutra", rekao je ma$ki zatvaraju!i vrata. "A bojim se da ionako nikad ne bi okusila onog mia."
Sad je opet sjeo pred zrcalo. Svije!a je o$igledno dogorijevala jer je odaja brzo postajala mra$nijom. Jedino to se vidjelo
u zrcalu bili su odraeni zidovi, samo to je zrcalna odaja sadravala si!uni snop tame koji je leao na zrcalnom podu
blizu stakla.
Chaven je malko zapjevuio na vrlo starom jeziku, utio neko vrijeme, a onda opet malko zapjevao. Sjedio je i zurio u
mali, tamni oblik. &ekao je.
Kad je stigla, bila je poput iznenadna plamena, eksplozije blijede svjetlosti. Unato$ jakim, uvjebanim ivcima, Chaven
ispusti tih uzdah iznenaenja. Perje joj se mrekalo i blistalo u dubinama zrcala dok je grabila mrtvog mia pandama
noice, a onda se sagnula da prinese rtvu svojem otrom kljunu. Na trenutak je rep visio poput niti, a onda je sjenoviti
mi bio progutan, a golema bijela sova zurila iz zrcala o$ima poput rastopljenog bakra.
Ne shva!am", re$e dje$ak Flint mrte!i se. "Volim tunele. Zato moramo hodati ovuda gore?"
Chert se osvrne kako bi provjerio da je funderlinka skupina radnika u urednoj koloni iza njega. Zora je upravo po $injala
osvjetljavati nebo i bojati sjene srebrno: da su bili Veliki narod i nenavikli na tamu, nosili bi baklje. Radnici iz Chertova
ceha malko su zaostajali; a nekolicina je ivahno aptala izmeu sebe, ali to je bilo unutar granica doli$ne obzirnosti.
Okrenuo se natrag prema dje$aku. "Jer kad idemo na posao u utvrdu, uvijek ulazimo kroz dveri. Upamti, nema tunela koji
u unutarnju utvrdu vode odozdo." Uputio je dje$aku zna$ajan pogled, mole!i se u sebi Zemljinim starjeinama da se dijete
ne razbrblja o podzemnom ulazu u Chavenovu zvjezdarnicu na dosluh ostalih Funderlinga.
Flint odmahne glavom. "Mogli smo prije!i ve!i dio puta ispod zemlje. Ja volim tunele!"
"Drago mi je to $uti, jer ako ostane s nama, provodit !e mnoge dane u njima. A sad tiho - pribliavamo se vratima."
Mladi trigonski sve!enik $ekao ih je kod straarske kule Gavranovih dveri. Bio je debeo u struku i izgledao kao da sebi
nije mnogo toga uskra!ivao, ali nije se ponaao prema Chertu kao da uz patuljasti stas ima i patuljast mozak, to je sve
u$inilo mnogo ugodnijim.
"Ja sam Andros, opunomo!enik katelana lorda Nvnora", objavi sve!enik. "A vi ste..." zavirio je u koom ukori$enu
knjigu, "... Horn-blende?"
"Ne, on se razbolio. Ja sam Chert i ja !u voditi ovaj posao." Izvadio je astion Ceha klesara, kristalni krug vrlo tanko
ulaten (ali zapanjuju!e otporan) koji je nosio na konopcu oko vrata. "Ovo je moj znamen."
"U redu je, gospodine." Sve!enik se smeteno namrti. "Nisam tu da vam osporavam autoritet, nego da vas obavijestim
kako su se vae zapovijedi promijenile. Jeste li svjesni to se ovdje dogodilo no! prije?"
"Naravno. Sav Funderlinki grad ve! je u koroti." Sto nije ba bila istina, ali vijest je svakako preletjela od ku!e do ku!e
poput jeke tog turobnog dana, a ve!ina stanovnika podzemnoga grada bila je osupnuta i preplaena. "Pitali smo seje li
primjereno da jutros doemo kao stoje izvorno zapovjeeno, ali budu!i da nismo $uli druk$ije..."
"Posve je u redu. Ali umjesto posla koji je bio planiran, imamo tuniji i hitniji zadatak za vas. U obiteljskoj grobnici gdje
!emo pole!i princa Kendricka nema vie mjesta. Znali smo za to, naravno, ali nismo mislili da !emo je trebati proiriti
tako skoro, ne o$ekuju!i ni jednog trenutka..." Prekinuo se i obrisao nos rukavom. Ovaj je $ovjek iskreno tugovao, mogao
je vidjeti Chert. Pa, poznavao je princa, nedvojbeno - moda je $esto s njim govorio. Sam Chert se osje!ao prili$no
pogoeno, a da nikad nije vidio princa regenta iz blizine manje od stotinjak metara. "Sretni smo to vam moemo sluiti",
rekao je Androsu.
78

Sve!enik se alosno nasmijei. "Da. Pa, ovdje imam upute za vas, izravno od lorda Nvnora. Posao mora biti brz, ali
upamtite da je to po$ivalite jednog eddonskog princa. Ne!emo imati vremena da obojimo novi grob kako treba, ali
barem se moemo potruditi da bude $ist i dobro odmjeren."
"Bit !e to najbolje djelo koje moemo izvesti."
Unutranjost grobnice bacila je sjenu na Chertovo srce. Pogledao je malog Flinta, rairenih o $iju ali neuznemiren
turobnim rezbarijama, stiliziranim maskama vukova koji su reali iz dubokih sjena, prizorima usnulih ratnika i kraljica na
drevnim kamenim ljesovima. Zidovi grobnice bili su prepuni nia, a svaka je imala sarkofag. "Strai li te ovo?"
Dje$ak ga pogleda kao da pitanje nije imalo smisla. ustro je odmahnuo glavom.
Volio bih da i ja mogu tvrditi isto, pomisli Chert. Iza njega je skupina radnika takoer utihnula dok su hodali kroz
labirintsku grobnicu. Nije ga uznemiravala misao o smrtnim duhovima, sablastima - iako je na ovom mra $nom, tihom
mjestu nije brzo odagnao - nego o kona$noj uzaludnosti stvari. Radio ti to ho!e, ovdje !e zavriti. Bilo da sjedi sam u
svojoj ku!i i zgr!e novac, ili bu$no pjeva u vije!nici pla!aju!i vr$eve mahovnja$e za sve svoje prijatelje i rodbinu, na
kraju !e prona!i ovo - ili !e ono prona!i tebe...
Zastao je pokraj jedne nie. Na poklopcu lijesa bio je isklesan mukarac u oklopu, s kacigom u pregibu lakta i drkom
ma$a privijenim na grudi. Brada mu je bila isprepletena vrpcama, svaka izraena do paljive, ljubavi pune pojedinosti.
"Ovdje lei kraljev otac", rekao je Flintu. "Stari kralj, Ustin. Bio je jarostan $ovjek, ali poast za neprijatelje nae zemlje i
poten prema naem narodu."
"Bio je okrutni gad", tiho !e jedan od radnika.
"Tko je to rekao?" Chert ih prostrijeli pogledom. "Ti, Plovu$ac?"
"Pa to i da jesam?" Mladi Funderling, niti tri godine $lan Ceha, uzvrati pogled. "to je Ustin ili bilo tko od njegove vrste
ikad u$inio za nas? Gradimo im dvorce i kujemo oruje kako bi se mogli me usobno klati - i nas, svako malo koju
generaciju - i to dobivamo zauzvrat?"
"Imamo svoj grad..."
Plovu$ac se nasmije. Bio je otra oka, crn i mrav. Chert pomisli da se mladi ! nekako rodio u pogrenoj obitelji. Trebao je
biti Crno staklo, taj. "Krave imaju svoja polja. Zna$i li to da smiju zadrati svoje mlijeko?"
"Dosta je." Neki drugi iz radne skupine po$eli su se komeati, ali Chert nije znao jesu li se vrpoljili zbog Plovu$eva
brbljanja ili su se slagali s njim.
"Imamo posla."
"Ah, da. Jadni, tuni, mrtvi princ. Je li ikad stupio u Funderlinki grad u svom ivotu?"
"Govori besmislice, Plovu$ac. to te spopalo?" Zirnuo je prema Flintu, koji je bezizraajno promatrao razgovor.
"Ti me to pita? Samo zato to nikad nisam volio Veliki narod? Ako netko treba neto objanjavati, mislim da si to ti,
Chert. Nitko od nas nije usvojio jednog od njihovih u nae domove."
"Idi van", re$e Chert dje$aku. "Idi se igrati - gore iznad je vrt." Groblje, zapravo, ali i dovoljan dio vrta.
"Ali...!"
"Ne prepiri se sa mnom, de$ko. Moram razgovarati s ovim ljudima, a tebi !e to samo biti dosadno. Idi van. Ali ostani
blizu ulaza."
79

Flint je o$ito smatrao da bi mu razgovor bio sve samo ne dosadan, ali je prikrio svoje osje!aje na svoj uobi$ajen na$in te
se udaljio kroz grobnicu i uza stube. Kad je otiao, Chert se okrene natrag prema Plovu$cu i ostatku radne skupine.
"Ima li itko od vas pritubi na moje vodstvo? Jer ne!u voditi ljude koji gunaju i cmizdre, niti !u efovati poslom u kojem
nemam povjerenja u svoje radnike. Plovu$ac, imao si mnogo toga za re!i. Ne sviaju ti se moji osje!aji prema naim
gospodarima. To je tvoje pravo, pretpostavljam - slobodnjak si i $lan Ceha. Ima li jo to re!i o meni?"
Mladi! je izgledao kao da !e opet zapo$eti, ali stariji mukarac, jedan od roaka Sadre, progovori umjesto njega. "On ne
govori u ime nas ostalih, Chert. Zapravo, posljednjih smo dana proveli malko previe vremena sluaju !i ga, istinu
govore!i." Nekoliko drugih ljudi slono zagunaju.
"Kukavice, svi odreda", prezirno !e Plovu$ac. "Robujete kao da ste u autarhovim rudnicima, izrabljujete se gotovo do
smrti, a onda padate na koljena da zahvalite Velikom narodu na povlastici."
Gorak osmijeh izvije Chertova usta. "Dan kad te vidim kako se izrabljuje do smrti, Plovu$ac, bit !e dan kad !e se cijeli
svijet prevrnuti naglava$ke poput kola ruda$e." Ostali se ljudi nasmiju i trenutak opasnosti mine. Nekoliko se kamen$i!a
odronilo, ali nije nastala lavina. Ipak, Chert nije bio sretan to je takvo ogor$enje bilo prisutno ve! prvog dana.
Moda stari Hornblende jednostavno nije elio raditi s Plovu$cem. Dostatan razlog da ga zabole lea, moda... Manje od
sata nakon zore i ve! gaje boljela glava. "Dobro, narode. to god neki od vas mislili, ovo su alosna vremena, a ovo je
vaan zadatak. Stoga se bacimo na posao."
Ne mogu prosjediti ovo", naglo izjavi Barrick.
Brionv se osjetila zasko$enom jer se okomio na nju pred Avinom Broneom i ostalim plemi !ima. "Kako to misli?"
apnula je. Glas joj se $inio otrim poput siktaja zmije; mogla je osjetiti kako je vije!nici, odreda mukarci, promatraju s
negodovanjem. "Shaso nije priznao, Barrick. Nije sigurno da je ubio Kendricka. Nakon svih ovih godina, duguje tom
$ovjeku neto!"
Barrick odmahne rukom - s neuvaavanjem, $inilo se, i na trenutak Brionv osjeti ubod srdbe otriji od ikojeg tuanskog
bodea. Uto je opazila da su Barrickove o$i sklopljene, a lice jo bljee nego obi$no. "Ne. Ne osje!am se... dobro", rekao
je.
Tako je strano bilo ovo jutro, tako kaoti$no, da je, unato$ tome to joj se srce stisnulo od pogleda na njegovo votano lice
- tako zastrauju!e nalik na Kendrickovu beskrvnu, beivotnu masku - svejedno osjetila stisak sumnje. Zar Barrick iz
nekog razloga nije elio imati posla s onim to je trebalo uslijediti? Zar su vrhovni zapovjednik Brone i ostali ve ! s njim
razgovarali?
Njezin brat malko zatetura dok je ustajao. Jedan od straara stupi naprijed da ga primi za lakat. "Nastavi", re$e joj
Barrick. "Moram le!i."
Nova i jo strasnija misao: to ako nije samo bolestan - to ako je otrovan? to ako je netko sebi zacrtao da ubije sve
Eddone? Uasnuta i uplaena, promrmljala je brzu molitvu Zoriji, a onda posluno zatraila i pomo! Trigona. Tko bi
u$inio takvo to? Kome bi moglo na um pasti takvo ludilo?
Nekome tko eli prijestolje... Pogledala je Gailona od Ljetopolja, ali vojvoda je djelovao posve prirodno zabrinut to vidi
Barricka tako znojnog i slabog. "Odvedite ga ravno u krevet i poaljite po Chavena", naloila je $ovjeku koji gaje drao
za ruku. "Ne, odmah poaljite paa po Chavena, kako bi mogao do$ekati mojega brata u njegovim odajama."
Kad su Barricku pomogli izi!i iz prostorije, Brionv opazi s prili$no odobravanja da je njezina maska jo bila na svome
mjestu - javna maska ravnodunosti koju ju je otac nau$io sloiti. Prezirala je Avina Bronea kao bezdunog nasilnika one
no!i Kendrickova umorstva, ali bila mu je zahvalna to ju je podsjetio na njezinu dunost. Imala je odgovornost prema
obitelji Eddon, kao i prema svome narodu: ne!e opet tako lako odati svoje istinske osje!aje. Ali, oh, bilo je teko biti
uko$en i strog kad se toliko bojala!
80

"Moj brat, princ Barrick, ne!e se vra!ati", rekla je. "Stoga nema smisla da na gost dulje $eka. Poaljite ga unutra."
"Ali, Visosti...!" zapo$ne vojvoda Gailon.
"to, vojvodo od Ljetopolja, mislite da nemam nimalo pameti? Da sam marioneta koja moe govoriti samo kad su moj
brat ili otac prisutni kako bi upravljali koncima? Rekla sam da ga uvedete." Okrenula mu je leda. Zorijo, daj mi snage,
pomolila se. Ako si me ikad voljela, voli me sad. Pomozi mi.
ar s kojim su vije!nici aptali izmeu sebe u uobi$ajenim bi okolnostima vrlo uzrujao Brionv, ali okolnosti nisu bile
uobi$ajene, i moda vie nikad ne!e biti. Gailon Tolly i markgrof Tyne od Modre obale nisu se $ak ni trudili prikriti svoj
gnjev. Ti su ljudi rijetko primali zapovjedi od ijedne ene, $ak i od princeze.
Ne mogu si priutiti da marim to misle, a ne mogu $ak ni biti popustljiva prema njima poput oca. Kod njega na to gledaju
kao na neobi$an hir. Kod mene !e to sigurno proglasiti slabo!u...
Vrata se otvore i tamnoputog mukarca uvede kraljevska straa. Kapetan strae Ferras Vansen ponovno otvoreno nije
gledao u nju -jo jedan mukarac, bila je uvjerena, koji ju je smatrao bezvrijednom. Brionv jo nije bila odlu $ila to eli
u$initi s Vansenom, ali se od njega svakako morao u$initi nekakav primjer. Je li vladaju!i princ Pograni$nih kraljevina
mogao biti umoren u svojem krevetu a da to proe s posljedicama ravnim onima kao kad netko ukrade jabuku s kola
putuju!eg trgovca?
Na njezino kimanje glavom straari se zaustave i dopuste $ovjeku kojeg su pratili da nastavi dalje sam do podnoja
postolja i dviju stolica blizanaca, koje su trenutno stajale jedna pokraj druge ispred prijestolja kralja Olina.
"Moja najdublja su!ut", re$e Dawet dan-Faar, klanjaju!i se. Svoje fino ruho od proteklih nekoliko dana zamijenio je
suzdranom crninom; na njemu je nekako izgledala egzoti $no privla$no. "Naravno da ne mogu nita re!i to bi ublailo
va gubitak, moja gospo, ali bolno je vidjeti vau obitelj tako ucviljenu. Siguran sam da bi i moj gospodar Ludis elio da
vam uputim njegovu najdublju su!ut."
Brionv potrai na njegovu licu nekakav trag poruge, najslabaniji bljesak mra$ne zabavljenosti u njegovu oku. Tek je sad
primijetila da nije bio mlad, da je moda bio samo desetlje!e mlai od njezina oca, premda je njegova smea koa bila
glatka, a $eljust $vrsta kao u mladi!a. Osim toga, nije primijetila nita nepoeljno. Ako se pretvarao, radio je to izvrsno.
Ipak, to je njegova vjetina ~ sigurno. Da nije prokuani licemjer i laskavac, ne bi bio poslanik $astohlepna Ludisa. A tu
je bila i pri$a o Shasovoj k!eri, koju joj je Barrick ispri$ao - jo jedan razlog da prezire tog $ovjeka. Ali, nije se dalo
pore!i da je bio ugodan za oko.
"Ni sami niste posve izvan sumnje, lorde Dawete, ali moji straari kau da vi i vaa pratnja niste zastranili iz svojih
odaja..."
"Ljubazno od njih to govore samo potenu istinu." Privla$an i potpuno nepouzdan osmijeh kojeg se sje!ala pojavio se
prvi put tog dana, ali samo na trenutak, a onda ga je ozbiljnost okolnosti ponovno otjerala. "Spavali smo, moja gospo."
"Moda. Ali ubojstvo ne mora uvijek po$initi ruka njegova glavnog poticatelja." Bilo joj je sve lake i lake zadrati lice
krutim, a pogled strogim i netremi$nim. "Umorstvo se moe kupiti, jednako lako kao pitu u pekarnici."
Sad mu se osmijeh vrati. Djelovao je iskreno zabavljen. "A to biste vi znali o kupovanju stvari u pekarnici, princezo?"
"Ne mnogo", priznala je. "Naalost, znam malo vie o umorstvu, ovih dana."
On kimne. "Istina. A to je koristan podsjetnik da, koliko se god uivam nabacivati rije$ima s vama - a zaista uivam, moja
gospo - alosnija i ozbiljnija pitanja lee pred nama. Stoga radije nego da si priutim veliku predstavu zgraanja, Visosti,
dopustite da vam umjesto toga postavim pitanje. Od kakve bi mi koristi bilo da ubijem vaeg sirotog brata?"
81

Morala je jako zagristi usnicu da joj ne pobjegne iznenadni zvuk jada. Prije vrlo kratkog vremena Kendrick je bio iv. Da
je samo postojao kakav na$in da se vrati u dan prije ju$eranjeg, kao to se u ku!u moe u!i kroz prozor umjesto da
hodate cijelim putem do vrata - neki na$in da izmijeni one grozne dogaaje ili ih potpuno sprije$i. "Od kakve koristi?"
upitala je, pribravi misli. "Ne znam." Glas joj je bio manje $vrst nego to je eljela. Avin Brone i ostali napeto su je
promatrali - sumnji$avo, $inilo joj se. Kao da !e, zato to je mukarac bio lijep i slatkorje$iv, ona biti manje oprezna i
nepovjerljiva! Obrazi joj se zarumene od ogor$enja.
"Govorimo iskreno, moja gospo. Ovo je strano vrijeme, a iskrenost bi nam mogla biti svima najbolji prijatelj. Moj
gospodar, Ludis Drakava, dri vaeg oca kao taoca, kako god mi to nazivali. &ekamo ili golemu otkupninu u zlatu, ili
otkupninu od jo ve!e vrijednosti -jer !ete vi, lijepa princezo, biti dio nje." Osmijeh mu je opet bio blago podrugljiv. Ali,
je li se rugao njoj ili ne$em drugom? Moda $ak i sebi? "S hierosolske pozicije, smrt vaeg brata jedino !e zamutiti vode i
usporiti isplatu tog otkupa. Imamo kralja i nismo mu naudili - zato bismo sad ubili princa? Zapravo, jedini razlog zato
me uop!e to pitate jest zato to sam stranac na dvoru... i ne posve prijatelj. Ali alim zbog ovog posljednjeg. Iskreno
alim."
Nije mogla sebi dopustiti da se zaboravi. Bio je previe slatkorje$iv, prebrz - ovako se sigurno mi osje!a pred zmijom.
Ali ovaj mi ne!e se dati tako lako zbuniti. "Zato to ste stranac i niste prijatelj, da. A i zato to je, kao to moda znate,
moj brat ubijen tuanskim noem. Poput ovoga o vaem pojasu."
Dawet spusti pogled. "Izvadio bih ga da pogledate kako na njemu nema krvi, princezo, ali va kapetan strae $vrsto ga je
svezao za korice prije nego to su me doveli k vama."
Brionv podigne pogled i spazi kako Ferras Vansen, koji ju je bio ignorirao, sada netremice zuri u nju. A kad je uhvatio
njezin pogled, porumenio je i svrnuo o$i na pod. Zar je taj $ovjek lud?
"Bilo bi mu drae da mi ga je mogao posve oduzeti," nastavi Dawet, "ali medu mojim se narodom noevi vie ne skidaju
kad se jednom dosegne muevna dob. Jedino ako smo u krevetu."
Sad je ona bila ta koja je porumenjela. "Mnogo ste rije$i izgovorili, lorde Davvet, ali malo ih je imalo neki smisao.
Noeve se moe oprati. Ugledi se ne mogu tako lako o$istiti i obnoviti."
Njegove se o$i raire. "Zar opet ukrtamo ma$eve, Visosti, iskuavaju!i na$in borbe onog drugog? Ne, mislim da se u to
ne!u upustiti, jer vidim da ste vi jedna od onih koji nakratko izmjenjuju udarce, a onda ciljaju ravno u srce. to znate o
meni, princezo? Ili to mislite da znate o meni?"
"Vie nego to elim znati. Shaso nam je rekao to se dogodilo njegovoj k!eri."
A sad tim licem visokih jagodica preleti neto to ju je iznenadilo - ne stid, ili razdraenost to su ga razotkrili, nego prava
i gnjevna ogor$enost, poput boga Perina kad se probudio na gori Xandos i otkrio da mu je $eki! ukraden. "Ah, je li?"
"Da. I da ju je vaa okrutnost otjerala u hram, te da je ondje umrla."
Sad se Dawetov gnjev pretvori u neto jo $udnije - iznenadno zapretanje plamena, ne mnogo druk$ije od na$ina na koji
se Shaso $esto povla$io iza svojih kamenih crta lica. to nije iznenaivalo, moda bili su u rodu, naposljetku. "Umrla je,
da. A on tvrdi da sam ja taj koji ju je tamo otjerao?"
"To nije istina, gospodine?"
Pustio je da mu se o$i dugih trepavica na trenutak sklope. Kad su se vjee naglo rastvorile, o$i mu bijahu uprte u njezine.
"Postoje mnoge istine, moja gospo. Jedna je da sam upropastio djevojku iz plemenite ku!e u svojoj domovini. Druga bi
mogla biti da sam je volio, i da je rana koju su njezinom ugledu zadala naklapanja praznoglavih ena u pala$i bila ve!a od
ikojeg zla koji sam joj ja nanio. I da sam je ja, kad ju je otac otjerao od ku!e, htio primiti k sebi, u$initi svojom, ali ona
nije mogla podnijeti to su je majka i otac zauvijek prognali iz svojih ivota. Nadala se, budalasto, smatrao sam - da !e je
jednom primiti natrag. Zato je, umjesto toga, otila u hram. Je li ondje umrla? Da. Od slomljena srca? Da, moda. Ali tko
82

gaje slomio?" Odmahnuo je glavom te prvi put pogledao plemi !e June Mede. Pozorno sluaju!i, Brionv nije ni
primijetila da se naginjala naprijed na svojem stolcu. "Tko ga je slomio?" ponovno je upitao, tiho, ali sa snagom koja je
davala naslutiti da se obra!ao cijeloj prostoriji. "To je pitanje oko kojeg bi se i najmudriji mogli razilaziti."
Zavalila se natrag, pomalo nesigurna. Plemi!i, posebno $lanovi vije!a, sumnji$avo su je gledali. Ovaj put ih nije mogla
posve kriviti: $inilo joj se, a njima je to sigurno bilo vrlo jasno, da ve! neko vrijeme u dvorani nije postojao nitko drugi
osim nje i tamnoputog stranca.
"Dakle... dakle, krivite Shasa za smrt njegove k!eri?"
Slegnuo je ramenima. "Mudraci bi se mogli igrati s bilo kakvom tvrdnjom, moja gospo, a istina se ponekad $ini posve
nepostojanom. Takvo je doba u kojem ivimo."
"to zna$i da ne!ete izravno odgovoriti na to pitanje jer ste sve to ve! tako lijepo oslikali a da sebe pritom niste morali
prikazati beskarakternim. Ali ako u to vjerujete, moram pretpostaviti kako takoer smatrate da bi on mogao biti ubojica
moga brata."
Dawet je djelovao mal$ice iznenaeno. "Zar nije priznao? Netko mi je rekao da jest. Mislio sam da me ispitujete o mojoj
nedunosti glede smrti vaeg brata samo zato da provjerite jesam li, osim to sam njegov zemljak, i njegov ortak. Ali
uvjeravam vas, moja gospo, pronaite bilo kojeg odraslog Tuanca i on !e vam ispri$ati o Shasovoj slavnoj mrnji prema
meni." Namrtio se. "Ali ako nije dokazano daje to u$inio - onda, ne. Ne bih ga smatrao ubojicom."
"Molim?" Brionvjin je glas bio mnogo glasniji nego to je eljela. Gailon od Ljetopolja pogledao ju je s negodovanjem.
Osjetila je kratkotrajnu elju da baci mladog vojvodu u okove ili neto sli $no - kraljice su neko! mogle raditi takve stvari,
stoga zato ne bi i princeza regentica? Unato$ svojim ostalim manama, Dawet dan-Faar barem se nije mrtio na nju poput
starog sluge samo zato to je povisila glas. "alite se?" zahtijevala je doznati. "Vi mrzite tog $ovjeka. To je jasno iz svake
vae rije$i i pogleda!"
Poslanik odmahne glavom. "Ne volim ga, i upravo kao to on smatra da sam mu u$inio zlo, tako i ja smatram daje on
meni u$inio isto, i jo vie. Ali moj ga prezir ne $ini ubojicom. Ne vjerujem da bi nekog izdajni$ki umorio, pogotovo ne
nekog od vae obitelji."
"Kako to mislite?"
"Svi znaju daje vaem ocu bio obvezan $a!u. Kad se moj otac borio protiv posljednjeg autarha, Parnada Budnog, Shaso
se nije vratio da mu pomogne jer nije mogao prekriti zakletvu koju je dao vaem ocu. Kad mu se ena razboljela, tako er
se nije vratio, jer nije mogao prekriti tu zakletvu, niti je doao na njezin pogreb. A sad me pitate mislim li da bi ubio
Olinova sina? U pijanom stanju i podmuklo? Moda su i $vr!i karakteri i tvrdoglavija srca proistekla iz Xanda od Shasa
dan-Heza - ali ja ih jo nisam vidio."
Ono to je rekao pobudilo je u njoj jo ve!u nesigurnost, i to ne samo u vezi sa Shasovom krivnjom. Je li taj Dawet bio
pametno $udovite, ili pogreno shva!en? Ljudi su $esto smatrali Barricka neugodnim, $ak i okrutnim, jer ga nisu u
cijelosti poznavali.
Batrick. Iznenadni ubod zabrinutosti. Lei bolestan u krevetu. Trebam po!i k njemu. Zapravo, razgovor ju je prili$no
uznemirio: ne bi se protivila da ga prekine. "Uzet !u u obzir vae rije$i, lorde Dawet. Sad moete i!i."
On se opet nakloni. "Jo jednom, moja su!ut, gospo."
Dok je odlazio, vije!nici su je jo promatrali, ali lica su im bila zatvorenija nego prije. Odjednom je shvatila da ve!inu
njih poznaje cijeli svoj ivot, te susjede, obiteljske prijatelje pa $ak i roake, a da ne vjeruje ni jednom jedinom.
"Ne budi ranjiva ni pred kim, osim pred svojom obitelji", jednom je rekao njezin otac. "Jer to je dovoljno mala skupina da
svakog od njih moe paljivo promatrati." Pomislila je u tom trenutku da se alio.
83

Ali menije ionako preostala malobrojna obitelj, pomislila je. Majka i Kendrick su mrtvi. Oca nema i moda se nikad ne !e
vratiti. Imam samo Barricka.
Odaja se $inila punom mrskih stranaca. Iznenada, jedino je eljela vidjeti svojeg blizanca. Ustala je i udaljila se iz
Prijestolne dvorane bez ijedne rije$i, tako brzo da su se straari morali pouriti da je dostignu.
tu
Ne!e biti lako", rekao je Chert Opal kad je dokraj$io svoju juhu. "Nemamo dovoljno ljudi da obavimo poten posao, a
Ceh mi moda ne!e uspjeti na vrijeme pribaviti jo - pogreb je za pet dana. Stoga zasad samo bacamo kr u same jame u
kojima smo trebali raditi prije prin$eve smrti. Sve !e to poslije opet trebati ra$istiti."
"Tko je mogao po$initi takvu strahotu?" upitala je.
Na trenutak, s mislima ispunjenima zadatkom, nije mogao shvatiti na to je mislila. "Ah. Misli prin$evo ubojstvo?"
"Naravno, budalo stara. to drugo?" Njezin se ljutit izraz, uglavnom zbog dojma, smeka. "Ta je obitelj ukleta. To su ljudi
danas govorili na Trgu kamenoloma. Kralj je zarobljen, mlai je princ bogalj, a sad ovo. A pretpostavljam i smrt njihove
majke, premda je to bilo davno prije..." Namrtila se. "Ali to je s novom kraljicom? Ako se neto dogodi onim sirotim
blizancima, ho!e li njezino dijete naslijediti prijestolje? Zamisli to... prije nego to se uop!e i rodi."
"Pukotine mi i procijepa, eno, blizanci su jo ivi - zar eli na njih navu!i nesre!u? Nikad ne daj besposlenim bogovima
poticaja na razmiljanje." Pomisao da bi se neto moglo dogoditi djevojci Brionv, koja mu se obratila slobodno i ljubazno
kao da je bio prijatelj ili $lan obitelji, uplaila ga je onako kako cijeli dan u kraljevskoj grobnici nije uspio. "Gdje je
Flint?"
"U krevetu. Bio je umoran."
Chert ustane i doeta se do spavaonice gdje je Flintova slamarica leala u podnoju njihove postelje. Dje $ak brzo ugura
neto pod smotanu koulju kojom se koristio da podupre glavu.
"to je to? to to ima, mom$e?" Obi$no dijete vjerojatno bi sve zanijekalo, pomisli Chert dok se sagibao, ali Flint je
samo promatrao s odreenom prikrivenom namjerom dok je ovaj posezao ispod koulje, a ruka mu se sklopila oko
zbunjuju!e kombinacije oblika.
Izvadivi je i prinijevi svjetlu lampe, uvidio je da su to bila dva odvojena predmeta, mala crna vre !ica na konopcu, koja
je izgledala pomalo poznato, te grumen prozirna sivo-bijelog kamena.
"to je ovo?" upitao je podiu!i vre!icu. to god je tako sigurno $uvala, bilo je tvrdo i gotovo teko poput kamena. Vrh
vre!ice bio je zaiven, ali vezivo na njezinu ostatku bilo je komplicirano i lijepo. "Gdje si to pronaao, de$ko?"
"Nije", re$e Opal s dovratka. "Nosio je to kad smo mi pronali njega. Njegovo je, Chert."
"to je to?"
"Ne znam. Nije na nama da otvaramo, a on to nije zatraio."
"Ali to bi moglo imati... Ne znam, moda neto unutra ima veze s njegovim pravim roditeljima. Komad nakita s
obiteljskim imenom, moda." Ili skupa obiteljska dragocjenost koja !e mu pomo!i otplatiti boravak i hranu, Chert nije
mogao a da ne pomisli.
"Njegovo je", ponovi Opal tiho. Kleknula je pokraj dje$aka i pomilovala njegovu svijetlu kosu, a Chert odjednom shvati
da ona nije pod svaku cijenu htjela doznati dje$akovo pravo ime, imena njegovih roditelja.
84

"Pa", zapo$ne on motre!i vre!icu, ali sad mu pozornost privu$e kamen. Ono to je isprva smatrao obi$nim talonim
grumenom, ugla$anim kiom ili morem, ili moda $ak i istroenim komadi!em lon$arije, bilo je neto mnogo neobicnije.
Bio je to kamen, to se $inilo jasnim, ali dok je zurio u nj, shvatio je da nikad prije nije vidio tu vrstu, niti $ak mogao
pretpostaviti gdje bi je svrstao u Obitelj kamenja i kovina. Funderling koji ne prepoznaje rod kamena bio je neto poput
sto$ara koji nije samo naletio na novu vrstu krave, nego na kravu koja moe letjeti.
"Pogledaj ovo", rekao je Opal. "to ti se $ini?"
"Obla$ni iver?" predloi ona, spomenuvi opskurnu vrstu kristala. "Zemljin-led?"
Odmahnuo je glavom. "Ne, nije nijedno od toga. Flint, gdje si pronaao ovaj kamen, de $ko?"
"U vrtu. Vani gdje si kopao." Dje$ak isprui ruku. "Vrati mi ih." Chert prebaci pogled s dje$aka na vre!icu na uetu,
tajanstvenu, zaivenu vre!icu. Dodao ju je natrag Flintu, ali je zadrao tamni kristal. On i Opal morat !e razgovarati o toj
tajanstvenoj ostavtini, ali nije imalo smisla brinuti se o svemu odjednom. "Uzet !u ovaj kamen", re$e on djetetu. "Ne!u
ga zadrati, ali nikad nisam vidio nita sli$no i elio bih vidjeti moe li mi itko re!i o $emu se radi." Pogledao je dje$aka,
koji mu je uzvratio pogled pun i$ekivanja. Chertu je trebao trenutak da shvati zato. "Ako smijem, to jest", rekao je. "Ti
si ga pronaao, naposljetku."
Dje$ak kimne, zadovoljan. Dok su Chert i Opal izlazili, Flint se prevrne na lea, zure!i u strop i sti!u!i malu konatu
vre!icu meu prstima.
Opal se vratila svom $i!enju, ali Chert samo sjedne, preme!u!i kristal po rukama. &inilo se da ima umjetan oblik, to je
bilo ono $udno, pravilnost - $inilo se da je bio okrhnut s nekog ve!eg komada, ali nije bilo tragova loma; zapravo, rubovi
su bili posve zaobljeni. A bio je definitivno, nepobitno, neto to nikad prije nije vidio. Tamna mrlja kao da se pomicala u
njegovim dubinama.
Mu$io ga je, a to je vie razmiljao o njemu, to je bivao sve zabrinutiji. &inio se poput ne$eg to je moglo potjecati samo
odnekud iza Sjenovite brane, ali, ako je bilo tako, to je onda radio u dvorcu June Me e? I je li bila slu$ajnost to ga je
dje$ak pronaao na groblju, samo nekoliko stotina koraka od odaja u kojima je ubijen princ regent? Ili to je dje $ak s one
strane Sjenovite brane bio taj koji ga je pronaao?
Pogledao je Opal, koja je zadovoljno krpala rupu na koljenu Flintovih hla$a. O$ajni$ki ju je elio upitati za njezino
miljenje, ali znao je da !e sam provesti uglavnom besanu no! i skanjivao se liiti je moda posljednjeg zadovoljnog sna u
skorijoj budu!nosti. Jer u njemu je rastao strah.
Sto je ono Chaven rekao? "Ne dvojim da !e Sjenovita brana, prijee li preko nas, donijeti sa sobom crno, crno zlo."
Neka Opal barem uiva ove no!i, odlu$io je. Neka bude sretna jo ovu no!.
"Tih si, Chert. Je li ti loe?"
"Sve je u redu, stara moja", rekao je. "Nemaj straha."

10.

Dvorane vatre

85

ZAZIVANJE

Tu je kraljevstvo, tu su mu suze
Dva tapa Nita se ne zna ni o jednom prolom danu
(iz Kostopadnih proro$anstava)

Uvijek je bilo loe u zemljama sna, ali ovo je bilo gore od ijedne druge no!i, puno gore. Dugi hodnici June Mee opet su
bili puni ljudi-sjena, bestjelesnih ali neumoljivih prilika koje su kapale i kolale poput crne krvi, koje su izbijale iz
pukotina izmeu kamenja i onda poprimale oblik, bezli$ne i aptave. Ali ove no!i, kamo god su ile, slijedili su ih
plamenovi, pale!i se za stopama njihove hajke, sve dok se nije $inilo da !e sam zrak zahvatiti vatra.
Kamo god je iao, jo vie ih se pojavljivalo: istjecali su iz podnih plo$a, zgruavaju!i se dok su klizili ili se vukli za njim,
skru!uju!i se u neodreeno $ovjekolike oblike. Bez o$iju, svejedno su zurili, i dozivali ga bez usta, zvucima prijetnje i
obe!anja. Slijedili su ga, mnogi jo zdrueni sa svojom bra!om u gotovo krutu masu, a vatra je ila za njima, hvataju!i se
za tapiserije i palucaju!i uvis prema prastarom svodu dok su ljudi bez lica slijedili njegov beznadni pokuaj bijega iz sobe
u sobu, kroz hodnik za hodnikom.
Ubili su Kendricka! &inilo mu se da mu se srce preokrenulo u grudima; plu!a su mu gorjela. Soba za sobom bila je
ovjen$ana plamenom, a mra$ni su ljudi i dalje navirali za njim.
ele i mene ubiti - ubiti sve nas! Zrak je bio tako vru! da mu je palio nosnice i pucketao u grlu, kao da je cijelo mjesto
postalo pe!nica. Ove utvare od $ae, sjene i krvi ubile su njegova brata, a sad !e ubiti i njega, goniti ga poput ranjenog
srnda!a i natjerati u smrt kroz beskrajne dvorane plamena...
U$inite da ozdravi!"
Chaven polako ustane. Do njegovih nogu, pa koji je kle$ao pokraj Barrickova kreveta otare prin$evo $elo vlanom
krpom. "Nije to tako lako, princezo..."
"Nije me briga! Moj brat gori u vru!ici!" Briony osjeti kako se ravnotea u njoj opasno koleba. "Boli ga!"
Chaven zatrese glavom. "Uza svo potovanje, mislim da nije tako, Visosti. To je jedna od blagodati vru!ice - ona zamagli
ve!inu boli koju donosi bolest i doputa umu da lebdi slobodan od tijela."
"Lebdi slobodan?" Borila se da se obuzda, ali prst joj je drhtao dok je pokazivala prema svojem bratu blizancu koji se
vrpoljio i stenjao. "Pogledajte ga! Zar mislite da se i$ega oslobodio?"
Drugi lije$nik, brat Okros, pro$isti grlo. "Zapravo, moja gospo, vidjeli smo mnoge koji su bili ovako pogoeni, ali ve!ini
je za nekoliko dana opet bilo dobro."
Okrenula se prema tom malom, plahom $ovjeku koji je iz Akademije u Isto$noj Mei doao u kopneni grad da se
posavjetuje s Chavenom. Okros ustukne korak, kao da bi ga ona mogla udariti, te je na trenutak osjetila histeri $an osje!aj
zadovoljstva zbog njegova straha, zbog sile vlastita gnjeva. "Da? Mnogima? to to zna$i? I koliko ste dugo znali o ovoj
poasti groznice?"
"Od kraja posljednjeg sve$anog mjeseca, Visosti." U glasu mu se $ulo neznatno piskutanje. Okros je bio sve!enik, ali
uglavnom samo po imenu, u$itelj znanosti koji je vjerojatno rijetko kad kro$io u Trigonski hram od svog zareenja.
"Vaeg brata - vaeg drugog brata - Akademija je obavijestila kad nam je po$ela stizati prva skupina bolesnika. Ali on..."
86

"... je ubijen? Da." Uzela je dubok dah, koji je nije uspio umiriti. "Da, to bi moglo objasniti zato nije posvetio svoje
vrijeme tom pitanju. Jeste li namjeravali $ekati dok svi ostali u mojoj obitelji ne umru od ovog ili onog prije nego to mi
spomenete tu poast?"
"Molim vas, princezo", re$e Chaven. "Brionv. Molim vas."
To to je upotrijebio njezino ime iznenadilo ju je na trenutak, nagnalo da pogleda dvorskog lije $nika. Nije mogla pro$itati
izraz na njegovu okruglom licu, ali bilo je o$ito da joj je pokuavao neto ve!i. Pravim budalu od sebe, eto to. Okrenula
se prema slugama i straarima u Barrickovoj sobi i znala da je pred vratima jo dvorjana, nedvojbeno priti !u!i ui na
njih. Trepnula je ne bi odagnala suze. Sve ih plaim.
"Ovo nije poast, Visosti", oprezno !e Okros. "Ne jo. Svake godine imamo ovakva razdoblja groznica. Ova je
jednostavno ozbiljnija od ve!ine."
"Samo mi recite to !e se dogoditi mojem bratu."
"Njegovi su elementi izvan ravnotee", objasni Chaven. "Pun je vatre, barem u nekom smislu. Ne elim vas vrije ati
ne$im to vam se moe $initi poput starog praznovjerja, ali teko je objasniti bolest bez objanjavanja kako se elementi u
nama podudaraju s elementima izvan nas - u naoj zemlji i naem nebeskom svodu." Umorno je protrljao glavu. "Stoga !u
samo re!i da mu je krv pregrijana jer su elementi izvan ravnotee. Obi $no bi elementi zemlje i vode u njemu sluili da
odre tu ravnoteu, upravo kao to kamenje okruuje buktinju, a voda je gasi kad je potrebno. Ali on je trenutno sama
vatra i zrak, on vihori i plamti."
Vihori i plamti. S uasom je spustila pogled na Barrickovo drago lice, sada tako izobli$eno i nesvjesno. O, milosrdna
Zorijo, molim te, nemoj mi ga oduzeti. Ne ostavljaj me samu na ovom ukletom mjestu. Molim te.
"Mnogi su ve! preivjeli ovu groznicu, princezo", re$e mali brat Okros. "Ovih smo dana primali vijesti o njoj od putnika
po jugu. Ve! mjesecima hara po Syanu i Jellonu."
"Moda je stigla s brodom iz Hierosola", re$e Chaven. Povukao je malog paa odatle i opet stao pregledavati Barricka,
njue!i mu dah. Brionvjin blizanac bio je malko mirniji, ali je jo zabrinuto mrmljao u snu, lica sjajnog od znoja.
"Nije vano", re$e ona. Bila je to hladna i okrutna volja bogova, tamna krila koja je osjetila kako se ire nad svima njima.
Bilo je to ostvarenje svake njezine zle slutnje. "Nije vano odakle je dola. Samo mi recite jedno - koliko ih od nje umire,
a koliko preivi?"
"Ne volimo davati takve izjave, moja gospo..." po$ne akademski lije$nik.
Chaven se namrti na njega. "Barem pola ih je preivjelo. Ako nisu bili dje$ica ili starci."
"Pola?" Bila je na rubu da ponovno zavriti. Sklopila je o$i i osjetila kako se svijet vrti oko nje. Sve je poludjelo. Sve je
potpuno poludjelo. "A kako se lije$i?"
"Otvorenim prozorima", promptno usko$i Okros. "Zemljom iz Ker-niosova hrama ispod uzglavlja i podnoja njegova
kreveta. A treba ga umotati u mokru odje!u - voda iz plitica u Erivorovu hramu bila bi posebno dobra, a moramo se i
moliti Erivoru, dakako, budu!i da je on posebni zatitnik vae obitelji. Sve !e to pomo!i ublaiti utjecaj vatre i zraka."
"Postoje i trave koje mogu pomo!i." Dok je Chaven opet trljao $elo razmiljaju!i, Brionv je primijetila da dvorski lije$nik
grozno izgleda. Lice mu je bilo blijedo i objeeno, a ispod o$iju je imao podo$njake tamne poput modrica. "Vrbina kora. I
$aj od cvjetova bazge mogao bi takoer pomo!i sniziti vru!icu..."
"Trebali bi mu i pustiti krv", doda Okros, sretan to govori o ne$em sadrajnom. "Malko manje krvi olakat !e mu
patnje."
87

Brionv odgurne Chavena u stranu, ne ba vrlo njeno, te se sa silnim ukanjem sukanja spusti pokraj svog brata. Ova me
odje!a dri sputanu poput jogunastog konja, pomislila je dok se borila da pronae udoban poloaj. Ili uhva!enog lopova.
Bolno se $ak i sagnuti.
O$i njezina brata bile su samo prorezi, ali njegove su se zjenice brzo pomicale ispod vjea.
"Barrick? Ja sam, Brionv. Oh, molim te, moe li me $uti?" Dotaknula mu je obraz a onda ga primila za ruku; unato$
njezinoj toplini, bila je vlana kao neto to se moe prona!i u krakom jezercu. "Ne!u te ostaviti."
"Morate ga ostaviti, moja gospo", re$e novi glas. Brionv podigne pogled i spazi Avina Bronea kako stoji na vratima,
ispunivi ih svojim obujmom. "Molim da mi oprostite, ali moram re!i istinu. Imamo mnogo posla. Sutra pokapamo princa
regenta. Sutra netko mora uzeti ezlo kako bi narod vidio da Eddon jo sjedi na prijestolju. Ako je princ Barrick previe
bolestan, onda to morate biti vi. A imam i druge novosti za vas."
Proela ju je $udna jeza. Dakle jedina osoba kojoj mogu u potpunosti vjerovati da me ne!e poslati Ludisu, shvatila je,
sjedit !e na tom prijestolju. Na trenutak je imala viziju svega to bi mogla u$initi, svih malih nepravdi koje bi mogla
ispraviti. Tad je opet spustila pogled na Barricka, a ideja o onome to bi mogla posti!i u$ini joj se besmislenom.
"Koliko je oboljelih od ovoga?" upitala je Chavena.
"Koliko ih trenutno ima groznicu?" Pogledao je lije$nika iz Akademije. "Nekoliko stotina u gradu, moda. Je li to to$no,
Okros? I otprilike desetak u dvorcu. Trojica kuhinjskih sluga, mislim. Slukinja vae pomajke i dva Barrickova paa."
Potapao je glavu malog dje$aka koji je drao mokru krpu. "To su oni za koje sam znao kad se va brat razbolio."
"Anissina slukinja? Ali kako je Anissa?"
"Vaa pomajka je dobro, kao i dijete koje nosi."
"A nitko od onih koji su doli s onim Dawetom nema groznicu?"
Chaven odmahne glavom.
"&udno je da su je donijeli na svom brodu, a nitko se od njih nije razbolio."
"Da, ali groznica je $udna stvar", re$e blijedi Chaven, ispa!enog izgleda - $ovjek koji joj se gotovo $inio strancem. Sada
se, prvi put u svojem ivotu, pitala to je radio kad je bio sam, kakav je ivot i misli skrivao od drugih, poput svih drugih.
"Moe pogoditi jednog $ovjeka, a ostaviti drugog tik do njega zdrava i $itava."
"Poput umorstva", re$e ona.
Brionv je gotovo bila jedina u sobi koja nije na$inila znak protukobi nakon to je progovorila. &ak je i Barrick zastenjao u
svom grozni$avom snu.
Tr$ao je sve dok nije bio izvan neposrednog domaaja bezli$nih prikaza, apta$a, ali znao je da su jo negdje iza njega,
struje!i kroz sa!a odaja, njukaju!i za njim poput pasa. Nalazio se u krilu dvorca koji nije poznavao, dvorana za
dvoranom puna pranjavih, nepoznatih predmeta razbacanih naokolo bez reda i obzira. Razbijeni planetarij stajae na
stolu, metalnih ru$ica tako svijenih da su strile u svim smjerovima poput iglica kakva bodljikavog stvorenja. Sagovi i
tapiserije bijahu preba$eni jedni preko drugih, zbijeni i zguvani na rubovima, $ak i rasprostrti na drvenom svodu, pa je
bilo teko re!i to je gore a to dolje - po$eli su se kvr$iti na rastu!oj vru!ini.
Zastao je. Netko - ili neto - dozivalo ga je. "Barrick! Gdje si?"
Shvatio je s gr$em straha da ga nisu samo ljudi-sjene traili, ljudi od dima i krvi, nego i neto drugo. Neto tamno, visoko
i jedinstveno. Neto to ga je lovilo dugo, dugo vremena.
88

Njegov brzi hod prijee u trk. Trenutak poslije postane divlji, bezglavi bijeg. Njegovo je ime svejedno dopiralo do njega
poput samotne jeke s jednog mrakom zate$enog planinskog vrha do drugog, ili poput krika kakve izgubljene due
nasukane na Mjesecu.
"Barrick? Vrati se!"
Bio je u dugom hodniku otvorenim s jedne strane, shvatio je, jure!i kroz galeriju koja je propadala pokraj njega, a
vrtoglavi je skok na kamene plo$e bio samo pogrean korak. Sav je dvorac sada sigurno bio u poaru - ovdje su tapiserije
gorjele na donjim rubovima, plamenovi palucali uvis uz stilizirane lova$ke prizore i prikaze pustolovnih bogova i drevnih
kraljeva koji su sjedili u slavi.
"Barrick?"
Zaustavio se, uzbibana srca. Plamenovi su se penjali jo vie, galerija se punila crnim dimom. Mogao je osjetiti strahovitu
vru!inu po cijeloj desnoj strani od koje ga je zaboljela koa. elio je potr$ati, ali neto se pomicalo u dimu ispred njega,
neto to je skakutavo svjetlo rane obojilo u crveno i naran$asto.
"Ljutit sam. Vrlo ljutit."
Barricku se $inilo da !e mu srce probiti prsnu kost. Spodoba se dovu$e iz tame. Dim se cijedio s njezina tijela poput vode,
a vatra joj uvijala tamnu bradu.
"Nisi smio bjeati od mene, de$ko." Pogled njegova oca bio je mutan i prazan, naobla$en poput o$iju mrtve ribe u vjedru.
"Nisi smio bjeati. To me jako ljuti."
I pokraj nezadovoljstva svojom odje!om, Brionv je ovaj put bila sretna to su je Moina i Rose utegnule tako $vrsto, sretna
to je njezin izvezeni steznik bio krut poput oklopa. &inilo joj se da je to bilo jedino to ju je dralo uspravno na njezinoj
istroenoj drvenoj stolici - stolici koja je, barem u ovom ludom trenutku, postala prijestolje svih Pograni $nih kraljevina.
Je li se itko osje!ao poput nje? Jesu li se svi tako osje!ali? Jesu li svi ovi dvorjani u svojem ki!enom ruhu bili tek
zbunjene due koje su se skrivale u kostimima, kao to tvrdi oklopa pueva tite nemo!ne gola!e koji ive u njima?
"Rekao je to?" Opet se bojala, dok se istodobno prisiljavala da to ne pokae. estoko se borila da zadri o$i na vrhovnom
zapovjedniku, da joj pogled ne sklizne u sjene u tjeskobnoj potrazi za atentatorima i izdajnicima koji su, $inilo joj se, bili
svud oko nje u stranom trenutku Kendrickove smrti, no od Shasova uhi !enja njihovu fantomsku prisutnost nije osje!ala.
"Ali pronali smo krvavi no - sigurno ste mu to rekli. Sto tvrdi?"
"Odbija nam re!i ita vie." Avin Brone djelovao je gotovo jednako umorno poput Chavena, njegovo se krupno tijelo
pogrbilo. O$igledno je elio sjesti, ali Brionv nije zatraila da se donese stolac. "Jednostavno kae da nije ubio vaeg
brata ni njegove straare."
"Ne obra!ajte pozornost na tu besmislicu, Brionv." Gnjev Gailona Tolh/ja $inio se iskren, i ovaj put nije bio usmjeren
prema njoj. "Zar neduan $ovjek ne bi rekao sve to zna? Shasa je obuzeo stid, to je sve. Iako sam iznenaen da se to
moe dogoditi takvoj hulji."
"Ali to ako govori istinu, vojvodo Gailone?" Brionv se okrene natrag prema Broneu. "I to ako nije jedini ubojica? I
dalje se $ini $udnim da je sam ubio svu trojicu."
"Ne tako $udnim, Visosti", nabaci vrhovni zapovjednik. "On je smrtno opasan borac, a oni nisu bili spremni - uhvatio ih
je na prepad. Vjerojatno je probo prvog straara i istog se trena bacio na drugog. Kad je drugi straar pao, napao je vaeg
nenaoruanog brata."
89

Brionv osjeti mu$ninu. Nije mogla o tome preduboko razmiljati - o Kendricku samom, bespomo!nom, kako podie svoje
ruke, brane!i se moda od $ovjeka kojeg je poznavao i kojem je vjerovao cijelog svog ivota. "A vi i dalje tvrdite da ne
postoji nitko drugi u dvorcu tko bi to mogao u$initi, ili $ak pomo!i Shasu pri ubojstvu?"
"Nisam to rekao, moja gospo. Kazao sam da ne moemo na!i nijednu takvu osobu, unato$ naem najve!em trudu, a nije
sigurno da !emo ikad i uspjeti. &ak i tijekom no!i, u ovoj su utvrdi smjetene stotine ljudi. Kapetan Vansen i njegovi
straari razgovarali su gotovo sa svima, pretraivi gotovo svaku sobu, ali jo ih je deset stotina vie koji ovamo zalaze
tijekom dnevnih sati, a koji su se moda skrili, a onda pobjegli nakon umorstva, tijekom strke i zbrke."
"Vansen." Frknula je, ali ju je tada obuzeo gnjev. "Ne moe se na!i deset stotina na cijelom svijetu koji bi eljeli ubiti
mojeg brata! Ali postoje neki, i mislim da poznajem mnoge od njih." Dvorjani se nervozno uskomeaju, a njihovi apti
postadoe jo tii. U Prijestolnoj dvorani bilo ih je mnogo manje nego ina$e: desetci su se drali svojih soba ili ku!a, u
strahu i od ubojica i od groznice. "Deset stotina, lorde Brone - to je igra rije$i! elite mi re!i da bi priglupi dje$ak koji
raznosi repu iz Marrinsvvalka mogao biti jedan od Kendrickovih ubojica? Ne, to je netko tko time neto dobiva."
Brone se namrti i pro$isti grlo. "&inite meni... i sebi... medvjeu uslugu, Visosti. Naravno, to to govorite je istina.
Meutim, iako moramo sumnji$iti gotovo svakog, nikog ne smijemo bezrazlono vrijeati. Zar elite da zatvorim svakog
plemi!a koji bi mogao imati koristi od smrti princa regenta? To zapovijedate?" Ogledao se po odaji i odjednom zavlada
muk. Dvorjani su izgledali zgranuto poput gusaka koje je na otvorenom uhvatila oluja.
Dio nje zaista je elio natjerati sve te lijene, naki!ene i naminkane ljude da odgovaraju, ali Brionv je znala da je to samo
bilo od bijesa i o$aja. Jedno ili dvoje njih moda su bili krivi, moda su bili dio urote sa Shasom, ali ostatak bi onda bio
neduan i s pravom joj zamjerao vrijeanje. Zemljoposjedni$ka aristokracija nije bila poznata po svom strpljenju i
poniznosti. A ako Eddoni nisu imali potporu plemstva, onda Eddoni nisu imali nita.
Izgubili smo oca i Kendricka. Ne!u izgubiti i nae prijestolje.
"Naravno da to ne elim", rekla je odmjeravaju!i svoje rije$i. "Gruba vremena raaju grube ale, lorde Avine, stoga vam
opratam, ali molim vas da me ne pou$avate. Moda sam po svojim godinama neiskusna, ali u odsutnosti mog oca i
bolesti mog brata Barricka, ja. jesam prijestolje June Mede."
Neto zaiskri u Broneovim o$ima, ali on pogne glavu. "Priznajem da sam s pravom ukoren, Visosti."
Brionvjinaje snaga poputala. O$ajni$ki je eljela le!i i zaspati-ve! nekoliko no!i nije imala vie od nekoliko neprekinutih
sati sna. eljela je vidjeti i svog blizanca, i svog drugog brata opet na ivotu. Najvie od svega, eljela je da joj se vrati
otac, netko tko bije zagrlio i titio. Uvukla je polagan, dubok dah. Nije bilo vano to je eljela, naravno: za nju jo dugo
ne!e biti po$inka.
"Ne, lorde Brone, svi smo ukoreni", rekla je. "Bogovi su nas sve ponizili."
Lice bijae izobli$eno u neto gotovo neprepoznatljivo, ali nije bilo dvojbe o kome je rije$. Barrick se okrene i potr$i.
Dim i plamenovi kovitlali su se oko njega kao daje propao niz jedan od krovnih dimnjaka, ili u rascjep u zemlji prema
predjelima vatre. Njegov otac krene za njim - njegove su $izme odjekivale po podnim plo$ama - bijesni Kernios s
plamte!om bradom i gromkim glasom.
"Doi ovamo, dijete! Jako me ljuti!"
Silazna putanja stubita zavijala je u velikom luku poput grana vjetrom izmu$enog drveta, mutna od dima poput ne$eg
vienog u dubokoj vodi, ali bila mu je jedini izlaz te nije oklijevao. Na trenutak je $vrsto osje!ao noge pod sobom, ali
tada mu je ruka okrznula lea, povukla mu ruho, pokuala ga $epati.
"Stani...!"
90

A onda je izgubio osje!aj u nogama te se strmoglavio niza stube pokraj ponora, klize!i, ba$en poput oblutka, udaraju!i i
klopo!u!i po tvrdom kamenu sve dok mu dah nije bio izba$en iz tijela, a mozak iz glave. Dok je padao, glasovi aptavih
ljudi-sjena postali su krik, urlik, a on je mogao jedino pomisliti: Ne opet!
O, bogovi, ne opet...!
i- robudio se, dr!u!i i pla$u!i. Nije znao ni gdje je, ni tko je.
Okruglast $ovjek ozbiljna, ljubazna lica naginjao se nad njim, ali Barrick je na trenutak ponovno vidio ono drugo lice,
ono poznato lice, izobli$eno u masku mrnje i obraslo plamenom, te je vrisnuo i zamahnuo. U njegovoj slabosti ruka mu
se jedva trznula; krik je bio priguen jauk.
"Odmorite se", re$e $ovjek. Chaven. Zvao se Chaven. "Imate groznicu, ali tu su ljudi koji se brinu o vama."
Groznicu? pomislio je. Ovo nije groznica. Dvorac je gorio, a njih su napadali. Zlo je kolalo unutar zidina poput zatrovane
krvi u umiru!em $ovjeku. Briony! Iznenada je se sjetio i, poput kopije njihova zajedni $kog roenja, s njezinim imenom
vratilo mu se i njegovo. Ona mora znati - mora joj se re!i. Naprezao se da na$ini zvuk, ovaj put da progovori.
"...Briony..."
"Ona je dobro, Visosti. Popijte ovo." Predivna svjeina slijevala mu se niz grlo, ali nije se odmah mogao sjetiti kako se
guta. Kad je prestao grcati i kalj ati, te popio malko vie, Chavenova hladna ruka dotakne mu $elo. "Sad spavajte,
Visosti."
Barrick pokua odmahnuti glavom. Kako nisu shva!ali? Osje!ao je kako tama posee za njim da ga odvu$e dolje. Morao
im je re!i o ljudima-sjenama koji su vrvjeli dvorcem, o poaru. Bili su skriveni ovdje godinama, ali sad su izali u punoj
snazi. Moda su neprijatelji obitelji sada bili samo nekoliko odaja daleko! A morao je re!i Brionv i za oca - to ako on
doe k njoj? to ako ona ne bude znala, ne bude shvatila, i pusti ga unutra?
Tama ga je povla$ila, usisavala, $inila ga itkim.
"Reci Brionv..." uspio je protisnuti, a onda opet kliznuo ispod povrine svjetla, dolje, u goru!e dubine.
Mladom Raemonu Be$ku bilo je teko misliti i na to drugo osim na Rudomore. Jo su bili dva dana zapadno od June
Mee, a njegov je dom leao jo dva dana jahanja iza toga. Kako je izbivao ve! mjesec i pol, bilo mu je teko ne misliti
na enu i dva sin$i!a, teko zadrati nestrpljivost pod kontrolom.
Bilo je lake kad smo bili u Settlandu i tjednima daleko od ku!e, pomislio je. Bilo je lake kad smo se imali $ime
zaokupiti: cjenkanjem, kupovanjem, prodavanjem. Sad nam nije preostalo nita drugo nego jahati i razmiljati...
Pogledao je njihovu malu karavanu: gotovo dvadeset teko natovarenih mazga i upola toliko konja koji su vukli kola, svi
pod vodstvom njegova roaka Danneta Be$ka, koji je upravljao ovim trgova$kim pothvatom u ime svojega oca,
Raemonova strica. Dannet je u$inio nekoliko pogreaka tijekom proteklih tjedana, smatrao je Raemon - poput mnogih
neiskusnih ljudi, otpor njegovu autoritetu odmah je smatrao uvredom - ali sve u svemu nije loe proao, a mazge i kola
bile su nakrcane miljama najfinije obojane vunene niti iz Settlanda, spremne za tvornice u Pograni $nim kraljevinama. I
sam se Raemon okoristio tim pothvatom, ne samo kad je rije$ o njegovoj kvoti koja !e mu, premda malena, donijeti vie
novca nego to je ikad imao u svojih dvadeset pet godina - dovoljno da moda ostavi roditeljsku ku !u i izgradi svoju -
nego i ve!im odgovornostima u budu!nosti, te, jednog dana, moda $ak i pove!im udjelom u obiteljskom poslu.
No na stranu njegova svijetla budu!nost; uglavnom je osje!ao napetu nestrpljivost da opet vidi Derlu i privije ju k sebi, da
vidi svoju djecu i oca i majku, i jede kruh za vlastitim stolom. Jo samo par dana, ali $ekanje se sada $inilo dulje nego kad
je putovanje po$elo.
Ili bismo bre da se nismo udruili s onom k!erkom settskog princa i njezinom pratnjom. Djevojka, od jedva $etrnaest
godina, s o$ima kao u preplaenog laneta, bila je poslana da se uda za Roricka Longarrena, markgrofa od Dolin$eve vjere
91

i roaka obitelji Eddon. Iz onoga to je Beck znao o Roricku, $inilo se iznenauju!im to se uop!e enio, a kamoli
djevojkom iz tako dalekih i gorovitih isto$nih zemalja, ali kraljevska krv bila je kraljevska krv, $inilo se, a nijedna
prin$evska k!i nije bila loa nagrada.
Beck nije imao nita protiv djevojke, a bilo je ohrabruju!e $ak i u ovim prili$no mirnim vremenima to je desetak njezinih
naoruanih straara jahalo s karavanom. No, usporavalo ih je to to je ona $esto pobolijevala: barem tri puta skupina je
zbog toga bila prisiljena zaustaviti se rano tijekom dana, to je Raemona Be$ka koji je $eznuo za domom dovodilo gotovo
do o$aja.
Ogledao se za Settlananima, a onda naprijed prema neravnomjernoj povorci stada mazgi. Jedan od goni $a uhvati njegov
pogled i mahne, a onda pokae prema pukotinama izmeu drve!a i vedrom jesenjem nebu kao da eli re!i: pogledaj
koliko smo sretni! Prve dane njihova povratka pokvarila je hladna kia s isto$noga gorja, pa je ovo zaista bila ugodna
promjena.
Odmahnuo je, ali zapravo mu se nisu mnogo sviala ova umovita brda. Sje!ao ih se s putovanja naovamo, kako su
izgledala zlokobno i prijete!e, ne samo na kii, nego $ak i pod sun$anim nebom. &ak i za prili$no topla dana poput ovog,
gusta magla ovijala se oko vrhova brda i u udolinama izmeu obronaka. Zapravo, $inilo se da se upravo sada jezi$ac
magle prua niz kosinu pred njima, gmiu!i kroz drve!e i preko tamnozelene trave prema cesti.
Ipak, bre je nego preko mora, pomislio je. Sav onaj put na jug, kroz tjesnace i uz isto$nu obalu samo kako bi se onamo
stiglo - bio bih razdvojen od Derle i dje$aka pola godine...!
Netko vikne odnaprijed. Raemon Beck se prenuo ugledavi jezi $ac magle koji je ve! bio prekrio cestu ispred karavane.
Dvadesetak koraka naprijed sad je mogao vidjeti jedva neto vie od tamnih sjena drve !a i nejasnih obrisa ljudi i tegle!ih
ivotinja. Podigao je pogled. Brzo se mra$ilo, kao da se magla uuljala i iznad drve!a, a ne samo ispod.
Oluja...?
Vika je sad bila prili$no glasna, i s $udnim prizvukom - osjetio je ne samo zbunjenost i razdraenost u ljudskim
glasovima, nego i pravi strah. Dla$ice mu se nakostrijee na vratu i rukama.
Napad? Razbojnici, koji su iskoristili prednost iznenadne magle? Ogledao se za oklopljenim ljudima koji su pratili
prin$evu k!er, spazio dvojicu kad su dotutnjali iz magle i projezdili pokraj njega te shvatio na svoju zaprepatenost da je
magla sad i iza njega. Svi su plutali poput brodice na oceanu.
I dok je kiljio u maglu, iz nje isko$i spodoba, a njegov se konj propne od strave. Raemon Beck je imao tek trenutak da
shvati to je prepalo njegova konja, i taj trenutak bio je dovoljan da mu srce posko$i i umalo zastane od straha: na njega je
poletio stvor od dronjaka i pau$ine - blijed, dugoruk i bez o$iju - s ustima razrezanima poput iskidane vre!e.
Konj mu se ponovno propne, pa posrne, dotaknuvi zemlju. Beck ga se $vrsto drao da spasi glavu. Ljudi su sad vritali
svud oko njega - i konji, jezivim krikovima kao nita to je dotad $uo.
Spodobe su teturale kroz maglu, ljudi i druge stvari, grabe!i rukama, koprcaju!i se. Sad je mogao $uti da su neki glasovi
za koje je isprva mislio da pripadaju njegovim suputnicima, bili zov ili $ak pjevanje na nekom nepoznatom jeziku. Jo
dronjavih bi!a naviralo je trzaju!i se iz grmlja, ali oni su sa$injavali tek mali dio bizarnih oblika koji su plesali i klepetali
kroz sumaglicu. Neki su napada$i izgledali jedva postojaniji od same magle. Ljudi i konji jo su vritali, ali sad su se
jezivi zvu$i po$eli stiavati, kao da se magla zgunjavala u neto teko poput kamena, ili kao da je sam Raemon propao u
rupu koja se sad zatrpavala iznad njega.
Skupina sitnih, crvenookih spodoba poput pakosne bradate djece isko$i iz trave i pokua zgrabiti njegove stremene.
Njegov se konj probije kroz njih i pobjegne u prodornoj panici. Gran$ice su ibale lice Raemona Be$ka, i tada ga tea
grana posve dograbi sa sedla i baci na tlo, oduzevi mu dah i svijest jednim udarcem.
92

Probudio se osje!aju!i se poput vre!e razbijenih jaja. Na trenutak od kojeg mu se stisnulo srce spazio je lice kako zirka
prema njemu iz magle koja se jo kovitlala naokolo - neobi $no lijepo, ali hladno i beivotno lice, poput kojeg od bojih
kipova u Trigonskom hramu. Zadrao je dah kao da bi tako mogao izmaknuti demonovoj pozornosti, ali on je samo zurio
u njega. Koa mu je bila blijeda, o$i blistave poput plamena svije!e iza debela stakla na prozoru hrama. U$inilo mu se da
je mukarac, ali je zapravo bilo teko o tome razmiljati kao o ne$emu tako jednostavnom i ljudskom. Tad je otiao,
jednostavno nestao, a magla se uskovitlala oko njega i obojila svijet u sivo.
Raemon Beck $vrsto stisne o$i i stane hvatati dah, $ekaju!i smrt. Nakon stoje ostao nepomi$an dovoljno dugo da postane
svjestan bolnih lea i rebara, bubnjanja u glavi i bezbrojnih posjeklina i ogrebotina na koi, otvorio je o$i. Magle nije
bilo. Nalazio se u sjeni duboke udoline, ali mogao je iznad sebe, kroz li!e, vidjeti komadi!e modra neba.
Sjeo je i ogledao se naokolo. Udolina bijae prazna.
Beck se osovi na noge trzaju!i se ali nastoje!i utjeti, a onda se odulja natrag puteljkom od slomljenih grana koji je
na$inio dok je bjeao na konju s ceste. Konju nije bilo ni traga. Nije bilo nikakvih zvukova ivotinja ili ljudi. Beck se
pripremao za grozan prizor koji je znao da !e zate!i.
Stigao je do ceste. Konj - ne njegov, ali jedan iz karavane - stajao je ondje kao da ga $eka. Slabine su mu se dizale i
sputale, ali je ina$e bio neozlijeen, brste!i travu uz cestu. Kad se uputio prema njemu, konj se malko lecne, ali mu
potom dopusti da ga pogladi. Ubrzo se smirio i vratio pai.
Osim te ivotinje, cesta bijae pusta. Od desetaka ljudi, konja i mazgi, kola s vunom, oklopljenih vojnika i prin$eve k!eri,
a da se i ne spominje vojska iz kakvegod no!ne more koja ih je napala, nije ostalo nikakva traga. &ak je i magla nestala.
Uas i nevjerica stisnuli su ga poput krvni$ke ake. Raemon Beck osjetio je kako mu se eludac gr $i, a onda je povratio
ostatke jutarnjeg obroka. Obrisao je usta i uurbano se popeo na konja, zastenjavi od boli u rebrima i leima. Njegovi su
suputnici jednostavno i$eznuli, pa nije znao odakle bi po$eo potragu; u svakom slu$aju, nije elio traiti, nije elio
provesti ni trenutka dulje na tom ukletom mjestu. elio je samo jahati i jahati sve dok ne stigne do mjesta gdje su ivjeli
ljudi.
Znao je da nikad vie ne!e mo!i do!i u ta brda. Ako je to zna$ilo da !e se morati odre!i svojeg udjela u obiteljskom poslu
te da !e mu se ena i djeca morati pridruiti u prosja$enju bakrenjaka na ulici, tomu nije bilo pomo!i.
Udario je petama po rebrima svojeg novog konja i uputio se na istok, skutrivi se uz vrat konja, pla$u!i.
Bilo je rano jutro i nije mogla spavati - nije spavala cijelu no!, unato$ neizmjernom umoru. Brionv je leala u svojem
krevetu zure!i u tamu, oslukuju!i snene zvuke Rose i Moine i triju drugih mladih plemkinja koje su odsjele u dvorcu ove
no!i prije Kendrickova pogreba. Kako je ijedna od njih mogla spavati, pitala se. Zar nisu znale da je sve bilo u opasnosti -
da se cijelo kraljevstvo uskomealo?
Ako je Shaso bio ubojica i djelovao sam, za to nije postojao nikakav razumljiv razlog. Pa kako je onda ikome vie mogla
vjerovati? Ako su ga nekako zaveli na krivo svjedo$enje, ili ako je netko drugi izveo to stravi$no umorstvo i svalio
krivnju na njega, onda je neki straan neprijatelj Eddone namjerno udario u srce, i to dok su spavali u vlastitoj ku !i. Kako
je itko vie mogao spavati?
Srce joj je po$elo ubrzano tu!i jo i prije nego to je shvatila kakav je to novi zvuk: tiho kucanje na vratima njezine odaje.
Vani su stajali straari, znala je. &ak i nepromiljena budala poput Ferrasa Vansena ne bi je ostavila nezati!enu u ovom
trenutku. Navukla je plat preko spava!ice - soba i kameni podovi bili su hladni - te krenula prema vratima.
Ali Kendrickje imao straare, sjetila se, a kou joj zahvati dublja studen. / on je mislio da je siguran.
"Princezo?" Glas je bio tih, ali ga je prepoznala. Sad je bila preplaena iz posve drugog razloga. Pohitala je naprijed, opet
oklijevala na trenutak.
93

"Chaven? Jesi li to ti? Zaista?
"Jesam."
"Mi smo tu, Visosti." Bio je to jedan od straara. Prepoznala je otresit glas, iako se nije mogla sjetiti $ovjekova imena.
"Moete otvoriti vrata."
Ipak, takav je bio uas posljednjih dana da se morala prisiliti ne lecnuti se kad su se vrata napokon rastvorila. Chaven i
straari stajahu vani $ekaju!i u jezercu svjetla baklji. Lije$nikovo je lice bilo ozbiljno i izmodeno od umora, ali straan
pogled koji je o$ekivala vidjeti nije bio tu.
"Je li rije$ o mojem bratu?"
"Jest, moja gospo, ali ne bojte se. Doao sam vam re!i kako mislim da mu je groznica popustila. Ne!e tako skoro do!i k
sebi, ali $vrsto vjerujem da !e ivjeti i oporaviti se. Pitao je za vas."
"Milosrdna Zorijo! Hvala svim bogovima!" Brionv padne na koljena i spusti glavu u molitvi. Trebala je biti izvan sebe od
veselja, ali je umjesto toga odjednom osje!ala vrtoglavicu. Kako je jedan grozni strah bio ublaen, kao da je
nepopustljivost kojom se dotad drala na nogama u trenu zavrila. Pokuala je ustati, ali se zanjihala i po$ela ruiti.
Chaven i jedan od straara uhvatie je za ruke.
"Preivjet !emo", apnula je.
"Da, princezo," rekao je, "ali no!as !ete se vratiti u krevet."
"Ali, Barrick...!" Soba se jo vrtjela oko nje.
"Re!i !u mu da !ete do!i s prvim svjetlom. On sad ionako vjerojatno spava."
"Reci mu da ga volim, Chaven." "Ho!u."
Dopustila je da joj pomognu le!i u krevet - na trenutak nije mogla izbje!i da se ne sjeti sirotog Kendricka koji je sada bio
u rukama Ker-niosovih djevica smrti. Ali $ak ni taj uas, niti zidovi koji kao da su se polako okretali, nisu mogli sprije$iti
da je obuzme iznemoglost.
"Reci Barricku..." izustila je, "... reci Barricku..." ali to je bilo sve to je uspjela re!i prije nego to se malaksalost napokon
probila u utvrdu i pokorila je.

11.

Boja nevjesta

BOBICE

Bijele poput kosti, crvene poput krvi,
Crvene poput eravice, bijele poput gline
94

Zar nijedna nije slatka?
(iz Kostopadnih proro$anstava)

Da je Qinnitan mislila kako !e autarhova Prijestolna dvorana biti intimniji ambijent od piljskoga Hrama Roja, vrlo bi
pogrijeila: veli$anstvenost svite Zlatnoga bila je jo poraznija, dvorana poplo$ana crno-bijelim plo$icama bila je krcata
stotinama vojnika, sluga i predstavnicima desetaka plemenitih obitelji, i trgova$kih i birokratskih interesa, svi okupljeni
pod o$ima opreznih, za$uenih bogova naslikanih na svodu. Sam autarh sjedio je u sreditu svega toga na velebnom
Sokolovu prijestolju, golemoj pti$joj glavi prekrivenoj perjem od topaza, s o$ima od crvenog jaspisa; Sulepis Bishakh
am-Xis III. sjedio je pod nadstrenicom, na$injenom od gornjeg dijela razjapljenog zlatnog kljuna divovske grabeljivice.
Autarh je bio okruen svojim legendarnim muketirima, Leopardima, koji su pak bili okrueni gotovo jednako slavnom
$etom perikalekih pla!enika, Bijelim psima. Svi su ti Psi bili drugi ili tre!i narataj onih $ije je pretke izvorno zarobio
djed sadanjeg autarha u slavnoj pomorskoj bitki. Malo ih je jo moglo govoriti jezik Perikala, ali gospodar ve!eg dijela
kontinenta Xanda imao je dovoljno bjeloputih ena na raspolaganju da aktualna generacija Pasa bude jednako bijela poput
svojih pradjedova. Bili su to ljudi $udna izgleda, ti sjevernjaci, $ak i u Qinnitaninim preplaenim, zbunjenim o$ima,
graeni vie poput medvjeda koje je vidjela na slikama nego poput pasa: dlakavi i bradati, irokih lea i ramena.
Iza perikalekih pla!enika, jedan Leopardov vojnik buljio je u nju - vaan vojnik, sude!i prema dugoj crnoj perjanici na
njegovoj kacigi. Imao je na $elu boru poput posjekline, a ki!eni mu je oklop samo isticao iroka ramena. Uasnuta da je
ve! neto pogreno u$inila, Qinnitan spusti pogled.
Kad ga je opet podigla, hrpa dvorjana odmicala se od Sokolova prijestolja, povla$e!i se unatrag uz mnogo naklona i
lepranja rukama, te je sada opet mogla vidjeti autarha. Mladi bog-na-zemlji zavalio se i zurio u isprueni kljun iznad
svoje glave kao da u dvorani nije bilo nikog osim njega, te kratko po$eao svoj duguljasti nos. Njegovi zlatni naprstci
zablistaju, si!uni $uvari sigurnosti cijelog svemira: istina mo!na poput plavetnila neba tvrdila je da autarh ne smije ni
slu$ajno dotaknuti nita ne$isto.
Qinnitanina majka ponovno je plakala. I Qinnitan je bila preplaena, ali ipak nije mogla shvatiti takvo ponaanje. Bubnula
je majku laktom u bok, drskost koja je bila nezamisliva u ve!ini obitelji. "Tiho!" apnula je, to je smatrano jo
nevjerojatnijim.
"Tako smo sretni!" re$e njezina majka, mrcaju!i.
Mi? I povrh uasa to je bila odabrana, poraavaju!e neobi$nosti svega, te $ak i neizbjenih trnaca ponosa to je nekako
zapala za oko najmo!nijem $ovjeku na svijetu, Qinnitan je jedno znala: nije se eljela udati za autarha. Neto na njemu
strano ju je plailo, a nije se radilo samo o njegovoj nenadmanoj mo!i niti o onome to je $ula o njegovim okrutnim
hirovima. Bilo je ne$eg u njegovim o$ima, ne$eg to nikad nije vidjela u drugoj osobi - moda je to jednom vidjela u
o$ima konja koji je zbacio svog jaha$a sa sedla, a onda, kad se $ovjekova noga zaglavila u stremenu, odvukao ga u smrt
kroz krcatu trnicu razbijaju!i jaha$evu glavu o kaldrmu kojih stotinu koraka prije nego to je jedan vojnik oborio zvijer
strijelom. Dok je konj leao, izdiu!i svoj posljednji mjehurasti crveni dah, vidjela je kako mu se oko okre!e u o$noj
upljini, oko koje nekako nije vidjelo ono to je zbilja bilo ondje.
Autarh, premda miran i o$igledno zabavljen onim to je vidio oko sebe, imao je takvo oko. Ona nije - nije - htjela da ju se
preda takvu $ovjeku, da ode u njegovu postelju, da se razodjene za njega, da ju on doti $e i ulazi u nju, pa makar zaista bio
bog na zemlji. Od same je pomisli drhtala kao da ima groznicu.
Nije daje imala drugog izbora. Odbiti bi zna$ilo ne samo umrijeti, nego i gledati kako joj otac, majka, sestre i bra!a umiru
prije nje - a nijedna od tih smrti, bila je sigurna, ne bi bila brza.
"Gdje su roditelji p$elice?" iznenada upita autarh. Odaja utihne na zvuk njegova glasa. Netko ispusti kratak i nervozan
kaalj.
95

"Stoje ondje, Zlatni", re$e stariji $ovjek koji je nosio neto to je nalikovalo na obredni oklop na$injen od srebrnog platna,
uperivi prst prema mjestu gdje su se Ojnnitanini majka i otac skutrili licem prema kamenom podu. Ojnnitan odjednom
shvati da se nije spustila, te pogne glavu. Pretpostavila je da je $ovjek u srebrnom platnu bio Pinimmon Vash, vrhovni
ministar.
"Dovedite ih", zapovjedi autarh svojim snanim, visokim glasom. Netko opet zakalje. Zvu$alo je glasno u tiini koja je
uslijedila za autarhovim rije$ima i bila je neizmjerno sretna to to nije bio nitko od njezinih roditelja.
"Predajete lije da bude nevjesta boga?" ministar upita njezinu majku i oca, koji su jo pognuto stajali, nesposobni
pogledati autarha. Cak i u vlastitom jadu, Qinnitan se postidjela svojeg oca. Cheshret je bio sve!enik, sposoban da stoji
pred oltarom samog Nushasha. Zato se onda nije mogao suo$iti s autarhom?
"Naravno", re$e njezin otac. "Po$a!eni smo... tako... mi smo..." "Da, jeste." Autarh kvrcne bljetavim prstom prema
drvenoj krinji. "Daj im novac. Jeddin, poalji nekoliko svojih ljudi da im pomognu odnijeti je ku !i." Leopardov vojnik
koji je onomad buljio u nju, promrmlja nekoliko rije$i, a dvojica autarhovih strijelaca stupe naprijed i podignu krinju.
Bila je o$igledno teka.
"Vrijednost deset konja u srebru", re$e autarh. "Velikoduna isplata za $ast to ste svoju k!i doveli u moju ku!u, zar ne?"
Mukarci sa krinjom novca ve! su se zaputili Prijestolnom dvoranom. Oinnitanini su roditelji nespretno klipsali za njom,
pokuavaju!i je drati na oku ali ne usuuju!i se ni najmanje okrenuti lea autarhu.
"Odve! ste ljubazni, vladaru Velikog atora", dovikne njezin otac, klanjaju!i se i klanjaju!i. "Udijelili ste preveliku $ast
naoj ku!i." Qinni-tanina je majka opet plakala. A onda su napustili dvoranu.
"Sad..." re$e autarh, a tada netko opet zakalje. Autarhovo mravo lice zgr$i se od ozlovoljenosti. "Tko je to? Dovedite ga
amo."
Trojica Leoparda sko$e s podija na tlo dvorane, visoko dre!i svoje ulatene, ukraene puke. Gomila ustukne pred njima.
Trenutak poslije vratili su se na podij vuku!i krhka mladi!a. Gomila se povu$e jo dalje, kao da je nosio smrtonosnu
bolest, to je vjerojatno i bio slu$aj s obzirom na to da je privukao gnjevnu pozornost boga-na-zemlji.
"Zar me toliko mrzi da me mora prekidati svojim revanjem?" upita autarh. Mladi !, koji je pao na koljena kad su ga
Leopardovi vojnici ispustili, mogao je samo odmahnuti glavom, pla$u!i od strave. Bio je toliko uasnut da mu je lice
oblila boja afrana. "Tko si ti?"
Mladi! je bio vidljivo previe uplaen da bi odgovorio. Napokon vrhovni ministar pro$isti grlo. "On je pisar ra$unovoa
iz mojeg Ministarstva financija. Dobro mu ide zbrajanje."
"Kao i tisu!ama trgovaca na trnici Pti$je zamke. Moe li mi dati bilo kakav razlog da ga ne dam ubiti, Vash? Ionako je
ve! potroio previe mojega vremena."
"Naravno da jest, Zlatni", re$e vrhovni ministar s gestom bezgrani$nog aljenja. "Sve to mogu ponuditi u njegov prilog
jest da mi je re$eno kako je marljiv radnik i vrlo omiljen medu ostalim pisarima."
"Je li?" Autarh se na trenutak zagleda u slavni poplo$ani svod te po$ee svoj duguljasti nos duguljastim prstom. Sad je
doista izgledao kao da mu je tema dodijala. "Vrlo dobro, ovo je moja presuda. Leopardi, odvedite ga. Pretucite ga i
slomite mu kosti eljeznom ipkom. Onda, ako preivi, ti njegovi takozvani prijatelji iz Financija mogu se brinuti za
njega, hraniti ga i tako dalje. Vidjet !emo dokle se zapravo protee njihovo prijateljstvo."
Velika gomila s odobravanjem stane mrmljati na mudrost autarhove presude, dok je Oinnitan obuzdavala krik uasnuta
bijesa. Mladi!a su odvodili, dok su mu se noge vukle po podu ostavljaju!i mokar trag poput pua. Onesvijestio se, ali ne
prije nego to je ispraznio mjehur. Trojica slugu pohita opet obrisati plo$ice.
96

"to se tebe ti$e, djevojko", re$e autarh, jo gnjevno, a Qinnitanino srce stane tu!i jo bre. Zar je se ve! zasitio? Ho!e li
je dati ubiti? Upravo ju je kupio od njezinih roditelja poput kokoi na trnici i nitko ne!e podi!i prst da je spasi. "Stani
preda me."
Nekako je natjerala svoje noge da je ponesu uza stube i na podij. Bila je zahvalna kad je stigla pred Sokolovo prijestolje,
zahvalna to se mogla spustiti na koljena i to vie ne mora osje!ati kako drhte. Poloila je $elo na hladan kamen i
poeljela da se vrijeme zaustavi, da vie nikad ne mora ostaviti to mjesto i otkriti to ju jo $eka. Snaan, sladak miomiris
ispuni joj nosnice te zaprijeti natjerati je na kihanje. Provirila je kroz poluotvorene vjee. Skupina sve!enika okruila ju je
poput mrava na mrvici kola$a, raspiruju!i tamjan po njoj iz bron$anih zdjela kako bi je namirisali za autarha.
"Ima veliku sre!u, mala k!eri", re$e Pinimmon Vash. "Povlatena si meu svim enama svijeta. Zna li to?"
"Da, gospodaru. Naravno, gospodaru." Pritisnula je $elo ja$e o kamen, osjetivi kako se podru$je hladno!e iri njezinom
koom. Roditelji su je prodali autarhu bez i jednog pitanja o tome to !e biti s njom. Pitala se je li mogla udariti glavom o
plo$ice dovoljno jako da se ubije prije nego to je netko ne sprije$i. Nije se htjela udati za gospodara svijeta. Od samog
pogleda na njegovo duguljasto lice i $udne, pti$je o$i $inilo joj se da !e joj srce prestati kucati. Ovako blizu, gotovo je
mogla osjetiti vrelinu njegova tijela kako zra$i iz njega, kao da je metalni kip koji je cijeli dan stajao na suncu. Pomisao
da je te tankoprste ruke doti$u, da joj zlatni naprstci struu kou dok se to lice sputa nad njezino...
"Ustani." Bio je to sam autarh. Ona se osovi na noge, tako klimavo da je vrhovni ministar morao podmetnuti svoju suhu
staru ruku pod njezin lakat. Blijede, blijede o$i ivu!ega boga prelazile su preko nje, do lica, te natrag po tijelu. U njima
nije bilo pohote, ni$eg zapravo ljudskog: $inilo joj se kao da visi na mesarskoj kuki.
"Mrava je ali nije runa", re$e autarh. "Mora po!i u Osamu, naravno. Dajte je staroj Cusy i recite joj da mora dobiti
poseban i vrlo paljiv tretman. Panhvssir !e joj re!i to se o$ekuje."
Na svoju prepast, Oinnitan se zatekla kako podie o$i prema autar-hovima te govori: "Vladaru, gospodaru, ne znam zato
ste izabrali mene, ali trudit !u se najbolje to mogu da vam sluim."
"Dobro !e mi sluiti", re$e on s $udnim, djetinjim smijehom.
"Smijem li zamoliti jednu uslugu, Veliki gospodaru?"
"Obra!at !e se autarhu Sulepisu kao ivu!em bogu na zemlji ili kao Zlatnom", strogo !e ministar, dok je okupljena
gomila agorila na njezinu drskost.
"Zlatni, smijem li zamoliti uslugu?"
"Smije zamoliti."
"Mogu li se oprostiti od svojih sestara u Roju, svojih prijateljica? Bile su vrlo dobre prema meni."
Pogledao ju je na trenutak, a onda kimnuo. "Jeddin, poalji nekoliko svojih Leoparda da je vrate kako bi se oprostila i
ponijela sa sobom sve to joj treba iz svog starog ivota. Onda !e se povu!i u Osamu." Njegove se blijede o$i mal$ice
suze. "Ne djeluje presretno zbog $asti koju sam ti udijelio, djevojko?"
"Ja sam... shrvana od radosti, Zlatni." Strah ju je sada $epao. Jedva je mogla govoriti dovoljno glasno da je on $uje samo
nekoliko koraka dalje; znala je daje ostatak okupljenih u golemoj dvorani ne !e $uti, $ak ni u vidu mrmorenja. "Molim vas
vjerujte da nemam rije$i kojima bih opisala svoju sre!u."
&eta Leoparda sprovela ju je kroz duge hodnike Pala$e vo!njaka, labirint o kojem je samo $ula ali koji !e joj, izgleda,
sada biti dom do kraja ivota. Misli su joj se kovitlale glavom poput zaguljiva tamjana. Zato me on eli? Jedva me
pogledao prije dananjega dana. "Nije runa ", rekao je. Tako ljudi govore o dogovorenom braku. Ali ja mu ne donosim
nita. Moji su roditelji - nitko i nita! Zato bi me, zaboga, odabrao, $ak i da sam samo nova od stotinu ena... ?
97

Kapetan $ete Leoparda, mii!av vojnik ozbiljna lica zvan Jeddin, opet ju je promatrao. &inilo se kao daje to radio dulje od
trenutka, ali ona je tek sad primijetila. "Gospodarice, oprostite," re$e on, "ali ne mogu vam dati mnogo vremena da se
oprostite jer nas o$ekuju u Osami."
Ona kimne. Imao je arke o$i, ali njihov se sjaj $inio kudikamo ljudskijim od ivotne sile iza autarhova nedoku$iva
pogleda.
Kad su stigli u Roj, $inilo se da su sve djevojke nekako znale da Oinnitan dolazi. Moda je proro$ica to predvidjela,
pomislila je ogor$ena i nesretna. Spremala se prije!i izvan dosega $ak i zlatnih p$ela, a ta ju je pomisao plaila. Iz
enstvenih dubina Roja u enski zatvor Osame. To se nije $inilo poput dobre zamjene, ma kako iznimna bila $ast to je
odabrana.
Vrhovna sve!enica Rugan oprostila se od nje s ponosom, ali s malo osje!aja.
"Donijela si nam veliku $ast", rekla je, te poljubila Oinnitan u svaki obraz prije nego to se vratila svojim odajama i
ra$unima. Glavna novakinja Chrvssa izgledala je pak iskreno alosna to odlazi, premda joj se na licu vidio i silan ponos.
"Nitko nikad nije otiao iz Roja u Osamu", rekla je dok su joj o$i blistale istim svjetlom pobonosti koja ju je ispunjala
kad bi p$ele govorile. Oinnitan je mogla vjerovati da je Chrvssa moda sanjala o tome kako bi divno bilo da je ona bila
izabrana umjesto Oinnitan.
I Oinnitan je radila isto.
"Zar zaista mora i!i?" Duny je plakala, ali je izgledala gotovo jednako uzbuena i zadovoljna poput Chrvsse. "Zato ne
moe ivjeti ovdje dok se to ne dogodi?"
"Ne budi glupa, Dunvaza", re$e joj glavna novakinja. "Netko tko !e postati autarhovom enom ne moe ivjeti u Roju.
Sto ako netko... to ako ona...?" Chrvssa se namrti. "To jednostavno ne bi bilo u redu. On je ivi bog na zemlji!"
Kad je glavna novakinja otila, Oinnitan stane slagati nekoliko svojih osobnih stvari u vre!u - izrezbareni kotani $ealj
koji joj je majka darovala kad su je svete p$ele prvi put pozvale k sebi, ogrlicu od ugla$anih kamen$i!a od bra!e, si!uno
metalno zrcalo od sestara, sve$anu haljinu koju nikad nije odjenula otkad je postala Sestra Roja. Dok je pakirala te stvari,
pokuavaju!i odgovoriti na Dunvjina uzbuena pitanja to je najbolje mogla - naposljetku, koliko je toga mogla re!i kad
nije imala pojma to joj se dogaalo, zato je odabrana ili kako su je primijetili? - shvatila je da odsad vie ne!e biti
osoba, barem ne svojim Sestrama Roja, nego Pri$a.
Postat !u Qinnitan, djevojka koju je autarh zapazio i ubrao meu njima. Razgovarat !e o meni no!u. Pitat !e se ho!e li se
to ikad ponoviti nekoj od njih. Mislit !e kako je to $udesna, romanti$na pri$a, poput one o Dasmetu
i Djevojci bez Sjene.
"Ne zaboravi me", rekla je iznenada.
Duny zapanjeno blene u nju. "Da te zaboravim? Qin-ya, kako bismo ikad...?"
"Ne, elim re!i, ne zaboravi pravu Oinnitan. Ne izmiljaj glupe pri$e o meni." Zurila je u svoju prijateljicu, koja je
napokon zanijemjela od zaprepatenosti. "Bojim se, Duny."
"Udaja nije tako loa", re$e njezina prijateljica. "Moja starija sestra mije rekla..." Prekinula se, rairenih o$iju. "Pitam se
rade li to bogovi na isti na$in kao ljudi...?"
Oinnitan odmahne glavom. Duny nikad ne bi shvatila. "Misli li da !e me mo!i posje!ivati?"
"Molim? Misli... u Osami?"
"Naravno. Samo mukarcima nije doputeno u!i. Molim te, reci da ho!e."
98

"Qin, ja... da! Da, do!i !u, $im mi sestre dopuste."
Prebacila je ruke oko Duny. Sestra Chrvssa stajala je na ulazu u dvoranu novakinja, daju!i joj do znanja da su vojnici pred
hramom sve nestrpljiviji. "Ne zaboravi me", apne Oinnitan u prijatelji $ino uho. "Nemoj od mene u$initi neku...
princezu."
Duny je mogla samo zbunjeno odmahnuti glavom dok je Qinnitan uzimala vre !u sa svojim bijednim vlasnitvom i
slijedila glavnu novakinju.
"Jo neto", re$e Chrvssa. "Majka Mudry eli izmijeniti rije$ s tobom prije nego to ode."
"Pro... proro$ica? Sa mnom?" Mudry je jedva poznavala Oinnitan. Nikad nisu bile blie jedna drugoj od desetak koraka
otkad je Oinnitan dola u Roj. Zar se $ak i ta dostojanstvena starica eljela dodvoriti autarhu? Oinnitan je pretpostavljala
da jest. Ali najljepe to je za mene rekao bilo je da nisam runa. To mi ba ne daje veliku mo! da ispunjavam elje, zar
ne?
Prole su kroz najmra$niji dio Roja. Pospano zujanje p$ela prodiralo je kroz cijevi za dovod zraka visoko u zidovima -
nigdje u Roju nije postojalo mjesto gdje se njihova pjesma nije $ula. Ako su p$ele i primijetile odlazak jedne od mlaih
novakinja, to ih naizgled nije uznemirilo.
Odaja proro$ice mirisala je na lavandinu vodu i tamjan od sandalovine. Proro$ica Mudry sjedila je na svojoj stolici s
visokim naslonom, lica uzdignuta u i$ekivanju prema vratima, slijepih o$iju koje su se pomicale iza vjea. Ispruila je
ruke. Oinnitan je oklijevala: izgledale su poput pandi.
"Je li to dijete? Djevojka?"
Oinnitan se ogleda, ali Chrvssa ju je ostavila na ulazu u unutarnju odaju. "Ja sam, majko Mudry", re $e.
"Uzmi me za ruke."
"To je vrlo ljubazno od vas..."
"Tiho!" Rekla je to otro, ali bez gnjeva, upozorenje djetetu da ne doti $e plamen vatre. Njezine hladne ruke sklope se oko
Oinnitaninih prstiju. "Nikad nismo nijednu poslali u Osamu, ali Rugan mi kae da te smatrala... neobi $nom." Ona
odmahne glavom. "Jesi li znala daje sve neko! bilo nae, djevojko? Surigali je bila predstojnica Roja, a Nushash njezin
ponizni ljubavnik."
Oinnitan nije imala pojma to je to zna$ilo, a dan je bio dug i zbrkan. Stajala je nijemo dok ju je Mudry stiskala za prste.
Starica zastane kao da oslukuje, lica uzdignuta prema stropu, sli$no kao to je ranije tog dana autarh zurio u prazno dok
je odlu$ivao da se $ovjeku polome kosti jer je zakaljao. Stari$ine ruke kao da su postajale toplije, gotovo vru!e, a
Oinnitan se morala prisiliti da se ne istrgne. Naborano lice proro$ice kao da se oputalo, a onda se bezuba usta rastvore u
izrazu malodunosti.
"Onako je kao to sam se bojala", re$e majka Mudry te ispusti Oinnitanine ruke. "Loe je. Vrlo loe."
"to? Kako to mislite?" Zar je proro$ica posjedovala neko znanje o njezinu usudu? Zar !e je budu!i mu ubiti, kao to je
ubio tolike mnoge?
"Ptica !e poletjeti prije oluje." Mudry je govorila tako tiho da ju je Oinnitan jedva $ula. "Ali ozlijeena je pa se jedva
moe odravati u zraku. Ipak, to je jedina nada koja preostaje kad se spava$ probudi. Ipak, stara krv je jaka. Zapravo
nema mnogo nade..." Zanjihala se na trenutak, a onda zaustavila, lica okrenuta ravno prema Oinnitaninom. Da je mogla
vidjeti, zurila bi. "Umorna sam, oprosti mi. Ne moemo mnogo toga u$initi, a nema koristi da te plaim. Mora upamtiti
tko si, djevojko, to je sve."
99

Oinnitan nije imala pojma je li se starica ina$e ovako ponaala, ali znala je da ju je proro$ica uistinu plaila, eljela to ili
ne. "Kako to mislite, upamtiti? Da sam Sestra Roja?"
"Upamti tko si. A kad se kavez otvori, mora poletjeti. Ne!e se otvoriti dvaput."
"Ali ne razumijem...!"
Chrvssa proviri glavom kroz vrata. "Je li sve u redu? Majko Mudry?"
Starica kimne. Dala je Qinnitaninoj ruci posljednji suhi stisak, a onda ju ispustila. "Upamti. Upamti."
Oinnitan se svim silama trudila da ne zapla$e dok ju je glavna novakinja predavala vojnicima i njihovu kapetanu, utljivo
mrgodnom Jeddinu, kako bi novu budu!u nevjestu mogli otpratiti u skrivenu utvrdu Osame.

12.

San u kamenu

ZA DUGOG POPODNEVA

Tko su ti koji su pali?
Blistaju pokraj staze poput dragulja, poput suza Jesu li zvijezde?
(iz Kostopadnih proro$anstava)

Chert je promatrao kako Mika i Talk gla$aju kamen na zidu iznad groba. kriljevci su znali biti klanski nastrojeni, a
budu!i da su bili Hornblendeovi ne!aci, mislio je da !e zadavati nevolje zamjeniku njihova strica, no bili su iznimno
usluni. Zapravo, cijela njegova skupina bila je uzorna - $ak je i Plovu$ac obavljao svoj posao uz minimalne pritube: to
god ve! nisu voljeli u vezi s izvornim poslom, to su progutali kako bi pripremili grob princa regenta. I bolje da jesu.
Jedini izvor svjetla gdje je Chert stajao bile su baklje u kamenim zidnim utorima - od kojih su $etiri bili svjee isklesani -
ali bio je siguran da se jutarnje sunce ve! uljalo iznad isto$nih bedema, to je zna$ilo da im je preostalo samo nekoliko
sati do pogreba.
Nije bilo lako, nita od toga, a Chert je mogao samo zahvaliti svojim precima Modrog Kvarca to je zadatak bio relativno
malen, konstrukcija jedne nove prostorije, te to su uglavnom radili s vapnencem. Unato $ tome, u nekim su slu$ajevima
bili primorani klesati kutove - ili ne klesati kutove, da budemo to$niji: nova je odaja bila neobi$na oblika i jo nedovrena
na suprotnom kraju gdje se niski tunel otvarao u daljnje pilje, a oni su ugla$ali samo zid u koji je bio urezan grob princa
regenta. Grumeni tekog kremena jo su plutali poput otoka u svim dovrenim zidovima; ve !ina rezbarija morat !e
takoer biti dovrena kasnije. Jedva su imali vremena da Mali Ugljen uresi sam grob i zid oko njega, ali majstor je
napravio lijep posao unato$ urbi, pretvorivi grubu rupu u kostima Brijega u neku vrstu umske sjenice. Kameno postolje
na kojem !e po$ivati prin$ev lijes izgledalo je poput leaja od duguljastih, ivih travki; debla drve!a i objeene lisnate
grane isklesane u zidovima kripte takoer su bili izraeni s toliko panje da se $inilo kako se gube u daljini, red za redom.
Chertu se gotovo $inilo da moe uetati u rezbariju prema srcu ive ume.
100

"&udesno je", rekao je Malom Ugljenu, koji je dovravao posljednje detalje na skupini cvjetova na postolju. "Nitko ne !e
mo!i re!i da Fun-derlinzi nisu obavili svoj dio posla, i vie od toga."
Mali Ugljen obrie prainu sa svoga znojnog lica. Izgledao je starije od svoje prave dobi - tek je nekoliko godina bio
oenjen, a ve! je imao smeurane crte djedice i sjedine u bradi koje nisu bile uzrokovane vapnena $kom prainom.
"alostan posao, meutim. &ovjek bi pomislio da !e ovo biti zadatak mojih sinova, ili $ak unuka, a ne moj. Otiao je tako
mlad, jadni princ. A tko bi povjerovao da je to u$inio onaj Junjak? Nakon svih ovih godina, djelovao je gotovo
civilizirano."
Chert se okrene i dovikne ostalima da se poure s ruenjem skela. Mika i Talk sad su bili na tlu i skoro gotovi s poslom,
ali radnici su jo morali obukati rupe gdje su grede skela bile zabijene u zidove, a to se trebalo obaviti to prije: katelan
Nynor ve! je doveo desetak mukaraca i ena koji su $ekali da ispune kriptu obitelji Eddon cvije!em i svije!ama.
Mali Ugljen zakilji u kameni pupoljak, bo$ne ga nekoliko puta svojim dlijetom, a onda ga stane obraivati tapom za
poliranje. "Kad smo ve! kod sinova, gdje je onaj tvoj?"
Chert osjeti $udnu mjeavinu ponosa i razdraljivosti to se o dje$aku govori kao o njegovu sinu. "Flint? Poslao sam ga
van prije nego to ste doli - vjerojatno se igra gore. Toliko se motao naokolo da sam mislio da !u poludjeti." Sto je samo
djelomice bilo istina. Dijete se ponaalo tako $udno da ga je to mal$ice prepalo. Zapravo, Flint je bio toliko nepokoran da
se na trenutak Chert pobojao kako lo zrak curi kroz piljasti kraj grobnice - dah crnih dubina kako ga je njegov narod
zvao, a koji je usmrtio mnogo Funderlinga tijekom godina - ali nitko drugi nije bio pogoen. Brzo je postalo jasno daje
dje$akovo ponaanje imalo $udniji uzrok $ak i od depa loa zraka: izgledao je kao da ga istodobno i privla$i i plai tamni
otvor na kraju grobnice, stenjao u sebi dok je virio u nj poput mnogo mlaeg djeteta - ili $ak poput ivotinje, bojaljivo je
pomislio Chert - i pjevao djeli!e neprepoznatljivih pjesama. Ali kad je odvukao dje$aka odatle, Flint je odgovarao na
pitanja nita manje suzdrano nego ina$e, kazuju!i da ga zvuk u pilji plai, to god to zna$ilo, da moe $uti glasove i
njuiti stvari.
"Stvari koje ne razumijem", bilo je sve to je htio ili mogao ponuditi kao objanjenje, "koje ne elim razumjeti", ali kad je
Chert dograbio komad svjetle!eg koralja i spustio se na koljena kako bi provirio u grubu, neobraenu vapnena$ku pilju,
nije pronaao nita neobi$no.
S pre$im poslom i svjeom uspomenom na ono to je Cinnabar rekao o nepokornosti radnika, Chert je brzo donio odluku.
Nije htio da dje$ak podigne prainu i odvrati ljude od posla, pa ga je poveo uza stube i rekao mu da ostane unutar granica
groblja, ali da se ni pod koju cijenu ne udalji iz vida gornjih stuba grobnice. Kako su Chertovi radnici cijeli dan iznosili
krhotine vapnenca iz humka na ta$kama, drao je da se Flint nije mogao uvaliti previe u nevolje a da ga ne primijete.
Razmiljaju!i sad o tome, dok je Mali Ugljen rabio vlanu krpu umo$enu u fini pijesak da sastrue nekoliko posljednjih
nedostataka, Chert je uvidio da dje$aka nije ni $uo ni vidio ve! neko vrijeme, iako je o$ekivao da !e se dosad vratiti dolje
trae!i svoj prijepodnevni obrok. Doviknuo je nekoliko posljednjih naputaka radnicima koji su rastavljali skele, potapao
Malog Ugljena po ramenu, a onda odmarirao da vidi to je s djetetom.
Nekoliko Nvnorovih velikih ljudi radilo je u vanjskim odajama grobnice, $iste!i je i pripremaju!i za pogrebnu povorku,
struu!i $au sa zidova gdje su gorjele baklje, rasipaju!i rogoz i pupoljke umskog nezaboravka po tlu. Sve te rastu!e
stvari ispunile su kamene dvorane mirisom koji je podsjetio Cherta na dane kad se udvarao Opal i odveo je na povrinu u
etnju po primorskim livadama u Zemljinkraju. Poslije mu je rekla da je, za djevojku koja gotovo nikad nije bila izvan
Funderlinkoga grada, bilo i uzbudljivo i strano stajati promatraju!i more pod sobom i onaj beskraj otvorenog neba.
Sjetio se da je osje!ao razgaljen ponos - kao da je on sve to stvorio za nju.
Ali miris cvije!a i nekoliko sretnih uspomena na mladost nisu promijenili prirodu tog mjesta. U nii za niom leali su
posmrtni ostaci Eddona koji su vladali Junom Meom, ivota koji su neko! moda bili veli$anstveni ili nevani, ali koji
su sada svi bili isti. Ipak, dok su bili ivi, netko ih je volio, pomislio je. Njihova je tijela donijela na ovo mjesto uplakana
101

tuguju!a obitelj, upravo kao to !e drugi danas donijeti ubijenog princa, a onda su ih ostavili da spavaju u kamenu dok ih
strojevi vremena ne samelju u suhi prah i kvrge kostiju.
To u Chertu nije pobudilo strah, iako sami Funderlinzi nisu pokapali svoje mrtve, ali nije mogao ni zanemariti da je
okruen s toliko svrenih ivota. Neki od velebnijih ljesova, na$injenih od kamena ili metala da nadvladaju vrijeme, imali
su reljefe svojih stanara, ne onakvih kakvi su izgledali za ivota, premda je bilo i mnogo takvih, nego stanara kakvi su bili
u smrti, usahlih i propalih, u stilu pogrebne umjetnosti od tri stolje!a ranije. Tijekom tih godina nakon kuge, $inilo se da
su mnogi od umiru!ih eljeli podsjetiti ive upravo na to kako je sre!a mogla biti prolazna.
&emu sva tajanstvenost? upitao se Chert. Ova naa tijela dolaze iz zemlje, dolaze iz svega to pojedemo, popijemo i
udahnemo, i vra!aju se u zemlju na kraju, to god bogovi $inili s iskrom koja je u nama. Ali nije mogao biti tako
bezbrian kao to je elio te je, premda su mnogi veliki ljudi marljivo radili u katakombama oko njega, svejedno ubrzao
korak. U posljednje vrijeme - $ak i prije smrti princa regenta - sve oko njega po$elo se $initi kao da je obojeno hladnim
dahom smrtnosti, natruhom svretka stvari.
Ovaj put dijete kamena bilo je sretno to vidi grubo danje svjetlo, ali duh mu nije dugo ostao razvedren. Flinta nije bilo
nigdje na vidiku, i premda je Chert preao cijelo groblje, $ak i vrtove, dozivaju!i i dozivaju!i, nije ga mogao na!i.
tu
Hladna od kupelji, Brionv je stajala gola gledaju!i svoje blijede udove i preziru!i slabost svoje enskosti.
Da sam mukarac, pomislila je, onda se vojvoda od Ljetopolja, lord Brone i ostali ne bi hvatali za svaku moju rije $. Ne bi
me smatrali slabom. &ak i da imam usahlu ruku poput Barricka, bojali bi se moje srdbe. Ali zbog slu$ajnosti mog
roenja, mog spola, od mene se zazire.
Soba je bila hladna i ona je drhtala. Oh, o$e, kako si nas mogao napustiti? Sklopila je o$i i na $asak opet postala dijete,
tresu!i se dok su dadilje zaposleno tr$karale oko nje, sue!i njezino malo tijelo flanelskim suknom, a velika ku!a bila
puna poznatih zvukova. Kamo vrijeme odlazi kad ga se potroi? upitala se. Je li to poput zvuka glasova koji odjekuju i
odjekuju u dugim hodnicima, postaju!i sve tii i tii sve dok ih se vie ne moe $uti? Postoji li negdje odjek vremena kad
smo svi bili skupa - kad je Kendrick bio iv, otac tu, a Barrick zdrav?
Ali $ak i da je postojao, bio bi to samo zamiru!i odjek nastanjen duhovima.
Podigla je ruke. "Odjenite me", rekla je Moini i Rose.
Pomisao na oca, iznenadna $enja da ga vidi, ili mu barem $uje glas, podsjetila ju je na neto: gdje je bilo njegovo pismo,
ono koje je Dawet dan-Faar donio iz Hierosola? Moda je s nekim drugim Kendrickovim vrijednosnim papirima - nije
imala prilike sve ih pregledati. Ali o$evo pismo nije bilo poput drugih papira: nije ga samo morala vidjeti, nego je to
eljela, o$ajni$ki. Potrait !e ga nakon pogreba. Kendrickova pogreba.
Uas onoga to je lealo pred njom oslabio joj je koljena, ali se uspravila, drala $vrsto. Ne!e pokazati svojim
dvorjankama koliko se bojala, koliko je bila bespomo!na i beznadna.
Rose i Moina bile su neobi$no utljive. Brionv se zapitala jesu li shrvane poput nje, ili samo potuju njezino raspoloenje
i nepodnoljivu teinu dana. Zar je to bilo vano? Smrt je budila vlastito potovanje, na ovaj ili onaj na$in.
Navukle su joj potkoulju, napreu!i se malko da je razvuku preko njezine vlane koe. Podsuknju su svezale na le ima
pomo!u iljaka; jo je bila bosonoga te joj se skupila oko nogu. Rose je pre$vrsto zategnula vrpce dok je vezivala korzet,
pa je Brionv zastenjala, ali je nije zamolila da olabavi. Nau$ila je da je ta formalna odje!a sluila svrsi: poput vojni$kog
oklopa, odavala je snanu vanjtinu, $ak i kad je tijelo u njoj bilo slabo.
Alija ne elim biti slaba! elim biti jaka, poput mukarca, za obitelj i na narod. Ali to je to zna$ilo? Postojalo je mnogo
vrsta snage: medvjede sile nekog poput Avina Bronea i suptilnije mo!i koju je posjedovao Kendrick - njezin je stariji brat
102

jedanput, hrvaju!i se, sruio jednog od krupnijih straara tako snano da su $ovjeka morali odnijeti. Od razmiljanja o
njemu zapinjao joj je dah. Bio je tako iv - nije mogu!e da ga nema. Kako jedna jedina no! moe promijeniti svijet?
Ali bilo je i drugih vrsta snage, pomislila je dok su joj Moina i Rose pomagale s crnom svilenom haljinom, krutom od
crnog brokata i od njena srebrno-zlatnoga filigranskog rada. Otac gotovo nikad nepovisuje glas, i nikad ga nisam vidjela
da je zadao udarac u gnjevu, ali samo su ga budale nazivale slabim. I zato samo mukarce smatraju jakima? Tko je drao
ovu obitelj na okupu proteklih dana? Nisam ja, neka mi Zoria oprosti. Nije to bio ni Barrick, pa $ak ni vrhovni
zapovjednik. Ne, bila je to Brionvjina pratetka Merolanna, $vrsta i neumoljiva poput samog Brijega, koja je zapovjedila
ivot i unijela malko smisla u smrt.
Rose i Moina bile su zaposlene poput p$ela oko tamnog cvijeta, izravnavaju!i i ire!i nabrane manete na Brionvjinoj
haljini, podrezuju!i raivene niti s obruba te navla$e!i joj cipele tako da ju je jedna pridravala kako bi mogla podignuti
nogu, dok joj je druga namjetala crnu cipelu. Na trenutak je bila ispunjena ljubavlju prema tim djevojkama. I one su bile
hrabre, zaklju$ila je. Muki su se ratovi vodili daleko, i oni su dokazivali svoju hrabrost pred vojskama drugih mukaraca.
enski su ratovi bili suptilniji, a svjedo$ile su im uglavnom ostale pripadnice njihova spola. Njezine dvorske dame i sve
druge ene u dvorcu vodile su bitku protiv kaosa, bore!i se da unesu smisao u svijet koji ga je naizgled izgubio.
Nije joj se svialo ono to joj je svijet nametnuo, ali danas, zaklju$ila je Brionv, jo se ponosila onim to je bila.
Kad su zavrile s njezinim cipelama, dvorske su je dame omotale platem od tekog crnog baruna koji joj je darovao otac
ali koji nikad nije odjenula. Sjela je na visoki stolac, ili se radije naslonila, napola stoje!i, kako bi Rose mogla iznijeti
njezin nakit, a Moina i jedna od mladih slukinja mogle po$eti rediti njezinu kosu.
"Ne trudi se sa svim tim", rekla je Moini, ali njeno. Njezina dvorska dama zastane, s uvija$em za kosu u ruci. "Nosit !u
pokrov za glavu - onaj sa srebrnim vezivom."
Uz jednaku ceremoniju kao kad u hramu bogomoljac iznosi sveti predmet s oltara, Rose stavi krinju s draguljima na
jastuk i otvori poklopac. Izvadila je najve!u ogrlicu, teak zlatni lanac s privjeskom od rubina, dar Brionvjina oca majci
koju je jedva poznavala.
"Ne to", re$e Brionv. "Ne danas. Ono - srce i nita vie."
Rose izvadi tanku srebrnu ogrlicu, dok joj se zbunjenost vidjela na licu. Privjesak s jelenom u skoku bio je malen i
nenapadan komad, te je odudarao od stroge uzvienosti njezine odje!e.
"Kendrick mi ju je darovao. Za roendan."
Rosine se o$i napune suzama dok ju je stavljala oko vrata svoje gospodarice. Brionv pokua obrisati djevoj $ine suze, ali
rukavi njezine haljine bijahu prekruti a plat preteak. "Prokletstvo, da se nisi usudila zapo$eti s tim. I mene !e
potaknuti."
"Pla$ite ako ho!ete, moja gospo," re$e Moina, mrcaju!i. "Jo nismo zapo$ele s vaim licem."
Brionv se nasmije i protiv svoje volje. Vraji rukavi nisu joj doputali ni da obrie svoje o$i, pa je mogla samo
bespomo!no sjediti dok joj Rose nije donijela rup$i!.
Dok su joj kosu $eljale prema natrag i vezivale na potiljku, sjedila je to je strpljivije mogla, a dvije su joj dvorske dame
po$ele tapkati pomade po obrazima i o$nim kapcima. Mrzila je minku, ali danas nije bio obi$an dan. Narod - njezin
narod - ve! ju je vidio uplakanu. Danas su je morali vidjeti jaku i suhih o$iju, lica u maski sabranosti. A to je bila i
razonoda za Rose i Moinu, ta neuobi$ajena sloboda: opet su se smijale dok su nanosile rumenilo na njezine obraze, unato$
jo vlanim o$ima.
103

Kad su zavrile, spustile su kapicu sa zabatima na njezinu glavu i pri$vrstile je kop$ama, a onda rairili njezin crni barun
kako bi joj padao na ramena i niz lea. Brionv se osje!ala $vrsto i nesavitljivo. "Straari !e morati do!i i odnijeti me -
kunem se da se ne mogu pomaknuti ni palca. Donesite mi zrcalo."
Moina ispue nos dok je Rose otr$ala po zrcalo. Ostale djevojke postrojie se u smjeran polukrug oko nje, ap!u!i,
dojmljene. Brionv se pogleda, sva u crnom od glave do pete, tek s bljeskom srebra na $elu i grudima.
"Izgledate poput Sivede, mjese$eve djeve. Poput boice no!i."
"Izgledate predivno, Vaa Visosti", re$e Rose, odjednom posve formalna.
"Izgledam poput broda pod punim jedrima. Velika poput svijeta." Brionv uzdahne, a dah joj zastane. "O, bogovi, doite i
pomozite mi ustati. Moram pokopati brata."
Dje$ak je visio visoko na zidu s vanjske strane kapele, ali $ak i u ovom vremenu straha, kad su se ubojiti neprijatelji
moda jo slobodno kretali, nitko u dvorcu June Mee nije ga naizgled primijetio. U ovom trenu $u$ao je u kutu golema
prozorskog okvira, a obojeno staklo okruivalo ga je poput pozadine neke slike. Iako je kapela bila puna ljudi, ako je itko
unutra i opazio sjenu u dnu velikog prozora, zaklju$io je da je to samo praina ili nanos li!a.
Skupina slugu hitala je puteljkom od groblja prema vratima koja su vodila u unutarnju utvrdu, jo nose !i koare koje su
donijeli sat prije, ali na $ijem je dnu sad preostalo samo nekoliko latica; ostatak je bio razasut u grobnici i po zavojitom
puteljku kroz groblje. Dje$ak ih nije pogledao, a oni su bili previe zaokupljeni svojim netom dovrenim zadatkom i
aptavim razgovorom da bi podigli pogled.
Neto iznad dje$akove glave privu$e njegovu pozornost. Leptir, krupan primjerak, sav ut i crn, sletio je na rub krova i
sjedio ondje, udaraju!i krilima polako poput spokojnog srca. Bilo je kasno razdoblje za leptire.
Pronaao je rub prozora svojim zdepastim, prljavim prsti!ima i povukao se uvis sve dok nije stajao pokraj jednog ruba
olovom zalivenog staklenog prozora. Tko god je iznutra promatrao prozor, sad je mogao uo$iti daje nanos li!a iznenada
postao okomit stup, ali nikakav zvuk nije dopirao do njega kroz staklo, osim neprekidnog dubokog brujanja zbora koji je
pjevao Baladu o Kemiosu, najdulju, najopseniju pogrebnu pjesmu. Trenutak poslije stup je nestao, a prozor opet bio
nezasjenjen.
Flint se podigao na jednu od stre!ih rezbarija koje su ureavale vanjski zid kapele, a onda preao bo$no poput pauka do
druge prije nego to se popeo na jo viu. U nekoliko trenutaka, dok su se vrata na suprotnoj strani groblja jo zatvarala za
slugama koji su nosili koare, a njihovi se glasovi gubili, naao se na krovu.
Krov kapele bio je veliko ukoeno polje crjepova iz kojeg su spiralni dimnjaci strili svakih nekoliko metara poput
stabala. Mahovina, pa i ivo busenje duga$ke trave nicali su izmeu crjepova, a jesenji vjetar naslagao je velike nanose
li!a uz dimnjake poput crveno-smeeg snijega. Mnogi krovovi bijahu vidljivi s te to$ke, kao i visoravni koje su se
gotovo dodirivale u guvi i obilju, ali ipak se ve!i dio visoke unutarnje utvrde jo pruao iznad njegove glave sa svih
strana - uma divovskih dimnjaka.
Flint naizgled nije mario ni za to od toga. Isprva je samo leao na trbuhu i zurio u mjesto gdje je leptir sjedio blizu vrha
krova, lijeno mau!i krilima. Tada dje$ak stane puzati navie, upiru!i se stopalima o izbo$ine mahovine i nadignute
cijepove, sve dok nije bio rukom nadomak stvorenju. Ruka mu se ispruila, a leptir ga je odjednom osjetio, prevrnuo se
preko ruba i nestao, ali dje$ak se nije zaustavio. Prsti su mu se sklopili oko ne$eg posve drugog, te je to i$upao iz trave i
prinio svojem licu.
Bila je to strijela, malena poput igle za krpanje. Zakiljio je. Imala je perjanicu istih uto-crnih boja poput leptirovih krila.
Dugo je dje$ak leao nepomi$no, nijemo zure!i u strelicu. Da ga je tko promatrao, pomislio bi daje zaspao otvorenih
o$iju, toliko je potpuna bila njegova mirno!a - ali promatra$ bi pogrijeio. Naglo se prevrnuo i uspentrao preko krova do
104

najblieg dimnjaka, brzo poput zmije u napadu, te udario rukom u jednu to$ku, a zatim u drugu, pokuavaju!i zgrabiti
neto to je pobjeglo kroz malu umu trave oko ciglenog podnoja.
Ruka mu se sklopila i odjednom se opet umirio. Privukao je aku natrag, dre!i je blizu tijela dok je sjedao, s dimnjakom
za leima. Kad je otvorio aku, stvor koji se ondje sklup$ao nije se pomaknuo sve dok ga on nije njeno gurnuo prstom.
&ovje$uljak koji se sada prevrnuo na drugu stranu i $u$ao na Flintovu dlanu nije bio mnogo vii od prsta. Njegova koa
$inila se tamnom poput $ae, iako je bilo teko re!i koliko je toga zapravo prava koa, a koliko prljavtina. O$i su mu bile
iroke, male to$kice bjeline u sjeni dje$akove ruke. Pokuao je sko$iti na slobodu, ali Flint je savio prste u kavez te je
$ovje$uljak opet $u$nuo, poraen. Bio je odjeven u dronjke i komadi !e sivog neutavljenog krzna. Nosio je meke $izme i
imao navoj grube niti omotan oko ramena, tobolac strijela na leima.
Flint se sagne i podigne neto iz trave. Bijae to luk, napet tako fino da se tetiva jedva mogla vidjeti. Flint ga pogleda na
trenutak, a onda ga stavi na dlan pokraj $ovje$uljka. Zarobljenik prebaci pogled s luka na svojeg uznika, a onda ga
podigne. Premjestio je luk polako iz ruke u ruku s nekom vrstom $uenja, kao da je postao neto posve drugo otkad ga je
posljednji put dotaknuo. Flint je zurio u njega, nenasmijan, namrtenog $ela.
&ovje$uljak uhvati zrak. "Nemoj me povrijedit, gospodaru, molim te ja", za!urlikao je, s ne$im poput nade u o$ima u
kojima je do malo prije bio samo uas. "Poteno si me ufatio, od koe do neba. elju !u ti ispunit. Svi znadu da Krova
potuje zadanu rije$."
Flint se namrti, a onda poloi $ovje$uljka na crjepove. Zarobljenik se osovi na noge, stane oklijevati, na$ini nekoliko
koraka, a onda opet zastane. Flint se nije micao. Lica nakubljena od zbunjenosti, $ovje$uljak se napokon okrene i stane
verati mahovinastim puteljcima izmeu crjepova, idu!i prema vrhu krova s lukom koji mu se klatio u ruci. Svakih
nekoliko koraka osvrtao se preko ramena, kao da o$ekuje da !e se njegova prividna sloboda pokazati tek okrutnom igrom,
ali u $asu kad je stigao do vrha, dje$ak se jo nije pomaknuo.
"Oh, dobar si ti, mladi gospodaru", vikne $ovje$uljak, glasom jedva ne$ujnim s metar i pol udaljenosti. "Bubodlak i
njegovi potomci ne!e te zaboravit. To je obe!anje!" Nestao je preko vrha krova.
Flint je sjedio uz dimnjak sve dok se sunce nije popelo visoko iznad njega, sve dok nejasan jauk zbora pod njim nije
zavrio, a onda je po$eo silaziti.
Bila je zahvalna to je Rose stajala pokraj nje s rupcem i bijesna na sebe to joj je zatrebao. Bilo je teko vjerovati koliko
je strana mogla biti jedna lakirana drvena kutija. Pogrebne pjesme brujale su unedogled, ali i na tome je bila zahvalna:
dale su joj priliku da se sabere.
&inilo se sramotnim to je Kendrick morao biti odnijet u grob u posuenom lijesu, ali nije bilo vremena da se priredi
pravi. Zapravo, Nvnor ju je uvjerio da su funderlinki majstori izveli pravo $udo to su uspjeli pripremiti grobnicu. Pravi
lijes sa svojim izrezbarenim reljefom nije se smio pourivati, rekao je - ona ne bi htjela da nesavren kip njezina brata
gleda u vje$nost, kao da je prisiljen skrivati se iza grube maske? Kendricka !e premjestiti u kameni lijes kad bude
dovren.
Ipak, $inilo se sramotnim.
Unato$ nazo$nosti $lanova doma!instva poput Rose i Moine, neganutog ali ozbiljnog Chavena, te $ak i starog Zagonetala,
bez eira i odjevenog u crno-sivo areno ruho, kose zaglaene u tankim pramenovima, klupa kraljevske obitelji na $elu
kapele bila je samo dopola puna. Brionvjina pomajka Anissa sjedila je malko dalje, pokraj Merolanne, ruku zatitni $ki
prekrienih preko trbuha. Lice joj bijae skriveno crnim velom, ali je glasno jecala i mrcala. Barem smo pronali neto
to !e je izvu!i iz kreveta, bila je Brionvjina ogor$ena misao. U posljednje vrijeme nije $esto viala kraljicu. Kao daje
Anissa Proljetnu kulu pretvorila u neku vrstu utvrde, prekrivi sve prozore tekim platnima i okruivi se enama kao to
bi opsjednuti monarh sebe okruio vojnicima. Brionv nikad nije stvarno zavoljela svoju pomajku, a sad ju je prvi put
105

iskreno po$ela prezirati. Suprug ti je zarobljen, eno, a jedno od njegove djece je umoreno. &ak i s djetetom u trbuhu,
sigurno sada ima ve!e dunosti nego da se skriva u onom svom gnijezdu poput vrane koja sjedi na jajima.
Zbor je napokon zavrio, a hijerarh Sisel, u svojim najljepim crveno-srebrnim haljama, ustane i zauzme mjesto pred
lijesom kako bi zapo$eo pogrebni govor. Bilo je to neto to je Sisel najbolje radio, pokazuju!i zato ga je kralj Olin
odabrao za tako vano mjesto unato$ prigovorima Siselovih pretpostavljenih u Syanu (koji su ga smatrali previe mlakim
u njegovoj potpori politici trenutnog Trigonarha), te je izgovarao poznate rije$i s vidljivim suosje!anjem i iskreno!u.
Dok je tjee!a hierosolska litanija ispunjavala Erivorovu kapelu, Brionv je gotovo mogla povjerovati da je pronala jedan
od onih odjeka prolosti, ostatak vremena kad je aptala sa svojom bra!om tijekom mise, srde!i Merolannu i mrse!i
ra$une starom bogomoljcu, ocu Timoidu, koji je znao da otac te djece nikad ne bi dopustio da ih se izgrdi zbog zlo $ina
koji je sam Olin smatrao tako nevanim.
Ali vie nisam dijete. Nemam se kamo skriti od ovog trenutka.
Dok je Sisel po$injao izgovarati epitaf, a plemi!i posluno ponavljali zna$ajne fraze, Brionvjinu pozornost odvrati
komeanje do njezina lakta. Moina je otro ali tiho razgovarala s mladim paem.
"to to mom$e eli?" apne Brionv.
"Dolazim od vaeg brata, Visosti", re$e joj dijete.
&vrsto stisnuta u struku svojom sputavaju!om odorom, Brionv se potrudi to je bolje mogla sagnuti se prema dje$aku; od
toga je ostala bez daha. "Barricka?" Ali naravno da se radilo o Barricku. Da joj je drugi brat poslao poruku, vjerojatno ju
ne bi donio dje$ak kojem je curio nos. "Je li dobro?"
"Bolje je. Poru$uje vam da ne biste smjeli po!i u kr... kr..." Dje$ak je bio nervozan i nije se mogao sjetiti rije$i.
Ovaj mom$i!, naposljetku, ipak stoji pred boicom no!i, pomisli ona. Jeste li sad sretni, lorde Brone? Vie nisam
uplakana djevoj$ica -postala sam strailo za djecu. "Kriptu?"
"Da, Visosti." Dje$ak brzo kimne, ali joj svejedno nije mogao susresti pogled. "Poru$uje da ne smijete po!i u kriptu dok
ne vidite to vam on alje."
"to mi alje?" Brionv pogleda Rose, koja je u uplakanom jadu zurila u lijes na oltaru. Bio je prekriven zastavom,
ureenom grbom s Eddonskim vukom i zvijezdama, ali to ga ponosno pokrivalo nije $inilo nita manje stranim. Iza nje,
Brionv je mogla $uti kako dvorjani glasno ap!u i osjetila kako postaje ljutita zbog njihova nepotivanja. "Zato oni ljudi
pri$aju? Rose, jesi li $ula to je dje$ak rekao? to bi Barrick mogao slati?"
"Sebe."
Okrenula se, a srce joj bolno posko$i u grudima. Sa svojim duga$kim crnim platem, koji je tek nesavreno prekrivao
bijelu no!nu koulju, i s licem jo bljeim nego ina$e, Barrick je mogao biti sam Kendrick u njegovu mrtva$kom
pokrovu. Njezin je blizanac stajao u lai kapele s kraljevskim straarom za svakim laktom, koji su mu pomagali da stoji
uspravno. Sam dolazak ovamo o$ito mu je predstavljao napor: lice mu je bilo vlano od znoja, a o$i mu nisu posve
susretale njezine.
Brionv se uspravi i progura pokraj Moine, zahvalna to se nalazi na $elu kapele, a ne uklijetena izmeu dvaju redova
klupa, poput karavele u preuskom sidritu. Ovila je ruke oko Barricka to je bolje mogla u svojoj tekoj odje !i i korzetu
koji ju je sputavao, a onda shvatila da ih vjerojatno promatraju svi u kapeli. Nagnula se mal $ice natrag i poljubila ga u
obraz, koji je jo bio topao od groznice, ili od napora.
"Ali, ti predivna budalo," rekla je tiho, "to radi tu? Trebao bi biti u krevetu!"
106

Bio je uko$en u njezinu zagrljaju; sad je koraknuo natrag, otresavi se dvojice straara koji su mu pokuavali pomo!i.
"to radim tu?" upitao je glasno. "Ja sam princ Eddonove ku!e. Zar si mislila da !e pokopati naeg brata bez mene?"
Brionv prinese ruku ustima, iznenaena njegovim tonom, ali jo vie zapanjena izrazom hladne srdbe na njegovu licu.
&inilo se da ga je neto na njezinu licu dirnulo vie od zagrljaja i poljupca: izraz mu se smekao a dranje opustilo. Jedan
od straara primi ga za lakat. "Oh, Brionv, oprosti. Bio sam tako bolestan. Bilo je tako teko do!i ovamo, morao sam
zastati i hvatati dah svakih par koraka, ali morao sam... za Kendricka. Ne obaziri se. Mozak mije bio pun tolikih
budalatina..."
"Naravno - oh, Barrick, naravno. Sjedni." Pomogla mu je da se spusti na klupu pokraj nje. &ak i sjede!i, nije joj ispustio
ruku, nego ju je drao $vrsto u svoj em vlanom, grozni$avom stisku.
Pri$ekavi da se dvorjani ponovno smjeste i s tek najmanjim i najukusnijim pogledom zbunjenosti, hijerarh Sisel nastavi
sa svojim veli$anjem.
Bilo da srno roeni u razdoblju radosti ili u razdoblju alosti, i bilo da ivimo nae ivote na divljenje svih o$iju ili na
sramotu pred Nebesima, bogovi nam ipak udjeljuju samo nae dozna$eno vrijeme', tako je govorio prorok laris u danima
slave Hierosola, a govorio je istinu. Nijednom $ovjeku nije dana nijedna sigurnost osim smrti, bio on ma kako uzvien.
Ali bio on ma kako priprost, ipak !e mu duh mo!i sjediti s besmrtnicima na Nebu.
Kerniosu crne, rodne zemlje predajemo posmrtno ruho naeg voljenog Kendricka Eddona. Erivoru od voda vra !amo krv
koja te$e njegovim ilama. Ali Perinu od Nebesa nudimo njegov duh da ga prenese u Raj i dvorane bogova, kao to pticu
nose vjetrovi sve dok opet ne stigne u uto$ite svoga gnijezda.
Neka je blagoslov Trojice na njemu, ovom naem bratu. I neka je blagoslov Trojice na onima koji moraju ostati za njim.
Svijet !e biti tamnije mjesto zbog svjetla koje je bilo njegovo i kojeg sada nema, ali sjat !e jasnije u dvoranama bogova i
biti zvijezda na Nebu..."
Kad je zavrio, hijerarh pospe aku zemlje po lijesu, a potom nekoliko kapljica vode iz obrednog vr $a; na kraju, poloi
navrh jedno bijelo pero. Dok su okupljeni plemi!i odgovarali na Siselove rije$i, $etiri straara stupe naprijed i provuku
dvije duge ipke kroz ru$ke lijesa, pri $emu se izvezena glava Eddonskoga vuka na prekriva$u tako nabrala da mu se
rezanje naizgled pretvorilo u izraz zbunjenosti, a onda podignu lijes i ponesu ga prema vratima kapele.
Brionv, hodaju!i polako kako Barrick ne bi zaostao, primakne se na svoje mjesto iza lijesa. Ispruila je ruku i podignula
obiteljski stijeg kako bi mogla dotaknuti ugla$ano drvo. eljela je neto re!i, ali nije se mogla prisiliti da povjeruje kako
je Kendrick kojeg je poznavala bio u toj kutiji.
Bilo bi preokrutno da je tako - da ga smjetamo pod sav onaj kamen. Volio je jahati, tr $ati...
Opet je plakala dok su lijes iznosili iz kapele iza sve$ane strae, a ostalo tuguju!e plemstvo stajalo u redu iza blizanaca.
Preostali stanovnici pala$e $ekali su pokraj cvije!em posutog puteljka, sluge i nii plemi!i kojima se sad pruala jedina
prilika da vide lijes u kojem su leali posmrtni ostaci princa Kendricka. Mnogi su plakali i jaukali kao da se njegova smrt
netom dogodila, zbog $ega je Brionv istodobno bila i ganuta i nekako razgnjevljena tom bukom, koja je trenutno bila
posve izvan kontrole, tako da se morala boriti sa sobom kako se ne bi okrenula i pobjegla natrag u kapelu. Stoga se
okrenula prema Barricku i uvidjela daje on jedva primje!ivao gomilu. Buljio je u tlo divlje sti!u!i $eljusti, iskoristivi
svu svoju snagu samo da se nastavi kretati iza lijesa. Brionv je bilo prebolno promatrati ga, gotovo zastrauju!e: izgledao
je kao da je jo uhva!en u grozni$avu snu, kao da mu se samo tijelo vratilo da se pridrui ivima.
Okrenula se od svojeg blizanca, i dok joj je pogled prelijetao gomilom, spazila je li!e koje ju je netremice promatralo s
mjesta na zidu, svjetlokosog dje$aka koji se izgleda popeo gore radi boljeg vidika. Na trenutak se uplaila za dijete - bilo
je na visini kronje drveta - ali ono je izgledalo bezbrino poput vjeverice.
Barrick je opet sustigne te joj sad apne na uho. "Svuda su naokolo, zna."
107

Na trenutak je pomislila da govori o malim dje$acima poput onoga koji je visio sa zida. "Tko to?"
Prinio je prst usnicama. "Tiho, tiho. Misle da ne znam, ali ja znam. A kad preuzmem pravo prvorodenoga, natjerat !u ih
da plate za ono to su u$inili." Zaostao je korak i opet spustio pogled na tlo, usana namjetenih u stisnut, bolan osmijeh.
Molim te da se ovo zavri to prije, pomolila se ona. Milosrdna Zorijo, samo nam dopusti da poloimo brata u zemlju, pa
neka zavri ovaj dan.
Kad su doli na groblje, povorka je zavijala izmeu ukoenih sjena drevnih kamenova sve dok nije stigla do ulaza u
obiteljsku kriptu. Brionv i Barrick, Anissa, Meloranna i jo neki slijedili su straare i njihov teret pod zemlju, ostavivi
ostale plemi!e da stoje na travi pred vratima grobnice, naputene i u nelagodi.
Groblje je vrvjelo Velikim narodom, i svi su bili u crnini. Chert se osje!ao kao da se izgubio u gutari crnog drve!a.
Dje$aka nigdje nije bilo na vidiku.
Mogao je jedino $ekati. Pogreb je gotovo zavrio. Za nekoliko trenutaka kraljevska !e se obitelj vratiti a gomila razi!i.
Moda !e onda uspjeti na!i nekakav trag kamo je dijete moglo oti!i.
Opal mi nikad ne!e oprostiti, pomislio je. to mu se moglo dogoditi? S ovim pustim svijetom ovdje, zar je moda
nabasao na svoju pravu obitelj? Chert pomisli da bi se $ak i Opal mogla pomiriti s tim, ako bi samo u to bili sigurni.
Ali nije rije$ samo o Opal, priznao je sebi. / meni !e dje$ak nedostajati, i ja !u oplakivati njegov gubitak. Pukotine mi i
procijepa, ta sluaj me! Govorim kao da Flinta polau u tamu umjesto princa. Samo je nekamo pobjegao, to je sve...
Ne$ija mu ruka dotakne lea. On se okrene i ugleda dje$aka kako stoji iza njega.
"Ti! Gdje si bio?" Dok mu je srce tuklo od neo$ekivane radosti i olakanja, Chert iznenadi samoga sebe, pograbivi
dje$aka i privukavi ga k sebi. Bilo je to poput grljenja nesklone ma$ke. Chert ga ispusti i pregleda od glave do pete.
Dijete je izgledalo tiho i puno ne$ega - tajni, moda, ali to nije bilo nita novo. "Gdje si bio?" ponovno upita Chert.
"Sreo sam jednog od starih ljudi."
"Tko je to? Kako to misli?"
Ali Flint ne odgovori, nego se zagleda pokraj Cherta prema mjestu gdje je kraljevska obitelj sila u grob. Chert se okrene i
vidje kako neki od njih izlaze: pogreb je zavrio.
"Jo mi nisi rekao kamo si otiao, de$ko..." "Zato me ona ena gleda?"
Chert se okretao sve dok nije spazio ugojenu staricu u crno-zlatnom brokatu, sudionicu pogrebne povorke. Gotovo ju je
prepoznao: pitao se je li to moda pratetka ubijenog princa, Merolanna. Doista je zurila u dje$aka, ali kad ju je Chert
pogledao, zanjihala se malko, kao da !e se onesvijestiti. Flint se brzo pomakne iza Cherta, ali nije izgledao preplaeno,
tek oprezno. Chert se okrene natrag i spazi da su staricu pridravale njezine slukinje, vode !i je natrag prema unutarnjoj
utvrdi, ali dok je hodala, ena se neprestano osvrtala kao da gleda za dje$akom, lica namjetena u neobi$nu mjeavinu
strave i nude, sve dok ju gomila nije skrila od Chertova pogleda.
Prije nego to je mogao doku$iti smisao u onome to je vidio, mre-kanje preleti gomilom, tihi amor. Uhvatio je
djecakov rukav kako bi se osigurao da ovaj opet ne nestane. Mladom princu i princezi pomagali su da se popnu uza stube
i izau iz kripte. Oboje su izgledali potreseno, a princ je posebno bio tako blijed i upalih o$iju da je mogao biti jedan od
stanovnika grobnice koji je na trenutak pobjegao van, na zrak.
Jadna obitelj Eddon, pomisli Chert dok su blizanci klizili mimo njih, okrueni dvorjanima i slugama ali nekako strahovito
sami, kao da su se samo djelomice nalazili u svijetu koji je ostali dvorski puk dijelio. Bilo je teko povjerovati da se radilo
o istom paru koje je vidio jahati u brdima samo nekoliko dana prije.
108

Teret svijeta, to sada nose, pomislio je. Prvi put u ivotu uistinu je mogao osjetiti zna$enje starog izraza., surovu krutost
zemlje i hladna kamena. Zadrhtao je.

DRUGI DIO

Mjese$ina

Taj kralj, KLaon, voljeni unuk Oca Voda, bio je uznemiren
onim to mu je prosjak rekao te se zakleo da !e se sva djeca koja nose biljeg sramote prona!i te potom unititi...

(iz Kompendija Poznatih Stvari, Knjiga Trigona)

13.

VANSENOV ZADATAK

DVORANA PROGONA

Snaan $ovjek koji ne pjeva
Pjeva$ koji se ne osvr!e &ak ni kad se vrata zatvaraju
(iz Kostopadnih proro$anstava)
Ne elim vie sluati o tome." Bio je umoran i boljela ga je glava. Jo se osje!ao smrtno bolesno - kao da nikad vie ne!e
posve biti zdrav. elio se samo vratiti onome to je radio, odbijaju!i teku konu loptu o pod koji je ve! u vrijeme
njegova pradjeda bio izdubljen od starosti, ne razmiljaju!i ni o $emu.
"Molim vas, Barrick, tako vam svega." Gailon Tolly, vojvoda od Ljetopolja, nastojao je odstraniti nestrpljivost iz glasa.
To je zabavljalo Barricka, ali ga i srdilo.
"Princ Barrick. Sad sam princ regent. Nisam vie va mali brati ! i ne moete se prema meni tako ophoditi."
Gailon kimne glavom. "Naravno, Visosti. Oprostite to sam bio neuljudan."
109

Barrick se nasmijei. "Tako je bolje. Dakle, ponovite to ste rekli."
"Ja sam..." Vojvoda opet namjesti strpljivi izraz. "Radi se jednostavno o sljede!em. Vaa se sestra jutros ponovno sastala
s Ludisovim poslanikom. Crncem, Dawetom."
"Sama? Iza zatvorenih vrata?"
Gailon porumeni. "Ne, Visosti. U vrtu, u prisutnosti drugih." "Ah." Barrick ponovno odbije loptu. To ga je mu$ilo, ali nije
to htio pokazati i pruiti Gailonu zadovoljtinu. "Dakle, moja sestra, princeza regentica, razgovarala je u vrtu s
poslanikom $ovjeka koji je zarobio naeg oca."
"Da, ali..." Gailon se namrti i okrene prema Avinu Broneu. "Princ Barrick me ne eli shvatiti, Brone. Vi mu objasnite."
Gorostasni vrhovni zapovjednik slegne ramenima, pokretom koji je djelovao kao da bi mogao pokrenuti lavinu. " &ini se
da uiva u drutvu tog $ovjeka. Napeto slua sve to on eli re!i."
"Dok ste bolovali, imao je dugu audijenciju s njom, Visosti", re$e Gailon. "Ignorirala je sve koji su ondje bili."
Ignorirala, pomisli Barrick. Bez obzira na sve uznemiruju!e prizore koji mu nisu dokraja napustili glavu, na umor i na niti
groznice koje su ga jo omatale poput pau$ine, bila je to rije$ $ije je zna$enje odmah shvatio. "Pridaje vie pozornosti
njemu nego vama, to ste eljeli re!i, Gailone?"
"Ne...!"
"&ini mi se da pokuavate izdupsti jaz izmeu moje sestre i mene." Barrick baci konu loptu o pod. Udarila je o rub
plo$ice i odsko$ila preko sobe. Dva mlada paa bace joj se s puta, dok je jedan od ve!ih pasa pojurio za njom, a onda je
otjerao u kut iza krinje i zareao od uzbuene frustracije. "Ali moja sestra i ja smo gotovo jedna osoba, vojvodo Gailone.
To je neto to morate znati."
"&inite mi nepravdu, Visosti." Gailon se okrene prema Broneu, ali krupnije $ovjek promatrao kako pas ruje iza krinje,
daju!i na znanje da nije elio biti odgovoran za vojvodino malo poslanje. "ivimo u groznim vremenima. Moramo biti
jaki - sve ku!e June Mee moraju se udruiti. Eddoni, Tollvji, svi mi. Znam to. Ali ni obi$an puk ne bi smio aptati o...
ljubakanju izmeu vae sestre i otmi$ara vaeg oca."
"Idete predaleko." Barrick je bio gnjevan, ali bio je to dalek bijes, poput munje ponad udaljenih bregova. "Odmah
napustite ovu sobu i oprostit !u va nespretan jezik, Gailone, ali budite oprezni. Budete li takve stvari govorili pred
mojom sestrom, moda !ete se zate!i u borbi za $ast, a ona ne!e traiti svojeg viteza. Borit !e se sama."
"Tako mi bogova, zar je cijela ova obitelj luda?" vikne vojvoda, ali Brone je ve! uhvatio Gailona Tollvja za ramena i
usmjeravao ga prema vratima, ap!u!i mu umiruju!e rije$i u uho. Vrhovni zapovjednik uputi Barricku $udan pogled dok
je tjerao Gailona van, neto stoje podjednako moglo biti iznenaeno odobravanje ili nesavreno zamaskiran prezir.
Barrick se nije osje!ao dovoljno snanim da pokua na!i smisao u svemu tome. U tri dana to se pridigao iz kreveta,
tijekom jeziva pogreba i jednako razvu$enog i iscrpljuju!eg obreda u golemom, tamjanom zaguenom Trigonskom hramu
dvorca kojim se regentstvo prenijelo na Brionv i njega, nijednom se nije osje !ao posve dobro. Ona strana groznica
poharala gaje poput poara na umskom proplanku. Temeljne stvari su nestale, korijeni i grane, a trebat !e vremena da
opet izrastu. Istodobno, sama groznica je naizgled za sobom ostavila nepoznate spore, sjemenke novih ideja koje je
osje!ao kako klijaju u njemu, $ekaju!i da izniknu.
to !u postati? upitao se zure!i u svoju savijenu ljevicu. Ve! sam bio $udovite. Ve! sam bio meta prezira, progonjen
onim stravi$nim snovima, progonjen... o$evom ostavtinom. Zar sam sad meta i izdaje? Te nove misli odbijale su oti !i,
osje!aji nepovjerenja koji su ga neprestano kopkali, u snu i u zbilji, poput takora u zidovima. Molio se i molio, ali bogovi
naizgled nisu marili da ga oslobode jada.
110

Trebam li pozornije sluati Gailona u vezi s ovim? Ali Barrick uop!e nije vjerovao svojem roaku. Svi su znali da je
Gailon bio $astohlepan, iako ni u kom slu$aju najgori od svoje obitelji: u usporedbi sa svojom bra!om, prepredenim
Caradonom i opasno vratolomnim Hendonom, vojvoda od Ljetopolja izgledao je gotovo djevi $anski stidljiv. Zapravo,
Barrick nije vjerovao nijednom plemi!u June Mee: ni Broneu, ni Tyneu Aldritchu od Modre obale, pa ni starom
katelanu Nvnoru, ma koliko je ijedan od njih bio vrijedan sluga njegovu ocu. Nije vjerovao nikome osim svojoj sestri, a
sad su Gailonove rije$i po$ele izjedati i tu sponu. Barrick ustane, toliko pun gnjeva i alosti daje $ak i pas ustuknuo.
Njegova dva paa $ekala su, ozbiljnih lica, promatraju!i ga kao to male ivotinje promatraju ve!u koja je moda gladna.
Izvikao se na njih nekoliko puta otkako se bio izvukao iz svoje bolesni$ke postelje, te ih obojicu barem jedanput udario.
"Sad se moram odjenuti", rekao je, pokuavaju!i odrati glas mirnim.
Vije!e se sastajalo za sat vremena. Moda je trebao otvoreno upitati Brionv kakva je posla imala s tim tamnoputim
mukarcem, poslanikom.
Uspomena na Dawetovo mravo, smee lice i superioran osmijeh poslala je mali drhtaj nelagode uz Barrickovu ki $mu.
Bilo je to tako sli$no ne$emu iz grozni$avih snova, onim sjenovitim, bezdunim stvorovima koji su ga proganjali. Ali i
zbilja je otad bila mu$na. Jedva se uspijevao podsjetiti da je zaista bio budan, da su zidovi bili stvarni, da ga ne$ije o$i
nisu promatrale iz svakog kuta.
Umalo sam rekao Briony za oca, shvatio je. To je bilo neto to nikad ne smije u$initi. Moglo bi zna$iti kraj bilo kakvoj
sre!i koju bi ikad zajedni$ki mogli ostvariti. "&ekam, prokletstvo!"
Paevi su vadili njegovo tamno, krznom opiveno odijelo iz krinje; sad su pohitali prema njemu, nespretni pod teretom,
nose!i teki predmet poput tijela mrtvog neprijatelja.
to je Brionv htjela s tim poslanikom? I jo vanije, zato nita nije rekla njemu, svojem bratu? Nije mogao a da se ne
sjeti kako je izgledala posve spremna preuzeti regentstvo bez njega, ostaviti ga samog u njegovu krevetu patnje...
Ne. Otjerao je te misli, ali nisu otile daleko: poput odbijenih izgladnjelih prosjaka, odmaknule su se samo izvan
neposrednog domaaja. Ne, ne Briony. Ako ikome mogu vjerovati, onda je to Briony.
Koljena su mu drhtala dok su dva paa stajala na prstima kako bi mu prebacili ruho preko ramena. Nije elio vidjeti lica
tih dje$aka. Znao je da gledaju jedan drugog. Znao je da misle kako neto s njim nije u redu.
Jesam li jo u groznici? pitao se. Ilije to ono o $emu je otac govorio? Je li ovo istinski po$etak toga?
Na trenutak se vratio u sjenovite prolaze svoje bolesti, gledaju!i daleko dolje u crvenilom proparanu tamu. Nije mogao
vidjeti izlaz.
tu
Duguljasto lice sestre Utte pokazivalo je zabavljenost, ali i zabrinutost, te je oprezno prozborila. "Mislim da je to vrlo
smiona ideja, Visosti."
"Ali nije dobra, to eli re!i?" Brionv se vrpoljila. Toliko se toga komealo u njoj ovih dana, bujica osje!aja i potrebe, a
ponekad $ak i... pa, djelovalo je poput snage, one vrste koju su od nje neprestano zahtijevali daje skriva. Sve te sukobljene
sile natezale su joj udove i misli kao daje lutka na koncu. "Misli da izazivam nevolje. Ne eli da to u$inim."
"Sada ste princeza regentica", re$e Utta. "U$init !ete to budete smatrali prikladnim. Ali ovo su nemirna vremena - vode
su uzburkane i blatne. Je li to zaista vrijeme da vladarica naroda odjene ono to !e svi smatrati mukom odorom?"
"Je li vrijeme?" Brionv pljesne rukama od razo$aranosti. "Ako nije sad, kad onda? Sve se mijenja. Prije samo tjedan dana,
Kendrick me kanio poslati da se udam za razbojnika Hierosola. Sad ja vladam Junom Medom."
"Sa svojim bratom."
111

"Sa svojim bratom, da. Sa svojim blizancem. Moemo $initi to god elimo, to god smatramo ispravnim."
"Najprije," re$e Utta, "sjetite se da je Barrick va blizanac, ali nije Vi."
"eli re!i da !e se ljutiti na mene? Zato to se odijevam kako elim - nosim razumnu, $vrstu odje!u umjesto volana
praznoglavog stvorenja $ija je namjena samo da bude ugodno oku?"
"Ne elim re!i nita osim da je i Va brat vidio kako se svijet koji poznaje okrenuo naglava$ke. Kao i sav narod u zemlji.
Nije rije$ o tek nekoliko dana promjene, princezo Brionv. Godinu prije, za jesenske berbe, va je otac bio na prijestolju, a
bogovi su djelovali sretno. Sada se sve promijenilo. Upamtite to! Dolazi mra$na, hladna zima -ve! ima snijega na visokim
brdima. Ljudi !e se sklup$ati oko vatri i sluati kako vjetar zvidi pod slamnatim krovom i pitati se to idu!e dolazi.
Njihov kralj je zarobljen. Kraljev nasljednik je mrtav - umoren, a nitko ne moe re !i zato. Zar mislite da !e tijekom tih
mra$nih, hladnih no!i govoriti: 'Hvala bogovima to sad na prijestolju imamo dvoje djece koji se ne boje preokrenuti sve
stare obi$aje naglava$ke!'"
Brionv se zagleda u lijepo, strogo lice Zorijanske sestre. to bih dala da izgledam poput nje, pomisli. Mudra, tako mudra i
mirna - nitko tada ne bi sumnjao u mene! Umjesto toga, najve!i dio vremena izgledam poput mljekarice, rumena i znojna.
"Dola sam po tvoj savjet, zar ne?" upita ona.
Utta graciozno slegne ramenima. "Doli ste po svoju poduku." "Hvala ti, sestro. Razmislit !u o onome to si rekla."
Tek su se vratile $itanju Clemonove Povijesti Eiona i njegovih naroda kadli netko tiho pokuca na vrata.
"Princezo Brionv?" zovne Rose Trelling iz hodnika. "Visosti? Skoro je vrijeme da posjetite svoje vije !e."
Brionv je ustala i dala Utti poljubac u njezin hladan obraz prije nego to se pridruila svojim damama koje su je $ekale.
Nije bilo mjesta da sve tri hodaju usporedo u uskom hodniku pa su se Rose i Moina povukle iza nje; Brionv je mogla $uti
kako im se skuti sukanja trljaju o zidove.
Moina Hartsbrook pro$isti grlo. "Onaj $ovjek... poru$uje da bi bio po$a!en kad bi vas opet sutra zatekao u vrtu."
Brionv nije mogla a da se ne nasmijei na djevoj$in ton neodobravanja. "Pod 'tim $ovjekom' misli na lorda Daweta?"
"Da, Visosti." Sve su neko vrijeme hodale u tiini, ali Brionv je mogla osjetiti kako Moina pokuava skupiti hrabrosti da
ponovno progovori. "Princezo," re$e napokon, "oprostite mi, ali zato se viate s njim? On je neprijatelj kraljevstva."
"Kao i mnogi strani poslanici. Grof Evander od Syana i stari hroptavi momak iz Sessia koji je zaudarao na konjsku balegu
- ne misli valjda da su nam oni prijatelji? Sigurno se sje!a one debele svinje Angelosa, poslanika iz Jellona, koji mi se
smijeio svaki dan i puzao pred Kendrickom, sve dok se jednog jutra nismo probudili i otkrili kako je njegov gospodar,
kralj Hesper, prodao oca Hierosolu. Ubila bih Angelosa vlastitim rukama da se nije opravdao odlaskom u lov i mugnuo
natrag u Jellon. Ali, dok ih ne uhvatimo kako $ine neto loe, trpimo ih. To se zove dravni$ka vjetina."
"Ali... je li to zbilja razlog zato razgovarate s njim?" Moina je bila uporna; zanemarila je Rosein lakat koji ju je bubnuo u
rebra. "Samo zbog... dravni$ke vjetine?"
"Pita me provodim li vrijeme s njim zato to ga smatram privla$nim?"
Moina porumeni i spusti pogled. Brionvjina druga pratilja takoer je imala problema pogledati je u o$i. "Ni meni se ne
svia", prizna Rose.
"Ne namjeravam se udati za nj, ako se to pitate."
"Visosti!" Njezine dvorske dame bijahu osupnute. "Naravno da ne!"
112

"Da, privla$an je. Ali je gotovo vrnjak mojeg oca, ne zaboravite. Zanima me to mi moe ispri $ati o brojnim mjestima
koja je posjetio, o junom kontinentu gdje je roen i njegovim pustinjama, ili o starom Hierosolu sa svim njegovim
ruevinama. Nisam imala mnogo prilika posjetiti druga mjesta, znate." Njezine dame pogledale su je s izrazom mladih
ena koje putovanja u strane zemlje povezuju s malo$im osim s poteko!ama i mogu!im silovanjem. Znala je da nikad ne
bi shvatile njezinu $enju da u$i o stvarima izvan ovog vlanog, mra$nog starog dvorca. "Ali jo me vie zanima ono to
Dawet govori o Shasu, naravno. Koji je, ako se sje!ate, u lancima jer je, $ini se, ubio mojega brata. je li vam prihvatljivo
da pokuavam doznati razloge za umorstvo princa Kendricka?"
I Rose i Moina bijahu zaokupljene nesuvislim isprikama, ali Brionv je znala da nije bila posve iskrena: za Davveta je
osje!ala vie od obi$nog divljenja prema njegovu irokom iskustvu, premda nije bila sigurna o kojim se to$no osje!ajima
radilo. Vie nije bila djevoj$ica, rekla je samoj sebi, da bi je o$aralo lijepo lice, ali neto u tom $ovjeku doista je privuklo
njezinu pozornost i razmiljala je o njemu vie nego to je trebala, pitaju!i se to je mislio o njoj i njezinu dvoru.
Odnio bi me Ludisu bez oklijevanja, podsjetila se. Takav je on $ovjek. Daje Kendrick to objavio dan ranije, sad bih bila
na pola puta do Hierosola, na putu da upoznam svojeg novog supruga, lorda Protektora.
Odjednom joj sine kako se, budu!i je bila uvjerena da bi Kendrick na kraju odlu$io predati je Ludisu za dobrobit June
Mee, smrt princa regenta dogodila u zadnji mogu!i trenutak da se to sprije$i. Pomisao je bila tako o$ita, i tako
iznenauju!a, daje zastala usred hodnika, a njezine su se dvije dvorkinje otraga sudarile s njom. Trebao im je trenutak da
se opet dovedu u red i nastave hodati, ali sad je Brionv eljela da ne mora i !i u vije!ni$ku odaju. Ta $udna nova misao sve
je u$inila druk$ijim, kao kad oblak proe ispred sunca i pretvori vedar dan u iznenadni sumrak.
Ali tko bi tako gorljivo pokuavao sprije$iti Kendricka da me poalje? I kako se Shaso uklapa u takvu urotu? Ili je sve to
netko uredio kako bi joj preoteo prijestolje, a ne kako bi se Brionv zadrala u Junoj Mei? Ali $ak i da u obitelji postoji
netko s krvnim pravom, netko poput Gailona Tollyja ili Roricka, tu je barem jo dvoje ljudi $ije je pravo ve!e -
Barrickovo i moje. Trebali bi ubiti i nas.
Ne, vie od dvoje ljudi ima ve!e pravo od Gailona i Roricka, sjeti se Brionv. Ima nas troje. Tu je i dijete u Anissinu
trbuhu.
I, dakako, to !e dijete biti nasljednik prijestolja ako se donese na ovaj svijet bez bra!e i sestara.
Anissa? Brionv odjednom nije eljela misliti o takvim stvarima. Nikad nije mnogo marila za svoju pomajku, ali svakako
nijedna ena ne bi ubila cijelu nedunu obitelj zbog neroenog djeteta - djeteta koje moda ne!e ni preivjeti! Sigurno ne.
Ali bilo je iznimno teko i uznemiruju!e otjerati takve sumnje jednom kad bi se one ukorijenile. Nije li Anissina obitelj u
Devonisu bila u rodu s kraljem Hesperom od Jellona, onim koji je prodao Brionvjina oca u Hierosol?
Gailon, Rorick Longarren, o$eva ena - ni o jednom od njih vie nije mogla razmiljati bez sumnje. To je posljedica
umorstva, shvatila je. Stigla je do vrata vije!ni$ke odaje i zastala, $ekaju!i da je najave. Barrick je sjedio zavaljen u jedan
od dvaju visokih stolaca na $elu stola, ruku $vrsto prekrienih na grudima kao da mu je hladno, lica uokvirena ovratnikom
od crnog krzna koje je bilo jo bijede nego obi$no. Ono ne stvara samo jednu sablast - stvara ih na stotine.
Neko! su ove dvorane bile pune ljudi koje sam znala, iako ih moda nisam sve voljela. Sad je ku!a krcata zlodusima i
duhovima.
&ekaj i pozvat !u te, zapovijedala je poruka Avina Bronea. &ak i bez Eddonskog vuka i zvijezd te Broneovog osobnog
pe$ata, utisnutima u vosak na dnu, debele crne poteze perom vrhovnog zapovjednika bilo bi nemogu !e zamijeniti.
Ferras Vansen $ekao je u svojom sve$anom plastu to$no pred vratima vije!ni$ke odaje izmeu dvojice svojih straara. Jo
dva gardista $ekala su vani u hodniku s $ovjekom kojeg !e predstaviti vije!nicima. Vije!ni$ka soba, zvana Hrastova
dvorana zbog masivnog drvenog stola u svom sreditu, bila je stara odaja koja je neko!, u opasnim danima plja$ki Sivih
$eta, bila dvorska riznica, velika prostorija bez prozora sa samo dvoje vrata, ugnijeena u labirintu hodnika iza
113

Prijestolne dvorane. Kapetanu kraljevske strae nikad se nije previe svi ala pusta, kamena soba: bila je zapravo mjesto
sagraeno za posljednje otpore, za jezivo juna$enje poraza i propasti.
Kapetan strae bio je isprva bijesan to se lord Brone odnosio prema njihovim vijestima tako neusiljeno, zapovjedivi da
ih se $uva do kraja dugog sastanka vije!a, punog kudikamo trivijalnijih stvari, ali kad je prvi sat minuo, a potom drugi,
Vansen je po$eo vjerovati kako razumije Broneov na$in razmiljanja. Mnogo je dana prolo od smrti princa Kendricka -
jo nerazjanjenog ubojstva, prema miljenju ve!ine ljudi u Junoj Mei, premda je sam ubojica bio uhi!en. Dravni su
poslovi otad uglavnom bili zanemareni, a mnogo je pitanja bilo $ekalo hitne odgovore jo i prije smrti princa regenta. Da
su Vansenu dopustili da prvi iznese svoje vijesti, vjerojatno nijedan od tih drugih poslova ne bi imao svoju publiku.
Stoga je $ekao - ali to nije bilo lako.
Pustio je da mu pogled luta po dvanaest plemi!a koji su sa$injavali dananje vije!e, igraju!i igru o$ekivanja napada na
kraljevske blizance, najprije od jednog, a potom od nekog drugog, te pokuavaju!i odlu$iti kako bi mu on parirao. Plemi!i
su izgledali kao da se dosauju, pomisli Vansen. &inilo se da ne shva!aju kako je nakon nedavnih dogaaja dosada
postala povlastica, moda $ak i luksuz koji si nitko nije mogao priutiti.
Ferras je takoer pomislio kako mladi princ Barrick jo izgleda vrlo loe, iako je moda dje$ak bio tek iscrpljen od briga.
Koji god je tomu bio razlog, Barrick svakako nije obra!ao veliku pozornost poslovima kraljevstva. Slu$aj za slu$ajem
iznosio se pred njih: zakupnine kraljevskih posjeda koje su zahtijevale pozornost; slubena poslanstva suosje!anja i
potpore iz Tallena, Sessia i Perikala koja se trebalo sasluati; vani imovinski sporovi koji su iskrsnuli na okrunim
sudovima ili sudovima hramova a koji su traili pravorijek - mladi je princ jedva sluao govornike. Uglavnom je $ekao da
Brionv progovori, a onda potvrdno kimao, cijelo vrijeme trljaju!i sakatu ruku koju je drao na krilu poput psa ljubimca.
Samo je pitanje katelana lorda Nvnora naizgled probudilo dje$aka iz njegove letargije i upalilo mu vatru u o$ima: Nynor
je elio znati koliko !e jo hierosolski poslanik Dawet dan-Faar biti s njima, s obzirom na to daje ku!ni budet doputao
samo dvotjedni boravak. Ali, premda je bio vidljivo zainteresiran, Barrick je postao, ako nita drugo, jo utljiviji i
uko$eniji dok je Brionv odgovarala na pitanje. Princeza je rekla da nisu, naravno, mogli pourivati s odgovorom $ovjeku
koji je drao sigurnost njezina oca u svojim rukama, pogotovo u ovako nemirna vremena. Izgledala je gotovo jednako
rastreseno poput svojega brata. Ferras Vansen pomisli kako se Barricku ba nije svidio njezin odgovor, ali princ se nije
oglasio nikakvim prigovorom, pa je Nynor bio prinuen gunaju!i oti!i preurediti ku!ne financije.
Princeza i njezin brat rijeili su nekoliko desetaka sli$nih pitanja u dva sata. Okupljeni plemi!i iz vije!a nudili su
prijedloge, i u nekim slu$ajevima odvojena miljenja, ali su uglavnom, $ini se, promatrali blizance na njihovu novom
zadatku - promatrali ih i prosuivali. Gailon od Ljetopolja nije pravio svoje uobi$ajene primjedbe, te je zapravo izgledao
jednako zaokupljen vlastitim mislima kao to su princ i princeza bili svojima. Kad je predmet poslanika Daweta doao na
red, $inilo se da !e Gailon neto re!i, ali trenutak je minuo, a nao$itije vojvoda nastavio rezbariti nogu vije!ni$kog stola
malim ceremonijalnim bodeom, jedva skrivaju!i ono to je o$igledno bila velika frustracija, premda Ferras Vansen nije
imao pojma koji joj je mogao biti razlog. Prvi put Vansen je mogao vidjeti vojvodu od Ljetopolja onakvim kakav je
zapravo bio, unato$ svoj svojoj mo!i i bogatstvu: $ovjeka mlaeg od njega i slabije uvjebanog u utnji i strpljenju.
Sigurno mu je bilo teko s onim pijanim napuhancem od oca. Nikome izvan dvorca June Me e nije mnogo nedostajao
stari vojvoda Lindon, a Vansen nije mogao ne pretpostaviti kako nije nedostajao ni mnogima u njegovu vojvodstvu.
Poslijepodne je odmicalo, ne donose!i nita zanimljivije od izvjetaja o velikom pove!anju broja neobi$nih stvorenja koja
su naizgled dolazila preko Sjenovite brane: neto s bodljama i zubima opasno je ozlijedilo nekoliko djece blizu
Crvendrva, a jednog je $ovjeka ubila koza s crnim rogovima i bez o$iju, koju su mjetani odmah uhvatili, ubili i spalili.
No ve!ina izvjetaja odnosila se na stvorenja koja su se $inila bezazlena unato$ svojoj neobi$nosti, mnoga osaka!ena ili
na umoru, kao da nisu bila spremna za svijet s ove strane nevidljive barijere.
Napokon je $ak i svjeina tih pri$a po$ela blijedjeti. Neki $lanovi vije!a po$eli su ignorirati raspravu i meusobno
otvoreno razgovarati unato$ Broneovim otrim pogledima. Vansena je zaintrigiralo to je vrhovni zapovjednik naizgled
114

preuzeo i ulogu prvog ministra, poziciju koja nije bila popunjena godinu dana, od smrti starog vojvode od Ljetopolja.
Pitao se je li to dijelom bio razlog za nezadovoljstvo mladog vojvode.
Toliko se toga poremetilo od kraljeva odlaska, pomislio je.
"A sad, ako vam je po volji, Viso$anstva," objavi Avin Brone nakon to je duga prepirka oko gradnje novog Trigonskog
hrama natjerala ve!inu za stolom na zijevanje, "postoji vaan problem koji smo ostavili za kraj."
Nekoliko plemi!a, zavaljenih i umornih, doslovce se usprave, napokon ne$im zainteresirani. Vansen je upravo kanio
dovesti svjedoka kadli ga Brone iznenadi okrenuvi mu leda i pozvavi dvoje ljudi koje Vansen nikada nije vidio:
mukarca okruglih o$iju i mladu djevojku. Mukarac je bio !elav poput kornja$e, premda je ina$e djelovao u zdravim
srednjim godinama, a $ak je i djevojka izgledala $udno: $inilo se da je posve po$upala obrve, kao po modi od prije stotinu
godina, a kosa joj je po$injala visoko iznad $ela. Nosila je suknju i al koji su joj ve!inom skrivali tijelo; mukarac je,
pak, imao nabijena prsa i duge, mii!ave ruke tipi$ne za njegovu vrstu.
Skimmeri! Stotine tih ljubitelja vode ivjeli su unutar zidina dvorca; i premda su se uglavnom drali svoje vrste i mjesta,
Vansen ih je $esto susretao. Ali vidjeti ih u najuzvienijoj vije!ni$koj odaji, zaista ga je iznenadilo, posebno zato to je
mislio da !e njegova vijest biti sljede!a na redu.
"Visosti," objavi Avin Brone, "ovo su ribar Turlev Dugoprsti i njegova k!i. ele vam neto re!i."
Barrick se promekolji. "to je to, zabava? Zar smo napokon starog Zagonetala izveli na pau i nali nove talente?"
Brionv dobaci bratu razdraljiv pogled. "Princ je umoran, ali u jednom ima pravo - ovo je neobi $no, lorde Brone. Djeluje
poput gluma$ke predstave, ostavljene za kraj."
"Ne za kraj, bojim se", odvrati vrhovni zapovjednik. "Bit !e toga jo. Ali oprostite na iznenaenju. Nisam znao ho!e li
istupiti i ispri$ati tu pri$u sve dok vije!e nije zasjelo za stol. Danima sam progonio glasinu."
"U redu." Brionv se okrene prema ribaru, koji je stiskao ve! bezobli$nu kukuljicu ili eir u rukama, nalik na pande,
prema kojima je vjerojatno dobio ime. "Rekao je da vam je ime Turlev?"
Mukarac proguta knedlu. Vansen se zapita zato pripadnik ina$e ravnodunih Skimmera, naroda koji je rutinski plivao s
morskim psima i ubijao ih noevima po potrebi, izgleda tako uznemireno. "Turlev, da", re $e promuklim glasom. "Tako je,
moja kraljice."
"Nisam kraljica, a moj brat nije kralj. Pravi kralj je na otac, a on jo ivi, hvala svim bogovima." Pogledala gaje
podrobnije. "&ula sam da se vi Skimmeri meu sobom ne koristite connorskim imenima."
Turlevjeve se o$i raire. Imale su vrlo malo bijelog po rubovima. "Imamo vlastiti jezik, Visosti, to je istina."
"Pa, ako se eli koristiti takvim imenom, moe."
Na trenutak je izgledao kao da bi doslovce mogao pobje!i iz dvorane, ali je napokon odmahnuo svojom sjajnom glavom.
"Radije ne bih, Visosti. Strogo su $uvana naa imena i jezik. Ali ne!e koditi ako vam otkrijem na klan. Vra!aju-Se-S-
Ve$ernjom-Plimom, tako nas zovu."
Mal$ice se nasmijeila, ali njezin je brat pokraj nje izgledao ojaeno. "Vrlo lijepo ime. Dakle, zato vas je lord Brone
doveo pred vije!e?"
"To je pri$a moje k!eri Ene, zapravo, ali bojala se govoriti pred onima to su tako uzvieni kao vi, pa sam doao s njom."
Mukarac isprui svoju dugu ruku, a njegova se k!i privije uz njega. Na neobi$an na$in, sa svojim sitnim stasom i
krupnim, opreznim o$ima, Vansenu se djevojka u$inila gotovo ljepukastom, ali nije mogao posve zanemariti njezinu
osebujnost: Skimmeri su svoju $udnovatost nosili sa sobom poput plata. Nikad dosad nije razgovarao s nekim od njih a
da ga njegove o$i, ui, $ak i nos nekoliko puta nisu podsjetili da pri$a sa Skimmerom, a ne s obi$nom osobom.
115

"Vrlo dobro, onda", re$e Brionv. "Sluamo."
"One no!i... Ono to se dogodilo, dogodilo se one no!i prije no!i umorstva", re$e Turlev.
Brionv se malko uspravi. U prostoriji je zavladao takav muk da je Vansen mogao $uti utanje njezinih sukanja.
"Umorstva?" "Prin$eva. Onoga koji je upravo pokopan." Ni Barrick vie nije pogrbljeno sjedio. "Nastavite." "Moja k!i,
bila je... bila je..." (elavi mukarac opet je izgledao usplahireno, kao da su ga izvukli iz sjenovitog, sigurnog mjesta na
jarko svjetlo. "... Vani kad nije smjela. S mladi!em, jednim iz obitelji Trupom-Struu-Po-Pijesku, koji je trebao biti
pametniji." "A gdje je taj mladi!?" upita Brionv.
"Lije$i par modrica." Turlev Dugoprsti govorio je s izvjesnim mra$nim zadovoljstvom. "Jo dugo ne!e izvoditi mlade
djevojke na pono!no veslanje naom lagunom."
"Nastavite, onda. Ili moda sada, kad nas je vidjela i $ula, vaa k!i moe sama ispri$ati pri$u. Ena?"
Djevojka posko$i na zvuk svojeg imena, iako je sluala svaku rije$. Porumenjela je, a Vansen pomisli kako su joj tamne
pjege na vratu i obrazima oduzele trenutnu ljepotu koju je ranije pokazala. "Da, Visosti", re$e djevojka. "&amac sam
vidjela, Visosti."
"&amac?"
"Bez svjetala. Proklizio je pokraj mjesta gdje sam plivala s... mojim prijateljem. Presje$enih vesala."
"Presje$enih vesala?"
"Uranjao je lopatice vesala postrance." Turlev pokae. "Tako nazivamo veslanje kad netko pokuava biti ne $ujan."
"To je bilo u Junoj laguni?" upita Barrick. "Gdje?" "Blizu obale kod Vjeikoina vijenca", odgovori djevojka. "Netko ga
je $ekao na molu Stare tavionice. Tako ga mi zovemo. Na onom najbliem kuli na kojoj su svi stjegovi izvjeeni. Imali
su svjetlo - onaj na molu, ho!u re!i - ali bilo je zaklonjeno. &amac je iao prema njemu, i dalje presje$enih vesala, a onda
su mu neto dali."
"Oni?" Brionv se nagne naprijed. Princeza je izgledala neobi $no mirno, ali Ferrasu Vansenu se u$inilo kao da vidi neto
drugo iza njezinih blijedih crta lica, strah koji je nastojala prikriti, i na trenutak sva bespomo!na ljubav koju je gajio
prema njoj stane navirati u njemu. U$inio bi sve za Brionv Eddon, shvatio je, sve da je zatiti, ma to ona mislila o njemu.
ali se, Vansene? Nije trebao neprijatelje za to - mogao se rugati samome sebi. U$inio bi sve? Ve! si bio titio njezina
starijeg brata, a on je sada mrtav.
"Onaj u $amcu", re$e mlada Skimmerica, "dao je neto onome na molu. Nismo mogli vidjeti ni to su, niti tko su bili oni.
Onda se $amac opet udaljio, prema vanjskom lukobranu."
"A $ak i kad su princa idu!e no!i umorili, nisi istupila javno?" upita Brionv, otvrdnutog lica. "&ak i kad je vladaju!i
gospodar June Mee bio ubijen? Toliko si navikla viati te stvari u laguni?"
"Mra$ne $amce koji tiho veslaju, da, ponekad", re$e joj djevojka, ohrabrivi se. "Na narod je u zavadi s ribarima, i ljudi
znaju upasti u nevolje, a... a dogaaju se i druge stvari. Ali svejedno sam smatrala da to nije bio dobar znak, ono zastrto
svjetlo. Bojala sam se ita re!i, meutim, zbog... zbog mojeg Rafea."
"Tvojeg Rafea!" prezrivo frkne njezin otac. "Ne!e on biti ni$iji Rafe budem li ga opet vidio blizu nae ku!e. Ima ruke
meke kao raa, a on je Trupo-Struga$!"
"Drag je", tiho !e djevojka.
"Mislim da je sada dosta." Avin Brone stupi naprijed. "Ako Vae Visosti nemaju drugih pitanja...?"
116

"Mogu i!i", re$e Brionv. I ona i Barrick izgledali su zabrinuto. U meuvremenu je Ferras Vansen prevrtao djevoj $ine
rije$i po glavi i shvatio da je kula o kojoj je ova govorila sigurno bila Proljetna kula - i da princ i princeza to vjerojatno
znaju.
Rezidencija kraljice Anisse, pomisli. Ali na toj su strani dvorca i zvjezdarnica, ove!i broj kr$mi i barem jedna od naih
straarnica, da ne spominjem domove stotina Skimmera i obi $nog puka. To nam ne govori nita stvarno korisno. Ipak,
neto ga je u vezi s tom zamisli kopkalo te je na trenutak gotovo zaboravio svoj pre$i zadatak.
Dok su oklopnici lorda Bronea izvodili dvoje Skimmera, dvorski lije$nik Chaven provu$e se pokraj njih i zastane to$no
na dovratku vije!ni$ke dvorane, s nemirnim izrazom na svojem okruglom licu.
"Sad nam preostaje jo jedna, posljednja stvar", re$e Brone. "To je samo sitnica, pa mislim da nakon toliko govora i
sluanja moemo raspustiti viak straara i slugu i pustiti ih da nastave s pripremama za podnevni obrok. Ho!ete li mi
udovoljiti u ovom, prin$e Barrick, princezo Briony?"
Blizanci privoljee, pa su u nekoliko trenutaka dvoranu ostavili svi osim $lanova vije!a, Vansena i njegovih straara, te
Chavena, koji se jo motao pokraj udaljenih vrata poput kolarca koji $eka kaznu.
"Dakle?" Barrick je zvu$ao umorno i djetinje srdito; bilo je teko vjerovati da su on i Brionv bili vrnjaci. "O$ito elite
sprije$iti glasine, lorde Brone, pa $emu $ekati dok se vijesti o tom tajanstvenom $amcu ne proire? Upravo sada polovica
ljudi koje ste poslali van hitaju kako bi nali nekoga kome !e to ispri$ati."
"Zato to i elim, Visosti, da narod govori o tome", re$e Brone. "Pri$a o $amcu je istinita, ali je u ovom trenutku takoer i
besmislena. Ne!e preplaiti narod, samo ga zaintrigirati. Najbolje od svega, zna$it !e da se nitko ne!e uriti otkriti o $emu
!e se govoriti ovdje i sada."
"No ve! znaju o $emu !emo govoriti, zar ne?" upita Brionv. "Raspravljat !emo o onome to je mlada Skimmerica vidjela
i zna$i li to ita."
"Moda", re$e Brone. "A moda i ne. Oprostite mi to igram dvoli$nu igru, moj gospodaru i gospodarice, ali imam jo
neke vijesti za vas, one koje !e potaknuti mnogo strasnije glasine. Kapetane Vansen?"
Trenutak ga je zatekao tako iznenada, i glave jo pune pitanja o Skimmerima i mislima na samu princezu da je jedan
bolno dug trenutak Ferras Vansen samo stajao ne sluaju!i u potpunosti. Tada iznenada shvati da vrhovni zapovjednik
zuri u njega, $ekaju!i, zajedno sa svima ostalima u vije!u. Sko$io je prema vratima, uvjeren da $uje princa i princezu
kako se smijulje iza njega, te koraknuo u hodnik kako bi pozvao druge straare da uvedu mladi !a.
"Dakle opet stojite pred nama, Vansen", re$e Brionv kad se vratio u dvoranu. "Nadam se da ne traite promaknu!e?"
Pri$ekao je par trenutaka kako bi se uvjerio da ima vlast nad svojim glasom, da se ne!e izlanuti. Ako ga je mrzila, nije
mogao ne vjerovati kako je to zasluivao. "Vae Visosti, lordovi, ovaj $ovjek pokraj mene zove se Raemon Beck. Tek je
jutros stigao u Junu Meu. Donosi pri$u koju trebate $uti."
Kad je bilo gotovo, a prva se bujica zapanjenih pitanja stiala, tajac se spusti na hladnu dvoranu bez prozora.
"to to zna$i?" napokon upita princeza. "&udovita? Vilenjaci? Duhovi? Pri$a se $ini nevjerojatnom." Zurila je u
Raemona Be$ka, koji je drhtao kao da je upravo proao kroz snjenu oluju, a ne kroz dan sjajan od jesenskog sunca. "to
da radimo s takvim vijestima?"
"To su budalatine", zareao je Tyne od Modre obale. Nekolicina $lanova vije!a kimnue u ivahnoj slozi. "Razbojnici,
da - ceste prema zapadu nisu sigurne $ak ni ovih dana. Ali ovoga su $ovjeka odalamili po glavi, a ostalo je sanjao. Ili to,
ili se eli proslaviti."
"Ne!" krikne Beck. Suze mu navru na o$i. Skrio je glavu u ruke priguivi svoj glas: "Dogodilo se - sve je istina!"
117

"Razbojnici ili ku!ni duhovi, zato si jedini ti preivio?" upita jedan od baruna.
Chaven korakne naprijed. "Ispri$avam se, moja gospodo, ali slutim da je ovaj $ovjek samo bio odabran da prenese
poruku."
"Kakvu poruku?" Malene su se crvene mrljice upalile na obrazima princa Barricka, kao da mu se groznica vratila. &inio
se gotovo jednako uplaen poput Raemona Be$ka. "Da je svijet poludio?"
"Ne znam koja je poruka", re$e Chaven. "Ali mislim da znam tko je alje. Rekao mi je netko koga znam, netko kome
vjerujem... da se Sjenovita brana po$ela micati."
"Micati?" Avin Brone, koji je ve! $uo pri$u mlada trgovca, sad je prvi put izgledao doista osupnuto. "Kako to?"
Chaven objasni kako je jedan Funderling koji je traio rijetko kamenje u brdima otkrio da se brana pomaknula nekoliko
metara blie dvorcu - prvi takav pomak ikad primije!en. "Planirao sam vam to re!i, Vae Visosti, ali bio sam zaposlen
tragi$nim dogaajima za koje znate, a potom vas nisam elio opteretiti kad ste morali pokopati brata."
"Onda se to dogodilo prije vie dana", gnjevno !e Brionv. "Zato uti jo otad?"
Gailon Tolly potedi lije$nika od trenutnog odgovora. "O $emu je ovdje rije$?" glasno upita vojvoda od Ljetopolja.
"U$enja$e, ti i ovaj slaboumnik iz Rudomora nabacujete se bapskim pri$ama kao da govorite o pravim mjestima poput
Faela ili Hierosola. Sjenovita brana? Iza nje nema ni$eg osim magle, vlanih krajeva odve! hladnih da bi ih se
obraivalo... i starih pri$a."
"Mladi ste, moj gospodaru," blago !e Chaven, "ali va otac je znao. I njegov otac. A va pradjed bio je jedan od onih koji
su preoteli Junu Medu i ovaj dvorac iz ruku Sumra$nog naroda." Mali $ovjek slegne ramenima, ali bilo je ne$eg jezivog
u pokretu, cijeli jezik rezignacije koji nije prikrivao strah. "Mogu!e je da ih nakon svih tih godina Tihi narod eli natrag."
&inilo se da su svi vije!nici stali uglas vikati, ne sluaju!i onog drugog. Brionv ustane i isprui drhtavu ruku. "Tiina!
Chaven, odmah !e otpratiti mojeg brata i mene u kapelu, ili negdje gdje moemo biti sami. Ispri $at !e nam sve to zna.
Ali to nije dovoljno. Desetci naih sunarodnjaka oplja$kani su i moda umoreni na Settlandskoj cesti. Moramo otkriti sve
to moemo, smjesta, prije nego to se napada$ima izgubi svaki trag." Pogledala je svojeg blizanca, koji je kimnuo, ali
lice mu je pokazivalo jad. "Moramo po!i na to mjesto gdje se to dogodilo, i to s vojskom. Moramo na!i trag tih stvorenja i
pratiti ga. Ako mogu odvoditi ljude s ceste, morali su i ostaviti neki znak svojeg prolaska." Okrenula se prema Raemonu
Be$ku, koji se spustio na koljena kao da ga noge vie nisu mogle nositi. "Kune se da si nam kazao istinu, $ovje$e? Jer
otkrijem li... otkrijemo li da si izmislio ovu pri$u, provest !e ostatak svog kratkog i nesretnog ivota u lancima."
Trgovac je mogao samo odmahnuti glavom. "Istina je!"
"Onda !emo smjesta poslati $etu vojnika", re$e ona, "da slijede stope kamo god budu vodile. To je najmanje to moemo
u$initi dok razmatramo to to moe zna$iti, kakvu su nam... poruku poslali."
"Preko Sjenovite brane?" Avin Brone djelovao je iznenaen idejom. "elite poslati ljude preko Sjenovite brane?"
"Ne vas", ona !e prezrivo. "Ne bojte se."
Vrhovni zapovjednik ustane. "Nema potrebe da me vrijeate, princezo."
Bili su jedino dvoje koje je stajalo. Pogledi su im se susreli iznad glava ostalih.
"Ponovno ste ukazali na moju brzopletost, lorde Brone", re$e Brionv nakon trenutka utnje, a svaka joj je rije$ bila jasna
poput udarca zvonca. "Unato$ varkama koje ste danas upotrijebili da izvedete ovu malu predstavu, ne zasluujete koli $inu
gnjeva koju sam pokazala. Ispri$avam se."
Izveo je uko$eni mali naklon. "Prihva!am ispriku, naravno, Visosti. Sa zahvalno!u, iako mi ukazujete preveliku $ast."
118

"Ja idem", iznenada !e Gailon. Ustao je, lica zaarena kao od pi!a. "Povest !u $etu na mjesto dogaaja. Na!i !u te
razbojnike - i kladim se na svoju $ast da ne!e biti vie od toga! Ali to god da jesu, dovest !u natrag njih ili njihova trupla
da odgovaraju za zlo$in."
Vansen opazi kako Brionv sa svojim bratom izmjenjuje pogled koji kapetan strae nije mogao protuma $iti.

