Advan Hozi STARA TAJNA

(Veseli kolski igrokazi)

RANDES Lica: ALMA, djevojica od 12 -13 godina SELMA, njena vrnjakinja MIMA, njena vrnjakinja SEID, neto stariji djeak (14 -15 godina) Pozornica: slobodan prostor. Alma, sa akom torbom u ruci, eta gore-dolje i stalno se osvre. Oito je da nekog iekuje. Nailazi Selma. I ona je sa akom torbicom. SELMA: Nisam se nadala, Alma, da u te ovdje vidjeti. Da li to nekog eka? ALMA: Tako nekako... Reci mi kako izgledam? SELMA: Izgleda kao i uvijek. Lijepo... A s kim to ima randes? ALMA: Ma, nije... Kako da kaem?... Ih, Selma draga, to si navalila da ti kaem! SELMA: Kai! ta ima kriti? ALMA: Ma, ne krijem, nego... ovo mi je prvi put... Zna li onog Seida iz sedmog? SELMA: Nemoj mi rei! Seid! Ih, zgodan je! Kad ste se... ALMA: Nismo se jo nikad sastali. Ovo nam je prvi randes. Rekao mi je da se naemo ovdje, ima neto vano... zna... Ne znam stvarno ta ima da mi kae, ali eto... uj, kako izgledam? SELMA: Izgleda super! Samo malo... Ima li ealj? ALMA: Imam. (Ona iz svoje ake torbice vadi ealj i daje ga Selmi)
1

SELMA: Moram malo da ti popravim kosu. (Malo poelja Almu, izmie se, gleda) Sad je dobro! Sad si kao bombona! (Nailazi MIMA. I ona nosi aku torbu) MIMA: ta to moje oi vide? Kao da je nekakva priprema? Jedna se od vas dvije glanca i licka? Bie nekakva parada? SELMA: Moram malo da dotjeram Almu za jedan vaan randes. Ima naa djevojka spoj sa dekom! MIMA: Aha! A moe li se znati koji je taj? ALMA: Onaj Seid iz sedmog. MIMA: Pazi, molim te! Pa, to je premija! De luks! ALMA: Zakazao mi je sastanak... SELMA: Mora da povede rauna kako e se ponaati. Moda e te pozvati da skupa odete u kino ili tako neto? MIMA: Moe da je povede i na trening koarkaa. SELMA: ula sam da odlino plee. ALMA: Ne znam... nisam mislila... Malo sam zbunjena... Kako vam izgledam? MIMA: Stvarno izgleda malo zbunjeno... I ovo malo popravi! (Popravi neto na Alminoj odjei) Nemoj da izgleda lampavo! ALMA: Hvala ti, Mimo! SELMA: (dotad se malo osvrtala, odjednom uhvati Mimu za ruku) uj, Mimo, bjeimo! Eto Seida, ide! ao, Alma! Dri se! MIMA: (Almi) Obori ga s nogu! (Selma i Mirna brzo otre sa scene) ALMA: (sama, spusti svoju torbu kod nogu, zagleda niza se, popravlja kosu, opet uzme svoju torbu). (Iz suprotnog smjera, kuda su otile Selma i Mirna, dolazi Seid, s rukama u depovima, vae vaku, prie Almi kao davnanji znanac) SEID: Tu si, je li? ALMA: Zdravo. SEID: Jesi li me dugo ekala? ALMA: Nisam. Sad sam stigla. SEID: Zna, moram neto da te zamolim. Vano je, a ne bih elio da nas neko vidi skupa, da ne bude kakvih pria. Razumije? Ti si zgodna, pametna cura, pa ne bi bilo...
2

ALMA: Znam, shvaam. SEID: Dobro je da shvaa... A evo o emu se radi! Zanima me ima li tvoj burazer Tahir negdje sauvane sveske domaih zadataka iz matematike dok je bio u sedmom razredu? ALMA: Sveske? SEID: Pa, da! Sveske, teke! Ima li? ALMA: Ne znam. Moda ima. On svata uva. SEID: To bi bilo super! Zna, pomislio sam ja na tebe da si prava adresa!... Sad je tvoj Tahir srednjokolac, te mu sveske vie nisu potrebne, je li tako? ALMA: Mislim da nisu. Sloene su mu u ormaru. SEID: Fino! Sjajno! Te sveske, molim te, prikupi i uzmi, pa emo se nai. Ali, pazi, nikome ni slova! ALMA: A ja sam pomislila... SEID: Nemoj sad da me davi s tim ta si ti mislila. Upamti, te su mi sveske spas! Bez njih u ljosnuti iz matia, a tvoj je Tahir bio maher u tome! Zadaci su isti, samo prepiem i aviatka! Kapira? ALMA: Kapiram. SEID: Ti si mi prava premija! Znai, dogovoreno! Uini mi to pa u da ti naem jednog finog momka, srcastog! Baj-baj! (Seid hitro ode, a Alma gleda za njim. Iz ruke joj ispade torba). (ZAVJESA)

POKLON

Lica: DIKA, djevojica od 14-15 godina ISO, njen brat, oko 12 godina KIKO, njihov mlai brat, oko 7 godina RIZO, djeak, oko 12 godina, susjed Pozornica: obina dnevna prostorija; na sredini sto i nekoliko stolica

Na stolici, uz sto, sjedi Iso i od novinskog papira pravi lau. Na stolu je i nekoliko kolskih sveski i knjiga. Neto dalje od stola, na tlu, sjedi Kiko i igra se jednom papirnom laom: gura je po podu da plovi". Ulazi Dika. Ona je namrtena, otra i energina. DIKA: ta to vas dvojica radite? Kakav je to nered? Iso, sram te bilo! Zato cijepa tatine novine? ISO: To su stare novine. Pogledaj im datum. Od prolog mjeseca su. DIKA: Nemam je ta da gledam datume... Sjeo si tu da dangubi i igra se umjesto da ui! ISO: Nauio sam sve to je trebalo. I jo malo preko toga! DIKA: Napii zadau! ISO: I s tim sam odavno gotov. Napisao sam je. Ako hoe, ovdje je, pogledaj! (Pokazuje Diki svesku). DIKA: Mogao bi da malo bolje obrati panju na Kiku! Vidi li ta on radi! Tu se vue po podu i budalesa! Je li on napisao svoju zadau? ISO: (podigne sa stola drugu svesku i pokazuje Diki) Evo, ima dva reda veliko O i dva reda malo o. To mu je zadaa. Napisana. DIKA: A zar ne vidi kako on sjedi? Sav se iskrivio! (Kiki) uje li ti, Kiko, ta ja govorim? Nemoj da se pravi lud! Ispravi se! I ostavi se ve jednom te glupe igre! (Sagne se, uzme meu ake papirnatu lau i zgtiva je). Evo, dosta je bilo! KIKO: A mogu li da se malo igram s medom Kuzmom? DIKA: Zato da se igra s medom Kuzmom? Ti si ve veliki za to! Sjedi lijepo za sto, pa neto crtaj, ili napii jo nekoliko redaka slova koja ste danas uili! KIKO: Ali, Diko... DIKA: Uini kako sam ti rekla! ISO: To je smijeno to mu nareuje! Oni su dosad u koli uili osam ili deset slova, a Kiko ve godinu dana zna sva slova, i velika i mala, i ita ih, i pie! To dobro zna! DIKA: Nisam te nita pitala! I ne prosipaj mi tu svoju pamet, ne mijeaj se! Kiko ima da radi ono to ja kaem! Inae u sve rei i mami i tati! Dosta mi je te vae neposlunosti! (Kiki) Hajde, Kiko, ustaj i uini kako sam ti rekla! Za sto! Sjedi! Nemoj da me ljuti! (Kiko se digne s poda i polagahno sjedne na stolicu uz sto) ISO: (Kiki) Budi ovdje pa emo nas dvojica da crtamo. ta bi ti volio da nacrtamo? KIKO: Ja bih volio da mi pria priu. DIKA: Tako, sjedite, priajte, piite, crtajte! I pazite se da opet ne naeni nered u sobi!
4

(Dika odlazi) ISO (Kiki) Sluaj ovu priu... Pola koka na pazar, ukaljala noicu. Ona kae jednom grmu... KIKO: Neu! Nemoj! ISO: Ne gnjavi me! Koka kae jednom grmu: Brii, grme, ovu nogu! A grm ree: Neu. Priekaj se, jadan grme, ja u na te kozu dovest pa e tebe koza brstit... i dovede jednu kozu... KIKO (plano) Neu, neu i neu! Neu tu priu! ISO: A hoe li da kaem Diki kako ti nee da me slua? KIKO: Neu tu priu, priaj mi neto drugo. ISO: Ne znam ta je to drugo. Kai! KIKO: Reci mi zato je Dika ve dva dana ljuta i na tebe i na mene? ISO: Zar ne zna? To je zbog Adema. Neto su se zavadili. KIKO: Nisam ja kriv. Nisi ni ti kriv. ISO: Nismo krivi, ali njoj je sad cijeli svijet naopak i kriv! Sve joj je krivo! Vidio si kako je zguvala onu moju laicu s kojom si se ti igrao? A zna li da je jue meni zabranila da se druim sa Rizom, Ademovim bratom? Kae: nemoj sluajno da te vidim sa onim razbojnikom i barabom Rizom! KIKO: Hoe li rei Rizi da se neete druiti? ISO: Ve sam ja njemu sve rekao. KIKO: A ta on kae? ISO: On kae... (Na scenu naglo ulazi Rizo, a u ruci dri metlu sa dugom drkom. Osvrne se i odahne) RIZO: Uspio sam! Dika me nije opazila! ISO: Sila si, Rizo! KIKO: ta e ti ta metla, Rizo? RIZO: Metla? He, he, za svaki sluaj. (Isi) Iso, hoe li da nekud odemo? Smije li od Dike da se iskrade? KIKO: Povedite i mene sa sobom! ISO: Pravo da kaem, ne smijem. Dika se sva nakostrijeila, samo to ne pukne od ljutine! RIZO: Priao sam Ademu. A on se smije. ISO: Nije nita smijeno. KIKO: (Rizi) Nadrljao si ako te ona ovdje vidi. ISO: Bilo bi galame do vrha neba!
5

RIZO: Misli? (Na scenu upadne Ijutita Dika) DIKA: Misli, misli! A ko je tebe, Rizo, barabo jedna, pustio ovamo? Koga si pitao da doe? Ko te je zvao? Ti nisi drutvo za mog brata Isu! Ja sam Isi zabranila da se s tobom drui! RIZO: Dobro, dobro, dobro, ne vii! Molim lijepo. Neemo se druiti. Nisam ni doao da se druimo. Samo sam navratio da ti donesem jedan poklon od mog burazera Adema. DIKA: (bez ljutnje, odjednom sa zanimanjem) Od Adema? ta mije poslao? RIZO: Bie ti drago. Vidjee. DIKA: Pa, dobro, da vidim. Ba me zanima ta je to tvoj veliki brat Adem poslao. RIZO: Moj veliki brat Adem je saznao a ja sam mu priao kako si ovih nekoliko dana u posebnom raspoloenju, kako me tjera od Ise, kako mui i Isu i Kiku... DIKA: A ta se to tvog brata tie? RIZO: Nita. Samo mi je dao da ti predam ovu metlu! To ti on poklanja! (prua Diki metlu koju Dika nee da prihvati, ve se izmie) DIKA (izmiui se) Kakvu metlu? ta e mi metla? Kakva je to Ademova glupa ala? ISO: Kakva je to ala? RIZO: To je tebi, Diko, Ademov poklon. Uz poruku. Adem ti poruuje: ako hoe biti vjetica, evo ti metla da ima ta da jae! DIKA (zgranuta) To... on... meni? ISO: (imitira Diku) To... Adem.... Diki? KIKO: Diko, uzmi metlu! Uzmi! (ZAVJESA)

GOTOVANI Lica: VERA: djevojica od 13-14 godina MIRA, njena sestra, oko 9 godina DARA, njena sestra od 7 godina LUKA, brat, oko 11 godina
6

Na sredini sto, oko njega stolice. Na podu nekoliko igraaka: lopta, lutka, kolica... Vera, za stolom, neto pie. Luka ita knjigu. Mira i Dara sjede na tlu i igraju se loptom, dodaju je meu sobom. VERA: (zavri pisanje, obraa se svima) ujte! Luka! LUKA: (spusti knjigu) ujem. ta je? VERA: (Miri i Dari) Miro! Daro! ujete li me? MIRA: (Zadri loptu, odazove se) ujemo. VERA: Imam jedan prijedlog! Hoete li da obraujemo mamu? MIRA: Hoemo! LUKA: Kai! VERA: Ovako. Mama je ostavila novac da neko od nas troje ode u duan i kupi litar ulja. Ko e to? LUKA: Ja ne mogu. Moram da proitam ovu knjigu, to mi je lektira. Idi ti, Vera! VERA: (Miri) Ja sam mislila da ti, Miro, trkne do duana. MIRA: Ne mogu. Napolju je vjetar, hladno je. VERA: Nema vjetra. Ti e to brzo. MIRA: Ne mogu ja. Kad je brzo, hajde ti! VERA: Mogla bi i Dara? DARA: Ja sam malena. LUKA: Ti si uvijek malena kad treba neto uraditi! VERA: Dobro, neka to saeka kad doe tata. On svakako uvijek dolazi prije mame! Ali, zato emo mi da sredimo malo po kui! Hoemo li? MIRA: ta to hoemo? VERA: Da sredimo stan, da obraujemo mamu i tatu! Eto, ko e u naim sobama pospremiti postelju? MIRA: Je li onako kao to mama posprema? VERA: Jeste, onako. Hoe li ti? MIRA: Hajde ti, ti si vea. VERA: Dobro, ja u, ako e ti da pomete sobu i obrie prainu! MIRA: Ih, to si mi pametna! Da ja metem i briem prainu? A ta e da radi Luka? LUKA: (dotle itao, spusti knjigu) Luka ita! I nee da se mijea u enske poslove! VERA: Neka Luka oisti svoje i tatine cipele! To je muki posao! LUKA: Neu! DARA: Neu ni ja! VERA: Daro, tebe niko nita ne pita. ta ti nee?
7

DARA: Neu nita! Nita, nita! MIRA: Ako nee Luka, ako nee Dara, onda neu ni ja! VERA: U redu, ako neete vi, onda neu ni ja! LUKA: Vidi, samo nas gnjavi! Dosad si mogla i da otri do duana i kupi taj... taj... VERA: Litar ulja? LUKA: Jeste, to! I jo da pomete, i pospremi sobe, i opere posue od doruka, i obrie prozore, i oisti moje i tatine cipele, i svoje, i Mirine, i Darine, i sve si to mogla, ali ti samo pria, pria, pria... VERA: A ti si se navio, navio, navio... Zato da ja sama sve to radim, a vi nita? Htjela sam da iznenadimo mamu! MIRA: Zato? LUKA: Dobro Mira pita: zato? VERA: Tako, da joj pokaemo... da i mi moemo... mislim... LUKA: Uh, to si bistro smislila! Mi to tako pospremimo, a mama doe i kae: Blago meni, lijepo ste to uradili, od sada to radite tako svakog dana! MIRA: I jo bi se ljutila ako neto ne bi bilo dobro uraeno! LUKA: Tano tako! Zar nije na tata tako nadrljao? Jednom je tako malo pospremio, dobio pohvalu, a sad mora svakog dana da posprema dok mama ne stigne! DARA: Hej!... Da i ja kaem!... uj! VERA: Kai, Daro! DARA: A ta bi na jadni tata radio u kui kad doe i vidi da je sve pospremljeno? LUKA: Odlino zapaanje, Daro! Ako mi pospremimo stan, onda na jadni tata nema ta da radi kad doe i dok eka mamu! To je jedno! VERA: A drugo? LUKA: A drugo je kad mama doe, ona ne bi znala da smo to mi pospremali, jer to tata svakog dana radi, pa je ne bismo ni iznenadili i sve bi to nae bilo uzaludno! A ima i tree! MIRA: Ima i tree? LUKA: Ima! Tree je vano je da smo mi o tome razgovarali! Razmiljali smo o tome! Znai da nismo ba sasvim pravi gotovani! VERA, MIRA I DARA (zajedno) Nismo! (ZAVJESA)

STARA TAJNA

Lica: FUAD, djeak uzrasta 11-12 godina MRKI, djeak uzrasta 11-12 godina ZEJNIL, djeak uzrasta 11-12 godina DUDO, djeak uzrasta 11-12 godina ZLATA, djevojica uzrasta 11-12 godina MINKA, djevojica uzrasta 11-12 godina Pozornica: slobodan prostor Kad se zavjesa digne, na sceni nema nikoga. Sa desne i sa lijeve strane, istovremeno, nailaze Fuad i Mrki. FUAD: (im ugleda Mrkog. Veselo) ao, Mrki! MRKI: Zdravo, Fudo! ta ima novo? FUAD: Novo? Nae se, nae se... MRKI: Kai! Priaj! FUAD: (kao da se ustee) Ma, zna, Mrki, kazao bih ti, ali se plaim da e ti poslije nekome rei. MRKI: Zar je to nekakva tajna? FUAD: Jeste, tajna je. Moja tajna! MRKI: Je li velika? FUAD: Za mene jeste, i velika i debela. MRKI: Hajde, da ujem kakva je! FUAD: Zna, Mrki, ne ide to tako. Mora mi obeati da nee nikome kazati to to u ti povjeriti. MRKI: To budi siguran! Nemoj da brine. Obeavam. FUAD: Zakuni se! MRKI: Pa, eto, kad hoe, kunem se! Neka odmah crknem ako nekome kaem! Slobodno mi apni! (Mrki se malo nagne, a Fuad mu prie i neto apne na uho, a na to se Mrki vidljivo zaudi). FUAD: Eto, sad zna! Pazi dobro, nemoj nikome rei! MRKI: A je li to iva istina? FUAD: Da nije istina, ne bih ti ni kazao. Sad to znamo samo ti i ja!
9

MRKI: Zar nikome dosad nisi to rekao? FUAD: Nisam. Ti si prvi. I uti, molim te! Nemoj sluajno da se negdje izbrblja! MRKI: Budi siguran da neu! Garant! FUAD: Onda, ostaj zdravo! urim u kino! (Fuad odlazi u stranu odakle je doao Mrki). MRKI: (za Fuadom doziva) Sluaj, Fuade, nemoj da se brine! Neu ja nikome... (Na scenu iz pravca odakle je ranije doao Fuad, nailazi Zejnil i zastane za Mrkim koji i dalje gleda kako Fuad odlazi). ZEJNIL: ta to vie, Mrki? MRKI: (naglo se okrene) Aha, ti si, Zejnile!... Neto sam vikao Fuadu. Ode on u kino. ZEJNIL: uo sam kako si mu viknuo da nee nikome, samo nisi rekao ta? O emu se radi? MRKI: Ma, pusti, nekakva Fuadova tajna. ZEJNIL: Fuadova tajna? Je li to ozbiljno? O emu? MRKI: Ne mogu ti rei. Tajna je. On mi je to povjerio i nikome ne smijem kazati. ZEJNIL: Ma, hajde, pa nisam ja razglasna stanica. Moe mi kazati. MRKI: Mogu i ne mogu. Zna, ja sam se zakleo da neu nikome rei. ZEJNIL: Hoe da kae da meni ne vjeruje? MRKI: Ma, uj, Zejnile, nisam na to ni pomislio. Vjerujem ti. Kazau ti ako mi obea da to nee nikome kazati, nikom na cijelom bijelom svijetu! Ni ocu, ni majci, ni sestri, nikome u naem razredu, nikom, nikom, razumije li? ZEJNIL: Nikome! Vai! to meni kae, to ti je kao da si zatvorio u kutiju! MRKI: U redu, Zejnile, u redu! Primakni mi se da ti apnem! (Zejnil mu se primakne i Mrki mu neto apne). ZEJNIL (zaudi se): Zar Fudo? Svata na svijetu! MRKI: Eto ti pa se iuavaj, ali upamti obeao si! A ja odoh, moram na pijacu da neto kupim. Naljutie mi se majka ako se dugo zadrim. ZEJNIL: Hajde, pouri! (Mrki odlazi u pravcu odakle je Zejnil doao, a Zejnil stoji i gleda za njim, mae glavom) ZEJNIL: (kao za sebe): Fuadova tajna, udo nevieno!
10

