Srednjovjekovni Grad Na Istocnom Jadranu - Postanak I Drustveni Rast

1
Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast
1. Predavanje (12.10.2011.) (vidi slajdove) 2. Predavanje (19.10.2011.) Zadnji put smo spomenuli Konstantina Porfirogeneta i njegovo djelo De Administrando Imperio u kojem on popisuje sve one gradove koji su u njegovo doba, dakle sredini 10. stoljea, bili sastavno dio Bizantskoga carstva, tonije bizantske pokrajine Dalmacije. Ta je pokrajina negdje od ranog 7. stoljea pa sve do kraja 12. stoljea, dakle skoro pa pola tisuljea, prolazila kroz razne transformacije u upravnom, drutvenom i kulturnom pogledu. Ona je jedno vrijeme bila tzv. arhontija, dakle bila je pod upravom arhonta, a tek je negdje oko 9. stoljea ona bila organizirana kao tema, tj. kao jedan tipini primjer bizantske provincije srednje-bizantskoga razdoblja. Radi se o tematskom ureenju koje se prvi put javlja u vrijeme cara Heraklija, negdje sredinom 7. stoljea, ali koje se jako sporo irilo na razliite pokrajine Bizantskoga carstva, da bi do Dalmacije doprlo tek u zrelom 9. stoljeu. Gradovi koje Porfirogenet nabraja nisu jedini gradovi koji postoje u Dalmaciji, postoji i nekoliko gradova izvan bizantske Dalmacije koje Porfirogenet takoer nabraji, ali koje on ne smatra onim rimskim gradovima u tom smislu rijei koji on podrazumijeva. To su zapravo gradovi koji su pod vlau Bizantskoga carstva i koji su zadrali romansko stanovnitvo u najveem moguem omjeru, dakle ono stanovnitvo koje je tu bilo zateeno u trenutku provale Slavena, a kasnije i u vrijeme naseljavanja Hrvata. Spomenuli smo i razjedinjenost istonojadranskog prostora geografsku razjedinjenost, politiku razjedinjenost. Spominjali smo politike cjeline jedna od njih je ranosrednjovjekovna bizantska Dalmacija, zatim slavenske drave u zaleu (Hrvatska, Zahumlje, Duklja) i Neretvanska kneevina na podruju srednjedalmatinske obale i nekih otoka. Postoji i geografska podijeljenost na priobalni pojas i na zalee, pri emu se u priobalnom pojasu u najveem broju sluajeva govori upravo o bizantskoj Dalmaciji, a kada govorimo o zaleu u geografskom smislu, tada govorimo o slavenskim dravnim tvorevinama, tj. o novim politikim cjelinama kojih do tada nije bilo. Spominjali smo i problem prostorne batine, tj. problem kako prouavati, koji su naini prouavanja srednjovjekovnih gradova na istonom Jadranu, pa smo istaknuli da se mogu prouavati na dva naina: prema nainu postanka tih gradova i prema urbanolokom kriteriju, tj. prema njihovom izgledu, prema urbanistikom nainu irenja. Prema nainu postanka, gradovi se mogu promatrati kao gradovi sa antikim kontinuitetom, gradovi bez antikog kontinuiteta, kao utvrde (tzv. castra) i naravno kao gradovi koji su na neki nain sagraeni ni iz ega, koji su nastali na mjestima gdje prije nisu postojala naselja. Gradovi su ovoj zadnjoj kategoriju su najmalobrojniji. Prouavajui prostornu batinu rekli smo da moemo govoriti, kada koristimo morfoloki kriterij, o gradovima ortogonalnog (pravilnog) plana i o radiocentrinim gradovima. Ova su dva sistema uvjetovana s jedne strane geografijom, odnosno podrujem na kojem ti gradovi nastaju, a s druge strane antikom batinom koju si ili imali ili nisu imali. Gradovi koji imaju pravilan ortogonalan raspored ulica su manje-vie svi iz antike (Zadar, Pore). Kada govorimo o gradovima s antikim kontinuitetom, trebamo naglasiti da postoje gradovi sa direktnim antikim kontinuitetom, dakle i kontinuitetom drutva i kontinuitetom prostora na kojem se to drutvo nalazilo. Takvi su gradovi npr. Zadar, Pore, Pula. Svi oni su direktno izrasli iz onih antikih gradova koji su se tu prije nalazili i koji su sauvali svoje stanovnitvo (romansko) i njihove obiaje, kulturu, neke gospodarske odlike itd. S druge strane postoje gradovi sa neizravnim antikim kontinuitetom, dakle gradovi koji se ne nalaze
bas na istom mjestu kao njihovi antiki prethodnici, ali koji se na neki nain ipak mogu smatrati njihovom antikom batinom jer su od njih batinili neke drutvene strukture i neke druge karakteristike. Takav je primjerice odnos Salone i Splita. Split je zapravo isto postojao u ranoj antici, ali kao maleno i relativno ne ba znaajno naselje na periferiji Salone, u njezinom ageru. On e na prvi plan izai tek na granici antike i srednjeg vijeka, kada e se salonitanci u njega skloniti. Dakle, taj grad Split je na neki nain nastavak Salone, ali ne na istom mjestu. On je od Salone batinio neki kulturni i drutveni kontinuitet iz antike, poglavito iz kasne antike (npr. kult muenika sv. Dujma, Staa, neka crkvena prava poput prava na vlastitu nadbiskupiju to je bilo jako vano), ali ipak radi se o drugom gradu koji se ne nalazi na istom mjestu kao Salona. tovie, na mjestu gdje se nalazila Salona, u ranom srednjem vijeku e se stvoriti jedno manje naselje pod imenom Solin, koji e biti jedno od sredita ranosrednjovjekovne Hrvatske drave. Naravno, nije sluajno da e upravo u Solinu na nekoliko razliitih lokacija (ili u okolici Solina, npr. Bijai) biti ne samo dvorovi nego i crkve koje se vezuju uz tzv. narodnu dinastiju, tj. dinastiju Trpimirovia. Gradovi bez antikog kontinuiteta su Biograd i ibenik, kao najbolji primjeri, i njima emo se danas najvie baviti. Oni su nastali u razliitim politikim i stratekim okolnostima. Tako je Biograd zabiljeen kao civititas ve od 11. stoljea, a ibenik tek od 1298. godine, iako su oba grada naravno postojala i ranije. Kasnije smo se neto malo vie usredotoili na pitanje irenja tih centara gradskih prostora, pa smo govorili o tome kako se dolazak novoga stanovnitva, dakle Slavena, odrazio na izglede tih gradova. Na nekim mjestima gdje su gradovi bili razoreni, primjerice Salona, dolazilo bi do potpunog nestanka grada, dok se primjerice Zadar smanjio u odnosu na povrinu koju je zauzimao u vrijeme antike. Od 9. do 11. stoljea moe se na jedan lijep nain pratiti ponovno polagano irenje gradskoga prostora i to je ono razdoblje koje u povijesnim znanostima nazivamo ranim srednjim vijekom, a u povijesti umjetnosti ga nazivamo predromanika. Dakle, u urbanistikom smislu to je vrijeme kada gradovi ponovno doivljavaju jedan procvat i ekspanziju. To nas dovodi do onoga to emo danas ponajvie obraivati, dakle razdoblje transformacije urbanih cjelina izmeu kasne antike i ranoga srednjega vijeka. U antikom svijetu postoji vrlo razgranat i vrlo nijansiran terminoloki aparat koji su grki i rimski pisci koristili kada bi opisivali neke gradove razliitih tipova i razliitih veliina, vrsta i regionalnih osobina. Postojalo je vie naziva koji su se mogli koristiti za neko gradsko naselje. Onaj hijerarhijski najnii i najslabiji naziv je bio tzv. castellum, to bi u prijevodu bila utvrda ili tvrava. U principu, u najveem broju sluajeva, u antici kada neki pisac spominje naselje pod nazivom castellum on misli na utvreno naselje na brdu, na nekom uzvienju, prirodnoj uzvisini. To je dakle neto to bismo danas nazvali gradina, dakle jedno naselje sa nekom vrstom utvrde na nekom planinskom masivu i obino negdje u ruralnom podruju. Jedan drugi naziv koji su antiki pisci koristili je opidum. Razlika izmeu castellum i opidum je vrlo malena, gotovo neprimjetna. I castellum i opidum se prevode kao tvrava ili utvrda, tako da ih u tom smislu moemo jako teko razlikovati. I rimljani su imali potekoa s razlikovanjem ta dva termina, ali su namjerno uveli opidum zbog jedne vrlo vane znaajke. Naime, razlika izmeu te dvije vrste naselja nije bila u njihovom fizikom izgledu ili njihovom smjetaju. Oba se nalaze na uzvisinama, utvrena su i nalaze se daleko izvan gradova. Razlika je u drutvenom smislu. Opidum, za razliku od castellum, imati e stanovnike koji e imati neku vrstu rimskog graanskog prava. To je ono to treba naglasiti kako bi se ulo u misaoni sklop antikoga svijeta koji je meu razliitim naseljima radio distinkciju na temelju pravnih kategorija, na temelju zakona i nekih prava koja su dana nekoj grupi pojedinaca, a nekoj drugoj grupi nisu dana. Tako je primjerice opidum uvijek neka vrsta gradine u kojoj ivi odreena zajednica koja ima neki stupanj rimskoga graanskoga prava. Dakle, to je jedina razlika izmeu opidum i castellum. Trei naziv je civitas, a time se oznaavalo naselje u kojemu su svi
stanovnici imali puno rimsko graansko pravo, sa svim povlasticama i obvezama koje uz to idu. Primjerice, jedna od tih povlastica je da budu birani, da mogu glasati na izborima, povlastica trgovine uz obvezu plaanja poreza itd. To je dakle skup pravnih normi koje su rimljani primjenjivali na svoje stanovnitvo i koje su se dodjeljivale odreenim skupinama ljudi na odreenim mjestima, a po razliitim kriterijima. Ta su prava mogla biti vea ili manja. U principu su najpovoljnija i najvia na stupnju hijerarhije bila ona prava koja su bila davana gradovima koji se nazivaju ili civitas ili colonia. To su za rimljane gradovi u pravom smislu. Neki primjeri tih prava su ius latinum major, ius latinum minus, ius italicum itd. To sve nije toliko vano koliko je vana osnovna misao da je pravo ono to razlikuje razliite vrste naselja u antici. Najvii i ujedno najrjei stupanj naselja je bio urbs, tj. grad u punom smislu rijei, ali to je naslov koji se u antici koristio samo u dva sluaja: najee se samo koristio za grad Rim, dok su svi ostali gradovi nazivani civitas (usput, sama ta rije oznaava skup gradova koji imaju graansko pravo; dakle u svom izvornom znaenju rije se nije koristila za grad u fizikom smislu, ve na njegove stanovnike i stupanj prava kojeg oni imaju), a ponekad se urbs koristio kako bi se naglasila razlika izmeu rus i urbs. Rus je oznaavao neto ruralno, dok je urbs oznaavao neto urbano. Kada govorimo o istonom Jadranu, na njemu je u antici postojalo est kolonija ili gradova, dakle naselja sa najviim stupnjem rimskog graanskog prava. Bilo je est priobalnih i jedan jedini u zaleu. Priobalni su Pore, Pula, Zadar, Salona, Epidaur (dananji Cavtat) i Narona (dananji Vid kod Metkovia). Jedina kolonija izvan primorskog pojasa je bio Ekum (dananji itluk pored Sinja). Taj grad je i inae specifian, ne samo po tome to je jedini izvan morskoga pojasa, nego i zbog toga to je to bio grad koji je u 1. stoljeu, u doba cara Klaudija, stvoren ni iz ega, kada su tamo naseljeni veterani, a nije dugo opstao. S druge strane ovih drugih est gradova je svaki na svoj nain ostvarilo neku vrstu kontinuiteta. Na niem rangu postoje tzv. municipiji, dakle gradovi koji nisu imali status kolonije, nego su bili u niem statusu i njih je bilo mnogo (Trogir, Issa, Ulcinj). U jo nizem rangu su bila naselja koja su se nazivale civitates peregrine, a neki od njih su bili Labin, Tarsatica (dananja Rijeka), Senia, Osor, Arba (Rab), Aenona (Nin), Aseria (dananje Podgrae kod Benkovca), Varvaria (Bribir). Ono to je potrebno znati za civitates peregrine je da su to bili gradovi naseljeni autohtonim domorodakim stanovnitvom, dakle ilirima, koji su bili vie ili manje romanizirani. Rimljani su tako organizirali te gradove kako bi oni nakon romanizacije mogli prerasti u vii stupanj grada, ali taj proces je u razliitim gradovima trajao razliito vrijeme. Na najnioj razini su bile tzv. prefekture, a to su bila neka vrsta seoskih naselja u blizini kolonija, koji su bili podreeni kolonijama jer su se nalazili unutar njenoga teritorija. U blizini Splita npr. takva naselja su Epetium (Stobre). Kako bismo mogli na bolji nain pratiti transformaciju svega spomenutoga, dakle antikog grada u grad srednjega vijeka potrebno je zapravo objasniti kako izgleda osnivanje jednoga grada. Konkretno, kada govorimo o osnivanju grada najviega stupnja, to osnivanje izgleda otprilike ovako: rimska kolonija nastaje uvijek osvajanjem. U trenutku kada vojska stigne na odreeni prostor, potrebno je obaviti odreeni postupak kako bi se na tom mjestu osnovao grad. To se postie odreenim dekretom, dakle jednim pravnim dokumentom koji izdaje ili vojni zapovjednik ili magistrat (dravni dunosnik) koji e donijeti odluku o tonom mjestu gradnje, kako e grad izgledati, koliko bi ljudi u njemu trebalo ivjeti i koje je njegovo pravo, odnosno stupanj njegovoga rimskoga graanskoga prava. Osniva se lex coloniae, tj. zakon kolonije kojega izdaje magistrat, a u njemu su navedeni svi podaci o ustroju i izgledu kolonije s pravne strane. Kada je religijski, odnosno vjerski aspekt u pitanju, za to su se brinuli auguri, tj. rimski sveenici koji su se trebali pobrinuti da grad bude osnovan pod sretnom boanskom providnou, dakle na nain koji e se svidjeti bogovima, a koji e gradu omoguiti da ima dug i prosperitetan ivot. Njih su pratili tzv. mjeritelji zemlje. Njihov je
zadatak bio vrlo znaajan jer su oni trebali cijeli zemlju na kojoj e se grad utemeljiti podijeliti na pravilne estice. Naime, nije bilo dovoljno samo odabrati prostor na kojemu e se podii grad. Trebalo je odabrati i zemljite od kojega e taj grad moi ivjeti, neki prostor koji e gradu davati prehrambene proizvode. Povrine koje su se dodjeljivale kolonijama i kod nas, a i na drugim podrujima su naravno bile razliite, a to je ovisilo o tome koliko je zemlje bilo na raspolaganju. Na primjer, gradovi u Panoniji ili na ravnicama su naravno imali na raspolaganju velike povrine, dok su gradovi iz more, poput Splita, imali relativno malene povrine jer su bili ogranieni s jedne strane morskom puinom, a s druge strane brdima u zaleu. Meutim, ono to se dodjeljivalo gradu, moralo je u svakom sluaju biti podijeljeno na tzv. centurije. Centurija je osnovni oblik podjele zemljita u rimskome svijetu. Rije potjee od rijei centum, to znai o osnovnom smislu stotinu jugera, a juger je u latinskom jeziku naziv za onu povrinu zemlje koju u jedan dan moe preorati jedan par volova. Dakle stotinu takvih estica je inilo jednu centuriju, a centurija je bila osnovni oblik podjele katastra. Kasnije se taj broj poveavao, tako na kraju centurija nije imala sto jugera nego dvjesto, ali je naziv centurija ostao u upotrebi bez obzira na promjene povrine. U praksi, gradsko zemljite se na dijelilo na kvadrate ija je stranica bila 400 metara. Unutar svakoga kvadrata, odreeni dio zemljita je morao biti dodijeljen stanovnicima grada, tj. kolonistima. Mrea centurija u ageru je bila strogo ortogonalna, tj. nalazila se pod pravim kutevima. Centurije, tj. kvadrati, su imali unutranju podjelu. Oni sami su se dijelili na etiri manja dijela, kvadrata, a svaki od tih je bio dan kolonistima. Taj nain podjele zemljita je na neki nain odgovarao onom urbanistikom planu gradova po kojemu se i ulice dijelile na slian nain kojim su stvarani manji pravilni pravokutnici ili kvadrati, ili ono to danas nazivamo gradske etvrti. Dakle, ista ta ideja je bila prenesena na krajolik. Oni dijelovi povrine grada koji nisu bili na ravnici (ume, planine, jezera, movare) nisu mogli biti podijeljeni na isti nain, tako da su ti dijeli ostavljeni u statusu insoluto, a to znai da nisu bili katastarski podijeljeni nego su se ostavljali itavoj zajednici, svim graanima grada za svoje zajednike potrebe. Ukratko, sve je bilo tako promiljeno da se gradu koji se osniva dodijeli sve ono to mu je potrebno kako bi uspjeno mogao sam sebe odravati i kako bi mogao opstati, tj. kako bi bio samodostatan. Ve smo spomenuli da postoje gradovi sa stalnim kontinuitetom, koji nikada nisu bili razoreni, poput Zadra ili Trogira. To su dakle bili gradovi koji su iz antike imali potpuni kontinuitet u svakom smislu. Zatim, postoje gradovi s kontinuitetom na istoj lokaciji, ali nakon razaranja ili naputanja, dakle gradovi koji su negdje poetkom 7. stoljea bili razoreni, ali u koje se stanovnitvo ipak vratilo i ponovno na neki nain uspostavili gradove. U tim sluajevima dakle postoji nekakav rez u kontinuitetu. Takvi su gradovi ipak prilino rijetki i u kasnijim razdobljima nisu imali neko vee znaenje. Jedan od tih gradova je Skradin. Za Scardonu znamo da je bila razorena, ali kasnije stanovnitvo je zadralo i ime grada. Dobar primjer je i grad Senj. Senia je u antici bila vano sredite, ali i ona je stradala na kraju antike, ali je na kraju ipak njeno antiko ime isplivalo u prvi plan ponovnom uspostavom grada Senja. S druge strane, ti gradovi su obino imali problem da nije bilo pravog kulturnog i drutvenog kontinuiteta zbog toga to su oni, nakon to su bili ponovno obnovljeni, uvijek bili u puno loijem statusu nego to su ga imali u antici, nikada nisu povratili vanost koju su prije imali ve su bili na razliite naine degradirani. Naravno, uz njih postoji i ona kategorija gradova koji su bili razoreni, a nakon toga vie se nisu obnavljali. Takva je grad primjerice Narona, dananji Vid kod Metkovia. Ekum takoer nikada nije stekao gradski karakter. Burnum, vrlo vano vojno naselje takoer nakon antike nije bio obnovljen. Tilurij i Aserija takoer. Danas se na njihovom mjestu ili ne nalazi nita ili su tu seoska naselja.
Kako su mnoga od tih naselja ipak bila smjetena na vanim stratekim poloajima, primjerice Burnum je bio na vrlo vanom stratekom mjestu na rijeci Krki, neka od njih su na neki nain u srednjem vijeku zamijenjena sa drugim mjestima koja nastaju u njihovoj blizini. Ova naselja, za razliku od npr. Splita koji je povukao kontinuitet Salone, nisu imala nikakve veze s prethodnicima u svojoj blizini. Istina, zamijenili su iz zbog stratekih razloga, ali su dobila i novo stanovnitvo i novo ime. Tako je npr. Knin zamijenio Burnum. On je nastao iskljuivo da bi se Burnum nadomjestio nekim drugim mjestom, kao mjesto kontrole Dalmacije u stratekom smislu. Ekum je bio zamijenjen gradom Sinjem. Rani srednji vijek je razdoblje koje za razliku od antike ima vrlo razliita i vrlo neujednaena mjerila urbaniteta. Naselja ranoga srednjega vijeka, kada ih usporeujemo s antikim gradovima, ni po svojim gospodarskim obiljejima, a ni po pravnim normama ne mogu dosegnuti neke urbane atribute kakve su imali antiki gradovi. tovie, u ranom srednjem vijeku se sve vie smanjuje razlika grada i sela koji postepeno postaju sve slinijima. U antici je razlika izmeu grada i sela bila vrlo jasna, i u fizikom smislu, tj. izgledu mjesta, i u njihovom pravnom statusu. U ranom srednjem vijeku, i izgled mjesta i njihov pravni status se sve vie pribliavaju seoskima, tako da u nekim sluajevima ak moe doi do brkanja gradova i sela. Dolazi do dva procesa. Prvi proces je ruralizacija grada, tj. grad se sve vie pretvara u selo po svojim obiljejima. Unutar grada se esto javljaju neke agrarne djelatnosti, stanovnici poinju obraivati zemlju. S druge strane, sela se urbaniziraju, dobivaju neke karakteristike koje su prije toga imali gradovi. Najuoljivija od tih karakteristika su zidine. U ranom srednjem vijeku sela e u velikom broju sluajeva dobiti zidine, bedeme. To je jedna od neobinosti toga razdoblja. Dobar primjer za takav primjer su gradovi koje nabraja jedan kasnoantiki pisac. Njegovo ime ne znamo, znamo samo njegovo porijeklo, pa ga stoga u povijesnoj znanosti nazivamo Anonimnim Ravenjaninom. On je jedan geograf iz 6. ili 7. stoljea koji nam je ostavio jedan spis pod nazivom Kozmografija u kojem on opisuje cijeli tada poznat svijet. Sve gradove u tom spisu on naziva civitas, dakle onima nazivom kojim su antici bila nazivana naselja sa najviim urbanim kriterijima. Meutim, on nabraja toliki broj mjesta i sve ih naziva civitates da se mora zakljuiti da je u poimanju tadanjih ljudi nestala prijanja stroga razlika izmeu sela i grada. Mnoga od tih mjesta koja on nabraja su bila zapravo sela, ili su bila toliko malena da ih nikada ne bismo mogli nazvati gradovima. To je dakle jedan dobar prvi simptom toga vremena u kojem se gubi razlika grada i sela. Jedan primjer iz nae najblie okolice: Anonimni Ravenjanin naziva gradom jedno selo koje se nalazilo na podruju dananjega Marjana, kod Instituta za oceanografiju, gdje se nekada nalazio maleni hram boice Dijane. Oko toga hrama je postojalo nekoliko kua koje su oblikovale maleno seosko naselje. Dakle, nita monumentalno, ali i to malo selo on naziva civitas. U tom procesu preobrazbe postoje novi elementi i stari. Novi element je nova administrativna funkcija koju grad ispunjava, a koja u antici nije postojala, a stari element je urbana tradicija. Kada se kae 'urbana tradicija' misli se na pozivanje na antiku, tj. pozivanje na razdoblje kada je grad bio najuspjeniji, bilo da je on doivio rez u nekom trenutku u svojoj prolosti ili ne. A kada govorimo o novim administrativnim funkcijama grada, misli se prije svega na njegove crkvene funkcije. Kranstvo e na prijelazu iz antike u srednji vijek mnogim gradovima omoguiti da i dalje ive, da ponovno steknu funkcije koje e ih sprijeiti da nastanu. Te crkvene funkcije, dakle rang biskupije ili nadbiskupije koji je neki grad imao je onaj novi element koji e za povjesniare imati vanost kao element koji e razlikovati grad od sela. Dakle, ako je grad biskupija ili nadbiskupija on je grad, civitas. Ako nema biskupa ili nadbiskupa on zapravo nee biti pravi grad nego e biti u nekoj
nioj kategoriju. Povjesniari su zapravo ponekad primorani uvoditi ove kategorije jer sudei po fizikom izgledu gradova, teko e zakljuiti o emu se radilo. To je rezultat transformacija ruralizacije i urbanizacije koje smo ve spominjali. Naravno, kada govorimo o svakodnevnom ivotu, crkva, tj. crkvene funkcije nekoga grada su bile vrlo vane za stanovnitvo grada, a i za njegovu okolicu. Lako je zamisliti da su stanovnici okolnih naselja povremeno dolazili u grad zbog crkvenih funkcija: trebalo je ii u primati sakramente u katedralu koje je mogao davati samo biskup, povremeno se u gradove ilo na hodoaa jer su gradovi ponekad ak i iz rane antike uvali odreene relikvije svetaca koje su naravno privlaile stanovnitvo drugih naselja. U takvim prigodama su se esto organizirale razne sveanosti, procesije, a i sajmovi na kojima se trgovalo. Tako da je crkva zbog svojih sadraja koje je davala odreenom gradu bilo vrlo vaan faktor integracije prostora. Dakle, ona nije vana samo zbog pravnog, formalnog statusa grada nego i zbog toga to okuplja graane i njihove susjede te stvara jedno arite, jedan centar koji e biti centar privlaenja u odreenoj mikro ili makroregiji, ovisno o tome koliko je grad ili njegova crkva vana. Tako npr. nee biti jednako vani Split i Makarska, ili Split i Trogir, jer e Split, koji e u sebi imati relikvije jednog od starokranskih muenika biti mnogo primamljiviji kranima iz okolice nego neki drugi grad, koji moda i ima biskupa, ali nema relikvije. Svi oni termini iz antike, dakle nazivi za grad koje smo ve spominjali su u ranom srednjem vijeku izgubili svoje izvorno znaenje. U ranom srednjem vijeku te razlike vie nisu postojale. Naselja koja su po svojim gospodarskim obiljejima i pravnim normama jedva ispunjavala uvjete grada, u ranom srednjem vijeku se esto nazivaju nazivima koji bi u antici oznaavali neto mnogo uspjenije. Ti nazivi su najee civitas, dakle oni isti kojima Anonimni Ravenjanin naziva i obina sela. Postupno su svi ti mnogi nazivi nestali, a u srednjem vijeku su se zadrala samo dva naziva, a to je civitas i castrum. Oni e se zadrati i sve do kasnog srednjeg vijeka, a u Dalmaciji e se oni, kada ih sretnete u povijesnim izvorima iz toga vremena, znaiti razliku izmeu grada komune, dakle grada kao komunalne zajednice, i grada predkomunalnog razdoblja. Civitas e biti pravi grad s biskupom, statutom, vijeem plemia itd. Npr. Skradin, koji je kao to smo ve spomenuli nastao na mjestu antike Skardone, ali s prekidom u kontinuitetu je ve od ranog srednjeg vijeka bio biskupija. Po tom kriteriju bismo mogli rei da je on bio pravi grad, pravi civitas. Meutim, do vremena kasnog srednjeg vijeka, koristi se jedan novi kriterij za pravno definiranje grada. Vie nije bilo potrebno da grad samo ima biskupa, ve i da posjeduje neke institucije unutar grada koji e ga uzdii na vei rang. Te institucije su bile statut i komunalna administracija. To e Skradin dobiti vrlo kasno, tek na poetku 14. stoljea, godine 1304., i to samo zahvaljujui banu Pavlu ubiu Bribirskom koji je gradu dao slobodu, dakle emancipaciju i od njega stvorio gradsku komunu. Grad je u tom trenutku gotovo ve tri stotine godina imao biskupa, ali je i dalje pravno bio castrum. Sama rije castrum je latinskoga porijekla, a u originalu je znaila vojni logor, ali u srednjovjekovnom latinskom ona ima znaenje utvrde, i slui kako bi se razlikovalo tu vrstu naselja od pravih gradova, a pravi gradovi su se nazivali civitas. Iz antike je dobar dio gradova sa civitetom zadrao i svoje gradsko podruje. Ranije smo ve spominjali centurijaciju, odnosno podjelu zemljita grada na pravile kvadrate. Govorimo o povrinama koje su podijeljene na kvadrate, s tim da se komunikacije u smjeru sjever-jug nazivaju cardo, a komunikacije istok-zapad decumanus. Dva osnovna su cardo maximus (veliki kardo) i decumanus maximus (veliki dekumanus), a svi ostali koji su njima paralelni e biti samo cardo i decumanus. Oni e dobivati svoje brojeve i oznake kako bi se razlikovali od drugih, i to je zapravo njihova svrha: da se svaka etvrt zemlje moe oznaiti brojem ulica, odnosno komunikacija koje se
omeuju sa svih strana. Dakle, neto slino onome to danas radimo kada elimo oznaiti neku toku na zemljinoj povrini pa koristimo geografsku irinu i geografsku duinu. Ova se podjela zemljita u mnogim naim gradovima sauvala i nakon kraja antike. Dakle, gradovi koji nisu bili razoreni i naputeni su uspjeli sauvati svoj teritorij, svoj gradski okrug i u ranom srednjem vijeku. Najbolji primjer toga je Zadar. Zrakoplovna snimka zadra snimljena u 20. stoljeu malo nakon 2. svjetskog rata nam pokazuje kako je u neposrednoj okolici Zadra sve do prije 50ak godina postojala ta gotovo dvije tisue godine stara podjela zemljita. Ona se zadrala u ranom srednjem vijeku iz dva razloga: praktini i pravni. Praktini razlog je bio taj da nije bilo potrebe mijenjati podjelu zemljita kada je svaka sljedea generacija mogla iskoristi ve postojeu podjelu i na taj nain ograniiti svoj posjed od posjeda susjeda. Dakle, posjedi su se tako jednostavno prenosili sa koljena na koljeno. Naravno da e unutar tih kvadrata ponekad biti manjih nepravilnih jedinica, ali na fotografiji se vidi da su se glavne linije naslijedile jo iz antike. Kada govorimo o pravnom razlogu, radi se o potrebi stvaranja granice izmeu Bizanta i srednjovjekovne Hrvatske drave. Gdje je ta granica tekla? U trenutku kada Slaveni iz zalea, dakle Hrvati, Neretljani, Zahumljani, Dukljani i ostali definiraju svoj odnos prema Bizantu i stanovnicima bizantskih prostora, oni su se morali dogovoriti gdje poinje njihova zemlja, a zavrava tua. Kako bi grad ivio i opstao na prijelazu izmeu povijesnih razdoblja, on ne moe ivjeti ako nema neki svoj teritorij. Grad koji zavrava sa svojim gradskim zidinama e prije ili kasnije nestati jer nema onoga to e ga prehranjivati. Kada govorimo o gradovima na moru situacija je donekle laka zbog toga to postoji more koje ih moe odravati, ne samo zbog ribolova nego i zbog trgovine. Meutim, ni jedan grad ne moe preivjeti bez svoga poljoprivrednog podruja. Zbog toga se u trenutku kada je Bizant razgraniio svoj posjed u Dalmaciji prema npr. Hrvatskoj kneevini, pojavio problem gdje staviti razgranienje. Najloginije, a pokazalo se da se tako to zaista i radilo, je da linija razgranienja prati liniju antikoga opinskoga posjeda grada, dakle onoga to se u antici nazivalo ager. To moemo vidjeti dobro na primjeru Zadra koji je zadrao sav svoj antiki ager i prenio ga u srednji vijek, ne samo u pravnom nego i u fizikom smislu. Granice agera, tj. vanjska linija tamo gdje nestaju centurije je, jednostavno reeno, mjesto gdje poinje Hrvatska. Bilo je i gradova koji su loije proli jer nisu iz antike uspjeli preuzeti sav svoj teritorij nego samo jedan njegov dio. Split je jedan takav grad. Salonitanski ager se prostirao gotovo sve do Trogira ili Kastel Starog na zapadu i Stobrea na istoku. Meutim, u trenutku kada je Salona nestala i kada ju je Split zamijenio nije bilo mogue zadrati sav taj prostor. Dobar dio podruja je otiao slavenskim vladarima u zalee, konkretno hrvatskim kneevima. Tako npr. znamo iz izvora da je ve u ranom srednjem vijeku otoi Vranjic bio u vlasnitvu hrvatskoga kralja. Dakle, Splitu je ostao samo jedan dio agera, ali i taj manji dio mu je bio dovoljan da preivi, a granica tog smanjenog agera je bila granica bizantskog posjeda na podruju Splita. tovie, linije centurijacije krajolika na splitskom poluotoku se i danas na nekim mjestima zadrale na ulicama grada Splita. Primjerice, dananja ZrinskoFrankopanska ulica lei tono na mjestu gdje je bio jedan od agerskih dekumana. Ti podaci potvreni i topografskim i arheolokim istraivanjima. To su zapravo dobri primjeri koji nam neprijeporno dokazuju da je dolo do neke vrste kontinuiteta na prijelazu iz antike u srednji vijek, pa sve do dananjeg doba. Od vremena 14. stoljea govorimo o komunama, dakle o komunalnim naseljima. U njih se slijevaju kako stara, tako i nova drutva. Kada govorimo o starim drutvima, govorimo o gradovima tzv. protokomunalnog perioda. To su gradovi bizantske Dalmacije poput Zadra, Splita, Trogira i Dubrovnika. Kada govorimo o novim drutvima, govorimo o gradovima koji nemaju staru antiku tradiciju, koji su nastali kasnije. Takvi gradovi su ibenik i Korula. Do 12. i 13. stoljea tee proces
ujednaavanja privrednih djelatnosti gradova, i onih starih i novih. Dakle, njihova gospodarska aktivnost postaje meusobno sve slinija. Meutim, to nije istovremeno pratila i pravna jednakost tih gradova. Biti e potrebno dosta vremena da se oni i pravno izjednae. ibenik je stekao civitet tek 1298. godine, a Pag je tek oko 1300. godine poeo se oslobaati utjecaja grada Zadra i tek e u kasnom srednjem vijeku dobiti i biskupa i svoj vlastiti gradski statut. Dakle, postat e komuna. Dalmacija je dakle bila ograniena samo na gradove na obali i njihove teritorije, njihove agere, i na brojne otoke. Sve osim toga, nije bila Dalmacija. Zanimljivo je da se jezgra drave narodnih vladara, dakle Trpimirovia, smjestila vrlo blizu gradova bizantske Dalmacije, poput Zadra, Splita i Trogira. Meutim, izvan njih, na potezima primjerice izmeu Zadra i Nina, ili Splita i Trogira ili ibenika i dalje, su bili zapravo prostori slobodni od bizantske vlasti i moglo se na njih naseljavati slavensko stanovnitvo i osnivati nove gradove. Na neki nain su bizantski gradovi bili i mjesta kontakta jer su Slaveni bili vezani za njihove kulturne vrijednosti i gospodarstvo, a to su ujedno bila i mjesta sukoba. Iz tog razloga su hrvatski vladari bili nakon nekog vremena zainteresirani da stvore svoje vlastite gradove. Potezi na kojima se to moglo dogoditi su bili izmeu Trogira i Zadra i izmeu Nina i Istre, dananje Rijeke. Na tim mjestima je i nastalo nekoliko takvih gradova, koji su vrlo brzo postali kraljevski gradovi, dakle gradovi vezani uz dinastiju Trpimirovia, takozvani urbes regni. Najbolji primjeri su ibenik i Biograd, a osim njih i grad Knin, koji je vrlo rano postao kraljevski grad. Jedno od vrlo vanih crkvenih sredita u hrvatskoj kneevini je bio upravo grad Knin, ali o tome vie sljedei put. Bizantska Dalmacija nije bila dakle cjelovita. Na podruju otoka Braa, Hvara, Korula i donekle Visa stvorila Neretvanska kneevina. Na kopnu je tim otocima odgovarao prostor otprilike izmeu Cetine i Neretve. To je mjesto gdje su Slaveni na najjai nain izali na more i preli ak i na otoke. Svi drugi otoci su bili pod vlau Bizanta. Ta Neretvanska kneevina, kako se inae naziva u historiografiji, je stvorila jednu rupu izmeu gradova Bizanta na jugu Dalmacije, kao to je Dubrovnik, i onih drugih kap to su Split, Zadar, Rab ili Krk na sjeveru. Ta rupa, ta Neretvanska kneevina, je podijelila bizantsku Dalmaciju na dva dijela. Gornju Dalmaciju, koja je juna, i Donju Dalmaciju, dananju sjevernu Dalmaciju. Zanimljivo je da se od druge polovine 11. stoljea ta Neretvanska kneevina javlja u izvorima kao neka vrsta mogli bismo rei samostalne drave. Neki njezini vladari u 11. stoljeu sebe ak spominju pod titulom rex, dakle kralj. O tome se meutim zna vrlo malo. Povijest Neretvanske kneevine je gotovo potpuno nepoznata. Primjerice, znamo da je ona imala jedan vrlo poseban poloaj jo u kasnom srednjem vijeku i da e taj poloaj bitno odrediti njezinu sudbinu, ali i sudbinu gradova na njezinim otocima. Ona se vrlo sporo ukljuivala u komunalne zajednice, vrlo dugo je zadrala neke stare slavenske karakteristike, dakle karakteristike slavenskih drava (slavenski knezovi, slavenske seoske zajednice), sve do 12. stojea. Ukljuivanje Neretvanske kneevine u ostatak Dalmacije je bilo dvojako. Bilo je politiko i drutveno. U politikom smislu se ona ukljuila u ostatak Dalmacije tek krajem 12. stoljea kada je jedan knez, koji se zvao Breko, priznao vlast ugarsko-hrvatskog vladara Bele III. U drutvenom smislu, gradovi Neretvanske kneevine kao to su Hvar, Korula su tek od konca 13. stoljea dobili komunalni status. 12. i 13. stoljee su dakle period kada Neretvanska kneevina potpuno nestaje, a ulogu u tome su imali s jedne strane Mleani, s druge Arpadovii i s tree Bizant. Kada govorimo o Biogradu kao novom naselju na hrvatskom teritoriju, treba rei da je taj grad bolje zabiljeen tek negdje od 11. stoljea. Od sredine 11. stoljea stalno se bez prekida javlja niz biskupa u Biogradu koji su svi vrlo blisko vezani uz hrvatske vladare. Pri tome, kad se kae blisko vezani, misli se na to da se obino nalaze u njegovoj sviti, pratnji, da piu isprave koje on izdaje kao kralj, da su oni svjedoci i sl. To je grad koji se jo od Petra Kreimira IV. javlja kao poseban kraljevski
grada. Biograd nije u Dalmaciji, ali jest na moru i ima biskupa. On je dakle grad koji je stekao jedan atribut i crkveni znaaj koji e mu omoguiti da ga drugi percipiraju kao pravi grad. Meutim, i naalost, taj cijeli razvoj je trajao relativno kratko. Mi znamo je da je taj grad bio vrlo vaan i zbog toga to se upravo u njemu prvi ugarsko-hrvatski vladar Koloman Arpadovi okrunio za kralja Hrvatske i Dalmacije. Nije nimalo sluajno to e 1102. godine Koloman biti okrunjen upravo u ovome gradu koji je oito bio vaan u odnosu na druge gradove hrvatske drave, dakle na neki nain je bio konkurent postojeim gradovima bizantske Dalmacije. Bitno je istaknuti da se on nalazio i relativno blizu Zadra, na jednom strateki povoljnom mjestu te je na taj nain bio i konkurent Zadru. Taj grad koji je imao mogunosti da se razvije kao prvi meu drugim hrvatskim gradovima je bio u svom razviju naglo prekinut, i to vrlo brzo nakon Kolomanove krunidbe. Naime, Mleani prvo 1115. godine, a zatim opet 1125. godine razaraju Biograd te ga pretvaraju u jedno obino selo. Biogradski biskup odlazi iz grada i prelazi u grad Skradin i tamo ostaje sve do 19. stoljea. Dakle, na taj je nain Biograd bio prekinut u svom razdoblju te se nikada nije razvio u civitas. Ovo je naravno bilo povezano i s interesima Zadrana kojima je Biograd dugo vremena bio trn u oku, a osim toga Zadrani su se eljeli odcijepiti od crkvene vlasti Splita. Splitski nadbiskup i splitski metropoli je bio od 10. stoljea vrhovni poglavar svih drugih biskupa na istonom Jadranu, pa tako i zadarskom. Meutim, uz pomo Mleana, sredinom 12. stoljea Zadrani postiu crkvenu autonomiju. Oni sami postaju metropolija, od biskupije postaju nadbiskupija i dobivaju podlone biskupe koji su prije bili pod Splitom, a sada su po Zadrom, a to su Rab, Kotorski i Krki biskupi. Jedno kratko vrijeme, zadarski nadbiskup je ak uspio postii da i otok Hvar zajedno sa Korulom, Visom, Braom i Lastovom, takoer postanu podlonici zadarske nadbiskupije, iako im je Split bio i mnogo blii, a i po tradiciji su mu pripadali. To je sve zapravo vezano za proces dolaska Mleana na istonu obalu Jadrana i njihov sve jai utjecaj. Oni su na neki nain eljeli stvoriti jednu mletaku nadbiskupiju koja e biti konkurencija Splitskoj nadbiskupiji vezanoj za ugarskoga kralja. Oni su u tome donekle i uspjeli, meutim Hvar i hvarska biskupija koja je tek tada i osnovana su zapravo bili vrlo kratko pod zadarskom nadbiskupijom i ve krajem 12. stoljea oni se vraaju splitskome nadbiskupu kao vrhovnome poglavaru. Taj porast znaenja Hvara i njegovo prelaenje u status samostalne biskupije nam kazuje da je i Hvar doivio jednu preobrazbu u 12. stoljeu koja je povezana s nestankom Neretvanske kneevine. Dakle, s jedne strane imamo politiki proces prelaska jedne slavenske rodovske vladavine u komunalnu vladavinu srednjega vijeka, a s druge strane proces preobrazbe jednoga od glavnih gradova te kneevine-Hvara u biskupsko sredite, ime Hvar dolazi u isti rang kao i ostali gradovi Dalmacije. Na kraju, ibenik je vrlo slian Biogradu. I on je na Hrvatskom teritoriju, nalazi se na uu rijeke Krke na strateki vanom mjestu, ali je za razliku od Biograda imao sretniju sudbinu. Bio je dovoljno daleko i od Splita i od Zadra da mu ni jedan ni drugi nisu mogli pretjerano smetati. Uspio se othrvati i Mleanima. U 11. stoljeu je i on jedan od gradova Petra Kreimira IV. Mleani nikada nisu uspjeli taj grad dovesti pod svoje. Nije bio razoren poput Biograda, a u kasnom srednjem vijeku je stekao i biskupa. Tako da od 1298. ibenik postaje pravno civitas, postaje jednak ostalim gradovima na obali koji su prije bili vezani uz Bizant. ibenik je jedini ne-antiki grad, dakle grad bez antikoga kontinuiteta, bez antike podloge koji je u srednjem vijeku uspio sam sebe pribliiti ostalim gradovima antike Dalmacije. To nije uspio ni Nin, ni Biograd ni ostali gradovi koji se nalazili na teritoriju kneevine.