"Ne", re$e Barrick.
"to?" Vojvoda se gnjevno okrene prema princu. &inilo se da je Gailon Tolly izgubio svoju uobi$ajenu prisebnost.
Vansenove su se miice napele dok je promatrao. "Ne moete i !i sami, Barrick! Bolesni ste, sakati! A vaa sestra moda
sebe smatra mukarcem, ali bogovi znaju da nije! Zahtijevam $ast da vodim tu $etu!"
"Ali upravo se o tome radi, roa$e", izusti Brionv, govore!i s hladnom pomnjom. "To nije $ast. Tko god ode, mora i!i
otvorena srca, ne s namjerom da dokae kako je u pravu."
"Ali...!"
Okrenula mu je leda, a pogled joj preleti preko niza plemi !a za stolom, Tynea i Roricka i mnogih drugih, prije nego to se
spustio na Ferrasa Vansena gdje je stajao iza skutrene, jecave prilike trgovca Raemona Be $ka. Na trenutak njezine o$i
susretnu njegove, a Vansenu se u$ini da vidi kako joj smijeak poigrava usnama. To nije bio ljubazan osmijeh. "Vi,
kapetane. Niste uspjeli sprije$iti ubojstvo mojega brata i niste uspjeli na!i razlog koji objanjava zato bi lord Shaso,
jedan od najvjernijih slugu nae obitelji, izveo to ubojstvo. Moda !ete u obavljanju ovog novog zadatka biti sretnije
ruke."
Vie ju nije mogao gledati. Zure!i u svoje $izme, izustio je: "Da, Visosti. Prihva!am zadatak."
"Ne!" Gailon opet poleti sa stolice, tako gnjevan daje Ferras zabrinuto pomislio kako vojvoda doista kani napasti princa i
princezu. Vansen nije bio jedini - plemi!i s obiju strana $epali su Gailona Tollvja za ruke, ali ga nisu uspjeli zadrati.
Broneova ruka padne na bal$ak njegova ma$a, ali je vrhovni zapovjednik bio gotovo jednako daleko poput kapetana
strae, i mnogo sporiji.
Bogovi! Ferras zatetura korak naprijed. Prekasno, jo uvijek prekasno, opet nisam uspio! Ali vojvoda od Ljetopolja se
samo okrene i bijesno uputi od velikog stola prema udaljenim vratima vije!ni$ke dvorane. Kad se osvrnuo na vratima,
lice mladog vojvode opet je bilo mirno, gotovo zastrauju!e smireno.
"Vidim da ovdje nisam potreban, ni na ovom vije!u ni u ovom dvorcu. S vaim doputenjem, prin$e Barrick, princezo
Brionv, vratio bih se na svoje posjede gdje moda mogu raditi neto korisno." Gailon Tolly je zatraio njihovo
doputenje, ali nije pri$ekao da ga primi prije nego to je napustio dvoranu. Njegove su potpetice lupkale niz hodnik.
Brionv se opet okrene prema Vansenu, kao da Gailon nikad nije bio u prostoriji. "Povest !ete sa sobom onoliko ljudi
koliko vi i vrhovni zapovjednik smatrate potrebnim, kapetane. Povest !ete i ovog $ovjeka..." pokazala je na Be$ka, "i oti!i
do mjesta gdje je njegova karavana bila napadnuta. Odatle !ete natrag poslati glasnike da nas obavijeste to ste nali, a
budete li mogli progoniti razbojnike, progonit !ete ih."
Raemon Beck shvati stoje bilo re$eno. "Ne aljite me natrag, Visosti!" kriknuo je, puu!i po podu prema princu i princezi.
"Tako vam milosti bogova, ne tamo! Bacite me u okove, kako ste obe!ali, samo me nemojte poslati na to mjesto."
Barrick povu$e nogu kad ju je $ovjek htio zgrabiti.
"Kako !emo ina$e znati da je to mjesto ono pravo?" njeno upita princeza Brionv. "Ako je svaki trag nestao, kao to si
rekao? Tvoji su prijatelji moda ivi. Zar bi im, u tom slu$aju, oduzeo $ak i najmanju priliku da ih spasimo?" Okrenula se
prema stolu punom vije!nika objeenih vilica, redu smu!enih maski poput zbora u nekoj drevnoj gluma$koj predstavi.
119

"Vi ostali moete i!i, ali morate prisegnuti na utnju o ovom napadu. Onaj koji zucne i jednu rije$, pridruit !e se Shasu u
tamnici. Chaven, ti i lord Brone doite s mojim bratom i sa mnom u kapelu. Rorick i Tyne, pridruite nam se za sat
vremena, molim vas. Kapetane Vansen, vi polazite sutra u zoru."
Kad je otila a dvorana ostala gotovo prazna, Vansen i njegova dva straara pomogli su uplakanom Raemon Be$ku ustati
s poda.
"Princeza ne voli preklinjanje", re$e Ferras Vansen mladom trgovcu dok su ga vodili prema vratima; misli kapetana strae
bile su spore i umrtvljene poput ribe na dnu zaleena potoka. "Ubili su joj starijeg brata -jeste li to znali? Ali nastojat
!emo se pobrinuti za vas najbolje to moemo. Zasad dopustite da vas malo okrijepimo $aom vina i smjestimo u
postelju. To je najbolje to !e itko od nas dobiti no!as... i jo dugo vremena, mislim."

14.

BIJELA VATRA

GLAZBA OLUJE

Ova se pri$a pripovijeda na kopnu
O velikom koji dolazi iz dubina Oko mu je zasjenjen biser, glas oceanski vjetar

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Barrickova je prva pomisao bila da taj $ovjek izgleda poput zvijeri u lancima, istodobno zastrauju!e i jadno, poput
medvjeda kojeg su doveli u dvorac za posljednje gozbe na Perindan i natjerali da plee u Prijestolnoj dvorani. Svi su se
dvorjani smijali - $ak se i on sam smijao, gledaju!i njegove nespretne lakrdije i sluaju!i njegovo razdraeno frktanje,
toliko sli$no $ovje$jem, kad gaje dreser opleo bi$em po krivim nogama. Samo se Brionv razgnjevila.
Ali ona se uvijek vie brine za ivotinje nego za ljude. Da sam bio jedan od pasa, ne bi me nijednom napustila dok sam
bolovao.
Njegov se otac takoer nije smijao, iznenada se sjetio. Tog su Perindana jo svi bili zajedno, Olin je bio tu, u Junoj Mei,
Kendrick iv, a sve kako je trebalo biti. Sada se sve promijenilo, a nakon groznice $ak su i njegove misli postale
$udnovate i nepouzdane.
Prisilio se biti usredoto$en, zure!i u Shasa s doli$nim izrazom vladaju!eg princa - barem se tomu nadao - prema
izdajni$kom vazalu. Usprkos lancu na glenju to ga je napola skrila slama na podu tamnice, a $iji je drugi kraj bio
utaknut u kameni zid, Tuanac je vie nalikovao na uhva!enog lava nego na medvjeda.
Lava nikad ne bi mogao natjerati da plee na lancu.
"Ovdje bi trebali biti straari", re$e Avin Brone. "Nije sigurno..."
120

"Vi ste tu s nama", slatko otpovrne Brionv. "Slavan ste borac, vrhovni zapovjednice."
"Uz duno potovanje, isto vrijedi i za lorda Shasa."
"Ali on je u lancima, a vi niste. I nije naoruan."
Shaso se promekolji. Barricku je uvijek bilo teko smatrati ga i $im drugim doli bezvremenskim, ali sada se mukar$eva
dob opaala na mlohavoj koi i obrazima, pokrivenima sijedim zaliscima. Dali su mu $istu odje!u, ali sirotinjsku i
izlizanu. Izuzev mii!a koji su se jo napinjali na njegovim podlakticama i leima koja se nisu jo nau$ila saviti, taj je
starac mogao biti uli$ni prosjak u Hierosolu ili nekom drugom junom gradu. "Ne!u vas ozlijediti", zareao je. "Nisam
spao tako nisko."
Barrick suzbije provalu gnjeva. "Jesi li to rekao naem bratu prije nego to si ga ubio?"
Zarobljenik razroga$i o$i. Tamno mu je lice izgledalo posvijetljeno, kao da se sloj fine praine prosuo na nj s okolnog
kamenja, ili kao da je vrijeme provedeno u mra$nim dubinama ispilo neto od njegove boje. "Nisam ubio vaeg brata,
prin$e Barrick."
"Onda to se dogodilo?" Brionv na$ini korak naprijed, zaustavivi se prije nego to je Brone bio prinuen zgrabiti je za
ruku. "eljela bih ti vjerovati. to se dogodilo?"
"Ve! sam rekao Broneu. Kad sam ostavio Kendricka, on je bio iv." "Ali tvoj je bode okrvavljen, Shaso. Pronali smo ga
u tvojoj sobi." Stari tuanski ratnik slegne ramenima. "To nije bila prin$eva krv."
"&ija je bila?" Brionv mu se primakne jo jedan korak, to je $ak i u Barricku probudilo nelagodu - sad je bila unutar
dosega star$eva lanca, a svo troje njegovih posjetitelja poznavalo je njegovu ma$ju brzinu. "Samo mi to reci."
Shaso je pogleda na trenutak, a onda mu se usne iskrive u neto to se moglo nazvati osmijehom, samo to u njemu nije
bilo ni trunke veselja, ni traga radosti. "Moja. Krv je bila moja."
Barrickov bijes ponovno se rasplamsa. "Prodaje ti maglu, Brionv - znam da mu eli vjerovati, ali ne daj se zavarati! Bio
je s Kendrickom. Na brat i dva druga $ovjeka su mrtvi, a rane su zakrivljene poput njegova bodea koji smo pronali
oblivena krvlju. Ne zna $ak ni lagati kako treba."
Brionv je na trenutak utjela. "Barrick je u pravu", napokon je izustila. "Trai od nas da povjerujemo ne $emu to djeluje
nevjerojatno."
"Nita ja ne traim. Nije mi vano." Ali Shasa su izdale $ak i vlastite ruke, pomisli Barrick - po$ivale su mu u krilu poput
bezazlenih stvorova, ali tamni su se prsti micali, gr$e!i se i rasteu!i.
"Nije ti vano to je moj brat mrtav?" Sad je Brionv bila ta koja nije mogla govoriti mirnim glasom. "to je Kendrick
ubijen? Bio je dobar prema tebi, Shaso. Svi smo bili dobri prema tebi."
"O, da, bili ste dobri prema meni, vi Eddoni." Pomaknuo se malko, a lanac je zazveckao. Avin Brone zakorakne do
Brionv. "Va me otac porazio na bojitu i potedio mi ivot. On je dobar $ovjek. A onda me doveo doma poput psa kojeg
je naao na cesti i u$inio me svojim slugom. Vrlo dobar $ovjek."
"Gori si od psa, nezahvalni stvore!" vikne Barrick. Ovo je bio druk$iji Shaso, mrzovoljan i samilostan prema samome
sebi, ali svejedno njegov mu$itelj, onaj koji ga je toliko puta nagnao da se osje!a nepotpunim. "Nitko se prema tebi nikad
nije odnosio kao prema sluzi! U$inio te lordom! Dao ti je zemlju, ku!u, $astan poloaj!"
"I na taj na$in bio je najokrutniji od svih." Zastrauju!e prazan osmijeh se vratio, blijeda rasjeklina na tamnu licu. "Dok je
moj stari ivot klizio od mene poput $amca koji pluta od obale, on mi je podario nov ivot, prepun bogatstva i $asti.
Nisam ga $ak ni mogao mrziti. A kasnije, istina je, sam sam igrao ulogu robovlasnika - prodao sam vlastitu slobodu. Ali
to to sam od nas dvojice ja bio gori izdajnik, ne zna$i da sam mu oprostio."
121

"Priznaje da je izdajnik!" Barrick se pomakne naprijed da povu$e Brionv za ruku, ali ona mu se odupre. "Hajde! Priznaje
da mrzi nau obitelj. Dovoljno smo $uli." Nije elio due ostati u sjenovitoj tamnici, odijeljen od sunca i zraka metrima
kamenja, uhva!en na tome mjestu koje je zaudaralo na jad. Odjednom se bojao da je Shaso $uvao tajne groznije od bilo
koje otrice, razornije $ak i od ubojstva. elio je da starac prestane govoriti.
Brionv pri$eka trenutak prije nego stoje progovorila. "Nisam razumjela sve to si rekao, ali znam da nam, ako osje !a
imalo odanosti prema naoj obitelji, makar i okaljane odanosti, mora kazati istinu. Ako je u pitanju tvoja krv, kako je
onamo dospjela?"
Shaso polako podigne ruke. Ispresijecane posjekline gotovo su zarasle. "Porezao sam se."
"Zato?"
On samo odmahne glavom.
"Vjerojatnije je da su ga ranili straari ili Kendrick", upozori Barrick, "dok su branili svoje ivote."
"Je li bilo krvi na njihovu oruju?" upita njegova sestra. "Ne mogu se sjetiti." Od pusta razgovora o krvi Briony je posve
problijedjela. Prije samo pola godine, Barrick bi joj rekao neto da joj odvrati misli, da joj olaka raspravljati o tako
groznim stvarima, ali sada je bio upalj, njegova nutrina spaljena i crna.
"Va brat nije imao oruje," odgovori Avin Brone, "to njegovo ubojstvo $ini jo kukavi$kijim. Straari su bili obliveni
krvlju iz vlastitih rana, pa je jednostavno nemogu!e znati jesu li im otrice bile zakrvavljene prije nego to su umrli."
"Jo nita nisi objasnio", Brionv re$e starcu. "Ako eli da u to povjerujemo, kai nam zato si se porezao. O $emu ste ti i
Kendrick razgovarali, to je dovelo do tako $udna djela?"
Glavni orunik odmahne glavom. "To je izmeu mene i njega. Oti!i !e sa mnom u grob."
"To moda nisu prazne rije$i, lorde Shaso", re$e Avin Brone. "Kao to znate, glavosjek nam moda nije toliko u funkciji
za vrijeme kralja Olina kao za vladavine njegova oca, ali sje$ivo mu je jo otro."
Glavni orunik svrne svoje crveno obrubljene o$i najprije na Barricka, a onda na Brionv. "Ako elite moju glavu, onda je
uzmite. Umoran sam od ivljenja."
"Bogovi prokleli tvoju tvrdoglavost!" vikne Brionv. "Zar bi radije umro nego da nam kae to se dogodilo? Za koje si se
opskurno pitanje $asti zakva$io, Shaso? Ako postoji neto to !e ti spasiti ivot, onda za ime svih bogova, reci mi!"
"Rekao sam vam istinu - nisam umorio vaega brata. Ne bih mu naudio pa i da mi je stavio svoju otricu pod vrat jer sam
se zakleo da !u tititi vaeg oca i njegovu obitelj."
"Ne bi mu naudio?" Barrick se opet osje!ao umornim i bolesnim - $ak je i njegova srdba postala tek daleka oluja.
"Neobi$ne rije$i - ti koji si me ruio na tlo i tukao prili$no $esto. Moje modrice jo nisu zacijeljele od zadnjeg puta."
"To nije bilo da vam naudim, prin$e Barrick." Star$eve su rije$i imale otar, hladan prizvuk. "To je bio pokuaj da od vas
na$inim mukarca."
Sad je Barrick bio taj koji je zakora$io prema glavnom oruniku, podignute ruke. Shaso se nije pomakao, ali prije nego
to je Avin Brone posegnuo za njim, Barrick se zaustavio. Sjetio se dvorjana koji su gaali pleu!eg medvjeda koticama
treanja i okrajcima kruha, i kako se smijao gledaju!i stvorenje u lancima kako razdraljivo pokuava ugristi projektile.
"Ako si ubojica naeg brata," re$e, "kao to mislim da jesi, onda !e te kazna sti!i dovoljno brzo. Lord Brone je u pravu -
Juna Mea jo ima glavosjeka."
Shaso odmahne rukom. Brada mu potone na grudi kao da je bio preumoran drati glavu uspravno jo koji trenutak.
122

"To su tvoje posljednje rije$i?" upita Brionv. "Da nisi naudio Ken-dricku, da je krv na tvojem nou tvoja, ali nam ne eli
re!i kako se to dogodilo?"
Starac ne podigne pogled. "To su moje posljednje rije$i."
Dok je slijedio Brionv kroz vrata, Barrick se zapitao je li ta luda pri$a doista mogla biti istinita. Ali ako je bilo tako, onda
se u samu istinu nije moglo pouzdati, jer nije bilo drugog objanjenja za Kendrickovu smrt, nijednog drugog sumnjivca
osim Shasa. Kad bi se to oduzelo, sve bi postalo sjena, jednako varavo i nestalno poput najgoreg od njegovih grozni $avih
snova.
Sigurno je on ubojica, re$e u sebi Barrick. Ako ne, sam je razum pokoleban.
Ferras Vansen prou$avao je red ljudi kao da se radi o iznenada otkrivenoj obitelji - to su, na neki na$in, i bili. ivjet !e
zajedno tjednima ili mjesecima, putuju!i u divlje krajeve, a $ak se ni u obitelji nije raala ve!a bliskost od one u vojni$koj
$eti, ili, u nekim slu$ajevima - ve!i prezir. Bilo ih je samo dvadeset petero - da ih je vie, izazvali bi previe pozornosti - a
njihovu malu trupu u zasjenak je bacao ne samo iljak Vu$jeg zuba koji se uzdizao nad njima, nego i prazno prostranstvo
paradnog dvorita vojarne. Vansen je odlu$io povesti sedam konjanika, uklju$uju!i sebe, te devet pjeaka, od kojih su
dvojica bila novi regruti, jedva malo bolji od selja$ica, da paze na kola s magarcem. Kako bi olakao stvari svojem
poru$niku Jemu Tallovvu, koji !e zapovijedati dvorskom straom u njegovoj odsutnosti i kojemu su trebali sposobni,
staloeni ljudi, Vansen je u svoju $etu namjerno izabrao vie od pola mladih i neiskusnih mukaraca. Meu njima je bilo
manje od deset onih u koje se Vansen mogao uzdati u borbi - nadao se da !e to biti dovoljno.
Raemon Beck je dobio konja i ma$, kojima je ravnao u skladu s onim stoje bio: ne!ak trgovca. Vansen je $ak razmatrao
da mladi!u dade oklop, ali vlastito ga je iskustvo u potjerama za razbojnicima prije tri godine nau$ilo da !e osoba
nenavikla na teku opremu s vremenom oteati stvari ostalima, $ak i na konju. Zadrat !e mladi!a u blizini, gdje !e ga on
i stari vojnik Collum Dyer paziti; to !e mladi!u biti najbolji oklop.
"Ne budite tako smrknuti", rekao je Be$ku. "Vaa karavana uhva!ena je na prepad, i samo bogovi znaju sposobnost
boraca koji su bili s vama. Sad ste s dvadeset petoricom smionih straara June Mee, od kojih su se mnogi omastili
krvlju u Kraceu i protiv posljednjih Sivih $eta. Oni ne!e pobje!i pred sjenama."
"Onda su budale." Beck je bio blijed, a usta su mu malko drhtala dok je govorio, ali se sabrao nakon audijencije s princem
i princezom. "Nisu vidjeli te sjene. Nisu vidjeli vragove koji u njima ive."
Vansen slegne ramenima. Ni sam nije bio posve sretan zbog njihove misije; progovorio je uglavnom da obodri mladog
trgovca. Ferras Vansen bio je dijete Dolin$eve vjere, odrastao nedaleko od ukletih ruevina stare Zapadne Me e - u
danima kad bi juni vjetar rastjerao maglu, razorena ljutura njezine utvrde mogla se katkada vidjeti s najviih bregova.
On i njegov narod znali su daje pametnije ne govoriti s prezirom, poput vojvode od Ljetopolja, o Sjenovitoj brani i onome
to je lealo iza te obla$ne granice. Ali, poput ostatka svojeg naroda, neustraive i uglavnom suzdrljive zajednice brdskih
zemljoradnika i pastira, takoer je bio duboko svjestan da mu je obiteljska zemlja bila posjed koji je samo nekoliko
narataja bio u rukama smrtnika. Dolinski narod dugo je gajio osje!aj da su iza Sjenovite brane $ekale sile koje su eljele
ponovno preuzeti tu zemlju, kao i jednako neustraivu i tvrdoglavu odlu$nost da to ne dopusti.
Glasnik lorda Bronea dokaska u dvorite za smotru. Vansen pozove $etu u stroj. Konji su nemirno toptali, $ekaju!i, a
magarac brstio suhu travu izmeu kamenih plo$a. Jutro je ve! daleko odmaklo, ali nisu mogli drugo nego $ekati.
Duguljasta sjena koju je bacao iljak Vu$jeg zuba ve! se po$injala povla$iti u sebe.
Napokon je dola i ona, vitka prilika u crnini korote, pra!ena parom dvorjanki i vrhovnim zapovjednikom koji je, ako nije
postao kralj, barem obimom tijela izgledao kao da se pretvara u neto poput o$inske figure princa i princeze, preuzevi
neku vrstu obrednog prvenstva nad svim poslovima obitelji Eddon, unato$ relativnoj skromnosti svoje titule. Bio je bogat,
s golemim posjedima, te dovoljno sposoban da stekne ve!u naklonost kraljevske obitelji i od jednog njihova blieg
roaka. Vansen se pitao je li upravo to, vie i od $ega drugog, poslalo mladog Gailona od Ljetopolja ku!i u njegovu
123

obiteljsku vojvodinu - spoznaja da je lord Brone zatvorio sve putove prema kraljevskim blizancima, ostavivi Gailona sa
superiornijom trabinom po pravu krvi, ali inferiornijim pristupom.
Ferras Vansen nije mogao dugo zadrati misli na tako beskrvnim pitanjima dok se princeza pribliavala. Protekli tjedni
nisu je mazili - nije naminkala lice od pogreba i mogao je vidjeti, prema modrim sjenama pod njezinim o $ima, da nije
dobro spavala. Ipak, unato$ tome, unato$ hladnu pogledu koji je svrnula na njega, nije mogao zamisliti drugo lice koje bi
ga moglo nagnati da osjeti ono to je tako bespomo!no !utio.
Moda je zaista onako kako govore stari, pomislio je. Moda je srce uistinu bilo poput komada suhe brezovine te se
moglo zapaliti i arko gorjeti samo jednom - te je svaka vatra koja bi dola za tim bila samo eravica, manja i hladnija.
Ba me zadesila izdajni$ka sre!a to gorim za nju, onu koju nikad ne!u mo!i imati, ni $asno ni ne$asno, a koja me u
svakom slu$aju mrzi.
"Kapetane Vansen," rekla je suhim, $vrstim glasom, "moj se brat odmara, ali alje svoju elju da bogovi ubrzaju vau
misiju." Vansen se malo iznenadio to je na njezinu licu vidio druk$iji izraz od prezira, to joj je prvi put od smrti
Kendricka Eddona neto drugo ozarilo crte kad ga je pogledala. Problem je bio u tome to nije mogao pro $itati taj pogled,
koji moda nije bio nita vie doli umor i nezainteresiranost. "Vidim da su vai ljudi ve! spremni."
"Da, Visosti. Ispri$avam se, ali elite li doista da odjaemo tako javno, usred bijela dana? Svi !e o tome aptati."
"Svi ionako ve! ap!u. S koliko je ljudi onaj $ovjek ondje, Beck, razgovarao prije nego to su ga doveli u dvorac? Mislite
li da u Lu$koj $etvrti ili u Trima bogovima postoji osoba koja dosad nije $ula njegovu pri$u? Vi i vai ljudi izjahat !ete
Trni$kom cestom, preko nasipa, i ravno kroz grad June Mee. Svi !e znati da Eddoni nisu toliko osaka!eni tugom i
strahom da bi zanemarili oplja$kane karavane i otete plemi!e." Pogledala je Bronea, koji je odobravaju!i kimnuo. "A to
nije samo zbog forme, Vansene. Ne shva!amo ovo olako, moj brat i ja. Stoga se nadam da !ete na svom putu iskoristiti
kakva pouzdanog putnika da nam poaljete vijesti o vaem napredovanju."
"Da, Vaa Visosti. Redovnici sveu$ilita imaju potansku slubu koja putuje Settlandskom cestom svakih $etrnaest dana,
a pro!i !e jo mnogo vremena prije nego to ih zima zaustavi. Obavjetavat !u vas i lorda Bronea, ali iskreno se nadam da
ne!u izbivati tako dugo."
"Vratit !ete se tek kad nam budete mogli dati odgovore", izjavi ona, a iznenadni bijes bio je poput pucnja bi $a u njezinu
glasu.
"Naravno, Vaa Visosti." Bio je osupnut, ali u tom trenu nije opazio samo njezin gnjev, ve! neto dublje i $udnije u
njezinu izrazu, kao da ga je kroz njezino lice promatrao preplaeni zarobljenik. Ona se boji! Ovo ga ispuni smijenim
mislima, divljim nagonom da joj poljubi ruku, da joj izjavi svoju bolnu ljubav. Zapreten u svojoj prirodnoj putanji i
prisiljen na!i neki drugi izlaz, poput pare koja pisti pod poklopcem lonca, iznenadni bljesak ludila baci ga na koljena.
"Ne!u vas opet iznevjeriti, princezo Brionv", izjavio je. "Obavit !u ono po to ste me poslali ili umrijeti pri pokuaju."
&ak i pognute glave, mogao je osjetiti iznenaeno komeanje meu ostalim straarima i $uti kako Avin Brone uvla$i dah.
"Ustanite, Vansene." Glas joj je zvu$ao $udno. Kad se opet naao na nogama, spazio je da joj se gnjev vratio u o$i,
zajedno sa svjetlucanjem koje se moglo pripisati suzama. "Dosta mi je smrti, dosta mi je zakletvi, dosta mi je mukih
govora o $asti i dugovima - progutala sam ih toliko da sam spremna vritati. Moda mislite da vas krivim za smrt svojega
brata. Dijelom vas i krivim, i ne samo vas, ali nisam tako glupa da mislim kako bi ga neki drugi kapetan strae spasio.
Moda mislite da sam vam dala ovaj zadatak jer sam vas htjela kazniti. I u tome moda ima malo istine, ali tako er znam
da ste $ovjek koji je druge stvari izveo dobro i koji uiva povjerenje svojih vojnika. Re$eno mi je i da ste razboriti."
Na$inila je korak naprijed sve dok ih nije dijelio samo irok luk njezinih sukanja. Vansen nije mogao ne zadrati dah.
"Umrete li ne rijeivi ovu zagonetku, ne!ete posti!i nita. Preivite li, $ak i ako ne uspijete u svojem zadatku, jo !ete,
nekom drugom zgodom, mo!i u$initi neto dobro za ovu zemlju."
124

Zastala je, a Vansenu se na trenutak $inilo da bi mogla re!i apsolutno bilo to.
"Ali ako sigurnost ijednog $lana moje obitelji ponovno bude leala na vaim ple!ima", napokon je nastavila, uz osmijeh
koji je mogao biti okrutan da nije bio tako umoran, "onda doista imate moje doputenje da umrete pri pokuaju, kapetane
Vansen."
Okrenula se njegovim ljudima i poviknula: "Neka vas svi bogovi tite. Neka sam Perin u$ini vau cestu glatkom i
ravnom." Trenutak poslije hodala je natrag dvoritem dok su Brone i dvije dvorske dame hitali da je dostignu.
"Niste ba dvorski miljenik, kapetane, je 1' da?" upita Collum Dyer i nasmije se.
"Uzjaite." Ferras Vansen nije shvatio to se upravo dogodilo, ali pred njima je bilo mnogo milja, dani jahanja, te !e imati
mnogo vremena o tome razmiljati.
Ona, poznata kao Poast Drhtave Doline, izjahala je iz Shehena na svojem velikom crnom konju, doputaju !i ivotinji da
se probija uskim brdskim puteljcima, jedva povla$e!i uzde, premda je provalija mjestimice bila tako duboka daje bilo
teko vidjeti $ak i ptice koje su letjele ispod nje. Yasammez nije imala potrebe za urbom. Misli su joj putovale ispred
nje, krilati glasnici bri od ijedne ptice, hitriji $ak i od vjetra.
Spustila se s visina i skrenula prema najstarijim krajevima i najve!em od svih gradova, koji stajae na obalama crnog
oceana to$no izvan velebnog sjevernog prstena mraza i leda. Bilo je qarskog puka koji je ivio $ak i u najsjevernijim
zemljama iza Qul-na-Qara, $udaka koji su hodali u toj trajnoj tami i stvarali pjesme svojim prstima i hladnom koom, ali
toliko su dugo ivjeli odvojeno da je ve!ina imala malo veze s ostatkom svoje rase. Jedva su i pomiljali na izgubljene
june zemlje, jer nikad ondje nisu ivjeli, te su tako od sveg Sumra$nog naroda oni najmanje propatili od ruku
neprijateljskih smrtnika. Hladni ne!e biti od koristi Gospi Dikobraz: morat !e skupiti svoju vojsku iz Qul-na-Qara i
krajeva koji su leali juno od njega, sve dolje do triput blagoslovljene ograde koju su smrtnici zvali Sjenovita brana, a
Qari A 'sish-Yarrit Sa, to je zna$ilo Oluja tiine ili, uz malo druk$iju intonaciju glasa ili pokret ruke, Bijele misli.
Sjevernjaci moda nisu marili za lopovske smrtnike, ali oni koji su ivjeli ispod njihovih ledenih zemalja jesu. Dok je
Yasammez jahala, izlazili su iz piljskih gradova Qirush-a-Ghata, Prve dubine, i iz umskih sela u velebnim zelenim
lugovima da vide njezin pohod. Zvjezdani plesa$i zastali bi i uutjeli na vrhovima bregova dok je prolazila. Oni koji je
nisu poznavali - jer prolo je mnogo vremena otkad je Yasammez posljednji put ostavila svoj dom u Shehenu - znali su
samo da je prolazio netko velike mo!i, strahotan i lijep poput kometa. I premda su se uplaili i potovali takvu silu, nisu
joj klicali, ve! je pogledom pratili u uznemirenoj tiini. Oni meu Qarima koji su je prepoznali bili su estoko podijeljeni,
jer su svi znali da kamo god Gospa Dikobraz ide, nju nose vjetrovi rata i krvi. Neki su se vratili svojim obiteljima ili
selima da ih obavijeste kako dolaze loa vremena, kako je vrijeme da se skupe zalihe svega potrebnog i utvrde zidovi i
vrata. Drugi su je slijedili u tihoj ali rastu!oj gomili, a njihov se broj irio za njom poput mladenkina svadbenog vela. Svi
su oni znali da je mladoenja kojem je ila bila Smrt, i da njezin suprug i gospodar ne!e birati koga uzima, ali su je
svejedno slijedili. Stolje!a gnjeva i straha stjerala su ih zajedno, stisnula poput ake.
Yasammez je bila sje$ivo to ga je aka podigla u prolosti. Sad !e ga opet podi!i.
Njezin dolazak bacio je Qul-na-Qar u pomutnju. U trenutku kad je ujahala kroz velebne kose dveri na $elu nijeme pastve
Qara, starodrevna se citadela ve! razbila na tabore fanati$nih pristaa i jednako fanati$nih protivnika, te stranku ve!u nego
te dvije zajedno, $ija je jedina zajedni$ka filozofija bila otpor objema krajnostima, voljnost da se pri$eka i vidi kakav !e
oblik poprimiti s vremenom. Ali nijedna od tih nije bila o$ita, te bi se nemarnu oku - ako je takvo to uop!e postojalo na
tome mjestu - $inilo da velika metropola i dalje ivi svojim uobi$ajenim, varavo spokojnim na$inom, svojim iskonski
ureenim neredom.
Yasammezini sluge koji su je $ekali u Qul-na-Qaru, a koji su se gotovo svi rodili u toj slubi nakon njezina posljednjeg
posjeta gradu, rastr$ali su se da prozra$e njezine odaje u golemom isto$nom krilu dvorca, otvaraju!i prozorske kapke prvi
put nakon nekoliko desetlje!a. Prohladni morski vjetrovi i beskrajni huk oceana, poput disanja goleme ivotinje, ispunio
125

je odaje dok su se uriti obaviti pripreme za svoju gospodaricu. Ovo je bio dan za koji su svi znali da !e jednom sam imati
poglavlje u Knjizi kajanja.
Ali dok je hodala Dvoranom dveri, prolaze!i ispod njezinih ivih kipova, ne diu!i pogleda, Yasammez nisu okruili
samo njezini pristae, nego i svi uzbuenja gladni stanovnici mra$noga grada: oni blistavih o$iju koji su se petljali u
razmetljivije $arolije, oni koji su provodili svoje vrijeme usavravaju!i umije!e ratovanja i umije!e udvaranja sve dok ih
se gotovo nije moglo razlikovati, svi kova$i tajnih pohoda i rova$i po zaboravljenim misterijima. Opkolili su je i vjernici,
oni koji su $eznuli za glasom kojim bi silovito odjeknule njihove pri$e o smaku svijeta, koji bi zadovoljio njihovu $enju
za sveobuhvatnom propa!u. Svi su doli, pjevaju!i i dovikuju!i pitanja, neki na jezicima koje $ak ni sama Yasammez
nije govorila. Nije im obra!ala nimalo pozornosti, nego je umjesto toga prela iz Dvorane dveri u Dvoranu crnog drve !a,
a potom kroz mnoge druge, Dvoranu srebrnih kostiju, Dvoranu pla$u!e djece, Dvoranu dragulja i praine. Zaustavila se
pred Dvoranom zrcala, ali nije ula, iako su Slijepi Kralj i Nijema Kraljica $ekali iza vrata, svjesni njezina dolaska jo i
prije nego to je ostavila svoju ku!u u visinama.
Umjesto toga, rekla je slugi koji je $uvao ulaz - Djetetu Smaragdne Vatre koje je pokazivalo slabaan sjaj svoje vrste $ak i
kroz svoju halju i masku: "Pred vratima su tisu!e pripadnika nae rase koji su me slijedili ovamo iz pokrajina. Pobrini se
da budu lijepo po$a!eni. Uskoro !u im se obratiti."
Maskirana prilika nije odgovorila, ali se naklonila. Yasammez okrene lea Dvorani zrcala - nije jo bilo vrijeme da
zape$ati Pakt stakla, premda !e taj $as do!i prije nego to opet napusti Qul-na-Qar - te se uputila prema svojim starim
odajama koje su gledale na more i tamno sumra$no nebo. Gomila koja se okupila u velebnom dvorcu polako je miljela
dvoranama, poput mrava kroz istrunulo drvo ostali su stajati, $ekati, zuriti jedni u druge u ushitu, stidu ili bezumlju, te se
napokon razili.
Nije bilo vano. Bit !e vremena za sve njih, znala je Yasammez.
Odjenula je svoj oklop, iskovan u Velikim ponorima u danima prije Knjige, suen stolje!ima u bezimenoj ledenoj planini.
Crni su ga iljci pokrivali poput bodlja njezina imenjaka, tamne $ekinje koje je zastirao ali ne i skrivao njezin plat, koji je
djelovao bestjelesno poput olujnog oblaka. Glava joj je bila gola; odloila je svoju bezli$nu kacigu na stol pokraj sebe,
kao da je eljela da ona, poput omiljenog ljubimca, promatra dogaaje.
Sedam drugih prilika sjedilo je za okruglim stolom u odaji Gospe Dikobraz. U sobi bijae mra$no, gorjela je samo jedna
votanica, $iji je plamen drhtao pred otvorenim prozorima, ali Yasammez i njezinim urotnicima nije bilo potrebno da vide
jedni druge.
Neto od onoga o $emu su raspravljali bilo je izre$eno, a neto preneseno tek podijeljenim mislima.
"Jede-Mjese$e, stoje s Promjenjivim plemenom?"
"Mnogi su uz nas. Njuim gnjev. Njuim spremnost. Nai su bili prvi od Naroda koji su susreli kamene majmune, u
svijetu prije poraza, i prvi koji su trpjeli. Nisu svi borci, ali oni koji nisu bit !e ui i o$i ostalima, brzi leta$i, ne$ujni
puzavci."
"Mnogi? Koji je to broj?"
Rezanje. "Mnogi. Vie nego to mogu izbrojiti."
"A ti, Zelena Sojko? to je s Varalicama?"
"Oprezni su, ali voljni sasluati, kao to se moglo i o$ekivati. Nae pleme uvijek voli ustvrditi koja !e strana pobijediti, a
onda se pravovremeno pridruiti toj strani - ne prekasno, ali svakako ne prerano."
"Tvoja iskrenost je za pohvalu."
126

"Moe li se abu nau$iti letjeti? Re!i !u vam samo istinu."
"U ovoj borbi ne!e biti pobjednika, $ak i ako pobijedimo. Ovo je samo trenutak u velikom porazu. Ali smrtnici !e trpjeti,
a naa patnja postat !e manja. Ono to !e kameni majmuni naslijediti kad nas ne vie bude, ne!e imati sladak okus - nikad
vie ne!e imati sladak okus. Budite uvjereni, doao je $as za vae Varalice - / za ostale takoer - da odlu$e o na$inu
svojeg odlaska - ne kao pojedinci, nego kao obitelji Naroda."
"Alizato, gospo? Zato moramo pristati na poraz? Jo smo jaki, i stari su obi$aji jaki. Slaba je bila samo naa odlu$nost."
"Jo nisam dola do tebe, Kamenu Nesklonih. Uskoro !u te upitati to misli Straa Praiskonskih..." "Pitajte me sad."
Stanka. "Govori."
"Misle to i ja. Da se ne moemo povu!i dalje, da vie ne moemo ivjeti s progonstvom i porazom. Moramo ih istjerati
iz naih zemalja. Moramo spaliti sve njihove ku!e i podmetnuti boletinu u sve njihove postelje. Moramo poruiti njihove
hramove i zakopati njihov okrutni $elik u zemlju, gdje opet moe postati neto $isto. Moramo oivjeti Drevnu No!."
"(ula sam te. Ali bez obzira na to to oni ele, ho!e li tvoje pleme slijediti moje vodstvo, koji god put odabrala? Jer samo
jedan moe u ovome biti voa."
"Moete li biti voda, moja gospo? Stoje s Paktom?"
"Pakt stakla !e se izjaloviti, poput praznog obe!anja. Ali drevne rune ne mogu se zanemariti, pa sam pristala. Potpisano
je. Prije samo sat vremena prisegnulo sam svojom krvlju."
"Potpisali ste Pakt? Onda su vam dali Pe$at rata?"
Umjesto odgovora, ona podigne kacigu sa stola. U tamnoj sobi predmet koji bijae skriven pod njom zabljesne poput
rastaljena kamena. Podignula je crveni dragulj na njegovu tekom, crnom lancu i objesila ga oko vrata te pustila da joj
kamen uz tup zveket padne na grudi. "Evo ga."
Na trenutak se $uo samo um oceana, valovi koji udarahu o hridi. "Straa Praiskonskih !e vas slijediti, gospo Yassamez."
Ostali prozbore, jedan po jedan, obavjetavaju!i je o svojim plemenima, o njihovoj spremnosti ili nespremnosti, ali svi se
sloie - bilo ih je dovoljno da podignu vojsku. Bilo ih je dovoljno da prijeu branu i zarate.
"Onda vam moram pokazati jo neto." Yasammez posegne pod svoj velebni plat. Kop$e kljocnue. Trenutak poslije
ona podigne korice svojeg ma$a i baci ih na stol, a onda ovije ruku oko bal$aka i isu$e ma$. Od vrka do jabuke bio je
bijel poput zbijenog snijega, poput izlizane kosti. Plamen votanice, optere!en studenim povjetarcem, zadrhti i ugasi se.
Sad je jedini izvor svjetla u sobi bio slabaan sjaj samog ma$a.
"Isukala sam Bijelu vatru iz korica." Glas Yasammez, Vatre Osvete nad Ljudima, bio je prozai $an, bilo kao zvuk ili kao
krilata misao. Rije$i su joj imale teinu zbog onoga to je bila i to je govorila. "Vie se ne!e vratiti u njih dok ne budem
mrtva, ili dok ne vratimo ono to je nae, a naa kraljica ponovno oivi."
Brionv ga je nala vani, na svoje iznenaenje i zlovolju, lutaju!i u samotnom i pomalo sumornom zapadnom vrtu
rezidencije. Samo to on nije lutao; zurio je u dio krovova gdje su se dimnjaci na $i$kali poput gljiva koje su iznikle
poslije kie.
"Ja... Jesi li vidjela ono?" Barrick protrlja o$i. "to?"
"U$inilo mi se da vidim..." Odmahnuo je glavom. "U$inilo mi se da sam vidio dje$aka na krovu. Je li to od groznice?
Vidio sam svata kad sam imao groznicu..."
Ona zakilji, pa odmahne glavom. "Nitko se ne bi popeo tako visoko, pogotovo ne dijete. Zato nisi u krevetu? Dola sam
te posjetiti, a rekli su mi da si odbio ostati u svojoj odaji."
127

"Zato? Zato to sam se zaelio malo sunca. Ali jo malo, pa ga ne!e biti. Osje!am se poput mrtvaca koji lei u
zamra$enoj sobi." Lice mu se opet zatvorilo, trenutak ranjivosti zamijenjen ne$im grubljim. "Osim toga, ti me ionako ne
treba."
Brionv se zaprepasti. "Kako to misli? Milosrdna Zorijo, Barrick, da te ne trebam? Ti si sve to mi je preostalo! Gailon je
upravo ostavio dvorac - posve napustio Junu Medu. Vratit !e se u Ljetopolje za par dana, prepun nezadovoljstva,
pripovijedaju!i o tome svima koji ga budu htjeli sluati - a mnogi !e sasluati vojvodu od Ljetopolja."
Njezin brat slegne ramenima. "Pa to mi moemo? Ako Gailon ne bude govorio o izdaji, ne moemo ga sprije $iti da pri$a
to ga je volja. Zapravo, to nam ne bi bilo lako $ak i kad bi govorio o izdaji. Dvorac Ljetopolja ima zidove gotovo
jednako debele poput June Mee, a Tollvji ondje dre malu vojsku."
"Prerano je da se brinemo o tim stvarima, ali ako bogovi budu dobri i ako Gailon ima i trunku $asti, ne!emo ni morati. Ali
imamo dovoljno problema, Barrick, stoga dosta s tim glupostima, molim te. Trebam te zdrava. Radije se sad nekoliko
dana dosauj i vrpolji u krevetu nego da mi se razboli u zimskim mjesecima. Neka te Chaven dvori."
"Dosta je s kojim glupostima?" Dobacio joj je jedan od svojih sumnji $avih pogleda. "Jesi li sigurna da sve to ne radi
samo zato da me makne s puta kako bi ti u$inila neku budalatinu? Pomilovala Shasa, na primjer?"
Srce joj je bilo poput grumena olova. Kako je njezin blizanac, njezina voljena druga polovica, mogao pomisliti takvo to?
Zar ga je vru!ica uistinu toliko promijenila? "Ne! Ne, Barrick, nikad ne bih takvo to u$inila bez tvojeg doputenja."
Zurio je u nju gotovo kao da je stranac. "Molim te, sad nije vrijeme da se ti i ja prepiremo. Mi smo sve to je preostalo od
obitelji!"
"Tu je jo Merolanna. I Bu$na Miica."
Brionv na$ini grimasu. "To je $udna stvar, sad kad si je spomenuo. Nikad nisam vidjela tetku Merolannu tako rastresenu -
moda zbog Kendricka, ali $ini se $udnom. Bila je $vrsta poput stijene prije pogreba, ali otad tuguje poput luakinje,
jedva naputaju!i svoje odaje. Posjetila sam je dvaput i jedva mi se obratila, kao da ne moe do$ekati da odem. Zapravo,
$ini se da se cijela obitelj koja nam je preostala otrgnula s lanca. O, imam jo jedno iznenaenje - budu!i da sije
spomenuo, trebala bih ti re!i da nas je naa pomajka zamolila da sutra nave$er ve$eramo s njom."
"to sad ho!e?"
"Nemam pojma. Ali budimo otvorena srca i vjerujmo da se eli pribliiti svojim pastorcima sada kad Kendricka vie
nema."
Barrickovo prezrivo frktanje jasno je pokazalo njegove osje!aje.
"Jo neto. Jesi li vidio pismo koje je otac napisao? Ono koje je Kendrick primio iz Hierosola dan prije... prije..."
Barrick odmahne glavom. Djelovao je razdraeno - ne, u pitanju je bilo neto vie. Izgledao je gotovo preplaeno. Zato?
"Nisam. Sto u njemu pie?"
"O tome se upravo i radi - ne znam gdje je zavrilo. Ne mogu ga na!i."
"Kod mene nije!" rekao je otro, a onda odmahnuo rukom u slabanoj isprici. "Oprosti - izgleda da sam zbilja umoran. Ne
znam nita u vezi s tim."
"Ali moramo ga na!i!" Pogledala ga je, uvidjela da navaljivanjem ne!e nita posti!i; bio je iscrpljen. "U svakom slu$aju,
nemoj zaboraviti da si potreban, Barrick. Treba mi. O$ajni$ki. A sad se vrati u krevet. Odmori se, i prepusti meni da
obavim ono to sutradan moram obaviti, pa !u ti o tome pripovijedati kad odemo na ve$eru s Anissom."
Pogledao ju je, a onda se ogledao po vrtu. Sunce je utonulo iza zapadnog krila rezidencije i krovovi su ubrzano postajali
samo tamni obrisi; sada se ondje mogla skrivati cijela vojska imaginarne djece.
128

"U redu. Ostat !u u krevetu do sutra", rekao je. "Ali ne!u due." "Dobro. Otpratit !u te natrag."
"Vidi, ne volim spavati", rekao joj je dok su hodali puteljkom. Gotovo neprimjetno, primio ju je za ruku, kao to je $inio
dok su bili djeca. "Uop!e ne volim spavati. Imam tako strane snove - da je cijela naa obitelj ukleta, progonjena..."
"Ali upravo to i jesu, Barrick, dragi Barrick. Samo snovi. Snovi izazvani groznicom." Ali njegove su rije $i u njoj
potaknule studen, upravo dok su se prvi ve$ernji povjetarci uskovitlali vrtom te utali i kripali li!em ivice i ukrasnog
drve!a.
"Sanjam o tami koja se sputa poput oluje", rekao je, gotovo aptom. "O, Brionv, u svojim snovima vidim kraj svijeta."

15.

OSAMA

BRATOVA DJEVI&ANSKA K(I

Ona nestaje kad se svi uspravimo
Pojavljuje se kada svi polegnemo
Gle! Kruna joj od zlata i cvjetova vrijeska

(iz Kostopadnih proro$anstava)
Kako je Qinnitan brzo otkrila, Osama nije bila zgrada, pa $ak ni skupina zgrada, nego neto mnogo ve!e: ozidani grad
unutar autarhove goleme pala$e, zdanje od kamena pje$enjaka paljivo podignuto na brino iskoritenom zemljitu,
ve!inom s oltarima i miomirisnim vrtovima u sredini, sve povezano stotinama natkrivenih etalita koja su osiguravala
prijeko potreban hlad, tako da su stanovnice Osame mogle prije!i s jedne strane na drugu - put za koji bi trebao dobar dio
sata - a da nijednom ne osjete izravan dodir jakog xandskog sunca na svojoj koi. To je uistinu bio samostalan grad, dom
ne samo stotinama autarhovih ena, nego i vojski ljudi prijeko potrebnoj da ih dvori, tisu!ama slukinja, kuharica,
vrtlarica i sitnih slubenica, i meu njima nije bio nijedan mukarac.
Nijedan nije bio mukarac u konvencionalnom smislu, ali svakako je bilo mnogo stotina ljudi unutar velebnih visokih
zidina Osame koji su se rodili s barem osnovnim komponentama mukosti, ali koji ih jednostavno, iz ovog ili onog
razloga, nisu uspjeli sve zadrati.
Osama je zauzimala pove!i dio autarhove divovske Pala$e vo!njaka, upravo kao to je i sama pala$a zauzimala golem dio
Velikog Xisa, majke gradova. Zapravo, posjed Osame bio je proporcionalno ve!i od drugih dijelova drevnog i
$udnovatog mnotva graevina ranije poznatih pod imenom Pala$a rascvjetanog proljetnog vo!njaka, jer oni koji su
ivjeli i radili u drugim predjelima velebne pala$e mogli su dijeliti vrtove, blagovaonice i kuhinje, ali Osama se morala
drati odvojeno i zati!eno, te je tako za svaku potrebu trebalo ponovno paljivo sagraditi novu zgradu unutar zidova i
popuniti je osobljem koje su sa$injavali samo ene ili Miljenici. Ako je Osama bio mali grad, Miljenici su bili njegovi
sve!enici i namjesnici. Zbog slavne rtve Habbilija, sina Nushasheva, Xis je oduvijek bio kraljevina u kojoj su kastrate
129

visoko cijenili - bio je to gotovo jednako afirmiran put do hodnika mo!i kao sve!enitvo. Zapravo, Miljenici nisu vladali
samo Osamom, nego i mnogim administrativnim centrima mo!i unutar Pala$e vo!njaka, te su se brojni smioniji vojnici
autarhove vojske katkada kiselo alili - privatno, dakako - da pravi mukarci nisu bili poeljni u ve!em dijelu pala$e, te bi
bili dobrodoli samo na jednom mjestu koje im je bilo apsolutno zabranjeno, Osami. Prava istina bila je ta da su mnogi
obi$ni ljudi koji su jo nosili svoja obiljeja mukosti, imali utjecajne poloaje po cijelom autarhovu dvoru, poput
Pinimmona Vasha, glavnog ministra. Miljenici kao skupina bili su jedni od autarhovih najmo!nijih podreenih, ali ni u
kom slu$aju nisu bili svemo!ni. Morali su se boriti, kao i svi drugi u Pala$i vo!njaka, za svaku mrvicu panje boanskog
kralja Sulepisa, iz kojeg su sva mo! i slava zra$ili poput sun$eva svjetla. Ali u metafori$noj tami Osame, toj dravi ena u
kojoj ene nisu imale nikakvu nominalnu mo! - iako su vanije autarhove supruge bile mo!ne same po sebi - Miljenici su
vladali doslovce bez rivala.
Miljenici Osame, moda u obranu tradicije koje se vie nitko sada nije sje!ao (ili moda iz drugih, manje uzvienih
razloga) smatrali su sebe enama, ne pretjerano druk$ijima od onih koje su pazili, te su prisvojili tradicionalne enske
atribute, premda su ih preuveli$ali do parodije: svi su uglavnom bili izuzetno razdraljivi, romanti$ni, osvetoljubivi,
hiroviti. A, naravno, supruge i njihove roenjem enske slukinje imale su takoer vlastitu sloenu mreu utjecaja i
intriga. Sve skupa, ulazak u Osamu bio je poput stupanja u $arobnu pilju iz bajke, mjesto isprepleteno nevidljivim nitima
i klopkama, puno prelijepih stvari zati!enih smrtonosnim zamkama.
Oinnitanina uloga u tom mjestu bila je zbunjuju!a od samog po$etka, te je par dana nakon ulaska po$ela $eznuti za
sigurno!u svog starog ivota, za jednostavnom ulogom jedne od najmlaih, te time najnie od najniih meu Sestrama
Roja. Sve autarhove sadanje i budu!e supruge - a ponekad je bilo teko re!i kakva je bila razlika u statusu, jer je on
rijetko posje!ivao i jedne i druge - bile su nemjerljivo vanije od bilo kojeg sluge Osame, pa ipak, stota ena, a kamoli
novope$ena Oinnitan, koja je bila blie tisu!itoj, morale su $ekati tjednima za $ak i najkra!i sastanak s Cusy, neizmjerno
debelom kuharicom Miljenika Osame - Kraljicom Eunuha, kako su je ponekad u ali nazivali u Pala $i vo!njaka. Ali nitko
u Osami ne bi se nikad nasmijao staroj Cusy u lice. Od svih stanovnika te pala$e, samo se Arimone, autarhova prva ena -
nesmiljena, prelijepa mlada ena znana kao Ve$ernja zvijezda, koja je bila autarhova roakinja i supruga posljednjeg
starijeg brata kojeg je Sulepis ubio da ra$isti sebi put do prijestolja - mogla ustati protiv Cusy bez previe obzira. Budu!i
da je Arimone ivjela gotovo jednako daleko od Osame poput samog autarha (imala je vlastitu malu pala $u i posjede
ugnijeene na jednom kraju golema kompleksa poput najdublje komore nautilusa, i nitko, $ak ni ostale supruge visokog
ranga, nisu tamo odlazile bez poziva), nitko se nije mogao suprotstaviti autoritetu Kraljice Eunuha.
Qinnitan je imala fantasti$nu sre!u - ili se barem tako $inilo u to vrijeme - to ju je pod svoje okrilje uzela Luian, jedna od
Cusvjinih zamjenica, maj$inski nastrojena Miljenica (barem veli$inom i ponaanjem, s obzirom na to da nije bila izri$ito
stara) koja je pokazala neo$ekivano zanimanje za novu enu i nakon nekoliko dana od Qinnitanina dolaska pozvala ju je
da doe u njezine odaje na $aj.
Oinnitan je bila ponuena obe!anim $ajem, sa e!erom zapraenim smokvama iz Sanije i nekoliko vrsta krunih kola$a, u
jastucima prepunoj sobi nalik na ator u Luianinim odajama. Jelo je pratila bujica tra$eva i drugih korisnih podataka o
Osami, ali je tek na kraju objeda Luian objasnila zato joj je pogled zastao na Oinnitan.
"Ne prepoznaje me, zar ne?" rekla je dok se Oinnitan saginjala da joj poljubi ruku na rastanku. Oinnitan je bila zate$ena
veli$inom Luianinih ruku, jednom od rijetkih stvari koje su sada odavale njezino muko podrijetlo, te na trenutak nije
shvatila pitanje.
"Prepoznajem vas?" re$e Oinnitan kad joj je napokon sinulo.
"Da, draga djevojko. Ne misli valjda da rasipam svoje vrijeme na svaku malu kraljicu koja proe kroz vrata Osame?"
Luian potapa prsa kao da joj je sama ideja zadavala poteko!e s disanjem; njezin nakit zvekne. "Zaboga, ovaj smo
mjesec ve! dobili dvije iz Kracea, to je isto kao da su dole s Mjeseca. Zaprepastila sam se kad sam $ula da govore
ljudski jezik. Ne, slatka moja, pitala sam za tebe jer smo odrasle u istom susjedstvu."
130

"Iza Ulice Ma$jeg oka?"
"Da, draga moja! Sje!am te se kad si jedva znala hodati, ali vidim da se ti mene ne sje!a."
Oinnitan odmahne glavom. "Ja... moram priznati da se ne sje!am, Miljenice Luian."
"Samo Luian, draga, molim te. Ali dakako, tada sam bila druk$ija. Krupna i nespretna, u$ila sam za sve!enika. Vidi, to
sam i mislila da !u postati dok nisam postala Miljenica, a onda sam izgubila elju za tim. &ak sam jednom pola tvojem
ocu po savjet. Znala sam hodati gore-dolje uli$icama izmeu Ma$jeg oka i Perjani$ina prolaza, recitiraju!i $etiri stotine
Nushashevih molitvi, ili to barem pokuavaju!i..."
Oinnitan ispusti Luianinu ruku i ustane. "Oh! Dudon! Ti si Dudon! Sje!am tee!"
Miljenica lijeno odmahne prstima. ", to ime! To je bilo davno. Ovih dana mrzim to ime - nezgrapno, nesretno
stvorenje. Sad sam mnogo ljepa, zar ne?" Nasmijeila se kao da se ruga samoj sebi, ali u pitanje je bilo upleteno i neto
drugo osim autoironije. Oinnitan promotri osobu pred sobom - sad je bilo malko tee smatrati Luian enom, nakon
sje!anja na ono to je bila - diskretno prou$i iroke crte lica, debeli sloj minke, krupne ruke prekrivene prstenjem, te
re$e: "Sad si vrlo lijepa, naravno."
"Naravno." Luian se nasmije, zadovoljna. "Da, a ti si nau$ila prvu lekciju. Svi u Osami su lijepi: ene i Miljenici. &ak i
kad bi ti tko od nas stavio no pod grlo i zapovjedio da mu kae kako tog dana izgleda loe, mal $ice upalo oko o$iju,
moda, koe tek malo manje rui$aste nego to bi trebala biti, re!i !e jedino da je nikad nisi vidjela ljepu." Na trenutak
Luianine crno obrubljene o$i postadoe tvrde i otre. "Razumije li?"
"Ali iskreno sam mislila."
"A to je druga lekcija - sve izreci iskreno. Zaboga, ti si zaista pametna djevojka. teta to !u imati tako malo veze s
tvojom izobrazbom."
"Zato, Luian?"
"Iz istog razloga zbog kojeg je Zlatni zapovjedio da te podu$avaju panhyssirski sve!enici. Ali drat !u te na oku, a ti !e
$esto dolaziti k meni na $aj, ako eli."
"O, da, Luian." Oinnitan nije bila posve sigurna to je u$inila da zasluuje toliku panju, ali nije joj kanila okrenuti lea.
Imati poveznicu s jednim od Miljenika, posebno nekim tako vanim poput Luian, moglo je zna $iti sve na svijetu kad je
rije$ o smjetaju, vjetini i obziru dodijeljenih slugu, ili bilo $ega drugog, uklju$uju!i i trajnu milost samog autarha. "Da,
to bih vrlo voljela." Zastala je na vratima. "Ali kako si znala tko sam? Ho!u re!i, nisam mogla biti vie od djeteca kad si
ostavila nae staro susjedstvo - kako si me prepoznala?"
Luian se osmjehne, zavalivi se na svoje jastuke. "Nisam. Prepoznao te moj roak."
"Roak?"
"Zapovjednik Leoparda. Vrlo, vrlo nao$it Jeddin." Miljenica Luian uzdahne na na$in koji je davao naslutiti da je gajila
sloene osje!aje prema tom privla$nom roaku. "Prepoznao te."
Odjednom se i Oinnitan sjeti ozbiljnog ratnika. "On... me prepoznao?"
"A ti nisi prepoznala ni njega, vidim. Nisam iznenaena, pretpostavljam. Promijenio se gotovo koliko i ja. Sjetila bi se da
sam ga nazvala Jin umjesto Jeddin? Mali Jin?"
Oinnitan prinese ruku na usta. "Jin? Sje!am ga se - malo stariji od mene. Znao je tr$ati za mojim bratom i njegovim
prijateljima. Ali bio je tako malen!"
131

Luian zahiho!e duboko iz grla. "Porastao je. O, i te kako je porastao." "I prepoznao me?"
"&inilo mu se, ali nije bio siguran dok ti nije vidio roditelje. Usput, molim te, pii svojoj majci i reci joj da !e biti pozvana
da te posjeti kad za to doe vrijeme i da nas prestane gnjaviti s porukama molbe."
Oinnitan se postidi. "Ho!u, Miljenice Lu... To jest, ho!u, Luian. Obe!avam." Jo je bila osupnuta milju daje mii!avi
kapetan Leoparda zapravo Mali Jin, dje$ak vje$ito slinava nosa kojeg su njezina bra!a vie puta znali pljusnuti i poslati
ku!i pla$u!i. "Predugo sam te zadrala, Luian", rekla je naglas. "Puno ti hvala na tvojoj ljubaznosti."
"Nema na $emu, draga moja. Napokon, mi cure iz Ma$jeg oka moramo se drati zajedno."
Ovi su vrtovi prekrasni!" re$e Duny. "A cvije!e tako divno mirie. O, Oinnitan, ivi na tako lijepu mjestu!"
Oinnitan odvu$e prijateljicu od rua penja$ica prema klupi u sredini dvorita. Vrt kraljice Sodan bio je najve!i u Osami, a
ivice su mu bile niske, zbog $ega ga je i izabrala.
"ivim na vrlo opasnomu mjestu", Quinnitan je tiho rekla kad su sjele na klupu. "Ovdje sam dva mjeseca i ovo je prvi
razgovor u kojem se nisam morala brinuti ho!e li me osoba s kojom pri$am odlu$iti otrovati ako izustim neto pogreno."
Duny razjapi usta. "Ne!"
Oinnitan se i protiv svoje volje nasmije. "Da, o da. Najdraa moja Dunvaza, ti jednostavno nema pojma. Zloba starijih
Sestara u Roju, na$ini na koji su se osve!ivale mlaima ili ljepima - to je nita. Ako si ovdje previe lijep, ne!e te
jednostavno gurnuti niz hodnik ili ti staviti blato u juhu. Ako je tko na tebe ljubomoran, a nema mo!nog zatitnika,
zavrit !e mrtva. Petero ljudi umrlo je otkako sam tu. Uvijek kau da su se razboljeli, ali svi znaju da nije tako."
Duny je strogo pogleda. "Ti se sa mnom ali, Qin-ya. Ne mogu povjerovati u sve to. Ove je ene izabrao sam autarh! On
ne bi dopustio da im se ita dogodi, slava Njegovu imenu.
"On gotovo da i ne dolazi, a nas ionako ima na stotine. Dvojim sje!a li ih se vie od nekoliko. Ve!ina nevjesta izabrane su
zbog politi$kih saveza - zna, vane obitelji iz drugih zemalja - ali neke su poput mene. Nitko ne zna zato smo izabrane."
"Znamo! Zato to se zaljubio u tebe."
Oinnitan prezirno frkne. "Mislila sam da sam te zamolila da ne izmilja pri $e o meni, Duny. Zaljubio se u mene? Jedva
me primijetio, $ak i dok je s mojim roditeljima sklapao dogovor, takav kakav je ve! bio." Sloila je kiselo lice. "Nije da
su mogli odbiti, pretpostavljam, ali prodali su me."
"Autarhu! To nije prodaja, to je velika $ast!" Dunyjino se lice iznenada sledi. "Ne!e li upasti u nevolje to govori takve
stvari?" apnula je.
"Sada zna zato sam te dovela ovamo, gdje nema zidova ni visokih ivica iza kojih bi se skrivali uhode." Oinnitan se
osje!ala kao da je ostarjela deset godina od odlaska iz Roja, osje!ala se poprili$no poput starije sestre. "Vidi onog vrtlara
ondje, u onom paviljonu?"
"Onog u vre!astoj odje!i?"
"Da, ali to nije mukarac, i bogovi te spasili ako bi to ikad rekla pred njom. To je Tanyssa, jedna od Miljenica. Ve !ina se
ovdje slui enskim imenima. U svakom slu$aju, njezin je posao da pazi na mene, iako ne znam tko joj je taj posao dao.
Kamo god idem, eto i nje - za vrtlaricu, $ini se da se vrlo slobodno kre!e iz jednog dijela Osame u drugi. Bila je u kupelji
ju$er ujutro, hine!i da ima nekog posla s mladim Miljenikom koji zagrijava vodu." Qinnitan odmjeri mii !avu vrtlaricu s
gnuanjem, dok se Tanvssa pretvarala da pregledava li!e stabla banane. "Govori se da je ubila mladu akarizijsku
princezu koja je umrla proli mjesec. Gurnula ju je kroz prozor, ali naravno, svi tvrde da je pala." "Ali, Qin, to je strano!"
132

Ona slegne ramenima. "Tako ovdje stvari stoje. Imam i neke prijatelje - ne prijatelje kao to smo ti i ja prijateljice,
naravno, premda !u moda jednog dana ste!i i takve. Takve prijatelje koje mora imati ako eli ostati na ivotu, ako se
jedne ve$eri ne eli sruiti mrtav nakon to popije $aj."
Duny ju je dugo vremena gledala bez rije$i - dugo vremena za Duny, u svakom slu$aju. "Izgleda druk$ije, Oinnitan.
Izgleda prekaljeno, poput onih putuju!ih plesa$ica na Trgu Sun$eve putanje."
OJnnitanin smijeh bio je mal$ice otar, ali neto u Dunvjinoj beza-zlenosti ju je rasrdilo. Vie od i$ega drugog, bila je to
$injenica to je Duny jo mogla sebi priutiti da bude bezazlena. "Pa, vjerojatno jesam. Svi ovdje lijepo govore - o, i te
kako lijepo. A izuzev povremene siktave borbe ma$aka, sve je posve mirno i ugodno. Svia li ti se moja haljina?" Podigla
je ruku i pustila da nabrani rukav padne, njean i proziran poput krila vilin-konjica.
"Divna je."
"Da. Kao to rekoh, sve je vrlo mirno i udobno... na povrini. Ali ispod, to je jama puna korpiona."
"Ne govori tako, Qin. Plai me." Duny je uzme za ruku. "Ti si kraljica! To je sigurno predivno, premda su ljudi ovdje
naporni. Kakav je autarh? Jeste li... jesi li...?" Ona porumeni.
Oinnitan nije mogla odoljeti a da ne preokrene o$ima - naposljetku, bilo je to ugaanje prohtjevu koji si ina$e ba i nije
mogla dopustiti. "Duny! Zar ne slua? Ve! sam ti rekla da autarh gotovo nikad ne dolazi ovamo. Kad poeli vidjeti neku
od svojih ena, zapovjedi daje dovedu u njegovu pala$u. Pa, pretpostavljam da je sve ovo njegova pala$a, ali zna na to
mislim. Nije mi se obratio otkad me kupio od mojih roditelja, a kamoli vodio ljubav sa mnom! Stoga, da, budu !i da pita,
jo sam djevica. Kao to se moda sje!a iz razgovora starijih djevojaka, u ve!ini slu$ajeva razdjevi$enje zahtijeva da
mukarac i ena budu u istoj prostoriji."
"Qin-ya, ne smije tako govoriti!" re$e Duny, zato to se postidjela ili stoga to nije eljela dalje razbijati svoje ki !ene
iluzije, nije bilo jasno.
Trenutak poslije upitala je: "Ali, ako se nije zaljubio u tebe, a ti nisi ondje neka princeza - a nisi, zar ne? - onda... zato se
tobom oenio?"
"Kao prvo, jo se nije mnome oenio", re$e joj Oinnitan. "Barem mislim da nije. Dobila sam neke vjerske poduke od
sve!enika - u vezi s nekim vrlo $udnim obredima - moda upravo zato da me pripreme za obred vjen$anja. Neke su ene
prole kroz obrede, ali neke druge su bile... pa, jednostavno uzete. Ali to se ti $e toga zato je izabrao mene... pa, Duny,
ne znam. A $ini se da to u ovoj otrovnoj pala$i ne zna niti itko drugi."
1 mam tako lijepo iznenaenje za tebe, draga", objavi Luian kad je \. Oinnitan stigla, mal$ice bez daha, u Miljeni$ine
odaje. "Moramo se dotjerati i pripremiti, obje. Nemamo mnogo vremena." Zapucketala je prstima, a par utljivih tuanskih
ropkinja stupi u sobu poput sjena. "Ali... ali, Luian. Hvala. to !emo..."
"Idemo u pala$u, slatka moja. Van iz Osame, da! Netko vrlo poseban eli te vidjeti."
Na trenutak Oinnitan je imala poteko!a s disanjem. "A... autarh?"
"O ne!" Luian digne ruke uvis i nasmije se. Tuanka s vru!im uvija-
$em, koja je za dlaku izbjegla da ne ope$e gospodaricu po ruci, malko
problijedi. "O, ne, da je rije$ o autarhu, pripremali bi te danima. Ne,
idemo posjetiti mojeg roaka."
133

Oinnitan je trebao trenutak da shvati. "Jeddina? Od Leoparda?" "Da, najdraa, pozvao nas je lijepi Jeddin. eli
razgovarati s tobom, $uti pri$e o starom susjedstvu. Ja idem kao pratnja, sretnica kakva jesam. Toliko se divim tom
mladi!u."
"Ali... zar mi je doputeno susretati se s ikakvim mukarcima?" Izraz zlovolje namrti Luianino napraeno $elo. "On nije
bilo kakav mukarac, on je zapovjednik Leoparda - odabrao ga je sam autarh, slava Njegovu imenu. Osim toga, ja !u biti
s tobom, dijete, rekla sam ti. Ako to nije doli$no, ne znam to jest." Ali Miljeni$ine o$i kratko su okrznule tuansku
ropkinju pokraj nje, a Oinnitan se zapitala je li sve uistinu bilo tako jasno i obi$no kao to je Luian prikazivala.
Kad su obje bile spremne, Miljenica Luian, opremljena poput sve$ane lae u halji s resama i perlicama, i Oinnitan, u
manje razmetljivoj i doli$no djevi$anskoj bijeloj halji s kukuljicom, koja se samo kakvo!om razlikovala od onoga to je
znala nositi u procesijama Roja, zaputile su se van. Unato$ svojim sumnjama, Oinnitan bijae uzbuena: bilo je to prvi
put u tri mjeseca to je izala izvan zidina Osame, makar samo u drugi dio velike Pala$e vo!njaka. Izuzev Duny, i
Ojnnitanine majke (koja je ve!inu posjeta provela pla$u!i nad prevelikom sre!om njihove obitelji), ovo joj je bila prva
prilika da vidi bilo koga izvana. A, nepotrebno je re!i, Jeddin je bio prvi pravi mukarac kojeg !e vidjeti otkad su je on i
njegovi vojnici doveli ovamo, u taj nesavladivi zatvor od prelijepih pupoljaka, prtavih vodoskoka i hladnih kamenih
lukova.
Miljenici koji su $uvali vanjske dveri Osame nisu se odijevali ni priblino poput ena. Bili su to najve!i ljudi koje je
Oinnitan ikad vidjela: est glomaznih stvorova s obrednim ma$evima $ije su plosnate, zavijene otrice bile gotovo
dovoljno iroke da poslue kao pladnjevi za $aj. Upustili su se u dugu aptavu meusobnu raspravu prije nego to su
Luian, Oinnitan i dvije utljive tuanske slukinje napokon dobile doputenje da prijeu iz Osame u ve!u pala$u, ali s
jednim straarom na za$elju male povorke, poput golema psa koji $uva stado ovaca. Mala druina hodala je dobar dio sata
kroz bujne, ali prazne vrtove, nekoritene hodnike i dvorita, tako raskone, kao da su ih pripremili za nekog kraljevskog
princa koji se u njih jo nije uselio.
Napokon su stigli do malog, ali ljupko ukraenog dvorita koje je odzvanjalo zvucima fontane. Na jednom rubu dvorita,
gdje su plo$ice preputale mjesto depnom vrtu s puteljcima od bijelog pijeska, mii !av, preplanuo mladi! sjedio je na
brdima jastuka ispod prugaste cerade, dovoljno velike za dvanaest gostiju. Kao daje bio mladoenja, a Oinnitan nevjesta -
i on je nosio lepravu bijelu halju. Ustao je kad su prile, oklijevaju!i na trenutak izmeu Oinnitan i Luian, izmeu
nominalnog poloaja i stvarne mo!i, a onda se spustio na koljeno pred djevojkom.
"Gospodarice. Ljubazno od vas to ste doli." Ustao je i okrenuo se prema Luian. "Potovana roakinjo, $ini mi $ast."
Luian izvu$e lepezu iz rukava i rastvori je uz kljocaj, poput orla koji uzlije!e. "Uvijek je zadovoljstvo, kapetane."
Jeddin pozove svoje go!e da mu se pridrue pod ceradom, a onda poalje slugu da donese zakusku. Nakon primjerenog
vremena provedenog u $avrljanju s Luian o njezinu zdravlju i zdravlju mnogih vanih stanovnica Osame, obratio se
Oinnitan.
"Luian kae da me se sada sje!ate."
Porumenjela je, budu!i da se ve!ina njezinih uspomena odnosila na to kako ga poniavaju stariji dje$aci. Bilo je jo tee
uskladiti tu sliku sa sadanjo!u, sada kad ga je opet vidjela. Mii!i zapovjednika Leoparda mrekali su se pod njegovom
tamnom koom poput onih u pravog leoparda kojeg je jednom vidjela u kavezu na trnici Sun $eve putanje, najstraniju
ivotinju koju je ikad susrela. Meutim, uza svu njegovu snagu, unato$ grozomornim zubima i pandama, taj joj je
leopard izgledao tuno i ne posve prisutno, kao da oko sebe nije vidio gomile ljudi, nego sjenama proaranu divljinu
kojom je neko! lunjao - vidio je ta mjesta, ali je znao da do njih ne moe doprijeti.
Za$udo, u$inilo joj se da neto od toga vidi i u Jeddinovim o$ima, ali znala je da vjerojatno samo umilja, pobrkavi tog
nao$itog mladi!a s uhva!enom zvijeri. "Da. Da, kapetane, sje!am vas se. Poznavali ste mojeg brata."
134

"Jesam." Poput znamenitog $ovjeka, zamoljenog da u um prizove klju$ne trenutke svoje karijere, Jeddin se stane nadugo i
nairoko prisje!ati dana u Ulici Ma$jeg oka, opisuju!i svoje pustolovine sa skupinom mladih vragolana - meu kojima,
morao je priznati, on nije bio najmanje nestaan. Prema njegovim rije$ima, nalazio se meu sebi jednakima, i nikakve
nezgode kojih se ona sje!ala nisu mu se zapravo dogodile. Bilo je $udno, kao daje proivio djetinjstvo s druge strane
ukrasnog paravana od ostalih, donose!i vlastite zaklju$ke o zna$enjima stvari, vidjevi samo ono to je elio vidjeti.
Nekoliko puta Oinnitan se morala ugristi za jezik kad bi nagon da ga ispravi postao prejak. Bilo je ne$eg u Jeddinu, u
na$inu na koji je govorio, zbog $ega je osje!ala da se pokuaj da mu sada kae kako je $ak i malen dio njegovih
uspomena bio neto$an, ne bi razlikovao od na$ina na koji su ga njezina bra!a ponekad znala gurnuti s lea dok je tr$ao i
tako ga nagnala da se kre!e mnogo bre nego to su ga noge mogle nositi, te bi posrnuo i pao.
Zakuska je stigla, a dok su sluge nalijevale $aj i slagale slatkie na tanjure, Oinnitan je promatrala Luian kako promatra
Jeddina, to je Miljenica $inila s nekom vrstom pohlepe koju je obi$no drala u pri$uvi za stvari poput elea od ruine
vodice dok joj ga sipaju u zdjelu. &inilo se neobi$nim, ne to da bi Luian Jeddina smatrala privla$nim - bio je vie od toga,
tijela $vrsta i divno isklesana poput kipa, lica odgovaraju!e ozbiljnog i plemenitog izraza, s ravnim i snanim nosom te
o$ima iznenauju!e svijetlozelene boje pod gustim obrvama - nego to to netko poput Luian, tko se na sve druge na $ine
doima ustaljenim u nekoj vrsti preuranjene, trijezne starosti, i tko se, naposljetku, davno odrekao svojih izvornih organa,
jo moe gajiti takve osje!aje.
"Pa", naglo !e Luian, prekidaju!i tiinu. "Tko bi pomislio da !emo nakon tolikih godina mi iz starog susjedstva ovdje
imati zajedni$ki susret!"
Kapetanove smaragdne o$i sad se svrnu na Qinnitan. "Sigurno ste vrlo sretni, gospodarice. Od svih nas, koliko god smo
uspjeli, vi ste se najvie uzdigli. ena samog Zlatnoga." Spustio je pogled. "Neusporediva $ast."
"Da, naravno." Iako bih se isto tako mogla udati za podnonik ili sandalu, koliko od toga imam koristi, umalo je rekla, ali
nije. Jeddin je izgledao poput religiozna $ovjeka, o$ito je bio poboan, barem to se ticalo samog autarha. "Blagoslovljena
sam njegovom panjom."
"A on je blagoslovljen..." Zastao je i na njezinu prepast naizgled porumenio.
"A on, na autarh, blagoslovljen je od svih nebesa, pogotovo od svog nebeskog oca Nushasha", re$e Luian naglo i glasno.
"Da, naravno. Slava budi Zlatnome", re$e Jeddin. OJnnitan ponovi blagoslov, ali nije mogla ne osjetiti kako se upravo
dogodilo neto vano, a ona je to propustila.
"Sad trebamo po!i, roa$e." Luian mahne Tuankama da joj pomognu ustati, to su u$inile, bore!i se s Miljeni$inom
velikom teinom poput nomada koji pokuavaju podi!i ator na jaku vjetru. "Hvala na zakusci i tvojem drutvu." U
Luianinu glasu $uo se novi ton, neznatno hladan.
Jeddin se osovi na noge. "Naravno, potovana roakinjo. Po$a!uje nas svojom prisutno!u." Naklonio joj se, a potom
svojoj drugoj go!i. Izveo je to prili$no graciozno, to nije iznenadilo Qinnitan; zamiljala je da je $ak i za vojnika
klanjanje na autarhovu dvoru bilo gotovo jednako vano poput baratanja ma$em ili pukom. "elio bih da moete ostati
due."
"Pristojnost to zabranjuje", kratko !e Luian, odjedrivi prema vratima sa svojim slukinjama i Oinnitan, koja je leprala za
njezinom brazdom poput galebova. Golemi straar iz redova Miljenika priklju$io im se na za$elju u hodniku, nijem i
snenih o$iju.
"Jesam li u ne$em pogrijeila, Luian?" upita Oinnitan kad su dio puta prele u tiini i pribliile se dverima Osame. Luian
samo odmahne rukom, zbog diskrecije ili uzrujanosti, bilo je teko re!i.
Kad su ostavile golemog straara za sobom i zale unutar zidina, Luian se sagne k njoj i re$e, grubim aptom koji je
moda bio dovoljno ili nedovoljno tih da bi ga $ule tuanske slukinje: "Mora biti oprezna. A Jeddin ne smije biti budala."
135

"Kako to misli? Zato se ljuti na mene?"
Luian se namrti. Ru na njezinim usnama po$injao joj se mal$ice razlijevati po puderu na licu, te se tek sad, prvi put,
Qinnitan u$inila grotesknom, $ak malo zastrauju!om. "Ne ljutim se na tebe, premda te moram podsjetiti da vie nisi
djevojka iz nie kaste u uli$icama iza Perjani$ina prolaza. Udijeljena ti je velika $ast, ali ivi u opasnom svijetu."
"Ne razumijem."
"Oh? Nisi primijetila ono to sam ja vidjela jednako jasno kao prste na vlastitoj ruci? Onaj je $ovjek zaljubljen u tebe."
&ak i u svom zaprepatenju, Oinnitan se u$inilo kako je bol na Luianinu licu manje nalikovala na onu razo$arane tutorice,
a vie na onu prezrene ljubavnice.

16.

VELEBNI I VRLI NOS

PLUTAJU(I NA JEZERCU

Ue, $vor, rep, put
Evo mjesta medu gorama
Gdje se nebo ledi

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Collum Dyer bio je dobre volje cijeli dan jahanja, pun podrugljivih primjedbi i aljivih procjena ivota u Junoj Medi, te
je uspio izmamiti nekoliko slabih osmijeha od trgovca Raemona Be$ka, ali $ak je i Collum bio smrknut i utljiv kad su
stigli do raskrija. Dyer je potjecao iz krajeva blizu brennske granice na istoku, te nikad nije vidio staru cestu za Sjevernu
Meu. Ferras Vansen zastao je na tom raskriju mnogo puta, ali ga je svejedno smatrao uznemiruju!im mjestom.
"Bogovi," re$e Collum, "golemo je - mogao bi po njemu voziti troja zaprena kola usporedno."
"Nije mnogo ire od Settlandske ceste", re$e Ferras, osje!aju!i potrebu da stane u obranu kudikamo prozai$nije
prometnice koja ga je tako oduevljavala u mladosti i koja ga je dovela u Junu Me u i sadanji ivot.
"Ali gledajte, kapetane", re$e jedan od pjeaka, pokazuju!i du posljednje ravnine goleme i uznemiruju!e puste ceste za
Sjevernu Medu prije nego to je i$ezavala u magli. "Tlo ondje opada na svakoj strani, ali cesta ostaje na uzvisini."
"Tako su je sagradili", re$e mu Vansen. "Jer sjeverno odavde postaje jo vlanije u zimskim mjesecima. Sagradili su
temelj ceste s pomo!u kamenja i balvana da ga uzdignu iznad kaljue. Tada su radili stvari kako treba. U davnim danima
kola i jaha$i putovali su svaki dan tamo-amo izmeu Sjeverne i June Mee, a cesta za Zapadnu Meu takoer im se
136

pridruivala to$no na suprotnoj strani onih bregova." Pokazao je, ali brda su se mogla vidjeti samo u njegovoj uspomeni;
magla je danas bila tako gusta kao da je netko prebacio golemi bijeli prekriva$ preko umovitog kraja. Bilo je $udno
zamiljati veliku ivost koja je tu neko! vladala, trgovce, prin$eve s njihovim pratnjama, raznovrsne putnike na sada tako
pustu mjestu.
Misao mu preleti mozgom, brza i zapanjuju!a poput imia. Perinova mi malja, to ako budemo morali ujahati u maglu?
to ako budemo morali slijediti karavanu preko Sjenovite brane u ono... nitavih? Za svog ivota $uo je tek estero ljudi
tvrditi da su se vratili s druge strane te granice, ali nije vjerovao nijednom od njih. Jedan $ovjek iz njegova sela, za kojeg
su svi znali da je preao Sjenovitu branu i vratio se, nikad nita nije tvrdio. Zapravo, nije uop!e progovorio nakon svojeg
povratka, nego se vrzmao rubovima sela poput psa strvinara sve dok ga nije ubila zima. Kao dijete, Ferras je vidio
$ovjekov stalan izraz zaprepatenog uasa - pogled koji je davao naslutiti da je jo uvijek proivljavao ono to mu se
dogodilo s one strane Sjenovite brane i da !e to proivljavati svakog trenutka svakog dana. Iako nitko nikad nije rekao
nita osim onog to je bilo ispravno i pobono, svima je u selu laknulo kad je starac umro.
Collumovo pitanje vratilo ga je natrag u sadanjost. "Koliko daleko ide ova cesta?"
Ferras odmahne glavom. "Dvorac Sjeverne Mee je oko $etiri ili pet dana jahanja odavde, mislim. Tako su govorili starci
u mojem selu, premda je to bilo vie od stolje!a prije njihova vremena, kad je netko jo odlazio tamo. A njegovi posjedi i
gradovi pruali su se jo dobar komad puta na sjever, mislim."
Collum Dyer zapucketa jezikom o zube. "Mesivinih mi grudi! Pomislite samo - sad je sve to pusto."
Vansen se zapilji u iroku cestu koja je presijecala breuljkastu zemlju do mjesta gdje ju je gutala magla. "To ti misli. To
se mi nadamo.
Ali ne elim o tome sad razmiljati, da budem iskren. Ne svi a mi se ovo mjesto."
Collum se okrene i kimne prema Raemonu Be$ku, koji je sjedio na svom konju na suprotnom kraju $ete straara, zure!i
odlu$no prema jugu, lica blijedog poput ribljeg trbuha. "Ni njemu."
Ferras Vansen osjeti ubod $enje dok su jahali Settlandskom cestom pokraj gradova i sela Dolin$eve vjere - Malog Stella,
Svje!areva i Dolinske ku!e, sijela markgrofa Roricka Longarrena, koji se trebao oeniti mladom djevojkom, otetom iz
karavane Raemona Be$ka. Vansen se nije vratio u svoj bregoviti dom otkad je bio sirov mladi vojnik, a bilo je teko ne
zamisliti kako bi se neki mukarci u Creedvjevoj kr$mi u Velikom Stellu uspravili na svojim stolicama kad bi ga vidjeli
kako jae na $elu $itave $ete, u misiji poduzetoj na izravnu zapovijed princeze regentice.
Da, u misiji koja je malo bolja od progona, podsjetio se.
Ali nije ga u svakom slu$aju poticala ideja epirenja. Maj$ina smrt prije godinu dana ostavila je malo toga to ga je
vezivalo za tu zemlju njegova djetinjstva. Njegove sestre i njihovi muevi slijedili su ga u grad June Me e. Ovdanji
ljudi, kojih se sje!ao, njega bi jedva prepoznali, a u svakom slu$aju, kakav je uitak bio u tome da ih se tjera da se
osje!aju jo gore zbog svojih siromanih ivota? elio je poniziti samo djecu izri $ito bogatih farmera, onu koja su se
rugala njegovoj bijedi i $udnu vuttskom naglasku njegova oca, ali ako su naslijedila o$eva imanja, bila su nedvojbeno
bogatija od obi$nog kapetana strae, $ak i kapetana strae kraljevske obitelji.
Onda ovdje doista nema ni$eg za mene, shvatio je, s prili$no iznenaenja. Samo grobovi mojih roditelja, a oni su pola
dana jahanja od ceste.
Po$ela je rominjati kia; trebao mu je trenutak da nae Raemona Be$ka u guvi zakukuljenih vojnika. Vansen upravi
konja prema mladom trgovcu.
"Imate enu i djecu kod ku!e, ako se dobro sje!am."
Beck kimne. Lice mu je bilo mrko, ali bila je to smrknutost djeteta koje je jedna gruba rije $ dijelila od suza.
137

"Kako se zovu?"
Mladi ga trgovac sumnji$avo pogleda. Nisu sve grube ale Colluma Dyera bile dobrohotne te se o$ito pitao namjerava li
se i Vansen naaliti s njim. "Derla. Moja se ena zove Derla. A imamo dva dje$aka." Duboko je udahnuo, ispustio jedan
drhtav siktaj. "Mali Raemon, on je stariji. I Finton, on je jo... jo je u pelenama..." Beck odvrati lice.
"Zavidim vam."
"Zavidite? Nisam ih vidio gotovo dva mjeseca! A sad..." "A sad morate $ekati jo tjednima. Znam. Ali poslali smo im
vijesti da ste dobro, da ste na zadatku za kraljevsku krunu..."
Beckov smijeh imao je grub prizvuk. "Tjednima...? Budala ste, kapetane. Niste vidjeli to sam ja vidio. Otet !e vas sve, i
mene s vama. Nikad vie ne!u vidjeti svoju obitelj."
"Moda. Moda su nam bogovi odredili smrt. Imaju oni svoje planove, svoje na$ine." Ferras slegne ramenima. "Moda
bih se vie bojao kad bih imao to izgubiti. Iskreno se nadam da !ete se vratiti svojoj obitelji, Beck. Potrudit !u se da se to
dogodi."
Mladi je trgovac zurio u vrat svojega konja. Beck imao dobro lice, pomisli Vansen, sa snanim nosom i jasnim o $ima, ali
ne ba velikom bradom. Pitao se kako mu izgleda ena. Ovisi o Beckovim izgledima u obiteljskom poslu, zaklju $io je;
mukarac je mogao postati iznenauju!e vii i privla$niji samo uz dodatak bogate rodbine.
"Imate li... jeste li oenjeni?" iznenada ga upita Beck.
"Za kraljevsku strau!" dovikne Collum Dyer nekoliko metara dalje. "Fin je to brak - straa nas sve obrlati kad god
primimo pla!u!"
Ferras proguna, zabavljen. "Ne, nisam oenjen", re$e. "Niti !u biti. Jedno je to$no od onoga to je rekao Dyer: oenjen
sam za strau." Bilo ih je nekoliko tijekom godina koje je gotovo smatrao snoljivima, posebno trgov $eva k!i koju je
susreo na trnici. Svidjeli su se jedno drugom, te se sretali i razgovarali nekoliko puta, ali je ona ve ! bila obe!ana drugom
te se propisno udala za sina krznara iz Marrinswalka s unosnim brennskim vezama. Izuzev toga, njegova su ljubakanja
posezala ili prenisko ili previsoko: kr$mareva k!i u svratitu zvanom "Frulaev nov$i!", prijateljski nastrojena ali dvaput
obudovjela i pet ljeta starija od njega, te, kad je tek stupio u strau, ena iz nieg plemstva koju je suprug zanemarivao.
Previsoko... ? pomislio je. Ne, to nije bilo previsoko -ne u usporedbi s ludilom koje mu je ovih dana haralo srcem. Vratila
mu se slika lica princeze Briony dok ga je slala na put, njegov neobi $an izraz, kao da ga ipak nije posve mrzila. Ve!
godinu dana to osje!am, tu strahotnu, beznadnu bol. Nema ni$eg vieg za $im mogu teiti, ni lueg. Kako bih mogao
uzeti neku drugu, osim zbog drutva? Ali kako bih se mogao zadovoljiti ikojom enom kad bih mislio samo na nju?
Pa, pomislio je, moda !e se njezina elja ostvariti. Moda !e mi ovo putovanje dati priliku da $asno poginem i svi !e biti
zadovoljni.
Ne, ne!e svi biti zadovoljni, shvatio je. Ono to je Ferras Vansen zaista elio bilo je da ivi $asno, $ak i sretno. I da se
oeni princezom, premda se to ne!e dogoditi ni na ovome svijetu, ni na ikojem drugom koji je mogao zamisliti.
Trebao se sastati s njom blizu Merolanninih odaja, u stranjem hodniku glavne rezidencije, poznatom kao Vu $ji hodnik
zbog izblijedjele tapiserije obiteljskoga grba koja je zauzimala velik dio junog zida. Imala je previe zvijezda i
tajanstveni polumjesec objeen iznad iskeene vu$je gubice, koji je pokazivao da je bila ostatak nekog ranijeg narataja
Eddona. Koliko je dugo ondje visjela, nitko se nije sje!ao niti mogao pogoditi.
Poput Brionv, obe!ao je Merolanni da !e do!i sam - bez straara, bez paeva. Bila je prisiljena otro ukoriti Rose i Moinu
kako bi je pustile na miru, naravno. Njezine su se dvorske dame o$ito pribojavale da je imala sastanak s Dawetom, ali
njihov otpor uznemirio ju je dovoljno da im se nije trudila proturje$iti.
138

Promatrala je brata kako tumara hodnikom kroz ukoene stupove jesenjeg svjetla koje je prodiralo kroz prozore.
Neujedna$eno svjetlo, zbog kojeg je prolaz djelovao kao da je ispod vode. Taj efekt pretvorio je vjedro i metlu ostavljene
nasred poda, kao i mali Zorijin rtvenik na irokom stolu, u mutno svjetlucave predmete koji kao da su se prosuli iz trupa
potonulog broda. Na trenutak, dok je Brionv, prema na$inu na koji je njezin blizanac privijao ruku uz tijelo, opaala da ga
boli, mogli su opet biti djeca koja su pobjegla od svojih u$itelja tijekom jutra kako bi izvodila psine po velikom dvorcu.
Ali neto je bilo druk$ije, primijetila je. Izgledao je bolje - vie se nije kretao poput mrtvaca, mlitavo i polako - ali
umjesto da je opet postao prezirni, nesretni Barrick Eddon kojeg je znala gotovo jednako dobro kao sebe, imao je ivahan
korak koji je djelovao jednako strano, a njegove su se o$i, kad joj se pribliio, $inile kao da gore vragolastom snagom.
"Dakle netko se u naoj obitelji napokon udostojio porazgovarati s nama." Barrick nije zastao da je poljubi, nije se uop!e
zaustavio, ve! je prohujao mimo, i dalje brzo govore!i, vode!i je prema Merolanninim vratima kao daje on $ekao Brionv,
a ne ona njega. "Nakon nae pomajke, po$injem misliti kako se boje da !u ih zaraziti kugom."
"Anissa je rekla da se i sama dobro ne osje!a. Trudna je, naposljetku."
"A to ju je spopalo samo sat vremena prije nego to smo trebali objedovati s njom? Moda se radi samo o tome. Moda."
"Sad se ve! boji i vlastite sjene?"
Okrenuo se da je pogleda te se opet zapitala je li ga groznica uistinu ostavila. &emu onda to oko sjajno kao u ptice, to
$udno dranje, kao da bi se svakog $asa mogao raspasti na komadi!e? "Sjene? &udnu si rije$ upotrijebila." Zastao je i
$inilo se da pomalo dolazi sebi. "Samo se pitam zato naa pomajka odbija govoriti s nama."
"Dat !emo joj jo nekoliko dana. Onda !emo joj zapovjediti." Barrick nadigne obrvu. "Moemo li to u$initi?"
"Otkrit !emo." Ispruila je ruku i pokucala na Merolannina vrata. Eilis, vojvotkinjina mala slukinja, otvorila ih je i dugo
vremena stajala kao skamenjena, trep!u!i poput mia uhva!ena na stolu. Napokon se naklonila, i progovorila: "Legla je,
Visosti. eli da vas dovedem k njoj."
Unutra je nekoliko starijih ena i par mladih sjedilo vezu!i. Ustale su i naklonile se princu i princezi. Brionv uputi svakoj
nekoliko rije$i. Barrick je kimao, osmjehuju!i se samo onima koje su bile mlade i ljupke. Skakutao je od nestrpljenja, kao
da je ve! poalio to je doao.
Merolanna je sjedila na krevetu kad je slukinja razgrnula zavjese. "Eilis? Zamoli ostale gospe da odu, molim te. I ti.
elim ostati sama s Barrickom i Brionv." Njihova prate tka nije izgledala bolesno, pomislila je Brionv s olakanjem, ali je
izgledala staro i umorno. Ovih dana Brionv nije navikla viati Merolannu nenaminkana lica, pa je bilo teko sa
sigurno!u znati jesu li promjene bile stvarne ili samo uobi$ajene kazne vremena koje su ostale neprikrivene, ali nije bilo
zabune glede podbuhlih o$iju. Vojvotkinja je bila plakala.
"Eto", re$e starica kad se soba ra$istila. "Ne mogu podnijeti da me prislukuju." Bilo je neobi$ne silovitosti u njezinu
glasu. Hladila se lepezom. "Neke stvari nisu za tue ui."
"Kako si, teti!e? Zabrinuli smo se za tebe."
Nasmijeila se Brionv. "Kao to se moglo i o$ekivati, draga. Lijepo od tebe to pita." Obratila se Barricku. "A ti, de$ko?
Kako se osje!a?"
Barrickov je smijeak bio gotovo podrugljiv. "&ini se da je stisak starog Kerniosa malko klizaviji nego to svi misle."
Merolanna posve problijedi. Prinijela je ruku grudima kao da eli zadrati srce u njima. "Ne govori takve stvari!
Milosrdna Zorijo, Barrick, ne iskuavaj bogove. Ne sad, kad su nam ve! u$inili toliko zla."
139

Brionv se srdila na brata, pogotovo zato to se $inilo budalastim hvalisati se na taj na$in, ali ju je za$udila Merolannina
reakcija, njezine preplaene o$i i drhtave ruke. Tijekom cijelog razdoblja prije Kendrickova pogreba njihova je pratetka
bila naj$vr!i stup obitelji i doma!instva. Je li joj samo ponestalo snage?
"Ponovit !u to rekoh, teti!e." Brionv posegne i primi je za ruku. "Zabrinuli smo se za tebe. Jesi li bolesna?"
Tuan osmijeh. "Ne onako kako ti misli, draga. Ne, ne poput naeg sirotog Barricka."
"Sad mi je dobro, teti!e."
"Vidim." Ali promotrila gaje kao da mu uop!e ne vjeruje. "Ne, samo sam... imala napadaj, valjda. Lo trenutak. Ali
prepao me, nagnao da uvidim kako nisam $inila dobro. Provela sam vrijeme, velik dio vremena u zadnje vrijeme,
razgovaraju!i s hijerarhom Siselom o tome, znate. Vrlo je ljubazan $ovjek, zapravo. Dobar slua$."
"Ali ne i s ocem Timoidom?" &inilo se $udnim - obi$no su Merolanna i obiteljski sve!enik Eddona $inili dvo$lanu urotu.
"On je veliko naklapalo."
"To ti nikad prije nije smetalo."
Merolanna joj uputi prazan pogled, gotovo kao da razgovara sa strancem. "Nikad se prije nisam morala brinuti o tome."
Barrick se nasmije iznenadno, grubo. "to je, teti!e? Zar si s nekim zapo$ela ljubavnu aferu? Ili kuje zavjeru da preotme
krunu?"
"Barrick!" Brionv gaje zamalo pljusnula. "Kako moe takvo to re!i!"
Merolanna ga pogleda i zatrese glavom, ali u Brionvjinim o$ima starica
je jo izgledala neobi$no odsutno. "Prije samo par tjedana dohvatila
bih te ibom, dje$a$e. Kako moe tako govoriti sa mnom koja sam te
odgojila gotovo kao majka?"
"Bila je to ala!" Prekriio je ruke i naslonio se na stup kreveta, lica namjetena u uvrijeenu masku. "ala."
"to je, onda?" upita Brionv. "Neto se dogodilo, teti!e. to je?" Merolanna se ohladi lepezom. "Poludjela sam, eto to."
"O $emu to govori? Nisi poludjela." Ali Brionv opazi da se Barrick nagnuo naprijed i da je njegova mrzovolja i $ezla.
"Teti!e?"
"Donesi mi kale vina. Onaj vr$, ondje. I ne previe vode." Kad je imala kale u ruci, Merolanna gucne, a onda se
uspravi. "Doite, sjednite na krevet, oboje. Ne mogu podnijeti da ondje stojite i gledate me svisoka."
Potapala je postelju, gotovo mole!ivo. "Molim vas. Eto. A sad sluajte. I molim vas, ne postavljajte mi nikakva pitanja
dok ne zavrim. Jer ako to u$inite, po$et !u plakati, a onda nikad ne!u prestati."
Napokon je stigao Boji dan, za kojim je trebao uslijediti Zadnji dan; Chert se radovao danima odmora. Kosti su ga
boljele, a u leima ga je igalo neto to nikako nije prolazilo. Bio je sretan to toj desetono!nici moe zaeljeti zbogom i
iz drugih razloga: prin$ev pogreb s kojim je zapo$ela, teret teka posla i strahovita tuga vrlo su ga iscrpili, a dje$akov
nestanak tog dana opasno ga je preplaio.
Sto je on? pitao se Chert. Ne samo njegova neobi$nost, ve! to je on nama? Je li na sin? Ho!e li netko, njegovi pravi
roditelji, do!i i oduzeti nam ga? Pogledao je prema Opal koja je njukala nad redom !upova koje je postavila na suprotni
kraj stola. Mojoj !e starici puknuti srce ako nas dje$ak ostavi.
140

Kao i meni, shvatio je iznenada. Dijete je unijelo ivot u ku!u, ivot za koji Chert dosad nije bio ni svjestan da nedostaje.
"&ini mi se da ovaj dem od borovnice nije ba dobar", re$e Opal, "iako me stajao tri etona. Evo, kuaj."
Chert se namrti. "to sam ja, pas? 'Evo, ovo se pokvarilo, kuaj!'" Opal mu uzvrati jednakom mjerom. Bila je bolja u
mrtenju od njega. "Budalo stara, nisam rekla da se pokvario, rekla sam kako mi se $ini da nije ba dobar. Traim tvoje
miljenje. U drugim ga slu$ajevima obi$no brzo daje."
"Dobro, dodaj mi ga." Ispruio je ruku i uzeo !up, umo$io u nj komad kruha i pridigao ga nosu. Mirisalo je na dem od
borovnica i ni na to drugo, ali je pobudilo $udnu misao: ako su stare pri$e bile istinite, a Funderlinzi postojali prije
Velikog naroda, tko je onda uzgajao povr!e gore na Suncu? Tko je uzgajao vo!e? Zar nas je Gospodar Vru!eg Vlanog
Kamena stvorio da jedemo krtice i piljske cvr$ke bez zalogaja vo!a, a kamoli dema od borovnice? Ali ako nije bilo
tako, odakle su potekle takve stvari? Jesu li Funderlinzi iz davnine imali farme pod Suncem? &inilo se $udnim razmiljati
o ne$em takvom, ali jo $udnije zamiljati svijet bez...
"Dem, starce. to misli o demu?"
Chert strese glavom. "Molim?"
"Povla$im to sam rekla - nema dovoljno razuma da bi bio budala, starce. Ne obra!a dovoljno pozornosti. Dem!"
"O, ima okus po demu, ni vie ni manje." Ogledao se oko sebe. "Gdje je dje$ak?"
"Igra se pred ku!om, iako ti ne bi opazio ni da se otiao utopiti u Slanom jezercu."
"Ne ljuti se, Opal. Umoran sam. Bio je to neugodan posao, ona grobnica."
Uzela je !up s demom. "Oprosti, staro mom$e. Zbilja naporno radi." "Daj mi poljubac onda, i nemojmo se svaati."
Opal je otila posjetiti svoju prijateljicu Ahat, suprugu jednog od Chertovih roaka, te je Chert, nakon to je provjerio da
dje$ak Flint jo podie svoje sloene minijaturne bedeme od vlane zemlje i komadi !a kamenja pred ulaznim vratima,
nalio sebi vr$ mahovnja$e i izvadio tajanstveni kamen to ga je Flint bio naao. Tjedan ili vie nisu ga u$inili nita
poznatijim: mutan, neobi$no zaobljen kristal jo se nije slagao ni s $im to je ikad vidio, niti o $emu je bio $uo. Chaven je
bio na putovanju nekoliko dana, posje!uju!i okolne gradi!e s kolegom kako bi suzbili irenje bolesti koja je umalo ubila
princa Barricka, a sad je Chert prieljkivao da je govorio o tome s lije$nikom prije nego to je ovaj otiao. Kamen ga je
mu$io, premda, osim $injenice da je izgledao poput ne$eg to je moglo dospjeti s druge strane Sjenovite brane, nije znao
zato. Naposljetku, imao je pola tuceta drugog kamenja iz Sjenovite brane tu u ku!i - one koje nitko nije htio kupiti, ali
koje je Chert smatrao prezanimljivima da ih baci - a nije se optere!ivao nijednim od njih. Ali ovaj...
Mogao bih ga odnijeti u Ceh, pomislio je. Ali bio je neobi$no uvjeren da ga ni oni ne bi prepoznali - moda Stari Vrhovni
Feldpat, $ovjek koji je znao vie o klesarstvu i kamenju nego svi stanovnici Funderlinkoga grada zajedno, ali
Feldpatov pepeo vratio se zemlji prije tri godine, a Chert nije mislio da ih je u Cehu sada bilo mnogo koji su znali vie od
njega. Svakako ne o kamenju Sjenovite brane...
"Kad ide na mjesto gdje govore i pjevaju?" re$e glas iza njega, nagnavi Cherta da sko$i i poljulja svoj vr$. Flint stajae
na vratima, ruku tako prljavih da se $inilo kako nosi tamne rukavice. Kao da su ga uhvatili na nedjelu, Chert ubaci $udni
kamen natrag u svoju vre!icu i povu$e ue.
"Mjesto gdje govore i pjevaju?" Sjetio se dje$akove reakcije prvog dana u grobnici. "Oh. Ne idem danas na posao,
mom$e, ali ako ti se ne svia tamo zalaziti drugim danima, moe ostati doma s Opal. Ona bi voljela..."
"elim da ode tamo. Idi sad."
Chert odmahne glavom. "Danas je dan po$inka, mom$e. Svatko dobije dane po$inka svaku desetono!nicu, a ovaj je jedan
od mojih."
141

"Ali moram po!i tamo." Dijete nije bilo gnjevno ni uznemireno, tek nepopustljivo poput duboko zabitog klina. "elim i !i
tamo gdje radi."
Flint nije mogao, ni htio objasniti svoje neo$ekivano zanimanje, ali nije se ni dao ni odgovoriti od njega. Chert se
odjednom zapitao ima li to kakve veze s kamenom - naposljetku, dje$ak je tvrdio da ga je naao u dvoritu hrama,
nedaleko od grobnice. "Ali danas ne mogu raditi", objasni Chert. "Danas je Boji dan - nitko od ostalih radnika ne !e do!i.
A u svakom slu$aju, lupati pijucima i dlijetima smetalo bi ostalima koji se odmaraju." / iznad i ispod tla, pomislio je.
Postao je pomalo skepti$an rade!i u grobnici, premda je jo smatrao da ga ne diraju praznovjerja Velikog naroda. Ipak,
ne!e biti alostan kad posao bude gotov, a on bude mogao prije!i na druge zadatke na drugim mjestima.
"Onda, ho!e li samo po!i sa mnom?" re$e Flint. "Ho!e li me odvesti tamo?"
Chert je jednostavno bio zapanjen. Dijete je obi$no bilo pristojno, premda mal$ice $udno, ali ovo je bilo najvie to je
danima govorilo, i jedini put to se Chert mogao sjetiti da je neto trailo, a kamoli na ovakav na$in, s ustrajno!u vojske
koja postavlja opsadu.
"eli da te odvedem u grobnicu?"
Dje$ak odmahne glavom. "U dvorite hrama. Tako se zove, zar ne? Pa, tu u blizini." Namrtio se, pokuavaju!i se ne$eg
sjetiti. "Samo doi." Pruio je ruku.
Osje!aju!i se kao da je stupio kroz vlastita vrata i naao se u tuoj ku!i, Chert ustane i poe za dje$akom na ulicu.
"Ne!emo i!i Funderlinkim putovima", re$e dje$ak odlu$nim glasom. "Ne elim pro!i blizu mjesta gdje govore i
pjevaju."
"Ako govori o grobnici obitelji Eddon, odavde dotamo ne vodi nijedan tunel, $ak ni blizu."
Flint mu uputi pogled koji se $inio gotovo samilosnim. "Nema veze. I!i !emo po zemlji."
De$ko, zar ne shva!a da me bole leda i noge i da samo elim sjesti?" Chert je jedva odravao korak s djetetom, koje je
naizgled moglo hodati samo trenutak ili dva prije nego to bi prelo u trk, a onda se okrenulo natrag, poput psa eljnog
potjere za plijenom. Chertova jedina prilika da doe do daha stigla je u blizini Gavranovih dveri. Straari su ondje sada
bili navikli na Funderlinga s usvojenim sinom Velikog naroda, ali jo su smatrali situaciju zabavnom. Ovaj put, Chert je
bio zahvalan to su natjerali njega i dje$aka da pri$ekaju s prolaskom dok su smiljali domiljate re$enice.
Napokon, dok su njih dvojica hodali zavojitim putovima unutarnje utvrde, kre!u!i se prema dvoritu hrama i obiteljskoj
grobnici, zgrabio je dje$aka za koulju da ga zadri - ve! je jednom iskusio kakvom je brzinom dijete znalo nestati.
"Kamo idemo?"
"Tamo gore." Flint uperi prst prema krovu jedne od rezidencija. " &ekaju me."
"&ekaju te? Tko?" Trebao mu je trenutak da shvati. "Stani malo - tamo gore? Na krov? Ne penjem se na to, de $ko, a
ne!e ni ti. Nemamo to traiti tamo gore."
"&ekaju me." Flint je bio posve razborit i vrlo $vrst.
"Tko?"
"Drevni."
"Ne, ne, i definitivno ne. Ne znam zato misli..." Chert nije dobio priliku zavriti re$enicu. Pogrijeio je to je ispustio
Flintov ovratnik, te je dje$ak sad jurnuo preko dvorita hrama. "Vrati se!" viknuo je Chert. Bila je to jedna od
beskorisnijih re$enica koje je ikad izrekao.
142

Nikad nisam istukao dijete..." zareao je Chert, a onda morao zatvoriti usta kad su ga kamena praina, buka i komadi !i
suhe mahovine zasuli s vlastitog hvatita. Nikad nisi imao dijete koje bi istukao, gorko je rekao u sebi. Bol u leima bila
je gora nego ikad, a sada su ga ruke i noge mu$ile kao da je proveo cijelo jutro barataju!i jednim od teih pijuka, neto to
nije radio od mladosti. / nikad nikog ne!e istu!i ako padne i polomi kosti, pa stoga pazi to radi. Ipak, bio je bijesan i
poprili$no iznenaen. Nije znao da dijete moe tako pogledati u lice, a onda biti neposluno. Flint je bio dijete s vlastitim
zamislima i skrivenim tajriama-otkako je doao k njima, ali nikad nije bio ovako neposluan.
Chert pogleda dolje i poeli da to nije u$inio. Prola su ljeta otkako je radio na skelama, a u svakom je slu$aju bilo
druk$ije pogledati s visine prema dalekom tlu dok vam se kameni svod Funderlinkoga grada umiruju !e izvija iznad
glave. Penjanje po vanjskoj strani graevine ispod nebeskog svoda, $ak i po ovom zidu, s njegovim relativno lakim
uporitima, bilo je posve druk$ije i prili$no vrtoglavo.
Drhte!i, podigao je pogled i ogledao se oko sebe, uvjeren daje u tom trenu straar spazio uljeza kako se vere po zidu
rezidencije i namjetao strijelu, spremaju!i se da ga nabode kao vjevericu. Nije vidio nikog, ali dokle je to moglo trajati?
"Nikad nisam istukao dijete, ali ovaj put..."
Kad je napokon stigao na vrh, jedva se uspio podi!i na crjepovima pokriven krov, hvataju!i zrak, drhtavih ruku i nogu.
Kad je napokon mogao $u$nuti i osvrnuti se oko sebe, spazio je Flinta nedaleko odatle kako sjedi to$no ispod sljemena
krova, s leima naslonjenima uz jedan od ve!ih dimnjaka, $ekaju!i mirno i pun nade - ali ne svojeg poo$ima, $inilo se, jer
uop!e nije gledao u njega. Chert otare znoj s lica i stane se oprezno penjati mahovinom prekrivenom kosinom prema
dje$aku, psuju!i sa svakim dahom. Visine. Nije volio visine. Smatrao je da zapravo ne voli ni djecu - pa to je onda, u ime
Zemljinih starjeina, radio na krovu dvorca June Mee, love!i tog ludog dje$aka?
Noge su mu se tako tresle da se u trenutku kad je stigao do dimnjaka morao priviti uz cigle dok se istezao i $ekao da ga
minu gr$evi. Flint ga pogleda s istim trijeznim pogledom koji je upu!ivao na svim drugim mjestima i u svim drugim
okolnostima.
"Ljutit sam, dje$a$e", zarei Chert. Ogledao se da provjeri je li ih itko mogao vidjeti s gornjeg prozora, ali dje$ak je
izabrao mjesto gdje su niski krov zagraivali vii dijelovi rezidencije, zidovi bez prozora koji su pretvarali taj predio u
neku vrstu crjepovima poplo$anog kanjona, zati!enog od pogleda sa svih oblinjih kula. Zapravo, $ak i vrh
veli$anstvenog iljka Vu$jeg zuba bio je jedva vidljiv iznad njih, skriven izbo$inom susjednog krova. Ali Chert je
svejedno osje!ao snaan nagon da ap!e. "Jesi li me $uo? Rekao sam da sam ljut...!"
Flint se okrene prema njemu i stavi prst na usne. "."
To$no prije nego to je Chert posve izgubio razum, pozornost mu je odvratio treptaj pokreta du sljemena krova. Dok je
zurio u posvemanjem zaprepatenju, ondje se pojavila neka prilika. U prvi tren pomislio je da je si !uan $ovjekoliki lik
morao biti netko tko je stajao na najvioj to$ki kakve udaljene kule, kule koju je od njegova pogleda zagradivao krov na
kojem su on i dje$ak sjedili - kako bi se druk$ije mogao objasniti takav prizor? Ali kad se prilika po$ela sputati niz krov
prema njima, kre!u!i se s iznenauju!om graciozno!u i brzinom po mahovinom obraslom prostoru izmeu crjepova,
Chert se vie nije mogao pretvarati da je pridolica bio ita drugo doli prst visok $ovje$uljak. Uvukao je dah uz prigueni
hropac, a mali $ovuljak zastane.
"Ovo je Chert." Objasnio je Flint $ovje$uljku. "Doao je sa mnom. ivim u njegovoj ku!i."
Majuni momak stane se opet sputati, ovaj put bre, gotovo se njiu!i od jednog rukohvata do drugog, sve dok nije
stigao do Flinta. Stao je pokraj dje$aka i provirio mimo njega u Cherta s - koliko je Chert mogao pro$itati na licu veli$ine
dugmeta - dozom sumnje.
"Ako veli da je dobar, ja ti vjerujem." &ovje$uljkov glas bio je visok poput cvrkuta ptice pjevice, ali Chert je mogao
raspoznati svaku rije$.
143

"Krova..." dahne Chert. Bilo je nevjerojatno $udno vidjeti lik iz drevnih pri$a kako stoji pred vama, iv i zdrav, ne ve!i
od cvr$ka. Krovae je smatrao, ako ne potpunim izmiljotinama narataja funderlinkih majki i baka, a ono barem tako
izgubljenima u prolosti da su gotovo bili ista stvar. "Pukotine mi i procijepa, de$ko! Gdje si ga naao?"
"Na'o me?" Mali stvor korakne prema njemu, ruku poloenih na bokove. "to, zar je Strijelac Bubodlak obi $na dje$ja
igra$ka, naena pa opet izgubljena? Nadvlad'o me u potenoj borbi, otaj momak."
Chert zbunjeno zatrese glavom, ali Bubodlak naizgled nije mario, nego se okrenuo i izvukao si !uni srebrni predmet iz
svojeg kaputi!a i prinio ga usnama. Ako je ispustio zvuk, bio je pretih ili previsok da bi dopro do Chertovih starih uiju,
ali trenutak poslije cijela se gomila si!unih prilika pojavila preko sljemena krova, kre!u!i se tako brzo i ne$ujno da se na
trenutak $inilo kako mali sag klizi crjepovima prema njima.
Bilo je barem dva ili tri tuceta Krovaa u skupu, izaslanstvu ili to god je ve! to bilo. Oni na $elu jahali su na sivim
mievima i nosili duga koplja. Njihovi oklopi izgledali su kao da su na$injeni od orahovih ljuski, a nosili su obojene
lubanje ptica kao kacige; dok su zaustavljali svoje nazovikonje barunastog krzna, zlokobno su odmjeravali Cherta kroz
otvore za o$i iznad duga$kih kljunova.
Ostatak skupine slijedio ih je pjeice - na svoj su na$in bili jednako dojmljivi. Iako im je ruho bilo gotovo ujedna$eno
tamnih boja i na$injeno od tkanine tako teke i krute da je padala poput odje!e Funderlinga i Velikog naroda, o$ito su
proveli mnogo vremena u tim odorama odijela bijahu sloenog dizajna, a i mukarci i ene kretali su se s ozbiljno !u
ljudi koji nose svoje najljepe toalete.
Sve ovo, pomislio je, jo utonuo u izmaglicu zaprepatenja, samo za susret s Flintom?
Ali dok su se si!uni mukarci i ene zaustavljali u smjernom polukrugu iza jaha$a na mievima, postalo je jasno da
dananjim iznenaenjima nije bio kraj. Momak koji se nazvao Bubodlak opet je podignuo svoju srebrnu sviralu i puhnuo
u nju. Trenutak poslije jo bizarniji prizor pojavio se na rubu krova: debeli $ovje$uljak, jedva ve!i od Chertova palca, jae
na leima skakutavog drozda. Dok se ptica nezgrapno sputala krovom prema ostatku skupa, Chert spazi da su stvorova
krila bila $vrsto pri$vr!ena uz tijelo remenjem visokog, $etvrtastog natkrivenog sedla na njegovim leima. Debeli
$ovuljak pod ceradom silovito je povla$io uzde, pokuavaju!i usmjeriti pticu niz crjepove, ali $inilo se da to ba ne
pomae: ptica je ila svojim putem.
Pokuat !u se toga sjetiti ako mi ikada bude ponueno da jaem na drozdu, pomisli Chert, ali vlastita ga je ala manje
zabavila nego to je bio zadivljen time da ju je uop!e mogao smisliti pod danim okolnostima. Cijeli dogaaj bio je poput
sna.
Kad se drozd napokon s trzajem zaustavio iza mieva, njegov je jaha$ napola visio iz sedla, ali je rukom otjerao dvojicu
jaha$a na mievima kad su krenuli naprijed da mu pomognu. Uspravio se, a onda nekako iskoprcao iz natkrivenog sedla s
iznenauju!om okretno!u za svoj obujam. Silazak mu je mal$ice oteala odje!a - nosio je halju s krznenim ovratnikom i
blistav lanac na prsima. Kad je stigao do crjepova, primio je duboke naklone ostalih Krovaa kao da mu po pravu
pripadaju, a onda se kilje!i zapiljio u Cherta i Flinta kad je zakora$io prema njima - ali ne toliko blizu da bi se primakao
vie od korak-dva zatitnoj crti jaha$a
na mievima.
"Je li on kralj?" upita Chert, ali Flint ne odgovori. Sami Krovai netremice su promatrali si !una debelog $ovjeka dok je
naginjao cijelu glavu naprijed kako bi... onjuio.
Uspravio se, namrten, te ponovo onjuio, udisaj zraka tako snaan da ga je Chert mogao $uti kao visoki zviduk. &elo
debelog $ovje$uljka jo dublje se nabere te izusti brzim, piskutavim glasom neto to Chert uop!e nije mogao razumjeti,
ali su se zato svi ostali Krovai zgranuli i ustuknuli nekoliko koraka, podigavi poglede u strahu prema Chertu i Flintu kao
da su im odjednom izniknuli o$njaci i pande.
144

"to je rekao?" upita Chert, op$injen dramom.
Bubodlak stupi naprijed, lica blijeda ali odlu$na. Naklonio se. "Meni je al, ali Velebni i Vrli Nos ne zbori jezik divova
tako dobro ko mi Izvidnici ljebova." Ozbiljno je zatresao glavom. "Jo!e mi je vie al, al on veli da danas ne morete
susrest kraljicu, jer jedan iz vaijeg dvojca zaudara vrlo, vrlo opako."
Bilo je to davno - tako davno", pripovijedala im je Merolanna. "Kad sam tek stigla ovamo iz Faela da se udam za vaeg
prastrica Damana. Ne sje!ate ga se, naravno - umro je davno prije nego to ste se rodili."
"Njegova slika visi u Dugoj dvorani", re$e Brionv. "Izgleda... vrlo ozbiljno."
"Rekoh ti, draga, ne smije prekidati. Ovo je dovoljno teko. Ali, da, tako je izgledao. Bio je ozbiljan $ovjek, $astan
$ovjek, ali ne... ne i ljubazan. Barem ne ljubazan kao va otac, ili kao to je Damanov brat, stari kralj, bio kad bi se opio,
ili bio na druge na$ine dobro raspoloen." Uzdahnula je. "Nemojte me pogreno shvatiti, djeco. Va prastric nije bio
okrutan, a na svoj na$in ja sam ga zavoljela. Ali te prve godine, uzeta od svoje obitelji i dovedena u zemlju $iji sam jezik
jedva govorila, udana za $ovjeka gotovo dvaput starijeg od sebe, bila sam vrlo alosna, uplaena i osamljena. A onda je
Daman poao u rat."
Barricku je bilo sve tee mirno sjediti. Danas je bio prepun ideja, prepun energije. elio je neto raditi, nadoknaditi
vrijeme izgubljeno tijekom bolesti, a ne sjediti ovdje cijeli dan, sluaju!i pri$e svoje pratetke. Merolannin raniji govor o
ludilu privukao mu je pozornost - $inilo se gotovo da se sprema priznati iste no!ne najezde koje su i njega opsjedale, ali
umjesto toga naizgled je odlutala u pri$u o dogaajima tako davnima, kao da su se dogodili u posve druk$ijem svijetu.
elio je ustati s kreveta, moda $ak i oti!i, ali spazio je kraji$kom oka da se Brionv uko$ila te odlu$io utjeti. U zadnje je
vrijeme sve bilo teko: nije mogao podnijeti pomisao da se mora prepirati sa svojom tvrdoglavom sestrom.
"Bila je to sitnica, samo kratak rat, zapravo", objanjavala je Merolanna. "Jedan od morskih baruna Perikala - oduran
$ovjek, ne mogu mu se sad sjetiti imena - plja$kao je brodovlje na zapadnoj obali, te je Ustin poslao brata u pomo! kralju
Settlanda. Daman je otiao, a ja sam postala jo osamljenija nego to sam bila, dan za danom sama u ovom nepoznatom,
obla$nom mjestu, sa svim tim tamnim kamenjem, pod svim tim namrgo enim starim slikama.

Nema isprike, kao to sam rekla hijerarhu Siselu, ali... ali nakon par mjeseci po$ela sam se druiti s jednim od dvorskih
mladi!a. Bio je jedini kojem je bilo stalo da me posje!uje, jedini koji me tretirao kao neto drugo osim uljeza
prenespretnog s novim jezikom da duhovito govori, previe udaljenog od dvorskog ivota da bi mogao podijeliti kakav
zanimljiv tra$. &inilo se da mi se on jedini divi onakvoj kakva jesam. Zaljubila sam se u njega." Starica se mal $ice
uspravi, ali o$i su joj bile uprte u strop. Prestala je mahati lepezom. "Vie od toga. Podala sam mu se. Prevarila sam
mua."
Barricku je trebao trenutak da shvati to je govorila, a onda je bio zaprepaten i zgaen. Bilo je jedno razumjeti da su stari
ljudi svojedobno morali !utjeti tjelesne strasti, a neto posve drugo da vam o tome pri$aju, a onda vas jo i primoravaju da
to zamiljate. Ali prije nego to je mogao ita re!i, Brionv ga $vrsto stisne za miicu.
"Bila si sama na nepoznatome mjestu, teti!e", blago !e njegova sestra. "A to je bilo vrlo davno." Ali i Brionv je izgledala
okirano, pomislio je Barrick.
"Ne, upravo se o tome radi", re$e Merolanna. "Tako se to vama $ini - da nekome mojih godina to mora biti tako davno da
ga se jedva sje!a. Ali jednog !e dana vidjeti, draga, vidjet !e. &ini se kao daje bilo ju$er." Pogledala je Barricka, zatim
Brionv, a onda joj na licu osvane neto to je nadvladalo Barrickovu nesklonost prema onome to je govorila, neto
izgubljeno, tuno i prkosno. "Vie od toga. &ini se kao daje bilo danas."
"Ne razumijem", re$e Brionv. "Kako se zvao taj $ovjek, teti!e? Tvoj... ljubavnik."
145

"Nije vano. On je mrtav due od Damana. Svi su umrli, do jednog." Merolanna strese glavom. "A u svakom slu $aju, kad
se Daman vratio iz sukoba na zapadu, svemu je doao kraj. Osim mojoj sramoti. I djetetu."
"Djetetu...?"
"Da. Nisi valjda mislila da sam imala toliko sre!e? Da moj jedini prijestup zavri tako lako, tako... nekodljivo?"
Merolanna se mal$ice nasmije, otare o$i. "Ne, tu je bilo i dijete, i premda sam, otkrivi to, mislila da !u ga mo!i
podmetnuti kao muevo budu!i da su ga uskoro o$ekivali kod ku!e, njega su zadrale oluje i $arke meu pobjedni$kim
kapetanima te se nije vra!ao gotovo cijelu godinu. Pomogle su mi Zorijine sestre, blaene bile. Spasile su me - primile su
me u svoj hram u Rudomoru tijekom zadnjih mjeseci trudno!e dok je cijeli dvor mislio da sam se vratila svojoj obitelji u
Fael da pri$ekam muev povratak.
Da, s pravom me tako gleda, draga. Prijevara za prijevarom. Jesi li ikad mislila da je tvoja pratetka tako zla ena?" Opet
se nasmijala. Barricku se $inilo da zvu$i poput ne$eg razbijenog i hrapavog. "A onda... onda je stigla moja beba."
Merolanna iskoristi trenutak da povrati dah i svoju prisebnost. "Nisam ga mogla zadrati, naravno. Zorijine sestre
pronale su enu koja ga je htjela usvojiti, a ja sam je zauzvrat dovela u Junu Medu sa sobom, da ivi na gazdinstvu u
brdima izvan grada. I ona je sad mrtva, ali godinama sam potajno prodavala neke od muevih darova kako bih joj platila
to je ovdje ivjela. &ak i kad su dijete oteli."
"Oteli?" Barrick opet postane zainteresiran. "Tko gaje oteo?"
"Nikad nisam doznala." Stara gospoa otare o$i. "Znala sam ga posje!ivati, ponekad, malog dje$aka. Oh, bio je lijep,
plavokos koliko je mogao biti! Ali nisam tamo $esto mogla zalaziti - previe bi ljudi to primijetilo, a neki bi postali
znatieljni. Moj suprug bio je kraljev brat, naposljetku. Stoga kad mije ena rekla daje ukraden, isprva joj zapravo nisam
vjerovala - mislila sam da se njezina prili$no prostoduna pohlepa napokon pretvorila u neto gore, daje skrila dijete kako
bi me ucjenjivala da !e sve odati mojemu muu ne budem li joj platila vie, ali brzo sam uvidjela da joj se kidalo srce.
Bila je sirota i, naravno, krivila je Sumra$ni narod - 'Vile su ga otele!' to je govorila. Imao je malo manje od dvije
godine." Vojvotkinja zastane da ispue nos. "Bogovi, pogledajte me! To se dogodilo prije pedeset godina, a kao da je bilo
ju$er!"
"Ali nakon svih tih godina, zato te to sad toliko boli, teti!e?" upita Brionv. "Strano je i tuno, ali zato si ovako zalegla
u krevet?"
"Takva bol nikad zapravo ne nestane, draga. Ali postoji razlog zato mi je srce ovako ranjeno. Milosrdna Zorijo, zato to
sam ga vidjela. Na Kendrickovu pogrebu. Vidjela sam svoje dijete."
Na trenutak je Barrick mogao samo gledati u Brionv. Osje!ao je mu$ninu i nelagodu. Nita vie nije imalo smisla, a
vojvotkinjino priznanje bilo je samo jo jedno raspadanje svega to je bilo obi $no i sigurno. "Sjena", rekao je, i opet se
zapitao kakvi su bili Merolannini snovi. "Dvorac ih je pun ovih dana."
"eli re!i da si vidjela svojeg odraslog sina? Moda i jesi, teti!e. Nitko ti nikad nije rekao daje mrtav..."
"Ne, Brionv. Vidjela sam ga kao dijete. Ali $ak ni dijete kakvo je bilo kad sam ga zadnji put vidjela. Porastao je. Ali samo
malo. Tek... nekoliko godina..." I opet je zaplakala.
Barrick zastenje i opet pogleda svoju sestru u nadi da !e mu pomo!i prona!i smisao u svemu tome, ali ona se uspela na
krevet i ovila ruke oko starice.
"Ali, teti!e", zapo$ne Brionv.
"Ne." Merolanna se borila da je suze ne svladaju. "Ne, moda sam stara - moda sam $ak i luda - ali nisam glupa. Ono to
sam vidjela, je li to duh, plod mate ili no!na mora na javi, bilo je moje dijete. Bio je to moj dje$ak - moje dijete. Dijete
koje sam dala!"
146

"Oh, teti!e." Odjednom je, na Barrickovu neizmjernu muku, i Brionv zaplakala. Nije se mogao sjetiti ni $eg drugog osim
da ustane i nalije Merolanni jo jedan kale vina te da onda stoji pokraj kreveta dre!i ga i $ekaju!i da bujica suza mine.

17.

CRNO CVIJE(E

LUBANJA

Zvidi, ona zvidi
Pjesmu vjetra i rastu!ih stvari
Poemu toplog kamenja u pepelu

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Velebni i Vrli Nos, krupniji i deblji od svojih sunarodnjaka Krovaa, ali ipak ne vii od Chertova prsta, rekao je svoje: ovi
su stranci zaudarali na zlo!u. Ne!e biti nikakva sastanka s kraljicom. Chert nije znao treba li osje!ati olakanje ili
razo$aranje - zapravo, nije znao gotovo pa nita. Kad je ustao tog jutra, pomisao da bi mogao zavriti na krovu dvorca s
gomilom ljudi manjih od poljskih mieva nije mu niti pala na pamet.
Ve!ina Krovaa ustuknula je u strahu od svojih dvaju krupnih posjetitelja nakon Nosove izjave. Dje$ak Flint nastavio ih
je promatrati, misli i osje!aja dobro skrivenih, kao uvijek. &inilo se da jedino $ovje$uljak zvan Bubodlak aktivno
razmilja, malena namrtena $ela.
"&asak, gospodo, molim vas", iznenada !e, a onda jurne preko kosoga krova iznenauju!om brzinom do Velebnog i
Vrlog Nosa te re$e neto tom punanom dostojanstveniku na njihovu jeziku - tanko, uurbano piskutanje. Nos odgovori.
Bubodlak opet prozbori. Skup dvorjana sluao je op$injeno, isputaju!i male zvukove $uenja poput cvrkutanja vrap$i!a.
Bubodlak i Nos !urlikali su izmeu sebe sve dok se Chert opet nije zapitao nije li izgubio razum, nije li se cijela ta
predstava odvijala samo u njegovoj glavi. Spustio je ruku prema krovnim crjepovima i pogladio pe $enu glinu svojim
prstima, bocnuo vlanu mahovinu izmeu njih. Sve je bilo prili$no stvarno. Zapitao se to bi Opal pomislila o tim
stvorenjima. Bi li ih sve stavila u koaru te ih donijela njeno doma da ih nahrani mrvicama kruha? Ili bi ih rastjerala
metlom?
Ah, dobra moja starice - u kakvo smo se ludilo uvalili s ovim zalutalim dje$akom?
Napokon, Bubodlak se okrene i doskaku!e niz krov prema njima. "Molim od vas milost jo jedared, gospodo. Velebni i
Vrli Nos veli da se morete srest s kraljicom, al samo ako obojici smjerno stavit strijelce na svako rameno. Bjee to moja
ideja, i alosti me njezina nemilostivost." Uistinu je izgledao posramljeno, gnje$e!i svoju kapicu u rukama dok je
govorio.
147

"to?" Chert pogleda Flinta, a onda ponovno Bubodlaka. "Tvrdite da elite staviti male ljude s lukovima i strijelama na
naa ramena? to, kako bi nas mogli ustrijeliti u o$i ako u$inimo neto to im se ne svidi?"
"To je jedino na to !e Velebni i Vrli Nos privoljet", re$e Bubodlak. "Moja bi rije$ mogla jam$it za mladca, al vi ste,
gospodine, stranac $ak i meni."
"Ali $uli ste ga. &uli ste ga re!i da ivi sa mnom - da sam njegov... poo$im, pretpostavljam." Unato$ vlastitu gnjevu,
Chert nije izdrao a da se ne nasmije tomu to se svaao s tim apsurdnim lutkom kao s obi$nim $ovjekom. Tada mu sine
iznenadna, crna misao: je li tako i Veliki narod mislio o njemu - da je $ak i ophoenje prema njemu kao prema stvarnoj
osobi bilo samilosno djelo s njihove strane? Osjetio je stid. Funderling, od svih naroda, trebao je znati ne suditi drugu
osobu prema veli$ini. "Je li to sve to ele u$initi? Jahati nam na ramenima i sprje$avati nas da ne u$inimo zla?" Shvatio
je da se brinuo za Flinta jednako kao za sebe. Pukotine mi i procijepa, zar uistinu postajem otac, elio to ili ne? "to ako
jedan od nas zakalje? Posrne? Nije mi ba stalo da dobijem strijelu u oko, $ak i malenu, zbog pogrena koraka ili
iznenadne zimice u plu!ima."
Debeli Krova predloi neto drugo svojim reskim glasom.
"Velebni i Vrli Nos veli da bi vas mogli sputat, ruke i noge", objasni Bubodlak - sebi na $ast, zvu$ao je mal$ice
sumnji$avo. "Trajalo bi to neko vrijeme, al onda se niko ne bi bojao kakova zla."
"Ni slu$ajno", gnjevno !e Chert. "Da mi tko svee ruke i noge, ovdje gore na visokom, skliskom krovu? Ne, ni slu $ajno."
Opazio je da ga Flint gleda; dje$akovo je lice bilo bezizraajno, ali se Chert, unato$ tomu, osjetio prekorenim, kao da se
nametnuo ondje gdje nije bio poeljan te sada svima kvari doivljaj.
Pa, moda nisam bio poeljan. Ali zar sam trebao jednostavno pustiti dje$aka da se popne na krov bez prigovora, bez da
ga pokuam slijediti? Kakav bih skrbnik onda bio? Ipak, $inilo se daje na njemu bilo da dovede stvari u red.
"Vrlo dobro", rekao je napokon. "Vai strijelci mogu $u$ati na meni kao vjeverice na grani, to se mene ti $e. Hodat !u
polako, kao i dje$ak - $uje me, Flint? Polako. Ali recite svojim ljudima da ako itko od njih bo$ne mene ili dijete bez
razloga, onda !e svakako imati posla s gnjevnim divom." Unato$ razdraljivosti i strahu, po$injao je shva!ati da je tom
narodu bio upravo to - golem i straan div. Div Chert. Neman Chert.
Mogao bih podi!i aku njih i pojesti ih da ho!u, ba kao Brambinag Kamen$izma iz starih pri$a. Nije, naravno, podijelio
te misli s Krovaima, nego je sjedio to je mirnije mogao dok su mu se dva mia, svaki nose !i po jednog jaha$a, po$ela
uspinjati po rukavima. Bockave male pande kakljale su ga te je dolazio u napast da podigne strijelce i mieve na njihova
mjesta, ali je znao da bi takva gesta bila pogreno shva!ena. Lica $ovje$uljaka bila su uplaena, ali odlu$na pod njihovim
kacigama od pti$jih lubanja, a on nije dvojio da su im si!une strijele i koplja bili otri.
"Usput, koja je svrha svega ovoga?" upitao je kad su se straari smjestili na njegovim ramenima. "Mom$e, nisi mi rekao
zato si ovdje, kako si sreo ove ljude, nita. to sve ovo zna$i?"
Dje$ak slegne ramenima. "ele da upoznam njihovu kraljicu." "Ti? Zato ti?" Flint opet slegne.
Ovo je kao da pokuavate klesati granit komadom vlana kruha, pomisli Chert. Dje$ak je, kao obi$no, bio razgovorljiv
poput panja.
Pozornost mu je odvukao amor gomile si !unih ljudi, dvorjana tako paljivo odjevenih u gruba platna, ureena ne$im to
je nalikovalo na komadi!e leptirovih krila i mrljice kristala, metala i perja, tako sitnog da je moglo potjecati s grudi
kolibri!a. Svi su se u i$ekivanju okretali prema sljemenu krova. &ak se i Chert zatekao kako zadrava dah.
Poput Velebnog i Vrlog Nosa, stigla je jau!i na ptici, ali ta je bila ili uspjenije uvjebana ili su uzde bile skrivene;
snjenobijela golubica nije imala uzicu oko svojih krila. Si!una prilika na njoj nije se kolebala u $etvrtastom
natkrivenom sedlu poput Nosa, nego je jahala to$no izmeu golubi$inih krila, nogu savijenih pod sobom i s uzdama jedva
debljim od svjetlucave pau$ine u rukama. Haljina joj bijae smea i siva, bogata uresima, a kosa tamno crvena.
148

Golubica se zaustavi. Svi dvorjani i straari spustili su se na koljena, uklju$uju!i one na Flintovim i Chertovim ramenima,
iako je Chert mogao osjetiti poput igle tanak vrak koplja jednog vojnika kako mu po$iva uz vrat - moda kao mjera
opreza. &ak je i Velebni i Vrli Nos pao ni$ice.
Bubodlak je bio prvi koji je podigao glavu. "Njezino prekrasno i nezaboravno Veli $anstvo, kraljica Natornjunetopir",
objavio je.
Prema onome to je Chert mogao razaznati, kraljica nije bila toliko lijepa koliko nao$ita, s profinjenim, ko$atim licem i
o$ima koje su ga promatrale bez vidljiva straha. Chert se zatekao kako prigiba glavu. "Ja sam Chert od obitelji Modrog
Kvarca. Ovo je moj... moj ti!enik, Flint."
"Dijete ve! znamo." Govorila je polako, ali njezin pograni$ni jezik, premda mal$ice zvukom zastario, bio je kudikamo
jasniji od Bubodlakova. "Obojici vam elimo dobrodolicu."
Nos se s naporom pridigne iz svojeg poniznog poloaja te stupi naprijed, cvrku!u!i neto.
"Na savjetnik kae da vas obavija gnjusan zadah", objavi kraljica. "Ja ga ne osje!am, ali on je uvijek bio od provjerene
pomo!i naoj osobi. esta je generacija onih koji su Prvi do Sira - njegove su nosnice $istokrvne. Ali mi takoer ne
vidimo nikakve zlo!e u vama i dje$aku, iako mislimo da postoje druge pri$e u djetetu, pri$e neispri$ane. Jesmo li u pravu,
Cherte od Modrog Kvarca? Je li zlo!a uistinu odsutna?"
"Koliko ja znam, Vaa Visosti. Nisam $ak ni znao da va narod jo postoji do prije sat vremena. Svakako vam ne elim
nikakva zla." Chert je shva!ao daje kralji$ina veli$ina malo zna$ila. Ona gaje impresionirala i on joj je elio ugoditi. Kako
bi Opal pljunula da zna!
"Lijepo re$eno." Kraljica Natornjunetopir mahne rukom; dvojica njezinih vojnika sko$e naprijed da joj pomognu si!i s
golubi$inih lea. Kratko je podigla pogled prema bezli$nim kamenim zidovima svud naokolo. "Ovo je mjesto dobro
izabrano za sastanak - iako je prolo mnogo vremena otkad smo ga mi, ili nai preci, koristili za okupljanja ove vrste.
Oprostit !ete nam, Cherte od Modrog Kvarca, ali nismo navikli na razgovor s divovima, iako smo uvjebavali stare
obi$aje kako bismo bili spremni upravo za ovakav dan, koliko god je nevjerojatno bilo njegovo svanu!e."
"Govorite na jezik vrlo dobro, Visosti." Chert kradom pogleda Flinta. Dje$ak je promatrao, ali $inilo se da to ne smatra
zanimljivijim od bilo kojeg drugog razgovora odraslih. Zato su prije svih i svega pozvali Flinta? to su se nadali dobiti
od njega?
Kraljica se nasmijei i kimne. "Iako na narod ivi u vaim sjenama i $esto stvara sebi ivot pod vaim stolovima i
ormari!ima, generacije su minule otkako smo razgovarali jedni s drugima. Ali vremena sada to zahtijevaju, vjerujemo."
"Pomalo sam zbunjen, Visosti. Vremena zahtijevaju - to?"
"Da na i va narod opet razgovaraju. Jer mi s visina bojimo se, i to ne samo za sebe. Ono to smo smatrali zaspalim - u
naem smo kraljevskom posjedu imali previe znanja da bismo ga smatrali mrtvim - sada se budi. Ono $emu smo sretno
pobjegli u davnini, sad opet prua svoje prste... ali ne smiju ga se bojati samo Sni'sni'snik-soonah." Brz kljocaj djelovao
je poput zvuka koji moe proizvesti samo vjeverica ili drozd.
"Tko?"
"Moj narod. Krovai, na vaem jeziku." Kraljica kimne glavom. "Morate nam pomo!i odlu$iti to treba poduzeti. To stoje
dje$ak naao Bubodlaka - mislimo da u tome !utimo Ruku Neba. Svakako je prolo predugo vremena otkad nas je itko od
divova vidio protiv nae volje. Ne moemo ne misliti kako je uistinu vrijeme da se udruimo s vaom vrstom. Moda nas
ne!ete posluati te !emo opet morati bjeati, premda !e nam bjeanje malo koristiti, bojim se, ali moda !ete posluati. To
nas samo po sebi ne!e spasiti, ali bit !e po$etak."
149

Chert zatrese glavom. "Ne razumijem nita od ovoga, bojim se. Ali nastojim. Zato to je dje $ak uhvatio jednog od vaih,
vi Krovai elite se udruiti s Velikim narodom? Zato?"
"Zato to, iako smo ivjeli skriveni u vaim sjenama dugo vremena, Drevna No! je sjena koja !e prekriti sve, i nitko od
nas vie ne!e na!i izlaz." &inilo se da se kraljevska maska mal$ice pomaknula s mjesta; prvi put Chert je mogao vidjeti
strah koji je skrivala. "Ona se blii, Cherte od Modrog Kvarca. Naslutili bismo to u svakom slu$aju, ali istinu nam je
izravno kazao Gospodar Vrha." Gledaju!i je kako zbori tako ozbiljno, tako paljivo, Chert nije dvojio da je bila sposobna
vladarica. Unato$ svojoj veli$ini, nije mogao a da je ne smatra vrijednom divljenja. "Oluja koje smo se bojali jo od
vremena moje praprabake dolazi", re$e kraljica Natornjunetopir. "Uskoro !e bili ovdje."
Neka nas bogovi sa$uvaju", promrmljao je Raemon Beck, ali mladi! nije zvu$ao kao da vjeruje da !e oni to u$initi. Ferras
Vansen nijemo je zurio u dolinu koja se pruala pred njima. I njega je uznemiravala, ali trebao mu je trenutak da shvati
zato je izgledala tako zastrauju!e. Tada se sjetio stari$ine ku!e i to je ondje naao. Toga je dana imao samo osam ili
devet godina, blie!i se ve! visini odrasla mukarca, ali mrav kao prut. Smatrao se vrlo hrabrim, dakako.
Ferrasova mati bila se zabrinula za udovicu koja je ivjela na susjednom gazdinstvu, moda zato to je uz mua kojem je
ovih dana tako lako ponestajalo daha i koji je jedva mogao ustati iz kreveta, i sama i$ekivala svoje predstoje!e
udovitvo. Meutim, ona je barem imala djece; stara susjeda nije imala nikoga. Sada je nisu vidjeli nekoliko dana, a
njezine su koze lutale zelenim ali od ljeta suhim bregovima. Boje!i se da je starica postala previe bolesna da bi se mogla
brinuti o sebi, njegova je majka poslala Ferrasa, svojeg najstarijeg sina, preko doline da navrati k njoj s vr $em mlijeka i
hljep$i!em kruha.
Prepoznao je neto u tiini mjesta dok je jo bio metrima daleko, ali ne shva!aju!i posve stoje osje!ao. Mala drvena
koliba bila je poznato mjesto - Ferras je ondje bio nekoliko puta sa sestrama, donose!i starici pe$eni sve$ani kola$ ili neko
cvije!e od svoje majke. Starica nikad nije mnogo govorila, ali je uvijek izgledala sretno to vidi djecu i uvijek bi im
zauzvrat silom nametnula kakav dar, iako je ono to je mogla darovati rijetko bilo neto vie od sjajnog drvenog zrnca s
ogrlice $ija se vrpca zagubila, ili malo suhog vo!a s jednog od zdepastih stabala u njezinu prednjem dvoritu. Ali sad je
bio prisutan novi element i mladi je Ferras osje!ao kako mu se dla$ice na rukama i vratu diu i trepere.
Vjetar je puhao u drugom smjeru, ina$e bi nanjuio tijelo davno prije nego to je stigao do praga. Bila je sredina ljeta, i
kad je gurnuo slabo pri$vr!ena vrata, smrad je sunuo van i, zgrabivi ga za nos i o$i, natjerao ga da posrne natrag,
grcaju!i i otiru!i suze. Jo dre!i vr$ - generacije selja$ke tedljivosti sprje$avale su ga da prolije i kap mlijeka bez obzira
na okolnosti - Ferras zastane par koraka od ku!e, nesiguran to u$initi.
Omirisao je smrt i ranije: sad je dobro znao zato u zadnje vrijeme nisu vi ali staricu. Ipak, kad se prvotni ok ublaio,
osjetio je mo!an nagon, znatielju, potrebu da dozna.
Za$epio je nos i stupio na prag. Malo danjeg svjetla prosulo se pokraj njega kroz vrata, ali koliba je imala samo jedan
prozor, a taj bijae zatvoren, te mu je trebao trenutak da vidi ita drugo osim tame.
Bila je mrtva, ali je bila iva.
Ne, neiva, ne zapravo, ali stvorenje koje je lealo nasred rogozom posuta zemljanog poda -potrbuke, shvatio je nakon
to je zurio dugo vremena, kao da je pokualo otpuzati prema vratima - mrekalo se od pokreta. Muhe, ohari i nebrojene
druge gmizave ivotinjice koje nije mogao prepoznati posve su je prekrile, $ovjekolika masa svjetlucavog, uskomeanog
ivota; osim nekoliko pramenova bijele kose, jedva da se ita vidjelo od stari $ina tijela. Bilo je uasno, ali na neki na$in
neobi$no uzbudljivo; iako se uvijek poslije stidio tog osje!aja, sje!anje je zauvijek ostalo. Sav taj ivot hranio se jednom
smr!u.
Na slabom svjetlu starica kao da je bila odjevena u blistav crni oklop, neto poput "plata od svjetla", o kojem je $uo
sve!enika govoriti na dan svetkovine, odore koju bi odjenuli mrtvi junaci kad bi odlazili susresti bogove...
^ to je, kapetane? Je li vam mu$no? to se dogodilo?"
150

Vansen odmahne glavom, nesposoban odgovoriti na pitanje Colluma Dyera.
Dan je ve! bio bizaran, pun neobi$nih otkri!a. Krpice jarkog cvatu!eg livadnog cvije!a koje su nali du ceste bile su
dovoljno neobi$ne, mjesecima izvan sezone, povijaju!i se gotovo u stranu pod otrim jesenskim vjetrovima koje nikad
nisu trebali trpjeti. Zatim je tu bilo naputeno selo, nekoliko milja dalje, gdje su Vansen i ostali ostavili cestu da napoje
konje - vrlo malo selo, dodue, od onih koja bi se ponekad ispraznila ako bi poast pogodila stoku ili jedini zdenac
presuio, ali je o$ito nedavno bilo naseljeno. Ferras Vansen stajao je usred tih praznih ku!a dre!i izrezbarenu drvenu
igra$ku koju je naao, draesno lijepo izraenog konji!a koje nijedno dijete ne bi svojevoljno ostavilo za sobom, postaju!i
sve sigurniji da se neto uznemiruju!e zbivalo po cijelom tom tihom kraju. Sada, dok je zurio u prizor pred njima, u
njegovu umu vie nije bilo nikakve sumnje da su selo i izvansezonsko cvije !e bili neto vie od slu$ajnosti.
Za razliku od sela, dolina pred njima bila je vrlo iva, ali na na$in sli$niji mrtvoj udovici nego to je Vansen prieljkivao.
Boje su joj bile... pogrene. Bilo je isprva teko re!i zato - drve!e je imalo smea debla i zeleno li!e, trava bijae
poutjela ali ne vie nego to se $inilo prirodnim za to doba godine, prije nastupa tekih kia - ali neto je doista bilo
naopako, nekakva igra svjetlosti koju je na prvi pogled smatrao hirom niskih oblaka. Danje bio hladan i siv, ali bio je
uvjeren da to samo po sebi nije moglo u$initi boje doline tako bljedunjavima, tako... uljenima.
Dok je druina marirala u samu dolinu, Vansen je mogao vidjeti da je ve!ina tih neobi$nosti, premda su drve!e i travnati
obronci uistinu izgledali kao da su poprimili neprirodnu nijansu, bila uzrokovana jednom jedinom vrstom biljke,
trnovitom puzavicom koja kao da je guila ostalu vegetaciju i koja se probila gotovo posvuda po dolini, sve do ruba iroke
Settlandske ceste. Njezino li!e bilo je tako tamno, gotovo crno, ali boja nije bila ni priblino tako jednostavna: pri
podrobnijem pregledu spazio je nijanse purpura i tamnomodre, $ak i tamnije kriljasto sive boje, koje kao da su se gotovo
pomicale; li!e je blistalo poput kore groa nakon kie, a vijugava puzavica $inila se nenapadno zastrauju!a, poput
usnulih zmija. Prohladan povjetarac komeao je biljke, ali njemu se zamalo u$inilo da je kretanje bilo ja$e nego to je
blagi vjetar opravdavao, da su drhtale od neovisnog ivota poput jeziva tepiha kukaca u seljankinoj ku!i.
Puzavice su takoer imale trnje, opake iljke pola prsta duge, ali naj$udniji od svega bili su cvjetovi: veliki barunasti
pupoljci u obliku kupusa, no!no tamne boje no!nog neba poput halje Kerniosova sve!enika. Dolina kao da se guila u
crnim ruama.
"to je sve ovo?" ponovi Dryer kroz stisnuto grlo. "Nikad nisam vidio takvo to."
"Ni ja. Beck, prepoznajete li ovo?"
Lice trgov$eva ne!aka bilo je posve blijedo, ali i neobi$no rezignirano, kao da je na javi gledao neto to ga je odavna
proganjalo u no!nim morama. Ipak, odmahnuo je glavom. "Ne. Kad smo... kad su oni doli... nije bilo ni $eg neobi$nog.
Samo magla o kojoj sam vam pri$ao, duga ruka magle."
"Ondje na brdu nalazi se neka ku!a", re$e Vansen. "Koliba. Da pogledamo ima li koga?"
"One puzavice posve su je prekrile." Collum Dyer danas nije zbijao mnogo ala; zvu$ao je kao da bi moglo pro!i dosta
vremena dok opet ne po$ne. "Nema nikog unutra. Ono drugo selo ispraznilo se bez nama vidljiva razloga, pa tko bi ostao
i $ekao da ih oviju ove ljigave bilj$ice? Nema smisla provjeravati - otili su."
To je bilo i njegovo miljenje. Ferrasu Vansenu potajno odlane. Nije bio pretjerano eljan gacati prema naputenoj ku !i
kroz te puzavice koje su uzdisale i lelujale na vjetru.
"Ima pravo", rekao je svojem poru$niku. "Dakle, jaemo dalje, jer mislim da ovdje ne!emo podi!i logor."
Dyer kimne. I on je bio sretan to nastavljaju put. Raemon Beck imao je o$i sklopljene i $inilo se da se moli. Proli su
dolinom bez rije$i, osvr!u!i se na sve strane kao da su jahali divljom, nepoznatom zemljom a ne slijedili poznatu cestu
prema Settlandu. Bregovi su se zbijali blie, a golemo cvije!e njeno se klatilo pod nevidljivim prstima vjetra, ute!i
li!em, te se Vansenu i njegovim ljudima $inilo kao da su opkoljeni aptavim promatra$ima.
151

Na olakanje Ferrasa Vansena i ostatka $ete, dungla crnih puzavica nije se pruala dalje od doline, iako je uma pokraj
brdske ceste ostala neobi$no tiha.
Sto se moglo dogoditi da su se $ak i ptice razbjeale od straha? pitao se Vansen. Isto to je napalo i karavanu ? Ili samo
umiljam brige ? Moda je poast koja je ispraznila ono selo takoer rastjerala ivotinje i ptice. Divlja bi!a znaju mnogo
toga to smo mi zaboravili.
Tmurno nebo i njegovo raspoloenje u$inili su obi$nu brdsku stazu gotovo onozemaljskom. Tada se zapitao kako je ovaj
kraj izgledao prije doseljenika. Sumra$ni narod - ako su pri$e istinite, bio je ovdje mnoga, mnoga stolje!a prije nego to
su stigli nai preci. to su ovdje radili? to su pomislili kad su nas prvi put ugledali, gruba plemena koja su dola preko
vode ili s juga? Jesu li nas se bojali?
Naravno, shvatio je, Sjenoviti se narod s pravom mogao bojati novih stvorenja. Jer ta su im stvorenja uskoro preotela
zemlju.
Cijelo ovo mjesto neko! je pripadalo njima. Bila je to misao koja gaje prvi put pohodila u djetinjstvu, onog dana kad se
vlastitom neoprezno!u zatekao daleko od ku!e dok se svjetlo po$elo gubiti u pustoi planina. U dolinama je vladala
tiina istodobno zastrauju!a i $arobna, promjena u svjetlu, kao da je samo nebo uvuklo dah i nakratko ga zadralo prije
nego to !e puhnuti u sun$evu svije!u, a mra$ni se svijet stotina ognjinih pri$a uzdigao u njegovu umu poput dima. Sve
je ovo bilo njihovo - drugog naroda. Drevnih.
A to ako ga sada ele natrag? pomislio je. Dvorski lije$nik rekao je da se Sjenovita brana pomi$e. to ako je bilo vie od
jedne oplja$kane karavane? to ako se Sumra$ni narod, poput najstarijeg sina koji se vratio iz rata i zatekao svoju mladu
bra!u kako mu rasipaju naslijee, odlu$io uzeti ove zemlje natrag?
Pa, ako je tako, to s nama ? Ho!e li nas otjerati... ili jednostavno unititi?
Dvojica Vansenovih ljudi nali su je dok su skupljali trije!e za ve$ernju vatru. Danak raspoloenja u kojem su se nalazili
bio je takav da je, premda je bila mlada i mogla $ak pro!i za lijepu pod svom onom prljavtinom, bila rtvom grubih ala.
Drali su je za ruke vode!i je k njemu, premda se nije $inilo da ju zanima bijeg. Nikakav se strah nije primje!ivao na
njezinu tamnookom licu, tek bezizraajnost koja se izmjenjivala s trenucima zbunjenosti i ne $im to je gotovo podsje!alo
na bljeskove skrivene zabavljenosti.
"Lutala je", re$e Vansenu jedan od mukaraca koji su je zarobili. "Samo je gledala u nebo i drve!e."
"Govori besmislice", doda drugi. "Mislite li da je ozlijeena? Ili je to zbog groznice?" Odjednom je djelovao nervozno,
ispustio djevojku i zapiljio se u ruke kao da bi se neki znak kuge mogao vidjeti na njima poput mrlje. Glasine o bolesti
prodrle su u Junu Meu, o groznici koja je napala princa Barricka, premda mu je potedjela ivot, ali koja je takoer
ubila nekoliko starijih ljudi i vie od jednog djeteta u gradu.
"Ostavite je sa mnom." Vansen povede djevojku u poderanom selja $kom ruhu malo dalje od vatre, ali ne tako daleko da
ga ljudi ne bi mogli vidjeti. Nije ga toliko zabrinjavalo to bi mogli pomisliti o njegovim motivima, koliko ono to su svi
osje!ali, slutnju da su izgubljeni na nepoznatome mjestu, a ne utaboreni pokraj poznate ceste u Pograni $nim kraljevinama
na sjevernom rubu Srebrnstrane.
Djevojka je izgledala kao da ve! dugo ivi na otvorenom. Njezina raskutrana kosa i prljavtina na licu i rukama oteavali
su odrediti koliko ima godina: mogla je biti u dobi od djevoj $ice koja je tek zala u djevoja$ku dob, do ene gotovo
njegovih godina.
"Kako se zove?"
Ona mu uputi prora$unat pogled kroz zapetljani pramen svoje kose, poput trgovca kojemu je ponuena smijeno niska
cijena, ali koji naslu!uje da bi cjenkanje moglo proizvesti neto jo bolje. "Micika", re$e napokon.
152

"Micika!" iznenaen, prasnuo je u smijeh. "Kakvo je to ime?" "Dobro ime za ma$ku, gospodine", re$e mu ona. "A ona je
uvijek
bila dobra, sve dok se vrijeme nije promijenilo, moja Micika." Imala je
lokalni naglasak, ne mnogo druk$iji od onog s kojim je Vansen odrastao.
"Najbolji lovac na mieve u kraljevstvu, dok se vrijeme nije promijenilo.
Slatka k'o vrhnje."
Vansen strese glavom. "Ali kako je tebi ime?"
Djevoj$ine su ruke po$ivale u njezinu krilu - navla$ila je raspletene niti svoje vunene koulje. "Neko! sam se bojala
groma", promrmljala je. "Kad sam bila mala..."
"Jesi li gladna?"
Sada je drhtala, iznenada, kao da ju je obuzela groznica. "Ali, zato su im o$i tako sjajne?" Mal$ice je zastenjala. "Pjevaju
o prijateljstvu, ali o$i su im poput vatre!"
Nije bilo koristi od tog razgovora. Vansen je ovio svoj plat oko njezinih ramena, a onda priao vatri, zagrabio juhu
svojim rogom te ga donio natrag. Paljivo ga je primila i $inilo se da uiva u toplini, ali da ne shva!a to joj je $initi s
njime. Vansen joj ga uzme iz ruku i prinese ustima, daju!i joj male gutljaje sve dok ga napokon nije sama uzela.
Godilo mu je stoje mogao u$initi to malo dobrote, shvatio je, gledaju!i je kako guta. Pruila je zdjelicu pokretom koji je
zna$io da eli jo, a on se nasmijeio i poao po to. Godilo mu je to se mogao brinuti o nekome. Prvi put tijekom tog
uznemiruju!eg dana, unato$ tome to su se sve tajne produbljivale, bio je gotovo zadovoljan.
Oblaci su otplovili na istok; jo jedna njihova armada $ekala je nad oceanom, spremna uploviti. Ipak, na trenutak se
ve!ina unutarnje utvrde dvorca June Mee nala pod tankim, jasnim sun$evim svjetlom. Barrick je naao mjesto gdje
uop!e nije bilo sjene. Upijaju!i toplinu, osje!ao se poput gutera koji je upravo izmilio iz mra$ne, vlane pukotine.
Sun$evo svjetlo bijae predivno i prvi put nakon mnogo dana stranac je mogao opaziti da su velebne kule utvrde, netom
okupane kiom, bile svaka druk$ije boje: od starog $aavog kamenja iljka Vu$jeg zuba, do zeleno-bakrenog krova
Proljetne kule, bijelo-crvenih plo$ica Jesenske, zlatnih ukrasa Ljetne te sivog kamena i crnog prekaljenog eljeza Zimske.
Mogli su biti dio kakva titanskog buketa.
Brionv je jo bila unutra, dovravaju!i svoje dnevne lekcije sa sestrom Uttom. Barrick nije mogao posve razumjeti to se
jo moglo nau$iti ako si ve! vladar zemlje - nije da si, poput svje!areva egrta ili titonoe, mogao eljeti poboljati svoj
poloaj, zar ne? Osim neprekinutog vjebanja u borbi i ratnim taktikama, zavrio je svoje formalno kolovanje i nije
mogao zamisliti zato bi mu trebalo neto vie. Mogao je $itati i pisati (premda ne tako dobro kao Brionv). Mogao je
jahati, sokolariti i loviti onoliko dobro koliko mu je to osaka!ena ruka doputala, te identificirati znakovlje barem stotinu
razli$itih obitelji - to je, kako mu je stari katelan Steffans Nynor jednom rekao, bilo vrlo vano u ratu kako bi se moglo
odlu$iti kojeg bi protivnika bilo najbolje zarobiti zbog otkupa. Znao je mnogo toga o svojoj obitelji, po$evi od Anglina
Velikog, razmjernu koli$inu povijesti Pograni$nih kraljevina, poneto i o ostalim narodima Eiona, te dovoljno pri $a o
Trigonu i ostalim bogovima da je mogao razabrati smisao u onome to je govorio otac Timoid, kad bi se potrudio paljivo
sluati.
Nije znao sve, naravno: promatraju!i Brionv kako predsjeda sudom, puna miljenja i briga o stvarima koje su se njemu
$inile prili$no nevanima, osje!ao se gotovo poput izop!enika. Njegova bi sestra ponekad prekinula dnevne procedure na
skoro $itav sat kako bi se s razli$itim trgovcima prepirala zbog kakve nijanse u presudi koju je smatrala vanom,
ostavljaju!i desetke molitelja da gunaju i prebace se na program za idu!i dan. "Bolje odgoena, nego uskra!ena pravda",
glasila je njezina obrana te ludosti.
153

Pitao se bi li se prije pola godine jednako ponaao - ne u vezi sa zakonom, naravno, koji je uvijek smatrao do krajnosti
dosadnim, nego pri izvla$enju istine iza napada na karavanu, ili makar nastojanju da se uvjeri u Shasovu krivnju. U ranim
danima Kendrickove vlasti Barrick se zabavljao idejama o tome to bi $inio da je na bratovu mjestu, o svemu onome to
bi radio bolje. Sad je bio na bratovu mjestu, ali ve!inu dana, nakon jo jedne no!i nemirnog sna, jedva je uspijevao
prona!i volje da izae u dvorite i sjedi na suncu.
Upravo su ga ti snovi, dakako, i teret njegove grozne tajne sputavali - da ne spominje groznicu koja ga je umalo ubila.
Jesu li to svi mogli razumjeti? Zamalo je umro, ali ponekad se $inilo da nitko ne bi mnogo mario da se to dogodilo. &ak
ni Briony...
Ne, rekao je u sebi. To je glas zlobe. To nije istina. A to je bio jo jedan problem: groznica nekako nije posve minula.
Hodao je u snu i trpio rune snove otkad je znao za sebe, $ak i prije no!i koja je sve promijenila nagore. Jednom ili
dvaput u svojem djetinjstvu zatekli bi ga ujutro izvan rezidencije, drhtava i zbunjena. Ali sad je gotovo svaka no ! njegova
isprekidana sna bila iva od gmizavih stvorova, sa sjenovitim rukama i sjajnim o$ima, a $ak i dok je bio budan, oni ga
nisu posve naputali. A $inilo se da mu snovi ulaze u glavu i obra!aju mu se govore!i mu ono u to obi$no nije vjerovao, i
u to svakako nije elio vjerovati - da su svi oko njega dvoli$ni, da mu ap!u iza leda, da je dvorac pun preruenih
neprijatelja koji su polako uzurpirali one koje je poznavao i samo $ekaju da im broj postane tolik da budu nepobjedivi
prije... prije...
Prije $ega? Uspravio se, odjednom drhte!i svakim mii!em. Moda je sve to stvarno! Unato$ neprekinutoj sun$evoj
svjetlosti i kamenu koji mu se grijao pod bedrima tako da je mogao osjetiti njegovu toplinu kroz svoje vunene nogavice,
morao je prekriiti ruke na grudima dok drhtanje nije minulo. Bio je to ostatak njegove bolesti, dakako, nita vie, a isto je
vrijedilo za neobi$ne misli, za glasove koji su ga opsjedali. Brionv je i dalje bila Brionv, njegova voljena, nedjeljiva druga
polovica, a ljudi i stvari oko njega bili su nepromijenjeni. Bio je siguran u to. Gotovo siguran.
Rastresen takvim mislima, svejedno je prepoznao djevojku po njezinu hodu prije nego i po $emu drugom. Iako je njezino
tijelo u morskozelenoj haljini jo bilo o$ajni$ki zamamno, $inilo se da je smravjela. Lice joj je bilo mravije nego to ga
se sje!ao, ali njihanje njezinih bokova nije se promijenilo.
Ustao je kad je stigla do sredine dvorita - tek ga je sad opazila, trepnula, zastala na trenutak. "Prin$e Barrick?" Stavila je
ruku na usta kad je shvatila da se nije naklonila i brzo ispravila taj propust.
"Zdravo, Selia." Slukinja njegove ma!ehe bila je na nezgodnoj udaljenosti od nekoliko metara: predaleko za obi $an
razgovor. elio je da mu prie blie. Moda se bojala pristupiti, zadirati u njegovu privatnost. "Molim te, pridrui mi se
na trenutak. Sunce je danas tako lijepo, zar ne?" Eto, pomislio je s prili $no zadovoljstva. &ak se ni slavni bard Gregor od
Syana ne bi mogao njenije obratiti gospi.
"Ako je Vaa Visost sigurna..." Pribliila se polako, poput srne spremne da sko$i na svaki um. Tolika mravost lica
$inila je njezine o$i jo krupnijima, a on je mogao vidjeti da se pod puderom kriju podo$njaci. Tek se sad Barrick sjetio
to je Chaven rekao za nju.
"Bila si bolesna. Imala si to i ja."
Ona ga pogleda. "Imala sam groznicu, da? Ali sigurno je Vaa Visost bila bolesnija od mene."
Odmahnuo je rukom na na$in pravog plemi!a: usporedbe su bile bezvrijedne. Bio je zadovoljan i tom gestom; a i
djevojka je, $ini se, bila zadivljena. "Kako se sad osje!a?"
Ona spusti pogled na svoje ruke. "Jo malo... $udno, mislim. Kao da svijet nije to$no onakav kakav bi trebao biti. Da?
Razumijete li me?"
"Razumijem." Iako je njezina blizina vrlo snano suzila njegovu pozornost - osje!ao je da moe vidjeti svaku dla$icu na
njezinu vratu gdje se kosa rasula iz ukosnice, da u trenutku, bez imalo muke, moe izbrojiti svaku sjajnu tamnu nit -
154

takoer se osje!ao mal$ice $udno, kao da je predugo boravio na suncu. Podigao je pogled, odjednom siguran da ga netko
promatra s krovova, ma kako se nevjerojatnim to $inilo, ali nije spazio nita neobi$no.
"Oh! Je li vam sada opet dobro, prin$e Barrick?"
Kimnuo je, duboko udahnuo. "Da, pretpostavljam. Ponekad se i ja tako osje!am. Kao da svijet nije posve kao to bi
trebao biti."
Lice joj je bilo ozbiljno. "Strano je imati taj osje!aj, da? Za mene, u svakom slu$aju. Vaa ma!eha misli da ju ne sluam,
ali to je samo zato to se ponekad... zbunim."
"Osje!at !e se bolje", rekao je, bez ikakve mjerodavnosti osim elje da kae neto ohrabruju!e toj lijepoj mladoj eni.
"Koliko ti je godina, Selia?"
"Sedamnaest ljeta imam."
Barrick se mal$ice namrti. Poelio je da je stariji - zasigurno se djevojka koja je bila gotovo dvije godine starija zanimala
za njega samo zato to je bio princ. S druge strane, $inila se zadovoljnom u tom trenutku: svatko je mogao posluati
zapovijed princa regenta, ali ona se nije urila oti!i. Pokusno, uzeo ju je za ruku. Nije se opirala. Koa joj je bila
iznenauju!e hladna. "Jesi li sigurna da si dovoljno dobro da moe ustati iz kreveta?" upitao je. "Prozebla si."
"O, da, ali ponekad sam topla, vrlo topla", rekla je uz slabaan osmijeh. "Ponekad ne mogu drati pokriva$e na sebi $ak ni
kad je no! hladna, a odje!a mi je prevru!a dok spavam pa je moram svu!i." To je u Barrickovim mislima proizvelo sliku
koja je obe!avala jo vie oteati njegovu koncentraciju. "Vaa ma!eha, ona me jako kudi zbog loeg spavanja." Spustila
je pogled, a njezine krupne o$i postadoe jo krupnije. "Prin$e Barrick, drite me za ruku."
Ispustio ju je, poput krivca, uvjeren da je to podnijela samo zbog njegova visokog poloaja. Oduvijek je prezirao
mukarce koji su zlorabili svoju mo! kako bi iznudili ensku predaju, promatrao s negodovanjem kad su Gailon Tolly i
drugi plemi!i, $ak i njegov roeni brat, iskoritavali slukinje. Sad se sjetio s prili$no bola daje prije samo nekoliko
mjeseci zapo$eo glasnu prepirku s Kendrickom o njegovu ophoenju s jednom takvom ljupkom slukinjicom zvanom
Grenna, kojoj se Barrick mjesecima utke divio. Kendrick iskreno nije mogao shvatiti srdbu svojeg mla eg brata te je
dometnuo kako, za razliku od nekih mukaraca, nikad nije prisilio nijednu enu na neto, silom ili prijetnjama, daje sama
djevojka bila voljna partnerica te prihvatila nekoliko skupih darova prije nego to se ljubakanje odigralo. Kendrick je
takoer bio natuknuo da njegov mlai brat prerano postaje $angrizalo i da bi mu bilo pametnije gledati svoje poslove
umjesto da komentira one svojih starijih.
Ali prema njima se mora ophoditi kao prema pticama, bila je Barrickova jedina zbrkana misao, i onda i sada. Mora ih
pustiti da lete, ina$e nikad ne!e biti uistinu tvoje. Ali nitko nikad nije bio njegov, stoga kojim je pravom smatrao da se u
to razumije?
U meuvremenu, premda joj je ispustio ruku, Selia jo nije iskoristila priliku da pobjegne.
"Ali, nisam rekla daje dranje mene za ruku neto loe..." Osmijeh joj izvije usne, ali prekinula ju je pojava nekog drugog
na rubu dvorita.
"Barrick? Jesi li ovdje?"
Nikad nije bio nesretniji to vidi svoju sestru. Briony je, meutim, ve! hodala poplo$anim puteljkom prema mjestu gdje
su sjedili Selia i on, zaklanjaju!i o$i rukom. Neto je bilo $udno u njezinoj odje!i, ali bio je tako frustriran samom
$injenicom njezina dolaska da isprva nije shvatio o $emu se radi.
Zastala je kad im se pribliila. "Oh, oprosti, Barrick. Nisam znala da s nekim razgovara. Selia, zar ne? Anissina
slukinja?"
155

Selia ustane i nakloni se. "Da, Visosti."
"A kako je naa pomajka? Razo$arali smo se to nismo mogli ve$erati s njome."
"I ona je osjetila duboko razo$aranje, moja gospo. Nije se osje!ala dobro zbog bebe koja dolazi."
"Pa, prenesi joj nae najljepe elje i reci joj da se nadamo novom pozivu, da nam nedostaje."
Barrick napokon shvati to je bilo $udno: Brionv je nosila jaha!u suknju, prerezanu u sredini i odve! neformalnu za
dvorske dunosti. "Zato si tako odjevena?" upitao ju je. "Ide li jahati?" Usrdno se ponadao da je to istina i da je kanila
oti!i istog trena.
"Ne, ali sad mi je preteko objasniti. Moram s tobom razgovarati."
"Trebala bih po!i", brzo !e Selia. Dobacila je stidljiv pogled Barricku. "Ve! sam predugo zapustila poslove svoje gospe i
ona !e se brinuti gdje sam."
Barrick je elio neto re!i, ali trupe su ve! oglasile uzmak; bio je prisiljen na predaju bez zadanog udarca. Selia se jo
jednom nakloni. "Hvala na vaim ljubaznim rije$ima, prin$e Barrick. Sretna sam to vidim da je i vama sad bolje."
Udaljila se, moda ne ba kao prije, ali s onim finim i ivotnim njihanjem u koraku koje je Barrick mogao samo
promatrati s neizmjernim aljenjem.
Nije se naljutila kad sam je primio za ruku, pomislio je. Nije to $ak ni otrpjela. Barem mi se $ini da nije...
"Ako uspije na trenutak odlijepiti o$i s njezine stranjice," re$e Brionv, "ti i ja trebali bismo o ne$emu razgovarati."
"Kao na primjer?" zamalo je viknuo.
"Mirno, mom$e." Njezin osmijeh malko zaiskri, a onda joj lice postane ozbiljno. "Oh, Barrick, oprosti. Nisam vas
namjerno prekinula."
"To mi je teko povjerovati."
"&uj, moda ne odobravam male drznice kao to je ona, ali ve! sam jednom izrazila svoje miljenje. Volim te, ti si moj
dragi, najdrai brat i prijatelj, ali ne!u te slijediti naokolo kako bih provjeravala radi li samo ono to ja elim."
On prezrivo frkne. "&udno, jer upravo je tako ispalo." Na trenutak je osjetio pravi gnjev. "I ona nije mala drznica! Nije. Ti
je i ne poznaje."
Brionvjine se o$i raire. "Poteno. Ali znam tebe i znam kakva si kornja$a."
"Kornja$a?"
"Da, s tim tvojim tvrdim oklopom izvana. Ali kornja$a ima oklop zato to je iznutra bespomo!na. Bojim se da !e se netko
uvu!i u tvoj oklop - netko za koga ne vjerujem da ti eli dobro. To je sve."
Bio je neobi$no dirnut njezinom brigom, ali i razbjenjen. Njegova blizanka smatrala ga je bespomo!nim, nesposobnim
da se obrani. Bilo je to kao da ga je nazvala glupim - jo gore, slabim. "Samo, i ti se dri podalje od mojeg oklopa,
Brionv. On je naposljetku ipak moj." To je zvu$alo mal$ice grublje nego to je namjeravao, ali bio je dovoljno srdit da
ostane pri tome.
Zurila je u njega. &inilo se da !e re!i neto, moda se opet ispri$ati, ali trenutak je proao. "U svakom slu$aju," rekla je
ustro, "imamo drugih stvari o kojima moramo razgovarati. A dola sam k tebi zbog jedne od njih. O$eva pisma."
"Dobili smo novo pismo?" Kao uvijek, to ga je ispunilo i sre!om i strahom. Kakav !u biti kad se on vrati? Studen mu
prostruji tijelom. A to ako se ne vrati? Sto onda? Sasvim sam...
156

"Ne, ne novo pismo - ono zadnje."
Trebao mu je trenutak da shvati. "Misli ono koje je stiglo s poslanikom iz Hierosola, Tuancem. Tvojim... prijateljem."
Nije reagirala na neugodan ton. "Da, to pismo. Gdje je?"
"Kako to misli?"
"Gdje je, Barrick? Nisam ga pro$itala - a ti? Nisam ni mislila. Nije ni Brone, ni Nynor, niti itko drugi koliko ja znam.
Jedina osoba koja ga je zapravo vidjela je Kendrick. A sad je nestalo."
"Sigurno je medu ostalim stvarima koje je drao u svojoj odaji. Ili u njegovu pisa!em stolu, onom s Erivorovim
rezbarijama. Ili gaje Nynor, ne znaju!i, pokupio s dokumentima." Njegovo se raspoloenje pomuti. "Ili to, ili nam je
netko lagao."
"Nije meu Kendrickovim stvarima. Traila sam. Ondje nas $ekaju mnoge druge stvari s kojima se moramo pozabaviti,
ali ne i o$evo pismo."
"Ali to mu se drugo moglo dogoditi?"
Brionv divlje odmahne glavom; na trenutak je vidio ratni $ku kraljicu kojom !e jednog dana postati, i sa aljenjem
pomislio da moda ne!e biti iv da to vidi; ljubav, ponos i srdba pomijeali su se u njemu, uskovitlali poput oblaka koji
su plovili iznad njihovih glava. "Netko ga je ukrao - moda njegov ubojica", re$e ona. "Moda je u njemu napisano neto
to netko nije htio da vidimo. Zapravo, sigurna sam u to."
Barrick osjeti val uasa. Odjednom je sjenovito dvorite postalo poput izloenog mjesta, opasnog mjesta, a on je znao
zato guteri tako brzo gmiu natrag u pukotine na svaki zvuk - no trenutak kasnije shvatio je da o$eva tajna, njegova
tajna, ne bi bila neto to bi kralj Olin povjerio u pismu, $ak ni u pismu svojem najstarijem sinu. Ipak, sama ta kratka
misao bila je strahovito uznemiruju!a.
"Dakle, to da radimo?" upitao je. Dan se pokvario. "Na!i !emo to pismo. Moramo."
Dola mu je u gluho doba no!i, zavukla se pod teak plat i privila uza nj. Na trenutak je pomislio da je to dio njegova sna
te ju je privukao blie, zazivaju!i je imenom za koji je znao da ga ne smije izustiti $ak ni u polusnu, ali onda je osjetio
njezino drhtanje i nanjuio dim i vlagu u njezinoj odje!i pa se probudio.
"to to radi?" Vansen pokua sjesti, ali gaje ona drala. "Djevojko, to si to naumila?"
Pritisnula je glavu na njegove grudi. "Hladno", zastenjala je. "Zagrli me."
Od vatre su preostali samo ugarci. Nekoliko konja nemirno se vrpoljilo, ali nitko se od ostalih ljudi nije pomaknuo.
Djevojka je pritisnula svoje tvrdo, mravo, malo tijelo uz njega, o$ajni$ki trae!i utjehu, i na trenutak su njegova
usamljenost i strah u$inili tu kunju gotovo neodoljivom. Ali Vansen se sjetio uplaena djetinjeg pogleda, uasa koji je
vidio kako izviruje iz njezinih o$iju poput ranjene ivotinje stjerane u gutaru. Oslobodio se njezina zagrljaja i sjeo, a
onda omotao plat oko nje i privukao je blizu, rabe!i teku vunu kako bi joj sputao ruke. Naposljetku, mogao je izdrati
tek toliko njezina slijepog, $eznutljivog trljanja prije nego to bi se njegova odlu$nost smrvila poput zidova od pijeska.
"Na sigurnom si", rekao je. "Ne boj se. Na sigurnom si. Mi smo kraljevi vojnici."
"O$e?" Glas joj je bio mukao i zbunjen.
"Nisam tvoj otac. Zovem se Ferras Vansen. Pronali smo te kako luta umom - sje!a se?"
Obraze su joj ovlaile suze; mogao ih je osjetiti dok je trljala lice o njegov vrat. "Gdje je on? Gdje je moj otac? I gdje je
Collum?"
157

Na trenutak je pomislio daje govorila o Collumu Dyeru, ali to je bilo prili $no $esto ime u Pograni$nim kraljevinama -
pretpostavljao je da je rije$ o bratu ili zaru$niku. "Ne znam. Kako se zove? Sje!a li se kako si se zatekla u umi?"
"Tiho! &ut !e te. No!u, kad je mjesec visoko, moe samo aptati."
"Tko? Tko !e me $uti?"
"Willow, ovce su nestale. To je rekao. Istr$ala sam, a mjese$ina je bila tako sjajna, tako sjajna! Kao o$i."
"Willow?Totijeime?"
Pritiskala mu se uz grudi, bore!i se s platem koji ju je sputavao da mu se priblii to je vie mogla. Njezina je potreba
bila tako zapanjuju!a i alosna da su mu se preostale misli o voenju ljubavi brzo rasprile. Bila je poput tenca ili ma$i!a
koji stoji pokraj svoje mrtve majke gurkaju!i njukicom ohlaeno tijelo.
Sto se onda dogodilo njezinu ocu? I tom Collumu? "Kako si se zatekla u umi, Willow? Tako se zove, zar ne? Kako si se
zatekla u umi?"
Njezino slijepo pipanje prestane, ali vie zbog iscrpljenosti od borbe s naborima tekog plata, pomislio je, nego od
umanjenog straha. "Ali nisam", rekla je polako i podigla lice. Na mjese$ini su zjenice njezinih o$iju izgledale umanjene,
obi$ne to$kice okruene bijelim. "Poznajem li te? uma je dola k meni. Ona me... progutala."
Ferras Vansen je ve! vidio takav pogled i on ga je pogodio poput noa. Stari luak u selu gdje je prije mnogo godina
odrastao zurio je na takav na$in - starac koji je preao Sjenovitu branu i vratio se...
Ali jo smo miljama i miljama od mjesta gdje je karavana napadnuta, shvatio je. Klimavo crno cvije !e, naputeno selo...
Tako mi bogova, brzo se iri.

