ibs@crostuff.

net 1

ibs@crostuff.net 2
R. SCOTT BAKKER

Rasudno oko

Aspekt-CAR,
KNJIGA PRVA

Rickyju - prijatelju i bratu

















ibs@crostuff.net 3
Tko ste vi, obini ljudi, da prigovarate Bogu ? Zar da stvorenje pita Stvoritelja: "Zato si me uinio ovakvim?"Kada lonar
od istoga grumena gline naini vreve, nema li pravo jedan od njih namijeniti plemenitoj, a drugi neplemenitoj uporabi?
POSLANICA RIMLJANIMA 9:20-21


Pismo

Uzvieni Ministre, presvijetli, mnogo vam dana elim.
Je rpoinie grijeh raskola, zakopani su do vrata po drevnome obiaju, a u lica im je bacano kamenje dok
nisu prestali disati. Tri mukarca i dvije ene. Dijete se pokajalo, pa ak i proklelo vlastite roditelje u ime
Aspekta-Cara. Svijet je izgubio pet dua, ali Nebesa su dobila jednu, slava budi Bogu svih Bogova.
to se teksta tie, bojim se da je Vaa zabrana stigla prekasno. Kao to ste i sumnjali, rije je o
svjedoanstvu Prvog svetog rata kako ga je vidio prognani Uenjak, Drusas Achamian. Uistinu, ruka mi drhti
od pomisli da u reproducirati njegove podle i odvratne tvrdnje, ali budui da je izvorni tekst ve progutao
plamen, ne vidim drugoga naina da udovoljim Vaem zahtjevu. Posve ste u pravu: Hereza je rijetko
pojedinana u svojoj biti ili uincima. Kao i kod bolesti, valja prouiti devijacije i pripraviti lijek da ne bukne
u jo zaraznijem obliku.
Saetosti radi, ograniit u svoj prikaz na one pojedinosti koje bilo izravno bilo neizravno proturjee
doktrini i svetome pismu. U svojem tekstu, Drusas Achamian tvrdi:
I.) Daje imao spolni odnos s naom Svetom Caricom dan uoi trijumfa Prvog svetog rata protiv poganih
Fanimljana u Shimehu.
II) Daje saznao odreene tajne o naem Svetom Aspektu-Caru, izmeu ostalog: Da On nije inkarnacija
Boga svih Bogova ve sin Dunvanjana, tajne sekte posveene svladavanju svih stvari, tjelesnih i duevnih.
Da nas On nadilazi ne onako kako bogovi nadilaze ljude, ve onako kako odrasli nadilaze djecu. Daje
Njegova zaudunvanska interpretacija inritizma tek orue, sredstvo manipulacije narodima. Da nas je neznanje
uinilo Njegovim robovima.
(Moram priznati da me ovo najvie uznemirilo, jer iako sam oduvijek znao da rijei i dogaaji, ma koliko
sveti, uvijek podlijeu izopaenim interpretacijama, nikada prije nisam razmiljao o tome kako uvjerenja
vladaju naim postupcima. Jer kao to ovaj Achamian pita, ako svi ljudi tvrde da su pravedni, a tvrde, tko
moe prosuditi koji od njih tvrdi istinito? Uvjerenost, vjera do smrti onih koje aljem s ovoga svijeta sada me
zabrinjava, toliko je izdajstva u dokonom intelektu.)
III.) Da je rat naega Svetog Aspekta-Cara za spreavanje uskrsnua Ne-Boga la. Istinabog, ovo je
samo implicirano, budui da je tekst oito pisan prije Velike kunje. No injenica da je Drusas Achamian
neko bio Uenjak Mandata, i time proklet snovima o Prvoj apokalipsi, ini njegove sumnje neobinima. Ne
bi li takav ovjek klicao dolasku Anasurimbora Kellhusa i njegovu ratu za spreavanje Druge apokalipse?
Ovo je suma onoga to sam upamtio.
Izloen ovome svetogru, razumijem zato je Vaa zabrinutost tako duboka. uti da je sve to smo
pretrpjeli i cijenili posljednjih dvadeset godina la, dovoljna je povreda. No uti to iz usta ovjeka koji ne
samo daje hodao s naim Gospodarom od poetka nego ga je i poduavao? Ve sam naruio pogubljenje
svojeg sluge, iako zbog toga tugujem, jer je itao tekst na moj nalog. Sto se mene tie, ekam Vau zakljunu
presudu. Niti molim niti oekujem Vae pomilovanje. Na je usud da trpimo posljedice svojih djela, bez
obzira na pobonost naih namjera.
ibs@crostuff.net 4
Neka oneienja ne iziskuju krpu nego no; prihvaam to i razumijem.
Grijeh je grijeh.
PROLOG

Kad ovjek ima nevinost djeteta, nazivamo ga budalom. Kada dijete ima lukavost ovjeka,
nazivamo ga nemani. Kao i ljubav, znanje ima svoju sezonu.
AJENCIS, TREA ANALITIKA UUDI
Jesen, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), '
(
Duga strana"
Rog odjekne dugo i samotno pod kronjama ume. Ljudski rog. Na trenutak sve je tiho. Grane se u lukovima
proteu preko bahatih visina, a velika debla prijete prazninama ispod njih. Zasjeene mladice prekrivaju
meuprostore. Neka vjeverica cvili u znak upozorenja iz polumraka isprepletenih grana. vorci se razlete u
kiljavo nebo.
Doli su, svjetlucavi na trakama sunca i sjene.
Tre s gnjevom parenja, zavijaju s gnjevom parenja, kroz raslinje koje iba po njima, u utoite dubina.
Roje se po izdignutim padinama, koracima u zrak diu lie i zemlju. Razdvajaju se oko debala, zasijecaju
koru otricama rupiastim od hrde. Njue nebo svojim uskim nosovima. Kad se namrte, njihova
bezizraajna i prelijepa lica stiu se poput izguvane svile i postaju izrazi prastarih ljudi proizalih iz
brakova u bliskom srodstvu.
Srankovi. Nose titove od lakirane ljudske koe. Na sebi imaju prsne oklope poploene ljudskim noktima
i ogrlice od ljudskih zubi.
Daleki rog ponovno se oglasi i oni zastanu, opaka uskomeana rulja. Meu sobom teku rijei. Dobar
dio njih stopio se s grmljem i grabi hitro poput vukova. Ostali nateu prepone u iekivanju. Krv. Osjeaju
miris ljudske krvi.
Crno sjeme trca po tlu ume. Ugaze ga u blato. Likuju od njegova smrada.
Izviai se vraaju i njihovo avrljanje budi u ostalima drhtaje i grenje. Toliko je vremena prolo otkad su
utaili svoju lakomu glad. Toliko dugo otkad su kleknuli na oltar trzavih udova i ucviljenog mesa. Vidjeli su
uspaniena lica. Vidjeli su krv kako iklja, otvore nainjene noem.
Tre i plau od sree.
Doavi na vrh niskog grebena, ugledaju svoj plijen kako hita podnojem prelomljene stijene i pokuava
se probiti na drugu stranu gudure koja se kao nekim udom otvara nekoliko stotina koraka dalje. Srankovi
zavijaju i cvokou zubima, jure u podivljalim redovima niz padinu, proklizavaju po liu, mlate nogama u
dugakim skokovima. Tlo dodiruju na ravnome mjestu, jagme se, tre sa arenjem u istrunutim hlaama,
gledaju meke Ljude kako se okreu samo nekoliko koraka od njih, lica zamamnih poput bedara, i dolaze sve
blie i blie, gotovo u domaaj maeva kojima bezglavo zamahuju
Ali tlo! Tlo! Propada pod njima poput lia baenog u nebo!
Deseci njih usisani su s vriskom u tminu. Ostali se hvataju i guraju u pokuaju da se zaustave eda bi se u
njih uz ciku zabila njihova pomahni-tala braa. Krici im se stiavaju dok se strmoglavljuju u skriveno
drijelo, jedan po jedan naglo uutkani. Odjednom je sve nesigurno, sve prijetnja. Ratna povorka blebee od
straha i frustriranosti. Nitko se ne usuuje pomaknuti. Prevrui oima, zure puni poude i bojazni...
Ljudi.
Okorjela aica juri kao magijom po tlu ume. Bacaju se meu Sranko-ve visoko uzdignutih i zamahnutih
maeva. titovi pucaju. Poluraspadnuto eljezo savija se i lomi. Udovi i glave lete u lukovima svjetlucave
krvi.
Ljudi riu i urlaju, zakucavaju ih u zemlju, sijeku ih u trzavi rasap.
ibs@crostuff.net 5
"Skalperu!" povikne usamljeni putnik. Glas mu je hrapav kao u starog asnika. Odjekne gudurom, lako ujan
kroz huanje brzaca na vodi. Kao jedan, mukarci uzvodno ustanu i pogledaju u njegovu smjeru.
Kao ivotinje, pomisli on.
Ravnoduan prema njihovim pogledima, on se nastavi paljivim koracima probijati preko varavog
kamenja, ljapkajui kroz vodu svakih nekoliko koraka. Proe pokraj jednog Sranka, bijelog poput utopljene
ribe, koji je plutao licem prema dolje u prozirnoj crvenoj lokvi. Putnik pogleda gore prema mjestu gdje su
stjenke gudure stisnule nebo u zalutali prorez. Drvee je srueno preko otvora pa izgleda kao grede za
improvizirani svod od mladog drvea i tapova, prekriven liem. Nebo je jarko bljestalo kroz brojne rupe.
Lie je jo uvijek treperilo dolje u jednolinom slapu. Ako je brojnost nepominih tijela razbacanih i
nagomilanih oko stijena ikakav pokazatelj, bila je to vrlo uinkovita stupica. Rijena je pjena na mjestima
ikljala u ruiastoj i ljubiastoj boji.
Veina ljudi vratila se na posao, no trojica su ga i dalje oprezno gledala. Nije uope sumnjao da je onaj
kojeg trai jedan od njih. Putnik se dovue meu njih. Smrad probuenih iznutrica zagoravao je miris vode i
ispranog kamena. Veina skupine prebirala je po mrtvim Sran-kovima. Tijela su bacali s drugih tijela.
Razbijene glave izvlaili su iz vode. Noevi su bljeskali. Bilo je svaki put isto: utini, prepili, pokosi, a onda
na sljedeeg. Utini, prepili, pokosi - stalno ispoetka. Krpa koe odsjeena je s vrha glave svakoga od njih.
Blizu njega, mladi je galeotski maevalac ispirao malu hrpu skalpova. Isplahnjivao ih je pa prostirao,
sjajne i masno bijele na suhom kamenu. Svaki je primjerak tretirao s apsurdnom panjom, kao to bi
slaboumna osoba postupala sa zlatom - to su skalpovi manje-vie i postali u Visokom srednjem sjeveru. Iako
je Aspekt-Car snizio svetu premiju, jedan je skalp kod potenih meetara jo uvijek donosio cijeli srebrni
kellik.
Svi su bili iznimno svjesni njegova dolaska, putnik je znao. Samo su se pravili da im je svejedno. Obino
se s doljacima susreu samo kad otpjeae na jug do meetara, krcati tavljenim skalpovima koji im se
privreni klatare na konatim uzicama. Ovaj posao, posao sakupljanja i brojenja, bio je najmanje muevan
dio njihova zanata. Bila je to njihova radnika tajna.
Bio je to i smisao. Gotovo je jedanaest godina prolo otkad je Aspekt--Car proglasio isplatu premija za
srankovske skalpove, prije nego to je zavrio zadnji od Ratova za ujedinjenje. Premiju za Srankove raspisao
je zbog toga to ih je bilo tako mnogo. Premiju za skalpove raspisao je jer ih njihova elavost ini izrazito
srankovskima. Ljudi poput ovih, putnik je pretpostavljao, bili bi mnogo sretniji da mogu loviti neto to nije
toliko raspoloeno ubijati njih zauzvrat - kao ene i djecu, recimo.
I tako su poele skalperske godine. U tom su se razdoblju nebrojene tisue odvukle u sjevernu divljinu,
ekspedicija za ekspedicijom, odlune
zaraivati kao Skalpoi. Veina ih je
poginula u nekoliko tjedana, nooni koji
su uili, koji su bili lukav/jneprijatelj, prosperirali su.
A neki - rijetki - uli su u legendu.
ovjek kojeg je putnik traio stajao je na okruglom kamenu i promatrao ostale kako rade. Prepoznao ga je
po zagrienoj odanosti tradicionalnoj nonji svoje kaste i naroda: plisiranoj ratnikoj suknji, punoj sivih i
crnih mrlja i izbuenoj rupama; prsnom oklopu s hravim ljuskama uivenim u natrulu kou; stoastoj kacigi
svinutoj prema otraga poput ovnovog roga. Izgledao je kao sablast iz nekog drugog vremena. Drugi ovjek,
ije je lice bilo skriveno pod crnom kapuljaom, sjedio je tri koraka iza njega, nagnut naprijed kao da se
napree uti neto u ambijentalnom umu vode. Putnik je naas zurio u njega, kao da pokuava procijeniti
neku osebujnost, a onda vrati pogled na prvog ovjeka.
"Traim jednog Ainonjana", ree on. "ovjeka kojeg nazivaju eljeznom Duom."
"To bih bio ja", odgovori uspravni mukarac. Lice mu je bilo tetovirano minkom kakvoj su njegovoj
zemljaci skloni. Crne crte oko oiju. Ljubiaste usne. Njegov pogled nije ni optuivao ni ispitivao, nego je
ostao blag kao u ubojice koji se dosauje. Nezainteresiran.
"Veterane", ree putnik i nakloni se glavom da mu ukae duno potovanje. Izostanak ispravnog
pozdrava i tovanja preivjelome iz Prvog svetog rata nije mali prijestup.
"Kako ste nas pronali?" upita ovjek na svojem materinjem jeziku. Iz kadenci njegova glasa bilo je oito
da prezire govor, da jednako ljubomorno uva svoj glas kao i svoje ene ili svoju krv.
Putnik nije mario za to. Ljudi cijene to god im odgovara.
oni koji su uili, koji su bili lukav/Jfcj'ednaktf^rnilosrdni kao i njihov
ibs@crostuff.net 6
"Mi svakoga naemo."
Jedva zamjetno kimanje. "Sto elite?"
"Vas, skalperu. elimo vas."
Ainonjanin se osvrne prema svojem zakukuljenom prijatelju. Nisu izmijenili ni rije, samo nedokuiv
pogled.
Kasna jesen, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), Momemn
Ljudi uvijek pokuavaju sakriti ono to je loe i prosjeno u njihovim naravima. Zbog toga uvijek govore o
vukovima ili lavovima, ili ak zmajevima, kad se usporeuju sa ivotinjama. No najvie, zakljui mali djeak,
slie poniznoj bubi. S trbuhom na podu. Lea pogrbljenih prema svijetu. Oiju slijepih za sve osim za mali
krug neposredno ispred njih.
Nakon to je njegovo Preplavljivanje zavrilo, Anasurimbor Kelmomas uao je u granitnoj sjeni, nagnut
meu koljena da bolje vidi kukca koji trkarao po drevnom podu. Jedan od velikih kotaa sa svijeama
beumno je visio gore izmeu stupova, no njegovo je svjetlo bilo tek mutan sjaj na bubinim klimavim
leima. Drei se za koljena, Kelmomas mugne naprijed, zadubljen u siune zemaljske napore insekta.
Unato tmurnoj umi stupova iza njega, zbor glasova zvuao je kao da je jednako blizu kao i njegove brojne
sjene, dok je pjevao himne kojima je uokvirivao neumjerenije odjekivanje Hramske molitve.
Sveti Boe svih Bogova, Koji hoda meu nama, Bezbrojna su tvoja
sveta imena...
"Pokai mi", apne Kelmomas bubi. "Vodi..."
Zajedno su odlutali u dublje krajeve Allosiuma, gdje su samo tokice hramskih zavjetnih svijea
osvjetljavale polumrak. Buba se uzverala oko isklesane baze stupa, ostavivi za sobom tragove koji su
nalikovali na avove na krpi praine - tragove koje je Kelmomas unitio svojom malom nogom u sandali.
Uskoro su doli do najdalje lae Foruma, gdje su idoli Stotine Bogova boravili u svojim ukraenim niama.
"Kamo ide?" promrmlja on, nasmijeen. Vidio je na trenutak maglicu svojeg daha na hladnom zraku,
ispuhnuo dva izdaha samo da razmisli o vlastitom disanju - nezemaljskim dokazom materijalnog ivota.
Naslonio je obraz na hladne ploice i zurio u prostranu ravninu lae. Ocaklina keramike umirivala mu je
kou. Posve nesvjesna da je promatra, buba nastavi put, propadajui u fuge izmeu plavetnih ploica i
izlazei iz njih. Kelmomas ju je gledao kako se muno probija prema nacerenoj planini koju je predstavljao
idol Ajoklija, njegova etverorogog Brata.
"Lopov?"
U usporedbi s onima svoje brae i sestara, Ajoklijev je oltar bio siromaan kao obogaljeni valja sukna.
Ploice na podu zaustavile su se pred njegovim pragom. Kamen koji je omeivao niu bio je gol, osim niza
zareza urezanih u desni stup. Idol - rogati mali debeljko koji ui kao nad nonom posudom - nije bio mnogo
vie od igre sjene i svjetla koje je dolazilo iz barunaste tame. Bio je isklesan iz crnog diorita, ali bez
dragulja u oima i srebrnih noktiju kojima se ak i Yatwer mogla podiiti. Ukoen senzibilitetom nekog
odavno mrtvog majstora, njegov se izraz lica Kelmomasu inio nevjerojatnim, ako ne i posve neljudskim.
Kesio se kao majmun. Reao kao pas. Zurio kao djevica oroena pogleda.
I k tome je promatrao bubu kako trkara u njegovu tmurnu odaju.
Mladi Carski Princ skoi u tijesnu niu i pritom se sagne iako su ukrasni svodovi sezali visoko iznad
njegove glave. Zrak je mirisao na loj, pranjav kamen i neto bakreno. Nasmijei se isklesanome Bogu, vie
kimne nego se nakloni, a onda zauzme manje-vie isti poloaj i une nad svoj bezuman predmet pokusa.
Voen nekim neobjanjivim hirom, prikuje bubu kaiprstom na zrnati pod. Migoljila se poput malog
automata pod njegovim prstom. Drao ju je na trenutak i uivao u njezinoj nemoi i svjesnosti da je u bilo
kojem trenutku moe zgnjeiti kao trulu sjemenku. Zatim joj drugom rukom otkine dvije noice.
"Gledaj", proape nasmijanome idolu. Njegove oi zurile su dolje, bezizraajne i buljave.
ibs@crostuff.net 7
Podigne ruku, prstiju ispruenih u dramatinom zamahu. Buba se jagmila u sjajnoj panici, ali je strijela
njezine putanje bila svinuta pa je strugala u krugove, iscrtavajui male ovale pod idolovim stopalima
odsjeenih prstiju. Krug za krugom.
"Vidi?" usklikne on Ajokliju. Zajedno se nasmiju, dijete i idol, dovoljno glasno da zague zbor glasova
koji bajaju.
"Svi su oni takvi", objasni mu. "Samo ih treba prignjeiti."
"Prignjeiti to, Kelmomase?" upita dubok enski glas iza njega. Majka.
Neki drugi djeak bi se prepao, ak i posramio, kad bi ga majka uhvatila u ovakvoj situaciji, no ne i
Kelmomas. Unato stupovima i glasovima koji su je zasjenili, cijelo je vrijeme znao da je ondje i slijedio je
njezine utogljene korake (iako nije znao kako) u kutu svoje due.
"Jesi li gotova?" usklikne on i okrene se. Slukinje su je naminkale u bijelo pa je izgledala kao statua
pod naborima grimizne halje. Oko struka je imala pojas na kojem su bili urezani kvranejski motivi. Ukras za
glavu sa zmijama od zada uokvirivao joj je obraze i nametnuo red njezinoj bujnoj crnoj kosi. No ak i ovako
preruena izgledala je kao neto najljepe na svijetu.
"Sasvim gotova", odgovori Carica. Nasmijei se i potajice zakoluta oima, pokazujui mu da bi radije
obasipala ljubavlju svojeg naprednog sina nego amila u drutvu sveenika i ministara. Toliko toga to radi,
Kelmomas je bio svjestan, radi samo forme radi.
Ba kao i on - samo ni priblino tako dobro.
"Vie voli biti u mom drutvu, je li tako, mamice?"
Izrekao je to kao pitanje iako je znao odgovor; zabrinjavalo ju je kad je naglas itao kretnje njezine
due.
Nasmijeena, ona se nagne i prui ruke. On padne u njezin mirhom namirisani zagrljaj i duboko
udahne njezinu toplinu koja gaje obujmila. Njezini prsti prolazili su mu kroz razbaruenu kosu, i on
pogleda gore u njezine nasmijeene oi. Izgledala je kao da ak i tako daleko od lustera sa svijeama
sjaji. Naslonio je obraz na zlatne ploice njezina pojasa i grlio je tako vrsto da su joj suze navrle na
oi. Nikad nije postojala takva zvijezda vodilja. Nikad nije postojalo takvo utoite.
Mamica...
"Doi", ree ona i povue ga za ruku kroz galeriju stupova. On poe za njom, vie iz privrenosti
nego poslunosti. Osvrne se i dobaci jo jedan pogled Ajokliju, sa zadovoljstvom vidi da se jo uvijek
smije maloj bubi koja trkara u krugove pod njegovim nogama.
Drei se za ruke, hodali su prema prorezima bijele svjetlosti. Pjesma je utihnula u gakanje
priguenih glasova, i zamijenila ju je dublja, opasnija rezonanca - koja je podrhtavala kroz sami pod.
Kelmomas stane, odjednom nespreman napustiti prasnu i kamenu tiinu Allosiuma. Ruka njegove
majke napela se kao ue iza nje; njihovi isprepleteni prsti se razdvoje.
Ona se okrene. "Kel? to je bilo, duice?"
S njegova gledita bila je okruena prugom bijelog neba koja je sezala vie od bilo kojeg stabla.
Izgledala je kao tek dim ispod nje, poput neega to bi propuh mogao rastvoriti i otpuhati. "Nita",
slae.
Mamice! Mamice!
Ona klekne pred njega, lizne jagodice prstiju, koje su bile ruiaste boje dlana i u kontrastu s
bijelom bojom kojom su joj bile premazane nadlanice, i pone mu popravljati frizuru. Svjetlo je
treperilo po filigranu njezinih prstenova i bljeskalo poput nekakvog koda. Koji nered! govorio je njezin
osmijeh.
"I dolikuje da bude nervozan", ree ona, usredotoena na njegovo sreivanje. Pogleda ga ravno u
oi i on se zagleda u njezinu sr, kroz boju i kou, kroz sloj isprepletenih miia, sve do blistave istine
njezine ljubavi.
Umrla bi za tebe, tajni glas - glas koji je uvijek bio s njim - proape.
"Tvoj otac", nastavi ona, "kae da se moramo bojati samo kad izgubimo strah." Proe rukom od
njegove sljepoonice do brade. "Kad se previe naviknemo na mo i luksuz."
Otac vjeito neto govori.
ibs@crostuff.net 8
On se nasmijei i posramljeno spusti pogled, na nain koji bi joj uvijek usporio puls i ubrzao oi.
Presladak mali sin na povrini, iako se ispod podsmjehuje.
Otac.
Mrzi ga, ree tajni glas, ali ga se jo vie boj.
Da, Snaga. Nikad ne smije zaboraviti da Snaga najjae gori u ocu.
"Je li ikada ijedna majka bila ovoliko blagoslovljena?" Carica se ozari i primi ga za ramena. Opet ga
zagrli, a onda ustane drei njegove ruke u svojima. Dopusti joj, nevoljko, da ga odvue na visoke rubove
Allosiuma, a onda dalje, na sjaj bez sunca.
Omeeni grimiznim formacijama Eotskih straara, stajali su i mirkali na vrhu monumentalnih stepenica
koje su se irile prema prostranstvu Scuarijskog kampusa. Hramovi i nastambe Momemna koji su ve dugo
izloeni vremenskim prilikama nagurali su se po horizontu i postajali sve nejasniji to su se dublje sputali u
vlane daljine. Velike kupole hrama Xothei dizale su se hladne i tamne, kao maglovita prisutnost koja vreba
u sreditu labirinta od nepeene opeke. Susjedna Kamposejska agora bila je tek razmak meu trulim zubima
uline vizure koja se smjestila izmeu.
Protezala se sve dalje, golema i arena panorama Domaeg Grada, velike prijestolnice Tromorja.
Okruivala ga je cijelog ivota, omeivala ga prepuna zamrenosti. I cijeloga ga je ivota plaila, i to toliko
da je esto odbijao pogledati kad bi mu Samarmas, njegov slaboumni brat blizanac, pokazivao neto to jo
nije vidio u njezinu magliastom tkanju.
No danas je izgledala kao jedina sigurna stvar.
"Gledaj!" vikne mu majka kroz tutnjavu. "Gledaj, Kel!"
Bilo ih je na tisue naguranih po Carskoj etvrti: ena, djece, robova, zdravih i nemonih, Momemnjana i
hodoasnika izdaleka - nebrojene tisue njih. Uskomeani kao poplavne vode oko podnoja Xatantskog
slavoluka. Zbijeni uz nia zdanja Andiaminskih visova. Poredani kao vrane po niskim zidovima garnizona.
Svi su klicali s dva prsta u zraku da dotaknu njegov lik.
"Zamisli samo kako su daleko putovali!" vikne njegova majka kroz graju. "Iz svih krajeva Novoga
Carstva, Kelmomase, samo da vide tvoje boanstvo!"
Iako je kimnuo s izbezumljenom zahvalnou koju je znao da oekuje od njega, mladi Carski Princ nije
osjetio nita osim krhkog gnuanja.
Samo budale, zakljuio je, putuju u krugovima. Dio njega poelio je dovui Nacerenog Boga iz njegova
svetita da mu ovo pokae...
Ljudi su kukci.
Trpjeli su iskazivanje oboavanja cijelu vjenost, inilo mu se, jedan do drugoga na propisanim
mjestima, Esmenet, Carica Tromorja, i najmlae od njezine uzviene djece. Kelmomas je gledao ravno
kako su ga nauili i dokono pratio siune golubove pred dimom koji se dizao iz grada. Promatrao je
kako se sunce skuplja na dalekim krovovima nakon prolaska oblaka. Odlui da e zatraiti maketu
grada kad majka bude slaba i eljna da mu ugodi. Neku od drveta.
Neku koja e gorjeti.
Thopsis, njihov shigeki voditelj protokola, podigne svoje goleme eunuke ruke i carski se
inovnici, Aparat, poredani po stepenicama ispod njih kao jedan okrenu prema njima. Oglase se zlatom
isprugani molitveni rogovi i nastave odjekivati kroz gromoglasan zbor. Bili su fiksirani u razmacima
kroz sjenu proelja Allosiuma, nainjeni od ahata i bjelokosti i tako dugi da su sezali gotovo do drugog
odmorita.
Kelmomas pogleda dolje prema oevim Uzvienim ministrima i na njihovim bezizraajnim licima
ugleda sve od poude i njenosti do mrnje i pohlepe. Bio je tu glomazni Ngarau, Veliki majordom iz
vremena Ikureija. Phinersa, Sveti zapovjednik pijuna, neugledan ali podmukao ovjek kianskog
porijekla. Imhailas s plavim tetovaama, stasit Uzvieni kapetan Eotske strae, ija ljepota ponekad
privue majin pogled. Vjeno angrizavi Werjau, prvi Prvotni i vladar monog Ministrata, iji se
rasprostranjeni agenti brinu da nitko ne zastrani. Usukani Vem--Mithriti, Vrhovni vladar Carskog Saika
i zamjenik Vezira, to ga je inilo privremenim voom svega to se odnosi na magiju u Tromorju...
I tako dalje, svih ezdeset sedmero njih, poslaganih po pravu prvenstva po monumentalnom
ibs@crostuff.net 9
stubitu, okupilo se svjedoiti Preplavljivanju Anasurimbora Kelmomasa, najmlaega sina njihova
Najsvetijeg As-pekta-Cara. Samo je lice njegova strica Maithaneta, rijaha od Tisue Hramova,
porazilo njegovo momentalno motrenje. Na trenutak je sjajan pogled njegova strica uhvatio njegov, pa
iako se Kelmomas nasmijeio s glupavom iskrenou koja dolikuje njegovim godinama, nije mu se
nimalo svidjela jednolina ustrajnost rijahova pogleda.
On sumnja, apne tajni glas.
Sto sumnja?
Da se pretvara.
I posljednja kakofonija utihne, sve dok nije ostao samo oceanski zov roga, koji je brujao tako duboko da
se Kelmomasu inilo da mu tunika vibrira uz kou. A onda i oni utihnu i nastane muk.
Tiina je zvonila u uima. Na Thopsisov povik kao da je cijeli svijet kleknuo, ukljuujui i Uzviene
ministre. Narodi Novoga Carstva padnu na tlo, itava polja njih, pa polako spuste ela na vru mramor - sve
due nagurane u Carskoj etvrti. Samo je Srijah, koji ne klei ni pred kime osim pred Aspektom-Carom,
ostao na nogama. Samo stric Maithanet. Kad je sunce granulo na stepenice, njegovo ruho bukne svjetlou.
Stotina siunih Kljova plane poput prstiju plamena. Kelmomas je mirkao pred njihovim bljetavilom pa
skrenuo pogled.
Majka ga za ruku povede niz stube. Klaparao je za njom u sandalama i smijuljio se njezinu mrkom licu.
Prou niz prolaz koji su meu sobom napravili Uzvieni ministri, a on se opet smijao, jer su mu izgledali
apsurdno dok tako, svih oblika, dobi i veliina, puu po podu u kostimima kraljeva.
"Odaju ti poast, Kel", ree njegova majka. "Zato im se smije?"
Je li se htio nasmijati? Ponekad je teko voditi rauna o tome.
"Oprosti", ree on i mrko uzdahne. Oprosti. Bila je to jedna od brojnih rijei koje su ga zbunjivale, ali koja
nikad nije propustila zapaliti iskru samilosti u pogledu njegove majke.
U dnu stepenica ekala ih je eta vojnika u zeleno-zlatnom ruhu: dvadesetak ljudi iz oeve svete tjelesne
strae, Stotine stupova. Postavili su se u formaciju oko Carice i njezina djeteta, a onda ih, sjajnih titova i
lica mrkih od koncentracije, ponu voditi kroz mase i preko Scuarijskog kampusa prema Andiaminskim
visovima.
Kao Carski Princ, Kelmomas se esto nalazio u sjeni naoruanih ljudi, ali ova ga je etnja iz nekog razloga
inila nervoznim. Miris je isprva bio smiruju: namirisan muslin njihovih ogrtaa, ulja kojima su podmazali
otrice i omekali koatno remenje svojih oklopa. No svakim korakom, gorko-slatka smola neopranih tijela
sve je vie dolazila do izraaja, naglaena smradom onih stvarno odvratnih. Zamor se dizao oko njih kao
izmaglica. Blagoslovi-blagoslovi-blagoslovi, stalno iznova, tonom u ravnotei izmeu traenja i davanja.
Kelmomas je nesvjesno poeo zuriti iza visokih strazara, u krajolik ljudi na koljenima. Vidio je nekog starog
prosjaka, vie ljuskavog nego odjevenog, kako plae struui licem po kamenim kockama poda kao da se eli
izbrisati. Vidio je neku djevojicu, tek neto malo mlau od njega, kako svetogrdno okree glavu da moe
gledati njihov udovini prolaz. Opruzene su se figure pruale dalje i dalje, sve do dalekog podnoja.
Hodao je po ivom tlu.
A onda je bio meu njima, u njima, gledao je kuda hoda, tek draguljima optoena sjena, iza zastora
nemilosrdnih mukaraca u oklopima od veriga. Ime. Glasina i nada. Boansko dijete koje sie na
prsima Carstva, pomazano dlanom Sudbine. Sin Aspekta-Cara.
Ne poznaju ga, shvati. Vide ga, oboavaju, vjeruju ono to ne mogu pojmiti.
Nitko te ne poznaje, ree tajni glas.
Nitko nikoga ne poznaje.
Pogleda majku, ugleda isti onaj bezizraajni pogled koji uvijek dolazi uz njezina bolnija snatrenja.
"Razmilja o njoj, mamice?" upita on. Izmeu njih dvoje, "ona" je uvijek oznaavalo Mimaru,
njezinu prvu ker, onu koju je voljela s najvie oajanja - i mrzila.
Onu koju mu je tajni glas rekao da otjera.
Carica se nasmijei s nekakvim alobnim olakanjem. "Brinem se i za tvojeg oca i brau."
Kelmomas je jasno vidio da je to la. Bojala se za Mimaru -jo uvijek, nakon svega to je uinio.
ibs@crostuff.net 10
Moda si, kae mu glas, trebao ubiti tu kuju.
"Kad e se otac vratiti?"
Znao je odgovor barem jednako dobro kao i ona, no na nekoj je razini shvaao da majke, koliko god
voljele svoje sinove, vole i biti majke -a biti majka znailo je odgovarati na djetinjasta pitanja. Preli su
nekoliko metara prije nego to je odgovorila, prolazei kroz maglu molbi i apata. Kelmomas ju je
usporeivao s bezbrojnim kamejama koje je vidio s njezinim likom u mlaim danima - jo u vrijeme
Prvog svetog rata. Bokovi su joj iri, moda, i koa joj nije onako glatka pod slojem bijele minke, ali
je njezina ljepota jo legendarna. Sedmogodinjak nije mogao zamisliti nikoga ljepeg.
"Nee jo neko vrijeme, Kel", ree ona. "Ne dok Velika kunja ne bude zavrena."
Gotovo se obgrlio oko prsa, toliku je bol osjetio, toliku radost.
Ako ne uspije, ree tajni glas, umrijet e.
Anasurimbor Kelmomas nasmijei se po svemu sudei prvim iskrenim osmijehom toga dana.
Svuda okolo svi klee, lea slomljenih strahopotovanjem. Ravnica bijednog ljudskog roda. Blagoslovi-
blagoslovi-blagoslovi, bujalo je poput apata u bolnici. A tada jedan jedini, divlji povik: "Prokleti!
Prokleti!"
Nekako se luak uspio baciti kroz titove i maeve, posegnuti, dok je proboden padao, noem koji je
reflektirao sjajno nebo. Stotine stupova dovikivali su jedni drugima. Gomile su se nadizale i vritale.
Djeak ugleda sukobljene sjene.



























ibs@crostuff.net 11

SAKARPUS
Na visokom zidu muevi spavaju, dok oko ognjita ene liju suze, a
bjegunci bruje priama o emeru, o gradovima koje Mog-Pharau uze...
"PJESMA IZBJEGLIH", SAGE
ak su i kraljevi na kraju orue. A ak ni Bogovi ne razumiju njihovu zadau.
ONTILLAS, O LJUDSKOJ GLUPOSTI
Rano proljee, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), Katholski klanac
Putevi izmeu hira i brutalnosti kod ljudi su mnogi i nedokuivi, i premda se esto ini da sijeku neprohodni
teren razuma, u stvarnosti je razum taj koji im utire put. Ljudi se uvijek prepiru iz elje za potrebom i iz
potrebe za sluajnim opravdanjem. Uvijek misle da su njihovi ideali ispravni ideali. Kao ni makama koje
tre za odsjajem sunca iz ogledala, nikada im ne dodijaju vlastite zablude.
Po nalogu Svetog Aspekta-Cara, sveenici Tisue Hramova drali su govore svojim kongregacijama, a
Suci Ministrata proeljavali su zemlju traei i unitavajui sve koji su pobijali Istinu ili pak odabrali krtost
umjesto smrtonosnih zahtjeva tame koja dolazi. Svi, bilo kastinski robovi bilo kastinski plemii, morali su
nauiti Veliki lanac misija, nain na koji rijei i djela svakoga od njih omoguavaju rijei i djela ostalih.
Nauili su kako Ljudi, svi Ljudi, ratuju cijelo vrijeme, orali oni polja ili voljeli svoje obitelji. Svi ivoti, ma
koliko skromni, karike su koje ili jaaju Veliki lanac ili ga slabe na njegovu putu do Prvog obrua, karike na
kojoj visi i sam svijet: Svetog rata protiv apokaliptinih planova Savjeta... Ili, kako su ga poeli nazivati,
Velike kunje.
Nikada, ak ni u danima Rane antike nije svijet vidio okupljanje takve vojske. Deset je godina posveeno
njezinim pripremama. Da bi sprijeili uskrsnue Ne-Boga, morali su unititi njegove ogavne sluge, Savjet, a
da bi ih unitili, morali su marirati cijelom duinom Earwe, od sjevernih granica Novoga Carstva preko
divljine Drevnog Sjevera kojom vladaju Srankovi pa sve do njihove tvrave, Golgotteratha, koju su Neljudi
u davno prolim danima zvali Min-Uroikas, Jama opscenosti.
Bio je to sulud pothvat. Samo djeca i budale, koji brkaju prie o ratu za rat sam, mogu takav zadatak
smatrati jednostavnim. Za njih je rat bitka i uvijek iznenaeno zakilje kad veterani govore o zahodima,
kanibalizmu, gangreni na stopalima i slinome. ak i najuzvieniji vitezovi trebaju hranu, kao i konji na
kojima jau, kao i tovarne mazge koje tu hranu nose i sluge koji je posluuju. Hrana je potrebna da bi se
prevozila hrana - problem je vrlo jednostavan. Bez nekog opsenog sustava opskrbe - izmjene konja,
skladita i slinog - konzumirane bi koliine brzo premaile transportiranu koliinu. Zbog toga najmunija
bitka Velike kunje nee biti ona protiv legija Savjeta, nego ona protiv divljeg srca Earvve. Vojska e morati
preivjeti udaljenost do Golgotteratha prije nego to se okua na bojnom polju.
Ve se godinama Novo Carstvo savija pod teretom zahtjeva proroanstva svojega svetog vladara. Iz svih
provincija uzimaju se desetine u hrani. Sagraene su goleme itnice iznad treeg katarakta rijeke Vindauge.
Stada ovaca i stoke stjerana su na sjever, du obalnih putova koji su uskoro postali omiljena tema dvorskih
trubadura. U Domaem Gradu, matematiari su pisali povelje, pozive, zahtjeve, a kraljevi i suci uzimali su
to je potrebno u dalekim zemljama. Zapisi su pohranjeni u velika skladita od nepeene opeke i za njih se