(Na scenu stie Dudo, prie Zejnilu i dlanom ga lagahno udari po leima) DUDO: to si se to zablenuo, Zejnile? ZEJNIL: (iznenaen) Vidi ga! Odakle ti, Dudo, ispade? DUDO: Idem da gledam nae, igraju odbojku. A ti? ZEJNIL: Ja? Nita. Onako. Skupljam nekakve tajne, ako hoe da zna. DUDO: ije tajne? ZEJNIL: Tue. DUDO: Znam, tue, ali ima raznih tajni, velikih, malehnih, starih, ta ja znam sve kakvih! Reci mi neku od tih koje si skupio da i ja neto znam. ZEJNIL: Samo sam jednu skupio. Maloprije mi je Mrki povjerio jednu tajnu, ali nije njegova, ve Fuadova! Fudo ju je povjerio njemu, a on meni. DUDO: A ti e meni? ZEJNIL: Ne smijem ti je kazati. Obeao sam da neu nikome rei. DUDO: Ako meni kae, to ti je isto kao da nisi nikome kazao. Ja ne spadam meu brbljivce. Valjda zna da nikad nisi uo kako ja priam neije tajne? ZEJNIL: (neodluno) Zna, to e te zauditi... DUDO: Dobro, neka me zaudi. Kai! ZEJNIL: Najprije mi obeaj da nee nikome... DUDO: Neu, budi siguran. ZEJNIL: (primakne mu se, nagne se i apne mu, a onda priprijeti prstom) Eto ti, sad zna! DUDO: (kao iznenaen) Nikad ne bih pomislio! Nikad! Ne mogu da vjerujem! ZEJNIL: Ni ja nisam mogao vjerovati... Nego, urim... A ti nemoj, molim te... pripazi, zna ta je tajna! Obeao si! (Zejnil brzo odlazi sa scene, a Dudo ostane u mjestu jo zauen: dlanovima gladi svoje obraze i gleda uvis). DUDO (kao za sebe, s nevjericom) Zar Fudo? Ih, ih, ih! Kako u da izdrim... kako da otrpim da to nikome ne kaem?! (Na scenu dolazi Zlata, vesela je, igra se oveom maramom koju vrti u ruci pa s njom dohvati i Dudu koji je tek tada opazi). ZLATA: Gdje si, Dudo, lutko moja!?
11

DUDO: Uh, Zlato, prepade me! Otkud ti tako s neba? ZLATA: Kakvo te je to udo snalo pa se pljee po licu i zija u nebesa, kakva te je nevjerica spopala? DUDO: Ne pitaj me nita, ne smijem ti rei. Tajna! ZLATA: Tajna? Je li stvarno tajna?... Pa ti zna, Dudo moj, lutko moja, kako ja volim tajne? Kai mi! Zar bi neto sakrio od mene? DUDO: Nije to moja tajna, ve tua! ZLATA: To meni nije vano, tvoja ili tua, glavno je da je tajna. Ja strano volim da uvani tajne. Kai mi ija je? DUDO: Fuadova. ZLATA: Fudina? ta mi ree? Naeg Fude? Zar on ima nekakvu tajnu? Crknuu ako mi ne kae! DUDO: Neu da crkne. Kazau ti, samo obeaj da nee nikome govoriti. ZLATA: (nestrpljivo) Znam, znam ja ta je tajna! Samo mi reci! Obeavam, obeavam...! DUDO: uj! (apne joj nekoliko rijei) ZLATA: (iznenaena): Dudo, dragi, pa to je... to je... ne moe biti! Ko je to izmislio? To je ista la. La, vjeruj mi! DUDO: Nije la. To je meni povjerio Zejnil, a njemu je to kazao Mrki. A zna li ko je to kazao Mrkom? Lino Fuad! I to kad mu se Mrki zakleo da nigdje i nikome nee ni zucnuti! To vie niko ne zna osim njih, i jo mene i tebe! To upamti! A sad, izvini, moram da pourim... ao! (Dudo brzo odlazi, a Zlata za njim, veselo, dobacuje dva-tri poljupca, a zatim, igrajui se maramom koju baca uvis i okreui se u mjestu pjevui). ZLATA: Ljubav, ah, ljubav.... ljubav.... ljubav... (Dolazi Minka i zastane, gleda kako se Zlata igra). ZLATA: (u igri zastane i veselo rairi ruke prema Minki) Zar si ula kako te zovem? MINKA: Nisam te ula? Kakva je to igra? Kakva ti je to pjesma? Zar si se zaljubila? ZLATA: Ah, ula sam neto lijepo! MINKA: Je li previe lijepo? ZLATA: Ne znam, ti e mi rei. Moda e se iznenaditi kao to sam se i ja iznenadila, ali da zna: istina je! MINKA: Ne razumijem te. ta je istina? ZLATA: Saznala sam jednu veliku tajnu. Pogodi ko se zaljubio u tebe!?
12

MINKA: (hladno) Ah, znam. Onaj blesavi Fuad! ZLATA: Otkud zna? Ko ti je rekao? Pa, to je tajna! MINKA: To nije nikakva tajna, to Fuad pria svima, a sve u nekakvom povjerenju! Bez veze!!! (ZAVJESA)

OLIMPIJCI

Lica: BESIM, djeak od 13-14 godina ESMA, njegova vrnjakinja INA, istog uzrasta, dosta neuredna, smijena TONI, HASE, VULE vrnjaci, kolski drugovi Pozornica je otvoreni prostor s nekoliko velikih grmova iza staze. Nailaze Besim i Esma. Nose svoje kolske torbe. Neemu se smiju. BESIM: Ma, kad ti kaem! Ozbiljno! Moja majka je strana. Stroga je da ne moe biti stroija! ESMA: To nije nita novo, sve su majke stroge! BESIM: uj, Esma, ja ne znam kakve su druge majke, ali svoju znam! Ne vjerujem da postoji jo jedna jedina kao to je moja! Ona meni, jednostavno, nita ne dozvoljava! ESMA: Jadnie, mnogo te alim. BESIM: Molim te, Esma, to nije za alu! Iz dana u dan ja samo sluam: ui, ui, pii zadau, ne zabuavaj! Sve tako! ESMA: I meni moja ne dozvoljava zabuavanje. Trai red. BESIM: Moja uope ne zna da se smije. S njom nema ala. Samo mi daje naredbe i primjedbe!
13

ESMA: A kae li ti katkad da te voli? BESIM: Ona? Ljubav? Toga nema u njenom rjeniku! ESMA: A kad bi saznala da nas dvoje hodamo? BESIM: Nemoj to ni da pita! Ne smijem ni pomisliti ta bi bilo! ESMA: A zato si se prilijepio uza me kad se toliko plai svoje majke? BESIM: (naglo se okrene i zgrabi Esmu za ruku) Brzo, molim te, Esma, zapamti ta si me pitala i bjei tamo iza grma, neko ide! Ako nas vidi skupa i otkuca me majci, propao sam skroz naskroz! ESMA: Dobro je, Besime, ne strahuj! Evo, skloniu se! (Esma ode sa staze i une iza jednog grma) BESIM: (pogleda za njom) Dobro je, ne vidi se! (On iz svoje kolske torbe izvadi jednu knjigu i pretvara se kao da iz nje neto ita). INA: (dolazi mu u susret i odmah dovikuje) Hej, Besime, ui li, ui? BESIM: Moram. Malo po malo. Otkud ti ovamo? INA: Ja? Otkud? Pogodi! BESIM: Kako mogu? INA: Probaj, reci neto! BESIM: (Obie oko Ine i zagleda je) Pa... moda ide sa izbora za misicu nae kole? INA: (Zaudi se) Ma, nemogue! Kako si od prve?! Nevjerovatno? Od prve si pogodio! BESIM: ta sam pogodio? INA: To! Stvarno sam bila na izboru za mis kole. BESIM: Ti?! Zato? INA: Glupo pitanje. Zato? Zato to sam htjela da se kandidujem za mis kole, eto zato. BESIM: (jo u nevjerici) Ti da se kandiduje? INA: Ja, razumije se. Zato ne? BESIM: I... jesi li se kandidovala? INA: Jesam, ali nisam prola. Odbili su me. Nisu mi objasnili zato. BESIM: Moda nisi dovoljno...? INA: Ma, ti si dosta glup da to shvati! Moda sam imala nekakve anse, a moda i nisam. Da nisam otila, ne bih imala nikakve, a ovako, im sam se tamo pojavila, imala sam anse, pa makar i minimalne. A bolje su ikakve nego nikakve, je li tako? BESIM: Mislim da je tako. INA: Eto vidi, ipak si ti bistar, razumije! Valjda zna i za zlatno olimpijsko pravilo: Vano je uestvovati! Ja se toga drim. Hajde, ao! I pozdravi Esmu! BESIM: ao, Ina, ao! (Ina odlazi sa scene. Kad ona ode, Besim krene nekoliko koraka prema grmlju i doziva).
14

BESIM: Esma, hajde izlazi otuda. Otila je Ina. ESMA: (Izae iza grma i smije se) Sve sam ula. Ne mogu da se naudim kako si ti pogodio da je bila na izboru za kolsku mis kad svi znaju kakva je. Tamo su se javile sve nae umiljene ljepotice to se stalno lickaju i dotjeruju, a Ina je neto sasvim drugo. BESIM: Ne znam ta mi bi. Htio sam da se s njom naalim, jer sam naisto s tim da ona tamo ne spada. ESMA: Ali, uo si je. Ona je olimpijka! BESIM: Da, vano je uestvovati! ESMA: A jesi li je uo na kraju kad ree ,,I pozdravi Esmu"? Zar ona zna za nas? BESIM: (opet se naglo osvrne) Stani, opet neko ide! ESMA: Ja u opet iza grma! (Esma brzo ode i sakrije se za grmlje). BESIM: (ponovo rasklopi knjigu i pretvara se kao da ita, a knjigu dri visoko pred oima). (Nailaze Toni, Hase i Vule. Meusobno se veselo guraju i smiju. Zastanu kad ugledaju Besima). TONI: (prie i kucne prstom po koricama knjige koju Besim toboe ita) Kuc, kuc, kuc! Ima li koga iza ove knjige? Hase, vidi li ti togod? HASE: (ve je priao i zagledao knjigu) Vidim, Toni, vidim. Neko ui da naopake ita iz knjige! BESIM: (ve je spustio knjigu i sklopio je) Lopovi! Barabe! ta se vas trojice tie ta ja radim? Idite tamo kud ste naumili! VULE: (dok se Toni i Hase smiju) Mi i idemo tamo. Toni e na takmienje za kviz, Hase ide da se prijavi u juniore koarkaa Mladosti", a ja idem da naem sebi nekakvu curu da bih se zaljubio. A ta ti, Besime, radi ovdje, u samoi, sa knjigom koju ita naopako? BESIM: Prolazi, ne tie te se. Idite! TONI: Priekaj malo, mladi gospodine, nee moi tako. Znamo i mi poneto. BESIM: Dobro, kad zna, idi na kviz i pokai znanje! TONI: Polako, polagano. To to ja idem na kviz, to je zato da mi ne kau da ne smijem. BESIM: Aha, zlatno olimpijsko pravilo. Vano je uestvovati! HASE: Aferim, Besime! Vidi, i u knjigama koje se naopake itaju piu mudrosti! Upravo i ja idem da se prijavim za koarkaa samo zbog toga. Ako me prime, dobro, a ako ne prime, opet dobro!
15

VULE: A mi znamo da te nee primiti. HASE: Nemoj tako, moj dragi Vule. Postoje anse kao zrna pijeska, sitne, sitne, pa koga nema tamo, onda nema ni tog zrnia. VULE: To! Tako reci! Zato ja i idem da traim neku curu. Ko ne trai, ne moe ni da nae! BESIM: Bolje je rei: ko trai, taj i nae! TONI: Bravo, Besime! Sad jo samo reci, gdje ti je Esma? BESIM: Koja Esma? HASE: Naa Esma, bolan ne bio! Ona ista to s tobom hoda a vi se krijete da vas neko ne vidi. BESIM: Ko to kae? Ko je to vidio? VULE: Evo ga! (pokae prstom na sebe) Vule je vidio. Ko gleda, taj i vidi. Ko ne gleda, taj ne vidi! A i Toni vas je vidio! HASE: A Hase je mirio kad ste se etali u aleji kod bolnice! TONI: (Besimu) Vidi, brale, nema vrdanja! U cara Trajana kozje ui! BESIM: Kakve kozje ui? HASE: Svejedno je, ui ili oi, Toni hoe rei da se sve sazna. pijunaa radi! (Esma naglo iskoi iza grma i ljutito prilazi i obraa se Toniju, Hasetu i Vuletu). ESMA: Ostavite ve jednom mog Besima! to ste ga napali! Sve sam ula! pijunaa, sram vas bilo! TONI: Oho-ho, mi o zecu, a zec iz grma! Ako me na kvizu upitaju ta rade Besim i Esma u parku, odmah u kazati, ue! BESIM: ujte, molim vas, pripazite. Nemojte da moja majka uje za mene i Esmu. Znate kako je! VULE: Mama se iskljuuje iz svih razgovora! Ua, mame! Moja bi vriskala do neba kad bi ula da sam se zaljubio, a ja moram da se zaljubim! ESMA: Zato mora? VULE: Jao, pridrite me da ne padnem! ta me to ova enska pita? Zato? ESMA: Da, zato? I Besima sam pitala zato hoda sa mnom, a plai se da mu to majka ne sazna? Jo mi nije odgovorio. TONI: ta ima da ti odgovori kad se to zna. ESMA: Ja ne znam ta se to zna. TONI: Kako to da ne zna? Zlatno olimpijsko pravilo! HASE i VULE: (jednovremeno zapljeu i veselo poviu) Vano je uestvovati!!! TONI: (okrene se prema publici i rairi ruke) A rezultat nije vaan! (ZAVJESA)

16

VESELE DJEVOJKE Lica: HASNA, VESNA, LEJLA djevojice, uzrasta 5-6. razreda osnovne kole Pozornica: slobodni prostor Hasna i Vesna dolaze na scenu sjedne, a Lejla im stie u susret s druge strane, Hasna u ruci dri list papira, pa se i ona i Vesna smiju, hihou... LEJLA: Hej, vas dvije, ta vas je to spopalo pa se tako keserite? ta je to smijeno? HASNA: Dobila sam pismo od Vejsila. Opet mi izjavljuje ljubav! (smije se) Sve u pjesmi! LEJLA: Daj mi da proitam! VESNA: Hajde, Hasno, proitaj joj neka uje kako te Vejsil voli. HASNA: Evo! (podigne papir da ita pa se opet zagrcne od smijeha. Odustaje i daje papir Vesni) Uzmi ti, Vesna, pa itaj, ja ne mogu, krepau od smijeha! VESNA: (uzme papir od Hasne, a govori Lejli) Ti sad, Lejlo, dobro odepi ui! Ovo ti je prava lirika. Sluaj! (dalje ita) Jue mi je ptica pod prozor stala i cvrkutom me dozivala da ti dojavim vanu vijest nemoj da padne u nesvijest! al istina je i neka svi uju: ja tebe volim aj lav ju! (im to proita, Vesna prasne u smijeh i dodaje papir Hasni koja ga, smijui se, uzima) HASNA: (Lejli, kroz smijeh) Jesi li ula to? Nemoj da padnem u nesvijest! Neka svi uju...! VESNA: Aj lav ju! LEJLA: (Takoe nasmijana) I ja imam neto slino, ne znam samo je li za smijeh ili za
17

suze. (Iz depa vadi presavijeno pismo i rastvara ga) I meni je pisao glavati Marko! VESNA: Marko? Zar on zna da pie pisma? LEJLA: Valjda zna. Napisao mije pjesmu! HASNA: O-ho, jadniak! Otkud mu to? LEJLA: Pa, zaljubio se deko u mene i onda mu je dola inspiracija. ujte! (ita pismo) Ti si, Lejlo, zvijezda grada, ti si meni moja nada, ti si meni biser-grana, ti si meni voda, hrana, ti si meni sunce arko, tebe voli tuni Marko. HASNA i VESNA: (prsnu u smijeh, kikou se) Ha-ha-ha! LEJLA: Ja sam njemu sunce arko! HASNA: Budi sigurna da to Marko nije bio u stanju da napie. To je on odnekud prepisao. Taj glavati jadniak nema pojma ta je pjesma! VESNA: Misli? A ta bi rekla za Vejsila? HASNA: Ne znam, moda neko i njemu sastavlja pjesme. Prvu mi je poslao prije petnaestak dana. Jedan stih. ekaj da uje! (Vadi iz depa presavijen list papira i razmotava ga). To je njegova izjava poput ove Markove pto je napisao Lejli. Evo je! (ita s lista) Srebren mjesec s neba sija, u mom srcu raste cvijet, sanjam da jednog dana ti i ja budemo par za istih pet! LEJLA: Je li isti rukopis? VESNA: I rukopis i stil! Pravi Vejsil! On stalno zamilja da jednog dana u koli dobije istu peticu! HASNA: Ne znam, ne bih rekla. Prije osam dana poslao mi je jo jednu svoju pjesmu. Pokazau vam. (Vadi iz kolske torbe jednu svesku i iz sveske list papira) Sluajte ta je napisao! (ita) Zato sam jadan ovih dana i zato propadam u koli, muka me tue sa svih strana, jer te moje srce previe voli!