10
3. Predavanje (26.10.2011.) Crkvena organizacija Kada govorimo o gradovima koji su djelomino batinili tradiciju svojih prethodnika na nain da su batinili samo drutveni ili kulturni kontinuitet, a ne i prostorni, dakle o gradovima poput Split i Dubrovnika, moemo rei da se da su se ti gradovi pozivali na crvenu tradiciju antikoga razdoblja. Tako je Split batinio crkvenu nadbiskupijsku tradiciju antike Salone, a Dubrovnik staru biskupsku tradiciju Epidaura. Kako bismo bolje objasnili nastanak nekih biskupija na podruju hrvatske kneevine, bitno se podsjetiti na geografske i politike datosti na istonom Jadranu u ranom srednjem vijeku. Kada govorimo o geografskim datostima mislimo na podjelu na priobalni pojas s jedne strane i dalmatinske zagore, odnosno zalea, s druge strane. Ova podruja nisu bila uvijek pod istim politikim vrhovnitvom niti su bila pod istom crkvenom jurisdikcijom. Isto tako, spomenuli smo Konstantina Porfirogeneta i gradove koje on spominje u De Administrando Imperio. Skoro svi gradovi koje on spominje su u nekom trenutku svoje povijesti bile biskupije. Meutim, kada on opisuje Dalmaciju on zapravo uope ne govori o crkvenoj organizaciji kao ni nikakve druge bitne podatke o osnivanju biskupija. Ali, spis nam je ipak koristan jer govori da su te biskupije postojale. Spomenuli smo i da veina dalmatinskih gradova nasljeuje svoje agere. Izvan granica bizantske pokrajine Dalmacije, krajem 8. i poetkom 9. stoljea se nalaze brojne sklavinije, slavenske drave, koje e se kasnije razviti u posebne nacionalne entitete kao to su Hrvati, Zahumljani, Neretljani Meutim, ono to je za nas znaajno kada govorimo o crkvenoj jurisdikciji, moemo rei samo to da na tim podrujima nije preivjela niti jedna biskupija iz antike. Jedine biskupije koje su uspjele doivjeti kontinuitet u ranom srednjem vijeku su se nalazile na obali, odnosno u bizantskoj dalmaciji. One su se dakle nalazile u drugoj dravi, u Bizantskom carstvu. Na taj se nain stvorio jedan problem. Spomenuli smo da ak i na obali postoje podruja koja nisu bila dijelom bizantske Dalmacije, a to su bili potezi izmeu Trogira i Zadra i sjeverno od Nina pa sve do Istre. Na tim su podrujima Trpimirovii mogli voditi svoj proces irenja prema obali kako u politikom, tako i u crkvenom smislu. To je jedan od razloga zbog kojih su se na tim potezima nastale najstarije biskupije u Hrvatskoj (ibenik i Nin). Bizantski gradovi na obali su bili mjesta kontakta jer su bili vrlo privlani Hrvatima iz zalea, ali su u isto vrijeme bili i mjesta suprotnosti. Oni su se nalazili u drugoj dravi koja nije uvijek bila u najboljim odnosima sa slavenskim dravama. Treba znati da je bizantska vlast uvijek zapravo zadrala, u ideju, vrhovnu vlast nad itavim Ilirikom. Svi vladari koji su se tu javljali kao neka vrsta narodnih vladara su od strane bizantskih careva bili smatrani podlonim vladarima, koji su vladali u ime bizantskog cara. Bizantska dravna ideja, koja se nastavljala na ideju antike rimske drave nikada se nije mogla odrei naelne vlasti nad tim zemljama. Stoga je svaka vlast bila na neki nain ovisna o caru koji je vladarima dodjeljivao razliite titule. Gradovi bizantske dalmacije zbog svoje visoke kulture koju su naslijedili iz antike i zbog drutvenih karakteristika bili su privlani Hrvatima iz zalea. Ve od sredine 9. stoljea mi imamo prve podatke o kontaktima izmeu bizantskih gradova u Dalmaciji i Hrvata, konkretno dinastije Trpimirovia. To su podaci koje nude darovnica kneza Trpimira, darovnica kneza Muncimira, zatim spomeni ranijih kontakata izmeu kneza Mislava i splitskih nadbiskupa, podaci koje nam donosi Gottschalk o sukobu bizantinaca i Trpimira itd. To su sve podaci pomou kojih mi moemo doi do zakljuaka o tom odnosu.
11
Potez izmeu Nina i Istre je bilo podruje gdje je bila jedna od jezgara dananje Hrvatske drave. U antici je to podruje bilo pod jurisdikcijom Zadarskoga biskupa, meutim u srednjem vijeku tu dolazi do nekih promjena. Osnivanjem Hrvatske drave na tom mjestu dolazi do problema to je ije. Naime, grad Nin koji je postojao i u antikom razdoblju (AENONA), u ranokranskom razdoblju nije bio biskupija. On je bio grad u rangu ispod biskupije i nije imao neku veliku vanost u crkvenom smislu. Meutim, krajem 8. i poetkom 9. stoljea, kada je dolo do formiranja Hrvatske drave, grad Nin je zbog blizine mora, a i zato to je bio izvan bizantske Dalmacije, postao vaan te ga je na neki nain trebalo iskoristiti za stvaranje institucija te nove drave koja je upravo nastajala. Zbog toga e na mjestu Nina biti stvorena prva i jedina biskupija na podruju hrvatske kneevine, a kasnije i kraljevine. Kada govorimo crkvi i crkvenim ustanovama, govorimo o jednoj sloenoj hijerarhiji podjele prostora na razliite rangove. Onaj najvii oznaavaju nadbiskupije (dijacezanska razina). To su sjedita crkvenih poglavara koja se nalaze u vrlo vanim gradovima. Ispod nadbiskupija i biskupija se nalaze nie razine, a to su kaptol (zbog sveenika metropolitanske crkve), upa i samostan. Samostani su neto to postoji ve u kasnoj antici, tj. ranokranskom razdoblju. Meutim, samostani e kod nas biti ea pojava u ranom srednjem vijeku u stvaranju kulturnog pejzaa. Crkvena hijerarhija je imala vrlo veliki integracijski potencijal za svaki prostor. U tome razlikujemo tri razine mogue integracije i stvaranja zajednikog identiteta. Ona najvia razina (biskupska i nadbiskupska) je bila vezana za gradske razine. Srednja razine (samostani) je bila vezana i za gradski i za seoski prostor. Na taj su nain samostani koji su se nalazili i u gradovima i selima stvorili jedan novi integracijski potencijal. Njihov je integracijski potencijal je bio vei od onoga kojega su stvarale biskupe razine. Na najnioj razini su upne zajednice koje su bile dodiru sa stanovnitvom i imale su velik integracijski potencijal. To su tri osnove razine crkve i njenoga naina postojanja u sred. vjekovnom svijetu. itav taj proces u srednjem vijeku kod nas dozivljava velike promjene. Provala Avara i Slavena donosi do velikih razaranja crkvenog ustrojstva. 7. i 8. stoljee su nama tamna stoljea iz kojih nemamo nikakvih izvora. Takvo je stanje u gotovo itavoj Europi, osim u Bizantu. Tek negdje od kraja 8. i poetka 9. stoljea izvori postaju pouzdaniji i obilniji. Osnovno pitanje: jesu li gradovi koji su preivjeli razaranja uspjeli sauvati crkvenu organizaciju. Znamo da su Trogir, Rab, Osor, Krk preivjeli slavenske navale, nisu bili razoreni i sauvali su stanovnitvo, pa je logino pretpostaviti da su sauvali i crkveni ustroj i rang i u ranom sred. vijeku. Nemamo nikakvih dokaza o tome, ali moemo pretpostaviti. Jedino to nam moe pomoi da budemo sigurniji su izbori biskupa u nekim od tih gradova. to se tie drugih gradova, koji su bili nasljednici prethodnika iz antike poput Splita i Dubrovnika, oni su takoer nastojali sauvati crkveni kontinuitet. Najraniji graani Splita su htjeli u palai imati istoga biskupa kojega su jos od 5. stoljea imali u Saloni (on je bio metropolit). Isto tako su htjeli i dubrovani naslijediti tradiciju Epidaura. Dobar dio povijesti ranog srednjeg vijeka se upravo vrti oko tih problema: kako osigurati taj kontinuitet. To je jedno od osnovnih pitanja koje mui stanovnike tih gradova. Ono to je sigurno za Split je da je u njemu salonitanska crkva obnovljena najkasnije prije kraja 8. stoljea. O tome nemamo puno vrela. Jedino koje na neki nain govori o tome je Historia Salonitana (13. stoljee). Naalost, upravo za to najranije razdoblje Splita ne znamo koje je izvore Toma koristio. On spominje osobu Ivana Ravenjanina, dakle osobu iz Ravene, koji je u Splitu bio poslan od Pape i u Dioklecijanovoj palai je obnovio biskupiju. Od tada su u Splitu stolovali biskupi. Toma nam naalost ne govori kada se to dogodilo. Sigurni smo da je to bilo nakon pada Salone i nakon godine 641. koja se spominje u tekstu. Ta se godina uzima kao kronoloki datum za koji se zna
12
da je svakako nastao nakon propasti grada. Te je godine papa Ivan IV. postao opata Martina da skuplja kosti muenika i donese ih u Rim. Te kosti se danas nalaze u kapeli blizu krstionice sv. Ivana. Ta godina je dakle zadnja sigurna godina s kojom raspolaemo sigurno. Toma zatim kae da je salonitansko stanovnitvo neko vrijeme boravilo na otocima nakon to je pobjeglo, a onda su se vratili u palau, tamo se nastanili, zatraili su posebnu dozvolu od bizantskih vladara da se tu nasele. Dozvolu su dobili. Nakon toga je papa poslao Ivana iz Ravene koji im je pomogao uspostaviti biskupiji. To je dakle ukratko opis onoga to nam Toma donosi. Meutim, ono to nam Toma ne govori je tono vrijeme kada se to dogodilo. Zbog toga se u naoj historiografiji stvorio nepregledan broj radova o toj temi. Postoje dva osnovna stajalita o tom problemu. Jedno je stajalite da se taj dogaaj dogodio u sredini 7. stoljea, da je to dogaaj koji se zbiva na inicijativu bizantskog cara u suradnji s papom. Druga grupa, sve brojnija, smatra da je taj dogaaj koji treba vezati u drugu polovinu ili kraj 8. osmog stoljea, uz s jedne strane nestanak Ravene kao bizantske utvrde u Italiji, kada se franaka drava sve vie iri po Europi. U sukobima bizanta i franaka, razni gradovi u Dalmaciji koji se nekako nalaze na pola puta izmeu dva cara, pokuavaju sami sebi stvoriti ivotni prostor. Osnovni argument za drugo miljenje je injenica da se godine 787. u gradu Niceji odrao jedan crkveni ekumenski koncil, posljednji koji su kao takav priznavale i istona i zapadna crkva. Taj koncil je sazvala carica Irena, a osnovni zadatak je bio da poniti sve ikonoklastike odredbe. Koncil je trebao smiriti situaciju i vratiti sve na staru. Ono to je za nas tu zanimljivije je pitanje tko je sve na njemu bio. Postoje zapisi toga koncila na grkom jeziku i oni donose popis nekoliko stotina biskupa iz Europe koji su sudjelovali. Sauvala su se i imena etvorice biskupa koji su za nas vrlo znaajni jer su to prvi biskupi i najstariji podaci o biskupima u Dalmaciji. Spominje se kotorski biskup, biskup Raba, Osora i Salonitanski biskup Ivan. Taj Ivan je po svemu sudei biskup iz dioklecijanove palae koji se poziva na prethodnike iz Salone. Kotor, Rab i Osor su gradovi koji su iz antike izvukli ivu glavu. Smatra se da je on vjerojatno Ivan Ravenjanin Tome Arhiakona i to je glavni argument druge skupine. Argument koji nam govori da bi upravo on mogao biti osoba koja je obnovila staru salonitansku crkvu u Splitu nije samo njegovo ime Ivan. Postoje jo neke okolnosti koje nam govore da bi to mogao biti sluaj. Ranije smo spomenuli da je to doba sukoba bizanta i franake drave, to je vrijeme prvog spomena Hrvata i njihove ekspanzije. Oni su bili franaki saveznici na periferiji drave. Granica izmeu bizanta i budue hrvatske drave je mjesto koje poetkom 9. stoljea postoje mjesto kontakta dvaju carstava i politiki jako zanimljivo mjesto. U sukobima tih dvaju carstava, gradovi bizanta su se morali na neki nain nai, morali su sigurno odigrati politiku utakmicu na nain da ih ni jedan car ne ikanira i da sebi osiguraju povlastice. Ti dogaaji nisu bili samo vojni, nego i crkveni. Imamo dokaza, naznaka, da su i neki drugi biskupi u dalmaciji, osim ovih spomenutih bili izmeu istoka i zapada, te su morali balansirati. Najbolji primjer takvog biskupa je zadarski biskup Donat. On je vjerojatno bio suvremenik spomenutih biskupa ali je bio u neto povoljnijem poloaju. Zadar i zadarska crkva su takoer iz antike izali neoteeni. Sauvali su svoj grad koji nije bio razoren. Crkva je imala kontinuitet. Donat se naao u situaciji da je on bio biskup glavnog grada bizantske dalmacije. Dalmacija je u Zadru imala svoga namjesnika, a Zadar je bio i jedini grad u Dalmaciji koji je imao i vojnu posadu iz Bizanta. Nemamo dokaza da je bizantskih trupa bilo ni u jednom drugom gradu. To je logino je Zadar kao glavni grad te pokrajine uz namjesnika imati i odreene trupe. Zbog toga to je Zadar, a ne Split, bio glavni grad pokrajine, njegov biskup Donat bio i na neki nain privilegiran u odnosu na ostale biskupe. Zbog toga je njegov poloaj bio i najosjetljiviji u tom vremenu sukoba. Godine 805. franaka mornarica koja je doplovila iz Venecije je na jedno kratko vrijeme i osvojila gradove bizantske Dalmacije. Ta franaka okupacija moda trajala godinu, dvije, ali to je vrijeme kada
13
bizantski gradovi vie nisu bili bizantski. To je i vrijeme kada se u njihovim zaleima stvara nova drava koja priznaje vlast franakog vladara. U tom kratkom razdoblju su po prvi put gradovi bizantske drave i njihova zalea bili u istoj dravi Franakom carstvu. Nakon samo dvoje godine je bizant poslao mornaricu koja mu je vratila carstvo. Zanimljivo bi bilo zamisliti kako su se u ovoj situaciji osjeali biskupi tih gradova. Zbog velike udaljenosti careva, oni su na neki nain bili i vrhovni gospodari o kojima je ovisila sudbina gradova. Dogaa se situacija da su ti biskupi morali na neki nain voditi mudru politiku koja e udovoljiti oba cara, bez da ugroze svoje gradove. Imamo i neka materijalna svjedoanstva u Zadru i Splitu. U Splitu se sauvao sarkofag koji se danas nalazi u krstionici sv. Ivana, tj. u malome hramu Dioklecijanove palae preko puta katedrale. Sarkofag je ukraen natpisom u kojemu se spominje izvjesni nadbiskup Ivan. Ono to je za nas znaajno je da taj sarkofag najvjerojatnije pripada Ivanu iz Niceje ili Ivanu Ravenanjinu. Postoje brojni razlozi (ukrasi, pismo, reljefi). Ono to je jo zanimljivije je da je ta grupa spomenika kojoj pripada i ovaj sarkofag, a koja se datira u kraj 8. stoljea, najstarija grupa spomenika unutar katedrale svetog Dujma. Dakle najstariji sloj reljefa i crkvenog namjetaja koji se nalazi u katedrali pripada ovom vremenu, tj. 8. stoljeu i biskupu koji se zove Ivan. Ako spojimo podatak da je najstariji namjetaj u katedrali datiran u kasno 8. stoljee s podatkom o salonitanskom nadbiskupu Ivanu koji je bio prisutan na koncilu u Niceji, a to sve skupa spojimo s priom Tome Arhiakona, koji kae da je Ivan Ravenjanin bio taj koji je Dioklecijanov mauzolej prvi ukrasio sa svetim namjetajem, onda proizlazi jedan vrlo vjerojatan zakljuak da je upravo to osoba koja se spominje u zapisima koncila. Ivan je osoba koja oito dolazi negdje iz Italije, Toma kae iz Ravene, i da je u Splitu obnovio salonitansku nadbiskupiju, vjerojatno pod utjecajem pape i franakog vladara. Ne treba biti nikakve dvojbe oko toga je li Dalmacija bila pod vlau pape ili patrijarha. U znanstvenoj literaturi esto postoje prepirke oko tog pitanja. Ta je situacija danas vrlo ista. Nema nikakvih dokaza da je ijedan dalmatinski grad priznavao vlast carigradskog patrijarha. Svi su priznavali vlast pape, a ini se da bizantski car nije imao nita protiv. Naime, ne poklapa se uvijek u srednjem vijeku politika i crkvena vlast, a Dalmacija je tome najbolji primjer. To to je Dalmacija u politikom smislu priznavala vlast Carigrada, ne znai da je morala priznavati i crkvenu vlast toga grada. to se tie Zadra, biskup Donat je takoer kao i Ivan morao biti u dobrim odnosima s oba cara. Ravenjanin je izgleda bio u Niceji i time je iskazao vjernost istonome caru, ali smo isto tako vidjeli da je bio iz Italije i da ga je poslao papa. On je na neki nain bio ovjek izmeu istoka i zapada. Takav je bio i Donat. Za njega znamo da je vie puta bio u franakoj dravi na dvoru Karla Velikoga. Upravo e on biti osoba koja je godina 805. otila u Franaki i u ime dalmatinaca, tj. u ime bizantskih gradova priznala vlast franakoga cara za vrijeme okupacije. Taj biskup je isto tako jako dobro znao da ta situacija ne moe dugo potrajati te da treba odravati dobre odnose i sa bizantskim gospodarom. On je iao i u Carigrad. Vratio se u Zadar sa jednim vrlo dragocjenim darom, a taj dar kojega je bizantski car poklonio gradu su bile relikvije svete Anastazije (Stoije) po kojoj se i danas naziva zadarska katedrala. Relikvije su stigle u jednom malom relikvijaru koji se i danas nalazi u katedrali, a koji je sa svih strana opasan natpisima, meu ostalim i s imenom Donata. Dolazak vanih relikvija nam kazuje da je time bizantski car tim inom elio privui biskupe oko ije vjernosti nije bio bas sasvim siguran. Upravo u to vrijeme, na samom poetku 9. stoljea, u nekoliko gradova u Dalmaciji dolaze vane relikvije iz Carigrada (Kotor, Rovinj (sv. Eufemija)). Ovi spomenici su materijalna svjedoanstva o odnosima dalmatinskih biskupa prema jednom i drugom caru. To je dakle vrijeme kada spomenute biskupije zbog svoga politikoga i stratekoga znaaja izlaze u prvi
14
plan. Zbog toga mi imamo o njima iz tog vremena i prve podate prema kojim moemo rekonstruirati povijest tih biskupija, a to je zapravo i povijest tih gradova. Nakon perioda previranja i politikih problema, dolo je razdoblje smirivanja. Tada se sklapa ugovor koji u povijesnim znanostima znamo kao Aachenski ugovor. Godine 812. dolazi do sporazuma izmeu istonoga i zapadnoga cara i do razgranienja. Tada se u zaleu bizanskih gradova stvara i strukturira hrvatska kneevina. Ona je u 9. stoljeu bila pod jakim utjecajem franakoga crkvenoga i kulturnog kruga. Prije sve se misli na Akvileju (Cividale). Nije sluajno to e prvi hrvatski vladari toga stoljea svi biti upisani u tzv. edadski evangelistar. To je jedna vrlo potovana i stara knjiga koja se uvala u samostanu na pola puta izmeu Venecije i Trsta, u koju su se upisivala imena vrlo uglednih gostiju. Ti gosti su bili iz raznih zemalja, ali isto tako i iz podruja jugoistone Europe. Hrvatski su kneevi oito esto odlazili na hodoaa u Cividale gdje su se zapisali kao ugledani gosti. Iz tih krajeva u Hrvatsku dolaze i prvi umjetniki i kulturni impulsi. Imena prvih opata zabiljeenih na podruju hrvatske kneevine (Bijai, Riinice) sve su franaka, germanska imena (Teodebert, Odonbert, Gottschalk). Sve to nam govori o najvanijem utjecaju na stvaranje kneevine, a koji je dolazio iz Franake drave, s akvilejskoga podruja. Karolinka umjetnost ima znaajan utjecaj na razvoj toga prvoga sloja hrvatske kulture. On se naroito dobro vidi u gradu Ninu, iji su svetci zatitnici franakoga porijekla (sv. Anselm i sv. Ambroz). Ti se utjecaji vide i u arhitekturi. Unosi se jedan novi tip arhitekture, a to je tzv. Westwerk. U skulpturi i slikarstvu neto manje, u latinskom pismu, primjeni zapadnoga crkvenoga obreda. Sve to slae u jednu sliku koja nam govori o utjecaju zapada. Kako je dolo do osnivanja prve biskupije na podruju Hrvatske. Ve smo spomenuli da je grad Nin bio strateki bitan. Bio je izvan biz. Dalmacije, na moru, dakle na pogodnom mjestu. 860te godine dolazi do velikih promjena. U Hrvatskoj izgleda dolazi do smjene dinastija. Tada nestaje Trpimir, ne znamo kako, a njegov nasljednik Domagoj nije bio iz dinastije Trpimirovia ve iz neke druge grupacije koja se borila za vlast. Domagoj je oito bio taj koji je na neki nain prekinuo kontinuitet. Tada dolazi i do Focijeve izme, tj. crkvenog raskola. Dolazi do velikog sukoba s jedne strane i bizantske Dalmacije s druge strane. U tom periodu se spominje po prvi put Ninska biskupija. Ona se spominje u pismu pape Nikole I. koji prekorava sveenike to su osnovali biskupiju bez da su njega pitali. Papa je morao dati dozvolu. Oito je da je ona nastala u doba Domagoja kako on vie ne bi morao priznavati crkvenu vlast dalmatinskih gradova. Na podruju kneevina nije postojala biskupija, ali to ne znai da nije postojala i crkva. Postojale su upe koje su morale imati nadlenoga biskupa. Kako nije bilo biskupskoga grada u Hrvatskoj, sve te krane su administrirali biskupi iz druge drave Bizantskoga carstva. Ta je situacija dosta neobina, ali za ovo je podruje bila zapravo i obina. Domagoj je tu situaciju pokuao rijeiti tako to je utemeljio biskupiju u Ninu. Ono to je tu jo zanimljivije da je to bila jedina biskupija na itavom podruju kneevine. Ninski biskup se u izvorima ne spominje ba uvijek kao ninski biskup, ve kao episcopus Croatorum, kao episkop Hrvata. Taj izraz nije bio nimalo sluajan, ve nam kazuje da je on bio nadlean za sve krane u hrvatskoj dravi. Njegova je biskupija bila ogromna te je nadilazila sve druge biskupije u Dalmaciji. Ovaj je biskup bio trn u oku ostalim biskupima iz dalmatinskih gradova jer im je oduzeo dobar dio njihovog podruja koje su oni do tada administrirali. Poznata su tri ninska biskupa iz razdoblja 9. stoljea, a oni su Teodozije, Aldefreda i Grgur. Ova e situacija potrajati sve do ranog 10. stoljea, a biti e rijeena tek na splitskim crkvenim saborima za vrijeme vladavine Tomislava. Postojao je jedan pokuaj, neto malo kasnije u 80tim godinama 9. stoljea kada je u doba Branimira jedan biskup pokuao spojiti Ninsku i Splitsku biskupiju. Naime, Branimir, koji je naslijedio Domagoja, ostvario samostalnost hrvatske drave. On je
15
bio prvi vladar koji nije priznavao vlast franakoga vladara. Kao nezavisan vladar on elio imati i nezavisnu crkvu. Smetalo mi je to to su svi glavni gradovi, osim Nina, bili vezani za drugu dravu Bizant. Htio je u suradnji sa ninskim biskupom stvoriti jedinstveno crkveno podruje koje e obuhvatiti i bizantsku Dalmaciju. Prilika mu se ukazala kada je godine 886. umro splitski nadbiskup Marin. Prema nekoliko pisama rimskih papa, znamo da se nakon smrti Marina, ninski biskup Teodozije izabrao za splitskog nadbiskupa bez da je prestao biti ninski biskup. Ta situacija nije sasvim jasna ni tko je bio inicijator sveta toga. Pretpostavlja se da su se Branimir i Teodozije dogovorili na taj nain dokinuti problem hrvatske i dalmatinske crkve. Kada je papa prekorio Teodozija da ne smije biti biskup u dva grada, Teodozije mu je odgovorio da je on to napravio kako bi obnovio nekadanju staru salonitansku nadbiskupiju iz starokranskoga vremena. To je bio njegov izgovor, ali je na neki nain to zaista i bilo tako. Osim toga, izgleda da se Teodozije zamjerio papi pa je iao po posveenje ne u Rim, nego u Akvileju kod akvilejskog patrijarha, to je papi vrlo zasmetalo. Usprkos svemu, papa je priznao Teodoziju taj poloaj jer je to oito tada bilo iz politikih razloga mudro. Ipak, ini se da pokuaj nije bio dugoga vijeka jer ve 892. godine, samo est godina nakon, Teodozije je bio mrtav, a iz darovnice kneza Trpimira mi znamo da su tada opet bila dva biskupa, jedan u Ninu, a drugi u Splitu. Ono to je zanimljivo je da je taj pokuaj koji je trajao relativno kratko nama ipak ostavio neke materijalne dokaze. Upravo iz Branimirovog vremena je sauvano najvie natpisa, ak 6 komada. Svi ti natpisi spominju Branimira i njegovu titulu dux croatorum. Na nekim drugim jezicima se on spominje kao knez slavena. Ono to je nama tu zanimljivo vezano za cijelu problematiku Teodozija i Nina je to da je jedna klesarska radionica, tzv. dvorska radionica kneza Branimira, koja je ostvarila sve ove spomenike, ujedno i prva radionica koja djeluje ne samo u Hrvatskoj nego i u bizantskoj Dalmaciji. Ona je izradila neke ne posebno kvalitetne radove, ali svejedno prve spomenike koji potjeu iz obje drave (uz Branimirove natpise, Split i Trogir). To moda ne bi bilo tako znaajno kada ne bi znali kada je ta radionica djelovala upravo u ono doba kada je Teodozije bio i ninski i splitski biskup. Kako to znamo? Jedan od ljudi koji su dali podii ove spomenike u Hrvatskoj je sam sebe nazivao Pristina. On se spominje u Muncimirovoj darovnici (Muncimir je bio nasljednik Branimira). Darovnica je izdana u Bijaima. Ovdje je spominjemo jer je upan te godine 892. bio iv, a to je isti ovjek ija je radionica radila i u Hrvatskoj kneevini u Dalmatinskim gradovima. Ovdje se radi o jednom umjetnikom refleksu dogaaja iz politike i crkvene sfere. Pokuaj rjeavanja ovoga pitanja je definitivno uspio tek na splitskim crkvenim saborima. Okolnosti su bile nove i vrlo povoljne. To je vrijeme kada hrvatska postaje kraljevina. Jedan papa Tomislava oslovljava kao rex, a ne kao dux, bizant mu preputa upravu nad dalmatinskim gradovima. Dodue, samo na upravu, a ne kao stvarni posjed. Ovo se dogodilo jer je Tomislav bio saveznik bizantu protiv bugarskoga cara Simeona, te je za nagradu dobio na neko vrijeme upravu nad gradovima. To je prvi put kada u politikom smislu bizantska Dalmacija postala dijelom hrvatske drave. Najvanije preokupacija splitskog sabora bio je dogovor oko toga tko e biti vrhovni crkveni poglavar cijeloga podruja, tj. metropolit. Bila su tri kandidata: prvi je bio ninski biskup jer je njegova biskupija bila najvea, drugi kandidat je bio Zadarski biskup jer je Zadar bio glavni grad bizantske Dalmacije pa je zbog toga njegov biskup uivao odreeni presti, trei kandidat je bio splitski nadbiskup koji iza sebe nije imao niti hrvatsku niti bizantsku vlast, ali se pozivao na s jedne strane na nasljee Salone, a s druge da je splitska crkva imala apostolske muenike. Rije je o jednoj legendi o tome da je sveti Dujam bio uenik svetoga Petra apostola. Ta je legenda se ustalila u splitskoj crkvi iako je Dujam ivio u doba Dioklecijana, a ne apostola, i na nju se splitski nadbiskup mogao pozvati kao argument zato bi on trebao biti vrhovni biskup. Naime, ni jedna druga crkva se nije mogla
16
pozvati na neto takvo. Dakle, u tom natjecanju kralj je uz dozvolu pape stao na stranu splitskoga nadbiskupa. Ninski biskup se nije mogao pozvati na neku starinu, imao je samo politiku vanost, a izgleda da se Tomislavu svidjela ideja da se biskupi ujedine pod Splitom. Zadarski biskup nije dolazio u obzir zbog jednog drugog razloga, a taj je da se u Zadru nalazila stacionirana bizantska vojska. Zbog toga je Tomislav smatrao da Zadar nije bio dovoljno siguran grad. Split je isplivao na prvi plan i njegov je biskup izabran za metropolita. Ninska biskupija je ukinuta, Grgur Ninski je u zamjenu za tu biskupiju dobio ponudu tri druge biskupije. Mogao je birati hoe li ii u Skradin, Sisak i Duvno, a na kraju je izgleda otiao u Skradin. Splitski nadbiskup je postao metropolit velikoga podruja koje je ukljuivali i bizantsku Dalmaciju i hrvatsku dravu. Njemu su podvrgnuti biskupi u Krku, Osoru, Rabu, Zadru, Stonu, Dubrovniku. Te godine, 925. i kasnije 928. je zapravo dolo do trajnoga i definitivnoga spajanja Hrvatske i Dalmacije u crkvenom smislu. To je trenutak od kojega moemo govoriti o zreloj crvenoj organizaciji na istonome Jadranu. Ako govorimo o etapama crkvene jurisdikcije razlikujemo nekoliko etapa. Prva je od 811. godine kada je Karlo Velike podijelio podruje dananje Slovenije rijekom Dravom na dva dijela. Sve sjeverno od Drave je administrirao Augsburki nadbiskup, a juno akvilejski patrijarh. To se nije odnosilo na Hrvate nego samo na Slovence. 812. godine Aachenskim mirom je dolo do razgranienja bizantske Dalmacije i franake drave. U Miru se ne spominje crkva. Sljedei bitan trenutak je osnivanje ninske biskupije. Kada je ona osnovana, mijenja se situacija i granice crkvenih podruja se podudaraju s granicama iz Aachenskog mira. Nakon toga slijedi pokuaj Teodozija i Branimira, i na kraju Splitski sabori iz 920tih godina. Dakle, imamo ukupno 5 razliitih etapa u kojima su se pokuali rijeiti problemi crkvene jurisdikcije na podruju dananje Hrvatske, odnosno srednjovjekovne bizantske Dalmacije i hrvatske kneevine. Nemamo nekih posebnih razloga da smatramo da su se politika i crkvena vlast uvijek podudarale, a dobar primjer za to je i Istra. Naime, Istru su franci osvojili ve 788. godine, ali su sljedeih godina svi istarski biskupi ipak bili podvrgnuti bizantskome patrijarhu u Gradu i koji je i dalje bio pod vlau bizanta. Bilo je potrebno preko 30 godina da se u Istri poklopi crkvena i politika vlast. Nema razloga da smatramo da se neto slino nije moglo dogoditi i u Dalmaciji. Jo neto o darovnicama Trpimira i Muncimira. U Trpimirovoj darovnici, radi se o crkvi sv. Jurja u Putalju. Tu je crkvu knez Mislav poklonio splitskom nadbiskupu poetkom 9. stoljea. Zatim je 852. (ili 840. prema nekima) knez Trpimir splitskom nadbiskupu potvrdio u svojoj darovnici da je taj in i dalje vaei. Meutim, kasnije, kada je osnovana ninska biskupija, dolo je do problema jer se ta crkva u Putalju vie nije nalazila na podruju splitske nadbiskupije, ve ninske. Stvorili su se problemi izmeu tih dvaju biskupa, a zbog toga imamo Trpimirovu i Muncimirovu darovnicu koje se zapravo vrte oko istoga problema. Ukratko: Vrhovna crkvena jurisdikcija ne poklapa se nuno s politikom. Gradovi bizantske Dalmacije na politikom planu priznaju vlast bizantskoga cara, uz neke male periode kada Bizant dodjeljuje upravljanje Tomislavu ili Kreimiru. Na crkvenoj razini, bizantski gradovi neprestano priznaju vlast rimskoga pape, nikada nisu formalno priznali jurisdikciju carigradskog patrijarha, iako je politiki utjecaj bizanta bio vrlo jak, pa su morali ii na ruku i carigradskom patrijarhu. Na liturgijskoj razini dolazi do mijeanja utjecaja u Dalmaciji, dolazi do nekih hibridnih obreda u svakodnevnom bogosluju, a i u crkvenoj arhitekturi i u pravu. Crkvena desetina je neto to u bizantskom carstvu nije postojalo, dok je u franakom carstvu desetina bila sasvim normalna stvar. To je ponekad stvaralo pravne potekoe. Sve ovo ilustrira poloaj Dalmacije izmeu istoka i zapada.