oglavlje
prvo
ibs@crostuff.net 12
skrbilo s pedantnou vjerskih rituala. Sve se popisivalo.
Poziv u rat doao je tek na samome kraju.
Diljem Tromorja Zaudunvani su se opredijelili za Cirkumfiks, sveti simbol svojega Aspekta-Cara:
vitezovi Conrive s maskama i dugim suknjama, disciplinirani kolonai Nansura, sjekirai Thunverusa,
kutravi i nemilosrdni, nenadmani jahai Kiana, i tako dalje. Sinovi dvanaest nacija skupili su se u
Oswenti, drevnoj staroj prijestolnici Galeotha, nosei grubo naslikane i fino izraene prikaze Kljove i
Cirkumfiksa.
I arobnjake kole poslale su svoje kontingente: bahati magovi Grimiznih Tornjeva doneseni u svojim
svilom obloenim nosiljkama, mrke vjetice Swayalskog Pakta, ogrtaima ovijene procesije Carskog Saika te,
naravno, gnostiki arobnjaci Mandata, koji su dolaskom Ratnika-Proroka izdignuti od luda do sveenika.
Djeca Oswente bila su u udu. Na ulicama zaguenim pridolicama, vidjeli su nilnameke prineve u
njihovim drvenim nosiljkama, ainon-ske grofove-palatine s bijelo naminkanim svitama, vjerske
manijake svih profila, a jednom ak i golemog mastodonta pred kojim su se konji razbjeali poput pasa.
Vidjeli su sve urese, svu pompu i demonstraciju drevnih i dalekih obiaja sabrane na jednom mjestu u pravi
cirkus. Zdjela svakog naroda je izvrnuta i sad su se njihovi karakteristini i opojni okusi izmijeali, vjeno
iznenaujui nepce nekom nevienom kombinacijom. Dugobradi Tvdonci bacali su tapie s brojevima
zajedno sa ilavim Khirgvvijima. Kutnarmski majmuni pentrali su se po haljinama shigekih vjetica.
Ljeto i jesen proli su u organiziranju vojske. Iako je cijela generacija dola i prola, Aspekt-Car i njegovi
savjetnici dobro su se sjeali lekcija Prvog svetog rata. Ratovi za ujedinjenje, sa svojim neuspjesima,
pobjedama i poklanim stanovnicima gradovima, izrodili su korpus inteligentnih i nemilosrdnih
zaudunvanskih asnika, koji su svi postali Suci i dobili vlast nad ivotom i smru pravovjernih. Prijestupi se
nisu opratali - previe je toga visjelo o niti da se ne bi ilo Najkraim putem. Milost je zahtijevala sigurnu
budunost, a za ljude nje nije bilo. Dva Savjetova pijuna lanih lica otkrivena su zahvaljujui boanskoj
providnosti Aspekta-Cara i njegove djece. Oderani su pred gromoglasnom, uskovitlanom masom.
Velika kunja prezimila je u stoeru na rijeci Vindaugi, u gradu Harvvashu, koji je neko bio
trgovako sredite na Cesti dvanaest koa, glasovitoj karavanskoj ruti koja spaja Galeoth s drevnim
izoliranim gradovima Sakarpusom i Atrithauom, no Harvvash je sada bio tek golema nakupina baraka i
skladite zaliha. Zima je bila otra. Unato svim mjerama predostronosti, strani Akkeagni, Bolest,
pomilovao je vojsku svojim Mnogobrojnim rukama, i dvadeset tisua dua podleglo je jednoj verziji plune
kuge koja je esta pojava na vlanim riinim poljima Nilnamea.
Bio je to, objasnio je Aspekt-Car, tek prvi od mnogih ispita.
Dani su poeli topiti ono to se nou jo smrzavalo. Pripreme su se intenzivirale. Naredba da se
kree u mar usrdna je prigoda puna suza i radosnih poklika. Takve stvari imaju okus. Volje ljudi
srastaju, postaju jedno, i zrak to zna. Bog nije stvorio samo ono to je stvoreno,
stvorio je i sam in stvaranja, due koje nastanjuju ljude. Bi li trebalo biti iznenaenje da svijet stvari
odgovara svijetu nakana? Velika kunja kree u mar i sama je zemlja, probuena iz zimskog sna, na
koljenima i raduje se. Ljudi od Kunje to osjeaju: svijet koji odobrava, svijet koji sudi.
Vojska je napredovala u dvije faze. Kralj Saubon od Caraskanda, jedan od dvojice Uzvienih
generala Svetog rata, prvi je krenuo u mar i poveo bre elemente vojske - Kianjane, Girgaane, Khirgvve i
rijalske vitezove - no ne i spore, koji su ukljuivali arobnjake kole (stanovnici Sakarpusa, odani
svojim glasovitim hordama Chorae, jo uvijek su spaljivali Rijetke koje bi nali meu sobom pa nisu imali
arobnjake). Drugi sin Aspekta-Cara, Anasurimbor Kavutas, jahao je s njim na elu glasovitih Kidruhila,
najslavnije konjanike kohorte Tromorja. Sakarpska vojska istopila se pred njima, ostavivi samo nekoliko
eta jahaa na duge pruge, svoje brze i okretne arkae da im oteaju napredovanje. Do odlunog
sueljavanja kojem se Uzvieni general nadao nije dolo.
Kralj Provas od Conrive, drugi Uzvieni general Velike kunje, slijedio ga je s glavninom vojske. U
slavljenikom raspoloenju ljudi Novog Carstva umarirali su u Katholski klanac koji je tvorio armaturu
dvaju velikih planinskih lanaca, Hethanti na zapadu i Osthvvaija na istoku. Kolona je bila preduga za
bilo kakvu pravu komunikaciju prednjih i stranjih elemenata - nijedan se jaha ne bi mogao dovoljno
brzo probiti kroz mase. Kosine su se uzdizale na obje strane, naslagane do linije stabala.
etvrte je noi snijeilo, dok su sveenici i suci vodili ceremonije za obiljeavanje Bitke u Klancu, u
kojoj je savez izbjeglih Ljudi i Neljudi iz Cil-Aujasa porazio Ne-Boga u Prvoj Apokalipsi, ime su
ibs@crostuff.net 13
Svijetu kupili dragocjenu godinu predaha. Nije se spominjala kasnija izdaja i istrebljivanje Neljudi od
onih koje su spasili.
Pjevali su o njihovoj odanosti, Ljudi od Kunje, dirljive himne koje je skladao Aspekt-Car glavom.
Pjevali su o vlastitoj snazi, o propasti koju e donijeti pred daleka vrata neprijatelja. Pjevali su o svojim
enama, svojoj djeci, o manjim depovima veeg svijeta za iji su spas marirali. Naveer bi se oglasilo
veliko zvono koje su nazivali Interval i pjevai bi izvikivali pozive na molitvu, a njihovi su se umilni glasovi
irili prostranim poljima atora i paviljona. vrsti bi ljudi navukli na sebe opremu i okupili se pod zastavama
Cirkumfiksa. Plemii bi kleali s robovima i radnicima. rijalski sveenici drali bi mise i blagoslove, a
Suci bi motrili.
Nekoliko su dana proveli redajui se kroz zadnje stadije Klanca, a onda se spustili niz prag gorja. Preli
su saglandska polja s kojih je kopnio snijeg i na kojima su Sakarpi u povlaenju spalili sve to bi im moglo
biti od koristi. Brojano nadjaan, Kralj Sakarpusa nije imao druge nego pribjei drevnom i asnom oruju
gladi.
Rijetki su ljudi Tromorja uope vidjeli travnate stepe, a kamoli golema, iroka plea Istvulske doline. Pod
sivim nebom, na dijelovima jo uvijek skorenim snijegom, izgledala je kao pusto bespue, glasnik
Agongoreje o kojoj su toliko sluali u beskrajnim recitacijama Saga. One koji su odrasli na obalama
podsjetila je na more, na obzore ravne poput ravnala, bez iega na emu bi pogled zastao osim horizonta.
Oni koji su odrastali na rubovima pustinje, sjetili su se svojih domova.
Padala je kia kad su se gomile popele na velike nabore zemlje koji su izdizali Samotni Grad iznad
doline. Napokon su se dva Uzviena generala rukovala i poela s planiranjem napada. Mrtili su se, alili i
preputali uspomenama, od legendarnog Prvog svetog rata do zavrnih dana Ujedinjenja. Toliko gradova.
Toliko pohoda.
Toliko je ponosnih naroda slomljeno.
Izaslanik je stigao po hladnoi pred zoru i zahtijevao susret s Varaltom Harweelom II., Kraljem
Sakarpusa.
Budui da nije mogao spavati od straha zbog sutranjeg dana, Sorweel je ve bio budan kad ga je sluga
doao probuditi. Bio je redovit na svim vanim audijencijama - njegov je otac inzistirao na tome kao dijelu
prin-evske naobrazbe. No donedavno je "vano" znailo neto drugo. arke sa Srankovima. Uvrede i
isprike iz Atrithaua. Prijetnje nezadovoljnih plemia. Sorweel nije mogao izbrojiti koliko je puta sjedio na
kamenoj klupi u sjeni oeva prijestolja i mahao bosim nogama jer je umirao od dosade.
Sada, samo godinu dana prije svojega prvog jelenja, ukopao je izme i zurio u ovjeka koji e ih sve
unititi: Kralja Nerseija Provasa od Conrive, Uzvienog generala Velike kunje. Proli su dani dvorjana,
dostojanstvenika, pobornika ovog ili onog nevanog interesa. Voggina dvorana bila je prazna i u polumraku,
iako prostrane lae i galerije iz nekog razloga nisu uspjele uniziti stranca. S reljefa u terakoti kojima su bili
obloeni zidovi i stupovi, Sorweelovi preci kao da su gledali s usjeenim strahom. Zrak je mirisao na hladan
loj.
Thremu dus kapkurum, stranac pone, hedi mere'otas eha Prevoditelj, neki zaputen pastir sa Saglanda
sudei po izgledu, urno je prevodio njegove rijei na sakarpski.
"Zatoenici su nam rekli to govorite o njemu."
Njemu. Aspektu-Caru. Sorweel tiho prokune kou koja se najeila.
"Ah, da," odgovori Kralj Harweel, "nae huljenje..." Iako su kieni nasloni za ruke prijestolja od roga i
jantara zaklanjali lice njegova oca, Sorweel je dobro znao kakav kiseo izraz prati ovaj njegov ton.
"Huljenje..." ree Uzvieni general. "On to ne bi tako rekao."
"A to bi on rekao?"
"Da se bojite, kao to se svi ljudi boje, da ete izgubiti mo i povlastice."
Sorweelov se otac nasmije tako leerno da je djeak bio ponosan. Kad bi barem on mogao skupiti tako
bezbrinu hrabrost.
"Dakle," Harweel e veselo, "stavio sam svoj narod izmeu vaeg Aspekta-Cara i svojeg prijestolja, u
tome je stvar? Sto nisam stavio svoje prijestolje izmeu vaeg Aspekta-Cara i svojeg naroda..."
Uzvieni general kimne s istom onom promiljenom gracioznou koja je pratila i njegov neprevedeni
govor, ali Sorweel nije mogao odrediti je li time htio potvrditi njegove rijei ili mu odati priznanje. Kosa mu
ibs@crostuff.net 14
bjee srebrna, kao i ispletena brada. Oi mu bijahu tamne i brze. Pokraj njegova sveanog ruha i regalija ak
je i kraljevska odora njegova oca izgledala kao grubo domae tkanje. Meutim, njegovo su ga dranje i
smiren pogled inili vrlo impresivnim. Osjeala se neka melankolija u njemu, tuga koja mu je davala
uznemirujuu ozbiljnost.
"Niti jedan ovjek", ree Provas, "ne moe stati izmeu Boga i naroda."
Sorweel suspregne drhtaj. Uznemiravalo je kako su ga svi nazivali tako, svi ljudi Tromorja. I to s takvim
bezbrinim uvjerenjem.
"Moji ga sveenici nazivaju demonom."
"Hada mem porota"
"Govore ono to je potrebno da njihova mo ostane sigurna", ree prevoditelj s oitom nelagodom. "Oni,
zapravo, jedini gube zbog svae meu nama."
Cijeloga Sorweelova ivota, inilo mu se, Aspekt-Car bio je neugodna glasina s juga. U nekim od svojih
najranijih sjeanja otac ga ljulja na koljenu dok ispituje nansurske i galeotske trgovce iz Svijeta Onkraj
Ravnice. Izraza istodobno laskavih i opreznih, uvijek bi se skanjivali, bunei se da imaju ui samo za
trgovinu i oi samo za zaradu, a zapravo su htjeli rei da imaju jezik samo za zlato. U mnogoemu je
Sorweel svoje razumijevanje svijeta dugovao samo trgovcima karavana s Ceste dvanaest koa i njihovim
nastojanjima da prevedu jug na sakarpski. Ratove za ujedinjenje. Tisuu Hramova. Sve bezbrojne narode
Tromorja. I dolazak Lanog proroka koji propovijeda kraj svega.
"On e doi po nas", rekao bi mu otac.
"Ali kako zna, tata?"
"On je Ciphrang, Glad iz Onostranog, doao na ovaj svijet pod krinkom ovjeka."
"A kako se onda moemo nadati da emo mu se oduprijeti?"
"Maevima i titovima", hvalisao se njegov otac, onim svojim podrugljivim glasom kojim je zastraujue
stvari pokuavao prikazati nevanima. "A kad nam to ne uspije, pljuvanjem i kletvama."
Meutim, pljuvanje i kletve, Sorweel e nauiti, uvijek dou prvi, zajedno s odvaznim gestama i velikim
demonstracijama. Rat je produetak svae, a maevi su tek rijei izotrene u krvoedni brid. Samo Srankovi
poinju s krvlju. Ljudima je ona uvijek zakljuak.
Moda je to objanjavalo izaslanikovu melankoliju i oevu frustrira-nost. Moda su ve znali ishod ovog
izaslanstva. Svaka propast iziskuje odreene poze, izgovaranje odreenih rijei - tako kau sveenici.
Sorweel je vrsto stezao rub klupe i sjedio onoliko mirno koliko mu je to uzdrhtalo tijelo doputalo.
Aspekt-Car je doao - pa ipak, jedva je mogao povjerovati u to. Napast, ime, naelo, slutnja, neto tako
daleko iza horizonta da se inilo i djetinjastim i zloslutnim, poput ljudi koje bi Sorweelova dadilja zazivala
svaki put kad bi je naljutio. Neto to je mogue zanemarivati dok ga ne opkole sjene.
Sada, negdje u tami koja im je opkolila i srca i zidine, negdje vani, on eka, Glad zaodjenuta
velianstvenim ljudskim likom, izdignuta rukama puzavih naroda. Demon koji im je doao prerezati
grkljane, obeastiti im ene, porobiti djecu. Ciphrang koji je napokon doao opustoiti sve to znaju i to im
je drago.
"Zar niste itali Sage?" pitao je njegov otac izaslanika, glasom kao u nevjerici. "Kosti naih otaca
preivjele su mo Velikog Unitavatelja -Mog-Pharaua! Uvjeravam vas, nisu postale tako krhke da ne bi
preivjele i vas!"
Uzvieni se general nasmijei, ili barem pokua. "Ah, da... Vrlina ne gori."
"Kako to mislite?"
"To je izreka u mojoj zemlji. Kad ovjek umre, lomaa odnese sve osim onoga ime njegova djeca mogu
uresiti svoje liste predaka. Svi si ljudi laskaju vlastitim precima."
Harweel otpuhne, ne toliko na njegovu mudrost, inilo se, koliko na njezinu vanost. "Pa ipak, sjever je
pustara, a Sakarpus jo uvijek stoji!"
Provasov osmijeh bio je povrijeen, njegov izraz mrko saaljenje. "Zaboravljate," ree on, tonom kao da
mu otkriva istinu koja bode, "moj je Gospodin ve bio ovdje. Lomio je kruh s onima koji su podigli ovaj
dvor, jo dok je ovo bila provincija jednog veeg carstva, zabaena krajina. Srea je spasila ove zidine, ne
ibs@crostuff.net 15
junatvo. A Srea je, kao to dobro znate, kurva."
Iako je njegov otac esto zastajao da sredi misli, neto u tiini koja je uslijedila sledilo je Sorweela do
utrobe. Poznavao je svojeg oca, znao je da su prethodni tjedni uzeli danak. Njegove su rijei ohrabrenja
ostale iste, a njegov gromoglasan smijeh bio je i vie nego esta pojava. No neto se svejedno promijenilo.
Objeena ramena. Sjena u pogledu.
"Velika kunja stoji vam pred vratima", Uzvieni je general bio uporan. "Okupile su se kole. Vojske
stotina plemena i naroda lupaju maevima o titove. Propast vas je opkolila, brate. Znate da ne moete
pobijediti, ak ni s hordama Chorae. Znam to jer su vam lanci puni oiljaka kao i moji, jer su vam oi
ranjene uasima rata."
Jo jedna grobna tiina. Sorweel se nesvjesno nagnuo naprijed, pokuavajui zaviriti oko prijestolja od roga
i jantara. Sto to njegov otac izvodi?
"Doite..." ree Uzvieni general, s iskrenom molbom u glasu. "Harweel, preklinjem vas, uzmite moju
ruku. Ljudi si vie ne mogu priutiti prolijevanje ljudske krvi."
Sorweel ustane i zgranuto se zapilji u oevo bezizraajno lice. Kralj Harvveel nije bio star ovjek, ali lice
mu je izgledalo oputeno i izbrazdano oko objeenih plavih brkova, a vrat pognut pod teinom zlatno-eljezne
krune. Sorweel osjeti nagon, zabludio i nepozvan, neodoljivu potrebu da pokrije oevu sramotnu
neodlunost, da progovori bujicom rijei, da... da...
No Harvveel je povratio i razbor i glas.
"Onda se spakirajte", ree on mrtvim glasom. "Odmarirajte u smrt u Golgotterath ili se vratite svojim
vatrenim enama. Sakarpus se nee predati." Kao da se pokorava nekom nepoznatom pravilu razgovora,
Provas spusti pogled. Pogleda izbezumljenog princa prije nego to e vratiti pogled na Kralja Sakarpusa.
"Postoji predaja koja vodi u ropstvo", ree.
"A postoji i predaja koja oslobaa. Skoro, vrlo skoro, va e narod spoznati razliku."
"Ree rob!" drekne Harweel.
Izaslaniku nije trebao prevoditeljev uzmucani prijevod - ton nadilazi jezike. Neto u njegovu
pogledu potistilo je Sorweela i vie nego iznuena prijetnja u oevu odgovoru. Umoran sam ve od krvi,
kao da su govorile njegove oi. Predugo se ve pogaam s osuenima na propast.
On ustane i kimne svojoj sviti u znak da je ve i previe rijei potroeno.
Sorweel je oekivao da e ga otac kasnije povui u stranu da mu objasni ne samo situaciju nego i svoje
neobino ponaanje. Iako je sasvim dobro znao to se dogodilo - Kralj i Uzvieni general izmijenili su
jo jedan krug ispraznih rijei da potvrde neminovan zakljuak - osjeaj srama nametnuo mu je
nekakvu zbunjenost. Ne samo da se njegov otac bojao, bojao se otvoreno - i to pred najljuim
neprijateljem s kojim se njegov narod ikada susreo. Moralo je postojati nekakvo objanjenje. Harweel
II. nije bio samo kralj, bio je i njegov otac, najmudriji, najhrabriji ovjek kojeg je Sorweel ikada
upoznao. S razlogom su ga njegovi Blagodarnici gledali s takvim potovanjem, s razlogom su konjanici
tako nevoljko izazivali njegovo nezadovoljstvo. Kako se ba on moe bojati? Njegov otac... Njegov
otac! Ima li neto to mu nije rekao?
No nije stizao nikakav odgovor. Staljen s klupom, Sorweel je mogao samo zuriti u njega, s jedva
prikrivenim oajem, dok je Harvveel izvikivao naredbe koje je trebalo prenijeti razliitim asnicima -
ton mu je bio osoran, kao kad ljudi pokuavaju govoriti kroz suspregnute suze. Nedugo kasnije, upravo
kad je zora zarudjela iza vunastih, neprobojnih oblaka, Sorweel je koraao kroz blato i po kaldrmi, dok
su ga naprijed gurali oevi drugovi strogih pogleda, njegovi visoki Blagodarnici. Uske su ulice bile
prepune zaliha skupljenih iz okolice kao i izbjeglica iz Saglanda i drugih mjesta. Vidio je ljude kako
kolju stoku i struu utrobu izbruenim lopaticama. Vidio je majke kako hodaju zabezeknute, prekratkih
ruku da okupe svoju djecu zamotanu u krpe. Osjeajui se beskorisno i potiteno, Sorweel je razmiljao
o vlastitim Blagodarnicima, iako se nee tako zvati prije njegova prvog jelenja sljedeeg proljea.
Prolog je tjedna preklinjao oca da im dopusti da se zajedno bore, ali uzalud.
Sati su se vukli jedan za drugim. Kia, koja je padala tako slabano i povremeno da bi je se moglo
zamijeniti za vodu koju vjetar nosi sa stabala, sada je poela ozbiljno padati, gutajui daljine u
nemilosrdnim sivim mlazovima. Klizila mu je pod iani oklop, natopila mu najprije kou pa filc.
ibs@crostuff.net 16
Poeo je nekontrolirano drhtati - sve dok ga pri pomisli da e ga drugi vidjeti da drhti nije acnuo bijes.
Iako mu je pod eljeznom kacigom glava ostala suha, lice mu je sve vie i vie trnulo. Prsti su ga u
jednakoj mjeri boljeli i pekli. Taman kad je pomislio da ne moe biti jadniji nego to jest, otac gaje
napokon pozvao i poveo u praznu baraku da napokon zagriju ruke na zadnjim ostacima vatre na
ognjitu. Barakaje bila jedna od onih prastarih, s tekim gredama, niskim raspucanim stropovima i
ugraenim stajama da bi ljudi mogli spavati sa svojim konjima. Svijee su dogorjele pa je ognjite na
zalazu prualo jedinu rasvjetu, onakvo naranasto svjetlo koje kao da bira detalje prema vlastitom hiru.
Ulubljena krivulja eljeznog lonca. Napuknuti naslon stolice. Lice zabrinutog kralja. Sorweel nije znao
to da kae pa je samo stajao i zurio u sjajan detalj ugljenja koje izgara u snjeni pepeo.
"Trenuci slabosti snau svakog ovjeka", ree Harweel ne pogledavi sina.
Mladi princ jae se zapilji u sjajne raspukline.
"Mora to vidjeti", njegov otac nastavi, "da ne bi oajavao kad doe tvoj red."
Sorweel je govorio prije nego to je i shvatio da je otvorio usta. "Ali doao je ve, oe! Ve oaj!"
Njenost u oevim oima bila je dovoljna da ga zagui. Zakucala mu je pogled u pod jednako sigurno kao
to bi to uinila i pljuska.
"Mnogo je budala, Sorwa, ljudi koji srca shvaaju u jednostavnim pojmovima, apsolutnim pojmovima.
Oni su neosjetljivi na unutarnji rat pa to ismijavaju, nadimaju prsa i pretvaraju se. Kad ih svladaju strah i
oaj, kao to nas sve moraju svladati, ne mogu doi do daha da razmisle... pa se slome."
Vruina obuzme mladoga princa, rastvarajui vlagu koja mu je natopila kou. Dlanovi i zglobovi prstiju
ve su mu se posuili. Odvai se pogledati oca, ija hrabrost, shvatio je, ne gori poput krijesa nego poput
ognjita i grije sve koji stoje blizu njegove mudrosti.
"Jesi li ti takva budala, Sorwa?"
injenica da je pitanje bilo prodorno, iskreno, a ne smiljeno kao prijekor, duboko je pogodila Sorweela.
"Ne, oe."
Toliko je toga htio rei, priznati. Toliko straha, toliko sumnje i, prije svega, kajanja. Kako je mogao
sumnjati u svojeg oca? Umjesto da mu prui potporu, postao je jo jedan teret vie - i to ba na ovaj dan!
Ustuknuo je, pogoen mislima gorke osude, kad je trebao pruiti ruku - kad je trebao rei: Aspekt- Car.
On dolazi. Primi moju ruku, Oe.
"Molim te..." ree, zagledan u to voljeno lice, no prije nego to je stigao izrei sljedeu rije, vrata se
treskom otvore i oglase se trojica konjanika.
Oprosti mi...
ak i na zidinama, slavnim i svetim zidinama Sakarpusa, toplina iz barake ostala je uz njega, kao da je
nekako ponio ugljen u srcu.
Dok je s oevim Blagodarnicima stajao na sjevernoj kuli Pastirskih dveri, Sorweel je zurio u oajne
daljine. Kia je nastavila lijevati, padati iz maglovitog neba. Iako su ravnice opasivale obzor linijama
ravnim poput bilo kojeg mora, tlo oko grada bilo je izdignuto i naborano, poput plata baenog na
prostrani pod, ime je oblikovano golemo kameno postolje za Sakarpus i njegove nepravilne zidine.
Nekoliko puta Sorweel se nagnuo naprijed da zaviri kroz pukarnice eda bi se odgurnuo natrag jer mu
se zavrtjelo u glavi od strmog pada: plohe rupiaste opeke koja se sputala do kosih temelja koji su
visjeli nad stijenama obraslim travom i ikom. inilo mu se nevjerojatnim da bi ih itko mogao napasti.
Tko bi mogao svladati takve kule? Takve zidine?
Dok je gledao niz njih, u krunita eljeznih rogova i linije goveih lubanja usaenih u kamen,
preplavila ga je mjeavina ponosa i strahopotovanja. Gospodari ravnica, ogrnuti drevnim oklopima
svojih otaca, gurali su se uz duge titove svojih klanova. Jedinice strijelaca pogrbile su se nad
lukovima, nastojei da im strune ostanu suhe. Gdje god pogledao, vidio je oeve ljude - svoje ljude na
poloajima u visinama, lica mrkih od odlunosti i oekivanog gnjeva.
A tamo vani, po travnatim padinama, samo praznina gdje su daljine izgubljene kroz nanose i nanose
koprenaste kie. Aspekt-Car i njegova Velika kunja.
Sorweel je ponavljao molitve koje ga je otac nauio, Traenje, koje je trebalo osloboditi ma
Gilgaolove naklonosti, Molbu Sudbini, koja je trebala smeksati nemilosrdan pogled Kurve. inilo mu
se da uje i druge meu visokim Blagodarnicima kako apu svoje molitve i skupljaju naklonost koja e
ibs@crostuff.net 17
im biti potrebna da izbave svoje sudbe iz halapljive ruke Aspekta-Cara..
On je demon, pomisli Sorweel, crpei snagu iz sjeanja na duh oeva glasa. Glad iz Onostranog. Nee
pobijediti...
Ne moe.
Upravo tada oglasi se osamljeni rog s kiom zastrtog horizonta, iji je ton podsjeao na zov mujaka
mastodonta. Nekoliko trenutaka inilo se da visi nad gradom, sam, zloslutan. Gubio se u tiinu, jedan tren,
dva, sve dok se nije inilo da je njegovo znaenje okonalo. Tada mu se pridrui zbor drugih, neki vritavi i
prodorni, neki duboki kao sinonja grmljavina. Iznenada se inilo da cijeli svijet podrhtava, kao da mu je
utrobu probudila ova hladna kakofonija. Sorweel je vidio da se ljudi pogledavaju u strahu. Mumljanje kletvi i
molitvi tvorilo je svojevrsnu opreku, poput korova oko spomenika. Tretanje i tutnjava, zvuk koji je nebo
pretvarao u strop - koji je otrio vodu. A onda rogovi utihnu i ostanu samo promukli povici zapovjednika i
asnika duinom zidina, povici ohrabrenja svojim ljudima.
"Razvedri se", Sorweel je uo stari glas kako mrmlja nekome koga nije vidio.
"Jesi li siguran?" uspanieni djeaki glas proape u odgovor. "Kako moe biti siguran?"
Smijeh, oito usiljen. Sorweel se morao lecnuti. "Prije dva tjedna Lovevi su sveenici pronali gnijezdo
pjevica pod strehom hrama. Grimiznih pjevica - razumije li? Bogovi su s nama, sine. Oni nas uvaju!"
Osvrnuvi se za glasovima, Sorweel prepozna Ostaroote, obitelj koju je uvijek smatrao ulizicama u oevoj
Kraljevskoj druini. Sorweel je uvijek izbjegavao sina, Tasweera, ne iz arogancije ili inata, nego zato to mu
se inilo da je to u skladu s opim stavom dvora. Nikad nije razmiljao o tome, zapravo, osim to se ponekad
lagano alio na njegov raun sa svojim prijateljima. Iz nekog razloga, Sorweel se posramio kad ga je uo
kako priznaje svojem ocu da se boji. inilo mu se kriminalnim da je on, princ roen s najveim
povlasticama, tako olako sudio Tasvveerovoj obitelji, da je s lakoom izdaha procjenjivao ivote koji su
jednako duboki i konfuzni kao i njegov. I zakljuio da su nedostatni.
No njegovo je kajanje bilo kratkoga daha. Povici upozorenja privukli su njegov pogled u smjeru kie koja
je tukla, prema prvim sjenama kretanja na ravnici. Prvo su se pojavili opsadni tornjevi, dovoljno blizu jedni
drugima da se udare u padu, tek neto vie od plavih stupova na maglovitim granicama vidljivosti, poput
duhova drevnih monolita. Nije ga iznenadio njihov broj, etrnaest, budui da su Sorweel i bezbrojni drugi
prethodnih dana gledali njihovo sastavljanje u daljini. Iznenaenje je, pak, bilo rezervirano za njihove
razmjere, kao i za injenicu da su ih junjaci nosili rastavljene kroz tolike milje bespua.
Kretali su se u ealonima, vukli se kao na leima kornjaa. Polako su se sitniji detalji njihova izgleda
pomaljali iz magle, kao i ritmiki povici tisua koje su ih gurale naprijed. Bili su presvueni neime stoje
izgledalo kao limene ljuske, i gotovo apsurdno visoki, toliko da su izgledali kao da e se prevaliti, istanjeni u
tanki vrh iz temelja irokih poput sakarpskih bastiona - nimalo nalik na strojeve koje je Sorweel vidio
nacrtane u Tomovima rata. Svaki je nosio Cirkumfiks, simbol Aspekta-Cara i njegova lanog boanstva,
naslikan crvenom i bijelom bojom na sredini: krug s ispruenom figurom ovjeka okrenutog naglavce -
Anasurimbora Kellhusa glavom, prialo se. Znak koji su istetoviran na tijelu imali misionari. Sorweelov je
otac naredio da se spale.
Osjeala se napetost pred njihovim dolaskom. Sorweel ju je pripisao injenici da konano poinje, da su
sve brige, prepiranja, pripreme i prepucavanja prethodnih mjeseci dosegli zenit. Za tornjevima, besprijekorni
redovi Velike kunje rastvarali su se u blistavu konkretnost, red za redom u maru, rasprostranjen preko
polja i panjaka, bokova izgubljenih u kinoj izmaglici.
Jo jednom rogovi obeshrabre nebo.
Sorweel je ukoeno stajao, jedno od deset tisua lica, koncentriranih u ogorenosti, prestravljenosti,
nevjerici, ak i aru, promatrajui deset puta toliko ljudi - i vie - kako mariraju kroz turobni pljusak, nose
egzotina oruja dalekih naroda i slijede zastave dvanaest razliitih naroda. Strance koji su doli sa znojnih
obala, iz zemalja za koje nitko nije uo, koji ne znaju njihov jezik i ne mare za njihove obiaje ni njihovo
bogatstvo...
Junjaki kraljevi doli su spasiti svijet ili iz luakove fantazije ili demonove obmane.
Koliko ih je puta Sorweel sanjao? Koliko ih je puta zamiljao kako lee polugoli u svojim velebnim
mramornim galerijama i s dosadom sluaju poliglotske posjetitelje? Ili kako se voze na divanima kroz prasne
ulice, pospanim oima promatraju vrevu trgovine u potrazi za djevojkama koje e dodati svojim tamnoputim
ibs@crostuff.net 18
haremima? Koliko je puta, srca stisnuta u djetinjoj ljutnji, rekao svojem ocu da e pobjei u Tromorje?
U zemlju gdje ljudi jo uvijek ratuju s ljudima.
Brzo je, meutim, nauio prikriti svoju oaranost. Meu dunosnicima oeva dvora, jug je obino bio
predmet prezira i poruge. Bilo je to propalo mjesto, gdje je krepkost podlegla kompleksnosti, kaosu tisue
tisua natjecanja. Bilo je to mjesto gdje je suptilnost postala bolest i gdje je luksuz otplavio granice
izmeu onoga to je ensko i onoga to je muko.
Ali bili su u krivu - bolno u krivu. Ako ih porazi prethodnih tjedana nisu tome poduili, sada su
sigurno shvatili.
Jug ih je doao poduiti.
Sorweel je pogledavao oko sebe ne bi li pronaao oca. No kao nekim udom, Kralj Harweel ve se
naao pokraj njega, ponosno stajei u svojim dugim lananim suknjama. Stisnuo je sinovo rame i nagnuo
se da ga ohrabri. Kad se nasmijeio, s brkova su mu se ocijedili dragulji vode.
Tapkavi romon kie. Orljava stranjskih rogova.
"Ne boj se", ree. "Niti on niti njegovi uenjaci nee se usuditi sueliti se s naim Choraeama. Borit emo
se kao Ljudi." Pogleda svoje visoke Blagodarnike koji su se svi okrenuli da vide kako njihov kralj hrabri
svojega sina.
"ujete li me?" vikne on njima. "Dvije tisue godina nae zidine stoje itave. Dvije tisue godina
loza naih otaca see neprekinuta! Mi smo njihova kulminacija. Mi smo ljudi Sakarpusa, Samotnog
Grada. Mi smo preivjeli Pada Svijeta, uvari horde Chorae, jedino svjetlo u tami Srankova i beskr!"
Prekine ga lepet krila. Pogledi polete prema nebesima. Nekoliko je ljudi ak i zavapilo. Sorweel
instinktivno podigne ruku prema okloplje-nom trbuhu i pritisne Chorae koja ubija arolije i koju je imao oko
struka tako da ga je zazebla u pupku.
Bila je to roda, bijela i duga kao kljova, u letu, iako je trebala biti u zaklonu pred kiom. Ljudi su
prestravljeno ustuknuli od krunita bedema na koje je sletjela i nagruvali se jedni uz druge. Duga kljuna
naslonjena nisko uz vrat, okrene brid glave prema njima.
Kraljeva ruka padne sa sinova ramena.
Roda ih je promatrala s porculanskom panjom. Crne su joj oi utile, posve nedokuive.
Kine kapi cilikale su po eljezu, bubnjale po koi.
"to eli?" zavapi neki glas.
Kralj Harvveel probije se na elo svojih ljudi. Sorweel je stajao skamenjen, treptao od kie koja mu je
padala u oi i osjeao okus hladne vode koja mu se slijevala usnama. Njegov je otac stajao sam, u
natopljenom vunenom ogrtau, ruku oputenih ispod sjajnih linija oklopa na podlakticama. Roda je
stajala gotovo iznad njega, nogu poput tapia, krila skupljenih u glatku vazu tijela, mudra lica sputena da
promotri kralja pod nogama...
Tada se, u zraku napuhnutih oblaka u daljini desno od ptice, pojavi zvijezda, iskriava toka svjetlosti.
Sorweel nije mogao ne gledati prema njoj, kao i svi oni zbijeni oko njega. Kad je opet pogledao prema ocu,
roda je nestala - nestala!
Odjednom se naao u guvi u kojoj su ga visoki Blagodarnici tijesno zgurali na pukarnice. inilo se da
svi viu, njegovu ocu, jedni drugima, nebu koje se orilo od rogova. Opsadni tornjevi nastavili su svoje
neumoljivo primicanje, kao i junjaci, ije su formacije sada tvorile zastraujuu tapiseriju od okolnih
ravnica. Toka svjetlosti koja je blijetala iz dubljih daljina, odjednom je zatreperila i ugasila se...
A onda bi se pojavila nad prednjim redovima Kunje u zraku jo pola visine tornja iznad glomaznih
tornjeva. Sorweel zine i pokua odstupiti korak. inilo mu se stranim da mora gledati gore kad je i sam ve
stajao tako visoko. Toka vie nije bila toka, ve besprijekorno bijela figura koja je hodala kroz sjaj plavog
usijanja. ovjek ili bog.
Sorweel shvati da se grevito dri za rupiasti kamen bedema.
Aspekt-Car.
Glasina. Cjeloivotni predmet zanimanja...
"Oe!" povie Sorweel, jer nije vidio dalje od ramena i titova oko sebe. Zapui vjetra stutili su se sa
zapada, vrtloei kiu u velove magle, koji su lebdjeli poput golemih utvara nad zidinama i njihovim
ibs@crostuff.net 19
promoenim braniteljima. Hladnoa je bila poput noeva. "Oe!"
Zauo je prasak odapinjanja balista, ali zbog vlage strijele s Chora-eama na vrhu potonule su daleko
ispred lebdeeg duha. Povici i kletve provalile su diljem zidina. A onda je zauo rijei, rijei zapamene ali
ije je znaenje zaboravljeno, kako stvaraju maglu od lokvi i lokvica, are kou i izazivaju bol u zubima.
Magija.
Srebrne linije pojavile su se pred ispruenim rukama figure, poele se motati u nitavilo...
Usijane geometrije, filigrani sjajni poput sunca, uspinjali su se po kii sve do tamnih trbuha oblaka. I
cvranje nimalo nalik na neto drugo, poput tisuljetnog udaranja vala kondenziranog u raspon od nekoliko
trenutaka. Prema van i prema van sezale su linije, slavei nebo, blistavi svod koji je sezao preko zidina i
iznad grada. Sablasni odsjaji valjali su se i svjetlucali po svakom mau i titu.
"Stvara maglu", promrmlja Sorweel nikome posebno. "Zasljepljuje nas!"
Junjaki glasovi, gromoglasne tisue glasova, sloni i ekstatini. Himne - pjevaju himne! Tornjevi su se
nastavili nemilosrdno primicati, noeni tisuama pogrbljenih lea. Netko mora neto uiniti! Zato nitko ne
ini nita?
Tada se njegov otac naao pred njim i zgrabio ga za ruke. "Idi u Citadelu", ree s udnim izrazom na licu.
Svjetlo Aspekta-Cara svjetlucalo mu je u oima, a linije nosa i obraza uokvirivalo plavom. "Pogrijeio sam to
sam te doveo na zidine."
"Kako to misli? Oe, kako si mo"
"Idi!"
Sorweel osjeti kako mu uglovi lica podrhtavaju i boraju se.
"Oe - oel Moje kosti su tvoje kosti!"
Harweel prinese ruku Sorweelovu obrazu. "Ba zato mora otii. Molim te, Soma. Sakarpus stoji na
krajevima svijeta. Mi smo posljednje uporite Ljudi! On treba ovaj grad! On treba na narodi To znai da
treba tebe, Sorwa! Tebe!"
Princ spusti pogled, uplaen oevim bijesom i oajem. "Ne, oe", promrmlja, osjeajui se odjednom
tankim poput granice - mnogo mlaim od svojih esnaest godina. "Neu te ostaviti..."
Kad je pogledao gore, hladna mu je kia prekrila vrue suze. "Neu te ostaviti!"
Glas mu je bio grub i prodoran, prkos odapet iz sve snage. Onda se pjesma osvajaa pojaala, iz grla
radosnih tisua koje su dole paliti, ubijati.
Oev udarac pogodio ga je u eljust i on je proklizao meu ljude iza sebe, a zatim pao na ruke i koljena na
mokri pod. "Ne sramoti me svojom drskou, mome!" Okrene se jednom od svojih visokih Blagodarnika.
"Narsheidel! Odvedi ga u Citadelu! Pobrini se da mu se nita ne dogodi! On e biti na posljednji zamah
maem! Naa osveta!"
Narsheidel ga bez rijei podigne na noge za ovratnik oklopa i pone ga vui kroz okupljene ratnike. Dok
ga je vukao natrake, Sorweel i]i je gledao kako zbijaju redove za njim i ugledao njihove saalne poglede.
"Neee!" tulio je, osjeajui hladnu vodu na jeziku. Iznad mokrih ramena i blistavih oboda titova vidio je oca
koji je gledao za njim, oima plavim i svjeim poput ljetnog neba. Jedan neshvatljiv trenutak, otac ga je
prodorno pogledao. Sorweel ga je vidio da se okree taman kad je zid magle prekrio parapete.
"Neeeeeee!"
Zveket oruja preplavi svijet.
Pokuao se opirati, ali Narsheidel je bio nesavladiv, poput neumoljive sjene koja se jedva uvila pred
njegovim bacakanjem. Kroz tamnu spiralu stubita kule, inilo mu se da vidi jedino oeve oi, oi pune
ljubavi, oi koje sude, ale zbog teke ruke, slave smijeh izazvan kakljanjem i motre, vjeno motre da se
uvjere da njegovo drugo srce kuca toplo i sigurno. A kad bi pogledao bolje, kad bi se usudio zagledati se u te
oi kao to bi se zagledao u dragulje, znao je da bi ugledao sebe, ne onakvog kakav jest, nego svoj odraz kroz
sjajnu krivulju oeva ponosa, oeve nade da e ivjeti dostojanstvenije kroz injenicu svojega sina.
Grmljavina je podrhtavala oko njih, lomila prastaru buku i oslobaala kiu pijeska s nisko nadsvoenih
stropova. Narsheidel je galamio, neto, neto napeto ne samo od straha. Ratnik koji ve oplakuje.
Onda su proli eljezna vrata, proklizavajui po kamenju u monumentalnoj sjeni dveri. Konji se propinju.
Ratnici tre kroz maglu s bijelim titovima preko lea. Temelji zgrada nestali su u sivilu. Bezdan drevnih
ibs@crostuff.net 20
ulica otvara se pred njima.
I samotna figura usred strke, pogrbljena poput prosjaka, zaogrnuta samo prevelikom sjenom...
I oima iz kojih treperi svjetlo.
Narsheidel vikne i baci ga na tvrd, hladan kamen.
Plamtei bijeli dijagrami pretvaraju kiu u dim. Velike bronane ploe Pastirskih dveri blijete sunevim
sjajem, zatim padaju, svijene poput piljevine, vrte se kao lie u potoku.
Viui, cijelo vrijeme viui, Narsheidel ga povue na noge i trne ga da potri.
Vidio je kako prosjak postaje netko slian sveeniku i svjetlucav, a onda nestaje u trepetu. Vidio je svoje
zemljake kako jure zatvoriti prodor. Vidio je Droettala i njegovu skupinu gilgalskih sveenika kako grme kad
ih je opkolila plima tamnoputih stranaca. Vidio je Eithovce kako biuju svoje pokrivene konje kroz ulice
pune panike. Vidio je odvode kojima teku ruiaste i grimizne vode. Vidio je jedan od opsadnih tornjeva
kako se nadvija nad krestom zidina i duhove zmajevih glava kako se izdiu iz pukotina u njegovoj metalik
koi. Vidio je nizove ljudi, kako titonoa tako i konjanika, kako nestaju u uskovitlanoj vatri.
Stalno se iznova otimao Narsheidelovoj snazi, jecao, bjesnio, ali visoki je Blagodarnik bio nesavladiv i
cijelo gaje vrijeme gurao naprijed, urlajui kaosu da mu oslobodi put. A kroz sve to, on je vidio ljetnoplave
oi svojega oca kako ga preklinju...
Molim te, Sorwa...
Trali su niz labirinte uliica, kroz beskrajne zavjese kie. Iza njih, povici i vriska namnoili su se u
nerazumnu bijelu riku, prekinutu jedino brujanjem rogova i izvrnuto mrmljanje magije.
Vijugave ulice bile su toliko duboke da nisu vidjeli Citadelu dok nisu bili gotovo pred njom, pogrbljenu
na nebu nad njima, oblih kula koje nisu bile vie od visokih zidova. Sa spojeva kose i ljebaste baze visio je
korov. Sjeverne odaje u kojima su neko boravili sakarpski kraljevi, objesili su se i uruili, a prozori su poput
onih duplji otkrivali izdubljene upljine unutranjosti. Posrnu prema njoj. Bedemi su se penjali da opkole
vei dio neba. Sorweel ugleda zvijezdu koja je blistala visoko iznad ruba crnog kamena, sjajna kao avao
nebeski - samo ispod oblaka. Svjetlost je pretvarala kaplje kie u dijamante.
ak je i Narsheidel prestravljeno posrnuo, lica usmjerena uvis, gurajui Sorweela pred sobom. "Brzo,
mome, brzoV Onda su se nali iza nad-svoenih vrata, sklonjeni u dubokim upljinama crnog kamena.
Straari i problijedjeli pomonici sjate se oko njih. Sorweel se naao kako tetura u krug i brani se od njihovih
ruku koje su skakale oko njega. "Kralj?" povie stari sluga. "to se dogodilo s Kraljem?"
"Mora postojati put!" Narsheidel je vikao nekom dvorniku u oklopu od veriga. "Ovo mjesto mora imati
tajne! Sve staro ima tajne!"
Onda su Sorweela gurali uz usko spiralno stubite, kroz vrue hodnike prekrivene drvenom oplatom, kroz
sobe niskih stropova, neke presvijetle, neke premrane. Skretanje-prolaenje-penjanje. Sve, tapiserije,
mnotva svijea, ispucani zidovi, kao daje plivalo uz njega...
to se to dogaa!
"Ne!" krikne Sorweel, odmahujui od sebe ruke koje su ga gonile kao poludjelog psa. "Prestanite s tim!
Prestanite!"
Stajali su u nekakvom predsoblju, sa zidom u obliku polukugle na ijem je vrhu bio ozidani prolaz.
Narsheidel i jo dvojica - ostarjeli titonoa i barun Denthuel, jednonogi konjanik rasporeen u Citadelu -
odstupe pruenih ruku, lica opreznih ili pomirljivih ili zabrinutih ili moleivih ili
"Gdje je moj otac?" vikne on.
Samo se Narsheidel, u natopljenom oklopu koji je sjajio srebrno i crno na kolebljivoj svjetlosti, usudi
progovoriti.
"Kralj Harvveel je mrtav, mome."
Te ga rijei ostave bez daha. Pa ipak, Sorweel zauje vlastiti glas: "To znai da sam ja kralj. Da sam ja va
gospodar!"
Visoki Blagodarnik spusti pogled na svoje dlanove, zatim pogleda dalje i prema gore, kao da pokuava
naslutiti smjer vanjske tutnjave -jer jo uvijek nije prestala.
"Ne dok mi rijei vaega oca jo zvone u uima."
Sorweel pogleda u lice starijeg ovjeka, snane eljusti i vodom zapetljan okvir kose. Tek tada kao da je
ibs@crostuff.net 21
shvatio da i Narsheidel ima blinje, ene i djecu, same negdje u gradu. Da je on pravi Blagodarnik, odan do
smrti.
Kralj Harvveel je
Eksplozija. Tek kasnije, dok bude frfljao i puzao po podu, mladi e princ shvatiti to se dogodilo. Cigle
su eksplodirale prema van, kao da je malj veliine stabla udario u drugu stranu okruglog zida, pogodio lorda
Denthuela u glavu i vrat i mlatnuo ga slomljenog na tlo.
Praina leti na hladnom drhtavom zraku. Blijeda svjetlost dana. Sa zvonjavom u uima, Sorweel se
okrene prema razjapljenoj rupi...
Moda je viknuo, ali se toga nee sjeati.
Gledao je u ljuturu unitenih galerija Citadele. Neto zlatno visjelo je u upljini, neto to je kipjelo
nemoguom svjetlou. S praznim prozorima i davno razorenim zidovima u pozadini, hodalo je po
nepostojeem podu. Hodalo. Kia je plutala oko toga u linijama, kao niz fontanu.
Ali vlaga ga nije doticala.
Aspekta-Cara.
Sjajni demon prijee prag, uokviren tminom i potopom.
Bezimeni titonoa samo se okrenuo i odjurio, nestavi u hodnicima. Narsheidel visoko podigne dvoruni
ma, krikne, zaleti se u svjetlucavu figuru...
Koja jednostavno zakorai u stranu, nemogue, kao plesa koji izbjegava pijanca. Zamahne rukama poput
uadi, prinese zakrivljenu otricu preko tjemena pa trgne natrag u savrenom luku. Narsheidelovo tijelo i
glava nastave hitati naprijed, spojeni samo leteom niti krvi.
Demonove oi cijelo su vrijeme ostale uprte u Sorweelove. Samo... nisu izgledale kao oi demona.
Previe ljudske.
Na koljenima, Sorweel nije mogao ne zuriti.
ovjek je izgledao kao daje izrezan iz nekog drugog mjesta, mjesta sa sjajnijim suncem, kao da
istovremeno stoji i ovdje u ruevini Sakarpusa i na vrhu planine u osvit zore. Bio je visok, za dlan vii od
Sorweelova oca, ogrnut sveenikim ruhom sa zlatnim plohama, u oklopu od veriga toliko finom da je
izgledao kao da je od svile - od nimila, neki odsutni dio Sorweela shvati, neljudskog elika. Kosa mu je u
mokrim kovrama padala oko dugog lica punih usana. Plava mu je brada bila ispletena i etvrtasta kakve
nose junjaki kraljevi prikazani na najstarijim reljefima Duge dvorane. Odrubljene glave dvaju demona,
koe zamrljane i sjajne, visjele su mu s pojasa i zijevale kao ribe oko pocrnjelih zubi.
Kraste soli skorile su mu se na goloj ruci kojom je drao ma.
"Ja sam", ree vizija, "Anasurimbor Kellhus."
Poelo je s drhtanjem, vruim mlazom urina. Onda su mu kosti postale zmije i Sorweel se stropota na
pod. Na trbuh... Na trbuh! Pljune krv koja mu je oblila bradu.
O-o-oe!
"Doi", ree ovjek i une da mu poloi ruku na rame. "Doi. Ustani. Sjeti se to si..."
"Da se sjetim?"
"Ti si kralj, zar ne?"
Sorweel je mogao samo zuriti uasnut i zauen.
"Ja-ja n-n-ne razumijem..."
Prijateljsko mrtenje pa blag osmijeh. "Rijetko sam ono to moji neprijatelji oekuju, znam." Nekako
mu je ve pomagao da ustane na noge.
"A-a-ali..."
"Sve je ovo, Sorweele, tragina pogreka. Mora to vjerovati."
"Pogreka?"
"Ja nisam osvaja." Zastao je kao da se mrti na samu pomisao. "Koliko god to ludo zvualo, zaista
jesam doao spasiti ljudski rod."
ibs@crostuff.net 22
"Lai", mladi princ promrsi onako zbunjen. "Laljive!
Aspekt-Car kimne, sklopi oi poput roditelja koji ve dugo trpi. Njegov uzdah bio je i iskren i prirodan.
"Zaluj", ree. "Tuguj kao to svi ljudi moraju. Ali neka te utjei to to ti je oproteno."
Sorweel je zurio u ljetnoplave oi. to se to dogaa?
"Oproteno? Tko si ti da meni prata?"
Mrtenje nevinoga kojem je dvaput nanesena nepravda.
"Pogreno si shvatio."
"to sam pogreno shvatio?" protisne Sorweel. "Da ti smatra se!"
"Tvoj otac te volio!" mukarac ga prekine, glasom punim gotovo nesavladivog oinskog
prijekora. "A ta ljubav, Sorwa, je pratanje... Njegovo pratanje, ne moje."
Mladi Kralj Sakarpusa stajao je zapanjen i zurio lica mlitava poput kinice. Tada ga namirisani
rukavi obujme i on zaplae u goruem naruju neprijatelja, za svoj grad, za svojeg oca, za svijet
koji je u stanju iscrpsti spasenje iz izdaje.
Godine. Mjeseci. Dani. Toliko je dugo Aspekt-Car bio neugodna glasina s juga, ime toliko
nagomilano strahotama koliko je bilo i udo...
Vie ne.





























ibs@crostuff.net 23
oglavlje
drugo
HUNORCAL
Gorimo kao predebele svijee, sredine su nam izdubljene, rubovi se uvijaju unutra, na stijenj
vjeno je bri od voska. Sliimo onome to i jesmo: Ljudima koji nikad ne spavaju.
ANONIMNI UENJAK MANDATA HIROMANTSKA POETNICA
Rano proljee, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), jugozapadni Galeoth
Nonih mora bilo bi napretek da je Drusas Achamian sposoban sanjati vlastiti ivot. Nonih mora o dugom
mukotrpnom ratu preko pustinja i velikih rijenih delta. Nonih mora o uzvienosti i divljatvu u savrenoj
ravnotei, iako bi se od kakofonije ovog drugog sve inilo oajnim. Nonih mora o mrtvim ljudima koji se
poput kanibala hrane svojim neko jakim duama, uzdiui nemogue na lea strahota.
Nonih mora o gradu koji je toliko svet da je postao iskvaren.
I o ovjeku koji moe viriti u due.
Ali nije mogao sanjati o svemu tome. Ne. Iako se odrekao svoje kole, prokleo svoju brau, jo uvijek
nosi veliki jaram koji im svima lomi lea. Jo uvijek u sebi nosi drugu jo drevniju duu Seswathu, duu
preivjela junaka prve Apokalipse. Jo uvijek sanja, kao to i oni sanjaju, prvi kraj Svijeta. I jo uvijek se
budi pokuavajui doi do zraka...
Gozba je bila zadimljena, masna, buna prigoda -jo jedna proslava velianstvenog Lova.
Visoki Kralj Anasurimbor Celmomas zavalio se kao i uvijek kad bi popio koju au previe: s
nogama nahero, ramena sklupanih u lijevom kutu Pratrona, ela nasaena u mlitavu aku. Njegovi
vitezovi-poglavice prepirali su se i zbijali ale uzdu stola koji je zapravo bio samo velika kamena ploa
na postolju, dizali su u zrak gomile zapeenog mesa sjajnim prstima, ispijali velike gutljaje iz zlatnih
pokala s otisnutim ivotinjskim totemima. Svjetlost je plesala s bronanih trononih eravnika postav-
ljenih oko njih po podu, pretvarala stol u mjesto puno sjena i silueta i osvjetljavala zavjese svjee
ubijenih jelena koje su se s obiju strana protezale iza sudionika terevenke. Iza njih, moni su se stupovi
Yodaina, kraljevskog hrama koji su podigli drevni vladari Tryse, izdizali jo vie u okorjelu tamu.
Odzvanjale su nove zdravice. Klanu Anasurimbor, Velikim Lozama zastupljenim za stolom,
bardskom sveeniku i njegovom urnebesnom pripovijedanju o eskapadama tog dana. Medovina se
toila i prolijevala, kako u pokale tako i u mljackave usne. No Achamian, sam na kraju bunog stola,
svoju je posudu dizao samo vodonoi. Kimao je na ratoborne usklike, smijao se prostakim alama, cerio
se onako kako se ueni cere u drutvu budala, ali nije sudjelovao. Umjesto toga, oima koje su vie
odavale dosadu nego prepredenost, promatrao je Visokog Kralja, ovjeka kojeg je jo uvijek nazivao
svojim najboljim prijateljem - kako pije do besvijesti.
Zatim je neopazice otiao, bezbrino i bez pozdrava. Tko bi shvatio puteve arobnjaka?
Seswatha je prolazio kroz sjenovitu, revnu mreu sluga koji su se brinuli da gozba traje u
podrigivanju i dobrom raspoloenju, a onda napustio kraljevski hram u korist skrovitog labirinta odaja
palae.
Vrata su bila odkrinuta - kako je i obeano.

ibs@crostuff.net 24
Kratke, debele svijee bile su poslagane po podu du prolaza i irile su lepeze svjetlosti gore po
ukrasnim mozaicima. Figure su se motale u mrak i iz mraka, sjene ljudi koji se bore protiv ivotinja.
Ploice su se pretvarale u zmijsku kou na mjestima gdje je sjajilo svjetlo. Duboko diui, Achamian je
kratkim pokretom zatvorio vrata, oekujui kripanje eljeza. Teak kamen Aneksa progutao je sve
zvukove osim prtanja plamenova svijea koji su se zavrtjeli dok je on prolazio. Smolasti parfemi proeli
su zrak.
Kad ju je pronaao - Suivelu, divnu, putenu Suivelu - kleknuo je u skladu sa svim zakonima koje e
uskoro prekriti. Kleao je pred njezinom ljepotom, pred njezinom udnjom i njezinom strau. Ona ga
podigne u zagrljaj i on krajikom oka ugleda njihov isprepleteni odraz u konturama ukrasnog tita.
Izgledaju onoliko iskrivljeno i oajno koliko bi i trebali, pomislio je. Onda ju je gurnuo na krevet...
Vodio je ljubav sa enom svojeg Visokog Kralja
Grevit uzdah.
Achamian iskoi naprijed iz pokrivaa. Tama je zujala od napora, stenjala i dahtala od enske poude
- ali samo na tren. Uzdasi i tepanje istopili su se u zborni zov jutarnjeg pjeva ptica. Odbaci pokrivae u
stranu, nagne se do koljena i protrlja bol u eljusti i obrazima. Preao je na spavanje na drvu kao dio
discipline koju je prigrlio nakon to je napustio kolu Mandata i da ubrza prijelaz izmeu nonih mora i
stanja budnosti. Madraci, ustanovio je, buenje pretvaraju u neku vrstu guenja.
Sjedio je neko vrijeme i pokuavao snagom volje odagnati uzbuenost, otjerati spomen na njezino golo
tijelo koje se tare o njegovo. Da je jo uvijek uenjak Mandata, viui bi odjurio svojoj brai. Ali nije, i
ve je predugo ivio s previe otkria. Uvidi koji bi neko proeli njegovo tijelo uasom ili ushitom sada
su samo bolno pulsirali. Otkrie je, ini se, postalo samo jo jedna bol.
mrcao je i kaljao dok je brodskim podom hodao do etvrtaste korone bjeline koja je uokvirivala roletu.
"Obasjaj ovo suncem", promrmlja sam sebi. "Da-da... Svjetlo nikad nije loe."
Ponovno sklopi oi pred eksplozijom bljetavila, duboko udahne mnotvo slojeva jutra: gorinu
propupalog lia, vlagu umske ilovae. Djeja vika dopirala je odozdo, tvrdnje, izazivanje - pjevuenje
bezbrinih dua. Ne-ne-ne vjerujem ti! Budui da su im roditelji - Achamianovi robovi - zabranili pristup
donjim katovima, uvijek ujutro mahnito tre po sjeni kule, natjeravaju se i urliu poput ratobornih
voraka. Iz nekog razloga, sluati ih danas inilo mu se dubokim i silnim udom, i to toliko daje gotovo
poelio da moe ovako stajati - ovdje, sada, zatvorenih oiju i otvorenog sveg ostalog - do kraja ivota.
Bio bi to dobar kraj, pomisli.
kiljav od svjetla, okrene se prema sobi, njezinim policama i grubo tesanim stolovima, beskrajnim
snopovima rukopisa poslaganima u nestabilne hrpe po nasuminim povrinama, visokim i niskim.
iroka krivulja kamenih zidova grlila je jutarnji polumrak, a duboki su utori prostoriji davali izgled
galeotskog mlina. iroki je kamin stajao nekoriten preko puta kreveta od dasaka. Goleme stropne grede
protezale su se iznad svega, crne od smole, a prostori izmeu njih izolirani su slojevima ivotinjskih koa -
vujim, srneim, pa ak i malim komadima od zeca ili kune.
Nasmijeio se naopakim, tunim osmijehom. Neka se sitna uspomena lecnula pred barbarstvom tog
mjesta, jer je dobar dio svojeg ivota proveo putujui hedonistikim rajevima juga. No ovo mu je bio dom
predugo da bi bio ita doli sigurnost. Ve dvadeset godina spavao je, studirao i jeo u toj prostoriji.
Sada hoda drugaijim cestama. Dubljim cestama.
Koliko je dugo putovao?
Sve svoje godine, inilo mu se, iako je vjetac tek dvadeset.
Duboko diui i spustivi prste s proelavog tjemena do zarasle bijele brade, ode do svojeg glavnog radnog
stola i pripremi se za sabrani izvjetaj koji ga je ekao...
Pedantan rad na mapiranju zamrenog Seswathina ivota.
Kanio je napisati detaljan prikaz svega ega se sjeao. Tijekom godina razvio je dar prisjeanja to je
sanjao. Nagomilao je doslovno tisue izvjetaja, od kojih je svaki bio predmet bezbrojnih kritika i
spekulacija. Pisati iz sjeanja dovoljno je komplicirano samo po sebi: ponekad mu se inilo kao da se
uistinu prisjea samo kostiju stvari, a da meso treba nanovo izmiljati sa svakim ponovnim buenjem. No
kad su u pitanju Snovi, sve je nosilo ljagu nategnutosti, ak i kad bi ga bacali u srce i utrobu Seswathina
ivota. Kljuno je, spoznao je, odmah poeti pisati, prije nego to sliku koja je ostala, u zaborav odgura
surova nepopustljivost svijeta jave.
ibs@crostuff.net 25
Ali umjesto toga, uspio je napisati samo,
NAU-CAYUTI?
Dolazio je zuriti u rkariju tinte cijelo jutro, ime Celmomasova slavnog sina, ija e kraa apljanskog
koplja dovesti do konanog unitenja Ne--Boga. U Mandatovim bibliotekama deseci su, ako ne i stotine,
svezaka posveeni njegovim podvizima, uglavnom predvidljivim stvarima: ubijanju Tanhafuta Crvenog,
njegovu nizu pobjeda nakon katastrofe u Shiarauu, njegovu ubojstvu koje je poinila njegova ena Ieva i
naravno beskrajne interpretacije same Krae. No neki su uenjaci - barem dvojica koliko se Achamian
mogao sjetiti - posvetili panju samoj frekventnosti Snova koji ukljuuju Nau-Cayutija, a koja se inila vrlo
neproporcionalnom njegovoj kratkoj ulozi u Apokalipsi.
No ako je Seswatha spavao s njegovom majkom...
Otkrie preljuba je i samo po sebi bilo znakovito - i peklo je starog vjeca iz razloga o kojima se nije
usudio razmiljati. Ali mogunost da je Seswatha moda Nau-Cayutijev otac? Nisu sve injenice jednake.
Neke su poput lia s grana konkretnijih istina. Druge su poput debla i nose vjerovanja itavih naroda. A
rijetke su - oajno rijetke - sjeme.
Vrtio je sve detalje koji bi mu mogli pomoi da datira svoj san - koji su vitezovi-poglavice jo uvijek u
milosti za stolom Visokog Kralja, koje prstenje Seswatha nosi, tetovae plodnosti na unutranjoj strani
kraljiinih bedara - kad se jedan od djejih glasova prokopao kroz zujanje njegove sve slabije koncentracije.
Da, ali kako daalekoooo? Cvrkut djevojice, koji je od daljine zvuao piskutavo. Mala Silhanna, shvati on.
Neka joj ena odgovori, neto tiho, to nije mogao razabrati.
Vie ga je naglasak nego glas natjerao da poskoi i posrne prema otvorenom prozoru. Nije se ni snaao a
ve je treptao i hvatao ispucanu i upljikavu prozorsku dasku od iznenadne vrtoglavice. Bio je to sheviki,
slubeni jezik Novog Carstva, ali s pjevnim junjakim nijansama. Nansurski? Ainonski?
Pogledao je prema horizontu, iznad nekadanje galeotske provincije Hunoreal. Nebo je bilo eljeznosivo
s hladnoproljetnim obeanjem ljetnog plavetnila. Ne tako daleko gurale su se uzdignute i sputene kronje,
arenilo svijetlozelenih nijansi toliko mladih da su se kroz njih vidjeli komadi zemlje. Jutarnjem je suncu jo
uvijek bio zaprijeen pristup gudurama pa je krajolik imao svojstva oceana; suncem okupani vrhovi i linije
grebena sliili su utim otocima u sjenovitom moru. Iako nije mogao razabrati bijele pritoke Rohila, vidio je
njihov peat u rasporedu udaljenih breuljaka, poput zaglaenih nabora na plahtama nakon voenja ljubavi.
Neobino je to kako daljine rastu na hladnoi.
Tlo neposredno ispod njega sputalo se u nizu odsjeenih terasa, tako da se, kad bi pogledao ravno dolje,
osjeao kao da ga je netko povukao kroz prozor. Bile su tu i vanjske kue, ne vie od nadogradnji zapravo,
koje su ograivale skroman krug njihove nastambe, i blia stabla, brijestovi i hrastovi koji su se uzdizali do
visine koja bi mu bila u razini oiju da je teren ravan. A bili su tu i goli potezi, iji je glatki kamen budio
nagovjetaj razbijenih dinja i smrskanih glava. Nije vidio ni traga djeci, iako jest primijetio mazgu koja je
glupo koncentrirano buljila ni u to posebno.
Glasii su, meutim, nastavili cvrkutati i gakati negdje lijevo, na traci ravnog tla koja je tvorila
temelj za nekoliko prastarih javora.
Mama! Mama! uo je kako vie mali Yorsi. Onda ga je kroz isprepletene grane spazio kako juri uz
brijeg. Njegova majka Tisthanna etala se prema njemu i brisala ruke o pregau, prilino - Achamianu
je laknulo kad je to vidio - bezbrina. Gle! Yorsi je vikao maui neim malim i zlatnim.
Tada je ugledao neku sitnu enu kako se penje za Yorsijem i smijui se na etvero plavokose djece
koja su plesala oko nje i ija su pitanja odzvanjala u zvonkoj ravnotei. Kako se zove tvoja mazga?
Mogu li ti udariti ma? Mogu li? Mogu li? Mogu li? Kosa joj je bila ketvaki crna i srednje duine, a
na sebi je imala konati plat ija je sloena struktura od mnogo dijelova odmah odavala kastinsko
plemstvo ak i iz ovakve udaljenosti. No zbog svojeg visokog poloaja i injenice da je gledala dolje
prema svojim malim sugovornicima, Achamian joj gotovo uope nije vidio lice.
Osjetio je kakljanje u grlu. Koliko je prolo od njihova zadnjeg posjetitelja?
U poetku, kad su tu bili samo on i Geraus, dolazili su samo Srankovi. .Prestao je brojiti koliko je
puta osvijetlio brdo Gnosom ne bi li ogavna stvorenja uz vrisku potjerao natrag u dubinu ume. Sva
stabla u dosegu strijele nosila su nekakav oiljak iz tih mahnitih bitaka: arobnjak koji balansira na rubu
ibs@crostuff.net 26
poluuruene kule i bljetavim razaranjem zasipa polja stvorenja koja izgledaju kao bijesni bijeli
majmuni. Geraus jo uvijek ima none more. Nakon toga, s krajem Ratova za ujedinjenje, doli su
Skalpoi, bezbrojni ljudi - Galeoani, Conrivani, Tvdonci, Ainonjani, pa ak i Kianjani - koji su doli
ubirati premije za srankovske skalpove. Neko je vrijeme, ini se, neki njihov krvlju zaluen kamp bio
jedan dan udaljenosti od njih. I vie je puta Achamian morao pribjei Gnosi da skrati njihova pijana
pljakanja. Meutim, ak su i oni produili nakon nekoliko raskalaenih godina, gonei svoj gadni
plijen u uistinu prastare domete divljine. Svako toliko neka bi njihova trupa nabasala na kulu, a ako bi
bili gladni ili na neki drugi nain slomljeni uasima svojeg zanata, bilo je sigurno da e uslijediti
nekakva nevolja. No onda su ak i oni prestali dolaziti.
Koliko je onda prolo? Pet, moda est godina otkad se proli posjetitelj uspeo podnojem njihove
kule?
Moralo je biti toliko. Barem toliko. Bila su tu ona dva izgladnjela Skalpoija koji su doli
nedugo nakon to je Geraus uzeo Tisthannu za enu, ali nakon njih? Sigurno ne otkad je roeno
zadnje dijete.
Nije vano, pravilo je kroz godine bilo vrlo jednostavno: posjetitelji znae alost, prokleti Bogovi i
njihovi zakoni gostoljubivosti.
Drei za ruku jednu od djevojica, nepoznata se ena prijateljski zaustavila pred Tisthannom i
naklonila se u znak pozdrava - koliko tono duboko, Achamian nije mogao procijeniti zbog grane koja
mu je zaklonila pogled, iako mu se inilo da je nagib naklona odgovarao radnikoj kasti. Vidio joj je izme
kroz spone propupalih granica, i prste lijeve izme kojima je odsutno pometala zimske spljotene listove;
bile su jednako otmjene kao i njezin hermelinovim krznom porubljen plat.
Moda samo ima odjeu kastinske plemkinje.
Iskrivivi glavu, nagnuo se opasno daleko, toliko da gaje oblio hladan znoj, ali uzalud. uo je Tisthannin
njitavi smijeh i od toga mu lakne -donekle. Tisthana je prije svega razumna.
Onda dvije ene rame uz rame doetaju na istinu koja je opasavala temelje kule, razgovarajui
dovoljno glasno da ih uje, ali onim bliskim, enskim tonom koji kao da izmie mukim uima. Kimajui
na neto, Tisthanna, plave kose podignute iznad lica okruglog poput jabuke, pogleda gore i pokae prema
njernu na prozoru. Achamian koji je visio nagnut poput ueta na jarbolu, pokua zauzeti dostojanstveniji
poloaj. Lijeva mu se noga omakne. Prozorska klupica pod lijevim dlanom odlomi strunutu buku
On umalo zaklepee za njom.
Tisthanna ispusti nesvjesni Uuup! a onda se zahihoe dok se Achamian, vukui bijelu bradu po kamenu,
polako rukama odgurivao na sigurno.
Gosp-gospodaru Akkal dozivala su ga djeca u isprekidanom refrenu.
Putnica pogleda gore, profinjena lica, zamiljena, otvorena i znatieljna...
A neto u Achamianu pretrpi jo vei pad.
U svemu postoji progresija. Ludilo, uda, ak i snovi razlomljeni u naj-grozniavije ekstreme slijede
neku nit asocijacija. Ono neoekivano, zapanjujue, uvijek je posljedica neznanja, ma koliko se inili
apsolutnim. Na ovome svijetu sve ima svoje razloge.
"Dakle," ree ona, tonom u ravnotei izmeu toliko toga, izmeu ostalog i straha i sarkazma, "veliki
vjetac."
Bilo je u njoj neeg neobinog, neeg slinog preizravnom buljenju djeteta iji su osmijesi
neotesani.
"to ti radi ovdje?" Achamian se otrese.
Rekao je Tisthanni i djeci da odu i sada je stajao s tom enom na suncu u zavjetrini kule, na irokom
bijelom kamenu koji su djeca zvala Kornjain oklop. Ve godinama su crtali po njemu vrhom nagore-
nog tapa: groteskna lica, neobino dirljive crtee stabala i ivotinja, a u posljednje vrijeme i slova koja
ih je Achamian uio pisati. U crteima se vidjela progresija, u ravnijim linijama simbolinog i
realistinog narisanim preko blijedih ostataka mate, poput zapisa dugog, samoispravljajueg uspona
due.
Instinktivno je izabrala najviu toku - to gaje neobjanjivo iritiralo. Bila je niska, oito krhka
ispod konate i vunene odjee. Lice joj je bilo tamno, lijepo, boje i kontura ira. Osim zelenih arenica i
ibs@crostuff.net 27
lagano izduene eljusti, bila je upravo onakva kakve je se sjeao...
Osim to je nikada u ivotu nije vidio.
"Pitala sam se hoe li me prepoznati", ree ona. "Molila sam se da me prepozna, zapravo."
Jutarnji povjetarac prebirao joj je po tamnim rubovima kose. Nakon toliko vremena koje je proveo
u* drutvu norsirskih ena, Achamiana su sad obuzela sjeanja na majku i sestre; toplinu njihovih
maslinastih obraza, njihove zamrene, guste, crne kose.
Protrlja oi, provue prste kroz neurednu bradu. Odmahujui glavom, ree: "Slii majci... Jako."
"Tako mi kau", ona e hladno.
On prui ruku kao da e je prekinuti, a onda je spusti jednako brzo, iznenada svjestan njezine
voraste starosti. "Ali nisi mi odgovorila na pitanje. Sto radi ovdje?"
"Traim tebe."
"To je oito. Pitanje je zato?'
Ovoga puta ljutnja se probila na povrinu, dovoljno da ona trepne. Achamian nikad nije prestao
oekivati ubojice, bilo od Savjeta, bilo od Aspekta-Cara. Pa ipak, svijet iza obzora postajao je s
godinama sve manje i manje konkretan. Apstraktniji. Pokuavati zaboraviti, pokuavati ne uti kad su
vam najdublje ui nauljene, teko je gotovo kao mrnjom odagnati ljubav. Isprva nita, ak ni hvatanje
za glavu i vritanje, nije moglo iskljuiti ubojite bakanalije. No nekako je, s vremenom, rika utihnula u
tutnjavu, a tutnjava u um, i Tromorje je poprimilo karakter legendarnih podviga koje prepriavaju
oevi: dovoljno blizu da im se povjeruje, dovoljno daleko da ih se odbaci.
Pronaao je mir - pravi mir - u vojevanju svojeg neobinog nonog rata. A sad je ova ena zaprijetila da
sve to srui.
Doslovno je dreknuo kad mu nije odgovorila. "Zato?"
Lecnula se, spustila pogled na djeje rkarije pod nogama; razjapljena usta navrljana crnom bojom na
kamenoj bjelini, s oima, nosom i uima rasporeenim oko njihove obodnice bez usana.
"Za-zato to sam htjela..." Neto joj zakoi grlo. Oi joj polete gore, kao da joj je potreban protivnik da
ostane usredotoena. "Za-zato to sam htjela znati..." Jezikom ocrta liniju usana.
"Jesi li ti moj otac."
Njegov se smijeh inio okrutnim, ali ako i jest bio, ona nije pokazala nikakve znakove povrijeenosti -
bar ne izvana.
"Jesi li siguran?" upita, bezizraajna glasa i bezizraajna lica.
"Tvoju sam majku upoznao neto nakon..."
U trenu je Achamian vidio sve, napisano jezikom koji nije bio bitno razliit od krabotina pod njihovim
nogama. Bilo je neminovno da e Esmenet to uiniti, da e iskoristiti svu svoju mo kao Carica da pronae
dijete koje mu je zabranila spominjati prije toliko godina... Da pronae djevojicu ije ime nije htjela
spominjati.
Mimaru.
Pitanja su bila neizbjena kao i bol, pitanja koja su ga otjerala izvan namirisanog ruba civilizacije. Mogao
ih je i dalje postavljati, mogao se prepustiti ludilu i uiniti pitanja refrenom svojeg ivota. Umjesto toga je
oko njih natrpao novi ivot, kao glinu oko votane figurice, a onda ih je istopio u vatri i postao jo vie
oronuo, jo stariji oko praznine koju su ostavila - vie kalup nego ovjek. ivio je kao neki sumanuti lovac
na krzna i sakupljao koe koje su umjesto dlakom obrasle tintom, a linije svih njegovih zamki bile su
usidrene u toj tihoj praznini u njemu, u tim pitanjima koja si nije usudio postaviti.
A sad ona stoji ovdje... Mimara.
Odgovor?
Je li ona razlog zbog kojeg ga je Esmenet izdala? Je li ona razlog zbog kojeg je njegova ena -
njegova ena! - izabrala Kellhusa umjesto arobnjaka, lude slomljena srca, prije toliko godina?
Ne zbog djeteta koje je nosila nego zbog djeteta koje je izgubila?
ibs@crostuff.net 28
"Misli, nakon to me prodala", ree djevojka.
"Vladala je glad", uo se kako joj odgovara. "Uinila je stoje morala da ti spasi ivot i zauvijek se
unitila time."
Znao je da su to pogrene rijei i prije nego to ih je izgovorio do kraja. Oi su joj odjednom postale
stare od zamora, od paralize koja dolazi od sluanja istih ispraznih opravdanja.
To to nije nita odgovorila reklo je sve.
"Ali zato te se onda sjeam?"
"Gledaj"
"Sjeam se da si mi kupovao jabuke"
"Dijete. To nije"
"Na ulici je bila guva, buka. Ti si mi se smijao jer sam svoju jabuku samo mirisala umjesto da je
zagrizem. Rekao si da male curice ne bi trebale jesti na nos, da to nije"
"Nisam to bio ja!" usklikne. "Gledaj. Keri kurvi..."
Ona se opet lecne, poput dvanaestogodinjakinje koja se prepala psa koji je naglo zalajao. Koliko bi
mogla biti stara? Trideset ljeta? Vie? Pa ipak, izgledala je poput djeteta kojeg je rekla da se sjea kako se
ali o jabukama na ulici punoj ljudi.
"Keri kurvi..." ponovi ona.
Achamian je zurio u nju, potpuno ispunjen, proet nervoznim mar-cima.
"Nemaju oeve."
Pokuao je to rei najblae to je mogao, ali mu je u vlastitim uima glas postao pregrub od starosti.
Sunce ju je oslikalo zlatom i na trenutak je, tanka pred dalekim potezima breuljaka, izgledala kao da se tog
jutra rodila, kao dijete koje e postati novo samo ako uspije zaboraviti. Spustila je glavu i prouavala linije
povuene oko njih, narisane pregorenom crnom bojom. "Rekao si da sam pametna."
On polako proe rukom preko lica, izdahne, odjednom se osjeajui prastarim od tolike krivnje i
frustracije. Zato sve mora biti preveliko da bi se mogao uhvatiti u kotac s time, premutno da shvati?
"ao mi te, dijete - zaista jest. Imam neku predodbu to si sve morala pretrpjeti..." Duboki udah, topao na
vedroj hladnoi. "Idi kui, Mimara. Vrati se majci. Nismo nikako povezani."
Okrene se natrag prema kuli. Sunce mu u asu zagrije lea.
"Ali jesmo", njezin glas zazvoni iza njega - toliko slian glasu njezine majke da se sav najeio. Ali jesmo,
izgovoreno tiho i povjerljivo pod kronjom isprepletenih udova.
On zastane, spusti glavu da opsuje nogama u papuama. Ne okrenuvi se, ree: "Nisam ja taj kojeg se sjea.
Ne tie me se vjeruje li mi ili ne." "Ali nisam na to mislila."
Neto u njezinu tonu, naduti nagovjetaj cereka ili smijeha, natjera ga da se okrene. Sada je sunce
iscrtavalo liniju po sredini njezina tijela koju su naruavali samo nabori na odjei, iji su obrisi krijumarili
svjetlo na jednu ili drugu stranu. Iza nje se izdizala divljina, mnogo svjetlija ali jednako podijeljena.
"Vidim razliku izmeu stvorenog i nestvorenog", ree ona s natruhom neega izmeu nelagode i ponosa.
"Ja sam jedna od Rijetkih."
Achamian se zavrti i namrti i na nju i njezinu vedrinu.
"to?Ti si vjetica?!"
Polagano kimanje, sueno osmijehom.
"Nisam dola ovamo pronai oca", ree ona, kao da je sve dotad bila samo okrutna predstava. "Dobro...
mislila sam da bi mogao biti moj otac, ali mi zapravo nije... bilo stalo... previe, mislim." Oi joj se razvedre
kao da su se okrenule s unutarnje strane na vanjsku oko neke nevidljive osi.
"Dola sam pronai uitelja. Dola sam nauiti Gnosu."
Eto ga, njezin razlog.
U svemu postoji progresija. ivoti, susreti, povijesti, sve vue svoj bezimeni trag, sve se ukopava u crnu,
crnu budunost, grabi injenice koje mame svrhovitost iz okrutnosti najobinijih sluajnosti.
A Achamianu je toga bilo dosta.
ibs@crostuff.net 29
Ona vidi kako mu se lice objesilo unato upavoj vrstoj bradi. Vidi kako je problijedio unato jutarnjem
bljetanju sunca. I zna da je ono to joj je majka jednom rekla istina: Drusas Achamian ima duu uitelja.
Znai stara kurva je rekla istinu.
Prola su skoro tri mjeseca otkad je pobjegla s Andiaminskih visova. Tri mjeseca traenja. Tri mjeseca
tekog putovanja zimi. Tri mjeseca branjenja od mukaraca. Putovala je kroz unutranjost koliko god je to
bilo mogue jer je znala da e Suci motriti luke, a njihovi agenti harati obalnim cestama, eljni udovoljiti
njezinoj majci, Svetoj Carici. ini joj se to udom kad god se toga sjeti. Onda kad su u visinskom
Cepaloru vuci pratili svaki njezin umoran korak, tek divlji duhovi kroz beumne nanose snijega. Ludi
skelar na prijelazu Wutmoutha. I razbojnici koji su je slijedili, a onda odustali kad su ugledali njezinu
odjeu kastinskih plemia. U zemlji se osjeao strah, strah gdje god se okrenula, i to je sasvim odgovaralo
njoj i njezinim potrebama.
U tom je razdoblju provela bezbrojne sate u snatrenju, u mislima je stvarala vizije ovjeka kojeg je
potajno nazvala svojim ocem. Kad je stigla, inilo se da je sve onakvim kakvim je zamiljala. Potpuno isto.
Samotni brijeg koji se prelijeva prema nebu, stabla oteena stranim umom magije. Jo samotnija kula,
improvizirani krov podignut preko uruenih katova, trava koja raste iz avova trule buke. Okolne kue od
naslaganog kamena, s hrpama drva, ribama na suenju i rasprostrtim krznima. Nasmijeeni robovi koji
govore kao radnika kasta. ak i djeca koja skakuu pod velikim granama javora.
Samo ju je arobnjak iznenadio, vjerojatno zato to je od njega oekivala mnogo. Drusas Achamian,
Odmetnik, ovjek koji se usudio prokleti Aspekta-Cara zbog ljubavi prema njezinoj majci, koji je okrenuo
lea povijesti. Istina, inio se potpuno drugaijim u svakoj baladi koja je o njemu spjevana, ak i u razliitim
priama koje joj je priala majka, na mahove snaan i pun sumnji, struan i bespomoan, strastven i hladnih
ruku. No upravo joj je ta kontradiktorna priroda tako snano utisnula njegovu sliku u duu. Od niza
povijesnih i svetih likova koje je upoznala u svojem obrazovanju, samo se on inio stvarnim.
Samo to to nije. ovjek pred njom kao da se izruguje njezinim osjetljivim matanjima: kutravi
pustinjak s udovima poput hrapavih grana i oima koje neprestano razvrstavaju jade. Ogoren. Otar. Nosi
Znamen koji je dublji nego svim arobnjacima koje je vidjela da klize kroz hodnike Andiaminskih visova,
ali dok oni svoje mrlje prekrivaju svilama i parfemom, on nosi vunu skrpanu ueglim krznom.
Kako bi itko mogao pjevati pjesme o takvom ovjeku?
Oi mu se zamute na spomen Gnose - unutarnji pogled prikrivena saaljenja, bar se tako inilo. No kad
progovori, ton mu je gotovo kolegijalan, osim to je prazan.
"Je li istina to kau, da vie ne spaljuju vjetice?"
"Da. Postoji ak i nova kola."
Ne svia mu se kako ona izgovara tu rije, kola. Vidi mu to u oima.
"kola? kola vjetical"
"Nazivaju se Swayalski Pakt."
"Pa to u ti onda ja?"
"Majka mi to ne doputa. A Swayalke nee riskirati njezino carsko nezadovoljstvo. Magija, kae ona,
ostavlja samo oiljke."
"Ima pravo."
"Ali to ako su oiljci sve to ima?"
To ga barem naas pokoleba. Ona oekuje da joj postavi oito pitanje, ali njegova znatielja kao da je
krenula u drugom smjeru.
"Mo", ree on, bijesno zurei u nju intenzitetom koji se njoj ne svia. "Je li to to? eli gledati kako se
svijet rui pod teinom tvojega glasa."
Ona zna tu igru. "Zar je tako tebi bilo na poetku?"
Njegov pogled kao da se pokolebao pred nekom unutarnjom injenicom. Ali njoj to ne znai ba nita,
pobjeivati u prepirkama. Isto kao ni s njenom majkom.
"Idi kui", ree on. "Prije u ti biti otac nego uitelj."
Ovaj joj put okree lea nekako konano, na nain koji joj govori da ga nikakve rijei ne mogu vratiti.
ibs@crostuff.net 30
Sunce mu rastee sjenu, dugu i duboku. Hoda pogrbljeno, to govori daje ve dobrano nadiao godine
cjenkanja. Ali ona to svejedno uje, onu osebujnu stanku u kojoj legenda postaje stvarnost, zvuk skrhanih i
razdvojenih avova svijeta koji se sravnjuje.
On jest Veliki Uitelj, onaj koji je uzdignuo Aspekta-Cara do visina boanstva. Unato tome to on tvrdi
suprotno.
On je Drusas Achamian.
Te noi zapali veliku vatru, ne zato to to namjerava, nego zato to ne moe obuzdati nagon da spali
vjeevu kulu. Budui da je to nemogue, poinje ga - bez imalo razmiljanja - paliti simboliki. Nakon
to baci svaku posjeenu granu, stane tako da se ini da se zidovi izdiu minijaturni iz pucketavog
usijanja, une taman onoliko koliko je potrebno da plamici okite prozori iza kojeg misli da spava.
Kad je gotova, stoji u njezinoj plamteoj prisutnosti, tjei se smradom svojih napora i govori sebi da je
vatra ivo bie. esto to ini: pretvara se da su svjetovne stvari zapravo magija, iako zna da nije tako. To
je podsjea da je magija neto to moe vidjeti.
Da je vjetica.
Jedva primjeuje prve kapi kie. Vatra kao da ih umlati u paru, kao da ih lape s njezine odjee i
koe nevidljivim jezicima. Munja sijeva, tako svijetla da plamen naas postaje nevidljiv. Onda se crna
nebesa otvaraju. Okolna uma otputa silnu bijelu riku.
Neko vrijeme ui pred pljuskom, s konatom kapuljaom navuenom preko glave, a vatra pucketa i
pui se pred njom. Voda alje duge vitice kroz nabore i avove njezina plata, a hladni korijeni polako
tonu u dubine tkanine i koe. to mraniji postaje krije, to je vie tlai oajnost situacije u kojoj se
nala. Toliko pretrpjeti, toliko daleko putovati...
Uope se ne sjea daje ustala, a sasvim sigurno ne daje skinula plat. ini joj se da je jedan as
sjedila kraj svoje vatre, stisnutih zubi da ne ponu cvokotati, a ve sljedei stoji nekoliko koraka dalje,
natopljena toliko da se utapa, gotovo pluta u vlastitoj odjei, i zuri gore prema obogaljenim obrisima
vjeeva tornja.
"Naui me!" vikne. "Nauci meee!"
Kao i svi nesvjesni vapaji, i ovaj kao da je obujmi, kupi poput lia i baci u zavojitivjetar.
"Naui me!"
Jednostavno je mora uti, zar ne? Glas joj puca kao to svi glasovi pucaju oko turbulentnih esencija
due. Treba samo pogledati dolje (zar ne?) i vidjet e je nagnutu na padini, mokru i bijednu i prkosnu,
sliku i priliku ene koju je neko volio, uokvirenu parom i vatrom. Kako preklinje. I preklinje.
"Nauuiii!"
"Meeee!"
No samo joj nevieni vuci odgovaraju negdje s viih bregova, skladajui um vlastitim kricima.
Rugaju joj se. Auuuuuu! Jadna mala kuja! Auuuuuuuu! Njihov smijeh pee, ali je navikla na to, na
veselje onih koji slave njezinu bol. Odavno je nauila kako to slomiti u trijee za potpalu, kako baciti
u kresove iza svojih oiju.
"Naui me!"
Grom puca - Boji eki udara u tit svijeta. Odzvanja kroz siktanje kie po granitnim padinama. Psss-
psss-psss, poput tisua zmija koje upozoravaju. Sumaglice se diu poput dima.
"Proklet bio!" vriti ona. "Nauit e ti mene!"
Staje onako pljakaki kako to ine oni koji su iskusni u provociranju, u potrazi za bilo kakvom
reakcijom. A onda, kroz zastore kie, ugleda. Velika se vrata otvore, uokvirena naopakim L svjetla iz
unutranjosti. Sjena je gleda nekoliko trenutaka, kao da odvaguje njezinu ludost u odnosu na hladnou.
Zatim mugne na kiu.
Odmah zna da je to on, po njegovu epavom koraku, po pogrbljenoj silueti, po arenju u dnu svojeg grla.
Po dubokom oiljku magije, poput tame odrijeene svake svjetovne svjetlosti. Naslanja se na tap, umee ga
u udubine izmeu kamenja da ne proklize. Kia se razdvaja oko njega kao ue, i ona to vidi, taj osjeaj
iskrivljivanja oiju, neeg ne sasvim dovrenog, koji kalja svaku aroliju, od epskih do posve nevanih.
ibs@crostuff.net 31
Sputa se niz padinu kao po stepenicama, staje tek kad se naao neposredno ispred i iznad nje. Zure jedno
u drugo jedan trenutak; mlada ena stoji kao da je ustala iz mora, a stari vjetac eka izmeu linija vode koja
tee. Ona gutne pred nemogunou njegove pojave, njegove brade raehane i perjaste, njegova plata
pranjavo suhog u svjetlu njezine vatre. ume hue oko njih, beskrajni kini svijet.
Oi su mu nepopustljive i nezainteresirane. Na trenutak, ona se bori s neobinom posramljenou, poput
nekoga koga su uhvatili kako kune ivotinju tonom rezerviranim za ljude. Pljuje vodu s usana.
"Naui me", kae.
Bez rijei, on podigne tap, koji, tada vidi, nije nainjen od drva, ve od kosti. Posve nepripremljena,
gleda ga kako zamahuje njime kao buzdovanom
Prasak na jednoj strani njezine glave. Zatim klizanje dlanova, zglobovi prstiju ogrebeni i oguljeni, ruke i
noge isprepleteno se kotrljaju. Uz udarac se zaustavi pred kamenom u obliku kutnjaka. Grca za zrakom.
Zapanjena, gleda ga kako se oprezno vraa uz sjajnu padinu. Okusi krv, okree lice natrag da je beskrajna
kia ispere dok ne bude ista. Kaplje kao da padaju niotkuda.
Pone se smijati.
"Nauuuii meeeee!"


