18

VESNA: Eto, sad znate ko mu je kriv to on ne zna matematiku! HASNA: ekaj, nije to sve! Ima jo! (ita) Zato me goni tuga vrela pa me sad stalno glava boli, u misli si mi moje sjela, jer te moje srce previe voli! LEJLA: (smije se) Ha-ha-ha-ha! U misli si mu sjela! HASNA: Stani, ima jo malo! (ita) U meni je tvoj lik uklesan, ko moe tome da odoli? Misli li stvarno da sam blesan, jer te moje srce previe voli! VESNA: (Smije se) Pravi je genijalac! Voli pa voli! LEJLA: Ne moe da odoli! HASNA: Ve imam tri njegove pjesme. uvam ih. Moda e mi napisati jo desetak, a moda i dvadesetak!? VESNA: I tako e Vejsil, malo po malo, postati pravi pjesnik! LEJLA: A moe to jednog dana postati i glavati Marko? Nikad se ne zna. HASNA: Zato i ti, Lejlo, skupljaj njegove pjesme! Neka momci piu, a mi emo da se veselimo! VESNA: Samo treba da im katkad malo namignete, da im srca bre zakucaju. Pa kad oni jednom postanu slavni, onda ete i vi biti slavne, i za vas e se znati! (Sve tri se smiju) LEJLA: Hoe li se znati, nee li se znati, ali zaljubljeni mora da pati, jer ne zna kad treba stati! (ZAVJESA)

NAGRADA Lica: OKI djeak, 13-14 godina TIDA, djevojica istog uzrasta
19

 MIRZA, djeak, njihov vrnjak i kolega EDIN, oko 10-11 godina PRVI DJEAK, DRUGI DJEAK Edinovi vrnjaci Scena je prazna. Ulica ili park. Nailaze Edin, Prvi i drugi djeak. U hodu, dok dolaze na scenu, Edin je podigao desnu ruku na kojoj je zasukan rukav i stisnuo pesnicu, pokazuje miie na ruci. EDIN: (Prvom djeaku) Hajde, pipni, slobodno! Uvjeri se! PRVI DJEAK: (Pipa mu mii na ruci). Priznajem, dobri su, jaki. Isti su kao i moji. Evo, vidi! (Podigne desnu ruku, smakne rukav s miia, stisne pesnicu i napne biceps). Pipni! EDIN: (Pipne mu mii). Jeste, jak si! A moji su i na ovoj drugoj ruci isti! Kao od kamena! Hoe li da se uvjeri, da ih opipa? (Brzo zasue rukav na lijevoj ruci, napne miie i sam ih opipava prstima desne ruke). Evo, pogledajte! (Drugom djeaku). Hoe li da pipne? DRUGI DJEAK: Neu, vjerujem ti. EDIN: Zato nee? Meni moj tata svakog jutra pipa miie i kae mi da u biti pravi atleta. PRVI DJEAK: Ja u kad odrastem da budem bokser! DRUGI DJEAK: A ja u biti Tarzan. On je najjai! EDIN: Nije najjai! Jai je Supermen! Gledao sam ga u dva filma! Taj sve moe! PRVI DJEAK: A ja sam o njemu itao u jednom stripu. Sve je pomlatio! Niko mu nije mogao nita! DRUGI DJEAK: Ali, Supermen je izmiljen, a Tarzan nije. Tarzan ivi u dungli i ima enu Dejn i majmunicu itu! EDIN: I Supermen je iv! Eno ga u Americi! Tamo su ga snimali za film! (Na scenu stie Oki. Veseo je. Zastane). OKI: Hej, klinci! ta se radi? O emu se nadmudrujete? EDIN: Nije mudrovanje, nego onako.... Moe li ti, Oki, da nam neto kae? OKI: O emu? Pitajte! PRVI DJEAK: Ja i Edin kaemo da je Supermen najjai ovjek na svijetu, a onaj klinjo (Drugi djeak) kae da je Supermen izmiljen i da je najjai Tarzan. OKI: Dragi moji, pa to je strano pitanje. Vrlo, vrlo strano! A znate li zato? Zato to njih dvojica, koliko ja znam, jo nisu stigli da se nau skupa i da se potuku da bi se vidjelo
20

koji je jai! Znai, to jo nije rijeeno. DRUGI DJEAK: Oki, molim te, reci... ta bi ti radije bio, Supermen ili Tarzan? OKI: Vidi, to je pravo pitanje! Genijalno! O tome sam se svakodnevno pitao kad sam bio takav kao vas trojica. Mislio sam: moram biti jak, velik, krupan, prsat kao trokrilni ormar, pa na asu u koli ustanem i kaem nastavniku: Hajde, stari, pitaj me za peticu, ali pazi da ne bude teko pitanje!" Tako, mislim, i vi sebi umiljate. Naravno, ako ne volite ii u kolu!? EDIN, PRVI i DRUGI DJEAK: (Zgledaju se i poviu) Volimo! OKI: Bravo! im postanem bogat, astiu vas sladoledom! (Na scenu najprije dolazi Tida. Okree se i u ruci vrti malenu torbicu. Za njom dolaziMirza, povijen, nosi etiri torbe, oito su mu teke, pa stenje od umora. im stigne, on ih spusti i ostane sagnut nad njima da bi se malo odmorio.) TIDZA: O-ho, koga vidim! Pa, i Oki je ovdje, nee Mirza morati sve da nosi! OKI: Otkud ti, Tido? Jesu li ovo tvoje torbe koje Mirza nosi? Zato si ga tako natovarila? TIDA: Nisu moje, to mi je stigla tetka. Ila sam na autobusku stanicu da je doekam. MIRZA: (Stenjui, jo povijen vie torbi) A tvoja draga tetka ponijela tovar kamenja. Od toga mi je dua u nosu. Ruke su mi otpale. TIDA: Nema tu nikakvog kamenja. To su samo neke tetkine stvari. MIRZA: Nisam ni mislio ta e me snai kad si mi kazala da doem na autobusku stanicu... Nisam mislio... OKI: Hajde, hajde, Mirza, ne ispriavaj se. Niko te ne krivi to nisi mislio. Znamo te! TIDA: Oki, ne zapoinji! Pusti Mirzu na miru! OKI: Dokle treba da se taj tovar nosi? TIDA: Tu smo ve blizu. Hoe li pomoi Mirzi? OKI: Imam ja ovdje Tarzana i Supermena (Pokazuje na Edina i dvojicu djeaka) Hoemo li, momci, da pokaemo kakva smo sila? PRVI DJEAK: Hoemo. DRUGI DJEAK: I ja u! OKI: Edine, ta je s tobom? EDIN: Hou i ja! TIDA: Sjajno! (Mirzi) Ti, Mirza, ostani, dosta si nosio. MIRZA: Onda, (Tidi) kako smo se dogovorili? Nemoj kasniti! TIDA: Ne brini, nema problema. (Okiju) Hoemo li? OKI: (Najprije oproba teinu svake od etiri torbe i onda ih dijeli: jednu Edinu, jednu
21

Prvom i jednu Drugom djeaku, a jednu ostavi sebi) Hajde, uzimajte, nosite! Tido, ti pokazuj put, idi prva! TIDA: (prie Edinu i oduzme mu torbu pa je prua Okiju) Ima nas previe! Ti, Edine, ostani! A ti, Oki, ponesi dvije torbe! Ne treba da idemo kao kakva karavana! EDIN: Ali, Tido, mogu ja! OKI: (uzeo je i drugu torbu) Dobro je, Tido, neka bude kako ti kae! Idemo! (Tida, Oki, Prvi i Drugi djeak odlaze, a Mirza i Edin ostaju na sceni). EDIN: Uzela mi je torbu, a nije bila za mene teka. MIRZA: Pa ti je ao? EDIN: Nije mi bila teka da je ponesem. MIRZA: Budala si ti, Edine, nema soli u glavi! Zar ti je drago da nosi tuu teku torbu? EDIN: A zato si ti nosio? MIRZA: Zato to sam magarac! Zvala me Tida da doem na autobusku stanicu, a tamo joj stigla tetka i dovukla te torbetine! I onda, tetka ne moe, Tida ne moe, hajde Mirza, jak si! EDIN: A je li Tida tvoja cura? MIRZA: Ma, nije... Idemo u isti razred... Onako... EDIN: Skupa piete zadau? MIRZA: Rijetko... Dvaput smo skupa ili u kino... I sad, danas, treba da poemo, trei put. Upravo sam joj na stanici dao kartu da skupa gledamo jedan film. Ljubavni! EDIN: Aha, znam! Zato si joj kazao da ne zakasni! MIRZA: Bogme ti, Edine, ima velike ui! Dobro si uo. EDIN: I ja u sebi, kad jo malo porastem, da naem curu kao to je Tida, da imam s nekim ii u kino i u etnju. MIRZA: Ne moe ti nita biti pametnije od toga! (Na scenu gotovo dotri Prvi djeak. U ruci nosi 4-5 biskvita. Odmah prilazi Edinu i pokazuje mu ta ima u ruci). PRVI DJEAK: Vidi ta sam dobio! Uzmi jedan! EDIN: Ko ti je to dao? (Uzima jedan keks). PRVI DJEAK: Dala mi Tida, zato to sam nosio torbu! I ti bi dobio da si nosio. EDIN: Uzela je torbu od mene i dala je Okiju. Nije mi dala da ja nosim. (Na scenu pristie i Drugi djeak. I on u ruci nosi kekse i vae).
22

MIRZA: Evo i njega! (Drugom djeaku) I ti si je li, dobio nagradu? DRUGI DJEAK: (Prie Mirzi i prua mu jedan keks). Hoe li, uzmi! MIRZA: Samo ti jedi, zasluio si! (Na scenu dolazi Oki, smije se veselo, zadovoljno, otresa dlanom o dlan). OKI: Gotova stvar! Bez velike muke! MIRZA: A gdje su tvoji keksi? OKI: Meni nisu dali. PRVI DJEAK: A ja dobio punu aku keksa! DRUGI DJEAK: I ja! MIRZA: A tebi, Oki, nije Tida dala nita. Samo hvala i dovienja? OKI: Eh, pa nije ba sasvim tako... Ne znam zato pita? Ali, kazau ti ta sam dobio ako ti meni kae kakav je to film u kinu pa si kupio kartu za Tidu? MIRZA: Odlian film, ameriki, ljubavni. Zato pita? OKI: Moram znati! Onu kartu za taj film, koju si ti dao Tidi ona je dala meni! (ZAVJESA)

BAKSUZI Lica: DEMO i MIO djeaci od 12-13 godina DARA, njihova vrnjakinja Pozornica: slobodan prostor (Demo i Mio nailaze zajedno i nose ake torbe. Zastanu). MIO: Zar se tebi, Demo, nijedna ne svia? DEMO: Nemoj misliti tako, da mi se ne sviaju. Zna, stvar je u tome to ja ne mogu nikako da se zaljubim. Probao sam, pa ne ide... Ne mogu i kvit!
23

MIO: A kod mene je sasvim drugaije. Sto posto. Ja bih mogao, ali me svaka ostavi. DEMO: Kako to? MIO: Tako. Okrenu mi lea i odu. Eto, recimo, Buba! DEMO: Buba je fina. Zgodna je. MIO: Jeste, fina je, zgodna, ali me je ostavila. Ja joj dao sendvi sa sirom, a ona digla nos, kae: Mio, neu sir, ne jedem takve sendvie!" I ode! Ode od mene! DEMO: Pa, to joj poslije nisi dao nekakav drugi sendvi? Moda ona voli sendvi sa pekmezom? MIO: A kako bih mogao? Meni mama redovito sprema sendvie sa sirom... A ta bi ti, Demo, kazao za malu Milku? DEMO: Za nau Milkicu? Zar te i ona ostavila? MIO: Jeste, i to bez ikakvog razloga. A bili smo se malo zbliili. DEMO: Jesi li i njoj davao sendvie sa sirom? MIO: Jesam, i uzimala je, jela. A astio sam je i sladoledom. I dva puta sam joj davao perece... DEMO: uj, pa to ste se ti i Milka ve poeli ozbiljno zabavljati? MIO: Moglo bi se rei... Zna, dva puta smo bili skupa u parku i malo etali, priali, smijali se... Bilo nam je fino! DEMO: I ta onda bi? MIO: Vjeruj mi, Demo, ne znam. Ako nije zbog jedne jedine sitnice: krivo sam joj apnuo na asu biologije. DEMO: Da nije onda kad je neto mucala, pa izvalila neto blesavo i naljutila profesora? MIO: Tako je, dobro se sjea!... Ona je zamucala, a ja bre-bolje poletio da joj pomognem. I ispalo naopako. Umjesto da joj apnem opnokrilci", apnuo sam vodozemci", a ona hop! to kazala i ispalo da sam joj ja kriv! Napuhala se kao aba, nee ni da me vidi! Ma, pusti, to je gotovo! DEMO: Meni se u razredu svia Maja. MIO: Maja? I ona me je ostavila. DEMO: Stvarno? Jesi li i s njom zapoinjao? MIO: Izgleda mi, Demo, da ti ne zna ko je Mio! Naravna stvar da sam probao i sa Majom. Pitao sam je: Hoe li ti, Majo, da se skupa zabavljamo, da bude moja cura?!" DEMO: A ona? MIO: Ona ree: vai. DEMO: Zar je odmah pristala? MIO: Priam ti kako je bilo. Jo istog dana, poslije nastave, nosio sam joj kolsku torbu sve do kue. A kad doosmo tamo, ona uze torbu, a meni ree: Fuj, ima strano odvratan demper!" Zamisli to! Kae: nee sa mnom da se via dok nosim taj demper! DEMO: Je li to zbog onog utog?
24

MIO: Jeste, utog. Mama mi ga je isplela. Meni se svia. I ne mogu ga baciti zato to Maja kae da je odvratan. Ne znam zato je odvratan!... Ali, stani, Demo, molim te, evo Dare. Pozvau je da poe sa mnom u kino! (Dara im dolazi u susret i veselo pozdravlja). DARA: Hej, klinci, ta radite!? MIO: Zdravo, zdravo, naa lijepa Daro! Dola si u pravi as kao da si znala da te ekam! DARA: Je li? MIO: Jeste, i upravo priam Demi kako elim da te pozovem da poemo skupa u kino. DEMO: To mi je priao kad si naila. DARA: A koji je film? MIO: Film je super, ameriki. Zmajevi sinovi". Kung-fu! Makljaa od poetka do kraja. DARA: Uf, neu. Ne volim takve filmove. Povedi Demu! I dobro se provedite! ao! (Dara odmah odlazi). MIO: (Za njom, oponaa joj kretanje i glas) Povedi Demu i dobro se provedite! ao! (Demi) Eto, jesi li vidio svojim oima? Ostavila me i Dara! (ZAVJESA)

AKE SPOMEN-PJESME Lica: BOSA, DRAGIA, EMINA, GORAN, MEDO, ELMA djevojice i djeaci uzrasta 12-13 godina Pozornica: nekoliko kolskih klupa kao dio uionice. Kad se podigne zavjesa, na sceni je sam Dragia, sjedi u jednoj klupi, neto ita i zapisuje.
25

Ubrzo ulazi Bosa, u ruci nosi svesku svoj spomenar. BOSA: U pravi as! Odlino! DRAGIA: ta je to odlino? BOSA: Odlino je to sam te nala samog. Hou da mi neto napie u moj spomenar. DRAGIA: Zar ima spomenar? BOSA: Imam, evo ga. I molim te, Dragia, samo jedan makar i maleni zapis, po mogunosti jedan stih. Smisli neto! DRAGIA: Nisi valjda to prvo meni donijela? BOSA: Mogao si biti prvi, ali sam neke prije nala, pa su mi se upisali. Ima i nekoliko zgodnih pjesmica. DRAGIA: Daj da vidim! Zanima me da vidim da li ti se Jasmin upisao i kakvu je pjesmicu nakitio! BOSA: Eto, pogledaj! (Daje mu svesku i otvara neku stranicu). Ovdje je njegova pjesma, proitaj! DRAGIA: (ita). Kad bi jedne plave oi sjajne samo jednom na me pogledale, otkrile bi moje misli tajne i odmah ih lako proitale! Jasmin. BOSA: To se on tako alio. DRAGIA: Ne bih ja to tako kazao, znam ja da Jasmin odavno trza na tebe!... Ali, ekaj, ekaj, da proitam ta ti je napisao Enver. (ita). Vjetar umi kroz drvee, u bai mi cvjeta cvijee, a ja, bolan, nemam sree kad me draga Bosa nee! Enver Kula, lino. BOSA: Hajde, hajde, dosta si proitao. Sad i ti fino i itko napii jedan svoj stih! DRAGIA: He, he, moja Boso, moja Boso! Daj da probam. (Zamisli se, ee se po glavi). Samo dami neto padne na pamet! BOSA: Nemoj samo, molim te, da mi napie kao to je uinio Gajo. On je bajagi mislio, mislio, prenemagao se, a zatim mi napisao ono otrcano: U srce sam te zakljuao, ne moe izai, a kljui sam izgubio, ne mogu ga nai! DRAGIA: Aha, aha, imam ga! Dola mi je inspiracija! Sad u ja, askom! (Brzo zapisuje u svesku, zatim digne glavu). Pazi ovo! (ita).
26

Spomenar je knjiga prava da nam mladost, da nam radost sauva od zaborava! BOSA: Lijepo je. Hvala ti. DRAGIA: ekaj, da dodam. (Zapisuje pa opet ita). Kad se pjesma pie, i ne treba vie da se katkad sjeti i Dragie! BOSA: Oh, ba si to lijepo napisao! (Uzima svesku). (Dolazi Emina). EMINA; Izvinjavam se ako vam smetam. BOSA: ao, Mino. Nemoj misliti da je neto meu nama. Samo mi je Dragia zapisao jednu svoju pjesmicu u spomenar. EMINA: Ima spomenar? Daj da vidim! BOSA: Dau ti (prua joj svesku) ali i ti mora da mi neto napie, makar samo jedan mali stih! EMINA: Dobro, ali najprije da vidim ta su drugi... BOSA: Samo nemoj sve da ita! EMINA: Neu. Ali, eto, moram proitati ovo to je napisala Ljilja. (ita). Piem ti ovo danas, a smiljam svakog jutra, ovo je samo za nas, za jue i za sutra, elim da nai dani budu stalno osunani! Ljiljana Svia mi se, lijepo je napisala. (Prevrne list u svesci). A ovo? Rasim Maglenjak zvani Rambo? DRAGIA: (koji je dotle neto itao i zapisivao, digne glavu i uplie se u razgovor Emine i Bose) Rasim samog sebe naziva Rambo. Ne znam da ga iko drugi tako zove! EMINA: Sluaj, Dragia, molim te ta je on napisao! (ita iz sveske).

27

Danas sam pustio suzu iz oka kad spazih da mi se ljubav rui i u srcu mi nasta rana duboka kao krater ivog vulkana u dui! DRAGIA: Ja mislim da je Rasim Maglenjak to odnekud prepisao. Ne vjerujem da je to on sam mogao smisliti! EMINA: A ja, jadna, ne znam ni da prepiem tuu pjesmu, a kamoli da sastavim nekakvu svoju! BOSA: Nemoj tako govoriti dok ne proba! DRAGIA: Pogledaj malo, Emina, oko sebe! Napolju je proljee, pa onda... lista drvee... pa cvjeta cvijee... pa rastu ljubiice i visibabe... pa... EMINA: Stani, stani! Moda u moi, samo malo! (Brzo zapisuje). Nije bogzna ta, ali od koga je dobro je. Evo sam napisala: (ita iz sveske) Ljubiica plava na svom listu spava, nek ti ova pjesmica bude buket ljubiica! Voli te Emina! (Zagrli Bosu i ona nju, poljube se). DRAGIA: Emina, trebalo bi da i mene zagrli i poljubi, jer sam ti pruio pomo! (Na scenu, u trku, stiu Goran i Medo, smiju se, jer je Goran za korak izmakao da ga Medo ne sustigne i ne udari podignutom kolskom torbom. Naglo zastanu zadihani od tranja). DRAGIA: Hej, lake malo vas dvojica... GORAN: Ma, ovaj Medo... MEDO: Goran me gurao... BOSA: Dobro je da ste doli, potrebni ste mi... Vidite, (pokazuje svesku) ovo mi je spomenar! Neki su mi se ve ranije zapisali, a sad su i Dragia i Emina, pa ete i vi! Hajde ti, Medo, prvi! (Daje mu svesku). Napii mi neki svoj stih! MEDO: Taj sam od roenja, pjesnik od glave do potpetice! Gdje to treba? Ko ima neku pisaljku? (On prelistava svesku, a Dragia mu dodaje olovku). Pazi, molim te, sve sami stihoklepci! EMINA: Nemoj, Medo, da ita to su drugi napisali! GORAN: Kako nemoj? Pa, mora pjesnik da pokrene svoje klikere! MEDO: Tako je, Gorane, brani me! Moram malo pogledati. (Malo prelistava po svesci).
28

Vidi ovo Igorovo! (ita). Ne uri se da ostari, mladost nam je dobra strana, s godinama sve pokvari, jer je starost puna mana! (Bosi) Mogu li ja, Boso, da se potpiem ispod Igora. Slaem se sa ovim to je on napisao od A do Z! BOSA: Moe i ti neto smisliti! MEDO: Molim, molim, smisliu ve neto. Moja mama je uvijek govorila da imam bistru glavicu! (Sjedne u jednu klupu, nagne se nad otvorenu svesku i pie dok ostali razgovaraju). GORAN: (Bosi) Znai, poslije Mede, ja sam na redu! BOSA: Mora! Valjda si u stanju da smisli neku pristojnu pjesmicu? Neto pametno! GORAN: Aha, jednu mudru poruku kao to je Igorova? BOSA: Ne mora biti naroito mudra. Vidi se valjda kako je Esma napisala: Neka ti sve ove lijepe pjesme budu i pozdrav od tvoje kominice Esme! DRAGIA: I ti, Gorane, moe napisati neto slino. GORAN: Mogu, mogu. Na primjer: Novi list i nova strana, novi pozdrav od Gorana! MEDO: (napisao je svoju pjesmicu, ustaje i ita iz sveske) Panja, molim! Vrti mi se sve u glavi kad ugledam tvoj pogled plavi (pokae na Bosu) i onda mislim, mislim i mislim a nita ne mogu da smislim! (Svi se smiju. Medo daje svesku Bosi). BOSA: Jesi li potpisao? MEDO: Vidjee! Doktorski potpis! GORAN: (Bosi) Daj mi to! (Uzima svesku). I olovku! (Uzima od Mede, pa odlazi i sjeda u jednu klupu, nalakti se i zapisuje).