18.

JEDAN GOST MANJE

ZE&JA MASKA

Dan je gotov, sjena je u gnijezdu
Kamo su djeca otila? Sva su otr$ala, razbjeala se

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Luda ivotna zbrka, pomislio je Chert, bila je dovoljna da osoba poeli le!i na tlo, sklopiti o$i i postati crv. Crvi sigurno
nisu morali trpjeti ovakve gluposti, zar ne?
158

"Mika! Pukotine ti i procijepa! Zar ne zna pametnije troiti svoje i moje vrijeme nego na prepiranje?"
Hornblendeov ne!ak ogledao se za svojim bratom. Obojica su znala biti naporna, ali su pokazivala kudikamo manju elju
za sukobljavanjem kad su bili sami. "Nije u redu, Chert, ovdje stavljati tunele. Preduboko je, preblizu Tajnama. Ako se
urue na idu!u razinu, na!i !e se to$no navrh onoga gdje ne bi trebali biti!"
"Nije na tebi da odlu$uje o tome. Kraljevi ljudi ele proiriti ovaj sustav tunela i ondje !emo to u$initi. Cinnabar i ostali
efovi Ceha odobrili su planove."
Mika se namrti. "Nisu bili ovdje. Ve!ina njih godinama nije obraivala sirov kamen, a prolo je jo vie vremena otkad
je ijedan od njih bio tu." Lice mu se ozarilo kad im se pribliio njegov brat. "Reci mu."
"to da mi re$e?" Chert duboko udahne. Proivio je neobi$nih par dana od bizarne minijaturne sve$anosti na krovu
dvorca; glava mu je bila toliko ispunjena zbrkanim mislima i pitanjima da se jedva mogao usredoto $iti na posao. To je bio
problem, naravno - Hornblendeovim ne!acima i ostalim radnicima trebao je njegov potpuni nadzor. Funder-linzi su uvijek
imali poteko!a rade!i tako blizu rezidencije i grobova kraljevske obitelji - praznovjerje i zamjerke stalno su im bili na
umu - ali pribliavanje funderlinkim svetim mjestima bio je jo ozbiljniji problem. Nije si mogao priutiti obavljati svoj
posao sa samo pola svoje uobi$ajene pozornosti.
"Da elimo iza!i pred Cehovsko vije!e", re$e Mikin brat Talk. Bio je stariji i staloeniji od njih dvojice. "elimo da nas
se $uje."
"Da ih se $uje, to je to vi mladi uvijek elite - da vas se $uje! A u vezi s $im elite da vas se $uje? Da se osje!ate
maltretiranima? Da morate prenaporno raditi? Da posao koji vam daju nije poten ili dobar ili... ili neto?" Chert jo
jednom duboko uzdahne. "Mislite li da smo va ujak ili ja ikad mogli postaviti toliko pitanja? Uzimali smo posao koji su
nam davali i bili zahvalni na njemu." Pritom se Chert sjetio, ali to nije izgovorio, da je to bilo zato to se njegovo
egrtovanje zbivalo u posljednjim danima Sivih $eta, zato to se Veliki narod tih godina bojao i nije bilo mnogo posla,
$ak i za vjete funderlinke obrtnike. Stotine, moda tisu!e, ostavile su domove svojih predaka pod Junom Meom u
potrazi za radom i nikad se nisu vratili, naselivi se na mjestima po cijelom srednjem i junom Eionu, gdje je Veliki narod
ranije morao sam obraivati kamen. Ali za Chertova ivota stvari su se promijenile: sada su $ak i manji gradovi podizali
velebne hramove i podzemne kupelji, da ne spominjemo mnoge grobnice za bogate trgovce i klerike, te se ve !ina
Funderlinga June Mee nala u situaciji daje traena upravo kod ku!e u Pograni$nim kraljevinama.
Talk odmahne glavom. Bio je tvrdoglav ali pametan - najgora vrsta zabuanta, smatrao je Chert. No je li uop!e bio
zabuant? Chert se odjednom osjeti praznim i umornim, poput stijene iz koje je iskopana ila dragog kamenja. Moda
osje!aju to i mi. Stoje ono majuna kraljica rekla ? "Zato to se mi s visina bojimo, i to ne samo za sebe." I ja se bojim,
ali zbog onoga to sam vidio, osjetio...
Nastojao je ra$istiti glavu od svih trica i ku$ina. "Dobro. Zamolit !u Ceh da vam dopusti raspravu budete li nastavili i
dovrili dananji posao. Treba u$vrstiti i poduprijeti nove tunele, ako se previe ne bojite raditi pokraj vaih drugova koji
su ondje."
Hornblendeovi ne!aci jo su gunali dok su se udaljavali, ali u koraku im se opaala ivahnost koja je davala naslutiti da
su potajno osje!ali kako su izvojevali pobjedu. Zbog toga se Chert opet osjetio umornim.
Hvala Drevnima da se Chaven vratio. Po!i !u k njemu kad ljudi naprave stanku za jelo. Ovaj put, meutim, u!i !u na
prednja vrata.
Dok je prolazio zavojitim stranputicama unutarnje utvrde, ignoriraju!i ljude koji su smatrali prihvatljivim zuriti u
Funderlinga samo zato to je Funderling, Chert je bio zahvalan to je dje$ak Flint provodio dan s Opal na trnici. Primila
je Chertov zapanjuju!i izvjetaj o susretu s Krovaima sa spokojno!u koja ga je zgranula gotovo vie od samih Krovaa.
159

"Naravno da ima vie toga pod kamenjem i zvijezdama nego to !emo ikad doznati", kazala je svom muu. "Dje$ak je
goru!a iskra - to se moe vidjeti! Izvest !e $udesna djela u ovom svijetu. Osim toga, oduvijek sam vjerovala da Krovai
stvarno postoje."
Sad se pitao je li to bila neka vrsta namjernog neznanja. Njegova je supruga bila pametna ena - sigurno nije pomiljala
da je ovo bio normalan na$in ivota. Je li se bojala to sve te novine nagovje!uju - samog Flinta, Sjenovite brane, tih
vijesti o bajkovitim bi!ima, skrivenima na krovovima koji govore o nadolaze!oj katastrofi - te je sve to skrivala pod
pokriva$em poznatog?
Chert shvati da je podijelio vrlo malo od svojeg osobnog straha s Opal. Dio njega htio je nastaviti na taj na$in, tite!i je,
to je smatrao svojom zakonitom duno!u. Drugi dio pojmio je da bi takva dunost mogla postati vrlo osamljena.
Vrata zvjezdarnice nije mu otvorio mladi Toby nego lije$nikov stari brkati sluga Harry. Izgledao je smeteno, $ak
nervozno, i na trenutak se Chert pobojao da je Harrvjev gospodar bolestan.
"Re!i !u mu da ste ovdje", re$e starac, ostavljaju!i Cherta da $eka u predvorju, gdje bijae postavljen Zorijin oltar s
upaljenim svije!ama, to je Chertu bilo neobi$no - ako dvorski lije$nik kani podi!i oltar bogovima Velikog naroda, zar to
ne bi trebao biti Trigonski oltar? Ili moda oltar Kupilasu, bogu lije$enja? S druge strane, nikad nije uspijevao povezati
konce kad je rije$ o Velikom narodu i njihovoj vre!i punoj bogova.
Harry se vrati, i dalje nemirnog izraza, te mahne Chertu da poe niz hodnik prema odajama u kojima je Chaven izvodio
svoje eksperimente. Moda je to objanjavalo slugino ponaanje; njegov je gospodar radio neto to je ovaj smatrao
opasnim.
Na svoje iznenaenje, kad je stupio u mra$nu prostoriju, sa svojim duga$kim, visokim stolom natrpanim knjigama i
nepoznatom opremom - ureajima za mjerenje, le!ama, alatima za mljevenje i mijeanje supstancija, bocama i !upovima,
te svije!ama na gotovo svakoj od vrlo rijetkih praznih povrina - Chert otkrije da Chaven nije sam.
Ve! sam vidio tog mladi!a... pomislio je zbunjeno.
Crvenokoso mom$e podigne pogled kad su se vrata zatvorila za Chertom. "Pa to je Funderling!"
Chaven se osvrne i nasmijei Chertu. "Izustili ste to kao da je neko iznenaenje, Visosti. Pa ipak, vjerujem da ste
primijetili kako su svi u ovoj sobi svjesni da je moj prijatelj Chert Funderling."
De$ko se namrti. Bio je odjeven od glave do pete u crno - cipele, hla$e, prsluk, $ak je i njegov meki eir bio te boje.
Chert je sada znao tko je on, i pokuao odstraniti prepast s lica dok se mladi! tuio: "Ruga mi se, Chaven."
"Malo, Visosti." Okrenuo se Chertu. "Ovo je jedan od naih regenata, princ Barrick. Prin$e Barrick, ovo je moj prijatelj
Chert iz obitelji Modrog Kvarca, vrlo dobar $ovjek. Nedavno je vaoj obitelji u$inio dobro djelo u trenucima tuge
pourivi konstrukciju grobnice vaega brata."
Barrick se mal$ice lecne, ali se, na svoju $ast, osmjehne pridolici. "To je bilo ljubazno od vas."
Chert nije posve znao to da radi. Naklonio se stoje najbolje mogao. "Bilo je to najmanje to smo mogli u$initi, Visosti.
Va je brat bio omiljen meu mojim narodom." Meu ve!inom mojeg naroda, ispravio se u sebi. Pa... pristojnim dijelom.
"A to vas danas dovodi k meni, dobri Cherte?" upita Chaven. &inio se pretjerano srda$nim - neuobi$ajeno za nekog tko
je obilazio bolesnike i umiru!e.
Kako mogu predprincem regentom razgovarati o onome to sam vidio? pitao se Chert. Na trenutak gaje preplavio nagon
da sakrije sve neobi$no od onih s ve!om mo!i. Tu je takoer bio prisutan suprotni impuls koji je bio gotovo jednako
snaan: elja da prepusti svaku $udnu situaciju nekom drugom. Ja sam vie tip koji najprije eli znati to radi, zaklju$i
160

Chert. I svakako ne kanim izblebetati o ovoj kai strahova, sumnji i oivjelih starih pri $a pred pripadnikom kraljevske
obitelji.
"elio sam samo $uti o vaem putovanju", rekao je naglas, a onda shvatio da ne eli $ekati jo danima prije nego to
podijeli svoje brige s lije$nikom. "I moda popri$ati jo malo o onome o $emu smo zadnji put razgovarali..."
Princ Barrick ustane sa stolca na kojem se ljuljao, gotovo ga prevrnuvi. Poput svakog obi $nog mladi!a, pomisli Chert.
"Onda te ne!u zadravati", rekao je lije$niku. Princ je govorio bezbrino, ali Chertu se u$ini da $uje razo$aranje i neto
drugo u dje$akovu glasu - gnjev? Brigu? "Ali rado bih s tobom opet popri$ao. Sutra, moda?"
"Naravno, Visosti. Uvijek sam vam na usluzi. U meuvremenu, moda !e vam pomo!i $aa desertnog vina prije spavanja.
I molim vas, upamtite to sam rekao. Stvari uvijek izgledaju druk$ije kad no! zavlada svijetom. Dopustite da vas otpratim
do vrata."
Barrick preokrene o$ima. "Moji straari u kuhinji gnjave vaeg domara i njegovu k!er. Otkad je Kendrick ubijen, ne
mogu nikamo a da me ne gurkaju laktovi ljudi u oklopima. Jedva sam ih uspio uvjeriti da ne trebaju biti sa mnom tu u
sobi." Odmahnuo je zdravom rukom. "Sam !u na!i izlaz. Moda se uspijem prouljati pokraj kuhinje i ukrasti sat vremena
za sebe prije nego to doznaju da me nema."
"Ne radite to, Visosti!" Chavenov je glas bio srda$an, $ak veseo, ali u njemu se osje!ala otrina. "Narod se boji. Nestanete
li, makar i nakratko, neki !e od tih straara ispatati."
Barrick se namrti, a onda mal$ice nasmije. "Pretpostavljam da si u pravu. Upozorit !u ih prije nego to se dam u bijeg."
Kimnuo je odsutno prema Chertu dok je odlazio.
Krovai, ha?" Chaven skine nao$ale s nosa i obrie ih rukavom svoje halje - halje iznenauju!e umrljane s obzirom na to
da ju je nosio dok mu je u posjetu bila kraljevska osoba - a onda ih opet natakne i uputi Chertu pronicav pogled. "To su
vrlo neobi$ne vijesti, ali priznajem da biste ih mogli ispri$ati mnogima koji bi se iznenadili vie od mene."
"Ve! ste znali?"
"Ne - ili ih barem nikad nisam vidio, a kamoli susreo njihovu kraljicu na tako neobi $noj audijenciji. Ali nailazio sam na...
znakove tijekom godina, koji su me navodili na pomisao da bi Krovai mogli biti vie od obi $ne bajke."
"Ali to to zna$i? Sav taj govor o sjenama i nadolaze!oj oluji? Je li to zbog toga to se Sjenovita brana pomi$e? Na Trgu
kamenoloma govori se da je neto prelo Sjenovitu branu u brdima na zapadu i zarobilo cijelu jednu karavanu."
"Ovaj put glasine su to$ne", re$e Chaven, i brzo ispri$a svojem gostu pri$u trgovca Raemona Be$ka. "U ovom trenutku
princ i princeza poslali su $etu vojnika na mjesto dogaaja."
Chert zatrese glavom. "Ne mogu vjerovati - vie nego ikad siguran sam da se stare pri $e ostvaruju. Prokletstvo je ivjeti u
takvim vremenima."
"Moda. Ali iz velikog straha i opasnosti mogu se roditi i junatvo i ljepota."
"Nisam stvoren za junaka", re$e Chert. "Dajte mi meku ilu i toplo jelo na kraju dana."
Chaven se nasmijei. "Ni meni heroizam nije iznimno drag," izusti, "ali postoji dio mene - moja znatielja, pretpostavljam
- koja ne voli pretjeranu udobnost. Ona je, smatram, otima$ica u$enja, ili barem istinskog razumijevanja."
Chert prigui drhtaj. "O kakvim su god lekcijama Krovai govorili - Drevna No!! - to mi grozno zvu$i. I Gospodar Vrha
koji ih je upozorio, nekakav bog Krovaa, bez dvojbe. U svakom slu$aju, to su lekcije koje bih radije izbjegao."
"Gospodar Vrha?" Chavenovo raspoloenje se mal$ice ohladi. "Tako su rekli?"
161

"D-da - zar vam nisam kazao? Sigurno sam zaboravio. Rekli su da im je istinu o svemu otkrio Gospodar Vrha."
Chaven je na trenutak zurio u njega, kao iz daljine, pa se Chert preplaio da je nekako uvrijedio njihovo staro ali,
neprirodno prijateljstvo. "Pa, pretpostavljam da ste u pravu", napokon !e lije$nik. "To je vjerojatno neki njihov bog."
Pomaknuo se iznenada, protrljao ruke. "Lijepo od vas to ste mi sve to povjerili. Ispri $avam se, ali dali ste mi mnogo toga
nova o $emu moram razmisliti, a na brizi imam vie od fizi$kih tijela kraljevske obitelji."
"Ja... bilo je $udno vidjeti princa Barricka. Tako je mlad!" "On i njegova sestra brzo odrastaju. Ovo su teka vremena. A
sad se nadam da !ete me ispri$ati, dobri Cherte - imam mnogo posla."
S nedvojbenim osje!ajem da ga tjeraju, Chert je gotovo stigao do vrata kad se sjetio: "Oh! Imam jo neto za vas."
Pro$eprkao je po depu svojeg kaputi!a i izvukao neobi$an kamen. "Dje$ak Flint, onaj kojeg ste upoznali - naao je ovo
blizu groblja obitelji Eddon. ivio sam s kamenom i obraivao ga kao mukarac i kao dje$ak, ali nikad nisam vidio nita
sli$no. Pomislio sam da biste mi vi moda mogli re!i o $emu se radi." Iznenadna misao: "Nije mi palo na pamet, ali imao
sam ga kod sebe kad sam se susreo s Krovaima. Njihovo malo Njukalo reklo je da moe namirisati zlo. Pomislio sam da
je to moda bio vonj Sjenovitih zemalja na Flintu... ali moda je zapravo bilo ovo."
Chaven ga primi, dobacivi mu brz pogled. Nije djelovao impresionirano. "Moda", re$e. "Ili je sve to moda bio dio
neobjanjive politike Krovaa - oni su drevna rasa o kojoj dan-danas malo znamo. U svakom slu$aju, podrobno !u ga
ispitati, dobri Cherte." Dobacio mu je jo jedan pogled, a onda ga spremio u rukav svoje halje. "A sad, dobro vam jutro
elim. Razgovarat !emo due kad ne budem tek na povratku sa sela."
Chert je opet oklijevao. S Chavenom se nikad prije nije osje!ao tako nepoeljno. elio je ispipati nepoznatu situaciju
poput bolesnog zuba. "A vae je putovanje dobro prolo?"
"Koliko se moglo o$ekivati. Groznica koja je pogodila princa zahvatila je mnoge ku!e, ali mislim da nije bila ona koje
sam se bojao - neto to je k nama dolo s one strane Sjenovite brane." Strpljivo je stao pokraj vrata.
"Hvala vam na vaem vremenu", re$e mu Funderling. "Zbogom, i nadam se da !u vas opet uskoro vidjeti."
"Radujem se tome", re$e Chaven dok je $vrsto zatvarao vrata za njim.
Nebo je danas bilo visoko i vedro, ali je hladan zrak probadao sa sjevera, i Brionv je bila zahvalna na svojim toplim
$izmama. Nisu ba svi odobravali njezin odabir muke odje!e: vunene hla$e i tunika, koja je neko! bila Barrickova; Avin
Brone joj je uputio jedan pogled i frknuo, ali onda se pourio s dnevnim poslovima kao da se nije uzdao u svoj komentar
njezina izgleda. Umjesto toga, potuio se na to to se njezin brat naizgled nije potrudio nazo$iti.
"Prin$evo vrijeme i razlozi samo su njegovi", re$e Brionv, ali potajno nije bila zadovoljna. Imala je razloga za urbu, i
premda je nastojala sudjelovati u rjeavanjima problema, nametanju da!a te u bezbrojnim pri$ama $ija je jedina eljena
publika bila njezina kraljevska osoba, bila je rastresena i obra!ala samo letimi$nu pozornost.
Kad je zavrila, ustala je i pola blagovati obrok od hladne piletine i kruha u vlastitim odajama. Radije bi blagovala neto
toplije po ovakvom danu, ali imala je ure$eni sastanak...
Kakav izraz za to! Bila je zabavljena i mal$ice postiena. To je posao - krunski posao, kojemu je davno proao rok. Ali
$ak ni sebe nije mogla posve u to uvjeriti.
Rose i Moina nisu znale to bi od negodovanja na njezino dananje ponaanje, to zbog ne$edne, muke odje!e, to zbog
njezina izbora sastanka. Iako nijedna nije bila dovoljno drska da neto kae, brzo je postalo jasno da su mlade plemkinje
spletkarile izmeu sebe i da ih ne!e mo!i otpustiti bez muke. Nakon to su na Brionvjine vatrene rije$i uzvratile divljim
otporom - ali zaodjenutim u izraze naj$i!e poslunosti prema zapovijedima svoje gospodarice, dakako - odustala je i
dopustila im da je prate. / bolje je tako, rekla je u sebi. Naposljetku, ovo je sve savreno neduno, a sad ne!e biti nikakva
aputanja ni ogovaranja. Unato$ tomu, bila je malo ogor$ena. Gospodarica svih sjevernih zemalja - dodue, zajedno sa
162

svojim bratom - a nije se mogla ni s kim sastati a da je ne okruuju pozorne o$i, kao daje dijete kojem prijeti opasnost da
se ozlijedi.
&ekao je u vrtu za$ina. Zbog prepirke sa svojim dvjema dvorskim damama, $ekao je due nego to je htjela. Pitala se nije
li prohladno vrijeme poput dananjeg bilo okrutnije prema nekom odraslom u vru!im junim krajevima, ali ako je Dawet
dan-Faar trpio, bio je odve! tanko!utan da to pokae.
"Namjeravala sam proetati s vama," rekla je, "ali strano je hladno. Poimo stoga u kabinet kraljice Lily."
Poslanik se nasmijei i kimne. Moda je uistinu bio sretan to odlazi na toplije mjesto. "Ali $ini se da ste se vi odjenuli u
skladu s vremenom", primijetio je, motre!i je od glave do pete.
Brionv osjeti gaenje kad je otkrila da rumeni.
Kabinetska soba bila je sku$ena, tek mjesto gdje je Anglinova unuka voljela sjediti, ivati i uivati u mirisima vrta za$ina.
Isprva su svi Brio-nvjini straari izgledali odlu$ni pridruiti joj se u udobnoj, maloj, drvom obloenoj sobi, ali to je bilo
previe; poslala je sve van, osim dvojice - a taj par zauzeo je mjesto pokraj vrata odakle su mogli motriti kako Rose i
Moina vezu, a onda su se svi $etvero smjestili kako bi svoju gospodaricu drali na budnom, premda prikrivenom, oku.
"Nadam se da vas nalazim u dobru zdravlju, lorde Dawet?" upitala je kad im je oboma poslueno kuhano vino.
"Koliko se moe o$ekivati, Visosti." Gucnuo je. "Priznajem da mi za ovakvih dana, kad vjetar prodire do kostiju,
nedostaje Hierosol."
"Nije ni $udo. Ovo je hladno vrijeme vrlo nepoeljno, ali $ini se da se godinje doba napokon promijenilo. Naposljetku,
uivali smo u neobi$no toplim danima za Dekamen."
&inilo se da !e on neto re!i, a onda je napu!io usnice. "Zar je doista vrijeme uzrok vaoj odje!i, Visosti?" Pokazao je na
debele hla$e i dugu tuniku - jednu od Barrickovih koju nikad nije nosio - koju je ona paljivo namjestila kako bi pristajala
njezinu tanjem struku i irim bokovima.
"Naslu!ujem da ne odobravate, lorde Dawet."
"S potovanjem, Visosti, ne odobravam. &ini mi se daje grijeh protiv prirode odjenuti enu, posebice jednu tako mladu i
lijepu poput vas, ovako prosta$ki."
"Prosta$ki? Ovo je prin$eva tunika, prin$ev prsluk - evo, vidite zlatne rezbarije? Svakako nije prosto."
Namrtio se. To je bilo kudikamo ve!e zadovoljstvo nego to je o$ekivala - vidjeti ga u neprilici - poput promatranja
ohole ma$ke prilikom nespretnog pada. "To je muka odje!a, princezo Brionv, bez obzira na to kako bogati bili tkanina i
vez. Ona ogrubljuje ono to je prirodno njeno."
"Dakle, ono to sam odjenula moe me u$initi manje profinjenom, manje plemenitom? Bojim se da mi to ostavlja vrlo
malo prostora za manevriranje, lorde Dawet, ako sam ve! tako blizu prostoti da me obi$an prsluk do nje moe dovesti."
On se nasmijei, ali bio je to iznenauju!e srdit izraz. "elite se poigravati sa mnom, Visosti. I moete. Ali $inilo mi se da
ste me pitali odobravam li, a ja sam htio biti iskren s vama. Ne odobravam."
"Da sam vaa sestra, dakle, zabranili biste mi ovako se odijevati?"
"Da ste moja sestra ili bilo koja druga ena $ija bi mi $ast bila povjerena, da, svakako bih vam to zabranio." Njegov tamni
pogled odjednom dotakne njezin, gnjevan i nekako zapovjedni $ki. Bilo je to zapanjuju!e, kao da se igrala s naizgled
bezazlenim ljubimcem koji je odjednom pokazao da moe ugristi.
"Pa, u stvari, lorde Davvete, zato sam vas i zamolila da se sastanete sa mnom."
163

"Dakle nismo u pitanju 'mi' - ne radi se o 'nama', Visosti?"
Osjetila je da joj se obrazi opet are. "Mi? Nama? Prekora$ili ste mjeru, lorde Dawete."
Pognuo je glavu, ali nazrela je si!unu natruhu smijeha - onog starog, samozadovoljnog. "Bio sam nejasan, Visosti.
Ispri$avam se. Jednostavno sam elio re!i da niste rekli 'mi', pa sam se upitao zna$i li to da ovo ipak nije audijencija s
vama i vaim kraljevskim bratom, kao to sam zamiljao. Pretpostavljam da umjesto toga elite sa mnom razgovarati...
neformalno?"
"Ne." Prokletnik! "Ne, nisam tako mislila, iako danas djelujem kao suvladarica i s odobrenjem mojega brata. Nemojte da
poalim to s vama razgovaram prijateljski, lorde Dawet."
"Neka Tri Najvia nanesu propast mojoj ku!i ako mije ita takvo bilo na umu, Princezo - ako mi je na umu bilo ita drugo
osim potovanja i naklonosti. Jednostavno sam elio znati kakva je ovo vrsta sastanka."
Otpila je gutljaj svojeg vina, iskoristivi taj trenutak da povrati svoje samopouzdanje. "Kao to rekoh, vaa primjedba o
meni kao eni na vaoj brizi bila je na mjestu. Prije samo nekoliko tjedana, mogla sam biti upravo takvo nevoljno
stvorenje, poslano s vama da se udam za vaega gospodara, kao... kao dio danka. Ne zaboravite, lorde Dawet, doli ste
ovamo kao izaslanik naeg neprijatelja."
"Imate ve!e neprijatelje od mojega gospodara Ludisa, Visosti. A bojim se da imate i prijatelje koji su manje pouzdani od
mene. Ali, oprostite mi - prekinuo sam vas. Ponovno sam neoprostivo neuljudan."
Opet ju je smeo, ali gnjev joj je dao neto za to se mogla uhvatiti, nekakvo uporite. "Napokon je vrijeme da kruna June
Mee i Pograni$nih kraljevina vrati odgovor vaem gospodaru, Protektoru Hierosola, i njegovoj bra$noj ponudi. Dok je
moj stariji brat bio regent, odgovor je mogao biti druk$iji, ali sada, kao to moete pretpostaviti, odgovor je: Ne. Otkupit
!emo mojeg oca novcem, a ne mojim djevi $anstvom. Ako Ludis eli dovesti sjeverne kraljevine na prosja$ki tap, onda
!e otkriti, kad mu autarh doe na vrata, da Hierosol ne!e primiti nikakvu pomo! sa sjevera. Radije, iako mrzimo autarha i
ina$e ga ne bismo htjeli vidjeti kako osvaja makar i aku eionske zemlje, radovat !emo se porazu Ludisa Drakave."
Zastala je, usporila dah i $vrsto progovorila. "Ali ako on vidi neki drugi izlaz - ako bi kralja Olina moglo osloboditi neto
drugo osim te pretjerane koli$ine zlata, na primjer - onda bi Ludis mogao otkriti da ovdje ima saveznike koji !e mu dobro
do!i u nadolaze!im danima."
Dawet nadigne obrvu. "Je li to poruka koju elite da mu predam, princezo Brionv?"
"Jest."
Polako je kimnuo. "A trebam li shvatiti kako to zna$i da vie nisam zarobljenik? Da smo moja pratnja i ja slobodni vratiti
se u Hierosol?"
"Sumnjate li u moju rije$?"
"Ne, Visosti. Ali ponekad se dogode stvari na koje $ak ni prin$evi ne mogu utjecati."
"Avin Brone, vrhovni zapovjednik, zna moje elje... nae elje. Vratit !e vaim vojnicima oruje. Va brod je ve!
spreman, mislim."
"Va je katelan bio tako ljubazan da se pobrine kako mu se ne bi nita loe dogodilo, i da mi dopusti zadrati na njemu
malu posadu koja se pobrinula da sve ostane u redu." Dawet se nasmijei. "Premda !u na mnoge na$ine aliti to odlazim,
priznajem da je dobro znati kako opet imam svoju slobodu, iako !ete vi imati jednoga gosta manje."
"Dobro ste rekli - gosta. to god vjerovali, lorde Dawete, mislim da ne moete re !i kako smo se prema vama odnosili kao
prema zarobljeniku."
164

"Oh, kao prema vrijednom zarobljeniku, u najgorem slu$aju", re$e on. "Ali to je mala utjeha nekome tko je proveo godine
svog ivota u sedlu, nikad ne spavaju!i dvaput na istome mjestu." Promekoljio se. "Imam li doputenje da odem i
zapo$nem s pripremama?"
"Naravno. Htjet !ete otploviti prije nego to se vrijeme za stalno promijeni." Bila je neobi $no razo$arana, ali znala je da
se sve odvijalo kako treba: on i njegova hierosolska druina bili su pomutnja na dvoru - privla$ili su govorkanja i
neprijateljstvo kao to med privla$i p$ele. Da, bio je uznemiruju!a prisutnost, taj Dawet dan-Faar. Sada kad je Brone
izvan svake sumnje uvjerio nju i Barricka da poslanik ili njegova druina nisu mogli biti materijalno upleteni u umorstvo
njezina brata, vie nije bilo smisla zadravati ih i hraniti cijelu dugu zimu.
Naklonio se, povukao nekoliko koraka, a onda zastao. "Smijem li otvoreno govoriti, Visosti? Princezo Brionv?"
"Dakako."
Zirnuo je prema straarima i njezinim dvorskim damama, a onda se vratio i sjeo na klupicu pokraj nje. Ovako blizu,
mirisao je na kou i malo slatkog ulja za kosu. Brionv opazi kako Rose i Moina izmjenjuju poglede. "Vjerovat !u vam na
rije$, gospodarice, i nadati se da !ete poteno postupiti", rekao je tiho. "Paljivo me sasluajte, molim.
Drago mi je to niste prihvatili pronju mojega gospodara Ludisa. Mislim da ne biste uivali u ivotu na njegovu dvoru -
uglavnom, sumnjam da bi vam interesi i razbibrige mojega gospodara bili po volji. Ali nadam se da !ete jednog dana
mo!i vidjeti june krajeve, princezo, moda $ak i Xand... ili barem one dijelove koji ne stenju pod autarhovim jarmom.
Ondje ima ljepota kakve ne moete ni zamisliti, zelenih mora i visokih planina, crvenih poput djevoja $kih obraza, i
nepreglednih prauma punih ivotinja kakve jedva moete zamisliti. A pustinje - sje !ate se da sam vam ispri$ao neto o
tihim, golim pustinjama. Moda postanete velika kraljica jednog dana, ali vidjeli ste tako malo svijeta, i $ini mi se da je to
teta."
Brionv se lecnula na to: "Bila sam u Settlandu i Brenlandu i... i Faelu." Bila je samo petogodinje dijete kad ju je otac
poveo u posjet Merola-nninim roacima - sje!ala se malo toga, osim golema crnog konja kojega je ocu poklonio gospodar
Faela, i stajanja na balkonu ponad mora dok je promatrala kako se vidre igraju u vodi pod njom.
Dawet se prezrivo osmjehne - nije se to nikako druk$ije moglo nazvati. "Oprostit !ete mi to ne ubrajam Settland i
Brenland meu najve!a dostignu!a bogova, moja gospo." Iznenada osmijeh nestane. "A moja elja da vidite vie svijeta
dijelom je isprazna i sebi$na elja... jer ja elim biti taj koji !e vam to pokazati." Podigao je dugu, smeu ruku. "Molim,
ne recite nita. Kazali ste mi da mogu otvoreno govoriti. A htio bih vam re!i jo neto." Njegov glas se snizi sve do apta.
"U opasnosti ste, moja gospo, a ona vam je blie nego to mislite. Ne vjerujem da je Shaso ubojica vaeg brata, ali ne
mogu dokazati da to nije u$inio. Meutim mogu vam re!i, i to iz pouzdanog izvora, da vam netko tko vam je mnogo blii
od mene eli zlo. Ubojito zlo." Zadrao je njezin pogled dugo vremena; Brionv se osjetila izgubljenom, kao u runom snu
u kojem propada. "Ne vjerujte nikome."
"Zato mi govorite takve stvari?" otro je apnula kad se sabrala. "Zato bih vjerovala da vi, sluga Ludisa Drakave,
jednostavno ne pokuavate potaknuti nesre!u izmeu mene i onih kojima vjerujem?"
Osmijeh se vrati posljednji put, neobi$no iskrivljen. "Ah, ivot koji sam vodio zna$i da ovako neto viestruko
zasluujem. Ipak, ne traim od vas da se pokorite mojim rije$ima, princezo Brionv, samo da ih razmotrite - da ih
upamtite. Moda !e svanuti dan kada !emo ponovno zajedno sjesti, a vi !ete mi re!i jesam li vam na dananji dan elio
zlo... ili dobro." Ustao je, ponovno navukavi svoju krinku neusiljenosti poput plata. "Nadam se da !ete biti prikladnije
odjeveni, naravno." Uhvatio joj je ruku na iznimno razmetljiv na$in i okrznuo svojim usnama. Svi ostali u prostoriji
otvoreno su zurili. "Hvala vama i vaem bratu na velikodunoj gostoljubivosti, princezo, i alim zbog vaega gubitka.
Predat !u vau poruku svojem gospodaru u Hierosolu."
Naklonio se i napustio kabinet.
165

"Dozlogrdilo mi je gledati vas dvije kako mrmljate", zarei Brionv na svoje dvorske dame. Nije posve znala to je
osje!ala, ali nije bilo ugodno. "Odlazite. elim malo biti sama. elim razmisliti."
Do svitanja je tamnokosa djevojka Willow mal$ice dola k sebi, koliko god se katkada $inila tako djetinjastom da se
Ferras Vansen zapitao jesu li njezini problemi bili uzrokovani jedino prelaskom preko Sjenovite brane - moda je,
pomislio je, ve! tada bila mal$ice priglupa. to god bilo, pod ono malo sunca koje je prodiralo kroz oblake postala je
najveselija u op!enito utljivoj druini, jau!i ispred Vansena i $avrljaju!i o svojoj obitelji i susjedima poput malog
djeteta kojeg vode na seoski sajam.
"... Ona je tako mala, ali je najtvrdoglavija od svih. Izgurala bi druge koze od hrane - $ak i svoju najkrupniju bra!u!"
Collum Dyer sluao je njezino brbljanje s kiselim izrazom na licu. "Bolje vi nego ja, kapetane."
Ferras slegne ramenima. "Sretan sam to uop!e govori. Moda !e nakon nekog vremena re!i neto zbog $ega !emo
zahvaljivati Perinu Oblakhodu."
"Moda. Ali, kao to rekoh, bolje vi nego ja."
Istinu govore!i, Ferras Vansen je bio gotovo zahvalan na razbibrizi. Podru$je kroz koje su prolazili nije bilo toliko
neobi$no, pusto i tmurno poput dijela puta u protekla dva dana. Otprilike ono to je o$ekivao dok su se pribliavali
polovici puta, stoga ne posebno zanimljivo. Dok su najve!i gradovi Settlanda i Pograni$nih kraljevina bili nekoliko dana
jahanja u jednom smjeru, ove su se zemlje ispraznile u godinama nakon drugog rata sa Sumra $nim narodom - ostali su
samo mali zakupci i umari te povremeni farmeri. Nekoliko manjih gradova, poput Svje !areva i Crkvenog Brijega,
sagraeni su juno od Settlandske ceste, podalje od Sjenovite brane. (Ti su gradovi takoer bili previe zabitni da bi
vrijedili posjeta na ovom putovanju, to je bila $injenica zbog koje su alili Dyer i ostatak Vansenovih ljudi.) Zime su
takoer bile blae u blizini vode na istoku i zapadu: rijetki su osje!ali potrebu nastaniti se tu, u tako dramati$noj osami.
Settlandska cesta prolazila je kroz niske bregove i ipraje, koji su bili jo manje razlu$ivi od krajeva u kojima je Ferras
proveo djetinjstvo.
Sada su opet mogli vidjeti Branu, to$no nekoliko milja prema sjeveru, ili su barem mogli razaznati frontu magle koja ju je
obiljeavala. Bilo je mu$no jahati sat za satom dok je ona visjela tako blizu, teko ne smatrati je ne$im zlogukim to ih je
promatralo i $ekalo prigodu da na$ini zlo, ali Ferras je bio mnogo sretniji znaju!i gdje se nalazi, sposoban uo$iti kako je
jo postojala jasna podjela izmeu njegove strane i one druge.
Willow je prela s koza na pri$u o svojem ocu i svinjama, te objanjavala to je njezin stari govorio o putanju krma$a u
potragu za irevima - "hrastovim orasima", kako ih je ona nazivala. Vansen, koji je posljednjih deset godina uglavnom
proveo pokuavaju!i zaboraviti sve to ima veze s uzgojem svinja i ovaca, nagnuo se prijeko i upitao je: "A to je s
Collumom? Tvojim bratom?"
Ili je njegovo pogaanje bilo to$no ili je bila lua nego to je sumnjao. "On bi radije brao rogoz nego slijedio svinje.
utljiva biljka, taj na Collum. Samo mu je deset zima. Kakve snove sanja!"
"A gdje je sad?" Pokuavao je otkriti ima li kakva smisla ili zna$enja iza onoga to je govorila.
Njezin izraz postane tuan, $ak uplaen, i gotovo je poalio to je to pitao. "Usred no!i je otiao. Mjesec gaje zvao, rekao
je. I ja sam pokuala po!i - on je tako malen! - ali na otac, on me zgrabio i nije me putao kroz vrata." Kao da joj je
predmet razgovora nanosio bol, po$ela je opet govoriti o konji rogoza za lojanice sa stijenjem od te biljke, jo jednoj
temi koju je Vansen predobro poznavao.
Meni ne bi trebalo toliko mjese$eva dozivanja i to ja znam $ega sve ne da pobjegnem, pomisli Vansen. Ali nekako
mislim da brat ove djevojke nije otiao u grad trbuhom za kruhom.
166

U kasno poslijepodne, dok je sunce ubrzano zalazilo, Vansen je odlu$io utaboriti se. Cesta ih je cijeli dan vodila kroz
niska, rijetko umovita brda, ali upravo su se spremali pro!i kroz predjel umovita tla. Sumarak pred njima nije bio mjesto
kojim je elio lutati po sve dubljem mraku.
"Gledajte!" povikne jedan od ljudi. "Jelen!" "Imat !emo svjeeg mesa", vikne drugi.
Ferras Vansen podigne pogled i spazi ivotinju kako stoji to$no u sjeni na rubu drve!a, pedesetak koraka od njih. Bila je
krupna i zdrava, s veli$anstvenom krunom rogova, ali $inila se ina$e posve obi$nom. Ipak, neto u na$inu na koji ih je
promatrala, dok je nekolicina ljudi zadijevala strijele, pobudilo je u njemu nelagodu.
"Ne odapinjite", re$e on. Jedan od vojnika podigne luk i nacilja. "Nemoj!" Na Vansenov povik, iako je gledao ravno u
njih, jelen prvi put naizgled shvati u kakvoj se opasnosti nalazi. Okrene se i u dva duga skoka nestane iza drve !a.
"Mogao sam ga pogoditi", ljutito !e strijelac, stari vojnik Southstead, $ija je gundava priroda bila razlog zbog kojeg ga je
Vansen poveo sa sobom, umjesto da ga ostavi kod ku!e da ogovara i iri nezadovoljstvo meu ostalim straarima.
"Ne znamo to je ovdje prirodno a to nije." Ferras je pazio da mu se u glasu ne osjeti gnjev. "Vidjeli ste cvije !e. Vidjeli
ste prazne ku!e. Imamo dovoljno hrane u zaveljajima i bisagama da preivimo. Ne ubijajte nita to vam ne prijeti - jeste
li me svi $uli?"
"to?" nastavio je Southstead. "Zar mislite daje to mogla bit jo jedna cura, za$arana u jelena?" Okrenuo se prema ostalim
straarima s glasnim, gnjevnim smijehom. "Ve! je !opio jednu - to je pohlepa, eto to."
Vansen shvati da se $ovjek preplaio ovog putovanja kroz sve neobi$-nije krajeve. Kao i svi mi, rekao je u sebi, ali zbog
toga je takav govor jo opasniji. "Ako misli da moe bolje od mene voditi ovu $etu, Mickaele Southsteade, onda kai to
meni, ne njima."
Southsteadov se osmijeh pokoleba. On oblie usnice. "Samo sam se alio, gospodine."
"Dobro onda. Ostanimo pri tome i podignimo logor. ale su vie dobrodole uz vatru."
Kad su se plamenovi uzdigli a djevojka Willow grijala svoje ruke, Collum Dyer poe k Vansenu. "Morat !ete drat' oko
na naem Micku, kapetane", tiho je izustio. "Previe godina ispijanja vina ucrvalo mu je srce i mozak, ali nisam mislio da
bi otiao tako daleko da se izruguje svojem kapetanu. To se nikad ne bi usudio u Murrovevo vrijeme."
"Jo !e nam dobro do!i ako bude kakva posla." Vansen se namrti. "Raemone Beck, doite ovamo."
Mladi trgovac, koji je ve!i dio puta proveo poput $ovjeka zarobljena u mori iz koje se ne moe probuditi, polako se uputi
k Vansenu i Dyeru.
"Jeste li $astan $ovjek, Beck?"
Iznenaeno je pogledao Ferrasa Vansen. "Da, jesam."
"Da, kapetane'7, proguna Dyer.
Vansen podigne ruku - nije bilo vano. "Dobro. Onda elim da ovoj djevojci budete pratitelj. Jahat !e s vama. U svakom
slu$aju, pokuati iz nje izvu!i imalo razuma ravno je traenju zrna ita u toni pljeve, a vi !ete bolje od mene prepoznati
ako izusti neto korisno."
"Ja?"
"Zato to ste jedini ovdje koji je proao kroz neto sli$no kao i ona, vjerujem, neto stoje vidjela, $ula i osjetila." Ferras
pogleda preko ramena prema mjestu gdje su ljudi skupljali jo pru!a za vatru. "Osim toga, da budem iskren, bolje je da se
ljudi ljute na vas nego na mene."
167

Beck nije izgledao pretjerano zadovoljan time, ali kako je Collum Dyer stajao to$no do njega, $iste!i svoje prljave nokte
vrlo dugim bodeom, samo se naroguio i rekao: "Ali ja sam oenjen $ovjek!"
"Onda se ponaajte prema njoj kao to biste eljeli da se ponaaju prema vaoj supruzi ako bi je ikad nali kako bolesna i
smu!ena luta pokraj puta. A ako izusti neto to budete smatrali korisnim, bilo to, smjesta me obavijestite."
"Korisno na koji na$in?"
Vansen uzdahne. "Na na$in koji !e nas odrati na ivotu, kao prvo."
On i Dyer promatrali su dok je prekoreni Beck hodao prema vatri i sjeo pokraj nedorasle djevojke Willow.
"Mislite da smo u takvoj opasnosti, kapetane?" upita Dyer. "Uistinu? Zbog nekoliko cvjetova i aave djevojke?"
"Moda nismo. Ali radije bih se vratio ku!i sa svima na broju i smijao svojoj pretjeranoj opreznosti - a ti?"
No! je minula bez incidenta, a do sredine jutra cesta ih je uvela tako duboko me u drve!e da vie nisu mogli vidjeti
turobna brda i prijete!u Sjenovitu branu. Isprva se to $inilo poput blagoslova, ali kako je dan odmicao, a Sunce, koje se
samo nakratko naziralo kroz pukotine u kronjama, prelo zenit i po$elo kliziti prema zapadu, Vansen se zapitao ho!e li
morati provesti no! okrueni umom, to nije bila ugodna pomisao. Dok su ru$ali putni kruh i sir, ponovno je pozvao
Raemona Be$ka k sebi.
"Nema se to re!i", smrknuto izvijesti Beck. "U cijelom ivotu nisam $uo toliko trabunjanja o svinjama i kozama. Da sada
nabasamo na farmu njezina oca, mislim da bih je vlastitim rukama zapalio."
"Nisam vas to htio pitati. Ova uma - kad ste jahali kroz nju, koliko vam je trebalo? Na putu prema Settlandu, ho!u re!i."
Pokuao se ljubazno nasmijeiti. "Dvojim da ste obra!ali toliku pozornost kad ste jahali natrag."
Beck je izgledao gotovo kao da se zabavlja, ali zapravo nije uspio prikriti svoj jad. "Nismo proli ni kroz kakvu umu na
putu onamo."
"Kako to mislite? Putovali ste Settlandskom cestom, zar ne?"
Trgov$ev je ne!ak izgledao blijedo, umorno. "Ne razumijete, kapetane? Sve se promijenilo. Sve. Pamtim jedva polovicu
ovih krajeva sa svojeg putovanja."
"Kakve su to besmislice? Bilo je to prije samo tjedan-dva. Sigurno ste proli kroz ovu umu. Cesta nije rijeka - ne moe
preplaviti svoje obale i prona!i drugi kanal."
Beck samo slegne ramenima. "Onda sam zaboravio ovu umu, kapetane Vansen."
Poslijepodne je odmicalo. &istina gdje je cesta prolazila izmeu drve!a bila je tiha i sumorna, ali bilo je znakova ivota:
nekoliko srna, vjeverica, par srebrnih lisica koje su prole $istinom pokraj njih poput podnevne mjese$ine prije nego to
su nestale u gutari, te gavran koji je neko vrijeme naizgled drao korak s njima, lepraju!i s grane na granu, krive!i glavu
kako bi ih promotrio sjajnim utim o$ima. Tada ga je jedan od pjeaka, koji vie nije mogao podnijeti gavranovu upornost
i utnju, otjerao kamenom. Vansen nije imao srca ukoriti ga zbog toga.
Napokon, dok su se otre sjene li!a i granja na cesti po$injale stapati u sve op!enitiju tamu, zaklju$io je da vie ne mogu
hodati dalje u nadi da !e pro!i umu. Smrknut !e se za sat vremena. Naloio je $eti da stane i utabori se na rubu ume,
pokraj ceste.
Kle$ao je pred prvim naramkom trije!a pokuavaju!i izmamiti plamen iz svog jogunastog kremena, kadli jedan od
najmlaih straara pojuri prema njima rubom ume.
"Kapetane! Kapetane!" vikao je. "Netko je naprijed na cesti." Vansen ustane. "Naoruan? Jesi li vidio? Koliko ih je?"
168

Mladi vojnik odmahne glavom, rairenih o$iju. "Samo jedan - starac, mislim. I hoda u suprotnom smjeru od naeg. Vidio
sam ga! Imao je tap i nosio plat s podignutom kukuljicom."
Vansena se dojmilo mladi!evo gotovo grozni$avo uzbuenje. "Lokalni umar, nedvojbeno."
"On... izgledao mije $udno."
Ferras Vansen se ogleda oko sebe. Posao podizanja logora bio je prekinut i svi su ga sada promatrali. Mogao je osjetiti
njihovu znatielju i nelagodu. "Pa, onda, pogledajmo. Ti !e po!i sa mnom. Dyer? I ti.
Moda !emo se no!as uspjeti skloniti na neko udobnije mjesto ako ovaj starac ivi u blizini."
Njih dvojica uzjahae konje i pooe za mladim straarem po cesti, dalje od to$ke gdje je skretala i odnosila ih iz
vidokruga logora. Uistinu, mala, tamna prilika hitala je pred njima. Iako je pojava bila pogrbljena, Vansen je zaklju$io da
je, ako se radi o starom $ovjeku, bio to vrlo $io star$i!.
Ostavili su mladog pjeaka i podboli konje, misle!i da !e dosti!i zakukuljenu priliku za nekoliko trenutaka, ali brzo se
smra$ivalo i nekako, premda je cesta opet tek neznatno zaokretala, nisu ga mogli prona!i.
"&uo nas je kako dolazimo i zaao meu drve!e", re$e Collum Dyer.
Jahali su malo dalje, sve dok nisu mogli vidjeti jasan potez ceste pred sobom. &ak i na slabanu svjetlu bilo je posve jasno
da nitko ne hita pred njima. Okrenuli su se i vratili natrag, jau!i polako, vire!i u bunje na objema stranama ceste da vide
skriva li se njihov plijen ondje.
"Varka", re$e Dyer. "Mislite li da je to bio neprijatelj? Uhoda?"
"Moda, ali..." Vansen se naglo zaustavi nasred ceste. Njegov je konj bio nemiran: toptao je nestrpljivo po zemlji. Malo
ve$ernje magle po$elo se uzdizati s tla. "Proli smo dva zavoja na cesti", re$e. "Collume, gdje je logor?"
Dyer je izgledao osupnuto, a onda se namrtio. "Isprepadat !ete nas obojicu, kapetane. Jo malko naprijed - samo smo
pogreno procijenili koliko je daleko na ovom slabom svjetlu."
Vansen dopusti da ga ovaj vodi, ali nakon to su jahali jo neko vrijeme, Dyer iznenada potegne uzde i stane dozivati.
"Halooo! Halooo! Gdje ste svi? Dyer je - haloooo!" Nitko ne odgovori.
"Ali jo smo na istoj cesti!" re$e Collum Dyer u panici i bijesu. "Nije jo ni potpuni mrak!"
Ferras Vansen primijeti da blago drhti, premda ve$er nije bila posebno hladna. Magla se lijeno uvijala izmeu stabala.
Na$inio je znak Trigona i otkrio da ve! neko vrijeme ne$ujno mrmlja molitve bogovima. "Ne," izustio je polako, "ali
negdje, nekako, a da to nismo ni znali... preli smo Sjenovitu branu."

19.

BOANSKI KRALJ

DUBOKA JAMA
169


Zvuk daleka roga
Slan vonj usnulog djeteta
Zrak je teko disati

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Kao i obi$no, vrhovni sve!enik nije stupio u tamnu odaju sve dok Ojnnitan nisu proveli kroz iscrpljuju!i niz molitvi, a
pred nju postavili zlatni kale iz kojeg se puilo. Vrhovni sve!enik Panhyssir bio je jo jedan Miljenik, i gotovo jednako
krupan i impozantan poput Luian, ali $inilo se da je prou$io ponaanje pravih mukaraca s jednakom pomnjom kao to je
Luian prou$ila ponaanje pravih ena. Takoer se $inilo da je zadrao svoje testise nakon to je dosegao muevno doba -
brada mu je bila paperjasta, ali duga, i imao je iznenauju!e dubok glas, kojim se koristio s velikim uspjehom.
"Je li obavila dananju pokoru?" upitao je. Kad je ministrant kimnuo, vrhovni sve!enik prekrii ruke na grudima. "Dobro.
A zrcalne molitve, sve ih je izgovorila?"
Ojnnitan zatomi svoju razdraenost. Nije voljela kad su o njoj razgovarali kao da je dijete koje nita ne razumije, a kako
se satima dugi molitveni obredi u toj maloj, zrcalima obrubljenoj odaji u hramu nikad nisu mijenjali, te kako joj nikad
nisu dopustili presko$iti makar i jedno od tuceta zamrenih pjevanja (ona imenima ispunjena zazivanja raznih
Nushashevih manifestacija, izgovorena u najve!e od svetih zrcala, slave!i boga u njegovim inkarnacijama Crvenog konja,
Blistave jutarnje kugle, Ubojice no!nih demona, Zlatne rijeke, Zatitnika sna, onglera zvijezda i svih ostalih), Oinnitan
je smatrala kako je pomalo pretjerano to se sve!enik ponaa kao da je tijekom njegove odsutnosti radila neto drugo.
"Da, Veli$anstveni, o ti!enice Nushashev." Podreeni sve!enik, takoer jedan od Miljenika, imao je glas i glatku kou
dje$aka, premda je o$igledno bio odrastao. Bio je i tat: volio se ogledati u svetim zrcalima kad je mislio da OJnnitan ne
gleda. "Spremna je."
Oinnitan prihvati kale - blistavi predmet od dragulja i kovanog zlata u obliku krilata bika koji vu$e Nushasheva velebna
kola po nebu, vrijedan vie od cijelog susjedstva u kojem je odrasla - nastoje!i izgledati sve$ano i zahvalno. Vrhovni je
sve!enik Panhvssir, na kraju krajeva, bio jedan od najmo!nijih ljudi na svijetu i vjerojatno drao njezin ivot u svojim
rukama. Ipak, nije si mogla pomo!i morala je mal$ice nakubiti lice kad je uzela prvi gutljaj.
Sre!a to je mladi sve!enik uvijek izgovarao svoja zazivanja tako glasno - to joj je omogu!avalo da sporije pije, i da se ne
brine toliko o zvucima koje je proizvodila dok je silom gutala jeziv napitak. Eliksir, Sun$eva krv, kako su ga zvali, doista
je pomalo imao okus krvi, slan sa zadimljenom natruhom mousa, to je bio jedan od razloga zato se Oinnitan morala
prisiliti da ga ne povrati. Bilo je tu i drugih okusa, od kojih nijedan nije bio posebno ugodan, i, premda napitak nije bio
za$injen, od njega su je peckala $itava usta kao daje pojela previe malih utih marakih papri$ica.
"Sad sklopi o$i, dijete", re$e joj Panhvssir dubokim, zna$ajnim glasom dok je praznila kale. "Dopusti da te bog pronae i
dotakne. To je velika, velika $ast."
&ast je dola bre nego obi$no, i ovog puta nije bila obi$an dodir niti sneno milovanje kao proteklih dana, ve! osje!aj kao
da ju je neto golemo $epalo i prodrmalo. Zapo$elo je kao vru!ina u dnu trbuha, a onda se brzo proirilo gore-dolje po
njezinoj ki$mi, zablistavi na kraju iza njezinih o$iju i izmeu nogu, tako da bi pala sa stolice da je mladi sve!enik nije
pridrao. Osjetila je njegove ruke, iako su bile daleko, daleko, kao da su dodirivale njezin kip umjesto stvarne Oinnitan.
Bujica zvukova i mraka u njezinoj glavi bila je tako mo!na da je dugo bila uvjerena da umire, da !e joj se lubanja
rasprsnuti poput iarke na vatri.
170

"Pomozite mi!" vrisnula je - ili to barem pokuala, ali rije$i su postojale samo u njezinim mislima. Ono stoje umjesto toga
izalo iz njezinih usta bilo je ivotinjsko stenjanje.
"Polegni je", zapovjedi Panhvssir. Glas kao da mu je dopirao iz druge prostorije. "Ovaj put ju je temeljito obuzelo."
"Postoji li neto...?" Oinnitan nije mogla vidjeti mladog sve!enika - nalazila se u poput no!i mra$noj magli - ali zvu$ao je
uplaeno. "Ho!e li...?"
"Osje!a dodir boga. Priprema se. Polegni je na jastuke da se ne ozlijedi. Veliki bog joj se obra!a..."
Ali ne obra!a mi se, pomisli Oinnitan dok je Panhvssirov glas postajao sve slabiji i slabiji, ostavljaju!i je napokon samu u
tami. Nitko mi se ne obra!a. Posve sam sama. Posve sam sama!
Postajalo je sve gu!e oko nje - iako nije znala, nije $ak ni mogla naslutiti, to je "to" bilo. Imala je dovoljno poteko!a
zadrati ono to je bila i tko je bila u svom srcu: tama je prijetila da sve to usie, sve ono to ju je $inilo Oinnitan, upravo
kao to su zimske no!i njezina djetinjstva $upale toplinu s njezina lica kad bi znojna istr$ala van nakon skakanja i igranja
sa svojim roacima.
Sad se tama po$injala mijenjati. Jo nita nije vidjela, ali praznina oko nje po$injala se skru!ivati poput kristala, a od
svake nove misli koja joj je prola kroz um kao da bi zazvonila, dubokim, sporim zvukom poput monstruozna ledenog
zvona. Bila je teka, tea i starija od obi$nog ivog bi!a. Oinnitan je mogla shvatiti kako je to biti kamen, leati u zemlji
bez micanja, vau!i misli, spore poput uzdizanja planina, kakav je to bio osje!aj proivjeti ne samo nepostojane trenutke,
nego tisu!lje!a, svaki san dug poput eona.
A onda je mogla osjetiti neto izvan sebe, ali blizu - zastrauju!e blizu, kao da je muha koja, ne znaju!i, gmie po trbuhu
usnulog $ovjeka.
Usnulog? Moda ne. Jer sad je mogla o!utjeti istinsku veli$inu misli koje su je okruivale i proimale, misli koje je na
trenutak smatrala vlastitima, iako je sad shvatila da u tim neizmjernim idejama nije mogla na !i vie smisla nego to je
mogla govoriti jezikom grmljavine, zemaljskih potresanja.
Nushash? Zar je to mogao biti sam veliki bog? Oinnitan nije eljela dulje ostati zaklju$ana u toj dijamantno tvrdoj,
rezonantnoj tami. Jeziv drhtaj polaganog bojeg umovanja bio je previe za njezine krhke misli, tako dalek od nje i toliko,
toliko ve!i nego to su ona ili bilo koji obi$an mukarac ili ena ikad mogli biti, velik poput planine - ne, velik poput
samog Xanda, i jo ve!i, neto to je moglo le!i preko cijelog no!nog neba i ispuniti ga poput groba.
A onda ju je to neto napokon primijetilo.
Qinnitan je dola sebi trzaju!i se, dok joj je srce udaralo o rebra kao da joj pokuava isko$iti iz grudi. Kad se probudila u
goru!em sjaju fenjera u maloj sobi hrama, plakala je tako jako da je pomislila kako !e joj kosti prepu!i, s okusom u
ustima poput mesa leine. Mlai sve!enik pridravao joj je glavu dok je povra!ala.
Napokon, sat poslije, kad su slukinje po$istile za njom, okupali je i odjenuli, odveli su je natrag Panhvssiru. Najvii
sve!enik obuhvatio joj je lice svojom tvrdom rukom i zagledao joj se u o$i, ne sa suosje!anjem, nego poput trgovca
dragim kamenjem koji procjenjuje njegove izbruene plohe.
"Dobro", re$e on. "Zlatni !e biti zadovoljan. Dobro napreduje."
Pokuala je govoriti, ali nije mogla, umorna i ranjava kao da je pretu$ena.
"Autarh Sulepis te pozvao, djevojko. No!as !e biti pripremljena. Sutra !e te odvesti k njemu."
S tim ju je ostavio.
171

Pripreme su bile tako iscrpljuju!e i drale je budnu do tako kasne ure da je, jo dok su je pourivali hodnicima Pala$e
vo!njaka na njezin jutarnji sastanak s autarhom, i ustavi iz postelje tek sat prije, Oinnitan teturala od umora. Takoer je
jo trpjela u$inke napitka koji joj je vrhovni sve!enik dao prethodnog dana, osje!aju!i ga mnogo snanije nego ikad prije.
&ak i u tim zasjenjenim hodnicima svjetlo se $inilo bolno jarkim, odjeci odve! uporni - htjela je pobje!i natrag u krevet i
navu!i neto preko lica.
Na zlatnim vratima autarhove odaje za po$inak, ona i njezina mala pratnja morali su ustuknuti i pri$ekati dok je velika
nosiljka koju je ve! jednom vidjela pomalo nezgrapno manevrirala kroz prolaz. Sakati scotarch Prusas razgrnuo je zastore
svojim zgr$enim prstima kako bi promatrao proceduru, a onda spazio Qinnitan te svoju glavu izvio prema njoj,
razjapljenih usta kao u oku, iako je ona pomislila da se prije radilo o mlohavosti njegove $eljusti nego o stvarnom
iznenaenju to vidi niu budu!u nevjestu kako $eka audijenciju s autarhom. Odmjerio ju je od glave do pete dok mu je
glava drhtala na tanku vratu, a ako pogled koji joj je uputio nije bio prezir ili $ak mrnja, bila je sigurna da se radilo o
ne$em bliskom tome, hladnom prou$avanju koje je bilo tim jezivije zbog njegova trzanja i isprekidanog disanja.
Zato bi najmo!niji $ovjek na svijetu izabrao tako krhko, ludo stvorenje poput njega za svojeg scotarcha? Qinnitan nije
mogla ni nagaati. Scotarch je bio drevna tradicija Sokolova prijestolja, $ija je namjena bila osigurati da nasljednik uvijek
bude prisutan dok autarhov vlastiti sin ne bude dovoljno star da preuzme vlast; bila je osmiljena kako bi se osujetili
oteavaju!i sukobi koji su $esto izbijali meu frakcijama kad bi autarh umro bez spremnog nasljednika. Najja$i i najstariji
dio obredne tradicije, meutim, bio je taj da, ako scotarch umre, njegova smrt zna$i da je autarh izgubio nebesku milost te
mora predati i svoje prijestolje. To je trebalo suzbiti izdajstvo sinova i roaka kod kojih nije postojala vjerojatnost da !e ih
proglasiti nasljednicima, i zbog tog drevnog xisijanskog ograni$enja $ak i njihovih bogova-kraljeva, scotarche su izabiral,
ne toliko zbog njihove stvarne vladarske sposobnosti, ve! zbog zdravlja i vjerojatne izdrljivosti, te su bili cijenjeni poput
trka!ih konja zbog sjaja u oku i snage srca. Sve do prije nekoliko narataja, oduvijek ih se izabiralo tijekom obrednih
igara u kojima su svi natjecatelji, osim pobjednika, mogli umrijeti. To se smatralo doli $nim, budu!i da se put do Sokolova
prijestolja za nadobudne autarhe takoer odvijao na isti na$in, samo to smrti op!enito nisu bile tako javne.
Dok je Oinnitan promatrala kako se drhtava Prusasova prilika povla$i u jastucima obloene dubine njegove nosiljke, uz
mucavi povik da njegovi nosa$i poure, mogla se samo zapitati kako je itko, pogotovo netko poput Sulepisa, kojemu se
prikladni muki nasljednik nije $ak ni rodio a kamoli bio spreman vladati, mogao izabrati tako pateti$no stvorenje poput
Prusasa za svojeg scotarcha, bogalja koji je izgledao kao da je jednom nogom u grobu. (Oinnitanino miljenje nije bilo
usamljeno, naravno: nitko u Osami nije naizgled znao odgovor na to pitanje, iako se o njemu $esto nagaalo po cijeloj
Pala$i vo!njaka. Neki hrabri aputali su kako je to dokazivalo da je autarh Sulepis bio ili najlui u svojoj nestabilnoj
obitelji, ili, gledano s vedrije strane, dotaknut bogovima.)
Visoka vrata jedva su se zatvorila za scotarchovom nosiljkom prije nego to su se opet rastvorila za Oinnitan, par njezinih
dvorkinja i dopunski par straara Miljenika.
Odaja za po$inak, sa svojim vitkim purpurno-zlatnim stupovima, bila je tek neznatno manja od velike Prijestolne dvorane,
premda je u njoj bilo kudikamo manje ljudi, tek dvanaest vojnika, ve!inom poredanih iza podija, te jo dvostruko toliko
slugu i sve!enika. Pod drugim okolnostima osje!ala bi se $udno kao predmet tolikih mukih pogleda nakon toliko dugo
vremena u Osami, ali unato$ tome to je Jeddin bio jedan od onih koji su je gledali, a o$i kapetana Leoparda bile ushi!ene
ali njegove misli skrivene kao iza zavjese, Qinnitanin pogled prikovao je poput magneta mukarac na bijeloj kamenoj
klupi. Nije joj samo autarhova o$ita mo! privukla pozornost, na$in na koji su ostali u sobi stajali onoliko blizu njemu
koliko su se to uop!e usuivali, vidljivo ga se boje!i, poput smrznutih seljaka oko golema krijesa, pa $ak ni divlje ludilo
njegovih o$iju, nemilosrdnih kao u grabljivice, $iju je snagu mogla osjetiti $ak i na udaljenosti od desetak koraka. Ovaj
put postojao je drugi razlog za njezinu op$injenost: osim zlatnog koluta na kosi i zlatnih navlaka na vrcima prstiju,
autarh je bio potpuno gol.
Oinnitan shvati da su joj se obrazi zaarili, kao da je boanski kralj zaista gorio nekom vrstom plamena. Nije posve znala
kamo bi pogledala. Golotinja joj sama po sebi nije smetala, $ak ni ona odraslog mukarca - $esto je viala oca i bra!u
kako se kupaju, a pripadnici naroda Velikog Xisa nisu nosili mnogo $ak ni kad bi hodali prepunim, suncem prenim
172

ulicama - a autarhovi zlatno-smei udovi, koliko god dugi i mravi, nisu nipoto bili runi. Ipak, bilo je u Sulepisu
uznemiruju!e nehajnosti zbog koje je njegovo razgoli!eno tijelo izgledalo vie poput tijela ivotinje nesvjesne svoje
golotinje, nego $ovjeka koji je nje svjestan i uiva u tome. Cijelu mu je kou prekrivao sjajan sloj znoja. Njegov ud leao
mu je uz bedra, mlohav i dug poput rila kakva slijepog bi!a.
"Ah", re$e autarh tonom punim dosade koji nije odgovarao izrazu u njegovim o$ima, "evo je, mlada budu!a nevjesta.
Jesam li u pravu, Panhvssire? Nije li to ona?"
"U pravu ste, kao uvijek, o Zlatni." Sve!enik istupi iza robova s lepezama i udvorno stane iza leaja.
"A njezino ime je... je..."
"Oinnitan, o Zlatni - k!i Cheshreta od Tre!eg hrama."
"Kakvo neobi$no ime ima, dijete." Autarh podigne ruku, iskrivivi dug, sjajan prst prema njoj. "Doi blie."
Nikad u svom ivotu nije tako arko poeljela okrenuti se i pobje!i to je bre mogla, zvjerska panika pogodila ju je
jednako okantno kao da su joj vr$ studene vode pljusnuli po koi. Na trenutak je mogla opet osjetiti beskrajne dubine
koje su se iznenada rastvorile pred njom nakon to je ispila eliksir Sun$eve krvi: $inilo joj se da !e, ne u$ini li neto,
propasti u tamu i da nikad ne!e prestati padati. Oinnitan ustane, o$ajni$ki $eznu!i pobje!i, premda nije posve znala zato,
ali u svakom slu$aju nesposobna to u$initi, bore!i se za dah.
"Stupi naprijed!" grubo !e Panhvssir. "Zlatni ti se obratio, djevojko."
Njegov je pogled sada dralo njezine o$i i ona u$ini mali korak naprijed, a onda drugi. Prst sa zlatnim vrkom se savije, a
ona se primakne jo blie, sve dok nije stajala pred leajem, a duguljasto lice boanskog kralja bilo samo pedalj ili dva
ispod njezina. Nikad nije vidjela takve o$i, sad je to znala; nije mogla zamisliti tako sjajne, bezumne dubine ni na $emu
to se kretalo na dvije noge. Pod ruinim uljem i drugim parfemima vrebalo je neto temeljno i uznemiruju !e, slana aroma
poput krvi ili $ak vru!eg metala - autarhov dah.
"Podrijetlo joj izlazi na vidjelo, mislim." Najmo!niji $ovjek na svijetu podigne ruku kako bi je dotaknuo. Ona se lecne, a
onda umiri dok je vrak njegova prsta u svojoj maloj koarici od tople zlatne mree ocrtavao liniju niz njezin obraz, koja
joj je u mati grebla kou i ostavljala za sobom krvavi puteljak. Sklopila je o$i, osje!aju!i kako !e svakog trenutka neka
strana ala biti razotkrivena, da !e netko stupiti naprijed, baciti je na tlo i odsje!i joj glavu. &inilo se da bi to gotovo bilo
olakanje.
"Otvori o$i, djevojko. Zar sam tako straan? Osama je puna ena koje su osjetile moj dodir s rado!u, i mnogih drugih
koje se jo mole da ih uskoro posjetim."
Pogledala ga je. Bilo je to vrlo teko. &inilo se da ni$eg drugog nema u velikoj odaji - ni stupova, ni straara, ni$eg osim
nje i tih o$iju boje starog platna.
"Ne boj se", rekao je tiho. "Radije, veseli se. Bit !e majka moje besmrtnosti, mala budu!a nevjesto. &ast poput nijedne
druge."
Nije mogla govoriti, nije $ak mogla ni kimnuti sve dok nije progutala knedlu u grlu.
"Dobro. Izvravaj to ti stari sve!enik zapovijedi i imat !e svadbenu no! koja !e te uzdi!i u slavi iznad svih ostalih."
Pustio je da mu ruka klizne s njezina lica na grudi, a ona osjeti kako joj se bradavice ukru!uju kao od grozni$ave studeni
ispod tanke halje. "Upamti, sve ovo pripada tvome bogu." Ruka mu klizne preko njezina trbuha, a naprstci tvrdi i okrutni
kao pande strvinara naposljetku joj nemarno obujmie prepone. Nije mogla priguiti mali uzdah zaprepatenja. "Pripremi
se i raduj."
Pustio ju je i okrenuo joj leda, podigavi ruku. Peharnik sko$i naprijed da mu dade piti.
173

Autarh je o$ito zavrio s njom. Panhvssir pljesne, a straari je povedu prema vratima. Qinnitan je toliko drhtala dok je
ostavljala Odaju za po$inak da se zamalo sruila i morali su je pridrati. Pod svojom haljom kao da je jo uvijek osje!ala
svaki djeli! njegova dodira, kao da su mu prsti ostavili goru!u mrlju.

20.

IZGUBLJENI U MJESE&EVOJ ZELJI

SREDITE UME

Imenuj straarsko drve!e
Bijelo srce, Kamenu ruku, Skriveno oko, Sjeme zvijezda
Sad se nakloni i oni se klanjaju, smiju!i se

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Barrick je bjesnjeo to su ga pozvali na drugi kraj goleme rezidencije u odaju Avina Bronea usred no !i kao daje obi$an
dvorjanin. Zareao je na dje$a$i!a koji je otvorio vrata vrhovnog zapovjednika kad se nije maknuo s puta dovoljno brzo,
ali urgentne rije$i Broneova glasnika takoer su ga i uznemirile.
"Vrhovni zapovjednikpreklinje vas da doete u njegove odaje, Visosti", rekao mu je pa. "S potovanjem vas moli da se
pourite."
Barrickov je po$inak ponovno bio ispunjen, kao stoje $esto bio slu$aj, runim snovima; dok su se vrata otvarala, bolesno
uplaen dio njega pitao se planira li krupni mukarac nekakvu izdaju. Barrick se umalo lecnuo kad se vrhovni zapovjednik
uputio preko male dnevne sobe prema njemu, odjeven u runu no!nu koulju, nazuvi cipele s kop$ama na bose noge.
Kad Brone nije u$inio nita sumnjivije od lakog naklona i pridravanja vrata, Barricku sine drugi razlog za strah.
"Gdje mi je sestra? Je li dobro?"
"Koliko ja znam. Mislim da !e sti!i svakog trena." Brone pokae prema stolici, jednoj od dviju, postavljenih jedna do
druge. "Molim vas, Visosti, sjednite. Sve !u objasniti." Njegova brada, nepo$eljana i nevezana vrpcama, strila mu je s
lica i grudi poput divljega grma: o$igledno je ono to je uzrokovalo taj neobi$an poziv zateklo gospodara Zemljinkraja u
krevetu.
Kad je Barrick sjeo, Brone spusti svoje krupno tijelo na jednu od stolica, ostavivi drugu praznom. "Poslao sam dje $aka
po vino. Oprostite to vas nemam ba $ime ponuditi."
Barrick slegne ramenima. "Uzeo bih malo kuhanog." "Dobar izbor. U hodnicima vlada gadan propuh."
174

"To svakako", objavi Brionv s vrata. "Sigurna sam da imate dobar razlog to ste me izvukli iz mojeg toplog kreveta, lorde
Brone."
Brionvjina golema, barunasta pelerina s kapulja$om nije posve prikrivala $injenicu daje i ona bila u svojoj spava!ici. Od
njih troje, samo je Barrick nosio dnevnu odje!u. Nije se volio spremati za krevet ovih dana, vie je volio jo odjeven
zaspati na stolici. Nekako mu se $inilo da !e ga na taj na$in runi snovi tee sna!i.
"Hvala vam, Visosti." Brone ponovno ustane i nakloni se prije nego to je poveo Brionv do druge stolice. Lecnuo se
malko dok je hodao. Barrick je isprva bio tek zainteresiran - vrhovni zapovjednik je uvijek izgledao, poput Shasa, kao
$ovjek sazdan od ne$eg $vr!eg nego obi$ne krvi i mesa - ali trenutak poslije osjetio je ubod brige. to ako Brone umre?
Nije bio mlad $ovjek, naposljetku. S njihovim ocem i glavnim orunikom, obojicom u zatvoru, a Kendrickom u grobu,
preostalo je malo ljudi kojima su Eddoni mogli vjerovati, a koji su bili upoznati sa svim politi $kim poslovima June
Mede. Barrick se odjednom vie nego ikad osje!ao poput djeteta kojeg su poslali obaviti posao odrasla $ovjeka.
Vrhovni zapovjednik vjerojatno je primijetio neto od tih misli na Barrickovu licu. Osmijeh mu je bio smrknut. "Ove
hladne no!i prava su kunja mojim starim zglobovima, Visosti, ali nita to ne bih mogao prebroditi. Ipak, drago mije to
imate mnogo, mnogo godina pred sobom prije nego to !ete se morati po$eti brinuti o takvim stvarima."
&inilo se da je Brionv vie zainteresirana za svojeg brata nego za slabosti vrhovnog zapovjednika. "Zar nisi spavao,
Barrick?"
Nije volio da ga ispituje pred Avinom Broneom, kao da mu je starija sestra, ili $ak majka, a ne blizanka. "&itao sam.
Odobravate li to, Vaa Visosti?"
Ona malko porumeni. "Samo sam se pitala..."
"Htio sam vas upitati, princezo," re$e vrhovni zapovjednik, "dvori li vas moja ne!akinja Rose Trelling kako treba." Nije
joj susreo pogled. Broneov je izraz bio odsutan, gotovo zbunjen, kao da su oni probudili njega, a ne obratno. "Vrlo smo
zahvalni na ljubaznosti koju ste joj iskazali. Ona je dobra djevojka, premda ponekad malko budalasta."
"Vrlo sam zadovoljna s Rose." Brionv je zurila u njega. "Ali ne vjerujem da ste nas probudili iza pono!nog zvona da
pitate posluuju li me dobro moje dvorske dame."
"Oprostite, Visosti, ali $ekao sam s naim pravim poslom dok..." Vrhovni zapovjednik utihne, zna$ajno kimnuvi kad se
pa vratio s tri vr$a vina. Dje$ak klekne pokraj vatre i ugrije ih jednog za drugim pomo!u ara$a, a onda najprije poslui
Brionv. Bilo je o$ito da Avin Brone ne!e progovoriti dok dje$ak ne ode, stoga su svi sjedili i promatrali naizgled
beskrajan proces, a u sobi je vladao tajac, izuzev tiha praskanja i pucketanja vatre.
Kad je dje$ak otiao, Brone se nagne naprijed. "Jo jednom, ispri$avam se to sam vas oboje pozvao ovamo i izvukao iz
vaih kreveta. Stvar je u tome da mi je lake isprazniti vlastitu sobu od znatieljnih uiju, a i manje je napadno. Da sam
doao k vama i zatraio da potjerate sve svoje paeve, slukinje i straare, o tome bi sutra brujio cijeli dvorac."
"A mislite da nitko ne!e znati niti raspravljati o tome da smo Barrick i ja preli dvorac kako bi doli do vaih odaja?"
"To ne!e prouzro$iti previe nagaanja. A postoji jo jedan razlog za nae sastajanje ba na ovom mjestu, koji !ete uskoro
vidjeti."
"Ali $emu ova uzbuna?" Barrick nije mogao odrijeiti $vor straha u elucu. Ho!e li kraljevanje uvijek biti ovako? Strani
pono!ni pozivi? Nepovjerenje i sumnja cijelo vrijeme? Tko bi poelio takvo to? Odjednom ga je spopao uas - molio se
da je bio samo uas a ne neka vrsta slutnje - da je Brionv izgubljena ili mrtva, a on ostao sam vladati. "to je tako hitno?"
gotovo je viknuo. "to ne moe pri$ekati do jutra i mora se $uvati u tajnosti?"
"Dvije stvari, dvije informacije, koje su obje dole do mene ve$eras", re$e Brone. "Jedna od njih zahtijevat !e od vas da
ustanete, pa !u po$eti s drugom dok ne dokraj$ite svoje vino." Uzeo je dug gutljaj iz vlastita vr$a. "Hvala Erilu za blaeno
175

groe", izustio je usrdno. "Kad ne bih no!u mogao popiti kale-dva toplog vina kako bih mogao saviti svoje stare noge,
morao bih spavati stoje!i poput konja."
"Govorite", procijedi Barrick kroz zube.
"Oprostite, Visosti." Brone stane cupkati svoju prosijedu bradu. "Ovo su prve vijesti, to god one zna$ile. &ini se da je
Gailon Tolly nestao."
"to?" Barrick i Brionv progovorili su u isto vrijeme. "Vojvoda od Ljetopolja?" upitao je on, ne vjeruju!i. "Taj Gailon
Tolly?"
Avin Brone kimne. "Da, moj prin$e. Nikad nije stigao u dvorac Ljetopolja."
"Ali otiao je odavde s dvadesetak naoruanih ljudi", re$e Briony. "Sigurno, toliki broj vitezova ne moe jednostavno
nestati. A $uli bismo neto od njegove majke, zar ne?"
"Tako je", re$e Barrick. "Da se ita dogodilo Gailonu, ta bi nam stara krava ve! urlala na vratima."
Vrhovni zapovjednik podigne svoje iroke ruke u nemo!noj gesti. "U dvorcu Ljetopolja tek su sad po$eli shva!ati da ga
nema. Poslao je poruku po brzom kuriru kad je otiao odavde te su o$ekivali njegov povratak prije tjedan dana, ali nitko
se nije iznenadio kad tada nije stigao - pretpostavljam da su mislili kako se zaustavio zbog lova ili da posjeti neke od
svojih... roaka." Pogledao je prema Briony, a onda brzo odvratio pogled. "Tek su prekju$er ljudi postali zabrinuti. Konj
koji je pripadao njegovu prijatelju, Evonu Kinnayu, sinu baruna od Dugodola - sje!ate se mladog Kinnaya, naravno...?"
"Lasica", odbrusi Barrick. "Uvijek je blebetao o tome kako eli postati sve!enik, a pritom drpao slukinje."
"... Kinnavev konj, jo osedlan i sa sedlenim prekriva$em, naen je kako luta nekoliko milja od posjeda dvorca
Ljetopolja. Gailon je spomenuo u pismu svojoj majci da je Kinnay jedan od onih koji se vra !aju s njim. Tollvjevi su sad
pretraili cijelo podru$je oko ume. Ni traga."
Briony odloi svoj kale s vinom. Sad je izgledala onako kako se Barrick osje!ao kad je prvi put primio Broneov poziv.
"Neka nas bogovi sa$uvaju od zla. Mislite li da je neto sli$no zadesilo onu trgova$ku karavanu? Je li to moda...
Sumra$ni narod?"
"Ali dvorac Ljetopolja je miljama i miljama juno od Sjenovite brane", pouri se istaknuti Barrick. Nije mu se svi ala
pomisao o mra$nim stvorenjima koja se iskradaju preko te granice i krstare zemljama ljudi.
Nije imao nijednu mirnu no! od vijesti o karavani. "Mi smo mnogo blie od njih."
"Nita nije nemogu!e", prizna Avin Brone. "elio bih takoer da razmotrite mogu!nost ne$eg neposrednijeg. Gailon
Tolly ostavio je Junu Meu kao vrlo gnjevan $ovjek - i vrlo mo!an $ovjek, posebno sada kada vaeg brata Kendricka
vie nema. Ne moram vam re!i da postoje mnogi utjecajni ljudi u zemlji koji smatraju kako ste vas dvoje premladi da
vladate. Neki $ak govore da ste moje marionete."
"Moda biste trebali to uzeti u obzir kad nas idu!i put natjerate da hodamo dvorcem do vaih odaja u gluho doba no!i,
Brone." Gnjev je pomogao Barricku da se osje!a malo bolje - bilo je to kao uranjanje vru!eg ara$a u vino, dijeljenje
vru!ine.
"Kakve veze ima to ljudi misle?" htjela je znati njegova sestra. "Nismo nita u$inili Gailonu! Bilo mi je drago kad je
otiao."
"Ali razmislite o ovom", re$e vrhovni zapovjednik. "Zamislite da se Gailon opet pojavi nakon nekoliko dana. Zamislite da
Tollyji poviknu da ste poslali vojnike za njim da ga ubiju, da ste se bojali njegova prava na prijestolje..."
176

"Kakva besmislica! Prava? Gailon ima pravo samo ako na otac i cijela njegova obitelj pomru!" Barrickov se gnjev vrati
takvom ja$inom da je morao ustati i hodati. "To zna$i da bismo i Briony i ja trebali biti mrtvi. I dijete nae pomajke..."
Brone podigne ruku trae!i tiinu. Barrick prestane govoriti ali se nije mogao prisiliti da sjedne. "Samo vas molim da
razmotrite tu mogu!nost, Visosti. Zamislite da se Gailon pojavi za nekoliko tjedana i kae da ste ga pokuali umoriti -
moda izjavi da ste vas dvoje kanili izbje!i pla!anje otkupnine svojeg oca kako biste mogli nastaviti vladati i da vam se
on usprotivio, ili neto sli$no."
"To bi bila izdaja - ustanak!" Barrick ponovno klone na svoju stolicu, osjetivi se odjednom slabim i bijednim. "Ali kako
bismo dokazali da nije bilo tako?"
"To je problem s glasinama", re$e Avin Brone. "Vrlo je teko dokazati da neto nije istina - mnogo tee nego dokazati da
jest."
"Ali zato predlaete tako nevjerojatnu mogu!nost?" upita Briony. "Meni Gailon ba nije mio ali, svakako, $ak i kad bi
Tollvjevi imali skrivene namjere da preotmu prijestolje, on bi pri $ekao dok se ne bi pojavio nekakav problem - loa
ljetina ili poast groznice, mnogo gora od one koju su imali Barrick i ostali - pri $ekao dok se narod uistinu ne preplai
prije nego to ga pokua okrenuti protiv nas. Oni slabo poznaju mojeg brata i mene. Vladali smo jedva jedno godinje
doba."
"to je upravo razlog zato bi mogli povjerovati u lai o vama", re$e Brone.
Brionv se namrti. "Ali $ak i da je tako, niste li zali predaleko u potrazi za odgovorom? Ako je Gailon zaista izgubljen,
ali ne u lovu, kao to ljudi misle, postoji desetak vjerojatnijih objanjenja nego to je njegova priprema da nas optui kako
smo mu htjeli nauditi."
"Moda." Krupni $ovjek polako ustane, stavivi ruku na sjedalo stoli ce da se pridri. Uzeo je uljenu svjetiljku, a sjene u
sobi su zalelujale. "Ali sada dolazimo do idu!eg dijela moje brige. Ho!ete li po!i sa mnom?"
Slijedili su ga iz dnevne odaje niz uzak, neukraen hodnik. Brone zastane pred vratima. "Ovo je razlog zato no !as nisam
u svojoj postelji, Visosti." Otvorio je vrata.
Soba je bila osvijetljena brojnim svjetiljkama i votanicama - kudikamo vie nego to je bilo normalno za lonicu. Isprva,
$ak i uza sva ta svjetla, Barrick je imao poteko!a razaznati skupinu prilika u sredini kreveta: tek kad je prolo par
trenutaka, mogao je vidjeti da je to bio samo jedan $ovjek koji je kle$ao na krevetu pokraj drugog, a taj koji je kle$ao
pritiskao je glavu na-grudi ovog drugog u pozi gotovo poput ljubavnog zagrljaja. Onaj na vrhu prinese prst usnama,
trae!i tiinu. Njegovo izborano lice bilo je poznato Barricku, neto stoje mislio daje vidio u jednoj od svojih mora, te je
morao suspregnuti uzdah straha.
"Mislim da oboje poznajete brata Okrosa s Akademije u$enjaka Isto$ne Mee", re$e Brone. "Doao je da vam pomogne
kad ste bili bolesni, Barrick. Sad se skrbi o... o jednome od mojih slugu."
Bilo je krvi na krevetu, na plahtama; ruke brata Okrosa bile su mokre od nje. Redovnik im uputi brz, odsutan osmijeh.
"Oprostit !ete mi, Visosti. Ovaj $ovjek jo nije izvan opasnosti i vrlo sam zaposlen."
Mukarac koji je leao na krvlju umrljanim plahtama imao je tamnu, nepodrezanu bradu, a njegova koa, kosa i odje !a
bile su vrlo prljave, ali $ak i ureen i $ist ne bi nikog nagnao da ga dvaput pogleda. O$i mu bijahu otvorene, bulje!i u
strop, zubi stisnuti kao da zadravaju njegov prenapregnuti, hrapavi dah. Koulja mu bijae rastvorena, a brat Okros drao
je prste duboko u jezivoj rupi u mukar$evim grudima, to$no ispod ramena.
"Samo trenutak", re$e lije$nik-sve!enik, a Barrick u svoj um prizove glas, ako ne i lice, sjetivi se da ga je $uo kako lebdi
jednim od njegovih grozni$avih snova, govore!i o ispravnim poravnanjima i poboljanim ravnoteama. "Ovdje je jo
zaglavljen vrak strijele. Ja... ah! Evo ga." Brat Okros se uspravi, sti!u!i vrhovima prstiju krvava klijeta s malim
komadi!em ne$ega meu zupcima to je izgledalo poput metala. "Eto. Ovo mu se barem ne!e vie probijati do plu!a ili
177

srca." Prevrnuo je svojeg pacijenta, njeno ali $vrsto - to je izmamilo dubok jauk iz ranjenika, tek djelomi $no priguen
posteljinom - te stao brisati drugu krvavu rupu iznad mukar$eve lopatice. "Ovdje je ula - vidite? Morat !u za$epiti ranu
melemom od gaveza i vrbine kore..."
Brionvjino je lice bilo blijedo kao to je, bio je siguran Barrick, bilo i njegovo, ali njegova je sestra progutala slinu i mirno
prozborila: "Zato ovaj $ovjek lei krvav u vaim odajama, lorde Brone? I zato ga brat... brat Okros... njeguje? Zato ne
na dvorski lije$nik? Chaven se vratio prije vie dana."
"Objasnit !u sve za koji tren, ali htio sam da $ujete ovo iz $ovjekovih usta. Okreni ga natrag, Okros, molim te. Onda !emo
te ostaviti na miru da mu previje rane i da mu kakvu god jo ljekariju treba."
Zajedno su Brone i mali sve!enik opet okrenuli bradatog mukarca na lea. Okros je $vrsto drao komadi!e platna na
ranama s obiju strana.
"Rule", re$e vrhovni zapovjednik. "Ja sam, Brone. Prepoznaje li me?"
Mukar$eve o$i prelete preko njega. "Da, gospodaru", zastenje on.
"Reci mi opet to si vidio u dvorcu Ljetopolja, Rule. Reci mi to te navelo da dojae natrag u takvoj urbi, i vjerojatno ti
zaradilo tu strijelu u leima." Brone pogleda blizance. "Ovaj je $ovjek trebao umrijeti na putu. O$igledno je netko mislio
da ho!e."
Rule opet zastenje. "Autarhovi ljudi", izusti napokon. "U Ljetopolju." Borio se da ovlai usnice, teko progutao. "Prokleta
xisijska kopilad bili su... po$asni gosti stare vojvotkinje."
"Autarhovi ljudi... S Tollvjima?" Barrick nije mogao, a da se ne ogleda oko sebe, kao da bi se svakog trena mukarci
zamotanih lica iz njegovih no!nih mora mogli pojaviti iz sjena.
"Da." Brone je bio smrknut. "A sad doite pa !u vam kazati ostatak pri$e."
Pla!aju!i danak hladnoj no!i, Brone je prebacio prekriva$ preko svojih masivnih ramena. Polovica njegove brade bila je
pokrivena. Izgledao je poput diva iz stare pri$e, pomisli Barrick, poput nekoga tko je glodao kosti i ruio kamene zidove
golim rukama.
Koliko zapravo znamo o njemu? Barrick se borio da usredoto$i misli. Osje!ao je vrtoglavicu, kao da ga je groznica opet
tipkala prstima istodobno vru!im i hladnim. Na otac mu je vjerovao, ali je li to dovoljno? Netko je ubio Kendricka. Sad
nam Brone tvrdi da je Gailon Tolly nestao i da je Gailonova obitelj sklopila savez s autarhom. to ako je zlo$inac na
vrhovni zapovjednik glavom? Moda mi Tolly nije drag - zapravo, nikad mi nije bio drag, ni on ni njegov prokleti otac s
onim crvenim nosom i bu$nim glasom - ali je li to dovoljno da vjerujem na rije$ Broneu ili njegovom uhodi da je on
nekakav izdajnik?
Kao da je dijelila njegove misli, njegova sestra re$e: "Svakako smo zahvalni na vaem trudu u korist krune, grofe Avine,
ali ovo je malko prevelik zalogaj. Tko je onaj $ovjek na krevetu? Zato niste pozvali kraljevskog lije$nika?"
"Jo vanije, gdje je Gailon?" upita Barrick. "Zgodno je to nije tu da obrani sebe i svoju obitelj."
Barrick bi dao ruku u vatru da je bljesak gnjeva zasjao na trenutak u oku vrhovnog zapovjednika. Brone zastane da ispije
malko vina; kad je prozborio, glas mu bijae smiren: "Ne mogu vas kriviti to ste iznenaeni, Visosti, niti to ste
nepovjerljivi. A na posljednje pitanje nemam odgovor. elio bih da imam." Namrtio se. "Ohladilo se -vino, ho !u re!i."
Tekim se korakom uputio do kamina i po$eo ugrijavati ara$. "to se ostalih stvari ti$e, re!i !u vam to znam, a onda
!ete sami morati stvoriti vlastite zaklju$ke." Zastenjao je, dobacio im kiseo osmijeh. "Kao to je uvijek slu$aj.
&ovjek po imenu Rule je, kao to ste naslutili, uhoda. On je surov momak, ne od vrste koju bih volio koristiti na mjestu
kao to je dvorac Ljetopolja, ali morao sam improvizirati. Sje!ate se onog muzikanta, Robbena Hulligana? Crvene kose?"
178

"Da", re$e Brionv. "Bio je prijatelj starog Zagonetala. Umro je, zar ne? Lani su ga ubili razbojnici na Junoj cesti."
"Razbojnici... moda. Umro je na povratku iz Ljetopolja, nekoliko tjedana nakon to smo doznali daje va otac
zarobljenik, iako $ak ni ja tome nisam pridavao vanosti u to vrijeme, osim to mi je to bilo na nepriliku. Moda !e vas
iznenaditi, a moda i ne!e, $uti daje ve!ina onoga to sam znao o Tolh/jima i Ljetopolju dolazila preko Hulligana. Bio je
blizak s mnogima na ondanjem dvoru, a stara ga je vojvotkinja oboavala. Bilo mu je doputeno vrludati kuda ga je
volja, poput psa ljubimca."
"Mislite... mislite daje ubijen? Jer je bio va uhoda?"
Brone na$ini grimasu. "Ne elim se plaiti svake sjene. Jedino to je sigurno jest da od Robbenove smrti znam vrlo malo
o tome to se dogaa u Ljetopolju, a to mi je dovoljno smetalo da poaljem Rulea.
On posjeduje mnoge vjetine i obi$no mu nije teko na!i posao u velikoj ku!i - kao kotlokrpa, izraiva$ strijela ili
konjuar."
"Te uhode", polako !e Barrick. "Imate li ih po svim velikim ku!ama u Pograni$nim kraljevinama?"
"Naravno. A da vas potedim pitanja, Visosti - da, imam uhode i u ovom doma!instvu. Nadam se da ne mislite da bih
mogao bez njih. Ve! smo izgubili jednog $lana kraljevske obitelji."
"A vae uhode nisu ni prstom maknule da to sprije$e!"
Brone ga hladno pogleda. "Ne, Visosti, nisu, a ja sam izgubio mnogo sna razmiljaju!i upravo o tome, pitaju!i se na to
sam mogao bolje pripaziti. Ali to ne mijenja ono to je pred nama. Rule je oprezan $ovjek. Ako on tvrdi da su autarhovi
agenti na dvorcu Ljetopolja, ja mu vjerujem, i odlu$no vam savjetujem da ne zanemarite ono to vam on ima za re!i."
"Prije nego to nastavimo," re$e Brionv, "jo elim znati zato se onaj sve!enik skrbio o njemu, a ne Chaven."
Brone kimne. "Poteno. Evo odgovora. Brat Okros nije bio u dvorcu kad je va brat ubijen. Chaven jest."
"Molim?" Brionv se uspravi na stolici. "Zar sumnji$ite Chavena za umorstvo mojeg brata? Brutalne ubode noem? On je
obiteljski lije$nik! Da je elio Kendrickovu smrt, sigurno ga je mogao otrovati, izvesti to tako da izgleda poput bolesti..."
Prekinula se, iznenada pogledavi svojeg blizanca. Trebao mu je trenutak da shvati njezine misli.
"Alija sam iv", re$e Barrick. "Ako me tko pokuao ubiti, nije uspio." Svejedno, nije se dobro osje!ao. Barrick strese
glavom, ele!i da nikad nije doao u odaje vrhovnog zapovjednika, da je ostao u krevetu, bore!i se s morama koje su
barem bile dokazivo imaginarne. "Brone, zar tvrdite da je Chaven moda ubio Kendricka, ili se udruio s onim tko jest?"
Starac gurne ara$ u svoj vr$, a onda otpuhne paru kako bi mogao gledati kako vino kipi. "Ne. Takvo to nisam rekao,
prin$e Barrick. Samo tvrdim da ne vjerujem gotovo nikome, i dok ne doznamo tko je ubio vaeg brata, svi koji su mu
mogli do!i blizu, sumnjivi su."
"Uklju$uju!i mene?" Barrick se zamalo nasmije, ali opet je bio bijesan. "Uklju$uju!i moju sestru?"
"Da vas nisam nadzirao, da." Osmijeh Avina Bronea bio je namrgoen trzaj u dubini njegove brade. "Sljede!i u
nasljednoj liniji uvijek su najvjerojatniji ubojice. Nemojte se uvrijediti, gospodaru i gospodarice. To je moja dunost."
Barrick se zavali natrag, poraen. "Dakle, ne moemo vjerovati nikome osim vama?"
"Meni najmanje, Visosti - predugo sam tu, znam previe tajni. A ubijao sam ljude u svoje doba." &vrsto ih je oboje
pogledao, gotovo ih izazivaju!i. "Ako nemate nijedan drugi izvor informacija osim mene, prin$e Barrick, princezo
Brionv, onda niste dovoljno oprezni." Tekim se korakom vratio do svoje stolice. "Ali to god jo no !as doznali, ove
vijesti o autarhovim ljudima u Ljetopolju vrlo su ozbiljne, u to nema sumnje. Bojim se da je nestanak Gailona Tollvja
imao neke veze s tim. A nekome je svakako Rule toliko omrznuo da mu je zabio strijelu u le a dok je jahao cestom
179

Trojice bra!e vra!aju!i se ovamo. Da nije tako ilava stara vojni$ina i sazdan uglavnom od kostiju i koe, ne bismo imali
ovu informaciju."
Brionv popije svoje vino. Bila je blijeda, nesretna. "Ovo je previe. to bismo trebali misliti?"
"Mislite to ho!ete, samo mislite." Brone zastenje od nelagode dok je pokuavao prona!i udobniji poloaj. "Molim,
shvatite, nemam ozbiljnog razloga da sumnjam u Chavenovu odanost, ali nesretna je $injenica da je on jedan od rijetkih
ljudi u dvorcu koji zna mnogo o autarhu. Jeste li znali da mu je brat bio u autarhovoj slubi?"
Barrick se nagne naprijed. "Chavenov brat? Je li to istina?"
"Chaven je Ulosijac - znali ste to, siguran sam. Ali jeste li znali da je njegova obitelj bila jedna od prvih koje su zaeljele
dobrodolicu autarhu u Ulos, prvu zemlju koju je Xis osvojio u Eionu? Pri $a kazuje da se Chaven posvaao s bratom i
ocem upravo oko tog pitanja i pobjegao u Hierosol, te gaje zato va otac, kralj Olin, doveo ovamo - zato to zna mnoge
druge stvari osim lije$enja bolesnika, pogotovo naklapanja koja je njegova vlastita obitelj donijela natrag, s xisijskoga
dvora. Nikad nije pokazao daje ita drugo nego odan, ali, kao to sam rekao, s mojega gledita nezgodno je to je jedan od
rijetkih koji toliko zna o autarhu. Jo jedan od rijetkih s takvim znanjem trenuta$no lei zaklju$an u tamnici."
"Shaso", Brionv !e tekim glasom.
"Upravo on. Borio se s autarhom i izgubio - pa, zapravo se borio protiv autarhova oca. A poslije se borio s vaim ocem i
izgubio. &ak i da Shaso nije po svoj prilici ubojica vaeg brata, ne znam od kolike bi vam koristi bio njegov savjet -
gotovo svatko moe dati savjet kako gubiti bitke."
"To nije poteno", odvrati Brionv. "Nitko nije porazio Xis - ne jo. Stoga nam nitko ne moe dati bolji savjet, zar ne?"
"Istina. A zato sad i razgovaramo, samo vas dvoje i ja. Bojim se prijetnje s juga vie i od kakve vile na naem pragu."
Brone posegne u dep i izvadi hrpu zguvanih papira. "Trebali biste ovo pro$itati. To je pismo vaeg oca vaem bratu.
Spominje autarhovu rastu!u mo!."
Brionv se zabulji u njega. "Vi imate pismo!"
"Tek sam ga pronaao." Brone joj doda papire. "Nedostaje stranica. Ono to je nestalo $ini se od male vanosti - govori se
o odravanju dvorca i njegovoj obrani - ali nisam siguran. Moda !ete opaziti neto to ja nisam."
"Niste imali nikakvo pravo to pro$itati!" vikne Barrick. "Nikakvo pravo! To je osobno pismo od naeg oca!"
Vrhovni zapovjednik slegne ramenima. "Ovih si dana ne moemo priutiti privatnost. Morao sam vidjeti ima li $ega u
njemu to bi moglo govoriti o neposrednoj opasnosti - naposljetku, bilo je izgubljeno ve! neko vrijeme."
"Nikakvo pravo", gorko !e Barrick. Je li umiljao ili gaje Brone $udno gledao? Je li u pismu stajalo neto to je ponukalo
grofa Zemljinkraja da posumnja u Barrickovu tajnu?
Brionv digne pogled s pisma. "Rekli ste da ste ga pronali. Gdje? I kako znate da nedostaje stranica?"
"Pismo je bilo meu hrpom dokumenata koje je Nynor ostavio za mene u mojoj radnoj sobi, ali on tvrdi da nita o tome
ne zna, i ja mu vjerujem. Mislim da se netko uuljao i stavio ga meu ostale papire na mojem stolu, moda zato to su
htjeli da ispadne kako smo ga Nynor ili ja ukrali - moda nas $ak uplesti u..." Namrtio se. "Takoer sam ga pro$itao jer
sam se pitao ima li kakve veze sa smr!u vaeg brata, dakako."
"Stranica koja nedostaje...?"
Nagnuo se prema njoj i prelistao stranice svojim debelim kaiprstom. "Ovdje."
180

"Ova stranica zavrava o$evim rije$ima o oja$avanju unutarnje utvrde..." Brionv zakilji, listaju!i izmeu dviju stranica
pisma. "A na idu!oj strani zavrava, moli i nas da sve to obavimo. Imate pravo, neto nedostaje. 'Reci Broneu da ne
zaboravi na odvode.' Sto to zna$i?"
"Kanale. Neke vratnice u laguni su stare. Bojao se da bi mogle biti ranjive u opsadi."
"Brinuo se zbog mogu!e opsade?" upita Brionv. "Zato?" "Va je otac $ovjek koji uvijek eli biti spreman. Na sve."
"Iz nekog razloga, ne vjerujem vam, lorde Brone. U vezi s tim, u svakom slu$aju."
"Povrijedili ste me, Visosti, uvjeravam vas." Vrhovni zapovjednik djelovao je gotovo nezainteresirano, preumoran da se
prepire.
Barrick, $ija je najve!a strepnja minula, takoer se po$eo osje!ati otupjelo. Kakva korist od tog pustog manevriranja i
zamiljanja? Kakve veze ima to je njihov zato$eni otac moda napisao, ili to bi to moglo zna$iti? Tko god da je ubio
Kendricka, skon$ao je ivot princa regenta u sreditu mo!i June Mede, takve kakva je bila. Ako se radilo
0 autarhu, koji je ve! pokorio $itav jedan kontinent a sad po$inje gutati i ovaj, zalogaj po zalogaj, kako se ovako mala
kraljevina poput nae moe nadati spasu? Dosad ih je titila samo udaljenost, a ni to ne!e zauvijek ostati zaprekom.
"Dakle, na ovaj ili onaj na$in, medu nama se nalazi izdajnik", re$e Barrick.
"Osoba koja je imala pismo moda nema veze sa smr!u princa Kendricka, Visosti."
"Tu se postavlja jo jedno pitanje", re$e Brionv. "Zato je uop!e vra!eno? Sa stranicom manje to je ravno proglaenju
daje netko pro$itao kraljevo pismo princu regentu. &emu to obznaniti?"
Avin Brone kimne. "Upravo tako, moja gospo. A sad, molim da me ispri $ate. Zamolit !u vas da ponesete pismo sa
sobom. Moete smisliti neku prikladnu kaznu jer sam ga i ja pro$itao, ako elite. Star sam i umoran
1 jo moram negdje prona!i prikladno mjesto za spavanje - dvojim da !e mi brat Okros dopustiti da premjestim Rulea iz
svojeg kreveta. Ako elite sa mnom raspraviti o onome to u njemu pie, poaljite po mene ujutro i smjesta !u do!i."
Brone se malko zanjie; onako krupan, izgledao je poput planine netom prije no to !e se sruiti, a Barrick je ustuknuo
jedan korak. "Stigla su teka vremena, Viso$anstva. Nisam jedini koji se oslanja na vas dvoje, uza svu vau mladost.
Molim upamtite to, prin$e Barrick i princezo Brionv, i pazite to govorite i kome."
Uljudnost je pala rtvom umora. Pustio ih je da sami izau.
Pokazalo se da nije lako naloiti vatru. uma je bila vlana i bilo je malo suhog trije!a. Ferras Vansen promotri malu
hrpu skupljenog drva u sreditu njihova kamenog prstena i ne uspije se suzdrati da ne baci $eznutljiv pogled na velike
grane koje su se irile iznad njega. Nisu imali sjekiru, ali svakako je bio dovoljan sat znojnog rada s ma$evima da on i
Collum Dyer imaju drva koliko god su htjeli. Ali stabla su im se $inila gotovo kao da ih promatraju, $ekaju!i neko takvo
oskvrnu!e: mogao je $uti aptanje koje je kanda bilo vie od vjetra. Sna!i !emo se, zaklju$io je, i s trije!em.
Collum je naporno radio na piramidi tapova svojim kremenom. Buka udaraca $elikom odjekivala je $istinom poput
zvuka $eki!a duboko u zemlji. Vansen se prisjetio svih pri$a iz svoje mladosti, o Drugima koji su vrebali u sjenovitim
umama i piljama te rovali u studenu tlu.
"Obavljeno." Dyer se nagne naprijed kako bi dahnuo na zadimljene crvene vitice, puu !i sve dok se blijedi plamenovi
nisu rasplamsali. Magla se malko ra$istila oko njih, otkrivi nebo iza dalekih kronji drve!a, prah zvijezda u dubokoj
barunastoj tami. Mjesecu nije bilo ni traga.
"Koliko je sati, to mislite?" upita Dyer kad se uspravio. Vatra je sad gorjela sama, ali je ostala mala i slabunjava,
proarana $udnim bojama, zelenim i modrim. "Ovdje smo ve! satima, a jo je ve$er."
"Ne, malo je mra$nije." Vansen priblii ruke vatri; pruala je tek malo topline.
181

"Ne mogu $ekati prokleto danje svjetlo." Dyer je vakao komad suhog mesa. "Ne mogu $ekati."
"Moda ga i ne do$eka." Vansen uzdahne i zavali se natrag. Vjetar koji nije mogao osje!ati lelujao je kronje drve!a nad
njima. Logorska vatra, onako slaba, $inila se poput nekakve rane na maglovitoj, sumra$noj $istini. Osje!ao je kako je
uma eljela izlije$iti taj prijelom, ponovno ga obrasti, progutati plamenove i dvojicu mukaraca te prekriti ozljedu
krastom od mahovine i vlanom, tihom tamom. "Mislim da ovdje nikad nije potpun dan."
"Nebo je iznad nas", $vrsto !e Dyer, ali u glasu mu se $uo krhki prizvuk. "To zna$i da !e sunce biti ondje kad svane dan,
$ak i ako ga ne moemo vidjeti. Nijedna magla na svijetu to ne moe promijeniti."
Vansen nita ne odgovori na to. Collum Dyer, veteran mnogih kampanja, koji je smrt i dijelio drugima i riskirao daje sam
upozna, bio je preplaen poput djeteta. Vansen, stariji brat u svojoj obitelji, znao je da se ne smije prepirati s preplaenim
djetetom oko sitnica dok opasnost ne mine.
Sitnica. Kao to da nikad vie ne!emo vidjeti sunce. "Ja !u no!as prvi straariti", rekao je naglas.
"Moramo neprestano dozivati ostale." Dyer ustane i poe do ruba $istine, skupi ruke oko usta. "Haloooo! Adcock!
Southstead! Haloooo!"
Ferras Vansen lecnuo se na zvuk to ga je brzo progutalo drve!e. Svaki njegov instinkt govorio mu je da bude tiho, da se
kre!e polako, da ne privla$i pozornost. Poput mia na vrhu stola, pomislio je, i gorko se nasmijao. Ne elim nikoga
probuditi. "Mislim da su se ostali dosad ve! utaborili", re$e. "A da je vikanje dovoljno, pronali bi nas satima prije."
Dyer se vrati i sjedne uz vatru. "Prona!i !e nas. Trae nas. &ak i Southstead, iako u to moda sumnjate, kapetane.
Kraljevska straa ne!e oti!i dok su dvojica iz njihovih redova izgubljena."
Vansen kimne, ali razmiljao je o ne$em posve drugom. Predosje!ao je da su negdje ostali straari, siroti Raemon Beck i
luda djevojka bili jednako izgubljeni i uplaeni poput njega i Dyera. Nadao se da su imali razuma da ostanu na mjestu i ne
lutaju. Po$injao je shva!ati malo od onoga to se dogodilo djevojci, $ak i luaku u selu iz njegova djetinjstva koji se
vratio s one strane Sjenovite brane.
"Pokuaj zaspati, Collum. Ja !u prvi drati strau."
Isprva je to smatrao tek nastavkom neobi$nih snova koji su prodirali u njegove sve o$ajnije pokuaje da ostane budan.
Nije bio potpuni no!ni mrak - osje!ao je da nikad ne!e biti potpuno mra$no jer je magla posvuda bila proeta sjajem
Mjeseca, koji se napokon pojavio na nebu ponad drve!a, okrugao i blijed poput tjemena ulatene lubanje - ali u svakom
slu$aju bilo je gluho doba no!i. Trebao je probuditi Dyera satima prije. Zaspao je, neto to je bilo opasno u$initi na tako
$udnom mjestu, i tako ostavio logor ne$uvan. Ili je jo spavao? &inilo se tako, jer je $ak i vjetar kanda tiho pjevao pjesmu
bez rije$i koja se dizala i padala. Neto se kretalo medu drve!em na rubu $istine.
Zastao mu je dah. Vansen posegne za ma$em, isprui drugu ruku da probudi Colluma Dyera, ali njegov je suputnik
odlutao s mjesta gdje je do maloprije leao spavaju!i. Vansen je imao tek nekoliko trenutaka da upije uas tog otkri !a,
kad je kretanje na rubu $istine postalo u bijelo ovijena, zakukuljena prilika, neobi$no prozirna poput procijeene magle.
Izgledala je poput ene, ili je barem imala enskast oblik, te ga je na trenutak ispunila nemogu!a nada da je djevojka
Willow odlutala u snu iz straarskoga logora, da je ostatak $ete ipak negdje u blizini i da je Dyer bio u pravu. Ali dla$ice
koje su mu se podizale na zatiljku dokazivale su da je to bila la jo i prije nego to je spazio da noge te spodobe ne doti $u
tlo pod njezinom blago svjetlucavom haljinom.
"Smrtnice." Glas mu je odzvanjao u glavi, iza o$iju, a ne u uima. Nije znao je li bio star ili mlad, $ak ni je li bio muki ili
enski. "Ovdje ti nije mjesto." Pokuao je prozboriti, ali nije mogao. Od njezina je lica mogao razaznati jedva neto vie
od blijeda svjetla i slabih sjena, kao da su ga skrivali mnogobrojni slojevi blistave tkanine. Jedino to je bilo doista
vidljivo bile su njezine o$i, krupne i crne i nimalo ljudske. "Stari su zakoni dokon$ani", re$e mu prikaza. Svijet kao da se
uruio u jedan jedini mra$ni tunel sa sjajnim, nejasnim licem na drugom kraju. "Vie nema zagonetki koje valja rijeiti.
182

Nema zadataka kojima se moe ste!i naklonost. Sve se primi$e kraju. Sjenoviti glasovi koji su neko! ustali protiv toga
zamuknuli su u Ku!i naroda."
Prilika se primakne blie. Vansen je mogao osjetiti kako mu srce udara u grudima, tu$e tako jako da se $inilo kako !e se
sigurno rasprsnuti na komade, ali ipak nije mogao svojevoljno pomaknuti ni jedan mii !. Koprenasta ruka se isprui,
dotakne mu kosu, gotovo proe kroza nj, hladna ali ipak bodljikava na njegovu obrazu, poput iskri iz logorske vatre koje
padaju po vlanoj koi.
"Jednom sam poznavala nekog kao ti." U glasu joj se $uo ton koji je gotovo prepoznao, ali na kraju je osje!aj bio previe
neobi$an da bi ga se pojmilo. "Dugo je bio sa mnom sve dok njegovo sunce nije izblijedjelo. Na kraju nije mogao ostati."
Dok se lice primicalo blie, $inilo se nabijeno mjese$inom. Vansen je elio sklopiti o$i, ali nije mogao. Nakratko mu se
u$inilo da je moe jasno vidjeti, premda nije mogao posve shvatiti to, ili koga, vidi - ljepotu poput otrice noa, crne o $i
koje su nekako bile pune svjetla kao to je no!no nebo puno zvijezda, beskrajno tuan osmijeh - ali tijekom tog trenutka
osje!ao se kao da mu se hladna ruka stisnula oko srca, sti!u!i ga u nezgrapan oblik od kojeg se nikad vie ne!e posve
oporaviti. Bilo je to kao da gaje $epala sama smrt... ali smrt bijae lijepa, tako lijepa. Dua Ferrasa Vansena pohrli prema
tamnim o$ima, prema zvijezdama u njezinu pogledu, poput lososa koji se penje planinskim potokom ne mare !i $eka li ga
smrt na njegovu kraju.
"Ne tragaj za suncem, smrtnice." U$inilo mu se da je u rije$ima bilo neto nalik samilosti, i to ga je slomilo. Nije elio
samilost - elio je biti voljen. elio je samo umrijeti voljen od tog stvorenja satkanog od pare i mjese $ine. "Sunce ti ovdje
ne!e do!i. Niti moe vjerovati sjenama da !e ti re!i ita osim lai. Potrai umjesto toga mahovinu na drve!u. Korijenje
stabala je u zemlji, a ono zna gdje je sunce, uvijek, $ak i u ovoj zemlji u kojoj je njegov brat jedini gospodar."
A onda je nestala. &istina bijae pusta, izuzev tiha zviduka vjetra medu li!em. Vansen sjedne bez daha, dok mu je srce
jo poskakivalo. Zar je to bio san? Ako je tako, dio njega pokazao se istinitim - Dyeru nije bilo ni traga. Vansen se ogleda
oko sebe, isprva smu!en, ali s rastu!im strahom. Vatra se gotovo posve ugasila, mali sjajni crveni crvi !i migoljili su u
mraku unutar kamenoga kruga.
Neto zapucketa iza njega te on sko$i, petljaju!i oko bal$aka svog ma$a. Prilika dotetura na $istinu.
"Dyer!" Vansen spusti otricu.
Collum Dyer strese glavom. "Nema je." Vojnikov glas bio je tugaljiv. "Nisam je mogao dosti !i da..." Sad se $inilo da prvi
put zaista vidi Vansena i njegovo se lice iskrivi u tajnovitu masku. Na trenutak Ferras Vansen pomisli kako jasno moe
pro$itati misli drugog mukarca, vidjeti kako odlu$uje ne podijeliti svoje vienje.
"Jesi li dobro?" upita Vansen. "Gdje si bio?"
Dyer se polako vrati k vatri. Nije susretao pogled svojeg kapetana. "Dobro. Neto sam... usnuo, valjda. Probudio sam se
lutaju!i." Spustio se na tlo i pokrio svojim platem te vie nije htio govoriti.
I Vansen legne. Jedan od njih trebao je drati strau, znao je, ali osje!ao se kao da ga je dodirnulo neto divlje i snano i
bio je nekako siguran da !e taj dodir zadrati ostale stanovnike tog mjesta na udaljenosti... barem ove no!i.
Bio je umoran kao da je tr$ao miljama. Usnuo je brzo pod drve!em i nepoznatim zvijezdama.
Ferras Vansen probudio se na istom slabom sivkastom svjetlu - malko svjetlijem, moda, ali nipoto poput jutarnjeg.
Vjetar je jo pri$ao bez rije$i. Collum Dyer je spavao poput mrtvaca, ali probudio se poput bolesna djeteta, pun uzdaha i
smrknutih pogleda.
Rije$i pono!nog posjetitelja, bilo duha ili sna, jo su bile u Vansenovoj glavi. Dao je Dyeru vremena samo da isprazni
mjehur, $ekaju!i nestrpljivo u sedlu dok je vojnik vezivao uzice na hla$ama.
"Zar ne moemo ni vatru upaliti?" upita Dyer. "Samo da ogrijem ruke. Prokleto je hladno."
183

"Ne. Dok je naloimo, ve! !emo se umoriti, a onda !emo htjeti spavati. Tako nikamo ne!emo dospjeti. Ostat !emo ovdje
sve dok se ova uma ne ovije oko nas poput oceana i ne utopi nas." Nije znao to$no to je time mislio, ali osje!ao je da je
bilo nepobitno to$no. "Moramo jahati dokle moemo prije nego to nam ovo mjesto ne isie svu odlu $nost."
Dyer ga $udno pogleda. "Zvu$ite kao da mnogo toga znate o ovoj zemlji."
"Koliko mi treba." Nije mu se sviao optuuju!i ton u $ovjekovu glasu, ali nije htio biti uvu$en prepirku. "Dovoljno da
znam kako ne elim zavriti poput one djevoj$ice Willow, lutaju!i bezumno po umi."
"A kako !emo opet na!i izlaz? Traimo ve! satima. Izgubljeni smo."
"Odrastao sam na rubu ovih uma, ili barem ne$emu nalik na njih." Odjednom se upitao jesu li uop!e u svijetu koji je
poznavao, ili lutaju nekuda mnogo dalje od zemlje bogova. Bila je to potresna misao. to je ono prikaza rekla? "... &ak i u
ovoj zemlji u kojoj je njegov brat jedini gospodar." &iji brat? Sun$ev? Ali Mjesec je bio boica, svakako - Mesiya bijelih
grudi, slavna Perinova sestra...
Bilo je previe toga za razmiljanje. Vansen se prisilio usredoto$iti na ono to se sada nalazilo pred njim - na nadu za
bijegom. Bilo je teko misliti, meutim - glas vjetra bio je vje$no prisutan i podmukao, nagovaraju!i ga na san i predaju.
"Mahovina najgu!e raste na sjevernoj strani drve!a", re$e on. "Budemo li ili prema jugu dovoljno dugo, svakako !emo
opet prona!i put u blagotvorne krajeve."
"I ostaviti ovo mjesto za sobom", tiho !e i zamiljeno Dyer. Bilo je $udno, ali Vansenu je zvu$ao gotovo nevoljko,
pomisao koja je potjerala impuls straha uz kraljenicu kapetana strae.
Jutro, ili barem dio sati nakon buenja, brzo je minulo. Mahovine je bilo posvuda, gotovo na svakom drvetu, duboki
vuneni zeleni buseni. Ako je na jednoj strani rasla gu!e nego na drugoj, bila je to neznatna razlika; nakon nekog vremena
Vansen je po$eo sumnjati u svoju sposobnost razlu$ivanja. Ipak, nije imao drugog plana, a postajao je sve uplaeniji.
Izgubili su cestu u umarku crnolistog drve!a, previe gustom da ga se proe, i vie je nisu nali. Nije vidio ni jednu
jedinu stvar koja je izgledala poznato. Bilo je teko ne osje!ati kako uma neprestano raste oko njega, kako joj se granice
ire bre nego to on i Dyer mogu jahati, i kako ne samo to ne!e prona!i izlaz, nego !e sjenovita uma uskoro prekriti
sve to je ikad znao, poput vina koje se iz prevrnuta vr$a razlijeva po stolu.
Dverovo ga je raspoloenje takoer zabrinjavalo. Bradati straar postajao je sve udaljeniji, premda su im konji gazili rame
uz rame: jedva se obra!ao svojem kapetanu, ali je mnogo razgovarao sam sa sobom i pjevao ulomke starih pjesama za
koje je Vansen osje!ao da bi ih trebao znati, ali nije. Osim toga, $ovjek gaje i dalje $udnovato pogledavao, kao da je Dyer
gajio vlastite sumnje - kao da vie nije prepoznavao nekog tko mu je godinama bio svakodnevni suputnik.
Ovdje ima ne$eg u zraku, o$ajni$ki pomisli Vansen. Ne$eg u sjenama ovih stabala. Ovo nas mjesto jede. Bila je to jeziva
ideja, ali kad mu se jednom uklijetila u umu, nije ju mogao odstraniti. Prikazalo mu se snovito vi enje sebe i Dyera kako
lee pokraj izgubljene ceste, mrtvi i istrunuli poput ene koju je jednom pronaao u njezinoj kolibi, ali nisu ih prodirali
kukci nego sama uma - zelene vitice urastale su im u usta, nosove i ui, sjeme klijalo u vlanu, tamnu vegetaciju iz
njihovih trbuha i lubanja, ispunjavaju!i upljine njihovih prsnih koeva.
Moda je to stvarno vienje, pomislio je iznenada. Moda smo ve! mrtvi, ili nam malo nedostaje. Moda naa tijela ve!
nestaju pod mahovinom, a mi samo sanjamo da jaemo kroz ovu mra$nu zemlju pod beskrajnim, od bogova prokletim
stablima...
"Osje!am miris vatre", iznenada !e Dyer.
"Kakve vatre?" Konji su se zaustavili; stajali su neobi$no mirno i tiho. umovita udolina opasno se suavala na objema
stranama dvojice straara, kao da su se nalazili u drijelu kakve goleme nemani koja !e za koji tren zaklopiti svoje ralje i
zauvijek ih zakloniti s danjeg svjetla.
184

"Vatre kova$nica", odvrati bradati straar dalekim glasom. "One koje gore pod Tihim brijegom. Izra uju ratno oruje,
Sjajne prste, Pjevne--strijele, Ose, Okrutno kamenje. Narod je budan. Budni su."
Dok je nastojao na!i smisao u Dverovoj bizarnoj izjavi, Vansen osjeti kako otar ali ne$ujan vjetar hita niz kanjon. Magle
su se uskovitlale, uzdiu!i se i dijele!i, i na kratak trenutak pomislio je kako moe vidjeti $itav jedan grad u dnu doline,
grad koji je takoer bio dio ume, gomila tamnog drve!a i tamnijih zidova koji su se meusobno jedva razlikovali, sa
svjetlima to su gorjela na tisu!ama prozora. Njegov konj se propne i ustukne pred vizijom, ure!i se natrag niz puteljak
koji su slijedili. &uo je topot kopita Dverova konja odmah iza lea, te jo jedan zvuk.
Njegov suputnik je tiho ali razigrano pjevao na jeziku koji Vansen nikad nije $uo.
Dyer je jo bio iza njega, ali sada je utio: nije odgovarao ni na jedno pitanje svojeg kapetana, a Vansen je odustao od
toga da ih postavlja, jednostavno zahvalan to nije sam. Sumrak je postajao gu!i. Kapetan strae vie nije mogao vidjeti
razliku u gusto!i mahovine na drve!u - mogao je jedva razaznati drve!a u tami. Glasovi na vjetru sad su mu se uuljali
duboko u glavu, mame!i, ap!u!i, uple!u!i fragmente melodije kroz njegove misli koje su mu mrsile ideje, upravo kao
to se trnovito grmlje zapletalo oko kopita njihovih konja, tjeraju!i ih da hodaju sve sporije i sporije.
"Dolaze", iznenada objavi Dyer glasom preplaena sanjara. "Stupaju." Ferras Vansen ga nije morao pitati to je time
mislio; i on je to mogao osjetiti - zgunjavanje zraka oko njih, produbljivanje ve$ernjeg polumraka. Mogao je $uti nijemi
trijumf u glasovima vjetra, premda jo nije mogao $uti same glasove, osim ondje gdje su odjekivali duboko u pilji
njegove lubanje.
Konj mu se naglo propne, njite!i. Iznenaen, Vansen se prevrne sa sedla i strovali na tlo. Konj nestane u umi, ritaju!i se
i jure!i kroz bunje, hru!i od uasa. Na trenutak je Vansen bio previe oamu!en da bi ustao, ali neka ga je ruka zgrabila
i podigla na noge. Bio je to Collum Dyer, $iji je konj takoer nestao. Straarevo lice bilo je ozareno ne$im nalik na radost,
ali pomalo i na stravu, koju je i Vansen osje!ao, mrtva$kim pokrovom groze od kojeg se elio opet baciti na tlo i zakopati
glavu u spuvastu travu.
"Sad", re$e Dyer. "Sad."
I odjednom je Ferras Vansen opet mogao vidjeti cestu, cestu za kojom su satima bezuspjeno tragali. Bila je tek nedaleko
odatle, vijugaju!i kroz drve!e - ali jedva ju je primijetio. Cesta bijae puna uskovitlane magle, a u toj magli mogao je
vidjeti oblike. Neke od prilika, ako ih magla nije izobli$avala, bijahu visoke poput drve!a, a druge nemogu!e iroke,
zdepaste i snane. Bili su to sjenoviti oblici koji nisu odgovarali nijednoj razumnoj stvarnosti, i bi !a manje zastrauju!a,
ali svejedno zapanjuju!a, poput $ovjekolikih jaha$a nejasno vienih ali bolno lijepih, koji su sjedili visoko i uspravno na
konjima to su stupali, frktali i iz kojih se puilo. Mnogi su jaha$i nosili koplja koja su blistala poput leda. Plamenci od
srebra i mo$varno zelenog zlata vijorili su se s njihovih vraka.
Vojska je prolazila, stotine, moda i tisu!e obrisa koji su jahali, hodali - neki $ak i letjeli, ili se barem tako $inilo: sve je
vrvjelo od sjenki koje su leprale i jedrile iznad goleme vojske, hvataju!i mjese$inu na krilima poput ake svjetlucavih
ribljih ljuski ba$enih u zrak. Ali premda je Vansen mogao osjetiti korake svih tih kopita, nogu, apa i panda u samim
svojim kostima, vojska nije stvarala nikakav zvuk dok je stupala. Samo su se glasovi uzdigli, na vjetru kli $u!i velebnoj
$eti koja je prolazila.
Koliko dugo traje san? Koliko dugo traje smrt? Vansen nije znao koliko je vremena prolo dok je stajao zapanjen, odve !
op$aran da bi se $ak i skrio, i promatrao prolazak vojske. Kad je otila, cesta je leala gotovo opustoena, odjevena tek u
nekoliko dronjaka magle.
"Moramo... za njima", napokon !e Vansen. Bilo je teko, bolno teko, prona!i rije$i i izustiti ih. "Idu na jug. U zemlje
ljudi. Slijedit !emo ih prema suncu."
"Zemlje ljudi !e nestati."
185

Vansen se okrene i spazi da su o$i Colluma Dyera bile $vrsto sklopljene, kao da je iza kapaka zaklju$ao neku uspomenu
koju je elio zauvijek sa$uvati. Vojnik je drhtao cijelim tijelom i izgledao poput $ovjeka strmoglavljena s planine bogova,
skren ali ushi!en.
"Sunce se ne!e vratiti", apne Dyer. "Sjena stupa."

21.

DUPIN KR&MAREVA POMO(NIKA

PUT MODRE SVINJE

Dolje, dolje, od perja do ljuski
Od ljuski do kamena, od kamena do magle
Kia je slukinja bezimenog

(iz Kostopadnih proro$anstava)

UQul-na-Qaru nalazio se toranj $ije je ime zna$ilo neto kao "Duhovi oblaka" ili "Duhovi u oblacima", ili moda $ak "to
oblaci misle" - nikad nije bilo lako natjerati rije$i smrtnika da pleu u ritmu qarskih misli - i tamo je Slijepi Kralj Ynnir
odlazio kad bi traio pravi mir. Bio je to visok toranj, iako ne najvii u Qul-na-Qaru: jedan drugi strio je iznad cijelog
velebnog dvorca poput uspravljenog koplja, vitki iljak jednostavno zvan "Visoko mjesto", ali njegova je povijest bila
mra$na od Godina vritanja, pa ga $ak ni Qari nisu mnogo posje!ivali, tovie ni dizali poglede prema njemu kroz magle
koje su obi$no okruivale njihovu najve!u ku!u.
Ynnir din'at sen-Qin, gospodar Vjetra i Misli, sjedio je na jednostavnoj stolici pred prozorom jedne od dviju najviih
odaja Tornja Obla$nog duha. Njegovo pohabano ruho lepralo je mal$ice na vjetru, ali je ina$e bio nepomi$an. Danje bio
vedar, barem prema mjerilima Qul-na-Qara: iako sunce, kao i uvijek, nije bilo vidljivo na sivom nebu, poslijepodnevni
otri vjetrovi rastjerali su magle: vitka figura koja je strpljivo $ekala na vratima odaje da Ynnir prozbori, mogla je vidjeti
sve krovove golemog dvorca, rasprostrte pod njom u priguenoj dugi razli $itih nijansi crne i tamno sive, ljeskaju!i se
tamno od jutarnjih kia.
Osoba koja je $ekala uistinu je bila strpljiva: minuo je gotovo cijeli sat prije nego to se Slijepi Kralj napokon
promekoljio i okrenuo glavu. "Harsar? Trebao si se javiti, stari prijatelju."
"Spokojno je gledati kroz prozor."
"Da." Ynnir na$ini gestu, sloen pokret prstima koji je zna$io zahvalnost na sitnicama. "Cijelo jutro sluao sam srdbu
Skupa, ono pusto prepiranje oko Pakta stakla i pomiljao na trenutak kad !u do!i ovamo, daleko od svega toga i osjetiti
186

povjetarac s M'aarenola na svojem licu." Podigao je prste i prinio ih o$ima, jednom, dvaput, a potom i triput, s obrednom
precizno!u. "Jo vidim to je bilo vani onog dana kad sam izgubio vid."
"Nije se promijenilo, gospodaru."
"Sve se promijenilo. Ali, doi, strpljivo si me $ekao, Harsar-so. Ne vjerujem da te amo doveo samo pogled."
Harsar neznatno nakloni svoju !elavu glavu. Bio je jedan od Naroda Kamenog prstena, malenog, okretnog puka, ali visok
za svoju vrstu: kad se Ynnir ustao a Harsar pristupio da mu pomogne, glava mu je dopirala gotovo do kraljeva ramena.
"Imam dobre vijesti, gospodaru."
"Reci mi."
"Yasammez i njezina vojska preli su granicu."
"Tako brzo?"
"Vrlo je snana, ta ena. &ekala je mnogo godina na ovo, spremala se."
"Da, istina je." Kralj polako kimne. "A plat?"
"Nosi ga sa sobom, barem zasad, ali u$enjaci u Dubokoj knjinici misle kako ne!e izdrati ako ga tako daleko rastegne.
Ali kuda god je harala, plat se irio, vra!aju!i to nam pripada, a $ak i kad se vie ne bude mogao iriti, ona !e i!i dalje s
vatrom, pandom i otricom." &ak ni strpljivi Harsar nije mogao odrati glas posve mirnim; natruha ushita iskrivljavala
mu je rije$i. "I kuda god bude prolazila, stanovnici Sun$anih zemalja jaukat !e za njom, trae!i svoje mrtve."
"Da." Ynnir je dugo utio. "Da. Hvala ti na ovim vijestima, Harsar-so."
"Niste tako zadovoljni kao to sam zamiljao, gospodaru." Savjetnika su osupnule vlastite rije$i te je pognuo glavu. "Ah,
ah. Molim, oprostite mi na mojoj neuljudnosti, Sine Prvog kamena. Budala sam."
Kralj podigne dugoprstu ruku, na$ini gestu koja je zna$ila "prihvatljivu zbunjenost". "Nema se zbog $ega ispri$avati,
prijatelju. Jednostavno moram o mnogo$em razmisliti. Yasammez je mo!no oruje. Sada kad smo je pustili, cijeli !e se
svijet promijeniti." Okrenuo je glavu jo jednom prema prozoru. "U$ini mi uslugu i ostavi me, Harsar-so. Ljubazno je od
tebe to si doao tako daleko da mi preda te novosti." Njegovo je duguljasto lice bilo ozbiljno i mirno; lebde !i trunak
svjetla, nalik na blijedo ljubi$astu krijesnicu, po$eo mu je treperiti iznad glave. "Moram razmisliti. Moram... spavati."
"Oprostite mi to sam vas omeo, veliki Ynnire. Ho!ete li mi dopustiti jo jedno neoprostivo nametanje? Mogu li vam
ponuditi svoje drutvo na povratku u vae odaje? Stube su jo vlane."
Majuan osmijeh pokae se na licu slijepog kralja. "Ljubazan si, ali spavat !u ovdje."
"Ovdje?" U Tornju Obla$nog duha bila je samo jedna po$ivaljka, a to je bilo mjesto mo!i, oblikovanih i usmjerenih
snova. Trenutak poslije, pripadnik Naroda Kamenog prstena prinese ruku ustima. "Oprostite mi, gospodaru! Nisam vas
mislio opet ispitivati. Danas sam prava budala, prava budala."
Ovaj put Ynnirov odgovor bio je stupanj-dva blie mrazu. "Ne uzne-miruj se, savjetni $e. Bit !e mi dobro."
Harsar se klanjao i klanjao, povla$e!i se natrake iz odaje, tako brzo da se promatra$ mogao pobojati kako je sam
savjetnik bio u ve!oj opasnosti da se stropota niz dugo, strmo stubite od Slijepog Kralja, ali on se vjeto okrenuo na peti
na rubu stuba prije nego to je po$eo silaziti. Mnogi tornjevi Qul-na-Qara imali su stubita koja su isputala tihu glazbu, a
zloglasne su stube Visokog mjesta, naravno, tiho stenjale, poput djece u nemirnu snu, ali stubite Tornja Obla$nog duha
nije isputalo nikakav zvuk osim posjetiteljeva koraka. Ynnir je oslukivao barunasto meke stope svojeg savjetnika kako
bivaju sve tie i tie, sve dok ih vie nije mogao $uti ponad svirke vjetra.
187

Ynnir din'at sen-Qin proao je kroz vrata u zidu koji je dijelio to najvie mjesto u tornju na dvije sobe. Ta druga
prostorija, taj dvojni prostor, imala je vlastiti prozor, koji nije gledao prema prostranstvu dvorca i njegovim bezbrojnim
krovovima koji su se vlano ljeskali poput kamen$i!a na plai, nego prema maglovitom jugu - prema Sjenovitoj brani i
velebnoj vojsci gospe Yasammez te zemljama smrtnika. Poput druge odaje, bila je oskudno namjetena: ta je soba imala
stolicu; ova je imala nizak krevet. Kralj legne na nj dok mu se svjetlost boje lavande iskrila iznad $ela, a onda prekrii
ruke na grudima i stane sanjati.
Chert je jedva sklopio oka. Dugi no!ni sati prolazili su poput gostiju koji osje!aju da nisu dobrodoli te zbog toga jo
sporije odlaze.
Zapleli smo se u loe stvari. To mu se vrtilo u svakoj primisli. Prvi put je razumio to je Veliki narod mislio kad bi ga
pitali kako je mogao podnijeti ivot u pilji ispod zemlje. Ali kamen Funderlinkoga grada nije ga titao nita vie nego
to voda titi ribu; bio je to osje!aj da su on i njegova mala obitelj okrueni i omotani ne$im bezli$nim i nevidljivim, te se
upravo zato, to nije znao o $emu se radilo, osje!ao tako bijedno, tako nemo!no. Zapleli smo se u loe stvari, a one se
samo pogoravaju.
"to, u ime Tajni, sada smjera?" Opalin glas bio je mrmljav od sna. "Cijelu se no! koprca."
Bio je u kunji da joj kae kako mu nije nita, ali unato$ njihovu povremenom rje$kanju, Chert nije bio jedan od onih koji
se ugodnije osje!aju u drutvu drugih mukaraca nego vlastite ene. Daleko su dospjeli zajedno, i on je znao da treba ne
samo njezinu utjehu nego i njezinu pamet. "Ne mogu spavati, Opal. Zabrinut sam."
"U vezi s $im?" Sjela je i odmaknula uvojke kose koji su joj pobjegli iz no!ne kapice. "I ne govori tako glasno - probudit
!e dje$aka."
"Dje$ak je dio onoga to me zabrinjava." Ustao je, otapkao do stola, i uzeo vr$ vina. Funderlinzi su rijetko rabili svjetiljke
u svojim ku!ama, snalaze!i se s pomo!u slabana sjaja koji se prosipao iz uli$nih lanterni, te im je bilo smijeno to se
Veliki narod naizgled nije mogao smucati po povrini bez goleme buktinje svjetla. Uzeo je $au s police nad kaminom.
"eli li malo vina?" upitao je svoju enu.
"Zato bih htjela vina u ovu uru?" Ali glas joj je sada bio definitivno jednako zabrinut kao njegov. "Cherte, to nije u
redu?"
"Nisam siguran. Sve, zapravo. Dje$ak, oni Krovai, to je Chaven rekao za Sjenovitu branu." Donio je $au vina natrag u
krevet i uvukao noge pod teak pokriva$. "Nije bila obi$na slu$ajnost to se ono dijete pojavilo, Opal. to su ga donijeli
na ono mjesto i ostavili ondje istog dana kad sam otkrio da se Sjenovita brana pomaknula prvi put nakon godina i
godina."
"Nije dje$ak kriv!" rekla je, a glas joj se povisio unato$ vlastitoj opomeni da budu tiho. "Nije nita u$inio. Sad !e jo re!i
daje nekakav... uhoda, ili zloduh, ili... ili prerueni $arobnjak!"
"Ne znam to je on. Ali znam da ne!u provesti jo jednu no! pitaju!i se to je u onoj vre!ici na njegovu vratu."
"Cherte, ne moe. Nema prava...!"
"To je glupost, eno, i ti to zna. Ovo je naa ku!a. to da je donio doma zmiju otrovnicu - vatrenog crva ili neto sli $no?
Bismo li mu jednostavno dopustili da ih zadri?"
"To je blesavo..."
"Pa, pokraj svih opasnosti koje nas okruuju, i Sumra$nog naroda koji bi mogao svakog trena ietati iz starih pri$a i
pokucati na naa vrata, jednako je blesavo pretvarati se da su ovo obi$na vremena i uobi$ajene okolnosti. Mi smo ga nali,
Opal, nismo ga donijeli na svijet. Ne znamo nita o tome tko je on - pa $ak ni to je on - osim da je doao s one strane
Sjenovite brane. Nisi vidjela kako su se oni Krovai ophodili prema njemu - kao daje stari prijatelj, cijenjeni saveznik..."
188

"Pomogao je jednome od njih. Sam si rekao!"
"I nosi neto to nismo pogledali, a to bi nam moglo otkriti neto o njegovoj prolosti."
"Ne zna to."
"Ne, a ti ne zna da nije tako. Zato mi se protivi, Opal? Zar se toliko boji da bismo ga mogli izgubiti?"
Bilo je suza u njezinim o$ima - nije mu trebalo svjetlo da ih vidi: mogao ih je $uti u njezinu glasu. "Da! Da, bojim se da
bismo ga mogli izgubiti. A ponajvie zato to ti ne bi mario da se to dogodi!"
"to?"
"&uo si me. Ophodi se dobro prema njemu zato to si dobar $ovjek, ali ga ne... ti ga ne... ti ga ne voli." Sada se borila s
vlastitim glasom. "Ne kao ja."
Na trenutak su se gnjev i prepast stopili u njemu. Okrenula se na svoju stranu. Njezini su jecaji potresali madrac, a neto u
tom ucviljenom zvuku rastjeralo je sve drugo. To je bila njegova Opal, uplakana, prestraena. Ovio je ruke oko nje.
"Oprosti, draga moja starice. Oprosti." &uo je sebe kako to izgovara, poalivi jo dok su mu rije$i ostavljale usta. "Ne
brini se, ja... ne!u dopustiti da ti ga itko uzme."
Zar ne postoji neki drugi na$in?" upitala je. Upalili su jednu od manjih svjetiljaka; lice joj je bilo crveno, a o$i nate$ene.
"To mi se $ini okrutnim - pogrenim."
"Sad smo mi roditelji", re$e Chert. "Pretpostavljam da se moramo naviknuti na to da u nekim stvarima budemo okrutni.
Pretpostavljam da je to neka vrsta da!e za to to imamo dijete."
"To mi ba sli$i tebi", apnula je, napola ljutita. "&ega god se prihvati, misli da zna sve o tome. Kao onomad s onim
trka!im krticama."
Usnuli dje$ak, koji je kao obi$no nogama odgurnuo pokriva$ sa sebe, leao je potrbuke, lica okrenuta u stranu poput
pliva$a koji hvata dah, svijetle kose bijele poput mraza. Chert je zurio s mjeavinom dragosti i straha. Znao je da je
upravo potpisao sporazum neke vrste, da je za jedan pogled na sadraj vre!ice zauzvrat gotovo obe!ao da !e se, ma to to
bilo, pokoriti Opalinu sudu. A u svom je srcu dobro znao: ako ne nau dokaz da je dijete doslovce po$inilo umorstvo - i to
ne bilo kakvo umorstvo, nego neto vano i skoranje - ona nita drugo ne!e smatrati dovoljno dobrim povodom da
otjeraju dje$aka.
Kako se sve to dogodilo tako brzo? pitao se Chert. Zar su sve ene ovakve - spremne voljeti dijete, bilo koje dijete,
upravo kao to je ruka spremna zgrabiti ili oko spremno vidjeti? Zastoja ne osje!am isto? Zato to, premda je znao da
iskreno mari za dijete, u njemu nije bilo nita od one estoke posesivnosti koju je osje !ala njegova ena, one gotovo
nemo!ne potrebe. Zar ona izgara tako arko? Ilije moje srce odve! hladno?
Ipak, motre!i dok je dje$ak mal$ice stenjao i mekoljio se, gledaju!i bespomo!an, glatko ranjiv vrat, otvorena usta, nadao
se da ne!e otkriti nita to bi ga osudilo.
Netko iskoritava ovo dijete. Chert je odjednom bio siguran u to, ali nije znao zato tako misli niti to to zna$i. Za dobro
ili za zlo, njime ravna ne$ija tuda volja. Ali to je on? Oruje? Glasnik? Promatra$?
Zbunjen tim mislima, Chert se spusti na koljena i paljivo zavu$e ruku pod koulju koju je dje$ak koristio umjesto
jastuka. Prsti mu dotaknu neto tvrdo, ali na tome je $vrsto po$ivala Flintova ruka; probudio bi dje$aka kad bi to pokuao
istrgnuti. Stavio je ruku pod dje$akovo rame i njeno ga pogurnuo.
"Probudit !e ga...!" apne Opal.
189

Zar bi to bilo tako strano? upitao se Chert. Nije bilo razloga da skrivaju ono to su radili, svakako. Zapravo, rado bi
pri$ekao jutro, osim to je znao da ne!e zaspati ako to u$ini. Ipak, kad je dje$ak zijevnuo i otkotrljao se na bok,
doputaju!i Chertu da povu$e vre!icu i njezino ue ispod smotane koulje, osje!ao se poprili$no poput lopova.
Barem je nije sakrio, pomisli Chert. To je dobar znak, zar ne? Da zna da se radi o ne$em loem, skrio bi to, zar ne... ?
Chert to iznese iz njihove lonice do stola, dok mu je Opal bila za petama kao da se ne radi o obi $nom predmetu u
Flintovu vlasnitvu, nego o stvarnom dijelu dje$aka. Cherta je posljednji put omeo pronalazak neobi$nog kamena, onog
koji je predao Chavenu. Sad je pomno po$eo pregledavati vre!icu. Bila je veli$ine kokojeg jajeta i gotovo plosnata,
debela tek poput prsta. Vezivo je bilo izvanredno i sloeno, od raznobojnih niti, ali izvezen je bio nekakav uzorak a ne
slika, i vrlo mu malo govorio. "Jesi li ikad vidjela ovakav rad?"
Opal odmahne glavom. "Sli$i upljici iz Connorda koju sam jednom vidjela na Trnici, ali ta je bila mnogo
jednostavnija."
Chert ju njeno uzme u ruke, opipa prstom. Popustila je pod njegovim dodirom uz tiho, elasti $no hrskanje, ali neto se
tvrdo nalazilo u njezinu sreditu, tvrdo poput kosti. "Gdje mi je no?"
"Ona nespretna naprava?" Opal je ve! hodala po sobi prema svojoj kutiji za ivanje. "Ako kani ukrasti dje$akovu
imovinu i rasje!i je, ne mora to izvesti poput kakva mesarova egrta." Vratila se i izvadila si !unu otricu s drkom od
ulatena sedefa. "Upotrijebi ovo. Ne, predomislila sam se. Vrati mi ga. Ja !u biti ta koja !e opet morati zaiti vre!icu kad
zavri kopati po njoj."
Ako pretpostavimo da je to neto to se moe vratiti u nju kao da se nita nije dogodilo, pomisli Chert, ali nita ne re $e.
Sam dje$ak svakako nije bio takav, pa zato bi ovo bilo druk$ije?
Opal paljivo presije$e nekoliko niti s jedne strane, gdje su ukrasni avovi bili najrjei. Chert je morao priznati da se toga
ne bi dosjetio, da bi otvorio vrh i pokvario ve!inu veziva.
"Sto ako... to ako sami avovi sadre nekakvu sjenovitu $aroliju?" rekao je iznenada. "to ako smo je pokvarili
prerezavi je, te ono to je ve! unutra ondje vie ne bude?" Nije znao to$no to pokuava re!i, ali u tim gluhim no!nim
satima bilo je teko ne osje!ati kako zadiru na nepoznat i moda neprijateljski teren.
Opal mu uputi kiseo pogled. "Tipi$no za tebe da se toga sjeti nakon to sam ve! zapo$ela." Ali zastala je, i lice joj je
odjednom postalo zabrinuto. "Misli da je unutra neto ivo? Neto to... to grize?"
"Daj meni, onda", re$e Chert, pokuavaju!i sve okrenuti na alu. "Ako netko mora izgubiti prst, to ne bi trebao biti onaj
tko !e poslije morati zaiti vre!icu."
Stisnuo ju je lagano kako bi rastvorio razrezani rub, prinio je svjetlu. Jedino stoje mogao vidjeti bilo je neto nalik na
komadi!e suhog cvije!a i li!a. Nagnuo se naprijed i oprezno onjuio. Miris je bio egzoti$an i neprepoznatljiv, mjeavina
pikantnih aroma. Opipao je unutranjost prstom, nastoje!i biti njean, ali je gnje$io materijal od suhog bilja, a miris je
postajao snaniji. Napokon je dotaknuo neto tvrdo i plosnato. Pokuao ga je izvu!i, ali bilo je gotovo jednake veli$ine
poput vre!ice.
"Morat !e prerezati jo niti", rekao je, predavi je natrag Opal.
Ona onjui otvorenu stranu. "Divlji luk i srdaca. Ali to nije sve. Ne prepoznajem ostalo." Kad je rairila prorez sve do
dna, i jo dalje, Chert je uzme natrag.
Povukao je, njeno. Suhe latice padnu na stol. Povukao je ponovno i predmet napokon klizne van. Bio je to ulateni bijeli
oval - brzim pogledom ustanovio je da nije na$injen od kamena nego od ne$eg nedavno i agresivno oivotvorenog - stoje
bilo izrezbareno na dekorativan na$in koji, poput veziva, nije predstavljao nita odreeno. Na trenutak je mogao samo
190

iznenaeno zuriti - zato bi itko utroio toliko brige rezbare!i i gla$aju!i jednostavan oblutak od slonova$e ili kosti poput
ovoga? - ali Opal ga uzme na trenutak, kimne, a onda mu ga vrati na dlan, ovaj put preokrenuta na drugu stranu.
"To je zrcalo, budalo stara." U glasu joj se $ulo olakanje. "Ru$no zrcalo kakva imaju plemenite gospoe. Kladim se da
tvoja princeza Brionv posjeduje nekoliko ovakvih."
"Moja princeza Brionv?" Vratio se njihovoj staroj kolote$ini jer je to bilo najlake; i njemu je odlanulo, iako ne tako
potpuno kao njegovoj eni. "Siguran sam da bi se nasmijala da to $uje." Zurio je u zrcalo, podigao ga i okretao sve dok
nije uhvatilo odsjaj svjetiljke. Izgledalo je posve obi$no. "Ali zato dje$ak ima zrcalo?"
"Oh, zar ne vidi?" Opal zatrese glavom na njegovu tupost. "Jasno je poput nebeskog stakla. To je sigurno pripadalo
njegovoj... njegovoj pravoj majci." Nije joj bilo drago izgovarati te rije$i, ali je hrabro nastavila. "Vjerojatno mu gaje dala
kao... neku vrstu uspomene. Moda se nala u opasnosti pa su imali samo nekoliko trenutaka prije nego to ga je poslala
od sebe. eljela je da onaj tko ga nae zna kako potje$e iz dobre obitelji, da gaje majka voljela."
"&ini mi se $udnim," re$e Chert, nesposoban posve prikriti svoju nevjericu, "da bi ena drala svoje zrcalo $vrsto
zaiveno u vre!ici."
"Ne bi! Zaila ga je kako ga on ne bi izgubio."
"Dakle, ti tvrdi daje plemkinja koja provodi posljednje trenutke sa svojim malim sinom - moda joj se dvorac zatekao
pod opsadom ili ga je zahvatio poar, kao u onim baladama Velikog naroda koje voli sluati kad odemo na trnicu iznad
zemlje - imala vremena zaiti vre!icu tim opreznim sitnim avovima?"
"Samo pokuava stvarati probleme u vezi s tim." Opal je zvu$ala zabavljeno a ne razdraeno. Mogla si je priutiti da
bude velikoduna, jer je danas o$ito pobijedila. Bilo je to samo zrcalo, a ne prsten s obiteljskim grbom ili pismo koje je
detaljno opisivalo Flintovo podrijetlo ili priznavalo grozan zlo$in. Kako bi bio siguran, Chert istrese ostatak suhog li!a i
cvije!a na stol dok je Opal tiho coktala jezikom, ali u vre!ici vie nije bilo ni$eg.
"Ako si zavrio praviti nered, daj mi sve to." Pobjedni$ki sjaj sad je bio nedvojben. "Imam puno posla da to popravim
prije nego to se dje$ak probudi. Ti se slobodno moe vratiti u krevet, starce."
To je i u$inio. Ali svejedno nije spavao, premda tihi zvu$i koje je Opal stvarala marljivo ivaju!i nisu bili to to je dralo
Cherta budnim. Ono to je bilo u vre!ici nije se pokazalo ni$im stranim. Nita se ne!e promijeniti, barem ne zasad. Ali to
je bio dio problema.
Ispri$at !u Chavenu o tome sljede!om zgodom. Bio je umoran, tako umoran, i o$ajni$ki je $eznuo za snom. Bio je jo
o$ajniji to je morao vjerovati da je Opal imala pravo, da nije postojao razlog za brigu, ali neto ga je jo kopkalo. Da,
Chavenu, ako me bude htio primiti. Zadnji put nije izgledao vrlo zadovoljan mojim drutvom. Ali nemam koga drugog
pitati. Da, Chaven je upu!en u takve stvari. Moda mi moe re!i to bi to moglo zna$iti - moe li zrcalo biti neto vie od
obi$nog zrcala...
Brionv ga je nosila satima, neprestano promatraju!i poznati rukopis, kao da se radi o stvarnom licu njezina oca, a ne
rije$ima koje je napisao. Nije znala koliko joj je nedostajao sve dok ga nije pro$itala, a $itaju!i ga, $ula je kako joj se
obra!a njegov dragi glas, kao da je bio u sobi s njom, a ne stotinu milja i pola godine daleko. Zar je tako doma!a, intimna
stvar mogla biti razlog za Kendrickovo umorstvo?
Ali za predmet tako optere!en obiteljskom tugom, njegovo je zna$enje bilo nekako nejasno. Pismo je govorilo o autarhu,
kao to je Brone rekao, i o brigama kralja Olina u vezi s junja$kim osvaja$em.
"Ovdje dolazimo do sri brige tvojeg oca, Kendri$e, sine moj," pro$itala je po esti ili sedmi put,
"koja se sastoji od toga da glasine o proirenju autarhova carstva koje su doprle do nas na sjever nisu pretjerane. Sav
Xandski kontinent iznad velike Bijele pustinje pao je pod vlast Xisa, a dok su se njegov otac i djed zadovoljavali obi $nim
191

osvajanjem i utjerivanjem da!a, ovaj najnoviji autarh nije milostiv vladar tim podanicima. Kau da se smatra ne samo
kraljem nego bogom, i da ga sve te podani$ke zemlje moraju oboavati kao da je pravo dijete samog Sunca - da, Sunca
koje sja na nebu! Nije jo nametnuo tako teke zahtjeve **" naim gradovima i dravama Eiona koji su potpali pod
njegov utjecaj, ali ne sumnjam da !e eljeti isto od njih kad njegov stisak postane dovoljno $vrst.
Nemoj misliti, meutim, daje on budalast zato stoje lud. Ovaj je autarh iskaljen od uistinu vru!eg metala. Rodio se kao
Sulepis, tre!i najmlai od dvadeset estero bra!e u kraljevskoj obitelji Xisa - gnijezdu guja koje je postalo legendarno $ak
i u nemirnom Xisu, u kojemu nikad nije manjkalo divljatva ni ubojstava meu njegovim vladaju!im Hanovima. Pri$e
kau da je samo jedan od njegove bra!e, najmlai u obitelji, jo bio iv kad se Sulepis napokon uspeo na prijestolje
godinu nakon o$eve smrti. Kad je taj najmlai brat poloio krunu na Sulepisovu glavu prilikom krunidbe, sirotog su
jadnika odveli i uronili u rastaljenu broncu. Kad se izmu$eno tijelo ohladilo, autarh ga je postavio ispred kraljevske
pala$e. Putnik mi je rekao da autarh voli pri$ati uasnutim posjetiteljima kako taj ukras predstavlja Zna$aj obitelji.
Njegova vlast nad Xandom gotovo je potpuna, ali premda je osvajao i u Eionu, to su sve bile male drave sa siromanim
ili gotovo nikakvim lukama. Zna da mu nijedna od njih ne!e osigurati odgovaraju!u bazu za invaziju, i da bez sigurna
uporita njegova regrutirana vojska, ma kako brojna, ne!e poraziti odlu$ne ljude koji se bore za vlastite zemlje, posebno
ako se Syan, Jellon i Pograni$ne kraljevine udrue..."
Brionv odloi pismo, gnjevna kao prvi put kad ga je pro$itala. Jellon - ta mo$vara izdajnika! Kako tipi$no za njezina oca,
da nastavi vjerovati, $ak i dok je trunuo u zatvoru zbog pohlepe Jellona, kako moe uvjeriti onu svinju od kralja Hespera
da u$ini pravu stvar, da se zajedni$ki bore protiv mo!nijeg neprijatelja.
A vjerojatno !e ga i uvjeriti, uz dovoljno vremena, pomisli Brionv. to !u onda? to ako se udruimo, a oni opet poalju
onog perfidnog grofa Angelosa ovamo, gdje !u se morati ophoditi prema njemu kao prema savezniku umjesto da mu
zabijem ma$ u srce kao to bih htjela? Obe!ala je sebi da !e poslijepodne po!i u oruarnicu i malo vjebati s ma$em. Ako
se Barrick jo osje!ao preslabo da dijeli udarce, ona je uvijek mogla utroiti sat vremena pretvaraju!i se daje piljevinom
napunjena lutka bila Angelos ili njegov gospodar Hesper. Bilo bi dobro neto udariti.
to se ti$e nestalog dijela pisma, nije mogla pogoditi to je ikoga moglo navesti da ga ukrade. Prema onome to je mogla
razaznati iz po$etka i kraja, $inilo se da je uglavnom bila rije$ o op!enitom i prozai$nom razgovoru o odravanju zidina i
vratnica dvorca. Je li ga neki autarhov pijun ili kakav blii neprijatelj uzeo jer je posumnjao da je Olin moda spomenuo
neku slabost u obrani June Mee? Kako su mogli pomisliti da bi njezin otac bio tako glup da povjeri informaciju koja bi
mogla ugroziti njegovu obitelj i dom u ruke poslanika Ludisa Drakave? Nisu ga poznavali. Kao to je Brone rekao, Olin
Eddon bio je $ovjek koji nita nije uzimao zdravo za gotovo.
Presko$ila je dio pisma kako bi dola do njegova kraja, premda je znala da !e opet zaplakati ako pro$ita njegov pozdrav.
I poalji moj najljepi pozdrav Briony, reci joj da mi je ao to sam sprije$en i to ne mogu biti tu za roendan koji dijele
ona i Barrick. U ovom dvorcu punom propuha ima jedna ma$ka kojoj se omiljelo spavati na dnu mog kreveta, a prema
na$inu kako se udebljala, predosje!am da !e uskoro postati majka. Reci Briony da se ne!u samo uskoro vratiti svojoj
obitelji, nego !u donijeti sa sobom malo iznenaenje, i da ga ona moe razmaziti koliko ho!e, jer, za razliku od pasa i
ve!ine djece, ma$ku ne moe pokvariti previe ljubavi."
Bila je zadovoljna sobom. Nije zaplakala. Ili barem, tek nekoliko suza, a njih je lako obrisala prije nego to su se Rose i
Moina vratile.
Usprkos njegovoj beskorisnoj ruci, Barrickova nadmo!nija snaga obi$no ga je $inila njezinim vie nego dostojnim
protivnikom u ma$evanju, ali njezin je brat jo osje!ao posljedice svoje bolesti: lice mu se brzo zarumenilo i nedugo
zatim po$eo je teko disati. Sporiji nego ina$e, primio je nekoliko udaraca po tijelu od Brionvjina obloenog ma$a, a nju
uspio zauzvrat dotaknuti samo jednom. Nakon mnogo manje vremena nego to bi Brionv poeljela, ustuknuo je i bacio
svoju sablju na tlo uz priguen zveket.
192

"Nije poteno", rekao je. "Zna da jo nisam posve ozdravio." "To je razlog vie da opet razvija snagu. Hajde,
natmurenko, pokuajmo jo jednom. Ovaj put moe koristiti tit ako ho!e."
"Ne. Gora si od Shasa. Sad kad njega nema da me gnjavi, misli da !u ti dopustiti da zauzme njegovo mjesto?"
U tonu mu se $ulo neto vie od obi$noga gnjeva, i Brionv potisne vlastitu ogor$enost. Bila je neumorna, puna bijesa i
jada poput olujnih oblaka. Jedino to je htjela nakon dana sjedenja i sasluavanja ljudi jest pomaknuti udove, zamahnuti
ma$em, biti neto drugo osim princeze, ali znala je da je beskorisno pokuavati prisiliti Barricka na bilo to. "Vrlo dobro.
Moda bismo umjesto toga trebali razgovarati. Opet sam pro$itala o$evo pismo."
"Ne elim razgovarati. Perinova mi $eki!a, Brionv, dovoljno sam govorio u zadnje vrijeme! Urote i intrige. To me umara.
Idem odrijemati."
"Ali jedva smo popri$ali o svemu to nam je kazao Brone - o Gailonu Tollvju, pismu i autarhu..."
Odmahnuo je rukom. "Brone je podriva$. Ako nema intriga, ni misterioznih urota od kojih bi nas titio, on nema nikakva
utjecaja." Barrick je jedva odrijeio zatitni prsluk prije nego to ga je strgnuo sa sebe, razdraljiv poput djeteta kojeg su
otjerali s ve$ere.
"Jesi li siguran da se nemamo razloga brinuti? A brata su nam ubili pod naim krovom...?"
"Ne, nisam to rekao! Ne izvr!i moje rije$i! Rekao sam da ne vjerujem da bi nam Avin Brone rekao neto to ne bi ilo u
njegovu korist. Ne zaboravi, on je taj koji je nagovorio naeg oca da se oeni Anissom. Nynor i tetka Merolanna protivili
su se tome, ali Brone nije posustajao dok nije uvjerio oca da to u$ini."
Ona se namrti. "Bili smo tako mali - jedva se toga sje!am."
"Ja se sje!am. Sje!am se svega. On je kriv to na grba$i imamo tu luakinju."
"Luakinju?" Brionv se nije sviao izraz na licu njezina blizanca - neto divlje to nije navikla viati. "Barrick, ni ja je ne
volim, ali to to si rekao je okrutno i nije istina."
"Zaista? Selia kae da se ponaa vrlo $udno. Da nikome ne doputa da je posjeti osim enama sa sela. Selia kae da je
$ula kako neke od njih u gradu nazivaju vjeticama..."
"Selia? Nisam znala da si je opet vidio."
Njegovo rumenilo, koje je po$injalo blijedjeti, iznenada navre natrag. "to i da jesam? Je li to tvoj posao?"
"Ne, Barrick, nije. Ali ne postoje li druge djevojke koje vie zavreuju tvoje zanimanje? Ne znamo nita o njoj."
On prezrivo otpuhne. "Zvu$i kao teta Merolanna."
"I Rose i Moina ti se dive."
"To je la. Rose me zove princ Nikad-Sretan, govori da se uvijek tuim. Ti si mi to rekla." Naroguio se.
Zadrala je lice ozbiljnim, iako je prvi put od po$etka razgovora bila u kunji da se nasmijei. "To je bilo prije godinu
dana, budalice. Ona to vie ne govori. Zapravo, bila je vrlo zabrinuta za tebe kad si bio bolestan. A Moina... pa, mislim da
joj se svia."
Na trenutak neto poput iskrenog $uenja preleti njegovim licem, pra!eno pogledom punim tako silovite $enje da se
Brionv gotovo zaprepastila. Ali trenutak poslije ga je nestalo, a on je morao nataknuti masku koju je predobro poznavala.
"O, ne, nije ti dovoljno to si princeza regentica. Ponaa se kao da eli da si kraljica - kao da uop!e nisam prisutan da se
uple!em u stvari. Sad mi eli zapovijedati s kime mogu ili ne mogu razgovarati, a moda $ak i nahukati jednu od svojih
193

dvorskih dama na mene, da se pretvara da me voli kako bi me mogla drati na oku. Ali ne moe, Brionv." Okrenuo se,
ispustivi ostatak svoje opreme za vjebanje, i izaao iz oruarnice. Dvojica straara koji su diskretno stajali uz stranji
zid slijedila su ga van.
"To nije istina!" viknula je. "O, Barrick, to nije istina...!" Ali on je ve! bio otiao.
Nije to$no znala zastoje dola. Osje!ala se kao da hoda kroz olujni vjetar i pokuava zadrati na okupu neku fantasti $no
sloenu i njenu stvar, poput jednog od Chavenovih znanstvenih instrumenata, samo stotinu puta ve !u i krhkiju. Bilo je
trenutaka kad joj se $inilo da je cijela obitelj pod prokletstvom.
Zdepasti straar odbijao je otvoriti vrata !elije. Prepirala se, ali iako je bila princeza regentica i mogla $initi to je volja,
bilo je jasno da !e straar, bude li ustrajala na svojoj suverenosti, oti!i ravno Avinu Broneu, a ona nije htjela da vrhovni
zapovjednik dozna za njezin dolazak ovamo. Nije zapravo ni sama to shva!ala, i nije mogla ni zamisliti da to objasni
strogom i prakti$nom Broneu.
Na kraju je stala pokraj reetkastog prozora na vratima !elije i zazvala ga. Isprva nije bilo odgovora. Zazvala je ponovno i
za$ula komeanje, tup zveket eljeznih lanaca.
"Brionv?" U glasu mu se nazirao tek trag njegove stare snage. Nagnula se naprijed, pokuavaju!i ga vidjeti u sjenama
suprotnog zida. "to elite?"
"Razgovarati." Smrad mjesta bio je grozan. "Postaviti vam... jedno pitanje."
Shaso ustane - zgunjavanje tame, kao da su sjene $arolijom poprimile ljudski oblik. Uputio se naprijed polako, vuku!i za
sobom lanac koji mu je sputavao glenjeve, te zastao nedaleko od vrata. Nije bilo svjetla u njegovoj tamnici: samo baklja
koja je gorjela na zidu iza nje osvjetljavala mu je lice, ali to je bilo dovoljno da vidi kako je omravio, ramena jo irokih,
ali dugog vrata koji je sada bio gotovo krhak. Kad je izvio glavu kako bi je bolje vidio - vjerojatno je bila samo obris
ispred baklje, shvatila je - mogla je razaznati oblik njegove lubanje pod koom. "Milosrdna Zorijo", promrmljala je.
"to elite?"
"Zato mi ne eli re!i to se dogodilo?" Borila se zadrati miran glas. Bilo je dovoljno loe plakati u samo!i svoje odaje.
Ne!e zaplakati pred tim neumoljivim starcem ili pred straarom koji je stajao samo nekoliko metara dalje, pretvaraju !i se
da ne slua. "One no!i? elim ti vjerovati."
"Sigurno ste osamljeni."
"Nisam jedina. Ni Dawet ne vjeruje da bi ti ubio Kendricka."
Dugo vremena nije odgovorio. "Razgovarali ste s njim? O meni?"
Brionv nije mogla odrediti je li bio osupnut ili razbjenjen. "Bio je poslanik o$eva otmi$ara. Bio je takoer mogu!i
ubojica. Razgovarali smo vie puta."
"Rekli ste - bio je."
"Otiao je. Natrag u Hierosol, svome gospodaru Drakavi. Ali rekao mi je kako smatra da si previe $astan da bi prekrio
svoju zakletvu obitelji Eddon, ma kako stvari izgledaju."
"On je laljivac i ubojica, naravno." Rije$i su bile hladne i teke. "Ne moete vjerovati ni$emu to kae."
Gubila je bitku pokuavaju!i odstraniti gnjev iz svojega glasa. "&ak i kad javno izraava vjeru u tvoju nedunost?"
"Ako moja nedunost ovisi o rije$i tog $ovjeka, onda zasluujem oti!i krvniku."
194

Udarila je o vrata tako snano svojim dlanom da je straar posko$io od iznenaenja i na$inio nekoliko urnih koraka
prema njoj. Gnjevno ga je otjerala rukom. "Proklet bio, Shaso dan-Heza, i proklet bio tvoj uko$eni vrat! Zar ti uiva u
ovome? Zar sjedi tu u tami i raduje se to smo sada napokon pokazali koliko te malo cijenimo, likuje nad time kako
smo ti se jadno oduili za tvoju slubu svih ovih godina?" Nagnula se naprijed, gotovo sik!u!i rije$i kroz reetkasti
prozor. "Jo mi je teko povjerovati da bi ti ubio mojeg brata, ali po$injem misliti da bi dopustio da tebe ubiju - da bi sam
sebe ubio, takore!i - iz $istog inata."
Shaso je opet utihnuo, a njegova je velika glava klonula na prsa. Nije progovorio tako dugo da se Brionv po$ela pitati je
li, iscrpljen tekim uvjetima u zato$enitvu, nekako zaspao stoje!i, ili $ak umro na nogama kao to su pjesme tvrdile da je
u$inio slavni vitez Silas od Perikala, odbivi pasti $ak i s tucetom strijela u tijelu.
"Ne mogu vam nita re!i o toj no!i, osim da nisam ubio Kendricka", napokon izusti Shaso. Glas mu je bio neobi $no
promukao, kao da se borio sa suzama, ali Brionv je znala da je to bilo krajnje nevjerojatno. "Stoga moram umrijeti. Ako
mi uistinu elite dobro, princezo - Brionv - onda me vie ne!ete posjetiti. Previe je bolno."
"Shaso, to...?"
"Molim vas. Ako ste uistinu jedini usamljeni stvor u ovoj zemlji koji misli da nisam pogazio zakletvu, onda !u vam re!i
jo tri stvari. Ne vjerujte Avinu Broneu - on je nametljivac i nita toliko ne voli kao sebe. A ne vjerujte ni Chavenu,
dvorskom lije$niku. On ima mnogo tajni, a nisu sve bezopasne."
"Chaven...? Ali zato on - stoje u$inio...?"
"Molim vas." Shaso podigne glavu. O$i mu bijahu bijesne. "Samo sluajte. Ne mogu vam pruiti dokaz ni za jednu od tih
tvrdnji, ali... ali ne bih volio da vas zadesi zlo, Brionv. Ni vaeg brata, koliko god je iskuavao moje strpljenje. A ne bih
volio vidjeti da mu otmu kraljevstvo vaeg oca."
Bila je vie no zapanjena. "Rekao si... tri stvari."
"Ne vjerujte vaem roaku, Gailonu Tollvju." Zastenjao je. Bio je to iznenadan, $udan i straan zvuk. "Ne. To je sve to
mogu re!i."
"Gailon." Oklijevala je - zamalo mu je htjela re!i za vijest o Gailonovu nestanku, i jo vanije, za Bronovu izjavu da su
Tollvjevi gostili autarhove agente, ali je odjednom bila zbunjena. Shaso je rekao da se ni Broneu ni Gailonu ne moe
vjerovati, stoga koji je od njih dvojice bio izdajnik: vojvoda od Ljetopolja ili vrhovni zapovjednik? Ili obojica?
Re!i mu? Zar sam poludjela? Misao je bila poput pljuska ledene vode, iznenadna i zaprepa!uju!a. Ovaj je $ovjek moda
ubio mojeg brata, to god ja htjela vjerovati. Mogao bi biti glavni izdajnik, ili u slubi nekog jo opasnijeg, poput autarha
Xisa. Dovoljno je loe to sam ovamo dola sama, bez Barricka - zar da se prema njemu ophodim kao da je jo pouzdani
obiteljski savjetnik?
"Brionv?" Shasov je glas bio slab, ali zvu$ao je zabrinuto.
"Moram i!i." Okrenula se i udaljila, pokuala kimnuti straaru kao da se nita neobi$no nije dogodilo, ali u trenutku kad
je stigla do stubita na izlazu iz tamnice gotovo je tr$ala, ele!i samo umaknuti iz tog dubokog, mra$nog mjesta.
Matty Tinvvright probudio se u svojoj sobici u potkrovlju Tkal$eve kovnice, s glavom koja se $inila kao da je puna
prljave vodurine. Unato$ tomu to je dvije godine stanovao iznad kr$me (te se pretpostavljalo da je bio upoznat s
ograni$enjima sobe) uspio je udariti glavom o gredu dok je ustajao - lagano, tek lagano, hvala Zosimu, bogu pijanaca i
pjesnika (korisno sparivanje, s obzirom na to da su $esto bili jedni te isti) - te pao natrag na postelju, stenju!i.
"Brigid!" viknuo je. "Prokleta eno, dolazi ovamo! Razbio sam tintaru!"
195

Ali ona je, naravno, ve! bila otila. Jedina mu je utjeha bila ta to !e se ve$eras vratiti u kr$mu, budu!i da je dolje radila, a
on !e je tada mo!i optuiti to ga je tako okrutno ostavila. Moda !e to rezultirati prepirkom ili iskazom su!uti. I jedno i
drugo bilo je prihvatljivo. Pjesnici su trebali uzbuenje, bujicu osje!aja.
Bilo je sve jasnije da mu nitko ne!e nita donijeti. Tinvvright sjedne, trljaju!i glavu i isputaju!i zvukove samosaaljenja.
Ispraznio je mjehur u no!nu posudu, a onda oteturao do prozora. Daje bilo ranije ili kasnije doba dana, bio bi se rijeio
sadraja posude kao nepotrebne prijelazne faze, ali Kroja$ka ulica bila je prepuna svijeta. Vie gaje oprez nego pristojnost
naveo da paljivo isprazni posudu na mjesto gdje nitko nije hodao: samo mjesec dana prije krni je mornar prosvjedovao
to na nj mokre s visokog prozora, a Tinvvright je pritom jedva izvukao ivu glavu.
Spustio se niz naizgled beskrajan niz stuba u zajedni$ku prostoriju. Klupa na kojoj su ga Finn Teodoros i Hewney
zadrali do iza pono!i s njihovom okrutnom igrom opijanja sad je zjapila prazna, premda su utljivi mukarci sjedili na
est drugih klupa, radnici iz Limene ulice koji su ispijali rani ru$ak. Matty Tinvvright nije mogao shvatiti kako su pjesnik-
pisar i dramati$ar bili dvadeset godina stariji od njega, a mogli tako dobro podnositi pi!e, prisilivi ga da se omjeri s njima
i tako zaradi glavu poput razbijenog vr$a u vre!i. Bilo je strano kako su se ponaali, a jo je strasniji bio na$in na koji su
navukli mladi!a poput Tinvvrighta na loe navike.
Nije bilo ni traga Conarvju, vlasniku. Kr$marev momak, Gil - momak samo po imenu, jer je izgledao barem desetlje !e
stariji od Tinvvrighta - sjedio je na stolcu iza to$ionika paze!i na ba$ve. Imao je $udan, odsutan izraz na licu u tom
trenutku, ali ni ina$e nije bio osobito bistar. Ve! je bio radio u Tkal$evoj kovnici kad je Tinvvright prvi put onamo stigao,
a za cijelo to vrijeme nikad nije izustio nita ni priblino zanimljivo.
"Pivo", zatrai pjesnik. "Daj mi pivo to prije. eludac mi je kao uzburkano more - samo sunce to je zato $eno u pivarevu
hmelju moe umiriti tu oluju." Naslonio se na ank te ogor$eno podrignuo. "&uje li? Grom!"
Gil se nije nasmijeio, iako je obi$no pristojno prihva!ao Tinvvrightove ale. Nakon malo vie prtljanja nego obi $no,
pogurnuo je vr$ preko anka. Kr$marev je pomo!nik treptao poput sove na danjem svjetlu i izgledao jo smu!enije nego
ina$e; Tinvvright je s oduevljenjem primijetio da nije zatraio novac. Conarv vie nije davao svojem stanaru ni da onjui
pivo bez kovanice u ruci, te ga je prijetio izbaciti iz sobi$ka na jednom kraju gornjeg kata. Ne ele!i protratiti tu
neo$ekivanu sre!u, Tinwright se spremao povu!i sa svojim vr$em u sobu prije nego to kr$marev pomo!nik shvati to je
u$inio, te mu je srce prepuklo kad je $uo Gila kako govori: "Vi ste pjesnik...?"
Bio je predaleko od stubita da bi se pretvarao kako ga ne $uje. Okrenuo se, sa spremnom isprikom na usnama.
"Ho!u re!i, znate pisati, zar ne?" upitao ga je $ovjek mrava lica. "Imate dobru ruku?"
Tinwright se namrti. "Poput anela koji vlastito pero nama$e u tintu. Otmjena gospoa jednom mi je rekla da bi joj ode
koje sam joj pisao bile jednako lijepe i korisne da su rije$i poredane posve drugim redoslijedom."
"elio bih da mi pomognete napisati pismo. Ho!ete li?" Gil je opazio da Tinvvright oklijeva. "Platit !u vam. Ho!e li ovo
dostajati?" Ispruio je ruku. Ugnijeen na dlanu poput kapljice $istog sun$anog svjetla nalazio se zlatni dupin. Tinwright
se zablene i umalo ispusti vr$. Uvijek je smatrao Gila pomalo slaboumnim, s njegovim zurenjem i utnjom, ali ovo je bio
idiotizam poput dara s neba. &inilo se da je Zosim $uo molitve sirotog pjesnika, a one su zatekle boga u velikodunom
raspoloenju.
"Naravno", rekao je ustro. "Rado !u vam pomo!i. Uzet !u to..." pokupio je nov$i! iz momkove ruke, "a vi doite u moju
sobu kad se Conarv vrati." Iskapio je vr$ dugim, pohlepnim gutljajem i predao ga Gilu. "Evo - pritedjet !u vam trud da
ga ne morate poslije nositi dolje."
Gil kimne, lica jo uvijek bezizraajna kao u ribe koja lei na lu$koj tezgi. Tinwright pohita uza stube, napola siguran da
kad stigne u svoju sobu pod kosim stropom, dupina ne!e biti, da !e i$eznuti poput vilinskoga dara, ali kad je otvorio
aku, jo je bio ondje. Prvi put u njemu se probudi sumnja te on zagrize nov$i!, ali imao je podatnu tvrdo!u prave stvari -
premda Tinvvright nije imao mnogo prilika da zagrize zlato u dvadeset ljeta svojeg ivota.
196

G
il je stajao pred vratima s rukama na bokovima.
Zaista je $udniji nego obi$no, pomisli Tinvvright, ali to mi nije donijelo nita osim dobra. Zapitao se je li Gil imao jo
kakav mali zadatak koji bi mogao zahtijevati pomo! Mattvja Tinvvrighta - krpanje koulje, moda, ili pomo! pri skidanju
$izama. Ako ima jo dupina, s ponosom cuga nazvati svojim poslodavcem, koliko god glup bio. Jedna mu misao prvi put
padne na um. Ali odakle kr$marskome momku takvo zlato? Je li koga ubio? Pa, nadajmo se da je to bio netko tko nikome
ne!e nedostajati...
Napokon Gil prozbori. "elim poslati pismo. Napiite moje rije$i. Popravite ih, ako ih treba promijeniti."
"Naravno, dobri moj mom$e." Tinvvright uzme svoj "pisa!i stroj", jednu od rijetkih stvari koju nije bio primoran zaloiti,
te naotri pero starim noem ukradenim iz Conarvjeve kuhinje. S tim zlatom, shvatio je, mo !i !u otkupiti svoj depni
noi! s kotanom drkom. Ha! Mo!i !u si kupiti noi! s drkom od bjelokosti!
"Ne znam kakvi pozdravi idu u pismo. Vi ih napiite."
"Izvrsno. A za koga je pismo?"
"Princa Barricka i princezu Brionv."
Tinvvright ispusti pero. "Molim? Za princa i princezu?"
"Da." Gil ga pogleda, glave nagnute u jednu stranu, izrazom sli $nijim psu ili ptici nego osobi. "Zar to ne moete
napisati?"
"Naravno da mogu", ustro !e Matty Tinvvright. "Bez dvojbe. Dokle god nije rije$ o ne$em izdajni$kom." Ali bio je
zabrinut. Moda je prebrzo zahvalio Zosimu, koji je naposljetku bio vrlo hirovita vrsta boanstva.
"Dobro. Ljubazni ste, Tinvvright. Piem im kako bih im kazao vane stvari. Napiite to to !u re!i." Udahnuo je. O$i su
mu se zamalo sklopile, kao da se vie prisje!ao nego izmiljao. "Recite princu i princezi June Mee da moram
razgovarati s njima. Da im mogu re!i vane i istinite stvari."
Tinvvright ispusti uzdah olakanja dok je zapo$injao opiran pozdrav, budu!i daje bilo jasno kako pismo ne!e biti nita
drugo doli samosvjesno baljezganje nepismenog seljaka koje kraljevski blizanci vjerojatno nikad ne !e ni vidjeti -
"Plemenitim visostima Barricku i Briony," napisao je, "vladaju!em princu i princezi June Mee, od njihova poniznoga
sluge..." Ali koje je vae ime? Vae puno ime?"
"Gil."
"Zar nemate neko drugo ime? Kao to moje nije samo Matthias, nego Matthias Tinvvright?"
Kr$marev je pomo!nik pogledao pjesnika s takvim nerazumijevanjem da je Tinvvright mogao samo slegnuti ramenima.
"... Od njihova poniznog sluge Gila", napisao je. "Kr$mareva pomo!nika u svratitu zvanom..."
"Recite im da su prijetnje s kojima su suo$eni gore nego to misle. Da rat prijeti. A kako bih im dokazao da znam o $emu
govorim, re!i !u im to se dogodilo s k!erkom princa od Settlanda i njezinim modrim miraz-kamenom, i zato je trgovcev
ne!ak bio poteen. Morate napisati to$no one rije$i koje vam kaem."
Tinwright kimne, veselo piu!i dok je Gil zamuckivao svoju poruku. Zaradio je $udesnu pla!u za najjednostavniji
zadatak. Nitko ne!e tu besmislicu roenu u snovima uzeti zaozbiljno, ponajmanje kraljevska obitelj.
Kad je zavrio, dao je kr$marevu pomo!niku pismo i pozdravio se s njim - Gil ga je kanio odnijeti sam u veliku utvrdu i
predati princu i princezi, rekao je, premda je Tinvvright znao da sirota luda ne!e dospjeti dalje od zabavljenog ili
197

razdraenog straara na Gavranovim dverima. Dok su koraci kr $marskoga momka odjekivali stubitem, Tinwright je
legao na postelju da razmisli o na$inima na koje !e potroiti svoj novac. Glava ga vie nije boljela. ivot je odjednom
postao vrlo dobar.
Gil se nije vratio u Tkal$evu kovnicu tog poslijepodneva. Tinwrighta je uhitila kraljevska straa sat prije sutona, dok su
mu prsti jo bili umrljani tintom, a zlato lealo nepotroeno u depu.