\
ibs@crostuff.net 32

MOMEMN

Na koljenima, nudim ti ono to u meni bjei. Licem na zemlji, kliem u slavu tvoju nebesima.
Podinjenje je osvajanje pred idolom tvoje ljepote.
NEL-SARIPAI^ POSVETA MONIUSU
Rano proljee, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), Momemn
Kad je Nel-Saripal, slavni anionski pjesnik, zavrio s prepisivanjem konano revidiranih stihova svoje epske
pripovijesti o Ratovima za ujedinjenje, Monius, poslao je svojeg roba da otpremi rukopis na posebno
naruenu galiju koja je ekala u luci. Sedamdeset tri dana kasnije, rukopis je dopremljen njegovoj boanskoj
meceni, Anasurimbor Esmenet, Blaenoj Carici Tromorja, koja ga je privila k sebi kao to bi jalova ena k
sebi privila mazno djetece.
Epski ciklus Nel-Saripala itao se sljedeeg jutra u prisutnosti cijelog Carskog dvora. "Momemn je",
govornik pone, "pest u naim grudima, srce koje tue."
Te su rijei Esmenet pogodile kao to bi je pogodila mueva pljuska. ak je i itatelj, slavljeni glumac
Sarpella, oklijevao prije nego to ih je izrekao, toliko su se oito inile buntovne. Meu prisutnima su kolali
apati i zmijski pogledi, a Blagoslovljena Carica kipjela je iza naslikanog osmijeha. Rei da je Momemn
srce, znailo je rei da je Momemn sredite, prijestolnica, neto u isti mah stvarno i pohvalno. Ali rije
"pest", zar ona ne podrazumijeva nasilje? A rei nakon toga daje Momemn srce koje tue, zar to ne dijeli
znaenje na zabrinjavajue naine? Esmenet nije bila uenjakinja, ali nakon dvadeset godina fanatinog
itanja, smatrala je da zna poneto o rijeima i njihovoj nadnaravnoj logici. Nel-Saripal je govorio da
Momemn odrava svoju mo okrutnou.
Da je nasilnik.
Pjesnik je igrao nekakvu igru, toliko je bilo oito. Pa ipak, elegancija i slikovita rasko prie koja je
uslijedila brzo ju je oarala pa je odluila zanemariti ono to je u najgorem sluaju bilo iskazivanje drskosti.
Koji veliki umjetnik ne kanjava svojeg mecenu? Kasnije e zakljuiti da je uvreda bila prilino nespretna,
nita suptilnija od prorezanih halja Gierrinih sveenica-kurvi. Da je Nel-Saripal bio vei pjesnik, uz bok,
recimo, Protathisu, napad bi bio mutniji, zajedljiviji - i bilo bi ga gotovo nemogue kazniti. Monius bi bilo
jedno od onih slasno britkih djela koja peckaju prste onih koji se u njemu prepoznaju, a zbunjuju dlanove
ostalih.
No njezine su je dvojbe nastavile moriti. Stalno je i iznova, u svim zamiljenim zatijima koja joj je
raspored doputao, nesvjesno u sebi recitirala stih: Momemn je pest u naim grudima, srce koje tue...
Momemn... Momemn... Isprva je to spominjanje Momemna shvatila doslovno - moda zato to grad i njegovi
zavoji okruuju njezine odaje na Andiaminskim visovima. Nel-Saripal, pretpostavila je, ograniio je svoju
simboliku psinu na drugi dio formule: doslovni Momemn je metaforicko srce. No zamjene, shvatila je, seu
dublje, kako uvijek seu kad su u pitanju pjesnici i njihove opskurne makinacije. Momemn nije srce nego
lokacija srca. I on je ifra...
Momemn je ona, zakljuila je konano . Sad kad je njezin boanski mu otiao u boj protiv Savjeta, ona
je pest u grudima svojeg naroda. Ona je srce koje ih tue. Nel-Saripal, nezahvalnik nezahvalni, nazvao ju je

oglavlje
tree
ibs@crostuff.net 33
nasilnikom. Tiraninom.
"77..." Tako je Monius zapravo poinjao.
"Ti si aka koja nas tue."
Te noi, dok se sama prevrtala na muslinskim plahtama svojeg kreveta, nala se kako tri kao u snovima,
gdje su udaljenost, poskakivanje zemlje i urno kretanje tek nedosljedna zbrka. ula je Mimarino dozivanje
na vjetru. Sve blie i blie, sve dok joj se nije poelo initi da povici dolaze od zvijezda. No umjesto keri,
pronala je stablo jabuke, s granama povijenim poput skuta pod teinom sjajnih grimiznih plodova.
Sasvim se umirila. Okruila ju je aura aputave tiine. Neprimjetno njihanje grana. Apatino treperenje crno-
zelenih listova. Suneva je svjetlost pljutala, pritiskala svijetle prste sjenovite sjenice stabla. Nije se mogla
pomaknuti. inilo joj se da jabuke koje su popadale bijesno zure u nju, kao smezurane glave, sasuene glave
s obrazima u praini, i gledaju je iz sjene svojim oima od crvljivih rupa.
Vrisnula je kad su prvi prsti i lanci prstiju probili iz zemlje. Bili su isprva oprezni kao gusjenice,
sablanjivi, istrunuti u vrke kopalja, dronjavo meso uvijalo se poput vreica oko kostiju. Zatim se uvis
probiju pocrnjele ruke s dlanovima poput rakova. Meso plodova popuca. Grane trnu prema dolje poput
tapova za pecanje, a onda osinu prema gore.
Mrtvi i njihova etva.
Stajala je bez daha, nepomina, udova ostakljenih uasom. I razmiljala je samo: Mimara... Mimara...
Nerazgovijetna misao, nebulozna od smuenosti koja amori kroz sve snove. Mimara...
A onda je treptala u sivoi noi koja se polako povlaila. Stabla vie nije bilo, kao ni ruku koje poseu iz
jama u zemlji. No uasna je misao ostala, nita jasnija nakon buenja.
Mimara.
Esmenet je plakala kao da joj je jedino dijete. Pronaena, a onda izgubljena.
Sljedeeg poslijepodneva sunce je dopiralo kroz izrezbarene zidove iza nje, ukraavajui stol i listove
pergamenta sjajnim bijelim etverokutima. Tajnici, izaslanstva iz brojnih uprava, podjednako su kiljili dok su
prilazili s dokumentima na koje je trebala udariti svoj peat. Brokatne kljove i Cirkumfiksi svjetlucali su im s
rukava. Reetke svjetla valjale su im se po leima kad bi se sagnuli poljubiti ulateno drvo poda na kojem su
kleali.
Koliko god joj bilo dosadno, Esmenet je pozorno sluala njihove molbe, obino ovu ili onu zakonodavnu
odredbu: pojanjenje Robovlasnikih protokola, revidiranu protokolarnu hijerarhiju za Troarinsku komoru, i
tako dalje. Novo Carstvo, odavno je nauila, neka je vrst golemog mehanizma koji se sastoji od ljudi, tisua i
tisua ljudi, ije su funkcije odreene jezikom zakona. Neminovno odravanje iziskuje jo jezika, a sve je
podcrtano autoritetom njezina glasa.
Kao i uvijek, uvelike se oslanjala na Ngaraua, koji je bio njezin glavni majordom jo od dana dinastije
Ikurei, da joj protumai znaenje zahtjeva.
Razvili su tijekom godina ugodan i prisan odnos, eunuh i Carica. Ona bi njemu postavljala kratka
pitanja, a on bi na to ili odgovorio najbolje to moe ili ispitao dalje dunosnika koji podnosi molbu. Ako bi
zahtjev bio odobren - a proces provjere potreban da se doe do njezine, predzadnje razine iziskivao je da
vei dio njih to bude - uronio bi svoju zaimau u zdjelu tekueg olova koje joj je stalno grijalo s lijeve
strane i izlio sjajni metal da ona udari svoj peat u njega. Ako bi, kao to se ponekad dogaalo, posumnjali
na nekakvo irenje utjecaja ili birokratske zakulisne igre, podnositelji molbe slali su se sucima nie niz
hodnik. Novo Carstvo ne tolerira korupciju, ma koliko sitnu.
Ljudska je vrsta u ratu.
Nekoliko zahtjeva za hitno financiranje iz Shigeka, "znak velikodunosti Carice", pokazalo se
nezgodnim za analizu. Iz nekog razloga, glasine da se Fanaval ab Kascamandri i njegovi odmetnici
ibs@crostuff.net 34
Covauri skrivaju u pustinjama oko rijeke Sempis nikako nisu umirale. Osim toga zasjedanje se pokazalo
neuzbudljivim - sreom. Hladan zrak slutio je na produljenje, a zbog repetitivne prirode sluajeva njezine
su joj se odluke inile trivijalnima. Iako je vrlo dobro znala da ivoti ovise o svakom njezinu dahu,
dobrodola je svaka prilika da se pretvara da nije tako.
Ve je dvadeset godina Carica. Gotovo onoliko koliko zna itati.
Svako malo neistraena bi joj se golemost svega toga obruila kroz dosadu. Svakodnevni krug bi se
rastvorio, ono to se samo po sebi razumije isparilo bi u prazninu milijun zamornih obaveza. ene. Djeca.
Svojeglavi mukarci. Obuzela bi je mahnita tjeskoba. Ako bi hodala, zateturala bi poput pijanice, pokuala
uhvatiti vrtoglavicu ispruenim rukama. Ako bi govorila, utihnula bi usred reenice, odvratila pogled i
samo disala, kao da je to nit koju bi mogla izgubiti. Ja sam Carica, pomislila bi, Carica, a titula joj ne bi
govorila o slavi, nego o uasu i samo uasu.
No obino bi je kombinacija rutine i apstrakcije drala na povrini. Saeti sve administrativne detalje u
"Ministrat", a sve crkvene zavrzlame u "Tisuu Hramova" bila je mona i utjena stvar. Konzultirala bi se
s odgovarajuim dunosnicima i to bi bilo to. Da, razumijem. Dajte sve od sebe. Ponekad se ak inilo
jednostavnim, poput biblioteke u kojoj su sve knjige popisane i naslovljene - samo ih je trebala propisno
uknjiiti. Dakako, nekakva bi je kriza brzo podsjetila da nije tako, da je samo pobrkala ruku za lonac,
kako bi to rekli kastinski radnici. Detalji bi uvijek procurili - u gomilama.
Dio nje bi se ak nasmijao, uvjeren da je sve to jednostavno preap-surdno da bi bilo stvarno. Ona,
Esmenet, natuena breskva iz sirotinjskih predgraa umne, ima autoritet kakav je samo Triamis, najvei od
cenejskih careva, poznavao. Due milijuna trguju noviima s njezinim profilom. Sto ste ono rekli? Tisue
gladnih u Eumarni? Da-da, ali imam tu pobunu kojom se moram pozabaviti. Vojsku, znate, jednostavno
moramo nahraniti. A narod? Pa, oni su navikli patiti u tiini, prodavati vlastitu djecu i to sve ne. Glavno da
im se serviraju uvjerljive lai.
S tolikim otklonom, toliko daleko od dna ivotnih istina, kako ne bi bila tiranin? Ma koliko
uravnoteene, obzirne ili iskreno promiljene bile njezine prosudbe, kako ne bi lomile poput palica ili
bole poput kopalja?
Upravo onako kako je Nel-Saripal sugerirao, prokletnik.
Bez upozorenja, sitan se glasi probio kroz nametljivi amor. "Thelli! Thelli! Theliopa je nala jo
jednoga!" Esmenet ugleda svoje najmlae dijete, Kelmomasa, kako juri izmeu tajnika, a zatim oko
velikog stola. Projuri preko svojeg odraza i obujmi je oko struka. Ona ga zagrli i nasmije se.
"Duice... Kako to misli?"
Ponekad ju je njegova ljepota ostavljala bez daha, njegovo oduevljeno lice pod busenom raskonih
plavih kovra. No kad bi je ovako iznenadio, njegovo bi je jedro savrenstvo preplavilo, a grlo joj se
stegnulo od ponosa. S Kelmomasom je gotovo mogla povjerovati da su se Bogovi smilovali.
"pijuna lane koe, mama. Meu novim robovima u stajama - Theliopa je nala jo jednoga!"
Esmenet se nesvjesno ukoila. Kapetan Imhailas se pojavi odmah nakon njegovih rijei, gotovo je
dojurio kroz vrata i pao na koljena. "Vae Velianstvo!"
"Ostavi nas", Esmenet zapovijedi Ngarauu. Stari carski majordom pljesne rukama za kraj sjednice i
odajama zavlada komeanje odlaska.
"Kako to da mije sin donio tu vijest?" upita ona i da znak Uzvienom kapetanu da ustane.
"Smilujte se, Vae Velianstvo." Imhailas je bio iznimno privlaan, kako samo norsirski mukarci
mogu biti. Zbog toga se njegova nelagoda inila jo smjenijom. "Odmah sam vas krenuo izvijestiti!
Nemamo pojma kako"
"Mogu vidjeti, mama? Molim teee!"
"Ne, Kel. Naravno da ne moe!"
"Ali moram vidjeti te stvorove, mama. Moram znati. Jednog dana u morati znati!"
Namrtena, ona pogleda od djeaka do kapetana, koji je stajao u oklopu blistavom od izlomljene
svjetlosti. Kroz poduprta vrata vidjela je kako posljednji dunosnici bjee u ulatene dubine palae. Jedan od
sporijih spotaknuo se o rub vlastite halje i ona je na trenutak ugledala poput katrana crne potplate njegovih
svilenih papua.
ibs@crostuff.net 35
Ona trepne i usredotoi se na Uzvienog kapetana. "to ti misli?"
Imhailas je na trenutak oklijevao, a onda kao da citira ree: "Ogrubjele ruke ne trpe osjetljive oi, Vae
Velianstvo."
Esmenet se namrti na otrcani citat. Samo idiot, pomisli nesvjesno, trai savjet od idiota. No odbijanje joj
zapne u grlu kad je pogledala Kelmomasa. etverokuti svjetlosti iscrtavali su mu odjeu i kou, jarki i
pravokutni gdje nisu bili posve izoblieni kompaktnim oblinama njegova tijela. Na trenutak je izgledao tako
mekan, kao najranjivija stvar na svijetu, i srce joj se punilo od zasjenjujue zbunjenosti koju majke nazivaju
ljubavlju. Tek su mjeseci proli od njegova Preplavljivanja - od pokuaja atentata na kampusu Scuari. Samo
ga je htjela zatititi. Zatvorila bi se u kukuljicu kad bi mogla, neprobojan i vjean oklop...
Ali znala je da ne moe. I bila je dovoljno mudra da ne brka svoje elje sa svojim svijetom.
"Molim te, mama", ree on, a plave su mu oi blistale od suzne gorljivosti. Sunce kao da je sjalo kroz
njegove plave kovre. "Molim te."
Smiri lice i ponovno pogleda Imhailasa. "Mislim..." ree ona i duboko uzdahne. "Mislim da ste potpuno u
pravu, kapetane. Vrijeme je. Obje moje trenjice gledat e Thellino najnovije otkrie."
Jo jedan pijun lanog lica. Zato sada, nakon toliko godina?
"Oba djeaka, Vae Velianstvo?"
Ignorirala je to pitanje kao to je ignorirala sve razlike tona koje su, ini se, bojile svaki spomen
Kelmomasova blizanca, Samarmasa. U toj jednoj stvari nee dopustiti prodor svijeta.
Zajedno s Kelmomasom - koji nije vie bio toliko raspoloen otkad je spomenut njegov brat - Esmenet se
zaputila u potragu za drugim svojim suncem, Samarmasom. Galerije na vrhu Andiaminskih visova nisu bile
tako velike, ali su postajale pravi labirint kad god je trebala pronai nekog ili neto. Naravno, mogla je
poslati robove da ga potrae -i sad ju je svita slugu slijedila na diskretnoj udaljenosti - no izbjegavala je
delegiranje prevelikog broja trivijalnih zadataka: dovoljno joj se suludim inilo to to je ujutro odijevaju
nepoznate ruke, a kamoli da bi dopustila da nikad ne lovi vlastitu djecu. Mo, shvatila je, ima podmuklu
naviku stavljati druge izmeu vas i vaih zadataka, pa vam udovi postanu tek dekorativni podsjetnik na jednu
ljudskiju prolost. Jedini organi koji su joj preostali, ponekad joj se inilo, bili su oni koji pripadaju dravnim
vjetinama: jezik spojen sa zastranjelom duom.
Zastala bi na svakom krianju hodnika, na onaj instinktivni nain na koji roditelji ne trae toliko svoju
djecu koliko se pobrinu da budu vidljivi. Svaki bi put figure padale licem prema podu po mramornim
oknima, robovi kao goludravi psi, dunosnici kao gomile raskone tkanine. Pozlaeni izbojci su plamtjeli.
Ukrasni stupovi sjajili bi od linija zaobljenih prema smjetaju lanterni ili otvora na stropu.
Nije se mnogo toga promijenilo od vremena kad je Andiaminskim visovima vladala dinastija Ikurei.
Dakako, palaa je narasla proporcionalno s Carstvom - ili, ponekad joj se inilo, njezinim bokovima.
Momemn je bio jedan od rijetkih gradova Tromorja s dovoljno mudrosti da se bace u milost njezina supruga.
Nije bilo dima na vjetru, krvi na kamenim ploicama, kad je prvi put hodala ovim hodnicima. I kako se tada
udila da se ljudi mogu okruiti tako velianstvenim luksuzom. Mramorom pokradenim sa shigekih
ruevina. Zlatom utuenim u folije, izlivenim u ljudske i ivotinjske figure. Poznate freske: kao to su
Anchilasova Plava oholost o samoubojstvu ili Kor mora nepoznatog umjetnika u Mirullinskom foajeu.
Sagovi tako dugaki, tako kieni, da su cijeli ivoti utroeni na njihovo tkanje. eravnici od bijelog zada.
Zeumske tapiserije...
Nedostajala je samo mo. Nekakva ju je nijema nepanja obuzela dok je hodala. Skrenula je u onaj
hodnik a da nije ni shvatila, iako je ve neko vrijeme ula vritanje. Njegovo vritanje, Inrilatasovo. Jednog
od njezine srednje djece, najmlaeg nakon blizanaca.
Zastala je pred velikim bronanim vratima njegove sobe, s gaenjem zurila u kvranejske lavove utisnute
u ploe na njima. Iako je prolazila pokraj njih i nekoliko puta svakoga dana, uvijek su joj izgledala vea
nego to ih je pamtila. Proe prstima po zelenkastim rubovima. Nije osjeala njegovo vritanje u hladnom
metalu. Nikakvu toplinu. Nikakvo brujanje. Mahniti zvuk kao da je vie dolazio iz hladnog poda pod
njezinim nogama.
Kelmomas joj se nasloni na bedro, sanjarski traei njezinu panju. "Striko Maithanet misli da bi ga
trebala nekamo poslati", ree on.
"Tvoj stric je to rekao?" Svaki spomen Maithaneta nosio je nekakvu iritaciju, slutnju previe neodreenu
ibs@crostuff.net 36
da bi je nazvala brigom. Zato to je toliko slian Kellhusu, pretpostavljala je.
"Boje nas se, zar ne, mama?"
"Tko?"
"Svi. Svi se boje nae obitelji..."
"A zato bi se bojali?"
"Zato to misle da smo ludi. Da je sjeme naeg oca prejako..."
Prejako za posudu. Prejako za mene.
"uo si da... priaju... o tome?"
"Je li se to dogodilo Inrilatasu?"
"To je Bog, Kel. Bog snano gori u svima vama. U Inrilatasu gori najjae."
"Je li zato lud?"
"Da."
"Zato ga drite ovdje?"
"On je moje dijete, Kel, kao i ti. Nikad neu napustiti svoju djecu."
"Kao Mimaru?"
Nezemaljski zvuk prokopao se iz uglaanog kamena, krik sraunat da dobaci otre, britke stvari. Esmenet
se lecne, sigurna da je ondje, Inrilatas, odmah s druge strane vrata, usta nalijepljenih na mramorni okvir
vrata. inilo se da uje kako njegovi zubi glou kamen. Odvrati pogled s vrata na krhkog kerubina, drugog
svojeg sina. Kelmomasa. Boanskog Kelmomasa. Zdravog, punog ljubavi, odanog do granica komedije...
Toliko razliitog od ostalih.
Molim te da bude.
Njezin je smijeh nekako odgovarao suzama u njezinim oima. "Kao Mimaru", ree.
Nije mogla ni pomisliti na to ime a da ne osjeti niz greva u sebi, kao da je to teret koji se moe nositi
samo miiima koje rijetko koristi. I sad njezini ljudi pretrauju Tromorje - trae svuda osim ondje gdje je
znala da se Mimara nalazi.
uvaj je, Akka. Molim te, uvaj je.
Inrilatasov vrisak je utihnuo i prerastao u masturbirajue groktanje. To je trajalo i trajalo, a svaki groktaj
kao da je sisao prethodni, i sve je isijavalo tolikom bezdlakom animalnou da je obgrlila Kelmomasovo
rame. Znala je da je to neto to nijedno dijete ne bi trebalo uti, pogotovo ne dijete senzibilno kao to je
Kelmomas, no uas ju je paraliziralo. Bilo je neeg... osobnog u zvukovima trzaja - ili joj se barem inilo.
Neega to je namijenjeno njoj i samo njoj.
Povik "Mama!" trgne je iz transa.
Bio je to Samarmas. Istrgnuo se iz dadiljina stiska, identian Kelmo-masu u svakom pogledu, osim
po objeenom poloaju lica i izbuljenim oima zbog kojih je toliko nalikovao drevnim kvranejskim
statuama.
"Moj deko!" vikne Esmenet i uzme djeaka u naruje. S jednim "Uuuf!" podignula ga je na svoje
kukove - kako je narastao! - i zraila majinskom ljubavlju u njegove glupave oi.
Moj slomljeni deko.
Dadilja Porsi dola je za njegovim topotom, oiju uprtih u pod. Mlada nansurska ropkinja klekne i
nasloni lice na tlo. Esmenet je znala da bi trebala zahvaliti djevojci, ali je htjela sama pronai Sammija,
moda ga ak malo i pijunirati, onako kako jednostavniji roditelji gledaju kroz jednostavnije prozore.
Inrilatas je nastavio vritati kroz polirani kamen - zaboravljen.
Stepenice. Beskrajne stepenice i hodnici, od rezervirane raskoi vrha do monumentalne parade niih,
javnijih prostranstava palae, pa odatle do neobraenog kamena tamnica gdje su za prolazak bezbrojnih
zatvorenika izdubljena korita u podnom kamenu. U jednom od dvorita kroz koja su proli, Samarmas je
grlio lea sviju koji su pali na pod. Nikad nije tedio na iskazima njenosti, pogotovo kad je rije o
robovima. ak je i poljubio jednu staricu u obraz boje ljenjaka - Esmenet se najeila od njezinih
radosnih jecaja. Kelmomas je cijelo vrijeme blebetao, podsjeajui Samarmasa strogo kao stariji brat da
ibs@crostuff.net 37
moraju biti ratnici, da moraju biti snani, da e im samo ast i hrabrost priskrbiti ljubav i pohvale njihova
Oca. Esmenet se poela pitati kakvi e carski prinevi postati. Osjetila je strah za njih - onaj strah koji bi
uvijek osjetila kad bi joj misli skrenule na budunost.
Dok su se sputali zadnjim stubitem, Kelmomas je poeo opisivati pijune lanih lica. "Kosti su im
mekane kao morskom psu", veselim e glasom punim uenja. "I imaju kande umjesto lica, kande
koje se stisnu u bilo koje lice. Mogu biti ti. Mogu biti ja. Mogu te svaki as srediti!"
"udovita, mamice?" pita Samarmas, oiju sjajnih od suza. "Morski psi?" Naravno, ve je znao to su
pijuni lanih lica; sama gaje zabavljala bezbrojnim priama o njihovoj kobnoj ulozi u Prvom svetom ratu. No
dio njegove nevinosti bilo je na sve reagirati kao da prvi put uje. Ponavljanje je, kao to je otkrila u mnogim
razrokim prilikama, Samarmasu bilo neka vrsta droge.
"Kel, sad je stvarno dosta!".
"Ali mora i on znati!"
Morala se podsjeati da je njegova pamet kao u normalnog djeteta, a ne kao u njegove brae i sestara.
Inrilatas je pogotovo bio obdaren oevim... talentima.
Htjela je da se moe prestati brinuti. Uz svu svoju ljubav, nikad se nije mogla izgubiti u Kelmomasu kao u
Samarmasu, ija joj je slaboumnost postala neka perverzna vrsta utoita. Uz svu svoju ljubav, nije se mogla
natjerati da vjeruje kao to bi majka trebala.
Ne nakon toliko... iskustva.
Kako se i bojala, cijeli je karneval osoba velikih i malih zakrio hodnike prema sobi istine. Cijela je
palaa, inilo se, nala neku ispriku da vidi zadnjeg zatoenika. Vidjela je ak i svojeg kuhara, minijaturnog
starog Nilnameanina po imenu Pompothur, kako se gura prema vratima s ostalima. Glas Biaxija Sankasa,
jednog od najmonijih lanova Kongregata, odzvanjao je zastrtim kamenim prostorom. Pusti me da proem,
ti radnika budalo!
Taj ju je prizor zabrinuo moda i vie nego to bi trebao. Biti Carica Tromorja jedna je stvar, biti ena
Aspekta-Cara neto je posve drugo. U njegovoj odsutnosti apsolutni autoritet pada na nju - no kako ne bi
boljelo i vrijealo kad je pad tako velik? ak i ondje gdje se oekivalo da njezina vladavina bude apsolutna -
kao u vlastitoj palai - bila je sve samo ne to. U Kellhusovoj odsutnosti Andiaminski su visovi svaalako
brdo lopova koji se klanjaju, grebu i insinuiraju. Uzvieni ministri. Kastinski plemii Visokog kongregata.
Carski inovnici. Dostojanstvenici u posjetu. ak i robovi. Gadilo joj se kako se svi redaju oiju suznih od
strahopotovanja i odanosti kad god bi Kellhus hodao hodnicima, eda bi nastavili sa svojim kanibalskim
suparnitvima onog asa kad bi otiao - kad bi ona hodala pozlaenim hodnicima. Pria se, Blagoslovljena
Carice, da taj-i-tajpropituje robovlasnike reforme, i to na vrlo zabrinjavajui nain...
I tako dalje i tako blie, dugi ples jeziina i noeva. Nauila je ignorirati veinu toga; palaa bi bila na
rubu pobune da je ak i dio onoga to se pria istinit. No to je znailo da nee imati pojma kad palaa
stvarno bude na rubu pobune, a proitala je dovoljno povijesti da zna da je to najgori strah svakog
vladara.
Ona vikne: "Imhailas!"
Bilo to njenom krivnjom ili nekim perverznim trikom kamena, glas joj je odzvonio kao krik.
Stado zabrinutih lica okrene se prema njoj i blizancima. Nastalo je komino naguravanje dok su
svi pokuavali kleknuti u nedostatku prostora na podu. Nije mogla a da se ne zapita to bi Kellhus
rekao na ovaj nedostatak discipline. Tko bi bio kanjen i kako? Kazna je uvijek bila tu kad je u
pitanju Aspekt-Car...
Ili kako je on to lano nazivao, edukacija.
"Imhailas!" vikne ona opet. Stisne Samarmasovu ruku u znak ohra-brenja, nasmijei mu se. Bio je
sklon plakanju kad god bi ona povisila glas.
"Da, Vae Velianstvo", oglasi se Uzvieni kapetan s blokiranog praga.
"Sto svi ovi ljudi rade ovdje?"
"Prolo je ve dosta vremena, Vae Velianstvo. Gotovo dvije godine od za"
"Ovo je glupost! Poalji van sve osim svojih uvara i relevantnih ministara."
"Odmah, Vae Velianstvo."
Dakako da Imhailas nije trebao rei ni rije: svi su uli njezinu ljutnju i njezin prijekor.
ibs@crostuff.net 38
"Vie se boje oca", mali Kelmomas apne pokraj nje.
"Da", odvrati Esmenet, ne znajui kako drugaije reagirati. Djeji su uvidi neposredni,
nefiltrirani da bi bili dobrodoli. "Da, tako je."
ak je i djetetu jasno.
Povue djeake prema zidu da napravi mjesta za kolonu ljudi - paradu buntovnih dua presvuenih
laskavim koama, ili joj se barem tako inilo. Odgovarala je na njihove nervozne i povrne naklone
dok su urili uz njih, pitala se kako uope moe vladati kad joj se vlastiti podanici tako gade. No
predugo se ve bavila politikom da ne bi prepoznala priliku kad joj se ukae. Zaustavi lorda Sankasa
dok je pokuavao proi i upitala ga bi li joj pomogao s blizancima.
"Jo nikada nisu vidjeli pijuna lane koe", objasni ona. Pitala se kako je mogla zaboraviti da
je tako visok - ak i za jednog kastinskog plemia. Uvijek se stidjela zbog svoje visine, budui da
je tako oito podsjeala na njezino porijeklo u radnikoj kasti.
"Dabome", ree on sa samozadovoljnim smijekom. Veina ljudi i preoduevljeno prigrli dokaz o
vlastitoj vanosti, ali kad su stari kao San-kas, to se iz nekog razloga ini nedolinim. On spusti pogled i
namigne njezinim sinovima. "Uasi ovoga svijeta ono su to nas ini ljudima."
Esmenet se nasmijei lordu koji se izdizao iznad nje, svjesna da e tim savjetom stei naklonost njezinih
sinova. Kellhus ju je uvijek podsjeao da trai savjet od onih ije bi im prijateljstvo moglo biti od koristi.
Ljudi, uvijek je govorio, vole kad se njihove rijei pokau tonima.
"emo sad vidjeti udovite, mama?" upita Samarmas glasom onoliko sitnim koliko su mu oi bile
krupne. Ona pogleda dijete, zahvalna na izlici da ignorira gomilu. Prole godine, otkad je zakljuila da
blizanci nisu kao ostali, esto se iz dravnikog svijeta povlaila u sferu majinskih dunosti. Bio je to
instinktivniji svijet, i svakako zahvalniji.
"Nema se ega bojati", ree ona sa smijekom. "Hajde. Lord Sankas e vas uvati."
Iako je ime ostalo isto, soba istine bila je jedna od prostorija palae, podzemnih ili nadzemnih, koje su
se drastino proirile u godinama nakon Kellhusova neosporavanog mara u Momemn. Prvotna soba istine
bila je tek privatna prostorija za muenje koju su rabili carevi iz dinastije Ikurei, jednako tamna i skuena
kao i njihove sitniave due. Golema prostorija u koju je sad ula s djecom nije bila nita manje nego
organ drave, jama sa slojevitim zidovima kroz koje su ili prolazi, neki s kavezima za zatvorenike, neki u
kojima su poredani razni instrumenti za ispitivanje, a jedan, najgornji, ukraen stupovima i mramornom
oplatom - galerija za gledatelje iz zemlje svjetlosti. Bila je to, arhitekt joj je rekao, izvrnuta replika velikog
Xijoserova zigurata, uklesanog tako da bi silni spomenik iz delte Sempisa taman stao kad bi se prevalio u
upljinu. Esmenet se sjetila kako je Provas provalio neto u smislu da "ljudi ponekad moraju posegnuti u
dubinu" u potrazi za istinom.
Povela je djecu do kiene balustrade najvieg reda gdje su je ekali ostali. Njezin zapovjednik pijuna
Phinersa i njezin vezir Vem-Mithriti kleali su lica blizu poda, a Maithanet i Theliopa stajali su
pognutih glava u znak pozdrava. Imhailas je izvodio van posljednje ljude koji su zaostali, u isti mah revan i
neobino apologetski raspoloen, kao netko tko izvrava neije iracionalne zahtjeve.
Theliopa, njezina najstarija ki, izvede ukoeni kniks kad se pribliila. Ona je bila moda najudnija od
njezine djece, moda i vie nego Inrila-tas, ali zaudno sigurnija zbog toga. Theliopa je bila ena sa
sablasnom prazninom gdje bi trebali biti ljudski osjeaji. ak ni kao dijete nikad nije plakala, nikad nije
gugutala od smijeha, nikad nije pruila ruku da dodirne majino lice. Esmenet je jednom naula kako se
dadilje doaptavaju da bi ona radije umrla od gladi nego se oglasila da zatrai hranu, a jo je i sad bila
nevjerojatno mrava, visoka i uglata kao i njezin Bog-otac, ali ispijena toliko da se inilo da joj je koa
razapeta preko okvira kostiju. Odjea koju je imala na sebi bila je smijeno kiena - unato svojem
boanskom intelektu, modna i stilska rafiniranost bili su joj nepoznati pojmovi - zlatna brokatna halja gotovo
oklopljena crnim biserima.
"Majko", ree blijedouta plavokosa djevojka, tonom koji je Esmenet sada mogla prepoznati kao
privrenost ili barem izdubljenu aproksimaciju privrenosti. Kao i uvijek, djevojka ustukne pred njezinim
dodirom, kao plaha maka ili konj, no Esmenet se kao i uvijek odbila povui i nastavila je drati Theliopin
obraz dok nije osjetila da je prestala drhtati.
"Dobro si to izvela", ree ona gledajui u njene svijetle oi. "Vrlo dobro." udno je to, voljeti djecu koja
joj vide kretanja due po licu. Sililo ju je na neku gorku iskrenost, rezignaciju onih koji znaju da se ne mogu
ibs@crostuff.net 39
sakriti - nikad - od ljudi od kojih se najvie trebaju sakriti.
"ivim da ti udovoljim, majko."
Ono su to jesu, njezina djeca. Djelii svojega oca. Njegova istina -moda. Samo je Samarmas iznimka.
Vidjela je to u svakom njegovu avu, u usrdnoj privrenosti s kojom se drao za ruku lorda Sankasa, u nainu
na koji su njegove okrugle oi istraivale sjene iza ograde, u tjeskobi koja mu je titrala kroz udove. Samo
Samarmasu moe...
Vjerovati.
Zgrozivi se nad tim razmiljanjima, okrene se ostalima i izrekne uobiajeni pozdrav "Plodno sutra."
Osjeti kako joj Kelmomasovi prstii stiu dlan.
"Plodno sutra", intoniraju oni zauzvrat. Phinersa skoi na noge s krivonogom ustrinom. Bio je to
inteligentan ali nervozan ovjek, ovjek koji je u stanju procvjetati i uvenuti dok izgovara jednu jedinu
reenicu. Bio je on jedan od onih ljudi koji su pretjerano svjesni vlastitih oiju. Oi su mu znale skakati oko
vaih, ali vie ritualno nego nasumce, kao da slijede neko formalno naueno pravilo izbjegavanja vie nego
neku instinktivnu antipatiju prema alcu pogleda. U rijetkim prilikama kad bi uspio gledati ravno,
gledao je s prodornou i intenzitetom koji bi iskipjeli u prazno u nekoliko trenutaka, od ega biste se
osjeali u isti mah nadmono i neobino izloeno.
Odjednom je pomagala starom Vem-Mithritiju, Vrhovnom vladaru Carskog Saika, da ustane na noge.
Nasmijeio se i posramljena joj lica promrmljao zahvalu, vie kao srameljivi adolescent nego kao jedan
od najmonijih uzvienih ministara Novog Carstva. Ponekad je Kellhus birao ljude zbog njihove pameti i
snage, kao to je bio sluaj s Phinersom, a ponekad zbog njihove slabosti. esto se pitala je li stari Vem
njegov dar njoj, budui da se samome Kellhusu nije bilo teko nositi sa svojeglavima i ambicioznima.
Maithanet, njezin djever i rijah od Tisue Hramova, izdizao se pokraj dvojice uzvienih ministara, u
jednostavnoj bijeloj tunici. Nauljene pletenice njegove brade sjajile su kao ugljen u svjetlu lanterni. Njegova
visina i snaga pojave nikad ne bi propustile podsjetiti Esmenet na njezina mua - isto svjetlo samo svijetli
kroz platno ljudske majke.
"Theli ga je pronala za vrijeme nenajavljene provjere novih robova", ree on, glasom tako dubokim i
zvonkim daje nekako izbrisao sjeanje na sve druge. irokim potezom ruke privue njezin pogled preko
balustrade na eljeznu spravu nekoliko duina nie...
Gdje je visio nag u pozi koja je podsjeala na Cirkumfiks: pijun lanog lica.
Mokar od znoja, crnih udova savinutih na eljeznim potpornjima koji su mu pritegnuli svaki zglob -
zapea, laktove, ramena, struk. ak i tako sputan, inilo se da nekako vrije, kao da refleksno isprobava
razliite toke poluge. Hravo struganje i kripa sprave odavali su njegovu zlokobnu snagu. Miii su se
ispreplitali kao zmije pod mokrim lanenim plahtama.
U lubanju mu je bila zarivena jedna zlatna igla, koja je prema ezoterinim principima neuropunkture
silila bie da rastvori lice. Mljackavi udovi mahali su ondje gdje mu je trebalo biti lice. Grabili su zrak kao
rak na samrti, neki obrubljeni isprekidanim usnicama, neki su nosili mlitave kapke, objeenu nosnicu,
upavi komad obrve. Vjeno zaprepatene oi zurile su iz kaastih sjena izmeu njih. Zubi su se caklili s
ogoljenih desni.
Esmenet stisne zube pred kiselinom koja joj je navrla u grlo: ak i nakon toliko godina neto u tim
stvorenjima, neko krenje osnova, pogaalo je njezinu utrobu u ivac. Kao podsjetnik na prijetnju koja se
nadvila nad nju i njezinu obitelj, drala je lubanju jednoga od njih u svojim odajama. Imala je veliku rupu gdje
bi ljudske oi visjele nad korijenom nosa. Obod rupe imao je utore za svaki neprirodni prst. A prsti, koje je
neki majstor spojio na sliku i priliku njihove prirodne poze, svijali su se zajedno u paljivo izraenoj
protutei, neki zaobljeni i isprepleteni preko ela, drugi svijeni u sloena obiljeja oko oiju, usta i nosa.
Svakog jutra bi je pogledala - i ne bi bila toliko u strahu koliko uvjerena.
To joj je odavno postao argument za podnoenje mua.
A sad je tu bio jo jedan, ovijen sjajnim mesom. Jedno od najsmrto-nosnijih oruja Savjeta. pijun
lanog lica. ivue opravdanje. Prijetnja koja joj je pratala tiraniju.
"Crna koa?" ree ona, okrenuvi se Maithanetu. "Jesmo li ikad prije uhvatili nekog Sathvotija?"
"Ovo je prvi", odgovori Sveti Srijah kimnuvi prema Theliopi dok je govorio. "Mislimo da bi to
mogao biti nekakav test."
ibs@crostuff.net 40
"Uvjerljiva pretpostavka", ree Theliopa, visokim i hladnim glasom. "Da je prag detekcije pitanje
slinosti, moda bi ovaj bio uspjean. Koliko Savjet zna, zbog suptilne razlike u puti i strukture kostiju
ovoga je moglo biti nemogue otkriti. To bi objasnilo sedamsto trideset tri dana koja su prola od
njihova zadnjeg pokuaja da se infiltriraju na dvor."
Esmenet kimne, obeshrabrena kerinim praznim i svemonim pogledom da bi procesuirala
implikacije.
Provjeri to rade deki. Na vrhovima prstiju, Kelmomas je zurio s neim nalik dubokoj
neodlunosti, kao da pokuava dokuiti moe li se stvorenje ispod njih mjeriti s njegovim luim
matarijama. Samarmas je ostavio lorda Sankasa da se pridrui bratu pokraj balustrade. On je zurio
kroz prste, a glava mu je bila okrenuta malo u stranu. Izgledali su kao mudra i imbecilna verzija istog
djeteta, jedan moderan, drugi starinski, gotovo kao da se povijest sunovratila u sebe. Sasvim iznenada,
Kelmomas usmjeri pogled na njezino lice: na toliko je sitnih naina jo uvijek bio oevo dijete - i to ju
je brinulo.
"to misli?" upita ga s usiljenim osmijehom.
"Strano."
"Da. Strano."
Kao daje u tome naslutio nekakvo doputenje, Samarmas je obujmi oko struka i pone jecati. Ona je
drala njegov obraz na svojem trbuhu i tepala mu tihim, umirujuim glasom. Kad je podigla pogled,
Phinersa i Imhailas su je pozorno gledali. Pretpostavila je da se, budui da je Theliopa prisutna, ne
treba bojati njihovih namjera, ali ipak, u njihovim pogledima kao da se uvijek nazirao traak
zlobe.
Ili pohote koja se svodila na isto.
"to elite uiniti, Vae Velianstvo?" upita Phinersa.
Bez Kellhusa nisu nita mogli izvui iz tog bia. pijuni lanih lica nemaju due, nita to bi Vem-
Mithriti mogao prinuditi Inkantacijama. A muenje ih samo... uzbuuje.
"Oglasite Tanjur", ree ona s umornom odlunou. "Neka se narod podsjeti."
Maithanet kimne s mudrim pristankom. "Vrlo mudra odluka."
Svi su zurili u udovite jedan tihi trenutak, kao da pokuavaju zapamtiti njegov lik. Ma koliko
pijuna lanih lica vidjela, nikad je nisu prestali obeshrabrivati svojom izopaenom nevjerojatnou.
Imhailas proisti grlo. "Da priredim sve za va dolazak, Vae Velianstvo?"
"Da", odgovori ona odsutno. "Naravno." Narod treba podsjetiti ne samo na ono to im prijeti, treba ih
podsjetiti na stegu koja ih uva na sigurnom. Treba ih podsjetiti na stegovnika.
Na tiranina.
vrsto privine Samarmasa k sebi, proe mu prstima kroz kosu, opipa mu tjeme meko i toplo poput
make pod dlanom. Tako mala dua. Tako bespomona. Oi joj odlutaju do Kelmomasa koji je sad
uao lica pritisnuta izmeu vretenastih stupova da bolje promotri udovite koje je dolje hvatalo dah.
Iako ju je to boljelo, znala je svoju dunost. Znala je to bi Kellhus rekao... Zbog same injenice da su
njegove krvi, oni e ivjeti u smrtnoj opasnosti. Za vlastito e dobro morati postati nemilosrdni...
onako nemilosrdni kakva ona nikad nije postala.
"I za moju djecu."
"Razmilja o jueranjem recitalu", ree Sveti rijah od Tisue Hramova.
Nakon to je blizance vratila Porsi, Esmenet se pridruila svojem djeveru u dugoj etnji do stranjeg
ulaza u palau gdje su ga ekali tjelesni uvar i koija. To im je postala svojevrsna tradicija otkad je
Kellhus otiao voditi Veliku kunju protiv Sakarpusa. Ne samo da joj je Maithanet bio ravan u
drutvenom i politikom smislu, njegovi su joj savjeti postali izvor utjehe - potpora, ak. Bio je mudar na
nain koji joj se, iako nikad nije bio prodoran kao Kellhus, uvijek inio... ljudskijim.
I, dakako, njegova ga je krv inila njezinim najbliim saveznikom.
"Nel-Saripalov poetak", pone Esmenet, odsutno zurei u figure uklesane u duge mramorne ploe du
zidova. "One prve rijei... 'Momemn je pest u naim grudima, srce koje tue...'" Okrene se i pogleda gore u
njegov strogi profil. "to ti misli?"
"Znakovito," prizna Maithanet, "ali samo kao signal, kao to ptice mornarima govore o kopnu koje ne
ibs@crostuff.net 41
vide."
"Hmm. Jo jedna neprijateljska obala." Prouavala je njegov izraz lica, promatrala kako ostaci dima iz
petrolejske lampe lome oko njegove kose i tjemena. Izrekla je to kao alu, no zbog njezina pomnog
prouavanja izgledalo je to vie kao test.
Maithanet se nasmijei i kimne. "Sad kad su moj brat i njegovi pristae otili, sav ar koji nismo uspjeli
pogasiti u vrijeme Ujedinjenja ponovno e se rasplamsati."
"Ono to se usudio Nel-Saripal, usudit e se i ostali?"
"Bez imalo sumnje."
Ona se namrti. "Dakle, Savjet nam vie ne bi trebao biti glavni prioritet? To eli rei?"
"Ne. Samo kaem da mree moramo baciti ire. Sjeti se vojske koju je moj brat okupio. Prvi sinovi
dvanaest naroda. Najvei magovi svih kola. Osim uskrsnua Ne-Boga, Golgotterath nita ne moe spasiti.
Savjetu je jedina nada da raspiri ar, da baci Novo Carstvo u nova previranja, ako ga ve ne moe sruiti
potpuno. Ainonjani imaju jednu izreku: 'Kad su ruke jake, napadni stopala.'"
"Ali tko, Maitha? Nakon toliko krvi i vatre, tko bi bio dovoljno glup da zarati protiv Kellhusa?"
"Vrelo gluposti nema dna. Esmi. Zna to. Moe pretpostaviti da na svakog Fanavala koji nam se
suprotstavlja otvoreno ima deset koji vrebaju iz sjene."
"Glavno da nisu prepredeni kao on", odvrati ona. "Nisam sigurna da bismo mogli preivjeti deset
Fanavala."
Dvadeset godina prije, Fanaval se ubrajao meu najlukavije i najupornije protivnike Prvog svetog rata.
Iako se pogano Kiansko Carstvo prvo sruilo pod nogama Aspekta-Cara, Fanaval je nekako uspio izbjei
sudbinu svoje zemlje. Prema Phinersinim izvjeima, pjesme o njegovim podvizima dole su ak do
Galeotha. Tisua Hramova ve je spalila desetak putujuih trubadura na lomai, no balade su se po svemu
sudei irile i reproducirale tvrdoglavo poput kakve bolesti. Prozvali su ga "Padirada-Bandit". Samim time
to die, taj je ovjek kudikamo usporio obraanje fanimskih gubernija.
rijah i Carica nekoliko su minuta hodali u tiini. Put ih je odveo do Aparature gdje su smjetene odaje
viih dunosnika palae. Opseg hodnika se suzio, zrcalni sjaj mramora zamijenile su ploe manje vrijednog
kamena. Mnoga su vrata uz koja su proli bila odkrinuta i putala zvuke skromnijih, mirnijih egzistencija.
Dadilja koja pjeva novoroenetu. Majke koje traaju. Onih nekoliko ljudi na koje su naili u hodniku
doslovno bi zinulo prije nego to bi se bacilo licima prema tlu. Jedna je majka silovito povukla sinia,
djeaka maslinaste puti moda dvije-tri godine mlaeg od blizanaca, na pod pokraj sebe. Esmenet je ula
njegov pla vie u trbuhu nego u uima, ili joj se tako barem inilo.
Ona zgrabi Maithanetovu ruku i povue ga da stane.
"Esmi?"
"Reci mi, Maitha", ree ona oklijevajui. "Kad" - zastane i ugrize se za usnu - "kada... pogleda... u moje
lice, to vidi?"
Blag osmijeh nabora mu ispletenu bradu. "Ne tako daleko i duboko kao moj brat."
Dunvanjanin. Sve se svodilo na tu eljeznu polugu znaenja. Mait-hanet, njezina djeca, svi koji su joj
bliski imali su u sebi neku koliinu dunvanske krvi. Svi su gledali dijelom sveznajuih oiju njezina mua.
Na tren ugleda Achamiana kako je stajao dvadeset godina prije dok je iza njega tisuu stupova dima aralo
nebo. Uope ne razmilja! Vidi samo svoju ljubav prema njemu. Ne razmilja o tome to on vidi kad
pogleda tebe...
I u treptaj oka i on i njegove heretine rijei nestanu.
"Nisam te to pitala", ree ona pribravi se.
"Tugu..." Maithanet ree, sondirajui joj lice toplim, milostivim oima. Podigne njezine male ruke u
krupni kavez svojih. "Vidim tugu i zbunjenost. Brigu za tvoje prvo dijete, za Mimaru. Stid... stid jer si se
poela bojati svoje djece vie nego to se boji za njih. Toliko se toga dogaa, Esmi, i ovdje i na dalekim
mjestima... boji se da nisi dorasla zadacima koje ti je moj brat namijenio."
"A drugi?" zauje kako ga pita. "Vide li to i drugi?"
Dunvanjanin, pomisli ona. Dunyanska krv.
ibs@crostuff.net 42
rijah joj stisne ruke da je ohrabri. "Neki to nasluuju, moda, ali samo nejasno. Imaju predrasude,
naravno, no njihov vladar i spasitelj postavio je tebe kao njihov put prema iskupljenju. Moj brat sagradio je
jaku kuu koju mora voditi. Nevoljko to kaem, ali zaista se nema razloga bojati, Esmi."
"Zato?"
"Iz istog razloga iz kojeg se ja ne bojim. Aspekt-Car te odabrao."
Dunyanjanin. Dunyanjanin te izabrao.
"Ne. Zato mi to nevoljko govori?"
Oi mu se zamute u kalkuliranju, a onda se vrate njoj. "Zato to, ako ja vidim tvoj strah, onda ga je i on
vidio. A ako ga je on vidio, onda ga smatra prednou."
Uzalud je pokuala treptanjem sprijeiti suze. Tako proziran i zamuen, Maithanet je izgledao kao
neuhvatljiva, grabeljiva pojava. Niz tekuih sjena. "Hoe rei da me izabrao upravo zato to sam slaba?"
rijah od Tisue Hramova odmahne glavom, smiren i koncentriran. "Je li ovjek koji bjei da bi se iznova
borio slab? Strah nije ni jak ni slab dok ga okolnosti takvim ne uine."
"Zato mi to onda on nije rekao?"
"Zato, Esmi," ree on i povue je opet niz hodnik, "jer je neznanje ponekad najvea prednost."
Da bi se neto inilo udom, mora biti nevjerojatno.
Sljedeeg se jutra Esmenet probudila s mislima o svojoj djeci, ne kao instrumentima moi kakvima su
postali, nego kao o djeici. esto bi se plaila razmiljanja o ranim godinama majinstva, toliko je Kellhus
bio neumoljiv u elji za stvaranjem potomstva. Zanijela je sedmero djece sa svojim muem, od kojih je
estero preivjelo. Ako se tome doda Mimara, njezina ki iz ranijeg ivota i Moenghus, sin kojeg je
naslijedila od Kellhusove prve ene Serwe, bila je majka osmero djece...
Osmero!
Ta bi je injenica uvijek iznenadila i omamila, toliko je sigurna bila da e ivjeti i umrijeti jalova.
Kavutas je bio prvi, roen dovoljno blizu Moenghusu da ih odgoje kao blizance. Rodila ga je u Shimehu
na svetom Juterumu gdje je Kasniji Prorok, Inri Sejenus, uzaao na nebesa dvije tisue godina prije. Bio je
tako savren, i tjelesno i temperamentom, da su gospodari Svetog rata plakali kad su ga vidjeli. Tako
savren, kao biser, ponekad je razmiljala, upijao je sjenovitu zbrku svijeta i reflektirao samo generiku,
srebrnkastu svjetlost. Toliko gladak da ga nikakvi prsti nisu mogli uhvatiti, ne uistinu.
Kavutas ju je nauio da je ljubav neka vrsta nesavrenosti. Kako bi moglo biti drugaije kad je on bio
savren a nije osjeao ljubav? Kad bi ga samo drala, lomilo bi joj se srce.
Theliopa je dola druga, roena u Nenciphonu dok je Kellhus vodio prvi od brojnih ratova protiv
omamljenih nilnamekih prineva. Nakon Kavutasa, kako se Esmenet mogla ne nadati unato beznadnoj
situaciji? Kako je mogla primiti to novoroeno djetece i ne moliti se Bogovima, molim vas, molim vas,
dajte mi barem jedno dijete ljudskoga srca? No jo tada, dok su kerini udovi jo bili skliski od plodne
vode, znala je da je rodila jo jedno... Jo jedno dijete koje ne moe voljeti. Dok je Kellhus bio u ratu,
zapala je u melankoliju bez dna, stanje u kojem je zavidjela samoubojicama. Da nije bilo njezina
posvojenog sina, malog Moenghusa, mogao je skonati tada, taj udan grozniavi san u koji joj se ivot
pretvorio. Barem ju je on trebao, pa makar i nije bio njezino vlastito dijete.
Tada je poela traiti sredstva, prava sredstva, za svoju potragu za Mimarom - koju je prodala
trgovcima robljem u sjeni gladi prije dosta vremena. Sjeala se kako je zurila u Theliopu u njezinu
oklopu, blijedu i slabu aproksimaciju novoroeneta, i razmiljala da, ako je Kellhus odbije, nee imati
drugog izbora nego da...
Sudbina je stvarno kurva kad ju je dovela do takvih misli.
Naravno, gotovo je odmah ostala trudna, kao da je njezina utroba bila tajni ustupak u dogovoru koji je
sklopila sa svojim muem. Njezino tree dijete s Kellhusom, Serwa, roena je u Carvthusalu dok je miris
zaudunvanskog osvajanja jo uvijek bio u zraku - aa i smrt. Kao i Kavutas, izgledala je savreno, bez
ikakve mane, no za razliku od njega inilo se da je sposobna voljeti. Kakvu joj je ona radost donijela!
No kad su joj bile samo tri godine, njezini su uitelji ustanovili da ima dar Rijetkih. Unato Esmenetinim
prijetnjama, unato njezinu preklinjanju, Kellhus je djevojicu -jo uvijek bebu! - poslao u Iothiah da je
podignu Swayalske vjetice.
Bilo je gorine u toj odluci, i nemalo pomisli na herezu i pobunu. Izgubivi Serwu, Esmenet je
ibs@crostuff.net 43
spoznala da oboavanje ne samo da moe preivjeti gubitak ljubavi nego ima i prostora za mrnju.
Tada je uslijedilo bezimeno dijete s osam ruku i bez oiju, prvo koje se rodilo na Andiaminskim
visovima. Poroaj je bio teak, ivotno opasan ak. Poslije je saznala da su ga lijenici-sveenici utopili,
prema nansurskom obiaju, u istome vinu.
Zatim je uslijedio jo jedan sin, Inrilatas - i nije bilo sumnje da je sposoban voljeti. No Esmenet je razvila
instinkte za te stvari kao to majke s mnogo djece esto znaju. Od samog je poetka znala da neto nije u
redu, iako nikad nije mogla imenovati sadraj svojih bojazni. No njegovim je dadiljama postalo jasno do
njegove druge godine. Inrilatas u su bile tri godine kad je poeo govoriti sitna izdajstva koja su se skrivala u
srcima onih oko njega. Cijeli je dvor hodao u strahu pred njim. Do pete je godine znao koristiti rijei tako
iskrene i uvredljive da je Esmenet viala kako okorjeli ratnici blijede i poseu za maevima. Nikad nee
zaboraviti trenutak kad ju je, nakon to mu je pjevala nad krevetiem, pogledao svojim prebistrim licem i
rekao: "Nemoj se mrziti zato to me mrzi, mamice. Mrzi se zbog onog to jesi." Mrzi se zbog onog to jesi,
izgovoreno milozvunim tonovima djejeg oboavanja. Kad je navrio est godina, samo je Kellhus mogao
proniknuti u njega. Nije se mogao nositi s njim, a nije ni imao vremena za to drugo osim za povran odnos.
Jo uvijek bi zadrhtala kad bi se sjetila rijetkih razgovora izmeu njih, izmeu oca i sina. Nakon toga,
Inrilatas, koji je uvijek hodao po rubu zdrave pameti, kao da je jednostavno posrnuo i strmoglavio se na
pogrenu stranu. Zastor potpunog ludila se spustio.
Za to se vrijeme nadala da e je plodnost napustiti i da e nastupiti ono to Nansurci nazivaju "sunom
sezonom". No Yatwerina je Voda nastavila tei pa se tako bojala spavati s Kellhusom. Traila mu je za-
mjenske ene, ene uroene pameti kao to je i ona. No ako je njegovo boansko sjeme teret koji je ona
jedva nosila, druge je jednostavno slomilo. Od sedamnaest konkubina koje je oplodio, deset ih je umrlo pri
poroaju, a ostale su rodile jo... bezimenih. Sve zajedno trinaestero, sve utopljene u vinu.
Esmenet se ponekad pitala koliko je nesretnih dua smaknuto da to ostane tajna. Stotinu? Tisuu?
Vijest o pronalasku Mimare stigla je nedugo nakon Inrilatasova konanog sloma. Gotovo deset godina
njezini su ljudi, vojnici Eotske strae koji su se zakleli da e prije umrijeti nego se svojoj gospodarici vratiti
praznih ruku, procesljavali Tromorje. Na kraju su Mimaru pronali u bordelu, ukraenu umjetnim draguljima
i listiima kovine da slii nikome doli Esmenet samoj, da bi mukarci niih kasti mogli spavati sa svojom
stranom Caricom. Od te se vijesti Esmenet sjeala samo okrutnosti poda.
Pronali su njezinu ker, jedino njezino dijete koje je zaela s ovjekom, a ne s bogom. A ako nain
na koji je otkrivena nije slomio Esmenetino srce, svakako gaje slomila mrnja u Mimarinim oima kad su
se ponovno srele... Mimara, draga Mimara, koja je kao dijete drala samo majin palac dok su hodale
drei se za ruke, koja je neobjanjivo plakala kad bi vidjela usamljenu pticu, jo jedna natuena i
zgnjeena breskva, i jednako luda kao i druge Esmenetine boanski keri i sinovi.
Ispostavilo se da i Mimara ima dar Rijetkih. No dok se Kellhus ogluio na Esmenetine molbe sa Serwom,
ovoga je puta prepustio problem njezinim sebinim rukama. Nije htjela izgubiti jo jedno dijete u korist
vjetica, pa makar to unitilo svaku priliku za popravak bijedne prolosti izmeu njih. Nije htjela i drugi
put prodati Mimaru - ma koliko otro mlada ena bjesnila. ak su joj i Uenjaci koje je Esmenet pitala za
savjet rekli da je Mimara prestara da bi savladala minuciozna znaenja koja magija zahtijeva. No kako to
esto biva u obiteljskim svaama, povod je za konflikt bio posve sporedan... Mimara ju je jednostavno
trebala kazniti, a njoj je ta kazna bila potrebna - ili je tako Esmenet pretpostavila. U to su vrijeme doli
blizanci, a s njima i posljednje koplje baeno u Sudbinu.
Bilo je mnogo razloga za oajavanje u poetku. Iako tjelesno savreni kao i njihov najstariji brat Kavutas,
nisu ih mogli razdvojiti bez luakih tjeskobnih krikova. A kad su ih ostavili zajedno, samo su zurili
jedan drugome u oi - sat za satom, dan za danom, mjesec za mjesecom. Lijenici-sveenici
upozoravali su je na rizike raanja djece u njezinim godinama pa se pripremila na... neobinosti,
pretpostavljala je, osebujnosti povrh svega to je ve proivjela. No ovo je bilo tako neobino da je bilo
gotovo poetino: dvoje djece s, inilo se, jednom duom.
Kellhus je kupio roba koji ih je spasio - i nju. Ime mu je bilo Hagitatas i bio je poznat meu conrivanskim
kastinskim plemiima kao iscjelitelj nemirnih dua. Nekako, njenou, mudrou i neprocjenjivom
strpljivou, uspio je razdvojiti njezine dvije male duice, dati im razmaka da samostalno udahnu i tako
razviju vlastite osobnosti. Njezino je olakanje bilo toliko da se ak i kasnije otkrie Samarmasove
slaboumnosti inilo povodom za slavlje.
Ti su sinovi voljeli - nije bilo sumnje da vole!
ibs@crostuff.net 44
Napokon je Kurva Sudbine, podmukla Anagke, koja je uzdigla Esmenet iz neznanja i okrutnosti
predgraa umne do vrha gdje su muke jo dublje, popustila. Napokon je Esmenet pronala svoje srce.
Sada je bila stara majka, a stare majke vrlo dobro znaju kako svijet zna biti krt. Znaju kako pronai darove u
njegovim oskudnim kapitulacijama.
Kako biti pohlepan za malim stvarima.
U njezinim je strahovima bilo nade dok su je ropkinje odijevale i mazale. Kad je Porsi dovela Kelmomasa
i Samarmasa u njezino predsoblje nakiene poput malih generala, razdragano se smijala. Zajedno s dvo-
jicom buntovnih djeaka spustila se stubitima i odmoritima do donje palae, a onda se pourila
podzemnim hodnikom koji je prolazio ispod kampusa Scuari. Povremeno bi ula duboki tresak Tanjura
koji je zveao gradskim etvrtima i dozivao sve koji ele svjedoiti toj zadnjoj nemani. A u navratima bi
ula nagovjetaje jednog dubljeg zvuka, ljudskijeg po registru, bezbrojnog po tonovima.
Do trenutka kad su izili u polumrak vapnenca Allosijanskog foruma, huka je postala zagluujua poput
valova koji udaraju izmeu stupova i greda. Stajali su nepomino dok su garderobijerke skakale oko nabora i
drugih neprilinih nedostataka na njihovoj odjei. Onda, kroz prolaz izmeu mranih stupova, Esmenet
izvede svoje sinove na svjetlo i bijes.
Vrh monumentalnog stubita izgledao je kao vrh planine, mjesto tako visoko da svijet ispod ostavlja u
izmaglici. Sunce je bilo suho i hladno. iroko prostranstvo kampusa Scuari kipjelo je ispod njih, tamno more
omeeno zamuenim konturama grada. Kao jedno, nebrojene tisue stanu buno klicati, zaneseno kao daje
ona uprizorenje baenih tapia s brojevima koje im je svima spasilo ivote.
Esmenet je uvijek bila svjesna svoje nestvarnosti u ovakvim trenucima. Sve, ak i kozmetika namazana
po njezinoj koi, imalo je teinu prevare. Ona nije Esmenet, niti su njezina djeca Kelmomas i Samarmas. Oni
su slike, prividi naslikani da odgovore gomili i njihovim gorljivim matarijama. Oni su Mo. Oni su Pravda.
Oni su smrtna tijela ovijena oko stranih nakana Boga.
Autoritet u cijeloj mirijadi svojih inkarnacija.
Stajala je s po jednim blizancem sa svake strane i pretvarala se da uiva u grmljavini njihova laskanja. Gdje
god bi pogledala, vidjela je otvorena usta, crne rupe ne ire od enske ake, ne dublje od ruke djeaka. I iako
je zrak podrhtavao od zvuka, svaka usta izgledala su tiha kao riba koja zijeva, sie zrak prerijedak da se ne bi
uguila.
Tiina joj je, kad je napokon dola, godila jer je bila tako nagla. Oklijevala je, ula neobino brujanje
neizgovorenih oekivanja, beskrajnih oiju koje promatraju. Naposljetku jedan usamljeni kaalj prekine
opinjenost u zraku i ona krene niz monumentalne stepenice vodei blizance uz zrcalne titove okupljenih
Eotskih straara, zatim oko nabora velike grimizne zavjese koju su podigli oko vjeala.
ukanje njezinih halja kao da je zagluilo svu drugu buku. Sad je osjeala njihov miris, miris svojeg
naroda, estok i kiselkast. Jednolinost njihovih lica kao da se pretopila u uvredljive detalje. Namazana
arogancija kastinskog plemstva koje se okupilo neposredno ispod. Vuneni podsmijesi kastinskih radnika koji
su se nagurali u nemjerljivim daljinama iza njih.
Koliko njih, pitala se, skrivaju due koje bi nju i njezinu djecu voljele vidjeti mrtve?
Pogleda blizance i pokua se nasmijeiti zbog njih. Kelmomas je izgledao... bezizraajno. Na
Samarmasovim obrazima srebrile su se suze.
Osmero, pomisli ona.
Theliopa se skrivala u svojim bezdunim odajama, prekrhka za ceremonijalne cirkuse kao to je ovaj.
Moenghus, Kavutas i Serwa marirali su sa svojim ocem u Velikoj kunji na odgovarajuoj udaljenosti za
djecu koja su stranci. Inrilatas je vritao iz tamnice svoje sobe. A Mimara je... lutala.
Osmero. A samo je ova dva djeaka vole.
Proape: "Hajde", i povede ih do pozlaenih sjedala s jastucima. Zov se oglasi kad su sjeli i cijelom
dubinom panorame pred njima mase padnu na koljena. Budui da ih nije mogla dosei preko naslona svojeg
prijestolja, ona pusti ruke svojih sinova. Nad njom su se u luku nadvile zlatne pande dvaju kvranejskih
lavova koji su predstavljali kontinuitet carstava od sadanjosti pa sve do mutne rane antike. Na lijevom je
ramenu imala veliki bro s rubinima koji je simbolizirao boansku krv njezina mua koja je preko njegova
sjemena prela u nju, a odatle u njihovu djecu. Preko desnog ramena nosila je pojas od pusta, plav i proaran
zlatom, znak njezina zapovjednitva nad Eotskom straom, zatitnicima Carske etvrti, i u odsutnosti
ibs@crostuff.net 45
Aspekta-Cara njezinom privatnom vojskom, obvezanom njoj zakletvama na ivot i smrt.
ula je vie nego vidjela kako se iza nje sputaju zastori koji su zaklanjali vjealo iza nje. Povici poput
grmljavine. Gomile su provalile, ne toliko prema naprijed koliko prema van. Ruke su se podignule i mlatile
po zraku. Usne se iskrivile. Zubi su zasjali od suncem obasjane pljuvake.
Nekako je, kroz galamu, ula da Samarmas plae desno od nje. Kad gaje pogledala, vidjela je da se
uurio, usukao ramena i spustio bradu kao da se pokuava uvui u neki skriveni prolaz u sebi. Nekakva joj
majinska mrnja vrsto stisne eljust, neobuzdani poriv da poalje straare u gomilu da joj ih maevima i
akama maknu s oiju. Kako se usuuju uplaiti njezino dijete!
Meutim, biti vladar znai vjeno, nepovratno, biti sasjeen na mnogo dijelova. Biti gospodarica,
jednostavna i nepokolebljiva. Biti pijun, ispipavati i skrivati. I biti general, uvijek ukljuivati slabosti i
prednosti.
Potisnula je urlanje majke u sebi, ignorirala tjeskobu. ak i Samarmas - za kojeg je bila sigurna da e
postati samo draga budala - ak i on mora spoznati ludilo svojeg carskog naslijea.
Za njega, govorila si je. inim ovo za njegovo dobro!
Gomila je nastavila galamiti, ne na nju niti na njezine sinove nego zato to su vidjeli pijuna lanog lica, za
kojeg je znala daje rastegnut kao prase na ranju kroz sredinu vjeala iznad i iza nje. Prema tradiciji njezine su
oi previe svete za tako straan prizor pa je meu kastinskim plemiima odrana lutrija da odlue tko e
dobiti ast da joj donese ogledalce u kojem e svjedoiti ienju stvorenja. S dozom iznenaenja vidjela je da
joj prilazi lord Sankas, laktova skupljenih pred prsnim oklopom tako da mu je zrcalo bilo polegnuto na
unutranju stranu podlaktica.
Samarmas poleti sa svog mjesta i zagrli ga oko struka. Na trenutak se stari kastinski plemi zanjihao.
Salve smijeha prou kroz gomilu. Esmenet ga hitro odvoji, obrie mu obraze i poljubi ga u elo, a onda ga
uputi natrag prema njegovu malom prijestolju.
S nelagodnim osmijehom na licu, Biaxi Sankas klekne da joj prui ogledalce. Ona mu kimne da iskae
carsku naklonost, uzme ogledalo iz njegovih ruku i podigne ga tako da je vidjela bljesak neba, a zatim svoje
lice. Vlastita ju je ljepota iznenadila - velike tamne oi na ovalnom licu. Nije se mogla sjetiti kad je do toga
dolo, kad se poela osjeati starijom i runijom nego to je zapravo bila. Uvijek je bila popularna kao kurva,
ak i u gradu poznatom po sklonosti bijeloj puti. Uvijek je bila prelijepa - i to onako "do kostiju", na nain
koji je odreene ene pratio sve do oronulosti.
Nikad nije bila ravna svojem licu.
alac boli nagna je da odvrati ogledalo i ona ugleda najvie grede vjeala u bazenu praznog neba.
Nagnuvi ogledalo, slijedila je zrakaste grede do mjesta gdje su lanci bili usidreni, a onda je pratila lance dok
joj pijun lanog lica nije zauzeo sredinu ogledala. Kratko diui, gledala je u neto to je ve vidjela u
mnotvu lica pred sobom: novi za namet koji je njihov Aspekt-Car iznudio od njih.
Stvor se trgao i bacakao, poskakivao kao kamen privezan za strunu luka. Smjeteni na odvojenim
daanim platformama, dvojica Phinersinih zamjenika brinula su se za stvora; jedan je ve radio rezove
potrebne da mu ogule kou, a drugi je ubadao neuropunkturne igle koje su upravljale reakcijama nemani -
stvor bi se inae samo cerekao i doivljavao orgazme. Vritao je kao zbor zapaljenih bikova, kraljenica mu
se uvijala, zrakasti udovi lica trgnuli su se natrag kao latice umirueg cvijeta.
Oba su se blizanca popela na sjedala da gledaju preko naslona, Kelmomas blijed i bezizraajan,
Samarmas sjajnih obraza uronjenih u jastuk. Htjela im je viknuti da se okrenu, da gledaju u gomilu koja
je urlala, no izdao ju je glas. Iako ju je ogledalo trebalo zatititi, dok ga je drala, stvor joj se inio utoliko
stvarnijim, poput neega to trlja meku kou njezina straha.
ig su izvukli iz eljezne zdjele s ugljenom koju su podigli na vjealo. Stvoru su iskopali oi.
S nekim napetim uasom poela je razmiljati o svojoj situaciji. Kakva je Sudbina kurva kad ju je bacila
na ovo mjesto, ovo vrijeme, uinila je majkom okrutnih polubogova i pregradom pred dogaajima koji
mijenjaju svijet? Vjerovala je u svojeg mua. Vjerovala je u Veliku kunju. Vjerovala je u Drugu apokalipsu.
Vjerovala je u sve to.
Samo nije mogla vjerovati da se ita od toga dogodilo.
aputala je sama sebi onim paradoksalnim glasom koji svi imamo u sebi, onim koji izgovara
najrunije istine i najarobnije lai, onim koji je najvie mi i koji je toliko nesvojstven nama. Proaptala
je: Ovo je san.
ibs@crostuff.net 46
Samarmas je plakao, a Kelmomas, koji se inae inio tako jakim za dijete njegovih godina, drhtao je
kao posljednje rijei starca na samrti. Ona napokon popusti. Spusti ogledalo i posegne preko naslona
svojeg prijestolja i obojicu primi za ruke. Osjeaj malih prstia koji vrsto steu njezine izmamio joj je
suze na oi. Bio je to tako iskonski osjeaj, tako ispravan, da joj je gotovo uvijek obrisao kaos iz due.
No ovog je puta bio vie nalik... na priznanje.
Mase su oduevljeno grmjele i na neki neobian nain postajale eljezo koje pali, otrica koja guli. A
Esmenet je sjedila, namazana i ukoena, i gledala burna prostranstva ljudi.
Nasilnica. Tiranin. Carica Tromorja.
udo u koje nije posve vjerovala.



