29

EMINA: Pogledajte Gorana! On je ve smislio ta e napisati! MEDO: On je dosad neotkrivena poetska dua! (Elma ue, podboi se, gleda prisutne). ELMA: Aman, djeice draga, pa vi uranili! DRAGIA: Aha, evo nam i Elme! (Bosi) Boso, je li ti se Elma ve upisala u spomenar? ELMA: (Bosi) ta to? Zar ima spomenar? A ja sve mislim da uzmem jednu lijepu svesku, pa da mi se upiete... BOSA: Ti e se meni upisati, sad dok Goran napie svoje! GORAN: (ustane iz klupe) Goran je upravo napisao svoje i sad samo sluajte i uite kako se piu pjesme! (ita iz sveske) Ovo, Boso, mora upamtiti, od mene se nee nigdje skriti, jer te neu zaboraviti! (Daje Bosi svesku) Evo, to je potpisano punim imenom i prezimenom! DRAGIA: Samo nam, molim te, prevedi ta to znai! GORAN: To se, dragi deko, ne prevodi! To je tvrda, monolitna izjava! MEDO: Tano je, monolitna od rijei do rijei. To isto je Goran ve napisao... EMINA: Ve je napisao? Kome to? GORAN: Nemoj, Medo, nisi drug ako kae! MEDO: Eto, autor pjesme ulae prigovor. Ne mogu rei. BOSA: Jesi li to napisao nekoj curi? Kojoj, Gorane? GORAN: Dobro, neka vam bude. Priznajem, napisao sam isto... ovom blesanu! (Medi) Zato da to ne napiem ponovo? Pjesme se tampaju u hiljade primjeraka, pa valjda i ja mogu da svoju napiem na dva mjesta!? ELMA: (Bosi) A ta ja treba da napiem? BOSA: (Daje joj svesku) Pogledaj malo ta su drugi napisali pa se i ti potrudi! ELMA: (otvori svesku i uzvikne) Pazi, Svjetlana! MEDO: Ma, ta kae? Zar i Svjetlana zna pisati pjesme? ELMA: ujte ta je napisala! (ita). Evo ti ovdje piem svoje elje, neka te uvijek prati veselje, budi dobra i budi zdrava, budi mi uvijek drugarica prava! DRAGIA: Pa te nee zaboljeti glava! (Nasmija se).
30

BOSA: Molim, bez ironinih primjedbica! ELMA: Moda u i ja moi napisati neto slino... Uh, pa ovdje je i Zijad neto nakrabao. ujte, ujte! (ita). Voda tee, sunce grije, studen stee, vjetar bije, a u glavi znanja nije. Jo me samo dri nada da znanje sa kiom pada, bez uenja i bez rada! MEDO: Svaka mu ast! To je prava pjesma, a ne ona koju sam ja napisao. GORAN: Vrlo dobro opaanje! Pjesma treba da ima sadraj, da ima poruku, da se moe analizirati ta je pjesnik htio da kae... BOSA: Ma, dajte, vas dvojica, ne gnjavite! Pustite nau Elmu da i ona neto skroji! (Elma se povukla u klupu, neto smilja i pie). EMINA: (pogleda prema Elmi) Bie neto, bie neto! Sva sam na iglama da ujemo ta e ispasti! ELMA: (podigne glavu) Aha, dobro si mi pomogla! Na iglama, to mi treba! (Zapisuje). DRAGIA: (Bosi) A ta e kad popuni taj spomenar? BOSA: ta u? Gurnuu ga na dno nekog sanduka ili ormara i priekati pedesetak godina, pa ga onda uzeti da itam i da se smijem. DRAGIA: Budi sigurna da e ti to tada dobro doi. A moda ti ni to vie nee biti smijeno!? ELMA: (ustaje iz klupe) Evo, gotovo je! Hoete li da ujete? (ita). Evo pjesme od etiri reda, to se sama od sebe ispreda, dobro pamti to te ui mama i ne budi nikad na iglama! GORAN: (zapljee) Bravo! To na iglama" je izvanredno genijalno! EMINA: ekaj, Gorane! Nemoj biti neozbiljan! Ja stvarno ozbiljno mislim da je dananji sastanak nae literarne sekcije bio sasvim sadrajan. DRAGIA: Slaem se, Emina! I odmah dodajem: i prema tome, sad bi ve mogli da se lijepo raziemo na druge vane sastanke, poto smo ovdje, u Bosinom spomenaru, dokazali svoje pjesnike vrline! MEDO: Par-don, par-don! Vrline i slabosti!
31

(ZAVJESA)

ZABRANJENE PRIE Lica: DACA, JANA, ZINA djevojice, uzrasta od 12-13 godina SANJA Dacina starija sestra, oko 14-15 godina Pozornica: obina dnevna soba, skromno namjetena. U sredini je sto, oko njega nekoliko stolica neuredno razmjetenih. Na stolu su ake sveske i knjige. Kad se zavjesa podigne, na sceni su Daca i Jana, koje okreu konop, a Zina ga preskae. Igraju se. ZINA: (zadihana, broji svoje skokove)... Sedamdeset i sedam... sedamdeset i osam... sedamdeset i devet... JANA: Hajde i sedamdeset i deset! DACA: Nemoj da je zbunjuje! ZINA: Osamdeset, osamdeset i jedan, i dva... (Ulazi Sanja, pljesne dlanovima da zaustavi njihovu igru). SANJA: Stanite! Dosta! ta se ovdje dogaa? (Daca i Jana ispuste konopac). DACA: (Sanji) Hej, sekice, ta ti je najednom? Pa, vidi li da se lijepo igramo? SANJA: Dau ja vama vau igru, lijenine lijene! Samo vam je igra na pameti! (Prila je stolu i gleda razbacane knjige i sveske). A ta je ovo? Gdje su vae zadae? ZINA: Sanja, molim te, nemoj biti tako stroga! JANA: Zar ne vidi da smo Zina i ja upravo dole zato da sa Dacom piemo zadae? SANJA: Ti, Jano, i ti, Zina, moete kako vam je volja, ali Daca najprije mora da napie svoje zadae i da naui ono to je zadato u koli pa tek poslije moe da se igra!
32

DACA: (zajedljivo) To je mamino zlatno pravilo, a ti ga se prva nikad ne dri! Glavno ti je da meni prigovara i to samo zato to si starija! SANJA: Da, draga sestrice, upravo samo zato! Starija sam i ne moe mi nita! Stariji imaju vea prava od mlaih i to dobro utuvi u glavu! Jesam li jasna? DACA: Ma, dobro, uivaj! Sve ja to znam. SANJA: Onda, molim lijepo, mlada gospoice, izvolite za sto i na posao! Napiite vae zadae, nabubajte lekcije i onda se slobodno igrajte, dozvoljavam! ZINA: Hvala, Sanja! SANJA: Molim, nema na emu... Hajde, sjedajte za sto da ne ponavljam deset puta! (Daca, Zina i Jana uzimaju stolice i prilaze stolu, sjedaju; primiu sveske i knjige preda se, spremaju se da zaponu pisati zadae). SANJA: Tako! I da nisam odavde ula nikakve prie! (Sanja odlazi, a Daca, Zina i Jana kriomice gledaju za njom pa dlanovima pokriju usta i tiho se nasmiju). DACA: Tako ona meni stalno. Nemoj, Daco, ovo! Nemoj, Daco, ono! im se mama na nju neto izvie, odmah znam da e i Sanja na mene zagalamiti. ZINA: Svi koji su stariji znaju samo da prave gluposti i da se ponaaju kao da su pokupili svu pamet ovog svijeta! Misle, ako su jai, da mogu sve to ele! JANA: A nama, djeci, zavide i stalno nam neto zabranjuju. Samo trae neto da se na nas naljute, istresaju se, prijete i hoe da tuku! Ve su mi navrh glave! DACA: A ne vide sebe kakvi su. ujte... (povjerljivo) ula sam jutros... naa susjetka Marta sino je istukla svog mua uru, onog epavog... ne znam ime ga je tukla, a on se derao iz sveg glasa i molio je da ga ne tue... a Marta je njemu vikala "Betijo, betijo, betijo"... JANA: Znam to, priao mi je moj brat Ranko. Marta tue uru najmanje triput nedjeljno, svakog drugog ili treeg dana, im on negdje malo popije. Odavno se to zna. ZINA: A znate li za mog komiju Hasiba? JANA: Je li to onaj to su ga otjerali u zatvor? ula sam kad je to moja mama kazala tati. DACA: A zato su ga otjerali? ta je uinio? ZINA: Kau da je pokrao nekakve velike dravne pare. Uzimao i troio. A bio je fin gospodin, uredan, paljiv... JANA: I moj tata se udio kad mu je mama kazala. Taj gospodin Hasib inio se kao prava potenjaina. A putovao je nekud u Austriju, nekud u Italiju ili paniju, ne znam tano kuda, a tamo su kockarnice, i on je tamo troio i troio...
33

DACA: Sad e ga kazniti pa e mu kocka izai na nos! Nije mi ga ao. Ni njega ni druge to se kockaju, kartaju, piju... JANA: Uh, neki strano piju! Jeste li uli da je Emilov tata prije dva dana... ZINA: Nije prije dva, ve prije tri dana! JANA: Dobro, prije tri! Meni je Emil kazao da su mu tatu doveli kui mrtvog pijanog, nije znao za sebe. Potroio je za jedno popodne polovicu plae! astio je i znane i neznane! ZINA: A kad se ujutru probudio, onako bunovan i jedva malo trijezan, galamio je na Emilovu mamu i na Emila kao da su mu oni krivi to je bio lud! DACA: To je strano to stariji ine. JANA: U tome je muka to stariji sebi sve dozvoljavaju! Zamislite, jue sam kriom sluala razgovor moje mame sa tetom Silvijom. Teta je rekla da na apotekar Miko ima ljubavnicu! ZINA: Znam. Frizerku Faniku! DACA: ta e mu Fanika kad ima enu? JANA: To ti je blesavo pitanje! Gospoa Olgica mu je ena, a Fanika mu je ljubavnica. To nije isto, razumije? ZINA: To je kao u ljubavnim filmovima. DACA: Ja strano volim da gledam ljubavne filmove kad ih ima na televiziji. Mama i tata me tjeraju na spavanje, da to ne gledam, a onda ja plaem i molim ih da malo ostanem, jer volim da gledam kad se ljube i jedno drugom govore ono ,,Aj lav ju veri, veri ma!" JANA: Eto, vidite, i to nam stariji ne daju! ZINA: Oni bi najradije da mi stalno gledamo crtane filmove i da sluamo prie o Crvenkapici, Trnoruici, Ivici i Marici... JANA: I Sneguljici sa sedam patuljaka! (Na scenu naglo upadne Sanja. Opet je ljutita). SANJA: Tako vas tri uite, je li? Kakve su to prie? DACA: Razne. ZINA: O starijima. JANA: Zabranjene. SANJA: Fino, ne moe biti ljepe! Mlade gospoice priaju zabranjene prie i traeve koje nisu za djeja usta i za djeje ui! DACA: A zato nisu? Kai! SANJA: Ja tako neto nisam pitala kad sam bila u tvojim balavim godinama, sestrice! Sluala sam nau mamu. Mama je kazala da to nisu prie za djecu! Zna li ti, Daco, kako bi se naa mama strano naljutila kad bi saznala ta vas tri ovdje priate? DACA: Zato bi se naljutila? JANA: Mi nismo nita izmislile.
34

ZINA: To smo ule od starijih. DACA: I to sve o starijima. To sve stariji rade to ne valja! SANJA: Ali, Daco, mama je kazala... DACA: Neka je! A i ti si jo uvijek dijete! Jesi! I za tebe je to zabranjeno! Ne smije znati da je susjetka Marta istukla epavog uru, ne smije znati da je gospodin Hasib otjeran u zatvor jer je pokrao velike dravne pare, moda i milione, ni da je Emilov tata pijandura, ni da apotekar Miko ima ljubavnicu, frizerku Faniku! SANJA: Ne priaj dalje! Stani! Daco, draga, pa to se ne pria tako naglas! Ne valja da o tome djeca priaju. To je runo, to je gadno... Ne treba da to sluate! ZINA: Neemo vie. JANA: Znamo, zabranjeno je. DACA: Biemo mirne i blesave, i nita neemo znati to stariji govore i rade. Ali, kad budemo tako velike kao ti... ih, ih-ih! ZINA i JANA: (meusobno se znaajno pogledaju) Ih-ih-ih! (ZAVJESA)

KRETENI Lica: MAO, djeak od 14-15 godina BELMA, njegova sestra, mlaa od njega NEDA, Belmina vrnjakinja DAKO, Nedin brat, 14-15 godina JELA, djevojica od 11-12 godina Pozornica: dnevna soba, u njoj sto sa nekoliko stolica, a na zidu ovee ogledalo. Mao sjedi za stolom, dri olovku u ruci, udubljen je u itanje neke knjige, povremeno neto zapisuje u svesku. Pred ogledalom stoji Belma, udeava kosu, priprema se za izlazak. MAO: (Nije zadovoljan onim to je zapisivao, mrti se, ljutito baca olovku na sto, skoi sa stolice) Kreten! Kretenina! BELMA: (iznenadi se) ta ti bi? Zato vie? Ko ti je kreten? MAO: (ljutito) Ja! Ja sam kreten! Pravi kreten! Pogledaj me! Pogledaj kretena! BELMA: Ne deri se, nisam gluha! ta se dogodilo pa mora toliko da vie?
35

MAO: Zamisli, najednom sam poblesavio! Nikako ne mogu da izraunam opseg elipse! BELMA: Ih, vrlo vano! Ne mora zato galamiti! MAO: Ne moram, ne moram, nita ja ne moram! Treba li da ti svakog dana ponavljam jedno isto? Bez matematike ne mogu postati astronaut, a to mi je ivotna elja! Da obletim oko cijele Zemlje i da stanem nogom na Mjesec! Kapira? BELMA: Pa, dobro, Mao, budi astronaut, ali nemoj da ovdje die frku! Ohladi glavu! Hajde, spremi se, zna da smo obeali Behiji da emo joj doi na roendan? MAO: Belma, ja s tim nemam nita! To si joj ti obeala. I, osim toga, reci, ta u ja tamo kod Behije? ta u tamo raditi? BELMA: Neemo biti sami. Doi e i drugi. Treba da Behiji ponesemo jednu bombonjeru. MAO: U redu, ponesi, idi! Ja neu! Meni ti roendani idu na ivce! Dobije sendvi, komadi torte, dva-tri kolaia, au limunade ili soka, a sve to imam i ovdje! Pih! BELMA: Bie tamo i emsa! MAO: Nema veze. S njom sam gotov. Eno joj onog Fikreta, to jednim okom gleda amu, a drugim Misiru! BELMA: A ta je sa Mejrom? MAO: Nita. Ni ona me ne zanima. Kazala mi je da sam kreten! BELMA: To ti sam za sebe kae. MAO: Ja o sebi mogu kazati ta mi je volja! A njoj sam, guski, pokuao da objasnim neke formule, jer je tupa kao... kao... kao uskija! Samo se upeila, trepe onim kapcima i veli: Ba si, Mao, kreten to me s tim davi!" Ne, pardon, nije rekla kreten, ve krele! BELMA: A ti si maloas kazao kretenina! MAO: Hajde, ne gnjavi! Idi Behiji, estitaj joj roendan, pojedi sendvi i malo torte i napij se soka! ao! (UlaziNeda). NEDA: Ha, tu ste! Zvala sam nekoliko puta, a niko se ne odaziva. Gurnem vrata, a ona otvorena. MAO: Mi se ne bojimo lopova. BELMA: Ja upravo hou da poem kod Behije. Hoe li i ti, Nedo? Mao nee da ide! NEDA: Pola bih, ali ne mogu praznih ruku, nije to red. Molila sam mamu da neto kupim Behiji, ali tata jo nije dobio penziju, pa nemamo. MAO: Snai se kao to se Belma snalazi. NEDA: (Belmi) Kako to? BELMA: Nita osobito. Sauvam bombonjere i okolade koje su meni i Mai donosili kad nam je bio roendan i samo vodim rauna da te iste ne nosim onima koji su ih donijeli! NEDA: To ti je pametno. I ja bih tako mogla, ali mi Dako i Jelica sve pojedu. BELMA: uj, hajde lijepo sa mnom!
36

NEDA: Neka, idi ti. Ja u malo da porazgovaram s tvojim bratom Maom. Hou neto da ga pitam. BELMA: Pa, draga Nedo, pitaj ga, ta eka? Ja u da priekam. NEDA: Neka, ja u priekati dok ti ode. BELMA: A-ha, tako mi reci! I tebe zanimaju elipse i orbite! Pa, ao! Samo mi recite kako izgledam? MAO: Pet plus! NEDA: Obara s nogu! (Belma ih pozdravi mahanjem ruku i odlazi). MAO: Pa, Nedo, hajde kai ta ima? Da ujem pitanje. NEDA: Nije jedno. MAO: Onda, da ujem prvo! NEDA: Zar ti negdje uri? MAO: To si me mogla pitati i pred Belmom. Odgovor je: ekam da svakog asa stigne tvoj brat Dako. NEDA: Dako? ta e ti on? MAO: To je, znai, drugo pitanje, koje je tree? NEDA: Ih, to si nekakav! Ma... zapravo...htjela sam da te pitam... ali iskreno mi reci... ima li ti neku curu s kojom hoda? MAO: Iskreno ta e mi? NEDA: Stvarno nema? MAO: Kaem: ta e mi! Zato to pita? NEDA: Pa... kako da kaem... mislila sam... zato ponekad ne bi izaao sa mnom? MAO: Zato? NEDA: Pa, tako... voljela bih s tobom izai, da budemo malo skupa, da priamo, hodamo... da se zabavljamo.. MAO: Eh, Nedo, Nedo.. iznenadila si me! Od toga nema nita! Neu! NEDA: Nee? MAO: Prvo i prvo, ja nemani pojma o zabavljanju. Ne znam da pleem, ne znam da pjevam, volim igrati ah i volim matematiku, a drugo je ako hoe da ti iskreno kaem nisi ti, Nedo, po mojoj formuli. NEDA: Kakva je to tvoja formula? MAO: Tako. Zamislio sam da moja cura mora imati plave oi, a ti to nema. Onda sam zamislio da moja cura ima dugu kosu, a ti... NEDA: Kosa moe da naraste. MAO: Moe, ali ti ne moe da zavoli ni ah ni matematiku. NEDA: Ti mi pokai. Mogu s tobom da uim. MAO: Ne moe. Ja sam gnjavator. Zna, ja sam...
37

NEDA: Znam. Vidim. Ti si kreten! MAO: Tano! Kreten sam! I pusti me na miru! NEDA: I pustiu te! Zaboravi ta sam te pitala! MAO: Zaboravio sam! (Neda se ljutito okrene i poe sa scene, a sudari se sa Dakom koji dolazi. Dako je iznenaen i propusti da Neda proe i pogleda za njom, a onda se obraa Mai). DAKO: ta je Nedi? ta si joj kazao? MAO: Ma, nita. Osim da sam kreten! To sam joj rekao. DAKO: Neka si. Ko priznaje, pola mu se prata!... Daj da postavimo figure! MAO: (Sklanja u stranu sveske i knjige sa stola, otvara jednu kutiju ili vreicu i vadi ahovske figure). DAKO: (pomae Mai da poredaju figure na tablu, zatim u desnu ruku uzima jednog bijelog pjeaka, a u lijevu crnog, pa obadvije stisnute ake stavlja iza lea) Reci! MAO: Desna! DAKO: Dobro, bijeli si!... Povuci, pa da vidimo ko e danas biti krele! MAO: (povue potez) Evo! Sad je osamdeset i sedam naspram ezdeset i etiri za mene! I pet remija! DAKO: Vidim, broji i ono to si me hvatao na brzaka! A sjeti se kako sam te proli put matirao! (Vue potez). MAO: ekaj samo dok ja pokrenem svoje lovce i konje, a to za proli put priznajem, bio si bolji, a ja sam kreten! (Povue potez). DAKO: (odmah povue potez) Bio si pa e opet biti! MAO: (razmisli pa vue potez) Vidjeemo na kraju ko je kreten! JELA: (najprije spolja, iza scene, doziva) Mao! Dako! Hej, Mao, je li Dako s tobom? (Ulazi na scenu). Tu ste! Opet ste navalili na taj ah! DAKO: Eh, Jelice, Jelice, ti si mi kao policija! Stalno me uhodi i proganja! JELA: Ne proganjani te, Dako, brate! Samo sam traila i tebe i Mau! MAO: A zato, Jelo? Kome smo nas dvojica potrebni? JELA: Zove vas Tomica da doete kod njega igrati koarku. eka vas. DAKO: Ah, Tomo, kretenina! ta misli, Mao? MAO: Bezbeli, idemo! (Porui figure na tabli). DAKO: Tako, rui? Predaje partiju? MAO: Kretenu jedan, hoe li da nastavimo sa ahom ili da idemo igrati kod Tome koarku? DAKO: Idemo kod Tome, ali da zna da si kreten! Ne rue se figure prije dogovora! To je
38

pravilo. Prema tome ezdeset i pet! MAO: O-ke, neka ti bude! Ne znam samo zato se druim sa takvim kretenom kao to si ti! DAKO: I ja se to stalno pitam! JELA: Hoete li se vas dvojica svaati ili ete poi kod Tomice? On vas eka. DAKO: Idemo, idemo. Hajde, Mao, prui korak! MAO: Kreem. Ubacujem u treu! (Njih dvojica, jedan za drugim, brzo odlaze sa scene). JELA: (najprije gleda za njima, a zatim okrenuta publici kae) Pravi pravcati kreteni! Od svega na svijetu najdraa im je lopta! (ZAVJESA)

