Carlos Fuentes

Aura
i
druge pripovijesti
3
Aura
Manolu i Teri Barbachano
Mukarac lovi i bori se. ena spletkari i sanja;
ona je majka fantazije, bogova: posjeduje
drugo vienje, krila koja joj omoguavaju da leti
u beskraj elje i mate...
Bogovi su poput ljudi:
raaju se i umiru na grudima ene...
Jules Michelet
ita oglas: takva se ponuda ne sree svaki dan. Ponovno ita taj oglas. Kao da je upuen
tebi i nikome drugome. Rastreseno puta da pepeo cigarete padne u alicu s ajem to ga
pije u ovoj prljavoj i jeftinoj kavani. Ponovno e ga proitati. Trai se mladi povjesniar.
Uredan. Savjestan. S poznavanjem francuskog jezika. Sa savrenim poznavanjem francuskoga
govornog jezika. Sposoban da obavlja tajnike poslove. Mlad, s poznavanjem francuskog,
naroito ako je neko vrijeme ivio u Francuskoj. Tri tisue pesosa mjeseno, hrana i udobna,
svijetla spavaa soba, pokraj radne sobe. Samo nedostaje tvoje ime. Samo nedostaje da crna
istaknuta slova u oglasu izvijeste: Felipe Montero. Trai se Felipe Montero, bivi stipendist
Sorbone, povjesniar zaduen za nekorisne datume, priviknut na iskapanje poutjelih papira,
pomoni profesor u privatnim kolama, devetsto pesosa mjeseno. No da to proita,
posumnjao bi, pomislio bi da se radi o ali. Donceles 815. Doite osobno. Nema broja
telefona.
Uzima novanik i ostavlja napojnicu. Misli kako je neki drugi mladi povjesniar, slinih
uvjeta, ve proitao isti oglas i pohrlio, popunio mjesto. Pokuava to zaboraviti dok ide
prema uglu. eka autobus, pali cigaretu, ponavlja u sebi datume koje mora znati napamet
da bi te ona uspavana djeca potivala. Mora se pripremiti. Stavlja ruku u dep, igra se
bakrenim noviima, na kraju izabere trideset centavosa, stie ih u aci i prua ruku da
vrsto uhvati eljeznu ipku autobusa nalik kamionu koji se nikada ne zaustavlja, teko se
ugurava medu stisnute putnike koji putuju stojeke, desnom se rukom pridrava za
rukohvat, stie novanik o rebra i rastreseno stavlja lijevu ruku na stranji dep hlaa u
kojem dri autobusne karte.
Proivjet e taj dan, jednak ostalima, i tek e ga se sutradan sjetiti kada opet sjedne za
stol u kavani, narui doruak i otvori novine. Kad naide na stranicu s oglasima, ondje e
ponovno pisati istaknutim slovima: mladi povjesniar. Juer se nitko nije javio. Proitat e
oglas. Zaustavit e se na posljednjem retku: etiri tisue pesosa.
Iznenadit e se to netko stanuje u Ulici Donceles. Oduvijek si mislio da u staroj jezgri
grada nitko ne ivi. Polako koraa, nastoji razabrati broj 815 meu tim zbijenim starim
kolonijalnim palaama koje su sada pretvorene u radionice, u prodavaonice satova i cipela ili
u maloprodaju svjee vode. Brojevi su promijenjeni, novi ispisani preko starih, pobrkani. Broj
13 pokraj broja 200, broj 47 na staroj keramikoj ploici, ispod nje nova napomena ispisana
kredom: sada 924. Podignut e pogled do drugoga kata, ondje se nita nije promijenilo. Ne
uznemiruju glazbeni automati, ne svijetle ivina svjetla, izloene triarije ne rese ovo drugo
lice graevina. Sklad kamena tezontle; nie sa svojim osakaenim svecima okrunjenima
golubicama, kamen izraen u stilu meksikog baroka, eljezne reetke na balkonima, uski
prozori i limeni oluci, odvodi od pjeanika. Prozori zasjenjeni dugim zelenkastim zastorima,
4
kao ovaj prozor iza kojega se netko povlai kada ga pogleda, gleda ulazna vrata s hirovitim
ukrasima vinove loze, sputa pogled do izblijedjela predvorja i pronalazi broj 815, nekada
broj 69.
Uzalud udara tim kolutom, tom bronanom glavom psa, izlizanom, bez izboina, nalik
glavi pseeg fetusa u muzeju prirodnih znanosti. Umilja da ti se pas smijei i isputa
njegov ledeni dodir. Vrata poputaju pod laganim pritiskom tvojih prstiju i, prije no to ue,
jo jednom pogleda preko ramena, namrti se jer duga kolona zaustavljenih autobusa i
automobila roke, zvidi, isputa nezdrav dim u urbi. Bezuspjeno pokuava zadrati barem
jednu sliku toga vanjskog, ravnodunog svijeta.
Zatvara vrata predvorja za sobom i nesigurno kroi u tamu natkrivena prolaza, koji je
zapravo dvorite, gdje moe nanjuiti plijesan, vlagu biljaka, trule korijene, uspavan i teak
miris. Uzalud trai svjetlo koje bi te vodilo. Trai kutiju ibica u depu svoje jakne, ali te iz
daljine upozorava piskutav i slab glas:
- Ne... nije potrebno. Molim vas. Napravite trinaest koraka prema naprijed i naii ete na
stubite s desne strane. Popnite se, molim vas. Ima dvadeset dvije stube. Brojte ih.
Trinaest. Desno. Dvadeset dva.
Zapahnut e te vonj vlage i trulih biljaka dok broji svoje korake, najprije po kamenim
ploama, a zatim po tom kripavom drvu, smekanom od vlage u zatvorenom prostoru. Broji
tihim glasom do dvadeset dva i zaustavlja se s kutijom ibica u rukama, s novanikom
stisnutim uz rebra. Kuca na vrata koja miriu po staroj i vlanoj borovini; trai kolut; na
kraju gura vrata i sada osjea tepih pod nogama, tanak tepih, loe postavljen, zbog kojega
posre i primjeuje novo svjetlo, sivkasto i zasjenjeno, to osvjetljava okolinu.
- Gospoo - kae jednolinim glasom, jer misli da si uo glas ene - gospoo...
- Sada nalijevo. Prva vrata. Budite ljubazni.
Gura vrata, vie i ne oekuje da e naii na zatvorena vrata, ve zna da se sva vrata
ovdje moraju gurnuti, i rasprena svjetla upleu se u tvoje trepavice, kao da prolazi kroz
njenu svilenu pauinu. Gleda samo te zidove s nejednakim odsjajima na kojima trepere
mnoga svjetla. Uspijeva naposljetku razabrati da su to svijenjaci asimetrino postavljeni na
potpornje izmeu stupova. Slabana svjetlost dopire i od drugih predmeta kao to su srebrna
srca, kristalne boice, obrubljena stakla, i tek iza toga treperavog sjaja ugleda u dnu krevet i
znak jedne ruke koja te priziva svojim naizmjeninim pokretom.
Uspijeva je vidjeti kada okrene lea tom svodu pobonih svjetala. Posre kod podnoja
kreveta; mora ga zaobii da bi se pribliio uzglavlju. A ondje, neka malena spodoba gubi se
u golemoj postelji; kad isprui ruku, ne dodiruje drugu ruku ve gusto krzneno klupko, ui
neke spodobe koja gricka u ustrajnoj tiini i nudi ti svoje crvene oi: smijei se i miluje zeca
to lei pokraj ruke, koja napokon dodiruje tvoju prstima bez topline to se dugo zadravaju
na tvom vlanom dlanu, okreu ga i primiu tvoje rairene prste jastuku, a ti ga dodiruje ne
bi li svoju ruku udaljio od te druge ruke.
- Felipe Montero. Proitao sam va oglas.
- Da, znam. Oprostite, nema stolca.
- U redu je. Ne brinite se.
- Dobro. Molim vas, stanite postrance. Ne vidim vas dobro. Stanite na svjetlo. Tako. Jasno.
- Proitao sam va oglas...
- Naravno. Proitali ste ga. Mislite da ste kvalificirani? Avez-vous fait des tudes?
1
- A Paris, Madame.
- Ah, oui, a me fait plaisir, toujours, toujours, d'entendre... oui... vous savez... on tait
tellement habitu... et aprs...
Udaljit e se kako bi svjetlo to se odbija od srebra, voska i stakla ocrtalo tu svilenu
mreicu u kojoj je skupljena posve bijela kosa koja obrubljuje lice gotovo infantilno od tolike
starosti. Puceta zakopana do bijelog ovratnika iz kojega se izvija vrat do uiju skrivenih u
1
Jeste li studirali?
U Parizu, gospoo.
Ah, da, tako mi je drago, uvijek, uvijek, uti... da... znate... ovjek se navikne... i onda...
5
mreici, plahte i pokrivai skrivaju cijelo tijelo osim ruku umotanih u vuneni al i blijedih
aka koje se odmaraju na trbuhu: moe se usredotoiti samo na to lice dok te jedan pokret
zeca ne navede da skrene pogled i promotri mrvice, korice kruha to se rasipaju po
pokrivaima od crvene svile, izlizanima i bez sjaja.
- Prijei u na stvar. Ne preostaje mi mnogo godina ivota, gospodine Montero, i zbog
toga sam odluila odstupiti od navika koje sam imala cijeli ivot i dati oglas u novine.
- Da, zbog toga sam ovdje.
- Da. Dakle, prihvaate.
- Pa, volio bih znati neto vie...
- Naravno. Znatieljni ste.
Ona e te zatei kako promatra noni ormari, raznobojne boice, ae, aluminijske
liice, poredane kutijice s tabletama, i one ae na podu, umrljane bjeliastom tekuinom,
nadohvat ruke eni koja lei na tom niskom krevetu. Zatim, kada zec skoi i nestane u mraku,
primijeti da je krevet tek malo odignut od poda.
- Nudim vam etiri tisue pesosa.
- Da, tako kae dananji oglas.
- Ah, ve je izaao.
- Da, ve je izaao.
- Radi se o papirima moga mua, generala Llorentea. Moraju biti sreeni prije nego
umrem. Moraju biti objavljeni. Tako sam nedavno odluila.
- A zar ne bi mogao sam general...?
- Umro je prije ezdeset godina, gospodine. To su njegova nedovrena sjeanja. Moraju se
dovriti. Prije no to umrem.
- Ali...
- Ja u vam sve rei. Nauit ete pisati u stilu moga mua. Bit e vam dovoljno da
proitate i sredite papire pa da se oduevite tom prozom, tom lakoom, tom, tom...
- Da, razumijem.
- Saga. Saga. Gdje si? Ici, Saga...
2
- Tko?
- Moja pratilja.
- Zec?
- Da, vratit e se.
Podignut e oi koje si drao sputene, ona je ve zatvorila usne, no te rijei - vratit e se -
i dalje uje kao da ih starica izgovara u tom trenutku. Nepomine su. Gleda iza sebe;
zasljepljuje te sjaj treptave aureole religioznih predmeta. Kad ponovno pogleda gospou,
osjea da su se njezine oi irom otvorile i da su svijetle, vodenaste, goleme, gotovo iste boje
kao ukasta ronica koja ih okruuje, te samo crna toka zjenice naruava tu svjetlou, prije
nekoliko trenutaka nestalu u debelim naborima sputenih kapaka koji kao da zaklanjaju
pogled to se ponovno skriva, povlai se, pomisli, u dubinu svoje suhe duplje.
- Dakle, ostat ete? Vaa je soba gore. U nju dopire svjetlo.
- Moda bi, gospoo, bilo bolje da vam ne smetam. Mogu i dalje ivjeti gdje sam ivio
dosad i pregledavati papire kod svoje kue...
- Moji su uvjeti da ivite ovdje. Nema mnogo vremena.
- Ne znam...
- Auro...
Gospoa se prvi put pomaknula otkad si uao u njezinu spavau sobu; kad je ponovno
ispruila svoju ruku, osjea uzbueno disanje pokraj sebe, a izmeu ene i tebe prua se
druga ruka koja dodiruje stariine prste. Pogleda ustranu i djevojka je ondje, ta djevojka
kojoj ne uspijeva vidjeti cijelo tijelo jer je tako blizu i njezino je pojavljivanje tako
neoekivano, bez ikakva uma - ak i bez onih umova koji se ne uju, ali su stvarni jer ih se
odmah sjetimo, jer su, unato svemu, jai od tiine koja ih prati.
- Rekla sam vam da e se vratiti...
- Tko?
2
Ovamo, Saga...
6
- Aura. Moja pratilja. Moja neakinja.
- Dobar dan.
Djevojka e nagnuti glavu, a starica e, istovremeno kad i ona, oponaati taj pokret.
- Ovo je gospodin Montero. ivjet e s nama.
Napravit e nekoliko koraka da izbjegne svjetlost svijenjaka koja te zasljepljuje.
Djevojka ima sklopljene oi, ruke prekriene na jednom bedru: ne gleda te. Polako otvara oi,
kao da se pribojava bljeska u sobi. Napokon uspijeva vidjeti te oi nalik moru u svom
prelijevanju, stvaranju pjene, vraanju zelenoj mirnoi, svjetlucanju poput vala: gleda ih i
ponavlja sebi da to nije istina, da su to samo lijepe zelene oi kao i sve lijepe zelene oi koje
si upoznao ili e upoznati. Ipak, ne vara se: te se oi prelijevaju, mijenjaju, kao da ti nude
neki krajolik to ga samo ti moe naslutiti i poeljeti.
- Da. ivjet u s vama.
I I
Starica e se nasmijeiti, ak e se i nasmijati svojim piskutavim glasom i rei ti da joj je
drago to si to voljan uiniti i da e ti djevojka pokazati sobu, dok ti misli na plau od etiri
tisue pesosa, na rad koji moe biti ugodan jer voli takve sitniave istraivake poslove koji
iskljuuju fiziki napor i gnjavau s drugim ljudima. Na sve to misli slijedei djevojku -
primjeuje da je ne prati pogledom nego sluhom: slijedi ukanje suknje, utanje tafta - i
ve si nestrpljiv da ponovno pogleda te oi. Penje se za tim umom u tami, jo uvijek
nepriviknut na mrak: prisjea se da je vjerojatno ve est sati i iznenauje te poplava
svjetlosti u tvojoj sobi kada Aurina ruka gurne vrata -jo jedna vrata bez kljuanice - i,
odmaknuvi se od njih, kae ti:
- Ovo je vaa soba. Oekujemo vas na veeri za jedan sat.
I udaljit e se, s tim utanjem tafta, a da nee uspjeti jo jednom vidjeti njezino lice.
Zatvara - gura vrata za sobom, i podie pogled prema velikom tavanskom prozoru koji
zamjenjuje strop. Smijei se kada vidi da je svjetlost sutona dovoljna da te zabljesne za
razliku od polutame ostatka kue. Veselo provjerava mekou madraca na krevetu od pozla-
ena metala i pogledom prelazi preko sobe: tepih od crvene vune, zidovi presvueni
tapetama zlatne i maslinaste boje, naslonja od crvena baruna, stari radni stol, orahovo drvo i
zelena koa, starinska petrolejka, mutna svjetlost tvojih noi istraivakoga rada, polica
objeena iznad stola, nadohvat tvoje ruke, s tvrdo uvezanim svescima. Kree prema drugim
vratima i, gurnuvi ih, ugleda kupaonicu koja je ve izala iz mode: kada s etiri noge s
oslikanim cvjetiima na porculanu, plavi umivaonik, neudobna zahodska koljka. Promatra
se u velikom ovalnom zrcalu na ormaru, takoer od orahovine, koji se nalazi u kupaonici.
Mie svoje guste obrve, velike i pune usne koje zamagle zrcalo; sklapa svoje crne oi, a kad
ih otvori, zamagljenosti e ve nestati. Prestaje zadravati disanje i prelazi rukom preko
tamne i glatke kose; dodiruje svoj pravilni profil, mrave obraze. Kad zamagljenost ponovno
prekrije tvoje lice, ponavljat e to ime, Aura.
Gleda na sat, poto si popuio dvije cigarete leei na krevetu. Ustaje, odijeva sako i
prolazi eljem kroz kosu. Gura vrata i pokuava se prisjetiti puta koji si preao penjui se
do sobe. eli ostaviti otvorena vrata da bi te svjetlost petrolejke vodila: ali to nije mogue,
jer se zbog teine zatvaraju. Mogao bi se zabaviti njihanjem tih vrata. Mogao bi uzeti
petrolejku i sii s njom. Odustaje, jer ti je ve jasno daje ova kua uvijek mrana. Morat e
je upoznavati i prepoznavati po dodiru. Oprezno se kree poput slijepca, ispruenih ruku,
dodirujui zid i, sasvim neoekivano, tvoje rame stisne prekida elektrinog svjetla.
Zaustavlja se, teturajui, usred osvijetljena hodnika, dugog i ogoljenog. U dnu, rukohvat i
vijugavo stubite.
Silazi brojei stube: druga navika koju ti je odmah nametnula kua gospoe Llorente.
Sputa se brojei i ustukne kada ugleda crvene oi zeca koji ti odmah okrene lea i
pobjegne u skokovima.
Nema vremena zaustaviti se u predvorju jer e te Aura ekati sa svijenjakom u ruci na
poluotvorenim vratima zatamnjenih stakala. Koraa prema njoj smijeei se; zastaje kad
7
uje bolno mijaukanje nekoliko maaka - da, zastaje da slua, ve u Aurinoj blizini, da se
uvjeri da se doista radi o nekoliko maaka - i prati je u dnevni boravak.
- To su make - rei e Aura - u ovom dijelu grada ima mnogo mieva.
Prolazite kroz salon: pokustvo presvueno zagasitom svilom, vitrine s porculanskim
lutkama, glazbeni satovi, ukrasi i kristalne kugle; tepisi s perzijskim uzorkom, slike s
bukolikim prizorima, teki, zeleni barunasti zastori. Aura je odjevena u zeleno.
- Jeste li se udobno smjestili?
- Da. Ali moram otii kui po neke stvari gdje...
- Nije potrebno. Sluga je ve otiao po njih.
- Niste se trebali zamarati.
Hodajui iza nje, ulazi u blagovaonicu. Ona e staviti svijenjak na sredinu stola; osjea
vlanu hladnou. Svi su zidovi salona prekriveni tamnim drvom, izrezbarenim u gotikom
stilu, sa iljastim lukovima i utljivim rozetama. Make su prestale mijaukati. Kad sjedne,
primjeuje da su postavljena etiri pribora za jelo i da su na stolu dva topla pladnja ispod
srebrnih zdjela i jedna stara i svjetlucava boca, prekrivena zelenkastom plijesni.
Aura e otklopiti zdjelu. Udie reski miris bubrega u umaku od luka koji ti ona stavlja na
tanjur dok ti uzima staru bocu i puni izbruene kristalne ae crvenkastom, gustom
tekuinom. Pokuava znatieljno proitati etiketu vina, ali plijesan to onemoguuje. S
drugoga pladnja Aura uzima nekoliko cijelih peenih rajica.
- Oprostite - kae, gledajui ostala dva pribora i dva slobodna stolca - oekujemo li jo
nekoga?
Aura nastavlja s posluivanjem rajica.
- Ne. Gospoa Consuelo veeras osjea slabost. Nee nam se pridruiti.
- Gospoa Consuelo? Vaa teta?
- Da. Moli vas da doete k njoj nakon veere.
Jedu u tiini. Piju to posebno gusto vino, a ti ponekad skree pogled kako te Aura ne bi
iznenadila u toj hipnotikoj nedolinosti koju ne moe kontrolirati. A ak i tada eli zadrati
u duhu djevojine crte lica. Svaki put kad skrene pogled, zaboravlja ih i neka neizbjena
hitnost primorava te da je ponovno pogleda. Ona, kao i obino, ima sputen pogled, a ti,
traei kutiju cigareta u depu sakoa, pronalazi kljui, sjeti se i kae Auri:
- Ah! Zaboravio sam da je jedna ladica u mom stolu zakljuana. Ondje su moje isprave.
A ona proape:
- Dakle... elite izai?
Izgovara to kao prigovor. Osjea zbunjenost i prua ruku s kljuiem objeenim o jedan
prst, daje joj ga.
- Nije hitno.
No ona odbija dodir tvojih ruku, jo uvijek svoje ruke dri na krilu, napokon podie pogled
i poinje sumnjati u svoje osjete, pripisuje vinu oamuenost, muninu koju kod tebe
izazivaju te zelene, iste i sjajne oi, i stane iza Aure, milujui drveni naslon gotikog stolca,
ne usuujui se dodirnuti gola djevojina ramena, nepominu glavu. Teko se suzdrava,
skree panju na jedva ujno lupkanje kuhinjskih vrata iza tvojih lea, razluuje dva
slikovita elementa u blagovaonici: krug postojane svjetlosti koju baca svijenjak,
osvjetljavajui stol i jedan ukraeni zavretak zida, i vei krug, koji okruuje prvi, to ga
stvara sjena. Naposljetku skupi hrabrost da joj se priblii, da joj uzme aku, rairi je, i
stavi kljui, poklon, na taj glatki dlan.
Vidjet e je kako stie aku, trai tvoj pogled, ape:
- Hvala...
Zatim ustaje, brzo naputa blagovaonicu.
Sjeda na Aurino mjesto, protee noge, pali cigaretu, preplavljen zadovoljstvom kakvo
nikada nisi osjetio. Znao si da ga ima, ali ga tek sada u potpunosti iskuava, oslobaajui ga,
izbacujui ga na povrinu jer zna da e ovaj put naii na odgovor... A gospoa Consuelo te
eka: ona ti je to najavila: eka te poslije veere...
8
Zapamtio si put. Uzima svijenjak i prolazi dnevnim boravkom i predvorjem. Prva vrata
pred tobom, to su stariina vrata. Kuca lancima prstiju, ne dobiva nikakav odgovor.
Ponovno kuca. Gura vrata: ona te eka. Oprezno ulazi, ape:
- Gospoo... Gospoo...
Ona te nije ula, jer je nalazi kako klei pred tim zidom pobo-nosti, glave naslonjene na
stisnute ake. Vidi je izdaleka: klei, zaogrnuta haljetkom od grube vune, glave uronjene u
mrava ramena: mrava poput srednjovjekovne skulpture, bolesno mrava: ispod haljetka
izviru noge kao dvije niti, mlohave, prekrivene oteklinama od crvenog vjetra; misli na
neprestano trenje grube vune po koi, dok ona ne podigne ake i udahne bez napora, kao da je
zapoela bitku protiv slika koje, kad se priblii, poinje razabirati: Krist, Marija, sveti
Sebastijan, sveta Lucija, arhaneo Mihael, nasmijeeni demoni, jedini nasmijeeni na ovoj
ikonografiji boli i srdbe: nasmijeeni zato to na toj staroj gravuri osvijetljenoj svijeama
zabijaju trozubi harpun u kou osuenih, polijevaju ih kotlovima uzavrele vode, siluju ene,
opijaju se, uivaju u slobodi koja je svecima uskraena. Prilazi toj sredinjoj slici, okruenoj
suzama oaloene Bogorodice, krvlju Razapetoga, uitkom Lucifera, srdbom arhanela,
utrobama konzerviranima u boicama s alkoholom, srebrnim srcima: gospoa Consuelo,
kleei, prijeti stisnutim akama, mrmlja rijei koje sada, ve u njezinoj blizini, moe uti:
- Dodi, Boji grade; odjekni trubljo Gabrijelova; jao, koliko svijetu treba da umre!
Udara se o prsa dok se ne srui pred slikama i svijenjacima od napadaja kalja. Ti je
hvata za laktove, njeno je vodi prema krevetu, iznenauje te enina veliina: gotovo kao
djevojica, svinuta, pogrbljena, s iskrivljenom kraljenicom: da je ne pridrava, zna da bi se
morala etveronoke vratiti u krevet. Polae je u veliku postelju s mrvicama kruha i starim
pokrivaima, pokriva je, eka da se njezino disanje ujednai dok joj suze nehotice klize po
blijedim obrazima.
- Oprostite... Oprostite, gospodine Montero... Nama starima samo preostaje... zadovoljstvo
pobonosti... Dodajte mi rupi, molim vas.
- Gospoica Aura mi je rekla...
- Da, tono. Ne elim da gubimo vrijeme... Morate... morate to prije zapoeti s radom...
Hvala...
- Pokuajte se odmoriti.
- Hvala... Uzmite...
Starica e prinijeti ruku ovratniku, otkopat e ga, spustiti glavu da bi izvadila tu ljubiastu
izlizanu svilenu vrpcu koju ti sada izruuje: vrpca je teka jer je na njoj objeen bakreni klju.
- U onome kutu... Otvorite onu krinju i donesite papire koji se nalaze na desnoj strani,
povrh ostalih... zavezani su utom vrpcom...
- Ne vidim dobro...
- Ah, da... Ja sam tako naviknuta na tamu. S moje desne strane... Hodajte i naii ete na
krinju... To je stoga to su nas zazidali, gospodine Montero. Sve su oko nas izgradili, oduzeli
su nam svjetlo. Htjeli su me primorati da prodam kuu. Samo preko nas mrtvih. Ova je kua
puna uspomena za nas. Samo e me mrtvu odavde izvui... To je to. Hvala. Moete zapoeti s
itanjem toga dijela. Kad proitate, dat u vam ostale papire. Laku no, gospodine Montero.
Hvala. Pogledajte, va se svijenjak ugasio. Upalite ga vani, molim vas. Ne, ne, neka klju
ostane kod vas. Uzmite ga. Imam povjerenja u vas.
- Gospoo... U tom je kutu leglo mieva...
- Mieva? Nikada tamo ne odlazim...
- Trebali biste dovesti make ovamo.
- Make? Koje make? Laku no. Spavat u. Umorna sam.
- Laku no.
I I I
Te iste noi ita poutjele papire ispisane tintom boje gorice; gdjegdje su probueni,
zbog nepanje, arom cigarete ili umrljani muhama. Francuski jezik generala Llorentea nije
ba tako besprijekoran kao to mu to pridaje njegova ena. Kae sebi da ti moe znatno
9
poboljati stil, zgusnuti tu rasprenu naraciju prolih injenica: djetinjstvo na imanju u Oaxaci
u 19. stoljeu, vojno kolovanje u Francuskoj, prijateljstvo s vojvodom Mornyjem, s uskim
krugom oko Napoleona III., povratak u Meksiko u stoeru Maksimilijana, sveanosti i none
zabave Carstva, bitke, propast, brdo Campanas, progonstvo u Pariz. Nita to i drugi ne bi
mogli ispripovijedati. Svlai se razmiljajui o izopaenom hiru starice, o lanoj vrijednosti
koju pridaje ovim sjeanjima. Lijee, smijeei se, mislei na svoje etiri tisue pesosa.
Spava bez snova, sve dok te snop svjetlosti ne probudi u est ujutro, jer ovaj stakleni strop
nema zastora. Pokriva oi jastukom i pokuava ponovno zaspati. Za deset minuta ve
zaboravlja to si naumio i kree prema kupaonici u kojoj nalazi sve svoje stvari sloene na
jednom stoliu i malobrojna odijela objeena u ormaru. Zavrava s brijanjem kada neko
preklinjue i bolno mijaukanje narui tiinu jutra.
Dopire do tvojih uiju s okrutnim, prodornim odjekom preklinjanja. Pokuava odrediti
odakle dopire: otvara vrata koja vode u hodnik i ondje nita ne uje: to mijaukanje dopire iz
visine, kroz tavanski prozor. Brzo se popne na stolac, sa stolca na radni stol i oslanjajui se
na police za knjige uspijeva dosegnuti prozor, otvoriti jedno krilo, s naporom se podii i
baciti pogled na boni vrt, na taj kvadratni prostor s tisovim drveem i zapletenim kupinama
gdje se pet, est, sedam maaka, jedne na drugima - ne moe ih izbrojiti: ne moe se drati
za prozor dulje od jedne sekunde - valjaju obuzete arom, isputajui neprozirnu paru i vonj
zapaljene dlake. Kada se napokon strovali u naslonja, sumnja jesi li to doista vidio; moda
si samo pridodao tu sliku zastraujuem mijaukanju koje uporno traje, zatim se smanjuje i
naposljetku prestaje.
Odijeva koulju, prelazi papirom po vrhovima svojih crnih cipela i ovaj put uje poziv
zvonca koje kao da prolazi hodnikom kue i pribliava se tvojim vratima. Izviruje na hodnik;
Aura hoda sa zvoncem u ruci, sputa glavu kada te ugleda, kae ti da je doruak spreman.
Pokuava je zaustaviti, no Aura se ve sputa zavojitim stubama, zvonei zvoncem obojenim
u crno kao da mora probuditi itavo konaite, itav internat.
Slijedi je, samo u koulji, no kad stigne u predvorje, vie je nema. Vrata stariine sobe
otvaraju se iza tvojih leda: uspijeva vidjeti tek ruku koja proviruje iza jedva otvorenih vrata,
stavlja to porcu-lansko posude u predvorje i povlai se, zatvarajui vrata za sobom.
U blagovaonici nae posluen doruak: ovaj put samo jedan pribor. Brzo jede, vraa se
u predvorje, kuca na vrata gospode Con-suele. Slabaan i piskutav glas moli te da ude. Nita
se nije promijenilo. Vjena tama. Svjetlucanje svijenjaka i udesnost srebra.
- Dobro jutro, gospodine Montero. Jeste li dobro spavali?
- Da. itao sam dokasna.
Gospoa e mahnuti rukom kao da eli da se udalji.
- Ne, ne, ne. Nemojte mi odmah rei svoje miljenje. Radite na tom rukopisu, a kada
zavrite, dat u vam ostale papire.
- Dobro, gospoo. Mogu li otii u vrt?
- Koji vrt, gospodine Montero?
- Onaj iza moje sobe.
- Ova kua nema vrta. Izgubili smo ga kada su poeli graditi oko kue.
- Pomislio sam da bih mogao bolje raditi na zraku.
- Ova kua ima samo ono mrano dvorite kroz koje ste proli kad ste uli. Ondje moja
neakinja uzgaja neke biljke kojima ne treba svjetlo. Ali to je sve.
- Dobro, gospoo.
- elim se odmarati cijeli dan. Posjetite me veeras.
- Dobro, gospoo.
Cijeli dan pregledava papire, prepisuje odlomke koje namjerava zadrati, ispisuje
ponovno one koji ti se ine slabima, pui cigaretu za cigaretom i razmilja kako mora
sporije raditi da bi taj unosni posao to dulje potrajao. Ako uspije utedjeti barem dvanaest
tisua pesosa, moi e otprilike godinu dana posvetiti svom vlastitom djelu koje si odgodio,
gotovo zaboravio. Svom velikom sabranom djelu o otkriima i panjolskim osvajanjima
Amerike. Djelu, koje bi predstavljalo saetak svih rasprenih kronika, inilo ih itljivima, koje
bi povezalo sve pothvate i pustolovine zlatnoga vijeka, sve ljudske uzore i renesansno doba.
10
Na kraju, zapravo, zapostavlja dosadne papire carskoga vojnika i poinje raditi na
razvrstavanju i saecima vlastita djela. Vrijeme prolazi, i tek kad ponovno zauje zvonce,
pogleda na sat, navue sako i silazi u blagovaonicu.
Aura ve sjedi; ovaj put elo stola zauzima gospoda Llorente, omotana u svoj al i haljinu,
s mreicom u kosi, nagnuta nad tanjurom. No i etvrti je pribor postavljen. Primijeti to usput;
vie te ne zabrinjava. Ako cijena tvoje budue stvaralake slobode ukljuuje prihvaanje svih
hirova ove starice, platit e to bez potekoa. Dok je gleda kako sre juhu, pokuava
procijeniti njezinu starost. U odreenom trenutku vie nije mogue razabrati protok vremena:
gospoa Consuelo ve je odavno prela tu granicu. General je ne spominje u onom dijelu
memoara koji si proitao. No ako je general imao etrdeset dvije godine u vrijeme francuske
invazije i umro 1901., etrdeset godina kasnije, znai da je umro u dobi od osamdeset dvije
godine. Oenio se gospoom Consuelo nakon poraza kod Querctara i progona, no ona je tada
bila jo djevojica...
Datumi su ti se pobrkali jer je gospoda poela govoriti svojim piskutavim polaganim
aptom, tim ptije kretavim glasom; govori Auri, a ti slua, usredotoen na jelo, to nairoko
nabrajanje alopojki, boli, sumnji u bolesti, pa aljenja zbog cijena lijekova, vlage u kui.
eli se umijeati u razgovor i pitati za slugu koji je juer otiao po tvoje stvari, a kojega
nikada nisi vidio, jer on nikada nije postavio stol: pitao bi to da te odjednom nije iznenadila
Aura, koja do tog trenutka nije otvorila usta, jedui nekako mehaniki fatalno, kao da oekuje
neiji tudi poticaj da uzme licu, no, razreze bubrege - osjea ponovno u ustima te dijetalne
bubrege, vrlo oito omiljenu hranu u kui - i prinese ih ustima. Brzo skree pogled od tete do
neakinje, pa od neakinje do tete, no gospoa Consuelo u tom asu zaustavi svaki pokret, u
isto vrijeme Aura odlae no na tanjur i ostaje nepomina, a ti se prisjea da je djeli
sekunde prije gospoa Consuelo uinila isto.
Nekoliko trenutaka ute: ti zavrava jelo, a one, nepomine kao kipovi, gledaju te kako
jede. Na kraju gospoa kae:
- Umorila sam se. Ne bih smjela jesti za stolom. Doi, Auro, otprati me u sobu.
Gospoa e nastojati zadrati tvoju panju: gledat e ravno u tebe kako bi i ti nju morao
gledati, iako rijei upuuje neakinji. Mora se napregnuti da se otrgne tom pogledu -
otvorenom, jasnom, ukastom, bez koprene i nabora koji ga obinu zastiru - i da usredotoi
svoj pogled na Auru, koja pak netremice gleda u neku izgubljenu toku i neujno mie
usnama, ustaje inei iste pokrete koje joj ti pridaje u snovima, uzima pogrbljenu staricu za
ruke i polako je izvodi iz blagovaonice.
Sam, posluuje sebi kavu koja je ondje od poetka ruka, hladnu kavu koju sre dok se
mrti i pita se ne posjeduje li starica neku tajnu mo nad djevojkom, nije li djevojka, tvoja
lijepa Aura, odjevena u zeleno, moda zatvorena protiv svoje volje u ovoj staroj i mranoj ku-
i. Meutim, lako bi mogla pobjei dok starica drijema u svojoj mranoj sobi. I brzo se niu
slike u tvojoj mati: moda Aura eka da je ti spasi iz okova koje joj je zbog nekakva
tajanstvenog razloga nametnula hirovita i neuravnoteena starica. Prisjea se Aure prije
nekoliko trenutaka: beivotna, otupjela od straha, ne moe govoriti pred tom tirankom, mie
usnama u tiini kao da te utke preklinje daje oslobodi, do te mjere je zatvorenica da oponaa
sve pokrete gospode Consuelo, kao da joj je doputeno samo ono to ini starica.
Slika te potpune odsutnosti duha stvara u tebi elju za pobunom: kree prema drugim
vratima, onima koja gledaju na predvorje u podnoju stuba, onima koja se nalaze pokraj
stariine sobe: ondje vjerojatno ivi Aura; nema druge sobe u kui. Gura vrata i ulazi u tu
sobu, takoer mranu, okreenih zidova, u kojoj je jedini ukras jedan crni Krist. Na lijevoj
strani ugleda vrata koja vjerojatno vode u stariinu spavau sobu. Prilazi im, hodajui na
vrcima prstiju, stavlja ruku na drvo i odustaje od svoga nauma: mora nasamo razgovarati s
Aurom.
Ako Aura eli da joj pomogne, ona e doi u tvoju sobu.
I sjedi ondje, zaboravljajui na poutjele papire, na svoje biljeke, mislei samo na
nedostinu ljepotu Aure - to vie misli na nju, vie e biti tvoja, ne samo zato to misli na
njezinu ljepotu i eli je, nego i zato to je sada eli da bi je oslobodio: pronaao si moralan
razlog za svoju elju; osjea se neduno i zadovoljno - a kad ponovno zauje poziv zvonca,
11
ne sputa se na veeru jer ne moe jo jednom podnijeti isti prizor kao za vrijeme ruka.
Moda e Aura shvatiti i doi do tebe poslije veere.
S naporom nastavlja pregledavati papire. Umoran, polako se svlai, pada u postelju,
ubrzo zaspi i prvi put nakon mnogo godina sanja, sanja samo jedno, sanja tu mravu ruku
koja kree prema tebi sa zvoncem, viui da ode, da svi odu, a kad se lice praznih oiju
priblii tvojemu, budi se s nijemim krikom, u znoju, i osjea kako neke ruke miluju tvoje
lice i kou, osjea te usne to apu tihim glasom, tjee te, trae od tebe da se smiri, trae
njenost. Prua ruke da pronae drugo tijelo, golo, koje e tada lagano zamahnuti kljuiem
to ga prepoznaje, a s njim i enu koja lijee na tebe i ljubi te, prekriva ti tijelo poljupcima.
Ne moe je vidjeti u tami noi bez zvijezda, ali na njezinoj koi osjea miris biljaka iz
dvorita, na rukama osjea vrlo njenu i poudnu kou, u njezinim njedrima dodiruje cvijet
proaran osjetljivim venama, ponovno je ljubi i ne trai da ita kae.
Odvojivi se iscrpljeno iz njezina zagrljaja, uje je kako ape: "Ti si moj suprug." Ti
pristaje: ona e rei da svie; pozdravit e se s tobom govorei da te noas oekuje u svojoj
sobi. Ti opet pristaje, prije no to padne u san, olakan, lagan, ispranjen od zadovoljstva,
osjeajui na jagodicama prstiju Aurino tijelo, njezino drhtanje, njezino predavanje:
djevojicu Auru.
Jedva se budi. lanci prstiju kucaju nekoliko puta, a ti se teko die iz kreveta,
mrmljajui; s druge strane vrata Aura e ti rei da ne otvara: gospoa Consuelo eli
razgovarati s tobom, eka te u svojoj sobi.
Deset minuta nakon toga ulazi u svetite udovice. Zamotana je, vrsto zaklonjena
pletenim pokrivaima. Prilazi nepominom obrisu, njenim sklopljenim oima iza ljepljivih
kapaka, naboranih i bjeliastih: gleda te vreaste nabore na obrazima, taj potpuni zamor ko-
e.
Ne otvarajui oi, rei e ti:
- Jeste li donijeli klju?
- Da... Mislim da jesam. Da, ovdje je.
- Moete poeti itati drugi svezak. Na istom mjestu, s plavom vrpcom.
Odlazi, ovaj put s gaenjem, do te krinje oko koje skakuu mievi, proviruju svojim
sjajnim oicama izmeu trulih podnih dasaka i trkaraju do rupa u oljutenom zidu. Otvara
krinju i vadi drugi svezak papira. Vraa se do podnoja kreveta; gospoa Consuelo miluje
svoga bijelog zeca.
Iz zakopanoga grla starice izvit e se to potmulo kokodakanje:
- Ne volite ivotinje?
- Ne. Ne naroito. Moda zato to nikada nisam imao nijednu.
- Dobri su prijatelji, dobro drutvo. Pogotovo kada nas sustigne starost i samoa.
- Da. Vjerojatno.
- To su prirodna bia, gospodine Montero. Bia bez iskuenja.
- Kako ste rekli da se zove?
- Zeica? Saga. Mudra. Slijedi svoje nagone. Prirodna je i slobodna.
- Mislio sam da je zec.
- Ah, vi to jo ne znate razlikovati.
- Pa, vano je da se ne osjeate osamljenom.
- Oni ele da budemo same, gospodine Montero, jer kau da je samoa potrebna da bi se
dosegnula svetost. Zaboravljaju daje u samoi iskuenje vee.
- Ne razumijem vas, gospodo.
- Ah, bolje, bolje. Moete nastaviti s radom.
Okree joj lea. Hoda prema vratima. Izlazi iz sobe. U predvorju stie zube. Zato
nema hrabrosti rei joj da voli djevojku? Zato ne ude i kae joj, jednom za svagda, da
eli odvesti Auru sa sobom kada zavri s poslom? Ponovno kree prema vratima; gura ih,
jo uvijek kolebajui se, i kroz procijep vidi gospou Consuelo koja je ustala, uspravna,
promijenjena, s tom tunikom u rukama: s tom plavom tunikom sa zlatnim pucetima, s crvenim
naramenicama, s blistavim znamenjem okrunjena orla, s tom tunikom koju starica divlje
12
grize, njeno ljubi, stavlja je na ramena da bi se u jednom koraku okrenula u drhtavu plesu.
Zatvara vrata.
Da: imala sam petnaest godina luid sam ga upoznala - ita u drugome svesku memoara - elle
avait quinze ans lorsque je l'ai connue et, si j'ose le dire, ce sont ses yeux verts qui ontfait ma
perdition
3
: zelene Consueline oi, imala je petnaest godina 1867. kada se general Llorente
njome oenio i odveo je u Pariz, u progonstvo. Ma jeune poupe,
4
napisao je general u
trenucima inspiracije, ma jeune poupe aux yeux verts; je t'ai comble d'amour
5
: opisao je
kuu u kojoj su ivjeli, etnje, balove, koije, svijet Drugoga carstva, bez naroite vrijednosti,
naravno. J'ai mme supporte ta haine des chats, moi qu'aimais tellement lesjolies btes
6
...
Jednog ju je dana naao rairenih nogu, zadignute krinoline s prednje strane, kako mui
jednog maka i nije znao kako bi joj prizvao panju jer mu se uinilo da tufaisais a d'une
fagon si innocent, par pur enfantillage
7
i ak ga je uzbudio taj dogaaj te ju je te noi ljubio,
ako vjeruje u ono to ita, pretjerano strastveno, parce que tu m'avais dit que torturer les
chats tait ta manire toi de rendre notre amour favorable, par un sacrifice symbolique
8
...
Izraunao si: gospoa Consuelo trebala bi danas imati sto devet godina... zatvara svezak.
Imala je etrdeset devet kad joj je umro suprug. Tu sais si bien t'hahiller, ma douce Consuelo,
toujours drapp dans des velours verts, verts comme tes yeux. Je pense que tu seras toujours
belle, mme dans cent ans
9
... Uvijek odjevena u zeleno. Uvijek lijepa, ak i nakon sto godina.
Tu es si fire de ta beaute: que ne ferais-tu pas pour restr toujours jeune?
10
I V
Zatvorivi ponovno svezak, zna da je to razlog zbog ega Aura ivi u ovoj kui: da bi odrala
trajnom iluziju mladosti i ljepote te jadne, poludjele starice. Aura, zatvorena poput zrcala, kao
jo jedna ikona na ovom pobonom zidu, okamenjena kao zavjeti, sauvana srca, demoni i
zamiljeni sveci.
Baca papire na jednu stranu i silazi, zamiljajui jedino mjesto gdje bi Aura mogla biti
tijekom jutra: mjesto koje joj je odredila ta lakoma starica.
Nalazi je u kuhinji, tako je, u trenutku kada ree glavu jednom jarcu: muno ti je od pare
to se die iz prerezana vrata, od vonja prolivene krvi, ukoenih i razrogaenih oiju ivotinje:
iza tog prizora gubi se Aura, jedva odjevena, rasputene kose, umrljana krvlju, koja te gleda
ne prepoznajui te i nastavlja svoj posao krvnika.
Okree joj lea: ovaj put e razgovarati sa staricom, bacit e joj u lice njezinu sebinost,
njezino gnusno tiranstvo. Jednim udarcem otvara vrata i ugleda je, iza koprene svjetla, kako
stoji, ispunjavajui svoj zadatak u zraku: vidi je s rukama u pokretu to se pruaju po zraku:
jedna aka ispruena i stisnuta, kao da se napree da neto zaustavi, druga stisnuta oko nekog
predmeta u zraku, povremeno se zabija na isto mjesto. Odmah zatim starica e protrljati ruke
o grudi, uzdahnuti, poeti ponovno rezati zrak, kao da - tako je, vidjet e to jasno: kao da
dere kou nekoj ivotinji...
Otri u predvorje, u dnevni boravak, u blagovaonicu, u kuhinju gdje Aura polako dere
kou jarcu, iscrpljena poslom, ne uje tvoj ulazak, ni tvoje rijei, samo te gleda kao da si od
zraka.
3
imala je petnaest godina kad sam je upoznao i, kako bih to rekao, upropastile su me njezine zelene oi
4
Moja mlaahna lutkice
5
moja mlaahna lutkice zelenih oiju; obasuo sam te ljubavlju
6
ak sam strpljivo podnosio i tvoju mrnju prema makama, a tako sam volio te lijepe ivotinje...
7
izvodila si to tako nevino, onako posve djetinjasto
8
jer si mi rekla da je muenje maaka tvoj nain da nau ljubav uini poticajnom, tim simbolinim
rtvovanjem
9
Tako se lijepo zna odjenuti, mila moja Consuelo, uvijek si obavijena zelenim velurom, zelenim kao i
tvoje oi. Mislim da e uvijek biti lijepa, ak i za sto godina...
10
Tako se ponosi svojom ljepotom: to ti sve ne bi uinila da ostane vjeno mlada?
13
Polako se penje u svoju sobu, ulazi, baca se na vrata kao da se pribojava da te netko
slijedi: zadihan, oznojen, obuzet svojom ledenom sumnjom, svojom sigurnou: ako neto ili
netko ue, nee se moi oduprijeti, odmaknut e se od vrata, pustit e ga da ue.
Grozniavo uzima naslonja, postavlja ga do vrata bez kljuanice, gura krevet prema
vratima dok ih ne zagradi, iscrpljeno i bezvoljno baca se na njega, sklopljenih oiju i
stisnutih aka oko jastuka: tvoga jastuka koji nije tvoj; nita nije tvoje...
Upada u tu obamrlost, pada do dna sna koji je tvoj jedini izlaz, tvoje jedino odbijanje
ludila. "Ta luakinja, ta luakinja", ponavlja da bi se uspavao, obnavljajui rijeima sliku
starice koja je u zraku derala kou jarca od zraka svojim noem od zraka: "...luda je...", u dnu
mranog ponora, u tvom tihom snu, otvorenih usta, u tiini, vidjet e je kako ide prema tebi
iz crne dubine ponora, vidjet e je kako etveronoke ide.
U tiini,
maui svojom mravom rukom, hodajui prema tebi sve dok se njezino lice ne slijepi uz
tvoje i ne ugleda to krvavo zubno meso starice, to zubno meso bez zuba i krikne, a ona se
ponovno udaljava, maui rukom, rasipajui du ponora svoje ute zube koje vadi iz krvavog
zubnog mesa:
tvoj je krik odjek Aurina krika, pred tobom, u snu, Aura vriti jer su neke ruke poderale
njezinu suknju od zelena tafta, i
ta obrijana glava,
s poderanim naborima suknje u rukama, okree se prema tebi i smije se u tiini, sa
stariinim zubima postavljenima preko njezinih, dok Aurine noge, njezine gole noge, padaju
slomljene i lete prema ponoru...
uje udarac na vratima, zvonce iza udarca, zvonce koje najavljuje veeru. Bol u glavi
spreava te da vidi brojeve, poloaj kazaljki na satu; zna daje kasno: pred tvojom
polegnutom glavom prolaze noni oblaci iza tavanskog prozora. Tekom mukom ustaje,
oamuen, ogladnio. Stavlja stakleni vr pod slavinu kade, eka da voda potee, da napuni
vr, pa ga zatim izlijeva u praonik gdje pere lice, pere zube svojom starom etkicom,
umrljanom od zelenkaste paste, kropi kosu - ne primjeujui da si sve to trebao napraviti
obrnutim redom - paljivo se elja, odijeva sako i silazi u praznu blagovaonicu u kojoj je
postavljen jedan pribor: tvoj.
A pokraj tanjura, ispod ubrusa, taj predmet koji dodiruje prstima, ta loe izraena krpena
lutkica, ispunjena nekakvim branom koje curi kroz raiveno rame: lice oslikano kineskom
tintom, tijelo golo, s ponekim pojedinostima istaknutima kistom. Jede svoju hladnu veeru -
bubrezi, rajice, vino - desnom rukom: u lijevoj dri lutkicu.
Jede mehaniki, s lutkicom u lijevoj ruci i vilicom u drugoj, ne primjeujui u poetku
vlastito hipnotiko dranje, a zatim nazire razlog svoga munog popodnevnog poinka, svoje
none more, i na kraju shvati da su tvoji mjesearski pokreti nalik Aurinim pokretima, nalik
stariinim nogama: s gaenjem gleda tu uasnu lutkicu to je tvoji prsti miluju, i poinje
sumnjati da je u njoj neka tajna bolest, neka zaraza. Isputa je na pod. Brie usta ubrusom.
Gleda na sat i sjeti se da ti je Aura zakazala sastanak u svojoj sobi.
Oprezno prilazi vratima gospoe Consuelo i ne uje ni najmanji um. Ponovno gleda na
sat: tek je devet sati. Odlui se spustiti, pipajui u mraku, u to natkriveno dvorite, bez
svjetla, u kojemu nisi bio otkad si njime proao, ne vidjevi ga dobro, onoga dana kada si
doao u kuu.
Dodiruje vlane, pljesnive zidove; udie mirisni zrak i eli rastaviti elementekoje
osjea u njuhu, prepoznati teke i raskone arome koje te okruuju. Zapaljena ibica titravo
osvjetljava to skueno i vlano, poploano dvorite, u kojem sa svake strane rastu posijane
biljke na rubovima crvenkaste i rahle zemlje. Nazire visoke razgranate oblike koji projiciraju
sjene na svjetlu ibice to dogorijeva, pri ti prste, primorava te da zapali drugu kako bi do
kraja upoznao cvijee, plodove, stabljike za koje se prisjea da si ih vidio u starim
kronikama: zaboravljene trave koje rastu mirisne, uspavane: iroki i dugi listovi bunike,
ispucali i dlakavi: uvrnute stabljike cvjetova, utih izvana, a crvenih iznutra; srcoliki i
zailjeni listovi gorkoslada; pepeljasto-sive dlaice svitaljke, njezini trnoviti cvjetovi;
razgranat grm kurike i bjeliasti cvjetovi; bunika. Ubiru ivot na svjetlosti tvoje ibice, njiu
14
se sa svojim sjenama dok ti osvjeava sjeanje o uporabi ovoga herbarija koji iri zjenice,
zatomljuje bol, olakava porode, prua utjehu, iscrpljuje elju, tjei u pohotnoj postelji.
Kada se ugasi trea ibica, osjea samo miris. Sporim se koracima uspinje prema
predvorju, ponovno oslukuje na vratima gospoe Consuelo, i kree dalje, na vrcima
prstiju, prema Aurinoj sobi: gura vrata bez najave i ulazi u tu ogoljenu sobu gdje jedan snop
svjetlosti osvjetljava krevet, veliko meksiko raspelo, enu koja kree prema tebi kada se
vrata zatvore.
Aura odjevena u zeleno, u toj haljini od tafta iz koje, kada ena krene prema tebi, izviruju
bedra mjeseeve boje: ena, ponovit e kad ti se priblii, ena, ne jueranja djevojka:
jueranja djevojka - kada dodirne njezine prste, njezin struk - nije mogla imati vie od
dvadeset godina; dananja ena - i miluje njezinu crnu rasputenu kosu, njezine blijede
obraze - ini se da ima etrdeset: neto je otvrdnulo izmeu juer i danas oko zelenih oiju;
crvenilo usana je po-tamnjelo, osim to vie nema svoj prijanji oblik, kao da se eli zadrati
u nekom veselom cerekanju, u nekakvom zamuenom smijeku: kao da se izmjenjuje, poput
te biljke u dvoritu, okus meda i gorine. Nema vie vremena za razmiljanje:
- Sjedni na krevet, Felipe.
- Da.
- Igrat emo se. Ti nemoj nita initi. Pusti da ja sve uinim.
Sjedei na krevetu, pokuava razabrati izvor toga rasprenog, mlijenog svjetla koje ti
jedino omoguuje da razabere predmete i prisutnost Aure od pozlaena zraka koji ih
okruuje. Ona e vidjeti kako gleda prema gore, traei taj izvor. Po glasu zna da klei pred
tobom:
- Nebo nije ni visoko ni nisko. Nalazi se istodobno iznad i ispod nas.
Izut e cipele, arape, i ona e milovati tvoja bosa stopala.
Osjea kako mlaka voda oplakuje tvoje tabane, prua im olakanje, dok te ona pere nekim
grubim platnom, kriomice pogledava u crnog, drvenog Krista, zatim se odmie od tvojih
stopala, uzima te za ruku, privruje nekoliko pupoljaka ljubiica u rasputenu kosu, hvata te
za ruke i pjevui taj napjev, taj valcer koji ti plee s njom, zatoen u aptu njezina glasa,
okreui se u vrlo polaganom, sveanom ritmu koji ti ona namee, odudarajui od laganih
pokreta njezinih ruku koje ti otkopavaju koulju, miluju prsa, trae tvoja leda, zabadaju se u
njih. I ti pjevui tu pjesmu bez rijei, tu melodiju koja prirodno izlazi iz tvoga grla: oboje se
okreete, sve je blii krevet; ti zatomljuje tihu pjesmu svojim gladnim poljupcima po
Aurinim ustima, zaustavlja ples svojim uurbanim poljupcima po Aurinim ramenima,
grudima.
U rukama dri praznu haljinu. Aura, uei na krevetu, stavlja taj predmet na skupljena
bedra, miluje ga, poziva te rukom. Miluje taj komadi mekog brana, trga ga na svojim
bedrima, ravnoduna na mrvice koje klize po njezinim bokovima: prua ti polovicu hostije
koju ti uzima, prinosi ustima istovremeno kad i ona, teko je guta: pada na golo Aurino
tijelo, u njezine rairene ruke, ispruene od jednoga do drugoga kraja kreveta, poput crnoga
Krista koji visi na zidu s jarko crvenom svilenom tkaninom oko bokova, rairenih koljena,
ranjenih bokova, s krunom od vrijeska na crnoj zamrenoj vlasulji, pomijeanoj sa
srebrnastim ploicama. Aura e se rastvoriti kao rtvenik.
ape Aurino ime na njezino uho. Osjea pune ruke ene na svojim leima. uje njezin
meki glas na svom uhu:
- Hoe li me uvijek voljeti?
- Uvijek, Auro, uvijek u te voljeti.
- Uvijek? Kune se?
- Kunem se.
- I kada ostarim? I kada nestane moje ljepote? I kada budem imala sijedu kosu?
- Uvijek, ljubavi, uvijek.
- I kada umrem, Felipe? Hoe li me voljeti i kada umrem?
- Uvijek, uvijek. Kunem ti se. Nita me ne moe odvojiti od tebe.
- Doi, Felipe, doi...
15
Kad se probudi, trai Aurina lea i napipava samo taj jastuk, jo uvijek topao, i bijele
plahte koje te obavijaju. Ponovno ape njezino ime.
Otvara oi: vidi je kako se smije, stojeke, u podnoju kreveta, ali ne gleda tebe. Vidi je
kako polako koraa prema tom kutu sobe, sjeda na pod, stavlja ruke na crna koljena to
izranjaju iz tame u koju ti nastoji prodrijeti, miluje naboranu ruku to se prua iz dubine tame
koja postaje sve jasnija: sjeda do nogu stare gospode Consuelo koja sjedi u tom naslonjau to
ga ti prvi put vidi: gospoda Consuelo ti se smijei, odmahujui glavom, smijei ti se zajedno
s Aurom koja mie glavom u isto vrijeme kad i starica: obje ti se smijee, zahvaljuju ti. Leei
bezvoljno, misli kako je starica cijelo vrijeme bila u sobi;
sjea se njezinih pokreta, glasa, plesa,
ma koliko sebi govorio da nije bila ondje.
Obje e ustati u isto vrijeme, Consuelo iz naslonjaa, Aura s poda. Obje e ti okrenuti lea,
polako otii do vrata koja vode u stariinu sobu, zajedno e ui u sobu u kojoj trepere svjetla
postavljena ispred slika, zatvorit e vrata za sobom, ostavit e te da spava u Aurinu krevetu.
V
Pada u san umoran, nezadovoljan, ve si u snu osjetio tu nejasnu melankoliju, taj pritisak
u dijafragmi, tu tugu koju ne moe uhvatiti svojom matom. Kao gospodar Aurine sobe
spava u samoi, daleko od tijela za koje si mislio da ga posjeduje.
Kada se probudi, trai neiju prisutnost u sobi i zna da te ne uznemiruje Aura, nego
dvostruka prisutnost neega to je zaeto protekle noi. Prislanja ruke na sljepoonice
pokuavajui smiriti zbrkane osjeaje: ta svladana tuga nagovjetava ti tihim glasom, u
neuhvatljivu sjeanju na predosjeaj, da potrai svoju drugu polovicu, da je jalovo zaee
protekle noi zaelo tvoga vlastitog dvojnika.
I vie ne misli, jer postoje snanije stvari od zamiljanja: navika koja te primorava da
ustane, potrai kupaonicu pokraj te sobe, ne nalazi je, izlazi trljajui kapke, penje se na
drugi kat osjeajui kaastu kiselost jezika, ulazi u svoju sobu gladei obraze sa zamrenim
dlakama, puta da tee slavina na kadi i uranja u mlaku vodu, preputa se, ne misli vie.
A kad se bude brisao, sjetit e se kako su ti se starica i djevojka smijeile, zagrljene, prije
no to e zajedno izai, zagrljene: ponavlja kako uvijek kada su zajedno ine posve iste
pokrete: grle se, smijee, jedu, govore, ulaze, izlaze, sve u isto vrijeme, kao da oponaaju
jedna drugu, kao da o volji jedne ovisi postojanje druge. Poree se malo po obrazu,
razmiljajui o tim stvarima dok se brije; ulae napor da se svlada. Zavrava svoje
ureivanje brojei predmete u kutiji prve pomoi, boice i tube to ih je iz svratita donio
sluga kojega nikada nisi vidio: mrmlja imena tih predmeta, dira ih, ita upute za koritenje
i sadraje, izgovara imena maraka, hvata se za te predmete da bi zaboravio na ono drugo, na
ono drugo bez imena, bez marke, bez sastava. to Aura oekuje od tebe, pita se na kraju,
zatvarajui naglo kutiju prve pomoi. to eli?
Odgovara ti mukli ritam toga zvonca koje ee du hodnika, najavljujui ti da je doruak
gotov. Kree, gol do pojasa, prema vratima: otvorivi ih, naide na Auru: to je Aura, jer nosi
zeleni taft kao i obino, iako zelenkasta koprena skriva njezino lice. Uzima eninu lutku, tu
meku lutku koja drhti...
- Doruak je gotov... - rei e ti tako tihim glasom kakav jo nisi uo...
- Auro, dosta je zavaravanja.
- Zavaravanja?
- Reci mi da li te gospoa Consuelo spreava da izae, da vodi svoj ivot; zato mora biti
prisutna kada ti i ja...? Reci mi da e otii sa mnom dok...
- Da emo otii? Kamo?
- Van, u svijet. ivjeti zajedno. Ne moe ostati vjeno prikovana za svoju tetu... emu
sva ta predanost? Toliko je voli?
- Volim li je...
- Da, zato se mora toliko rtvovati?
- Volim li je? Ona mene voli. Ona se zbog mene rtvuje.
16
- Ali ona je stara ena, napola mrtva; ti ne moe...
- Ona ima vie ivota od mene. Da, stara je, odbojna... Felipe, ne elim postati... ne elim
biti kao ona... druga...
- Pokuaj uroniti u ivot. Mora se ponovno roditi, Auro...
- Moram umrijeti prije nego se roditi... Ne. Ne razumije. Zaboravi, Felipe; vjeruj mi.
- Da mi objasni...
- Vjeruj mi. Ona e danas izai na cijeli dan...
- Ona?
- Da, druga.
- Izai e? Ali ako nikada...
- Da, ponekad izlazi. Uini taj veliki napor i izlazi. Danas e izai. Cijeli dan... Ti i ja
moemo...
- Otii?
- Ako eli...
- Ne, moda jo ne. Dogovorio sam posao... Kad ga zavrim, onda emo otii...
- Ah, da. Ona e izai na cijeli dan. Moemo neto raditi...
- to?
- ekat u te noas u tetinoj sobi. ekat u te kao obino. Okrenut e ti lea, otii e
zvonei tim zvoncem kao gubavci koji zvoncem najavljuju svoju blizinu, upozoravajui
neoprezne: "Udalji se, udalji se." Ti odijeva koulju i sako, slijedi isprekidani zvuk zvonca
koje ispred tebe kree prema blagovaonici; vie ga ne uje kada ulazi u dnevni boravak: ona
ti dolazi ususret, pogrbljena, oslanjajui se na kvrgav tap, Llorenteova udovica izlazi iz
blagovaonice, sitna, naborana, odjevena u svoj bijeli haljetak, s koprenom od obojena
muslina, poderana, prolazi pokraj tebe ne gledajui te, briui nos rupiem, briui nos i
neprestano pljujui, i mrmljajui:
- Danas neu biti kod kue, gospodine Montero. Imam povjerenja u va rad. Samo
nastavite. Memoari moga mua moraju biti objavljeni.
Udaljit e se, gazei tepihe svojim sitnim stopalima nalik staroj lutki, pridravajui se za
taj tap, pljujui, kiui, kao da eli neto izbaciti iz svojih dinih puteva, iz svojih boleivih
plua. Osjea elju da je ne prati pogledom; svladava radoznalost koju osjea pred tom
poutjelom vjenanom haljinom, izvuenom s dna stare krinje koja se nalazi u njezinoj
spavaoj sobi...
Samo okusi hladnu crnu kavu koja te eka u blagovaonici. Sat vremena ostaje sjediti na
starom, visokom stolcu s gotikim ukrasima, puei, iekujui zvukove koji nikada ne stiu,
sve dok ne postane siguran da je starica izala iz kue i da te nee moi iznenaditi. Jer u
stisnutoj aci ve sat vremena dri klju od krinje i sada kree, beumno, u dnevni boravak,
u predvorje, gdje prieka petnaestak minuta - pokazat e ti to tvoj sat - uha prislonjena uz
vrata gospode Consuelo, zatim vrata lagano gura sve dok ne ugleda, iza paukove mree tih
pobonih svjetala, prazan, razbacan krevet na kojemu zeica gricka sirove mrkve: po krevetu
su uvijek prosute mrvice kruha koje sada dodiruje, kao da misli da bi siuna starica mogla
biti skrivena meu naborima plahte.
Koraa prema krinji to se nalazi u kutu; nagazi rep jednog mia koji cijukne, pobjegne
ispod stiska tvoga potplata, tri da obavijesti ostale dok tvoja ruka primie bakreni klju
tekoj metalnoj zahraloj kljuanici, koja kripi dok stavlja klju, odvaja lokot, podie
poklopac i slua zvuk trulih eljeznih okova. Izvlai trei svezak memoara - crvena vrpca - i
kad ga podigne, pronalazi te stare fotografije, stvrdnute, nagrizene na rubovima, pa i njih
uzima, ne pregledavajui ih, stie to blago na prsima, kriomice se povlai, ak i ne
zatvori krinju, zaboravljajui na gladne mieve, samo eli prijei prag, zatvoriti vrata,
nasloniti se na zid u predvorju, disati normalno, popeti se u svoju sobu.
Ondje e proitati nove papire, nastavak, datume jednoga stoljea agonije. General
Llorente govori svojim najraskonijim jezikom o Eugenie de Montijo, iskazuje svoje najvee
potovanje liku Napoleona Malog, iskopava svoju najeu retoriku da najavi francusko-
pruski rat, ispisuje stranice boli zbog poraza, odrava besjede asnim ljudima protiv
republikanskog udovita, vidi u generalu Boulangeru traak nade, uzdie za Meksikom,
17
osjea da se u sluaju Dreyfus ast vojske - uvijek ta ast - ponovno nametnula... Poutjeli
papiri raspadaju se pod tvojim dodirom; vie se ne obazire na njih, samo trai kad e se
ponovno spomenuti ena zelenih oiju: "Znam zato ponekad plae, Consuelo. Nisam ti
mogao podariti djecu, tebi, koja zrai ivotom..." A zatim: "Consuelo, ne iskuavaj Boga.
Moramo se pomiriti. Zar ti nije dovoljna moja ljubav? Znam da me voli; osjeam to. Ne
molim te da pristane na to, jer bi to bila uvreda za tebe. Samo te molim da u toj velikoj
ljubavi, za koju kae da je osjea prema meni, vidi neto to je dovoljno, neto to bi nas
moglo ispuniti, bez potrebe za bolesnim matanjem..." A na drugoj stranici: "Rekao sam
Consueli da ti bljutavi napici ne slue niemu. No ona uporno uzgaja svoje biljke u vrtu. Kae
da se ne vara. Trave joj nee uiniti tijelo plodnim, ali hoe duu..." I zatim: "Pronaao sam je
u deliriju, grlila je jastuk i vikala: Da, da, da, mogu: dala sam joj tijelo; mogu je prizvati,
mogu joj svojim ivotom podariti ivot. Morao sam pozvati lijenika. On mi ree da je ne
moe smiriti upravo zato to je pod utjecajem narkotika, a ne razdraujuih sredstava..." I na
kraju: "Danas sam je pronaao, u zoru, kako hoda sama i bosa du hodnika. Htio sam je
zaustaviti. Prola je ne pogledavi me, ali su njezine rijei bile meni upuene: Ne zaustavljaj
me, idem prema svojoj mladosti, moja mi mladost dolazi ususret. Ve je ula, ve je u vrtu,
stie... Consuelo, jadna Consuelo... Consuelo, i demon je bio aneo, prije..."
Nema vie. Tu zavravaju memoari generala Llorentea: "Consuelo, le dmon aussi tait un
ange, avant..."
11
A iza posljednje stranice, portreti. Portret toga starog gospodina, odjevena u vojniku
odoru: stara fotografija s natpisom u kutu: Moulin, Pliotographe, 35 Boulevard Haussmann i
godina 1894. I fotografija Aure: Aure sa zelenim oima, crne kovrave kose, naslonjene na taj
dorski stup, s krajolikom oslikanim u pozadini: s krajolikom stijene Lorelei na Rajni, u haljini
zakopanoj do vrata, s jastuiima, s rupiem u ruci: Aura i godina 1876., ispisana bijelom
tintom, a iza toga, na presavijenom kartonu dagerotipije, ta prokleta slova: Fait pour notre
dixime anniversaire de mariage
12
i potpis, istim slovima, Consuelo Llorente. Na treoj
fotografiji vidjet e Auru u pratnji starca, sada u civilu, kako sjede na klupi u vrtu.
Fotografija je malo izblijedjela: Aura ne izgleda tako mlada kao na prvoj fotografiji, ali to je
ona, to je on, to... si ti.
Primie te fotografije oima, okree ih prema prozoru: jednom rukom prekriva bijelu
bradu generala Llorentea, zamilja ga s crnom kosom i uvijek pronalazi sebe, izblijedjelog,
izgubljenog, zaboravljenog, ali to si ti, ti, ti.
Zamuti ti se u glavi, preplavljenoj tim dalekim valcerom koji nadahnjuje pogled, dodir,
vonj vlanih miriljavih biljaka: iscrpljeno pada na krevet, dodiruje jagodice lica, oi, nos,
kao da se pribojava da ti je neka nevidljiva ruka strgnula masku koju si nosio dvadeset est
godina: te crte lica, gumene i kartonske, koje su etvrt stoljea prekrivale tvoje pravo lice,
tvoje staro lice, ono koje si imao nekada i koje si zaboravio. Skrije lice u jastuk, nastojei
sprijeiti da ti zrak odnese tvoje crte lica, one koje za sebe eli. Ostaje tako, lica uronjena u
jastuk, otvorenih oiju u jastuku, oekujui ono to mora doi, to nee moi sprijeiti. Nee
ponovno pogledati na sat, taj nekorisni predmet koji lano mjeri vrijeme u skladu s ljudskom
tatinom, te kazaljke koje dosadno oznaavaju duge sate, izmiljene da bi se prevarilo istinsko
vrijeme, vrijeme koje protjee uvredljivo brzo, smrtonosno brzo, to nijedan sat ne moe
mjeriti. Jedan ivot, jedno stoljee, pedeset godina: vie ne moe zamiljati te laljive mjere,
vie nee moi uzeti u ruke taj prah bez tijela.
Kad se odmakne od jastuka, ugledat e veu tamu oko sebe. Pala je no.
Pala je no. Iza visokih stakala prolazit e crni brzi oblaci to paraju neprozirnu svjetlost
koja ih nastoji raspriti i pokazati svoju blijedu i nasmijeenu okruglost. Pojavit e se mjesec,
prije no to e ga tamna omaglica ponovno zastrti.
Ti vie nee ekati. Vie nee gledati na sat. Brzo e sii niz stube koje te dijele od te
sobice u kojoj su se vlaili stari papiri, blijedjele dagerotipije: spustit e se u hodnik,
zaustavit e se pred vratima gospode Consuelo, ut e vlastiti glas, potmuli, promijenjen
nakon tolikih sati utnje:
11
Consuelo, i demon je bio aneo, prije...
12
Snimljeno za desetogodinjicu naega braka
18
- Auro...
Ponovit e: - Auro...
Ui e u sobu. Svijee su se ugasile. Sjetit e se da starice nee biti cijeli dan i da se
vosak istopio bez te pobone ene. Krenut e kroz tamu do kreveta. Ponovit e:
- Auro...
I ut e lagan utaj tafta na pokrivaima, drugo disanje koje prati tvoje: ispruit e ruku
da dodirne zelenu Aurinu haljinu; ut e Aurin glas:
- Ne... ne diraj me... Lezi pokraj mene...
Dotaknut e rub kreveta, podii noge i ostati nepomian, leei. Nee moi izbjei
drhtavicu:
- Ona se moe vratiti svakoga asa...
- Ona se vie nee vratiti.
- Nikada?
- Iscrpljena sam. Ona se ve iscrpila. Nikada je nisam mogla zadrati pokraj sebe vie od
tri dana.
- Auro...
Htjet e pribliiti svoju ruku Aurinim grudima. Ona e ti okrenuti lea: znat e to po
udaljenosti njezina glasa.
- Ne... ne diraj me.
- Auro... volim te.
- Da, voli me. Uvijek e me voljeti, rekao si to juer...
- Uvijek u te voljeti. Ne mogu ivjeti bez tvojih poljubaca, bez tvoga tijela...
- Poljubi mi lice; samo lice.
Primaknut e usne pognutoj glavi pokraj sebe, pomilovat e opet dugu Aurinu kosu:
snano e uhvatiti slabanu enu za ramena, ne obazirui se na njezine otre prigovore;
strgnut e joj haljinu od tafta, zagrliti je, osjetiti je golu, sitnu i izgubljenu u svome zagrljaju,
bez snage, nee se obazirati na njezin otpor i jecaje, na njezin nemoni pla, ljubit e kou
njezina lica bez razmiljanja, ne primjeujui nita: dirat e te mlohave grudi kada e
svjetlost njeno prodrijeti i iznenaditi te, primorati te da odmakne lice i potrai procijep u
zidu kroz koji prodire mjeseina, tu pukotinu to su je napravili mievi, tu rupu u zidu koja
proputa srebrnastu svjetlost to pada na bijelu Aurinu kosu, na slomljeno lice, prekriveno
ljuskama, blijedo, suho i naborano kao kuhana ljiva: odmaknut e svoje usne od tih usana
bez mesa to si ih ljubio, od zubnoga mesa bez zuba: vidjet e pod mjeseevim svjetlom golo
tijelo stare gospoe Consuelo, mlitavo, slomljeno, sitno i prastaro, kako lagano podrhtava jer
ga ti dodiruje i voli, jer si se ti vratio...
Uronit e svoju glavu, rairene oi, u srebrnastu kosu Consuele, ene koja e te ponovno
zagrliti kada mjesec proe, kada ga prekriju oblaci, kada vas oboje zastru, kada se na neko
vrijeme raspline u zraku sjeanje na mladost, sjeanje na tijelo.
- Vratit e se, Felipe, zajedno emo je dovesti. Pusti je da se oporavi i ja u je vratiti...
19
Roendan
Za Shirley MacLaine,
u sjeanje na kiu
na Trgu Sheridan.
Vrijeme gladuje
za inkarnacijom.
Octavio Paz, Istona padina
Starac sjedi na stolcu usred mrane i ogoljene sobe. Prozori su zazidani. Maak krui oko
starevih bosih stopala. U polumranom kutu, trudna, raupana i bosa ena tupo se poigrava
svojom poderanom suknjom i pjevui refren koji je nauila na ljetnim zabavama u nekom
bezimenom selu. Starevo se lice gri u nadljudskom naporu. Kasnije ta enica vadi iz njedara
pet izlizanih karata, pet karata poderanih uglova i baca ih, jednu za drugom, na kameni pod.
Ne zna nazive figura na kartama, no svaka joj uveseljava tupi pogled: tigar, sova, koza,
medvjed, zmaj. Zadubljenost u vlastite misli ozaruje blijedo starevo elo. Nepomian je.
Odjeven je u redovniku halju, a ruke vrsto oslanja na rukohvate stolca..................................
.....................................................................................................................................................
Sedam je ujutro i ne uje se nita, samo se jedan crveni i sjajni pravokutnik pali i gasi;
kada je upaljen, moe se proitati rije Alarm. enska ruka primie se satu, miluje ga,
zaustavlja alarm. Zatim ena odlazi do drugog kreveta, saginje se nad mukarcem koji u
njemu spava, njeno mu dodiruje rame:
- ... dan... dan... dan...
Glas pristie priguen, udaljen, teko se rastajui od sna.
- Ha?
- ... dan... dan... dan...
- to?
Ona slegne ramenima; stavi prst na usta.
- Pssssst....
- to je?
- Naravno. Zaboravio si.
- to?
- Danas je Georgieov roendan.
Mukarac sjedne na rub kreveta i puta da mu vuneni tepih miluje gola stopala. Prelazi
pogledom po spavaoj sobi, ne gledajui enu. Ona tiho prilazi nosei u rukama zaveljaj,
omotan u veseli papir, sa irokim utim svilenim vrpcama; hvata mukarca za ruku, vue ga
za rukav pidame, prisiljava ga da ustane.
- Pouri se, George. Djeak e se probuditi.
On ne osjea svoje noge. Htio je otii do prozora, diviti se prolaznom suncu toga
znamenitog engleskog ljeta.
- Odmah, Emily, odmah.
Prati je. Izvan spavae sobe, hodnikom do drugih vrata.
- Molim te, vrati se rano popodne. Meni za ljubav. Proslava roendana je u est.
Preklinjem te.
- ao mi je. Neu moi doi ranije, tek kasno naveer.
- Misli na svoga sina... Bit e alostan.
- Dobro zna da ne mogu izai iz ureda prije sedam.
- Ti i tvoj ured.
20
- Ne svia ti se to ima mua koji radi?
- Koji radi? Dopusti da se nasmijem.
- Dobro, onda se zabavljam. U svakom sluaju, tvoj otac ne poklanja udjele.
- Nezahvalni gade. Morala sam nagovarati tatu da ti posudi novac za otvaranje
arhitektonskog biroa.
- Dobro, Emily.
- George, nema razloga da otac ne bude prisutan na roendanu svoga jedinog sina...
- Zna to, Emily? Ti si roena da prireuje proslave.
- Kao i tvoja majka.
- to kae?
- Tvoja me je majka vukla na tolike vraje proslave roendana da...
- Ostavi na miru uspomenu na moju majku.
- Psst... Budi tiho, i ne zaboravi kupiti karte za na odmor na jugoslavenskoj obali.
Zaustavljaju se pred drugim vratima. Ona mu prua zaveljaj; oboje ulaze u svijetlu
spavau sobu s crteima sajmova, cirkusa i vrtuljaka na zidovima, i poinju pjevati, ona
ganuto i piskutavo, on promuklo i neusklaeno.
Happy birthday to you
Happy birthday to you
Happy birthday dear Georgie
Happy birthday to you

... Netko kuca na vrata spavae sobe. Starac otvara oi. ena
prestraeno mie kosu s oiju, guna, brzo oblai stare prljave cipele. Limeni tanjur pojavljuje
se ispod vrata. Starac ponovno sklapa oi, uzdie, ustaje. Umorno koraa do vrata, saginje se,
uzima tanjur s masnim rubovima, s gaenjem gleda u hladnu kuhanu janjetinu. Uzima mali
komad i jede ga. Zatim stavlja tanjur na pod. Maak se pribliava i poinje jesti. ena gleda u
tanjur i u ivotinju. Prilazi etveronoke, primie usta tanjuru i guta hranu zajedno sa
ivotinjom. Starac ponovno sklapa oi. Odsutan, zamilja to se nalazi iza prozora: stari
kameni gradovi, lukovi, uta polja, more. Ve dugo to nije vidio. Pritie kapke palcem i
kaiprstom. Mrmlja: Ako netko kae da je ljudsko tijelo stvorio vrag i da je zaee u
majinim utrobama demonsko djelo, proklet bio, proklet bio.....................................................
................................. Kad sam se probudio, uvidio sam da dan jo nije proao. elim rei da je
sjeanje na moje prijanje buenje bilo odvie neposredno, odvie blisko. Ili me je moda
neki unutarnji sat (pijesak koji je jo uvijek zastirao moj stakleni pogled) upozorio da je
vrijeme izmeu svitanja kojeg sam se sjeao i noi koju sam proivljavao bilo odvie kratko;
gotovo nemogue. I dalje leim, drhtei, grlei samoga sebe, svoje noge, s koljenima do
brade. Ali mogu razmiljati: moda sam izmislio no to me okruuje, moda je sam
uveavam u tom zamiljanju. to se nalazi iza debelih zastora? Ne mogu dokuiti skrivaju li
sunce ili mjesec. Lagana reumatska bol u lijevom ramenu potvruje mi ipak da se nalazim u
drukijoj klimi. Nije to more koje me obino oslobaa, nego rijeka koja se strmoglavljuje,
stakleno jezero, prijetnja oluje. Na takvu okolinu sumnjam. No uzalud. Otvorivi oi,
prestajem brojiti vrijeme. Ali to nije sve, vidim ono to nisam ni zamiljao ni sanjao.
Zapravo, ja sam vien: gleda me djeak koji sjedi pokraj kreveta. Razabirem samo ono
oigledno: izrezane resice, plavo mornarsko odijelo, bijelu zvidaljku to visi oko djeakova
vrata... golem napor koji ini da se nasmijei u trenutku kada ga prvi put pogledam..................
.....................................................Tko bi mi mogao uskratiti pravo na uenje?
Sve: moja odvie bliska sjeanja, sve vea sigurnost da ne poznajem okolicu, kuu,
spavau sobu, ak ni podneblje; prisutnost djeaka u mornarskom odijelu; sumnja da ovamo
nisam doao svojom voljom i nesigurnost u to kako sam ovamo dovezen; sve me u potpunosti
iznenauje. (Prisutan je miris na hladan pepeo; nisam gladan.) Sve, osim neega to bi moglo
biti nita: djeakov pogled, tako zauen (ini mi se) kao i moj.
21
Miii njegova bucmastog i istog lica steu se u sitnim grevima, nagovjetavaju ponekad
pla, a ponekad napregnut smijeh. Ruke mu se nervozno poigravaju zvidaljkom. Sjedi na
brokatnom tabureu, jedno je koljeno skvrio, potkoljenica jedne noge skrivena mu je pod
bedrom druge, a stopala - visoke arape od bijelog platna istkanoga od efedrinih niti, lakirane
cipele s kopom s resicama - napeta kao maje ape....................................................................
........................... Gleda me kao da je morao prekinuti neke druge hitnije i ugodnije poslove
(igranje s makom; poinjem prepoznavati taj miris po mokrai, primjeivati i usporeivati
poderotine na djeakovim koljenima i na brokatu taburea) da bi se pozabavio mojim snom.
Da bi bio prisutan kad se probudim..............................................................................................
...................................................................... Sada prigiba glavu u ljubaznosti koju je nedavno
stekao; na glavi mu svijetle vlasi, sa ikama iznad obrva i s kratkim gavranovim krilima na
uima (htio sam rei bijeloga gavrana, nepoznate ptice). Sasvim je prirodno da mi poeli
dobrodolicu. Ovo je zacijelo njegova kua. U svakom sluaju, on je ovdje bio prije mene.
Znai da je prije mene u njoj stanovao. Prirodno je.
A mogao bi odmah i dodati svojim najboljim glasom za dnevne posjete: Ba dobro to si se
vratio. Onda bih ostvario svoje pravo ..........................................................................................
..
................................... Djeak mi ree da se moram odmoriti. No blizina sjeanja tjerala me da
izaem odande. Da se vratim. Rekoh mu da u se vratiti. On je navaljivao onom smirenou
to se uva za posebne prilike: moram se odmoriti. Kako sam dospio ovamo? Teka nesrea,
nesrea teka, ponovio je moj mali promatra mijenjajui redoslijed rijei. Nervozno je
pogledavao prema zastorima; moda jadnik nije znao gleda li nas izvana neki blijedi sluga ili
dosjetljivi prepredenjak.......................................................Zatraio sam ga malo hrane. Djeak
je neutjeno pogledao prema najmranijim kutovima sobe............................................Moda
e se produiti ovaj umjetni polumrak u vanjskom svijetu, a mi, i on i ja, pretvarat emo se da
nastavljamo ivjeti jer smo zaboravili da smo preivjeli. Naslonjen sam, nepomian, i mislim
da bi samo neka katastrofina pretpostavka mogla objasniti nau zajedniku prisutnost: djeak
se probudio minutu prije mene; taj mu se trenutak mogao uiniti duim nego neka prijanja
vjenost: ekati jednu minutu da se drugi mukarac (jedini) probudi... Gospodar svoje prve
zauenosti, a sada ove posebne situacije koju dijelimo: djeak i ja uronjeni smo u
posvemanju krajnju tamu svijeta.....................................................................On me gleda, a ja
zamiljam........................................................Govorim i stalno mislim na neko blisko sjeanje,
a moda samo zazivam neki ivot, brutalno prekinut prije mnogo stoljea: neposredno
vrijeme ini se najudaljenije, uglavnom mi ostaju movare zaborava. Oduvijek sam znao da
je zrelo doba jedan nain da se jasno prisjetim svega to sam zaboravio (svega to sam
izgubio): djetinjstvo se vraa kada ostarimo, u mladosti ga odbacujemo. Mislim da sam
sklopio oi, spreman prihvatiti svoja banalna objanjenja, uvjeren da nema smisla slijediti
stalan poriv da ustanem i da se vratim u...............................................................................
.........................svoju kuu. Promrmljao sam te dvije rijei. Ohrabreno otvorio oi;
neobjanjiva hitnost tjerala me da ustanem i da se vratim u.......................................kamo?
Znam da sam tek maloprije uspio izgovoriti te dvije rijei.
Otvorio sam oi. Djeak je sjedio u krilu neke ene. Nisam je prepoznao. Dakle nismo
jedini preivjeli.............................................................................................................................
.........................................ena je pomilovala djeaka koji se stisnuo na njezinim grudima. Ne
namjeravam je opisivati; no djeak ju je poznavao i prije nego sam ja doao; bili su prisni i
na neki nain nerazdvojni. To sam shvatio jer je djeak, zagrlivi enu, upuivao posebno
snane poglede prema meni. Jo zbog jednoga razloga je ne elim opisivati. Shvatio sam da se
njezina ljepota moe otkrivati samo malo-pomalo. Shvatio sam da moram ekati na njezin
vrhunac i da zatim moram prihvatiti povratak njezine osobne tajanstvenosti. Tajanstvena i
podatna: jedinstvena i ponavljana, posebna i zajednika. To sam odmah osjetio. Tako teka za
prodiranje da bih se pritom posve iscrpio. Spasili bismo se od toga zamora njenom
ravnodunou. Moda sam to pomislio zbog njezine odjee. Vjerojatno postoje stare
fotografije na kojima ene iz drugih desetljea na taj nain spajaju znakove zaea, svoje
uslunosti i alosti.
22
Odjevena u crninu do nonih lanaka, u crnim cipelama, s crnim arapama, njezin tamni i
iroki ogrta imao je goleme depove sa strane. Zamislio sam u njima svenjeve kljueva.
Mnoge. I notese i olovke. I karice. Stali su u njih i popisi za kupovinu, rauni iz trgovina,
povealo i metar. No nisu te vjerojatne ili mogue pojedinosti posebno odreivale izgled
ene, nego vrpca alosti koja je opasivala njezinu glavu, stiskala joj sljepoonice, skrivala
njezino elo i bila svezana pri dnu glave: fina iroka vrpca od crne svile, dostojna jedne tune
i konane rtve iz koje se uzdizala uspravna bakrena izmuena kosa.
I na kraju u rei: u njezinim crnim oima nalazio se neumoran san, na usnama slobodna i
bolesna upornost, na koi bljedoa orijentalna pokreta, u rukama sjaj umirue zvijezde.
Djeak me je gledao, no njegove oi nisu bile zauene ni plane, nisu se smijeile ni
pokazivale sudionitvo. Bile su znak: njegova me upornost na kraju uznemirila jer me vodila
drugom pogledu - eninu pogledu. ena me nije gledala. Nije me gledala, ali je znala da sam
ondje. I nije me gledala jer nije znala da sam ondje ...................................................................
...........................Vaa e obitelj biti obavijetena, ree (ree mi) djeak u mornarskom odijelu,
privijen u krilu ene s crnom vrpcom; ona ga strpljivo slua, no kad djeak ponovi reenicu,
njeno ga uhvati za bedro: Dobro zna da ne volim tu igru.
Djeak se odmakne od nje, podigne rukav odijela i pokae joj (pokae mi) svjeu ranu na
podlaktici. ena uplaeno i prigueno jeca.
- Opet si izaao!
- Da, Nuncia.
- Nisi me posluao.
- Ne, Nuncia.
- Htio si da mislim kako si se samo igrao s makom.
- Da i ne, Nuncia.
- Zato tako gleda u taj krevet? eli ve lei? Dobro zna da ovo nije tvoja soba.
- Vie nije.
- Doi, privini se uz mene. Sto eli raditi?
Djeak je rairio ruke i slegnuo ramenima, napravio vragolastu grimasu, a ena se slatko
nasmijala. Zatim su mi okrenuli lea ...........................................................................................
.......................................................................................................................................................
.......................................................................................................................................................
.Kako da im kaem da sam edan i gladan? Nepremostiv stid spreavao me
u tome. Kao da traim neto to mi ne pripada. Bilo bi to strano...............................................
................................... Uasno je kada ne poznajemo, ni iznutra, ni izvana, strukturu kue u
kojoj stanujemo. Nisam mogao ni zamisliti kako izgleda kua. Ustao sam, stao iza kreveta;
krenuo sam prema zastorima, krug polutame skrivao je djeaka i enu u mojoj blizini .
.................................................. ena se silno smijala, na neki je posebni nain pomaknula
rame i crni je ogrta skliznuo niz njezinu desnu ruku. Okrugle grudi, teke, ukorijenjene ispod
pazuha, uspravno su poskoile, uzbuene i prije no to je djeak primaknuo svoje
vlane i svjee usne bradavicama. Uronjeni smo u rijeku zloina, u barun i u ekvatorijalne
trave.......................................... ...................................................................................................
.......................................................................................................................................................
....... Poinjem istraivati oblike kue. Istraujem, ali nita ne otkrivam. Moda mi je njezino
jasno sagledavanje pomueno zbog pretjerane svijesti o jednoj sumnji: ne znam jesam li
odjeven ili gol. Nije mi dovoljno da se pogledam; pogled ne rjeava moj problem. Prelazim
krajolicima kue (na neki nain moram imenovati te putokaze koji me niotkuda ne vode
nikamo) s nerazrjeivom nonom morom (to je zagonetka to se manje opire), nedodirljivom
na ramenima, poput lagana metalnog ogrtaa. Ako zamislim da sam odjeven, zadrhtim: da
bi se ovo mjesto i ovo vrijeme prepoznalo, i da bih se moda iz njih izbavio, moram im se
posve predati kao da sam gol; bilo kakva srameljivost bila bi besmislena, time bih zanijekao
da doista postoji vienje bez privida. (Ono to doista postoji to je ovo vrijeme i ovaj
prostor za koje poinjem sumnjati da neto zahtijevaju, ne zato to su apsolutni nego zato to
me navode da samo nagaam o njihovoj prvotnoj potrebi za postojanjem.) Ako zamislim da
23
sam gol, takoer zadrhtim: pogledi, uvrijeeni ili pohotni, toga para koji je obavijen u
crne tkanine, s resicama, s vrpcama, s arapama, s povezima alosti..........................................
.Podnosio sam taj prizor nekoliko sekundi: ona se smijala,
priguujui smijeh koji se pjenio zbog napora da ga zadri u grudima, u blizini djeakovih
usana, prenosei to sunano podrhtavanje na ljupke bradavice koje su se pokoravale njezinom
vlastitom zadovoljstvu. Sjeam se da postoji majka. Sjeam se da postoji dadilja. Ili starija
sestra koja se neduno igra s malim bratom koji ne eli prekinuti s navikama iz djetinjstva?
Navike ili potreba? Djeak je zaboravio na mene, preputao se svojem prvom nagonu i taj je
in izbrisao s njegovih usana podsmjehivanje (upueno meni) ili poudu (upuenu... Nunciji:
prihvatit u ime koje joj djeak nadjenuo, to ime koje nita ne kazuje o krvi ili o muci, i po
krvi i po njihovim poslovima otkrit u tko su moji domaini).