ibs@crostuff.net 47
oglavlje
etvrto
BONORCAL
Jer On vidi zlato u siromasima i izmet u uzvienima. Ne, svijet nije jednak u oima Bojim.
UENJACI, 7.76, TRAKTAT
Rano proljee, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), jugozapadni Galeoth
Nema drugog mjesta. To je jednostavno tako.
Ne moe se vratiti, ni u onaj bordel od majine palae, niti u pravi bordel. Prodana je tako davno i nita
je - nitko - ne moe otkupiti.
Krade drvo iz upe -jedva neto vie od zida skrpanog od ute ostale od gornjeg dijela kule - i gleda kako
njegov rob psuje i ee se po upavoj glavi, a onda kree nadomjestiti drvo. Loi vatre, iako nema to
skuhati ili spaliti, i sjedi pred njima, gura ih tapom kao mravinjak ili zuri u njih, kao da je to malo dijete
koje lamata noicama i hvata nemogue nebo. Puta svoju mazgu, koju je nazvala Smioni, da slobodno luta,
razmiljajui ili moda ak nadajui se da e pobjei. Svake se noi obgrli posramljena i s osjeajem krivnje,
uvjerena da su Smionog satrli vukovi ili ga barem beskrajnim zavijanjem preplaili dovoljno da odjuri. No
svakog je jutra ivotinja jo uvijek tu, stoji dovoljno blizu daje moe pogoditi kamenom, mae uima da
otjera muhe i bulji u svim smjerovima osim prema njoj.
Ona plae.
Nastavlja gledati svoju vatru, zuri u nju s fascinacijom majke, zuri u nju dok je oi ne ponu pei koliko
su suhe. Ima neto dolino u plamenu, razmilja. On ima osebujnu svrhu koja se moe nazvati samo
boanskom...
Buknuti. Rasti. Konzumirati.
Kao ljudsko bie. Samo s dostojanstvom.
Jedno od djece, najmlaa djevojica, doulja se do nje da joj objasni da im je zabranjeno razgovarati i
igrati se s njom zato to je vjetica. Je li istina da je ona vjetica?
Da se naali, Mimara napravi grimasu i grakne: "Jesaaam!"
Nakon to je djevojica pobjegla, vidi ih s vremena na vrijeme kako se skrivaju iza ivice od korova ili
izbrazdanog ruba debla nekog drveta, puu, proviruju i tre lano vritei kad god primijete da ih vidi
kako je gledaju.
Vidi titove postavljene oko kule, iako o njihovoj svrsi moe samo nagaati. Zapaa i rasprene
tragove silovitijih, efemernijih arolija -rasjekotine u divovskom brijestu, pougljenjene dijelove na
kamenim platoima, zemlju skuhanu u staklo - dokaze da je arobnjak pribjegao svojim izvanrednim
vjetinama. Uvijek i svuda ona je u stanju vidjeti ontsko obilje stvari - stablovitost stabala, esenciju vode,
kamena i planina - uglavnom netaknuto, no ponekad uniteno zahvaljujui Uenjacima i njihovu divljem
pjevu. Oi rijetkih uvijek su s njom, guraju je ovim putem koji je izabrala, uvruju njezinu odlunost.
No sve vie i vie kao da se otvara drugaije oko, oko koje ju je mnogo godina zbunjivalo - koje je plai
kao neeljena udnja za perverzijom.. Kapak mu je pospan i ono zaista spava tako duboko da ponekad
zaboravi da je tu. No kad se probudi, cijeli se svijet preobrazi.