17
4. Predavanje (02.11.2011.) Problem stvaranja komunalnih drutava na Jadranu Kada govorimo o postanku hvarske biskupije, Hvar je grad koji nikada nije bio biskupija. Taj je problem usko povezan uz nastanak zadarske metropolije, odnosno zadarske nadbiskupije. U 12. stoljeu je Zadar bio pod vrhovnom vlau Mletake Republike vei dio stoljea. Ve vrlo brzo nakon dolaska Kolomana na vlast u Hrvatskoj, Mletaka Republika poinje jedan dosta uspjean ekspanzivan pohod u prvoj polovici 12. stoljea po Dalmaciji, koji je izmeu ostaloga zavriti i time to je grad Zadar uspjela dovesti pod svoju vlast. Tako e Venecija vladati Zadrom od 1116. do 1180. Zadar se dakle naao u razliitoj dravi od npr. Splita, u ijoj se metropoliji nalazio jo od poetka 10. stoljea i splitskih crkvenih sabora. elja Mleana da Zadar uzdignu na vii crkveni rang od obine biskupije, tj. da on na neki nain postane konkurent Splitu, bio je jedan od razloga zbog kojega e oni u 12. stoljeu dosta dugo vremena pokuavati da taj grad dobije vlastiti nadbiskupski status. U tim svojim naporima Mleani su zaista i uspjeli, tako da je 1154. godine Zadar uzdignut na rang nadbiskupije (metropolije). Formalni razlog koji ej bio formalno naveden je bio taj da se splitska crkva sada nala u drugoj dravi (hrvatskoj). Oito je da se tu radilo o jednoj konkurenciji jedne pro-mletake i druge pro-ugarske metropolije. Sljedee dogine 1155. zadarski nadbiskup je stavljen pod vrhovnu vlast patrijarha u Gradu (nekadanjem sreditu akvilejske patrijarije), koji je bio mletaki poglavar. Ovim je inom Zadar, u crkvenom smislu povezan s Mletakom dravom. Kako je svaki nadbiskup morao imati svoje podlone biskupe (sufragane), tako su Zadarskome nadbiskupu podvrgnuti bivi sufragani Splita, a to biskupi u Krku, Rabu i Osoru. Meutim, na jedno kratko vrijeme zadarskom nadbiskupu je bio podvrgnut i hvarski. Kako je dolo do te pojave? Hvar prije 12. stoljea nikad nije imao biskupiju. Sam grad, a i otok, se nalazio unutar splitske nadbiskupije. Meutim, prema nekim podacima, oko 1147. godine ili 1154. godine, osnova je biskupija na otoku Hvaru (nije sigurno je li se biskup nalazio u gradu Hvaru ili u Starom Gradu). Toma Arhiakonnam kae da je prvi hvarski biskup 1154. godine bio posveen u Dubrovniku (a ne u Zd ili St). Izgleda da je razlog zbog kojeg se taj prvi biskup dao posvetiti bas u Dubrovniku bio taj to u Zadru tada jo uvijek nije bila osnovana nadbiskupija, a Dubrovnik je s druge strane ba te godine nakratko bio pod Mletakom vlau. Smatra se da je pod utjecajem Mleana dubrovaki nadbiskup posvetio hvarskog biskupa kako bi na taj nain stvorio suparnika splitskom nadbiskupu. Tih godina dolo je do jednog kratkog vala mletakih osvajanja otoka po Dalmaciji (Braa, Hvara, Visa, moda i Korule), tako da su Mleani bili zainteresirani da svi ti otoci koje su oni tada osvojili ujedine pod jednim biskupom, a da se taj biskup podvrgne zadarskom nadbiskupu, njihovom ovjeku ili eksponentu na istonom Jadranu. Ta nova crkvena jedinica bi trebala biti Mletaka, a i konkurencija Splitu, koji je bio pod jakim utjecajem ugarskih kraljeva Arpadovia, mletakih neprijatelja. Taj plan se na duge staze nije ostvario iz vie razloga. Prvi razlog je bio taj to je Mletaka vlast na Brau, Hvaru i Visu bila relativno kratka, a otoci su se vrlo brzo vratili pod vlast ugarsko-hrvatskog kralja. Meutim, biskupija koja je u Hvaru osnovana za vrijeme mletake vlasti je opstala i postoji u kontinuitetu do danas. S druge strane, na povratak zadarskih otoka matici zemlji je utjecalo i kratko osvajanje Dalmacije koje je proveo bizantski car. Naime, 1165. godine bizantski car Emanuel I. Komnen je uspio osvojiti svu zemlju juno od Save, dakle i Dalmaciju i Hrvatsku, te tada Bizant po posljednji put bio gospodar teritorija na istonom Jadranu. Ta situacija isto nije trajala predugo samo 15 godina, nakon ega se Dalmacija opet vratila u ugarsko-hrvatsku dravu. Ono to je nama osobito vano je da to utemeljenje prve biskupije u Hvaru izrazito vaan korak u ukljuivanje Neretvanske oblasti u ostali dio Dalmacije, a pri tome se
18
misli na ukljuivanje u drutvenom i u kulturnom smislu. Uspostavom prve biskupije, taj prostor Dalmacije koji je bio dosta izdvojen jer su neretvanski vladari stvorili jedan vakuum izmeu sjeverne i june Dalmacije, taj prostor postaje vrlo slian ostalim krajevima. Dobio je svoga biskupa, a uskoro se i u drutvenom smislu izjednaava sa ostalim krajevima Dalmacije, tada e gradovi iz tog podruja dobiti svoje statute i postati komunalna drutva. Dakle, crkvena promjena je paralelna drutvenim promjenama. Polagani prijelaz grada Hvara i drugih gradova neretvanske oblasti u komunalno razdoblje, nas uvodi u jednu drugu temu: postanak i razvoj komunalnih drutava na istonome Jadranu. Pitanje kontinuiteta drutva, gospodarstva, crkvenog kontinuiteta i naravno kontinuiteta urbanizma prostora je neto to je izrazito znaajno i u kasnom i razvijenom srednjem vijeku. Ve smo sominjali kako je izgledala bizantska Dalmacija. Nakon to je nakon provala Slavena taj dio, koji je nekada pripadao Rimskom carstvu, ostao odvojen od svojega zalea, gradovi koji su preostali u bizantskoj vlasti, od Krka pa sve do Kotora, su zapravo bili teritorijalno nepovezani, svaki je bilo enklava bez fizikog kontakta sa susjednim gradovima. Jedino to ih je povezivalo bilo je more. Mate Sui je tu situaciju nazvao romanska enklava u slavenskom okruenju. Dakle, te gradove je meusobno povezivali s jedne strane more, s druge pripadnost Bizantskom carstvu, s tree strane svi su govorili jednim jezikom (bili su romani), dok su novi stanovnici govorili slavenskim jezikom. Ali u principu su sve te zajednice bile usmjerene same na sebe. Vlast cara u Konstantinopolu je bila vrlo daleka i osjeala se kroz stoljea u vrlo nejednakim intenzitetima. Ponekad je bila jaa, ponekad slabija, ali nikada nije bila ba pretjerano jaka ni pretjerano izraena. Car je bio i dovoljno daleko i dovoljno blizu. Dovoljno daleko da se ne mijea u njihovu autonomiju i unutarnji razvoj, ali s druge strane, bio je dovoljno blizu da bizantska uprava u pojedinim kriznim trenucima intervenira i umijea se u vanjsku politiku tih gradova i njihove odnose prema drugim silama. Ono to je tu oito je da su ti utjecaji, te intervencije bile vrlo sporadine. Bile su rijetke i dogaali su se samo u trenucima kriza, kada je doista trebalo pomoi. Sve preostalo vrijeme ti su gradovi bili autonomni. To je bio bitan element njihovoga razvoja. Elementi kontinuiteta, kao to su jezik, vjera i romansko porijeklo, zatim kontinuitet urbanizma, kontinuitet pojma administrativnog jedinstva prostora grada i agera, i na koncu kontinuitet osobne slobode stanovnika su sve vane komponente kontinuiteta koji su ti gradovi batinili iz antike i prenijeli ga u srednji vijek. Ovaj posljednji element, kontinuitet osobne slobode je bio vrlo znaajan jer to bila direktna batina antikog kontinuiteta. Osobna sloboda ovjeka u antikom svijetu je bilo neto to se nije nipoto podrazumijevalo. Naime, osobna sloboda, dakle sloboda ostanka ili odlaska iz nekog mjesta, sloboda bavljenja raznim aktivnostima su bili privilegiji, a ne neto svakodnevno, bila je iznimka. Upravo se ta osobna sloboda graanina sauvala u gradovima koji su imali vrlo snaan antiki kontinuitet, ponajvie u onima koji su imali potpuni kontinuitet (Zadar, Pore) i nisu nikada doivjeli nikakav prekid u svom razvoju. To su gradovi u kojima se pojam osobne slobode moe vezati uz antiki pojam civitas. Sve ovo su elementi kontinuiteta koji nam govore pod kakvim je uvjetima dolo do razvoja ranosrednjovjekovnih gradova kod nas. U vremenu predkomunalnog i protokomunalnog razgoblja, vrlo je vano teritorijalno i upravno jedinstvo naselja i agera, dakle spoj zajednike uprave nad gradom i teritorijem. Upravo ta injenica da je grad iz kasne antike, a opet tijekom ranog i razvijenog srednjeg vijeka naslijedio odreeni teritorij koji je bio njegov i neosporan, utjecat e na nastojanje grada da iri svoj teritorij. Dolazi do jednog novog pojma distrikt. Distrikt je gradski teritorij predkomunalnog i protokomunalnoga razdoblja. Taj se teritorij iri u dva smjera: prema zaleu, tj. unutranjosti, ili prema otocima. Ako usporedimo terminologiju koja se primjenjuje na gradove ranoga srednjega vijeka i na gradove razvijenoga srednjega vijeka, vidjet emo da je jedna od bitnih karakteristika
19
komunalnoga razdoblja raiavanje terminologije. Tako se npr. u ranom srednjem vijeku sve stanovnike grada naziva universicon cives (?), ili zajednica ljudi. Zatim, kada dolazi do komunalnoga oblikovanja gradova, dolazi do jednog novoga pojma: komuna (comunitas), a oznaava ono to je javno, zajedniko, ope, zajednika briga svih. Pojam se ne odnosi samo na stanovnike, ve i na sustav uprave nad tim stanovnicima. To je bitna razlika. S druge strane u rsv susreemo se i sa pojmom civitas, koji je oznaavao gradsku opinu, ukljuujui i njen ager. Dakle, grad i ager zajedno u ranom srednjem vijeku ine civitas. U razvijenom sv dolazi do jednog novog razvoja. Kada se u razvijenom srednjem vijeku htjelo oznaiti grad i njegov teritorij (koji se sada zove distrikt) on se naziva comune. Dakle, comune je civitas i districtus (grad i gradski teritorij). Postojali su mnogi nazivi za najvieg gradskog funkcionera - gradonaelnika (comes, postestas, konsul, rector, capitaneus, miles). U 12. i 13. stoljeu dolazi do oblikovanja jednog novog organa stalnog komunalnog vijea. Prije toga nemamo nikakvih dokaza o tome da su postojala nekakva gradska tijela upravljanja. Nemamo podataka o tome jesu li ta tijela postojala, jesu li imala ikakav naziv, ni koje su bile njihove kompetencije. Prvi samostalni oblik komunalne uprave je tzv. konzulat. On se kod nas javlja u 12. stoljeu. Grad koji je do tada funkcionirao kao zbir svih svojih stanovnika je poeo s jednim novim obiajem, tj. nainom upravljanja koji se svodio na to da se na elo gradske opine izabere jedan graani ili vie njih koji dobivaju naslov consul. To nam pokazuje kako se u 12. stoljeu polagano koncentrira mo u rukama najutjecajnijih predstavnika grada. U 13. stoljeu dolazi do polagane zamjene zajednice svih graana (universa comunitas) sa jednim upravnim tijelom sa tono odreenim funkcijama. To se tijelo u izvorima naziva consilium (vijee) ili consilium generale (ope vijee). Drugim rijeima, do tada je bio obiaj da se o svim problemima grada odluuje zajedniki, to nije bilo praktino. To je znailo da bi se svi stanovnici grada trebali nai na jednom mjestu, diskutirati i zajedno donijeti neke odluke. Takvi skupovi se po posljednji put spominju krajem 13. stoljea. Npr. u Trogiru se universa comunitas spominje 1270., ali se nakon toga ubrzo zamjenjuje s vijeem. Ve 1291. godine u Trogiru imamo Ope vijee koje se sastoji od tri konzula i 15 vijenika. Tih 18 ljudi, kao novi upravni organ zamjenjuju dosadanje cjelokupno stanovnitvo Trogira koje se sastajalo periodiki kada je bilo potrebno. Ta vijea e u 14. stoljeu postati tzv. staleka tijela. Ako pokuamo precizirati nain na kojih je dolazilo do razvoja etapa upravljanja gradom, moemo poeti od konzulata jer je on najraniji dokazani primjer te preobrazbe od opeg naina upravljanja na zastupniki nain upravljanja. Prvi put se spomeni consulata javljaju u Italiji pri kraju 11. stoljea u gradovima kao to su Lucca, Pizza, Arezzo, Genova, a kad nas se prvi put susree u Dubrovniku 1148. godine. Do kraja 12. stoljea, on se proirio po cijeloj Dalmaciji. Taj tip vladavine se poetkom 13. stoljea poinje zamjenjivati jednim razraenijim sistemom, a to je sistem koji na elu ima potestata. Potestat (naelnik) je nova funkcija koja se prvi puta javlja u Zadru na poetku 13. stoljea, a u Splitu 1239. godine. Trea faza je stvaranje vijea. 12. i 13. stoljea su vrijeme velikih promjena. U ranom 14. stoljeu sve te promjene doivljavaju svoj vrhunac koji se ostvaruje na nain da se sve pravne norme kodificiraju. Stvaraju se zbornici tih zakona, koje nazivamo gradskim statutima. Ne moemo sa sigurnou rei kada je svaki od statuta dalmatinskih gradova nastao jer nemamo sauvane njihove najstarije primjerke. Najstariji sauvani statut u Dalmaciji je Dubrovaki statut iz 1282. godine. Statut grada Splita je iz 1312. godine. Situacija da sve komune nisu imale dodira na kopnu je uvjetovala jedan neobinu pojavu: meu komunama u Dalmaciji nije bilo estih ratova. U 90 posto sluajeva, radilo se o mirnim sukobima. To naravno ne znai da komune nisu bile jedne drugima konkurentne na gospodarskim i kulturnim planovima, meutim, ratova u principu nije bilo. One su bile vrlo udaljene jedna od druge, a izmeu njih su se nalazile hrvatske snage i kasnije ugarska drava, a osim toga, svi ti gradovi su se
20
irili vie u unutranjost nego uz obalu prema drugoj komuni, a budui da u unutranjosti nije bilo komuna nije ni bilo mogunosti za nekakve vee sukobe. Jedina iznimka meu tim komunama su Split i Trogir jer su one imale vrlo este i vrlo krvave sukobe. Ali ta dva grada su stvarno iznimka zbog toga to su se, ra razliku od ostalih komuna, nalazile dosta blizu jedna drugoj. Trogir i Split su bili fiziki najblie, te je meu njima, osobito u 13. stoljeu, dolo do nekoliko ratova, iz kojih bi trogirani najee izlazili kao pobjednici. Vrlo vaan poticaj stvaranju komunalnih drutava na Jadranu je dala pojava ugarsko-hrvatske zajednike drave, tj. silazak Arpadovia na Jadran. Kolomanov dolazak 1102. godine u Dalmaciju je bio vezan uz jedan vrlo poznat dokument pod nazivom Pacta Conventa. To je dogovor izmeu Kolomana i tzv. 12 hrvatskih velikakih rodova o uzlasku Kolomana na hrvatsko prijestolje. Taj dokument koji nam se nije sauvao u originalu, nego u jednom vrlo kasnom prijepisu je doao do nas u sklopu nekoliko drugih izvora, kao to je tzv. Historia Salonitana Maior. HSM je jedan dokument koji je samo djelomino Tomina kronika, a ima dodane i mnoge druge spise, a jedan od njih je i taj dogovor Kolomana, koji se ponekad naziva i Apendicula (maleni dodatak) bas zato to je bio dodan tom dijelu. Sasvim je sigurno da je dobar dio Pacte Convente falsifikat. Falsificirani dio potjee iz najranije 14. stoljea, a moda i kasnije. Spominje neke drutvene pojave kojih nije moglo biti u vrijeme kada je Koloman ivio. Te drutvene promjene se prije svega odnose na tzv. sistem stalea, tj. staleko drutvo. U ugovoru koji je Koloman sklopio sa dvanaestoricom se spominju stalei hrvatskoga kraljevstva za koje znamo da nisu postojali. Taj dio Pacte Convente nije ni mogao biti napisan prije 14. stoljea. Ali to zapravo ne stvara problem ostatku dokumenta jer je dokument u jednoj svojoj jezgri vjerojatno originalan. On nam govori o tome da je Koloman postigao nekakav dogovor s predstavnicima hrvatske plemike elite. Za nau temu, vaan je odnos Kolomana i dalmatinskih bizantskih gradova. Naime, Pacta Conventa se odnosila samo na Hrvatsku, a ne na bizantsku Dalmaciju. Situaciju s Dalmacijom je trebalo rijeiti na neki drugi nain. Koloman je u prvim godinama 12. stoljea putovao po Dalmaciji (1102. i 1107. godine) te je pristizao u jedan po jedan od tih gradova. U Zadru imamo i svjedoanstvo tog posjeta Kolomanov zvonik na kojemu je zapisano njegovo ime. Neki od tih gradova su sauvali u svojim arhivima tzv. Kolomanove privilegije. Radi se o povlasticama koje je kralj dao gradovima kako bi regulirao njihov odnos sa sobom, vladarom iz dinastije Arpadovi. Od svih privilegija koji su doli do nas iz tog vremena, a govore o Kolomanovom odnosu s tim gradovima, najvjerodostojniji su oni koji se odnose na grad Trogir. Upravo zbog toga e se i ostali privilegiji koje Koloman davao drugim gradovima nazivati privilegiji trogirskoga tipa. Meutim, izgleda da on nije ba svim gradovima dao privilegije. U povijesnim znanostima se smatra da su vjerodostojni jedino privilegiji koje je dao gradu Rabu, Zadru i Trogiru. Veliki je problem ostalih privilegija koji se i dalje esto navode kao vjerodostojni, meutim izgleda da je tu ipak rije o falsifikatima. U kasnom srednjem vijeku je vjerojatno dolo do krivotvorenja privilegija Splitu, kako bi se pokazalo da je i Split u doma Kolomana dobio neke posebne privilegije. Razlozi zbog kojeg bi neki grad dobio privilegij su bili slijedei: Trogir nije nuan plaati danak kralju. Graanima Trogira kralj doputa da izaberu sami biskupa i kneza. Garantira im se upotreba starih zakona koji su dijelom bili jo iz ranog srednjeg vijeka. Trogiru se jami da u gradu nee boraviti maari iz Kolomanove pratnje. Kralj se odrekao i dijela lukih pristojbi (porezi koji bi inae ili njemu). Na koncu, kralj se odrekao i prava da grad ugouje njegovu pratnju kada kralj doe u grad. Oni su bili duni ugostiti jedino njega, dok se pratnja morala sama pobrinuti za ugoavanje. Sve su to propisi koji su izrazito ili u korist gradovima kojima su bili dodijeljeni. Ti privilegiji Kolomanova vremena koje su i njegovi nasljednici potvrivali su bili garancija gradske autonomije. Gradovi su na neki nain i bili primorani sklopiti ugovore. Jedina alternativa bila
21
je da ih kralj, nezadovoljan odnosom s gradom, pokloni nekom svom velikau, ime bi grad izgubio svoju autonomiju i postao dijelom feudalnoga sistema. To je neto to gradu nikako nije mogao biti cilj. Postoji vie objanjenja zbog ega kralj Koloman nije gradu Splitu dao nekakav slian privilegij. Izgleda da je u vremenu kada se kralj spustio iz Panonije na Jadran u Splitu dolo do neke vrste otpora prema novom vladaru. Graani nisu htjeli otvori gradska vrata ni primiti ga. Tek nakon nekog vremena grad je prihvatio Arpadovia. Mogue je, iako o tome nema dokaza, da je kraljeva ljutnja zbog toga to se Split nije na vrijeme pokorio njegovoj vlasti uzrok zbog kojega Split nije imao privilegije. Postoji jo nekoliko dokaza koji nam kazuju da Split nije imao privilegije. Prema izvjetaju Tome Arhiakona, grad je bio primoran izabrati za nadbiskupa jednog Maara. Osim toga, grad je bio primoran i primiti ugarsku posadu koja se smjestila unutar grada. Ako se prisjetimo da Trogirani izriito dobivaju dozvolu da sami biraju nadbiskupa i da u grad nee ui Maari, vidimo da ba ta injenica da je Maar izabran za nadbiskupa i da je ugarska posada boravila u gradu, da privilegija trogirskog tipa nije bilo. Dodue, Spliani nisu dugo trpjeli novog nadbiskupa niti vojsku, tako da su ih nakon vrlo malo godina izbacili iz grada. Krajem 12. i u 13. stoljeu Split je u svojem gospodarskom napretku i u drutvenom razvitku dostigao rang drugih komunalnih zajednica u Dalmaciji. Preduvjeti toga razvoja su bili kontinuitet antike batine i gospodarski prosperitet. Ekonomski prosperitet je imao i neke neeljene posljedice. Isto tako, neeljene posljedice je imao i drutveni razvoj. Naime, u 13. stoljeu, a to moemo osobito dobro pratiti u prvoj polovici 13. stoljea, diferenciraju se stalei. Naravno, i prije je bilo vodeeg sloja koji je odluivao o najvanijim dogaajima za grad, no upravo u prvoj polovini 13. stoljea dolazi do vrlo jakih pokreta u drutvu i sukoba meu staleima. To Toma sve dobro opisuje. U Splitu se cijelih prvih pedeset godina 13. stoljea trailo rjeenje koje bi moglo gradu osigurati miran ivot i kako na jedan efikasan nain provesti upravu nad gradom. Rjeenje koje je tada naeno je bilo prekopirano od talijanskih komuna. U talijanskim gradovima toga vremena se razvilo neto to se nazivalo regimen latinorum, u prijevodu latinska uprava ili latinski reim. Tu se zapravo radilo o jednom novom nain upravljanja gradom. On je bio teorijski razvijen na talijanskim sveuilitima, a najpoznatije djelo u kojem je taj sistem bio razraen je Liber de regiminem civitatem, talijanskog pravnika Ivana iz ???. O emu je zapravo bila rije? Sistem je na elo grada stavljao osobu koja je bila profesionalac. U sluaju dalmatinskih gradova ta osoba je u pravilu bila stranca. Potestat je bio plaeni inovnik, bio je stranac, bio je strunjak, tj. profesionalni naelnik, i on je upravljao na opu korist. to ovo sve skupa znai? Sve do tog vremena, do polovine 13. stoljea, funkcije koje su neki ljudi vrili u unutarnjim strukturama gradova nisu bile plaene, ti ljudi nisu imali redovita primanja. Ti su se poslovi obavljali iz asti, dakle pro bono. Tek u prvoj polovini 13. stoljea dolazi do profesionalizacije gradskih slubenika. Oni za svoj posao primaju novac, fiksan iznos. To naravno nije vano samo zbog toga to su oni sebi osiguravali redovita primanja, nego je vano i zbog toga to na taj nain se izbjegavala korupcija. Dakle, grad se na taj nain osiguravao da dunosnici koji su na vlasti budu manje-vie nepotkupljivi, a to su omoguavali sa jednom vrlo velikodunom plaom koja ih je motivirala da budu zainteresirani za svoj posao i da nemaju potrebe da ih se potkupi. Druga karakteristika, ta da su bili stranci, nije bila tu samo zato to je bas u Italiji dolo do pravog razvoja sveuilita koja su govorila o tome kako vladati gradom, ve i zbog toga to je stranac, barem u oima stanovnika, bio objektivniji od domaega ovjeka. Smatralo se da e stranac koji nije bio pristran, vezan obiteljski, krvno ili na neki drugi nain sa lokalnim stanovnitvom biti nepristraniji i pravedniji. Trea karakteristika, da je on bio profesionalac, znaila je da je ta osoba bila profesionalni politiar. To je bilo znaajno zbog toga to je imao ve veliko iskustvo u upravljanju gradom. S druge strane, pokazalo se da mnogi raniji
22
upravitelji grada nisu shvaali svoj posao kao svoju glavnu obavezu. Oni su bili ili neki velikai iz zalea, neka crkvena lica, veliki vojni zapovjednici, koji su se zapravo bavili upravljanjem gradom kao svojom drugom obavezom. Prva stvar koju su gledali bio je njihov privatni interes, a tek onda interes grada. U sluaju talijanske uprave (reginem latinorum) upravljanje gradom je bio prvi i jedini zadatak ovjeka koji je bio na tom poloaju. Komuna je dakle tim dogaajem koji je bio preslikan iz talijanskih centara dobila jedan veliki poticaj i novu promjenu. Ako bismo morali definirati to je to komuna moda bi bila najtonija definicija njemakog povjesniara Ludwiga Steindorfa koji je napisao da je komuna savez pojedinaca osnovan na zajednikoj zakletvi i obuhvaa, neovisno o razliitoj stalekoj pripadnosti, slobodno stanovnitvo odreenog gradskog teritorija. Komunu prije svega ine pripadnici komune, graani (cives). To je osnova postanka komune. Druga osnova njenoga postojanja je sposobnost da sama sobom upravlja. Dakle, komuna e biti ta koja e sama odluivati o svojoj sudbini. Njen upravitelji nee biti stranci koji su nametnuti gradu, ona e ih sama birati. Izvrna vlast komune je na inovnicima, dakle profesionalnim osobama zaduenim za upravljanje. Komuna svim svojim lanovima osigurava mir i pravnu sigurnost. To poiva na zakletvi koju su prisegnuli svi lanovi komune. Na kraju, komuna sama sebi stvara pravne norme, tj. komuna je ta koja sebi propisuje zakone. Osnova, temelj na kojem lei itava ideja komune je zakletva. Zakletva u ranom i razvijenom srednjem vijeku, ako je pri tom ukljuivala i pozivanje na neke svetce, Boga ili djevicu Mariju, bila je neto, to ako bi se prekrilo, je zahtijevalo najveu moguu kaznu. Zakletva odnosno prisega je bila temelj zajednice. Osim toga, mo zakletve, njena obvezujua mo je vrijedila za sve stanovnike srednjovjekovnog svijeta, od kralja do najobinijeg puanina. To se dobro vidi i u nekim izvorima iz zapadne Europe u kojima je kralj, ako bi prekrio zakletvu, bio izloen izopenju iz crkve. Dobar primjer je i Koloman. Kada je on ugovarao svoje dogovore s gradovima on se npr. u Zadru morao zakleti Zadarskim graanima na sveta etiri evanelja. U Trogiru se zakleo na sveti Kri. Isto tako, njemu za uzvrat graani tih gradova su morali prisegnuti da e se pridravati propisa na koje su se obavezali. Dakle, zakletva je ta koja stvara osnovu za sav kasniji razvoj grada. U skoro svakoj sferi ivota ovjeka od roenja pa do smrti, u nekom je trenutku bilo potrebno da se sveanom prisegom ovjek prisegne da e izvravati obaveze na koje se obavezao. U statutu grada Dubrovnika iz 1272. godine popisane su 32 zakletve gradskih dunosnika i inovnika koje su se odnosile na irok raspon osoba, poevi od gradskoga kneza pa sve do nonog uvara i jednog galijota. Svi oni su se morali u razliitim svojim javnim dunostima zaklinjati da e potovati to na to su se obavezali. To je bila, moemo rei, ona osnova na kojoj se izgraivala sva ta idealna struktura komune kao zajednice ljudi i kao jednog sustava u kojem se podrazumijevalo da e se svatko drati svoje rijei. To je isto tako i religijska komponenta sustava. Postoji jo dvije komponente: batina rimsko-bizantskog civitas, tj. sva mogua pravna batina koja je dola iz tog vremena, i moderno komunalno pravo (talijanski pravni propisi sa sveuilita). Dakle, postojala je jedna mjeavina domaeg i modernog prava, proeta religioznim shvaanjima. U predkomunalnom razdoblju, za stanovnitvo grada postoje razliiti nazivi poput habitator, habitatores U sluajevima u kojima je trebalo donijeti neku odluku vanu za grad, to se radilo na nain da bi se itavo gradsko stanovnitvo (govorimo o predkomunalnom razdoblju) dovelo na neki javni prostor (trg). Tu bi svi bili upoznati sa problemom o kojem se radilo i nakon toga bi se glasanjem za ili protiv dolo do zakljuka koji bi bio odluka itave gradske zajednice. Taj se sistem upravljanja naziva gradska skuptina ili zbor puana. Dakle, zbor svih stanovnika grada, od najsiromanijih do najbogatijih, bez obzira na staleku pripadnost, u kojem su svi imali pravo glasa, donoenja odluka i nisu imali ogranienja, niti brojanih, niti dobnih niti spolnih. To je neto to bismo dananjim
23
rjenikom mogli nazvati direktna demokracija (masovna demokracija). To masovno odluivanje je bilo vrlo nepraktino jer se pokazalo da nije mogue ba u svakoj prilici to provesti. Bio je problem dovoditi sve te ljude i upoznavati ih sa problemima. Tako je, polaganim razvojem, dolo do diferencijacije vodeih ljudi u gradu, koji se nazivaju priores, iudices i tribuni. Ti vodei ljudi, sloj koji je odluivao u predkomunalnom razdoblju, ipak nije bio pravno jasno definiran. Njihovo miljenje formalno nije imalo neku veu zakonsku snagu od miljenja obinoga ovjeka. Praktino, ti ljudi su bili plemii, crkveni dostojanstvenici i sl., pa je njihovo miljenje ipak bilo utjecajnije od miljenja nekog teaka, ali u strogo pravnom smislu nije bilo razlike izmeu njih i obinih ljudi. Ta razlika se pojavljuje i pravno regulira, a trenutak kada se to dogaa je upravo taj korak kada dolazi do promjene iz predkomunalnog u protokomunalno i komunalno razdoblje. U komunalnom razdoblju postoje tri osnovna sloja stanovnitva. Civis (graanin iji status ne ovisi o drutvenom poloaju) je graanin sa stalnim prebivalitem na podruju opine. Druga kategorija je habitator. On se moe najbolje usporediti s osobom koja ima boravite na nekom mjestu, ali nema stalno prebivalite, ve privremeno boravi u gradu. Trea kategorija je bio forensis ili stranac, tj. osoba koja nema niti prebivalite niti boravite na podruju grada, ona je tu samo u prolazu (trgovci, asnici na proputovanju). Svaka od tih kategorija je imala svoja prava i obaveze prema gradu. U komunalnom razdoblju, prijanji vodeih ljudi (priores, iudices i tribuni) se zamjenjuju sa stalnim funkcijama (knez-comes, naelnik-potestas i vijee-consilium). Knez je esto stranac, neki velika iz unutranjosti ili kraljev ovjek, predstavnik mletake republike. Utjecaji na izbor gradskoga kneza i naelnika su se javljali sa razliitih strana. Ponekad je to bio kralj, ponekad velika iz zalea, ponekad Venecija, a ponekad i bizantski car. Iako su svi gradovi formalno imali pravo samostalnog izbora kneza i naelnika. Upravo se u tome to su gradovi mogli prihvatiti pritisak s jedne strane i ignorirati pritisak s druge i manifestirala gradska samostalnost. U 13. stoljeu se izvorima pojavljuje sloj zabiljeen kao nobiles (plemeniti). Oni se ukljuuju u gradsko vijee. To je proces zamjene direktne demokracije sa predstavnikom demokracijom. Osim toga, u sloju nobiles (koji sada jedini smiju u gradsko vijee) dolazi do pojave obiteljskoga nasljeivanja lanstva u gradskom vijeu i to je zapravo poetak stalekog drutva, drutva koje zamrzava svoje lanove u odreenom staleu. Iz stalea se ne moe izai i u njega se drugi ne mogu primiti. Taj staleki sustav, moemo rei i klasno drutvo, je neto to e se poeti javljati na prijelazi iz 13. u 14. stoljee i manje-vie e se zadrati bez prekida sve do poetka 19. stoljea, tj. do propasti Mletake republike s jedne strane i propasti Dubrovake republike s druge strane. Podatke o prvome splitskome naelniku donosi kronika Tome Arhiakona. On se zvao Gargan de Arscindis. Bio je talijan iz Ankone, doveli su ga Mleani 1239. godine u Split i tu je tri godine naelnik. Naelnik polae zakletvu pred graanima, da e ih vjerno sluiti i da e se drati zakona. Zauzvrat, oni njemu svi kolektivno priseu da e prema njemu biti pravedni i da e sluati njegove zapovijedi. Toma uz ove opise donosi i podatke o popisu stanovnitva. To je vrlo rijedak podatak iz ovog razdoblja. Toma spominje 2000 mueva, a taj se podatak odnosi samo na glave obitelji, tako da je ukupni broj stanovnika vjerojatno bio izmeu 5 i 6 tisua. Gargan je sastavio jedan popis svih dobrih obiaja - Capitularium koji je bio prethodnik splitskoga gradskoga statuta iz 1312. godine. Ovaj Capitularium se naalost nije sauvao, ali znamo da je postojao jer se spominje u raznim dokumentima. Split je jedan dobar primjer toga kako je izgledala latinska uprava u gradovima bizantske Dalmacije. Kada nastaje komunalni statut, on je smiljen tako da sadri sve probleme i rjeenja za sve probleme koje bi stanovnika tog grada mogli zatei u ivotu. Statut je bila knjiga nad knjigama. esto se u njima govorilo o porijeklu grada, o upravi, tko je naelnik, kako se bira, kakav je
24
odnos sa vijeem, koje su obaveze gradskih vlasti, crkve, obiteljsko pravo, krivino, imovinsko pravo, obrti, trgovine, uvanje grada, odravanje, komunalne djelatnosti Komunalni statut je gradska Biblija. Grad poiva na pravnim normama zapisanima u njemu. Vrlo malo e se mijenjati sadraji statuta, a ak i promjena politike vlasti nije imala utjecaja na sadraje statuta. Novi vladari su se najvie bavili pitanjima koji su se njih ticali, a to je bilo gospodarstvo, unutranja struktura je bila nepromijenjena. To je jedna od posebnosti istono-jadranske povijesti.