Podnosio sam ga. I dalje sam trpio, ali ne zato to mi se taj fiziki prizor gadio, ni zato to
sam za njim udio (tko je Nuncia? Moda sestra? To jo nisam znao; no moja me
ravnodunost trebala upozoriti da, na neko vrijeme, mogu odbaciti ili prestati zavidjeti samo
onome to mi se ve dogodilo), nego zato to me djeak prestao gledati kada se izgubio meu
eninim grudima, i zbog te odsutnosti osjetio sam snanu hladnou, nepodnoljivu
osamljenost: no se udvostruila.
Sjena, to su je stvarali zastori oko ene i djeaka u zagrljaju, navukla je drugo ruho: ta je
tama bila enin saveznik (shvatio sam to bez naprezanja); ona ju je prizivala kako bi me
djeak prestao gledati, kako taj in ne bi izgledao kao provokacija, izlaganje, izazov upuen
meni: kako bi ti poljupci ieznuli sami u sebi, bez svjedoka. Ona mu je rekla: Dobro zna da
ne volim takve igre. Ali taj pogled, nije li bio neka vrsta slutnje? Zanemaren od svijeta koji je
postojao, jesam li imao drugu mogunost utjelovljenja osim u pogledu toga djeaka?
Ustao sam i krenuo prema zastorima. Nisam znao jesam li odjeven ili gol. No nije bilo
vano. Oni me nisu gledali, ja ih nisam gledao, a nisam ni sebe gledao. Ako zastori skrivaju
neku tajnu, ubrzo u je otkriti. Zaustavila me manjkava konstrukcija moje misli; zastori nisu
mogli skrivati tajnu nego oitost. Tajna, daje ima, postojala bi s ove strane zastora, s nae
strane.
Odgrnuo sam zastore. Skrivali su golem zid od neobojene opeke...........................................
.......................................................................................................................................................
.......................................................................................................................................................
......................................................................Htio sam zamisliti neku katastrofu. Mogunost je
bila odvie vjerojatna. Za razliku od toga, stvarni dojam je teko izrei. U taj neodreeni sat
preao sam prostranim hodnicima koji su uvijek vodili do neke mrtve toke, poput onoga zida
od opeke iza zastora. Na kui nema prozora; ipak, mogue je nepredvidivo izai u jedan vrt
bez neba, okruen loama, u sreditu kojeg je posaen esterokut od glatkih karboniziranih
kamenih zidova to se neometano uzdizao prema jednom drukijem i nepoznatom svodu,
nalik kositrenom luku.
Ipak sve raste i sve tee u vrtu: geraniji, kao i mlaz vode, ekscentrina vrba, kao i mravi.
No dovoljno je malo proi njime pa da stopala podignu laki plat praine; pod njom se nalazi
sterilno tlo od buke i opeke. Upoznao sam sline gradove: nema razloga da mislim kako se
nalazim na nekom posebnom mjestu. Dioklecijanova palaa u Spalatu danas je moderan
dalmatinski grad Split: hodnici su ondje ulice; dvorita su javni trgovi; imperatorske bazilike
su zajedniki hramovi; kuhinje monarha, puke krme; saloni i odaje, dananji stanovi
postolara, ribara, popova i prodavaa razglednica; bedemi, koji su pretrpjeli barbarska
nasrtanja, Mletke i Turke, danas su mirna nedjeljna etalita modernih ljudi. Split je ruevina
koja ivi; palaa koja nikada nije prestala biti nastanjenom i koja je prirodnim ranama na-
putenosti s vremenom pridodala oiljke svakodnevne uporabe, trajui ve esnaest stoljea.
isti protok vjenoga vremena vie je obiljeio palau nego brze rane to su ih njegovim
proeljima nanosili usputni sukobi, povici putujuih prosjaka, nestanosti djece, rijei lju-
bavnika, dim prenja. I tako je u Apuliji, na jedinoj uzvisini tih utih ravnica gdje se jedva
usuuju pomoliti glavu ponizne okrugle kuice s kamenim lukovima zvane trulli, Federico
dviju Sicilija dao izgraditi najviu palau na jugu kranstva, Capodimonte, golemu kamenu
kocku s krunim odajama koje nepogreivo vode do jednoga osamljenog dvorita, okruena s
24
osam zidina bez prozora. I ondje, u sreditu ogoljena dvorita, da, ondje se moe promatrati
promjenjiva vjenost nebesa.........................................................................................................
.....................................................................Lice joj je bilo okupano znamenitim ljetnim
suncem. Promotrio sam druge pojedinosti. Manje je znaajna topografija, zbog ega je pogled
sasvim obian. Primjerice: hodnici su pravocrtno iscrtani i imaju uglove. Ne mislim
na ukrase ili izboine du ravnoduna prolaza; kada se ravno hoda, stie se do uglova tankih
poput otrica, ali neprohodnih poput utvrda. To su prepreke koje su istodobno beskrajno tanke
i nadasve krupne pa ih se mora zaobii kao prave uglove u beutnom nasilju da bi
se nastavilo hodati ravno du hodnika.
Moglo bi se rei da ti lani, ali ipak tako izvjesni uglovi, jo nisu izabrali svoju pravu
prirodu: ne znaju da li da nestanu ili da poprime postojanost spomenika. Kada se probijam
kroz te sumnjive prepreke, poinjem vjerovati da ovdje postoje spomenici u nastajanju, u
procesu odluivanja o vlastitoj veliini ili besmrtnosti. Dogaa se i da se hodnici suze bez
vidljive namjere do te mjere da ih je mogue prijei samo postrance, rairenih aka, pripijenih
uz stranji zid i s usnama to dodiruju prednji zid. Tako sam prisiljen koraati unutar ove kraj-
nje tvrdokornosti, u ovome kamenom disanju, kao da koraam du vrlo visokog krovnog
vijenca, sklopljenih oiju, prestravljen zbog vrtoglavice. Ta usporedba nije isprazna, jer se
moe dogoditi da se izlaz iz uskoga prolaza doista pretvori u nagib nad ponorom: tada bih
sklopio oi, ali bih prije toga morao sagledati uas, vie povijesni nego fiziki, toga
isklesanog bijelog kamena koji uporno traje u stoljetnom protivljenju ovoj kui to se uzdie
na njegovu leitu. Mogao sam naslutiti u tim trenucima isprekidana disanja da je kamen
stariji od kue, da je pridrava svojom gorinom. I moj se strah poveava u shvaanju, ovdje
kao i u vrtu, da kamen ponora i kua postoje pod jednim umjetnim nebom.
To strmoglavljivanje u ponor nema drugo obiljeje, samo je iz drugoga vremena. Iz
vremena bez nastambi. Crvena srdba gruboga kamena nalik je bijesu razbatinjene majke:
njegova je ustrajnost tek elja da bude ponovno nastanjen..........................................................
..................................................................................................Zagonetka ozidana vrta.
Ponavljam: ovo nije staklenik, niti opsjena, nego istinski vrt kakav se moe nai u bilo kojem
predgrau..................................................................................Londona......................................
....................................................... Nita u njemu ne nedostaje, ne nedostaje ni sunca ni zraka.
No njihov je izvor nevidljiv; ne moe se ocrtati zamiljeni luk koji bi spojio svjetlost na
biljkama s nekom zvijezdom koja ih hrani, ni kretanje vode s nekim hirovitim junim
vjetrom .......................................... Drhtavo prelazim krovnim vijencem onako kako mi razum
i osjeaji vlastita opstanka (gotovo istovjetnog onome) nalau da inim: skupljenih stopala,
pokreui ih najprije udesno, a odmah zatim ulijevo, da bih ih ponovno skupio, rairenih aka
priljubljenih uza zid, podignute glave i sklopljenih oiju.
Beskonano ponavljam taj postupak dok ne nabasam, doslovce, na eljeno rjeenje: moje
usne ponovno dodiruju zid, nametljivo blizak, poput nevjerojatna pribjeita. Jo se ne
usuujem otvoriti oi: ta blizina tako je zaguljiva kao i ona vrtoglava daljina. No kad mi se
usne oslobode, znam da sam ponovno u ovoj kui ili u ovom gradu; shvaam da je sve ono to
se doima vanjskim ili podzemnim istodobno unutarnje i zrano. Poinjem zamiljati da ta
istodobnost koju shvaam nije neosnovana; ona je samo oit znak da je ova kua napravljena
u isto vrijeme (u istom prostoru); da je cijela njezina prijanja detaljna izgradnja samo
priprema za posljednju nadgradnju, moda prekinutu (moda jo nedomiljenu). Te slijepe
zidine od opeka, skrivene iza bogatih zastora, mogle bi zauvijek prikriti krajolik; no isto bi
tako mogle biti privremeno zapaanje, poput zagrada, za jedno novo predvorje.
Predvorje, okruje iekivanja: sve je izgraeno poput zaborava ili slutnje, sve je
privremeno nastanjeno. Zato postoji velik bakreni krevet (moj) s mreom protiv komaraca i s
pranjavim pokrovom ondje gdje bi trebala biti kuhinja, s njezinim starim peima na drva
koje iza svojih reetaka skrivaju odvie hladan, odvie star pepeo? Zato postoji kada s
noicama i pozlaene slavine usred pljesnive knjinice s neitkim naslovima iza mjedene
reetke po kojoj pauci pletu svoje mree? Zato postoji ormar pun odjee iz nekog drugog
doba - knickers i eiri, dokoljenke i kuni ogrtai s perjem, krinoline - pokraj nepomine
vrbe u vrtu bez neba?
25
Samo u iznijeti oitosti: nitko mi nee vjerovati da ponekad nailazim na zidove ondje gdje
se vidi samo nevidljiv zrak, penjem se stubama koje vode do lanih prozora koji pokazuju
moj odraz dok se njima sputam, padam u plitke zdence koji na svom dnu oponaaju
zaboravljenu postojanost zvijezda.
Usporedio sam ovu kuu s jednim jugoslavenskim gradom i s jednom mediteranskom
palaom. Sada znam da ta usporedba zadire u neto neusporedivo: taj je grad ono to jest u
nekom vremenu koje se broji, uzastopnom; ta je palaa bila ono to jest u samo jednoj stvari:
u velianstvenoj zamisli jednoga teutonskog monarha koji se zanosio blizinom toploga mora.
Ova kua, koju pregledavam neodreeno dugo, bila je, jest ili e biti?
Koraam, pregledavam, i ponekad vidim kako mi ususret dolazi crna prilika Nuncije u
raznim svakodnevnim poslovima: Nuncia zalijeva biljke, bere zainske trave, priprema
kupke, baca pepeo, zadubljuje se u misli, neto prekapa po zabaenim kutovima ovoga
apsolutnog zdanja i nikada me ne gleda, nikada ne prihvaa mnogostrukost mojih koraka ni
pojedinanost moje prisutnosti.
Ali maak ne: u jednoj sekundi ove minute, u jednome danu ovoga stoljea (ne znam to
odrediti; ne znam odakle izvlaim ove nemogue kategorije, tako skuene kao i neka sjeanja)
dok promatram oblike ove kue ili ovoga grada ne bih li ih prepoznao (ako je to grad, onda je
samo golema soba, salon koji ima odvie zasebnih dijelova; ako je kua, onda je samo etvrt
koja je prekinula spone s ostalim pretpostavljenim gradom), moj osjeaj - koji je na neki nain
zaleen uenjem, zaguen u pukotini izmeu uenja i stvarne injenice da sve ovo
proivljavam, dodirujem, miriem, mislim, iako bih mogao sumnjati u ono to vidim -
neizmjerno se prelio kada se maak, koji je prolazio jednim hodnikom iza Nuncije, zaustavio i
pogledao me kroz svoje sive procijepe, a zatim se odvojio od svoje ozbiljne i stvarne pratilje
da bi tu stvarnost prenio na moju zanemarenu blizinu. Maak - sada nezadovoljan, okretan,
zalizan - oeao se o moje none lanke, mijauknuo, podignuo jednu razigranu apu... Sa
strepnjom sam ekao kad e me ogrepsti: tako u saznati jesam li odjeven ili nisam, ovisno
hoe li ape ogrepsti tkaninu ili kou...
Nisam uspio saznati. I Nuncia je zastala, pozorna na pokrete maka, podignula je teke
suknje i potrala prema njemu, udarila ga nogom, a zatim ga grubo podignula jednom rukom,
maku se najeila dlaka, bujna, ali bez sjaja. Nemilosrdno ga je prodrmala, drei ga za
drhtavu kou na hrptu. Zato si stao? to gleda? to radi? Prokleti Nino, uvijek me
pokuava uplaiti, navesti me da pomislim kako je jo netko ovdje...
Zacijelo se pokajala zbog svoje grubosti; njeno je pritisnula ivotinju na grudi, pogladila
je po leima, primaknula glavu nemirnim Ninovim uima, i milosrdno ga spustila saginjui
se:
Kad ovdje nema nikoga osim tebe i mene, budalice, ljepotane, slatkice.................................
......................................................................................................................................................
........................ Vratio sam se iscrpljen u krevet; i opet nisam znao koji su trenuci prethodili
ovom oitom propadanju moga tijela; opet je djeak pokraj mene kada se budim. Sada mi
pokazuje ranu na svojoj ruci. Nino krui apama oko bakrenog kreveta. Znam da je u blizini
ugaeno ognjite. Poinjem prepoznavati kuu; to li u zaboraviti zbog prilagoavanja svemu
ovome to mi je jo donedavno bilo posve nepoznato? Poinjem prepoznavati mjesto na koje
sam doao ili na koje su me drugi dovezli; ako se vratim, hou li prepoznati mjesto s kojega
sam doao? Hou li prepoznati dijelove toga mjesta, ovoga mjesta?
On to radi posve prirodno: prua prema meni svoju golu ruku sa zavrnutim rukavom;
drugom rukom gladi maka po glavi. Pokazuje mi neto to je njemu oito, a za mene tek
tajna. Rana na ruci. to moe spojiti dokaz i zagonetku? Smijei se kao da zna da ga shvaam;
ali ne zna da se moram najprije sjetiti da bih shvatio... Moda se varam; moda je djeakov
pokret tek poziv da se prisjetim. Zato onda upuuje taj poziv kao da je neki rebus,
zagonetka? Kad e vrata prestati biti vrata?
Smije se glasno, zacijelo je moje zaueno lice povod tom smijehu.
Moe pregledati cijelu kuu, dodaje, podiui maka s poda; ali nikada nee uspjeti
otvoriti nijedna vrata, nikada!
Sluam ga i ne razumijem; ve se neko vrijeme pokuavam samo sjetiti: druga kua, drugo
26
svitanje. No sjeanje mi je crno i u njemu beskrajno plivam u uzavreloj i itkoj tekuini.
Morao bih se pomiriti i prihvatiti da je ova kua moj smjetaj: bakreni krevet s pokrovom i
mreom protiv komaraca, pokraj starih reetki u kuhinji punoj pepela, u blizini razlistanih
zastora to skrivaju jedan zazidani balkon. Ovo je odsad moja uobiajena soba; u nju se
moram vraati, umoran, iz jedinog zanimanja koje imam: beskrajnog prelaenja po
hodnicima, krovnom vijencu i vrtovima kue. Djeak me je upozorio da ne smijem otvoriti
nijedna vrata; kako bih to i mogao uiniti kada je ovdje sve sloboda labirinta, nemogunost
zida, vrtoglavost pada ili iluzija uspinjanja?.................................................................................
.......................................................................................................................................................
....................... Danas sam doao u iskuenje da otvorim neka vrata, no ponovno nije bilo
vrata. Ipak, kua je bila ljepa no ikada u svom labirintu: kamen ovdje ima raznolike
mogunosti; uzavreo oker, postojan, raskoan, kivan na litice; jednolina i siva glatkoa
hodnika; spaljeni jantar dvorita; beskrajna ispucanost gipsanih ukrasa koje jo
uvijek ne mogu u potpunosti sagledati; crvena bljetavost opeka poput osude na izlazima.
Ovaj put vrata su znak od prikladna kamena, isklesanog, simetrinog, lagano zaobljenog.
Dovoljna im je njihova pozlaena poroznost za kienje. Zid koji ih zagrauje vrlo je tanak; no
oni to zacijelo znaju; nije mi jasno zato razgovaraju iza njih ili zato su mi dopustili da se
nekanjeno pribliim: moji se koraci vjerojatno uju i tako su ustrajni kao i naleti i zatija
njihovih glasova koji su me privukli, koji su me doveli do ove slijepe toke pred zidom to mi
je zaprijeio korak, ali odakle ih mogu jasno uti.
- I dalje ustraje u svojoj lai?
- Tako je, Nuncia.
- Ovdje ivimo samo ti, ja i maak.
- Kaem ti da se vratio. Kunem ti se.
- Daj da ti pogledam ruku. Maak te ogrebao.
- Ne, uvijek kada se on vrati, rana mi se otvori, ti to zna.
- Nemoj me varati. Vidjela sam te u vrtu, pokraj vrbe.
- Kunem ti se da to nisam ja napravio.
- Sklapa oi, stisne zube i zabije si bode u ruku. Zatim vjeruje kako se to nije
dogodilo. Jadnie!
- Nuncia, kunem ti se da ulazi vrlo umoran i lijee na krevet.
- Na koji krevet?
- Onaj bakreni, s mreom protiv komaraca.
- Jadnie. Nitko nikada nije legao u taj krevet. Mrea je prekrivena prainom. Niija ih
ruka nije dodirnuta. Osim toga, na krevetu nema madraca, nema dna. Nitko ondje ne moe
spavati. U njemu nitko ne moe ni umrijeti.
- Kunem ti se da je ustao i odmaknuo zastore i pogledao preko balkona.
- Ah! Upao si u zamku. Nitko ne moe gledati preko tog balkona osim mene. I tebe
jednoga dana.
- Ozbiljno?
- Kad naraste. Sada idi na spavanje. Nije dobro da se toliko uzbuuje.
- uvaj me, Nuncia. Odvedi me u krevet.
- Ve si dovoljno velik. Skini se sam i lezi, a ja u zatim doi da ti zaelim laku no.
- Kako hoe.
Djeakova soba? U mojim etnjama ovim mjestom nikada je nisam vidio; jednom sam se
zapitao gdje spavaju Nuncia i djeak, jer nisam vidio drugi krevet osim onoga koji ja
koristim, a u taj, kako kae ena, nitko ne lijee. Sada postoji jedna mogunost; uz malo sree
uspjet u uti najprije djeakove korake - trome, lagane, nalik koracima maka koji ga prati, a
zatim enine - prepoznatljive po zveckanju raznih predmeta koji se sudaraju u depovima
njezina kunog haljetka; pratit u prve korake uha prilijepljena uza zid, nervoznom rukom
prelaziti preko njegove povrine kao da je taj arobni dodir dovoljan da uspostavim tajnu
komunikaciju s koracima koje pratim, s lancima prstiju to su spremni da pokucaju na zid,
kao da mi njegova upljina ili punoa mogu pokazati smjer.
27
(Tako izmicanje uzroka nadomjetam ozbiljnou posljedica; u tom trenutku znam da se
razlozi mogu zaboraviti ili zamijeniti ili se beskrajno osjenati polazei od stvarnih,
postojanih posljedica; jer posljedica zapravo opravdava uzrok: grozniavo) milujem (brzo) zi-
dove ovoga mjesta, bez prekida, uvjeren, ak i kad ih ne ujem, da e me djeakovi koraci
odvesti do susreta, odolijevajui iskuenju da ispitam mogue upljine, da klonem pred
nesumnjivim punoama, rastavljen napokon od uzroka - zagluni koraci - i zaljubljen u
posljedicu - putene vibracije to ih zidovi prenose jagodicama mojih prstiju.
Dlanovi se ire, ledeni, drhtavi, suhi, gorui: vie ne dodirujem zid; poput dva iznenaena
provalnika, poput dva osuenika na smrt u trenutku kad ih strijeljaju, zauvijek odgoeni zbog
glupog vjerovanja tijela u mogunost vlastite nadivljenosti i zbog velianstvene tatine due
koja je u svom osjeaju sekundu ispred ustrijeljena tijela, svjesna smrti tijela i besmrtnosti
duha prije no to e tijelo osjetiti smrt i zauvijek izgubiti besmrtnost... moje ruke dodiruju
barun zastora ..............................................................................................................................
................................Prvi put vidim, a da nisam vien: djeakov pogled, ak i kada ga doje,
ustrajno poiva na meni poput leptira pribijena pribadaom; ima neto od moga postojanja u
njegovoj ustrajnosti; djeakove mi oi ele rei, a ele rei i Nunciji, da sam ondje; meutim,
i enin pogled, koji me nastoji zanemariti, vidi me: ali vidi me samo da mi kae da to nije
istina, da nisam ondje; njezina je ustrajnost moje nepostojanje. No sada me ni Nuncia ni
djeak ne mogu stvoriti ni negirati; ja gledam njih, nekanjeno.
Najprije djeaka koji je doao sam u sobu i nekoliko se asaka vrtio prije no to je priao
igrakama. Kako ih on uzima, tako ih ja prepoznajem i svrstavam. Obje su radnje na neki
nain samo jedna radnja. Neke su igrake iz doba koje je djeak prerastao; i dalje su ondje
zbog ljubavi ili zbog nemara, a moda i zbog oba razloga: zveke, pliani medvjedii,
celuloidne lopte, stara brojalica s izblijedjelim brojevima i s iskrivljenim okvirom od vremena
ili vode ili vatre: stojei pokraj zastora ne razabirem dobro slike koje je ilustriraju. Iz daljine
gledam oteene gumene lutke koje predstavljaju komine figure; htio bih ih prepoznati;
moda bih ih iz blizine mogao raspoznati.
Ostale igrake odgovaraju djeakovoj dobi, no neto nije u redu s njima, neto to ne mogu
odrediti... neke vraje koturaljke, saonice, globus, puka, neke maske objeene za kuke,
pierrot, gusar, Indijanac... bubanj, mali klavir... i kavezi, jedan, dva, ak est praznih kaveza
koji vise sa stropa na tankim crnim lancima: lagano se njiu u svom tvrdoglavom opsegu, no
ne znam da li se ovdje zrak stvara u sebi samome, kao i svjetlost... kao i zvuk, moda kao i
vienje? Ne: djeak je ondje, miluje svoje igrake, neke su za malu djecu, neke odgovaraju
njegovoj dobi od deset godina... ali sve su stare.
To svojstvo pridajem igrakama: nijedna nije nova. Nijednu nije dobio za svoj nedavni
roendan. Ta krta ena vjerojatno uva igrake nekadanjih narataja i poklanja ih djeaku,
koji je ovdje zatoen, kao da su nove. Nema drugog objanjenja.
U taj as ona ulazi, kao to je obeala, da mu poeli laku no.
On je jo uvijek u mornarskom odijelu. Gleda je. Prinosi bijelu zvidaljku ustima i pue u
nju. Nepodnoljiv pisak odjekuje u lukovima, umnoava se, lanci i lavei podrhtavaju od
otrog zvuka, kao da no strue po limenom lavoru. Ona zaepljuje ui rukama, neto vie, ali
ne nadglasava udovian alarm zvidaljke, mrano zavijanje maglutine, otru ranjenu pticu,
ljubomoru i mladenake nestaluke. (Nuncia ili djeak? Ili zbroj povika?) I odjednom
pomislim zato da vjerujem da je ovo djeakova soba, u jednoj kui u kojoj se ne uspijevam
smjestiti jer sama kua nije nigdje smjetena, nema uobiajen raspored... gdje se spava u
kuhinjama, ita u kupaonicama, kupa u knjinicama, kuha u praznom...? Gdje vrbe rastu na
pranjavim opekama?
- Rekla sam ti da legne?
Djeak ne odgovara; drsko vrti kuglice na brojalici.
- Prestani se igrati. Skini se. Pogledaj kakva ti je soba. Napravi to sam ti rekla.
- Kako kau odrasli? - djeak napravi grimasu oponaajui surovost - Svinjac, svinjac!
Njegov je smijeh otar kao i zvuk zvidaljke:
- Ni svinje ne bi ovako ivjele, Nuncia. Grozno, grozno, grozno. Ne obavlja svoje
dunosti.
28
ena mu okrene lea, a on nastavi:
- Kako emo sve ovo srediti?
- Nitko ne trai da ita sredimo. I prestani govoriti kao patuljak.
- A on?
- Tko?
- Onaj koji se vratio, glupao.
Nuncia slegne ramenima.
- Nisi mu ak ni krevet spremila. Mogla si otresti mree protiv komaraca, madrac i pokrov.
Zar ne vidi da bi se jedne noi mogao uguiti? Ha?
- Nita ti ne nedostaje. Prestani se aliti.
- A kavezi? Zato su prazni? Naredio sam ti da ih napuni, da uvijek budu puni...
- eli da ti kuham, da te odijevam, da te kupam, da te uspavljujem, da...
- To je tvoja dunost, Nuncia. Bilo to da napravi, malo je. ak i da te proklinjem, ibam,
napustim, zaboravim, tvoja je dunost da se brine o meni. Ako tako ne uini, skupo e to
platiti u ovom ivotu ili u onom drugom. Tvoja je obaveza da me dobro, dobro, dobro
njeguje...
- U redu.
- Uzmi ovu ribau etku. Pogledaj u kakvu si stanju ostavila pod.
- U kakvu?
- Tvoje cipele, draga moja. Pune su blata. Gdje si to hodala? Ne, nemoj mi rei. Ne elim
znati. Zbog neega su kavezi prazni. Hajde, izribaj pod... Ne, Nuncia, ne tako... Nego
etveronoke... Tako, Nuncia, etveronoke, tako ti se svia, zar ne? Ribaj, ljubavi, ribaj
snano, da ne ostane ni najmanja tvoja svinjarija u mojoj sobi
...
...........................................................................................................Vratio sam se u krevet jer
mi je neka britka intuicija govorila da nije samo fiziki odbojno to stojim iza zastora i
uhodim ih, nego da se, dok to radim, nesvjesno izlaem opasnosti da upadnem meu njih.
Posjetiti djeaka u njegovoj sobi bila bi nepopravljiva greka. Ne bi mi bilo lako pronai put
natrag (dok sam ovamo dolazio, bar tako sada mislim, vodio me osjeaj i elja) da nisam
obratio panju na nove injenice: gotovo i ne primjeujui, poeo sam oslukivati zvukove za
koje sam mislio da ih prepoznajem, zvukove koji nisu pripadali ovom klaustru: lupkanje peta
koje sam mogao razabrati, a koje je otkrivalo materijale po kojima su gazili: ljunak, trava,
mokar plonik, proljetno blato, pocrnjeli snijeg vlanih zima, kruenje koija po kamenim
ulicama, vrelo dahtanje konja to se pui dok u studenim noima izlaze kroz vrata za koije, a
zatim usklaen ritam kopita ulicama neke zaboravljene etvrti, trube starih automobila,
zvukovi obrtaljki i paljenje motora...
Ta neprimjetna zvuna kulisa vodila me je natrag do sobe sa starim reetkama i s krevetom
bez dna. No zvukovi su ostali iza mene. Htio sam ih se prisjetiti, no oni su ieznuli. Htio sam
ih smjestiti, no oni su se rasprili. Moj je duh bio svladan kroz oi koje nisu mogle ak ni
trepnuti, zbog okrutna prizora djeaka i ene koja etveronoke riba pod, dok joj on pokazuje
kako se to radi, a ona ga oponaa s nedunom i bolesnom grimasom, blijeda i sjajna, u
potpunoj crnini svoje odjee.
Moda sam spavao okrepljujuim snom: san je doista njena kupka za na mukotrpni rad...
......................................................................................Probudili su me povici, bijesno rikanje
ivotinje...........................................Probudio sam se alosno; oi su mi ve vidjele ono to e
vidjeti; sanjao sam ono to sam nejasno vidio kroz mreu protiv komaraca na krevetu: tu
bolnu i okrutnu sliku.....................................................................................................................
......... Prijanje je vrijeme bilo vrlo sporo; ta ga slika tako naglo vraa.......................................
..................................................................... Djeak stoji u podnoju kreveta; njegovo odijelo
Apaa (ono koje sam vidio objeeno na jednoj kuki u njegovoj dalekoj sobi) uniteno je;
blistaju njegova ramena, bedra i stranjica u poderanom odijelu; djeak sam sebe udara
lancem koji je pridravao jedan kavez u njegovoj sobi; djeak koraa po trnju koje je
iupano iz ruinjaka u vrtu bez neba... Pada iscrpljeno, uz jauke; zloslutno zavijanje zvijeri
ne prestaje. Skaem iz kreveta, podiem ga na ruke, nosim ga u svo j krevet, navlaim
29
pranjave zavjese iza nas.
Omatam njegova krvava stopala zavjesama; htio sam ga zagrliti, ali spreava me bol crne
krvi ispod zlostavljane koe; svaka ta rana treperi; djeak iri ruke; skuplja ake na mom
zatiljku; ape, vie za sebe nego meni (no njegov dah ipak preplavi toplinom moju usku):
Non vere creatus, sed ab aeternitate increatus.
1
Zatim se odmakne od mene, klekne na krevet, promatra me, prua prema meni rairenu
aku, drhtavo, trai milostinju; kae daje gladan i kao da ima groznicu, kao da ve danima
nije kuao zalogaj hrane i usne mu gore, budite milostivi, budite milostivi, dajte milostinju
ovom jadnom djeaku... Ne znam kako da shvatim tu njegovu alu, tako tunu zbog rana koje
je sam sebi nanio; no zatim me ponovno zagrli i proape:
- Ja sam zatvorenik u ovoj kui. Ona me je ovdje zatvorila. Pomozi mi.
- Tko si ti? - upitam ga. - Tko je ona? Najprije mi mora sve ispriati, ako eli da ti
pomognem...
- Misli li da je lijepa?
- Ne... ne znam; teko mi je rei je li lijepa ili nije...
- Jako je lijepa - izjavi djeak zlovoljno. - Jednog e dana to shvatiti. No njezina ljepota
prikriva njezinu zlobu. Dri me kao zatvorenika, mori me glau i eu; ona je najgora maeha
na svijetu...
- Ona je tvoja maeha?
- Kao da jest; kao da je zlobna maeha iz bajki, ista...
- to eli da uinim?
- Vrlo sam osamljen i vrlo prestraen. Nitko me ne voli...
- Ja sam ovdje...
- Voli me?
Neuvjerljivo potvrdim.
- Hoe li se brinuti za mene i tititi me?
Tada mu bez napora potvrdim: moram ponavljati potvrdu nekoliko puta dok djeak
izbacuje bujicu rijei: Hoe li me odvesti u cirkus? Hoe li mi kupiti slikovnice? A
subotom, hoemo li gledati kako ljudi u bijelom igraju u parku? Hoemo li etvrtkom
popodne odlaziti u prodavaonice dok ne osvane moj roendan? Hoe li se preruiti da bi me
prestraio i nasmijao? Hoe li me nauiti skakati saltomortale? Hoe li mi dopustiti da
upravljam koijom kada budem velik? Kako se zovu konji? Vie se ne sjea? Zato su odveli
konje? Je li tono to kae vrtlar Pink? Je li tono da su ih odveli da ih ubiju? Ah, zato si
zamijenio koiju i konje ovim bunim motorom? Obeaj mi da emo ii u Ramsgate ovo
ljeto, obeaj mi da e mi dopustiti da gledam plesae s tobom, stoje loe u tome? Vidim ih s
plonika, nose slamnate eire, vozit emo se u vlaku, samo ti i ja, i razgovarat e sa mnom
kao da sam velik i dopustit e mi da naruim aj i ele s pet okusa i dvopek s maslacem, a
kada narastem, zajedno emo otii kupiti aku odoru i kapu i kravatu, a ti e me odvesti u
kolu i ostaviti me samoga i bit u mukarac...
Kao to su me zvukovi, koje sam nastojao razabrati, vodili kroz labirint to odvaja
djeakovu sobu od moje, tako me sada i ove rijei, koje takoer nastoje probuditi drugi izvor
u mome sjeanju, vode iz daljine u kojoj se motrimo (on kleei, ranjen, molei) prema
vrstom i njenom zagrljaju. Milujem njegovu svijetlu kosu, a slike ne ele predahnuti. Onda
on, naslonjen na mojim grudima, podie pogled, a u njemu postoji neto to strahovito
ponitava nae zbliavanje, nau nesumnjivu njenost. Najprije zlobno sie palac, zatim tiho
mrmlja:
- Zna to? Nou, kada me stavi u krevet, ona odlazi u vrt... Ja sam je pratio... ona to ne
zna... ona je laljivica... kae da mora uzgajati biljke... nije tono, nije tono... radi neto
drugo... strane stvari... ja sam je vidio... zato su prazni moji kavezi... uvijek prazni... obeaj
mi da e me odvesti u zooloki vrt u Regent's parku!
Ne razumijem sasvim to djeak eli rei; shvaam da su mu rijei pune zlobe, prezira.
Silom ga odvojim iz zagrljaja. On shvaa. Smije se, kao to mu je ona rekla, poput zlobna
patuljka.
1
Ne uistinu stvoren nego od vjenosti nestvoren
30
- Ti bi morao biti sa mnom. Protiv nje.
- Nemam razloga...
- Ona te zanemaruje - njegovo je zujanje poput staklena kukca ugnijedena u suhom
pijesku - ona kae da ti ne postoji...
- Ti je poniava, kao kakav mali tiranin, prisiljava je da hoda etveronoke, da ti robuje;
sve to si rekao je la...
Pljunuo mi je u lice u naglom prasku; njegova svijetla kosa, odrezana iznad obrva i pokraj
uiju sada mi se ini kao vlasulja nekakva udovinog albina: - Ti me uhodi! Ti me uhodi!
Ti me uhodi!
Snano odgrne mreu protiv komaraca, skoi iz kreveta i naredi mi da ga pratim. Zato ne
bih? Ima li smisla na ovome mjestu i u ovim satima odbiti bilo kakav pokret, ak i onaj
najstraniji, koji bi me pribliio srcu zagonetke, moda njezinu rjeenju, moda iznenadnom
rasplinuu ovih zidova i vremena bez sjecanja koje je u njemu zatoeno? Osjeam se
dostojanstvenije ako posluam djeaka nego ako se priklonim glupom preputanju tatini. Ne
oklijevam da ga pratim dok ga gledam kako prilazi zastorima to sam ih ja sam nekada
odgrnuo i naao samo zid od opeke. Oekujem otkrie: zid e se pretvoriti u najistiji kristal.
Trim prema djeaku u trenutku kada odgre zastor i pokazuje, ponovno, isti slijepi zid. Zove
me. Prilazim obeshrabreno. Sve blie i blie prilazim procijepu to ga djeak pokazuje
malim prstom. Stoji nepomino kao porculanska lutka. Primiem oko gotovo neprimjetnom
procijepu u buci. Gledam. Gledam. Zaviem, ponem gorko plakati, zatim osjetim mrnju,
od onoga to me je djeak natjerao da vidim, vie mrzim djeaka samoga, poinitelja ove
okrutne i beskorisne zamke. Samo zbog ovoga, i samo u ovome trenutku, moj mali i
udovini otima uspio mi je vratiti sjeanje ........................... ....................................................
.................................................................................................. Zato me nisi zatraio neto za
jelo? upita me kasnije kada se vratio u salon, vrlo ist, izgledao je kao da se poeljao i
okupao; bio je odjeven u odijelo od crna baruna i u koulju od holandske tkanine s naborima
na prsima, ali jo uvijek je nosio visoke bijele arape i cipele s kopom i resicama; Nuncia je
odlina kuharica i voli mi ugaati. Vjerojatno umire od gladi. Od juer, kada si stigao, nisi u
sebe stavio ni zalogaja.............................................................. ....................................................
............................................................Nisam zamiljao da bi veera mogla biti posluena u
vrtu bez neba, u sreditu toga esterokuta koji oponaa dvorite velike romanike tvrave
Capodimonte. Car Federico zamislio ga je kao apsolutno sredite; bilo je mogue izgubiti se u
krunim sobama, ali se na kraju uvijek stizalo do sredinje toke graevine. No ovdje me,
naprotiv, nitko nije mogao uvjeriti da vrt, kao i cijela kua, nije pomaknut iz centra: nitko ne
bi mogao odrediti toku njegove formalne ravnotee.
Djeak je dao ugasiti lano nebo - je li i to bila jedna od Nuncijinih dunosti? I da bi ga
nadomjestio, postavio je visoke mramorne obeliske u kojima su bile ukopane debele svijee
raznih boja. Djeak me je odveo do moga mjesta; Nuncia je ve sjedila na svojem. Veera je
posluena u crnim kodovima koji su bili prekriveni poklopcima od izrezbarene kosti. Maak
je kruio oko eninih stopala. Sjeo sam.
- Velika obitelj, sretna i slona - nasmijeio se djeak. - Tko je rekao da sve sretne obitelji
nalikuju jedna drugoj, a one nesretne, da su nesretne svaka na svoj nain? Nuncia, poslui
naega gosta.
ena je rezignirano, ali s primjesom gorine, pogledala prema mome mjestu, no nije znala
ili nije htjela usredotoiti svoj pogled na mene; pogled joj je bez zadravanja proao kroz
mene i izgubio se u najudaljenijoj sjeni dvorita. Odmah zatim poela se pretvarati da otvara
jedan kotao, posluila je njegov sadraj u tanjur od zraka i sveano ga pruila prema
pretpostavljenom mjestu za stolom gdje sam ja sjedio. Djeak ju je nervozno pogledao.
- Nuncia, poslui stvarno naega gosta.
ena je tvrdoglavo ponovila nevidljiv pokret i prekriila ruke. Djeak je zijevnuo i
podrugljivo me pogledao.
- Za Nunciju ti ne postoji. Ti si utvara.
Slatko se nasmijao dok ga ena nije prekinula ovim rijeima, ne prestajui uporno gledati u
prazninu koja se protezala iza moje glave:
31
- Kad su mi rekli da si zaet, nisam htjela vjerovati. Od prvoga trenutka nisam prihvaala
tvoje postojanje. No moj je trbuh rastao, iako je moj himen ostao netaknut. I dalje sam se
brinula o kui, kuhala u kotlovima, pazila da se vatra nikada ne ugasi, pometala trijee s
poda. Trudila sam se da odrim tu koloteinu i da mjerim propisano vrijeme. No i nakon
devet mjeseci moje je djevianstvo ostalo netaknuto, a ja sam osjetila trudove. Ono mogue i
ono nemogue pruili su jedno drugom ruku. Mislila sam da u povraati, obavljati nudu,
silno plakati. Kakav e biti ishod ovoga vrajeg djela? Jer samo sam vragu mogla pripisati taj
in tako protivan prirodi, koji je inae djelo to ga svakodnevno provodi dragi Bog. Neki stari
trgovac, iz zemlje u kojoj se raa sunce, proao je jedne noi pokraj nae jadne kolibe
zanatlija i zatraio prenoite. Dala sam mu ga kao da sam slutila neke druge bjegove,
progone bez milosti i zaklona. Ispriala sam mu svoju priu, a on mi je potvrdio moju sumnju:
u preobilnoj zemlji, zidinama opasanoj, a ipak prostranoj, iz koje je dolazio trgovac, vrag (ili
njegova maska, to je isto) se raa kao spoj tigra, sove, medvjeda, zmaja i koze. Svi oni
skladno stvaraju udovite od tih raznih tvari, koje se moe vidjeti samo kada sijevaju munje i
bodei; daju mu oblik posude, amfore zaobljene poput trbuha; njegova udovina zasijanost,
daleko od toga da pridonosi rasprsnuu, stvara jedan oblik, krhak, ali bez pukotina. Znao je da
sam ja ta posuda, taj neumoljivi spoj ari, preruen u svoju suprotnost. Moj fetus, zaet u
dijabolinoj mnogostrukosti, pronaao je u meni posudu svoga jedinstva. Nisam mogla
podnijeti te mudre rijei; kolebala sam se na trenutak izmeu toga da se udaljim od gosta i
prepustim se zagrljaju svoga zakonitog supruga, da od njega zatraim da me siluje kako bi se
rasprila demonska taktika; no pomislila sam da je on prihvatio iluziju aneoskog posjeta i da
se tako prostodunom ovjeku ne mogu unititi duboka vjerovanja u dobro, a da ga se ne
osudi na slijepu vjeru u zlo. On nije vidio prepreku u borbi izmeu dviju suprotnosti koje se
oponaaju, povode jedna za drugom, prenose svoje vlasnitvo u uzajamnom aru zbrke: hoe
li tatina stvaraoca zanijekati da je ak i vrag djelo njegova svekolikog stvaranja, i da je stoga,
na odreen nain, i on boansko stvorenje? Hoe li zanijekati to stvorenje kao svoga
boanskog roaka, kao drugo lice istoga novia, kao iskuenje odbacivanja jedinstva i
zabavljati se u razjedinjenosti koja ga upotpunjuje?
Zato li je Bog, koji je apsolutno jedinstvo, pao u iskuenje da se zanijee, raajui,
stvarajui, mnoei svojstva koja se tom jedinstvu suprotstavljaju, odvajajui se od njega?
Priprosti duh moga supruga to ne bi mogao shvatiti. Naprotiv, taj stari i iskusni trgovac me je
shvatio i povjerio mi da mu poznavanje njegova vlastitog tijela (i njegove neminovne
mogunosti da ga spozna) govori da ima snage za posljednje oskvrnue: kao sjeme koje je
putovalo njegovim rebrima, na leima mule po planinama, na leima deve u pustinjama, on je
raunao na ono koje jo uvijek putuje meu njegovim muevnim bedrima. Nakon devet
mjeseci od zaea kojim sam kanjena, prestala sam biti djevica meu rukama i nogama i
milovanjima toga neobino putenoga starca, koji me je uzeo dok sam leala na boku. I kad se
moj sin ubrzo nakon toga rodio, usred bijega i strahota, sjetila sam se da mi je taj oskvrnitelj
rekao da i u njegovoj zemlji vrag pokazuje sveprisutnost svoje tajnovitosti strahotama
odrubljenih glava. I prije no to je krenuo prema Levantu, dodao je da je pri prolasku kroz
Hindustan zapamtio kronike koje pripovijedaju o borbi demonskoga naela protiv boanskoga
naela. Demon Mara, u svojoj kljunoj bitki, oslobaa sve svoje snage, ali pritom otkriva
svoju istinsku prirodu: nedosljednost mnogostruke legije, nespojive s jedinstvom; demon je
istroena beskrajnost: jezici, utrobe, zmije, mrtvaka bljedoa, sjaj, crnilo, plavost, sivilo,
brda u plamenu, suhi oceani, slonovske ui, svinjska njuka, psei zubi, veprova leda, trbusi
kamena, oi kostiju, stopala poput lubanja, ake poput noseva ili odrezane ake, stopala i ui.
Bog je naelo: samo jedno. Vrag, kao i sudbine, velika je raznolikost, beskrajno udaljavanje
kaosa...
- Luda je - ree mi djeak prezrivo. - Pripovijeda udne legende.
- Od tog trenutka - proape jasno ena - proglaavam svoju pobjedu. Priznajem samo
jednoga. Ne mogu prihvatiti da postoje dvojica.
Danas sam vidio kako se kurva s mojim ocem - rekoh joj tihim glasom. Ona me nije
prepoznala. A djeak je iskoristio taj trenutak moga oitog suprotstavljanja eni, uhvatio me
za ruku i odveo me do toke izvan sredita gdje raste vrba. Ondje mi je, ne pruajui mi
mogunost da bilo to uinim, rasporio podlakticu malim bodeom, zatim zavrnuo rukav
32
samtaste jakne dok sam ja zapanjeno stajao gledajui u vlastitu krv, i zabio mali bode u
svoju ruku te je pribliio mojoj i pomijeao nau krv.
Sklopili smo savez, promrmljao je neobino umiljat i ganut. Nikada se vie neemo
razdvojiti. Nikada se vie neemo moi razdvojiti.
ena je jo uvijek gledala prema varljivom beskraju ovoga zatoenitva, mrmljajui u taj
beskraj: Sudbina je ljudi rasprenost. Svaka minuta koju proivimo udaljava nas od poetka,
od dobrote, od jedinstva. Nikada se neemo oporaviti; zato smo smrtni. Ja sam bila demonova
vodilja. Otad me uasava kad ga ujem da tako govori, da vara uene ljude i narod mudrim
rijeima s procijeenom zlobom. A on me je, znajui ono to ja znam, prezirao: ja sam mu
ukrala njegovo boansko porijeklo kada sam legla s trgovcem iz Kitaja. Korio me u javnosti,
gotovo me izbrisao iz svoje povijesti. Zato sam poduzela krajnji korak i zaplakala kraj
njegovih nogu. Prikrio je svoju sudbinu; rekao je - i uvjerio mnoge - da je njegova smrt bila
potrebna. Bila je to tako obina smrt kao smrt bilo kojeg lopova. Ja sam bila svjedok. Smrt od
tetanusa i cijanoze. Imao je istu sudbinu kao i vrag: umro je raspren. Utopio se ni u emu.
Njegova je smrt bila pobjeda demona: nova je religija nastala na raspadu jedinstva; otad je
Bog prestao biti jedan i sada smo troje, vjeno troje...
Djeak se skvrio pod vrbom, skrivajui lice meu koljena. Uspio je jauknuti. Nisam
ovdje, nisam ovdje...
Shrvana naletom alosti, ona ustade od stola, potri prema njemu, klekne pokraj njega,
pomiluje ga po glavi i ree mu da se primie as. Njeno ga je primorala da ustane, a on mi
rukom pokae da ga slijedim. ena nije obraala panju na mene. Proli smo pokraj
romanike loe koja okruuje vrt; uli smo u labirinte; nismo daleko odmaknuti kada smo se
nali u sobi koju sam vidio iza zastora: igrake... kavezi... maske.
Nuncia je polako, ozbiljna i pribrana, skinula djeakovu odjeu. Zatim ga odjenula u
odijelo za prvu priest; bijeli saten, bijela kravata, bijela svilena vrpca svezana oko desne
ruke, svijea, misal i krunica u rukama. No nije mi to privuklo panju, iznenadio sam se
vidjevi na djeakovim bedrima i pubisu raanje dlaica: kad me je posjetio preruen u
Apaa, prije veere, imao je glatku kou.
Nije vie progovorio; nisam mogao uti kakav mu je glas. Otiao je do improvizirana
zahoda u kutu sobe, bacio u koljku misal i krunicu i povukao vodu. Upalio je svijeu dok su
se oko lutke Selene okupljale ostale igrake, a ja sam ih izbliza prepoznavao: ne one najstarije
i izlizane, nego gumene igrake: Kapetana Tiburona, Hansa i Fritza, i krpenu lutku Donu
Torcuatu, s podstavljenim suknjama koje su se rastvarale poput poklopca na ajniku koji dri
toplinu aja; ispod te suknje stala je glava nestana i budalasta djeaka koji je njima pokrivao
oi i tako slijep trao hodnicima kue, uzbuen, viui, nalijeui na zidove... A te saonice,
nisu li se sputale tijekom davnih zima po obroncima Hampsteada do zaleena jezera...?
Djeak je primaknuo zapaljenu svijeu igrakama; nemono sam ga pokuao sprijeiti;
zveke, celuloidne lopte, maske pierrota i gusara, slikovnice - mogao sam proitati naslove
koje je vatra nagrizla: Black Beauty, Treasure Island, Two Years Before the Mast, From the
Earth to the Moon - koji su zauvijek nestali...
Djeak je povukao zastor i otvorio prozor moje kue, a zatim bacio brojalicu u park i
polako izaao u zoru punu kriljevca, vjetra i sitne kiice. Potrao sam za njim, pokuavajui
ga zaustaviti, a njegovim zaustavljanjem htio sam takoer zakoiti vihor vremena; htio sam
sve vratiti kao to je bilo nekada; da se plamenovi ugase, igrake uzdignu iz pepela, da se sve
vrati na svoje mjesto, da saonice i dalje ostavljaju tanke brazde na obroncima Hampsteada...
U parku se magla sputala s neba, para se dizala s trave, a obrisi badema udaljavali su se u
beskraju. Djeaka vie nije bilo. Sitna kiica bila je ustrajna i hladna. Sove su utihnule; pijevci
su se probudili. Zadrhtao sam uvi straan urlik. Pokupio sam brojalicu s trave i zas-
tao na trenutak, prepoznajui je, dok sam se poigravao s kuglicama i prisjeao crtea koje sam
preslikavao s njezinih rubova. Onda me Nuncijin glas pozvao: Ui George, molim te, ui. Zar
ne vidi da pada kia?...................................................................................................................
.......................................................................................................................................................
.......................................................................................................................................................
.............................................. Ljeto je brzo prolo; bila je to moja jedina vjenost. Prozori i
balkoni na kui otvorili su se, kao da nikada nisu bili zatvoreni, da propuste blage pasatne
33
vjetrove i toplu, blagotvornu vlanost koju nam alje Meksiki zaljev. Kua je ostala straga;
ispred otvorenih balkona, vrt se protezao do ume, a ondje je toplina svjea i vlaga mlana:
bijele breze raaju se u sjenama svojih visokih kronji, vitke, rasprene, ali ipak stisnute
blizinom svojih debla; na proplancima stabla se skupljaju u krugovima, u polukrugovima, u
kratke avenije, zakrivljene puteljke: nae su sobe tako razliite kao i hirovitost ume, tako
skrivene kao i sjenici, kao grane jakarande ili latice suncokreta na koje nailazimo na putu.
Dani su nam prolazili u dokolici; noi su nas iscrpljivale. Nuncia se pojavila iz njihove
tame, ponovno se rodila poput prirode: bijela poput brezine kore, prozrana poput zelenih
sjena isprepletenih grana; samo njezina kosa boje bakra odbija pridruiti se vodenastom
ozraju naega ljeta. Ona je treptav plamen koji se u predveerje pomno posveuje umi dok
je promatram; ona skuplja divlje cvijee, ona kri put izmeu stabala jakarande i borova (to
suive u prolaznom neusporedivom ljetu), njoj prilaze jeleni, od nje bjee vjeverice; njezina
stopala osvajaju kupine i miluju paprati; njezine oi zazivaju oblake utih leptira i raspruju
noi sova; njezine ruke grabe vodu iz ribnjaka i pune upove; njezine ui oslukuju suton
zrikavaca i bude se u svitanje s guskama; njezin nos podrhtava ne bi li miomiris maurana i
rumarina dopro do nas; njezine e usne ljeti imati okus zumbula i dinje, metvice i rogaa.
Njezine cipele, kada me napusti i nema je cijelo popodne, vraaju se mokre, blatne. Daleko
je otila. Ne moe umrljati zemlju kao to je prljala hodnike i sobe u kui. Ne moram je koriti.
Ona je sve to nas okruuje: ne mogu o njoj misliti i upoznati je istodobno.
Ali mogu je upotpuniti. To je jedina misao koja prati moje djelovanje: punoa ovoga ljeta s
Nuncijom u umi treba mene, koji djelujem, da bi bila potpuna. Bez mene, bila bi to divovska
praznina. A ja, mukarac koji djeluje da bi se ena i uma stopile sa mnom, pomalo nestajem
da bih se s njima spojio: prestajem biti ja da bih postao vie ja, prestajem biti ja da bih postao
one. Prestajem se upoznavati da bih postao jedno. Ne vjerujem da sam u ovome ljetu, podno
spleta grana, u blizini breza (u vrtu su bademi granica; iza njih protee se uma) posjedovao
Nunciju: bio sam Nuncia. Svaka se mogunost posjedovanja rasprila bre od pataka
ustraenih u daljini, pri bljesku iznenadnih hitaca koje ponekad zaujemo u zoru. (Da ih
potjera, Nuncia se ponekad odijeva u bijelo i mae rukama pokraj ribnjaka.) Da budem
Nuncijin mukarac, morao sam postati ena: da se pribliim eni, njezinim pokretima, njezinu
mirisu, njezinim prisnim navikama. Bilo je nemogue biti mukarcem, ako biti mukarac
znai imati mo, dok sam se predavao Nunciji oponaajui je, traei bez predaha dranje ili
poloaj koji bi me njoj pribliili. Bilo je to dugo poistovjeivanje; htio sam joj pruiti
zadovoljstvo, zadovoljstvo ene; sluiti joj, ugaati joj, biti ona sama, biti jedno s njom: biti
Nuncia kao stoje ona bila ja. Ponekad, leei na leima u travi i gledajui prelaenje neba
(istinsko je nebo ono koje se uvijek udaljava od nas) s Nuncijom polegnutom na moje tijelo,
irio sam noge, obgrljene eninim bedrima, i vie nije bilo mogue znati da li me ona doista
proima. Nae su dlaice bile jedno, povezane bez mogueg razdvajanja. Kad bi se ocrtala
njezina sjena na travi, na kojoj bismo ponekad zaspali, nisam mogao razdvojiti njezin obris od
svoga; dok sam udisao njezin miris, osjetio sam nov miris mora u povlaenju (poput istin-
skoga neba), miris naputena ala s trulim blagom to gaje ondje poloila oseka: hobotnice i
morske zvijezde, lignje, meduze, morski konjici, ljuskari, puevi, morske alge; da, i pikantni
dimljeni sirevi, skriveni pod zemljom, obavijeni liem vinove loze, s umetnutim enjakom;
i mrtve ptice, divlja gorica, mlijenobijeli bacili, zeevi koji jo drhte. Kad sam je poljubio i
razdvojio njezina bedra i navlaio je svojim prstima vlanim od pljuvake i uao u nju,
upoznao sam vrtoglavicu bez prostora: dobrovoljno sljepilo, gubitak mjesta koje je poznato.
Kad sam s njom progovorio, rekao sam ono to sam prije govorio tek sam sa sobom. Dok
sam je gledao, prvi put sam upoznao pokrete srebra, mirnou postojanih voda, strujanje zraka,
otre dlake usnulih zvijeri u pustinji.............................................................................................
....................................Ljeto je prolo; usahli su cvjetovi badema; tlo se oko pinija ispunilo
pinjolima i iglicama; breze su ogoljele, a bjelina njihovih debla, taj svjei zaklon ljeti, najavio
je sada jesenji zlaani krajolik. Lie je opalo, ptice otile, leptiri uginuli. Trebalo se vratiti
kui, drhtei ..................................................................................................................................
..................................... U djeakovu sobu: nakon posljednje noi nisam mogao zaboraviti
njezinu veliinu, prisnu atmosferu, iako sada, kada mi je Nuncia pruila ruku i ponovno me
34
vodila, nisam prepoznavao novo pokustvo, nove dekorativne pojedinosti. Kavezi su nestali.
Zidovi su prekriveni cedrovinom, ali ima i starog pokustva, komoda, taburea, stolia na
kotaima za posluivanje kave i aja. Dugi studentski al prebaen preko visokog naslonjaa s
bonim naslonima za glavu, gravure s lovakim prizorima, zrcalo s patinom i u njegovoj
blizini umivaonik i polica sa starinskim priborom za brijanje: britva, etkica za sapun, posuda
sa sapunom, konati remen za otrenje. Isti zakriveni zahod. Jedna kremenjaa. Jedan par
zaboravljenih skija. Klavir. Bubanj.
U daljini odzvanjaju konjska kopita po jo uvijek suhoj zemlji; zvuk dopire kroz otvoren
balkon iznad parka. Zagrlim Nunciju oko struka i tako odlazimo do ograde balkona.
Pribliava se neujednaen ritam kopita; prati ga udaljena svirka roga, bjesomuan lave, jeka
same sebe koja se odmah izgubi... Galopiranje postaje sve glasnije; zvukovi lova se
udaljavaju; galopiranje nam se pribliava. Jo uvijek u daljini, na golim obroncima koji se
podiu juno od ume, pojavljuje se konjanik. Njegovo se lice ne moe razabrati, no opasnost
je oita; isto tako i njegova smjernost da se s njom suoi. Izazvani konjanik jae niz kamenjar,
podie se oslanjajui se na stremene, podbada konja ostrugama pokraj provalija, hvata konja
za vrat da preskoi trupce, zamalo pada, to je jadan lik koji se grevito dri za sapi smeeg
konja to prestravljeno sope, preskae posljednju prepreku, ulazi u na vrt...
- Samo to se nije ubio - rekoh Nunciji.
Ona nasloni glavu na moje rame. - Ne brini se. To je dobar konjanik.
Izdaleka smo utke gledali kako je sjahao. Zatim ona doda: - Ne bi ti valjda bilo drae da je
pao i razbio glavu?
- Zato to kae?
Ona mi, i dalje gola, nita ne odgovori. Krene prema ormaru i izvue iroku haljinu od
crvena tafta. Konjanik je koraao, vodei konja za uzde, prema naoj kui. Okrenuo sam se na
balkonu da vidim kako se Nuncia odijeva u samo jednom prozranom pokretu; haljina se
zaustavila ispod ramena; izrez je bio velik, po modi iz doba prvoga carstva: haljina se irila
odmah ispod grudi koje su bile podignute, stisnute. Konjanikovi koraci napustili su vrt,
iscrpili ljunak. Konj je dahtao iza njega. Haljina je Nunciji davala kraljevski izgled trudnice.
Konjanik je zacijelo vezao uzde konja za surlu jednog od kamenih slonova koji su ukraavali
ulaz u kuu. Iz profila, sa svjetlom to je dopiralo iza nje, Nuncia je izgledala trudna, pognute
glave i bosih stopala, sa spojenim rukama na trbuhu. Zauli su se teki koraci izama u prvom
hodniku labirinta. Pribliavali su se. Vrata su se otvorila.
Iscrpljen, raupane pepeljaste kose, podignute kod sljepoonica ina zatiljku, u blatnim
izmama, s poderanom lovakom vreom, s bijelim alom i pun trnja i iaka na ramenima,
mukarac je uao u sobu. Uao sam ja, ja sam, neto mlai od mene, ali s crtama na licu
koje su se zauvijek usjekle, s izgledom onoga koji u postati za nekoliko godina. Sklopio sam
oi. Rekao sam sam sebi da ne postoje dva identina lica na svijetu. Je li to onda moj
blizanac? Nuncia je rasprila tu sumnju. Potrala je prema mukarcu, bacila se u njegov
zagrljaj i povikala: George! Vratio si se! ................................. ....................................................
.......................................................................................................................................................
................ Sada su sva vrata, svi balkoni, svi prozori ove kue otvoreni; svatko bi mogao ui.
Mislim da svi ulaze. Ali ne vidim nikoga. Ipak, amor je grada tako buan! U labirintu ima
semafora, elektrinih oglasa to vise u zraku, prepoznatljivih maraka proizvoda, jedan krilati
srebrni bog, okrugli vodoskok... Cijeli se taj gradski svijet uri, koi, vie, nudi, prodaje,
kupuje, zaustavlja se, zahtijeva, komentira: ujem ga, ali ga ne vidim. Kua je postala
zakrena; otean je prolaz u predsobljima, hodnici se suavaju, prisutno je neko novo
grozniavo ozraje, ludilo zabave...
Iza svih tih brojnih znakova aktivnosti, usporeujui to sadanje zdanje s onim to sam ga
ranije poznavao, ipak nasluujem jedan element koji se ne pridruuje mnotvu, koji tei
jedinstvu. Pomislio sam da se kua izgrauje, sporo i neprimjetno, na temeljima punima
gorine iz prvotnog ponora, a i usprkos njima. Upitao sam se tada je li kua bila, jest ili e
biti. Jo uvijek ne znam odgovor na to pitanje. Moda kua jednostavno postoji. Znakovi
rasipanja se umnaaju; znakovi jedinstva se suavaju. Teko mi je to shvatiti. No u prolaznim
sam trenucima nazirao, s onu stranu rastueg amora (neopipljiva kaosa) istu pojavu
35
kamena, velianstvenu postojanost zailjenih lukova. Okruen je i zasjenjen nizom apsida. I
ostao sam nijem pred dvostrukim vratima i kamenim stupovima, okrunjenima iznad nadvoja
zabatom na kojem je opisana hetera Apokalipse koja jae na babilonskoj zvijeri:
prostor je zatvoren lukovima svoda s alegorijskim reljefima zvijeri: zmija, zmaj, sova,
medvjed, tigar........................................................................... ...................................................
......................................................................................................................................................
................................ Uao sam u predsoblje. Oluja se stiala; moda se zbog nje rasprila ta
pojava. Samo bih jednom prolaznom naoblaenju mogao pripisati svoj vlastiti ulazak -
povratak moga lika - kroz vrata to popodne. Vie se ne uje njitanje konja (a njegovo me
njitanje, vie no bilo to drugo, natjeralo da izaem iz nae sobe i jo jednom krenem kroz
labirinte); smireniji sam; vizija romanikog portala bila je estetski nadomjestak zadovoljstvu
koje smo danas sebi uskratili da bismo se ponovno smjestili u ovoj kui, tjerani promjenom
godinjeg doba. Moje je sjeanje (poinjem se prilagoavati toj svijesti) neuhvatljivo,
fragmentarno; moda slutnja oblika prethodi sjeanju: svakoga trenutka mogu zazvati duhove
neke romanike palae, nekoga grada u Dalmaciji; sada predosjeam krajnji oblik ove
mnogostruke nastambe kroz dvostruka vrata, kroz apside, grede i lukove.
No istodobno strahujem od otkrivanja njezine cjeline: hoe li njezino ostvarenje znaiti
smrt toga drugog mravinjaka, nevidljivog, napuenog, koji me slijepo pribliava mom
vlastitom sjeanju? Sada nije trenutak da o tome mislim. Nuncia je u postelji. Gledam u svod.
Kuke na kojima su visjeli djeakovi kavezi i dalje su ondje. Nuncia mi iri ruke i ove je noi
ponovno ljubim prisjeajui se kako sam je volio tijekom ljeta.
Zastanem rastuen. Ve postoji neka razlika, sitno razilaenje. Osjea li to i ona? Ali elim
je istim arom, istom spontanom eljom da budem ona kako bi se njezin uitak udvostruio.
Znam da volimo sami sebe (nije li mi to ovdje rekao moj uas?) i ne elim da te povratne
ljubavi ne bude u ljubavi koju nudim Nunciji; elim da osjeti istodobno moju ljubav i ljubav
koju osjea prema sebi; elim je voljeti tako da samu sebe zavoli jo vie.
Divim se vlastitoj strasti; sjedei u naslonjau s bonim naslonima za glavu, s nogama na
tabureu, gledam kako volim Nunciju, estitam sam sebi, uzbuujem se. Sve to gledam; oi me
ne varaju. Nalazim se iznad Nuncije, gledam se kako volim Nunciju, Nuncia uiva u mom
zagrljaju. Ne moe biti boljega dokaza: gledam samoga sebe u postelji s Nuncijom dok sjedim
u naslonjau..................................................................................................................................
..
........................ Odjeknulo je zvonce. Pohrlio sam prema vratima, onima na kojima bdiju
kameni slonovi, onima koja gledaju prema vrtu u kojem je jo uvijek zavezan konj. Okrenuo
sam zasun; no vrata se nisu otvorila. Neki staraki glas oglasi se s druge strane vrata:
Telegram za vas, gospodine. Gurnuo ga je ispod vrata. Uzeo sam omotnicu, otvorio je,
proitao. U njoj je samo pisalo:
SRETAN ROENDAN GEORGE
.......................................................................................................................................................
Vratio sam se u sobu. to sam drugo mogao? Samo moja stalna prisutnost pokraj Nuncije
mogla je istjerati dvojnika, utvaru, ono to je bilo... sve samo ne ja, koji je koraao hodnikom
sa zguvanim telegramom u ruci. Zastao sam na pragu. Unutra sam se ja ponovno odijevao u
lovako odijelo, a Nuncia me je zadivljeno promatrala s postelje. Ja sam (onaj koji se
odijevao) podignuo glavu i pogledao u mene (koji sam stajao na vratima s nekorisnim
telegramom u ruci).
Ui, ui, George; ne srami se, ree mi (rekoh si). Pogledaj (pokazao sam prema mlitavim
blatnim izmama u podnoju kreveta), izme su prljave. Jahanje je bilo naporno, lov
bezuspjean. Oisti ih, molim te.
Nisam znao to bih odgovorio na tu uvredu; nisam imao vremena odgovoriti; sam sebi sam
govorio: Hajde, pouri, nemam cijeli dan na raspolaganju. Uvijek si bio spor, George. Pokreni
se ve jednom.
Kako bih mogao ne posluati samoga sebe? Otiao sam do podnoja kreveta u kojem se
nalazila ena, sagnuo se da dohvatim izme, podignuo pogled prema njoj; nije znala prikriti
36
svoj prezrivi smijeak. Ja (drugi) sjeo sam na rub kreveta i poljubio Nuncijino rame.
I moje su cipele prljave, George, ree mi ena.
Uzeo sam i njih; i uzeo krpu koja se nalazila pokraj mene. Ne, ne ovdje, ree Nuncia. Izai
van, ree mi George (rekoh si) .....................................................................................................
..
............... Pronaao sam romaniki portal; nekoliko je golubova sletjelo na nadvoj. Sjeo sam
na stube s izmama i cipelama medu nogama. Zatim sam ustao i krenuo prema fontani koju
ranije nisam vidio. Smoio sam ruke u vodi, oistio blato s obue kako sam znao i umio, i
tada sam zauo eksplozije i sirene. Rastui odjeci uurbanih nogu i prestraenih glasova
pribliavali su mi se i zadobivali materijalan oblik, ali ne i pojavnost; osjetio sam da me
guraju, da mi nareuju, da gotovo navaljuju na mene; vodila me je nevidljiva plima i ja joj se
nisam mogao oduprijeti; prije eksplozija moglo se uti otro itanje; vidio sam kako se rue
krovovi, nadvoji, cijeli komadi beskrajnog zida koji nas okruuje; pao sam; ustao sam i dalje
stiui izme i cipele na grudima, strahujui da u ih izgubiti, moda u ostati na ivotu u
ovome mahnitom meteu ako ih ne izgubim: to bih rekao Nunciji i konjaniku (sebi
samome)?...
Bio sam primoran ui u neku duboku i mranu sobu; ondje su se upalile acetilenske
svjetiljke. Osjetio sam miris mokre odjee, otrog znoja, mranih bavi. I sjetio sam se stare
pjesme, niza rijei kojih sam se samo ovdje, zahvaljujui ovim okolnostima, mogao sjetiti.
Lutao sam ulicama plovnim? iznajmljenim? istraenim? u blizini Temze jednako daleke,
vijugave, vrtoglave, nepomine; i na svako lice na koje sam naiao, poloio sam znakove
slabosti i nesree. U svakom kriku svakoga ovjeka, u svakom kriku uasa svakoga djeteta, u
svakom glasu, u svakom upozorenju, uo sam lance iskovane u duhu. U pononim ulicama
ujem mladu povrijeenu prostitutku, plae kao novoroene, zauvijek oteena koija
ljubavi... Zadrhtao sam pri pomisli da pobjegnem, zavaravajui samoga sebe, daleko od ovih
razruenih zidina, prema dalekom svijetu s manje umora i vie nade nego u ovome. No moje
se sjeanje odupiralo zazivanju slike drugoga svijeta izvan ovih poznatih zidina. Nepomina
mjesta, nepromjenjivi oblici, da: Dioklecijanova bazilika, Federicova palaa, Blakeova
pjesma; titraji, zaeci, pokreti, ne.
Zauo sam novu sirenu. Zauo korake koji se vuku, pla djece, brisanje noseva. Podrum je
bio preputen nevidljivosti; polako sam proganjao svjetlost to je izmicala. Vani je polovica
zidina bila u ruevinama. Ruenje je bilo gotovo ope. Dovukao sam se s izmama i cipelama
natrag u sobu ................................................................................................................................
...
Hladno me upitao zato sam se toliko zadrao. Pokuao sam objasniti, koliko mi je to bilo
mogue: eksplozije, ruenje, strah, podrum, pjesma... Naredio mi je da mu navuem jahae
izme. Kako da ne posluam samoga sebe? Stavio sam njegovu nogu medu svoja bedra,
dodirnuo njegovo stopalo: bila je to moja koa, poznata i prepoznatljiva; moji nokti, odrezani
polukruno prema van, pomaljanje dlaica na nonom lanku, mali ulj na malom prstu...
Stavio sam stopalo u izmu i snano povukao da konjanikova noga dobro sjedne.
Iskoristili su moju odsutnost, ree (rekoh) dok sam mu (sebi) stavljao drugu izmu. U ovoj
kui ima previe zraka. Mislili ste da e ljeto vjeno trajati. Prevarili ste se. S otvorenim
prozorima i vratima umrijet emo od hladnoe. Osim toga, tako emo sprijeiti da uu
zvukovi, vanjski mete. Ve ga je nemogue sluati.
Zavrio sam s njegovim obuvanjem (obuvanjem sebe) i naglo se odvaio; uzeo sam
Nuncijine cipele, kleknuo pred nju i uhvatio njezino stopalo. Obuo sam joj cipelu; ona se nije
protivila; poljubio sam joj stopalo; ona je zadrhtala. Osjeao sam velik strah, divlji e se
konjanik ubrzo umijeati, udariti me; Nuncia e me odbiti... Plaljivo sam podignuo pogled;
Nuncia se smijeila. Pogledao sam iza svojih lea: konjanik je (ja) sjedio u visokom
naslonjau s bonim naslonima za glavu i gledao nas kao to sam ja maloprije gledao njih.
Poeo sam milovati Nuncijine noge i bedra, glavom sam zadignuo njezinu suknju i naslonio
je na crni jastuk, oslobodio sam jednu luaku strast lizanja, Nuncia je grebla plahte, stenjala;
konjanik nas je ravnoduno gledao: ja sam se gledao.............................................................
............................................ Moramo zatvoriti sva vrata, sve prozore, sve balkone, ree taj
37
ovjek posve nalik meni (prije, kada je stigao, mislio sam da je mlai od mene; u trenutku dok
izgovara te rijei, on je upravo mojih godina; ja miem usne u isto vrijeme kad i on,
govorim isto to i on u isto vrijeme kada i on; obojica smo u krevetu s Nuncijom i inimo iste
stvari u isto vrijeme). Ali moda imamo razliite misli; on predlae da se vratimo u klaustar
koji je upoznao kada je ovamo stigao: da se zatvorimo, da se zakljuamo; ja koristim njegovu
misao u drugom smislu. Juer sam bio svjedok ruenja naega grada; ako on trai da se
zatvorimo, ja u to iskoristiti da gradim i obnavljam. Postoji jedan lijepi romaniki portal
izgubljen u ovome labirintu; od njega bih mogao poeti ......... ....................................................
Gdje je maak? Je li otiao s djeakom? ......................................................................................
...........Zamislio sam batinu: bizantinsku kupolu, arapske svodove. No u mojoj gradnji kamen
bi bio osnovno sredstvo; veliki isklesani blokovi, poravnati, uglaeni. Nacrtao bih plan s tri
paralelne apside; velik svod prekriven kamenom. Sredinji brod bio bi nadsvoden
polukrunim lukom, bono bi se nalazili iljasti lukovi. Zidove bi drali nosivi lukovi, a
izvana, potpornji. Htio sam slabu rasvjetu i arhainu oskudnu dekoraciju: ogoljenost bi bila
svakodnevno oblagana skulpturama na stupovima. Jasni motivi na stupovima: listoliki ukrasi,
vinova loza, mumula, bili bi samo uoblieni motivi pletera na sredinjem stupu graevine
koji bi bio skriven - na jonskom stupu koji bi na istonoj strani opisivao isprepletene oblike
boanskoga uzaaa, a na zapadnoj bi sve oblike svodio na pad u pakao. Ta bi dva naela
vjeno postojala: stup bi bio istinsko lice hrama, maskirano oltarom.
Morao sam se izloiti velikoj opasnosti pri skupljanju kamenja na strmoj obali. Drugi mi je
mukarac pomogao. Nije znao koje su mojenamjere. Vjeruje da nas elim zazidati...................
....................................... Rastegnuto mijaukanje se pribliava, raste. Moda se Nino, maak,
boji ostati izvan ozidane kue i trai neku pukotinu da bi nam se pridruio.
Gluha se bitka i dalje vodi. Nai su pokreti istovjetni; samo su nam namjere razliite.
Zajedno koraamo, jednako, prema pristupanim obroncima; zajedno prenosimo kamene
blokove natrag u labirint. Namjera mi je da sloim blokove jedan na drugi u irokom prostoru,
gdje su zidovi hodnika najudaljeniji: potajice elim poi od kraja, od kulminacije: od stupa, da
bih podignuo istu graevinu koju sam zamislio. Onaj drugi mi se opire; on eli iskoristiti
kamen da zatvori glavni ulaz kue, onaj koji uvaju slonovi. Bez rijei smo doli do
kompromisa. Postavili smo blokove u prostor u kojem se nalaze vrata, ali s jedne i s druge
strane stupa, koji se na taj nain uzdignuo i na kojem u isklesati znakove koje sam zamislio.
Radimo zajedno, usklaeno: no mui me jedna sumnja o kojoj on nita ne zna: s koje strane
u staviti uzaae, a s koje pad? Moraju li nebesa gledati izvan kue, a pakao prema unutra?
Ili obratno? Malo mi nedostaje da prekinem svoje planove; on ne zna za moju uznemirenost,
ni kako bi je rijeio.......................................................................................................................
.......................Promatram ga, promatram sve pojedinosti njegova postojanja. Sasvim izvjesno
postoji jedna zagonetka: ne znam da li se on vratio nama; ili smo mi - Nuncia i ja - njegova
pustolovina; je li ostavio svoje ognjite da bi nam se pridruio ili smo mi njegovo ognjite.
Jednoga dana, kada se probudila, Nuncia se sjetila kako Krist, kao i Buda, gorljivo
preporuuje naputanje kue, ene, roditelja, djece, radi praenja religioznih mukaraca;
vrline su u svijetu, ne kod kue. U kui (kau) vlada samo grijeh i nesrea; obitelj se upravlja
prema osjetilnim uicima i materijalnim ambicijama; iskljuuje mir; neprestano je opsjedaju
movare i hobotnice strasti; krtost, mrnja, razoaranje, srdba, ponos, sebinost; ognjite je
neprijatelj dharme... i revolucije. Lutalaki ivot, bez krova nad glavom, bez spona, to je pravi
ivot vrline: zahtijeva strpljenje. Ili svetu srdbu.........................................................................
................................. Konj je zarzao; kopitima je bijesno udarao o zidove, zapraujui uvare
slonove. Prekinuo je uzde kojima je bio vezan i pobjegao, galopirajui slobodno, u daljinu.
Zvuk njegovih kopita izgubio se u umi, a zatim prema jugu, preko planina..............................
................................... Upoznao sam ravnoduna ovjeka kojemu se stalno urilo. Njegova
iscrpljenost jedan je oblik nestrpljivosti; njegova zabrinutost, oit znak jednoga dubokog
prezira. Voli isticati stvari, jer ga zapravo ne zanimaju: ne prihvaa ih onakve kakve su po
svojoj prirodi; uurbano ih pregledava, zato to mu je to dunost ili mu zbog toga raste ugled;
nije sposoban prihvatiti ih u tiini. A nije sposoban ni za davanje; njegova je ljubav obred koji
daje manje posla, obavlja se na brzinu; im neto dovri, zlovolja prekriva njegova podruja;
38
druga nas mjesta prizivaju; svijet je tako prostran... Sve je zaboravio; nita ne predvia.
Trenutak je njegov gospodar: lani gospodar; trenuci e biti ispunjeni onoliko koliko elimo
samo ako svatko od nas uzdigne cijelu svoju prolost i cijelu svoju budunost iznad bijega:
duboko sjeanje, svijest o cijeni koju moramo platiti propadanju, zaboravu, tuzi. Jo je uvijek
mlad; mogao bi imati trideset etiri godine; ne zna daje njegov ivot udo; ivi ga nekanjeno.
Lupka svojim izmama, svlai se veselo, odijeva se tato, govori nestrpljivo, vue se
bezvoljno. Ne eka - uzima; ne daje - prima; ne trai - eka. Meutim, sve zemaljske prijetnje
vise nad njegovom oholom i zlatnom glavom. Poznajem ga: nikada nije pomislio da smrtna
ila poinje samo u jednom ovjeku, a zatim se iri na gradove, na civilizacije, na cijeli svijet.
Ne, nije ak ni pomislio da ile svijeta mogu nositi smrt, da svijet moe umrijeti prije njega, a
onda i on s njim.
Danas se osjea besmrtnim; sutra e poeljeti osjeati se besmrtnim; no napokon e saznati
i osjeati se smrtnim. Bit e kao i svi drugi: otok koji samo preivljava, zahvaljujui
bezvrijednoj alkemijskoj aroliji u moru dekadencije, zaguljivih maglutina, golemih poara
i tihog leda. Danas koraa, vue se, govori, voli, smije se, danas je gospodar nemogue vrline
spoznavanja da je iv. Vjeruje da svijet ivi, vie nego s njim, da ivi kroz njega. Moda ima
pravo. Da ga pogodi munja (ne mogu mu poeljeti bolju sudbinu), svijet i on umrli bi zajedno.
No ako samo ostari, ako ga neumoljivo i nepovratno vrijeme samo proguta (i ne upozna
drugo: njegova e ga civilizacija zanijekati): tada, neka se bogovi smiluju njegovoj dui.
Upoznao sam tog ovjeka koji koraa, govori, smije se i voli kao ja...........................................
..
..
....................Ovoga jutra kada sam se probudio, plahte su bile umrljane krvlju. Svi troje smo
spavali zajedno. Ako sam se ja probudio, to znai da se i on (ja) probudio i da, poput mene,
trai (traimo) porijeklo te mrlje. Ne: on spava, ona spava, a s njegove podlaktice kaplje krv
......................................................................................................................................................
...
.............................. Zadihano smo podignuli jedan kameni blok iz provalije pokraj vrata.
Gledam njegovo znojno lice, napor koji ga odaje u stisnutim zubima i zgrenim miiima na
licu: gledam svoje ute oi. Njegove usne vlane su od sline, poput mojih. Koraam i nosim
taj kamen, a pomae mi moj odraz u zrcalu. Bijesne se usne razdvoje:
Mislio si da se neu vratiti?
To nisam rekao, nisam mislio, ja..............................................................................................
............................................................. Jesmo li doista razdvojeni? On se kree u svim
smjerovima; oita je njegova elja da zauvijek zatvori kuu; ako se Nuncija imalo sjea ljeta,
vie to ne moe pokazati: njezina mi bezvoljnost nanosi bol. On je, naprotiv, vrlo ivahan.
U vremenu koje moe biti golemo, kao i vrlo kratko, uspio je osuditi na zatvor sve prozore,
sva vrata; samo je balkon ostao otvoren, onaj to sam najprije elio istraiti one daleke noi,
iza debelih zastora. Uspostavio je raspored: za rad, za odmaranje, za ljubav. Nemilosrdno
upravlja naim aktivnostima (koje su njegove, a sastoje se u zatvaranju svih izlaza). Oistio je
prainu, nauljio i navio sve zaboravljene satove u kui. Njegov jasni profil, njegove tanke
usne, njegove oi zakopana blaga, njegova kosa identina mojoj, nalaze se svugdje, bdiju,
promatraju; ponekad, na trenutak oklijeva: kada postaje nalik meni, kada se spojimo.
Jedna je stvar bila dovoljna za uspostavljanje razlike. Sino sam ga vidio kako dolazi
izdaleka, proao je hodnicima osvijetljenima visokim bakljama premazanima lojem. U skladu
s preutnim pravilima, ja sam ga morao pratiti; samo ja; Nuncia vie ne izlazi iz sobe (njezin
se ivot svodi na to da nas eka i da nam prua uitak). Pomislio sam da se radi o nekoj
moguoj igri o kojoj ja nisam nita znao: ako je on dolazio meni ususret, ja, njegov savreni
odraz, dolazio sam njemu ususret; ako smo se prije usporedno pratili, sada smo to radili
opreno: naposljetku bismo naili jedan na drugoga. No ovaj put, ako je tono daje on kretao
prema meni kao i ja prema njemu, razlika je bila odvie velika da bi se zaobila; ja sam hodao
sam; on, pridravajui lanac svezan za ogrlicu, koraao je pokraj divovske tamne make s
pjegama. Bila je to divlja maka; gotovo tigar......................... ....................................................
............... Sjeo je u visoki naslonja s naslonima za glavu, a zvijer se ispruila pokraj njegovih
39
stopala. Selene je bila beivotna, na krevetu. Jednom sam oistio izme svom gospodaru
tono u isto vrijeme kao to sam to radio svaku veer. Tada je on zatraio da mu donesem
skije koje su bile naslonjene na zid od cedrovine. Uinio sam tako; on ih je pomilovao dok je
kimao glavom.
Te zime (rekao je) iskrcali smo se u Doveru i preli u Calais po bjesomunom moru. Iz
Calaisa smo nastavili za Pariz pullmanom i ondje presjeli na Simplon-ekspres koji nas je
odveo u Milano, a iz Milana u Torino. U tom gradu, izgraenom poput vojarne, proveli smo
no; nije nam se svidjela tolika simetrinost. Sljedee jutro krenuli smo automobilom u
planine dok nismo stigli do Valle d'Aosta. Ondje smo unajmili hotelsku sobu na obroncima
Courmayeura nasuprot Mont Blanca. Odlino smo veerali; aostanska kuhinja je najbolja u
Italiji; ti si naruio dimljenu unku; napili smo se rakije. Sljedei dan uzeli smo skije i
iarom se odvezli do vidikovca i do skijakih staza na drugoj strani ponora s borovima.
Oblaci su brzo prolazili iznad velikih planinskih masiva; snijeg se doimao plitkim,
jednolinim, mirnim. Popili smo liker vov i pojeli sendvie od rastopljene mozzarelle. Zatim
smo iarom otili do najvie toke planine. Ti si bio siguran da moe svladati spust; prvi put
si stao na skije. Tvoj otac... Prekinuo sam ga: Bio sam sam.
Nastavio je: Tvoj otac je mislio da poznaje svaki pedalj obronaka te velike planine s
talijanske strane, u Courmayeuru, kao i s francuske strane u Chamonixu. On te je uputio da
ode na gleer...
Moj se otac nije popeo sa mnom do najvie toke. Ostao je na srednjoj postaji.
No upozorio te je da je na dvjesto metara snijeg mekan i da skriva debla borova nakon
snjene meave, a oi koje nisu priviknute na snano blijetanje...
Moj je otac umro od sranog napadaja u restoranu... Bilo je svjedoka.
Rekoh ti da je otiao ispred tebe da ti pokae put. Ti si bio odvaan, ali nespretan momi
od esnaest godina...
Naao sam ga mrtvoga kada sam preao veliku stazu kod Courmayeura...
Vidio si ga kako se strmoglavljuje, doziva, kako je ostao zatrpan...
Bio sam uzbuen; planina se raspala na tisue zasebnih pahuljica; svaka je bila zamak pun
bodea, kristalno sunce; nije bilo mogue ita vidjeti; svijet je blistao, vrtoglavo blistao;
gledao sam samo u taj pu-teljak to su ga krili brzi pramci, podiui praan ogrta; a on je
blistao jae od neke zvijezde koju je nemogue zamisliti. Brzina i zaborav. Blistavost i
samoa.
Zato si sam sebi lagao sve ove godine? Zato si, kad si se vratio u Englesku, priao da ti je
otac umro od srca? Zato si platio ekipi alpinista da ne kau istinu?
Bio sam sm; u tom sam trenutku otkrio sve blaenstvo potpune samoe; nikada to ranije
nisam osjetio; prvi sam put bio mlad, svjestan, ja sm; umrtvili su me bodei vjetra, pjena
planine. Bio sam mrtav. Nisam vie nita znao, ni o kome. Nisam bio u stanju nikome
pomoi. Bio sam obuzet vlastitom smru: svojom beskrajnom samoom: svojim prvotnim
identitetom.
Nikada nee biti sam.
Tada sam bio. U velikoj bijeloj koiji Alpa.
Nikada. Uvijek u biti s tobom. Imamo dogovor, sjea li se?
Povikao sam. Ponovno je zabio bode u moju podlakticu. Ponovno je mijeao svoju krv s
mojom.
Nikada se vie neemo razdvojiti... sve dok ne postignemo ono to najvie elimo...
Ti...
Mislio si da se neu vratiti? Nisam li ti rekao da nikada ne otvori nijedna vrata? Nikada?
Kada vrata prestaju biti vrata?
Ustaje polako, tuno. Tigar rei, pridruuje nam se; on ponovno uzima lanac i udaljava se
u pratnji zvijeri. Prizvao mije sjeanje samo dvaput; slabano sjeanje na ivot koji sada
zamiljam kao organiziran, sloen i stoga sposoban da zadri iskustvo uronjeno u protok
vremena i raznovrsnost prostora. Vidim kako se udaljava s mrnjom: on mi doputa samo
sjeanje kukca, slabano i nepostojano, nesposobno da svlada traume preobraaja:
katastrofine intervale potpunoga zaborava ....... .........................................................................
40
............................................................................ Ujutro smo se zajedno obrijali ispred
porculanskog umivaonika i dvostrukog zrcala, nakon to smo cijelu no ljubili Nunciju (ne
znam da li istodobno ili naizmjence); bez prestanka smo je ljubili, ali ve bez one ljetne
ljubvi. Obiaj pridonosi uitku, ali ubija ljubav. Ona to tako prihvaa; tako je stalno voljena, i
vjerojatno joj je draa sigurnost ovoga vjernog ina, koji se svaki put obavlja sve savrenije,
od sablanjive nesigurnosti slobodnih i sluajnih sastanaka.
Stojimo jedan pokraj drugoga, goli: gledamo se dvostruko u zrcalu; koristimo istu britvu za
brijanje; otrimo je na istom remenu koji je pocrnio od uporabe. Danas jasnije vidim; in koji
nije uobiajen razlikuje se od onih koje svakodnevno ponavljamo; svijest o promjeni polako
se budi u meni. No dok je posjedujem, oi mi se otvaraju. Prije svega, mislim da je na neki
neoekivani nain (budui da je nae vrijeme zajedniko, kao i nai prostori) on gospodar
dodatnih mjesta i sati. Njegov izgled, to se iznenada otkriva u tom zrcalu, izgled je ovjeka
koji je napravio vie od mene. Neko due vrijeme, neto drugo: dodao je naim ivotima
trenutke koje ja nikada nisam proivio. Pokazuju to tanke bore oko mojih oiju, proelavost
na elu, umoran izraz usana, zagasit sjaj koe i oiju.
Gledam ga, a on na kraju primjeuje moju grenu znatielju. Pokuavam namjestiti
uobiajeno dranje; ponovno sapunam obraze. On me tuno i prezrivo gleda; zatim proape:
to si uinio od mene?
Opali mi pljusku i ode ......................................................... ...................................................
................................................ Uzmem dugi studentski al; brzo ga omotam oko zapea.
Nuncia me gleda kao da je izronila iz bezvremena sna.
- O emu razmilja?
- Zna to dobro.
- Nita ti to nee pomoi.
- Mrzim njegov despotizam, njegovu strast, okrutnost, ravnodunost, uurbanost, oholost,
njegovu beskrajnu radinost, red, njegovu neumoljivu istinu... Ne mogu to podnijeti.
- Ako ga ubije, moda nee preivjeti. Uostalom, kako zna koliko jo ivota ima pred
sobom?
- Ti to zna?
Ovo su bile njezine rijei:
Znam samo da onaj tko mora umrijeti, ak i osuenik na smrt, nikada ne zna hoe li doista
umrijeti. Za vrijeme onih arkih proljetnih istonjakih dana, sve je bilo ureeno na drukiji
nain. On nije htio umrijeti. Skovao je sjajan plan: prikazat e se kao muenik; prepustit e se,
iskoristit e osudu da objavi svoju lanu istinu s najviih govornica kraljevstva. Taj mali narod
koji ga je slijedio, koji je u njega vjerovao, koji mu je dugovao divljenje i zdravlje, ah, taj
narod, kad bi znao da je osuen, podignuo bi se na oruje, svrgnuo tirane i krvnike, sprijeio
bi da se provede to strano djelo. Dva su ovjeka sprijeila njegove nakane. Jedan svojim
djelovanjem, drugi nedjelovanjem. Nije raunao s tako suosjeajnim izdajnikom, niti s tako
ravnodunim sucem. Prvi se pourio da ga potkae, drugi gaje zanemario, dignuvi ruku na
njega. On je razmiljao o velikom jedinstvu sudbine; nije poznavao pojedinane, svojevoljne
potrebe mranog uenika ili prepotentnog slubenika. Drugim rijeima, nije poznavao njihova
raspoloenja. Zato bi u njegovim nakanama suraivao jedan ovjek koji se pobunio s
namjerom da zaradi trideset dinara, ili onaj drugi, koji je bio zabrinut za zdravlje svoga psa?
On je vjerovao da je njegova sudbina ponajprije u tome da zavlada ovim narodom, a zatim da
provedu, pred svim robovima, po cijelom carstvu, nesluenu revoluciju osloboena mnotva.
On je htio vladati ovom zemljom; bio je ambiciozan, prepreden, vei farizej od najbjeljeg
farizeja iz ljudskih grobnica. No nedostajala mu je skromna potreba njegova potkazivaa ili
uzviena ravnodunost njegova suca. Bio je ambiciozan ovjek koji se istodobno usudio
sanjati; odnosno, koristio je sve mogue da bi dosegnuo ono nevjerojatno. No politika je
posvemanja potvrda nevjerojatnosti da bi se dosegnulo mogue; ona je rasprivanje snova.
Kada je izdajnik isplaen i njegova izdaja upisana u goleme provincijske knjige, bilo je
nemogue prihvatiti samovoljan in muenika koji se takvim sam proglasio; a prokurator nije
ima razloga poticati obmanu lokalnih sveenika. Jadnik je pomislio da e njegov izazov
raspaliti carsku tatinu; no carstvo ga je, kao mnogo razboritije, predalo u ruke sigurnijih
41
krvnika: njegovih sunarodnjaka. Htio je likovati u ovom ivotu. Htio je doi u Rim i kraljevati
u drugom dobu. No velik se paradoks spustio na njegovu glavu poput crne golubice:
pripremio mu je ono to je najmanje elio: posthumni trijumf. Nije kraljevao; umro je u
drugom dobu. Njegova je smrt oznaila poetak treega doba s velikim znakom pitanja.