22.

KRALJEVSKI SASTANAK

BEZ IMENA

Tvrd poput kamena pod zemljom
Zuje!i poput osa Preple!u!i se poput korijenja, poput zmija

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Barem me, pomislio je Matty Tinwright, nisu bacili u lance, ali nita drugo u vezi s tim iskustvom nije bilo posebno
ugodno. Zamalo se pomokrio u ga!e kad su straari stigli u Kovnicu da ga uhite. Potom, ugledavi prvi put tamnicu
dvorca, onjuivi vlani, drevni kamen i razne mirise nesretnog, zato$enog ljudstva, zamalo je to opet u$inio. Jedno je
bilo pisati kuplete o patnjama Silasa od Perikala u utvrdi okrutnog utog viteza, ali stvarnost tamnice uznemirila ga je
kudikamo vie nego to je zamiljao.
Ispustio je uzdah, a onda se zabrinuo da bi to moglo zvu$ati poput pritube. Nije elio da se ti vrlo krupni straari sa
svojim velikim, ulje-vitim rukama i namrgoenim licima naljute na nj. Njih dvojica sjedila su razgovaraju!i na niskoj
klupi, dok je tre!i stajao samo nekoliko metara dalje na suprotnoj strani, s kopljem u ruci. To je bio onaj koji mu je
stvarao najvie nelagode; neprestano je zurio u Tinwrighta kao da se nadao da !e zarobljenik pokuati pobje!i kako bi ga
ovaj mogao nabosti poput kuhanog zeca na nailjeni tap.
Ali pjesnik se nije namjeravao pomaknuti. Njegov je um bio usmjeren prema pasivnosti, kao to je igla kompasa
usmjerena prema sjeveru. Ako prokleti dvorac iznenada padne, ja !u i dalje sjediti na podu. Onaj urokljivi kurvin sin ne!e
dobiti opravdanje od Mattyja Tinwrighta.
S mjesta gdje je sjedio mogao je vidjeti kr$mareva pomo!nika Gila, svaljenog na podu na suprotnoj strani straarskog
stola. Timvright se nadao da je dobar znak to su tri straara stajala izmeu Gila i vrata, a samo jedan do njega - da je to
zna$ilo kako je Gil pravi zlo$inac, premda kr$marev momak nije izgledao sposobniji od pjesnika da pokua pobje!i.
Njegovo je mravo lice bilo bezizraajno; zurio je u jednu praznu to$ku na suprotnom zidu kao daje ne$iji smueni djed
kojeg su slu$ajno zaboravili na trnici.
198

Straar koji je Tinwrightu dobacivao neugodne poglede na$ini par koraka prema njemu, zveckaju!i oklopom, sve dok nije
stajao to$no iznad njega. Mukarac oprezno - ali ne pretjerano oprezno - zabode vrak svojeg koplja u pukotinu na
kamenom podu, samo palac dalje od Tinvvrightovih prepona. Da je to bila vana prigoda, ili barem ugodnija vrsta vane
prigode, nesumnjivo bi bio zgnje$io Mattvjev nakurnjak.
"Vidio sam te u Jazav$evim $izmama", re$e straar. Govorio je o kr$mi blizu Baziliskovih dveri koju je Tinwright
posjetio nekoliko puta, obi$no u drutvu $aici sklona dramati$ara Nevina Hewneyja. "Ne, gospodine, zamijenili ste me s
nekim", rekao je s onoliko iskrenosti koliko je mogao odglumiti. "Nikad nisam proao kroz ta vrata. Privrenik sam
Tkal$eve kovnice u kripavu prilazu. Momak poput vas sigurno ne poznaje Kovnicu, dakako - to je vrlo neugledno
mjesto."
Straar se grubo osmjehne. Bio je mlad, ali je ve! na sebi imao pozamaan trbuh i mlohavo, neugodno lice. "Oteo si mi
ensku. Reko si joj da !e joj bit bolje s pametnjakovi!em ko to si ti nego sa svinjom u njezinoj pratnji."
"Siguran sam da ste pogrijeili, dobri gospodine." "Reko si joj da ima grudi ko bijele kola$e i guzicu ko ipak." "Ne, kao
breskvu, sigurno", re$e Tinvvright, sjetivi se koliko je te no!i bio pijan i uasnut to je moda upotrijebio tako nezgodnu
i nimalo draesnu usporedbu poput "ipka". Trenutak poslije uasnuto je poklopio rukom usta, ali bilo je prekasno.
Njegov ga je neposluni jezik opet izdao.
Straar ga po$asti krezubim osmijehom za koji je pjesnik bio uvjeren da nije imao nikakve veze s brigom za njegovo
blagostanje ili s uvaavanjem njegove udvara$ke vjetine. Straar se nagne blie i isprui svoje debele prste, a onda
dohvati Tinwrightov nos i utine ga, ne isputaju!i ga sve dok iz pjesnika nije izmamio prestravljen vrisak boli. Straar se
sagne sve dok mu smrdljiva gubica nije bila debljinu prsta daleko od njegova lica, to je zna$ilo da je ipak bilo nekakve
koristi od toga to je Tinvvrightov nos u tom trenutku bio tako bolno za$epljen. "Ako ti vrhovni zapovjednik ne poeli
odrubiti glavu - a ako poeli, bit !u prvi u redu za taj zadatak - onda !u te posjetiti u Tkal$evoj kovnici, i to brzo. Odsje!i
!u ti neke djeli!e" - utinuo je nos jo ja$e da to naglasi, - "a onda !emo vidjet kolko !e se sviat gospojama."
Vrata tamnice bu$no se otvore. Straar ispusti Timvrightovu surlu i uspravi se, ali ne prije nego to ju je jo jednom
okrutno prignje$io. Tinwright je ostao sa suzama u o$ima i osje!ajem kao da mu je netko zapalio srednji dio lica.
"Perinovih mi ga!a, zar to varalica pla$e?" zatutnji glas to$no iznad njega. "Zar u ovom kraljevstvu vie nema pravih
mukaraca koji nisu vojnici? Zar su svi ostali samo svodnici, psi ze$ari i enskasti pla$ljivci poput ovoga?" Golema
prilika vrhovnog zapovjednika Avina Bronea nadvila se nad njim, brade sivo-crne poput olujnog oblaka. "Cendra li zbog
svojih zlo$ina protiv krune, $ovje$e? To bi ti moda pomoglo kod Trigonskih sve!enika, ali ne i kod mene."
Timvright trep!u!i odagna suze. "Ne, moj gospodaru, lorde, nisam nita skrivio."
"Zato onda tuli?"
Timvright nekako nije mislio da bi bila dobra ideja spomenuti to je straar u$inio. To bi moglo promijeniti batine koje
mu je taj $ovjek namjeravao dati u neto s kobnim ishodom. "Ja... imam katar, gospodine. Ponekad me ovako zahvati.
Ovaj vlani zrak..." Mahnuo je rukom kako bi pokazao okolinu, ali ga je onda ponovno proela panika. "Ne da imam
kakvih pritubi na ovo mjesto, gospodine. Prema meni se postupalo iznimno dobro." Sada je brbljao. Timvright nikad nije
vidio Bronea iz tolike blizine: $ovjek je izgledao kao da bi mogao zdrobiti pjesnikovu glavu jednom mesnatom rukom.
"Zidovi su vrlo $vrsti, moj gospodaru, pod vrlo dobro napravljen."
"Pretpostavljam da te netko udario", re$e vrhovni zapovjednik. "Ako odmah ne za$epi gubicu, i sam !u to u$initi."
Okrenuo se prema jednom od kraljevskih straara koji je ustao s klupe. "Odvodim obojicu zatvorenika." Mahnuo je
jednom paru vojnika koje je ostavio da ga $ekaju kraj vrata tamnice; obojica su nosila livreju Zemljinkraja, Broneova
lena. "Povedite ovaj par", re$e $ovjeku. "Silom, ako morate."
Tamni$ar je izgledao pomalo iznenaeno."Zar... jesu li princ i princeza...?"
199

"Naravno da su obavijeteni", zarei Brone. "to misli, tko mije naloio da ih izvedem van?"
"Ah. Da. Vrlo dobro, gospodaru."
Tinwright se osovi na noge. Odlu$io je oti!i bez problema. Nije htio da ga vie ozljeuju, a svakako nije elio jo vie
naljutiti krupnog i zastrauju!eg vrhovnog zapovjednika.
Unato$ svojem uasu, Tinwright se iznenadio kad su ih Brone i dvojica vojnika poveli dugim, zavojitim putem kroz
stranji dio velike dvorane i napokon u malu, ali prekrasno ureenu kapelu. Jedan pogled na slike na zidu govorio mu je
da je sigurno rije$ o Erivorovoj kapeli, posve!enoj morskom bogu zatitniku Eddona, jednoj od najslavnijih prostorija u
cijeloj Junoj Mei. Dekor je na neki na$in djelovao prikladno, jer je kr$marev momak Gil preao cijeli put dotamo
polako i odsutno, kao da je u vodi preko glave. Tinvvright je bio zbunjen to se nalazi na takvu mjestu, ali se osje !ao
malo bolje: sigurno ga ne!e odmah ubiti, ako ni zbog $ega a ono zbog straha da krvlju ne poprskaju slavne zidne freske.
Osim ako me ne zadave. Nisu li neko! davili izdajnike? Srce mu ja$e zalupa. Izdajnike! Ali ovo je ludost -ja nisam
izdajnik! Samo sam napisao pismo zato to me kriminalac Gil zaslijepio, sirotog pjesnika, svojim nepoteno ste$enim
zlatom!
U $asu kad je Avin Brone sjeo na dugu klupu postavljenu blizu oltara, Tinwright je opet bio na rubu pla$a.
"Tiho", re$e Brone.
"Moj gospodaru, ja... ja..."
"Za$epi usta, budalo. Nemoj misliti zato to sam sjeo da ne!u opet ustati i udariti te. To !e zadovoljstvo vrijediti napora."
Tinvvright smjesta utihne. ake koje su strile iz $ovjekovih $ipkastih maneta bile su veli$ine sve$anih hljebaca kakvi se
obi$no peku na festivalima. Pjesnik kradom pogleda Gila, koji uop!e nije izgledao uplaeno, dapa$e, izgledao je
uglavnom nesvjestan onoga to se dogaa oko njega.
Proklet bio i ti i tvoje zlato! htio mu je kriknuti Matty Tinwright. Ti si poput nekog otrovnog vilenjaka iz pri $e koji svima
donosi nesre!u.
Shvativi da mu je najbolji na$in da ne upadne u nevolje $vrsto stisnuti o$i i usta i pomoliti se bogu pjesnika i pijanaca
(premda ga je odgovor na zadnju molitvu naizgled i doveo na prag izdajnikove !elije), nije na trenutak bio svjestan da su
pridolice ule u prostoriju. Djevoj$in ga je glas prenuo i nagnao da otvori o$i.
"Ova dvojica?"
"Da, Visosti." Brone pokae na Gila. "Ovaj je iznio tvrdnju. Drugi tvrdi da ju je samo napisao za njega, iako imam svojih
sumnji - moete vidjeti koji od njih vie izgleda kao netko tko bi ovog drugog naveo na opa $inu."
Tinwright je imao snanu elju da krikne kako je neduan, ali je polako u$io kako se treba ponaati u situaciji u kojoj
nema nikakve mo!i. Jo je est ljudi stupilo u kapelu. Njih $etvorica bili su kraljevski straari koji su se rasporedili blizu
vrata i izmjenjivali blago prezrive poglede s crveno-zlatno odjevenim vojnicima vrhovnog zapovjednika iz Zemljinkraja;
drugo dvoje, zapanjeno je prepoznao, bili su preivjela djeca kralja Olina, princeza Brionv i princ Barrick.
"Zato tu?" upitala je svjetlokosa princeza. Tinwright ju je morao pogledati dvaput da se uvjeri kako je ona bila ta koja je
govorila. Bila je prili$no ljepuna, onako visoka i ko$ata - Matty Tinwright volio je, dodue, svoje ene meke, blijede i
zaobljene poput ljetnog oblaka - ali kosa joj je bila rasputena. Bila je vrlo neobi$no odjevena: nosila je jaha!u suknju i
$arape, te dugi modri kaputi! kao u mukarca. Njezin blijedi, riokosi brat bio je sav u crnom. Tinvvright je do$uo za
prin$evu vje$nu korotu, ali bilo je zapanjuju!e vidjeti Barricka Eddona tako blizu, kao da je samo jo jedan gost Kovnice
- vidjeti oboje mladih vladara tu pred sobom, tako blizu i tako stvarne, kao da je sam Tinvvright bio dvorski miljenik
kojeg su doli posjetiti. Fantazija o tome nakratko gaje ugrijala: Ah, kakav bi to bio raj, imati kraljevske pokrovitelje...!
200

"Tu smo jer je ovo mjesto skrovito", re$e Brone.
"Ali rekli ste da su nas samo pokuavali prevariti da im platimo za lane informacije."
Tinvvright odjednom izgubi zanimanje za pokroviteljstvo i odje!u princa i princeze. Zapravo, imao je velikih poteko!a
pri gutanju: osje!ao se kao da mu se je zavukao u grlo. Zaklju$e li da je kriv za pokuaj prijevare kraljevske obitelji,
vjerojatno !e mu odrubiti glavu: u najmanju ruku, izgnat !e ga na neki od manjih otoka ili poslati na rad u polja dok ne
ostari, dok mu $ak ni kotlokrpina mrava ena ne bude htjela proturiti bakrenjak za njegove armantne rije $i (a jo i vie
fizi$ku pozornost). Da je pokuao izigrati kraljevsku obitelj! &vrsto je stisnuo noge da se ne pomokri pred Eddonovim
blizancima.
"Rekao sam da sumnjam u to", odgovori Brone, strpljivo ignoriraju!i prin$ev svadljiv ton. "Ali ako jedan od njih ili
obojica doista neto znaju, mislio sam da je bolje da to otkrijemo ovdje umjesto pred cijelim dvorom."
Brionv, koja je promatrala Tinvvrighta na na$in koji se nije $inio posve nemilim - iako se nije $inio ni posve samilosnim -
odjednom se okrene prema ispijenom Gilu. "Ti. Rekli su da si kr $marev pomo!nik u pivnici u vanjskoj utvrdi. Kako
moe znati ita osim naklapanja po kr$mi o tome to se dogodilo onoj Settlandskoj karavani?"
Gil se promekolji, ali $inilo se da ima poteko!a zadrati pogled na njoj. "Ja... ne znam. Znam samo da sam sanjao, i da
su mi ti snovi... pokazali neke stvari."
"Reci, 'Vaa Visosti', sme!e", zarei Brone.
Brionv odmahne rukom. "On je... Ne znam, slabouman, mislim. Zato se uop!e mu$imo s njim? S ijednim od ovih dvaju
bezumnika?"
Tinwright poeli da ima hrabrosti naroguiti se, protestirati. Bilo je razo$aravaju!e to je princeza naizgled bila nesvjesna
njegova malog, ali rastu!eg ugleda, ali sigurno joj je trebalo biti na prvi pogled jasno da nije bio od istog kova kao siroti
Gil.
"Ima pravo", re$e princ Barrick. Govorio je sporije i s vie oklijevanja nego to su izvjetaji o njegovoj hirovitoj naravi
davali naslutiti. "Onaj trgovac je vjerojatno svima u Junoj Medi ispri$ao to mu se dogodilo. I razglasio po cijeloj okolici
prije nego to je stigao ovamo."
"Ako pogledate pismo koje su nam ova dvojica poslali," strpljivo im re$e Brone, "u njemu stoji: Mogu vam ispri$ati o
k!eri princa Settlanda te zato je bila oteta, sa svojim straarima i modrim miraz-kamenom. Zato se mu $imo s ovim
bezumnicima."
"Ne razumijem", re$e princeza.
"Zato to trgovac Beck nije znao za veliki safir koji je djevojka nosila markgrofu Roricku kao dio svojeg miraza. Nitko u
karavani nije znao, $ak ni straari, jer se njezin otac bojao krade. Ja sam doznao samo zato to sam primio pismo iz
Settlanda prije par dana, koje mi je donio jedan redovnik. Princ je pisao da upita za svoju k!er i njezinu sigurnost, jer je
$uo uznemiruju!e glasine, a posebno je spomenuo safir koji je nosila - zapravo, on mu se $inio gotovo jednako vanim
kao njegovo dijete, pa je u pitanju ili vrlo skup kamen ili on ba nije posebno brian otac. U svakom slu$aju, kako...?"
"Kako obi$an kr$marev momak zna za kamen?" zavri Brionv umjesto njega. Okrenula se prema Gilu. "A ti tvrdi da si
to vidio u snovima? to nam jo moe re!i?"
Polako je odmahnuo glavom. "Zaboravio sam neto od onoga to sam namjeravao kazati, neke stvari koje sam $uo i vidio
dok sam spavao. Htio sam da mi Tinwright sve to zapie, ali doli su straari i odveli me iz Tkal $eve kovnice."
"Dakle $ak i da je neto znao," re$e Barrick, rije$ima prepunim gaenja, "sad to vie ne zna."
"Znam da ste vidjeli one u crnom", re$e Gil princu.
201

"to?"
"One u crnom. Zidove u plamenu. I $ovjeka s bradom, kako tr$i, doziva vas. Znam da ste to vidjeli..."
Nije stigao zavriti jer je Barrick sko$io naprijed i ovio ake oko vrata kr$mareva pomo!nika. Iako je Gil bio odrastao
mukarac, nije se odupirao. Barrick gurne goljavu priliku na tlo i sjedne mu na grudi, vi $u!i; "to to zna$i? Kako moe
znati za moje snove?"
"Barrick!" Brionv je pohitala naprijed i zgrabila ga za ruke. Kr$marev se pomo!nik nije opirao, ali mu je lice zadobilo
jezivu, grozni$avu crvenu boju. "Pusti ga - ubit !e ga!"
"Kako moe znati? Tko te poslao? Kako moe znati?"
Dok je Tinwright osupnuto promatrao, vrhovni zapovjednik - kre!u!i se iznenauju!om brzinom za svoj obujam - odvu$e
mladi!a s Gila koji je dahtao, ali se i dalje nije opirao. "Oprostite, Visosti, ali zar ste izgubili razum?" zapitao je.
Princ se iskoprca iz stiska krupnog mukarca. Barrick je grubo disao, kao da su davili njega a ne obratno. "Da to niste
rekli! Da se to niste usudili re!i!" viknuo je na Bronea. "Nitko ne smije tako govoriti sa mnom!" Izgledao je kao da je
spreman zaplakati ili opet kriknuti, ali umjesto toga lice mu se odjednom skamenilo kao kod kipa. Okrenuo se i izaao
kroz vrata kapele, iako je to bio hod kojeg je samo jedan bezglavi korak spre$avao da se ne pretvori u trk. Dvojica
straara izmijene umoran pogled, a onda se odlijepe od zida i pou za njim.
Kr$marev pomo!nik sada je sjedio, tiho hrop!u!i.
"Kako si mogao znati za snove mojega brata?" upita Brionv Eddon.
Gilu je trebao trenutak da odgovori. "Samo sam rekao to sam vidio. to sam $uo."
Okrenula se prema Broneu. "Milosrdna Zorijo, sa$uvaj me, mislim da ponekad gubim razum - sigurno je tako, jer ina$e
ne vidim nikakva smisla u onome to se ovdje dogodilo. Razumijete li vi ita od toga?"
Vrhovni zapovjednik nije odmah odgovorio. "Ja... to se ve!ine toga ti$e, i ja sam zbunjen kao i vi, moja gospo. Imam par
ideja, ali smatram da ih ne bi bilo mudro podijeliti pred ovom dvojicom." Uperio je svoju obraslu bradu prema
Tinwrightu i kr$marevu pomo!niku.
"Pa, moramo neto poduzeti s njima, to je sigurno." Brionv se namrti. Tinvvright je i dalje nije smatrao naro $ito
privla$nom, ali neto u vezi princeze svakako mu je privuklo pozornost, a to neto nije bila samo njezina slava i mo !. Bila
je vrlo... snana. Poput kakve ratne boice, pomislio je.
"O$ito moramo zadrati barem kr$mareva pomo!nika dok ne otkrijemo tajnu njegova znanja", re$e Brone, davi pjesniku
tra$ak nade - moda !e ga pustiti na slobodu! "Da ne spominjem otkrivanje kako mu je u ruke doao onaj zlatni dupin
kojeg je dao ovom takozvanom pjesniku. Pretpostavljam da bih mogao na!i mjesta za kr$mareva pomo!nika u straarskoj
sobi - tamo !e biti mnogima pred o$ima. Ali nisam siguran elimo li da ovaj drugi blebe!e po kr$mama o onome stoje
vidio." Brone se namrti. "Pretpostavljam da mi ne!ete dopustiti da ga jednostavno smaknem." Odjednom bez daha,
Tinvvright se mogao samo nadati daje to bila ala. Laknulo mu je kad je princeza odmahnula glavom. "teta," re $e joj
Brone, "jer od takve nesposobne vrste ima malo koristi, a Juna Meda ih ve! ima cijelu vojsku."
"Nije me briga to !ete u$initi s onim koji je napisao pismo." Brionv je netremice zurila u Gila; Timvright je osjetio
neobjanjiv alac ljubomore. "Sumnjam da je imao ita s tim - kr$marev pomo!nik ne zna pisati pa je trebao nekog da to
u$ini. Vratite pjesnika ku!i uz prijetnju da !emo mu odrubiti glavu ako zucne ma i rije$. Moram razmisliti."
Tinvvright je pretrpio niz tmurnih spoznaja. Ako se vrati u Tkal$evu kovnicu, uskoro !e doivjeti onaj obe!ani posjet
straara $iju je ensku izgleda preoteo; ne samo to !e ga ovaj brutalno pretu!i nego !e to biti zbog ne$ega $ega se nije ni
sje!ao - pijan$evanje s Hevvnevjem gotovo uvijek je zavravalo zaboravom. Mogao se samo nadati da je djevoj $ura bila
202

lijepa premda je, sude!i prema straarevu izgledu, u to sumnjao. Ali budu!i da je vrhovni zapovjednik konfiscirao
njegova zlatnog dupina, nije si mogao priutiti da se preseli drugamo. Trenutno nije bilo dobro potkovane gospe u
njegovu ivotu koja bi ga primila, samo Brigid koja je ivjela u Kovnici. A nastupilo je hladno vrijeme. Bilo bi loe
ivjeti na ulici.
Tinvvright se sada saalio nad samim sobom. Na trenutak je pomiljao da izmisli pri $u koja bi ga u$inila korisnim i
vanim, da se pretvara kako dijeli neto od neobi$nog znanja kr$mareva pomo!nika, ali jedan pogled na masivnog Bronea
uvjerio ga je u ludost toga. Iz nekog razloga, Gil je doista znao neto to nije smio, ali Tinvvright nije mogao prizvati
takvo oruje, $ak ni u blefu. Promatrao je rastresenu princezu i ideja mu je sinula tako naglo da se zapitao nije li se Zosim
pokuavao iskupiti za prevrtljivu okrutnost svojeg prethodnog dara. Pao je na koljena.
"Moja gospo", rekao je svojim najiskrenijim glasom, onim koji mu je pribavljao jelo i pi !e otkad je prvi put pobjegao od
ku!e. "Visosti, mogu li vam uputiti jednu molbu? Znam daje previe i da sam preniska roda, ali preklinjem vas da me
barem sasluate..."
Pogledala ga je. To je barem bio prvi korak. "Molim?"
"Ja sam pjesnik, princezo - skroman, onaj $iji darovi nisu uvijek bili nagraivani, ali oni koji me poznaju re!i !e vam
koliko vrijedim." Gubila je zanimanje pa je pourio naprijed. "Doao sam ovamo u strahu i zebnji. Moj pokuaj da u$inim
uslugu svojem priglupom prijatelju, kr$marevu momku, prouzro$io je vama i vaem bratu bol. Shrvan sam..."
Ona se kiselo nasmijei. "Ako ikome ispri$a o ovom, i te kako !e biti shrvan."
"Molim vas, samo me sasluajte, Visosti. Samo po$ujte svojeg poniznog slugu. Vaa zaokupljenost dravnim brigama
nedvojbeno vas je sprije$ila da doznate za panegirik koji piem o vama." To, i $injenica da do tog trena nije pisao nita
sli$no.
"Panegirik?"
"Pohvalu vaoj nevjerojatnoj ljepoti." Opazio je njezin izraz i brzo dodao: "I, najvanije, o vaoj mudrosti i dobroti. Vaoj
samilosti." Opet se osmjehnula, iako je taj osmijeh na kraji$cima jo bio cini$an. "Zapravo, dok sjedim ovdje, toliko
sretan to sam se napokon naao pred blistavim sjajem vae prisutnosti umjesto da vas oboavam poput dalekog Mjeseca,
vidim da je moja sredinja ideja bila to$nija nego to sam se nadao - da ste zaista... zaista..."
Umorila se od $ekanja. "Da sam zaista to?"
"Pravo utjelovljenje Zorije, boice rata i vladarice mudrosti." Eto. Mogao se samo nadati da je dobro pogodio, da njezin
neobi$an na$in odijevanja i prizivanje boi$ine milosti nisu bile slu$ajne pojave. "Kad sam bio mlad, $esto sam sanjao o
Perinovoj hrabroj k!eri, ali u mojim me snovima uvijek zasljepljivao njezin sjaj - nikad nisam to$no mogao predo$iti
njezinu nebesku pojavu. Sad znam pravo lice boice. Sad je vidim ponovno roenu u djevi$anskoj princezi June Mee."
Odjednom se zabrinuo da je otiao predaleko: nije se $inila onako polaskano kao to se nadao, ali nije ni Ijutito. Zadrao
je dah.
"Da ga dam istu!i prije nego to ga vratim u onaj bordel?" upita ju Brone.
"Da budem iskrena," re$e Brionv, "on... me zabavlja. Danima se nisam nasmijala, a upravo sada zamalo jesam. To je
rijedak dar u ova vremena." Odmjerila je Tinwrighta od glave do pete. "eli biti moj pjesnik, zar ne? Pri $ati svijetu o
mojim vrlinama?"
Nije bio siguran to se dogaalo, ali to nije bio trenutak koji se smio protratiti na istinu bilo kakve vrste. "Da, moja gospo,
moja princezo, to mi je oduvijek bio najve!i san. Doista, Visosti, vae pokroviteljstvo u$inilo bi me najzadovoljnijim
$ovjekom na zemlji, najsretnijim pjesnikom u Eionu."
"Pokroviteljstvo?" Ona nadigne obrvu. "U obliku $ega? Novca?"
203

"Oh, nikad, moja gospo!" Kad za to doe vrijeme, pomislio je. "Ne, bila bi neprocjenjiva blagodat kad biste mi
jednostavno dopustili da vas promatram - izdaleka, naravno! - kako bih bolje mogao sro$iti svoju pjesmu. Ve! godinama
radim na njoj, Visosti, na tom najve!em djelu svojeg ivota, ali ona je teka jer sam je sastavljao na temelju onih nekoliko
prilika kad sam vas nakratko spazio na javnim sve$anostima. Ako me po$astite prilikom da vam svjedo$im sa suprotne
strane dvorane dok donosite svoje mudre presude sretnicima June Mede, to bi bila ljubaznost koja bi dokazala da ste
uistinu reinkarnirana Zoria."
"Drugim rije$ima, eli ostati ovdje." Prvi put bilo je ne$eg nalik na iskrenu zabavljenost u njezinu osmijehu. "Brone,
pogledaj moe li mu Zagonetalo prona!i mjesto. Mogu dijeliti sobu - praviti jedan drugom drutvo."
"Princezo Brionv...!" Brone je bio ozlovoljen.
"Sad moram razgovarati sa svojim bratom. Vi i ja !emo se opet sresti prije sumraka, vrhovni zapovjednice." Zaputila se
prema vratima, a onda zastala, odmjerila Tinwrighta od glave do pete. "Dovi enja, pjesni$e. O$ekujem da !u $uti tu odu
vrlo skoro. Radujem se tome."
Dok ju je gledao kako odlazi, Matty Tinvvright nije bio posve siguran je li mu ovo bio najbolji dan u ivotu ili najgori.
Zaklju$io je kako je sigurno bio najbolji, ali u elucu ga je morio mali, mu$an osje!aj koji svakako nije smio biti dijelom
dana kad je postao slubeni pjesnik kraljevskoga dvora.
1 sprva se $inilo daje Collum Dyer sposoban slijediti vilenja$ku vojsku i poput slijepca koji ide za suncem: unato$ zbrci
maglom obavijene ume i zmijolikoj nestalnosti ceste, straar je hodao na na$in koji bi Vansen nazvao pouzdanim, samo
to ostatak mukar$eva dranja nije govorio ni o $emu tako krotkom i ljudskom poput pouzdanja. Zapravo, Dyer je
mogao biti mjese$ar, koji je posrtao i mrmljao sebi u bradu poput kojeg od onih izbezumljenih pokajnika koji su slijedili
ikone boga Kerniosa iz grada u grad u danima Velike smrti.
Ubrzo, meutim, postalo je jasno, ako je Dyer bio slijepac koji je pratio sunce, da je to sunce zalazilo. Za ne vie od sat
vremena teturali su u krugovima. umski je labirint toliko izluivao da Vansen to ne bi ni znao da Dyer nije nagazio na
vlastiti pojas za ma$ to ga je izgubio tijekom dnevnog mara.
Iscrpljen, shrvan, Vansen je klonuo na tlo i $u$ao s rukama na licu, napola o$ekuju!i da !e Dyer nastaviti bez njega i
uglavnom ne haju!i za to. Umjesto toga, na svoje iznenaenje, osjetio je ruku na ramenu.
"Gdje su, Ferras? Bili su tako lijepi." Unato$ tamnoj bradi, Collum Dyer izgledao je poput djeteta, rairenih o$iju,
drhtavih usana.
"Otili su dalje", re$e Vansen. "Otili su ubiti nae prijatelje i obitelji."
"Ne." Ali ono stoje rekao uznemirilo je Dyera. "Ne, oni nose neto, ali ne smrt. Zar ih nisi $uo? Samo uzimaju natrag ono
to je bilo njihovo. To je sve to ele."
"Ali postoje ljudi koji ive na onome stoje ve! bilo njihovo. Ljudi poput nas." Vansen je samo elio le!i, spavati. Osje!ao
se kao daje beskrajno dugo plivao u tom oceanu drve!a a da nije nazreo obalu. "Misli li da !e farmeri i maloposjednici
jednostavno ustati i preseliti se kako bi tvoj Sumra$ni narod opet dobio natrag svoje zemlje? Moda bismo i dvorac June
Mee mogli rastaviti na dijelove pa ga opet podi!i u Jellonu ili Perikalu gdje im ne!e smetati."
"O, ne", izusti Dyer vrlo ozbiljno. "Oni ele i dvorac natrag. I on je njihov. Zar ih niste $uli?"
Vansen sklopi o$i, ali od toga mu se samo zavrtjelo u glavi. Bio je izgubljen iza Sjenovite brane s luakom. "Nita nisam
$uo."
"Pjevali su! Glasovi su im bili tako lijepi...!" Sad je Dyer bio taj koji je zatvorio o$i. "Pjevali su... pjevali..." Djetinje mu
se lice opet objesilo kao da bi mogao briznuti u pla$. "Ne sje!am se! Ne sje!am se to su pjevali."
204

Bila je to prva dobra stvar koju je Vansen $uo posljednjih sati. Moda se Dyeru vra!ao razum. Ali zato i ja nisam lud?
pitao se.
S druge strane, otkud znam da nisam?
"Hajde", rekao je straaru, povla$e!i ga za ruku. "Izmi$u nam."
"Ne moemo ih susti!i. Opet smo izgubljeni." Vansen potisne svoj gnjev. Iz kojeg je god razloga razum Colluma Dyera
bio pomra$en a njegov ne, barem ne toliko, to nije bila Dverova krivnja. "Moramo oti !i odavde, ali ne kako bismo
slijedili Sumra$ni narod u rat." &inilo se da je par olinjalih dronjaka bilo sve to ga je dralo na okupu. &vrsto ih je
stisnuo. "Moramo ispri$ati princezi o ovome... i princu. Moramo obavijestiti Avina Bronea."
"Da." Collum kimne. "Obradovat !e se."
Vansen tiho zastenje i lati se skupljanja dovoljne koli$ine vlanog pru!a da pokua naloiti vatru. "Nekako mislim da
ne!e."
Nakon niza runih snova u kojima su ga proganjali bezli$ni ljudi kroz beskrajne, maglom zastrte vrtove i neosvijetljene
dvorane, Ferras Vansen je odustao od sna. Grijao je ruke na vatri i izjedao se zbog zlosretnih okolnosti u kojima su se
nali, ali bio je iscrpljen i bez probita$nih ideja: mogao je jedino zuriti u beskrajna stabla i pokuati se sprije$iti da ne
vrisne od o$aja. Seosko dijete, nikad nije zamiljao da bi mogao zamrziti neto tako poznato poput ume, tako svagdanje
poput obi$nog drve!a ali, naravno, ovdje nita nije bilo obi$no. Izvana poznato - uo$io je hrast i bukvu, jarebiku, brezu i
johu, a na uzvisinama mnoge zimzelene vrste - mokro drve !e te vlane sjenovite ume kao da je imalo vlastiti mra$an
ivot, tiinu istodobno namjernu i mo!nu. Ako bi napola sklopio o$i, mogao je gotovo zamisliti daje okruen prastarim
sve!enicima i sve!enicama, odjevenima u sivo i zeleno, visokim, dostojanstvenim i ne ba srda$no raspoloenima prema
njegovu nedoputenom ulasku u njihovo sveto podru$je.
Kad se Collum Dyer napokon probudio, i on je izgledao kao da se oslobodio zle matarije koja mu je zahvatila um.
Ogledao se oko sebe, polako trep!u!i, a onda zastenjao: "Tako mi Perinova $eki!a, kad !e dan svanuti na ovom prokletom
mjestu?"
"Ovo je najvie danjeg svjetla to !e ga vidjeti dok se opet ne vratimo u nae krajeve", re$e mu Vansen. "To si dosad
trebao znati."
"Koliko smo dugo ovdje?" Dyer pogleda svoje ruke kao da pripadaju nekom drugom. "Loe se osje !am. Gdje su ostali?"
"Zar se ne sje!a?" Ispri$ao je straaru sve to se dogodilo, to su vidjeli. Dyer ga sumnji$avo odmjeri.
"Ne sje!am se ni$eg od tog. Zato bih govorio takve stvari?"
"Ne znam. Zato to ovo mjesto tjera ljude na ludilo. Hajde - ako si opet onaj stari, nastavimo put."
Hodali su, ali $ak i slabana predodba koju je Vansen imao o smjeru koji bi ih vratio preko Sjenovite brane u zemlje
smrtnika, brzo je izblijedjela. Kako je dan odmicao, Dyer je proklinjao sudbinu a Vansen gutao vlastitu srdbu prema
svojem suputniku - on nije uivao u luksuzu dvodnevnog bezumlja, te je trpio taj beskrajni, poraavaju!i krajolik cijelo
vrijeme dok je Collum Dyer blebetao o divotama Sumra$nog naroda - bilo je sve izglednije ne samo to da !e opet spavati
u umi nego da moda nikad ne!e na!i izlaz iz nje. Bili su beznadno izgubljeni i gotovo im je ponestalo hrane i pi!a.
Vansen nije imao povjerenja u vodu tihih potoka te zemlje, ali $inilo se da !e je uskoro morati piti ili umrijeti.
Negdje u bezvremenoj i arbitrarnoj sredini njihova dana, Vansen je opazio skupinu prilika koja je putovala podalje od
njih, veru!i se preko sljemena koje je naizgled bilo udaljeno pola milje. On i Dyer bijahu u malom kanjonu, skriveni
medu drve!em, te je isprva njegov snaan nagon bio da se skriju dok stvorenja ne nestanu. Ali mu je neto u
najzdepastijem obrisu koji se penjao privuklo pozornost; trenutak poslije, pozornost se pretvorila u nevjericu i ushit.
205

"Tako mi svih bogova, kunem se daje ono Mickael Southstead! Prepoznao bih njegov hod bilo gdje, kao da ima ba $vu
meu nogama."
Dyer zakilji. "Imate pravo. Bogovi ga blagoslovili - tko bi pomislio da !u se obradovati to vidim tog starog kurvinog
sina!"
Energije obnovljene nadom, potr$ali su sve dok vie nisu imali daha za to, a onda se nastavili sporije uspinjati strmim
obronkom. Dyer je htio viknuti - bojao se da !e opet izgubiti svoje drugove - ali Vansen nije htio stvarati vie buke nego
to je bilo potrebno: ve! se $inilo da ih je sama zemlja s neodobravanjem svjesna.
Napokon su stigli na vrh grebena, doteturavi preko ruba i zastavi kako bi uhvatili dah. Kad su se uspravili, mogli su
vidjeti ostale samo nekoliko stotina metara udaljene, na vrhu grebena, kako jo klipu naprijed, nesvjesni Vansena i
Dyera. Taj veseo prizor mal$ice je pokvario vidik sa sljemena. uma se pruala na sve strane dokle god im je pogled
dopirao, bez prepoznatljivog orijentira, osim nekolicine breuljaka poput onoga na kojem su stajali, stre!i u nepravilnim
razmacima iz magli koje su pokrivale Sjenovitu zemlju poput otoka u Vuttskom Arhipelagu, okruenih hladnim
sjevernim morem.
Vansen je jo bio zadahtan, ali Dyer je pojurio naprijed. Sada, kad su bili tako blizu, Vansen je mogao vidjeti daje bilo
samo $etvero preivjelih, a da je jedna od njih djevojka Willow. Pao mu je kamen sa srca - pomisao daje doveo to siroto,
izmu$eno stvorenje natrag na mjesto koje je na nju prvi put tako loe utjecalo, mu$ila gaje u njegovim lucidnijim
trenucima
- ali samo malo. Kudikamo mu$nija bila je pomisao na preostale nestale straare. Dosad se uspijevao uvjeriti da se ostatak
$ete drao zajedno i da su traili njih. Sad je morao priznati da problem nije bio samo u tome to su se on i Dyer izgubili,
ve! to je on, Ferras Vansen, kapetan kraljevske strae, izgubio ve!inu svojih ljudi.
Princeza je imala pravo, gorko je pomislio dok je iao za Dyerom. Nisam dostojan da mi se povjeri sigurnost njezine
obitelji. A nisu mi se smjeli povjeriti ni ivoti ovih ljudi.
Dyer ih je sustigao i zagrlio Mickaela Southsteada, premda ga nikad nije mnogo volio. Dok se Dyer bacao oko vrata
drugoj dvojici vojnika
- Balku i Dawleyju, $inilo se - Southstead se okrenuo prema Ferrasu Vansenu sa samozadovoljnim osmijehom. "Evo vas,
kapetane. Znali smo da !emo vas na!i."
Vansen je osjetio golemo olakanje to vidi taj mali dio svojih ljudi na ivotu, ali nije bio posve siguran da se slagao sa
Southsteadovom idejom o tome tko je koga naao. "I meni je drago to te vidim", rekao mu je, a onda pljesnuo $ovjeka po
ramenu. Bilo je pomalo nespretno, ali nije elio zagrljaje.
"O$e?" re$e mu djevojka. Izgledala je odrpanije od ostalih, rasparane i blatnjave haljine, a lice joj je izgubilo vedrinu koju
je posjedovalo $ak i u bezumlju. Imao je jezivu predodbu o onome to se moda dogodilo u njegovoj odsutnosti, ali znao
je da nita nije mogao u$initi u vezi s tim, nita. Pozvao ju je rukom da mu se priblii.
"Nisam tvoj otac, Willow", rekao joj je blago. "Ali drago mi je to te vidim. Ja sam Ferras Vansen, zapovjednik ovih
ljudi."
"Nisu me pustili ku!i, o$e", rekla je. "Htjela sam i!i, ali nisu me pustili."
Vansen je zadrhtao, ali kad se okrenuo prema ostalima, rekao je samo: "Utaborit !emo se, ali ne ovdje. Spustimo se u
dolinu gdje nas ne!e tako lako opaziti."
Vansen i ostatak njegove trupe skucali su dovoljno dvopeka i suhog mesa za siromaan objed, ali to su bile njihove
posljednje zalihe, a i mjeine s vodom bijahu im gotovo prazne. Uskoro !e morati piti iz sjenovitih poto$i!a, a moda jesti
206

i sjenovitu hranu. Ve! je imao poteko!a obuzdati Dyera da ne jede bobice i vo!e dok su putovali, od kojih su neke
izgledale posve poznato i ukusno. A koliko !e mu tek tee biti sada kad je morao paziti na petoricu?
Brzo je postalo jasno da su Southstead i ostali doivjeli neke iste stvari kao Vansen i Dyer, ali ne sve; Sjenovita brana
prouljala se preko njih dok su spavali, a ostali ljudi i trgovac Beck naizgled su poludjeli poput Dyera te nestali s konjima,
ostavivi Southsteada, Dawleyja, Balka i djevojku Willow da bespomo!no pjea$e. Ali Southstead i njegova druina nisu
vidjeli mariraju!u vojsku Sumra$nog naroda, a, nakon to mu se vratio razum, ni Collum Dyer toga se zapravo nije
sje!ao - i tako je Vansen ostao jedini svjedok. Pri$injavalo mu se da su ga ostali neobi$no pogledavali dok je o tome
pri$ao, kao daje moda sve izmislio.
"Zato bi to radili, kapetane?" upitao je mladi Dawley. "Mislim, ili u rat? Protiv koga?"
"Protiv nas", rekao je Vansen, nastoje!i ostati miran. "Protiv nae vrste. Zato moramo nastojati vratiti se u Junu Meu s
tim vijestima prije nego to ta vojska natprirodnih bi!a stigne onamo."
Takoer je postalo jasno da su, unato$ njegovoj tvrdnji da je naao Vansena, Southstead i druga dva straara bili posve
izgubljeni, beznadno lutaju!i, premda je Southstead tvrdio da bi naao izlaz iz ume "kad bi imao pravu priliku." To to ta
tri straara, od kojih Vansen nijednog nije smatrao izrazito pametnim, nisu pomahnitali od $arolija sjenovite ume $inilo
ga je mal$ice nesigurnijim u vezi s vlastitom otporno!u. Kao da nije bilo razloga zbog $ega su neki bili posve svladani, a
neki tek okrznuti neobi$no!u tog mjesta. Jo je vie uznemirivalo to to im otpornost naizgled nije davala sposobnost da
nau izlaz, dok je Dyer u svojem prijanjem bezumlju izgledao siguran da zna kamo treba i !i.
Dok su se ljudi prepirali oko toga tko !e drati strau, Vansenu odjednom sine ideja: koliko god se i dalje pribojavao da
su njegovi ljudi zlostavljali djevojku Willow, moda je $ak i silovali, shvatio je daje u svojem gnjevu moda pogreno
protuma$io neto to mu je pokuavala re!i.
Sjedila je blizu njega, ne govore!i, ali o$igledno lagodnija pokraj $ovjeka za kojeg je nekako mislila da joj je otac. "Rekla
si da te nisu htjeli pustiti ku!i", tiho joj se obratio. "Sto si pod time mislila?"
Zatresla je glavom, rairenih o$iju. "Oh, mogu vidjeti cestu! Pokuala sam im re!i, ali nisu me htjeli sasluati. Onaj koji
izgleda poput tenca naeg starog buldoga rekao je da zna kuda treba i !i i da mi je bolje da za$epim usta." Premjestila se
blie njemu. "Ali ti !e me pustiti ku!i. Znam da ho!e."
Vansen se gotovo nasmijao djevoj$inu opisu - Southstead je sa svojim podvoljcima uistinu podsje!ao na buldoga - ali ono
to je govorila bilo je vano. Ve! je jednom bila nala izlaz iz sjene, pomislio je,prije nego to smo je nali. Potapao ju je
po glavi, paljivo izvukao ruku iz njezine - ona ju je dobro, $vrsto stisnula - te ustao. "Ja !u preuzeti prvu strau", objavio
je. "Vi ostali moete bacati kocku ili to ve!, da odredite redoslijed. Sutra !ete slijediti novog vou."
Southstead nije izgledao sretno, ali se svejedno nasmijeio. "Kako elite, kapetane, naravno. Ali vi i Dyer niste bili
uspjeniji od nas."
"Ne!u ja voditi", re$e on. "Ona !e."
Unato$ gunanju ljudi, nakon to je mala $eta ustala i nekoliko sati slijedila Willow kroz sivu umu, Vansen je doista prvi
put nazreo Mjesec otkako su upali u sjenu. Bio je to samo tra$ak kad je neki neprimjetan vjetar u visinama rastjerao na
trenutak maglu. Pomalo ga je uznemirila pomisao da je moda bila sredina no!i, dok mu je tijelo govorilo da je dan, ali je
svejedno to smatrao dobrim znakom. &inilo se da je djevojka bila sigurna kamo ide, hodaju!i ispred njih u svojoj
pohabanoj haljini poput sablasti koja vodi putnike na stratite.
Moda je to bila glad - to je $ovjek bio mlai, nau$io je Vansen tijekom svojeg slubovanja kao kapetan strae, to je vie
mislio na hranu - ali priblino tijekom onoga to su svi, osim Mesivine blijede kugle, smatrali poslijepodnevom, Dawley
je odjednom zastao na mjestu.
207

"Neto je u onoj gutari", apnuo je Vansenu, koji mu je bio najblii. Skinuo je luk s ramena i izvukao jednu od dviju
strijela koje je sa$uvao od rasapa njihove misije i nestanka konja i prtljage. "Ako je srna, kapetane, ustrijelit !u je. Nije
me briga ako je to prerueni kralj Vilenja$ke zemlje, svejedno !u je pojesti."
Vansen je poloio dlan na ruku mladog vojnika dok je ovaj zadijevao strijelu i $vrsto je stisnuo. "Ali to ako to Adcock ili
netko drugi od straara luta izgubljen, moda ranjen?" Dawley polako spusti luk. "Dobro. Povedi Dvera i Balka i provjeri
moe li mu se tiho pribliiti."
Dok su Vansen, Southstead i mlada ena nijemo promatrali, mukarci opkolie gutaru. Dawley naglo uroni u najdublji
dio bunja, a Balk se baci za njim. Li!e je ukalo, a Dowley i Balk su se dovikivali.
"Onamo! Pobjegao je onamo!"
"To je ma$ka!"
"Ne, to je prokleti majmun! Ali je brz!"
Dyer se umijeao posljednji i njih su se trojica sastala na istoj to$ki. Grane su se divlje zatresle, a onda se Dyer uspravio s
ne$im veli$ine malog djeteta to mu se koprcalo u rukama. Vansen i ostali pohitae naprijed.
"Perinovih mi jaja!" prokune Vansen. "Nemoj da te ogrebe, Collum. to je to?"
Piskutavi, promukli krici bi!a, dok se bespomo!no borilo protiv mnogo krupnijeg Dyera, bili su dovoljno uznemiruju!i,
ali $uti ga kako iznenada progovara na Zajedni$kom jeziku bilo je stravi$no. "Pusti me!" zakri$ao je.
Osupnut, Dyer ga je zamalo ispustio, ali onda ga je stisnuo dok se nije smirio. Straar je teko disao, o$iju rairenih od
straha, ali sad je $vrsto drao stvorenje. Vansen nije mogao shvatiti zato su ga ostali zamijenili za majmuna ili ma $ku:
bio je neodreeno ljudskog oblika, ali dugih ruku i kratkih nogu, te obrastao krznom po cijelom tijelu u nijansama sive,
smee i crne. Lice je bilo poput demonske maske koju su djeca nosila na svetkovinama, iako je taj demon izgledao
jednako preplaeno kao i oni.
"to si ti?" upita Vansen.
"Neka prokletima", re$e Southstead, a glas mu se prelomi.
Stvor je zurio u straara s ne$im nalik na prezir, a onda svrnuo pogled na Vansena. Sjajne ute o$i nisu imale bjeloo$nice,
nego samo tanke crne kose proreze umjesto zjenica, poput koze. "Goblin sam ja", promuklo je izustio. "Iz plemena Pod-
tri-vode. Vi mrtvaci, svi."
"Mrtvaci?" Vansen je potisnuo praznovjerni drhtaj.
"Ona donosi bijelu vatru. Ona spaliti sve vae ku!e do crnog kamena." Ispustio je $udan, siktav zvuk, kao da je pljucnuo.
"Istroen, moja noga, stara i savijena. Zaostao. Nikad ja vidjeti njezinu ljepotu kad vas dokraj $i."
"Ubijte to!" zatrai Southstead kroz stisnute zube.
Vansen prui ruku da ga umiri. "Slijedio je vojsku Sumra$nog naroda. Moda je jedan od njih - svakako je njihov
podanik. Moe nam dati korisne informacije." Osvrnuo se pokuavaju!i doku$iti to bi mogli upotrijebiti da sputaju
stvorenje koje se opet koprcalo u Dverovim rukama.
"Nikad", re$e stvor, rije$ima grubim i neobi$no oblikovanim. "Nikad pomo!i iteljima Sun$anih zemalja!" Trenutak
poslije izvio se naglo i divlje, zgr$ivi se na takav na$in da se $inilo kako nema ki$mu, te zario zube u ruku Colluma
Dyera. Ovaj vrisne od boli i iznenaenja i ispusti bi!e na tlo. Otpuzao je dalje od njih, ali jedna mu je noga o$igledno bila
hroma te ju je vukao za sobom. Prije nego to je Vansen mogao otvoriti usta da vikne, mladi Dawley na $ini dva koraka i
dostigne ga, a onda ga prignje$i o zemlju svojim lukom. Trenutak poslije ondje se naao i Dyer, privijaju!i svoju
208

okrvavljenu ruku uz tijelo dok je po$injao udarati nogama tijelo koje se previjalo. Southstead sko$i k njima s isukanim
ma$em i ustima punim gnjevnih psovki. Druga dvojica ustuknue kad je ovaj po$eo sje!i. Sva trojica isputala su zvukove
poput lavea pasa, urlike uasa i bijesa.
U trenutku kad je Vansen stigao do njih goblin je ve! bio mrtav, krvavo klupko mesa i krzna na umskom tlu obraslom
mahovinom - njegove su se fenjeraste o$i ve! bile ugasile.
ti*
Barrick je jo uvijek odbijao vidjeti je, ali Briony je bila uporna. Ispadi i gnjev njezina brata ve! su otprije bili dovoljno
loi, ali sad ju je uistinu plaio. Oduvijek je bio razdraljiv i povu$en, ali ovaj $udan dogaaj s kr$marevim pomo!nikom
bio je neto posve drugo.
Nagnula se prema malom pau koji je iskola$io o$i i naslonio lea na vrata prin$eve lonice kao da ih je namjeravao
braniti svojim desetogodinjim ivotom. "Reci mojem bratu da !u se vratiti da popri$am s njim nakon ve$ere. Reci mu da
!emo / te kako popri$ati."
Dok se udaljavala, $ula je kako je pa uurbano otvorio vrata, a onda ih gotovo zalupio za sobom, kao da je upravo
pobjegao iz lavi$ina kaveza.
Zar ovdje postoje ljudi koji me se boje jednako kao to se boje Bronea? Kao to se boje Barrickovih raspoloenja? Bila je
to neobi$na pomisao. Nikad se nije smatrala zastrauju!om, iako je znala da nije uvijek bila strpljiva s onim to je
smatrala glupo!u ili kolebanjem.
Zorijo, djevi$anska ratnice, Zorijo vjetih ruku, podari mi snage da budem blaga. Molitva ju je podsjetila na onu budalu
od pjesnika i na njezin neo$ekivani hir. Zato je odlu$ila zadrati takvo stvorenje na dvoru? Samo da naljuti Barricka i
vrhovnog zapovjednika? Ili zato to je iskreno uivala $ak i u tako smijenom laskanju?
Glave smetene tim mislima, hodala je dugim hodnikom ispod portreta svojih ivih i mrtvih predaka, svojeg oca i djeda
Ustina, i svojeg pradjeda, Anglina III., a da ih zapravo nije vidjela. &ak i slika kraljice Lily, pokore Sivih $eta i
najslavnije ene u povijesti Pograni$nih kraljevina, nije joj danas uspjela zadrati pozornost, iako je bilo dana kad bi
satima stajala promatraju!i nao$itu, tamnokosu enu koja je zadrala kraljevstvo na okupu u jednom od njegovih
najtmurnijih trenutaka, pitaju!i se kako bi bilo ostaviti takav trag na svijetu. Ali danas, iako je poznati prizor mukih i
enskih pripadnika njezina roda nije dirnuo, slika Sanasu, kraljice Kellicka Eddona, zapala joj je za oko.
Bilo je neobi$no za Briony da uputi portretu vie od letimi$nog pogleda. Ono malo stoje znala o kraljici Sanasu bilo je
turobno, o njezinim bolno dugim godinama tugovanja nakon to je slavni kralj Kellick umro, opsesivno utljivom,
samotnom udovitvu koje je od nje na$inilo sablast na vlastitu dvoru. Tako je Sanasu postala povu$ena u posljednjoj
polovici svojeg ivota, kazivale su obiteljske pri$e, da je posao kraljevstva pao u potpunosti na ple!a njezina sina
godinama prije nego to je zapravo postao kraljem. I upravo je to odgovornu Briony nagnalo da prezire tu enu a da se
zapravo nije potrudila doznati ita vie o njoj. Ali danas, iako zaokupljena brigama kakva je bila, Briony se zapiljila u
neto na portretu to nikad prije nije opazila: Sanasu je vrlo nalikovala Barricku - ili je, bolje re$eno, Barrick, njezin
praprapraunuk, vrlo nalikovao na Sanasu, to je naglaavala crna odje!a koju su oboje najvie voljeli. A ovih dana, s
njegovim bljedilom i napadnim, progonjenim o$ima, koje je jo vie istaknula njegova borba s groznicom, Barrick je vie
nego ikad izgledao poput davno umrle kraljice.
Briony se popela na prste da bolje vidi, prieljkuju!i da je svjetlo u drevnoj dvorani bilo ja$e. Umjetnik koji je izradio
portret nepobitno je uljepao svoju kraljicu, ali unato$ tome, Sanasu na slici imala je gotovo proziran izgled nekog vrlo
bolesnog, to je njezinu crvenu kosu $inilo jo skandaloznijom, poput krvave rane. Takoer je izgledala zapanjuju!e
mladom za nekog tko je izgubio supruga u srednjim godinama. Njezino je lice bilo $udno i na druge na$ine, ali bilo je
teko to$no re!i zato.
209

Vidim i o$eve o$i na njoj, i njegov ten. Briony je odjednom poeljela da je znala vie o udovici slavnog Kellicka. Na
portretu je Sanasu izgledala tajanstveno i strano. Brionv se nije mogla sjetiti da joj je itko ispri $ao odakle je melankoli$na
kraljica dola prije udaje za Kellicka, ali kakva god ju je daleka zemlja moda za$ela, to je ve! stolje!ima bilo dijelom
obiteljskog nasljedstva. Brionv je odjednom pojmila kako je krv Eddona, njezina krv, bila poput velebne rijeke, u kojoj su
se stvari pojavljivale i nestajale, a onda opet pojavljivale. / to ne samo izgled, ve! !ud, navike i vladaju!e strasti, pomislila
je: kraljica Sanasu je slavno prestala razgovarati s onima oko sebe i prognala se u iljak Vu$jeg zuba, te ju je vialo samo
nekoliko slugu, a ona je postala gotovo nevidljiva dva ili tri desetlje!a prije svoje smrti. Je li to budu!nost spremala i
njezinu !udljivom, voljenom Barricku?
Ta jeziva misao i neprestana op$injenost Sanasinim bijelim, nezemaljskim licem toliko su zaokupili Brionv da je zamalo
vrisnula kad je prastari lakrdija Zagonetalo iskora$io iz oblinjih sjenki.
"Tako ti bogova, mom$e," rekla je kad joj se srce opet umirilo, "to to radi? Nasmrt si me prepao kad si se tako
priuljao."
"Oprostite, princezo, jako mije ao. Samo sam... $ekao sam vas..." &inilo se da razmatra treba li se spustiti na jedno
iznimno kripavo koljeno.
Brionv se prisjeti svoje molitve za Zorijinu strpljivost. "Ne ispri$avaj se, preivjet !u. Stoje, Zagonetalo?"
"Ja... samo..." Izgledao je jednako tjeskobno poput Barrickova paa. "Re$eno mije da !e netko sa mnom dijeliti sobu."
Ona udahne. Strpljenja. Ljubaznosti. "Zar je to toliki problem? Bila je to iznenadna pomisao. Sigurna sam da moemo
na!i neko drugo mjesto za tog pridolicu. Iako sam mislila da bi mu ti mogao raditi drutvo."
"Pjesnik?" Zagonetalo naizgled nije mogao uo$iti vezu. "Pa, vidjet !emo, Visosti. Moda !emo se dobro slagati. Ja u
svakom slu$aju ne razgovaram mnogo s ljudima od... otkad je va otac otiao. I otkad je umro moj prijatelj Robben.
Moda bi bilo lijepo imati..." Trepnuo je svojim vodnjikavim o$ima. Bilo je sasvim mogu!e daje njezin otac Olin bio
jedina osoba na kontinentu Eiona koja je smatrala Zagonetala zabavnim, ili barem zabavnim na na $in na koji se lakrdija
trudio biti. Kakav je to osje!aj, pitala se, biti krajnje neprikladan za va ivotni posao? &ak i ako je sada bila nestrpljiva s
njim, Brionv je poalila zbog na$ina na koji su ona i Barrick zadirkivali ko$atog starca svih ovih godina.
"Ako ti se ne bude svialo, reci Nvnoru, i on !e na!i pjesniku neki drugi smjetaj. Thimvight, ili kako mu je ve! ime,
mlad je $ovjek i trebao bi biti ugodan. Loi pjesnici moraju biti ugodni." Kimnula je. "Sad imam mnogo posla..."
"Moja gospo," re$e starac, imaju!i i dalje poteko!a susresti joj pogled, "nisam o tome htio s vama govoriti - pa, ne
toliko."
"to jo?"
"Imam vrlo veliku brigu, moja gospo. Neto $ega sam se sjetio, i to sam, bojim se, trebao re!i ranije." Zastao je da
proguta slinu. &inilo se da mu to nije bilo lako. "Mislim da znate kako sam posjetio vaeg brata one no!i kad je umro. Da
me pozvao nakon ve$ere i da sam otiao u njegovu odaju da ga zabavim."
"Brone mi je rekao, da." Sad je bila budna.
"I da sam otiao prije nego to ga je lord Shaso ubio."
"Da? I? Tako ti bogova, Zagonetalo, nemoj da moram to izvla$iti iz tebe rije$ po rije$!"
Lecnuo se. "Samo to me... va brat, neka bogovi dadu pokoj njegovoj dui, te no!i otjerao. Bio je... neljubazan. Rekao je
da nisam bio zabavan, da to nikad nisam bio - da je zbog mojih trikova i ala jo vie osje!ao... osje!ao da je ivot jadan."
Kendrick je samo rekao istinu, ali ona je znala da je morao biti izuzetno neraspoloen da bi bio grub prema starom
Zagonetalu. Njezin je stariji brat oduvijek bio najuljudniji u obitelji. "Bio je nesretan", rekla mu je. "Bila je to nesretna
210

no!. Sigurna sam da nije zapravo tako mislio. Brinuo se zbog mene, sje!a se, zbog kraljeve otkupnine i treba li me
poslati odavde."
Lakrdija zbunjeno i poraeno zatrese glavom. Bio je gologlav, ali pokret je bio tako poznat da je gotovo mogla $uti
zveckanje njegove kape sa zvon$i!ima. "Nisam vam to elio re!i, Visosti. Kad me lord Brone pitao za tu no!, ispri$ao
sam mu ono $ega sam se sje!ao, ali neto sam zaboravio. Mislim daje to bilo stoga to me toliko uznemirilo ono stoje
princ Kendrick rekao - teak udarac za nekog tko je posvetio svoj ivot zadovoljstvu Eddonovih, morate priznati..."
"Kakav god bio razlog, to si zaboravio?" Bogovi, obranite me! Zaista zna staviti na kunju ne$ije strpljenje.
"Dok sam naputao rezidenciju, vidio sam vojvodu Gailona kako ide prema meni. Bio sam u glavnom hodniku, pa mi nije
palo na pamet da moda ide posjetiti vaeg starijeg brata, te to nisam spomenuo vrhovnom zapovjedniku nakon... tog
stranog dogaaja. Ali razmiljao sam i razmiljao - ponekad leim no!u budan, brinu!i se - i sad mislim da je hodao u
pogrenom smjeru da bi iao u vlastite odaje. Mislim da je moda iao vidjeti princa Kendricka." Pognuo je glavu. "Ba
sam bio budala."
Brionv se nije potrudila razuvjeriti ga. "Da vidim jesam li dobro shvatila. Tvrdi da si vidio Gailona Tollvja kako ide
prema rezidenciji dok si odlazio. A Shasa nisi uop!e primijetio?"
"Ne te no!i, ali odatle sam otiao ravno u krevet. Jeste li vrlo ljutiti, Visosti? Ja sam star $ovjek, i ponekad se bojim da
sam ishlapio..."
"Dosta. Morat !u razmisliti o tome. Jesi li rekao ikom drugom?"
"Samo vama. Ja... vjerovao sam da !ete vi..." Opet je odmahnuo glavom, nesposoban izustiti to je vjerovao. "Da ispri $am
vrhovnom zapovjedniku?"
"Ne." Rekla je to odve! silovito. "Ne, mislim da zasad ne smije re!i nikom drugom. To !e biti naa tajna."
"Ho!ete li me zatvoriti u tamnicu?"
"Slutim da !e ti dijeljenje sobe s onim pjesnikom biti dovoljna kazna. Moe i!i, Zagonetalo."
Dugo nakon to je starac oteturao, ona je ostala, stoje!i pod slikama svojih predaka, izgubljena u mislima.

23.

LJETNA KULA

SPAVA&I

Stopala od kamena, noge od kamena Srca od mirisnog cedra, glava od leda
Lice odvra!eno.

211

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Morao se doslovce probijati kroz gomilu ena da dopre do nje. Lije$nik je mogao osjetiti njihovu ogor$enost, kao da je
bio neki dugo odsutan ljubavnik koji joj je napravio to dijete a onda je ostavio osramo!enu i samu. Ali kralj je ovdje otac,
ne ja, a Olin nije odsutan svojom izborom.
Kraljica Anissa toliko se zaokruila u predjelu trbuha da joj je ostatak tijela izgledao jo sitnije. Ugledavi je na sredini
kreveta, okruenu zavjesama od gaze nalik na objeenu pau$inu, na trenutak ju je zamislio kao enku pauka, trudnu i
nepomi$nu. Bilo je to nepoteno, naravno, ali natjeralo ga je na razmiljanje.
"Je li to Chaven?" Kako bi mu napravila mjesta, odgurnula je jednog od svojih psi !a koji je spavao uz oblinu njezina
trbuha poput takora koji sanja o krai hipogrifova jajeta. Pas trepne, zarei, a onda otetura niz krevet da se pridrui svom
prijatelju koji je hrkao pokraj njezinih nogu. "Doite ovamo, brzo. Mislim da !u roditi svakog trenutka."
Prema njezinu izgledu, mogla je biti u pravu - iznenadili su ga njezini tamni podo$njaci. U toj sobi zastrtih prozora, u
kojoj je jedini izvor svjetla bio nestalan sjaj votanicama na$i$kanog oltara, izgledala je kao da ju je netko pretukao.
"Treba vam vie zraka u ovoj lonici." Uzeo ju je za ruku i utisnuo u nju brz, formalan poljubac. Koa joj je bila suha i
topla - mal$ice previe i jednog i drugog. "I izgledate kao da ne spavate dovoljno, moja kraljice."
"Spavati? Tko bi spavao u ovakvim trenutcima... kad je sirotog Kendricka u naoj ku!i ubio vjerni sluga, a onda ona
poast poharala cijelim gradom. Zar se $udite to zastirem prozore kako lo zrak ne bi ulazio unutra?"
Nazivanje Shasa vjernim slugom $inilo se zanimljivim na$inom da ga se okarakterizira, a $injenica da nije uvrstila
suprugovu odsutnost na svoj popis briga mogla se takoer smatrati $udnom. Unato$ tomu, Chaven nije odgovorio na
njezine rije$i. Umjesto toga, zaposlio se pregledavanjem otkucaja kralji $ina srca te bojom o$iju i desni, a onda se sagnuo
da joj onjui dah, koji je trenutno bio malko kiseo. "Poast je gotovo u potpunosti jenjala, Visosti, i mislim da vam je
prijetila kudikamo ve!a opasnost od vae slukinje kad ju je ona imala, nego da vam doleti iz grada."
"A ja sam je odstranila sve dok se nije oporavila, u to moete biti sigurni. Zar ne, Selia? Kamo je nestala? Otila je
provjeriti zato jo nisam dobila doru$ak? Aaah! Morate li me tako bockati, Chaven?"
"Samo se elim uvjeriti da ste dobro, da je beba dobro." Preao je rukama po poput bubnja napetom luku njezina trbuha.
Stara babica jo je zurila u njega na na$in koji je bio gotovo neprijateljski. "to mislite, gazdarice Hisolda? Kraljica mi
izgleda prili$no dobro, ali vi imate vie iskustva s takvim stvarima."
Starica izvije usta u iskrivljen osmijeh, moda prepoznavi njegov laskavi potez. "Snanija je nego to izgleda, iako je
beba krupna."
Anissa sjedne. "Toga sam se upravo i bojala! Onjest krupan, osje!am to - kako se samo rita! Jedna od mojih sestara umrla
je poraaju!i takvo dijete - spasili su bebu, ali moja je sestra umrla sva... okupana krvlju!" Na$inila je junja$ki znak
protukobi. Bojala se, dakako. Chaven je to mogao vidjeti, ali bilo je i natruhe himbenosti u njezinim rije $ima, kao da je
pretjerivala sa svojim strahom u nadi da izazove suosje!anje. Ali zato i ne bi? Bila je to zastrauju!a stvar, porod,
posebno kad je bio prvi. Anissa je ve! dobrano prela dvadeset zima, podsjetio se, te nije jo bila u opasnom razdoblju za
prvorotkinju, ali je svakako prevalila svoje najbolje godine, barem prema miljenju u$enjaka koji su pisali o tome.
Uz to, bio je to prvi put to je Chaven $uo da je svoju bebu nazvala "on". Kraljevski lije$nik nije dvojio da su babica i
njezino leglo pomaga$ica odradili svoj posao, moda klate!i visak iznad Anissina trbuha ili $itaju!i iz kapljica voska
svije!a. "Ako vam propiem ljekoviti napitak, ho!ete li obe!ati da !ete ga piti svaku ve$er?" Okrenuo se prema Hisoldi.
"Ne!e vam biti problem na!i sastojke, siguran sam."
Starica nadigne obrvu. "Ako vi tako kaete, doktore."
212

"Ali o $emu se radi, Chaven? Je li to jo jedan od vaih probavnih napitaka koji !e mi pretvoriti crijeva u kamen?"
"Ne, samo neto to !e vam pomo!i da spavate. Beba !e biti jaka i zdrava, siguran sam, a bit !ete i vi ne budete li sjedili
cijele no!i plae!i samu sebe." Priao je babici i izdiktirao sastojke i njihove omjere: ve!inom divlju salatu i kamilicu,
nita pretjerano jako. "Svaku ve$er prije sutona", rekao je starici. Po$eo je dvojiti da je laskanje na nju imalo u$inka, pa je
pokuao druk$iji pristup - istinu. "Pomalo se bojim to je vidim tako nespokojnu", apnuo je.
"to to govorite?" Anissa se s naporom primakne rubu kreveta, uzne-mirivi pse i nagnavi ih na rezanje. "Neto nije u
redu s djetetom?"
"Ne, ne." Vratio se k njoj, uzeo je za ruku. "Kao to rekoh, Visosti, brinete se bez potrebe. Dobro ste, i dijete je dobro.
Poast nas je izgleda zaobila, hvala budi Kupilasu, Madi Surazem, i svim bogovima i bozicama koji bdiju nad nama."
Ispustila mu je ruku, dotaknula svoje lice. "Nisam tako dugo izala odavde - sigurno izgledam poput $udovita."
"Nipoto, Visosti."
"Djeca mojeg mua misle da jesam. &udovite."
Chaven se iznenadi. "To nije istina, moja kraljice. Zato biste rekli takvo to?"
"Zato to me ne dolaze posjetiti. Prolaze dani, tjedni, a ja ih ne vidim." Kad bi se uzbudila, njezin bi se naglasak poja$ao.
"Ne mislim da !e me zavoljeti kao majku, ali ponaaju se prema meni kao prema slukinji."
"Ne vjerujem da se princeza Brionv i princ Barrick uop!e tako osje!aju, ali vrlo su zaokupljeni", rekao je njeno. "Oni su
sada regenti, a dogaaju se mnoge stvari..."
"Poput onog lijepog mladog vojvode od Ljetopolja. &ula sam. Neto loe mu se dogodilo. Nisam li to rekla, Hisolda? Kad
sam $ula da je ostavio dvorac, rekla sam: 'Neto tu nije u redu', zar ne?"
"Da, kraljice Anissa."
Chaven je potapa po ruci. "Ne znam nita pouzdano o Gailonu Tollvju osim da ima mnogo glasina. Ali glasinama se ne
moe vjerovati, zar ne? Ne u doma!instvu koje je ve! tako uznemireno smr!u i odsutno!u vaeg supruga."
Ona ga opet zgrabi za ruku. "Recite im", izusti. "Recite im da me posjete."
"Mislite princ i princeza?"
Ona kimne. "Recite im da ne mogu spavati jer me izbjegavaju - kako ne znam to sam u $inila da su tako ljutiti na mene!"
Chaven odlu$i prenijeti poruku u manje raspaljenom obliku. Moglo bi biti korisno uvjeriti blizance da dou posjetiti svoju
pomajku prije dolaska djeteta, iz vie razloga.
Izvukao je svoju ruku, preruivi bijeg u jo jedan poljubac u zglobove njezinih prstiju, a onda se naklonio i oprostio.
Odjednom je osje!ao da mu treba samo!a kako bi mogao razmiljati.
Malog su paa dignuli s njegove slamnja$e na podu i otjerali da si prostre leaj u vanjskoj odaji. Napokon su bili sami.
"Sto te tako mu$i?" Brionv sjedne na rub kreveta. "Pri$aj sa mnom."
Njezin brat povu$e krzneni pokriva$ za noge preko prsiju i ugnijezdi se dublje meu ostale pokriva$e. No! nije bila topla,
premda jo nije bila jedna od onih koje navje!uju da je prava zima na pragu a Dan Siro$eta za samo mjesec dana, ali
Brionv nije smatrala da je soba neto posebno hladna. Zar jo pati od one groznice? Prolo je barem deset dana, ali znala
je da neke groznice dugo ne poputaju stisak, ili se iznova i iznova vra!aju.
213

"Zato si rekla da onaj glupi pjesnik moe ostati kod nas?"
"Zabavio me." Zar !e o tome morati raspravljati sa svima? "Zapravo, pomislila sam da bi i tebe mogao zabaviti. Pokuao
me uvjeriti da pie epsku pjesmu o meni - panegirik, to god to bilo. Usporedio me sa samom Zorijom. Bogovi znaju s
kime !e usporediti tebe. S Perinom, vjerojatno... ne, s Erivorom u njegovoj ko$iji s morskim konjicima." Pokuala se
nasmijeiti. "Naposljetku, Zagonetalo vie nije tako smijean kao neko! - mislim da ga po$injem aliti. Pomislila sam da
bi nam bilo dobro da imamo nekog novog kome se moemo rugati... to me podsjetilo, Zagonetalo mije priao kad sam
ranije ostavila tvoju sobu. Rekao mije da je one no!i kad je Kendrick ubijen vidio Gailona u hodniku."
Barrick se namrti. Izgledao je ne samo pospano nego i pomalo oamu!eno. "Kendrick je vidio Gailona...?"
"Ne, Zagonetalo je vidio Gailona." Brzo je ponovila to joj je stari lakrdija rekao.
"&uo je daje Gailon nestao", re$e Barrick nemarno. "To je sve. eli biti upam!en kao onaj koji ga je prijavio ako se
pokae da je Gailon izdajnik."
"Ne znam. Zagonetalo se nikad prije nije gnjavio s politikom."
"Zato to je otac bio tu da ga zatiti." Barrickov se izraz odjednom promijeni u neto neodre eno, daleko. "Svia ti se?"
"Tko?"
"Pjesnik. Nao$it je. Lijepo govori."
"Nao$it? Valjda jest, na nacifran na$in. Ima apsurdnu bradu. Ali to svakako nije razlog to sam rekla da moe..." Shvatila
je da je opet zavedena na pogrean put. "Barrick, ne elim troiti dah na tu zelenu budalu. Ako ti se pjesnik toliko ne
svia, daj mu togod novca i poalji ga odavde, nije mi stalo. Uvjerena sam da nije imao nikakve veze s mnogo vanijim
pitanjem... pitanjem o kojem !emo sada razgovarati."
"Ne elim." Govorio je sa sjetom od koje je na$inio pravo umije!e. Brionv se pitala jesu li se i druga bra!a i sestre ovako
osje!ali, ponekad se istodobno vole!i i mrze!i. Ili je to vrijedilo samo za blizance, tako bliske da se $esto $inilo kako je
morala pri$ekati Barricka da udahne prije nego to bi mogla uvu!i dah u svoja plu!a?
"/ te kako !e razgovarati. Zamalo si ubio onog kr$mareva momka. Zato, Barrick?" Kako nije odgovorio, nagnula se
preko kreveta i zgrabila ga za ruku. "Zorijo, sa$uvaj nas, to sam ja! Ja! Brionv! Kendrick je mrtav, oca nema - imamo
samo jedno drugo."
Pogledao ju je ispod trepavica poput uplaena djeteta. "Ti zapravo ne eli znati. eli samo da se lijepo ponaam. Mrzi
to sam te osramotio ispred Bronea i... i onog pjesnika."
Razdraeno je uzdahnula. "To nije istina. Ti si moj brat. Ti si... ti si gotovo moja druga polovica." Uhvatila mu je pogled i
prikovala ga, ali bilo je to kao da je pokuavala sprije$iti plahu ivotinju da joj ne pobjegne. "Pogledaj me, Barrick. Zna
da nije bilo tako. Kr$marev momak je rekao neto o... o snovima. O tvojim snovima. A onda si ga pokuao zadaviti."
"Nije imao pravo govoriti o meni na taj na$in." "Koji na$in, Barrick?"
Privukao je pokriva$e jo $vr!e, i dalje se kolebaju!i. "Rekla si da si opet pro$itala o$evo pismo", izustio je napokon.
"Jesi li opazila ita zanimljivo?"
"O autarhu? Ve! sam ti rekla..."
"Ne, ne o autarhu. Jesi li primijetila ita zanimljivo o meni?"
Ona zastane, zbunjena. "Ita... ne. Ne. Slao ti je svoje pozdrave. Rekao je da ti kaem kako ga zdravlje dobro slui."
214

On odmahne glavom. Lice mu je bilo smrknuto, kao da je iskora$io na neku usku izbo$inu, nastoje!i ne gledati dolje u
golemu provaliju koja se otvarala pred njim. "Ne razumije."
"Kako mogu? Pri$aj sa mnom! Reci mi to te tako uznemirilo. Pokuao si ubiti nedunog $ovjeka...!"
"Nedunog? Taj kr$marev slugan nije $ovjek, on je zloduh. Vidio je moje snove, Brionv. Govorio je o njima pred tobom i
Broneom i onim kriancem od peroresca!" Unato$ studeni, Barrick je imao tanak sloj znoja na $elu. "Vjerojatno ih jo
pripovijeda svima koji ga ele sasluati. On zna. On zna!" Okrenuo se i zario lice u jastuk. Ramena su mu podrhtavala.
"Zna to?" Zgrabila ga je za miicu objema rukama i prodrmala. "Barrick, to si u$inio?"
On se okrene, vlanih, crveno obrubljenih o$iju. "U$inio? Nita. Zasad."
"Nita mi nije jasno." Odmaknula je prstima pramen vlane crvene kose s njegova $ela. "Samo pri$aj. to god ne valja,
jo si moj brat. Uvijek !u te voljeti."
Ispustio je uzdah nevjerice, ali oluja je minula. Pustio je da mu glava padne na jastuk i zapiljio se u drveni strop. "Ispri $at
!u ti to je pisalo u o$evu pismu: Reci Barricku da se raduje zbog mene. Iako sam zarobljenik, zdravlje mije mnogo bolje
nego u proteklih pola godine. Gotovo pomiljam da mije dobro dolo to sam se maknuo s vlanog sjevernog zraka. To je
napisao."
Brionv zatrese glavom. "to, zar smatra da je time mislio kako je sretniji to je daleko od nas - od tebe? alio se, Barrick.
Pokuao oteretiti stranu situaciju..."
"Ne. Ne, nije se alio. Jer ti ne zna o $emu govori, a ja znam." Vatra u njemu je zamrla. Sklopio je o$i. "Sje!a se onih
no!i kad otac nije mogao spavati? Kad bi iao u Ljetnu kulu i sjedio cijelu no! nad svojim knjigama?" Ona kimne. Prvih
nekoliko puta Olinova sposobnost da se izgubi bila je uzrokom brojnih uzbuna u rezidenciji, sve dok njegova obitelj i
straari nisu nau$ili traiti ga u njegovoj knjinici u kuli. Kralj se svaki put vra!ao s tih pono!nih izleta s postienim
izrazom, kao da su ga zatekli kako pijan spava na podu Prijestolne dvorane. Brionv je uvijek vjerovala da su ga misli na
mrtvu suprugu toliko mu$ile tih no!i da nije mogao spavati: uvijek je govorio o njihovoj majci Meriel kao da ju je jako
ljubio, premda je brak izvorno dogovorio njegov otac, kralj Ustin, kad su Olin i Meriel, k!i mo!nog brennskog vojvode,
oboje bili vrlo mladi. Svi u doma!instvu znali su da mu je njezina smrt zadala teak, teak udarac.
"A sje!a se da bi uvijek zakra$unao vrata?"
"Naravno." Zabravljeni s druge strane, straari su mogli probuditi kralja samo lupanjem po vratima dok ih on ne bi doao
otvoriti, trep!u!i poput sove i trljaju!i snene o$i. "Ja... Mislim daje plakao. Nije htio da ga itko vidi kako pla$e. Za naom
majkom."
Barrick pokae $udan, zategnuti osmijeh. "Plakao? Moda. Ali ne za naom majkom."
"Kako... kako to misli?"
Zirnuo je prema stropu i nekoliko puta duboko udahnuo, kao da stoji na nekom visokom, samotnom mjestu i sprema se
sko$iti. "Ja... otiao sam onamo jedne no!i. Imao sam no!nu moru. Mislim da sam mjese$ario - moda je to bio prvi put -
jer sam se probudio ispred njegove odaje i jako sam se bojao i elio sam... elio sam da mi on kae kako !e sve biti u
redu. Uao sam, ali njega nije bilo, iako su sve njegove sluge bile ondje, i spavale. Znao sam da je sigurno u svojoj
knjinici. Stoga sam izaao iz rezidencije kroz ona stranja vrata kapele kako me straari ne bi zaustavili. Bilo je to oko
sredine ljeta, mislim - samo se sje!am da je bilo toplo i da je bilo $udno iza!i van u dvorite samo u no!noj koulji i bosih
nogu. Osje!ao sam se kao da mogu bilo kuda - samo hodati kamo god poelim, pa i uetati u drugu zemlju, kao da !e
Mjesec ostati na nebu i sjajan dokle god putovanje bude trajalo, i kao da !u, kad se probudim, postati druga osoba."
Odmahnuo je glavom. "Bio je pun Mjesec, vrlo velik. I toga se sje!am."
"Kad je to bilo?"
215

"One godine kad je dio krova otpao s Vu$jeg zuba. I kad je kuhar s mravim rukama umro, a mi nismo smjeli u kuhinju
cijelo prolje!e."
"Prije deset godina. Misli one godine... one godine kad si ozlijedio ruku."
On polako kimne. Mogla je osjetiti da je neto vagao, pokuavao donijeti odluku. Nastojala je tiho sjediti, ali srce joj je
ubrzano tuklo i bila je neo$ekivano uplaena.
"Vrata u prizemlju bila su zaklju$ana, ali klju$ je jo bio s druge strane, a on nije zaklju$ao bravu do kraja. Isko$ilo je kad
sam prodrmao kvaku, a onda sam se uspeo stubama sve do knjinice. U kuli nije bilo straara, nikoga. Nisam to smatrao
$udnim dok se zbivalo - cijela se no! $inila poput sna, ne samo to - ali trebao sam se upitati zato ih je otjerao, ili
pobjegao od njih, samo da bude sam. Ali ne bih se dugo pitao. Kad sam stigao do vrata, mogao sam ga... $uti."
"Je li plakao?"
Barricku je trebao trenutak da odgovori. "Plakao, da. Stvarao svakakve zvukove, iako sam ih jedva mogao $uti kroz vrata.
Smijao se, tako je malne zvu$alo. Govorio. Isprva sam pomislio da se s nekim prepire, a onda da moda spava i ima
no!nu moru, ba poput one koja je mene probudila. Stoga sam kucnuo na vrata. Isprva tiho, ali buka se s druge strane
samo nastavila. Stoga sam zalupao akama po njima i viknuo: 'O$e, probudi se!' Onda je on otvorio vrata." Na trenutak se
$inilo da !e Barrick nastaviti, ali umjesto toga prsa mu se nadmu i on isprekidano izdahne. Jecao je.
"Barrick, to je? to se dogodilo?" Popela se na krevet i ovila ruke oko njega. Mii !i su mu bili napeti poput gajtana na
drci noa, a on je drhtao kao da ga je opet spopala groznica. "Jesi li bolestan?"
"Nemoj...! Ne govori. elim..." Usrkao je jo jedan grub dah. "Otvorio je vrata. Otac je otvorio vrata. On... nije me
prepoznao. Mislim da nije, u svakom slu$aju. Njegove o$i...! Brionv, o$i su mu bile divlje, divlje kao o$i ivotinje! A
svukao je koulju i imao ogrebotine na trbuhu - krvave. Krvario je. Bacio je jedan pogled na mene, a onda me zgrabio,
uvukao u knjinicu. Govorio je besmislice - nisam razumio ni rije$i - i natezao me, ree!i na mene. Poput zvijeri! Mislio
sam da !e me ubiti. Jo uvijek to mislim."
"Milosrdna Zorijo!" Nije znala to bi pomislila. Svijet se okrenuo naglava$ke. Osje!ala se kao da je zba$ena sa Snjekina
sedla i da joj je sav zrak izbijen iz plu!a. "Nisi li... nisi li to moda usnuo...?"
Lice mu se izobli$ilo od boli i bijesa. "Sanjao? To je bila no! kad sam osakatio ruku. Zar misli da sam to sanjao?"
"to to govori? Oh, tako ti svih bogova, tada se to dogodilo?"
"Istrgnuo sam mu se iz ruku. Potr$ao je za mnom. Pokuao sam se domo!i vrata, ali sam neprestano zapinjao preko
knjiga, ruio hrpe njih. Sve su knjige u knjinici bile na podu, naslagane poput kula, a na vrhu svake stajao je svije!njak.
Sigurno sam ih oborio barem est pokuavaju!i pobje!i -jo ne znam zato ta prokleta kula nije izgorjela te no!i. elio bih
da jest. elio bih da jest!" Sad je teko disao, poput nekoga pri kraju utrke. "Napokon sam stigao do vrata. On mi je stalno
bio za petama, ree!i, psuju!i i govore!i besmislice. Zgrabio me na vrhu stubita i opet pokuao uvu!i u knjinicu. Ja...
ugrizao sam ga za ruku i on me pustio. Pao sam niza stube.
Kad sam se probudio, ve! je odavno bilo svanulo, a Chaven je namjetao kosti moje ruke - ili to pokuavao. Jedva sam
mogao razmiljati od boli, i od toga kako sam tresnuo glavom kad sam pao. Chaven je rekao da me otac naao na dnu
stubita u Ljetnoj kuli, to je vjerojatno bila istina, da me sam odnio Chavenu, pla$u!i nad mojim ozljedama, preklinju!i
ga da me izlije$i. I to je vjerojatno bila istina. Ali Chaven je rekao da me otac donio njemu u zoru, to zna$i da sam ondje
leao ostatak no!i. Pri$a koju su svima kazali bila je ta da sam ga iao traiti i pao niza stube u mraku."
Brionv je jedva mogla razmiljati. Poput Barricka te no!i, bila je budna u no!noj mori. "Ali... otac? Zato bi ti on takvo
to u$inio? Je li... je li bio pijan?" Bilo je teko zamisliti njezina suzdrljivog oca kako se opija do takve vrste bu$nog,
mra$nog raspoloenja, ali nita drugo nije imalo smisla.
216

Barrick je jo drhtao, ali sada samo malo. Pokuao joj se izvu!i iz zagrljaja, ali ona ga je zadrala. "Ne, Brionv. Nije bio
pijan. Nisi $ula ostalo, iako sam siguran da mi ne!e htjeti povjerovati."
Nije eljela $uti nita vie, ali bojala se pustiti Barricka, bojala se da !e, ako to u$ini, on nekako odletjeti poput onog
polupitomog malog sokola kojeg je izgubila kad je njegova uzica pukla, a on u spirali odletio od nje i vie se nikad nije
vratio. Poja$ala je stisak tako da su se na trenutak gotovo hrvali, guvaju!i pokriva$e oko Barrickovih nogu sve dok on
nije odustao od pokuaja da joj pobjegne. "Oduvijek imam more", rekao je naposljetku tihim glasom. "Sanjao sam da me
ljudi promatraju, ljudi na$injeni od dima i krvi, da me slijede po cijelom dvorcu, $ekaju!i da me uhvate samog kako bi me
mogli oteti, ili nekako u$initi jednim od njih. Barem sam uvijek vjerovao da su to bili snovi. Sada vie nisam tako
siguran. Ali nakon te no!i po$eo sam sanjati jedan koji je bio gori od ostalih. Uvijek njega - njegovo lice, ali to nije
njegovo lice. To je lice neznanca. Kad je pojurio za mnom, izgledao je... poput zvijeri."
"Oh, moj jadni Barrick..."
"Mogla bi biti opreznija sa svojim suosje!anjem." Glas mu je djelomice priguivao jastuk. &inilo se da se smanjio u
njezinu naru$ju, skupio u sebe. "Sje!a se da sam leao tjednima. Kendrick je dolazio i donosio mi stvari, dolazila si i ti i
igrala se sa mnom svaki dan, ili si barem pokuavala..."
"Bio si tako tih i blijed. Bojala sam se."
"I ja sam se bojao. A dolazio je i otac, ali nikad se nije zadravao due od par trenutaka. Zna, zamalo bih bio i
povjerovao da je sve to bila mora - da sam uistinu samo mjese$ario, a onda pao niza stube - daje on mogao boraviti u
mojoj blizini bez mekoljenja i izbjegavanja mojeg pogleda. Tada, jednog dana, kad sam napokon ustao i epao po
doma!instvu umjesto da leim sputan za onaj prokleti krevet, pozvao me u svoje odaje: 'Sje!a se, zar ne?' bilo je prvo to
je rekao. Kimnuo sam. Uplaio sam se tada gotovo jednako kao one no!i kad se to dogodilo. Mislio sam da sam ja bio taj
koji je neto strano skrivio, iako nisam bio siguran o $emu se radilo. Napola sam pomislio da !e me opet pokuati ubiti
ili me baciti u tamnicu da trunem u !eliji. Umjesto toga briznuo je u pla$ - kunem se da je to istina. Ovio je ruke oko
mene, privukao me k sebi i poljubio u glavu, cijelo vrijeme pla$u!i tako jako da mi je smo$io kosu. Strahovito mi je
gnje$io ruku koja je bila u povezu. Kad sam se prestao bojati, po$eo sam ga mrziti. Da sam ga mogao u tom trenu ubiti,
bio bih to u$inio."
"Barrick!"
"Htjela si istinu, Brionv. Tako ona izgleda." Napokon se iskoprcao iz njezina naru$ja. "Rekao mije daje u$inio grozotu i
preklinjao da mu oprostim. Shvatio sam da misli kako je to to me lovio sve dok nisam pao niza stube i slomio ruku,
osakativi se tako da se nikad ne!u mo!i igrati, jahati ni napinjati luk poput ostalih dje$aka, bila ta strahota, ali dok me
privijao uza se i govorio, po$injao sam shva!ati daje grozota bila to to me uop!e donio na svijet."
"Molim?"
"uti i sluaj!" rekao je grubo. "To je ludilo koje otac ima. Spopalo ga je kad je bio mladi ! - najprije u obliku stranih
snova, a poslije u obliku neumornog, $udovino gnjevnog duha koji u no!ima kad ga obuzme postaje tako snaan da mu
se ne moe oduprijeti. On ga ima, a imao ga je i jedan od njegovih stri $eva. To je obiteljsko prokletstvo. Rekao mi je kako
je u njemu toliko oja$ao da se u no!ima kad bi osjetio njegov povratak - premda su mogli prolaziti mjeseci a on bio
odsutan - mogao jedino zaklju$ati da bjesni sam. Takva sam ga zatekao."
"Obiteljsko prokletstvo...?"
Gorko joj se osmjehnuo. "Ne boj se. Ti ga nema, a nije ga imao ni Kendrick. Vi ste sretnici - plavokosi. Otac mi je rekao
da je prou$avao povijest obitelji Eddon i da nije naao ni trag prokletstva ni u jednom od plavokose djece. Samo bogovi
znaju zato. Vi ste zlatni potomci, iz vie razloga."
217

"Ali ti ima..." Odjednom je shvatila. Opet, bilo je to kao daje primila teak udarac. "Oh, Barrick, boji se da moda i ti to
ima?"
"Moda? Ne, sestro, ja ve! to imam. Snovi su kod mene po$eli jo ranije nego kod oca."
"Imao si groznicu...!"
"Davno prije groznice." Ispustio je drhtavi uzdah. "Iako su se otad samo pogorali. Budim se usred no!i hladan od znoja,
misle!i samo na ubijanje, na krv. A od groznice, ja... priviaju mi se stvari. Najavi, u snu, gotovo nije vano. Promatraju
me. Ku!a je puna sjenki."
Bila je zgranuta, bespomo!na. Nikad se nije osje!ala tako udaljenom od njega, to je za nju bio uasavaju!i, sirov osje!aj,
kao da su joj otrgnuli dio tijela. "Jedva znam to bih rekla - ovo je previe $udno! Ali... ali, $ak i da otac ima neko...
ludilo, ipak je uspio biti dobar $ovjek, njean otac. Moda se previe brine..."
Opet ju je prekinuo. "Njean otac koji me bacio niza stube. Njean otac koji mi je rekao da me nikad nije trebao donijeti
na svijet." Lice mu je bilo kameno. "Nisi paljivo sluala. U meni je to rano po$elo. Moje ludilo ne!e biti blago poput
o$eva: nekoliko dana na godinu kad se mora zaklju$ati od ostatka $ovje$anstva. To je mislio u pismu, zar ne vidi sada?
Da nije tako teko patio od ludila otkad je u zato$enitvu. To nema veze sa alom, govorio mi je o ne$em runom to
obojica dijelimo - naoj okaljanoj krvi. Ali njegova !e izgledati blago spram moje. Moja !e rasti i rasti sve dok ne bude
imala drugog izbora nego da me zatvori u kavez poput zvijeri - ili me ubije."
"Barrick!"
"Odlazi, Brionv." Opet je plakao, ali ovaj put bez mnogo pokreta i napola sklopljenih o$iju: suze su navirale iz nekog
dubokog, krutog mjesta, poput vode kroz napukli kamen. "Sad zna ono to si dola $uti. Ne elim vie razgovarati."
"Alija... elim ti pomo!i." "Onda me ostavi samog."
Magla je postala tako gusta da su svi morali putovati poput slijepih hodo$asnika, svaki prianjaju!i za onoga ispred i iza
sebe. Jedino se djevojka Willow koja ih je vodila nije objesila nikome za ruku, ni sprijeda ni straga. Sada je hodala sporije
u gustoj bjelini, ali jo s namjerom - uvijek naprijed.
Dab Dawley drao je Vansena za plat. Zvuk je u magli bio nejasan i ponekad je bilo teko $uti $ak i rije$i koje bi punim
glasom izgovorio $ovjek nekoliko metara dalje, ali Vansenu se $inilo da mladi straar cvili.
Spavali su dvaput i hodali ve!inu vremena izmeu ta dva odmora, ali svejedno nisu nali kraj stranoj umi. Ferras
Vansen nije imao osje!aj da su besciljno hodali u krugovima kao on i Collum Dyer, ali je svejedno bio obeshrabren to ih
dvodnevni mar nije doveo natrag u ljudska podru$ja.
Iako ne idemo u krugovima, mogu!e je da smo skrenuli na pogrean smjer. Moda sam polagao previe vjere u djevojku.
Mjesec, nakon po$etne pojave kad su krenuli, bio je jednako rijedak poput sunca.^4// moda idemo u pravom smjeru,
samo to se Sjenovita brana nastavila iriti. Bila je to okrutna, ledena pomisao. Moda su sada sve zemlje zaista pod
sjenom.
I esi li sigurna da zna gdje ti je ku!a?" apnuo je djevojci kad su svi I zajedno stajali na kamenoj izbo$ini iznad ne$eg to
je zvu$alo ili poput tihog potoka odmah pod njima, ili vrlo bu$noga, duboko dolje. Kolika god se udaljenost pruala pod
njima, nisu kanili riskirati; naslonili su se uz povrinu litice jedan do drugog dok su se odmarali.
Ona mu se osmjehnula. Njezino mravo, prljavo lice bilo je umorno; neto od ranijeg izraza gotovo vjerske ekstaze
izblijedjelo je, zajedno s poneto straha i zbunjenosti. "Prona!i !u je. Samo su je odvukli daleko."
"Odvukli to?"
Willow zatrese glavom. "Uzdaj se u bogove. Oni vide kroz svu tamu. Oni vide tvoja dobra djela."
218

Iona loa, pomislio je Vansen. Dva dana, ili koliko je ve! bilo, probijaju!i se sporim korakom kroz mrak, omogu!ila su
mu vrijeme da razmilja o svojim zapovjedni$kim propustima. Sada, kad se prvobitni ok zbog gubitka ve!ine $ete sveo
na upornu, prodornu bol, osje!ao se gotovo jednako jadno zbog gubitka trgov$eva ne!aka Raemona Be$ka. Koliko god se
trudio, u mislima je vidio nesretno Beckovo lice. Siroti momak bio je uvjeren da !e se neto ovakvo dogoditi - da !emo ga
odvu!i natrag u sjenu, da !e ga ovdje sti!i Sudbina. I $ini se daje imao pravo. Ali moda su Raemon Beck i ostali straari
bili ivi, tek izgubljeni poput njega i Dyera. Moda !e ih $ak na!i prije nego to ostave Sjenovite zemlje. Bilo je to neto
$ega se mogao drati, nada koja !e tmurne sate u$initi manje uznemiruju!ima.
"Stoje to?" re$e Dawley otrim aptom, povukavi Vansenove misli natrag na vlani, maglom zaogrnuti obronak gdje se
druina odmarala.
"Nita nisam $uo. to je bilo?"
"Neko tapkanje - eno ga opet! Zvu$i kao... kao pande koje kucaju
0 kamen."
Misao koja nikog ne!e u$initi sretnijim, znao je Vansen. On ih sam nije mogao $uti, ali Dawley je imao kudikamo
najotriji sluh meu njima. "Krenimo dalje, onda", re$e Vansen nastoje!i zadrati glas mirnim. "Willow? Trebamo te da
nas opet vodi, djevojko."
"Kamo da nas vodi, eto to se pitam?" re$e Southstead. "Ravno u leglo kakva piljskog medvjeda il' neto sli $no."
"Dosta je toga", otro !e mu Dyer. Opet su uspostavili neto sli$no vojnoj stezi, ali bila je krhka.
Oprezno su se kretali uskom stazom. Vansen se tek lako drao za djevoj $inu pohabanu koulju kako bi mogao brzo
pomaknuti ruke ako posrne i izgubi ravnoteu.
Nepoznata provalija s njihove strane po$injala se $initi jo strasnijom dok su hitali putem. U svojoj mati Vansen je
mogao gotovo osjetiti kako se nevidljivo dno klanca produbljuje, propadaju!i od njih poput vode koja istje$e iz
probuenog vjedra.
"Neto je ondje!" viknuo je Balk, posljednji u koloni; glas kao da mu je dopirao iz duga$kog tunela. "Ondje gore! Iza
nas!"
Vansen $vr!e stisne djevoj$inu koulju i okrene se da pogleda natrag. Na trenutak ga je mogao vidjeti kako se primi $e
vrhom litice iza njih: groteskan izduen oblik poput straila koje hoda na sve $etiri, ali rastrgan
1 nepojmljiv, a onda se propeo do nevjerojatne visine, kopkaju!i nogama nalik na tule, prije nego to se magla opet ovila
oko njega.
Uas mu potrese srce u grudima. "Perine, spasi nas! Bre, curo!"
Trudila se najbolje to je mogla, ali staza je bila uska i nepouzdana. Ljudi iza njega psovali su, $ak i jecali. ljunak je
klizio pod Vansenovim nogama.
Sad je mogao $uti neman to$no iznad njih kako kljoca i strue poput oklopljenih ra$jih klijeta koja se vuku po vlanu
kamenu izmeu krapa.
Magla se zgusnula. Jedva je mogao vidjeti pokrete djevojke pred sobom dok se verala kratkim usponom, iako ju je jo
drao za skute. Pljusak kamenja padne izmeu njih te on podigne pogled i spazi taman i nejasan obris kako se uzdie iz
maglovitog zastora samo nekoliko metara iznad. Ako je taj stvor imao glavu, ona je bila izobli $ena poput panja
iskrivljenog drveta. Na trenutak ga je mogao $uti kako die - dubok, kripav hropac
219

- dok mu se noga ispituju!i sputala niz kamenu povrinu. Vansen ispusti Willowino ruho kako bi isukao ma$, ali
krivudavi se ud zaustavi na mjestu. Stvor je jo bio predaleko. Povukao se natrag u maglu.
"Idi - to bre moe na otvoren prostor!" rekao je djevojci, a onda se okrenuo da dovikne ostalima. "Pustite jedni druge i
isu$ite ma$eve, ali ne razdvajajte se! Dawley, ima li jo strijela?" &uo je kako je mladi straar progunao neto to nije
posve mogao razumjeti. "Pokuaj ga nastrijeliti ako ga bude dobro vidio."
Vansen se uspentrao puteljkom iza djevojke, nastoje!i se sagibati prema povrini brijega unato$ tome to mu je svaki
vrite!i osje!aj govorio da se nagne natrag, dalje od ispruenih ruku prikaze koja je vrebala to$no na vrhu obronka. Iza
njega ljudi su postali neorganizirani $opor, ali on nije znao to bi drugo u$inio; natjerati ih da nastave hodati dre!i se
jedni za druge i za svoja oruja bilo bi ravno prizivanju propasti. Morali su sami na!i put do nekog otvorenog prostora
gdje !e ih Dawleyjev luk i njihovi ma$evi mo!i spasiti.
Zateturao je i spustio nogu na rahlu zemlju, a onda zamahnuo rukama poput vjetrenja$e kako se ne bi strovalio u
maglovitu nevidljivost pod sobom. Dok je ponovno pronalazio uporite, novo se struganje za$ulo iza njega, a potom
$udna drvena kripa i iznenadni krik jednog od ljudi
- zvuk tako golog ivotinjskog uasa da nije mogao doku$iti tko ga stvara. Okrenuo se, visoko podignute otrice, i spazio
da je golemi stvor nasrnuo nizbrdo iz magle poput pauka koji klizi niz mreu. Ljudi oko njega vritali su i vitlali
ma$evima. U trenutku dok se nalazio meu njima jo nije imao ni sli$nost ni oblik ne$ega pojmljivog: vretenaste ruke
duge poput grana, objeene dronjke koe ili krzna gotovo poput oprljenog pergamenta. Bijae to bezumlje, opscenost.
Samo na trenutak ugledao je u kaosu neto nalik na uleknut otvor usta i jedno jedino prazno crno oko, a onda je golema
sablast odgmizala natrag po povrini litice, sti!u!i u svojim presavijenim udovima zaveljaj koji se trzao i vritao. Pokraj
njega, Dawley je kleo i plakao dok je odapinjao jednu jedinu strijelu prema stvoru, koji je tada ponovno nestao u magli.
Oteo je Colluma Dyera.
Sada su teturali u tiini, a Vansena je o$aj stezao u grlu. Stvor je uhvatio ono to je htio i vie ga nisu vidjeli, ali bilo je to
kao da je ispruio ruku i i$upao im srca zajedno s njihovim drugom. Vansen je poznavao Colluma Dyera otkad je prvi
put doao u Junu Medu. Otkrio je da mu se misli neprestano i bespomo!no vra!aju na taj trenutak, na Dyerove krikove.
U jednom se trenutku morao zaustaviti kako bi povratio, ali u elucu nije imao mnogo toga to je mogao izbaciti.
Kad su napokon stigli do kraja planinske staze, zaustavili su se hvataju!i dah, kao da su tr$ali najve!om brzinom, iako su
ve!inu sata nakon napada proveli jedva pjea$e!i. Mickael Southstead i Balk bijahu sivi od straha; kleknuli su na tlo,
mole!i se, premda Vansen nije mogao pogoditi kojim bogovima. I djevojka Willow bila je vidljivo preplaena, ali je
sjedila na kamenu strpljivo poput kanjenog djeteta.
Mladi Dawley stajao je jo sa svojim lukom u ruci i posljednjom strijelom na tetivi, sa suzama u o$ima.
"to je to bilo?" napokon je upitao svojeg kapetana.
Ferras Vansen mogao je samo zatresti glavom. "Jesi li ga pogodio?"
Dawleyju je trebao trenutak da odgovori, kao da je morao pri $ekati da Vansenov glas nestane u dugom kanjonu.
"Pogodio?"
"Gaao si ga. elim znati to se dogodilo, u slu$aju da se vrati. Jesi li ga pogodio."
"Nisam ga pokuavao pogoditi, kapetane." Dawley otare lice zape!em ruke. "Pokuavao sam... pokuavao sam ubiti
Colluma... prije nego to ga odnese. Ali nisam vidio je li... jesam li..."
Vansen na $asak sklopi o$i potiskuju!i vlastite suze. Poloio je ruku na drhtavo rame mladog straara. "Dali bogovi da je
hitac bio dobar, Dab."
220

Druina je bila tako sumorna i tiha, tako poraena, da Vansen kad je opet vidio mjesec, nije ni govorio o njemu, ne ele !i
pobuditi nade koje su tako $esto bivale razorene. Ali nakon jo jednog sata utljivog klipsanja za djevojkom nije mogao
ignorirati $injenicu da se magla ra$i!ivala. Mjesec nije bio sam - bilo je i zvijezda, razasutih po nebu poput hladnih i
sjajnih ledenih kristala.
Hodali su dalje kroz visoku travu vlanih livada na obroncima bregova i kroz sve rjee umarke drve!a, jo budno paze!i
na svaki zvuk.
Ipak, nakon nekog vremena Vansen je bio uvjeren da se neto doista promijenilo. Mjesec je sada bio vrlo nisko na nebu,
nebu koje je ranije uvijek bilo zamu!eno maglom i oblacima.
Svi su padali s nogu od umora, te je nakratko pomislio da bi se mogli odmoriti i naloiti vatru kako bi osuili mokru
odje!u i ukrali malo sna, ali bojao se da !e, ako sklopi o$i, kad ih ponovno otvori, sve opet biti uronjeno u srebrnasto
nitavilo. Osim toga, djevojka je odlu$no gazila naprijed unato$ umoru, poput konja na povratku u staju na kraju dugog
dana, a on je nije elio ometati. Sada kad su se magle stanjile, ispustio je njezinu pohabanu koulju i povukao se natrag
kako bi redom hodao sa svakim od svojih ljudi: Southsteadom, Dawleyjem i Balkom, ne govore !i nita ako mu se oni ne
bi obratili, nastoje!i opet pretvoriti svoju izmrcvarenu $etu u neto cijelo, ili barem u neto ljudsko. Nije se mogao
pretvarati da vlada situacijom, ali mogao je barem iskoristiti ono ljudstvo koje je imao na najbolji mogu !i na$in.
Kora$ali su kroz sjenovite udoline i preko mjese$inom obasjanih bregova. Nebo je po$elo mijenjati boju, prelaze!i iz crne
u purpurno nijansiranu sivu, i, prvi put nakon mnogo dana, Vansen je po$eo vjerovati da su moda ipak nali izlaz.
Ali kamo? U sredite one vilenja$ke vojske? Ili !emo otkriti da smo lutali stotinu ljeta, kao u onoj staroj pri$i, i da cijeli
svijet i svi ljudi koje smo poznavali vie ne postoje?
Ipak, $ak i s tim tekim mislima u glavi, nasmijeio se kad je ugledao prvu zraku sunca na obzorju. Na o$i mu navrijee
suze te se na trenutak komadi! svijetlog neba zamutio. Ipak !e postojati nekakav dan. Opet !e postojati istok, zapad,
sjever i jug.
Sunce nije probilo maglu sve dok se nije nalo visoko na nebu, ali bilo je to pravo sunce i pravo nebo, izvan svake
sumnje. Nitko se sada nije elio zaustavljati.
Naj$udnije od svega bilo je to to su, prije nego to se sunce uspelo do polovine jutarnjeg neba, nabasali na Settlandsku
cestu.
"Slava svim bogovima!" viknuo je Balk. Potr$ao je naprijed, izveo nespretan ples na kolote$inama izrovanoj zemlji koja
je pokrivala prastaro kamenje i grede. "Neka im je slava, od prvog do posljednjeg!"
Dok su se ostali vojnici valjali po travi pokraj ceste, smiju!i se i tapaju!i jedan drugog po leima od radosti, Vansen
pogleda gore-dolje po cesti, i dalje ne vjeruju!i posve svojim o$ima. Bila je to ona ista cesta, ali ono to mu je privuklo
pozornost bio je dio ceste na kojem su bili.
"Tako mi Perina Oblakhoda!" promrmljao je napola za sebe. "Dovela nas je natrag na isto mjesto gdje smo je sreli. To je
miljama dalje od to$ke gdje smo preli na drugu stranu. I miljama blie Junoj Mei, hvala bogovima!" Oteturao je na
bolnim nogama do mjesta gdje je stajala djevojka, blago se smjekaju!i i zure!i oko sebe u spokojnoj pomutnji. Zgrabio
ju je i poljubio u obraz, podigao uvis i opet spustio. Odjednom mu je sinula neo$ekivana misao te je pohitao cestom
prema istoku dok su ljudi za njim dovikivali pitanja. I doista, na idu!em dugom potezu naao je uzvisinu na koju se
mogao popeti i vidjeti da su magle ovile cestu niti milju dalje na istoku. Vratila nas je na nau stranu Sjenovite brane, ali
smo sada izmeu sjenovite vojske i grada, blaena bila! Ali kako je to mogu!e? Pokuao je shvatiti to se dogodilo, ali
mogao je samo nagaati da je materija krajeva iza Sjenovite brane bila druk$ija od materije u drugim zemljama, i to ne
samo zbog magle i $udovita. Djevojka je nekako uspjela na!i put preko sjenovita pregiba i vratiti ih do mjesta gdje je
ona sama prvi put prela na ovu stranu, davno prije nego to su je oni uop!e pronali.
221

Pourio se natrag k ostalima. "Nakratko !emo se odmoriti," rekao je, "ali onda moramo na!i konje i odjahati to bre
moemo. Juna Mea je pred nama, a neprijatelj iza nas, ali tko zna koliko !e mu trebati da nas sustigne? Djevojka nam je
darovala dragocjen dar - ne smijemo ga protratiti, a ne smijem protratiti ni ivote naih drugova." Okrenuo se prema
Willow. "Moda !u zavriti u lancima zbog svojeg udjela u svemu ovom, ali ako Juna Mea preivi, pobrinut !u se da te
najprije odjenu u svilu i okite zlatom. Moda si nas sve spasila!"

24.

LEOPARDI I GAZELE

RASTU(A RADOST

Konice su pune
Li!e opada i polako lepra
Smrt je sada ugodna

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Qinnitan zastenje. "Zato mi je tako loe?"
"Ti, ustani!" Miljenica Luian zamahne na jednu od svojih tuanskih slukinja, koja se sagne s uvjebanim pokretom tako
da je udarac samo okrznuo djevoj$inu crnokosu glavu. "to to radi, lijena guterice?" vrisne Luian. "To sukno je suho
poput praine." Ispruila je ruku i grubo utinula djevoj$inu miicu. "Idi i donesi gospodarici Qinnitan jo vode!"
Ropkinja ustane i napuni zdjelu iz fontane koja je tiho uborila u kutu sobe, a onda se vrati s njom i nastavi hladiti
Qinnitanino $elo.
"Ne znam, draga moja", re$e Luian kao da se provala gnjeva nije ni dogodila. "Tra$ak vru!ice, moda. Nita strano,
sigurna sam. Mora izre!i molitve i popiti cvjetni $aj." &inilo se kao da joj je neto vie od Qinnitaninih muka odvla$ilo
pozornost, a o$i su joj bjeale s jedne na drugu stranu kao da je o$ekivala da !e je netko svakog trena prekinuti.
"To je od onog napitka koji mi daju svaki dan, sigurna sam." Qinnitan pokua uspravno sjesti, zastenje, i odustane. Nije
vrijedilo troenja snage. "Oh, Luian, mrzim ga. Od njega se osje!am tako jadno. Misli li da me truju /
"Tebe da truju?" Na trenutak ju je Luian zaista pogledala. Smijeh joj je bio grub i pomalo otar. "Slatkice moja mala, da
Zlatni eli tvoju smrt, ne bi te otrovao, nego neto mnogo..." Malko je problijedjela, zate$ena. "to to govorim! Kao da bi
na voljeni autarh, slava njegovu imenu, tebe uop!e elio umoriti. Nisi u$inila nita to bi ga ozlovoljilo. Bila si vrlo
dobra djevojka."
Ojnnitan uzdahne i pokua sebe uvjeriti da je Luian sigurno bila u pravu. Uostalom, ovo nije posve izgledalo kao da je
truju, ili barem ne onako kako je zamiljala taj osje!aj. Nita je nije boljelo, a nije ba bila ni bolesna - zapravo, tek joj je
222

op!enito bio iznimno dobar i mirno je spavala, premda ponekad predugo i preduboko - ali neto je definitivno bilo $udno.
"Ima pravo, naravno. Uvijek ima pravo, Luian." Zijevnula je. "Zapravo, mislim da se sad malo bolje osje !am. Trebala
bih se vratiti u svoju sobu i odrijemati umjesto da ovdje uzaludno troim vrijeme i smetam ti."
"Oh, ne, ne!" Luian je izgledala kao da ju je prijedlog osupnuo. "Ne, ti... treba po!i u etnju sa mnom. Da, proe!imo se
po Miomirisnom vrtu. To !e ti vjerojatno vie od pomo!i nego ita drugo. Prava stvar da rastjera tu pau$inu."
Qinnitan je ivjela u Osami dovoljno dugo da primijeti kako je neto mu$ilo Luian, a bilo joj je $udno to je predloila
Miomirisni vrt, koji se nalazio na suprotnoj strani od Osame, kad je bilo mnogo lake proetati se Vrtom kraljice Sodan.
"Da, pretpostavljam da !u izdrati etnju. Jesi li sigurna? Vjerojatno ima puno posla..."
"Ne mogu se sjetiti ni$eg vanijeg od pomaganja da se bolje osje!a, draga moja malena. Doi."
Miomirisni vrt bio je topliji od dvorana Osame; baldahini na vrhovima njegovih visokih zidova odravali su ga dovoljno
svjeim da bude podnoljiv, a zrak u njemu bio je vrlo sladak i ugodan, proet mirtom, umskim ruama i zmijskim
listom. Qinnitan se ubrzo po$ela osje!ati snanijom. Dok su hodale, Luian je prosipala litaniju sitni$avih prigovora i
ljutnji zadihanim glasom koji ju je $inio mnogo mladom nego to je zapravo bila. Obra!ala se slugama mnogo otrijim
jezikom nego obi$no, prekorivi jednu od svojih Tuanki tako divlje kad se djevojka sudarila s njezinim laktom da je
nekoliko drugih ljudi u vrtu, ena i slugu podiglo poglede, a ina$e bezizraajna ropkinja nadigla je usnicu, pokazavi zube
kao da se sprema zareati ili $ak ugristi.
"Oh, upravo sam se sjetila", iznenada !e Luian. "Ju$er sam ovdje ostavila svoj najljepi al u sobi za odmor - ondje, u
kutu." Pokazala je prema zasjenjenim vratima daleko izmeu dvaju redova ivice imira. "Ali tako mi je vru!e da mislim
kako !u morati sjesti na ovu klupu. Bi li bila tako draga i donijela mi ga, Qinnitan? Rui$aste je boje. Ne moe ga
promaiti."
Qinnitan je oklijevala. Bilo je ne$eg $udnog na Luianinu licu. Odjednom je osjetila strah. "Tvoj al..."
"Da. Idi po njega, molim te. Tamo unutra." Opet je pokazala.
"Ostavila si ga...?" Luian gotovo nikad nije zalazila u ovaj vrt, a bio je slavan po svojoj vru!ini. &emu ovamo donijeti al?
Luian se nagne blie i re$e priguenim aptom: "Samo idi i donesi ga, glupa mala ku$ko!" Qinnitan sko$i na noge,
zapanjivi se i preplaivi vie nego ikad. "Naravno."
Dok se pribliavala mra$nom ulazu, usporila je korak oslukuju!i disanje skrivenog ubojice iza ivice. Ali zato bi Luian
pribjegnula ne$emu tako surovom? Jedino ako sam autarh nije odlu$io da je sve bila pogreka, da Qinnitan nije ona koju
eli. Moda ju je nijemi div Mokor, njegov zloglasni glavni davitelj, $ekao s druge strane vrata. Ili moda nije bila
dovoljno vana te !e njezinu smrt prouzro$iti netko poput takozvane vrtlarice, Tanvsse. Ojnnitan se osvrne, ali Luian je
gledala u posve drugom smjeru, brzo i pomalo preglasno razgovaraju!i sa svojim ropkinjama.
Kako su joj ivci bili napeti poput strune lutnje, Qinnitan je ispustila priguen krik kad je mukarac istupio iz sjenki.
"Tiho! Vjerujem da traite ovo", rekao je pruaju!i al satkan od fine svile. "Nemojte ga zaboraviti kad opet izaete."
"Jeddin!" Prinijela je ruku ustima. "to radite tu?" Jedan mukarac u Osami - to bi mu se dogodilo da ga uhvate? to bi
se dogodilo njoj?
Kapetan Leoparda se brzo i lako provu$e izmeu nje i vrata, presjekavi joj tako mogu!nost bijega. Pomamno se ogledala
po maloj, mra$noj prostoriji. U njoj nije bilo ni$eg osim niskog stola i par jastuka, i nijednog drugog izlaza.
"elio sam vas vidjeti. elio sam... govoriti s vama." Jeddin joj pristupi i uhvati je za ruku svojim irokim prstima,
povukavi je dublje u prostoriju. Srce joj je tuklo tako brzo da je jedva uspijevala udahnuti, ali nije mogla posve ignorirati
223

snagu njegova stiska i osje!aj koji je u njoj pobudio. Daje htio, mogao ju je prebaciti preko jednog od svojih irokih
ramena i odnijeti je, a ona nita ne bi mogla poduzeti.
Osim vritati, dakako, ali tko bi znao to bi joj se dogodilo kad bi to u$inila?
"Doite, ne!u vas dugo zadravati", re$e on. "Stavio sam svoj ivot u vae ruke kad sam doao ovamo, gospodarice.
Sigurno mi ne!ete osporiti nekoliko trenutaka."
Promatrao ju je tako prodorno, tako napeto, da je otkrila kako nije u stanju uzvratiti mu pogled. Opet se osje !ala vru!e i
grozni$avo. Je li sve to mogao biti kakav ludi san? Zar je od sve!enikova eliksira izgubila razum? Ipak, Jeddin je izgledao
uznemiruju!e $vrsto, golemo i nao$ito, poput reljefa u hramu. "to elite od mene?"
"Ono to ne mogu dobiti, znam." Ispustio joj je ruku, a svoju skupio u aku. "Ja... ne mogu prestati misliti na vas,
Qinnitan. Srce mi nema spokoja. Opsjedate $ak i moje snove. Isputam stvari iz ruku, zaboravljam ih..."
Odmahnula je glavom, sada uistinu preplaena. "Ne. Ne, to je..." Zakora$ila je prema njemu, a onda se predomislila -
njegove su se ruke podigle kao da !e je privu!i k sebi, a ona je znala da bi je neto vie od njegove puke snage sprje$avalo
da se opet istrgne. "Ovo je ludost, Jeddin... Kapetane. &ak i... $ak i kad bismo zaboravili zato sam ovdje u Osami, tko me
ovamo doveo..." Smrznula se na zvuk izvana, ali bile su to samo dvije mlae supruge koje su vritale od smijeha igraju!i
neku igru. "&ak i kad bismo to zaboravili, vi me jedva poznajete. Vidjeli ste me dva puta...!"
"Ne, gospodarice, ne. Viao sam vas svaki dan kad sam bio dijete i kad ste vi bili dijete. Kad smo zajedno bili djeca.
Jedino ste vi prema meni bili dobri." Izraz na njegovu licu bio je tako ozbiljan da bi bio komi $an da se nije bojala za svoj
ivot. "Znam daje pogreno, ali ne mogu podnijeti kad pomislim kako !ete... kako ste namijenjeni za... za njega."
Ona odmahne glavom na to svetogre, ele!i samo biti daleko odavde. Bilo je ne$eg u mladom voi Leoparda od $ega ju
je boljelo srce, zbog $ega ga je eljela utjeiti, a nije bilo dvojbe da je prema njemu osje!ala neto vie od toga, ali nije
mogla potisnuti rastu!i uas. Iz trenutka u trenutak osje!ala i se sve vie poput plijena nekog okrutnog lova$kog $opora.
"Jedino to !e se dogoditi jest to da !e nas oboje ubiti. to god mislili, Jeddine, vi me jedva poznajete."
"Zovite me Jin, kao neko!."
"Ne! Bili smo samo djeca. Slijedili ste moju bra!u. Oni su moda bili okrutni prema vama, ali ja nisam bila nita bolja.
Bila sam djevoj$ica, stidljiva djevoj$ica. Nita nisam rekla nijednom od prijatelja moje bra!e da ih zaustavim."
"Bili ste ljubazni. Voljeli ste me."
Ispustila je priguen uzdah frustracije i patnje. "Jeddine! Morate oti !i i vie nikad ne smijete ovo ponoviti!"
"Volite li ga?"
"Koga? Mislite..." Primaknula se blie, tako blizu daje mogla osjetiti njegov dah na svojem licu. Stavila je ruku na
njegova iroka prsa kako bi ga sprije$ila daje pokua zagrliti. "Naravno da ne volim", izustila je tiho. "Ja sam nitko i nita
naem gospodaru, i manje od toga - stolica, sag, zdjela u kojoj pere ruke. Ali ne elim mu ukrasti tu zdjelu, a ne elite ni
vi. Ako me pokuate oteti, oboje !emo umrijeti." Uzdahnula je. "Stalo mi je do vas, Jeddine, barem malo."
Tjeskobne bore na njegovu $elu nestanu. "Onda ima nade. Ima razloga za ivot."
"Tiho! Niste me sasluali. Stalo mi je do vas, a u nekom drugom ivotu moda bi se dogodilo neto vie, ali ne elim
umrijeti ni za jednog mukarca. Razumijete? Idite. Ne mislite vie na mene." Pokuala se povu !i, ali sad ju je uhvatio u
stisak koji ne bi mogla prekinuti ni za tisu!u ljeta. "Pustite me!" apnula je pani$no pogledavaju!i prema vratima. "Pitat
!e se gdje sam nestala."
"Luian !e im jo malo odvla$iti pozornost." Nagnuo se naprijed sve dok nije umalo zacviljela od njegove veli $ine i
blizine. "Ne volite ga." "Pustite me!"
224

". Ne!u dugo biti ovdje. Moji me neprijatelji ele sruiti." "Neprijatelji?"
"Ja sam seljak koji je postao voa autarhove osobne strae. Vrhovni ministar Vash me mrzi. Zabavljam Zlatnoga - zove
me svojim grubim psom $uvarom i smije mi se kad koristim pogrene rije$i - ali Pinimmon Vash i ostali ele vidjeti moju
glavu na kolcu. Mogao bih ubiti svakog od njih golim rukama, ali u ovoj pala$i vladaju gazele a ne leopardi."
"Zato im onda dajete priliku da vas unite? Ovo je vie nego ludo - ubit !ete nas oboje."
"Ne. Neto !u smisliti. Bit !emo zajedno." O$i mu postadoe daleke, a Oinnitanino ubrzano srce naizgled presko$i
otkucaj. U tom je trenutku izgledao gotovo jednako sumanuto poput autarha. "Bit !emo zajedno", ponovio je.
Ona iskoristi prednost njegova odsutna duha i istrgne zglavak iz njegova stiska, a onda se uurbano povu$e prema
vratima. "Odlazite, Jeddine! Ne budite budala!"
Njegove su o$i odjednom bile sjajne od suza. "Stanite", rekao je. "Ne zaboravite." Dobacio joj je rui $asti al. "Do!i !u k
vama jedne no!i."
Qinnitan se gotovo zagrcne. "Ne!ete u$initi nita sli$no!" Okrenula se i pojurila kroz vrata, natrag na zaguljiv zrak
Miomirisnog vrta.
"Zar si i ti poludjela?" apnula je Luian dok joj je dodavala al. Nekoliko drugih ena promatralo ju je s, barem se tako
molila bogovima, dosadnim zanimanjem za poslove druge zato$enice. "Sve !e nas smaknuti! Mu$iti!"
Luian ju nije ni pogledala, ali lice joj je bilo proarano rumenilom pod tekim puderom. "Ne razumije."
"Ne razumijem? to se tu ima razumjeti? Ti si..."
"Ja sam samo jedna od Miljenika. On je zapovjednik autarhovih Leoparda. Mogao bi me uhititi i ubiti pod bilo kojim
izgovorom koji odabere - tko bi povjerovao debelom kastratu u enskoj odje !i nasuprot gospodaru muketira Zlatnoga?"
"Jeddin ne bi takvo to u$inio."
"I te kako bi - sam je to kazao. Rekao mi je da bi."
Oinnitan se zaprepasti. "Misli daje zaljubljen", re$e napokon. "Ljudi rade svakakve ludorije kad se tako osje!aju."
"Da." Luian se sada okrenula prema njoj, a na njezinim dugim trepavicama visjele su suze. Jedna je na $inila stazu niz
puder na njezinu obrazu. "Da, ti mala glupa$o, rade."

25.

ZRCALA, IZGUBLJENA I NA)ENA

PLA& DREVNIH ENA

Sive poput $aplji na Ovoj Obali
225

Izgubljene poput vjetra iz stare, mra$ne zemlje
Uplaene, alijarosne

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Chert je ve! sjeo na klupu da odmori svoje umorne noge kad je shvatio da Opal nije ula za njim, nego i dalje stajala na
vratima, vire!i van na Klinsku ulicu. "to je, draga?" "Flint. Zar nije s tobom?"
Namrtio se. "Zato bi bio sa mnom? Ostavio sam ga kod ku!e s tobom jer je prava smetnja tamo gdje sada radimo - ne
eli ostati sa mnom jer mu se ondje ne svia, a ne eli ostati ni tamo gdje mu naredim, iznad povrine..." Neto ga stisne u
grudima. "eli re!i daje nestao?"
"Ne znam! Da! Poao je sa mnom do Ulice nie ruda$e. Potom, kad sam se vratila, igrao se pokraj ceste, slau!i
kamen$i!e i grade!i one zidove i tunele i druge gluposti koje tako voli - kakvu mi samo prainu unese taj de $ko!" O$i joj
se napune suzama. "Oh, i ne znam - izala sam da ga pozovem na objed, jo prije nekoliko sati, a njega nije bilo. Obila
sam sve ulice, spustila se do Vije!nice cehova - $ak otila do Slanog jezerca i pitala malog Gromadu je li tamo navra!ao.
Nitko ga nije vidio!"
Ustao je usprkos boli u nogama i pourio se zagrliti je. "Hajde, draga moja starice, hajde. Siguran sam da samo sprema
neku psinu - on je dje$ak, naposljetku, i to vrlo neovisno mom$e, Zemljini starjeine to znaju. Vratit !e se prije kraja
ve$ere, vidjet !e."
"Ve$ere!" glas joj je bio na rubu krika. "Budalo stara, zar misli da sam imala vremena prirediti ve$eru? &itavo sam
poslijepodne jurila bolna srca po cijelom gradu pokuavaju!i prona!i dje$aka. Nema ve$ere!" Sada glasno jecaju!i,
okrenula se i oteturala prema njihovu krevetu te se umotala u pokriva$ tako da se od nje jedino vidjela drhtava izbo$ina.
I Chert je bio zabrinut, ali je pomislio kako Opal tr$i pred rudo. Flint nije bio prvi dje$ak u Funderlinkom gradu - a ni
posljednji - koji je odlutao u neku dje$ju potragu ili izgubio pojam o vremenu. Tek nedavno bio je nestao tijekom pogreba
princa regenta. Ako se ne vrati do no!i, mo!i !e se uistinu po$eti uzrujavati. U meuvremenu, pak, Chert je imao dug dan,
a eludac mu je bio stisnut i prazan poput suhe kone vre!e.
Maloduno je pretraio smo$nicu. "Ah, pogledaj, imamo veliko korijenje!" rekao je dovoljno glasno da ga Opal $uje.
"Malo kuhanja i bit !e prava poslastica." Nije odgovorila. Prebirao je po ostalom korijenju i raznim gomoljima. Neki su
ve! pomalo proklijali. "Moda !u samo pojesti malo kruha i sira."
"Nema kruha." Izbo$ina pod pokriva$em se pomakne. Nije zvu$ala poput sretne izbo$ine. "Kanila sam opet iza!i i uzeti
poslijepodnevnu peku, ali... ali..."
"Ah, da, naravno", ustro !e Chert. "Nemaj straha. Ipak, teta za veliko korijenje. Malo kuhanja..."
"Ako ih ho!e skuhane, skuhaj si ih sam. Ako zna kako."
Chert je alosno vakao komad sirovog velikog korijena - nije ni slutio koliko su bili gor $i ako ih se ne bi skuhalo sa
e!ernom repom - te po$eo sebi priznavati da se dje$ak ne!e vratiti ku!i na ve$eru. Nije da su sirovi korijen i komad
tvrdog sira vrijedili povratka, ali Chert nije mogao pore!i kako je u njemu rastao gr$ nemira; iako mu je vr$ piva
pomogao zaliti vlaknasti korijen i ublaiti najgore od bolova u nogama i leima, nije mu uspio umiriti savjest. Izaao je na
Klinsku ulicu nekoliko puta. Potamnjela kamena svjetla bila su upaljena, a ulice gotovo prazne dok su obitelji dovravale
svoje ve$ere i spremale se na po$inak. Sva su djeca ve! sigurno bila u krevetu. Druga djeca.
Odlu$io je uzeti svije!u i po!i u potragu.
226

Je li dje$ak mogao oti!i u jedan od nedovrenih tunela, pitao se, pa gaje iznenadio odron na suprotnoj strani hodnika gdje
su potpornji bili neprimjereni? Ali to bi on traio na takvu mjestu? Chert je pustio da mu mozak prebire po
mogu!nostima, od kojih su neke bile sretnije, a druge kudikamo strasnije. Je li mogao oti !i ku!i s nekim drugim
djetetom? Flint je na neke na$ine bio toliko nesvjetovan da je Chert lako mogao zamisliti da bi zaboravio poslati poruku
gdje se nalazi, a kamoli zatraiti doputenje, ali nikad se zapravo nije sprijateljio ni s kim od funderlinke djece, $ak ni s
vrnjacima iz oblinjih ku!a. Gdje drugo? Dolje u iskopinama gdje je Chert radio, blizu obiteljske grobnice Eddona?
Ondje je svakako bilo nesigurnih mjesta, ali Flint je jasno pokazao koliko mrzi biti tamo. Uostalom, kako ga Chert ne bi
primijetio?
Krovai - mali narod. Moda ih je dje$ak otiao posjetiti, te ili ostao ili se nije uspio vratiti prije mraka. Nepozvana,
ukazala mu se uasna vizija daje dje$ak pao s krova i da bespomo!no lei u nekom sjenovitom, obraslom dvoritu.
Odloio je veliki korijen, osjetivi mu$ninu.
Ali gdje bi drugdje mogao biti?
"Chert!" vikne Opal iz lonice. "Chert, doi ovamo!"
Poelio je da nije zvu$ala tako preplaeno. Odjednom, nije htio pro!i kroz vrata i vidjeti to je nala. Ali jest.
Opal nita nije pronala - zapravo, bilo je upravo suprotno. "Nema je!" rekla je pokazuju!i na dje$akovu slamaricu, na
pokriva$ i koulju koji su leali na njoj u zguvanim navojima poput klonulih duhova. "Njegovu vre!icu. S onim... onim
malim zrcalom. Nestala je." Opal se okrene prema njemu, o$iju rairenih od straha. "Nikad ju nije stavljao u dep, nikad
nosio sa sobom - uvijek je bila tu! Zato je sada nema?" Lice joj se odjednom objesilo, kao da je u nekoliko trenutaka
ostarjela pet godina. "Otiao je, zar ne? Otiao je zauvijek pa je i nju ponio sa sobom."
Chert nije imao to re!i - to jest, nita od $ega bi se ijedno od njih osje!alo bolje.
ako ti bogova, Toby, zar si opet zaspao? Zatresao si dalekozor!" Mladi! brzo ustane podigavi ruke u zrak da pokae kako
nije mogu!e da je takvo to u$inio; njegov izraz povrijeenog ponosa govorio je da je uvijek bio budan i u najboljoj formi
u pono!nim satima te da je Chaven bio nepotrebno okrutan tvrde!i suprotno. "Ali, metre Chaven..."
"Pusti sad to. O$ekujem da bude $ovjek od znanosti i pretpostavljam da traim previe."
"Ali ja to elim biti! Sluam! Radim sve to mi kaete!"
Lije$nik uzdahne. Nije zapravo bila momkova krivnja. Chaven je previe polagao u preporuku svojeg prijatelja, Euana
Dogsenda, koji je bio naju$eniji $ovjek na Modroj obali, ali moda ne najbolji poznavatelj karaktera. Mladi! je naporno
radio... za svoju dob... ali je u najboljim slu$ajevima bio rastresen i osjetljiv; najgore od svega, iako nipoto nije bio glup,
$inilo se da ga krasi vrsta uma koja nikad nita ne propituje.
To je kao da pokuavam natjerati moju dragu gazdaricu Kloe da se sprijatelji s mievima i takorima.
Ipak, mladi! je stajao pred njim lica napu!ena u izraz tvrdoglave pozornosti, pa Chaven pokua iznova. "Vidi, dalekozor
se ne smije micati kad jednom naemo to$ku koju traimo. Leotrodos dolje u Perikalu kae da se nova zvijezda pojavila u
Kossopeu. Kad jednom usmjerimo le!u naeg dalekozora prema Kossopeu, moramo zategnuti ku!ite kako se ne bi micao
- na taj na$in, moemo provoditi mjerenja, ne samo no!as, nego i drugih ve$eri. A svakako se ne smijemo naslanjati na
dalekozor dok provodimo ta mjerenja!"
"Ali nebo je puno zvijezda", re$e Toby. "Zato je tako vano izmjeriti ovu?"
Chaven na trenutak sklopi o$i. "Zato to Leotrodos tvrdi daje naao novu zvijezdu. Nove zvijezde nisu vi ene stotinama
godina - moda $ak i tisu!ama, budu!i da su metode predaka ponekad opskurne te stoga otvorene preispitivanju. Jo
vanije, to poti$e mnoge sumnje u vezi s oblikom nebesa." Mladi!ev zbunjeni izraz kazao mu je sve to je trebao znati.
227

"Jer ako su nebesa nepromjenjiva, kao to nam astrolozi Trigonata tako bu$no tuma$e, a na nebu se nalazi nova zvijezda,
odakle se stvorila?"
"Ali, metre, to nema smisla", re$e Toby zijevaju!i, ali mal$ice bud-niji. "Ako su bogovi na$inili sve sfere, nisu li mogli
na$initi i novu zvijezdu?"
Chaven se morao nasmijeiti. "Bolje ti ide. To je pravo pitanje, ali jo vanije glasi: zato to nisu u$inili prije?"
Na trenutak, samo na trenutak, opazio je kako se neto upalilo u mladi !evim o$ima. Tada je oprez, umor, ili tek ivotna
navika opet pomutila izraz. "&ini mi se daje to previe razmiljanja za jednu zvijezdu."
"Da, tako je. A jednog dana to nas razmiljanje moe nau$iti kako su to$no bogovi stvorili na svijet. A toga dana,
ne!emo li i sami postati ravni bogovima?"
Toby na$ini znak protukobi. "Kakve rije$i! Ponekad me plaite, metre Chaven."
On zatrese glavom. "Samo mi pomozi da opet usmjerim dalekozor na Kossope, a onda moe u postelju."
Bilo je dobro to je sada bio sam, pomislio je Chaven dok je zapisivao posljednje biljeke. &ak je i Toby mogao
primijetiti kako su mu se ruke po$ele tresti kako se bliio trenutak koji je $ekao. Bio je silno neobi$an, taj osje!aj. Uvijek
je udio za znanjem, ali ovo je bilo vie poput gladi, i to naizgled nezdrave gladi. Svaki put kad bi upotrijebio Veliko
zrcalo, sve se vie skanjiva'o da ga opet pokrije. Je li se jednostavno radilo o udnji za mudro !u koju je dobivao, ili o $ari
duha koji mu je tu mudrost davao? Ilije u pitanju bilo neto posve drugo? to god daje uzrokovalo tu $enju, jedva se
mogao prisiliti da odvoji vrijeme kako bi preko duge kutije pune rijetkih i skupih le!a prebacio njezin teki pokriva$, a
samo ga je otra no!na studen nagnala na odgaanje kako bi zatvorio krovna vrata zvjezdarnice, isklju$ivi one
nametljive, izluduju!e zvijezde.
Njegova je udnja bila posebno otra jer je prolo tako dugo vremena - dani i dani! - otkako gaje Zrcalo podarilo i $im
drugim osim sjenama i tiinom. Kako ga je samo frustrirala cijela ve$er dok se pokuavao usredoto$iti na Kossope, a
zapravo su tri crvene zvijezde u zvijeu; Zmeosovi rogovi, poznate i kao Stara guja, najvie privla$ile njegovu
pozornost: kad se pojave iza ramena Perinova velikog planeta, kao to !e to u$initi ve$eras, ponovno !e konzultirati
Zrcalo.
Kad su i dvorana zvjezdarnice i dalekozor bili zaklju$ani, otiao je u potragu za Kloe. No!as, ako se bogovi nasmijee,
njezin posao i njegova rtva ne!e opet biti zanemareni.
Chavenova je udnja postala toliko jakom da nije primijetio kako je grubo baratao s Kloe, sve dok ga ona nije brzo, ali
osjetno ugrizla u opnu izmeu palca i kaiprsta dok ju je izvla$io. Ispustio ju je, psuju!i i siu!i ranu dok je ona mugnula
niz prolaz. No premda je njegov gnjev brzo zamijenio stid zbog bezobzirnosti prema njegovoj vjernoj gazdarici, $ak je i
taj stid prodrla potreba koja je grmjela u njemu.
Sjeo je pred Zrcalo u tamnoj sobi koja kao daje postajala jo tamnijom, te po$eo pjevati. Bijae to stara pjesma na jeziku
tako mrtvom da nitko iv ne bi znao izgovara li ga ispravno, ali Chaven je pjevao rije$i onako kako ga je njegov bivi
u$itelj, Kaspar Dvelos, nau$io. Dvelos, ponekad zvan Vjetac Kracea, nikad nije posjedovao Veliko zrcalo, iako je u
vlasnitvu imao razbijene krhotine vie njih, te bio sposoban izvoditi $udesne stvari s njima. Ali znanost o zrcalima vie
se svodila na sje!anje i prenoenje te uspomene budu!im naratajima nego na prakti$nu manipulaciju svemirom - Chaven
se $esto pitao koliko se $udesnih, zapanjuju!ih stvari izgubilo u godinama poasti - te je Dvelos prenio sve to je nau$io
na svojeg egrta, Chavena. Tako je Chaven onog dana kad je naao to odreeno zrcalo, taj nevjerojatni predmet, ve! znao
kako ga valja iskoristiti, premda nije to$no shva!ao svaki pojedini korak postupka.
Sada je Chaven trljao glavu, mu$en zalutalom milju. &elo ga je po$elo boljeti od zurenja u sjene Zrcala i od pitanja
promatra li neto drugo onog sjenovitog mia koji je leao na sjenovitom podu te ho!e li to neto napokon do!i. Je li i
ve$eras bio osuen na neuspjeh? Bio je rastresen, u tome je bio problem... Zbunjivalo ga je to se iznenada nije mogao
228

sjetiti gdje je nabavio Zrcalo koje se sada nalazilo pred njim, naslonjeno uza zid njegova tajnog spremita. Barem je
djelovala iznenadno, ta praznina u njegovu sje!anju. Mogao je bez imalo muke dozvati u pam!enje gdje je i kada nabavio
svako od ostalih prekrivenih zrcala na policama, te i njihovo porijeklo, ali, iz nekog razloga, u ovom se trenu jednostavno
nije mogao sjetiti kako je doao do dragulja svoje zbirke, tog Velikog zrcala.
Proturje$nost se po$injala $initi poput svrbea koji nije mogao po$eati i koji se pogoravao. &ak i silna glad koju je
osje!ao stala je mal$ice slabjeti kad ga je obuzeo misterij. Odakle je doao ovaj mo!ni predmet? Imao sam ga... koliko
dugo?
Upravo tada neto bljesne u sreditu Zrcala, veliki mlaz bijelog svjetla kao da je netko rascijepao rupu u no !nom nebu da
propusti sjaj bogova koji je leao iza svega. Chaven podigne ruke uvis, zaslijepljen; svjetlo mal $ice izblijedi kad je sova
sletjela, sklopila svoja blistava krila i pogledala ga naran$astim o$ima, s Kloenim rtvenim miem u svojim
veli$anstvenim kandama.
Sve njegove druge misli tada otprhnue, kao da su krila i njega obavila, ili moda kao da je postao si !uan stvor dran u
onoj snjenoj kandi, u stisku mo!i toliko ve!e od njegove da se $inilo poput $asti predati joj svoj ivot.
Napokon je izronio iz dugotrajne praznine na sjajno svjetlo. Neobjanjiva glazba - neka vrsta beskona$nog brujanja koja
je unato$ tome bila prepuna sloenih glasova i melodija -jo mu je ispunjavala ui, ali se po$injala stiavati. I nosnice kao
da su mu jo udisale onaj neopisiv miris, mo!an i opojno sladak, poput ruina ulja (iako takve rue nikad nisu rasle na
grmovima ukorijenjenima u obi$nu zemlju, u tlo uronjeno u smrt i trule), ali to vie nije bilo jedino na to je mogao
misliti.
Moda je to najbolje blaenstvo bilo uza nj samo na trenutak, ili je moda stolje!ima uivao u tim osje!ajima, kad mu se
glas-koji-nije-bio--glas napokon obratio, jedna jedina misao koja je mogla glasiti "Ovdje sam", ili jednostavno "Jesam."
Muko, ensko, nije bilo nijedno od toga, bilo je oboje - to razlikovanje nije bilo vano. Izrazio je svoju zahvalnost to je
njegova rtva napokon opet bila prihva!ena. Ono to mu se vratilo bila je neka vrsta znanja, mo!an spokoj ne$ega to nije
o$ekivalo nita manje nego da ga oboavaju i da ga se boje.
Ali $ak i usred njegove radosti to mu je opet bio doputen pristup unutar kruga tog velebnog svjetla, neto gaje opet
kopkalo u mislima, malo ali zabrinjavaju!e, upravo kao to su sjene u njegovoj odaji zrcala ponekad poprimale $udne
oblike u kutu oka ali nikad u sreditu vidokruga.
Pitanja, sjetio se, i na trenutak gotovo ponovno doao k sebi. Moram postaviti pitanja. tCrovai, objavio je, ona mala,
stara stvorenja koja skrovito ive. Govore o nekome koga zovu Gospodar Vrha koji dolazi k njima i dariva ih mudro !u.
Jesi li to ti?
Ono to mu se vratilo bilo je neto to se gotovo zabavljalo; bio je tu takoer osje!aj odbijanja, negacije.
Dakle oni ne govore o tebi? Ustrajao je. Ti nisi taj koji ih posje!uje sa stranim upozorenjima?
Blistavi stvor - sada nije nimalo izgledao poput sove, i premda mu je u tom trenutku oblik bio posve jasan, znao je da ga
poslije ne!e mo!i objasniti rije$ima, $ak ga se ni sjetiti - dugo je oklijevao s odgovorom. U toj je tiini osjetio odsutnost
gotovo ravnu smrti, pa kad je bi!e opet prozborilo, bio je toliko zahvalan da je propustio dio onoga to mu je reklo.
Stvari koje ina$e spavaju probudile su se, bio je jedini smisao koji je uspio prona!i u njegovoj nijemoj, fragmentarnoj
misli. Blistavi stvor kazao je kako su njegova djela suptilna i kako Chavenu nije namijenjeno da ih razumije.
Osjetio se prekorenim; bilo je vie od tra$ka nesklada u glazbi koja je sve okruivala. To gaje posve unitilo te je
preklinjao za oprost, podsje!aju!i sjajnog stvora da mu je jedino elio vjerno sluiti, ali u onom jednom djeli !u svog
tajnog "ja" koji mu je preostao, mala gorka nota dopustila mu je jasnije razmiljati. Je li to uistinu bila njegova jedina
elja - da slui toj stvari, tom bi!u, toj sili? Kad ga je prvi put dotaknuo, ili kad je ono dotaknulo njega, nisu li se gotovo
$inili jednakima razmjenjuju!i informacije?
229

Ali stoje ono htjelo nau$iti od mene? Sto bih ja uop!e mogao dati toj... sili? Sada se nije mogao sjetiti, jednako kao to se
nije mogao sjetiti kako je Zrcalo, portal tog bolnog blaenstva, dospjelo u njegove ruke.
Blistava prisutnost razjasnila je da !e mu oprostiti to nedoli$no ispitivanje, ali da on zauzvrat mora obaviti jedan zadatak.
Bio je to vaan zadatak, $inilo se da govori, moda $ak i svet.
Na trenutak, ali samo na trenutak, oklijevao je. Djeli! njega jo je prezao, kao da je Zrcalo bilo fino sito, pa sve ono to je
$inilo Chavena nije posve prolo kroza nj u tu raspjevanu vatru. Taj si!uni podsjetnik stajao je i motrio, nemo!an kao u
no!noj mori i jo uvijek nedovoljno snaan da ita promijeni.
Sto moram u$initi? Upitao je.
Bi!e mu je reklo, ili radije usadilo spoznaju u njega, te kao to je prije kudilo, sada je hvalilo; ta ljubaznost bijae poput
meda i srebrne glazbe i beskrajnog, zapanjuju!eg svjetla s nebesa.
Ti si moj dobri i vjerni sluga, reklo mu je. A na kraju, dobit !e svoju nagradu - ono to uistinu trai.
Bijelo je svjetlo po$elo blijedjeti, povla$e!i se poput vala koji je dosegao svoj vrhunac te se sada natrag po pijesku uri
pridruiti moru. U nekoliko trenutaka naao se ponovno sam u dubokoj, tajnoj sobi, osvijetljenoj samo treperavim
plamenom crne svije!e.
Lupanje po kuhinjskim vratima natjeralo je gospou Jennikin da izae u no!noj koulji i kapici. Drala je svije!u pred
sobom kao da je $arobni talisman. Njezina sijeda kosa, raspletena za spavanje i stanjena s godinama, visjela joj je u
neurednim pramenovima preko ramena.
"To sam samo ja. ao mi je to sam vas probudio u ovaj sat, ali ovo nije moglo $ekati."
"Doktore...? to se dogodilo? Je li tko bolestan?" Njezine se o$i raire. "Oh, Zorijo, $uvaj nas, nije se valjda dogodilo jo
jedno ubojstvo...!"
"Ne, ne. Umirite se. Moram na put, to je sve, i moram smjesta krenuti
- prije zore."
Prinijela je svije!u malko blie njegovu licu trae!i znakove ludila ili groznice, moda. "Ali doktore, sad je..."
"Da, gluho doba no!i. Da budem precizniji, dva su sata prije zore prema mojem depnom satu. Znam to jednako dobro
kao bilo tko drugi i bolje od ve!ine. I znam bolje i od koga drugoga to moram u$initi, ne mislite li tako?"
"Naravno, gospodine! Ali to elite... Ho!u re!i..."
"Donesite mi kruha i malo mesa kako bih mogao jesti bez zaustavljanja. Ali prije nego to to u$inite, probudite Harrvja i
recite mu da mi pripremi konja za put. Nikog drugog. Ne elim da me svi u doma !instvu gledaju kako odlazim."
"Ali... ali kamo idete, gospodine?"
"To nije neto to trebate znati, moja dobra eno. Sad idem spakirati ono to mi treba. Takoer !u napisati pismo koje !ete
odnijeti lordu Nvnoru, katelanu. Nadam se da me ne!e biti samo dan ili dva, no nikad se ne zna. Ako ikome od
kraljevske obitelji zatreba lije$ni$ka usluga, re!i !u Nvnoru da pronae brata Okrosa u Akademiji - moete poslati Okrosu
i bilo koga tko me doe traiti a ne moe $ekati." Protrljao je glavu, razmiljaju!i. "Takoer !e mi trebati moj debeli putni
plat
- vrijeme !e biti vlano, a moda bude i snijega."
"Ali... ali, doktore, to !e biti s kraljicom i njezinim djetetom?" "Prokletstvo, eno," viknuo je, "zar misli da ne znam
svoj posao?" Ona ustukne prema dovratku, a Chavenu smjesta postane ao. "Ispri $avam se, dobra gospoo Jennikin, ali
230

ve! sam razmislio o tim stvarima i navest !u sve to je potrebno u pismu Nvnoru. Ne brinite se za kraljicu. Ona je u
dobroj kondiciji, a s njom je babica, danju i no!u." Duboko je udahnuo. "Oh, molim vas, povucite malko tu svije!u -
izgledate kao da me namjeravate zapaliti."
"Oprostite, gospodine."
"Sad idite i probudite Harrvja - spor je kao sirup zimi, a ja moram dobiti tog konja." O$igledno ga je jo neto htjela
pitati, ali se nije usuivala. Chaven uzdahne. "to je?"
"Ho!ete li se vratiti do Dana Siro$eta? Mesar mi je obe!ao lijepu svinju."
Na trenutak je opet zamalo viknuo, ali to je naposljetku bilo pitanje
iz njezina svijeta. To joj je bilo vano - a u uobi$ajenim okolnostima bilo bi vano i Chavenu, koji je jako volio pe$enu
svinjetinu. Pa to ako nisu bile uobi$ajene okolnosti? Moda vie ne!e biti gozbe za Dan Siro$eta nakon ove - teta bi bila
pokvariti je. "Siguran sam da !u se vratiti prije Dana Siro$eta - zapravo, prije No!i divlje pjesme - koliko moe biti
siguran netko tko zna da bogovi ponekad imaju vlastite zamisli. Ne bojte se za svoju svinju, gospoo Jennikin. Uvjeren
sam da !e biti odli$na i da !u u njoj uivati."
Izgledala je malko manje uplaeno kad se okrenuo - kao da se unato$ kasnoj uri ivot vie nije $inio tako opasno
preokrenut naglava$ke. U svakom slu$aju, bilo mu je drago to je to vrijedilo barem za jedno od njih dvoje.
tu
Lije$nikov osobni sluga nastojao je to je najbolje mogao otjerati Cherta. Starac je djelovao rastreseno, poput krivca, kao
da su ga prekinuli u malom, ali vanom zlo$inu koji mu je bio povjeren te se urio vratiti mu se.
Drijemao je, pretpostavio je Chert, iako je bilo prerano za takve stvari. Kasno je legao, onda. Nije se dao tako lako
otjerati. "Nije me briga ako nikog ne prima. Imam vana posla s njim. Ho!ete li mu re!i da je Chert iz Funderlinkoga
grada ovdje." Ako je lije$nik bio samo zaposlen te nije primao posjetitelje, pomislio je Chert, moda bi mogao pro!i
okolo do tajnog podzemnog prolaza - Chaven se sigurno ne bi usudio ignorirati poziv na ta vrata - ali trebalo bi mu
mnogo vremena da ode dotamo i da se vrati, a nije mu se svi ala pomisao da izgubi toliko vremena. Svaki sat prole no!i
proveden u jalovoj potrazi za dje$akom bio je bolniji od posljednjega, a sada su ga jo vie jedili, kao da se Flint nalazio
na nekim kolima ili lai koji su se svakog trena sve vie udaljavali.
Sluga se, unato$ Chertovim protestima, upravo spremao zalupiti mu vrata pred nosom kadli je neka starica provukla glavu
ispod star$eva pazuha i provirila van. Viao ju je ranije, ba kao i starca, ve!inom izdaleka dok bi ga Chaven vodio kroz
zvjezdarnicu. Nije se nijednom od njih mogao sjetiti imena.
"to elite?" upitala je, suzivi o$i.
"elim vidjeti vaega gospodara. Znam da je nezgodno - vjerojatno je izdao zapovijed da ga se ne ometa. Ali on me
poznaje, a ja sam... U strahovitoj nudi." I dalje gaje promatrala s nevjericom. Poput starca, imala je blago modre sjene
pod o$ima i nervozno, rastreseno dranje. Nitko nije mnogo spavao ni u ovoj ku!i, pomislio je Chert. Nakon svoje
no!i provedene u hodanju gore-dolje po Funderlinkom gradu, $ak i po Junoj Medi iznad povrine, osje!ao se poput
svrabljive koe razapete iznad pljesnive praznine. Samo ga je strah za izgubljenog dje$aka drao uspravnim.
"Nije mogu!e", re$e ona. "Ako trebate lije$nika, morate k bratu Okrosu u Akademiju, ili moda kojem brija$u dolje u
gradu."
"Ali..." Uzeo je dah, potisnuvi u sebi nagon da povi$e na taj tvrdoglavi par. "Moj... moj sinje nestao. Chaven ga poznaje
- davao mije savjete u vezi s njim. On je... poseban de$ko. Mislio sam da bi Chaven moda znao..."
enino lice omeka. "Oh, siroti malian! Nestao, je li? A vi, vi jadni $ovje$e, sigurno umirete od brige."
231

"Tako je, gospoo."
Sluga preokrene o$ima i nestane u hodniku. ena istupi van u dvorite, sue!i ruke prega$om, a onda se ogleda kao da
provjerava jesu li sigurni od znatieljnih o$iju. "Ne bih vam ovo smjela re!i, ali moj gospodar nije kod ku!e. Morao je
iznenada po!i na put. Otiao je jutros, prije zore."
Iznenadna sumnja, potaknuta samo slu$ajno!u, natjerala gaje da upita: "Sam? Je li otiao sam?"
Ona mu uputi zbunjen pogled, ali je taj po$injao prelaziti u srdbu dok je odgovarala. "Da, naravno da je otiao sam. Mi
smo ga ispratili. Valjda ne mislite da..."
"Ne, gospodarice, ne mislim nita loe. Samo to moje mom$e poznaje vaega gospodara i voli ga, mislim. Moda mu se
prikrpio, kao to dje$aci ponekad $ine."
Ona odmahne glavom. "Nije bilo nikog u blizini. Otiao je sat prije svanu!a, ali imala sam svije!u i primijetila bih. Osim
toga, strano mu se urilo, lije$niku, iako nikome ne bih smjela govoriti o njegovim poslovima. Bez uvrede."
"Nita, nita." Ali u srcu je sada osje!ao jo ve!u teinu. Nadao se u najmanju ruku da bi se Chaven dosjetio ne$eg novog.
"Siguran sam da imate puno posla, gospoo. Ostavit !u vas. Kad se vrati, moete li mu re!i da Chert iz Funderlinkoga
grada hitno eli razgovarati s njim?"
"Ho!u." Sad je izgledala kao da eli da moe u$initi neto vie. "Neka vam bogovi podare sre!u - nadam se da !ete na!i
mom$e. Sigurna sam da ho!ete."
"Hvala. Vrlo ste ljubazni."
Od umora se dvaput zamalo poskliznuo penju!i se na zid. Kad je stigao do vrha, morao je sjesti i neko vrijeme dahtati sve
dok nije imao dovoljno zraka da progovori. "Haloo! Ovdje Chert iz Funderlinkoga grada!" Nije se usu ivao vikati
previe glasno od straha da ne privu$e pozornost odozdo - bila je sredina jutra, a $ak i taj rijetko posje!eni dio dvorca
blizu groblja nije bio posve prazan. "Njezina Visost kraljica Natornjunetopir vrlo se ljubazno dola upoznati sa mnom i
mojim dje$akom, Flintom", viknuo je. "Sje!ate me se? Haloo!"
Nije bilo odgovora, nikakva pokreta, iako je opetovano dozivao. Na kraju, tako umoran da se po$eo brinuti kako !e
uspjeti si!i, uzdigao se u $u$anj. Iz svojeg je depa izvadio mali sveanj umotan u krti$je krzno. Otvorio gaje i podigao
kristal sve dok ovaj nije uhvatio odbljesak jutarnjeg svjetla i zaiskrio poput si!une zvijezde. "Ovo je dar za kraljicu. To je
Edrijevo jaje - vrlo lijepo, najbolje koje imam. Traim dje$aka Flinta i trebao bih vau pomo!. Ako me moete $uti i
elite se sastati sa mnom, vratit !u se ovdje sutra u isto vrijeme." Pokuao se sjetiti nekog odgovaraju!eg zavrnog
pozdrava, ali nita mu nije padalo na um. Na$inio je gnijezdo od krti$jeg krzna i metnuo kristal u nj. Kakvo bi lijepo,
sjajno $udovite moglo snijeti takvo to, pomislio je odsutno, ali nije mogao prona!i $ak ni trunku zadovoljstva u toj
matariji.
Spustio se s bolnim oprezom natrag niza zid, tako optere!en o$ajem da se gotovo iznenadio to nije utonuo dublje u tlo
kad ga je napokon dotaknuo.
Bio je to samo dan poput mnogih drugih, ali kad se probudila u ranim satima i za$ula zvono Erivorove kapele kako
odjekuje dok su bogomoljac i njegovi ministranti zapo$injali jutarnju slubu, Brionv je bila gotovo jednako smrknuta i
uznemirena kao da je rije$ o danu ne$ijeg smaknu!a.
Rose, Moina i njezine slukinje ule su u odaju, pretjerano tihe, kao da je princeza regentica bila medvjed koga su se
bojale probuditi, ali ipak uspijevaju!i stvarati jednaku buku poput petodesetine vojnika na Trnici. Zastenjala je i sjela, a
onda im dopustila da je okrue i svuku joj no!nu odje!u.
"Ho!ete li danas odjenuti modru haljinu?" upitala je Moina s tra$kom preklinjanja u svojem glasu.
232

"Smeu", predloi Rose. "S prerezanim rukavima. Izgledate tako divno u njoj..."
"Ono to sam ju$er nosila", rekla je. "Ali $isto. Tuniku - onu sa zlatnom pletenicom. Jaha!u suknju. Tanke uske hla$e
ispod."
Slukinje i dvije dvorske dame nastojale su ne izgledati uzrujano, ali bile su vrlo loe glumice. &inilo se da posebno Rose
i Moina smatraju Brionvjine dje$a$ke kostime osobnom uvredom, ali jutros je povrijeeni osje!aji njezinih dvorskih
dama nisu previe zanimali. Brionv je bila umorna od odijevanja za druge ljude, umorna od prisilne ljupkosti koja je
prema njezinu miljenju davala drugima preutno pravo da ignoriraju ono to je govorila. Nije da se itko usu ivao u
potpunosti ignorirati princezu regenticu, ali znala je da su dvorjani, kad bi god bili nasamo, prieljkivali Olinov povratak,
i to ne samo zato to je on bio pravi kralj. Osje!ala je njihove poglede: nisu joj vjerovali jer je bila ena - tovie, obi $na
djevojka. Zbog toga je bila gotovo izvan sebe od ogor$enosti.
Postoji li itko od njih, muko ili ensko, tko nije potekao od ene u prvom redu? Bogovi su naem spolu darovali vlast
nad najve!im od svih darova, najvanijim za opstanak nae vrste. Pa zar zato to ne moemo mokriti stoje!i, ne
zasluujemo nikakvu drugu odgovornost?
"Nije me briga to se srdi na mene," otresla se na Rose, "ali ne $upaj mi tako kosu."
Rose ispusti $etku i ustukne korak, s iskrenom uzrujano!u na licu. "Ali, moja gospo, nisam htjela..."
"Znam. Oprosti, Rose. Jutros sam u gadnom raspoloenju." Dok su joj ene plele kosu, Brionv je uzela malo vo !a i
zaslaenog vina, za koje joj je Chaven rekao da su dobri za probavu. Kad su njezine dvorske dame uspjele naslagati
njezine pletenice u $vrst ali zamren aranman na njezinoj glavi, dopustila im je da joj pri$vrste eir, iako su je tabani
ve! svrbjeli.
Pod svim tim, prijete!i da je povu$e dolje poput usisnog crnog vira u Brennovu zaljevu koji bi se ponekad formirao ispod
varavo mirne povrine, leao je uas onoga to joj je Barrick povjerio. Bojala se za svojeg brata, naravno, i $eznula za
njim; sve otkad se povukao u svoje odaje, pod izlikom da mu se vratila groznica, ali bila je sigurna da je razlog zapravo
bio taj to se sramio suo$iti se s njom. Kao da bi ga mogla ita manje voljeti! Ipak, izmeu njih je polegla sjena koja je
sve njihove druge razmirice $inila nitavnima.
Ali jo je gore, na neki na$in, bilo ono to joj je ispri$ao za njihova oca. Brionv nikad nije bila ona vrsta budalaste
djevoj$ice koja misli da joj je otac bezgrean - iskusila je Olinov otar jezik dovoljno puta da se ne osje!a pretjerano
razmaenom, a on je uvijek bio $ovjek mra$nih raspoloenja - ali Barrickova je pri$a bila zapanjuju!a, razaraju!a. Kad
samo pomisli daje cijelo njezino djetinjstvo otac nosio taj teret, drao ga u tajnosti... Nije znala koji je osje !aj bio snaniji:
njezina bol zbog njegove patnje, ili bijes to ju je skrivao od onih koji su ga najvie voljeli.
Koji god bio, $inilo se kao da je netko probio rupu u zidu poznate sobe i otkrio da s druge strane nije jednako poznata
soba kao to se pretpostavljalo, ve! vrata do nekog nepojmljivog mjesta.
Kako je to mogu!e? Kako je sve to mogu!e? Zato mi nitko nije rekao? Zato mi otac nije rekao ? Je li on poput Barricka
- misli li da bih ga mrzila ?
Brionv je oduvijek bila prakti$no dijete, barem u usporedbi sa svojim blizancem - nije bilo preputanja mra$nim mislima
ni munjevitih promjena raspoloenja - ali ovo je nadilazilo sve to je ikad iskusila. Nekako je bilo gore $ak i od
Kendrickove smrti jer je okrenulo naglava$ke sve to je mislila da zna.
Opet je bila u alosti, ovaj put ne zbog ne$ije smrti, nego zbog izgubljenog spokoja.
Umorna sam. Tako sam umorna. Bilo je tek deset sati. Nije mogla zatomiti svoju srditost zbog Barricka. Od kakve god
grozote patio, putao je da sve vladarske dunosti June Mee padnu njoj na lea.
233

Prijestolna dvorana bila je dupkom puna ljudi koji su zahtijevali da im posveti svoje vrijeme, a neki od tih zahtjeva bili su
nemogu!i. Upravo sada vrhovni kancelar Gallibert Perkin i trojica gospode iz njegova doma ulazili su u bolne pojedinosti
o potrebi da se namakne vie novca za upravu June Mee ili da se dio otkupnine skupljene za kralja Olina iskoristi za te
trokove. Trgovci su bili zabrinuti za nadolaze!u godinu, bankari su oprezno raspolagali sa svojim fondovima, a kruna je
u svakom slu$aju posudila vie nego to je trebala, to je posezanje u otkupninu $inilo privla$nom alternativom. Bio je to,
na kraju krajeva, nerjeiv problem, iako se rjeenje moralo prona!i - potroiti otkupninu bilo bi ravno izdaji, ne samo
njezina oca, nego i naroda koji ju je ponekad nerado dao za njegovu slobodu. Ali doma !instvo June Mee gutalo je
novac poput kakva diva iz narodne pri$e koji prodire zlato. Brionv nikad nije razumjela koliko je posla iziskivalo
odravanje jedne uredne ku!e - pogotovo kad je ta ku!a najve!a na sjeveru Eiona i sredite ivota nekih pedeset tisu!a
dua - a kamoli cijele uredne drave. Kruna je morala prona!i neki drugi na$in da zaradi novac. Kao uvijek, vrhovni
kancelar
Perkin predloio je nametanje novih da!a puku koji je ve! dao goleme svote za otkupninu njezina oca.
Parada se nastavila. Dva Trigonska bogomoljca govorila su u ime crkvenog suda hijerarha Sisela, koji je vjerovao da ima
sudsku mjerodavnost nad gradskim sudom u jednom posebnom slu$aju. I to je imalo veze s novcem - lokalni
zemljoposjednik bio je optuen za ubojstvo zakupnika iz nehaja - a onaj sud koji bi pribavio suca zadrao bi za sebe sve
poreze ili globe. Brionv se nadala da !e to to je princeza regentica zna$iti da !e mo!i rjeavati probleme, kanjavati
krivce, nagraivati nedune. No otkrila je da se ono to je radila u ve!ini slu$aja svodilo na odlu$ivanje
0 tome tko !e sasluati parnice: gradski sud, hijerarhovi suci ili - a to je bilo $esto, pogotovo u slu$ajevima optuenoga
plemstva - prijestolje June Mede.
Podne je dolo i prolo. Povorka ljudi i njihovih problema razvla$ila se
1 razvla$ila poput kakve slubene proslave dosade i sitni$avosti. Brionv je poeljela da moe prekinuti i odmoriti se, ali
kolona molitelja protezala se naizgled do kraja zemlje, i to god danas ostane neobavljeno, morat !e se obaviti sutra, kad
je trebala imati kolski sat kod sestre Utte. Nau$ila je estoko braniti svoje rijetke trenutke privatnosti, pa je umjesto
po$inka naloila da joj donesu malo hladnog mesa i kruha te se promekoljila na svojem stolcu kako bi ublaila bol u
stranjici. Bilo je $udno, ali istinito da joj $ak ni dva-tri jastuka nisu mogla provoenje cijelog dana na stolcu u$initi
udobnijim.
Katelan lord Nynor sada se nagnuo prema njoj, omotavi odsutno bradu oko prsta, $ekaju!i da mu opet posveti
pozornost.
"Oprostite", rekla je. "to ste rekli? Neto o Chavenu?"
"Poslao mi je prili$no neobi$no pismo", objasni starac. Brionv je s uasom i o$arano!u doznala da je nadziranje te
nesretne povorke potraitelja i tuitelja bilo neto to je Nynor obavljao svaki dan svoje duge karijere, ili barem u
posljednjih nekoliko desetlje!a otkako je postao jedan od glavnih dvorjana njezina djeda Ustina. Nije izgledao
pomahnitalo, ali tko bi odabrao takav ivot? "Lije$nik je morao po!i na neo$ekivani put", re$e Nynor. "Predlae da
pozovete Okrosa iz Isto$ne Mee u dvorac u njegovoj odsutnosti, koja bi prema njegovim rije$ima mogla potrajati
nekoliko dana, $ak i due."
"&esto odlazi vije!ati s drugim u$enim ljudima", re$e Briony. "To sigurno nije tako iznenauju!e."
"Ali da nam ne re$e gdje ga moemo na!i? I dok je kraljica tako blizu porodu? U svakom slu$aju, samo mije pismo ipak
$udnovato." Nynorove o$i bijahu crveno obrubljene i vodenaste, pa je $ak i u svojim najsretnijim trenucima izgledao kao
da pla$e, ali bio je otrouman, a tijekom dugih godina slube u obitelji Eddon dokazao se vrijednim sluanja.
"Nije rekao nita to bi izravno zabrinjavalo? Onda mi dajte pismo pa !u ga poslije prou$iti." Uzela je presavijeni
pergament od katelana i spremila ga u omotnicu od jelenje koe u kojoj je nosila svoje pe $ate, prsten pe$atnjak i druge
vane predmete. "Ima li jo to?"
234

"Trebam vae doputenje da pozovem brata Okrosa."
"Imate ga."
"A pjesnik...?"
"Tinlight?Tin...?"
"Tinvvright. Je li istina da ga elite uklju$iti u doma!instvo?"
"Da, ali ne pretjerujte - dajte mu deparac za odje!u i, naravno, treba ga nahraniti..."
U gomili je nastao amor dok se netko probijao naprijed, a ljudi su se povla$ili natrag kao da je netko u dvoranu pustio
bezopasnu, ali ne$istu ivotinju. Matty Tinvvright izleti iz prvog reda dvorjana i baci se na kamenje u podnoju postolja.
"Ah, lijepa princezo, sjetili ste se svojeg obe!anja! Vaa dobrota jo je ve!a nego to ljudi govore, a o njoj govore na isti
poslovi$an na$in kao o toplini sunca i vlanosti kie."
"Uh. Neka nas Perin sve zdrobi maljem", zagrmi Avin Brone, koji je cijeli dan vrebao iza prijestolja poput uvjebanog
medvjeda, ree!i na one za koje je smatrao da troe kraljevsko vrijeme.
Pjesnik je zaista bio zabavan, ali Briony sada nije bila raspoloena. "Da, pa, idi s lordom Nynorom i on !e se pobrinuti za
tebe, Tinwright."
"Zar ne elite $uti moj posljednji stih? Nadahnut upravo ovim danom u ovoj dvorani?"
Pokuala ga je odbiti, re!i mu da ga ne eli $uti, ali Tinwright nije bio od onih koji su $ekali negativan odgovor - trik koji
je rano morao nau$iti, sude!i prema njegovu stihu.
"'Sva u mukoj crnini stoji ona, k'o oblak Oktamenova bijesa to ljetnim nebom plovi. AV pod mekim skutima snijeg je
djevi$anski, koji zemlju cijelu slatkim hladom ovi...'"
Ovaj je put suosje!ala sa stenjanjem vrhovnog zapovjednika, ali eljela je da je Brone bio mal $ice diskretniji - mladi! se
trudio to je najbolje mogao, a bila je njezina ideja da ga se ohrabruje: nije ga eljela poniavati. "Da, vrlo lijepo", re $e
ona. "Ali trenutno sam usred dravnog posla. Moda bi mi to mogao zapisati i poslati mi kako bih... uivala u njegovoj
pravoj vrijednosti bez ometanja."
"Moja gospa je odve! ljubazna." Smijee!i se ostalim dvorjanima, afirmiravi se kao jedan od njih - ili barem vjeruju!i u
to - Tinwright ustane, duboko se nakloni i stopi u gomili. Za$ulo se nekoliko hihota.
"Moja gospa je i previe ljubazna", tiho !e Brone.
Steffans Nynor jo je stajao u blizini, s pomalo nervoznim izrazom lica. "Da, lorde?" upita ga Brionv.
"Smijem li pristupiti prijestolju, princezo?"
Ona mu mahne rukom da pristupi. Brone se takoer malko primakne, kao da bi goljavi, prastari Nynor mogao
predstavljati prijetnju - ili moda samo da bolje $uje.
"Ima jo neto", tiho !e katelan. "to !emo s Tolh/jima?" "Tollvjima?"
"Niste $uli? Stigli su prije dva sata - stidim se to vas nisam obavijestio, ali bio sam uvjeren da !e netko ve! to u$initi."
Dobacio je Broneu kiljav pogled. Njih su dvojica bili politi$ki suparnici i ne ba dobri prijatelji. "Ovdje je $eta iz dvorca
Ljetopolja, predvoena Hendonom Tolh/jem. Mladi! djeluje vrlo ojaeno - otvoreno je govorio o nestanku svojeg brata,
vojvode Gailona."
"Milosrdna Zorijo", teko !e ona. "To su loe vijesti. Hendon Tolly? Ovdje?"
235

"Srednji brat, Caradon, nedvojbeno je prezadovoljan to je sljede!i u nizu za vojvodu da bi sam dolazio poticati nevolje",
tiho !e Brone. "Ali sumnjam da se pretrgao zaustaviti svojeg mlaeg brata - iako mu to ne bi mnogo koristilo. Hendon je
divlji, Visosti. Mora ga se budno motriti." Dok je vrhovni zapovjednik dovravao taj mali govor, jedan od kraljevskih
straara pojavi mu se iza ramena, a Brone se okrene da s njim izmijeni nekoliko rije $i.
"Divlji" nije bila rije$ koju bi Briony odabrala. "Gotovo lud" bio bi bolji opis - najmlai Tolly bio je jednako opasan i
nepredvidljiv poput vatre u vjetrovitom danu. Njezin uzdah bio je jedini na$in na koji je dala oduka dubokoj elji da ne
bude upletena u to, da vrati kalendar natrag u dane kada nije morala razmiljati ni o $emu teem nego kako da ona i
Barrick izbjegnu svoje zada!e.
/ neka je proklet Barrick to je sve ovo ostavio meni! Trenutak poslije osjetila je ubod tuge, $ak straha zbog svoje nemile
pomisli: njezin brat nije trebao daljnja prokletstva.
"Ponaajte se prema Tollvjima s potovanjem", rekla je. "Dajte im Gailonove odaje." Sjetila se to je Brone rekao za
narod Ljetopolja i autarhove agente. "Ne, nemojte, u slu$aju da im je ostavio neku poruku na skrivenomu mjestu.
Smjestite ih u Zimsku kulu kako nam ne bi bili pod nogama i kako bi im bilo tee neopaeno se kretati po dvorcu. Lorde
Brone, uredit !ete da ih se nadzire, pretpostavljam? Lorde Brone?"
Okrenula se, razlju!ena to joj nije obra!ao pozornost. Straar s kojim je razgovarao je otiao, ali sam se Brone nije
pomaknuo; na licu mu je bio izraz koji Briony nikad prije nije vidjela - zbunjenost i nevjerica. "Vrhovni zapovjednice, to
se dogodilo?"
Pogledao ju je, a potom Nvnora. Nagnuo se naprijed. "Morate otjerati ove ljude. Smjesta."
"Ali to ste $uli?"
Zatresao je svojom velikom, bradatom glavom, i dalje spor i smeten poput $ovjeka u snu. "Vansen se vratio, Visosti -
Ferras Vansen, zapovjednik strae."
"Je li? I to je otkrio? Je li naao karavanu?"
"Nije, i k tomu je izgubio ve!inu svoje $ete - vie od dvanaest dobrih ljudi. Ali, stanite, gospo - to nije najvanije!
Pozovite ga. Ako je ono to sam $uo istina, moramo razgovarati s njime istog trenutka."
"Ako je ono to ste $uli... Ali to ste $uli, Brone? Recite mi." "Da smo u ratu, princezo Briony, ili !emo uskoro biti."
"Ali... rat? Protiv koga?" "Protiv vojske cijele vilenja$ke zemlje, $ini se."