5. Predavanje (09.11.2011) Oblikovanje gradskog prostora U ovom predavanju se bavimo ranim i zrelim 14. stoljeem, vrhuncem razvoja gradskih zajednica na istonoj obali Jadrana. 14. stoljee je vrhunac razvoja ali je u politikom smislu vrlo problematino. Unutranji ustroj komunalnih drutava je potpuno ustrojen izmeu 1100. i 1350. godine. Utjecaj vanjske politike vlasti na komunalna drutva na istonome Jadranu je u tome razdoblju bio ogranien. Vritelji tih utjecaja su bili ugarsko-hrvatski kraljevi, Venecija, razliiti velikai iz zalea i Bizantsko carstvo. Jedan od tih aktera u ovom razdoblju vie nee imati nikakvog utjecaja, a to je Bizant. Kada kaemo da je utjecaj vanjskih faktora bio ogranien, misli se na injenicu da se unutranja drutvena struktura gradova nije mijenjala. Sve do poetka 15. stoljea i osvajanja Dalmacije 1409. godine od strane Venecije nije bilo veih utjecaja ni na ekonomiju gradova (osim Zadra koji je bio izloen odreenim restrikcijama). Kada govorimo o uvjetima za nezavisan razvoj gradova dva su razloga koji su to omoguavali: oslanjanje na vlastitu batinu i injenica da se politiki gospodar uvijek nalazio dosta daleko da bi izvrio nekakav trajniji utjecaj na njihovu vanjsku ili unutarnju politiku. 14. stoljee je stoljee najveih politikih promjena u srednjem vijeku u Dalmaciju. To je politiki vrlo interesantno stoljee. Ako govorimo o politikim dogaajima, moemo rei da je to stoljee obiljeeno na svom poetku vrlo jakom dominacijom Bribirskih knezova, a s druge strane krajem stoljea dolazi do velike nestabilnosti ugarsko-hrvatske kraljevine. Izmeu ta dva pola postoje dvije jasno odreene politike etape. Do 1358. godine imamo polagani pad moi Bribiraca i uspon moi Mletake Republike, a druge 42 godine nakon Zadarskoga mira imamo razdoblje Anuvinske integracije i dominacije kada se stabilizira njihova vlast te oni postaju gospodarima komuna. Izmeu 1312. i 1322. godine je bio vrlo brz pad moi Bribiraca nakon smrti Pavla i za vrijeme Mladena III., koji se poklapa s njihovim sukobima s dalm. komunama i poetcima apsolutizma Anuvinske dinastije u Ugarskoj. Tu situaciju, smjenu dinastije u Ugarskoj, slabu kraljevsku vlast u Ugarskoj i u Dalmaciji i problem sukoba izmeu gradova na moru iskoristila je Venecija, ija mo jaa. Dolazi do sukoba meu nekoliko razliitih razina. Na jednoj je razini kraljevska vlast, dakle vlast Anuvinaca, drugo je vlast feudalnih monika (Bribirci), a na treoj je razini komunalna vlast. U tim sukobima, na prvi plan izlazi Venecija. Do 40tih godina 14. stoljea ona e uspjeti nametnuti svoju vlast gotovo svim dalmatinskim gradovima (ibenik, Trogir, Split, Nin, Zadar). Dakle, rezultat sukoba ove tri razine nije zavrio tako da je jedna od njih pobijedila, ve je kao pobjednik izala Venecija. Dominacija Venecije e trajati sve do Zadarskog mira 1358. godine potpunom pobjedom Anuvinske politike kada e Mleani biti vie od 50 godina uklonjeni. Dvije su osnovne posljedice toga mira: nestanak sa Jadrana na dugo vrijeme i pola stoljea potpunoga spajanja obale i zalea. Tih 50 godine mira i prosperiteta je preduvjet drutvenoga i gospodarskoga uspona sve do 1409. godine i ponovnog padanja Dalmacije pod Veneciju. To djelovanje politike vlasti i tzv. geoprivrednih znaajki su uzrok privrednog i
25
drutvenog razboja komuna. Kada govorimo o geoprivrednih znaajki, tj. o odnosima nekog teritorija i politike vlasti, tu imamo vie parametara prema kojima se moramo ravnati kada pokuavamo objasniti razvoj grada. Prvi parametar je opseg gradskog teritorija, tj. povrina. Drugi parametar je vrsta proizvodnje na povrini. Izmeu njih stoji tzv. proizvodna povrina. Naime, vrlo esto itava povrina nije bila prikladna za obraivanje. Nije nuno da je grad s velikom povrinom mogao svu tu povrinu korisno upotrijebiti u gospodarske svrhe. Sljedei parametar je oblik politike uprave i odnos te uprave prema komuni, je li on pozitivan ili negativan. To su dakle parametri o kojima moramo voditi rauna. Zadar je imao najplodniji kopneni dio teritorija (Ravni Kotari). Neke druge komune, kao Trogir i ibenik su imali vrlo male povrine pa su bile prisiljene proiriti se u zaleu na raun hrvatskoga teritorija. Postoje komune i kao Split, koje su imale vrlo mali opseg teritorija, ali se nikada nisu uspjele proiriti u zalee. S druge strane, neke opine su odabrale suprotni pravac irenja prema moru. Takav je bio Dubrovnik. Kada govorimo o prodiranju na otoke, njihove korijene moemo nai u ranom srednjem vijeku. Smatra se da je Zadar prodro na otoje jo ranog srednjeg vijeka. Split je iz antike uspio sauvati samo otok oltu. Svi drugi otoci (Bra i Hvar) su bili unutar Neretvanske kneevine. 1358. spliani su od kralja Ludovika pokuali dobiti Bra, ali to im nije polo za rukom. Dubrovaka opina je od ranog srednjeg vijeka posjedovala Elafine. Ono to je moda najvanije istaknuti je da veliina gradskoga teritorija i nije toliko znaajna koliko je znaajna vrsta proizvodnje. Sam opseg nije bio nikakva garancija. Dva su grada imali najvee teritorije: Dubrovnik i Zadar. Dubrovaki je distrikt u trenutku svog najveeg opsega imao oko 1052 km kvadratnih povrine (od Stona do Boke Kotorske ukljuujui i otoke Mljet, Lastovo, Elafite). Zadarski distrikt je tek malo zaostajao za Dubrovakim, a iznosio je 900 km kvadratnih. Ni jedan drugi grad se nije pribliio ovim brojkama. to se tie razlika u proizvodnji, uope u Europi postoje etiri temeljne vrste proizvodnje. To su zemljoradnja, stoarstvo, ribarstvo i obrti. Te osnovne vrste proizvodnje su bile zajednike svim dalmatinskim gradovima, postojala se u svima. Meutim, postojale su razlike u koliini proizvodnje i u vanosti za odreenu komunu. Svi nisu bili jednako razvijeni. Te razlike proizlaze iz povrine teritorija i iz iskoristivosti te povrine. Na Zadarskom distriktu je bilo dominantno obraivanje zemlje, agrarna proizvodnja. Na Splitskome podruju nije bilo mnogo kvalitetne zemlje nije bila razvijena zemljoradnja, ve vinogradarstvo i voarstvo. Za stoarstvo su bile pogodne one komune sa krevitim povrinama (Zadarski otoci primjerice). Ribarstvo je bilo razvijeno u svim opinama, a najvie na Hvaru, Visu i zadarskim otocima. Obrti su bili podjednako razvijeni u svim gradovima, ni jedan se nije posebno isticao. Meutim, ono to treba jako naglasiti je da osnovne grane proizvodnje nisu bile od presudne vanosti za gospodarstvo neke komune. Poto su postojale u svakoj od njih, ni jedna se nije isticala nekim prednostima nad drugom. Neke druge stvari su bile vanije. Gospodarski dominantne i ekonomski najuspjenije komune nisu bile one koje su njegove iste kulture kao neka druga komuna, nego one koje su posjedovale neke jedinstvene resurse. A kada govorimo o jedinstvenim resursima u srednjem vijeku dva su najvanija. Prvi je sol, a drugi je rudno blago. Upravo zbog toga su dvije komune od svih dalmatinskih komuna izale u prvi plan u gospodarskom smislu. To su Zadarska u Dubrovaka. Nije za njih bilo toliko vano to su bile najvee povrinom. Zadar je posjedovao solane na otoku Pagu i time je bio izniman. Dubrovani su imali prednost to su im se u zaleu nalazili bogati rudnici Srbije i Bosne, te su razvili trgovinu s njima. To su bile osnovne njihove prednosti u odnosu na druge komune i ono zbog ega su bile najuspjenije.
26
Do poetka 14. stoljea drutvo dalmatinskih gradova se dijelilo na dvije skupine. Skupinu koja se nazivala nobiles (plemstvo) i skupinu koja se nazivala populares (svi ostali). To su neki od termina koji se susreu u izvorima, ali nije nam uvijek bas potpuno jasno to su ti nazivi znaili kada je upravljanje komunom bilo u pitanju. Npr. kada su 1277. godine birali novo gradsko vijee Splita, u izvorima je navedeno da u njega ulaze svi plemii i brojni puani. to tono znai brojni i po kojem su kriteriju puani ulazili u gradsko vijee, nije nam poznato. Neto kasnije, u statutu iz 1312. godine propisuje se da u gradsko vijee ulaze meliores (bolji graani), ali izvor ne kazuje tono to to znai ni tko su ti meliores. Neto o tome moemo dokuiti iz nekih drugih statuta. Ta dvojnost izmeu nobiles i populares se zadrala sve do druge polovine 14. stoljea. Jo uvijek nije postojala trodioba u tri osnovna stalea koja e doi kasnije. Do potpunoga definiranja sustava stalea dolazi u 14. stoljeu kada se npr. 1334. godine zatvaraju komunalna vijea. Dolazi do pojave kada se u ta vijea vie ne doputa pristup novim lanovima. Dolazi do zamrzavanja stalekoga odreenja odreene osobe. Nakon sredine 14. stoljea dolazi do potpune staleke diferencijacije. Tada se razvija i trei sloj cives (graani), koji se nalazi izmeu nobiles i populares. Postoje i nobiles cives, a to su plemii iz predkomunalnog razdoblja, a cives koji se sada pojavljuju su najvjerojatnije bogati graani koji se uzdiu na drutvenoj ljestvici i polagano se svojim bogatstvom i moi pribliavaju staroj aristokraciji. Neki od tih cives e se u posljednjim trenucima prikljuiti u gradska vijea prije nego to se ona zatvore za nove lanove i na taj nain e se stvoriti staleko drutvo: noblies (plemii), cives (graani) i populares (puani). Tom kodifikacijom stalekoga drutva dolazi do osnutka staleke podjele drutva. Postoji i spis poznat kao Obsidio Jadrensis iz 1346. godine. Taj spis spominje i potenciores (mone). U politikom, drutvenom i ekonomskom smislu, 14. stoljee je stvarno vrhunac komunalnog drutva na istonom Jadranu. Toma Arhiakon govori jednom ratu koji se sredinom 13. stoljea dogodio izmeu trogirana i spliana. To je rat u kojem su Trogirani pobijedili, ali za nas nije toliko vaan taj rat ve neke epizode koje se odnose na razvoj urbanistikih dijelova grada. Primjerice, Toma spominje trenutak kada su trogirani doli do neega to Toma naziva splitsko predgrae. Spominje se i tzv. suhozid, kue od drveta i prua koje su bile spaljene u predgrau, kamene kue Ta epizoda je jedan od rijetkih izvora koji spominje nain na koji se grad irio u srednjem vijeku. Jezgra grada je Dioklecijanova palaa. Zapadno od palae, jo od ranog srednjeg vijeka se razvijaju razliite jezgre malih naselja oko ranokranskih i rano srednjovjekovnih crkava. Ta e mjesta postati jezgre jednog novog naselja. Sve do 13. stoljea nije dolo do pravog razvoja toga dijela u jedan novi grad. Taj zapadni dio, koje Tome zove burgus, bio je okruen suhozidom. Zid je najvjerojatnije bio na potezu koji je odgovarao zidu koji je sagraen kasnije u 14. stoljeu. Unutar njega, nalazilo se mnogo kua, Toma ih spominje 500, od kojih su samo neke bile od kamena, a veina od drveta. U 14. stoljeu dolazi do spajanja tog novoga dijela grada sa Dioklecijanovom palaom. U 14. stoljeu, cijeli taj prostor (otprilike od dananje ribarnice) e biti opkoljen jednim novim sistemom bedema, gradskih zidina, koji e taj dio grada spojiti s palaom. Drugim rijeima, od svoje prvotne povrine, grad Split se proirio na zapad za otprilike isti prostor koji zauzima palaa. Udvostruio se. Govorimo jednom gradu koji ima svoj stari i novi dio. Oba dijela imaju svoje bedeme. Stari dio bedeme iz antike, a novi dio bedeme iz 14. stoljea. U najstarijim izvorima, Dioklecijanova palaa se naziva civitas vetus. U 13. stoljeu, dakle prije ovoga zida iz 14. stoljea taj novi dio se naziva burgus. Ve u 14. stoljeu, kad se taj novi burgus okruio zidom on postaje dijelom novoga gradskog organizma i u izvorima se javlja jedan novi termin civitas novas (novi grad). Razlikuju se novi grad i stari grad, ali oba dijela ine jedinstveni grad Split. Postupno se zapadno, istono i sjeverno od ta dva spojena naselja poelo razvijati nekoliko prigradskih teakih naselja, kao to su Veli Varo, Manu, Dobri i Luac, a i prvi prigradski predjeli
27
koji e se u izvorima poeti nazivati suburbium (15. st.). Ponekad se ak i za njih javlja naziv burgus. Ovo je u kratkim crtama osnovni urbanistiki razvoj grada Splita. Na slian nain, svoje dijelove grada su irile i druge komune. Postoji vie razloga za to irenje. Ono se nije desilo sluajno, ve sa tono odreenim determinantama. Prvi uzrok je demografski priljev. Do poveanja broja stanovnitva nije dolazilo samo reprodukcijom unutar grada, ve i doseljavanjem okolnog stanovnitva iz zagore, Bosne, a moda i drugih komuna. Drugi uzrok je gospodarski rast i ekonomski prosperitet grada. Postoje naravno i negativni imbenici koji djeluju na smanjenje broja graana. Prvi negativni uzrok su ratovi. Posebno je za dalmatinske komune bio tezak 1202. godine kriarski rat u kojem je bio razruen Zadar. Drugi uzrok su bile epidemije zaraznih bolesti, posebno kuge (crna smrt), koja je Dalmaciju pogodila 1348. godine. Ne znamo tono koliko je ljudi umrlo, ali moemo to usporeivati sa jednom velikom kugom iz 1607. godine, za koju su sauvani podaci. Kada je rije o Splitu, te godine je Split imao samo 1400 stanovnika. Trei uzrok smanjenju broj stanovnika su bile politike restriktivne mjere koje su zabranjivale doseljavanje stanovnika u grad. To se dodue dosta rijetko dogaalo i uglavnom se odnosi na politiku Mletakke republike. Dobar primjer su nekoliko politikih odredbi za grad Zadar iz 1267. i 1273. godine koje su zabranjivale doseljavanje stanovnika u Zadar, a cilj tih odredbi je bio da se smanji utjecaj ugarskohrvatskih vladara i njihovih stanovnika i podanika. Venecija je zapravo htjela smanjiti doseljavanje Slavena. Na kraju, zadnji uzrok smanjenja broja stanovnika je turska ekspanzija, dakle osvajanja koja su posebno uestala u 16. stoljeu. Turska osvajanja e zapravo za dugo vremena i prekinuti migracije stanovnika u gradove. Split e sredinom 16. stoljea imati samo 3000 stanovnika. Zbog svih ovih razloga rast broj stanovnika u dalmatinskim komunama je bio vrlo spor. Usprkos svim njihovim ekonomskim uspjesima i njihovoj privlanosti, taj rast je bio vrlo polagan. Ako se vratimo na problem urbanistikoga razvoja grada, kao to je npr. Split, u 14. st. se javljaju i nova upravna sredita grada. U sluaju Splita, najzanimljiviji primjer nova modela je dananji Narodni Trg, odnosno Pjaca. Ona se razvila negdje od 2. polovine 13. stoljea, a vrhunac je doivjela u 14. stoljeu. Njen dananji izgled znatno je razliiti od onoga koji je ona imala u 14. stoljeu. Na samom trgu se nije nalazila samo gradska loa, koja je tu i danas, ve se nalazila gradska vijenica i kneeva palaa. S druge strane trga nalazio se stup sa zastavom. Taj je postao jednim novim gradskim sreditem koje se nalazi izvan Dioklecijanove palae. Split je po tom novom upravnom sreditu dosta jedinstven meu ostalim gradovima Dalmacije. Postoji vie modela razvoja upravnih sredita. Postoje gradovi ija su upravna sredita uvijek ostala na istom mjestu (Zadar, Trogir), a postoje i gradovi, poput Splita, koji su pomaknuli svoje sredite sa jednog mjesta na drugo. Pri tome se misli na gradsku upravu. Kada je rije o crkvenim sreditima, ona e u principu ostati na istom mjestu. Modeli e se dobro vidjeti na sljedeim gradovima. Trogir je primjer grada sa statinim upravnim sreditem. I crkveno sredite (katedrala) i gradska vijenica se nalaze na istom trgu cijelu povijest mjesta. Drugi primjer je ibenik. Katedrala i gradska vijenica se isto nalaze na istom trgu. Trei primjer je Zadar. Tu su crkveno sredite i gradska uprava na razliitim dijelovima grada, ali oni se na tim mjestima nalaze od samoga poetka ranoga srednjega vijeka, tako da nije dolo do pomaka. U Zadru je od ranoga srednjega vijeka postojala razlika izmeu crkvenoga i gradskoga trga. Jedan je antiki forum gdje se nalaze crkvena sredita. Upravni centar se nalazi na tzv. Narodnom trgu, koji se u srednjem vijeku nazivao Platea Magna. I dan danas je ta situacija ostala zadrana. U Splitu su se u poetku i crkveno upravno sredite nalazili na Peristilu, tj. na trgu koji se u srednjem vijeku naziva Trg Svetog Dujma. Tek kasnije, kada se u burgusu razvija novi gradski trg, tj. Pjaca, koji se tada zvao Trg Svetog Lovre, svjetovno e sredite prei na to mjesto. Crkveni centar e ostati na Peristilu. Taj proces u Splitu nam
28
govori da je burgus gospodarski bio izrazito znaajan, toliko znaajan da je tu preneseno sredite gradske uprave. Kada govorimo trgovima openito, njihova je uloga bila izrazito vana iz vie razloga. Trgovi su prije svega sjecita gradskih komunikacija. S druge strane, oni su i gospodarski centri grada. Tamo se trgovati, kupovati, prodavati, mogu se vriti neke funkcije, tamo se odravaju sajmovi, govore proglasi vlasti Gradovi koji su imali manju povrinu su u pravilu imali po jedan trg s katedralom i vijenicom (Trogir). Gradovi s veom povrinom (Zadar, Dubrovnik, Split) su imali vie trgova, a oni koji su imali razliita mjesta crkvene i politike vlasti su imali dva osnovna trga. Najvaniji predjeli grada su bili gradski trg, gradska luka i proizvodne zone. Zone su esto bile rasprene po razliitim dijelovima grada, ali izgleda da su se jednim dijelom ipak nastojale koncentrirati oko glavnih komunikacija. Dobar primjer toga rasporeda gospodarskih sadraja grada su Zadar i Split. U Splitu je od kraja 13. stoljea pa na dalje, najvanija gospodarska komunikacija bio potez uz zapadni zid Dioklecijanove palae, a koja danas odgovara Bosanskoj ulici i Marulievoj ulici. Ta ulica je povezivala gradske povrine, zalee grada (izlaz iz grada prema dalmatinskoj zagori) i luku. Sjeverno i juno od Pjace su se nalazili duani. Ta komunikacija je povezivala vrata od Pisture i Morska vrata (Porta Maris). Kada je rije o Zadru, tamo je postojala razlika izmeu crkvenoga trga i svjetovnoga trga. Svjetovni trg (Narodni) je bio gospodarsko sredite grada, tu su se nalazile trgovine. A najvanija komunikacija je bila ta koja je vodila od ulaza u grad do Narodnog trga i od trga prema gradskog luci. Na tom potezu se nalaze i najznaajniji obrti, tako da e neke ulice dobiti ime po obrtima (Ulica krojaa, Ulica zlatara). Proizvodne zone su se esto smjetale na rubove grade. esto se radilo o procesima koji su bili dosta neugodni za stanovnike gradova (bojenje tkanina, tavljenje koe, klanje ivotinja). U Zadru su radionica za tavljenje koe, klaonica i mesnica bile smjetene izvan gradskih zidina, a blizu mora. U Dubrovniku je radionica za proizvodnju vunenoga sukna bila na Pilama, dakle na periferiji. Drugim rijeima, pozicije za odreene proizvodne procese su bile vrlo paljivo birane kako ne bi smetale ostalim stanovnicima, ali su bile dovoljno blizu kako bi ih se moglo ekonomski iskoristiti. U Splitu, u 14. stoljeu, postoje dva prostorno gospodarska odnosa. Prvo je odnos sela i grada, a drugi su trgovaki odnosi unutar grada. Kada govorimo o odnosima unutar grada, postoji zapravo jedno najvanije trgovako sredite grada, a to je gradska luka. Gradska luka koja se u izvorima naziva Portus Civitati Spalati je bila jedna od manjih luka. Ona se prostirala uz junu fasadu Dioklecijanove palae, meutim kako je grad bio tada nerazvijen i nije se daleko prostirao na zapadu, ona je bila duga samo 200 metara i iroka samo 100 metara. To su bile relativno skromne dimenzije. To je bilo jedino doputeno mjesto za pretovar brodova kao i mjesto gdje se ubirala carina, koja je ovisila o veliini broda. Na Vonom trgu se nalazio Mletaki katel, Morska vrata su se nalazila na mjestu gdje se danas izlazi sa Vonog trga na Rivu. Luka je zidom bila odvojena od ostatka grada. Mletaki katel od kojega je danas ostala samo jedna kula je bio na jugozapadnome uglu grada. Peristil se u izvorima naziva i Platea Placatis (poploani trg). S jedne strane se nalazilo crkveno sredite s katedralom, a s druge strane u maloj ulici koja je povezivala Peristil s manjim hramom, nalazila se nekadanja stara gradska vijenica, koje od 14. stoljee vie tu nije. Izgleda da je jedno kratko vrijeme postojala odreena nesigurnost izmeu ta dva gradska trga. Imamo primjer iz 1312. godine kada u gradskom statutu pie da se ito smije prodavati samo na trgu ispred opinske palae gdje se nalazi itna mjera. Kada se kae itna mjera misli na jedan kameni reljef sa urezanim vrijednostima. Ti su se reljefi nalazili na glavnim gradskim trgovima. U Splitu se ta mjera nalazila na trgu Svetog Lovre (Pjaci). Meutim, tu dolazi do neke nedoumice jer je jednom drugom odredbom iz 1332. godine odreeno da se ito smije prodavati samo s onom mjerom koja se nalazi na
29
Poploanom trgu (Peristilu). To nam govori da je proces prenoenja ekonomskog i upravnog centra grada s jednog trga na drugi bio dosta spor. Kada govorimo o problemima demografije, odmah treba rei da mi o broju stanovnika gradova u srednjem vijeku imamo vrlo malo podataka. Sve procjene su vrlo nesigurno. Tek od prve polovine 16. stoljea imamo relativno sigurne podatke. Te procjene se baziraju na jednoj jedinoj pouzdanoj injenici, a to je podatak o povrini gradova u srednjem vijeku. U kombinaciji sa povrinom i najstarijih izvora o broju stanovnika iz 16. stoljea mi dolazimo do odreenih zakljuaka o boju stanovnika u srednjem vijeku. Uzimaju se u obzir migracije, zarazne bolesti, epidemije gradi. Kada se svi podaci uzmu u obzir proizlazi da su gradovi u Dalmaciji po broju stanovnika otprilike bili na istoj razini kao i gradovi u zapadnoj Europi. Odgovarali su prosjecima. Kada se govori o prosjenim europskim gradovima srednjega vijeka misli se otprilike na procjene da je veina gradova imala manje od 5000 stanovnika. Prema nekim drugim procjenama veina ih je imala manje i od 2000 tisue. Na temelju tih brojki razvila se kategorizacija na tri temeljen vrste gradova. Mali gradovi, koji imaju manje od 2000 stanovnika. zatim srednji gradovi koji imaju izmeu 5000 i 10000 stanovnika i veliki gradovi koji imaju vie od 10000 stanovnika. Kada se to usporedi s podacima o dalmatinskim gradovima do kojih su doli nai povjesniari, proizlazi da je veina gradova kod nas pripadala kategoriji srednjih gradova. Zadar je imao oko 8000, Dubrovnik oko 9000, Split oko 5000, ibenik takoer, a svi drugi (Trogir, Korula, Hvar, Rab) su imali 2000 i manje. Kakav je bio odnos izmeu tih brojki i povrine grada? O tome je zapravo istonojadranski grad u srednjem vijeku dosta odudarao od zapadnoeuropskih gradova. Naime, gustoa naseljenosti unutar bedema je kod nas bila vrlo visoka. Razlog tome je vrlo oit. Ti gradovi su bili vrlo maleni, a imali su dosta stanovnika. Osim Zadra, na jednom hektaru povrine unutar bedema svih drugih dalmatinskih gradova bilo je 200 stanovnika, to je vrlo mnogo. U Splitu i Trogiru je na jednom hektaru unutar grada stanovalo 500 ljudi, u Dubrovniku 450 ljudi, u Poreu 370, a u Zadru, koji je jedini odgovarao europskom prosjeku je ivjelo oko 170 ljudi. Zadar je imao najveu gradsku povrinu pa je gustoa stanovnika bila relativno mala. To je prva posebnost Dalmacije u odnosu na europske gradove. Druga vana posebnost je uloga gradova u procesima doseljavanja i odseljavanja. Drugi europski gradovi nisu bili toliko izraeni u tom smislu, tj. nisu postojale izraene migracije prema gradu ni van grada. Vrhunac tih procesa dolazi u 13. i 14. stoljeu, a kulminaciju doivljava u 15. i 16. stoljeu. Dalmatinski gradovi su bili izrazito privlani za doseljavanje stanovnitva iz cijeloga Balkana, osobito Zagore, koji su na taj nain omoguavali stalan priljev svjeega stanovnitva gradu. Prije turskih ratova, to je bio najvaniji izvor stanovnitva za dalmatinske gradove. Unato epidemijama, kugama, ratovima, svi ti gradovi su doivljavali demografsko poveanje. Mnogi od njih, kao Split i Zadar su bili tranzitni centri preko kojih se odseljavalo u Europu (Veneciju i Ankonu). Ali i taj odljev stanovnitva nije smanjio demografski rast. Split je unutar bedema imao povrinu od oko 7 hektara, Zadar je imao 66 hektara (poluotok 18 hektara + varo 18 hektara), Trogir oko 5.5 hektara. U 14. stoljeu postoji vie naznaka da je dolo do nekoliko epidemija gladi, a kasnije i kuge, ali nemamo bas mnogo izvora koji bi nam mogli rei koliko je tono ljudi tada preminulo. Znamo da je 1307. godine u Makedoniji i Srbiji dolo do velike gladi, ali ne znamo kako je to utjecalo na komune. Imamo mnoge izvore koji nam govore o kugi u Europi, pa i u Dalmaciji, ali opet nemamo tone brojeve. Ono to je zanimljivo je da je kuga utjecala i na neke druge pojave. Nakon nje je dolo do manjka prehrambenih proizvoda, to je uzrokovalo veliku glad. Nedostatka ita kao osnovne namirnice, bio je vrlo est u dalmatinskim gradovima, a osobito onima koji su imali male povrine. Ti
30
gradovi su bili primorani uvoziti ito. esto se u izvorima susreu tzv. itne politike pojedinih gradova, kojima je osnovni problem kako osigurati to vie ita za stanovnike, a istovremeno to uiniti to je mogue jeftinije, a s druge strane sprijeiti izvoz ita sa svoga podruja ako ga nema dovoljno. Smatra se da je veina dalmatinskih gradova sa svoga podruja uspjela proizvoditi samo jednu petinu ita koja im je bila potrebna. Ostatak su morali kupovati. esto se u izvorima spominje pitanje koliko je europska kriza utjecala na dalmatinske gradove. Radi se o ekonomskoj krizi i epidemijskoj krizi. Prema nekim procjenama, izmeu 1300. i 1350. godine broj stanovnitva Europe se smanjio sa 73 milijuna na 51 milijun kao posljedica gladi i kuge. U drugoj polovini 14. stoljea, dolo je do jo veeg smanjenja, sa 51 milijuna na 45 milijuna. Postoje i slobodnije procjene koje kau da se izmeu 1347. i 1350. kada je kuga bila na vrhuncu stanovnitvo smanjilo sa 100 na 70 milijuna. Pitanje je da li je ta kriza utjecala na dalmatinske komune. Odgovor je vjerojatno ne. Iako nema pouzdanih izvora o tome, imamo izvora o brzom ekonomskom oporavku komuna nakon krize i u demografskog i gospodarskom smislu. Dolazi do velikog priljeva, pogotovo slavenskog stanovnitva u gradove. Tada se grade mnogi gradski sadraji (palaa, bedemi). Sve to govori da dalmatinski gradovi nisu bili pogoeni krizom. U tom smislu, oni su razliiti od europskih gradova.