Jadan, jadan ljudski sin, zemaljski sin, sin gladi.
- Luda je - ree (rekoh), izlazei iz sobe. - Pripovijeda udne legende.
Ponovno sam smotao al; potrao sam za njim; kao u ledenim ponorima te mladosti na
koju se on usudio podsjetiti me, htio sam biti sam; sam, s Nuncijom; prola bi ova jesen,
otrpjeli bismo blagu zimu pokraj oskudnih ognjita, slabano diui; ispunile bi se nae elje:
ubor proljea sruio bi lana vrata ove nastambe osuene na promiskuitet, odraz,
dvostrukost; ponovno bismo otili u ljetnu umu. Bili bismo jedno: oboje. Bacio sam se na
njega. Zagrlio sam mukarca koji me je gledao saaljivo i s ljubavlju, ali i prezrivo; zagasito
zlato njegove kose postalo je svilenkasti bijeli izvor; oi su mu se udubile u proarane duplje;
elo mu je bilo blijedo; na mravim obrazima i na drhtavoj bradi rasle su mu bijele dlake.
Ruke su mu bile prazne i prekriene na grudima.
Zagrlio sam ga. Razdvojio sam njegove ruke. Poljubio ih. Njeno sam ga i tuno odveo do
kreveta na kojem vie instinktivno (smiljeno) nije bilo Nuncije............................................
......................................................................................................................................................
...
...
.................. Ondje smo njegovali njegove rane, skinuli ga, skrili potajice odjeu koju je
rastrgnuo bijesni tigar: ak ni zvijer nije prepoznala svoga gospodara........................................
..
..................................................... Dugo smo bdjeli pokraj njega: bezbrojne noi. Strahovali
smo za njegov ivot; odravala gaje slabana nit pokajnikih rijei; ne usuujem se ponoviti
ih; nisam htio vjerovati u njih. Sjeanje starca bilo je sve ono na to su me djeak i mukarac
podsjetili, to je tono; a usto, bilo je i sve ono to sam ve bio zaboravio. No podsjeanje na
sve to znailo je ponovno zaboravljanje svega toga. Kad je napokon otvorio oi (zauvijek
izgubljene u dva mrana rudnika sa sedefastim ilama), dugo je vremena utio. Nije me
pogledao; ni ja ga nisam elio gledati. Nuncia se jedne noi presvukla. Pustila je da bogata
grimizno crvena tkanina sklizne s njezinih ramena; posljednji mi je put pokazala svoje
nabrekle grudi, jasnu bjelinu trbuha; crni plamen spolovila. Zatim je odjenula dugu bijelu
haljinu koja joj je sezala do lanaka; bijele arape, bijele cipele; stavila je kapu i zavezala je.
Bila je ista: svojeglava, tuna, pomalo boleljiva, sada brina, prostoduna. Prila je starcu,
jednu mu ruku stavila na elo, a drugom poela mjeriti puls. Stareva je koa tanka poput
ljuske nekakva kukca; pomalo uka pri dodiru; to je odve krhka svila.....................................
.................Stigao je; zvukovi su se promijenili. umovi, koji su me nekada vodili po labirintu,
na neki su nain postali progresivni: omoguavali su mi da odem s jednoga mjesta na drugo,
jer su se kretali s vremenom koje sam mogao mjeriti, makar to bilo nesigurno: zvuk se kretao
kao i moji koraci, kao i vrijeme, od jedne do druge toke. Sada se, kao da se neka magnetska
vrpca poela vrtjeti unatrag, umovi ne udaljavaju u prostoru (mislim da se on ak poveava)
nego u vremenu. Zvona odzvanjaju pozivajui hitno na oruje; prisutno je tajanstveno
zapljuskivanje vode i brodica to nestaju s rijekom; uju se povici svjetine, bijesni koraci po
drvenim mostovima, zatim potmuli odjek kamenja i blata koje netko bijesno baca, pa teak
zveket oruja, eljeznih ostruga, beutnih titova. Povici ne prestaju: javlja se glad
..
.............................Djeakova soba (igrake, brojalica, maske, kavezi); mukareva soba (drvo,
naslonjai, gravure s prizorima iz lova); obje su nestale. Stareva je soba ogoljena. Na
zidovima glatki kamen i sirova opeka izmjenjuju svoju nenadmaivu krutost. Na krevetu lei
utljiv starac. Ne sjeam se kakav je bio djeakov i mukarev krevet; ovaj prepoznajem. U
njemu sam leao kada sam stigao ovamo: to je bronan krevet, obavijen mreom protiv
komaraca, s pranjavim pokrovom. Prepoznajem ga. Onaj koji u njemu lei nikada mi ne
govori, nikada mi ne upuuje pogled. Njegovu ravnodunost pripisujem bolesti; njegovu
gorinu ne znam odrediti.......................................................... ....................................................
42
..
....... Izgubio sam put. Ipak, umovi su sada oni koje sanjam. Ali oblici me izdaju. U starevoj
sobi ponovno su se pojavili kavezi. Njiu se zajedno sa zidovima. Nevidljiv je to i grozniav
posao to nas okruuje; ini se da ga ni Nuncia ni starac nisu svjesni. No ja ujem
kako se u munini mijeaju kre i voda; kako se iskapa zemlja i obraduje kamenje; kako se
izdubljuje cement i podiu zidovi; kako kripe kola i sopu volovi; kako stenju ljudi i plamte
kovake pei. Neprestano traim stup koji sam zapoeo graditi s onim nestalim, gotovo za-
boravljenim mukarcem; on bi trebao biti poetak i vrhunac lijepe graevine o kojoj sam
sanjao. Sada dodirujem druge stvari: hodnici ispisuju drukije svodove, u niama se nalaze
izobliene figure; na kraju labirinta prostire se jantarna svjetlost i ocean. iljasti se lukovi
prepleu na sve strane. A iz daljine prema meni dolaze Nuncia i starac; ona gura kolica; on,
pognute glave, ne eli me prepoznati dok prolaze pokraj mene. Samo me enina tuga izbavlja.
Ove noi (zato uporno mjerim vrijeme na taj nain dok je tama u sobi stalna, kao i svjetlo
u dnu hodnika) starac je napokon neto rekao. Ne razumijem na kojem jeziku govori...............
.................Jedan od est kaveza je popunjen. Unutra je le velikog tigra, kuan i nateen.
Njegovi onjaci su uti, poput nekih zalazaka sunca...................................................................
.....................................................Pokuao sam podsjetiti Nunciju na dogaaje onoga
udesnog i dalekog ljeta kada su se vrata i prozori kue otvorili. Najprije me nije htjela
sluati; zanijekala je nekoliko puta glavom. Zatim je zaplakala
Nisam je to morao zamoliti; spontano je poela prevoditi ono to je ponekad promrmljao
taj starac naslonjen na krevetu, gotovo nepomian (njegovo je disanje uznemirujue
prhutanje; plahte se jedva diu) s rukama i glavom uronjenom u jastuke to ih Nuncia svaki
as namjeta. U poetku ne razumijem sasvim dobro. Stareve su se usne skupile kao plod
koji je predugo ostavljen da zrije; plavkaste bore usjekle mu se oko usta. Poinje uvijek s
latinskim izrazima koje Nuncia ne eli prevoditi: Sic contritio est dolor per essentiam.
2
Zatim
se vraa svom nerazumljivom jeziku, a ona ponavlja reenice na engleskom. Govori kako nije
potrebno prisjetiti se svih grijeha u trenutku pokajanja; dovoljno ih je sve prezreti. Kajanje,
dodaje, mora biti sveope. Meutim, moe se prezreti samo jedan grijeh zbog nekog opeg
razloga. Peccatum non tollitur nisi lacrimis et paenitentia. Nec angelus potest, nec
archangelus.
3
Zastaje; ne govori satima? Zatim ponovno polako zapoinje svoj govor. Ona mi prevodi:
tri su tvrdnje sablaznile svijet; prva je o vjenosti svijeta; druga o dvostrukoj istini; trea o
jedinstvu zajednikog duha. Ako je svijet vjean, znai da nije moglo biti stvaranja svijeta;
ako je istina dvostruka, onda moe biti i beskrajna; ako ljudska vrsta posjeduje zajedniku
inteligenciju, nije besmrtna pojedina dua nego je to ljudska vrsta. Zatim proape: otkrivanje
puteva toga zajednikog nadivljavanja, to je velika tajna. Zatim zapada u neko stanje slinave
i senilne imbecilnosti................................................................ ....................................................
...
......................U drugom se kavezu nalazi sova. iva je i gleda nas cijelu no. Pokuavam
spavati pokraj pranjava kreveta. Nuncia ne ostavlja starca ni aska. Cini mi se da u dnu
hodnika gradi divovski prozor. No sjena i svjetlo nas jednako naputaju....................................
............................................................Vidio sam pet lotosa kako plutaju u ribnjaku u vrtu. Bez
ikakva razloga podsjetili su me na dana obeanja. Ovdje, u ovome vrtu, u ovim sobama.
Gledao sam lotose i zahvaljujui njima shvatio sam da se ve mogu prisjetiti svoga ivota na
ovome mjestu. Kao i nekada, zapitao sam se: hou li se moi sjetiti svoga drugog ivota kada
napustim ovaj? Samo su dvaput moji pratioci, djeak i mukarac, napola razgrnuli zastore te
prolosti koja je vjerojatno bila moja. Upoznao sam ljubav svoje majke i smrt svoga oca.
Saznao da nisu bili slobodni; spoznao sam osnovnu i jasnu istinu: biti zaet, roditi se, umrijeti,
to su djela koja ne ovise o naoj slobodi; okrutno se rugaju onomu to privremeno nastojim
izgraditi i dobiti u ime slobode misli. Je li ovaj ivot, taj to ga se sada prvi put sjeam da sam
ga proivio na ovome mjestu, dar slobode koju nisam imao u drugome ivotu; ili je, naprotiv,
2
Tako je tuga po svojoj biti patnja.
3
Grijeh se iskupljuje samo suzama i pokorom. Ne moe to ni aneo ni arkaneo.
43
samo jedno drukije ropstvo? Na kakvo me obeanje podsjea tih pet lotosa? I koji je od tih
dvaju svjetova zaduen za njegovo ispunjenje?............................................................................
...
.......................Ponekad, kada starac spava, Nuncia razgovara sama sa sobom. ape: Kad bih
i ja mogla zavrtjeti najvei kota; kad bih se provezla, mogla bih odvesti druge do daleke
obale; osloboena, mogla bih osloboditi druge; utjeena, mogla bih utjeiti ostale.....................
........................................Kada se umorim od spavanja i ekanja, ponovno tumaram
hodnicima. Nametnuo se stanoviti red; pokazuju to neke simetrije to ih ranije nisam
primjeivao: veliki gotiki prozor na zapadnoj strani sada je povezan s istokom; iljasti lukovi
niu se pravilno; no iako red postoji, amor kaosa postao je zagluan: nijee ga, istie ga i
samo ga ponekad prihvaa: kada u buci uspijevam razabrati mukanje stoke i zvukove kotaa
po kamenu, borbene poklie i viku igre, jecaje gladi i smrti. Niski let ptica................................
......................................................................... Nuncijine su cipele ponovno prljave. Zablatile
su cijeli pod sobe. No ona je i dalje pokraj starca. U jednom kavezu nalazi se koza. Promatra
me neprobojnom glupou .............................. .............................................................................
................................................................................ Starac i dalje uporno ne priznaje moju
prisutnost. No noas se naglo probudio. Poeo uzbueno govoriti. Nuncia je sklopila oi i
prevela:
Bog nije dovrio stvaranje. To je njegova nesavrenost. Istinsko stvaranje moralo bi biti
apsolutno, konano, bez napuknua, bez naknadnih mogunosti; istinski Bog nije ga smio
predati hirovitosti slabih i grabeljivih ljudi. No sada je na ljudima da ga upotpune. Jedan
ovjek to ne moe sam; hoe li cijela ljudska vrsta imati snage da sprijei boansku namjeru?
Ne sjeam se svih svojih ivota; to je moja nesavrenost. Moje sjeanje see samo do poetka
moje svijesti; prije toga, sve je obavijeno potpunim mrakom; nakon toga, zacrnjuje je
ravnodunost (moda nehotian izbor). Prisjetiti se svega - ve sam rekao - znai zaboraviti
sve. Moda je moje sjeanje potpuno jer se sjeam samo onoga to vrijedi pamtiti. Moda bih
ga mogao prizvati u potpunosti da to poelim. Poludio bih: ivot bi mi se stopio s prirodom.
Moja je nakana sasvim suprotna: odvojiti se od prirode, proistiti do krajnjih granica tu
nepodudarnost koja je zauvijek osudila i unitila na duh. Jer samo svjedoimo tome da nae
vrijeme nije prirodno, predajemo se, nijemi od uasa, pred tom rezigniranom oitosti.
Unitava nas neprobojna ravnodunost oceana i planina, zvijeri i ptica, riba i uma. Prva stvar
koju spoznamo jest da nas svijet ne eli; mi ga trebamo, on nas ne trai. Ne, ne elim to rei;
to bi znailo da nas priroda nagrauje nekim osjeajem, osjeajem odbacivanja. A za nju, koja
je sve, mi smo nita. ak i graevine kojima nastojimo osmisliti to razdvajanje i stvoriti
ljudsku prirodu, na kraju nas iskljuuju: ako traju manje od nas, gledamo ih tuno; ako traju
due od nas, gledamo ih s gorinom. Osnovna je zabluda uvijek ista: svladati ono to nas ne
treba, doliti nae vrijeme u opreno vrijeme. Shvatio sam to dok sam predavao na Sveuilitu
u Parizu; zakljuio sam tada da bi spas bio u izmiljanju vlastitog potpunog vremena koje bi
iskljuivalo tu zlokobnu ambiciju da se jedno iscjepkano vrijeme silom ugura u prirodnu
bezvremenost, ili zahtijevanje od te bezvremenosti da svoju apsurdnu ukupnost, svoje
tisuljetno iscrpljivanje, podvrgne naoj racionalnosti koja se mjeri prolaenjem. Objavio sam
tri studije koje su zgranule svijet. Izrekao sam ih. Bilo je to pojednostavljeno pribliavanje
mojim najdubljim mislima. No dovoljno da me 1270. godine osudi Etienne Tempier, pariki
biskup, i da me opovrgne Toma Akvinski s toliko surove srdbe koliko ju je i prikrio
formulama pobonosti. Pobjegao sam u Italiju. Zatvorio sam se u jednu kuu; zatvorio sam se
u jednu oskudnu sobu u toj kui, zatvorio sam prozore, zabranio da se svjetlost priblii,
unajmio slugu koji je jednom, prema glasinama, bio zatvoren u ludnicu. Naredio mu da se ne
pokazuje, da mi ne upuuje nijednu rije, da mi samo priprema hranu onoliko koliko je
potrebno da ne umrem od gladi i da mi je u tanjuru gurne ispod vrata jednom dnevno. Sjeo
sam i neumorno ponavljao tri istine: svijet je vjean, dakle, stvaranje nije postojalo; istina je
dvostruka, dakle, moe biti i viestruka; dua nije besmrtna, ali je zajedniki duh ljudske vrste
jedinstven. Nadao sam se da u tim trostrukim putem stii do jedinstva: da u stii do
najuzvienije misli. Ponekad sam, priznajem krivicu, prihvaao misli to su se nametale:
govorio sam sebi da se o objektivnoj strukturi prirode ne moe misliti, a da se ne poludi; nije
44
to nae poslanje; to nas unaprijed unitava; svako pribliavanje tajnama, koje nas ne
obvezuju, lana je pobjeda; udaljava nas od naega jedinog zadatka, a to je pronalaenje
naina razmiljanja koje nije pod utjecajem prirode; pri naporu da se pribliimo prirodi,
rtvujemo ono jedino to nas od nje razdvaja: sposobnost zamiljanja u koje ona ne moe
prodrijeti, jedina i vjena inteligencija i volja smrtnih ljudi koji neprestano ponavljaju i
odraavaju prvo bie koje je bilo uzrokom prvoga razmiljanja. Smislio sam sve mogunosti:
razmislio o vremenu koje se vraa i o simultanosti prostora, zakljuio sam da se nikada nije
dogodilo ono to se dogodilo, i da je ono to se nikada nije dogodilo ve bilo zapisano u
povijesti; zamislio sam kockaste kugle, trokute s bezbrojnim stranicama, pravocrtne krivulje,
predmete koji su ujedno neizmjerno teki i neizmjerno laki, pjesme koje bi rastavile usmenu i
pisanu tvar, zabranjene jezike, gradove koji se nalaze posvuda, trudne kipove i apsolutne boje.
Nije mi bilo potrebno zrcalo; znao sam da me usredotoenje na matu svelo na slaboumnost;
slina mi je curila iz usta; teko sam jeo; moji su se nespretni udovi pokretali tek nasumce;
nekontrolirano sam obavljao nudu; nemirno spavao. I nisam znao to se dogaalo s druge
strane vrata. Nisam bio sam; no nisam mogao zamisliti osjeaje sluge koji je s velikom
tonou svako popodne pruao limeni tanjur ispod vrata. Neprekidno sam ponavljao: svijet
je vjean, istina je mnogostruka; dua nije besmrtna. Zamiljao sam i ono suprotno: svijet je
smrtan, istina je jedna, dua je vjena. Ralanjivao sam ono to je poeljno: svjetovi su
viestruki jer je vjenost sadrana samo u oblicima koji mutiraju; istine su vjene jer im
njihova mnogostrukost, barem djelomice, omoguava da budu prenesene: jedina istina mogla
bi zauvijek ostati zakopana, biti zauvijek izgubljena u sreditu jednoga grozda; a dua se seli,
smrtna, ali s mogunou preobrazbe, izmeu tih svjetova i istina. Ako je prvotni uas nastao
zbog radikalne oprenosti izmeu svijeta koji ne umire i due koja mora umrijeti, radikalno
pomirenje sastojalo bi se u tome da ni svijet ni dua ne umiru. Zabluda ove pretpostavke
odvie je oita: svijet nam se ini vjenim samo zato to je ritam njegova umiranja drukiji od
naega. A i pomirenje bi bilo drukije: svijet i dua morali bi umrijeti zajedno. Vjenost bi
bila potpuna sinhronizacija nae smrti i smrti svijeta. Ili, gledajui to na drugi nain,
neodvojiv savez izmeu naega ivota i ivota svijeta. Oprenim putem doao bih do toke
polaska, samo to bih, umjesto da nametnem svoje vrijeme stvarima, pustio da mi stvari
nametnu svoje vrijeme. No zbroj prirodnog vremena, kao to sam ve rekao, to je
bezvremenost: kratkotrajnost vilinskoga konjica nadomjeta se trajanjem jedne planine,
vrijeme mora ogranieno je na vrijeme jednoga raka i protegnuto na vrijeme neba to ga
odraava. Vjenost je iluzija vremena to se nadomjetaju, kontinuum u kojem se bia
kratkotrajnoga ivota pribrajaju dugovjenim biima, a ova, pak, pridonose obnavljanju onih
kratkoga vijeka. Da sam bio leptir - rekoh sebi - ve bih bio mrtav; da sam rijeka, jo se ne bih
rodio. Naslutio sam tajnu reinkarnacije: svijet je vjean jer umire obnavljajui se; dua je
smrtna jer ivi od svoje neprenosive individualnosti. Papa Inocente III. nametnuo je ovakav
zavjet vjere valdenzima, provodei odluke Koncila u Bragi i Toledu: Svim srcem vjerujemo (i
to glasno iskazujemo) u reinkarnaciju upravo ovoga tijela koje nosimo, a ne nekoga drugoga.
Navukao sam petu anatemu iz Justinijanove poslanice patrijarhu Menasu: u samoi svoje sobe
prihvatio sam da je uskrsnue jedino mogue ako zauvijek napustimo vrijeme i tijelo koje
imamo; potvrdio sam ono to je patristika negirala: si quis plasmationem humani corporis
diaboli dicit esse figmentum et conceptiones in uteris matrum operibus dicit daemonium
figurari,
4
A. S. Doveo sam jednu enu iz sela svojoj kui. Izloio sam je svojoj pohoti to se
rijetko dogaa. Iskuao sam sve oblike. Prisilio sam je da kopulira sa ivotinjama po
planinama. Pomijeao sam svoje sjeme sa sjemenom jaraca i divljih maaka. Poslao sam je da
spava u sobi za slukinje. Prepustio sam sluajnosti mogui susret s ludim slugom koji me je
posluivao. ena je zatrudnjela, i im sam saznao za to zaee, mogao sam odjednom
zamisliti sve svoje prijanje ivote i sve svoje budue reinkarnacije. Na tajanstven nain
ukljuio sam se u besmrtni zajedniki duh ljudi. Drhtei, znojan, mrtav umoran, bio sam
lovac, gol kao i zvijeri koje sam progonio i koje su me progonile, zatim graditelj dolmena, rob
kojega su iibali pokraj rijeke, lutalica koji je krao po trgovinama po pjeanim zemljama,
4
ako tko kae da je stvaranje ljudskog tijela avolov izum, kae i to da zaea u majinim utrobama
nastala djelima demon
45
kobni vojnik u Darijevoj vojsci, lakouman i osjetljiv uenik na atenskoj agori, nepismen i
lakom borac u rimskim borilitima, bos arobnjak, uljiv i govorljiv u palestinskim
maslinicima, emigrant koji plae na obalama Bospora; ponovno u Rimu, smion i samilostan
pastir koji nosi kantice mlijeka u katakombe; kasnije, razara neosvojivih gradova; zatim
miroljubiv osvaja, sine ferro et igne
5
, istih onih zemalja koje sam ranije poharao; sluga,
naposljetku, na sveuilitu; izlaga teza koje su optuili; teolog u bijegu; starac zatvoren u
svojoj sobi, koji neprestano razmilja o formulama vremena, o uskrsnuu, o kontinuitetu,
kojega slui neki luak, u pratnji priglupe i trudne ene... razmiljajui o tome tko u biti, kao
da ve znam to sam bio: brojni teaci u Poitiersovim zemljama, gotovo gospodar svoje
parcele, od kralja s nje protjeran, primoran da postanem mali obrtnik u gradu, ponovno
usmren u jednom od brojnih ratova, sokolar nekoga panjolskog vojvode u sljedeem
uskrsnuu, mladi neustraivi mornar, prilikom brodoloma baen u zemlje na koje nikada nije
stupila noga jednoga Europljana, glasnik nevjerojatnih vijesti, ulovljen kao jelen u Almeriji,
uhienik inkvizicije, abhidharmski sveenik u Kalkuti, proizvoa baruta za sveanosti u
Sangaju, proizvoa tkanina u Londonu, glazbenik na dvoru u Mecklenburgu, arhitekt na
obalama Neve, izgladnjeli vojnik na poljima Boyacae, beskrajni moreplovac po Ohiju;
ponovno lovac na divlje zvijeri po samotnim zaljevima Hudsona. Sve u to biti. Svaki put u
nekom drugom tijelu, ali s jedinstvenim duhom.
Prekinuo sam ga: - A sada? Tko si sada?
Rekao je neto nerazumljivo; Nuncia je prevela:
- Sada sam ti ........................................................................ ....................................................
.......................................................................................................................................................
Nalazio sam se blizu starca, pozoran prema njegovu dahu umiruega, vie opinjen njegovim
neobinim glasom nego tunim eninim prevoenjem. On ree: Sada sam ti, i iz blijedih
plahti izvue bode i zabije ga u moju podlakticu; kriknuo sam trei put; shvatio sam stareve
rijei prije no to ih je Nuncia izrekla na engleskom: Sklopili smo savez. Bit emo zajedno,
zauvijek zajedno, dok ne postignemo ono to najvie elimo. Kada vrata prestaju biti vrata?
Snaga agonije drhtala je u starevim akama. Grebao je moje ake i ruke kao da o mom
ivotu ovisi taj ivot to je otjecao iz njegovih grudi; nisam znao razlikovati blisku smrt od
trenutnog uasa; odbijao me odvratan smrad starca, njegove stare izluine, zadah zakopan u
ustima: Sada sam ti, njuio sam, dodirivao, povraao te proklete rijei. Iza nas svjetlost se
pojaavala kao da se veliki gotiki vitraj iz hodnika pribliavao; starac je govorio; ona je
prevodila:
Imamo samo vrijeme. Mora brzo odluiti. Moe izabrati vlastitu smrt. Moe umrijeti na
lomai u Sevilji ili na poljima kraj Aquileje, moe te ubiti rimski centurion ili egipatska
korpija, moe umrijeti od kolere u Marseilleu ili od litvanskog koplja u Novgorodu, moe
se utopiti u Sargakom moru ili biti rtvovan na oltaru bez povijesti; mogu te prodrijeti
zvijeri u zoru; moe umrijeti od bolesti jetre u krevetu u svojoj prelijepoj kui u Covent
Gardenu; moe kobno pasti s balkona svoje ljubljene u Limi; moe umrijeti od apatije, od
srdbe, od nesree, od presude, od elje ili od tuge: u svakom sluaju ja u biti pokraj tebe,
spreman da primim tvoj posljednji dah i prenesem ga u drugo tijelo, mlado, tek zaeto, jo
elatinasto u majinoj utrobi. Moje. Tvoja e smrt biti nastavak moga ivota. Ma kamo u
ovome asu krenuo, naii e samo na svoju smrt; ekaju te krvnici, mikrobi, bodei, oceani,
hridi, lavovi; eka te mjesto koje e izabrati za svoju smrt: zidovi e postati prozirni, gradovi
e biti oni koje si izabrao za umiranje; svjedoci, oni koji su doista prisutni; samoa, ona koju
ti je sudbina dodijelila. Mora se pouriti; ovo ti pripovijedam u drugo doba koje ti ne
poznaje, doba kada te vie nije bilo ili te jo nije bilo. Molim te, odlui. Moramo se napokon
razdvojiti. Ve imamo ono to smo najvie eljeli. Moram se ponovno roditi zahvaljujui tebi.
Nitko me nee prepoznati. Svi koji su me poznavali bit e mrtvi. Pouri se. Svaki ivi ovjek
ima trideset utvara: mi smo u veini, ne moe nas svladati. Ja sjedim, razmiljam, u kui koja
je u okolici Trania. Prilazi mi sluga i nosi jelo. Pokraj mene trudna ena eka trenutak odluke.
Mislim samo o tebi; u ovome trenutku ti si uzviena misao. Pouri se. Odlui. Uskoro e
kucnuti as.
5
bez maa i ognja
46
Nuncia prestane prevoditi. Na njezinoj grimasi neposlune i prestraene ene blistao je
uas spoznaje: sve e ponovno zapoeti. Progovorila je svojim rijeima.
Nije ti ispriao da je takoer umro jednoga petka popodne na obroncima u okolici
Jeruzalema. Usne su mu imale okus octa. Znam to. Primila sam njegovo tijelo plavo od
guenja; oaloeno sam ga poljubila.
Nisam morala prevoditi ljutite stareve rijei. Ve sam ih znala. On je trei put izrekao:
Luda je. Pripovijeda udne legende.
Zatim je starac zadrhtao i ona je nastavila govoriti u svoje ime: Morala sam podijeliti
vienje s nekim. Kada je sluga gurnuo tanjur ispod vrata, prepustila sam se porivu; otvorila
sam vrata. Ondje je stajao on...
Koraci su se pribliavali pri sve jaoj svjetlosti. Nisam imala vremena osloboditi se starca,
njegova umirueg zagrljaja. Prema nama je koraao mukarac u crnim hlaama i u gruboj
samtastoj koulji; njegova crvenkasta koa bila je svjetlucava kora; njegove crne oi
zanijekale su milost; ludilo je bilo gospodar njegovih usana. Nisam imala vremena, doista.
Neznanac je koraao s tanjurom u rukama; hladna masnoa navukla se na njegove rubove.
Mukarac se sagnuo, ostavio tanjur na podu, odgurnuo ga prema naprijed. Nuncia, opsceno
smirena, odsutna, ponovno je prevodila stareve rijei: Kada e vrata prestati biti vrata?
Nagnut mukarac odgovori glasom, istodobno nestvarnim, tunim i prijeteim: -
Vodoravna vrata... to je grob.
Starac pusti moje ruke; sluga se baci na njega, istrgne mu bode iz ake i zabode ga
jednom, dvaput, triput, u ledenom i svjetlucavom plesu, u stareva lea. Starac je uspio
pogledati prema kavezima; uspio se nasmijeiti; uspio je rei Nunciji (a ona je
mehaniki ponovila): Nisi ih mogla napuniti, eno; nedostaju ti dvije lovine; nisi ih uspjela
sve uloviti ................................................................................. ....................................................
...
............. Pobjegao sam s tog mjesta; znam da sam odbacio hrabrost i saaljenje, a i bol. Iza
sebe sam zauo uurbane korake sluge; njegove su korake, poput mojih, progutali umovi
labirinta koji nas obavija. Sve poprima oblik; blijede zidine i obrisi, kupole i lica, kao da je
njihova prijanja nevidljivost proizala iz potpune tame: neprobojna tmina, kao i najia
prozirnost, jednako su zabranjene ljudskom oku. Hodnici kojima sam toliko puta prelazio
ispunjavaju se ljudima; u tome mnotvu, sluga je samo jedan ovjek vie; dodiruje mi rame i
ape kroz smijeh: - Ovo e mjesto zadobiti svoj oblik, ali ti ga nee upoznati... Sprema
krvavi bode za pojas hlaa i udaljava se, zauvijek izgubljen, du crnih zidina koje sada
prepoznajem i du bijelih kamenih zidova Portlanda, jo vie izbijeljenih od nevremena.
Ubrzavam korak; grad je golem i napokon ga prepoznajem.
Znam da ga samo zahvaljujui rijeima ubijena starca mogu prepoznati: shvatiti. Pogled mi
je tako irok kao i grad. Koraci me brzo odvode s jednoga mjesta na drugo. Napokon mogu
dati jedno objanjenje: prepoznajem mjesta jer sam ovdje oduvijek ivio, no ranije to nisam
znao jer nisam bio naviknut gledati ih onakve kakvi su bili u vremenu u kojemu ih gledam
kakvi su. Hodam po Marylebone Roadu s kuama od opeke i sa zelenim ogradama, ali
istovremeno i u istom prostoru prelazim lovako podruje, promatram let fazana i sluam
umove zeca. Koraam gradom svoga djetinjstva, uvijek tako nalik samome sebi, a istodobno
osjetljivim na novosti koje ga nagruju, unitavaju, zagluuju: s gorinom promatram
nebodere, bune kavane, ulaze u kasina, oglase; osjeam da je dah vremena blizu, u oglasima
na obojenim autobusima, na velikim listovima na kioscima koji govore o vijestima dana; no
sada visoke potpetice djevojaka u mini-suknjama, objeenih o arene perlice ogrlica (odsutne
oi iza ljubiastih naoala), prolaze neuznemireno pokraj bosih umova prodavaa mlijeka
koji izvikuju svoju robu: "Kravlje mlijeko, mlijeko arenih krava", i pokraj pobjednikih
koraka mladia s prljavim uvojcima, s na-pudranom kosom, u uskim zavodnikim hlaama, i
kurtizana lanih mjeseina sa kripavim krinolinama. Visoki autobusi i brzi Ferrari stapaju se
u Strandu s potanskim koijama i konjima, s nosiljkama i s kolima. U Covent Gardenu nema
niega, i istodobno se uzdie nekoliko kua, druge su sruene, mukarci u sakoima i
cilindrima hodaju i raspravljaju pod lukovima piazze, kolica puna voa i povra zakruju
promet; prepoznajem mostie grada, ali istodobno vidim zajapurene ene koje bacaju smee u
47
smrdljive kanale; vidim moderan Londonski most, i na istome mjestu vidim neko staro i
rahitino zdanje s naguranim kuercima i bazarima; vidim pobijeen korak dananjih staraca,
mukarce votane boje koji trgaju svoje hlae zgrenim akama, mijeaju se sa starim i
neobinim izgovorom trgovake uurbanosti u uskim uliicama to su ih zaposjeli konji, psi i
stoka koja ide u smjeru klaonica, skitnice, fratre obrijanih tjemena gurnute u prosjaenje i
krau da bi se toga razrijeili samostani; dananje starice, s crnim kapama u kojima
svjetlucaju ukrasne igle, s vratovima stisnutima lanim biserima (u ruci nose papirnate vreice
boje kave, obojene) koje hodaju okolo pipajui eire to ih izrauju Francuzi iz Sout-
hvvarka, tkanine to ih tkaju Flamanci iz Shoreditcha, gravure to ih tiskaju Nizozemci iz
Westminstera; istodobno vidim na istim mjestima srebrnastu ivu Picadillyja, oglase Players
Bovrila, natpis kue Swan & Edgar, proelje Hotela Regent's Palace i nadstrenicu kina
Cameo na kojoj se najavljuje To Sir With Love. Ispred Country Fire Officea prolazi pet
cistercitskih redovnika sa svojim ovcama, a dolje po Temzi plove nakiene brodice i uje se
Handelova glazba, dok se ovdje gore, u Haymarketu, iz jedne prodavaonice ploa uju glasovi
sastava Manfred Mann: For every day, another head turns gray.
U parkovima se starci sunaju na stolcima za plau, starice hrane ptice selice, mladi lee na
travi golih grudi, zavrnute koulje ispod zatiljka, parovi se ljube, a djeca odlaze u zooloki vrt,
ravnoduni na barbarski mete konjskih utrka, susreta slobodnih borbenih vjetina, borbi
pijetlova i turnira u streliarstvu.
Svaka je zgrada ona sama i sve njezine promjene, unatrag do poetka: do praznog prostora.
Grad je u plamenu; grad je posve izgraen; grad je rimski logor, ograen; grad je pusto polje
od ilovae; beskrajni se grad protee do bijelih strmih obala Dovera. Vatre velikog
poara jo se nisu ugasile .............................................................................................................
...
..........Bez prestanka sam koraao. Koraci su me odveli do zoolokog Regent's parka.
Sputalo se predveerje, ali jo nisu zatvorili reetkastu ogradu. Magla se ponovno dizala s
jezera; trava je bila satrta uurbanim koracima i ljetnim razonodama. Sjeo sam na zelenu
klupu ispred kaveza s medvjedima. Gledao sam kako se igraju, a zatim spavaju. Svega sam se
sjetio. Lice mi je bilo okupano posljednjim zrakama sunca jednoga znamenitog engleskog
ljeta. Oko moje kue u Hampsteadu podii e se lagani dim iz valovitih vrtova; procvjetat e
geraniji i ivanice; zastori od gruboga platna zamijenit e ljubomorna zimska vrata; trava e
biti svjea, vrbe nepomine, drvene ograde izmeu kua obojene, iz Hampstead Heatha
doprijet e glasovi djece na praznicima. Krovovi e blistati, a golubovi e svinuti gnijezda
pod strehama. Neki e starci njegovati svoje vrtove. Ja sam se trebao rano vratiti svojoj kui u
Pond Streetu, otii iz svog arhitektonskog biroa u Dover Streetu, sjesti u automobil, popeti se
uobiajenom trgovakom ulicom Camden Towna i doi do obronaka moga djetinjstva. Moja
ena Emily zamolila me je da doem ranije; na sin Georgie danas slavi deseti roendan.
Osjetio sam da mi na podlaktici zacjeljuje jedna rana.
Zauo sam ravne korake po ljunku. Neka trudna ena pribliila se kavezu s medvjedima.
U ruci je drala papirnatu torbu boje kave, umrljanu. Pratio ju je zalizani angorski maak. Iz
torbe je izvadila komadie prenog kruha i bacila ih u kavez. Zadovoljno je promatrala
ivotinje. Zatim je sjela pokraj mene. U poetku mi nije nita govorila. Promatrao sam joj
profil. Mislio sam da se sjeam neumornog sna tih oiju, slobodne i bolesne upornosti tih
usana, istonjake bljedoe koe, a u rukama, sjaja umirue zvijezde.
Progovorila je ne gledajui me; gledala je maka i milovala ga jednom rukom.
- Nino, ljepotane, slatkice, razmaenko, Nino........................................................................
Drugom rukom bacala je po ljunku pet izlizanih karata, vrlo starih; vidio sam figure koje
su padale: sova, tigar, koza, medvjed, zmaj, i sluao je:
Istonjaka vruina je uzbudljiva i osjeajna. U pustinjama se raaju opsjene. Njega su svi
slijedili. Svi su vjerovali njegovim rijeima i njegovu liku. Svi su bili zavedeni njegovom
muevnom srdbom, njegovim obeanjima o najslaim uicima; nebo je bilo daleko; on je bio
blizu. Kako sam mu mogla odoljeti? On je bio pravi mukarac; kratko je ivio, ali je dobro
ivio. Sve je bila ljubav: ene, mukarci, djeca, janje, vino, masline, ribe. Poinio je sve
grijehe; u njegovim oima svjetlucala je ambiciozna okrutnost jednoga istonjakog despota.
48
Sama sam mu se ponudila jedne noi. On je to zaboravio. Kae da bi prisjeanje svega znailo
zaboravljanje svega: poludio bi. On se neprestano prisjea samo trenutaka svoje svijesti i
ubojstva. ivi zauvijek zatvoren u ogoljenoj sobi, sa zatvorenim prozorima, razmiljajui o
svijetu, razmiljajui o ljudima, ekajui da mu sluga gurne limeni tanjur ispod vrata. eka
svoju novu inkarnaciju. Misli na tebe koji ne postoji, u vremenu koje jo ne postoji. Moda
nikada ne doe. Zaboravio me je. Zato ne zna da ga stalno pratim; da se reinkarniram malo
prije ili malo poslije njega, u razliita tijela, kao to je to on htio. Kada se ne podudarimo,
George, kada on napusti jedan ivot, a ja ostanem zatoena u svome tijelu, onda se osjeam
silno osamljenom, tunom, i potrebno mi je drutvo...
Pogledala me je i od njezina mi se pogleda sledila krv. Uzela je moju ruku i njezin je dodir
sledio moju kou. Mogao sam vidjeti njezine blatne cipele.........................................................
..
..
..
Siger od Brabanta, teolog na Sveuilitu u Parizu, kojega su Etienne Tempier i Toma
Akvinski optuili, pobjegao je u Italiju i zakljuao se u jednoj kui u okolici Trania, na
jadranskoj obali, nasuprot dalmatinske obale, u blizini rimskih palaa i hramova okruenih
utim ravnicama. Ondje ga je 1281. godine bodeom usmrtio njegov poludjeli sluga. Neki
kroniari sumnjaju u istinitost toga datuma ............................. ....................................................
.......................................................................................................................................................
.......................................................................................................................................................
.......................................................................................................................................................
.......................................................................................................................................................
.......................................................................................................................................................
....................................................................................
49
Jedna daleka obitelj
Mom prijatelju Luisu Buuelu,
za njegovih osamdeset godina:
"Ce qui est affreux, c'est ce
qu'on ne peut pas imaginer"
1
M. P
Bljedilo u moga prijatelja nije neuobiajeno. S godinama se koa na njegovu licu priljubila
kostima, a dok gestikulira tankim rukama, svjetlost lako kroz njih prolazi.
Vidio sam ga nakon jednoga njegovoga puta u Meksiko, ali tada nije izgledao poput
civilizirane sablasti. Sunce mu je podarilo volumen, tjelesnost. Gotovo ga nisam prepoznao.
Sada kad je vratio svoju bljedou, opet je onaj stari; ali u njegovu ponaanju neto je
neuobiajeno. Ugledavi kako sam sjedi za svojim stolom u klupskom restoranu, otioh ga
pozdraviti predloivi mu da zajedno ruamo.
- Samo ako ete mi se pridruiti za stolom - ree gledajui prema udaljenim stolovima.
Pogled mu je odlutao daleko od prostrane blagovaonice u polumraku. Prvoklasni stolovi
nalaze se pokraj velikog balkona koji gleda na Place de la Concorde. To su najbolji stolovi u
restoranu i prirodno je da su ih prisvojili najstariji lanovi. Prihvatio sam njegov poziv kao
ono to je i bio: izraz potovanja prema meni, njegovu mlaem prijatelju.
- Nisam vas vidio otkad ste se vratili - primijetio sam.
Nastavio je itati jelovnik kao da me ne uje. Malo je pognut, leima okrenut prozoru.
Plaviasto svjetlo toga ranoga popodneva u studenom obasjava obrise njegove sijede
proelave glave. Iznenada podigne glavu, ali ne da bi me pogledao. I dalje je nepomian,
pogleda uprta prema najudaljenijoj toki na trgu, pokraj rijeke.
Naruite za mene - moli me kad nam prilazi konobar. Kae to nekako uurbano, a istu
uurbanost primjeujem i u njegovim pokretima. Pitam se ne ponaa li se oduvijek tako samo
to to dosada nisam primijetio. Svojim sitnim ivahnim oima prelijee trgom zadravajui
dugo pogled na Aleji Tuillerie.
- Znate li - progovori naposljetku kad su nam posluili vino, a njegove se nemirne oi
zaustavile na vinu - kladio sam se sa samim sobom hoe li mi netko prii da me pozdravi;
hoe li mi se pruiti prilika da nekom ispriam svoju priu.
Zbunjeno ga pogledam. - Ali ja nisam netko, Branly. Mislio sam da smo stari prijatelji.
Ovla dodirne moju ruku ispriavajui se primijetivi da e, kad sve zavri, svoj ivot
morati sagledati iz novog ugla; zamorno je to za nekoga njegovih godina.
- Ne elim ponavljati opa mjesta - dodaje. - Neu rei da s osamdeset tri godine svodim
raune. To govore oni koji i nemaju za ime aliti.
Zabacuje glavu unatrag smijui se, a u isti as die ruke i kae kako je naivno vjerovati da
moemo izbjei iznenaenja. Moda i nije toliko rije o naivnosti koliko o gluposti. Samo bi
nas duboka nesigurnost mogla natjerati da uludo potratimo svoju uroenu sposobnost
iznenaivanja. Dodaje i kako smrt odnosi pobjedu samo nad onim tko je se ne plai; isto je i
sa ivotom. Nekoliko puta zatrepe, kao da ga smeta svjetlo jo bijede od njegova lica.
- Prije toga puta, vjerovao sam da sam konano stekao duhovni mir - kae zaklanjajui oi
prstima.
Zatim ljupkim lakomislenim pokretom odmakne ruku kao da svojim rijeima eli oduzeti
bilo kakav dostojanstveni prizvuk; nasmijei se:
- Zaboga! Proivio sam i lijepa i runa razdoblja, besmislene i skladne godine, za mnom
su dva svjetska rata i ranjavanje noge u Dunquerqueu, etiri psa, tri supruge, dva dvorca,
vjerna biblioteka i nekolicina prijatelja poput vas.
1
"Strano je ono to se ne moe zamisliti"
50
Uzdie; odmie au od sebe i ini neto neobino. Okrenuvi mi leda, svoj stolac postavlja
prema Place de la Concorde, kao da se obraa trgu. Ja ipak elim vjerovati da jo uvijek
govori meni, ali na jedan osebujni nain kao da eli podcrtati neobinost naega susreta, ali i
prie koju mi eli ispripovijedati; naposljetku vjerujem (to me malo umiruje) da moj prijatelj
eli priati i trgu i meni, svijetu i onom brojnom mnotvu koje ja u tom trenutku predstavljam
i koje se u romanskim jezicima tako ironino i neprijateljski skriva u osobnoj zamjenici
prvoga lica mnoine, mi i drugi, nos i otros, ja i ostatak svijeta.
Pariz i ja, Branly izmeu nas dvoje. Samo takvo tumaenje moe spasiti moje dostojanstvo
pomalo poljuljano udnim prijateljevim ponaanjem.
- Ovo je stoljee moj brat - napominje tada - proivjeli smo ivot zajedno. Ali ono je i moje
dijete; stariji sam etiri godine i, zamislite, jedna od mojih prvih uspomena je njegovo roenje
kojim dominira jedan prizor koji mi se, trebam li uope napominjati, ini nezaboravnim:
inauguracija mosta Aleksandra III. Sjeam se mosta kao luka bogato ukraenih stupova koji
na moju veliku radost presijeca Seinu da bih ja, dijete, nauio voljeti i upoznavati ovaj grad.
Gledam kako prinosi ruke irokoj plavoj kravati popravljajui biser na ukrasnom brou.
Pratim njegov pogled izgubljen u daljini Quai d'Orsaya, a zatim i rijei koje mi tumae kako
taj prizor rada u njemu, a sada i u meni dok ga sluam, oekivanje da e svake veeri, poput
one kad ga je most na rijeci prvi put oarao, biti dostatan jedan udesni trenutak da odnese u
nepovrat sve vremenske nepogode toga dana - kiu i maglu, egu i snijeg- razotkrivajui, kao
na nekom Corotovom pejzau, svjetlosnu esenciju Ile-de-Francea.
Sjea se tog duhovnog mira. Zna da svake veeri moe strpljivo oekivati taj povlateni
trenutak. Nikada ga nije iznevjerio. A zahvaljujui njegovim rijeima, shvaam da nije
iznevjerio ni mene.
Smijei se mislei kako se jedine iznimke sreom dogaaju samo onda kad je na putu,
daleko od Pariza.
I I
Obitelj Heredia upoznao je u Meksiku tek prologa ljeta. Bili su zajedno u Xochicalcu na
izletu koji je organizirao jedan francuski prijatelj, Jean, koji ve dugo ivi u meksikom
glavnom gradu. Moj je prijatelj s veseljem prihvatio prijedlog da posjete tolteke ruevine u
dolini Morelos, jo k tomu u drutvu Huga Heredije, jednog od najpoznatijih arheologa u
Latinskoj Americi. Mojem prijatelju nisu dosadile ruevine i dok ih promatra, kae Jeanu da,
usprkos Valeryjevu sudu, civilizacije nikada potpuno ne umiru; traju dugo, ali samo ako ih ne
zahvati napredak.
Svoju primjedbu tekom mukom ponavlja na kastiljskom razgovarajui s Hugom
Heredijom dok s visoke indijanske tvrde promatraju krajolik doline, a zatim dodaje kako traje
samo ono to se ne razvija jer ne stari.
- Uostalom, to je i logino - dovrava svoju misao.
Heredia na to samo dodaje na francuskom da je Xochicalco nekada bio obredno sredite, a
ne rtvenik, kao da eli staviti stvari na svoje mjesto i pojasniti strancima kako nasilje nije
meksika povlastica koje se Meksikanci moraju stidjeti nego jedna od rijetkih konstanti u
raznovrsnoj ljudskoj prirodi.
Moj prijatelj usklikne u znak divljenja dajui do znanja da cijeni Heredijino vrsno vladanje
francuskim jezikom, pomislivi istodobno dok slijee ramenima, kako arheolog svojim
rijeima zapravo eli potedjeti senzibilitet pametnog Francuza, koji je senzualan, ali se
zacijelo razlikuje od drugih svojih sunarodnjaka.
Svoju misao priopava Herediji, a ovaj mu uzvraa da je senzualnost samo jo jedan oblik
nasilja.
- Ne dijelim vae miljenje - primjeuje moj prijatelj.
Obrisi doline koja se prua nasuprot ruevinama Xochicalca pribliuju se i udaljuju ovisno
o igri svjetlosti i brzini oblaka; ini se da je mogue dodirnuti dno ponora kao da provalija
izranja iz dugoga geolokoga sna; ugaeni vulkani kao da zauvijek nestaju u daljini
prieljkujui da ponovno nastupi njihovo doba plamena.
51
Moj prijatelj kae svojim domainima kako bi bilo dovoljno da Bog vjetra ustukne ili da se
boica oblaka razbjesni pa da se promijeni taj odnos daljine i blizine te da se vulkan priblii, a
bezdan postane osamljen ulaz u meksiki raj: - Koliko mi je poznato, to je jedini raj smjeten
u podzemlju, u kojemu je i za Orfeja i za Dantea i za Sartrea smjeten ulaz u pakao.
- Gledaj, tata, gledaj to sam pronaao.
Heredijin sin dotrao je bez daha do ruba ponora; moj prijatelj podignu zaobljen drak
tapa zakvaivi ga za njegovu ruku. Vjeruje da ga je spasio nezgode; izmeu ravnog platoa i
igralita pelote nekih je pedesetak metara. Djeak je suvie uzbuen, trai da mu se otac pot-
puno posveti, a ovaj to i ini i to s toliko intenziteta da se to mom prijatelju ini neobinim. U
svojim tamnoputim rukama vrsto skupljenim u obliku glinene posude, kao da pazi da mu
kroz pukotine prstiju nita ne iscuri, djeak dri neki predmet, svjetlucavu metalnu ploicu.
- Oprostite - kae Heredia - nisam vas upoznao sa svojim sinom Victorom.
Zbunjeno muca dodajui na brzinu:
- Jo jednom oprostite, Jean mi nije rekao kako se zovete.
- Branly - jednostavno uzvraa moj prijatelj.
Preao je preko toga to je upoznavanje prolo tako nespretno; djeak Victor potpuno je
zaokupljen svojim otkriem, a njegovu je ocu stalo da mu dade do znanja kako mu se potpuno
posveuje. U takvim okolnostima upoznavanje se odgaa za pogodniji trenutak. Ali Branly ne
moe oekivati da su s naim oblicima uglaena ponaanja - onime to Englezi tako
nepogreivo zovu "manners"- upoznati posvuda u svijetu, a jo manje da se i drugi jednako
tako ponaaju, kao to ne moe oekivati da blagost veernjeg svjetla u Ile-de-Franceu,
nagnutog poput ene koja prua ruku i dodiruje nam obraz prstima (a taj je trenutak svakim
trenom sve blii dok ja ruam i sluam njegovu priu), bude nalik onomu to on zove, jer je
dobro poznaje, svjetlou beskonanog, okomitog, monog, britkog podneva meksikih
planina, podignutoga uvis poput naoruane pesti.
- Gdje si to pronaao, Victore? - pita ga otac.
Djeak pokazuje prema krnjoj piramidi, niskome hramu na kojem se, prema rijeima moga
prijatelja, istie pojas isklesanih zmija koje obavijaju sve etiri strane hrama, kamene zmije
koje prodiru jedna drugu sve dok se ne pretvore u jednu jedinu zmiju koja grize vlastiti rep
sve dok ne proguta samu sebe. Piramida je okruena suhim iprajem i nemirnom prainom.
- Tamo - pokazuje djeak.
- Mogu li vidjeti? - kae Heredia.
Victor skriva predmet stisnuvi ruke na grudi.
- Ne, kasnije.
Sve do tog trenutka djeak dri oboren pogled promatrajui svoje blago. Sada, kad gaje
odbio pokazati, pogleda oca. Moj je prijatelj iznenaen svijetlom bojom njegovih oiju, iako
je tamnoput, tamne i ravne kose. ini se da su mu oi plave i otvorene toj svjetlosti kojoj ne
moe utei, zelene kad ih natkrile guste trepavice. Nema vie od trinaest godina; moda
dvanaest.
- Tko zna - primjeuje sada moj prijatelj, oekujui zajedno sa mnom da se na Place de la
Concorde spusti veernje svjetlo; meksiki djeaci dugo vremena ostanu sitni, kao da prerana
seksualna zrelost koju dosegnu u tropima trai da dugo vremena ostanu niskoga rasta. Nikad
jo nije vidio tako svijetle oi na tako tamnoj puti. Tek se tada paljivo zagleda u oca. Hugo
Heredia je meksiki kreolac crvenkaste koe, crnih brkova, valovite kose i prodornih tunih
oiju koje promatraju iza naoala od kornjaevine.
- Ne, poslije u ti pokazati - dodaje djeak.
Moj se prijatelj suzdrava da ne priupita ne bi li predmet koji je pronaao na jednom
arheolokom nalazitu trebalo to prije predati nadlenim vlastima. Naposljetku, strane
posjetitelje upozoravaju da su meksiki zakoni u tom pogledu jako strogi; nagrabusit e onaj
tko pokua u svoju putnu torbu skriti neku asteku ili taraku figuricu, ak i ako nije prava.
Pita se ne uiva li Heredia neke posebne povlastice.
Odgovor je doznao te iste noi u Cuernavaci. Moj prijatelj, kao i otac i sin bili su Jeanovi
gosti; svi su zajedno veerali na loggi od svjetloga drveta i plavoga tuka, s trijemom to ga
osvaja isparavanje vegetacije iz jaruga i oluja zaustavljena u daljini na planinskim vijencima.
52
Moj prijatelj istie kako je bio oduevljen drutvom oca i sina Heredia. Otac posjeduje
obiljeje uenih Latinoamerikanaca: smatra da je njegova dunost sve znati, sve proitati, ne
praviti ustupke ili povlaivati Europljanima, poznavati jednako dobro ono to Europljani ne
znaju, kao i ono to smatraju svojom kulturom, spis Popol Vuh
2
i Descartesa. A moda
najvie od svega, on smatra da mora pokazati kako nema isprike za neznanje o drugima.
Takvo ponaanje moe nam se uiniti neugodnim; obino smatramo da sveznanje ne
povlai za sobom i istinsko poznavanje stvari. Ali Hugo Heredia ne misli tako; njemu je opa
kultura nuan kontekst vlastitog profesionalnog poznavanja antropologije; jednom rijeju, taj
ovjek ne eli povjerovati jednom jedinom autoritetu koji moda donosi prodorne uvide, ali
koji je nuno pristran i nesavren. Heredia, ije su oi stalno poluotvorene, drei naoale u
rukama, ustruava se pokloniti svu svoju vjeru Bogu, pojedincu, povijesti ili novcu, ali opet,
na svoj odmjereni nain, nije sklon nikoga ni omalovaavati. Sluajui ga, moj se prijatelj
prisjetio nekog drugog doba, i spomenuo je knjinicu koja bi na samo nekoliko polica
sadravala svu mudrost koju bi valjalo posjedovati.
Kae mi da se prisjetio dvaju najplemenitijih slikarskih portreta, Erazma Roterdamskog i
Thomasa Morusa, koje je naslikao Holbein mladi; poelio je zamisliti da se u Heredijinu liku
skriva neto od njihovih crta. Pomislio je, taj ovjek pripada stoljeu kad je utemeljen Novi
svijet; nikada poslije ljudi nisu bili tako univerzalni. A opet, u mutnim oima tog intelektualca
zrcali se i neka vrsta patrijarhalnog autoriteta, neki prigueni, ali odluni odsjaj granice do
koje drugi mogu ii kad se priblie ulazu u kraljevstvo u kojem onaj tko je otkrio Novi svijet
uiva u neogranienoj moi i raspolae tuim ivotima i imanjima onako kako mu se svidi, ne
obazirui se na granicu izmeu privatnog i javnog. Stranac ne smije ukrasti arheoloki nalaz;
ali Meksikanac smije. Ne moe se ukrasti vlastita batina.
Blagi miris koji dopire s polja manga postaje prodorniji s pribliavanjem none oluje koja
e ga najprije priguiti, a zatim jo vie istaknuti. Heredia pria o bogovima i nekim davnim
vremenima, a njegov ga sin gleda s neto vie zanimanja. Meksikanac govori kako smo,
nakon to je moderni grad protjerao bogove, osueni ivjeti u dobu privida jer je to vrijeme
nae ljudske ogranienosti; uoavamo tek linearan tijek vremena i vjerujemo kako ne postoji
drugo vrijeme.
- Ne znam postoje li bogovi; ali sasvim sigurno mogue je zamisliti sveti svijet u kojem se
mnogo tee prinose rtve. Nijedan stari narod ne eli se odrei starih oblika u korist novih; ti
se oblici, umjesto da istiskuju jedni druge, samo neprestano gomilaju. U starim kulturama sve
je ivo i prisutno, kao meu narodima na Madagaskaru koji u povijesti razlikuju dvije
tendencije: nasljee uha i pamenje usta.
Rekao je i da mu nije tako zanimljivo pripisivati prolosti po svaku cijenu neke znaajke
sadanjosti koliko uivati u sadanjosti svega onoga to nam je dano rei i svega onoga to
nam je dano uti.
Kad je moj prijatelj htio odrezati komad mesa, pogledao je ravno u Victorove oi koje su
promatrale oca. Taj djeak upija svaku izgovorenu rije. Moj je prijatelj uzalud pokuavao
uhvatiti pogled poluzatvorenih oiju Huga Heredije; posegnuo je za bocom vina; Heredia se
ne obraa mojem prijatelju, niti su njegove rijei upuene Jeanu, daje lekciju svom sinu i
obojica to znaju.
Na neki nain, oni postoje u svome vlastitome svijetu; Jean ga je upozorio prije veere da
su Victorov stariji brat i majka poginuli prije dvije godine u jednoj avionskoj nesrei. Kad se
rodio Victor, Hugo i njegova supruga odluili su da nikada nee putovati zajedno. Otada
svatko od roditelja putovat e odvojeno s jednim od djeaka, a neprestano e izmjenjivati
djeake, tako da nikada uzastopce ne putuju s istim sinom. Jean se zapitao nije li to samo
nain da se izazove vraga, iskua sudbina, prisiljavajui je da se probudi iz sna kako bi
ponudila konano rjeenje na pitanje koje stoji u pozadini igre obitelji Heredia: kome e
pripasti pozivnica smrti?
- Znai da je i Victor mogao stradati - rekao je moj prijatelj svom domainu.
Jean se sloio, a za vrijeme veere Branly je shvatio i prihvatio skrivenu i toplu panju
2
Popol Vuh, spis indijanskog plemena Quinche (skupina Maja) napisan 1524. latin, pismenima na
jeziku Quinche.
53
to je meusobno poklanjaju otac i sin. Ali u isto se vrijeme osjeao nelagodno usred tako
intenzivnog odnosa koji nije nasilan (naprotiv: i otac i sin ponaaju se pretjerano uljudno po
emu se nepogreivo mogu prepoznati Meksikanci; panjolci, primjeuje moj prijatelj,
gotovo su uvijek buni i sirovi), ali iskljuuje sve druge koji se nalaze u njihovoj blizini.
A tada je meu gostima odjednom zavladala nelagodna tiina, kao da je ta blaga, iako
postojana nelagoda, s moga prijatelja prela i na druge, a djeak se nasmijao primijetivi kako
ih je posjetio aneo. Hugo je razrogaio oi nasmijeivi se mome prijatelju koji je te noi
nosio odjeu od bijelog lana i bio obasjan svjetlou jedne zamiljene svijee, a koja onda kao
i sada, kao da je postavljena malo iza njegova lijevog uha.
U tom trenutku prauma i jaruga izgledali su posebno arobno; Hugo Heredia okrenu se
mom prijatelju prisjetivi se Proustovih rijei o Moreauovu slikarstvu, "otrovanom cvijeu
proaranom draguljima"; priupita ga ne izazivaju li noas i u njemu prauma, svjetlucanje i
tama iz jaruge iste asocijacije.
- Ne - uzvrati moj prijatelj. - Ovo to ste vi istaknuli samo je jedan element cijeloga
prizora, iako je zacijelo rije o najsenzualnijem i najizravnijem dojmu. Ja pomiljam na neto
to je napisala gospoa Lafayette opisujui dvor Henrika II. Une sorte d'agitation sans
desordre.
Jean promrmlja na panjolskom, neka vrsta smirenog uzbuenja, a tropska kia srui se na
krov loggie; moj prijatelj nije elio proturjeiti Hugu Herediji, ve mu zahvaliti na primjedbi
kojom ga je poastio. Zaboravio je na ono to mu se nije svidjelo, nespretno upoznavanje,
otvoreno prisvajanje arheolokog nalaza, duge stanke tijekom veere, da bi sam sebi priznao u
emu se sastoji bit tog odnosa oca i sina koji zrai intenzitetom, tako rei uzajamnom
potporom, a koji se zatim prenosi na stvari to im pripadaju zato jer ih okruuju, a onda i na
goste, prijatelje, ali tek onda kad je svima jasno da u sreditu njihova svijeta postoje samo njih
dvojica.
Moj prijatelj nije se ustruavao da srdano isprui tanku ruku prozirnu poput porculana,
onu istu kojom sada pokazuje brze oblake iznad kupole Palais Bourbon ispred nas. Primjeuje
kako simetrija duha nastoji utjeiti razum koji tako prihvaa izvjesnost da postoji unutar
granica tijela; simetrinost meksikih hramova je uasavajua poput simetrinosti Blakeova
nonog tigra.
Upravo to je rekao i one noi u Cuernavaci Hugu Herediji, dok je Jean palio vatru u
kaminu, a Victor oblaio pulover od plave vune s grbom Francuskog liceja prekriivi ruke na
grudima, kao i onoga jutra kad je skrio pred tuim pogledima netom pronaen predmet. Moj
je prijatelj morao priznati da je Hugo u pravu; za njega e svjetlucanje zauvijek ostati taj
trenutak prije kie i neobina neuhvatljiva svjetlost gnjile vegetacije u provaliji.
Hram, govorio je Heredia mom prijatelju, posebno je, sveto mjesto, razliito od prirode.
Ali hram je i odjek te iste prirode jer je stvoren kako bi se od nje razlikovao. No moj ga
prijatelj vie nije uo; kia je prestala i mirisi koji su dopirali iz ponora slijegali su se
osvetniki vlano na zemlju. Gnjila rijeka u podnoju Jeanove vile zacijelo e nastaviti tei
prema planini opranoj od sunevih rana; izmeu njih odjekuje taman, dalek glas pjevajui
neku pjesmu iji stihovi stiu do nas izoblieni metalnom disonancom planine i upljinom
ponora zaraslog u vegetaciju.
Victor ustaje od stola, odlazi prema loggi i naslanja se rukama na mokru ogradu. Poinje
zvidukati melodiju pjesme koja, dok je Victor izvodi, postaje sve tia. Hugo Heredia,
poluzatvorenih oiju, govori o ljudima i prostorima; moj prijatelj ne odvraa pogled od
djeaka, i paljivo slua dvostruku melodiju, osamljen glas izvana, neprepoznatljive rijei
mladalakoga glasa, za koji se ne moe rei je li muki ili enski, Victorov zviduk, njegov
odgovor na pjev none ptice.
Moj prijatelj promatra djeaka prisjeajui se kako je jedno popodne, prije nekoliko
mjeseci, proveo sjedei u Parku Monceau i gledajui djecu dok se igraju. Ne zna vie je li se
gledajui ih prisjetio djece koja su se na tom istom mjestu igrala s njim kad je bio dijete, ili je
ponovno gledao nekadanje djeake meu kojima se vie nikada nee nai.
Kae da se u tom trenutku osjetio jako starim. Sada mu je Victor nudio tajanstvenu
mogunost da svlada te melankoline uspomene, te da se ponovno izravno ukljui u jo
54
nevienu djeju igru. Tko pjeva nad provalijom? Nije bitno pripada li taj glas sadanjosti ili
prolosti.
Pjesma prestaje, a Victor jo neko vrijeme bezbrino zvidi sam. Moj prijatelj se zanima za
Hugove rijei, za njegove pametne ideje koje izlae poput kakve lepeze, ali mu pogled stalno
trai Victora. Djeak svijetlih oiju i tamne puti, koji jo uvijek djeaki skakue, pa i u ovom
trenutku, maloprije se odazvao pozivu koji je samo on primijetio, za koji trenutak upijat e
oeve lekcije kad se vrati na svoje mjesto u naslonjau ispred vatre. Ne prekidajui razgovor,
Hugo e pokretom ruke pozvati Victora i djeak e prii ocu, lei e naslonivi se na njegove
noge. Hugo e mu milovati kosu i Victor e mu pomilovati ruku.
Tijekom doruka Jean je ispriao mom prijatelju kako su otac i sin jako povezani, u to se i
sam moe uvjeriti; nesumnjivo je smrt majke i brata zapeatila tu bliskost. Moj prijatelj je
tada pomislio, a razmilja o tome i sada, kako je njegov otac umro s trideset godina kad su
njemu bile etiri godine. Kraj svoga uzglavlja u sobi u Avenue de Saxe, uva jednu oevu
fotografiju snimljenu maloprije nego to e umrijeti. Osamdesettrogodinji mukarac
promatra mladia od dvadeset devet godina koliko tada ima njegov otac.
Dugo ga tako promatra svake noi prije no to utone u san, priznaje mi ovoga popodneva u
blagovaonici Francuskog auto-kluba, rekao je to i Jeanu tog jutra u Cuernavaci dok su
dorukovali prije nego to e se vratiti u Ciudad de Mexico, dok je sunce zapoinjalo svoju
nestrpljivu utrku prema podnevnom zenitu.
Uzalud je moj prijatelj oekivao da e otkriti nekoga u ponoru. Mladi sluga odjeven u
bijelo i sa sandalama na nogama posluio je slasni tropski doruak, crveno voe, peene
tortille, jaja u obilnom umaku, rajice i ili papriice, najrazliitije vrste peciva neobinih
okusa i naziva. Otac i sin Heredia stigli su na doruak neto kasnije kad su Francuzi ve
ispijali drugu alicu kave. Victor je brzo i halapljivo jeo zamolivi za dozvolu da se igra u vrtu
iznad provalije. Udaljio se poskakujui, a Heredia je izrazio svoje zadovoljstvo to su on i
njegov sin upoznali moga prijatelja; jako su uivali u razgovoru i nadaju se da e ga uskoro
ponovno vidjeti.
- U rujnu moram prisustvovati jednoj konferenciji koju organizira Unesco u Parizu - rekao
je Hugo. - Victor e ii sa mnom.
Moj prijatelj jo uvijek ne shvaa zato ga je gotovo zamolio da odustane od zajednikog
putovanja. Kae da je na vrijeme primijetio kako ga od protekle noi mui neka vrtoglavica i
da u isto vrijeme razmilja o razliitim stvarima; prisjea se djece iz Parka Monceau koja ga
vie ne pamte; sjea se svoga oca koji je sada mladi otac jednom starcu; pokuava zamisliti
Victorovu mrtvu majku i brata; ali i djeaka ili djevojicu koji su pjevali u provaliji. Ali
ponajvie se trudi prodrijeti do Victorova nezaklonjena pogleda i pronai svoje mjesto u nje-
mu pretvarajui se ponovno u djeaka; moda e u tom pogledu uspjeti ponovno vratiti
sigurnost bez astohleplja i pitanja bez odgovora svog vlastitog djetinjstva.
Zasljepljuje ga sunce koje se sada uspinje nebom; Victor je tek bijela nejasna figura u
slijepoj daljini vrta pokraj provalije. ini se da meksiko nebo sveano mae upadljivom
zastavom objavljujui: u borbu za podne do posljednjeg daha. Moj prijatelj zaeli dodati jo je
dan prijedlog postojeim planovima za odgaanje smrti. Gotovo da je predloio Herediji da
ne putuje zajedno sa svojim sinom, a i sam se htio ponuditi kao pratnja djeaku po kojega bi
doao i s kojim bi se zajedno vratio u Francusku.
No kae da se sve razrijeilo ljubaznom ponudom, to je tipino za njega jer, naposljetku,
uglaenost u ophoenju jedini je ispravni, istinski, asni i iskreni nain kojim moj prijatelj
grof Branly unosi red u meuljudske odnose pozivajui druge da prihvate sigurnost civili-
ziranog ponaanja, primire svoje smirene nemire i proiste otrovano cvijee protkano
draguljima.
Pozvao ih je da se za vrijeme svoga posjeta smjeste u njegovoj kui u Aveniji Saxe. Nalazi
se blizu meunarodne organizacije, dodao je moj prijatelj, rukom zaklanjajui divlje sunce.
Bit e mu zadovoljstvo ugostiti ih, produbiti prijateljstvo, uvrstiti poznanstvo, primjeuje
dok trai svoje sunane naoale pokuavajui prodrijeti kroz to gusto svjetlo, bijelo poput
krea, kroz taj zastrti krajolik, vrt u kojem se igra Victor.
Popodne se vraa u Ciudad de Mexico. Svjetlost je iznenada nestala, sada nestrpljivo elei
55
ustupiti mjesto nagloj tropskoj noi visoko iznad razine mora. S glavom naslonjenom na dlan,
prijatelj promatra pejza koji promie kraj ceste dok ga preotima tama; u odrazu na staklu
pokuava zamisliti jutarnji prizor kad je, nakon to je konano uspio staviti naoale, ugledao
djeaka Victora kako u zasljeplju-juoj sunevoj svjetlosti, u vrtu s kratko podianom
travom, pokraj provalije pljuska Jeanova indijanskog slugu, baca ga na tlo skidajui remen da
bi ga istukao poput kakva maloga feudalnoga gospodara, vlasnika posjeda i tuih ivota.
I I I
Grofica, koja nikada ne putuje, iznenada se razboljela i Branly je otiao da je posjeti u
dvorcu nedaleko Cahorsa. Ostavio je upute svom vozau da prieka Heredije na aerodromu
Roissy, a svojoj panjolskoj posluzi da ih ugosti u obiteljskoj kui u Aveniji Saxe. Vratio se
to je bre mogao; vlak je stigao u Pariz u jedanaest ujutro, a moj je prijatelj sjeo u taksi i
nakon etrdeset minuta vonje stigao pred proelje svoje kue iz osamnaestog stoljea.
Nitko nije odgovorio na njegovo zvonjenje. Postao je nestrpljiv; potraio je odgovarajui
klju u svenju, otvorio teka ulazna vrata, ljutito se zaputivi preko prekrasnog dvorita s
uglaanim kamenim ploama, okruena prostorijama za poslugu, sve do kratkog stubita koje
vodi do glavnih vrata jednokatne graevine izgraene prema svim pravilima hladnoga
francuskog baroka.
Tamo se naglo okrenuo onim otmjenim pokretom dugih prozirnih ruku koji mi je dobro
poznat i zahvaljujui kojemu ogrta, nemarno prebaen preko starih ali jo uvijek ratnikih
ramena mojega prijatelja, postaje predmet vrijedan divljenja pomalo nalik husarskom kapu-
tiu, a pomalo toreadorskom plastu. Uzalud je traio neki znak ivota, vozaa, kuhara ili
slugu. Ali auto nije u garai, a sada je skoro podne.
Toga sunanoga rujanskog jutra, u kojem je ipak puhao bridak vjetar najavljujui dolazak
jeseni, skupio je rever kaputa oko drhtava podbratka zakoraivi kroz staklena vrata u foyer
koji je kao i cijeli stan namjeten u imperijalnom stilu, omiljenom u grofice, ija obitelj svoju
plemiku titulu duguje Bonaparti. Moj prijatelj bezbrino je slegnuo ramenima. Namjetaj
njegove ene u boljem je stanju od njegova jer je noviji. Od svoje obitelji Branly je naslijedio
kuu na koju je ponosan, a koju su sagradili Gabriel i Aubert, na sliku i priliku obiteljskoj
kui Biron istih arhitekata. Ne moe, a da se ne prisjeti da je u toj kui danas smjeten muzej
u kojem se uvaju Rodinova djela, i tada moj prijatelj ljupko primijeti kako vrata svoje kue i
ne treba otvarati posjetiteljima; moe ih pozvati da posjete Rodinov muzej. Kao da su doli u
njegovu kuu.
Ja mu uzvraam kako ne dijelim njegovo miljenje; posjetitelji bi tada ostali uskraeni za
sjaj ormolua u velianstvenoj zbirci u kojoj se nalaze imperijalni svijenjaci i satovi u obliku
lire, zrcalo s figurom konja u furniranom drvetu s krunom od krilatih figurica i medaljona u
obliku leptira, Romagnesijevi bareljefi i udesne malahitske amfore; taj udesni sklad bronce,
mramora, gipsa i srebra u kombinaciji s egzotinim amboinom, hrastom, bukvom, tisom i
mahagonijem. A propustili bi i onaj udesni sat koji visi na luku sa scenografijom od
pozlaene bronce na kojoj enski lik svira klavir sa apama grifona unutar velianstvene
kutije sa zavjesama i nepokretnim vratima.
- Nepokretnim, ali otrovnim - dodao bi moj prijatelj kad bi mi iskazao ast da me pozove k
sebi na velianstven objed. Sat je djelo Antoine-Andra Ravria. Napravio je nekoliko slinih
komada za kraljevsku obitelj; Hortensia de Beauharnais moda nije ni mogla drukije objaviti
svoje glazbene kompozicije nego kao melodije koje svira sat brojei vrijeme.
- Moda se te melodije i mogu initi dosadnima, ali od njih nitko nije nastradao; ne
vjerujem u pogubne dosade, iako se nekolicina naih poznanika trudi da me uvjeri u suprotno.
- Ne dijelim vae miljenje - uzvratio je moj prijatelj. - Ravrio je u svojoj oporuci ostavio
znatan iznos novca onomu tko otkrije kako se njegovi radnici mogu zatititi smrtne opasnosti
trovanja koja im prijeti tijekom rada na ivinoj pozlati.
- Ipak mi dajete za pravo. Vaa kua zasluuje svoje posjetitelje. Kod Rodina nema takvih
misterija.
Smije se, govori da je pokret kakve skulpture tajanstveniji od kraljiina hira. Tog je jutra
56
zauo melodiju metalnog zvuka i uao u salon. Zatekao je Victora Herediju kako stoji pred
figurom ene za klavirom milujui pozlaenu broncu.
- uvaj se - upozorio ga je moj prijatelj.
Victor je ispustio klju kojim je navijao sat preplaeno se okrenuvi pogleda uperenog u
mog prijatelja. Ponovno se primirio kad su se rukovali; kae moj prijatelj da gaje najprije
upitao za oca, a djeak je odgovorio da e doputovati toga popodneva.
- Znai, niste letjeli zajedno?
- Ne - uzvratio je Victor. - Tata je rekao da je bolje da putujemo odvojeno, manje je
opasno, nakon onoga to se dogodilo mami i Tonu.
- Tvom bratu?
Victor je kimnuo pogledavi moga prijatelja jasnim pogledom s neprimjetnim smijekom.
- Ve sam rekao Etienneu da ga sutra pokupi u etiri popodne. Kako elegantno! Citroen s
vozaem u odori. Svaka ast!
Nasmijao se i moj mu je prijatelj pokuao uzvratiti osmijehom, ali zbog nekog razloga
smijeak mu je bio izvjetaen.
- Gdje su Florencio i Jose? Nisu ti posluili doruak? Djeak je radoznalo pogledao moga
prijatelja.
- Jesu, juer - odgovorio je mirnoom koja je Branlyja poela nervirati.
- Ne, ne, ne mislim juer, danas ujutro. Gdje su? Zato mi nisu otvorili vrata? Kamo su svi
nestali?
Tek tada, nakon to se okrenuo oekujui da e nai svoje sluge, primijetio je da je njegova
velianstvena zbirka svijenjaka upaljena, da gore sve svijee, svijenjaci s bronanim
podnojima ukraenima ovnovskim glavama, ali i svijenjaci koje pridravaju vijenci
djevojaka zavezanih oiju, kao i svjetiljke s bronanim zmijama koje grizu zaslone, njegova
stolna lampe bouillotte, i zidne svjetiljke u obliku bradate maske, pa i svijenjak s
alegorijskom figurom Pobjede srebrnih krila, napravljenom od bezazlena voska koja stoji na
srebrnkastim slabinama opora lovakih pasa.
- Mislim da spavaju - kae Victor ozbiljnim glasom.
- U podne? - klikne s nevjericom moj prijatelj u svojoj vlastitoj kui koju je njegov mladi
posjetitelj pretvorio u zabranjeno, strano, nepoznato mjesto koje mu se odjednom ini gotovo
turobnim kad se prisjeti rujanskog sunca koje sja vani, uzbuenja praznikog povratka s Gare
dAusterlitz, sukoba tankog poput otrice britve izmeu jesenjeg mirisa sutranjeg dana
svetoga Franje i naznaka da e ipak prevagnuti bablje ljeto.
Brzo razmie zastore tjeran osjeajem nelagode koji jako odudara od upadljive mirnoe
njegova mladoga gosta; sobu obasja sunce zas-lijepivi svojom svjetlou mali univerzum
upaljenih svijea, srebra i bronce.
Victor se poe smijati prinijevi dlanove ustima, a moj prijatelj ugleda kako hodnikom
dolaze dvojica njegovih panjolskih slugu natovareni vreicama s trnice iz kojih upadljivo
viri celer, mrkva, rajica i luk. Branly priznaje da se i sam morao nasmijeiti; zamislio je
Josea uvijek blijedog poput krpe i krupnog Florencia privezane za podnoje kreveta, kako se
uzalud pokuavaju osloboditi ne bi li zalijeili rane na tijelima koja je izbievao meksiki
feudalac, gospodar ljudi i imanja, vlasnik ivota i smrti, spreman da se osveti okrutnim
panjolcima koji su u vatri i krvi osvojili indijanske zemlje.
- Dobar dan, gospodine grofe - promrmlja Jose koji sve vie nalikuje nekom liku sa
Zurbaranove slike.
- Malo kasnimo - nadovee se Florencio koji izgleda kao umoran igra pelote. - Danas
ujutro prije vaeg dolaska nestalo je elektrine struje.
Branly to ozbiljno prima na znanje, a neto kasnije za vrijeme ruka sa svojim mladim
prijateljem, samom sebi mora priznati, kao to sada priznaje meni, kako su najotroumniji oni
ljudi koji su prebrodili tune neprilike produene mladosti koju obino zovemo zrelim, oz-
biljnim, obvezatnim ivotom, vrativi se ponovno blagodatima djetinjstva.
- Ovo je dokaz da sam u pravu - kae. - Dok smo djeca, donosimo pravila po kojima se
drugi ponaaju; u svijetu odraslih, moramo se pokoravati tuim zakonima. Mladalatvo je
bijedan izazov koji nas pokuava podiniti zakonu odraslih ili pak pobuniti protiv njega.
57
A to to odrasli gotovo uvijek pobjeuju, dodaje on dok se poigrava postoljem ae za
vino, kao to se igrao i onog popodneva dok je ruao s Victorom, samo jo vie naglaava
pobjedu onih koji uspijevaju ouvati zdravlje koje odrasli smatraju boleu: djetinjstvo sa
svim njegovim osobitostima.
- Vidite - pria mi tijekom toga dugoga ruka u klubu - ima jo jedan razlog moga
ljubaznog ponaanja prema Heredijama koji je ostao potisnut, ali je odigrao vanu ulogu kad
ga je moja podsvijest prihvatila skrivajui ga od moje svijesti. elio sam jednostavno da mi
Victor dopusti da zajedno uemo u njegovo djetinjstvo prije nego to ga obojica izgubimo, on
zbog odrastanja, ja zbog smrti.
Navikao sam na stoiki humor svoga prijatelja; iako je u skladu s njegovim godinama, jo
uvijek me uspijeva iznenaditi. Ali ovaj put ima jo neto u njegovim rijeima. Toga jutra,
nastavlja on, Victor ga je pozvao da mu se pridrui, a on je iz gluposti zamalo propustio pri-
liku, upropastio je svojim zahtjevima za redom i smislom, stavivi na sebe velianstvenu
krinku zrelosti koja prikriva strah od ponovnog stjecanja izgubljene mate. Jeli su u tiini, a
popodne je moj prijatelj proveo u svojoj ozbiljnoj ugodnoj sobi koju je uspio spasiti od napo-
leonskog delirija koji grofica namee u ostalom dijelu stana.
Strogog delirija prije nego delirijske strogoe, kae sam sebi Branly dok promatra, kao i
obino, staru fotografiju tridesetogodinjeg ovjeka koji je njegov otac. Bio je lijep mukarac,
govori sada njegov sin, na kojem se posebno isticao profil, barem na ovoj sepia fotografiji na
kojoj je fotograf, kao da je svjestan tajne pobune svoje umjetnosti, daleko nadmaio tada
uobiajene zaobljene, na pozadini otro iscrtane ukoene obiteljske portrete stvarajui neko
posebno, raspreno svjetlo nalik aureoli, koje kao da izvire iz naglaeno svijetlih oiju oca
moga prijatelja, ali koje zapravo, moram priznati samom sebi kad ponovno gledam tu divnu
fotografiju, tajanstveno uspijeva stvoriti neku atmosferu oko lika na njoj, isto kao stoje i veer
koja samo to ne padne u Parizu u trenutku kad mom prijatelju i meni donose kavu iz filtera,
samo destilirano mnotvo svih moguih veeri koje su ikada pale u naemu gradu: atmosfera,
kaem Branlyju, je ono to nas moe uroniti u vrijeme koje nije nae i koje je nevidljivo,
trajno i tako tajanstveno poput starih glasova koji, prema drugom jednom mom prijatelju,
zauvijek lebde u zraku iekujui da ih netko otkrije i prepozna.
Od svoje je majke, kae moj prijatelj, naslijedio najgrublje, ali i najotpornije crte, tipine
za pravu bretonsku lozu, stjenovitu, izvaljanu u olujama; od oca je u naslijee dobio samo
ruke koje na fotografiji dri spojene ispod brade s rupicom, kao da kapetan Branly revno moli
to izgleda neobino za ovjeka odjevena u vojniku odoru, ali nije naslijedio oi, ni plavu,
dugaku, valovitu kosu toga priuvnog oficira snimljenoga prije nego to e umrijeti 1900.
godine i to ne na bojitu, nego u bolnici i to od bolesti koju bi u nae doba penicilin izlijeio
za dvadeset etiri sata.
Moj prijatelj miluje lice svoga oca umrlog s trideset godina, kao da mu eli sklopiti kapke i
zaboraviti taj pogled koji na fotografiji izgleda srebrnkast. Rodio se 1870. godine; a to je
godina kad je bilo dobro biti vojnikom. Sin e 1914. godine proivjeti i dobiti bitke koje nje-
gov otac nije mogao ni dobiti ni izgubiti u onih trideset godina mira za vrijeme kojih je ivio,
kad su odavno zavrile pobjede u Tonkinu i porazi u Meksiku, Moltkeova ponienja Bazainea
i u krvi uguen ustanak Parike komune. Pokriva oi svoga oca zaklopivi svoje kapke.
Kae mi da pokraj oeve fotografije dri zbirku pjesama Julesa Superviellea jer kraj te
fotografije neprestano ita stihove koji joj, kako to duboko osjea, odgovaraju. Ne zna
objasniti zato, dodaje i pita me dogaa li se to i meni s nekom stvari, knjigom, slikom.
- Ne, na mene takav uinak ima samo glazba, Branly, Haydnov kvartet "Emperor". No ne
povezujem ga, poput vas, s nekim, a jo manje s nekim tko je preminuo. Ja preko glazbe
uspostavljam vezu sa samim sobom. Sluajui taj kvartet, stjeem mir, snagu, zaborav, mo
da ovladam situacijama i osjeajima koji su mi u odreenom trenutku potrebni.
Branly se smijei i kae da se i njemu moda to dogaa, a i itanje stihova pred oevom
fotografijom prije je odavanje poasti mrtvom ocu nego misterij; moda sam ja u pravu, pa
Supervielleovoj pjesmi oeva slika treba samo zato da bi nala put do sina.
Voyez-vous qu'il spare
58
Mai le jour d'avec la nuit,
Et les cieux les plus profonds
Du coeur sans fond qui I'agite?
3
- Supervielle je roen u Urugvaju; iz istog je kraja kao i vi - dodaje Branly nakon
recitiranja toga dijela pjesme.
- Oh - uskliknem - Buenos Aires, Montevideo moji su izgubljeni gradovi; umrli su i nikada
im se neu vratiti. Latinoamerikanac domovinu naposljetku nae u Francuskoj; Pariz nikada
nee postati izgubljen grad.
Hugo Heredia stigao je bez neprilika tog popodneva.
- Trebam li se i dalje pokoravati naredbama gospodina Victora? -upitao je voza Etienne
moga prijatelja dok je ovaj nadgledao prenoenje Hugove prtljage iz citroena u kuu.
- Naravno. Oni su moji gosti. udi me vae pitanje, Etienne.
- Gospodin grof je zacijelo bio prisiljen dovesti se taksijem s kolodvora dok sam ja bio u
kupovini sa panjolcima; nisam na to navikao, gospodine grofe.
- Ponavljam, oni su moji gosti. Sluajte ih kao to sluate mene.
- Moram li sluati i djeaka?
Branly je potvrdno kimnuo, ali neto ga je sprijeilo da to i naglas kae. I protiv svoje
volje, upitno je pogledao Etiennea; voza je primijetio pitanje u njegovu pogledu, a moj
prijatelj naposljetku ga je ipak morao priupitati ima li ozbiljnih primjedbi kad mu postavlja to
pitanje; jedino je tako mogao sprijeiti Etiennea da posramljeno ne odvrati pogled uvijek kad
bi ga Branly pogledao ravno u oi.
- Oni vam to nee ispriati - uzvrati voza. -Tko su to oni, Etienne?
- panjolci. Jos i Florencio. Boje se da ne izgube posao. Vidite, ne ele se vratiti kui.
- to se zbiva s Joseom i Florenciom?
- Pa dobro, vi znate da Florencio titi Josea koji je slabiji. Juer je Jose sasvim
dobronamjerno raspakirao djeakove kovege da spremi odjeu na mjesto, a stvari u ladice.
Tada je uao mladi Victor i kako kae Jose bez ikakva se razloga razbjesnio, izvadio remen i
poeo tui Josea sve dok ovaj nije pao niice. Onda mu je rekao da se nikada vie ne usudi
dirnuti njegove kovege, osim ako mu on tako ne naredi.
Nastavio je priati kako je Jose siao plaui do kuhinje, a Florencio je rekao da e se
popeti da oita lekciju tom bezobraznom djeaku, to si on to umilja, ali Jose ga je primirio,
rekao je Florenciu neka se sjeti kako se prema njima u Zaragozi ophodio mladi gospodin
Lope, takva su mlada gospoda iz panjolske i Latinske Amerike, prave se da su bog i batina.
Zatim su primijetili da su oni ipak emigranti odluivi naposljetku zakopati ratnu sjekiru.
- Vi ih poznajete, gospodine grofe. Nisu skloni ispadima. Etienne je podrugljivo gledao
kroz naoale bez okvira, a Branly mu je uputio strog i prodoran pogled sve dok se snani Kelt
naposljetku nije zarumenio, nakaljao i zamolio da se povue.
Moga prijatelja vie nije moglo iznenaditi to otac i sin, pijui aj koji im je posluen u
dvorani sa svijenjacima, paljivo razgledavaju telefonski imenik Pariza i njegove okolice.
- To je naa igra - ljubazno je primijetio otac. - Gdje god da doemo, traimo u imeniku
svoja imena. Pobjednik dobija nagradu od onoga tko izgubi.
- U Puebli si ti bio sretne ruke - rekao je Victor ne podiui pogled s debele knjige.
- Ali ti si pobijedio u Monterreyu i u Meridi - nadovee se Hugo pomilovavi tamnu ravnu
kosu svoga sina.
- Tata, i u Parizu u pobijediti - veselo se nasmije djeak. - Pogledaj.
Obojica su njeno zagrljeni izbliza pogledali sitna slova u imeniku.
- Heredia Victor - proitali su u isti glas, a sin se smijao bre i veselije od oca - Heredia
Victor, 54 Clos des Renards, Enghien-les-Bains.
3
"Vidite li da on razdvaja
Zlo dan od noi,
I visine nebeske najdalje
Od srca bezmjerna koje uznemiruje".
59
- Gdje je to? - uzvikne Victor.
Moj se prijatelj ba nije osjeao ugodno u drutvu obitelji Heredia; mislio je kako eli biti
u njihovu drutvu, ali ga nesvjesno, kako je tada shvatio oslobodivi se zbunjenosti toga jutra,
plai to zbliavanje jer mu se ini da ga izlae opasnosti da se s njima suvie zblii, da se vee
vie nego to bi to elio. Uzvratio je staloeno, ne elei se olako uvui u razgovor, ali i ne
distancirajui se potpuno.
- Na sjeveru Pariza.
- Je li jednostavno doi tamo? - upitao je Victor.
- Jest, krene se izlazom broj 3 ceste Al u smjeru Beauvaisa i Chantillyja.
- Tata, neka me tamo odveze Etienne!
- Nemoj uzalud gubiti vrijeme. U Parizu ima mnogo toga za vidjeti.
- Ali, tata, ti si izgubio. Treba me nagraditi.
- Nije ti dovoljno to to si pobijedio?
- Ne, elim svoju nagradu, elim otii do tog mjesta. Obeao si. Obeali smo jedan
drugomu da emo se nagraivati, sjea se?
- Nije li bolje prije telefonski nazvati tvog imenjaka? - predloio je Hugo pomalo
rezignirano.
- Sjea se kako se iznenadio onaj starac u Monterreyu kad smo onako banuli iz vedra
neba - prekinu ga Victor - sjea se?
Hugo, i dalje drei ruke na sinovim ramenima, podigne njegovu glavu za podbradak
prisilivi ga da ga pogleda ravno u oi.
- Ne, ne sjeam se. Ti si iao sam. Djeak spusti glavu, a ui mu se zacrvene.
Mislio je da smo neki daleki roaci koji se odjednom pojavljuju da se prepiru oko dijela
nasljedstva - slabano je dodao Victor dok mu je namjerno podrugljiv glas zatreperio.
- Victore - ozbiljno primijeti Hugo - sretan sam to zajedno sudjelujemo u tvojim igrama,
ali da bi te igre bile sasvim uvjerljive, ne smijemo lagati. Ni ti ni ja. Tono je, zajedno smo
traili ime u telefonskom imeniku u Monterreyu.
Djeak, u ijem se glasu mogao naslutiti oaj koji je iznenadio moga prijatelja, bre-bolje
nadovee se kako stanovnici Monterreya u Meksiku glase kao krci, poput kota u Europi,
zato se i ale na raun starca, shvaa li sada?