JEDINA MANA Lica: IDO KADA, BEKIR vrnjaci, uenici viih razreda osnovne kole Pozornica: otvoreni prostor. Nailazi ido. Igra se svojom kolskom torbom, baca je uvis i hvata, vrti je oko sebe kao loptu, plee s njom i dri je u naruju. IDO: (dok plee, pjevui neku melodiju) La-la-la... La-la-la... (Sa suprotne strane dolaze Kada i Bekir. U rukama imaju biljenice i olovke). KADA: Stani malo, Bekire! Ovoga emo! BEKIR: ini mi se da je malo blesav. KADA: Ne smeta nam. Ne moraju svi biti pametni! Hajde!
39

IDO: (Kao i prije, vrti se, plee, pjevui; ne opaa Kadu i Bekira). KADA: (prie idi i potegne ga za rukav) Hej, kolega! Zdravo! IDO: (stane, iznenadi se) O-ho! Izvini... Ja se malo zanio... lijep je dan, pa sam... KADA: Ja sam Kada, a ovo je Bekir... Kal mu, Beko! BEKIR: (prie malo blie) Mi smo, nas dvoje, novinari. Hou rei, radimo i piemo za na kolski list. Jesi li ve vidio na list? IDO: Kako da nisam. To su mi jedine novine koje itam svakog dana! KADA: To ti je dobar vic. Dosad je, i to lanjske godine, tampan samo jedan broj, ali sad ga oivljavamo. BEKIR: Upravo, Kada i ja sad pravimo jednu anketu medu acima, zna. Hoe li da nam odgovori na nekoliko pitanja? IDO: Moe, brate! Je li to kao intervju? Ne treba vam moja slika? Ime mije ido. Slobodno pitajte! KADA: Evo, ja u prva. Voli li ii u kolu? IDO: Je li to ozbiljno pitanje ili nekakva ala? BEKIR: Ozbiljno. IDO: (Kadi) Onda, pii! Veliko V! Volim ii u kolu. Od prvog do posljednjeg asa! BEKIR: (dok Kada zapisuje) Meni reci: ta najvie voli u koli? IDO: ekaj malo! Neka me Kada... (Kadi) Je li tebi ime Kada? KADA: Jeste. IDO: Ti me pitaj! KADA: To ti je pitanje broj dva. ta najvie voli u koli? IDO: ta treba da odgovorim? Veliki odmor, zimsko ferije ili pisanje kolskih zadaa? Moda ocjenjivanje? KADA: (Bekiru) Zapii ti, Beko, molim te! Sve to to kae! BEKIR: (zapisuje) Zadae i ocjenjivanje... IDO: Jeste, velike odmore i zimsko ferije. A i mali odmori su dobri. BEKIR: Zapisao sam, ali ti to nije naroito originalno... Nego, ima li ti nekih problema u koli? IDO: (Kadi) Treba li i na to da odgovorim? KADA: Naravno, to je pitanje. IDO: (Bekiru) Onda, pii. Nemam. ista nula! BEKIR: (zapisuje) Nema... A ta eli biti? IDO: elim biti odlika i imati sve petice. BEKIR: Mislim: kasnije. Po zavretku kole. IDO: Onda u valjda najprije biti vojnik, a zatim u biti pilot, filmski glumac i pjeva. I da budem stalno zaljubljen! KADA: Vidi ti njega! A reci nam da li si sada zaljubljen? Ima li nekakvu curu? IDO: Jesam, zaljubljen sam! Evo, sad sam se zaljubio u tebe, a imam jo neke... KADA: Koje, koje? Kai!
40

IDO: Pa, sad, hoe li da ti brojim cure iz mog razreda ili iz komiluka? BEKIR: Pazi, molim te. Ovo je ozbiljan razgovor. Anketa je ozbiljan posao, nema zafrkancija! IDO: Ko se zafrkava? Ja samo kaem kako jeste. Kada me je pitala jesam li zaljubljen i ja sam joj odgovorio. Poteno? Kado, duo, kai ovom momku kako je bilo! Reci mu! KADA: U redu je, zapisali smo odgovor: zaljubljen si. To je u redu. A sad naredno pitanje: koje knjige ita? IDO: Kako to misli koje knjige itam? itam sve to mi doe u ruke! kolska lektira, studije, enciklopedije, leksikoni, grafikoni, elaborati, referati i... pa, dozvoljavam, moete zapisati i undove! KADA: A najdrai pisac? IDO: (Kadi) Zar i to moram rei? KADA: Da, romansijer, pripovjeda, pjesnik... IDO: Znam, znam... ali, problem je... najdrai mije... kako mu ono bi ime, ne mogu da se sjetim, a napisao je uveni stih: Dobro je imati u glavi soli i biti velik kao kit, raditi sve to ti srce voli, pa e te srea sti! I kvit!" BEKIR: (Kadi) Ja nisam nikad uo na taj stih, a ti? KADA: Zapii: voli sve pjesnike. IDO: Dodaj, i one prozne? Sve! I dobre i loe! Neka piu! Neka ima knjiga! BEKIR: (zapisuje) Lijepa, plemenita misao!... Lijepo. KADA: A slobodno vrijeme? IDO: Slobodno vrijeme?... Nemani ga! Jednostavno, ja stalno uim, danju i nou, i kad sam slobodan i kad nisam! KADA: Voli li da ui? IDO: Volim. Uivam! BEKIR: Pravi aki odgovor (zapisuje) A sad, jo... KADA: (upada mu u rije)... Jo samo jedno pitanje. Reci nam, ido, ima li ti kakvih mana, osjea li ih? IDO: Mana? Imam. Osjeam. To mije i mana i hobi. KADA: Kai! IDO: Volim da laem! (ZAVJESA)

TATE Lica:

41

 IKO, djeak, oko deset godina star BOBO, djeak, njegov vrnjak NENA, djevojica, njihova vrnjakinja (Na sceni se susretnu Iko i Bobo. Iko u ruci nosi loptu, a Bobo praznu torbu za pijacu). IKO: Zdravo, kuda ide? BOBO: alje me mama da u trgovini kupim margarin i deset jaja. A ti, Iko? IKO: Pa, vidi. Idem kod Alje da se igramo! Doi i ti! BOBO: Neu moi. Moda e me tata povesti na rijeku. On ide da lovi ribe. IKO: Kakve ribe? Somove, pastrmke, arane...? BOBO: Ne znam. Lovi one koje se uhvate na udicu. IKO: A koje se najvie hvataju? BOBO: Ni to ne znam... On ode u ribolov, ponese udicu, lovi, lovi, i poslije se vrati... IKO: Tako i moj tata. On ide u lov. Ima puku. Ode sa komijom Sadikom i kumom Veljkom i nema ih itavog dana... BOBO: A ta oni love? IKO: Nije me nikad poveo sa sobom, pa ne znam... Moda medvjede, moda zeeve, moda fazane...? BOBO: Kako to da ne zna? Valjda donese kui to to ulovi? IKO: Ni ti ne zna ta tvoj tata ulovi u rijeci! BOBO: Ne znam, jer jo nisam vidio da je neto donio! IKO: Tako isto ni ja nisam vidio! (Dolazi Nena, skakue). NENA: Hej vas dvojica, hajde da se igramo kolice! Moe? Moemo ovdje da nacrtamo kolicu! (Nena na tlu nae jedan tapi i sagne se, "iscrtava" nekoliko linija "kolice", dok Iko i Bobo govore). BOBO: Ja, Neno, ne mogu da se igram. Moram da idem u duan da neto kupim. Evo, igraj se sa Ikom! IKO: Ni ja ne mogu. Vidi da nosim loptu! Idem kod Alje da se tamo igram. NENA: Ih, ba ste nekakvi! A moete tu da stojite i priate! O emu ste sad priali? Kai, Bobo! BOBO: Neto malo o njegovom i o mom tati.
42

NENA: Recite i meni! Voljela bi da ujem ta priate sa vaim tatama? BOBO: ta priam sa tatom?... Nita! ta mogu s njim da priani? IKO: Ja sa mojim tatom nikad ne priam. Isto kao Bobo. im se tati primaknem da mu neto kaem, on se izdrlji i kae: Dijete, ostavi me na miru, vidi da sam umoran, nije mi do prie, idi neto ui...! BOBO: A moj im ja k njemu digne oi i obrve. Pita: ta je? Hoe para, je li? Nema! Trai od matere! NENA: Kako to? Moj tata se sa mnom stalno igra! BOBO: Ih, igra se!? NENA: Jeste, igra se. Zajedno trimo, skaemo, igramo se kolice, pa se smijemo, pa pjevamo... IKO: Pjevate? Tvoj tata pjeva? NENA: Naravno, to se udi! Zar tvoj tata ne zna da pjeva? IKO: Moda zna... ali ja ga nisam nikad uo. BOBO: Ni ja svog. NENA: A ta vam tata najradije skuha kad nema mame u kui? IKO: (Zauen) Skuha?... Misli, ruak ili neko jelo? NENA: Jeste, neko jelo... kajganu, pagete, neku supu... BOBO: Ma, hajde, kakvo je to pitanje? Moj tata nema veze s kuhanjem! IKO: Ni moj! NENA: A kad nema mame? IKO: Ima je!... A kad je nije bilo, kad je bila u bolnici, kuhala nam je tetka! Dolazila je k nama i kuhala! BOBO: A mi smo, kad je mama bila u gostima kod bake, jeli sendvie. Rezali sir i salamu, pa krika hljeba odozdo, krika odozgo, i jedi! NENA: Smijeno! Pa, ta ste mogli da priate o tim vaim tatama? BOBO: (pita Iku) ta si ti rekao o svom tati? IKO: Nita. A ti o svom? BOBO: Isto... Nita! IKO: (Mahne rukom i bez rijei odlazi na jednu stranu, a Bobo odmah ode na drugu). NENA: (Sagne se, "docrtava" svoju kolicu", a onda sama poskakuje...) (ZAVJESA)

UZBUDLJIV DOIVLJAJ Lica:

43

 URO, LACI, GOJKO djeaci od oko 12-13 godina Uro, Laci i Gojko dolaze iz kina, veseli i ivahni, puni dojmova o filmu koji su gledali. Jedan drugom gotovo uskau u rije, kao da se takmie ko e vie kazati. URO: A ono... a ono kad je onaj Dim potegao pitolj da ucmeka pajkana! LACI: Ih, a nije znao da mu je pitolj prazan! GOJKO: A ona vrata!... Sav sam se najeio... URO: I ja! Kad su poela da se otvaraju... pa kripe, kripe... LACI: Jezovito!... A mrano... kao da e se pojaviti neki duh! GOJKO: Pa oni koraci... tap, tap, tap... a ne vidi se niko! URO: Pazi, Gojko! A ona enska? LACI: ejla! Misli na ejlu? GOJKO: ejla je ona crnka, a plavua je Marta! LACI: E, nije, nego obratno! Marta je crnka, kelnerica! Pajkan ue u kafi i kae: Zdravo, Marta! Daj jedan sko! URO: Jeste, jeste, Marta je. Ona otvori ladicu i vidi da ima pitoljinu! I onda najednom leti motor, na njemu juri Majki, onaj u konoj jakni! Super uzbudljivo! GOJKO: Uh, kad kae uzbuljivo, i meni se jednom dogodilo tako neto... da ti pamet stane! LACI: Nisi priao? Je li neki kriminal? GOJKO: Nije, nego telefon. Znate ta je telefon? URO: Telefon, pa ta? GOJKO: Kao na filmu. Razumijete?... Ovako. Ostavio me moj stric Filip u njegovoj sobi, a tamo je telefon. I onda odjednom telefon zazvoni. Razumijete? LACI: Razumijemo. Telefon zazvoni, ti digne slualicu i kae Alo, ko je tamo?" URO: Ne, on kae: Alo, ovdje Gojko, nema strike Filipa!" GOJKO: Priajte vi ta hoete, ali... telefon je zvonio jednom, pa jo jednom, pa onda jo jednom... LACI: Pa jo jednom! GOJKO: Tako, pet-est puta! A ja sam bio kao ukoen. Nisam znao ta da uinim. Da li da dignem slualicu, da li da ne dignem... LACI: Digni! URO: Ja bih odmah digao. GOJKO: Jeste, ali ako je neto... ta ja znam... Ne znam ko je mogao mene da zove, a meni
44

telefonira. A strica Filipa nema u sobi... to je kao da je soba prazna. Razumijete? LACI: Dii slualicu! URO: I ja kaem. GOJKO: Pa, vidite, u tome je stvar. Ta napetost, to uzbuenje. To: hou-neu! To traje, a telefon zvoni... LACI: Hoe li ve jednom? Digni slualicu! GOJKO: Hou... ekaj! URO: Neemo da ekamo. Digni i reci: Alo! GOJKO: Dobro, eto... Uzeo sam slualicu... ovako... prinesem je do uha., oslunem... a s one strane kao da neki die, a uti... Sasvim uti... LACI: Kae li ti Alo, ko je tamo?" GOJKO: Kaem, kaem, ali nita. Nema odgovora. Samo jedva ujem neko disanje, lagano... lagano, pritajeno... i nita vie! LACI: Pih! I to mi je neto kao na filmu! Ma, hajde! Kakvo je to uzbuenje. Zvoni telefon, ti misli hou-neu, podigne slualicu, a otuda neko nee da se javi! To samo moe da znai da se neko ali i misli da slualicu dri tvoj stric Filip, a kad uje tvoj glasi onda uti i nee da se javi. A ima mnogo veih uzbuenja nego to je to. GOJKO: Pa, kai! Izvoli! ta se to tebi uzbudljivo dogodilo? LACI: Meni? Uzbudljivo? Meni se to esto dogaa. Uzbudim se, uhvati me trema, niz lea mi idu hladni marci, sav se nekako ukoim... URO: Kada to? Gdje? Od ega? LACI: U koli! Na asovima! Jue! Eto, jue je bio petak! To se zna da je petak gadan dan! Kad petkom moram da odgovaram, zna se, gotov sam! A prvi as, znate, matematika; ja sino do kasno gledao i sluao neke amerike bendove, pa nisam naspavan, a ni zadau nisam napisao... a nisam dobro zapisao ni ta smo uili na zadnjem asu... GOJKO: One jednaine! LACI: Eh, jednaine! Nemam pojma! A Sultan kae: "Deder da malo pogledamo nae fine face!" A to mu zna propitivanje. URO: A ve vadi onu svoju crvenu olovku! LACI: Aha! Vadi olovku, a opljune prst i lista dnevnik. A ja sam malo pri kraju... I ekam... Ve sam se skamenio. Umro. Nema me. Samo gledam kako Sultan okrene list dnevnika, pa gleda, gleda, onda ga opet vrati... I prozove Brdara! URO: Eto ti! LACI: Eh, jest, eto ti, a Brdar tuc-muc, za dva minuta gotov! As od metra! A Sultan opet gleda u dnevnik. Ja opet umrem. Okrene se jedan list, okrene drugi... sad e mene... nee... hoe... a on prozove Rajia! GOJKO: Jeste, tano, a taj ga je, bogme, dobro izmasirao! LACI: Izmasirao i naljutio! Naotrio ga kao britvu! URO: U redu je, znamo to, bili smo prisutni. Poslije je prozvao Kaunia, pa Mesia, pa iku Lujia...
45

GOJKO: Pa mene! LACI: Jeste, lako mi je za iku i za tebe. Ti sanja brojke i geometrijske likove! URO: uj, Laci, pa tebe Sultan nije ni pomenuo! LACI: Jue nije, to je tano. Ali, dragi moj Uroe, i ti, Gojko, ja vama priam o tome kakva uzbuenja doivljavam. Nije to kao u kinu kad gleda nekakva vrata koja se polako otvaraju i kripe. To je nita prema onih mojih etrdeset i pet minuta straha na asu matematike! URO: Tako moe da strahuje i kad hoe prei preko ulice. To je neto drugo od uzbuenja. Uzbuenje je kad neto iekuje... LACI: Znam, to sam i priao. URO: Donekle jeste, ali i nije. A ja sam bio s mojim tatom u lovu i tamo sam stvarno doivio pravo pravcato uzbuenje. GOJKO: Kako? ta ste upucali? URO: Nita. Ja nisam imao nikakvo oruje. Ni praku. Samo sam na leima drao tatin ranac sa hranom za nas dvojicu. A tata je imao puku. Dvocijevku! LACI: I... ta je bilo? URO: Bilo je jo nekoliko lovaca. Sa kerovima. I onda smo ili i ili. Kroz neke umarke, pored nekih plotova, kroz neko grmlje, uz neki potok... jezik sam isplazio! GOJKO: Skrati malo! Ne moe tako da nam pria, uz potok, niz potok... ta ste lovili, ta ste upucali? URO: To je bio lov na zeeve, znate... Ide se, psi laju, eka se kad e se pojaviti kakav zec... Onda, odjednom, tamo... pojavi se neto... sivo, kao lopta, tako nekako, poskakuje kroz travu... a tata digne puku, niani... niani... LACI: I? I... opali? URO: Ne! Vidi, u tome je stvar, ne opali. Zec mugne, utee negdje u nekakvu rupu, ne znam... jednostavno nestane! GOJKO: A onda ti i tata okrenete pete pa kui? URO: Ne... Opet idemo. Idemo i gledamo na sve strane. Nemate vi pojma kako je to uzbudljivo dok iekuje da vidi hoe li se odakle pojaviti neki zec. I onda, odjednom, evo ga! Tri jedan dugouko! Bjei! Kao da je neko utnuo loptu preko polja! Ja viknem tati "Tata, eno ga!" Tata povie: "Jeste, vidim ga!" i digne puku... GOJKO: I pras! Bum! LACI: Ode mali zeko! URO: Ode. To jest, pobjee. Dok ga je moj tata naniamo, zeko hitro skoknu i sakri se. LACI: Sakrio se lopov! URO: Ali... evo treeg! Juri kao da je na mlazni pogon. Tata ga ugleda... ugleda ga i digne puku... naniani... GOJKO: A zec pobjegne! LACI: Kako zna? GOJKO: Zna, neka Uro kae.
46