6. Predavanje (16.11.2011.) Ponavljanje
7. Predavanje (07.12.2011.) Otoci Bra, Hvar, Korula i Rab kao primjeri komuna koje su imale posebnosti koje su ih razlikovale od drugih Sve komune srednjega vijeka u Dalmaciji su imale svoj komunalni teritorij na otocima ili kopnu. Dobar primjer organiziranja teritorija komune je otok Krk. Taj e nam otok omoguiti da uoimo jedan tipian primjer teritorijalnoga ustrojstva komunalne uprave. Odabrati otok je vrlo praktino za povjesniare jer ne postoje problemi u definiranju granica opine. Otok je sam po sebi definiran morem koje ga okruuje, on je jedna zatvorena cjelina. Kada govorimo o Krku, govorimo o jednom podruju iji se glavni grad nalazio na junoj obali otoka. To je grad Krk, koji se u izvorima ponekad naziva Vekla ili Veglia. Otok Krk se u izvorima 13. i 14. stoljea javlja kao sasvim definirana upravna cjelina. Naselja koja se spominju na otoku Krku su Omialj, Dobri, Vrbnik i Baka. To su etiri sela koja se nalaze rasporeena po povrini otoka i koja su podvrgnuta glavnom gradu, centru komune - gradu Krku. Krk je jedini koji na otoku nosi naziv civitas, tj. ima gradski status. Krk je jo od antike glavni grad otoka, a od srednjeg vijeka ima i biskupa. Ostala naselja su samo sela ili zaseoci, manje cjeline koje su i pravo i realno okrenute glavnome gradu. Grad Krk se smjestio na junoj strani otoka, ostala etiri naselja su na sjevernoj obali. Ova manja mjesta su imala svoje podotone teritorije. To je bio princip organizacije teritorija koji se ponavljao i drugdje. Postoji dakle, civitas, a oko njega su rasporeena manja naselja. To bismo mogli nazvati tipinim za ovo komunalno razdoblje srednjega vijeka, pa to neemo ponavljati. Samo emo se baviti onim komunama koje su u odnosu na ovo bile atipine. Zapoet emo sa otok Braom. Ve smo spominjali kako je Bra jo od ranoga srednjega vijeka bio dio tzv. Neretvanske kneevine ili Neretvanske oblasti. Zbog toga, a i nekih drugih razloga, Bra je u odnosu na ostale otoke i komune, bio vrlo poseban. On se odlikovao nekim vrlo karakteristinim posebnostima po kojima je odudarao od razvoja drugih mjesta i na kopnu i na
31
otocima. Prije svega, Bra karakterizira njegov teritorijalni poloaj u odnosu na vrlo jake centre koji se nalaze sa strane. S druge strane, karakterizira ga posebnost drutvenog ustroja. Dvije osnovne karakteristike Braa u srednjem vijeku su zemljopisno-granine (nalazi se na periferiji), a zatim drutvena posebnost. Koliko znamo, otok Bra je jedina meu dalmatinskim komunama koja nikada nije pokuala ostvariti neku ekspanziju na raun drugih teritorija izvan otoka. Istovremeno, otok Bra je esto bio predmet interesa drugih komuna koje su vrlo esto htjele osvojiti otok. Dvije najvanije koje su to pokuavale su bile Split i Hvar. Kada govorimo o osobinama koje su utjecala na poseban razvoj Braa u odnosu na druge komune, postoje dvije osnovne determinante. To su (a) vrste privrednih djelatnosti otoka u kombinaciji sa pitanjem urbanizma (injenicom da na Brau nije bilo grada), a zatim (b) razvoj brakoga drutva i intelektualne strukture stanovnitva. Kada govorimo o prvoj determinanti (a), tj. privrednim djelatnostima na otoku Brau i pitanjem urbanizacije moramo spomenuti sljedee: Bra je jo od ranoga antikoga razdoblja imao poseban razvoj. Taj se fenomen da na otoku nikada nije bilo nijednog grada, protezao kroz cijelu povijest otoka Braa, od antike pa do danas. Na Brau zaista nikad nije stvoreno pravo gradsko naselje. Ve od helenizma kada zapoinje grka kolonizacije, Bra je zaobien. Oni su se koncentrirali prije svega na otok Vis, na luku Faros, zatim na kopno (Tragurion, Epetium). U svim tim valovima, Bra je bio zaobien. Jo u 16. stojeu, jedan mletaki funkcionar u Dalmaciji rekao je da na otoku nema ni gradova ni utvrda. Ta karakteristika se nastavila i nakon helenistikoga razdoblja u vrijeme rimskoga upravljanja. Jedino to se promijenilo je da su se naselja iz unutranjosti pomaknula prema sjevernoj obali koja gleda na podruje Splita i Salone. Ali opet ne dolazi do razvoja grada, ve se razvijaju Ville Rustice koje e se poslije pretvoriti u naselja. Najvanija naselja su koncentrirana prema sjevernoj obali otoka. Ta usmjerenost prema sjeveru je uvjetovana sa vie razloga. Bra je inae u ranom kranstvu stekao vrlo vanu ulogu, a to nam dokazuju nalazi raznih crkava i samostana (Povlja, Lovreina, Sutivan). To su sve dosta kompleksne crkvene graevine, koje pokazuju da je u tom ranom razdoblju 5. i 6. stoljea sjeverna obala bila vanija od june. U 6. stoljeu Bra dobiva i ekonomsku ulogu. Iz toga perioda imamo mnogo sarkofaga od brakoga kamena, a koji su bili toliko popularni da su bili izvoeni ak i u Italiju. Sarkofazi su bili izvorni proizvod otoka koji nam pokazuje da je ekonomija tog podruja bila dosta razvijena. U ranom srednjem vijeku dolazi do jednog novog razvoja. Ona naselja koja su bila smjetena na sjevernoj obali, poinju se lagano povlaiti u unutranjost. Vie je razloga za to. Jedan od njih je i osjeaj nesigurnosti zbog provala Slavena. Unutranjost je bila sigurnija od obale. Dolazi dakle do koraka nazad u unutranjost. Sve do novoga vijeka, glavno seosko naselje e biti u unutranjosti (Nereia). Taj pomak u unutranjost je imalo posljedicu da se stanovnitvo osjea sigurnije, ali je imalo i za posljedicu drutveno zatvaranje stanovnitva u sebe. Naravno, nisu se sve komunikacije obustavile, ali injenica je da se nikada nee obnoviti u tolikoj mjeri sve do 15. stoljea kada se uspostavljaju vana mjesta na obali. Drugim rijeima, zatvaranje u unutranjost otoka od ranoga srednjeg vijeka na dalje je bilo jedno od bitnih obiljeja drutvenoga razvoja otoka Braa. Osim to je bilo uvjetovano politikim utjecajima i okolnostima, bilo je uvjetovano i nekim poljoprivrednim i ekonomskim uvjetima. Za razliku od nekih drugih komuna koje su imale resurse pomou kojih su se izdigle nad ostalima (Pag sa solanama), Bra nije imao takvih resursa kojima je mogao konkurirati drugima. Osim stoarstva i poljoprivrede, Bra se nije odlikovao nekim drugim ekonomskim djelatnostima. Nije imao preduvjete za to. Blizina Salone i kasnije i Splita su bile s jedne strane stimulirajui, a s druge strane i destimulirajui element u razvoju Braa. Stimulirajui bio jer je Split bio vrlo usmjeren na Bra u
32
trgovini i razmjeni dobara, ali s druge strane, blizina jednog tako jakog gradskog centra je na Brau onemoguila stvaranje novoga grada. Meutim, od ranog srednjeg vijeka se javlja jedan novi pravac drutvenih veza Braa, a taj pravac je usmjeren prema istoku i otoku Hvaru. Bra, Hvar i Poljica su u ranom srednjem vijeku uli u tzv. Neretvansku kneevinu i svi zajedno su se nali u istoj politikoj tvorevini. Veza sa Hvarom je bila dosta jaka te je stvarala konkurenciju vezi sa Splitom. U 12. stoljeu je na Hvaru osnovana biskupija i Bra je bio dio te biskupije pa je i crkveno bio vie vezan za Hvar nego za Split. Od godine 1278. kada Mleani stabiliziraju svoju vlast nad otocima srednje Dalmacije, utemeljuje se i tzv. Hvarsko-Braka komuna, dakle politika zajednica. Knez te komune e imati sjedite na Hvaru. To su dva vrlo vana elementa kada govorimo o nainima na koji se Bra razvijao. Dakle do 13. stoljea jak utjecaj je imao Split, a kasnije Hvar. Samo stvaranje Hvarsko-Brake komune od kraja 13. stoljea je rezultat uspjene mletake politike na srednjem Jadranu. Razlozi zbog kojih je za sjedite odabran Hvar je bio taj da je Hvar je bio najzatienija i najsigurnija luka. Tu je Bra bio inferioran. Meutim, ve od 14. stoljea u izvorima se susreu neke naznake da su Braani poeli zahtijevali odreenu samoupravo, odnosno komunu koja bi se odnosila samo na njihov otok. Naalost, izvori koji o tome govore su rijetki i nepotpuni. Sauvali su oni iz 20tih godina 14. stoljea, a to su odluke Mletakoga senata. Vrlo su koncizne. Jedna od tih poruka iz 1326. govori da Braani zahtijevaju vlastitog rektora. To se moe protumaiti na nain da se Braani htjeli osamostaliti od Hvarsko-Brake komune i stvoriti vlastitu komunu. Uputili su u Veneciju zahtjev da im se dodijeli vlastiti rektor, a pri tome se misli na kneza otoka Braa. Sljedee godine, 1328. sauvana je jo jedna reenica iz odluka mletakoga senata koja na vrlo kratak i jasan nain kae uprava Hvara i Braa neka bude prema obiaju. Zahtjev Braa je dakle bio odbijen. Pokuaj stvaranja Brake komune je propao. Iako nije bio uspjean, taj nam pokuaj kazuje da su Braani u 14. stoljeu dosegli vrlo visoku drutvenu razinu koja im je omoguavala da formuliraju svoje zahtjeve. Taj pokuaj potrajat e jo stotinu godina dok ne bude uspjean. Braka komuna stvorena je tek nakon 1420. godine u vremenu kada mleani definitivno stabiliziraju svoju vlast nad Dalmacijom nakon prodaje 1409. godine. Sredite komune koja je osnovana 1420. godine se i dalje nalazilo u unutranjosti otoka u Nereiima. Ni tada se nije stvorilo gradsko naselje koje bi se moglo usporediti s drugim gradovima na podruju Dalmacije. Meutim, usprkos stvaranju komune, Hvar i Split su bili toliko dominantni u odnosu na Bra da ni nakon stvaranja komune nije moglo doi do stvaranja gradskoga naselja. Do 15. i 16. stoljea, Hvar je postao jedno od najvanijih mletakih sredita u Dalmaciji, a Split, koji je i prije bio znaajan je pogotovo u 16. stoljeu postao izrazito vano trgovako sredite. Dakle mjesto ekonomske razmjene izmeu unutranjosti balkanskoga poluotoka i jadranskoga mora, vrlo vano za Venecijanske trgovake veze. Bra se nekako razvio izmeu ta dva grada, Hvara i Splita, ali nikada dovoljno samostalan da sam sebi stvori grad koji e biti u rangu sa ostalim. Drugim rijeima, svi ti utjecaji u kombinaciji, i politiki i zemljopisni i trgovaki, su onemoguili nastanak jednoga grada na Brau. Kada govorimo o ekonomiji Braa, takoer nemamo neko veliko bogatstvo podataka. Ono s ime raspolaemo nam kazuje da je Bra u srednjem vijeku bio jedno agrarno drutvo i u poljoprivrednom i u drutvenom smislu. Dakle, on nije imao gradova, ve samo seoska naselja, a osim toga je veina djelatnosti bila usmjerena na agrarne djelatnosti. Kako to znamo? Naalost, za Bra se nije sauvalo mnogo povijesnih izvora koji nam opisuju ekonomiju toga otoka. Veina tih spisa je nestala. Jedini pouzdani izvor kojeg imamo o Brau i njegovoj ekonomiji je Braki statut iz 1305. godine. To je statut Brake komune iz vremena dok je ona pripadala Hvarsko-Brakoj zajednici. Taj statut je jedini izvor u kojime se openitije govori o ekonomiji otoka. Kada se analiziraju glave statuta, proizlazi da se ak jedna treina cijeloga statuta odnosi na poljoprivredu, stoarstvo i ribolov. To je
33
vrlo velik postotak. Stoarstvo je bila najvanija djelatnost, ni jedna druga joj se nije mogla pribliiti po vanosti. To je bila glavna ila kucavica otoka, prema statutu. Ovaj zakljuak moramo uzeti s dozom opreza jer nam je statut jedini izvor koji govori o ekonomiji otoka. Ostale neagrarne djelatnosti (obrt, trgovina, pomorstvo, robno novana privreda) su u statutu otoka Braa vrlo slabo zastupljene. To je vrlo neobino jer se radi o otoku od kojeg bi se moglo oekivati da e biti barem ribarski centar, a i moreplovni centar. Ali izgleda da iz nekog razloga dolo do preferencije prema stoarstvu. Moda je reljef igrao ulogu u tome. Reljef je vrlo pogodan za stoarstvo. Ve smo spominjali neke crkvene probleme vezane za stvaranje Hvarske biskupije u 12. stoljeu. Ono to je za nas vano je da je stvaranje te biskupije utjecalo i na razvoj Braa. On je tada u crvenom smislu bio povezan sa Hvarom, a ne Splitom. Neretvanska kneevina je s druge strane vrlo dugo trajala i vrlo se sporo ukljuivala u ostatak Dalmacije, tako e ona poeti priznavati vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva tek od kraja 12. stoljea. Sve do tada ona e biti vrlo specifina kako u drutvenom tako i u politikom smislu u odnosu na ostatak Dalmacije, pa e i vrlo dugo zadrati neke vrlo staromodne elemente u svome drutvu. To su elementi ranoga srednjega vijeka koji se odnose na staroslavenske elemente kao upan i sudci. Bra e zadrati neke elemente slavenskih opina i u trenutku kada su ih drugi teritoriji napustili. To je rezultat vrlo specifinoga razvoja Braa u sklopu Neretvanske kneevine, a s druge strane i izoliranosti otoka u odnosu na druge. Kada govorimo o drugom utjecaju na posebnost Braa (b), to se odnosi na razvoj intelektualne strukture brakoga drutva. Za taj razvoj su bili znaajni trenuci pokuaja splitskoga osvajanja otoka. Splita komuna je pokuala osvojiti otok Bra i uklopiti ga u svoj komunalni prostor. Postoje tri vremenska trenutka kada je to bilo aktualno. Prvi je u sredini 13. stoljea, drugi u sredini 14. stoljea, i trei poetkom 15. stoljea. Sva tri su bila neuspjena. Split nikada nije uspio ukljuiti Bra u svoj teritorij. Ovaj najstariji pokuaj iz 1240. godine je bio skoro pa uspjean. To se dogodilo u vrijeme kada je Splitom upravljao Gargano. On je godine 1240. poveo jedan vrlo uspjean rat protiv Omiana, a nakon pobjede je uspio zauzeti otok Bra. Meutim, dogodilo se da je ve sljedee godine dolo do provale Tatara u Hrvatsku, tako da je taj dogaaj vratila sve na staro. Bra se ponovno osamostalio. Drugi put su Spliani pokuali osvojiti Bra 1358. godine. To je godine Zadarskoga mira, vrlo vana godina, vrijeme kada Mleani na pola stoljea bivaju odstranjeni iz Dalmacije. U tim novim okolnostima, Split, koji je bio meu prvima koji se pobunio protiv Mletaka i zatraio povratak ugarskoga kralja, je zatraio od kralja Ludovika otok Bra, a razlog koji je naveo je bio jer je blie Splitu nego bilo kojem drugome gradu, pa njemu najvie i pripada. Trei put su pokuali isto godine 1413. kada su od kralja igmunda Luksemburkog ponovno zatraili Bra. Ni tada im to nije polo za rukom. Sada emo analizirati razloge zbog kojih je dolo do jakih interesa Splita za otokom Braom. Bra je zaista otok koji je najblie Splitu i koji je njemu najvie usmjeren, pa se i moe shvatiti taj interes. Meutim, ti razlozi nisu bili samo tako jednostavni. Prije svega, Spliani su imali tendenciju da uklope Bra u svoj teritorij jer je otok Bra njih na neki nain zatvarao i onemoguavao im dodir sa najvanijim trgovakim rutama na Jadranu. Poput bedema, Bra je zapravo ograniio Split i zagradio ga. Kada bi ga uspjeli ukljuiti, Spliani bi doli u kontakt sa sredinom Jadrana i tako bi oivjeli ekonomiju. 1358. kada su od Ludovika zatraili Bra, dolo je do vanih politikih promjena. Mletaka vlast se raspala, nestala je Hvarsko-Braka komuna, te se Bra naao u trenutku kada se mogao osamostalili. Tada se javljaju i Spliani sa svojom tenjom da ga preuzmu. Braanima bi se naprosto dogodilo to da zamjenjuju jednoga gospodara s drugim, Hvar sa Splitom. 1357., dakle godinu dana ranije, Spliani su bili jedna od najranijih komuna koja je svrgnula svog mletakoga kneza i priznala vlast Anuvinca Ludovika. Zbog toga su Spliani sebe smatrali vrlo bliskima vladaru, oekivali su da e
34
im biti naklonjen. Meutim, za razliku od Spliana, Braani su te godine i dalje odluili priznavati mletaku vlast, tako da su se ta dva bliska mjesta nali u razliitim dravama. U tom trenutku su Braani odluili donijeti jednu odluku koja se pokazala dosta sudbonosnom za njih. Radi se o tome da su zaplijenili stoku spliana koju su spliani tada imali na ispai na Brau. To su uinili iz politikih razloga, jer je Split tada bio u politiki suprotnom taboru. Reakciju nije trebalo dugo ekati. Te iste godine, spliani su odluili zaplijeniti imovinu svih onih koji nisu bili podanici ugarskoga kralja, a meu njima su bili i Braani. Tako su braani zapravo u Splitu ostali bez svoje imovine. Ubrzo nakon, vodili su se ratovi izmeu Ludovika i Venecije u kojima je Ludovik pobijedio, te je 1358. godine dolo do zakljuenja mira. Nakon Zadarskog mira, dolo je i do promjene situacije na Brau. Braani vie nisu mogli priznavati vlast Venecije, ve su i oni postali anuvinski podanici. Tako su se i spliani i braani nali pod zajednikim gospodarom. Spliani su odluili iskoristiti situaciju i zatraiti od kralja Ludovika da im sada dodijeli otok Bra, kao njima najprirodniji nastavak na moru. To im nije polo za rukom. Oni argumenti koji su Spliani naveli su bili povezani s jednim drugim iskustvom koji su spliani imali s tim otokom jo od ranoga srednjega vijeka. I Bra i Split su neizbjeno upueni jedan na drugoga, kako u gospodarstvu, tako i u geografiji. Kada je 1420. napokon i dolo do osamostaljena Brake komune u vremenu kada su Mleani ponovno uspjeli osvojiti Dalmaciju i drati je nakon toga gotovo 400 godina, dolo je i do nekoga novoga gospodarskoga odnosa Braa prema ostalim komunama. Nakon te godine, veina proizvoda koje je Bra proizvodio vie nije bila usmjerena prema Splitu ve prema Veneciji. Drugim rijeima, Split je za Bra izgubio dio svoje uloge. On vie nije bio njihova najvanija izvozna luka. Razlozi iz kojih su kralj Ludovik, i kasnije kralj igmund, i jedan i drugi odbili zahtjev spliana da im se dodijeli otok Bra su bili prije svega politike prirode jer nisu htjeli poremetiti politiku ravnoteu izmeu Splita i ostalih komuna, a drugi razlozi su bili, moemo rei, drutvene prirode. U tom vremenu, dakle sredini 14. stoljea i poetku 15. stoljea, Bra je ve uspio izgraditi svoje individualno drutvo. Drugim rijeima, razvio se u drutvenom smislu dovoljno da sam postane komuna. Iako sve do 1420. godine on nije postao komuna, injenica je da u 14. stoljeu on ve imao sve preduvjete da to postane. Vjerojatno Ludovik i igmund nisu smatrali opravdanim da se u takvoj situaciji Bra dodijeli nekoj drugoj komuni. Ukratko, razlozi zbog kojih je splianima bilo vie puta neuspjeno postati brakim gospodarima su bili vrlo kompleksni, kako drutveno tako i politiki. Na razvoj brakoga drutva utjecalo je i neretvansko, tj. slavensko drutveno ustrojstvo koje smo ve spominjali. To je ustrojstvo bilo vrlo arhaino u kojem su se sauvali neki elementi koji su postojali od ranoga srednjega vijeka (upan). Oni e se prestati spominjati tek u kasnom 13. i ranom 14. stoljeu. To je vrijeme do kojeg se zadrava ta zastarjela institucija. Od 1305. godine, kada se pie Braki statut, govorimo o jednom novom vremenu kada se stare institucije nadomjetaju novima. upani nestaju, a zamjenjuju ih oni funkcionari kakve susreemo i u drugim zajednicama, a to su knez ili potestat, njegov zamjenik koji se naziva vikar. Taj drutveni razvoj je svoj vrhunac na Brau dosegnuo u ranom 15. stoljeu. 1405. u jednom kronici braki kroniar Dujam Hrankovi govori da su braki plemii potomci antikih salonitanaca. To je jedan ideoloki spis, vrlo slian nekim drugima. Naime, i u splitskom se statutu takoer spominje da su spliani potomci salonitanskih plemia. Danas nije toliko vana ta injenica da braani kopiraju spliane, ve da oni ele izjednaiti svoje plemstvo sa plemstvom drugih dalmatinskih komuna. Na taj nain ele sebe dovesti u istu razinu sa drugim komunama. I u tom 14. i 15. stoljeu ostajemo bez gradskih naselja na Brau. Sva naselja su sela (villa). Ta injenica je utjecala na drutveni razvoj. Nedostatak podjele stanovnitva na gradsko i seosko drutvo, kao to je to drugdje bilo, je utjecao na to da nije bilo vee teritorijalne odvojenosti drutvenih skupina. to to znai? To znai da plemii nisu, kao drugdje, ivjeli koncentrirani u
35
gradovima, nego da u i braki plemii stanovali u seoskim sredinama, u jednima od 12 sela otoka Braa. To je znailo da su oni bili vrlo bliski, i u drutvenom smislu i u svakodnevnom ivotu, drugim stanovnicima otoka, tj. puanima. Izmeu plemia i puana na Brau u tom vremenu nije bilo velikih razlika. Jedino po emu su se plemii razlikovali od puka je bila njihova drutvena pripadnost, dakle, injenica to su bili plemii i to su bili lanovi plemikoga vijea koje je bilo propisano statutom otoka. Po tome je brako stanovnitvo bilo vrlo jednoliko bez velikih stalekih razlika. To je jo jedna od brakih karakteristika koja ga ini posebnim u odnosu na ostale komune u Dalmaciji. Sada prelazimo na otok Hvar. Za razliku od Braa, Hvar je imao dva grada, a to je isto jedna atipinost. Upravno i politiko sredite otoka Hvara bio je grad Hvar (u izvorima Lesna). Uz grad Hvar, postoji i drugo gradsko naselje Stari Grad. Ta dva grada su imali vaan utjecaj na povijest otoka. Stari Grad je bio staro crkveno sjedite biskupa. Biskup e se tek kasnije preseliti u grad Hvar. Postojanje dva grada je uzrokovalo i drugaiji razmjetaj drutvenih skupina na otoku Hvaru, u odnosu na druge otoke. injenica da su postojala dva grada je utjecala na to to su se drutvene diobe na plemstvo i puk mogle pronai ne samo u gradu Hvaru ve i na drugim dijelovima otoka. Plemii nisu ivjeli samo u gradu Hvar, nego i u Starom Gradu, tako da i tamo imamo podjelu na puk i plemstvo. Osim toga, sam pojam puk koji se odnosi na one koji nisu plemii, imao je drugaije znaenje u Hvaru nego to je imao na drugim mjestima. Na Hvaru su puani bili i oni stanovnici distrikta koji su stanovali izvan glavnoga grada. Puani nisu bili samo stanovnici sredita komune, tj. grada Hvara, nego i drugih dijelova otoka, a osobito Staroga Grada. Ta ekonomska diferencijacija unutar puka s jedne strane i sukobi izmeu plemia i puana s druge strane, bili su raireni ne samo u gradu ve i na drugim dijelovima otoka gdje je bilo plemia. Ta injenica da je dolazilo do sukoba i u gradu i na drugim dijelovima otoka utjecala je na povijest otoka. Najvei utjecaj e imati godine 1514. kada dolazi do velikog ustanka puana pod vodstvom Matije Ivania. To su vane determinante razvoja hvarskoga drutva. injenica da je otok imao dva naselja je utjecala na njegove drutvene karakteristike, a te drutvene karakteristike su utjecale na velika drutvena previranja. Ranije smo spomenuli da je Stari Grad bio sjedite biskupa, treba rei da su prije 15ak godina provedena neka arheoloka istraivanja koja su iznijela na vidjelo neke crkvene graevine za koje smatra da su mogla biti crkvena sredita ve u ranokranskom razdoblju, ve negdje oko 5. ili 6. stoljea. Crkva svetog Ivana u Starom Gradu na Hvaru je jedna od tih graevina. Radilo se o dvojnim crkvama, crkvama blizankama, dvije crkve spojene u jednu. One se spominju jo na crteima iz ranoga novoga vijeka, a arheoloka istraivanja su razotkrila vrlo lijepe i vrlo zanimljive graevina koje u tlocrtu izgledaju kao dvije jednostavne crkve sa dvije apside. Pronaeni su i neki mozaici i krstionica. Sve to nam govori da je otok Hvar u ranom kranstvu bio vrlo vano sredite. Spominjali smo i neke gradove koji su nastali bez da su imali svog prethodnika u antici. To su gradovi koji su nastali u razvijenom kasnom srednjem vijeku doslovno ni iz ega. Jedan od tih rijetkih gradova je bio grad Korula. Otok Korula je sve do 13. stoljea bio otok bez gradskoga sredita, a kao takav bio je u opasnosti da mu se dogodi ono isto to se dogodilo otoku Brau, da razvija svoj povijesni razvitak bez gradskog naselja. Postojale su dodue neke pretpostavke meu naim arheolozima i povjesniarima da je dananji grad Korula ipak imao nekog svog prethodnika ili u kasnoj antici ili u ranom srednjem vijeku, ali ni jedna od tih pretpostavki nije nikada potvrena. Jedini povijeni izvor koji nam moda spominje neko naselje na mjestu Korule je Konstantin Porfirogenet, ali mi do danas nismo uspjeli razjasniti na koji se tono grad taj njegov navod odnosi. Po svemu sudei, grad Korula ipak nije postojao prije 13. stoljea. On je planski stvoren i izgraen na tom mjestu ciljano. Utemeljitelj toga grada je bio mletaki plemi Marsilio Zorzi, koji je umro 1271. godine. Zorzijeva biografija je bila dosta zanimljiva. On je bio vojni komandant, mletaki diplomat, bio
36
je u jednom trenutku ak i dubrovaki knez (50tih godina 13. stoljea) u doba kada je Venecija vladala Dubrovnikom. Dakle, bio je mletaki ovjek na Jadranu, koji je bio tu da titi mletake interese. On je bio taj koji je u Dubrovniku dao nainiti zidine u 13. stoljeu kada je taj grad bio zaratio sa srpskim kraljem Stefanom Uroem. Te zidine su bile jedan vrlo uspjean pothvat. Godine 1254. njega su Korulani navodno pozvali da im postane knez. Postoji vie interpretacija zbog ega su to oni uinili. Prema jednoj, oni su doista htjeli Zorzija zbog njegovih kvaliteta i uspjeha na drugim mjestima, a prema drugima korulani su ga pozvali da na taj nain i oni postanu podanici Venecije. Naime, time to su izabrali za kneza jednoga mleanina oni su se direktno postavili pod mletaku vlast i pod njihovu zatitu. Opis Zorzijevoga dolaska u Korulu se sauvao u uvodu Korulanskoga statuta koji je sastavljen godine 1265. To je jedan dugaak opis, ali iz svega toga se da zakljuiti da je Zorzi bio onaj koji je utemeljio grad i osnovao ga. Korula je u 13. stoljeu mjesto gdje se kriaju utjecaji razliitih susjednih politikih jedinica, kao to su Venecija, Dubrovnik, pa ak i srpski kraljevi. Postoji jedan izvor koji nam kazuje kako je ugarsko-hrvatski kralj Andrija II dao Korulu u leno kneevima Krkima. Ono to je za nas vano da je godine 1256. grad Korula sagraen na praznom prostoru ex nihilo. Zorzi je autor Korulanskog statuta iz 1265. godine. To je osoba koja je oito imala brojne interese na Jadranu, te je na taj nain posto knez Korulana i utemeljitelj njihovog glavnoga grada i autor njihovoga statuta. Kada je Korula osnovana, kada je Zorzi postao knez, taj grad nije postao pravim dijelom mletake drave ve je s njom bio povezan nekom vrstom personalne unije. Kada kaemo personalne unije, ne mislimo na pravu personalnu uniju, ali injenica je da je Zorzi bio izabran za Korulanskoga kneza doivotno, bez ogranienja mandata, da su mu se Korulani obvezali izabrati i njegove sinove, kao i sinove njegovih sinova, za kneeve. Jedino to su bili duni prema Veneciji je da obitelj Zorzi plaa Mletakoj republici 2000 dukata svaki put kada se promijeni knez, to je bila jako velika svota. Dakle, Korula nije postala stvarni dio Mletake drave, ve neto to mi danas zovemo protektorat, poluautonomna komuna. Obitelj Zorzi e vladati Korulom sve do Zadarskoga mira 1358. godine. Rezultat svih tih dogaaja je Korula kakvu danas znamo, a ona jedan on najbolje sauvanih dalmatinskih planiranih srednjovjekovnih gradova. U Korulanskom statutu imamo neke zanimljive reenice koje nam govore o tome kako je izgledao taj proces izgradnje grada i doseljavanja ljudi. Pri tome je bilo nekih problema jer stanovnitvo otoka nije bilo naviknuto na ivot u gradu. Zapravo se nije htjelo useliti u grad. Neki su morali biti prisiljeni da se usele, a drugi su bili podmieni jer su im u gradu omogueni neki privilegiji koje inae ne bi imali. Na taj nain je dio stanovnitva bio natjeran da se doseli. to se tie samo grada, on je raen po jednostavnom principu riblje kosti: imao je glavnu ulicu kao osovinu kostura i malene ulice koje se sijeku pod pravim kutom sa istone i zapadne strane. Postoji u izvorima nekih naznaka da su neke od kula, a kojih je veina naalost sruena u 19. stoljeu, nosile imena vanih obitelji koje su bile unutar grada. Korula je primjer grada kakvih ima malo kod nas: planiranoga grada nastaloga na mjestu gdje prije nije bilo naselja. Otok Rab je takoer jedinstven po tome to on nije imao ni jednog seoskog naselja. Dakle, vidjeli smo Bra, otok bez gradova koji je imao samo sela, zatim Hvar, otok koji je imao dva grada, Korulu, otok koji ima grad utemeljen ni iz ega, a sada na kraju emo neto rei o otoku koji je imao samo grad. Po tome je Rab jedinstven ne samo u Dalmaciji nego i ire. On je bio jedina dalmatinska komuna bez sela. Moemo ga usporediti sa susjednim otokom Krkom, njegovim prvim susjedom na sjeveru. Krk je imao ak etiri sela uz grad Krk. Sela na Rabu se ne spominju ni u najstarijim sauvanim izvorima, jedino se ponekad spominju neki mikrolokaliteti kada eli opisati gdje se nalazi neka zemlja, uvala, brdo i sl. Izvangradsko stanovnitvo otoka Raba, dakle stanovnitvo koje ne ivi u gradu Rabu nego ivi izvan njega nije bilo organizirano u seoske zajednice ve je bilo ratrkano po razliitim dijelovima otoka Raba. Oni su se organizirali na malenim gospodarstvima, farmama, ali nikad se nisu
37
skupili u selo. Uglavnom su se bavili poljoprivredom i stoarstvom, ribarstvo i moreplovstvo su bili manje zastupljeni. Takva je situacija bila sve do 20. stoljea. Onaj isti mletaki dunosnik koji je opisivao otok Bra te iste godine je opisao i Rab i zapisao je sljedee: itav otok ima opseg oko 30 milja; na otoku je vrlo malen broj kua; te kue nisu jako udaljene jedna od druge, ali nijedna od tih kua nisu sela, nego je samo je jedno malo naselje od 40 dimova, a to naselje se naziva Lopar. Dakle i u 16. stoljeu na Rabu nema sela. To je jedna od karakteristika ovoga otoka koja ga doista razdvaja od drugih.
8. Predavanje (14.12.2011.) Danas emo se baviti nainom na koji su se kopnene strukture u Dalmaciji irile izvan svojih granica. Govorit emo o tome kako su nastajala komunalna podruja i do kakvih je anomalija dolazilo pri tom. Zanima nas s jedne strane sukob dviju komuna koje ire jedna prema drugoj i kakve je utjecaje taj sukob imao na stanovnike podruja izmeu tih komuna. Postoje dva osnovan modela tih procesa koja emo danas obraditi na primjerima dva grada: Zadar i Split, koji imaju posebno karakteristine naine irenja svoga komunalnoga prostora. Zadar je zadrao gotovo sav svoj ager iz antike, Split je naslijedio jedan drugi grad Salonu, ali on njenog agera, Split je uspio zadrati samo jedan dio, a ne itavo podruje. S jedne strane, nestanak mletake vlasti iz Dalmacije nakon Zadarskoga mira 1358. godine koji je trajao punih 50 godina sve do 1409. godine, stvorio je politiki prostor za razvoj dalmatinskih komuna, s druge strane omoguilo se politiko spajanje obale i zalea, po prvi put nakon dugo vremena. To je stvorilo povoljne okolnosti za ekonomski napredak dalmatinskih gradova. Neki drugi preduvjeti njihovog prosperiteta se odnose na povrinu i na naine na koji su obraivani njihovi komunalni prostori. Postoje komune s veim povrinama i komune s manjim povrinama, a onda opet unutarnjih podruja sa zemljom vee ili manje kvalitete, pogodnije za stoarstvo ili za poljoprivredu. Neke opine e vie naglaavati ribarstvo i trgovinu, druge zemljoradnju i stoarstvo itd. Dakle, parametri koju utjeu na djelovanje tih komunalnih prostora, u sprezi sa politikom, su s jedne strane opseg gradskog teritorija, zatim proizvodna podruja na tom teritoriju, drugim rijeima koliki dio prostora se moe gospodarski iskoritavati, i na kraju vrste proizvodnje na teritoriju. Kada govorimo o usporedbama izmeu razliitih gradova i njihovih komunalnih podruja, onoga to se u kasnom srednjem vijeku naziva districtus, postoje znate razlike. Neki gradovi imaju velike teritorije (Zadar, Dubrovnik), a neki jako male (Trogir, ibenik) zbog ega su prisiljeni prodirati u dalmatinsku Zagoru na hrvatsko podruje. Postoji i smjer irenja prema otocima. U tom pogledu su mnogi od gradova bili ogranieni. Split je imao od otoka jedino oltu i polovicu iova. Bra nikada nije mogao dobiti. Zadar je s druge strane jo u ranom kranstvu uspio proiriti svoj komunalni prostor na otoke zadarskog arhipelaga (od Paga do Murtera). Dubrovnik je imao jezgru svog teritorija na Elafitima, a kasnije se irio preko Mljeta, sve do Peljeca i Lastova. Meutim, veliina gradskog teritorija, nije bila toliko znaajna koliko vrste proizvodnje. Ono to je bilo najvanije, nije bila veliina povrine, ve postoji li na njoj kakav strateki proizvod, poput soli ili ruda. U tom smislu su u prvi plan iskoili Zadar, zbog solana na pagu, i Dubrovnik zbog blizine rudnih bogatstava Bosne u zaleu. Zbog toga e ove dvije opine imati najvei uspjeh u ekonomskom smislu. Kada govorimo o manje uspjenim opinama, poput Splitske, ibenske ili Trogirske, onda ulazimo u problem odnosa izmeu tih komuna i hrvatskoga teritorija na koji se one ire. U sluaju Trogira i Splita, taj prostor je prostor dananjih Katela. Sukobi Splita i Trogira su bili vrlo dugotrajni.