- Ali nismo zajedno otili do njega - dodaje otac zakljuivi priu. - Ti si iao sam. Pustio
sam te da ide sam. To je bila tvoja nagrada.
Victor je moleivo pogledao moga prijatelja, a Branly se sloio da bi prije trebalo nazvati;
on e to sa zadovoljstvom uiniti. Ustao je ne bi li izbjegao boleiv Victorov pogled i s
imenikom u jednoj ruci i naoalama u drugoj otie u biblioteku koja se nalazi pokraj salona;
vrata je ostavio otvorena dok je birao broj iz Enghien-les-Bainsa, a do njega je isprva dopro
snaan i smirujui Hugov glas, a zatim negodujui Victorov glas, onda su se zauli uzbueni
glasovi obojice, a u isti as do njega je dopro i glas osobe koja je podigla slualicu da odgovo-
ri na poziv moga prijatelja, dok su svadljivi glasovi Heredija utihnuli.
- Gospodin Heredia. Victor Heredia? - rekao je moj prijatelj pozdravivi, a glas ga je
zapitao tko zove.
Glas pripada starijem ovjeku, pomisli moj prijatelj, a u tom trenutku kae da mu je palo
na pamet kako Heredije moda igraju i neku igru u igri traei podudarnost ne samo u imenu
nego i u godinama. Upravo je doznao da je Victor Heredia iz Monterreya starija osoba;
mogao je pretpostaviti da je i ovaj iz Enghiena takoer postariji ovjek. Jesu li Hugo u Puebli
i Victor u Meridi odgovarali i po godinama Hugu i Victoru, pa je moda otac izgubivi u
potrazi za svojim imenjakom, pobijedio kad su u pitanju godine? Iako se moe ironino
dogoditi da se na ime Victor odazivaju stariji ljudi, a na oevo ime mlai. Nonsense prisutan u
tim kombinacijama izazvao je Branlyjevu znatielju i oraspoloio ga pa se naposljetku zapitao
nije li se zbog toga Hugo tako iznenada naljutio. Hoe li ga jo vie razdraiti ako mu kae da
se na sinovljevo ime odaziva mlai ovjek? Tuno e biti ako ga bude morao razoarati.
- Molim vas da budete dobronamjerni prema onome to u vam rei. Dvojica mojih
prijatelja, stranaca, nali su u imeniku vae ime...
- Moje ime?
60
- ekajte. Upravo tako, traili su svoja imena i pronali su vas.
- Zato?
- Iz zabave, nemojte se, molim vas, uznemiravati...
- Zajebavajte se na raun nekoga drugoga - rekao je glas i poklopio slualicu.
Moj se prijatelj vratio u salon objasnivi neuspjeh misije koju je vjerojatno od poetka
smatrao apsurdnom, ali koju je izvrio jer je racionalno odluio sudjelovati u igri Victora
Heredije. Ali taj poetni neuspjeh, kae, natjerao gaje da se osjeti nedoraslim za potpuno sud-
jelovanje u igri, i to igri u kojoj Hugo Heredia kao da ne eli sudjelovati, kao to je dao do
znanja trenutak prije na veliko iznenaenje moga prijatelja. Branly je shvatio kako Heredije
nestrpljivo oekuju to e rei. Rekao im je kako njegova misija nije uspjela ne ulazei u
pojedinosti. Priekao je zadovoljno oekujui da e zavlaenje samo poveati njihovu
znatielju, siguran da e ga Hugo upitati koliko godina ima mukarac koji se javio na telefon,
je li star ili mlad? Ali pitanja vezana za Hugove i Victorove usne ostala su zavezana poput so-
kolova za sokolarske pesnice. Moj prijatelj morao je naruiti neugodnu tiinu rekavi da e ih
zacijelo zanimati pripada li glas koji se javio i predstavio kao Victor Heredia, starijem ili
barem umornom ovjeku.
Hugo na te rijei uope nije reagirao. Ali zato ga Victor pogleda pun oekivanja zapitavi
ga:
- Onda, tata, mogu li ii sutra, puta me?
Otac skinu naoale, kao da eli pokazati kako i pogled moe biti umoran, kao i glas, a da to
nisu popratne pojave starosti. Naposljetku je kimnuo, kao da umor ipak odaje starog ovjeka.
Moj prijatelj je srkao aj pitajui se u sebi gdje je granina linija izmeu potpunog proimanja
oca i sina i nametanja svoje volje onom drugom. Victor prihvaa Hugove intelektualne
lekcije, a Hugo ne reagira kad njegov sin biuje sluge. Obojica pristaju na princip igre
homonimije, ali Hugo ne eli ii dokraja i otii u posjet, u ovom sluaju, ovjeku koji se zove
kao i njegov sin. Nije mogao znati tko lae, da li otac koji moda eli izbjei riskantni susret
iako ne i bezazlenu igru, ili sin koji moda ne razumije da otac ne eli ii dokraja i koji ga
nasilu u svojoj mati ukljuuje u igru.
Moga prijatelja se to ne tie. Ponovio si je to iduega jutra, kad je Hugo otiao na otvorenje
konferencije na Trg Fontenoy, dok ih je Etienne vozio kraj Seine do Epinaya prije nego to su
uli u niz slinih naselja Val dOisea, moderniziranih bez nekog sustavnijeg plana.
Branly je elio zabaviti Victora tumaenjima; Etienne je prikrivao zijevanje; moj prijatelj
je pomislio kako bi trebao uzeti drugoga vozaa s vie potovanja i distanciranosti;
objanjavao je Victoru da se nalaze na rubovima regije koja se od starih vremena naziva Pays
de France i koja se razlikuje od susjednih pokrajina Parisis, Sanlisis, Valois, Ile-de-France i
Brie Champenois; ali dok je govorio i zabavljao Victora, vjerujui da su mu misli zaokupljene
navedenim, moj prijatelj zapravo je mislio ovo to mi sada pria:
- Pravo je udo to smo se djeak i ja upoznali. I ne samo zato to ivimo na razliitim
prostorima. Bilo bi normalno da sam ja umro prije nego to sam ga upoznao. Trebao sam
umrijeti moda i prije nego to se djeak rodio. Ili je jednostavno djeak trebao umrijeti prije
nego to sam ga upoznao.
Kae da ga je zamalo upitao, kako je izgledao njegov brat. Ali je Etienne, koji je sa svojim
licem potenjaine i naoalama bez okvira ipak jako vjeto upravljao automobilom, ve bio
skrenuo s glavne ceste u uske trgovake ulice Enghiena vozei pokraj istina na kojima su se
smjestili kazino, jezero i toplice, proavi ispod eljeznikih mostova sve dok nismo uli u
jednu od onih maginih i neoekivanih uma koje ublaavaju runou parikih predgraa
skrivajui, ali i potiskujui u zaborav sve drugo osim drvoreda esmina i svoda kestenova
kroz koji se jedva probija blago rujansko svjetlo.
Citroen je uao na privatni put Clos des Renardsa, a moj prijatelj osjeti kako uranja u svijet
podmorskog zelenila; im je automobil proao ispod kamenog luka i eljeznog natpisa s
nazivom imanja, put se naglo, iako blago, poe sputati, to je bilo dovoljno da drvee is-
prepletenih kroanja izgleda jo vie; jedino brljan, prostrt na dnu tog biljnog oceana, prua
prema nama svoje vitice; stabla trenje blistaju u punom sjaju u ovoj dubokoj svjeini. Branly
61
osjeti zaguljivost zbog koje je ulazak na imanje Enghien doivio kao zaranjanje u more: i
more osvjeava, ali i gui u isto vrijeme.
Automobil polagano prelazi preko rasutog leaja mrtvoga lia. Na kraju puta nazire se
istina, poput svjetla na kraju tunela; moj je prijatelj poelio, kako priznaje, to prije napustiti
mranu zaguljivu umu i razgledati ono stoje ve mogao naslutiti: francuski park, ureen s
mnogo dobrog ukusa, ahovsku plou koja ponovno kroti divlju pomalo romantinu umu
geometrijskom pravilnou grmova, trave, nezaboravka i kamenih urni razmjetenih savreno
simetrino, poput kratkoga prologa plemikoj kui s osamljenim proeljem, simetrinim
poput vrta, primjeuje Branly, kao da se vrt i kua meusobno zrcale, u nepostojeem
ribnjaku; uzalud trai pogledom taj element reda koji udvostruavajui naglaava simetriju:
zrcalo vode. Postojani dvorac uzdie se iz opomene ljunka koji sada pucketa dok isto tako
postojani Etienne zaokree kolima oko vrtnih lijeha zaustavljajui se ispred ulaznog stubita,
vijenca triju mansardi boje kriljev-ca i dvostrukog dimnjaka od opeke. A vila, kao da se
pretoila iz umskoga svemira, izgleda poput kakve potopljene utvrde, pukarnice zaostale iz
neke zaboravljene bitke u morskim dubinama.
Na udubljenom okviru na ispupenoj gredi stoji datum: A.D. 1870. Etienne misli da je to
kuni broj i da je pogrijeio; sono psuje gradske vlasti koje na istu kuu postavljaju
dvostruke brojeve. Moj prijatelj zna da je to datum ne samo zbog onoga A.D. ispred godine,
to Etienneu nije poznato, nego i zato to je pogledavi prema drugom katu kue, nakon to je
iziao iz auta prije Victora, na trenutak opazio kako kroz prozor nervozno proviruju obrisi
neega to se leluja poput jedara kakva starog jedrenjaka, gdje se ne moe raspoznati gdje
prestaju nejasni rubovi valovite frizure, nemirni zastori i bijela odjea to sve na ovjeka,
moga staroga voljenog prijatelja, koji je sa svojim stranim tienikom doao do onoga to se
inilo daje kraj igre, a to je postalo tek njezinim poetkom, ostavlja dojam starine.
I V
Vratili su se u Aveniju Saxe; Branly je elio Victora zainteresirati za neke druge etnje, ali
djeak je utonuo u svoje misli iako mu je ljubazno odvratio da bi radije ostao kod kue. Moj
prijatelj je shvatio kako je Victor potpuno zaokupljen razgledanjem, upoznavanjem, a moda i
memoriziranjem kue, dok je on za to vrijeme itao u biblioteci u kojoj su dobro opskrbljene
police inile izlinim dekoriranje koje inae zahtijeva prazan prostor. Ovdje nisu prodrle
tapete s grkim poprsjima, korintskim stupovima, flautama i tapovima, niti bareljefi Minerve
sa zatitnikom rukom iznad Amorove glave. Umjesto toga, postoji tih, postupan i izmjenian
dijalog s Balzacom i Lamartineom.
Na trenutak odlae knjigu Meditacija na koljena. Bili su uporni. lancima prstiju pokucao
je na vrata dvorca s bruenim staklima. Nitko nije otvorio. Etienneu je naloio da zatrubi.
Branly osjeti vibraciju na jagodicama prstiju poloenih na staklena vrata. Iako je Clos de
Renards povuen, do njega dopire amor dalekih autobusa i nestrpljivih cesta. Ali ni ta daleka
buka ni mnogo blii zvuk sirene citroe-na ispred blijedouta proelja, primjeuje moj prijatelj,
nisu uspijevali uznemiriti Victora koji je stajao na terasi zatienoj dvama kamenim lavovima
u ueem poloaju, svaki s jedne strane terase.
Leima okrenut kui mladi je promatrao ono to je i moj prijatelj poeo opaati i to
zahvaljujui njemu, kako to sada shvaa i pripovijeda. Ne samo to je postojao velianstveni
kontrast ume i vrta, nego je i duh reda iz vrta nadirao prema onom dijelu ume koji nije
priznavao taj red; a red i nered mirno su se prepletali u ruinjacima, bukvama i jednoj
osamljenoj vrbi, ali osobito u umi breza koja je okruivala jedan kraj dvorca.
Branly ponovno pogleda prema drugome katu; ono to vjeruje da je prije vidio vie nije
bilo tamo. U iznenadnoj i naglaenoj tiini trenutka kad je Etienne prestao trubiti, Victor je
poeo zvidati neku melodiju dok se sputao niz stepenice pognute glave, s rukama u
depovima barunastih hlaa; ljunak je kripao pod njegovim stopalima. Otiao je do kraja
ljunanog puteljka zaputivi se prema dugom umskom putu. Moj prijatelj kae daje uo
kamenie kako udaraju o suho lie i tek mu je tada palo na pamet ono to mi upravo govori:
62
rujan je, jesen jo nije poela, a staza kestenova i hrastova pretvorila se u dubok neprekinut
puteljak suhoga lia.
Jo ne zna zastoje zamolio Victora da se zaustavi, da ne hoda po mrtvome liu i vrati se u
auto; kako vidi, nema nikoga; moda e neki drugi dan opet doi ovamo i biti bolje sree.
Victor se krotko zaustavio, okrenuo i vratio do auta gdje ga je Branly ekao otvorenih vrata.
Kad su se vratili u Pariz, moj prijatelj nije previe inzistirao da ponovno izau; potajno, iako
bez nekakva oita razloga, elio je da Victor bude zadovoljan, da s uitkom upozna kuu u
Aveniji Saxe, prizemnicu smjetenu izmeu barokne upljine ulaza, dvorita od utoga
kamena i vrta kratko podrezane trave, bezvrijednih urni i debelog primorskog bora
zahvalnoga to raste na pijesku donekle slinom jednako sterilnom ulinom asfaltu. Ipak, moj
prijatelj taj pijesak shvaa kao zatitu od mogue invazije ulice; istie kako bor raste
zahvaljujui pijesku te da bi ga asfalt usmrtio.
Zapravo, brzo se ispravio, u trenutku koji sada priziva u sjeanje pomislio je kako bi ulica,
koja vjerojatno prezire lanu oazu vrta prepoznajui u njemu preruenu pustinju, teko
progutala njegovu kuu; naprotiv, uma Clos des Renardsa ne bi se zaustavila pred krhkosti
gipsa, stakla i kriljca plemike kue; poput trenutne vizije na prozoru tamo postoji neto to
ne bi izdralo agresiju svega to je okruuje. elio se utjeiti pomislivi kako bi njegova kua
ostala neokrhnuta, u njoj se osjea zatien, poput primorskog bora izraslog na pijesku.
U tom trenutku zauo se priguen amor koji je dopirao do knjinice samo zato to je toga
rujanskoga popodneva vladao gostoljubiv mir, kao da se grad, naputen tijekom ljeta, jo
uvijek nije vratio uobiajenoj vrevi, iako su se gradski itelji poeli uurbano vraati, kako se
moglo vidjeti u strci koja je juer ujutro vladala na Gare dAusterlitz, prepunom inovnika iz
predgraa, turista na povratku s odmora u panjolskoj i panjolaca u potrazi za poslom u
Francuskoj.
Bila je to melodija kojom odzvanja sat, djelo Antoine-Andra Rav-ria, svakog punog sata
kad se bronana figura ene odjevene u odjeu Prvog Kraljevstva pretvara da svira klavir
presvuen bogatom otrovnom pozlatom, a istu pozlatu ima i figura ene, kao i vrata i zastori
njezine nepomine dvorane. Moj prijatelj mi kae kako je tada zapamtio melodiju i tek u tom
trenutku - kao to se obino dogaa s naim slunim pamenjem, a osobito glazbenim, koje k
nama ne dolazi s rijeima, nego, da tako kaem, ogoljeno i lieno bilo kakvih ograniavajuih
imenovanja, nastojei se nametnuti samom glazbom umjesto naslovom koji joj prethodi, koji
je opisuje i uz koji se vee, pretvarajui simfonijske pjesme koje se tako najavljuju u bijedno
razmetanje to slui kao podloga nekom kazalinom prizoru koji moramo zamisliti i prije no
to smo uli glazbu - moj je prijatelj primijetio da je upravo tu melodiju pjevuio Victor onog
podneva u Jeanovoj kui, a neki drugi glas vratio mu se kao odjek iz otrovnih dubina jaruge u
Cuernavaci.
Sporo se zaputio i to, kako me uvjerava, bez ikakve druge namjere osim elje da sauva
trenutak, do mjesta gdje je Victor, kao i onog trenutka kad gaje Branly po dolasku u kuu
iznenadio, milovao pozlaenu broncu sata koji je, metalnom melodijom to glasno odbija ne-
dodirljivo i matematiko vrijeme kazaljki otkucavao jedan sat popodne u svojoj
velianstvenoj glazbenoj kutiji.
Branly se kao djeak igrao u Parku Monceau s drugom djecom koja su ga poznavala,
voljela, pozdravljala jer je bio djeak poput njih, a kad bi se umorio od igre medu
scenografijom od stupova, piramida, grobova i rotunda, koje je naruio vojvoda od Orlansa
prije gotovo jednog stoljea, svi bi se okupili oko ribnjaka, koji se nalazi tamo da bi se na
njemu vodile nemogue pomorske bitke, pjevuei tu staru melodiju, nauenu kod kue prije
nego u koli, taj madrigal koji su tijekom povijesti oblikovale tisue glasova djeaka i
ljubavnika; moj prijatelj glasa slomljena osjeajima kojima ga je preplavilo sjeanje, naslonio
je ruku na Victorovo rame mrmljajui, a la clairefontaine, men allant promener, j'ai trouve
l'eau belle, que je m y suis baigne
4
.
Kad ga je Victor ponovno zamolio, nije ga odbio; veerali su zajedno s Hugom, ali nisu
razgovarali o posjetu; otac kao da je zaboravio na igru i bio je sav zaokupljen izlaganjem na
4
"Kod bistre fontane gdje sam se etao, voda je bila tako lijepa da sam se u njoj kupao". Popularna
francuska puka pjesmica.
63
konferenciji. Idueg dana, moj prijatelj Branly i njegov mladi prijatelj ponovno su krenuli u
Enghien-les-Bains.
V
Potraga Victora Heredije nalikovala je, nastavlja priu Branly, zamornom bdijenju nad
zrcalom. A dok Branly pokuava pronai moj odraz u zatvorenom prozoru koji gleda na
uurbani Place de la Concorde, moli me da pokuam zamisliti takvo bdijenje, da, moli me
samo da upotrijebim svoju matu i zamislim strpljivu pojavu pokraj praznog zrcala koja
naposljetku u ogledalu otkriva lik, prepoznaje izgubljenu sliku.
- elite rei - usuujem se iznijeti svoju pretpostavku - da Victor Heredia iz Enghien-les-
Bainsa nije samo Victorov imenjak nego i mladiev fiziki dvojnik?
Moj prijatelj ozbiljno vrti svojom elavom sjajnom glavom; a odbacujui moju
pretpostavku njegovo se elo odjednom uozbilji. Ne eli da tako shvatim njegove rijei; ne,
ima na umu upravo to to mi je rekao, bdijenje nad zrcalom, opsjedanje zrcala, upravo to,
dugu i upornu opsadu, sve dok se u zrcalu ne ukae slika, ali ne slika dvojnika osobe koja se u
njemu ogleda, razumijete, ne, nego to, upravo to, slika zrcala, njegova skrivenoga,
nepostojanoga, reklo bi se, koketnog, prijetvornog lika.
Ni drugi put nitko nije doao otvoriti staklena vrata u dnu terase s lavovima. Srijeda je, dan
konjskih utrka; za vrijeme ruka u Casinu, Branly i Victor promatraju brojne skupine
postarijih mukaraca i ena koji svakoga tjedna na hipodromu u Enghienu potroe svoje mi-
rovine, a kojima nije dosta to to gube na konjskim okladama, pa jednako neuspjeno gube i
na lutriji. Spori hod tih ljudi, njihova ulatena tamnoplava odijela, kape sa zahrdalim
broevima otkrivaju neuspjeh u tim igrama na sreu kojima se ipak uvijek iznova vraaju,
osim ako se tako ne odijevaju zato to su nevjerojatno krti. Moj prijatelj pita Victora ne uiva
li u slobodnom popodnevu medu tunim igraima i na nepovjerljivi imenjak Victora
Heredije. Branly, vidite, uporno zamilja tog imenjakog dvojnika meksikog djeaka kao
ovjeka zrele dobi; kae da mu je takav dojam ostavio glas koji je uo preko telefona; priznaje
da je unaprijed odbacio pomisao da Victorov imenjak i fiziki nalikuje mladom Victoru; tjei
ga pomisao daje tada barem osjetio to to mi sada pokuava prenijeti, osjeaj kako bdije nad
zrcalom iekujui da e mu se napokon ukazati odsutan lik; barem je to uspio predosjetiti,
nastavlja svoju priu.
- Vidite: oduvijek vjerujem da u ga nastaviti traiti ak i onda kad mi se ukae, iekivat
u strpljivo pojavu skrivena portreta. Uinio sam to zbog djeaka, vjerujte mi.
Popodne, starac i mladi koji su se sasvim sluajno upoznali, jer se u normalnim
okolnostima nisu trebali upoznati, jer je starac trebao umrijeti prije nego stoje upoznao
mladia, a ovaj se moda trebao roditi nakon mogue stareve smrti, proetali su zajedno do
jezera Enghien; etnja im je godila i sada su odluili nastaviti pjeice do Clos des Renardsa.
Branly je rekao Etienneu da popije kavu i da se za pola sata nau na ulazu u posjed. Tijekom
etnje Victor je zaostajao, razgledajui uokolo i poskakujui poput djearca, stoje Branlyju
upalo u oi jo u Cuernavaci; moj prijatelj koji unato ranjenoj nozi hoda ravno kao po crti,
sada je malo pognuo glavu pokuavajui zamisliti kako lik koji je naslutio iza prozora na
drugom katu odgovara prieljkivanom Victorovu imenjaku, francuskom Victoru Herediji. Ali
svaki put kad bi mu ta misao pala na pamet, odbacio bi je kao nevjerodostojnu; moj prijatelj
ne moe znati pripada li glas koji mu se javio uistinu Victoru Herediji. Dok ukoeno koraa
ispred Victora, oslanjajui se ponekad na tap, pokuava se prisjetiti telefonskog razgovora.
Kad je zatraio Herediju, glas mu je uzvratio pitanjem, tko ga treba, a kad je objasnio da je
njegovo ime naao u imeniku, najprije se iznenadio, a zatim ga je uvrijedio psovkom, ali ni u
jednom sluaju nije priznao da je upravo on Victor Heredia.
Upitao se tada, prisjea se promatrajui au sauternesa jedva neto bljeu od ruke koja je
pridrava, dok je koraao ispred mladoga Victora Heredije udiui miris benzina, dima koji
ostavlja za sobom vlak i prve magle u rujanskoj umi u kojoj sve trune od tolikog uzaludnog
listanja, odgovara li taj glas bijeloj, pomalo zastrtoj silueti koja je na asak provirila kroz
prozor Clos des Renardsa; a ak i ako taj glas i lik ne pripadaju istom ovjeku, zacijelo to je
64
u nekoj vezi s osobom koja se zove Victor Heredia, slue ga, uvaju, pouavaju, njeguju,
spominju ili iekuju. Ako to nisu glas i lik Victora Heredije, nastavlja svoju priu toga
popodneva, tada Victor Heredia ima slugu, uvara, tutora, lijenika, roaka ili ljubavnika.
Stigli su do zidina koje okruuju imanje Clos des Renards, i moj je prijatelj pomislio kako
osmiljava tajnu, a to gaje zabavljalo; zastao je da prieka Victora koji je stalno zaostajao
ugledavi ga kako stoji pokraj visokih zidina prekrivenih mahovinom, s uhom priljubljenim
uz kamen ukastosmede boje. No se brzo sputala; Branly je glasno dozvao Victora dajui
mu i rukom znak da doe; mladi se odvojio od zida i dotrao. U ruci je drao pua
pokazujui ga mom prijatelju. Nagnuti jedan kraj drugoga gledali su pua polagano se zapu-
tivi prema ulazu u umu i njezinoj stazi kestenova, esmina i suhoga lia koje nije palo ni s
jednoga oblinjeg drveta; Branly je naglo skrenuo pogled sa siunog pua na etalite kojim
se ulazi na imanje i osjeajui olovnu teinu na kapcima, povezavi ta dva trenutka, postao je
svjestan onoga to je do tog trenutka lebdjelo u zraku oko kue bez vode poput nejasne magle
na dnu aleje, a bilo je to njegovo drugo otkrie tog predveerja, neobinost da kua tih
dimenzija i ambicija nema vodeno zrcalo, ribnjak, fontanu.
Kraj ulaza na privatni puteljak Etienne naglo zakoi i zatrubi; iziao je iz auta naglas
primjetivi kako se iznenada smrailo, a zatim i kako je zabrinut za zdravlje gospodina grofa;
osim toga, prvi put osjea se neka neodreena hladnoa u zraku, ponovio je nekoliko puta
voza stojei na kolniku nasuprot Branlyja i Victora dok je usluno ekao otvorenih vrata da
gospoda uu u auto gdje su ih na sjedalima ekala dva karirana prekrivaa. Kae moj prijatelj
da jo uvijek ima pred oima Victorov nagli nervozni pokret i to kako se na trenutak, kratak
ali izvjestan poput bljeska munje, kolebao treba li potrati prema stazi suhoga lia ili ui u
auto ili uiniti ono stoje naposljetku i uinio, pretopivi sve te razliite opcije u neku vrstu
uasavajueg oaja iz kojega je zastraujue snanim pokretom zalupio vrata citroena,
prignjeivi prste vozaa koji ih je drao otvorena; sam Etienne priguio je bolni krik
otvorivi vrata, a Branly je ispustio tap pridravi svoga vozaa za ruku i sam ne znajui
treba li smjesta pomoi Etienneu ili zadrati Victora koji je sada potrao prema stazi suhoga
lia prosutog ispod razgranatih stabala.
Nije bilo potrebe, nastavlja svoju priu, da uini bilo to od onoga to mu je tog trenutka
prostrujalo kroz glavu; neki lik urno je hitao prema njima sudarivi se s djeakom to je
ovoga zaustavilo, a zatim ga je vrsto uhvatio za ramena prisilivi ga da se vrati do mjesta
nesree, raspitujui se to se dogodilo. U tom trenutku Branly nije znao je li taj ovjek
sluajan prolaznik ili je doao sa staze iz smjera Clos des Renardsa.
- Molim vas - progovorio je doljak rasprujui svaku sumnju - doite u moju kuu, tamo
mogu pomoi gospodinu.
Branly uzvrati kako Etienne ne bi mogao izdrati hodanje od ulice do kue; pozvao je
ljubaznog neznanca u auto preplaeno pogledavi Victora, a sam sjedne za upravlja, upali
auto i krenu citroenom kroz umsku stazu, dok je Etienne sklupan kraj njega plakao stisnutih
zubi, krvarei i zamatajui rupiem ranjenu ruku. Straga su sjedili Victor i ovjek kojega je
moj prijatelj promatrao u retrovizoru meu odbljescima sunca koje je u tom asu zalazilo u
lle-de-Francen, kao to e uskoro zaci pred nama u samome srcu Pariza, a koje je tog dana o
kojem Branly pria zalo upravo u asu dok je on upravljao autom s ranjenim Etiennom kraj
sebe, gledajui u retrovizoru ovjeka sa eirom od mijeane vune iji obod ne moe zasjeniti
jasan pogled, iznimno pravilan nos bez ikakve izboine i blijeda usta, pravilna poput nosa iju
pravilnost naruava samo podignuti rever kaputa od karirane vune, zelenkast kao i kaput.
Pogled tih oiju iznenadio je mojega prijatelja; ovjek se nasmijei i ree:
- Oprostite. Zovem se Victor Heredia. Uistinu mi je ao to se ova nezgoda dogodila pred
vratima moje kue. Uinit emo sve to je mogue da pomognemo vaem vozau,
gospodine...?
- Branly - odsjeeno uzvrati moj prijatelj.
Sada priznaje da se ponio kukaviki ili oprezno ili ga je naprosto bilo strah; zaboravio je
upoznati Victora Herediju s Victorom Heredijom.
Promaknula mu je u zrcalu i djeakova reakcija kad se mukarac predstavio, a njegovu dob
moj prijatelj jo uvijek nije mogao odrediti, kao to nije mogao povezati ni glas mukarca s
65
glasom koji je uo preko telefona. Kola zaustavi pred terasom; francuski Heredia hitro izie iz
auta, a obojica pomognu Etienneu da se popne stubama na terasu i doe do staklenih vrata
koja Heredia lagano odgurnu kako bi sva trojica ula u prostoriju od tamnog drveta,
svojevrsni foyer, u kojem se osjea snaan miris koe.
Vlasnik se, ne skidajui eir ni kaput, brzo uspeo stubama, dok je Branly za to vrijeme
pregledavao prignjeenu Etienneovu ruku, i tek kad je domain siao skinuvi eir koji je
otkrio sijedu kosu, prionuvi smjesta da vozau prui prvu pomo jodom i zavojima, moj je
prijatelj uspio zakljuiti kako se radi o sredovjenom mukarcu jo uvijek mladalakog lica, a
onda kad je Heredia zakljuio kako bi ipak trebali pozvati hitnu pomo zaputivi se prema
telefonu da je pozove, moj prijatelj potrai drugoga Victora Herediju, kojega kroz staklena
vrata ugleda kako stoji raskreenih nogu na terasi s jednom rukom na struku, a s drugom na
kamenoj slabini polegnutog lava, nepokretan poput kakve skulpture, pogleda uperena u
daljinu, i opet nalik skulpturi.
Poelio je dokuiti kamo smjera taj pogled. Heredia je telefonom zvao hitnu pomo,
Etienne je stiskao zube milujui ranu natopljenu jodom i omotanu prirunim zavojima, a
Branly je priao prozoru ne bi li bolje vidio djeaka koji je ne miui se s mjesta gledao
prema umi breza uzdignutih usred snolike izmaglice i nestalnoga svjetla sutona, na kojem se
vitka bjelina stabala nastalih naizgled u maglici postanka svijeta jo otrije ocrtavala;
snjenobijela vitka stabla savreno saimaju maglu i sve slabiju sunevu svjetlost, sretnu to
odlazi za razliku od neodlune izmaglice. Suma u to doba dana izgleda poput zastora od
magle i svjetlosti, tankog poput debla, bijelog poput gaze, na kojem se teko moe razabrati
nepomina silueta ljudskog bia koja razbija vertikalnu simetriju stabala, nalikujui pomalo
horizontalnoj magli koja skriva tu simetriju, a pomalo kosoj svjetlosti koja ju razotkriva, a
koju je promatrao ukipljeni mladi kojega je opet s poluotvorenih staklenih vrata isto tako
mirno gledao moj prijatelj.
arolije odjednom nestade. Lik iz ume krenu prema kui zvi-dei. Meksiki djeak prvo
je spustio ruku zaklonivi zatim objema rukama lice kao da ga eli skriti. Leima je stajao
okrenut Branlyju, ali moj prijatelj moe lako zakljuiti da je napravio upravo takav pokret dok
istovremeno slua kako se s usana lika koji je dolazio iz ume razlijeu stihovi starog
madrigala o bistrom izvoru i divnoj izvorskoj vodi.
VI
Francuski Heredia primijeti kako Etiennea treba odvesti u bolnicu na Bulevar Ormesson;
boji se daje dolo do frakture prstiju. To ba i nije najljepa stvar koja se moe dogoditi
vozau, ree. Na te rijei Branly odvrati pogled od meksikog djeaka koji je u tom trenutku
prvi put uao u kuu, a moj prijatelj ne eli pomisliti kako francuski Heredia predbacuje svom
mladom imenjaku, a ponajmanje eli da ovaj pomisli kako Branly podrava optubu koja je u
najmanju ruku preuranjena, ako se uope radi o optubi.
Upitno pogleda svoga neobinoga domaina, nespreman otvoreno rei kako se ne slae s
njegovim stavom, a zatim neizvjetaeno uzviknu:
- Ne brinite se, Etienne, nije to nita to se ne bi moglo odmah rijeiti.
- Savjetujem vam da krenete za nama svojim autom - francuski Heredia obrati se mom
prijatelju.
Branly je ponovno potisnuo nelagodu koju u njemu izaziva takvo dijeljenje savjeta; osim
toga, u glasu francuskog Heredije moe se osjetiti prizvuk odlunog humora, kao da
savjetujui Branlyja da krene za njima ironino daje do znanja kako je gospodareva dunost
da se brine o slugi kakvu si slabost on, francuski Heredia, nikada ne bi mogao priutiti, a jo
manje pokazati. Ali ponaanje koje moj prijatelj tada poinje shvaati kao dokaz
neugladenosti koju ne eli osuivati, nego po svaku cijenu izbjei, ini mu se, ak i prije nego
to uspijeva promisliti, nedostojnim bilo kakva komentara. No neto drugo poinje mnogo
ozbiljnije optereivati njegovu svijest. Prekoraivi preko praga mladi Heredia je zastao,
poput kakva lika iz nijemog filma, obavijen svojom vlastitom tiinom, uokviren titravim
svjetlom koje ga pretvara u drhturav plamiak. Dodue, nije sklopio oi, iako je to zamalo i
66
uinio; ali zato je duboko uzdahnuo naizgled nervozan, iako i zadovoljan; Branlyju je to
posebno upalo u oi.
Mladievo disanje pomalo se ubrzavalo dok je udisao miris koe koji je proimao ulaz u
kuu. Moj prijatelj odluio je ovo uzbuenje tumaiti kao zakanjelu reakciju na zastraujui
napad na vozaa - a svoj je dojam zamalo priopio i domainu Clos des Renardsa - kao
obziran dokaz djeakova kajanja ili nelagode, ali neto ga je sprijeilo da to i uini, neto to
je jako povezano s predodbom koju je poeo stvarati o Victorovu imenjaku; umjesto toga,
samo je zatresao glavom, kako mi sada pria, duboko uvjeren da je bolje ako se to manje zna
o onome to se dogaa; isti ga osjeaj jo jednom spreava da meusobno predstavi imenjake;
uz malo sree, govori samom sebi, prirodna djeakova znatielja bit e zadovoljena samim
posjetom, pa i nadmaena dogaajima koje je prouzroilo njegovo ponaanje: samo se,
zahvaljujui djeaku, pozornost preusmjerila s istih ili razliitih imena na ranjena vozaa
kojega, primijetio je francuski Heredia ne obraajui panju na mladog Meksikanca, treba to
prije odvesti u bolnicu; on e ga otpratiti u kolima hitne pomoi, ponovio je, iako kad malo
bolje razmisli, moe se i sam pobrinuti za vozaa, a gospoda se mogu vratiti u Paris; idui dan
izvijestit e ih u kakvu je stanju jadan ovjek.
- To ne dolazi u obzir; Etienne je moj zaposlenik i na meni je da se brinem za njega -
uzvratio je moj prijatelj nakon kratke stanke koja mu se tada inila prirodnom, ali koju e
kasnije prepoznati kao iz-vjetaenu; jo uvijek ne shvaa kakve su namjere francuskog
Heredije, a na putu svoga beskonanog obzira nabasao je na prepreku: drugi Victor Heredia
govori kao kakav prostak, a to odudara od otmjenosti njegovih klasinih crta lica, ak i vie
od kontrasta koji Heredijina lijepa lavlja glava ini s njegovim omanjim stasom, robusnog
etvrtastog torza, priprostih, kratkih i tupastih ruku.
Branly dodaje, elei raspriti svaku sumnju oko odgovornosti koju je spreman preuzeti na
sebe, da on sam moe otpratiti Etiennea u kolima hitne pomoi u bolnicu. Heredia ipak
inzistira da mu se pridrui. Dobro poznaje deurne lijenike i to e olakati cijeli postupak.
Branly nije elio priznati, kako mi sada priznaje dok razgovaramo, kako nou nerado vozi
cestama koje su ve same po sebi opasne, a ujutro izgledaju poput bojita na koja se nitko ne
osvre zbog velikog broja nesrea koje se tamo stalno dogaaju, to ne umanjuje njihovu
strahotu: njegovim oima smetaju agresivna svjetla onih koji se smatraju sudionicima kakva
modernog vitekog turnira. Pomisao na prevrnute teretne kamione, citroene 2CV zgnjeene
poput metalnih ploa od kojih su napravljeni, bolnika nosila, sirene kola hitne pomoi i
treperava svjetla patrola u krvava i siva svitanja na autocestama naglo je iezla na zvuk
zavijanja kola hitne pomoi koja se zaustavljaju ispred terase s lavovima, iza parkiranog
citroena.
Nije bilo vremena, pria Branly, da se donese bilo kakva odluka; sve je izgledalo unaprijed
pripremljeno, poput kakve baletne koreografije. Djeaku se nita nee dogoditi, rekao je
francuski Heredia; brzo e doi njegov sin pa e djeaci praviti drutvo jedan drugomu dok se
ne vrate ljudi koji e otpratiti jadnog Etiennea u bolnicu.
- Morate mi dopustiti da i ja poem - rekao je Heredia - inzistiram; prenoit ete ovdje sa
mnom i s mojim sinom; sutradan, gospodine Branly, moete svratiti do bolnice i provjeriti je
li ovjeku bolje; vjerujte mi da me neete smetati; ustajem jako kasno. Osjeajte se kao u
svojoj kui; osim toga, moj sin Andr bit e Vam na usluzi. Ne brinite, prijatelju, smonica je
dobro opskrbljena, znate, ovo nije tipino panjolsko svratiste.
- Ne bih elio da gospodinu grofu budem na smetnji - primijeti Etienne pri ulasku u kola
hitne pomoi.
- Ne brinite se, Etienne - uzvrati Branly. - Kaem Vam da e sve biti u najboljem redu.
Branly i Heredia krenuli su za kolima hitne pomoi u citroenu koji je paljivo vozio moj
prijatelj, a na tom kratkom putu do bolnice uspjeli su razjasniti razloge posjeta kao i
podudarnost imena Victora Heredija; Francuz se smijao ispriavajui se zbog psovki kojima
ga je zasuo preko telefona, nije znao da ga zove tako otmjeni gospodin koji je uz to i grof;
mislio je daje najobiniji aljivac, u dananje doba svaki as zivkaju kojekakvi tipovi, a on,
odnosno, gospodin grof, zatekao ga je jo pospanog, ve mu je rekao kako ustaje kasno, moe
67
li mu gospodin grof Branly oprostiti, a moli ga za ispriku jo za jednu stvar, nije znao tko je,
pa nije upotrijebio prijedlog izmeu titule i imena kad ga je oslovio.
Branly se suzdrava od komentara da ga ni sam ne upotrebljava, ali neobuzdani Heredia
ve je pripovijedao povijest kubanske obitelji koja je emigrirala na Haiti tijekom ustanka
protiv panjolske dominacije koncem stoljea, prihvativi isprva francuski jezik kojim se
govorilo u mramornim salonima nagrizenima vruinom i solju Port-au-Princea, a nakon to se
obogatila uvoznom i izvoznom trgovinom, uklopila se i u Francusku iz vremena Prvoga
svjetskog rata, izgradivi svoje carstvo na ukusnoj i aromatinoj planini banana, duhana,
ruma, vanilije, jesu li u srodstvu s pjesnikom, na kojega on to pjesnika misli? Nemaju nikakva
pjesnika u obitelji, zakljui prepotentno, protjerali su iz svojih razgovora panjolski jezik koji
ih je samo podsjeao na barbarstvo, revoluciju i nestrpljivost.
- Francuski jezik je elegantan poput moga vrta - primijetio je Heredia - panjolski je poput
ume, neukrotiv.
Moj prijatelj ne sjea se vie to je tada odgovorio francuskom Herediji, nije ni vano;
Branlyju, koji spontano zna biti ljubazan i gostoljubiv sa svima, neto u tonu ovoga ovjeka
jasna pogleda, pravilna nosa i sijede kose inilo se nepodnoljivim; Heredia se, dodue, raz-
mee objema vrlinama, ali to je upravo i zasmetalo mojem prijatelju: njegova sumnjiva
spremnost da bude ljubazan kao da prikriva neki neprihvatljivi fiziki ili moralni nedostatak
koji Branly ne moe dokuiti, ali koji je Herediji dobro poznat, pokuavajui ga obasuti
panjom koja treba prikriti superiornost koju samomu sebi pripisuje, a to nastoji postii i
ponaanjem koje je mom prijatelju najodvratnije od svega: skromnou koja je istovremeno
irokogrudna i ironina to je tipino za graanske skorojevie koji se ne ustruavaju,
preplaeni da ponovno ne postanu sluge, potiniti one kojih se plae i kojima se dive.
Moj prijatelj dovoljno poznaje ljude pa zna prepoznati kad se netko osjea superiornim
iako to ne eli pokazati, pa nastojei prikriti osjeaj nadmoi, pokuava biti pretjerano
ljubazan, to samo otkriva ono to pokuava prikriti. Kae mi da je bio u iskuenju upozoriti
Herediju kako vrijedi upravo suprotno; meutim, istaknuti razliku izmeu stare francuske
obiteljske loze i kolonijalnog transplantata bilo bi suvie vulgarno i Branlyju je bilo neugodno
stoje to uope pomislio; a opet, moda je Heredia i sam dovoljno propatio zbog francuske
superiornosti i cjepidlaenja koji esto idu jedno s drugim, a da to ne bi znao, ili ih nametnuo
drugima postavljajui tako stupicu onima koji je, neoprezniji ili nesigurniji od Branlyja, ne bi
zamijetili. Naprotiv, moj je prijatelj odluio pokazati savrenu ljubaznost, koja nije toliko
posljedica volje koliko navike, ak i po cijenu da sada Heredia u takvom njegovom ponaanju
prepozna zamku.
Zbog svega toga, kae da niim nije izazvao Heredijinu primjedbu kad su se zaustavili iza
kola hitne pomoi ispred bolnice, a ako je do tih rijei ipak dolo, bilo je to stoga to su se
upravo one moda vrtjele po glavama obojice mukaraca, iako iz razliitih razloga.
- Ne bih vam preporuio da potcjenjujete one koji nemaju isto miljenje kao i vi samo zato
to su sami stekli svoje bogatstvo umjesto da ga lagodno dobiju u naslijede.
Takva neoekivana primjedba koja je po svojoj otroumnosti nalikovala onom to se
uistinu vrzmalo po glavi moga prijatelja izazvala je njegov brzi odgovor: - Sve to ovjek
posjeduje - ili je kupio, ili je naslijedio ili je ukrao. Ne optereujte se. Nismo tako razliiti kao
to vam se ini.
Ali suprotno od onoga to je Heredia moda prieljkivao, a to se Branlyju tada uinilo
pokuajem da mu odvrati pozornost i uvue u banalni razgovor, ili da ga natjera da ustane u
obranu svoje asti ili da ga prisili na dugu uglaenu tiinu poput one koju su u svakom sluaju
i izazvale uvredljive rijei koje je Heredia kao malo toreadorsko koplje prikovao u vrat svoga
gosta, Branly je pomeo mentalne strugotine s treperava pokrova svoga novoga i neoekivanog
odnosa, shvativi jasno da se ovjek poput Heredije nema razloga brinuti o nekome poput
vozaa Etiennea. U normalnim okolnostima ne bi prstom maknuo zbog njega niti bi ga
odvezao u bolnicu; Heredia je odluio, pomogao, telefonirao u bolnicu i prije nego stoje
doznao tko je Branly; njegova panja prema Etienneu ne potjee iz suosjeanja prema slugi
niti iz nastojanja da se dodvori gospodaru, nego iz jednog drugog osjeaja koji je Heredia
68
lukavo pokuavao prikriti ponaanjem koje je mom prijatelju i meni najodbojnije:
ogorenosti.
Branly vie nije razmiljao; im je Heredia iziao iz citroena, moj je prijatelj zatvorio vrata
pokrenuvi auto unatrag. Svjetla kola hitne pomoi su ga zaslijepila, ali zaslijepila su i
zapanjena Herediju koji je stajao na asfaltu izloen borbi snopova svjetala kola hitne pomoi i
citroena od kojih se titio podignutom rukom, sa zbunjenim i tjeskobnim izrazom koji je
preplaio moga prijatelja sve dok, jo uvijek vozei unatrag, nije pronaao mjesto gdje e
ispraviti kola i navrat-nanos krenuti slijedei prometne oznake koje ga nose daleko od
bolnice, Heredije, Etiennea koji su stajali zateeni gledajui kako oajniki pokuava ispraviti
auto i vratiti se u Clos des Renards odakle ga je, sada to shvaa, Heredia elio udaljiti, ali
zato, i uzaludno zadrati na distanci. Iako ga je svjetlost oamutila, nije ga odvratila od istine
prepoznate tamo gdje ne dopire druga svjetlost osim one duevne: ako francuskog Victora
Herediju ne zanimaju ni on ni njegov voza, tada je vjerojatno zainteresiran samo za njegova
mladog imenjaka, Meksikanca Victora Herediju.
Pria mi daje tada osjetio kako se neka sjena sputa u njegovo grlo i preplavljuje ga;
znakovi su ga udaljavali od sredita Enghiena prema cestama kojima se boji voziti nou, a u
zatvoru stakala i svjetlosti koji su bili posvuda oko njega, vizija prometne nesree u kojoj
stradava i vizija parka za djecu koja ga vie ne prepoznaju mijeaju se poput dvaju staklenih
rijeka koje dugo vremena teku usporedno da bi se naposljetku ulile jedna u drugu, sudarivi se
beumno te noi. Potreban je mladom Victoru, prijeti mu opasnost, zato gaje Heredia udaljio
iz Clos des Renardsa, pria mi sada Branly i dodaje da je to sve to je tada znao ili ponajprije,
sve to je elio znati u tom neizrecivom trenutku svoga ivota. Upravljao je naslijepo,
prijetee kolima, uvjeren da vozi ususret svojoj uestaloj nonoj mori u kojoj stradava na
nonoj cesti. Prije svega, osjeao se objektom nemilosrdna neprijateljstva.
Ne zna objasniti otkuda to neprijateljstvo dolazi. Ne eli Herediji pripisati sposobnost da
moe biti izvorom tako snane mrnje; Francuz je ostao stajati na ploniku ispred bolnice na
Bulevaru Or-messon, sada i ovdje, zaslijepljen svjetlou iz ovoga vremena i prostora; a nalet
bijesa koji na sebi osjea Branly, govorili su mu u tom trenutku njegovi ivotni sokovi,
njegova utroba, okus sjene u njegovim ustima, dolaze s drugoga mjesta i iz drugog vremena,
koji su daleko odavde, tako daleko kao i pijavica suhog lia koja se uskovitlala zbog brze
vonje po tom umskom putu Clos des Renardsa, a koju moj prijatelj grozniavo doivljava
kao neto to nema nikakve veze s mjestom gdje ju je ugledao, jer to suho lie nije palo ni s
jednog drveta na tom etalitu i nitko ne moe znati tko ili to ga je donijelo dovde i kad ili
gdje je uistinu palo, i na kojem to etalitu.
VI I
Branly je nepopravljiv putnik; nije neobino ako ga sretnete, kao danas, u restoranu ili
klupskom bazenu u raskonom Gabrielovu paviljonu na Place de la Concorde, a onda ga
mjesecima izgubite iz vida. Zaeli pogledati svoja omiljena Velazquezova platna u El Pradu
ili velianstvene Bruegelove slike u Napulju, dijamantna jezera na jugu ilea ili beskrajno
pozlaena svitanja na Bosporu; smjesta udovolji svojoj elji, koja nije tek obian hir, kako mi
tumai, jer je upoznao svijet prije atentata u Sarajevu kad jo nije bilo sumnjiavosti, a ini
mu se apsurdnim da u nae doba trenutne komunikacije svi ljudi nemaju pravo koristiti se
nekim od prijevoznih sredstava uvijek kad poele slobodno realizirati tu svoju elju i to u ime
povlastice koja bi najavila, poput kakvog novog osvajanja, ono to smo izgubili: meusobno
povezan svijet bez viza, koji je on iskusio kad se u Kabul putovalo ne u Caravelli nego na
konju. Sala koju pripisuju Paulu Moran-du moe se primijeniti i na moga prijatelja. Toliko
voli putovati da je u svojoj oporuci naloio da se kad umre od njegove koe napravi koveg.
Tako se nitko od njegovih prijatelja ne udi ako odjednom nestane. Moda je u
neposrednoj blizini, u posjetu grofici u Quercyju ili je moda negdje daleko odavde, na
toltekim ruevinama u Xochicalcu. Ni grofica ni tolteki spomenici nikada se nee
pomaknuti sa svoga mjesta pa moj prijatelj, ispunjavajui obaveze svoga drutvenog i
kurtoaznog ivota, rado odlazi brdima kad ve brda nee doi k njemu.
69
Ta putnika politika ima jo jednu svrhu. Doputa mu, a to je u skladu s njegovim
prohtjevima, da izbjegne razgovor o prolaznim bolestima. Nita ga toliko ne srdi kao briga,
iskrena ili hinjena, iako gotovo uvijek licemjerna, o boljeticama starih ljudi; nije hipohondar i
prezire one koji bi se naslaivali njegovim jadikovkama ili ga rado vidjeli shrvana bolestima.
Florencio i Jose ve su uvjebani da, kad Branly lei u krevetu protiv svoje volje, moraju rei
da je gospodin grof odsutan nekoliko tjedana, a onaj tko eli s njim stupiti u kontakt, moe
mu pisati na ured Pokrajinske uprave Dordogne ili na poste restante otoka Mauricijus;
gospodin grof e za koji dan tamo proi pokupiti potu.
ak i oni koju posumnjaju daje rije o ali, rado je pripisuju mati i suzdrljivosti koje
uvijek nastupaju zajedno kod moga prijatelja, a u njegovom sluaju dokaz su njegove
slobode; tako nas primorava da osjeamo prema njemu potovanje, kao to i on osjea prema
nama. Tek ovoga popodneva saznao sam, primjerice, da je nekoliko dana odleao u krevetu
nakon nesree koju je doivio te noi kad je udario u jednu od esmina na putu Clos des
Renardsa; zahvaljujem mu na iskrenosti, iako jedan neprimjetni smijeak njegovih sjajnih
sitnih oiju govori kako mi sve ovo pria samo zato jer je to ponajprije sastavni dio prie, a
osim toga, ne radi se ni o kakvoj obinoj prehladi nego o automobilskoj nesrei koja moe
zadesiti svakoga tko tako puno putuje.
- Sasvim sigurno, neke se stvari dogaaju samo zato to ih se bojimo. Vidite, da ih na
strah ne doziva, ne bi se ni dogodile, zauvijek bi ostale rasprene iskljuivo u potencijalnom
obliku. Vjerujem da naa pripravnost uznemiruje atome mogunosti i doputa im da postanu
stvarnost, kao da ih budi iz nekog sna. Sna nae velianstvene ravnodunosti.
Probudila ga je melodija madrigala o jasnom izvoru koju je netko zvidao; otvorivi oi,
ugledao je slomljen citroenov vjetrobran pomislivi kako se zapleo u staklenu paukovu
mreu, a onda je postao svjestan boli u nozi i u glavi, da bi zatim dotaknuvi lubanju, osjetio
kako su mu prsti ljepljivi od krvi i kako e se ponovno onesvijestiti.
Sjea se da je, kad se ponovno probudio, leao u krevetu s baldahinom i automatski je
dodirnuo bolnu glavu.
- Ne brinite se, gospodine grofe - govorio je francuski Heredia pokraj njega - dobro smo se
pobrinuli za vas, imate moju rije. Naao sam vas kad sam se vraao iz bolnice. Sto vam je
trebala takva glupost? Koliko nesrea u samo jednoj noi! Moj sin Andr i njegov mladi
prijatelj pomogli su mi da vas prenesem ovamo; pregledao vas je lijenik, malo ste buncali,
dali su vam injekciju protiv tetanusa, a sve to samo su povrinske ozljede, nita niste slomili,
rana na nozi se smanjila, a na glavu su vam stavili flaster, ali lijenik preporuuje da nekoliko
dana odleite u krevetu; znate, vie zbog oka nego zbog neega drugoga, ali u vaim
godinama morate se uvati.
Branly je pokretom ruke rastjerao zabrinutost za svoju osobu upitavi za Etiennea. Heredia
se neugodno nasmijao.
- Ostajete otmjeni do kraja, zar ne? Va je vazal dobro i zahvaljuje vam to se brinete za
njega. Prenoio je u klinici i danas e ga otpustiti. elio je svratiti, ali rekao sam mu da ne
dolazi, vama je potreban odmor, niste u godinama kad se smijete pretjerano uzbuivati, a ja
vam stojim u potpunosti na raspolaganju, uistinu, usliit u svaku vau zapovijed.
Moj je prijatelj reagirao onako, pria mi ovoga popodneva, kako je Heredia zacijelo i
oekivao: ponovno je tvrdoglavo zautio na sve veu bezobzirnost onoga tko ga je sada
donekle stjerao u kut ispitujui granice njegove spontane uljudnosti tako tipine za Branlyja,
izazivajui ga da sada pokae koliko je kurtoazan dok lei nepomian u krevetu, prisiljen da
prihvati pomo mukarca svjetla pogleda, pravilna nosa i sijede kose koji gaje smjestio u ovu
sobu to mirie na kou, kao uostalom i cijela kua, a ne samo foyer, kao to je ispoetka
mislio. Od koe je napravljen i baldahin na krevetu i naslonjai u sjenovitoj sobi, zastrtoj
debelim barunastim zavjesama koje onemoguuju da se poblie odredi doba dana.
Meutim, rekao je samom sebi daje neozbiljno uskratiti tom neugodnom ovjeku
izopaeno zadovoljstvo da se brine o svom gostu samo zato jer bi Heredia u tome vidio jo
jedan dokaz Branlyjeva feudalnoga duha i njegove spremnosti, koja je moda Herediji
donijela veliko olakanje, da na ljude gleda kao na svoje potencijalne osobne sluge, kako je
zapravo ljude elio vidjeti Heredia ali ne i Branly.
70
Moj se prijatelj sam namjesti oslonivi se na konati naslon kreveta na kotaima, a onda
zatrai od Heredije da mu popravi jastuke kako bi mogao ugodno na njih poloiti ruke. Zatim
ga zamoli da telefonira. Poeo je u sebi smiljati neto poput taktike koja e mu omoguiti da
razgovara sa svojim neeljenim domainom, pomislivi da ga nita nee toliko zbuniti koliko
neprekidno iskazivanje ljubaznosti, koja je posve u kontrapunktu s ledenom grubosti koju
Heredia vjerojatno ne razlikuje od odreenih oblika distancirane ljubaznosti, kao na nekoj
vrsti krunice na kojoj su perlice iste boje, ali razliitih nepravilnih veliina koje se teko
razlikuju na prvi pogled.
Heredia je priekao trenutak znatieljno promatrajui moga prijatelja. Prekriio je ruke
preko prljave podstavljene kune haljine od bijele svile koju je nosio na sebi, a onda
naposljetku uzvrati kako u sobi nema telefona, postoji jedan u prizemlju i to bez drugih
prikljuaka. Moe sii ako eli; primijetio je, meutim, da epa na jednu nogu, ali epao je i
prije nesree, zar ne, ne moe njega za to okriviti, u sluaju da se sjeti uloiti tubu zbog
druge nesree; sva srea da se prva dogodila na ulici i da je za nju kriv djeak, je li tako?
Branly kimnu glavom naloivi Herediji da nazove Huga, djeakova oca. Domain je ba
htio izii kad mu je moj prijatelj rekao:
- Sluajte, kad malo bolje razmislim, nemojte uznemiravati gospodina Herediju; mogao bi
se zabrinuti za sina, a za to nema razloga. Osim toga, suvie je zaokupljen referatom. Ako
vam nije teko, javite mojim slugama. panjolci su, tako da se moete dobro s njima spora-
zumjeti. To e biti najbolje, tako e gospodin Heredia saznati gdje mu je sin, ali se nee
zabrinuti. Hoe li vam biti teko, Heredia, pomaknuti moj krevet prema prozoru? U ovom
polumraku ne znam koliko je sati. Recite djeaku da kasnije doe do mene. Uistinu, uope ne
osjeam umor.
Bez ijedne rijei Heredia lagano pogurnu krevet prema poloaju blie prozoru. Branly se
nasmijei; glasno primijeti kako je njegov domain uistinu snaan ovjek. Uze tap koji je
Heredia naslonio na krevet i njime razmaknu zavjese pustivi da u sobu ue sunce.
- Ah! zadovoljno uzdahne, elei podijeliti s Heredijom onu neku elementarnu ivotnu
radost, jutro i sunce; ali vlasnik Clos des Renardsa naglo napusti sobu, a Branly traei
instinktivno znakove ivota koji su nakon protekle noi potrebni cijelom njegovom biu,
preleti pogledom ovei vrt zavrtjevi glavom na prizor auta skrenog od snanog udarca u
crniku, a tek kad se njegov pogled, ogranien poloajem dobro raspoloenog, ali ipak
nepokretnog ovjeka, zaustavi na umi, uspijeva raspoznati dva lika, kako se dre za ruke,
usred crnih i bijelih oblaka breza. Jedva ih uspijeva nazreti jer se ne miu, a sve to je
nepomino u prirodi podlijee univerzalnom zakonu prilagodbe.
Hvata ga drijeme dok misli kako njegov domain naposljetku moda ipak ima pravo, vie
nije spreman za velika uzbuenja, a ivot ga je razmazio naviknuvi ga tijekom dugih godina
na iskaze potovanja koje je smatrao zasluenim; tako oit i vulgaran prijezir kakav pokazuje
Heredia postoji u Branlyjevoj svijesti samo kao nejasna mogunost - izvjesna, ali nikada
prisutna ili oita u njegovoj blizini - koja pripada drugom postojeem svijetu kojemu nikada
nije pripadao. Koliko mu se dugo nitko nije tako bezobrazno usprotivio, koliko se ve dugo u
njegovoj prisutnosti moe uti samo poboan apat, tipian ne samo za razgovore u
Francuskoj, nego i za ono to smatra savrenom uglaenou.
Pogledao je van; sputa se veer, a kraj blizine noi uma se gotovo ne razlikuje od mora.
Prostrana, mirna, neumorna, obnovljena svakim dakom. Iznenada u sobi osjeti zaguljivost,
sve prisutniji miris utavljene koe, i on jednim pokretom koji mu se tada uinio prirodnim, a
sada dok mi to pria ini mu se silovitom i gotovo oajnikom gestom, isprui tap vrkom
pogurnuvi prozorske arke. Kad su se prozori otvorili, do njega dopru veseli glasovi dvojice
djeaka koji se zacijelo igraju ispod prozora nepokretnog ovjeka, na terasi koju uvaju
lavovi.
Bio je dovoljan, pria, taj amor da se raspri zaguljiv miris koe, a soba se ispuni, poput
kakve visoke tanke kupe za vino, drhtajima lijepog iako melankolinog sutona, ali i
nerazgovjetnom samosvrhovitom radou djeaka, koji su se zajedno smijali pjevajui
madrigal, uspijeva sada razabrat, Chante, rossignol, chante, toi qui as le coeur gai.
5
5
"Pjevaj slavuju, pjevaj, ti koji ima radosno srce"
71
Branly se nasmijei i zamiri. Na trenutak zavlada tiina, a onda se glasovi ponovno smiju
zapoinjui igru pitanja i odgovora. Prepoznaje glas meksikog Victora Heredije, odgovara na
pitanja drugog djeaka, kojega jo uvijek ne moe opisati jer ga nije izbliza vidio, samo
izdaleka u dnu vrta gdje poinje uma breza. Androv glas je nevjerojatno sladak, zaustavljen
negdje na pola puta izmeu djetinjstva i puberteta, ali bez promuklosti koja obino porunjuje
taj prijelaz; taj je glas i u mladalakoj dobi u sebi zadrao nevinost djetinjstva, najavljujui
muevnu ljepotu u kojoj nema mjesta stidu, beutnosti ili samodopadljivosti to prate
izgubljen glas djetinjstva.
- Glavni grad Argentine.
- Buenos Aires.
- Glavni grad Nizozemske.
- Amsterdam.
- Glavni grad Srbije.
- Beograd.
- Glavni grad Norveke.
- Oslo.
- Netono.
- Oprosti. Kristijanija.
- Glavni grad Meksika.
- Smijeno pitanje! Meksiko. Andr, to je kao da te pitam koji je glavni grad Francuske.
- Enghien!
Obojica se glasno nasmiju, a Branly ponovno utone u san zahvaljujui toj igri koja je poput
brojanja ovaca, prisjeajui se naravno svoga vlastitog djetinjstva, igara izmeu podnoja
stupova i lanih slavoluka u Parku Monceau kad su ga djeca jo poznavala, a njegova prolost
nije zahtijevala, kao sada, nadomjestak jer je uivao u istom stanju djetinjstva, bez hrpe
podsjetnika to slue ovjeku koji se pomirio s time da nema vlastitu, k tome jo i
neprijateljski raspoloenu savjest. Zaspao je razmiljajui kako e uivati u tim danima u Clos
des Renardsu i vie nego to je mislio; vjerovao je kako je otkrio patetian iako istinit smisao
svoga tamonjeg boravka.
Kad se ponovno probudio, no je ve bila pala, a kroz otvoren prozor ulazila je rana
jesenja hladnoa. Soba je bila u tami. Branly uze tap pokuavajui bezuspjeno drkom
dosegnuti arku na prozoru. Neija ruka priskoi mu tada u pomo, podie njegovu ruku
prinosei je prozorskoj ruki. Branly je osjetio njezin hrapavi dodir dok mu je ruku prislanjala
na bakrenu ruicu.
Prozor se zatvorio, a miris koe ponovno se vratio, opojan, sada gotovo nerazluiv od
mirisa nekoga staroga ustajalog parfema, koji je Branly onako iznenaen pokuao odrediti
kao teksturu, miris, koji podsjea na aromu drva i koe, i to podatnog, krhkog drveta, nalik,
ako ne koi, onda barem rukavici; sandalovini, tavljenoj koi, mirisnom drvetu.
Naglo se trgnuo iz sna. Svjetlo je bilo upaljeno, a Heredia mu je donio pladanj s vinom,
polovicu baguettea i hladne nareske, ne osobito dobro raspoloen, ali bez znakova zlovolje
koja je potajno obuzimala njegova gosta, ijim se grudima razlijevao udan unutarnji nemir.
Branly je jo uvijek uznemiren pogledao prema prozoru. Bio je zatvoren. Drak tapa leao je
naslonjen pokraj kreveta uz uzglavlje moga prijatelja.
- Nadam se da ste gladni. Spavali ste kao beba, gospodine grofe.
- Hvala. Tko je zatvorio prozor?
- Ja sam ga zatvorio. Maloprije. Ne bismo eljeli da pored svega zaradite jo i upalu plua.
U vaim godinama...
- Dobro, dobro, Heredia, znam. U vaoj kui ne drite poslugu?
- Zato pitate?
- Ne elim vas gnjaviti da mi triput dnevno donosite jelo.
- Nije to nikakvo optereenje. Imamo mali lift. Osim toga, osjeam se poaen sluiti
gospodina grofa. Ne bih elio posluzi prepustiti takvu ast!
Ovo posljednje dodao je samodopadnim predbacujuim tonom koji toliko smeta mom
prijatelju, ali tada je bio odluio da ga to vie nee rasrditi: Heredia je, donekle, otvorena
72
knjiga, samo to sve ono to se u njoj ita, treba razumjeti u obrnutom smislu, to naposljetku
zahtijeva doslovno itanje kojemu nisu potrebne dodatne interpretacije. Putovanje je, pomislio
je Branly, bilo uzaludno, tako uzaludno kao policijska potraga u Poeovu Ukradenom pismu;
traeni predmet nalazi se nadohvat svima. "Ukradeno pismo" Victora Heredije, shvatio je u
tom trenutku Branly, jest njegov sin; ne treba ga vidjeti da bi se zakljuilo da tom
jedinstvenom glasu, toj radosti koja ga se toliko dojmila tog popodneva, odgovara karakter
sasvim razliit i stran karakteru njegova oca.
A otac ga je sada promatrao oima pretuenog psa.
- Zato me stalno vrijeate, gospodine grofe?
Branly ga pogleda, a zamalo mu iz ruke ispadne vilica koja bi zazveala na kositrenom
tanjuru. Nije odgovorio.
- Rekao sam vam da u mojoj kui ne govorimo panjolski; ali vi ste posumnjali u mene,
naloili ste mi da sa slugama govorim panjolski jer ste mislili da e me razumjeti, vi...
Kae moj prijatelj da je u tom trenutku osjetio kako njegove grudi obuzima val estine; na
trenutak nije znao treba li joj dati oduka ili je po obiaju svladati.
- Heredia nije bio vrijedan moga bijesa - pria mi prijatelj toga popodneva; bijes ne
zasluuje onaj tko se razgoliti, tako plaljivo i samosaaljivo. To je drugi oblik ogorenosti
koja je nama obojici posebno odbojna.
- Namjerno ste ga eljeli isprovocirati? - usuujem se upitati. Uvjerava me da je to uinio
takorei da bi zatitio samoga sebe. S jedne strane, Heredia se stalno pred njim pretvara
raunajui da diskretan i ljubazan gost nee to zamijetiti; s druge strane, moe mu dati do
znanja da ga je prozreo samo ako mu i sam postavi stupicu, kao kad ga je zamolio da
razgovara na panjolskom sa slugama. Odluio je maksimalno se narugati Herediji.
- Iznenaen sam, gospodine Heredia, da u kui s karipskim precima, nigdje ne drite slike
svetih zatitnica onih krajeva, Djevicu Milosti iz Cobrea, Djevicu iz Guadalupea ili Djevicu iz
Coromota...
Izgovorio je to svojim tekim francuskim naglaskom, Djevica Mirosti iz Cobhea, Djevicu
iz Gadaloupea, Djevicu iz Cojomotoa, a za to je vrijeme mislio, kao i sad dok mi to
prepriava, kako je siguran da francuski Heredia lae ne samo o tom pitanju nego i o drugim
stvarima. Ali te noi to nije glasno rekao:
- Vano je da ste slugama prenijeli moju poruku don Hugu Herediji.
Zamalo ga je priupitao, jeste li me posluali, ali se suzdrao da ne prui Herediji priliku,
koju je ovaj Hispanac iz Clos des Renardsa potajno zahtijevao, da Branlyja ostavi bez ikakva
odgovora, kao to je ovaj naposljetku i uinio, okrenuvi mu leda zaustavivi se tek na pragu.
Tek tada je progovorio dajui oduka nekoj vrsti mahnitog bijesa.
- Kae se Gospa od Milosti, a ne od Mirosti, Djevica od Guadalupea, izgovara se Djevica,
a ne Divica, Coromoto, a ne Cojomoto. Niste u bordelu, gospodine grofe.
Napustio je sobu pokuavajui zadrati dostojanstvo to je ostavljalo jo alosniji dojam od
poetnog samosaaljenja. Moj se prijatelj nasmijeio; Heredia se nije usuivao ne ispuniti
Branlyjevu molbu, ali Heredia ju je shvatio kao naredbu jer je bila popraena prijekorom.
Dok je sam objedovao, razmiljao je o odnosu meksikog oca i sina, Huga Heredije i
njegova sina Victora; pria mi sada u blagovaonici u kojoj smo ostali jo samo nas dvojica
kako je tada elio misliti da izmeu dvojice Meksikanaca postoji neka vrsta proimanja i
razumijevanja to ne moe zamisliti da postoji izmeu dvojice Francuza; mladi Heredia iz
Clos des Renardsa, prema onome to moj prijatelj uspijeva dokuiti, suta je suprotnost svom
ocu; ne treba ga ni vidjeti, dovoljno je uti taj glas i shvatiti kako je djeak njean, umiljat i
pristojan za razliku od oeve vulgarne bezobzirnosti i netaktinosti; naprotiv, izmeu Victora
i Huga Heredije primijetio je jo od one noi pokraj provalije neko preutno razumijevanje.
Sigurno je zato njegov nesimpatini domain uspio telefonski smiriti antropologa da se ne
brine zbog odsutnosti sina. To meusobno razumijevanje, aptao je tada Branly leei u svom
privremenom krevetu, a ape i sada dok sjedi za svojim stalnim stolom u Fransuskom auto-
klubu, u nekoj je vezi s brutalnim ponaanjem djeaka prema slugi u Jeanovoj kui i prema
njegovim panjolskim slugama u Aveniji Saxe; nema sumnje, ape mi sada dok me prodorno
promatra, i tada dok ponovno tone u san, ta nekanjivost latinoamerikog feudalizma,
73
anakroninog koliko i pitoresknog koliko i draesnog koliko i suludog... Fermina Marquez u
Parizu, Dona Barbara u ravnicama Apurea...
Usred prazne prirode, koja je u njegovim snovima potpuno obina, pa ak i prieljkivana
zbog potpunog izostanka oblika, boja, klime i povrina, kao daje ona druga uobiajena priroda
tek aberacija, a njezina imena, zaboravljena i neukusna, tek izopaeni izum koji skriva
savrenu bjelinu samodovoljnog univerzuma, kojemu nisu potrebni arbores, pierras, flumeni,
blumeni, neveri, napreduje u mjestu, uhvaena u beskorisno i zamorno kretanje, velianstvena
povorka nosiljki i truba, paeva i konjuara, nervoznih konja i kosmatih prosjaka; a medu
prosjacima prepoznaje kralja u njegovoj punoj odori i s kraljevskim znamenjima kojega,
meutim, njegovi pratioci, vojnici i prosjaci, hladno ignoriraju, kao da je jo jedan u nizu, koji
sam sebe zavarava, a u kraljevskoj nosiljci koju nose konjuari putuje mladi, plavokosi i
crnooki prosjak, koji je jo dijete, prekriven dronjcima, a na glavi nema krunu, nego kovravu
kosu, dok mlitavo lei ne znajui je li rije o kakvoj ali, koja nije ni okrutna, ali ni smijena,
ne znajui gdje se nalazi, ali koju je djeak spreman najprije prihvatiti, a zatim odbaciti ili
moda ipak prihvatiti, ve kako mu se prohtije, dok mu to doputaju, ali kralj, na kojega nitko
ne obraa panju osim snivaa koji ga slua na drugoj strani, objavljuje kako je pronaao
djeaka u nekoj naputenoj kui; u kui nema nikoga, a voljeti ga i brinuti se o njemu sada
znai isto to i voljeti i brinuti se o nekom malom prosjaku.
VI I I
Vrlo rano probudilo ga je uporno brujanje. Otvorivi oi, osjetio je strujanje zraka u sobi,
ali to je bio samo rani, svjei, izdani povjetarac Ile-de-Francea koji pue sa zanosom koji
potie na razmiljanje dajui osobit znaaj ovom podruju i koji, pomilja jo uvijek pospani
Branly, udie ve osamdeset tri godine.
- Jedna od prednosti starih drava je ta da naue dobro njegovati stare ljude jer u njima
prepoznaju svoj odraz. Mladim dravama se uri i ne priznaju iskustvo starim ljudima,
uskrauju im potovanje, egzistenciju.
- Moda je to i tono - usudih se prekinuti ga. - Loe je to to se danas Europa eli osjeati
mladom, i kao to kaete, ne obazire se na stare ljude.
- Ako ve ne postoji neki drugi razlog - nastavlja Branly kao da me ne uje - zasluio sam
ivjeti jer u glavi nosim itavu jednu biblioteku, a znate to, da se sutra isprazne sve knjige
koje postoje na ovom svijetu, nas nekolicina staraca mogli bismo ih ponovno ispisati.
Shvaam da mu se nije svidjela moja upadica, a jo manje moja primjedba; u jednom trenu
naeg razgovora lahor je prema njemu na-puhao jedro zastora, poluotvorenih poput upitnih
vjeda moga prijatelja Branlyja, koji se kao u magli prisjea jednog nonog posjeta svojega
domaina, ali uzalud trai pladanj zaostao nakon skromne veere. Osim toga, prozor je bio
otvoren. Dopirala je jutarnja buka s ceste, nova nestrpljenja i amor radnika jutarnje smjene
koji prolaze.
Branly ih ne mora vidjeti da ih zamisli, crvenkaste, rumene od jutarnje hladnoe i konjaka
ispijenog za doruak, odjevene u plavo sukno i pulovere s visokim ovratnikom, ponekad i s
tradicionalnom beretkom na glavi, kako se ale i smiju glasovima kripavim poput ljunka,
pjevuei melodiju madrigala, a la clairefontaine, men allant promener, dok se udaljuju, a
gavrani nadlijeu ume Enghiena, ali kad jo malo razmakne zavjese eli to prije uivati u
vrtu u ijoj samoi istinski zadovoljne zore koja ne doputa daje uznemiruju, gdje se ini da
tugaljivi cvrkut samotne ptice, koja najavljuje kraj svojega ljeta, ponavlja onu istu melodiju,
chante rossignol chante, toi qui as le coeur gai, a onda simetrina jata divljih pataka prolete
na jug uveavajui rastanak, a njihovo glasanje, snano nostalgino unato kakofoniji, u kojoj
kao da izvode neku unu dramu, nadglasava sve druge zvukove, a tek kad glasanje divljih
ptica nestane u daljini, koja se malo-po-malo oporavlja nakon sna bez prirode i bez povrina,
tada se s terase, nevidljive iz Branlyjeve perspektive, zauje zajednika pjesma dvojice
djeaka, toi tu as le coeur a rire, moi je l'ai a pleurer
6
, a onda tu istu pjesmu, ali ovaj put bez
6
"Ti u srcu radost nosi, a ja tugu".
74
rijei, samo kao istu melodiju, preuzimaju sada ve udaljeni radnici, da bi je djeaci dovrili
prodornim zajednikim smijehom, i l y a longtemps que je t'aime, jamais je ne t'oublierai .
7
- Glavni grad Bolivije?
- Sucre.
- Kine?
- Peking.
- Belgijskog Konga?
- Leopoldville.
- Francuske Ekvatorijalne Gvin...?
eli se pribliiti prozoru, noen nekom iznenadnom jasnom unutarnjom svjetlou koja ne
dopire, kako sam mu znao u ali rei, iz smjera malo iza lijevoga uha dajui taj prozrani sjaj
itavoj njegovoj glavi, a osobito njegovim starakim uima, pomalo objeenih resica kao u
svih staraca, ali zato donekle zailjenih i ponosno uperenih prema blistavoj lubanji, nego se ta
svjetlost iri iz same lubanje pulsirajui tamo poput kakva sranog bubnja. Ali prije no to
prilazi prozoru, uje trk djeaka, zvuk njihovih koraka na ljunku, nestalan smijeh koji
odzvanja i razlijee se posvuda. Tre oko kue, a Branly se namjeta u krevetu iekujui da
mu Heredia donese doruak to ne bi trebalo jo dugo potrajati.
Smijei se moj prijatelj dok sada pria kako ga je upravo to ekanje u krevetu, moda vie
od bilo ega drugoga, prisililo da shvati u kakvoj se neobinoj situaciji zatekao; uzalud se
pokuavao sjetiti nekog normalnog jutra u svom ivotu, ne ratnih svitanja, rovova kod Marne
1917. godine, bombardiranja i pada Calaisa 1940. godine, koja su istodobno znaila iznimku,
ali i opravdanje njegovu lagodnom ivotu, nego nekog obinog mirnog jutra u kojem mu
netko nije brino donio sklopivi stoli iz kojega se puilo, topao na dodir nestrpljivih prstiju
to dodiruju dno stola ekajui da iskuenje vrue kave i peenih croissanta postane
preveliko.
Nakon sata ekanja tijekom kojega je isprva osjeao neku vrstu ljutnje koju je elio
potisnuti zbog njezine hirovitosti, naposljetku je zaspao svladan glau, ali i naporima da
potisne djetinji bijes to ga je podsjetio i na svitanja kad mu je ena prekrasnih modrih oiju,
blijedog lica i beskrvnih usana koja se zvala Felicite, tono tako, donijela sa zakanjenjem
doruak kad je bio u posjetu djedovu dvorcu, a njegov ga je otac, lijepi oficir iji portret
oduvijek dri pokraj uzglavlja, za ruku poveo opasnim kamenim stubitem bez ograde do
prostrane i hladne sobe u kojoj bi nou tekom mukom, kao i ovdje, teki krevet pribliio
prozoru gdje se, kako mu se inilo, osjeao sigurnije nego u nezatienom sreditu sobe. I na
tom stubitu osjetio je strah, zapitavi se zato je dovoljno ue, bilo kakav privid ograde da
bismo se osjetili sigurni i zatieni.
Daleko su, sve se vie udaljuju dok se potpuno ne stope sa umom breza, a tog jutra teko
razabire likove i pokrete dvojice djeaka medu rebrenicama jo uvijek zelenih grana koje
snano odudaraju od kore preruene u dug poderan karnevalski plat.
Ali upravo to pretapanje dvaju likova i lijepe ume, preobraene u neobian simbol zime,
to se po svaku cijenu nastoji zadrati cijele godine, ume koja prihvaa prolazne ljetne
ukrase ne odriui se svoje postojane prirode zimskog drvea, doputa mu da se na neki nain
susretne s djeacima, Victorom i Androm, prisjetivi se onoga to oni moda doivljavaju,
stopljeni sa umom dok stoje nepokretni, postajui vidljivi s poluotvorenog prozora spavae
sobe za goste tek kad se pomaknu s mjesta.
- Sjeate li se trenutka kada nae ja otkriva ono to je stoljeima poznato? Kad otkrije
kakva je sjena drveta, miris cvijeta ili prozirne ile lista? Ne trebaju drugi primjeri da bi se
shvatila apsurdna provalija koja razdvaja postojanu zbilju stvari od njihove spoznaje koju ja
mogu stei samo sam za sebe, a da pritom uope nije vana postojanost ili znanje koje o njima
posjeduju ili su ve nekada stekle milijarde ljudi, a koje na moju veliku alost ni ja neu moi
prenijeti nikome. Victor i Andr otkrivali su svijet, a ja sam ih sa svoga prozora promatrao
razmiljajui o tome nije li starac koji zamilja mladost bezoan laac.
Danas se pita obuzet jo vie predosjeajima hoe li jednoga dana postojati neki postojani
nain akumuliranja i prenoenja iskustva koje ovjek skuplja do svoje smrti da bi se one koji
7
"Ve dugo te volim, neu te zaboraviti nikada".
75
se jo nisu rodili potedilo napora da sve to moraju ponovno uiti kao da prije njih to nitko
nije proivio; ali podrugljiv odgovor je uvijek ono beskrajno - emu?
- elim rei, prijatelju moj, kojim pravom oduzimamo drugima iskustvo samo zato da
bismo ponovno uskrsnuli svoje vlastito iskustvo? Pokuao sam u tom trenutku predloiti,
moda bi starci trebali zamiljati svoje djetinjstvo i svoju starost. Moe li to zamiljanje biti
lano ili tono?
Probudio se iz sna uz osjeaj intenzivne i otre gladi; jedanaest je ujutro, a Heredia,
nepoteni domain, mnogo manje dostojan potovanja od panjolskog ugostitelja s kojim ne
eli da ga se usporeuje, jo se ne pojavljuje s dorukom.
Branly se s velikim naporom priblii prozoru. Poviknu:
- Heredia! Victore Heredia!
Gleda umu breza, s druge strane podrezanog i simetrinog francuskog vrta gdje se sada
igraju dvojica prijatelja, dok prua ruku izmeu zastora na otvorenom prozoru, izvikujui ime
na koje se odazivaju ak dvije osobe u ovoj kui, primijeti nehotino se nasmijeivi.
Kae kako je siguran da je Victor, mladi Meksikanac, i dalje tamo, ponekad nepomian
kao da su ga zaarali u nekoj djejoj igri aranja, poput jednog od onih stabala s prosjakom
korom, ali ponekad, Branly je siguran, i brz poput ive koja plete nestalnu i nedodirljivu
krunu izmeu drvea: i opet nevidljiv, ali sada zbog brzine.
- Heredia! Victore Heredia!
Mahao je rukom; djeak ne uzvrati. Moda nije tamo. Ali ne moe biti daleko. Tiina je
razljutila Branlyja; zamisli samoga sebe kako na prozoru izvikuje ime, mae, zove nekoga tko
mu ne uzvraa, skriven izmeu zastora napuhanih poput jedara, i tada u sebi pomisli kako bi
onaj tko bi sada doao u Clos des Renards prvi put, kao to je i on doao prije dva dana, i sa
etalita esmina i kestena spazio lik, koji u ovom sluaju pripada njemu, povjerovao da vidi
ono isto to je tada, kako sada priznaje, pomislio i sam Branly: siluetu koja nervozno
proviruje s prozora, pretapajui se s nemirnim zastorima, s bijelom na trenutak vidljivom
odjeom koja se mora pripisati liku starca.
Igraju se daleko meu brezama. Ne uju ga. Ne osvru se na njega. Naprotiv, neto
neshvatljivo mu se pokuava nametnuti, pribliiti se. Pada leima na krevet, umoran, svladan
tim mranim i istovremeno prozranim osjeajem. eli dozvati djeake, a oni ga ne uju;
istovremeno, netko ga eli dozvati, a on ne uje jer u tom pozivu predosjea neto zlokobno.
Neto zlokobno ga doziva i pokuava mu se pribliiti. Jesu li isto osjetili djeaci kad ih je
dozivao?
Probudila gaje vruina neoekivanog popodneva, nastavak ovogodinjeg upornog ljeta i
glasovi djeaka na terasi. Poput kakva nalija sna, glasovi su vratili u virtualnost oblika sve
to se vremenom rastopilo u prebivalitu svijesti.
- Jako je osamljen.
- Nije. Gospoa ivi gore.
- Tko je ona?
- Rekao sam ti. Gospoa majka.
- Nikada je ne via?
- Vrlo rijetko. Ne izlazi iz kue. Uvijek je u krevetu. Puno moli. Jako je pobona, zna?
- Je li jako stara?
- Ne znam; mislim da jest.
- Bili bi dobar par; i on je jako star, zar ne?
Gromko su se nasmijali, a smijeh je nestao postupno se rasprivi jer je Branly zadrijemao
ili su se djeaci udaljili poput radnika, patki i melodije iz njegova vlastitog djetinjstva u Parku
Monceau, otiao sam proetati do bistrog izvora i njegova je voda bila tako krasna da sam se
u njoj okupao.
Usnuo je enu koju je volio u prolosti; ne sjea se koliko su imali godina, ali se sjea
osjeaja jer je to bilo onda kad je mogao biti sretan znajui da je beznadno zaljubljen.
Pouzdavao se u taj osjeaj jer je to bila jedina izvjesnost u jako brzom vremenu u kojem se
ini da se sve odvija istovremeno. Rodio se onako kako mu je toliko puta ispriala Felicite, u
djedovu dvorcu, upravo tamo, uoi poetka novog stoljea; djed je umro, nedavno je doznao,
76
naglo, u isto vrijeme kad se on rodio o emu je priala sluavka modrih oiju i blijede puti.
Bio je tuan jer se morao potruditi razlikovati ta dva trenutka i objaviti drugima i samom sebi
da se roenje dogodilo, ali ne i smrt; zauo je kako se smiju podno prozora na terasi, a taj ga
je smijeh svojom porugom opovrgavao govorei mu sarkastinom nevjericom da su se
roenje i smrt odigrali istovremeno sa svakim od tih inova.
Usred tog mijeanja vremena neodvojiva od pejzaa koji je, onako beskonano promjenjiv,
bio zrcalni odraz te vremenske susljednosti u prostoru, upoznao je tu enu pokuavajui joj
objasniti, dok su oboje stajali poput skulptura usred parka u kojem je sve bilo u pokretu, da se
ne brine; ono to vide, ne gledaju oni, nego netko tko posjeduje sposobnost da sve gleda
brzinom koja, hvala Bogu, nije svojstvo ovjeka, jer bi se inae razdvojili istog trenutka kad
su se ponovno nali; ako su roenje i smrt simultani. Gledali su u daljinu oima skulpture, ali
oi ene izgledale su kao dva prozora koji se otvaraju prema unutra gledajui u unutranjost
tijela i kue; meutim, jednom kad se otvore unutra, iz tih se prozora vie ne moe gledati
van. To je ini se cijena te moi.
Osjetio je miris koe i sandalovine i ena mu je prila s pladnjem u rukama. Branly nije
imao vremena da joj pogleda lice jer je osjeao glad i njegove su oi traile samo ono to je
na pladnju, a kad je vidio to se na njemu nalazi, poelio je utjehu enina pogleda, ali tada je
ona ve bila ostavila ruak na koljenima mukarca i ovaj nije mogao dokuiti lice iza ruku
koje su ga zaklanjale poput koprene sainjene od dugih prstiju, pozlaenih noktiju i raskona
prstenja; guilo ga je isparavanje koe i sandalovine; ispruio je ruke molei za pomo enu
koja je odlazila okrenuvi mu lea, a on je jo samo uspio vidjeti rese od bijelog satena
njezine plesne haljine s kratkim prslukom, poderane rese earpe svezane ispod dekoltiranih
grudi i naglaenih lopatica, frizuru poeljanu u obliku tornja koji samo to se ne raspadne
poput prhkih slatkia od eera i brana; svilene papuice s rupicama potrale su zastrugavi
poput bijelih mieva, a moj je prijatelj nastavio gledati duboki tanjur prepun suhoga lia,
namoenog u neku smrdljivu tekuinu, stoje bio sav njegov ruak.
- Zato ne nosi koprenu?
- Ne znam.
- Ili barem neku masku, ne misli da bi joj bolje pristajalo?
- Sigurno, bilo bi joj lake nego da po cijeli dan lice skriva rukama. A jesi li itao priu o
eljeznoj maski?
- Ne, tko ju je napisao?
- AlexAndr Dumas. Nisi ga itao?
- Jesam, u liceju sam itao Grofa Monte-Crista i Tri muketira.
- Porijeklom je s Haitija, kao i moj tata. eljeli smo ga pozvati u ovu kuu, ali je iste
godine umro.
- Te iste godine.
I X
Godina koja je prethodila godini kad je upoznao Heredije u Meksiku protekla je u znaku
grofiine bolesti kad je odluio da vie ne putuje, a jo godinu dana prije toga zadnji je put
posjetio Napulj u namjeri da pogleda sliku slijepog prosjaka koji vodi slijepe prosjake, a
ovom je prethodila godina kad se ulanio u Automobilistiki klub Francuske da bi mogao
vjebati u njihovu prostranom bazenu od zelenih i zlatnih mozaika i eljeznih mostova, a prije
toga u Drugom svjetskom ratu bio je ranjen u nogu tijekom dbclea u Dunquerqueu, a tome
je prethodila godina kad je umrla njegova druga ena, a jo prije bio je Prvi svjetski rat prije
kojega je zadnji put posjetio djeda u dvorcu prije ega je proitao eljeznu krinku u vrtu
bistrih fontana svoje majke na umoru prije ega je umro njegov otac i sveano je otvoren most
Aleksandra III, emu je prethodila godina njegova roenja, a prije te godine dolazi godina
koja ponitava sve druge godine, a on je opet u kui koja se ne razlikuje puno od ove kue,
promatra umu breza i etalite ogoljelih stabala, na kojemu teina koraka u jesenjem liu
ucrtava stazu kojom mu ususret dolazi ena; ponovno na sebi nosi plesnu odjeu iz vremena
Prvog Carstva, iako to doba, siguran je, nije vrijeme sna jer u snu sebe zamilja mladim, ali
77
roenim, a kauzalna i postojana logika koja je u samom snu fantastian element, govori mu
daje samo prije svoga roenja mogao upoznati enu koja se pribliava etalitem u haljini iz
napoleonskog doba. Prua ruku ne bi li je dotaknuo i rekao kako sada shvaa, neka se ne
brine, da ono brzo vrijeme, u kojemu se roenje i smrt odvijaju istodobno, ne pripada njima,
to slatko i sporo vrijeme mukaraca i ena koji se vole na ovome svijetu i koje ne zahtijeva da
se ljubavnici nuno rastanu tek to su se upoznali. Ali ena iz Prvog Carstva gleda ga ne
shvaajui, gotovo ga i ne sluajui, a njezino namrgoeno lice pokazuje da ga ne razumije.
Iznad golog ramena dri bijeli suncobran okreui ga meu bijelim prstima noktiju bljetavih
od zlata i raskonog prstenja. Naglo zaustavlja suncobran i njezin se izraz mijenja; radost koja
joj se sada poinje ogledati na licu otkriva: ne sjea se tog mukarca, nita mu ne duguje,
sluajno su se sreli, a on se ponaa bezobzirno.
Branly se budi s oajnikim krikom kojim eli poruiti iezloj eni da ga brzo prepozna
prije nego to i on nju zaboravi u slatkom i tunom vremenu u kojem se smrt i roenje ne
podudaraju. Ali jo se snanije od njegova krika uje susjedno kapanje vode koje prekida
protjecanje razliitih slojeva zbilje usisane u beskonanu prazninu sna. Osjea kako ga obliva
nervozni znoj od osjeaja gladi; uz pomo tapa ustaje i kree u malu kupaonicu, bolno
epajui, primijetivi da je nesposoban za daljnje hodanje ili za sputanje stepenicama. Kapa-
nje koje je snanije od njegova sna, imena ili lica ene iz sna potjee iz starog tua koji se
Branlyju ini poput stalaktita objeenog o zahralu cijev: na rupicama tua nakupio se
vapnenac iz vodenog sliva Seine. Moj se prijatelj razodijeva i uz veliki napor tuira; ponovno
navlai spavaicu i kunu haljinu koju mu je posudio Heredia i oslanjajui se na tap, izlazi iz
kupaonice u potrazi za malim liftom.