ibs@crostuff.net 48
Na nekoliko trenutaka svaki put ona ih vidi... dobro i zlo.
Ne zakopano, ne skriveno, ve kao ispisano drugom bojom ili teksturom na koi svega. Po tome kako
dobri mukarci sjaje jae nego dobre ene. Ili kako zmije sjaje sveto, a svinje kao da se valjaju u prljavoj
sjeni. Svijet nije jednak u Bojim oima - razumije to duboko u sebi. Gospodari nad robovima, mukarci
nad enama, lavovi nad vranama: na svakom koraku sveta pisma nabrajaju poredak stvari.
No u zastraujuim trenucima, najkraim asovima, svijet je nejednak i u njezinim oima.
To je neka vrsta ludila, to zna. Vidjela ih je previe koje su podlegle u bordelima da bi mislila da je
ona imuna. Njihovi svodnici nisu htjeli ostavljati tragove na koi pa su kanjavali duu. Ni ona nije bila
iznimka.
To mora biti ludilo. Pa ipak, nije mogla a da se ne zapita kako e Achamian izgledati pred tim...
prodornijim okom.
Jutarnje sunce propinje se iza brojnih brda i baca zrake na drvee ije su grane poput smrznute uadi,
razlijevajui jezera svjetlosti po mahovinastoj tmini. A ona gleda i gleda sve dok boje ne izblijede u koraljnu
veer.
I razmilja kako kula uope nije tako visoka. Samo izgleda tako jer je na viem terenu.
Svijet te mrzi...
Misao joj sine, ni potajice ni buno, ve s drskou robovlasnika, nekoga tko ne vidi nikakve granice
osim svojih.
Patnje slijede odmah za njezinim bdijenjem - iscrpila je svoje posljednje zalihe hrane prije nego je dola
do kule - i neto u njoj se raduje. Svijet je svarno mrzi - ne treba joj suzno priznanje malog brata da bi to
znala. Mami je bolno gledati te! ao joj je to te nije utopila umjesto to te prodala... Sjedi ovdje, izgladnjela
i promrzla, zuri i grake prema nedokuivom prozoru pod demoliranom krunom kule. Samo tu jednu stvar
eli - postati vjetica, utjerati ono to je platila...
I naravno da joj to mora biti uskraeno.
Nema drugog mjesta. Zato onda ne bi bacila svoj ivot na Kurvin stol? Zato ne bi potjerala Sudbinu do
samog ruba? Barem e umrijeti u znanju.
Nekoliko puta plae, iako ne osjea nimalo tuge koja je pokree. Jednom ugleda djevojicu kako ui i
piki pod sjenicom zaklonjenom od sunca. Opet vidi arobnjakovu siluetu kako koraa amo-tamo preko
otvorenog prozora - lijevo-desno. Doslovno se ne moe sjetiti kad je posljednji put bila u harmoniji sa
svojim plaem. U djetinjstvu, pretpostavljala je. Prije trgovaca robljem.
Na samome kraju iscrpljenosti srca dolazi svojevrsna rezignacija, toka u kojoj odlunost i predaja postaju
neraspoznatljive. Kolebanje zahtijeva alternative, a ona ih nema. Svijet je potuen. Otii bi znailo upustiti se
u bijeg bez utoita, ivjeti putujuu egzistenciju, besciljnu, bez iega to bi jednu zabaenu cestu stavilo
ispred druge, budui da je oajanje u svim smjerovima. Nema izbora jer su svi njezini izbori postali isti.
Slomljeno stablo, kao to joj je jedan vlasnik bordela jednom rekao, ne donosi ploda.
Dva dana pretvore se u tri. Tri se pretvore u etiri. Od gladi joj se vrti u glavi, od kie je hladna poput
gline. Svijet te mrzi, razmilja zurei u slomljenu kulu. Cak i ovdje.
Na posljednjem mjestu.
A onda jedne noi jednostavno izie. Izgleda izmozdeno, ne samo kao starac koji nikad ne spava nego
kao netko tko nikad ne prata - sebi ili drugima, nije ni vano. Nosi smrdljivo vino i kipuu hranu, na to
se ona baca kao nezahvalna ivotinja. Onda on sjedne s druge strane vatre i pone priati. Snovi, ree on
intenzitetom nekoga tko je dugo vodio ratove s odreenim rijeima.
Ona zuri u njega, no ne moe prestati prstima trpati hranu u usta i guta unato jecajima u dnu
grla. Svjetlost kao daje pustila sjajne dikobrazove bodlje. Na trenutak strahuje da e se onesvijestiti
od olakanja.
On pria o Snovima o Prvoj apokalipsi, nonim morama koje svi Uenjaci Mandata dijele
zahvaljujui oronulim uspomenama svojeg pradavnog utemeljitelja, Seswathe, i dugim mranim
uasima njegova rata protiv Savjeta. "Stalno iznova," mrmlja on, "kao da se ivot moe napisati
poput pjesme, muke uobliene u stihove..."
"Zar su tako strani?" upita ona u neuvjerljivoj tiini. Jedva ga vidi iza bijesnog pogleda: staro
izbrazdano lice, lice koje je vidjelo mnogo -previe - a ipak nije zaboravilo biti blago i iskreno.
ibs@crostuff.net 49
Namigne joj prije nego to spusti pogled i pone petljati oko vreice za duhan i lule. Napuni
lulu, pogleda zamiljena i zatvorena. Podigne granicu s ruba vatre; plamiak se vrti na njezinu
kraju.
"Bili su", ree on dok je palio lulu. Gleda u kri dok zuri u dodir vatre i duhana u luli.
"Ne razumijem."
Duboko uvlai iz usnika; glava lule sjaji se kao rastaljen novi.
"Zna li", ree on i ispuhne oblak slatkastog mirisnog dima, "zato nam je Seswatha ostavio
svoje snove?"
Ona zna odgovor. Njezina majka uvijek je pribjegavala prianju o Achamianu da pomae
ogrebotine izmeu sebe i svoje ogorene keri. Zato stoje on njezin pravi otac, Mimara je uvijek
mislila. "Da se pobrine da kola Mandata nikad ne zaboravi, nikad ne smetne s uma svoju misiju."
"Tako kau", ree Achamian uivajui u dimu. "Zar ne? Da su Snovi poticaj na akciju, poziv u boj. Da
neprekidnim trpljenjem Prve apokalipse stalno iznova ne moemo ne boriti se protiv mogunosti Druge."
"Ti misli da nije tako?"
Sjena mu zamrai pogled. "Mislim da je tvoj ouh, na velianstveni, vazda pobjedniki Aspekt-Car,
u pravu."
Mrnja u njegovu glasu je oita. "Kellhus?"
Starac slegne ramenima - prastara gesta objeena na oslabjele kosti. "Sam to kae: svaki ivot je
ifra..." Jo jedan duboki udah. "Zagonetka."
"I ti misli da je Seswathin ivot takav."
"Znam da jest."
A onda joj arobnjak ispria. O Prvom svetom ratu. O svojoj zabranjenoj ljubavi prema njezinoj
majci. O tome kako je bio spreman prokockati sami svijet za utjehu njezina naruja. U njegovoj prii ima
iskrenosti, ranjivosti koja je ini zanimljivijom. Govori tugaljivo, s vremena na vrijeme zapada u povrijeeni
ton nekoga tko je uvjeren da drugi ne vjeruju da im je nanesena nepravda. I govori kriomice, poput
pijanca koji misli da odaje strane tajne...
Iako je Mimara ve mnogo puta ula tu priu, slua ga s gotovo djetinjom budnou, spremnou da
bude ganuta, pa ak i povrijeena rijeima sugovornika. On nema pojma, pomisli ona, daje ta pria postala
pjesma i sveto pismo svijeta onkraj njegove samotne kule. Svi znaju da je volio njezinu majku. Svi znaju
da je ona izabrala Aspekta-Cara i da je on onda pobjegao u divljinu...
Jedina je tajna da je jo uvijek iv.
S tim mislima njezina zapanjenost ispari u posramljenost. ini se da je nadvladan, i to tragino, dok se
hrve s rijeima koje su vee od njega samog. Postaje okrutno sluati kao to ona slua, pretvarati se da ne
zna ono to tako dobro zna.
"Ona je bila tvoje jutro", odvai se.
On staje. Na tren oi kao da mu gube na otrini, a onda je bijesno pogleda s nekakvim saetim
gnjevom. Okrene se da lupne lulom po kamenu koji je strao iz zamrenog lia.
"Moje to?"
"Tvoje jutro", nesigurno ponovi Mimara. "Moja majka. Znala mi je rei da... da je ona bila tvoje
jutro."
On prinese glavu lule vatri da je pregleda. "Vie se ne bojim noi", ree on s odsutnim arom. "Vie
ne sanjam onako kako sanjaju Uenjaci Mandata." Kad je pogledao gore, u oima mu je neto u isti mah
bezizraajno i odluno. Uspomena na staru i sigurnu odluku.
"Vie se ne molim za jutro."
Ona se nagne unatrag da dohvati jo jednu kladu za potpalu. Klada doleti s hrapavim muklim
udarcem, zavrti niz iskri uvis kroz dim. Gledajui ih kako se trepui sputaju, ona obgrli koljena od
hladnoe. Negdje ni blizu ni daleko, vukovi su zavijali u zdjelu noi. Kao da ga je to uznemirilo, on
pogleda prema umi, u vrela tame izmeu raznolikih debala i grana. Zuri tako napeto da joj se ini da
ibs@crostuff.net 50
slua koliko i uje, vukove i to ve - da zna mirijadu jezika duboke noi.
Tada joj pone priati iskreno...
Kao da je dobio doputenje.
Njezina ga je majka ovako ekala, onda davno.
U danima i noima nakon Mimarina dolaska, Achamian si je govorio mnogo toga. Da je ljut - kako da
nagradi takvu drskost? Da je razborit - ima li ieg opasnijeg od skrivanja odbjegle Carske Princeze? Da
je samilostan - ona je prestara da savlada semantiku magije, i to prije to shvati, to bolje. Govorio si je
mnogo toga, priznao mnogo osjeaja, osim zbrke koja je bila istina njegove due.
Njezina majka, Esmenet, ekala gaje na obali rijeke Sempis prije vie od dvadeset godina. ak je ni vijest
o njegovoj smrti nije mogla odvratiti od njezina bdijenja, toliko je tvrdoglava, toliko uporna bila njezina
ljubav. Ni razum je nije mogao pokolebati.
Samo Kellhus i hinjena iskrenost.
I prije nego to je Mimara poela svoju strau - ili opsadu, kako mu se ponekad inilo - Achamian je
znao da ima majinu tvrdoglavost. Nije mala stvar putovati sam od Momemna kao to je ona putovala;
sav se najeio kad se toga sjetio, te sitne ene koja se otputila u divljinu da ga pronae, provodila noi i
noi sama u podmuklom mraku. Zato je, i prije nego to joj je zatvorio vrata i naredio svojim robovima da je
izbjegavaju, znao da je nee lako otjerati. ak i one noi kad ju je udario na kii.
Potrebno je neto vie. Neto dublje od razuma.
Govorio si je da je dovoljno luda da to uini, da e doslovno propasti i nestati ekajui ga da se spusti iz
svoje kule. Govorio si je da samo treba biti iskren, priznati istinu sa svim izmrcvarenim detaljima i da e
onda uvidjeti, shvatiti da njezino bdijenje moe izroditi samo unitenje dviju dua. Govorio si je sve to jer je
jo uvijek volio njezinu majku i zato to je znao da ovjek nikad ne stoji na mjestu, ak ni dok eka. Da
ponekad no u koricama moe presjei najvie vratova.
Zato je doao pun ljubaznosti, s hranom koja joj je tako oito bila potrebna i s otvorenou koja ga je
svrbjela od predumiljaja. Nije predvidio da e se izgubiti u prii i razgovoru. Toliko je vremena prolo
otkad je uistinu govorio. Gotovo dvadeset godina njegove su rijei skakale po povrini, a nisu tonule.
"Nisam siguran ni kad se to poelo dogaati, a kamoli zato." Zastao je da uzme drhtavi dah. "Snovi su se
poeli mijenjati... u udnim, malim detaljima isprva. Uenjaci Mandata tvrde da ponovno proivljavaju
Seswathin ivot, no to je samo djelomino tono. Zapravo, sanjamo samo dijelove, dugu traumu Prve
apokalipse. Sanjamo samo spektakl. 'Seswatha ne sere', glasi stara mandatovska ala. Banalnosti - sadraj
njegova ivota - nedostaje... Istina o njegovu ivotu nedostaje."
Sve ono to je zaboravljeno, shvati on.
"U poetku sam primijetio promjenu u karakteru, moda, ali nita vie od toga. Laganu razliku u
naglasku. Kad se sanja preobrazi, nee li se i snovi promijeniti? Osim toga, strani je spektakl bio
jednostavno presnaan da bih previe mario. Dok tisue vrite, tko e zastati da prebroji udarce na jabuci?
Onda se to dogodilo: sanjao sam da je on - Seswatha - udario noni prst... Zaspao sam, ovaj se svijet
presavio u sebe kao uvijek, a umjesto njega se izdignuo njegov svijet. Bio sam on, prolazio sam mranom
sobom u kojoj je bilo naslagano valjda tisue svitaka, mumljao sam, izgubljen u mislima, i udario nonim
prstom u eljeznu nogu eravnika... Bio je to san kao u groznici, jedan od onih koji se kao kola vrte u krug,
ponavlja se stalno ispoetka. Seswatha kako se udara u noni prst!"
Bez razmiljanja se nagne naprijed i uhvati vrh filcane papue. Koa je bila dovoljno vrua da mu privue
panju. Mimara je samo zurila u njega, oiju spokojnih iznad finih jagodica obraza, sasvim nalik na prolost,
kao da ga ona gleda iznad dima otrije vatre. Jo jedna bijedna sluateljica. Ili je ostala tiho jer ju je iritirao -
moda je priao predugo ili preteko - ili je miljenje zadrala za sebe, svjesna da je njegova pria ivo bie,
i da joj se kao takvoj moe suditi samo u cjelini.
"Kad sam se ujutro probudio," nastavi on, "nisam imao pojma to da mislim o tome. Nije me se to
dojmilo kao nekakvo otkrie, tek kao kuriozitet. Zna, uvijek ima anomalija. Da smo u Atversusu, mogao
bih ti pokazati itave sveske u kojima su popisani razliiti naini na koje su Snovi zatajili: inverzije, zamjene,
promjene, iskrivljeni prikazi, i tako dalje i tako dalje. Prilian je broj Mandatovih uenjaka provelo cijele
ivote u pokuajima interpretacije njihova znaenja. Numeroloke ifre. Proroka komunikacija.
ibs@crostuff.net 51
Nezemaljska uplitanja. To je laka opsesija, s obzirom na to kakva je patnja u igri. Na kraju ne uspiju uvjeriti
nikoga osim sebe. Jednako su loi kao i filozofi.
I tako sam zakljuio da je udaranje u prst moj san. Seswatha se nije nikad udario u noni prst, govorio
sam si. Ja sam udario svoj noni prst u snu dok sam sanjao da sam Seswatha. Na kraju krajeva, vlastiti me
prst bolio kad sam se ujutro probudio! To se uope nije dogodilo, govorio sam si. Ne uistinu...
I naravno da sam se sljedee noi vratio Snovima kakve poznajem. Vratio sam se krvi, vatri i uasima.
Prola je godina dana, moda vie, dok nisam usnuo jo jednu banalnost: Seswathu kako kori uenika na
verandi s pogledom na Biblioteku u Saugliu. I taj sam san u poetku odbacio.
A onda sam dva mjeseca nakon toga sanjao jo jedan nevaan detalj: Sesvvathu uurenog u skriptoriju
kako ita svitak u svjetlu ugljenja..."
Utihnuo je, no nije znao je li to uinio da pusti da se znaenje njegovih rijei slegne ili da se prepusti
sjeanju. Cupkao je rub plata, trljao grubo saiveni av palcem i kaiprstom.
Mimara proe bridom dlana po unutranjosti zdjele da pokupi zadnje ostatke kae - kao neki rob ili
kastinski radnik. Ba je to udno, pomisli Achamian, kako naizmjence zaboravlja i prisjea se jnanskih
manira. "Kakav je to bio svitak?" upita ona kad je progutala.
"Izgubljeno djelo", odgovori on, odsutan u sjeanjima. Trepne. "Gotaggin Parapolis... Naslov ti nita ne
znai, znam, ali za jednog uenjaka to je pravo... ha, udo. Parapolis je izgubljeno djelo, poznato, prva
velika rasprava o politici na koju se referiraju gotovo svi pisci rane antike. Rije je o jednome od najveih
blaga izgubljenih u Prvoj apokalipsi, a ja sam sanjao da ga itam, kao Sesvvatha, dok sam sjedio u podrumu
Biblioteke..."
Mimara zastane prije nego to e zadnji put proi jezikom po rubu zdjele. "A ti ne vjeruje da si to
izmislio?"
Smijeh mu je bio proaran iritacijom. "Rekao bih da mi je jezik dovoljno otar da me se moe smatrati
pametnim, ali Gotagga nisam, to te uvjeravam. Ne. Ne. Nije bilo sumnje. Probudio sam se u mahnitoj urbi, u
potrazi za perom, koom i rogom da zapiem sve ega se sjeam..."
Mimara je zaboravila na veeru i gledala ga je istom onom pronicavom mudrou koja je toliko
usavravala ljepotu njezine majke. "Dakle, snovi su bili pravi... Svi."
On kimne, kiljavih oiju dok se prisjeao tog udesnog jutra. Kakva divna jurnjava bez daha! Bilo je to
kao da je odgovor ve bio tamo, potpuno formiran, jasan kao para koja se die iz jutarnjeg aja: poeo je
sanjati izvan uskog kruga koji su sanjala njegova biva braa u Mandatu. Poeo je sanjati Seswathin
svakodnevni ivot.
"I nitko," upita ona, "niti jedan Uenjak Mandata, nikad nije sanjao takvo to?"
"Djelie moda, fragmente, ali nita takvo."
Kako je to bilo udno, pronai otkrie svojega ivota u malim stvarima; on koji se hrvao s umiruim
svjetovima. No opet, velike se stvari uvijek prometnu u male. esto je razmiljao o ljudima koje je poznavao
- ratobornim ljudima, ili samo nepopustljivim - i njihovoj zavidnoj sposobnosti da previde i zanemare. Bilo je
to kao neka vrsta svojevoljne nepismenosti, kao da su svi trenuci nemuevne strasti i sumnje, svi krhki detalji
koji njihovim ivotima daju pravu vrijednost, jednostavno napisani jezikom koji ne razumiju pa ih zato
trebaju osuivati i omalovaavati. Nikad im nije sinulo da prezirati male stvari znai prezirati sebe - a
kamoli istinu.
No opet, u tome je tragedija svakog poziranja.
"Ali zato ta promjena?" upita ona, a njezino je lice bilo profinjeni oval, topao i nepomian pred crnim
dubinama ume. "Zato ti? Zato sadaV
Ta je pitanja stavio tintom na pergament mnogo puta.
"Nemam pojma. Moda je u pitanju Kurva -jebena Sudbina. Moda je to sretna posljedica mojeg ludila -
jer nemogue je trpjeti ono to sam ja trpio dane i noi a da malo ne poludi, budi sigurna u to." Nasmijao ju
je trepui oima i trzajuci glavom kao da joj to ilustrira. "Moda sam, kad sam prestao ivjeti svoj ivot,
poeo ivjeti njegov. Moda mi se obraa neko mutno sjeanje, neka iskra Sesvvathine due... Moda..."
Achamian trepne kad mu je pukao glas i proisti grlo. Rijei mogu letjeti, zaranjati i zabljesnuti, a
ponekad se ak isprijeiti ispred sunca. Zaslijepiti i osvijetliti. No s glasom je drugaije. On ostaje vezan za
zemlju izraza. Ma kako on plesao, pod nogama su mu uvijek grobovi.
ibs@crostuff.net 52
Zajedno s dubokim izdahom, on ree: "Ali ima jedno mnogo vanije pitanje."
Ona zagrli koljena pred pucketanjem i vrtloenjem vatre, polako trepuci, lica vie oprezna nego
ravnoduna. Znao je kako sam sigurno izgleda, da odailje izazov u pogledu, obrambeni stav, prijetnju
kanjavanja zamjene. Izgledao je kao otrovni starac koji svoje razloge skuplja u nesigurne ake - toliko
je znao.
No ako je u njezinim oima bilo osude, on to nije opazio.
"Moj ouh", ree ona. "Kellhus je pitanje."
Pretpostavio je da je sigurno blenuo u nju, zabuljio se kao panjoglava budala.
Obraao joj se kao da je ona stranac, nevina, a zapravo je spojena s njim u samom korijenu.
Esmenet joj je majka, to je znailo da joj je Kellhus ouh. Iako je to znao, znaenje tog znanja
potpuno mu je izmaklo. Naravno da je znala za njegovu mrnju. Naravno da je znala pojedinosti njegove
sramote!
Kako je mogao biti tako slijep? Dunvanjanin joj je otac! Dunyanjanin!
Ne ini li je to automatski nekom vrstom oruja? Svjesnim ili nesvjesnim pijunom? Achamian je
gledao kako cijela vojska - sveti rat - potpada pod njegov strahoviti utjecaj. Robovi, prinevi,
arobnjaci, fanatici - bez razlike. Sam Achamian predao mu je svoju ljubav - svoju enu! Kakve je
izglede ova obina djevojka imala?
Koliko je njezine due njezino, a koliko je nadomjeteno?
Zurio je u nju i pokuavao mrtenjem maknuti objeenost lica.
"On te poslao, zar ne?"
Izgledala je iskreno zbunjeno, potiteno ak. "Sto? Kellhus?" Zurila je u njega otvorenih usta i bez rijei.
"Ako me njegovi ljudi pronau, odvui e me kui u lancima! Baciti me pod noge moje jebene majke -
mora mi vjerovati!"
"On te poslao."
Neto, moda neka luda nota u njegovu glasu, zaljulja je unatrag. "Ali ne la-laem..." Suze su joj
zamaglile oi. Nekim polukosim trzajem okrene lice u stranu, kao da izbjegava nevidljive udarce. "Ne
laem", ponovi estinom rezanja. Lice joj nagrde trzaji. "Ne. Gledaj. Sve je ilo tako dobro... Sve je ilo
tako dobro!"
"Tako to funkcionira", Achamian se uje kako kreti potpuno nemilosrdnim glasom. "Tako on alje
ljude. Tako vlada - iz tame naih vlastitih dua! Kad bi to osjetila, znala, to bi znailo da je u pitanju neka
dublja obmana."
"Ne znam o emu govori! On-on je uvijek bio ljubazan"
"Je li ti ikad rekao da oprosti majci?"
"to? Kako to misli?"
"Je li ti ikad govorio o stanju tvojeg srca? Je li govorio spasonosne rijei, rijei koje zacjeljuju,
rijei koje su ti pomogle da se vidi jasnije nego to si se ikad prije vidjela?"
"Da Hou rei, ne! I da... Molim te... Sve je ilo tako"
Njegov je aspekt sadravao neku neumoljivost, ljutnju koja je s godinama postala gmazovska. "Jesi
li ikad osjetila strahopotovanje prema njemu? Je li ti neto proaptalo: Ovaj ovjek je neto vie od
obinog ovjeka? I jesi li se osjetila poaena, neizmjerno poaena, njegovom najsitnijom
njenou, samim time to ti je posvetio panju?"
Sad se ve tresao dok je govorio, tresao se od uspomena, tresao se od ogoljenosti jer je dvadeset
godina skinuto s njega. inilo mu se da mu sve visi u rubovima vidnog polja, lai, nade i izdaje, niz
bljetavih sunaca i burnih bitaka.
"Akka..." govorila je. Toliko slina svojoj kurvinskoj majci. "O emu to govo?"
"Kad si stajala pred njim!" zagrmi on. "Kad si kleala u njegovoj prisutnosti, jesi li to osjetila? Neto
uplje i nepomino, kao da si odjednom dim a ipak ima kosti svijeta? Istinu? Jesi li osjetila Istinu?"
"Jesam!" vikne ona. "Svi osjete! Svi! On je Aspekt-Car! On je spasitelj. On je doao da nas spasi!
Doao je spasiti Sinove Ljudi!"
ibs@crostuff.net 53
Achamian je zurio u nju, zgranut, a vlastita mu je estina zvonila u uima. Naravno da ona vjeruje.
"On te poslao."
Noevi. Neko je vrijeme mogao razmiljati samo o noevima. Noevima u oblinjoj pustinji.
Prekasno je, shvati on dok je gledao u sliku Mimare na drugoj strani vatre. Ve se dogodilo. Unato
svim godinama koje su otad prole, unato smanjenoj silovitosti Snova, ona ga je vratila zubima
jueranjice. Samo gledati u nju znailo je okusiti prainu, krv i dim Prvog svetog rata.
Razumio je njezin pogled - kako i ne bi kad ga je tako spremno prepoznao kao svoj? Previe
gubitaka. Previe uskraenih malih nada. Previe izdaje samoga sebe. Pogled nekoga tko razumije
da je svijet mrzovoljni sudac koji prata samo da bi svoje kazne uinio jo otrijima. Doivjela je
trenutak slabosti kad gaje ugledala kako se sputa niz padine s hranom, sad mu je to bilo jasno.
Dopustila si je nadu. Njezina je dua preuzela zahvalnost tijela i prisvojila je sebi.
Vjerovao joj je. Nije bila voljni rob. Ako ita, podsjeala ga je na Scvlvendija, duu u isti mah jaku i
izudaranu do neprepoznatljivosti. I toliko je sliila majci...
Bila je upravo onakav rob kakvog bi mu Kellhus poslao. Napola ifra. Napola opijat.
Netko koga bi Drusas Achamian mogao zavoljeti.
"Jesi li znala da sam bio prisutan kad je tek doao u Tromorje", ree on i prekine tiinu mranih uma i
pucketavog plamena. "Bio je obini prosjak koji je tvrdio da je prinevske krvi, a suputnik mu je bio ni
vie ni manje nego Scvlvendi! Bio sam prisutan od samog poetka. Moja je lea slomio dok se penjao
do apsolutne moi."
Protrlja nos i duboko udahne kao da se sprema skoiti. Nikad mu se to nije prestalo initi udnim,
grevi i trzaji tijela i njegovih tjeskoba.
"Kellhus", ree on, izgovarajui to ime kao nekada, s intonacijama bliskosti i iskrivljenog povjerenja.
"Moj uenik... Moj prijatelj... Moj prorok... Moju je enu oteo...
Moje jutro."
Bijesno je zurio i izazivao je da ponovno progovori. Samo je trepnula, promekoljila se kao da eli
popraviti poloaj. Vidio je da je gutnula iza linije usana.
"Jedino", nastavi on, glasom izmuenim i hrapavim od proturjenih emocija. "Jedino to sam uzeo iz
svojeg prijanjeg ivota je jednostavno pitanje: Tko je Anasurimbor Kellhus? Tko?"
Achamian je zurio u gredicu ugljena koja je pulsirala ispod zacrnjenih drva, zaustavio se da prui
Mimari potenu priliku da reagira, ili si je barem to govorio. Istina je bila da je od pomisli na njezin glas
ustuknuo. Istina je da se njegova pria pretvorila u ispovijed.
"Svi znaju odgovor na to pitanje", odvai se ona, progovorivi s ob-zirnou koja je potvrdila njegove
strahove. "On je Aspekt-Car."
Naravno da e to rei. Sve da i nije Kellhusova posvojena ki, rekla bi potpuno istu stvar. Tako ele da je
tako jednostavno, ti vjernici. Onako je kako jest! viu, podrugljivo gledaju na mogunost da druge oi,
druge istine, nadgledaju njihovu nevjerojatnu preuvjerenost. Kae ono to kae, izgovoreno s uvjerenjem koje
je samo po sebi neiskreno. Ismijavaju pitanja iz straha da e njihovo neznanje uiniti vidljivim. A onda se
usuuju nazivati "otvorenima".
To je neslomljiva navika Ljudi. To je ono to ih vee za Aspekta-Cara.
Odmahne polako glavom razmiljajui. "Najvanije pitanje koje moe postaviti bilo kojem ovjeku ili
djetetu jest pitanje njegova porijekla. Samo ako zna to je ovjek bio, moe se nadati rei to e biti" On
zastane, sasjekla gaje stara navika oklijevanja. Kako mu se lako skrivati u svojim starim pedantnim
koloteinama, recitirati radije nego priati. No ma koliko bile vunaste, njegove bi se apstrakcije uvijek
zamrsile u vrlo bodljikavim pojedinostima koje je tako nesvjesno pokuao izbjei. Oduvijek je bio ovjek
koji eli otii u digresije, eda bi se zatekao kako krvari u sri.
"Ali svatko zna odgovor na to pitanje," ree ona jednako paljivo kao prije, "Kellhus;e Sin Nebesa." to
bi drugo mogao biti? pitale su njezine presjajne oi.
"Pa ipak je od krvi i mesa, roen iz oeva sjemena i majine utrobe. Netko ga je odgojio. Netko ga je
pouavao. Netko ga je poslao u svijet..." Podigne obrve kao da govori neto kljuno ali univerzalno
previeno. "Reci mi onda gdje se sve to dogodilo? Gdje?"
ibs@crostuff.net 54
Prvi je put, ini se, uoio da joj stvarna sumnja nagriza pogled. "Kau da je bio princ," pone ona, "da
dolazi iz Atrith"
"Ne dolazi iz Atrithaua", otrese se Achamian. "Znam to iz pouzdanog izvora, jedan pokojnik mi je to
rekao."
Scvlvendi. Cnaiiir urs Skiotha. Kao i uvijek, prisjetio se njegovih rijei: Sa svakim otkucajem srca oni
ratuju protiv okolnosti, sa svakim dahom pokoravaju! Hodaju meu nama kao to mi hodamo meu psima, a
mi zavijamo kad nam bace otpatke, tulimo i cmizdrimo kad podignu ruku... Tjeraju nas da ih volimo!
Oni. Dunvanjani. Pleme Aspekta-Cara.
"Ali to je s njegovom lozom?" upita Mimara. "eli rei da je i njegovo ime lano?"
"Ne... On jest Anasurimbor, tu si u pravu - bilo bi to previe sluajnosti da je ikako drugaije. To nam je
jedini trag."
"Kako to?"
"Jer je pitanje mjesta njegova roenja pitanje gdje je loza Anasurimbora mogla preivjeti."
Izgledala je kao da razmilja o tome. "Ali ako ne u Atrithauu, gdje onda? Sjever je i vie nego razoren,
vie nego pusto - barem mi tako uitelji uvijek govore. Kako bi itko mogao preivjeti uz... njih?"
Njih. Srankove. Achamian je razmiljao o gomilama koje frustrirano grebu zemlju, bacaju grude zemlje
odsutnosti braniteljskih udova, stupaju i zavijaju, stupaju i zavijaju po beskrajnim podrujima.
"Upravo tako", ree on. "Ako je njihova loza preivjela, moralo je to biti u nekakvom utoitu. Neemu
tajnom, skrivenom. Neemu to su sagradili kuniurski Visoki Kraljevi, prije Prve apokalipse..."
Onda sluaj! Scvlvendi je bio povikao. Tisuama su se godina skrivali u planinama, izolirani od svijeta.
Tisuama godina mnoili su se tako da su samo najbistriju djecu ostavljali na ivotu. Kau da ti bolje od
ikoga zna o prolasku vremena, arobnjae, pa razmisli! Tisuama godina... Sve dok mi, prirodni sinovi
pravih oeva, za njih nismo postali slini djeci.
"Utoite."
Achamian je znao da sad govori previe oajno, iako je odmjeravao rijei kao to gladne majke krtare s
maslacem. Takve rijei ne mogu doi dovoljno sporo. Aspekt- Car laljivac? Lice joj je bilo bezizraajno kao
onima koji su duboko uvrijeeni i iji odgovor ostaje zatomljen iz straha da ne izleti previe strasti. On je u
sebi vritao umjesto nje: Ljubomorna stara budalo! On ju je oteo, Esmenet! To je suma tvojeg bijednog
sluaja protiv njega. Oteo je jedinu enu koju si volio! A sad samo eli njegovo unitenje, eli ga vidjeti
kako gori, iako je cijeli svijet bava baruta...
Duboko udahne, zavali se dalje od vatre koja odjednom kao da ga je pekla svojom vruinom. Odlui
napuniti lulu, ali nije mogao stisnuti ake koliko je drhtao.
Ruke mi se tresu.
Glas mu postaje kretaviji. Gestikulacije mu postaju mahnitije. Pria mu poprima nekakvo prikovano
divljatvo zbog kojega ga je teko gledati i nemogue proturjeiti mu.
Srce joj isprva radosno poskoi jer je uvjerena daje popustio. No ton njegova glasa ubrzo joj kazuje
drugaije. Uzbuenost. Ironino iznoenje zapaanja, kao da eli rei: Koliko puta? Nain na koji ljudi
govore odreena je stvar, daleko od slobode koliko i rob ili konj. Mjesto ga odreuje. Okolnosti ga odreuju.
No najvie od svega njime upravljaju drugi ljudi; sjena imena lei skrivena u svakoj izgovorenoj rijei. I to
dulje pria, to je Mimari jasnije da ne govori njoj nego nekom drugom... Drugome imenu.
Esmenet.
Ironija toga je boli iz nekog razloga. Ona ga je smatrala svojim ocem, a sad on nju smatra njezinom
majkom. Ljut je... Ljut je kao i ja.
arobnjak joj nije toliko otac, shvaa ona, koliko brat. Jo jedno Esme-netino dijete, gotovo jednako toliko
slomljeno i jednako toliko izdano.
Prevarila se u njemu u svakom smislu, ne samo to se tie vladanja i izgleda. Majka ga je opisivala kao
uenjaka i mistika, nekoga tko svoje vrijeme u egzilu provodi izgubljen u ezoterinim istraivanjima.
Mimara je dovoljno itala o magiji da bi znala kolika je vanost znaenja, da je semantika istoa vjeita
opsesija Uenjaka. Pa ipak, nita ne bi moglo biti dalje od istine. Kao to joj objanjava, njega uope nije briga
za Gnosu, ak ni kao orue. Povukao se iz Tromorja zbog slomljenog srca - to je istina. Ali razlog, pravilo
koje njegov ivot ini racionalnim u njegovim vlastitim oima, obina je osveta.
ibs@crostuff.net 55
Istinu o Anasurimboru Kellhusu, uporno naglaava, treba pronai u tajni njegova porijekla - u tajni
neega to on naziva Dunvanjani. "Scvlvendi je bio njegova pogreka!" urla on, oiju mahnitih od zaputenih
emocija. "Scvlvendi je znao to je on. Dunyanjanin!" A tajnu Dunvanjana, tvrdi on, iako Mimara odmah
shvaa da je to tek nada, treba pronai u detaljima Sesv/athina ivota.
Njegovi Snovi. Njegovi su Snovi postali nosioci njegove osvete. Ovdje, na samom rubu divljine, sve je svoje
napore posvetio dekodiranju njihovih maglovitih ostataka. Dvadeset je godina radio, popisivao, sastavljao
podrobne inventare, prosijavao krhotine, ruevine pradavnog ivota mrtvoga arobnjaka u potrazi za
srebrnom iglom koja e osvetiti nepravdu koja mu je nanesena.
Nije to tek jalov posao; to je luaka opsesija, u rangu s onim asketima koji se udaraju kremenjem na uzici
ili koji jedu samo volovsku kou ispisanu religijskim tekstom. Dvadeset godina! Bilo to to moe potroiti
toliko ivota jednostavno mora biti poremeeno. Sama ta oholost...
Njegovu mrnju prema Kellhusu moe razumjeti, iako sama nita ne zamjera svojem ouhu. Jedva
poznaje Aspekta-Cara, a u onim rijetkim prilikama kad bi ostala sama s njim na Andiaminskim visovima -
dvaput - inio joj se u isti mah sjajnim i traginim, moda najneposrednijom i najoitijom duom koju je ikad
upoznala.
"Misli da je mrzi", jednom joj je rekao.
"Znam daje tako."
"Nema znanja", odgovorio joj je, "u sjeni mrnje."
Sada, dok gleda i slua ovoga starca, ini joj se da razumije te rijei. Zatvoren u svojoj osamljenoj kuli,
zatoen izmeu obala svoje due, kako Achamian ne bi spojio dvije velike struje svojeg ivota? Svoje Snove i
svoju Mrnju. Predugo sputani u premalom prostoru, kako se ne bi isprepleli u jednu turbulentnu rijeku? Biti
ogoren znai pasivno mozgati, prolaziti kroz ivot a da se vai postupci ne razlikuju od onih koji nikome
nita ne zamjeraju. Ali mrnja dolazi iz divljeg, mnogo nasilnijeg plemena. ak i kad ne moete napasti
prema van, napadate svejedno. Prema unutra, ako ve ne prema van, kao da takvo to ima smjer. Mrziti,
pogotovo bez utoita u osveti, znai opkoliti sebe, izgladniti sebe do te mjere da ponete jesti svoje, a zatim
vijence krivnje bacate pod noge optuenih.
Da, odluuje, Drusas Achamian joj je brat.
"Znai cijelo ovo vrijeme", ree ona, kad se odvaila progovoriti u jednoj od rijetkih tiina koje joj prua,
"sanja njegov ivot, popisuje ga, trai tragove o porijeklu mog ouha..."
"Da."
"to si pronaao?"
Pitanje ga zaprepasti, toliko je oito. Provlai prste s kandama kroz veliku i zaraslu bradu. "Ime",
napokon kae s mrzovoljnom kivnou onih koji su prisiljeni priznati nerazmjer izmeu svojih hvalisanja i
svoje kese.
"Ime?" Gotovo se nasmije.
Dug namrgoen pogled.
Ona podsjea samu sebe da bude oprezna. Njezina je poetna reakcija, s obzirom na sve to je pretrpjela,
nestrpljivost prema tuim muicama. Ovaj joj je ovjek potreban.
Koncentrirani pogled prema unutra, a onda kae: "Ishual."
Gotovo je to proaptao, kao da je u pitanju staklenka puna bjesova, neto to moe otvoriti neopreznim
jezikom.
"Ishual", ponovi ona, samo zato to joj se inilo da njegov ton to zahtijeva.
"To je izvedenica iz jednog neljudskog dijalekta", nastavi on. "Znai 'Uzdignuta pilja' ili 'Visoko
skriveno mjesto', ovisno koliko je doslovan prijevod."
"Ishual? Kellhus je iz Ishuala?"
Zabrinjava ga to, uvia, to stalno spominje svojeg ouha kao takvog - nekog poznatog.
"Siguran sam u to."
"Ali ako je to skriveno mjesto..."
Jo jedan mrki pogled. "Nee dugo biti", promrmlja sa starakim otpisivanjem. "Ne sad. Ne vie.
Seswatha... Njegov se ivot otvara... Ne samo male stvari, nego i tajne"
ibs@crostuff.net 56
ivot proveden u kopanju po tuem ivotu, promiljanju traaka jednolinosti kroz povealo svetosti i
apokaliptinog znaenja. Dvadeset godina! Kako se moe nadati da e proporcije staviti u ravnoteu? Ako
dovoljno dugo rujete po blatu, poet ete cijeniti kamenje.
"Kao da poputa", prisili se da kae.
"Upravo tako! Znam da zvuim lud to to govorim, ali gotovo kao da zna."
Teko joj je kimati, kao da joj je saaljenje zgrabilo arku izmeu vrata i lubanje. Koliki bi rezervoari
odlunosti bili potrebni? Da se provede toliko vremena zadubljen u zadatak koji ne samo daje lien ikakva
opipljivog profita, nego nema ni zamjetljivu mjeru napredovanja - koliko bi bilo potrebno? Godina za
godinom hrvanja s neopazivim, crpljenja nade iz dima i polovinog sjeanja. Koja dubina uvjerenja? Kolika
ustrajnost?
Sigurno ne onolika koliko ima ovjek zdravog razuma.
Lica. Svako ponaanje zahtijeva noenje odgovarajueg lica. Bordel ju je to nauio, a Andiaminski visovi
samo su potvrdili lekciju. To je kao da izrazi lica zauzimaju razliite poloaje, upozorenje ovdje, pozdrav
ondje, a udaljenost izmeu njih mjeri se teinom prisilne promjene iz jednog lica u drugo. U ovome trenutku
nita se ne ini teim od guranja saaljenja u neto nalik na oduevljeno zanimanje.
"Niti jedan drugi Uenjak Mandata nikad nije doivio takvo to?" Ve ga je to pitala, ali to pitanje trpi
ponavljanje.
"Nita", odgovori on, licem i stavom u skladu sa svojom krhkou. Usukao se u ljusku koa u koju je
odjeven. Izgleda usamljeno koliko to i jest, i jo izoliranije. "Sto bi to moglo znaiti?"
Ona trepne, neobino pogoena tim otvorenim iskazivanjem slabosti. A onda se to dogodi.
Ve je oparen Znamenom, koji ga ini runim kao to su poderane i ogrebene stvari, kao da su mu
unutarnji rubovi priepljeni i izvrnuti, a njegova sama sr iupana iz tkiva svjetovnih stvari. No odjednom
vidi vie, onu nijansu rasudbe, kao da su blagoslov i osuda postali premaz vidljiv samo pod odreenim
vrstama svjetla. Visi oko njega, curi iz njega, neto opipljivo... zlo. Ne. Ne zlo. Prokletstvo.
Proklet je. Nekako to zna s istom onom sigurnou s kojom djeca poznaju vlastite ruke. Bez
razmiljanja. Potpuno.
Proklet je.
Jo jedan treptaj, drugaije se oko zatvara i on je ponovno stari vjetac. Osvijetljene su povrine jednako
neprobojne kao prije.
Tuga je preplavljuje, u isti mah apstraktna i poput plime, rezignacija kakva se osjeti kad gubici premae
redove. Drei vrsto deku, ona se odgurne na noge, sitnim koracima odjuri i sjedne na hladno tlo do
njega. Pogleda ga oima koje tako dobro poznaje, pogledom koji obeava lutati kamo god. Zna da je
beznadan, ruevina neko silnog ovjeka.
Ali zna i to treba uiniti - davati. Jo jedna lekcija iz bordela. Tako je jednostavno jer za time svi
luaci eznu, to ele vie od svega...
Da im se vjeruje.
"Postao si prorok", ree ona i nagne se prema poljupcu. Cijeli se ivot kanjavala mukarcima. "Prorok
prolosti." Uspomena na njegovu mo je poput parfema.
Predbacivanja dolaze kasnije, u tami. Zato nema usamljenijeg mjesta od znojne praznine pokraj
usnulog mukarca?
I u isto vrijeme sigurnijeg mjesta?
Omota deku oko svoje golotinje i otpue do mrane gredice ugljena, gdje sjedne i pone se ljuljati
izmeu zgrenih ruku i grubih nabora, pokuavajui potisnuti sjeanja na sklisku kou, hripanje starevih
napora. Tama je potpuna, i to toliko da uma i uruena kula izgledaju kao da su prebojene katranom.
Toplina dogorjele vatre samo otri hladnou.
Suze ne naviru dok je ne dotakne - njenom rukom po leima, poput opalog lista. Njenost. To je
jedino to ne moe podnijeti. Njenost.
"Napravili smo prvu zajedniku pogreku", ree on kao daje to neto vano. "Neemo je ponoviti."
ak i u mrklom mraku, bez imalo vjetra, uma ne spava u tiini. Zavodniko dodirivanje granica i
lia, gorljivije navaljivanje razgranatih grana, zrakasto metenje udova koji se beskrajno prepliu, ukljuuju
debla sve blie i blie rubu, stvaraju labirint ilama proaranih upljina, i samo ih iznenadne strmine i
ibs@crostuff.net 57
prostori golog kamena prekidaju. Nekako se sve to udruuje u stvaranju aputavog mraka.
Ugljenje zvecka kao staklo u daljini.
"Jesam li slomljena?" jeca ona. "Zato bjeim?"
"Svi nosimo nevidljivi teret", ree on, sjedei vie iza nego pokraj nje. "Svi smo nekako iskrivljeni."
"Misli, ti si", ree ona i zamrzi sebe zbog te optube. "Onako kako si ti iskrivljen!"
No ruka joj se ne povue s leda.
"I moram biti takav... Moram otkriti istinu, Mimara. Ne ovisi samo moj inat o ovome to radim."
Ona otpuhne grevito, punog nosa. "Koja korist od toga? Golgotterath e biti uniten u roku od godine
dana. Tvoja Druga apokalipsa bit e gotova i prije nego to pone."
Njegovi prsti se povuku.
"Kako to misli?" ree on, tonom u isti mah leernim i otrim.
"Mislim da je Sakarpus ve negdje pao." Zato ga odjednom mrzi? Zato to ga je zavela ili zato to se
nije pokuao oduprijeti? Ili zato to spavanje s njim nije nita promijenilo? Zurila je u njega i nije mogla
ili htjela sakriti trijumf u oima. "Planovi su bili u tijeku prije nego to sam pobjegla s prokletih visova.
Velika kunja marira, starce."
Tiina. Odjednom nahrupi kajanje.
Zar ne vidi? neto u njoj vriti. Zar ne vidi da donosim otrov? Udari me! Zadavi me! Oguli me do
sri svojim pitanjima!
No umjesto toga se nasmije. "Predugo si bio zatvoren. Prekasno si doao do svog otkria."


























ibs@crostuff.net 58
oglavlje
peto
IOTHIAH

Srea je zaokret dogaaja relativan u odnosu na ljudsku nadu. Bijela srea je isto to, samo to je
nada boanska.
ARS SIBBUL, EST ONTONIMIJA
Ubijati djecu znai dobiti ratove prije nego to uope ponu.
SCYLVENDSKA POSLOVICA
Rano proljee, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), Iothiah
Psatma Nannaferi sjedi u praini, ljulja se u ritmu molitve koju apue, kvrgave ruke ispruene prema nizu
prolaznika. Iako im broji sjene, pazi da im ne zaviruje u oi jer zna da to god ih poticalo da daju, bilo to
saaljenje, ugriz krivnje ili samo strah od nesretnog novia, mora biti njihova vlastita volja. Blagoslovljene
rijei Sinyatwe jasne su to se toga tie: Od sjemena do utrobe, od sjemena do brazde. Desna ruka ne moe
dati lijevoj...
Davati znai gubiti. U toj aritmetici ima samo jedan smjer.
To je udo Pramajke, Yatwer, boice plodnosti i ropstva, koja se kroz svijet kree u obliku zgrtanja sve
vee i vee hrpe. Netraena nagrada. Nezaslueno obilje. Ona je isti dar, prekid vraanja istom mjerom,
samo naelo svijeta raanja. Ona pretvara vrijeme u tijelo.
Zato je Nannaferi shvatila da mora ii. Sve vie i vie bakrenih talenata padalo je na njezin dlan, umjesto
drugim prosjacima koji se stajali pokraj nje. Sve vie i vie padali su sa svjesnim zveketom, trenutnim
oklijevanjem. Jedna djevojka, galeotska ropkinja, ak joj je dala luk i proaptala: "asna majko."
Uvijek se to tako dogaalo, ak i u velikim gradovima kao to je Iothiah. Ljudsko je srce uvijek
usmjereno zamjeni. Iako su ljudi znali svrhu Prosjake propovijedi, svejedno ih je privlaila kad bi se
proirile glasine daje tu. Osjeali su oskudnost svojeg prinosa i pretpostavljali da je zbog toga taj dar
dovoljan. Kad biste ih upitali jesu li time pokuali kupiti naklonost boice, uporno bi tvrdili da su samo htjeli
davati. No njihove su oi i lica uvijek vikali suprotno.
Tako je to udno, to davanje, kao da ruke prosjaka mogu predstavljati ravnoteu svijeta.
I tako bi Nannaferi bila prisiljena na pokret, na nalaenje mjesta gdje e anonimnost osigurati istou
prinosa koje dobiva. Uzimati od onih koji ciljaju na odrjeenje jedna je vrsta kaljanja. I to je jo vanije, ne
spaava due. Za poklonike Kulta Yatwer, neznanje je udoban put k iskupljenju.
Odrijei veo sa svojeg starog i izrovanog lica, spremi novie u depove vreaste halje. Kao da potvruju
njezin zakljuak, jo tri novia padnu u prainu ispred nje, jedan od njih srebrn. Pretjerana velikodunost
uvijek je znak pohlepe. Ostavi ih u malim okruglastim kraterima. Druge Yatwerine sveenice bi ih uzele,
znala je, i izrekle ne rasipaj pa e i imati ili neko slino banalno huljenje. Ali ona nije jedna od drugih - ona
je Psatma Nannaferi.
Zgrabila je tap i s drhtavim laktovima prema van poela se dizati na noge...
Eda bi je sruilo na koljena.

ibs@crostuff.net 59
Poelo je kao i uvijek, s neobinim zujanjem u uima, kao da joj se vretenca roje oko glave. Onda se tlo
propelo i bubnulo kao platno prebaeno preko ribe, akvarel aureola ljuljao se oko svih ivih oblika. I vidjela
je nju, iako se nije mogla okrenuti da pogleda, sjenovitu enu, sa bicama od suneva srebra, kako hoda gdje
se sve i svatko rasprsne poput glinenih urni, siluetu tako otru da je popreno rasijecala oi. Ruka se prui i
pritisne sa strane njezinu glavu ispod kapuljae, neodoljivo njeno, i gurne joj obraz dolje na jetku zemlju.
"Majko", izdahne.
Sjena ju je drala, kao da ju je pritisnula pod nevidljive vode. "Budi mirna, dijete", ree glasom koji je
puzao kao bube iz sredita svega. inilo joj se da e se raspuknuti, da e joj modina isplivati van i omotati je
novijom koom.
"Tvoj brat je konano stigao. Ratnik Bijele sree je doao."
Ruka se nasloni na nju, planina koja guta sunce.
"Tako brzo?"
"Ne, draga moja. Na dan pomazanja."
Njezino tijelo bilo je tek uzica privezana na beskonaan eljezni avao, vuneni ostaci koji trepere na
nezemaljskom vjetru.
"A D-D-Demon?"
"Bit e stjeran u propast."
Tada huanje nestane, usisano poput dima iz lule opijuma. Spaljene ulice postanu zid gledatelja,
sastavljen od trgovaca, kirijaa, bludnica i vojnika. A sjena se pretvori u mukarca, nansurskog kastinskog
plemia, po izgledu sudei, zabrinutih ali blagih oiju. A ruka je bila njegova ruka, trljala je njezin koziavi
obraz kao to bi masirala utrnuli ud.
Ne boji se dodirnuti
"U redu je", govorio je. "Imali ste napadaj, ali je proao. Koliko dugo ve imate bolest padanja?"
No ona ga je ignorirala - i sve ostale. Odgurnula je njegove lebdee ruke u stranu. Gotovo je tapom
probila put kad se osovila na noge.
to oni znaju o davanju?
Iothiah je bio stari grad. Moda ne tako star kao umna, ali svakako stariji od Tisue Hramova -
mnogo stariji. Kao i Kult Yatwer.
Nedavno sagraeni hram Chatafet na sjeveroistoku grada mjesto je gdje se veina iothiakih vjernika
okuplja da se moli, oplakuje i slavi. Po svemu sudei, bio je to jedan od najuspjenijih yatwerskih
hramova Tromorja, financiran sve veim brojem obraenika meu, sve do Prvog svetog rata, preteito
poganskim stanovnitvom. No upuenima u vee misterije kulta, bio je to tek izvor administrativnog
ponosa. Stvarna vanost Iothiaha bila je u pogrebnom labirintu katakombi Ilchare, velikoj Utrobi mrtvih.
Neko glasoviti hram Ilchare unitili su poganski Fanimljani, a njegov mramor i vapnenac pokraden je
kroz stoljea njihove uprave. Sada je to bila tek pukotina u razrasloj mrei nastambi koja ju je okruivala.
Sve to je preostalo bile su hrpe ljunka zamagljene pustinjskim sipinama. Mjestimice su se iljaste
gromade izdizale blijede poput leda iz uperaka trave. Pjeani tragovi oznaavali su staze kojima su
prole generacije zaigrane djece. Da nije bilo crnih zastava s naivenim Yatwerinim svetim znakom -
etveni srp koji je istovremeno i trudnicki trbuh - nita ne bi izravno odavalo da je rije o svetom tlu.
Psatma Nannaferi vodila je svoje sestre preko humka prekrivenog cvijeem prema ulazu u katakombe.
Njihove noge u sandalama ibale su kroz travu i dodavale neobinu melankoliju njihovim povremenim
razgovorima. Nannaferi nije nita govorila, usredotoena na to da glavu dri visoko unato pogrbljenim
leima. inilo se kao da nosi svoje otkrivenje, a ne crne svilene halje svetog poloaja, toliko je postalo
opipljivo. Osjeala je kako se biba oko nje na vjetrovima na kojima samo dua moe ploviti. Besmrtna
odjea. Bila je sigurna da su i ostali to naslutili, ak i ako su im oi ostale u neznanju. Pogledavale su vie
nego to bi trebale, hitrije nego to bi trebale, u brzopoteznim odmjeravanjima sa strane zavidnih i
zastraenih.
ak i minijaturna i s oiljcima, Nannaferi je oduvijek bila impozantna, volja hrasta meu srcima balze.
Kad je bila mlada, starije je sveenice nikad nisu zaboravile previdjeti kad su dijelile ukore kojima su
potvrivale svoj nadreeni poloaj. Ostale su grdile i bievale, no pokraj "shigeke koziave cure", kako su
je zvale, uvijek su prolazile u tiini. Koliko god bila sitna, inilo se da je njezina teina bila prevelika za
ibs@crostuff.net 60
njihove slabane mree. Neto u njezinim oima, moda, koje uvijek kao da su bile na rubu da se prevrnu. Ili
njezin glas, koji je svojom besprijekornom otrinom skretao panju na pucanje i iskrivljenost njihovih
glasova.
Gravitas, nazvali bi to drevni Cenejani.
Nitko je se nije usudio mrziti, jer to bi nosilo previe priznanja. I svi su je potivali, jer to je bio jedini
pristup koji je doputala, jedini nain da se izbjegne guenje u njezinu neumoljivom pogledu. I tako se
uzdizala kroz slojevitu hijerarhiju Yatwerina kulta kao to kamen pada kroz otpad. U dvadeset kratkih
godina postala je Matrijarh, naslovni voa Kulta, odgovorna samo Srijahu u Sumni. etrnaest godina kasnije
proglaena je Vrhovnom majkom, to je poloaj koji je zabranjen kad je Tisua Hramova davno podjarmila
Kultove, no koji se u tajnosti sauvao vie od esnaest stoljea.
iroki se rov razjapio pred sveenicama. Prisiljene po zemljanoj rampi silaziti jedna po jedna, na tren su
zakrile rub, zbunjene delikatnim pitanjem prvenstva. Nannaferi ih je ignorirala i stigla do dna prije nego to
se prva od njih usudila poi za njom. Pojas naoruanih mukaraca, mjesnih kastinskih radnika odabranih
zbog svoje fanatine gorljivosti, palo je na koljena kad je uetala meu njih. Gledala je u njihova suncem
obasjana lea i kimala s odobravanjem dok je svaki od njih mumljao ritualni zaziv: Hek'neropontah...
Darovateljica.
Zaista, tiho je razmiljala. Dar koji e jedva shvatiti, a kamoli u njega povjerovati.
Zastane pred ulazom, klekne na jedno koljeno da okusi Boicu-zemlju.
Osim to je iskopao drevni ulaz, Kult nije uinio nita da. poniti oskvrnue koje su poinili pogani.
Pljakai su skinuli crne mramorne ploe s frizovima koji prikazuju Boicu u razliitim pojavama, Sjetve,
Oranja i etve, i odmotali bronane zmije koje su bile ovijene oko bonih stupova. Osim toga nisu uzeli
mnogo. U skladu s lokalnim obiajima, Fanimljani su se gnuali ulaska u katakombe, pogotovo nakon to se
velmoa zaduen za ucrtavanje njihovih dubina na kartu nije vratio. Navodno je sam Padirada naredio da se
to mjesto zapeati, nazvavi ga na svojem prokletom jeziku Gecca'lam ili "Jamom Demonice".
Jadni su kao luaci, ti pogani, i isto kao luaci zasluuju saaljenje, jer njihove zablude seu jednako
duboko. No barem su jedno vidjeli zadivljujue jasno.
Boice se treba bojati.
ak se i starija sveta pisma, Higarata i Kronika Kljove, Boicom bave po kratkom postupku, toliko su
pjesnici bili opijeni mukim vrlinama. Razlog je poprilino jasan: Yatwer vie od bilo kojeg od Stotine slave
siromani i slabi, jer oni su uzgajivai i stvaratelji, radno mnotvo koje nosi kastinsko plemstvo kao
smrdljivu sluz na leima. Samo ih ona slavi. Samo ona die ruke da im prui drugi, sjenovitiji ivot. Slavljen i
osveen.
ak je se i njezin brat Rat, navodno, boji. ak se i Gilgaol usue pred Yatwerinim krvavim pogledom.
A tako i treba.
Usaujui tap pred sebe, Psatma Nannaferi hodala je u sjenu drevnih vapnenakih greda. Ula je u
svjetovnu utrobu Pramajke, spustila se u drutvo svojih odavno mrtvih sestara.
Podzemno je groblje vijugalo duboko ispod sruenih temelja istoimenog hrama, jedna se razina uvijala
ispod druge stvarajui prostrani valjak zemlje. Svjetlo svjetiljki otkrivalo je beskrajan niz opekom
nadsvoenih udubljenja u kojima su bile naslagane urne. Neke su bile toliko stare da drevne natpise na njima
nije bilo mogue proitati. Tisuama godina, jo od vremena Stare dinastije, pepeo Yatwerinih sveenica
donosio se ovamo da spava u svetoj zajednici.
U Utrobu mrtvih.
Psatma Nannaferi osjetila je strahopotovanje svojih sestara, visokih sveenica. Vukle su se za
njom u malim, dostojanstvenim grupicama, mlae su pomagale starijima, i zapanjene su hodale
nekako kao omamljene, kao da su tek sad dole do istine svojeg poziva - i tako spoznale svoju lanu
pobonost kao tatinu, to je i bila. Samo se ona kuja koja je izigravala chalfantsku proroicu,
Vethenestra, usudila glumiti dosadu. Boe sauvaj proroicu koja nije vidjela sve.
Uzmi-uzmi-uzmi. Bila je to pokvarenost, oneienje koje ne poznaje granice.
To je sama esencija Demona.
Nannaferi je zadrala tu emociju dok ih je vodila u prazninu koja je predstavljala Grobnu
dvoranu. Njezin srednji gnjev, ponekad je to nazivala, gdje je njezina osuda tinjala taman koliko
ibs@crostuff.net 61
treba da opri srca slabih. Sve je greno, sve je odgovorno, to je jednostavno istina nepokornog i
poremeenog svijeta. Boica je zasienost, Boica je divljina, samo motikom i plugom zbijena u hranu
svijeta. Nannaferi je motika. Nannaferi je plug. I prije nego to ova grobnika procedura zavri, njezine
e sestre biti prekopane i preorane... kao plodno tlo za Ratnika Bijele sree.
Nema tatine u njezinu zadatku. Boica ju je pretvorila u metar kojim e svijet biti izmjeren -
nita vie, nita manje. Tko je Nannaferi da se time ponosi, a kamoli da se pita zato i zbog ega? No,
galeotska poslovica kae, nije nita vei zato to je oderao kou.
Samo je krvaviji.
Rekla im je da rasporede svoje svjetiljke po nadsvoenoj upljini, a onda ih uputila da sjednu
oko golemog kamenog stola u srcu odaje: legendarnog Ispucanog stola gdje je Pramajka glavom
jednom kaznila svoje svojeglave keri. Nannaferi zauzme mjesto Boice, tako da su se pukotine koje
su razdvojile prastare ploe stola irile poput zraka od njezinih usahlih grudi. Raspukline su izgledale
kao da se granaju i poput ila ire prema svakoj od njezinih sestara, to je dobro, pomisli ona, jer ona
e biti svjetlo koje e razotkriti raspukline u svima njima.
Sjedila je savreno nepomino i strpljivo ekala da utihnu i posljednji njihovi razgovori. Nekoliko
prisutnih tek su nedavno stigle s drugog kraja Tromorja; bilo je tu i vie od nekoliko starih neprijateljstava i
prijateljstava koja su prekinula imenovanja iz inozemstva. Budui da je prijateljstvo jedan od
najsvetijih Boiinih darova, tolerirala je njihove ale. Rijetkost je, znala je, nai se u drutvu sebi ravnih
jednom kad dosegnete najvie slojeve Kulta. Usamljenost je uvijek hladna cijena autoriteta, i to se na
ovim enama vidjelo. Eleva je posebno imala oajniku elju da govori.
No pokrov enormnosti ubrzo je utiao ak i nju. Uskoro je svih dvanaest sjedilo s jednakom ukoenom
strogou kao i njihova Vrhovna majka: proroica i jedanaest visokih sveenica Kulta. Sve osim Matrijarha,
Sharacinth - a ta injenica nikome nije mogla promaknuti.
"Samo jednom otkad su doli pogani", ree Nannaferi, glasom kao iz grla zadimljenog od starosti,
"sazvan je Ispucani stol. Mnoge od vas bile ste ovdje toga dana. Bilo je to radosno vrijeme, vrijeme slavlja,
jer je Kult konano vratio ovo mjesto, zemaljsku utrobu nae velike Boice gdje stanuje duga loza naih
sestara u iekivanju svojeg drugog roenja u Onostranome. U ono vrijeme slavile smo Srijaha i njegov
Sveti rat, mislei samo na ono to emo dobiti natrag. Nismo vidjele Demona koji je spavao u njegovu
trbuhu, koji e ga zaposjesti i preobraziti u sredstvo opresije i bogohulne tiranije"
Dopustila je svojem gnjevu da izokrene tu zadnju rije.
"Nismo vidjele Aspekta-Cara."
Raspali svojim tapom od svete akacije plotimice po stolu. Njezine sestre poskoe od praska. Zatim
posegne u svoju halju, iji su svileni nabori izgledali gotovo vlano na mjestima gdje su se nabirali oko savi-
jenih zglobova njezina tijela, i izvue malenu eljeznu kuglicu, ne veu od golubljeg jajeta, ovijenu
neodgonetljivim natpisom. Podigne je visoko izmeu palca i kaiprsta pa je oprezno stavi na stol pred sebe...
Chorae. Sveta suza Boja.
Kao da slijede neku neodoljivu logiku, pogledi ena savreno sinkronizirano prijeu od Chorae do
njezina lica. Tako smjelo obraanje bilo je dovoljan ok; Inaugurali, ceremonijalni rituali i uvodne molitve
obavezni su u ovakvim prilikama. Sada su zurile u nju potpuno zaprepatene. Poinju shvaati, Nannaferi
pomisli s gorkim zadovoljstvom.
Njihova Boica priprema se za rat.
"Prije svega," ree ona i poloi desnu ruku na drak tapa, "moramo se pozabaviti pitanjem vjetice."
S Chorae ispred sebe, implikacija je bila oita. Mislila je na jednu od njih.
Nekoliko ih izdahne. Maharta, najmlaa meu njima (i politiki ustupak Nilnameu), doslovno je
zavapila. Sharhild, sa svojim svinjskim oicama i obrazima poput rotkvice, gledala je s izrazom bezbojne
gluposti kojim je uvijek skrivala svoju pamet. Vethenestra je, dakako, kimala kao da je cijelo vrijeme znala.
Kakva bi to inae proroica bila?
Sve ih obuzme muk, toliko potpun da se inilo da uju kako mrtvi pepeo die.
"A-Ali, Sveta Majko", Maharta doslovno proape. "Kako moete znati?"
Psatma Nannaferi sklopi oi, svjesna da e biti grimizne kugle kad ih naglo otvori.
"Zato to mi Boica", promrmlja, "daje da vidim."
ibs@crostuff.net 62
Urlajui amor. Mukli zveket prevrnute kamene stolice. Eleva skoi, rairenih ruku, oi i usta isijavala su
joj sunevu bjelinu, kosa i halje vijorile su na nekoj nevidljivoj oluji. Sablasno mrmljanje sputalo se s
lukova, zidova, s oboda svega vidljivog - glas koji je guvao misli kao papir. Sharhild poleti na nju, s noem
kojim ju je kanila ubosti, no samo je baena unatrag, odbaena kao prljava krpa u kut. Spektralni zidovi
razdijelili su Grobnu dvoranu kao duhovi kiklopskih opeka. Krikovi su odzvanjali zatvorenim dubinama.
Sveenice su se jagmile, rasprile se. Sjene su se uvijale oko arki stvari.
Prasak eljeza o drvo. Zasljepljujue usijanje. Usisni huk.
Jauci i sitni vapaji nevjerice izdizali su se iz sumpornog smrada. Maharta je jecala, uurena iza ruba
Ispucanog stola. "Eleva!" netko povikne. "Eleva!"
"Mrtva je ve danima", protisne Nannaferi. Ona se jedina nije pomaknula. "Moda i dulje."
tap joj je zvrckao u ruci, kao da se jo trese od udara. Potapajui se, ona doe do pale vjetice i zagleda
se u raspuklu statuu soli na podu. Nepoznata djevojka, zauvijek smrznuta u munoj, drskoj bjelini. Jedra.
Nevjerojatno mlada.
S nehotiminim stenjanjem, Nannaferi klekne da uzme Suzu Boju sa zapraenog poda.
"Love nas vjeticama", ree ona, glasom koji je titrao od mrnje. "Treba li nam vei dokaz njihove
izopaenosti?"
Vjetice... Swayalska kola. Samo jo jedno u nizu svetogra Aspekta--Cara.
Prolo je nekoliko zaprepatenih trenutaka dok se njezine sestre nisu pribrale. Dvije su pomogle Sharhild
da ponovno sjedne, pune hvale za estinu i hrabrost stare thunverske hraniteljice. Ostale su polako prilazile
pogledati mrtvu vjeticu koja je samo nekoliko trenutaka prije bila Eleva - jedna od njihovih miljenica, k
tome! Maharta je nastavila plakati, iako je od srama samo mrcala. Vethenestra se vratila na svoje mjesto
i bacala oko stola bezizraajne poglede razumijevanja.
A onda su, kao da jo jedanput odgovaraju nekoj kolektivnoj logici, eruptirale s pitanjima i
zapaanjima. Nizak, gredama poduprt svod Grobne dvorane odzvanjao je od trijeznih usklika.
Navodno je Vethenestra prije dva tjedna sanjala da e se to dogoditi. Znai li to da ih rijah i Tisua
Hramova pomno motre? Ili je to djelo Carice? Phoracia je tvrdila da je vidjela Elevu kako dodiruje
Chorae prije najvie tri mjeseca u Carvthusalu za vrijeme solsticijskih obreda. To znai da ju je
vjetica zamijenila nedavno, zar ne? Negdje blizu tajnom pozivu koji su sve primile...
Ali kako je to mogue? Osim ako...
"Da", ree Nannaferi, tonom punim priznanja prijetnje koji je ispraznio sobu od glasova koji su se
meusobno nadmetali. "rijah zna za mene. Zna za mene ve neko vrijeme."
rijah. Sveti Otac Tisue Hramova.
Demonov brat, Maithanet.
"Tolerirali su me jer vjeruju da je tajno znanje vrijedno. Oni gomilaju urote kao to kastinski trgovci
skupljaju poslovne knjige i misle da mogu kontrolirati ono to mogu nabrojiti."
Neugodan trenutak.
"Onda smo osuene na propast!" naglo vikne Aethiola. "Sjetite se to se dogodilo Anagkejkama..."
Pet ubojica, uvjerenih da provode Sudbinu, pokualo je ubiti Caricu na dan Preplavljivanja njezinih
najmlaih sinova. Bio je to neuspjeh, i to je jo vanije, greka, i to takva koja je ugrozila sve
Ortodoksne, bez obzira iz kojeg su kulta. Glasine o Cariinoj osveti bile su predvidljivo nedosljedne:
Anagkejskom Matrijarhu ivoj je oderana koa ili je uivena u vreu s izgladnjelim psima, ili je rastegnuta
u pagu na raspinjalu. Sigurno je jedino da su nju i njezine neposredne podreene uhitili rijalski
vitezovi, nakon ega im se gubi svaki trag.
Nannaferi odmahne glavom. "Mi smo drugaiji kult."
Nije to bila tata zabluda. Uz mogui izuzetak Gilgaola, niti jedan od Stotine Bogova nije raspolagao
tolikim masovnim simpatijama kao to je to bio sluaj s Yatwer. Dok drugi kultovi nisu bitno razliiti od
svojih hramova, s povrinskim strukturama koje je lako sruiti, yatwerijanke su sline upravo ovim
hodnicima, sline Utrobi mrtvih, i nemogue ih je sruiti jer jesu zemlja. A ba kao to Katakombe imaju
tunele, naputenu kanalizaciju Stare dinastije koja see sve do ruevina sareotske biblioteke, tako i one imaju
dalekosena sredstva, bezbrojne ulaze, skrivene i strateki rasporeene.
Gdje god ima radnike kaste i robova.
ibs@crostuff.net 63
"Ali Vrhovna majko", ree Phoracia. "Govorimo o Aspektu-Caru."
Samo njegovo ime bilo je argument.
Nannaferi kimne. "Demon nije tako jak kao to ti moda misli, Phori. On i njegovi najzagrieniji,
najfanatiniji sljedbenici mariraju u Velikoj kunji, pola svijeta odavde. U meuvremenu, Tromorjem
tinjaju stari jadi i samo ekaju vjetar koji e ih raspiriti u poar." Zastane da takne jednu od sestara svojim
eljeznim pogledom. "Ortodoksni su posvuda, sestre, ne samo u ovoj prostoriji."
"ak su i pogani sve smjeliji", ree Maharta u znak potpore. "Fanaval im na jugu i dalje bjei. Ne proe
ni tjedan bez nemira u Nencip"
"Ali ipak," ustrajala je Phoracia, "vi ga niste vidjele kao ja. I ne slutite koliku mo ima! Nitko od vas!
Nitko ne" Starica se uhvati nekakvim trzajem u stolici. Phoracia je jedina meu njima bila starija od
Nannaferi, u onoj fazi gdje slabosti tijela ne mogu ne procuriti u duu. Sve ee je zaboravljala gdje joj je
mjesto, previe je govorila. Drskost smuenih i iscrpljenih koja dolazi na mahove.
"Oprostite mi", promrmlja. "Sveta majko, ja nisam htjela sugerirati..."
"Ali u pravu si", Nannaferi e blago. "Zaista ne moemo ni naslutiti kolika je njegova mo. Zato sam vas
i sazvala ovdje, gdje nas due naih sestara mogu zakloniti od njegovih dalekosenih oiju. Mi nemamo
pojma, ali mi nismo same. Ne kao to je on sam."
Pustila je da te rijei vise u sumporom zagaenom zraku.
"Boica!" sikne krna stara Sharhild. Kaplja krvi klizne joj s vlasita na elo i kapne na izbrazdani kamen
stola. "Sve znamo da vas je dotakla, Majko. Ali Ona je i dola k vama, nije li?" Strava u njezinu naglaenom
glasu potrajala je dulje nego uenje, kao da je izotrila osjeaj goleme teine koja je isijavala sa stropa.
"Da."
Jo jedanput Grobnom dvoranom provali nadmetanje mnotva glasova. Je li to mogue? Blagoslovljen
dogaaj! Kako? Kada? Blagoslovljen, blagoslovljen dogaaj! to je rekla?
"Ali to s Demonom?" Phoracia nadglasa sve ostale. Sestre utihnu, pokoravajui se svojoj posramljenosti
koliko i njezinu poloaju. "S Aspektom- Carom", smeurana ena je navaljivala. "to ona kae o njemu?"
I eto ga, stvarnost njihove svetogrdnosti ogoljena je u iskrenosti stariine smuene due. Njihov strah od
Aspekta-Cara zasjenio je sve druge strahove, ak i one rezervirane za Boicu.
Bez straha je mogue tovati samo sa strane.
"Bogovi..." pone Nannaferi, trudei se pretoiti nemogue u rijei. "Oni nisu kao mi. Oni se ne
dogaaju... odjednom..."
Oiju suenih od glupavog koncentriranja, Aethiola ree:" Vethenestra tvrdi"
"Vethenestra ne zna nita", Nannaferi se otrese. "Boica nema posla s budalama i varalicama."
Ispucani stol jo vie utihne. Sve oi slijedile su vijugavu raspuklinu koja je vodila do chalfantske
proroice, Vethenestre, koja je sjedila ukoeno kao da se bori s vlastitim drhtanjem. Samo to to je Vrhovna
Majka nekoga imenovala bilo je dovoljna katastrofa...
ena problijedi. "V-Vrhovna Majko... Ako s-sam vas iime na-na-ljutila..."
Nannaferi je pogleda kao da je raspucala urna. "Boica se naljutila", ree. "Meni si samo smijena."
"Ali to sam?"
"Vie nisi chalfantska proroica", ree ona glasom isuenim od aljenja i rezignacije. "A to znai da za
tebe nema mjesta za ovim stolom. Odlazi, Vethenestra. Mrtve sestre te ekaju."
Nannaferi doe slika njezine vlastite sestre, blizanke u djetinjstvu, one koja nije preivjela boginje. U
jednom trenu kao da je sve prolo kroz nju, glasan smijeh, hihotanje na ramenu, suzno uutkivanje. I boljelo
ju je nekako, znati da se njezina dua neko glasala notama sree. Podsjetilo ju je na ono to je dano...
I one rijetke stvari koje su ostale.
"e-ekaju?" promuca Vethenestra.
"Odlazi", Nannaferi ponovi. Neto u nainu na koji je pruila ruku, zastraujua modulacija kretnje
sugerirala je odredite, a ne smjer.
Vethenestra ustane, grevito drei nabore tkanine na bedrima. Prve korake napravila je natrake, kao da
oekuje da e je pozvati natrag ili da se probudi, jer gledala ih je s potresenim i oamuenim veseljem, licem
ibs@crostuff.net 64
koje je zaboravilo to je stvarno. Okrene se prema crnom drijelu ulaza. Sve su to osjetile, nekakvo
nezemaljsko stiskanje, saimanje praznoga zraka. Treptale su u nevjerici, zurile u uas koji se zbivao. Rebra
menstrualnog grimiza ovila su se zrakom poput dima. Blistave vitice sukale su se u nitavilo.
Nesvjesna, Vethenestra prijee prag. Meutim, nije toliko zakoraila u sjenu koliko je zakoraila van, kao
da nije nita vie od svoje slike, iskrivljavala se u smjerovima neopisivim ljudskom oku, kao da je lokva
isisana iz postojanja. Jedan trenutak bila je tu, sljedei trenutak je nije bilo.
Neto nalik na govor kao da je klopotalo u kutovima izvan dometa njihova sluha - ili moda krik.
Tiina. inilo se da je sam zrak iv. Iskopane dubine koje ih okruuju, jedan saasti hodnik za drugim, sve
je brujalo od praznine, mrtvog prostora. Dok je gledala svoje sestre, Nannaferi je vidjela kako i zadnje oi
oputa spoznavanje, stajanje ispod onoga to su ivjele cijelih svojih plitkih ivota. Boica, ne kao ime kojim
su sladile usne, ne nejasno prisutnost koja im je golicala tatinu i gladila trbuh njihovim grijesima, ve
Boica, Krv Plodnosti, udovina, bezvremenska Majka Raanja.
Ovdje, pretoila je svoj gnjev u krvavi mrak.
Posve iznenada, Maharta padne na koljena i prisloni suzno lice na prljavi pod. A onda su sve kleale, sve
aputale ili mrmljale molitve.
A Nannaferi se obrati svodu, ispruenih krivih ruku. "Tvoje keri su iste, Majko...
Tvoje keri su iste."
Sada su bile potpuno ponizne, zurile su u nju cendravim oima, oima punim oboavanja i uasnutosti, jer
vidjele su da je njihova Boica stvarna i daje Psatma Nannaferi njezina izabrana ki. Maharta je zagrli oko
bedara, sagne se da joj poljubi koljena. Ostale se naguraju oko nje, uzdrhtale od divljenja i ara, a Vrhovna
Majka sklopi nenaminkane oi, uivajui u kii njihovih njenih dodira, osjeajui se tjelesno i bestjelesno,
poput nekog nevidljivog koga su napokon vidjeli.
"Recite im", ree ona svojim sestrama, glasom hrapavim od strasti za dominacijom. "apatima dajte
svojim kongregacijama na znanje. Recite im da je Bijela srea okrenula lea njihovom velianstvenom
Aspektu-Caru."
Morale su uzeti darove koji su im dani. ak i one koje nisu razumjele...
"Recite im da Majka alje svojega Sina." Koji e im donijeti smrt.
Momemn...
Kelmomas se volio pretvarati daje Sveti atrij osmerokutni vrt smjeten u srcu Carske etvrti, ni vie ni manje
nego krov svijeta. Nije to bilo teko, s obzirom na to kako su okolne graevine zaklanjale prostranstvo Mo-
memna prema sjeveru i veliku plou Meneanora prema istoku. S gotovo bilo kojeg mjesta du kolonada ili
verandi koje gledaju na Atrij, vidio se samo dug plavi pad neba. Davao je svemu osjeaj visine i izoliranosti.
Zurio je u propupale platane ije su se kronje njihale na vjetru koji je jedva dopirao do njega dok je
sjedio na balkonu. Velika su ga stara stabla oaravala. Putujue linije debala razdijeljene u velike objeene
grane. Lie koje treperi poput riba na suncu. Neritmiko njihanje pred oblacima eljeznih trbuha. Imala su
mo, mo i smirenost pred kojima su mramorni stupovi i zidovi i sjenoviti interijeri naslagani na tri kata
baeni u zasjenu.
Ba bih volio biti stablo, zakljuio je Kelmomas.
Tajni je glas mrmorio, kao da predlae nezanimljiva rjeenja za posvemanju dosadu. Ali Kelmomas ga
je ignorirao i umjesto toga se usredotoio na majin milozvuni dijalog. Kad bi legao na trbuh i pritisnuo lice
uz hladan sjaj balustrada, gotovo ju je mogao vidjeti kako sjedi na rubu istonog bazena, jedinom mjestu
gdje se atrij otvarao prema prostranstvu mora.
"Sto da onda radim?" govorila je. "Da krenem protiv itavog kulta?"
"Bojim se daje Yatwer previe popularna", njegov stric, Sveti Srijah, odgovori. "Previe omiljena."
"Yatwerijanke, da-da", njegova sestra Theliopa ree onim svojim slinavim glasom i iskrivljenim rijeima.
"Rezultati oeva popisa stanovnita pokazuju da otprilike est od deset kastinskih radnika redovito sudjeluju u
nekakvom yatwerijanskom ritualu. Sest-od-deset. Najpopularnija meu Stotinom. Da-le-ko. Daleko."
Majino oklijevanje da odgovori reklo je sve. Nije ju toliko iritirala vlastita ki - majka nikad ne bi mogla
ibs@crostuff.net 65
mrziti svoje dijete - vie je bila stvar u tome da u njoj nije mogla pronai odraz sebe, nita oito ljudsko. U
Theliopi nije bilo ni trunke topline, samo gomile i gomile injenica i izrazita averzija prema svim
zamrenostima koje zatvaraju razmake meu ljudima. Ta esnaestogodinjakinja gotovo da nije mogla
pogledati tue lice, toliko ju je uasavala mogunost da naie na neiji pogled.
"Hvala ti, Their
Njegova starija sestra je poput mrtvog uda, zakljui Kelmomas, produetak u neosjetan prostor.
Majka se oslanjala na njezin intelekt samo zato to joj je to otac naredio.
"Sjeam se kako je to bilo", nastavi majka, glasom upuenim iskljuivo njegovu stricu Maithanetu.
"Najeim se kad pomislim koliko sam bakrenjaka bacila prosjakinjama mislei da su moda preruene
sveenice. Boica Darivanja..." Smijeh, u isti mah bolan i alostan. "Nemapojma, Maitha, kakav melem
za duu Yatwer moe biti..."
Izazvan primjesom tjeskobe i melankolije u njezinu glasu, Kelmomas nagne glavu, nagura se uz
mramorne stupove sve dok ga obrazi nisu zaboljeli. Ugledao ju je, zavaljenu u omiljenom divanu, tek
siluetu suznih oiju pred staklenim prostranstvom bazena. Izgledala je tako mala, tako nevjerojatno
krhka, da mu je bilo teko disati...
Ona nas treba, ree mu glas.
Upravo tada dadilja Porsi dovede njegova blizanca Samarmasa. Ustavi s djeakom lakoom,
Kelmomas skoi s verande u mirisni polumrak igraonice. Samarmasov je osmijeh progutao njegovo
aneosko lice kao to je uvijek inio i pretvorio ga u nacerenu djeju verziju ajoklijanskog idola. Porsi, s
oiljcima od akni poput mrlja od vina, iji su prsti posesivno poivali na zlatnoj kosi njegova brata,
odmah je poela govoriti onim svojim glasom kojim je govorila kad bi se blizanci nali zajedno. "Hoete
igrati parastu? Hoete li to igrati? Ili neto drugo? Pa da, kako sam mogla zaboraviti? Tako snani deki -
jo malo pa ste prerasli parastu, zar ne? Neto ratno, onda. Je 1' to bolje? Znam! Kel, ti budi ma, a
Sammi e biti tit..."
Priala bi i priala, a Kelmomas bi se smijeio, durio ili slijegao ramenima i pritom zurio u njezino
lice i razmiljao o sitnim uasima koje ondje vidi. Obino bi prihvatio igru, ismijavao igre koje bi
organizirala za njih dvojicu. Dok su igrali parastu, prilagodio bi svoje ispade u nekoliko dana za redom i
mjerio varijable koje utjeu na njezinu reakciju. Ustanovio je da je potpuno iste rijei mogu nasmijati ili
pak toliko naljutiti da krgue zubima, ovisno o njegovu tonu i izrazu lica. Ustanovio je da joj, ako joj
iznenada prie i stavi glavu u krilo, moe zamagliti oi, pa ak i izmamiti suze. Ponekad bi, dok bi
Samarmas slinio i mumljao nad nekom igrakom od bjelokosti, okrenuo lice s njezina bedra i zagledao
se onako dokono i zatieno u njezino lice, osjeajui miris njezinih prepona kroz njezinu halju. Uvijek bi
mu se nasmijeila s nervoznim oboavanjem, razmiljajui - a znao je to jer je to nekako mogao vidjeti -
da je iz krila gleda mali bog. A on bi govorio udne, djetinjaste stvari koje su joj srce ispunjale
strahopotovanjem i divljenjem.
"Isti si kao on", odgovorila bi svako malo. A Kelmomas bi bio presretan jer je znao da misli na njegova oca.
ak i robovi to vide, rekao bi glas.
Bila je to istina. U njegovu je duu stalo toliko vie svjetla nego u due ljudi oko njega. Imena. Nijanse.
Ritam kojim razliite ptice mau krilima.
Tako je znao sve o bolesti koju su lijenici-sveenici nazivali moklot, ili "drhtavica". Znao je odglumiti
simptome, do te mjere da je mogao prevariti starog Hagitatasa, majina dvorskog lijenika. Trebao je samo
zamisliti da ima temperaturu i dobio bi temperaturu. Drhturenje i tre-suckanje, pa to je ak i njegov tulavi
brat mogao izvesti. Znao je da e Parsi, kad joj kae da mu se listovi gre, iz istih stopa odjuriti po lijek,
opskuran i grozan list iz dalekog Cingulata. I znao je da ga nee nai u ambulanti jer kako bi i mogla kad je
skriven ispod njezina kreveta? Pa je znao da e ga poeti traiti...
I ostaviti ga nasamo s njegovim blizancem Samarmasom. "Ali zato, Maitha?" majka je govorila. "Zar su
poludjeli? Zar ne vide da smo mi njihovo spasenje?"
"Pa zna odgovor na to, Esmi. Kultisti nisu ni manje ni vie glupi nego ostali ljudi. Vide samo ono to
poznaju, samo se trude braniti ono to vole. Sjeti se promjena koje je moj brat uveo..."
Porsi dugo nee biti. Nikad joj nee pasti na pamet traiti ispod svojeg kreveta jer ga nikad nije tamo
stavila. Trait e i traiti, sa sve cmoljavosuznijim oima, svjesna da e je pozvati na odgovornost...
Nasmijeen, Kelmomas je sjedio prekrienih nogu i zamiljeno promatrao svojeg brata, koji je prislonio
ibs@crostuff.net 66
glavu na kestenjast tepih i zurio gore u zmaja iz neke minijaturne perspektive. Iako je dlanovima izlizana
glava zmaja bila znatno manja od njegove ruke, djeak je izgledao siuno, kao figurica steatita koja se igra
detaljno izrezbarenim zrncima pijeska. Igraka u liku carskog princa koja eprka po jo manjoj igraki.
Samo je dokona bitka izmeu dosade i strahopotovanja u njegovu izrazu lica inila prizor stvarnim.
"A ovo pitanje Bijele sree?" upita udaljeni glas njegove majke.
"Bijela-srea-Bijela-srea", ree Theliopa. Kelmomas ju je mogao zamisliti kako se ljulja u stolici, trza
zglobovima i kako joj dlanovi klize od laktova do ramena pa natrag. "Puko vjerovanje kultskih korijena
-prastaro-staro-prastaro. Prema Pirmeesu, Bijela srea je ekstremni oblik providnosti, dar Bogova protiv
svjetovne ti-ti-tiranije."
"Bijela-srea-Bijela-srea", Samarmas ju je oponaao, a onda onako grgoljio brade poloene uz vrat.
Kelmomas ga uutka bijesnim pogledom jer je znao da ga barem njihov stric moe uti.
Kao i bilo tko tko u sebi ima zapaljive krvi njihova oca.
"Misli da je to tek snalazljiva prijevara?" njegova majka upita strica.
"Bijela srea? Moda."
"Kako to misli, 'moda'?"
Samarmas je odetao do krinje s igrakama i natrag i donio jo nekoliko figurica, neke od srebra,
neke od mahagonija. "Mamica", promrmljao je kao daje u nekom svojem svijetu dok je izvlaio figuricu
ene izlivenu iz izvijenog srebra. Primaknuo ju je starome zmaju da se poljube. "Pusa!" usklikne, a oi
mu se zasjaje od grgljavog divljenja.
Kelmomas je roen zagledan u potop od lica svojeg blizanca. Neko su se vrijeme, znao je, majini
lijenici bojali za njega jer se inilo daje u stanju jedino zuriti u svojeg brata. Sjeao se samo naleta
bolnih udaraca i hripavog zadovoljstva, i gladi toliko praiskonske daje progutala prostor izmeu njih i
zalemila njihova lica u jednu duu. Svijet je odguran u periferiju. Tutori i lijenici zamorili su na
rubovima, a stvorenje s dva tijela koje zuri u vlastite bezizraajne oi nije ih toliko ignoriralo koliko
previdjelo.
Tek kad je Hagitatas, s drhtavim ali neumoljivim strpljenjem, izreci-tirao litaniju razlika izmeu
zvijeri, ovjeka i boga, Kelmomas je uspio prevladati buku koju je predstavljao njegov brat. "Zvijeri se
kreu", stari je lijenik govorio hrapavim glasom. "Ljudi razmiljaju. Bogovi ostvaruju." Ponavljao je i
ponavljao. "Zvijeri se kreu. Ljudi razmiljaju. Bogovi ostvaruju. Zvijeri se kreu..." Moda se to
dogodilo samo zbog ponavljanja. Moda zbog apatinog tona, naina na koji je sam njegov dah
ponitavao sadraj njegovih rijei, putajui ih da se upiju u podruje izmeu, u linijama koje reu
dragulje. "Zvijeri se kreu..." Stalno ispoetka, sve dok se Kelmomas nije jednostavno okrenuo prema
njemu i rekao: "Ljudi razmiljaju."
Jedan treptaj i jedno se pretvorilo u dvoje.
On je jednostavno... razumio. U jednom trenutku nije bio nita, a u drugom je zurio, ne u sebe nego u
zvijer. Samarmas je, Kelmomas e kasnije shvatiti, potpuno ono to e vidjeti da vreba u svim licima:
ivotinja koja zavija, dae, lape...
ivotinja koja ga je, zbog njegovih neizvjebanih osjetljivosti i same svoje neposrednosti, prodrla i
napravila brlog u njegovoj glavi.
Jedan treptaj i ono to je bilo apsorbirano iznenada se odbilo. Kasnije je Kelmomas jedva mogao
podnijeti gledati u cirkus Samarmasova lica. Neto na njemu izazivalo mu je gaenje, ne onakvo da bi
napravio grimasu i odvratio pogled, nego ono koje je skupljalo stijenke eluca i odasiljalo ruke u siloviti
obrambeni poloaj. Bilo je to kao da njegov brat ima utrobu s vanjske strane. Neko je vrijeme Kelmomas
osjeao nagon da vrisne u znak upozorenja svaki put kad je majka zasipala Samarmasa tepanjem i
poljupcima. Kako to nije vidjela, otputanje vlanih i sjajnih stvarica? Samo gaje neka instinktivna
tajnovitost sprijeila da progovori, volja, surova i spontana, da pokae samo ono to je potrebno pokazati.
Sada je ve naviknut na nju, naravno. Na tu zvijer koja mu je brat.
Pseto.
"Hej, Sammi", ree on s majinim slinavim osmijehom. "Gledaj..."
Sagnuo se, stavio jedan dlan na tlo i podignuo noge u zrak. Naceren naopake, skakutao je na jednoj ruci
ibs@crostuff.net 67
prema njemu, s neutralnog tepiha na hladan mramor.
Samarmas je grgljao od ushienja, pokrio usta i upirao prstom. "Gu-ga!" vritao je. "Vidim ti gu-gu!"
"Ti to ne moe, Sammi?"
Samarmas nasloni obraz na rame i srameljivo se nasmijei prema podu. "Nita", prizna.
"Bogovi nisu vidjeli Prvu apokalipsu" govorio je stric Maithanet, "zato bi onda vidjeli Drugu? Slijepi su
kad se radi o Ne-Bogu. Slijepi su na svaki oblik inteligencije koji nema duu."
Jo jedna nezamjetna stanka prije majina odgovora. "Ali Kellhus je prorok... kako"
"Kako je mogue da ga Bogovi progone?"
Kelmomas je ostao naglavce pokraj svojeg brata, a pete su mu se njihale u zraku.
"Zar ba nita ne moe, Sammi?"
Samarmas zatrese glavom. Jo je naizmjence grgoljio i smijao se smijenoj pozi svojeg brata.
"Gospodin Sejenus", govorio je Maithanet, "nauio nas je da Bogove ne vidimo kao zaseban entitete nego
kao fragmente ukupnog Boga. To moj brat uje, Apsolutni Glas. To je obnovilo Zavjet izmeu Bogova i
Ljudi. Zna to, Esmi."
"Dakle, govori da bi Stotina mogla biti u sukobu s Bojim naumima - sa svojim vlastitim zbrojem?"
"Da-da", prekine Theliopa. "Postoji stotinu osamdeset devet referenci koje govore o oprenim ciljevima
Bogova i Boga svih Bogova, od ega dvije u samom svetom Traktatu. 'Jer oni su poput Ljudi, okrueni tamom i
ratuju sa sjenama a da i ne znaju ega.' U-Uenjaci, trideset etiri, dvadeset. 'Jer ja sam Bog, mjera svih
stvari...'"
Kelmomas zamahom spusti noge, sjedne pred Samarmasa i privue se dovoljno blizu da im se koljena
dotaknu. "Znam", proape. "Znam neto to moe..."
Samarmas se lecne i trne glavom, kao da je uo neto previe divno da bi povjerovao.
"to? to? to?"
"Sjeti se vlastite due", govorio je stric Maithanet. "Sjeti se rata u sebi, naina na koje dijelovi uporno
izdaju cjelinu. Ne razlikujemo se toliko od svijeta u kojem ivimo, Esmi..."
"Znam - znam sve to!"
"A da hoda po gredi?" ree Kelmomas. "Zna hodati po gredi, zar ne?"
Koji trenutak kasnije, Samarmas je teturao na irokoj kamenoj ogradi balkona, a duboka su prostranstva
zjapila iza i ispod njega. Kelmomas ga je gledao iz igraonice, stajao je odmah iza linije sunca na podu i
smijeio se kao da je zapanjen njegovom vjetinom i hrabrou. Glasovi njegova strica i majke bili su kao
filtrirani daljinom i inilo se da dopiru s neba.
"Ratnik Bijele sree", govorio je stric, "ne mora biti stvaran. Ve su i same glasine opasna prijetnja."
"Da, slaem se. Ali kako se boriti protiv glasina?"
Kelmomas je gotovo vidio strievo odglumljeno mrtenje.
"Kako drugaije? Drugim glasinama."
Samarmas je klicao u priguenom trijumfu. Ruke bijele poput vate ispruene prema van. Noni prsti
skvreni oko mramorne linije. Platane se propinju iza njega, tamne pod suncem obasjanim kronjama, seu
uvis kao da pokuavaju uhvatiti neki vii pad.
"A yatwerijanke?" upita majka.
"Sazovi sjednicu. Pozovi Matrijarha glavom ovamo na Andiaminske visove."
Iznenadan zaron naprijed i naginjanje natrag. Trzaji hvatanja ravnotee. Sitni znakovi tjelesne panike.
"Da, ali i ti i ja znamo da ona nije pravi voa kulta.''''
"Sto bi nam moglo ii u prilog. Sharacinth je ponosna i ambiciozna ena, ena koja teko podnosi ulogu
figure.
1
"
urni koraci oporavka. ukanje stopala po ulatenom kamenu. Grgljavi smijeh zaguen nervoznim,
refleksnim gutljajem.
"Molim? Zarpredlae da je podmitimo? Ponudimo joj mjesto Vrhovne majke?"
"To je jedna mogunost."
ibs@crostuff.net 68
Tanahno tijelo uvijalo se oko nevidljive toke, toke koja kao da se kotrljala s jedne strane na drugu.
Okolni zrak dubok od obeanja gravitacije. "Kao Srijah ti ima njezin ivot u svojim
rukama."
"Zato mislim da ona zna vrlo malo ili nita o tim glasinama i o planovima koje njezine sestre kuju."
Oduevljene i razdragane oi. Dlanovi krue zrakom. Cerenje bez daha.
"To bismo mogli iskoristiti"
"Dabome, Esmi. Kao to rekoh, ona je ponosna ena. Ako uspijemo izazvati raskol Kulta..."
Samarmas zatetura. Bosa noga, bijela poput bjelokosti na blistavom suncu, zamahne iza pete druge noge,
oko nje pa ispred, taban se sputa, ovija se kao mokra krpa oko kamena. Zvuk nalik na srkanje.
"Raskol..."
Sjena djeaka skraena visokim kutom sunca. Ispruene ruke trgnu se hvatajui prazan zrak. Stopala i
noge zalepraju prema van. Silueta, mlitava i vrsto umotana, pada kroz reetkastu sjenu balustrade. Uzdah
poprskan slinom.
A onda nita.
Kelmomas je stajao i treptao prema praznom balkonu, nesvjestan komeanja koje je dopiralo odozdo.
Kao i njegovu ocu, u njegovu je duu stalo vie svjetla nego ljudima oko njega. Tako je otkad ga je
Hagitatas nauio razliku izmeu zvijeri, ovjeka i boga -jo otkad je prvi put odvratio pogled od lica
svojeg brata. Zvijeri se kreu, rekao je starac.
Ljudi razmiljaju.
Tako je znao koliko ga Samarmas voli i oboava, znao je da e uiniti sve da zatvori ponor uvida i
sposobnosti koji se otvorio izmeu njih. I tono je znao gdje Stupovski straari ukopavaju svoje sandale,
gdje dre drke svojih dugih kopalja...
Uzbunjeni povici odzvanjali su atrijem, vinuli se u nebo. Vojnici smionih glasova promukli od tuge i
uasa. Suzdrano blebetanje robova.
Kao zapanjen, Kelmomas ode do mramorne ograde, nasloni se preko dijela s kojeg je njegov brat
pao. Pogleda dolje, ugleda svojega brata u oklopljenom krugu straara, izvrnutih oiju, desne ruke
smotane poput ueta, torza koji se trzao oko drka koplja koje mu je probolo bok.
Mladi Carski Princ bio je dovoljno oprezan da obrie maslinovo ulje s ograde. Zatim zatuli kao to bi
maleni djeak trebao.
Zato? upita onaj glas. Tajni glas.
Zato me nisi ubio prije?
Vidio je majku kako se akama probija kroz Stupovske straare, zauje njezin neutjeni vrisak.
Gledao je svojeg strica, Svetog rijaha kako je prima za ramena kad se bacila na svojeg voljenog sina.
Vidio je svoju sestru Theliopu, apsurdnu u onim svojim crnim haljama, kako prilazi s nezemaljskim
zanimanjem. Primijeti kako jedna od njegovih vlastitih suza pada, kao tekui biser, pada i razbija se na
mlitavom obrazu njegova blizanca.
Koja tragedija. Bit e potrebno toliko ljubavi da se zalijei.
"Mama!" krikne. "Mamiceeeeeee!"
Bogovi ostvaruju.
Toliko je ljubavi u dodiru sina.
Svjetlo se slijevalo kroz zrak poput pare. Pogrebna prostorija bila je uska i visoka, poploena
redovima ainonskih ploica plavog uzorka, ali osim toga neukraena. Idoli su zurili iz malih nia,
gotovo, ali nikad sasvim zaboravljeni. eravnici zlatnog sjaja soptali su u kutovima i otpuhivali
jedva vidljive vrpce dima. Carica se naslonila na mramorni pijedestal u sredini prostorije, i gledala
dolje, zurila u nepomine crte svojeg najmanjeg djeteta.
Poela je od njegovih prstiju, pjevuei jednu staru pjesmu koja je nagnala njezine robove u pla kad su je
prepoznali. Ponekad su zaboravljali daje i ona skromnog porijekla kao i oni. Nasmijeila se i pogledala
dolje prema njima kao da eli rei: Da, cijelo sam vrijeme bila vi...
Samo jo jedan rob.
ibs@crostuff.net 69
Podigne podlakticu, dugim njenim pokretima opere je od lakta do zapea, od lakta do zapea.
Bio je hladan poput gline. Bio je siv poput gline. Pa ipak, koliko god pritiskala, nije mu mogla
promijeniti oblik. Uporno je ostajao njezin sin.
Zaustavi se i zaplae. Nakon nekog vremena proguta bol, tihim kaljem proisti grlo. Nastavi prati i
pjevuiti. inilo joj se da ga vie klee nego to ga pere, da svakim potezom postaje sve stvarniji. Savrene
crte lica i mokri uperci. Porculanski sjaj koe. Mali made ispod lijeve bradavice. Zvijee pjegica koje se
prostire poput ala od jednog mravog ramena do drugog.
Sve je upijala, prelazila krpom, tapkala i isplahnjivala, kretnjama koje nije mogue razlikovati od
pobonosti.
Toliko je ljubavi u dodiru sina.
Njegova prsa. Niska krivulja trbuha. I dakako njegovo lice. Ponekad bi je neto nagnalo da ga ubode i
protrese, da ga kazni za tu okrutnu igricu. No njezini su pokreti ostali nesmeteni, polagani i sigurni, kao
da je in rituala neka vrsta kunje za otkrivanje poremeenih dua.
Iscijedila je spuvu, sluala klopot vode. Nasmijeila se svojem djeaiu, divila se njegovoj ljepoti.
Kosa mu je bila zlatna.
Mirie, pomisli ona, kao da se utopio u vinu.
Imala je jedan san, i to prepreden.
Skrivao se u dubinama dana i potpuno je izbjegavao nou. Prikradao bi joj se poput umora, poput prvog
polaganog dubokog udaha nakon sati dahtanja. Napadao bi kad ne bi pazila, u onim malim trenucima,
onim sekundama umorne jasnoe koje nas nikad ne prestaju iznenaivati u naim cirkusantskim danima.
Ili kad bi plakala, kao sad, skvrena oko svojeg sina, svojeg ivog sina, na muevu krevetu.
"Ne putaj me!" proaptala bi stiui lice u njegovu vlanu kosu.
Mukarac koji nije njezin mu grli je u tom snu. arobnjak i budala. I jedan grad gori, sveti grad, a dim se
plete visoko u planine. I treba donijeti odluku.
Hodati meu goruim kulama ili se okrenuti i otii.
A on je govorio ono to uvijek kae: Gledat u kako svijet gori, Esmi. Gledat u ga kako gori.
Ne putaj... aptala je, grlei vrsto svojeg sina. Razmiljala je o kulama koje gore.
Razmiljala je o Kelmomasu. Svojoj jedinoj preostaloj ljubavi.



