38
Oni su poeli jo u 12. stoljeu, a trajat e sve do kraja 14. stoljea. Ponekad e biti vrlo krvavi. Katelansko primorje je prostor na kojem dolazi do sukoba izmeu hrvatskoga politikoga teritorija i teritorija gradskih komuna. Na koji nain se teritorijalne granice komuna ire? Prije svega se tu radi o dva mogua naina: crkveno i svjetovno irenje. Oba imaju zapravo jednak nain irenja, a to je kupovanje zemljita na teritoriju izvan grada, njihovo okrupnjavanje, nakon ega ti teritoriji postaju gradski. Na taj nain raste gradski teritorij. Sukob, tenzija izmeu nadlenosti gradova i komuna na nekom teritoriju i nekih slavenskih institucija je u Dalmaciji bio razliiti ovisno o intenzitetu i nainu na koji je utjecao na starosjedioce. Sukob je bio najmanje znaajan u komunama koje su imale velike povrine. Najproblematinije su bile komune s malim povrinama, poput trogirske i splitske. Krajem 12. stoljea, 1180. je dolo do jedne afere u kojoj je nastradao splitski nadbiskup Raineri. Treba znati da se tu zapravo radilo o pravima splitske crkve na izvjesna zemljita u dananjim Poljicima oko Srinjina i Tugara. Veliko je pitanje je li splitska crkva imala realno pravo na ta zemljita. Ona dodue jest imala neke dokumente kojima je baratala, meutim ta su zemljita ve dugo bila u vlasnitvu lokalnih slavenskih rodova kao to su bili Kaii, koji su u Poljicima bili ponajvei gospodari, i nisu bili skloni tek tako prepustit svoje posjede. 70tih godina 12. stoljea splitska crkva je izgleda krivotvorila nekoliko dokumenata koje je navodno izdao kralj Koloman, a kojima je htjela proiri svoje posjede u Poljicima. Na te iste dokumente se pozivao nadbiskup Rainerije 70ih godina 12. stoljea. To je bio i period, dodue jako kratak, za vrijeme kojega je vlast nad tim podrujima imao bizantski car Emanuel Komnen. Rainerije je uz ve spomenute krivotvorene dokumente, imao i potvrdu bizantskoga cara da moe preuzeti sporne teritorije. On je 1180. godine doao sa svojom pratnjom u Poljica te pokuao na terenu uvesti crkvu u posjed. Naravno, susreo je lokalne gospodare, dolo je do fizikoga obrauna i kamenovanja nadbiskupa. Taj sukob pokazuje nain na koji dolazi do tenzija kada se komuna pokuava proiriti na crkveni nain. To je jedan od dva spomenuta naina irenja (crkveni i svjetovni). Meutim, nakon toga splitskoj crkvi dugo vremena nije polo za rukom da se proiri na Poljica. S druge strane, kada govorimo o irenju prema zapadu i irenju sjevernim putem, imamo dobar primjer u selu Ostrog na sredini katelanske rivijere, otprilike u dananjem Katel Lukiu. Ve smo spomenuli da postoje dva modela irenja gradskog prostora. Prvo model je model sukoba sa susjednim opinama, a drugi model je model mirne ekspanzije. Prvi model je model kojeg ilustriraju sukobi Splita i Trogira. Selo Ostrog je vrlo dugo bilo kamen smutnje izmeu te dvije opine. Selo Ostrog je navodno bilo u vlasnitvu splitskoga nadbiskupa, meutim kako nam govori Toma Arhiakon, 1225. godine to su selo osvojili neki Hrvati koji su se zvali Toljen i Vueta, sinovi nekog Vuka. Toma kae da su oni tvrdili da su subatinici toga istoga mjesta, sela Ostrog i da na temelju toga prava oni osvajaju mjesto. Oni su u Ostrogu vodili neku utvrdu, iako se Split tome protivio, tako da su stvorili sukob sa Splitom. Postavlja se pitanje jesu li Hrvati u Ostrogu doista bili neki strani osvajai, kako iz naziva Toma. Toma se inae o njima jako negativno izraava, i tvrdi da su oni uzurpirali prava splitske crkve. Vidjet emo da to nije ba sasvim tono. To je znai poet sukoba, pojava tih Hrvata koji se pozivaju na svoja stara prava i tamo grade utvrdu. Taj sukob se nastavio na nain da su spliani sakupili vojsku i zapravo izvrili odmazdu nad Hrvatima u Ostrogu. Kako nisu bili sposobni da sa svojim vlastitim gradskim vojnicima sakupe dovoljno vojske s kojom bi se suprotstavili Hrvatima, oni su u pomo pozvali svoga izabranoga gradskoga kneza. Sjetimo se da smo govorili da knez nekoga grada, neke komune, nije morao biti iz nje, nego da se ponekad radilo o monim feudalcima iz zalea, kao to su bili Kaii, ubii i sl. Dvadesetih godina 13. stoljea mnogi su se splitski kneevi nalazili u zaleima. U tom trenutku splitski knez bio je Petar iz Huma. On u Splitu nije ba puno boravio, samo je dolazio po potrebi. Tako su ga tada spliani pozvali da svojim vojnicima pomogne splitskoj vojsci i da im vrati Ostrog. Knez Petar i
39
spliani su vrlo uspjeno obavili taj zadatak i to na vrlo krvav nain. Toma spominje i trogirane koji su im pomogli. Znai, u tom trenutku je dolo nekog kratkog saveznitva izmeu Trogira i Splita oko Ostroga. Dvije komune su se povezale kako bi osigurale svoje interese na tom podruju. Meutim, sukob nije na tome zavrio. On se nastavio dvadesetak godina kasnije u velikom splitsko-trogirskom ratu iz 1243. i 1244. godine. Uzroci tog rata su bili prilino komplicirani i duboki. Rat se vodio oko sela Ostrog i oko toga koja komuna ima pravo na njega. Trogirani su tvrdili, a i danas postoji dokument koji o tome govori, da je njima, jo 1151. godine ugarsko-hrvatski kralj Gejza II. dao potvrdu kojoj potvruje posjed nad selom Ostrog. To je zemljite trogiranima navodno poklonio jo kralj Zvonimir u 11. stoljeu, a onda potvrdio Gejza u 12. stoljeu. Istinitost Zvonimirove darovnice nije toliko vana. Ono to je vano je da su Trogirani u 12. stoljeu dobili potvrdu od Gejze koji im je to povjerovao. S druge strane, spliani su tvrdili da posjeduju ispravu kralja Kolomana sa poetka 12. stoljea iz 1103. kojom se njima potvruje vlasnitvo nad selom Ostrog. Dakle, dolo je do proturjeja. Kolomanova darovnica je takoer vjerojatno falsifikat koji je nastao nakon Gejzine isprave. Cijeli taj skup problema je doao do izraaja godine 1200. kada se herceg Andrija, tadanji ban ugarsko-hrvatskog kralja, spustio u Dalmaciju na jednom putovanju i potvrdio Trogiranima selo Ostrog kao njihovo vlasnitvo. On je to potvrdio kao Teritorium Santo Vitale. Kod Andije je dolo do nesretnog spleta okolnosti da je on vrlo esto mijenjao miljenja. Sedam godina kasnije, kada je on ve bio kralj Andrija II. on je potvrdio selo Ostrog splianima. U sljedeih nekoliko godina opet je nekoliko puta mijenjao miljenje: 1210., 1216. i 1217. taj isti Andrija II. je ponovno izdao tri nove isprave kojima opet vraa Ostrog trogiranima i nazad splianima. U toj darovnici iz 1217. se izriito spominje da je taj teritorij koji sada daje trogiranima ukljuuje u sebi privatne posjede spliana, drugim rijeima on trogiranima daje Ostrog, ali im ne daje privatne zemljite estice koje pripadaju splianima. Ali kralj Bela IV. koji je boravio u Dalmaciji u vrijeme mongolske provale je bio izrazito sklon trogiranima i izrazito nesklon splianima. Bela IV. je 1242. godine potvrdio darovnicu svoga oca Andrije II. i dodijelio trogiranima Ostrog. Meutim, u tom dokumentu dolo je do jednoga vanoga propusta, koji je bio dosta znaajan jer je imao velikoga utjecaja na kasnije dogaaje. Bela je u tom dokumentu zaboravio napisati da on pri tom ne misli na privatne posjede spliana kada daje taj teritorij. Drugim rijeima, dogodilo se da su neki graani Splita preko noi ostali bez svojih posjeda jer je to kralj zaboravio naglasiti. Trogirani su naravno odmah iskoristili tu injenicu i uzurpirali su privatna zemljita spliana. To naravno nije moglo proi bez reakcije Splita. Spliani su se pobunili protiv takvog razvoja dogaaja. Uz pomo svoga potestata Bernarda (koji je naslijedio Gargana) zarobili su 50 trogirskih graana kao osvetu za uzurpaciju privatnih posjeda. U tom trenutku je dolo do najnie toke u odnosima Splita i Trogira i uslijedio je jedan dug i krvav rat. U tom se trenutku pojavio jedan franjevac koji je pokuao posredovati izmeu Splita i Trogira i smiriti sukob. 1243. on je uspio smiriti tenzije, te su se stvorili uvjeti za jedno malo primirje. U tom primirju su dvije toke dole do izraaja: prva je bila ta da trogirani priznaju posjed Ostroga splitskom nadbiskupu, ali da za uzvrat zadre Bijae i Divulje. Nakon to su se tako sporazumjeli spliani su pustili na slobodu zarobljene trogirane. Meutim, trogirani su prekrili taj mirovni ugovor. Umjesto da splianima prepuste Ostrog, oni su ga ipak zadrali, te su se pozvali na kralja Belu IV. Doista, kralj Bela IV. je ponitio taj mirovni ugovor iz 1243. te prepustio trogiranima sve to su imali i prije. U ovom se trenutku inilo da su trogirani uspjeli dobiti ono to su htjeli na raun Splita. Ovo spliani nisu htjeli prihvatiti te je dolo do pravog krvavog rata izmeu njih. Rat se vodio oko dvije godine (1243. i 1244. godine) i vodio se i na kopnu i na moru. Moe se rei da je rat imao dvije faze. U prvoj fazi su dominirali Trogirani, oni su bili vojniki uspjeniji, a kasnije su se udruili sa novim saveznicima, a to su bili kneevi Klisa i neki Hrvati. U drugoj fazi rata 1244. godine neto su uspjeniji ipak bili spliani kojima je doao u pomo bosanski ban Miroslav koji je te godine
40
bio izabran za splitskog kneza. Osim toga splianima su pomo doli i poljiani i humski knez Andrija. I jedna i druga komuna su nale saveznike izvan granica. Meutim, Trogirani su imali strateku prednosti to je na njihovoj strani bio kralj. Bela IV. je u cijelom sukobu stalno bio na strani Trogira, i u svakoj situaciji kada je bilo neizvjesno tko e poluiti uspjeh, kralj je bio taj koji se stavljao na stranu Trogira. Ovog puta je utjecao na nain da je u Dalmaciju poslao dvije vojske. Prva vojska je bila pod vodstvom slavonskoga bana Dionizija, a po tome se zapravo i vidi koliku je vanost kralj pridavao tome sukobu jer je poslao samoga bana da rijei problem. Drugu vojsku koju je kralj poslao, poslao je protiv bosanskoga bana Miroslava. Obje vojske su bile uperene protiv Splita, a za Trogir. Time je dolo do vrhunca rata i najkrvavijih borbi. U Splitu je dolo do pokuaja da se apelira na kralja, ali jedino to je u tome dolo do rezultata, je kraljev zahtjev da se za nova splitskoga nadbiskupa izabere jedan Maar. U tome se vidi to je kralju najvie smetalo kod Splita, a to je bila injenica da su spliani sami birali svoje nadbiskupe, bez utjecaja kraljevske vlasti. S druge strane trogirani su bili mnogo benevolentniji prema kraljevim eljama. Izbor toga Maara (Ugrina) za splitskog nadbiskupa je izvren, ali ne kanonski nego pod prisilom svjetovnjaka (gradskih vijenika) koji su natjerali splitske sveenike i da izaberu Ugrina kako bi se svidjeli kralju i sprijeili da on poalje vojsku na grad. Kralj je svejedno poslao veliku vojsku da napadne Split, a to je bila vojska pod vodstvom spomenutoga bana. Oni su se utaborili u Solinu i ekali priliku kako bi izvrili opsadu grada. Spliani su mu poslali ambasadu koja ga je molila da ne napada Split, a on je za uzvrat traio ogromne svote novaca i taoce, nekoliko plemia koji su trebali biti jamstvo da se spliani vie nee buniti protiv kralja. To je splianima bilo neprihvatljivo. To su upravo one stvari koje su splianima bile garantirane da se nee dogaati, koje su oni imali u svojim starim privilegijama na koje su se pozivali, privilegijima ugarskih kraljeva jo iz 12. stoljea. Spliani su odbili banove uvjete i dolo je do napada. To je ono razdoblje o kojem smo govorili kada smo opisivali splitski burgus. Tada je doao u pitanje i sam opstanak grada kao takvoga jer je njegova zapadna polovica bila unitena. U toj situaciji jedino to su spliani mogli uiniti je sklopiti mir sa slavonskim banom, a mir je traio da spliani plate kralju 600 maraka srebra i da mu daju 6 mladih plemia kao taoce. To je i uinjeno. Time je rat zavrio i Split je izgubio. Sklopljen je mirovni ugovor sa sljedeim tokama: (1) splianima je zabranjeno da biraju za svoga kneza bilo koga tko nije podanik ugarsko-hrvatskoga kralja; (2) selo Ostrog je bilo dano Trogiru; (3) spliani se moraju odrei svih privatnih podruja na trogirskoj strani; (4) trogirani se odriu svih podruja na splitskoj strani Katela; (5) spliani su se morali obavezati da u grad nee primati nikoga tko je neprijateljski nastrojen prema kralju; (6) u sluaju ponovnoga rata, kralj ima pravo i jedan i drugi grad, pri emu oba grada moraju platiti visoku globu. Ako bolje pogledamo uzore sukoba, imamo nekoliko okolnosti koje su znaajne za nas kada govorimo o dalmatinskim komunama kao takvima. Koji su bili razlozi zbog kojih je kralj bio toliko naklonjen trogiranima i tako neprijateljski nastrojen prema splianima? Prije svega je to bio onaj latinski nain uprave nad gradom (reginem latinorum), koju je Split uveo. Zbog ega je to kralju smetalo? Prije svega, taj novi sistem uprave je uveden bez da se kralja uope pitalo, to je njemu bilo neprihvatljivo. On je smatrao da on kao vladar ima pravo odreivati kako e izgledati komunalni ustroj nekoga grada. Osim toga, kralj je bio jako protiv toga da splitski naelnik bude netko tko je stranac, tj. netko tko nije iz ugarsko-hrvatske drave. Taj cijeli sistem je upravo podrazumijevao da je naelnik profesionalac, ali isto tako da je on stranac i da je zbog toga objektivniji. Kralju je to smetalo jer je on elio na elu grada svoga ovjeka koji je njegov podanik i koji mora voditi rauna o kraljevim eljama. K tome, 1241. godine kralj je bio na proputovanju Splitom za vrijeme mongolske invazije, te je u tom trenutku dolo do nekih sukoba izmeu njega i splitskog naelnika Gargana. Kralj se dakle na licu mjesta mogao uvjeriti koliko mu ne odgovara ta uprava. Vrhunac nove politke Bele IV. prema
41
Splitu bio je novoizabrani splitski nadbiskup Ugrin, koji je zajedno sa au nadbiskupa dobio i svjetovnu vlast nad gradom. Na taj ne nain kralj htio stvoriti vrstu mo nad Splitom i u crkvenom i u civilnom smislu. Taj Ugrin je bio i nadbiskup i knez u istoj osobi. Meutim, Ugrin je ubrzo umro, a kasnije nadbiskupi, koliko se zna, nikada nisu bili istovremeno i kneevi. To je bila jedna iznimna pojava, ali je simptomatina jer nam pokazuje odnos Arpadovia prema splitskoj komuni. Iako je mirovni ugovor podrazumijevao da vie nee biti ratova nakon 1244. godine, oni su se ipak dogodili tridesetak godina kasnije u 70tima. Ovog puta su se ratovi odvijali u novim okolnostima. Kraljevska vlast tada se ve u Dalmaciji gotovo pa i nije osjeala. 70te i 80te godine 13. stoljea, a i sljedeih nekoliko desetljea je vrijeme kada vlast kralja juno od Save, pa ak i juno od Drave vrlo slabo osjea. To je vrijeme kada se centralna vlast Arpadovia raspada, kada se javljaju Anuvinci, kada dolazi do velikih graanskih ratova, kada u Hrvatskoj stvarnu vlast vre bogate i mone velikae obitelji poput ubia Bribirskih. Te godine su godine najvee moi Pavla ubia, bana Hrvata, ija je obitelj na razliite naine upravljala gotovo cijelom junom Hrvatskom. 70tih godina, u tom jednom dosta kaotinom vremenu, dolo je do novih sukoba spliana i trogirana, opet oko sela Ostrog. Podaci koje imamo iz tog vremena dosta su nejasni, ali ono to iz njih proizlazi je da je 1273. godine dolo do pobune spliana protiv ugarsko-hrvatskoga kralja Vladislava. Spliani su te godine prema jednom dokumentu prognali svoje sugraane vjerne kralju, dakle one koji su se pokoravali hrvatskom vladaru. ak su uzeli za gradske sudce osobe koje nisu bili podanici kralja. Umjesto da kralj intervenira, u njegovo ime je intervenirao Pavao ubi. Spliani su se tih godina 1273. i 1274. povezali sa ibenanima protiv Trogira. ibenani su tada sa trogiranima imali dugotrajan spor u kojem su se pokuavali osamostaliti od trogirske biskupije, a u tome su imali saveznike spliane. 1275. godine hrvatsko-dalmatinski ban Nikola je siao u Dalmaciju kako bi sudio u parnici izmeu Splita i Trogira koja se sada ponovno aktivirala. U tom procesu, spliani su tvrdili da trogirani nezakonito dre splitske zemlje. Trogirani su tvrdili da im je to pravo potvrdio jo kralj Bela i da su to spliani priznali, i da je tu rije o miru iz 1244. godine. Ban je presudio u korist Trogirana, a zatim je uputio obje strane, da se jave kralju ukoliko nisu zadovoljne presudom. Kada su se javili kralju, dolo je do jednog obrata. Kralj, od kojeg se oekivalo da e stati na stranu trogirana, je opet izgleda doao do novog zakljua. Ovaj put je on preferirao spliane, te je njima dao Ostrog i sve zemlje koje im je njegov djed Bela IV. oduzeo. Naravno, onda opet s tim trogirani nisu bili zadovoljni. 1276. godine u Trogiru su boravili ambasadori ostrogonskoga nadbiskupa, najvanijeg ovjeka u Ugarskoj uz kralja. Trogirani su taj posjet iskoristili kako bi vratili vodu na svoj mlin. To je uzrokovalo jedan novi rat. Meutim, taj rat je bio relativno brzo sprijeen jer je bio voen u novim okolnostima, kada je stvarna vlast bila u rukama ubia, a ne u rukama kralja. Naime, tih godina, 70tih i 80tih, gotovo svi knezovi dalmatinskih komuna su bili lanovi obitelji ubia-Bribirski pa su bili zainteresirani da gradovi meusobno ne ratuju. Tako su godine 1277. ubii-Bribirski posredovali u sukobi izmeu Splita i Trogira. Knez Splita je tada bio ban Pavao, a knez Trogira njegov brat Mladen. Kao sudci u tom sukobu, bili su izabrani ibenski knez Juraj, takoer ubi-Bribirski i dva ugledna graanina grada Zadra. Odredbe mirovnog ugovora su bile sljedee: Trogirani moraju vratiti splianima sve zemlje koje su bile u posjedu crkvenih institucija, a nalazile su se izmeu Ostroga i Trogira. Druga odredba se odnosila na privatne posjede. Spliani su se morali sa svoje strane odrei svih privatnih posjeda na trogirskom teritoriju, ali su zato dobili odtetu. Trogirani su se morali odrei i svojih posjeda na splitskom teritoriju, ali u njihovom sluaju nije bilo novane odtete jer su trogirani na podruju Splita imali manje posjeda, nego obrnuto. Najvaniji dio ugovora: selo Ostrog je bilo dodijeljeno tzv. Didiima. Didii su jedan drutveni sloj koji je ostatak ranosrednjovjekovnoga sitnoga plemstva. Sam njihov naziv znai oni koji imaju djedove, tj. duge korijene obiteljske prolosti i koji su slobodni seljaci. Oni nisu kmetovi,
42
ali ni plemii u pravom smislu rijei. Oni su mogli slobodno obraivati zemlju u svom posjedu. Umjesto komuni Splita ili Trogira, Ostrog je pripao Didiima. Dakle, rezultat je bio sasvim trei. O emu se zapravo radi? Ako se vratimo na poetak sukoba, sjetit emo se da smo spominjali neke Hrvate koji su Ostrog osvojili (Vuina i njegov brat). Postoji dokaz da ti Hrvati koji su osvojili Ostrog ipak nisu bili neki strani doljaci ve starosjedioci koji su tu ivjeli od ranoga srednjega vijeka. Oni su zapravo bili Didii. Kada se splitska opina pokuala proiriti oni su pruili otpor. Oni su dakle starosjedioci toga podruja koji su se sada susreli sa jednim novim elementom: pokuaj komune da se proiri na raun njih. Ako se sjetimo onog citata od Tome kada su spliani sve popljakali, spalili, razorili grobove predaka, onda je to dokaz da ti Hrvati koji su tu bili ipak nisu neko novo stanovnitvo. U suprotnom, ne bi imalo kosti djedova. Toma je tu sam sebe na neki nain odao. Ti Hrvati su zaista imali pravo na to podruje. Njima je nakon viedesetljetnih sukoba 1277. godine kralj doista vratio ono to su prije posjedovali. Sukob izmeu Splita i Trogira je opet u nekoliko navrata tinjao, ali nikad se nije razbuktao kao tada i ranije. Situacija izmeu Trogira i Splita se ipak smirila, a ovaj sluaj je pokazao da je ban Pavao zapravo vladao Dalmacijom, a ne kralj. On je krajem 13. stoljea zapravo neokrunjeni kralj Hrvatske. elje Spliana e se ponovo aktualizirati nakon Zadarskoga mira, ali opet bez uspjeha. Ali te godine, 1358., neak splitskoga kneza je siao u Katela i pri tome izjavio u ime kralja da je Ostrog zajedno sa Bijaima, postao dobro splitskoga nadbiskupa. Pri tome se pozivao na jednu krivotvorenu ispravu kralja Zvonimira. Nema nekoga konsenzusa u naoj historiografiji zbog ega se to dogodilo. Moda je to bilo samoinicijativno ili na inicijativu kralja na kojega je opet utjecao splitski nadbiskup Hugolin, koji je bio u posjetu kod kralja u Ugarskoj. Kako bilo, sve to skupa nije imalo utjecaja, jer su Trogirani protestirali. Ostrog je kralj opet dodijelio trogiranima. Na taj su nain definitivno izgubili Ostrog i nikada ga kasnije nisu traili. Ovim smo zavrili opis prvoga modela irenja koji se pokazao relativno neuspjean. Sada prelazimo na model mirne ekspanzije. Najbolji primjer toga je Zadar i njegovo irenje od 12. do 15. stoljea, ekonomskim putem. Tu je bila rije o postupnom kupovanju zemljita u Ravnim kotarima, nekad od strane crkve, a nekad su kupovali graani. Njihovim su gomilanjem postajali dijelom opinskog teritorija. Iako je taj proces bio miran, ipak je izvrio neke promjene. Naime, irenje distrikta je izvrilo velike izmjene u drutvenom ustroju sela koja su se nalazila na tim podrujima. Na zadarskom podruju nije dolo do nekih velikih potresa, ali bilo je izmjena. Prije svega, zemljita tih seoskih opina koje su dole pod vlast zadrana, sada su postala vlasnitvo zadarske crkve ili zadarske opine. Nisu vie bila slobodna sela kao prije. Drugo, selo je postalo dijelom crkvenoga ili civilnoga vlasnitva. Tree, slobodni seljaci, dakle osobno slobodni seljaci su time postali kmetovi. Vie nisu imali osobnu slobodnu. Postali su vilani, kako ih nazivaju izvori. Dospjeli su u novi status poluslobodnih ljudi, koji se u izvorima tog vremena nazivaju i distriktualci. Kako se taj proces stvaranja kmetova, pretvorbe slobodnih ljudi u kmetove, odnosio prema slobodnim ljudima koji su tu ivjeli? Jesu li svi postali kmetovi ili je bilo nekih iznimki? Izgleda da je iznimki ipak bilo, dodue malo. Zadarski izvori nam kau da je na tim novim teritorijima komune bilo nekih stanovnika koji nisu postali ni kmetovi i nisu postali ni teaci, nego su ostali osobno slobodni vlasnici svoga posjeda. Bilo ih je malo. Dvije su osnovne skupine koje zadarski dokumenti spominju s takvim statusom: (a) to su pripadnici vrlo starih plemenitih hrvatskih rodova u zaleu Zadra; (b) neki stanovnici zadarskih otoka koje definira zadarski statut. Statut kada govori o otoanima govori o su kmetovima naseljenim na posjedima grada Zadra i otoanima koji imaju svoje vlastito zemljite. To su ekvivalenti onoga to smo na primjeru Trogira i Splita nazivali Didiima. Razvoj Didia se moe pratiti u izvorima za Dalmaciju sve do 15. stoljea, a na podruju zadarskih otoka oni se spominju sve do 18. stoljea.
43
Koliki je bio njihov udio u odnosu na ostale stanovnike zadarskih otoka mi ne moemo procijeniti. Pretpostavka je da je veina ipak bila u statusu kmeta. Didii su izgleda bili jako rijetki. Kao zakljuak, moemo rei da postoje dva naina irenja komuna. Jedan je ratni, a drugi je mirotvorni. I jedan i drugi stvaraju anomalije o kojima smo ve govorili. Seljaci na razliite naine reagiraju na irenje komuna. Uklapanjem u komunu kao to je bilo u Zadru ili ratovanjem kao to je bio sluaj na primjeru Splita.
9. Predavanje (21.12.2011.) Komunalne ideologije: najvaniji izvori po ovom pitanju su Toma Arhiakon, Miha Madijev de Barbezanis i nepoznati autor Obsidio Iadrensis. Komunalne ideologije su politika i ideoloka pozadina svakodnevnoga ivota jadranskih komuna u srednjem vijeku, njihov politiki credo, nain ka koji one pokuavaju kodificirati, usustaviti, na jednom mjestu smjestiti zapravo sve svoje politike i kulturne tendencije u svijetu u kojem postoje. Ono ime emo se danas baviti su politike ideologije. Nain na koji su politike elite dalmatinskih komuna u srednjem vijeku doivljavale same, svijet oko sebe i svoj odnos prema tom svijetu. Kada govorimo o politikim ideologijama i komunalnom mentalitetu, govorimo o jednom antagonizmu prema vanjskom svijetu izvan komune. On je prije svega izraz drutvenoga raslojavanja. to to znai kad kaemo da je antagonizam komune prema drugima izraz drutvenoga raslojavanja? Nositelj opinskoga ivota dalmatinskih komuna u srednjem vijeku su bili iskljuivo patriciji, najvii drutveni sloj. Oni su bili nositelji politikoga ivota, kreirali su ga, predstavljali su komunu prema vanjskom svijetu u ime svih koji nisu bili dio najviega drutvenoga sloja. Drugim rijeima, kada govorimo o antagonizmu neke komune prema drugom komunama ili drutvima, govorimo o antagonizmu iji su nositelji jedan malo drutveni sloj, ali koji upravlja njenim svakodnevnim ivotom. Kada govorimo o ideologijama, u svemu tome moramo podrazumijevati socijalne suprotnosti i staleka razdvajanja. Govorimo o meusobnom odvajanju stalea, pri emu najvii stale jedini ima privilegije da se bavi politikom. U drugoj polovini 14. i u 15. stoljeu e dolaziti do pokuaja puana da takoer uzmu u svoje ruke dio tog politikog ivota, da postanu sukreatori unutarnje i vanjske politike. Taj pokuaj je bio neuspjean. Naprosto sama injenica da je najvii stale, dakle patriciji, zabranio ulaenje novim lanovima u svoj sloj, je onemoguio najbogatijim i najutjecajnijim puanima da postanu politiki aktivni. Ovakva staleka raslojenost u Dalmaciji e opstati jako dugo, sve do pada Dubrovake Republike krajem 18. stoljea. Govorimo o jednom vremenu dugog trajanja u kojem su drutveni odnosi bili zamrznuti i koje je trajalo preko 4 stoljea. Radi se zapravo o jednom okamenjenom nainu razmiljanja. Nii sloj komune, oni koji nisu bili niti patriciji, niti bogati puani, dakle koji nisu imali ni formalni ni neformalni utjecaj, i s njima zajedno distriktualci, nisu u naelu nikada imali nikakvih prava u sudjelovanju u politici komune. Oni se nisu ukljuivali ni u probleme kada je komuna imala vanjske sukobe s drugima, kada bi dolo do rata s nekom drugom komunom ili velikaem. ak ni tada se nisu ukljuivali. Postoji samo jedan primjer u Dalmaciji kada se itavo stanovnitvo ukljuilo u sukob, a to je bilo kod opsade Zadra 1345. godine. To su neke premise kada govorimo o politikoj ideologiji. Kad govorimo o 14. stoljeu, govorimo o stoljeu kada se kodificira komunalno pravo, kada se piu gradski statuti. To je takoer stoljee definiranja politikih struktura, komunalnih organa, struktura To se stoljee s jedne strane pravnih propisa, a s druge realnoga ustrojavanja drutva za
44
dugo vrijeme. U tom stoljeu, moemo razluiti tri razliita utjecaja na razvoj politikih ideja dalmatinskih komuna. Prvi element su ideje i ideologije koje su pristigle iz Italije iz ve ustrojenih komuna koje su u 12. stoljeu razvile svoje komunalne ideologije i gradske legende. Drugi element je bila lokalna politika tradicija koja je potjecala jo iz ranoga srednjega vijeka. Neki korijeni politika dalm. komuna potiu jo iz ranog srednjeg vijeka. Trei element koji je utjecao je antagonizam prema vani, prema suparnicima i konkurentskim komunama, velikaima, Veneciji, kraljevima. To su dakle tri utjecajna elementa koji stvaraju komunalnu ideologiju i koji e stoljeima na razliite naine utjecati na formiranje komunalnoga identiteta i mentaliteta, naina na koji vodstvo komune razmilja i na koji se nain oblikuju njihovi stavovi prema problemima. Prvo od povijesnih dijela koje emo danas spomenuti je kronika splitskog plemia Mihe Madijeva de Barbazanisa. To djelo se izvorno zove Historia de gestis To je povijest rimskonjemakih careva i papa u 13. i 14. stoljeu, u vremenu bliskom autoru. Kronika je nastala nakon 1358. godine, ne zna se tono kada. Kada govorimo o zemljopisnom prostoru na koji se odnosi kronika, ona postavlja teite na balkanski poluotok i na obje obale Jadrana. To je pozornica povijesnih dogaaja koja Mihu zanima i koja mu je vrlo bliska. Meutim, usprkos samome naslovu te kronike, to nije samo povijest rimskih careva i papa. Ona je mnogo vie od toga. Sredinje teme koje zanimaju Mihu su zbivanja vezana uz komunalna drutva. Njega prije svega zanima povijest komuna i zbivanja vezana uz njih iz 14. stoljea: (1) dogaaji unutar komuna, (2) meu-komunalni sukobi i (3) sukobi komunalnih drutava sa ne-komunalnim drutvima. Dvije su osnovne zemlje koje ga zanimaju: Italija (Toscana i Marche) i dalmatinske komune prema vlastima iz zalea. Uz sve to donosi i mnogo podataka o promjeni dinastije, odnosu Zadra i Venecije, mnogo vrlo zanimljivih i izvornih podataka. Najiscrpnije i najopsenije poglavlje u toj kronici je poglavlje koje se odnosi na Mladena ubia, tada jednoga od najmonijih feudalaca hrvatskoga kraljevstva u ranom 14. stoljeu, koje je i vrijeme raspada kraljevske vlasti u Hrvatskoj i vrijeme kada su ubii-Bribirski ti koji vladaju umjesto kralja. Oni su kneevi dalm. gradova i na taj nain stvaraju jedan sistem vladavine prema istoku i zapadu. Poglavlje o Mladenu II ubiu i o sukobu sa splitskim knezom Jurjem su sredinja i najtemeljitija poglavlja. On donosi po prvi put podatak o legendarnom porijeklu grada Splita, o trojanskim plemiima. Pokazuje i antagonizam prema okolnim drutvima, koji je najizrazitija komponenta komunalne politike: strah od onoga vanjskoga i mrnja. Naelno i teoretski, kada govorimo o razinama politikih ideja dalmatinskih komuna u 13. i 14. stoljeu, govorimo o dvije razine tih istih ideja. Prva razina je razina komunalne samostalnosti. To je neto to je zajedniko svim komunama: tenja za nezavisnou, samostalnim ivotom, komunalnom autonomijom. To je neto to je sveto, to se ne smije oskvrnuti i emu tei svaka komuna: slobodnom neometanom razvitku unutar same sebe. Druga razina politikih ideja je ideja da su jedino plemii ti koji smiju biti nositelji politikih prava: prava da se bira, prava da se bude biran, prava da se vodi aktivna politika i donose zakoni. Taj monopol su oni koncentrirali u svojim rukama i nisu je preputali drugim skupinama. To je druga bitna karakteristika politike komuna u 13. i 14. stoljeu. Ako sve do sada pokuavamo sistematino prikazati, dolazimo do sljedeeg zakljuka: postoje dva suprotstavljena pola u ideolokom sustavu komune. S jedne strane imamo, kada govorimo ideoloki, samu komunu, njeno tijelo, komunalni organizam, njen prostor, ager, stanovnike u razliitim slojevima drutva. To je jedna strana. Druga suprotstavljena strana, drugi pol prie je sila koja bi mogla ugroziti sav taj sustav. Koja je to sila bila? To su bili Arpadovii, Anuvinci, Mleani, ubii, bosanski banovi, srpski kraljevi Dakle, itav ivot komune i njena politika ideologija se vrti oko s jedne strane tenje da se bude samostalan i da se to uinkovitije pobijedi bilo koga tko bi htio natetiti toj samostalnosti.