Hodnik je dug, a Branly koraa sporo; zatvorena vrata na sobama koja se nalaze na
podjednakoj udaljenosti izazivaju u njemu snaan osjeaj straha, tada jo ne zna zato; koa
pokriva svaki kutak ove kue, ali kako se nalazi posvuda po hodnicima, sobama i podu, vie
nije tako dragocjena kao stoje koa inae kad se koristi za izradu povlatenih predmeta,
obue, knjiga, kaputa ili sofa, ali koju zapravo toliko cijenimo jer potajno zamiljamo kako su
nam oderali kou kako bi naa koa posluila kao ogrta ili cipele onome tko ima neporecivo
pravo da nam je oguli; ovdje, meutim, ideja, fiziki osjeaj, pa ak i izvjesnost da je rije o
unitenom, razliitom materijalu, pretvara te koe u gotovo bezbojne smrdljive mjeine
nemilosrdno otrgnute sa ivotinjskih slabina.
Lift se nalazi unutar stupa pokraj stubita. Branly ga otvara i pronalazi novi asiette
anglaise, zainjen ovaj put senfom koji je Heredia zacijelo jo jutros namazao na hladno meso
jer je sada potpuno skoren ne razlikujui se puno od suene koe koja prekriva kuu. Moj
prijatelj s naporom uzima pladanj i uglavljuje ga izmeu ruke i rebara kako bi se drugom
rukom mogao osloniti na tap pa se vraa u sobu alei donekle to mu Heredia nije dao
povoda da mu tiho predbaci to je svoga gosta osudio na smrt glau. Ali, u svakom sluaju,
kako se samo mogao osloniti na to da e Branly pretpostaviti da ga hladni obrok eka od
jutros u liftu!
- U tom sam trenutku samom sebi izgledao grozno: jadan starac kojega su neodgovorni i
okrutni roaci zatvorili u dom za umirovljenike.
Nije elio vie razmiljati o finoi gostoprimstva onako kako ga shvaa njegov udni
domain; glad je zahtijevala da joj posveti svu panju i on je, osjeajui se jo uvijek, prvi put
nakon mnogo vremena, ponienim i naputenim, halapljivo navalio na rostbif, kobasicu i
pilei batak promatrajui veer u umama Clos des Renardsa, a glasovi djeaka ponovno su se
pribliili terasi odzvanjajui do njegove sobe.
- Mislim da se moram popeti da ga pozdravim.
- Ne mora.
- Pitat e se zato ga nisam doao posjetiti.
- Ne moe.
- Zato Andr?
- Tako.
- To nije nikakav razlog.
- Nema razloga, samo to emo odsada initi samo ono to moemo initi zajedno, razumije?
78
- Razumijem.
- Zaklinje se?
- Ne znam.
- Zabranjujem ti da ini bilo to to ja ne mogu, niti u ja bilo to raditi bez tebe, ima
moju rije!
Pria sada moj prijatelj kako je upravo u tom trenutku ponovno osjetio da mu se neto
njemu nerazumljivo, ali prijetee, pokuava pribliiti; pladanj s ostacima ruka pao je s
njegovih drhturavih koljena, ali kad se stojeke silovito pribliio prozoru, osjetio je kako ga
obuzima stari osjeaj; pitao se mogu li uspomene jednog starca na svoju vlastitu mladost biti
istinite ili lane; a kad je drhtavim rukama razmaknuo zastore, posumnjao je na sve to se tie
mladosti obojice mladia koji razgovaraju o neem to se njemu ini stranim, ali to nema
nikakvo pravo osuivati. Zastao je vrsto se drei za zastor, uvjeren da bijeg od jedne
opasnosti predstavlja izlaganje drugoj mnogo goroj opasnosti, te da ga ta moralna spoznaja
prisiljava da zbog nekog udnog razloga na trenutak razmisli; nesiguran poput visoke marci-
panske frizure ene koju je u nekom drugom vremenu mogao voljeti, drao se nesigurno za
staru zavjesu od truloga damaska da ne zatetura i ne padne s prozora na terasu tvrdih kamenih
ploa gdje su djeaci nastavljali svoju igru.
- Glavni grad Nigerije?
- Lagos.
- Glavni grad Anglo-egipatskog Sudana?
- Kartum, Kartum.
- Idemo se igrati da si ti Gordon, a ja Mahdi.
- Ua, Mahdi!
- ivio Gordon!
Smijali su se zapoinjui jednu od onih djejih onomatopeja koje samo imitiraju junake
igre odraslih, oponaajui glasovima topovske pucnje i konjski topot brigada. Branly, vrsto
stiui zastor, na trenutak se prisjeti svojih vlastitih igrica, kad je sjeanje na kolonijalne
borbe generala Gordona jo bilo svjee i u tisku i u razgovorima; naposljetku se nagnu kroz
prozor ugledavi tamnokosu glavu Victora Heredije, ali ne i glavu njegova maloga francuskog
prijatelja, jer je Andr nosio mornarsku kapu i mornarsko odijelo s hlaama do glenja - to je
sve to je moj prijatelj mogao vidjeti iz svoje perspektive koje je bilo svjetloplave boje,
napravljeno od tekog lana s bijelim vezom.
Kad se smrailo, poe padati sitna uporna kia. Branly je nekoliko sati proveo promatrajui
umu s prozora; dok se mjesec polako uspinjao iz vrta bez tajni izranjajui iz vlage skrivene
medu esminama i brezama, podsjeajui tako da ljeta dugo vremena nee biti, ali i slavei
povratak plodne jeseni kad je uma nadmona u svome samrtnom obilju, moj je prijatelj
osjetio da pravi umovi prirode koju je due vremena gledao s tunim uitkom nastaju u
njemu samome.
Visoko gore proletjee vrane najavljujui no u Ile-de-Franceu; dolje, siuna brojna
nevidljiva bia isputaju sveti miris mokroga pijeska koji nadjaava miris nepodnoljive
originalnosti kue obloene koom, ali isto tako, pomisli tada Branly, taj prirodni i moni
miris obuzdava jo jednu anomaliju ove besramne naputene kue, etalite sa suhim liem
ispod bujnih ljetnih zelenih kronji esmina. Prisjetio se svoje kue u Avenue de Saxe i
pijeska na kojem rastu borovi koji njegovu vrtu u samom centru Pariza daju mediteranski iz-
gled. Nasmijeio se sjetivi se prizora iz Buuelova Andaluzijskog psa u kojem junakinja
otvara vrata svoga stana na estom katu neke parike zgrade da bi zakoraila na plau,
Cabourg, more, pijesak.
U tom trenutku miris mokre zemlje tamo u Clos des Renardsu nije drukiji i moj prijatelj,
koji umije predvidjeti ljepotu stvari, posve naravno zamilja idue svitanje, mokru livadu,
lie na drveu koje e zadravajui na svojim rubovima rosu i kiu zasjati bezbrojnim
biserima kraj prozora koji e on otvoriti kad se jo jednom probudi, udiui duboko, sretan to
je iv. Koliko ve dugo svake noi pada u san sa zasluenim strpljenjem ne oekujui da e
doekati idue svitanje?
79
Duevni mir njegove vizije naruava jasan dokaz lijenog nemara vlasnika imanja. Citroen i
dalje stoji pokraj hrasta koji je prekinuo njegovu nasuminu zbunjenu vonju prije dvije - ili
moda ve tri - noi. Pokuava ponovno vratiti idilu grubo prekinutu prizorom auta na tom
neprimjerenom mjestu, koji podsjea pomalo na neku od onih iznenaujuih slika Kurta
Schwittersa, kao jo jedna slika kiobrana i ivaeg stroja zajedno, ovaj put ne na
operacijskom stolu nego usred vrta koji su osmislili nasljednici Le Notrea, to je ravno
zamiljanju bijega u Varennes helikopterom koji polijee s Malog Trianona, pria mi sada
Branly uz osmijeh pun pripovjedake koketerije.
Nije bio manje neugodan i uznemirujui, iako skriven, prizor na kojem mu se pogled
naposljetku zaustavio preavi prethodno putanju od kraja etalita - gdje je citroen, da tako
kaemo, leao pokraj lisnate esmine - preko ruba staze sa suhim liem, ljunane staze
kojom su Branly i djeak Heredia prvi put doli do ovog mjesta, u automobilu kojim je
upravljao Etienne, sve do samoga vrta, zapravo precizno rasporeenih grmova, nezaboravaka
i travnjaka u nekoj vrsti arabeske artioka i ruinjaka iju je geometrinost, kad je poela
padati ova prva uporna jesenja kia, poela naruavati duboka i dugaka rana, razderotina u
osmiljenom i savrenom vrtu, prodor praume u ovaj prostor nastao samo zato da se
suprotstavi divljini: izmeu suhog lia, ljunka, izmeu travnjaka i grmova, kia je, kao u
nekoj fotografskoj otopini, otkrila nepristojan rov, otru kosu usjeklinu na licu vrta, vrta
unitenog neim nalik tragu neke none, pritajene grabeljive ivotinje.
Taj trag, istovremeno bijel, siv i crn, imao je boju i teksturu ruke sluajno oprljene ibicom.
Branly pogledom potrai breze, kore nalik ranjenom srebru, a meu stablima likove dvojice
djeaka na kii; ali ovaj put nisu bili tamo; moda ih skriva daleka magla.
Zatrese glavom. Polete gavrani. Prste poloi na zatiljak. Pada no, a on se pita kakva je
sjena sna? Zvuk tua u kupaonici nadjaa sitnu umiruu kiu.
Heredia upali svjetlo, a Branly jo samo uspijeva rukom zatititi svoj zaslijepljeni pogled
pomislivi u sebi koliko ve vremena njegov domain stoji tamo, u mraku, promatrajui ga
kako promatra vrt, kiu i ranu vrta koju je razotkrila kia. Smjesta zakljui daje upravo doao;
za Herediju je karakteristino - pria mi ovoga popodneva u mjesecu studenom u praznom i
mranom restoranu Francuskog auto-kluba, u kojem smo ostali samo nas dvojica, i to
zahvaljujui potovanju koje prema mom prijatelju iskazuju u ovoj ustanovi - da moe u trenu
naruiti smirenu kontemplaciju, dobro raspoloenje i spontanost osjeaja i nametnuti se onom
tko s njim provodi vrijeme ili boravi u istoj prostoriji, da ne kaem, izazvati u njemu osjeaj
krivnje.
Ali domain je upalio svjetlo, a zatim uzeo pladanj koji je, dok se bavio svjetlom, na
trenutak odloio na stolicu; kad je ponovno poloio pladanj, ovaj put na krilo moga prijatelja,
ree mu da se ovaj put nee moi poaliti; donio mu je, kako vidi, neto toplo, dobro prip-
ravljeni cassoulet, a ne ostatke staroga jela. Branly na trenutak zauti dok se namjetao u
krevetu ne isputajui iz vida cijelo to vrijeme He-redijine oi svijetle poput kore bijele breze,
a onda primijeti daje toplu veeru sigurno napravila gospoda; drago mu je da se vratila i da e
se pobrinuti za kuhinju; Heredia e ga razumjeti ako mu iskreno kae - Branly je figurativno
obrisao usne prije no stoje poeo veerati - da mu hranu koju je danas jeo ne bi posluili, kako
da se izrazi, ni u panjolskom svratitu, pa ni u antilskom restoranu, pa ni... Ali Heredia e to
shvatiti; ne moe pretpostaviti da bi se sam gost, bez pomoi gazde kojemu nema ni traga
cijeloga dana, domislio da ga u liftu eka tanjur s hladnim mesom.
- Ostali ste gladni? - upita Heredia.
- U drugim prigodama jeo sam i manje - uzvraa Branly ponovno ne reagirajui na
Heredijinu bezobzirnost. - Nije u tome problem - nastavlja - nego u tome to mi nita niste
najavili. Dovoljno bi bilo da sam to doznao prethodne noi. Moda ste mi mogli rei.
- injenica je da ste pronali hranu i da odsada ubudue znate gdje je moete nai.
Branly je dugo vakao komadi guetine u umaku prije no to je dodao: - elite rei da
Vas nikada neu viati po danu, gospodine Heredia?
- Kao to sam Vam rekao. Idem kasno spavati. Dugo ostajem budan.
80
- Vi ste vampir? - primijeti Branly nasmijeivi se izrazito beznaajno, ne gledajui
Herediju, sav usredotoen da to preciznije razreze grah koji je plivao u dubokom tanjuru
cassouleta.
Heredia iskosa pogleda moga prijatelja nainivi neto neobino; uputi se prema
umivaoniku, skinu ovalno zrcalo, a zatim se s njim vrati do kreveta u kojem je leao Branly;
tamo se nagnu sa zrcalom u rukama sve dok se na njegovoj ovalnoj povrini nisu pojavili
odrazi obojice, domaina i gosta.
Pripovijeda mi sada Branly da je u tom trenutku - dok je paljivo gledao, kao to je i elio
Heredia, vjerodostojan odraz dvaju lica u zrcalu, kad je moj prijatelj gotovo iekivao,
nestrpljivo poput onoga koji prieljkuje rasplet nekih zagonetki da bi ove to prestale biti, da u
zrcalu ugleda samo jedno lice, i to svoje vlastito - prestao obraati panju na druge
mogunosti koje su mu tek kasnije pale na pamet i koje ovoga popodneva izraava ovim
rijeima:
- Vidite, nisam mogao uoiti razliku izmeu dva daha, moda jednog toplog a drugog
hladnog, ili jednog prisutnog i drugog odsutnog; upravo tako, nisam znao iji to ivot magli
zrcalo, kao to nisam znao ni to projicira li Heredijin pogled, pokraj mene, ili preko mene,
svoje lice kojega nema u zrcalu, a moda ni u sobi; ili je naposljetku tono sasvim suprotno, a
ja sam samo tlapnja koja se ocrtava na ovom ovalu neim tako neodreenim kao to je prst
koji crta po pari koja nestaje na staklu. Vidite, dragi prijatelju, u to vrijeme jo uvijek nisam
znao da slijed mojih snova samo preruava neznanje mojih vlastitih elja.
X
"Il m'a eu", pomislio je kasnije moj prijatelj, prevario me, a ja sam nasjeo na smicalicu.
Pomislio je kako mu je elio dati do znanja kako zna da u kui ivi neka ena; elio ga je
suoiti s tom injenicom, vidjeti kako e reagirati kad uje ono stoje Branly sluajno doznao
iz razgovora dvojice djeaka dok su se igrali na terasi ispod prozora ne znajui da ih Branly
slua.
Sada mi priznaje da je zapravo elio doznati je li njegov san istinit, moe li oniriko
bdijenje prethodnih dana pruiti neto tako razorno i oito poput dokaza: san ti je istinit, tvoj
je san zbilja jer je san, tvoj san i nije san ako se uistinu dogodio, san ti je obina la.
Ne, Heredia ga je iznenadio i jako uvrijedio naglaenom teatral-nou prizora sa zrcalom;
on ga je, dodue, sam potaknuo nesretnom primjedbom o vampirima; ubudue mora biti
oprezniji; neto ga poinje muiti u vezi s francuskim Heredijom, pomilja kako mu ovaj
neto namjerno skriva, kao da je drskost koja toliko vrijea njegova sluajnoga gosta zapravo
tek krinka kojom mu odvraa panju od neega drugoga.
- Shvatio sam, vidite, da su osjeaji koje sam opisao, a koje je potaknulo neuljudno
ponaanje Victora Heredije, zapravo iskljuivo moji osjeaji prema Victoru Herediji. Morao
sam si priznati da nikada nisam vidio kako se ponaa u drutvu, niti znam to drugi o njemu
misle. Naposljetku sam samome sebi morao predbaciti; ako je netko grub, onda sam to ja,
nesposoban svoga domaina sagledati u nekom drugom svjetlu osim onome mojih vlastitih
normi, vrijednosti pa ak i predrasuda.
Ali tada mu se u sjeanje ponovno vratila slika odsutne ene voljene u jednom vrtu u
kojem se roenje i smrt odvijaju istovremeno; odbacio je nepristrano razmiljanje o Herediji
govorei sam sebi da mu je taj prostaki, neuljudni i priprosti domain Clos des Renardsa
noas otpjevao opernu ariju promuklim glasom zato da bi mu skrenuo pozornost od pitanja:
gdje je ena o kojoj govore dva djeaka?
Tono u tom trenutku do njega su doprli glasovi s terase. Branly paljivo osluhnu. Cijeli
razgovor kojem je prisustvovao toga jutra, prekidan igrom, smijehom, iznenadnom utnjom,
pjevuenjem madrigala, a zatim i tajacom, potvrivao je na razliite naine odluku da ne ine
nita to ne mogu raditi zajedno, nita to bi moglo iskljuiti jednoga od njih. Pomislio je
kako se razotkrivaju jedan drugome, a sam je pomislio kako su se razotkrili i njemu.
- Ne svia ti se?
- Ne, Andr.
81
- Teko mi je promijeniti se.
- Ali ja ne elim da se promijeni.
- Onda, Victore, ako ne eli, neu biti takav, nego posve drukiji-
Jednoga podneva iz njegova djetinjstva u Parku Monceau neki novi djeak virio je iza
prozora jedne od lijepih privatnih kua s povlatenim pogledom na vrt koji, iako je
namijenjen svima, pripada iteljima te kue; teko je raspoznati njegovo lice jer zbog bruenih
stakala, zasljepljujueg svjetla veernjeg sunca, pa i udaljenosti, izgleda udno poput
razvijene fotografije, zagasitosive metalne boje, i on tada puta da u njegovim rukama umru
mnogi trenuci, dok njegovi prijatelji odvraaju pogled od zatvorenog djeaka i vraaju se
svojoj igri izmeu stupova, grobova i piramida ovoga vrta koji je posljedica ludila vojvode od
Orleansa prije nego stoje nakon ostavke u korist republikanske zamisli ostao bez moi da
ugaa svojim hirovima (ali postoji li mo koja nije hirovita, usuujem se prekinuti svoga
prijatelja), koju e mu zacijelo - kao to to zna bolje od bilo koga drugoga upravo onaj tko je
ve odabrao svoje revolucionarno ime, ime za ulazak u novo stoljee - ubrzo zauvijek oduzeti,
nakon to postane Philippe Egalite.
Branly se sada prisjea s osmijehom, koji je istovremeno i ironian i njean, svoga
djetinjstva na tome prekrasnome mjestu na kojem se neka skrivena neravnotea cijeloga grada
odjednom objavljuje da bi se ve u iduem trenu povukla, a onda jo ee nahrupila
oslanjajui se na nepredvidljivost mate prije no to se konano ukoi u kamen lanih
ruevina. U Parku Monceau, jedanaest godina prije revolucije, postojala je neka vrsta rimskog
hrama i kineska pagoda, lani feudalni ostaci, vicarska farma mlijeka i holandska
vjetrenjaa. Graanske katnice, koje okruuju park s pet od njegovih est strana, izgledaju
poput Meduzinih pogleda koji su okamenili ovu munju posljednjeg, oajnikog i
aristokratskog ludila na samrti.
U jednoj od tih kua, u koju se ulazi s Avenije Velazquez, ivi djeak koji se ne igra vani s
drugima. Sanja ga onakvim kakav jest, lica nejasnih obrisa, ali bistrih, sjajnih oiju uperenih u
te lane ruevine iz stoljea neobino opsjednutog minijaturnim reprodukcijama, koje vjerno
oponaaju stvarne razmjere, preslikavajui itavu prirodu krajnje profinjeno i sa smislom za
imitaciju najsitnijih detalja u stilu trompe l'oeil, ali ne bez skrivena drhtaja, kao da sama
priroda nije dovoljna sama sebi ili nama, nego je obiljeena neizbrisivim grijehom prolosti,
porijeklom koje se ne moe pripisati ljudskom umu, nego boanskom ludilu.
- Rustikalne vile Marie-Antoinette u Versaillesu ne razlikuju se od borbi koje Sterneov lik
vodi na ureenoj travi svoje kue, izmeu dva reda rotkvica i cvjetae, a koji zacijelo nije
mogao sudjelovati u borbama vojvode od Marlborougha, kao to metalni vrtovi Goetheova
lika, nezadovoljnog onim to je zbiljska priroda, a ne njezino oponaanje, nemaju nita
zajedniko s matanjima Louisa Philippea Egalitea u Parku Monceau.
Jednoga je dana taj zatvoreni djeak prekoraio granicu koja je razdvajala njegovu kuu i
park, otvorio reetkastu ogradu malog privatnog vrta i, odjeven u mornarsko odijelo, otisnuo
se u zajedniki prostor djeaka koji pjevaju i do veselog izvora otiao sam proetati, ali to to
je sada nazoan tijelom ne znai da je njegovo lice poprimilo jasne obrise, kao daje to lice
zauvijek osueno na odsutnost: ispod mornarske kape koprena od sivosrebrnog stakla koja
izobliava. Gledajui djeaka, Branly, tada i sam djeak, ima isti osjeaj kao i u snu o eni
koja tek treba doi, koju je mogao voljeti samo zato jer ju je uspio prepoznati, ba kao i ona
njega, u sudbonosno vrijeme brzih raspleta u kojem nema zagonetki jer su ivot i smrt
istovjetni, ali ne i u sadanjem vremenu u kojem novi susret ne bi donio meusobno
prepoznavanje.
Drugi djeaci vraaju se svojoj igri; samo je Branly i dalje nepokretan, potpuno
usredotoen na novoga djeaka; u poetku ga ostali djeaci promatraju s podrugljivom
znatieljom, zatim ravnoduno, a na kraju se vraaju igri bez njega, a vie nisu ni znatieljni
ni podrugljivi, kao da i nije tamo. Branly se sjea toga trenutka kada su ga njegovi mali
prijatelji zaboravili kao da mu je ve tada bilo osamdeset tri, a ne jedanaest godina; ali to to
su ga tako napustili omoguit e mu, pomilja osjetivi kako cijelu njegovu duu obuzima
uzbuenje, da stekne naklonost i prijateljstvo zatvorenog djeaka koji se danas prvi put
pojavio meu drugima i pritom izgleda kao da ne razumije kako je uspostavljen vanjski svijet;
82
nespretno posre, ruku prinosi oima kao da mu smeta svjetlost i Branly ne zna kako bi mu se
pribliio i kako bi s njim podijelio trenutak koji smatra iznimnim, jer pomilja da moda taj
zatvoreni djeak - koji ga gleda, i ne gledajui ga, tim jasnim oima koje jedine na njegovu
skrivenom licu imaju jasne obrise - cijelim svojim ponaanjem, prisutnim ali i odsutnim,
otvorenim ali i prikrivenim, svoje neznanje pretvara u tajnu.
- Ni dan-danas, dragi prijatelju, ne znam jesam li tada ja u sebi proivljavao ono to sam
elio pripisati strancu; nisam li i ja sam - stojei jednom rukom oslonjen na bok s crvenom
loptom izmeu ruke i struka, upravo tako, vidite - tim izazovnim dranjem, zauzeo prepreden
stav onoga tko, onako nesiguran i nevjet, pokuava biti elegantan predstavljajui svoje
nedostatke kao tajnu.
Bilo je jo neega u tom dalekom popodnevu snivanom mnogo kasnije onoga jutra o
kojem sada pripovijedamo dok moj prijatelj i ja i dalje uporno produujemo ovo popodne u
mjesecu studenom koje se jo uvijek ne usuuje zapaliti okrugle svjetiljke na Place de la
Concorde niti ugasiti njenu svjetlost u restoranu Gabrielova paviljona nego pretae
nedodirljive, iako vrste sjene u poglede dvaju sugovornika, u njegov i u moj pogled
(povremeno i ja uspijem neto rei, natuknuti neku primjedbu, potaknuti prijatelja da nastavi
priu), dok mi zazivamo samu svjetlost to doputa da sjena ostane sjena.
A to neto, nastavlja Branly, bila je krajnja neobinost doljaka kojega je toliko puta vidio
s druge strane izbruenih stakala prozora da se naposljetku nekako nejasno stopio sa staklom,
i to tako da lukavi jedanaestogodinji djeak, kakav je tada bio moj prijatelj Branly, koji je
svoje neznanje o djeaku donekle svjesno pretvarao u tajnu, nije uspijevao proniknuti
zatvorenog djeaka, ega je Branly danas svjestan, a to toga dalekog dana nije shvaao i za
to e mu trebati cijeli ivot da postane dijelom njegove due: u svakom nesigurnom pokretu,
u svakom zbunjenom koraku, u cjelokupnom izgledu doljaka koji je iziao na sunevo
svjetlo prema kojemu kao da osjea strahopotovanje i zahvalnost, kao da ga svjetlost ranjava,
nastavlja svoju priu, ili moda oduzima i ono malo to mu daje, tjerajui ga na pokrete koje
sreom drugi djeaci gotovo iz milosra vie i ne gledaju, osjea se ponajvie nedostatak
iskustva, neko uenje, povuenost, patetina sumnja.
Moj prijatelj, tada jo djeak, eli se smijati, nalazi se u drutvu glupana, budale, moda
slijepca, invalida, tupana, i sretan je to drugi djeaci nisu primijetili kako promatra tog
aavca jer bi mu se smijali, jer se on, a to je ono stoje najnevjerojatnije, ne smije toj tunoj,
nehotinoj, nespretnoj, nervoznoj, sporoj ludi neprepoznatljiva lica koja se skriva od sunca
kao od kakve grabeljive ivotinje, branei se od sunca, pria moj prijatelj, kao da se titi od
kie, vjetra, grmljavine, magle, svega jer je tom djeaku sve, shvatio je tada, ali tek danas
svoje misli moe uobliiti u rijei, ba sve bilo novo; njegovo patetino kruenje oko Parka
Monceau nije neznanje, niti tajna, nego kruenje zvijezde nastale prije dvije sekunde, nakon
eksplozije galaksije koja se eonima irila sve do trenutka eksplozije to je omoguilo postanak
bia zatvorena u njezinoj savrenoj agoniji. Tom djeaku sve je novo, a kad je nekomu sve
novo - neznanac prua drhtavu blijedu ruku mom prijatelju, a ovaj ne zna to mu je initi s
tim darom - sve se nalazi negdje drugdje.
Neznanac mu prua ruku i moj prijatelj isputa crvenu loptu, naputa izazovno dranje i
tri da se pridrui svojim prijateljima; lopta se kotrlja do nogu toga novoga aavog djeaka
koji se mehanikim pokretom nespretno sagiba da uzme loptu, urliui neto nerazumljivo,
to ne nalikuje jeziku, ali moj prijatelj (i danas kad je ostario, ponosan je na to) suzdrava
nagonsku elju da se vrati po loptu i da zatrai da mu vrati ono to mu pripada, da otme loptu
tom blesanu kojega ranjava sunce i koji gleda loptu i onda gleda moga prijatelja i gleda
drvee i gleda klupe u parku - kao da je sve to ne samo novo, nego i tajanstveno. Monceau za
njega nema ni imena ni povijesti. To je sve to kazuju njegove oi.
- Za te je oi, koje su njegov jedini identitet i sva njegova inteligencija zatoena u licu
kojega se ne mogu prisjetiti, sve tajanstveno; zato je sve novo i sve je udno.
Iskosa gleda djeaia koji je doao iz kue u Aveniji Velazquez i prieljkuje da drugi
djeaci ne primijete kako nije otiao do doljaka da mu otme loptu koja ne pripada njemu
nego skupini prijatelja koji se svakoga podneva ovdje okupljaju nakon kole; tek to je
okrenuo lea doljaku, uje kako lopta odskae, a onda zastaje, okree se i vidi kako se
83
crvena lopta udaljuje od ispruenih ruku djeaka koji zauzima pomalo smijean poloaj,
gotovo uanj, kako se lopta udaljuje od njegova zaprepatena pogleda. Moj prijatelj eli
znati, tada kao i danas, je li mu zatvoreni djeak namjerno vratio loptu ili je ova pobjegla iz
njegovih nevjetih ruku.
Osjea uzbuenje, napad njenosti prema neznancu; i danas mu je drago zbog toga. S
jedanaest godina otkrio je samoga sebe, a to e ga otkrie zauvijek pratiti, ne samo kao
uspomena, nego i kao trajna poputbina, i onda kao i danas, a u spiralnom vremenu sna osjea
da mu je nedostajao samo jo jedan korak da se susretne sa strancem i padne mu u milostiv
zagrljaj, jer dva bia koja se uspiju prepoznati predstavljaju utjelovljenje samilosti.
Zaboravljaju to ih dijeli, sjeaju se onoga to ih je spojilo, vraaju ono to im je zajedniko i
to ih je povezalo.
Nije napravio taj korak. Do zagrljaja nije dolo. A opet, uzbuenje zbog onoga to je bilo,
to to mu je neznanac vratio loptu, a on se suzdrao da mu je oduzme, otkrili su Branlyju da
posjeduje "ono to se naziva duom".
Sobu je ispunilo strujanje vjetra i moj prijatelj ponovno je imao osjeaj da neko unutarnje
jedro pokree ovu kuu presvuenu koom u smjeru nekog odredita daleko od mjesta gdje se
sada nalazi; zidovi su se pretvorili u blage vodene kaskade i moj se prijatelj probudio.
Victor, mladi Meksikanac, pozorno ga je promatrao. Djeak tamne i ravne kose sjedio je na
krevetu pokraj nogu moga starog prijatelja. Dugo su se bez rijei gledali. Branly je izranjao iz
sna o svome djetinjem uzbuenju, a u oima mladoga Heredije nije vidio nita to bi mu
nadoknadilo nezaustavljiv odlazak sna.
- Izgledao si uplaeno - naposljetku primijeti djeak Heredia. Branly ga poeli priupitati,
zato me nisi probudio, ali zna da nije imao nonu moru, jer je san koji je napustio da bi
ugledao jasne oi djeaka kojega jedva poznaje, ugodan san, uspomena na jedno pomazanje i
priznanje vlastitog duha koji dijeli s drugima.
- Tada moje lice ne odgovara snu koji sam usnio - dodade naposljetku.
Isprui prozirnu koatu ruku da bi dotaknuo Victora; shvatio je kako ne osjea nikakvu
bliskost prema ovom djeaku, koji mu je jednako dalek kao i onaj aavi djeak iz sna
usprkos prividnoj blizini; sada, ovdje, dok sjedi na Branlyjevu krevetu, samo jo vie dolazi
do izraaja strana udaljenost koju je osjeao i dok ga je gledao u umi breza ili kad je sluao
samo njegov glas ispod prozora, uvijek u pratnji drugoga djeaka kojemu Branly nikada i nije
vidio lice.
- Jesi li razgovarao s ocem - upita moj prijatelj, a meksiki djeak razmislivi na trenutak
kimne glavom.
Branly zatim primijeti kako se osjea mnogo bolje i da e se sutra sigurno moi vratiti kui
u Aveniju Saxe; blago pomilova ispruenu Victorovu ruku, ne elei mu ipak priznati da mu
je zahvalan na tom dokazu samostalnosti, to to ga je doao posjetiti iako mu je mladi Andr
zabranio, pa ak i kad su se obojica zakleli da nee raditi nita to nisu unaprijed dogovorili,
Kastor i Poluks iz dvaju razliitih i udaljenih gradova, ako ne neprijateljskih, a ono zasigurno
ne posebno bliskih. elio mu je pokazati svojom njenou kako odobrava ono to je preutno
smatrao Victorovom pobunom protiv Andra; kae li mu to izravno, uinio bi moda
nepopravljivi faux pas: Victor bi se sigurno priklonio prijateljstvu s djeakom svojih godina: a
to bi ga i moglo privui starcu od osamdeset tri godine?
Uistinu, to, prostrujalo mu je mislima, osim toga to ga je dovezao ovamo, sluio mu kao
prijeko potreban vodi sve do trenutka kad je Victor silovito zatvorio vrata automobila
prignjeivi Etienneove prste, a francuski Victor Heredia iziao iz etalita mrtvoga lia da
mu ponudi svoju spontanu i dareljivu pomo?
- Razgovarao sam s ocem - uzvrati Victor - sve ovisi o tome kako se ti osjea.
- Kaem ti, mnogo bolje. Hvala na pitanju. Zna li kako je na Etienne? Zato nije doao
po auto?
- Ne znam. im bude bolje i bude mogao hodati, mora upoznati druge.
- Andra? Tvoga prijatelja? Naravno.
Victor ponovno kimnu, ovaj put pognuvi glavu, a njegove duge tamne trepavice na kojima
se mogao zamijetiti trag stida zasjenie svijetle oi.
84
- Da. Ali mora upoznati i nju.
- Tko je ona, Victore?
- Kae da te eli ponovno vidjeti.
- Ah, tada je poznajem otprije.
- Ne znam. Ona tako kae. Ciao.
urno izie iz sobe, a moj se prijatelj prepusti neobinom razmiljanju, istom onom koje
mi danas prenosi u sve veoj polusjeni blagovaonice.
- Naravno: nije me doao posjetiti zbog nekog nagonskog osjeaja ili nekih drugih
emotivnih pobuda, nego zato to su se obojica dogovorili da me prevare, uznemire, shvaate, i
da mi se narugaju, pomou lai koju su obojica izmislili o tome kako u kui postoji jo netko,
neka ena, moja poznanica.
Pria mi kako ga je vie od bilo ega drugoga povrijedio prezir koji se mogao naslutiti u
tom kominom izmiljanju djeaka; smije se prisjeajui se onoga to mu je tada prostrujalo
kroz glavu, vjeruju da sam tako star i rastresen da se vie i ne mogu tono sjetiti ena koje
sam volio, svaka ena u godinama moja je potencijalna ljubavnica, i ne samo da ih se ne
mogu sjetiti, treba li rei, nego je ne mogu ni prepoznati. Nasmijao se.
Namjestio se u krevetu zamalo prevrnuvi pladanj s posudom za kavu, alicom, priborom
za jelo, posudom za eer i suhim keksima. Prvo stoje pomislio, nastavlja svoju priu, bilo je
kako nije osjetio miris tog neoekivanog doruka koji je ovdje ostavio Heredia u neko kasno
doba noi, a koji je namjeravao tek kasnije potraiti u ve dobro poznatom dizalu. Naviknuo
se da jede samo dva puta dnevno; to kasnije doe prvi obrok, to e manje patiti iekujui
drugi.
Preselivi pladanj na krilo, shvatio je kako nije osjetio nikakav miris jer je na pladnju bio
hladan obrok: i kruh i kava bili su hladni, bez one lagodne topline na dlanovima i na
jagodicama koju ve godinama doivljava kao znak tue panje, brige koja nikada nije
izostala, a u koju se svakoga jutra moe ponovno osvjedoiti tim jednostavnim dokazom:
toplim dorukom koji su mu s potovanjem stavljali u krilo.
Je li mu mladi Victor donio doruak tog jutra? Predbacio je samom sebi; nije mu zahvalio;
ali, pretpostavka da je rije o djeakovoj ljubaznosti ubrzo je ustupila mjesto neugodnoj
sumnji i pitanju koje je potaknulo sumnju.
Zato mladi Victor koji je i sam stranac u ovoj kui slui staroga Herediju, svoga
imenjaka?
Osjetio je, nastavlja mi priati, kako ga progone neke skrivene oi, a s terase su se ponovno
zauli glasovi.
- Odakle si?
- Iz Meksika. A ti?
- Otuda otkud jesam.
Zatim su se ponovno prepustili tom udnom nabrajanju glavnih gradova, uspavljujuem
poput krunice od makova, koji se ne podudaraju s granicama bivih nacija i izgubljenih
kolonija.
- Njemaka Zapadna Afrika?
- Dar es Salaam?
- Bosna i Hercegovina?
- Sarajevo.
XI
Sarajevo, ape moj prijatelj pokuavajui se prisjetiti gdje se zatekao toga kobnog dana,
28. lipnja 1914. godine; to je radio dok je srpski terorist Gavrilo Princip inio to to je inio,
i to je govorio u trenutku kad je nadvojvoda Franjo Ferdinand utonuo u vjenu utnju. Moda
se tek bio probudio nakon vesele noi, moda se dugo izleavao u krevetu, grasse matinee,
mirisao parfem ene s kojom je spavao, imao je tada tek osamnaest godina, ali je ve uivao u
ivotu i povlasticama na koje je imao pravo s obzirom na ime, status, obitelj, obveze i pravo,
bila je to belle epoque, ljetni vjetar ulazio je kroz prozore balkona koji gleda na Bulevar
85
Courcelles, nasuprot Parku Monceau iz njegova djetinjstva, kava jo nije bila napravljena,
kestenova pelud ulazila je kroz balkon, ona je sva bila utonula u jastuke, tek izumljeni telefon
jo nije zazvonio, a dnevne novine jo nisu izile sa spektakularnim vijestima, njoj e sigurno
biti ao stoje puanka udana za nadvojvodu ubijena toga dana u Sarajevu, bila je jako
osjeajna i draesno nehajna.
Nisu se obazirali na to vide li ih, znaju li da se dokasna vole, a onda je on ustao gol iz
kreveta i smijeei se lagano pomilovao glenjeve svoje ljubavnice, zaputivi se do balkona
gledajui prema parku i dalekim kuama iz kojih nitko nije mogao vidjeti da je gol, uzbuen,
mlad, okupan senzualnim uitkom, tako novim, ali prihvaenim, bez iznenaenja i
nespretnosti. A on je opet, uspijevao dokuiti iza bruenih stakala dalekog prozora oi
nevidljivoga tihog djeaka, zauvijek i oduvijek zatvorenog u kui, kojemu je samo Branly
poelio biti prijatelj kad mu je bilo jedanaest godina.
Stresavi se od svjeine navukao je zastore, a ona mu se obratila iz kreveta, zato zatvara,
jutro je prekrasno, a on je uzvratio da mu je hladno nasmijavi se, nitko je ne treba vidjeti
takvu osim njega, eli je samo za sebe, a onda joj je parafrazirajui Lamartinea apnuo na
uho, kaem ovome danu, budi sporiji, na to mu ona uzvrati, navukao si zavjese, a on joj
smijui se ree kako moe ponoviti s pjesnikom.
Je dis cette nuit: "Sois plus lente".
8
Proitao je vijest kad je iziao iz Myrthine kue, predveer. Ispoetka je nije odmah
shvatio jer je senzualna mekoa Myrthine sobe na uglu Bulevara Courcelles i Ulice
Logelbach zadravala njegovu matu meu razbacanim plahtama, navlakama, perinama i
odbaenim grudnjacima, crnim najlonkama i izmicama bez vezica; senzualnim
parafernalijama odjee onoga doba, kad je sve izazivalo vei uitak jer je, kako mi sada pria,
bilo skuplje. A ve u iduem trenutku itao je nerazumljive novine u nekoj kavani na
Bulevaru Malesherbes pitajui se moe li u svojim godinama traiti da mu dodijele rang
oficira ili treba pustiti da ga mobiliziraju. U staklu kavane potraio je odraz svoga golobradog
lica koje je odavalo mladia preruena u starca.
Prije Prvog svjetskog rata, objanjava, mladi su mnogo ranije odrastali jer je prosjean
ivot ljudi u Europi bio izmeu trideset osam i etrdeset godina (zbog tuberkuloze, difterije,
arlaha, boginja, sifilisa, tifusne groznice, malarije, onkocerkoze, silikoze, trovanja ivinom
pozlatom), tako da ste s osamnaest godina ve bili na polovici ivota, a ne kao danas, na
poetku.
- Danas ponekad i pretjeruju pokuavajui produiti mladost. Jeste li vidjeli
ezdesetogodinjake koji se uporno odijevaju kao boy-scoutsi? Prije 1914. godine na sve
mogue naine pokuavali ste to prije izgledati odraslo; putali smo brkove i bradu, nosili
pincenez i polucilindar, crna odijela, visoke izmice, visoke ovratnike i ukrobljene koulje. A
tko je izlazio u etnju bez tapa i gamaa osim radnika i prosjaka? Vjerujte mi, meu njima
tada i nije bilo velike razlike.
Ali ta bogata, teka i pristojna odjea poveavala je seksualni uitak, nastavlja svoju priu;
za uitak se trebalo potruditi, iznenaenje je bilo to vee, a zagonetke zastraujue. Noi su
sporije protjecale; sluale su nas, kao konj koji se pokorava konjaniku.
Ponovno se sjetio autora Meditacija nekoliko tjedana kasnije, kad je ve dobio
prieljkivani oficirski rang, poslali su ga na frontu kao to je i traio vjerujui da mu je sueno
da umre na mjestima gdje je uivao tijekom ivota. Tolika nekadanja mjesta za odmor,
djedov dvorac blizu Vervinsa u kojem je provodio uskrnje i boine blagdane, izleti na obalu
Marne, a ljeti u srce ume u Ardenima. U trenucima kad mu je prijetila smrt gotovo je
mehaniki ponavljao strofu:
Et de mourir aux lieux ou j'ai gout la vie!
9
Kad je prvi put dobio dopust iz vojske, poelio je provjeriti jesu li mjesta gdje je toliko
uivao u parikom ivotu ostala ista, pitajui se treba li svratiti u stan u Courcellesu i
Logelbachu ili otii do vrta svoga djetinjstva. Gotovo neprimjetno, dok je nakon obilnog i
ukusnog samotnjakog ruka u Laurentu na Elizejskim poljanama lutao preputen nemoi
8
"Rekoh toj noi: "Budi sporija!"
9
"I umrijeh tamo gdje sam okusio ivot"
86
toga slobodnog popodneva i laganoj vrtoglavici od zlatnoute cigarete na usnama, osjeaju
daje istovremeno to on i netko drugi, koga drukije gledaju u odori oficira s ordenjem
dobivenim nakon obrane Charleroia kad je branio rodno mjesto najranjivijeg i
najizranjavanijeg pjesnika koji je ikada postojao, razmiljajui moda o mladom i lijepom
Rimbaudu, uputio se prema kui na Aveniji Velazquez, ak je i pozvonio upitavi za djeaka,
zapravo mladia, mladog ovjeka koji tu ivi, koji je tu ivio kao djeak.
Kuepaziteljica mu je rekla da se ta obitelj odselila jo davno prije, ali ako gospodin oficir
eli vidjeti stan, sada je prazan, ima prekrasan pogled na park, ah, ako se jednog dana, kad sve
ovo zavri, gospodin oficir oeni i poeli skrasiti, ovdje moe uivati u neprocjenjivom
pogledu, brbljala je starica dok je Branly sa smijekom etao praznim olienim stanom
gladei svilenkaste vrhove svojih brkova, boje sjajnog mahagonija, steene u svom vlastitom
ratu, ne mislei toliko na to da je u ovom stanu nekada stanovao udan djeak, koliko se
zabavljajui pomilju da bi s prozora ovoga stana mogao sada vidjeti i Myrthin balkon koja i
ne sluti iznenaenje to joj njezin mladi ljubavnik priprema te noi koja e biti najsporija no
u njihovim ivotima, kad mu ena deset godina starija od njega otvori vrata ne prepoznajui
tko je, kako bi i mogao biti ista osoba onaj mladi golob-radi aristokrat, senzualnih ali nikada
perverznih manira, koji se vrlo brzo i na vlastito zadovoljstvo smjestio u sredite svijeta i
njegovih obiaja, uzvraajui usluge krugu ljudi koji su mu se obraali pristajui na to da
bude u njihovu sreditu, i ovaj mladi ovrsli ovjek s brkovima, borben i ukoen poput pruta,
koji se nagledao kako drugi umiru, zamalo i sam poginuvi kod Ardena i Charleroia.
- Oh, Gospode Boe, gospodine kapetane, je li vam dobro?
S prozora koji gleda na vrt otvorenih pougljenjelih rana, ponovno vidi procesiju koja se
pribliava sa etalita bukvi i kestenova zazelenjelih po ljeti usred gomila suhog lia;
nosiljku ovaj put nose brojni sitni starci, suhonjavi i bijeli, poderani i dlakavi, pjevajui
visokim, piskutavim glasovima nalik alobnom cvrkutu ranjenih ptica, madrigal chante
rosignol chante toi qui as le coeur gai, pjevaj slavuju, ti, koji ima radosno srce, a za
nosiljkom tekim korakom ravnih tabana trkara desetak, dvanaestak trudnih nagih ena koje
pohlepno motre kako lealjka prolazi, tresui glavama poput kuja kad izlaze iz vode, iza
nosiljke koju meu gomilama mrtvog lia na ramenima nosi nekolicina bijednih, prljavih
staria.
U lealjci lei neki djeak na pragu puberteta, potpuno gol i nepokretan, presvuen zlatom,
nepokretan poput skulpture, nalik jednoj od onih Rodinovih skulptura mladalake ljubavi, ali
bez djevojke koju bi mogao poljubiti; skulptura je mrtva, povie Branly, upozorio sam ga,
ivina pozlata je otrovna, nije smio dotaknuti figuru.
Nepokretni djeak se ne osvre, ali se zato starii osvru na njega, pozdravljaju ga,
maui rukama da se pridrui procesiji, pozivajui ga svojim prodornim smijehom dok ga
zauene spore i trome ene, pitaju usuuje li se pozvati ih na veeru.
- ena i smrt najvelianstveniji su uzvanici na sveanosti ovoga svijeta. Tko se usuuje
pozvati ih?
- Oh, Gospode, gospodine kapetane, je li Vam dobro?
- to ti je, Felicite? Problijedila si.
- Neka je ena izvrila samoubojstvo noas u umskoj jaruzi, ovdje blizu Vervinsa,
gospodine grofe. Le su do zore pojeli vukovi.
- Pravo je udo da smo se upoznali. Normalno bi bilo da sam ja umro prije nego to se on
rodio. A tono je i to da je on mogao umrijeti prije nego to smo se upoznali, kao to je umro
njegov brat.
- Marko Polo pria da su pogubili dvadeset tisua osoba tijekom pogreba Mogul Khana
kako bi mu sluili u smrti.
- to je s majkom Victora i Antonia? Tko je upoznao djeakovu majku? Jeste li je vi
upoznali, Jean?
- Neke stvari volimo samo zato jer ih nikada neemo ponovno vidjeti.
- Zvala se Lucie.
- Odakle si?
- Iz Meksika. A ti?
87
- Otamo odakle jesam.
- Sjea me se?
- Slabo. A ti mene?
- Ne, ne sjeam te se. Ali sjeam se uasne oluje u kolovozu koja je strgnula svo lie s
drvea, ogolivi grane pa se inilo da je mjesec studeni. Ne sjea se?
- Ne, Victore.
- Sjeam se i zemlje koja je bila u naem posjedu. Lijepo je to se tamo sve uvijek stalno
mijenja, nita nije dvaput isto, ni livada ni oblaci ni bilo to drugo. Ne sjea se?
- Ne. Ali sjeam se tebe.
- Ja se tebe ne sjeam.
- Ne sjea se ni kad je doao u posjet AlexAndr Dumas?
- Ne, niega se ne sjeam. Samo mjesta koja su se promijenila, sjeam se je li bilo vrue ili
hladno, je li padala kia ili je bilo sunano. Takvih stvari se sjeam. to je ovdje radio
Dumas?
- Mislim daje napisao knjigu. Ali se zagubila.
- Moemo je obojica potraiti, Andr.
- Ja se tebe malo sjeam. Najvie od svega sjeam se da si se morao vratiti. Toga se
sjeam. Mislim da si malo zakasnio.
- Ne znam. Ne sjeam se.
- Portretirao si se sa svojim darom, Victore.
- Da, nisam zaboravio. Nosim ga sa sobom.
- Hoe li mi ga donijeti? Ima li ga ovdje?
- Ne. U kovegu je.
- Donesi koveg. Molim te.
- Ako tako eli, odmah. Sve emo zajedno raditi, zar ne?
- Da. Vidi da ja nita ne radim to se tebi ne svia.
- Jesi li pomislio kako si me ekao?
- Da; sjeam te se, iako slabo.
- Ja se tebe ne sjeam. Ne znam.
- Sporije govori. Imaj na umu da nas slua.
- Ne slua nas; spava.
- Ne znam.
- Oh, Boe, gospodine kapetane, je li vam dobro?
- Nita, gospoo, vjerojatno je od vruine ili moda od neega to sam pojeo - uspio je rei
Branly, a nije pao samo zato jer se uspio uhvatiti za okvir jednog od izbruenih prozora s
kojega ga je prije osam godina promatrao zatvoreni djeak i odakle se nije pomaknuo, tog
podneva u kolovozu 1914. godine, tijekom najduih trenutaka svoga ivota.
- Bili su tako dugi, prijatelju moj, da sam ih odluio zaboraviti. Myrtho se pourila da sve
zaboravi kad sam je posjetio te noi. Bila je u drutvu nekoga generala. Morao sam to
prihvatiti. Pogledala je moj orden primijetivi podrugljivo daje sigurno od okolade;
naposljetku, zar se nismo morali povui iz Charleroia? Odlikovali su te za poraz, nasmijala se
Myrtho dok mi je general okrenuo lea pravei neugodnu buku. Kad sam iziao na ulicu, Park
Monceau bio je zatvoren. Tuno sam se vratio kui. Uistinu, nisam znao obraniti kolijevku
pjesnika-djeteta.
XI I
Pria mi kako se zbog stida u koji je preruio svoj osjeaj straha nikada nije vratio u
Monceau, sve donedavna kad je s osamdeset godina odluio ponoviti onaj dan kad je 1914.
godine nakon povlaenja iz Charleroia dobio dopust, prije povratka u Joffre u bitku u kojoj su
Nijemce potisnuli do rijeke Aisne. Znamo to se tada dogodilo: novi djeaci nisu ni pogledali
starca, kao to nekadanji djeaci nisu obraali pozornost na neznanca koji ih je gledao iza
bruenih stakala svoje kue u Aveniji Velazquez.
88
A on bi volio, kao u priama, da su se ti novi djeaci okupili oko njega dok bi im
pripovijedao o vremenu za koje se svi nepravedno slau da je bilo ljepe i slae. Branly ustaje
s klupe i polako eta prema Bulevaru Courcelles. Oima trai Myrthin balkon dajui za pravo
novim djeacima koji su zaboravili njega i taj uasni rat mrtvih, taj okrutni ivot ivih.
- Jadna Myrtho; vjerovala je da moe izbjei siromatvo i bolest svoje majke. Vidio sam je
jedanput prije smrti, bila je propala bolujui od tuberkuloze. Je li to ar ivota?
Pria kako ga je te veeri prije svega sjeanje na te dane potaknulo, dok su glasovi Victora
i Andra postali sve tii, a uma Clos des Renardsa zbog dolaska noi nije se razlikovala od
mora, da ustane iz kreveta i iskua svoju snagu. Uzdahnuo je kad je zatvorio prozor
pomislivi ono to mi sada pria:
- Da bar nikada ne odrastu. Njihovu tajnu smatrat e naivnou ili zloinom.
Sada je ve mogao lake savijati nogu i primijetiti u zrcalu iznad umivaonika, onom istom
koje je francuski Heredia zacijelo u ali iskoristio prethodne noi da mu dokae kako nije
Nosferatu iz Enghien-les-Bainsa, da se njegov hematom na elu povlai, ali, zapravo, moj je
prijatelj ve bio donio odluku, a sada je se ponovno prisjetio kad ga je fiziko kretanje
natjeralo da izroni iz beskrajnog sna toga dana nalik nekoj mranoj epifaniji, da ne bi vie
razmiljao o tajni koju su mu djeaci, kako je shvatio, nudili kao jo jednu opsjenu, koja
porie, ali i dopunjava prvu prijevaru. Protresao je proelavu sijedu glavu; Heredia ga
zavarava kako ne bi pomislio da postoji ena; djeaci ga ele navesti da zamisli njezino
postojanje. Sjetio se trenutka kad je prvi put posjetio to mjesto. Zahvaljujui bijeloj sablasti na
mansardi, shvatio je da 1870. godina nije kuni broj nego datum: vrijeme, a ne mjesto.
Pomou tapa uspio je svladati hodnik s ravnomjerno rasporeenim vratima; ve se
naviknuo na taj ustrajni prodorni miris koe, ali pribliivi se uskom stubitu koje vodi do
tavana, zapahnula gaje neobina mirisna senzacija. Svi smo to iskusili, primjeuje ovoga po-
podneva koje svoju velianstvenu svjetlost polako mijenja u takorske boje; upravo nam
pootravanje osjeta njuha omoguuje da nam jedan miomiris neoekivano prizove u sjeanje
jedan cijeli grad, vrijeme, osobu. A ponekad ak i ono to nazivamo civilizacijom.
- Pritom ne mislim na oekivane arome. Ako etam Carrefourom u Buciju, oekujem taj
prekrasni, svjei i istodobno prodorni miris paprika i ribe, kozjeg sira i sveanja maurana.
Mislim prije svega na doivljaj mirisa na nekom drugom mjestu, na to kako nas prepoznat
miris moe prenijeti na neko neslueno mjesto.
Primjeujem da razumijem to eli rei. Kao putnik i lutalica, i ja sam ponekad elio
doivjeti taj osjet, ali ukazuje mi se samo onda kad ga ne oekujem; moji izgubljeni gradovi
na Rio de la Plati, Montevideo i Buenos Aires, za mene su i mirisi koe, smee rijeke,
jeftinog benzina, rastopljenog asfalta ljeti, perona prepunih ita i vune, klaonice i
slastiarnice. Posvuda pronalazim djelie tog mirisa, u Nici i u Veneciji, na ulicama
Barcelone i na gatovima Genove. Nije ba isti miris, ali mu je slian kao to su slini i suhi
tiranski vjetrovi koji puu na blizanakim visoravnima: u Castilli i u Meksiku.
Penjui se na mansardu Clos des Renardsa, tvrdi Branly, dok mu je hodnik ostajao za
leima, miris koji je osjetio bio je miris koe, i to koe kojoj se moe odrediti otkuda potjee,
kao da svaka objavljuje svoje porijeklo nijemo se obraajui nosu, mi smo stare panjolske
koe, stare arapske i rimske koe, potjeemo iz tavionica na Guadalquiviru, Tiberu i Tigrisu,
utjeha smo karavanama u pustinji, hrpti velikih kranskih brevijara i omoti kratkih rimskih
sablji; a opet, dok se uspinjao uskim stubama, Branly, moj ustrajni prijatelj, metodian u
svojim strastima i opsesijama, kojega zamiljam kako poput starog lovakog psa njuka po
uglovima ove vile izgubljene u predgrau Pariza, u toj pranjavoj oazi, stijenjenoj usred
industrijske runoe, trgovina s rasprodajama, lukova neonske svjetlosti, sav taj nosni kovitlac
mogao je saeti u jednu jedinu sliku, naizgled neobinu, kao da su se mirisi izgubljenih mjesta
i vremena naposljetku nagomilali u neku golemu trofejnu sliku, neko platno s temom Davida
naslikano kistom nekoga ne tako oporog i "razoaranog" Delacroixa: neki zaboravljeni, gnjili,
dekadentni kraljevski prizor, nakon napoleonskih pobjeda kad su marali Velike armije
opljakali sve zakutke Europe i Mediterana da bi opskrbili francuske muzeje: otvorio je
tavanska vrata, posljednje svjetlo dana bila je zaleena pranjava zvijezda, mlijeni mrtvaki
pokrov, sablasna kruna koja dobro pristaje trofejima strgnutima sa svladanih ivotinja, s
89
krava, maaka, deva, lavova, teladi i majmuna, s kartake, omeidske i vizigotske vojske,
ispremijeanima u potpunoj odsutnosti povijesnog znaenja, ostajui samo umovi, zgnjeeno
cvijee, ostaci imena kojima je sueno da se meusobno izmijeaju u ono to je vidio kad je
otvorio vrata, sve to mi pria, pomislio je i naposljetku prepoznao u jednom liku za koji su se
te koe, ta krzna otrgnuta sa zvijeri starih vojski, ti trofeji koje je Massena osvojio za
Francusku, prepletale kao otrovni cvjetovi oko dragog kamenja.
Sliku smirenog nemira utjelovljuje ena koja stoji kraj prozora. Na njezinu bijelu i
prozranu plesnu haljinu iz Prvog Carstva, s kratkim prslukom i irokom earpom, pada
izravna svjetlost tipina za Ingresove enske portrete, a poput njih, i ona izgleda kao kakva
neokla-sina figura u kojoj samo to nije prevagnulo romantiarsko prikazivanje, svjesna da
je se promatra, racionalna, a opet na rubu pameti, pozorna, ali i na rubu zaborava.
Rukama skriva lice, a njezino prstenje presvueno je ivinom pozlatom, kao i njezini
otrovni nokti. Ingres se pretvorio u Moreaua, a Branly, zbunjen slikom, oslanja se na tap i na
stup kojim zavrava i na koji se oslanja usko stubite. Prozorski zastori pokraj lika ene su od
bijelog muslina; njiu se prekrivajui je, bezuspjeno je oivljujui.
Francuski Victor Heredia zatvori prozor navukavi bijele zavjese s panjom koja se
Branlyju inila dostojnom kakve staromodne domaice. Platno ene u bijelom, osvijetljene
izravnom bijelom svjetlou, zasjenjene krinkom njezinih vlastitih nalakiranih spojenih ruku,
bilo je naslonjeno na kosi zid potkrovlja.
- Ah, gospodine grofe, ve smo na nogama i spremni da uzalud traimo vrijeme! Nisam
vas molio da mi pomognete namjestiti moju gospou majku, tako vi kaete, zar ne, "gospoa
majka"? Uh, ne znam, meni se to gospoa majka" ini uasno bezlinim. ene koje nemaju
titulu poput grofice de Langeais ili princeze de Lamballe trebale bi se zvati kratko i upadljivo,
primjerice Prichole ili mam'zelle Nitouche, ne mislite? Ali ja vas ne molim da mi pomognete
da namjestim moju mamu; dovoljna vam je i vaa, zar ne, i kao to se kae, samo je jedna
majka.
Nasmijao se na posebno iritantan nain podboivi se rukama o remen svoga neobinog
ladanjskog odijela, a Branly je pomislio da je takvo vidio jo samo u drugom inu La
Traviate.
- Znate to, gospodine grofe? Istinska sloboda bila bi roditi se bez oca i majke. Vi, koji se
toliko ponosite svojim precima i koji biste, oprostite mi na iskrenosti, bez njih bili nitko i
nita, to ne moete razumjeti, ha, nemojte sad poricati, to biste napravili da ste se kojim
sluajem rodili kao najamni radnik ili praljina ki? Ali obini smrtnici poput mene, koji bismo
eljeli da smo sami za sve zasluni, vjerujte mi, rado se odriemo tog naslijea, koje nas ba
zato jer mu dugujemo ivot pokuava prisiliti da se na njega ne oslanjamo.
- Zato onda uvate sliku - mirno je primijetio Branly.
Heredia se grohotom nasmija zapoevi neki neobini ples udarajui petom svojih visokih
lovakih izama o pod, to Branly poeli protumaiti prije svega radou zbog sve veeg
mraka na tavanu; prisutnost ene na slici suvie je zainteresirala moga prijatelja i tek sada,
naknadno, kao i obino, dopunjava prizor. Njegov domain Heredia povukao se u tamu,
drei se podalje od te Ingresove svjetlosti koja slici ene iz Prvog Carstva daje ton
zaljubljena praha, kao u glasovitom Quevedovu sonetu. Heredia se sklanja od svjetlosti; sada
plee jer se sputa no.
Upitao je svoga gosta misli li da bi nekoga javnog ili privatnog kolekcionara zanimala
jedna tako neobina slika koju se ne moe izloiti u blagovaonici ili u muzeju, s prizorom
gospoe koja zaklanja lice rukama. Pa eto, ne moe ni zamisliti da se ta slika objesi na zid,
kao ni ona uasna slika koju je jednom vidio u nekom ilustriranom asopisu, s likom Isusa
okrunjena trnjem koji se svezanih aka grohotom smije, otkrivajui niz zdravih zuba, kao da
se prehrani u Palestini ne moe nita predbaciti.
Branly je uzvratio da mu nije odgovorio na pitanje: pa zato onda uva tu sliku?
Pria kako ga odgovor francuskog Victora Heredije odjevenog kao za odlazak u lov u doba
Princa Predsjednika i nije vie zanimao, kao to ga vie ne zanima ni sam Heredia. Ipak,
prenosi mi to mu je ovaj odgovorio zato da pria ne ostane nepotpuna i da joj podari
tekstualnu cjelovitost.
90
- Da bi se ljudi rodili, mora postojati par, gospodine grofe, neete mi proturjeiti, zar ne, to
vrijedi ak i za pse. Moete li onda zamisliti da ne vrijedi i suprotno, da mlade ljubavnike ne
sjedinjuje neroeni, koji zahtijeva svoje vlastito stvaranje iz dua njegovih mladih roditelja?
Pogledao je sliku dodavi da je nju trebalo preklinjati, bila je hladna, prezriva pretvarajui
se da je nita ne zanima; ali na taj je nain osvojila naivnog Latinoamerikanca, plantaera s
Antila, dokopavi se njegova bogatstva nakon to joj je povjerovao da njoj bogatstvo nije
potrebno.
Kad je to shvatio, bilo je prekasno. Ona je zagospodarila svime. A on je za osvetu naruio
da je naslikaju takvu, stidljivu kakva nikada nije bila u lonici, u salonu ili u grobu. Jer ja,
gospodine grofe, zamiljam svoju majku kao podrugljivu lubanju sa zubima poput kastanje-ta
kako nam se danju i nou smije.
- Za nju je sada sve no - primijetio je Branly, ponovno se prisje-tivi Lamartineova stiha.
Heredia se nasmijao uzvrativi kako u to ba i ne vjeruje; njegova je majka u stanju
prirediti fetu u podrumima smrti, ples kostura s velikim dugim svijeama i visokim
svijenjacima samo da bi im se jo malo narugala, Latinoamerikance je ponovno prevarila,
iskoristila i ismijala jedna europska drolja koja se stvorila u La Guairi uoi samog proglaenja
neovisnosti da bi sludila mladie svojim manirama sjajno prilagoenima potrebama kolonije
koja je u bonapartistikom ariviz-mu mogla vidjeti zrcalo svojih vlastitih dvojbi.
- Podigli su revoluciju u ime naroda, ali u svoju korist. Jednostavna metoda, dolje kralj,
ivio novi kralj, dolje panjolci, ivjeli kreolci, postoji li bolji model od Bonapartina? - pria
mi prijatelj saimajui Heredijine jadikovke. Kreolske revolucije nisu se vodile da bi se izbo-
rili za slobodu, jednakost i bratstvo, nego da se dovede Napoleon. To su eljele i jo uvijek
potajno ele vladajue klase u Latinskoj Americi, primjeujem, povlaujui Branlyju:
bonapartistiko posveenje, moj brat u Napulju, moja roakinja princeza.
Povijest je previe jednostavna i predvidljiva da bi mogla ozbiljno utjecati na Heredijinu
zlovolju. Ali tog popodneva domain Clos des Renardsa priao je samo o tome, ili je Branly
samo o tome razmiljao; tip ga je, ve je rekao, zamarao i tek mi sada prijatelj kae da u tome
paradoksalno lei njegova najvea i najpokvarenija mo. Gnjavio je; previe ga se lako
zaboravlja; zaboravlja se kontekst u kojem se zamorno pojavljuje i nitko vie ne moe slijediti
priu.
Pospanost, gotovo amnezija, sprijeila je tada Branlyja da povee ratrkane slike oko
Heredije. Pita me sada jesam li ja, koji raspolaem samo tom priom koja je po svojoj prirodi
ogoljena, za razliku od njega koji je bio uronjen u zbrkano iskustvo dogaaja koji su ga bez
ikakva reda zasipali dvadeset etiri sata dnevno, uspio povezati odnose meu stvarima koje on
tada nije mogao uoiti.
Razmiljam prije no to u mu odgovoriti. Znam da u ga povrijediti ako mu odgovorim
potvrdno, jer e to, unato svemu, shvatiti kao iskazivanje superiornosti s moje strane, s
obzirom da sam mladi i neiskusniji od njega, a uvrijedit e se i ako kaem da nisam uoio
nikakve tajne veze jer e moda pomisliti da ga nisam paljivo sluao ili da me ne zanima
njegova pria.
- Moda ste tom prilikom mogli napraviti onaj korak, Branly, koji ste kao djeak propustili
uiniti onoga podneva u Parku Monceau.
Na te moje rijei, moj je prijatelj odjednom ostario. Ne kaem to ironino; nije dob ta koja
nas ini starima, a Branly izgleda kao mladi sa svoje osamdeset tri godine. Uputio mi je
pogled koji je izraavao neki otvoreni osjeaj koji je, prema njegovim rijeima, dotada bio
samo latentan izraz neeg nepoznatog i neprijateljskog. No ako ga je taj osjeaj okruivao dok
mi je priao, sada kad je uo moju primjedbu, Branly ga je i interiorizirao.
- Zato mi to kaete?
Odgovorio sam mu da ga djeaci moda i nisu eljeli navesti da pomisli da ena sa slike
uistinu postoji, kako se to sada njemu ini i kako se prisjea, nego su ga moda eljeli
potaknuti da se sjeti ne samo ena koje je mogao zaboraviti na stoje ciljalo djeje ismijavanje,
nego i djeaka s prozora u kui u Aveniji Velazquez kojega je on, kao to je i sam priznao,
uistinu zaboravio.
- Branly, sjeate li se njegova lica?
91
Moj prijatelj, utonuo u svoje misli, odmahuje rukom kao kakav biskup; a odmah zatim
prinosi dva ispruena prsta pulsirajuem zatiljku i kae mi da mu je to to mu govorim i
samom palo na pamet toga podneva dok je boravio s Heredijom na tavanu Clos des Renardsa,
kad ga je domain naveo da umjesto njega zamisli pravi motiv jedne potisnute, stare ljutnje,
zagubljene na dalekim mjestima i vremenima, a u emu je on, Branly, prepoznao jo jednu
Heredijinu smicalicu koja ga je trebala udaljiti od stvarne situacije u kojoj se naao u ovom
neeljenom zatvoru kao i od pravog poloaja u kojem su se ovdje nali Heredia, njegov
imenjak Victor, sin Andr i on sam, odsutni uzvanik, indiskretni sumnjivac kojemu su sva
trojica, sada je to osjeao, predbacivali da nije poeljan u njihovu drutvu nakon to je ispunio
svoju misiju povezivanja.
- Jednostavnost prie koju mije Heredia ispriao na tavanu uvjerila me da je elio sprijeiti
moje daljnje njukanje i otpremiti me natrag u Pariz. Ali postojao je jo jedan problem.
Podrazumijevalo se da se neu vratiti sam. Meksiki djeak vratit e se sa mnom. To sam
vidio s druge strane uskih svijetlih Heredijinih oiju. Prepoznao sam neizvjesnost i
neprijateljstvo. Neto to mene ne prepoznaje, ali me mrzi.
Branly je na trenutak zautio, a onda je udahnuo izgovorivi u jednom dahu sljedee rijei,
kao da potiskuje bijesnu jadikovku koju moe uutkati samo ako je proguta.
- Vi mi sada govorite da je neto drugo po srijedi. On me mrzio jer ga nisam prepoznao.
Nisam ga elio upitati prihvaa li naposljetku da je to istina. U liku moga prijatelja bilo je
neega odvie tunog, povrijeenog i alobnog. Nisam ga morao ni pogledati u oi; njegovo
pogrbljeno dranje odavalo je osjeaj zauvijek izgubljene prilike.
XI I I
Cl e me n c i t a
"La bte panouie et la vivante flore"
10
J.M. de H., Les Trophes
Francuski Heredia eznutljivo se sjea valovitog sijeanjskog mora koje oplahuje gat u
Havani, to je isto kao pritisnuti obraz na ledenu bocu pristiglu izdaleka s porukom od bijele
soli i beskrajna oaja: mirie na snijeg; a sjea se i zamuenog rukavca na pjeanim alima
Ve-racruza, gdje Mediteran umorno izlazi na plau, u bljesku ljusaka, poput kakve ribe
samoubojice; ponajvie zato jer je tamo pristigla ona, u osunano more La Guaire, mirno
zrcalo to ponizno lei pod nogama tog pejzaa planina i utvrda, stijena i albatrosa.
Branly teko priznaje da u Heredijinim uspomenama moe biti natruha njenosti; radije
vjeruje kako nastavlja snivati prekinut san, pa s uzvisine San Carlosa gleda kako u luku
uplovljava poput pele mala brodica blijede boje uzalud pokuavajui raspoznati daleke liko-
ve koji sporo eu palubom, mukarce s rukama na leima, ene otvorenih suncobrana; elio
bi izbliza promotriti ene, a njegova je elja smjesta ispunjena: ee palubom, ali barica
plovi noena strujom, posada i putnici su je napustili, dok na visokom posjedu na grebenu,
obavijena maglom svitanja La Guaire, ona eta hodnicima od uto-smeega tuka i vlanim
dvoritima iz kojih se ravaju nove staze od
kamena izjedenog slanim vjetrom koje vode do novih dvorita od lia-ja i gnjilog sijena
traei uzalud zrcalo da se u njemu prepozna i prisjeti, iako jedino to zna je ono to mu
apue na uho.
- Svaka uspomena moe biti la.
Uiva u dodiru svjeih stvari na licu; iz planinskih visova na luku padaju kia, blato,
kamenje, ali i potoii prije nego to ih zaprlja gradsko smee; ruke zaranja u potok i trai
lice; ne moe vidjeti svoj odraz jer je potok suvie brz; rekli su joj da nigdje ne trai nikakav
odraz jer bi mogla vidjeti neku duu iz istilita, ali ona uva svoju tajnu. Sablast joj se
ukazuje samo kad u svitanje sjedi za klavsenom koji joj je poklonio otac kad je bila djevojica.
10
"Rascvjetana zvijer i ivahna flora", Jose Maria de Heredia, Trofeji, 1893., Soneti
92
To je jedina uspomena koja joj je preostala iz Francuske, a kad uveer satima sjedi na balkonu
na vlanom krovu gledajui dolje daleko prema moru, ezne za svojom francuskom
domovinom, ali pomilja kako je beskorisno o njoj razmiljati, a jo manje razmiljati o
povratku; nikada je nije smjela napustiti, u tome je stvar; ne moe se vratiti u domovinu koju
je napustila jer ve dugo ivi ovdje, a tamo nikada nee biti isto nakon to je dola ovamo;
nikada nije ni smjela doi, pomisli, a zatim to kae i mladoj dadilji, mnogo mlaoj od nje, kad
se mulatkinja pojavi pleui s plavom perikom pokuavajui je razonoditi.
- Moja je dadilja bila iz Venezuele - kae Heredia. - Izvrsno je kuhala; ali jednog je dana
rekla da joj nedostaje njezina zemlja i da eli u njoj umrijeti. Kako je ve bila jako stara i
pomalo aava, pomogao sam joj. Mulatkinja je otila odavde jako sretna, ponovno povezavi
glavu maramom koju nije nosila trideset godina i ponijevi svoje kovege od prua.
Proputovala je od Pariza do Cherbourga, a zatim brodom preko Gibraltara do Marseillea,
odakle se vlakom vratila u Pariz uvjerena da se vratila u Caracas. A ja sam ovdje pripremio
sobu s viseim lealjkama i nonim posudama i staklenik sa stupovima i crepovima da je
zavaram; ali zapravo sam prevario samoga sebe, ne mislite li i vi tako, jer mi je prije no to je
umrla rekla: "Brod je proao kraj hridine i zelene plae gdje se more suava, djeae Victore,
i tada sam mogla izbliza vidjeti kue i oi ljudi skrivenih iza prozora kako sa strahom gledaju
odlazak i dolazak brodova, kao da dovoze zloince. Pogledala sam gore prema jarbolu broda,
a na njemu je mnotvo majmuna puilo cigarete. Ah, Boe moj, pomislila sam, napokon sam
stigla kui".
- Nikada vas nije upitala to vi radite na njezinu odreditu, kad biste trebali biti na mjestu
koje je ostavila za sobom?
- Ne. Kaem vam da je ona zapravo nadmudrila mene. Znala je da je Novi Svijet zauvijek
promijenio Europu, ne ini li vam se?
"Vrag uvijek zna koliko je sati", proaptala je Clemencita, "ali na drugoj strani".
La Guaira je poput penjaice koja se uspela licem planine da bi se udaljila od
nepodnoljive vruine na obali, domogla magle na utvrdi San Carlos i odande odozgo mogla
promatrati opet u smjeru Cadiza i Palos de Moguera ne bi li vidjela jesu li isplovile karavele
na put povratka. Na nekadanje ljetne plesove dolazila je u lijepoj bijeloj prozranoj haljini s
kratkim bolerom i irokom earpom koja je bila prvi uzorak carske mode u ovim zemljama, a
saloni La Guaire, sjea se, Clemencita, bili su svjei od mokre opeke i visokih stropova, ali i
od visokog svjeeg drveta, gredi, nadbiskupskih aluzina, nedohvatljivih ormara.
- Jeste li shvatili? Bogatstvo je poput lade. I ono trai luku u oluji, a ponekad vas instinkt
za novcem, koji vas tjera da traite sigurno utoite, zaslijepi pa vie ne znate kad treba stati.
Smijte se i pomislite kako je francuski trgovac na Antilima - koji se obogatio zahvaljujui
svuda prisutnom krijumarenju to je obiljeilo kraj panjolske dominacije i mete
napoleonskih ratova, skrasivi se u crnakoj koloniji na Haitiju na kojem su plantaeri umirali
objeeni o svoje vlastite palme, a vojske komaraca naposljetku pobijedile francusku vojsku
kao to e ih kasnije pobijediti ruski snijeg i blato - znao mnogo bolje od politiara da e ono
to je danas gore, sutra biti dolje, i kako je, stoje ponos vei, vee i ponienje. inilo mu se
grotesknim da se jednoga dana mora pokoriti francuskim Burbonima koji su jednom ve
gospodarili ivotima i ne tako obilnim prihodima njegova obiteljskog imanja, ali mu je manje
odbojna bila pomisao da se mora pokoriti panjolskim Burbonima s kojima je u svome
iaenom umu imao jasnu raunicu. Napoleon nije uspio pokoriti panjolsku jer napoleonska
panjolska i nije bila na Poluotoku, nego u svojim kolonijama, u kojima e se nastaviti
francuska revolucija i onda kad je u Europi dinastije pokopaju shvativi da se pravi saveznici
revolucije nalaze meu trgovcima, nadrilijenicima i inovniiima, ali ujedinjeni u borbi
protiv obiteljskih posjeda, koji e moi opstati samo u kraljevstvu slobode, jer su ti posjedi
opstajali jedino zahvaljujui robovlasnikom odnosu, nije li tako?
Monsieur Lange unajmio je brodicu u Santiago de Cubi gdje se sklonio nakon nemira na
Haitiju krenuvi put La Guaire zajedno sa svojim snom o liberalnoj revoluciji bez crnaca,
zalihama perkala, duhana i ruma steenim zahvaljujui dozvoli carinskog konzula iz
Estremadure kojega je nauio raunati, i s klavsenom od kojega se njegova ljupka
sedamnaestogodinja ki nije odvajala, a poveo je sa sobom i ker i tri jastreba koji su ga
93
pratili po svim lukama Novoga Svijeta. Smijao bi se: leinari na Karibima mogu se posvetiti
prelaenju s jednog otoka na drugi, pa zar nije to uinio i Isus preavi rijeku Jordan ili moda
ipak Mrtvo more? Monsieur Lange nije ba upuen u te stvari, ali u La Guairi svi su se borili
za naklonost lijepe Francuskinje, pa ak i Osloboditelj Simon Bolivar koji je krajem srpnja
uao u La Guairu poput vihora, zauzeo utvrdu, strpao u zatvor enciklopedista Mirandu,
ljubavnika velike Cataline, naredivi vojsci da ponovno napusti luku iako su se plesovi
nastavili odravati i za vrijeme realista, a Monsieur Lange i dalje se diio svojom keri, zato
ju je i doveo kao mamac ne bi li obnovio svoje bogatstvo koje je nestajalo istom brzinom
kojom se gasila napoleonska epopeja, a koje e potpuno okopnjeti, kao stoj e to bilo
neizbjeno, tijekom neizbjenih dana kolonijalnog i ratnog krijumarenja: navikao da lovi u
mutnim vodama, Francuz je stigao sa svojom keri u pobunjenu koloniju u kojoj su mladi iz
La Guaire, ba kao i on, traili sigurnu luku, most za zaradu od onoga to je ostalo od
panjolskih posjeda na Antilima, u San Jua-nu, Havani ili su se vraali natrag, u Caracas, ali
uvijek bjeei elegantno, dok su se jedni bunili, a drugi guili njihove ustanke.
- Samo pogledajte kako stvari stoje - primijetila je stara Clemencita - uzajamno su se
izvarali, i kad se najlukaviji i najumiljatiji od gospodiia u La Guairi oenio francuskom
gospodinom, ona je otkrila da su gospodiia Herediju roditelji razbatinili kao matovitog
buntovnika, koji ni od svojih prijatelja nije mogao raunati na prebijenu paru.
to je bilo s gospodiiem Heredijom dok je Bolivar boravio u progonstvu negdje oko
Curagaoa i Cartagene i dok je izlagao svoj ivot pogibelji u Puerto Cabellu i u Cucuti?
Otkrivao je kako nakon vijesti koje su stizale te zime 1812. godine, nitko ne eli dati ni
novia za bonove i mjenice Carstva koje e se, djeae Victore, naposljetku svesti na Svetu
Helenu, okruenu sa sve etiri strane morem, otok bez snijega i ptica i majmuna i iega
drugoga, kunem se da je tako.
Pokuavala je prepoznati meu leinarima koji su letjeli nad La Guairom i ona tri leinara
koji su do smrti pratili njezina jadnog oca tako spretnog u raunima i nadniarskim
prijevarama, ali tako glupog za sve ono to prelazi izradu godinjeg obrauna. Nita opasnije
od idealistikog trgovca, a sve njegove vjetine nasljedio je onaj koji ga je najvie mrzio:
Francisco Luis de Heredia, koji se oenio s Mademoiselle Lange uvjeren daje bogata
nasljednica kao stoj e Lange vjerovao da je Heredia bogat nasljednik. Zato Branly ne vjeruje
da je ta stara ljutnja, koju se usuuje utjeloviti u snovima koji mu ne pripadaju, samo prljava
pria o novcu?
Heredia se neugodno nasmijao, gospodin grof misli da novac ne moe biti izvor ljutnje,
nesree i zla, da ljubav koja je vea prema novcu nego prema ovjeku ne moe izazvati trajnu
mrnju? Taj mladi dvorjanin, lijep poput mokre zelene masline po kojoj kapi klize kao rosa
po rui rekao je tada da, ako je njegov svekar uspio jer je znao loviti u mutnom, uspjet e i on
lovei u istim mutnim vodama, pa je poeo krijumariti u Venezueli i Kubi, Haitiju i
Meksiku, obilazei obalu ne bi li zaradio na trgovini panjolske s Havanom, na onome to je
u Haiti stizalo iz Europe za nemirne osamostaljene republike Nove panjolske i Nove
Granade, i na onome to su Englezi doputali da se provue preko Jamajke.
- Od engleskih kolonija bogate se svi Englezi, esto je za ivota govorio Monsieur Lange,
dok panjolske kolonije pune riznice samo panjolske krune. panjolska stagnira, ali zato
posjedi njihovih vladara rastu. Vidjet e kako e isto postupiti i vladari ovih novih republika.
Nije ga shvaala; svirala je stare madrigale na svom klavsenu, a nastavila je svirati i nakon
udaje za Francisca Luisa pa nikada nije ni saznala, a i da je saznala ne bi shvatila, kakvom se
trgovinom bavi njezin mu, koji je naslijedio njezina pokojnog oca, trgujui neivom
luksuznom robom, srebrom i bojom za engleske tkanine, ali i ljudskim ivotima, iako tvrde da
to nije tono, i to pravim pravcatim robovima, radnicima kojih nikada nije bilo dovoljno,
crncima iz Velike Kolumbije
11
, Indijancima iz Yucatana, mulatima s Kube i Tabasca,
nastavio je i s krijumarenjem engleske tkanine, uvijek engleske tkanine, jer je u ovim
krajevima zlata i srebra bilo napretek, ali nitko nije bio u stanju otvoriti pristojnu tkaonicu i
prodavati kvalitetnu tkaninu, ime sve nije trgovao Francisco Luis de Heredia, gospodar noa
11
Drava koja je postojala u razdoblju izmeu 1819. i 1831. godine, a obuhvaala je podruja koja danas
dijelom pripadaju Kolumbiji, Venezueli, Ekvadoru i Panami. "Kod bistre fontane kad sam se etao".
94
i vjeala, okrutan i ostario, to stariji to okrutniji zahvaljujui jeftinom rumu iz krmi u Rio
Hachi i Santo Domingu, to okrutniji to bolesniji nakon to se zarazio nepoznatom boletinom
u javnim kuama u Maracaibu
12
i Cap Haitienu
13
, to sve nije prodao da bi stekao naklonost
dragocjena potpisivaa ovrnih naloga, ili nekog odvratnog koziavog biljenika, vulgarnog
gospodina pukovnika, zapovjednika vojarne u Puerto Bellu, ili korumpirana carinika mravih
nogu iz Greytowna, a ponekad i gospodina ministra koji je prvi put dotaknuo bijelo meso, to
sve nije prodao?
- Kad mu vie nije mogla posluiti, poslao ju je daje uvaju na toj hridi s pogledom na La
Guairu, okrutan gospodar ivota i imanja vjerovao je da joj poklanja posljednji dar, osim toga,
njoj se svia La Guaira, ostavljam te ovdje da je gleda po cijele dane - prisjea se Clemencita
- ali i on je postao koziav poput biljenika koji sklapaju dogovore po bordelima, a zatim se
provode sa enama koje se osveuju na svoj nain za to to netko pokuava slaviti na raun
njihova jada i bijede. Pretvorio se naposljetku u ljubiastu, izgrebanu, trulu maslinu. Ali kao
da je vano to je izgubio svoju ljepotu: mogao je i dalje ivjeti kao i prije jer ga ve dugo
vremena ljudi ne trae zato to bi ga pratio glas zgodnog mukarca, sada je traen zbog
okrutnosti, prijevara i spretnosti u vaenju vrueg kestenja iz vatre, a ovdje ima to da se vadi,
a prvo to je nauio jest da takva mjesta gdje ne bi cvali zlo i korupcija nema, i da u
djelokrugu njegova posla, i to od Meksika, preko Antila pa do novih republika na kontinentu,
jedino na to se moe naii jesu nevolje i samo nevolje, asna rije.
Ona ga vie nije zanimala; potroena, izolirana; nije vie ni za to. Neka pria sama sa
sobom, svira klavsen, pjeva madrigale, i po cijeli dan gleda more La Guaire u koju je stigla
kao djevojka s tatom muu kakvog se samo moe poeljeti, a koji joj nije oprostio to ga je
prevarila udajom bez miraza, pokvarena francuska opsjena, dekoltei i earpe i prozrane
plesne haljine.
- Donesi mi bijelu haljinu jer u njoj nije vrue. Moram je ponovno odjenuti. Moram je nai
u tim kovezima. Vjerojatno je tamo negdje. Kad naem svoju bijelu haljinu, neto e se
neobino dogoditi, znam ja to, ovdje u srcu, mamice Clemencita. Pomozi mi.
Dadilja mlaa od nje, stara samo trinaest godina, mulatkinja pristigla iz Puerto Cabella da
prosi po ulicama La Guaire kad je vojska nestabilne republike okrutnih kreolaca ubila ljude, a
meu njima i njezine roditelje, gospodaricu slua sve ove godine, pjevui madrigale koje ona
jo uvijek uporno svira na klavsenu svakim danom sve li-menijega zvuka, stavlja na glavu
plavu periku da je zabavi, a onda za
jedno prevru smrdljivu odjeu, unitenu podjednako od vruine kao i od vlage, tropske kuge
koja sve satire, uspavljuje i nagriza, a da nikada potpuno ne unitava.
- Vjeno i malaksalo promatranje samrtnog asa. Vi poznajete Moreauove slike, prijatelju
moj, znate to je smireni nered, tako tipian za na duh? Rei u Vam: to je ista suprotnost
okamenjenom neredu novih latinoamerikih republika.
XI V
Gospodi na
"Fatigus de porter lews misres liautaines"
14
J.M. de H., Les Trophes
Ali Branly odbija, kao i situacija koje se prisjea, bilo kakav posredniki razgovorni glas
poput mojega. Ne znam ne zahtijeva li ono to pripada vremenu - sjeanje, predosjeaj ili san
koji se umee izmeu sjeanja i predosjeaja i tvori nau sadanjost - da mu podarimo
12
Grad na sjeverozapadu Venezuele.
13
Luki grad, koji su osnovali panjolci, dolazi pod francusku vlast u 17. stoljeu ubrzo postajui
prosperitetnim sreditem, poznat i kao "Mali Paris".
14
"Umorni od svoje ponosne bijede", Trofeji
95
konkretan oblik i prikaemo ga sa zanosom koji je odjednom obuzeo moga prijatelja, kao da
tom dalekom priom iz drugoga vremena i prostora moe nadoknaditi ono to je propustio u
svom svjesnom ivotu, a trebao je uiniti.
Branlyjeva pria jo je dojmljivija onako ispripovijedana u polumraku u kojem su nam iz
potovanja dopustili da neuobiajeno, da ne kaem skandalozno, dugo ostanemo za stolom u
restoranu Gabrielove kue na Place de la Concorde.
- Jeste li dobro, prijatelju?
Branly snano kimne dok nam se jedan od jako uslunih konobara Kluba pribliava sa
srebrnim svijenjakom. Svjetlost svijea obasja zauen inteligentan pogled moga prijatelja.
A ja elim da treperave svijee koje nam je ljubazno donio konobar ne otkriju moj tupi
pogled, te da osvijetle samo Branlyja a ne i moje nesigurno shvaanje prie koju, meutim,
uporno elim shvatiti kao jo jedno zrno na oni-rikoj krunici Clos des Renardsa.
Ukratko rekapituliram; primjeujem (dodue, vie samom sebi nego njemu) daje kucnulo
ono doba noi kad se francuski Victor Heredia najee pojavljivao donosei veeru svom
gostu, a onda bi malo razgovarali dok Branly ne bi utonuo u san, sve dok ga ujutro ne bi
probudio simpatini bavardage djeaka Andra i Victora s terase ispod pacijentovih prozora.
To je doba, podsjeam ga, kad obino spavamo dubokim snom pa zacijelo snu treba pripisati
priu koju mi pripovijedate.
Pospane Branlyjeve oi i dalje me inteligentno motre, ali sada u njima mogu prepoznati i
iskru uenja pored tragova zbunjenosti koju i sam osjeam.
- Jo uvijek ne razumijem to govorite - uzvraa mi - jer vam nisam dokraja ispriao priu.
- Ali vi znate kako pria dalje tee - primjeujem ne osobito otroumno, kao da jo uvijek
ne shvaam kako ovo nije jedan od uobiajenih razgovora moga prijatelja i mene nakon ruka
ili prije plivanja u klupskom bazenu.
- Ne - odluno nijee Branly - ni ja ne znam dok vam je dokraja ne ispriam. U tome i jest
vanost prie.
Dok to govori, snano stie moju podlakticu kao da je od drveta i kao da se moe uhvatiti
za nju u vrtoglavici koju ja mogu upoznati samo iz njegovih rijei. Pokuavam shvatiti to za
njega znai, da tako kaem, ivjeti, bez obzira to sam svjestan kako taj inifinitiv ne govori
mnogo, a taj se ivot u mojoj prisutnosti pretae u rijei nakon to se na neki skriveni nain
formirao u priu u poroznoj dui moga prijatelja osvijetljena drhtajima svijenjaka koji nam
prinosi sluga, a ona moli Clemencitu, ugasi svijee, zar ne vidi da mi smeta oima, a ja,
Clemencita, sanjam o potresu koji nas zauvijek odbacuje sve do mora, ruei pred sobom
stijene kao od ale.
Mulatkinja miluje prosijedu glavu svoje ostarjele djevojice govorei joj, jadna gazdarice,
ne znam kamo eli putovati, ali nikada se nee vratiti u svoju zemlju, ne vjeruje valjda da
bi tvoj mu sa svojom novom enom i vaim sinom elio da bude blizu njega u Parizu, a ona
na to kae kako to nije ni vano, samo ako uspije odjenuti plesnu haljinu i vidjeti se u zrcalu,
jer je sigurna da e ga tada ponovno osvojiti kao prije toliko godina na plesovima u La Guairi.
A kako je jako voli, dadilja mulatkinja ne usuuje se rei da nikakve bijele haljine nema u
krinjama koje joj je njezin okrutni, bolesni fifiri mu dopustio da ih ponese sa sobom. Ali
to to u kui nema zrcala, to je Clemencitina odluka kako bi se njezina gospodarica uvijek
osjeala djevojkom i kako nikada ne bi pomislila da je ostarjela. Svira klavsen da prigui
plaljiv zviduk tukana u travi.
- Onda, shvaa li, dijete moje, morala sam tedjeti i zaloiti dvije ili tri stvari kako bih u
luci kupila svilu i muslin i tvojoj jadnoj mamici saila bijelu plesnu haljinu koja joj moda
nee posluiti niemu drugom nego da je u njoj pokopaju, razumije, dijete moje?
Kad je druga gospoa Heredia doznala da prastara dadilja mulatkinja pripovijeda te stvari
Victoru, zatraila je da joj dadu otkaz i poalju je daleko, natrag u prosjake ulice Puerto
Cabella, ali okrutni, bolesni lakomisleni gospodin ju je ismijao govorei kako se nitko, pa ak
ni ona tako otmjena, ponajmanje ona tako ugledna i glupava, ne moe usporediti s ljepotom
francuske gospodine kad je stigla u La Guairu na ples tek proglaenog predsjednika,
Osloboditelja Simona Bolivara, koji ju je zasuo cvijeem i udvaranjem potaknuvi njegovu
ljubav i ambiciju.
96
- I otada nisi stao, Francisco Luis, ali ja ne znam to je vee, tvoja ambicija ili sljepilo.