ibs@crostuff.net 70
oglavlje
esto


MODlNA


Pitajte mrtve i rei e vam. Nisu sve ceste jednake. ak i karte grijee.
EKYANNUS I, 44 EPISTOLE
Umori sve to ubije i strah e ti biti ast.
SCYLVENDSKA POSLOVICA

Rano proljee, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), rijeka Rohil
Modina.
Achamian je o tom mjestu znao samo ono to mu je njegov galeotski rob Geraus rekao. Bio je to
skalpojski centar na zapadnom kraju dugog plovnog dijela rijeke Rohil, mjesto gdje su skupine skalpera koje
su djelovale u zabaenim predjelima mogle pokupiti svoje premije i kupiti zalihe. Budui da je to bilo
najblie sredite, bilo kakvog oblika, od njegove kule, Geraus je odlazio onamo tri-etiri puta godinje
prodati svoja krzna i, zlatom koje mu je Achamian dao, nabaviti robu koju nisu mogli sami improvizirati.
Kao smiren ovjek koji polako govori, Geraus je uvijek oprezno uivao dok im je priao prie o svojim
odlascima u grad. Moda zato to su putovanja bila i naporna i opasna - Tisthanna je Achamianu rijetko
pratala tjedne Gerausova izbivanja - a moda samo zato to su bila otklon od rutine njegova ivota, Geraus
bi se ponaao vrlo prkosno u danima neposredno nakon povratka. Tek kad bi ispriao sve prie, vratio bi se u
granice svoje blage i pouzdane naravi. To je uvijek bilo njegovo vrijeme da zasja, da rob velikog vjeca
bude "na pleima svijeta", kako bi to Galeoani rekli.
Veinom su ti njegovi posjeti izgledali kao skroviti, tajanstveni poslovi, transakcije samo i iskljuivo s
ljudima od povjerenja. Vrea graha, prema Gerausovim rijeima, bila je jednako vrijedna i popraena
komplikacijama kao kesa zlata ili bala skalpova. Nije tajio svoju diskreciju - tovie, inilo se da se njome
vrlo ponosi. Jo kao novoroenadi, Geraus se silno trudio svojoj djeci usaditi svijest o neprocjenjivoj
vrijednosti koju za preivljavanje ima skromnost. Najvea vrlina svakog roba, uvijek je govorio,
sposobnost je da proete neopaeni.
Nita drugaije nego kod pijuna, Achamian je morao primijetiti.
Kad samo pomisli na to da je one dane smatrao svrenim, lutanje Tromorjem, odlaske s dvora na
dvor, ponosan stav pred podsmjeljivim kraljevima i monicima - jo uvijek kao Uenjak. Iako je izgubio
salo, iako je nosio vunu i ivotinjske koe umjesto muslina i mirisne smole, sama injenica da kree
prema nepoznatim horizontima ponovno je oivjela utrnutu prolost. Ponekad kad bi pogledao gore kroz
prolistale grane, vidio bi tirkizno nebo Kiana ili, kad bi kleknuo da napuni uturicu, ustalasanu crninu
sjevernog Meneanora. Treptaji su postali pogledi, svaki sa svojom povijeu, svojim osobitim smislom i
ljepotom. Plemiki dvorjani kako se smiju, bijelih namazanih lica. Kipue delicije koje posluuju
nauljeni robovi. Utvrde presvuene emajliranim ploama, sjajne pod jalovim suncima. Crnoputa prostitutka
kako podie koljena uvis.
Dvadeset je godina proletjelo a nije proao ni dan.
Shvatio je da ve tuguje za Gerausom i njegovom obitelji, i vie nego to je mogao zamisliti. Robovi su
neobini na taj nain. Kao da injenica vlasnitva zaklanja oite i osnovne ljudske veze. ovjek bi pomislio