26.

OBZIRI KRALJICA

DALEKE PLANINE

Vidimo ih
Ali njima nikad ne!emo kro$iti Unato$ tome, vidimo ih
236


(iz Kostopadnih proro$anstava)

Stigla je uz iznenauju!e malo ceremonije, ovaj put ne jau!i na golubici, nego na tustom bijelom takoru s finom
lepezom brkova. Pratio ju je samo par strazara pjeaka, blijedih i napetih si!unih lica zbog velike odgovornosti, i
izvidnik Bubodlak. Chert je sjedio due nego to je htio i bilo mu je drago to se od njega nije o$ekivalo da ustane; nije
bio siguran da su mu se noge u stanju tako lako saviti bez prethodnog razgibavanja. Ipak, nije mogao zamisliti da
kraljevsku osobu ne pozdravi nekim iskazom potovanja, posebno kad se spremao zamoliti je za uslugu, pa je pognuo
glavu.
"Njezino prekrasno i nezaboravno Viso$anstvo, kraljica Natornjune-topir, pozdravlja Cherta od Modrog Kvarca", objavi
Bubodlak svojim tankim, visokim glasom.
Chert podigne pogled. Promatrala gaje pomalo napeto, ali prijateljski. "Hvala, Visosti."
"&usmo vau molbu i sada smo tu", rekla je onom istom pti$jom visinom glasa kao njezin glasnik. "Osim toga, svidio
nam se va velikoduni dar te ga pridruismo Velikom zlatniku i Srebrnom predmetu u naoj zbirci krunskih dragulja.
alosti nas to $ujemo da dje$aka nema. to moemo u$initi?"
"Da budem iskren, Visosti, niti sam ne znam. Nadao sam se da biste vi mogli neto predloiti. Pretraio sam sva poznata
mjesta - cijeli Funderlinki grad upoznat je s njegovim nestankom - ali njemu nema ni traga. Voli se penjati i istraivati, a
ja znam jako malo o krovovima i drugim visokim mjestima u dvorcu i gradu. Pomislio sam da vi moda znate kamo je
mogao oti!i, ili da ste ga $ak vidjeli."
Kraljica se okrene. "Je li itko od naeg naroda vidio dje$aka, vjerni Bubodla$e?"
"Ni kose ni koe, Visosti", ozbiljno !e $ovje$uljak. "Raspitivah se sino! u mnogijem rupama pa sve dolje do Skrivene
dvorane, al nema mu ni !uha."
Kraljica raskrili ruke. "&ini se da vam nita ne moemo re!i", alosno se obratila Chertu. "I mi osje!amo gubitak, jer
vjerujemo da Ruka Neba po$iva na tom dje$aku te je vaan i naem narodu, Sni'sni'snik-soonah."
Chert klone. Zapravo nije mislio da !e Krovai rijeiti tajnu, ali bila je to jedina nada koja mu je preostala. Sada nije
mogao nita nego $ekati, a $ekanje !e biti strano. "Svejedno vam hvala, Vaa Visosti. Zahvalan sam to ste doli. Vrlo
ste ljubazni."
Promatrala gaje dok je ustajao. "Stanite trenutak. Jeste li njuili za njim?"
"Jesam li to?"
"Jeste li onjuili njegov trag?" Ugledavi Chertov izraz, nadigla je obrvu tanju od niti pau$ine. "Zar va narod ne zna za
to?"
"Da, pretpostavljam da zna. Postoje ivotinje koje se koriste za lov na divlja$ i druge jestive stvari. Ali ne bih znao na!i
dje$aka na taj na$in."
"Ostanite uz nas malko due." Sklopila je svoje si!une ruke. "teta je, al Velebni i Vrli Nos se ne osje!a dobro - neka
vrsta zimice. To se $esto dogodi kad sunce prvi put zasja nakon to otpo$nu zimske kie. Tad on postaje vrlo jadan, o$i
mu se zacrvene, a i njegov divni nos poprimi crvenu boju. Ina$e bih poslala njega s vama. Moda za nekoliko dana, kad
indisponiranost umine..."
237

Cherta nije posve obradovala pomisao da njegova nada da nae dje$aka po$iva na debelom i sitni$avom Nosu, ali i to je
bilo neto. Nastojao je izgledati zahvalno.
"Vaa Visosti, ako skromni Izvidnik ljebova moe prozborit..." re$e Bubodlak.
Kraljica se nasmijala. "Skroman? Mislim da to nije rije$ koja te dobro opisuje, moj vjerni slugo."
Chertu se u$inilo da je $ovje$uljak porumenio, ali lice mu je bilo premaleno i predaleko da bi bio siguran. "elim vam
samo sluit, Visosti, od zemlje do neba. Kadikad, istina je, teko mi je utjet kad moram sluat hvalisanje pelivana i
ostalih budala koji nijesu dostojni da vam slue. A morebit da !ete me opet smatrat smjelim kad kaem da nakon Nosa,
neki doista smatraju da Strijelac Bubodlak ima najbolje nosnice u cijeloj Gornjoj Junoj Me i."
"&ula sam to, da", rekla je kraljica, smijee!i se. Bubodlak je izgledao kao da se jedva suzdrava da ne sko$i u zrak i
$estita samome sebi na njezinu priznanju. "Zna$i li to da nudi svoje usluge Chertu od Modrog Kvarca?"
"To mi se $ini potenim, Visosti. De$ko me nadja$o, a onda mi potedio ivot, poteno da ne moe potenije. Mislim da
sam mu dunik, kako to ve! biva. Moda ga Bubodlak uspije vratit u vlastitoj koi."
"Vrlo dobro. To ti je zadatak. Idi s Chertom od Modrog Kvarca i obavi svoju dunost. Zbogom, dobri Funderline."
Potapala je tapom rebra bijelog takora; ivotinja zaciju$e, a onda se okrene i stane uspinjati krovom. Njezini straari
pohitae za njom.
"Hvala vam, kraljice Natornjunetopir!" dovikne Chert, iako nije ba bio siguran koliko !e pomo!i dobiti od $ovjeka
veli$ine komuke graka. Ruka joj se podigla dok je takor nestajao preko krova, ali $ak ni male kraljice nisu mahale na
pozdrav, pa je pomislio da je to vjerojatno bila potvrda primitka njegove zahvalnosti. Okrenuo se Bubodlaku, s kojim je
sada bio sam na krovu. "Dakle... to da radimo?"
"Odvedite me do ne$eg dje$akovog", predloi covuljak. "Da se do sita nanjuim njegova mirisa."
"Imamo njegovu drugu koulju i krevet, pa pretpostavljam da bih vas trebao odvesti doma. elite li se spustiti na mojem
ramenu?"
Bubodlak mu uputi nedoku$iv pogled. "Vidjeh kako se penjete. Bubodlak !e sam prona! svoj put pa !emo se susrest na
dnu."
Nimalo iznenauju!e, Izvidnik ljebova ve! je $ekao na tlu kad je Chert poloio noge na kaldrmu. Jutarnje je sunce bilo
visoko iza oblaka - moda je preostao sat do podneva. Chert je bio umoran i gladan i ne pretjerano sretan. "elite li
hodati?" upitao je nastoje!i biti obziran prema Krovaevim osje!ajima.
"Oh, da, da imademo tri dana za lutanje", odgovori Bubodlak malko otresito. "Reko si da imade rame za jahanje. E pa,
jahat i o!u."
Chert spusti ruku i pusti da mu se $ovje$uljak popne na nju. Bio je to neobi$no golicav osje!aj. Dok je smjetao
Bubodlaka na svoje rame, pokuao je zamisliti kakvim se golemim prostranstvom to malo kamenito dvorite moralo $initi
$ovjeku tako sitna stasa. "Jeste li dugo boravili na tlu?"
"Pravom donjem tlu? Da, jedared il dvaput il vie", re$e Bubodlak. "Nisam vam ja od onijeh to stoju doma. Ako imadem
moj dobri luk pri ruci, Strijelac vam se Bubodlak ne boji ni takora ni jastreba nit i$ega, osim ma$ki." Zamahnuo je
malom, tankom drvenom krivuljom, ali kad je opet prozborio, zvu$ao je kudikamo manje pouzdano. "Imade li ma$ki u
vaoj ku!i?"
"Jedva jedna jedina u cijelom Funderlinkom gradu. Zmajevi ih jedu."
"alite se sa mnom", re$e $ovje$uljak dostojanstveno. Chert odjednom osjeti stid. Covuljak je moda bio mal $iee
hvalisav, moda nije imao visoko miljenje o Chertovu penjanju, ali je nudio pomo! iz osje!aja dunosti, ulaze!i u svijet
238

$udovinih divova. Chert pokua zamisliti kakav bi to bio osje!aj i zaklju$i da je Bubodlak imao pravo na malo
ko$opernosti.
"Ispri$avam se. U Funderlinkom gradu ima ma$aka, ali ne i u mojoj ku!i. Moja ih ena ba ne voli."
"Onda, samo naprijed", re$e Krova. "Prolo je stolje!e il vie otkad je itko od Izvidnika ljebova bio u dubokim
mjestima, a danas !e Strijelac Bubodlak za! tamo gdje se niko drugi ne usudi."
"Nitko od Krovaa, mislite", re$e Chert dok je hodao preko dvorita prema vratnicama. "Naposljetku, mi Funderlinzi
onamo zalazimo prili$no $esto."
Gdje je va brat? Princ Barrick bi trebao biti ovdje." Avin Brone ne bi zvu$ao toliko prijekorno $ak ni da ga je Brionv
obavijestila kako planira predati vlast nad Pograni$nim kraljevinama skupu bezemljakih selja$ina.
"Bolestan je, lorde Brone. Bio bi tu da moe."
"Ali on je suvladar..."
"On je bolestan. Sumnjate li u moju rije$?"
Vrhovni je zapovjednik spoznao da, unato$ razlikama u njihovu stasu, godinama i spolu, nije u stanju dugo izdrati njezin
pogled. Zapetljao je prste u bradu i neto promrmljao. Bila je dovoljno razumna da ne pita to je rekao.
"Hendon Tolly ve! stvara neprilike", re$e Tyne Aldritch od Modre obale, jedan od rijetkih plemi !a koje je zamolila da joj
se pridrue kako bi $uli vijesti sa zapada. Aldritch je bio jezgrovit, pogotovo s njom, $esto do to$ke neuljudnosti, ali ona
je vjerovala da je to bio simptom krajnje iskrenosti. Dokazi tijekom godina ili su u prilog tom zaklju$ku, iako je znala da
moda i nije u pravu - nitko od ljudi u najuem krugu oko prijestolja nije bio tako bezazlen i poten kao to se
predstavljao. Brionv je to nau$ila u ranoj mladosti. Tko si je to mogao priutiti? Brionv je u Dvorani portreta imala pretke
koji su poubijali vie vlastitog plemstva nego to su poklali neprijatelja na bojitu.
"I to moj armantni roak Hendon smjera?" Kimnula je kad se jo jedan, tek neznatno drai, roak pridruio vije!u,
Rorick Longarren. &inilo se da se takozvana invazija dogaala na granicama njegova lena u Dolin$evoj vjeri, to je bila
jedna od rijetkih stvari koje su ga mogle odvu!i od kockanja i pi!a. Zauzeo je svoje mjesto za stolom, rukom prikrivi
zijevanje.
"Tolly se pojavio sa svojom malom svitom nezadovoljnika upravo kad ste ostavili Prijestolnu dvoranu," rekao joj je Tyne
Aldritch, "te glasno govorio o tome kako ljudi ponekad nastoje izbje!i one kojima su u$inili nepravdu."
Briony duboko uzdahne. "Hvala vam, markgrofe Tyne. Iznenadilo bi me da nije govorio protiv mene - protiv nas, ho !u
re!i, princa Barricka i mene. Tollyjevi su izvrsni saveznici u vrijeme ratova, ali prokleto naporni u vrijeme mira."
"No je li ovo i dalje vrijeme mira?" zna$ajno upita markgrof od Modre obale.
Ona uzdahne. "To se nadamo otkriti. Lorde Brone, gdje je va kapetan strae?"
"Zahtijevao je da se okupa prije nego to ga dovedu k vama."
Briony frkne. "Gajila sam sumnje u njegovu kompetentnost, ali nisam mislila da je gizdelin. Zar je kupka vanija od
vijesti o napadu na Junu Medu?"
"Da budem poten, Visosti," re$e Brone, "jahali su tri dana gotovo bez stajanja da bi doli ovamo, a on je ve! sve zapisao
$ekaju!i da doem k njemu iz Prijestolne dvorane." Brone podigne snop pergamenata. "Smatrao je da bi bilo nepristojno
da se pred vama pojavi u pohabanoj i prljavoj odje!i."
Briony se zapilji u pergament prekriven urednim slovima. "On zna pisati?"
239

"Da, Visosti."
"Re$eno mi je da je roen na selu - zakupnikov sin ili neto sli$no. Gdje je, stoga, nau$io pisati?" Iz nekog razloga to se
nije slagalo sa slikom u njezinoj glavi o kapetanu strae Vansenu, $ovjeku koji je stajao zatvorenih usta i be!utan dok je
njezin brat leao mrtav u vlastitoj krvi nekoliko metara dalje, momak koji joj je dopustio da ga pljusne kao da je kip od
hladna kamena. "Zna li i $itati?"
"Pretpostavljam, Visosti", re$e Brone. "Ali evo ga. Moete ga sami pitati."
Kosa mu je jo bila mokra; nije odjenuo tuniku i oklop nego jednostavnu odje!u, prema $ijem je kroju posumnjala da mu
ne pripada. "Kapetane Vansen. Sigurno donosite strane vijesti kad ste dopustili da ih princeza regentica toliko $eka",
rekla je razdraeno.
Izgledao je iznenaeno, $ak zapanjeno. "Oprostite, Visosti. Re$eno mi je da ste u Prijestolnoj dvorani do iza podneva i da
me ne moete primiti prije toga. Predao sam svoje vijesti $ovjeku lorda Bronea, a onda..." &inilo se da je odjednom
shvatio kako je bio opasno blizu da se prepire sa svojim monarhom; spustio se na koljeno. "Molim vas za oprost, Visosti.
Pogreka je o$igledno moja. Molim vas, ne dopustite da vaa srdba prema meni potamni osje!aje prema mojim ljudima,
koji su mnogo propatili, i to juna$ki podnijeli kako bi donijeli te vijesti natrag u Junu Meu."
Pretjerano je $astan, pomislila je. Imao je dobru bradu, morala je priznati - ponosnu bradu. Moda je bio jedan od onih
ljudi poput slavnog kralja Brenna, tako zaljubljenog u $ast da gaje na kraju ponos izjeo. Nije joj se svidjela sugestija da
treba doputenje ljutiti se na nekoga, $ak ni doputenje osobe o kojoj je rije$. Odlu$ila je da !e tom prepredenom - i
nedvojbeno ambicioznom - mladom vojniku o$itati bukvicu tako to se uop!e ne!e srditi.
Osim toga, pomislila je, ako je istina ono to Brone kae, imamo vanijih tema za razgovor. "Razgovarat !emo o tome
drugi put, kapetane Vansen", rekla je. "Ispri$ajte nam svoje vijesti."
Kad je zavrio, Brionv se osje!ala kao da je uetala u jednu od pri$a koje su joj njezine slukinje pripovijedale kad je bila
dijete.
"Vi ste vidjeli... tu vilenja$ku vojsku?"
Vansen kimne. "Da, Visosti. Ne ba dobro, kao to rekoh. Bilo je..." Oklijevao je. "To je mjesto bilo $udno."
"Tako mi bogova!" usklikne Rorick, koji je upravo doku$io razlog zato je bio pozvan. "Dolaze na moju zemlju! Sigurno
provaljuju u Dolin$evu vjeru dok mi ovdje razgovaramo - netko ih mora zaustaviti!"
Brionv nije posebno prieljkivala njegovu nazo$nost, ali kako se radilo o kraju u blizini njegova lena i kako su mu budu!u
nevjestu oteli zajedno s pratnjom, nije mogla smisliti dovoljno dobar razlog da ga udalji s vije!a. Ipak, dojmilo je se to
nijednom nije spomenuo k!er settskog princa. "Da, zvu$i tako, roa$e Rorick", re$e ona. "Ti !e nedvojbeno htjeti
odjahati to prije da podigne vojsku i povede svoj narod." Govorila je jednoli $nim tonom, ali, na svoje iznenaenje,
opazila je malu reakciju kod Vansena, ne osmijeh - predmet razgovora bio je preozbiljan - nego znak daje prepoznao kako
nije smatrala vjerojatnim da !e Rorick slijediti taj nesebi$an put.
Ah, ali Vansen je rodom odatle, arne? I nije tako tup kao to sam mislila.
Ponovno je obratila pozornost svojem roaku Roricku, koji se nije ni trudio prikriti svoj strah. "Da odjaem tamo?"
promucao je. "U bogovi znaju kakav uas?"
"Longarren ima pravo u jednom - ne moe nita poduzeti sam", re$e Tyne od Modre obale. "Moramo ih napasti brzo.
Meutim, to god da u$inimo, moramo ih natjerati na povla$enje. Ako je Sumra$ni narod uistinu preao Sjenovitu branu,
moramo ih podsjetiti zato su se ondje povukli u prolosti - natjerati ih da vide kako !e krvlju platiti svaki metar
prijestupa..."
240

"Ipak, to/esM tvoje zemlje o kojima govorimo, Rorick," istakne Brionv, "i tvoj narod. Ionako te mnogo ne vi aju. Zar ih
ne!e povesti?"
"Ali povesti ih kamo, Visosti?" Na njezino iznenaenje, Brone je bio taj koji je prozborio; on zapravo i nije previe drao
do njezina roaka Roricka. "Zasad ne znamo nita. Poslali smo malu $etu, a samo ih se nekoliko vratilo - mislim da bi
bila velika pogreka da lord Longarren ili itko drugi odjae u bitku bez odgovaraju!e zatite. to ako pruimo otpor tim
osvaja$ima a dogodi se isto - ludilo, zbrka - ali ovaj put cijeloj vojsci? Strah !e potaknuti nerede, a Sumra$ni !e narod biti
u ovim brdima prije prolje!a. Slutim da ta pobjeda ne!e biti nimalo nalik na onu Svanskog Carstva. Ta stvorenja htjet !e
vie od danka. Stoje Vansen rekao da mu je ono njegovo malo $udovite kazalo? Da !e ona - togod bila - spaliti sve nae
ku!e do crnog kamenja."
Veli$ina problema sada ju je pogodila; njezino prezrivo podbadanje Roricka odjednom se $inilo tri$avim. Ako Vansen
nije bio potpuno lud, uskoro !e se zaratiti, i to ne s ljudskim neprijateljem. Kao da autarhova prijetnja, Kendrickova smrt i
zato$enitvo njihova oca nisu bili dovoljni! Brionv je pogledala kapetana strae, i koliko god je to prieljkivala, nije
mogla sumnjati u to da je govorio istinu. Ono to je smatrala tupo!u i uobraenom $a!u mogla je zapravo biti neka vrsta
neuljepane jednostavnosti, neto to je imala poteko!a prepoznati zbog mjesta gdje je sjedila. Moda je pred njom stajao
$ovjek koji nije znao spletkariti, koji bi se uguio u dnevnim intrigama unutarnjih odaja dvorca poput hrasta koji
pokuava rasti pod zaguljivim povijuama xandskih prauma.
Sumnjam da bi mogao $ak i $uvati tajnu. "Vansen", rekla je iznenada. "Gdje su ostali koje ste doveli natrag?"
"Straari $ekaju da se vrate svojim obiteljima. Tu je i djevojka..."
"Ne smiju po!i ku!i, nijedan od njih, niti se mijeati s ostalima. Otvoren razgovor o ovome ne smije se dopustiti, ina $e
!emo svi imati muke s vlastitim preplaenim narodom puno prije nego to ukrstimo ma $eve s tom vilenja$kom vojskom."
Obratila se vrhovnom zapovjedniku, koji je ve! slao jednog straara da izvri njezinu zapovijed. "Tko jo treba znati?"
Brone se ogleda po kapeli. "Obrana dvorca i grada moj je zadatak, i zahvaljujem Perinu Ocu Nebeskom to me ljetos
podsjetio da obavim popravke na vanjskim zidinama i vodenim branama. Trebamo Nvnora, naravno, i sve njegove
zastupnike - ne moemo okupiti vojsku pjeaka bez njega. I grofa Galliberta, kancelara, jer !e nam trebati i zlato a ne
samo $elik da obranimo ovo mjesto. Ali, Visosti, ne moemo formirati vojsku pjeaka a da nitko ne dozna za to..."
"Ne, ali moemo obaviti to je vie mogu!e prije nego to to javno obznanimo." Pogledala je Ferrasa Vansena, koji je
izgledao kao da mu je nelagodno. "Neto vas mu$i, kapetane?"
"Ako mi oprostite, Visosti, moji su ljudi mnogo propatili i ne!e biti zadovoljni to im je kretanje ograni$eno na prostor
utvrde..."
"Preispitujete moju odluku?"
"Ne, Visosti. Ali radije bih im to osobno objasnio."
"Ah." Ona porazmisli. "Ne jo. Nisam zavrila s vama."
&inilo se kao da !e re!i jo neto, ali nije. Brionv je nakratko bila zahvalna na vladarskoj mo!i, na ugledu Eddona; nije
eljela upravo sada gubiti vrijeme objanjavaju!i svaku svoju misao. Zapravo, osje!ala je izvjesno zadovoljstvo, $ak i
usred goleme tjeskobe zbog onoga to se dogaalo i to !e se dogoditi u idu!im danima, u spoznaji da je ona bila ta koja
!e morati donositi odluke, da !e je plemi!i morati sluati, $ak i protivno svojim eljama.
Daj mi, Zorijo, mo! da donesem ispravne odluke. "Dovedite Nvnora i kancelara i sve druge plemi !e koji moraju znati.
Ve$eras, ovdje. Bit !e to ratno vije!e - ali ne zovite ga tako pred onima koji nam se ne!e pridruiti."
"A pred nasilnim Tollvjima?" upita Tyne. "Hendon je i dalje brat mo!nog vojvode, bio Gailon iv ili mrtav, a Tollvjeve
ne smijemo zanemariti u svemu tome."
241

"Ne, naravno da ne, ali na trenutak ho!emo." Meutim, znala je da ne smije biti glupa. "Ali moda moete re!i Hendonu
Tollvju da !u ga primiti poslije - da !emo privatno razgovarati prije ve$ere. Toliko ljubazna mogu biti."
Rorick se ispri$a - kako bi iskapio kale vina to je bre mogao, pretpostavila je Brionv. Dok su Avin Brone i Tyne
Aldritch poveli raspravu o tome koji jo plemi!i trebaju biti pozvani na tako vano vije!anje, Brionv ustane kako bi
protegnula noge. Vansen, misle!i da ostavlja sobu, spusti se na koljeno.
"Ne, kapetane, jo nisam zavrila s vama, kao to rekoh." Bio je to neobi$an, gotovo opojan osje!aj, mo! koju je sada
posjedovala. Na trenutak se sjetila Barricka i osjetila ubod tuge i samilosti, ali i nestrpljivosti. Moram mu dati priliku da i
on bude na tom vije!u, podsjetila se. To je njegovo pravo. Ali za$udila se vlastitim mislima jer je uistinu mislila na
njegovo pravo a ne na svoje potrebe: nije bila sigurna je li ga zaista htjela upletati, a ta ju je spoznaja uznemirila.
"Pri$ekat !ete vani dok ne zavrim s ostalima, Vansen."
Naklonio je glavu, a onda ustao i udaljio se. Brone pogleda za njim, a onda u Brionv, upitno nadigavi jednu obrvu.
"Prije nego to odete, dobri Aldritche..." rekla je Tyneu, ignoriraju!i vrhovnog zapovjednika.
Okrenuo se prema njoj, nesiguran to slijedi. "Da, Visosti?"
Briony je prou$avala poznato lice markgrofa, sumnji$avo mirkanje, oiljak ispod oka. Na $elu mu se nalazila jo jedna
nepravilna bijela crta, tek djelomice prikrivena sijedom kosom - uzrokovana padom za vrijeme lova. Bio je dobar $ovjek
ali krut, mukarac koji je na gotovo svaku promjenu gledao kao na nevolju. Slutila je da !e upravo u$initi prvi u dugom
nizu ne posve sretnih izbora. "Sa Shasom u zatvoru, vi i lord Brone podijelili ste meu sobom ve!inu njegovih dunosti,
moj lorde Aldritch."
"Trudio sam se najbolje to sam mogao, Visosti", rekao je, sa srdbom koja mu je blago obojila obraze. "Ali ovaj napad iz
Sjenovite brane, ako je istinit, nije se mogao predvidjeti..."
"Znam. I znam... to jest, moj brat i ja znamo... da ste u$inili sve to ste mogli u ovim tekim vremenima. A sada se $ini da
!e vremena postati jo tea." Bila je svjesna da se mijenjala, da je po$injala govoriti manje kao Briony a vie kao kraljica,
ili u najmanju ruku princeza regentica. Je li to ono to se dogodi? Je Uprava kraljevska vlast poput neke bolesti od koje se
kopni i koja te udaljava od ljudi sve vie i vie iako si i dalje meu njima? "elim da nastavite s poslom i da zapravo
postanete glavni orunik dvorca." Brzo je pogledala Bronea, ne zbog njegova odobravanja, nego da vidi kako !e reagirati.
On je, zauzvrat, promatrao Tynea; bilo da se slagao ili ne slagao s njezinom odlukom, nije pokazivao nikakva znaka.
Obrazi markgrofa Tynea jo bijahu rumeni, ali $inilo se kao da mu je laknulo. "Hvala, Visosti. Nastojat !u opravdati vae
povjerenje."
"Sigurna sam da ho!ete. Stoga, evo vae prve dunosti. Moramo pretpostaviti da je ova opasnost stvarna. Imamo par
stotina straara u dvorcu - to nije dovoljno ni za to osim da se moda odupremo opsadi, a ako doe do toga, to !e zna$iti
da smo napustili vanjski grad. Koliko brzo moemo okupiti pravu vojsku?"
Aldritch se namrti. "Moemo dopremiti moje momke iz Modre obale i Broneove Zemljinkrajce ovamo za par dana,
moda tjedan. S brzim jaha$ima na cesti za Zapadnu Meu moda !emo ubrzo zatim uspjeti privu!i nekoliko $eta iz
Dolin$eve vjere, ako uspijemo zaobi!i tu vilenja$ku vojsku. Za bilo koje regrute iz Marrinswalka, Rudomora i one iz
vanjskih, poput Srebrnstrane i Kertevvalla, trebat !e jo due - barem dvadeset dana, no vjerojatnije ih ne!emo vidjeti
mjesec dana." Njegov zamiljen izraz postade smrknut - Tyne nikad nije bio jedan od onih koji prikrivaju svoje misli.
"Prokleta sramota, cijeli ovaj vraji posao s Gailonom Tollyjem i njegovom bra!om, jer naa najve!a i najbolje uvjebana
smotra uvijek je dolazila iz Ljetopolja."
"Pozabavit !u se time", re$e Briony. "Ono to mi se $ini vanim jest suo$iti se s tom vojskom sjenki, ako se uistinu kre!e
prema Junoj Mei kao to se kapetan strae pribojava, barem jednom pred gradskim zidinama."
242

"S nespremnim $etama?" protestirao je Tyne. "Ve!ina onoga to !emo ovdje prona!i u takvoj urbi bit !e lokalni
dobrovoljci, posebno nakon svih ovih godina bez rata - moda jednog pravog borca na desetak onih koji nikad nisu
zamahnuli ne$im otrijim od motike."
"Moramo ispitati njihovu snagu - i nau", $vrsto je rekla Brionv. "Ne znamo nita o takvu neprijatelju. A ako nas opkole i
stave pod opsadu, bit !e nam teko dozvati pomo! iz udaljenijih Mea. Morat !emo se oslanjati na brodove da dovode i
ljude i namirnice, to !e rezultirati jo duim $ekanjem na kopnene regrute." Okrenula se prema Avinu Broneu. "to vi
mislite?"
Kimnuo je, njeno se i zamiljeno povla$e!i za bradu. "Slaem se da ne moemo jednostavno $ekati dok taj dumanin ne
stigne. Ali ne znamo pouzdano daje to njihov plan. Moda !e najprije poharati vanjske Mee. Moda samo ele proiriti
domet Sjenovite brane, a onda sjediti na onome to su osvojili."
"Ne $ini mi se da na to moemo ra$unati", re$e Brionv. "Ako su doveli cijelu vojsku preko Sjenovite brane, ne $ini mi se
vjerojatnim da su to u$inili samo kako bi spalili nekoliko polja i staja." Gotovo nije mogla vjerovati da je o tome govorila
tako mirno. Ljudi !e poginuti. Zemljom je uglavnom vladao mir cijelog njezina ivota, a Sumra $ni narod nije izmilio iz
svojih sjenki generacijama. Kako je to zapalo ba nju?
Brone uzdahne. "Slaem se da moramo smjesta zapo$eti s voja$enjem, Visosti. O ostalom moemo kasnije raspraviti s
ostalim plemi!ima."
"Idite, onda, Tyne, i zapo$nite s tim", re$e ona. "Moda traim nemogu!e, ali poaljite svoje glasnike stoje diskretnije
mogu!e, pa neka odnesu poruke mjesnim plemi!ima i gradona$elnicima bez stajanja i raspravljanja o njima u kr$mama.
Recite im da ako itko dozna sadraj poruke prije onih kojima je namijenjena, provest !e idu!u godinu okovani u tamnici
uz Shasa."
"To ne!e svima zavezati jezik", pripomene Tyne. "Neki !e riskirati okove da upozore vlastite obitelji."
"Ne!e, slaem se, ali !e pomo!i. A glasnicima ne!emo dati nikakve informacije nepotrebne." Pozvala je mladog paa koji
je stajao pred vratima kapele. Uao je oklijevaju!i poput ma$ke koja hoda po vlanom podu. "Pozovi Nvnora", naloila
mu je, pa kad je otiao, ona re$e: "Poslat !u pisma pod svojim pe$atom."
"Vrlo dobro", re$e markgrof od Modre obale. "Onda se ne!e mo!i pravdati da nisu uvidjeli vanost zadatka ili da im
glasnik nije to$no objasnio to trebaju u$initi."
"Vas dvojica idite i pobrinite se za to, molim, te za organizaciju ve$eranjeg vije!a. Usput, poaljite mi Vansena."
Brone ponovno nadigne obrvu. "Ne budite prestrogi s njim, Visosti, molim vas. On je dobar $ovjek."
"Postupat !u s njim onako kako zasluuje", obe!a ona.
Chert se uspio poprili$no neopaeno vratiti ku!i kroz pokrajnje ulice Funderlinkoga grada a da nikome nije morao
objasniti zato mu poput prsta velik $ovjek sjedi na ramenu. Nije mogao, naravno, izbje!i ba svakog...
"Jesi li ga naao?" upitala je Opal, a onda su se njezine okrvavljene o$i irom rastvorile kad je ugledala Bubodlaka.
"Zemljinih mi starjeina! to... stoje to?"
"On je 'tko', zapravo", re$e joj njezin mu. "A to se Flinta ti$e, nisam imao sre!e. Zasad."
&ovuljak se uspravi na Chertovu ramenu i skine svoj eir od takorske koe prije nego to je izveo mali naklon.
"Strijelac Bubodlak, ja se imenujem, visoka gospo. Voa Izvidnika ljebova, kojeg Njezina Vijugava Visost, kraljica
Natornjunetopir, naputi da pomogne prona! vaijeg izgubljenog dje$arca."
243

"On je doao pomo!i." Chert je bio umoran i nije mu preostalo mnogo nade - zapravo, cijela stvar mu se $inila pomalo
smijenom. Opal je, meutim, vidjela Krovaa prvi put i na trenutak se $inilo da je gotovo uspjela zaboraviti straan
zadatak koji je tog pridolicu doveo u njihov dom.
"Pogledaj ga! Savren je!" Ispruila je ruku kao da je bio igra$ka s kojom se moe poigrati, ali se sjetila da mora biti
pristojna. "Oh! Zovem se Opal, a vi ste dobrodoli u nau ku!u. elite li neto popiti ili pojesti? Bojim se da ne znam
mnogo o... o Krovaima."
"Ne, gospoo, ne ovog trena, al fala vam." Povukao je Cherta za uho. "&ini mi se najboljim da me odloite na tlo. Miris je
varljiva stvarca. Blijedi poput zvijezda u osvit dana."
"Onjuit !e Flintovu koulju", objasni Chert. &inilo se da to zahtijeva daljnje razjanjenje, ali nije mogao nita pametno
smisliti.
Opal je pak, $ini se, sve uzela zdravo za gotovo. "Dajte da vas ponesem. Nisam danas pomela podove pa me stid."
Ispruila je ruku, a Bubodlak se popne na nju. "Zar vas je zbilja poslala vaa kraljica? Kakva je? Je li stara ili mlada? Je li
lijepa?"
"Hrabra ko $avka i strano zgodna", iskreno re$e Bubodlak. "Kose meke ko barunasto krzno mlada mia." Zakaljao je
da prikrije smetenost. "Mi smo njezina posebna legija, mi Izvidnici ljebova. Kralji $ine o$i i ui. To nam $ini veliku
$ast."
"Onda smo i mi po$a!eni to nam ona eli pomo!i", re$e Opal dok je nosila $ovuljka prema Flintovu krevetu. Cherta je
zabavljalo vidjeti koliko je njegova ena bila bolja u tim stvarima od njega. "Trebate li ita?"
"Jel oni veliki ator od bijelog platna njegov komad odje!e? Spustite me dolje, molim, gospodarice, a ja !u onjuit to
mogu." Uspeo se preko nabora, a onda spustio na ruke i koljena i utisnuo lice u rukav. Napokon se osovio na noge i
sklopio o$i, te na trenutak utke stajao. "Mislim da sam ga ufatio", re$e. "Lake mi ga je o!utjet jerbo sam ve! jedared
onjuio de$ka na krovu, a on imade poseban vonj." Otvorio je o$i, pogledao Opal i Cherta, a onda se premjestio s noge na
nogu stoje!i i dalje na rukavu. "Nemam elje da vas vrijeam, al meni on nimalo ne mirie na vas dvoje."
Chert se malne nasmije. "Niste nas uvrijedili. On nije nae pravo dijete. Pronali smo ga i uzeli k sebi."
Bubodlak mudro kinine. "Pronali na nekom $udnom mjestu, mislim ja. Istina?"
"Da", Opal !e mal$ice zabrinuto. "Kako ste znali?"
"Mirie na Daleke krovove." Bubodlak se obrati Chertu. "O!ete me vi sad nosit?"
"Nositi...?"
"Po tragu. Ovdje se !uti previe njegova vonja. Moramo po! tamo gdje je propuh - $ak i u ovim vlanim piljama mora
postojat takvo mjesto, mislim."
Chert oprezno podigne $ovje$uljka na svoje rame. Bio je ve! i tjelesno i duevno umoran, ali je svakako bilo bolje neto
raditi nego samo $ekati. "Ide li?" upitao je svoju suprugu.
"Tko !e onda biti tu ako se vrati ku!i?" ogor$eno !e Opal, kao da je dje$ak samo otiao utrkivati babure s djecom iz
susjedstva i da !e se svakog trenutka vratiti. "Idi ti, Cherte od Modrog Kvarca, i pusti ovog momka da njui koliko treba.
Pronaite tog dje$aka." Svrnula je pogled na Bubodlaka i izvela $udan, uko$en naklon, podigavi svoju prega$u za porub.
&ak mu se nasmijeila, iako joj to o$ito nije bilo lako, to je podsjetilo Cherta da nije bio jedini koji je bio mrtav-umoran
od nesanice i strepnje. "Zahvaljujemo vama i vaoj kraljici", rekla je.
Dao je Opal poljubac prije odlaska, pitaju!i se koliko je dana prolo otkad se sjetio to u$initi. Nije odolio da se ne osvrne
dok je otvarao vrata, ali je poalio: u sredini sobe njegova je ena trljala ruke i promatrala zidove kao da neto trai. Sada
244

kad vie nije bilo gosta u ku!i, lice joj se objesilo od tuge - bilo je to lice neznanke, i to stare neznanke. Prvi put, otkad se
mogao sjetiti, Chert vie nije mogao posve prepoznati ljupku mladu djevojku kojoj je udvarao.
Kapetan Ferras Vansen vratio se u kapelu poput osuenika koji hrabro kro$i prema vjealima. Njegov izraz, pomislila je
Brionv, bio je pomalo sli$an idealiziranom licu Perina na fresci iznad vrata koja je prikazivala mo!noga boga kako
svojem bratu Erivoru predaje vlast nad rijekama i morima. Na licu nebeskoga boga nalazila se zale ena maska stroge
muevne ljepote; Vansen, iako ne neprivla$an $ovjek, izgledao je tek zaleeno.
Kleknuo je pred njom, pognute glave. Kosa mu je sada bila gotovo suha, uvijaju!i se na krajevima. Osjetila je neto
gotovo poput njenosti prema njemu, dirnuta ranjivo!u njegova pognutog vrata. Podigao je pogled i osjetila se uhva!ena
u nekoj indiskreciji te je morala priguiti provalu vru!ega gnjeva.
"Smijem li govoriti, Visosti?"
"Smijete."
"to god mislili o meni, princezo Brionv, ponovno vas molim da ne budete kivni na ljude koji su putovali sa mnom. Oni
su dobri vojnici koji su iskusili stvari koje nitko od nas dotad nije ni vidio ni osjetio. Mene kaznite kako elite, ali ne njih,
preklinjem vas."
"Zaista ste prili$no arogantni, zar ne, kapetane Vansen?" Njegove se o$i raire. "Visosti?"
"Umiljate sebi da ste u$inili neko veliko zlo zbog kojeg vas treba kazniti. &ini se da mislite kako je, poput Kupilasa,
Darovatelja ivota, va zlo$in tako velik da vas treba vezati za kolac na obronku kao primjer, da vas gavrani zauvijek
kljucaju. Ipak, koliko ja vidim, dokazali ste jedino da ste vojnik koji je traljavo izveo zadatak."
"Ali smrt vaeg brata..."
"Istina je, nisam vam oprostila vae propuste te no!i. Ali nisam ni tako budalasta da mislim kako bi ih netko drugi uspio
sprije$iti." Zastala je, prodorno ga pogledavi. "Smatrate li me vi budalastom, kapetane Vansen?"
"Ne, Visosti...!"
"Dobro. Onda znamo odakle po$eti. Ni ja ne mislim da sam budalasta. A sad prijeimo na vanije stvari. Jeste li ludi,
kapetane Vansen?"
Zapanjio se, a ona se gotovo postidjela same sebe, ali to su bila vremena kada nije mogla poputati, nije smjela biti
previe ljubazna i na taj na$in izgledati slabo. Meu braniteljima dvorca nisu smjele ap!u!i kruiti glasine da !e propasti
jer ih vodi jedna ena. "Jesam li...?"
"Pitala sam jeste li ludi, kapetane Vansen. Je li va razum ote!en? To mi se $ini prili$no jednostavnim pitanjem."
"Ne, princezo. Ne, Visosti, mislim da nisam."
"Onda, ako niste laac ili izdajnik - ne bojte se, ne!u od vas traiti da poreknete i te mogu!nosti, nemamo vremena - onda
je ono to ste vidjeli stvarno. Naa opasnost je stvarna. Stoga razgovarajmo o tome zato vaa arogantna elja da budete
dovoljno vani kako biste bili kanjeni ne!e biti ispunjena."
"Moja gospo...?"
"Tiina. Nisam vas nita pitala. Kapetane Vansen, iz onog to ste mi rekli, $ini se da nije svatko jednak kad je rije$ o toj
vilenja$koj magiji. Rekli ste da su neki ljudi bili oamu!eni, $ak op$injeni, a da drugi nisu. Vi ste bili jedan od onih koji
nisu. Istina?"
245

"Ili barem vrlo malo, Visosti, koliko sam mogao vidjeti." Promatrao ju je s izrazom iznena enog potovanja. Svidjelo joj
se potovanje. Nije joj se svidjelo iznenaenje.
"Onda bih bila budala kad bih vojnika koji je, kako se $ini, naoruan protiv takvih $arolija i zamki, bacila u lance u
trenutku kada nam je taj dar kudikamo potrebniji od jakih ruku i odvana srca... zar ne?"
"Ja... Shva!am to elite re!i, Visosti."
"Jo jedno pitanje. Jeste li uo$ili ikakav razlog, ikakvu razliku u onima koji su tomu podlegli, a koji bi mogao objasniti
zato je neke od vas svladala $arolija Sjenovite brane a neke nije?"
"Ne, Visosti. Jednog od mojih najpouzdanijih i najtrjeznijih ljudi, Colluma Dyera, vrlo je brzo obuzeo san, dok na
$ovjeka koji mu je na sve na$ine suta suprotnost nije imao nikakva utjecaja, te se on sa mnom vratio ku!i."
"Dakle, nema nikakvog na$ina da saznamo tko ima tu slabost dok se ona ne otkrije." Namrtila se grizu!i usnicu. Vansen
ju je promatrao, jasno skrivaju!i dublje osje!aje, ali ovaj put u$inkovitije. Nakratko se pitala to je skrivao od nje.
Ljutnju? Strah? "Unato$ onome to mislite o njemu, tom momku za kojeg ste kazali da ga nije svladala vilenja $ka $arolija
morat !u dodijeliti ulogu u pripremi za borbu protiv tog $udnog neprijatelja. Njemu i svima ostalima koje nije zatrovao taj
neobi$ni san. On i vai preostali preivjeli moraju dobiti $in kapetana."
"Mickael Southstead kapetan?" Vansen bijae ozlovoljen.
"Jedino ako nije najnii, najpodliji zlo$inac ikad roen, njegova bistra glava vrijedit !e nam vie nego da se sam Anglin
Veliki vrati s nebesa da nas povede, a onda propadne u zbunjuju!u moru. Kao to smo se sloili, Vansene, nisam budala,
a mislim da niste ni vi. Zar ne moete to shvatiti?"
Opet je nakratko pognuo glavu. "Mogu, Visosti. Imate pravo."
"Vrlo ljubazno od vas to to kaete, kapetane. Ne znamo gdje !emo se boriti. Moda !emo ih susresti u brdima Dolin$eve
vjere u pokuaju da ih zadrimo dalje od gradova. Jednako se lako moe dogoditi da ih ne uspijemo zaustaviti sve dok ne
stignu pred zidine same June Mee. Vi ste jedini koji ste vidjeli neprijatelja i vratili se da o tome posvjedo$ite. Morate
nam pomo!i da se pripremimo za njih na sve zamislive na$ine. Nisam sretna zbog toga, Vansene, ali trebam vas isto
toliko koliko trebam Bronea, Nvnora i Tynea Aldritcha. Pitanje umorstva mojega brata i vaeg propusta nije zaklju $eno,
ali dok ne nastupe bolja vremena, potisnut !u ga iz svojih misli, a i vi !ete. Moda, ako mi budete dobro sluili... ako
budete dobro sluili Junoj Mei... moda se ono to je zapisano u analima te no!i moe izbrisati, ili barem prekriiti."
"U$init !u to traite, Visosti." Taj novi izraz bilo je teko doku$iti, istodobno ushi!en i nesretan, te je na trenutak
izgledao kao da je siao s neke posve druk$ije freske.
&udan ste $ovjek, Ferrase Vansen, pomislila je. Moda sam pogrijeila to sam mislila da ste jedan od onih koji nemaju
tajni. "Idite, onda. Okupite one koji su se vratili s vama. Pobrinite se da su nahranjeni i odmoreni, ali ni pod kojim
okolnostima ne dajte im da odu. Razgovarat !u s njima osobno sutra ujutro."
"Da, Visosti." Ustao je, ali oklijevaju!i. "Princezo Brionv...?"
"Recite."
"Tu je i mlada ena - vjerujem da sam vam rekao."
Preplavila ju je hladna razdraenost. "to s njom? Ne moemo ni nju pustiti, makar je luda i bolesna. alim. Pobrinite se
da joj bude udobno." Suzila je o$i. "Gajite li neke osje!aje prema njoj?"
"Ne!" Porumenio je: bila je sigurna da ga je dirnula u ivac. Zbog toga je postala jo hladnijom, iako nije to$no znala
zato. "Ne, Visosti.
246

Odgovornost, moda - ona je poput djeteta i vjeruje mi. Ali premda je izgledala jednako izgubljeno u snu Sjenovite brane
poput Dyera i ostalih, takoer nam je nala izlaz. &ini se da se nalazi u nekom meuprostoru izmeu to dvoje..."
"Nemamo vremena ni strpljenja da pokuamo izvu!i kakav smisao iz nesretne djevojke. Ako ju je $arolija obuzela i
zbunila, nije nam od koristi. Pobrinite se da joj bude udobno. Dovedite mi ostale sutra u deset sati."
Vansen se nakloni i udalji, ne izgledaju!i ba poput nekog kome je odgoena smrtna kazna, prije poput nekog tko je
otkrio da su graditelji vjeala redom oboljeli od teke groznice.
Sjedila je dugo nakon to je otiao, s mislima u nemirnom vrtlogu. Imala je oko sat vremena prije nego to se morala
sastati s plemi!ima i skovati ratni plan. Rado bi otila k Utti - nedostajala joj je mudrost i mir Zorijine sestre - ali znala je
da je morala obaviti vaniji posjet. Kakve god sloene osje!aje gajila, i kakvi su ga god uasi kanjavali, nije eljela po!i
na ve$eranje vije!e bez svojeg blizanca.
Poast Drhtave Doline stajae na obronku na rubu ume, gledaju!i prema dolini i gradu koji se pruao na objema
stranama rijeke na njezinu dnu. Sunce je nestalo iza vrha bregova, a svije!e su se ve! po$injale paliti po mra$noj dolini,
premda je do ve$eri bilo jo sat vremena.
Yasammez se okrenula i posegnula svojim mislima, trae!i put natrag prema Sjenovitoj brani. Ogrta$ sjenki, mrea
paljivih, drevnih $arolija koja se povla$ila za njom danima poput maglovitog plata, neizmjerna sr domovine Qara koja
je smu!ivala smrtnike i koja je skrivala i titila njezinu vojsku, sada se protegnuo do svojih krajnjih granica i po$eo
stanjivati. Znala je da ne!e doprijeti dalje od tih polja, da !e odsad, kamo god pola, to morati $initi pod svjetlom sunca ili
pod nezaklonjenim zvijezdama. Zbog toga je $ekala no!.
Pe$at rata blistao joj je na grudima poput eravice. Njegova teina bila je istodobno utjena i zastrauju!a. Godinu za
dugom godinom $ekala je da nastupi ovaj trenutak. to god se dogodilo, uvelike !e utjecati na njezine odluke u
nastupaju!im danima, ali ona ionako nije htjela nita manje. Ipak, mnogi !e umrijeti, a mnogi od njih bit !e njezina roda.
Poput gotovo svih ratnika, ma koliko neustraivih, nije joj bilo lako gledati kako njezine ubijaju, koliko god to bilo nuno.
Okrenula se i uputila natrag uzbrdo. Iako joj je oklop bio pokriven dugim iljcima, a drve!e ovdje raslo zbijeno, nije
stvarala nikakav zvuk.
U umi du vrha brijega okupila se njezina vojska. Sa slabljenjem ogrta$a njihove su sjajne o$i blistale na sve dubljem
mraku poput neba punog zvijezda dok su promatrali njezin prolazak. Nisu palili vatre. Kasnije, kad bude imala jasniju
ideju o onome to ju je $ekalo, kad dozna kakva su kova bili njezini dumani iz Sun$anih zemalja, Gospa !e Dikobraz
moda smatrati korisnim dopustiti im da vide kako vatre njezine vojske gore na brdima i dolinama, pustiti ih da broje
buktinje dok im se krv bude ledila - ali ne no!as. No!as !e se Narod sru$iti na svoje neprijatelje poput groma iz vedra
neba.
Njezin je ator bio ispleten od tiine i zgusnutih sjenki. Nekoliko njezinih kapetana $ekalo ju je u njegovoj iznenauju!e
velikoj unutranjosti, sjede!i oko mutnog ametistnog sjaja njezine prazne kacige u krugu poput aptavih Majki koje
$uvaju Veliko Jaje.
Yasammez je poeljela da ih moe sve otjerati - uvijek je postojao taj smireni trenutak prije buke i krvi, a ona ga je
voljela provoditi nasamo - ali najprije su postojale neke stvari koje je trebala obaviti te $ak i par mrskih formalnosti koje
je morala potovati.
Jutro-u-Oku od Promjenjivog Naroda $ekala ju je, a gole su joj se grudi nadimale. Upravo je pretr$ala duga$ak put. "Sto
mi donosi?" upitala ju je Yasammez.
"Nema ih vise nego to izgleda, osim ako nisu postali tisu!u puta vjetiji u lukavtini nego to su neko! bili. Mali
garnizon ivi unutar gradskih dveri. U ve!im ku!ama ima i drugih manjih $eta naoruanog puka, te jedna oruarnica koja
daje naslutiti da ih mogu okupiti jo ako zatreba."
247

"Ali oruarnica je puna ?"
Jutro-u-Oku kimne svojom sjajnom glavom. "Koplja i kacige, lukovi, strijele - nita nije razdijeljeno. Nita ne slute."
Yasammez nita nije pokazivala, ali bila je zadovoljna. Laka pobjeda donijet !e drugu vrstu problema, ali bilo je vanije
da prvo krvoproli!e njezine vojske ne bude preopasno. &ak i sa svima onima koje je okupila, Narod je jo bib broj$ano
slabiji od smrtnika koji su sada ispunili zemlje to su neko! pripadale njezinu rodu. Oslanjala se na to da !e iznenaenje i
strava udeseterostru$iti njezinu vojsku.
"Maljostope iz Prve dubine?" "Da, gospo."
"Dugo se nismo susretali sa smrtnicima i njihovim rukotvorinama. Kad selo bude gorjelo, povedi neke od svojih ena i
mukaraca i sruite zidine. Prou$ite na$ine njihove gradnje. Ovo je samo gradi!, ali moda uo$imo neto to !emo morati
poraziti kad napadnemo Drevno Mjesto."
"Da, gospo."
Okrenula se prema Gyru, najpouzdanijem od svojih kapetana, i na trenutak se njihove misli stope. U usporedbi s njom ili
$ak s ve!inom nazo$nih, on je bio obi$ni golobradac, ali njegova okrutnost i lukavstvo zaostajali su samo za njezinima.
Okusila je njegovu hladnu odlu$nost i bila zadovoljna, a onda prozborila kako bi je i ostali mogli $uti: "Kad budemo palili
grad i klali ljude, moja je elja da se velikom broju njih omogu!i da pobjegnu, ili da barem povjeruju kako su pobjegli."
Zastala je na trenutak, razmislila bez prezanja o nadolaze!em uasu. "Neka to ve!inom budu enke i njihova mladun$ad."
Kamen Nesklonih se promekolji, zatrep!e. "Ali zato, Gospo? Zato bismo im podarili milost? Oni nama nikad nisu -
kad su u posljednjoj velikoj bitci pronali konicu mojeg naroda, spalili su je, a nau djecu umlatili toljagama dok su
izlazili vrite!i i pla$u!i."
"To nije milost. Barem ti zna da jedino ja od sveg Naroda nemam tu slabost kad su stanovnici Sun$anih zemalja u
pitanju. elim da se vijest o onome to !e se tu dogoditi proiri - ispunit !e njihovu zemlju stravom. A enke i mladunci
kojima dopustimo da pobjegnu ne!e se latiti oruja kao to bi njihovi mujaci mogli, nego !e ih u gradovima koje
opsjednemo morati nahraniti i napojiti, oduzimaju!i resurse od onih koji nam se doista budu suprotstavili." Isukala je
Bijelu vatru iz njezinih korica i stavila je pokraj svoje kacige. U njezinu paviljonu od sjenki nije bila upaljena vatra;
srebrni odsjaj ma$a bio je jedini izvor svjetla. "Nismo prolili krv smrtnika otkad smo se povukli iza Sjenovite brane. Sada
je tomu kraj. Neka Knjiga kajanja/?arari ovaj trenutak i nakon kraja svijeta." Podigla je ruku. "Zapjevajte sa mnom, u ime
cijelog Naroda. Sada moramo slaviti Slijepog Kralja i Usnulu Kraljicu i zakleti se na vjernost Paktu stakla - da, prisegnut
!emo svi zajedno, to god potajno mislili - a onda !emo ponijeti plamen i strah naim dumanima."

TRE(I DIO

VATRA

... / Perin zae meu njih i za$u njihove krike, pa kad su mu ispripovjedili, ne znaju!i tko je on, o strahotnoj zvijeri koja ih
je napala, on se osmjehnu, potapa svoj
velebni malj i naloi im da se ne boje...
248


(iz Kompendija Poznatih Stvari, Knjiga Trigona)

27.

SVJE(AREVO

PRI&A O GODINAMA

Svaka okrenuta strana, stranica je vatre
Kornja$a oblizuje svoje oprljene noge
I zuri u tamu

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Znao je da mora paljivo sluati. Barrick je bio svjestan da je to to se dogaalo bilo strahovito vano, premda je bilo
teko u to povjerovati. Takoer je znao daje njegova sestra od njega o$ekivala da preuzme dio tereta. Samo to nije znao
je li za to sposoban ili nije.
Snovi, njegovi potresni snovi, istroili su ga jednako kao to su mo!ni oceanski valovi razbijali nasip izmeu June Mee
i grada, tako da su ga ljudi stalno morali ponovno podizati. Ponekad mu je bilo teko sjetiti se kako je to jednostavno biti
Barrick. Bilo je no!i kada se budio grebu!i poput zvijeri po vratima svoje lonice, koja su svake no!i zaklju$avali njegovi
sluge kako bi ga sprije$ili da ne hoda u snu. Drugih se no!i da!u!i budio iz mora, napola siguran da se pretvorio u neto
posve drugo, te je mogao samo sjediti u mraku pipaju!i najprije svoje ake i ruke, a onda, oklijevaju!i, i lice, prestravljen
da !e moda otkriti kako mu se dogodila neka jeziva preobrazba u skladu s onim nasilnim snovima. U ve !ini snova
okruivale su ga bezli$ne prikaze koje su ga htjele zato$iti, moda i ubiti ako ih on prvi ne uniti. Uvijek se budio
oznojen, bez daha od straha daje postao neka surova zvijer poput metamorfa iz kakve bapske pri $e, a najgore od svega,
daje ba taj put stvorenje iz snova $iji je vrat upravo slomio vlastitim rukama moglo biti neka stvarna osoba koju je napao
- netko koga je znao, moda $ak netko koga je volio.
Zapravo, sada je naizgled bilo male razlike izmeu ludila no!nih mora i onog to je bilo uto$ite zbilje. U mra$nim satima
prethodne no!i probudio se s glasom u uhu: netko je govorio kao da sjedi to$no pokraj njega, iako je soba bila tiha, izuzev
disanja paa koji je drijemao.
"Vie ne trebamo ogrta$", rekao je - enski glas, zapovjedni$ki, hladan. Nije bio poput ne$eg to je $uo u snu, ali $inilo se
da odzvanja u samim kostima njegove lubanje. Zajecao je od zvuka, od njegove blizine. "Obruit !emo se na njih poput
vatre. Bojat !e nas se i na svjetlu i u tami..."
"... Prin$e Barrick?" re$e zlovoljan glas.
249

Netko mu je pokuavao privu!i pozornost - stvarni glas, ne pono!ni san. Stresao je glavom nastoje!i pohvatati konce.
"Prin$e Barrick, znamo da vam predstavlja napor to ste tu i svi smo zahvalni na tome. Da vam donesem vina?" To je
govorio Avin Brone, nespretno mu nastoje!i dati do znanja da nije pazio.
"Je li ti opet loe?" tiho ga upita Brionv.
"Dobro mi je. To je... groznica, jo uvijek. Nisam dobro spavao." Uzeo je dah da ra$isti glavu, trude!i se prisjetiti to su
ostali govorili. elio je pokazati kako je bio dostojan sjediti pokraj svoje sestre. "Ali zato bi te vilenja$ke nemani dole
ovamo i napale nas? Zato ba sada?"
"Ne znamo nita pouzdano, Visosti." Bio je to onaj utljivi, Vansen, kapetan strae. Barrick nije bio siguran to da misli o
tom $ovjeku. Brionvjina srdba prema njemu bila je razumljiva - dopustiti da vladaju!eg princa ubiju u vlastitoj lonici
bilo je o$ito zanemarivanje dunosti, a pod starim kraljem Ustinom kapetanova bi glava vjerojatno ve ! tjednima stajala na
kolcu iznad Baziliskovih dveri - pa nije bio posve siguran zato se sada naizgled ophodila prema mladom vojniku kao
prema vanom savjetniku. Nejasno se sje!ao da je Brionv neto rekla o tome dok su ili na vije!e, ali glava mu je
bubnjala od napora koji je uloio da ustane i odjene se. "Sve to mogu re!i jest da je stvor kojeg smo uhvatili spomenuo
nekog tko vodi neku vojsku i dolazi nam spaliti ku!e", nastavio je Vansen. "Za$udo, goblin je rekao da !e to u$initi ona.
'Ona donosi bijelu vatru', to nam je rekao. 'Spalit !e sve vae ku!e do crnog kamenja'. Ali moda $udovite nije dovoljno
dobro govorilo naim jezikom..."
Barrick osjeti ledene trnce po svojim leima. Vansenove rije$i bile su vrlo sli$ne njegovu snu, hladnom, enskom glasu iz
puste no!i. Umalo je neto rekao, ali kamena, sumnji$ava lica svuda naokolo natjerala su ga da si pregrize jezik. Princ
umilja stvari, doaptavali bi se meusobno. Razum mu propada. Nije smio priznati svoje tajne Brionv. Hvala bogovima
to nije potpuno zaboravio na oprez i zadrao naj$udniju za sebe.
"Postoji li razlog zbog kojeg taj neprijatelj ne bi mogao biti ena?" upita Brionv. Barrick primijeti promjene na svojoj
sestri: kao daje postala ve!a, $vr!a dok je on iz dana u dan bivao sve manji i bespomo!niji. "Nije li Anglinova unuka
Lily povela svoj narod protiv Sivih $eta? Ako Sumra$ni narod nekim slu$ajem predvodi ena, zna$i li to da ih se ne
trebamo bojati?"
"Ne, Visosti, naravno da ne." Vansen je polako rumenio. Barrick se pitao je li taj $ovjek pokuavao prikriti veliki gnjev.
"Ali princeza pokre!e vano pitanje", re$e stari Steffans Nynor s iznenauju!om trijezno!u. Katelan kao da je u tom
razdoblju neda!e odloio na stranu svoju usplahirenu servilnost. O$iju mi Nebeskih, pomisli Barrick, zar sam spavao
stotinu godina? Zar su se svi pretvorili u nekog drugog? Na trenutak mu se u$inilo da zidovi kapele propadaju, a on se
kotrlja, pada. Sabrao se ugrizavi se za jezik; dok mu je bol prodirala u unutranjost usta, $uo je kako Nynor govori:
"Naposljetku, moda samo ele ispitati svoju snagu - napad ili dva, a onda natrag preko Sjenovite brane."
"Puste elje", objavi Tyne od Modre obale. "Ako se Vansen potpuno ne vara, to nije plja$kaka druina. Dovode veliku
vojsku, onakvu koja !e ostati na bojitu dok ne izvri svoj zadatak."
"Ali zato ja?" re$e markgrof Rorick. "Najprije mi otmu nevjestu i njezin divan miraz, a sad napadaju moje zemlje. Nisam
ni$im uvrijedio ta stvorenja!"
"Povoljna prilika, moj lorde - to mi se $ini najizglednijim", re$e Vansen. Pogledao je Roricka tako mirnim, odmjerenim
pogledom da ga je Barrick gotovo mogao vidjeti kako procjenjuje $ovjeka i nalazi ga manjkavim. Ali Vansen je Dolinac,
zar ne? Prema tome, Rorick je njegov gospodar. Pomisao da lenski gospodar ne dobiva slijepo potovanje od svih svojih
podanika bila je neto novo za Barricka, koji je proveo svoje djetinjstvo tako zaokupljen vlastitim cinizmom da mu nije
palo na pamet da bi i drugi takoer mogli smatrati kako je drevni ustroj stvari daleko od savrenog.
"Prilika?" upita Briony.
250

"Kad sam bio u... kad sam se nalazio iza Sjenovite brane, Visosti," re$e kapetan, "bilo je to kao propadanje u brzu rijeku,
iako nisam bio pod tolikim utjecajem kao mnogi od mojih ljudi. Ali vrijeme, pa $ak... $ak i supstancija stvari $inila se
ondje druk$ijom od mjesta do mjesta, na na$in... na na$in kao kad nekog noenog niz rijeku ona na trenutak povu$e dolje
pa opet uzdigne na povrinu, ili ga na trenutak uhvati u vrtlog, a onda nemo!nog gurne na stijene."
"O $emu to govorite?" otro upita Avin Brone. "Rekli ste 'povoljna prilika'."
Vansen je odjednom shvatio da ga svi gledaju. Opet je porumenio, poniknuo glavom. "Oprostite mi, ja sam samo
vojnik..."
"Recite." Bilo je ne$eg u glasu njegove sestre to Barrick nikad ranije nije $uo; opet se izgubio, kao da ga je Vansenova
rijeka odnijela daleko od njegova poznatog ivota. "Ovdje ste upravo zato to ste vidjeli stvari koje mi ostali nismo,
kapetane Vansen. Recite."
"Mislio sam samo re!i da... da se pitam zato su, ako su ve! digli tako silnu vojsku, odlu$ili stupiti u Pograni$ne
kraljevine u Dolin$evoj vjeri. Ondje sam roen pa je dobro poznajem. Ondje je malo velikih gradova: Dolinska ku!a,
Svje!arevo i Jastrebov Brijeg, ali ve!inom su to planinski posjedi, nekoliko ve!ih imanja, ratrkana sela. Ako nas kane
napasti, a vjerujem da je tako, zato po$inju tako daleko? &ak i ako ne znaju da smo ih moji ljudi i ja vidjeli i jo vjeruju
da !e nas iznenaditi, zato se izlau riziku da !e ostali pobje!i na istok s vijestima o njihovu dolasku i omogu!iti nam da
se pripremimo? Da su preli Sjenovitu branu u brdima Isto$ne Mee, ve! bi bili ovdje, a bojim se da u tom slu$aju mi ne
bismo sada odravali ovo vije!e, osim da se susretnemo s naim osvaja$ima."
"To je izdaja!" re$e Rorick. "Tko je ovaj vojnik niskog roda da nam govori takve stvari? Tvrdite da ih ne moemo
poraziti?"
"Ne, moj gospodaru." Vansen je stisnuo $eljust. Nije gledao u Roricka, ali nije izgledao zastraeno. "Ne, ali vidio sam ih
ovim o$ima - imaju veliku silu. Da su se spustili na Junu Meu po no!i, grad bi se zatekao u uasu i neredu."
"to nam to$no pokuavate re!i, kapetane Vansen?" upita Brionv.
"Da moda Sumra$ne zemlje imaju vlastitu plimu i oseku." Pogledao ju je, gotovo je preklinju!i da shvati. "Moda su
proli kroz jedino mjesto gdje su mogli. Teko je objasniti to mislim - za to ne postoje rije$i..."
"Moda je kapetan u pravu", izusti markgrof Gowan, $ije je leno u Rudomoru uklju$ivalo malu ali izvrsnu osobnu
mornaricu. Gowan je obi$no imao dranje nekog tko se pridruio raspravi, ma kako ozbiljnoj, uglavnom iz zabave. "Ali
moda njih ne zanima Juna Mea. Moda su hobgoblini ipak samo plja$kaka druina, a vi se varate, ili im cilj moda
lei junije, u Syanu. Nije li kralj Karal od Syana jednom davno poveo vojske Eiona protiv njih? Moda ele osvetu."
Barrick je mogao osjetiti poputanje napetosti oko stola. Neki od plemi !a kimali su glavom, slau!i se. "Ne," re$e on.
utio je dugo; ostali su bili iznenaeni to uop!e $uju princa govoriti. "ele ovo mjesto - Junu Meu. Ovdje su neko!
ivjeli."
"To je stara pri$a", polako !e Brone. "Nisam siguran da je istinita, Viso$anstvo..."
Ali Barrick je znao da je bila istinita, jednako sigurno kao da se probudio u hladno, vlano jutro i znao da !e padati kia;
nije, meutim, mogao objasniti zato je bio tako uvjeren. "Nije to samo pri$a", bilo je sve to je mogao smisliti. "Neko!
su ovdje ivjeli."
Stari Nynor pro$isti grlo. "To je istina... postoji kamenje pod dvorcem i u dubokim predjelima koje je dio neke starije
utvrde."
"Ljudi su ovdje dugo ivjeli, $ak i prije Anglinova roda", ne htjede to uvaiti Tyne. "A Funderlinzi su bili ovdje kad su
ljudi stigli, svi to znaju."
251

"Nije rije$ o tome", re$e Briony. "Koliko god neki od vas to prieljkivali, ne moemo se ponadati da Sumra $ni narod ide
na Syan da se osvete na Karalovim nasljednicima, i da !e ostati na tome. Oni su u naim zemljama. Svako imanje u
Dolin$evoj vjeri dio je Pograni$nih kraljevina. Upravo kao to je Rorick njihov gospodar te mora zatititi taj narod i te
zemlje, na kruni je June Mee da mu pomogne."
Markgrof Rorick zagladi uvojak s $ela. Na$inio je ustupak pred ratnim vije!em - odori koju je imao na sebi, premda
besprijekorno skrojenoj, poprili$no je nedostajalo njegove uobi$ajene ekstravagancije, ali i dalje je izgledao nimalo
spremniji na sukob od pauna. "to... to planirate, Visosti?" Ogledao se za drugim plemi!ima, na svoju alost svjestan
koliko su svi bili sretni to !e njegove zemlje, a ne njihove, podnijeti glavni udar onoga to se bliilo.
"Borit !emo se, dakako." Briony se kanda odjednom sjetila svojeg brata; okrenula se prema Barricku s najsitnijim
tra$kom postiena osmijeha koji je samo on mogao prepoznati. "Ako se slae."
"Naravno." Neto mu padne na um -jednostavna misao u usporedbi s jezivim vizijama koje su ga opsjedale, jednostavna i
zadovoljavaju!a. "Borit !emo se."
"Onda moramo dovriti nae pripreme", re$e ona. "Lorde Brone, lorde Aldritch, poduzet !ete korake o kojima smo prije
raspravili. Sada moramo izvesti vojsku na bojite - ako nita drugo, da vidimo koliko su jaki."
Avin Brone i Tyne polako kimnue glavama, teki ljudi s tekim brigama.
"A ja !u je povesti", objavi Barrick.
"to?" Brionv je ustuknula kao da ju je pljusnuo. Bio je gotovo zadovoljan to je vidi tako zaprepatenu. Mali, uvrije en
dio njega znao je da se priviknula samostalno donositi odluke. Sada !e tome do!i kraj. "Ali, Barrick, bio si bolestan...!"
Avin Brone pljesne velikim akama po stolu, a onda prekrii ruke, skrivaju!i te ake u svoj kaputi! kao da se boji da bi
mogle u$initi neku psinu. "Ne smijete toliko riskirati, Visosti", po$eo je, ali Barrick mu nije dopustio zavriti.
"Nisam budala, lorde Brone. Nisam sebi umislio da !u bez tue pomo!i otjerati Sumra$ni narod. Znam da me smatrate
obi$nim malim bogaljem, k tomu tvrdoglavim. Ali po!i !u i voditi nau vojsku, barem imenom. Srebrni vuk Anglina
mora biti na bojnom polju - bilo to drugo je nezamislivo." &udesna ideja koja mu se $inila tako jasnom i tako o$itom
trenutak prije sada je djelovala mal$ice zbrkano, ali je tjerao dalje. "Netko je ranije rekao da Rorick mora oti !i, pokazati
da !e se plemstvo ovih zemalja boriti za ono to im pripada. Svi znaju da se narod June Mede boji zbog grozota koje su
se dogodile - zato$enitva naeg oca, Kendrickove smrti. Ako je Vansen u pravu, spremaju nam se jo crnji dani - rat
protiv bi!a koja jedva razumijemo. Narod mora vidjeti da !e se Eddoni boriti za njih. Naposljetku, tu je dvoje vladara, to
je neuobi$ajen luksuz. Jedno od nas mora na bojite."
Njegova blizanka bila je tako gnjevna da je jedva mogla govoriti. Zbog toga je Barrick osje!ao jo hladnije zadovoljstvo
svojom odlukom. "A to ako pogine?"
"Rekoh ti, sestro, nisam budala. Kad je kralj Lander nataknuo krunu naeg oca na Hladnosivoj vritini i sukobio se sa
Sumra$nim narodom, je li bio u prethodnici, dijele!i udarce? Ali upam!en je po velikoj pobjedi i narod slavi njegovo
ime." Prekasno je shvatio da je izustio neto glupo - pogreno !e ga shvatiti.
I jesu. "To ne!e biti mjesto za mladi!a koje se pokuava proslaviti", gnjevno izjavi Tyne Aldritch. "Molim da mi Vaa
Visost oprosti, ali ne!u utjeti i gledati kako se ljudi i zemlja izlau riziku kako biste vi stekli ugled."
Sad je Barrick bio srdit, ali uglavnom na sebe. Ono to nije mogao objasniti, to je jedva i sebi mogao priznati, bilo je to
da primamljivost njegove ideje nije bila slava nego rjeenje problema - da !e uivati u jednostavnosti ratita, da se ne!e
morati bojati vlastitog bijesa, pa ni ludila koje je u njemu raslo, i da !e, pogine li, smrt biti dobrodoao oduak od snova i
velikog straha. "Znam kakvo !e to mjesto biti, markgrofe", rekao je novom oruniku. "Ili barem mogu pretpostaviti. I
svakako poznajem vlastite nedostatke. elite li mi ih gurati pod nos?"
252

Tvneova se usta zatvore, ali o$i su mu govorile umjesto njega.
"Princ Barrick i ja moramo popri$ati o ovom." Brionv je sada potisnula vlastiti gnjev, skrivaju!i ga pod maskom
odlu$nog mira. Pretvara se u oca, pomisli Barrick, ali ne onako kao ja. To nije bila vesela spoznaja. Naslijedila je njegove
vrline. Ja sam naslijedio njegovo prokletstvo.
"Moemo pri$ati koliko te volja", re$e Barrick svojoj blizanki. "Ali ja idem." I znao je da je to bila istina. Bio je jedan od
vladaju!ih Eddona, naposljetku, a u ovom trenutku u njemu je postojalo neto tvrdo i hladno $emu nitko od njih nije bio
dorastao: provest !e svoju volju.
Oj, Cherte, jesi naao onog dje$aka?" viknula je ena koju je samo nejasno prepoznao. Pomislio je daje moda jedna od
Pje$enjaka; ena s kojom je $avrljala na trijemu svakako je imala golemu izdajni$ku bradu Talonoga klana.
"Ne jo", doviknuo je.
"Morate 1' bu$at ko vjetar u dimnjacima?" pritui se Bubodlak sa svog sjedita na Chertovu ramenu. "Malne ste mi
zdrobili lubanju od toga."
"Oprostite." Chertu je bilo drago stoje bio dovoljno daleko od ena da ne mogu opaziti $ovuljka. Bolje da misle kako se
obra!a vlastitom ramenu nego da ga svako dijete u Funderlinkom gradu, i polovica odraslih, naganja Sadrenim putem u
nadi da !e vidjeti ivog Krovaa. "Jeste li sigurni da se ne elite voziti u depu moje tunike gdje vas nitko ne moe
vidjeti?"
"I gdje nita ne mogu nanjuit?" "Ah. Istina."
Bubodlak se promekolji i njune dovoljno glasno da ga je $ak i Chert $uo. "Skrente... Skrente... chi'm'ook!" Frustrirano
je zabubnjao svojim malim petama. "Gdje je sunce? U kojom je smjeru sunce? Kako mogu re ! gdje da skrenete?"
"Lijevo ili desno morat !e dostajati, jer mislim da ne znate gdje su Kamenore$eve dveri ili Vrata svile. Znate za lijevo i
desno, zar ne?"
"Naravski. Al mi kaemo 'lisno' i 'pravoputno' kad zborimo va jezik. Stoga skrente 'lisno', lijevo, kako vas volja. Al
ondje, skrente."
Chert nije mogao shvatiti zato su Krovai koristili druk$ije rije$i od svih ostalih u jeziku koji nije ni bio njihov, ali
odavna mu je postalo jasno da je Bubodlak imao vlastiti $udan na$in govora; od cijelog tog malog naroda, samo je
kraljica, prema Chertovu miljenju, mogla govoriti na jasan, civiliziran na$in. Ponovno se zapitao zato je govorila jezik
ve!eg svijeta bolje od svojih podanika, ali nije dugo na to troio misli.
Kad su na$inili jo nekoliko zaokreta, a Bubodlak se drao za uvojak Chertove kose kako bi mogao stajati bez prevrtanja
dok je njuio zrak, neobi$an se par po$eo kretati sve dalje i dalje od sredita Funderlinkoga grada; zapravo, ubrzo je
postalo jasno da ih je Bubodlakov nos vodio prema vanjskim rubovima. Ako je to bio pravi trag, dje$ak je izgleda hodao
prili$no zaobilaznim putem, ali op!i je smjer definitivno vodio izvan zidina i nizbrdo. Tako, kad su dovrludali blizu
Slanog jezerceta, Chert se okrenuo i ponio $ovje$uljka u veliku pilju.
"Krivim putem idete."
"Vratit !emo se, ali neto nam treba. Uskoro !emo zaci daleko od uli$nih svjetala, a to god da ste $uli o nama
Funderlinzima... ne vidimo u potpunom mraku. Oj, Gromado!"
Mali Funderling doskaku!e k njima po neravnom kamenju te razroga$i o$i na nedvojbeno prvu odraslu osobu manju od
sebe koju je ikad vidio. Nacerio se od iznenaenja i uitka. "to je to, Cherte?"
253

"Ne to, nego tko - Bubodlak mu je ime. On je Krova. Da, pravi pravcati Krova. &uo si za Flinta? Pa, ovaj momak mi
pomae da ga naem. Objasnit !u kad drugi put navratim, ali bio bih ti zahvalan kad bi o tome zasad utio. U
meuvremenu, kanim se spustiti prema Vratima svile pa !e mi uskoro trebati svjetla."
"Upravo sam donio punu koaru za drugu smjenu", re$e Gromada prosuvi nekoliko svjetle!ih koralja. "Izaberi koji
ho!e, besplatno. Siguran sam da !e pri$a vrijediti toga."
"Puno hvala. Upravo si me ne$eg sjetio. Je li danas ovdje Kamensol sa svojom koarom?"
"Eno ga ondje." Gromada pokae na skupinu funderlinkih mukaraca, ena, te $ak nekoliko djece koje je sjedilo na rubu
pilje blizu Velikih dveri, $ekaju!i da predvodnik poslijepodnevne smjene doe po njih. Dok je iao prema njima, Chert
napokon uvjeri Bubodlaka da mu ue u dep i skrije se.
Izvukao je par bakrenih etona iz depa te kupio kruha i mekog bijelog sira od Kamensola, kao i mjeinu s vodom, koja
ga je stajala jo nekoliko etona - obe!ao ju je vratiti preprodava$u nakon povratka. Chertu se nije sviao troak, ali
postajalo mu je jasno da ne!e sti!i na vrijeme za ve$eru. Ovo ga je podsjetilo na jo neto.
"Jaspise, ostaje li tvoj dje$ak s vama ili ide doma?" upitao je mukarca kojeg je poznavao, jednog od onih koji su $ekali
po$etak poslijepodnevne smjene.
"Doma, naravno. Zemljinih mi starjeina! Izludio bi me u sto kapljica kad bi iao sa mnom."
"Dobro." Chert se obrati dje$aku. "&uj... mali Glina, zar ne? Dobro pazi. Dat !u tvom ocu ovaj sjajni eton, a ako ti
odnese poruku mojoj eni, on !e taj eton dati tebi kad se ve$eras vrati iz jame. Poznaje moju enu, Opal Modri Kvare?
U Klinskoj ulici?" Dje$ak, o$iju vrlo velikih od puste pozornosti i znatielje, ozbiljno kimne. "Dobro. Reci joj da sam joj
poru$io kako me ne!e biti neko vrijeme dok budem traio, i da mi ne grije ve$eru. Neka se ne brine $ak ni ako se ne
vratim do no!i. Moe li to upamtiti? Ponovi."
Nakon to je sve ponovio kako treba, mladog su Glinu otpravili, a Chert je dao dje$akovu ocu bakreni eton da ga spremi.
"Zaradio si mi put do one nesretne Trnice Velikog naroda, zna", re$e Jaspis. "Htjet !e ga potroiti ondje."
"Dobro !e ti do!i malo svjeeg zraka", re$e Chert dok se udaljavao po neravnom, kamenitom tlu.
"Jesi li poludio?" vikne Jaspis za njim. "Previe onog vjetra isisalo bi ti ivot iz utrobe!" To nije bio neuobi $ajeno
stajalite meu stanovnicima Funderlinkoga grada, i premda nije posve objanjavalo zato je Chert bio prvi Funderling
koji je nakon mnogo stolje!a susreo jednog Krovaa, pomislio je, objanjavalo je zato nije bilo mnogo drugih prilika da
se takvo to dogodi.
Izali su kroz Vrata svile, pokrajnje dveri Funderlinkoga grada, golemi luk uklesan u zid od pje $enjaka koji je zbog
svojih prirodnih ilica rui$aste, oker, purpurne i naran$aste boje izgledao poput profinjeno obojene tkanine. Kad su
jednom proli kroz njih, nije im trebalo dugo da iz paljivo iskopana i isklesana grada zau u podru$je gdje nikakvo
kopanje nije bilo potrebno jer je unutranjost brijega ve! izdubio ocean i kapanje vode s povrine u vapnena$ke pilje,
premda su Funderlinzi proirili ve!inu njih te stvorili mreu cestovnih tunela koje su ih sve povezivale. Ono $ega se nitko
nije sje!ao, barem nitko od Chertovih poznanika, bilo je jesu li neobi$no pravilne pilje pod Funderlinkim gradom, koje
su se spiralno sputale u temelj brijega, duboko ispod samog zaljeva, oduvijek postojale, ili su ih stvorile neke jo starije
ruke. Jedino to su ivu!i Funderlinzi pouzdano znali bilo je da su se ondje nalazile Tajne, stotinu stopa ispod srca
unutarnje utvrde dvorca, te da to manje Veliki narod zna o tim tajanstvenim dubinama, to bolje.
Chert je sada stajao daleko na periferiji Funderlinkoga grada, na ulazu u te same Tajne, gledaju!i niz duga$ak, pjenast
obronak omeen dvama kamenim zidovima. Na dnu se nalazio nazup$ani rub blijedo rui$astog i jantarnog kamena koji
se svjetlucao poput prozirne zavjese na svjetlu baklji koje su gorjele ispred i iza njega. "Ovuda? Jeste li sigurni?" upita
Chert Krovaa. Zato bi dje$ak otiao tako duboko pod zemlju, do mjesta za koji je jasno pokazao da mu se ne svi a?
Grobovi obitelji Eddon bili su dvije razine iznad, ali se zapravo radilo samo o udaljenosti od nekoliko metara.
254

"Ono to mi nos veli je istina", re$e Bubodlak. "Ja$e je ovdi nego ispod vaijeg krova i naseobine."
Chertu je trebao trenutak da shvati kako je taj $ovuljak elio re!i da nije nanjuio Flinta tako jako otkad su ostavili
Chertovo susjedstvo u Klinskoj ulici. "Pa, vodite dalje, onda." Spustio se stubama koje su iskriale blijedi obronak i na
kraju vodile u prvo predvorje pilja.
"Idite lisno", objavi Bubodlak. "Ne, ljavo, to sam mislio."
"Lijevo."
"Da, to je to."
Zali su iz predvorja i ispod niskog luka u prvu od prostorija koje je Chert od djetinjstva znao pod nazivom Sve$ane
dvorane, golem niz povezanih pilja pun stupova i baldahina od teku!eg kamena koji su nastali kao prirodna formacija, ali
su ih stolje!ima klesali i dekorirali sve dok gotovo svaki komad nije bio najve!im dijelom oblikovan. Samo jedno
produeno podru$je grota ostalo je netaknuto. Njegovo ime zvu$alo je poput konsonantskog mrmljanja na starom
funderlinkom jeziku, a u grubom je prijevodu zna$io: "Vrt Zemaljskih oblika Gospodara Vru!eg Vlanog Kamena".
Rezbarije u ostatku Sve$anih dvorana bile su podjednako detaljne kao bilo to na prekrasnom svodu Funderlinkoga
grada, ali gdje je slavni gradski svod prikazivao razuzdanost zelenila, li!a, granja i vo!a te takoer ptice i male ivotinje
koje ive u kronjama, i to narodu koji nije ivio meu takvim stvarima od pamtivijeka, Sve$ane dvorane bile su neto
sasvim drugo: zbirka tajanstvenih, beskrajno ponavljanih oblika od kojih se $ovjeku, ako bi predugo zurio u jednu to$ku,
maglilo pred o$ima. Ovi bijahu izraeni tako davno da se nitko nije sje!ao jesu li ih, i zato, izrezbarili raniji Funderlinzi,
a bilo je lako vidjeti gotovo bilo to u $udnim oblicima: ivotinje, zloduhe, portrete samih bogova.
"Ne razumijem ovo mjesto", rekao je Bubodlak glasom tako tihim i nervoznim da ga je Chert jedva $uo, unato$
neizmjernoj tiini pilja.
"Pribliavamo se nekim od najsvetijih predjela Funderlinkoga naroda", re $e Chert. "Vrlo je malo onih koji su ih ikad
vidjeli. To je jedan od razloga zbog kojih sam vas elio sakriti od ostalih na Slanom jezercu, kako bih izbjegao da tkogod
ne digne galamu ako otkrije kamo idemo."
"Ah, da." Bubodlakov glas zvu$ao je mal$ice napregnuto. "Zakoni se tomu protivu, dakle? Zabranjeno je, ha? Ko u nas
Velki zabat il Sveta drvena oplata. Naravski kad je u pitanju Sveta drvena oplata, niko sem takora nije dovoljno mali da
nas slijedi unutra."
Chert se nasmijeio. "Vidim kako bi vam to ilo u prilog. Hmm, pretpostavljam da bi se i ve!ina Velikog naroda tekom
mukom provukla kroz neke od ovdanjih tjenjih prolaza. Ali vi ne!ete imati takvih poteko!a." Opet je po$eo hodati.
"Zapravo vam nije zabranjeno biti na ovom mjestu, ali je svakako neobi $no."
"Samo me ne ostavljajte ovdi", preklinjao ga je Bubodlak, a Chert odjednom prepozna prizvuk $istog straha u Krovaevu
glasu. Tek mu je sad sinulo kako se njegov majuni suputnik morao osje!ati ovako duboko pod zemljom, daleko od
otvorenih krovova i neba. "&ak ni hrabri strijelac Bubodlak ne bi dugo sam mogo ivjet na takovu mjestu," re$e $ovuljak,
" - ne kad je zrak tako rijedak i zaguljiv, a $ak i disanje neprirodno glasno."
"Ne!u vas ovdje ostaviti."
Uputili su se kroz Sve$ane dvorane prema pilji zvanoj Zavjesa, koja je bila pokrajnji ulaz u velebno sa!e pilja zvano
Hram. Ali na prvi pogled nije izgledala kao da ikamo vodi: na jednom kraju male pilje irok slap vode kapao je s ruba
stre!e stijene u jezero pod njim. Vodopad se tamno ljeskao na slabom svjetlu jedne jedine poduprte baklje u pilji, no
kad se Chert primakao blie vodenom zastoru, mogao je vidjeti blijed odsjaj svoje koraljne svjetiljke kako se poput
krijesnice pomi$e njegovom povrinom.
"Ko silazi tako duboko da pali baklje?" upita Bubodlak odsutno njukaju!i.
255

"Vidjet !ete." Chert zakora$i u jezerce po mostu uronjenog kamenja blizu ruba slapa i zaputi se ravno prema vodi to se
obruavala.
"Utopit !ete nas!" zacvrku!e usplahireno Bubodlak.
"Ne bojte se. Izmeu vode i stijene nalazi se prostor - pogledajte!" Bilo je vie od prostora izmeu vode i zida - ondje je u
velikoj kamenoj plo$i zjapila rupa, otvor koji je iz ve!ine kutova bio skriven iza vodopada. Chert zakora$i unutra, paze!i
vie nego ina$e da izbjegne rub vodopada kako Bubodlaka ne bi slu$ajno isprao s ramena. Na suprotnoj strani vode uli
su u dvoranu veli$ine cijelog susjedstva Funderlinkoga grada, $iji zidovi bijahu obrubljeni poduprtim bakljama, a visoki
svod prekriven istom vrstom $udnovatih rezbarija kao i u Vrtu Zemaljskih oblika. Na suprotnoj strani te masivne odaje
stajae pro$elje sa stupovima Hrama Metamorfnih Starjeina, uklesan izravno u ivu stijenu.
"Tako mi Vrha!" u $udu !e $ovuljak. "Ide sve dalje i dalje! Zar je Funderlinki narod doista prokopo put kroz cijelu
tamnu zemlju i izio na drugu stranu?"
"Ne posve", re$e mu Chert, promatraju!i zaku$asto izraenu kamenu fasadu - tek se prema neravnini nekih oblika moglo
zaklju$iti da je to neko! bila prirodna pilja. "Ali otkrili smo mnoge duboke predjele u zemlji koje je izrovala voda te ih
isklesali jo vie da ih u$inimo naima."
Bubodlak na$ini grimasu, njune. "Al po prvi put ba ne njuim dje$aka. Trag mu ovdi slabi, iza vodopada."
Chert uzdahne. "Svejedno !u upitati hramsku bra!u", re$e on. "Ali bojim se da !ete vi morati pri$ekati tu."
"O!ete se vratit po mene?"
"Ne!u vam se maknuti iz vida. Samo sjednite tu na kamen." Spustio je Bubodlaka na donekle plosnat komad isklesanog
zida, visoko iznad poda pilje. Bilo mu je drago to ne mora i!i daleko: osje!ao je odgovornost za $ovje$uljka koju nije
o$ekivao. Sjetio se koliko je majuni momak strepio zbog ma$aka i ale kojom mu se narugao te ponovno osjetio stid.
Istina je da ovdje dolje nema mnogo ma$aka, pomislio je, ali ne sje!am se da sam ga upozorio kako mnogi ovdje dre
zmije protiv takora, voluharica i drugih teto$ina. Sumnjam da Bubodlak voli zmije vie od ma$aka.
Pourio se preko irokog poda do dvorane Hrama. Ovamo je narod Funderlinkoga grada hodo $astio, okupljaju!i se u
no!ima kada su se slavile same Tajne i na drugim vanim sve$anim obredima. Chertu je laknulo kad je spazio akolita u
tamnoj halji kako stoji to$no na ulazu u
sam Hram, tako da nije morao pogaziti rije$ da !e ostati Bubodlaku na vidiku. "Oprostite, brate."
Akolit izae na pun sjaj baklji. Metamorfna bra!a nisu koristila kamene svjetiljke, smatraju!i ih opasno suvremenima,
iako su se fenjeri rabili na ulicama Funderlinkoga grada ve! dva stolje!a. "to ite, dijete starjeina?" upitao je. Bio je
odjeven u hramsku odoru od arhai$nih, prostranih halja i mlai nego to je Chert o$ekivao. Izgledao je kao da potje$e iz
jedne od Bizmutskih obitelji.
"Ja sam Chert Modri Kvare. Moj posinak se izgubio." Udahnuo je. Ovdje su nevolje zbilja mogle zapo$eti. "On je jedan
od Velikog naroda. Je li proao ovuda?"
Akolit nadigne obrvu ali samo odmahne glavom. "Nemoj jo po!i, meutim. Jedan od bra!e vratio se s Trnice i rekao
daje vidio Ghajaz dijete." Chert se nije iznenadio kad je $uo da mukarac koristi staru funderlinku rije$ - govorio je
Zajedni$ki jezik Velikog naroda i Fun-derlinga nezgrapno, kao da se njime nije $esto koristio. Hram nikad nije volio
promjenu. "Dovest !u ga van."
Chert je nestrpljivo $ekao. Kad se drugi akolit napokon pojavio, potvrdio je da je vidio dje$aka vrlo nalik na Flinta samo
nekoliko sati ranije, svjetlokosog i malenog ali o$ito ne Funderlinga, u jednoj od vanjskih Sve$anih dvorana, ali da se
prije kretao na suprotnu stranu od Hrama, a ne prema njemu. U trenutku dok je Chert bio potpuno zaokupljen
256

implikacijama onoga to je upravo $uo, za$uo je amor iza sebe. Jo tri akolita, o$igledno na povratku s nekog zadatka,
zastala su i nagrnula na komadi! zida gdje je ostavio Bubodlaka.
"Nickel!" jedan od njih dovikne prvom akolitu. "Pogledaj, tu je pravi, ivi, Gha'sun'nk!"
Chert opsuje ispod glasa.
Jo nekoliko Metamorfne bra!e izleti iz Hrama, neki golih prsiju i znojni kao da su upravo stigli iz talionica, suara ili
pe!nica; u nekoliko trenutaka njih desetak okruilo je Krovaa. &inilo se da su znatieljniji nego stoje o$ekivao. Chert se
provu$e izmeu njih i podigne $ovje$uljka na rame; Bubodlak je izgledao pomalo uspani$areno.
"Je li on zbilja Gha'sun'nk?" upita jedan akolit, opet rabe!i stari funderlinki naziv za Krovae - mali, mali narod.
"Da. Pomae mi tragati za mojim posinkom."
Dok su ostali akoliti aptali meu sobom, Nickel pristupi, s $udnim sjajem u o$ima. "Ah! Ovo je straan dan", re$e i stavi
obje ruke na grudi pokretom predaje Zemljinim starjeinama.
"Kako to mislite?" upita Chert osupnuto.
"Nadali smo se da su snovi Djedice Sumpora govorili o dalekoj budu!nosti", re$e akolit. "On je najstariji meu nama, na
u$itelj, a Starjeine mu se obra!aju. Nedavno je sanjao da se blii $as kada !e Drevna No! do!i i prisvojiti sve di-G'zeh-
nah'nk," - upotrijebio je staru rije$ koja je zna$ila neto kao "ostavljeni" - "i da su nai dani slobode zavrili."
Akoliti se stadoe prepirati izmeu sebe. Chert je ostavio Bubodlaka na zidu samo kako bi izbjegao da im mora sve
objanjavati te priznavati krenje tradicije, ali alosna zbunjenost Metamorfne bra!e bila je stvarna i iskrena.
"O!e 1 me ubit?" zapiskuta Bubodlak u njegovo uho.
"Ne, ne. Samo su uzrujani jer su ovo $udna vremena - kao tvoja kraljica i njezin Gospodar Visina ili kako se ve! zvao,
onaj za kojeg je rekla da vas je upozorio kako dolazi nekakva oluja."
"Gospodar Vrha", re$e Bubodlak. "I on je stvaran. Oluja je stvarna, takoer, pazte to vam kaem - otpuvat !e same
crepove s naih krovova u tamu."
Chert nije odgovorio, nego se odjednom uko$io usred gungule poput putnika koji se bez svjetla izgubio na nekoj od
divljih cesta na rubovima Funderlinkoga grada. Upravo je shvatio kamo Flint ide, a to je uistinu bila zastrauju!a
pomisao.
Hrkanje Finnethina mua $inilo se jednako glasnim kao huka vatre u njegovu vignju.
Cjeli dan sluam zve$anje, pomislila je, a onda leim budna u mraku dok on cijele no!i hr$e kao bik. Bogovi nam daju to
smatraju da nam pripada, ali to sam ja u$inila da sam ovo zasluila ? Nije da je imala samo pritube. Njezin mu, zvan
Onsin Hrastoruk, nije bio najgori suprug kojeg je ena mogla imati. Naporno je radio u svojoj maloj kova $nici i nije
provodio previe vremena u kr$mi na kraju Sto$nog puta. Nije bio jedan od kartova koji su drijemali na klupama pod
strehom, vi$u!i na prolaznike. Iako nije bio najnjeniji mukarac, bio je barem odgovoran otac njihovoj djeci, sinu i k!eri,
u$e!i ih da ljube bogove i potuju roditelje, rijetko pribjegavaju!i kazni bolnijoj od !uke po tjemenu ili $vrge svojim
debelim prstima po dje$jem turu. Sva sre!a, pomislila je Finneth. Dovoljno je snaan da ubije odraslog $ovjeka tim
svojim ru$erdama. Misle!i na njegova iroka lea, na to kako mu je tamna crna kosa gusto rasla na jakom vratu i kako je
podizao ipku od koje !e na$initi goveu potkovu ne bi li pokazao njihovu sinu kakve je boje trebala biti kad je spremna
za obraivanje, osjetila je tra$ak elje za njim, s hrkanjem ili bez hrkanja. Otkotrljala se do njegovih lea i pritisnula
obraz uza nj. Njegovo se sneno gunanje promijenilo - u njemu se $uo gotovo upitan prizvuk - ali se onda opet primirilo.
Njihova se k!i Agnes uzvrpoljila u svojoj kolijevci. Na neizmjeran uas njezine majke, oboje djece uhvatilo je groznicu
257

koja je nedavno prola Svje!arevom i svim dolinama, no premda je malu Agnes tee pogodilo, disanje joj je ve ! tjedan
dana bilo gotovo normalno. &inilo se da je Zoria, Kraljica milosra, $ula Finnethine molitve.
Hvatao ju je san dok je razmiljala o vlanoj slami na podu koju !e trebati zamijeniti suhom sada kad je nastupilo kino
vrijeme, i kako takoer mora pritisnuti Onsina da obuka pukotine oko prozora njihove ku!ice, kad je za$ula prve tihe
zvukove - ne$iju viku. Shvativi da to nije straar koji izvikuje koja je no!na ura, sva je njezina pospanost nestala.
Isprva je pomislila da se sigurno radi o poaru. Bilo je druk$ije ivjeti u gradu nego na selu gdje je Finneth odrasla. Ovdje
je poar mogao zapo$eti tako daleko da ne biste ni vidjeli ljude $ije bi se ku!e prve zapalile, ali bi svejedno prohujao
vaom uskom uli$icom poput vojske gnjevnih demona, ska$u!i s krova na krov uasnom brzinom. Je li bio poar? Negdje
je zvono zvonilo i zvonilo, a sve je vie ljudi vikalo. Netko je tr$ao ulicama dozivaju!i gradske $elnike. Sigurno je bio
poar.
Ve! je drmala Onsina iz sna kadli je za$ula glas bu$niji od ostalih, moda na dnu njihove ulice, kako vriti: "Napadnuti
smo! Penju se na zidine!" Finnethino srce posko$i. Napadnuti? Penju se na zidine? Tko? Sad je pokuavala podi!i
Onsinovo tijelo, ali on je bio poput velikog stabla, prevelik da ga se pomakne. Napokon se prevrnuo na drugu stranu i
sjeo, tresu!i glavom.
"Rat!" rekla je povla$e!i ga za bradu sve dok joj nije odgurnuo ruke. "Gradski $elnici su na ulicama - svi vi$u da je rat!"
"to?" Pljusnuo se i utipnuo za lice kao da nije njegovo, a onda ustao s njihova leaja. Agnes je bila budna i stvarala
upitne zvukove, mal$ice pla$u!i. Finneth navu$e pokriva$ oko k!erkice i poljubi je, ali to je nije utjeilo, a Finneth se
morala pobrinuti i za Fergila. Dje$ak se budio, ali je jo bio polusnen, trzaju!i se i gledaju!i oko sebe kao da nikad prije
nije vidio svoju ku!u. Na trenutak je prizor njezine zbunjene djece Finnethi izmamio suze na o$i.
Onsin je navukao svoje debele hla$e i, za$udo, svoje najbolje $izme, ali nije se trudio s kouljom. Imao je $eki! u jednoj
ruci, $eki! koji nitko drugi na Sto$noj cesti nije mogao ni podi!i, te sjekiru koju je ravnao za Tullvja Joinera u drugoj.
&ak i u tom divljem trenutku Finneth je pomislila kako njezin suprug izgleda poput nekog bi !a iz starih pri$a, poput
dobrog diva, bradatog poluboga kao to je Hiliometes. Oslukivao je viku koja se primicala kraju ulice. Sad je Finneth
za$ula drugi zvuk, rastu!i jauk nalik na vjetar, a on ju je ispunio nemo!nom, mu$nom stravom kakvu nikad nije iskusila.
"Vratit !u se", re$e Onsin dok je hitao kroz vrata. Nije poljubio djecu niti pri$ekao njezin blagoslov, to je samo raspirilo
Finnethin rastu!i o$aj.
Napadnuti? Tko bi to mogao biti? ivimo u miru sa Settlandom jo od vremena prije nego to se moja baka rodila.
Razbojnici? Zato bi razbojnici napali grad?
"Mama. Kamo je tata otiao?" upitao je mali Fergil, pa kad je $u$nula da ga utjei, shvatila je da drhti - na sebi nije imala
nita osim pokriva$a koji je omotala oko sebe. "Tata je otiao pomo!i nekim ljudima", rekla je djeci, a onda se po$ela
odijevati.
Nije mogla vjerovati da je to jo bila ista no! - da je prije pono!nog zvona mirno leala u krevetu razmiljaju!i o
Onsinovu hrkanju, zabrinuta zbog zvukova koje je Agnes proizvodila diu!i. Bilo je to kao da je sam Perin podigao malj
velik poput planine, i spustivi ga na njihove ivote, zdrobio sve u prah.
Svje!arevo je gorjelo, ali vatra ju je sada najmanje zabrinjavala. Ulice su bile pune prilika koje su vritale, neke krvare !i,
druge samo bezglavo tr$e!i, zure!i iskola$enim tamnim o$ima na blijedim licima, ustiju poput otvorenih rupa. Bilo je to
kao da je zemlja izbljuvala sve nesretne mrtve. Finneth nije mogla razmiljati, nije htjela razmiljati - takav strah bio je
prevelik da stane u jednu glavu, jedno srce, pogotovo kad je pokuavala drati uza se par prestraene, uplakane djece i
nastojala na!i mjesto gdje plamenovi nisu buktjeli, gdje ljudi nisu kri$ali. Ali takva mjesta nigdje nije bilo.
Najgori od svega bili su kratkotrajni prizori osvaja$a, nemogu!ih spodoba iz no!nih mora koji su se verali preko zidina i
jurili po krovovima - neki u ivotinjskim oblicima, neki povijeni i izobli $eni kao to nijedno ivo bi!e koje je moglo
258

nositi oklop i oruje nije moglo biti. Dok je vukla djecu pokraj javnog trga, spazila je visoku priliku na konju koji se
propinjao usred gomile mukaraca iz Svje!areva, a ta je prilika toliko nalikovala na $ovjeka da se na trenutak osokolila -
ovdje je bio neki plemeniti velmoa, moda $ak i sam markgrof Rorick, osoba koju Finneth nikad nije vidjela unato$
njegovoj vanosti u njezinu ivotu. Da, Rorick je sigurno siao iz svojeg dvorca u Dolinskoj ku!i da okupi prestravljene
graane i povede ih protiv tih $udovinih osvaja$a. Ali tada je uo$ila da je taj kutravi lord bio vii i od kojeg $ovjeka, da
je imao previe prstiju na duga$kim bijelim rukama i da su mu o$i, poput onih u njegova propetog konja, bile plameno-
ute kao u ma$ke. A ljudi oko njega, za koje je mislila da ih je okupljao, puzali su i stenjali pod kopitima njegova konja
dok ih je probadao svojim dugim kopljem, gone!i ih poput stada ovaca u ropstvo ili smrt.
Agnes posrne i padne, a Fergil stane vritati. Podigla ih je oboje u naru$je i odepala s trga. Nalazila se u dijelu grada koji
je jedva poznavala, ali sve se promijenilo u toj jezivoj no!i: to je mogla biti njezina ulica, koliko je znala, njezina ku!a
pokraj koje je teturala dok su se sablasti laju!i i zvide!i prosipale kroz prozore poput kukaca iz raskoljene cjepanice. U
visinama, zvijezde su i$ezle. Finneth nije ni to shva!ala. Zato nije bilo zvijezda, i zato je nebo poprimilo tu mutnu,
tamnocrvenu boju? Je li to bila krv - je li cijeli grad krvario prema nebu? Tada je znala. Bio je to dim samog zapaljenog
Svje!areva, koji je skrivao ono to se dogaalo $ak i od Neba.
Zatekla se u gomili ljudi, premda je to vie bila rijeka nego gomila, bezglava bujica vrisaka i razmahanih ruku koja je
tekla niz Mo$varnu cestu, pokraj Trigonskog hrama. Vanjski zidovi i krov hrama vrvjeli su ne$im to je nalikovalo na
mahovinu, ali je sjalo poput mutnih bljesaka munje. Sve!enici su gotovo svi bili poklani: neki od njih i dalje su puzali
usprkos uasnim, o$ito smrtonosnim ranama. U svojoj urbi da pobjegne, vrite!a gomila gazila je po preivjelima, to je
moda bila i milost. &ak je i Finneth ugazila nepomi$nu ljudsku priliku i nije marila -jedva je uspijevala ostati na nogama.
Nije se mogla zaustaviti, ni okrenuti, a svakako nije mogla troiti milost na mrtve i polumrtve. Bila je opkoljena sa svake
strane i mogla je misliti samo na to da $vrsto dri Agnes i Fergila uza se, tako $vrsto da joj ih $ak ni bogovi ne bi mogli
istrgnuti.
Svi koji su sada padali bili su pregaeni. Gomila se kretala poput jedinstvenog ivog stvora, jure!i prema otvorenim
Isto$nim vratima i tami iza njih, prema blaenim hladnim poljima gdje vatre nisu gorjele.
Finneth je tr$ala sve dok to vie nije bila u stanju, a onda se progurala do rubova bujice naroda koja je po$ela usporavati i
rijediti se.
Nalazili su se izvan zidina, do koljena duboko u strnitu pokoenog polja, gdje je napokon pala na tlo, iscrpljena i
nemo!na. Pitala se je li i ona moda umirala; nije bila ranjena, ali $inilo se nemogu!im da bi itko mogao doivjeti - i
preivjeti - takvu no!. Stiskala je svojeg sina i k!er i plakala, a svaki je jecaj bolno strugao o njezino dimom oprljeno grlo.
Nema, ni$eg nema - Onsina, njezine ku!e, njezine skromne imovine. Samo su je ta dva mala dragocjena zadahtana
stvorenja sprje$avala da ne otr$i natrag kako bi se bacila u plamenove Svje!areva. Najstranije od svega, dok je leala sa
svojom drhtavom djecom na hladnom tlu to$no izvan umorenoga grada, mogla je $uti unitavatelje svega to je imala. A
oni su pjevali. Njihovi su glasovi bili bolno lijepi.
Tada ju je obuzela tama, ali ne zadugo.

28,

VE&ERNJA ZVIJEZDA

259

BIJELI PIJESAK

Gle kako mjesec rasipa dijamante
Njegovo djelo su kost, svjetlo i suhi prah
U vrtu gdje nitko ne luta

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Izgubila je pojam o tome koliko ju je raznih Miljenika preuzelo kao da je loe zamotan paket, odvelo do idu !e postaje, a
onda predalo nekom drugom $inovniku, ali najzad su je uveli u sobu za primanje glavne supruge. Arimone je podigla
pogled sa svojih jastuka i blago se nasmijeila dok se Qinnitan klanjala. "Oh, ustani, dijete", rekla je, premda ni sama nije
djelovala starije od djevojke. "Nismo li ovdje sve sestre?"
Da smo sve sestre, Qinnitan se nije mogla oteti toj misli, ne bih se, kao prvo, spustila na koljena. Poziv je stigao tog jutra i
Qinnitan je provela sate pod stru$nom pomo!i est robova, mjeavinom Miljenika i roenih ena, sve dok njezin izgled
nije bio ugla$an do zasljepljuju!eg bljetavila poput dragog kamena. Nakon malo razmiljanja, razodjenuli su je i
preodjenuli u malko manje formalnu divotu.
"Naposljetku, ne elimo da Ve$ernja zvijezda pomisli kako teimo postati Jutarnje svjetlo, zar ne?" Miljenik zvan Rusha
rekao je s podrugljivom ozbiljno!u. "Bit !emo lijepi - ali ne previe lijepi."
Luian, koja je u posljednje vrijeme bila pomalo odsutna - kao da se stidjela svog udjela u dovoenju Qinnitan na sastanak
s Jeddinom - nije bila upletena u pripreme za audijenciju, ali je poslala jednu od svojih Tuanki da pomogne Qinnitan
urediti kosu, koja je sada bila pomno po$eljana i sloena navrh njezine glave i pri$vr!ena kop$ama od dragulja.
Qinnitan se prili$no dojmio vlastiti odraz u zrcalu kad je sve bilo gotovo, ali to je sada djelovalo poput $iste gluposti:
Arimone, koja je moda bila deset godina starija od Qinnitan, bila je nepobitno najljepa ena koju je ikad vidjela ili $ak
zamislila, poput ikone same Surigali, vrano crne kose, toliko duga$ke da joj se $ak i u pletenici uvijala poput usnule zmije
po jastucima na kojima je sjedila. Qinnitan se mogla samo pitati kako je taj zapanjuju!i slap kose izgledao nesputan i
ra$eljan; takoer je bila sigurna da se svatko tko je susreo Arimone, a pogotovo uklju$uju!i cjelovite mukarce, sigurno
zapitao to isto.
Autarhova glavna supruga imala je privla$an stas, uskog struka i irokih bokova, koji je isticala njezina priljubljena halja,
i savreno, srcoliko lice, ali upravo su njezine o$i - krupnih, gustih trepavica i gotovo jednako crne kao njezina kosa -
ostavljale dojam da je trebala biti s ostalim boicama na Nebu, a ne venuti meu obi$nim smrtnicima u Osami. Quinnitan,
koja je ve! bila uplaena i osje!ala se pomalo poput varalice u svojoj lijepoj odje!i, odjednom se nije osje!ala poput jedne
od svemo!nih autarhovih odabranica, nego poput najprljavijeg uli$nog derita kojeg je mogla zamisliti.
"Doi, doi, sjedni sa mnom", Arimone izusti glasom tako lakim i melodi $nim daje davao naslutiti godine iscrpljuju!eg
vjebanja. "Ho!e li popiti $aj? Volim ga piti, ohlaenog u ovakve dane, s mnogo metvice i e!era. Iznimno osvjeava."
Oinnitan je nastojala sjesti a da se ne spotakne o koji od prugastih jastuka naslaganih u sreditu sobe. U jednom je kutu
mlada djevojka iznenauju!e vjeto svirala lutnju. Nekoliko drugih slukinja, kad nisu dvorile glavnu suprugu, sjedile su
tiho razgovaraju!i u kutovima sobe. Dva mladi!a bezazlenih, bezbradih lica Miljenika stajahu iza jastuka mau!i
lepezama od paunova perja. Ukrasi sobe za primanje kao da su bili kreirani kako bi podsje!ali goste na jednu jedinu stvar
- lonicu, koja je naposljetku bila sr Arimonine mo!i. Jo nije podarila autarhu nasljednika, ali on je proveo ve!inu svoje
260

prve godine vladanja putuju!i po svojim zemljama, pa se nijedna druga ena nije usudila $ak ni aptom iriti glasine o
nesre!i u kraljevskoj postelji. Naravno, proe li jo jedna godina bez mukog nasljednika, ne!e raditi gotovo nita drugo.
"Oprosti to si tako dugo $ekala da te pozovem u posjet", re$e glavna supruga. "Ovdje si ve!, koliko, pola godine?"
"Manje-vie, Visosti."
"Mora me zvati Arimone - kao to rekoh, ovdje smo sve sestre. Mnogo sam $ula o tebi, i jednako si draesna kao to sam
te zamiljala." Nadigla je obrvu koja bijae po$upana u crtu tanku poput paukove noge. "&ujem da si velika prijateljica s
Miljenicom Luian. Vas dvije ste roakinje, zar ne?"
"Oh, ne, Viso... Arimone. Samo smo iz istog susjedstva."
Prva ena ljupko namrti $elo. "Zar sam onda tako budalasta? Zato sam mislila da ste ona i ti...?"
"Moda zato to je Luian Jeddinova roakinja, voe Leoparda." Arimone ju je pomno promatrala; Qinnitan odjednom
poeli daje utjela. Jo ju je vie uznemirilo kad je shvatila da i dalje brblja o tome. "Luian mnogo pri $a o njemu, naravno.
Ona je... vrlo ponosna na njega."
"Ah, da, Jeddin. Poznajem ga. Nao$it je momak, zar ne?" Ve$ernja je zvijezda i dalje gledala Qinnitan na na$in od kojeg
joj je postajalo vrlo, vrlo neugodno. "Lijep, $vrst komad mukog mesa. Ne misli li?"
Qinnitan nije znala to bi trebala re!i. ene iz Osame vrlo su otvoreno razgovarale o mukarcima, na na$in koji je
djevi$anska Qinnitan $esto smatrala neugodno pou$nim, ali ovo se $inilo druk$ije, kao daje na neki na$in bila iskuavana.
Studen joj preleti tijelom. Zar je glavna supruga do$ula glasine? "Jedva sam ga vidjela, Arimone, barem otkako smo svi
bili djeca. Svakako ne moe biti nao$it kao na gospodar autarh, slava budi Njegovu imenu, zar ne?"
Njezina se doma!ica nasmijei kao dobro odigranom ahovskom potezu. Oinnitan se u$ini da $uje kako neke od ropkinja
hiho!u iza nje. "Oh, to je druk$ije, sestrice. Sulepis je bog na zemlji, pa ga se stoga ne moe prosuivati kao druge
mukarce. Ipak, vrlo je o$aran tobom, $ini se."
Tlo pod nogama opet je postalo nestabilno. "O$aran mnome? Mislite autarh?"
"Naravno, draga. Nije li ti dao posebne upute? &ujem da skoro svaki dan provodi s onim hripavim sve!enikom
Panhvssirom. Da se molite i... izvodite pripremne obrede. Ezoteri $ne vjebe."
Oinnitan je opet bila zbunjena. Nije li se to dogaalo svim enama? "Nisam znala da je to neto neobi$no, gospodarice."
"Arimone, sje!a se? Ah, pretpostavljam da nije iznenauju!e to je autarh postao zainteresiran za neto novo. On zna
pro$itao je vie drevnih spisa nego oni. Zna sve, moj o-tako-mudri suprug: to bogovi ap!u jedan drugom u snovima i
zato ive vje$no, drevna, zaboravljena mjesta i gradove, tajnu povijest cijelog Xanda i dalje. Kad mi se obra!a, ponekad
ga jedva razumijem. Ali njegovi su interesi tako iroki da ne traju dugo, naravno. Poput velebne zlatne p $ele, on leti s
cvijeta na cvijet kako ga njegovo mo!no srce vodi. Sigurna sam da !e ono $ime je sada zaintrigiran biti... kratka vijeka."
Oinnitan se lecne, ali bila je zbunjena i odlu$na otkriti zato su je druge ene naizgled smatrale druk$ijom. "Kako... kako
ste se vi pripremali, Arimone? Za brak, ho!u re!i. Ako mi oprostite na drskom pitanju. Ovo mi je sve vrlo novo."
"Mogu misliti. Moda ne zna, ali ja sam naravno ve! bila udana." Moj sadanji mu ubio je moje jedino dijete, a onda i
mojeg prvog supruga, i izveo to tako daje njegovo umiranje trajalo tjednima, nije rekla, ali nije ni morala - Qinnitan je to
ve! znala, kao i svi ostali u Osami. "Stoga su moje okolnosti bile malo druk$ije. Dola sam u krevet naeg vladara i
gospodara ve! kao ena." Ponovno se nasmijeila. "Vrlo smo zaintrigirane tobom, mnoge od nas tu u Osami. Jesi li to
znala?"
"Zar... zar zbilja?"
261

"Ah, da, naravno. Vrlo mlada djevojka - dijete, zapravo-" Arimonin je osmijeh bio pomalo hladan, "iz, budimo iskreni,
neugledne obitelji. Nitko od nas ne moe posve zamisliti to te uzdiglo u o$ima Zlatnoga." Raskrilila je ruke koje su se
ljeskale od prstenja. Nokti su bili duljine polovice njezinih dugih, tankih prstiju. "Osim ljepote tvoje nevinosti, sestrice,
koja je naravno draesna i neodoljiva."
Nikad u svom ivotu, $ak ni stoje!i pred autarhom Sulepisom, nije se Qinnitan osjetila tako nevanom.
"Hajde, eli li jo $aja? Priredila sam iznenaenje za tebe. Nadam se da !e biti ugodno. Ho!e li obe!ati da me ne!e
tuiti ako u$inim neto pomalo zlo$esto?"
Oinnitan mogae samo kimnuti.
"Dobro. Tako i treba biti izmeu sestara. Dakle, ne!e te previe zapanjiti ako ti kaem da sam danas u svoju ku!u dovela
mukarca - pravog mukarca, ne jednog od Miljenika. Ne boji se susreta s pravim mukarcem, zar ne? Toliko si dugo
izbivala s ulica svoga djetinjstva da ih vjerojatno sve smatra $udovitima i silovateljima, zar ne?"
Oinnitan odmahne glavom, zbunjena i uplaena. Je li prva ena govorila o Jeddinu? &emu ina$e to bockanje?
"Dobro, dobro. Zapravo, on je vrlo bezazlen, taj $ovjek. Tako star da ne bi mogao uzjahati ni mia." Nasmijala se kroz
zube, a njezine su je slukinje oponaale poput jeke. "On je pripovjeda$. Da ga pozovem?" Pitanje nije zahtijevalo
odgovor: Arimone podigne ruke i pljesne. Trenutak poslije pogurena prilika u arenoj odje !i stupi kroz jedna od zastrtih
vrata u sobu za primanje.
"Hasurise," ona !e, "ispri$avam se to si $ekao."
"Radije bih vas $ekao u mra$noj nii nego da me medenim smokvama hrani ikoja druga ena, gospodarice." Starac se
duboko nakloni Arimoni, a onda uputi Oinnitan pogled tako prpoan i samodopadan da joj je slobodno mogao i
namignuti. "A ovo je sigurno mlada ena o kojoj ste mi govorili. Pozdrav, mala gospodarice."
"Ti si bestidni enskar, Hasurise", re$e Arimone, smiju!i se. "Dosta je s glupostima ina$e !u pozvati straare Zlatnoga, a
ti !e se pridruiti Miljenicima."
"Moja muda i ja proivljavamo pustolovine samo u sje!anju, Velika kraljice," re$e on, "pa to ne!e mijenjati stvari. Ali
pretpostavljam da bi njihov odlazak bio bolan, pa !u utjeti i lijepo se ponaati."
"Ne, da bi se lijepo ponaao, uop!e ne smije utjeti. Umjesto toga mora nam ispri$ati pri$u. Zato bih te ina$e pozvala
ovdje?"
"Da se divite obliku mog nonog lista?"
"Jadna stara budalo. Ispri$aj nam pri$u. Moda..." Razmiljaju!i, ili se pretvaraju!i, glavna supruga stavi prst na svoje
crvene, crvene usne. &ak si ni Oinnitan nije mogla pomo!i da ne zuri u nju poput zaljubljenog dje$aka. "Moda pri$u o
Budalastoj kokoi."
"Vrlo dobro, Velika kraljice." Starac se nakloni. Sada kad je stajao blie, Oinnitan je mogla vidjeti da su mu bijeli brkovi
imali ute mrlje oko usana. "Evo pri$e, premda je prili$no jednostavna, bez dobrih ala, osim posljednje:
"Bila jednom jedna vrlo budalasta koko, koja se lickala i lickala, uvjerena da je najljepa od svoje vrste na cijelom
svijetu ",
zapo$eo je.
"Ostale kokoi umorile su se od njezina epirenja i stale joj govorkati iza lea, ali budalasta koko nije uop!e obra!ala
pozornost. 'Ljubomorne su, eto to', rekla je samoj sebi. 'Koga briga to misle? Nisu uop!e vane u usporedbi s $ovjekom
262

koji nas hrani. To je netko $ije je miljenje bitno, i tko !e prepoznati moje kvalitete.' Stoga je odlu$ila privu!i pozornost
$ovjeka koji je svaki dan dolazio prosipati kukuruz po tlu.
Svaki put kad bi doao, ona bi se izdvojila iz gomile ostalih koka i ushodala se tamo-amo pred $ovjekom, visoko
uzdignute glave, isturenih prsiju. Kad bi odvratio pogled, ona bi ga zazvala - 'Ko-ko! Ko-koV- sve dok opet ne bi
pogledao prema njoj. Alije i dalje nije tretirao druk$ije od ostalih. Budalasta se koko jako razljutila te odlu$ila da !e
u$initi bilo to kako bi bila primije!ena."
Qinnitan je opet osje!ala studen. Je li pri$a imala neki smisao? Je li Arimone sugerirala da je mlaa ena u ne$emu
prelazila doputene granice kako bi privukla pozornost? Autarhovu? Ili nekog drugog? Sve je to bilo preteko da bi se
shvatilo, ali kazna ne bi bila nita manje smrtna ako zlo$ini nisu posve jasni. Odjednom nita nije toliko eljela koliko
vratiti se u Hram Roja, okruena slatkim zujanjem svetih p$ela.
"Budalasta koko nije mogla spavati pokuavaju!i smisliti na$in da privu$e $ovjekovu pozornost. Njezin ljupki glas nije
ga dirnuo. Moda je trebao vidjeti da ga je cijenila vie od ostalih kokoi, ali kako je to mogla izvesti? Odlu$ila je jesti
vie od svih drugih kukuruza koji je prosipao, pa ga je slijedila od prvog trenutka kada bi stigao sve dok ne bi otiao,
kljucaju!i za ostalim kokama da ih otjera i jedu!i to je vie kukuruza mogla. Ostale kokoi prezirale su je kako je
postajala deblja i sjajnija, ali joj se $ovjek i dalje nije obra!ao, niti . je ikako izdvajao. Odlu$ila je poletjeti k njemu i
pokazati mu da je samo ona vrijedna njegove pozornosti. To nije bilo lako, jer je sada bila prili $no punana, ali vjebaju!i
svakog dana napokon je uspjela ostati u zraku dovoljno dugo da preleti pristojnu udaljenost.
Jednog dana, nakon to je $ovjek zavrio prosipati kukuruz i stao se vra!ati prema ku!i, koka poleti za njim. Bilo je tee
nego to je mislila te ga nije sustigla iako je on ve! proao kroz vrata. Pourila je za njim i uletjela unutra, ali bilo je
mra$no te nije mogla nita vidjeti, pa je po$ela dozivati - 'Ko-ko! Ko-ko!' - kako bi ga obavijestila da je stigla.
&ovjek joj je priao i podigao je. Njezino je srce bilo prepuno radosti.
"'Pokuao sam te ignorirati, debeli stvore,' rekao je, jer sam te htio sa$uvati za Gozbu Uzlaza na kraju kine sezone, ali
evo te tu, u mojoj kuhinji, kako vi$e iz petnih ila. O$ito je volja velikog boga da te odmah pojedem.' I tako govore!i,
zavrne joj vratom i naloi vatru u pe!nici..."
Qinnitan naglo ustane, a starac Hasuris utihne. Izgledao je pomalo posramljeno, kao daje nekako naslu!ivao da bije pri$a
mogla uznemiriti, to se nije $inilo mogu!im. "Ja... ne osje!am se dobro", rekla je. Vrtjelo joj se u glavi, a osje!ala je i
mu$ninu u elucu.
Arimone ju pogleda rairenim o$ima. "Sirota moja sestrice! Mogu li ti neto donijeti?"
"Ne, ja... Mislim da je bolje da odem ku!i. Jako m-mi je --ao." Prinijela je ruku ustima - osjetila je iznenadan, silan
nagon ispovratiti se po lijepim prugastim jastucima glavne supruge.
"Oh, ne, zar zbilja mora i!i? Moda bi bilo bolje da popije jo malo $aja od metvice. To !e ti sigurno smiriti eludac."
Arimone podigne Ojnnitaninu alicu i prui joj je, pogledom nedunim kao u srne. "Hajde, sestrice. Popij jo malo.
Napravljen je po mom posebnom receptu i lije$i gotovo svaku bolest."
Ispunjena uasom, Qinnitan odmahne glavom i otetura van, $ak se ni ne naklonivi. &ula je kako joj se robovi smiju i
ap!u za leima.

29.

263

BLISTAVI &OVJEK

PET BIJELIH ZIDOVA

Evo oblika s repom
U ustima Evo nutrine izvrnute van, vanjtine izvrnute unutra

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Sluajte paljivo", re$e Chert kad se dovoljno udaljio od Hrama Metamorfne bra!e. Podigao je ruku do ramena kako bi se
Bubodlak uspeo na njegov dlan, a onda ga podigao da moe vidjeti $ovje$uljkovo si!uno lice. "Ako va nos govori
istinu, a ovo je put kojim je Flint proao, mislim da znam kamo ide."
"Ako moj nos...?" Na krovaevu licu pojavi se prezrivi izraz. "Nijesu me gojili za nj poput Velebnog i Vrlog, al
izostavimo li njega, nema boljeg njukala u svim visinama June Mee..."
"Vjerujem vam." Chert duboko, drhtavo udahne. "Samo to... ondje kamo se uputio..." Osje !ao je slabost u koljenima te
morao sjesti, to je izveo paljivo: Krova mu je jo stajao na dlanu. Prvi put, koliko se Chert Modri Kvare mogao sjetiti,
zaelio je da se nalazi vani, pod nebom, umjesto ispod nezamisliva kamenog tereta koji je gotovo cijelog ivota bio svod
njegova svijeta, i uvijek mu pomagao da usredoto$i misli. "Zaputio se na vrlo... $udno mjesto. Sveto mjesto. Koje
ponekad zna biti opasno."
"Ma$ke? Zmije?" Krova je razroga$io o$i. Unato$ sve ja$em strahu, Chert se malne nasmijeio.
"Ne, nita takvo. Pa, ondje dolje moda bude ivotinja, ali one su mi najmanja briga."
"Jerbo ste vi div."
Sad se Chert doista nasmijei: biti prozvan divom bilo je neto to mu se vjerojatno vie nikad ne!e dogoditi. "Poteno.
Ali ono to vam moram re!i jest da moram donijeti odluku. A ona nije laka."
&ovuljak ga je sada promatrao s velikim zanimanjem, upravo kao Cinnabar ili koji drugi cehovski vo a kada mu nude
riskantnu, ali vjerojatno unosnu pogodbu. Krovai nisu bili samo sli$ni ljudima, oni jesu bili ljudi, Chert je to sada znao;
bili su jednako sloeni i ivotni poput Funderlinga ili bilo koga drugog. Stoga zato su bili tako maleni? Odakle su doli?
Jesu li ih kaznili bogovi, ili se neto jo $udnije skrivalo u njihovim za$ecima?
Pomisao na bogove i njihovu legendarnu sklonost prema osveti bila je, u ovom trenutku, snanija nego ina $e.
"To je moj problem", rekao je Bubodlaku. "Rekao sam vam ve! prije da mjesta poput Hrama... da bi nekima od mojeg
naroda zasmetala vaa nazo$nost ondje. Nerado doputamo da neupu!eni vide stvari koje su nam najvanije."
"Razumijem", re$e $ovuljak.
"Pa, mislim da je Flint zaao jo dublje u... u ono to nazivamo Tajnama. A znam da !e se mnogi od mog naroda uzrujati
ako tamo dovedem stranca. To je bio jedini razlog zato tamo nisam odveo $ak ni Flinta, iako je on moj posvojeni sin."
264

"Onda je dolo vrijeme da se vratim svome domu." Bubodlak je zvu$ao prili$no veselo, a Chert nije bio iznenaen:
$ovje$uljku je bivalo sve neugodnije kako je njihovo putovanje postajalo due i dublje. Zapravo, $inilo se da doslovce
sjaji od zadovoljstva na pomisao da se njegova ekspedicija pod zemljom blii kraju, to je Chertov nesretni poloaj
u$inilo jo nesretnijim.
"Ali bojim se da gubim previe vremena - ako je de$ko dolje, ondje je ve! satima. To je opasno mjesto, Bubodla$e. I
neobi$no. Ja... jako se bojim za njega."
"I?" Krova se zbunjeno namrti, a onda se postupno njegovo sitno $elo zagladi, premda ga spoznaja o$igledno nije
previe usre!ila: "elite me povest dolje sa sobom."
"Ne mogu se dosjetiti ni$eg drugog, nikakvog na$ina da mu uem u trag - ondje ima mnogo putova, mnogo prolaza. Zao
mi je. Ali ne!u vas povesti protiv vae volje."
"Al vi ste taj koji je od nas dvojce ve!i."
"To nije vano. Ne!u vas povesti protiv vae volje."
Bubodlakovo se $elo opet namrti. "Rekoste da je to sveto mjesto - zabranjeno strancima."
"Zato sam i rekao da moram donijeti teku odluku. Ali odlu$io sam da bih radije prekrio zakon i odveo vas u Tajne nego
ostavio svojeg dje$aka samog ondje dolje due nego to moram - ako poete. Osim toga, sam dje$ak nije Funderling, pa
je zakon ve! poteno napukao i raskoljen, kako mi kaemo."
&ovuljak uzdahne, ispustivi pritom slabaan zvuk poput cijuka zabrinutog mia. "Moja kraljica mije naloila da vam
pomognem nosom, ali i druk$ije. Moe li Strijelac Bubodlak u$init manje od onoga to ga je njegova gospodarica
zamolila?"
"Neka vama i vaem narodu Zemljini starjeine donesu sre!u", re$e Chert s olakanjem. "Zaista ste hrabri kao to tvrdite."
"To je iva istina."
Putovi su im se ukrstili na ulazu u oruarnicu. Vansen je imao pune ruke krpa za latenje koje je posudio, jer su ponestale
u straarskoj dvorani, te ju malne nije ni vidio - zapravo, zamalo ju je sruio. Za veliko $udo, $inilo se daje sama. Bila je
odjevena u jednostavnu dugu koulju i hla$e kao u mukarca, a Ferras Vansen se toliko iznenadio to vidi lice koje mu je
cijeli dan bilo u mislima da dugo vremena jednostavno nije mogao povjerovati da je to istina.
"M-moja gospo", izustio je napokon. "Visosti. Evo - ne smijete to raditi. Nije doli$no."
Princeza Brionv je skupljala krpe koje je ispustio s ugodno odsutnim izrazom lica, koji je gotovo bio uvredljiv - bilo je
o$ito da ga nije prepoznala izvan uko$enog ambijenta odaje za primanja ili vije!anja. Crte lica naglo su joj se promijenile
i zategnule, obrve nadigle u formalan izraz uljudnog iznenaenja. "Kapetane Vansen", rekla je hladno. Nakratko je opazio
njezine straare - dvojicu svojih ljudi - kako hitaju prema njima preko dvorita oruarnice, kao da bi njihov kapetan
mogao predstavljati prijetnju princezi.
"Oprostite, molim vas, Visosti." Nastojao joj se maknuti s puta, gesta koju nije oteavala samo $injenica da je drala
kvaku na vratima, nego i to je on imao krcate ruke, a ona nije. Uspio je to izvesti tako da je opet nespretno ispustio
nekoliko krpa dok se povla$io u oruarnicu. Sakrio je svoju golemu neugodu tako da se sagnuo pokupiti ih.
Bogovi, spasite me! &ak i kad se susre!emo, gotovo kao jednaki, sami na ulazu u oruarnicu, odmah se pretvaram u
eprtljavog seljaka.
Druga, jednako neugodna misao natuknula je daje tako moda i bolje. Naposljetku, to prije preboli tu glupost, to bolje,
istaknuo je njegov razumniji dio. Ako !e to posti!i samo pomo!u stida, onda je stid dobra stvar.
265

Zirnuo je u njezino lice, spazio na njemu mjeavinu smijeha i ozlo-voljenosti. Uspio joj se opet na !i na putu. Ali nikad to
ne!u preboljeti, pomislio je. U tom bolnom, blistavom trenutku nije mogao zamisliti da bi i u to drugo bio toliko siguran:
ni u ljubav prema svojoj obitelji, ni u dunost prema straarima ili samim svevide!im bogovima.
&inilo se da je princeza Brionv odjednom shvatila da se smijeila njegovoj nelagodi; povratak njezina izraza u neutralan
oprez bio je zapanjuju!e brz i poprili$no alostan. Tako ivo lice, pomislio je. Ali tijekom posljednjih tjedana polako ga
je, namjerno, pretvarala u neto drugo: u mramornu masku biste, neto to je moglo desetlje !ima stajati u kojoj od
pranjavih dvorana u dvorcu. "Trebate li pomo!, kapetane Vansen?" Kimnula je dvojici svojih zatitnika koji su hitali
prema njoj. "Jedan od ovih straara moe vam pomo!i ponijeti te stvari."
Ustupila bi mu jednog od njegovih straara da mu pomogne nositi nekoliko krpa. Je li to bila prava zloba ili samo
djevoja$ka oholost? "Ne, Visosti, mogu sam. Hvala." Savio je koljeno i malko se naklonio, paze!i da opet ne ispusti svoj
teret. Shvatila je mig i pomaknula se s vrata kako bi mogao pobje!i, ali je najprije morao pogledom otjerati dva zadahtana
straara s puta. Toliko mu je laknulo to je pobjegao od njezine neodoljive prisutnosti da se nakon posljednjeg okreta i
naklona jedva suzdrao da ne potr$i.
"Kapetane Vansen?"
Lecnuo se, a onda opet okrenuo prema njoj. "Da, Visosti?" "Ne odobravam to se moj brat postavio za vo u ove...
ekspedicije. Znate to."
"Jasno mije, Visosti."
"Ali on je moj brat, i volim ga. Ve! sam..." Za$udo, nasmijeila se, ali bilo je o$ito da je pritom suzbijala suze. "Ve! sam
izgubila jednog brata. Barrick je jedini koji mi je preostao."
Progutao je slinu. "Visosti, smrt vaeg brata..."
Podigla je ruku; pod druk$ijim okolnostima pomislio bi da se ponaa zapovjedni$ki. "Dosta. Nisam to rekla kako bih...
kako bih vas opet okrivila. Samo sam..." Okrenula se na trenutak kako bi mogla obrisati o$i dugim rukavom svoje muke
koulje, kao da su suze bile mali neprijatelji koji su se morali brzo i brutalno iskorijeniti. "Molim vas, kapetane Vansen,
da upamtite kako Barrick Eddon nije samo princ, nije samo $lan vladaju!e obitelji. On je moj brat, moj... blizanac.
Uasavam se pomisli da bi mu se neto moglo dogoditi."
Ferras bijae dirnut. &ak su i straari, par mladih klipana koje je Vansen dobro poznavao i za koje nije mislio da izmeu
sebe mogu prizvati njenija $uvstva od kakve mlade svinje, sada bili nervozni, uznemireni otvoreno !u tuge princeze
regentice. "U$init !u sve to je u mojoj mo!i, Visosti", rekao joj je. "Molim vas, vjerujte mi. Ja... Ponaat !u se prema
njemu kao da mi je roeni brat."
&im je to rekao, shvatio je da je opet u$inio glupost - insinuirao je da bi se pod obi$nim okolnostima vie brinuo za
vlastitu obitelj nego za svojeg vladara i gospodara, princa regenta. To se $inilo posebno opasnom tvrdnjom s obzirom na
to da je jedan princ regent ve! umro, dok je on, Vansen, bio $asnik na dunosti.
Zbilja sam idiot, pomislio je. Zaslijepljen vlastitim osje!ajima. Obratio sam se gospodarici kraljevstva kao da je seljakova
k!i sa susjednog imanja.
Na svoje iznenaenje, u Brionvjinim je o$ima opet bilo suza. "Hvala vam, kapetane Vansen", bilo je sve to je rekla.
Cijelo se jutro radovala tome to !e ukrasti malo vremena za vjebu, $eznu!i za oslobaaju!im osje!ajem mahanja tekim
drvenim ma$em, ali sada, kad je taj trenutak napokon stigao, samo se osje!ala nespretno i umorno.
To je zbog onog Vansena. Uvijek ju je uzrujavao, ljutio i uspijevao naljutiti - sam pogled na njega podsjetio bi je na
Kendricka, na onu jezivu no!. A sada se $inilo da !e svjedo$iti smrti i njezina drugog brata, jer nijedan od njezinih
266

argumenata nije mogao natjerati Barricka da se predomisli. Ali zar je Vansen bio kriv, ili je $injenica to je bio povezan s
toliko nesre!a u njezinu ivotu bila tek grozna ala bogova?
Nita nije imalo smisla. Ispustila je ma$ na piljevinu prostora za vjebanje. Jedan od straara primakne se da ga podigne,
ali ga ona otjera rukom. Nita nije imalo smisla. Bila je nesretna.
Sestra Utta - jedva je imala vremena za svoju u$iteljicu u posljednje vrijeme. Brionv je odjednom shvatila koliko joj je
nedostajala umiruju!a prisutnost starije ene. Dohvatila je krpu da obrie ruke, a onda zatoptala nogama da otrese
piljevinu prije nego to se uputila prema Uttinim odajama, dok su straari pohitali za njom poput kokoi za seljankom
koja prosipa ito. Prela je dvorite i upravo ulazila u duga$ku, usku Manju dvoranu kad ju je drugi put u sat vremena
zamalo oborio mladi $ovjek. Ovaj put to nije bio Vansen, nego mladi pjesnik -pa, takozvani pjesnik, nije mogla ne
pomisliti - Matty Tinwright. Njegova reakcija bila je u tan$ine razraeno ugodno iznenaenje, ali prema brizi koju je
uloio u svoju frizuru i odje!u, njegovom ubrzanom disanju i poloaju to$no na vratima, pomislila je da ju je promatrao
dok je prelazila dvorite s jednog od prozora, a onda se sjurio niz dvoranu kako bi izveo taj "slu$ajan" susret.
"Visosti, princezo Brionv, ljupka, spokojna i mudra, neopisivo je zadovoljstvo vidjeti vas. A gle, odjeveni ste za bitku,
kako i prili$i ratni$koj kraljici." Nagnuo se prema njoj i urotni$ki proaptao. "&uo sam da je naa zemlja pod prijetnjom,
slavna princezo - da podiete vojsku. Da sam barem onaj koji moe spremno podi !i ma$ kao va prvi vitez, ali moj se rat
mora voditi kroz dirljive pjesme i ode, poticaje juna$kih djela koje !u sro$iti za dobro krune i drave!"
Nije nipoto bio oku neugodan - zapravo, bio je prili$no nao$it, to je vjerojatno bio jedan od razloga zato se Barricku
nije sviao - ali Brionv danas nije imala strpljenja $ak ni za takve bezazlene gluposti. "eli li i!i s vojskom kako bi
mogao pisati pjesme o bojitu, gosparu Tinwright? Ima moje doputenje. A sada, ako doputa..."
&inilo se kao da se bori progutati neto veli$ine pernate loptice. "I!i s...?"
"Vojskom, da. Moe. Ako je to sve..."
"Ali ja..." Djelovao je oamu!eno, kao da mu mogu!nost da mu zapovjede da se pridrui vojsci June Mee nijednom nije
pala na pamet. Istinu govore!i, Brionv je uglavnom bila zlobna - nije zapravo eljela nijednom zapovjedniku natovariti i
svojeg brata i tog tupavog nadripjesnika. "Ali nisam doao pitati..." Timvright opet proguta slinu. Nije mu bilo nita lake.
"Zapravo doao sam k vama, Visosti, zato to Gil eli audijenciju s vama."
"Kr$marev momak, gospodarice. Sigurno ga niste ve! zaboravili, jer je njegov nalog svrnuo vau pozornost na mene."
Sada se sjetila mravog $ovjeka s $udnim, spokojno mahnitim o$ima. "Onaj koji sanja - eli razgovarati sa mnom?"
Tinwright ivahno kimne. "Da, Visosti. Posjetio sam ga u utvrdi - siroti $ovjek jedva ikog via, gotovo je zato$enik - a
posebno me zamolio da razgovaram s vama. Tvrdi da vam mora re!i neto vano o onome to je nazvao 'nadolaze!i
okraj'." Na trenutak se Tinvvrightovo $elo namrti. "Iznenadilo me to je upotrijebio taj izraz, da budem iskren,
gospodarice, jer on uop!e nije obrazovan."
Brionv strese glavom kao da je eli razbistriti, pomalo svladana pjesnikovim brzim i izrazito uvijenim govorom. Bio je
kico ne samo po svom jeftinom ruhu. "Kr$marev pomo!nik Gil eli sa mnom razgovarati o nadolaze!em okraju?
Sigurno je $uo o tome od straara u utvrdi." U utvrdi je boravio jo jedan zatvorenik - ta je misao nikada nije naputala.
Na trenutak ju je preplavio osje!aj izgubljenosti, neto to se bliilo pravoj panici. Shaso dan-Heza bio je taj koji je trebao
zapovijedati ovom ratni$kom $etom i obranom dvorca koja !e moda uslijediti. Je li netko upravo to i o$ekivao? Je li mu
krivnja za Kendrickovu smrt podmetnuta upravo iz tog razloga?
"Da, Visosti", potvrdio je Tinwright. "Nedvojbeno je odatle to $uo. U svakom slu$aju, to je poruka koju me zamolio da
vam predam. A sada, glede tog jahanja s vojnicima..."
"Ve! sam ti dala svoje doputenje", re$e ona, a potom se okrene i uputi brzim korakom prema sobi sestre Utte. Za sobom
je mogla $uti rezanje svojih straara dok su se gurali pokraj Mattvja Tinwrighta, koji ju je izgleda slijedio.
267

"Ali, Visosti...!"
Okrenula se. "Kr$marev momak - dao ti je zlatnog dupina da napie to pismo, zar ne?"
"D-da..."
"A kako se jedan pomo!nik kr$mara domogao debelog, sjajnog zlatnika?" Vidjela je da Tinvvright o$ito nema odgovor
na to, pa mu je opet okrenula lea.
"Ne znam. Ali, Visosti, ono to ste rekli... vojska...!" Glava joj bijae prepuna. Jedva ga je $ula.
Obi$no ne idemo dublje od Hrama", objanjavao je Chert svome malom putniku dok su se sputali zavojitom kosinom,
znanom po imenu Kaskadne stube. Krivulja iroke spirale, koja je na svojim najviim dijelovima imala obodnicu iru $ak
i od samog Funderlinkoga grada, po$injala se suavati, a zrak je bivao zamjetno topliji. Tanke ile bijelog kvarca u
vapnencu to$no iznad njih mrekale su se naprijed-natrag nad njihovim glavama poput zmije dok je Chert silazio. Ostavili
su posljednje funderlinke zidne svjetiljke za sobom; Chert je bio sretan to je ponio koralj iz Slanog jezerca. "Mislim da
akoliti silaze ovuda da prinesu rtve, posebno u dane svetkovina i, naravno, svi mi dolazimo amo na obrede kad
dosegnemo doba zrelosti." &ak i uza sve svoje brige nije mogao ne zapitati se koliko !e mladih akoliti odvesti u dubine
ove godine. Chert ih je vjerojatno sve poznavao - Funderlinki grad bio je mala, klanska zajednica te nikad nije bilo vie
od nekoliko desetaka onih koji bi stasali u odgovaraju!u dob u no!i kada su se Tajne obi$no slavile. Dok je hodao,
pripovijedao je Bubodlaku neke uspomene na vlastitu inicijaciju u zrelo doba, prije tako mnogo godina: o vrtoglavici koju
su izazvali post, neobi$ne sjene i glasovi, i najstranije i najuzbudljivije od svega, onaj kratak pogled na Blistavog $ovjeka
za kojeg mladi Chert nije bio posve siguran da je bio stvaran. Zapravo, ve!ina tog iskustva sada se $inila poput sna.
"Blistavi $ovjek?" upitao je Bubodlak.
Chert zatrese glavom. "Zaboravite da sam to rekao. Ostali !e misliti da je ve! dovoljno loe to sam vas doveo na ova
sveta mjesta."
Kad su sili s Kaskadnih stuba u prirodne pilje pune visokih stupova u obliku pje$anog sata, Chert je poao naprijed sve
dok nisu stajali pred jedinom neprirodnom stvari u dvorani. Bio je to zid jo ve!i od Vrata svile, s pet golemih
presvoenih ulaza, od kojih je svaki bio crna rupa u koju koraljno svjetlo nije dopiralo.
"Pet?" re$e Bubodlak. "Zar va narod ne imade pametnijeg posla nego da kopa tunele jedan pokraj drugog?"
Chert je i dalje govorio tihim glasom, iako su neupaljene svjetiljke u tim odajama davale naslutiti da su akoliti, ako su
uop!e i bili danas tu, ve! otili. "To ima vie veze s teinom kamena, a manje s brojem tunela. Ako usije $ete jedan tunel,
on na$ini luk u strukturi ivu!e stijene nad sobom - ne mogu se sjetiti rije$i kojima bih to objasnio, budu!i da mi rabimo
staru funderlinku rije$ dh'yok da opiemo takvo to. Taj jedan luk bit !e malen, i s vremenom !e se stijena nad njim opet
uruiti i zatrpati tunel."
"Vjetra mi s Vrha!" prokune Bubodlak, uspevi se s Chertova ramena u naizgled ve!u sigurnost blizine Funderlingove
glave, pokakljavi i zasvrbjevi Chertov vrat. "Stijena se urui?"
"&ak se ni to odmah ne dogaa, nemajte straha. Ali kad na$inite nekoliko tunela jedan pokraj drugog, dh'yok, luk... luk u
stijeni je mnogo ve!i i ja$i, pa $ak i ako se teret stijene nad njima i stane uruavati, najprije zahvati vanjske tunele, daju!i
nam dovoljno vremena da podupremo unutarnje tunele i s vremenom ih posve prestanemo koristiti."
"O!ete re! da !e jednog dana planina jednostavno sve sruit? Sve vae zgrade? Sve vae iskopine?" Zvu$ao je ogor$eniji
zbog sudbine Funderlinga nego zbog straha od opasnosti.
Chert se tiho nasmijei. "Jednog dana. Ali to je daleka budu!nost - Vrijeme stijena, tako mi to zovemo. Ako bogovi ne
odlu$e poslati potres - mnogo snaniji nego to smo ih dosad imali - $ak i ovi vanjski tuneli jo !e stajati kad unu$ad
mukaraca i ena koji danas pristupaju Cehu dovedu dolje da vide... dovedu dolje kad sazru."
268

Njegovo objanjenje naizgled nije pretjerano umirilo Bubodlaka, iako je $ovje$uljku laknulo kad je Chert izabrao srednji
tunel, po svoj prilici najsigurniji, za nastavak svojeg putovanja, a Chert nije podijelio manje nadahnutu istinu s njim - da
nitko ionako nije koristio ostale tunele s obzirom na to da su postojali samo zato da bi pridravali prolaz kroz koji su se on
i Krova sputali na idu!u razinu.
"Al $emu uop!e ovdi gradite tunele?" iznenada upita Bubodlak, moda kako bi prekinuo tiinu u uskom prolazu $ije su se
apstraktne rezbarije Chertu $inile jednako uznemiruju!e sada kao i one davne no!i njegove inicijacije, a koje su se
vjerojatno $inile jo $udnijima strancu kakav je bio $ovje$uljak. "Kad nita drugo u ovijem dubinama ni$ija ruka nije
dotakla."
Ponovno ga se dojmila britkost $ovuljkova uma i njegovo otro oko za pojedinosti na nepoznatomu mjestu. "To je dobro
pitanje." Ali Chert je po$injao !utjeti mo! tog mjesta, njegovu vanost i neobi$nost, te mu nije ba bilo do pri$e. Njegov
narod nije olako stupao u Tajne, i premda bi uetao u samo zadimljeno srce Jame J'ezh'krala da na e dje$aka i potedi
svoju Opal tolikog jada, nije bio sretan zbog svoje odgovornosti za razmjernu povorku uljeza: najprije Flint, a sada
Bubodlak - obojica su se nalazila u obrednim dubinama zbog Cherta Modrog Kvarca i ni zbog koga drugog.
"Ne elim sada ispri$ati cijelu pri$u. Moda !e dostajati da kaem kako su nai preci shvatili da postoji jo jedan niz pilja
do kojih nisu mogli do!i te da su prokopali ove tunele kako bi se spustili iz pilja koje smo poznavali - onih kojima smo
dosad putovali - u ova dublja i manje znana prostranstva."
To nije bilo dovoljno, naravno - jedva je ita objanjavalo, a kamoli duboka otkri !a u srcu Tajni, ali bilo je tako malo toga
to se dalo izraziti rije$ima. Ili to se uop!e smjelo izraziti rije$ima.
Pomisao da mora razgovarati s kr$marevimpomo!nikom uznemirila ju je, ali ne zbog njega samog. &ak i ako je momak
bio neka vrsta $ita$a snova, $ak i ako joj je mogao u$initi ono to je u$inio Barricku - prizvati i imenovati sve to joj je
opsjedalo snove - ono $ega se Brionv bojala nije bila tajna nikome tko je imao imalo razuma. Bojala se da !e izgubiti
svojeg brata i oca, ono to je preostalo od njezine obitelji. Bojala se da !e iznevjeriti Junu Meu i Pograni$ne kraljevine,
da !e u ovom razdoblju sve ve!e opasnosti, dok je Olin zarobljen, a njezin brat u $udnim raspoloenjima i $esto bolestan,
ona biti posljednji Eddon na vlasti.
Ne, ne!u dopustiti da se to dogodi, zaklela se samoj sebi dok je hodala Manjom dvoranom prema rezidenciji. Bit !u
okrutna koliko je potrebno. Spalit !u sve ume koje lee iza Sjenovite brane, baciti svakog Tollyja u lance. A ako je Shaso
uistinu ubojica, sama !u ga odvu!i do krvnikova panja da spasim nae kraljevstvo.
To ju je i uznemirilo, naravno - pomisao da je vjerni savjetnik njezina oca jo bio zato$en u tamnici u ovakvim
vremenima. Ode li posjetiti kr$mareva pomo!nika Gila u njegovu privremenom smjetaju ondje, ho!e li mo!i izbje!i
razgovor sa Shasom? Nije ga $ak ni eljela vidjeti: nije bila sigurna u njegovu krivnju i nita je u to nije uvjerilo, unato$
svim znakovima, ali ve!ina jeseni minula je bez promjene okolnosti, a ona i Barrick nisu mogli zauvijek odga ati
donoenje njegove presude. Ako je ubio vladaju!eg princa, morao je i sam biti osuen na smrt. Ipak, Brionv nije posve
shva!ala to se dogodilo te kobne no!i, a pomisao da pogubi jednog od o$evih najbliih savjetnika - $ovjeka koji joj je
takoer, uza svu svoju grubu narav i krutost, bio gotovo poput drugog roditelja -vrlo ju je uznemiravala. Ne, uasavala ju
je.
Njezini su je straari opet sustigli kad je stigla do visokih zidova Rui$njaka, gdje se Manja dvorana pretvarala u
natkriveni hodnik koji se pruao duljinom vrta. Ponekad su ga nazivali Izdaji $inim vrtom, jer je svojedobno gnjevni
plemi! ondje bio $ekao u zasjedi da ubije jednog od
Brionvjinih kraljevskih predaka, Kellicka Drugog. Atentator nije uspio, a njegova je glava zavrila na Baziliskovim
dverima, dok su rastrgani ostaci njegova izmu$ena tijela bili razdijeljeni po ulazima glavnih kula. Daak te legende ostao
je u tom vrtu te on nije bio njezino omiljeno mjesto, $ak ni u prolje!e. Sada su rue davno uvele, a njihove trnovite grane
tako gusto prekrivale zidove da se $inilo kao da one pridravaju drevne cigle, a ne obratno.
269

Duboko zamiljena, Brionv je jedva opazila svoje straare sve dok jedan od njih nije kihnuo i promrmljao tihu molitvu.
Odjednom je pomislila: to to radim? Zato idem u utvrdu? Ja sam kraljica, gotovo -princeza regentica. Zapovjedit !u da
kr$marev momak doe u koju od vije!ni$kih odaja i ondje razgovarati s njim. Nema uop!e potrebe da idem tamo.
Olakanje koje ju je preplavilo donijelo je sa sobom malo stida; bit !e to jo jedan dan kada ne!e morati previe misliti na
Shasa dan-Hezu...
Prenuo ju je pritisak s obiju strana - dvojica straara iznenada su joj se pribliila poput para pasa koji usmjeravaju zalutalu
ovcu. Upravo se spremala otresti na njih - Brionv Eddon nije htjela biti ni $ije janje - kadli je ugledala mukarca i enu
kako ustaju s klupe na kasnoposlijepodnevnom suncu i idu prema njoj. Trebao joj je trenutak da prepozna prvu osobu u
paru prije nego to su joj se pridruili u sjeni etalita: nije vidjela Hendona Tollvja gotovo godinu dana.
"Vaa Visosti", rekao je, iscrtavi ne posebno uvjerljiv naklon. Najmlai od bra!e Tolly jo je bio mrav poput trka!eg
psa, sve sama visina i tetive. Njegova je tamna kosa bila podrezana visoko iznad uiju prema trenutnoj svanskoj modi, $ak
je imao mali $uperak brade; sa svojim kratkim haljetkom od zlatnog satena, arenim $arapama i barunastim obrubom
izgledao je od glave do pete poput princa s kakva modno osvijetena junja$kog dvora. Brionv pomisli kako je $udno to
u licu toliko podsje!a na svojeg brata Gailona, a tako malo i po $emu drugom: crnokos umjesto plav, vitak umjesto
mii!av, tat umjesto nehajan, kao da je to bio sam Gailon preruen za neku pretjeranu, nemogu!u predstavu u slavu
Ivanjske no!i.
"Ah, vidim prema vaoj odje!i da sam vas uhvatio u pogrenom trenutku, princezo Brionv", re$e Hendon s prizvukom
nadmo!nosti u glasu, $ija je namjena bila da je ozlojedi, u $emu je i uspio. "O$igledno ste bili zaokupljeni ne$im...
napornim."
Jedva se oduprla nagonu da spusti pogled na odje!u koju je nosila za vjebu u oruarnici. Prvi put otkad se mogla sjetiti,
poeljela je da je pristojno odjevena, u punoj opremi dostojnoj svojeg poloaja.
"Oh, ali za roake nikad nije pogrean trenutak," bilo je sve to je rekla, to je slae mogla, "a rodbini je, naravno,
doputena odreena neformalnost i u odijevanju i u govoru. Ali se $ak i meu rodbinom moe oti!i predaleko."
Nasmijeila se pokazuju!i zube. "Vi !ete mi, dakako, oprostiti to se sastajem s vama ovako odjevena, dragi roa$e."
"Oh, Visosti, krivnja u potpunosti lei na nama. Moja roakinja bila je tako nestrpljiva da vas vidi da sam odlu$io iskuati
sre!u i nabasati na vas. Ovo je Elan M'Corv, urjakinja mojeg brata Caradona."
Djevojka se ki!eno nakloni. "Vaa Visosti."
"Upoznale smo se na vjen$anju vae sestre, mislim." Brionv je bila bijesna to su je prisilili stajati u njezinoj znojnoj
odje!i, ali Hendon Tolly igrao je promiljenu igru, a ona mu nije kanila dopustiti da primijeti koliko je razdraena. Stoga
se usredoto$ila na mladu enu, koja je bila otprilike njezinih godina i ljupka, blijede puti i dugih tankih udova . Za razliku
od svojeg roaka, Elan je drala o$i sputene i jedva prozborila koju na Brionvjina jednako povrna pitanja.
"Zaista moram i!i", napokon objavi Briony. "Imam mnogo posla. Lorde Tolly, vi i ja moramo razgovarati o vanim
stvarima. Odgovara li vam ve$eras? Naravno, pridruit !ete nam se na ve$eri. Sino! nam je nedostajalo vae drutvo."
"Bio sam umoran od puta", re$e on. "I od brige za svojeg nestalog brata, dakako. Nedvojbeno, strahovanje za vojvodu
Gailona i vama je otealo stvari, Visosti."
"&ini se da se sve urotilo kako bi mi otealo stvari, lorde Tolly, a iznenadan nestanak vaeg brata svakako je dio toga.
Moda ste takoer $uli da je moj brat Kendrick umro."
Nadigao je obrvu na taj otvoreni udarac. "Ali naravno, Visosti, naravno! Bio sam shrvan kad sam $uo vijesti, ali u to sam
vrijeme putovao po sjevernom Syanu, a kako je Gailon ionako bio tu da predstavlja obitelj na pogrebu..."
"Da, svakako." Odjednom se upitala to je zapravo dovelo Hendona ovamo ba sada. Dva-tri dana jahanja iz dvorca
Ljetopolja $inila su se prevelikom udaljeno!u koju bi netko prevalio samo kako bi stvarao nevolje. Briony nije
270

zaboravila Broneova uhodu i njegova upozorenja da je autarh u kontaktu s Tollyjima, premda nije posve pronalazila
smisao u tome. Nije ih smatrala nesposobnima za izdaju, ali bio je to naizgled krupan korak - i veliki rizik - za obitelj koja
je ve! ivjela unosnim i udobnim ivotom. Ipak, kao to je njezin otac uvijek govorio, obe!anje prijestolja moglo je
natjerati ljude na neka prili$no $udna djela. "A sad, kao to rekoh, imam puno posla. Pretpostavljam da !ete ga imati i vi.
Prije svega, htjet !ete poslati poruku svojoj obitelji $im $ujete moje vijesti."
Bio je vidljivo iznenaen. "Vijesti? &uli ste neto o Gailonu?" "Bojim se da nisam. Ali imam vijesti, unato$ tome."
"U prednosti ste preda mnom, Visosti. Sto se sprema? Ho!ete li me pustiti da $ekam do ve$eras kako bih to doznao?"
"&udim se kako to ve! niste $uli. U ratu smo."
Na trenutak Hendon Tolly doslovce problijedi - pogled na to bio je vrijedan ponienja stajanja $etvrt sata u znojnoj
odje!i. "Mi... mi...?"
"Oh, ne, ne Juna Meda i dvorac Ljetopolja, lorde Hendone." Nasmijala se i nije se trudila zvu$ati ljubazno. "Ne, pa mi
smo rodbina, va narod i moj. Zapravo, vi !ete nam se nedvojbeno pridruiti - sve Pograni$ne kraljevine i!i !e zajedno u
rat."
"Ali... ali protiv koga?" upitao je. &ak je i djevojka sada podigla pogled, zure!i.
"Pa, protiv vilenjaka, naravno. A sad me morate ispri$ati, zaista mnogo toga moram obaviti. Naa !e vojska izjahati sutra
u zoru."
Na svoje neizmjerno zadovoljstvo ostavila je Hendona Tollvja i njegovu druicu bez rije $i, ali borba prsa u prsa s njime
izbrisala je sve o $emu je ranije razmiljala iz njezine glave, a ve! se desetak drugih stvari nadmetalo za njezinu
pozornost. Nadala se da nije rije$ ni o $em vanom.
tu
Ni Chert ni Bubodlak sada nisu mnogo govorili. Hrane je odavno nestalo, mjeina s vodom nije bila ni dopola puna, a u
ovim je vrlo uskim prostorima postalo vrlo toplo.
Kad su proli kroz tunele koje su prokopali Funderlinzi i izali u pilje na suprotnoj strani, spustili su se niz raznolike
prolaze koji su ih zbunjivali svojom savrenom prirodno!u, koliko je Chert mogao re!i, premda je bilo $udno na!i
prirodne prolaze koji su bili tako dugi i $isti. Iako kroz njih nije bilo naporno hodati - na ve!ini mjesta nije morao $ak ni
sagnuti glavu - bili su sloeni i zbrkani: da se morao uzdati samo u sje!anja na vlastito hodo$a!e prije toliko godina,
posve bi zalutao. Samo su Bubodlakovi gotovo ne$ujni naputci o smjeru - bockanja, tipkanja i povremeno apnuta rije$
kada bi mu nos otkrio ja$i miris u odreenom smjeru - davali Chertu nadu da !e na!i Flinta i opet iza!i.
Bijahu to nesumnjivo $udnovata mjesta, ti tuneli, i to ne samo zato to je bilo teko odrediti jesu li bili posve prirodni.
Zrak je moda bio vru! i zaguljiv, ali je u njemu bilo i neobi$ne slatko!e koja je svakog tko bi je udahnuo oamutila,
nemjerljivo pove!avaju!i strahopotovanje prema obredima koji su se odvijali u dubinama.
Hodali su sada uskim puteljkom, jedva neto ve!im od izbojka iznad duboke provalije. Chert se kretao vrlo oprezno, ne
samo zato to je svjetlo iz prvog komada koralja zamiralo: shvatio je da su prema svakom razumnom prora $unu uskoro
morali krenuti natrag. Nije slutio da !e se spustiti tako daleko te je zapravo sebe smatrao prili$no mudrim to je ponio
drugi komad. No sada, dok je namjetao novi grumen na svoju kacigu od ulatene roine - upalio ju je dodir sa slanom
vodom - shvatio je da ga je jedna pogrena odluka malog Gromade dijelila od toga da bude izgubljen u tami. Chert je bio
Funderling i nije pani$ario u mraku ili dubinama, a njegov osjet dodira i znanje o podzemlju bili su podjednako dobro
razvijeni, ali svejedno je mogao danima lutati prije nego to nae izlaz - to bi moglo biti prekasno za mladog Flinta.
"to li se nalazi ovdi doli?" muklo se i iznenada javi Bubodlak. Zaguljiv, miomirisan zrak naizgled je utjecao na njegov
glas. "Va dje$ak, $emu bi uop!e vamo zalazio?"
271

"Ne znam." Ni Chert nije imao mnogo daha za razgovor. Obrisao je znoj s $ela te obamro od straha kad je zamalo zbacio
svoj privezani fenjer s glave ravno u jamu. "Ovo je... mo!no mjesto. Dje$ak je oduvijek bio neobi$an. Ne znam."
Dok su nastavljali silaziti uskim putem, Chert se po$eo pitati je li ga smradan zrak po$injao guiti ili se dogaalo neto jo
$udnije. Bilo je trenutaka kada mu se $inilo da $uje glasove - tek najtie uzdahnute rije$i, kao da se koja od radni$kih
druina Ceha nalazila nekoliko stotina koraka dalje u pokrajnjem prolazu. Ostalo vrijeme mali odbljesci svjetla pomicali
su se dubljom tamom oko njega, brzi poput to$aka koje bljeskaju iza sklopljenih vjea. Takve stvari mogle su biti znakovi
otrovnog zraka, a na bilo kojem drugom mjestu Chert bi se okrenuo i vratio, ali zrak u najdubljem dijelu Tajni, premda se
teko mogao nazvati svjeim, nikad, koliko je on znao, nije bio smrtonosan. Bubodlak je me utim imao poteko!a s
disanjem; Funderling se podsjetio da je $ovuljak navikao na svje zrak krovova. Zapravo, $ak je i Chert po$injao sanjariti
o tom hladnom, $istom zraku, toliko da je u jednom trenu shvatio daje zalutao - naao se samo korak dalje od ruba
puteljka. Pad u tamu bio bi dug, a koliko dug, to je samo mogao naslutiti.
amor se nastavio svud oko njega. Mogle su to biti zra$ne struje koje su se probile u tunele iz gornjih izmjenom plime i
oseke - sada su bili duboko ispod mora - ali Chertu se u$inilo da moe $uti odlomke rije$i, jecanje, $ak i udaljene povike
od kojih mu se koa jeila na zatiljku. Hramska bra!a dolazila su ovamo, podsjetio se, i preivjela, ali pomisao mu nije
uspjela olakati strah. Tko je znao kakve su sve pripreme obavljali, kakve sve tajne rtve predavali gospodarima tih
dubokih predjela? Pomislio je na svetu tajnu Zemljinih starjeina i Tihi slijepi glas, i nastojao potisnuti rastu!i uas.
Ono to se pouzdano dalo primijetiti bilo je to da je svud oko njih postajalo svjetlije: Chert je mogao vidjeti oblike
prostorije kroz koju su prolazili. Prvi put nakon mnogo sati osjetio je neto to se moglo nazvati nadom. Pribliavali su se
podru$ju koje je prepoznavao, dijelu hodo$asni$koga puta. Nekoliko trenutaka poslije, kad je napokon utekao s nesigurna
puteljka po izbojku, slijede!i ga kroz luk dok je prodirao duboko u stijenu, mlije$no, modro-bijelo svjetlo uzdiglo se
svuda oko njih.
"Dvorana mjese$eva kamena", objavi Chert s olakanjem, premda ne s mnogo daha. Kontrast izme u svjeine svjetle!ih
zidova, opto$enih velikim napuknutim komadima blijedo prozirna dragog kamena i mo $varnoga zraka bio je i vie nego
neobi$an. "Vidite, ova mjesta tu dolje stvaraju vlastito svjetlo. Blizu smo sreditu Tajni."
Bubodlak nita nije rekao, samo je kimnuo, vjerojatno svladan ve-li $anstveno!u pilje, njezinim zidovima, blistavima
poput zadimljena modra leda.
Chert se nastavio sputati kroz Dvoranu obla$nog kristala i kroz Potez arkamena, dok ga je svjetlo okruivalo poput
ivog stvora. Kako mu se u vrtjelo u glavi, a o$i bile zaslijepljene nakon toliko vremena u tami, odjednom se zapitao kako
je svaka od tih velikih pilja mogla biti tako razli$ita: nisu nalikovale ni na jedno prirodno mjesto koje je vidio igdje
drugdje u Junoj Mei, niti na svojim putovanjima po Eionu u mlaim danima.
Ali ovo nije prirodno mjesto, podsjetio se. Ovo su Tajne. Drhtaj praznovjernog straha uspne mu se ki $mom. to je radio
tu? Zaokupljen potragom za Flintom, nije izveo $ak ni najjednostavnije obrede prije silaska, nije izustio nijednu litaniju,
nije ponudio nijednu rtvu. Zemljini starjeine bit !e bijesni.
U Potezu arkamena odjednom je shvatio da je postojao razlog za Bubodlakovu dugu utnju kad se $ovuljak zaljuljao i
strmoglavio s njegova ramena. Chert gaje uhvatio i $u$nuo, podigavi ga kako bi ga pogledao na svjetlu naran$astozlatnih
ar-kristala. Izvidnik ljebova bio je iv, ali o$ito na velikim mukama.
"Odve! je vru!e", izustio je slabano. "Ne imadem... zraka."
Chert se borio sa silnim strahom. Sada je bio tako blizu! Bili su nedaleko od kraja tunela, barem od kraja onih dijelova
koje su on i ostali Funderlinzi poznavali, stoga tek nedaleko od Flinta, ali nije htio ubiti malog Krovaa spaavaju!i
dje$aka. Unato$ tomu to mu je svaki djeli! tijela bio silno umoran, prisilio se razmiljati to i kako dalje. A onda je
odrijeio koulju koju je svezao oko struka kad je zrak postao prevru! i sloio gnijezdo za $ovuljka. Poloio je Bubodlaka
u nj i stavio ga na kamenu izbo$inu visoko od tla. Chert je znao da je otrovni zrak, $ak i u blaim varijantama, bio teak te
se obi$no nalazio nie. Takoer je ostavio $ovuljku svoj koraljni fenjer da mu pravi drutvo.
272

"Brzo se vra!am", rekao je. "Obe!ajem. Samo !u se spustiti malo dalje." Dao je malom strijelcu svoj rubac umo$en u
vodu da mu utai e.
"Ma$ke...?" slabano upita Bubodlak.
"Nema ma$aka ovdje dolje", uvjeravao ga je Chert. "Ve! sam vam to rekao."
"Za svaki slu$aj", re$e $ovuljak, pa sjedne - to je zahtijevalo mnogo snage - a onda skine s ramena svoj luk i tobolac sa
strijelama te ih smjesti nadohvat ruke prije nego to je opet klonuo na improviziranu postelju.
Chert pohita dalje. Sada je imao jo vie razloga za urbu - ne samo svoju zabrinutost za dje$aka i Opal te za umiru!e
svjetlo koralja, nego i zabrinutost ho!e li ljubaznost kraljice Krovaa i samog hrabrog Bubodlaka naplatiti poslanikovom
smr!u.
Potez arkamena je zavrio, a Labirint po$eo. Prokleo je sre!u koja ga je dovela u zbunjuju!i Labirint bez Krovaa i
njegova otrog nosa, ali nije se nita moglo u$initi. Chert se sjeti ne$ega to mu bijae re$eno dok je bio dijete, u
godinama kada je aptanje o inicijaciji bilo vanije od aptanja o djevojkama. Uvijek skre!i lijevo, kazali su mu prijatelji s
pouzdanjem onih koji nisu bili iskuani. Kad stigne do zapreke, vrati se istim putem, a onda u$ini isto s idu!im tunelom.
Kod njihove inicijacije nisu na kraju uop!e morali rjeavati Labirint - akoliti su ih uveli, nakratko napustili, a potom
izveli. Sada nije imao drugog izbora nego voditi se prema drevnom savjetu, s obzirom na to da ovaj put u blizini nije bilo
hramske bra!e da mu pomognu.
Ovdje, izmeu Poteza i Mora dubina takoer nije bilo nikakva prirodnog svjetla pa se Chert morao probijati kroz Labirint
u tami, dok su mu samo zvuk vlastitog isprekidanog i umornog daha te lupa njegova srca pravili drutvo. Nakon otprilike
sat vremena hoda i vra!anja po na dodir nerazlu$ivim prolazima, napokon je postao siguran da se izgubio; upravo se
spremao sjesti i zaplakati od o$aja kad je osjetio pomak zraka na licu. Sa srcem koje mu je sada lupalo od radosti i
olakanja, slijedio je povjetarac jo nekoliko zaokreta sve dok nije izaao iz Labirinta na modro osvijetljeno prostranstvo
Morske dvorane, ali njegova je sre!a potrajala samo nekoliko trenutaka. Nalazio se na balkonu na vanjskoj strani
Labirinta dok se pod njim pruao smrtonosan ponor, prepreka tako nesavladiva da $ak ni hodo$asnici koji su proli sve
Tajne nikad nisu vidjeli vie od $udovine pilje Morske dvorane nego s tog mjesta. Nije postojao put do dna pilje, a
Flintu nije bilo ni traga na velebnom kamenom balkonu.
Dje$ak nije mogao biti nigdje drugdje.
Sada je Chert uistinu malo zaplakao, iscrpljen i maloduan. Spustio se na koljena i dopuzao blizu ruba, napola siguran da
!e vidjeti dje-$akovo izmrcvareno tijelo na nazubljenoj, kamenitoj obali pod njim, osvijetljeno $udnovatim modrim
kristalima na svodu pilje. No potez razbijenog, naslaganog kamenja bio je prazan sve do srebrnastog Mora dubina i
nedoku$ivog otoka u njegovu sreditu, gdje je stajala golema kamena prilika koja se pojavljivala u tolikim funderlinkim
morama i otkrivenjima. &ovjekolika formacija bila je zaogrnuta sjenom, premda je svodno kamenje prosipalo svoje
svjetlo gotovo posvuda drugdje. Flintu nije bilo traga, ni ivom ni mrtvom.
Chert opet zapadne u jad neizvjesnosti. Jesu li on i Bubodlak proli ravno pokraj Flinta na nekom drugom skretanju, i ne
znaju!i da dje$ak lei bez svijesti ili $ak mrtav negdje u blizini? Tajne, zajedno s tunelima i piljama iznad njih, bile su
nezamislivo sloene. Kako je uop!e mogao odrediti odakle otpo$eti novu potragu ako se Krovaevu nosu nije moglo
vjerovati?
Tada, kao da je naslutila Chertovu udaljenu prisutnost, golema i tajanstvena kamena figura, poznata pod imenom Blistavi
$ovjek, stade treperiti na svom otoku u sreditu Mora dubina, a Chertovo srce zalupa tako jako da je pomislio da !e mu
prepuknuti. Vidio je kip samo jednom prije, tijekom svoje inicijacije, u drutvu drugih mladih Funderlinga, pod vodstvom
Metamorfne bra!e. Ovaj put bio je sam i pun krivnje kao uljez. Kad je masivni kristalni oblik odjednom zasjao modrim,
purpurnim i zlatnim svjetlom, bacio je $udne odraze po samom moru, koje nije bilo voda nego neizmjerno jezero od
ne$ega nalik na ivu, tako da je cijela pilja bila puna ivahnih boja. &inilo se kao se Blistavi $ovjek pomi$e, kao da se
273

budi iz dugog sna. Chert se baci na tlo, trbuhom priljubljenim uz kamen. Preklinjao je Zemljine starjeine za oprost i
molio da ga potede.
Bogovi nisu smatrali potrebnim da ga ubiju, i nakon nekoliko trenutaka svjetlo je mal $ice potamnjelo, dovoljno da se
usudio podi!i glavu - i tada se Chertov praznovjerni uas odjednom poja$ao. Na tom svjetlu mogao je vidjeti malu sjenu
na otoku - pokretnu priliku koja je napredovala, puu!i polako uzbrdo od ruba sjajnog metalnog mora prema stopalima
svijetle!eg diva, Blistavog $ovjeka. &ak i s te udaljenosti, s koje je prilika bila sitna poput kukca, Chert je znao o kome se
radi.
"Flint!" viknuo je, a glas mu je odjeknuo preko mora od ive, ali malena se sjena nije zaustavila, $ak ni osvrnula.