URO: Jeste, i taj je pobjegao... Onda je naletio jo jedan... GOJKO: Samo jedan tren, Uroe, molim te. Ja mislim da je i taj etvrti zec pobjegao, pa onda i peti i esti, i bilo je uzbudljivo... eto, uzbudljivo je i dok ti o tome pria. Mogu zamisliti kako je to bilo uzbudljivo tebi i tvom tati, a i tim zekama to su bjeali pred vama... Samo, vidi li ti koje je vrijeme, odavno smo iz kina, ljutie se mame, galamie na svakog od nas, zna... Nego, daj u tri rijei, kai samo da znamo je li tada tvoj tata upucao nekog zeca? URO: Nije. Nije opalio ni jednog jedinog metka! LACI: I tada ste se vratili kui praznih ruku? URO: Ne. Kad je dolo vrijeme da se vratimo kui, tata je od jednog drugog lovca kupio jednog ubijenog zeca... Taj lovac je ubio dva... I kad smo doli kui, tata se pohvalio pred mamom da je tog zeca on upucao... LACI: A ti? Jesi li se zaudio kad si uo da tata lae? URO: Nita ja, utio sam. GOJKO: Sram te bilo. Ja bih rekao istinu! URO: I ja sam rekao! Kazao sam mami da tata lae i sve kako je bilo. LACI: Pred tatom? URO: Nisam pred tatom, nego kad smo mama i ja bili sami. GOJKO: Neka si kazao. URO: Ali, mama je kazala... Kazala je: "Uroe, to je runo od tebe, to dobra djeca ne rade! Zato mi pria da tata nije ubio onog zeca? Drago dijete, ja to znam!" LACI: Kako je saznala? URO: Kae: "Tvoj tata ve nekoliko godina ide u lov, i esto donese ili zeca ili fazana, a nikad nita nije ulovio! To on kupi pa donese da bi mogao da pria..." GOJKO: Uh, to je stvarno uzbudljivo! LACI: Zapetaljano, kao na filmu! To je dvaput uzbudljivije nego kad gleda kako onaj Dini potee pitoljinu da upuca pajkana! GOJKO: A pitolj prazan! Ha-ha-ha! LACI: (prema publici, isprui ruku kao da u njoj dri pitolj i prstom potee obara) kljoc! (ZAVJESA) PJESNICI Lica: MESUD, ILJO,
47

 PEPI djeaci od 13-14 godina Pozornica: etalite u parku. U sredini je jedna klupa. (Pored klupe eta Mesud. Zamiljen je. U lijevoj ruci nosi otvorenu svesku, a u desnoj olovku, kojom mae dok govori i samog sebe slua). MESUD: ...Kad bi ova pjesma... ne, nego: Kad ti ova pjesma... dospije u ruke... Kad ti ova pjesma dospije u ruke... u ruke... kazae ti... da, kazae ti moje... Ne, ne!... Kazae ti kakve... (Zapisuje u svesku)... kakve mene mue muke! (Opet zapisuje pa ita iz sveske) Kad ti ova... ma, ne ova, ve moja! (Popravi u svesci). Kad ti moja pjesma dospije u ruke, kazae ti kakve mene mue muke!... Sad je to dobro... Moda jedino da ostavim i ono s poetka. (Popravi u svesci). Kad ti ova moja pjesma... tako! (Dolazi iljo. I on u ruci ima svesku, a u drugoj olovku. Zastane kad ugleda Mesuda koji je zagledan u svoju svesku). ILJO: Zdravo, Mesude! MESUD: (naglo, iznenaeno, okrene se) Ko...? Aha, ti si, iljo! Zdravo, kolega pjesnie! ILJO: Pie neto, pie? Sigurno sastavlja nekakvu novu pjesmu? MESUD: Ma, tako neto, smiljam... ILJO: Hoe da obrauje Feridu? MESUD: Ne znam jo ta e ispasti, a elio bih da bude jedna lijepa pjesma... A ta je u tvojoj teci? Je li neto novo? ILJO: I ja sam neto ispjevao za Kaju. Zna, ona voli moje pjesmice i stalno me pita kad u joj donijeti novu. MESUD: Pa, hajde, da ujem ta si napisao! ILJO: (ita iz sveske) Naslov je: Prava ljubav. MESUD: Dobro, vrlo dobro. Odmah direkt u elo! ILJO: Sluaj! (ita). Prava ljubav je glavni hit, snovi i java tre krug, ja volim Kaju i neu krit da sam joj najbolji drug. Pazi sad, drugi stih! (ita)
48

Prava ljubav je glavna stvar, u mojoj dui slatki med, osjeam da me obuzme ar na svaki njen pogled. MESUD: Krasno, lijepo! To si odlino sastavio! ILJO: A prije etiri dana napisao sam i dao Kaji jo jednu pjesmu. Malo drugaiju od ove. MESUD: Daj da ujem i tu! Proitaj mi! ILJO: (ita iz sveske). Ja ne znam kako se na javi snivaju snovi, kako se hvata vjetar u kapu, kako se mata umiva kiom, kako se ljubav sije po nebu, kako se pita kad se trai, gdje se skrivaju zagrljaji. Ja ne znam prave rijei od kojih se prave mostovi ljubavi, od kojih se pletu vijenci sree, od kojih se diu palae svih sunanih proljea i jeseni, a sve su kole zatvorene i nikog nema da me naui! MESUD: (veselo) Oho-ho, to je ista moderna poezija! To je genijalno! Svaka ti ast! A ta je na to rekla Kaja? ILJO: Mnogo joj se svidjelo! MESUD: A ja, evo, zapoeo pa nikako da istjeram do kraja. Jedva sam zapoeo s prvim stihom... Evo! (ita). Kad ti ova moja pjesma dospije u ruke, kazae ti kakve mene mue muke. ILJO: Pa, dobro je, ta bi ti htio? Sasvim je dobro. (Stie Pepi i odmah se ukljuuje). PEPI: Hej, zdravo, iljo, zdravo, Mesude! Jesam li to neto uo da je dobro?
49

ILJO: Zapoeo je Mesud jednu pjesmu, a ne smije priznati da je za Feridu! PEPI: Ne mora priznati, znamo mi kome on pie pjesme! MESUD: Znamo i za tebe! Ti si ve onu jadnu Anku zatrpao svojim pjesmama! PEPI: Ma, nisam. Dao sam joj dosad samo est pjesama. Sedmu nisam. A ta sedma je jo i ponajbolja! ILJO: Ima li je? Moemo li da je ujemo? PEPI: Znam je napamet. ujte! Pisao sam njeno ime kad je snijega bilo, ali puhnu topli vjetar pa se istopilo. Gotovo je sada s time, i ne alim vie, ekam, traim drugo ime koje se ne brie. ILJO: Znai, gotovo je sa Ankom. Sad pie pjesme Zdenki. Tako su mi kazali neki aptai. PEPI: Zdenki sam samo jednu pjesmu dao. Znate kako je... Imam ja jednu pjesmu koja to najbolje objanjava. Ako hoete? MESUD: Hoemo. Kai! PEPI: Kad te tvoja ljubav nee, kad u ljubavi nema sree, to moe samo da te pokree da pie pjesme due i vee! MESUD: Upravo je tako! Je li, iljo? ILJO: Mogao je to napisati i malo bolje, s vie osjeajnosti. Zna, Pepi se katkad zaleti. (Pepiju). Znam da ti je upravo Zdenka zapisala u spomenar: Ne blebei, ne klepei, dobro smisli ta e rei! PEPI: Ma, to se Zdenka alila. A ti... ta?... kakve su tvoje pjesme? ILJO: Moje su i ovakve i onakve. Kad za sebe piem, onda imam ovakvu. Sluaj! (ita). Gdje da klekne da se moli ovaj stari mukli zov to se pjeni nedokuiv na rebrima putokaza prepun bola, prepun ara
50

od plamenog kovitlaca. PEPI: Ne razumijem! Uz tu pjesmu treba prevodilac. ILJO: Dobro, za tebe treba prevodilac. A za tvoje pjesme imam ja svoju pjesmu. Pazi! (ita iz sveske) I klin ima glavu, ali mu je glupa, slui samo zato da se po njoj lupa, a neki smiljaju pjesme uplje poput sita hvata me muka kad se to uje ili ita! PEPI: isti und! Fuj! (Podigne prst uvis). Bolje ti je biti miran i tih nego pisati tako glup stih! (Pepi mahne rukom i brzo odlazi). MESUD: Jesi li ga, iljo, uo? Izvalio je to sasvim zgodno. Moe nekad zatrebati! Bolje je biti miran i tih nego pisati glup stih! Valja to zapisati! (Zapisuje u svesku). (ZAVJESA)

VARKA Lica: MEHO, djeak od 12-13 godina HATA, njegova sestra, oko 7 godina DEJAN, istog uzrasta kao i Meho IVO, istog uzrasta kao i Meho Pozornica: dnevna soba. U jednom uglu stoi i na njemu telefonski aparat. U sredini sto i nekoliko stolica. Na stolu su otvorene i razbacane kolske knjige i sveske, ali i radio51

kasetofon, koji emituje jednu zabavnu melodiju. (Dejan i Ivo, kao igraki par, jedan naspram drugog, ispred stola pleu, poskakuju u ritmu muzike. Mala Hata je ispred stola, igra se sa svojom lutkom. Meho hoda oko Dejana i Ive, imitira kao da svira gitaru koje nema. Dok se Hata bezbrino igra, sama za sebe, Meho, Dejan i Ivo su raspoloeni za zabavu, oputeni su i veseli. Njihova igra traje dok se ne uje zvonjenje telefona. Tada Meho priskae do stola i iskljui magnetofon, muzika stane, a Dejan i Ivo prestanu igrati). MEHO: To sad zove moja majka! Provjerava da li uim. Nemojte sluajno da pisnete! DEJAN: Hajde, Meho, slobodno! Javi se! Biemo mirni. MEHO: (prie do telefona i podigne slualicu) Halo... Jesam, mamice, ja sam... Uim... Aha!... Pa, Hata je ovdje, igra se... jeste, igra se sa svojom lutkom... ta pita?... Misli, ta sam uio?... Ma, bubam ovo... kako se zove.... (Daje znak Dejanu da mu primakne svesku). DEJAN: (Zgrabi sa stola jednu svesku, otvori je, doe do Mehe i pred njim dri otvorenu svesku). MEHO: (govori u slualicu, a gleda u svesku) Hoe li da ti kaem... Ne vjeruje mi, je li?... Dobro, mama, kazau ti... evo... nauio sam... imali smo zadau... kakvih sve ima stolova? Da. Jesam, sve sam ih nabubao!... Stolova ima kuhinjski... pa trpezarijski... pa operacioni... onda, toaletni... pa batenski, pa kancelarijski, pa daktilo.... daktilografski... pa onda tokarski, pa postolarski... jeste, pa... krojaki... pa... ta kae?... Naravno, sve sam ih, sve... Nita se ti, draga mamice, ne brini! Uim punom parom! DEJAN: (Prevrnu list u svesci i pokazuje Mehi ta je napisano). MEHO: (poto vidi ta mu Dejan pokazuje) A hoe li jo da uje i ovo to sam jutros nauio?... Moda si i ti to isto nekad davno uila?... Pazi, sluaj! Gavran grae, vrana vrae, golub gue, koza mue (da je znak Dejanu da mu blie primakne svesku)... jeste, u pravu si, zabunio sam se... koza mekee, a krava mue... ta pita za vuka, nemoj da me zbunjuje! Kazau ti ja i za vuka... Orao klike, koko kakoe, pile pijue, magarac njae, konj re, svinja roke.. da, roke... ne znam ko mre... Dobro, ja mrem kad se prehladim!... Hoe li dalje? Vuk?... vuk ar...la...u...e, aha, arlaue! Eto ti i tvog vuka!... Ima jo! Maka mjaue, sova hue, pas laje, uk ue... pa, da, mama, zato se i zove uk, jer ue... A slavuj? Slavuj biglie! Tako smo uili, biglie!... ekaj, ne prekidaj me jo. Ima i medvjed... medvjed mumla, aba krekee, cvrak crvri, komarac zuji... Ma, sve ja to govorim napamet, kad ti kaem... ne treba da se brine nita, mamice! Nisam ni otvarao radio, vjeruj mi! I neu, neu!... Dobro, mama. ao, mama!... (Spusti slualicu na telefonski aparat i odahne). Uh! Pade mi kamenina sa srca! A tebi, Dejane, hvala! Ispalo je super!
52

DEJAN: (Baci svesku na sto, brzo ukljui magnetofon i pusti muziku, pa odmah poinje da igra, a Ivo mu se pridrui). IVO: (Mehi) Daj, daj, daj! MEHO: (Obigrava oko njih dvojice i imitira kao da u rukama dri gitaru i na njoj svira). HATA: (Ispod stola, dri svoju lutku u naruju i ljulja je kao da je uspavljuje. Neto joj i govori, ali to se ne uje zbog muzike iz magnetofona). (Ponovo zvoni telefon). MEHO: (Prekine sa svojom igrom, zagleda se u telefonski aparat koji zvoni). Ma, ko je sad opet? Ko sad zove? IVO: (dok igra skupa s Dejanom, dovikuje) Moda te zove Salko! Hajde, javi se! Ako je on, kai mu da odmah doe! DEJAN: Sigurno je Salko! Obeao je da e zvati da se skupa igramo! MEHO: (prie telefonskom aparatu pa se okrene) Hej, stanite malo s tom muzikom! Da ujem ko zove! PVO: (Brzo priskoi do stola i iskljui muziku). MEHO: (podigne slualicu) Da... Ja sam, tata, ja sam. Ma, bio sam tamo u sobi kad je zazvonio telefon... Odakle zove... Naravno da mi je drago ta kae?... Biologija?... pa, dobar sam, vrlo dobar... taaa? Susreo si moju profesorku amdiku? Kad?... Ma, tata, nije to bilo... jeste, uhvatila me na krivoj nozi... ma, nisam bio koncentrisan... Rekla ti je da e me danas ponovo pitati?... Da e me proreetati? Kako proreetati? (Daje brz, uznemiren znak Dejanu i Ivi da mu donesu jednu odreenu svesku sa stola. Ne onu koju je zgrabio Dejan, ne onu koju je ponio Ivo, ve jednu treu, koju mu prinosi Ivo i otvara je pred njim pa lista). Ma, tatice, sluaj... uj, kaem ti... ja upravo od jutros bubam biologiju... ma, sve znam... sigurno znam! Neka me pita ta god hoe!... Ih, ribe! (Daje znak Ivi da mu brzo u svesci nae ta je napisano o ribama pa se prigne da ita, a govori dalje u slualicu). O kojim to ribama hoe da uje?... O svim ribama?... Znam, kako ne bih znao!... Evo, sluaj, to imam u malom prstu! (Malim prstom prati napisani tekst u svesci). Ribe su rod kimenjaka. ive u slatkoj i u morskoj vodi... Ima ih vie vrsta... Kako koliko? (Pogleda u Dejana). Pita me koliko ima vrsta riba? DEJAN: (Pokazuje est prstiju). MEHO: (u slualicu) est! Ima est vrsta/ (Opet zaviruje u svesku koju mu Ivo pridrava). Najbrojnije su koljoribe... To su arani, klenovi, karai, krkue... tuke... somovi... pastrmke... pa, onda, haringe, jegulje, skue, bakalari... sve je to ta vrsta. A druga vrsta... tu su titonoe, one imaju hrska... hrskavi... vrsti skelet, a to su... moruna, jesetra, keiga... Pa, onda ima trea vrsta, to su pluatice, njih ima samo u vodama Austrije... Jeste, Austrije... ovaj, ekaj! (Bolje pogleda u svesku). Pardon, malo sam se zbunio, htio sam kazati Australije... i Afrike! Jeste. A imaju i iljouste... onda
53

kolouste... onda praribe! Vidi, sve znam. Za peticu!... Nisam razumio ta me pita za abe? (Gotovo uspanieno daje znak Ivi da mu u svesci pronae ta je napisano o abama). Jeste, znam i o abama. Uili smo. Kako ne bih znao?... Hoe da ti sad... ovako preko telefona... govorim o abama? (Ivo mu je naao stranicu koju je traio pa se nagnuo i gleda zapis u svesci). Prvo, njihova znaajka je da su vodozemci. abe ive u barama, u potocima... na obalama rijeka, a i na suhu... a mogu da ive i na drveu, (Dejan mu pokazuje pod svoje noge) a mogu i pod nogama... mislim, pod zemljom... Polako, tata, molim te!... larve im se zovu... zovu se... (Dejan mu objema rukama pokazuje svoju glavu kao da je dvostruko vea). Ma, znam, kako da ne znam! Punoglavci! Jeste. Hrane se... jedu insekte, puie, mogu i manje ribe... Ima... barska zelena, ima krastaa, ima... ognjena... utotrba... ima zelena krastaa... pa umska aba... pa gatalinka... Sve ti je to govorim napamet, svjestan sam da moram uiti, znam... znanje je sila, znanje je mo!... Jeste, ovdje je, pod stolom. Igra se sa svojom lutkom... Nema nikog u sobi, sami smo Hata i ja. Ja uim, ne smetam njoj da se igra, a ona meni ne smeta dok bubam!... Hoe i nju da uje? Zato?... Dobro, dobro... (Doziva Hatu). Hato, Hatice, duo, zove te tata, hoe da te malo uje! Doi! DEJAN: (Pomogne Hati da izae ispod stola). MEHO: (u slualicu) Evo je, tata, dolazi! Izvukla se je ispod stola! (Hati) Evo ti slualica, javi se tati! HATA: (Uzme slualicu i javlja se). Halo, tata, gdje si...? Dobro sam, kako si ti?... Igram se, aha!... Sad sam je uspavala... A Meho?... On se igra sa Ivom i Dejanom, svira im radio... Ve se dugo igraju... (Dok Hata otkriva tajnu ", Meho, Dejan i Ivo su vidno zbunjeni i ne umiju da se snau. Meho se nagnuo prema Hati i pokazuje joj prstom na svojim usnama da ne govori, Dejan se uhvatio za svoju kosu, a Ivo lice pokrio dlanovima). HATA: (gleda svakog od njih i govori u slualicu) A sad se ne igraju... sad su se neto prepali... ne, nisu nita uili... nita... samo je Meho varao mamu i tebe... jeste, i mama je zvala pa je i njoj itao iz svoje teke, a Dejan i Ivo su mu pomagali. MEHO: (Ljutito joj priprijeti pesnicom). Ih, lajavice jedna! Glupao! DEJAN: Cinkaro! HATA: (jo sa slualicom u ruci, povie na Mehu) Ma, Meho, ne mogu ja da laem kada me tata pita! Ako ti vara mamu i tatu, zato moram i ja? Neu, i gotovo! Neu!... (ZAVJESA)
54

MOJ GRAD Lica: AVDO, MIJO uenici 5. razreda osnovne kole Pozornica: sto i dvije-tri stolice. Za stolom sjedi zamiljen Avdo; podboio je glavu sa obje ruke i gleda u otvorenu svesku. MIJO: (ulazi) Zdravo, Avdo! Hajde, ustaj, da se idemo igrati! AVDO: Ne mogu ti ja, Mijo, nikud dok ne napiem zadau. A ne mogu da je napiem, jer mi nita ne pada na pamet. MIJO: Ma, koju zadau? AVDO: Zna! Moj grad! Kako volim moj grad, kako je veliki i lijep... to! MIJO: Ma, hajde, Avdo, napii nekoliko reenica i dosta e biti. Ja sam tu zadau napisao prije dva sata! AVDO: Pa, daj onda, pomozi i meni. Ne znam ni kako da ponem. MIJO: Poni ovako. Najprije napii: Moj grad. AVDO: Dobro... (napie I na glas proita) Moj grad. MIJO: (priao je i gleda sa scene) Odavde se dosta vidi: Eno tamo je nekakav balkon i na njemu nekakva nabacana starudija! A na susjednom balkonu sui se... ih, ta ima gaa, koulja, arapa, svakakvog arenila! A odozdo se uje nekakva galama... AVDO: To je tako svakog dana, ista slika, isti zvui. Tamo dolje stalno se svaaju dvije bakice, teta Kata i teta Ana! Ne mogu bez svae! MIJO: A tamo iz odaka kulja gust crni dim! AVDO: To je tamo pekara. MIJO: A uje se i nekakva lupa, kao u kovanici!? AVDO: To nam je u prizemlju! Autolimar! MIJO: Rekao bih da se u dvoritu djeca tuku i galame? AVDO: Moe to biti, dou djeurlija iz druge ulice pa izazivaju ove nae, rugaju se, galame, trae da se potuku! MIJO: Sve je to slino kao da gledam iz mog stana... Pa, sad, moj Avdo, da ta naa zapaanja zapiemo! AVDO: Nemoj, Mijo, molim te! Ne mogu to zapisati. MIJO: Znam, odmah bi ti profesor kazao da ne voli na grad, da to nije tako, da nema toga! Zato treba pisati malo drugaije! Obrnuto, onako kako e profesoru biti drago!
55