Zbog ambicije si se oenio Francuskinjom bez prebijene pare vjerujui daje bogata
nasljednica; a onda si siromatvo pretvorio u vrlinu, a idui za stopama svoga omraenog
svekra ponovio si njegov ivot i poput njega obogatio se u sjeni republikanske neovisnosti.
Sad si ponovno na rubu propasti, naivina, ulizica, na koljenima pred bratom treega
Bonaparte, upleten u financijske pustolovine vojvode Mornyja koji spletkari s bankarom
Jeckerom i njegovim obveznicama u Meksiku. A pogledaj samo to je Juarez odluio: te je
obveznice izdala konzervativna vlada, a sada ne vrijede, upravo sam proitala u La Gazette de
France, ni svilene vrpce kojom bi ih povezao. Sto e sada uiniti, Francisco Luis? Kako e
izdravati mene i sina u sjaju i raskoi dvora Napoleona i Eugenije bez obzira koliko ovaj bio
legitiman? Kako e gospodinu VVinterhalteru platiti sliku za koju sam te zamolila da mi je
naslika?
Dobro je to njegov sin misli kako je sin gospodine, a ne te potovane, ali glupave i
afektirane provincijske legitimistkinje, koja se prejela zaeerenih torti iz svoga rodnoga
Limousina; sve e to pomoi sadanjoj gospodi Heredia da shvati koliko je nesiguran poloaj
svake ene koja je postala, ili prestala biti, predmetom hira jednog pravog gospodina kakav je
Francisco Luis de Heredia, odrastao na amerikim veleposjedima i rudarskom porezu,
potomak patrijarha, sudaca i tamniara s ravnica Apure, lica iskrzana ospicama i blijeda poput
vrajeg rukavca duboko u staroj praumi u Hibuerasu, gdje je mnogi andaluki konkvistador
ostavio svoju duu i nokte.
- Ne vrijedi truda - napomenula je Clemencita svojoj djevojici -jer nijedan pravi gospodin
ne hoda okolo izvikujui na sav glas tko je i to je.
- Nema veze, dadiljo. Volim ga. elim da mi se vrati. Ja sam njegova prekrasna
gospodina, tako me zove.
- Branly, jeste li dobro?
- Gledaj, duo, haljina koju si eljela. Sine moj, tvoja je mama mnogo propatila. Moja
nova gospoo, otii u kad budete eljeli jer va mu ne moe ivjeti bez grinje savjesti, a to
sam ja. Gospodaru, vi ste vrag i nemam u vas ni trunice povjerenja. Sto sve niste napravili vi
Heredije da slomite i ponizite moju gazdaricu koja me toliko voljela kad sam zavrila kao
prosjakinja na strmim ulicama La Guaire s rasutim ljuskama papaje i goruim kamenjem? Ali
ona zna vie od vas, neka Vaa Milost bude u to uvjerena. Poznaje tajnu stvari. Primjerice,
kako je samo iskoristila to to se vie nije gledala u zrcalo da bi otila i dalje nego to sam
mislila, pokuavajui je navesti da zaboravi kako je ovdje, u ovom zaselku na breuljku iznad
mora, onako osamljena jako ostarjela, pa se vratila u vrijeme svoga djetinjstva kad nisu
postojala zrcala govorei mi, "Clemencita, izai sa mnom u park jer je danas sunano, a ja
imam dragog prijatelja u parku Monsiii ili Monzn", ne znam dobro francuski, djeae
Victore, ali ona mi je opisivala taj prekrasni park prepun vjetrenjaa i mljekarskih farmi i
izvora vode, prava krasota, a to je i tvoj tata govorio mami kad ju je volio, prije nego to ju je
izvrgnuo svim moguim i nemoguim ponienjima. Vjerujem da su je tada spasile uspomene
na djeje igre u parku Monzon ili Monsiu u Parizu i na prijatelja s kojim se igrala jer je ovaj,
govorila bi sjedei ovdje na balkonu iznad krovova i nepokretnog mora La Guaire, moj
prijatelj koji nikada nee ostarjeti dok me se sjea i dok ga se ja sjeam. Nikada nee ostarjeti
ako sanja o meni, Clemencita, kao to ni ja neu ostarjeti.
- to vam je, gospodine grofe? Pomislite kako je to samo slika, a ne stvarna ena koja vas
se sjea i ovdje iekuje kako su rekli djeaci. Jeste li ugledali sablast? to vi, bez obzira na
vae godine, znate o tome to je pravo sjeanje? Doivite sto godina i vidjet ete kako se i
dalje ne sjeate devedeset posto svojih uspomena. Onoga to se dogodilo u najdubljem zdencu
prolosti. Slaete li se, grofe? Rei u vam jo neto: sjeanje je poput sante leda; vidite samo
mali dio. Sjeate se trojice leinara koji su posvuda pratili francuskog trgovca? Ne isputajte
ih iz vida. Sada lete iznad Dvorca Morro u Havani gdje je Francisco Luis, upropaten nakon
pustolovine s meksikim obveznicama, potraio utoite meu panjolskim kmetovima koji
e, kad se pretvore u buntovne Kubance, mome ocu, koji je sada morao izdravati svoju drugu
suprugu i mene u blagostanju i kultu privida Drugog Carstva, ispostaviti raun za njegova
zlodjela krijumarenja, ropstva i prostitucije. Kaem to u korist staroga. Sve se urotilo da ga
97
gurne u siromatvo, ali on se nije dao, a zlopamenje ga je samo jo vie razdraivalo. Za sve
je kriva Francuzova prijevara i njegova prokleta ki gospodina. Ali jo se nije rodio onaj tko
bi skrio Francisca Lui-sa de Herediju jer je on gospodin, pravi gospodin u zemlji glupih
crnaca i lijenih Indijanaca.
to moe prokrijumariti u doba Napoleonova neaka, a da to njegov svekar ve nije
uinio u Napoleonovo doba? Zastarjelo oruje za meksiku republiku i krijumarenu robu i
poklone za taj dar iz vedra neba, francusku invaziju s vojskom pristiglom iz svih krajeva
carske Europe, francuskim bataljonima, valonskim regimentama, ekim orkestrima,
austrijskim husarima i maarskim kuharima, transkim profesorima plesa i poljskim sitnim
plemstvom koje jo uvijek mirii na krave, unku i keramike pei, pruskim tajnicima
kaligrafima i plemiima istaima koji su tko zna kako pobjegli od petrogradske hladnoe, svi
oni stiu edni, gladni, puni zanosa, primitivno erotini i rasputeni u zemlje u kojima stoluje
zlatno doba i plemeniti divljak na spomen kojih se stari kontinent uljuljkivao u san tijekom
jednog stoljea, na prostranu plau Veracruza s tri leinara koji nadlijeu utvrdu i zatvor u San
Juan de Uli.
- Kako se ne bi ponovno osvetio, gospodine Francuzu, sluajte me dobro jer govorim kroz
vae usne, pomislite samo kako se taj nesretnik ne bijednom zauvijek osvetio mojoj staroj,
ostarjeloj djevojici, istjeravi je iz njezina golubinjaka u kojem je ivjela bez zrcala pokraj
nevidljiva ogledala mora La Guaire, kako je sada kad je stara ne bi iskoristio i ponizio, kad ju
je jednom, dok je jo bila mlada, ve bio prodao i ponizio sve dok joj nije unitio mladost i
ljepotu, natjeravi je sada da pode s njim sve do Veracruza, a da ona uope nije znala to je
eka, prepustivi je tamo toj pijanoj, podrugljivoj, okrutnoj, istroenoj vojsci, koja se zatekla
daleko od domovine. Ah, Clemencita, rekao mi je Francisco Luis, dobro si se sjetila saiti
gospodini novu plesnu haljinu. Ona e upravo to raditi, plesat e po stranim bordelima u koje
zalaze Indijanci i Flamanci, seljaci bijelih ogrtaa i husari vezenih prsluka, Maari visokih
jagodica i Guadalajarci tuna pogleda, na mjestima gdje je nakon napoleonske invazije u
Meksiko cvjetala prostitucija, gospodine grofe, sve od Guadalajare preko Saline Cruz do
Tuxpana i Alvarada, gdje su vojnici na sve strane sijali djecu svijetlih oiju i tamne puti, djecu
koja bi se, da su ih oevi priznali, zvala Dubois i Herzfeld i Nagy i Ballestrini, ali su ponijeli
prezimena svojih majki, Perez i Leon i Gomez i Ramirez, kako biste se svega toga prisjetili,
gospodine grofe, nitko nema tako dugo pamenje?
- Ah, jadna moja stara djevojica, kako su je samo okrutno predstavili, uite, s nama je
vojvotkinja od Lanchea
15
, ona ista o kojoj ste itali kao mladii, ovdje je s nama, tko je vidio
ili dodirnuo u svojoj domovini pravu pravcatu Vojvotkinju s velikim V, nemojte gledati kako
je stara, gospodine kapetane, otmjenost nema godina, ali ako elite iskoristiti poodmakle
godine Vojvotkinje, dopustite da vam neto priapnem, a vi se onda sami uvjerite svojim
vlastitim oima i opipajte svojom vlastitom rukom, otvorite joj usta, tako, proite prstom po
desnima Vojvotkinje, to vam se ini, nema nijednog zuba, pogledajte, tek pokoja bjelokosna
ploica da juha bude slaa, kao to i juha od graha bolje prija s enjakom, gospodine
kapetane, vidite li, to vam nijedna djevojka ne bi mogla napraviti, zar ne, gospodine kapetane,
to mislite?
- Oh, Boe, gospodine kapetane, jeste li dobro?!
- Ah, jadna moja djevojica, moja gazdarica pretvorena u princezu rugla, daleko od
golubinjaka u La Guairi. Jedne sam je noi pronala mrtvu, odjevenu u bijelu haljinu s
kratkim bolerom i irokom earpom, pokraj zrcala u bordelu u koji ju je doveo njezin uasni
tiranin Francisco Luis de Heredia da bi iz nje izvukao i posljednji novi. Nije ju potedio ni
poruge. Pogledajte to su pronali u aci: pola zlatnika. Njezin posljednji honorar, ali ak je i
on polovian. Neki joj se oficir narugao plativi joj s pola kovanice.
- Moj je otac nije potedio ni poruge, gospodine grofe. Moja je majka umrla u bordelu u
Cuernavaci gdje je car Maksimilijan drao svoju palau uitaka, prepunu leptira i pauna. Ali
tko zna gdje joj je grob jer je biskupija zabranila da se lake ene pokapaju u svetoj zemlji.
Tko zna u koju su je jarugu bacili. Ali on joj se i tada narugao ob-javivi u lokalnim novinama
osmrtnicu s vijeu o tunom silasku u svijet mrtvih gospode Vojvotkinje od Langeaisa. Kae
15
Aluzija na Balzacov roman "Vojvotkinja od Langeaisa".
98
da se itav francuski dvor u Meksiku grohotom smijao grotesknoj ali.
- Ali vi ste mi, Heredia, u poetku rekli da e se vaa majka naposljetku svima narugati; ne
razumijem...
- Ne mislite da ste vi na redu?
- Moda.
- Znate li kako su se zvali oficiri utaboreni u Cuernavaci koji su pohrlili u Heredijin bordel
kod jaruge Acapaltzingo u noi 12. kolovoza 1864. godine da proslave sedamdeseti roendan
Vojvotkinje od Langeaisa?
- Ne, naravno da ne znam. Heredia, nemojte se sada vi meni rugati.
- U redu. ini vam se da je to to smo imenjaci velika podudarnost?
- Ne, to je samo jednostavan spoj sluaja i onomastike aritmetike.
- Spoj. Da. Upravo tako.
Branly kimnu glavom ponovno zauzevi svoje racionalno dranje koje je odluio zadrati u
ophoenju prema francuskom Herediji.
- Dopustite da izrazim svoje sumnje o svemu onome to sam noas ovdje uo.
Heredia neuljudno slegnu ramenima.
- Ne ulijevam vam povjerenje, zar ne?
- Ne. Oprostite na iskrenosti. Vjerujem da mi onim to govorite pokuavate skrenuti
pozornost s neega drugoga to mi, pretpostavljam, pokuavate prikriti.
- Pretpostavljajte koliko hoete, gospodine grofe. Ali nita nee sprijeiti da se ono to je
jednom bilo zajedno, ponovno spoji.
Branly pokua pogledati van, ali na umu i parkove Clos des Renardsa pala je gusta tamna
no; shvati da satima slua glasove promatrajui nitavilo noi. Naslikan prizor jadne ene
poznate pod imenom "Vojvotkinja od Lanchea" uspio je skriti mrak umjesto ruku kojima je
pokrivala lice. Heredia ispusti usklik lanog iznenaenja ispriavi se zbog svega: mrak,
poodmakli sat, bdijenje, brbljava opsjednutost obiteljskim priama niti zanimaju niti se tiu
gospodina grofa ija plemenita obitelj stoljeima nema nikakva dodira s tom runom
stvarnou, zar ne? Moda prije devet stoljea ili prije tisuu godina i jest, ali samo prije
jednog stoljea, kako bi joj to moglo biti blisko? Nikakav predak gospodina grofa Branlyja
nije se zatekao u bordelu Francisca Luisa de Heredije jedne noi mjeseca kolovoza 1864.
godine niti je bio na pogrebu francuske gospodine u jaruzi Acapaltzingo, na kojem je
Clemencita na loem francuskom otpjevala kao pogrebni responzorij neki madrigal koji je
gospodina oboavala uvijek ga svirajui na klavsenu, elo ete sibele
16
, Heredia se nasmija,
tako je na svom loem francuskom pjevala Clemencita pretvarajui madrigal u crnaki ples.
Dok je tako smijui se govorio, Heredia je lano uslunim pokretom upalio svijee na
srebrnom svijenjaku povevi svoga gosta natrag u sobu.
- Slijedite me, gospodine grofe.
- Oprostite?
- Neto ste htjeli rei.
- Zapravo, juer kad mi je Victor donio jelo, zapitao sam se ne poniavate li vi njega,
Heredia, na isti nain kao to je Francisco Luis muio svoju suprugu.
- Oh, gospodine grofe. Djeak ne slui mene, nego vas. Branly se pokuao nasmijeiti.
- Va otac nikada nije smislio tako dobar izgovor. Nedostajao mu je, moda, netko trei
tko bi donio nepristranu presudu.
- Nije li vam udno to je upravo nju odabrao za moju majku, neoekivano je upitao
Heredia.
- Ne - oklijevao je s odgovorom Branly. - Ve ste mi rekli da je, prema vaem miljenju,
slobodan samo onaj tko se rodi bez oca i majke. Moda bi srednje rjeenje bilo odabrati svoje
roditelje.
- Vi ste, gospodine grofe, uistinu pravi Francuz, racionalno senzualan, nasmijao se
Heredia.
Ali ne i prosjean, zamalo je zaustio moj prijatelj odjednom se prisjetivi razgovora koji je
16
"bilo jetoko lipo".
99
vodio s Hugom Heredijom onoga dana kad ga je prepoznao na promatranici Xochicalca dok
je gledao duboke provalije. Victor im je potrao ususret sa svojim otkriem; Branly ga je
zadrao tapom, sprijeivi da ne padne u ponor dubok pedeset metara.
- Uman Francuz, zacijelo senzualan, ali nikako ne i prosjean.
- Senzualnost je jo jedan oblik nasilja.
- Sasvim suprotno.
Prisjetio se razgovora, ali se suzdrao ponoviti ga. Umoran, polagano slijedi svojega
domaina oslanjajui se na tap, zabavljen razmiljanjem nije li lana Vojvotkinja od
Langeaisa iz te tople barokne prie obitelji Heredia pobjegla i iz njegova sna.
XV
Ipak, vratila mu se na vrijeme. Ali ovaj put dola je prepuna boja, nasluenih uspomena,
znakova i zaborava jo dubljih od onih iz prvotnog misterija: tada nije bila dio prie, a sada,
nastavlja Branly, upravo je pria ini snanijom, ali i manje zbiljskom.
Meutim, nadiranje njegova starog sna o eni, nanesenoj konotativnom blatnom plimom
ratova i strasti, osveta i pobuna, trgovine orujem i ljudima na zajedniki prag roenja i smrti,
ako je i inilo irealnom tu enu, koja sada, osim toga, nosi i lana imena, izazivalo je u
Branlyju osjeaj da upravo Heredijama moe zahvaliti to je nestalo rutine, a s njom i
popratnog osjeaja nuno beskorisnog vremena. Te su ga misli salijetale kad je otiao na
poinak te noi, primoran da prati noni ritam svoga domaina, osjeajui se poraenim
onako udaljen od dnevnog svjetla i razgovora koje je sluao od djeaka na terasi.
U svakom sluaju, starci ne trebaju puno sna, a oni koji dugo spavaju pomalo su smijeni,
pria mi sada, pogledavajui na svoj stari sat koji uva u depu sakoa na elegantnom zlatnom
lancu.
- Pet je sati.
Branly me pita elim li da nastavi priu ili da odemo na plivanje u klupski bazen, nakon
ega moemo, ako se slaem, zajedno veerati (smije se ispriavajui se kao da mi namee
ljubaznu obvezu), ali ne u Laurentu iz njegove mladosti, to je nemogue, restoran je odavna
zatvoren, nego moda u Vert Galantu na Quai des Orfevres: i taj restoran dre njegovi
prijatelji. elim li da rezervira stol za devet uveer, pita me. Razmiljam na trenutak o
nehotinom povezivanju razliitih vremena koje otkrivaju njegove rijei. Zna da je jedan
restoran otvoren, a drugi nije, ali ne obeshrabruje ga to to vie nema vlasnika restorana u koji
je zalazio 1914. godine i govori o njima jednako kao i o vlasnicima koje jo uvijek ponekad
posjeuje. Sada mogu priznati da mi se u tom trenutku inila mnogo draom ona druga
mogunost, ali me neki neobuzdani poriv duha tjerao da kaem:
- Ne, Branly, ne elim prekidati vau priu.
Ne usuujem mu se priznati kako me poinje opsjedati neki uasni osjeaj nedovrenosti;
bojim se da bi duga stanka mogla zapeatiti nedovrenu prirodu razliitih pria koje kao da se
spajaju u jedinstvenu pripovijest moga prijatelja. On pristaje na moj prijedlog i dodaje kako je
istinski misterij te noi provedene u drutvu francuskoga Victora Heredije doivio kad je
vrativi se u svoju sobu utonuo u dubok san, tako dubok da mu se sve ono to se dogodilo
prije inilo dijelom tog sna: penjanje na tavan u Closu, susret s mukarcem bijelog pogleda i
kose, otkrie slike ene koja skriva lice rukama, prie o Franciscu Luisu i dadilji Clemenciti.
Ali, dodaje, ono to je bilo neobino u tom snu, u kojem kao da roni ne osjeajui pijesak pod
nogama, jest to to je osjeao kako mu glava pliva u nekoj vrsti strane, neeljene lucidnosti,
osvijetljene samo mjeseinom; uguen snom, detaljno je isplanirao kako e sljedeeg dana
napustiti posjed gospodina Heredije; nazvat e Etiennea, zato nije odvezao citroen, nazvat e
Huga Herediju, kako to da se uope nije zabrinuo za svoga sina, do ruka e zajedno s
mladim Victorom biti ponovno u svojoj kui u Aveniji Saxe, jesu li panjolske sluge, Jos i
Florencio, uspjeli sve staviti pod kontrolu.
- Ne znam jesam li Vam uspio doarati. Ono to je bilo fantastino u mom snu bile su te
svakodnevne opservacije; racionalnost sna sastojala se u njegovu fantastinom, iznenadnom i
neospornom poistovjeivanju s ukupnom realnou svijeta. Zamislite to mi je palo na pamet
100
slijedei logiku. Iako utonuo u dubok san, osjeao sam se kao da ne mogu zaspati zabavljajui
se brojanjem Francuza roenih u his-panskom novom svijetu, kao da brojim ovce.
Pripovijeda kako su preko ograde njegove mate preskoili, poput likova iz kakva
transatlantskog baleta, Paul Lafargue kojega je neki uragan iz njegova rodnog Santiaga de
Cube donio u London u kojem je oteo jednu Marxovu ker, a zatim se poput beskrajnog
vihora obruio na ostatke Komune nastavljajui sijati socijalistike oluje u panjolskoj,
Portugalu i Francuskoj; Reynaldo Hahn koji je iz Caracasa donio svoje sive pjesme i duge
prste uljuljkujui u san Sarah Bernhardt i Marcela Prousta; Jules Laforgue koji nije elio da
njegovo tijelo u Montevideu stari due od rua" pa je doao u Francusku da svoju "tunu i
gladnu mladost" provedenu kraj Rio de la Plate to prije privede univerzalnoj iluziji koja se
zove smrt kraj Seine; a zato je emigrirao, i opet iz Urugvaja, Isidore Ducasse, i to samo zato
da bi umro na operacijskom stolu, izmeu kiobrana i ivaeg stroja u bijednim parikim
bolnicama kad ve u Montevideu nije uspio ugledati svoje zlo svitanja: voda Rio de la Plate
vjerojatno je izjutra prepuna napuhanih mjeina, koa rtvovanih goveda, osakaenih
mukaraca, djece zaboravljene meu balama vune i ovjim vimenima?
Sluam Branlyja kako pria o mojim izgubljenim gradovima i zauvijek iskljuujem iz
njegove prie tog udovinog dvojnika grofa Laut-reamonta, njegovu grabeljivu zvijer koja
pie pjesme ticalima okrvavljenima tintom: c'est un cauchemar qui tient ma plume"
17
;
nehotino uzdiem kad moj prijatelj preputa prostor svoga sna drugom Francuzu iz
Montevidea, lucidnom i velianstvenom Julesu Superviellu koji je s razlogom emigrirao:
tamo, usred tolike pampe, njegovo bi elo zauvijek ostalo golo, poput "velikog praznog trga
izmeu dviju vojski"; iza njega u moju matu uskae Jose-Maria de Heredia, Francuz iz
Havane, tuni konkvistador koji se u stari svijet vraa umoran natovaren bijedom svojih
trofeja, rascvjetanom zvijeri i ivahnom florom, suncem pod morem i drhtajima zlata: pijan
od "junakog i brutalnog sna", sna o novom kontinentu, none more o starom kontinentu.
- Shvaate, prijatelju moj? Vi, koji ste takoer iz tih krajeva, morate me razumjeti kad vam
kaem daje Novi Svijet pruio zadnju priliku europskom univerzalizmu; ali je postao i njegov
grob. Nikada se vie nije moglo biti univerzalnim nakon stoljea otkria i osvajanja. Novi
Svijet ispao je suvie prostran, drukijih mjerila. Tamo nitko nije mogao naslikati, kao to je
Holbein mlai naslikao ovdje, tu tonu mjeru ljudskog univerzuma kakvi su portreti Thomasa
Morusa i Erazma. U Novom Svijetu pretvorili smo se u Heredije: malaksale kreolce. Mogu
vam jo rei i to da bespotedno Maldororovo pero otro kritizira u svojoj poemi stradanje
toliko mnogo nevinih.
Neuobiajeno me otro i pomalo zlokobno pogleda, to mu je podarilo pomalo komian
izgled starog rimskog senatora koji kuje zavjere u Dioklecijanovim termama. Uplaio me taj
njegov pogled jer uvijek kad Branly zauzme pomalo nedostian stav, moram se suzdravati da
ne prasnem u smijeh sve dok naposljetku sam ne ispadnem smijean. Iznenada stia glas.
Prestadoh se potiho smijati kad je svoju ruku poloio na moju podlakticu, a mene obuze
strah da e mi sada moj neobini prijatelj pruiti objanjenje za svoje rijei, osjeaje,
uspomene i predosjeaje.
- Sluajte me dobro. Ovu su mi priu ispriali one noi na tavanu razni glasovi, Heredijin
glas i glas njegova glupog i okrutnog oca, Francisca Luisa i njegove ne manje glupe, iako
dobronamjerne, druge ene; glas dadilje Clemencite i mademoiselle Lange. Ali nisu mi
kazivali svoju vlastitu priu jer njihova pria govori o drugome Herediji. Mladiu. Djeaku
Victoru Herediji. Eto, to su mi zapravo ispripovijedali.
Moje iznenaenje kad sam uo to mi Branly kazuje, moe se, vjerujem, usporediti, samo s
osjeajem moje vlastite inferiornosti dok sam ga sluao kako ponavlja priu o Heredijama na
Karibima, koju sam doivio istodobno kao kaznu i kao nagradu za moju pretjeranu
samouvjerenost kad sam svom prijatelju rekao kako shvaam, moda i bolje od njega, pravu
priu o dvojici djeaka iz Parka Monceau.
Bio sam sada spreman, dok smo obojica sjedili u polumraku klupskog restorana, prihvatiti
"Vojvotkinju od Langeaisa" kao dio prizora iz Parka Monceau; ali ne mogu na lea mladoga
Meksikanca Victora Heredije svaliti svu bijedu i ponienje Heredija u La Guairi. Mislim da je
17
"to nona je mora koja zaokuplja mi pero".
101
francuski Victor Heredia djeak iz Avenije Velazquez. Ali danas je to djeak koji se zove
Andr. A meksiki Victor Androv je zatvorenik.
- Pretjerujete, Branly - usudio sam se primijetiti s laganim prizvukom nervoznog uenja
koje se naposljetku pretvorilo u savijanje, a onda i idiotsko odmotavanje upotrebljena ubrusa
na stolu.
Pogledao me s izrazom koji je istodobno odavao odobravanje i molbu; vidjevi da se slae
sa mnom shvatio sam, da me, kao i njega, neprimjetno poela svladavati neumjerenost
antilskog svijeta; a molba koju sam prepoznao u njegovu pogledu pozivala me da naem raz-
govoru pokuam vratiti poetni ton, sveeniki i racionalan, tipian za konverzaciju na
francuskom, pored jo vanije uglaenosti. Ah, uzviknuh, jo u XVI. stoljeu Erazmo je
napisao kako Francuzi vjeruju da su upravo oni uvari uglaena ponaanja. Pa neu valjda ja
sada proturjeiti roterdamskom mudracu. Branly me podsjeti da u istom odjeljku Erazmo
optuuje Nijemce kako se hvaliu svojim poznavanjem magije. U svakom sluaju, morao je
primijetiti kako izrijekom prihvaam njegov kult politesse iako se u sebi od njega distanciram.
Ipak, uglaeno ponaanje ne treba povezivati s nacionalnim karakterom, dodaje, kao to to
ini Erazmo, ili kao to Lope de Vega uzdie vrline Lombardana. Oni su od uglaenosti
naprosto stvorili osobnu religiju. U svakom sluaju, uzdahnu, uzimajui u obzir povijesnu
sudbinu Francuske i Njemake, nije li bolje slijediti modu francuske nacije. Pomiljam kako
to i nije tako lagan pothvat; opet, inteligentan pogled moga prijatelja daje mi do znanja, da nas
je pria o Heredijama obojicu zarazila. Govorili smo kao kolonizatori; ponaali se poput
"malaksalih kreolaca".
- Priali smo o Supervielleu - primjeuje Branly kao da eli izii iz zaaranog kruga. -
Sjeate li se njegove prekrasne poeme Susjedna soba - pita me znatieljno naherivi glavu.
- Samo zato to ste je spomenuli na poetku naega razgovora - uzvraam nastojei
odbaciti primjedbe koje obojicu dovode u duevno stanje koje mi se ne svia.
- Jedna je od mojih omiljenih poema - dodaje Branly zaklopivi oi i spojivi ruke ispod
podbratka u poloaj molitve koja je istodobno prisjeanje. - Sjeam je se jer sam se prisilio da
ih sve sanjam, i Laut-reamonta i Herediju i Superviellea, vjerujui da to inim svjesno, a,
vidite, ja sam zapravo samo predvidio djelomino rjeenje zagonetke jer je Superviellova
poema, koju sam poeo ponavljati u snovima, Tournez le dos d cet homme, mais restez aupres
de lui
18
, bila pripremljena, prethodila mi je da bih u Clos des Renardsu mogao spojiti
ratrkane dijelove svojih snova, i da bi me naposljetku privela k istini.
Moj prijatelj zapoe polagano recitirati poemu. Pomiljam, s osmijehom, kako je to poema
francuskog Urugvajca i kako Branly, prisjeajui se nje, pokazuje veliki dar odabira, sinteze i
posveenja koji si Francuska ve stoljeima prisvaja. Zahvaljujui Supervielleu moemo se
dovoljno udaljiti od tropske malaksalosti u kojoj je ono uzvieno uvijek na samom rubu
smijenoga, a osjeaj okrutne krivnje otkriva se suvie surovo, bez samilosnih koprena koje
mi Europljani znamo spremno prebaciti preko svojih povijesnih zlodjela nastojei biti bliima
francuskom ukusu i duhu razuma, koji su oboje iskljuivi i zahtjevni, ali pritom ne gubei iz
vida matovitost, odmak, razotkrivajui ludilo, iroke i puste zemlje novoga kontinenta.
Laissez-le seul sur son lit,
Le temps le borde et le veille,
En vue de ces hauts rochers
Oil gemit, toujours cache,
Le coeur des nuits sans sommeil...
19
elim se prisjetiti stihova, preduhitriti strofe koje Branly ponavlja u mraku, poput molitve
koja je u isti mah sjeanje; ali jo moniji od poeme je glas nalik amoru kakav se moe uti
18
"Okrenite lea tom ovjeku, ali ostanite uz njega".
19
"Pustite ga da na postelji lei sam,
Vrijeme ga pokriva i bdije nad njim,
S pogledom na visoke stijene tek
Tamo gdje jeca, skriveno zauvijek,
Srce u noima svim tim besanim..."
102
iz samog sredita morskoga pua: u njemu nema niega, a opet itav ocean uhvaen je u
nevidljivu mrmorenju.
Isprva samo pomiljam, a zatim sam siguran, da Branly ima na umu iste rijei kojih se i ja
sjeam, kao to i meni padaju na pamet rijei iz Supervielleove poeme trenutak prije nego to
ih on izgovori. To jedino mogu biti rijei, pomiljam tada, iz posljednjeg sna koji je usnuo u
Clos des Renardsu. Neobino: sve je to prije izgovorio pjesnik ili njegov itatelj, moj prijatelj
Branly.
XVI
Osjeam kako se neka sjena sputa u moje grlo i zaposjeda ga. A jo vie osjeam kako mi
prijeti neko nemilosrdno neprijateljstvo. Ali unato tomu, ne elim napustiti ovog djeaka koji
me gleda iza bruenih stakala. Ne odlazim, iako mu okreem lea. Ne znam da li nejasna
okrutnost koju osjeam u svojem pogledu potjee od mene, ili je ona odraz njegove svireposti
i baroknih pria koje su na pominom oltaru od zlatnih listia i mjeseeve vlage podigle
spomenik strasti i osveti. Stojim bez rijei leima okrenut djeaku koji me gleda. ena hoda
etalitem Parka Monceau beskonano promjenjivog krajolika; djeak nas promatra s prozora
kue u Aveniji Velazquez. Ne znam koliko je sati. Vidim oboje, djeaka i enu i znam da i
jedno i drugo teko razlikuju dan od noi. elio bih im rei da se ne brinu; ono to vide, ne
vide oni, nego netko sa sposobnou da gleda brzinom koja, hvala Bogu, ne pripada ljudima,
jer bismo u tom sluaju svi bez iznimke bili osueni na rastanak tek to smo se upoznali. Ali
roenje i smrt ne doivljavamo kao istovremene. ena ne razumije jer me vie ne promatra;
gleda djeaka na prozoru i kae mu neka ne ezne toliko da prepozna najvee dubine
uznemirena srca bez dna kao to je njezino. ena govori djeaku kao da ja tamo i ne stojim
izmeu njih. Ali kad ona proe kraj mene, mogu osjetiti miris koe i sandalovine; pruam
ruke molei za pomo, ali ona se povlai okreui mi lea, pokazujui porub od bijelog satena
svoje plesne haljine s bolerom, poderane rese earpe svezane ispod dekoltiranih grudi i
naglaenih lopatica, frizure poeljane u toranj koji samo to se ne srui u hrpu starog
pamunog eera. Zadravam je rukom i kaem joj da mi je sad jasno, ne smijemo se brinuti,
brzo vrijeme u kojem su roenje i smrt istovremeni nije nae vrijeme. Nama pripada slatko i
sporo vrijeme mukaraca i ena koji se vole na ovome svijetu i koje ne zahtijeva da se
ljubavnici rastanu tek to su se upoznali. Ali ena me gleda bez razumijevanja, gotovo da me i
ne slua, a mrtenje njezina lica otkriva da me ne razumije. Svilene papue s rupicama struu
po podu poput bijelih mieva i ena nestaje iza eljezne ograde kue u Aveniji Velazquez. Ja i
dalje u Parku Monceau ekam da se vrati, ali ona je ve u kui. Tamo uspavljuje djeaka kao
stoj e mulatkinja uspavljivala nju, titi ga i ne doputa da mu se itko priblii, a jo manje
nametljivac poput mene, koji vie nisam djeak, a ipak za sebe traim panju i njenost koju
ona posveuje djeaku s kojim se i sama kao djevojica igrala u parku Monzon ili Monsiii pri-
je no to je otila ususret svojoj sudbini na strmim breuljcima La Guaire i bunim vrletima
Cuernavace. Prinosi prst ustima i kae nam da ostavimo djeaka u krevetu; vrijeme ga
okruuje i bdije nad njim. Sreli su se. Izili su iz grobova u trulim jarugama nasada manga i
banane da bi se pronali na visokim stjenovitim vidikovcima gdje uvijek skriveno jeca srce
besanih noi. Neka nitko ne ulazi u ovu sobu, uzvikuje ena u staroj haljini iz Prvog Carstva;
nitko nee izii iz ovog utoita osim velikog psa koji je izgubio pamenje i koji e vjerojatno
traiti po zemlji, ali i po moru ovjeka kojega je ostavio nepokretnog, meu krutim i
konanim rukama nove majke i dadilje, koja se konano srela sa sinom kojega nikada nije
imala, ali koji je odabrao nju, zatvorenu zajedno s njim u sobi u kojoj su roenje i smrt uvijek
jednaki i u koju se nijedno zlo, nijedna runoa, nijedno ponienje, nijedna vulgarna potreba
ne mogu kao nezvani gosti provui kroz neza-ivenu teksturu onoga to postoji samo trenutno
i simultano: ljubavi, blizine, savrene svijesti da nee biti vremena izmeu ina roenja u
ljubavi i ina ljubavi u smrti. Ja zauvijek ekam vani. Moda mi pas bez pamenja donese
konanu vijest o trenutku kad se moje roenje podudarilo s mojom smrti. Oboje osamljeni.
Ona se nee vratiti. Osudila me na smrt jer nisam imao strpljenja da se prisjetim djeaka,
1 0 3
a za nju je to straan propust. Zlodjelo. Sam sam u Parku Monceau. Oni su napokon
zajedno.
Napokon zajedno.
XVI I
Otvara oi. Razmie zavjese. Dan je. Budi se uvjeren da je itavu proteklu no sanjao. I
njegov susret s Heredijom samo je san. Gleda prema simetrinom vrtu raseijepljenom tom
prije uoenom skrivenom ranom, nalik rani od baruta. Citroen je i dalje tamo, pokraj esmine
u koju je udario, na tepihu suhoga lia. Mir sunanog rujanskog jutra odgovara tiini vrta i
uma, kao i igri sunevih zraka meu liem koje prodire umiranje ljeta, a tiinu jo samo
prekida polagan i plaljiv, visok i dalek cvrkut ptice koju Branly prvi put uje.
No uzalud oslukuje ne bi li uo uobiajene glasove djeaka. Ali kripa brzih koraka po
ljunku priguuje i ptiji cvrkut. Nagnuvi se kroz prozor, vidi svoje panjolske sluge,
blijedog Josea, nalik kakvu Zurbaranovom liku, i jakog Florencia koji izgleda poput kakva
umornog igraa pelote. Obojica urno i zbunjeno koraaju s kovezima u rukama.
Branly ih smjesta prepoznaje; s tim je kovezima mladi Victor Heredia stigao u kuu na
Aveniji Saxe. Izgleda kao da Jose i Florencio na trenutak dvoje kojim li putem krenuti; Branly
odbacuje posteljinu, hvata tap i hoda oslanjajui se na njega. Sputa se brzinom koja,
pripovijeda mi, ini bezrazlonim strahove koji bi ga, s obzirom na njegove godine ili stanje u
kojem se nalazi, sasvim opravdano mogli opsjedati. Silazi niz stube bosih nogu i hramljui,
prolazi mranim foyerom Clos des Renardsa, otvara staklena vrata i izlazi na terasu s
kamenim lavovima tono u trenutku kad se sluge pribliavaju citroenu nesigurno hodajui
meu nakupinama ljunka i suhoga lia; Branly ne oklijeva; pria mi kako su u tom trenutku
spuznuli svi teki zastori koji su zamraivali odaju njegova srca, suvie dobro zna rasplet
prie i spreman je, kao i na poetku, drkom svoga tapa sprijeiti mladog Victora od jo
jednog pada u provaliju bez dna starih uspomena koje trae novu duu u koju bi mogle uliti
svoj neobini otrov.
Sluge otvaraju stranja vrata automobila i na trenutak se ini da ponovno ne znaju to im je
initi; zatim Florencio, koji je snaniji, die jedan od kovega i predaje ga kroz vrata citroena,
dok Jose kima glavom, a Branly napreduje dugim koracima, s tragovima kamenia na
stopalima, u strahu, iako vjerujui u mudrost svoga straha, to mora hodati po travi tog vrta
unitenog stranim oiljkom koji je samo on uoio s prozora.
Ugledavi ga kako se pribliava Jose i Florencio zbunjeno se pogledavaju; Branly opaa
kako se pokuavaju to bre skriti, poput slugu iz komedije, daleko od snopa lia koje moj
prijatelj u svojoj urbi ne moe vidjeti kao to ne zna ni koji je razlog neuobiajenog Joseova
bljedila ili uzbuenog izraza lica njegova prijatelja. Stupa na lie i otvara vrata. Zna kako
izgleda unutranjost citroena; naposljetku, auto pripada njemu. Ali ta smrdljiva spilja, koja se
tijekom tri dana i tri noi pretvorila u spremite gnjile trave, ustajale sparine i ostataka stvari
samo je velianstvena prijevara, uasna ala djece koja svojim dobro poznatim instinktom
svrake trae tajna mjesta na kojima mogu skriti svoja blaga, i gdje se i sami mogu sakriti.
Tada ih ugleda. Nevjerojatno glatko predpubertetsko tijelo Victora Heredije, maslinaste
boje i tajanstvenoga mulatskog izgleda, lei na sjedalu s golim bjeloputim Androm kojega
krasi plava kovrava kosa u otrom kontrastu s Victorovom ravnom crnom kosom kojemu se
pokuava pribliiti njeno uzdiui, otvorenih usta, bez ijedne dlaice na grudima poput
Donatellova efeba, ali zato s dlakavom umom na stopalima, nogama i trbuhu zapletenih
malja poput ulananih zmijolikih pauka.
Branly eli zaklopiti oi; ali vie od brutalnog prizora snoaja mladia, zasljepljuje ga sjaj
predmeta; Andr ga dri u udubini ake ispruene iznad Victorove glave; a Victor svoj
predmet vadi iz prevrnutog i ispranjenog kovega kraj sebe; ruke sa svijetleim predmetima
spajaju se i Branly mrmlja iz svoje stare promukle nutrine; baca se u kola na gola tijela
razliitih temperatura pokuavajui razdvojiti njihove ruke prije negoli sama tijela: dvije
sjajne polovice, jedna u Androvoj ruci, druga u Victorovoj, spojene su poput kakva metalnog
predmeta stopljenog s drugim; spojene ruke ine se goruom ogradom koja otapa i povezuje
104
metale. Branly dotie stvar, isprva eli sprijeiti da se spoje dvije polovice, a zatim da se
raskine stopljeno.
Isputa krik opekavi prste na dodir te tvrde, hladne stvari, gorue poput novia, leda i
plamena i tenog poput potoka koji je jo nedavno bio isti oblak. Goruu ruku prinosi
usnama; drugom podie tap i samo to se ne obrui na stranji dio tijela udovinoga Andra
koji je u poloaju mujaka leima okrenut Branlyju, ali se svejedno okree smijui se i
namigujui svijetlim oima. Tada, nastavlja svoju priu, samo uspijeva vidjeti alosne oi
mladoga Victora, beskonanu molbu za suosjeanjem i razumijevanjem, uasnu
nepopravljivu tugu, zahvalnost zbog rastanka nalik smrti, a osta zateen svojom vlastitom
samilou. ak ni kasnije nije znao je li u njemu pobudio suosjeanje taj jadni mladi koji je
tamo leao rairenih nogu ili je to bio drugi djeak kojemu nije pruio ruku prije mnogo
godina kad mu je odskoila crvena gumena lopta ili je to moda djevojica koja je tvrdila da
su se na istim mjestima zajedno igrali, ega se on uope ne sjea.
- Danas shvaam, prijatelju moj, da je samilost koju sam osjetio prema Victoru Herediji
bila upuena dvojici mojih izgubljenih prijatelja.
Ali zapravo ga je, kako mi sada priznaje, uasnuo pogled koji mu je uputio mladi Victor
Heredia, jer postoji neto jae od ljubavi, mrnje ili elje, a to je ta jednostavna volja, kad se
nita ne posjeduje ili kad si nita, da postoji u ime drugoga. Branly pomilja daje to ono stoje
meksiki djeak priopio svojim pogledom toga jutra svom srdanom francuskom domainu,
preklinjui ga da ne prekida neto to ne razumije jer dolazi izdaleka.
Moj stari prijatelj zatvori tiho vrata citroena ponovivi samo rijei koje su mi poznate:
- Boe moj, neka nikada ne odrastu; njihovu tajnu proglasit e naivnou ili zlodjelom.
Izrekao je te rijei kao to ih ponavlja i ovo popodne onom golemom ozbiljnou kojoj je
mjesto na prostoru smrti. Ili to je jedno te isto: u nedodirljivoj ljubavi. Na suhom liu,
nepokretan, Branly osjea znoj na rukama, ljepljivu hladnou, drhtaj klonulih miia i
plavkastu bol noktiju to je u drukijim okolnostima prepoznao kao simptome smrti na jednoj
ljubavnici i nekim prijateljima, svojoj drugoj eni i na vojnicima na zapadnoj fronti.
Oklijevao je i kae da je zamalo pao na koljena koja odbijaju da ga dre uspravno. Nakon
dalekog krika, koji prepoznaje kao glasanje one dugonoge i plano umiljene ptice, uslijedio
je ubrzan povratak Josea i Florencia. Pridravaju ga za laktove, ispriavajui se i viui na
panjolskom: ve su bili ovdje, na liu, zato znaju kako se osjea gospodin, neka se udalji s
toga mjesta, idemo, Isuse, uasno je, ali treba odmah otii odavde.
- Vodite me kui.
- Kako zapovijedate, gospodine grofe, vani vas eka taksi.
- Ne, vodite me ovamo, u ovu kuu.
- Molim vas, gospodine grofe, idite svojoj kui.
- Ali ja sam tada, vidite, pomislio, kako u Clos des Renards nisam doao sam pa se neu ni
sam vratiti u Aveniju Saxe gdje me Hugo Heredia oekuje u sobi u stilu Prvog Carstva s
pogledom na vrt iju simetriju jedva naruava uvijek zeleni morski bor, posaen u pijesku.
- Poznajem vau kuu, Branly.
- elim rei da me razmiljanje o sobi u kojoj je tamo odsjeo Hugo Heredia prisililo da
razmiljam o sobi Victora Heredije u Clos de Renardsu. Nikada je nisam vidio.
- A niste vidjeli ni sobu drugog mladia.
- Njihova soba je citroen.
Sluge ga uspravljaju na noge izvan ploha s liem.
- Nikada nisam uznemiravao moga neodgojenoga domaina danju, nikada ga nisam traio
da mi objasni ono to predstavlja neto vie od nezasluenog iznenaenja ili neuljudne
ravnodunosti.
- Poite ovamo, gospodine grofe.
- Ne, krenut u ovim putem.
- Pokazao sam tapom najloginiji put izmeu dva kraja, ali taj je put formalno i najmanje
prihvatljiv. Francuski vrt, savren u svojoj simetriji, isprijeio se kao prepreka izmeu mene,
slugu i kue.
105
Moj mi prijatelj kae da ni u najteim trenucima bitke na Aisneu nije morao donijeti tako
brzu i teku odluku. Sluge su eljele potivati taj simbolini prostor vrta i zaobii ga
poljunanom stazom.
- Naprotiv, ja sam odluio da neto, tada nisam znao to, a ni danas ne znam tono to,
ovisi o tome hou li prijei vrt preko pukotine, skrivene, sjeate se, za one koji je izbliza
gledaju i koja ga presijeca poput fosfornog ivotinjskog traga, uoljive samo s kata.
Jose i Florencio ga putaju, drhtei, ispriavaju se pokuavajui objasniti svoje propuste to
Branly ne oekuje, jer ako neto odreuje moga starog prijatelja, sada sam toga jo vie
svjestan dok ga sluam pokuavajui predvidjeti kako je zavrio njegov dan s Heredijama, to
je da njegovu najdubljem ponosu ne trebaju rijei jer postoji kao tiina koja ne trai isprike ni
objanjenja.
- Gospodine grofe, rekli ste nam da u svemu sluamo mladoga gospodina Herediju.
Glasovi se sve slabije uju; moj prijatelj hoda bos ranjenom stazom vrta gledajui oko sebe
beskonano promjenjiv krajolik svojih snova, kao da su mjesta koja je snivao u svojoj sobi
kad se na njima pojavila ena koju je neko volio oduvijek ovdje, nadomak pogledu s njegova
prozora.
- Sluajte: u sreditu ureenog vrta ugledao sam ponovno steeni, kako tada shvatih, meni
najdrai prostor, nezamjenjiv krajolik moga osjeajnog ivota, Park Monceau iz moga
djetinjstva i u tom trenutku uvidjeh, bez obzira na to kako e sve ovo zavriti i kakvo e
znaenje dobiti, kako to dugujem svom mladom meksikom prijatelju, Victoru Herediji, ovo
ponovno osvajanje omiljenog prostora, koji sam ipak zaboravio. Uvjereni smo da nam
trenutak pripada. Prolost nas obvezuje da shvatimo kako nijedno vrijeme nije istinito ako nije
zajedniki provedeno vrijeme.
Ljubazno stie moju podlakticu, to je neobino za tako uglaenog i odmjerenog ovjeka,
koji nikada ne pretjeruje u osjeajima i sentimentalnostima, a njegova utnja omoguuje mi da
promucam da su, uistinu, sva mjesta koja smo proli zapravo samo potraga za jednim
mjestom koje ve poznajemo i u kojem je smjetena sva naa osjeajnost, nae cjelokupno
sjeanje.
- Da, da - prihvaa Branly - slaem se. To dugujem tom djeaku kojega zapravo i nisam
smio upoznati jer se morao roditi kad sam ja ve bio umro. to se tome isprijeilo? Kad se
rodio Victor Heredia, ja sam imao sedamdeset jednu godinu. Moj je otac umro s trideset
godina.
Branly ne gleda van; sjedi okrenut leima prozoru koji gleda na trg, a promatra ga samo
jedno lice, moje, koje se gubi u mraku. Moda zato tako govori; moda osjea da zapravo
govori sam sa sobom. Usuujem se stoga upitati ga kao to se obino i pita o tim stvarima:
- Da li biste vie voljeli da nikada niste upoznali Heredije?
- Ne, ja i nisam upoznao Heredije, nakon stanke uzvraa moj prijatelj. Upoznao sam
samoga sebe, razumijete?
Kae to s nekom vrstom ljupke koncentracije koja me ganula jer znam da u sebi iskreno
okuplja rasprenu ljubav koju je moj prijatelj zacijelo u stanju osjeati prema ivotu, ali i
prema onima koji ga, ivi ili mrtvi, s njim dijelimo. A taj osjeaj potjee iz jedne vizije: u
sreditu njegovanog vrta Clos des Renards, Branly je osjetio (moda ga iz svoga skrovita
promatraju dva djeaka, ili francuski Heredia) kako se ponovno vratio u Park Monceau; iza
njega neka djevojka odjevena u bijelo hoda etalitem, a ispred njega su tvrdoglavo zatvoreni
prozori od bruena stakla kroz koja viri djeak lica preputena zaboravu.
Kree prema njemu, ostavljajui za sobom enu, daje prednost djeaku, pomilja kako,
naposljetku, upravo njega treba vie od bilo ega u ivotu, jer nikom nije pruio manje u
ivotu, sada, sedamdeset jednu godinu nakon to ga je zaboravio; ovaj put nee ga razoarati,
bez obzira na to tko je njegov izgubljeni prijatelj...
Ide prema prostoru od zdrobljena ljunka ispred terase s lavovima. Monceau, zgrada na
Aveniji Velazquez i njezini stanari isparili su i na njihovu mjestu postoji neto to se nikada i
nije pomaknulo odande, ne osobito ukusno izgraeni manoir iz predgraa, koji ivi u limbu
staromodne elegancije, jako kiast, masivan i s pomalo oguljenim utim proeljem. Prolazi
kroz ulaz s konkavnim vijencem na kojem je i dalje natpis AD 1870, zatim kroz mrani foyer;
106
ulazi u jo mraniju blagovaonicu presvuenu kordovanskom koom, biblioteku u kojoj na
policama umjesto knjiga stoje hrpe staroga papira, kuhinju s malo hrane, s mnogo lia koje
se namae u kotlovima od hladnog bakra s mirisom na kinicu, sa starim telefonom i ne manje
starim i kripavim dizalom.
Na gornjem katu nalazi se samo tavan. Na meukatu, soba u kojoj je boravio ovih dana.
Soba Heredije Starijeg vjerojatno je na istom katu. A moe se nalaziti samo, pomilja
rekonstruirajui u mislima kat kue koju sada prvi put cijelu obilazi, iza simetrinih konatih
vrata koja su u hodniku smjetena izmeu sobe i dizala.
Ponovno prolazi istim onim putem kojim je proao i onoga jutra, koje mu se sada ini jako
davnim, kada je prvi put potraio svoj doruak u dizalu pronaenom u stupu pokraj stubita.
Runim zglobovima kucka po vratima koja se nalaze na jednakoj udaljenosti.
- Ta su vrata samo trompe l'oeil, prijatelju moj. Vrata su umjetno nacrtana na koi, poput
kua i ulica Teatra Olimpico kojega je Palladio sagradio u Vicenzi. Pokucavi pesnicom, iza
koe ne otkrih nikakvu upljinu, nego masivan zid od opeke. Besramna kua, upravo to;
pomislio sam tada, a uz to i obzidana kua.
Samo jedna vrata zazvonie uplje. To su vrata do stupa s ugraenim dizalom. Branly ih
otvori ugledavi svoga domaina na dnu prostrane galerije bez ikakva pokustva i ukrasa.
XVI II
Francuski Victor Heredia sav je odjeven u crno. Crne cipele, crne hlae, crn ogrta i crna
koulja. Jedino bijelo na njemu je sveeniki ovratnik, bijel poput kose, koe i pogleda toga
neugodnoga ovjeka koji stoji u uglu goleme bijele sobe, okreene poput grobova koje Krist
usporeuje s farizejima. U suenom i zadovoljnom pogledu Victora Heredije, u njegovoj
smijenoj sveenikoj odori, u poloaju njegovih tupastih pohlepnih ruku zadjevenih u
zapuke sakoa, bilo je neega odbojnog stoje, zajedno s mrtvakim sjajem te prostorije, mog
prijatelja potaknulo na biblijske asocijacije koje nisu tako este u njega, kao ni u latinskim
kulturama koje vjeruju u Isusa samo zato jer ga je Rim prihvatio.
U prostoriji nema prozora to samo jo vie pojaava sparinu, ali pravi razlog zaguljivosti
zapravo su same Heredijine rijei dobrodolice upuene Branlyju u kojima ponovno dolazi do
izraaja njegova uobiajena vulgarnost, to ima, grofe, zaboravili ste papue, u Vaim
godinama ne biste smjeli hodati bez cipela, pazite, jer tako se najlake zaradi upala plua, i
jednoga dana, pum, odoste nam vi na drugi svijet, a kako ete onda hodati bosi po paklenom
ugljevlju?
Svoje rijei prati gromoglasnim smijehom, iako Branly ovaj put nije spreman na ljubaznost
u ophoenju sa svojim domainom i najradije bi samo najavio da e zajedno s mladim
Victorom Heredijom napustiti kuu, ali prizor starog, u upnika preruenog Heredije koji se
vulgarno smije, tjera ga da kae ove rijei koje, u drugim okolnostima, Branly moda ne bi
izgovorio:
- Doao sam se oprostiti. Ali ne elim otii, a da vam ne kaem kako nemam razloga da
vam na bilo emu zahvaljujem. Ni u jednom trenutku nisam se mogao na vas osloniti. Ali
dovoljno je da vas podsjetim na prvu od vaih lukavih smicalica, da ne mislite kako ste me
uspjeli prevariti. Rekli ste da ete se brinuti o Etienneu ako se djeak i ja vratimo u Pariz. Ali
jako ste dobro znali da u ja ostati jer je Etienne moj slubenik. Strpite se jo malo, molim.
elim samo da znate jednu stvar. Potpuno sam svjestan da smo vam voza i ja posluili samo
kao izgovor da dovedete djeaka. elio sam to rei prije nego odem priznajui da sam vam na
poetku moda i vjerovao, no danas, kad se vraam kui, vie me ne moete prevariti. Vi ste
obian prevarant.
Francuski Heredia ga je pogledao, nastavlja Branly svoju priu, s teatralno ishitrenim
uenjem.
- emu mi dovraga sve to govorite?
Branly se uspravio, oslanjajui se na tap.
- Zato da vam kaem kako sam ja astan ovjek, a vi jedan obini nepoteni lupe. ao mi
107
je to mi moje godine ne doputaju da vas istuem u etiri oka ili pred svjedocima. Drugo
niste ni zasluili.
Branly priznaje, dok mu se sitne crne oi podrugljivo sjaje u polumraku restorana, da je
sve to rekao u elji da Heredia napusti defenzivno dranje ak i ako je to podrazumijevalo da
e ga i dalje smatrati svojevrsnim aristokratskim mamutom, zauvijek usidrenim u spiljama
staromodnog kodeksa ponaanja.
- Moral nekoga poput Heredije, ako se to uope moe nazvati moralom, temelji se na
pretpostavci da se mi uzalud pridravamo naputenog kodeksa ponaanja; stoga, svoju pravu
superiornost dokazat emo ako ustrajemo na tim pravilima ak i kad se ponaamo jednako
kao i ljudi poput Heredije; tako oni ne mogu raunati na tu zatitu koja je u isti mah etika i
estetika. Sve je na ovom svijetu politika, a politika je prije svega pitanje legitimnosti.
Naslonio je svoju ruku na moju; jedino to je elio u tom trenutku, nastavlja priu, bilo je
spasiti mladoga Victora Herediju, a svojim je rijeima pokuavao zamazati oi prostakom
vlasniku Clos des Renardsa, pronai pukotinu kroz koju bi pobjegao s djeakom i vratio ga -
na to ga je tjerao dubok osjeaj asti - Hugu Herediji. Na trenutak se prisjetio, pria mi sada
Branly, oite ljubavi koja postoji izmeu oca i sina, a koju je zamijetio one noi u Jeanovoj
kui u Cuernavaci pod boleivim sjajem meksikog neba prosutog nad tropskom vrleti.
Mladoga Victora moe sada obraniti samo ako razljuti Herediju. Spojio je ruke kako to samo
on znade: duge, blijede, mlijenobijele prste; molitva i sjeanje.
- elim jo neto pridodati, Heredia. Engleski porok me ne moe sablazniti; moe ga se
shvatiti kao nuni dio obrazovanja naih mladih. Ali treba znati pripada li partenaire istoj ili
nioj klasi; ako je rije o ovome posljednjem, treba mu platiti.
Oholo je pogledao Herediju pokuavajui ga izazvati. Domain je spustio ruke iz zapuka
zadravajui i dalje osmijeh na licu.
- Koliko je stoljea ljudske pokvarenosti trebalo proi da bi vae ruke, grofe, postale tako
profinjene i zailjene?
- Barem otkako je sveti Remigije preobratio Klodviga na kranstvo - uzvrati odbojno moj
prijatelj, a ba kad sam se htio nasmijati njegovu odgovoru, ponovno je Herediji bacio u lice
uvredu: ne eli otii, a da ne podmiri sve raune; koliko Andru treba platiti za njegove
seksualne usluge Victoru?
Pripovijeda Branly da se Heredia tada pokrenuo uz podzemnu buku lanaca privrenih za
opeke bacivi se na njega poput planine necementiranog kamenja, tekog i rasutog,
nedohvatljivog i ledenog poput itavog univerzuma tog uasnog bia, koje je ipak zavrijedilo
samilost dok je, mijeajui bijes i njenost, aputao "on je aneo, on je aneo."
- To sam moda shvatio tek sada; kad se bacio na mene, nisam nita mogao naslutiti jer me
fiziki napad onemoguio da razmiljam o bilo emu drugome. Meutim, ve tada mije to
moglo pasti na pamet. Napao me samo da zatiti svoga sina. Ali bilo je u tome, nije li uvijek
tako, jo neto.
Istinsko ludilo nije strastveno ni toplo, dodaje moj prijatelj; glas mu je zimske temperature,
a jednako leden bio je i glas Heredije kad se obruio na Branlyja, bacivi ga na olien zid,
pritisnuvi ga svojim loe graenim, kratkim i debelim tijelom na kojem se isticala jedino
klasina ljepota glave, profila, usana...
to mu je tom prilikom rekao, pita se Branly, a i meni upuuje to pitanje. Kako Branly ne
razumije te stvari, kako ne moe zamisliti to znai spoznaja da su mu majku pokopali u
provaliji, i to tako da su je psi i leinari uspjeli otkopati, proderati, raznijeti, upropastiti, dok
dijete eka da se njegov otac, koji je otiao u potragu za novcem, vrati sa steenim blagom iz
Kube i iz Meksika, dijete je ekalo samo nadajui se da e mu se vratiti i majka, samo to se
ona nikada nije vratila jer su se njome posluili prvo vojnici, a zatim i grabeljive ivotinje,
zato e mu Branly platiti, za nedoivljenu njenost svih tih podneva kad normalna djeca
izlaze iz kole da bi se igrala u Parku Monceau, dok bezimeni djeak iz poznate obitelji samo
gleda kroz brue-na stakla privatne zgrade u Aveniji Velazquez, iako je jednom zgodom malo
nedostajalo da mu drugi djeak, a to je on, prie i da se igra s njim priznajui da postoji, ali se
nije usudio, nije napravio jo jedan korak, zato e mu takoer platiti, a koliko je platio
francuski kapetan .Vojvotkinji od Langeaisa", ili, kako su je primjereno zvali, francuskoj
108
gospodini u bordelu u Acapaltzingu koji je vodio Francisco Luis, tko je nia klasa, kurva ili
kupac, je li, tko komu treba platiti, Branly, tvoj otac mojoj majci ili tvoja majka mom ocu, tko
komu ini uslugu, stari kurvin sine, a otkud bi ona znala da stvari nisu onakve kakvima ih
zamilja, kad joj je Clemencita uklonila sva zrcala, a madmazel je vjerovala da je, kad je legla
s kapetanom francuske vojske u Meksiku, jednako lijepa i mlada kao i onda kad je otila u
krevet s Franciscom Luisom nakon plesa u La Guairi prije pola stoljea, to sam ti rekao,
kurvin sine, to sam te pitao, ljudi koji e se tek roditi, raaju se zahvaljujui mukarcu i eni,
gospodine grofe, to ne moete opovrgnuti, to vrijedi ak i za pse, moete onda zamisliti da je
tono i sasvim suprotno, mlade ljubavnike moe spojiti neroeni sin jer on, to je tako,
zahtijeva svoje vlastito stvaranje preko due mladih roditelja? Generacije su beskonane; svi
smo roditelji roditelja i djeca djece.
Moj prijatelj bolno uzdahne uspijevajui svoje blijedo lice ukloniti Heredijinu dahtanju,
tom ledenom dahu koji je zapravo dah ludila koje se ugnijezdilo u zimu to predstavlja sve
zime, daleko od znojnih pazuha i tamnoputa trbuha i gipkoga struka toga velianstvenoga
tijela ene koja senzualno lei na valovima izmeu New Orleansa i Cartagene de Indias,
Dvorca Maurina i Utvrde u San Ulliii, tornjeva u plamenu u dvorcu Sans-Souci i laa
natovarenih bananama i lubenicama u francuskom Martiniqueu, engleskoj Jamajci,
nizozemskom Curacau: taj pritajeni, tek prividno pripitomljeni svijet ponovno je skoio da bi
nas ranio toga posljednjeg jutra u Clos des Renardsu, a ini to i u dananje popodne koje
polako umire u Automobilskom klubu, kao da nam ne eli dopustiti da predugo ostanemo
zatieni dobrim kartuzijanskim razumom koji moj prijatelj i ja nastojimo spasiti, vjerujemo li
uistinu u to, od tropskog kaosa Heredija koji ipak kroz svoje bezmesne usne isputa zadah
hladne smrti, kao da se taj barokni ivot, tako stran naem svijetu, pojavljuje istom estinom
samo u graninim situacijama, ali samo tada; pria mi sada kako je, osjetivi kraj svog obraza
Heredijino dahtanje, zamislio Antile prekrivene ledom, a to ga uope nije iznenadilo: bijele
katedrale, bijele palme, bijele papige i bijele sove letjele su bezbojnim nebom i u moru
prolivena mlijeka.
- Laete - procijedi Branly kroz stisnute zube alosnim ozbiljnim glasom - laete ili ste
posve u krivu, svejedno je. Moj otac nije mogao sudjelovati u meksikoj ekspediciji; tada se
jo nije bio ni rodio, roen je tek 1870. ivite u zabludi, Mademoiselle Lange, prva
Heredijina gospoa, imala je tada sedamdeset godina. Nije mogla zaeti. I nije imala djecu s
Franciscom Luisom. Vi ste dijete druge ene vaega oca, Heredia. Ali i to je zbrkana la jer
ste odluili da ona nije vaa prava majka. Vi moete polagati hirovito pravo na tu predaju
koju ste izmislili vi i mulatkinja. Ali ne vidim kakve veze s tim ima neroeni.
- Nije lako napraviti dijete, to je tono - nasmijeio se posebno turobno i neugodno
Heredia. - Prave generacije nemaju nikakve veze s vaom vulgarnom kronologijom.
- to elite rei?
- Niste mu vidjeli donji dio tijela? Nije dobro ispao, jadniak. Noge, trbuh. Loa izrada,
kaem Vam. Nije lako.
- Molim?
- to govorite, Branly?
- ekajte - stisnuo je moju ruku - ni ja u poetku nisam shvaao; rekao sam Vam da neete
moi razumjeti priu dok je ne ispriam dokraja.
- Iako ste sve to ve jednom proivjeli? - bio sam uporan.
- Unato tomu. Kakve veze moe biti, recite mi, izmeu proivljavanja neega i
pripovijedanja?
- Moda nikakve, tono.
- Oprostite mi to sam bio nasilan - ree Heredia odvojivi se od smrtno strastvenog
zagrljaja kojim se obruio na Branlyja - ja sam nesiguran i bojaljiv ovjek, ha, nisam plave
krvi kao vi da bih se uvijek osjeao kao da stojim na krovu svijeta.
- Vi ste nepopravljivo vulgarni - dodade s grimasom Branly. - Nepopravljivo, Heredia. Je
li to vae pravo ime?
Domain Closa gurnuo je ruke u depove slegnuvi ramenima, poput kakva neodgojenog i
mrzovoljnog objeenjaka.
109
- elio bih, naposljetku, znati ime djeaka kojemu nisam znao pruiti ruku, prije
sedamdeset godina u Parku Monceau. Znam da je prekasno da ispravim greku.
Branly je to rekao suzdrano i ozbiljno. A kad je izgovorio te rijei, potraio je svijetli
pogled francuskog Victora Heredije. Njegov domain je dugo vremena utio; za to je vrijeme
petom lupkao o vapnenast pod te zaguljive galerije.
- Andr - naposljetku je rekao Heredia - zovem se Andr.
- Kao i va sin - primijetio je Branly jednim od onih zakljunih i ponovljivih izraza koji
proraunato ljubazno popunjavaju stanke u drutvenom razgovoru.
- Ne - odmahnuo je glavom Heredia - kao ja.
- Zar Vam, Heredia, nisam rekao da elim nadoknaditi to sam bio ravnoduan, okrutan,
ako ba elite? Nije li vam to dovoljno? elite li vjeno biti tako vulgarno sarkastini?
- Znate li zato se ne pojavljujem tijekom dana? Ne, ne morate mi odgovoriti. Ja u vam
rei. Istinske sablasti pojavljuju se samo danju, grofe.
Izvjetaenim koracima, poput kakve stare usidjelice, otie u kut sobe, a Branly je, nastavi
svoju priu, dotada ve dovoljno upoznat s "Heredijinim" smicalicama, nakon toga
lakrdijakoga hoda oekivao novi zbunjujui zaokret u ponaanju svoga domaina. Dodao je,
gestikulirajui poput stare djevice, kako se boji dnevnih sablasti, a i njegov ugledni gost,
gospodin grof Branly, trebao bi ih se takoer bojati. eli li moda spasiti djeake? Ne shvaa
da djeaci moda ne ele da ih se spasi? Koliko stvari ne razumije gospodin grof, opsjednut
tom svojom aristokratskom umiljenou, tako daleko od crnih i trulih vrleti gdje francuske
gospoice, prognane u Novi Svijet pjevaju madrigale plaei pse i leinare koji ih ele mrtve
poderati, tako siguran u svojim postojanim kuama i simetrinim vrtovima, u toj domovini
bez potresa i kolere, poroka, trihinoze i bijele strae i rudarskog poreza i uragana koji raznose
staro lie i usred kolovoza lome ume grana i voa raznosei ih daleko, s onu stranu mora,
prenosei tropski pelud ozbiljnim europskim suprugama koje onda raaju i ne znajui da
sjemenke putuju, da ih vjetar nosi, da ulaze u noseve, ui, usta, guzice, u bezbrojne rupe na
ljudskom tijelu koje je, zar ne, prije svega voda i rupa i bara, a to bi drugo bilo, zar ne?
- Zbog moje volje da udahnem ivot svemu to nije bilo, a to je moglo biti - rekao je
"Heredia" iznenada se uspravivi, zauzimajui dostojanstveno dranje za koje je Branly
mislio da ga ovaj ne moe imati.
- Andr je tada vjerojatno sin Francisca Luisa i Mademoiselle Lange? - zapita nesigurno
Branly.
- Jest, gospodine grofe, vjerujte mi, jest. To je jedino istinito u ovoj farsi. Samo to e se
ovaj put moj aneo roditi potpun, a ne kao prije, ponovno e biti cjelovit.
Tada "Heredia" primi za ruku moga prijatelja, ali ovaj put snagom, kae Branly, koju ne
samo da nije oekivao od svoga domaina, nego od bilo kojega ovjeka; savio je Branlyjevu
ruku, primoravi ga najprije da sagne glavu, zatim i torzo, u smjeru u kojem je to elio taj
udovini komedija, kojemu moj prijatelj u tom trenutku nije znao odrediti karakter: je li
rije o opasnom lakrdijau, bezopasnom luaku, neuinkovitom mitomanu ili naputenom,
unitenom, osamljenom ovjeku vrijednom saaljenja.
- Sluaj ti, stari kurvin sine, majku ti tvoju, zato to zabada nos u ono to te nije briga
pokuavajui rastaviti ono to je oduvijek bilo zajedno i to e odsada biti zauvijek zajedno,
sluaj, Victor Heredia vie ne pripada tvojem nego mojem vremenu i moj sin sada ima
prijatelja kojega ja nisam imao...
Obujmivi jednom rukom Branlyjev vrat, "Heredia" je slobodnom rukom podigao vrata
dizala gurnuvi glavu moga prijatelja u tu upljinu, kao da ga priprema za krvnikovu sjekiru
ili otricu giljotine; Branly pogleda prema dnu prostora gdje se penje i sputa taj usluni sluga
kojega Englezi zovu "dumb waiter", nijemi sluga; ledena oluja ga je raupala, tanki ledeni
bodei ranili su njegovu kou i prisilili ga da zaklopi oi, prepune nehotinih suza; vidio je, u
tom trenutku, to je morao vidjeti.
Nije isputao moju ruku.
- Jeste li pokuali razmiljati, prijatelju moj, o uasavajuem pojmu beskonanosti,
vremenu i prostoru bez poetka i kraja? To je ono to sam ugledao u kocki dizala toga jutra.
Beskonanost je poput unutranjosti mokre i meke lignje, skliske i slinave, ista tekstura bez
110
boje i volumena, isti vrtoglavi osjet golemog bijelog mekuca koji ne zna za vrijeme i
prostor. Neto beskonano i uvijeno u neprekidnu snjenu kiu.
- O emu misli, stare? Misli kako e mi kad izie odavde natovariti na vrat policiju,
kako e me optuiti, traiti da vratim Victora? Zaboravi, grofe. Victor i Andr vie nisu
ovdje. Victor i Andr vie nisu Victor i Andr. Pretvorili su se u novo i drukije bie. Nitko ih
nee prepoznati. Ni ja sam. Mogu proi pokraj tebe u kavani, na ulici. Nee ih prepoznati.
Nee ga prepoznati. Istinsko ludilo je ono koje se dogaa neprimijeeno.
"Heredia" se ponovno poe smijati pa je Branly naposljetku, ne uspijevajui pronai
nikakav razumni, inteligentni nain da se suprotstavi tom demonu, koji je to bio ponajvie
zato jer je nerazumljiv, nepoznat i zato uasavajui, uinio ono to dotada nije nikada
napravio u svome ivotu, ili na to ga nitko i nije primorao da to napravi.
- Tek toga jutra, vjerujte mi, kad sam se naao priklijeten "Heredijinim" rukama, s
vizijom neizrecive beskonane praznine, koja se pruala mojem iskrivljenom pogledu, uinio
sam neto to u svoje osamdeset tri godine nikada nisam napravio. Kriknuo sam, prijatelju,
kriknuo sam kao to se krii u melodramama Fredericka Lemaitrea koje su nai pradjedovi
gledali u Boulevard du Crime. Kriknuo sam uvjeren da je moj krik moje zdravlje, moj ivot,
moja jedina mogunost da se spasim i nastavim ivjeti. Bah, kad bolje razmislim, vjerujem da
sam, vjerojatno tako kriao dok sam bio u kolijevci.
Rekao je to odvojivi naposljetku svoju ruku od moje, koju je stiskao tijekom prvoga dijela
prie, a onda je spojio ruke ljupkim pokretom, koji mu je tako svojstven, a koji je trebao, u
okolnostima poput ove, naruiti eventualnu ozbiljnost trenutka i stvari vratiti u normalu koja
nije liena humora.
- Bah, ponovio je, kakav je ivot. Preplaeno sam kriknuo zbog te vizije, ali priznajem i
zato to sam mislio da se blii trenutak moje smrti. Ali kriknuvi, melodramu sam pretvorio u
komediju. Borio sam se protiv "Heredije", a zbog teine Florencijevih ramena vrata zaguljive
galerije naposljetku su se otvorila s potrganom bravom. Jose utra iza snagatora koji je liio
igrau baskijske pelote, obojica se bacie ne bi li me razdvojili od "Heredije" i svladali ga;
pao sam bez daha, pobijeen. Florencio je u tunjavi snano izudarao "Herediju" koji se
zaljuljao i pao naglavake kroz etvrtast otvor dizala. Dvojica slugu vikali su neto na
panjolskom nagnuti nad praznim prostorom.
- Hajde, idemo u podrum.
- Sluaj, Florencio, pogledaj koliko se samo suhoga lia uskovitlalo kroz otvor.
Rekao sam im srdito da ne gube vrijeme. Moramo smjesta otii odavde. Gdje je taksi koji
su spominjali? Idemo. Ve u poslati Etiennea da neki drugi dan pokupi citroen.
- Kakav citroen, gospodine grofe? Ali Etienne je doao po njega jo prekjuer, im je
iziao iz bolnice i doznao za nesreu - uzviknuo je Florencio dok su mu obojica pomagala da
se uspravi na noge.
- Rekao je da e ga odvesti na popravak. Ali nikada se nije vratio.
- Sjea li se, Florencio, kako nam je gospodin Heredia rekao da se osjea odgovornim za
nesreu koju je skrivio mladi gospodin upozorivi jo ktomu Etiennea da paljivo vozi
jednom rukom i da e, ako eli, zajedno s njim otii po citroen pa e svratiti da pozdravi vas,
gospodine grofe, i mladoga gospodina Victora.
- Ali znate kako je samo bahat taj Francuz, oprostite gospodine grofe, ali vama panjolac
ne moe nita prigovoriti, niti ste mu vi to duni, ni sluajno, ne treba zabadati nos u tue
stvari, kad se ima dovoljno s vlastitim problemima.
- Sve u svemu, sjeo je u svoj auto i otiao zauvijek.
- to kaete, Florencio?
- Nita, ja mislim da je Etienne imao sudar u svojoj diani kad je dolazio ovamo po citroen
da ga odveze na popravak - nadovee se Florencio dok su obojica polagano vodili Branlyja
prema stubama.
- Florencio dobro kae jer i ja mislim da je stradao. Sasvim je mogue. Nikada se nije
vratio.
- A Heredia? Hugo Heredia? to on kae?
- Va gospodin gost vratio se danas ujutro u Meksiko, gospodine grofe.
111
- Hvala to ste ostali sa mnom ovdje.
- Gospodin grof jako je dobar prema nama i ophodi se s nama kao s ljudskim biima -
primijeti Jose kad su sva trojica stigli do kraja stuba.
- Da samo znate, gospodine grofe, kako se panjolci ophode prema slugama. Hej ti,
napravi ovo, napravi ono. Jedno obino sranje, da oprostite, gospodine grofe, kretenu vidi se
da te majka rodila blesavog, glupane, hajde!
- A mlada gospoda jo su gora. Vole poniavati i zapovijedati kojekakve gluposti. Pepe,
podigni to mi je ispalo. Pepe, sada ponovno baci to tamo gdje si naao. Jesi li me uo? A
sada opet podigni, Pepe.
- Toga ima posvuda, jer mladi meksiki gospodin nije bolji od panjolskih gospodiia.
Vidjeli ste, gospodine grofe, to je napravio Pepeu kad je doao. Kako mu ne bismo dotrali s
prtljagom kad je zapovijedio da mu je donesemo.
- A kako smo se konzultirali s tatom mladoga gospodina, a on je rekao da svakako to
uinimo, neka mu sve donesemo ovamo...
- Rekao sam Pepeu kroz smijeh, idemo brzo ili e te ponovno isprebijati remenom. Kakav
mladi! Pravi je vrag.
Florencio i Jose pomogli su mu da izie na terasu s lavovima. Jedva je shvaao to su mu
govorili ili, tonije, teko je uspijevao uskladiti njihove oprene iskaze. Bio je oamuen;
sluge mu laskaju; sluge govore sad jedno sad drugo; sluge su ovoga jutra bili tamo, s kovez-
ima u rukama i predali su ih mladom Victoru u citroenu; osjetili su, poput njega, fiziki strah
kad su zastali na suhom liu; naposljetku, spasili su ga od demonskog bijesa "Heredije",
zbunjenog izdanka mnogih mjesta prije negoli nekog vremena, tog ovjeka natovarenog
nedovrenim priama jer je i sam bez datuma i porijekla: kako bi mogao biti sin Francisca
Luisa i gospodine, koji su se upoznali u La Guairi 1812. godine i koji su se zauvijek rastali u
nekom bordelu u Cuernavaci 1864. godine? I kako je djeak, ako je bio sin Francisca Luisa i
njegove druge ene, debele i spore i prodrljive provincijalke iz Limousina, mogao biti
Branlyjev suvremenik, tih godina poetkom ovoga stoljea, dok je moj prijatelj zalazio u Park
Monceau? Koliko godina ima "Heredia", koliko je godina imao Francisco Luis kad je umro?
Ta raunjanja beskonanog nereda godina, koja nisu u skladu s Branlyjevom kronolokom
racionalnou, nestala su im je s terase manoira ugledao savrenu simetriju francuskog vrta,
jasnog i inteligentnog prostora na kojem je priroda ukroena geometrijskom tonou grmlja,
podiane trave, nezaboravaka, artioka i kamenih urni. Uzalud je traio trag sivog oiljka na
travi.
uma breza, ruinjaci, bukve i vrbe kao da su svoj vlastiti spokoj prinosili u znak sjeanja
na izgubljeno ljeto, a na etalitu kestenova i crnika jesen jo nije prola sa svojom koarom
uvela lia; tlo od svjee zemlje poieno je i isto; nema lia, samo oaravajua igra sunca
i sjene medu zelenim granama.
Citroen je stajao na kraju etalita tamo gdje poinje vrt na poljunanoj stazi. Vidjevi ih
kako izlaze iz kue na terasu, Etienne prestade trubiti, prinese ruku iltu i ue u auto. Snaan
voza napravi krug autom oko vrtnih gredica da bi se zaustavio ispred stubita kod ulaza, sie
i otvori stranja vrata da ude Branly kojemu su pomagale sluge. Glasovi iznenaenja Josea i
Florencia zvue uplje, neuvjerljivo. Toga se moj prijatelj jasno sjea.
- Ma nemojte! A ja sam mislio da je umro.
- Isuse moj, uskrsnuo je!
- Uite otraga s gospodinom grofom, hajde, dobro ga uvajte. Idem po njegove stvari.
Kae Branly da je utonuo u mekano sjedalo, presvueno savreno istim be flanelom
odbijajui razgovor sa slugama, a nije ih ak elio ni pogledati ili se obazirati na te
sudionike, ali i zbunjene poglede, uzdignuta ramena i ispruene ruke koji su u tiini traili
objanjenje.
Najlake bi bilo rei, Hugo Heredia ga je kupio, kao i vas, samo to ga je kotalo neto
vie. Bretonski seljak otporniji je od dvojice andalukih seljaka. Etienneu je tee potisnuti
uspomene. Vi mnogo lake zaboravljate. Malo vie vremena i novca, u tome je sva razlika:
nitko se ne smije niega sjeati, nita se nije dogodilo.
112
Etienne se vratio, Branly pretpostavlja, s torbom punom odjee koju je moj prijatelj nosio
one noi kad se dogodila nesrea. Sjeo je u auto i pokrenuo ga.
- Kako vaa ruka, Etienne? - pita Branly.
Voza u retrovizoru uputi janjei pogled gospodaru podigavi zamotanu ruku.
- Sasvim dobro vozim i jednom rukom, gospodine grofe.
- Ah.
Branly pogleda otraga kroz prozor citroena proitavi datum napisan na gornjoj ulaznoj
gredi: AD 1870. Etienne je povjerovao da je to broj kue i da je pogrijeio; tom je prilikom
opsovao gradske vlasti koje dodjeljuju dva broja istoj kui. Moj prijatelj je znao da je to
datum jer je pogledavi prema katu iz auta u pokretu, odlazei zauvijek iz Clos des Renardsa,
ugledao neki lik kako nervozno viri kroz prozor, a zatim nestaje pleui obavijen prozranim
tilovima s visokom frizurom poput tornja od ueerena pamuka. Ptica zapoe svoj tugaljivi
cvrkut. Ali Branly je uzalud pokuavao uti pjevuenje madrigala, chante rossignol chante.
XI X
Starci ne trebaju puno sna, ponovio je Branly; opsjednuti su potrebom da ostanu budni, ali
starost je u tome mudra, sve pripremi da ne osjeamo fizioloku potrebu za snom kakvu sam
ja neko osjeao kad bih se umoran vraao iz etnje po djedovu dvorcu, nakon igranja u Parku
Monceau, pa i nakon voenja ljubavi s Myrtho na perinama ruiaste boje, ili nakon noi
provedenih pod fosfornim munjama u rovovima.
U svakom sluaju, starci koji mnogo spavaju pomalo su smijeni, nastavi svoju priu, kad
smo konano obojica ustali od stola u klupskom restoranu zaputivi se kroz prostrani salon
osvijetljen u ovo doba samo ulinim svjetiljkama s Place de la Concordea. Osim toga, tek je
est sati popodne, svjetla su se upalila zaslijepivi nas kad stigosmo do recepcijskog
predvorja; vojska konobara i radnika, nekolicina njih jo adolescenti, ulaze zasukanih koulja,
vrsto svezanih pregaa i zarumenjenih lica da pripreme stolove, prostru iste stolnjake,
presaviju iste ubruse i promijene vodu u vazama.
Konobari se nestrpljivo ispriavaju, klanjaju se izbjegavajui nas pokretima u kojima
ljubaznost granii s neprijateljstvom: daju nam do znanja da smo ih zadrali u obavljanju
posla, sprijeili ih da odu, da se nadu sa svojom djecom, enama, prijateljima, zabavama,
snovima. Moj prijatelj i ja ostavljamo za sobom zveckanje aa i liica koje odzvanjaju
poput serenade na obali srebrnog izvora: madrigal o bistrom izvoru jo uvijek mi odzvanja u
glavi kao to se esto dogaa s djejim pjesmicama, a mi se bespomono ljutimo kad svojom
klasinom i upornom jednostavnou istisnu iz naeg sjeanja kompozicije koje bismo rado
zadrali tamo, kao u nekoj besplatnoj stalno ukljuenoj glazbenoj liniji; tako primjerice,
mislim da najvie od svega volim dvije kompozicije, Haydnov Kaiser kvartet i Schubertov
trio br. 2 za klavir, violinu i elo. Dao bih sve samo da su nas otmjeni akordi tih kompozicija
mogli pratiti dok smo silazili niz jednako tako otmjeno stubite paviljona, Gabrielovih ruku
djela, a ne neka djeja ala o slavujima, boli i srei na obali.
U Francuskom auto-klubu pripremaju se za veeru, a mi, koji smo ih skoro omeli u tom
poslu, ne vodei rauna o radnom vremenu drugih, prolazimo zelenom bibliotekom od
mahagonija s upadljivim bakrorezima prvih francuskih automobila, a u prizemlju ulazimo u
moderan bar kraj velikog bazena. Malo lanova drutva zalazi tamo u ove sate i Branly mi
predlae da zajedno odemo na plivanje kad zavrimo razgovor u solariju u sklopu bazena.
Pristajem, on kree prema bazenu, a ja ga slijedim divei se ratnikoj vrstini njegova
tijela koja sada ponovno dolazi do izraaja.
- Ne, nije mi bilo teko dokuiti da je Hugo Heredia potkupio sve moje sluge. Na neki
nain, to je sudbonosan obrat u ovoj prii i jedina radnja koja povezuje mnotvo razasutih niti.
Otac je, rekao sam vam jo na poetku, sina uspjeno nauio lekciji. Zao mi je to vam moram
rei, dragi moj prijatelju, s obzirom da ste i vi djelomino iz tih krajeva, daje to bila lekcija
lane kolonijalne aristokracije koja svoje plemstvo poistovjeuje s moi korupcije i
nekanjene okrutnosti.
Zastade na trenutak na prostirci od konopa koja se prua oko bazena.
113
- Slaete se sa mnom? - pita me, onako visok i strog.
- Vjerojatno - uzvraam.
- Ne samo vjerojatno. Onako je kako kaem - dodaje nastavljajui svoj vojniki korak. -
Razmislite i vidjet ete da se tu utjeu sve prie, i pria Huga Heredije, kao i pria njegova
sina, pria Francisca Luisa i pria Mademoiselle Lange, kao i pria o uasnoj mrnji vlasnika
Clos des Renardsa: u jedno zajedniko duhovno raspoloenje, ako se tako moe nazvati.
- Vjerojatno - ponavljam pomalo zadihan, dodajui kako ja osjeam da potjeem vie iz
ovih nego iz onih krajeva.
U svlaionici, pomonici prozivaju nae brojeve i mi se svlaimo dok se numerirani kupai
kostimi i runici, zajedno s ogrtaima i natikaama obvezatnima za sve kupae, sputaju
malim dizalom s nekog nepoznatog kolektivnog tavana na kojem se uvaju te stvari koje
lanovi kluba ne smiju uzeti i nositi sa sobom, nego moramo vjerovati u klub sve do dana,
ako ne ba nae smrti, a onda do onoga dana za koji je nevjerojatno pretpostaviti da e jednom
svanuti, kad bismo se mogli odrei povlastice klupskog lanstva. Postoje li jo igdje tako
precizni i neobini obredi? Prekidamo razgovor dok se, prije nego odemo pod tueve, svi ti
elavi, sivi i snani pomonici u kratkim hlaama i majicama bez rukava bave nama,
sapunajui nas vrstim krpama, paljivo izbjegavajui da nam ne dodirnu genitalije.
Nakon kupanja, umatamo se u frotirske ogrtae i ulazimo u vru salon koji klub nudi
svojim lanovima, a koji nije ni sauna ni turska kupelj, nego ugodan solarij. Kad sjednete
tamo osjeate se jednako kao da ste ljetno jutro proveli pod oblanim nebom.
Diskretno utim to bi, po mojem miljenju, trebalo potaknuti moga prijatelja da nastavi
priu koja je inae mogla zavriti u trenutku kad Branly, bos i u pidami, okruen panjolskim
slugama u autu koji vozi njegov bretonski voza, naputa Clos des Renards. Bojim se da bi mi
Branly mogao poeti predbacivati; smatrao bih uasnim stoicizmom da barem jednom, a ima
li bolje prilike od ove, u drutvu prijatelja, bez svjedoka i uz sveanu, iako preutnu, zakletvu
da nikome neu odati nijednu rije naega razgovora, nije izgovorio ono to smo obojica
mislili.
Barem je to tono, primjeuje smjestivi se u platnenu stolicu kraj moje: Hugo Heredia
vratio se u Meksiko, ali njegova sina Victora nikada vie nije vidio niti je imao ikakvih vijesti
od njega. Moda ga je, kako je rekao uasni Hispanac iz Clos des Renardsa, Branly ponovno i
ugledao u nekom kafiu ili na ulici ne prepoznavi ga: mogao je biti jedan od onih konobara
koji su urno uli pripremiti veeru u klubu; jesam li primijetio kako mnogi mladii rade kao
konobari? Potvrdno odgovaram dodajui daje taj sustav prikrivenog srednjovjekovnog ob-
razovanja bolji nego da su mladi bez posla. Branly sklapa oi primjeujui kako smo skrenuli
s teme; pita me jesam li zamijetio lica mladih konobara, jesam li meu njima naao lice koje
odgovara onome to je rekao "Heredia": ni Andru ni Victoru, nego nekom novom biu,
Andr-i-Victoru.
Uzvraam da nikoga slinog nisam vidio. Ta mi pomisao izgleda nevjerojatnom i nikada
mi nije pala na pamet. Zato bi uope trebao oekivati takvo bie?
- Da bi bili blizu - uzvraa Branly.
- Blizu vas? - pitam onako usput.
Branly pomilova inicijale, izvezene debelim plavim koncem na ogrtau.
- Blizu savjesti koju im dugujem - odgovori jednostavnim glasom. - Teko mi je ponovno
povjerovati u vlastiti razum, a opet, ludilo Heredia izgleda mi odvie klasino, a stoga i
tajanstvenije; ludilo zamaskirano ugladenou.
Prui mi ruku. Zamalo je prihvatih.
A on zadri svoj dlan gestikulirajui neprimjetnim pokretima obraajui mi se sljedeim
rijeima.
- Najprije vam moram rei, kako ne bih vie morao ponavljati, da sam se esto puta pitao,
jesam li mogao izbjei nesreu. to sam trebao uiniti? Ima toliko stvari koje si predbacujem.
Navodim samo jednu od njih. Vidite, dopustio sam da me moj oholi prezir prema francuskom
"Herediji" odvrati od dunosti da nazovem Huga Herediju, Victorova oca. Sjeate se kako
sam radije rekao "Herediji" da moe telefonirati mojim slugama i obavijestiti ih da smo dobro
i da emo nekoliko dana provesti u Enghienu. Zapravo, ja sam osobno trebao nazvati Huga
114
Herediju. emu, pitate se pomalo zaueni? A zar meu svim Heredijama ne postoji vrsto
sudionitvo, kako kau engleski detektivi, kakvo postoji medu bandom razbojnika? A upravo
je tako. A opet, to me moe razuvjeriti da ja osobno, kad jo nisam bio svjestan te injenice,
nisam trebao telefonirati ocu mladia i uti glas koji laui otkriva istinu: svoju la?
Pomiljam kako Branly pretjeruje i dodajem kako se ono to se dogodilo moglo izbjei
samo pukom sluajnou, kao to o sluaju ovise i sve druge kombinacije. Victor je mogao
poginuti s majkom u avionskoj nesrei umjesto brata Antonia. Mogli bismo unedogled
umnaati sluajne kombinacije, primjeujem. U nesrei su mogli stradati i Hugo i Victor; ba
kao i Hugo i Antonio. Moe li se Branly optuiti za bilo koju od tih mogunosti koje ne ovise
o ljudskoj volji?
- Mogao sam neto uiniti - promrmlja starac koji je nakon tih rijei odjednom izgledao
mnogo stariji.
- A to ste mogli uiniti, Branly? - kaem alarmiran tim iznenadnim starakim izrazom na
inae vrstom i zategnutom licu.
- Mogao sam ga pustiti da padne u provaliju. Bilo je dovoljno da mu ne pruim tap, da mu
ne pridrim ruku drkom tapa. Pao bi barem pedeset metara s promatranice na igralite
pelote u ponoru Xochicalca.