45
Kada govorimo o tim silama koje su ugroavale komune, one su se mijenjale ovisno o tome o kojoj je komuni rije. Primjerice, Zadar je uvijek bio prvi na udaru kada govorimo o Mletakoj Republici. Razlog tome je bio taj to je Zadar bio strateki, jo od antike, najpovoljnije smjeten grad na Jadranu i onaj koji je drao Zadar je zapravo bio gospodar Dalmacije. Zadrani su imali dug i trnovit put u odnosima s Mleanima. S druge strane Mleani su u odnosima s drugim gradovima pokazivali neto manje zanimanja. Spliani sve do 15. stoljea nee biti posebno loe raspoloeni prema Veneciji, a razlozi za to su komplicirani. Mleani nikad nisu bili posebno zainteresirani za gradove poput Trogira, Splita i ibenika jer su znali da e ti gradovi prije ili kasnije pasti u njihove ruke, ako se uspiju domoi Zadra. Spliani, trogirani i ibenani e imati vie problema sa drugim silama, prije svega hrvatskim feudalcima iz zalea, pogotovo ubiima-Bribirskih. to se tie gradova na samom jugu poput Dubrovnika, njima ni Venecija ni hrvatski feudalci nisu bili stvarna prijetnja, ali zato su im bosanski banovi i kraljevi i kasnije kraljevi Srbije stvarali probleme. Kada govorimo o Splitu, Trogiru i ibeniku, njihovi prvi neprijatelji su bili hrvatski feudalci. U tom smislu govorimo o feudalnom razvoju dalmatinskih komuna, o periodu kada je njihov ivot bio bitno obiljeen sukobima s feudalcima. To je razdoblje trajalo sve od ranog 13. stoljea, pa sve do pada Mladena ubia 1322. godine. U tom razdoblju od stotinu godina, dolo je do kristaliziranja odnosa izmeu komuna i hrvatskih vlasteoskih rodova u Dalmaciji. Komune su napokon same sa sobom bile na istu kakav je njihov odnos prema tim konkurentima, a i odnos feudalaca prema komunama je postao vrlo jasan. Komune su sve obaveze koje su im feudalci nametali (porezne, vojne, kmetske) smatrale krnjenjem svoje komunalne autonomije, zadiranjem u njihova sveta prava, to je bio uzrok neprestanih antagonizama. Meutim, kako bismo bili objektivni, treba rei da je jednako lo stav tih komuna bio i prema Veneciji. Iako je Zadar bio prvi na udaru, nakon nekog vremena su i ostale komune shvatile da im prijeti jednako velika opasnost od Venecije, barem kao i od ubia. uvanje komune, pokuaj da se zadri samostalnost je bila osnova u manje-vie svim povijesnim spisima koji nastaju u srednjem vijeku, a koji se odnose na komunalne opine. Tri su osnovna djela: Historia Salonitana iz 1266.-1268. godine, Obsidio Iadrensis (opis bitke za Zadar iz 1346.) i Kronika Mihe Madijeva iz 60tih godina 14. stoljea. Te kronike su sve sline u tome to se odnose na pokuaje komuna da zadre svoju samostalnost. To im je zajednika crta. Ono u emu se razlikuju su konkretni protivnici. Zadarska kronika e biti usmjerene protiv Mleana, dok e Toma Arhiakon o Mleanima govoriti samo pohvalno. Njegovi neprijatelji e vie biti hrvatski vladari iz zalea, a ponekad i ugarsko-hrvatski kralj. S druge strane, Mleani e biti prikazani vrlo crno u zadarskoj kronici. Ideoloka struktura splitskih kronika ima dvije osnovne sastavnice, znaajke. Prva je pretjerivanje u napadanju na neprijatelja, u emotivnom shvaanju toga neprijatelja kao olienje iskonskog zla. Druga komponenta koju te kronike oituju je problem odnosa izmeu slavena i romana, izmeu autohtonoga latinskoga elementa i onog novog slavenskog, hrvatskog elementa. Te se dvije komponente provlae kroz obe kronike grada Splita. Primjerice, Miha Madijev kneeve ubie-Bribirske slika kao vrlo negativne pojave (tirani, diktatori, neprijatelji svega dobroga, olienje avla). Ta injenica da ubii-Bribirski imaju tako negativan opis je utjecala na mnoge nae rane povjesniare, to je onda kasnije opet stvaralo probleme u stvarnoj interpretaciji toga vremena. Takoer, injenica da je naa rana povijesna znanost u 19. stoljeu, pa ak i dijelu 20. stoljea bila dosta nacionalno obojena je utjecala na to da neki nai povjesniari toga vremena opet shvaaju stvari crno bijelo na nain kako ih je shvaao Miha Madijev. S druge strane, talijanski povjesniari ranog 20. stoljea, prije svega oni iredentistiki usmjereni iz vremena faizma i iz vremena kada je Zadar bio pod talijanskom okupacijom su takoer stvari shvaale crno bijelo, ali naravno oni imaju
46
druge favorite. Tako se primjerice neki od tih povijesnih dijela ubie tretira kao da su oni nekakvi slavenski tirani koji pokuavaju ugroziti slobodu talijanskih komuna. S druge strane, talijanski povjesniari iz Zadra ili Venecije koji su ivjeli u 30tim ili 40tim godinama 20. stoljea e vrlo rano prihvatiti takve ideje. Ideologija iz razvijenog i kasnog srednjeg vijeka se jednostavno prenijela u radove nekih naih povjesniara kasnoga 19. i ranoga 20. stoljea. Nama je danas jasno, kada govorimo o ovim relacijama, da se radi o vulgarnom pojednostavljivanju problema. Naprosto se stvari ne smiju sagledavati crno bijelo. Isto tako, esto znala u povijenim znanostima naglaavati etnika komponenta svih tih problema. Naglaavalo se da su uvijek Hrvati Slaveni i Romani i Latini Talijani, da su oni krvno odreeni i da to stvara probleme. To se isto pokazalo problematino. Ono to je vrlo dugo ostalo neshvaeno i neobjanjeno sve do polovine 20. stoljea u naoj historiografiji je bila injenica da se splitsko kroniarstvo 14. stoljea ne smije sagledavati iz naih suvremenih problema. Ono to je klju da bi se tono ocijenila povijest 14. stoljea je injenica da kroniar uvijek, bez iznimke opisuje borbe sa stajalita autonomne komune, sa stajalita svoga grada. Bez ispravnoga shvaanja te injenice ne moe se ispravno procijeniti dogaaje o kojima kroniar pie kao ni nain na koji on gleda da te dogaaje. Etniki odnosi su u tim relacijama sasvim nevani, ne samo nama nego i kroniarima. Ako bi etniki odnosi bili bitni, onda nam ne bi bilo jasno zato su Zadrani protiv Mleana jer su i jedni i drugi zapravo Romani. Drugim rijeima, nesposobnost komunalnih kroniara da pozitivno ocijene ulogu nekih svojih napadaa, kao to su bili ubii Bribirski, je razlog i zbog kojega mi raspolaemo s tim vrstama kronika. Oni jednostavno nisu mogli ire sagledati ulogu ubia Bribirskih, nisu mogli doi do zakljuka da postoji mogunost da ubii napokon poveu unutranjost i obalu. Oni su naprosto imali jedan zatvoren i vrlo skuen vidik. Zbog toga, nikad nee bit pokuaja da se komune ak ni meusobno poveu, iako su sve bile romanske. Sve one su bile toliko ideoloki razdvojene da nisu nikada osjetile potrebu da se meusobno veu. Vezat e ih tek Mletaka Republika kada osvoji Dalmaciju. Zatvorenost u svijet komune je uzrok nesposobnosti kroniara da objektivno ocijene situaciju. To su neki od bitnih elemenata kroniarstva razvijenoga srednjega vijeka. to se tie Zadra, situacija je bila malo drugaija. Oni su sa Mleanima imali dugotrajnije probleme od spliana. Ve smo spomenuli da nije postojala ideja o povezivanju dalmatinskih komuna, one su jedna prema drugoj jednako neprijateljski raspoloene kao to su bile i prema Mleanima ili ubiima. Pri tome su kronike Tome i Mihe idealni primjeri komunalnih politikih ideologija kada je vlast Arpadovia bila slaba. Drugim rijeima, komunalne ideologije u 14. stoljeu su bile rezultat slabe kraljevske vlasti, sukoba komuna i feudalaca u zaleu i s tree strane injenice da nije bilo elje za integracijom niti meu komunama niti za spajanjem sa zaleem. Takav nain razmiljanje e u komunalnim povijestima potrajati sve do kasnog 14. stoljea. Prve naznake drugaijeg naina razmiljanja se javljaju periferno u malim dijelovima kronike Mihe Madijevog jer je ona napisana nakon Zadarskoga mira. Sama ta injenica da je napisana u vrijeme Anuvinaca je utjecala i na ovog kroniara da ipak malo prilagodi svoja stajalita. Tako e on na nekim mjestima, ipak hvaliti anuvinske kraljeve. To je jedan znak tih nekih polaganih primjena. Iz zrelog anuvinskog razdoblja potjee jo jedan povijesni spis iji je autor splitski plemi iz obitelji Cutheis, poznat kao Tabula A Cutheis. Ne znamo nita o autoru, ali znamo da je spis nastao izmeu 1371. i 1388. godine, u vremenu zrele anuvinske vlasti. Tek u tom spisu dolazi do posve drugaijeg pogleda. to je tu drugaije? Prije svega, odnos prema Anuvincima je vrlo pozitivan. Nadalje, o hrvatskim feudalcima gotovo da i nema rijei. Zato. Jedan mogui razlog je taj da su Anuvinci unitili mo ubia i oslobodili dalmatinske komune te prijetnje. Drugi mogui razlog je taj
47
da nije ni bilo potrebno da se ulazi u kritiku hrvatskih velikaa jer se tada pojavila jedna sila koja do tada nije bila prisutna kao prijetnja. Ta sila su bili osmanlijski Turci. Tabula po prvi puta spominnje Turke kao novi element na Balkanu: 1371. godine u bitci kod ernomena kod rijeke Marice. Splitski kroniar osjea taj novi element, da je dolo jedno novo vrijeme kada se javlja novi neprijatelj. Osim toga, on je vrlo kritian prema Veneciji, to je prvi put da se javlja kritika prema Veneciji u jednom Splitskom djelu. Kakav je realno bio odnos tih feudalaca prema komuni? Koja je bila njihova ideologija? Kada se usporeuju problemi koji su ti feudalci imali sa spomenutim gradovima sa situacijom u zapadnom dijelu Europe, onda se vidi da su ti problemi bio vrlo slini. Otprilike izmeu 1200. i 1350. godine odnos hrvatskih feudalaca prema dalmatinskim komunama nije bio ni po emu razliit od odnosa europskih feudalaca prema njihovim susjednim komunama. Bribirska vlast nad dalm. komunama, njihovo knezovanje u njima izmeu 1280. i 1322. godine, ipak je bilo veoma razliito od onoga to bi rekli nai stariji povjesniari. Oni su ta knetva usporeivali sa tzv. tiranijama u talijanskim gradovima. To su bile tiranije u kojima se neki vojni zapovjednik obino nametnuo nekoj talijanskoj komuni i zapravo postao nasljedni vladar te komune. Ipak se takve situacije ne mogu usporeivati sa situacijama kod nas u 13. i 14. stoljeu. Kod nas nije nikad dolo do takvog odnosa izmeu monih feudalaca i gradova. Nikada ni jedan nije bio doivotno knez i nikada nije bio nametnuti svoju nasljednu vlast u nekom gradu. Toga nije bilo. to se tie realnih nameta koji su kneevi nametali gradovima, ti tereti, porezi i sl. nisu bili nita vei nego to su bili tereti koji su ti isti gradovi plaali ugarsko-hrvatskim vladarima, bili su uobiajeni. Drugim rijeima, kada kroniari 13. i 14. stoljea kritiki piu o Bribircima iz zalea, u principu uvijek pretjeruju. Oni pod njima nisu imali nita loiji poloaj nego to im je bio pod kraljevima. Realno, jedina razlika izmeu vlasti kneza iz zalea i vlasti kralja iz Panonije je bila udaljenost. Kralj je bio vrlo daleko i nije se aktivno ukljuivao u politiku gradova. Njega je jedino zanimalo da gradovi uredno plaaju svoje namete. Feudalci su bili mnogo blie i uplitali su se u politiku gradova, a sami nameti su bili isti. Izgleda da je ta injenica, uplitanje u politiku gradova, vie smetalo gradove nego plaanje poreza. Drugim rijeima, moemo govoriti o neemu to se zove selektivna ideologija neprijatelja. Neprijatelj komune nije uvijek realan neprijatelj. Sada emo prijei na etnika i jezina pitanja. Kada govorimo o etnikoj strukturi komuna, ve od najranijeg razdoblja govorimo o etniki nehomogenom stanovnitvu. U vrhove gradskoga stanovnitva se ve u 9. i 10. stoljeu uvuklo slavensko stanovnitvo. Spominju se hrvatska imena. Slika nije bas tako crno bijela da bi mogli govoriti o istom romanskom stanovnitvu u gradovima i istom slavenskom stanovnitvu u zaleu. To nikada nije bilo potpuno tako. U gradova je od vrlo ranog vremena vladala dvojezinost. Govorio se i latinski i hrvatski i ne samo u niim slojevima, ve i u viim. Ono to jest injenica je da je latinski jezik i latinska kultura bila ta koja je bila na vioj razini. Latinski je bio jezik po kojem su se patriciji razlikovali od puana. Veina puanstva je govorila slavenskim jezikom, a patriciji latinskim. To je bio njihov romanski identitet prenesen iz ranoga srednjega vijeka. Meutim, usprkos svemu tome, to ne znai da su svi patriciji bili etniki romani. I meu njima je bio odreeni postotak slavenskoga stanovnitva. Latinski jezik nije bio etnika odrednica, ve staleka! U nekim od gradova, sauvao se u kasnijim stoljeima i romanskodalmatinski jezik. To je zapravo jezik koji je derivat latinskoga u komunama, koji se razlikovao u svojoj strukturi od komune do komune. O tom jeziku vrlo malo znamo. Zadnje mjesto gdje se on govorio je bio otok Krk, a zadnji govornik toga jezika je umro 1858. godine. Neto se rijei sauvalo u Dubrovniku, ali o tom dalmatinskom jeziku vrlo malo znamo.
48
Veina niih slojeva (habitatores) je govorila slavenskim jezikom. Latinski jezik je bio jezik uprave, sudstva i najvanije od svega jezik crkve i bogosluja. Uz te injenice, jo je jedna injenica omoguila latinskome da preivi, a to je bila injenica da su se izmeu dalmatinske i talijanske obale izmjenjivali slubenici (sveenici, inovnici, uitelji, naelnici ). S druge strane mnogi dalmatinski komunalni graani su odlazili na studij u Italiju. Na taj je nain latinski jezik prevladao meu uenim ljudima u komunama. To su neki od elemenata antike kulture. Postoji i jo neki elementi antike kulture u komunama, a neke smo ve ranije spominjali. Primjerice, urbane legende i komunalni mitovi o porijeklu stanovnika. U Splitu su ve vrlo rano poeli razvijati mit o tome da su splitski plemii potomci s jedne strane salonitanskih patricija, a ovi opet da su potomci trojanaca iz 9. stoljea prije Krista. Ta se legenda s jedne strane javlja u lokalnih povjesniara (Miha Madije, Perceval), a s druge strane takve sline legende susreemo i kod drugih komuna i to ne samo u Dalmaciji nego i u drugim krajevima, prije svega na zapadu. Tako Toma Arhiakon kada pie svoju Historiu Salonitanu pie na dugo o toj antikoj Dalmaciji. Godine 1312. kada se kodificira splitski statut u uvodu toga statuta gradonaelnik Perceval spominje da grad Split vue porijeklo od glasovitog i plemenitog grada Salona, od salonitanskih graana od kojih su nastali i splitski plemii. I nastavlja da su oni, kao i ostalo plemstvo Venecije i nekih drugih gradova potekli od trojanaca. Korak dalje je iao Miha Madije koji u svojoj kronici kae kao mleani i padovanci, i splitski su plemii dobili svoje plemenito porijeklo od trojanaca. Dakle, korijene gradu se pokuava nai u dalekoj prolosti, ne samo rimskoj, nego i grkohelenistikoj predrimskoj prolosti. Svi su plemii zapravo na ovaj ili onaj nain potomci trojanaca. Sada emo prijei na grad Zadar i jedan izvor kojeg jo nismo obradili, a to je Obsidio Iadrensis. U tom se spisu radi o pokuaju Zadrane da se oslobode Mletake vlasti, 12 godine prije Zadarskoga mira 1358., koji je bio neuspjean. Opsada grada je trajala od 8. mjeseca 1345. do 12. mjeseca 1346. Znaci godinu dana i etiri mjeseca. O tome govori spis. Radi se zapravo o dva razliita spisa koji se bave istom temom. Jedan su napisali Zadrani, a drugi Mleani. Jedan spis je promletaki, a drugi prozadarski. To je vrlo vana epizoda iz povijesti Zadra, koja je ostavila duboke tragove u suvremenicima. Zadarska varijanta prie se zove Obsidio Iadrensis, a druga varijanta se zove Cronica Iadertina. Imamo isti dogaaj iz dvije perspektive. Koliko je taj dogaaj bio znaajan i koliko je traga ostavio u Mletakoj povijesti govori nam injenica da je slika opsade koju je naslikao Tintoreto u drugoj polovini 16. stoljea bila stavljena u dudevu palau u jednoj od vanijih dvorana kako bi podsjeala mletaki senat s kolikom su mukom oni stekli Zadar kao glavni grad mletake Dalmacije. Ni jednom od ova dva spisa se ne zna pravi autor. to se tie zadarske varijante, postoji nekoliko pretpostavki tko bi to mogao biti. Najvie se ponavlja pretpostavka da bi to mogao biti zadarski nadbiskup Nikola Matafaris, iako sigurnih pokazatelja nema, samo indicije. On je bio student iz Padove, vrlo obrazovan, a bio je i prisutan u gradu za vrijeme opsade. Bio je pristaa kralja Ludovika. Sve to ga ini vjerojatnim kandidatem. On je napisao jo neka djela. Radila se stilska usporedba ali nisu naeni dokazi. Ipak, postoji mogunost da pisao razliitim stilom jer se radi o razliitim anrovima. Sauvali se na poetku spisa pismo autora spisa nekoj drugoj osobi bez imena. Ta druga osoba je nagovorila autora da napie taj spis. Jedino to znamo o njim je da je autor bio plemenitog roda, zadarski plemi. Autor je dobro poznavao latinski jezik. Jedan nas povjesniar je iznio tezu da je autor namjerno izostavio svoje ime iz straha. Mogue je da je doista bio sveenik, pa i nadbiskup jer esto citira Bibliju. to se tie autora mletakoga spisa, nema nikakvih naznaka tko bi mogao on biti. Oba spisa se nazivaju kronika ili historia. Spadaju u historiografske tekstove srednjega vijeka s vrlo naglaenom kranskom poukom. Po tome se izrazito razlikuju od povijesnih spisa iz antike kod
49
kojih je osnova zapravo bila istina (veritas). U srednjovjekovnim povijesnim djelima istina je na drugom mjestu, a na prvom mjestu je pouavati itatelja koje e mu pomoi da postane bolji kranin. Umjesto istine dolazi do novog koncepta, a taj koncept je primjer. Taj primjer moe itatelju predstaviti kolika je boja milost, ili mu se moe iznijeti neki negativan dogaaj koji e ga natjerati da ne ponovi slinu greku. U svakom sluaju, efekt opisa borbe bitke je uvijek sugestivno djelovao na itatelja, i na taj nain ostvarivao pouku i prenosio kransku poruku. U onom uvodnom pismu se spominju dvije motivacije koje su navele autora da pie spis. Prva motivacija je da se opiu uzroci koji su doveli do pobjede Mleana. Ti uzroci su bili nesloga meu Zadranima jer su se oni podijelili na dvije stranke: stranku koja je bila za kralja i stranku koja je bila za Veneciju. Druga motivacija je bila da se zabiljei okrutnost Mleana kako to zadrani nikad ne bi zaboravili. Mletaki spis (Kronika Iadertina) opet ima dvije drugaije motivacije. S jedne strane autor mora hvaliti i slaviti mletakoga duda jer je zahvaljujui njegovim zaslugama dolo do pobjede nad zadranima, a s druge strane se tim spisom mletaki podanici upozoravaju da moraju postati pokorni jer e im se inae dogoditi ono to se dogodilo zadranima. Opi cilj i jedne i druge kronike je bio da se itatelja s jedne strane poui i da ga se primjerom podsjeti na ono to on mora initi. Mletaki tekst nema podjelu na poglavlja, kratak je spis i manje-vie se radi o jednom ratnom izvjetaju, dosta dokumentarnom s puno tehnikih detalja o tome kako se koji zapovjednik zvao, vrstama brodova, oruja itd. To je jedan spis koji je vie tehniki izvjetaj, a manje povijesni. Zadarski tekst je malo drugaiji. On je mnogo dui od mletakog, podijeljen je na knjige, knjige na poglavlja. U tekst su ukljueni razni dodaci, kao govori meu zadranima, svakodnevna komunikacija, pisma duda kralju i kralja dudu, razni javni proglasi iz toga vremena itd. Izgleda da su svi ti podaci autentini i da ih je dodala osoba koja je bila sudionik zbivanja. Postoje i jo neke razlike. Zadarska je osim toga i puno emocionalnije pisana. Vidi se da je autor bio osobno pogoen dogaajima i da se zbog svega osjea loe, vidi se da je bio u dodiru sa stanovnicima i njihovim patnjama. Prikazivao je sukobe meu graanima, njihove probleme, glad i sl. Ukratko imamo dva teksta na istu temu koji su meusobno razliiti. Ako usporeujemo koliko su ti tekstovi subjektivni ili objektivni, o tome nam mogu dobro posluiti dva primjera. Da dva primjera su s jedne strane Bitka za lanac i Nestaica hrane u Zadru s druge strane. Bitka za lanac je bitka izmeu zadarske mornarice i mletake mornarice kako bi se obranila gradska luka. Na ulazu u luku je bio metalni lanac koji je spreavao ulaz neprijateljskim brodovima. Mleani su ga htjeli presjei kako bi mogli prodrijeti u samu luku, a zadrani su ih pokuavali sprijeiti. U zadarskoj varijanti prie donosi nam se dugaak opis bitke sa puno digresija, daje detaljan opis te bitke, kako su prekinuli lanac, kako su zadrani reagirali. Ta pria se prekida u trenutku kada mleani uspijevaju presjei lanac i prodrijeti u luku. Mletaki spis daje dosta kratak opis. On navodi imena svih zapovjednika, kapetana flota, opisuje kako su mleani sa kopna pomogli mleanima na brodovima, ali u principu saima itavu priu na sljedee: cilj ove akcije je bio da se grad bolje okrui i sa morske i sa kopnene strane i da se na taj nain stvore vee mogunosti za opsadu Zadra kako bi on pao u mletake ruke. Drugim rijeima, obje strane su prilino objektivno prikazali dogaaje. Nisu umanjili zasluge neprijatelja, ak ga na nekim mjestima hvale i istiu njegovu hrabrost. Meutim, razliku u prikazu ipak postoje. Mletaki spis zavrava u trenutku kada su mleani presjekli lanac i kada su uspjeli u tome. Upravo zato to je to vrhunac prie mletaki spis tada staje. Kasnije su se stvari odvijale malo loije za mleane, a to on ne eli ispriati. S druge strane zadarski tekst je jako sretan to moe pokazati kako su mleani kasnije imali problema. Tako se pria nastavlja i dobivamo opis kako zadrani ele potopiti brodove i pruaju velik otpor. Taj dio bitke je za mleane
50
ispao ili nerijeen ili neuspjean jer nisu uspjeli zaokruiti grad sa svih strana. Mletaki kroniar je taj rezultat izostavio i stao je u trenutku kada su mleani bili uspjeni. to se tie nestaice hrane i vode u Zadru, tu je pria malo kompliciranija. Naime, za vrijeme opsade koja je trajala vie od godine dana, zadrani su bili ti koji su kontrolirali vodu, a mleani su kontrolirali hranu. Dakle, mleani su sprjeavali uvoz hrane u Zadar, tako da je hrane nakon nekog vremena nestalo. S druge strane, mleani nisu imali to piti jer su zadrani kontrolirali sve izvore u okolici. Mleani su morali uvoziti vodu iz Italije u bavama. U toj pat poziciji pitanje je bilo tko e dulje izdrati jer su i jedni i drugi bili na rubu snaga. Kronika Iadertina kae da zadranima nije nita preostalo da jedu osim korijenja i trave. Dakle, mleanin pokuava taj dogaaj objasniti okolnou zadrana. Kako je to tono izgledalo opisuje zadarska varijanta prie. On spominje crno trite u gradu. Zbog nestaice, hrana je postala vrlo skupa: iznutrice se nisu mogle nabaviti ni za kakav novac; govedina i teletina su se prodavali za dva i pol srebrnjaka; meso konja ili mazge (koje se inae nije jelo) se poelo prodavati za istu cijenu; jedno jedino jaje je kotalo 20 novia; jedna koko je kotala jedan i pol zlatnik; jedan mol (33 litre) ita je kotao 12 zlatnika. To su bile vrtoglave cijene. Kada je hrane potpuno nestalo, zadrani su se morali poeti hraniti biljkama koje su rasle po gradu. Prije toga su preli na make i mieve, ak su se razvile posebne struke profesionalnih lovitelja maaka i mieva. Kada je nestalo i tih ivotinja prelo se na ishranu divljim travama koje su rasle po zgradama. To je dovodilo do estih trovanja. Kad su poeli umirati od gladi, proirila se nekakva epidemija i veina graana je umrla. Sve te iste dogaaje mletaki tekst opisuje dosta saeto i puno objektivnije, to je dosta neobino. On dakle ne napada zadrane, ne ruga im se. Ali isto tako izbjegava govoriti o situaciji koja je nepovoljna za Mleane. Postoje dva osnovna pristupa kada je objektivnost u pitanju. Kada govorimo o ratnim dogaanjima, o samom sukobu, tada je neprijatelj prikazan objektivno. Meutim, im se izae iz sfere rata na svakodnevni ivot tada dolazi do manjka objektivnosti. Tako ak u zadarskoj varijanti prie kada se spominje ime Venecija, to ime se objanjava na sljedei nain. Mleani nose ime Venecije jer sve prodiru a nikada ne povrate: to dolazi od rijei venatum to naravno nije tono. To se moe vidjeti i u naslovima: O odvratnom inu Mleana, O himbenom inu Mleana Ovo su dobri primjeri odnosa komune prema vanjskom neprijatelju, ali i dobar primjer odnosa vanjskog svijeta prema komunama.
51
10. Predavanje (11.01.2012.) Odnos grada i sela dalmatinske komune u srednjem vijeku Sada ve dolazimo do kasnog srednjeg vijeka jer je veina izvora koja se tie ove teme iz tog razdoblja. Izvori iz ranijih perioda o ovoj temi su jako rijetki. Odnos komuna i njihovog seoskog zalea je jedna od najvanijih relacija koju jedna komuna u svom svakodnevnom ivotu ima. Taj odnos u srednjoj vijeku je pod utjecajem dva osnovna faktora. Prvi od njih je utjecaj zalea na gradove, a pri tome se misli na srednjovjekovne drave i institucije, kneevine, kraljevine, Bosna, Srbija. Drugi initelj su jadranske politike sile: Venecija, Anuvinci, Bizantsko carstvo, Arapi (saraceni) Moemo rei da je sav svijet komune pod djelovanjem tih utjecaja. Oba utjecaja su jako znaajna, ali u dugoj povijesti dalmatinskih komuna ipak se pokazalo da je znaajni utjecaj zalea, odnosno slavenskoga svijeta, a ne utjecaj morskih sila. Kada govorimo o zaleu govorimo o irokom spektru razliitih utjecaja. Jedan od njih je hrvatska drava u raznim svojim fazama, zatim od 14. stoljea Bosna, a od 13. stoljea nadalje jak je utjecaj i Srbije. Naravno, od 15. stoljea, najvanija sila e biti osmanlije. Meutim, kada govorimo o utjecaju zalea na grad prije svega govorimo o utjecaju bliega zalea, dakle neposredne okoline grada. A pri tome se misli na sela u gradskome distriktu. Kada govorimo o tim odnosim, grada i sela, tu se moe govoriti o vie razliitih proimanja. Te razlike mogu biti drutvene, ekonomske i kulturne. Razlike u ekonomiji izmeu gradova i seoskih susjeda se opet mogu razdvojiti na nekoliko razina. Kada govorimo ekonomski o gradu, govorimo o prostoru kojega obiljeavaju trgovina, financije i obrt. To su stvari o kojima smo i prije govorili. Selo nije imalo ta obiljeja. Selo je prvenstveno prostor zemljoradnje i stoarstva. Toga nema u gradu i to su osnovne razlike. To su i karakteristike po kojima su sela i gradovi ovisni jedni o drugima. Jednome nedostaje ono to ima drugi, a zajedno ine jednu vrstu simbioze. Kada govorimo o drutvenom razlikama, ve smo spominjali pravne probleme vezane za ta pitanja: tko je graanin, tko nije, tko je distriktualac itd. Meutim, tu treba spomenuti jo neto. Na samom poetku srednjega vijeka postoje i jake etnike razlike izmeu sela i grada. Na samome poetku ranog sred. vijeka gradovi su bili prvenstveno romanski. U zaleu su bili slaveni, Hrvati, etniki razliiti. Od kasnog 9. i ranog 10. stoljea nadalje ipak se moe pratiti vrlo precizno polagani ulazak slavena u gradove i mijeanje etnikih skupina. Slaveni polagano poinju prodirati u gradske strukture, tako da e nakon mnogih stoljea veina stanovnika u gradovima ipak postati slavenska. Taj proces se smatra potpuno zavrenim negdje u 14. i 15. stoljeu. Paralelno s procesom ulaska slavena u gradove tee i suprotni proces, a to je proces migracija iz drugih komuna u druge gradove. Ovaj proces seljenja iz jedne komune u drugu je bio neto manje izraen od migracija iz sela u grad, tako da je on u odnosu na njega zanemariv. On je bio vie drutveno i kulturno vaan nego etniki. Naravno, injenica da je slavensko stanovnitvo iz zalea gotovo potpuno zamijenilo romansko stanovnitvo u gradovima ne znai da je to stanovnitvo bilo seljako. Doseljenici bi prihvatili gradske navike i latinski jezik, kulturi i razne druge karakteristike. To su dakle osnovni procesi. Zbog ega je sve ovo vano? Zbog toga jer je demografska obnova bila nuna za sam opstanak gradova. Ti gradovi nisu nikada mogli ivjeti potpuno zatvoreno u odnosu na svoje susjede. TO je moda moglo biti u najranijim poetcima srednjega vijeka, ali to stanje nije moglo dugo potrajati. Gradovi su bili male i zatvorene sredine, romanskog stanovnitva je bilo malo i kada bi se oni iskljuivo meusobno reproducirali to bi prije ili kasnije dovelo do anomalija i poremeaja, do zdravstvenih problema. Zapravo bilo je nuno da se stanovnitvo povremeno osvjei. Dakle, rast i razvoj stanovnitva je bio povezan sa demografskom obnovom. Jednog bez drugoga nije bilo. Kada govorimo o stanovnitvu iz kontinentalnoga zalea, govorimo o razliitim slojevima stanovnika. To su
52
uglavnom u srednjem vijeku bili ratari i stoari, ali meu njima je naravno bilo i pripadnika hrvatskih plemikih rodova. To su plemeniti rodovi od kojih se neki spominju o Pacti Conventi: ubii, Gusii, Snaii Mnogi od njih e poeti doseljavati u gradove te e se poeti druiti sa bliskim staleima i postati dijelom gradskoga stanovnitva. Oni e na taj nain obnoviti etniki sliku grada i omoguiti mu da ivi, da se reproducira. Kakvi su bili motivi ljudi iz zalea, zato su oni htjeli doi u grad, to ih je privlailo? Ovisno o staleu i osobnim ambicijama nekog ovjeka, motivacije su bile razliite. Ono to je nama vano naglasiti je da su komune podjednako privlaila i hrvatske plemie (vlasteline) i kmetove. I jedni i drugi su bili zainteresirani da dou i ostanu u gradu. Kada govorimo o seljaku, bio on slobodni seljak ili kmet svejedno, njegovi motivi su bili sljedei: (1) ako bi se preselio u grad to bi mu omoguilo ekonomsku egzistenciju, omoguilo bi mu da u gradu ostvari svoje ekonomske interese koje nije mogao ostvariti u Hrvatskoj; (2) sela u gradu su esto bila prenapuena i nekada je odlazak bio nuan zbog toga; (3) strah je bio jo jedan bitan razlog, jer je u gradu koji ej bio zatien zidinama osoba bila sigurnija nego na selu, pogotovo u kasnijim razdobljima kada su se dogaale turske provale; (4) kmet je u grad donosio samo jedno: radnu snagu. Kada govorimo o kmetovima, oni su sa sobom nosili svoje osobne sposobnosti. Meutim u gradu se ta sposobnost mogla itekako iskoristiti. Mogli su postati obrtnici ili trgovci i na taj si nain poboljati drutveni poloaj i egzistenciju. Sve ovo nije se moglo postii na selu. Na selu nije bilo mogue struno usavravanje niti uzdizanje na status trgovca. Tamo je samo postojala zemljoradnja i stoarstvo. Ono to se na selu nije moglo nai, moglo se nai u gradu. To je dakle privlailo seljake u grad. Meutim, to je poticalo plemie da se ponu doseljavati? Oni su na selima imali svoje velike zemlje i posjede koje su naslijedili od svojih oeva. Koji su bili njihovi motivi? I njegovi su motivi bili prije svega ekonomski. Oni su htjeli jo vie poveati svoje bogatstvo i stvoriti druge naine stjecanja kapitala. Prije svega, plemi je za razliku od seljaka u grad mogao donijeti velike svote novca. Taj kapital je u gradu plemi mogao oploditi, iskoristiti u neke svrhe koje na selu nisu postojale: trgovina, obrt, stvaranje financijskih kompanija i poveavanje koliine novce na razliit nain od onoga na selu. Osim toga, prelaskom u grad plemi je zadravao svoje posjede na selu te su tako bili osobe koje su spajale sela i gradove. Seljaci bi selidbom u gradove zapravo naputali svoje posjede i postali graani. Meutim, plemi je u toj svojoj kombinaciji posjeda na selu u gradu na taj nain postati i graanin i zemaljski gospodar. Kombinacijom tih svih sredstava koje plemi imao sebi na raspolaganju (kapital i zemlja) mogao je u gradu razviti jednu vrlo ivahnu gospodarsku djelatnost. On je mogao npr. ako je na selu imao velike panjake koji su proizvodili mnogo vune od ovaca, on je tu vunu u gradu mogao prodavati ili izvoziti i tako stei vei kapital. Migracije sa sela u grad i iz jednih komuna u druge su bili oblici ekonomske uzajamnosti na nain da se ono to je nedostajalo jednoj sredini moglo nai u drugoj. Tim procesom, tim uzajamnim djelovanjem grada na selo i obrnuto je dolo do stvaranja jedne jedinstvene ekonomske cjeline koju je sainjavalo selo i glavni grad. Vrhunac toga procesa spajanja grada i sela u samodostatan ekonomski sustav e se ostvariti u 14. i 15. stoljeu. Taj proces e biti najuspjeniji u onim komunama koje imaju velike distrikte i koje su se do tog vremena ve uvelike proirile na teritorij hrvatske drave. U tom smislu je Zadar bio najuspjeniji. Ona je prije svega bila obdarena time to je od svih dalmatinskih komuna imala u svom zaleu najvie ravnog prostora, a s druge strane je bila vrlo uspjena u irenju na taj prostor sve do Novigradskog mora. U odnosima izmeu komune i sela u zaleu u principu nije bilo mnogo antagonizama. Iako je grad bio dominantan i diktirao uvjeta izgleda da meu seoskim sredinama nije bilo otpora. Uzrok tome je taj to je grad bio izrazito zainteresiran za novo stanovnitvo koje e moi popuniti radna mjesta za koje prije nije bilo ljudi. Za seljake je to
53
predstavljalo neto pozitivno jer su mogli nai zaposlenje i ostvariti neke svoje ciljeve. Meutim, oni su i te kako bili svjesni da prelaskom u grad prestaju biti ono to su bili prije. Oni koji su bili slobodni seljaci i oni koji su bili kmetovi sad postaju dijelom cjeline, moraju se podvrgnuti pravilima grada i gradskim statutima. Sve ono to je bilo propisano za stanovnike komune, sada poinje vrijediti i za njih i oni se tome moraju pokoriti. Sukobi su dakle bili relativno rijetki. Jedan od vrlo rijetkih sukoba o kojima znamo, a vezan je za ekonomije sela i grada je bio problem tzv. Vlaha. Od 14. stoljea pa nadalje to je naziv koji se koristi za stoarsko stanovnitvo iz srednjovjekovne Hrvatske, a koje se od 14. stoljea poinje jako ivo interesirati za prostore dalmatinskih gradova. Stoari iz srednjovjekovne Hrvatske, a koje se u izvorima naziva Vlasima, su bili sezonski stoari. Bili su zainteresirani za panjake ali ne tijekom itave godine, jer tijekom itave godine ti panjaci nisu mogli biti na raspolaganju. Zbog toga su se oni esto znali sputati u gradove Dalmacije i na njihovi panjacima napasati svoju stoku. Naravno da to nisu mogli raditi kad su htjeli, ve je u tim odnosima trebalo utvrditi ugovore izmeu njih i grada: kada e doi, koliko e panjaka koristiti, kada e otii i koliko e sve to skupa platiti. Iz tog razloga imamo gomile ugovora izmeu Vlaha i grada u kojima se preciziraju razliite odredbe. U principu nije bilo problema, ali na nekim mjestima je dolazilo do sukoba, osobito na podruju zadarske komune, to je i razumljivo jer je ona raspolagala s najvie panjaka od svih drugih komuna. Dogaalo se da Vlasi bez prava dolaze na panjake komune i da napasaju stoku bez potvrenog ugora. Oni su na taj nain uzurpirali javnu imovinu grada. Zbog toga je dolazilo do sukoba, sudskih procesa, i presuda koje su najee ile u korist grada. To su jedini sukobi koji su na ekonomskoj bazi, a koji su se dogaali izmeu grada i zalea. To to nije bilo sukoba jer su i grad i selo bili meusobno ovisni, a i bili su svjesni toga. Zbog toga nije bio problem nai zajedniki jezik. Selo je bilo ovisno o gradu jer je grad bilo jedino mjesto gdje je seljak mogao u veoj koliini prodavati svoje proizvode. Osim toga, veina putova su vodili prema gradovima u Dalmaciji, i iz Hrvatske i iz Bosne. To je bio jo jedan razlog za odravanje dobrih odnosa. Dolazak u grad je seljacima bio u interesu jer su u gradu i mogli kupovati proizvode kojih na selu nije bilo (finije tkanine, vino, a moda i najvaniji proizvod je bila sol). Sol danas uzimamo zdravo za gotovo, ali povjesniari nazivaju sol naftom srednjega vijeka. Vrlo brzo se dogodilo da je sol postala strateki proizvod nad kojim je komuna imala monopol, primjerice zadar. Mogla ju je prodavati samo komuna ili dravna vlast. Naravno, cijene su isto bile nametnute od strane drave ili komune, a bile su dosta visoke. Sol je bio vaan izvor prihoda. Sve to zajedno je utjecalo na to da je grad postupno potpuno podvrgnuo selo u ekonomskom i politikom pogledu. TO je bilo mjesto koncentracije vlasti i trgovine. Ve smo spominjali kako su distriktualni gradski prostori u Dalmaciji bili vrlo razliiti. Tako je recimo Zadar imao najravniji i najplodniji distrikt, Trogir i ibenik su imali ne toliko malene, ali neplodne distrikte. Split je imao jako malen distrikt. Dubrovnik se vie irio du obale nego prema zaleu. Split je u irenju distrikta bio onemoguen prirodnim preprekama i jakom hrvatskom dravom u zaleu. Ti distriktu su bili ona osnovna znaajka koja je oblikovala razvoj grada. Naini na koji se grad prostirao na seoski teritoriji su opet bili razliiti. Mogao se iriti kupovinom zemljita, a s druge strane pomicanjem granica distrikta. Prvi proces je uestaliji u ranom srednjem vijeku (kupovina zemljita od strane graana i crkve). Kasnije, od 12. stoljea nadalje, grad e se iriti politikim putem, ratovima ili darovnicama od strane kraljeva. Od 12. stoljea nadalje mogu se pararelno pratiti dva proces. Proces migracije seljanja prema gradu i proces politikog i ekonomskog sirenja grada prema selu. Govorili smo prije o modelima stvaranja komunalnih podruja (sukob sa seoskim opinama na primjeru Split i Ostroga; model mirne ekspanzije na primjeru Zadra).