30.

BU)ENJE

CRVENO LI(E

Dijete u svom krevetcu
Medvjed na brijegu Dva bisera uzeta iz ruke starca

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Svod glavnoga Trigonskoga hrama bio je tako visok da je, $ak i kada su velebna vrata bila zatvorena, imao svoje njene
povjetarce - tisu!e votanica treperilo je na oltarima i u niama. U tom jutarnjem satu bilo je takoer vrlo hladno. Barricka
je boljela ruka.
Princ regent bijae okruen ljudima koji !e ga pratiti na zapad: svojim mrskim roakom Rorickom Longarrenom i
iskusnijim ratnicima poput Tynea od Modre obale i Tvneova starog prijatelja, ekstravagantno brkatog Droya Nikomeda
od Isto$nog jezera, zajedno s mnogima drugima koje je Barrick znao samo prema $uvenju. Zapravo, ve!ina plemstva
Pograni$nih kraljevina okupila se za taj blagoslov: odvani Mayne Calough iz dalekog Kertewalla, Sivney Fiddicks kojeg
su neki zvali Sklepani Vitez, jer su mu sav oklop i bojna oprema bili nagrade koje je dobio u svakojakim nadmetanjima,
markgrof Gowan M'Ardall od Rudomora, te nekoliko desetaka drugih visokih plemi !a, odjevenih u bijele halje. Uz njih
bilo je jo pet ili est puta toliko onih iz niih stalea koji su ipak posjedovali vlastite konje i oklop te barem kolibu ili
neko polje kako bi se mogli nazvati zemljoposjednicima.
Poput svih ostalih, Barrick Eddon kle$ao je najednom koljenu, okrenut prema oltaru gdje je Sisel izgovarao blagoslov, a
drevne su se hierosolske fraze kotrljale s hijerarhova jezika poput besmislenog uborenja brzog potoka. Barrick je znao da
!e uskoro odjahati u rat, moda $ak i u smrt. I ne samo to: neprijatelj s kojim !e se morati suo$iti bila su divlja stvorenja
iz Sjenovitih zemalja, drevni uas, predmet no!nih mora - a ipak se osje!ao neobi$no tupo, prazno i nezabrinuto.
274

Podigao je pogled prema golemu trodijelnom kipu iza oltara, trima bogovima Trigona koji su stajali na vjeto
izrezbarenom kamenom podnoju koje se pretvaralo u oblake oko nogu boga neba, te u kamenje i valove za bogove
zemlje i mora. Tri visoko uzdignuta boanstva zurila su naprijed, s Perinom u sredini na svom pripadaju!em mjestu, kao
najviem od najviih, ribljim ljuskama prekrivenima Erivorom njemu zdesna, te mrkim Kerniosom slijeva. Bili su
polubra!a, sinovi starog Sverosa, boga no!nog neba, od razli$itih majki. Barrick se pitao bi li ijedan od Trigona bio voljan
umrijeti za svoju bra!u kao to bi on dao svoj ivot za Briony - kao to je bio gotovo siguran da !e dati ivot za nju. Ali
budu!i da su bili bogovi i prema tome besmrtni i neranjivi, kako se takvo to moglo dogoditi? Kako su bogovi mogli biti
hrabri?
Hijerarh Sisel jo je verglao; starac je ustrajao da sam predvodi ceremoniju zbog vanosti prigode - i zbog toga to je,
naslu!ivao je Barrick, poput tolikih drugih elio neto u$initi da pomogne, da i sam osjeti kako je ne$im pridonio. Glasine
su se brzo proirile dvorcem i gradom: sada nije bilo nijedne osobe medu njih stotinu koja nije znala da im se bliio rat te
da !e to, po svemu sude!i, biti $udnovat i zastrauju!i rat.
No sam je Barrick morao priznati da se osje!ao jo $udnije - kao posezanje za ne$im na visokoj polici to je bilo to$no
izvan domaaja, ma koliko $ovjek skakao i naprezao se. Jednostavno se nije mogao nagnati da ita osje!a.
Kad je hijerarhov dio obreda zavrio, Sisel povede Barricka na stranu dok su u modro odjeveni bogomoljci hrama ostalim
plemi!ima kadili halje svetim dimom. Hijerarh je imao poluponizan, polusrdit izraz koji je Barrick jako dobro poznavao:
bio je to izraz to su ga njegovi stariji $esto imali kada su ga htjeli koriti, a pritom su i te kako imali na umu kako su jedan
ili dvojica Barrickovih predaka bacali ljude u tamnice - ili ih $ak ubijali, ako su izvjesne popularne glasine bile istinite -
zbog davanja nepoeljnih savjeta.
"Hrabro je to to $inite, moj prin$e", re$e Sisel.
eli re!i "glupo", zaklju$i Barrick, ali, naravno, to je bila rije$ koju $ak ni hijerarh Trigonata ne bi upotrijebio pred
ustoli$enim princem. "Imam svoje razloge, eminencijo. Neki su od njih opravdani."
Sisel podigne ruku. Ona je trebala ozna$avati kako nita vie nije potrebno re!i, ali Barricku je bila iritantno sli$na
Shasovoj podignutoj ruci, koja je u doba njegova djetinjstva obi$no zna$ila: Umukni, dje$a$e. "Naravno, Visosti.
Naravno. Neka Tri Mo!nika vas i sve ostale vrate ku!i ive i zdrave. Tyne !e voditi, zar ne?" &elo mu se namrtilo kad je
shvatio to je rekao. "Kao vaa podrka, naravno, prin$e Barrick."
Gotovo se nasmijeio. "Naravno. Ali budimo iskreni. Ja bih trebao biti neka vrsta... to ono imaju na prednjem dijelu
broda? Figuru na pramcu?"
"Pulenu?"
"Da. Ne o$ekujem da !e me vojnici sluati, hijerarhu - jo nemam ratnog iskustva. Zapravo, nadam se da !u neto nau$iti
od Tynea i ostalih. Ako Trojica dadu da se vratim iv, naravno."
Sisel mu uputi $udan pogled - moda je naslutio neto lano u Barrickovu pobonom ponaanju - ali mu je takoer
laknulo i o$ito nije elio previe o tome razmiljati. "Pokazujete veliku mudrost, moj prin$e. Nepobitno ste sin svojeg
oca."
"Da, mislim da je to istina."
Sisel je i dalje bio zbunjen onim to se skrivalo u Barrickovim rije$ima. "Nismo suo$eni s prirodnim bi!ima, moj prin$e.
Ne bi nas trebalo mu$iti ono to radimo."
Nas? "Kako to mislite?"
"Ti... stvorovi. Sumra$ni narod, kako ih praznovjerno zovu, Drevni. Oni su protuprirodni - neprijatelji ljudi. ele oteti to
je nae. Mora ih se unititi poput takora ili skakavaca, bez premiljanja."
275

Barrick je mogao samo kimnuti. takori. Skakavci. Dopustio je da ga okade. Miomirisi dima podsjetili su ga na tezge sa
za$inima na Trnici i nagnali da arko poeli da je opet ondje s Brionv, kao kad su bili djeca i pobjegli na predivan,
nasmijan trenutak ili dva dok je pola dvora diglo za njima potjeru.
Kad je svukao obrednu halju, Barrick je izaao za vitezovima i plemi !ima iz hrama. Tyne Aldritch i ostali izgledali su
odmoreno i svjee, kao da su upravo stigli s kupke ili drijemea, a Barrick je osjetio ljubomoru to im je put u hram
pruio tu utjehu - utjehu koju on sam nije osje!ao.
Markgrof Tyne opazio je Barrickovo nesretno lice i usporio dok nisu hodali rame uz rame. "Bogovi !e nas zatititi, ne
bojte se, prin$e Barrick. Ta su bi!a tajanstveni stvorovi, ali su stvarni - sazdani su od mesa. Ako ih posij e$emo, te!i !e im
krv.
Kako moete biti tako sigurni u to? elio je pitati. Naposljetku, jedina osoba u cijeloj Junoj Mei koja je imala ikakva
iskustva s njihovim neprijateljem bio je onaj vojnik Vansen, koji je zapravo gledao usmr !ivanje jednog bi!a iz Sjenovite
brane, dodue malenog i ne vrlo opasnog, i kojeg je takoer napao mnogo ve!i stvor, kojem est vojnika nije uop!e
uspjelo nauditi dok je odnosio jednog $lana njihove druine, kao to dijete krade slatki s ne$uvanog tanjura.
Barrick takoer nije podijelio nijednu od tih misli.
"&udovita !e biti zastrauju!a, bez dvojbe", tiho !e Tyne. Zastali su dok su akoliti hrama otvarali teka bron$ana vrata i
proputali unutra zrak iz zaljeva koji im je razbaruio kosu i odje!u i od kojeg su plamenovi votanica zaprtali.
"Upamtite, Visosti, vano je da pokaemo ljudima juna$ko lice."
"Bogovi !e nam dati hrabrosti koja nam je potrebna, bez dvojbe." "Da", ivo kimne Tyne. "I meni su je dali kad sam bio
mladi!."
Barrick se odjednom zamisli: premda je Tyne Aldritch bio vie nego dvostruko stariji od Barricka, jo je bio znatno mla i
od oca blizanaca, kralja Olina. Bio je $ovjek jo dovoljno mlad da gaji ambicije - moda se nadao da !e ga Barrick
zapamtiti kao odanog prijatelja i mentora ako svi preive, da !e se njegovo bogatstvo jo vie pove!ati ako Barrick Eddon
jednog dana postane kraljem. Tvneova k!i bliila se dobi za udaju, naposljetku. Moda je sanjao o kraljevskoj vezi.
Do tog trenutka Barricku je bilo teko promatrati starije od sebe ikako druk$ije nego kao neodreenu masu, barem to se
ticalo onih koji jo nisu bili oronuli starci. No tek je sada promotrio ratni$kim brazgotinama prekrivenog markgrofa od
Modre obale i zapitao se to je sam Tyne vidio kada bi se zagledao u svijet, to je mislio, $emu se nadao i $ega se bojao.
Barrick potrai pogledom Sivnevja Fiddicksa i Ivara od Srebrnstrane te ostale plemi !e, uzdignutih lica, $eljusti
namjetenih u izraz koji je trebao odavati hrabrost i biti inspirativan dok se blijedo sun$evo svjetlo prosipalo kroz
otvorena vrata. Svaki od njih, spoznao je Barrick, ivi u vlastitoj glavi upravo kao to je on ivio u svojoj; stotine ljudi
koje su zabrinuto $ekale na stubama pred hramom kako bi nakratko spazile plemstvo June Mee takoer su ivjele u
vlastitim mislima, jednako potpuno i svaki za sebe, poput njega.
Kao da ivimo na tisu!ama, tisu!ama razli$itih otoka usred nekog oceana, pomislio je, ali bez brodova. Moemo vidjeti
jedni druge. Moemo si dovikivati. Ali nitko od nas ne moe napustiti svoj otok i otputovati do drugog.
Ta ga je misao pogodila kudikamo ja$om silinom i od jednog obreda na kojima je upravo bio u hramu, pa na trenutak nije
pojmio daje svjetina na stubama potiskivala prsten straara natrag prema vratima hrama, da su gomilu pu$ana u strahu od
glasina o ratu i jo strasnijim stvarima dijelili samo trenuci da pregaze one iste ljude za koje su o$ekivali da ih obrane.
Neki od sve!enika stali su opet zatvarati velika vrata. Straari su se gurali naprijed, pomau!i se dugim ru$kama svojih
kopalja, a nekoliko ljudi u gomili bilo je oboreno i nagnje$eno. Jedna je ena kriknula. Neki mukarci pokuali su oteti
koplja straarima. Nekoliko grumena zemlje tresnulo je o stubite; jedan je pogodio baruna iz Marrinswalka u nogu, a on
se zabezeknuto zagledao u mrlju na svojoj $istoj $arapi kao da je krv. Rorick je uznemireno viknuo, moda zabrinutiji
zbog prijetnje svojoj $isto!i nego opasnosti za sebe. Tada, kao da se dogodilo u snu - jo je bio zaokupljen svojim mislima
- Barrick je spazio kako je Tyne isukao ma$, $uo zveket i siktanje desetaka drugih otrica, isukanih iz svojih korica, a
276

ostali plemi!i slijedili su primjer markgrofa od Modre obale. Miris gomile oko njih bio je ivotinjski zadah, nepoznat i
straan.
Tyne i ostali - ubit !e ljude, pomislio je. Jedva se $inilo mogu!im da se dogaa tako brzo. Ili !e narod ubiti nas. Ali zato?
Pogledao je lica oko sebe i spazio rastu!u spoznaju i kod plemi!a i kod puka: stvari se raspadaju i nitko od njih ne zna
kako to sprije$iti.
Alija mogu, shvatio je. Bio je to opojan osje!aj, iako neobi$no neveseo. Podigao je zdravu ruku i spustio se niz nekoliko
stuba. Tyne gaje pokuao zgrabiti, ali Barrick mu izmakne.
"Stanite!" viknuo je, ali nitko nije mogao $uti njegove rije$i ponad urlika prestraenog naroda: lica koja su zurila s trijema
hrama ve!inom ga nisu $ak ni mogla vidjeti. Okrenuo se i potr$ao natrag uza stube prema mjestu gdje su masivna
bron$ana vrata jo stajala poluotvorena - jedan od pametnijih sve!enika, moda sam Sisel, shvatio je da ne bi bila dobra
ideja zaklju$ati ih dok su princ regent i ostali plemi!i okrueni bijesnom gomilom - a onda je istrgnuo koplje najbliem
straaru, koji ga je predao s izrazom potpune zbunjenosti i jada, kao da je o$ekivao da !e ga iz nekog nedoku$iva
prin$evskog razloga Barrick napasti vlastitim orujem. Umjesto toga, Barrick upotrijebi teak vrak koplja kako bi udarao
o bron$ana vrata sve dok grubi odjeci nisu preletjeli dvoritem. Glave su se okrenule, a vika polako po$injala stiavati.
Barrick je teko disao: bilo je naporno baratati kopljem samo jednom rukom, uglavivi ga ispod pazuha kako bi lupao po
vratima, ali upalilo je. Ve!ina gomile buljila je razjapljenih usta u svojeg mladog princa pred vratima hrama.
"to ho!ete?" viknuo je. "Zar nas elite zgnje$iti? Idemo se boriti za grad - za nau zemlju. U sveto ime Trojice, to vam
pada na pamet, da se gurate tako na nas?"
Neki od onih koji su se bili sukobili sa straarima ustuknue, posramljena lica, ali drugi bijahu nepopustljivi - postupak
smirivanja polunastale pobune bio je sloen poput raivanja sitna veza. Straar koji se jo hrvao s namrgoenim
promatra$em izgubio je ravnoteu i pao uz zveket oklopa, a nekoliko njegovih suboraca gnjevno je pohrlilo naprijed.
Barrick opet povisi glas. "Stanite. Pustite ljude da mi kau. to elite?"
"Ako vi i ostali plemi!i odete, prin$e Barrick, tko !e tititi grad?" vikne neki $ovjek.
"Vilenja$ki narod bi mogao do!i i odnijeti nam djecu!" krikne neka ena.
Barrick pokae svoj samopouzdani osmijeh. Bilo je neobi$no kako mu je to lako polazilo za rukom, ta korisna dvoli$nost.
"Tko !e tititi grad? Grad titi Brennov zaljev, koji nam vrijedi vie i od kojeg viteza, $ak i ovih visokih plemi!a.
Pogledajte oko sebe! Da ste ratni zapovjednik, $ak i zapovjednik vilenja$ke vojske, biste li htjeli prije!i preko onog
nasipa i ovih visokih zidina? I ne zaboravite, moja sestra Briony jo !e biti tu, Eddon na prijestolju - vjerujte mi, $ak ni
Sumra$ni narod ne eli nju razgnjeviti."
Nekolicina naroda se nasmije, ali drugi su i dalje dovikivali zabrinuta pitanja. Tyne vrati ma$ u korice tako da ga svi vide.
"Molim vas!" Barrick se obrati gomili. "Dopustite nam da nastavimo s dananjim poslom - uskoro moramo izjahati.
Vrhovni zapovjednik Avin Brone vratit !e se ovamo i obratiti vam se u podne, re!i vam kako !emo braniti dvorac i grad,
te to svatko od vas moe u$initi da pomogne."
"Trojica vas blagoslovila, prin$e Barrick!" dovikne neka ena, a bolna nada u njezinu glasu bila je dovoljna da ga dirne,
$ak uplai. "Vratite nam se ivi i zdravi!"
Zasue ga drugi blagoslovi i dobre elje; trenutak prije bili su to grumeni zemlje i $ak nekoliko kamenova. Gomila se nije
razila, ali je otvorila prolaz kako bi se Barrick i ostali vitezovi mogli uputiti prema Gavranovim dverima i unutarnjoj
utvrdi.
"Dobro ste to izveli, Visosti", Tyne je zvu$ao mal$ice iznenaeno. "Bogovi su vam stavili prave rije$i u usta."
277

"Ja sam Eddon. Oni znaju moju obitelj. Znaju da im ne laemo." Ipak, morao se zapitati Jesam li to zbilja u$inio ja? Ili su
bogovi zaista uredovali kroz mene? Nisam osjetio nikakva boga, to je sve to znam. Zapravo, nije bio siguran to je uop !e
osje!ao - ponos to je obuzdao preplaenu gomilu i dao im nadu, ili uznemirenost $injenicom kako ih je lako bilo navesti
iz jedne krajnosti u drugu?
A nismo zapravo ni u ratu. Ne jo. Obuzela ga je studen od iznenadna predosje!aja. Sto !e biti kada stvari krenu po zlu?
I gdje !e bogovi biti tada?
Buka $eki!a bila je gotovo zagluna, kao da se jato $udovinih djetli!a spustilo na dvorac June Mee. Ljudi su se
uspentrali na svaki zid i kulu, $inilo se, podiu!i da$anu oplatu protiv mogu!e opsade. Nakon obamrlosti koja je
zahvatila dvorac u posljednjim mjesecima, bilo je gotovo pravo olakanje vidjeti toliko aktivnosti, ali Brionv je znala da
to nije bio obi$an napad susjednog kraljevstva protiv koga su se morali braniti. Pograni$ne kraljevine bile su u ratu s
posve nepoznatim neprijateljem kojeg moda nije bilo mogu!e ni spoznati. Kad bi ljudi na zidinama i kulama pogledali
prema jo nevinom zapadnom obzorju, a to su $esto radili, strah na njihovim licima bio je vidljiv $ak i s tla.
Nije samo radnicima pozornost bila kompromitirana: princeza regentica bila je tako zaokupljena promatranjem radova da
je pala u nisku ivicu imira. Rose i Moina pohitale su naprijed da joj pomognu, ali ona ih je odgurnula, gnjevno
mrmljaju!i.
"Te proklete ivice! Kako $ovjek ovuda moe uop!e hodati?"
Sestra Utta pojavila se pod jednim lukom galerije. Unato$ hladnu vremenu i sivom nebu, nosila je samo lagani ogrta$
preko svoje jednostavne halje. Redovni$ki veo iste boje pokrivao joj je kosu, pa je njezino nao$ito lice izgledalo gotovo
kao da lebdi u zraku, poput maske na zidu. "Bilo bi teko napraviti ukrasni vrt bez ivice", blago !e Zorijska sestra.
"Nadam se da se niste ozlijedili, Visosti."
"Dobro sam, valjda." Brionv protrlja svoju potkoljenicu. Spoznala je jednu od mana noenja uskih mukih hla $a: nita
vam nije moglo zatititi goljenice od uboda i udaraca.
Utta kao daje znala o $emu je princeza regentica razmiljala; u svakom slu$aju, nasmijeila se. "Ljubazno od vas to ste
me posjetili."
"Nije ljubazno. Nesretna sam. Nemam ni s kim razgovarati." Podigla je pogled na vrijeme da uhvati povrije eni izraz koji
je preletio od Moine do Rose. "Ni s kim osim s njima dvjema," brzo je dodala, "a toliko sam im se izjadala da su se
sigurno umorile od sluanja mojega glasa."
"Nikad, Visosti!" Rose je to izustila tako brbljavom brzinom kako bi je utjeila da se Brionv gotovo nasmijala. Sad je
znala da su se umorile sluaju!i je.
"Zabrinute smo za vas, Brionv, to je sve", sloila se Moina, a time to je zaboravila upotrijebiti gospodari $in naslov
dokazala je da je govorila istinu.
Dobre su i drage, ove djevojke, pomislila je i na trenutak se osjetila dovoljno starom da im bude starija sestra, $ak majka,
iako je mala, plavokosa Rose bila njezina vrnjakinja, a tamnokosa Moina gotovo godinu starija od nje.
"Kako je vaa pratetka?" upita Utta.
"Merolanna? Osje!a se bolje. Sa zborovima vojnika koji se okupljaju i svim novim gostima u dvorcu, ona je u svom
elementu - poput morskog kapetana u oluji. Pazi i na moju pomajku, budu!i da je Anissin termin tako blizu, a Chaven je
odlu$io nestati." Brionv je bilo teko svesti svoj gnjev prema lije$niku na uljudan govor. Zavrivi otresanje gran$ica
imira sa svojih hla$a i dna tunike, uspravila se. Miris miloduha, posebno lavande, ovdje je bio snaan unato$ hladnu
povjetarcu iz zaljeva, ali nije ju umirio. Upitala se bi li je ita drugo umirilo. "A vi, sestro - jeste li dobro?"
278

"Zglobovi me bole - to se uvijek dogaa kad zapue hladan vjetar. Ako se elite maknuti iz vrta, ne!u se potuiti."
"Ionako vas jedva $ujem uza sav taj zveket, a nigdje vani ne!e biti bolje. Kamo !emo?"
"Upravo sam se spremala po!i do svetita i ponuditi rtvu za sigurnost vaeg brata i ostalih. Ondje je tiho. to mislite?"
"Mislim da bi to bilo divno", re$e joj Brionv. "Rose, Moina - prestanite o$ijukati s onim ljudima na zidu i poite sa
mnom."
Zorijsko svetite dvorca nije imalo nita od razmetljivosti Erivorove kapele, a kamoli od golema i veli $anstvena
Trigonskoga hrama. Jedva neto ve!i od jedne prostrane sobe, stajao je u kutu utvrde blizu rezidencije, to$no ispod Ljetne
kule. Oltar bijae jednostavan, a samo jedan mali oslikani prozor proputao je dnevno svjetlo - prikaz Zorije,
izraen u prolom stolje!u, s rairenim rukama i morskim pticama koje joj slije!u na dlanove i lepraju oko glave. Bila je
to neobi$no lijepa slika, oduvijek je smatrala Brionv, a $ak i na dananjem slabom svjetlu boje su blistale. Svetite bijae
prazno, iako je Brionv znala da su starija Zorijska sve!enica i barem dvije ili tri mlade novakinje ivjele u stanu pokraj
kapele. Bile su Uttine prijateljice - njezina obitelj, zapravo, s obzirom na to da je njezina prava rodbina bila daleko na
Vuttskom oto$ju i daleko u prolosti.
"Kad ste zadnji put vidjeli ikoga od svoje obitelji?" upitala je svoju u$iteljicu. "Svoje prave obitelji."
Utta kao daje bila iznenaena pitanjem. "Brat me posjetio ovdje prije nekoliko godina. Prije toga - oh, zbilja, princezo
Brionv, nisam vidjela nikoga od njih otkad sam pristupila Sestrama."
&emu sigurno ima trideset i vie godina, naslu!ivala je Brionv. "Zar vam ne nedostaju?"
"Nedostaje mi vrijeme kad sam bila mlada. Nedostaje mi $uvstvo bivanja u toj ku!i, na tom otoku, i dojam daje on
sredite cijelog svijeta. Nedostaje mi ono to sam tada osje!ala prema svojoj majci, premda se poslije taj osje!aj
promijenio." Na trenutak je pognula glavu. "Da, $ini se da mi nedostaje."
Brionv je smatrala neobi$nim da netko treba razmisliti nedostaje li mu obitelj. Skrila je svoju zbunjenost $inom izabiranja
i paljenja svije!e te njezina postavljanja na oltar ispred kipa Zorije. Ta ina$ica boice bila je mnogo staloenija od one na
arenom prozoru; ruke su joj stajale oputeno uz bokove, a o$i bile oborene kao da je gledala u svoje noge, ali na usnama
joj se vidio majuan osmijeh koji se Brionv oduvijek svi ao, osmijeh ene koja je imala svoje tajne. Moina i Rose
pristupe naprijed i takoer zapale svije!e, iako su obje bile malko zbunjene te su na$inile troprsti znak Trigona na svojim
grudima dok su namjetale svije!e. Trude se koliko mogu, podsjeti se Brionv, bore!i se sa zlovoljom: obje su bile
djevojke iz ladanjskih obitelji i jedva izloene oboavanju Zorije i sestrinstvu prije nego to su dole ivjeti u dvorac
June Mee.
Milosrdna Zorijo, mudro!u zaogmuta, vrati mojega brata Barricka ku!i iva i zdrava, molila je Brionv. Vrati ih sve ive i
zdrave, $ak i kapetana strae Vansena. On nije tako lo $ovjek. I pomozi mi da u$inim ono to je najbolje za Junu Medu
i njezin narod. Podigla je pogled, nadaju!i se da !e opaziti neto na Zorijinu licu to !e joj re!i da ju je boica $ula i da !e
ispuniti njezin zahtjev (ona je naposljetku bila princeza regentica - nije li to neto zna$ilo?), ali spokojno lice Perinove
djevi$anske k!eri ostalo je nepromijenjeno.
Odjednom se sjetila. / vrati oca ku!i sretno iz Hierosola. Molila se za to svaki dan, ali danas je umalo zaboravila. Brza
studen preleti joj tijelom. Je li to ita zna$ilo? Je li joj to neki bog aptao, pokuavaju!i joj re!i da mu se neto dogodilo?
Je li ona za to moda bila kriva - je li pokazala preveliku uvjerenost u vlastite sposobnosti kao vladarica June Me e?
"Nadala sam se da !e vam ovo mjesto donijeti malo mira, princezo", re$e njezina u$iteljica. "Ali izgledate zabrinuto."
"Oh, Utta, kako bih mogla izgledati druk$ije?"

279

Brat i sestra utjeli su dok su jahali niz nasip preko Brennova zaljeva prema velikom polju gdje su okupljeni vojnici bili
smjeteni, otkosu poetog ita udaljenom sat jahanja, na najjunijem rubu Zemljinkraja, lena Avina Bronea. Dan bijae
hladan i vedar, ali vjetar je ja$ao i oma-tao novi plat koji je Merolanna izvezla oko Barrickova vrata stiskom davitelja.
Zastenjao je dok se svojom osaka!enom rukom pokuavao osloboditi, ali svejedno nije progovorio. Znao je da Brionv to
od njega prieljkuje, ali nije htio $uti to mu je ona zauzvrat imala re!i. &uo je to ve! dovoljno puta.
Sa sredine nasipa mogli su vidjeti da su za oseke pli!aci i muljevite obale u podnoju brijega dvorca bili puni radnika -
gotovo cijela druga vojska, $inilo se, vrvjela je iznad mulja na privremenim platformama. Poruili su rasklimano trgovite
ispred vratnica te su sada razbijali kamenje samog nasipa pod zidinama dvorca, spremaju!i se zamijeniti ga drvenim
mostom koji !e se u trenutku mo!i sruiti, te tako potpuno odsje!i dvorac od kopna i primorati bilo kojeg napada$a da
odjae po ljepljivu blatu, s vodom konjima do grla, ili pronae na$in da prebaci $amce preko varavih struja zaljeva pod
paljbom sa zidina kad se plima vrati. Nije ni $udo, pomislio je Barrick, da je Erivor od Mra$nih mora oduvijek bio
smatran posebnim zatitnikom Eddona. Tko im je drugi osim morskoga boga dao tu gotovo neosvojivu prednost?
Briony i ostali bit !e sigurni ovdje bez obzira na sve to se moe dogoditi, pomislio je.
Njegova blizanka izgleda nije dijelila njegove misli, nego je grickala svoju donju usnicu kao stoje obi $avala kad je bila
zabrinuta, navika koju je prenijela iz djetinjstva da se gotovo $inila dragocjenom uspomenom. Tada je neto zaokupilo
njezinu pozornost: kapetan strae, Vansen, jahao je sa strane, nedaleko od njih. Barrick osjeti alac ljubomore, premda je
znao da je to bilo smijeno.
Ona ga mrzi, pomislio je. Prezire ga do to$ke nepravednosti, kao da je on kriv to je Kendrick mrtav.
Jahali su dugo u tiini te je Barrick gotovo drijemao u sedlu kad je njegova sestra napokon prozborila; isprva nije nalazio
nikakav smisao u njezinim rije$ima.
"On ne!e obraniti grad." "Tko? Koji grad?"
"Avin Brone", re$e ona, kao da je ime imalo ruan okus. "Ostatak June Mee, naravno, kopneni dio. Rekao je da su
zidine preduge i preniske na kopnenoj strani, i da ih je preteko braniti."
"Ima pravo. Kako bismo to izveli?" Barrick pokae na gutaru krovova sa zabatima koja se prostirala niz obalu i dalje sve
do podnoja bregova. Bio je zahvalan to mu je pozornost odvukla s vlastitih tekih misli, ali bilo mu je uistinu neobi $no
razgovarati sa sestrom o takvim stvarima
- kao da su se igrali odraslih.
"Ne znam", rekla je. "Ali nikako ne moemo strpati sve te ljude u utvrdu..."
"Bogovi nas sa$uvali, ne, to nikako ne moemo, Brionv! Ne bi mogla smjestiti ni $etvrtinu njih u dvorac da imaju gdje
sjesti, a kamoli ih sve nahraniti."
"Dakle, trebamo ih jednostavno zaboraviti ako doe do opsade?"
"Moramo se nadati da opsade ne!e biti. Jer ako se dogodi, morat !emo ne samo ostaviti te ljude da se snalaze sami, nego i
u$initi neto mnogo tee. Morat !emo spaliti taj dio grada."
"Molim? Samo kako se napada$i ne bi domogli tamonjih skladita?" "I drva, i svega drugog to ne budemo unitili.
Kako stvari stoje, ti...
mi... vjerojatno !emo morati stajati sa strane dok nas katapulti budu
gaali kamenjem vlastitoga grada."
280

"Ne zna to, a ne zna ni Avin Brone." &inilo se da je njezin gnjev uglavnom bio sazdan od tuge. "Nitko nita ne zna! U
Pograni$nim zemljama nije bilo nikakvih opsada pravih gradova skoro pola stolje!a
- $ula sam kad je otac jednom o tome pri$ao. Neki ljudi tvrde da ih vie i ne!e biti zbog topova, lumbardi i... i drugih
stvari koje ispaljuju kamenje i metalne kugle u zrak. Nema svrhe."
Barricka je rasrdilo to ga ratnim stvarima u$i njegova sestra. Jo ga je vie srdilo to ju je to o$ito vie zabrinjavalo.
"Nema svrhe? Pa to bismo trebali u$initi, predati se?"
"Nisam to mislila, i ti to zna."
Sat je odmicao dok su jahali u tiini obalnom cestom u nie predjele Zemljinkraja. Prohladni zrak donosio je uglavnom
$ist miris borova i vje$no prisutan miris mora.
Brionv napokon izusti: "Ne moemo biti sigurni da !e do!i do opsade, Barrick. Ne znamo $ak ni to ta bi!a sumraka
planiraju - oni nisu ljudi, oni su neto drugo. Samo bogovi mogu naslutiti to !e u$initi."
"Uskoro !emo imati nekakvu predodbu. Ako su umarirali u Dolin$evu vjeru, srest !emo ljude koji znaju neto o njima i
kako se bore. Poslat !emo ti poruku $im neto do$ujemo."
Naglo se okrenula prema njemu. "Oh, Barrick, bit !e oprezan, zar ne? Tako se ljutim na tebe, ne elim da ode."
Osjetio je kako se uko$io. "Dovoljno sam star da sam odlu$ujem."
"Ali to ne zna$i da si u pravu." Zurila je, zatresla glavom. "Bojim se za tebe. Nemojmo se vie svaati. Samo... samo
nemoj u$initi nita bezglavo, molim te. Bez obzira na to kakve... kakve snove sanja, $ega se boji."
Hladnu teinu koja je nad njim $itav dan bacala sjenu odjednom je probila zraka kajanja i ljubavi. Pogledao je svoju
sestru, njezino tako poznato lice - njegovo lice, samo gledano u vedrijem zrcalu, otvoreno naspram njegova stisnutog i
skrivenog, zlatno i rui$asto naspram njegova gnjevna, krvavo crvena i mrtva$ki blijeda - te poelio da su stvari ispale
druga$ije. Jer upravo kao to ga je ranije tog dana pogodila mo!na izvjesnost da je zapo$eo nekakav nezaustavljivi pad,
nije mogao ne osjetiti duboko i bez rije$i da on i njegova voljena blizanka, njegova najbolja i moda jedina prijateljica,
vie nikad ne!e biti zajedno, barem ne na ovaj na$in.
Ta ga je spoznaja sada pogodila poput udarca u trbuh: jaz !e se rastvoriti izmeu njih, neto iroko i duboko. Je li to bila
smrt $iji je hladan dah gotovo mogao osjetiti, ili neto jo $udnije? Sto god bilo, po$eo je drhtati i to je ubrzo postalo tako
jako da se jedva mogao drati uspravno na sedlu. Odjednom se nagnuo naprijed, propadaju!i u neki mra$ni tunel,
mlataraju!i rukama u nitavilu gdje ga je $ekala hladna, sveznaju!a prisutnost...
"Barrick!" &uo je prestravljeni glas kao s druge strane prepune, bu$ne dvorane. "Barrick, to ti je?"
Grmljavina u njegovim uima mal$ice se stia. Sivi se dan vrati i potisne tamu. Naginjao se duboko preko sedla, glave
gotovo na vratu svojega konja Kotli!a. "Dobro sam. Pusti me na miru."
Brionvjin je strah bio toliki da ga je zgrabila za kljastu ruku. Istrgnuo ju je i uspravio se. Nitko oko njih naizgled nije
pratio to se dogaa izmeu njih, ali prema prora$unatom na$inu na koji su sada svi gledali u bilo to osim u princa i
njegovu sestru, znao je da su netom odvratili pogled.
"Bogovi od nas prave ruglo", izustio je tiho.
Kako je bio pao u neku vrstu nesvjestice, nije primijetio da su stigli na polje. Okupljeni vojnici $ekali su u nepravilnom
poretku meu pokoenim stabljikama ita, tisu!u ili vie ranoranilaca koje su njihovi zapovjednici malo-pomalo postrojili
u redove, ali svejedno nisu ba ostavljali dojam vojske. Novi su ljudi neprestano navirali iz provincija, ali umjesto da se
pridrue toj $eti koja je kretala na zapad, ve!ina pridolica potpomagala je obranu same June Mee.
281

"Ne govori takve stvari o bogovima", zamoli Brionv. "Ne kad se sprema oti !i. Ne mogu to podnijeti."
Pogledao ju je i unato$ stidu i jadu, osjetio u grudima i provalu ljubavi prema njoj. Naposljetku, stoje drugo imao na
ovom svijetu? to se drugo bojao izgubiti? Nita. Ispruio je ruku i potapao njezinu dok je stiskala uzde svojega konja
Snjeke. "Ima pravo, slamnata glavo. ao mi je. Nisam mislio tako. Ne vjerujem da nam se bogovi rugaju."
I govorio je istinu. Jer na tomu otvorenomu mjestu, pod tim niskim sivim nebom, Barrick je odjednom zaklju $io da uop!e
nije vjerovao u bogove.
Nakon penjanja niz nesigurne puteljke skrivene pod balkonom na kraju Labirinta - tko bi naslutio da su uop!e postojali
puteljci koji su silazili do Mora dubina? Tko se njima koristio, hramska bra!a? - Chert je napokon stigao na obalu i zastao
na oblom kamenju u ludilu svjetlucavih boja, ali nije mogao na!i nikakav dokaz kako je dje$ak preao srebrnasto more.
Morao se zapitati kanjavaju li ga to Zemljini starjeine to je doveo stranca u svete Tajne, to se pribliio njihovim
dubokim boravitima bez prave ceremonije. Osje!ao se bogohulno samo nalaze!i se tako blizu Blistavom $ovjeku, koji se
uzdizao poput planine u sreditu svoga otoka. &ak i tu, na obali, i dalje nije mogao razaznati
mnogo od njega osim njegova priblino $ovjekolikog oblika. Nije bilo lako vidjeti ni toliko: nejednak sjaj Blistavog
$ovjeka osvjetljavao je svod i odraavao se takoer od Mora dubina, pa su sve zidove goleme pilje obasjavale mrlje
titraju!eg svjetla u raznim nijansama.
Ali zato bi me Starjeine kaznile a dje$aku dopustile prije!i prijeko? Chert na trenutak posumnja u ono to je vidio:
moda to uop!e nije bio Flint - moda ga je zavarala sjena imia, umor ili, jo vjerojatnije, opojan, uznemiruju!i zrak
najdubljih Tajni.
Tada je opet spazio pokret na otoku, sjenovit obris naspram sjaja Blistavog $ovjeka, pokret koji je istisnuo svu
neodlu$nost iz njegovih misli. "Flint!" viknuo je, skupivi dlanove oko usta, ska$u!i gore-dolje po kamenitoj obali. "Flint!
To sam ja, Chert!"
U$inilo mu se da se sjena zaledila na trenutak, ali nije odgovorila na njegov zov i trenutak poslije i $ezla je u zbrci
titraju!eg svjetla.
Psuju!i, opet je potr$ao gore-dolje po obali, ali svejedno nije mogao na!i nikakav trag koji bi mu otkrio kako je dje$ak
preao metalno podzemno more. Dok je stajao, mrmljaju!i frustriran i iscrpljen, odjednom se sjetio druge male osobe pod
svojom paskom, one na koju je gotovo posve zaboravio od uzbuenja to je vidio nekog za koga je bio siguran da je
dje$ak.
"Bubodlak! Pukotine mi i procijepa, ostavio sam ga ondje gore samog cijeli sat ili $ak due!" - i bolesna, jer je imao
poteko!a udahnuti punim plu!ima. Cherta probode otrica vlastite nemo!i - toliko je stvari polo po zlu, a on ih nikako
nije mogao ispraviti; dje$ak - sve u ivotu polo je po zlu od trenutka kad su on i Opal spazili onu vre!u odba$enu pokraj
Sjenovite brane.
Trebali smo ga ondje i ostaviti, pomislio je, a $ak i uz bol u srcu, uz ljubav koju je prema vlastitu priznanju osje!ao prema
svjetlokosom djetetu, bilo je teko pobiti tu misao.
Uspeo se natrag puteljkom, koji je zapravo bio tek malo iri od kozje staze - ali tko je ikad $uo da koze ive tisu!u stopa
ispod zemlje? Ta mu je misao jedva prola kroz glavu kad je ugledao kako neto svjetluca malko povie na litici, neto
blijedo stoje stajalo izmeu njega i balkona na kraju Labirinta. Zapanjeno je zurio u neto za to je u tim vru!im,
treperavim dubinama mogao jedino vjerovati da predstavlja vru!icom izazvanu viziju.
&ak i na povrini u stvarnom svijetu - barem s ove strane Sjenovite brane - nije bilo takva stvora poput jelena, krzna
bijelog do granice prozirnosti, sablasnog jelena s $udnovato tankim nogama i parocima poput mree izniklog korijenja,
da ne spominjemo one krupne, mlije$-nomodre o$i koje su blistale sjajno poput plamena svije!e. Ali upravo je takav stvor
odozgo zurio u njega, barem na trenutak. Treptaj oka poslije, nestao je.
282

Chert zastane, vise!i na isturenom izdanku stijene, odjednom oamu!en i u strahu od mogu!eg pada. Je li to moglo biti
stvarno? Ili se previe nadisao Tajni?
Oh, Gospodaru Vru!eg Vlanog Kamena, pomozi mi -je li to ono to sam vidio na otoku? Jedno od tih stvorenja, a ne
Flint? Ali ako je igra svjetla i sjene izobli$ila otok u neto izvan njegova poimanja, ono to je vidio ondje svakako je
hodalo na dvije noge, imalo okruglu glavu - bilo, sve u svemu, osoba.
Kad je stigao do mjesta gdje je bio stajao stakleno bijeli jelen, nije naao traga i $em ivom.
Chert se osje!ao sasvim loe od straha pred bogovima i njihovim svetim mjestima u trenutku kad je stigao do mjesta gdje
je ostavio Bubodlaka: skamenivi se od brige, trebalo mu je nekoliko trenutaka da se posve uvjeri kako stoji pred istom
kamenom izbo$inom gdje je ostavio Krovaa, iako je njegov koraljni fenjer stajao gdje ga je i postavio, jo uvijek
svjetle!i.
&ovuljka, meutim, nije bio nigdje na vidiku.
Dok mu se eludac toliko okretao da se bojao kako !e povratiti - izgubio je sve osobe u svojoj skrbi, sve koje su ga
najvie trebale - Chert se spusti na ruke i koljena, dre!i fenjer blizu tlu dok je o$ajni$ki traio oko podnoja vapnenacke
izbo$ine nekakav trag svojega suputnika. Mogao se jedino moliti onim istim bogovima koje je uvrijedio da Bubodlak, kad
ga nae, bude iv.
Bio je to nedostojanstven poloaj u kojem se nalazio, ali nije uop!e mario sve dok nije za$uo mali glas, otprilike metar od
svojega uha, kako govori: "Da nijeste togod ispustili?"
"Bubodla$e! Gdje ste?"
"Upravo ovdi, skriven meu ovijem kamenim kojetarijama, al pazte da budete tiho. Nemojte ga prepast."
"Koga da ne prepadnem?" Funderling se doulja naprijed, a njegov se $emer, prvi put otkad je shvatio da ne moe do!i do
otoka Blistavog $ovjeka, mal$ice smanjio. Protivno svemu razumu, osjetio je kako ga neznatno preplavljuje nada.
"Flinta? Jeste li pronali mog dje$aka?"
"Ne, osim ako va de$ko ne imade brkove i dugi rep."
Chert zastane. Strijelac je $u$ao pomalo nestabilno u raljama dvodijelnog stalagmita, formacije koja nije dopirala ni do
Chertova struka ali je predstavljala pravu planinu za $ovje$uljka. Bubodlak je drao svoj luk uperen u neto to Chert nije
mogao vidjeti sve dok nije dopuzao blie i spazio sjajno crno oko i drhtav nos u sjenama. Prenut njegovom pojavom,
takor se lecne i stane jurcati du kamenog zida, ali jedna Bubodlakova si !una strijela udari o zid to$no ispred njegove
glave, te se ovaj opet zaledi, mi$u!i samo nosom.
"Koliko ga dugo pokuavate ubiti?" upita Chert, zabavljen i s olakanjem. Nikad ne bi pomislio daje Krova tako lo
strijelac, ali pretpostavljao je da je opojan, zaguljiv piljski zrak uzeo svoj danak. "Zar ste zbilja toliko gladni?"
"Gladan? Ba ste vi $udan, golem stvor. Ne mislim ga pojest, mislim ga zajahat."
"Zajahat?"
"Predaleko je za me da hodam natrag na $isti zrak", objasnio je Bubodlak. "Al sad ste tu vi, s vaim $udnim, golemim
ramenom." Si!uni se $ovjek slabano nasmijei. "Stoga, o!ete me opet ponijet doma?"
"Kanili ste jahati na tom takoru?" Chertu je polako postajalo jasno - uhvatio je bit ideje. "Sve do povrine?"
"Ja sam Izvidnik ljebova", re$e Bubodlak mal$ice uvrijeeno. "Dobro sam uvjeban u kro!enju divljih takora za sedlo."
Zatresao je glavom. "I re! !u vam istinu - vie ne mogu podnijet ovaj teak, zaguljiv zrak."
283

"Onda uhvatimo tog takora. Moda nam obojici donese sre!u."
Bubodlak je stavljao zavrne poteze na privremeno sedlo - vie ormu, zapravo - sastavljeno od jednog remena koraljnog
fenjera, pri$vr!enog nitima i izlizanom tkaninom Chertove koulje. Mogu!i primatelj sedla trenutno je bio zarobljenik na
dnu Chertove torbe, veselo kupe!i mrvice koje su ondje preostale od objeda to ga je Chert kupio na Slanom jezercu. A
kad se najede, nadao se Chert, zvijer !e moda prestati gristi.
"Al zato !ete vi ostat?"
"Zato to mora postojati put do onog otoka - dje$ak je ondje, naposljetku. A ja !u ga prona!i."
"Morebit da postoji $amac, koji je on pronao i u njemu preo."
Chert se pokunji; toga se uop!e nije sjetio. "Pa, $ak i da je tako", izustio je napokon, "ako se vrati natrag, ja !u biti tu da
se pobrinem kako ne bi opet pobjegao. I to ako bude trebao pomo!? Uostalom, kako se moe preploviti $amcem preko
ive? to ako se... prevrne ili raspadne. Ponekad se raspadnu, zar ne?"
"Nikad nijeste bili u $amcu, zar ne?" re$e Bubodlak s malim osmijehom.
"Istina", prizna Chert.
"A ja trebam odjahat, a onda vam poslat pomo!. Odakle, dobri metre Funderline?"
"Idite mojoj eni Opal, ako je uspijete prona!i. U protivnom, zamolite bilo koga od mojeg naroda da vas odvede k njoj."
Bubodlak kimne. Zategnuo je $vor na svojim takorskim uzdama, kilje!i u nj otrim, iskusnim okom. "Posluit !e."
Ustao je. "Morebit da bi bilo bolje da vam poaljem kojeg od onih momaka iz hrama - kako ste ih ono zvali? Metalna
bra!a, il tako nekako?"
"Metamorfna... Oh, pukotine mi i - nisam se toga ni sjetio! A oni su vas ve! upoznali - znat !e tko ste. Naravno." Ljutio se
na sebe to se nije dosjetio tako o$itoj ideji, ali dogaaji su ga svladali.
Pomogao je Bubodlaku da pri$vrsti ormu. takor je sada bio mirniji, ali jo ne sasvim posluan te im je trebalo podosta
vremena. Meutim, Krova je bio strpljiv i vjet; napokon je Chert oprezno drao takora na mjestu dok se Bubodlak
penjao na ivotinjina leda. &im je Chert maknuo ruku, takor je pokuao mugnuti, ali Krova je stvorenje otro pljesnuo
lukom po gubici; takor je zacvilio i pokuao umaknuti u drugom smjeru te ponovno bio kanjen. Kad su se sve glavne
strane svijeta pokazale jednako opasnima, takor se skutri duboko i nepomi $no, oznojenih slabina i preplaeno treptavih
o$iju.
"U$i", zadovoljno izjavi Bubodlak.
"Uzmite malo koraljnog svjetla", re$e mu Chert, odlamaju!i jedan od najsjajnijih komadi!a; Krova ga pri$vrsti pod
jednim remenom takorske orme. "Bit !e vam lake vidjeti u nekim mra$nijim predjelima. Sretan put, Bubodla$e. I hvala
vam na vaoj pomo!i i dobroti." elio je re!i neto vie - imao je osje!aj da mu je taj izvanredno majuan $ovjek postao
vie od neobi$nog poznanika, da se, ma kako nevjerojatno zvu$alo, meu njima rodilo prijateljstvo, ali Chert nije bio
$ovjek koji je lako izraavao osje!aje. U svakom slu$aju, bio je umoran i vrlo preplaen. "Neka vas tite Zemljini
starjeine."
"I nek Gospodar Vrha zauzvrat pripazi na vas, Cherte od Modrog Kvarca." Krova kvrcne petama $izama po takorovim
slabinama, ali ivotinja se ne pomakne. Bubodlak pljesne svojim lukom po njegovu boku te ovaj jurne naprijed. Jo ga je
lupkao po stranjici lukom, ovaj put nastoje!i ga natjerati da skrene, te su jaha$ i takor nestali u sjenama stazice koja je
vodila uzbrdo. Jedino to je Chert od njih jo mogao vidjeti bila je pokretna to$ka svjetla, komadi! koralja pri$vr!en za
takorova lea.
284

"To jest, ako vas uspije prona! pod ovijem prljavim kamenom!" doviknuo je Bubodlak Chertu, a njegov je slabani glas
ve! zvu$ao miljama udaljen.
Ratrkan rep vojske napokon je nestao iza zavoja Obalnoga puta, idu!i prema Settlandskoj cesti i brdima, ostavljaju!i za
sobom tek stotinjak promatra$a i blatno, izgaeno polje. Nije bilo kako treba, znala je Brionv - ta je vojska trebala
marirati s trubljama, uz sve$anu povorku kroz ulice, ali nije bilo vremena da se takvo to priredi - niti bi, da bude
iskrena, imala volje za to. Ali narod !e preplaiti ta polutajnovitost, $injenica da je tisu!u ljudi jednostavno nestalo. U
prolosti, ratovi su gotovo uvijek po$injali iskazom hrabrosti.
Moda dolazi vrijeme za druk$iju vrstu rata, pomislila je, iako nije imala pojma kako bi ona trebala izgledati. Svijet se,
naposljetku, brzo mijenja, i ne u potpunosti nagore. Osim toga, dani su previe tuni za parade i trublje.
Ali, s druge strane, palo joj je na pamet, moda ih tada najvie i trebamo.
Nije mogla jesti svoju hranu ni prestati plakati. Barrick je otiao poput $ovjeka osuenog na vjeala, bilo je jedino na to
je mogla misliti. Njegove ale, veseo pozdrav kad ju je poljubio na rastanku, nisu je zavarali. Rose i Moina o$ajni$ki su je
preklinjale da legne, ali zaspati je bilo posljednje to je Brionv mogla u$initi, uostalom bilo je tek kasno poslijepodne.
Oh, Barrick! Pomislila je. Trebao si ostati sa mnom. Trebao si ostati. Gnjevno je mrcnula, zanemarila slukinju kad joj je
ponudila rup$i! i umjesto toga obrisala nos rukavom, osjetivi tra$ak zadovoljstva kad je $ula uzdahe neodobravanja
svojih dvorskih dama.
"Idem razgovarati s lordom Broneom", rekla im je. "Rekao je da treba o ne $emu sa mnom popri$ati - nedvojbeno o
pripremama za opsadu. A morat !u razgovarati i s lordom Nvnorom o prehrani novih dobrovoljaca koji su upravo stigli iz
Rudomora."
"Ali., ne bi li oni trebali do!i k vama?" upita Rose.
"Proetat !u. Volim etati." Smjesta se osje!ala bolje. Imati pred sobom nekakav zadatak bilo je toliko bolje nego
besposleno sjediti razmiljaju!i
0 Barricku i ostalima koji su odjahali u... to?
Na pola puta kroz unutarnju utvrdu, dok su njezine dvorjanke tr$karale za njom poput malih prepelica, a sve ih slijedio
kontingent zabrinutih straara, Brionv se odjednom sjetila to je od ju$er zaboravila - ili je to bilo dan prije toga? Poruku
onog budalastog pjesnika, to da ju je tajanstveni kr$marev pomo!nik elio vidjeti. Usporila je, te su je Rose
1 Moina umalo sruile u slijepoj urbi da odre korak.
"Dovedite mi kr$mareva pomo!nika", rekla je jednom od straara. "Primit !u ga u Erivorovoj kapeli."
"Samo njega, Visosti?"
Pomislila je na biveg suputnika kr$mareva pomo!nika, pjesnika Tinwrighta. Njegovo glupavo laskanje bila je trenuta$no
posljednja stvar koju je trebala. "Dovedite njega i nikog drugog."
Zamalo je opet zaboravila na kr$mareva pomo!nika, ali kad je ostavila vrhovnog zapovjednika, miris tamjana koji je
dopirao iz Erivorova svetita u Poljodjel$evoj dvorani podsjetio ju je na njega, te se zaputila prema kapeli.
Neobi$an $ovjek zvan Gil, duguljastog, sanjarskog izraza na licu, gotovo ispranjenog od bilo kakva osje!aja, $ekao ju je
naizgled iznimno strpljivo; straari oko njega izgledali su pomalo nervozno: Brionv je pomalo maloduno shvatila kako je
pustila da je $ekaju dobar dio dana.
Pa, ja sam princeza regentica, zar ne?
285

Da, podsjetila se, ali ovo je takoer bio dvorac koji se pripremao za opsadu. Moda je bilo drugih poslova koje su ti ljudi
mogli obavljati. Ipak, to ju je mal$ice zapeklo.
"Vai momci izgledaju umorno", rekla je zapovjedniku. "Jeste li imali poteko!a dovesti ga ovamo?"
"Ne njega, Visosti. Imali smo poteko!a sprije$iti djevojku da ne doe s nama."
"Djevojku?" Brionv je bila potpuno zbunjena. "Koju djevojku?"
"Onu koju je kapetan Vansen doveo s puta, Visosti. Kako se zove _ Willow? Djevojka iz Dolina."
"Ali zato je htjela s vama?"
Zapovjednik slegne ramenima, a onda shvati da se takvo to nije radilo pred princezom. Pognuo je glavu. "Ne znam,
Visosti, ali ljudi u utvrdi kau daje ondje svakog dana, motri na ovog tu poput ma$ke pred mijom rupom, sjedi s njim
kad god moe. Nita ne govore, nijedno od njih; ona gleda njega, ali on nju ne." Mal $ice je porumenio. "Tako su mi rekli,
gospodarice."
Brionv zakilji pa se okrene se prema o$igledno fascinantnom kr$-marevu pomo!niku. "Jesi li $uo? Je li istina za
djevojku?"
Njegove hladne, jasne o$i bile su gotovo jednako prazne kao pogled ribe. "Postoje ljudi", rekao je polako. "Rijetko
gledam. Sluam."
"to?"
"Glasove." Nasmijeio se, ali bilo je ne$eg pogrenog u tome, kao da nikad nije posve usvojio vjetinu. "Pokuavaju se
obratiti vama, neki od njih. Mole me da vam kaem za vaeg brata - onoga koji sanja."
"Kakvi glasovi?" Bilo je teko ne srditi se na nekog tko vas je promatrao kao da ste stolica ili kamen. "I to vam kau za
princa Barricka - vaeg gospodara?"
"Nisam siguran. Glasovi govore u mojoj glavi, u snu i ponekad kad sam budan." Prazne se o$i sklope, otvore, polako
poput lelujanja uvela lista. "I kau da ne smije ostaviti dvorac - ne smije po!i na zapad."
"Ne smije...? Ali ve! je otiao! Zato...?" Upravo se spremala pobjesnjeti to joj je to re$eno tek sad, ali znala je da je
sama tomu kriva. Bljesak srdbe pretvorio se u neto sasvim drugo, u neto ledeno u njezinim grudima. "Zato ne smije
i!i?"
Gil polako odmahne glavom. Odjednom je shvatila da nita nije znala o njemu - da joj je Brone samo rekao kako je radio
u prosta$koj kr$mi blizu Skimmerske lagune. "Ode li na zapad," re$e kr$marev pomo!nik, "neka se $uva dikobrazova
oka."
"to to zna$i?" Obuzeo ju je osje!aj da je u$inila strahovitu pogreku, ali to je sada mogla poduzeti? &ak i da je u to
potpuno vjerovala, je li trebala poslati brzoga glasnika samo kako bi Barricku prenijela to... to proro$anstvo? Ve! ga je
jednom bilo razbjesnilo $ovjekovo proricanje. Ne, odlu$ila je, napisat !e to u pismu koje !e poslati po prvom glasonoi.
Sro$it !e to kao da ga eli nasmijati - moda !e mu tako ostati u glavi, a ako ispadne da u tome ima istine, pomo!i !e mu.
Uputila je molitvu bogovima da njezina glupost i nemarnost nemaju kobne posljedice.
"to to zna$i?" Kr$marev pomo!nik odmahne glavom. "Ne znam - glasovi mi ne govore, samo mi se obra !aju kako bih ih
mogao $uti, poput ljudi s druge strane zida." Dugo je i duboko udahnuo, to ju je izluivalo. "Sada se to dogaa $e!e jer
se svijet mijenja."
"Mijenja?"
286

"O, da. Jer se bogovi opet bude." Rekao je to vrlo jednostavno, kao da je rije$ o svima dostupnoj istini. "To$no pod naim
nogama."

31.

NO(NI GOST

PRI&A

Pri$a se pripovijeda
U hodnicima, na dvoritima
To je samo daak golubi$inih krila

(iz Kostopadnlh proro$anstava)

Dnevne molitve i obredi bili su posebno naporni. Qinnitan se sada osje!ala loe gotovo svaki put kad bi joj Panhvssir dao
jedan od svojih napitaka. No ponekad je bila puna beskorisne, neusmjerene energije, a to je sada bio slu$aj, satima nakon
to je $ula pjesmu pono!nih molitvi. Nije mogla spavati, nije $ak bila sigurna eli li to, ali nije eljela ni leati u krevetu i
oslukivati vlastito disanje.
To jutro kad je popila sve!enikov eliksir, mogla je gotovo osjetiti kako joj pri utrobu, kao daje $iste, poput tikvice
ispunjene ljunkom i kipu!om vodom. Takoer, $udan osje!aj nesputanosti svaki je put trajao sve due, kao daje postajala
gost u vlastitom tijelu, i to ne ba posebno dobrodoao. Najgore od svega, i neto o $emu nije mogla previe razmiljati,
bilo je to to se, kad je pila Sun$evu krv i upadala u tu trenuta$nu ali svejedno uasnu tamu, tu ivu!u smrt, osje!ala poput
cvr$ka koji se trza nadjeven na udicu, kao da je ivi mamac objeen nad krajnjim dubinama dok se neto golemo kre !e
ispod nje, njue!i, odlu$uju!i...
A to je to moglo biti, taj stvor s mislima tako sporim i potresnim poput kretnji same zemlje? Je li uop!e moglo postojati
takvo to, ili joj je eliksir remetio um? Prije samo nekoliko mjeseci jedna od mladih kraljica izgubila je razum i nije
mogla prestati smijati se i plakati. Rastrgala je svoju odje!u i hodala gore-dolje hodnicima pjevaju!i dje$je pjesme sve
dok napokon nije posve nestala iz Osame.
Sto ovi ljudi ele od mene? beznadno se pitala OJnnitan. ele li me zaista dovesti do ludila? Ili me tek polako ubijaju, iz
nekog neobjanjivog, samo njima znanog razloga?
Postala je opsjednuta idejom da je truju, i to ne samo zbog odvratnog eliksira visokog sve!enika. Svaki put kad bi joj
netko pruio kale, svaki put kad bi prihvatila hranu koja nije bila posluena iz zajedni$kog lonca, osje!ala se kao da se
sprema iskora$iti s litice. Nije to bilo samo zbog otvorene i o$ite zlobe glavne supruge Arimone; mnoge druge supruge
po$ele su je $udno pogledavati, smatraju!i njezine sastanke s Panhvssi-rom i ostalim Nushashevim sve!enicima znakom
neke neopravdane naklonosti, kao da su svakodnevni jadi bili nagrada koju je Oinnitan sebi osigurala! &ak i Luian, koja
287

je bila njezina najpouzdanija saveznica, pomalo se udaljila od nje. Njihovi su razgovori postali nespretni, poput dviju ena
koje su se srele na trnici, a obje znaju da je jedna nedavno klevetala ovu drugu. Bilo je to zbog Jeddina i njegove
smijene, nerazumne strasti prema njoj - ona je sada stajala izmeu njih dviju poput zatvorenih vrata.
Stoga je sada Qinnitan leala besana na svojem uskom krevetu u kasnim no!nim satima, dok su joj misli vrvjele glavom
poput zaposlenih mrava, a povremeno hrkanje njezinih slukinja pred vratima bockalo ju je poput okrutna djeteta svaki
put kad joj se $inilo da tone u san. Dani u Roju $inili su se nemogu!e dalekima. Sve to je bilo veselo i jednostavno $inilo
joj se izvan dosega. A kako je leala budna, mu$ena takvim grozni$avim, nesretnim mislima, Oinnitan je $ula tih zvuk
nekog tko se kretao na suprotnoj strani njezine odaje, jasno kao da joj se taj netko obratio, i znala je da nije sama.
Srce joj je posko$ilo, ubrzalo se. Polako je sjela, mirkaju!i u polutamu pokraj vrata. Jedino to je mogla vidjeti na sjaju
zastrte svjetiljke bio je obris, ali obris koji nije bio ondje kad se zavukla u krevet.
Tanyssa. Glavna supruga ju je poslala po mene. Mogla je vidjeti $etvrtasto lice Miljeni$ke vrtlarice u svojim mislima,
prazne o$i, izuzev oprezne mrzovolje iibanog psa. &ak i da vrisnem, ubit !e me prije nego to pomo! stigne. A ako je
vrtlarica bila tu po Arimoninu nalogu, Ojnnitan je znala da je mogla promu!i od vritanja, a da joj nikakva pomo! ne bi
stigla.
Kliznula je s kreveta na pod to je tie mogla, ispustivi tek mali uzdah poput uznemirenog spava$a u nadi da !e prekriti
zvukove vlastitih pokreta i moda $ak natjerati ubojicu da se prestane micati iz straha da ju ne probudi. O$ajna, dok joj je
srce i dalje bolno brzo udaralo, nastojala se tekom mukom domisliti to bi mogla upotrijebiti kao oruje. kare koje su
ropkinje rabile za ianje i oblikovanje njezine kose! Ali one su bile na dnu koare ispod no!nog ormari!a, unutar
bjelokosne kutije sa iva!im priborom - nikad ih se ne bi domogla na vrijeme.
Dok joj je ruka prelazila preko ormari!a, dotaknula je neto hladno i tvrdo, a prsti su joj se ovili oko toga. Bila je to
ukrasna igla koju joj je Luian darovala, pedalj duga i ukraena slavujem od zlata i cakline. Stisnula je slavuja u aku,
podigla iglu poput bodea. Tanvssa je ne!e ubiti a da sama ne pusti krv, odlu$ila je Oinnitan. Usta su joj bila suha, grlo
stisnuto kao da joj je netko oko njega ve! stezao ue.
Spodoba pokraj vrata opet se po$ela kretati, polako, ne$ujno, pipaju!i pred sobom ispruenim rukama. Kako su se
priguena svjetla sada nalazila iza nje, jedva je djelovala ljudski: bila je premravih udova da bi bila Tanvssa, a kamoli
neki drugi davitelj kojeg su Arimone ili autarh mogli poslati. Na trenutak joj se u$inilo da !e joj ionako ubrzano srce
potpuno stati. Je li to bio duh? Sjenoviti demon iz Argalova kraljevstva no!i?
Stvor je gotovo bio pred njom. Nazrela je zasjenjeno lice, a njezin praznovjerni strah pretvorio joj je ruku u kamen kad je
trebala udariti iglom, kad ju je trebala zariti u tamne to$ke uljezovih o$iju. Umjesto toga, osjetila je kako se stvor sudario
s njom i ustuknuo. Osje!aj hladne, ljudske koe toliko ju je zapanjio da su se tetive njezine ruke napokon vratile u ivot te
je zamahnula na nj. Njezin se napada$ povu$e uz $udan, aptav jecaj, ali bez rije$i, bez povika boli ili iznenaenja, a
Qinnitanino srce ponovno posko$i od praznovjernog straha.
"Pusti me na miru!" htjela je viknuti, ali je uspjela samo prigueno promrmljati. Spodoba otpue od nje, i dalje stvaraju !i
$udan, ivotinjski zvuk, i sklup$a se na podu. Oinnitan sko$i pokraj nje i potr$i prema vratima, spremna vriskom pozvati
goleme Miljeni$ke straare koji su $ekali samo desetak koraka dalje od lonica, ali tada je zastala na vratima. Stvor je
plakao, shvatila je, bizarnim, muklim zvukom.
Podigla je ruku i opekla prste izvla$e!i svjetiljku iza prerezanog zaslona, ali kad je dohvatila ru$ku i podigla je uvis,
preplavivi prostoriju utim svjetlom, vidjela je da je strana sablast sklup$ana na njezinu podu bila samo mali, tamnokosi
dje$ak.
"Kraljice Roja!" Zbog opreza i straha tu je iznenaenu kletvu ipak izustila tiho. Primaknula se blie. Dje$ak ju je
pogledao rairenim, preplaenim o$ima. Duga posjeklina na njegovim grudima krvarila je, pokazuju!i gdje ga je dohvatila
svojom iglom sa slavujem. "Tko si ti?" apnula je.
288

Dijete je zurilo u nju, sa suzama u o$ima i na obrazima. Otvorio je usta, ali ono to je izalo van bilo je samo tiho
stenjanje. Lecnula se, a on digne ruke ispred lica da se zatiti.
Jedan od Nijemih Miljenika! Bio je to nijemi rob uhva!en u jednom od xisijskih ratova, moda jo dojen$e kad su ga
zarobili. Autarsi Pala$e vo!njaka i njihovi najvii sluge oduvijek su se voljeli okruivati takvim dje$acima, koji nisu
mogli ni odati tajne ni kriknuti, ma kakve im okrutnosti nanosili. "Sirotane", re$e Qinnitan, napola samoj sebi - nije joj
odmah palo na pamet da je netko tko ne govori moda ipak sposoban $uti i shva!ati. Ispruila je oprezno ruku, a on je
opet ustuknuo. "Ne!u te ozlijediti", rekla je, nadaju!i se da !e ga barem ton njezina glasa uvjeriti. Govorila je preglasno,
shvatila je - moda probudi slukinje, i premda bi trenutak ranije to jedva do$ekala, odjednom nije htjela da im itko smeta.
Kad je opet progovorila, samo ju je ranjeno dijete moglo $uti. "Dopusti da ti pomognem. Oprosti. Razumije? Mislila sam
da si... Preplaio si me."
Dje$ak opet zacvili, ali dopusti joj da mu pregleda ranu. Bila je duga, ali plitka. Ipak, krv je ve! natopila pojas njegovih
bijelih lanenih hla$a. Pretraivala je na trenutak sobu dok nije nala jednu od $istih krpa koje je spremila za idu!u
mjese$nicu i pritisnula je na posjeklinu, a onda pronala stari al i svezala mu ga oko struka da dri zavoj na mjestu.
"Rana nije strana", apnula je. "Razumije li me?"
Oprezno je dotaknuo krpu. Jo je izgledao kao da bi svakog trena mogao pobje!i, ali je napokon kimnuo glavom.
"Dobro. ao mi je to sam te ozlijedila. to radi tu?"
&ak i na svjetlu svjetiljke mogla je vidjeti kako mu je lice tako brzo problijedjelo da se pobojala kako mu je ipak zadala
smrtonosnu ranu. Pokuala ga je sprije$iti, ali on se stenju!i osovio na noge i posegao u krvlju natopljen pojas svojih
hla$a, glasaju!i se tihim hukanjem poput golubice. Izvukao je vre!icu koja je bila zadjenuta izmeu njegova tijela i
odje!e. Bila je crvena od krvi i mokra, te ju je na trenutak oklijevala uzeti, ali njegov je izraz lica bio tako bolan daje
shvatila kako se bojao da se neto u njoj unitilo. Uzela je vre!icu i primijetila da je uzica zape$a!ena srebrnom niti i
voskom. Prinijela je svjetiljku blie, ali nije odmah prepoznala utisnuti pe$at. Qinnitan uzdahne, iznenada ponovno
oklijevaju!i, ali dje$ak se oglasi malim cvileom poput psa koji $eka da ga puste kroz vrata, pa ona odlomi vosak s uzice i
istrese na ruku svitak pergamenta i zlatan prsten.
Potpis na dnu pergamenta glasio je "Jeddin". Opet je opsovala, ali ovaj put u sebi.
"Imam ga", rekla je. "Na sigurnom je - krv ga nije promo$ila. Je li kapetan to poslao? Kapetan Leoparda?"
Dje$ak odmahne glavom, zbunjen. Qinnitan je takoer bila zbunjena, a onda joj sine druga misao. "Luian? Miljenica
Luian? Ona je ovo poslala?"
Sad se nasmijeio, iako je osmijeh bio bolan i slabunjav, te kimnuo glavom.
"Dobro. Obavio si to su od tebe traili. Sad opet mora iza!i, jednako tiho kao to si doao, da ne probudi one koji
spavaju vani. Zbilja mi je ao. Neka ti netko poteno previje tu ranu. Reci im... reci da si pao na kamen u vrtu."
Dje$ak je sumnji$avo pogleda, ali ustane i potapa zavoj kako bi provjerio je li jo na mjestu. Naklonio joj se, a taj
pono!ni iskaz udvornosti, uz svjetlo svjetiljke i mrlje krvi na podu, bio je tako $udan da se zamalo nasmijala od
zaprepatenja to ga vidi. Trenutak kasnije mugnuo je kroz zavjese i nestao.
Qinnitan je $ekala, oslukuju!i tiinu, a onda se bacila na posao $i!enja krvi s poda jo jednom od svojih krpa. Pomisao
na $itanje onoga to joj je Jeddin elio poru$iti ispunjavala ju je ogor$enom maloduno!u. Je li to bila neka budalasta
ljubavna pjesma koja je ono dijete umalo stajala ivota? Ili se radilo o ne$em novijem i opasnijem, njegovoj zapovijedi da
se negdje sastane s njim, s istim prijetnjama kojima se koristio kako bi natjerao Luian na suradnju?
Kad je zavrila, a soba bila to$no onakva kao prije dolaska pono!nog posjetitelja, stavila je svjetiljku na no!ni stoli! i
sjela prekrienih nogu na krevet, nagnuvi se naprijed kako bi mogla $itati.
289

Voljena,
po$injalo je. Zurila je u Jeddinov precizan i iznenauju!e njean rukopis. Barem je izostavio moje ime, pomislila je, ali
trenutak poslije mo! te jedne rije$i vinula se s pergamenta i pogodila je snano poput udarca. Kako je dolo do toga? Bilo
je to kao neto iz stare pri$e, da taj mo!ni $ovjek riskira oba njihova ivota kako bi dokazao svoju ljubav, i da ju je drugi
jo mo!niji $ovjek - najmo!niji na zemlji - ve! proglasio svojom.
Mene! Mene, Qinnitan. Bilo je to nemogu!e pojmiti.
Bio sam budala to sam riskirao susret s vama. Imali ste mi pravo to re!i. Govorkanja krue. Jedan od mojih neprijatelja
sumnja. Sigurno je u pitanju glavni ministar Vash, ali on nita ne moe dokazati.
Zahvatila ju je strava, tako silovita da joj je umalo zaustavila dah. Nije eljela vie $itati. Ali jest.
Meutim, moda svane dan kad bude mogao djelovati protiv mene, unato$ naklonosti koju mi je autarh, slava budi
Njegovu imenu, iskazao. Ne, to je zbog naklonosti koju mi je Zlatni pokazao. On me mrzi. Vash, ho!u re!i. Kao i drugi
ovdje.
Moram se pripremiti za dan kad !e se stvari moda promijeniti. Imam svoje sljedbenike koji su mi odani, ali vlastita mi
sigurnost nita ne zna$i bez vas. Ako svane takav dan, poslat !u vam glasnika koji !e izustiti sveto ime Habbili. I upravo
kao to je sin velikoga boga siao s planina svojih neprijatelja i ukrcao se na brod koji ga je ranjena doveo u Xis, tako
!emo i mi otploviti u slobodu. U luci na molu blizu hrama Habbili nalazi se mali brzi brod zvan Jutarnja zvijeda Kirousa.
Nisam ga nazvao po vama, moja prelijepa zvijezdo, posjedujem ga otkad sam prvi put uzdignut na svoj poloaj nad
autarhovim Leopardima, ali kad sam doznao da vas je netko u Osami nazvao tim imenom, to mi bio je samo jo jedan
dokaz da su nam sudenice ovo namijenile od po$etka. Kad odete tamo, pokaite kapetanu ovaj prsten. On !e ga
prepoznati i pokloniti vam svu panju, a kad vam se pridruim, vidjet !ete kako divno ta Jutarnja zvijezda plovi.
Nadam se da ne!e do!i do toga, voljena. Moda ipak porazim Pinimmona Vasha i ostale svoje neprijatelje i moda
pronaem neki na$in da naa ljubav moe rasti pod sun$anim svjetlom Zlatnoga. Ali kao to izreka glasi: Nema po$inka u
gujinu leglu - $ak ni za guje.
Potpisao je svoje ime ki!enim potezom.
Budalo, pomislila je. Oh, Jeddine, budalo! Da je dje$ak probudio straare, ili $ak njezine sluge, da je pismo palo u bilo
$ije ruke, sada bi ona, Jeddin, a vjerojatno i Luian, kle$ali pred krvnikom. Kapetana Leoparda zarazila je posebno opasna
vrsta ludila, pomisli Qinnitan, ona u kojoj je mogao slaviti autarha dok je istodobno snovao kako vladaru zemlje oteti
njegovu odabranicu.
Nije voljela Jeddina, znala je to, ali neto ju je u njegovu ludilo diralo u srce. Pod onim snanim tijelom kucalo je srce
djeteta - tuna djeteta koje tr$i za ostalima ali vje$ito presporo. A kao odrastao $ovjek bio je previe nao$it da bi ga mogla
ignorirati, to je takoer bila istina. Qinnitan zaustavi dah. Ima li ipak ne$eg u tome? Je li se doista usuivala gajiti osje!aje
prema njemu? Je li postojao na$in na koji bi je on doista mogao izbaviti iz ovog uasnog mjesta?
Razmiljala je o tome tek kratko, a onda spalila pergament na plamenu svjetiljke sve dok nije postao praan, crni pepeo.
Ali prsten je sa$uvala.
U ovom prstenu Svijeta
SUZE
Smij se i budi radostan
Kae vuk Urlici na nebo
(iz Kostopadnih proro$anstava)
290

Hladna je kia pljutala s neba; Kroja$ka je ulica bila rijeka blata. Matty Tinvvright oprezno je kora$ao s daske na dasku -
od kojih su neke, poput probuenih $amaca, utonule u glib sve dok im nije strio samo vrak jednog kraja - u odlu$noj
namjeri da odri cipele $istima. Njegov sadanji deparac za odje!u nije bio dostatan da promijeni i drvene klompe, ili
barem dostatan za izbor izmeu klompi i najve!e, najrazmetljivije $ipke za njegov ovratnik. A to se njega ticalo, to nije
bio nikakav izbor. Vie nego ikad bio je odlu$an ostaviti dobar dojam.
Jedna od dasaka posred ulice sada je potpuno nestala, a stari je Zagonetalo stajao poput alegorijskog kipa vlastitog imena,
odsje$en i pilje!i kratkovidno u prepreku pred sobom, dva metra blata, ljepljivog poput prekuhane modine. Volovska
kola kotrljala su se nizbrdo prema njemu, zakr$ivi cestu, a njezini goni$i stvarali su veliku graju dok su ih vodili preko
nesigurnih predjela. Ostali koji su dolazili u Kroja$ku ulicu iz kripavog prilaza - nekoliko trgovaca, pokislih egrta i
pove!i broj vojnika pridolih iz pokrajina - sada su zastali pod zaklonom stre!ih zdanja kako bi promatrali razvoj
dogaaja. Volovska se kola nisu kretala brzo, ali $inilo se da ih prastari lakrdija i ne vidi.
Tinwright uzdahne od razdraenosti. Nipoto se nije elio vratiti na blatnu ulicu da izvu$e $ovjeka iz opasnosti, ali ovih
mu je dana Zagonetalo bio neto najblie prijatelju, a on ba i nije htio da mu starca pregaze pred o$ima.
"Zagonetalo! Bogovi ti prokleli cipele, $ovje$e, hajde! Za tren !e ona zvijer stajati na tebi!"
Lakrdija podigne pogled, trep!u!i. Zagonetalo bijae odjeven u ono to je Tinwright smatrao njegovom civilnom
odje!om: pogrebno tamne hla$e, plat s kukuljicom i eir $iji mu je divovski, promo$eni obod oteavao vidjeti dalje od
svojih blatnih nogu. Bila je to kudikamo smjenija odje!a nego to je njegovo areno ludino ruho ikad moglo biti:
Tinwright je pomislio da ju je starac trebao nositi da zabavlja plemstvo.
"Oj!" viknuo je Tinwright. &inilo se da gaje lakrdija napokon spazio, a onda se ogledao oko sebe; pogled mu se
zaustavio na volovskim kolima koja su se pribliavala, na razdraenoj ivotinji i njezinu timu psuju!ih goni$a, tako
usredoto$enim na klizanje blatnom ulicom da je Zagonetalo slobodno mogao biti nevidljiv. Trepnuo je i progutao slinu,
napokon shvativi opasnost u kojoj se nalazio. Ispruio je jednu nogu, duguljastu kao u rode, dok je njegova blatom
prekrivena papu$a neopravdano pokuala dosegnuti udaljenu dasku, a onda zakora$io s daske ravno u blato te uz neto
cike i mlataranja udova utonuo u nj sve do mravih listova.
Zagonetalo je imao sre!u to su volovska kola i njezini goni$i bili paljiviji nego to se $inilo. Nije pretrpio nita gore od
jo malo pljuskanja kad su kola zaokrenuta i zaustavila se metar ili dva dalje. Vol je spustio glavu i zapiljio se u drhtavog,
blatom poprskanog lakrdijaa kao da nikad nije vidio $udnijeg stvora.
To nije bio ulazak koji je Tinvvright planirao, pa je bilo jo bolje to je njegovo staro boravite, Tkal $eva kovnica, bilo
mra$no i krcato -jedva je itko podigao pogled kad su uli. Trojica vojnika iz unutranjosti nasmijala su se sme oj ljuski
koja je otvrdnula na Zagonetalovim donjim udovima, ali su napravila malo mjesta za drhtavog starca dok ga je Tinwright
smjetao pokraj vatre. $epao je kr$mareva pomo!nika dok je ovaj projurio pokraj njih - dje$ak od devet ili deset godina
zamijenio je Gila, primijetio je, nedvojbeno jedan od Conarvjevih brojnih roaka, ali dovoljno mlad da mu rad jo nije
postao mrzak - te naloio dje$aku da donese $etku i togod krpa kako bi o$istili najtvrdokornije blato. Kad je to obavio,
Tinwright odlunja do stola za posluivanje gdje je Conary otvarao ba$vu. Sada je to bio pravi stol, ne samo daska na
nogarima; pjesnik bijae istodobno zadivljen i pomalo srdit. Nadolaze!a opsada nekome je donijela koristi, kao to je
gomila nepoznatih gostiju okupljenih u Tkal$evoj kovnici dokazivala, ali je oduzela neto od sjaja s Tinwrightova
osobnog napredovanja u svijetu.
Conarvjev je pogled bio kiseo, ali je obuhvatio golemi ovratnik i novi kaputi !. "Timvright, kurvin sine, ukrao si mi
pomo!nika."
"Ukrao ga? Nisam. Zbog njega su me zamalo bacili u tamnicu pod utvrdom. Ali iz toga je proisteklo neto dobro, pa mu
ne zamjeram. Sada sam pjesnik princeze regentice." Prou$io je stolac, a onda ga obrisao rup$i!em prije nego to je sjeo.
291

"Princeza je ogluila, dakle, je li? Sirota djevojka, kao da ve! nema dovoljno briga." Conarv stavi ruke na kukove. "Pa
ako si se toliko uzdigo na svijetu, mogao bi mi platit one tri morske zvijezde koje mi duguje, ili !u pozvat gradsku strau
da te opet izbaci na ulicu."
Tinwright je zaboravio na to i nije si mogao pomo!i da ne sloi grimasu, ali danas je bio pri novcu zahvaljuju!i svoti koju
je posudio od Zagonetala, pa je nastojao ne krtariti dok je vadio nov$i!e iz svoje vre!ice na stol. "Naravno. Zadrao sam
se po zahtjevu regentice, shva!a, ina$e bih ti davno platio."
Conarv promotri bakrenjake kao da tek sada - unato$ ovratniku i podstavljenom kaputi!u - po$inje vjerovati u
Tinvvrightov uzvieni novi poloaj. "Pije li, onda?"
"Da. A moj suputnik je kraljev osobni lakrdija, pa ne!e pogrijeiti ako donese vr$ najboljeg piva na ognjite. Nita od
onog sme!a koje obi$no slui ostalima." Otmjeno je mahnuo rukom.
"Jo jednu morsku zvijezdu, onda", re$e Conarv. "Jer tri su moje, sje!a se?"
Tinvvright zaguna - zar sada nije o$ito bio vrijedan kredita? - ali prezrivo baci jo jedan nov$i! na stol.
Zagonetalo se naizgled mal$ice opustio: ostavio se $etkanja svojih jo poprili$no blatnih hla$a i papu$a te zurio u vatru
kao da pokuava smisliti kako bi se ta $arobno vru!a i sjajna stvar mogla zvati.
"E pa, nije li ovo bolje nego traiti gdje da neto popije u dvorskim kuhinjama", glasno ga upita Tinvvright, "dok te
vojnici bodu laktovima i guraju se poput gusaka koje se bore za zrno ita?"
Zagonetalo podigne pogled. "Ja... mislim da sam ve! bio ovdje, jednom davno. Dogodio se poar, zar ne?"
Tinwright odmahne rukom. "Da, prije mnogo godina, ili mi je tako re$eno. Mjesto je prosta$ko, ali ima svojih drai.
Pjesnik mora piti s obi$nim pukom ina$e !e se izgubiti u prekobrojnim mislima o uzvienim stvarima, pa sam ponekad
ovamo zalazio prije nego to sam bio promaknut." Ogledao se oko sebe da provjeri je li itko $uo njegove primjedbe, ali
stranci pokraj vatre bacali su kocku i nisu obra!ali pozornost.
"Vidi, vidi." Kr$ag piva i dva manja vr$a s poklopcem zveknue na ognjite do njihovih nogu, a Zagonetalove se o$i
iskola$e u pozamano poprsje koje je razotkrila ena dok se sagibala. Uspravila se. "Matty Timvright. Mislila sam da si
mrtav ili da si se vratio u Zapadnu luku."
Kimnuo je Brigid stoje najsrda$nije mogao. "Ne, imam drugih dunosti koje mi nisu davale blizu."
Utinula ga je za kaputi!, prela prstom po njegovu utirkanom ovratniku. "&ini se da si daleko dospio u svijetu, Matty."
Ovo je ve! bilo bolje. Osmjehnuo se i okrenuo prema Zagonetalu. "Vidi, sje!aju me se ovdje." Starac naizgled nije ba
pozorno sluao. Njegove slabe o$i slijedile su drhtavo meso iznad Brigidina steznika kao to gladan $ovjek promatra
pe$enku iz koje se cijedi mast. Tinvvright se okrene natrag prema djevojci. "Da, Zosim mi se osmjehnuo. Sad sam pjesnik
same princeze regentice."
Djevoj$ura se mal$ice namrti, ali onda joj se osmijeh vrati. "Ipak, sigurno si katkada usamljen gore u dvorcu, $ak i sa
svim tim finim gospoama. Sigurno ti nedostaju stari prijatelji - stari krevet...?"
Sad je situacija po$ela izmicati kontroli, i premda je starac i dalje zurio u djevoj $ine grudi, blaeno nesvjestan i$ega oko
sebe, Tinvvright nije elio da ga itko podsje!a na stare dane. "Ah, da", rekao je nehajno, ali joj je uputio strog pogled.
"Pretpostavljam da smo nekoliko no!i Hewney, Theodoros i ja zaista odspavali ovdje nakon par krigli previe. Razuzdana
vremena." Okrenuo se na trenutak prema Zagonetalu. "Mi pjesnici imamo slabost prema jakom pi !u jer ono oslobaa
matu." Potapao je Brigid po stranjici, vie da joj privu$e pozornost nego radi i$ega drugog, te joj pokuao tutnuti pola
zvijezde. "A sad, djevojko moja, ako ti ne smeta, moj suputnik i ja moramo raspraviti o vanim poslovima." Zurila je u
njega i nov$i! koji je ponudio. "Budi dobra cura, Brigid - tako se zove, ako se dobro sje!am, ne...?"
292

Poslije mu je bilo drago to nije nosila vr$ ili pladanj, jer je $ak i pljuska golom rukom po zatiljku bila dovoljna da mu o$i
zasuze i da odbaci njegov novi eir u pepeo ispred ognjita.
"Pseto jedno!" rekla je, tako glasno da se pola prepune kr$me okrenulo prema njoj. "Nekoliko dana iza zidina unutarnje
utvrde i misli da ti se piulinac pretvorio u $isto srebro? Kad Nevin Hewney zaspe na djevojci, sline!i, prde!i i mlohav
ko' krema od jaja, barem se ne pretvara da joj je u$inio uslugu."
Mogao je $uti smijeh ostalih gostiju dok je ljutito odlazila, ali ui su mu toliko zvonile od udarca da njihovo podrugivanje
u njegovoj bolnoj glavi nije bilo glasnije od uma daleke rijeke.
S nekoliko krigli piva u elucu, $ak i u vidu vodenaste mokra!e koju je Conarv prodavao u Kovnici, Zagonetalo je postao
izrazito ivahan. "Ali mislio sam da si prije neki dan rekao kako ti je zapovjeeno da ide s vojnicima", rekao je starac,
otiru!i tanku crtu pjene s usana. "Da bude ratni pjesnik ili neto sli$no."
Sada je dobro raspoloenje ishlapjelo iz njega, ali Tinvvright se trudio to je najbolje mogao. "Oh, to. Spomenuo sam to
katelanu, lordu Nvnoru, tako se zove?"
"Nynor." Zagonetalo se mal$ice namrti. "Nije vedar momak. Nikad ga nisam uspio nasmijati. Previe razmilja,
pretpostavljam."
"Da, eto. elio sam i!i, dakako, ali Nynor je smatrao kako bih bio od ve!e koristi da ostanem tu - da razvedravam
princezu, zbog odsustva njezina brata i ostalog." A zapravo je Nynor doao k njemu da se o svemu dogovore - $uo je za
nasumi$nu odredbu princeze Briony preko nekog izvora koji Tinvvright nije mogao ni pretpostaviti - a Tinvvright je
kleknuo, $ak i malo zaplakao, zaklevi se da je sve bila pogreka, da je netko pogreno shvatio jednu od Brionyjinih
slu$ajnih primjedbi. Nynor je rekao-da !e sam porazgovarati s njom, ali to je bilo prije mnogo dana, a princ regent i
vojska otad su ve! odjahali, pa se Tinvvright sada smatrao prili$no sigurnim. Ipak, samo razmiljaju!i o tom, jedva je
mogao suspregnuti drhtaj. Da Matty Tinvvright ide u rat! Protiv $udovita, divova i bogovi znaju $ega jo ne! Nije valjalo
ni pomiljati na to. Ne, njegova glatka koa i privla$no lice bili su prikladni samo za bitke intimnije vrste, one koje su se
zbivale u krevetima i zabitnim hodnicima, i iz kojih su oba borca izlazila neozlijeena.
"Ja sam ih molio da idem", iznenada objavi Zagonetalo. "Ovdje nemaju koristi od mene, ono dvoje. Ne kao njihov otac.
To je bio dobar $ovjek.
Razumio je moje ale i smicalice." U trenu je iz hihotava veselja preao na suze. "Kau da je jo iv, kralj Olin, ali bojim
se da se nikad ne!e vratiti. Ah, taj dobri $ovjek. A sad jo taj rat i sve ostalo." Podigao je pogled, trep!u!i. "Protiv koga se
borimo? Vilenjaka? Nita ne razumijem."
"Nitko nita ne razumije", re$e Tinvvright, te se opet nae na $vrstu tlu. "Siritelji glasina potpuno su pomahnitali $ak i u
dvorcu, pa tko zna to se pri$a vani u gradu?" Pokazao je prema skupini mukaraca koji su stajali oko jednog stola, pue!i
duge lule i dijele!i novine. "Zna to onaj prosta$ki pamflet tvrdi? Da su princeza regentica i njezin brat ubili Gailona
Tollyja, vojvodu od Ljetopolja." Odmahnuo je glavom, iskreno rasr en. Kad samo pomisli da je netko mogao iriti takve
klevete o ljupkoj mladoj eni koja je prepoznala Tinvvrightovu vrsno!u i uzdigla ga iz nezasluena blata ovakvih mjesta
do visina za koje je stvoren... Zatresao je glavom i strusio ostatak svog $etvrtog ili petog vr$a. Volio bi popiti jo jedan,
ali Brigid je i dalje posluivala, a on se nije usuivao ponovno je pozvati.
I Zagonetalo se osvrtao oko sebe. "Vrlo je lijepa, ona djevojka." "Brigid. Da, prili $no lijepa, ali pete su joj okrugle kao
pun mjesec." Namrtio se u talog na dnu svoje krigle. "Budi zahvalan to si premaio dob za takve stvari, dobri moj
mom$e. ene poput nje otrov su za muku egzistenciju. Jedna no! neduna valjanja po postelji i misle da vam mogu
sputati slobodu i vu!i je za sobom poput dje$je igra$ke."
"Premaio dob...?" re$e Zagonetalo, moda mal$ice sumnji$avo, ili samo $eznutljivo, a onda utihne. utio je toliko dugo
da je Tinvvright najzad podigao pogled misle!i da je starac zaspao, no Zagonetalove o$i bijahu irom otvorene.
293

Tinvvright se ogleda oko sebe pitaju!i se je li se Brigidina haljina moda posve raskop$ala, ali starac je zurio u vrata
kr$me koja su se zatvarala, ostavljaju!i kino poslijepodne vani.
"No!as je redarstveni sat", vikne Conary iza svog stola na suprotnoj strani prostorije. "Zatvaramo do ve $ernjeg zvona.
No!na !e straa uskoro biti ovdje, pa ispijte, ispijte!"
"Ali mislio sam..." polako !e Zagonetalo.
"to?" Matty Tinvvright odloi svoju kriglu, razmisli o jo jednom pi !u, a onda pokua odlu$iti bi li vie volio izlet u
neopisiv zahod Kovnice ili stajati na pljusku prazne!i mjehur uza zid na povratku ku!i. "to je?"
"Ja... Upravo sam vidio nekog koga znam. Lije$nika Chavena - kraljevskoga lije$nika. Razgovarao je s onim ondje
$ovjekom u kapulja$i." Zagonetalo se promekolji. "Ne, otiao je i onaj s kapulja$om. Moda su izali zajedno."
"to je tu tako $udno? Lije$nik najbolje zna koliko je pivo zdravo - najbolji lijek od svega."
"Ali on je otiao... to jest, o$igledno nije otiao." Zagonetalo zatrese glavom. "Ostavio je dvorac, otiao na neo$ekivani
put. Svi su se iznenadili. Ah, pa, pretpostavljam da se vratio."
"Vjerojatno je bio na nekom zbilja groznu mjestu ako je nakon povratka najprije svratio ovamo." Tinwright se osovi na
noge. Po$injao je pomiljati da je moda popio vie nego to je mislio, da se negdje putem uspio prera$unati. "Hajde,
vratimo se i mi. Drutvo u Kovnici je zbilja jadno, izuzev pokojeg lije$nika ili kraljevskog pjesnika." Pomogao je
Zagonetalu ustati. "Ili kraljevske lude, dakako", dodao je ljubazno. "Ne, ovdje nitko ne cijeni kvalitetu."
Brionv je nekako oduvijek vie voljela Barrickove odaje od svojih. Imala je pogled na Tajni vrt iz svoje dnevne sobe, i to
je bilo zbilja lijepo, posebno za sun$anih dana, a za kinih sve bi golubice sjedile na prozorskoj dasci, gugu!u!i, a to je
bilo jednako ugodno kao kad bi pokrila koljena pokriva$em od vunena sukna. Ali s njezina prozora kameni masiv iljka
Vu$jeg zuba zauzimao je ve!inu obzorja pa joj je pogled bio ograni$en na lokalno i doma!e. Barrick je, meutim, mogao
vidjeti preko krovova s malog prozora svoje garderobe, iza ume dimnjaka i sve do mora. Dok je Brionv sada zurila kroz
prozor odaja svojega brata, Jesenska kula blistala se bijelo i ciglasto crveno, a iza nje leao je otvoreni ocean, modrocrn i
sumoran. Mala oluja koja je netom prola ostavila je nebo natmureno, ali je nekako ipak bilo ohrabruju!e gledati sav taj
prostor i otvoreno nebo, preko krovova dvorca poput planina malih zemalja, i razmiljati o tome kako je svijet velik.
Jesu li mu namjerno dali ove odaje zato stoje bio sin, a ja k!i? Za mene vrtovi, tiha mjesta, stare zidine, da se naviknem
na ideju ograni$enog ivota, a za njega ovaj pogled na svijet koji je dio njegova prvoroenog prava - nebo, ivot i
pustolovine koje se pruaju u svim smjerovima... ?
A sada je njezin brat jahao u taj svijet, a ona se bojala za njega, ali mu takoer i zavidjela. To su dvije odvojene izdaje: ne
samo to me ostavio, ve! me i ostavio s prijestoljem i svim onim ljudima koji galame, preklinju, prepiru se... Ipak, to nije
umanjilo njezinu ljubav prema njemu, ali je promijenilo tu mo!nu vezu u neto poput predraga djeteta koje ne prestaje
dodijavati, ali koje se ipak ne moe pustiti iz naru$ja.
Oh, a Barrick je u opasnosti, ako je vjerovati onome stoje $udni kr$marev momak rekao. Ali nita nije mogla poduzeti -
osim $ekati i pripremati se na najgore. A bogovi se bude, rekao je taj $udni $ovjek, ali nije htio objasniti. to to zna$i? Sto
ita od ovog zna$i? Kada je to$no cijeli svijet poludio?
Oblak otplovi dalje. Jedna jedina sun$eva zraka ukoeno padne s neba, zaslijepi na trenutak Ljetnu kulu, a onda je opet
proguta sivilo. Brionv uzdahne i okrene se svojim dvorskim damama. "Moram se odjenuti."
"Ali, Visosti," re$e Moina osupnuto, "ova odje!a je... ona... vi..."
"Rekla sam vam to !u u$initi i zato. U ratu smo, i uskoro !e to zna$iti vie od pukih rije$i. Moj brat je otiao s vojskom.
Ja sam posljednji Eddon u dvorcu."
294

"Tu je i vaa pomajka", plaljivo re$e Rose. "Dijete..."
"Dok se ta beba ne rodi, ja sam posljednji Eddon u Junoj Mei." Brionvjin je glas bio $eli$an dok je istodobno bila
zabavljena i uasnuta. U to se to pretvaram? "Rekla sam vam, vie ne mogu biti samo ja", objasnila je. "Ja sam i moj
brat. Ja sam cijela moja obitelj." Spazila je zaprepatenost na licima svojih dvorskih dama i ispustila ozlojeen zvuk: "Ne,
ne gubim razum. Znam to radim."
Ali znam li, zbilja ? Osoba moe zapasti u bijes od tuge ili o$aja i nanijeti sebi i drugima zlo. Druk$ija ludila znala su se
uuljati u srce patnika tako neprimjetno da ne bi ni shvatili da su poludjeli. Je li to zaista bio samo bijes zbog prezira
mukaraca i elje da zadri brata blizu sebe na jedini preostali na$in? Ilije ta jarost prema obi$noj dvorskoj odje!i bila
neka vrsta groznice koja ju je obuzela, koja !e je postupno u$initi posve neenstvenom? Oh, bogovi i boginje, toliko
patim! Nikoga vie nemam! Svaki dan elim plakati. Ili kleti.
Nije izustila nita od toga, niti dopustila da se ita vidi na njezinu licu osim gnjevne uko$enosti koja je posve uutkala
Rose i Moinu. "Moram se odjenuti", ponovila je i isprsila se to je vie mogla, uspravna poput bilo koje kraljice ili carice,
dok su je po$ele odijevati u bratovo ruho.
Na samom kraju gospe su se pretvarale da to ne mogu u$initi, da ne razumiju kako se time rukuje, premda je bilo
kudikamo jednostavnije od bilo kojeg enskog komada odje!e, pa je sama opasala teki pojas za ma$ i zakop$ala ga
$vrsto oko bokova prije nego to je spremila dug ma$ u korice.
Ako se radilo o promjeni vremena, bila je vrlo neobi $na. Vansen je stajao na obronku iza izvidnika i gledao preko
prostrane doline prema Settlandskoj cesti koja je zavijala njezinim dnom, i pokuao doku$iti to osje!a. Zrak je bio
zaguljiv, ali ne zbog blizine kakve oluje - iako je teka kia prohujala tuda sredinom dana, a cesta bila teko prohodna
ostatak poslijepodneva. Nije se radilo ni o mirisu, koliko god je zrak imao izvjestan trpak okus koji ga je podsje!ao na
razdoblje paljenja krjesova u jesen, od prije dva mjeseca. &ak je i svjetlo izgledalo neobjanjivo $udnovato, ali nije
mogao navesti razlog za to: nebo se sada brzo smra$ivalo, sunce zalazilo iza kriljasto obojenog pokriva$a oblaka, a
bregovi su izgledali neobi$no zeleni naspram tamnog zastora, no to nije bilo nita to ve! nije vidio stotinu puta.
To je zato to se boji, rekao je samome sebi. Zato to si jednom ve! preao tu granicu i boji se da bi se opet mogao
zate!i iza nje. Jer si vidio to dolazi i boji ga se susresti.
Cijelo jutro i poslijepodne susretali su ljude koji su bjeali iz smjera napadnutog Svje!areva, neki samo bjee!i pred
glasinama o njegovu kraju, ali drugi - uglavnom ene i djeca dovoljno sretni da pobjegnu na kolima - koji su doista
preivjeli njegovo unitenje. Pri$e potonjih bile su posebice strane, a Tyne Aldritch, Vansen i ostali proveli su velik dio
poslijepodneva nastoje!i shvatiti to je to zna$ilo za njih, uzaludno pokuavaju!i smisliti strategiju koja bi mogla uzvratiti
udarac tom groznom ludilu. Prvih nekoliko izbjegli $kih pri$a jako su uznemirile vojnike koji su ih $uli, jer su i sami bili
unova$eni seljaci, ne mnogo druk$iji od supruga i o$eva koje su te obitelji tako nedavno izgubile zbog tako jeziva
neprijatelja. Stoga je Vansen, uz doputenje markgrofa Tynea, odjahao naprijed s $etom izvidnika kako bi skupio to vie
informacija od rtava koje su pristizale, a onda im pruio onoliko pomo!i koliko je mogao prije nego to bi ih uputio tamo
gdje im je prethodnica mogla dati hrane i vode, nadaju!i se kako !e sprije$iti da stravi$ne pri$e, poput valova ledene
vode, neprestano preplavljuju glavninu trupa. Ferras Vansen ve! je znao da !e ova druga no! izvan June Mede prote!i u
sumornom i tjeskobnom logorovanju; nije imalo smisla pretvarati je u neto jo gore.
Bilo je uzaludno, naravno: oni koji nisu mogli podnijeti $ak ni sluati
0 stranom Sumra$nom narodu, vjerojatno su imali slabe anse preivjeti bitku s njima, ali Vansen se nadao da !e upravo
spoznaja o pravom sukobu osokoliti ljude bez obzira na to koliko uplaeni bili. Bilo koji neprijatelj kojeg se moglo
dotaknuti, udariti, ubiti, bio je bolji od onoga kojeg ste mogli samo zamisliti.
Okrenuo se prema Dabu Dawleyju, jednom od preivjelih iz njegove zlosretne ekspedicije preko Sjenovite brane. Uz
veliko je protivljenje
295

1 na izri$itu zapovijed princeze Briony pove!ao odgovornost Mickaela Southsteada, kojemu uop!e nije vjerovao - no!
kada je imenovan kapetanom svojim je hvalisanjem izazvao dvije teke tu$njave u Junoj
Medi - ali mladi Dawley bio je druga pri$a: oprezan i promiljen, unato$ svojoj mladosti, a jo i vie nakon njihove
zajedni$ke pustolovine. Da nije bilo njegove elje da vidi to je pred njima, Vansen bi rado prepustio Dawleyju da sam
predvodi ovu izvia$ku druinu, unato$ njegovu manjku iskustva.
"Mislim da !emo no!as ostati ovdje, Dab, ili !u to barem predloiti markgrofu Tyneu. Ho!e li odvesti ljude dolje i
potraiti vodu? &ini mi se da bi ondje trebao biti potok, iza onog breuljka."
Dawley kimne. Ostali izvidnici, veterani divljine gotovo do posljednjeg $ovjeka, $uli su kapetana - nije bilo potrebe za
formalnom zapovijedi. Tiho su coknuli jezikom svojim konjima i zaputili se niz cestu.
Nekoliko stotina ovakvih i moda se ne bih bojao $ak ni Sumra$nog naroda, rekao je u sebi Vansen, ali je znao da to nije
bila istina. &ak ni stajanje usred tisu!e najodvanijih ljudi na svijetu ne bi otopilo njegovo smrznuto, prestravljeno srce.
Dolina je bila puna vatri. Ovako blizu domu, jo su jeli svjee meso i kruh koji se mogao odlomiti, a da ga niste trebali
piliti noem, to je bilo jedno od rijetkih zadovoljstava na maru. Neki od straara iz Kertevvalla svirali su na diplama i
pjevali. Unato$ sjetnim kertskim napjevima, bio je to ugodan zvuk; Vansen ga je rado sluao, a bio je uvjeren da su i
ostali osje!ali isto.
Tumarao je natrag prema vatri kadli spazi priliku kako stoji na sljemenu jednog od niih bregova, unutar prstena straara,
ali podalje od ijednog od njih. Mozgao je na trenutak prije nego to je u njoj prepoznao princa Barricka. Vansen se malko
iznenadio, misle!i da bi princ radije bio u drutvu lorda Aldritcha i ostalih plemi!a, gdje bi ga dvorili jelom i pi!em, ali
Vansen je iz vlastita iskustva s kraljevskom obitelji znao da je dje$ak oduvijek bio $udak i usamljenik.
Ali on vie nije dje$ak, pretpostavljam. Zapravo, Barrick je bio gotovo iste dobi kao Vansen kad je prvi put ostavio dom
da potrai sre!u u gradu - dobi kada je bio siguran daje bio mukarac, unato$ pomanjkanju dokaza. Promatraju!i Barricka,
prisjetio se straha princeze Briony za svojega brata. Momak je svakako bio na sigurnom - bio je jedva dvadesetak metara
od najblie logorske vatre - a Ferras Vansen potovao je samo!u za razliku od mnogih, no nije si mogao pomo!i da ne
bude zabrinut. Naposljetku, Collum Dyer bio mije nadohvat ruke kad je otet. Bilo bi dovoljno uasno da onoj lijepoj, ali
tunoj mladoj eni mora re!i kako joj je brat $asno poginuo u bitci - nije mogao ni zamisliti da joj kae kako su princa
oteli vilenjaci ravno iz logora.
Dok je dugim koracima iao uzbrdo a vlana mu trava ibala noge, Vansen se odjednom zapitao to je Sumra $ni narod
htio. Iako je za njegova ivota bilo malo pravih ratova, imao je dovoljno iskustva s nasiljem i znao da postoje ljudi koje se
samo silom moglo sprije$iti da uzmu ono to ele, i ljudi koji su se bojali da im neki ele oteti njihovo $ak i kad to nije
bila istina, te da su pohlepa i strah po$ivali u pozadini ve!ine sukoba. Ali vojska koju je vidio s one strane Sjenovite
brane, onaj niz uzvienog i strahotnog, ona jeziva, blistava armija - to su oni htjeli? Zato su napustili sigurnost svojih
maglovitih zemalja nakon vie od dva stolje!a, tijekom kojih su njihovi izvorni neprijatelji odavna nestali, a mnotvo
smrtnika se rodilo, ivjelo i umiralo i ne znaju!i za Sjenoviti narod, osim kao predmet starih pri$a i runih snova?
Suspregnuo je drhtaj. Oni nisu bili ljudi, $ak ni ivotinje, nego zlodusi, to je on znao bolje i od koga. Pa kako se obi$an
$ovjek mogao nadati shvatiti njihove razloge?
Mladi se Barrick okrenuo kad mu se Vansen pribliio i pogledao ga na trenutak prije nego to se vratio onome to je tako
netremice promatrao - nita, koliko je Vansen mogao vidjeti. "Prin$e Barrick, ispri$avam se. Je li vam dobro?"
"Kapetane Vansen." Mladi! je nastavio zuriti u no!no nebo. Vjetar je rastjerao oblake i izale su zvijezde. Ferras Vansen
dozvao je u sje!anje kako je neko!, kao malo dijete, mislio da su to bile ognjine vatre ljudi sli$nih njemu - nebeskih
pastira, moda, koji su ivjeli na drugoj strani velike nebeske zdjele, koji su vatre Vansenove obitelji i njihovih susjeda
zauzvrat nazivali zvijezdama.
296

"Postaje hladno, Visosti. Moda bi vam bilo udobnije da se vratite ostalima."
Princ nije odmah odgovorio. "Kako je bilo?" napokon je upitao.
"Kako je bilo...?"
"Iza Sjenovite brane. Je li izgledalo druga$ije? Mirisalo druga$ije?"
"Bilo je strano, Visosti, kao to sam rekao vama i vaoj sestri. Maglovito i mra$no. Zbunjuju!e."
"Da, ali kako je izgledalo?" Svoju je bolesnu ruku skrivao ispod plata, ali je drugom pokazao prema nebu. "Jeste li
vidjeli iste zvijezde, Demijine ljestve, Rogove...?"
Vansen odmahne glavom. "Sada se ba ne sje!am. Bilo je - bilo je vrlo nalik na san. Zvijezde? Nisam siguran."
Barrick kimne. "&esto sanjam o... o drugoj strani. To sada znam. Sanjao sam o njoj cijeli ivot. Nisam to$no znao to je to
bilo, ali kad sam $uo to ste ispri$ali o..." Okrenuo se i uperio u Vansena iznenauju!e prodoran pogled. "Rekli ste da ste
se bojali. Zato? Bojali ste se da !ete umrijeti? Ili je u pitanju bilo neto drugo?"
Vansen je morao zastati na trenutak i razmisliti. "Jesam li se bojao da !u umrijeti? Naravno. Bogovi su nam udijelili strah
od smrti kako ne bismo olako protratili njihove darove - kako bismo ono to nam je dano iskoristili do kraja. Ali to nije
bilo ono to sam ondje osje!ao - u svakom slu$aju, nije bilo sve."
Barrick se osmjehne, iako je u tome bilo ne$eg nepotpunog. "Kako bismo ono to nam je dano iskoristili do kraja. Vi ste
pomalo pjesnik, kapetane Vansen, zar ne?"
"Ne, Visosti. Samo... tako me seoski sve!enik u$io." Mal$ice se uko$io. "Ali mislim da je to istina. Tko zna to !e nam se
dogoditi u Kerniosovim hladnim rukama?"
"Da, tko zna?"
Sada su mu sje!anja na dane u Sjenovitim zemljama sipila natrag, kao da je poklopac kojim ih je zatvorio bio obijen.
"Bojao sam se jer mi je tamonji svijet bio stran. Jer nisam mogao vjerovati svojim osjetilima. Jer sam se osje !ao poput
luaka."
"A nema nita strasnije od toga." Barrick je ne$im bio mra$no zadovoljan. "Ne, to je istina, kapetane Vansen." Ponovno je
zirnuo u njega. "Kako vam je ime?"
"Ferras, Visosti. To je prili$no $esto ime u Dolinama."
"Ali Vansen nije."
"Otac mi je s Vuttskog oto$ja."
Barrick se opet okrenuo prema zvijezdama. "Ali je sebi savio dom u Dolin$evoj vjeri. Je li bio sretan? Je li jo iv?"
"Umro je, Visosti, ima tomu mnogo godina. Bio je prili $no sretan. Uvijek je govorio da bi mijenjao cijeli divlji ocean za
mali posjed i dobro vrijeme."
"Moda se rodio na pogrenome mjestu", re$e princ Barrick. "To se dogaa, mislim. Neki od nas proive cijeli ivot kao
u snu samo zato to ne pronau ono to trebaju biti - teturaju kroz sjene, prestravljeni, stranci upravo kao vi u Sumra$nim
zemljama." Odjednom je stavio drugu ruku pod plat. "Imate pravo, kapetane Vansen - zahladilo je. Mislim da !u popiti
malo vina i pokuati zaspati."
Princ se okrene i uputi niz brijeg.
297

Jo je dje$ak, zapravo, uza svu svoju filozofiju, zaklju$i Vansen dok ga je slijedio nekoliko koraka iza, budno motre!i na
bilo kakvu prijetnju, $ak i tu medu logorskim vatrama. Dijete -pametno, gnjevno i preplaeno. Neka mu bogovi podare da
pozivi dovoljno dugo kako bi se neto od tog znanja pretvorilo u mudrost.
Zamor neodobravanja, koji je na trenutke prijetio pretvoriti se u urlanje, po$eo je u trenutku kad je Brionv stupila u
dvoranu, i nije prestao otkad je zauzela mjesto na $elu stola. Obroci u Velikoj dvorani rijetko su bili tihi ili mirni, a bilo
koji drugi dan ona bi neto tiho prezalogajila u svojim odajama, no sada je odlu$ila juna$ki se pokazati i prihvatiti
posljedice.
Hijerarh Sisel sjedio joj je zdesna; premda su mu nekolicina njih za stolom bila nadreena, Brone je zauzeo mjesto njima
s lijeva jer je bio vrhovni zapovjednik, a Juna je Meda bila u ratu - ili !e se uskoro biti. Nakon po$etnog irenja o$iju i
pu!enja usnica kad ju je ugledao, hijerarh je poveo uljudan razgovor kao da je nosila pristojnu enstvenu odje !u; nije bila
sigurna je li to cijenila ili mrzila. Brone je bio zgranut, naravno, ali ona ga je sada dovoljno dobro poznavala da je bila
sigurna kako je njegova srdba imala vie veze s tim to je, prema njegovu miljenju, od sebe pravila nepotrebnu
predstavu u osjetljivom razdoblju, nego s nekim posebnim neodobravanjem te provokativne bespolnosti. Vrhovni je
zapovjednik imao drugih, vanijih stvari na umu, i o$ito je kanio iskoristiti mete oko dolaska glavnog jela da joj se
obrati.
Dok su sluge odnosile pile!e kosture, a golemu volovsku polovicu natopljenu vlastitim sokovima dovozili na kolicima,
koja su prema Brionvjinu miljenju bila okruena pretjerano sve$anim nizom pe$enih paunova, ureenima pak vlastitim
perjem, psi su uzbueno lajali i njuili rogoz u potrazi za isputenim kostima. Spustila je ruku i po$eala dlakavu glavu,
zadovoljna to je barem netko tu bio zaslueno sretan.
"Rad na obrani grada uglavnom je zavren", tiho joj re$e Brone. "Ali najja$i zidovi ne!e izdrati ako su srca unutar njih
slaba. Plemi!i su nemirni. Nekoliko ih je ve! otilo, odabravi radije iskuati sre!u u vlastitim domovima, ili $ak
iskoristiti morske putove ako stvari krenu po zlu."
"Znam." Odobrila je dovoljno sumnjivih zahtjeva posljednjih dana, prozirnih izlika za koje je bila uvjerena da ih je mogla
istog trena ponititi ako bi se na to odlu$ila. "Pustite ih, lorde Brone. To nije narod koji bismo htjeli na naoj strani ako
stvari zbilja podu po zlu umjesto da samo izgledaju tako, kao to je sada slu$aj." Zirnula je prema Hendonu Tollvju i
njegovoj roakinji Elan, okruene oboavateljima poput Durstina Crowela, baruna od Gravlocka, od kojih su se svi, osim
djevojke, veselo smijali jednoj od Tollvjevih ala. "Iskreno re$eno, teta to svi ne!e oti!i. Junu bi Meu moda bilo tee
braniti, ali bi $ekanje bilo ugodnije."
"Ali upravo je u tome stvar..." Brone se zavali natrag i pri$eka da jedan od paeva ispusti komad govedine na njegov
pladanj. "Sa svakim kukavi$kim plemi!em koji odjai na jug ili otplovi na istok", rekao je kad se mladi! odmakao,
"odlazi svita oklopnika, a mi sebi nikako ne moemo priutiti izgubiti ijednog od njih."
Brionv odmahne rukom: to je drugo mogla? Nikoga se nije moglo prinuditi na ljubav, zaklju$ila je, pogotovo ne prema
djetetu kad je otac bio taj koji ju je zasluio. Sva lica koja su stupila pred nju, neprirodno izgovaraju!i razloge zato ih
hitno trebaju na obiteljskim posjedima, ili obe!avaju!i da !e se vratiti sa svjeim trupama, po$ela su joj izgledati jednako
daleka i mrtva poput slika u Dvorani portreta. Ali ona !e ih sve upamtiti ako jednog dana sunce opet prospe svoje zrake
na Junu Meu. Sjetit !e se tko je otiao i svakako !e se sjetiti tko je ostao, te !e kazniti i nagraditi u skladu s tim.
Dugovala je to svojem ocu i Kendricku, sada kad nisu mogli zatititi mjesto koje su obojica toliko voljeli.
Zapanjila se to opet razmilja o ocu kao daje mrtav. U$inila je znak protukobi, neto to je rijetko radila od djetinjstva
kad ga je nau$ila od jedne svoje dadilje. On je dobro, rekla je samoj sebi. Napisat !u mu no!as novo pismo, poslati ga po
glasniku na brod koji plovi prema jugu. Osjetila je kako je preplavljuje stid. Nisam mu nita rekla o ovom nadolaze !em
ratu, ako se o tome radi, i samo ture pojedinosti o Kendrickovoj smrti. No je li to uop!e bila vijest koja se slala
zato$enom $ovjeku: da mu se kraljevstvo nalazi pod prijetnjom, i to tako $udnovatom? &ak i zarobljen u Hierosolu, $uo
bi za Kendricka i za Shasovo utamni$enje, bilo daje primio njezino zadnje pismo ili ne - nije li to bilo dovoljno boli?
Odjednom joj je otac toliko nedostajao da joj je bilo teko disati. I Barrick. Poeljela je da je njezin blizanac sada pokraj
298

nje, da mogu poslije zajedno pobje!i kako bi raspravljali o svim tim masnoustim dvorjanima koji zijevaju, o gospi
Comfrev M'Neel, kose ve! napola raspletene nakon to je popila previe vina, o debelom lordu Bratchardu koji se,
protivno svim dokazima, smatrao ne samo domiljatim, nego i enskarom, te koji je neko ! svojim apama milovao
Brionvjinu kosu i lice te joj govorio kako izrasta u prelijepu mladu enu.
Ako ovaj dvorac padne, nadam se da !e ih Sumra$ni narod sve zarobiti i odvu!i u Vansenove maglovite zemlje s lancima
oko vrata.
Bila je to zapanjuju!e nemilosrdna misao; zanemarila je mnoga draga i dobra srca oko sebe, ali u tom trenu buka
razgovora i zveket kalea i noeva $inila se jedva boljom od Zagora seoskog dvorita, a ti ljudi, uza sav svoj ures i nakit,
$inili su se jedva bolji od svinja koje se meusobno guraju ne bi li to prije stigle do korita.
Hijerarh Sisel pokuavao joj je neto re!i kadli ju je glasan meketavi smijeh nao$itog, ali glupavog Durstina Crowela ubo
poput igle te se lecnula. Barun od Gravlocka urlao je na neto to je Hendon Tolly rekao, smiju !i se tako jako da se
zagrcnuo vinom i prolio ga po svom ovratniku i prsima, izazvavi provalu smijeha. Tvorac primjedbe susretne njezin
pogled, usana zategnutih u zadovoljan osmijeh. Znala je, ili je barem bila uvjerena da zna, tko je bio predmet ale
Hendona Tollvja.
"Lorde Tolly," doviknula je, "poput Erila koji blagoslivlja berbu groa, $ini se da i vi ve$eras donosite prijeko potrebno
veselje za na stol, gdje bi ina$e ljudi sjedili utljivo i zamiljeno, pitaju!i se to nam bogovi spremaju."
Pokraj nje Brone pro$isti grlo, a s druge strane hijerarh ponovno iskua svoju primjedbu, nekakav bezazleni komentar o
tome kako su ga radovi na obrani grada nagnali da razmisli o nekim dodacima na hramu, ali nije obra !ala pozornost ni na
jednog od njih. Ona i Hendon Tolly ukrstili su poglede. &ekala je njegov odgovor, a sada su to $inili i ostali: nekoliko
pasa pod stolom realo je i natezalo se oko kostiju, ali ina$e je dvorana postala uo$ljivo tiha.
"Vaoj gostoljubivosti slui na $ast, princezo Briony, to ste nam omogu!ili toliko razbibrige. Dali ste nam toliko
zanimljivih tema za razmiljanje da sam gotovo zaboravio kako oplakujem gubitak svojega brata, vojvode Gailona."
"Da, sve nas je raalostio Gailonov nestanak", rekla je, ignoriraju!i jo jedan kaalj upozorenja Avina Bronea. "Bio je to
udarac pogotovo zato to je njegov odlazak iz ove ku!e uslijedio tako brzo nakon smrti mojega brata."
Opipljiva nelagoda prekrila je stol. &ak i Crowel, koji je bio spreman na smijeh, sjedio je otvorenih usta, iznenaen.
"Svi smo nesretni", glasno !e Avin Brone. "Izgubiti dva tako plemenita mua jednog za drugim... Pa, moemo se samo
moliti da nam se brat lorda Tollyja vrati iv i zdrav."
Tolly nadigne obrvu i malko se nasmijei, zadovoljivi se da pri $eka i vidi kuda !e ih ona to odvesti - ho!e li potvrditi
Broneovu ponuenu zastavu primirja. Njegovo samopouzdanje bilo je ve! samo po sebi uvreda: Briony je izluivalo to
se osje!ao tako siguran da se porje$kao s vladaju!om princezom u njezinoj dvorani, za njezinim stolom, a onda joj
prepustio da izabere pomirbu ako eli.
Nije eljela. Ne ve$eras.
"Da, mnogi se svakako nadaju da !e se Gailon Tolly opet pojaviti nakon tako tajanstvenog nestanka. Moj brat Kendrick,
meutim, ne!e se vratiti, barem ne u ovom prstenu svijeta."
Tollvjeva obrva popela se jo vie. Nije se mogla priviknuti na to koliko je istodobno bio sli $an i druk$iji od svojega
brata. Nikad nije voljela Gailona Tollvja, smatrala ga je tvrdim, lano kreposnim i $ak pomalo tupim, ali njegov je mlai
brat vonjao na sumpor, imao u sebi mra$an sjaj ne$eg dubokog i poprili$no bezumnog. "eli li zapravo Njezina Visost
re!i da je moj brat - moj brat vojvoda, glava obitelji koja je stolje!ima sluila Junoj Mei - imao neke veze sa smr!u
princa regenta?"
299

"Pazite sad!" re$e hijerarh Sisel drhtavim, ali iznenauju!e snanim glasom. Progovorio je $ak i prije Bronea, to je
dovoljno govorilo o njegovu o$aju. "To je grozno $ak i pomisliti, i neka nam bogovi svima pomognu kad tako govorimo
dok nai vojnici jau u opasnost."
"Dobro re$eno", protisne Avin Brone. Nekoliko je ljudi kimnulo za stolom, dok su plemi !i mekeg - ili barem slabijeg -
srca s olakanjem reagirali na probadanje rastu!e napetosti. "Nitko ovdje ne sumnji$i vojvodu Gailona ni za to i svi se
molimo za njegov siguran povratak. Dok o tome razgovaramo, krivac lei okovan u tamnici, ali nismo pronali ni
najmanji trag da je imao saveznike."
Uto se Briony prisjetila neobi$na izvjetaja starog Zagonetala o Gailonovu posjetu Kendrickovoj lonici, kao i Broneova
otkri!a da je njegov uhoda vidio agente za koje je sumnjao da su autarhovi na dvorcu Ljetopolja. Drala je jezik za
zubima, ali nije skrenula pogled s kamenih o$iju Hendona Tollyja.
Pusti, Briony, rekla je samoj sebi. Ovo je besmisleno. Ne, gore od besmislenog.
Njegove se usne trnu. Uivao je u tom trenutku.
"Naravno da je lord Brone u pravu", glasno !e ona. Bilo je to poput gutanja gorkog lijeka. "Narod Ljetopolja uvijek je
ovdje dobrodoao - naposljetku, mi smo obitelj, nasljednici samog Anglina i Kellicka Eddona. Nakon dnevnih briga,
samo sam bila znatieljna $uti alu koji su oni oko vas smatrali tako smijenom."
Osmijeh Hendona Tolh/ja nije se pokolebao, ali se svakako umanjio, a o$i mal$ice suzile dok se premiljao. "Nije bilo
nita, princezo", izustio je naposljetku. "Mala dosjetka. Vie je se i ne sje!am."
Lord Brone joj je opet neto mrmljao, nastoje!i privu!i njezinu pozornost. Brionv je bila umorna. Bilo je vrijeme da se
ostavi toga - da se ostavi svega. Imala je dovoljno problema, bogovi su znali, i bez toga da dopusti tom $ovjeku da joj se
uvu$e pod kou. Kimnulaje, dopustivi mu vie-manje dostojanstveno povla$enje, ali je sad Durstin Crowel pijano
potezao Tolh/ja za ruku.
"Sje!a se, Hendone", rekao je. "Bilo je zbilja smijeno. O..." afektirao je apat koji su mogli $uti svi za stolom, "...princu
Barricku."
Neto stisne Brionvjino srce. Tih jauk pobjegne vrhovnom zapovjedniku. "Ah", rekla je. "Zaista? Onda stvarno mislim da
biste je trebali podijeliti s nama."
Tolly uputi barunu od Gravlocka prezriv pogled, a onda se opet okrene prema njoj. Uzeo je gutljaj vina; kad je zavrio,
lice mu je opet bilo sabrano, ali mogla je vidjeti kako mu u oku poigrava ona $udna svjetlost - ne pijanstvo, ve! neto
trajnije. "Vrlo dobro", rekao je. "Budu!i da i moj prijatelj i moja princeza inzistiraju. Vrlo me se dojmila vaa odora,
Brionv - vae ruho."
Osje!ala se kako postaje uko$ena i hladna poput kipa. Namjerno je izostavio njezin naslov, kao da su oboje opet bili djeca
a on joj se rugao, obi$noj djevoj$ici koja se htjela igrati s boljima od sebe. "Da? Drago mi je to vas je impresionirala,
Hendone. Ovo su ratna vremena, pa sam pomislila da bi ratni$ka oprema bila prikladnija."
"Da, naravno." Mal$ice je nakrivio glavu. "Naravno. Pa, samo sam se pitao, ako vi nosite to..." prezrivo je pokazao
rukom, "zna$i li da princ Barrick jae u bitku odjeven u haljinu?"
amor zaprepatenosti i nekoliko osupnutih uzdaha smijeha jedva su zapo$eli kad je Brionv nesvjesno ustala, pri $emu se
njezina stolica prevrnula. Brone krene da !e je uhvatiti za ruku - zamalo ga je udarila to je pokuao - ali nije ju mogao
zaustaviti. Njezin ma$ sikne iz korica.
"Ako smatrate moju odje!u smijenom," protisnula je kroz zube tako jako da ju je poslije boljela $eljust, "moda !e vam
smijena biti i moja otrica."
300

"Princezo!" prosiktao je Sisel zgroeno, ali nije bio tolika budala da pokua zgrabiti nekoga kome je ma $ treperio u ruci,
pa bila to i ena.
Hendon Tolly polako ustane, zadovoljan i ne trude!i se previe to prikriti. Ruka mu padne na vlastiti bal$ak i kratko ga
pomiluje, o$iju cijelo vrijeme uprtih u njezine. "Zaista smijeno," re$e, "ali, naravno, ne bih mogao di!i ruku na princezu
regenticu, $ak ni u tako zabavnoj igri. Ali moda bismo se koji put mogli ogledati dje$jim orujem kako se nitko ne bi
ozlijedio."
Srce joj je sada bubnjalo. Bila je u kunji da nasrne na njega, da ga prisili da isu$e ma$, bez obzira na posljedice, samo
kako bi mu izbrisala ono podrugljivo zadovoljstvo s mravog lica. Nije $ak ni marila to je bio glasoviti ma$evalac, a ona
tek u$enica drugog slavnog ma$evaoca, u$enica koja je jedva vjebala od ljeta i koja se nije mogla nadati da bi, $ak i u
vrhunskoj formi, bila ravna Tollvju. Gotovo bi vrijedilo prisiliti ga da ju ubije u samoobrani. Tada se nitko ne bi smijao, a
sve bi se njezine brige privele kraju.
Ali onda vie nikad ne bih vidjela Barricka, ni oca. Ruka joj je strahovito drhtala. Spustila je otricu sve dok vrak nije
zveknuo o nogu stola. A jedan od prokletih Tollyja zavrio bi kao regent dok se Anissino dijete ne rodi - ako bi ga pustili
da ivi.
"Gubite mi se s o$iju", rekla je Hendonu Tollvju, a onda svrnula pogled na ostatak stola, redove blijedih, zapanjenih
gostiju, od kojih su neki meu prstima jo drali komade mesa u umaku, skamenjene na pola puta izmeu tanjura i usta.
"Svi vi. Svi vi!"
Ali Briony je bila ta koja je zabila ma$ natrag u korice, a onda se okrenula i izjurila iz Velike dvorane tako mahnito da su
se sluge razbjeale pred njom. Uspjela je do$ekati da se vrata zatvore za njom prije nego to je dopustila da je svlada
bujica gnjevnih suza.

33.

Blijedi stvorovi

ZVIJEZDA NA TITU

Svi preci pjevaju
Kamenje je naslagano jedno na drugo u rosnoj travi Dva novoroena teleta $ekaju drhte!i

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Bilo je sumorno stajati na raskriju Sjeverne Mede gdje je stajao samo mjesec dana prije, i gledati kako su brda sada
obavijena tamnim povijuama i ovjeenim cvjetovima boje modrice. Vojnici su aptali me u sobom i toptali nogama
poput nemirne stoke, ali to je za Ferrasa Vansena bio kudikamo porazniji prizor. On je ve! vidio takvu vegetaciju, ali
$etrdeset i vie milja prema zapadu. Proirila se daleko za kratko vrijeme.
301

"Gdje su oni izvidnici?" upitao je markgrof Tyne ve! peti ili esti put u sat vremena. Pljesnuo je rukama u rukavicama
kao da je dan bio strahovito hladan, premda sunce jo nije zalo, a vjetar bio blag za Endekamene. Ratni vojskovo a bacio
je svoju kacigu na tlo poput prazna vjedra i odgurnuo kapu pancira; njegova otra, prosijeda kosa strila je u $upercima.
Zagledao se u neobi$an odsjaj livada i crne pupoljke koji su lelujali na povjetarcu poput dje$jih glava koje su ih nijemo
promatrale iz visoke trave. "Dosad su se ve! trebali vratiti."
"Doinev i ostali ljudi su dobro, moj gospodaru." Vansen pogleda prema vojnicima koji su se odmarali. U bilo koje drugo
vrijeme, nakon tako duge stanke, odlutali bi u travu poput ovaca bez pastira, no sada su s nelagodom stajali gdje su se
zaustavili, kao da su zarobljeni rubovima ceste. Ti sinovi poljodjelaca i trgovaca nisu htjeli imati nikakva posla s
trnovitim povijuama i neprirodnim cvije!em uljanog izgleda.
"Rekli ste da ste ovo ve! vidjeli, Vansen."
"Da, lorde Aldritch. Sa svojom $etom, sjeverno od Srebrnstrane. Malo prije nego... nego to su stvari pole po zlu."
"Pa, krvi mi bogova, drite jezik za zubima glede toga, ho!ete?" Tyne se namrti. "Ovi su ljudi ovdje svi spremni podviti
rep i ute!i sve do June Mee." Oinuo je pogledom bogomoljca obrijane glave koji je $inio pravu predstavu kade!i ukrug
po sredini raskrija zdjelom tamjana, jau$u!i i pjevaju!i dok je obavljao svoj zadatak rastjerivanja zlih duhova. Mnogi
ljudi promatrali su taj prizor s vidljivom nelagodom. "Otkinut !u onom sve!eniku glavu", zarei markgrof od Modre
obale, gotovo sebi u bradu.
"Mislim da !e s ovom skupinom sve biti u redu kad stigne pravi trenutak, moj gospodaru. Mnogi od njih borili su se na
Brenlandskim granicama ili protiv kertskih brdskih razbojnika. &ekanje im teko pada."
Tyne uzme gutljaj iz alice na svojem sedlu; dugo je promatrao kapetana strae, zamiljen. "Svima nam teko pada - to je
prokleta stvar. Dovoljno je loe $ekati da se neprijatelj pokae kad zna da se bori sa smrtnicima. to bismo trebali
pomisliti na sve ovo...?" Mahnuo je rukom prema zatrovanim brdima.
Ferrasu Vansenu bilo je drago to markgrof nije zapravo o$ekivao odgovor.
"Ah", iznenada !e stariji mukarac, s iskrenim olakanjem u glasu. "Eno ih." Zakiljio je. "To su oni, zar ne?"
"Da, gospodaru." I Vansen je osjetio da mu je napetost u grudima malko popustila. Povratak straara o$ekivao se u podne,
a sunce je sada bilo nad vrhovima bregova. "Brzo jau."
"Izgledaju kao da nam imaju neto poru$iti, zar ne?" Tyne se okrene i zagleda prema koloni vojnika na cesti. Proao je
cijeli dan ili vie otkad su susreli posljednje izbjeglice iz Svje!areva, i premda su pri$e bile strane, gotovo nevjerojatne,
njihova je nazo$nost barem dokazivala da su ljudi mogli sigurno prije!i ta brda. Ali otkako su mimoili posljednje od tih
skitnica, vojska June Mede putovala je kroz pustu, gotovo nijemu zemlju, te je sada medu redovima nastalo komeanje
na prizor udaljenih izvidnika. Iza vojnika, prvi red goni$a, o$ekuju!i da !e se kolona uskoro opet pokrenuti, stao je ibati
lea volova koji su malo odlutali s ceste na pau. "Odjaite k njima, dovedite ih ravno k meni", zapovjedi Tyne. "Mislim
da !u biti pod onim drvetom, ondje, malo dalje uzbrdo. To !e nam omogu!iti da razgovaramo daleko od znatieljnih
uiju."
"Moda bismo trebali naloiti ljudima da podignu logor, gospodaru", predloi Vansen. "Prekasno je da jaemo dalje, a to
!e ih zaokupiti."
"Dobra ideja, ali najprije da $ujemo to izvidnici kau." Markgrof se okrene prema svojem titonoi. "Reci Roricku,
Mavneu i Sivnevju Fiddicksu da mi se pridrue na onom ondje brijegu. I mladom princu, dakako - ne bismo htjeli njega
izostaviti. Oh, i Brenhallu - on je vjerojatno negdje pod drvetom, ubija oko nakon ru$ka."
Vansen je jedva $uo zadnje rije$i dok mu je markgrofov drugi ti-tonoa pomagao da se popne u sedlo, a onda potjerao
konja ususret izvidnicima.
302

Ali, koliko ih ima, prokletstvo?" Tyne je potezao svoje brkove i izgledao kao da bi elio pljusnuti Gara Doinevja. "Koliko
puta moram pitati?"
"Oprostite, vaa milosti." Izvidnikov glas bio je suh i napukao, kao da ga nije mnogo koristio. "&uo sam vas, gospodaru,
ali teko je odgovoriti, u neku ruku. Zbog magle i svega moemo samo re !i da su se utaborili na vrhu brda i meu
drve!em. Jahali smo duljim putem naokolo da ih bolje vidimo - zato nam je trebalo toliko da se vratimo." Zatresao je
glavom. Oujak izmeu Doinevjeva oka i usta koji mu je nadizao usnicu i zbog kojeg je djelovao kao da se podrugljivo
smjeka, ve! ga je bio dovodio u neprilike, a Vansen je slutio kako je to moglo imati veze s njegovim odabirom
uobi$ajeno samotnog zanimanja. Ali Vansen je bio uvjeren da $ak ni u svom bijesu Tyne nije mogao ne zamijetiti plahost
na izvidnikovu ogrubjelom, kotunjavom licu. &ak i okorjeli utljivi borac poput Doineyja bio je uznemiren tim
nepoznatim, neprirodnim dumaninom. "Vratite se s nama, gospodaru - sigurno ima jo sat vremena svjetla. Vidjet !ete.
Teko je ita razaznati. Ali ima ih na stotine ondje, moda na tisu!e."
Tyne odmahne rukom. "Samo to je opasno kad mora naga ati. Barem znamo gdje su."
"I siguran si da ih nema jo negdje drugdje?" upita mladi princ Barrick. Pridruio se krugu na obronku, a plemi !i su se
zbili jedan uz drugog kako bi se meusobno zatitili od sve otrijeg vjetra. Princ je izgledao zainteresirano - gotovo
previe, pomislio je Vansen, kao da je zaboravio da !e ljudi koji su odmatali svoje prostirke uskoro morati ukrstiti ma$eve
s tim zanimljivim fenomenom, da !e neki od njih sigurno poginuti. Vansenu je bilo teko ne osjetiti ogor$enost u ime
Daba Dawleyja i svih ostalih vojnika ne mnogo starijih od princa, koji ne!e biti okrueni i zati!eni poput Barricka, kako
njegovo iskustvo bitke ne bi postalo pretjerano opasno.
Ali tko je od mene traio da se brinem za mladi!a, da ga titim? Je li to bio sam princ? Nije, nego njegova sestra. Moda
mu $inim nepravdu. Vansen je opet bio nesiguran: ponekad se Barrick Eddon $inio obi$nim dje$akom, $ak mlaim nego
to je bio, hirovit i tjeskoban; u drugim trenucima izgledao je stotinu godina star, udaljen od svega tako ovozemaljskog,
poput straha od smrti.
"Ako Vaa Visost misli da je to samo moda simboli$na sila koja nas eli namamiti dok je ostatak u zasjedi", re$e
Doiney, nespretan i nenaviknut obra!ati se kraljevskim osobama, "onda tvrdim da je sve mogu!e, vaa dobra Visosti. Ali
ako su negdje skrili drugu vojsku, ona je ili tako mala da se pritajila pod djetelinom, ili lebdi nebom na oblaku, takoreko !,
ili to ve! govore da vilenja$ki narod radi. Zbog jutarnje magle nismo spazili one na brijegu sve do povratka, a projahali
smo uzdu i poprijeko ovim krajem, s obiju strana Settlandske ceste, i u gornje predjele starog puta prema Sjevernoj
Mei, preko svakakva tla." Zastao je, o$ito pokuavaju!i promisliti o svemu, uvjeriti se da je to bilo ono to je elio re!i.
Vansen nije $uo toliko rije$i od tog $ovjeka tijekom svih godina to ga je poznavao. "Htio sam re!i, Visosti, ako mi
oprostite, da nikog drugog nismo vidjeli miljama daleko osim onih koji su gotovo povrh nas."
"Kako izgledaju?" upita Rorick, glasom pregrubo obi$nim da bi bio posve uvjerljiv.
"Teko je re!i", odgovori mu Doiney. "Ispri$avam se, vaa milosti, ali to je zbog one proklete magle i onog drve!a. Ali
mogli smo vidjeti neke od njih u onome to je izgledalo poput obi $nog oklopa, ne mnogo druk$ijeg od vaeg ili mojeg, a
bilo je i konja, atora i... i svega to biste o$ekivali. Ali bilo je i drugih obrisa, meu drve!em..." Utihnuo je, na$inio znak
protukobi. "Obrisa koji uop!e nisu izgledali normalno, to smo od njih vidjeli."
Tyne ustukne sve dok nije gotovo stajao leima uz drvo. Zakiljio je u daljinu, premda je umovita uzvisina koju je
Sumra$ni narod naizgled odabrao za svoj logor bila zaklonjena od pogleda drugim bregovima.
"Onda idemo po redu", rekao je. "Vansen, trebamo postaviti predstrau po breuljcima iza njih i koju milju dalje niz obje
ceste, koja !e se izmjenjivati dovoljno $esto da im se ne!e po$eti priviati obrisi u no!i koji nisu ondje, nego !e vidjeti
one koji zbilja jesu. Moraju i ui drati otvorene. Ako se pribliava neka druga vojska - ako se radi o zamci - moramo o
tome znati prije nego to stigne. A neka ostali po$nu dizati logor." Tvneov narednik pohita nizbrdo da preda zapovijedi.
303

Vansen se nagne blie i izmijeni par brzih rije$i s Garom Doinevjem dok su plemi!i tiho meusobno razgovarali. "... Ali
ostali koje je vodio Muchmore vratili su se jo u podne", zavrio je Vansen, "pa mu reci da elim poslati njih, a ti svojim
momcima daj neto da popiju i pojedu."
Doinev kimne, a potom se nakloni plemi!ima i izvede nespretan, nepriviknut naklon za princa prije nego to se opet bacio
na konja. Otkasao je natrag prema svojoj $etici konjanika, s vidljivim olakanjem to je pobjegao s vije!anja velikih.
Vansen je zurio u rasplamsale logorske vatre. Bio je to ohrabruju!i prizor u usporedbi sa sumrakom koji se sputao, te je
zaklju$io da je markgrof Tyne bio obziran zapovjednik: premda je bilo upitno zna li neprijatelj za njihov dolazak, vatre !e
ljudima pruiti prijeko potrebno ohrabrenje tijekom duge, mu$ne no!i.
"to !emo onda, lorde Aldritch?" upita princ. "Mislite li da !e stati i boriti se?"
"Ako ne budu, onda !emo nau$iti neto korisno", re$e mu Tyne. "Ali nemojte misliti da se ne bojim zamke kao i vi,
Visosti, premda slutim da pretjerujemo. Ipak, ako pobjegnu, ne bismo ih smjeli slijediti, u slu$aju da nas ele odvesti na
mjesto o kojem smo $uli - iza Sjenovite brane gdje svi polude."
"Gotovo svi. Ali ne i na kapetan Vansen." Bilo je teko re!i to je princ Barrick pod tim mislio, pohvalu ili sprdnju.
Vansen prekine kratak muk. "Ako !e moje iskustvo biti od koristi, onda moram sve podsjetiti da moji ljudi i ja nismo
imali pojma da prelazimo u... u te zemlje... pa smatram da markgrof Tyne mudro zbori. Ako ih nadvladamo, $ak i ako ih
naizgled natjeramo u bijeg, ipak moramo nastaviti polako i oprezno."
Barrick Eddon je na trenutak zurio u njega, ozbiljno kimnuo, a onda pogledao ostale i shvatio da ga svi promatraju. "to,
$ekate mene? Ja nisam general, nisam jo $ak ni vojnik. To sam rekao i tako i mislim. Aldritch, vi i ostali morate
odlu$iti."
Markgrof od Modre obale pro$isti grlo. "Pa, Visosti, onda tvrdim da ve$eras moramo biti budni i na oprezu, te
podvostru$iti uobi$ajen broj straara - a u to ne ra$unam vau predstrau, Vansene. Ako se taj sjenoviti puk ne pokrene,
onda !emo se ujutro, kad se svjetlo vrati, popeti i iskuati snagu s njima. Mislim da nitko od nas ne eli ba krenuti na
njih po ovim nepoznatim poljima dok sunce zalazi."
Nastalo je kimanje glavama i nekoliko potvrdnih gunanja, ali ina$e nitko nita nije rekao. Nije bilo potrebe.
&inilo se da je Chert obiao obalu mora ive stotinu puta, vi$u!i i dozivaju!i, sve dok mu se nije zavrtjelo u glavi, a da
nije dobio drugog odgovora doli jeke. Nije naao nikakva traga putu preko teku!eg metala, nikakav most ni sidrite, i -
koliko je mogao vidjeti na nestalnom, treperavom svjetlu - nikakva $amca na suprotnoj obali. Meutim, otkrio je jedno:
negdje u tami, proaranoj modrim i rui$astim zrakama iznad svoje glave, neka se pukotina otvarala prema dalekoj
povrini, nekakav kameni dimnjak, gdje su se isparavanja mogla raspriti na zraku ponad Brennova zaljeva. Chert je znao
dovoljno o ivi da je bio svjestan da bi dosad, da je doista rije$ o pravoj ivi, ve! bio oamu!en, mrtav ili na samrti od
njezina zra$enja.
Pitao seje li to moda bilo rjeenje zagonetke -je li se dje$ak nekako spustio na otok odozgo? Ali to je onda Bubodlak
slijedio ako ne Flintov miris? I kako se dje$ak mogao spustiti s tolike visine? Kamena obala na suprotnoj strani srebrnog
mora - strani do koje Chert nije mogao doprijeti - bila je udaljena od otoka, gotovo jednako daleka kao obala na kojoj je
on stajao. Imao je kratkotrajnu, matovitu viziju daje dje$ak nekako dolebdio dolje poput mrvice praine ili komadi !a
gljivine spore, ali to je bilo smijeno. Flint je moda stigao s one strane Sjenovite brane, moda je bio dobar penja $ - ali
nije pokazao nikakav znak da je sposoban letjeti.
Ipak, Chert se proetao natrag do kosine ispod izbo$ine kamenog balkona gdje je bio uao i zagledao se u nazubljenu
povrinu, prelaze!i pogledom po jelenjoj stazi - stazi sablasnog jelena kako ju je sada nazivao u mislima - pitaju!i se
postoji li neki drugi put na suprotnu stranu iz samog Labirinta, nekakav visoki puteljak koji je nevidljiv zbog svjetlosne
varke. Uzdahnuvi - uzdah je gust, vru! zrak brzo pretvorio u hropac, a potom u kaalj - uspeo se natrag po kosini.
304

Zastao je na balkonu Labirinta, zure!i prema neobi$nom sjaju Blistavog $ovjeka koji je svjetlo!u ispunio velebnu pilju
a da je pritom nije u cijelosti osvijetlio, pa onda uzeo preostali komad koralja za svjetiljke kako bi se vratio kroz Labirint.
Bio je sretan to ga je uzeo pa nije morao opet prelaziti Labirint po mraku - previe je podsje!alo na njegov obred zrelosti,
na onaj osje!aj nemo!i kad su ga prisilili da marira ne dodiruju!i nikoga od svojih supatnika, slijede!i glas akolita kojeg
nije mogao vidjeti, glas koji su tama i jeka u$inile $udnovatim i neljudskim. Ali ovaj put imat !e svjetlo...
Kako je onda Flint proao kroz Labirint? Bilo je to pitanje koje je ve! trebao postaviti, te se Chert opet naljutio na sebe. Je
li Flint najprije svratio do Slanog jezerca po komadi! Gromadine robe? Chert nekako u to nije vjerovao - $ovuljak bi
neto rekao. Ali kako se dijete druk$ije moglo probiti kroz Labirint u potpunoj tami?
Kad smo ve! kod toga, kako se uop!e spustio ovamo? Bila je to tajna ravna naj$udnijim dijelovima pri$e o Kerniosu i
njegovim slavnim bitkama.
Chert zastane na kratak odmor, pitaju!i se koje je sada bilo doba dana, budu!i daje $ak i njegov funderlinki osje!aj za
prolazak vremena u dubinama bez neba bio naruen tim mjestom, a onda se polako zaputio vijugavim Labirintom. Izaao
je na meko, toplo svjetlo Poteza zarkamena, ne otkrivi nijedan nagovjetaj kako je dje $ak preao preko Mora dubina,
nikakav trag Flintova prolaska. Chert se okrenuo i opet stao umorno vra!ati Labirintom, sve vie i vie siguran da nikad
ne!e doznati to se dogodilo s dje$akom. No ovaj put, u svojoj iscrpljenosti, pogreno je skrenuo i zatekao se u predjelu
Labirinta u koji dotad nije bio stupio. Mogao je to prepoznati jer je tlo bilo druk$ije pod njegovim nogama, te je tek sada
shvatio da je put izmeu Poteza i formacije zvane Balkon bio izlizan po sredini tijekom mnogih stolje!a od toga to su se
po njemu vukle nebrojene noge. Takoer je naglo pojmio barem jedan od na$ina na koji su se akoliti snalazili u Labirintu
po mraku. Sada se zatekao u dijelu gdje su kamene plo$e bile glatke i ravne, kao da po njima nitko nikad nije hodao.
Potisnuo je trenutak panike. &ak i ako se izgubio, sigurno mu ovdje ne!e biti nita gore nego da tumara obalom mora
ive. Hramska bra!a, ako naiu, bili su $uvari Labirinta. Trebali bi znati svaki njegov kutak.
Ipak, nije mogao zaboraviti svoju poslovi$nu zlu sre!u. Trebali bi, da. Ali moda ne znaju.
Chert je nastojao to je najbolje mogao vratiti se svojim stopama, ali je bio rastresen kad je izabrao pogrean put te se nije
mogao sjetiti koliko je dugo hodao i koliko puta skrenuo prije nego to je shvatio svoju pogreku. Podignuo je svoj
svijetle!i komad koralja prema zidovima od kriljevca, trae!i bilo kakav trag, ali premda su bili prekriveni istim
neodgonetljivim rezbarijama kao poznatiji predjeli Labirinta - goleme, poput zida iroke prilike krupnih o$iju i
iskrivljenih udova, kao i zavijuci i to$ke koje su izgledale poput rukopisa, ali ih ni najednom pismu nikad nije vidio - sve
je to bilo previe sli$no od zida do zida, od dvorane do dvorane, da bi mu pomoglo na!i put.
Ipak, vidio sam neto to mnogi drugi osim Metamorfne bra!e ne mogu vidjeti, pomislio je, sjetivi se puta kroz tamu za
svojeg obreda zrelosti. to sve ovo zna$i? Znaju li bra!a to pro$itati?
Lice i rije$i brata Nickela iznenada mu se vrate u sje!anje - $udan izraz u $ovjekovim o$ima dok je govorio o njihovom
starjeini, djedici Sumporu, i njegovim snovima "... da se blii $as kada !e Drevna No! do!i... dasu nai dani slobode
zavrili." Chert zadrhti usprkos zaguljivoj vru!ini mjesta. Tu u dubinama, tumaraju!i pred o$ima tih natprirodnih bi!a,
bilo je lako osjetiti dah Drevne No!i na svojem zatiljku.
Naglo se okrenuo, odjednom uvjeren da ga netko slijedi, ali hodnik iza njega bijae pust. Pogoravam situaciju, pomislio
je. Trebao bih stati i pri$ekati dok ne dou hramska bra!a.
A ako se svjetlo njegova koralja zauvijek ugasi dok bude $ekao? Tama nikad prije nije plaila Cherta, ali sada je bila
jeziva pomisao.
Skrenuo je iza novog ugla i zatekao se u slijepom hodniku suo$en s trima kamenim zidovima. Golema lica isklesana na
njima zurila su u nj tako da se osje!ao poput djeteta koje su okruili ljutiti roditelji. Ispustio je mali uzdah iznenaenja i
$uo ga kako odjekuje i i$ezava, ali prije nego to je prestao hodati, mogao je $uti jo neto: upljinu svojih koraka, odjek
kojeg tu prije nije bilo. Zbunio ga je - na trenutak je pomislio da je jo neto u Labirintu s njim - ali onda je $u$nuo i
305

prinio blistavi koralj blie. Zurio je u strugotine na kamenim plo$ama, a onda kucnuo akom po njima. Zvuk je
nedvojbeno bio druk$iji.
Chert pro$eprka oko ruba jednog kamena i on se na njegovo zaprepatenje mal $ice podigne u njegovim rukama,
zatresavi se kad je kliznuo iz svog prstena prastare buke. Tada, kad se napregnuo i pomaknuo ga, nije se podigao samo
jedan, nego $etiri kamena zajedno. Zavukao je prste obiju ruka pod njih te, ree!i i stenju!i od napora, podigao cijelu
masu poput poklopca nakapnice i odvukao ga u stranu. Spojeno kamenje stvaralo je grub $etverokut, irok manje od
metra i ne deblji od Chertove stisnute ake. Ispod mjesta gdje je leao zjapila je tama.
Malo vru!ine i snaan miris mora ive doplovio je iz otvora. Chert se nagne nada nj i uvu$e koraljno svjetlo unutra.
Stube, strme stube, vijugale su prema dolje, nestaju!i u dubinama. Sjeo je, protrljao glavu. Je li to dje$ak naao? Ili je to
bio tek jo jedan dio Tajni, put koji !e ga odvesti u sudbinu goru $ak i od toga da zaglavi u tami Labirinta?
Nije da imam pametnijeg posla, rekao je u sebi. A ako su Starjeine ljutiti na mene... pa ovo sigurno ne !e pogorati stvari.
Znao je da mu je opravdanje uplje, ali se ipak paljivo spustio kroz otvor, a onda $u$nuo na jednu od niih stuba kako bi
pogledao to je dalje mogao niz grubo malo stubite, u slu$aju da ne bi naglo zavrilo nekoliko metara dublje i propalo
pod njegovim nogama, a on zavrio u kakvu bezdanu. Iako je tunel izgledao kao da mu konstrukcija nije bila tako
paljivo izvedena poput ostatka Labirinta, ipak se $inio $vrstim poput djela funderlinkih ruku, te nikakvih naglih padina
nije bilo na vidiku. Dok se oprezno spustio niz jo par stuba, podigao je pogled i spazio da je ljebi! bio urezan u dno
jednog od $etiriju kamena koji su prekrivali rupu, ru$ku kojom se poklopac mogao povu!i natrag odozdo.
Malo je vjerojatno da !u to u$initi, pomislio je, ali se zapitao kako je Flint u tome uspio ako je siao tim stubama. Dje$ak
je bio ilav, ali je li bio tako snaan?
Sve to razmiljanje dalo je Chertu novu ideju, pa je otpuzao natrag kroz rupu. Odrijeio je koulju koju je nosio oko
struka otkad ju je uzeo Bubodlaku - ovdje je bilo prevru!e da bi osje!ao ikakvu potrebu za njom - te ju odbacio na izlaz iz
slijepog prolaza kako bi je netko u hodniku mogao opaziti a da ne mora skrenuti za ugao.
Maknem li kameni poklopac s otvora, ne bih hramskoj bra!i bolje objasnio kamo sam otiao $ak ni kad bih im napisao
pismo.
Osje!aju!i se mal$ice ohrabreno, unato$ svojim brigama o tome to bi ga moglo $ekati u tom uskom prolazu, Chert Modri
Kvare po$eo se sputati stubitem.
Ili su u tom silaznom prolazu isparavanja ive bila mnogo ja$a ili je neto drugo bilo... $udno... jer je Chertu postalo teko
usredoto$iti se na vrlo vaan zadatak: ne pasti niz uske stube.
Stubite je bilo uglavnom bezli$no: svakih nekoliko desetaka stuba mimoiao bi niz simbola koji su mogli biti jedna,
uve!ana rije$, napisana istim stiliziranim pismom koje je vidio iznad, ali na ovim zidovima nije bilo ni lica ni figura. Ipak,
nije se mogao ute!i dojmu da su se stvari oko njega kretale i da se sve slabije svjetlo njegova koralja odraavalo s golih
zidova kao da odskakuje o neto prozirnije od obi$nog kamena, kao da stubite nije bilo prokopano kroz dobro znani
vapnenac dvorca, nego kroz nekakav golemi tamni kristal. &inilo se da se i dimenzije mjesta takoer mijenjaju, bujaju!i i
saimaju!i se dok je nastavljao silaziti. Neko vrijeme izgubio je pojam o tome kako je zavrio ovdje te ga je $epala
jeziva uvjerenost da je silazio niz ivo kameno drijelo Blistavog $ovjeka, da progutan klizi u srce Tajni. Tada bi osje!aj
proao, zamijenjen treptajima svjetla svud oko njega poput iskri koje su plesale iza zatvorenih vje a. Nijemi apti dopirali
su s dna stubita, mukli i daleki um poput valova koji udaraju o obalu, te gaje opet obuzeo praznovjerni uas.
Ovo nije mjesto za mene. Samo bi Hramska bra!a trebala biti tu, a moda $ak i oni ne znaju za ovaj tunel...!
Flint, podsjetio se, nastoje!i suzbiti paniku zbog koje se skutrio na stubi, obgrlivi se u iscrpljenom uasu. Sjeti se
dje$aka. To malo, divlje ozbiljno lice, ruke mrave poput Opaline drke za metlu, bijelozlatna kosa koja nikako nije
306

mirovala, nego strila poput kristala eljeznog cvijeta, unato$ Opalinim najve!im naporima s $etkom. I sama Opal,
naravno - ako joj Chert ne dovede dje$aka, bit !e neutjena. Neto !e u njoj umrijeti.
Prisilio se da ustane, a onda opet stao silaziti. Jedan korak. Sve po$inje jednim korakom, a onda drugim. Pa jo jednim...
Ne, Sjenovita brana, pomislio je smueno, sve je po$elo onog dana pokraj Sjenovite brane... Ali dok mu se uspomena
vra!ala u glavu iznenadnom bizarnom jasno!om - umoviti obronak, zvuk kopita, miris vlana tla pod njegovim nosom -
kao da su se vrata otvorila, a prolost pohrlila unutra, poput bu$na gosta u tihu sobu, spustio je nogu na idu!u stubu i
otkrio da neto zbilja nije kako treba. Chert posrne, zamahne rukama i krikne; tada, dok mu je srce lupalo tako jako da se
$inilo kao da !e izletjeti poput metka kroz kavez njegovih rebara, shvatio je da pod njegovim nogama nije smrtonosni
ponor nego upravo suprotno - pod, ne prevelika dubina, nego premala. Stigao je do kraja naizgled beskrajne silazne
spirale stuba.
Podigao je komad koralja i ogledao se naokolo, ali premda je svijet naglo preao iz okomitog u vodoravno, nije se ina $e
mnogo promijenio: pred njim se pruao novi hodnik prokopan kroz isti bezli $ni kamen.
Bilo mu je teko jasno vidjeti, ali prolaz se pruao dokle god je svjetlo dopiralo - vjerojatno mnogo dalje od toga.
Zar sam $ak ispod Mora dubina ? Ako je bilo tako, tom bi putu mogao napokon do!i kraj - napola se bojao da bi
jednostavno nastavio silaziti u zemlju danima i tjednima te moda naposljetku sti !i pred crna turmalinska vrata
Kerniosova podzemnog boravita, vrata koje je prema legendi $uvao vratar Immon. Bilo je to mjesto koje Chert svakako
nije elio posjetiti za ivota, iako je Veliki narod uglavnom iskrivio izvornu pri $u. Funderlinka ina$ica bila je jo
strasnija. Pokuao se sjetiti udaljenosti preko mora ive, ali nestalno ga je svjetlo ometalo. Kako nikad nije bio blie,
mogao je sada samo nagaati bez ikakve strukture. Slegnuo je ramenima i duboko udahnuo. Vru!, trpak zrak nije mu
naizgled pro$istio misli. Nastavio je teturati hodnikom.
"Dubine nisu nita sli$nije gradu nego stoje nebo sli$no tlu, mom$e."
Sada je u glavi, za$udo, $uo o$ev glas. Veliki Kvrica (za razliku od svojega prvoroenog sina, Chertova brata, koji je bio
trenutni magister, njegov otac nikad ne bi dopustio da ga zovu tako pretencioznim imenom kao Kvrica Stariji) oepavio
je u odronu na po$etku Olinove vladavine, te je posljednje godine ivota proveo sele!i se izmeu svojeg kreveta i stolice
uz vatru. No tijekom Chertova dje$atva jo je bio vrlo ivahan. Od svih njegovih sinova, Chert mu je najvie sli$io -
"Dje$ak voli kamenje zbog kamenja", Veliki bi Kvrica $esto izjavljivao svojim pajdaima u cehovskoj vije!nici. Vodio
je Cherta na duge etnje kroz nezavrene radove izvan Funderlinkoga grada, $ak nekoliko puta na pojedina brda iznad
povrine ili na obali Brennskoga zaljeva, pokazuju!i mu kako je vapnenac izlazio na svjetlo gdje bi kinica isprala zemlju,
ili u zamku ulovljene agave utisnute iznad valova u obalu od pje$enjaka, poput suhog cvije!a u knjizi plemenite gospe.
"&ovjek koji poznaje kamen i njegove osebujnosti ravan je svakom $ovjeku, Velikom ili Funderlingu, princu ili kmetu, i
nikad mu ne!e nedostajati posla, ni hrane za mozak." To je bila jo jedna od star$evih najdraih izreka.
Chert se zapanjio spoznavi da hoda naslijepo, ne zato to mu se koraljna svjetiljka napokon ugasila, nego zato to je
plakao.
Ti, stani malo, rekao je u sebi. Taj te $ovjek iibao do krvi svojom vezicom od hla$a kad si ukrao malo slatkoklobu$nih
gljiva iz vrta udovice Kamensol. Kad je naposljetku umro, tvoja majka nije izdrala niti godinu dana, ne zato to joj je
toliko nedostajao nego to ju je posljednjih godina toliko izrabljivao da je bila umorna do kosti i vie nije mogla ivjeti.
Ipak, suze nisu prestajale. Bilo mu je teko hodati. Sada je pred njim lebdjelo i lice njegove majke, o$i s tekim vjeama
koje su znale izgledati prelijepo dostojanstvene ili bolno daleke, usta koja su se mrtila na najmanji znak onoga stoje
smatrala nepotrebnom sitni$avo!u. Sjetio se vjetih, od rada $vornatih ruku Lapis Modrog Kvarea dok bi izraivala lutku
od pree za jedno od svoje unu$adi, vje$ito zaposlenih prstiju, vje$ito neto rade!i. Nije se mogao sjetiti vremena kad je
bila budna, a da te ruke nisu bile zaposlene.
307

"A stoje to sad?" Mogao ju je $uti jasno kao da je stajala pokraj njega, kisela glasa ali ne bez humora. "Kakva je to buka?
Pukotine mi i procijepa, zvu$i kao da netko tu dere ivu krticu?"
Chert je morao na trenutak zastati da povrati dah, a kad je opet krenuo, bilo mu je teko samo nastaviti hodati. Zidovi,
koje sada nije prekidao $ak ni povremeni hijeroglif, bezli$ni poput ze$je rupe, stisnuli su se oko njega kao da ga ele
uhvatiti i zadrati dok se svijet opet ne promijeni. Opet se mogao zamisliti u trbuhu Blistavog $ovjeka, kako biva
probavljen i izmijenjen, postaju!i neto tvrdo poput kristala, nepomi$an i vje$an, ali s jo uvijek ivim mislima u svom
sreditu, koje su beznadno lupale, trae!i izlaz poput muhe pod prevrnutom alicom.
A sad, kao da su duboka prostranstva u kojima se nalazio odjednom prola kroz neku vrstu paroksizma, mogao je osjetiti
kako se taj dojam mo!i, ta prisutnost za koju je mislio da je Blistavi $ovjek, mijenja i postaje manje difuzna, a vie
usredoto$ena: bilo je to neto to je o!utio jednako silno kao to je i zatvorenih o$iju mogao odrediti to je gore, a to
dolje - prisutnost ga vie nije guila sa svih strana, nego zauzela vrlo odreen poloaj, iznad i ispred njega. Umjesto da
mu dade cilj, njezina mo! postala je neto to ga je potiskivalo poput jakog, stalnog vjetra, kao da su on i ona dva
komadi!a magneta koji se meusobno odbijaju. Chert pogne glavu, o$iju i dalje mutnih od suza, te se prisili u$initi jedan
bolni korak za drugim.
Kakvo je ovo mjesto? to sve to zna$i? Nastojao se sjetiti rije$i hramske bra!e na svojem obredu zrelosti, ritualnoj pri$i o
Gospodaru Vru!eg Vlanog Kamena, ali vratile su mu se samo kao zbrka sonornih rije$i koja mu je zujala u glavi gotovo
bez smisla, u slikama koje bijahu zamrljane poput svjee boje. Zemlja bijae neto slomljeno, mrmljali su i urlali glasovi,
neto novo, svjetla na nebu tako bljetava, a lice svijeta jo tako mra$no, bitka da se ovo mjesto otme drevnijim,
okrutnijim bogovima trajala je ne danima ili tjednima, nego eonima, razbacuju!i planine gdje planine ranije nisu stajale,
razdiru!i lice svijeta kako bi u nj potekla voda i stvorila golema, uzavrela mora.
"U Danima kad Dana nije bilo", pjevala su najstarija hramska bra!a, zapo$inju!i obred inicijacije, a Chert i ostali
slavljenici samo su stenjali, glava prepunih budnih snova koje je risao mrak oko njih, trbuha bolnih od k'hamaoa koji su
morali popiti nakon to su dva dana postili i pro$i!avali se prije nego to su ih odveli dolje u Tajne. U Danima kad Dana
nije bilo.
Ali to sad? Sto je ovo? Tunel je nekako bio povu$en uvis poput komada uzice. Uzdizao se nad njim u sjenovitu daljinu.
Chert se nekako opet zatekao na stubama, ali ovaj put se penjao, glave kaoti $ne od ideja, od vizija koje nisu bile posve
vidljive, od beskrajne vike Gospodara Vru!eg Vlanog Kamena koji se borio sa svojim dumanima, vike od koje su se
tresli sami temelji svijeta. Chert je sad osje!ao to urlikanje u svojim kostima, osje!ao kako ga po$inje rastresati na
komade, drobiti poput litica pje$enjaka koje mu je otac pokazao kako propadaju u neumoljive valove. Uskoro vie ne !e
biti Cherta, samo djeli!i, smrvljeni sve vie i vie, sve dok ne postanu praina, a onda !e se praina raspriti i otpuhnuti i
razastrijeti po svim tamnim mjestima gdje $ak ni zvijezde nikad nisu doprle...
Kad su mu se misli napokon vratile, kad su se snovi napokon po$eli razdirati i rasprivati poput vjetrom izmu$enih
oblaka, Chert nije nalazio smisao u onome stoje vidio. Zapravo, pitao se, nije li samo zaao u neku druk$iju i tek malo
manje grozni$avu domenu ludila? Stajao je u podnoju planine, goleme izbo$ine od tamnog kamena, masivne sjene na
slabom, mutnom svjetlu, koje kao daje dopiralo odasvud i niotkud - ali kako je moglo postojati takvo to - planina unutar
planine? Svejedno, tu je bila, $udovina crna gromada koja gaje nadvisivala stotinu i vie puta. Stajao je u njezinu
podnoju poput mrava koji gleda u $ovjeka.
Oh, Starjeine, spasite me, to su vrata, crna vrata. Siao sam sve do Kerniosa... a Immon - Noszh-la glavom -proglasit !e
me nedostojnim i savakati u onim stranim, kamenim zubima...!
Neto zabljesne poput munje u golemu crnom obrisu koji se nadvio nad njim. Trenutak poslije mahniti sjaj stane prodirati
iz svakog njegova dijela, ali najja$e u sreditu, gdje je tvorio grubo obli$je $ovjeka. Blistavog $ovjeka.
Chert je buljio u uasnutoj o$aranosti, ali i s rastu!im osje!ajem olakanja. Stajao mu je ravno pred nogama. Preao je
ispod Mora dubina.
308

Ipak, nikad nije zamiljao kako je to stajati pred njim. Kamen se $inio poput napola prozirnog, napola krutog crnog
bazalta, a svjetlo koje je prodiralo van savijalo se i lomilo u vie boja nego to ih je mogla sadravati duga - toliko boja, a
sve su se tako $udno pomicale! Morao je suziti o$i sve dok ih nije gotovo zatvorio, ali svejedno je bio omamljen, vrtjelo
mu se u glavi i gr$ilo u elucu. Pao je na koljena na kamenoj obali otoka. Srce plamte!eg, iskri$avog sjaja zaista je imalo
oblik osobe, premda su kamen, poluproziran poput vulkanskog stakla, i sama nestalnost svjetla oteavali njezinu
vidljivost. Ipak, gotovo se $inilo da se kre!e, da se izvija unutar kamena kao da je izmu$ena no!nim morama, ili kao da
trai izlaz.
Naposljetku Chert vie nije mogao gledati $ak ni kroz stisnute o$i te je spustio pogled. Spustio se na sve $etiri poput psa,
osje!aju!i se kao da !e povratiti, i u tom je trenutku, dok je bljesak slabio, spazio dje$aka kako lei ispruen na
ljunkovitom obronku nekoliko metara iznad sebe.
"Flint!" Glas mu je zagrmio - mogao je gotovo vidjeti kako se odjeci ire i naganjaju, smanjuju !i se poput krugova na
vodi. Uspeo se klimavim kamenjem. Dje$ak bijae sklup$an na boku, ali okrenut gotovo licem prema tlu, jedne ruke
ispruene uzbrdo kao da nudi dar svijetle!em divu. Chert spazi neto plosnato i sjajno u dje$akovoj ruci dok ga je okretao
- rastreseno shvati da je to bilo zrcalo koje su on i Opal otkrili u dje$akovoj dragocjenoj vre!ici, dje$akov jedini imetak.
No tada je prizor Flintova lica, blijeda poput kosti pod tamnom prainom, o$iju poluotvorenih ali slijepih, otjerao sve
druge misli iz njegova uma.
Nije se budio, bez obzira na to koliko ga je Chert tresao. Napokon Funderling nadigne dje$aka i privu$e ga na grudi, a
onda pritisne njegov hladan obraz uz svoj vrat i stane dozivati upomo! kao da je u blizini bilo ljudi koji !e ga $uti - kao da
Chert Modri Kvare nije bio posljednje ivo bi!e u cijelom svemiru.
Nebo je postalo za nijansu svjetlije, ali ptice i dalje nisu zapjevale. Barrickovo je srce tuklo, brzo poput krila vilin-konjica,
sve dok mu nije postalo teko disati. Tihi zvu$i logora $uli su se svud oko njega. Pitao se je li itko drugi uspio zaspati.
Jo je jednom iskuao remenje sedla, olabavio, a onda zategnuo svaki, premda ih nije trebalo zatezati. Njegov crni konj,
Kotli! - nazvan tako kako bi vie nego ita drugo iritirao Kendricka koji je vjerovao u plemenita imena za plemenite
konje - razdraeno je zahrzao.
Barrick je promatrao Ferrasa Vansena, kapetana strae, koji je iao od jedne tinjaju!e vatre do druge, razgovaraju!i s
ljudima, i odjednom mu je ila na ivce njegova mirna privrenost dunosti. Spavao je poput neduna djeteta, bez sumnje.
Nije zapravo znao to bi mislio o Vansenu, ali mu ba nije elio vjerovati. Nitko nije uistinu mogao biti toliko poten i
izravan - godine na dvoru June Mede to su nau$ile Barricka. Kapetan strae igrao je neku dublju igru, koja moda nije
imala veze sa eljom za napredovanjem, nego s ne$im kudikamo suptilnijim. Zato bi ina$e tako pomno pazio na
Barricka? Jer to je radio, u to nije bilo sumnje - Vansenov je pogled bio na njemu svaki put kad bi se Barrick osvrnuo. O
$emu god bila rije$, na tog je $ovjeka vrijedilo pripaziti. Brionv mu je moda oprostila propuste, ali gnjev njegove sestre
uvijek se bre hladio. Barricka Eddona nije se moglo tako lako smekati.
Ruka mu dotakne rame i on posko$i, zbog $ega se Kotli! propeo u mjestu, nervozno frknuvi.
"Oprosti, mom$e", re$e Tyne Aldritch. "Ho!u re!i, oprostite, Visosti. Nisam vas htio prenuti."
"Niste... Ho!u re!i..."
Markgrof od Modre obale ustukne korak. Dah mu je vonjao po vinu, iako nije pokazivao znakove da je popio vie nego
to je trebao. Barrick se sjetio potoka koji je zavijao kroz trnovite crne povijue i nije mogao kriviti $ovjeka to nije htio
piti iz njega. "Naravno", re$e Tyne. "Samo to sam se sjetio no!i prije moje prve bitke. Jeste li spavali?"
"Da", slae Barrick. Ono to je sada zbilja trebao, shvatio je, bilo je da se pomokri. Tyne ga je toliko prepao da je zamalo
smo$io ga!e.
309

"Sjetio sam se kad sam iao kao titonoa svojega strica u Olwayevu jarugu. Dimakos Tekoruki bio je jedan od
posljednjih voa Sivih $eta, a on i njegovi ljudi stigli su u Marrinswalk pale!i i plja$kaju!i. Va je otac bio dolje u
Hierosolu s ve!inom okorjelih boraca June Mede, ali oni koji su preostali, udruili su se s ljudima Marrinswalka i s
ostalima koje smo mogli okupiti, a onda smo se suo$ili s otima$ima u dolini. Dimakos je tamo doao prvi i zauzeo bolji
poloaj, iako smo mi bili brojnija sila." Tyne se tvrdo osmjehne. "Moj stric Laylin uo$io je da sam se bojao bitke koja se
spremala te me doveo na ispitivanje zarobljenika, izvidnika iz $ete Tekorukog, kojeg smo zarobili. &ovjek je odbijao re!i
ita korisno bez obzira na nagovaranje, to mu priznajem, a kad je postalo jasno da od njega ne!emo nita doznati, moj mu
je stric prerezao vrat i utrljao vru!u krv na moje lice. 'Eto', rekao je. 'Dobra zakrvavljenost je dobar po$etak.' Nije mi
dopustio da je operem prije nego to smo izjahali. Toliko me svrbjelo da sam jedva mislio i na to drugo dok nisam od
gnjeva zadao svoj prvi udarac." Tyne se tiho nasmije. "Okrutno, ali moj stric bio je jedan od stare garde, tvrd $ovjek, a
takav je bio njihov obi$aj. Budite sretni to ne ivimo u takvim vremenima... iako !e nam uskoro moda nedostajati takvi
kao on, ako bogovi budu nemilostivi." Na$inio je znak Trojice, a onda pljesnuo Barricka po leima tako daje princ opet
gotovo izgubio kontrolu nad svojim mjehurom. "Ne bojte se, mom$e. Va !e se otac ponositi vama. Otjerat !emo taj
Sumra$ni narod natrag u njihova ukleta brda da !e imati o $emu razmiljati."
Je li me to trebalo ohrabriti? pitao se Barrick dok se Tyne udaljavao, ali nije se mogao predugo brinuti o tome jer je ve !
petljao oko vezica svojega rublja.
Ne o$ekuju!i mnogo u vezi s opsadom, doveli su tek mali kontingent funderlinkih rudara, ali i oni su sluili kao topnici.
Barrick je nastojao mirno sjediti u sedlu dok su si!une prilike u konim kukuljicama i platevima, kukcolikih o$iju pod
debelim nao$alama od za$adena kristala, usmjeravali lumbarde prema brdu. Iako je bio naoruan, Barricka nije zapalo da
ide s prvim valom konjanika, pogotovo zato to je mogao nositi samo laki ma$ umjesto koplja; trebao se srditi zbog
potede, ali je zapravo bio zahvalan. Zora je upravo doticala rubove isto$nog neba. Skupine sjenki postajale su opet
grmlja i drve!e, i premda je uma na vrhu brda jo bila obavijena maglom, pod sve svjetlijim nebom vie nije izgledala
tako strano i tajanstveno. Zapravo, sada je u Barrickovim o$ima sve izgledalo jednako $udnovato: maglovita uma i
vojska smrtnika. Iako se nalazio usred toga, osje!ao se kao da prizor promatra s nekog visokog prozora, moda sa iljka
Vu$jeg zuba.
Ipak, zadrao je dah kad je vatra liznula barutni trag, a topovi se stali glasati, laju!i poput bron$anih pasa i izbacuju!i
kamene kugle prema drve!u na vrhu brda. Prvi su hici bili prekratkog dometa, pa su se odbili o obronak i nestali u
lisnatom pokrovu, ali Funderlinzi su podignuli lumbarde i opet ih ispalili; ovaj put okruglo kamenje zabilo se u sredite
sljemena brda, $upaju!i grane i obaraju!i drve!e. Kad je grmljavina prestala, na trenutak je zavladao muk dok su Barrick i
ostali mirili kroz vjetrom noen dim. Jecav krik vinuo se s vrha brda, te je isprva osjetio divlju radost olakanja - ubili su
ve!inu njih, sigurno! Tada je za$uo zvuk prkosnog trijumfa u neljudskim glasovima. Zvu$alo je kao da ih ima na stotine,
moda tisu!e.
Tyne je nestrpljivo $ekao da paljba prestane. Ve! je jasno pokazao kako vjeruje da su topovi vrijedili samo za opsade,
nita vie, ali se pokorio eljama Ivara Brenhilla i drugih naprednijih ratnih baruna. Sad je spustio vizir na svojoj kacigi i
mahnuo rukom. Prvi red strijelaca odapne lukove, a onda klekne dok je drugi red ispunjavao zrak svojim strijelama. Tyne
opet mahne i uz povik koji je gotovo bio jednako straan poput krika s brda, prvi val kopljanika pojuri uzbrdo, mau!i i
kljocaju!i drcima kopalja poput ogoljele ina$ice ume nad sobom, pourivani spoznajom da !e konjanici iza njih
pregaziti bilo koga tko zaostane. Jato strijela zazvidi prema njima iz visina, neobi$no rijetko, ali strahovito precizno.
Desetak ljudi ve! je palo, barem jedan od njih bio je vitez: njegov je konj umirao pokraj njega, trzaju!i nogama dok su
ostali konjanici nadirali mimo.
Minuo je jedan dugi i zbunjuju!i trenutak buke i dima prije nego to su Barrick i ljudi oko njega podboli svoje konje uz
brijeg, dovoljno vremena da prvi val pjeaka stigne na vrh i uroni meu drve!e. &uo je povike, uzbuene usklike, $ak i
nekoliko krikova, ali ponad svega $uo je neprirodne glasove neprijatelja, nari$u!e zvukove poput morskih ptica, poput
urlika vukova ili lavea lisica, ali s rije$ima zakopanima u njima, zbog $ega su $udni zvu$i bili jo stravi$niji.
"Briony..." promrmljao je, ali $ak ni on nije mogao $uti to ime.
310

Manji broj od prvog vala vojnika doteturao je natrag, krvare!i i vrite!i. Vilenjaci su izgradili zid od trnja. Konjanici iza
njih nastavili su dalje, neki mau!i sjekirama, sijeku!i sebi put i ubijaju!i mnoge branitelje zida. Strijele su frcale iz
drve!a na njih, ali i dalje neobi$no rijetke, a Barrick je gotovo mogao osjetiti rastu!u zabrinutost Tynea i ostalih ratnih
voa -je li to ipak bila zasjeda? Ali obronci i livade svuda naokolo jo bijahu pusti: u tom se trenutku umovito sljeme
$inilo gnjevnim srcem svijeta, otokom buke i borbe okrueno tiinom.
"Probijaju se!" vikne netko priguenim, reskim glasom - Barricku se u$ini da je to bio njegov roak Rorick. Na vrhu brda
skupina ljudi bila je prisiljena na povla$enje iz drve!a, bore!i se prsa uz prsa sa skupinom bjelokosih ratnika koji su
urlikali. U sreditu branitelja neizmjerno visoka prilika stajala je u stremenima, zamahuju!i ne$im to je $ak i iz velike
udaljenosti djelovalo poput bizarne, izobli$ene otrice. Branitelj bijae visok, snjene kose koja je slobodno leprala na
vjetru kao u ene, a Barrick je na trenutak pomislio da je to sigurno bio neki starac. Ipak, kratak pogled na njegovo lice
pokazao je mladolike crte i kou zategnutu preko kostiju, dovoljno otrih da reu kozinu. Sumra $ni $ovjek oborio je
jednog od Tvneovih vojnika, potom drugog, vrte!i otricu u utrobi drugog $ovjeka kao to seljak pravi maslac. Jedan od
plemi!a na konju pohrli prema njemu, sputena koplja, a bjelokosa vila ili vilenjak, ili to je ve! bio, odbije oruje u
stranu prije nego stoje nasrnuo na svojeg napada$a. Barrick ih je izgubio iz vida iza gomile drve!a dok se pribliavao
sljemenu, a tada je odjednom uma bila svud oko njega i ljudi s kojima je jahao, a rmgla se puila iz kopita njihovih
konja.
"Naprijed!" vikne netko drugi. "Ali ostanite zajedno!" Barricka je iznenadilo kad je shvatio da je to bio Vansen, da je taj
$ovjek naao put do njih kroz drve!e i kaos, ali nije imao vremena o tome razmiljati. Spodoba odjednom isko$i iz grmlja
- ne, dvije spodobe, tri! - te je Barrick morao odgurnuti ruku koja je pokuala zgrabiti njegove uzde. Zvuk mnogih glasova
odjekivao je kroz drve!e, jednak broj neprirodnih kao i prirodnih, a na obla$nom, ukoenom svjetlu tisu!u $udnih oblika
iskrsnulo je meu deblima - sjene i varke svjetla, moda, ali bilo je dovoljno stvarnih tijela i dovoljno blijedih, bijesnih
lica da nije imao vremena razmiljati ni o $emu drugom osim kako da ostane iv.
5est ljudi iz Barrickove druine preostalo ih je od dvanaest, iako su se neki od njih samo bili izgubili me u drve!em.
Vansen je bio jedan od onih koji su preostali te se nagnuo blie Barricku i tiho upitao; "Jeste li dobro, Visosti?"
Barrick je mogao samo kimnuti. Hvatao je dah i imao posjekline i ogrebotine na rukama, nedvojbeno i drugdje po tijelu,
ali je smatrao da je ubio barem jednog vilenjaka - lice koje se spustilo prema njemu sa sjenovite grane drveta i koje je
zasjekao preneraenim zamahom svoje otrice. On naizgled nije imao nekih ve !ih rana. uma je ovdje bila uglavnom
pusta, iako su zastrauju!i zvu$i Sumra$nog naroda jo bili glasni, a neprirodne sjene jo leprale izmeu udaljenih
stabala.
"Mislim da $ujem Tynea", re$e Vansen, a onda podbode konja po $istini. Barrick i ostali slijedili su ga, svi bore!i se za
dah, osje!aju!i bockanje u vratovima, nesigurni odakle !e idu!i napad sti!i. Barricku se $inilo kao da kilji niz jednu od
Chavenovih opti$kih cijevi, da je sve oko njega bilo iskrivljeno osim onoga u to je zurio. Sva krv kao da mu je kolala
glavom dok mu je tijelo bilo hladno i obamrlo, teko i be!utno poput eljeza. Bio je to $udan, straan, zanosan osje!aj.
Ferras Vansen odjednom povu$e uzde pokraj dijela gusta grmlja i zamahne svojim ma$em, a onda sko$i sa sedla i stane
udarati po ne$em nevidljivom. Vikao je, i premda se rije$i kapetana strae nisu mogle $uti ponad vriske vilenja$kih
glasova, na licu mu se vidio divlji izraz gaenja i straha koji je presjekao Barrickovo mrtvilo i zgrabio ga za trbunu
upljinu. Podbo je konja naprijed s ostalima upravo kad je velik broj nari$u!ih vilenjaka utihnuo. Nezemaljski su se
glasovi jo $uli, ali samo s druge strane brijega.
Vansen se uspravio dovrivi ubijanje, a s otrice mu je kapala krv i neto prozirno poput smole. Lice mu je bilo krinka
uasa. Barrick nespretno sjai i uputi se prema kapetanu.
Stajao je usred ne$ega to je moglo biti golemo gnijezdo skriveno u bunju, sada zgaeno i otkriveno, s tijelima i
dijelovima tijela nagomilanima oko svojih nogu, blistavih od krvi i drugih teku!ina. Stvorovi koji su ondje leali, mogao
je vidjeti Barrick nakon trenutka zbunjenosti zbog neobi$nih oblika, bijahu nagi i ve!inom $ovjekoliki, blijedi poput
311

li$inki. Oni $ije je glave mogao vidjeti imali su goleme nadute gue, poput aba. Njihove mrtve o $i bile su posve crne,
naglo gube!i sjaj.
"to su oni?" netko upita. "Uasni", re$e netko drugi, a to je bila istina.
"Bi!a koja su stvarala buku", re$e im Vansen. "Posluajte." I na trenutak svi su sluali tiinu.
"to... to to zna$i?" upita Barrick. "Zato?"
"Jer smo prevareni", re$e Vansen. Pod kapljicama krvi lice mu je bilo gotovo jednako blijedo poput grotesknih oblika pod
njegovim nogama. "Samo ih je nekoliko $ekalo na nas na ovom brijegu - par vojnika koji !e s nama ukrstiti ma$eve,
nekoliko varavih sjena, nekoliko ovih koji stvaraju buku tisu!a."
"Bogovi! Ipak je zasjeda?" Barrick se ogleda oko sebe, o$ekuju!i vidjeti jo desetak $udnovatih lica kako se pojavljuju u
kronjama iznad njihovih glava divlja$ki se cere!i.
"Jo gore", re$e Vansen. "Jo gore. Jer su nas zadrali ovdje i ukrali nam dan, dok je ostatak vojske odjahao dalje,
zaobiavi nas."
"Odjahao dalje...?"
"Da. Prema Junoj Mei."