Nisam nita na to uzvratio. ini mi se pretjeranom, da ne kaem odvratnom, ta blizina
smrti u vrletima doline Morelos: najprije Mademoiselle Lange, a onda Victor Heredia. Ista
provalija: da li i isti psi i leinari? Branly me pogleda s izvjesnom dozom humora.
- Nemojte zaboraviti, ako uistinu elite biti irokogrudni prema mojim grijesima, da je
malo nedostajalo da zamolim oca i sina da ne putuju zajedno; mogao sam navesti - recimo da
sam na to imao pravo s obzirom na svoje godine - da mi tako govori neki predosjeaj, esto
ulo, duboko potovanje prema mrtvima: Junjaci to razumiju. tovie, bio sam u iskuenju
da zamolim oca da ne putuje sa svojim sinom; kako dobro znate, zamalo sam mu predloio da
u ja povesti mladia i vratiti se zajedno s njim u Meksiko?
- To ste mi ve ispriali, Branly.
- Zato sam ih onda navrat-nanos pozvao k sebi, izlaui ih riziku da putuju i poginu
zajedno, kao to se ve dogodilo majci i bratu?
Moj se prijatelj malo nagnuo dok mi je postavljao to pitanje. Dok sjedim tamo na platnenoj
stolici kraj Branlyja, ponavljam ono to mi je jo prije palo na pamet.
- Prije sam mislio kako ljubazno ophoenje smatrate jedinim ispravnim nainom unoenja
reda u ljudske postupke kojim ih pozivate da se priklone utoitu civilizacije.
- to jo? - uzvrati s ljubavlju.
- ekajte. Mislio sam da tako dovodite red u zbrkani nered, da upotrijebim vae rijei.
Pogledao me kao da eli usisati moje misli: - A mislili ste i da istjerujem otrovno cvijee
prepleteno draguljima?
- Vi bolje od mene znate gdje zavravaju nesree ljudskih sudbina, a poinje umijee
knjievne kombinacije.
Branly na to okrenu prema meni profil koji poprimi srebrne obrise. - Je li mogue utvrditi
granicu medu njima? - pita naposljetku. Svoje pitanje poprati nervoznim pogledom stisnuvi
ovaj put moje ruke.
Zatim se opusti duboko se zavalivi u izletniku stolicu.
Ne gledamo se; sjedei jedan pokraj drugoga u platnenim stolicama klupskog solarija,
gledamo prema nekoj neodreenoj toki prostora pred nama, u pod od keramikih ploica, u
stakla koja nas odvajaju od bazena i bara.
Naposljetku, prekidam tu zajedniku zamiljenost i pitam prijatelja jesu li mu se nakon
toga javili Heredije. Moje pitanje, na koje Branly ne odgovara, skriva, naravno, jedno drugo
pitanje, to ste uinili kad ste se vratili kui u Aveniji Saxe? Usuujem se to upitati naglas, a
Branly mi daje vrlo precizan odgovor.
- Dao sam otkaz panjolskim slugama i Etienneu; zadnji su put uspjeli podmititi slugu iz
nae kue u doba hugenota, zamislite, samo protestanti i Latinoamerikanci usudili su se to
napraviti.
115
- Ili, ako Vam je tako drae, jedan Hugo i jedan hugenot - dodajem pokuavajui unijeti
malo humora, kao da elim ubrzati trenutak kad emo se Branly i ja vratiti naim uobiajenim
temama, znajui da u tome ne uspijevam i da su moje rijei tek puki refleksni in.
- S razlogom su na dvoru Charlesa III. mito zvali meksikom masti - smijei se moj
prijatelj.
Te rijei prati uobiajeno ljupkom kretnjom ruku; ali ovaj put vidim u njemu, u njegovim
aljivim rijeima, neto vie od pukog pokuaja da ublai pretjeranu ozbiljnost situacije.
Branly mie rukama kao u zavrnom inu istjerivanja duhova; mae, blagosilja, zauvijek
ispraa duhove.
- Ali, Branly, vama nije promaknula nijedna mala podudarnost, nijedna skrivena slinost.
Nehotino izgovaram te rijei; zapravo, ne trebam dodati nita onome to znam jer mi je
Branly ispriao svoju priu, a njegova rije zasluuje moje puno povjerenje. Moj prijatelj
zamalo ustade; sada se ponovno nasloni na platneni naslon.
Zatvori oi. Spoji dugake prste ispod podbratka, a umjesto odgovora na moje pitanje,
zapoe recitirati jedan dio svoje omiljene poeme, one poeme koja mi se pretvorila u
tajanstven lajtmotiv te prie za koju sam toliko puta poelio, sada to shvaam, da bude
istovjetna onomu tko je pripovijeda, a da u isto vrijeme postoji neovisno o pripovjedau.
Moj me prijatelj upita sjeam li se naslova pjesme. Odgovaram potvrdno; to je La chambre
voisine Julesa Superviellea, a sada osjeam, ponavljam, da nas njezine strofe prate itavog
ovog popodneva u mjesecu studenom.
- Uoi Blagadana svetoga Martina - primjeuje Branly jo uvijek zatvorenih oiju.
- Kako? - kaem pokuavajui pratiti mentalne meAndr svoga prijatelja.
- Govorili smo danas o jednom povlatenom satu u Parizu, kad nestaju dnevne neprilike da
bi se dan ovjenao slavom. Trenutak potpune svjetlosti, sjeate se, koji ne moe pokvariti ni
kia ni magla ni snijeg.
- Da?
- Kruna svega je martinjsko ljeto, to kasno vraanje ljeta usred jeseni, taj neoekivani dar
nama koji prestraeni pristajemo na ivot u ledenom skrovitu prvotnog svijeta,
neprijateljskoga svijeta u kojem je, prijatelju moj, vuk vuku vuk.
Kaem da ga pokuavam slijediti i zato dodajem kako je to tono, za nekoliko dana je
Blagdan svetoga Martina, jedanaesti studenog, to je i dan kad je sklopljeno primirje u Prvom
svjetskom ratu u kojem je Branly imao priliku sudjelovati. Moj prijatelj na to otvara samo jed-
no oko, s pomalo podrugljivim izrazom, kao da epopeja zasluuje tek ironinu uspomenu.
Pria o skrovitima; sada dodaje kako ljeto moe biti jo okrutnije od zime; rovovi kod Marne
postali su konice inse-kata, a svima, oficirima i vojnicima, bilo je prirodno da su im lica
prekrivena muhama koje se hvataju na znoj, brade i vojnike snove. Muhe ne potuju
hijerarhiju.
- Martinjsko ljeto je poput poklona koje vrijeme dariva samom sebi. Nas starce uvjerava
da je mogue produiti slatke dane. Znate, poput sauternesa koji smo pili za ruak? Pozlaena
slatkoa tog vina rezultat je kasne berbe groa u studenom, u vrijeme kad su druga vina ve
spremljena u podrumima. Samo zrelo voe, gotovo pretvoreno u groice, stisnuto od sunca i
zemlje na umoru, prua nam tu vrhunsku slatkou dobrog sauternesa.
- U pravu ste - uzvraam - ali ta zlaana zrelost povezana je s gnjilenjem koje ubrzava
zrelost, ak je i pouruje.
- Tamne i odvratne gljivice, Branly, bez obzira to ih zovu plemenitom plijesni. Tako
dozrijeva i sauternes. Koliko sam vam puta rekao da vam ne mogu anticipirati dogaaje ove
prie, iako sam je proivio, jer je jedna stvar neto proivjeti, a druga ispriati to se dogodilo.
- Ali pria je sada gotova, a vi ste me pretvorili, a da vas to nisam molio, u novog
pripovjedaa svega to ste mi ispriali.
ini se da moga prijatelja ne zanimaju moje rijei; kao da ih prihvaa kao puki dodatak
prii. Nisam dobro shvatio karakter njegova razoaranja kad mi je, okreui teku glavu da bi
me pogledao, odgovorio da je ono to govorim samo djelomino tono; pretvorio sam se u
vjerojatnog pripovjedaa te prie, ali pria nije zavrena jer je priroda ispripovijedanog
nepotpuna i neizvjesna.
116
Na moje pitanje uzvraa zaogrui se svojim bijelim frotirskim ogrtaem i pitajui me
nervoznom ozbiljnou, hladnom, ali koja ezne za toplinom koju bi joj dalo moje
prihvaanje njegovih rijei, to mislite da bi uinio netko drugi na mojem mjestu, netko kod
koga dunost i uitak uvijek nastupaju zajedno, ali samo pod uvjetom ako ih opravdava i
ujedinjuje prisutnost, koja nije nostalgija, prijatelju moj, koja nije ni nada, ne, nego osjeaj
sadanje prisutnosti, a to utjelovljuje i obveze kao i mogunosti koje nam prua vrijeme,
recite mi to znai biti to to jesam i biti onakav kakav jesam, ako to ne znai usprotiviti se
odbacivanju tog osjeaja prisutnosti koji drugi nazivaju odgovornou, upravo tako, i to
potpunom odgovornou koja, sluajte dobro, iskljuuje svaki moderni izgovor, "ono ne zato
to je bilo, niti zato to jo uvijek nije", nego koja govori sve postoji, nita ne umire potpuno,
nego zato to ga mi nedopustivo osuujemo na smrt zaboravom: zaborav je jedina smrt,
prisutnost prolosti u sadanjosti jedini je ivot, a to je, shvatio sam to vrativi se kui, kad
sam se prisjetio pustolovine s Heredijama, upravo ono to me naposljetku povezuje s Hugom
Heredijom, unato svim velikim razlikama koje meu nama postoje.
- to mislite da bi uinio netko drugi na mom mjestu? - ponovio je Branly nakon
neprimjetne stanke.
- Otili ste u Meksiko u potragu za Hugom Heredijom. Zatvori oi i ree mi da e mi
ponoviti rije po rije ono to mu je povjerio Heredia jednog popodneva u listopadu, kad ga je
Branly naao u Xochicalcu na iskapanju prastarog ceremonijalnog toltekog sredita pokraj
duboke provalije koja se sputa s oltara prema dolini Morelos i prema mnogim ugaenim
vulkanima koji su se tamo smjestili.
- Svaka pria nastavlja se na drugu priu - ponavlja moj prijatelj. - elim biti to vjerniji
onomu to mi je ispriao Hugo Heredia. Poslije ete shvatiti zato.
Moli me da na trenutak pomislim kako bismo se on i ja lako mogli prisjetiti onoga to smo
radili toga popodneva, od trenutka kad sam uao u klupski restoran, a on me zamijetio
predloivi da zajedno ruamo. Mogu li vidjeti samoga sebe kao to vidim njega, moe li on
sebe vidjeti kao to ga ja vidim? Moemo li se obojica, zahvaljujui golemom zajednikom
naporu, tono prisjetiti zvunog prostora koji nas je okruivao, zveckanja aa, tekih
zvukova srebrnog jedaeg pribora kojim smo se sluili, apata oblinjih kao i dalekih
glasova? Moemo li se obojica nepogreivo prisjetiti rijei konobara koji nas je posluivao?
Njegova lica? Njegovih ruku?
- Posluajte onda moj glas kako pripovijeda priu o Herediji toga nedavnog listopadskog
popodneva u Xochicalcu; rije je o liku koji je stvorila pripovjedna imaginacija, jer je samo
ona sposobna reproducirati neto rijeima, ak ako je to i nepotpuno, ak ako je i priblino.
Ta priblinost je u svakom sluaju jedina mogua istina.
Pita me prihvaam li te uvjete, a ja mu nemajui izbora uzvraam da prihvaam; nikada
nisam proitao ni uo neku priu, a da nisam prihvatio savez koji mi sada nudi prijatelj u
ovom zanosnom iako opasnom vrhuncu naega osjeajnog i intelektualnog susreta. No je li
mogu savez izmeu dvojice prisutnih prijatelja, kao stoje mogu dogovor izmeu itatelja i
autora koji su tako neizbjeno udaljeni jedan od drugoga?
- Ako e to olakati vau itateljsku poziciju - uzvraa Branly - predstavit u Huga
Herediju kao drugog autora ove prie, jo jednu rijeku na ovoj hidrografskoj karti koju ve
nekoliko sati zajedno ucrtavamo; da, i vi u tome sudjelujete, svjesni ste toga, ne moete se
sada povui, vi ste postali druga rijeka u ovom porijeju ije prave izvore jo uvijek ne
poznajemo, kao to ne znamo ni mnotvo njezinih pritoka niti konano odredite u koje
utjee.
Ljubazno me pita elim li jo neto znati da bih mogao prihvatiti zbiljnost prie koja e se,
zato stoje pria, vratiti u kraljevstvo virtualnoga. Kad je Branly otputovao u Meksiko?
Dvadeset deveti listopada, uoi Svih svetih. Smijei se; a da nije naao Huga Herediju, imao
bi u svakom sluaju dobar izgovor da upozna te uvene sveanosti u zemlji koja ne eli
prognati smrt iz prostora ivota. Gdje je odsjeo? U Jeanovu stanu, kod tog zajednikog
prijatelja koji ga je i upoznao s Heredijama tog istog ljeta, vlasnika penthausa s panoramskim
pogledom na umoran smog, cementne ruevine i drhtavu prainu meksikoga glavnoga grada.
Kako je pronaao Herediju? I opet zahvaljujui Jeanu, koji se obratio Tajnitvu javnoga
117
obrazovanja za obavijest tome gdje radi uveni arheolog. Je li se vratio sam ili sa sinom?
Sam. Kako su u Meksiku protumaili nestanak mladoga Victora Heredije? Kao neoekivanu
smrt. Kako? Utapljanjem. Gdje, u Meksiku ili u Francuskoj? U Normandiji, na plai
Divessur-Mer, podno velikoga grebena i romanskog kamenja koje se strovaljuje u provaliju
snanog Ohladnog mora. Je li bilo svjedoka? Nije; Hugo Heredia vidio je kako mu sin ulazi u
more; nikada se nije vratio. Je li obavijestio vlasti? Jest; nikada nisu pronali mladiev le.
Kad se to dogodilo? Dok se Branly oporavljao od nesree u Clos des Renardsu sluajui
svakoga dana razgovore Victora i Andra, dok ga je meksiki djeak posjeivao u sobi. Je li
se uistinu Heredia tada vratio u Meksiko kao to su to priopile Branlyjeve sluge? Jest. Zar se
nitko u Meksiku nije zaudio to se vratio sam? Naravno da nije; Heredia je ve bio izgubio
jednog sina i enu; Victorova smrt samo je potvrdila zlu kob obitelji, a zla kob u Meksiku
nikoga ne iznenauje. Kad je Branly stigao u Xochicolco? Uoi nonog bdijenja za mrtve.
Pripovjeda mora zamisliti Herediju kako tri po rubu provalije u Xochicalcu, s vremena
na vrijeme sjeda na sklopivu stolicu, razgovara s Branlyjem koji ga ponekad prati u njegovim
etnjama, a ponekad ostaje sjediti na drugoj stolici, dok se nebo gasi, a svijee pogrebne
sveanosti pale jedna za drugom, kao da svaka svijea predstavlja dvije due, duu onoga tko
je pali i duu onoga za kim svijea gori, isklesan nepokretan kamen svetih zmija indijanskog
svijeta, a iza brda treperavih svijea, jedva raspoznatljiva lica, mualjiva poput glasova koji
mrmljaju none molitve, poput ptijih glasova, iji je cvrkut istovjetan tunoj udaljenosti
tamnih lica, prekrivenih maramama, s rukama slomljenih noktiju, sa stopalima prekrivenima
suhim blatom, zakrvavljenim koljenima, nevidljivim pogledima starog meksikog naroda, to
blisko pamenje, slike koje se zrcale u opsjednutom ogledalu naih rijei, sprezi roenja u
ljubavi i ljubavi u smrti, imena Heredija, svi njegovi predosjeaji, svi njegovi preci pretvoreni
u samo jedan glas u noi na Dan Svih svetih: ti si Heredia.
XX
H u g o H e r e d i a
Qu'on n'entre plus dans la chambre
D'o doit sortir un grand chien
Ayant perdu la mmoire
Et qui cherchera sur terre
Comme le long de la mer
Lhomme qu'il laissa derrire
Immobile.
20
J.S., La chambre voisine
Neu vas moliti da mi se nepotrebno ispriavate, gospodine grofe; a ja u vas prestati
oslovljavati plemikom titulom. Ne zaboravljam to ste mi rekli kad su nas upoznali upravo
ovdje u Xochicolcu prologa ljeta. Oprostite na drutvenim gaucheries arheologa vinoga
razgovorima s kamenjem, ali ne i s ljudima. Naposljetku, ljudi koji se odlue za poziv
arheologa ine to jer ozbiljno vjeruju kako je kamenje ivo i kako nam govori.
20
"Ne ulazite u sobu
Iz koje mora izii veliki pas
Koji je zaboravio
I koji e na zemlji tragati
Kao i uz more traiti
ovjeka prestignuti
Nepokretna."
J. Supervielle, Susjedna soba
Te noi na zajednikoj veeri u kui naega zajednikog prijatelja Jeana spomenuo sam
kako drevni narodi ne ele stare oblike zamijeniti novim oblicima. To je samo jedan primjer
onoga to nam kamenje govori ako ga sluamo. Mudrost prolosti i mudrost sadanjosti,
umjesto da jedna drugu istiskuju, nadovezuju se u neprestanom rastu. Sve mora biti ivo i
prisutno, tada sam rekao, kao medu imerinskim narodima na Madagaskaru koji svoju moguu
povijest predstavljaju u dva oblika: kao nasljee uiju i nasljee usta.
Ponavljam vam taj temeljni kredo moje profesije jer je vaan ako elite shvatiti ponaanje
koje bi vam se u protivnom moglo uiniti nerazumnim. Da, obraam se vama jer ne poznajem
nikoga drugoga tko bi me mogao bolje razumjeti. ivim meu kamenjem. Obronci Mit-le,
frizovi Chichen-Itze, vidikovci Uxmala nisu samo prostori moje profesionalne djelatnosti,
nego i prijestolja, oprostite mi na rijei, ali tako osjeam, svojevrsne ponovno steene asti.
Meksiko je zemlja pobuna; gotovo uvijek nasilnih, kojima ponekad ne manjka ni odreena
epska veliina; ali neredi su konstanta, a mirni prosvjedi poput onih posljednjih ezdeset
godina, uvjeravam vas, jo su okrutniji i podmukliji. Zato u mojoj zemlji nikad nije mogla
zaivjeti aristokracija. Nae rane nikada ne zacjeljuju; samo elita moe pomoi da se zacijele,
ali ozdravljenje prijei neprestano izazivanje novih nereda koji su neko izbijali periodino, a
danas se dogaaju neprekidno.
Vi, meutim, pripadate drutvu koje ne zaboravlja vrline svojih nekadanjih krvnika kad ih
pretvarate u rtve. Aristokraciju strijeljate, giljotinirate, tjerate u progonstvo. Ali Francuzi
ljubomorno uvaju politiku, estetsku i drutvenu kulturu aristokracije. Tako vi sada moete
uivati u dobrim stranama sruenoga staroga reda, ali i u novome republikanskom reimu. A
taj reim, dopustite mi da primijetim, nije najbolji od moguih svjetova, ali je najbolji od
dvaju moguih svjetova. Medu njima postoji razlika, a ja bih volio da u svojoj vlastitoj zemlji
imam na raspolaganju tu opciju. Sve mije to pros-trujalo glavom kad ste mi te noi na veeri u
Jeanovoj kui u Cuer-navaci ispriali kako AlexAndr Dumas pripovijeda da je Napoleon
staroj udovici vojvode od Orleansa, koji je, kako ste se, Branly, prisjetili, dao izgraditi Park
Monceau, dodijelio rentu od sto tisua kuda.
Na takvu liberalnu gestu potaknulo ga je to to je udovica Vojvotkinja u svojim salonima u
Chaussee d'Antinu njegovala tradicije dobroga drutva iz vremena Luja IV i Luja XV Kasnije
spominje Dumas kako prvih dvjesto pedeset godina ivota postoji samo kao sjeanje. Da se
barem isto moe rei za nacije koje po svaku cijenu ele biti nove. Nisam zaboravio to ste mi
ispriali tijekom te veere.
Eto, to smo mi Heredije iz Meksika. Robijako meso osloboeno iz tamnica u Cadizu i
Ceuti u zamjenu za sudjelovanje u pothvatu osvajanja Indija. Neu vas optereivati detaljnim
rodoslovljem; deset godina nakon pada Velikog Tenochtitlana, raspolagali smo indijanskim
enama i mnotvom mulatske djece kao i golemim posjedima. Gospodarei golemim
povrinama tue zemlje i mnotvom radnika robova, mogli smo biti ono to nismo bili u
panjolskoj zbog tamonjeg reima povlastica. Zbog viteza spremnih na osvetu, patricija koji
se valjaju u lijenosti, sinekura, parazita. A u Novom Svijetu, Branly, nismo morali maknuti ni
malim prstom. Kako u takvim uvjetima pokazati mo koja, kao sve djelatnosti, slabi ako se ne
koristi? Samo prikrivanjem i nekanjavanjem okrutnosti. Tu su ulogu u povijesti preuzele
doivotna renta, rudarski porez, prisilni rad, kmetstvo. Mnogi uglednici, suci i tamniari u
hispanskom Novom Svijetu nosili su ime Heredia, a naposljetku, i mi smo uspjeli preivjeti tri
stoljea samo zato jer smo uvjerili to mnotvo odrpanih ljudi da za svoj ivot imaju zahvaliti
samo nama, naoj oinskoj zatiti i religijskoj utjesi.
Jo dok sam bio djeak, posjetio sam jedan od posjeda koji je pripadao mojim precima.
Zapatisti su ga spalili tijekom revolucije; pretvorio se u ruevinu, ali ruevinu koja je slika i
prilika onih koji su jednom na posjedu ivjeli. Runa, crna i okrutna; kolibe, zatvori, srueni
mlinovi za mljevenje eerne trske u spaljenom sreditu starog posjeda za proizvodnju i
preradu eerne trske priaju mi otada o svijetu bez veliine koji je nepravda dubinski
nagrizla jo dok je bio na vrhuncu. Ali, zar to nije tipino za hispanske narode: istodobnost
veliine i dekadencije?
Vjerujem da je taj posjet odredio moj poziv. Odrastao sam i bio prisiljen pronai nain na
koji u izgraditi svoj drutveni identitet; uporno smo se borili da zadrimo svoj poloaj u
119
hirovitim reimima devetnaestog stoljea; isprva su nam natetile liberalne reforme Juareza
uskrativi nam tradicionalan savez s crkvom; no vrlo brzo su nam pomogle kad je, zamislite,
nakon punih dvadeset godina tijekom kojih su nas ljekarnice, i odvjetniki uredi i novinske
redakcije pokuavali privesti, i to ne jako uspjeno, neemu to se tada nazivalo modernim
ivotom, diktatura Porfiria Diaza stvorila uvjete da se obnovi dio naega starog univerzuma:
latifundij. No ponavljam, za trideset godina ne moe nastati nova aristokracija, i tako je kad
sam se rodio, 1931. godine, moja sudbina bila zapeaena: mogao sam birati da se kolujem
za neko zanimanje ili da vodim pikarski ivot. Nije bilo drugoga puta za te ostatke starih
meksikih oligarhija koje je definitivno dokrajila revolucija. Otada nadalje, Branly, svi u
Meksiku imaju pravo na sve, poput Bonapartinih sljedbenika u Francuskoj. A to je zapravo
samo jedan oblik, sigurno ete se sloiti sa mnom, demokratskog ugnjetavanja.
Priam vam to i ono to slijedi jer elim, ne samo da me razumijete u svoj kompleksnosti
mojih psihikih i povijesnih slojeva, nego i da se, moj srdani i gostoljubivi prijatelju,
zainteresirate za mene. Rekao sam da su ruevine indijanskog svijeta moje prijestolje;
nemojte se uditi paradoksu; naposljetku, lani vitezi, malaksali kreolci, a svakako i mjeanci
ozlovoljeni onim to je bila Nova panjolska, svi mi moramo spoznati jedni druge, a moramo
i shvatiti da temelji ove zemlje, njezino najdublje ostvarenje, njezin neizbrisivi identitet, gr-
bovi i plemstvo, lee u starom kamenju Tolteka, Asteka i Maja. U njima sam i ja, arheolog iz
nude, veliki gospodin bez mogunosti da vodim ivot koji mi roenjem pripada, tiranin bez
robova, napokon potraio utoite; obraao sam se kamenju i od njega sam, vjerujte mi,
Branly, uo sve ono to sam ovdje ispripovijedao. Razmislite jo jednom o razmjerima
paradoksa o kojem govorim. Ne mogu prihvatiti da je moj imid samo ono to Aldous Huxley
naziva "pogrbljenom" arhitekturom panjolske kolonije u Meksiku; a u onome to predstavlja
sjedite nae moi, posjedima, prepoznao sam samo ve spomenute uase. Takva je za mene,
u mojemu duhu, bila pobjeda onih koji su izgubili: ja, kreolac, u potrazi za izgubljenom
veliinom, mogao sam je pronai samo medu spomenicima prolosti mojih rtvi.
Profesije deformiraju; arheologija nije iznimka. Razgovarao sam vie s kamenjem nego sa
svojom enom i dvojicom sinova, Antonijem i Victorom; morao sam stalno putovati i na je
stan u Ulici Garona za mene bio gotovo pied-d-terre. Suprugu Lucie upoznao sam u
Francuskom institutu Latinske Amerike, toj urbanoj oazi u Ulici Nazas gdje je cijela moja
generacija stjecala znanja o kinematografiji, knjievnosti, a osobito o civilizaciji za koju smo
vjerovali da emo je svatko od nas s golemom odgovornou uvati, i to u doba kad je mo
Francuske bila na zalasku. Prvo na to mi je Lucie skrenula pozornost jest to da je sve ono to
sam joj ispriao o svojim precima obiljeeno tom udnom ljubavi prema Francuskoj koja je
nas Latinoamerikance navodno spasila stare hispanske i nove anglosaksonske potinjenosti;
Francuska je poput kakve sigurne i prieljkivane zatite. Lucie potjee iz jedne od onih
obitelji iz Barcelonette koje su se u Meksiku obogatile osnivanjem robnih kua; sada se, kao
to je to obino sluaj, iskupljivala za trgovake grijehe svojih predaka studirajui povijest i
knjievnost na IFAL-u. Bilo je prirodno da se upoznamo, zavolimo, vjenamo.
Mnogo joj toga dugujem. Nije se sramila trgovine niti je bila ponosna poput mene.
Dopunjavala je moje znanje, moju kulturu; francuski nain razmiljanja dobar je korektiv
latinoamerikom ludilu; ali francuske ideje isprobavaju se u latinoamerikoj penici, a Lucie
se zabavljala podsjeajui me da je moja zemlja povela revoluciju za neovisnost jer su neki
ljudi proitali Rousseaua i Voltairea, a onda je organizirala prosvjetiteljsku proturevoluciju jer
su neki drugi itali Comtea, a zatim je digla jo jednu revoluciju napajajui se intelektualno na
Bergsonu. Doputam da moete biti sumnjiavi prema rezultatima tih ideolokih
transplantata. Ali moram vam priznati, Branly, da su Lucieno zapaanje, disciplina, radne
sposobnosti zapalili fitilj moje ambicije potaknuvi me na odluku da sve proitam, da sve
znam, da sve povezem, i da ne podlegem toj reduktivistikoj gangreni naega stoljea koja u
dananje vrijeme neprestano pokuava unijeti rascjep izmeu sadanjosti i prolosti u osloncu
na trgovaku logiku - one iste trgovine na kojoj su se obogatili roditelji moje ene, a
osiromaili moji roditelji koji kao velika gospoda, nikada nisu znali iskoristiti svoj status -
nastojei prolost pretvoriti u neto to je zauvijek mrtvo da bismo mi zauvijek bili neto
novo, razliito od nevane prolosti, novi i stoga uvijek gladni novotarija u umjetnosti, odjei,
120
zabavi, automobilima. Novina se pretvorila u potvrdu nae sree. Tako se drogiramo ne bismo
li zaboravili kako u nau sudbinu spada i smrt kad budunost odlui da smo postali prolost.
Kaem da sam s njima rijetko razgovarao jer sam im samo prenio pouku o kamenju.
Moda drugo nisam ni znao; u tome lei moja krivnja i danas sam je proistio. Lucie je
odobravala dobru pouku kamenja, kako ju je ona nazvala: osjeaj za prolost, tvrdoglavo
odbijanje da je rtvujemo, da je protjeramo iz sadanjosti koja i nije razumljiva bez svoje
druge dimenzije, prolosti u sadanjosti.
Kaem da ju je to oduevljavalo. Za razliku od onoga to je naposljetku nazvala loom
poukom o kamenju: uvjerenja da pripadamo nekoj nadmonoj kasti, koja raspolae uroenim
povlasticama te stoga ima pravo traiti da nam se vrati mo koju smo kasnije izgubili.
Lucie je bila vrlo inteligentna i bojala se takvoga mog stava jer, govorila je, u naim
zemljama tlaenje je bilo gore nego u Europi; Europljani su iskoritvali ljude na drugim
zemljopisnim irinama i mogli su ih bez velika napora zaboraviti. Mi smo svoje rtve, iji je
broj neprestano rastao, drali u kui: to su jedine opipljive sablasti koje poznajem, znala je
rei moja ena, prose na ulicama, spavaju na hrpama smea, iz njihovih ljutitih pogleda kaplje
stakleni bode.
- Hugo, jednog e dana osjetiti krivnju - govorila je. - ista europska savjest donekle je
povezana s udaljenou rtava. A ova prisutnost ponienih meu nama jednog e se dana
pretvoriti u nau najgoru nonu moru.
Antonio je bio blizak sa svojom majkom i sluao je njezine savjete; Victor je bio
privreniji meni i uio je od mene. Vjerujte mi, Branly, kad vam kaem da me je Victor samo
zato sve ee pratio na mojim stalnim terenskim istraivanjima; tako je i upoznao bolje od
Antonia nau zemlju, a ne moram skrivati kako nita nisam uinio da ugasim taj sjaj vlasti i
mrnje u njegovu pogledu kad je vidio to je morao vidjeti: itava sela pijanih mukaraca,
ena i djece, mukarce omamljene od svetkovanja, ene pijane od boli, a djecu oamuenu
alkoholiziranim majinim mlijekom; pobono ponienje u meksikim crkvama, taj
nerazdvojni miris bijede i vjere; okrutnost i grabeljivost svih protiv svih to je glavno
obiljeje meksikog sela. Prezreo je ljude; divio se kamenju, pa se zajedno sa svojom majkom
i bratom priklonio "dobroj pouci" kamenja.
Jedne noi zatekao sam dvojicu svojih sinova kako igraju neku udnu igru. Sjeate se da su
obojica iz "dobre pouke" nauili da osjeaju iskreno potovanje prema prolosti, i uistinu
prolosti nema bez ludikih oitovanja koje ju odravaju svjeom. U neto su se kladili. A ja
sam zadrhtao shvativi sadraj oklade. Kladili su se u smrt, svoju vlastitu smrt i u smrt svojih
roditelja.
- to misli tko e prije umrijeti? - pitao je Tono.
- Najvjerojatnije emo prvi umrijeti tata i ja - rekao je Victor. - Trebao bi vidjeti avionie
kojima letimo u planinska mjesta.
- Obeajem ti da emo mama i ja jako plakati za vama - uzvratio je Tono.
- I tata i ja emo plakati za vama - rekao je Victor.
Razgovarao sam s Lucie ispriavi joj razgovor. Odluili smo da se, da tako kaem,
zamijenimo; mislili smo kako je morbidno da djeaci svoje smrti poistovjeuju sa smru
jednog od roditelja. Meutim, bili su u pravu u neem drugom: nas dvoje nikada ne bismo
smjeli putovati zajedno izlaui tako Victora i Antonia opasnosti da ostanu siroii bez oba
roditelja. Ja u odsada voditi Antonia sa sobom na neke od terenskih pohoda u planinska sela
i izolirane meksike vrleti. I ja sam jedinac. Moji su roditelji umrli, a Lucieni roaci, unato
naporima moje ene da odri kontakte i da ih s vremena na vrijeme posjeuje, ive u
Francuskoj na ravnodunoj udaljenosti. Naim smo prijateljima priopili da smo tu odluku
donijeli kad se rodio Victor. Nitko se nije iznenadio; neki su pohvalili na oprez; nitko se,
vidite, nije prisjetio, da smo ponekad putovali samo utroje, ona, jedan od djeaka i ja, izlaui
tako drugoga djeaka mogunosti da ostane bez obitelji. Ali ako i mi sami zaboravljamo kako
smo uredili ivot, kako oekivati da ga se drugi sjeaju? Branly, to i jest smisao mog
arheolokog poziva: da nekako nadomjestimo vlastitu amneziju, taj zaborav onoga to smo
bili i to su bili nai roditelji i djedovi, a zaborav, kad do njega ipak dode, nehotino priziva
121
sablast koja nam dolazi rei: to si bio, to su bili tvoji, zaboravio si; misija sablasti jest da
ispravi zaborav ivih, njihovu nepravednost prema mrtvima.
Odluka kakvu smo donijeli zajednika je mnogim dananjim obiteljima i Victor je u pravu;
avionii, kojima antropolozi lete iz Palenquea do San Cristobala, nadlijeu planine Guerrero
ili provalije Nayarit i Morelos, nalik su komarcima zalutalima u oluji. Jer vidite, Branly,
meksika priroda, ak i kad miruje, kao da prijetei podrhtava. Bezdani ponori, nadgrobne
ploe od istog bazalta, izdajniki planinski vrhovi, vjetrovi u ovim zastraujuim planinskim
vrletima; neoekivane pustinje i tisue piramida preruenih u bezopasna brda. Ne vidite li ih i
ovoga popodneva s mjesta na kojem stojimo?
Lucie je otada najee putovala s Victorom, a ja s Tonom; ali djeak kojega nismo sa
sobom vodili na put bio je, a da to nismo morali meusobno komentirati, na pravi miljenik.
Tono se samo divio priznajui nijemu ljepotu prolosti; ali ne i glas okrutne moi niti njezinih
dosega u sadanjosti. Jedne noi u nekom hotelu u Patzcuaru neki mladi indijanski konobar iz
nepanje je prolio sok od rajice na vezenu bijelu koulju koju je Antonio trebao odjenuti te
noi kad mi se trebao pridruiti na veeri kraj jezera. Pomislio sam to bi u tom sluaju rekao
i napravio Victor. Tono se, naprotiv, nasmijao, pomo-gavi konobaru oistiti pod uprljan
sokom, a zatim je sam oprao koulju objesivi je da se osui u kupaonici, sav sretan, kako je
rekao, to postoje sintetska vlakna. Meutim, kad se Lucie vratila iz jednog posjeta svojoj
obitelji u Francuskoj, poalila se kako se Victor nepristojno ponaao prema posluzi u hotelima
i restoranima, osobito kad bi otkrio da su panjolci, kao stoje est sluaj.
- Oni i postoje zato da me slue - govorio bi mladi, s prizvukom ohola humora.
ekao sam priliku da neprimjeeno prislukujem njihov razgovor. Ukazala mi se tek prije
godinu dana, kad smo svi etvero otputovali na neki antropoloki kongres u Caracasu i odsjeli
u susjednim sobama u Tamanacu. Pisac i izdava Miguel Otero Silva u svom je domu priredio
krabuljni ples; Victor i Antonio mislili su da smo zabavljeni maskama kad se pribliavao
trenutak polaska. uo sam ih kako govore sljedee:
- Potpuno si u pravu - rekao je Victor. - Tata ne voli plakati.
- Hoe li da se zamijenimo? - predloi brat.
- Ako se slae, Tono, vrlo rado.
- Meni je potpuno svejedno - ree Antonio s izvjesnom samodostatnou tipinom za
samouvjerene etrnaestogodinjake.
- U tom sluaju ja bih radije da umrem s tatom kako biste ti i mama mogli za nama plakati,
ili da ti i tata zajedno umrete da bismo vas mama i ja oplakivali. Vano je da mamica ne umre
jer ona jako dobro zna oplakivati mrtve.
Nasmijali su se na to, a ja sam se zapitao zato Lucie plae, to vide i to znaju moji sinovi,
a ja ne znam. Nije bilo vremena za razjanjenje te tajne. U taksiju na putu za zabavu dotaknuo
sam eninu ruku i upitao je li s njom sve u redu. Rekla je da jest, pogotovo danas; noas
neemo postavljati glupa pitanja, plesat emo i bit emo sretni. Bit emo sretni, ali nam nee
biti udobno, uzvratio sam, osjeajui se zatoenikom fraka i bolivarovskih irita, u svojoj
maski generala, borca za nezavisnost Venezuele. Ona je, naprotiv, ula u salon lebdei,
prelijepa u svojoj opravi iz Prvoga Carstva, u prozranim koprenama i tilovima, irokoj
earpi, boleru, svilenim papuama i frizurom u obliku tornja s ueerenim kovrama.
No je bila topla, a obitelj Otero sve je priredila u prekrasnom vrtu na katu svoje vile. Vi
ste, Branly, iskusan putnik i znate kako se Caracas skriva od svoje vlastite moderne runoe
povlaei se u te obzidane tajne vrtove, iako se nijedan, vjerujte mi, ne moe mjeriti s ovim, u
kojem se posebno istie igra visokih i niskih, blagih i britkih svjetala, koja, da tako kaem, jo
jednom kleu skulpture koje ovdje mogu biti izloene na otvorenome: Henry Moore, Rodin.
Iza skulpture Balzaca odjevena u redovniku opravu u kojoj je obiavao pisati, pojavio se
sveeniki lik. Mukarac uspravna stasa, zdepast zbog etvrtastog i grubog torza, kojemu
lijepo pristaje sijeda lavovska glava i upnika halja, a koji u jednoj ruci nosi okrugli ku-
kuruzni hljepi. Zauo sam apat iznenaenja, je li preruen u sveenika ili je uistinu
sveenik? Netko je ljutito primijetio kako sveto odijelo nije krinka, ali taj neobini uzvanik u
svakom sluaju nosio je samo crnu opravu i sveeniki ovratnik. Krenuo je prema meni
122
upravo u trenutku kad se zaula glazba; Miguel Otero zamolio je za ples moju suprugu, a ja
sam se morao zadovoljiti rukovanjem s oblom rukom mukarca odjevena u sveenika.
- Oprostite - obratio se slatkim glasom - juer su mi vas pokazali na inauguraciji. Zbog
znatielje sam vas elio upoznati jer smo imenjaci.
Vjerojatno sam ga pogledao izrazito glupim izrazom lica, jer je osjetio potrebu da mi
kae: - Heredia. I ja se zovem Heredia. Vidite, imamo isto prezime.
Neto sam mu na to uzvratio, ali zapravo jedino to sam vidio bila je Luciena prekrasna,
arobna, prozrana figura, ljepa nego ikada, s onom puti jo vie istaknutom tropskom
klimom dok plee omotana bijelim tilom, a zatim sam onako rastresen kurtoazno upitao tog
Herediju za porijeklo njegove obitelji; mi smo u Novu panjolsku stigli u esnaestom
stoljeu, dodajem predvidjevi njegov odgovor.
- Ah, ne, nai su Heredije sigurno mnogo kasnije doli u Novi Svijet - uzvraa mukarac
kojega, ako se pogleda malo bolje, ne mogu nazvati starim, bez obzira to tako izgleda. -
Moja majka - nastavlja - pristigla je u La Guairu s Haitija bjeei pred crnakim ustancima,
to kaete? U usporedbi s vaom genealogijom moja je obitelj jako mlada, zar ne?
Pokuavam se sjetiti "crnakog ustanka" na Haitiju prije sedamdeset, devedeset godina, ali
nita mi ne pada na pamet. Drugi Heredia blaeno sklapa ruke, kao da pogaa moje misli.
- Ah, sjeanje vam je zakazalo, zar ne?
- U pravu ste, gospodine Heredia.
- A opet, jedino sjeanje koje postoji to su uspomene koje uspijemo prizvati, nije li tako?
- To su rijei Pera Grulla - pomalo ljutito primjeujem. Razgovor s ovim Heredijom
postaje groteskan; zapravo, u rijeima i pokretima mukarca sve vie uviam neto senilno pa
se pokuavam ispriati. Snagom ruke zaustavlja me da ne odem. Ljutito otresam njegovu
ruku, ali prije toga prisiljen sam ga sasluati.
- Potraite me u imeniku ako me jednoga dana zatrebate.
- Zato bih vas trebao? - uzvraam pomalo grubo.
- Svi ponekad osjetimo potrebu za uspomenama - kae ljubazno. - A ja sam strunjak za
uspomene.
- Naravno. A sada me ispriajte.
- Ali ako ne znate kako se zovem, kako ete me nazvati?
- Kako ne znam, gospodin Heredia, ve ste rekli.
- Victor - dodade svojim najmekim glasom - Victor Heredia. Zamislite: ustanak na
Haitiju izbio je, mislim, 1791. godine pod zapovjednitvom Toussainta Louverturea; pobuna
koju e povesti kralj Cristophe, ako se ne varam, uslijedila je kasnije, zapravo ni u to nisam
potpuno siguran.
Vrata izmeu nae sobe i sobe djeaka bila su poluotvorena kad smo se Lucie i ja vratili u
hotel. Djeaci gledaju televiziju, ali na podlozi neke pjesme isprekidane vicevima s televizora,
uje se Antonijev glas, svaki dan sve ozbiljniji, sve svjesniji da e uskoro biti odrastao.
- Ne, Victore, povlaim to sam rekao. Ja u radije umrijeti s mamom.
- C'est pas chic de ta part
21
- na to e Victor jednim od izraza koje je pokupio tijekom niza
godina pohaanja Francuskog liceja, a Lucie, koja je svoje sinove uila govoriti izrazito
knjievnim jezikom, s veseljem je doekala da se u kui ponovno govori pravilan francuski.
- Zar ti nije svejedno? - upita Tono. - Tvoj je izbor bio da tata i ja umremo zajedno pa da ti
ostane s mamom kako biste nas do mile volje oplakivali.
- To nije isto - uzvrati Victor - kaem ti da nije isto, izdajnie!
uli smo kako je Victor navalio na Antonia i ja sam uao da ih razdvojim; Lucie se skrila u
kupaonicu; izgrdio sam djeake zaprijetivi im da e se idui dan sami vratiti avionom u
Meksiko ako se ne budu pristojno vladali. Moja ena nije eljela izii iz kupaonice, a kad je
konano ula u sobu, djeaci su ve bili zaspali, a ona je plakala. Upitao sam je li ula da tako
razgovaraju i prije na to je odgovorila da ih je znala uti. To nije sluajan razgovor, dodala
je, uvjerena da mladi, Victor, nainje tu temu kad zna da ih ona moe uti. S rezigniranim
uzdahom, moja je lijepa ena svoju plesnu haljinu u stilu Prvoga Carstva sloila u kartonsku
21 To nije lepo od tebe
123
kutiju, upozorivi me da isto napravim sa svojom sveanom vojnikom odorom; mulatkinja
koja nam je iznajmila tu odjeu najavila je da e po kostime doi jako rano, gospoda e
shvatiti, ti su kostimi jako popularni, gotovo ih svaki dan iznajmljuje; kartonske kutije moe
ostaviti vani kraj vrata, ona e ih pokupiti.
U povratku smo svi etvero letjeli zajedno. Vjerovao sam da je ve sama ta injenica
prekinula morbidnu igru mojih sinova. Kad smo poletjeli s Maiquetije, La Guaira je vie
nalikovala nekom vremenu nego mjestu: strma luka koja strpljivo eka da stari brodovi
ponovno zaplove neobino tihim i svijetlim morem. Pokuao sam raspoznati neke ruke, lica,
marame kojima su mahali iz zaselka na breuljku i s utvrde San Carlos. Ali vidio sam samo
leinare koji su pravi uvari svih luka Karipskog mora. Sklopio sam oi i zujanje motora
pomijealo se s uspomenom na svadljivo glasanje tukana u venezuelanskom sutonu.
Nesrea se dogodila tog Boia, kad su Lucie i njezin miljenik Antonio otputovali u Pariz
u posjet njezinim roacima. DC-10 sruio se u more blizu Azora i nije bilo mogue pronai
leeve. Ne, tomu nije prethodio nikakav znak, nikakvo udo. Sad kad i vi i ja poznajemo te
prie, eljeli bismo, moda, vjerovati da se neto povezano s njima uprizorilo u smrti moje
ene i moga sina. Nije tako, a straan dogaaj, naravno, ostavio je dubok trag u mome domu i
to zbog razloga koji nikoga ne bi iznenadili. Victor je ivio obuzet tugom. Tugom koja me
potresla i koja je potresla svakoga tko se s nama druio, a koja je na mali stan u Ulici Garona
uinila jo neveselijim. Ali svoju alost moj sin nije elio podijeliti sa mnom. Samo sam ja
znao zato to ne eli, jer sam uo razgovor brae. Victor nije imao s kim podijeliti tugu.
Shvatit ete, Branly, da sam im sam to primijetio, postavio sebi za cilj da postanem
supatnik sinu u njegovoj alosti. Ali kako sam, opet, mogao zauzeti mjesto njegove majke, za
koju je on predvidio da e zajedno s njim oplakivati nestanak drugoga para: Antonia i mene?
to od mene oekuje moj sin? to mu mogu ponuditi? Nisam prvi otac udovac koji odgovara
na ta pitanja; promatrao sam kako se Victor, koji je ivio obuzet beskonanom tugom,
mijenja, i to ne toliko zbog majine smrti koliko zbog toga to ne moe zajedno s majkom
oplakivati moju smrt i smrt Victorova brata. Ta se bol moe i drukije nazvati: okrutnost.
to postoji u toj, da tako kaem, zajednikoj dui, kakva je naa: Victorovoj i mojoj? Ve
sam vam rekao: prezir prema ljudima, potovanje prema kamenju. Odluio sam da djeak
moe, ako to bude potrebno, izgubiti kolsku godinu; vano je da se nikada ne odvaja od
mene, da usvoji moje dobre i loe pouke, kako ih je obiavala zvati njegova majka, dok me
bude pratio po tim prijestoljima izgubljene asti i ponovno steenog identiteta to jesu
velianstvene ruevine meksike prolosti; sa mnom e, i opet s vremenom, upoznati i duu
Meksika: njegova sela, crkve, svijet praine i jeftine rakije i podmukle smicalice ponienog
Indijanca i lukavog zemljoposjednika, vlasnika trgovine, bordela i dobrotvornih institucija.
- Odavde potjeemo mi Heredije. Pogledaj dobro. To je blato iz kojega smo potekli.
Odgajao sam ga, Branly, da se divi velikim autoritetima koji zasluuju divljenje i objasnio
sam mu kako ih je teko pronai; odgajao sam ga da sniva o idealnoj dravi kojom upravlja
prava aristokracija koja zna disciplinirati podjednako i masu iskvarenu porocima kao i
vulgarne i grabeljive eksploatatore u naoj zemlji.
No nisam primijetio kako se Victor mijenja, iako znam da se mijenjao. Rub onoga to ne
znam o njemu sve je vei; postoji neto, slutio sam, to samo moj sin zna ili prieljkuje; on
zna i eli neto o emu nikomu ne govori, ali to znam samo ja. Nema s kim podijeliti tugu, a
ja sam se bojao da e se okrenuti opasnosti: odnosno, nepoznatom. Zato sam ga drao uz
sebe.
Uoio sam ono to ve znate: bahato Victorovo dranje prema podreenima, osobito prema
slugama. U onoj mjeri u kojoj je to uobiajeno za djeake iz bogatih kua u iberskom svijetu,
nije me zabrinjavalo; ali me duboko zasmetalo kad mi je zbog takva ponaanja mlaega sina
poelo nedostajati neizvjetaeno drutvo starijeg sina, Antonia.
Tako sam zapoeo, a da toga i nisam bio svjestan, rezati granu na kojoj sjedim,
usporeujui trenutke hladnoe, okrutne Victorove postupke s neizvjetaenom radou,
oduevljenjem, incijativama za igru, to su bile Antonijeve osobine. I opet neprimjetno,
Victor me oblikovao kao to sam ja mislio da oblikujem njega; poput njega, i ja sam u
124
njegovu drutvu traio i alio zbog odsutnosti onoga tko bi mi pravio drutvo u alosti,
supatnika s kojim bih mogao podijeliti tugu: Antonia.
Svaki dan sve sam jasnije primjeivao Victorov karakter. Jednog smo proljea u vrijeme
blagdana svetoga Marka boravili u Aguascalientesu. Branly, to je svijet izazova, oklada,
maizma i krajnjeg hazarda; neprekidnog izbora na sve ili nita, koji je poput vihora u ijem
je sreditu borba pijetlova. U toj borbi, sve ono to sam upravo naveo prelazi u zanos koji se
ne razlikuje mnogo od drevnih oblika kolektivnih igara, misterija i rizika. U posljednji as
doao sam u amfiteatar; kad se zauo poklik "zatvorite vrata", poele su pljutati oklade,
pijetlove su pokropili mlazovima vode i alkohola, odvezali ih i pustili da se bore, dok svi
znaju, ukljuujui i ivotinje, da je to borba na ivot i smrt. Pogledao sam oi, ruke, glavu te
velike savitljive zmije kojoj slii publika u aru oklada. Samo je Victor, sjedei usred te
uzbuene gomile, bio potpuno nepokretan, mirnih ruku, ne maknuvi ni prsta, zaleena
pogleda uperena u sredite amfiteatra koji, samo zbog toga to ga netko tako promatra, vie
nije podij za igru nego arena za ubijanje. Sjeate li se Hitchcockova filma u kojem svi
gledatelji teniskoga mea glavama slijede kretanje loptice, osim jednoga: ubojice?
Nepokretan pogled mojega sina govorio mi je da je potpuno ravnoduan hoe li umrijeti jedan
ili oba pijetla jer, kako god uzmete, to je sudbina na koju su osueni, oba pijetla trenirana su
za borbu i naoruana britvama u ostrugama, oni su igrake svojih vlasnika, ali i gospodari
borbe, a naposljetku, bolje je umrijeti u amfiteatru nego u trgovini ivadi.
To to je sve to izazvalo kod njega potpunu moralnu ravnodunost, navelo me da pomislim
kako se za Victora kult aristokratskog autoriteta pretvara u kult sudbonosnog potivanja
slijepe moi i ja sam se zapitao to nedostaje tom odgoju koji mu je trebao omoguiti da
stekne potpuno vrijeme, bez rtvovanja prolosti, to sam prije svega i elio prenijeti svojim
sinovima. Odgovor sam doznao ubrzo, prvi put kad smo zajedno otili u Xochicalco, prije
nego to sam vas upoznao, Branly. Jednog popodneva radio sam s ekipom vedske
antropologinje Laure Bergquist na prostoru igralita pelote koje vidite dolje ispod nas kad
smo u visini utvrde svi zauli prodoran krik za koji su neki pomislili da je suhi grom, od onih
koji se uju mnogo prije nego to se spuste veernje kie u dolini Morelos u mjesecu srpnju.
Tada sam pogledao prema promatranici i ugledao Victora kako stoji na rubu ponora: upravo
tamo, Branly, gdje ste ga vi zadrali drkom tapa, na istom tom mjestu gdje ja sada stojim
oponaajui pred vama Victorovo ponaanje. Ruke su mu bile ispruene i krvave. Potrao
sam prema njemu; sreom, Bergquist i dvojica radnika poli su za mnom; Victor je pao
odozgo, ali doekali smo ga u naruje.
Ublaili smo udarac, ali te je noi djeak buncao. Ruke su mu bile isjeene i neprestano je
ponavljao rijei, "zaboravio sam, zaboravio sam."
Po povratku u Ciudad de Mexico priznao mi je to se dogodilo. Igrajui se i istraujui u
blizini toltekog hrama, otkrio je pukotinu na kosom zidu s pernatim zmijama. Jedna aba, od
onih kakve kao da se kreu po zemlji samo da bi nas odvele do skrivenih planinskih rijeka
ula je u pukotinu temelja, a Victor je odluio potraiti je rukom; ali umjesto dodira
smeuranog i drhtavog tijela vodozemca osjetio je povrinu nevjerojatne glatkoe; neto,
dodao je, nalih vrelom staklu. Ne mogu zaboraviti taj ivi savreni prizor. Izvukao je predmet,
a kad ga je pogledao (grozniavo je rekao), ukazalo mu se neto to mi ne moe opisati, tako
savrenu cjelinu, bez ikakvih pukotina, poput kakve mone udubljene zlatne kaplje, kojoj nije
potreban ukras, rezbarija ili bilo kakav dodatak; ljudske ruke, ako shvaam to mi je tada
elio rei Victor, ne mogu nita dodati tom savrenstvu koje, ipak, nije prirodno: ono je
proizvedeno, jer na njegovoj kruni blista reljef, zacijelo neki znak koji kao da je nastao iz
koncentracije materije.
Branly, posluajte sad ovo: sin mi je priznao kako osjea nesavladivu mrnju prema tom
savrenom predmetu koji nita ne duguje ni njemu ni ikom drugom; uzeo je taj britki kamen
udarajui njime predmet sve dok ga nije razbio po sredini oduzevi mu zauvijek ljepotu koja
ga je krasila dok je bio u jednom komadu. U zanosu svoje strasti, Victor si je porezao ruke
odbacivi daleko od sebe polovicu predmeta; s drugom polovicom, potrao je noen nekom
nadljudskom snagom prema rubu provalije; bacio je jo dalje drugu polovicu koja mu je,
kae, pekla rane, i tek je tada kriknuo i pao.
125
Pustio sam Victora da te noi zaspi u mom krevetu, ali sam ga iznevjerio. Izjalovili su se
moji pokuaji. Victor je nauio kako funkcionira arbitrarna mo, ali je u isto vrijeme
zaboravio sjeanje na cjelovitost vremena. Nisam elio da se to dogodi, znam da mi vjerujete,
nego da ljudski autoritet poslui sjeanju civilizacija, da znaenje naeg postojanja poslui
smislu svega to nam prethodi.
Ako vam sve ovo priam, Branly, to je stoga jer osjeam kako mi Heredije imamo
dugovanja prema vama. Vidio sam to je prolo vaim pogledom one noi kad smo se
upoznali. Zao mi je to sam vas iznevjerio. Nisam onaj univerzalni ovjek iz stoljea otkria,
nego tek donekle zlovoljan meksiki kreolac, poput svih mojih sunarodnjaka koje je obiljeio
osjeaj gluhe i bijesne nedostatnosti pred svijetom. Moja kultura je, stoga, selektivna; to me
moe spasiti svojevrsne capitis deminutio
22
, a to upravo znai biti "Latinoamerikancem",
odnosno ovjekom koji sve to dotakne pretvara u melodramu: tragedija mu je zabranjena pa
ak i njegove najvee patnje najavljuje velika reklama za cirkus nesrea.
Samo posluajte pjesme, proitajte ljubavna pisma, posluajte govore.
Prolo je nekoliko mjeseci u kojima mi je bilo teko, da ne kaem nemogue, komunicirati
s Victorom. Nastavio je pohaati nastavu u Francuskom liceju; gledao sam ga ponavljajui
opepoznatu frazu koju sam jednom uo, "jedino nae sjeanje su uspomene koje smo
prizvali". Poela me proganjati kao kakvo dosadno zujanje. Zar ono ega se ne sjeamo
prestaje postojati? Ili moda mi, zaboravljajui neto, postojimo manje; a zaboravljeno,
naprotiv, i dalje postoji, a da mu nije vano da li ga se sjeamo? Razmiljao sam o tome,
naravno, kad bih odlazio na arheoloka nalazita; velika blaga meksike prolosti nisu manje
istinita zato to stoljeima nismo znali da postoje. Moda se posao arheologa i sastoji u tome:
patetinom zagledanju u prolost.
Razmiljao sam o tome jednom zgodom kad sam posjetio boanski grad, Teolihuacan, prvi
pravi grad na zapadnoj hemisferi.
Njegova velika etalita i piramide izgledaju poput pisma koje je jo uvijek zadralo taj
drevni odnos prema svim stvarima i odnos svega sa svim. Sjeam se danas popodne, ovdje,
toga drugog popodneva provedenog na jednim drugim ruevinama jer je Victor tada bio sa
mnom, a danas vjerujem da je moja ograniena pouka povezana s promjenama koje su se,
zahvaljujui Victoru, tada dogodile u naim ivotima. Jer elite li, Branly, da vam samem
najdublju pouku meksike prolosti, to je sljedea reenica: sve je povezano jedno s drugim,
nita ne postoji samo za sebe, sve stvari popraene su ukupnou njihovih prostornih,
vremenskih, fizikih, onirikih, vidljivih i nevidljivih atributa.
Tek roeno dijete - rekao sam tog izrazito blijedog popodneva Victoru - obiljeeno je
znakovima; odgovara mu jedan dan, jedan fiziki predmet, jedan smjer u prostoru, jedna boja,
jedan trenutak u vremenu, jedan osjeaj, jedna temperatura. Ali ono to je uistinu neobino
jest to to su ti osobni znakovi povezani sa svima drugima, njihovim oprenim znakovima,
dodacima i preoblienjima. Nita ne postoji izolirano jedno od drugoga.
- Daj mi neki primjer - rekao je Victor, a ja sam potraio njegov pogled; osjetio sam da mu
se vraa sposobnost za igranje pa sam mu objasnio, primjerice, da ako je neiji dan, dan orla,
Cuautlija, s tim e se danom slagati znakovi visokoga leta koji bdiju nad svijetom poput
sunca, ali tu veliinu kompenzira rtva koja je nuno prati u liku boga Xipea Toteca, koji daje
svoj ivot samo zato da bi bilo etve, a da bi pobjegao od samoga sebe, poput zmije skida
svoju kou; velianstve-nost orlova leta i bolna bijeda naega drskoga gospodina.
Najprije smo, kako otrcano, igrali domino; zatim karte, svaki put sve sloenije igre, kao da
izazivamo jedan drugoga. Predloio sam uznemirujuu igru "faro" koju igraju u Pukinovoj
Pikovoj dami s njezinim tajnama bezgranine moi, beskrajna bogatstva kao i beskonane
smrti; Victor mi je uzvratio prijedlogom da igramo primitivan tarot. Usporedio sam onu
mjesearsku ravnodunost koju je pokazao u amfiteatru za vrijeme blagdana svetoga Marka s
nekom vrstom oduevljenja kojemu si je dao oduka jednog popodneva kad smo zajedno
otili na koridu. Objasnio sam mu da je povik ole prastara arapska rije, wallah: invokacija,
pozdrav Bogu. A Victor tog popodneva nije vikao ole gledajui veronike El Nina de la Capea:
22
capitis deminutio gubitak graanskog prava
126
umjesto toga, proaptao je taj poklik kao kakvu opasnu molitvu koja bi, kad je izgovori,
mogla spasiti ivot matadoru...
Igrali smo se i s fotografijama, Branly: sjeao se prijatelja iz kolskih klupa iz osnovne
kole, a ja sam se sjeao svojih; izrezivali smo fotografije stvarajui nevjerojatne parove,
cijele obitelji ija su lica preskakala vremena i prostore; kupovali smo stare filmove o neka-
danjim aktualnostima, prikazivali ih, a onda bi se jedan od nas (jedan je morao biti gledalac)
pokuavao uivjeti u ambijent prikazan na filmskoj vrpci: automobilske utrke, ratove u
Manduriji i Etiopiji, pad cepelina, prosvjede peronista na Svibanjskom trgu.
Victor je prvi predloio da potraimo svoja imena u telefonskim imenicima mjesta u koja
putujemo. Otkrie dvojice Huga Heredije, pola tuceta Victora Heredija u imenicima
Federalnog Okruga izazvali su povesele usklike, prve koje sam nakon dugo vremena uo od
svoga sina. Hinjeno iznenaenje, zajedniki smijeh bili su dovoljni da opravdaju novu igru.
Naprotiv, kad smo u telefonskom imeniku u Meridi otkrili samo jednog .Victora Heredia",
nismo mogli odoljeti iskuenju: nazvali smo ga; smijao se s nama, zavrili smo razgovor. Ali
u Puebli igra se zakomplicirala; Victor je predloio da onaj tko izgubi mora dati nagradu
pobjedniku.
- Tko e odrediti vrstu nagrade? - upitao sam nasmijeivi se.
- Pobjednik, naravno - uzvratio je ozbiljno Victor.
U imeniku u Puebli otkrili smo samo jednog Huga Herediju.
- Moja nagrada neka bude otvoren razgovor o tvojoj majci i bratu. Prolo je vie od godinu
dana, a jo ih nijednom nismo spomenuli. Slae li se da ih odsada nadalje ne zaobilazimo u
razgovoru?
Nisam dobio odgovor. Nazvali smo Huga Herediju iz Pueble; ovaj nam je odgunao
hrapavim glasom poklopivi slualicu.
- Jesi li primijetio, tata? Uvijek nam se na telefon javljaju starci.
- Moemo se kladiti i da e idui Victor biti mladi, a da e sljedei Hugo biti starac.
Victor se nasmijao dodavi kako ja nisam star; uzvratio sam mu da nam kad imamo
dvanaest godina svi ljudi stariji od trideset godina izgledaju jako stari.
- Ali neki ljudi nikada ne ostare - primijeti Victor.
- Tko su ti sretnici? - upitao sam pomalo nepromiljeno.
- Oni koji su umrli - ozbiljno odgovori moj sin. - Antonio nee nikada ostarjeti.
Jean mi je mnogo govorio o vama, Branly; u UNESCO-u vas poznaju osobe koje ja jako
cijenim; uivao sam u vaoj spontanoj i moda pretjeranoj gostoljubivosti; mogao sam vidjeti
u kakvom svijetu ivite, vae interese; prolistati knjige u vaoj biblioteci, proitati ono to ste
podcrtali u nekim knjigama na kojima se vidi da su vie koritene od nekih drugih: Lamartine
i Supervielle, Balzac. Zato znam da bih vas uvrijedio kad bih vas zamolio da budete diskretni
(tovie, da utite) o ovome to sam vam ispriao. Neu nita vie rei. Prava tajna je ona za
koju nas nitko ne moli da je uvamo, ali o kojoj ne govorimo da ne bismo rtvovali
prijateljstvo s osobom koja nam ju je povjerila ak i ako ona to nikada ne bi mogla doznati.
Vi moete rei kako niste od mene ni traili da vam sve ovo priam; u pravu ste. A isto je
tako tono da dentlmeni ne odaju tajne. Vi ete mi odgovoriti kako grijeim jer ne govori se
zbog ponosa. Moram se ispriati, Branly, i rei vam da u progutati ponos da bih vas zamolio
da mi oprostite; koristili smo vae ime, kuu, kola, vozaa za sklapanje saveza ije posljedice
i dan-danas ne mogu predvidjeti. To me i potie da vam se povjerim, a opet, i da vas zamolim
da to nikomu ne ispriate. Pojasnit u. Sve to sam dosada rekao, preutno zahtijeva punu
diskreciju za koju vas ne moram posebno ni moliti. Ali ono to u vam sada ispripovijedati
zahtijeva utnju koja bi, u sluaju da se prekine, naruila dogovor o kojem ovisi moj ivot.
Gledajte: priam vam jer zasluujete objanjenje, nita vie. Ali ako je ono to sam prethodno
ispriao tono i provjerljivo, ovo to sada dodajem otvoreno je raznim tumaenjima. I ja sam,
koji sam to proivio, ne shvaam u potpunosti. Da li vam to govorim i zato da s nekim po-
dijelim svoje uenje, sumnje, zbunjenost? Moda. Isto je tako tono da vam nita od ovoga
ne bih ispripovijedao da niste doli ovamo i potraili me, izlaui se mom nasilju ili mojoj
poruzi, kao to se i ja, nakon to sam vas primio, sasvim sigurno, izlaem vaoj poruzi.
127
Gledajui vas ovdje noas, dok gasne podne i pale se svijee radi bdijenja za mrtve, elim
misliti da vi zasluujete moje rijei, a ja da zasluujem vau utnju.
U Monterreyu smo u telefonskom imeniku pronali jednog "Victora Herediju". Moj ga je
sin nazvao iz nae sobe u Hotelu Anciri. Zaklonio je jednom rukom slualicu da se ne bi uli
nai glasovi i rekao mi:
- Kae da nita ne zaboravlja.
Osjetio sam marce na zatiljku i preuzeo slualicu. Predstavio sam se. Glas mi je uzvratio
kako zahvaljuje na pozivu; ve ga dugo oekuje i poziva nas da doemo na aj u njegov stan
nasuprot Biskupije, u starom dijelu grada, obasjanog i danas kao i nekada, suncem to se
barbarski probija kroz prainu. Grad mi ne ulijeva povjerenje; previe je u njemu
ravnodunosti prema vlastitoj runoi, kao da je Monterrey tamo sluajno, zbog neke
boanske nepanje, dok se njegova groteskna oligarhija bogati odnosei blago sa sobom u
nebo. Moda sam zato sinu preutio da nas je "Victor Heredia" pozvao k sebi; ali Victor me
zamolio da ga za nagradu povedem da upozna svog imenjaka. Zamolio me to tonom koji je
dovodio u pitanje, ako bih mu uskratio tu uslugu, cjelokupnu lomljivu konstrukciju naih
igara, a tako i meusobnog povjerenja. Nae ponovno roene ljubavi, Branly.
Nisam mu rekao da nas je ve bio pozvao u posjet. Banuli smo nenajavljeni, kako je rekao
Victor onoga popodneva kad smo sva trojica, vi, on i ja, zajedno ispijali aj u vaoj kui na
Aveniji Saxe, sjeate se? Ali mukarac nije izgledao iznenaen kad nas je tog popodneva pri-
mio u starom, neukusno namjetenom stanu, s mnogo srebrom obojene drvenarije kao i sa
zaputenim pokustvom iz tridesetih godina, onakvim kakvo se u Francuskoj jo uvijek moe
nai u robnim kuama Barbes.
Ako se netko iznenadio, to sam bio ja. Sjetio sam se ovjeka koji se pojavio iza Balzacove
skulpture u jednom vrtu u Caracasu dok je moja lijepa Lucie plesala odjevena u bijeli muslin.
A ako se "Heredia" zbog neega iznenadio, to je Victor primijetio, iznenadio se zbog moje
zabezeknutosti; Victorov oaj kad sam ja zanijekao da sam iao s njim u stan "Heredije" u
Monterreyu onoga popodneva u vaoj kui, Branly, bio je samo sasvim razumljiv oaj onoga
tko ne eli donijeti sam odluku koja, meutim, zahtijeva daje donese na svoju vlastitu
odgovornost.
Kaem da sam se sjetio mukarca iz nonog vrta u Caracasu jer ovaj "Heredia" nije bio u
potpunosti Heredia kojega sam onom zgodom upoznao; samo me na njega podsjeao. Ali bio
sam dovoljno priseban da samom sebi kaem kako je to moda elio rei taj ovjek kad se
predstavio strunjakom za uspomene. Evo to se dogodilo kad smo moj sin i ja zajedno
osvanuli pred "Heredijinim" stanom. Trenutak kasnije, starac ogrnut podstavljenim, bijelim,
otrcanim, svilenim ogrtaem primio nas je u papuama i sa alicom atolea u ruci, pretvarao se
da je jako iznenaen i upitao nas nismo li neki od skrivenih roaka, od onih koji izmile, poput
moljaca, iz drvenih greda, kad osjete kako se blii smrtna ura nekom starom bogatom roaku.
Rei ete kad proitate ovo da je moj sin Victor bio u pravu i da sam ja cijelo vrijeme
lagao. Nije tako; elim da shvatite neto to je veoma teko razumjeti. Obojica smo u pravu, i
moj sin Victor i ja. Nijedan od nas ne lae. On je doao sam, ali smo, opet, stigli zajedno;
"Heredia" je primijetio moje uenje kad me prepoznao, ali je i sam dao do znanja da se
iznenadio ispriavi dosjetku o siromanim roacima. Sve se to dogodilo, ili prije, dogaalo
se, Branly, u tren oka, brzo, na jednom mjestu u ruevnom, srebrom obojenom stanu, koji
kroz prljave kakane zavjese gleda prema sivim, oguljenim, bijednim, nimalo ljupkim
zgradama Monterreya. Nakon jedne pojave slijedila je odsutnost, svaku radnju pratila je
njezina suprotnost, iza afirmacije slijedila bi negacija, iza mene, on; samo to nas je
"Heredia", dok me gledao, dok sam ja njega promatrao, uvodio, stojei tamo sa alicom
atolea u ruci, u svoj govor; ali, dobro me posluajte, Branly, obraajui se jednom od nas
iskljuivao je drugoga, ne samo iz svojih rijei, nego i iz postojanja. Doznao sam to tek
kasnije kad sam, najobzirnije i naj-nesigurnije, upitao Victora sjea li se ovoga ili onoga to
mi je Heredia" rekao toga popodneva. Victor je rekao da se ne sjea i znatieljno me
pogledao.
Prestao sam postavljati pitanja. Znam da ni ja nisam uo to je "Heredia" rekao Victoru.
Ponovno sam osjetio kako me podilaze trnci koje je ovaj ovjek unosio u moj ivot; zamislio
128
sam, Branly, mo beskonana razdvajanja. Ime "Heredia" oznaava kaotinu izoliranost koja
sve mijea i razdvaja. Vidio sam u oima svoga sina dok mi se "Heredia" obraao, istu tu
okrutnu prazninu koja me jednom preplaila u amfiteatru na blagdan svetoga Marka; pomislio
sam da je to cijena Victorove izoliranosti te da moj pogled, dok se "Heredia" obraa Victoru
osuujui me na samou, vjerojatno nije mnogo drukiji. Sto govore jedan drugomu, Victor i
njegov stariji imenjak, a da ih ja ne mogu uti? Kakav su savez sklopili, Branly? Nikada to
vie neemo posve sigurno znati, jer vi nikada neete znati vie od onoga to vam ja
ispripovijedam. Ali moja mi je intuicija govorila da mi je u tim trenucima Victor prestao
pripadati, preao je u "Heredijine" ruke te da bih ga morao slijediti tamo gdje ga vodi taj vrag,
elim li i dalje voljeti svoga jadnoga sina.
A to je "Heredia" rekao meni? Upotrijebio je manje rijei no to je meni potrebno, Branly,
da priopi svoju uasnu ponudu. Neto nas povezuje: potajna elja da vratimo neke mrtve koji
nam nedostaju. Ne moemo ih zaboraviti. ivi moraju sluiti mrtvima; ovi su bespomoni za
odreene stvari. Ali kad ih sluimo, moemo biti sigurni da e i nas sluiti kad umremo.
Razgovarali smo o tome da patetino popravimo prolost; bile su to moje rijei, ali ih je
"Heredia" ponovio tog popodneva, dok je moga sina nudio razliitim vrstama atolea,
napitkom od okolade, sokom od jagoda i hladnim cliurrosima posipanima eerom u prahu.
- Mogu li vam ponuditi neto ozbiljnije, don Hugo?
Bilo je neega vulgarnog u njegovoj uglaenosti.
Rekao sam kako nita ne elim. Pa ak ni ono to mi nudi? Ne misli na au, nasmijao se,
ne. Moju enu. Moga sina Antonia. Ne, ne trebam mu nita dati zauzvrat; i on, "Heredia"
treba druge ljude. Njegov je sluaj jo jeziviji, da tako kaem, jer ako ja mogu eljeti da se
vrate oni koji su otili, on treba prisutnost onoga tko nikada nije postojao, shvaam li? Morao
sam ponovno nijeno odgovoriti, a neto to me tamo zadravalo - sve se to zbilo u nekoliko
trenutaka, ne vie od pet ili est, tvrdim vam - slomilo se, zahvalio sam "Herediji" na aju koji
je zapravo bio kukuruzni atole, rekavi mu da sam samo elio zadovoljiti znatielju svoga
sina, a sada moramo ii.
- Vratite se kad poelite - rekao je "Heredia" milujui Victorovu glavu.
- Kaem vam da smo doli samo zbog djeakova hira, zbog igre.
- Ah, ali on se ne smije vratiti sam. Ugovor moram sklopiti s vama, don Hugo. Razmislite
dobro. Vidjet u vas noas u vaem hotelu.
Ovaj put nisam nita rekao. Neto me je prijeilo da mu se narugam u Monterreyu kao to
sam to uinio prije u Caracasu. Nagnuo sam glavu, uzeo za ruku Victora i bez rijei iziao.
Te noi, ostavio sam Victora da spava siavi, na moju nesreu, u bar Hotela Ancira. Sto
biste vi uinili, Branly, nakon takva dana, prepunog nesreenih dojmova? Postoji li netko
koga ste zaboravili i koga se eliti sjetiti? Pomislite tada na ono to sam si ja ponavljao
tijekom svih tih sati koji su protekli nakon naega susreta s "Heredijom": zaboravljam Lucie i
Antonija, neizbjeno je, uskoro e biti tek neodreena uspomena koje u se tek s naporom
moi prisjetiti uz pomo fotografija ili nekog iznenadnog mirisa. Naprotiv, Victor je ovdje,
prisutan; njega se ne moram sjeati.
Zato mi Victor ne pomae u sjeanju? Toliko sam ga to puta molio. Osjetio sam
neumjerenu mrnju prema svom ivom sinu.
Upravo me to izravno upitao "Heredia" te noi. Sjedio je blizu bara, za stolom ispod starih
zrcala s poetka stoljea, uklesanih i sauvanih tamo zbog sklonosti prema prolosti kakva se
rijetko moe vidjeti u Monterreyu. Velika krila ventilatora koji visi sa stropa nisu uz-
nemiravala sijedu kosu tog ovjeka njenih crta lica i gruboga tijela, odjevena te noi u uto
barunasto odijelo koje je pretopio za klimu u Monterreyu s golemim celuloidnim ovratnikom
bez kravate koji pokriva neukusnu dugmad od kosti. Zato mi Victor ne bi pomogao u
prisjeanju? Victor se moe svega prisjetiti. iv je; nedostaje vam samo odgovarajui dodatak
da se vae teze, don Hugo, u potpunosti ostvare: iva, aktualna, neporeciva prolost. Victor i
jo netko, Victor zajedno s nekim drugim. Zajedno e vratiti sjeanje, bit e ta prolost. Tako
e Victor biti vie iv od svoga mrtvoga brata: sjeat e ga se kao da je Antonio i dalje iv.
Ali vratit e mu se i ivot njegova mrtvoga brata: sjetit e se onoga to Antonio zna jer je
129
mrtav. to je za to nuno? Savren prostor, don Hugo, stari prostor gdje e se moj i va
mrtvac sresti preko mladoga Victora, koji je iv.
- Jo jedan Victorov brat - rekao je "Heredia" u baru Hotela Ancira. - To je jedino to vam
mogu ponuditi ako to elite.
Podigao je au mint-julepa iz Vera Cruza nazdravivi u tiini. ekao je da ja uinim
sljedei potez.
- to vam se ini, don Hugo? - upitao je "Heredia" s podignutom aom.
- Prije nekoliko mjeseci, Victor je u napadu bijesa slomio jedan predmet koji smo nali na
ruevinama - rekao sam pomalo klonulo. - ini mi se kako je va prijedlog pomalo nalik
onomu to sam ja tada zaelio, a da toga sve do danas nisam ni bio svjestan. A znate li to
sam zaelio? Zaelio sam da se polovice tog predmeta sastave i da njegovo jedinstvo i dalje
nastavi postojati u umjetnosti, povijesti, prolosti, kulturi, to vam je drae.
- elite rei da prihvaate savez sa mnom?
- elim rei da bih kao dokaz vae dobronamjernosti prihvatio da predmet koji je moj sin
slomio ponovno bude cjelovit.
- Biste li bili zadovoljni s polovicom predmeta?
Odgovorio sam potvrdno; pomislio sam kako bi to bilo dovoljno da se mogu nadati da u
jednom ponovno stei izgubljenu cjelinu. Tada mi je rekao da e Victor pronai izgubljeni dio
u Xochicalcu; a taj e predmet kasnije trebati spojiti s drugom polovicom i rekonstruirati
predmet.
- to mi je initi kad moj sin pronae polovicu unitenog predmeta?
- Od tog trenutka sve e krenuti na nain koji ne elim zvati sudbonosnim; nitko ne eli
upotrijebiti tu rije; recimo radije da e se stvari odvijati prema predvienom redoslijedu,
jedna za drugom, je li tako? Dogaaji e se nizati jedan za drugim. Vi, don Hugo, shvatit ete
to se dogaa i uvijek ete odabrati najbolji put, kako da ne, ja vam to jamim.
Zatim je skrenuo na sasvim drugu temu priajui mi stare prie o svojoj obiteljskoj
prolosti na razliitim mjestima u Antilima. Sluao sam ga pomalo zbunjeno jer je u njegovoj
prii bilo pogreaka u povijesnoj sintaksi, datumi se nisu podudarali i naposljetku je bilo teko
znati nije li ovjek krljavih prstiju i jasnog pogleda kombinirao sasvim samovoljno osobe i
datume da bi stvorio genealoku povijest koja mu najvie odgovara. Spominjao je razliita
imena, koja pripadaju njegovoj obitelji i obitelji njegovih prijatelja, tada sam pretpostavio.
Doznao sam, a da nisam uvijek mogao povezati konce, priu o nekom Franciscu Luisu i o
njegovim dvjema enama, o nekom francuskom trgovcu imenom Lange i o dadilji mulatkinji.
Nikada nisam shvatio je li moj subesjednik sin prve ene Francisca Luisa, to je fizioloki
nemogue, jer bih tada razgovarao s mukarcem starim vie od sto ezdeset godina; ili potjee
od druge ene, a tada se, u svakom sluaju, vjerojatno rodio negdje izmeu 1850. i 1900.
godine, nakon smrti druge Heredijine ene, za koju ne znam s koliko je godina umrla. A opet,
on je prvu enu svoga oca uporno oslovljavao s "mama".
- Jeste li upoznali gospoicu Lange? - usudio sam se upitati.
- Devet mjeseci proveo sam u njezinu trbuhu - nasmijeio se neugodno dok je srkao iz
slamke.
- Gdje ste se rodili, gdje ste krteni? - upitao sam glasom koji nije nikamo ciljao.
- To uope nije vano - rekao je zauzimajui obrambeni stav.
- Meni je vano - insistirao sam obrativi mu se uobiajenim razgovornim tonom - kako ste
krteni?
U tom trenutku, Branly, "Heredia" se oslobodio svega to u njemu zvui uplje ili se ini
groteskno; pogledao me uasnim pogledom, u kojem sam prepoznao poseban oblik boli, koja
mi je, priznajem, potpuno strana. A zato? Sam sam odgovorio: ivim svoj ivot; mogu samo
zaaliti to sam ponekad donio loe odluke, veseliti se ispravnim odfukama, osjetiti bol za
onim to sam izgubio, osobito za poginulom enom i sinom, malo se nasmijati nekim
boljeticama i samoj injenici da godine prolaze; mogu aliti, veseliti se i smijati svojoj
vlastitoj smrti koja mi je prihvatljiva jer nikada nisam ni pomislio da bih je mogao izbjei i jer
sam oduvijek vjerovao da ivot koji kratko traje poput Toninog kao i onaj koji traje dugo
130
poput moga, ne mislite li i vi, Branly, da sam dugo i dobro ivio, zasluuje svoju smrt.
Pomislio samna svoju mrtvu enu, na nae zajednike noi, njezina ljubavna tepanja.
Ne, "Heredia" nije nita od toga proivio, a ja sam znao, svjestan da je moj ivot ono to
sam upravo rekao, da ivot ovjeka koji mi te noi pravi drutvo u baru u Hotelu Ancira ne
sadri nita od toga. Zato mislim da shvaam stoje tada rekao zastraujuim glasom
iznenadnog samosaaljenja koji me iznenadio s obzirom da se radi o ovjeku njegova kova i
njegove udi.
- Jesam li zaboravljen? Recite mi, don Hugo, zar me se nitko ne sjea?
Nisam znao to bih odgovorio na to plano pitanje; vjerojatno se i "Heredia" osjea glupo.
Dodao je: - Tant pis, mon ami
23
; tim gore za onoga tko zaboravlja. Ja u se pobrinuti da me se
sjeaju.
Glasno posrka ostatak pia od ruma i metvice zamolivi me da ga odvedem do sobe gdje
spava Victor. Popeli smo se, otvorio sam vrata i taj golemi snani ovjek provue se ispred
mene zalupivi mi vrata pred nosom, a kad sam poeo ljutito udarati i zvoniti na vrata, kroz
pukotine lakiranog mahagonija zauh "Heredijin" glas.
- Ne prekidajte me, don Hugo. Vratite se za pola sata. Dotada u zavriti. Sve ovisi o tome
da me sada pustite na miru. Preklinjem vas. Uinite to radi vaega sina. I nikome ne priajte
to se meu nama dogodilo. Uinite to radi vaega sina.
Prestao sam lupati. Udaljih se od vrata. Ali sam nastavio straariti u hotelskom hodniku.
Brojao sam minute na svom satu. ekao sam dok nije prolo trideset pet minuta. Ponovno
zalupah na vrata molei "Herediju" da izie, kao to je obeao. Ali vrata su popustila pod
mojom akom. Bila su poluotvorena; uao sam, a moj je sin spavao. I on je bio sam. Nikada
vie nisam vidio "Herediju".
Branly, ostatak prie znate. Rekao sam vam da mi je te noi u Anciri "Heredia" priao o
svojoj obitelji i onima koji su s njom u vezi. Tada mi ta imena nisu nita govorila. Ali kad su
me upoznali s vama kod Jeana onoga dana u Xochicalcu, doivio sam iznenaenje, vae mi se
ime vratilo; "Heredia" ga je spomenuo. Kunem vam se da se pokuavam sjetiti u kojem ga je
kontekstu spomenuo; zaboravljam pojedinosti kao to ih je i "Heredia" sklon izostavljati:
Branly, zloglasno mjesto u koje zalazi francuska vojska u Meksiku, provalija, loe pokopana
ena, pariki park, prozor, djeak. Govori li vam to sve to? Ja ne mogu povezati sve te konce,
prijatelju moj.
Osim toga, radije uvam auru tajne s kojom ste uli u moj ivot i ubrzali dogaaje. Victor
je tog dana pronaao polovicu predmeta. Vas prije svega uz to povezujem. Neto sainjeno da
traje, umjetniki komad napravljen za neto vie od same trgovine, prijevaru osjetila ili
pourivanje prolaznog, emblematski predmet te prisutnosti prolosti to je jedini dubinski
razlog moga ivota, trebao je biti vraen svojoj izvornoj ljepoti i jedinstvu; kolerino, glupo,
barbarsko i hirovito unitenje koje je doivio, bit e ispravljeno, tekom mukom, ali
naposljetku ipak ispravljeno.
Ne znam, Branly, to ste zaboravili o samome sebi, o svojoj prolosti, svojoj genealokoj
lozi, koja je unato svemu mnogo bolje dokumentirana od nae. A moda jo i vie, to sve mi
Heredije nismo zaboravili? Sada itave noi provodim pokuavajui se prisjetiti onoga to
vie ne znam; zamislive okrutnosti, sudbonosnog naputanja, prieljkivanog oskrvnua, svih
tih prijestupa tijela, ambicije, novca, moi i kaste koje obiljeavaju i oblikuju ivote kao to
su Heredijini zaboravljeni ivoti, upravo zaboravljeni, jer moda ne moemo ivjeti ako smo
neprestano svjesni ivota koje smo pokosili, imanja koja smo nasilno prisvojili, bijede na
kojoj smo svi mi, koji predstavljamo neto u Novom Svijetu, izgradili svoje bie. Lucie je,
naposljetku, moda ipak bila u pravu. Crna utopija: poderala ju je krvava epopeja; pogledajte
to je danas ostalo od sna o ponovno steenom Raju i njegovu plemenitom divljaku.
Naprotiv, predmet nije okrutan, Branly, ne posjeduje strast, ne moe nikoga povrijediti i
svjedoi samo o onome to je stalno i bljeti sjajem koji je blizak prolosti i sadanjosti koje
umjetnost ne bi znala razlikovati.
Tko te je posjetio, s kim si bio? grubo upitah sina kad sam ga tresui silom probudio u
hotelskoj sobi Ancire. Andr, uzvratio je, Andr...
23 Nita zato, prijatelju.
131
Zove se kako eli. Bio je djeak kad smo to i mi bili i stario je zajedno s nama. Nadam se
da e, zahvaljujui meni, dobro provesti vrijeme koje mu preostaje u drutvu tog mladia
kojega je toliko elio vidjeti ili koji je toliko elio biti i kojega je elio imati, ne znam koji
glagol upotrijebiti, kao to u ja, zahvaljujui njemu, ugodno provesti ivot u drutvu Lucie i
Antonija.
A ako je istinito ono to konano shvaam, jednog emo dana svi etvero biti zajedno jer
e nam se i Victor, na neki nain, pridruiti. Tada emo svi biti supatnici jedni drugima u
naoj alosti.
Ovisi o tome je li shvatio rijei. Imao si prolost i ne sjea je se. Pokuaj je se prisjetiti u
ono malo vremena to ti je preostalo ili e izgubiti budunost.
Tu obvezu dijelimo svi mi sudionici ove prie. Ja je predajem vama, Branly, molei vas da
je prihvatite kao dokaz moje zahvalnosti. Zato to prema vama osjeam zahvalnost, ispriao
sam vam ovoga popodneva sve to znam, ni manje ni vie. Znam da se izlaem uasnom
raspletu ako mi ne budete vjerni i to nekomu ispriate. Ali suvino je rei, dentlmeni uvaju
svoju rije.
Vidite, Branly; vas i mene povezalo je zajedniko odbijanje da je prolost, koja je
sadanjost civilizacija, mrtva; mene i "Herediju" povezala je, ako je tako mogu nazvati,
pragmatina sankcija tog ponaanja: volja da sluimo mrtvima da bi nam ivi jednoga dana
sluili. Vidite kako ste se, zahvaljujui meni, vi i taj demon naposljetku sjedinili u zajednikoj
odluci, odluci da ponovno stvorite anela.
XXI
Kad je Branly zavrio svoju dugu pripovijest o onome to mu je ispripovijedao Hugo
Heredia u Xochicalcu tijekom bdijenja na Dan svih svetih, trebalo je izvjesno vrijeme da puno
znaenje te prie, poput papira baenog u more, prodre do dna moje svijesti; morala se
natopiti vodom i solju, pa onda i jodnim parama i solju i svim onim to nam omoguuje da
rijei pretvorimo u spoznaju, a spoznaju u neto vie: sudbinu koju utjelovljuje svaka rije, ali
i koju proroanski objavljuje.
Samo zbog toga palo mi je na pamet da priupitam Branlyja je li mladi Victor jo neto
rekao ocu kad su se ponovno sreli nakon to ih je stari Heredia razdvojio u Hotelu Ancira. Ali
ini se da me moj prijatelj ne slua; ni njegov odlutali pogled ni aputave usne, siguran sam,
jo uvijek se nisu vratili sa alobne sveanosti u Meksiku.
Nisam se usuivao prekinuti njegovo udno posesivno sanjarenje. Pa i on sam, kad je
progovorio, izgovarao je rijei koje kao da mu ne pripadaju, kao da Hugo Heredia jo uvijek
progovara kroz glas moga prijatelja.
- Sve ovisi o tome shvaate li to sam vam rekao. Imao si prolost i ne sjea je se. Pokuaj
se prisjetiti u ono malo vremena koje ti je preostalo ili e izgubiti budunost.
Njegov se pogled ponovno usredotoio na jednu toku gledajui me gotovo ravno u oi.
- Branly - rekao sam pomalo tjeskobno - jeste li dobro? to vam je?
- Bilo je to u noi na Dan svih svetih, rekao je, vrativi svoj uobiajeni glas.
- Znam. To ste ve rekli.
Hugu Herediji saopio je tog popodneva na dan Svih svetih u Xochicalcu kako je doao
saznati od njega istinu jer ga je zadivio kad su se upoznali pa ne moe prihvatiti da je ovjek
njegovih intelektualnih kvaliteta jedan obini prostak.
- Morao sam se suoiti s njim i prisiliti ga da se suoi sa mnom, morao sam doznati kakve
je razloge imao da napravi ono stoje uinio, sudjelujui u prijevarama divljega "Heredije",
pokvarivi moju poslugu i prevarivi vlasti u mojoj zemlji vijeu da mu se sin utopio na
normandijskoj obali. A vulgarnosti tog ovjeka, dragi moj prijatelju, ovjeka iji ste profil
mogli naslutiti u karnevalskoj noi u Caracasu, u uasnom stanu oslikanom srebrom i u hotelu
u Monterreyu, a zatim, i u njegovu vlastitom prostoru, u Clos des Renardsu, ne mogu nita
dodati.
Branlyjev pogled odlutao je na spomen posjeda u Enghien-les-Bainsu; govorio je prilino
nepovezano, kao da se obraa nekom drugom, o prostorima, o tihim jadikovkama i sivim
132
ranama toga bolnoga grada za koje se inilo da ih "Heredia" vue sa sobom, otvarajui po-
nore, zapravo oiljke te prie, da bi podario glas jednom nepodnoljivom univerzumu tekih
uzdaha, udnih jezika i uasnih nerazumljivih govora, bijesnih povika i polja pepeljaste bijede
pod nebom bez ijedne zvijezde.
Doznao sam tako da moj prijatelj i dalje citira, ponavlja agor i glasove bliske toj migraciji
njegova duha koja se zbila no prije, izmeu umova i glasova u planini obasjanoj
priguenom svjetlou.
- to vam je jo ispriao Hugo Heredia - inzistirao sam - dovrite priu, Branly, to vam je
rekao?
Moj me prijatelj pogleda kao da me ne prepoznaje.