54
Danas emo vie govoriti o ovom drugom mirnom modelu ekspanzije: o irenju Zadra ekonomskim putem u ravne kotare. Zadrani su gradski distrik od 12. do 15. st. irili kupovinom zemljinih posjeda (graani i crkvene institucije). Gomilanjem tih teritorija se irio i gradski distrikt. To je jedan dosta jednostavan proces koji se moe lako pratiti. On je imao dva rezultata: (1) Zadar je na poetku15. stoljea imao distrikt koji se potpuno podudarao sa zemljinim posjedom grada. Drugim rijeima sve ono to je u tom trenutku bilo politiki pod zadarskom jurisdikcijom je doista i bilo u vlasnitvu zadrana. (2) U zaleu Zadra, u Ravnim Kotarima, zadarske institucije i zadarski graani su bili ti koji su zamijenili dotadanje vrhovne gospodare tih krajeva (hrvatske plemie). Na novom teritoriju je zadarski graanin, bio on plemi ili ne, zamijenio hrvatskoga plemia i slobodne seljake. To je jedna vana i velika promjena za taj kraj. Na taj nain je u Ravnim kotarima dolo do novog zemljinog odnosa. Kada su ti prostori postali dio distrikta oni su dobili neke nove tipove agrarnog odnosa koji su bili tipino gradski. Koji su odnosi? To je prije svega tzv. teatine, tj. stvaranje teaka kao novog tipa obraivaa. To je tipino za dalmatinke komune. Taj nain je izvezen iz gradova. Tko je teak? Teak je osoba koja nije kmet, on je slobodan ali nema svoju zemlju, obrauje tuu zemlju, ali svojom slobodnom voljom ili sklapanjem posebnoga ugovora sa vlasnikom zemlje. Teak je mogao u svakom trenutku raskinuti ugovor. To je teak srednjega vijeka i uvelike se razlikuje od kmeta. Kmet je vezan naratajima uz zemlju. On nije bio slobodan otii, nije bio osobno slobodan. TO su temeljne razlike teaka i kmeta. Postoji jo jedna karakteristika: teaci su najee obraivali vinograde. Kmetovi su s druge strane manje obraivali vinograde, a vie su se bavili klasinom zemljoradnjom. irenjem, izvozom teatine na podruje Ravnih kotara dolazi do nekih promjena na tim prostorima koji su do tada bili klasini feudalni prostori s kmetovima. U kasnom srednjem vijeku bitno se olakava poloaj onoga tko obrauje zemlju. Poloaj kmeta postaje mnogo povoljniji. Dolaskom pod jurisdikciju grada kmet stie osobnu slobodnu i izjednauje se sa stanovnicima komune. On i dalje vri odreene oblike tlake, ali ono to je njemu jako zanimljivo je to to su na podruju Zadra njegove obaveze bile mnogo manje nego u Hrvatskoj. On je imao manju naturalnu rentu i ta koliina berbe koju je davao gospodaru je bila toliko umanjena da se gotovo pribliila koliini koju je davao zadarski teak. Na taj je nain su se kategorije kmeta i teaka toliko pribliile da su postale gotovo identine, neraspoznatljive. Ta dva nain agrarnoga odnosa, kmet i teak, se toliko pribliavaju da postaju neto to je se kasnije nazivati dalmatinski kolonat. Kolonat ima svoje korijene u ovome o emu danas govorimo. Uz te temeljne promjene na podruju Zadra, postoje i neke druge. Upravne promjene koje se dogaaju u tom trenutku. Otkad je 1409. godine Venecija postala gospodar Dalmacije, dolo je do potrebe da se u zaleu Zadra stvori i nova upravna organizacija. U tom trenutku, pod utjecajem Venecije, razvijaju se tzv. zajednica (u izvorima universitas). Zajednice su organizacija koja zbraja vie sela u jednu zajedniku cjelinu. To je savez sela, a osnovna svrha je bila briga o zajednikim interesima. Toga do tada nije bilo. Ta je pojava iskljuivo vezana uz Zadar, izvan njega nema zajednica. Kako je izgledala ta upravna organizacija zadarskoga distrikta e nam bolje rei shema koju ste dobili. Na poetku imamo selo (vila) kao osnovnu zajednicu. To selo se s drugim selima moglo udruiti u zajednicu (universitas). Ona je bila zapravo jedna vrsta pravne osobe koju ine svi stanovnici sela. Glavari svih tih sela su se povremeno sastajali na vijeu koje se naziva posoba. Posoba je bio skup glavara sela koji se nije sastajao redovito ve kad je bilo potrebno. Te posobe su se opet mogle udruiti u jo vee zajednice koje su se nazivale lige. Te dvije osnovne razine selo-universitas i lige i posobe su inile osnovne oblike seoske organizacije. Kakav je bio odnos dravne vlasti prema tim seoskim organizacijama? Dravne vlasti su se ograniile na to da kontroliraju na samo jedan nain: preko sudaca (iudices). Oni su bili jedini predstavnici dravne vlasti, a zadaa im je bila da
55
sudjeluju u sporovima. Universiras kao pravna osoba ima pravo na svoju vlastitu imovinu. Zadatak joj je da uva zajednike interese lanova. Moe sklapati ugovore o zakupu. Ona je toliko snana da se ponekad u izvorima javlja pod nazivom fraternitas (ono to se u gradu naziva bratovtina). Posoba je skup glavara sela, povremeni organ koji je imao zadau neke vrste izvrne vlasti. To su neke nove organizacije kojih prije nije bilo. Ima nekih naznaka da su se neke vrste liga javljale ve i ranije, ali o tome postoje razliita miljenja. Ono to je sigurno je da je Venecija te oblike razvila, iako ih je moda i zatekla u nekim ranim oblicima. Ta je nova upravna organizacije bila posljedica mletake vlasti. Sudci se pojavljuje neto ranije, a podruja nad kojima su oni imali sudsku vlast su se nazivala sudije u zadarskim izvorima. Oni su bili jedini predstavnici dravne vlasti i bili su spona izmeu seljaka i dravne vlasti. Oni su regulirali obveze sela prama dravi. To je bilo dakle, nain na koji je Venecija nakon 1409. godine organizirala seoske oblike ivota. U sluaju zadarskoga zalea je situacija ipak bila malo kompleksnija. Najui dio zadarskoga distrika je originalni dio distrikta koji se kasnije irio. (vidi kartu) Kad je Venecija osvojila Dalmaciju, ona je osvojila i podruja distrikta susjednih gradova u Ravnim Kotarima. Tako je Venecija dobila i neka naselja (castrum) na bivem hrvatskom teritoriju, poput Novigrada, Vrane i kao to je Ljuba. Iste godine je Venecija dobila i Nin. Sva ta podruja su prije toga bili pod vlau hrvatske drave. Castrum Ljuba je tijekom 12. stoljea bio u posjedu vitezova hospitala. Novigrad je bio od 14. st pod vlau posedarskih knezova (hrvatski plemii). Vrana je od 14. stoljea bila Vranski priorat. Sva ova podruja su graniila sa zadarskim distriktom, ali nisu bili njegov dio. 1409. godine oni i zadarski distrikt zajedno ulaze u mletaku dravu. Oekivalo bi se da ih je u tom trenutku Venecija spojila sa zadarskim distriktom, ali to se nije dogodilo. Zadarski distrik je zadran u svojim starim granicama, a i ostali distrikti takoer. Tek kasnije, od druge polovine 15. st. e se za sve te opine susjedne Zadru, za njih se ponekad u izvorima javlja naziv Iurisdictio Iader. To ne znai da su one postale dio zadarskoga distrikta, ve se samo nazivale irim zadarskim teritorijem. Zbog ega su zadrane sve te stare razlike? Dva su razloga. Prvi je taj da je te sve gradove trebalo objediniti vojno zajednikim zapovjednikom. TO je jedan od razloga zato se javlja pojam Iurisdictio Iader. On se odnosi na vojnu upravu, zadarskoga kapetana. Meutim, u fiskalnom smislu, oni su bili odvojeni jer je Venecija bila zainteresirana da Zadar ne bude posrednik preko kojega e porezi ici u Veneciju. Svi oni su posebno plaali poreze. Na taj nain je dolo do zadravanja starih granica, a Venecija je uspjela proirit vlast i u vojnom i u fiskalnom smislu. Ako se vratimo na dolaske seljaka u grad i razliite naine na koji su oni organizirali svoj ivot, sjetimo se da su statuti dalmatinskih komuna dijelili svoje stanovnitvo na tri osnovne kateogorije: cives, habitatores i forenses. Cives su bili punopravni graani sa stalnim prebivalitem na podruju grada, Habitatores su bili oni koji imaju boravie, Forenzes su bili stranici koji nemaju nikakva prava ali ni obaveze. To su tri osnovne kategorije. Ponimo sa stranicima. Forensis se osoba roena izvan komunalnoga prostora i nije podvrgnuta njegovoj jurisdikciji. U gradskim statutima ponekad se suprotstavljaju dvije kategorije: forenses (stranci) i perigenes (domorodci, oni koji su roeni na podruju komune). Komune su u u naelu bile dosta otvorene prema primanju stranaca. Nisu spreavali doseljavanje. Vrlo rijetko bi zabranile strance. Dolazak stranaca za komune je bio izrazito vaan jer se obino radilo o obrazovanim profesionalcima (npr. Gargano). Taj stalni priljev stranaca vrio se u dva osnovna smjera: uzdunim smjerom i poprenim smjerom. Kada se kae uzduni smjer misli se na smjer istokzapad i zapad-istok, od Venecije preko Istre prema Levantu. Popreni smjer sjever-jug odnosio se na putove prema Italiji. TO su dva osnovna smjera u kojima su stranci stizali. Stranci su u komuni u naelu boravili kratko vrijeme. Oni su bili ili trgovci ili neki prodavai, putujui zabavljai, ili se radilo o
56
nekim vrlo profesionalnim osobama poput kipara, slikara, graditelja, arhitekata, uitelja... koji bi otili iz grada nakon to bi obavili posao. Prema gradu nisu imali nikakvih obaveza. Oni bi naprosto doli, odradili posao i otili. to se tie punopravnih graana, odnosno cives, oni su bili s jedne strane privilegirani jer ih je grad titio i imali su gradske povlastice u raznim situacijama, ali su jednako tako imali i odreene obaveze. Morali su plaati poreze, vriti dunost strae i rane druge obaveze koje su propisivali statuti. U statutima postoje razliiti naini na kojima neka osoba moe stei graanstvo. Prvi i osnovni nain je da se rodi u gradu. Meutim, postojalo je i drugih naina. Ti se naini u statutima vrlo razliito propisuju. Onaj osnovni nain, koji sve komune ele je da se osoba u gradu nastani i da u njemu stekne imovinu. To je prvi i osnovni uvjet da osoba dodje u obzir. Meutim, nije se od forenses direktno moglo prijei u cives bez meukoraka. Ta meufaza se nazivala habitator, dakle onaj tko vie nije stranac jer je tu ve neko vrijeme, ali jo uvijek nije postao pravi punopravni graanin. On ima tendencija da postane graanin, ali jo nije sigurno. Npr. splitski statut u staroj verziji kae da je jedini uvjet habitatora da postane cives da je tri godine neprekidno nastanjen u Splitu i da e nakon toga dobiti status graanina. Meutim, taj status ne govori o tome kako je stranac uope postao habitator. Kasnije je statut dobio neke dopune i u tzv. novom splitskom statutu se propisuje da stranac koji boravi u splitu dulje od pola godina mora vriti sve obaveze prema gradu (plaati porez, vriti strau) i na taj ga se nain izjednaava sa graanima Splita. Neki drugi statuti, npr. Trogirski uope ne spominju kako se spominje graanin Trogira. ibenski statut je dosta strog u tim propisima. On propisuje da stranac mora u gradu ivjeti neprekidno 12 godina i da nakon smije zatraiti graanstvo. Za vrijeme tih 12 godina, on je morao vriti sve opinske obaveze. Najliberalniji je bio zadarski status. Tamo nije bilo ogranienja prema strancima, ve su se poticali da dou u grad. im bi netko doao sa svojom obitelji u grad i tamo se nastanio, prema statutu, stranac je posto graanin. tovie, ako je k tome kupio ili sagradio kuu, bio je itavih 10 godina osloboen. Dakle, zadarski statut je motivirao strance da se dosele. To je bio jedan vrlo liberalan i otvoren statut. Moemo govoriti o gradovima koji su bili zatvoreniji i otvoreniji. ibenik i Split su bili dosta introvertirani, dok je Zadar bio dosta ekstrovertiran. Ove razlike su izgleda bile uvjetovane i ekonomijom. Zadru su migracije izgleda bile u interesu, dok ovima nije. Najstariji notarski spisi iz 13. stoljea da u dalmatinskim komunama postoji dosta irok sloj doljaka. To su obino bila niska zanimanja: obrtnici, ribari, mornari, a veina ih je stalno bila u statusu habitatores. Ta pravna kategorija za njih nije bila prolazna ve su je imali cijeli ivot, a ponekad i njihovi potomci. Oni nisu imali ni teoretsku mogunost da postanu graanima. Ono to je bilo najvanije da bi se postalo graaninom je bila ekonomska mo. Na kraju trebamo jo rei da su pokretai ekonomskih migracija bili s jedne strane pojedinci sa svojim problemima i ambicijama. Drugi pokretai su bili samo gradovi. Oni su usmjeravali migracije svojim statutima jer su bili zainteresirani prije svega za profesionalce. Novo stanovnitvo su tretirali na razliite naine. Statuti nisu motivirali najnia zanimanja. Ti ljudi su najee ostajali u statutu habitatoresa. S druge strane obrazovani ljudi s rijetkim vjetinama su bili vrlo motivirani kako bi postali graani. Oni su bili povlateni, a ovi drugi su tu bili samo kao neka vrsta nunog zla. Ovo su dakle neki osnovni procesi koji se odnose na relacije grada i sela u srednjem vijeku.
57
11. Predavanje (18.01.2012.) Zbornici i obiajna prava na teritorijima koji granie s komunama Zadnji put smo govorili o raznim pravnim kategorijama u koje su pripadali stanovnici gradova. Zaustavili smo se kad smo govorili o odnosu komuna i stranaca, i zadnje to smo spominjali je bio odnos razliitih gradova prema toj kategoriji. Spominjali smo primjere iz raznih statuta dalmatinskih gradova. Oni gradovi koji su bili ekonomski razvijeni su bili otvoreniji prema strancima, gradovi koji su bili ekonomski nazadniji su imali dosta restriktivan odnos prema strancima. Najstariji notarski spisi dalmatinskih komuna iz 13. stoljea, poglavito iz Trogira i Zadra, nam daju dokaz da su u komunama postojali iroki slojevi doljaka koji su ivjeli bilo u gradovima bilo u okolnih naselja. Veina tih habitatoresa su bili pripadnici niskih zanimanja (obrtnici, ribari, mornari) i oni su trajno bili u toj kategoriji. Nisu bili stranci, ali nisu mogli postati ni cives. Taj poloaj se esto odnosio i na njihove nasljednike kroz nekoliko generacija. Zbog toga to nisu uspjeli sami sebe unaprijediti u poloaj graana oni nisu imali ni teoretske anse da se aktivnije ukljue u ivot komune. Habitatores dakle nisu bili samo stranci, ve stanovnici koji su tu ivjeli ve generacijama, ali zbog niskog drutvenog poloaja nisu se uspjeli uzdii. Status im je ovisio prvenstveno o ekonomskoj moi. Kada govorimo o tome na koji se nain grad odnosio prema pokretanju migracija, moemo rei da postoje dva osnovna pokretaa. Prvi pokreta su bili samo ljudi sa svojim ambicijama. Drugi pokreta je bila sama komuna kao institucija. Gradovi su usmjeravali migracije odreenim propisima gradskih statusa. Neki gradovi su ciljano privlaili novo stanovnitvo, zbog nedostatka stanovnika s jedne strane ili potrebe za nekim rijetkim zanimanja. No i ti su gradovi radili razlike. U veini sluajeva, doseljenici nisu bili struno naobraeni ljudi. Komuna je bila motiviranija da povlastice dodijeli doseljenicima s iznimnim vjetinama. To su bili naobraeni ljudi, pa su i u statutarnim odredbama bili povlateni. Poticaji su dakle bili rezervirani za manji broj ljudi. Svi ostali su bili samo oni koji su bili nuni za grad, a radilo se o iroko rasprostranjenim profesijama. Osnovna razlika izmeu dviju skupina doljaka je bio njihov radni poloaj. Kada se govori o niim zaposlenjima, tu su prvenstveno radilo o doljacima iz kontinentalnog zalea gradova. To su bili postolari, kovai, sluge, slukinje Njih je grad prihvaao samo do gornje granice svojih prostornih i ekonomskih mogunosti, ali oni su bili vani i za demografsku sliku grada. Oni su postojali trajno u statusu habitatores. Kada govorimo o tim ljudima u suvremenim izvorima, treba rei da ih se uglavnom nazivalo imenima one zajednice u koju su se doselili. Dakle stjecali bi epitete de Spalato, de Tragurio, de Ragusa. Svi ti novi doseljenici koji su stjecali status habitator su u izvorima nazivani habitator spalati, habitator iader itd. Ako bi se neki od njih moda preselio ili otputovao, i u tim stranim izvorima bi se nazivali prema imenima mjesta iz kojih su se doselili (npr. Bla Jurjev Trogiranin, a zapravo je bio iz sela iz trogirske zagore, ali bio je stanovnik Trogira). U statusu doljaka postoje dvije skupine pravnih obiaja. Manjima doljaka, koja je bila profesionalno usavrena, je postepeno dospijevala u statut graana. To su bila zanimanja koja su za grad bila interesantna (uitelji, notari, trgovci, gradonaelnici, umjetnici, arhitekti, kipari, slikari (Nikola Firentinac)). Kada su krae vrijeme boravili u komuni, oni bi bili u statusu forenses. Ako bi dulje ostajali postajali bi habitatores, a kasnije, uz odreene uvjete bi postali i graani. Takve ljude bi grad poticao da postani graani. Na taj nain, njihovim primanjem, oni su se polagano ukljuivali u komunalnu elitu. Drugim rijeima, grad je nastojao primamiti istaknute pojedince da postanu graani i da na taj nain obogate grad svojim vjetinama. Kada govorimo o odnosu grada i sela, treba rei da je taj odnos ipak bio neravnopravan. Na podruju distrikta, gradsko sredite je bilo pravno i gospodarski najmonije sredite na cijelom tom
58
prostoru. Ono je na selo utjecalo na vie naina, pozitivno i negativno. Grad je na podruju distrikta bio politiki i ekonomski nadmoan, on je dominirao. Osim toga, na podruju komune je mogao postojati samo jedan jedini grad. Nije mogao razviti jo jedan grad iako je bilo situacija kada se to moglo dogoditi, primjerice na Hvaru. Meutim, mo postojeeg grada je bila toliko jaka da se grad suparnik nije mogao razviti. Gradski distrikti su trajno bili podruja sela i agrarnoga naina ivota. Oni su zbog toga bili politiki, drutveno i ekonomski ovisni o gradu. Ipak treba spomenuti i pozitivne utjecaje grada na selo. Grad je utjecao na razvoj pravih shvaanja. Stanovnici sela su bili slobodni ljudi iji je poloaj bio bolji od poloaja stanovnika sela na podruju srednjovjekovne Hrvatske i Bosne. Oni su bili pravno inferiorni. Osim toga, na podruju komune nije bilo diskriminacije na temelju porijekla. U trenutku kada osoba postane dijelom komunalnoga prostora, njihovo porijeklo postaje nebitno. TO je primjer pozitivnoga utjecaja komune na okolni prostor. Ipak je omoguavala lanovima seoskih zajednica da im status bude bolji nego u Hrvatskoj ili Bosni. Ali i taj pozitivni aspekt je imao svoje nalije. Osobna sloboda seljaka je ipak bila neformalno ograniena ekonomskim prilikama. Iako su bili slubeno slobodni, oni su bili dosta podlono usmjereni u odnosu na grad i vlasnika zemlje. Za razliku od kmetova sa svojim gospodarom sklapali ugovor u kojem se definirala radna obveza. Mogli su putovati i pronai novo mjesto ivota, ali injenica jest da su ti ugovori bili za podlonike uglavnom dosta nepovoljni, a nije bilo mogunosti da utjeu na poboljanje u govora. Distriktualac je nakon isteka ugovora imao tzv. libera migratio, tj. slobodno preseljenje, ali realno on nije imao mnogo mogunosti za odlazak. Vrlo esto se znalo dogoditi da bi gospodar zemlje svom podloniku davao novac na kredit na due razdoblje. esto se dogaalo da kmetovi novac ne bi mogli vratiti, kamate bi rasle i mogunost da se oslobode duga bi polagano nestajala. Davanje kredita kmetova na podruju distrikta je bio siguran nain da ih se podvrgne i uini ne-slobodnima. Novac se nije posuivao samo kao gotovina, ve su se posuivali alati, stoka Ekonomski gledano, to su bile neke negativne posljedice utjecaja grada na selo. Meutim, usprkos svemu tome kada usporeujemo seljake na podrujima komuna i one na podruju Hrvatske i Bosne, seljacima na podruju komune je ipak bilo bolje. Tek e krajem 14. stoljea se i na podrujima komuna javljaju tei uvjeti rada. Kasnije e nastati i pobune, ali tek u ranom novom vijeku. Pojava sukoba izmeu statuta gradova dalmatinskih komuna i pravnih shvaanja koja su postojala u selima, koja su prethodno bila u Hrvatskoj, a na koje su se komune kasnije proirile. Kao to se vjerojatno sjeate, statuti dalmatinskih gradova su potekli iz kasnoantike tradicije, dakle to su pravna shvaana prenesena jo iz ranoga srednjeg vijeka. Ona su povremeno bila obogaivana nekim novim pravnim shvaanima, ali su u principu sva bila na neki nain antikog porijekla. S druge strane pravni akti i obiaji koji su postojali na podruju Hrvatske nisu bili antikoga porijekla. Sve ono to znamo o pravnim shvaanjima izvan komuna, znamo zahvaljujui samo nekolicini sauvanih izvora, a ti izvori koji su sauvani su iz dosta kasnih razdoblja. Postoje etiri osnovne zbirke koje nam govore o tome kakvo je to pravo bilo. To su Vinodolski zakonik, Novigradski zbornik, Vransko obiajno pravo i Poljiki statut. To su etiri zbornika dokumenata u kojima je sakupljeno sve obiajno provo koje je postojalo na podrujima nekih manjih cjelina: Poljica, Vinodol, Vranski distrik i Novigradski distrikt. Smo je jedan od njih iz srednjega vijeka, a to je Vinodolski zakonik iz 1288. godine. Svi ostali su nastali dosta kasnije. Novigradski zbornik je nastao 1453., Vransko pravo 1454., a Poljiki statut je nastao 1460. Dodue, postoje neke naznake da je u te zbornike uneseno i dosta toga to je ve prije zapisano. Npr. u prvoj reenici Poljikoga statuta se kae da je nainjen novi statut iz staroga statuta, ali taj se stari nije sauvao, pa ne znamo kako je izgledao. U svakom sluaju, tu se radi o dokumentima u kojima su sauvani nama najstariji poznati pravni obiaji na podruju ranosrednjovjekovne i kasnosrednjovjekovne Hrvatske, izvan komuna. To pravo se mnogo razlikovalo
59
od prava u gradovima. Ono to znamo je da su ta prava nastala negdje u 15. stoljeu, a da je bilo staro i da se prenosilo usmenom predajom. Odreene osobe su bile zaduene da znaju te propise, ali ne moemo znati koliko su se pravni obiaji mijenjali. Neki od njih su vrlo stari i potjeu od vremena slavenskoga doseljavanja, ali ne moemo sa sigurnou reci koliko su koji obiaji stari. Osim ova etiri zbornika, u razliitim ispravama koje smo pronali u dalmatinskim gradovima, najvie u Zadru, postoji na mnogo mjesta spomen starih obiaja koje bi stanovnici gradova susreli kada bi imali kontakte sa svojim susjedima. U tim dokumentima ti se stari obiaju nazivaju consuetude croatorum, obiaji Hrvata. Latinski izraz consuetudo je ono to mi danas koristimo kao izraz za obiajno pravo, pravo koje nije zapisano, ali koje se usmeno prenosi i kojega se stanovnici pridravaju. Ono je zapisano tek u 15. stoljeu, ili u sluaju Vinodola u 13. stoljeu. Naziv Consuetude Croatorum nas upuuje da je tu rije o nekim vrlo starim zakonima obiajnoga prava. Ova etiri zbornika su ono to nazivamo kodifikacijom staroga obiajnoga prava. Potreba da se ono zapise se oito javila kasno. Vinodolski zbornik, koji je najstarija kodifikacija obiajnoga prava kae u uvodu: da se sauvaju stari obiajni zakoni, da potomci ubudue ne dvoume oko tih zakona. Dakle, jedan od motiva zbog kojih su zakoni bili biljeeni je bio taj kako bi se mogli bolje pamtiti. Iz tih zbornika, mi otprilike znamo kako je tekao proces njihovoga zapisivanja. Znamo da su u svakoj zajednici bili odreeni tono odreeni ljudi koji se nazivaju starcima. Za starce se kae da su bolje od ostalih poznavali obiaje svojih predaka, pa se tako u Vinodolskom zakoniku kae da su starci oni koji su znali da koriste zakonima svojih otaca koje su uli od svojih djedova. Oito se radi o vrlo starim zakonima. Vinodolski zakon je nastao zbog toga jer su se trebali zapisati obiaji izmeu vinodolske vlastele i njihovih podlonika. Radi se o kaznenom obiajnom pravu na jednom hrvatskom vlastelinstvu. Ostala tri zbornika su nastala iz jednog drugog razloga, kako bi se mogli zapisati i na taj nain sauvati odnosi u obiajnom pravu na granicama Mletake republike, na dodirnoj toki izmeu komuna koje su sada postali mletaki posjedi i hrvatskih opina u zaleu, koje su sada dole u domenu Venecije, ali nisu bile komunalne po svom porijeklu ve hrvatske. To su dakle dva razloga zapisivanja. Novigradski zbornik pravnih propisa kae da su to obiaji koji su bili na tlu Hrvatske izmeu Nina i Knina. Svi ti zbornici imaju neke zajednike karakteristike. Nije sama injenica da se oni nazivaju propisi Hrvata ono to ih povezuje, ve ih povezuju i same odredbe koje se unutra nalaze. Prvo, one sadre stare obiaje na tlu Hrvatske u odreenim zajednicama koje su imale razliite stupnjeve svoga gospodarskoga i drutvenoga razvitka. Naravno da se Novigrad, Vinodol i Poljica nisu jednako razvijali. Drugo, oni su svi sastavljeni prema izjavama predstavnika sela, dakle usmenom predajom, prenoenjem onoga to je bila praksa koja se pamtila vrlo dugo. Tree, svi ti zbornici su sastavljeni radi pravne sigurnosti stanovnika. Stoljeima se nije osjeala potreba zapisivanja, tek u trenutcima kada se pojavila opasnost da netko drugi promijeni ili ukine njihova prava oni su ih odluili zabiljeiti i na taj nain sauvati. tovie, oni su ih i nosili u sredita nove vlasti kako bi ih nova vlast potvrdila. Dobar primjer toga je Novigradski zakonik koji je bio odnesen gradskome knezu u Zadar, mletakome knezu, koji je trebao potvrditi njihova stara prava. Trebalo je dobiti potvrdu njihovih prava u trenutku kada se mijenjala vrhovna vlast. Osim Vinodolskog zakona, svi ostali su nastali u vremenu rane mletake vlasti, nakon to je Venecija osvojila Dalmaciju. Trebalo je nekako usuglasiti novu vlast sa postojeem stanju na terenu. U gradovima su postojali statuti, a izvan komuna se zateklo staro hrvatsko obiajno pravo koje je trebalo kodificirati i zakonski ih ovjeriti u sreditu nove vlasti. U sluaju Dalmacije, ta sredita su bila sjedita komuna. Tim potvrdama su stanovnici u zaleu stjecali pravnu sigurnost. Zbornici su na taj nain postajali pravno jednako vrijedni statutima dalmatinskih komuna. TO je najvanija posljedica.
60
Obiaji, ono to se znao od davnine i to se ponavljalo kroz generacije, su bili zapravo temelj cjelokupnoga drutvenoga i gospodarskoga ivota jedne zajednice u srednjem vijeku. Obiaji su se ponekad preuzimali i u statutarno pravo komuna. Npr. ako se sjetimo primjera splitskog naelnika Gargana iz 13. stoljea, koji je kada je sastavio prvi zbornik propisa naredio da se zapiu svi dobri obiaji koji su u gradu vrijedili od starine. Pitanje je naravno, koji su od tih obiaji bili antikoga porijekla, a koji su bili novi. Sigurano je da je Gargano pod utjecajem talijanskih pravnih kola, uz te najstarije obiaje uvrstio i neke novosti iz Italije. On je pravo podijelio na sustavno, procesno i kazneno. Kad govorimo o obiajnom pravu na istonoj obali Jadrana, moemo rei da se ono dijeli na dvije skupine. Prvo je obiajno pravo dalmatinskih komuna, koje je kombinacija antikih pravnih tradicija i talijanskih novih pravnih praksi. Druga vrsta obiajnog prava je obiajno pravo Hrvata u zaleu gradova, koje je slavenskog porijekla. Postavlja se pitanje do kakvih je poremeaja dolazilo kada bi se ta dva razliita pravna shvaanja sukobila? Dobar primjer toga je grad ibenik koji je bio jedini meu dalmatinskim komunama koji nije imao antiko porijeklo. ibenik je hrvatski grad od poetka. ON je dakle bio grad u kojem se na dobar grad moe pratiti kombinacija hrvatskog obiajnog prava s jedne strane i novoga komunalnoga statutarnoga prava. Kako je ibenik postao komuna tek na kraju 13. stoljea kada je dobio i biskupa, on je trebao na neki nain uskladiti svoje slavensko pravo sa talijanskim i antikim pravom kakvo je bilo u drugim komunama. U jednom dokumentu iz 1292. godine navodi se dobar primjer tih promjena do kojih je tada u ibeniku dolo. Kae se u jednom dokumentu prije 30 godine ene nisu imale pravo na batinu u skladu sa ibenskim obiajem. Dakle, trideset godina ranije je vrijedilo u ibeniku je vrijedilo staro slavensko pravo, ije je jedna znaajka to da ene nemaju pravo nasljeivanja. Taj propis nije postojao u komunalnom pravu i ona se morala promijeniti. ibenik je jedan od gradova koji je morao mijenjati svoje stare obiaje kako bi se uskladio s drugim komunama. Promjene u Dalmaciji u 15. stoljeu, dolaskom Venecije na vlast, na nekim mjestima su zadrane stare odredbe hrvatskoga prava, ali su zadrane i neke pravne norme statutarne tradicije komuna. Upravo se zato i javila potreba da se stare tradicije sakupe i kodificiraju i da se ovjere u centru moi. Obiajno pravo ima dva osnovna smisla: sadrajni i teritorijalni. Kada se kae sadrajni, misli se na ono na to se ta rije odnosi u odreenom kontekstu. Taj kontekst se mogao mijenjati, ovisno o situaciji, dokumentu On se odnosio najee na obaveze kmeta prema vlastelinu, na visinu rente, vrstu darova, jeli imao pravo na ispau na odreenom mjestu, pravo koritenja vode. Odnosio se i na nasljedno pravo. Dakle, uglavnom materijalni problemi. Kada govorimo o teritorijalnom smislu, zapravo govorimo o tome gdje se taj pojam pojavljuje, u kojim drutvima i geografskim prostorima. TU moemo govoriti o tri razliite razine u prostoru: razina sela (obiaj sela koji je vrijedio samo na podruju te zajednice), razina kotara (distrikta), razina cijeloga kraljevstva (itava Hrvatska, regnum). Spominju se ponekad i obiaji koji vrijede za druga kraljevstva. Tako ponekad znamo za obiaje iz Ugarske. Kada se u izvorima spominje consuetudo croatorum (obiaj Hrvata), izgleda usprkos svim nedoumicama i nejasnoama da se tu radi o preitcima najstarijega prvobitnoga gospodarskoga drutvenoga ureenja Hrvata. Taj izraz se dodue u izvorima javlja dosta kasno, tek u 14. stoljeu, ali nema dvojbi da se radi o vrlo starim obiajima iz najranijega vremena dolaska i naseljavanja Hrvata. Naravno, ostaje pitanje u kojoj su se mjeri ti obiaji tokom vremena mijenjali. U ranom 15. stoljeu dolazi do sukoba dvaju pravnih shvaanja, nakon ekspanzije Venecije izvan distrikta dalmatinskih komuna. Ta nova vlast koja proirila je dola na podruja koja nisu bila komunalna i koja se nisu vodila prema komunalnim statutima, ve su se vodila prema starom obiajnom pravu koje su naslijedila. Nova mletaka vlast je u toj situaciji priznala postojanje starih
61
pravnih obiaja i zadrala ih je kao vaee propise. To je bitno naglasiti. Ona nije dokinula propise ve ih je priznala. U tom trenutku nastaju zbornici. Postojala je potreba da se pravne tradicije potvrde i skupe na jednom mjestu. To je razlog zato su zbornici obiajnog prava i nastali. Obiajno pravo je nastavilo vrijedi u distriktima koji su prije bili hrvatski, a sada mletaki. U gradovima je nastavilo vrijediti komunalno pravo. Imamo nekoliko primjera kada su mletaki kneevi u Zadru traili pravne savjete. Jednom je jedan zadarski knez, mleanin, traio pravni savjet od suda u Kninu jer je sud u Kninu bio pravna instanca koja je bila struna i nadlena za podruje hrvatskoga obiajnoga prava. Razlike izmeu obiaja na hrvatskim podrujima koja su ustala u sastav Mletake republike su dakle posljedica naroitog povijesnog razvoja tih krajeva u odnosu na povijesni razvoj komuna. Novigrad je vrlo dugo i vrlo trajno bio u sastavu hrvatske drave i logino, u skladu s tim, on je bio pod hrvatskim obiajnim pravom. S druge strane, Vranski distrikt se takoer dugo nalazio u Hrvatskoj, ali je negdje u 12. stoljeu bio poklonjen vitezovima templarima, a kasnije Ivanovcima. Kako su oni dugo vremena bili vlasnici toga kraja koji je kasnije uao u sastav Mletake republike, ti vitezovi, koji porijeklom bili uglavnom Francuzi, su na podruju Vrane doveli neke potpuno nove i potpuno strane pravne obiaje. Na nekim podrujima se pravna norma razvijala dosta specifino. Nastaju razne kombinacije razliitih utjecaja. Sva ta prava je Venecija u 15. stoljeu sauvala. Omoguila je stanovnicima da se i dalje dre svojih obiaja. Primjer pitanja: Objasnite odnos prema strancima u statutima dalmatinskih komuna. 12. Predavanje (prof. Raukar, 27.01.2012.) 13. Predavanje (prof. Raukar, 28.01.2012.)

Srednjovjekovni Grad Na Istocnom Jadranu - Postanak I Drustveni Rast

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Srednjovjekovni Grad Na Istocnom Jadranu - Postanak I Drustveni Rast

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

1

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

6. Predavanje (16.11.2011.) Ponavljanje

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast

Srednjovjekovni grad na istonome Jadranu: Postanak i drutveni rast