34.

U POLJU MARINSWALKA

SLATKO(A CVIJE(A

Ona ne moe zastati ni viknuti
Ona ne moe rasti Njezine su kosti u potoku

(iz Kostopadnih proro$anstava)
T} ila je to loa no!, no! s malo sna. Brionv je ustala sat prije zore D dok je toliki gnjev kolao njezinim tijelom da je
jedva mogla mirno sjediti - gnjev prema Hendonu Tolh/ju, naravno, ali takoer prema sebi zbog glupava gubitka kontrole,
prema Barricku jer nije bio uz nju, prema svemu.
A ja sam stajala ondje, mau!i ma$em na njega pred svima, i svi su znali da on ne smije podi!i prst na mene - svoju
vladaricu, i k tome enu... Djevojku. I svi su znali da i ne mora jer je ve! pobijedio. Kakva sam budala ispala!
Dugo vremena jedva je mogla sjediti za pisa!im stolom - gorjela je od stida unato$ tome to je bila jedina budna osoba u
sobi. eljela je pobje!i, izgubiti se negdje u velebnom dvorcu dok svi ne zaborave to se dogodilo. Ali naravno, nitko
ne!e zaboraviti, niti je ona mogla pobje!i.
312

Bila je Eddonica. Bila je princeza regentica. Svi !e godinama pri$ati o sino!njoj ve$eri.
Nije mogla nita drugo nego nastaviti dalje. Nita. Brionv uzme svoje pero, umo$i ga u tintarnicu i nastavi svoje pismo
ocu.
"Nisam $ula rije$i od tebe od Kendrickove smrti, a kao to rekoh, mogu se samo moliti da si primio moje pismo u kojem
te obavjetavam o tom stranom danu, da ovo koje sada piem nije prvi put da si za to $uo. Nedostaje mi, dragi o$e, jako
mi nedostaje moj stariji brat. Jer bio je najstariji, bio je uvijek siguran da je u pravu ,i naravno, to je povremeno iritiralo,
ali iskreno mislim da je svakog dana nastojao $initi dobro. elio je biti poput tebe, dakako, eto zato. &ak i prije nego to
je postao regentom, drao se poput $ovjeka koji !e jednog dana vladati, koji se brine za potrebe najniih svojih podanika
jednako kao i za prohtjeve najmo!nijih svojih saveznika.
Ali, naravno, to !e svi drugi pamtiti o njemu. Ono to !u ja uvijek pamtiti o naem dragom Kendricku jest na$in na koji bi
se pjenio i mrtio kad bismo ga Barrick i ja zadirkivali, ali barem bi popustio i smijao se jednako glasno kao bilo tko od
nas. Zato ste ti i Kendrick obojica to mogli, zato ste uspijevali vidjeti vlastitu glupost i priznati je, $ak joj se i nasmijati,
a ja i Barrick ne moemo?
Ima tu jo, svakako, to..."
Prekinula se. Uspomena na Kendricka koji se pretvara da se srdi na nju dok nastoji prikriti osmijeh iznenada joj se vratila
tolikom silinom daje na trenutak mogla samo sjediti i tiho plakati. Rose Trelling se promekolji na svojem krevetu na
suprotnoj strani odaje, promrmljavsi neto, a onda opet utone u san. Anazoria, Brionvjina najmlaa slukinja, jedva deset
ljeta stara, hrkala je poput prastarog psa na svome malom leaju na podu. Bilo je $udno sjediti budan usred svih tih
spava$a - poput duha.
Vratila se pismu i prekriila dio zadnje re$enice, promijenila ga u "... Zato je Kendrick to mogao i zato ti to moe", jer
je shvatila da je kralja, svojeg oca, opet stavila u prolo svreno vrijeme kao da je mrtav a ne samo zato$en. Ako bogovi
dadu, to je samo lani strah! Ipak, cijela se stvar $inila uzaludnom vjebom. Kako mu je mogla re!i to se zbilja dogaa a
da on ne poludi od brige? Kako je mogla ita od toga opisati, stravi$an Sumra$ni narod, Tolh/jevsko o$ijukanje s
autarhom, naizgled beskona$an tok jezivih novosti? Kako je mogla svojem ocu re!i koliko se bojala za Barricka, a da ne
slomi Olinovo srce?
Odloila je pero i pro$itala stoje napisala. Najve!i problem, naravno, bio je taj da nije mogla spominjati ono to ju je
najvie mu$ilo - stravi$nu pri$u svojeg blizanca. Otkad joj ju je Barrick ispri$ao, ostala je u njoj poput progutana kamena,
velika, neprobavljiva gromada. Ponekih dana njezina bi joj teina oteavala hodati, govoriti, $ak i razmiljati. Nadala se
da je time to ju je $ula olakala bratov teret, jer je on svakako opteretio nju. Kako je takvo to moglo biti istina? Ali ako
nije, kako je mogu!e da je Barrick, njezin blizanac, mogao biti takav laac? A ako je bila istina, kako je mogla pisati
svojem ocu kao da se nita nije promijenilo, kao da je ona ista privrena k!i u istom, nepromijenjenom svijetu?
Ilije Barrick najve!i laac na svijetu... ili je otac...
Bilo je besmisleno. Mislila je da mu moe pisati, ali nije mogla.
Brionv je drala posljednji goru!i pergament nad svije!om kad je netko pokucao na vrata. Smjesta je ispustila pepeo i
okrhnut ostatak papira u svije!njak, kao da je uhva!ena pri nekom zlodjelu. "Tko je?"
"Lord Brone, Vaa Visosti", re$e jedan od straara kroz vrata. "eli..." "Oh, tako ti Perinove krvave brade, mogu joj sam
to re!i", zarei
vrhovni zapovjednik. "Pustite me unutra, molim vas, princezo. Imam
vanog posla."
313

&ak i tako rano, dok je nebo vani jo bilo posve mra$no, Avin Brone bio je odjeven za dan, premda je izgledao kao da je
to izveo na uurban na$in. Zurio je po odaji kao da trai neprijatelje, ali je vidio samo usnule ene.
"Moramo razgovarati u $etiri oka", rekao joj je.
"One sve imaju !vrst alibi, ali ako ste u strahu za njihovu $ednost, moemo iza!i na hodnik..."
"Ne. O ovome se ne smije raspravljati pred straarima. Ne jo." Opet se ogledao po lonici. "Ah, dobro", napokon je
izustio. "Onda moramo govoriti tiho."
Pokazala mu je rukom da sjedne za pisa!i stol, ali ona je ostala stajati. Neto u njegovu ponaanju uznemirilo ju je;
osjetila je gotovo ivotinjski nagon da pobjegne. Iako se $inio poput onog uobi$ajeno kiselog, rastresenog Bronea, mogla
je osjetiti kako neto nije u redu, te se po$ela pitati koliko !e straarima trebati da reagiraju ako ih pozove. Gotovo ne
razmiljaju!i, na$inila je korak dalje od vrhovnog zapovjednika, a potom jo jedan; tada, malko posti ena, pretvorila je
pokret u traganje za debljim ogrta$em. Tek je sad bila svjesna da su joj papu$e tanke, a noge hladne.
"Pronali su Gailona Tollvja." "Gdje?"
"U polju Marrinswalka. U jarku, da budem precizniji, prekrivenog granjem."
"Molim?" Na trenutak je imala ludu viziju Gailona kako se skriva u nekoj rupi, igraju!i se poput djeteta. Tada je shvatila.
"Oh, milosrdna Zorijo, u jarku? Je li...?"
"Mrtav, da. Oh, svakako je mrtav - zajedno s ljudima koji su jahali s njim. Njih est, sve u svemu, ba$enih zajedno u na
brzinu iskopan grob, ako ga se uop!e moe tako nazvati."
Bila je zgromljena. "Ali... kako...?" Brionv se prisili paljivije razmiljati. "to se dogodilo? Tko ga je pronaao?"
"Jedna od posljednjih dobrovolja$kih $eta iz junog Marrinsvvalka, od njih $etiri petodesetine, ne sje!am se. Stigli su
kasno sino!, otprilike sat nakon zadnjeg zvona, ure!i se da donesu vijesti. Penjali su se Srebrn-stranskom cestom izvan
Oscastlea i spazili kako se velik broj gavranova i drugih ptica sjatio na polju. Kad ih je voa doveo blie, opazili su neto
blistavo. Bila je to kop$a."
Brionv odjednom osjeti slabost u koljenima; morala je zakora$iti da uspostavi ravnoteu. Brone brzo ustane sa stolice i
posjedne je na svoje mjesto. "Ali... kako?" upitala je. "Tko je to u$inio? Razbojnici? Vilenja$ki narod zasigurno nije
mogao odmaknuti tako daleko na jug?" Gailon Tolly, mrtav. Nao$it, samozadovoljni Gailon. Nije ga voljela, ali nije
nikad eljela... nikad zamiljala...
"Ne znam, princezo. Razbojnici se $ine najvjerojatnijim objanjenjem - gotovo sav njihov novac i nakit je nestao. I konji.
Postoji ove!i broj takvih bandi koje krstare granicom izmeu Srebrnstrane i Marrinsvvalka, a Bijelu umu nazivaju
svojim domom. Lopovima je, meutim, promaknula kop$a, a jedan od ljudi iz Marrinsvvalka ju je donio. To nam je
jedina prednost - nalaznici jo ne znaju $ija su tijela otkrili, to mi je dalo dovoljno vremena da najprije obavijestim vas,
prije nego to se pri$a proiri cijelim dvorom." Ispruio je svoju iroku aku i rairio prste. Okrugla kop$a s debelom
iglom prekrivala mu je ve!inu dlana, one vrste koja se nosila na ovratniku jaha!eg plata. Srebro je jo bilo poprskano
blatom, ali zgrbljena ramena i rogatu glavu bika bilo je nemogu!e ne prepoznati.
Briony se prisili progutati slinu. Osje!ala se kao da !e joj pozliti. "Njegova je. Vidjela sam je na njemu."
"Ili je barem jedan od broeva obitelji Tolly. Ali mislim da moramo pretpostaviti kako je jedno od trupala Gailon."
"Gdje su?" napokon je upitala, zure!i u zabla!en srebrni krug kao da je stvarni komad kosti. "Tijela?"
"Odnijeli su ih u hram u Oscastleu. Dok nisu tamo stigli, vojnici koji su ih pronali smatrali su da su mrtvaci doma !i ljudi,
ali nitko u Oscastleu nije imao pojma tko bi mogli biti. Meutim, sve!enik u tom gradu pomislio je da je u jednom truplu
prepoznao Gailona Tollvja, a kako je pametan $ovjek, svoje je strahove izrazio u pismu i tajno ga povjerio kapetanu $eta
314

iz Marrinsvvalka. Ipak, ostali dobrovoljci ve! su ispripovijedili svoju pri$u bilo kome tko je htio sluati. Samo nas sati
dijele od trenutka kad !e je $uti Hendon Tolly, a njemu ne!e biti teko zaklju$iti tko su zapravo ti tajanstveni mrtvaci."
"Milosrdna Zorijo! Ovako kako stvari stoje, gotovo nas je optuio da smo ubili Gailona - sada !e to rastrubiti sa zidina!"
"Da, a vi niste pomogli situaciji svojom nepromiljeno!u za ve$erom. Samo izvolite i bacite me u tamnicu, ali to se mora
re!i."
Ona odmahne rukom. Gorak okus u ustima sad joj se pogorao. "Da, da, slaem se, i sad ste to rekli. Ali to da radimo?
to da radimo kad Hendon opet po$ne, tvrde!i da sam mu dala ubiti brata?"
"Moda ne!e." "Kako to mislite?"
"Moda ne!e. Moda to nisu bili razbojnici, pa $ak ni taj Sumra$ni narod. Moda su to bili Tollvjevi junja$ki prijatelji."
Trebao joj je trenutak. "Autarh? Mislite da bi autarh zaao sve do Pograni$nih kraljevina kako bi ubio jednog od svojih
saveznika - svojeg jedinog saveznika, koliko mi znamo?"
"Moda nisu postali saveznici. Moda su ga Tollyji odbili."
Ako je ono to mije Brone u prvom redu rekao uop!e bila istina, podsjetila se. Briony stavi ruke na glavu. Sada kad je
Barrick otiao, nije nikome mogla potpuno vjerovati. "Kakva grozna zbrka! Ne mogu joj uop!e pohvatati konce - moram
razmisliti. Moda ste u pravu, ali to nam svejedno nimalo ne pomae. Ukoliko Hendon Tolly tako er ne posumnja na
autarhovu ruku pa odlu$i da ne moe dizati preveliku strku..." Dugo je i drhtavo udahnula, nastoje!i umiriti svoj eludac i
duh. "Samo znam da !e stvari postati jo gore, i to u trenutku kad sam mislila da takvo to nije mogu!e." Dok je Briony
govorila, podigla je tintarnicu i vratila je natrag u ladicu, paljivo pospremivi buga$icu, a potom pe$atni vosak.
"to radite?" upita Brone. Sad je zamijetila tamne podo$njake pod njegovim o$ima, umor na njegovu podbuhlom licu.
Vjerojatno nije spavao vie od sat ili dva.
"Samo pospremam stvari. Namjeravala sam nekome napisati pismo, ali postaje mi jasno da to vie nema smisla." Zastala
je. "Mrtav - sa$uvaj nas Zorijo! Jadni Gailon. Nikad nisam mislila da !u to re!i..."
Na trenutak je pomislila da joj Avin Brone iz nekog razloga trese stolicu - da je bio gnjevan i to skrivao - ali tada je
shvatila da je nekoliko koraka dalje i da se i sam nestabilno ljulja. Zapravo, $inilo se da se cijeli svijet trese. Klupa je
poskakivala na podu poput nemirna konja. Jedna od njezinih kutijica za nakit otplesala je sa stola i tresnula o poplo$ani
pod. Na suprotnoj strani odaje Moina je sjela i smueno se zagledala oko sebe. U trenutku kad je drhtanje prestalo, i mala
se Anazorija probudila, preplaena i glasno pla$u!i. &ak se i Rose, koja je uvijek imala tvrd san, gotovo potpuno
razbudila.
"Samo potres", re$e vrhovni zapovjednik, mrte!i se na svoju lijenu ne!akinju, koja je samo zijevnula i okrenula se na
drugu stranu, ali njegovo je grubo, preplanulo lice problijedjelo. "Osjetio sam jedan takav kad sam bio dje $ak. Sad je
gotovo."
Brionvjino je srce tuklo vrlo brzo. "Je li samo to, lorde Brone? Ili se svijet blii svome kraju?"
"Moram priznati da za cijelog svojeg ivota nikad nije bio tako nespokojan", priznao je.
Gospodar Vru!eg Vlanog Kamena nije imao lice, ili barem lice koje bi Chert mogao vidjeti, samo mutnu, crvenim
zrakama prostrijeljenu tamu izmeu svojih divovskih ramena i blistave krune. Velik poput planine, gledao je sa svog
prijestolja, ali nita nije rekao. Jedini zvuk u njegovoj neizmjernoj Prijestolnoj dvorani bilo je muklo struganje dok su se
velebne stijene pomicale, temelji svijeta jo ivi i nemirni, $ak i nakon svih tih eona od Dana hlaenja.
Napokon Chert to vie nije mogao izdrati. "Molim te, Djede, nemoj me kazniti!"
315

Struganje se nastavilo, ali mo!na prilika nita nije rekla.
"Nisam mislio nita zlo. Neovlateno sam stupio na tvoj posjed, ali nisam mislio nita zlo!"
Mrak ga promotri. Ruka golema poput zida polako se podigne i rairi nad njim - blagoslov? Prokletstvo? Ili ga je njegov
bog jednostavno kanio zgnje$iti poput muhe? Struganje na trenutak prestane, a onda ponovno zapo$ne, i prvi put Chertje
u njemu za$uo neto nalik na rije$i, izgovorene priguenim, kripavim ritmom.
On mi se obra!a, shvati Chert. Ali presporo je, preduboko, da ga $ujem!
Presporo... preduboko... Svjetlo je sada treperilo, masivnu priliku bilo je teko vidjeti. Preduboko... Nije razumio rije $i.
Njegov mu se bog obra!ao, ali on nije nalazio smisao u onome to je govorio.
"Reci mi!" viknuo je dok se tama sklapala oko njega. "Reci mi da mogu shvatiti...!"
Ali njegov bog nije mogao ispri$ati razumljivu pri$u.
Probudio se drhte!i od tjeskobna sna - ako je to uistinu bio san. Na trenutak se nije mogao sjetiti gdje se nalazi, ali
dje$akovo tijelo privijeno uz njega vratilo mu je sje!anje. Drhtio, Chert je drhtio - ne, tresao se cijelim tijelom.
Tako hladno... pomislio je, ali trenutak poslije shvativi da je zrak zapravo bio vru!, dovoljno vru! da upije znoj s njegove
koe. Unato$ tome, obuzimala ga je neugodna studen, ledena, do kostiju duboka nelagoda, i nije mogao prestati drhtati.
Takoer, i daleko strasnije, glas boga jo je tutnjio u njegovoj glavi.
Ne, to je tutnjila sama zemlja - vrsta potresa koje je njegov narod zvao Budni starjeina, neobi $an ali ni po $emu izniman.
Sam Chert nije drhtao - to se tlo pod njim pomicalo. Dobacio je prestraen pogled prema Blistavom $ovjeku, veli$inom i
prijete!im poloajem tako sli$an bogu iz njegova sna, ali gdje je do maloprije u svom sreditu bljetao i tinjao, sada je
postao neobi$no taman, a samo se nekoliko iskrica kretalo pod povrinom kristalnog kamena poput srebrnih ribica u
jezeru.
Tlo opet zadrhti, a onda stenjanje zamre, a snaniji pokreti prestanu. Jo otkucaj srca ili dva mogao je $uti siktanje
kamen$i!a na plai pod sobom dok su nastavljali kliziti, trae!i nov raspored, a tada opet sve utihne.
Flint zacvili. Chert, koji je bio uvjeren da dri mrtvo dijete, umalo ga ispusti od iznenaenja, a onda mu srce posko$i od
neo$ekivane radosti i novog uasa. "Mom$e! Reci neto! To sam ja, Chert!"
Ali dje$ak je opet zautio, a koa mu je jo bila vlana i hladna pod prljavtinom i prainom.
Tunel. Moram ga odnijeti natrag.
Pokuao je ustati, ali bilo je prenaporno - nije se mogao $ak ni podi!i na koljena dok je drao dje$aka. Opet je spustio
Flinta to je njenije mogao, a onda se osovio na noge i kolebljivo se nadvio nad njim. Dje$ak je bio njegove visine, teio
gotovo koliko i Chert: postojao je samo jedan na$in da ga ponese: da prebaci cijelu dje$akovu teinu na svoja ramena, kao
to se pri$alo da je Silas od Perikala - ili koji drugi junak iz pri$a Velikog naroda? - nosio mladog bika svaki dan, tako da
je, dok je bik stasao, Silas takoer postajao sve snaniji i snaniji, te na kraju postao najmo!niji vitez svog doba.
Ili je to bio Hilometes Kra$anin? oamu!eno se pitao Chert dok je kle$ao pokraj besvjesnog dje$aka. Odsutno, izvukao je
zrcalo iz dje$akove ruke - dje$akov je stisak bio jak, $ak i ovako blizu smrti - te ga spremio u svoju vre!icu. Nije se $inilo
ni$im posebnim, ni teim ni lakim nego prije, ni toplijim ni hladnijim. Da, to je bio Kra$anin. Ne, $ekaj, Hilometes je bio
polubog - nije trebao vjebati da bi podizao veliki teret. Chert nikad nije upamtio pri $e o junacima Velikog naroda kako
treba. Toliko ih je bilo; ubijali su $udovita i spaavali djevice, i svi su vie-manje izgledali jednako...
Povukao je Flintov gornji dio tijela na svoje rame, a onda ga zgrabio oko bedara i podigao sve dok mu se dje $akov trbuh
nije nalazio za vratom. Stenju!i, psuju!i ispod glasa, ali cijelo vrijeme sposoban promatrati svoje smijene muke kao da se
u njemu nalaze dvije osobe, Chert se polako osovi na noge dok su mu se dje$akove noge klatile sprijeda, a glava visjela
316

straga. Na trenutak je bio prepun ushita to je izveo gotovo nemogu!e; tada je na$inio korak i osjetio kako mu noge ve!
drhte od napora, a lea se gr$e od tereta koji su morale nositi. Jo gore, sjetio se da nije znao gdje je izaao iz tunela na
otok. Chert je znao da treba spustiti dje$aka i traiti, umjesto da ga pokuava nositi dalje nego to treba, ali ako to u$ini,
znao je da ga vie ne!e uspjeti ponovno podignuti.
Bilo je teko na slabanu svjetlu odrediti to su otisci stopa, a to samo zasjenjena uleknu!a u hrpama glatka kamenja, no
ipak je okrenuo lea potamnjelom Blistavom $ovjeku i trudio se to je najbolje mogao. U po$etku je svaki korak bio vrlo
teak; u trenutku kad je teturaju!i preao pedeset metara, a jo nije pronaao u!e tunela, svaki je korak bio znojna,
zadihana agonija.
Lezi i pri$ekaj pomo!, naputio ga je glas u njegovoj glavi.
Lezi i umri, savjetovao je drugi kad je zapeo i gotovo pao, zamalo ispustivi nemo!no dijete.
Bogovi pomau onima koji si sami pomognu, pomislio je, a potom: Mrzim bogove. Zato bi me Starjeine ovako mu $ili?
Zato iskoritavaju dje$aka da naude meni i da naude Opal?
Jo jedan korak. Sop!u!i, umalo je pao. Jo jedan korak.^4/ito ti zna o tome to bogovi ele? Tko si ti, $ovje$ulj$e?
Ja sam Chert iz klana Modrog Kvarca. Poznajem kamen. Radim svoj posao. Brinem se... Brinem se za svoju... svoju...
Ali tada je posrnuo i pao, i leao da!u!i na kamenju s dje$akom povrh sebe. Kad se opet pokuao pomaknuti, nije mogao
jer ga je prekrivalo neto tamno, sklapaju!i mu o$i, otimaju!i mu razum.
J- robudio se iz iscrpljenog sna i suo$io se s uasom.
Neto mu je dodirivalo bradu i obraz: mala ali jeziva, izobli$ena maska zurila je u njega s vrlo male udaljenosti, rairenih
nosnica, iljastih zuba, suhe crne koe. Chert cikne - vie nije imao daha ni za to - te pokua udariti mutno $udovite koje
se nadvilo nad njim, ali leao je na trbuhu, a neto mu je pri$epilo ruke.
"Zloduh!" zastenjao je, koprcaju!i se. Stvor se povu$e, ili barem njegovo lice, ali jo je mogao osjetiti kako ga neto
$eka po vratu.
"Moebit da nijesam lijep," re$e glas, "al dosad ste me dobro nosili. &ini mi se runim da me sad tako nazivljete."
Chert se prestane koprcati, zapanjen, pitaju!i se je li opet izgubio razum ili moda lutao tunelima sna. "Bubodlak?"
"Da." Trenutak poslije $ovuljak se spusti s Chertova ramena tamo gdje ga je mogao vidjeti.
"Zato se ne mogu pomaknuti? I to je to bilo?"
"to se micanja ti$e, pa, to vam je tako jerbo va dje$ak lei na vama, prije$e! vam ruke. A ono drugo, ko to ste rekli,
pa... netopirom bi ga nazvo. Dojaho sam na njem vamo, eto to."
"Neto... imi?"
"Da, vjerojatno." Neto tamno posko$i pokraj Chertova lica. "Ode on", re$e Bubodlak mal$ice tuno. "Pobjego je, boje!
se da !ete se svalit na nj." Stresao je glavom. "Naporan i nemiran, takav vam je moda netopir, al uitak ga je jahat kad
jednom poteno krene."
"Jahali ste na imiu?"
"Kako bi druk$ije doo vamo preko one smrdljive srebrne vode?"
Chert se izvu$e ispod Flinta, spustivi dje$aka na kamenu plau to je njenije mogao.
317

"Kako je malom?" upita Bubodlak.
"iv je, ali drugo ne znam. Moram ga odvesti odavde, ali ne mogu ga nositi." Htio se nasmijati i zaplakati. "Koliko god
vas je dobro vidjeti, ovdje ba ne!ete biti od pomo!i. A sad ste izgubili i svojeg imia, pa ste i vi ovdje zaglavili." To
mu se $inilo nevjerojatno tunim. Chert sjedne na labavo kamenje, zagledavi se preko Mora dubina.
"Morebit ako mi reknete kako ste vi vamo doli. Vai hramski momci koji su me slijedili mo ! !e sti! prijeko i pomo! vam
odnijet dje$aka."
"Hramski momci...?" Podigao je pogled. Na suprotnoj obali ivina mora nazirale su se sjene, male tamne prilike koje su
se pomicale na velebnom kamenom balkonu. Chertovo srce ubrza otkucaje. "Oh, Bu-bodla $e, doveli ste ih! Starjeine vas
blagoslovili, doveli ste ih!" Sklopio je ruke oko usta, pokuao viknuti, zakaljao se, a onda opet pokuao. "OjlNickel!
Jeste li to vi?"
Glas hramskoga brata dopre do njega, tih ali odjekuju!i: "U ime Starjeina, kako ste preli prijeko?"
Chert krene odgovoriti, a onda zastane. Kad je opet prozborio, nije mogao sakriti zaprepatenje u svome glasu jer je tunel
koji je upotrijebio morao pripadati Metamorfnoj bra!i. "elite re!i - elite re!i da vi ne znate...?"
Bilo je jo iznenaenja - Chert je $ak uspio iznenaditi sebe. Unato$ tome to je bio zahvalan svojim spasiocima - da ne
spominjemo kako je odrastao u doivotnom okruju izu$enog potovanja prema njihovu redu - kad je napokon doteturao
natrag u Hram, odgovorio je to je iskrenije mogao na sva pitanja bra!e o svojem putovanju i Blistavom $ovjeku, a da nije
nita zucnuo o zrcalu i Flintovu neobi$nom podrijetlu.
Ako im kaem ita o tome odakle dje$ak dolazi, ne!e mu dopustiti da ode. Bio je siguran u to, iako nije to$no znao zato.
Bra!a bijahu zabrinuta, dakako, $ak malo ljutita zbog dje$akova upada u Tajne, ali ne pretjerano. Znao je daje njegovo
preu!ivanje bilo sebi$no, moda $ak i nepromiljeno opasno, ali Opal ga je $ekala u Klinskoj ulici, a dosad se sigurno
bojala, ne samo za dje$aka, nego i za svojega mua. Nije mogao podnijeti pomisao da joj se vrati samo kako bi joj rekao
da dje$aka dre zarobljena u Hramu.
Bra!a ga nisu uvela dublje u Hram od vanjske odaje, velebne dvorane od prirodnog kamena koju su stanovnici
Funderlinkoga grada imali pravo vidjeti za onih rijetkih najsvetijih dana. Premda je Chertova verzija pri $e bila pomno
sro$ena, nagnala je bra!u da vrlo paljivo pregledaju dje$aka dok su ga uzaludno pokuavali probuditi. Flint nije imao
vidljivih rana, ni oteklina ili modrica nigdje na svojoj blijedoj koi, ali nita to su $inili nije ga moglo probuditi iz
njegova dubokog sna. &ak je i naborani, izbezumljeni stari Djedica Sumpor, $iji su proro$anski snovi izgleda spominjali
Krovae i nemire kod Mora dubina, stigao na rukama dvojice akolita da pregleda Flinta. To je Cherta u$inilo jednako
nervoznim kao hodanje po obronku labave pljeve, ali prastari je momak otiao tresu!i svojom !elavom glavom, tvrde!i da
nije vidio ni osjetio nita posebno u dje$aku.
Napokon brat Nickel re$e Chertu: "Ne moemo vie nita u$initi za njega. Odnesite ga ku!i."
Chert ispiej do kraja $au vode. Popio je cijeli $abar u posljednjih nekoliko sati, bio je siguran, a svaka je kapljica bila raj.
"Ne mogu ga sam nositi."
"Poslat !emo brata koji !e vam pomo!i da ga ponesete u nosiljci."
"Mislim da !u ja jahat na tome, prijatelju Cherte", re$e Bubodlak svojim si!unim, visokim glasom. "Bolje neg u vaijem
depu, manje zaguljivo, ako !ete mi oprostit, i bolje neg na naemu starom netopiru, koji je bio prili $ito ko$at."
Nickel se zapilji u Krovaa s praznovjernom sumnji$avo!u, kao da je ivotinja koja govori, ali udalji se da obavi
pripreme.
Chert pusti mladog akolita zvanog Antimon, okrugla lica i irokih ramena, da preuzme prednji dio nosiljke dok je on
prihvatio stranji. utljiva skupina hramske bra!e promatrala ih je dok su odlazili. Koliko god je bio umoran Chert je bio
318

posve zadovoljan to je prepustio nekom drugom da pronalazi put i izabire najbolja mjesta. Spustio je pogled na Flinta,
blijeda i nepomi$na ali neobi$no spokojna, te je $ak kroz svoj strah za dje$aka osjetio novi val zahvalnosti prema
Bubodlaku i Metamorfnoj bra!i; napokon je Opal vra!ao ivo, premda bolesno dijete.
"Zbilja ste jahali na imiu?" upitao je Bubodlaka koji je, kako bi umanjio mogu!nost da bude slu$ajno zgnje$en, jahao
na rubu nosiljke blizu Flintove glave.
"Ja sam Izvidnik ljebova. Ovladasmo svim ivotinjama kako bismo obavljali svoju dunost." &ovuljak zakaljuca, a
onda se nasmijei. "A onaj se takor vuko tako sporo da sam ga sam mogo nadtr $at."
"Mogu vam jedino re!i da sam vam duboko zahvalan." "To su korisne rije$i, pa se za njih ne morate opravdavat." "Bili
ste vrlo ljubazni prema nama."
"Sve za $ast kraljice i Krovaa." Salutirao je. "A va mi kameni svijet nije bio tako dosadan ko to sam mislio. Kad biste
mogli samo dovest malko vie vjetra, kie i sunca u te rupe, rado bi ga opet posjetio."
Chert se umorno nasmijei. "Spomenut !u to Cehu."
Podrhtavanje tla uplailo je gotovo sve u dvorcu, ali nije bilo velike tete. Nekoliko komada grn$arije palo je i razbilo se u
golemoj kuhinji utvrde, a slukinja se nasmrt preplaila kad je prastari kraljevski oklop u Skrivenoj galeriji pao sa svog
stalka i sruio se na tlo pred njom - ina$e nije bilo neke ve!e tete. Ipak, $ak i bez vijesti iz Marrinswalka i potresa, bilo bi
to kaoti$no jutro. Brionv je bila zaposlena i nakon podnevnog zvona, uglavnom rade!i s Nvnorom i Broneom kako bi
uredili kretanje i udomljavanje nadolaze!ih trupa, kao i velikog broja stanovnika grada pred dvorskim zidinama. Utvrda je
naizgled pucala po avovima od ljudi i ivotinja, a uskoro se bliilo vrijeme kada za druge vie ne!e biti mjesta.
Ukrala je dio sata da poru$a sa svojom pratetkom, ali to joj nije bilo neko olakanje. Udova vojvotkinja bila je
zaokupljena strahom za Barricka jednako kao za Brionv, te je takoer jedva $ekala da ispita princezu regenticu - i u
nekoliko slu$ajeva, da se prepire s njom - o razmjetaju plemi!a i njihovih obitelji po unutarnjoj utvrdi. Kad su im se
glasovi povisili, Merolannina mala slukinja Eilis motrila ih je irokim, uplaenim o$ima, kao da bi se svakog trena
moglo dogoditi neto strano u tom neo$ekivanom i nestabilnom novom svijetu.
Gotovo posr!u!i od umora, dok se pred njom jo protezalo cijelo duga$ko poslijepodne, Brionv se vra!ala u Prijestolnu
dvoranu iz Merolanninih odaja kroz Dvoranu portreta. Njezini se straari napokon nisu morali uriti da je sustignu. Iako
je slike svojih predaka u njihovu najljepem ruhu vidjela mnogo puta, tako $esto da bi ih ve!inu dana jedva okrznula
pogledom, danas je bilo lako zamisliti da su je svi promatrali s negodovanjem, da su ljubazne o$i kraljice Lily pune
razo$aranja, da je $ak i portret tune kraljice Sanasu izgledao utu$enije nego obi$no.
Prolo je samo nekoliko mjeseci otkad je Kendrick ubijen, rekla je Brionv samoj sebi, a manje od godine otkad je sam
otac posljednji put sjedio na prijestolju, a to se sve dogodilo? Kraljevstvo je propadalo, a to nije bila samo tlapnja, kao
to je dananji dan kategori$ki dokazao. Bilo je teko ne povjerovati da je podrhtavanje zemlje zapravo o$itovanje srdbe
bogova, upozorenje s neba. Brionv je znala da nije mogla izbje!i velik dio krivnje: ona i Barrick mrzili su da ih nazivaju
djecom, ali to su drugo bili? Pustili su da im ono to im je bilo dano u pohranu ispadne iz prstiju, ostavili ga da trune
poput odba$ene igra$ke. Poput tijela ubijenog $ovjeka u polju...
Tako su joj mra$ne bile misli da je, kad je u crno odjevena prilika iskora$ila iz pokrajnjeg hodnika, njezina prva nimalo
iznenaena pretpostavka bila kako je jedna od njezinih mrtvih pretkinja, moda sama Sanasu, nespokojna i nezadovoljna,
dola uperiti u nju prst sramote. Meutim, nije bilo nimalo iznenauju!e da su u takvu trenutku prve misli njezinih
straara bile kudikamo prakti$nije: sa zveketom su se zaustavili oko nje i uperili svoja koplja u velom omotanu enu.
"Jeste li to vi, princezo?" apne prilika dok je podizala svoj veo.
Praznovjerni jeurci na Brionvjinoj koi povukoe se, ali samo malo, kad je prepoznala lice. "Elan? Elan M'Corv?"
319

Tollyjeva roakinja kimne. Njezino je mlado lice nosilo krinku strahovite tuge - tuge koju je Brionv prepoznala, jednako
mo!nu poput one koja ju je obuzela nakon bratove smrti. "Gailon je mrtav", re$e djevojka.
Brionv rukom otjera straare. Na trenutak je pomiljala da odgovori diplomatskim tonom: naposljetku, jo je bilo rano za
donoenje zaklju$aka. Nitko tko je vidio tijelo nije dobro poznavao Gailona. Ali izraz jada u djevoj $inim sivim o$ima -
o$ima koje su unato$ tome bile suhe poput kosti - dirnula ju je u mjesto razumijevanja, zajedni $kih tuga. "Da. Barem se
tako $ini."
Elan se nasmijei - bio je to $udnovato, smrknuto, neznatno uvijanje kutova usana - kao da joj je potvr eno neto ve!e i
dugotrajnije od straha za Gailonov ivot, kao da su je moda uvjerili u nekakav tmuran pogled na cijeli ivot. "Znala sam.
Znala sam danima." Opet je o$i uprla u Brionv. "Voljela sam ga, naravno. Ali ja ga nisam zanimala."
"ao mije..."
"Moda je ovako bolje. Sad ga mogu oplakivati iz stvarnih razloga. Imam jo jedno pitanje. Morate mi re !i istinu."
Brionv trepne. Tko je bila ta djevojka? "Odgovaram samo svojem ocu, kralju, gospo Elan. I bogovima, dakako. Ali
izvolite - postavite svoje pitanje."
"Jeste li ga vi ubili, Brionv Eddon? Jeste li vi to zapovjedili?"
Bilo je zapanjuju!e da je se to pita tako izravno. Shvatila je, u djeli!u sekunde izmeu pitanja i odgovora, kako se po$ela
navikavati da joj se pokoravaju - vie nego to je toga bila svjesna. "Ne, naravno da nisam. Bogovi znaju da se Gailon i ja
nismo u svemu slagali, ali nikad ne bih..." Zastala je da povrati dah, da promisli to je govorila i radila. Stoje!i nekoliko
metara dalje uza zid, straari su nastojali prikriti svoju op$injenost. Trenutak poslije odlu$ila je kako je u ovom slu$aju
bilo prekasno za bilo to osim istine. "Zapravo, a ovo mi slobodno moete zamjeriti, Elan M'Corv, Gailon se elio oeniti
mnome - ali ja nisam htjela po!i za nj."
"Znam to." Ali zvu$ala je hladno zadovoljna. "Za njegovu ambiciju."
"Ne sumnjam da ste u pravu. Ali to nije bilo dovoljno da stekne moju naklonost. Bogovi su mi svjedoci da ne elim imati
mua koji misli da mi moe nareivati kamo da idem, to da govorim, kako da..." Opet se prekinula. to je to bilo u toj
djevojci to ju je tjeralo da kae vie nego to je smjerala? "Dosta. Nisam ga ubila, ako je uistinu mrtav. Ne znam tko je to
u$inio."
Elan kimne. Opet je navukla veo preko lica. "Sada ga ne!ete imati ni vi ni bilo koja druga ena." Prvi put za$uo se
priguen zvuk koji je mogao biti jecaj. "Neka vam nebo bude milosrdno", izustila je tiho, a onda se okrenula i udaljila bez
naklona ili pozdrava.
Bilo je to doista vrlo duga$ko poslijepodne, a kad su vijesti o ubijenim ljudima, pronaenima u Marrinsvvalku, stale
kolati, zajedno sa pekulacijama o njihovu identitetu, danje zaprijetio da !e se protegnuti u beskraj. Vijesti nisu pretjerano
izravno omele Brionv u njezinim kraljevskim dunostima - pitanja i povjerljivi Broneovi apti, povran sastanak s
barunom bezemljaem na $elu dobrovoljaca iz Marrinswalka, koji je uivao u svom trenutku slave i pozornosti, te
Nvnorov proiren niz briga, koji je morao odlu$iti ho!e li udomiti te $ete iz Marrinsvvalka sa svima ostalima koje su
zaposjele dvorac ili !e ih pokuati drati odvojeno - ali je opazila nagaanje na licima gotovo svih koji su proli kroz
Prijestolnu dvoranu. Kao da stvari nisu bile dovoljno loe nakon njezina ispada s Hendonom Tollvjem! Bilo je to tako
mu$no daje pojava slukinje kraljice Anisse bilo gotovo olakanje.
"Selia, zar ne?" S Barrickovim odlaskom bilo joj je teko ustrajati u ogor$enosti prema mladoj eni. "Reci mi, kako je
moja pomajka?"
"Dobro koliko moe biti, Visosti, kad je dijete tako blizu, ali najve!a joj je briga da vas ne vidi."
Brionv je boljela glava i imala je poteko!a pohvatati konce djevoj$ina stranog naglaska. "eli da se drim podalje?"
320

Selia vrlo ljupko porumeni. Kao i sve ostalo to je $inila, to je djelovalo poput uvrede svakoj eni kojoj je cilj bio neto
vie od tjeranja mukaraca da za njom uzdiu - ili se barem tako $inilo Brionv, $ija se odbojnost prema slukinji ve!
vra!ala. "Ne, ne", re$e mlada ena. "Ne govorim tako dobro. eli vrlo arko da s vama porazgovara prije nego to dijete
stigne."
"Vrlo sam zaposlena, kao to moja pomajka znade..."
Mlada se ena nagne naprijed i prozbori tiho; Brone i Nynor jo su se pomnije nastojali pretvarati da ne prislukuju. "Boji
se da se ljutite na nju. To je loe za dijete, za porod, misli ona. Ranije je bila previe bolesna za razgovaranje s vama, a
sad je i va brat otiao, jadni Barrick." Selia je izgledala iskreno oalo!eno, to je Brionv samo u$inilo manje
suosje!ajnom.
To je moj brat na koga si se namjerila, djevojko. Naglas je rekla: "Potrudit !u se."
"Moli vas da doete i popijete s njom $au vina na Zimsku ve$er."
Slatka Zorijo, to je za samo par dana, shvati Brionv. Kamo je godina utekla? "Nastojat !u je to prije posjetiti. Reci joj da
joj elim sve najbolje."
"Ho!u, princezo." Mlada se ena ljupko nakloni i povu$e. Brionv uhvati Bronea i Nvnora kako promatraju slukinju dok
se udaljavala i osjeti gnuanje to su $ak i starci jo mogli biti takvi pohotnici.
Dnevni su se poslovi razvla$ili, a $inilo se da je gotovo svaka iva dua u dvorcu stupila pred nju s pritubom, brigom ili
molbom, s problemima koji su se protezali od presudnih do smijenih. Osoba koju nije vidjela bio je Hendon Tolly, niti je
- nakon susreta s njegovom roakinjom u Dvorani portreta - bilo ikakva traga od Tollvja i njihove svite.
"Nedvojbeno pokuavaju zaklju$iti to ovo otkri!e zna$i", rekao joj je Brone povjerljivim aptom. "Re$eno mije da su se
jutros razmiljeli dvorcem kao obi$no, ali $im su $uli vijesti, povukli su se u svoje odaje."
"Pretpostavljam da to ima smisla. Ali zato smo smjestili Tollvje, Durstina Crowela i ostale podriva$e tako blizu jedne
drugima?"
"Jer je Crowel to davno zatraio, Visosti", re$e Nynor. "Na kraju ljeta rekao mi je da !e biti doma!in zabave s Tollvjima
tijekom svetkovina za Dan Siro$eta. Mislio sam da je jednostavno mislio na vojvodu Gailona i njegovu pratnju."
Brionv se namrti. "Zna$i li to da su ve! tada neto planirali?" Avin Brone zaguna. "Ne vjerujem Tollvjima, ali nemojmo
se pretvarati da su nam oni najve!i problem."
Stari Nynor odmahne glavom. "Mogu!e je da su kovali neku spletku, Visosti, ali je takoer mogu!e da su jedino planirali
gozbu. I, kad smo ve! kod toga, princezo, moramo se dogovoriti o slavlju."
Na trenutak nije shvatila o $emu govori. "Slavlje? Mislite za Dan Siro$eta? Zar ste poludjeli? Ta u ratu smo!"
"Vie je razloga za to." Steffans Nynor je znao biti tvrdoglav, i nije toliko godina bio katelan a da nije razvio i neke
vlastite ideje. Briony bijae razdraena i u kunji da ga jednostavno odbije i otpusti, ali je pomislila to bi na to rekao
njezin otac - neto u stilu: Ako !e ljudima dijeliti zadatke, onda kad se jednom dokau, treba ih pustiti da nastave, a ne
da visi nad njima. Nema smisla davati odgovornost bez povjerenja.
"Zato onda mislite da bismo to trebali u$initi?"
"Zato to su to sveti dani kada slavimo bogove i polubogove, a njihova nam je pomo! sada potrebnija nego ikad. To je
jedan razlog."
"Da, ali moemo prinositi rtve i izvoditi obrede bez go!enja i zabave."
321

"Zato ljudima treba zabave, Visosti, nego da im ivot u$ini manje trnovitim?" Starac je ubrzano treptao svojim
vodenastim o$ima, ali pogled mu je bio prodoran i odlu$an. "Oprostite mi ako se mijeam gdje mi nije mjesto, princezo
Briony, ali $ini se da gradu pod opsadom najvie treba hrabrosti. I podsjetnik na ono za to se bori. Malo sre!e, malo
obi$nog ivota, to zna biti od velike pomo!i u ovim stvarima."
Spoznala je mudrost onoga to je govorio, ali dio nje nije mogao ne osjetiti kako bi to bila prijevara, kako je la gora od
jada.
&inilo se da je Avin Brone mogao $uti te misli kao da ih je izustila. "Ljudi ne!e zaboraviti na pravu opasnost, Visosti.
Mislim da je Nynor u pravu. Skromnije slavlje moda - ne elimo da se $ini kako previe svetkujemo u sjeni rata, a
pogotovo u sjeni Gailonova umorstva, i smrti vaega brata, dakako - ali ne elimo ni da ova zima bude ita sjetnija nego
to nuda zahtijeva."
"Vrlo dobro, bit !e to tiho slavlje."
Nynor kimne, a onda se nakloni i povu$e. &inio se zadovoljan, gotovo zahvalan, i u jednom se neugodnom trenutku
Briony zapitala nije li katelan imao neto drugo u planu, i nije li njome manipulirao u neke tajne, sebi $ne svrhe.
Tako to ide, pomislila je. Ne mogu vie izvesti $ak ni najjednostavniju stvar bez kolebanja, bez straha, bez sumnje. Kako
je otac mogao ovako ivjeti svih onih godina ? Vjerojatno je bilo malo bolje za mirnijih dana, ali ipak...
Neka su prokleta ova vremena.
Prije nego to su stigli do naseljenih podru$ja, Bubodlak je objavio da odlazi. Odbio je Chertova zabrinuta pitanja.
"Prona! !u put, sigurno. Ako nita drugo, ove su pilje izgleda pune sporog i glupog takorskog naroda. Vratit !u se ku!i
jau! ponosito, vidjet !ete."
Bio je preumoran da u$ini ita drugo osim da opet zahvali Krovau. Nakon svega to su skupa proivjeli, bio je to uurban
i neobi$no sluben rastanak, ali Ghert nije imao dugo vremena o njemu razmiljati.
Usred tih $udnih vremena njihova mala kolona nije bila najneobi $nija stvar za koju su stanovnici Funderlinkoga grada
$uli, ali se svakako mogla svrstati meu neobi$nije prizore ikad viene: u trenutku kad je Chert s Flintom i akolitom
stigao do svoje ku!e, bio je okruen povorkom uli$ne dje$urlije i poprili$nim brojem odraslih. Nastojao je ignorirati
njihova pitanja i blago podrugljive primjedbe. Nije imao pojma koliko je sati, $ak ni koji je dan. Mladi hramski brat
Antimon na $elu nosiljke rekao mu je daje Nebeski dan, $etvrto zvono. Ghert se zapanjio kad je shvatio da je u donjim
razinama proveo gotovo tri dana.
Jadna Opal! Sigurno je svisnula od brige.
Vijesti su hitale naprijed na dje$jim nogama; skupina susjeda $ekala je na po$etku Klinske ulice da se pridrui gomili.
Pri$a je stigla i do njegove ku!e: Opal je istr$ala van kad je stigao do dvorinih vrata, lica na kojem su se mijeali veselje i
strah.
Pokuao se ne uzrujati kad se najprije bacila na nesvjesnog dje$aka, premda je to gotovo prevrnulo nosiljku. Bio je
umorniji nego stoje mislio, i najedvite je jade uspio drati svoj kraj i utke odmahivati glavom na pitanja svojih susjeda.
Krupni je Antimon pomogao pro$istiti put do vrata.
"Nije mrtav", re$e Opal, kle$e!i pokraj dje$aka. "Reci mi da nije mrtav."
"iv je, samo... spava."
"Slava Starjeinama - ali tako je hladan!"
"Potrebna mu je tvoja njega, draga eno." Chert se sruio na klupu.
322

Zastala je, a onda naglo jurnula prema njemu i ovila mu ruke oko vrata, poljubivi ga u obraze. "Oh, tako mi je drago to
si i ti iv, budalo stara. Danima te nije bilo! Brinula sam se i zbog tebe, zna."
"I ja sam se brinuo zbog sebe, djevojko moja. Hajde, sad. Ispri$at !u ti ovu neobi$nu pri$u poslije."
Antimon pomogne Opal premjestiti dje$aka u njegovu postelju, a onda odbije njezinu rastresenu ponudu jela ili pi !a te
izae van da s nekoliko neodreenih odgovora umiri gomilu koja je ondje $ekala. Chert je pretpostavljao da akolitu taj
zadatak nije bio odve! mrzak. Prema onome to je znao, hramska bra!a, pogotovo ona mlaa, nisu imala mnogo prigoda
popeti se u Funderlinki grad: izleti na Trnicu i druge takve prilike za razbibrigu bile su rezervirane za stariju,
pouzdaniju bra!u.
Mogao je $uti Opal iz lonice kako pjevui nad dje$akom dok je svla$ila njegove prljave dronjke, $istila ga i pregledavala
ozljede, jednako kao to su Metamorfna bra!a uradila. Chert nije mislio da !e svjee rublje uspjeti probuditi dje$aka, ali
dobro je znao da je njegova ena trebala ne$im zaposliti ruke.
Chert se trne na um, prvi put svjestan da nije sam u sobi. Vrlo mlada ena, jedna od Velikog naroda, sjedila je na
njihovoj dugoj klupi u sjenama uza zid, zure!i u njega s izrazom strpljive povu$enosti. Njezina je tamna kosa bila
neuredno skupljena; nosila je haljinu koja nije posve pristajala njezinu mravom stasu. Chert je nikad prije nije vidio, i
nije se mogao sjetiti nikakva razloga na zemlji, i ispod nje, zato bi netko poput nje bio u njegovoj ku!i, $ak i na dan
prepun tako $udnovatih ra$vanja i popre$nih tunela.
"Tko si ti?"
Opal se vrati iz stranje sobe s izrazom stida na svojem licu. "Zaboravila sam ti re!i, zbog dje$aka i svega. Dola je oko
drugog zvona i otad $eka. Kae da mora s tobom razgovarati, samo s tobom. Ja... Mislila sam da bi to moglo imati neke
veze s Fantom..."
Mlada se ena promekolji na klupi. &inilo se kao da se nalazi u polusnu. "Vi ste Chert od Modrog Kvarca?"
"Da. Tko ste vi?"
"Ime mi je Willow, ali ja nisam vana." Ustala je; glava joj je zamalo dotaknula strop. Ispruila je ruku. "Doite. Poslali
su me da vas odvedem mojem gospodaru."

35.

SREBRNO UE

RAKOVI

Svi pleu
Mjesec se skutrio od straha Vidjet !e golu Majku Svih

323

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Dok se velika ruka sklapala oko nje, osjetila je kako zvoni poput kristala dubokom, drhtavom vibracijom koja nije imala
nikakve veze s njom, ali koja je strujala tom $udovinom rukom poput krvnog bila, kao da su je sputali za hramsko zvono
veliko poput planine. Iznimno golem oblik podigao ju je i premda mu nije mogla vidjeti lice - nalazilo se u sreditu
nekakve magle, proarano svjetlom ali ipak duboko zasjenjeno, kao da je oluja bjesnjela ispod zemlje - mogla je vidjeti
jo ve!u tamu koju su predstavljala njegova usta dok ju je prinosio sve blie i blie...
Vrisnula je, ili to barem pokuala, ali samo je tiina vladala u tom vlanom, praznom mjestu, tiina, magla i tamno
drijelo koje je postajalo sve ve!e, ire!i se nad njom poput olujnog oblaka. Titanskijuje stvor kanio progutati, znala je, i
bila gotovo nasmrt preplaena... ali u tome je bilo i ne$eg uzbudljivog, poput prestravljene djetinje radosti kad bije otac
vrtio zrakom, ili kad se hrvala s bra!om sve dok ne bi ostala priklijetena o pod i bespomo!na...
Qinnitan se probudila mokra od znoja, galopiraju!eg srca. Misli su joj bile posve ispremijeane, a koa je svrbjela kao da
je leala usred jednog od velikih rojeva u hramu, prekrivena sporozujecim pokriva $em od svetih p$ela. Osje!ala se kao da
ju je neto izrabilo - njezin san, moda - $ak i obe$astilo, pa ipak, dok joj se srce usporavalo, troma toplina po$ela joj se
iriti udovima, osje!aj gotovo blizak zadovoljstvu, ili barem olakanju.
Ojnnitan se sru$i natrag na postelju, plitko diu!i, posve svladana. Ruka joj odluta na grudi te ona otkrije da su joj
bradavice postale bolno tvrde pod tkaninom njezine no!ne koulje. Ponovno je sjela, zaprepatena i uznemirena. Ideja
onih mra$nih, sveprodiru!ih usta jo je visjela nad njezinim mislima kao stoje visjela nad njezinim snom. Sko$ila je na
noge i pola prema koritu za kupanje. Voda je u njemu stajala od prethodne no!i i bila posve hladna. No umjesto da
pozove sluge da joj donesu vru!e vode, rado je $u$nula u nju i podigla no!nu koulju do vrata, a onda se pljuskala po
cijelom tijelu sve dok nije po$ela drhtati. Utonula je u plitku kupku, i dalje drhte!i, te naslonila bradu na koljena,
putaju!i da joj voda natapa lanenu spava!icu sve dok se nije privijala uz nju poput vlane druge koe.
Ostatak dana bio je mirniji i obi$niji, premda su muke beskrajno zuje!ih molitvi i ispijanja Sun$eve krvi bile, kao i uvijek,
strane. Ako su je Panhvssir ili autarh namjeravali ubiti tim napitkom, za to im je trebalo smijeno dugo vremena, morala
je priznati, ali to god su kanili, svakako su je $inili nesretnom.
To$no nakon OJnnitanina ve$ernjeg obroka, slukinja zaduena za $eljanje dola je obojiti njezin crveni pramen -
vjeti$ji pramen, kako su ga zvali njezini prijatelji iz djetinjstva - koji se opet po$eo primje!ivati u korijenu: Luian i ostali
Miljenici izjavili su nekoliko dana nakon njezina dolaska da takav biljeg krianca nema to raditi na jednoj od autarhovih
kraljica. &elja$ica je takoer osuila njezinu kosu i uredila je u ljupku frizuru, u malo vjerojatnom slu$aju daje autarh
napokon odlu$i pozvati te iste ve$eri. Qinnitan je nastojala mirno sjediti; $elja$ica je znala ubosti iglom za kosu - a onda
se silno ispri$avati, dakako - kad biste se previe micali.
Sumnjam da izvodi tu psinu s Arimone.
Ali Ojnnitan nije voljela razmiljati o Glavnoj supruzi. Od dana kad je posjetila njezinu pala$u, nije bilo daljnjih poziva ni
otvorenog znaka neprijateljstva, ali nije bilo teko primijetiti kako su one ene i budu!e nevjeste koje su se drale
prijateljicama Ve$ernje zvijezde promatrale Qinnitan, jasno pokazuju!i koliko im je mrska. Pa, moda su se smatrale
prijateljicama Velike ene, ali ona je dvojila da je Arimone jednako gledala na njih; Qinnitane je bila sigurna da nije bilo
mnogo mjesta za prijatelje i njoj ravne u svijetu Glavne supruge.
Celja$ica je dovravala posao upravo kad su vojnici na vanjskim zidinama po$eli izvikivati drevne obredne rije$i za
ve$ernju smjenu strae - "Jastrebovi se vra!aju! K rukavici! Krukavici!" Qinnitan, prili$no sigurna da autarh ne!e
prekinuti svoju gotovo godinu dana dugu naviku i pozvati je no!as, radovala se to !e imati sat ili dva koje !e posvetiti
sebi prije spavanja i kakvih god ve! nemirnih snova koji su s time dolazili. Pomislila je da bi mogla izmoliti ve$ernju
molitvu, a onda $itati. Jedna od nevjesti, najmlaa k!i kralja neke si!une pustinjske zemlje na junom kraju Xisa,
posudila joj je prelijepo ilustriranu knjigu poezije slavnog Baz'u Jeva. Qinnitan je pro$itala nekoliko stranica i vrlo
324

uivala: njegovi opisi pastira na sunim planinama koji ivljahu tako blizu nebu da su sebe nazivali Narodom Oblaka,
govorili su o slobodi i jednostavnosti koja joj je izgledala bolno privla$nom. Mlada pustinjska princeza $inila joj se doista
vrlo ljubaznom, a Oinnitan je gajila nadu da !e jednog dana moda postati prijateljice, budu!i da su njih dvije bile
najmlae u Osami. To, naravno, nije zna$ilo da ju je napustio sav razum. Nijednom nije dotaknula knjigu bez rukavica.
Pripovijest o Glavnoj supruzi koja se prije stolje!a ili vie rjeavala suparnice namazavi otrov po rubovima listova knjige
bila je jedna od prvih upozoravaju!ih pri$a koje je Oinnitan $ula kad je stigla u svoj novi dom.
Ta je pripovijest mnogo govorila o Osami, ne samo o ubojitosti mjesta, nego i o tome da je starija supruga bila voljna
$ekati tjednima ili $ak mjesecima da nova autarhova miljenica tako poreze prst da otrov moe u!i u nj dok okre!e
stranice. to god mukarci govorili o enama i njihovoj navodnoj prevrtljivosti, Osama je bila mjesto neizmjernog
strpljenja i istan$anosti, posebno kad su ulozi bili visoki. A koji su ulozi mogli biti vii od toga da budete sigurni kako !e
vae dijete jednom sjediti na prijestolju najmo!nijeg carstva na svijetu izmeu mora?
S rukavicama ili bez njih, Oinnitan se radovala kratkom vremenu u drutvu epske jednostavnosti Baz'u Jeva, pa ju je
razo$aralo - i, kao uvijek u Osami, malko preplailo - kad je glasnik stigao upravo kad je celja$ica odlazila.
Prenula se prepoznavi nijemog dje$aka koji joj je doao u sobu ni dva tjedna prije. No!as je nosio iroku tuniku, pa nije
mogla vidjeti kako mu je rana zacijelila, premda je izgledao sasvim dobro. Jedva ju je pogledao dok joj je predavao svitak
pergamenta - raalostilo ju je, ali nije iznenadilo to joj nije elio biti prijatelj; naposljetku, zamalo gaje ubila ubovi ga
ukrasnom iglom.
Za$udo, poruka nije bila ni na koji na$in svezana ni zape$a!ena, iako je prema jakom ljubi$astom miomirisu mogla
prepoznati daje papir bio Luianin. Pri$ekala je da celja$ica izae u hodnik prije nego to ga je odmotala.
Slova bijahu napisana u velikoj urbi. Pisalo je:
Odmah doi.
Nije bilo ni$eg drugog.
Oinnitan je nastojala ostati mirna. Moda je to bio samo primjer Luianina loeg raspoloenja. Posljednjih su tjedana tek
povremeno razgovarale, a svoj su uobi$ajeni $aj popile samo u jednoj neugodnoj prigodi, tijekom koje je Jeddinovo ime
neprestano visjelo u zraku, ali nijednom nije bilo spomenuto. Njih su se dvije mu$ile razgovorom koji je trebao biti
zanimljivo $avrljanje, a na kraju ispao poput iscrpljuju!eg rada. Da, bilo je neobi$no za Luian da pie ovako neformalno,
uurbano, ali to je moda bio dokaz neke velike promjene osje!aja - naposljetku, Miljenica Luian bila je sklona trenucima
intenzivnih emocija koji kao da su stigli iz narodnih pri$a ili $ak iz knjige ljubavne poezije. Moda je namjeravala
postidjeti Oinnitan, optuuju!i je daje bila loa prijateljica. Moda se planirala pla$u!i odre!i vlastitih prava na Jeddina -
ako je $ak i Luian mogla sebe toliko zavaravati. Ili je moda samo ponovno htjela uspostaviti dobre odnose.
Svejedno, Oinnitan je slijedila nijemog dje$aka kroz Osamu teka, nepovjerljiva srca.
Qinnitan se zaprepastila kad je zatekla golema i neugledna mukarca kako pla$e u Luianinu krevetu. Prolo je nekoliko
trenutaka prije nego to je shvatila da je to sama Luian, Luian bez minke, vlasulje ili ki !ene haljine, odjevena samo u
jednostavnu no!nu koulju, natopljenu suzama i znojem.
"Oinnitan, Oinnitan! Hvala bogovima, tu si." Luian iroko raskrili ruke. Oinnitan se nije mogla svladati da ne zuri u nju.
Pod tom se minkom naposljetku ipak skrivao Dudon - dcbeljukast, sobom zaokupljen dje$ak koji je hodao gore-dolje
ulicama mrmljaju!i Nushasheve molitve. Oinnitan je to, naravno, znala, ali dosad to nije zapravo vidjela. "Zato uzmi $e
preda mnom?" Luianino lice bijae crveno i pokriveno mrljama, vlano od suza. "Mrzi me?"
"Ne!" Ali nije se mogla prisiliti daje zagrli, ne zbog izbirljivosti, koliko zbog iznenadnog straha od plivanja preblizu
nekome tko se moda utapa te je stoga opasan. "Ne, ne mrzim te, Luian, naravno da ne. Bila si vrlo dobra prema meni.
to je?"
325

Bio je to jauk koji je jedva izbjegao da se pretvori u krik. "Jeddin je uhi !en!"
Oinnitan je ve! drugi put toga dana osjetila kao da joj njezino tijelo vie ne pripada. Ovaj put, $inilo se da se pretvorilo u
hladan kamen u kojem su joj bile zarobljene misli. Nije mogla govoriti.
"To je tako nepoteno!" Luian mrcne i pokua pokriti lice rukavom. "O $emu... o $emu to govori?" napokon je
protisnula.
"Uhitili su ga! Cijela Osama bruji o tome, kao to bi i ti znala da si izala pojesti ve$eru umjesto to sjedi u svojoj o-odaji
poput p-pustinjaka." Jo je malo plakala, kao daje tomu uzrok bilo Qinnitanino nedrutveno ponaanje.
"Samo mi ispri$aj to se dogodilo."
"Ne znam. U-uhitili su ga. Njegov poru$nik je proglaen voom Leoparda, barem privremeno. Sve je to Vashevo djelo,
onog odvratnog starca. Oduvijek je mrzio naeg Jina..."
"Tako ti ljubavi bogova, Luian, to da radimo?" Qinnitanine su misli ve! hitale naprijed, umorne i poraene, kao da je bila
trka$ica na kraju duge utrke umjesto tek na po$etku.
Luian se mal$ice sabere, otiru!i o$i nadlanicom. "Ne smijemo izgubiti glave. Naravno, ne smijemo izgubiti glave.
Moramo ostati mirne." Duboko je udahnula. "Mogu!e je da je u$inio neto to nema nikakve veze s nama... ali $ak i ako
sumnjaju na najgore, on nikad ne!e priznati. Ne Jeddin! Zato sam te ovamo pozvala, da prisegne kako nita ne!e
zucnuti, $ak i ako ti kau da je priznao. Ne reci ni rije$ - lagat !e! Na Jin nikad ne bi izustio rije$ Pinimmonu Vashu, $ak
ni... $ak ni ako ga..." Opet je briznula u pla$.
"Zar !e ga mu$iti? Ubiti? Zato to se uuljao u Osamu?" "Oh, da, moda." Luian uzbueno zamae rukama. "Ali to nije
ono najgore." Odjednom je shvatila daje nijemi dje$ak jo stajao na vratima, $ekaju!i daljnje zapovijedi te ga je otjerala
rukom i ljutitim gestama.
"to nije najgore? Tvrdi da je u$inio i gorih stvari od toga da je priznao svoju ljubav prema jednoj od autarhovih ena?
Od tog to se prokrijum$ario u Osamu gdje prave mukarce na mjestu ubijaju? Tako mi P$ela, koje je druge zlo$ine imao
vremena u$initi?"
Luian je na trenutak zurila u nju - ili je taj poznati a ipak nepoznati mukarac koji je govorio poput Luian to radio - a onda
opet briznula u pla$. "Htio je... je... svrgnuti Zlatnoga. Autarha!"
Nakon prvog trzaja, Qinnitan je pomislila da joj srce vie nikad ne!e opet zakucati. Mogla je govoriti samo priguenim
aptom, stoje vjerojatno bilo i bolje. "On... htio je ubiti autarhaV
"Ne, ne!" Luian je izgledala zgranuto. "Ne, nikad ne bi digao ruku na Zlatnoga. Poloio je prisegu!" Odmahnula je
glavom na Oinnitanine budalatine. "Ne, kanio je ubiti scotarcha, Bogalja Prusasa. Potom bi autarh pao i... i nekako,
mislio je Jeddin, on bi te uzeo za sebe."
Qinnitan je mogla samo ustuknuti, mau!i rukama pred sobom kao da se brani od neke zvijeri koja joj se pribliava.
"Budala! Budala!"
"Ali on nikad ne!e priznati - nikad ne!e re!i ni rije$i o tome!" Luian se sada pridigla na koljena, opet ire!i ruke,
preklinju!i Oinnitan da se vrati u njezin zagrljaj. "Tako je hrabar, na Jin, tako hrabar..."
"Zato si mu pomogla? Zato si mu dopustila da dovede tvoj ivot i... i moj ivot u opasnost?" Oinnitan se tresla, bijesna i
prestravljena. Htjela je potr$ati prema Luian i akama izudarati to mlohavo, vlano lice. "Kako si mogla to u$initi?"
"Zato to sam ga voljela." Luian padne natrag na jastuke. "Mog Jina. &ak bih mu pomogla da te dobije. U$inila bih sve
to bi od mene traio." Podigla je pogled, crveno obrubljenih o$iju, ali nasmijeena. "Ti shva!a ljubav. Ti si ena.
Roena si kao ena. Ti razumije."
326

Oinnitan se okrene i otr$i kroz vrata.
Luian je vikala za njom: "Nita ne govori! On ne!e re!i ni rije$, na Jin nikad ne!e..."
Oinnitan je stigla do hodnika dok su joj se misli kotrljale poput bisera puknute ogrlice. Je li Luian bila u pravu? Ho!e li
Jeddina njegov ratni$ki kodeks prisiliti da uti $ak i na mukama?
Ali to nije poteno! Nita nisam u$inila! Otjerala sam ga!
Tada je za$ula korake - ne lupu sandala straara Osame, mukaraca velikih poput volova, ali ni aptavo uljanje
bosonogih ena. Oklijevala je, ali je odlu$ila da ne eli biti viena tako blizu Luianinim odajama. Izgledalo bi kao da su
neto skrivale sastaju!i se ni sat nakon Jeddinova uhi!enja. Ako je Luian imala pravo daje Jeddin mogao $uvati tajne $ak i
na mukama, najve!a je nada po$ivala u tome da se sve $ini normalnim, nedunim.
Qinnitan se povukla u sjenoviti bo$ni prolaz trenutak prije nego to je prilika koja se pribliavala zakrenula u glavni
hodnik; nijemo je zahvalila svim bogovima to u zidnoj nii nije bilo svjetiljke. Potraila je gdje bi se skrila, ali mogla se
samo skloniti uz tapiseriju koja je visjela na zidu. Okrzne li je nepoznati prolaznik samo kraji $kom oka, opazit !e je.
Priljubila se i okrenula glavu, znaju!i da je $arolija o$iju redovito privla$ila pozornost drugih, posebno neeljenu
pozornost. Tko god je to bio, prohujao je ne usporivi. Oinnitan ispusti tih uzdah olakanja. Oduljala se do ruba
pokrajnjeg hodnika i spazila nisku, zdepastu sjenu kako skre!e u Luianine odaje. Trebao joj je trenutak da shvati tko je
upravo proao.
Iz sobe Luian ispusti krik iznenaenog straha. Qinnitan je nesvjesno na$inila nekoliko instinktivnih koraka prema onoj
koja joj je bila prijateljica i koja je sada bila u opasnosti, a onda ju je zaustavio razum.
Tanvssin je glas bio hrapav, kao da je i sama vrtlarica bila pomalo prestraena, ali u njemu se $uo prizvuk trijumfa.
"Miljenice Luian iz Kraljevske Osame, ovdje sam kao ruka boga. Iznevjerila si svoje sveto obe !anje. Iznevjerila si
Gospodara Velikog atora."
"S-to to govori?"
"Nema prepiranja", re$e vrtlarica. "Zlatni je na ovo stavio svoj pe$at."
Luianin cvile uzbune naglo se pretvori u glasno stenjanje, zvuk
tako jeziv da isprva Oinnitan nije mogla zamisliti da dolazi iz ljudskog
stvorenja.
"Ti... si... za crve." Tanvssa, teko diu!i, sada je govorila gotovo obi$nim tonom - Oinnitan ju je jedva $ula, iako je
stajala drhte!i samo korak-dva od Luianinih vrata - ali u glasu joj se jasno o$itovala mrnja. "Ti debela, nametljiva
ku$ko." Stenjanje se pretvori u siktaj guenja, a onda Oinnitan za$u samo bubnjanje koe po kamenu, nemo!no
mlataranje petama ili rukama dok i one nisu utihnule.
Kako joj je uas pretvorio kosti u olovne poluge, Oinnitan se jedva mogla pomaknuti. Oteturala je u sjenoviti bo$ni prolaz
i osvrnula se spazivi kako se zavjese na Luianninim vratima nadimaju prema van. U glavi joj je lupalo. Pritisnula je lice
uza zid, ukopala se o mjesto gdje je tapiserija visjela malko dalje od hladna kamena, i molila. Koraci su ovaj put proli
sporije pokraj nje, tako sporo daje Oinnitan jedva mogla drati lice okrenuto prema zidu i stajati nepomi $no. Bilo zbog
tame hodnika ili zato to su joj misli bile zaokupljene onim to je upravo u$inila, vrtlarica, ujedno i krvnik, nije zastala,
niti $ak usporila, nego nastavila dalje niz hodnik. Oinnitan je oslukivala sve dok vie nije mogla $uti korake.
Htjela je zaplakati, ali osje!ala se kao je njome poharala neka grozna ledena vatra i isuila svaku suzu. &ak su joj i usta
bila suha. Kamo je mogla oti!i? to je mogla u$initi?
327

Stajala je u prolazu samo nekoliko trenutaka, premjetaju!i se s noge na nogu u agoniji neodlu$nosti. Je li Luian bila
samo prvi od Tanvssinih zadataka? Je li ve! sada bila na putu prema Oinnitaninim odajama?
Ne mogu se tamo vratiti. Ali kamo da odem? Gdje se mogu skriti? Pomislila je na trenutak na sobicu pokraj Miomirisnog
vrta koju je Jeddin upotrijebio za njihov ure$eni sastanak, a onda uz gr$ straha shvati da je sada sigurno bila na zlu glasu
medu autarhovim poru$nicima. Zapravo, nije postojalo mjesto gdje se mogla skriti, nigdje. Prevrnut !e cijelu pala$u
poput kutijice za nakit da me istresu van.
Jedina slaba nada bila je da izae iz Osame. Ali kako? Kako se, u ime Roja, mogla nadati da !e se provu!i pokraj straara
koji su je nedvojbeno traili?
Jeddinov pe$atnjak! Posegla je u rukav i nala i njega i njegov lanac, jo u tajnom depu koji je ondje uila. Predosje !aj -
to, i spoznaja da unutar Osame privatnost nije bila osigurana ni za koga - sprije$ili su je da ga skrije u svojoj odaji. Ali od
kakve !e mi koristi on biti? &ak i ako postoji neka slaba ansa da me moda ne ele pogubiti, da im je moje ime ostalo
skriveno, pokuaj prolaska kroz dveri s krivotvorenom Jeddinovom porukom sigurno bi im samo privukao pozornost.
Sada su suze potekle same, vru!e suze nemo!i koje su joj pekle obraze. Je li mogla vjerovati daje Jeddin odao Luian, a
utio o samoj Oinnitan? Ne. Izgledi za to bili su tako mali da su bili gotovo nevidljivi.
Ne moe stajati ovdje pla$u!i! rekla je samoj sebi. Glupa djevojko! Gubi se iz hodnika! Sakrij se! Ali kamo je mogla
po!i? Nalazila se usred autarhove pala$e, a sad je bila njegov neprijatelj. Najmo!niji $ovjek na svijetu elio je njezinu
smrt, a ta smrt vjerojatno ne!e biti ni brza ni bezbolna.
Otrov, strah i trepet Osame odjednom je djelovao poput blagoslova. Da ga je posjedovala, Oinnitan bi ga nesumnjivo bila
popila.

36.

PRED ORIJAEVIM NOGAMA

CRNO KOPLJE

Umrljan je krvlju i ma!u
On je vatra u zraku Zovu ga Jedno rebro i Sun$ev cvijet

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Impresioniran sam", re$e Timvright gledaju!i s visoka mjesta na kojem su stajali iznad valovite vode. Uski potez
Brennova zaljeva izmeu dvorca i kopnenoga grada vrvio je od malih plovila, to je bilo $udno u tako nestalnim
vremenskim uvjetima, ali nije iznenaivalo u tako nemirnim vremenima: sada kad je nasip bio sruen, svi koji su htjeli
328

putovati izmeu grada i utvrde morali su to raditi $amcima, prkose!i visokim, zapjenjenim valovima. "Nisam znao daje
itko osim kraljevskog doma!instva imao pristup u Kule Godinjih doba."
"Ja jesam dio kraljevskog doma!instva." Zagonetalo se isprsi do pune visine, ali ne uspije dugo ostati uspravno; trenutak
poslije zaoblio je ramena i opet pustio da mu glava klone. "Ja sam kraljev lakrdija, zna. A kad se Olin vrati, opet !u biti
u milosti."
Ako taj dan ikad svane. Matty Tinvvright osje!ao je samilost prema starom momku koji je izgubio naklonost, ali znao je
da ni s njim ne!e biti druk$ije. Kad bi kraljevska obitelj ispruila ruku i dotakla vas, bilo je to poput davanja zraka
utopljeniku - bilo tko s imalo ambicije vje$ito bi gazio kroz vodu u nadi da !e nastaviti disati taj zrak, preziru!i svaki
drugi.
Samo me pogledajte, pomislio je tada. Vidite kako sam daleko dospio otkad sam okusio taj zrak - kako visoko! Bilo je to
vie od pjesni$ke metafore. Stajao je na balkonu Zimske kule s gotovo cijelom Junom Me om pod sobom, a samo se
crno kamenje iljka Vu$jeg zuba uzdizalo za njegovim leima poput stroga roditelja. Prije mjesec dana valjao sam se u
blatu. Promatrao je pretrpane $amce koje su vojnici odguravali od vodenih dveri Zimske strane, $uo tihe zvuke
preklinjanja, dje$jeg pla$a. I ja bih molio za uto$ite poput njih. Umjesto toga, mjesto mije osigurano. Eddoni me hrane i
udomljuju -prema zapovijedi same princeze Briony. Ah, osmjehnuli su mi se bogovi, a pogotovo Zosim, zatitnik
pjesnika.
Ipak, poelio je da bogovi u$ine neto glede rata koji je doveo toliko uplaenih dua u dvorac da je Tinvvright sada opet
dijelio svoj krevet u smjenama, upravo kao za svojih dana u Tkal $evoj kovnici. Na trenutak je osjetio ubod straha.
Nije mogu!e da bogovi imaju nekakav plan da me prevare, zar ne? Da su me doveli na ovo visoko imanje samo kako bi
me pustili da poginem od ruku vjetaca i vilenjaka... ? Odmahnuo je glavom. Tmuran dan nametnuo mu je rune misli.
Sama me Briony Eddon uzdigla, branila. Prepoznala je moju umjetnost i stavila me pod svoje okrilje. A svi znaju da ovaj
dvorac nikad ne!e mo!i biti osvojen u opsadi - ocean !e ga braniti jednako kao to princeza regentica titi mene.
Odagnavi mra$ne misli, Tinvvright uzme dug gutljaj vina, a onda doda teak vr$ Zagonetalu, koji ga morae primiti
objema rukama, drhte!i od napora dok gaje prinosio usnama. Mravi se lakrdija mal$ice zaljuljao, poput mladice.
"Dobro je to se drite za to", re$e mu Tinwright. "Vjetar ja$a."
"Dobro je." Starac otare usne. "Vino, ho!u re!i. Ugrije $ovjeka. A sad, gospodine, nisam vas ovamo pozvao samo da se
divimo pogledu, koliko god veli$anstven bio. Trebam tvoju pomo!."
Tinvvright nadigne obrvu. "Moju pomo!?"
"Ti si pjesnik, gospodine, zar ne? Zimska ve$er ve! je pred nama. Bit !e gozbe, naravno. Moram zabaviti princezu
regenticu i ostale. Tu !e biti i dobra stara vojvotkinja." Osmjehnuo se na trenutak, izgubljen u nekoj uspomeni. "Njoj se
sviaju moje ale. A i drugi veliki i dobri - svi !e se zajedno okupiti. Moram im prirediti neto posebno."
Tinwright je opet promatrao zaljev. Mali $amac se prevrnuo; obitelj se nala u uzburkanoj vodi. Sve je izgledalo vrlo
daleko, ali Tinwrightu je svejedno bilo drago kad je spazio da su se mnogi drugi $amci, uglavnom skimmerska plovila,
kretali prema tome mjestu. Skimmer, $ija je jedna duga ruka jo drala kormilo svoje si!une jedrilice, posegao je i
izvukao neto stoje sli$ilo djetecu iz sivozelene vode. "Oprosti", re$e Tinwright. "Nisam razumio."
"Pjesmu, $ovje$e, pjesmu!" Intenzitet lakrdijaeva glasa bio je tolik daje Matty Tinwright odvratio pogled s akcije
spaavanja. Zagonetalovo naborano lice izgledalo je osvijetljeno iznutra, prepuno radosti. "Mora napisati neto
pametno!"
Koliko je vina starac popio? "eli da ti napiem pjesmu?"
329

Zagonetalo odmahne glavom. "Ja !u skladati napjev. Bio sam prili$no poznat po tome u mladosti. I po svojem glasu."
Lice mu se objesi. "Nikad nemoj ostarjeti. &uje? Nikad nemoj ostarjeti."
Istinu za volju, Timvright nije mogao posve zamisliti takvo to, iako je znao da ga $eka negdje u daljini, upravo kao to su
mu rekli da daleko na jugu postoji jo jedan kontinent, mjesto koje nikad nije vidio i o kojem nikad nije razmiljao, osim
kad bi odande posudio povremenu metaforu - "zagasit i sladak poput xandskog groa" - koju je $uo kad bi je drugi
pjesnici rabili. Starost je za nj bila upravo takva. "Kakvu pjesmu eli pjevati?"
"Nita to bi ljude nasmijalo. Ovo nisu vremena za neozbiljnosti." Starac kimne, kao da je za nj ne biti smijean
predstavljalo paljivu odluku, a ne nemo!nu tragediju njegova ivotnog djela. "Neto juna$ko i bezbrino. Neku pri$u o
Silasu ili kojem drugom vitezu Landerovih dvora. Moda Vje$noranjenu djevicu - ona se naposljetku dogaa za vrijeme
gozbe Zimske ve$eri."
Tinwright razmisli. U toj usluzi nije bilo nikakve o$ite koristi: Zagonetalo, unato$ svojim uspomenama, ovih dana nije
bio nita blii srcu mo!i June Mee od samog Tinwrighta. No, to ako se kralj doista vrati? Zbivale su se i $udnije stvari.
Takoer - a Tinwrightu je trebao trenutak da to pojmi, toliko je nagon bio neobi $an - starac mu se sviao i volio bi mu
u$initi uslugu. Naposljetku, bogovi su znali da Zagonetalo nije bio blagoslovljen prirodnim umjetni $kim darom, kao
Matty Tinvvright u svom pozivu.
"Dobro", re$e on. "Ali nisi mi ostavio mnogo vremena."
Zagonetalo se naceri. "Juna$ko si mom$e, Timvright. Doista, pravi si prijatelj. Ne treba biti preduga - pozornost dvora
zna odlutati kad ve$era zavri, a oni se ve! dobrano zanesu vinom. Ah, hvala ti. Ovo treba zaliti pi!em." Podigao je vr$ i
otpio poten gutljaj, a onda ga dodao Tinvvrightu, koji ga umalo ispusti svrnuvi svoju pozornost natrag na vodu.
"Skimmeri su spasili onu obitelj", primijetio je. "Bogovi ugrizli druge bogove, pogledaj ih! Polugoli na ovoj hladno !i!
Nikad ne!u razumjeti Skimmere. Sigurno imaju tuljanovo salo umjesto koe."
"Zaista je hladno", re$e Zagonetalo. "Trebali bismo se spustiti." Zakiljio je u daljinu. "Gle, ne moe se $ak vidjeti ni
Zemljinkraj od magle. A spustila se i s bregova, i svud po dolinama. Uskoro !e prekriti grad." Ovio je svoje tanke ruke
oko sebe. "Sjenovito vrijeme, tako smo ga zvali." Naglo se okrenuo prema Tinvvrightu. "Misli li da to ima neke veze sa
Sumra$nim narodom?"
Timvright pogleda gustu maglu koja se uljala s vrhova oblinjih bregova, bijeli $eljevi koji su se odraavali u vjetrom
ibanim valovima zaljeva. "Ovo je rt izmeu zaljeva i oceana. Ovdje uvijek ima magle."
"Moda." Zagonetalo kimne. "Da, naravno, ima pravo. Mi stariji, kad nam studen ue u kosti, to nas tjera da mislimo
na..." Obrisao je o$i: zasuzile su od vjetra. "Hajdemo dolje. U kuhinji !e biti vatre, pa moemo dokraj$iti vr$ i popri$ati o
mojoj pjesmi za Zimsku ve$er."
ko je tvoj gospodar?" upita Chert.
Djevojka Willow je odjednom izgledala stidljivo, prva stvar koju je u$inila a koja je bila u skladu s njezinom dobi i
pojavom. "Ne znam mu ime... ali znam mu glas."
Zatresao je glavom. "&uj, dijete, ne znam tko si ni to te ovamo dovodi. Moda bih u neko drugo doba poao s tobom,
samo da doznam o kakvu je $udu rije$, ali upravo sam se vratio s putovanja pod zemljom od kojeg bi Gospodar... od
kojeg bi sam Kernios pao s nogu i spavao tjedan dana. Na dje$ak je u drugoj sobi, bolestan, moda na samrti. Moja se
ena bojala za nas obojicu. Ne mogu oti!i s tobom kod tvojega gospodara, pogotovo kad mu ti $ak ne zna ni ime."
Na trenutak gaje njezino usko lice ozbiljno promatralo, kao da rije$i koje je progovorio nisu jo dospjele do njezinih uiju.
Teki kapci njezinih o$iju se sklope. Kad ih je otvorila, upitala je: "Imate li zrcalo?"
330

"to?"
"Zrcalo. Moj gospodar kae da ako ne moete do!i sami, morate po meni poslati zrcalo." Ispruila je ruku, bezazlena i
izravna poput djevoj$ice upola mlae od nje koja trai slatki. Premda zaprepaten, Chert je sada bio zaintrigiran njome.
Bila je visoka $ak i za nekog od Velikog naroda, i prili$no lijepa, umivena i obu$ena u $istu, jednostavnu haljinu. Ipak,
bilo je ne$eg zbrkanog i nemarnog u njezinoj pojavi, kao da se odijevala u mraku.
"Tvoj gospodar... eli zrcalo?" Ne razmiljaju!i, Chert zavu$e ruku u dep svoje podrapane, od znoja umrljane koulje, te
je sklopi oko glatka, hladna predmeta. Prekasno je shvatio kako se svojim potezom odao, ali djevojka ga nije ni gledala.
Stajala je, jo uvijek ispruenog dlana, zure!i u daljinu kao da gleda ravno kroz zid ku!e.
"On kae da svaki trenutak koji mine dovodi Drevnu No! blie", rekla je.
Chert se prene kad je $uo Chavenove rije$i, Chavenovo strano upozorenje, iz usta te mlade mjese$arke. Zastenjao je.
"Moram obavijestiti svoju enu", izustio je napokon.
Malo je ljudi bilo na ulicama Funderlinkoga grada sada kad su se fenjeri spustili za ve$er, ali oni koji su bili vani,
iznenaeno su promatrali Cherta. Ve!ina je ve! bila $ula za bizarnu malu povorku koja je ozna$ila njegov povratak iz
dubina, ali $ak ih ni to nije moglo pripremiti na ovaj prizor: Chert Modri Kvare, netom zavrivi jednu divlju pustolovinu,
snudeno je slijedio pripadnicu Velikog naroda kroz grad kao da ide na vlastito smaknu!e. A istinu re$eno, misli su mu
bile gotovo toliko teke.
Opal nije $ak ni viknula, razmiljao je prate!i djevojku prema gradskim dverima. Podnio bih da je viknula na mene, da
me vrijeala. Jedva i sam mogu povjerovati da opet odlazim. Ali vidjeti je kako mi okre!e lea ne izustivi vie od "&ini
to mora. "Je li to zbog djeteta? Je li nala neto do $ega joj je stalo vie od mene?
Ilije moda ba kao ti, budalo stara, re$e dio njega. Moda zbog dje$aka koji je tako nepomi$an i na samrti ima dovoljno
toga pod zubom da nema vremena za neto to ne razumije. Neto to ni sam ne razumije.
Glazba je dopirala iz Cehovske vije!nice dok je prolazio, glasovi mukaraca i dje$aka uzdignutih u pjesmi. Muki je zbor
vjebao za kraj godine, bezvremenske pjesme njihova naroda koje su me usobno dijelili poput kovine. Zborovoa
kriljevac sigurno je hodao gore-dolje, sluaju!i, mrte!i se, odsutno mau!i jednom rukom diktiraju!i ritam. Za pjeva$e
sve je ve$eras bilo obi$no: $ak i prijetnja rata i pri$e o Chertovim $udnim pustolovinama bile su uglavnom razbibriga.
Funderlinzi su preivljavali ratove, ili su barem dosad to uvijek $inili: graditelji, kopa$i, rudari... bili su odve! vrijedni da
ih se ubije, a bilo ih je preteko uloviti u njihovim zmijolikim skrovitima $ak i kad ih je netko elio ubiti. Mi kameni
narod drimo se blizu tla, znao je govoriti njegov otac. Pogled nije tako ponosit, ali tee nas je sruiti.
Ho!e li nadivjeti i Drevnu No! ako nastupi?
Zato se moj ivot razbio na komade? pitao se Chert. Zato sam ba ja odabran?
Na njegovo rastu!e $uenje, djevojka ga je odvela u samo srce dvorca. Gomila naroda okruivala je Gavranove dveri, a
straari se prepirali s raznolikim moliteljima. No jedan od njih ju je prepoznao i propustio, premda je bacio sumnji $av
pogled na Cherta prije nego to je dopustio Funderlingu daje slijedi u unutarnju utvrdu. Willow ni s kim nije govorila,
nego gaje vodila kroz otvorene prostore, vrtove i natkrivena etalita sve dok se $ak i njegov istan$an osje!aj za prostor
nije poremetio. Sunce je zalo, a zrak postao otro hladan. Chertu je bilo drago to je ponio svoj topli kaput, no bilo je
teko povjerovati da !e mu zatrebati kad je odlazio, toliko se jo spominjao vru!ine u dubinama. Malko ga je rastuilo to
ga Opal nije podsjetila da ga ponese, kao ina$e, ali je rekao samome sebi kako se $ak i njegova svevide!a, sveznaju!a
ena nije mogla sjetiti svega, posebno usred tako $udnovatog dana.
Dok je navla$io kaput, Willow ga je uvela kroz vrata u poumljen vrt osvijetljen s nekoliko baklji na stalcima. Chert nije
znao koji je to vrt, a svakako nije prepoznao mukarca koji je $ekao na niskoj klupici. Napola je pretpostavljao da !e
331

tajanstveni pozivatelj biti Chaven, i bilo je teko potisnuti osje!aj razo$aranja koji je grani$io sa stvarnim strahom kad je
umjesto njega otkrio ovog stranca.
Mukarac okrene lice prema njima dok su prilazili; o$i su mu izgledale jednako uznemiruju!e ravnodune kao djevoj$ine.
Bio je gotovo Chavenova suprotnost: mlai od lije$nika i mnogo mraviji, kose kratko, ali nezgrapno podiane, kao da je
to sam u$inio - noem, i ne gledaju!i.
Moda zato treba zrcalo, pomislio je Chert, ali danas nikoga nije zabavljao, ponajmanje sebe. "Poslali ste po mene", rekao
je naglas to je odlu$nije mogao. "Kao da ste moj gospodar, a ne samo djevoj $in. Ali niste, stoga mi recite to ho!ete."
"Jeste li donijeli zrcalo?" Mukar$ev glas bijae polagan i tih.
"Najprije !ete odgovoriti na moja pitanja. Tko ste i to elite?"
"Tko sam?" Stranac to izusti polako, kao daje rije$ o neo$ekivanom pitanju. "Ovdje, na ovome mjestu, zovu me Gil.
Mislim da imam drugo ime... ali ne mogu ga se sjetiti."
Chert osjeti kako mu je drhtaj panike kliznuo niz ki$mu. Mukarac je odavao suzdranost luaka, miran kao to je
Chertov stari djed bio posljednjih godina svojega ivota, sjede!i pokraj vatre u ku!i poput gutera na suncu, jedva se
pomaknuvi od neviene zore do svretka dana.
"Ne znam to bi te besmislice trebale zna$iti, ali znam da ste me odvukli iz mojega doma u trenutku kad me moja obitelj
trebala. Opet !u vas pitati - to ho!ete?"
"Sprije$iti unitenje dviju rasa. Donekle odgoditi kona$nost Velikog poraza, makar ga se ne moe dovijeka izbjegavati."
&ovjek zvan Gil polako kimne, kao da je samo on razumio svoje rije$i. Prvi put se osmjehnuo - tankim, sablasnim
osmijehom. "Nije li to dovoljno?"
"Nemam pojma na to mislite niti o $emu govorite." Chert se arko elio okrenuti i udaljiti, $ak i potr$ati, sve dok opet ne
bude imao kamen nad glavom. Oblaci su visjeli nad njim, no!ni oblaci tako gusti da nije mogao vidjeti ni mjesec ni
zvijezde, ali to svejedno nije nimalo bilo kao kod ku!e, meu njegovim narodom i poznatim stvarima.
"Ni ja", re$e Gil. "Ali doputeno mi je da razumijem malo toga, a to malo je slijede!e - morate mi dati zrcalo. Onda je va
posao zavren."
Chert umalo opet stisne zrcalo, premda ni $udan $ovjek ni djevojka nisu ba izgledali kao da bi zaprijetili da mu ga
oduzmu. Ipak, bili su dvaput vii od njega... Samo neka pokuaju, pomislio je. Samo neka pokuaju uzeti ono za stoje moj
sin zamalo umro... A tada tek shvati ono o $emu je ve! neko vrijeme nijemo razmiljao - zrcalo je bilo odgovor. Zrcalo je
bilo ono to je odvelo Flinta u dubine Tajni i to ga je zamalo ubilo. "Ne, ne!u vam dati zrcalo - ako ga uop!e i imam."
"Imate ga", blago !e Gil. "Osje!am to. I nije vae da ga moete zadrati."
"Ono pripada mojem sinu!"
Gil odmahne glavom. "Mislim da nije tako, iako mi je to poneto nejasno. Ali nema veze. Sad ga vi imate. Ako mi ga
date, moete po!i ku!i i vie nikad ne misliti na to."
"Ne!u vam ga dati."
"Onda morate po!i sa mnom", re$e $udni $ovjek. "Trenutak se blii. Zrcalo se mora donijeti njoj. Ne!e sprije$iti Drevnu
No! i unitenje svega, ali moda pridobije malo vremena."
"to to zna$i? O $emu to govorite? Mora se odnijeti njoj? Tko je, u ime Zemljinih starjeina, 'ona'?"
"Zove se Yasammez", re$e mu neznanac. "Ona je jedna od najstarijih. Ona je smrt, i napokon je putena na va rod."
332

Poslijepodnevno je sunce po$injalo zalaziti za bregove. S mjesta gdje su sjedili na stjenovitoj izbo$ini na vrhu brda,
gledaju!i jugoisto$no prema dvorcu, premda je jo bio predaleko da ga se moe vidjeti, trava je bila vlana, bogato
zelena, a nebo proarano sun$evim svjetlom i oblacima. U svakom pogledu bio bi to svje, prohladan dan na po$etku
zime, da nije bilo guste magle koja se valjala zemljom iza njih, zaklanjaju!i sve osim najviih obronaka dolina dok se
pruala prema Junoj Mei.
"To su sigurno oni", re$e Tyne Aldritch i pljune. "Rekli ste da dopire iz Sjenovite brane, Vansen, takva magla. Rekli ste
da putuju pod njom kao pod platem."
Kapetan strae se promekolji. Lice mu bijae upalo, zabrinuto. "Tako nam je rekao trgov$ev ne!ak, onaj $iju su karavanu
napali. Kad smo moji ljudi i ja zalutali preko granice, magle nije bilo. Ali da, mislim da se u onoj tami vjerojatno kriju
nai neprijatelji."
Barricku je postajalo teko da u tom trenutku $ini ita drugo osim da uspravno sjedi na sedlu. Danas su ve! dognali vojsku
daleko i brzo, i premda je jahao, bio je zapanjuju!e umoran, a bolesna ga je ruka boljela kao daje netko zabio bode meu
kosti njegova zgloba. Ne prvi put tog dana poelio je da je drao jezik za zubima i ostao kod ku!e.
Ali ako ih ne zaustavimo, to !e zna$iti samo druk$iju smrt za one koji su ostali u Junoj Mei. Tijekom cijelog dana
mu$ila ga je uspomena na blijeda lica sjenovitih bi!a, mrtve, ali svejedno uasne o$i. Nita nije jeo. Nije mogao zamisliti
da u eludac stavi ita osim vode.
"Jesu li nai izvidnici dovoljno brzi da ih prestignu do grada?" upita lord Fiddicks. "Uspijemo li izvu!i van Broneov
garnizon, mo!i !emo ih uhvatiti izmeu $eki!a i nakovnja."
"Nai bi izvidnici mogli, ali smatram da ih ne bismo smjeli pustiti same", re$e markgrof Tyne. "Ah, ali imamo golubove
listonoe, zar ne? Poslat !emo poruke tim putem. Ptica se kre!e bre i od kojeg $ovjeka, pogotovo $ovjeka koji jae na
umornom konju."
Ferras Vansen pro$isti grlo. Za$udo, pogledom je od Barricka zatraio doputenje da govori. Unato$ umoru i jadu,
Barricka je zabavljalo to je svijet titula i povlastica i dalje postojao nakon jutronjeg debakla, ali je kimnuo.
"Samo to..." zapo$ne Vansen. "Moja gospodo, $ini mi se da ne moemo $ekati."
Tyne razdraeno zastenje. "Vi biste i bogove natjerali u pla$, $ovje$e, koliko vam treba da se izjasnite. Kako to mislite?"
"Nastavimo li ovom brzinom, ne!emo ih susti!i. Oni ve!inom pjea$e, kao i mi, ali $ini se da im se trupe bre kre!u.
Uspiju li marirati no!u, sti!i !e do kopnenoga grada prije jutra."
"Dobro", re$e Rorick. Zaradio je samo nekoliko malih posjeklina u borbi - Barrick je zamijetio da nije bio jedan od prvih
ondje gdje je bilo najgu!e - ali nosio je ponosno svoje zavoje. "Onda !emo ih priklijetiti uz zaljev. Vilenjaci ne vole
vodu, to svi znaju. Kad ih Brone napadne, mi !emo ih raskomadati."
Vansen odmahne glavom. "Oprostite, moj gospodaru, ali bojim se te ideje. Mislim da ih moramo pokuati zaustaviti u
dolinama, na njivama izvan grada."
Ostali plemi!i ispuste podrugljive zvukove - neki su $ak potiho nazivali Vansena budalom, iako se on nije osvrtao na
njihove rije$i. &ak je i Tyne Aldritch djelovao razdraeno te se okrenuo da poalje svojeg titonou po vino. Barrick opazi
da su pjeaci iskoristili priliku da sjednu, neki i legnu, dok su plemi!i raspravljali na vrhu brda - hodali su cijeli dan s
oklopima i orujem te bili barem jednako sjetni i maloduni kao on, a vjerojatno dvostruko umorniji.
"Da, recite nam to mislite, kapetane Vansen", glasno !e Barrick. "Zato ne bismo smjeli $ekati i uklijetiti ih izmeu
naih dviju vojski?"
333

Vansen kimne prema njemu poput u$itelja zadovoljna svojim u$enikom, zbog $ega je Barrick poalio to je stao na
njegovu stranu. "Zato to ima previe nepoznanica", re$e kapetan strae. "to ako ne uspijemo dostaviti poruku vrhovnom
zapovjedniku?"
"Onda !e on iza!i kad nas vidi kako se borimo", re$e Rorick. "Zaista, to je glup strah. Ovo je gubitak vremena. to ovaj
$ovjek radi ovdje?"
"Ovdje je jer je do danas bio jedini meu nama koji se susreo s neprijateljem", izusti Tyne; njegova razdraenost
o$igledno nije bila ograni$ena samo na Vansena. "I dok neki od nas to ne mogu tvrditi, on se i jutros hrabro ponio."
Rorick porumeni, prikrivi to slanjem svojeg titonoe po vino.
"Samo recite to vam je na umu, kapetane." Barrick se pitao kako je odjednom postao Vansenov zatitnik.
"Najprije, kao to smo vidjeli, $udne se stvari dogaaju oko Sumra$nog naroda. Moe li golub na!i put kroz tu tamu ili je
zaobi!i? Moda. Ho!e li Brone mo!i vidjeti to se dogaa kad se magla spusti i prekrije obalu i grad - ho!e li znati da se
borimo za goli ivot samo pola milje daleko? &ini se o$itim, ali vjerujte mi, stvari u onim sjenama nisu uvijek onakve
kako izgledaju, kao to sam na svoju alost spoznao. Vidjeli ste sada djeli! toga, svi vi.
Jo vanije, to !e se dogoditi kad na neprijatelj stigne do grada na obali? Ho!e li stati i boriti se na otvorenom? Ili !e se
izgubiti u ulicama i prolazima, u kanalizaciji, podrumima i naputenim zgradama? Kako !emo onda protiv njih? Bit !emo
smueni, zbunjeni - svi se sje!ate one ume na brdu gdje smo se borili protiv desetine ukupnog broja te vojske. Biste li im
pruili jo tisu!u mjesta gdje se mogu skriti? To bi bilo kao da im se vojska opet udeseterostru$ila."
"Ali grad je uglavnom prazan", re$e jedan od plemi!a zbunjeno. "Narod se ili skrio unutar zidina dvorca ili je pobjegao na
jug."
"Pa to?"
"Ako uu u grad," prezrivo !e Rorick, "onda !emo ga jednostavno spaliti. Istjerat !emo ih vatrom. Ima li boljeg na$ina da
se obra$unamo s nadnaravnim bi!ima?"
"Oprostite mi, moj gospodaru," re$e Vansen, iako nije izgledao kao da eli ili o$ekuje oprost, "ali tako govori samo
$ovjek koji posjeduje nekoliko dvoraca. Tisu!e ljudi ondje je podiglo sebi domove! A grad i njegove farme dre dvorac
June Mee na ivotu."
"&uo sam dovoljno uvreda od ovog seljaka", re$e Rorick grabe!i bal$ak svojega ma$a. "Mora biti kanjen."
"Ima ga pravo izazvati, Longarren," istakne Tyne, "ali ne!u kazniti $ovjeka koji zbori kao to je Vansen upravo zborio."
Rorick prebaci pogled s Tynea Aldritcha na Vansena. Primjetno se skanjivao isukati ma $ iz korica. Napokon je potegnuo
uzde, okrenuo se i odjahao niz brijeg. Njegov titonoa, koji se upravo vratio sa sedlenim kaleom, pohita za njim.
"Nastavite, kapetane", re$e Tyne.
"Hvala, gospodo." Vansen se okrene prema Barricku, smrknuta lica. "Na stranu ono to moj lenski gospodar markgrof
Rorick misli, Visosti, nemojte zaboraviti da ih ima barem jednako toliko koliko i nas. &ak i ako rtvujemo mnogo ljudi u
izravnoj borbi, a potom spalimo najve!i grad u Pograni$nim kraljevinama, kako !emo znati da moemo uspjeti spaliti ga
bez zapreke? Nakon to sam dvaput susreo ovog neprijatelja, mislim da je ludost smatrati ih takvom djecom. Oni
planiraju! Oni su strpljivi! A mi ne znamo ni polovicu onoga na to su sposobni."
"to onda predlaete?" Barrick odjednom to nije htio $uti. &inilo se o$itim da ne!e biti rije$i ni o $emu ugodnom to bi
naposljetku rezultiralo toplim ognjitem i obrokom te snom da mu pomogne olakati bolnu ruku. "Samo naprijed, Vansen,
izrecite. I neka nas bogovi sve kazne to smo bili tolike budale da smo se uop!e i uvalili u ovu situaciju!"
334

Nekoliko je plemi!a to toliko zapanjilo da su na$inili znak pro-tukobi.
"Ne govorite tako, Visosti", re$e markgrof od Modre obale mrte!i se. "Nemojte navu!i na nas gnjev bogova. Re!i !u to
$ak i vama. Odrubite mi glavu ako elite."
"Ne, Tyne, pogrijeio sam. Ispri$avam se." "Nisam ja taj koji treba ispriku, moj prin$e."
"Ne brinite se, niste ni taj koga !e bogovi kazniti." Barrick okrene lea Tvneovu iznenaenom pogledu. "Govorite,
kapetane. Recite nam svoj plan."
Vansen isprekidano udahne; bilo je jasno daje bio jednako iscrpljen kao i ostali. Posjeklina na licu ponovno se otvorila;
kapljica krvi miljela mu je niz vrat poput tanke crvene zmije. "Moramo jahati, svi mi. Moramo ostaviti pjeake da do u
to bre uzmognu. U protivnom, nikad ne!emo susti!i Sjenoviti narod. Tko zna ho!e li ih $ak i voda zaustaviti? Ja ne
znam, a svakako ni markgrof Rorick, ako mi gospoda oproste. Tko zna ho!e li ih zidine uop!e sprije$iti? Moramo uhvatiti
Sjenoviti narod i prisiliti ga da se okrene i bori s nama, nastojati ga zadrati dok nas ostatak vojske ne sustigne - ne!e biti
sramote u povla$enju nakon to ga jednom oinemo i kaznimo, pogotovo kad je potpuni mrak samo nekoliko sati pred
nama. Ali budemo li $ekali do sutra, Sjenoviti !e narod ve! sti!i do June Mee. Mi konjanici moramo ih gristi poput
$opora pasa, onda izmicati, a potom ih opet napadati tako da nas ne uzmognu ignorirati. Moramo ih zaustaviti i okrenuti
dok pjeadija ne stigne."
"Ali to je s Broneom i njegovim trupama?" upita Tyne. "Ovo mi se $ini poput ludosti kad imamo garnizon koji moe
iza!i van da nam pomogne."
"Neka samo izau!" re$e Vansen. "Poaljite nae glasnike, one s krilima i one bez njih. Ali ne mogu ovo ja$e istaknuti,
gospodo - dopustimo li im da stignu do grada prije nas, bojim se da !emo zaaliti."
Tyne upitno pogleda u Barricka, koji je osje!ao poprili$nu mu$ninu. Znao je da mu se ne!e svidjeti to je Vansen imao
re!i, ali sad je bilo prekasno: $uo je, i u tome prepoznao stranu istinu. Mogao je samo kimnuti.
Kotli! je zapeo o ze$ju rupu, a Barrick umalo izletio iz sedla u punom galopu, ali je omotao ruku o konji !evu grivu i
drao se za nju dok se nije opet uspio uspraviti. Na trenutak je bio zahvalan to nije nosio koplje poput mnogih ostalih
jaha$a, to mu to nije doputala njegova sakata ruka, jer bi ga sigurno izgubio ili, jo gore, spustio vrkom prema dolje
dok bi se konj borio da povrati ravnoteu te tako vjerojatno zbacio sebe sa sedla. Tada se sjetio da $ovjek bez koplja nije
mogao zadrati neprijatelja dalje od vrka svog kratkog zakrivljenog ma$a.
eljeli su me ostaviti za sobom. Svi su mi rekli da ne idem. &inilo se da mu rije$i skaku!u po glavi poput kamen$i!a u
vjedru. Konji su tutnjili niz brijeg, a jaha$i u toj brzini nisu mogli nita drugo nego nagnuti se naprijed i drati da ne
padnu. Magla koja je prije samo nekoliko trenutaka jedrila pokraj njih u vrijeama, nalik na pojedina $ne zastave, sada se
zgunjavala; njezini veliki bijeli skuti nadimali su pred Barrickom, kao da su slukinje istresale dvorsku posteljinu. &inilo
mu se kao da se kre!e svijetom koji se napola sastojao od zelene trave i umiru!eg zimskog sunca, a napola od sive
praznine gdje je bio sam, izuzev udaljenog zvuka konja i oklopa i povremenog povika njegovih suboraca. Sunce i magla
$inili su svijet naizmjeni$no svijetlim i mra$nim poput klate!ih vrata.
Ponovno je nakratko uao u svijet svjetla, a onda opet uronio u uskovitlane magle. Ljudi su jahali s obiju njegovih strana,
ali nije mogao vidjeti njihove titove i perjanice dovoljno dobro da ih prepozna. Onaj s lijeva iznenada se uspravio u
stremenima. Neto je izniklo izmeu jaha$evih grudi i desnog ramena, poput crnog cvijeta na duga$koj peteljci, a onda je
$ovjek pao nauznak, prevrnuvi se naglavce, a njegov konj skrene u maglu - maglu koja se nije ra $istila ve! se $inilo da
postaje sve gu!a.
Vansen se prevario, bilo je sve to je Barrick stigao pomisliti, no! je ve! pala.
Okrenuo se da upozori $ovjeka s druge strane, ali dok ga je traio, neto mu vigne pokraj lica, tako blizu da je mogao
osjetiti kako mu je okrznulo nos. Blijedi $ovjek koji mu je jahao zdesna podignuo je vizir; njegove su crne o$i bile velike
335

i nisu imale bjeloo$nica. Dok je Barrick zurio, $ovjek... stvor... to god daje bio, zatakne novu strijelu. Barrick je znao da
joj ne moe pobje!i, niti se dovoljno brzo sagnuti, pa je zdravom rukom potegnuo uzde i potjerao Kotli !a bo$no prema
napada$evu konju. Za$uo se mukli udarac sraza kad je drak luka pljusnuo Barricka po licu. Strijela je nekodljivo nestala
u zraku. Barrick jo nije imao prilike isukati svoj zakrivljeni, ali je uspio odvu!i Kotli!a u stranu upravo kad je njegov
neprijatelj nasrnuo na njega, ostavivi $ovjekoliko bi!e da visi, ruku omotanih oko svojega sedlenog remena, a nogu i
dalje zaglavljenih u vlastite stremene dok mu je konj galopirao pokraj Kotli !a. Unato$ povla$enju i sudaranju konja,
Barrickov se neprijatelj pljeskao po nozi kao da trai no koji je ondje stajao u koricama.
Vi$u!i od gnuanja i straha, Barrick je bez prestanka mlatio nogom po nezati!enom licu. Kaciga odleti te otkrije lepravu
srebrnu kosu. No stvor se nastavio privla$iti blie sve dok dva konja meusobno nije dijelio samo metar. Barrick napokon
isu$e svoj ma$ iz korica i nespretno ga zarije u $ovjekovo lice, a onda stane zamahivati na bijele ruke omotane oko
remena svojega sedla sve dok im se stisak nije raspao u krvi, a lice sa svojim iskola$enim crnim o$ima propalo dolje -
bljesak njegova oklopa dok se strmoglavljivao na travu, a potom - nita. Konj bez jaha$a nastavio je dalje nekoliko
desetaka metara, a onda se okrenuo i nestao u magli.
Barrick povu$e uzde i ostane dugo sjediti hvataju!i dah, boje!i se da !e njegovo uzburkano srce prepu!i poput
novoroenog pileta koje, izlijeu!i se, probija ljusku. Ljudi su muklo kri$ali odnekud iz magle s njegove desne strane, i
premda je bio prestravljen, Barrick je shvatio da je bolje kretati se, nego $ekati da se neto sru$i na njega iz slojeva magle.
Htjeli su me ostaviti za sobom. Mogao sam ostati. Podbo je konja prema povicima.
Tyne od Modre obale i desetak drugih vitezova i plemi !a meusobno su se pronali, a Barrick je naao njih. Neprijatelj je
bio gusto zbijen oko njih, ali ne posvuda. Bilo je trenutaka izmeu prethodnog i idu!eg vala borbe, ponekad dovoljno
dugih da Barrick povrati dah, $ak i da se napije iz svoje mjeine. Uspjeno se branio unato$ tome to je bio primoran
boriti se samo jednom rukom, i osjetio se posramljeno zahvalnim svojem starom neprijatelju Shasu, koji ga je godinama
tako nemilosrdno uvjebavao.
Jednom ili dvaput magla se ra$istila tako da je mogao vidjeti sukobljene strane kako se estoko bore po cijeloj dolini. Ti
trenuci kad bi se magla povukla a oni doista mogli vidjeti neto poput zdrava prirodnog sumraka, izmamili bi usklike $ak
i iz najumornijih boraca oko Barricka, $iji je glas bio jednako bu$an kao sva$iji drugi. Uspjeno su se obranili od prvog
napada Sumra$nog naroda. Barrick je osjetio neto gotovo nalik na nadu. Uspiju li dosti !i neke svoje suborce, mo!i !e
zapo$eti organiziranu obranu, pruiti pravi otpor ili, kako je Vansen predlagao prije samo nekoliko sati, a $inilo se kao
prije mnogo godina, povu!i se i pokuati namamiti Sjenoviti narod za njima.
Vilenjaci naizgled nisu bili tako brojni kao to su se bojali, ali bili su strahoviti protivnici. Takvima ih je vie $inila
njihova neobi$nost negoli surovost. Ve!ina je bila ljudske veli$ine i ljudskog oblika, oklopljena i nose!i oruje neobi$nih
oblika i boja, ali nekoliko ih je bilo dvostruko ve!ih i od kojeg smrtnika, masivni stvorovi s busenima ugava krzna i
debelom, objeenom koom kornja$e, mo!ni, ali spori. Barrick je ve! vidio kako su jedno od tih $udovita sruila trojica
jaha$a s kopljima i povikao je od radosti kad je orija pao i leao drhte!i u vlastitoj sporoteku!oj crnoj krvi. Vilenja$ka se
vojska sastojala i od rojeva malenih bi!a crvenkaste kose i lica uskih gotovo poput lisi$jih gubica te drugih ne mnogo
ve!ih od $ovjekolikih majmuna, koji bijahu pokriveni po cijelom tijelu nekim tamnim, zamrenim krznom, te su izgledali
bezli$ni, izuzev zure!eg sjaja njihovih o$iju. Neki kao da su nosili vlastite gunjeve magle, tako da su $ak i u trenucima
jasnog svjetla bili mra$ni i teko vidljivi, poput odraza u muljevitom jezercu, a udarci kopljima i ma$evima naizgled ih
nikad nisu izravno pogaali. Pratili su ih i vukovi, nijemo brzi i zastrauju!e inteligentni. Ve! su oborili nekoliko konja
razdiru!i noge i nezati!ene trbuhe sve dok ivotinje ne bi posrnule i pale.
"Ovuda!" viknuo je Tyne. Kaciga ratnog voe bila je ulubljena, ma$ krvav i nazubljen, ali glas mu je jo bio snaan. Ljudi
su pohrlili k njemu bez oklijevanja dok je tjerao konja prema jednom od arita bitke, maglom ogrnutoj masi tijela i
bljetava metala - Mayne Calough i druina srebrnstranskih plemi !a, njih moda tridesetak jaha$a, teko pritijenjenih
barem istim brojem dumana. Tyne je o$ito namjeravao spojiti te dvije skupine kako bi uspostavio koordiniranu obranu, a
Barrick gaje drage volje slijedio. Proveo je ve!i dio minulog sata plove!i u nekoj vrsti raspjevane tiine, sluaju!i, ali ne
prepoznaju!i zvuke sukoba, uasa i boli svuda oko sebe, izgubljen u crveno proaranoj izmaglici. No sada se izmaglica
336

po$injala ra$i!ivati - barem ona u njegovoj glavi, premda magle koje je vjetar nosio obronkom nisu pokazivale nikakva
znaka da !e u$initi isto.
Dok mu se vra!alo neto poput obi$nih misli, shvatio je da jedino eli iza!i iz tog jezivog mraka - bilo kako. Nije vie htio
ubijati, $ak ni takva $udovita. Nije elio da se itko njime ponosi. Nije mario to itko misli.
Rat je la. Nepovezane rije$i nisu se potpuno oblikovale u njegovoj glavi, ali svejedno su bile ondje, poput slomljenih
komada predmeta $iji se izvorni oblik jo nije mogao prepoznati. Jer nitko nikad ne bi. Strano. Da znaju, nitko nikad.
Nikad.
Tyne je bio na $elu njihove male druine te je stigao do jata ljudi na obronku upravo na vrijeme da iznena eno povu$e
uzde kad se neto golemo probilo kroz red vitezova, odbacuju!i u stranu teko oklopljene ljude i konje poput pijanca koji
rastjeruje oblak p$ela. Tyne je imao samo trenutak vremena da podigne ma $ pokretom nemo!nog prkosa prije nego to je
ilavi orija spustio na nj svoju golemu batinu od kamena i drva, tolikom snagom da je Tvneova konja smrskao o tlo,
polomivi mu lea - konj je ostao leati skrhanih, raskre$enih nogu. Nita nije preostalo od Tynea Aldritcha, markgrofa
od Modre obale, osim bezglave hladetine u olupinama zdrobljena oklopa.
Bilo je to tako iznenadno, tako stravi$no, da je Barrick mogao samo zinuti dok se Kotli! propeo i zateturao u stranu.
Srebrnstran$ani su se razbjeali od gorostasa, konjanici su gazili one koji su izgubili konje; svi su srljali pokraj princa,
neki mu dovikuju!i da se okrene, da spaava ivu glavu. Divovski stvor teko je klipsao prema njemu, mau!i masivnom
toljagom naprijed-natrag, likvidiraju!i one koji se nisu uspjeli probiti pokraj svojih suboraca da pobjegnu, razbijaju!i ih
na komade. Jedan od vitezova izgubio je kontrolu nad svojim konjem te se ovaj zabio u Kotli !a i odgurnuo ga u stranu.
Ovaj se put Barrick nije uhvatio za njegovu grivu prije pada. Vlano tlo izbilo mu je zrak iz plu!a takvom silinom da je na
trenutak pomislio kako ga je gorostasova toljaga udarila, ali usijani ubod boli u ruci govorio mu je suprotno: jo je bio iv,
a gore se tek spremalo. Prevrnuo se na suprotnu stranu i otpuzao po tlu kako bi se maknuo s puta dok se njegov crni konj
pokuavao uspraviti, ali to mu je dalo samo trenutak.
Bolje da mije Kotli! razbio mozak... Bolje nego ovo...
&udovini stvor sada stajae nad njim, kilje!i podbuhlim o$ima, lica $ekinjavog i naboranog poput stranjice divljeg
vepra. Bio je tako golem da se $inilo kao da je zaklonio svjetlo, ali sada kao da vie nije preostalo gotovo nikakva svjetla -
nigdje na svijetu. Bocnuvi ga toljagom, gurao ga je metar dalje po tlu, i izgledao iznena eno i zadovoljno to
otkrio da je jo iv. Barrick je osje!ao kako mu je rebro napuklo kad a je gorostas ponovno bocnuo, a onda visoko
podigao toljagu. Veliko jruje visjelo je nad njim poput drhtava izdanka planine koji se sprema odlomiti i strovaliti na
zemlju.
Barrick sklopi o$i.
Briony.
O$e.
elio bih...

37.

GRAD TAME
337


BRDA JEKE

Prebrojte koplja i naloite vatre
Za one koji koplja nemaju Pjevajte skupa stare, stare rije$i

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Cak i bez sjenovitog ogrta$a, na tom je bojitu bilo mra$no satima prije prave no!i koja je upravo padala - Djeca magle
pobrinula su se za to. Dok je Yasammez jahala, vidjela je tamu koju su stvarali samo kao sjenu, nijansu koja je tek
nejasno mutila njezin vid, ali je pretpostavljala da se stanovnicima sun$anih zemalja djelo Djece magle $inilo poput ne$eg
posve druk$ijeg. Poput sljepila. Poput o$aja.
Svuda oko nje boj se nastavljao, kaos krvi i magle i sudara kovine o kovinu, ali nita nije bilo skriveno od Gospe
Dikobraz. Malo je nedostajalo - odluka smrtnika da je napadnu na otvorenom bila je mudra te je pretpostavila da se medu
njima nalazi barem nekoliko pravih vojskovoa - ali stanovnici sun$anih zemalja trpjeli su to su morali ostaviti za sobom
svoje pjeatvo, i premda su se borili hrabro i iznenauju!e dobro, sre!a se sada okrenula protiv njih.
Prvi korak, pomislila je - ali jedva. A Dan Obrata godine gotovo je pred nama. Kralj je izgubio. Neupitno je da se odsad
mora nastaviti mojim na$inom.
Danas je zakrvarila Bijelu vatru, ali Yasammez nije $eznula za borbom zbog borbe same - njezina je srdba bila odve!
istan$ana, odve! $ista da bi je trebala tako izraavati. Prepustila je ostalo Gyru i svojim drugim pratiteljima te potjerala
svojeg crnog konja na uzvisinu odakle je mogla bolje vidjeti grad stanovnika sun$anih zemalja, a posebno dvorac koji je
stajao na svom kamenom humku preko vode - starom brijegu, svetom, stranom mjestu, koje !e uskoro opet pripadati
Narodu. Pomislila je kako !e njezini pustinjaci u$initi da Most od trnja iznikne nad vodom, kako !e njezine $ete prije!i
kroz zaklon njegovih grana i sti!i do dvorskih zidina. Izgubit !e mnoge u napadu, ali dosad je tedjela svoju vojsku, a to
!e biti posljednja velika rtva u ovom dijelu svijeta. Najprije !e, meutim, zaposjesti prednji vrt dvorca, naputeni grad
stanovnika sun$anih zemalja na kopnu. Njezine $ete i sljedbenici otpo$inut !e i previti svoje ranjene, a onda !e plesati i
opjevati svoju pobjedu, prvu nad neprijateljem nakon mnogih stolje!a. Oni dijelovi grada koji im ne budu trebali, gorjet
!e, a prizor tih vatri otet !e san pu$anima dvorca posljednjih no!i njihova ivota, kao da je sama Yasammez ispruila ruku
i izobli$ila im snove u no!ne more.
Njezin je konj vjeto kro$io preko trupala smrtnika i Qara. Ratnici obiju vojski jo su se borili u malim skupinama po
vlanim dolinama. Krici su ispunjavali zrak, zajedno s urlanjem mnogih iz Promjenjivog plemena i zuje !om pjesmom
Praiskonskih, koja je smrtnicima nedvojbeno zvu$ala strasnije od svih ostalih zvukova. Usred te zbrke njezinu je
pozornost privukao jedan od divovskih slugu Prvodubokih. Bi!e je ubilo nekoliko smrtnika unato$ vlastitim krvavim
ranama, te se upravo spremalo likvidirati jednog koji leae na tlu pred njegovim nogama, mladi !a kojeg je gorostas
bockao svojom toljagom poput ma$ke koja se igra s omamljenim miem. Upravo se spremala okrenuti kad je neto na
mladi!evu licu i odje!i zaustavi. Div podigne svoju krvavu toljagu.
"Stani."
Sluga nikad nije $uo njezin glas, ali prepoznao je svoju gospodaricu. Zastao je, dok je starodrevno oruje jedva drhtalo - a
sigurno je teilo koliko i deblo ove!eg drveta. Mladi! podigne pogled dok je jahala prema njemu, mutnih o$iju, beskrvno
blijeda lica. Yasammez je nosila svoju bezli$nu kacigu i znala daje u njegovim o$ima izgledala jednako groteskno kao
338

sam gorostas, u crnom oklopu na$i$kanom iljcima, s Bijelom vatrom koja joj je blistala u ruci poput mjese$eve zrake
pretvorene u kamen.
Podigla je kacigu, zagledala se u zarobljenika $ija je smrtna kazna na trenutak bila odgoena. Mladi!eve o$i, u kojima
isprva nije bilo ni$eg osim uasa i neke vrste rezignacije, rastvore se jo vie.
Yasammez ga je promatrala. On je promatrao nju. &eljust mu se pomicala, ali nije mogao govoriti.
Ispruila je ruku, rairila prste. Njegove iznenaene, preplaene o$i sklopie se, te on padne nauznak na mokru travu,
mlitav i onesvijeten.
Svetkovina Zimske ve$eri i njezini popratni hramski obredi po$eli su rano tog jutra. Premda jo nije bilo podne, Brionv je
ve! po$ela duboko aliti to je dopustila Nvnoru da ju nagovori na odravanje tog nimalo prazni $nog slavlja. Umjesto da
su tako poznata dogaanja sve ohrabrila, kako je katelan tvrdio, okupljanje dvora samo je omogu!ilo glasinama da
putuju bre i dalje nego ina$e. Rose i Moina rekle su joj - premda se to nitko javno nije usudio priznati - da se $ini kako
su mnogi plemi!i napola skloni vjerovati Tollvjevskoj tvrdnji da su Brionv i Barrick zapovjedili Gailonovo ubojstvo.
&injenica da su se Hendon i ostali Tollvjevi pristae drali podalje od skupa samo je pogorala stvari, zbog $ega je
izgledalo kao da Brionv okrutno svetkuje tijekom njihova razdoblja alovanja.
Gdje su svi oni kojima smo davali potporu -gdje su oni $iju smo odanost opetovano zasluivali? Zar zaboravljaju stoje
moj otac u$inio za njih, stoje Kendrick u$inio, to smo Barrick i ja pokuali u$initi $ak i za nae kratke vladavine? Zure!i
u narod stijenjen u velikom vrtu, koji je sa svojom granicom atora podignutih za slavlje pomalo podsje !ao na vojni
logor, nije mogla ne povjerovati kako su oni koje je vidjela aptati govorili protiv nje. Znala je da se sama nita nije
usuivala re!i - poricanje takvih govorkanja samo bi ih jo vie osililo - a to ju je razgnjevilo.
"Voljela bih ih sve dati bi$evati, do posljednjeg nevjernika", promrm-ljala je.
"Molim, Visosti?" upita Nynor.
"Nita. &ak i po ovako prohladnom danu, guim se u ovoj opravi." Kvrcnula je prstom po haljini Zimske kraljice koju je
Anissa nosila godinu ranije, golemoj bijeloj krinolini i poput kamena tvrdu prsluku, koji bijahu prekriveni bisernim
zrnima nalik na zaleene kapljice rose. U tako kratkom roku $ak ni est velja nije ju uspjelo dostatno prekrojiti da
ugodno pristaje Brionvjinu viem stasu. "Nije li vrijeme da stavim to$ku na ovo glupo slavlje? elim jesti."
"Obred je skoro gotov, Visosti." Vjet dvorjanin kakav je bio, Nynor je nastojao zvu$ati kao da se ispri$ava, ali je vidljivo
negodovao zbog njezinih pritubi. "Za koji trenutak vi !ete... ah! Eto, sad poite i uzmite to vam dje$ak ponudi. Znate li
svoj govor?"
Ona preokrene o$ima. "Ako ga se moe tako nazvati." Odjedrila je preko dvorita i stajala dok joj je mali Idrin, najmla i
sin Govvana od Rudomora, pruao gran$icu imele i kiticu suhih kon$ara mucaju!i svoje obredne stihove o povratku
sunca i budu!im cvjetnim danima. Bio je ljupko dijete, ali nos mu je pretjerano curio; nakon to je ve ! bila prihvatila
imelu, Brionv je na svoju alost shvatila da je bila ljepljiva.
"Da, dobro, Siro$e", rekla je dje$aku, nastoje!i drati darove dok je kradomice brisala prste rup$i!em. "Zbog tvoje rtve
dopustit !u Kraljici ljeta da se vrati i zauzme svoje prijestolje na kraju godine. Sad idi bogovima i budi nagraen."
Mali Idrin legne i umre uz mnogo trzanja i stenjanja, ali ove godine gomila - moda praznovjerna u ovim danima crnih
vijesti - nije bila zabavljena takvim lakrdijama. Uljudno su zapljeskali, ali su nastavili zamoriti nakon stoje pljesak zamro,
a najmanji potomak Rudomora ustao iz smrti i vratio se svojoj majci u pastirskom kostimu sada obloenom vlanom
travom.
Brionv je netom raspustila dvorjane kako bi se imali prilike odmoriti i presvu!i prije nego to gozba po$ne kadli spazi
Havemorea, zastupnika Avina Bronea, koji je stajao i nenametljivo je $ekao, istodobno se trude!i biti primije!en.
Uzdahnula je. Upravo su dunosnici zaposlenih ljudi obi$no bili nepodnoljivo samouvjereni.
339

"to tvoj gospodar eli?" upitala ga je pokazuju!i malo vie gnjeva nego to je namjeravala. "Trebao je biti ovdje. Ako;'
mogu probaviti ovakve stvari, i on bi se mogao pokazati."
"Oprostite, Visosti," izusti Havemore, izbjegavaju!i je pogledati, "ali lord Brone eli govoriti s vama. Hitno, rekao je.
Pokorno moli da doete u Zimsku kulu to vam bre vai kraljevski poslovi doputaju."
Odmah je bila sumnji$ava. Nije tako dobro poznavala Havemorea. Potjecao je iz Broneova bogatog lena u Zemljinkraju i
bio poznat po svojoj ambiciji. Je li to mogla biti nekakva smicalica daje uhvati nasamo
- nekakva spletka Tolh/jevih zbog koje su unova$ili slugu vrhovnog zapovjednika? Ali $ak se ni oni ni na to ne bi
usudili na danjem svjetlu. Brionv zaklju$i kako doputa svojem nepovjerenju da ju nadvlada
- naposljetku, imat !e sa sobom svoje straare. To nije bio prvi put da je Brone pozvao nju, umjesto obrnuto. Ipak, ljutilo
ju je i pitala se nije li vrhovni zapovjednik trebao podsjetnik o tome tko je tu bio regent.
"Do!i !u", re$e ona. "Ali reci mu da mora pri$ekati dok ne svu$em ovaj egzoti$ni kostim i odjenem neto udobnije i
razumnije."
Kako se zove?" upitala je mladog str^ara koji je ustrajao da je otprati u Zimsku kulu. Palo joj je na um da je o tim
ljudima koji su joj branili ivot znala manje nego o svojem konju ili psima, usprkos $injenici to je neke od njih viala
ve! godinama.
"Heryn, princezo Brionv, Heryn Milhvard." "A odakle dolazi?"
"Iz Suttlerova zida, Visosti. Malo sjevernije od Modre obale, na Pje$ari."
"A tko ti je gospodar?"
Porumenio je. "Vi, Visosti. Mi narod sa Zida izravno smo se obvezali Junoj Mei i Eddonima." Izgledao je nesiguran,
moda se boje!i daje previe izrekao. Ostala tri straara koja su stupila u predsoblje svakako su ga promatrala kao da !e
ga poslije u straarskoj prostoriji natjerati da zaali zbog svoje brbljavosti. "Ve!ina kraljevskih straara potje$e iz
Suttlerova zida ili Crvenstabla ili s kojeg drugog Eddonskoga posjeda."
To je imalo smisla. "Ali va kapetan, Vansen, on nije Eddonski vazal po roenju."
"Ne, Visosti. On je Dolinac, na kapetan Vansen... al' je nepokolebljivo odan, gospodarice."
Narednik stupi naprijed. "Gnjavi li vas, Visosti?"
"Ne, uop!e. Postavila sam mu pitanje, on je odgovorio." Odmjerila je kotunjavog narednika, koji je izgledao nervozno i
razdraljivo. Ne svia mu se to djevojka mojih godina sjedi na prijestolju, shvatila je. Volio bi mi re!i da uutim i
pourim se - da zadravam mudrog starca Bronea, a da ne spominjemo kako ovom straaru stavljam u glavu misli koje
nadilaze njegov poloaj. Prvi je put bila umorno zabavljena ne$im takvim vie nego razgnjevljena. Naposljetku, sad su je
mu$ili ve!i neprijatelji i strahovi. "Hajdemo, onda."
Poziv nije bio Tollvjevska smicalica. Avin Brone $ekao ju je u irokoj sobi na tre!em katu, drutvenoj prostoriji u vrijeme
kad je Zimska kula bila rezidencija, iako je sada uglavnom sluila kao smo$nica. "Visosti," rekao je, "hvala vam. Molim,
doite sa mnom."
Prikrivi svoju razdraenost, naloila je straarima da pri$ekaju i dopustila mu da je izvede na prohladni zrak balkona.
Spustila je pogled i spazila rup$i! s okrajkom kruha i nekoliko mrvica sira na njemu kako lei na daskama pred njezinim
nogama. Isprva je pomislila da je to sam Brone nemarno ispustio, ali kruh bijae pljesniv i siv, kao da je ondje leao dan
ili dva.
"Jeste li me ovamo doveli da vidim mjesto gdje se neki uhoda uuljao u Zimsku kulu i ispustio svoj podnevni obrok?"
340

Brone ju na trenutak pogleda, ne shva!aju!i, a onda spusti pogled na kruh na rup$i!u i namrti se. "To? Ne marim za to -
neki je radnik ili straar zabuavao, nita vie. Ne, Visosti, doveo sam vas ovamo da vidite neto strasnije." Pokazao je
preko krovova dvorca prema usku rukavcu Brennova zaljeva i grada za njim. Grad bijae prekriven maglom te su samo
kule hramova i krovovi najviih zgrada bili vidljivi u tami - plat magle i niskih oblaka koji se prostirao preko polja i
dolina iza grada tako da je gotovo cijelo kopno s ove strane bregova bilo nevidljivo. Ali dok je zurila u taj tmurni ali
nimalo iznenauju!i prizor, Brionv spazi nekoliko svijetlih to$aka duboko u magli, kao da su ondje gorjele baklje ili $ak
poneki kresovi.
"to je ono, lorde Brone? Priznajem da ne razabirem mnogo."
"Vidite li vatre, Visosti?"
"Da, mislim da vidim. Kakve to ima veze?"
"Grad je prazan, Visosti, narod je otiao."
"Ne posve, $ini se. Nekoliko je hrabrih ili budalastih dua ipak ostalo." Trebala se bojati za njih, ali je stigla gotovo do
kraja svoje sposobnosti da suosje!a s drugima, patnja prognanog i preplaenog naroda sada je postala tako univerzalna.
"I ja bih isto pretpostavio," re$e Brone, "da mi jutros nije stigla ova poruka." Izvukao je si!uni svitak pergamenta iz
svoje torbe i pruio joj ga.
Brionv zakilji u nj na trenutak. "Pie da je od Tynea, iako nisam mislila da on pie tako sitnim, paljivim rukopisom."
"Napisao ju je netko od njegovih slugu, nedvojbeno, ali je doista od Tynea, Visosti. Molim, pro$itajte je."
Prije nego to je progutala vie od nekoliko redaka, osjetila je kako joj se die kosa navratu. "Milosrdna Zorijo!" Bijae to
jedva apat, iako bi radije bila vrisnula. "to to pie? Da su prevareni? Da se Sumra$ni narod prouljao pokraj njih i u
ovom trenutku ide prema dvorcu?" &itala je dalje, osjetivi se malko smirenijom. "Ali on tvrdi da !e ih susti!i - da
moramo biti spremni izjahati im u pomo!." Potisnula je rastu!u bujicu uasa. "Oh, jadni moj Barrick. Nita ne pie o
njemu!"
"Na kraju pie da vam poru$im kako je dobro - ili je bio kad je ovo pisano." Brone je izgledao vrlo zastrauju!e,
nakostrijeene brade i namrgoen poput jednog od sijedih starih bogova koje je zbacio Perin, glavar Munja.
"Kako to mislite - 'kad je ovo pisano'?"
"Poslano je ju$er ujutro, Visosti. Tek sam ga sad primio, iako prema onome to on kae, mjesto gdje su prevareni nije
vie od dvadesetak milja udaljeno od grada."
"Onda kako je mogu!e da ih dosad nisu sustigli...?" Ali po$ela je naslu!ivati strahotnu istinu.
"Straari su $uli zvukove prolu ve$er i duboko u no!, zvukove za koje su mislili da dopiru od luaka to su ostali u gradu
- zveket oruja, stenjanje, krici, $udno pjevanje i vika - ali tiho, kao da dopiru iza zatvorenih gradskih dveri... izdaleka, s
polja na suprotnoj strani grada."
"to to zna$i? Mislite li da su Barrick i ostali ve! sustigli Sumra$ni narod?"
"Mislim da je vrlo vjerojatno da jesu, Visosti. Brionv. I mislim da su zatajili."
"Zatajili...?" Nije mogla na!i smisao te rije$i. Bila je uobi$ajena, ali je odjednom postala zagonetna, besmislena.
"Tyne pie o magli bezumlja koja okruuje vilenja$ki narod. to je ono to prekriva grad ondje dolje? Jeste li ve! vidjeli
takvu maglu, $ak i zimi, koja se i u podne jo stvara? I tko to ondje pali vatre?"
341

Brionv mu se htjela suprotstaviti, prona!i razloge koji bi pokazali da starac nije u pravu, odgovore koji bi objasnili sve to
je rekao, i vie, ali iz nekog razloga nije mogla. Hladan uas uuljao se u nju te je mogla samo zuriti u ve !inom nevidljiv
grad - odijeljen od mjesta gdje je stajala tek s manje od pola milje vode - i vatre koje su gorjele u onoj sivoj magli poput
o$iju ivotinja koje motre umski logor.
Barrick... ? pomislila je. Ali mora da je... ne moe biti...
"Visosti?" re$e Brone. "Trebali bismo se sada spustiti. Ako !e opsada uskoro doista zapo$eti, moramo..." Zastao je
opazivi suze na njezinu obrazu. "Visosti?"
Obrisala je lice kraji$kom svojega rukava. Brokat je bio grub poput guterove koe. "On !e biti dobro", rekla je kao da ju
je Brone upitao.
"Poslat !emo nae ljude. Posje!i !emo vilenjake poput takora. Ubit !emo ih sve i vratiti nae hrabre vojnike."
"Visosti...?"
"Dosta, Brone." Pokuala je navu!i kamenu masku - kralji$ino lice, kako ga je u mislima nazivala, iako je jo bila samo
princeza. Moda ga zato jo ne mogu dobro izvesti, pomislila je odsutno. Moda zato toliko boli. Bore!i se, obratila se
lordu Broneu hladnije nego to je namjeravala. "Dostaje pri $e. U$inite to morate kako bi zidine i dveri bile osigurane, i
pripremite trupe na juri za slu$aj da niste u pravu i da uistinu ugledamo Tynea kako stie i sukobljava se s neprijateljem.
Vi i ja !emo razgovarati nakon gozbe."
"Gozbe?"
"Nakon pusta Nvnorova truda, ljudi moraju jesti i veseliti se." Suze su se sada suile. Nastojala se osmjehnuti, a iako je to
izgledalo vie poput rezanja, nije se previe trudila to promijeniti. "Kao to je rekao, ovo bi nam na due vrijeme moglo
biti posljednje veselje, pa bi bilo teta da sav onaj puding propadne."
Prvi bljesak zore trebao je do!i kao olakanje, ali nije bilo tako. Uspjeli su se oduprijeti i jo su bili ivi, ali na vidiku i
dosluhu nije bilo nikoga s kime su mogli udruiti snage. Bili su izgubljeni poput brodolomaca.
Ferras Vansen i nekoliko vojnika - Gar Doinev i druga dva izvidnika, zajedno s vitezom Mavneom Caloughom od
Kertewalla i njegovim titonoom - branili su tu uzvisinu od pono!i, kameni izdanak u sreditu polja, ne mnogo ve!i od
male selja$ke ku!e. Vansen je pretpostavljao da su je i obranili zato to se nalazila na rubu bitke i strateki bila malo
vana - premda to sada nije mnogo zna$ilo. Vansen je ve! satima znao, sa sigurno!u izravnom poput smrtonosne rane,
da je bitka zavrila i da su izgubili.
Bio je ljutit na sebe, premda je i dalje vjerovao da je s pravom ustrajao da uhvate vilenja$ki narod ispred grada. Pokazalo
se gotovo nemogu!im nadvladati Sumra$ni narod bez vojne nadmo!i - ili barem prividne nadmo!i, s obzirom na to da je
sve u vezi s vilenja$kim narodom bilo nepouzdano i teko procjenjivo. Vansen je u zatiju borbe ve! bio isplanirao to !e
u$initi idu!i put, kako !e iskoristiti prednost iznenaenja i skrivanja od Sjenovitog naroda i njegovih $udnih $arolija, ali
sve vrijeme dok je to radio, znao je da moda ne!e biti idu!eg puta, da je moda izgubljeno vie od te bitke. Smr!u Tynea
Aldritcha sve je bilo u kaosu, a Tvneov zamjenik, flegmati $ni, nematoviti Droy od Isto$nog jezera ne bi uspio spasiti
stvari $ak ni da je preivio. Zapravo, upravo je Droveva tvrdoglavost u$inila gubitak tako o$ajnim. U trenutku kad je
pristigao s umornim pjeacima, a njihove baklje stvarale vatrenu zmiju po dolinama dok su hitali pomo!i vitezovima na
konjima, Vansen je poslao jednog izvidnika k njemu da ga obavijesti kako je sada to beskorisno, kako je Tyne pao i da je
najbolje to Drovevi pjeaci mogu u$initi zapravo pokuati zaobi!i s boka Sumra$ni narod i prete!i ih do naputenoga
grada ili, ako u tome ne uspiju, povu!i se u brda tako da njegova vojska u kona$nici uzmogne osigurati drugu polovicu
klijeta s Broneovim obrambenim snagama. Umjesto toga, grof od Isto$nog jezera odbacio je Vansenovu poruku kao
kukavi$ki savjet pu$anina, nezaslueno promaknutog straara, prema svojoj procjeni, te je uvalio svoje umorne vojnike u
bitku. Za nekoliko trenutaka polovica njih posve se pogubila u magli i $udnim zvucima i sjenama - lord Nikomede i
342

ostali, $ini se, nisu nau$ili nita iz prvog sukoba - te su ih pokosili strijelci koje uop!e nisu ni vidjeli. Njihove strijele
natetile su gotovo jednako preivjelim Tvneovim vitezovima koliko i neprijatelju.
Katastrofa. Jo gore, farsa. Ovako mi branimo Junu Meu - s ratnim planovima iz nekakve kazaline komedije, gdje se
hrabrost rtvuje zbog glupe $asti generala.
Doinev povu$e rub Vansenove surke, prenuvi ga iz razmiljanja. "Sjene, kapetane. Onamo. Pribliavaju se, mislim."
Vansen zakilji. Bilo je malo lake vidjeti sada kad se sunce vra!alo. Magle su se istanjile, malo vie nego to se
o$ekivalo na tim livadama u to doba dana, ali su svejedno $inile svijet sablasnim i nepouzdanim mjestom. Neto se doista
micalo malom kosinom prema hrpi kamenja koju su branili, pokretna skupina sjenovitih prilika.
Strijela vigne mimo Vansena; on sko$i s izbo$ine na kojoj je $u$ao. Konji, okupljeni u procjepu u podnoju izbo$ine, jer
su trenutno bili beskorisni, zaru od straha. Nove strijele nisu stizale. To je bila mala utjeha.
"Gore!" Vansen vikne dok je est $udnih spodoba izjurilo iz magle, sjajnih o$iju i lica blijedih kao maske. Jedna je tr$ala
na sve $etiri poput zvijeri, iako je izgledala kao da je zaustavljena usred neke preobrazbe, s prugama $upavog krzna,
nepravilno izniklima po njegovim leima i bokovima, i izobli$enog lica, kao da je netko protisnuo ljudsko lice iznutra,
na$inivi polugubicu od nosa i usta. Prije samo sedam sati od takva bi stvora Ferrasu Vansenu pozlilo, osje!ao bi se
izgubljenim, kao da je svijet koji je poznavao odjednom propao pod njegovim nogama. Sada je to bio samo jo jedan
razlog da ih eli ubiti, ubiti ih sve, ta odvratna, neprirodna bi!a koja su unitila toliko njegovih suboraca.
"K meni!" viknuo je i pomogao Mavneu Caloughu da ustane, a vitezov je oklop strugao o kamen dok je uspravljao svoje
bolno tijelo. "K meni! &uvajte si lea!"
Sjajnooka bi!a ve! su bila pred njima, iskeenih zuba kao da ne!e tratiti tako sladak posao na svoje ma$eve. Kao to je
u$inio ve! toliko puta dosad, Vansen je otjerao svoje najdublje misli kako bi se mogao usredoto$iti na preivljavanje.
Lord Calough i njegov titonoa bijahu mrtvi, ili je barem vitez bio mrtav, a titonoa o$igledno umirao, s velikom
krvavom posjeklinom ispod $eljusti. Ruke kojima je mladi! nastojao zaustaviti krv bile su posve crvene, ali lice mu je pod
prljavtinom postalo bijelo poput pergamenta - krv je sada sporije brizgala. titonoa se zagledao u maglovito jutarnje
nebo, a njegove uzavrele molitve pretapale su se u tiinu iako su mu se usne jo micale. Vansen poeli da je mogao neto
u$initi da pomogne momku. Moda je ipak to bio najmilosrdniji na$in. Tko zna to !e se dogoditi njima ostalima kad
Sjenoviti narod opet doe? Samo je Vansen znao neto malo o na$inu na koji su $ovjeka znale izdati vlastite misli pod
mra$nim $arolijama vilenja$ke zemlje.
Calough leae na ratniku mlije$ne koe kojeg je ubio - ene, iako je Vansen znao da to nije bilo nita manje $asno, jer su
se i vilenja$ke ene borile poput demona - ali vitezov prsni oklop bio je razderan poput odgrizene jabuke, a utroba mu
ispala van. Tri vilenja$ka trupla otkotrljala su se niz stijenu i leala na hrpi na livadi u njezinu podnoju. Ostali napada$i
povukli su se u tamu, ali samo da dovedu poja$anje, bio je uvjeren Vansen. Proli su sati otkad je vidio nekog drugog
smrtnika. Neto se dogaalo isto$no od njihove istake, gdje je magla jo gusto leala po tlu, ali nesklad glazbe i krikova
nije zvu$ao poput nijednog njemu poznatog sukoba.
Zvu$alo je kao da su demonski vilenjaci pjevali slatko-opora hramska vieglasja dok su ubijali ranjene, eto kako je
zvu$alo.
"Sagnite se, kapetane", apnuo mu je Doinev odande gdje je $u$ao, iza nekakvih stijena na krunitu uzvisine. "Jo im je
preostalo strijela, a vjerojatno skupljaju one koje su ve! ispalili. Doletjet !e vam strijela u oko."
Ferras Vansen se upravo spremao posluati taj dobar savjet kadli ugleda neto kako se mi $e breuljkastom livadom, ne
kre!u!i se prema njima, nego prolaze!i slijeva nadesno ispred njih. Bio je to $ovjek koji je jahao, ili barem bi!e neke
vrste, tamna prilika na crnom konju. Vansen $u$ne, ali unato$ praznovjernom strahu koji gaje toliko iznenadio daje
zadrhtao - mislio je da u njemu vie nije preostalo nita dovoljno ivo da bi se bojalo - nije mogao odvratiti pogled s
343

prikaze koja je klizila pokraj njih kroz uskovitlanu nisku maglu. Strah se pretvorio u zaprepatenje kad je prilika zala pod
zraku slabog sunca te ju je jasno mogao vidjeti.
"Tako mi Perinova nebeskog malja, zar je to princ glavom? Barrick! Prin$e Barrick, stanite!" Prekasno je Vansen shvatio
da je upravo privukao pozornost svakog otima$a na najve!u nagradu na bojitu, ali Sjenoviti narod nije se $inio odve!
zainteresirano da odri ikojeg neprijateljskog smrtnika na ivotu, bez obzira na njegov poloaj.
"Sagnite se!" Doinev ga je povla$io za nogu, ali Vansen se nije na to obazirao. Tajanstvena figura koja je toliko
nalikovala na princa odjedrila je dalje na crnom konju, proavi jedva desetak metara od mjesta odakle je Vansen
skamenjeno promatrao. Opet je viknuo, ali Barrick Eddon, ili njegov nadnaravni dvojnik, nije se $ak ni osvrnuo prema
njemu. Poznato je lice bilo daleko, odsutno, o$iju $vrsto uprtih u sjeverozapadna brda unato$ magli koja ih je skrivala.
"Tako mi svih bogova i njihovih majki," re$e Vansen, "on jae u pogrenom smjeru - ravno prema Sjenovitoj brani."
Sjetio se Brionv i svojeg obe!anja, ali Doinev ga je opet povla$io, podsje!aju!i ga da ima i druge dunosti. "Ono je
princ", rekao je voi izvidnika. "Jae prema zapadu. Sigurno je zbunjen - ide ravno prema Sjenovitim zemljama. Do i sa
mnom, moramo ga uhvatiti."
"To je samo utvara", re$e Doinev, usta nategnutih u pani$nu grimasu. "Vilenja$ka smicalica. Tu negdje su ljudi koji
trebaju vau pomo!, a ako ih i nema, moramo i!i na istok, pokuati se vratiti u utvrdu."
"Ne mogu. Obe!ao sam." Vansen se spusti niz hrid prema mjestu gdje je njegov konj bio skriven. "Poi sa mnom, Gar.
Ne elim te ostaviti ovdje."
Doinev i jo jedan izvidnik, koji je sada izvirio da pogleda to se dogaa, zatresu glavama, razroga$enih o$iju. Doinev
na$ini znak protukobi. "Ne. Ubit !e vas, il' jo gore. Trebamo va ma$, kapetane. Ostanite s nama."
Jedva je mogao nakratko pogledati njihova umorna, uplaena lica. "Ne mogu." Ali koja je prisega bila vanija: ona koju je
dao princezi ili ona koju je dao starom Donalu Murrovju da !e mu kraljevska straa biti obitelj, a on odani otac tim
straarima? Nije gajio veliku nadu da !e izvidnici na!i ostale preivjele, ali su barem imali priliku pobje!i na istok, iako je
znao da su im anse bile znatno manje bez njega: bio je najbolji ma$evalac meu njima, i jedini u punom oklopu.
Jo je jednom oklijevao, ali lice Brionv Eddon lebdjelo mu je u mislima, proganjaju!i ga poput sablasti. "Ne mogu",
napokon je izustio, te izveo svojeg konja na maglovitu travu. Uspeo se u sedlo, a onda udario u galop. Barrick, ili stvor
koji mu je nalikovao, nestao je, ali tragovi konjskih kopita jo su bili svjei.
"Ne ostavljajte nas, kapetane!" vikne jedan od izvidnika, ali Vansen je iao na sjeverozapad i nije se mogao okrenuti.
Poelio je da moe rukama za$epiti ui.
Ali zato?" Opal je jedva mogla zadrati suze, ali gnjev joj je to mal$ice olakavao. "Zar si izgubio razum? Najprije ode
s tom djevojkom, a sad ovo? Zato bi napustio dvorac s nekim koga ne zna? I to ba sadi "Pokazala je prema Flintu.
Dijete je tiho lealo na krevetu, a samo je neznatno pomicanje njegovih uskih grudi pokazivalo da je iv. "Tako je
bolestan!"
"Mislim da nije bolestan, draga moja, mislim da je iscrpljen. Opet !e mu biti dobro, obe!avam." Ali Chert nije znao
vjeruje li doista u to. I sam je bio umoran, vrlo umoran - uspio je ukrasti samo nekoliko sati sna nakon povratka iz utvrde
na povrini. "Dje$ak je razlog zato moram i!i - dje$ak i ti. elio bih da moe vidjeti tog momka Gila. Ne elim mu
vjerovati, draga Opal, ali vjerujem mu." Podigao je zrcalo i opet ga prou$io. Teko je bilo povjerovati da je toliko ludila
moglo okruivati tako malen, ni po $emu poseban predmet. "Strane stvari vise o koncu, kae on. elio bih da ga moe
vidjeti, onda bi shvatila zato mu vjerujem."
"Ali zato ga ne mogu vidjeti? Zar ne moe do!i ovamo?"
"Nisam siguran", morao je priznati. "Rekao je da ne moe preblizu Blistavom $ovjeku. Zato je dje$ak iao umjesto
njega."
344

"Ali to je posve ludo!" &inilo se da je Opalin gnjev pobijedio. "Tko je ta osoba? Odakle poznaje Flinta? Zato bi poslao
naeg sina na tako opasan zadatak, i kojim pravom? I to jedan od Velikog naroda uop!e zna o Tajnama?"
Chert se malko lecne pred salvom pitanja. "Ne znam, ali on je vie od pripadnika Velikog naroda." Gilov miran, prazan
pogled zadrao se u njegovim mislima. "Neto s njim nije u redu, mislim, ali teko je objasniti. Jednostavno je..." Chert
odmahne glavom. To je bio njegov problem. Proveo je ve!inu posljednjih dana na mjestima gdje su rije$i zna$ile malo ili
nita, ali Opal nije. To ga je raalostilo, $inilo se poput jaza meu njima. Nadao se da !e preivjeti ova $udna vremena
kako bi opet mogao izgladiti stvari. Nedostajala mu je njegova dobra ena, premda je stajala ravno ispred njega. "Moram
to u$initi, Opal."
"Tako ti kae. to onda uop!e radi ovdje, ti okrutna, tvrdoglava, stara krtice? Misli da mi pravi uslugu vra!aju!i se da
mi kae kako ponovno odlazi riskirati ivot nakon to si se vratio? Tjera me da umirem od brige zbog tih ludih pri $a?"
"Da", re$e on. "Nije usluga, ali nisam mogao opet oti!i a da ti ne pokuam objasniti." Preao je sobu i podigao svoj
zaveljaj. "A treba mi i poneka alatka. Za svaki slu$aj." Nije joj rekao da je zapravo elio svoj no za rezbarenje,
nabruen i neto najblie oruju to su imali u ku!i osim Opalina kuhinjskog pribora. Nije se ba usudio zamoliti je za
njezin najbolji reza!i no - $inilo se da bi to mogao biti posljednji udarac po raspukloj stijeni.
Opal je izjurila u prednju prostoriju, opet se bore!i sa suzama. Chert klekne pokraj dje$aka. Opipao je njegovo hladno
$elo i opet provjerio pomi$u li se Flintova prsa. Poljubio ga je u obraz i tiho izustio: "Volim te, mom$e." Bilo je to prvi
put da je to rekao naglas, ili $ak priznao.
Dao je poljubac i Opal, iako se ona jedva uspjela prisiliti da ga mirno primi, i brzo odvratila lice, ali ne prije nego to je
okusio njezine suze na svojim usnama.
"Vratit !u se, stara curo."
"Da", rekla je gorko. "Vjerojatno ho!e."
Ali dok je izlazio kroz vrata, $uo je kako je tiho dodala: "I bolje ti je."
Chert je na povratku nekoliko puta pogreno skrenuo, jer sada nije imao djevojku Willow da ga vodi. Pripadnici Velikog
naroda koji su se ovdje-ondje urili dvorcem $inili su se odsutniji nego to se $inilo opravdanim dok su pripreme za
opsadu jo bile u tijeku, te je isprva smatrao pomalo $udnim to se nitko nije trudio ispitati usamljenog Funderlinga koji
je lutao posjedom. Tada se sjetio daje danas bila Zimska ve$er, dan prije Dana Siro$eta, jedan od najvanijih praznika u
kalendaru Velikog naroda. Unato$ strahu od rata, $inilo se da se pripremaju za gozbu i druge zabave: Chert je opazio vie
od nekoliko skupina dvorjana u kostimima, ki!enijima nego obi$no, i tri mlade djevojke koje bijahu odjevene poput guski
ili patki.
&ovjek zvan Gil jo je sjedio poput kipa na djeli!u slaba jutarnjeg sunca u vrtu kad je Chert napokon naao to mjesto.
Chert se zapitao je li stranac $ekao na toj klupi cijelu no!, ne obaziru!i se na zimsku studen i vlanu rosu.
Gil ga je pogledao kao da sati nisu minuli, kao da su netom prekinuli razgovor. "Sad idemo", rekao je i ustao, ne odaju !i
znakove uko$enosti. Zaista, bio je neobi$no graciozan, pokazuju!i takvu ekonomi$nost pokreta da se ono to je na prvi
pogled izgledalo sporo i nezgrapno ubrzo po$elo $initi istan$anijim, pokretom bez protra!ena truda, tako da su $ak i
njegove najobi$nije radnje mogle biti paljivo razraeni koraci sloena plesa.
"Pri$ekajte trenutak." Chert se ogleda naokolo, ali vrt je naizgled bio jedno od rijetkih mjesta u dvorcu u kojem nije bilo
ljudi koji su se pripremali bilo za opsadu ili za gozbu. "Ne moemo tek tako ietati kroz Baziliskove dveri, znate. Dvorac
je u ratu. Straari nas ne!e pustiti. Da ne spominjem kako je nasip sruen. Rekli ste da moramo do grada s druge strane -
trebali bismo prona!i $amac, a zaljev je danas opasan. Neki kau da dolazi oluja."
Gil ga promotri. "to to zna$i?"
345

Chert razdraeno puhne. "To zna$i da niste vrlo paljivo smislili ovaj dio, eto to zna$i. Morat !emo na!i neki drugi
na$in. Ne moete letjeti, zar ne? Nisam ni mislio. Onda !ete se morati sa mnom vratiti u Funderlinki grad. Ondje postoje
tuneli - stari putovi, tajni putovi - koji vode ispod zaljeva. Vie ih $ak ni mi $esto ne koristimo. Moemo tim putem, ili
barem vrijedi pokuati."
Gil ga je nastavio promatrati, a onda je sjeo. "Ne mogu si!i u Funderlinki grad, kako ga vi zovete. Preblizu je dubokim
mjestima - onome to vi nazivate Blistavi $ovjek. Ja... ne mogu tamo."
"Onda smo udarili u stanac kamen bez alata." Chert opet poeli da Chaven nije nestao. Zagonetni stranci i $arobna zrcala!
Oivljene Tajne! Debeljukasti bi lije$nik znao re!i neto korisno - uvijek je bilo tako... "Ah", re$e Chert. "Ah. &ekajte
malo." Razmislio je. "Djevojka mi je rekla da ivite u tamnici dvorca. To je ispod zemlje."
Gil polako kimne. "Nije tako duboko, mislim. Osje!am ga tek malo."
"Znam put koji takoer ne zalazi preduboko, barem ne isprva. Kad budemo daleko od Blistavog $ovjeka, ako se toga
zaista bojite, mo!i !emo zaci dublje. Slijedite me."
Dok je vodio stranca kroz unutarnju utvrdu, tek sada siguran kako zna kamo ide, pokuao je isplanirati to !e re!i
Chavenovoj doma!ici ili onom sluzi - kako se sumnji$avi starac zvao? Harry? Ho!e li ih uspjeti uvjeriti da je tu po nekom
vanom poslu kako bi mu dopustili da proe kroz ku!u bez nadzora? Nije mislio da je itko od njih znao za tunel i vrata u
podrumskom hodniku.
Jo je kovao plan kad su stigli pred zdepasti toranj zvjezdarnice, ali pri$a koju je sklepao - o vanom primjerku kamena
koji mu je Chaven ispitivao, ali koji je Chert sada hitno trebao natrag - ostala je neiskoritena. Nitko nije odgovorio na
njegovo kucanje. Vrata su bila zakra$unata, premda ih je Chert zatresao da provjeri. Sloj praine na pragu smo$ile su
magla i kiica u blatnu opnu na kojoj nije bilo tragova stopala, kao da nitko nije uao ni izaao nekoliko dana. Opet je
protresao kvaku, ali vrata bijahu $vrsto zaklju$ana. &inilo se da su u Chavenovoj dugoj odsutnosti sluge zatvorili ku!u.
S razo$aranjem u srcu po$eo je objanjavati Gilu, ali je shvatio da neobi$ni $ovjek nije vidio nita vrijedno objanjenja.
Chert podigne pogled prema prozoru na drugom katu i njegovu drvenom balkonu. Moda su kapci ondje bili manje
zati!eni.
"Moete li se penjati?" upitao je. Gil mu uputi sada poznat, razdra-uju!e bezizraajan pogled. "Nema veze. Ja !u.
Starjeine znaju da sam se u zadnje vrijeme dobro uvjebao."
Trebalo mu je dosta vremena da doe do daha nakon to je stigao na balkon - pola no!i sna nije bilo ni priblino dovoljno,
a mii!i su mu drhtali od napora - ali sa zadovoljstvom je otkrio daje vrak njegova noa za rezbarenje mogao kliznuti
izmeu kapaka i biti dostatno velika poluga da podigne zasun iznutra. Uao je to je tie mogao, uzimaju!i u obzir da je
jo uvijek soptao, te zastao na trenutak u natrpanoj sobi da oslune. Svud oko njega nalazili su se znakovi Chavenovih
interesa i opsesija: knjige i posude na svakoj povrini, kutije i vre!e iz kojih se prosipao sadraj, apotekarske krinje s
otvorenim ladicama - kao da je lije$nik jo jednom uurbano pretraio svoju imovinu prije nego to je odjurio kroz vrata.
Nita nije bilo previe pranjavo, meutim Chert je zaklju$io da je doma!ica sve dobro po$istila prije nego to je otila.
Ipak, stajao je tiho dugo vremena, osje!aju!i se poput lopova, sve dok se nije uvjerio kako se oko njega nita ne mi $e.
Nakratko se zapitao gdje je mogao biti onaj komad kamena koji je Flint donio - kako se to sada $inilo davnim! - ali da bi
ita pronaao u tom neredu, trebali bi mu sati, ako ne i dani. Pohitao je niz zavojito stubite i pustio Gila kroz prednja
vrata.
"Za mnom", rekao mu je. Nije mogao pretpostaviti daje tom $udnom, ribookom momku ita bilo jasno. Chert gaje poveo
kroz nekoliko katova do najnieg hodnika i njegova bezli $nog prolaza, gdje ga je gotovo do vriska prenula krznena prilika
koja je mugnula iz sjena pred njegovim nogama, ali bila je to samo pjegava crno-siva ma $ka koja je zastala i uputila mu
pogled jednako arogantan poput Gilova. Izgledala je zdravo i uhranjeno. Pitao se nije li nala smo$nicu i udoma!ila se u
zvjezdarnici sada kad je ku!a bila prazna.
346

"Sretan susret", re$e Gil dok su svi stajali na stubitu. Doista se $inilo sa se obra!ao ma$ki. Stvorenje nije djelovalo
impresionirano; pokazala im je svoj rep dok je kaskala pokraj njih uza stube.
U bezli$nom hodniku u podnoju ku!e Chert je za$uo zvuk iza malih i ina$e ni po $emu posebnih vrata, od kojeg je
zastao i zgrabio svojeg suputnika za ruku da i njega zaustavi. Pod drugim okolnostima Chert bi rekao daje netko u toj sobi
jaukao, iako glas nije ba zvu$ao ljudski, ali u naputenoj ku!i $ovjeka s brojnim ezoteri$nim interesima bio je manje
siguran. Zapravo, samo je bio siguran da ne eli s time imati nikakva posla, $ak i ako se radilo samo o zvuku kakve $udne
Chavenove mehani$ke naprave, kakve mree konih crijeva, mjehova i staklenih cijevi. Nakon trenutka strepnje povukao
je Gila pokraj tog mjesta prema vratima na kraju hodnika do kojih je visjelo zvonce. Bilo je pravo olakanje zatvoriti ta
vrata za sobom te iza!i iz prazne ku!e u $iste, ali grube funderlinke tunele koje je tako dobro poznavao.
"Ovdje ne bismo trebali biti dublje od tamnice", apnuo je svojem suputniku. "Moete li izdrati?"
Gil kimne.
"Dobro. Za mnom, onda. Pred nama je dug put."
Chert nije imao ni vremena ni elje posjetiti Gromadu kako bi nabavio nove svjetle !e koralje, pa je s obi$nom i vrlo
zadimljenom uljanicom, koja je bacala goleme sjene po blijedim, vlanim zidovima vapnena $ke pilje, vodio Gila kroz
duboka mjesta pod Brennovim zaljevom. U drugim prilikama, pomislio je Chert, bilo bi zanimljivo hodati tim starim
putem iz vremena kada su Funderlinzi manje vjerovali svojoj krupnijoj bra!i (iz dobra razloga) te eljeli imati spreman
izlaz u svako doba. Stara Izlazna cesta bila je uglavnom nekoritena ovih dana, nepopravljena na mnogim odronjenim
mjestima i prohodna samo s pomo!u duge pjesme koju je Cherta nau$io otac. Naime, ta je pjesma obiljeavala skretanja
dok je cesta vijugala vanjskim predjelima Funderlinkoga grada, kroz prokisle pilje pod zaljevom te napokon do samog
kopna. Sadanje okolnosti liile su Cherta bilo kakva zadovoljstva putovanja, da ne spominjemo njegove nedavne
uspomene na odlazak ispod srebrnastog Mora dubina, progonjen na svakom koraku vizijama iz no!nih mora. Ovo
putovanje nije bilo ni priblino tako teko, iako je bilo mnogo dulje. Samo je ponaanje njegova suputnika iskustvo $inilo
gotovo jednako stranim.
Gil je, zapravo, naizgled patio jednako kao to je Chert patio duboko u Tajnama, opsjedan stvarima koje su Funderlingu
bile nevidljive - mrmljaju!i, $ak jednom ili dvaput govore!i na nepoznatom jeziku. Tek nakon to je mravi stranac
iskusio tre!i ili $etvrti takav napadaj, Chert napokon shvati da je ve! jednom vidio neto sli$no.
Flint, dolje u grobnici obitelji Eddon. Tamonja pukotina u zemlji. Neto mu odjednom sine, neto $ega se ve! prije
trebao sjetiti. Je li Flint znao -je li se zato ponaao tako nerazumno u grobu? Je li znao da !ejednogdana morati po!i tamo
dolje? Ili se bojao jer ga je dozivalo, a tek prije nekoliko dana poziv je napokon postao prejak da bi mu odolio... ?
Dok su se pribliavali suprotnoj strani gdje su putovi opet zakretali prema gore, njegov $udni suputnik proe kroz jo
jednu promjenu; ovaj put kao da su slojevi njegove neobi $nosti bili doslovce izbrisani. Gil je po$eo postavljati pitanja o
tome gdje se nalaze i koliko !e im trebati da izau na povrinu, pitanja koja kao da su dolazila iz usta obi$nog $ovjeka.
Chert to nije mogao pojmiti, a nije ni pokuavao: previe toga to se dogodilo ovih dana ne samo da nije razumio, nego je
bio siguran da nikad i ne!e.
Podzemni put stigao je napokon do povrine na kopnu, do pruda obalnih litica, otprilike pola milje sjeverno od mjesta
gdje se pruao nasip. Dok su izlazili na danje svjetlo - zapravo je bilo tmurno, maglovito poslijepodne - Chert je ugledao
kako se dvorac koji su ostavili za sobom uzdie to$no preko puta tjesnaca, poput igra$ke koju je doli$no isklesao div i
stavio u vodu da pri$eka njegov povratak. S te udaljenosti Chert $ak nije mogao vidjeti ni straare na zidinama. Utvrda je
izgledala naputeno, njezini prozori prazni poput rupa na litici iznad njegove glave, gdje su se u prolje!e gnijezdile obalne
ptice. Bilo je teko povjerovati da je u tom dvorcu ili ispod njega bilo ivih dua.
Pokuao je odagnati tu sumornu misao. "Na suprotnoj smo strani vode. Kamo sad idemo?"
347

"U grad. Oni tuneli - jesam li ve! bio u njima?" "Ne znam", iznenaeno !e Chert. "Ne bih rekao." "Vrlo me podsje!aju
na... neto. Neko mjesto koje sam neko! dobro poznavao." Prvi put Chert je mogao vidjeti stvarne osje!aje ispisane na
$ovjekovu licu, u njegovim izmu$enim o$ima. "Ali ne mogu ga prizvati u sje!anje."
Chert je mogao samo slegnuti ramenima i zaputiti se plaom. Uskoro su se morske zidine grada uzdizale nad njima. Samo
je podnoje nasipa ostalo ondje gdje je Trgova$ka cesta dopirala do obale. More je bilo pusto u daljini, ali nekoliko
privezanih brodova jo je plutalo du pristanita
- njihovi su vlasnici vjerojatno odlu$ili okuati sre!u u utvrdi, nadaju!i se da !e im se opet uskoro vratiti. Ina$e su dokovi
i lu$ke kr$me i skladita bili naputeni. Sve je bilo zapanjuju!e pusto. Chert je zaprepateno gledao oko sebe: izgledalo je
kao da je doao nekakav straan vjetar i otpuhao sav narod. Strah gaje opet proeo. Nije se radilo samo o njegovu ivotu:
cijeli svijet bijae okrenut naopako.
Gil je sada preuzeo vodstvo, a Funderling ga je slijedio, sve vie se skanjuju!i. Magla se douljala s bregova i prekrila
grad tako da su mogli vidjeti samo nekoliko desetaka koraka ispred sebe $ak i na irokoj Trgova$koj cesti; prazne zgrade
sa svake strane izgledale su vie poput nijemih olupina brodova koje su leale na dnu mora. Iz vlanih zidova i izlokanih
krovova kapala je voda kao u najdubljim vapnena$kim piljama te se $inilo da im koraci viestruko odjekuju sa svih
strana u tisu!u si!unih zvukova kropljenja.
Sve je bilo tako sumorno i neprirodno da se uop!e ne treba $uditi to je Chert samo uvukao dah i zastao na mjestu,
uzlupanog srca kad je est tamnih prilika iskora$ilo iz sjenki pred njima - to se toliko $inilo poput neizbjena svretka
stranog sna. Jedna od vitkih prilika stupi naprijed, spustivi duga$ko crno koplje. Oklop mu bijae boje olova, a nita mu
se nije vidjelo na licu osim malo kotano bijele koe i ma$je utog sjaja o$iju u prorezu njegove kacige. Vrak koplja
premjestio se s Cherta na Gila i ondje ostao. Prikaza izusti neto na jeziku punom grubo melodi $nog kljocanja i siktanja.
Na Chertovo tupo zaprepatenje, trenutak poslije Gil odvrati sporijom verzijom istog nerazumljivog jezika. Sivo
oklopljena prilika odgovori i razgovor se nastavi. Voda je kapala. Straari su se primaknuli svojem voi, a od njih se nije
vidjelo mnogo osim visokih sjena i polukruga arkih utih o$iju.
"&ini se... da !e nas ubiti", napokon !e Gil. Zvu$ao je malo alosno
- sjetno, moda. "Rekao sam im da nosimo vanu stvar za njihovu gospodaricu, ali izgleda da oni ne mare. Pobjednici su,
kau. Vie se nemaju to pogaati."
Chert se borio s panikom koja je prijetila da mu stegne grlo, ugui ga. "to... to to zna$i? Rekli ste da !e htjeti to to
imamo! Zato nas ele ubiti?"
"Vas?" Gil se doslovce nasmijei, alosnim trzajem kutova usana. "Kau da morate umrijeti zato to ste stanovnik
Sun$anih zemalja. to se mene ti$e, izgleda da sam ja dezerter te takoer moram biti pogubljen. Ona koja je pobijedila -
neko! je bila moja gospodarica." Polako je zatresao glavom. "Nisam to znao. S vremenom, moda bi mi pomoglo da
shvatim druge stvari. Ali $ini se da vremena nemamo." I doista, dok je Gil govorio, polukrug se suavao oko njih. Vrci
kopalja lebdjeli su ispred njihovih trbuha, dovoljna koli$ina za obojicu. Jedini izbor bio je umrijeti stoje!i ili bjee!i.
"Zbogom, Cherte od Modrog Kvarca", re$e njegov suputnik. "ao mi je to sam vas ovamo doveo da umrete umjesto da
vas ostavim u vaim tunelima da naete vlastito vrijeme i mjesto."