- Hugo Heredia? Hugo Heredia mi je rekao da se ta pria dogaa meni molei me da je
prihvatim kao dokaz njegove zahvalnosti. "Znam da se izlaem uasnom raspletu ako ne
budete odrali rije i ako to nekomu ispriate. Ali dentlmeni, treba li spominjati, dre zadanu
rije", rekao je te noi.
Konano su se Branlyjeve rijei slegle na dno moje svijesti; zbog ljubavi, zbog potovanja
prema tom ovjeku od osamdeset tri godine uinio sam ono to nisam nikada do sada; silovito
sam ga zgrabio za ramena i poeo ga tresti traei da mi kae istinu, je li to Hugo Heredia
rekao Branlyju kad je zavrio svoju priu ili mu je rekao ono to mi je Branly danas ispriao,
ovdje, u solariju bazena Automobilskog kluba?
Moja reakcija bila je rezultat iznenadnog uasa koji me obuzeo; nisam elio biti onaj tko je
doznao i dobio vraji dar, i to posljednji u nizu, a onda da ne zna kako bi ga se oslobodio. Ne
elim biti onaj tko prima i dobija samo da bi ostatak svog ivota proveo u potrazi za drugom
rtvom kojoj bih prenio i ispriao priu. Nisam elio biti pripovjeda.
Tekue bljedilo nestalo je iz Branlyjevih oiju. Nije ni primijetio moju estinu. Osjetio sam
se posramljenim. Pustio sam ga gledajui ga jo uvijek krajikom oka.
- Branly, ujete li me?
- Savreno dobro, prijatelju moj - kimnuo je krajnje obzirno.
- Recite mi neto. Nemojte okoliati. Paljivo sam sluao vau priu. Sad jo samo moram
znati to je vama bilo poznato prije nego to ste mi ispriali ono to vam je rekao Hugo
Heredia. elim znati to ste otprije znali, a niste mi rekli. Pitao sam vas jeste li propustili
uoiti sva ta mala podudaranja, preutne pretpostavke.
Moj prijatelj zamalo je ustao. Sada se ponovno naslonio na naslon platnene stolice.
- Tono, portret oca pokraj moga uzglavlja; sat djelo Antoine-Andrea Ravria, u ijoj je
radionici umrlo nekoliko radnika otrovanih ivinom glazurom; lik ene na satu u haljini
Carstva kako svira klavsen... Zamalo sam unitio obje stvari, prijatelju moj; i ja sam pomislio
da me ta fotografija, taj sat i njegov pozlaeni bronani lik na neki tajanstveni nain
sudbonosno vezuju uz priu o Heredijama.
- A zato ih niste unitili, Branly?
Moj je prijatelj slegnuo ramenima prije no to je odgovorio.
- Naposljetku sam, istina, povezao i smjestio neke predmete. No nikada nisam doznao
zato se tamo nalaze. Vidite, i ja sam izgubio mo uspostavljanja analogija medu stvarima,
tog odnosa svega sa svim to postoji koja je dubinski znak kulture ugraene u nae temelje, a
koju spominje Hugo Heredia. Moda su neki moji preci u etrnaestom stoljeu lako mogli
uoiti slinosti izmeu Boga, jelena s tek izraslim parocima i aureole crvena mjeseca. Ali ve
oni iz esnaestog stoljea o tome ne znaju nita; nita vie ne slii niemu. Umjetnost, vidite,
a posebno umjetnost pripovijedanja oajniki je pokuaj da se stvore analogije, a da se ne
rtvuju razlike. Toga su se sjetili i Cervantes i Balzac, a Dostojevski i Proust nita drugo nisu
ni radili. Pretpostavljam da nijedan roman ne moe umaknuti tom stranom zahtjevu.
Dodao je kako je za umjetniko djelo karakteristino da rjeenje zagonetke postavlja novu
zagonetku, a zavrio je citatom pjesnika Renea Chara koji kae da se pribliava trenutak kad
e od nas zahtijevati samo ono to mora ostati neobjanjeno.
Primijetio sam kako ponovno eli ustati sa stolice, ali ja nisam bio spreman ustuknuti pred
jednom od estih knjievnih koloratura svoga prijatelja Branlyja.
133
- Uvijek sam govorio, kad ve spominjete Cervantesa, da vi sliite don Diegu de Mirandi,
toj paradigmi ljubaznosti, vitezu u zelenoj kabanici, koji gostoljubivo prima Don Quijotea kad
ga svi drugi odbijaju. Niste li ipak pretjerali u sluaju Heredija? Nemojte me krivo razumjeti,
Branly, nita vam ne predbacujem.
- Samo bi jo to trebalo - ree moj prijatelj prinijevi prst tankim ljubaznim usnama.
- Ne, samo kaem da ste ih isprva primili krajnje gostoljubivo...
- I ve sam se zbog toga pokajao - prekinu me Branly ne pogledavi me.
- Zato? - uzvratio sam pomalo drsko.
Branly se nije zbunio; samo su mu ruke klonule u krilo. Zatim je dodao kako Heredijama
duguje tri stvari. Sanjao je enu koju je u prolosti volio, pa iako je nije mogao prepoznati,
uspio je prizvati vrijeme kad mu je za sreu bilo dovoljno znati da je beznadno zaljubljen.
Vratio je ponos bez ambicija i pitanja bez odgovora iz svoga djetinjstva.
- Sjeate li se kako sam se bojao da neu iskoristiti poziv mladoga Victora kad je moj
salon pretvorio u velianstvenu spilju upaljenih svijea, srebra i bronce? Zakleo sam se tada
da neu odbiti Victorove molbe koje su se podudarale s mojim eljama iz djetinjstva. Vidite
da sam bio u pravu.
- A va trei dug Heredijama? - upitao sam elei ubrzati Branlyjeve zakljuke.
Pogledao me zaueno primijetivi da sam ja ve ne samo pogodio o kojem se dugu radi,
nego sam ga i precizno formulirao. Prije mnogo godina, trebao je biti odluniji u Parku
Monceau; trebalo mu je sedamdeset godina da se oslobodi, ali sada nije propustio pruiti
ruku, vratiti loptu tunom djeaku koji je ivio iza bruenih stakala u kui u Aveniji
Velazquez.
- Ne znam zato osjeam da su zloini u ovoj prii, ako ih ima, zloini propusta,
odsutnosti, prije negoli zloini djelovanja i prisutnosti. Moda je samo Francisco Luis de
Heredia djelovao u vulgarnom znaenju te rijei prevarivi se kad je vjerovao da njegove
odluke mogu nakoditi, poniziti, osvetiti, odrediti tijek stvari. Drugi uope nisu djelovali; sve
se dogodilo jer je netko propustio neto uiniti. Vjerujem, dragi prijatelju, da sam ispravio
vlastiti zloin djetinjega propusta. Ako se djeak kojemu nikada nisam pruio ruku u Parku
Monceau zvao Andr, sada taj djeak, zahvaljujui meni, zbog mojih postupaka, jer sam ja
pozvao Heredije u svoj pariki stan, jer sam sudjelovao u igri homonimije u telefonskom
imeniku, jer sam odvezao Victora u Clos des Renards i jer u posljednjem inu nisam prekinuo
susret stvari, taj djeak, ponavljam, vie nikada nee biti sam.
Nisam nita rekao, ali je Branly primijetio moj pogled, a zatim je svoj pogled usmjerio
nekamo drugamo traei ponovno neki jo udaljeniji obzor iza stakala solarija, tamo gdje su
lanovi kluba, u ogrtaima i natikaama, pili za barom dok su ih mladi konobari posluivali.
- Nemojte moju zahvalnost brkati s nekom vrstom mirne savjesti - dodade ne gledajui
me.
- Ne - uzvratih - takvo to mi ne pada na pamet; samo me udi to ste, kad ve sve to
dugujete Heredijama, pogazili obvezu koje ste se sveano prihvatili.
- Obvezu - rekao je Branly pogledavi me iznenada i usiljeno se nasmijavi. - Vi mi se,
prijatelju, rugate.
Nisam dopustio da me zbuni taj odrjeiti i oholi ton starog prijatelja. Pogledao sam ga
ravno u oi gotovo mu ponudivi utnju ako je eli, dajui mu do znanja da moja znatielja
nije vea od potovanja koje osjeam prema njemu i prema onome to shvaam da predstavlja
njegovu tajnu. Ali njegove oi, susrevi se s mojima, pogledale su me jo oholije. Nisam to od
njega oekivao.
- Doao sam do jednog uvjerenja nakon to sam vas sasluao - nastavio sam. - Tu priu
nije trebao saznati nitko osim onih koji su je proivjeli.
Zato mi ju je ispriao?
- Obeali ste da je nikomu neete ispriati. Prekrili ste obeanje. Zato? Ako ste prije
sedamdeset godina pogrijeili uskrativi prijateljstvo osamljenom djeaku, sada ste pogreku
ispravili samo zato da biste poinili novu. Hoete li imati vremena da popravite tu novu
krivnju, Branly?
Branly je ovaj put energino ustao.
134
- Otkuda vam pravo da tim tonom razgovate sa mnom? - uzvratio je.
- Pravo mi daje to to i ja sada znam priu o Heredijama i to sam se obvezao uvati tajnu
koju ste vi ovoga popodneva odali.
- Ne zavaravajte se - uzvratio mije hladnim ponosom. - Vi neto niste razumjeli, prijatelju
moj. Istinitu priu o Heredijama, vjerujte mi, jo nitko ne zna.
- elite rei da nije istina nita od onoga to ste mi ispriali? - upitao sam naglaavajui
svoj oaj.
- Moda su tone injenice - uzvratio je tiho uzdahnuvi Branly. Ali jedina prava istina
ostala je skrivena, a ona glasi: Hugo Heredia mrzio je sina Victora koji je prvi poelio smrt
oca i svoga brata da bi ih majka i on mogli zajedno oplakivati; a onda, Hugo Heredia mrzio je
sina Victora i zato jer je Victor mrzio kamenje ranivi prolost koju je Hugo oboavao, iz
pukog hira, kako kae Hugo, unitio je taj savreni predmet naen medu ruevinama
Xochicalca. Hugo Heredia zamrzio je svoga sina kad je shvatio da Victor nije nauio lekciju.
Prezirao je ljude, ali nije volio ni kamenje. Nije zasluio da bude nasljednikom Heredija.
Na trenutak je zastao uputivi mi pogled nalik saaljenju.
- Dopustite mi - nastavio je. - Nisam bio vjeran, ako to tako elite rei, jednom okrutnom
ovjeku kojega pokree mrnja i prezir prema ljudima, iako se pred samim sobom iskupljuje
ljubavlju prema prolosti. Naprotiv, bio sam odan dvojici djeaka koji su se nali zajedno iz
motiva koji izmiu mojoj i vaoj logici; njima sam pruio ruku; vie ne mogu znati. Hugo
Heredia je elio svoga sina osuditi na prolost. A ja sam, ispriavi vam priu koja je trebala
ostati skrivena, preuzeo na sebe da kaznim Huga Herediju. I on sam je rekao: o mojoj tiini
ovisi njegov ivot. Ni vi ni ja nismo vani; vano je unititi Huga Herediju i spasiti djeake.
To sam mu rekao kad smo se rastali i kad su me Jeanova kola odvezla iz Xochicalca u
Cuernavacu. Sada sam miran. Posljednji put kad sam ga vidio jedva ga je osvjetljavao
samrtniki sjaj svijea te ute noi. Gledajte, prijatelju, nisam mogao meu sjenama ne
zapaziti neke poglede koji su me pribliavali ispunjenju moje elje; bili su to pogledi to su ih
neki mukarci i djeaci, koji su okrueni svijeama i cvijeem sjedili na breuljku, upuivali
Hugu Herediji. U tim je pogledima bila pritajena zakopana mrnja. Strpljivi zloini, prijatelju
moj.
- A to je bilo s drugim starim Heredijom?
- Nema vie nikakvih razloga da me mrzi. Ja sam ga prepoznao. Dobio je to je htio.
- Oprostite mi na gluposti. A to je zapravo elio?
- Djeak se rodio, vidite?
Skinuo je ogrta bacivi ga na stolicu. Bio je snaan ovjek, bijele puti, tijela koje jedva
odaje dob iako snano ispresijecanog plavim venama. Moj prijatelj Branly: gledam ga kako se
udaljava u svojim dugim plavim kupaim gaama prema bazenu i pomiljam kako mu moda
dugujem ispriku; ipak, injenica to znam priu o Heredijama titi me kao kakvo udno zlo,
kao tumor mate. Ne elim biti posljednji koji je doznao priu, a ne znam zato me, uspkros
mojoj prestraenoj mati, to znanje ari, poput dvaju ponovno zdruenih polovica toga
predmeta koji je Branly dotaknuo kad su ih Victor i Andr spojili u citroenu.
Zaputio se prema bazenu, a ja sam ga slijedio divei se njegovoj ponovno steenoj
ratnikoj vrstoi. Doao je prije mene do prostirki od ueta to okruuju veliki bazen
olimpijskih dimenzija, koji zrai pomalo dvorskom i bukolikom privlanou; umjesto za
bogate financijske slubenike, visoke dunosnike i poslovne ljude, bazen Francuskog auto-
kluba trebao bi biti rezerviran za nimfe i satire; bazen od zelenog mozaika podsjea na kakvo
umsko mjesto, pozlaen obrub kupalita iz zlatnog doba Rimskog Carstva. Slap bistre vode
koja pada iz fontane u obliku koljke mogla bi nas prenijeti u neko davno stoljee da nije tog
neobinog dodatka to unitava heraldiku aroliju poput crte perom po srednjovjekovnom
papirusu: mosti od neobraenog eljeza dijeli bazen na visini od devet, deset metara, blizu
stropa s prozorima koji danju osvjetljuju taj neobini vodeni zdenac izdubljen u srcu Pariza,
izmeu Place de la Concorde i Ulice St. Honore, Hotela de la Marina i Hotela Crillon.
Vidio sam Branlyja kako skae u bazen i mirno pliva; jedino on pliva u bazenu, a voda ga
prihvaa s jedinstvenom koncentracijom; samo on razbija njezinu mirnou, ali samo joj se on
i nudi preputajui se njezinoj blagosti. Poput bazena i njegova mosta, vode i eljeza, moj
135
prijatelj, znao sam, proivljava jedno od onih dvostrukih stanja receptivnosti i hermetizma
koje potie njegovo velikoduno zanimanje za druge i sve vei kult njegovih idiosinkrazija.
Upravo u tom trenutku podigao sam pogled ugledavi konobara kako hoda eljeznim
mostom iznad bazena; ne bih ga ni primijetio da nije zastao s praznim posluavnikom u
rukama pogledavi me jedinstvenim, iznenadnim, neponovljivim, suenim, majim pogledom
koji je sijevao iz aureole njegove nakovrane bronane kose, jednako tako zlaanog tena i
nasmijeenih, sonih usana, kao da pojedini dijelovi njegove glave i tijela, koje mi se uinilo
u isti mah napetim i mlohavim, poput tijela ivotinja koje samo moemo zamisliti u
mirovanju jer su medu ljudima uvijek u osvetoljubivoj akciji u potrazi za hranom, ba kao da
pripadaju razliitim biima.
Voda u bazenu se uzburkala. Zastao sam na trenutak paraliziran prizorom; mirno jezero
pretvorilo se u nakostrijeene valove, a ja sam vidio kako Branly mlati rukama borei se s
uzburkanom vodom koja se odjednom zamutila sve dok ga naposljetku nije svladala; skoio
sam u bazen za njim, pa iako se ne mogu zakleti da je moja prisutnost smirila bijes bazena
kad sam stigao do prijatelja rukom ga obujmivi za vrat da ga privedem rubu bazena, siguran
sam da vie nije bilo nikakvih znakova uzburkane vode osim onih koje smo nas dvojica
proizveli. Pogledao sam u smjeru mosta. Nije bilo nikoga. Pomonici su pritrali da nam
pomognu, lanovi kluba promatrali su sa anka, neki su doli vidjeti to se dogaa, netko je
primijetio da se Branly mora vie uvati, posljednjih tjedana ne osjea se dobro.
Uz pomo bazenskih uvara odnijeli smo moga prijatelja do chaise longue u garderobi na
kojoj je ostao utke leati.
Kasnije sam ga odvezao kui. Doekala nas je njegova domaica; nisam je poznavao;
zamjenjuje Josea i Florencia i lijepa je ena od etrdesetak godina. Nikada je, ponavljam,
nisam dotada vidio, a panju su mi privukle njezine oi koje su se neprestano sjajile od plaa,
iako se smijeila i ponaala potpuno normalno. Znam da postoje takvi ljudi, osobito ene, koji
izgledaju kao da e svaki as briznuti u pla, a zapravo je rije o izrazito dobrim ljudima, koji
potiskuju osjeaje i iznenaujue su srameljivi. Tada jo nisam znao da se esto radi o
ljudima koji su svjesni tue boli.
Fotografija Branlyjeva oca vie ne stoji kraj uzglavlja. Primijetio sam to kad smo ga
poloili na krevet, dok se ispriavao zbog nezgode, smijeei se, govorei da bi u svojim
godinama moda trebao zaboraviti na sport.
Pruio je ruku. Primio sam je iznenadivi se kako je topla.
Napustio sam sobu opinjen tim oima koje su izgledale blisko, ali i odsutno; moda mi je
na taj nain pokuavao rei da vidi neto to je meni zabranjeno vidjeti. U svakom sluaju,
osjetio sam se pomalo uznemireno, kao da svojim odlaskom izdajem solidarnost koju
dugujem prijatelju u njegovoj upornoj, beskrajnoj, a prije svega neravnopravnoj borbi s neim
ili s nekim tko je iz sobe izbacio portret mladoga kapetana Branlyja, roenog 1870. godine, a
preminulog 1900. godine zbog jednog mikroba koji ne bi izdrao injekciju penicilina.
Kasnije sam proao salonom ponovno se divei skladnom suivotu bronce, mramora, gipsa
i srebra s amboinom, hrastom, bukvom i tisom usporeujui tu neupitnu rasko srebrnih
svijenjaka, malahit-skih amfora, zrcala ukraenih krilatim figurama i medaljonima s
leptirima i onaj opis unutranjosti Clos des Renardsa, njegove potpune naputenosti, mirisa
koe i vlage na obijeljenim zidovima. Usporeivanje me neprimjetno navelo da uzaludno
pokuam pronai prekrasan sat objeen na luku na kojem je scenografija od pozlaene bronce
na kojoj enski lik svira klavsen s nogama grifona unutar raskone kutije sa zastorima i
nepokretnim vratima.
Kad ga nisam uspio pronai, potraih neto drugo: melodiju koju svira svakoga punog sata,
neki stari madrigal. Kako glase rijei toga madrigala? Gdje sam ih zadnji put uo?
Moda me moj radoznali duh odveo do Branlyjeve knjinice. Zamolio sam domaicu da
svakako pozove kunog lijenika, moga prijatelja, odluivi da u ga priekati ne bih li
saznao je li se stanje poboljalo. Znatielja me navela da na svim policama prstom predem po
hrptovima sjajne male biblioteke. Zastao sam s izvjesnim gorkim uitkom prepoznavi
naslove nekih knjiga koje su se pojavile tijekom ove prie: Vojvotkinja od Langeaisa Honore
de Balzaca, Lamartineove Meditacije, Pjesme Julesa Superviellea, Maldororova pjevanja
136
Isidorea Ducassea zvanog Grof od Lautreamonta, Trofeje Josea Marije de Heredije,
Limitation de Notre Dame la Lune Julesa Laforguea i Memoare AlexAndra Dumasa.
Na toj povlatenoj polici panju mi je privukao jedan svezak koji se ne spominje u prii
moga prijatelja grofa Branlyja. No sjetio sam se tada da su djeaci Victor i Andr spominjali
Grofa Monte-Cristo, Muketire i eljeznu krinku. Stranice knjige bile su oznaene utom
svilenom vrpcom koja je presijecala pozlaenu prainu u sredini. Uzeo sam je za hrbat
milujui kremastu kou i smee ukrase na rubovima; kad sam otvorio knjigu, hrbat je
zakripao, a ja sam proitao stranicu ukraenu slovima otisnutim u skladu s nekadanjim
obiajima i vremenom, kao da se slova starih knjiga ele osloboditi stranica da bi se vinula u
zrak poput ptica selica.
Ono to sam proitao nije ba nalikovalo memoarima monog pisca kojega, nasreu, nitko
nije uspio privesti putem neke arolije kultu umjetnosti, kao to je to ironino elio Flaubert.
Uvijek sam mislio da su u Dumasa knjige uistinu poput ljudi, prodrljive, sretne, pozamane,
irokogrudne, bistre, ali i potajno erotine, nezasitne. Ta je stranica podsjeala da je, kad je
umro, stari Dumas predao zlatnik sinu, autoru Dame s liamelijama, rekavi mu da je sad sve
jasno, njegov je otac bio na glasu kao rasipan, ekstravagantan graditelj dvoraca na putu za
Bougival, a znali su ga i kao okorjela ljubavnika ena koje su ga, mudrije od njega, prihvaale
samo kao prolazno zadovoljstvo. Meutim, dodao je, u Pariz je stigao s tim zlatnikom, a
sauvao ga je sve do smrtnoga asa.
Pokraj te stranice bila je jo jedna ispisana ljubiastom tintom na etvrtastom papiru
paljivo zalijepljena za uvez. "Godine 1870., neto prije svoje smrti, A.D. je koijom stigao u
moju kuu u Enghienu. U naruju je nosio, kao to je ranije obeao, lijepog plavokosog
djeaka. Slijedei moje upute, C. je iziao predavi mu crnog djeaka. A.D. ga je uzeo u
naruje zapovjedivi C.-u da mi porui kako su sada stari dugovi asti, novca, iskoritavanja i
osvete poravnani. Dodao je da bi moda trebalo proslaviti taj dogaaj; svatko je naposljetku
dobio svoje. Nisam ga elio razoarati. Upisao sam njegove inicijale i datum na vijenac
ulazne grede. On ih nije mogao vidjeti jer je prije toga umro sanjajui, tko zna gdje, u
umama svoga djetinjstva u Retzu ili moda u planinama djetinjstva svoga oca na Haitiju.
Divim se slavnom piscu, ali nisam duan prihvatiti sina jedne robinje s plantaa koje je moj
glupi svekar izgubio. Ne znam kakva je bila daljnja sudbina crnoga djeaka. Jadni L.; zavolio
ga je i plae po cijeli dan".
Ne znam zato sam se tek tada prisjetio zadnjih strofa starog madrigala, "i njegove vode
bile su tako lijepe da sam se u njima utopio", j'ai trouve l'eau si belle, que je m'y suis noye.
Neu nikada zaboraviti kad sam ih posljednji put uo na klupskom bazenu od konobara,
zaustavljenog s posluavnikom na eljeznom mostu iznad vode koja u slapu pada u bazen, s
crtama lica divlje make neusklaenih s njegovim namjerama.
XXI I
Nekoliko dana nakon toga otiao sam do posjeda Clos des Renards. Zatekao sam veliku
guvu, dolazak i odlazak kamiona i radnika. Proavi velika reetkasta vrata, zaputio sam se
do etalita pod okriljem esmina i kestenova. Poistili su mrtvo lie. Lijepa uma breza i
dalje je tamo. Ali u kui radnici sve mijenjaju. Ukrasi, zidovi, boja, vosak, vapno i ebanovina
padaju pred mojim zapanjenim pogledom; gomila koe gori ispod terase s lavovima, a stolari
na vrata i prozore stavljaju nove okvire.
ujem neobinu buku i provirujem kroz jedan od postavljenih prozora. Grupa radnica,
ena odjevenih u iroke suknje i suknene bluze, glava omotanih debelim maramama koje im
skrivaju kosu, struu podove i zidove kue. Ne razgovaraju, ne gledaju me.
Primjeujem, meutim, da je natpis na ulazu, A.D. 1870., ostao nepromijenjen. Naprotiv, u
sredini francuskog vrta radnici poinju iskopavati duboku rupu. Sigurno e tamo sagraditi
ribnjak koji je ovdje nedostajao. Zahvaljujui radovima nestao je - ako je uistinu ikada i
postojao - onaj spaljeni, sumporni oiljak kojega je Branly, prema njegovoj prii, vidio iz
svoje sobe i kojim je bosonog etao posljednji put kada je, zahvaljujui snu, vremenu i
prostoru Clos des Renardsa, svijet oko sebe doivljavao simultano.
137
Pitam radnike za ime vlasnika; nitko nita ne zna. Postajem nestrpljiv. Udaljujemo se od
kue iz koje protjeruju kletve kao to se iz negdanjih kua tjerala kuga.
Tog se popodneva vraam u Pariz nakon etnje po Enghienu, Montmorencyju, Andillyju,
Margencyju i drugim okolnim mjestima u kojima ive moji prijatelji i za koja me veu
uspomene. Sve je u znaku boja Corotove jeseni okrunjene srebrnkastom maglom. Posjetit u
prijatelja Branlyja koji trenutno boluje od tekog bronhitisa.
- Morate se to prije oporaviti - kaem mu u ali. - Ne elim biti jedina osoba upoznata s
priom o Heredijama.
Gleda me tuno i kae mi neka se ne brinem, sjeanje je nevjerno, a najlake od svega je
zaboraviti mrtvaca.
- Da samo znate s kolikim se naporom uspijevam prisjetiti lica svojih prvih dviju ena.
Nita blie u ivotu. A nita dalje u smrti.
- Nemate nijednu njihovu fotografiju?
Slabano odmahuje rukom, kao da eli rei da ono ega se ovjek ne moe spontano sjetiti
zacijelo zasluuje grob zaborava.
- Naprotiv, jako se dobro sjeam Felicite koja mi je za vrijeme praznika bila dadilja u
djedovu dvorcu. Nje se dobro sjeam. Priala mi je svakojake prie; i moj je djed bio vojnik,
prvo u Srpanjskoj monarhiji, a zatim i u Drugom Carstvu. Ali on mi o tome nikada nije nita
priao. Ne znam.
- Moda se toga i bojao Hugo Heredia - usudio sam se iznijeti svoje miljenje.
- ega?
- Da e zaboraviti svoju mrtvu enu i sina.
Branly se okree da bi me pogledao onim koncentriranim, ali bespomonim bijesom starca
koji je mnogo gori od bijesa mladia jer nepostojanje fizike prijetnje povlai za sobom
nagovjetaj jo vee agresije.
- Nema nikakvih vijesti o njemu? - s tekoom izgovara svoje pitanje.
- Ne - odgovaram iznenaeno. - Zato bi ih i bilo?
- Rekao je da njegov ivot ovisi o tome da nikome ne ispriam njegovu priu. Ali ja sam
odao tajnu; sve sam vam ispriao. Jedino se mogu nadati da je Hugo Heredia mrtav.
Kae to s odreenom strau; spopada ga napadaj kalja. Dok se oporavlja od napadaja,
kaem mu da je veer u studenom jako lijepa, pomalo hladna, ali prekrasna, poput onih
popodneva kojima se oduvijek divio na Ile-de-Franceu jo od onog dana kad je kao djeak
zastao na mostu iznad rijeke doivjevi taj udesni trenutak koji raspruje dnevne neprilike,
kiu i maglu, vruinu i snijeg, da bi razotkrio svjetlosnu esenciju toga povlatenoga grada.
- Ne mijenjajte temu - predbacuje mi Branly s maramicom u rukama. - Francuski Heredia
traio je od Huga da nikomu nita ne kae jer o tome ovisi Victorov ivot. Ali Hugo je
ispriao, Hugo je sve ispriao meni.
- A vi ste zatim ispriali meni, Branly. Osim toga, ne elim mijenjati temu. Jednoga jutra,
u ovoj istoj kui, Victor vas je pozvao da im se pridruite u igri, a vi ste zamalo propustili
priliku.
- Tono. Glupo od mene. Zbog diktata reda i razuma, pod velianstvenom krinkom
zrelosti koja prikriva strah od ponovnog stjecanja izgubljene mate.
Dok irom otvaram visoke bruene prozore Branlyjeve sobe koji gledaju na vrt s
osamljenim morskim borom, priam mu kako sam tog jutra posjetio Clos des Renards.
- Bio sam i u vaoj sobi, prijatelju moj. Odjea koju ste nosili one noi kad ste doivjeli
nesreu jo uvijek je tamo, odbaena u kutu sobe. to je pokupio Etienne onoga jutra kad je
zajedno sa panjolcima doao po vas? to je Etienne odnio u svojoj crnoj koari?
Branly me prestraeno gleda: njegov pogled luta negdje drugdje, nekoliko sekundi je bri
od njega kad pliva u bistroj vodi.
- Zamolila me da je sanjam. Rekla je da nikada neemo ostarjeti dok je se sjeam i dok me
se sjea.
Osjeam iznenadnu grinju savjesti; prilazim prozorima da ih zatvorim, ali Branly me
zaustavlja pokretom ruke govorei mi da se ne trebam vie brinuti.
Uspijeva promrmljati neto priguenim glasom.
138
- Vidite: oduvijek sam vjerovao da je nikada neu prestati traiti, ak i ako je pronaem,
strpljivo ekajui da mi preda svoj skriveni portret. Budite sigurni, uinio sam to zbog
djeaka. Omoguio mi je da se prisjetim svoje ljubavi. Mogao sam umrijeti, a da je se ne
sjetim. Osamdeset tri su mi godine. Shvaate? Zamalo sam je zauvijek zaboravio. elim to
nadoknaditi. Moda se i on, zahvaljujui meni, sjea koga je zaboravio. Moda nije uzalud.
- Daj Boe da niste pogrijeili.
- Ubrzo emo saznati, prijatelju moj. to mislite?
Gledam tuno osvijetljen lik Branlyja mlitavo utonulog u naslonja od izblijedjela brokata,
zaogrnutog starim, barunastim ogrtaem kojemu se ne moe odrediti porijeklo. Osjeam
prema njemu saaljenje, ali ne doputam da me svladaju osjeaji; prisjeam se to je
naslijedio: Heredije, Meksiko, Venezuelu, priu koje se zadovoljno oslobaa da bi je predao
meni, koji je ne elim.
Ipak, neizbjeno, ali i nezamjenjivo unutarnje proturjeje prisiljava me da zamolim svoga
starog prijatelja da mi sve ispria, kao da bi iscrpljivanje pripovjednih mogunosti moglo
znaiti smrt prie to ja ne elim, a zatim i moje osloboenje od odgovornosti da je nekomu
ispripovijedam. To bi moglo objasniti znaenje mojih nerazumljivih rijei.
- Ima li jo neto, Branly? Nita niste zaboravili? Moram sve znati prije...
Starev pogled je ivnuo nakon to je uo moje rijei. Gleda me s dubokom ironijom,
gotovo sarkastino, koja ga vjerojatno prati i u velikim trenucima uitka, intuicije, prisebnosti
i samosvijesti; zamiljam da je jednako tako posljednji put gledao Huga Herediju tog sutona u
jednoj svetoj provaliji na osami u kojoj drijemaju bogovi Novoga Svijeta.
- Prije nego to umrem? Ah, prijatelju, to se jo nee dogoditi. Zbog razliitih razloga.
Uzdie, udara prstima po nagrizenom brokatu naslona na naslonjau, a ja razmiljam kako
sam svojim upitom doveo u pitanje svoju vlastitu poziciju; kao to e bogovi izai jednoga
dana iz trulih vonjaka manga gdje su ih jednom ubili, iz moje iracionalne elje izrasta
pitanje: kako doznati sve prije no to Branly umre i vie mi je ne bude mogao ispriati, prije
nego to mi je ne bude mogao dati u naslijee i osuditi me da lutam okolo poput slijepog
prosjaka, molei da mi udijele verbalne kovanice da mogu zavriti priu koju sam naslijedio.
To bi me sasvim sigurno osudilo da se nikada vie ne mogu rijeiti prie. Moram je potpuno
poznavati da bih je u cijelosti prenio drugomu. Ali Branly ne zna za zbrku u mojoj glavi; pria
o onome to mu omoguuje da preivi.
- Ne, nikada neu umrijeti dok je se sjeam i dok me se sjea. To je prvi razlog. Drugi i
najvaniji jest to to me vjetar ove noi nee dokrajiti jer ve miriem blagost martinjeg ljeta.
Jesen e se jo jednom odgoditi, prijatelju. Sjetite se da je sveti Martin zbog svoje
irokogrudnosti postao svetac; nije li podijelio plat s prosjakom?
Sada me gleda osobito prodorno.
- Sutra je jedanaesti studenoga, Fuentes. Va roendan. Vidite kako jo uvijek nisam
posenilio; pamtim datume roenja i smrti svojih prijatelja. Ne brinite se. Vi i ja sada ivimo
jednu od beskonanih mogunosti kojima mogu krenuti ivot i pripovijedanje. Bojite se biti
pripovjedaem romana o Heredijama jer vas je strah da e se prostaki demon osvetiti
posljednjem ovjeku koji ga poznaje. Zaboravljate neto to sam vam, meutim, vie puta
pokuavao rei. Svaki je roman neto nedovreno, ali za roman je vano i ono to slijedi jedno
iza drugoga. Pogledajte svoj vlastiti ivot. Godine 1945., Fuentes, ivjeli ste izmeu Buenos
Airesa i Montevidea, niste se vratili u rodni Meksiko, postali ste graaninom Rio de la Plate, a
1955. godine preselili ste se u Francusku; vie niste ivjeli u Rio de la Plati i pretvorili ste se u
pravog Francuza, zar ne?
Rekao sam mu kako je u pravu; dobro mu je to poznato, kao i meni, iako ponekad
sumnjam jesam li se uistinu uspio uklopiti medu Francuze. Njeno je dodirnuo moju ruku.
- Zamislite da ste se po zavretku rata vratili u Meksiko i pustili korijene u domovini
svojih roditelja. Zamislite da svoju prvu knjigu pria objavljujete s dvadeset pet godina, a svoj
prvi roman etiri godine poslije; govorite o Meksiku i o Meksikancima, ranama na tijelu,
jednim te istim snovima, krinki napretka. Zauvijek se poistovjeujete s tom zemljom i
njezinim ljudima.
139
- Nije bilo tako, Branly - kaem pomalo nesigurno. - Ne znam je li to dobro ili nije, ali ja
sam neto drugo.
udno se smijeei, moli me da ga posluim aom vina iz boce Chateau-Yquema pokraj
uzglavlja. Ne treba li se moda ipak vratiti u krevet? Hoe, lei e, kasnije, ali ne treba mu
niija pomo. Ne elim li kuati au toga kasnog vina, ploda kasnog jesenjeg groa?
Pridruujem mu se u zdravici.
- Za va dugi ivot, Fuentes, za vau budunost. Razmislite o tome to se moglo dogoditi i
nazdravite sa mnom vaem roendanu i dolasku martinjskog ljeta vinom koje odgaa smrt i
nudi nam drugu berbu. Sveti Martin ponovno je skratio plat da bi nas zatitio od zime.
Pomislite kako se isto to dogaa u svakom romanu. I za ono to vjerujemo da je jedan i
neponovljiv tekst uvijek postoji druga susljedna, paralelna, nevidljiva pripovijest. Tko je
napisao roman o Heredijama? Hugo Heredia na ruevinama Xochicalca ili grubi vlasnik Clos
des Renardsa? Ili moda ja koji sam vam ga ispriao, vi koji ete jednog dana ispriati ono to
sam vam rekao, ili netko drugi, nama nepoznat? Imajte jo neto na umu: roman je ve
napisan. To je neobjavljen roman o sablastima pohranjen u kovegu zakopanom ispod urne u
nekom vrtu ili izmeu razbacanih opeka prostora za dizalo. Njegov je autor, treba li rei,
AlexAndr Dumas. Smirite se, prijatelju. Znam preivjeti uas.
Stiem njegovu ruku. Moli me da pri odlasku kaem domaici da moe otii, ne treba je
vie. eli spavati do veeri. Ali ja se ustruavam razgovarati sa enom ije se oi stalno sjaje
od plaa.
Meutim, stigavi do salona hodnikom koji vodi iz Branlyjeve sobe primjeujem jedna
irom otvorena vrata koja su bila zatvorena kad sam tog dana uoi svetoga Martina doao u
posjet prijatelju.
Nakon to sam Branlyja ostavio u njegovoj spavaoj sobi, razmiljao sam o osvijetljenom
toplom gradu u koji e se, kako Branly predvia, idueg dana vratiti ljeto. Proavi pokraj tih
otvorenih vrata, osjeam kako me privlai svjetlost sposobna raspriti dnevne nezgode, kiu i
maglu, vruinu i snijeg, sve to sam opisao u svojoj mati. Okrenuvi se, pokuavajui otkriti
otkuda dolazi svjetlost, primjeujem kako se na dnu ove prostorije jedna za drugom pale
svijee, svijenjaci koji su mi ve, na moje veliko iznenaenje, bili poeli nedostajati.
Pratim pokret koji pali svijee i vidim kako je to ruka obavijena tamom. Sjeam se da je
jednog dana Victor usred dana, iza navuenih zavjesa, na istom tom mjestu zapalio te iste
svijee, ali sada, u mojem iznenada zateenom duhu, taj mi se prostor ini drukijim, pomalo
pomaknutim, izgubljene osovine, naruene simetrije.
Ulazim u sobu uzaludno pokuavajui prodrijeti u mrak koji obavija lik to pali svijee i
plai me i tjera u drugi kut sobe, daleko od svijenjaka bronanih postolja ukraenih ovjim
glavama, svijenjaka koje pridravaju vijenci djevojaka zavezanih oiju, bronanih zmija koje
grizu zaslone i otopljena voska na srebrnkastim slabinama opora lovakih pasa.
Bolne ruke naposljetku zapale svijee, sobu obasja svjetlost, a ona klei ispred nonog
stolia pokraj kreveta s konatim baldahinom; na stolu je predmet koji nisam mogao pronai u
salonu, sat objeen o scenografiju od pozlaene bronce na kojoj enski lik svira klavir s no-
gama grifona unutar velianstvene kutije sa zavjesama i nepominim vratima. Na istom stolu
nalazi se i sepia fotografija Branlyjeva oca.
Ona i dalje klei, jeca skrivajui lice rukama.
U tom trenutku gubim smisao za humor, nevinost i racionalnost kojima sam se branio od
Branlyjeve prie; nije bitno to je ena odjevena u crno, a ne u bijelu, izrazito dekoltiranu
plesnu haljinu, kratki kaputi i iroku earpu; ne znam moe li se zvati intuicijom iznenadna
ogoljelost koju osjetimo kad doivimo sunce u pustinjama Magreba i oluju u ekvatorijalnoj
praumi, a koja nas - uinivi beskorisnim kiobran logike pod kojim hodamo dobro
osvijetljenim ulicama i neustraivo ulazimo u trgovine, bez razmiljanja izlazimo iz autobusa
ili bezbrino potpisujemo bankovne ekove - prisiljava da prihvatimo kao neizbjenost ono
to posjedujemo. Intuicija ili spoznaja neega to nam se nije dogodilo, a to, meutim,
odreuje istinu o kojoj nismo eljeli razmiljati, a jo je manje prihvatiti u poredanim od-
jeljcima dobroga sokratskog razuma: netko neprestano, oduvijek, ivi pokraj nas, ne samo od
trenutka kad smo se rodili, nego zapravo oduvijek, osoba stopljena s naim ivotom poput
140
mora s morem. I s naom smrti kao to je udisaj stopljen sa zrakom. Tijekom naega ivota
prati nas ne dajui znakove ivota, kao da je manja od sjene, tek um koji koraa na vrcima
prstiju, samo nagli i neprimjetni dodir staroga tafta o kvaku poluotvorenih vrata, iako ta
osoba, siguran sam u to, dok silom odvajam krute ruke koje ne samo to skrivaju nego i
izobliuju to ensko lice, ivi svoj nevidljivi ivot sasvim prirodno pokraj nas, rua u tono
odreeno vrijeme, posjeduje odreene stvari i nevidljivo nas gleda pogledima u kojima se
nadmeu ljubav i njenost dok se ne pretoe u susljednu odsutnost: tijela i njihove sablasti
ive zajedno, kao i pripovijest i njezine utvare.
- Lucie, sluajte, Lucie, odmara se, ostavi ga na miru, posluio ti je, vratio ti je sina, kako
je najbolje znao, zahvali mu na tome, dobar je ovjek.
ena Huga Heredije posjeduje stranu snagu, sainjenu od mreastog tkanja odlune volje,
a ja ne mogu izbjei da se ne dogodi jo jedna nesrea: bojim se da e si izgrepsti lice dok ne
iezne u neprepoznatljivu plau krvi. Ali jo se vie bojim da e pretpostavke roene iz
intuicije, koja me razgoliuje pred samim sobom tjerajui me odjednom u bijedu neprekidnog
zaboravljanja jedne druge ene nalik ovoj, jedne druge Lucie, moje Lucie, koju nisam
upoznao, a koja me moda neprimjetno prati poput ene koja je Branlyjeva sablast, otjerati
vjenu pratilju moga prijatelja prije nego to uspijem vidjeti njezino lice: vjerujem daje u
njemu upisana ifra njezine tajne, vie nego u tim pretpostavkama koje postavljaju samo nova
pitanja, ne pruajui nikakav odgovor, nemamo li svi sablasti koje nas prate tijekom ivota, a
da ih nikada ne vidimo, trebamo li umrijeti kako bi se naa sablast utjelovila, a tko je onda s
nama u smrti, sablast naega ivota, jedina koja nas se uistinu sjea, kakvo je ime toj sablasti,
moe li biti razliita od onoga jedinoga to je u isto vrijeme i utvara i smrt u ivotu: od nae
mladosti?
Trebam samo pomisliti kako su sve te zagonetke, ako ne i njihovo rjeenje, ifrirane u
skrivenom licu Lucie, pa da mi se uini pri pogledu, ne na njezino ensko lice, nego na muko
lice moga prijatelja grofa Branlyja, kako sam izgubio priliku daje uistinu upoznam. Ako
negdje uistinu postoji vjeno nedovrena ena koja lebdei koraa svim maginim stazama
Parka Monceau, to je onda u votanom licu, u blijedim rukama, u inteligentnom pogledu
ovjeka koji nije smio znati za eninu smrt da bi mogao primiti njezinu sablast. Branly: da li
samo u njemu uskrsavaju sva vremena ene Huga Heredije koja je ona djevojka u djejim
parkovima moga prijatelja, koja je i ona francuska gospodina, djevojica koju je prije sto
osamdeset godina ugledala druga Branlyjeva sablast u istom parku, u isti as, pod istom
svjetlou?
Tek to pomislim kako sam razrijeio jednu zagonetku, rjeenje se pretvara u novu tajnu.
Objanjenje koje bi mi Lucie mogla dati Heredije tvrdoglavo nijeu, a ja naposljetku shvaam
samo to da je jedan pogled sve to nadzirao i sve oduvijek znao, uporan, okrutan u svojoj
patetinoj volji da sve uskrsne, ukljuujui i staklene bruene prozore u privatnoj kui u
Aveniji Velazquez.
Sve mi to pada na pamet u jednom trenu, dok pokuavam ukloniti ruke sa enina lica, dok
ona moda u tom istom trenutku, bez ikakve prisile, slobodno, veselom i zlokobnom
fatalnou, uklanja ruke s lica na izgubljenoj slici s tavana u Clos des Renardsu. Moram
priznati kako sam, prije nego to sam silom razotkrio to lice, samom sebi predbacivao sve to
radim, mislio sam kako su moji zakljuci preuranjeni, hiroviti, nastali iz iste potrebe za
zavretkom da ne bih naruio zakone simetrije, ali da uistinu, uistinu nemam prava, a i neu
imati prava, i neu moi da bilo to protumaim, da bilo to promijenim, da udem u tunele te
prie koja me se uope ne tie.
Uspijevam ukloniti Luciene dlanove, ali ne mogu priguiti tjeskoban krik. Ugledavi taj
pogled beskonane vrtoglavice shvaam ono to se nalazi na dnu prostora za dizalo u Clos des
Renardsu, meu hrpama mrtvog lia i ledenih bodea; naposljetku razumijem dijaboliki
pakt zbog kojega prodajemo svoju duu kako ne bismo bili sami u smrti.
Branly se ne sjea uzalud odreenih napisanih rijei kojima tjera zle duhove iz predmeta
svoga pjevanja: teke uzdahe, udne jezike i nerazumljiv govor, bijesne povike i polja
pepeljaste bijede pod nebom bez zvijezda.
Prepoznajem Lucieno lice.
141
ena isputa krikove i onda kad otkrivam njezino lice; isprva vie zbog straha, a onda i
zbog boli.
To nije pretpostavka; Lucie e oivjeti im umre moj prijatelj Branly. Lice koje gledam
kako drhti je lice koje vreba, vuje lice, nestrpljivo da prodere priliku smrti; ovo drhtavo lice
koje vidim ne pripada ivoj eni, to je lice posmrtnog ostatka neke sablasti u uasnom
prijelazu izmeu svoga jueranjeg tijela i sutranje sablasti. elio bih se vratiti u Branlyjevu
sobu i upitati ga zna li da e kad umre, postati, kao to je ona dosada bila, sablast ene. Ali
ak i ako ona prestane biti le, nikada nee biti nita drugo osim utvare.
Moja Lucie kae mi mokrim glasom koji mirie na gljivice, brzo stari, Carlos; nisi
odavde, nikada nee biti odande. Poznaje li svoju sablast? Zauzet e tvoje mjesto im
umre, a tada e ti postati sablast onoga tko je, za tvoga ivota, bio tvoja vlastita sablast.
Nemoj si umiljati; nisi je mogao ubiti, bez obzira koliko si to pokuavao; nisi je ostavio za
sobom u Meksiku, u Buenos Airesu, kao to si mislio kao djeak.
Njezine prazne oi, krvavi izvori, plijene me mjeavinom munine i bolnog oduevljenja.
- Mogu je vidjeti. Stoji na strpljivom pragu moje sobe. Izii s njom. Ostavi nas same. Ne
vraaj se vie.
Teko mi je sada istrgnuti se iz vlanog dodira te ene na koljenima ije lice ne bih mogao
opisati, a da se ne rasplinem. Okreem leda Victorovoj i Antonijevoj majci; reklo bi se da se
sada ona vjea o moje ruke dok me u isto vrijeme moli da izidem iz njezine odaje; ali to je
samo jo jedna moja tlapnja. Blizina ili udaljenost njoj ne znai ono to znai nama. Njezini
dlanovi dodiruju moje ruke, ali ja znam da je moje tijelo za nju drukije; ona nije blizu mene,
nego blizu moje vlastite sablasti, one koja me odsada, upravo mi je priopila ena, eka
pokraj vrata sobe osvijetljene treptajima mrtvakoga srebra.
Ona i dalje klei, jeca, ponovno si prekriva lice dlanovima pjevuei slomljenim glasom U
y a longtemps que je t'aime, jamais je ne t'oublirai.
XXI I I
L j e t o s v e t o g M a r t i n a
Pustit u da me on vodi ove noi koja postaje sve toplija, kao da se Pariz vraa, prepun
zaboravljenih sveanosti i znamenitog kamenja, u beskrajno toplo, ali i beskrajno pusto
okrilje svoga postanka.
Izrezbaren sukobom kreposnog kalendarskog godinjeg doba i divljeg bogatstva fizikog
svijeta, profil grada poprima obrise utjelovljena vremena; ne znam kakvo je bie koje me
prati, neroeno ili pridolo iz svijeta mrtvih, ali znam da zahvaljujui njemu znam da se na
ovaj balkon naslonio Musset kako bi se odmorio od osamljenog bljedila Princeze Belgiojoso,
te da su ovim vlanim prolazom trale zlovoljne stope Grarda de Nervala, a znam i da se s
onog mosta, u isto vrijeme kad je Nerval pisao Nesretnilza, u nemirnim vodama ogledao
Cesar Vallejo; na Bulevaru de Latour Mabourg ut u glas Pabla Nerude, u Ulici Longchamps
glas Octavia, u drutvu moje utvare prei u Pasarelle Debilly iznad Seine, suho lie zastat
e usred zraka na skulpturama u parku Galliera, topla no svjetlucat e zatoena u Aveniji
Montaigne, a pobijeena jesen potrait e utoite u podrumima Ulice Boissy dAnglas; stii
emo tamo gdje sam se bojao, do Place de la Concorde, beskonanog raskra puteva,
sudbonosnog prostora gdje sam jednog podneva ovoga mjeseca studenog pristupio svom pri-
jatelju Branlyju u restoranu Francuskog auto-kluba predloivi mu da ruamo zajedno.
Imam li pravo na zagonetku koja me proganja za vrijeme none etnje od Avenije Saxe do
Place de la Concorde? Zato me Lucie poznaje? Zna li moda da me je njezin mu, moj
vrnjak, Hugo Heredia, uzalud ekao pred baroknom fasadom kole Maskarona da zajedno
odemo u Francusku knjiaru u Paseo de la Reforma, popijemo kavu s Huguetteom Balzolom
na meukatu na kojem su se smjestili knjiarski uredi, iziemo s posljednjim brojem novina
France Observateur i prvim primjerkom novog Mauriacova romana, proetamo do
Francuskog instituta u Ulici Nazas usred nemirne praine meksikih sutona, pogledamo stari
Renoirov ili Buuelov film i porazgovaramo, uporeujui uspomene iz egzila, posjede,
142
steeno i izgubljeno, fatalnosti i slobode, biti i ne biti, njenosti i okrutnosti, smirenosti i zbu-
njenosti: zlovolju do koje je dolo nakon prepoznavanja. Jesam li ja bio prijatelj koji je
nedostajo Hugu Herediji jer sam ostao ivjeti u Argentini? Je li on prijatelj kojega nisam imao
u estoj samoi tijekom svoje mladosti u Buenos Airesu?
Vruina postaje sve vea dok prolazim trgom u smjeru Gabrielova paviljona. Ne znam vide
li moje oi dobro ono to gledaju; urim se i samo jedan izgubljeni nalet vjetra donosi mi
miris rascvjetalih magnolija iz Vrta Tuileries. Vidim prozore koji se otvaraju, pritvoreni na
Hotelu Crillon i glave sumnjiavo nagnute u no svetog Martina.
U normalnim okolnostima klupski vratar me u ovo vrijeme ne bi pustio da uem; danas ga,
meutim, zatiem samo u koulji, naslonjenog na ipke od crnog eljeza ulaznih vrata na
kojima nema lokota. Izgleda poput robijaa koji ne zna treba li napustiti zatvor ili ostati u
sklonitu na koje se navikao.
Prepoznaje me, teko die, puta me da proem jer mirie neto neuobiajeno u zraku, a ja
sam naiao u pravi as; osjea potrebu da mi kae ono to je oito:
- Kakva vruina. Nije to prirodno, zar ne?
Kaem mu da sam u svlaionicama bazena zbog nepanje zaboravio jako vane papire;
poznajem put; mogu sam otii; on samo neka ostane kraj vrata; no uistinu nije uobiajena.
Znam kamo idem, kamo me gura moj nevidljivi pratilac: osjeam miris narezanog ananasa,
crne dozrele banane, crnoga maslaca od mameja, moja se usta pune izgubljenim, davno prije
nasluenim okusima koji se tope na mojem vruem jeziku.
Mislim da ujem amor nekih raspjevanih glasova; oekujem da u uti madrigal o
bistrom izvoru, ali prepoznajem samo melankoline rijei na panjolskom, jao, ba sam tuna,
tuna i juer i danas, juer je bilo divno, jadna li sam, a danas od mene ni sjena.
Prolazim kroz bar i naem se kraj bazena. Oko njega rastu prepletene, razbaruene biljke,
drvee mirisnih debala prekriveno brljanom i lijanama koje se penju po stupovima od
zelenog mozaika prema velikoj kupoli od eljeza i mutnoga stakla, prekrivenoj gustim
spletom lia. Cvijee mirie snano, otrovno, gladno. Drvee baruta: zaboravio sam na njih,
a sada me njihov miris podsjea na koru koja je u indijskim dravama sluila za proizvodnju
municije.
Silazim nekoliko stuba u potrazi za vodom skrivenom meu bujnim liem; ini mi se da
ruim gnijezda majunih kolibria, uznemirujem let papiga i odjednom se naem licem u lice
s majmunom koji bi mogao biti moj portret: oponaa me, bjei verui se po granama, gazim
neku sasuenu crknutu zmijurinu ispunjenu mnotvom vlastitih jaja, hodam po vlanoj zemlji,
utom blatu uz rubove bazena Francuskog auto-kluba i odjednom vie ne ujem nikakve
zvukove osim onih koje isputaju brbljavi majmuni koji se ne vide od ume.
Penjem se urno na most iznad bazena odakle je jedan mladi konobar majim pogledom
promatrao uvjebavanje Branlyjeve smrti.
Zatim se na mrtav spokoj vode sputa neizmjerna tiina. Neka opna, koja bi mogla biti
umsko isparavanje, prekriva zelenkast izvor. U sreditu tog vrhnja boje sperme plutaju dva
zagrljena tijela. To su dva fetusa savijena jedno preko drugoga i zagrljena poput sijamskih
blizanaca, vezana pupanom vrpcom, koji plutaju tako spokojno da poriu svaku prolost,
svaku priu, svako kajanje.
Njihova su lica stara. Gledam ih sa eljeznog mosta. Fetusi su jako stari, kao da su devet
stoljea boravili u majinoj utrobi. Pokuavam prepoznati njihova smeurana lica, a ako sam
u hitrom majmunu kojega sam sreo u dolasku uspio prepoznati svoje vlastito lice, sada
fotografskom jasnoom uspijevam vidjeti lica dvojice djeaka ostarjelih na licima tih dvaju
plutajuih fetusa.
Nikada ih nisam upoznao. Ali glas kraj mene ape mi na uho, nije rije o tome da nisi
upoznao njih, nisi upoznao mene.
- Heredia. Ti si Heredia.
Povlaim se s velikom tugom, ne okreui lea, kao da se zauvijek opratam od nekog
zatoenog junaka, nekog ivog zakopanog boga, utopljenih anela, a glas moje sablasti slijedi me
do eljeznih vrata i trga na kojem jesen poinje vraati svoja prava koja su joj privremeno oduzeta.
Umire ljeto svetoga Martina. Nitko se ne sjea cijele prie.
Carlos Fuentes
Kako sam napi sao neke svoje knji ge
Mojoj besmrtnoj prijateljici Lillian Helman
JEDNA, da, JEDNA DJEVOJKA od dvadeset godina, ljeti 1961., prije dvadeset godina,
prela je prag malenog salona stana u Bulevaru Raspail i ula u sobu gdje sam je ekao.
No nisam je samo ekao nego sam se i sjeao kakva je bila. Upoznao sam je u Meksiku
dok je jo bila djevojica, a sada, ovoga vrueg popodneva u Parizu, ona nije bila samo
djevojka ve i sjeanje na nju.
Osjeao se nekakav amor nezadovoljstva i miris na barut u glavnom francuskom gradu:
bile su to godine kada se De Gaulle rijeio Alira - Je Vous Ai Compris! A Tajna vojna
organizacija, OAS, bez razlike je obasipala plastinim eksplozivom Sartrea i njegova portira:
bombe to su ih generali bacali padale su jednako na sve. Ipak, Pariz je dvostruki grad: ono
to se u njemu zbiva posjeduje iluziju udvostruenja u kojoj se odraava aktualan prostor; no
im bismo to otkrili, to bi postajala varka. Mnogobrojna zrcala unutar Pariza predstavljaju
neto vie od samog odraavanja grada. Garcia Marquez kae da Pariani u svojim skuenim
stanovima uz pomo zrcala stvaraju iluziju dvostruko veih stanova no to oni doista jesu.
Istinska tajna je u tome - Gabriel i ja to znamo - to se u tim zrcalima odraava uvijek neko
drugo vrijeme, ono koje je prolo ili ono koje e doi, a ponekad, uz malo sree, jedna osoba
postaje druga osoba, i prolazi plutajui povrh jezera tih zrcala. Ja vjerujem da su parika
zrcala, osim to sadre iluziju koja im je svojstvena, odrazi neega to je jo tee dodirnuti:
svjetlosti grada, svjetlosti koju sam mnogo puta pokuavao iznijeti u politikim kronikama
kao to su Pariz, Svibanjslw revolucija i u romanu Jedna daleka obitelj u kojem biljeim da je
parika svjetlost jednaka "oekivanju da e svake veeri... jedan udesni trenutak odnijeti u
nepovrat sve vremenske nepogode toga dana - kiu i maglu, egu i snijeg - i razotkriti, kao na
nekom Corotovom pejzau, svjetlosnu esenciju Ile-de-Francea".
Sljedei prostor, sljedea osoba - druga osoba - ne raa se u zrcalu nego dolazi iz svjetlosti.
Djevojka koja je prela iz salona u sobu, u kojoj sam je ekao toga vrueg kolovoskog
popodneva prije dvadeset godina, bila je druga jer je prolo est godina otkad sam je upoznao
u Meksiku. No bila je druga i zato to je svjetlost popodneva prodrla kroz nagomilane oblake
kao da je samo nju ekala; najprije je plaho prokrila put, kao da se ulja oko prijetnje ljetne
oluje, a zatim se pretvorila u blistavi biser usred oblaka, i na kraju se rasprila u nekoliko
kratkih trenutaka u svoj punoi koja je ujedno bila i agonija.
U gotovo istovremenoj izmjeni trenutaka, djevojka od etrnaest godina koje sam se sjeao,
a koja je sada imala dvadeset, prola je kroz isti preobraaj kao i svjetlost prizvana
prozorskim staklima; prag izmeu salona i sobe postao je prag izmeu svih dobi djevojke;
svjetlost, koja se borila s oblacima, borila se i s njezinim tijelom, obuzela ju je, ocrtala,
pridala joj sjenovite godine, isklesala joj smrt u pogledu, otrgnula joj smijeak s usana,
umrtvila joj kosu u valovitoj potitenosti ludila: bijae druga, bjee druga, ne ona koja e biti
nego ona koja zauvijek jest.
Svjetlost je zagospodarila tom djevojkom, voljela ju je prije mene, a ja sam bio tek "strani
gost u kraljevstvu ljubavi" koji je toga popodneva saznao da nas oi ljubavi mogu gledati i s
"ljupkou Smrti".
Sljedee sam jutro poeo pisati Auru u kavani u blizini moga hotela u Ulici Berri. Sjeam
se dana: Hruov je u Moskvi proitao svoj plan dvadesetogodinjeg razvoja i New York
Herald Tribune ga je prenio sa svim sivim pojedinostima, a prodavale su ga sablasne
djevojke, ljubavnice koje sam nakratko zarobio, autorice Aure: smrti.
* * *
144
DVIJE, da, DVIJE GODINE su prole otkako sam popio nekoliko aica s Luisom
Buuelom u Ulici Providencia, a pritom smo razgovarali o Quevedu kojega taj redatelj
poznaje kao malo tko.
Mogli ste ve zamijetiti da se pravi autor Aure zove Francisco de Quevedo y Villegas, a ja
ga samo predstavljam.
Velika prednost vremena je u tome to navodni autor prestaje biti autorom, pretvara se u
predstavnika onoga iju je knjigu potpisao, dao objaviti, skupio pohvale (i jo uvijek ih
skuplja). No knjigu je napisao - oduvijek je tako bilo i bit e - netko drugi: Quevedo i
djevojka koja je bila gotovo zaljubljen prah; Buuel i jedno meksiko popodne 1959. godine,
toliko razliito od parikih popodneva, ali razliito i od dananjih meksikih popodneva.
Vulkani su se pogledavali kad bismo se sputali niz Insurgentes do Colonije del Valle i jo
nije bilo Liverpoolske luke na uglu Felix Cuevasa. Iza visokih zidina svoga mini-samostana,
okrunjenih krhotinama stakla, Buuel se vraao meksikoj kinematografiji s Nazarinom,
imajui na umu jednu staru ideju: prenijeti na filmsko platno Gericaultovu sliku koja visi u
Louvreu, a prikazuje dramu preivjelih u jednom brodolomu iz 19. stoljea. Preivjeli u
brodolomu s broda La Medusa u poetku su pokuavali ivjeti civilizirano. Najprije tijekom
dana, zatim tjedana i, naposljetku, tijekom cijele vjenosti svoje zatoenosti zbog ljubavi -
zatoenitvo vode - glazura civilizacije je popucala i pretvorila se najprije u sol, zatim u
valove i, naposljetku, u morske pse: oni koji su preivjeli, preivjeli su jer su se meusobno
prodirali. Bili su potrebni jedni drugima da bi se potamanili.
Jasno, to Buuelovo prenoenje Meduzina pogleda, nazvano Aneo unitenja, jedno je od
najljepih autorovih filmskih ostvarenja u kojem se skupina ljudi, koji nikada nisu trebali
jedni druge, nala zatvorena u elegantnom salonu iz kojega na tajanstven nain nikada nee
moi izai. Prag postaje ponor, a potreba se pretvara u istrebljenje: brodolomci iz Ulice
Providencia potrebni su jedni drugima samo zato da bi se pojeli. Tema potrebe duboka je i
stalno prisutna u Buuelovim filmovima, a autor nam otkriva nain na koji se javlja potreba
izmeu ene i mukarca, izmeu djeteta i luaka, sveca i grenika, zloinca i sna, neudate
ene i udnje.
Buuel je smiljao svoj film Aneo unitenja i prelazio prag izmeu predvorja i bara u
svojoj kui korakom pripadnika umirovljenih Caganchovih toreadora. To Luisovo odlaenje i
dolaenje bio je svojevrstan oblik nepominosti, jer
Na bilo koju stranu da krenem
prijetnju goruih plamena vidim,
i jer su prisutni na mjestima svim,
od prezira i ruganja se prenem.
Dok smo razgovarali o Quevedu, a promatrao nas portret mladog Buuela to ga je
naslikao Dali dvadesetih godina, nametnulo mi se Eluardovo pjesniko geslo toga meksikog
popodneva s prozirnim zrakom ispunjenim mirisom na peene tortilje, nedavno ubrani ili i
kratkotrajno cvijee: "Poezija e biti uzajamna"; ako je Buuel mislio na Gricaulta, na
Anela unitenja i na Queveda, ja sam mislio kako je taj Meduzin splav ve uputio svoj
kameni pogled i uhvatio likove Anela unitenja, ne samo u fikciju sjene projicirane na platno
nego i u fiziku i mehaniku stvarnost sobe Gabriela Figueroa koja e nadalje posluiti kao
zatvor brodolomaca: suncobran, ivaa maina, stol za seciranje. Buuel se zaustavio kod
nadvoja i glasno upitao:
- A to ako bismo prelaskom preko praga mogli odjednom vratiti mladost, biti stari sjedne
strane vrata i ponovno mladi samo ako prijeemo prag?
* * *
TRI, da, TRI DANA NAKON popodneva u Bulevaru Raspail, otiao sam pogledati film
to su ga svi moji prijatelji, a naroito Julio Cortazar, smatrali izvrsnim: Prie kie i mjeseca,
japanskog redatelja Kenjia Mizoguchia. Sa sobom sam nosio prve vrue listove Aure,
napisane u kavani u blizini Champs-Elysees dok sam dorukovao i itao jutarnji Figaro.
145
ita oglas: takva se ponuda
ne sree svaki dan. Ponovno
ita taj oglas. Kao da je upuen
tebi i nikome drugome.
Zato to si Ti bio drugi, to je bila vizija koja se provlaila kroz moje susrete s Buuelom u
Meksiku, s djevojkom zatoenom u parikoj svjetlosti, s Quevedom u uarenom ledu, u
ledenoj vatri, s ranom koja boli i ne osjea se, s dobrim snom i loom sadanjosti koja se
naziva Ljubav, ali se najprije zvala elja. Zanimljivo je da se Mizoguchijev film prikazivao u
kinu Ursulinas, na istome mjestu na kojem je prije trideset godina premijerno prikazan
Buuelov Andaluzijski pas koji je izazvao veliki skandal.
Mizoguchi je u svojim slikama to nestaju ispripovijedao lijepu ljubavnu priu koju je
adaptirao prema pripovijetki Kua meu trskama iz zbirke Ugetsu Monogatari to ju je u 18.
stoljeu napisao pripovjeda Ueda Akinari, naputen i izoblien boginjama, ali je uspio svo-
jom bolesnom rukom drati kist uz udotvornu pomo Boga odvanih, Inaria, i napisati
nekoliko pria koje su jedinstvene jer su viestruke. "Originalnost", u navodnicima, zlo je
modernosti koja se uvijek eli prikazati novom da bi mogla neprestano pribivati raanju same
sebe, i koja poput Mode vodi dijalog Giacoma Leopardija sa Smru:
MODA: Gospoo Smrti! Gospoo Smrti!
SMRT: Priekaj da kucne tvoj as i nee me morati zvati.
MODA: Gospoo Smrti!
SMRT: Idi dovraga! Doi u po tebe kad e me najmanje oekivati.
MODA: Ali ja sam tvoja sestra Moda. Zar si zaboravila da smo obje keri dekadencije?
Drevni pak narodi znaju da nema rijei koje ne potjeu od drugih rijei i da je mata mo s
kojom se ipak ne moe vladati nad Nitavilom: zamiljanje nitavila ili vjerovanje da se moe
zarobiti Nikoga moda je najsigurniji nain da se poludi. Vjerojatno to nitko ne zna bolje od
Conrada u srcu tame ili od Styrona u mranoj postelji: cijena grijeha nije smrt nego
osamljenost.
Kratak Akinarijev roman dogaa se 1454. godine i pripovijeda priu o Katsushiru,
poniznom mladiu koji je, zbog siromatva i nesposobnosti da obavlja poljoprivredne radove,
napustio ognjite ne bi li se obogatio kao trgovac u gradu, a kuu na obali s trskama ostavio
na brigu svojoj mladoj i prelijepoj eni Miyagi, obeavi joj da e se vratiti kada ujesen
opadne lie. Mjeseci su prolazili, mu se nije vraao i ena se pomirila s onim "zakonom na
ovome svijetu: nitko se ne moe pouzdati u sutranji dan". Graanski ratovi u 15. stoljeu pod
ogunima iz obitelji Ashikaga sprijeili su njihov ponovni susret: ljudi samo misle kako e
spasiti vlastitu kou, starci se skrivaju u planinama, mladi su primorani odlaziti u vojsku; svi
pale i kradu, svijetom zavlada kaos, jeseni prolaze, a ljudska srca postaju tvrda. "Sve" - govori
nam autor podsjeajui nas da nam govori po sjeanju - "sve bijae ruevina u tom jadnom
stoljeu."
Katsushiro se uspije obogatiti i otputovati u Kyoto: tek odanle, sedam godina nakon to se
oprostio s Miyagiom, pokuava se vratiti svojoj kui, no jo uvijek nailazi na prepreke
politikih sukoba i na nesmanjene prijetnje razbojnika. Strahuje da e, kao u mitovima
prolosti, pronai dom u ruevinama. U takvim prilikama selo mu nalikuje na demonsku
jazbinu. Spopada ga groznica. Sedam je godina proteklo kao u snu. On zamilja kako mu je
ena, kao i on, postala zatoenica vremena i kako nije uspjela suzdrati ruku i ne dodirnuti
prstima voljeno bie.
Dokazi o ljudskoj prolaznosti okruuju Katsushira; leevi se gomilaju na ulicama; on
prolazi izmeu njih; ni on ni mrtvaci nisu besmrtni; prvi je oblik smrti svojevrstan odgovor na
vrijeme: zove se zaborav, a moda je i Katsushirova ena ve umrla (tako on zamilja),
moda nije drugo doli stanovnik podzemnih svjetova. Naposljetku, smrt je ta koja je vratila
Katsushira u njegovo selo: ako mu je ena umrla, podii e nou maleni oltar pod kinim
mjesecom.
146
Vraa se u razrueno selo. Bor koji je stajao pokraj njegove kue oborila je munja. No kua
stoji netaknuta. Katsushiro ugleda svjetlost svjetiljke. Stanuje li neki stranac u njegovoj kui?
Katsushiro prelazi preko praga, a neki staraki glas mu se obrati:
- Tko je tamo?
On odgovara: - Ja sam, vratio sam se.
Ona prepoznaje muevljev glas. Prilazi mu, odjevena u crninu i umrljana blatom, upalih
oiju, kose zamrene i rasputene po leima. Nije vie ista kao nekada, no ugledavi svoga
mua, nita ne ree nego brine u pla.
Mukarac i ena naslone se jedno na drugo i on joj pripovijeda o razlozima svoga
kanjenja i razoaranja; ona mu pripovijeda o svijetu koji se ispunio uasom i o zaludnom
ekanju:
- Da sam umrla od ljubavi, ekajui da te ponovno vidim, umrla bih od ljubavne boli o
kojoj ti nita ne bi znao.
Utonu u dubok san, zagrljeni. Kad je svanulo, nejasan osjeaj hladnoe prodre u
nesvjesnost Katsushirova sna. Probudi ga um plutanja. Hladna tekuina pada, kap po kap, na
njegovo lice. Njegova ena vie nije pokraj njega. Postala je nevidljiva. Nikada je vie nee
vidjeti.
Katsushiro pronae starog slugu skrivenog u kolibi usred polja kamfora. Sluga mu
ispripovijeda istinu: Miyagi je umrla prije mnogo godina, bila je jedina ena u opini koja,
usprkos stranim ratnim prijetnjama, nikada nije napustila selo zbog obeanja koje je dala:
vidjet emo se ujesen. Nisu samo razbojnici osvojili to mjesto. Zaposjele su ga i utvare.
Jednog se dana Miyagi stopila s njima.
Mizoguchijeve slike pripovijedaju slinu priu, ali na pomalo drukiji nain od
Akinarijeve pripovijetke. Na manje naivan nain, pria suvremenog redatelja pretvara Miyagi
u svojevrsnu grenu Penelopu, u drevnu kurtizanu koja mora dokazati muu vjernost s vie
ustrajnosti nego neka djevica.
Kada selo osvoji vojska vladara Uesuguia, poslana iz Kamakure da se suprotstavi
fantomskom i neuhvatljivom ogunu u planini, Miyagi se, da se spasi od nasilja vojnika,
preputa smrti; vojnici su je zakopali u vrtu, a kad se njezin mu naposljetku vratio, morao je
posegnuti za uslugama jedne stare vjetice da ponovno vidi i uspostavi kontakt s duhom svoje
mrtve ene.
* * *
ETIRI, ne, ETIRI GODINE NAKON gledanja Mizoguchijeva filma i pisanja Aure,
pronaao sam u jednoj staroj knjiari u etvrti Trastevere u Rimu, u koju su me uputili Rafael
Alberti i Maria Teresa Leon, talijansku verziju japanskih pria Togi Boko, koju je napisao
Hiosuishi Shoun, a objavljene su 1666. godine. Uvelike sam se iznenadio kada sam meu
njima naao priu pod naslovom Kurtizana Miyagino, napisanu dva stoljea prije Akinarijeve
prie i tristo godina prije Mizoguchijeva filma, u kojoj se pripovijeda ista ta pria, samo to
zavrava izravno u nekrofiliji: junak koji se vraa, Odisej bez drugog junatva osim jednoga
obnovljenog sjeanja, ne posee za vjeticom da bi, zbog svoje tjelesne udnje, vratio
kurtizanu Miyagino koja mu se zaklela na vjernost; otvara njezin grob i pronalazi svoju enu
koja je godinama mrtva, ali tako lijepa kao i onoga dana kad ju je zadnji put vidio. Miyagin
duh vraa se da svome muu, potresenom od boli, ispripovijeda to se dogodilo.
Moja se znatielja probudila za priu unutar prie o Auri, pa sam zamolio Buuela, koji je
u to vrijeme pripremao scenarij za svoj film Mlijeni put i u Nacionalnoj knjinici u Parizu
iitavao 180 svezaka Migneova traktata o patristici i herezi, da me na neki nain uvede u to
bibliografsko svetite do kojeg je tee prodrijeti nego do djevianstva japanske djeve iz 15.
stoljea ili lea kurtizane iz istoga razdoblja i iste nacionalnosti.
Usput reeno, anglosaksonske su knjinice svima otvorene i vrlo je lako pronai knjigu u
Oxfordu ili Harvardu, Princetonu ili Dartmouthu, posuditi je, milovati, itati, izvaditi biljeke
i vratiti. Za razliku od toga, vrlo je teko prodrijeti u neku latinsku knjinicu: kao da je dotini
itatelj neki pretpostavljeni lopov, zadrti potpaljiva, provjereni vandal, progonitelj knjige
147
koji u Parizu, Rimu ili Madridu smatra da su knjige neke udne tvorevine koje ne slue za
itanje nego da ih drzimo neotvorene ili da ih prepustimo banketu mieva. S pravom je Juan
Goytisolo, opisujui upad u jednu panjolsku knjinicu u svome romanu Grof Don Julin,
prikazao kako je provodio vrijeme ubijajui krupne zelene muhe medu stranicama Lope de
Vege i Azorina.
No vraam se tom bibliografskom Lecumberriju kakva je Nacionalna parika knjinica:
Buuel je naao nain da udem u knjinicu i da, sa strahom da u biti otkriven, potajice
istraim porijeklo pria Togi Boko koje su prethodile Akinarijevim priama kie i mjeseca, a
koje su pak nadahnute Mizoguchijev film to sam ga gledao u Parizu poetkom rujna 1961., u
vrijeme kada sam traio formu i svrhu Aure.
Otkrio sam tada da je krajnji izvor te prie jedna kineska pria pod naslovom Biografija
Ai'kinga, iz zbirke Tsien teng sin hoa.
No je li mogao postojati krajnji izvor prie koju sam gledao u parikom kinu, vjerujui da
sam u mrtvoj Mizoguchijevoj eni pronaao Aurinu sestru ija je majka, mislio sam u zabludi,
bila slika mladosti naruena prastarom svjetlou u jednom stanu u Bulevaru Raspail, a otac
jedan matoviti i voljni in, takoer varljiv, prelaenja ispod nadvoja izmeu predvorja i bara
kue u Coloniji del Valle?
Mogu li seja, netko, nitko, otisnuti dalje od Biografije Ai'kinga do raznovrsnih
opskrbljivaa medu kojima se ta pria gubi? Do drevne tradicije kineske knjievnosti, do
tragova narativnih stoljea koji tek mrmljaju o svojim mnogobrojnim stalnim temama:
nadljudska djeva, kobna ena, duh supruge, ponovno spojeni par.
Saznao sam tada da nema odgovora na to pitanje, no istodobno sam saznao i da ono to se
dogaalo samo potvruje moju prvotnu nakanu; Aura je dola na svijet da povea stoljetno
potomstvo vjetica.
* * *
PET, BILO JE NAJMANJE PET VJETICA koje su svjesno donijele na svijet Auru u
onim jutrima kada sam zapoinjao pisanje u kavani u blizini Ulice Beni kojom su prolazili,
manje-vie uurbano i zlovoljno kroz ubrzanu svagdanjicu, skeptini K. S. Karon, ispitivaki
Jean Daniel, treptava Franeoise Giroud, hitajui prema redakciji LExpressa, tada znamenitog
asopisa to su ga oni ureivali usprkos bombama i cenzuri uz pomo - halucinantna je
pomisao na to danas - svojih suradnika Sartrea i Camusa, Mendes Francea i Mauriaca.
Tih pet nositeljica utjehe i elje bile su, vjerujem to danas, tiranska starica iz Aspernovih
spisa Henryja Jamesa, koja potjee od poludjele Miss Havisham iz Dickensovih Velikih
oekivanja, a ova potjee od drevne grofice iz Pukinove Pikove dame, koja posjeduje tajnu
vjenoga pobjeivanja u kartama, a sve one pak potjeu od srednjovjekovne Micheletove
vjetice koja je za sebe zadrala, iako po cijenu spaljivanja na lomai, tajne mudrosti koju
suvremeni razum zabranjuje, zabranjene spise, karte umrljane voskom sa svijenjaka koji su
dugo vremena bili ugaeni, neitke boje karata, izblijedjele od pohlepnih i prestraenih prstiju,
ali i tajne jedne drevnosti, jae od budunosti, u skandalu ene bez grijeha, ene koja ne
potie na grijeh kao Eva i ne otvara kutiju zla kao Pandora, ene koja nije, kao u Tertulijevoj
reenici, "hram sagraen na smetlitu", ene koja se ne mora spaavati lupajui vratima kao
Nora u Ibsenovoj Kui lutaka, nego je, prije svih njih, gospodarica vremena jer je gospodarica
svoje volje i svoga tijela zato to ne prihvaa njihovo razdvajanje - a to je smrtna rana
mukarca koji je nastojao odvojiti svoju misao od tijela da bi se poistovjetio najprije sa svojim
Bogom, a zatim sa svojim Demonom.
Adam iz Izgubljenog raja Johna Miltona prigovara Stvoritelju i trai ga da poloi raune;
jesam li moda traio da me uzdigne iz tame, pita Adam Boga, i jo gore: zato si me stvorio
za zadatak koji ne znam obaviti?
Taj podijeljeni mukarac, rastrgan izmeu boanske misli i tjelesne patnje stvara
nepodnoljivim svoj konflikt, pogotovo kada moli za smrt, ili kada moli bar za ivot bez Eve,
odnosno bez Evil, bez Zla, jer je takav ivot gori od smrti: ivot samo s mukarcima bio bi
ivot meu anelima za Miltonova Adama, no bio bi to razdijeljen ivot ili, oprostite,
148
raz-ivot. Poistovjeena s Evom ili s Pandorom na drugoj obali podjele, ena odgovara
govorei da je ona jedna, neodvojiva tijela i due, da se ne ali pred Stvoriteljem i ne smatra
se grenom jer jabuka u raju ne ubija nego hrani i spaava nas iz Edena kojim vlada
shizofrena podijeljenost izmeu onoga to postoji u glavi i onoga to postoji meu ljudskim
nogama.
Narativna, a moda i moralna razlika izmeu Aure i Jamesovih, Dickensovih i Pukinovih
knjiga je u tome to u njima zavodniki mukarac razdvaja mladu enu od stare ene s
namjerom da je iznevjeri. U Auri, naprotiv, i mlada i stara ena udruuju snage da podine
mukarca.
Tajanstvena Jamesova, Dickensova, Pukinova i Micheletova ena koja ima mladu
sljedbenicu u Auri, ima, kao to rekoh, i petog pretka. Zove se Kirka: to je boica preobrazbe
i za nju ne postoje krajnosti, odnosno razdvojenost izmeu tijela i due, jer se sve neprestano
mijenja, zadravajui svoja prijanja obiljeja i nagovjeujui obeanje koje ne rtvuje nita
od onoga to jesmo zbog onoga to smo bili ili emo biti:
Juer je prolo, sutra nije svanulo,
danas prolazi, ne zastajui ni tren;
ja sam to bijah i bit u i jesam klonulo.
Poput Queveda, pitao sam papire na kojima je grozniavo ispisana Aura potkraj toga ljeta
1961: Ah, o ivotu, zar nitko mi ne daje odgovor? I odgovor je stigao one noi u kojoj su rijei
pisane izmeu prijevoza robe i novina i hrane na jednoj velikoj parikoj aveniji: odgovorio mi
je Felipe Montero, lani protagonist Aure, obraajui mi se s ti. ita taj oglas. Nedostaje
samo tvoje ime. Vjeruje da se zove Felipe Montero. Lae sam sebi. Ti si Ti: Ti si Drugi. Ti
si itatelj. Ti si ono to ita. Ti si ono to vidi. Ti e biti Aura. Ti si bio Consuelo.
- Felipe Montero. Proitao sam va oglas.
- Da, znam. Stanite na svjetlo. Tako, jasno.
...Udaljit e se kako bi svjetlo to se odbija od srebra, voska i stakla ocrtalo tu svilenu
mreicu u kojoj je skupljena posve bijela kosa koja obrubljuje lice gotovo infantilno od tolike
starosti...
- Rekla sam vam da e se vratiti...
- Tko?
Aura. Moja pratilja. Moja neakinja.
- Dobar dan.
Djevojka e nagnuti glavu, a starica e, istovremeno kad i ona, oponaati taj pokret.
- Ovo je gospodin Montero. ivjet e s nama.
* * *
EST, SAMO EST DANA PRIJE njezine smrti upoznao sam La Traviatu. U rujnu 1976.
godine Silvija i ja pozvani smo kod naih dragih prijatelja Gabrielle i Teddyja van Zuylena;
usprkos svom obiteljskom imenu, on je egipatskog podrijetla, a ona panjolskog i
sjevernoamerikog; imaju etvero djece sa zelenim oima kao Aura, kojima su zirkali izmeu
slika Roberta Matte, Wilfreda Lama, Alberta Gironelle i Pierrea Alechinskog tako da se
nikada nije moglo znati da li ulaze ili izlaze iz slika. Njihova je kua jedno od onih nervnih
sredita Pariza; salon je nejasno nastanjen duhovima Cagliostra i Diderota, Madame de Stael i
Madame Verdurin. "Imam jedno iznenaenje za tebe", ree Gaby van Zuylen i posjedne me
kraj Marije Callas.
Uzdrhtao sam zbog te ene, a da u prvi trenutak i nisam znao zato. Dok smo veerali,
pokuavao sam s njom razgovarati, ali sam zapravo razgovarao sam sa sobom. Gledao sam je
pedesetih godina u Meksiku, u krleci Palae lijepih umjetnosti, kada je pjevala La Traviatu; u
to je vrijeme Maria Meneghini Callas jo bila krepka djevojka s najdivnijim glasom to sam
ga ikada uo: Callas je pjevala kao to se Manolete borio s bikovima, nije se mogla usporediti
ni s kime. Ve je bila mit.
149
Rekao sam joj to te noi u Parizu. Prekinula me da bi me brzo i ujedno otro upitala s
prikrivenom namjerom:
- Kako vam se ini mit sada kada ste ga upoznali?
- ini mi se da je smravio - usudio sam se rei.
Ona se nasmijala tonom koji se razlikovao od njezina govora. Uinilo mi se da su za
Mariju Callas smijeh i pla bili postupci blii pjevanju nego govoru. Jer moram priznati da je
njezin svakodnevni glas bio glas obine ene iz najsiromanijih etvrti New Yorka:
Brooklyna, Bronxa, glas prodavaice njezinih ploa u nekom magazinu Sam Gooddy na
Times Squareu. Nije to bio glas Medeje, glas Norme, glas Dame s kamelijama. I doista je
smravjela, svi smo to vidjeli, ali nije izgubila svoj divni i topli glas najvee dive, upravo
suprotno: nitko nije bio ljepi od nje, nije bilo bolje glumice ni bolje pjevaice od nje u
scenariju opere u 20. stoljeu.
No Maria Callas nije bila privlana samo zbog sjeanja na njezinu scensku slavu; ta ena
koja je smravjela, ne svojom voljom nego zbog bolesti i vremena, koja je postajala kost i
koa, bivala sve prozirnija i kojoj je ivot visio o tankoj niti, posjedovala je hipnotiku tajnu
koja se sastojala u panji. Mislim da nisam upoznao enu koja je pruala vie panje osobi s
kojom je razgovarala od Marije Callas; njezina je panja bila oblik dijaloga; preko njezinih
oiju - dva crna svjetionika u oluji bijelih latica i vlanih maslina - prelazile su slike
iznenaujuih promjena: mijenjale su se njezine misli, pretvarale se u slike, ali samo zato to
se ona neprestano mijenjala kao da su njezine oi loe u beskrajnoj i nikada zavrenoj operi
koja u tiini svakodnevna ivota produljuje sve bliskiji amor, tek odjek onih noi koje su
pripadale Luciji de Lammermoor i Violetti Valery.
U tom sam trenutku otkrio pravo podrijetlo Aure: njezino anegdotsko podrijetlo, ali i
njezino podrijetlo u elji koja postaje luka iz koje se otiskujemo i kobno odredite ove novele.
Sluao sam kako Maria Callas pjeva u La Traviati u Meksiku kada smo i ona i ja imali
otprilike dvadeset i neto godina, a sada se upoznajemo gotovo trideset godina kasnije, s time
da ja vidim ono to sam upoznao ranije, a ona vidi samo gospodina kojega je upravo
upoznala. Nije me mogla usporediti sa mnom. Ali ja sam mogao usporediti i sebe i nju.
I u toj sam usporedbi otkrio drugi glas: nije to bio pomalo obian glas vrlo inteligentne
pratilje koja mi je sjedila s desne strane na jednoj veeri, ni glas pjevaice koja je lirskoj
glazbi vratila ivot izvuen iz muzeja; ne, bio je to glas starosti i ludila to sam ga se sjetio (a
to mije potvrdila i Angelova snimka koju sam kupio odmah sljedee jutro), uzdrhtali glas
Marije Callas u prizoru smrti u operi La Traviata.
Na mjestima gdje svi interpreti Verdijeva djela trae najvii pathos kroz agonijski drhtaj i
pokuavaju se pribliiti smrti kroz jecaje, Maria Callas ini neto neobino; preoblikuje svoj
glas u glas starice i takvom glasu stare ene pridaje prizvuke ludila.
Tako se dobro toga sjeam da bih je ak mogao oponaati u posljednjim stihovima:
strano!
Cessarono
Gli spasmi del dolore
No u taj glas hipohondrijske starice koja se ali na boljke godina, Maria Callas odmah
unosi prizvuk delirija u rijeima nade koje niu pred neizljeivom boleu:
In mi rinasce - m'agita
Insolito vigore
Ali! Ma io ritorno a vivere
i tek onda smrt, i nita drugo osim smrti, poraz starosti i ludila s uzvikom mladosti:
Oil gioia!
Oh allegria!
Nakon nekoliko tjedana Maria Callas ponovno je pozvala Silviju i mene. No prije tog
150
susreta, La Traviata je zauvijek umrla jedne veeri. Ali uspjela mi je prenijeti tajnu: Aura se
rodila u trenutku kada je Maria Callas u glasu samo jedne ene otkrila mladost i starost, ivot
i smrt, nerazdvojne, u uzajamnom prizivanju. Mladost, starost, ivot, smrt, imena ene.
* * *
SEDAM, da, SEDAM DANA trajalo je boansko stvaranje, a osmoga dana rodilo se
ljudsko stvaranje i ime mu je bilo elja. Nakon smrti Marije Callas, vratio sam se itanju
Dame s Immelijama AlexAndra Dumasa sina, kako bih pripremio verziju za francusku
televiziju s argentinskim reiserom Jorgeom Lavellijem. Roman je mnogo bolji od Verdijeve
opere ili od kazalinih i filmskih verzija jer sadri jedan mahniti element nekrofilije.
Roman poinje povratkom Armanda Duvala u Pariz, koji ima iste inicijale kao AlexAndr
Dumas, i saznaje za smrt Marguerite Gautier, svoje ljubavnice koju je izgubio zbog
sumnjiavosti oca Duvala, te oajniki pohrli do njezina groba na groblju Pere-Lachaise.
Prizor koji slijedi vjerojatno je najmahnitiji prizor nekrofilije u naraciji. Lavelli i ja smo ga
dramatizirali za francusku televiziju vjerno slijedei Dumasa:
Armand dobiva nalog da ekshumira Margueritu. Za to vrijeme roaci ljudi koji su
pokopani kraj njezina groba saznaju tko je ondje zakopan, prigovaraju i govore da bi trebala
postojati zasebna groblja za takve ene: javna kua za mrtvace.
uvar groblja kae Armandu da nee biti teko pronai Margueritin grob. Svaki dan netko
alje kamelije na grob. Neki neznanac. Armand osjeti ljubomoru prema mrtvoj Margueriti; ne
zna tko joj alje kamelije. Ah, kad bi nas grijeh izbavljao od munine, u ivotu ili u smrti! To
su bile prve Margueritine rijei kada je upoznala Armanda:
- Munina je pratilja bolesnih dua.
Armand e spasiti Margueritu od munine smrti.
Grobari zapoinju svoj posao iskapanja. Lopata jednog od njih naie na raspelo na lijesu.
Margueritina mrtvaka krinja izvlai se polako, s nje se trusi zemlja, oslobaa se iz groba.
Drvo zastraujue kripi. Grobari se napreu da otvore lijes. Napokon uspijevaju. Svi
pokrivaju nosnice. Svi uzmiu osim Armanda.
Veliki bijeli mrtvaki pokrov prekriva le, ocrtavajui neke obline.
Jedan je kraj pokrova nagrizen i vidi se stopalo umrle.
Armand pokretom nareuje da se pokrov razdere.
Grobar naglo otkriva Margueritino lice:
Oi su tek dvije udubine, usne su nestale, zubi stisnuti, bijeli, otkriveni, duga crna kosa,
suha, prilijepljena za sljepoonice, prekriva zelenkaste upljine obraza.
Armand klekne, uzima Margueritinu suhu ruku i ljubi je.
Tek tada poinje roman koji, kako je zapoeo smru, tako i zavrava smru. Roman je izraz
elje Armanda Duvala da pronae objekt svoje elje, Margueritino tijelo. No kako nijedna
elja nije neduna, jer ne samo da elimo nego elimo i mijenjati, promijeniti ono to elimo
kada to postane nae, Armand Duval dobiva le Marguerite Gautier da ga pretvori u
knjievnost, u knjigu, u ono TI koje strukturira elju u Auri.
TI: Moj duh, moja rije to se mie poput utvara u svim dimenzijama prostora i vremena,
ak i s one strane smrti.
Uronit e svoju glavu, rairene oi, u srebrnastu kosu Consuele, ene koja e te ponovno
zagrliti kada mjesec proe, kada ga prekriju oblaci, kada vas oboje zastru, kada se u zraku na
trenutak raspline sjeanje na mladost, sjeanje na tijelo.
- Vratit e se, Felipe, zajedno emo je dovesti. Pusti je da se oporavi i ja u je vratiti...
Felipe Montero svakako nisi ti. Ti si ti. Felipe Montero je autor romana Terra Nostra.