ibs@crostuff.net 71
da e vam nedostajati udobnosti, a ne robovi koji vam ih pruaju. Sada Achamianu nije nimalo stalo do
komfora - inio mu se prijezira vrijedan. A neto bi u njemu zadrhtalo svaki put kad bi se sjetio njihovih
lica -nasmijanih ili uplakanih, svejedno - neto nazubljeno spoznajom da vie nikad nee sjediti s njima.
Od toga se osjeao kao cendravi djed.
Moda je to dobro, taj samoubilaki zaokret koji je njegov ivot napravio.
Zastao je, uivao u pozlaenoj raskoi veernje divljine u daljini. Strmina je vrljala po horizontu,
dalekosena traka uspravnog kamena koja se ublaavala u polumraku, poduprta sipinom i kamenim
groma-dama zaguenim rampama koje su se sputale u ume. Vidio je Slapove pletenica koji su dobili to
ime zato to se rijeka Rohil razdvajala oko velike kamene glave na rubu strmine i padala u dva gromovita
vodopada.
Modina je leala neposredno ispod, utopljena u izmaglicu vodopada poput ruina praha. Prvotni je grad,
prema Gerausovim rijeima, izgraen nie niz rijeku, ali je poput gusjenice gmizao prema dnu strmine jer su
se posrednici u trgovini skalpovima natjecali tko e prvi doekati skalpoe orijentirane zapadu. Sada, usjeen u
okolnu umu, grad je izgledao kao rana skorena smolom i drvetom, kolibama nagomilanim na straare,
sklepanim od balvana i odbaenog materijala, nagruvanim uz obale rijeke, utisnutim u nie terase stijene.
Bilo je potpuno mrano kad je Achamian doao do naputenih rubova. Drveni stupovi jedini su preostali
od izvorne Modine. Vidio ih je kako stoje okrueni paprati, tihi kao mjeseina koja ih je osvjetljavala, neki
truli, neki nagnuti, svi s nekom pogrebnom osamljenou koja ga je uznemiravala. Razliiti znakovi i
nasumine oznake bili su urezani u one najblie stazi, ostaci bezbrojnih putnika i njihovih nebrojenih tatina
i frustracija. Sjajan kroz pukotine u mranim oblacima, avao nebeski omoguio mu je da deifrira neke od
njih. "JEBEM SRANKOVE", glasio je jedan svjee urezani natpis na galskom. "HORJON JE ZABORAVIO
ZASPATI S GUZICOM PREMA ZIDU", glasio je drugi napisan ainonskim piktogramima - pokraj mrlje
koja je mogla biti krv zapeena na suncu.
Tutnjava vodopada penjala se visoko u no, i prva mu para biserima optoi kou. Prijetei je osjeaj
obavijao prva svjetla naselja pred njim. Koliko je ve prolo otkad se posljednji put odvaio doi na ovakvo
mjesto? Karneval stranaca...
Achamian se s mazgom dovukao do neega to je izgledalo kao glavna ulica. Sada je ve bio napola bez
daha, tijela proeta ponirucim zujanjem od klipsanja kroz blatne daljine. Imao je osjeaj da mu je plat
obrubljen olovnim polugama, toliko je teak postao. Gradu odgovara ime, zakljui. Modina. Gotovo je
mogao zamisliti da hoda kroz kal raspolovljenih kostiju.
Zasjenjeni ljudi teturali su kroz koloteine oko i uz njega, neki sami, oiju praznih i opreznih, drugi su se
cerekali u skupinama, oputenih usana i pogleda, svjesni da ih titi grupa. Svi su bili promoeni. Svi su urlali
da nadglasaju tutnjavu vodopada. Veina je bila naoruana i oklopljena. Mnogi su bili prekriveni skorenom
krvlju, bilo zato to su bili ranjeni, bilo zato to se nisu oprali.
Bili su to Skalpoi, odobreni nalogom Aspekta-Cara, privueni sa sva etiri kraja novog Carstva: upavi
Galeoani, glatko izbrijani Nansurci, vrlo bradati Tvdonci, ak i Nilnameani pospanih oiju - svi su doli
ovamo mijenjati skalpove za carske kellike i rijalski oprost.
Optereen nizom dugih pogleda, Achamian se zgrbio dublje pod kapuljau svojeg plata. Znao je da
je sve samo ne upadljiv, samo je taj dio njega zaboravio vjerovati u anonimnost. Pa ipak bi i nesvjesno
ustuknuo pred dodirima njihovih oiju, ratobornih ili znatieljnih, nije bilo vano. U zraku se osjeala
divljina, daak nekakvog dubokog bezakonja, koje je u poetku pripisao oslobaanju potisnutih nunosti.
Skalpoi su provodili mjesece daleko od ognjita, ratujui i lovei Srankove po bespuima divljine. Nije
mogao zamisliti nemilosrdniji poziv, niti vee opravdanje za ekscese.
No kako se suluda parada zgunjavala, shvatio je da preputanje nagonima nije bilo tek stvar
zasienja nezadovoljenih pouda. Bilo je tu previe ljudi iz previe razliitih kasti, vjera i naroda. Kastinski
plemii iz Cingulata. Odbjegli robovi iz Ce Tvdonna. Fanimski heretici iz Girgaa. Kao da samo
zajedniko porijeklo jami civilizaciju, zajedniki jezik u ivotu, a da je inae sve bijes i
nerazumijevanje. Gladi - samo je to zajedniko tim ljudima. Instinkti. Nije ih divljina inila divljima, pa
ak ni surovost Srankova, ve nemogunost da vjeruju iemu osim onome to je bestijalno u drugima.
Strah, rekao je sebi. Strah, pouda i bijes. ..Uto vjeruj, stari moj. inilo se da je to jedina zapovijed koje
mjesto poput Modine moe podnijeti.
Vukao se naprijed, umorniji nego ikad. Osjeao je miris viskija, bljuvotine i plitkih zahoda. uo je
ibs@crostuff.net 72
pjesme, smijeh i pla, sablasne note lutnje koju je netko prebirao pod zdjelom noi. Vidio je osmijehe -
bljesak zlata meu utim, trulim zubima. Vidio je lanternama oslikane interijere, bune, osvijetljene svjetove
ispunjene grubim rijeima i ludim, ubojitim pogledima. Vidio je sjaj izloenih otrica. Gledao je kako
glasni Galeo-anin mlati drugoga, opet i iznova, sve dok od njega nije ostao tek krvlju natopljen crv koji se
grio i savijao u blatu. Zaskoi ga pijana bludnica s mlohavim, golim podlakticama punim masnica. "'O'
breskvu?" zatezala je, grabei ga za meunoje.
Osjetio je ar izgubljenog sjeanja, nervozu starih navika koje spaavaju ivot, nita manje razboritih
zbog toga to su zakrljale. Uhvati drak noa ispod plata.
Proao je uz osvijetljenu carinarnicu, gdje je u ustajalom polumraku visio izlizani Cirkumfiks.
Modina je izloeni poloaj Novoga Carstva - to ne bi bilo dobro zaboraviti. Proao je uz lazaret i njegovu
auru antidijareika, fekalija i infekcije. Proao je uz puionicu opijuma s niskim stropom poduprtim gredama,
kao i uz nekoliko bunih taverni i dva bordela od atorskih krila, odakle je stenjanje i kupljeno hihotanje
curilo u iru no. Naiao je ak i na Yatwerin hram nainjen od drvenih stupova i greda, pun zvonjave i
bajanja - neka veernja ceremonija, Achamian je pretpostavio. Cijelo to vrijeme vodopad je ikljao i huao,
jednolino praskanje vode u kamen. Bistre perle kapale su mu s ruba kapuljae.
Pokuavao je ne razmiljati o djevojci. Mimari.
Do trenutka kad je naiao na konaite koje je Geraus spomenuo, na Nadignutu nogu, ve se gotovo bio
naviknuo na galamu. Modina se, zakljuio je dok je uvodio mazgu u stranje dvorite, ne razlikuje mnogo
od velikih poliglotskih gradova njegove mladosti. Poroniji, graen od drva umjesto od monumentalnog
kamena i nedovoljno velik da bi se ravnodunost i masovna anonimnost spojile u urbanu toleranciju - ovdje
nije bilo preutnog dogovora da se previaju tue izopaenosti. Svakome se u bilo kojem trenutku moglo
suditi. Pa ipak, bio je tu isti osjeaj mogunosti, sluajne i kolektivne, koji je brujao preko svakog javnog
praga, kao da je kongregacija stranaca dovoljna da stvori alternative...
Sloboda.
No u ovakvom mjestu moe imati milijun zavretaka, Achamian shvati. U tome je i njegovo udo i uas.
No u Modini.
Soba je bila mala. Vunena posteljina zaudarala je na plijesan i vlagu. Vlasniku konaita nije se svidjelo
kako izgleda, to je sigurno. Odvedite siromaha u sobu za siromahe - to je prastaro pravilo. Pa ipak,
Achamian shvati da se smijei dok je skidao potpuno mokri plat i rasporeivao svoje zalihe i imovinu. inilo
mu se da se u Modinu zaputio kao uspavani pustinjak, a stigao kao probueni pijun.
To je dobro, govorio je sam sebi dok je stepenicama i hodnicima iao prema buci zajednike prostorije
Nadignute noge. Mnogo obeava. Sada mu samo treba malo sree.
Nacerio se u iekivanju i dao sve od sebe da ignorira krvave otiske ruku koji su krasili zid.
Achamianovo pustolovno raspoloenje isparilo je im se probio u zadimljenu, nisku drvenu prostoriju. Od
zaprepatenja je zamalo ostao bez daha, toliko je vremena prolo otkad je promatrao druge ljude svojim
ezoterinim oima. U prostoriji je bio jo jedan arobnjak - star i uspjean sudei po crnoj i ofurenoj dubini
njegova Znamena - i sjedio je u kutu. A bio je ondje i netko s Choraeom. S prokletom Suzom Bojom.
Naravno, vidio je Znamen svaki put kad bi pogledao svoje ruke ili spazio svoj odraz u stajaoj vodi, ali to
mu je bilo kao vlastita koa, neto preblisko da bi to stvarno vidio. Kad je tu mrlju koja iskrivljava oi vidio
na drugome - pogotovo nakon toliko godina koje je proveo uronjen u jasnou Nestvorenog, svijeta
netaknutog arobnjacima i njihovih bogohulnih glasovima - poeo se osjeati... mlado.
Mlado i prestraeno.
Okrenuvi lea njegovoj pojavi, Achamian se probije do gostioniara kojeg je lako prepoznao prema
opisu svojeg roba. Prema Gerausovim rijeima, ime mu je bilo Haubrezer i bio je jedan od trojice brae koji
dre Nadignutu nogu. Achamian se nakloni, iako jo nije vidio nikoga tko se ponaao po jnanu otkad je
doao ovamo. "Ja sam Akka", ree.
"Aha", odvrati visoki ovjek, mrav gotovo poput rode. Glas mu nije bio toliko dubok koliko mraan.
"Stara mrljo. Ovo nije zemlja za spore i spigane, 'na."
Achamian je odglumio staraku zbunjenu dobru volju. Bilo mu je apsurdno da stara norsirska uvreda za
Ketvaane, "mrlja", nakon toliko godina jo uvijek pee.
"Moj rob, Geraus, ree mi da mi moete pomoi."
ibs@crostuff.net 73
Oduvijek mu je bio plan doi u Modinu - kao i angairati skupinu skalpera. Mimara ga je samo natjerala
da skrati planiranje i pone putovanje prije nego to sazna odredite. Njezin dolazak uznemirio ga je na vie
naina nego to je bio spreman priznati - sumnje, slinost s majkom, otra pitanja, njihovo bijedno voenje
ljubavi - no posljedice njezina nedolaska bile bi katastrofalne.
Sad je barem znao zato ju je Sudbina dovela k njemu - kao nogu u dupe.
"Aha", zareve Haubrezer. "Dobar, ovjek, Geraus." Prodoran pogled, otar zbog njegova etvrtasta lica.
Achamian je stekao dojam da je on jedan od onih ljudi ije se due prilagode osobitostima svojih tijela.
Pogrbljen i dugih prstiju, nalik na bogomoljku i svojom strpljivou i grabeljivim izgledom. On ne lovi,
zakljui Achamian, toliko koliko eka.
"Zaista."
Haubrezer je zurio s gotovo teleom nepopustljivou - kao da se dosauje do suza, ali je spreman
umrijeti preivajui svoju gvalju. inilo se da je taj ovjek svoju nezgrapnost nadomjestio usporavanjem
svega, ukljuujui i um. Sporost ima sposobnost doarati eleganciju koja se skriva u svemu, pa ak i u
najneskladnijim stvarima. To je razlog zbog kojeg ponosni pijanci paze da hodaju kao da su pod vodom.
Napokon, velike oi zakljuno trepnu. "Aha. Oni koje trai..." spusti svoje venama proarano elo prema
udaljenom kutu, na suprotnom kraju zadimljenog sredinjeg ognjita.
Prema arobnjaku i Chorae koje je Achamian osjetio im je uao u zajedniku prostoriju.
Pa naravno...
"Sigurni ste?"
Haubrezerova glava ostane nagnuta, iako se inilo da bulji u svoje obrve a ne u sjenke koje mrko
razgovaraju u kutu iza dima.
"Hah. Nisu to obini Skalpoi. To su Veteranovi ljudi. Koojelci."
"Koojelci?"
Kiseo osmijeh, kao da je izgladnjivanjem izgubio facijalne miie potrebne da mu podignu usne sa zubi.
"Geraus je imao pravo. Stvarno si pustinjak. Pitaj bilo koga ovdje" - pokae rukom poput opate. "Rei e ti,
aha, makni se Koojelcima s puta. Slavni su. Cijela rijeka zna. Donose vie bala nego rutta - itko. Hah.
Makni se Koojelcima s puta ili e te satrat. Hauza kup. Satrat ali dobro."
Achamian se nasloni da proui ljude koji su mu sad izgledali vie kao neprijateljsko pleme nego kao samo
jo jedan inventar pivnice. Iako su svi drugi dugaki stolovi bili krcati, trojica o kojima je Haubrezer govorio
sjedili su sami, niti ukoeni niti oputeni, a opet sa stavom koji je ukazivao na intenzivnu usredotoenost na
unutra, nasilno zanemarivanje pitanja koja nisu njihova. Njihova je slika treperila u iskriavom zraku iznad
ognjita: prvi - onaj s Choraeom - imao je etvrtastu ispletenu bradu Ainonjana ili Conrivana, drugi je imao
dugu bijelu kosu, kozju bradicu i lice smeurano vremenskim uvjetima, a pleati trei - arobnjak - imao je
crnu stavljenu kapuljau.
Achamian pogleda gore prema Haubrezeru. "Trebam li predstavljanje?"
"Ne od nekog kao to sam ja."
Bolna osjetljivost na okolinu opsjela je Achamiana dok je prolazio kroz zajedniku prostoriju, to je kod
njega znailo svojevrsnu tjelesnu svijest o nekom neizbjenom pothvatu - nekom vratolomnom skoku.
Prenuo se od smrada znoja zapeenog u koi. Vanjska tutnjava Slapova pletenica podrhtavala je jednako
kroz zrak i kroz drvo pa se inilo da je prostorija nepomian mjehuri u struji. A grleno narjeje kojim su svi
govorili -nekakav mijeani brak galskog i shevikog - pogodilo ga je prastarim i nemoguim okusom: Prvi
sveti rat prije dvadeset dugih godina.
Sjetio se Kellhusa i njegova se odlunost opet raspali.
ivot budale...
Achamian nije gajio iluzije o ljudima koje se upravo spremao upoznati. Novo je Carstvo oznailo kraj
neko unosnog plaenikog zanata, ali nije oznailo kraj onih koji su htjeli ubijati za naknadu. Vei dio
svojeg ivota proveo je u blizini takvih ljudi - u drutvu onih koji bi ga smatrali slabim. Odavno je nauio
glumiti prave poze, nadoknaivati nedostatke srca prednostima uma. Znao je kako se treba odnositi prema
takvim ljudima - ili je barem mislio.
Prvi tren u njihovoj prisutnosti dokazao mu je suprotno.
Zakukuljeni mukarac, arobnjak, okrene se prema njemu, ali samo toliko da otkrije sljepoonicu i liniju
ibs@crostuff.net 74
eljusti, bijele i glatke poput raskuhane kosti. Tvrdoglava crnina zaklanjala mu je oi. Mali srebrnokosi
mukarac poastio gaje ustrim, sjajnim pogledom i osmijehom koji kao da je jedva ekao izrugivanje koje
e uslijediti. No onaj s etvrtastom bradom, ovjek kojeg je Haubrezer nazvao Kapetanom, nastavio je zuriti
u svoj pokal vina kao dosad. Achamianu je odmah bilo jasno da je rije
0 ovjeku koji drugima sve uzima za zlo.
"Jeste li vi Ainonjanin kojeg nazivaju Kosoter?" upita on. "eljezna Dua. Kapetan Koojelaca?"
Trenutak tiine, previe mukle da bi podrazumijevala ok ili iznenaenje.
Kapetan otpije polagani gutljaj, a onda ga fiksira svojim uskim smeim oima. Bio je to pogled koji je
Achamian prepoznao iz masakara i oskudica Prvog svetog rata. Pogled koji vidi samo mrtve stvari.
"Znam te", ree on glasom koji je vukao na struganje po papirusu.
"Kapetana ete oslovljavati s 'Veteran'", usklikne srebrnokosi. Bio je minijaturan, ali su mu zapea bila
dovoljno iroka za eljezni stisak.
Bio je star, barem koliko i Achamian, ali se inilo da su godine s njegaogulile samo salo slabosti i ostavile
ustru vatru u koi koja je preostala.
Bio je to ovjek koji je smeuravi se dobio na snazi. "Na kraju krajeva," nastavi on smijui se suenih
oiju, "takav je zakon"
Achamian ga je ignorirao.
"Znate me?" ree on Kapetanu koji je nastavio prouavati svoje nedokuivo pie. "Iz Prvog sve
"
"Gospodine", ovjeuljak ga prekine. "Molim vas. Dajte da se predstavim. Ja sam Sari"
"Trebam unajmiti vau skupinu", nastavi Achamian, zurei napeto u Kapetana. Definitivno
Ainonjanin. Izgledao je arhaino, poput neega to je ustalo iz grobnog humka.
"Gospodine", navaljivao je Sari, ovoga puta s ubitanim sjajem u oima. "Molim vas..."
Achamian se okrene prema njemu, namrten ali pozoran.
Njegov osmijeh svinuo je brazde na licu u bezbrojne linije. "Ja imam, recimo to tako, osjeaj za sume i
brojke, kao i za finije detalje raspravljanja. Moj slikoviti kapetan, ha, recimo da nema strpljenja za
iskrivljenosti govora."
"Znai, ti donosi odluke?"
ovjek prasne u hihotavi smijeh, zacrvenjevi se kao cikla i razot-krivi luk desni. "Ne", uzdahne, kao
da je zaprepaten da netko uope moe postaviti tako urnebesno glupo pitanje. "Ne-ne-ne! Ja pjevam. No
uvjeravam te, Kapetan je taj koji pie stihove." Sari se s kienim izrazom potovanja nakloni Ainonjanu -
koji je sad gledao Achamiana s neim izmeu znatielje i zlobe. Kad se okrenuo natrag prema Achamianu,
usne su mu bile napuene u liniju kao da eli rei Vidi, lijepo sam ti rekao.
Achamian otpuhne kao da se ne slae. To mu zaista nije nedostajalo od civiliziranog svijeta: ovisnost o
svemu to je neposredno.
"Trebao bih unajmiti vau skupinu."
"Vrlo neobian zahtjev!" usklikne Sari, kao daje cijelo vrijeme ekao priliku da to kae. "I smion, vrlo
smion. Nema vie ratova, stari moj, osim ona dva sveta. Onoga koji na Aspekt-Car vodi protiv zlog
Golgotteratha i ovog bezvrijednog koji mi vodimo protiv Srankova. Nema vie plaenika, stari."
Achamian ustanovi da pogledava od jednog do drugog ovjeka. Efekt toga bio je obeshrabruju, kao da
je podjela pozornosti zapravo neka vrsta djelomine sljepoe.
Koliko on zna, ovo bi mogao biti sav smisao cijele ove apsurdne izvedbe.
"Ne trebam plaenike nego skalpere. I ne namjeravam se uputati u ratove nego na putovanje."
"Ahaaa, vrlo zanimljivo", otezao je Sari. Oi bi mu se spustile u treperave proreze svaki put kad se
nasmijeio, kao da trepe pred nekakvim kominim pijeskom. "Putovanje koje zahtijeva skalpere je
putovanje u pustare, ne?"
Achamian zastane, smeten njegovom otroumnou. Taj Sari je upravo onoliko brz kako i izgleda.
"Tako sam i mislio! Vrlo, vrlo zanimljivo! Recite mi onda kamo to na sjever trebate doi?"
Achamian se pribojavao tog pitanja, koliko god daje bilo neizbjeno. Koga on to zavarava?
ibs@crostuff.net 75
"Daleko..." Gutne. "Do ruevina Sauglia."
Jo jedan pljuvakom popraeni napadaj smijeha, koji je ovaj put isklesao svaku ilu i svaku
mreu bora u kompaktne nijanse ljubiaste i crvene. ak je i trzao zapeima zajedno kao da su
vezana, tresao ih gore-dolje kvrcajui prstima. Pogleda prema zakukuljenom mukarcu kao da trai
potvrdu. "Saugli!" tulio je i zavalio lice prema natrag. "Oh ho, moj prijatelju, moj siroti, ludi
prijatelju!" Zavalio se natrag u svoju stolicu i uvlaio zrak. "Dali Bogovi" - odmahivao je glavom s
nekako zaprepatenim odbijanjem - "da ti utroba ostane topla i puna i to ve."
Neto je u njegovu pogledu i tonu govorilo: Otii dokjo moe...
Arogantni majmun! Bilo je to sve to je Achamian mogao uiniti a da ne spali tog pizdeka u
eravicu. ake su mu se stegnule same od sebe. Samo su mu Kapetanova Chorae i indigo Znamen
njegova zakriljenog druga zaustavili jezik.
Muan trenutak izblijedjelih osmijeha.
Sari je ekao jagodicu palca noktom kaiprsta.
Tada Kapetan ree: "to ima u Saugliu?"
Njegove su rijei gotovo izbile boju iz Sarlova rumena lica. Moda postoje posljedice za pogreno
tumaenje Kapetanova interesa. Iz nekog razloga, Achamian je imao dojam da glas lorda Kosotera
uvijek ima takav uinak.
"to znate o njemu?" upita Achamian. Istog trena shvati da je to bila teka pogreka, na
pitanje odgovarati pitanjem dok razgovara s Kapetanom. Pa ipak, osjetio je potrebu da se
suprotstavi, kamen za kamen, njegovu nezemaljskom pogledu, da mu prenese svoju sposobnost da vidi
strahote u sreditu svih stvari.
Zurio je u sjajne oi lorda Kosotera. uo je Sarlovo disanje, plitak zvuk iz prsa, poput usnulog psa.
Zapita se je li se zakukuljeni ovjek pomaknuo. U prostoriju plaho dopre zvonjava, visoka i maglovita, a
s njom i predosjeaj smrtnosti, laskave bojazni. Ulozi u ovom natjecanju, dio njega shvati, ukljuuju
mnogo vie od dominacije i potovanja ili ak identiteta: i samu mogunost postojanja...
Ja sam tvoj kraj, aputale su oi u njegovim oima. I inilo se da su tisuu godina stare.
Achamian osjeti daje klonuo. Bezglave slike treperile su mu kroz duu, vrue od vritanja i krvi. Osjeao
je kako mu drhtaji udaraju u koljena.
"Samo mirno, prijatelju", promrmlja Sari, inilo se, iskreno pomirljivo. "Kapetan moe prepisati pola
svijeta ako treba. Samo mu odgovori na pitanje."
Achamian gutne, trepne. "Kovezi", ree neki izdajnik s njegovim glasom. Pogled prema Sarlu inio
se kao isplivavanje na povrinu usred utapanja.
"Kovezi", ponovi udno Sari. "Moda... da kae Kapetanu to misli kad kae" - kratki pogled
prema lordu Kosoteru - "Kovezi."
Achamian je vidio njegove neumoljive oi, poput utjelovljenja Motrenja, tamo negdje u krajiku oka.
Nesvjesno pogleda prema zakukuljenoj figuri, a onda odvrati pogled i spusti ga na prokleti pod.
Nije trebalo biti ovako!
"Ne", ree, duboko udahne i bijesno pogleda svakoga od njih trojice. S Kapetanom se treba ponaati,
shvati on, kao daje dio mnotva. "Okuat u sreu drugdje." Spremi se na polazak, osjeajui slabost i
znoj i nezanemarivu muninu.
"Ti si onaj vjetac", proguna lord Kosoter.
Ta rije potegne Achamiana poput garote.
"Sjeam te se", nastavi mrko lice kad se okrenuo. "Sjeam te se iz Svetog rata." Odgurne pokal s
vinom u stranu i nagne se preko stola. "Ti si ga uio. Aspekta-Cara."
"Kakve to ima veze?" ree Achamian, ne marei za to zvui li ogoreno.
Gotovo potpuno crne oi trepnu, inilo se, prvi put.
"Ima veze, jer to znai da si bio Uenjak Mandata... neko." Njegov shevicki bio je besprijekoran, vie
nagnut prema nekom unutarnjem dijalektu srdbe nego ritmikim kadencama njegova materinjeg
ainonskog jezika. "to znai da stvarno zna gdje pronai Kovege."
"To gore za vas", ree Achamian. Ali u glavi mu je bilo samo pitanje kako... Kako jedan skalper, bilo
ibs@crostuff.net 76
koji skalper, zna za Sohonke kovege? Automatski je pogledao prema ovjeku s konom kapuljaom
Kapetanu slijeva... arobnjaku. Iz koje je on kole?
"Ne bih rekao", ree lord Kosoter i zavali se. "Ima mnotvo skalpera u Modini, to da. Raznoraznih
skupina." Zakvai pokal vina s dva ogrubjela prsta. "Ali nitko od njih ne zna tko si..." Njegov osmijeh
bio je udan, zastrauju. "to znai da nitko nee ni razmiljati o tvom zahtjevu."
Logika njegove tvrdnje visjela je u zraku poput eljeza, neovisna o bujanju glasova u pozadini. Istina
je uvijek drugi ivot rijei.
"Imam taj neki list", ree Sari, oiju sjajnih od interne psine. "Stavi ga na svoj mar"
Zakukuljeni ovjek prasne u smijeh bez lica. Achamian mu je vidio lijevo oko kad je zabacio glavu,
bljesak zjenice smjetene u vodenastoj sivoj. No tek mu je grlena aritmija njegova smijeha rekla to je
on...
"Samo dvaaa", zavijao je Sari, ljubiastih obrva gotovo prilijepljenih na poput jabuke rumene
obraze. "Dvaaa ensolarijaa!"
Achamian se podsmjehnuo koliko i nasmijeio. List za anus bio je stari vic, izraz koji govori o
arlatanima koji prodaju nadu u obliku lanih lijekova.
Kapetan ga je gledao s nepomuenom panjom.
U pravu su, shvatio je. Izrugivanje je jedino to moe oekivati ovdje u Modini - ako ne i neto
gore. Koojelci su mu jedina nada.
A oni su ga ve satrali.
Achamian uzme ponueni pokal objema rukama da bude siguran da se ne trese. Iskapio gaje i izdahnuo.
Cisto vino s nekog otrog galeotskog tla.
"Kovezi!" grakne Sari. "Kapetane! Ovaj eli opljakati Kovegel"
Achamian cmakne usnama od arenja u drijelu, grubim vunenim rukavom obrie bradu i usta.
Neobino je to kako vas jedno jedino pie moe uiniti dijelom neijeg drutva. "On je to bio", ree
Achamian Kapetanu i kimne prema zakukuljenom tipu. "Zar ne? On vam je rekao za Kovege..."
Jo jedna pogreka. Oito je Kapetan odbijao priznati ak i najnevinije nametanje razgovora. Migovi,
aluzije, implikacije; sve je optuivao bijesnim pogledom, a onda osuivao neugodnom tiinom.
"Zovemo ga Klerik", ree Sari i nagne glavu prema njemu - kao, skrivenom gestom.
inilo se da crni, koom uokvireni oval zuri u Achamiana.
"Klerik", ponovi Achamian. "Ironino ime, zar ne mislite?"
Kapuljaa ostane nepomina. Kapetan nastavi zuriti u svoje vino.
"Treba ga vidjeti u divljini", usklikne Sari. "Klerik. Nema boljeg imena za nekoga tko dri tako
milozvune propovijedi! Kad samo pomislim da sam neko sebe smatrao rjeitim."
"Pa ipak," Achamian e oprezno, "Neljudi nemaju sveenike."
"Ne u ljudskom smislu", odgovori crna rupa.
ok. Glas mu je bio ugodan, melodian, ali proaran intonacijama koje su ljudskom rasponu glasa
strane. Kao da su u njega utkani tonovi deformiranog djeteta.
Achamian je ukoeno sjedio. "Odakle si?" upita, plua priljubljenih uz kraljenicu. "Iz
Ishterebintha?"
Kapuljaa se nagne prema povrini stola. "Ne sjeam se vie. Znao sam Ishterebinth, mislim... Ali
tada se nije tako zvao."
"Vidim tvoj Znamen. Jarki je i dubok."
Kapuljaa se digne, kao daje naulio ui na neki daleki zvuk. "I tvoj."
"Tko ti je bio uitelj Quya? Iz kojeg plemena potjee?"
"Ja... ne sjeam se."
Achamian neodluno oblie usne, a onda postavi pitanje koje se mora postaviti za sve Neljude. "A
ega se sjea?"
Neobino oklijevanje, kao sinkopiranje neljudskog srca.
ibs@crostuff.net 77
"Stvari. Prijatelja. Stranaca i ljubavi. Svi bolni. Svi strani."
"A Kovega? Sjea se njih?"
Jedva primjetno kimanje. "Bio sam u sauglikoj biblioteci kad je pala - mislim. Sjeam se tih
strahota i predobro... Ali zato sam toliko tuan zbog toga, to ne znam."
Achamian se najei od njegovih rijei. On je previe puta sanjao strahote Sauglia - trebao je samo
sklopiti oi i vidio bi kule u plamenu, razbjeane mase, Sohonc u borbi protiv zmajeva eljeznih ljusaka
na nebu prekrivenom dimom i vatrom. Osjetio je okus pepela na vjetru, uo jauke mnotva. Pobjegao je
i plakao zbog vlastitog kukaviluka...
Po tome je bio jedinstven medu ljudima, jer je ivio dva ivota - dva treptaja oka, kao Seswatha i
Achamian, s tisuljeima razmaka. Meutim, ovaj Neovjek pred njim, njegov je ivot obuhvaao stotinu
ljudskih generacija. ivio je cijelim rasponom doba koja su prodirala narode. Otada do sad - pa i dalje.
Od sumraka Prve Apokalipse do osvita Druge.
Nalazi se u prisutnosti ivue loze, shvati Achamian, oiju koje su svjedoile svim onim godinama
izmeu njegova dva identiteta, izmeu Achamiana, izopenog vjeca, i Seswathe, Vrhovnog gospodara
Sohonca. Ovaj Neovjek ivio je kroz dvije tisue godina sna izmeu njih...
Achamian se zbog toga gotovo osjeao cijelim.
"A kako se zove?"
Sari proape nekakvu psovku.
"Incariol", ree zakukuljena figura s prizvukom unutarnje borbe. A onda jo jedanput, "Incariol..."
kao da isprobava kako to zvui na jeziku. "Je li ti to poznato?"
Achamian nije nikad uo to ime, ne koliko se sjeao. Pa ipak, inilo se da ovi Skalpoi nemaju pojma
tko ili to jae s njima. Kako bi ijedan smrtnik mogao pojmiti tako veliku duu?
Star kao Kljova...
"Znai da si Mahniti."
"Je li? To sam ja?"
Kako odgovoriti na takvo pitanje? Stvorenje pred njim ivjelo je toliko dugo da se njegov vlastiti identitet
uruio pod njim i bacio ga u jamu njegova vlastitog ivotnog vijeka. On je dua koja gazi, gdje svaki primjer
ljubavi, nade i radosti otjee u nitavilo zaborava, zamijenjen opakijim strastima poput straha, tjeskobe i
mrnje.
On je Mahniti, ovisnik o zvjerstvima u svrhu sjeanja.
"Nazvao te luakom", ree Sari, malo prebrzo s obzirom na teinu tiine.
Kapuljaa se okrene prema njemu.
"Da... ja jesam lud."
Sari odmahne rukama privreno ga pobijajui. "Ma hajde, Klerie. Nema potrebe"
"Sjeanja..." crna rupa ga prekine. Rije pogoena bolnim tonovima alosti. "Sjeanja nas ine
zdravima u glavi."
"Eto vidi!" usklikne Sari i naglo se okrene Achamianu. "Propovijedi!" lice mu je bilo potpuno rumeno
oko manijakalnog osmijeha. Kao da je jedan od onih ljudi koji kompulzivno iznose tvrdnje a onda se
naslauju na svako njihovo potvrivanje. "Na primjer," nastavi on, "jedne noi u divljini, jedan od naih
upita Klerika koje je najvee blago o kojem je uo prie. Zlato je, kao to moe zamisliti, prilino
popularna tema meu nama Skalpoima, pogotovo kad lovimo u mraku - dakle, bez logorskih vatri.
Griju kosti jednako dobro kao bilo koja vatra, prie o breskvama i zlatu."
Neto - nagib njegova lica, moda, aura antagonizma u nainu na koji se nagnuo naprijed ili traak
neiskrenosti u njegovu tonu - govorilo je Achamianu da "propovijedi" ni priblino nisu njegov najvei
problem.
"I tako nas na Klerik", Sari e kretavim glasom, "poasti jo jednom propovijedi. Spominje nekoliko
divota, budui da je vidio stvari koje mi ljudi ne moemo ni zamisliti. No iz nekog razloga Kovezi su ostali.
Blago skriveno pod bibliotekom u Saugliu prije nego to je razorena u Prvoj Apokalipsi. Kovezi,
ibs@crostuff.net 78
kaemo. Kovezi - kad god se gnuamo spomena one najnesretnije rijei, 'nade'. Kovezi. Kovezi.
Kovezi. Otputimo se u lov na konjake, malo ih otrigamo, ali uvijek kaemo da traimo Kovege..."
Naborana ljubaznost odjednom mu klizne s lica i razotkrije neto hladno, puno mrnje i
nevjerojatno duboko.
"A onda doe ti, sigurno kao Sudbina."
Ima neto, zakljui Achamian, previe mobilno u njegovim izrazima lica.
"Uen si ovjek", doda Sari, govorei kroz niti sluzi. Neuobiajena prodornost fiksirala mu je crte lica
sline kakvom glodavcu - kao da je neka prilika o kojoj ovise ivot i smrt na rubu da mu sklizne iz ruku.
"Reci mi, to ti misli o konceptu sluajnosti? Misli li da se stvari dogaaju s nekim razlogom?"
Zbunjeni pogled. Istroeni osmijeh. Achamian nije mogao pribrati vie.
Sari se naslonio, kimao glavom, smijao se i gladio po bijeloj kozjoj bradici. Naravno da vjeruje! vikao
je njegov kosi pogled, kao da mu je Achamian dao predvidljivi naitani odgovor.
Achamian se trudio iz petnih ila da ne zine. Zaboravio je kako je to, niz trivijalnih iznenaenja koja su
dio i paket pridruivanja skupini stranaca. U drutvu stranaca tako je lako zaboraviti male povijesti poput
stidnih uiju koje druge dre na okupu a vas izdvajaju.
Ali ovo nije bilo trivijalno iznenaenje.
Izmeu Modine i pustara Kuniiirija bili su mjeseci putovanja kroz divljinu krcatu Srankovima. Da
nije bilo Velike kunje, put bi bio jednostavno nemogu: kroz stoljea, kola Mandata izgubila je vie
ekspedicija koje su pokuale doi bilo do Sauglia bilo do Goigotteratha. No ak i uz Veliku kunju koja
e privlaiti Srankove kao magnet, Achamian je znao da se nee moi probiti onuda sam - ne tako
daleko, ne u tim godinama. To je bio jedini razlog zato je doao u Modinu: da unovai potrebnu
pomo. Sohonkih se Kovega sjetio kao poticaja, ako ne i prave pravcate varke... A onda ovo.
Je li mogue da je to samo sluajnost?
Lord Kosoter gledao je Sarla stakleno-eljeznim oima.
ovjeuljak problijedi. Lice mu se ukosilo oko tugaljivih crta lica. "Ako ovo nije sluajnost,
Kapetane, onda je Kurva. Anagke. Sudbina." Ogledao se oko sebe kao da ga hrabre imaginarni prijatelji.
"A Kurva, oprostite na izrazu, Kapetane, na kraju sve sjebe - sve. Neprijatelje, prijatelje, jebena upava
mala umska stvorenja..."
No njegove su rijei bile uzaludne. Kapetanova je utnja jednako grmjela.
I Achamian se zapitao kad je to tono donesen pristanak - i kako su to ljudi koje je htio unajmiti
postali njegovi partneri. Zar je on samo jo jedan Koojelac?
Bi li trebao osjeati zahvalnost? Olakanje? Uasnutost?
"Sjeam se..." ree crnina ovijena kapuljaom. "Sjeam se pokolja..."
Neobian zvuk, poput jecaja stisnutog u oblik hihota.
"Djece."
"ovjek", mrko primijeti Kapetan, "se treba sjeati."
Te je noi sanjao po starome. Sanjao je Saugli.
Najprije su doli Wracu, kao uvijek, spustili su se iz oblaka s naherenim kandama i krilima. Njihova
rika kao da je dopirala iz svih smjerova, neobino uplja, kao kad djeca vrite u spilju, samo beskrajno
okrutnije.
Vrtoglavica. Seswatha je lebdio sa svojom braom iz Sohonca iznad svoje svete biblioteke, ije su
kule i zidine zijevale pod njima, nasaene na Troinimuiru, trima brdima koja su se dizala nad
zapadnim prostranstvima velikoga grada. ekali su mahnito sputanje, tijela zamagljenih plavetnilom
gnostikih titova. Svjetlo im je blijetaio iz oiju i usta, pa su im glave izgledale kao grotla. Stopala
su im se oslanjala na jeku tla dok su pjevali svoju bogohulnu pjesmu.
Psalme unitenja.
Linije briljantne bjeline ocrtavale su otvorene prostore, kresale geometrije, svjetla koja su kou i gnjev
pretvarala u dim. Propeti da pokau kande i izrigaju vatru, zmajevi su se obruavali u eterino
svjetlucanje, skviali i vritali. Onda su se probili, krvarei dim; neki od njih su se uvijali i grili, jedan ili
dva pali su u smrt. Pjevanje je postalo mahnitije. Niti usijanja kiptjele su po eljeznim ljuskama. Nevidljivi
ibs@crostuff.net 79
maljevi mlatili su po krilima i udovima.
Onda su se Wracu nali pred njima.
I na trenutak, Seswatha postane Achamian, starac roen u drugome dobu, oiju koje su se prevrtale
kao uspanienom konju. Nekako zaboravljen, trzao je pogledom s jedne strane na drugu, od ljudi u
bijelim haljama koji lebde krhki u svojim sjajnim sferama do zvijeri crnih repova koje su ih napale, koje gore
i kidaju se. Krila napuhnuta kao jedra u oluji. Oi suene u sigaste rascjepe. Rane iz kojih se dimi. Wracu
su mlatili i grebli po zakrivljenim ravninama, i bia koja nisu od ovoga svijeta pucala su pod pritiskom.
Antiki Uenjaci su urlali, vikali od straha i frustriranosti. Jedan zmaj pade, razoren plavim
plamenom. Jedan arobnjak, mladi Hunovis, oguljen je do kostiju plamenim izdasima i vrtio se poput
zapaljenog lia prema panorami ispod njih. Bljetavilo magije i izrigana vatra pojaavali su se sve dok
Achamian nije vidio samo poderane siluete kako se uvijaju poput zmija iznad praznine.
Slinave ralje. Mlazovi gorueg zlata. Rika koja je parala nebo do luka nebeskog. Naopaki mrmor
magije - blistavost Gnose. arobnjaci Sohonca, prve i najvee kole, borili su se i pogibali.
Grad se smjestio u daljinama, uzorak labirintskih ulica i zbijenih graevina. Na istoku je vidio
iroku blistavu vrpcu rijeke Aumris, kolijevku norsirske slave. A na zapadu, iza utvrda, vidio je naplavne
doline zacrnjene hordama oduevljenih Srankova. A iza njih vijavica zavija na obzoru, udovina i
neiscrpna, uokvirena ruiastozlatnim nijansama daljeg neba. ak i kad je bio zaklonjen dimom,
Achamian ga je osjetio... Mog-Pharaua, kraj svega.
Nije toliko vidio one ispod sebe koliko ih se sjeao. Izbjeglice koji su se nagurali po krovovima i sad
promatraju spori dolazak propasti. Oeve koji bacaju vlastitu neja na tvrdi kamen ulica. Majke koje kolju
vlastitu djecu - sve samo da ih sauvaju od gnjeva Srankova. Robove i poglavice koji zavijaju, vape
nebesima koja su im se zatvorila. Slomljene ljude koji zure u strani zapad, omamljeni za sve osim za
pribliavanje vijugavog vihora...
Njihov Visoki-Kralj je mrtav. Utrobe njihovih ena i keri postale su grobnice. Najvei meu njihovim
velikaima i poglavicama-kraljevima, cvijet njihovih vojnih snaga sasjeen je. Stupovi dima iscrtali su
daljine iza same krivine zemlje.
Svijet je na kraju.
Ispraznost.
Poput guenja. Poput utapanja. Poput teine bez materije, koja hladna tone kroz njega, no potegnut iz
snijega dok mlitav pada u podruja bez dna. Prijatelji, braa, rastrgani nacerenim raljama. Neznanci
mlataraju rukama u plamenim cvjetovima. Kule se naginju kao pijanci prije nego to e se sruiti.
Srankovi prekrivaju daleke zidine, poput mrava na krikama jabuke, grabe labirintom ulica. Povici,
krikovi, vriska - tisue njih - diu se kao para iz gorueg kamena. Saugli umire.
Nikada, inilo mu se, nije emociju sanjao tako silovito.
Unitene, preivjele snage Sohonca pobjegle su s neba i sklonile se u Biblioteci i njezinoj mrei
velikih pravokutnih kula. Baterije balista pokrivale su njihovo povlaenje, i nekoliko mlaih Wracu
potonu, pro-bodeni. Achamian se naao naputen na nebu i gledao je u silnog Skafru, s oiljcima poput
brodskog ueta i udova poput kvrgavih balvana, ija su ljuskava krila mahala i zakrivala dalekog Ne-
Boga svojim tekim vuum-vuum. Prastari Wracu cerio se svojim ogoljenim zmajskim kesom i skenirao
podruje pred sobom oima poput krvavih bisera...
I nekako, udesno, gledao kroz njega.
Skafra, dovoljno blizu da njegova masa izazove fiziki uas. Achamian je bespomono zurio u to
stvorenje, gledao kako mu jarki grimiz bijesa kaplje niz ljuske i cvatove crnine koji su se dizali u znak
mranog razmiljanja. Poar odozdo ljeskao se po njegovim ljuturastim linijama i Achamian svrne
pogled dolje, u ponor pod svojim nogama.
Prizor svete Biblioteke u plamenu zario mu je igle u oi. Voljeni kamen! Veliki zidovi obloeni
opsidijanom du kosih temelja, uzdiu se uvis visoki i bijeli. Bakreni krovovi, naslagani poput golemih
skuta.
I duboka dvorita, tako da je s neba graevina izgledala kao raspolovljeno srce neke goleme i
komplicirane zvijeri. Ispljuvak sjajan poput sunca oblijevao je zaarani kamen, probadao avove i raspukline.
Vatra zmajeva pljutala je obujmom vidljivog svijeta, prskanje gromovitih erupcija.
Ali gdje? Gdje je Seswatha? Kako moe sanjati bez
ibs@crostuff.net 80
Stari vjetac probudi se vapei misli s kraja drugaijeg svijeta. Saugli! Izgubismo Saugli!
No kad su mu oi razabrale njegovu sobu od ostataka sna, a ui iskopale tutnjavu vodopada od grmljavine
agonije, inilo mu se da uje onu luakinju... Mimaru,
"Postao si prorok..." Nije li to rekla?
"Prorok prolosti."
Sljedeeg dana Sari je pokupio Achamiana i odveo ga u, po svemu sudei, jednu od najveih soba Nadignute
noge. Iako se kretao s istom ustrom nestrpljivou, stari razbojnik inio se iznenaujue tih. Je li za to
zasluno sinonje pijanevanje i raspravljanje, Achamian nije mogao spremno utvrditi.
Jo ih je jedan ovjek ekao uz Kosotera i Klerika: sredovjeni Nan-surac po imenu Kiampas. Ako je Sari
Kapetanov jezik, Kiampas je, Achamian shvati, njegova ruka. Glatko obrijan i elegantnih crta lica, izgledao
je neto mlae od pedesetak godina koliko mu je Achamian s vremenom dao. Svakako je bio vie vojnik
nego ratnik. Ostavljao je dojam ironinosti i metodinosti koje su odavale melankoliju koliko i sposobnost.
Zbog toga je Achamian gotovo odmah ustanovio da vjeruje i njegovim instinktima i njegovoj pronicavosti.
Kao bivi carski asnik, Kiampas je bio odani pristaa planova i sredstava koja su potrebna za njihovo
ostvarenje. Takvi ljudi problem preambicioznih ciljeva obino preputaju svojim nadreenima, meutim
nakon to je uo Achamianovo objanjenje misije koja je pred njima, njegov je stav odraavao oitu sumnju,
ako ne i krajnju malodunost.
"I kad se to tono nadate da emo stii do tih ruevina?" Njegov je govor sadravao upornost koja je
rezultat prakse - dranje kojim je govorio da treba poeti od najvanijeg - koja je govorila o njegovim
brojnim dugotrajnim pohodima.
"titovi koji uvaju Kovege su neobini," slae Achamian, "njima upravljaju nebeska tijela. Moramo doi do
Sauglia prije jesenskog solsticija."
Sve su ga oi eljale, inilo se, u potrazi za izdajnikim sjajem prevare u bezizraajnom ugljevlju njegova
lica.
"Sveti Sejenuse!" povie Kiampas u nevjerici. "Do kraja ljeta?!"
"To je nuno."
"Nemogue. To se ne moe izvesti!"
"Da," Kapetan procijedi, "moe"
Kiampas je problijedio, inilo se da je spustio pogled nesvjesno se ispriavajui. Iako je bio potpuno
drugog kova, Achamiana nije iznenadilo to to ima istu reakciju kao Sari na britku rijetkost Kapetanova
glasa.
"Dobro onda", nastavi Nansurac, oito traei svoju ravnoteu u pitanju o kojem se raspravljalo. "Izbor
ruta je onda jasan. Trebali bismo putovati kroz Galeoth, pa kroz"
"To ne moe", Achamian ga prekine.
Promiljena bezizraajnost na Kiampasovu licu bila je prvi bljesak njegovog sve jaeg prezira koji je
Achamian vidio.
"A koju rutu vi predlaete?"
"Zalee Osthwaija."
"Zalee Os... Dugom stranom
7
." Imao je on i podsmjeljivu stranu, no opet, imaju je sve ironine due.
"Zar ste potpuno poludjeli? Shvaate li"
"Ne mogu putovati nigdje kroz Novo Carstvo", ree Achamian, iskreno skrueno. Od svih Koojelaca koje
je dosad upoznao, samo je Kiampasu bio spreman vjerovati, pa makar samo na proceduralnoj razini. "Pitajte
lorda Kosotera. On zna tko sam ja."
Oito je izostanak poricanja u Kapetanovu pogledu bio dovoljna potvrda.
"Znai, elite izbjei Aspekta-Cara", nastavi Kiampas. Achamianu se nije svidjelo kako su mu oi
skrenule prema Kapetanu dok je to govorio.
"Pa to onda?"
Njegov drzak osmijeh jo su uvredljivijim inile njegove dostojanstvene crte lica. "Pria se daje Sakarpus
pao i da Velika kunja ve sada marira prema sjeveru."
ibs@crostuff.net 81
Htio je rei da e bez obzira na sve kad-tad morati proi kroz Novo Carstvo. Achamian nakloni glavu do
jnanskog kuta koji oznaava da je shvatio to je htio rei. Znao je kako negdje apsurdno izgleda, stari, upavi
pustinjak u prosjakoj tunici koji glumi bonton dalekog kastinskog plemstva. Pa ipak, bila je to ljubaznost
koju jo nije iskazao nikome od ostalih; htio je Kiampasu pokazati koliko potuje njega i njegove bojazni.
Neto mu je govorilo da e u nadolazeim tjednima i mjesecima trebati saveznike.
"Gledajte", odgovori Achamian. "Da nema Velike kunje, ovakva bi ekspedicija bila ludost. Ovo je
moda jedino vrijeme, jedino vrijeme, kad je ovakvo to mogue pokuati! Ali to to nam Aspekt-Car isti
put ne znai da mu se moramo nai na putu. Pazite, on e biti daleko ispred nas."
Kiampas nije htio ni uti. "Kapetan kae da ste kolega veteran, da ste bili dio Prvog svetog rata. To
znai da ste dobro upoznati sa sporou i hirovitou velikih vojski u maru."
"Saugli im je izvan ruke", jednolino e Achamian. "anse da sretnemo Ljude od Cirkumfiksa
iznimno su male."
Kiampas polagano sumnjiavo kimne, a onda se nasloni, kao da se povlai pred nekim neugodnim
mirisom.
Mirisom uzaludnosti, moda.
Nakon tog drugog sastanka, sati u danima i dani u tjednima brzo su prolazili. Lord Kosoter zapovjedio
je okupljanje itave skupine sljedeeg jutra. Koojelci su se okupili meu stupovima stare Modine,
dovoljno daleko od izmaglice da im se koni haljeci stvrdnu na suncu. Bila je to arolika grupa, njih
ezdesetak, u raznoraznim oklopima i s raznoraznim orujem. Neki su bili pedantno isti, oito odluni u
namjeri da se to je mogue vie vrate civilizaciji za svojeg kratkog boravka u Modini. Jedan je ak odjenuo
biserno bijele halje nilnameskog kastinskog plemstva i izgledao je gotovo komino zabrinut zbog blata koje
mu je zaprljalo porub opiven grimiznim koncem. Drugi su bili divlje neuredni, nosili su peat svojeg
neljudskog plijena, do te mjere da su neki od njih gotovo sliili Srankovima. inilo se da su mnogi
prigrlili thunverski obiaj noenja smeuranih glava za ukras, ili oko pojasa ili uivenih u lakirana lica
svojih titova. Osim toga, jedino to im je naizgled bilo zajedniko bio je nekakav duboki duevni umor i,
naravno, stalan, gotovo strahopotovanja pun, strah od njihova Kapetana.
Kad su se smjestili u redove, Sari im je, rijeima dovoljno bombastinim da naginje izrugivanju, opisao
prirodu ekspedicije koju njihov Kapetan upravo planira. Lord Kosoter stajao je po strani i oima pometao
obzor. Klerik mu je pravio drutvo, neto vii i jednako pleat, lica skrivena pod kapuljaom. Vodopadi
su tutnjali u daljini, glasnim gustim umom koji je Achamiana podsjeao na nain na koji su inritske
vojske huale odgovarajui Kellhusu dvadesetak godina prije. Pjev ptica resio je oblinji rub ume.
Sari je objasnio izuzetne opasnosti na koje e naii, da e putovati na deset puta veu daljinu od
uobiajenih "kuluka", kako su to nazivali, i da mogu oekivati da e dulje od godinu dana ivjeti "u grabi".
Zastao je nakon to je spomenuo to zadnje da znaenje jae odjekne. Achamian se podsjeti da ovim ljudima
divljina nije toliko mjesto koliko umijee s vlastitim vrelom obiaja i znanja. Mogao je zamisliti da skalperi
priaju prie o nestalim skupinama koje su se vratile nakon mjeseci "u grabi". Te rijei, dulje od godine dana,
shvatio je, vrlo vjerojatno nose depresivne implikacije.
No stari ilavi ovjek iznova se vraao na Kovege. "Kovezi", izgovoreni kao titula nekog velikog
kralja. "Kovezi", promrmljam kao ime neke kolektivne tenje. "Kovezi", bijesno izreeni kao da eli rei:
Koliko emo dugo biti uskraeni za ono to nam pripada? "Kovezi", izvikivani opet i opet poput imena
nekog izgubljenog djeteta. "Kovezi", zazivani kao da je u pitanju neto izgubljeno i sveto, jo jedan Shimeh
koji vapi za osloboenjem...
Ali stvarnije od svega toga jer su se mogli razdijeliti u jednake dijelove.
La sasjeena u zglobovima.
Sari je sve objanjavao, rumenio se pa rumenio jo jae, glava mu se klimala s prodornijim prevratima u
govoru, tijelo mu se preputalo trikovima u svrhu objanjavanja, stajao je mirno, hodao u mjestu, koraao dok
je glas razmiljao. A cijelo je vrijeme vladala disciplinirana tiina, to bi, s obzirom na mahniti sastav
Koojelaca, Achamian smatrao udom da kojim sluajem nije bio na piu s njihovim Kapetanom.
"Imate do sutra da se odluite", objavi Sari zakljuak rairenih ruku. "Do sutra da odluite hoete li
riskirati sve da postanete prinevi! Ili uvati svoj ivot i umrijeti kao roblje. Nakon toga, odlasci e se
smatrati dezerterstvom - dezerterstvom! - i Klerika emo poslati u lov. Znate pravila kuluka, momci. Koljeno
koje poklekne vue za sobom desetoricu. Koljeno koje poklekne vue za sobom desetoricu!"
ibs@crostuff.net 82
Dok ih je gledao kako naputaju redove i uputaju se u meusobne razgovore, Achamian ih je nesvjesno
poeo usporeivati s okorjelim ljudima iz Prvog svetog rata, ratnicima iji su ar i okrutnost omoguili
Kellhusu da pokori itavo Tromorje. Koojelci, odlui on, daleko su drugaija vrsta od Ljudi od Kljove. Nisu
toliko nemilosrdni koliko zlobni. Nisu toliko ovrsnuli koliko otupjeli. I nisu toliko predani misiji koliko
gladni.
Oni su, na kraju krajeva, plaenici... Premda dirnuti eretavom su-rovou Srankova.
Lord Kosoter kao da mu je to potvrdio u rijetkim letiminim pogledima koje je Achamian s njim
razmijenio. Bila je to veza izmeu njih, shvati Achamian, njihova slina iskustva iz Prvog svetog rata.
Samo su oni imali metar, samo su oni znali pravilo. I time su postali srodni na neki nain - to je u
Achamianu u isti mah budilo strahopotovanje i zabrinutost.
U vrijeme obaveznog pijanevanja te veeri, priao mu je Sari. "Kapetan me zamolio", ree, "da te
podsjetim da su ovi ljudi Skalpoi. Nita vie. Nita manje. Legenda o Koojelcima poiva u njemu."
Achamianu se to uini neobinim, da se ovjek koji prezire razgovor povjerava ovjeku koji nita
drugo i ne radi osim to pria. "A ti? Ti u to vjeruje?"
Isti kiseo osmijeh. "Ja sam s Kapetanom od poetka", zahihoe. "Jo od prije Carske premije, od
ratova protiv Ortodoksnih. Gledao sam ga kako stoji netaknut u kii strijela, dok sam se ja kutrio iza svog
tita. Bio sam uz njega na zidinama Meigeirija kad su se jebeni dugobradi saplitali preko vlastitih nogu
pokuavajui pobjei od njegova krvlju zaluenog pogleda. Bio sam prisutan, nakon Em'famirske bitke.
Ovim sam uima uo kako ga Apsekt-Car - Aspekt-Car! - naziva eljeznom duom!" Sari se nasmijao u
svojoj ljubiastoj maniji. "O da, smrtan je on, to svakako. On je ovjek kao svaki drugi, to su mnoge
nesretne breskvice ustanovile, vjeruj mi. No neto ga motri, i to je jo vanije, neto motri kroz njega..."
Iznenada zgrabi Achamianov lakat i kresne pokalom vina u Achami-anov dovoljno snano da razbije
oba. "Bilo bi ti bolje", ree Sari, suludo bezizraajna lica. Polako je odmicao natrake korak po nestvarni
korak i kimao glavom kao na neku melodiju ili istinu koju samo takori mogu uti: "Da potuje
Kapetana."
Achamian spusti pogled na svoju potpuno mokru ruku. Vino mu je curilo niz prste gusto kao krv.
Kad samo pomisli da se brinuo zbog Neovjekova ludila.
Prisutnost Mahnitog zabrinjavalo je Achamiana, to svakako, samo na toliko razina da se inilo da se
izazvane nelagode meusobno ponitavaju. I morao je priznati, uz bardsku romantinost neljudskog
suputnika, bila je tu i velika praktina prednost njegove prisutnosti. Achamian nije imao mnogo iluzija o
odiseji koja ih je ekala. Uputali su se u dug i teak rat, a ne samo u ekspediciju, dugotrajna bitka
cijelom irinom Earwe.
Mnogo je toga imao nauiti o tom Incariolu, istina, ali malo je sila na svijetu koje se mogu mjeriti s
neljudskim Magom.
Lord Kosoter s razlogom ga je drao uz sebe.
Na sljedeem okupljanju idueg jutra, pojavilo se samo tridesetak Koojelaca - polovica onih koji su
se okupili dan prije. Lord Kosoter ostao je nedokuiv kao i uvijek, ali Sari je izgledao presretan, iako nije
bilo jasno je li to zato to ih je tako puno ili tako malo "ostalo vjerno kuluku", kako je on to sroio.
Dezerteri su moda prepolovili njegove izglede da uspije, ali su i udvostruili vrijednost njegova udjela.
Nakon to je sastav skupine odluen, sljedee su dane posvetili odijevanju i opremanju ekspedicije.
Achamian je vrlo spremno predao ono to je preostalo od njegova zlata, a ta je gesta po svemu sudei
silno impresionirala Koojelce. Potroeno bogatstvo kao da je govorilo o mnogo veem bogatstvu koje
e stei - ak se i Sari pridruio sveopem entuzijazmu. Uvijek ista pria: nagovorite ovjeka da napravi
jedan korak - naposljetku, to uope znai jedan korak? - i prehodat e jo milju samo da pokae sebi
da je imao pravo.
Kako su mogli znati da Achamian nije oekivao da e se vratiti? Na neki nain, naputanje Tromorja
zapravo je pravi povratak. Moda vie nije Uenjak Mandata, ali njegovo srce ipak pripada Drevnom
Sjeveru. Uskovitlanim insinuacijama Snova...
Seswathi.
"Uvijek je ovako", rekao mu je Kiampas jedne veeri u Nadignutoj nozi. Njih su dvojica sjedili jedan
do drugoga i jeli u tiini dok se stol pred njima orio i grohotao od pijanih Koojelaca - sa Sarlom u
najveoj slavljenikoj guvi.
ibs@crostuff.net 83
"Prije odlaska na kuluk?" upita Achamian.
Kiampas prestane sisati vrh zeje kosti. Slegne ramenima.
"Prije bilo ega", ree i podigne pogled s leine razbacane po svojem tanjuru. inilo se da nosi iskrenu
tugu u pogledu, aljenje kraljeva koji moraju osuditi nedune u ime smirivanja mase. "Bilo ega to
ukljuuje krv."
Umor izbije iz vjeca, kao daje svijest o godinama sastavni dio shvaanja to je ovjek htio rei.
Okrene se prema osvijetljenom prizoru skalpera pred sobom: kimaju, naslanjaju se, tresu se od smijeha,
i uz izuzetak Sarla i nekolicine drugih, ivahni su u svojoj drskoj mladosti. Prvi put Achamian osjeti
nagomilanu teinu svih lai koje je napriao, kao da je ubod svake urezan olovom. Koliko e ih poginuti?
Koliko e ih potroiti u svojoj potrazi za istinom o ovjeku-bogu iji profil resi sve one novie za kojim
tako ude?
Koliko je ivota rtvovao?
ini li to zbog osvete? Je li u tome stvar?
Krivnja mu je usmjerila pogled prema sluajnoj pozadini, prema onima koji su netaknuti njegovim
spletkarenjem. Kroz maglu sredinjeg ognjita prostorije, vidio je da i Haubrezer promatra Koojelce. Kad
je shvatio da ga je Achamian vidio, mravi mukarac skoi na noge i otetura kroz vrata, veslajui
zapeima kroz zrak sa svakim dugim korakom.
Achamian se sjeti gostioniareva upozorenja. "Makni se Koojelcima s puta", rekao je. Satrat e te ali
dobro.
"Sagradio sam mjesto", ree Visoki Kralj.
Neobino je to kako Achamian zna da sanja i kako uope ne zna, tako da ivi ovaj trenutak kao pravu
sadanjost, kao neto neoekivano, nenaslueno, neodisano, kao Seswatha, razgovara samo s njegovom
spontanou, dok svaki otkucaj srca odbrojava jedinstveno postojanje, ilavo, odjeveno i zgruano hitnom
i nehajnom strau. Neobino je kako zastaje na ravanjima trenutka i donosi pradavne odluke...
Kako je to mogue? Kako moe osjeati sva previranja slobodne due? Kako moe ivjeti ivot,
stalno ispoetka, prvi puti
Sesvvatha se nagne preko stolia postavljenog izmeu mranih erav-nika. Zmijama ovijeni vuci plesali
su bronanim rubom na otvoru svakog, pa je svjetlo koje je bacao njihov plamen bilo proaran sjenama koje
se bore. Zbog toga je bilo teko gledati u plou benjuke i mistine uzorke kamenih figura na njoj.
Achamian je sumnjao da je njegov prijatelj to namjerno uinio. Benjuka je, na kraju krajeva, sa svojim
beskonanim odnosima i pravilom da se pravila mijenjaju, igra koja zahtijeva dugotrajnu koncentraciju.
A nitko ne mrzi gubiti vie nego Anasurimbor Celmomas.
"Mjesto", ponovi Achamian.
"Utoite."
Seswatha se namrti i skrene pogled s ploe.
"Kako to misli?"
"Za sluaj da rat... poe krivo."
To je bilo nesvojstveno njemu. Ne zabrinutost, jer je neodlunost ispunjala Celmomasa do sri, ve
izraavanje zabrinutosti. Onih dana, nitko osim Neljudi iz Ishterebintha nije razumio uloge rata koji ih je
zadesio. Onih dana, "apokalipsa" je bila rije s drugaijim znaenjem.
Achamian kimne na Seswathin polagan, oprezan nain. "Misli na Ne-Boga", ree on i malo se nasmije -
nasmije! ak je i Seswathi to ime bilo tek bojazan... vie apstrakcija nego katastrofa.
Kako je mogue ponovno proivjeti tako staro neznanje?
Celmomasovo dugo i lavovsko lice ostalo je bezizraajno, ravnoduno prema geografiji figura poslaganih
izmeu njih. Totem upleten u njegovu bradu, lice vuka veliine dlana izliveno iz zlata, na nesigurnom je
svjetlu izgledalo kao da dahe i plazi jezik.
"Sto ako je taj... taj stvor... onako moan kao to Quye kau? to ako smo zakasnili?"
"Nismo zakasnili."
Obuzme ih tiina kao u grobnici. Sve su mone odaje Aneksa imale neto podzemno u sebi, ali nijedna
ibs@crostuff.net 84
vie, inilo se, od kraljevskih odaja. Ma koliko debela bila ukrasna sadra, ma koliko jarke boje ili lijepe
tapiserije, stropne su grede bile jednako niske i brujale su teinom represivnog kamena.
"Ti, Seswatha", ree Visoki Kralj vrativi pogled na plou. "Ti si jedini. Jedini kojem vjerujem"
Achamian se sjeti njegove Visoke Kraljice, njezinih guzova na svojim bokovima, njezinih listova, vruih
i gladnih, oko svojeg struka.
"Zato mora znati", nastavi on. "Izgradio sam jedno mjesto... utoite..."
Visoki Kralj pomakne figuru, napravi potez koji Seswatha nije predvidio i pravila se promijene na
najkatastrofalniji mogui nain. Ono to je dotad bila prilika izvrnulo se naopako, zdrobljeno u neto
zatvoreno i zakljuano poput budunosti.
Achamianu je gotovo odlanulo.
"Mjesto na kojem e me moja loza nadivjeti", ree Anasurimbor Celmomas.
Ishual...
Usisavi ustajali zrak, Achamian se naglo uspravi u krevetu. Zgrabio se za bijelu upu i zario glavu meu
koljena. Vodopad pletenica huao je onkraj drvenih zidova, bijela pozadinska tutnjava koja kao daje tmini
davala masu i zamah. "Ishual", promrmlja. "Mjesto..." Podigne pogled nebesima, kao da gleda kroz mrak
niskog stropa svoje sobe. "Ali gdje je?"
Tuljenje u uima, razabiranje vlakana zvuka: smijeh iz poda, poput pucanja mjehuria u kipuoj smoli;
povici na ulicama, izazivaju i proglaavaju.
"Gdje?"
Istina o ljudima poiva u njihovu porijeklu. Znao je to kako samo jedan Uenjak Mandata moe znati.
Anasurimbor Kellhus u Tromorje nije doao sluajno. Nije zatekao brata na poloaju rijaha od Tisue
Hramova sluajno. Nije sluajno pokorio poznati svijet!
Achamian zamahne nogama ispod pokrivaa, sjedne na rub slamnatog kreveta. Rijei neke prostake
pjesme doplutale su kroz grede poda...
Koa joj bjee gniba k'o cigla, Noge je vrste k'o ue digla,
Pozamana bjee joj mjeina, A zubi meki k'o od sapuna.
No breskvica bjee joj zlato isto,
Da! Joj! Da!
Samo zbog breskvice na sve sam prist'o!
Salve guenja od smijeha. Prigueni glas nazdravi Kovezima. Grubo, urlikavo klicanje upijalo se kroz drvo.
Koojelci, raspjevani prije nego to e proliti krv.
Dugo je Achamian samo sjedio, nepomian osim slabog hripavog disanja. inilo mu se da vidi prostor
odozdo, da stoji na staklu iznad razmahanih ruku u zraku. Kapetan je dakako bio odsutan, distanciran kao
stoje to njegov boanski autoritet zahtijevao. No vidio je Sarla, tintom povuenu crtu njegovih oiju, starou
oprenu kou i osmijeh sjajnih desni, vidio ga je kako svojim poloajem namee privid da je jedan od njih.
U tome je bio njegov problem, tom Sarlu; odbijao je prihvatiti svoje starake grbe, mlohave rezervoare
kajanja i gorine u kojima stanuje svako ostarjelo srce.
A onda su tu bili njihovi ljudi, pravi Koojelci za razliku od svojih ludih voa, poteeni zavoja dugog
ivota, izgubljeni u nehajnom drutvu poude i surove elje koja mlade ini mladima, koji se razmeu sprem-
nou na jebanje ili ubijanje pod krinkom hira, zapravo se sve svodilo na sjekue oi drugih. Na priznanje.
Vidio ih je kroz no i podove.
I vjetac shvati, s neobinom sudbotvornom euforijom onih koji otkriju da ne osjeaju krivnju. Spalio bi ih
stotinu. Spalio bi ih tisuu.
Koliko god budala treba da pronae Ishual.
U hladnoi sljedeeg jutra, eta je stupala do podnoja strmine, duga kolona snenih oiju, pognuti pod
ibs@crostuff.net 85
naprtnjaama i s mazgama uz sebe, i poela se uspinjati iz zaputenog podruja Modine. Serpentine staze
bile su upravo varljive, onako zamrljane magareom balegom. No inilo se to nekako primjerenim da je za
naputanje tog bijednog grada potrebno pljuvanje i muka. Time su opipljive postale granice do kojih su se
penjali, i injenica da su okrenuli lea najdaljoj postaji Novoga Carstva, samome rubu civilizacije, i
iskvarenom i osvijetljenom.
Napustiti Modinu znailo je iskoraiti iz povijesti, iz sjeanja... ui u svijet nesreen poput Incariolove
due. Da, pomisli Achamian, tjerajui snagom volje svoje stare okserice korak po zapuhani korak.
Primjereno je da se penju.
Svi prijelazi u stravu trebaju uzimati nekakav kazneni danak.
Mimara je nauila mnogo o prirodi strpljenja i promatranja.
ak i vie nego o prirodi mukaraca.
Vrlo skoro shvaa da Modina nije mjesto za njoj sline. Razumije svoju ljepotu finih kostiju, vrlo
precizno zna kako se za nju, kao na iak, lijepe vuneni muki pogledi. Neprestano bi je opsjedali, znala je,
sve dok neki pametni svodnik ne shvati da nema nikakvu zatitu. Omamit e je ili napasti s tolikim brojem
ruku da se nee moi braniti. Silovat e je i pretui. Netko e primijetiti da sablasno slii Svetoj Carici sa
neizgrebenog srebrnog talenta pa e je utegnuti u jeftin obojeni pamuk, foliju i dragulje od bombona.
Miljama uokolo, svi e skalperi koji imaju bakrenjak otii s djeliem nje.
Zna da bi se to dogodilo... U modini, reklo bi se.
Njezino ropstvo tee kroz nju, ne toliko kao guva godina straha koliko preklapanje unutarnjih sjena.
Uvijek je tu - uvijek prisutno. Bievi, ake i ozljede, buka proarana sjeanjima na ljubav prema svojim
sestrama, slabijim i jaim, saaljenjem zbog muka u oima nekih, onih koji bi zavapili: Jo je dijete...
Iskoristili su je, svi su je iskoristili, no nekako se dno vra nikad nije osuilo. Nekako bi uvijek ostao zadnji
gutljaj, dovoljno da ovlai usne, obrie oi.
Tako su je majini agenti pronali godinama prije, odjevenu u njihovu Svetu Caricu, ispranjenu osim
posljednjeg gutljaja. Navodno su tisue pomrle, toliki je bio gnjev Anasurimbor Esmenet. Cijeli otkos
Crva u Carvthusalu je pokoen, a muko stanovnitvo odreda poklano.
No nikad nije bilo jasno koga tono njezina majka osveuje.
Mimara zna to e se dogoditi. I zato umjesto da slijedi Achamiana u grad, krui okolo i penje se po
strmini. Ovoga puta stvarno preputa svoju mazgu, Smionog, vucima. Zauzima poloaj dobrano izvan
staze prema istoku - ne proe ni dan, ini joj se, a da se neka skupina ne dovue s obzora - i promatra grad
kao to bi dokoni djeak promatrao panj naseljen termitima. Izgleda kao igraka ispletena iz trule trave.
Drvee i paprat otvaraju se oko velike rane u rastvorenom blatu. Redovi graevina od rasuenog drva ine
rebra u unutranjosti. Veliki bijeli velovi lebde s vodopada kao sablasni ostaci slika, okruuju niti
rasprenog dima...
S velike visine promatra grad i eka. Ponekad, kad vjetar puhne kako treba, ak uspije osjetiti
smrad aureole grada. Promatra dolaske i odlaske, plimu i oseku minijaturnih ljudi i njihovih minijaturnih
poslova, i shvaa da je beskonana raznolikost ljudi i njihovih transakcija tek trik stajalita prikovanog uz
zemlju, da izdaleka oni jednostavno jesu termiti kao to i izgledaju, koji neprestano ponavljaju jedno te
isto. Iste boli, iste nepravde, iste radosti koje se ine novima zbog sputanih sjeanja i zakrljale
perspektive.
Konanost i zaboravljivost: one ljudima pruaju iluziju novoga. ini joj se da je to neto to je oduvijek
znala, ali nikad nije uvidjela; istina zaklonjena nizom unesenih lica.
Ne usuuje se zapaliti vatru. Obgrli se da joj bude toplije. S ruba visoko nadvijenog kamena motri i
eka njega. Nema kamo drugamo otii. Jednako je, zakljuuje, iskorijenjena kao i on. Jednako luda.
Jednako opsjednuta.





ibs@crostuff.net 86

SAKARPUS
... pokoreni narodi ive i umiru sa znanjem da preivljavanje ne trpi ast. Odabrali su
sram umjesto lomae, polagano gorenje umjesto brzog.
TRIAMIS I, DNEVNICI I DIJALOZI
Rano proljee, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), Sakarpus
Bilo je to pravo udo.
Dok su se citadele i uporita Sakarpusa jo uvijek dimila, bezbrojne su rode poele zakrivati
juni obzor, ne jata veliine polja na kakva su Ljudi od Kunje navikli, ve letee planine roda koje
su zamraivale nebo i slijegale se po okolnim brdima poput soli u vodi. ak i ljudima koji su navikli
na velike prizore bilo je nevjerojatno vidjeti takvo to: fijuk slijetanja, izgladnjela elegancija, trzaji i
okreti ptijeg motrenja, umnoeni beskonano mnogo puta na svim stranama neba. Budui da rode
imaju razliito znaenje za razliite narode Velike kunje, malo se tko mogao usuglasiti to dolazak
ptica navijeta. Aspekt-Car nije se oglasio, osim to je izdao proglas da zatiti ptice kako ne bi
postale hrana ili ukras. Po svemu sudei, Sakarpi ih smatraju svetima: mukarci su ih branili od
lisica i vukova, a ene su skupljale njihov izmet za smjesu koju su nazivali pougljenjeni pepeo, gorivo
koje dugo gori i koje koriste umjesto drveta.
Suci su bili zaposleni. Bilo je potrebno nekoliko vjeanja, a jednom ainonskom naredniku, koji je
ubijao ptice da bi izraivao i prodavao jastuke, ak je javno naivo oderana koa. No s vremenom su
se Ljudi od Kunje naviknuli na kretava bijela brda i prestali gnjaviti mukarce i ene koji su se
brinuli za njih. U taborskom argonu, "jesti rode" postalo je sinonim za svaki nepromiljen i
sebian in. Uskoro je postalo oito - ak i onima, kao to su Kianjani, koji rode smatraju
tetoinama - da su te ptice sa svojom tankovratom tatinom zapravo svete i da su brda neka
vrsta prirodnog hrama.
U meuvremenu, pripreme za nadolazei mar su se nastavile. Na vijeu Imena, kraljevi i generali
Velike kunje raspravljali su o pitanjima zaliha i strategije pod budnim okom Aspekta-Cara. Iako
preplavljeni pobonim uzbuenjem - dosta njih godinama je ekalo ovaj dan - nisu gajili previe iluzija o
kunjama i opasnostima koje ih oekuju. Sakarpus je stajao na samom rubu ljudskog svijeta, u toki gdje
su, kako bi Kralj Saubon od Enathpaneaha rekao, "ljudi vie janjad nego lavovi". Srankovi vladaju zemljom
iza sjevernog obzora, krpaju bijednu egzistenciju od ostataka razorenih gradova odavno mrtvih Visokih
Norsiraca. A ta se zemlja, gospodari Kunje su znali, protee na vie od dvije i pol tisue kilometara. Jo
od ratova rane antike nije toliko mnotvo pokualo tako mukotrpno putovanje. "Izmeu ovog mara i bitke
protiv Savjeta," rekao im je njihov Aspekt-Car, "mar e se pokazati daleko smrtonosnijim."
Vie od desetljea, vei se dio resursa Novog Carstva usmjeravao na dugi put do Golgotteratha. Jo i
prije pada Sakarpusa, carski su inenjeri poeli graditi drugi grad ispod drevnog prvog: barake,
kovanice, lazarete i desetke skladita zemljanih zidova. Drugi su pak kolcima oznaavali smjer
iroke kamene ceste kojom e, u nekoliko tjedana, spojiti drevni grad s dalekom Osvventom. Ve je sada
beskrajna kolona s potreptinama vijugala s junog horizonta, nosei oruje, robu, hranu i jo hrane.
Pjeatvo je, bez obzira na rang, dobivalo strogo ograniene porcije amicuta, hrane koju su na pohode
nosili divlji scvlvendski narodi s jugozapada. Kastinsko plemstvo moglo je raunati na neto izdanije