Deder, pii! Ovako: Zagledan sam svakog dana u ljepotu mog dragog grada. Taka. AVDO: (zapisuje i ponavlja)... u ljepotu mog dragog grada. Taka. MIJO: Onda dalje. Igra mi srce od miline. Taka. AVDO: (kao i prije)... od miline. Taka. MIJO: Gledam balkone pune arenog mirisnog cvijea. Taka. AVDO: (kao i prije)... arenog mirisnog cvijea. Taka. MIJO: Ptice veselo pjevaju. Taka. AVDO: (kao i prije)... pjevaju. Taka. MIJO: uje se vesela graja razigrane djece. Taka. AVDO: (kao i prije)... graja razigrane djece. Taka. MIJO: Srce mije puno radosti, zarez, jer ivim u ovom naem istom, zarez, lijepom i suncem okupanom gradu. Taka. AVDO: (zapisuje)... u ovom naem istom, zarez... MIJO:... lijepom i suncem okupanom gradu! Taka. AVDO: (kao i prije)... okupanom gradu. Taka. MIJO: Dosta! (Prie i zatvori Avdinu svesku). Zadaa ti je gotova. Dii se! AVDO: Misli li da ne treba vie? MIJO: ta bi jo, sve je reeno: voli grad, ist je, lijep, okupan suncem, mirie areno cvijee, ptice pjevaju, djeca se igraju! Nema dima, galame, svae, tue, lupanja! Dovoljno ti je za potenu trojku! AVDO: (ustao je od stola) Zar nije za etvorku? MIJO: Nije. Za etvorku je moj sastav. Ja sam svoju zadau jo vie nakitio! AVDO: Blago tebi kad zna tako... da izmilja! MIJO: Nije to izmiljanje. Tako se piu kolske zadae! To se trai! A narodna poslovica veli: Vei konja gdje ti aga kae! (ZAVJESA)

UVRIJEENI Lica: MIKI, IRO, ADIL djeaci od 10-12 godina Pozornica: slobodan prostor (Kad se zavjesa podigne,
56

na sceni su Miki i iro. Odloili su svoje ake torbe i stoje, jedan prema drugom, na kratkom rastojanju. Obojica su rairili ruke u stranu i svaki stoji na jednoj nozi, dok drugu nogu dre savijenu u koljenu, podignutu). MIKI: Ja mogu ovako jo pola dana! IRO: Ja mogu i vie od pola dana! Mogu cijeli dan! Vidjee! Uvijek mogu stajati due nego ti! MIKI: Samo se ti hvali... Samo se ti hvali. Ko se hvali sam se kvari! Upamti samo jedno, tako e stajati i cijelu no i ujutru do polaska u kolu! Budi siguran da te ja neu pustiti da me pobijedi! IRO: Priaj ti, Miki, ta god hoe, sve to ti je volja! Ja ovako mogu stajati i cijelu cjelcatu godinu dana! MIKI: (posprdno) He, godinu dana! Kao da mi je to neto! Ja mogu sto godina! (Dolazi Adil. Pokunjen je. Nosi svoju kolsku torbu tako da mu se ona pomalo vue i po tlu). IRO: Gledaj naeg Adila! ta si tako pokisao, Adile-Dile? ADIL: (mrzovoljno) Zdravo, iro. MIKI: A meni nita zdravo"? ADIL: Zdravo? Zar si i ti ovdje, Miki? Nisam te opazio. MIKI: ta je to s tobom, Dile? Neto si objesio nos? ADIL: Ma, ne pitaj! (Tek tada se zagleda u njih). Hej, kako to stojite kao dva straila? Jeste li poblesavili? IRO: Imamo me! Takmiimo se ko e od nas dvojice due izdrati! Tek smo poeli... A ta je s tobom? ADIL: Nije mi do prie... Ljut sam. MIKI: Na koga? ADIL: Na uitelja Sandalja. Uvrijedio me je do srca, neu mu i ne mogu mu oprostiti dok sam iv! IRO: Zato?... Je li te udario? ADIL: Nije, ali... fasovao sam keca! MIKI: Keia! Ih, pa nije ti prvi! Zar si zato ljut? IRO: Reci nam kako te je uvrijedio! ADIL: Kako da priam kad stojite tu kao dvije rode? Stanite malo s tim vaim takmienjem! Ne mogu da vas gledam takve! Prekinite!
57

MIKI: (iri) ta kae, iro? Da prekinemo, hoe li ili nee? IRO: Vai. Pa emo poslije nastaviti. MIKI: Onda, na tri! Pazi, jedan... dva... tri! (im izgovori,} tri", Miki spusti i drugu nogu na tle, a i ruke, a iro ostane u preanjem stavu jo nekoliko trenutaka). IRO: Vidi, ja sam pobijedio! (Tek tada spusti ruke i stane i na drugu nogu). MIKI: To ne vai, to je ista prevara! Evo Adila, neka kae! Sram te bilo! Nije poteno! IRO: Dobro, ne vii! alio sam se. Zato se odmah ljuti? Vanije je da nam Adil kae kako ga je uitelj uvrijedio! MIKI: Kako je fasovao svog keia! ADIL: ujte, nije u tome stvar... Fasovao fasovao! Nita osobito! IRO: Polako, polako. Reci kako je bilo! ADIL: (nevoljko) Pa, izveo me Sandalj do table... MIKI: Zato? ta te je pitao? ADIL: Ne znam, nije vano. Znate vi ta on pita. O nekim imenicama, glagolima, pridjevima, prilozima... ono njegovo, znate ve... im progovori, ve te hvata za rije, ta je tu subjekat, ta ti je predikat... IRO: To znamo. Je li to sve? MIKI: Znai, pitao te, nisi znao, evo ti kec i hajde na svoje mjesto? ADIL: Ih, jesi mi ti pametan, Miki! Misli li da se ja ljutim zbog tog keca? Imam ja njih jo! Ja sam ljut zbog uvrede! IRO: Onda nam kai ve jednom kakva je to uvreda? ADIL: Ujeo me za duu, za srce, razumijete li!? Kae mi: ti si, Adile, lijenina, totalna lijenina! MIKI: uj?... I to je za tebe uvreda? ADIL: Jeste. Uvreda je. Velika, teka, ne moe biti ni vea ni tea! IRO: A zar ti nisi lijenina? ADIL: (Osvrne se lijevo i desno, kao da gleda hoe liga neko uti. Zatim se malo primakne Mikiju i iri i govori kao da im neto povjerava). ujte, neka to ostane meu nama! Znate, ponekad ja to sam sebi priznajem. Kad se pogledam u ogledalu, kaem samom sebi otvoreno. Gledam se i kaem: Adile, Adile, ta e od tebe biti! Ti si lijenina! A to mi kau i moji, i stari i stara, kad se naljute... MIKI: Ne znam onda zato se ljuti na uitelja? ADIL: Zato to mije i on to rekao! IRO: Pa, Adile-Dile, to ti je isto! ADIL: Nije isto! To je sasvim drugo! Ja to kaem sebi i niko to ne uje! I kad mi stari to kau, opet niko ne uje. A uitelj Sandalj to je kazao pred cijelim razredom! Hej,
58

kapirate li? Pred svima! IRO: Ih, Adile, brate, pa to svi znaju! ADIL: To se mene ne tie ta svi znaju! I nemoj ti, iro, da me sad ovdje izaziva, pa da se ljutim i na tebe! Jedno je to neko zna i dri jezik za zubima, a drugo je kad to neko kae! Onda je to uvreda! Zato se ja ljutim i ljutiu se! Ali, da zna, a i ti, Miki, znaj! Upamtie Sandalj ovog Adila, vidjee on ko je Adil i koga je ujeo za duu! MIKI: Zar hoe da mu se osveti!? ADIL: Hou, odluio sam! Kunem se! IRO: Kako, kako? ADIL: To e se vidjeti! Budite sigurni! Znam i ja da sjednem, pa u sve da nabubam i nabiflam, sve o imenicama i zamjenicama, o pridjevima i glagolima, subjektima i objektima, sve, sve, pa emo onda da se pitamo ko je totalna lijenina! Ima uo da padne na lea kad ponem da mu pjevam! To u ja! Iz inata! (Adil stavi svoju aku torbu pod pazuho i priprijeti prstom iri i Mikiju). Upamtite dobro ta sam vam rekao! To u ja! Hou! Samo iz inata! I svi to priaju da sam lijenina, ima da se udom ude, nego kako! Ja u iz inata, iz inata... (Adil odlazi sa scene). MIKI: (dovikuje za Adilom) Samo ti sve dobro nabubaj, nabubaj! IRO: Iz inata, Adile-Dile! Iz inata! MIKI: (iri) Hajde, iro, pusti Adila! Daj da nas dvojica nastavimo gdje smo stali! Pazi, sad u ja da brojim do tri. Jedan... dva... tri! (Na tri" i Miki i iro istovremeno hitro podignu i skvre jednu nogu, a obje ruke raire i tako ostanu stajati jedan naspram drugog). (ZAVJESA POLAKO PADA)

KRIVO OGLEDALO Lica: DANA, BEBA, TINA djevojice od 12-13 godina ZULA, njihov vrnjak

59

Pozornica: obina dnevna soba (Kad se digne zavjesa, Dana stoji okrenuta prema gledalitu kao ak pred nastavnikom). DANA: Ouvanje prirode... Ouvanje prirode je veoma vano za cijelo ovjeanstvo... Tu prirodu sainjavaju ume... rijeke i mora.... i vazduh. Za zatitu i ouvanje prirode u cijelom svijetu... to znai na cijeloj zemaljskoj kugli... brine se nauka... Brine se nauka koja se zove ekologija. Ona je dio biologije i ona... ona prouava nain ivota... sve to je dobro i to nije za ljude i uopte... za razne organizme... mislim za iva bia... (Dok Dana govori, kao da u koli odgovara na postavljeno pitanje, sa strane na scenu izviruju Beba i Tina; jedna drugu, smijeei se, upozoravaju da budu tihe. Zatim, naglo uskoe na scenu. Vesele su). BEBA: (kao da dopunjuje Danine rijei)... i zato nae tate i mame svakodnevno brinu o ouvanju prirodnih bogatstava zemlje! TINA: I zbog nebrige drugih ljudi, usljed ega dolazi do zagaenja prirode! DANA: Ma, kako to upadate ovamo! ta vas je dovelo? BEBA: Dole smo da vidimo da li vjeba za sutranji as. Nastavnica Magdalena dobro se nabrusila na tebe! DANA: Znam. I to samo zato to sam htjela da pomognem Tini! ula me da apem. TINA: Ona te ula, a ja nisam. Toliko sam se bila spetljala da sam jednostavno bila gluha... BEBA: I sad e Dana da vadi kestenje iz vatre! (Dani) Samo ti, Dano, dobro nabubaj to o ekologiji. Magdalena nee biti iva ako te o tome ne pita! DANA: Poznata stvar! Briga za prirodu, briga za prirodu, a ovamo... kad smo ljetos bili na moru, iz jednog broda pustili naftu... ili neku mast, ne znam... i nismo mogli da se kupamo. Po moru je plivalo samo nekakvo ulje... TINA: A tek da si vidjela gdje sam ja bila! To vam je, znate, veliko selo, blizu je rijeka... a kad se ide do rijeke, prolazi se kao preko nekog smetljita! I po putu i pored puta razbacane razbijene flae, najlonske kese, kutije, novine, papiri, baene arape... ma, nema ega nema! I smrad! Ogrisci od jabuka, kore od banana, prazne konzerve, komadi hljeba... i na tome rojevi muha! Fuj! DANA: Ti si, Tina, stvarno smijena! I Beba je smijena! To to ste vi vidjele na moru i na selu... to imate svaki dan ovdje, u naem gradu! Nema dana, znate, nema ni jednog jedinog dana da ova kominica iznad naeg stana... BEBA: Gospoa Lucija? DANA: Jeste, gospoa Lucija... svakog dana ona kroz
60

prozor istresa svoj stolnjak, neku prostirku, neke krpe... stalno, stalno! TINA: To bi trebalo ispriati naoj nastavnici Magdaleni! Ona nama pria jedno, a dogaa se drugo! Tako dobijamo jedno veliko krivo ogledalo! Na scenu dolazi Zula. Na glavi ima vrpcu i jedno obojeno pero, kao Indijanac, a u ruci nosi drvenu sjekiricu koja je iarana raznim bojama. ZULA: Haug! Pozdravlja vas poglavica Petsto pet sa crtom! (Dana, Beba i Tina zadivljene su njegovim izgledom, prilaze mu i zagledaju ga). DANA: Jao, Zula, ba si smijean! A ta e ti rei mama kad te vidi takvog? BEBA: (Zuli) Jo da si se malo iarao po obrazima, pomislila bih da si pravi Indijanac! ZULA: (imitira Indijanca) Bijela skvo govori mudro, ali naopako! TINA: Vidi, Bebo, opet krivo ogledalo! DANA: Misli, Indijanci se namau po licu samo kad su u ratu! ZULA: (normalno) Ne, Beba je htjela rei da treba jo da se namakarim. A ja se, onako, samo malo igram! DANA: A jesi li se pripremio za sutra? ta e ako te Magdalena prozove? ZULA: Odmah u da zajauem: nae tate brinu o uvanju prirode... brinu ta e nama ostaviti, kako e djeca da rastu kraj zatrovanih rijeka, kraj posjeenih uma, u smogu, u sumporu... TINA: Sumpordioksidu! ZULA: Jadni mi! A ta e onda poslije nas da ostane naoj djeci! I ta e naa djeca da ostave svojoj djeci! (On mae sjekiricom vie glave i skakue, igra. Djevojice mu se smiju). DANA: (iako se smije, smiruje Zulu) Hajde, Zula, ne budalesaj, die prainu po sobi! ZULA: (za trenutak zastane) Aha, diem prainu po sobi! Zagaujem prostor! Trujem okoli! (Opet zaigra). Ali brinem! Brinem, brinem... strano brinem, strano brinem... Mnogo brinem, mnogo brinem... (ZAVJESA)

JUTARNJA PROGNOZA Lica:

61

 VELIJA, IVANKA, DUKO aci 6. ili 7. razreda osnovne kole Pozornica: etalite u gradskom parku (Velija sjedi na klupi. kolska torba mu je u krilu. Laktovi su mu na torbi, a ake pod bradom. Zamiljen je, zabrinut. Nekoliko puta pesnicom desne ruke ljutito udari po torbi, pa opet pesnicu vraa pod bradu). VELIJA: Sve je to krivo!... Sve je krivo!... Lijepo sam uo prognozu: naoblaenje s padom temperature!... A jutros je poelo! Od toga!... Znam da je od toga! (Ivanka dolazi, nosi svoju kolsku torbu, zastane kod klupe, zatim sjedne do Velije na klupu). IVANKA: Nemoj da se alosti, Velija!... Dogaa se to. Svakome se dogodi. VELIJA: Ivanka, pusti me na miru! Nisam te zvao! Nemoj da mi pristaje na muku! IVANKA: Zato tako govori? ta ti je? VELIJA: Sve mi je! Od jutros! Od vremenske prognoze! IVANKA: Ne razumijem te. Kakva te prognoza spopala? VELIJA: Vremenska prognoza na radiju. Jutronja, u sedam sati. Rekli su: naoblaenje s padom temperature. IVANKA: Pa, ta onda? (Pogleda uvis). Ne vidim nikakvo naoblaenje. A nije ni hladnije od jue, sasvim je ugodno. VELIJA: Tebi nije oblano! Tebi je ugodno! A meni? Jo nisam ni izaao iz stana, a mama me je izgrdila to nisam oprao zube! IVANKA: Neka te je izgrdila! Zato nisi oprao zube? VELIJA: Zato to sam zaboravio! Zato. Mislio sam na zadau iz engleskog! IVANKA: Kako si mislio kad je nisi imao na asu? VELIJA: Zato sam mislio, jer je nisam napisao. A nisam je napisao, jer sam zaboravio! IVANKA: Kako moe tako neto zaboraviti? VELIJA: Kako mogu? Mogu!... Pourio sam da stignem na vrijeme u autobus, a zaboravio sam kartu! A onda je doao kontrolor i morao sam platiti! Uzeo mi je sav novac koji sam uvao za kino! IVANKA: To ti je pouka za budue! Misli malo!
62

VELIJA: Ne davi! Lako je tebi govoriti: misli, misli! Kad mislim, boli me glava! (Dolazi Duko. I on nosi kolsku torbu. Jede kiflu i zastane pored klupe). DUKO: ao, vas dvoje! Diskutujete, divanite... VELIJA: (neraspoloeno) Hajde, hajde, Duko, prolazi. DUKO: Izgleda mi, Velija, da si ti jutros jeo bunike! Pun sahan! Prijesne! IVANKA: to ti je to bunika? DUKO: To je luda trava. Pojede i onda ne zna nita. Kao Velija jutros na asu engleskog! (Veliji) Maj dir, det iz pjur an nolid! Moj dragi, to ti je isto neznanje! Mister Velija! VELIJA: uj, Duko! Bjei od mene! Od jutros mi je muka! Od prognoze! Meni je danas oblano! DUKO: Oblano s pauinom u mozgu! VELIJA: Bjei od mene, kaem ti! IVANKA: (Duku) Pusti Veliju, vidi kakav je! DUKO: Ivanka, kunem se, ne elim da ga ljutim. Muka mi je da ga gledam ovako utuenog i nikakvog! VELIJA: Takav sam kakav sam. DUKO: Daj, razvedri se makar malo! Hoe li da ti kaem za tvoj doruak? VELIJA: (udari ljutito pesnicom po svojoj tani) Eto, zaboravio sam i da dorukujem! DUKO: Ne alosti se, nije ti propao! Ja sam ti ga spasio. IVANKA: Bravo, Duko! Ti si pravi Velijin drugar! DUKO: Naravno. Meni je jutronja prognoza: vedro i sunano! IVANKA: A to znai? VELIJA: ta je bilo s mojim dorukom? DUKO: Ne brini se. Kad sam vidio da te nema, ja sam ga lijepo uzeo umjesto tebe! I... pojeo sam ga. Ogrijalo me je sunce! (ZAVJESA)

SVEZNALICA Lica: DAVOR, SINIA,

63

 ZLATA uzrasta 10-12 godina JELENA, djevojica od 6-7 godina (Uparku, na klupi, sjedi Davor zadubljen u rjeavanje ukrtenih rijei. Dalje od njega, sama, igra se Jelena svojim igrakama: medvjediem, lutkom, pajacom i srnom). JELENA: (dri svoju lutku u naruju i pjevui joj) Spavaj, moja bebice, nina-nana! DAVOR: Tiho, Jelena, molim te! Moe li da se igra, a da ne pria? Smeta mi da mislim! (Jelena daje znak glavom da je razumjela pa nastavlja da se igra s lutkom, da je "uspavljuje ", a Davor se udubi u rjeavanje ukrtenice). DAVOR: (podigne glavu, razmilja naglas pa zapisuje). Dva uspravno: tekuina u ilama?... Tri slova!... Krv! K-r-v. (Zapie). Da vidim sad ovo: plaljiva umska ivotinja?... Mora da bude zec! Z-e-c! Tri slova! Ne ide. Treba da budu etiri slova! Ze-k-o! Ne ide! Nema R, treba R! JELENA: (Uspavala" je svoju lutku pa je polae da spava, a uzima u ruke medvjedia). Ti, medice, budi dobar i uti! Vidi li da Davor mora da misli! DAVOR: (Ijutito) Ne priaj! Smeta! (Nailaze Sinia i Zlata). ZLATA: Vidi Davora! Zdravo, Davore! SINIA: uva braco svoju sestricu Jelenu! DAVOR: Naili ste kao porueni! Rjeavam jednu ukrtenicu, pa sam zapeo! Malo mi pomozite. SINIA: Drage volje. Reci! ZLATA: Kai nam ta te mui. Gdje si zapeo? DAVOR: Gledajte! Plaljiva umska ivotinja, etiri slova. Drugo slovo je R! SINIA: Zec! DAVOR: Ma, nije zec! Prvo, zec je tri slova, a drugo slovo treba biti R! ZLATA: Prase! DAVOR: P-r-a-s-e! To je pet slova! I nije umska ivotinja! ZLATA: Mislila sam prase od divlje svinje. SINIA: Vrana! Moe li, drugo slovo je R! DAVOR: Ne moe! V-r-a-n-a! To je pet slova! I nije ivotinja, ve je ptica! ZLATA: Vidi, molim te, to si pametan! Zar ptice nisu ivotinje? SINIA: Probaj kreja!
64