38.

NIJEMI
348


U DUBOKOM ZELENILU

apat, sad vidite treptaj
I bljesak ne$eg brzog
ivo je, ivo je!

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Qinnitan je stajala u hodniku ispred Luianinih odaja poput nekog tko je zgromljen demonskom $arolijom, zapanjen i
poraen, $ekaju!i da smrt doe i odnese je.
Kad je minulo desetak otkucaja srca, njezin se beznadni uas na tren povukao. Nije htjela odustati, shvatila je. to ako je
tama bila poput sna, a ono golemo, stravi$no... neto takoer je ondje $ekalo? Samo to u smrti nije bilo buenja, ni izlaza
iz tih crnih, razjapljenih usta...
Polako je odmahnula glavom, a onda se pljusnula po obrazima, nastoje!i se natjerati da ponovno osje!a. Ako je htjela
ivjeti, morat !e pobje!i iz autarhove pala$e - nemogu! zadatak, pred o$ima svih njegovih straara. I ne samo straara:
uskoro !e i svaki sluga motriti na nju, te svi ostali u Osami, kraljevske ene i vrtlari i $elja$ice i kuhinjsko roblje...
Sine joj tra$ak ideje.
Prisilila se pomaknuti se, teturaju!i niz hodnik kako bi se provukla kroz zavjesu Luianine odaje. &ak i znaju!i to !e
zate!i, nije mogla potisnuti jauk uasa kad je ugledala raskreceno tijelo na sredini poda, premda je purpurno lice bilo
okrenuto od nje. Ue kojim je bila zadavljena bilo je tako duboko usje$eno u Miljenicin mesnati vrat da je bilo gotovo
nevidljivo. Luianinom je ubojici taj tusti vrat bio teak posao: blatni otisci $izama jako su se isticali na sredini lea
Luianine bijele spava!ice poput vjerskog simbola na halji pokajnika.
Oinnitan se borila sa svojim uznemirenim elucem kad ju je preplavio golem, svje val jada. "Oh, Luian...!" Morala je
odvratiti pogled. Daje due gledala, opet bi po$ela plakati i ne bi se pomaknula dok ne dou po nju.
Divlje je prekapala po Luianinim koarama i krinjama kad je $ula zvuk iza sebe. Ruke su joj poletjele uvis da zatite vrat
dok se okretala, uvjerena da !e se suo$iti s nacerenim licem i mrtva$kim o$ima Tanvsse, ali um je na$inio mutavi rob,
Nijemi Miljenik koji joj je donio Luianinu poruku, dok se pokuavao dublje sakriti u nezati !eni kut odaje. Prola je
ravno pokraj njega.
"Mali glupane! Ne moe ostati ovdje!" Upravo se spremala istjerati ga kroz vrata, kad je shvatila da moda odbacuje
jedinu stvar koja bi joj mogla spasiti ivot. "&ekaj! Trebam neto tvoje odje!e. Moe li to u$initi? Neke hla$e poput ovih
koje nosi. Treba mi i koulja. Razumije?"
Gledao ju je razroga$enim o$ima ivotinje u zamci i ona shvati da je bio jo blie Luianinu umorstvu od nje. Ipak, nije
mogla troiti vrijeme na suosje!anje.
"Razumije li? Treba mi ta odje!a, smjesta! Onda moe i!i. Nemoj nikome re!i da si bio tu!" Oinnitan se zamalo nasmije
svojoj fatalnoj gluposti. "Naravno da nikom ne!e re!i - ne moe govoriti. Nema veze. Idi!"
349

Oklijevao je. Zgrabila je njegovu mravu ruku i povukla ga na noge, a onda ga odgurnula. Pohitao je kroz vrata, sagnut
tako nisko da su mu se ruke gotovo vukle po podnim plo$icama, kao da je prelazio bojite na kojem su letjele strijele.
Vratila se svojoj potrazi i ubrzo nala Luianinu koaru za vezenje. Izvadila je kare s draguljima ukraenim ru$kama - dar
kraljice Miljenika, Cusy, te stoga rijetko rabljene - te po$ela rezati svoju dugu, crnu kosu.
Cak i nakon to je uzela hrpu odje!e i zahvalila mu, dje$ak nije odlazio. Jo ga je jednom pogurnula, ali ovaj put joj se
odupro. "Mora oti!i! Znam da se boji, ali ne smije nikom dopustiti da te ovdje nae."
Odmahnuo je glavom, i premda mu je uas jo ispunjavao o$i, u njegovom je odbijanju bilo neto vie od samog straha.
Pokazao je na drugu odaju - Oinnitan je mogla vidjeti bose noge kroz vrata, kao da je Luian samo odlu $ila prile!i na pod i
odspavati - a onda na sebe, a potom na Oinnitan.
"Ne razumijem." Izbezumila se. Morala je iza!i, i to brzo. Postojali su dobri izgledi daje Tanvssa ve! provjerila njezinu
sobu i sada je traila po cijeloj Osami, moda diu!i uzbunu. "Samo idi! Poi Cusy ili kojoj drugoj vanoj Miljenici!
Tr$i!"
Opet je odmahnuo glavom, otro, i opet mu je prst otputovao od trupla na sebe pa natrag na Luian. Pogledao ju je o$ima
koje su preklinjale, a onda oponaao neto to je trenutak kasnije shvatila da je bilo pisanje.
"Oh, svete P$ele! Misli da !e i tebe ubiti? Zbog pisama?" Zurila je u njega proklinju!i Luian, iako je prelazilo zakone
milosra okaljati mrtve prije nego to su primili Nushashevu presudu. Luian ih je sve uhvatila u klopku, nju i onog
nao$itog, budalasto arogantnog Jeddina. Dovoljno je loe bilo ono to su njih dvoje u$inili Oinnitan, ali ovom sirotom,
mutavom dje$aku...! "Dobro", rekla je nakon dugo vremena. Sjetila se kroz to je Jeddin vjerojatno prolazio u ovom
trenutku i gnjev joj je zamro poput ugaene svije!e. "Po!i !e sa mnom, onda. Ali najprije mi pomozi da odjenem ovu
odje!u i po$istim kosu koju sam odrezala. Ne moemo je spaliti, jer bi svatko prepoznao taj miris, pa je moramo baciti u
zahod. Ima jo jedna vana stvar - treba nam i Luianina kutija za pisanje."
Dje$ak je smjesta dokazao svoju vrijednost izvevi je iz Luianinih odaja niz stranji hodnik za koji Oinnitan nije ni znala
da postoji, posve zaobiavi Vrt kraljice Sodan, koji bi bio prepun ena i slugu nakon ve$ernjeg obroka, posebno u ovako
toploj no!i. Susreli su samo jednu osobu, Haketansku enu ili slukinju, koja je nosila svjetiljku - bilo je teko re!i to je
od to dvoje bila jer su sve Haketanke nosile maske s velovima i izbjegavale razmetljivu odje !u. Maskirana ena prola je
pokraj njih bez ikakve reakcije, pa i bez pozdravnog kimanja. &ak i usred o$ajni$kog bijega Oinnitan je osjetila refleksnu
srditost sve dok nije shvatila da je ena vidjela samo dva mala roba, i bez obzira na kojem je poloaju sama ena bila, oni
nisu bili vrijedni njezine pozornosti.
Trebala bih zahvaljivati Svetom Roju umjesto to gunam.
Sto su se vie pribliavali Ljiljanskim dverima Osame, to je bre udaralo njezino srce. Odrezane dla $ice uvukle su joj se
za vrat, zbog $ega ju je gruba tkanina dje$akove koulje jo vie svrbjela, ali to je bio najmanji od njezinih problema.
Sada je na hodnicima bilo mnogo vie ljudi: slugu koji su odlazili u kupovinu za njihove gospodarice, robova sa
svenjevima naslaganima na glave ili ramena, neki $ak vuku!i mala kolica, poku!arka s kavezom na kota$ima punim
papiga, Miljeni$ki lije$nik s velikim, mlohavim eirom koji se prepirao s Miljeni $kim apotekarom na putu za mjesnu
trnicu, gdje su trebali pregledati biljke. I premda se sa svakom novom osobom pove!avala njezina uzrujanost, posebno s
dvoje-troje slugu za koje joj se u$inilo da ih je prepoznala, tjeila je samu sebe da je u gomili bilo malo vjerojatno da !e
ostali primijetiti dva mala Miljenika, a svakako jo manje vjerojatno da !e se zapitati nije li jedan od tih dvaju dje$aka bio
Nevjesta ivu!eg Boga.
Ipak, Qinnitan je jedva uspijevala stajati u guvi $ekaju!i u udubini vrata na strani Osame kad joj je svaki instinkt govorio
da se progura i pobjegne na slobodu - i neka je samo pokuaju uhvatiti! Nastojala je usporiti disanje, pokuala misliti na
ono to !e u$initi na suprotnoj strani. Mali prsti ovili su se oko njezine ruke i ona spusti pogled na dje$aka. Unato$ svojim
irokim, preplaenim o$ima, kimnuo je i nastojao se nasmijeiti, kao da joj eli re!i kako !e sve biti u redu.
350

"Ne znam kako se zove", apnula je. "Kako ti je ime?"
Usta mu se iskrive i ona se osjeti okrutnom - kako joj je mogao re!i? Tada se opet nasmijeio i podigao ruke. Isprepleo je
palce s ostalim prstima te ih ispruio na obje strane, a onda zamahnuo njima poput... krila.
"Ptica?"
On veselo kimne."
"Zove se Ptica?"
Namrtio se i odmahnuo glavom, a onda pokazao prema rebrastom svodu. Ondje, tako blizu dveri, ostaci gnijezda jo su
stajali u nekim zasjenjenim kutovima. Nije mogla vidjeti ptice ni u jednom od njih. "Gnijezdo?" Opet je odmahnuo
glavom. "Neka vrsta ptice? Da? Lasta? Drozd? Golub?"
Opet ju je zgrabio za ruku i stisnuo, ivahno kimaju!i.
"Golub? Zove se Golub. Hvala to mi pomae, Golube." Podigla je pogled i otkrila da su gotovo stigli na $elo kolone
koja se suavala poput grli!a boce pred trojicom krupnih Miljeni$kih strazara. Ljiljanove dveri nalazile su se tek nekoliko
koraka dalje, blistaju!i na svjetlu fenjera vanjskog svijeta poput ne$eg $arobnog iz bajke. Dvojica strazara bila su
zaposlena pregledavanjem poku!arkinih kolica prije nego to !e je propustiti natrag u grad - ba$ena u zasjenak pred
njima, poku!arka je imala na licu izraz koji je tako o$igledno i paljivo bio bezizraajan da je gotovo sam po sebi bio
drzak - ali tre!i je straar bio i te kako spreman pregledati Qinnitan i njezina suputnika.
"Kamo !ete...?" po$eo je, ali ga je prekinulo Golubovo graktanje. "Ah, jedan od tenaca bez jezika. Po $ijem poslu?"
Qinnitanin se eludac prevrne. Tako je naporno radila na svom drugom krivotvorenom pismu da je posve zaboravila kako
je trebala predo$iti i neku vrstu doputenja da moe napustiti Osamu - robovi, $ak i relativno probrani Nijemi Miljenici,
nisu mogli jednostavno lutati unutra-van po volji.
Trenutak prije nego to bi se slomila i utekla, dje$ak posegne u svoj dep i izvu$e mali srebrnasti predmet veli$ine prsta te
ga pokae straaru. Oinnitanino se srce popne u grlo. Ako je to bio Luianin pe$at, a vijest se ve! proirila...
"Ah, za staru Cusy, je li?" Straar mahne rukom. "Ne elimo naljutiti kraljicu Osame, zar ne?" Povukao se u stranu,
zirnuvi s lijenom, ali usredoto$enom znatieljom u Oinnitan kao daje naslutio kako tu neto nije posve u redu. Oborila je
o$i i nijemo odrecitirala rije$i P$elinje himne dok ju je Golub vodio pokraj golema strazara i iza poku!arke, koju su
upravo proputali, o$igledno neopravdano smatranu za krijum$arku.
"Kau da su neko! bili ljubavnici", re$e tiho jedan od strazara koji je pretraivao kolica dok se micao poku!arki s puta.
Qinnitan se prene sve dok nije shvatila da se obra!ao drugom straaru.
"On? I Ve$ernja zvijezda?" upita njegov drug, jednako tiho. "ali se."
"Tako govore." Straarev se glas jo vie snizi, do apta - Oinnitan je $ula tek malo od onoga to je rekao prije nego to je
par strazara predaleko zaostao za njom. "Ali $ak i da joj je jo stalo do njega, ona mu vie nije od koristi. Nita medu
morima ne moe mu pomo!i..."
Jeddin? Jesu li govorili o Jeddinu?
Qinnitan se osje!ala uplje, opreno, kao da su joj svi osje!aji sagorjeli. Svijet se $inio dovoljno mahnitim, ali danas je
zaao u domene ludila za koje nije ni sanjala da postoje.
Bila je topla ve$er i ulice su bile krcate. Pred Osamom glavna je cesta bila puna skupih trgovina i $ajana - blizina velebne
pala$e bila je gotovo beskrajno privla$na, bez obzira na vrstu obrta - a OJnnitan je osje!ala takvo olakanje i radost to je
bila slobodna meu bu$nom i razdraganom gomilom da je to gotovo nadvladalo uas koji ju je jo drao. &uvstvo nije
351

dugo potrajalo. Ne samo to je netko njoj blizak bio ubijen, nego je sada pokazala prezir prema jednom od autarhovih
najstroih zakona. &ak i ako joj nekim $udnim slu$ajem dopuste preivjeti unato$ Jeddinovim i Luianinim zlo$inima i
njezinoj povezanosti s njima, u trenutku kad je prola kroz one dveri sebe je okaljala. Autarh vie ne bi imao nikakve
koristi od okaljane nevjeste nevanog roda.
Mogla bih biti i mrtva, pomislila je. Sablast na pustinjskom vjetru. Bio je to $udan osje!aj, istodobno prazan i poletan.
Dok su vijugali nizbrdo kroz vise!e svjetiljke trgova$ke $etvrti i blie mra$noj luci, gomila je postajala manje prijateljska,
sjecikese i probisvjeti manje oprezni, a prijetnja sve opipljivija. Prolaze!i uli$icom izmeu dviju duguljastih zgrada -
jedino svjetlo curilo je iz trone $ajane na jednom kraju s napola podignutim kapcima - shvatila je da !e ih zla kob
vjerojatno susti!i ovdje kao to bi ih sustigla i u samom srcu autarhove pala$e. Nikad ne bi zala na takvo mjesto u
enskoj odje!i, ali bilo je mnogo neugodnih ljudi koji bi se podjednako zadovoljili parom ljepunih dje$aka - posebno
onih koji po svoj prilici nisu mogli vikati upomo!.
Mali je Golub takoer nanjuio opasnost - $ovjek je trebao biti ne samo nijem, nego slijep i gluh da mu to promakne - te
je dopustio Qinnitan da ga pouri prema dokovima. Kad su iskora$ili iz jo jedne uske, slabo osvijetljene uli$ice u Prilaz
iva$a jedara, iroku cestu $iji je suprotni kraj dodirivao brodogradilita i najblii predjel dokova, zatekli su visoku priliku
kako stoji na cesti kao da ih $eka.
"Zdravo, maleni." Stranac je nosio mornarsko ruho, hla$e jedva ispod koljena i pomor$evo platno omotano oko glave, ali
odje!a mu je bila pohabana, a glas drhtao kao u bolesnika. "I to vas je navelo da lutate ovuda u ovo doba no!i? Jeste li se
izgubili?" Koraknuo je prema njima. "Dajte da vam prijateljska ruka pomogne."
OJnnitan je oklijevala samo na trenutak - stajao je izmeu njih i njihova odredita, ali iza njih se nalazio autarhov bijes i
nisu mogli natrag - potom je zgrabila Goluba za ruku i zatr$ala se prema strancu. Dje$ak je oklijevao dovoljno dugo da joj
lagano povu$e ruku, a onda je sko$io naprijed i potr$ao uz nju. Mukarac je stajao, raskriljenih ruku, ali tamnih, upalih
o$iju, rairenih od iznenaenja. Kad su se sudarili s njim, pao je na lea. Na trenutak se ondje valjao psuju!i prije nego to
se osovio na noge.
"Balavurdijo, pa$ad jedna, i$upat !u vam utrobu!" vrisnuo je. "Nabit !u vas na no i izvadit vam crijeva!" Ustao je i
potr$ao za njima, i premda je bio barem desetak koraka iza njih, kad se Qinnitan osvrnula, $inilo se da ubrzano smanjuje
razdaljinu.
"Kamo idemo?" dahnula je, ali Golub to nije znao nita vie od nje, te je mogao samo tr $ati pokraj nje. Dje$ak je bio bri,
shvatila je, ali je drao korak s njom, jo je dre!i za ruku. to je pisalo u Jeddinovu pismu - hram, zar ne? Brod usidren
preko puta hrama? Ali kojeg hrama?
Spustili su se iz Prilaza iva$a jedara na pristanite, dok su koraci njihova progonitelja lupali po daskama nedaleko za
njima. Oinnitan uspori i zamalo stane, obeshrabrena grozomornim prizorom: stotine i stotine jarbola, brodova poredanih
na molovima gotovo milju u daljinu, ljuljukalo se dok su njeni valovi otjecali niz pristanite. Koraci su postajali glasniji
te je opet stala tr$ati.
"Mali priljepci!" dahtao je $ovjek. &inilo se da im je gotovo za ramenima, te Oinnitan posegne za posljednjim zrncima
snage kako bi ostala ispred njega. "Ja jedem priljepke za ve$eru!"
U o$aju po$ela je vikati to je glasnije mogla: "Oj, Jutarnja zvijezdo! Jutarnja zvijezdo! Gdje si?" sve dok joj nije
ponestalo daha. Nije bilo odgovora, premda joj se u$inilo da vidi komeanje na jednom od zamra$enih brodova.
Sada su na trenutak svi tr$ali u tiini, mukarac iza njih da!u!i ali ne usporavaju!i. "Jutarnja zvijezdo!" vrisne Oinnitan.
"Gdje si?"
"Samo par molova dalje", dovikne netko s jednog broda koji su mimoilazili.
352

Oinnitan posrne, ali ju Golub pridri. "Jutarnja zvijezdo!" ponovno je viknula, ili barem pokuala, ali glas joj se $inio
tihim i slabim, noge meke poput jastuka. Jedva je mogla do!i do daha. "Jutarnja zvijezdo!"
"Ovamo!" vikne glas nedaleko pred njima. "Tko je to?"
Oinnitan povu$e Goluba preko mosti!a za koji se nadala da je pravi. Mukarac koji ih je proganjao zaustavio se, oklijevao
na trenutak, a onda se okrenuo, na$inio nekoliko nesigurnih koraka prema sjenama i nestao iz vida. Oinnitan se naslonila
na ogradu broda, da!u!i dok joj se $inilo da su zvijezde na nebu doplovile dolje i uskovitlale se oko nje poput iskri.
Jarboli i snasti takoer su je okruivali, poput kakve ume prekrivene pau$inom, ali ona u sebe nije mogla primiti nita
osim vru!a zraka.
Gruba ruka zgrabila ju je za miicu i uspravila, unijevi joj fenjer u lice. "Tko si ti? Vi $e kao da eli probuditi mrtve."
"Je li... ovo... Jutarnja zvijezda Kirousa?" dahnula je.
"Jest. Tko ili to si ti?" U$inilo joj se da vidi kilje!e o$i i tamnu bradu iza fenjera, ali bilo je teko gledati u svjetlo.
"Dolazimo... od Jeddina." Koljena joj popuste, svijet se zavrti, a jarboli zaigraju poput razuzdanih plesa$a dok je
propadala, isprva u sivu, a potom u crnu prazninu.
Re$eno nam je da vas o$ekujemo - premda odjevenu kao enu, ne kao mukog roba", rekao je Axamis Dorza, kapetan
Jutarnje zvijezde. Odnio ju je u majunu kabinu brodi!a. Dje$ak zvan Golub kle$ao je do Qinnitaninih nogu, nijem i
razroga$enih o$iju. "&ak su nam rekli da !emo vas moda morati povesti s nama u vrlo kratkom roku." Sad je mahnuo
krivotvorenim pismom koje je napisala u Luianinoj odaji i zape$atila Jeddinovim pe$atom. "No nisu nam rekli da odemo
bez lorda Jeddina. to znate o tom?"
Uzdahnula je nijemu molitvu zahvalnosti Roju i svetoj zatiti njezinih ljubljenih p$ela: o$igledno pomorci nisu doznali za
Jeddinovo uhi!enje. Sada je bilo vrijeme da upotrijebi vjetine prevare koje je bila prisiljena nau$iti u Osami. "Ne znam,
kapetane. Samo znam kako me Jeddin naputio da se preruim i dovedem ovog roba amo te da vam predam ovu poruku."
Bilo je vano, podsjetila se, da ne zna stoje stajalo u Jeddinovu tobonjem pismu. "Ne znam nita drugo, bojim se. Samo
sam sretna to smo vas pronali prije nego to je onaj $ovjek koji nas je proganjao uspio ostvariti ono to je ve! planirao."
Nastojala je zvu$ati poput kraljice, dostojanstveno i samouvjereno.
Alija jesam kraljica, arne, barem neke vrste? Ili sam to bila. Ali nikad se nije osje!ala tako, ni na trenutak.
Kapetan odmahne rukom na nepotrebnu pojedinost o njihovu progonitelju. "Dokovi su puni protuprirodne gamadi poput
njega, a ima ih i gorih, vjerujte mi. Ne, ono to ne shva!am jest zato bismo otili bez lorda Jeddina. Ponovno vas pitam,
znate li ita o tom?"
Ona odmahne glavom. "Samo da mi je lord Jeddin rekao da doem k vama i idem kamo god me povedete, da !ete me vi i
vaa posada zatititi od njegovih neprijatelja." Udahnula je duboko, drhte!i. "Molim vas, kapetane, recite mi to moj
gospodar pie."
Axamis Dorza podigne pismo svojim tustim prstima i zakilji. O$i su mu bile toliko proarane borama da je od nosa
prema gore izgledao poput kakva pradjeda, ali pretpostavljala je daje bio znatno mlai. "Pie samo: 'Odvedi gospu
Qinnitan u Hierosol. Svi ostali planovi morat !e pri$ekati. Odvedi je tamo no!as, a ja !u vas ondje ve! prona!i." Ali gdje
!e nas na!i, gospo? Hierosol je jedva neto manji od Velikog Xisa! I $emu prelaziti ocean do Eiona umjesto da se
jednostavno usidrimo u drugoj luci niz obalu i pri$ekamo ga ondje?"
"Ne znam, kapetane." Odjednom se osje!ala kao da !e se opet sruiti na pod od iscrpljenosti. "Morate u$initi ono to
smatrate primjerenim. Stavljam sebe i svojega slugu u vae ruke, kao to je moj gospodar Jeddin elio."
Kapetan se namrti i zapilji u prsten pe$atnjak koji je drao u drugoj ruci. "Imate i njegov pe$atnjak i pismo. Kako mogu
sumnjati u vas? Ipak, $udno je i posada !e se uznemiriti kad to $uje."
353

"Pala$a je sada nesigurno mjesto", rekla je s onoliko mirno!e koliko je uspjela skupiti. "Moda !e vaa posada biti sretna
to !e se neko vrijeme zate!i podalje od Velikog Xisa."
Dorza joj uputi prodoran pogled. "Tvrdite da u pala$i vladaju nemiri? Je li na gospodar nekako upleten?"
Bacila je udicu; ne bi vrijedilo da prejako potegne povraz. "Nemam nita vie re!i, kapetane. Mudrima jedna rije$ vrijedi
kao cijela pjesma."
Tada je izaao. Qinnitan se sru$ila na uski krevet, nesposobna $ak na!i snage da prosvjeduje kad se Golub sklup$ao na
tvrdom podu kao da joj je zaista bio rob. Iz zbrke u vlastitoj glavi, odjednom je $ula glas proro$ice Mudry:
"Upamti tko si. A kad se kavez otvori, mora poletjeti. Ne!e se otvoriti dvaput."
Je li starica mislila na ovo? Qinnitan vie nije mogla razmiljati. Bila je preumorna. Letim, Majko Mudry. Barem
pokuavam letjeti...
Nakon par uzdaha ve! je spavala.
Probudila se samo nakratko. Iznad njezine glave bose su noge bubnjale po daskama, a glasovi se uzdizali, izvikuju!i
naloge i pjevaju!i pjesme o tekom pomorskom ivotu dok su se mornari Jutarnje zvijezde Kirousa pripremali za
putovanje u Hierosol.

39.

ZIMSKA VE&ER

PLEU(I ZA ZIMU

Praina, praina, led, led,
Ona nosi kosti umjesto o$iju
Ona $eka dok pjesma ne utihne

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Zagonetalo je bio pri iznenauju!e ugodnu glasu, a tek je neznatni drhtaj odavao tolike godine. Ina$e, Brionv bi pomislila
daje vrijeme pobjeglo, da je opet malena djevoj $ica koja sjedi na o$evu krilu, da vani vjetar u gnjevnu o$aju perua
krovove dok oni svi sjede na sigurnom i toplom u velikoj blagovaonici.
Ali ti su dani nestali, podsjetila se. Nita ih ne!e vratiti. A ako je Tyne doista izgubio bitku, moda se dogodi da uskoro ne
bude nikog ivog tko bi ih se sje!ao.
354

Zagonetalo je prebirao po svojoj lutnji, nastavljaju!i s dugom, alobnom pri$om o Princu Cayloru i Vje$no ranjenoj
djevici.
"... Krvavu djevu tad je prvi put ugledao:" Starac je pjevuio, pripovijedaju!i o vitezovu ulasku u Sijelo Vje$ne zime,
"Misle! da ranjena je, il mrtva, srce mu plemenito
Zadrhta od tuge to cvijet taj propada
Prije nego poljubac okusi, il ga slikar oslika;
Al ona o$i otvori, i kad ga ondje opazi,
Osmjehnu se, premda licem tunim i upalim
Na jastuku njezine zlatne kose biser po$ivae
A on pomisli kako nijedna carica juga ravna joj ne bijae.
Tad se Caylorovo srce ko sokol vinu na grudi njezine,
Premda ni sam nije znao jel proklet il blagoslovljen."
lorala je priznati da je bila iznenaena, ne toliko otkri!em da je Zago-letalo jo mogao pjevati, nego graciozno!u rije$i
Mattvja Tinwrighta.
lladi je pjesnik sjedio na kraju jednog od prednjih stolova, blizu mjesta gdje je stajao Zagonetalo - izgledao je kao da zna
kako je doista u$inio leto vrijedno.
Bila je to doista promjena od njegovih o$ajnih, tugaljivih hvalospjeva njoj u $ast, u kojima ju je usporeivao s
djevi$anskim boanstvom, pre-aunim bolno neuvjerljivih rima - naposljetku, nije bilo mnogo toga to se Rimovalo sa
"Zoria", "milosrdna" ili "boica". Bila je impresionirana, $ak zadovoljna. Dala je Tinvvrightu posao vie da razdrai
Barricka i zabavi bebe, ali moda !e se on na kraju ipak pokazati pravim pjesnikom.
Osim ako, pomislila je iznenada, nije ukrao cijelu stvar nekom opskurnom pjesniku.
Ne, bila je Zimska ve$er. Bit !e dobrohotna. &ak !e mu re!i neto ljubazno, iako nita tako pretjerano to bi ga navelo da
ju cijelu ve$er Islijedi poput psa.

"On$as Cavlor prisegne da !e joj robovati,
U njezinu slavu svjetove cijele u prah da !e satrti;
Al ona glavom odmahnu i prijekorno ga pogleda,
Ruke podie, ruke bijele iz krvavih rukava.
Tad re$e: Vitee dobri, osvojit me ne!e svjetovima ni rije$ima;
Ve! samo ako rane me lii to ivot mi otima,
Ja bit !u tvoja. Ima godina to prezreh oholog Gavrana, Princa Ptica,
Ima godina to grudi mi probode sporohodna mu otrica
355

Nijedan lije$nik s o$eva mi dvora iscijelit ranu ne moe,
nit zaustavit grimiznu bujicu to opakije bode zadade."

Jrionv se $ak nasmijeila Zagonetalu, koji je to jedva primijetio. Toliko ; uivao u svom trenutku da se $inilo kako je
zaboravio da je kraljevskoj obitelji dugovao svoj poloaj, a ne dvorjanima, koji su smatrali starca prili $no zamornim
lakrdijaem. Ipak, bio je meta svih pogleda, ili je barem trebao biti, te je o$ito uivao u tome.
Ostatak okupljenih plemi!a Briony je izgledao $udno. Razgovor je zapinjao, mnogi su aptali, drugi preglasno govorili,
$ak i za nekog tko je cijelu no! pio. Tollvji i njihovi saveznici jasno su dali na znanje kako su gozbu smatrali uvredom
Gailonovoj uspomeni i nisu se pojavili. Tako, bilo je jo vie pi!a nego to se o$ekivalo za Zimsku ve$er, a kuhano se
vino slijevalo niz grla kao da su mnogi meu nazo$nima o$ekivali najgore i to uskoro - jer glasine o mogu!oj sudbini
vojske June Mee kolale su dvorcem cijelu ve$er, pri$e o uasu i porazu letjele su u svaki ugao poput malih bijelih
moljaca koji izlije!u iz davno zatvorena ormara. Sama Briony morala je tjeiti Rose i Moinu, obje u suzama, uvjerene da
!e ih zlostavljati $udovita.
Da, a bile su sigurne da !e ih zlostavljati i Dawet i njegovi Hierosoljani, ogor$eno pomisli Briony. One no!i. Nisu mi bile
ni od kakve pomo!i, ni meni ni ikome drugom...
Potisnula je daljnje misli o Kendrickovoj smrti te pustila da joj um zadri uspomenu na Daweta dan-Faara. Okruena
rumenim, pripitim licima, zatekla se kako $ezne za njegovim drutvom. Ne na romanti $an na$in - ogledala se kao daje ta
misao mogla biti vidljiva onima oko nje, ali plemi!i su bili zaposleni oblizivanjem pudinga od bubrenog loja s prstiju i
naru$ivanjem jo vina. Ne, bilo bi to zadovoljstvo samo zbog njegove domiljatosti. Nije bilo ni $eg mutnog u Dawetu,
koji se uvijek $inio otrim poput noa. Dvojila je da je ikad pio, te bila uvjerena da su ga $ak i ako jest, rijetki vidjeli
pijanog...
Oh, tako mi svih bogova, to !emo poduzeti? Kako !emo se spasiti? To ju je izjedalo otkako je primila Broneove vijesti i
vie tomu nije mogla odolijevati. Nije mogla ni pomisliti da se neto moda dogodilo Barricku, ali morala je prihvatiti da
Tyne Aldritch i njegova vojska nisu uspjeli. Sto onda? Kako su ona i njezini plemi !i mogli planirati obranu od opsade
tako tajanstvene sile?
Dok su joj misli neprestano kruile izmeu onih koji nisu bili doli
- nije mogla zamisliti Zimsku ve$er u kojoj je bila osamljenija i toliko liena obitelji - i zlokobnih stvorenja koje je od
njezina voljenog dvorca June Mee sada naizgled dijelio tek uski tit zaljeva, Briony se odjednom sjetila daje obe!ala
ve$eras posjetiti svoju pomajku Anissu. Njezina prva pomisao bila je da poalje slugu s isprikama, ali dok se ogledala po
dvorani
- po nujnim, pretjerano veselim licima onih koji su jo sjedili uspravno, po razvalinama jela rasutima po stolovima,
kostima i komadi!ima koe i lokvicama crvenog vina poput ostataka kakve strane bitke - zaklju$ila je da nije mogla
zamisliti nita bolje od toga da se malo proe!e po no!nom zraku, i da bi posjet za krevet vezanoj pomajci, koju je najvie
par dana dijelilo od poroda, bio vrlo prihvatljiva izlika.
Iako je zahtijevalo prili$no truda, $ak je uspjela u sebi pobuditi malu koli$inu suosje!anja za Anissu. Ako se Briony
osje!ala tako bespomo!no s uzdama kraljevstva u svojim rukama, kako lije tek bilo njezinoj pomajci, trudnoj i prisiljenoj
prebirati po proturje$nim glasinama koje su dopirale do njezine kule?
Lijen pljesak i nekoliko pijanih usklika privukli su joj pozornost: pjesma je zavrila. Briony se malko zastidi shvativi da
je ve!inu propustila.
"Vrlo lijepo", rekla je naglas i pljesnula rukama. "Lijepo otpjevano, dobri Zagonetalo. Jedna od najboljih zabava koju smo
skoro imali."
356

Starac se iroko nasmijei.
"Posluite ga," naloila je jednom pau, "jer od takva izvrsnog pjevanja sigurno je oednio."
"Ne!u preuzeti svu zaslugu, Visosti", re$e Zagonetalo dok je pruao ruku da prihvati kale. "Pomogao mi je..."
"Metar Tinwright, da. Rekao si nam. A i njemu kaem: vrlo dobro, gospodine. Udahnuli ste nov ivot u staru i omiljenu
pri$u." Pokuala se prisjetiti kako je pri$a o Vje$no ranjenoj djevici zavravala, nadaju!i se da Timvright nije odabrao
nekakav moderni pristup svretku koji ona nije $ula, to bi na njezinu sramotu jasno pokazalo da su joj misli lutale.
"Poput Caylora, pronali ste pjesmu od koje je zacijelilo strahotno djelo princa Gavrana."
&inilo se da je pogodila. Tinwright je izgledao kao da se eli baciti pred nju i postati njezin podnonik.
Da, ali ni za to ne bi mogao prona!i rimu, pomislila je. Teko je rijeiti se starih navika.
Ustala je uz utanje svojih podsuknji te rekla: "Sad moram i!i i prenijeti prazni$ne vijesti svojoj pomajci, kraljici
Anissi." Oni koji su to jo mogli u$initi, takoer su ustali. "Molim vas, sjednite. Gozba nije zavrena. Sluge, neka vino
te$e do mojega povratka kako bi nai gosti mogli slaviti toplinu koju je Siro$e vratilo. Upamtite, nema tako mra$nog
vremena u kojem se sun$ev povratak ne bi nazirao."
Bogovi, zatitite me, pomislila je dok je jedrila prema vratima u svojoj golemoj krinolini. Po$injem govoriti kao jedan od
Tinwrightovih likova.
Heryn Millvvard, mladi vojnik sa Suttlerova zida, bio je jedan od dvojice straara koji ju je no!as pratio; drugi bijae
malko stariji momak, s tamnim $ekinjama i utljiv. Sjetila se da im obojici zaeli dobre vijesti no!as i na sutranji sveti
dan - ta je ljubaznost djelovala kao neka vrsta ograde protiv njihove nestrpljivosti zbog sporog hoda, uzrokovanog
natovareno!u oklopima i helebardama.
Upravo je prela vanjsko dvorite i zamalo stigla pred Anissinu rezidenciju u Proljetnoj kuli kadli neka prilika iskora $i iz
sjenki ispred nje. Srce joj je kliznulo u grlo, ali je uspjela prepoznati prikazu trenutak prije nego to je mladi Milhvard
zario iljasti vrak helebarde u uljezova crijeva.
"Stani, straaru!" kriknula je. "Chaven! Milosrdna Zorijo, to to radite? Mogli ste poginuti! I gdje ste bili?"
Lije$nik je djelovao iznenaeno, $ak posramljeno dok je zurio u otar iljak koji je drhtao pred njegovim trbuhom. Kad je
podigao o$i k Brionv, primijetila je da je blijed i podbuhao, s modrim podo$njacima, i da se danima nije brijao.
"Ispri$avam se to sam vas prepao, princezo", rekao je. "Iako bi bilo gore po mene nego po vas, $ini se."
Koliko god je osje!ala veliko olakanje to ga vidi, nije bila spremna zaboraviti svoju srdbu. "Gdje ste bili? Milosrdna
Zorijo, znate li koliko sam puta posljednjih dana o$ajni$ki eljela s vama popri$ati? Uvijek ste bili na savjetnik jednako
kao lije$nik. Kamo ste otili?"
"To je duga pri$a, Visosti, i nije prikladna za hladno i vjetrovito dvorite, ali uskoro !u vam je ispri$ati."
"U ratu smo, Chaven! Sumra$ni narod na naem je pragu, a vi ste jednostavno nestali!" Osjetila je da joj se o$i pune
suzama i gnjevno ih je obrisala rukavom. "I Barrick je otiao u borbu s tim stvorenjima. A ima i gorih stvari, stvari za
koje ne znate. Bogovi vas prokleli, Chavene, gdje ste bili?"
Polako je zatresao glavom. "Zavreujem tu kletvu, ali uglavnom zato to sam bio glup. Teko sam radio nastoje!i rijeiti
opasnu zagonetku - vie od jedne, da budem iskren - a sve je to oduzelo vie vremena nego to sam mislio. Da, znam za
Sumra$ni narod, i za Barricka. Bio sam daleko od dvora, ali ne i od glasina, koje putuju posvuda."
Podigla je ruke u o$aju. "Zagonetke - ve! ima previe zagonetki! U svakom slu$aju, sad idem posjetiti svoju pomajku.
Moram to obaviti prije nego to porazgovaramo."
357

"Da, i to znam. I mislim da bih trebao po!i s vama."
"Termin joj se blii."
"A to je razlog vie da vam se pridruim."
Mahnula je straarima da spuste oruje. "Hajdete, onda. Popit !u s njom za$injeno mlijeko, a onda idemo."
"To moda ne!e biti tako brzo, Visosti", natukne Chaven.
Brionv nije imala strpljenja u toj dugoj, nesretnoj no!i da pokua doku$iti to je pod time mislio.
&inilo se da ne postoji pravi na$in, pomislio je Chert, da se $ovjek pripremi na smrt, ali to mu je bio drugi ili tre!i put u
posljednjih nekoliko dana to je bio prisiljen pokuati upravo to. "Ne elim", tiho je izustio. Oklopljene, utooke prilike
motrile su ga bez tra$ka osje!aja, a vrci njihovih kopalja bili su prsten mutna sjaja na sivkastom svjetlu; $udni se $ovjek
pokraj njega promekoljio.
"Naravno da ne elite", re$e Gil. "Svi koji ive dre se ivota. &ak, mislim, i moj narod."
Chert pogne glavu, misle!i na Opal i dje$aka, kako je malo sve to zna$ilo, kako je glupo i neprirodno bilo u usporedbi s
njegovim ivotom s njima. &uo je sve ja$e tapkanje za koje je na trenutak bio siguran da dopire od njegova ubrzanog srca.
Tad je prepoznao zvuk i podigao glavu, ne u nadi, nego gotovo od zlovolje to !e se grozno $ekanje nastaviti.
Mukarac, ako je to bio, jahao je na jednom od najve!ih konja koje je Chert ikad vidio: vrh njegove glave jedva je
dosezao do njegovih koljena. I jaha$ je bio krupan, ali ne pretjerano, odjeven u oklop koji je pomalo izgledao poput
ulatena oklopa kornja$e, siv i smee-modar. Ma$ se klatio o pridoli$inu boku; pod rukom je nosio kacigu u obliku neke
ivotinjske lubanje, nekog neprepoznatljivog stvorenja s dugim o$njacima.
Ali naj$udnije od svega bilo je njegovo je lice. Na trenutak je Chert pomislio da je visoki jaha$ nosio masku od bjelokosti,
jer izuzev rubin-crvenih o$iju pod blijedim $elom, stranac nije imao lica, samo neznatni okomit greben gdje mu se trebao
nalaziti nos, i glatku bijelu povrinu sve do brade. Tek kad je nazreo bijeli vrat koji se micao pod tom bradom dok je
stranac odmjeravao Gila od glave do pete, Chert se jednom i za svagda uvjerio da stranac nije nosio masku - to je bila
njegova koa.
"Ime mu je Gyir Olujni Fenjer", nenadano objavi Gil. "Kae da ga moramo slijediti."
Chert se nasmije, napuklim zvukom $ak i za njegove ui. Ako on nije poludio, onda je poludio Gil - ili $itav svijet.
"Kae? Pa nema usta!"
"On govori. Moda samo ja osje!am njegove rije$i u sebi. Vi ga ne $ujete?"
"Ne." Chert bijae umoran, iscrpljen kao da su mu minerali prodrli kroz kou, natopili kosti te ih preobrazili u tvrdi
kamen. Kad se bezli$ni jaha$ okrenuo natrag prema gradu a straari podboli Cherta svojim kopljima, dao se u mar pred
njima. No unato$ otrim iljcima za svojim leima, nije imao ni volje ni snage brzo hodati.
Trg Triju bogova bio je posvuda prekriven tamno obojenim platnima, tako da su se $ak i na svjetlu brojnih baklji zgrade
skrivale iza velova sjenki. &ekala ih je sjede!i na stolcu ispred hramskih stuba, jednostavnom stolcu visokog naslona iz
ku!e nekog trgovca, okitivi ga zastrauju!im dostojanstvom prijestolja.
Bila je visoka poput Gyira ali oku istodobno i obi$na i neobi$na; bila je $udnovato lijepa i nekako izduljena; ravnine
njezina smeeg lica i sjajnih o$iju iz ve!ine su kutova tek mal$ice nadilazile ljudske, a onda - kad bi naherila glavu da
oslune neki zvuk koji Chert nije mogao $uti, ili bacila pogled po trgu, pregledaju!i svoje legije koje su strpljivo sjedile
na podu - naglo bi se u$inila previe ekstremnom da bi se $ak i izdaleka izdavala za osobu, poput ne$eg promatranog kroz
duboku vodu ili debeli prozirni kristal.
358

Bila je ratni$ki odjevena u odijelo od crnog plo$astog oklopa, prekrivenog gotovo posvuda, ali najvie na leima i
ramenima, zapanjuju!e duga$kim iljcima, tako da je izdaleka bilo teko uop!e odrediti njezin oblik. Sada, dok je kle$ao
pred njom, Chertu je bilo jasno da je imala dvije ruke i dvije noge, i vitku, enstvenu figuru. No $ak i kad je napokon
skupio snage da podigne pogled prema njoj, bilo je teko dugo je gledati. Neto je bilo u njoj, neka tupa, zastrauju!a
mo!, koja mu je odbijala pogled $ak i nakon samo par trenutaka.
Vasammez, nazvao ju je Gil dok joj se klanjao poput mjese$ara. Njegova biva gospodarica, ranije je rekao. Nije joj se
vie obratio otkad je kleknuo i pozdravio je, niti ona njemu.
Visoka ena guste kovr$ave crne kose sad je podigla ruku u rukavici i izustila neto na nepoznatom jeziku, glasom
dubokim kao u mukarca, ali s vlastitom sporom melodijom. Chert smjesta osjeti kako mu se dla $ice na vratu kostrijee.
Sve je ovo no!na mora, dio njega je vritao, pokuavaju!i objasniti ono to nije bilo mogu!e, ali taj dio njega bio je
duboko zakopan i on ga je jedva mogao $uti. No!na mora. Uskoro !e se probuditi.
"Ona eli zrcalo", re$e Gil osovljavaju!i se na noge.
Pomisao da se odupre nijednom mu nije pala na pamet. Chert izvu$e krug od kosti i posrebrenog kristala te ga isprui.
ena mu ga nije uzela; umjesto toga, Gil ga je pokupio s Chertova dlana i predao joj ga uz naklon. Podigla ga je da
dohvati svjetlo baklji i na trenutak Funderling pomisli kako je spazio izraz gnjeva ili ne$eg vrlo sli$nog kako prelije!e
njezinim mravim, kamenim licem. Opet se oglasila, dugom litanijom kljocaja i mrmljanja.
"Rekla je da !e potovati svoj udjel u Paktu i poslati zrcalo u Qul-na-Qar, te da zasad vie ne!e biti ubijanja smrtnika,
jedino ako Narod ne bude prisiljen braniti se." Gil je sluao dok je opet govorila, a onda odgovorio, sada bre i vjetije, na
istom jeziku.
"Obra!a mi se kao da sam kralj glavom", tiho !e Gil Chertu. "Kae da sam zbog uspjeha ovog djela postigao kratko
primirje za smrtnike. Rekao sam joj da kralj govori kroz mene, ali samo iz daljine, da ja nisam on."
Kralj? Daljine? Chert nije imao ni najmanjeg pojma to je sve to zna$ilo. Opresivna neobi$nost bila je tako gusta da ga je
tjerala na pla$, ali u njemu je takoer bilo tvrdoglavosti, nalik na kamen koji se nalazio u imenima i srcima njegova
naroda, ostatak duha koji nije htio pokazati strah pred tim prelijepim, divljim stvorenjima.
ena Yasammez ispruila je ruku, sa zrcalom u svojim dugim, dugim prstima. Bezli $no bi!e zvano Gyir Olujni Fenjer
stupi naprijed i uzme joj ga. Nisu izmijenili nijednu rije$, barem koliko je Chert mogao $uti. Gyir se nakloni dok ga je
spremao u vre!icu o svom pojasu, a onda preao prstima preko o$iju obrednim pokretom prije nego to je uzjahao svog
sivog konja.
"Naloila mu je da ga odnese brzo i paljivo Slijepome u Qul-na-Qaru", objasni Gil, kao daje mogao razumjeti nijeme
zapovijedi jednako kao i one izgovorene. "Rekla je, ako se ita dogodi kraljici u zrcalu, da !e onda ona, Yasammez,
natjerati cijelu zemlju da pla$e krvave suze."
Chert samo odmahne glavom. Imao je poteko!a pratiti ita to se sada dogaalo. Svega je bilo previe.
Gyir sko$i na sedlo i podbode sapi konja svojim ostrugama. Kopita ivotinje zariju se u zemlju Hramskoga trga, a onda
jaha$ i konj odjure, nestavi iz vida tako brzo kao da su marionete naglo istrgnute s pozornice.
Nakon duge utnje ena, boica ili ensko $udovite Yasammez opet glasno prozbori, a glas joj je zujao poput
kolibri!evih krila samo nekoliko pal$eva od Chertova uha. Gil je napeto sluao. ena prebaci pogled s njega na
Funderlinga - njezine o$i kao da su gorjele pred Chertovim nevoljkim pogledom, poput dvaju jednakih plamenova svije !a
u mra$noj pilji. Morao je odvratiti pogled prije nego to bi zaao u tu praznu pilju i zauvijek se izgubio.
Tada Chertov suputnik napokon progovori: "Ja moram ostati." Gil nije zvu$ao ni sretno ni tuno, ali bilo je ne$eg mrtvog
u njegovu glasu to je prije bilo neznatno ivlje. "Vi morate po!i, jer je na snazi primirje."
359

"Primirje?" Chert napokon pronae svoj glas. "to to zna$i?"
"Nije vano." Gil odmahne glavom. "Vi smrtnici niste prouzrokovali primirje i ne moete ga promijeniti. Ali mjestu
zvanom Juna Meda ne!e se nauditi." Zastao je kad je Yasammez izustila neto kruto i grubo na svom jeziku. "Neko
vrijeme", objasni Gil.
A tada, prije nego stoje toga postao svjestan, Cherta su podigle grube ruke i posjele na osedlana konja i za nekoliko
trenutaka Trni$ka cesta i grad po$eli su letjeti pokraj njega sa svake strane. Nije vidio oklopljenog jaha$a iza sebe, samo
ruke ispruene pokraj sebe sa svake strane koje drahu uzde. Poput Siro$eta u najdraoj pri$i Velikog naroda, nije se
usudio osvrnuti sve dok ga bez ceremonije nisu istovarili na plau pokraj pilja.
Chert je znao da bi se trebao truditi to vie toga upamtiti - znao da je svaka sitnica bila na neki na$in vana; naposljetku,
njegov je sin dao gotovo sve osim svog ivota za to zrcalo i nepoznatu pogodbu koju je ostvarilo - ali u tom trenu jedino
to je mogao zamisliti bilo je da otpue u najblii tunel i malo odspava kako bi imao snage oteturati ku!i u Funderlinki
grad.
Brionv je povela Chavena kroz natkriveno etalite te opet van na otvoreno poplo$ano dvorite ispred Proljetne kule. Dva
straara koja su se naslanjala na velika vanjska vrata uspravila su se razroga$ivi o$i od iznenaenja kad su je spazila.
Bila je previe ozlovoljena tim zadatkom koji ju je prisilio $ekati prije nego to dozna Chavenove vijesti, da bi se sjetila
tom novom paru straara zaeljeti prazni$ne vijesti. Ipak, sjetila se na stubama i obe!ala si da !e to ispraviti na izlasku.
Popeli su se do vrata Anissine rezidencije i pokucali. Dugo je vremena prolo prije nego to su se vrata mal $ice otvorila.
Oko i djeli! lica provire van. "Tko je?"
Brionv ispusti zvuk nestrpljenja. "Princeza regentica. Je li mi doputeno u!i?"
Anissina slukinja Selia otvori vrata i korakne natrag. Brionv ueta u rezidenciju; njezina dva straara, nakon kratkog
pregleda odaje, zauzee mjesta pred vratima. Selia promotri princezu ispod trepavica, kao da se stidjela to ju je pustila
$ekati $ak i na trenutak, ali kad je ugledala Chavena, o$i joj se raire od iznenaenja.
Mene je svakako iznenadio, pomisli Brionv. Pretpostavljam da je prolo isto toliko vremena otkad su ga i ovdje vidjeli.
"Dola sam po pozivu, da nazdravim Zimsku ve$er sa svojom pomajkom", rekla je mladoj eni.
"Ona je ondje." Selijin devonisijski naglasak bio je malko ja$i nego to se Brionv sje!ala, kao daje to to su je uhvatili
nespremnu otealo mladoj eni da pravilno govori. Odaja bijae mra$na, izuzev slabana plamena u kaminu i nekoliko
votanica, a nitko od uobi$ajene gomile slukinja ili $ak babice nije naizgled bio tu. Brionv prie krevetu i razmakne
zavjese. Njezina je pomajka spavala otvorenih usta i ruku zatitni$ki preba$enih preko trbuha. Brionv joj njeno prodrma
rame.
"Anissa? To sam ja, Brionv. Dola sam popiti s tobom pi!e i zaeljeti ti sretan Dan Siro$eta."
Anissine se o$i otvore, ali na trenutak se $inilo da nita ne vide. Tada je pogledom uhvatila svoju pok!erku; o$i su joj se
rairile poput Selijinih kad je spazila Chavena. "Brionv? Sto radi ovdje? Je li Barrick s tobom?"
"Ne, Anissa", rekla je blago. "Otiao je s markgrofom od Modre obale i ostalima, zar se ne sje !a?"
Mala ena pokua sjesti, zastenje, a onda se upre laktovima o jastuke i napokon se uspije uspraviti. "Da, naravno. Jo sam
pospana. Ovo dijete, tjera me da cijelo vrijeme spavam!" Odmjerila je Brionv od glave do pete i namrtila se. "Ali to je
tebe dovelo ovamo, draga djevojko?"
"Ti si me pozvala. Zimska je ve$er. Ne sje!a se?"
"Zaista?" Ogledala se po odaji. "Gdje su Hisolda i ostale? I zato nisu ovdje?"
"Vi ste ih otpustili, gospodarice. Jo ste puni sna, to je sve, pa zaboravljate."
360

Ali uto je Anissa opazila Chavena i ponovno pokazala svoje iznenaenje. "Doktore? Ah, zar ste to zbilja vi? Zato ste tu?
Neto nije u redu s djetetom?"
On se pridrui Brionv pokraj njezina uzglavlja. "Ne, mislim da je sve u redu", rekao je, ali s malo od svoje uobi $ajene
raspoloenosti.
Anissa je to opazila i lice joj se napelo. "to? to ne valja? Morate mi re!i."
"I ho!u", izusti Chaven. "Princeza regentica !e na trenutak ugoditi mojim hirovima. Ali najprije mislim da bi trebala
pozvati straare."
"Straare?" Anissa se sada borila da ustane iz kreveta, blijede koe i sve kretavijega glasa. " &emu straare? to se
dogaa? Recite mi! Ja sam kraljeva ena!"
Brionv bijae posve zbunjena, ali je dopustila Chavenu da se primakne vratima i pozove mladog Milhvarda i njegova
$ekinjama obraslog druga - obojica su izgledala nervoznije to su u kralji $inoj lonici nego da su bili suo$eni s
naoruanim dumaninom. Selia se primakne mjestu gdje je njezina gospodarica sada sjedila na rubu kreveta; kralji $ine
blijede male noge visjele su ne doti$u!i posve pod. Slukinja ovije zatitni$ki ruku oko Anissinih ramena i prkosno
pogleda Chavena.
"Zadajete mi strah", re$e kraljica, i ona sada s ja$im naglaskom. "Brionv, to radi ovdje? Zato se ponaa ovako prema
meni?"
Brionv nije odgovorila pomajci, ali nije mogla ne zapitati se nije li prebrzo dopustila Chavenu da provodi svoju volju.
Moda je nestao zato stoje bio poreme!en. Uhvatila je pogled mladog Milhvarda i nastojala ga zadrati na trenutak,
pokuavaju!i straaru dati do znanja da promatra nju a ne lije$nika dok $eka da mu kau to da $ini.
"Ako ste neduni, gospo, najusrdnije !u vas moliti za oprost. A ni u kom slu$aju ne!u nauditi vama ni vaem neroenom
djetetu. elim vam samo neto pokazati." Chaven zavu$e ruku u dep i izvadi sivkasti predmet otprilike duljine dje$jeg
palca. Tek je sada, kad se pomaknuo na svjetlo, Brionv primijetila da je lije$nikova odje!a pohabana i prljava. Osjetila je
jo jedan ubod sumnje.
Chaven je ispruio kamen, a i Anissa i njezina slukinja Selia ustuknule su kao da je to bila glava neke zmije otrovnice.
"to je to?" preklinjala je Anissa.
"To je doista pravo pitanje", re$e Chaven. "Pitanje na koje sam s velikim naporom pokuavao odgovoriti. Odvelo me na
neka $udna mjesta i k nekim $udnim ljudima posljednjih dana, ali mislim da znam. Na jugu
se zove kulikos. To je neka vrsta $arobnog kamena, koja se naj$e!e moe prona!i na junom kontinentu, ali povremeno
zabludi na sjever do Eiona - na alost mnogih."
"Ne doti$ite me time!" krikne Anissa, i premda je Brionv bila zbunjena lije$nikovim radnjama, $inilo joj se kako je
njezina pomajka pretjerano reagirala.
Chaven strogo pogleda Anissu. "Ah, dakle znate za te stvari, vidim. Ali ako nita niste zgrijeili, gospo, nemate se $ega
bojati."
"Pokuavate nanijeti prokletstvo mojoj bebi! Kraljevu djetetu!"
"Koja je svrha ovoga, Chaven?" upita Brionv. "Naposljetku, ona svaki tren treba roditi. Zato je plaite?"
On kimne. "Re!i !u vam, Brionv... Visosti. Jedan od radnika na grobu vaega brata donio mi je ovaj kamen jer mu se
u$inio $udnim. U to vrijeme nisam mnogo o tome razmiljao, sa alo !u moram priznati, ali imao sam mnogo toga na
umu od Kendrickove smrti. Znam da nisam jedini."
361

Brionv zirne u dvije ene skutrene na rubu kreveta. Odaja je djelovala $udno, kao da se odmah nad njima nadvila oluja od
koje je zrak pucketao. "Nastavite, prijeite na stvar."
"Neto me u vezi s ovim kamenom mu$ilo i po$eo sam se pitati nije li moda pripadao odreenoj kategoriji predmeta koja
se spominje u nekim mojim starim knjigama. Otkrio sam da je mjesto na kojem je prona en u izravnom potezu izmeu
vanjskog prozora sobe blizu Kendrickovih odaja i Proljetne kule - kule u kojoj se sada nalazimo, zgrade koju gotovo u
potpunosti zauzima rezidencija kraljeve supruge i njezina doma!instva."
"On govori ludosti", zajau$e Anissa. "Neka prestane, Brionv. Toliko se po$injem bojati."
Lije$nik ju pogleda, ali Brionvjino je srce sada kucalo bre i ona je eljela $uti ostatak. "Prozori tih odaja smjeteni su
visoko iznad tla", podsjetila gaje. "Brone ih je sve pretraio. Nije naao nikakvo zaostalo ue."
"Da." Soba bijae topla. Chaven se znojio, a lice mu se sjajilo od znoja na svjetlu votanica. "Zbog $ega je jo $udnije to
sam otkrio trag da je neto sletjelo u meku zemlju na rubu vrta pod tim prozorom. Tragovi su bili duboki, i premda je
prolo mnogo dana, nisu nestali."
Brionv se zabulji u njega. "&ekajte malo, Chaven. Tvrdite da je Anissa... ena koja nosi dijete, kraljevo dijete... sko$ila
kroz prozor na katu? Do samog ruba vrta? Da je nekako ubila Kendricka i njegove straare, a onda isko$ila i pobjegla?"
Uvukla je dah, ispruila ruku dok se spremala zapovjediti straarima da ga uhite. "To je zbilja ludost." "Da, neka ode",
zajau$e Anissa. "Brionv, spasi me!"
"On strai moju gospodaricu kraljicu", vikne Selia. "Zato ga straari ne zaustave?"
"Svakako je ludost vjerovati u takvo to, Visosti", sloi se Chaven. Djelovao je vrlo mirno za luaka. "Zbog toga mislim
da biste trebali sasluati cijelu moju pri$u prije nego to je pokuate shvatiti. Vidite, znao sam da nikoga ne mogu uvjeriti
da povjeruje u takvu pri$u - ni sam zapravo nisam vjerovao - ali bojao sam se i bio zaintrigiran onim to sam doznao o
kulikos kamenju. Zaklju$io sam da moram doznati vie. Poao sam u potragu za znanjem, i na kraju ga naao, iako je
cijena bila visoka." Zastao je i obrisao $elo svojim prnjavim rukavom. "Vrlo visoka. Ali ono to sam doznao jest da na
jugu Eiona vjeruju kako kulikos kamenje priziva strahotnu sablast. Tako je mo!na ta drevna crna magija, tako strana, da
se na mnogim mjestima $ak i samo posjedovanje ovog kamenja smjesta pla!a glavom."
Sluaju!i te rije$i na treperavoj svjetlosti svije!e, Brionv se osje!ala kao da slua neku pri$u - ne legendu o junatvu i
nebeskoj nagradi poput one o kojoj je Zagonetalo pjevao na gozbi, nego neku kudikamo stariju i mra $niju.
"Zato govorite te gluposti mojoj gospodarici kad ona nije dobro?" zatraila je Selia reskim glasom. " &ak i ako je netko
u$inio neko zlodjelo a onda protr$ao pokraj kule u kojoj ona ivi, kakve to veze ima s nama? Zato joj to govorite?"
Straari koji stajahu kraj vrata sada su mrmljali izmeu sebe, zbunjeni i pomalo prestraeni. Brionv je znala kako ne moe
dopustiti da se to dalje nastavi. "Iznesite svoje $injenice, Chaven", zapovjedila je.
"Vrlo dobro", rekao je. "Doznao sam neto zanimljivo o ubojitoj kulikos sablasti. enskog je roda, uvijek enskog. Kad ju
pozovu, uvijek nastani tijelo ene."
"Bezumlje!" krikne Anissa.
"A posebno je omiljeno oruje meu vjeticama Xanda i najjunijih zemalja Eiona. Zemalja poput Devonisa."
Anissa se okrene prema svojoj pok!erki te isprui ruke prema njoj. Brionv mal$ice ustukne. "Zato mu doputa da mi
govori takve stvari, Brionv? Nisam li uvijek bila dobra prema tebi? Zato to sam iz Devonisa, to zna$i da sam vjetica?"
"To je prili$no lako otkriti", Chaven !e glasno. Gurnuo je mali sivi predmet blie kraljevoj eni. "Evo kamena. Pogledajte
ga. Odbacio gaje onaj tko ga je upotrijebio da ubije princa regenta nakon to ga je potroio, ali nedvojbeno je malo od te
crne magije jo preostalo. Dotaknite ga, moja gospo, pa ako nemate to skrivati, kamen !e to pokazati." Ispruio je ruku,
362

prinijevi kamen blizu njezine gole miice. Anissa se pokua izmigoljiti kao da se radi o vru!em ugljenu, ali nije se mogla
osloboditi zatitni$kog zagrljaja svoje slukinje Selie.
"Ne!" Selia zgrabi mlije$no-sivi kamen iz Chavenove ruke tako brzo da ga je kad je sklopio prste oko ni $ega, djevojka
ve! privila na svoje grudi. Iznenaeno je zurio. "Nema potrebe za tim", izjavi slukinja, a onda odbrusi neto na jeziku
koji Brionv nije prepoznala - kratak, otar krik poput jastreba koji se obruava na svoj plijen.
Brionv je pokuala neto re!i, opsovati mladu enu to se uple!e, ali promjena u zraku u odaji odjednom joj je oteala
sposobnost govora, hladno punjenje i napinjanje uiju, kao daje uronila glavu u vodu.
"Nema potrebe za tim, niti i za $im drugim." Selijin je glas odjednom kanda dopirao iz velike daljine. "Nisam odbacila
kamen kao to mukarac odbacuje djevicu kad ona to vie nije. Bila sam umorna pa mi je ispao, a kad sam opet dovoljno
oja$ala da se vratim i potraim ga, nestao je." Djevoj$in se glas povisi, zavravaju!i pobjedni$kim krikom, grubim ali
ipak priguenim neobi$nim saimanjem zraka. "Nitko ne odbacuje kulikos kamen, $ovje$ulj$e! Ne svojim izborom!"
Selia podigne ruku i ubaci kamen sebi u usta.
Lice joj se naglo zamuti i promijeni, a njezina se bakljama osvijetljena koa povu$e dok se neto tamnije otkrivalo
iznutra. To prodiranje svjetla od strane tame proirilo se njezinim tijelom u nekoliko treptaja okom, kao da je netko bacio
kamen u potok u kojem se djevojka odraavala, zamrljavi povrinu. Zaguljivi zrak u odaji napokon se po$eo micati, ali
umjesto da donese olakanje, hujao je sve bre i bre, povjetarac koji je postao jak, a potom olujni vjetar, kovitlaju !i se
tako strelovito da je Brionv mogla osjetiti kako joj poput igala otri komadi!e praine i kamene ljuskice bockaju kou.
Straari viknue od iznenaenja i straha, ali ona ih je jedva $ula.
Svije!e su se ugasile. Sada je samo vatra davala svjetlo, a $ak su se i plamenovi povijali prema tamnoj spodobi koja je
rasla ispred postelje, spodobi koja je neko! bila ljupka slukinja Selia. Anissa vrisne, zvukom tankim poput niti. Briony je
pokuala dozvati Chavena, ali neto je oborilo malog $ovjeka na pod gdje je leao mlitavo nepomi$an, moda $ak mrtav.
Soba se punila ispremijeanim mirisima vru!eg metala, blata i krvi - ali najvie mirisom krvi, jakim, tekim i kiselim.
Za$udo, Brionv je jo mogla vidjeti neto od Anissine slukinje u tom uasu, zgusnuti dio u svojoj jezgri koji je
odraavao njezin oblik, odbljesak njezina lica u tamnoj, gruboj maski - uglavnom je to bila rastu!a mrlja, nestalna,
sjenovita stvar oklopljena poput raka ili pauka, ali kudikamo nepravilnija i neprirodnija. Plo$e nazup$anih rubova i
produljeni iljci od smrvljenog kamena i drugog tvrdog materijala nicale su i stvrdnjavale se dok je Brionv zapanjeno
zurila, kao da se izgraivao iz same praine koja se vrtloila odajom na huje!em zraku.
Bljesak o$iju duboko u mra$noj nestalnosti lica, a onda stvor podigne nemogu!e dugu ruku. Njegove su pande poput
kose kljocnule i zastrugale jedna o drugu dok je iao prema Brionv. Ona posrne unatrag, gotovo mlitava od straha,
znaju!i sada, bez ikakve dvojbe, to je ubilo njezina brata Kendricka. Bila je nenaoruana, odjevena u smijenu haljinu.
Bila je prokleta.
Brionv zgrabi teak svije!njak i zamahne njime, ali jedno od prikazinih klijeta izbije joj ga iz ruku uz zvonak tresak.
Neto prohuja pokraj nje; duga$ak tap zarije se u trbuh stvorenja i na trenutak ga zaustavi.
"Bjete, Visosti!" krikne mladi straar Millvvard, pokuavaju!i zadrati utvaru priklijetenu na kraju svoje helebarde
poput vepra. "Lew, pomozi mi!"
Njegov suborac polako krene naprijed; u trenutku kad je na$inio nekoliko bojaljivih koraka u zasljepljuju!u oluju
praine, stvor je ve! skrio Milhvardovu helebardu poput e!ernog tapi!a te opet bio slobodan. Navalio je na drugog
straara i izmaknuo se zamahu njegova koplja. Umjesto da pobjegne, Brionv je zurila, skamenjena. Zato straari nisu
isukali ma$eve; tko bi bio tako lud da se bori duga$kim orujem u maloj odaji? Prikaza zasije$e prema trbuhu drugog
straara mutnim bljeskom panda, a on otetura natrag, sti!u!i svoj rasje$eni oklop iz kojeg je kuljala krv crna poput
katrana.
363

Stvor je sada stajao izmeu Brionv i vrata. Njezin trenutak neodlu$nosti ostavio ju je u zamci. U$inilo joj se da vidi kako
se neto mi$e iza $udovinog oblika - je li to Chaven bjeao? Mladi straar Millvvard napokon je isukao ma$; zamahnuo
je prema stvoru ali on nije ustuknuo, samo ispustio mukli siktaj, zvuk koji je vie sli $io struganju kamena o kamen nego
disanju ive ivotinje, te utonuo u sebe; njegova sjenovita prilika postala je mra$nija i gu!a. Na $asak Brionv pomisli
kako vidi lice slukinje Selije u njemu, pobjedni$ko i izopa$eno, usana iskrivljenih u nijemom kriku veselja.
Mladi straar sko$i naprijed vi$u!i od uasa dok je zasijecao u bezli$no bi!e. Na trenutak se $inilo da ga $ak ozljeuje -
$udovite se stisnulo do gotovo ljudskih proporcija, a pande rairilo poput ruku koje preklinju dok mu se tamno lice
cijelo pretvorilo u bezuba usta u jauku. Tada pande polete gotovo prebrzo da bi se vidjele, a Heryn Millvvard klone i
srui se na lea, dok mu je krv u mjehuri!ima izbijala iz prazne o$ne upljine, a lice mu bilo krvava ruina.
Brionv je jedva disala, srca stisnuta od straha sve dok nije bilo spremno prepu!i. Demon kulikos krene prema njoj,
nestalnih rubova, ni$eg posve jasnog osim sjaja u o$ima i kljocanja dugih, zakrivljenih panda dok su se otvarale i
zatvarale, otvarale i zatvarale. Zateturala je i spuznula na pod, o$ajni$ki trae!i kakav stolac, bilo to da se obrani od tih
strahotnih noeva. Ruka joj se sklopila oko ne$eg, ali to bijae samo drak helebarde mrtvog Milliwarda, komad
raskoljena drva. Stavila gaje preda se, znaju!i da joj ne!e vie koristiti od slamke protiv snage tih groznih, kukastih
panda.
Uto se plameni cvijet uzdigao u zraku iza stvora, obrubivi ga na trenutak tako da se $inilo da je poprimio nov izgled, da
vie nije bio mra$na, mutna mora nego plameni demon iz jama Kerniosova najdubljeg carstva. Vatra se razbila o njegovu
mutnu glavu i ramena u pljusku iskri i padaju!im vrpcama plamena. Stvor ispusti mukli urlik iznenaenja od kojeg je
Brionvjina utroba zadrhtala kao da se posve pretvorila u teku!inu. Okrenuo se da napadne Chavena, koji je sko$io natrag,
ispustivi eljeznu koaru za vatru iz zadimljenih, pocrnjelih ruku, te nekako izbjegao da ga zamah panda rastrga na
pola. Plamenovi su skakali po tijelu stvora i okrunili njegovu bezobli$nu glavu, plamte!i sve vie i vie sve dok nisu
oblizivali strop. Teturaju!i natrag, povukao je zavjese s kreveta, zapetljavi se poput medvjeda u mreu. Prozra$no platno
zaiskrilo je i zavrtjelo se, a uto ga je zahvatio i plamen. Sjenovita prilika se koprcala, mlataraju!i svojim pandama, a
Selijino se lice ponovno pojavilo, ovaj put iskrivljeno u grimasu panike. Stvor je rastrgao plamte!e zavjese, koje su po$ele
padati s njega; za nekoliko trenutaka opet !e se osloboditi. Hladan bijes potjerao je Brionv naprijed; rukama je stisnula
slomljeni tap helebarde koji je zarila to je ja$e mogla u sredite strahotnog bi!a. No bilo je kao da se zabila u kameni
stup - Brionv je odbacilo natrag, oamu!enu - ali razderana se rupa prikazinih usta rastvorila, a neto je izletjelo van i
zveknulo na kameni pod.
&udovite kulikos opet zatuli, ovaj put od prave boli i uasa, a zrak odjednom bjee pun iskri i lete!e praine. Vjetar koji
ga je uskovitlao i u$inio postojanim sada gaje naizgled razdirao na komade.
Brionv pokua ustati, ali je od kripava krika nemani, tako glasna da je zaprijetio da !e uzdrmati krovne grede, zateturala i
ponovno pala pa ju je osvetni$ki zamah pandi promaio. Bi!e koje je neko! bila Selia bacilo se na tlo, jau$u!i dok je
pokuavalo dohvatiti izgubljeni kulikos kamen. Gmiu!i oblik bio je ovjen$an plamenom; u njegovoj su sri ljudska i
demonska esencija bile ispremijeane, trepere!i i lelujaju!i na dimu. Naglo je ustao, pobjedni$ki sik!u!i, ali ono to je
stiskao u svojim pandama bio je samo naprstak - moda onaj koji je pripadao samoj slukinji. Prikaza ispusti srebrni
predmet i na$ini nesiguran korak natrag uz urlik boli i o$aja - Selijino lice sada bjee vidljiva maska agonije. Brionvjino
slomljeno koplje zadrhtalo mu je u grudima, rana u vatrenoj rupi. Oteturao je natrag prema krevetu, a cijeli se baldahin
napokon odvoji i padne na nj, pokriva$ razbuktane vatre. Sjenoviti je oblik urlao i koprcao se dok je vatra sukljala uvis, a
onda, uz zvuk sli$an mijauku koji je prvi put imao neto ljudsko u sebi, padne naprijed i ostane leati ispruen na podu,
trzaju!i se u plamenu.
U iznenadnoj tiini Brionv se osje!ala kao da su je odnijeli na Mjesec, u neku zemlju odakle se vie nikad ne!e mo!i
vratiti ivotu koji je poznavala. Zurila je u bi!e ovijeno goru!im zavjesama, a vatra je sada tinjala u sagovima. Uvjerivi
se da se prestao micati, podigla je no!nu posudu i ispraznivi je po goru!em obliku, pridodala smrad kipu!eg urina jezivu
zadahu vatre i krvi. Dok je apati$no po$ela gaziti ostatak plamenova, Chaven dopue do nje, pocrnjelih ruku, lica
iskrivljena u cerek boli.
364

"Nemojte", izustio je muklo. "Ne!emo imati svjetla." Odsutno, kao da joj je netko drugi nastanjivao tijelo, Brionv
pronae votanicu i upali je na komadi!u goru!e zavjese baldahina, a onda dovri posao gaenja vatre. Upalila je jo
jednu svije!u. Nije plakala, ali osje!ala se kao da bi trebala. "Zato?"
Chaven zatrese glavom. "Bio sam budala. Zato to je bila bolesna prije i poslije Kendrickove smrti, mislio sam daje
slukinja doista imala groznicu koja je pogodila Barricka. Sad vidim daje samo pripremala teren za slabost koja !e je
obuzeti nakon upotrebe kulikosa. Mislio sam da je Anissa vjetica i pokuao sam je uhvatiti na blef. Nisam pretpostavio
da !e kamen opet proraditi bez velike pripreme, neke vrste komplicirane $arolije..."
"Ne, zato je ubila Kendricka? Je li i mene kanila ubiti?" Chaven se zagledao u mokru, spaljenu masu. Nadigao je
kraji$ak zavjese. Brionv se zaprepastila ugledavi Selijino lice, mrtvo, otvorenih o$iju, razjapljenih usta. Kakva je god
$arolija bila obuzela djevojku, sada je minula, ne ostavivi nita za sobom to bi pokazalo njezino ranije stanje, osim
razmazanog ostatka kamenih mrvica, praine i pepela na njezinoj koi, zgruanih u prljavo blato. "Da, ubila bi i vas,
moda otrovom - i Barricka, da je bio s vama. Vaa vas pomajka nije ovamo pozvala, to je u$inila sama Selia. Zato se
Anissa doimala tako zbunjenom. Zato je to u$inila? Za koga, mislim da je bolje pitanje, a odgovora nemam." Prou$io je
svoje pocrnjele, mjehurima prekrivene ruke i skrueno izustio: "Bio sam tako siguran da to moe biti samo Anissa..."
Pogledao je u Brionv, a ona je uzvratila pogled, dok ih je oboje zgromila ista misao. "Anissa!" re$e ona.
Brionvjina pomajka leala je sklup$ana na podu na suprotnoj strani kreveta u lokvici vode, naizgled nesvjesna i $ega to se
dogodilo. Kraljica je gotovo bila u bunilu od boli, sti!u!i rukama svoj trbuh. "Dolazi", jauknula je. "Dijete. Boli! Oh,
Madi Surazem, spasi me!"
"Dovedite pomo!", re$e Chaven Brionv. "Ja sam gotovo beskoristan s ovim opeklinama. Poaljite po babicu! Brzo!"
Oklijevala je na trenutak. Od Anissina uasnuta izraza na licu osjetila je mu$ninu u elucu. Sjetila se straha svoje pomajke
dok ju je Chaven doslovce optuivao za ubojstvo njezina posinka, a grozni $av se osje!aj pogorao. Bu$na Miica, tako su
ona i Barrick nazvali o$evu mladu enu, zadirkuju!i je, kivni. Nikad se vie toj eni ona ne!e rugati.
Brionv otetura van u naputenu kulu sa svije!om u ruci, uputi se niz stube i nekako uspije ne pasti. Na dnu je odgurnula
vrata i zatekla dvojicu straara kako ondje $ekaju. Odmjerili su je od glave do pete, zapanjeni. Mogla je samo
pretpostaviti kako je izgledala, umrljana pepelom, krvlju i ne$im gorim - straari su doista izgledali zgranuti.
Nije bilo vremena da ih tetoi ili izmilja pri$e. "Tako vam svih bogova, zar ste obojica gluhi? Zar niste $uli nita to se
dogaalo unutra? Ljudi su mrtvi. Kraljica se sprema roditi. Jedan od vas neka ode gore i pomogne Chavenu, a drugi neka
trkom potrai babicu Hisoldu. Ne znam kamo je otila - Anissina ju je slukinja vjerojatno otjerala."
"O-ona je s drugim --enama otila u kuhinju!" re$e jedan od zaprepatenih straara.
"Onda idi, proklet bio, pouri! Dovedi je!"
Otr$ao je. Drugi, i dalje je gledaju!i kao da je Brionv najstraniji prizor u njegovu kratkom ivotu, okrene se i pohita uza
stube u kulu.
Ne!u zadugo biti najgore to je vidio. Stajala je, drhte!i pod golim zvijezdama, pokuavaju!i do!i do daha. Zvuk pjesme
doplovio je k njoj preko pustog dvorita.
Zimska ve$er, sjetila se, ali sada joj se sve to $inilo neizrecivo $udnovatim. Sve prije Proljetne kule kao da se dogodilo u
nekom drugom stolje!u. Samo elim spavati, pomislila je. Spavati i zaboraviti. Zaboraviti onaj trenutak kad je mra$ni
stvor po$eo izrastati iz praine, zraka i opakih $arolija, kad su njezina stara ivotna uvjerenja, krhka kakva su bila,
zauvijek nestala. Zaboraviti na pomajku kako se trza od boli i straha. Sve smo ih iznevjerili vlastitom glupo !u, pomislila
je. Oca, Kendricka, Anissu, sve.
Shaso.
365

Osjetila je grozan ubod srama. Shaso, okovan lancima i izmu$en. Oklijevala je na trenutak - bila je tako umorna, tako
umorna - ali se otisnula od zida na koji se bila naslonila, od kamenja koji su se njezinim iscrpljenim mii !ima $inili
mekima i privla$nima poput kreveta, te se epaju!i zaputila prema tamnici. Barem !e jedno zlo biti ispravljeno prije zore
Dana Siro$eta.
Zorijo, milosrdna Zorijo, preklinjala je, ako si me ikad voljela, podari mi jo malo snage!
Kad je Brionv ostavila dvorite i stupila na kolonadu, u$inilo joj se da $uje korake za sobom, ali kad se okrenula, ondje
nije bilo nikoga - kameni je puteljak zjapio prazan na mjese$ini. Odhramala je prema tamnici i okovanoj sablasti svojega
neuspjeha.

40.

ZORIJIN BIJEG

KRALJI&INO SRCE

Nita ne ni$e iz tiine
Hrpa odsje$enog busenja, drvena kutija
Izrezbarena likovima ptica

(iz Kostopadnih proro$anstava)

Vrt s labirintom iza glavne dvorane odzvanjao je od glasova. Gosti su ostavili blagdanski stol i dobro se utoplili da izau
van - barem oni koji su traili privatnost koju nisu mogli imati u blistavo osvijetljenim dvoranama. Ali koliko je
privatnosti ondje moglo biti, pogotovo na punoj mjese$ini? Zvu$alo je kao da desetak ljudi tumara labirintom, smiju!i se i
razgovaraju!i, ene uutkavaju!i mukarce, a barem jedan momak pjeva raskalaenu staru pjesmu o Za$aranom
Dawtreyju - neto to nije zvu$alo posve prikladno dok je Sumra$ni narod gotovo stajao pred njihovim vratima.
Zima je doista $u$ala u blizini te Zimske ve$eri, zrak je bio otar a vjetar ja$ao. Brionv nije bilo hladno, premda je znala
da bi joj trebalo biti; zapravo, jedva je osje!ala svoje tijelo. Prola je rubom vrta to je tie mogla, dre!i se blizu ivice
starih tisa, noena prema tamnici poput lebde!eg duha u oblaku vlastitog daha. Nije htjela imati posla ni s kim od
dvorjana. Ve$eras ih je jedva mogla gledati u blagovaonici. Sada, s uspomenom na neljudsko stvorenje koje je ubilo
Kendricka, uklijetenom u mislima poput nazubljene krhotine leda, poput neizlje $ive rane djevice iz pjesme, osje!ala je
kao da vie ne bi mogla pogledati nijedno od njihovih praznih lica a da ne zavriti.
Pronala je ulaz kroz stranja vrata dvorane, ali umjesto da se uputi uobi$ajenim hodnicima, prela je kroz jednu od
manjih odaja iza Prije-stolne dvorane, izbjegavi guvu slugu koji su pokuavali dovriti svoje poslove na vrijeme za
vlastitu proslavu Zimske ve$eri. Nijedan straar nije $ekao na vrhu stubita koje je silazilo u tamnicu, a kad je otvorila
nezaklju$ana vrata na dnu, zatekla je samo jednog usamljenog straara s kopljem kako sjedi. Straar je u najmanju ruku
366

drijemao: podigao je pogled polako na zvuk vrata, trljaju!i o$i. Nije mogla $ak ni zamisliti kako je izgledala u svojoj
poderanoj haljini, lica nedvojbeno prepunog pruga od pepela i krvi, poput njezinih ruku.
"P-princezo!" Ustao se trae!i drak svojeg oruja, koje je uspio podi!i okrenuta na pogrenu stranu. Bilo bi smijeno da
nije bilo tako jadno, a no! tako jeziva i puna krvi i vatre... i da njegovo glupavo usrdno lice nije toliko nalikovalo Herynu
Milhvardu, mladom straaru koji je sada leao u lokvi vlastite krvi u Anissinoj odaji.
"Gdje su klju$evi?"
"Visosti?"
"Klju$evi! Klju$evi Shasove !elije! Daj mi ih."
"Ali..." O$i su mu bile rairene.
Sigurno izgledam poput sablasti. "Nemoj da moram vikati na tebe, mom$e. Samo mi daj klju$eve, a onda idi i potrai
svojeg kapetana. Tko zapovijeda u Vansenovoj odsutnosti?"
Mukarac nespretno skine s kuke na zidu teak klju$ na svom prstenu. "Tallow", re$e nakon trenutka pani$nog
razmiljanja. "Jem Tallow, Visosti."
"Onda idi po njega. Ako spava, probudi ga, iako ne mogu zamisliti zato bi spavao na Zimsku ve$er." Ali je li to doista
jo bila ista no!? Morala je biti, premda je misao bila nezamislivo $udna. "Reci mu da okupi vojnike i doe ovamo. Reci
mu da ga princeza regentica smjesta treba." Dok ne dozna zato je vjetica-slukinja Selia u$inila to to je u$inila, dok ne
otkrije je li Junjakinja imala saveznike u Kendrickovu ubojstvu, nitko nije smio spavati.
"Ali..."
"Tako ti svih bogova, smjesta!"
&ovjek u panici ispusti klju$eve. Brionv opsuje na nimalo enstven na$in te se sagne i zgrabi ih s poda. Straar je
oklijevao samo trenutak, a onda otvori vrata i mugne uza stube.
Brava !elije bila je kruta i teko se otklju$avala, no uspjela je objema rukama okrenuti klju$ te su se vrata napokon
kripe!i otvorila. Prilika sklup$ana na podu u stranjem dijelu !elije nije se pomaknula, nije niti podigla pogled.
Mrtav je! Njezino srce, ionako ve! umorno, opet ubrza otkucaje i na trenutak tama vlane, hladne prostorije zaprijeti da
!e je progutati. "Shaso! Shaso, to sam ja, Brionv! Neka nam bogovi pomognu za to to smo ti u$inili!"
Pohitala je k njemu i protresla ga, s olakanjem za$uvi hrapavo disanje, ali uasnuta koliko je starac omravio. Po$eo se
buditi. "Brionv...?"
"Pogrijeili smo. Oprosti nam - oprosti mi. Kendrick..." Pomogla mu je da sjedne. Uasno je zaudarao i morala je
ustuknuti jedan korak. "Znam tko je ubio Kendricka."
On odmahne glavom. U !eliji je bilo mra$no, a jedan jedini eravnik koji se nalazio vani nije dostajao da osvijetli $ak ni
tako uzak prostor. Nije mu mogla vidjeti o$i. "Ubio...?"
"Shaso, znam da ti to nisi u$inio! Bila je to Selia, Anissina slukinja. Ona je... ona je nekakva vjetica, metamorf.
Preobrazila se u... oh, milosrdna Zorijo, u neto... neku stvar! Vidjela sam je!"
"Pomozite mi da ustanem." Glas mu je bio grub od neupotrebe. "U ime svih bogova, pomozite mi da ustanem."
Potrudila se to je najbolje mogla, povla$e!i ga za ruku dok se borio osoviti se na noge. Izbrbljala mu je cijelu no!nu
pri$u, nesigurna ho!e li je on uop!e razumjeti u svom bolesnom i umornom stanju. Lanci su zazveckali, a on opet klonuo
na pod, poraen njihovom teinom. "Gdje su klju$evi za njih?" upitala je.
367

Shaso pokae rukom. "Na onoj dasci na zidu." Trebalo mu je dugo vremena da izgovori svaku rije $. "Ne znam koji klju$
pristaje u ove okove. Rijetko su ih skidali."
Brionvjine se o$i napune suzama dok je hitala prema dasci. Nije vidjela nikakve razlike izmeu desetak klju$eva pa ih je
sve donijela, teret koji joj je povukao ruke uz bokove dok je tr $ala natrag u !eliju. "Zato mi nisi rekao?" Po$ela je petljati
oko klju$eva. Nagnula se blizu dok je iskuavala svaki u bravi njegovih okova. Star$ev zadah podsjetio ju je na stvorenje
u Anissinoj odaji, ali to je barem bio prirodniji vonj.
"Nisi to u$inio, zato mi nisi priznao? to se dogodilo izmeu tebe i Kendricka?"
utio je. Prvi, a onda drugi okov otvorili su se uz kljocaj - nije izdrala da ne opipa vlane rane koje su ostavili na
njegovim zglobovima dok mu je pomagala ustati. Bio je umrljan krvlju od glave do pete - ali, i ona je.
Shaso je zateturao, ali se uspio zadrati uspravno. Ispruio je ruke, bore!i se za ravnoteu. "Rekao sam vam... da nisam
ubio vaeg brata. Ne mogu kazati vie od toga", izustio je napokon.
Brionv ispusti mali vrisak negodovanja. "Kako to misli? Rekla sam ti, znam tko je ubio Kendricka. Zar ne shva !a? Sad
mi mora re!i zato si dopustio da te zato$imo kad nisi bio kriv!"
Umorno je odmahnuo glavom. "Prije$ila me moja zakletva. Jo uvijek me prije$i."
"Ne", re$e ona. "Ne!u dopustiti da tvoja tvrdoglavost..."
Vrata se tamnice otvore uz kripu, a straar kojeg je otposlala pojavi se na ulazu. Imao je odsutan izraz, a ruke je privijao
na trbuh kao da $uva neto malo i dragocjeno. Zakora$io je u odaju, a onda se spotaknuo i pao na lice. U svom gnjevu i
zbunjenosti Brionv je trebao trenutak da opazi tamnu lokvu koja se irila pod njim.
"Va je glavni orunik i dalje idealni vitez, zar ne?" Hendon Tolly stupi sa stubita u odaju. Bio je odjeven kao za pogreb,
ali se smijeio poput djeteta kojem su upravo dali slatki. "Xandski divljak koji bi doslovce umro da sa$uva svoju $ast."
Jo trojica ljudi ispune sobu za njim, svi odjeveni u Tollvjevu livreju, svi s isukanim ma$evima. "To mi $ini ivot lakim,
znate - sve te budale voljne umrijeti zbog $asti."
"Otkrila sam tko mi je ubio brata", re$e Brionv, iznenaena i uplaena. "Nisam vjerovala da ste vi imali ita s tim. Zato
ste ubili ovog straara?" Isprsila se do pune visine. Veste li imali neto s tim?" Nije vjerovala daje mogla natjerati
Hendona Tollvja da oklijeva nauditi vladaju!oj princezi, ali je mogla barem potaknuti njegove sluge da se pokolebaju.
"Da, doista biste mogli jednom postati prava kraljica", re$e Tolly. "Ali jo ste nezrela djevoj$ica, nezrela. Doli ste ovamo
bez straara. Ostavili ste no!as za sobom trag zbrke i krvavih djela po cijelom dvorcu. Pri $a koju !u ispri$ati sve !e
objasniti - ali ne!e i!i vama u prilog."
"Izdajnice", promumlja Shaso. Naslonio se uza zid, o$igledno na kraju svojih snaga. "Ti... ti i tvoj brat ste sve ovo
skrivili."
"Neto od toga - da." Hendon Tolly se nasmije. "A ti, starce, poput pijanca koji je isteturao pred teka kola, nisi mi se
sklonio s puta. A sad !e postati slubeni ubojica princeze, kao i princa Kendricka."
"O $emu to baljezgate?" upita Briony nadaju!i se da !e Tolly govoriti dovoljno dugo da se ona ne$emu domisli, ili da
netko doe i spasi je. "Zar ste izgubili pamet?" Ali nitko ne!e do!i, znala je to. Zato je probo straara i pustio ga da umre
pred njom, kao ilustraciju njezine nemo!i. Najmlai Tolly bio je ma$ka koja se voljela igrati s plijenom koji je natjerala u
kripac, a ovo je bila vrsta igre na koju je $ekao cijeli ivot.
"Briony, mala Briony." Zatresao je glavom poput brinog strica. "Tako srdita na mojega brata Gailona jer se htio vama
oeniti i pretvoriti u $asnu enu umjesto u tvrdoglavu malu drolju kojom vas je u$inio va otac. Takvim ste ga $udovitem
368

smatrali. Ali zapravo, on je bio jedini koji je stajao izmeu mojega brata Caradona i mene i naih planova za Junu Meu.
Zato je morao umrijeti."
"Vi... vi ste ubili Gailona?"
"Naravno. Od samog se po$etka protivio naim kontaktima s autarhom
- $ak se o tome prepirao s Kendrickom one no!i kad je va brat umro. Caradon i ja odvojeno smo se obratili Kendricku,
vidite, jer je na brat Gailon to odbijao u$initi, i obe!ali smo mu da !e mu autarh pomo!i osloboditi vaeg oca u zamjenu
za nekoliko malih ustupaka koji se ti$u vladavine nad odreenim junim narodima. Vidite, Kendrick je odlu$io prihvatiti
velikodunu ponudu naeg saveznika iz Xisa."
"Moj brat to nikad ne bi u$inio!"
"Ah, ali jest, ili je barem pristao da !e u$initi. Njegovo ubojstvo upropastilo je vrlo korisnu pogodbu, barem za Caradona i
mene. I za autarha, pretpostavljam." Odmahnuo je glavom. "To mi je jo uvijek prava zagonetka - ne vidim nikakva
smisla u toj devonisijskoj slukinji i njezinoj ulozi u svemu tome."
Briony mu se spremala postaviti novo pitanje, samo da bi due govorio
- trenutno je bila previe zgroena i prestravljena da bi pamtila ono to I je Hendon Tolly govorio - ali on podigne ruku da
je utia, a onda kimne
svojim straarima.
"Dosta", re$e. "Ubijte ih brzo. Jo moramo na!i onog bijednog malog lije$nika."
"Nikad se ne!ete izvu!i s tim!"
Tolly se nasmije s iskrenim zadovoljstvom. "Naravno da ho!emo. Vi Eddoni govorite o svojoj svetoj vezi i ljubavi prema
narodu, ali svijet se ne vrti u tom smjeru, ma koliko vi eljeli vjerovati da je tako. Vai vjerni podanici zaboravit !e vas za
nekoliko mjeseci, ako ne i za nekoliko dana. Vidite, netko !e morati zatititi Anissino novoroen$e - posljednjeg
nasljednika. Ako je dje$ak, naravno. Babica je sada ve! s njom. Jadna Anissa, sigurno je smu!ena no!anjim dogaajima,
ali ja !u joj ih uskoro objasniti." Opet se nasmijeio, podrugljivo veselo. "Dotad !ete vi ve! biti mrtvi od Shasove ruke,
tragi$ni odjek sudbine vaeg brata, a Shaso !e biti mrtav od moje, ili !e tako barem svi $uti. A kad naemo i ubijemo
debelog lije$nika, ne!e postojati druga pri$a osim nae. Tollvji !e nevoljko uzeti malenog monarha pod svoje okrilje. Moj
!e brat vladati u dvorcu Ljetopolja, a ja ovdje - iako Caradon to jo ne zna." Doslovce je na$inio mali naklon, kao da joj je
u$inio uslugu. "Vidite, to je tajna povijesti, mala Brionv - tko pri$a posljednju verziju pri$e."
Hvala bogovima, Chaven im je pobjegao, pomislila je. Barem zasad. Srce joj je tuklo tako brzo da se $inilo kako joj je
izbilo zrak iz plu!a. Bila je to sitnica kojoj se mogla nadati - da !e neko vrijeme nakon njezine smrti postojati barem netko
tko zna istinu, da Tollvjeva pri$a ne!e biti jedina tih dana.
Hendon Tolly zapucketa prstima. Trojica straara pomaknu se naprijed, ispruenih kopalja, guraju!i je natrag prema
Shasu. U tim posljednjim trenucima mogla je samo slijepo misliti na besmislene stvari: na Barricka kako se mrti zbog
neke sitnice, na sestru Uttu kako paljivo rie krunicu na komadu pergamenta, na Zorijin blistav smijeh u jednoj staroj
knjizi - a tada crna sjena proleti pokraj njezina ramena i zabije se u lice najblieg straara, koji se prevrne natrag, sruivi
jednog od svojih drugova. Neka ruka povu$e Brionv, a onda neto sjajno, poput slomljena sunca, poleti odajom i odbije se
o zid, razasuvi bljetavo svjetlo po straarima i Hendonu Tolh/ju, koji vrisnu od boli i iznenaenja dok su plamenovi
nicali po njegovu tekom crnom ruhu.
Shaso je dahtao poput umiru!eg $ovjeka od napora koji je utroio na bacanje svojeg prvog lanca, a onda i eravnika. Dok
ju je odvla$io prema pozadini tamnice, Brionv je znala da su samo odgodili smrt. Nisu imali kamo, a iznenadni napad nije
369

bio dovoljan: Tolly i njegova dva preostala vojnika ve! su rukama gasili plamenove, iako je jedan od vojnika vritao od
boli.
Dok je teturala unatrag, u o$aju je odmjerila prazan stalak gdje su se obi$no drala koplja - svake su se druge no!i, osim u
ovoj $udnoj kombinaciji opsade i svetkovine, ondje nalazili - a onda ju je Shaso napokon uvukao u posljednju !eliju i
zalupio vrata za njima.
"Drite ih zatvorena", zasop!e starac. "Samo na... trenutak."
Njihovi su neprijatelji ve! bili pred vratima, odve! oprezni da ih otvore na silu ne znaju!i to Shaso ima na umu. "Rado !u
vas unutra ive ispe!i", vikne Hendon Tolly. Zvu$ao je bez daha i ne vie tako veselo. Briony se nadala da su mu
opekline bile neizdrive. "I to !e se dobro uklopiti u nau malu pri$u."
Neto zakripi. "Pomozite mi!" apne Shaso, glasom muklim od boli.
Briony na$ini korak, posrne i padne na koljena. Pronala ga je po dodiru, pronala teki drveni predmet u njegovim
kotunjavim rukama.
"Diite!"
Posluala je, stenju!i od napora. Trokut svjetla koji se sporo irio prosipaju!i se po slamom prekrivenom podu !elije,
pokazao je da su Hendon Tolly i njegovi straari odlu$ili riskirati s vratima te su ih oprezno otvarali, ali Briony i Shaso
uspjeli su otvoriti i podna vrata u dnu !elije. Zapanjila se otkrivi da je takvo to postoji, ali nije bilo vremena za pitanja.
Na Shasovu nijemu gestu spuznula je u otvor i pronala ljestve, a onda zastala da pridri vrata kako bi se Shaso mogao
spustiti za njom a da ne izgubi ravnoteu, ali nije bila ba ohrabrena: jama se $inila jednako beznadnim skrovitem poput
!elije, ma kako se duboko pruala. Shaso pusti da se vrata zalupe za njim - prekrila ih je tama. &ula je neko struganje i
shvatila da je povla$io skriveni zasun. Trenutak poslije Tolly i njegovi ljudi bijesno su lupali po podnim vratima, a zvu$i
su odjekivali poput grmljavine u uskoj jami.
"Puzite", re$e Shaso kad su stigli do dna okna. "Uskoro !ete se mo!i uspraviti."
"Tako mi bogova - to je ovo?"
On je snano gurne. "Idite! Ovo je utvrda dvorca, djevojko. Posljednje uporite u opsadi. Ne mislite li da bi trebao
postojati neki tajni izlaz kad bi dolo do najgoreg?"
"I dolo je", re$e ona, a onda odlu$i tedjeti dah za puzanje.
Za samo nekoliko trenutaka Shasovo se obe!anje ostvarilo: uski se prostor irio sve dok Briony vie nije dodirivala
zidove i strop. "Kamo ovo ide?"
"Izlazi kroz morska vrata Proljetne kule."
"Moramo prona!i Avina Bronea. Moramo uzbuniti ostatak strae!"
"Ne!" On ju zgrabi za nogu. U tami, bilo je to kao da ju je $epalo neko $udovite s korijenjem umjesto prstiju. Shasove
su rije$i dolazile polako kao da se borio za dah. "Ne vjerujem Broneu. U svakom slu$aju, ne znamo gdje je. Ako nas
Tollvjevi ljudi nau, ubit !e vas na mjestu. A oni mogu poslije objasniti da sam vas uzeo za taokinju, da je vaa smrt bila
slu$ajna."
"Nitko u to ne!e povjerovati!"
"Moda ne na svjetlu sutranjeg dana, ali od kakve !e vam to koristi biti no!as? Ili meni, dok me budu sjekli na komade
pred gnjevnom gomilom? Dovraga, Brionv Eddon, nemamo vremena za ovo! Moramo iza !i van. Moramo..." Zastao je da
370

uhvati dah. Bilo je uasno sluati ga tako slabog. to ako umre? to !e ona tada? "Sad se moete uspraviti", napokon !e
on. "Uzmite me za ruku. Postoji mjesto gdje moemo i !i."
"to je ovaj tunel? Kako si znao za njega?"
"Ja sam glavni orunik." Zastenjao je od boli kad je ustao. "Moja je zada!a znati takve stvari. I Avin Brone zna. Zato me
zato$io u drugu !eliju."
"Zato onda meni i Barricku nitko nita nije rekao?"
Shaso uzdahne, s mjeavinom aljenja i potisnute boli. "Trebali su vam re!i. Uzmite me za ruku."
Sada ih je naizgled dobar dio puta vodio kroz vlane kamene hodnike i nesigurne tjesnace koji su izgledali jedva neto
bolje od rupa prokopanih kroz tvrdu zemlju, prije nego to su stigli do male kamene odaje koja je vonjala na plimni mulj i
pti$ji izmet. Imala je visoke, uske prozore kroz koje je prodirala mjese$ina, te je prvi put otkad su uli kroz podna vrata
mogla vidjeti kotunjavo, umorno lice Shasa dan-Heze.
"Nalazimo se u spremitu pokraj morskih vrata", re$e on da!u!i. Doslovce ga je $ula kako jeca dok je puzao, zvuk tako
bizaran da ju je uplaio gotovo kao i sve ostalo to je doivjela ove lude i jezive no!i. Da Shaso pokazuje bol, gotovo
pla$e! Mogla je samo zamisliti u kakvu je stranom stanju bio. "Ljudi Ljetopolja pro$eljat !e dvorac. I drugi vas moda
trae, ali nikome ne moemo vjerovati." "Sigurno..."
"Sluajte me, djevojko! Sada je jasno koliko su se dugo i kako pomno Tolh/ji pripremali $ekaju!i na ovakav trenutak. &ak
i ako stignemo do Bronea, $ak i ako se on pokae vjernim, tko zna ho!e li njegovi straari biti takvi? Moramo vas odvesti
odavde."
"Kamo? Ako postoje tolike opasnosti, kamo moemo oti !i?" "Idemo po redu, Brionv." Tresao se, drhtao od studeni.
"Jedini siguran na$in da napustite dvorac jest preko vode."
"Ali Sumra$ni se narod nalazi u gradu, to$no na suprotnoj strani!"
On odmahne glavom. "Onda !emo drugim putem. Preko zaljeva, a onda na jug niz obalu. Postoje mjesta u Rudomoru...
Pripremio sam..."
"Ti... mislio si da bi se ovakvo to moglo dogoditi?"
Prvi put otkako je napustio !eliju, starac se nasmije. Bilo je teko sluati taj zvuk, a ubrzo se pretvorio u grubi kaalj koji
nije bio nita ugodniji. "To mi je zada!a, Brionv", rekao je kad je opet mogao govoriti. "Zada!a na koju sam prisegao.
Pretpostaviti sve to se moe dogoditi - sve - a onda se na to pripremiti."
&ak i s onesposobljenim tijelom i ivotom koji mu je visio o koncu, u$inilo joj se da $uje ponosnu tvrdoglavost u njegovu
glasu. To ju je razljutilo unato$ svemu. "Shaso, zato mi nisi rekao istinu o Kendricku?"
On odmahne glavom. "Kasnije. Ako preivimo." Polako se i nezgrapno osovio na noge i ispruio ruku. Ona ju otrese te
sama ustane, tek sada svjesna koliko je i sama bila umorna, koliko ju je sve boljelo.
"Sada tiho", rekao je. "Drite se sjenki."
Prolaz ispred spremita bio je pust, iako su mogli $uti straare koji su razgovarali na vrhu zida i vatru koja je pucketala u
straarnici pokraj morskih dveri. Nikad nije bilo ovakve no!i! Zimska se svetkovina slavila u dvorcu dok su se strahotni
neprijatelji utaborili to$no na suprotnoj strani vode, a slukinja se njezine pomajke preobrazila u demona - $inilo se da se
svaka, apsolutno svaka grozna, jeziva, nemogu!a stvar mogla no!as dogoditi, a ona se pitala je li se u potpunosti mogla
uzdati u Shasov sud. Uvijek je bio tako uko$en, tako uvjeren u vlastitu pravi$nost, ali tko je mogao ispravno suditi ovakve
no!i? to ako je pogrijeio? Je li se trebala odre!i prijestolja bez borbe, pobje!i samo zbog straha od Hendona Tollvja?
371

Ako pozove straare, ne!e li joj oni doletjeti u tren oka, svojoj princezi regentici - ne!e li progoniti Tollvja poput
krvolo$nog psa?
Ali to ako, kao to se Shaso bojao, to ne u$ine? to ako su ve! potajno biti Tollvjevi ljudi, ve! potkupljeni laima ili
zlatom?
Brionv pokua zamisliti to bi njezin otac u$inio, kako bi razmiljao. Ostaniiva, rekao bi joj, znala je. Ako si iva, sveto
Tollyji kau je la. Ali ako te netko probode strijelom, onda narod nema druge nego mu vjerovati, jer je dvorac Ljetopolja
najmo!niji dio kraljevstva izvan June Mede, a oni imaju krvne veze s prijestoljem.
Shaso ju je vodio pokrajnjim prolazima blizu Skimmerske lagune, odjednom je shvatila. Rijetko je kad bila u tom dijelu
dvorca, njegovim uskim uli$icama, punima tronih skimmerskih ku!a i pristanita koji su vrvjeli neobi$no oblikovanim
brodicama, u kojima je naizgled stanovao jednak broj vodenog naroda kao u obi $nijim graevinama koje su se uzdizale
pokraj dokova. &inilo se neobi$no tiho za Zimsku ve$er, iako je shvatila da se sigurno ve! bliila pono!; ulice su
opustjele, neka svjetla na visokim prozorima i nekoliko odlomaka tihe glazbe bili su jedini znaci da su tu ljudi uop!e
ivjeli. Mogla je $uti privezane $amce kako lupkaju
0 molove i povremen pospano upitan zov morske ptice.
"Kamo idemo?" apnula je dok su $ekali u sjenama da prijeu jednu od ve!ih ulica. Zgrade bijahu stisnute tako blizu
jedna drugoj i tako su se opasno naherile nad njima da su vie nalikovale na osinjak nego na ljudsko obitavalite. Shaso
pogleda lijevo-desno, a onda joj mahne da ga slijedi.
"Ovdje", re$e. "Ovo je ku!a poglavice Turlevja."
"Turlev?" apne ona. Trebao joj je $asak da se sjeti zato joj je ime bilo poznato. "Upoznala sam ga!"
Shaso ne odgovori, nego kucne na ovalna brata; izveo je $udan niz zvukova, previe promiljen da bi bio slu$ajan. Ubrzo
se vrata tek malo otvore, a dva iroka oka provire van. "Moram razgovarati s tvojim ocem", re $e Shaso. "Odmah. Pusti
nas unutra."
Djevojka je zurila kao da ga je prepoznala ali ga nije o$ekivala vidjeti pred vlastitim vratima. "Nije mogu!e, gospodaru",
napokon je rekla. "No!as je zbor Pli$ine."
"Nije me briga ako je kraj svijeta, dijete", zarei starac. "Zapravo,
1 jest kraj prokletog svijeta. Reci ocu da je Shaso dan-Heza ovdje po smrtno hitnom poslu."
Vrata se otvore, a djevojka im se makne s puta. Brionv shvati da ju je ve! vidjela - bila je to djevojka koja je, sa svojim
ljubavnikom, vidjela tajanstveni $amac koji je uplovio u lagunu no! prije Kendrickove smrti. Sada je mislila kako zna to
je taj $amac nosio, i kome.
Selijin prokleti vjeti$ji kamen. Da sam samo vie pazila na ono to su Skimmeri govorili...!
Skimmerica prepozna Brionv i na$ini pokret koji je bio neka vrsta nekolovanog naklona. "Visosti", re$e, ali premda
znatieljna, nije izgledala pretjerano impresionirana. Brionv se nije mogla sjetiti djevoj $ina imena, te je samo uzvratila
kimnuvi.
Uski hodnik kripao je poput brodskih dasaka dok su hodali njime. Vonjao je jako, gotovo neizdrivo, na ribu, sol i druge
manje prepoznatljive mirise. Djevojka je ila ispred njih da otvori vrata na kraju hodnika. Soba na suprotnoj strani bila je
mala i hladna, a vatra slabana, kao da je bila vie namijenjena za svjetlo nego za toplinu. U sobi je gorjelo i nekoliko
votanica, ali ona i dalje nije bila dovoljno svijetla da bi Brionv bila sigurna koliko je ljudi sjedilo zbijeno u tome malom
prostoru. Izbrojila je deset sjajnih !elavih glava prije nego to je odustala, ali jo je nekoliko prilika $u$alo u sjenama uza
372

zidove. Izgledalo je da su svi bili mukarci i svi su se okrenuli da je pogledaju okruglim, sjajnim, treptavim o $ima, poput
aba u jezeru lopo$a.
"Poglavice Turlev", re$e Shaso. "Trebam vau pomo!. Potreban mi je laar. Princezin ivot je u opasnosti."
iroki, vlani pogledi kojih je bila puna soba postadoe jo iri. &ovjek zvan Turlev na trenutak promrmlja neto svojim
drugovima prije nego stoje ustao od stola. "Po$a!eni, Shaso-na," izustio je napokon svojim sporim, neobi$nim
naglaskom, "po$a!eni smo, ali svi smo prisegli na zboru Pli$ine. Ne smijemo oti!i dok no! ne skon$a, ina$e bi to bilo
svetogre. &ak i ako netko od nas umre, tijelo bi mu ovdje ostalo dok sunce ne grane."
"Zar je svetogre gore od smrti princeze June Mee, Olinove k!eri? Zaboravljate to mu dugujete?"
Turlev se blago lecne, ali njegovo glatko lice brzo opet postane ravnoduno. "Ipak, i tomu usprkos, veliki Shaso-na."
Brionv shvati da je glavni orunik susreo nekog jednako tvrdoglavog kao to je i sam bio, te je poeljela da joj je situacija
doputala uivati u predstavi. "Ne moemo li $ekati do zore?" upitala je.
"Ne bih se usudio otploviti $amcem po danu, Visosti. A Hendon Tolly ne!e $ekati, nego !e uskoro prona!i gdje izlazi
prolaz koji smo upotrijebili, a onda mu ne!e dugo trebati da se dosjeti pretraiti Skimmersku lagunu. I Brone, bude li
mislio da vas spaava, ne!e oklijevati da poalje ljude od ku!e do ku!e."
"Ali mi elimo da nas Brone pronae!"
"Moda. S druge strane, ako je makar jedan $ovjek nevjeran, mogu se dogoditi nezgode - strijela se moe odapeti na
mene koja bi zabunom pogodila vas, na primjer..." Stari tuanski ratnik zatrese glavom. Brionv se u$ini kao da mu je teko
to mora stajati ovako dugo. "Poglavice, ne moete li nas poslati nekom drugom - nekom kome vjerujete? Treba nam
laar."
"Ja !u biti va laar", objavi Skimmerica. Brionv nije primijetila da je $ekala i sluala na vratima iza njih; glas ju je
natjerao da posko$i.
&ini se da je i okupljeni nisu primijetili te su zaagorili od ojaenosti i iznenaenja.
"Ti, Ena?" re$e njezin otac.
"Ja. Jednako sam vjeta na brodu kao ve!ina mukaraca. Ovo je Olinova k!i, naposljetku - ne smijemo je otjerati. Tko !e
joj pruiti zaklon, tko !e je odvesti kamo mora i!i? Calkin? Sawney Bjei-oko? Postoji razlog to nisu ovdje na zboru
Pli$ine. Ne, ja !u je odvesti."
Njezin otac oklijevae, sluaju!i nezadovoljno mrmljanje svojih drugova dok je razmiljao. Koa mu se zarumenjela, a
jabu$ica u grlu izbo$ila kao da !e je napuhati u neku $udovinu mjeinu i ispustiti ablji kreket gnjeva, ali samo je
progutao slinu i s gaenjem zatresao glavom. Brionv je poznavala taj pokret, vidjela je svojeg oca kako ga izvodi mnogo
puta.
"Da, k!eri. Vidim da nema izbora. Ti ih povedi. Ali budi oprezna, jako oprezna!"
"Ho!u. Ona je Olinova k!i, a Shaso-na je prijatelj Pli$ine."
"Da, ali budi oprezna i za sebe, zlo$esta mala tuko." Raskrilio je ruke, a ona mu pristupi i dade mu brz, prakti$an
zagrljaj. "Pristajete li na to, Shaso-?" upita Turlev.
"Naravno", promuklo !e starac.
Ena je tek sada paljivo promotrila Shasa od glave do pete. "Trebate malo njege: te posjekline i opekline valja pregledati.
Ali najprije u kadu dobre morske vode, da vam se skine smrad." Svrnula je pogled zasjenjen tekim vje ama na Brionv.
373

Nedostatak obrva $inio je djevoj$ine o$i tajanstvenima i dalekima, poput o$iju nekog tko je dugo bio bolestan. "I vi,
gospodarice. Visosti, ho!u re!i. Ne!ete mo!i smjestiti tu golemu poderanu haljinu u $amac, pa vam moramo prona!i neto
moje da odjenete, ako doputate. Ali moramo se pouriti. Mjesec pliva, ali uskorov !e zaroniti."
Ferras Vansen sustigao je svoj plijen u niim predjelima bregova, ili je barem mislio da se ondje sakrio, ali nije mogao
biti siguran. Prije samo nekoliko mjeseci to je bila granica Sjenovite brane, sablasno ali ina$e obi$no mjesto, ali sada su
brda bila zaogrnuta maglom i gotovo nevidljiva, a cijeli je kraj do zaljeva postao stran.
"Prin$e Barrick!" Jaha$ se nije osvrnuo ve! nastavio kliziti kroz teku!u maglu. Dugo vremena Vansen je mislio da se
vara, da je moda dozivao nekakvu sablast koju je izbacila Sjenovita brana, ali kad se primaknuo blie i napokon jahao
usporedno s crnim konjem, mogao je vidjeti mladi !evo blijedo, odsutno lice. "Barrick! Prin$e Barrick, to sam ja, Vansen.
Stanite!"
Mladi ga princ nije ni pogledao. Vansen podbode konja jo blie, sve dok se nije dodirivao s Barrickovim Kotli !em, a
onda posegnuo i zgrabio prin$evu ruku, sjetivi se prekasno da je to bila ona ranjena, ona sakata.
Sakata ili ne, $inilo se da to ne mijenja stvari. Barrick je istrgnuo ruku, ali se svejedno nije okrenuo da pogleda Vansena.
Uto re$e:
"Odlazi."
Bilo je ne$eg $udnovatog u njegovu glasu, mjese$areva daljina; mladi!evo odbijanje da okrene glavu po$injalo je vie
podsje!ati na ludilo nego na prezir. Vansen ga opet uhvati, ovaj put ja$e, a princ ga odgurne laktom, pokuavaju!i se
izmigoljiti. Konji su se sudarili i zahrzali. Vansen se izmakne zamahu ake, a onda ovije ruke oko princa i privu$e ga
prema sebi. Barrickove su se noge zaglavile u stremenima te je pao, povukavi kapetana strae za sobom. Vansen je
izbjegao ritanje konja, ali tlo se uzdiglo prema njemu i odalamilo ga poput goleme pesti. Dugo vremena mogao je samo
leati na leima, stenju!i.
Konji su otkasali malo dalje i zaustavili se. Kad je Vansen napokon sjeo, jo nesposoban potpuno uhvatiti zraka, na svoj
je o$aj opazio da je Barrick ve! bio na nogama i epao prema svojem velikom crnom konju koji je brstio livadnu travu,
napola skriven maglom iako je stajao samo nekoliko desetaka metara dalje. Princ se drao za bok kao da ga je boljelo, ali
nije pokazivao da !e dopustiti da ga to zaustavi. Vansen se s naporom osovi na noge i potr$i za njim, ali bio je umoran i
izubijan od dananje borbe i pada. Princ Barrick ve! je gotovo doao do svojeg konja kad ga je Vansen sustigao.
"Vaa Visosti, ne mogu vam dopustiti da odete tamo! Ne u tu zemlju!" Kao odgovor, Barrick isu$e bode iz svog pojasa i
nespretno zamahne na Vansena a da ga nije ni pogledao. Vansen iznenaeno zatetura natrag, spotakne se, padne. Princ
nije instinktivno iskoristio prednost nego se okrenuo i opet uhvatio svojeg konja, koji je nervozno otkasao dalje od
njihova okraja. Upravo kad je Barrick zavukao prste ispod trbunog remena da pridri konja i po$eo nogom traiti
stremen, Vansen ga je opet sustigao.
Ovaj je put o$ekivao no te ga je uspio izviti iz prin$evih prstiju. Mladi! je ispustio slab jauk boli, ali je i dalje izgledao
kao da malo mari za samog Ferrasa Vansena; jednostavno se opet okrenuo kako bi se uspeo na svoje sedlo. Vansen ga je
$epao oko struka i povukao natrag tako da su se obojica strovalila na tlo. Ovaj put pritisnuo je svoju glavu u kacigi o
mladi!ev plat na leima i nije putao. Barrick je dahnuo od boli, a njegovo je koprcanje postalo sve o$ajnije, njegove su
se ruke i noge batrgale jednako divlje kao u utopljenika. Kad je postalo jasno da je Vansenjaci, da momak svojim
svinutim prstima nije mogao dosegnuti ni o$i ni vitalne organe starijeg $ovjeka, Barrick se stao jo mahnitije izvijati. Tih
jauk koji je isputao dok su se kotrljali po tlu uzdigao se do krika, groznog surovog zvuka koji se zario u Vansenove ui
poput otra tapa, a princ je po$eo mlatarati rukama i nogama, bacakaju!i se i koprcaju!i. Vansen se mogao samo $vrsto
drati. Osje!ao se pomalo poput oca, ali oca djeteta koje je bilo vrlo bolesno. Poput oca umobolnog djeteta.
Kako !u ga uop!e vratiti u Junu Meu? pitao se. Barrickov je krik postajao sve promukliji, ali nije prestajao ni slabio.
Vansen po$ne puzati, pokuavaju!i odvu!i mladi!a po tlu prema svojem konju. Morat !u ga svezati. Ali $ime? I kako !u
ga provu!i pokraj Sjenovitog naroda?
374

Barrickovo otimanje postajalo je sve bjenje, neto to Vansen nije smatrao mogu!im. Nije mogao dalje vu!i princa, te se
morao zaustaviti nekoliko metara od konja, dre!i mladi!a obavijenog svojim nogama i rukama dok je Barrick nastavljao
cviljeti monotono poput razbijenih vrata to lupaju na vjetru.
Napokon je postalo previe. Vansenovi su udovi bili bolno umorni, mladi!evi krici tako neizdrivo grozni da je po$eo
vjerovati kako je nekako onesposobljavao um mladog princa. Pustio ga je, promatrao kako mladi ! prestaje kri$ati, podie
se na noge, ljulja - bilo je blaeno olakanje to je opet nahrupila tiina - te tetura prema svojem konju koji je $ekao,
neprirodno miran.
Vansen ustane i otetura za njim. "Kamo !ete, Visosti? Zar ne znate da putujete u zemlju sjenki?"
Barrick se uspne na sedlo, klize!i, bore!i se, o$ito gotovo jednako umoran kao Vansen. Uspravio se, opet se dre!i za
bok. "Ja... znam." Ton mu bijae upalj, nesretan.
"Zato onda, Visosti?" Kad odgovora nije bilo, Vansen povisi glas. "Barrick! Sluajte me! Zato to radite? Zato jaete u
sjenovite zemlje?"
Mladi! je oklijevao, trae!i uzde. Tek je sada opazio Vansen da je crni konj imao $udne, jantarno-ute o$i. Vansen
posegne, ovaj put njeno, te dotakne prin$evu ruku. Barrick ga doista promotri na trenutak, iako mu se o$i nisu posve
susrele s o$ima Ferrasa Vansena. "Ne znam. Ne znam!"
"Vratite se sa mnom. Ondje ni$eg osim opasnosti." Ali Vansen je znao da je opasnosti bilo i iza njih, bezumlja i smrti.
Nije li najprije pomislio da Barrick bjei od uasa bitke? "Vratite se sa mnom u Junu Medu. Vaa !e sestra strahovati za
vas. Princeza Brionv !e strepiti."
Na trenutak se $inilo da je moda potaknuo neto u princu regentu: Barrick uzdahne, mal $ice klone u sedlu. No taj
trenutak mine. "Ne. Ja sam... pozvan." "Pozvan na to?"
Momak polako odmahne glavom pokretom propalog, izgubljenog $ovjeka. Vansen je ve! jednom vidio to lice, o$i tako
prazne i izbezumljene. Bio je to $ovjek iz doline, daleki roak majke Ferrasa Vansena, koji se naao uhva!en u grani$nom
sporu izmeu dvaju velikih klanova, te su mu enu i djecu poklali pred o$ima. Taj je $ovjek imao isti izraz kad se doao
pozdraviti prije nego to je krenuo na!i ubojice svoje obitelji, znaju!i da nitko ne!e po!i s njim niti ga osvetiti, da je
njegova smrt neizbjena.
Vansen zadrhti.
Barrick naglo podbode konja na sjever. Vansen potr$i k svome konju i potjera ga da ga dostigne sve dok nisu jahali jedan
uz drugog.
"Molim vas, Visosti, zadnji put vas pitam. Zato se ne!ete vratiti svojoj obitelji, svojem kraljevstvu? Svojoj sestri
Brionv?"
Barrick samo odmahne glavom, a o$i su mu ponovno zurile u prazno.
"Onda me prisiljavate da vas slijedim u to strano mjesto iz kojeg sam zadnji put jedva utekao. To elite, Visosti, da vas
slijedim u smrt? Jer moja mi prisega ne doputa da vas pustim samog." Vansen ju je sada mogao vidjeti u mislima,
njezino lijepo lice i slabo prikriven strah, kao i hrabrost koja je zbog toga bila jo o$itija. Sada pla!am za ivot vaeg
brata, Briony. Sada pla!am za Kendrickovu smrt svojom smr!u. Ali naravno, ona to vjerojatno nikad ne!e doznati.
Na trenutak, samo na trenutak, malo od pravog Barricka pojavilo se u njegovim o$ima, kao da se netko uhva!en u goru!oj
ku!i dovukao do prozora da pozove upomo!. "U smrt?" promrmljao je. "Moda. Ali moda i ne." Pustio je da mu se o$i
sklope, a onda ih polako opet otvorio. "Ima $udnijih stvari od smrti, kapetane Vansen - $udnijih i drevnijih. Jeste li to
znali?"
375

Nije se imalo to re!i. Iscrpljena tijela i duha, Vansen je mogao samo slijediti poludjelog mladog princa u sjenovita brda.
Brionv nikad prije nije zamiljala dvorac June Mede kao neto ugnjetava$ko ili zastrauju!e - naposljetku, to joj je
cijelog ivota bio dom - ali dok su tiho pjea$ili rubom lagune, utvrda s njezinim visokim kulama i osvijetljenim
prozorima kao da se uzdizala nad njom poput okrunjene lubanje.
Cijela se no! doimala poput sanjarije, izopa$ene sanjarije u kojoj su se slukinje preobraavale u $udovita, a princeze
morale hodati preruene svojim veleposjedima u skimmerskoj odje !i koja je zaudarala na ribu.
Ena ih je vodila vlanim, uskim ulicama do dokova u Junoj laguni gdje je golemi vanjski zid utvrde zasjenjivao
Kroja$ku ulicu, ali se nisu ukrcali na brod. Umjesto toga, provela ih je kroz trona vrata koja su se otvarala ravno u
irokom kamenom zidu koji je titio dvorac sa zaljeva. Grubo isklesan hodnik vodio je do stubita koje se zavojito
uspinjalo u zid litice nekih dvadeset ili trideset koraka, a onda se opet sputalo poprili $an broj stuba, nakon kojih se
Brionv sa zaprepatenjem zatekla pokraj jo jedne si!une lagune, koja je u potpunosti bila okruena kamenom piljom
osvijetljenom fenjerima koji su tu i tamo stajali uz obalu. Ovo je sigurno skriveno unutar morskih zidina, zadivila se. Dva
Skimmera sjedila su prekrienih nogu na kamenoj obali $uvaju!i otprilike deset malih brodica, ali ustali su prije nego to
su Brionv i njezini suputnici uop!e napustili stubite. Obojica su na dugim tapovima nosila kukaste otrice opasna
izgleda i nisu spustila oruje sve dok im se Ena nije obratila priguenim grlenim glasom.
Jesu li Skimmeri, dakle, doista imali vlastiti jezik? Brionv je od mnogih $ula da je to nemogu!e. Shvatila je da je vrlo
malo znala o tom narodu koji je ivio u njezinu dvorcu. A tek skrivena laguna! "Jesi li znao za ovo mjesto?" upitala je
Shasa.
"Nikad ga nisam vidio", rekao je, to nije bio potpun odgovor na pitanje. Meutim, nije ga dalje salijetala; ionako je jedva
stajao na nogama.
Ena je naizgled uspjeno objasnila svoju misiju skimmerskim straarima. Uputila je Shasa i Brionv u duga $ak, uzak
$amac na vesla, a onda se ukrcala za njima i odveslala u si!unu lagunu prema niskom, naizgled prirodnom otvoru u
suprotnom kamenom zidu koji je za vrijeme plime sigurno bio nevidljiv pod vodom. Vesla su se lako kretala u
djevoj$inim snanim, dugoprstim rukama. Ubrzo je mali $amac kliznuo van na blage valove zaljeva, noene no!nim
vjetrovima; obla$no, prostrano nebo prostiralo se nad njima.
"Zato nikad nisam $ula za tu lagunu?" Brionv je bila stisnuta na sjeditu, nogu naslonjenih na vre!u koja je uglavnom
sadravala suhu ribu i kone mjeine pune vode. Osvrnula se iza sebe. "to ako bi netko napao dvorac kroz onaj otvor u
morskom zidu?"
"On se tamo nalazi samo kratak dio dana." Skimmerica joj uputi neobi $no stidljiv, irok osmijeh. "Kad se plima po$ne
vra!ati, moramo iznijeti $amce iz vode i napustiti pilju. Tu su i drugi straari - straari koje niste vidjeli."
Brionv je mogla samo zatresti glavom. Bilo je o$ito da je jo morala mnogo toga nau$iti o vlastitom domu.
Nakon razdoblja utnje, gibanje malog $amca i tiha opetovana kripa dok je Ena rukovala veslima po$eli su je
uspavljivati. San je bio vrlo privla$an, ali jo mu se nije bila spremna predati. "Shaso? Shaso." On se javi gunanjem.
"Rekao si mi da !e objasniti to se dogodilo. Zato mi nisi rekao istinu." On zastenje, ali vrlo tiho. "Ovo mi je dakle
kazna?" "Ako tako eli gledati na to." Ispruila je ruku i stisnula njegovu, osjetivi da su se tvrdi mii !i po$eli izjedati
tijekom njegovih mra$nih, slabo uhranjenih tjedana u !eliji tamnice. "Obe!ajem da !u ti uskoro dopustiti da spava. Samo
mi reci to se dogodilo... one no!i."
Shaso je govorio polako, $esto zastajkuju!i da uhvati dah. "Pozvao me k sebi, va brat Kendrick. Upravo ga je posjetio
Gailon Tolly. Onaj akal Hendon rekao je istinu, barem to se toga ti $e. Gailon je sigurno govorio protiv autarhove
ponude, a ne njoj u prilog. Mislio sam da ju je on i donio, ali $ini se da nisam bio u pravu. U svakom slu$aju, va mi je
376

brat rekao to namjerava u$initi - napustiti uvjerenje vaeg oca da mora braniti sve narode Eiona. Kendrick je smatrao
kako moe uvjeriti ostale monarhe da dopuste autarhu preuzeti Hierosol, te da bi zauzvrat autarh oslobodio vaeg oca.
Na stranu je li to bilo $asno ili nije, smatrao sam to budalastim kockanjem. Pili smo vino i prepirali se. Dugo smo se
prepirali, Kendrick i ja, i to estoko. Rekao sam mu da je budala to pregovara s takvim stvorom, pogotovo stvorom tako
rastu!e mo!i - da !u se prije ubiti nego mu dopustiti da to u$ini svojem kraljevstvu. Cijeli sam svoj ivot gledao monarhe
Xisa na djelu, Brionv. Vidio sam Tuan i tucet drugih nacija u Xandu kako ih u lancima dovla$e pred Sokolovo prijestolje,
a kau da je ovaj autarh najgori od cijele njegove lude loze. Ali Kendrick je bio uvjeren kako je jedini na $in da se
odupremo autarhu na duge staze bio taj da va otac Olin predvodi obrambenu koaliciju sjevernih naroda - da se
odreknemo Hierosola i drugih dekadentnih junih gradova. Demonska pogodba, tako sam je nazvao - od one vrste u kojoj
samo demon pobjeuje. Nakon nekog vremena, u pijanom gnjevu, o$aju i, moram priznati, gnuanju, ja... ja sam ga
ostavio. Mimoiao sam se s Anissinom slukinjom na hodniku - pretpostavljao sam da ju je pozvao Kendrick. Bila je
ljupka i imala drsko oko, pa nisam mnogo razmiljao
0 tome."
Brionv sine misao. Kendrick je rekao: "Isss... " Nije se mogao sjetiti djevoj $ina imena. Zvao ju je "Anissina djevojka" ili
"slukinja" dok... dok je umirao. Bilo je prestrano dugo razmiljati o tome, a nije htjela da joj pozornost odluta. "Rekao si
da si jednostavno otiao, Shaso. Ali kad smo te nali, bio si obliven krvlju!"
"Dok smo se svaali, dok sam bjesnio protiv njegove nepromiljenosti, ja... okrenuo sam no na sebe. Rekao sam mu...
Oh, Brionv, djevojko, mrzim to su to bile zadnje rije$i... zadnje rije$i koje sam mu uputio." Dugo vremena $inilo se da
ne!e nastaviti. No nastavio je, a promuklost u njegovu glasu bila je grublja nego prije: "Rekao sam vaem bratu da !u si
sam odsje!i ruke s tijela, ruke koje su tako dugo sluile njegovu ocu, prije nego to im dopustim da slue tako
izdajni$kom sinu. Da !u samome sebi probosti srce. Bio sam pijan - vrlo pijan, i vrlo gnjevan. Nisam mogao podnijeti da
sjedim trijezan preko puta Dawetu dan-Faaru te ve$eri, te sam ve! bio popio nekoliko kalea prije nego to sam poao u
lonicu vaeg brata. Proklinjao sam se zbog toga mnogo puta u tami one !elije. Kendrick mi je pokuao oteti no. Bio je
bijesan to sam se usudio prepirati se s njim, to nisam samo posumnjao u njegovu strategiju, nego sam osudio i nju i
njega. Hrvali smo se za no i opet sam se posjekao. I njega, mislim, ali samo malo. Napokon sam doao pameti. Otjerao
me, prisilio da se zakunem na ono to dugujem vaem ocu: da ne!u govoriti o onome to se dogodilo bez obzira na to
koliko se nisam slagao s njim.
Da vam kaem istinu, $ak i kad ste me oslobodili, nikad ne bih spomenuo to je planirao, jadni Kendrick, sramotnu
pogodbu s krvavim autarhom..." Shaso je opet morao zastati. Brionv bi ga saalijevala, ali ta novost o izdaji bila je kap
previe - o Shasovoj izdaji stoje tvrdoglavo utio
1 o bratovoj izdaji to je umiljao da je pametniji od njihova oca, to se smatrao kraljem prije nego stoje stekao mudrost,
stoje pretpostavljao da moe manipulirati velikim i mo!nim neprijateljem. "Ja... vratio sam se u svoje odaje", nastavio je
Shaso. "Popio sam jo mnogo vina, pokuavaju!i sve zaboraviti. Kad ste doli po mene, mislio sam da je Kendrick jo
ljutit na mene zbog toga to sam ga vrijeao, moda i zbog toga to sam bio previe pijan te sam ga ozlijedio u tu$njavi,
da !ete me zatvoriti jer sam ga uvrijedio - da !u opet postati rob, nakon svih tih godina. Tek mi je kasnije postalo jasno
to se dogodilo." "Ali, budalo, zato nam nisi rekao?"
"to sam mogao re!i? Zakleo sam se vaem bratu prije nego to je umro da ne!u govoriti o onome to se dogodilo u toj
odaji. Stidio sam se zbog sebe i zbog njega. A isprva, prije nego to sam shvatio istinu, moja je $ast bila teko povrijeena
to ste doli po mene kao po zlo$inca, samo zato to se nisam sloio s princem regentom. Ali kad sam doznao to se
dogodilo, rekao sam vam da ga nisam ubio, i to je bila istina." Drhtao je malko pod njezinom rukom koja mu je jo
dodirivala miicu. "to $ovjeku preostaje ako pogazi obvezu zadane rije$i? Bolje mu je da je mrtav. Da vam Hendon
Tolly nije ispri$ao to je va brat planirao, jo bih utio."
377

Brionv se zavali natrag, podigavi pogled prema stre!oj sjeni dvorca. Drhtala je od hladno!e i umora, jo prestravljena
no!anjim dogaajima. Negdje u onoj zamra$enoj utvrdi, znala je, naoruani su ljudi traili nju i Shasa. "Kamo !emo
sada?"
"Na jug", re$e on nakon nekog vremena. Zvu$ao je kao da je nakratko zadrijemao.
"A nakon toga? Kad pristanemo? Ima li na umu neke saveznike?" Jug, pomislila je. Gdje oca dre u zarobljenitvu. "Moj
brat", izustila je na glas. "Ja... bojim se za njega, Shaso."
"Sto god se dogodilo, on je u$inio ono to je smatrao najboljim. Njegova dua po$iva u miru, Brionv."
Na trenutak joj je srce zastalo u grlu. Barrick? Zar je Shaso neto znao o njemu to ona nije? Tada je shvatila.
"Nisam mislila na Kendricka. Da, nastojao je u$initi najbolje, bogovi ga blagoslovili i $uvali. Ne, mislim na Barricka."
Bilo je teko prona!i snage $ak i da govori: dug ju je dan napokon slomio. Suze su $inile tamnu geometriju utvrde jo
mutnijom. "Nedostaje mi. Bojim se... Bojim se da se neto loe dogodilo."
Shaso nije imao to re!i, ali je nespretno potapao njezinu ruku. &amac je klizio dalje, vesla se ravnomjerno kretala pod
Eninim vjetim rukama. Brionv se osje!ala poput Zorije u legendarnoj pri$i, bjee!i od ku!e usred no!i. to je ono
Tinvvright napisao o tome - preki!eno napisao, da budemo poteni? "Bistrooka, lavljeg srca, misli je svrnula prema danu
kad !e njezina $ast opet biti proglaena..." Ali boica Zoria bjeala je od neprijatelja i vra!ala se ku!i svojega oca. Brionv
je ostavljala svoj dom, moda zauvijek. I Zoria je bila besmrtna.
Midlanov brijeg sa svojim zidinama i kulama vie se nije uzdizao iznad njih poput stroga roditelja, nego se po$eo gubiti.
Zaljev se irio pred njihovim malim $amcem i dvorcem, a umovita se obala pribliavala, crnina na junom obzorju koja
je zaklanjala zvjezdano nebo. Samo je nekoliko svjetala gorjelo - mogla ih je vidjeti u gornjim predjelima dvorca, par u
Proljetnoj kuli, nekoliko fenjera u straarnicama du zidina i navrh lukobrana. Ispunila ju je neo$ekivana, bolna ljubav
prema njezinu domu. Sve stvari koje je uzimala zdravo za gotovo, $ak i neke koje je prezirala, prohladni, drevni hodnici
zaku$asti poput starih pri$a, portreti namrgoenih predaka, siva stabla pod njezinim prozorom u Tajnom vrtu koja su tako
hrabro pupala svakog hladnog prolje!a - sve joj je to bilo oduzeto. Sve je to eljela natrag.
Shaso je sada spavao, a Brionv je propustila svoju priliku za ljekovitim drijemezom. Zasad je, u svakom slu$aju, bila
neobi$no budna, iscrpljena ali prepuna uzrujanih misli. Mogla je samo sjediti i promatrati kako mjesec klizi nebom, a
vode zaljeva postaju sve ire izmeu nje i cijelog njezinog ivota do tog trena.
Ulice Funderlinkoga grada bile su osvijetljene ali puste, pa su ostavljale dojam nedovrenih abrazija a ne prometnica.
Chert, hodaju!i poput nekog tko je u posljednje vrijeme vidio prevelik broj naj $udnijih kutaka svijeta, mogao je $uti kako
mu koraci odjekuju o kamene zidove ku!a njegovih susjeda dok je klipsao Klinskom ulicom i kroz svoja ulazna vrata.
Opal ga je $ula u glavnoj sobi i pohrlila iz stranjeg dijela ku!e, lica puna jada i straha. Mislio je da !e ga upitati gdje je
bio sve te duge, duge sate, ali ga je samo zgrabila za ruku i odvukla prema lonici. Jaukala je i iznenada je znao da se
najgore dogodilo: dje$ak je bio mrtav.
Na njegovo zaprepatenje, Flint nije bio mrtav, dapa$e, budan ga je promatrao. Chert se okrene prema Opal, ali ona je i
dalje imala izraz nekog tko je otkrio da mu je ukradeno najdragocjenije blago.
"De$ko?" upita on, kleknuvi pokraj njega. "Kako se osje!a?"
"Tko si ti?"
Chert se zapilji u poznato lice, u pramen kose tako svijetle da je bila gotovo bijela, u krupne, oprezne o$i. Sve je bilo isto,
pa ipak dijete se $inilo neznatno druga$ijim. "Kako to misli, tko sam? Ja sam Chert, a ovo je Opal."
"Ja... ja vas ne znam."
378

"Ti si Flint, a mi... mi smo se brinuli o tebi. Zar se ne sje!a?"
Polako, slabano, dje$ak odmahne glavom. "Ne, ne sje!am vas se."
"Pa... ako nisi Flint, tko si onda?" &ekao je u nekoj vrsti zrakopraznog uasa na odgovor. "Kako se zove?"
"Rekao sam da ne znam!" zacvili dje$ak. U njemu je bilo ne$eg to Chert nikad ranije nije vidio, preplaena ivotinjica
uhva!ena u zamku iza uskog li!a. "Ne znam tko sam!"
Opal otetura u drugu sobu, hvataju!i se za grlo kao da ne moe disati. Chert ju je slijedio, ali kad ju je pokuao zagrliti,
zamahnula je na njega u svom jadu te se povukao. Budu!i da nije znao to bi drugo u$inio, vratio se do postelje i uzeo
dje$aka za ruku. Nakon to je trenutak pokuavao istrgnuti prste, dje$ak koji je izgledao poput Flinta opusti se i dopusti
mu da ga dri. Nemo!an i umoran, potisnuvi, barem zasad, sve misli o onome to mu se dogodilo izvan gradskih dveri,
Chert je tako sjedio sat vremena, umiruju!i prestravljeno dijete, dok mu je ena plakala i plakala u drugoj sobi.

DODATAK

LJUDI

Adcock - pripadnik kraljevske strae pod Vansenovim zapovjednitvom
Agnes - k!i Finneth i Onsina
Ahat - funderlinka ena, Opalina prijateljica
Anazoria - Brionvjina najmlaa slukinja
Andros - sve!enik, opunomo!enik lorda Nvnora
Angelos - poslanik iz Jellona
Anglin - connordski poglavica, dobio Pograni$nu zemlju kao nagradu nakon bitke kod Hladnosive vritine
Anglin III. - kralj June Mee, pradjed Brionv i Barricka Anissa - kraljica June Mee, Olinova druga supruga Antimon -
mladi funderlinki hramski brat Argal Mra$ni - xisijski bog, Nushashev neprijatelj
Autarh - Sulepis Bishakh am-Xis III., monarh Xisa, najmo!nijeg naroda na junom kontinentu Xanda
Avin Brone - grof Zemljinkraja, vrhovni zapovjednik dvorca June Me e
Axamis Dorza - xisijski brodski kapetan Barrick Eddon - princ June Mee Barrow - kraljevski straar
Baz'u Jev - xandski pjesnik
Brambinag Kamen$izma - mitski gorostas
Brat Okros - lije$nik i sve!enik u Akademiji Isto$ne Mee
Bratchard, lord - plemi!
Brenhall, lord - plemi!
Brigid - slukinja u Tkal$evoj kovnici
379

Brionv Eddon - princeza June Mee
Bubodlak - Krova
Caddick - vojnik iz kraljevske strae June Mee, zvan Dugonogi
Calkin - Skimmer
Caradon Tolly - Gailonov mlai brat
Cavlor - legendarni vitez i princ
Chaven - lije$nik i astrolog obitelji Eddon
Chert (Modri Kvare) - Funderling, Opalin mu
Cheshret - Qinnitanin otac, Nushashev nii sve!enik
Chrvssa - glavna novakinja Hrama Roja u Xisu
Cinnabar - funderlinki magister
Clemon - slavni svanski povjesni$ar, takoer zvan Clemon od Anverrina
Collum - Willowin mlai brat
Collum Dyer -jedan od Vansenovih vojnika
Comfrev M'Neel - plemkinja
Conarv - vlasnik Tkal$eve kovnice
Conorska, Sivonnska i Iellska plemena - "primitivna" plemena koja su ivjela u Eionu prije nego to su ga osvojili
stanovnici junog kontinenta Xanda
Crno staklo - funderlinka obitelj
Cusy - glavni Miljenik (eunuh) u Kraljevskoj Osami u Xisu
&istioci - fanatici koji su se udruili da kazne Qare i ostale zbog Velike smrti
Daman Eddon - Merolannin suprug, brat kralja Ustina
Dannet Beck - roak Raemona Be$ka
Dawet dan-Faar - poslanik iz Hierosola
Dab Dawley - straar u Junoj Mei
Dawtrey - legendarni vitez, ponekad zvan Za$arani
Derla - ena Raemona Be$ka
Dijete Smaragdne Vatre - qarsko pleme
Dimakos Tekoruki - jedan od posljednjih voda Sivih $eta
Djedica Sumpor - funderlinki starjeina Metamorfne bra!e
Donal Murroy - bivi kapetan kraljevske strae June Mee
Droy Nikomede - takozvani Droy od Isto$nog jezera, plemi! June Mee
380

Durstin Crowel - barun od Gravlocka
Dunyaza - Cjinnitanina prijateljica, novakinja Roja
Dvanaest obitelji - vladaju!e tijelo starog Hierosola
Eilis - Merolannina slukinja
Elan M'Cory - urjakinja Caradona Tolh/ja
Ena - mlada Skimmerica iz klana Vra!aju-Se-S-Ve$ernjom-Plimom
Erilo - bog etve
Erivor - bog voda
Euan Dogsend - Chavenov prijatelj, "naju$eniji $ovjek na Modroj obali"
Evander - svanski grof, poslanik u Junoj Mei
Evon Kinnay - prijatelj Gailona Tolh/ja, sin baruna od Dugodola
Ewan - Finnethin sin
Falk - straar u Junoj Mei
Fergil - sin Finneth i Onsina
Ferras Vansen - kapetan kraljevske strae
Finton - mlai sin Raemona Be$ka
Finn Teodoros - pisac Finneth - ena iz Svje!areva
Funderlinzi - ponekad zvani Kopa$i; mali narod specijaliziran za rad u kamenu
Gailon Tolly, vojvoda od Ljetopolja - roak obitelji Eddon
Gar Doiney - izvidnik
Gil - kr$marev pomo!nik u Tkal$evoj kovnici
Gallibert Perkin - grof od dralova brijega, vrhovni kancelar June Me e
Gavran, Princ Ptica - lik iz legende
Gospodar Vrha - boanstvo Krovaa
Gospoa Jennikin - Chavenova doma!ica m
Gowan M'Ardall - markgrof, njegovo se leno nalazi u Rudomoru
Gregor od Syana - slavni bard
Grenna - dvorska slukinja
Gromada - Funderling
Gwatkin - vojnik kraljevske strae June Mee
Gyr - Qar, Yasammezin kapetan, zvan Gyrir Olujni Fenjer
Habbili - bog, Nushashev sakati sin
381

Haketani - narod plemena Haketan u Xandu
Hanede - Shasova k!i
Harry - Chavenov sluga
Harsar - Ynnirov savjetnik
Hasuris - xisijski pripovjeda$
Havemore - Broneov zastupnik
Hendon Tolly - najmlai od bra!e Tolly
Heryn Milhvard - kraljevski straar u Junoj Mei
Hesper - kralj Jellona, izdajnik kralja Olina
Hiliometes - legendarni polubog i junak
Hisolda - Anissina babica
Hornblende - Funderling, predradnik ceha Klesara
Iaris - Kerniosov prorok, polusvetac
Idrin - mladi sin Govvana od Rudomora
Ivar Brenhill - vitez i plemi! iz Srebrnstrane
Jeddin - voa autarhovih Leoparda, takoer zvan Jin
Jede-Mjesec - Qar iz Promjenjivog plemena
Jem Tallow - $asnik strae June Mee
Jutro-u-Oku - Qar iz Promjenjivog naroda
Kamen Nesklonih - Qar iz Strae Praiskonskih
Kamensol - funderlinki preprodava$
Karal - kralj Syana kojeg su ubili Qari na Hladnosivoj vristini
Kaspar Dyelos - Chavenov mentor, takozvani Vjetac Kracea
Kellick Eddon - Anglinov praprane!ak, prvi od kraljeva Marke iz obitelji Eddon
Kendrick Eddon - princ regent June Mee, najstariji sin kralja Olina
Kernios - bog zemlje
Kertski brani - divlje pleme koje ivi sjeverozapadno od Kertevvalla
Kralj Nikolos - syanski monarh koji je preselio Trigonarhiju iz Hierosola
Krisanthe - majka kraljice Meriel, baka blizanaca Krovai - slabo poznati stanovnici dvorca June Mee Kupilas - bog
lije$enja
Lander III. - sin Karala, kralj Syana, zvan Lander Dobri, Lander od Vilenja$ke kobi
Lapis - Chertova majka Laylin - stric Tynea Aldritcha Laybrick - straar u Junoj Me i
382

Leotrodos - perikalski znanstvenik, Chavenov prijatelj
Lepthis - jedan od autarha Xisa
Lew - straar u Junoj Mei
Lindon Tolly - Gailonov otac, bivi prvi ministar Pograni$nih kraljevina
Lily - Anglinova praunuka, kraljica koja je predvodila Junu Meu za vrijeme Sivih $eta
Lorick Eddon - Olinov stariji brat, koji je umro mlad
Ludis Drakava - lord Protektor Hierosola
Luian - vana Miljenica u Osami, ranije poznata po imenu Dudon
Madi Surazem - boica poroaja
Mali Raemon - najstariji sin Raemona Be$ka
Mali Ugljen - funderlinki obrtnik
Maljostop - Qar iz Prve dubine
Matthias Tinvvright - pjesnik, takoer zvan Matty
Mayne Calough - plemi! i vitez
Meriel - Olinova prva supruga, k!i mo!nog brennskog vojvode
Merolanna - pratetka blizanaca, rodom iz Faela, udovica Damana Eddona
Mesiva - boica Mjeseca
Metamorfna bra!a - funderlinki vjerski red
Mickael Southstead - straar u Junoj Mei
Mika - $lan obitelji kriljevaca, Hornblendeov ne!ak
Mladi Pirit - Funderling
Moina Hartsbrook - mlada rudomorska plemkinja, jedna od Brionvjinih
dvorskih dama
Mokori -jedan od autarhovih davitelja Muchmore - izvidnik June Me e Narod Kamenog prstena - Qarsko pleme
Natornjunetopir, kraljica - vladarica Krovaa
Nebeska ruka - boanstvo koje tuju Krovai
Nevin Hewney - dramati$ar
Nodule - Chertov brat, zvan Magister Modri Kvare
Nos, Velebni i Vrli - dostojanstvenik Krovaa
Nushash - xixijski bog vatre, zatitnik autarha
Nynor Steffans - grof Crvendrva, katelan dvorca June Me e
Oblakhod - ime za Perina, nebeskog boga
383

Olin - kralj June Mee i Pograni$nih kraljevina
Onsin - kova$ iz Svje!areva, zvan Hrastoruk
Opal - Funderling, Chertova ena
Panhyssir - xisijski visoki Nushashev sve!enik
Parnad - otac sadanjeg autarha Sulepisa, ponekad zvan Budni
Pedar Vansen - otac Ferrasa Vansena
Perin - bog neba, zvan Glavar Munja
Pinimmon Vash - Vrhovni ministar Xisa
Pje$enjaci - funderlinka obitelj
Plovu$ac - $lan ceha Funderlinga
Prusas - seotareh Xisa, ponekad zvan Prusas Bogalj
Qari - neljudska rasa koja je neko! nastanjivala ve!inu Eiona
Qinnitan - novakinja Roja u Xisu
Raemon Beck - $lan rudomorske trgova$ke obitelji
Rafe - Enin prijatelj, iz klana Trupom-struu-po-pijesku
Robben Hulligan - glazbenik, Zagonetalov prijatelj
Rorick Longarren - markgrof od Dolin$eve vjere, roak Eddona, brennskog porijekla, u rodu s Meriel
Rose Trelling -jedna od Brionvjinih dvorskih dama, ne!akinja Avina Bronea
Rugan - vrhovna sve!enica Roja
Rule - dounik Avina Bronea
Rusha - $elja$ica u Kraljevskoj Osami
Sadra - funderlinka obitelj
Sanasu - udovica Kellicka Eddona, znana kao Uplakana Kraljica
Sawney Bjei-oko - Skimmer
Selia - Anissina slukinja, takoer iz Devonisa
Shaso dan-Heza - glavni orunik June Mee
Silas od Perikala - polulegendarni vitez
Sisel - hijerarh June Mee, glavna vjerska figura u Pograni$nim kraljevinama
Sive $ete - pla!enici i bezemljai koji su postali razbojnici nakon Velike smrti
Siveda - boica no!i
Sivnev Fiddicks - plemi! i vitez
Skimnieri - narod koji ivi na vodi i oko nje
384

Sni'sni'snik-soonah - krovaki naziv za Krovae
Stari Vrhovni Feldpat - mudri starjeina Funderlinga, sada pokojni
Stari Pirit - funderlinki poznanik Cherta i Opal
Straa Praiskonskih - Qarsko pleme
Stric Flint - Chertov stric
Sumra$ni narod - jo jedno ime za Qare
Surigali - xisijska boica
Sveros - drevni bog no!nog neba, otac Trigonskih bogova
Saptave Majke - Qari, takoer zvane One Koje &uvaju Veliko Jaje
kriljevci - funderlinka obitelj, jedan od njih je zborovoa Funderlinkoga grada
Talk - $lan obitelji kriljevaca, Hornblendeov ne!ak Taloni - funderlinki klan sa$injen od nekoliko obitelji Tanvssa -
vrtlarica i potr$kalo u Kraljevskoj Osami
Tihi narod - naziv za Qare
Timoid, otac - bogomoljac (sve!enik) obitelji Eddon
Toby - Chavenov asistent
Tri Najvia - odnosi se na bogove Trigona
Trigon - udrueno sve!enstvo Perina, Erivora i Kerniosa
Trigonarh - glava Trigona, glavna vjerska figura u Eionu
Trupom-struu-po-pijesku - skimmerska proirena obitelj
Tully Joiner - $ovjek iz Svje!areva
Turley Dugoprsti - skimmerski ribar iz klana Vra!aju-se-s-ve$ernjom-plimom
Tyne Aldritch - markgrof od Modre obale, saveznik June Me e
Udovica Kamensol - Funderlingica
Ustin - otac kralja Olina
Utta - takozvana sestra Utta, Zorijina sve!enica i Brionvjina u$iteljica
Varalice - pleme Qara
Veliki Kvrica (Modri Kvare) - Chertov otac
Velika majka - boica koju tuju u Tuanu
Vje$no ranjena djevica - lik iz legende
Vra!aju-se-s-ve$ernjom-plimom - skimmerska proirena obitelj
Willow - mlada djevojka
Yasammez - Qarska plemkinja, ponekad zvana Gospa Dikobraz ili Poast Drhtave Doline
385

Ynnir Slijepi kralj - gospodar Qara, "Ynnir din'at sen-Qin, gospodar Vjetra i Misli", takoer zvan Sin Prvog kamena
Zagonetalo - dvorski lakrdija obitelji Eddon Zelena Sojka - Qar iz plemena Varalica Zemljini starjeine - funderlinki
duhovi $uvari Zmeos - bog, Perinov suparnik Zoria - boica mudrosti
Zosim - Erilov sin, bog pjesnika i pijanaca
iva - vana funderlinka obitelj
uti vitez - suparnik Silasa od Perikala

MJESTA

Akademija Isto$ne Mee - sveu$ilite, izvorno u staroj Isto$noj Mei, premjeteno u Junu Meu u vrijeme posljednjeg
rata s Qarima
Akaris - otok izmeu Xanda i Eiona
Baziliskove dveri - glavne dveri dvorca June Mee
Bijela pustinja - golema pustinja koja prekriva ve!inu sredinjeg Xanda
Bijela uma - uma na granici izmeu Srebrnstrane i Marrinswalka
Brenland - mala zemlja juno od Pograni$nih kraljevina
Brennov zaljev - nazvan po legendarnom junaku
Brijeg, tzv. Midlanov brijeg - hrid u Brennovu zaljevu na kojoj je sagraena Juna Mea
Cesta Sjeverne Mee - stara cesta izmeu June Mee i sjevera
Cesta Trojice bra!e - prometnica koja, meu ostalim, spaja Junu Meu i Ljetopolje
Creedvjeva kr$ma - taverna u Velikom Stellu
Crkveni Brijeg - veliki grad juno od Settlandske ceste
Crvendrvo - Eddonski posjed
Dolinska ku!a - grad u Dolin$evoj vjeri, sjedite markgrofa Roricka
Drhtava dolina - poprite velike Qarske bitke
Duboka Knjinica - mjesto u Qul-na-Qaru
Dvorac Ljetopolja - vojvodsko sijelo Gailona i obitelji Tolly
Dvorana danaka - dvorana na izlazu iz hodnika Brionvjine lonice
Dvorana mjese$eva kamena - u Funderlinkim Dubinama
Dvorana obla$nog kristala - u Funderlinkim Dubinama
Eion - sjeverni kontinent
Erivorova kapela - obiteljska kapela Eddona
Fael - zemlja u srcu Eiona
386

Funderlinki grad - podzemni grad Funderlinga u Junoj Medi
Gavranove dveri - ulaz u unutarnju utvrdu dvorca June Mede
Gora Xandos - mitska divovska planina koja se prostirala tamo gdje sada lei Xand
Hierosol - neko! vladaju!e carstvo svijeta, sada znatno smanjeno; njegov je simbol zlatna pueva ku!ica
Hladnosiva vritina - legendarno bojite, iz Qarske rije$i, "Qul Girah"
Hrastova dvorana - vije!ni$ka odaja
Isto$na vrata -jedna od vrata Svje!areva
Jama J'ezh'kral - mjesto iz funderlinke legende
Jastrebov Brijeg - grad u Dolin$evoj vjeri
Jazav$eve $izme - kr$ma u Junoj Mei
Jellon - kraljevina, neko! dio Svanskog Carstva
Jesenska kula - jedna od $etiriju glavnih kula dvorca June Mee
Juna Mea - sijelo Kraljeva Mee, ponekad zvana Sjenovita mea
Kamenore$eve dveri - izlaz iz Funderlinkoga grada
Kaskadne stube - u Funderlinkim Dubinama
Kertewall -jedna od Pograni$nih kraljevina
Klinska ulica - ulica u kojoj ive Chert i Opal
Kornjaev put - ulica u Funderlinkom gradu
Kra!e - skup gradova-drava, neko! dio Hierosolskog carstva
Kroja$ka ulica - ulica u Junoj Mei
Labirint - u Funderlinkim Dubinama
Limena ulica - ulica u Junoj Mei
Lu$ka $etvrt - $etvrt u kopnenoj Junoj Mei
Ljetna kula - jedna od glavnih kula dvorca June Mee
Ljiljanove dveri - dveri koje vode iz Osame u grad Xis
Mali Stell - grad u Dolin$evoj vjeri
Marash - xandska provincija gdje se uzgajaju paprike
Marrinswalk - jedna od Pograni$nih kraljevina
Miomirisni vrt - vrt u Osami Xisa
Mo$varna cesta - glavna ulica u Svje!arevu
Mol Stare tavionice - skimmerski naziv za mol blizu Jesenske kule
Osama - dom autarhovih ena
387

Oscastle - grad u Marrinswalku
Perjani$in prolaz - ulica u Xisu
Pograni$ne kraljevine - izvorno Sjeverna Mea, Juna Mea, Isto$na Mea i Zapadna Mea, ali nakon rata s Qarima
sa$injavale su ih Juna Mea i Devet nacija (koje su uklju$ivale Ljetopolje i Modru obalu)
Poljodjel$eva dvorana - ukrasna dvorana u Prijestolnoj dvorani Potez ar-kamena - u Funderlinkim Dubinama Potonuli
vrt - vrt u dvorcu June Mee, ondje se nalazi Erilovo svetite Prilaz iva$a jedara - ulica blizu dokova u Velikom Xisu
Proljetna kula -jedna od $etiriju glavnih kula dvorca June Mee, Anissina rezidencija
Prve dubine - mjesto u Oarskim zemljama
Qirush-a-Ghat - piljski gradovi u Qaru; ime zna$i "Prve dubine"
Qul-na-Qar - drevni dom Qara ili Sumra$nog naroda
Reheq-s'lai - Planine Lutaju!eg vjetra
Roj - hram u Xisu, dom svetih Nushashevih p$ela
Rui$njak - u sreditu Manje dvorane, ponekad zvan Izdaji$inim vrtom
Sadreni put - ulica u Funderlinkom gradu
Sania - zemlja u Xandu
Sessio - oto$no kraljevstvo juno od Eiona
Settland - mala, brdovita zemlja jugozapadno od Pograni$nih kraljevina, saveznik June Mede
Shehen - "Pla$", qarsko ime za Yasammezinu ku!u
Sijelo Vje$ne zime - legendarni dvorac
Sjenovita brana - grani$na linija izmeu zemalja Qara i ljudi
Skimmerska laguna - vodena povrina unutar zidina June Mee, povezana s Brennovim zaljevom
Skrivena dvorana - dio kraljevstva Krovaa
Slano jezerce - podzemno morsko jezerce u Funderlinkom gradu
Slobodne kraljevine - kraljevine u Eionu koje nisu potpale pod autarhovu vlast
Srebrnstranska cesta - prometnica koja, meu ostalim, povezuje Junu Meu i Ljetopolje
Suttlerov zid - grad u Junoj Mei blizu granice s Modrom obalom Sveta drvena oplata - sveto mjesto Krovaa
Svje!arevo - grad u Dolin$evoj vjeri
Syan - neko! dominantno carstvo, i dalje mo!no kraljevstvo u sreditu Eiona
iljak Vu$jeg zuba - najvii toranj dvorca June Mee
kripavi prilaz - ulica u Junoj Mei
Tessis - glavni grad Syana
Tihi brijeg - mjesto iza Sjenovite brane
Toranj obla$nog duha - toranj u Qul-na-Qaru
388

Torvio - oto$na drava izmeu Eiona i Xanda
Trg kamenoloma - sastajalite u Funderlinkom gradu
Trg sun$eve putanje - trg u Velikom Xisu
Trg Triju bogova - gradski trg u kopnenoj Junoj Mei
Tri boga - trokutasti trg u Junoj Mei; napu$ena $etvrt oko tog trga
Trnica - glavni javni trg u Junoj Mei
Trnica Pti$je zamke - trnica u Xisu
Trni$ka cesta - jedna od glavnih cesta u Junoj Medi
Tuan - rodna zemlja Shasa i Daweta
Ulica Ma$jeg oka - ulica u Xisu
Ulica nie ruda$e - glavna ulica u Funderlinkom gradu
Ulica ruda$e - glavna ulica u Funderlinkom gradu
Veliki Stell - grad u Dolin$evoj vjeri
Veliki Zabat - sveto mjesto Krovaa
Vjeikoin vijenac - ulica blizu mola Stare tavionice
Vrata svile - mjesto iza Funderlinkoga grada
Vrt kraljice Sodan - vrt u Kraljevskoj Osami u Xisu
Xand - juni kontinent
Xis - najve!e kraljevstvo Xanda; njegov gospodar je autarh
Zemljinkraj - dio June mee, Broneovo leno; boje crvena i zlatna
Zimska kula - jedna od glavnih kula dvorca June Mee
Zvjezdarnica - Chavenova rezidencija

POJMOVI I IVOTINJE

Astion - funderlinki simbol autoriteta
"Balada o Kerniosu" - slavna pri$a i pjesma, dio pogrebne slube
Bijela vatra - Yasammezin ma$
Blistavi $ovjek - sredite funderlinkih Tajni
Bogomoljac - sve!enik, obi$no Trigonov
Dado - pas kojeg je odgajala Brionv
Dani hlaenja - legendarno razdoblje u funderlinkoj povijesti i mitologiji
389

Dani u tjednu - u eionskom kalendaru, svaki se mjesec sastoji od triju desetodnevnih razdoblja zvani desetono !nice.
Stoga, dvadesetprvi dan kolovoza naeg kalendara bio bi vie-manje tre!i Prvi dan Oktamena. (vidi objanjenje pod
"mjeseci" za vie informacija)
Prvi dan Sun$evdan Mjese$ev dan Nebeski dan Vjetrovdan Kamendan Ognjendan Vodendan Boji dan Zadnji dan
"Dasmet i Djevojka Bez Sjene" - xandska narodna pri$a
Demijine ljestve - zvijee
Drhtava dolina - slavno qarsko ratite
Eddonski vuk - simbol obitelji Eddon (srebrni vuk i zvijezde na crnom polju)
Godine vritanja - razdoblje u povijesti Qara
Gozba Uzlaza - xisijska svetkovina na kraju kine sezone
Hierosolski -jezik Hierosola, prisutan u brojnim vjerskim obredima, znanstvenim knjigama, i si.
Jutarnja zvijezda Kirousa - Jeddinov brod
K'hamao - napitak, dio funderlinkog rituala
Kloe - ma$ka
Knjiga kajanja - polulegendarni qarski artefakt/tekst
Knjiga Trigona - kasnija adaptacija izvornih tekstova o trima bogovima
Kon$ara - rasprostranjeni divlji cvijet
Kossope - zvijee
Kotli! - Barrickov konj
Kulikos ili kulikos kamen - navodno $arobni predmet
Landerovi dvori - gotovo mitsko poprite pri$a o vitekim pustolovinama
List, Pjeva$i, Bijeli korijen, Medeno sa!e, Slap - Flintovi nazivi za zvijea
Lymer - lova$ki pas
M'aarenol - mjesto, vjerojatno planina, u qarskim zemljama Mahovnja$a -jako funderlinko pi!e Micika - ma$ka
Mjeseci - svaki eionski mjesec dug je trideset dana, podijeljen u tri
desetono!niee, s pet umetnutih dana izmeu kraja godine - Dan Siro$eta - i prvog dana nove godine, takoer zvanog Prvi
dan ili Godinji dan. Tako se poklapanje mjeseci razlikuje u nekoliko dana: prvi dan Trimenea u Junoj Me i nije isti dan
kao 1. oujak naeg kalendara.
Eimene - sije$anj
Dimene - velja$a
Trimene - oujak
Tetramene - travanj
Pentamene - svibanj
Hexamene - lipanj
390

Heptamene - srpanj
Oktamene - kolovoz
Ennamene - rujan
Dekamene - listopad
Endekamene - studeni
Dodekamene - prosinac
Modri korijen - omiljena funderlinka biljka za $aj
Mordiva - tuanski naziv za strica, moe biti po$asan ili doslovan
Nebesko staklo - funderlinki naziv za vrstu kristala
Nezaboravak - mali bijeli divlji cvijet
No! divlje pjesme - prazni$na ve$er, u danima nakon Zimske ve$eri
Obitelji kamena i metala - funderlinki na$in klasifikacije
Obla$ni iver - vrsta kristala
Pe$at rata - qarski dragulj, predmet velike vanosti
Pentecount - $eta od pedeset vojnika
Perindan - proljetni praznik
Perinov veliki planet - Perinos Eio, najve!i planet na nebu
Pje$ara - rijeka na granici Modre obale
Podensis - hierosolski brod
Povijest Eiona i njegovih naroda - knjiga povjesni$ara Clemona
Povorka Pokore - sveti praznik
Protukob - znak rukom koji odvra!a nesre!u
Rack - pas kojeg je odgojila Brionv
S'a-Qar - jezik Qara
Sedef - kamen koji Funderlinzi koriste za ukraavanje
Snjeka - Brionvjin konj
Srebrni predmet - dio krunskih dragulja Krovaa
Sun$eva krv - eliksir koji pripremaju Nushashevi sve!enici
Tkal$eva kovnica - kr$ma
Vatreni crv - otrovna zmija
Vatreno zlato - mineral
Velika smrt - kuga koja je ubila ve!i dio populacije Eiona
391

Veliki zlatnik - jedan od kraljevskih dragulja Krovaa
"Vje$no ranjena djevica" - slavna pri$a
Vu$ji stolac - prijestolje dvorca June Mee
Vuttski dugi brod - diverzantski brod koji su koristili vuttski oto$ani na sjevernom oceanu
Zadnji dan - dan odmora za Funderlinge
Ze$ar - vrsta lova$kog psa
Zemljin-led - vrsta kristala
Zmeosovi rogovi - zvijee, takoer zvano Stara guja

Napomena: Ako vam se knjiga svidila, Kupite je. Na taj na$in podravate Autore i izdava!e i time omogu!ujete izlazak
novih knjiga. ibs@crostuff.net