DAVOR: I to je ptica! P-t-i-c-a! Razumije! A ivotinje su vuk, lisica, tigar, lav, zebra... SINIA: Znam, nemoj da nas ui! Ali, ti si rekao: plaljiva umska ivotinja. Je li tako? DAVOR: Tako pie: plaljiva. ZLATA: Sve su ivotinje manje-vie plaljive! DAVOR: Neka su, ali meni treba ivotinja sa etiri slova, a drugo slovo R! SINIA: Pazi, pogledaj, moe li tvor. T-v-o-r, etiri slova. DAVOR: Jesu etiri slova, ali drugo slovo treba biti R. ZLATA: Mrav! Pii mrav! SINIA: M-r-a-v! etiri slova! Moe! Pii! DAVOR: Ma, mrav nije ivotinja! Mrav je buba, insekt! ZLATA: A krtica? Drugo slovo R! DAVOR: Pazi, k-r-t-i-c-a! To je est slova! A treba etiri! SINIA: A hrak? Pazi, h-r--a-k, pet slova! Ne moe! ZLATA: Moe li o-r-a-o? etiri slova, drugo slovo R!? DAVOR: Moglo bi, ali je orao ptica! A ovdje pie: plaljiva umska ivotinja! ZLATA: etiri slova, drugo slovo R?.. Moe li: krme!? DAVOR: Kako misli: krme? To nije umska ivotinja. SINIA: Kako nije, molim te? To je prasence od divlje svinje. A divlja svinja ivi u umi! ZLATA: I plaljiva je! Bjei dok neto sune! JELENA: (Sve do tada igrala se svojim medvjediem i pajacom, njihala ih i uspavljivala", a zatim je uzela u ruke srnu i nosi je do Davora). Davore, hoe li ti da uspava moju srnicu? DAVOR: Pusti me na miru! ZLATA: ekaj, ta to ima Jelena? JELENA: To je moja srnica. A ime joj je Srna! DAVOR: (iznenaeno) S-r-n-a! etiri slova, drugo slovo R! Plaljiva umska ivotinja! Bravo, Jelena! SINIA: Sjajno! Srna! Ti si, Jelena, mogla to ranije da nam kae! ZLATA: Mi se ubismo pogaajui ta bi to moglo biti, a ti, Jelena, nisi htjela da nam pomogne! JELENA: Izvinite, niste me pitali. (ZAVJESA)

ISKRENOST Lica:

65

 AZRA, MAJA, LENKA, IVAN zajedno pohaaju 4. razred osnovne kole Radna ili dnevna soba. Za stolom su Azra i Maja. Piu zadae. AZRA: (zaklopi svesku) Evo, gotova sam s matematikom! MAJA: Daj, kad si gotova, samo da vidim ovaj zadnji raun! (Azra joj daje svoju svesku i Maja je otvara, uporeuje sa onim to je u njenoj svesci). MAJA: Dobro je. Uinilo mi se da sam napravila greku u mnoenju! (Vraa Azri njenu svesku). Hvala ti! Sad sam i ja zavrila zadau iz matematike. AZRA: Hajde onda da i ovu drugu napiemo pa da izaemo napolje! (Na scenu dolazi Lenka. U ruci su joj sveske). LENKAv: ao, djevojke! Jeste li poele zadau? AZRA: ekale smo te i zavrile matematiku! LENKA: Ih! Dae mi, pa u prepisati! MAJA: Sad emo ovu to nam je zadala eerka! LENKA: Vai. ta ono bi? AZRA: (ita iz sveske) Za zadau napiite najmilije imenice, zamjenice, pridjeve i glagole! LENKA: (Zauzme mjesto za stolom, otvara svoju svesku). Jeste li smislile ta ete napisati? MAJA: Moramo da se sjetimo da je nastavnica eerka napomenula da odgovori moraju biti iskreni. Kazala je: nemojte mi pisati ono to ne osjeate! (Na scenu, sa koarkakom loptom u rukama, ulazi Ivan. On se s loptom poigrava, okree je meu dlanovima, udara o tle i hvata je, baca je uvis, i tako obilazi oko stola. uo je posljednje Majine rijei i zato, ulazei, veselo dobacuje). IVAN: Samo ono to vam je na srcu! AZRA: Ivane, gdje si dosad? IVAN: Bio sam malo vani. Trenirao... MAJA: A zadaa?
66

IVAN: Piite, piite... Ja u poslije lako! LENKA: Ma, pustimo mi Ivana! On ima bubice u glavi! Dajte da mi ovo napiemo! AZRA: (Sprema se da pie). Piimo! Najmilija imenica? (Pie). Ja u napisati sloboda! MAJA: (Pie). A ja u ljubav! LENKA: Uh, Majo, da ti nije previe rano? Ja u radost! IVAN: (igrajui se oko stola) A ja u raspust! MAJA: Ti i jesi rasputen! IVAN: Ja sam samo iskren. Raspust mi je u srcu! AZRA: Kad ne pie svoju zadau, nemoj ni nama da smeta!... A mi emo sad (pie) Moja najmilija zamjenica! Evo, mi! Svi mi! MAJA: (Pie). Ja u napisati on! Ljubav i on, to se slae! LENKA: Bie slatko kad ti to eerka proita! Ja u napisati: ja! Mislim da je to iskreno. IVAN: (igrajui se) A ja u napisati ja, pa ja! Ja puta ja, ja na kvadrat! AZRA: Samoivac!... A sad, drage moje, najmiliji glagoli? (Pie). LENKA: Pjevati! MAJA: Voljeti! Grliti! IVAN: Jesti... piti... spavati... uivati... igrati se! AZRA: Ivane, molim te, ostavi nas na miru! Ne smetaj! MAJA: Nemoj, Azra, da obraa panju na njega! Ostalo nam je jo da napiemo najmiliji pridjev, pa smo gotove. Je li tako? AZRA: Jeste, jo samo to... (Pie). Moj najmiliji pridjev je... lijep! MAJA: Moe! Lijep, ljepi, najljepi! Moe i drag! A meni... meni je najljepi sladak! (Zapie). LENKA: A ja u meden! (Pie). IVAN: (igrajui se s loptom) Lijep, sladak, meden... kao u poslastiarnici! A meni je nadrai pridjev dugaak! AZRA: ta dugaak! Jezik! Ili kolski as? IVAN: Dugaak veliki odmor! Dugaak vikend! Dugaak raspust za praznike! Dugaak ljetni raspust! Zar to nije... MAJA: Imae ti i dugakog keca kod eerke ako bude bez napisane zadae! IVAN: (veselo, igrajui se loptom) He,he, he, da ste vi meni vesele! Ja, pa ja, napisao sam te zadae jo odmah, im sam doao iz kole! Dok ste vi, gospodine, etale i priale o filmskim glumcima i glumicama! Zar ste mislile da u od vas prepisivati!... Hopa-la, hop, odoh ja da se igram! (Baci loptu uvis, u skoku je uhvati i otra sa scene). LENKA: (Gleda za njim). Ivan je stvarno straan! AZRA: Onda, Lenka, duo, nema ti druge, napii iskreno najljepi pridjev je straan! (ZAVJESA)

67

IMITATORI Lica: AIA, DUNJA, BEGLER, HAIM uenici 6. ili 7. razreda osnovne kole Pozornica: na sredini je obian sto sa etiri stolice. (Aia i Dunja sjede za stolom, a pred njima su otvorene ake torbe, knjige i sveske. Aia poinje da posprema svoje stvari koje stavlja u torbu. Dunja pie). DUNJA: (zavri pisanje) Eto, i ja sam gotova! AIA: Jesi li sve napisala? DUNJA: (I ona uzima svoju torbu da u nju stavi sveske i knjige). Sve sam zavrila. Nego, Aia, neto se mislim: ta kae za nau kolsku priredbu? Hoe li valjati? AIA: Bie dobra, nadam se. Najvie me zanima ko e se od naih javiti za onu taku "Pokai to zna". DUNJA: Zar se ti ne bi javila? Da imitira, recimo, neku pjevaicu? AIA: Ja? Ne, nikako. Nikakvu pjevaicu! Ali... pa, mogla bih imitirati svog amidu Aliju! DUNJA: Kako, kako? U emu? AIA: Moj amida Alija ne umije da neto kae ako ne izgovori i "kako se uzme". Sve mu je "kako se uzme". Ovako! (Ustane, stavi ruke na lea, malo se pogne i ide po sceni poput starijeg ovjeka, a govori izmijenjenim glasom). Dakle, kako se uzme, vano nam je imati na umu... kako se uzme... da bez kole i naukovanja... kako se uzme... nema nikakvog napretka i nema... kako se uzme ... nema sree i berieta... kako se uzme! DUNJA: (Pljesne dlanovima, smije se). Perfektno! Ha-ha-ha! Kad si to uvjebavala? AIA: Nisam nikad. Samo sam gledala i sluala kako amida Alija hoda i govori! (Dolaze Begler i Haim). BEGLER: Ma, ta je to ovdje? Nekakvo veselje! Dajte da se i nas dvojica smijemo! DUNJA: Dobrodoli! Mi napisale zadae!
68

HAIM: I to vam je sad smijeno? DUNJA: Nije to, nego priamo o kolskoj priredbi. Hoete li vas dvojica da se prijavite za "Pokai to zna"? Ti bi, Beglere, mogao imitirati onog televizijskog zeca: "to te mui, cakani?" BEGLER: Zato ja, kad ti to ljepe izgovara? A osim toga, ja ne umijem da bilo koga imitiram. HAIM: I ja sam antitalenat za tako neto. DUNJA: Ma, hajde, Haime, ne priaj svata, znamo te! Da si samo vidio Aiu kako je imitirala svog amidu! A ti si neki dan u razredu imitirao svog babu. BEGLER: Kada to? (Haimu). Nisam te uo. Hajde, pokai, da i ja ujem. HAIM: Nije mi sad do toga! AIA: Hajde, hajde! HAIM: Samo sam priao da je moj babo poslovan ovjek, stalno ima nekakve sastanke, probleme, tako neto... BEGLER: I, zar je to zanimljivo? DUNJA: Beglere, ne upadaj! Pusti Haima neka govori! HAIM: Ovako. Babo sjedne za sto, namrgodi se, pui, ispija kahve... (Sjedne za sto i namrti se, imitira kao da pui cigaretu i otpuhuje dim i kao da ispija alicu kahve, izmijeni i glas dok govori). Danas u opet imati odreeni broj sastanaka, moram potraiti neka odreena rjeenja... jer neki odreeni ljudi imaju svoja odreena miljenja koja se na odreeni nain ne slau s mojima i stvaraju mi odreene probleme kad se radi o odreenim poslovima.... BEGLER: (Zapljee). Straan si, Haime! (Smije se). DUNJA: Danas si bolji nego kad sam te sluala u razredu! AIA: A priznajem, bolji si od mene u imitiranju! DUNJA: Uh, sad sam se sjetila! Hoe li neko imitirati naeg nastavnika fizikog? On stalno govori svoju potapalicu Je l' da, je l' da ovo, je l' da ono, bez je l' da ne zna izgovoriti nijednu reenicu! Ono, znate ve! (Isprsi se, podigne glavu, rukom pokazuje desno i lijevo, nastoji izmijeniti glas). Ko sad ovdje pria, je l' da? Ovo je as, je l' da! Mogu li ja, je l' da, neto zatraiti od vas, je l' da, da vi posluate, je l' da, ili vam ja, je l' da, nisam niko i, je l' da, nita!? BEGLER: Izvrsno, Dunja! Javi se i to izvedi na priredbi! Bilo bi crkavanja od smijeha! DUNJA: Eh, Beglere, u ta bi ti to mene uvalio? Da ja to izvedem na priredbi pa da me fizikus uzme na zub? AIA: U redu je, Dunja! Begler samo zbija alu. A ako ti ne razumije alu, onda i fizikus ne zna! HAIM: A ti bi nama, Aia, mogla neto lijepo zapjevati! Hoe li? AIA: Uh, Haime, ao mi je, nisam ponijela ni kasetofon, ni kasetu, da ti pustim traku. Ali, kad smo jo kod imitiranja, mogla bih da vam imitiram moju kominicu. To je jedna vrlo fina gospoa...
69

BEGLER: Moe, moe! Hajde, da ujemo! AIA: Kaem, vrlo je fina gospoa. Ovako skupi usne.... trepe, uvija glavom... a govori (sve to imitira)... Znate, ljetos sam bila... to ja znam... u Italiji... ta ja znam... u nekom tamo... ta ja znam... gradu, gradiu... ta ja znam... i bilo nam je tamo... ta ja znam... bilo nam je ta ja znam... ugodno i lijepo. BEGLER: O-ho, ho, pa ti si, Aia, roena glumica! Super si! DUNJA: Ja kaem divno! Divno! HAIM: A sad bi i ti, Beglere, mogao neto... BEGLER: Rekao sam ve! Ne znam nita! Ne umijem! HAIM: A hoe li da uje kako ti izgleda kad izae pred tablu i pone da odgovara, a mi te gledamo i sluamo? AIA: Da, da, to, to! Ovoga, ovoga! BEGLER: ta ovoga? Ne razumijem. HAIM: ujte ga, ne razumije! Pa, ti ovako govori pred tablom. (Imitira aka koji ne zna lekciju: sklapa i razmie ruke, ee se po glavi, gleda uvis i prevre oima, uzdie...) Azija je... ovoga... Azija je kontinent... ovoga... najvei, ovoga... od svih... ovoga... svih kontinenata... ovoga... i ima... ovoga... ima... (Dunja i Aia prasnu u smijeh, zapljeu, pa se i Begler nasmije i pljesne Haima po ramenu) BEGLER: He, he, malo karikira, pretjeruje, ali ne ljutim se. HAIM: Stvarno se ne ljuti? BEGLER: Ne. HAIM: (Podigne dva prsta uvis, kao to se aci javljaju u koli). Molim, onda, kad se ti ne ljuti... evo, ja se prijavljujem! Dobrovoljno, da obogatim nau kolsku priredbu! (ZAVJESA)

KVIZOVCI Lica: ENES, ZORA, KOKAN, DIKA djeaci i djevojice iz 5. ili 6 razreda
70

(Enes i Zora sjede za stolom i piu. Kokan, pored stola, klei i crta neto u svom bloku za crtanje, ara raznim bojama. Dalje od njih, po strani, Dika sjedi na tlu i ita neku knjigu ili asopis). ENES: (koji je dotad ustro pisao, podigne glavu, zamisli se i povie) Hej, ujte! Neto mi je palo na pamet! ZORA: (Prekine pisanje). Pazi da ti ne izraste voruga! ENES: Ma, ozbiljno! Sjajna ideja! ta mislite da priredimo kviz? KOKAN: (Prestane da se bavi svojim slikanjem, podigne se). Kakav kviz? O emu? DIKA: (Prekine sa itanjem). Nisam dobro ula. Enese, o emu to govori? ENES: Pazite ovamo! Moemo predloiti i prirediti kviz u razredu, ali najprije moramo provjeriti kako bi to izgledalo. Da bude kao na televiziji. ZORA: Ali, reci, o emu? ENES: Kako to pita o emu? O svemu i svaemu! Eto, recimo, ti, Zoro, dobije pitanje... ekaj samo da se sjetim... DIKA: Ja u da je pitam! Kai ti nama... okolo naeg zeta sjede trideset i dva kmeta! ta je to? KOKAN: I ja pitam ta je to? Je li to neka zagonetka? DIKA: Naravno, zagonetka. Neka Zora kae ta je! ZORA: (Malo razmisli). Moda... razredni sastanak? DIKA: Nije. Nisi pogodila. To ti je jezik sa zubima! KOKAN: Pih, i to mi je neka zagonetka! Molim te, Diko, ko danas ima trideset i dva zuba? ZORA: Nismo u koli uli za tu zagonetku. Pitaj me neto iz onog to smo uili? ENES: ekaj malo! To to uimo, to pitaju nastavnici. Ne treba da nam kviz bude kao neko ponavljanje lekcija. Zato, Zoro, nemoj da se ljuti. Nisi znala i miruj. Sad bi moglo jedno pitanje za Kokana! KOKAN: E, nee za Kokana, ve za tebe! Ti si prvi poeo pa prvi i odgovaraj! Reci ta je to deficit? ENES: To... to je strana rije. KOKAN: I strana i naa, a ti kai ta to znai? (Enes vrti glavom, ne zna). ZORA: Znam ja! Mogu li ja da kaem? DIKA: Neka kae! ZORA: To vam je ovako. Deficit je... kad nema nita, pa jo manje od toga! Minus! Znate
71

ta je minus? ENES: Tano, sjetio sam se! To je dug! Dugovanje! KOKAN: Enese, izgubio si. Ne vai tvoj odgovor. DIKA: A sad si ti, Kokane, na redu. Ja u da te pitam. Kako se zvao onaj crnac, divljak, koga je Robinson Kruso spasio i koji je poslije bio s njim? KOKAN: ekaj malo... Je li to iz neke knjige? DIKA: A-ha! Sjeti se. Ime mu je kao neki dan... ZORA: Nema pomaganja! KOKAN: Ne treba da mi pomae. Znam!... Nedjelja? Nedjeljko! DIKA: Nije. KOKAN: Ponedjeljak... Utorak... Srijeda... etvrtak...? ENES: Reci mu, Diko, da se ne mui. Ne zna! DIKA: Petko! Zar ti, Kokane, nisam dala knjigu o Robinsonu da je proita? KOKAN: Eh! Nije nam to bilo za zadau... ENES: A sad... jo je ostala Dika! Ko ima pitanje za Diku? ZORA: Ja u da je pitam.. Reci nam, Diko, kako se zove ono stvorenje to moe da mijenja svoju boju? KOKAN: (brzopleto) Mijenja boju! Semafor! DIKA: Ne budali, kakav semafor. Rekla je: stvorenje! To je jedna ivotinjica. Zove se kameleon! ZORA: Bravo! Pogodila si! DIKA: Nisam pogodila, nego to znam! ENES: Ma, lako ti je da zna kad stalno neto ita! KOKAN: Zato sam ja protiv kviza! Ovi to itaju i svata znaju uvijek pobjeuju na kvizovima, a mi drugi moemo samo da se prebrojavamo... (S brojalicom pokazuje prstom na Diku, Enesa, Zoru, sebe, i ponovo...) Enci, menci, na kamenci, troja vrata zakljuata, en, men, muziken, kre! (ZAVJESA)

BILJEKA O PISCU Advan Hozi, pripovjeda, romansijer, dramski pisac i pjesnik, roen je u KotorVaroi 1926. godine. Uestvovao je u antifaistikom ratu od oktobra 1941. godine. Napisao je sedam radio-igara, a izvoena su mu i dva pozorina djela: komedija Malinjak i drama Rat. U njegovom djelu, pored desetak knjiga publicistike, dominantno mjesto zauzimaju
72

romani: Dobroudni ratnici, Tri Jeina junaka dana, Vrabac s pukom, Dva i po borca, Djeaci iz Ulice Zmaja od Bosne, Glavna snaga, Lopua i Djeak i balon. Objavio je i nekoliko zbirki pria: Drugovi, Prava puka, Sumnjivi teleak, udo od djeteta, Azrino magare, te zbirke pjesama: Djed i unuk i Proimo ispod duge. tampana mu je i zbirka sjeanja na vie umrlih bosanskohercegovakih pisaca Vijenac od slova i sjeanja. Knjievnik ivi u Sarajevu.

73