oglavlje
sedmo
ibs@crostuff.net 87
zalihe, ali su morali jahati ponije kutravih repova kojima nije potrebno zrnje da bi sauvali snagu. Preko
horizonta su gonili i nepregledna stada ovaca i krava uzgojenih iskljuivo da prate mar, toliko njih da su se
neki Ljudi od Kunje prozvali "ka Koumiroi" ili "Pastiri" - imenom koje e kasnije postati sveto.
No ak ni uz sve te pripreme jednostavno nije bilo naina da Velika kunja nosi onoliko hrane koliko
e im biti potrebno do Golgotteratha. Golema stada, velike naprtnjae koje nosi pjeatvo i miljama
dugake kolone mazgi dovest e ih samo donekle. U nekom trenutku kolone e se morati raspriti i
brinuti se za sebe. Gospodari Kunje mogli su se pouzdati u to da e biti divljai za njihove ljude i divlje
krme za konje: tisue sada ve legendarnih carskih izviaa dale su ivote ucrtavajui na karte zemlje
koje su pred njima na karte. No vojska koja trai hranu kree se znatno sporije od opskrbljene vojske, i ako
zima doe prije nego to Kunja stigne do Golgotteratha, posljedice e biti katastrofalne. Drugi problem, i
pitanje o kojem se neprestano raspravljalo na vijeima, bio je taj to nitko nije znao koliko e od
bezbrojnih srankovskih klanova Golgotterath uspjeti okupiti. Unato Carskoj premiji, unato tome to je
skupljeno dovoljno skalpova da se odjenu itavi narodi, broj Srankova nije bilo mogue procijeniti. No bez
strahotne volje Ne-Boga, stvorovima vlada samo njihov strah, mrnja i glad. ak ni Aspekt-Car nije mogao
ocijeniti koliko bi ih Savjet mogao regrutirati ili porobiti da im se suprotstave. Ako je odgovor mnogo,
onda bi dan kad Kunja pone tragati za hranom lako mogao biti dan koji e oznaiti njihovu propast.
Upravo je zbog toga Sakarpus bio tako presudan, a ne kako su mnogi pretpostavljali zbog njegovih
hordi Chorae. Zato su Ljude od Kunje ubijali da bi ptice mogle poivjeti. Dok su se tvrdom batinom
carskih vlasti drugi narodi tjerali na pokornost, samo se meka ruka carske milosti mogla upotrijebiti
ovdje, gdje se ljudi nazivaju Hoosverul ili "Nepokoreni". Gospodari Kunje nisu si mogli priutiti niti
jedan jedini tjedan nemira i pobune, a kamoli mukotrpne mjesece. Sakarpus je avao s kojeg e visjeti
njihova budunost. Nakon javnih vijea, kad bi se Aspekt-Car povukao na privatno vijeanje sa svojom
dvojicom Uzvienih generala, Kraljem Saubonom od Enathpaneaha i Kraljem Provasom od Conrive,
esto se raspravljalo o Sakarpusu i udi njegovih stanovnika.
Tako je donesena i sudbonosna odluka da se mladi Kralj Sakarpusa, Sorweel, stavi na brigu dvojici
najstarijih sinova Aspekta-Cara, Moen-ghusu i Kavutasu.
"Kad postane njihov brat," Njegova Magina Svetost objasnila je svojim starim prijateljima,
"meni e biti poput sina."
Kucanje se zaulo samo nekoliko trenutaka nakon to su Sorweelovi dvoritelji zavrili s njegovim
odijevanjem, jedan udarac, dovoljno snaan da zatrese arke. Mladi kralj se okrene i ugleda kako se
vrata irom otvaraju. Dva mukarca uu bez upitnog pogleda a kamoli ega vie, jedan blijed i
"kraljevskih kostiju", kako su Sakarpi nazivali visoke, gracilne mukarce, a drugi taman i snane
grae. Obojica su na sebi imala sveanu vojnu odoru Novog Carstva, s dugim bijelim prslucima
preko oklopa od nimilnih lanaca. Zlatne izvezene kljove svjetlucale su na slabom jutarnjem svjetlu.
"Sutra e se", blijedi ree na besprijekornom sakarpskom, "javiti meni..." Proee do jedinog
otvorenog krila roletama zatvorenog balkona odaje, pogleda pokoreni grad prije nego to e se okrenuti
na peti. Svjetlost zore obasjala mu je kosu i preobrazila je u blistavu aureolu. "Jae s nama... ini se."
Drugi upne traku masti s pladnja na kojem su bili ostaci Sorweelova doruka i spusti je u usta.
Promatrao je Sorweela svojim ubojitim plavim oima dok je vakao, odsutno briui jastuie prstiju o svoj
kilt.
Sorweel je znao tko su - nije mogao pobrkati ubojitu snagu jednoga i hladnokrvnu mirnou drugoga.
Vjerojatno bi im pogodio imena i prije nego to je njihov otac osvojio njegov grad. No nije mu se svidio
njihov nastup niti ton, pa je odgovorio s hladnim bijesom plemia kojeg su uvrijedili nierangirani. "Ne
izgledate mi kao konji."
Moenghus zarei, od smijeha, moda, a onda promrmlja neto na shevikom svojem viem bratu.
Kayutas otpuhne i naceri se. Obojica su gledala Sorweela kao da je neki egzotini kuni ljubimac, novotarija
iz nekog apsurdnog kuta svijeta.
Moda je to i bio.
Uslijedi neugodna tiina, koja kao daje rasla sa svakim otkucajem srca.
"Moj stariji brat", ree Kavutas nakon nekog vremena, kao da se prenuo iz trenutnog krenja bontona,
"kae da je to zato to nosimo hlae."
"to?" upita Sorweel i zarumeni se od zbunjenosti i nelagode.
"Zato ne izgledamo kao konji."
ibs@crostuff.net 88
I protiv svoje volje, Sorweel se nasmijei - i time izgubi svoju prvu bitku. Osjeao je to kako bruji kroz
smijeh dvojice brae, zadovoljstvo koje nije imalo gotovo nikakve veze s humorom.
Oni su lovci, ree on sebi, koje su poslali da ulove moje srce.
Najjae je to osjeao nou, kad bi se nizovi dnevnih briga skupili u stisak udova pod hladnim dekama, a
alost mogla epati lice bez straha da e ga otkriti. Malen. Sam. Stranac u oevu domu. Ja sam kralj
udovica i siroadi, pomislio bi, dok bi mu lica oevih blagodarnika lebdjela u mislima. Sve mu je
nagrnulo natrag, prizori i zvui, uas, trzaj i prevrtanje silovite uzaludnosti. Djeca koja plau u
dovracima, voljene zgrade zakriljene sjajnim plamenom, tijela konjanika izvitoperena po ulicama.
Ja sam zatoenik u vlastitoj zemlji.
No koliko god usamljeni bili ti besani sati, Sorweel je u njima pronalazio nekakav predah. Ovdje,
sklupan pod tekim tkanjem, bila je sigurnost, jamstvo da njegova tuga i mrnja nisu nekakva pogreno
upotrijebljena neizbjenost. Ovdje je jasno vidio svojeg oca, uo je njegov razvueni tihi glas, jednako
sigurno kao onih noi kad se pretvarao da spava pa bi otac doao sjesti u dno kreveta i govoriti o svojoj
pokojnoj eni.
"Nedostaje mi, Sonva. Vie nego ti se usudim priznati."
No dani su mu bili... vie zbunjujui.
Sorweel je radio ono to bi mu rekli. Predsjedao je farsom od svojeg dvora. Prisustvovao je ceremonijama,
govorio svete rijei koje e "spasiti" njegov narod, svrdlao nerazumne optube u oi kako sveenika tako i
podnositelja molbi. Hodao je i gestikulirao bezvoljnom gracilnou ljudi koji se kreu kroz maglu izdaje.
Spoznao je da nema sposobnost raditi suprotne stvari i vjerovati u njih. No gdje bi plemenitija dua
iznala dosljednost u djelima, on ju je pronaao u vjerovanjima. Jednostavno je vjerovao u ono to je trebao
vjerovati da bi se ponaao onako kako su njegovi osvajai htjeli da se ponaa. Dok je petljao kroz raspored
koji su mu dravni tajnici sloili, dok je sjedio u njihovoj mirisnoj prisutnosti, stvarno mu se inilo da su
stvari onakve kakve Aspekt-Car tvrdi da jesu, da se svijet okree pod sjenom Druge apokalipse i da svi Ljudi
moraju biti kao jedan da spase budunost, ma koliko to vrijealo njihov ponos.
"Svi kraljevi odgovorni su svetom pismu", rekao mu je boanski ovjek. "I sve dok je to sveto pismo s onoga
svijeta, oni to spremno priznaju. No kad im doe kao to im ja doem, u tijelu ovjeka kao to su i oni,
pobrkaju svetost potivanja Zakona sa sramom od pokoravanja suparniku." Topao smijeh, poput dragog
ujaka koji priznaje bezazlenu lakoumnost. "Svi ljudi misle da su blie Bogu nego drugi. I zato se bune,
poinju ratove protiv istog onog emu tvrde da slue...
Protiv mene."
Mladi kralj jo uvijek nije mogao pronai rijei kojima bi opisao kakav je osjeaj kleati u prisutnosti
Aspekta-Cara. Mislio je jedino o tome kako koljena nekako nisu dovoljna, da bi trebao pasti na trbuh poput
drevnih molitelja na zidovima Voggine dvorane. I dok je sluao kako ga taj nemogui glas preplavljuje,
inilo mu se oitim, da, da je njegov otac jednostavno podlegao toj zabludi, da je Harvveel kao i toliki prije
njega, pobrkao svoj ponos sa svojom dunou.
Sve je ovo tragina pogreka...
Tek kasnije, dok su ga njegovi savjetnici vodili kroz sveopu buku tabora, vratile su mu se oeve rijei. On
je Ciphrang, Glad iz Onostranog, doao pod krinkom ovjeka... I odjednom je vjerovao upravo suprotno
od onoga to je vjerovao tek sat ranije. Proklinjat e sebe kao lakoumnu budalu, jer je prekrio jedinu
vjeru koja mu je preostala. Unato boli, unato tome to mu je oslikavala lice prijetnjom od jecaja,
recitirat e oevu zadnju provalu gnjeva: On treba ovaj grad! On treba na narod! To znai da treba tebe,
Sorwa!
Tebe.
I bit e potpuno zbunjen. Jer Sorweelu je bilo jasno da ako je njegov otac rekao istinu, onda su se svi oko
njega - Ainonjani sa svojom bijelom kozmetikom i ispletenim bradama, Uenjaci u svilenim arenim
haljama i sa sveznajuim stavom, Galeoani dugih plavih kosa u punama iznad desnog uha, sve tisue koje
trae iskupljenje u Velikoj kunji - okupili nizato, osvajali nizato i sada spremaju rat protiv nasljednika
Velikog Unitavatelja nizato. inilo se da zabluda, kao i svod luka, moe segnuti samo do odreene
udaljenosti prije nego to se srui u istinu. inilo se nemoguim da toliki ljudi mogu biti toliko potpuno
obmanuti...
Kralj Provas priao mu je prie o Aspektu-Caru, o udima kojima je svjedoio na vlastite oi, o hrabrosti i
ibs@crostuff.net 89
rtvama koje su "oistile" Tromorje. Kako bi Harvveelova tvrdnja mogla porei tako fanatinu odanost?
Kako se njegov sin ne bi bojao, u ugnjetavakoj prisutnosti takvih osvajaa, da se pitanje doima neodluenim
samo zato to on potajice dri prst na vagi?
Tijekom dana, svaka rije, svaki pogled kao da su pobijali smionu zabludu njegova oca. Samo nou, dok
je leao u samotnom mraku, Sorweel je uspijevao nai utjehu u jednostavnijim kretanjima srca. Mogao je
dopustiti usnama da dru, oima da se napune suzama poput vrueg slanog aja. Mogao je ak sjediti na
rubu kreveta kao to je njegov otac sjedio i pretvarati se da govori nekome tko spava.
"Opet sam je sanjao, Sorwa..."
Nou je mladi kralj mogao jednostavno zaklopiti oi i odbiti. To je tajna utjeha siroadi: sposobnost da
vjeruju u skladu sa eljom, a ne svijetom - to god treba da umrtvi bol za izgubljenim stvarima.
/ meni nedostaje, tata...
Gotovo jednako koliko mi nedostaje ti.
Poslali su roba da doe po njega sljedeeg jutra, starog, tamnoputog mukarca gotovo komino
zabundanog na proljetnoj hladnoi. Sorweel je vidio oajne poglede koje su razmjenjivali lanovi njegova
domainstva - robovi su u Sakarpusu anatema - ali se on nije pravio ljut ili zgroen. Iako nisu mogli
pronai nikakve nosae, stranac je inzistirao, ogorenim mahanjem rukama kojim se zahtjevi prenose
preko lingvistikih barijera, da odmah poe s njim. Sorweel je pristao bez rasprave, jer je potajice osjetio
olakanje to nee morati voditi procesiju iz grada - to e se moi pretvarati da je to tek jo jedan izlazak
a ne, kako se inilo, abdikacija.
Nisu samo zidovi zbaeni dolaskom Aspekta-Cara.
Rob nije govorio nita dok su jahali kroz grad. Sorweel ga je slijedio pogleda vrsto prikovana naprijed,
vie da izbjegne upitne poglede svojih zemljaka nego to je prouavao neto posebno - osim moda razorene
visine Pastirskih dveri koje su se dizale i sputale s vidika. Razmiljao je o naivnoj vjeri koju je njegov narod
polagao u svoje drevne utvrde - na kraju krajeva, to je Aspekt-Car u usporedbi s Mog-Pharauom?
Razmiljao je o oevoj krvi zapeenoj u kamen.
Inritski je tabor leao nedaleko od izbuenih i zacrnjenih zidina, a atorske su se etvrti prostirale miljama
polja i panjaka. Izgledao je kao neto u isti mah svakodnevno i legendarno: pokretni grad od drveta, page i
platna, u kojem je smrad zahoda vrebao svaki udah, kao i golemi skup, vozilo dovoljno veliko da ponese
strani teret povijesti. Ljudi od Kunje vukli su se amo-tamo, objedovali uz ognjita, valjali oklope u
bavama ljunka, sreivali opremu i konje, ili samo sjedili oko ulaza u atore, zadubljeni u razgovore,
zagledani u horizont. Nisu obraali gotovo nimalo pozornosti Sorweelu i njegovu vodiu dok su ili alejama
i sporednim putovima tabora.
Stari ga je rob vodio bez oklijevanja. Probijao se kroz ovo ili ono komeanje - svau, kola koja su
zaglibila u blato do osovina, dvije kolone mazgi koje su zapele - mirnom upornou kastinskog plemia,
odustajui od manje blatnih putova samo kad su im postrojbe u maru potpuno zakrile put. Bez rijei, vodio
je Sorweela sve dublje i dublje u tabor. Mrke poglede Thunverusa zamijenili su egzotini baldahini
Nilnamea, pa uurbano cjenkanje Cironja. Svako ih je skretanje, inilo se, vodilo u neki drugi daleki kutak
svijeta.
Prije nego to je susreo Aspekta-Cara, Sorweel bi mislio da je nemogue da jedan ovjek moe upregnuti
toliko razliitih dua. Sakarpi su malobrojan narod. No ak i u njihovim oskudnim redovima, ak ni uz
zajedniki jezik i tradiciju, Kralju Harvveelu nije bilo lako prevladati njihove svae i zamjerke. to je vie
Sorweel razmiljao o tome, to mu se udesnijim inilo da svi ljudi Tromorja, sa svojim razliitim jezicima
i starim neprijateljstvima, mogu nai zajedniki cilj.
Vidio ga je kamo god pogledao, visio je oputeno u jutru bez vjetra: Cirkumfiks.
Zar nema dokaza u udima? Zar ne govore sveenici upravo to?
Dok se njihao u ritmu kasa svojega konja, Sorweel je nesvjesno pogledavao od lica do lica, po jedan
stranac za svaki otkucaj srca, i nalazio mlaku utjehu u nemarnom nainu na koji su njihovi pogledi
prolazili mimo njega. Ima odreene sigurnosti u buci Velike kunje. U guvi tolikog mnotva, kako ne bi
zaboravili na njega? I inilo mu se da je to jedina iskrena elja koja mu je preostala: biti zaboravljen.
Tada je, na onaj sablasni nain na koji se poznata lica izdignu iz anonimnosti stranaca, ugledao
Tasweera, sina lorda Osteroota, jednog od oevih visokih blagodarnika. Teturao je dok su ga dva
conrivanska viteza vukla, drei lance koji su bili zavareni za ovratnik oko njegova oguljenog vrata.
ibs@crostuff.net 90
Zapea su mu bila okrutno okovana. Laktovi su mu bili iskrivljeni oko drvenog kolca. Kosa mu je bila
jednako divlja kao i oi, a njegovparm, tradicionalna pojastuena tunika sakrpskog plemstva, visjela mu je
zamrljana, dronjava i bez pojasa iznad golih koljena.
Samim time to ga je vidio, Sorweel je naglo ostao bez daha, vratio se na kine bedeme gdje je
posljednji put vidio Tasweera - i svojeg oca. Gotovo je uo kretanje rogova...
Mladi ga nije prepoznao, samo je zurio neusredotoenim intenzitetom onih koji su zbijeni u dubine
samih sebe. Na vlastitu sramotu, Sorweel odvrati pogled - da procijeni vrijeme iza horizonta, rekao je sebi.
Da, vrijeme. Konj je bio nekako nesiguran ispod njega, poput neega to treperi na ljetnoj vruini. Svijet
je mirisao na blato koje se kuha na jutarnjem suncu.
"T-Ti?" zakreti glas odozdo.
Mladi kralj nije imao snage pogledati.
"Sorweel?"
Prinuen spustiti pogled, vidio je Tasweera kako ga gleda odozdo, svojim neko otvorenim licem sada
gotovo izbezumljenim, gotovo prestravljenim, gotovo veselim ak, ali zapravo nita od toga. Zatoenik
naglo stane, trepui.
"Sorweel", ponovi.
Njegovi conrivanski pratioci opsuju i trnu lancima u znak upozorenja.
"Ne!" zavapi zatoenik, odupirui se karikama. Tvrdoglav i bespomoan zvuk. "Neee!" dok su ga
trzajima spustili na koljena u blato. "Sorweel! S-S-Sorweel! Odupri im se! Mo-mora! Zakolji ih dok
spavaju! Sorweel! Sor"
Jedan od vitezova etvrtastih brada raspali ga ravno u usta, obori ga u kotrljajuu polusvijest.
Kao toliko puta nakon pada grada, Sorweel se naao podijeljen, razdijeljen u dvije razliite due,
jednu stvarnu, drugu eterinu. U mislima je skliznuo iz sedla, ljapnuo izmama u hripavo blato i progurao
se uz Conrivane. Privukao je Tasweera na koljena i primio mu glavu iza uha. Krv je pulsirala iz
zatoenikovih nosnica, gruala se u grubim dlakama koje su mu rasle na eljusti. "Jesi li vidio?" povikao je
Sorweel slomljenom licu. "Tasvveer! Jesi li vidio to se dogodilo mojem ocu?"
No tjelesni Sorweel samo je nastavio slijediti vodia, koe porculanske od hladnoe.
"Neeee!" odjeknuo je hrapavi glas zrakom iza njega, a nakon toga buan smijeh.
Mladi Kralj Sakarpusa nastavio je promatrati nepostojee vrijeme. Pravi uas poraza, sr njega shvati,
nije u inu kapitulacije, nego u nainu na koji se on nastani u srcu, u nainu na koji ostaje i koti se i koti i
koti.
U nainu na koji pretvara pad u sudbinu.
Nakon nekog vremena doli su do sjevernog ruba tabora, do irokog polja ije su zeleno prostranstvo
kvarili iroki potezi tratine kopitima ugaeni u blato i krasila podruja utih cvjetia. Male skupine
jahaa jahale su u razliitim intervalima, u odgovor na gromoglasne povike svojih zapovjednika.
Izvodili su vojne vjebe, shvati Sorweel, dok je jahao na snanom konju ne toliko razliitom od onih
na kakvima jau sakarpski konjanici.
Rob ga povede uz red bijelih platnenih atora, od kojih je veina bila puna razne robe. Dok su njih
dvojica dosad prolazili uglavnom nezapaeno, sad su privlaili poglede, uglavnom od grupica besposlene
konjice. Nekoliko njih ak ih je i zazvalo, no Sorweel se pravio da ne primjeuje. ak i dobre elje postaju
uvrede kad su izviknute na stranom jeziku.
Napokon rob zauzda i zaustavi konja pred prostranim bijelim paviljonom. Pokraj ulaza je u zemlju
bila zabodena grimizna zastava. Na sebi je imala crni Cirkumfiks preko zlatnog konja: znak Kidruhila,
teke konjice koja je Harweelu i njegovim visokim blagodarnicima uzrokovala toliko jada u arkama koje
su prethodile dolasku Velike kunje. Straar oklopljen zlatnim otisnutim prsnim oklopom nepomino je
stajao pokraj nje; samo je kimnuo robu dok je on vodio Sorweela preko praga.
Neobina aroma proimala je zrak u unutranjosti, ugodna unato gorkim tonovima. Poput
zapaljene naranine kore. Ukoeno je stajao dok su mu se oi privikavale na prigueno svjetlo. Dubine
paviljona bile su uglavnom nenamjetene i neukraene: jednostavne slamnate prostirke na podu, razliita
vojna oprema objeena po stupovima, poljski krevet od prua i drveta prekriven praznim tuljcima za
svitke. Cirkumfiksi izvezeni na strop atora bacali su nejasne sjene po tlu.
ibs@crostuff.net 91
Anasurimbor Kavutas sjedio je u kutu sklopivog stola naslonjenog na sredinji stup, sam osim elavog
tajnika koji je mehaniki ispisivao redove teksta i po svemu sudei poveavao hrpe papirusa rairenih oko
sebe. Carski Princ bio je zavaljen na stolici, nogu u sandalama ispruenih i prekrienih na prostirkama
ispred sebe. Umjesto da pozdravi Sorweela, zurio je od jednog lista papirusa do drugog, kao da slijedi
nit neke logistike brige.
Sorweelov smeurani vodi klekne i nasloni elo na prljave prostirke, a onda se povue istim putem
kojim je i doao. Sorweel je stajao sam i bez daha.
"Pita se", ree Kavutas, oiju prikovanih za okomite nizove teksta, "je li bila namjerna uvreda..."
Odlaui zadnji list, pritom ga je slijedio i jo uvijek itao. Pogleda Sorweela i zastane dok ga je
prouavao. "To to sam poslao roba da te ovako dovede ovamo."
"Uvreda", zauje se Sorweel kako odgovara, "je uvreda."
Naoit umjetni osmijeh. "Bojim se da nijedan dvor nije tako jednostavan."
Carski Princ se nagne unatrag, prinese drveni krag ustima - vodu, primijeti Sorweel kad ga je
spustio.
Nije mala stvar stajati pred sinom ivog boga. ak i kose podrezane tako kratko i neobino uz
konture lubanje, Kavutas je jako nalikovao ocu. Imao je isto snano lice, iste sjajne, biserne oi. Imao je
ak i isto zastraujue dranje. inilo se da ak i njegove kretnje prate unaprijed odreene linije, kao da
mu je dua unaprijed zacrtala i najkrae udaljenosti. A kad je bio miran, bio je posve miran. No uz sve to,
Anasurimbor Kavutas jo uvijek je imao auru smrtnika. Nije bilo nikakve sumnje da oklijeva kao to i
drugi ljudi oklijevaju, da bi njegova koa, kad bi je pritisnuo, bila tanka i topla...
Da moe krvariti.
"Reci mi," nastavi Carski Princ, "kako tvoji zemljaci nazivaju razmjenjivanje beskorisnih rijei?"
Sorweel se pokua odroguiti disanjem. "Odmjeravanje jezika."
Carski Princ se nasmije toj domiljatosti. "Odlino. Pa to je termin kao stvoren za jnan! Ostavimo se onda
'odmjeravanja jezika'. Moe?"
Tajnik nastavi strugati znakove po papirusu.
"Moe", oprezno odgovori Sorweel.
Kavutas se nasmijei s, inilo se, iskrenim olakanjem. "Prijei u onda na stvar: moj otac ne treba samo
tvoj grad, treba i pokornost njegovih stanovnika. Pretpostavljam da vrlo dobro zna to to znai..."
Sorweel je znao, iako mu je postajalo sve tee i tee razmiljati. "Treba mene."
"Upravo tako. Zato si ovdje, da prui svojim ljudima ulog u naem velianstvenom pothvatu. Da uini
Sakarpus dijelom Velike kunje."
Sorweel ne ree nita.
"Ali naravno," nastavi Carski Princ, "mi smo i dalje neprijatelji, zar ne? to valjda znai da je ovo tek
lukavi trik da steknemo tvoju odanost... nain da te navuemo da izda svoj narod."
Prekasno je za to, Sorweel nije mogao a da ne pomisli. "Moda."
"Moda", ponovi Kavutas s podsmijehom. "Toliko o neodmjeravanju jezika!"
Mrk, uvrijeen pogled.
"Dobro, nita zato", nastavi Carski Princ. "Ja u barem odrati svoj dio nagodbe." Namigne kao da je
rije o ali. "Moda nemam oev dar Rijetkih, ali sam oev sin i imam mnoge od njegovih prednosti. Jezike
savladavam bez muke, to ovaj razgovor valjda dokazuje. I trebam te samo pogledati u lice da bih ti vidio
duu, ne tako jasno kao otac, naravno, ali dovoljno da te odmjerim, ili bilo koga tko se nae preda mnom.
Vidim dubinu tvoje boli, Sorweel, i iako mislim da je tvoj narod samo ponjeo posljedice vlastite gluposti,
zaista razumijem. Ako ne pokazujem suosjeanje, to je zato to zahtijevam da se pridrava istih standarda
mukog ponaanja kao to bi i tvoj otac zahtijevao. Mukarci plau enama i jastucima...
Razumije li me?"
Sorweel kimne, iznenada postien. Zar imaju pijune koji ga motre i dok spava?
"Odlino", ree Kavutas, kao kapetan zadovoljan energinou odgovora svoje postrojbe. "Trebao bih ti
rei da mi se ne svia ovaj oev napad. Ne svia mi se ak ni ovaj razgovor, ne samo zato to nemam
vremena nego zato to smatram da mi je to ispod asti. Prezirem politiku, a ovaj odnos koji nam je moj
otac nametnuo prije svega je politiki. Pa ipak, priznajem da su te moje emocije proizvod moje slabosti.
ibs@crostuff.net 92
Neu, kao to bi drugi ljudi, tebe smatrati odgovornim za njih. Otac eli da ti budem poput brata... A
budui da je moj otac vie Bog nego ovjek, uinit u upravo ono to eli."
Stao je da prui Sorweelu priliku da odgovori, ali mladi kralj jedva je uspio srediti vlastite misli, a
kamoli progovoriti. Kavutas je bio izravan kao to je i rekao da e biti, a opet u isto vrijeme njegov govor
kao da je bio nategnut do granice deformiranosti, nabijen previe prodornom inteligencijom, nabran
gotovo opscenom samosvijeu...
Tko su ti ljudi?
"Vidim ar pobune u tvojim oima," nastavi Kavutas, "divlju enju da uniti sebe osveujui oca."
Njegov glas kao da je ljutio okolne plohe platna pa se inilo da dopire iz svih smjerova. "Neprestano se
bori jer ne zna je li moj otac demon kao to tvrde tvoji sveenici ili spasitelj, to Ljudi Tromorja znaju
da jest. Ne uzimam ti to za zlo, Sorweele. Od tebe traim samo da se zapita otvorena srca. Bojim se da e
dokaz svete misije mojeg oca vrlo skoro doi..."
Zaustavi se kao da ga je omela neka neoekivana misao. "Moda emo", nastavi on, "ako budemo
dovoljno sretni da preivimo taj dokaz, ti i ja voditi drugaiji razgovor."
Sorweel je ukoeno stajao, napet osjeajem uzaludnosti koji ga je preplavio. Kako? jedino je mogao
razmiljati. Kako se boriti protiv takvih neprijatelja?
"U meuvremenu," ree Carski Princ s izrazom kao da se okree praktinijim stvarima, "mora
nauiti sheviki, naravno. Sredit u ti instruktora. I mora pokazati mojim konjanicima da si pravi sin
Sa-karpusa. Odsad si kapetan Kidruhila, Sorweele, pripadnik znamenite Satnije potomaka..." Spusti
bradu u neki neobian osmijeh. "A ja sam tvoj general."
Jo jedna duga procjenjujua pauza. Stari tajnik stao je da zasijee novi vrh na peru, koje je drao rukama
natopljenim crnom tintom. Sorweel ga je uhvatio kako kradomice pogledava prema njemu.
"Odgovara li ti to?" upita ga Kavutas.
"Imam li izbora?"
Prvi put neto nalik na suosjeanje proe licem Carskog Princa. Udahnuo je kao da uzima zrak za
kljune rijei. "Ti si ratoboran sin ratobornog naroda, Sorweele. Ako ostane u Sakarpusu, bit e tek
paljivo kontroliran zatoenik. Jo gore, nikad nee razrijeiti nemir koji ti ve sad gui srce. Ako bude
jahao sa mnom i mojim bratom, uvidjet e, na ovaj ili onaj nain, kakav kralj treba biti."
Jedva je razumio to se dogaa, kako bi onda znao to treba ili ne treba uiniti? Ali bilo je pomalo
utjeno zvuati odluno. A osim toga, razvio je talent za drske primjedbe. "Kao to rekoh," odvrati
Sorweel, "nije neki izbor."
Anasurimbor Kayutas kimne, prilino slino vidaru koji procjenjuje svoje djelo, pomisli Sorweel.
Dovoljno je da se pokoravam...
"Rob koji te doveo ovamo", nastavi Carski Princ svojim usputnim tonom, "zove se Porsparian. Iz
Shigeka je, drevne zemlje juno od"
"Znam gdje je."
Zar je dotle dolo? Zar je doao do toke u kojoj se prekidanje svojih agresora smatra osvetom?
"Naravno da zna", odvrati Kayutas s djelomino potisnutim osmijehom. "Porsparianu dobro idu
jezici. Dok ti ne naem instruktora, vjebat e sheyiki s njim..." On utihne i nagne se preko stola da
dohvati list papirusa izmeu palca i kaiprsta.
Prui ga Sorweelu i kae: "Izvoli."
"to je to?"
"Ugovor o ropstvu. Porsparian je sada tvoj."
Mladi kralj trepne. Toliko je dugo bio zurio u robova lea da se vie nije sjeao kako izgleda. Uzeo je
list u ruke i zurio u nerazumljive znakove.
"Znam", nastavi Kavutas, "da e biti dobar prema njemu."
Time se Carski Princ vrati itanju, ponaajui se upravo kao da se njihov dogovor nije nikad zbio.
Umrtvljen osim gdje mu je list ario prste, Sorweel se povue. Taman kad je trebao prijei prag,
Kayutasov ga glas zaustavi.
ibs@crostuff.net 93
"E da, jo jedna stvar", ree on papirusu. "Moj stariji brat, Moen-ghus... uvaj gase."
Mladi kralj pokua odgovoriti, ali zamuca i stane. Namrtio se, disanjem uspori otkucaje srca pa
pokua ponovno. "A za-zato?"
"Zato to je", Kavutas ree, pogledom i dalje prelazei po ispisanim znakovima, "posve lud."
Kad je iskoraio iz paviljona Carskog Princa, Sorweel si je govorio da trepe zbog otrine sunca. No
uareni obrazi i bolno grlo znali su istinu, kao i treperave ruke.
to da radim?
Povici konjice noeni vjetrom, zatim graktanje roga, visoko i prodorno kroz galame Velike kunje koja
see do kostiju. Zvuk kao da gaje rezao, gulio, razotkrio ga ispod koe.
Koliko kraljeva? Koliko ljudi mranih dua?
to je Sakarpus u usporedbi s bilo kojim narodom Tromorja, a kamoli silom i uzvienou Novog
Carstva? Bog na mjestu cara. Sinovi boga na mjestu generala. Cijeli svijet kao bedem. Sorweel je uo
izvjetaje oevih pijuna u tjednima prije nego stoje Kunja napala grad. Skupljai govana. Tako su ljudi
Tromorja zvali njega i njegove sunarodnjake...
Skupljai govana.
Obuzeo ga je neki prazan osjeaj, kao da je zaboravio disati, samo . dublje. to bi njegov otac rekao da ga
vidi tako opetovano vodenog automatizmom, ne zbog lukavtina ili okrutnosti njihova neprijatelja, nego
zbog... zbog...
Usamljenosti?
Rob, Porsparian, promatrao ga je iz sjene njihovih konja. Budui da nije znao to da radi, Sorweel mu
jednostavno prie i prui ugovor o ropstvu.
"Ja..." pone on, a onda se pone guiti u suzama. "Ja-ja..."
Starac je blenuo u nijemom strahu. Zgrabi Sorweelove podlaktice i njeno mu gurne ugovor na
pojastuenu tkaninu njegova parma. A Sorweelu je u glavi bilo samo: Vuna, evo kralja u vunenim krpama.
"Iznevjerio sam ga!" jecao je robu koji ga nita nije razumio. "Zar ne vidite? Iznevjerio sam."
Stari ga Shigeanin primi za ramena i dugo mu se i pozorno zagleda u uznemirene oi. Njegovo lice,
inilo se, nije se mnogo razlikovalo od ugovora koji je Sorweel drao na prsima: gladak osim na mjestima
gdje je obiljeen linijama nepoznatog pisma, po elu, oko oiju i njuke, crnih poput tinte, kao da su bogovi
koji su ga rezbarili preduboko zareali noem...
"to da radim?" promumlja Sorweel i izdahne. "to da sad radim?"
ovjek kao da je kimao, iako su mu utosmee oi ostale usredotoene, nepomine. Postupno, iz razloga
koje Sorweel nije mogao dokuiti, disanje mu se uspori a huanje u uima nestane.
Porsparian ga povede u njegov logor, i pritom skrene previe puta da bi se Sorweel mogao nadati da e
upamtiti. ator je bio dovoljno visok da moe stajati u njemu i namjeten samo poljskim krevetom za njega i
prostirkom za njegova roba. Vei dio poslijepodneva leao je kao u smuenom bunilu, zurio u bijelu tkaninu,
gledao kako se die i sputa kao koulja usnulog mlaeg brata. Nije obraao panju na nosae kad su stigli s
njegovom skromnom zbirkom stvari. Neko je vrijeme drao oevu metalnu ogrlicu, prastaru relikviju
dinastije Varalt s otiskom peata njegove obitelji: kula i dvoglavi vuk. Privio ju je na prsa, drao je tako
vrsto daje bio siguran da su ga safiri porezali. No kad je pogledao, nije bilo krvi, samo utisak koji je brzo
nestao.
Kralj Provas doao je kad su stranice atora postale sline vosku na oslabjelom svjetlu. Rekao je nekoliko
aljivih rijei na shevikom, moda u nadi da e ga njegov ton razvedriti. Kad Sorweel nije reagirao, Uzvieni
se General zagledao u mladog kralja s nekakvim dostojanstvenim kajanjem, kao da u njemu vidi neku sliku
iz svoje ne tako ugodne prolosti.
Porsparian je cijelo vrijeme njegova posjeta kleao s elom na tlu.
Nakon to je Provas otiao, njih su dvojica sjedili u potpunoj tiini i razmiljali o tome kako nadolazei
mrak sve stavlja na vidjelo veernjem zboru tabora. Raspjevane ratnike. Neotesane konje. A onda, kad je
tama bila gotovo potpuna, uli su nekoga, nekog kidruhilskog konjanika, kako se olakava iza udaljenog
kuta atora. Sorweel shvati da se smijei starom Shigeaninu, koji je bio tek silueta koja sjedi na tlu malo
dalje od njega. Kad je konjanik prdnuo, Porsparian se naglo zacereka njiui se amo-tamo vretenastih nogu
ovijenih rukama. Smijao se kao dijete, grgljao u dnu grla. Uinak je bio tako apsurdan da se Sorweel nije ni
ibs@crostuff.net 94
snaao a ve je tulio zajedno s ludim starcem.
Kasnije je Sorweel sjedio na rubu kreveta dok se Porsparian bavio paljenjem svjetiljke. Sve je izgledalo
golo na svjetlu, izloeno. Bez objanjenja, stari Shigeanin nestane kroz preklop u strani svijet koji je
mrmljao i huao onkraj namaenog platna. Sorweel je zurio u svjetiljku, koja je bila tek stijenj u bronanoj
posudi, sve dok mu se nije uinilo daje sigurno zauvijek pokvario vid. Toka svjetlosti izgledala je tako jasna,
tako aputavo ista, da se gotovo uvjerio daje gorenje najblaeniji oblik smrti.
Skrenuo je pogled tek kad se Porsparian vratio s beskvasnim kruhom i kipuom zdjelom - nekakvim
gulaom. Miris papra i ostalih egzotinih zaina bujao je atorom, no Sorweel, onako sumoran, nije uope
imao teka. Nakon neto nagovaranja, konano je uvjerio roba da pojede cijeli obrok umjesto da, kako je
Sorweel slutio, eka eventualne mrvice koje bi mu on ostavio.
Uinilo mu se neobinim kako ljudi ne trebaju imati zajedniki jezik da bi razgovarali o hrani.
On je sjedio na rubu kreveta kao i prije i promatrao minijaturnog Shigeanina. Bez i traga sputanosti,
starac pomakne u stranu jednu od grubo pletenih slamnatih prostirki i otkrije komad nagnjeene tratine.
Razdvoji travke, tepajui neobinim glasom dok je prstima eljao kroz njih, a onda se pone moliti iznad
linije gole zemlje koju je otkrio. U trenutku gotovo nelagodne intenzivnosti pritisnuo je obraz na tlo, grubo,
onako kako bi se mladac trljao o spremnu ljubavnicu. Mrmljao je neto - molitvu, Sorweel je pretpostavljao -
na jeziku mnogo gutu-ralnijem od shevikog. S dlanom kao lopaticom, utisne prorez u crnu zemlju - ritualna
usta, Sorweel je shvatio nekoliko trenutaka kasnije kad je Porsparian unutra stavio komadi kruha.
Nekim trikom svjetlosti, stvarno mu se inilo da su se zemljane usne zatvorile.
Cmaknuvi zadovoljno usnama, tajanstveni ovjeuljak prevali se na stranjicu i pone prstima trpati
hranu meu sive i ute zube.
Iako je jeo s neotesanom iskrenou Saglanana, Sorweel nije mogao ne primijetiti nekakvu tunu
poetiku u njegovu goenju. Duevni uitak u njegovim oima, nagib zapea dok je podizao svaki komad
kruha namoen u gula, lagano naginjanje glave dok je otvarao tamnosmee usne. Mladi se kralj pitao kako
je mogue da dva toliko razliita ovjeka, toliko daleki po dobi, poloaju i porijeklu, mogu dijeliti ovakav
trenutak. Ni jedan ni drugi nisu govorili - to su i mogli rei kad im se jezici ovijaju oko razliitih zvukova
za slina znaenja? Ali sve i da su mogli razgovarati, Sorweel je bio siguran da ne bi rekli nita. Sve je,
inilo se, bilo jasno.
Nije bilo potrebno rei nita jer se sve vidjelo. Sve to je vano.
Dok je tako sjedio, dok je tako gledao, obuzela gaje neka velikodunost, ona radosna ludost koja prazni
kovege i depove. Bez razmiljanja posegne pod krevet i izvadi ugovor o ropstvu koji mu je Kavutas dao
tog istog jutra. Kakve ima veze, pomislio je, kad je ionako ve mrtav? Prvi je put razumio slobodu koja se
skriva u hladnim grudima gubitka.
Porsparian, odjednom na oprezu, spusti zdjelu i pone ga promatrati. Sorweel ga zaobie i une kraj
svjetiljke, neobino svjestan naina na koji je njegova sjena progutala stranje dijelove atora. Pri
papirus tako da je svjetlost sjajila kroz zgnjeene linije trski koje su upotrijebljene za izradu papirusa.
Zatim njime dotakne suzoliki plamen...
Eda bi mu ugovor iz ruke istrgnuo Porsparian koji je toptao i psovao. Sorweel je skoio na noge i ak
podignuo ruke - jedan izbezumljeni trenutak mislio je da e ga stari rob udariti. No rob je samo mahao
listom dok se plamen nije ugasio. Gornji su se rubovi uvili i zacrnjeli, no osim toga je bio netaknut.
Duboko diui, njih su se dvojica gledala jedan ludi trenutak, kralj mlitav i izbezumljen, rob ukoen od
starakog prkosa.
"Mi smo slobodan narod", ree Sorweel, borei se s obnovljenim osjeajem straha i ispraznosti. "Ne
trgujemo ljudima kao stokom."
utooki Shigeanin odmahne glavom polagano i oprezno. Kao da se odrie noa, spusti ugovor na
neporavnate deke na Sorweelovu krevetu.
A onda uini neto neobjanjivo.
Nagne se u struku preko svjetiljke, proe prstom po rubovima plamena, nesvjestan vruine. Uspravi
se, odmakne tuniku u stranu i razotkrije staraka upala prsa - upave sive dlake na koi boje ljenjaka. S
crnilom od svjetiljke na vrhu prsta, na srcu narie neto to je Sorweel odmah prepoznao kao srp.
"Yatwer", izdahne starac, oiju sjajnih od nekakvog ogorenog ara. Prui ruku i zgrabi mladog
kralja za nadlakticu. "Yatwer!"
ibs@crostuff.net 95
"N-Ne razumijem", promuca Sorweel. "Boica?"
Porsparian pusti da mu ruka klizne niz Sorweelovu - u neobino posjednikoj gesti. Zgrabi zapee
mladoga kralja, proe palcem po jahakoj narukvici prije nego to e mu okrenuti dlan prema gore. "Ya-
twer", proape, a u oi mu navru suze. Privue Sorweelov dlan izmeu njih, nagne se naprijed i poljubi
glatku kou udubljenja u dlanu.
Koom mladoga kralja pone se penjati vatra. Pokuao je izmaknuti ruku, ali starac ga je drao
snagom netom baene cjepanice. Valjao je svoje starou naborano lice iznad Sorweelova dlana kao da
dremucka uz neku neujnu melodiju. Jedna suza kapne na mjesto gdje su ga dotaknule usne...
inilo se da istovremeno pee i ree, kao neto rastaljeno to propada kroz snijeg.
Zatim rob izgovori jednu jedinu rije na sakarpskom, tako iznenada i tako jasno da je Sorweel
umalo poskoio. "Rat..."
Osjeao je strahopotovanje prema tim ljudima. Njihovoj neizravnoj profinjenosti. Njihovim zamrenim
obiajima. Njihovoj vjeri i njihovoj magiji. ak i njihovi robovi, ini se, imaju zagonetnu mo.
Sat za satom Sorweel je ukoeno leao u krevetu, drao se za ruku i pritiskao nemogu plik na ruci.
Porsparian je spavao na podu nedaleko od njega, a disanje mu je svako malo prekidao kaalj i hripanje.
Kad napokon naui njihov jezik, odluci Sorweel, zadirkivat e starog da hre kao stara baba.
Zvui Velike kunje su utihnuli, povukli se i udaljili sve dok mladi kralj nije mogao gotovo povjerovati
da je ostao samo njegov ator, sam na ugaenoj ravnici. Nastupio je, inilo mu se, trenutak apsolutne tii-
ne, trenutak gdje svaki otkucaj srca oklijeva, svaki dah zastaje, a tupa nepominost smrti obuzima sve
stvari.
Traio ju je da ga uzme. Bilo je to najblie to je doao molitvi od onoga dana kad mu je otac
poginuo.
Onda je neto uo. Isprva je bilo preiroko da bi mogao prepoznati, kao da su krila, previe rairena,
jednostavno postala nebo. No polako su se konture izdvojile iz pozadine, nekakva porozna huka, neto
bez jedinstvenog porijekla, ve doneseno iz mnogih. Jako ga dugo nije mogao smjestiti, a jedan uspanieni
trenutak ak je pomislio da dopire iz grada, udrueni krici i povici njegovih ljudi koji umiru pod maevima
svojih tamnoputih osvajaa.
A onda odjednom shvati...
Rode.
Rode se glasaju onkraj mranih brda. Uvijek to rade, svakog proljea. Legenda kae da svaka od njih
pjeva drugoj zvijezdi, nabraja svoje sinove i keri, zaklinje, umiljava se, usmjerava silazak bezbrojnih malih
pajih vitonogih dua...
Sorweel naposljetku utone u san kad su ga utoplila sjeanja na majku i njegov prvi posjet Proljetnom
gnijeenju. Sjeao se kako je bila lijepa, slaba i blijeda. Sjeao se kako je njezina ruka bila hladna oko
njegove -kao daje sudba ve tada poela otputati njezin stisak sa ivota. Sjeao se kako je u udu gledao
rode, nebrojene tisue roda, koje su od obronaka brda pravile bijele terase.
"Zna li zato dolaze ovamo, Sorwa?"
"Ne, mama..."
"Zato stoje na grad Utoite, osovina Svjetskog kotaa. Dolaze ovamo kao to su i nai preci jednom
doli, duo..."
Njezin osmijeh. Uvijek mu se inio neim najoitijim na svijetu.
"Da njihova djeca budu na sigurnom."
Kasnije te noi probudio se naglo se trgnuvi od uasa, kao straar kojeg su uhvatili da spava u noi velike
bitke. Sve mu se vrtjelo u panici i zbrci. Sjeo je s uzdahom koji je bio vapaj i u dnu kreveta ugledao svojeg
oca kako sjedi, leima okrenut njemu, i plae za svojom mrtvom enom... Sorweelovom majkom.
"Sve je u redu, tata", ree mu hrapavim glasom, gutajui vlastite suze. "Ona nas... Ona nas jo uvijek
uva."
ibs@crostuff.net 96
Uto se prikaza ukoi, kao to to ine ponosni ljudi kada ih se smrtno uvrijedi ili slomljeni ljudi kojima
se rugaju zbog gubitka koji ih je savladao. Sorweelovo se grlo stegne, postane vrue i usko kao gorua
trska, toliko da nije mogao disati...
Harweelov duh okrene izgorenu glavu i pokae lice bez nade i oiju. Kukci su mu ispadali iz spojeva
razorenog oklopa, kljocnuli i odjurili u mrak.
Mrtvi, procijedi on beumno, ne vide.
Zora je bila tek sivi trak na istoku. Pa ipak, ve su bezbrojni tabori razmetnuti, atori i paviljoni sputeni,
uad namotana i pospremljena, velike karavane s prtljagom natovarene. Ljudi su hvatali zapareni dah u
ruke i gledali u gole, mrazom pokrivene daljine. Teretne ivotinje su toptale i bunile se u polumraku.
Vukui skupinu od dvadeset volova, sveenici su dovukli velika kola do najvie toke u blizini,
breuljka s ostacima drevnih kamenih temelja. Podnoje vozila konstruirano je od trupaca kakvi se inae
upotrebljavaju u gradnji brodova, toliko je bilo veliko. Svaki od osam eljezom okovanih kotaa bio je
visok kao stablo masline. Robovi su se pentrali po okviru i otpetljavali vorove koji se drali
Cirkumfiksima protkanu ceradu na mjestu. Odmotali su grimizno-zlatni prekriva i razotkrili vodoravno
objeeni eljezni cilindar duine amca. Sve njegove povrine resili su natpisi - stihovi iz Kljove
prevedeni na mnotvo jezika Tromorja - zbog ega je izgledao staro i naborano.
Na zapovijed visokog sveenika, vrlo visoki eunuh podigne molitveni eki... udari. Interval odzvoni,
dalekosean, milozvuan zvon koji se nekako izdizao iz tiine a daje ne prekine, zadrao se u uima prije
nego to e izblijedjeti do nezamjetne razine.
Okupljeni Ljudi od Cirkumfiksa gledali su prema obzoru i ekali. Ljudima koji su bili na viim obroncima
toliko je mnotvo izgledalo gotovo nemogue, tako su se daleko formacije protezale u daljinu. Nilnameke
falange s kolonom oklopljenih mastodonata koja se protezala sredinom njihovih redova poput kraljenice.
Thunverani sa svojim sjekirama dugih bridova. Tvdonci sa svijetloutim bradama privrenim za pojas. I
tako dalje. Visoki Ainon, Conriva, Nansur, Shigek, Eumarna, Galeoth, Girga; vojske dvanaest naroda,
poslagane oko sjajnih zastava njihovih kraljeva, ekale su...
Neki su ve bili na koljenima.
Sasvim iznenada, Thunverani ponu psovati i mahati rukama, pljujui s mrnjom prema Sjeveru. Njihovi
isprekidani povici su se irili, pretoili se u gromoglasan zbor koji je uskoro odzvanjao itavom Kunjom,
iako mnogi nisu znali rijei koje su recitirali.
Hur mtwas matal skee! Hur rutwas matal skee!
Ljudi su pruali ruke kao da svojim duama mogu segnuti tisue milja do Golgotteratha i oboriti ga na pod
samo srdbom i arom. Svaki je vidio nadolazee patnje u mislima, a u srcima, njihov trijumf nije bio samo
osiguran, bio je propisan...
Hur rutvvas matal skee! Hur rutwas matal skee!
Interval ponovno zazvoni, odjekne kroz galamu tisua grla i tutnjava izblijedi u tiinu iekivanja. Ghusi,
oceanski molitveni rogovi, oglasili su se taman kad je sunce koje je vrelo na istoku iscrtalo horizont
briljantnim zlatom, poput nagnute alice koja se poela prelijevati... ulice sluati propovijedi Sudaca u
bijelo-zelenome. Uzimali su komade bakrene ice koje su im ponuene da ih sviju u oblik Cirkumflksa.
Kasnije su privijali svoje sklepane simbole kao to djeca ponekad sline nad drangulijama koje su im
opinile matu. Cirkumfiks. ivi simbol ivog boga. inilo im se to udom, sve te prie, sve sjajne
mogunosti, zlatna buka jedne dublje, milostivije stvarnosti. Hodali su zajedno i aputali u grupicama,
bijesno zurili u one koji su ih grdili puni aljenja, i obranakog neprijateljstva. Ponos je, Suci su im govorili,
vjeni grijeh budala.
Te su noi kleali, inilo im se, po prvi put i izraavali veliku bol u srcima koja nikad nije dobila
odgovor. Drali su vrue Cirkumfikse meu vlanim dlanovima i molili se. A hladnoa od koje su se jeili
inila im se svetom.
Znali su to su vidjeli, to su osjetili.
Jer tko bi bio takva budala da ne prepozna Istinu?
ibs@crostuff.net 97
oglavlje
osmo
Rijeka Rohil
Kontrola nad onime to ljudi znaju kontrola je nad onime to rade. Zbog toga uvamo tajne i
zbog toga je svaka tajna grijeh. Volja za skrivanjem i volja za obmanjivanjem su jedno te isto.
Doista, tajna nije nita doli neizgovorena obmana. La koju samo Bozi mogu uti.
MEREMPOMPAS, EPISTEMATA
Rano proljee, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), glavni tok rijeke Rohil
Plan je bio da slijede pritoke rijeke Rohil sve do Osthwaijskog gorja, zatim prijeu Ochainskim klancem do
Meornske pustare, gdje manje-vie sve skalperske ekipe koje posjeuju Modinu love svoj neljudski plijen.
To je stara ruta kojom se esto putuje, Kiampas je uvjeravao Achamiana. "Najpouzdanija u ovom surovom
poslu", bio je rekao. Situacija nee postati zanimljiva, pretpostavljao je, dok ne budu "kuluili iza ruba", a
rub je fluidna i sve dalja granica onoga to je Sari nazivao "zemljom konjaka" - zemljom kojom haraju
Srankovi.
Prve dvije noi Achamian je podizao i sputao vlastiti tabor i pripremao vlastite obroke. Tree noi, Sari
ga je pozvao da objeduje kraj Kapetanove vatre, gdje su osim lorda Kosotera i Sarla bili i Kiampas i Incariol.
U poetku Achamian nije znao to da oekuje, ali je onda, nakon to su pojeli srnetinu i kuhane mladice ruja,
shvatio da je cijelo vrijeme znao kako e to izgledati: Sari e priati nadugako i nairoko o svemu i niemu,
Kiampas e oprezno dodavati sa strane, Neovjek nabacivati zagonetna i ponekad besmislena zapaanja,
a Kapetan e zuriti u no bez ijedne rijei.
Poziv se nije ponovio sljedee veeri, i Achamian je bjesnio, ne zato to su ga iskljuili, nego zbog uplje
samoe koja je dolazila uz izolaciju. Od svih oekivanih opasnosti koje su mu proganjale misli, potitenost
mu je bila zadnja briga. A kad tamo, evo ga, etvrta no na putu a on se duri kao izopeni krljavac u
hramu. Odluno se trudio zadrati pogled prikovan na svoju skromnu vatru. No ma koliko silovito psovao,
esto bi se uhvatio kako mu pogled luta prema razgovoru i smijehu koji su dolazili iz drugih tabora. Oito
zahvaljujui tome to su ga posjeivale i druge ete, cijelo je podruje bilo oieno od opalog granja i
paprati. Pa je meu starim javorima jasno vidio ostale Koojelce, logorske vatre koje su zapalili izmeu
grba ugaene zemlje, isprepletene prstenove svjetla, anemine i naranaste, koji su ocrtavali debla i grane
pred crninom ire ume.
Achamian je gotovo zaboravio kako je to, promatrati ljude oko vatre. Ruke prekriene zbog hladnoe.
Usta nasmijeena, nasmijana, jezike i zube koji proviruju i nestaju sa svjetla vatre. Pogledi koji skau s lica
na lice unutar kaveza drugova, da bi se vratili na usijani ugljen za vrijeme neizbjenih zatija. Isprva mu
se to inilo stranim, otkrivanje to ljudi rade kad okrenu lea svijetu, njihove nutrine ogoljene pred
svodovima mrane beskonanosti, oljutene poput kamenica, bez ikakvih zidova osim ratoborne naravi.
No kako su trenuci prolazili, prizor mu je postajao sve dirljiviji, do te mjere da se osjeao starim i ljigavo
sentimentalnim. Da se na tako prostranom i tako mranom mjestu ovako krhka bia usuuju okupiti oko
iskri koje nazivaju svjetlom. Izgledali su u isti mah dragocjeno i ugroeno, poput dragulja zagubljenih na
otvorenom tlu, neto to e sigurno pokupiti ljubomorne grozote.
Njegovo piljenje nije prolo nezapaeno. Prvi put kad je primijetio da ga jedan ovjek gleda,
Achamian je samo skrenuo pogled. No kad je bacio pogled nekoliko trenutaka kasnije, taj je jo uvijek buljio
ibs@crostuff.net 98
- pozorno. Achamian gaje prepoznao kao onog Ketvaanina koji se na prvome okupljanju ete nervirao
zbog rubova svoje bijele nilnameke halje. Mogui napeti trenutak izmeu njih proe i odjednom je
ovjek stajao, govorio i pokazivao glavom prema njemu. Kao jedno, veina ostalih iz njegove eklektike
grupe pogleda u smjeru u kojem je i on gledao, neki krivei vratove, a neki se nagnuvi da vide iza svojih
kolega - niz prikrivenih, letiminih pogleda. Achamian ih je na putu sve vidio nebrojeno mnogo puta,
pitao se kakve su njihove prie, ali ni sa kim nije razmijenio ni rije. Pretpostavljao je da ne bi mnogo
znailo ni da jest. Kao i stolovi u dvorani za gozbe, logorske vatre kao da su sve pretvarale u strance.
Nilnameanin se odvoji od ostalih i doe unuti pokraj Achamianove skromne vatrice. Nasmijeio se,
slegnuo ramenima i predstavio se kao Somandutta. Bio je relativno mlad, glatko izbrijan, kao to je nalagao
obiaj meu nilnamekim kastinskim plemiima, ljubaznih oiju i punih usana - jedan od onih mukaraca
koji nadahnjuju mueve da budu dobrostiviji prema svojim enama. inilo se da neprestano trepe, no to je
navika koja se ini smijenom samo kad je prvi put primijetite, a poslije postane potpuno normalna.
"Nisi jedan od njih", ree on i podigne obrve prema Kapetanovoj vatri. "A sasvim sigurno nisi jedan od
Stada." Nagne glavu udesno, u smjeru triju susjednih vatri, sve natrpane mlaim, od plamena utim licima,
veinom s dugim galeotskim brkovima. "To znai da si zasigurno jedan od Ugrizenih."
"Ugrizenih?"
"Da", ree i iroko se osmjehne. "Jedan od nas."
"Jedan od vas."
Velikoduno ga lice nakratko pogleda, kao da pokuava odluiti kako da protumai njegov ton. Onda
slegne ramenima i nasmijei se kao netko tko se sjetio razumnog obeanja danog na samrtnoj postelji.
"Doi", jednostavno ree. "Brada ti ima rupu od dima."
Iako nije imao pojma to je time mislio, Achamian ustanovi da hoda za njim. "Rupa od dima",
ispostavilo se, odnosila se na hai. Lulu su mu pruili im je priao vatri i nije se ni snaao a ve je
sjedio prekrienih nogu u zadimljenom sreditu njihove pozornosti. Moda od nervoze, on duboko
uvue.
Dim je gorio poput rastaljenog olova. Grohotom su se nasmijali kad je poljubiastio od kalja.
"Vidite!" uo je Somanduttin povik. "Nisam samo umislio!"
"Vjetac!" netko proguna i pone navijati. Ostali se ukljue - "Vje--tac! Vje-tac!" - i Achamian se
odjednom smijeio, guio i kimao s mutnookim priznanjem. ak im je i mahnuo.
"Navikne se na to. Naviknes se na to", netko ga je bodrio i trljao po kriima. "Samo dobro blato za
kuluk, stari moj. Mora nas daleko dogurati!"
"Vidite!" ponovi Somandutta kao da je posljednji normalan ovjek na svijetu. "Nisam umislio!"
Hai je ve udario na Achamianova osjetila kad je Somandutta, ili Soma kako su ga drugi zvali,
poeo predstavljati ljude u krug. Achamian je ve upoznavao takve grupe, strance zbijene u obitelji
oskudicama ceste. Jednom kad spuste bodlje, znao je, u njemu e pronai povod za slavljenje svojeg
bratstva. Svaka je obitelj eljna pokazati daje po neemu izuzetna.
Bio je tu Galian, moda najstariji lan Ugrizenih. Kao mladac bio je vojnik u nansurskoj vojsci; ak se
borio u glasovitoj Bitki na Kivuthu gdje je Ikurei Conphas, posljednji nansurski car, nadvladao nomade
Scvlven-dije. Div kojeg je Soma ranije nazvao "Ox" bio je Oxwora, odmetnuti sin slavnoga Yalgrotte,
jednog od junaka Prvog svetog rata. Bio je tu Xonghis, jekkovski gortak koji je neko bio carski izvia.
On je, kako je Soma objasnio, Kapetanova "breskva", to je znailo njegova najvrednija imovina. "Ako
njemu bude hladno," ree nilnameki kastinski plemi, "mora se odrei svojeg kaputa i masirati mu
stopala!" Drugi div u grupi bio je Pokwas ili "Pox", kako su ga zvali. Prema Sominim rijeima, on je
osramoeni zeumski plesa s maevima koji je doao sastavljati kraj s krajem medu neopranim barbarima
Tromorja. "Kod njega je sve Zeum ovo, Zeum ono", objasni Nilnameanin hinei gaenje. "Zeum je
izmislio djecu. Zeum je izmislio vjetar..." Bio je tu Sutadra, ili "Soot", kojeg je Achamian ve
prepoznao kao Kianjana zbog njegove kozje bradice i dugih brkova. Navodno Soot odbija priati o
svojoj prolosti, to je znailo, Soma ree pretjerano zloslutno, da je nekakav bjegunac. "Vrlo vjerojatno
fanimski heretik." I konano, bio je tu Moraubon, krakati Galeoanin koji je neko bio rijalski
sveenik, "dok nije shvatio da breskve ne rastu od molitve." Po svemu sudei, jo uvijek se raspravljalo o
pitanju je li on "polukonjak".
"On lovi", objasni Pox s cerom koji je bio irok koliko i njegovo crno lice, "s oba luka napeta."
ibs@crostuff.net 99
Sve zajedno, njih su sedmorica bili jedini preostali lanovi prvotne ete koju je prije desetak godina
okupio lord Kosoter. Prozvali su se "Ugrizenima" jer su ih "izglodali" toliki dugi kuluci. Igrom sluaja,
sve do jednoga i doslovno ih je ugrizao neki Srank - i imali su oiljke kao dokaz. Pox je ak ustao i
spustio hlae da pokae naboran polumjesec preko lijevoga guza, izmeu ostalog...
"Sveti Sejenuse", usklikne Galian. "Sad znamo gdje je nestala Somina brada!"
Gromoglasan smijeh.
"Je li se tu skrivao?" upita Achamian nevino koliko je to jedan prepredeni starac mogao.
Ugrizeni potpuno zanijeme. Na trenutak je uo samo odzvanjanje razgovora i smijeha iz drugih logora
kroz sito okolne ume. Napravio je taj korak, tako sudbonosan u skupini vrsto isprepletenih stranaca,
izmeu promatranja i sudjelovanja.
"Je li se tko skrivao?" upita Xonghis.
"Konjak koji ga je gricnuo."
Somanutta je prvi zatulio. Zatim su se svi Ugrizeni pridruili, ljuljajui se na prostirkama, dijelei poglede
kao gutljaje neprocjenjivog vina, ili samo prevrtali oima prema nebesima, sjajne pod vjenim lukom noi.
I tako se Drusas Achamian sprijateljio s ljudima koje je vrlo vjerojatno ubio.
Jo otkad je krenuo iz svoje kule, Achamian je strahovao da e ga staro tijelo iznevjeriti, da e razviti bilo
koju od bezbrojnih boljki koje prijee ostarjele od dugih putovanja. Iz nekog je razloga pretpostavio da e
ova njegova znatno mravija figura biti i znatno slabija. No ugodno se iznenadio kad je ustanovio da mu
noge sve vie i vie ovijaju miii i da dobiva na kondiciji - i to do te mjere da mu nije bilo teko izdrati ni
najei tempo.
Hodali su u koloni, vodei malu karavanu mazgi, i slijedili iroku stazu koja je uglavnom ila paralelno s
rijekom. Bilo je dugih dijelova gdje je bilo nezgodno hodati jer je staza bila istroena dovoljno duboko da na
povrinu izae kvrgavo korijenje i ukopano kamenje. Osthwaijsko gorje nadvijalo se nad njima golemo i
velianstveno, vrhova izgubljenih u tamnom jatu oblaka dugih koliko i horizont. inilo se da jedu istono
nebo u neprimjetnim ratama.
Proli su uz nekoliko eta na povratku, redova mravih, mravih mukaraca, pogrbljenih pod preostalim
zalihama i skalpovima nanizanim na uad, bez ikakvih tegleih ivotinja. Izgledali bi sablasno, kao kosturi
koji mariraju u ukradenoj koi, da nisu bili tako radosni to e uskoro doi u Modinu.
"Bili su prisiljeni prezimiti u divljini", Soma objasni Achamianu. "I mi smo zamalo zapeli. Ochainski
klanac posebno je nesiguran posljednjih nekoliko godina." Sagne glavu do stopala, kao da provjerava ima li
ogrebotina na izmama. "Kao da svijet postaje sve hladniji", doda on nakon nekoliko koraka.
Vijesti i podrugivanja dobacivali su se od jednih do drugih dok su ete prolazile. Najnovije kurve. Sve
gori uvjeti u Osthwaiju. Meetari koji uporno "zaboravljaju palce" dok broje. Glasine o Movarnom
kamenju, gusarskoj eti koja se premetnula u vojsku razbojnika koji navodno love skalpere kao to skalperi
love Srankove. Koji gostioniari razrjeuju vino. I kao i uvijek, neobina lukavost konjaka.
"Drvee!" ree jedan naroito star Morsirac. "Napali su nas s drvea! Kao majmuni jebenim
noevima..."
Achamian je sluao bez komentara, i oaran i obeshrabren. Poput svih Uenjaka Mandata, na svijet
je gledao s arogancijom nekoga tko je preivio - pa makar samo kao zamjenik - najvee izopaenosti
koje okolnosti mogu ponuditi. No ono to se dogaalo u divljini, to god otrilo glasove Koojelaca dok su o
tome govorili, bilo je nekako drugaije. I oni su imali pogled i dranje nekoga tko je preivio, ali neto
opakije, otrovnije od smrti naroda. Postoji zloba koja kolje i zloba koja ubija itave narode. Skalperi,
Achamian shvati, ive negdje u onom luakom procijepu izmeu njih.
I prvi je put shvatio: nije imao pojma to e se dogoditi.
To mu je sinulo kad je ugledao napola izgladnjelog ovjeka, klonulog, s glavom meu koljenima ispod
objeenih velova vrbe. Prije nego to je shvatio to radi, Achamian je kleao pokraj njega i pokuavao
ga uspraviti. Lik je bio lagan kao borovina za potpalu. Lice mu je bilo upalo kao ona koja je Achamian
viao u Caraskandu za vrijeme Prvog svetog rata, tako da su mu se rubovi i nepravilnosti lubanje jasno
ocrtavali kroz kou, otkrhnuvi obraze i udubivi jame. Oi su mu bile bezizraajne i votane kao
dogorjela svijea.
ibs@crostuff.net 100
ovjek nije rekao nita, a inilo se da u isto to i zuri.
Pokwas spusti golemu ruku na Achamianovo rame i prepadne ga. "Tamo gdje padne, ostaje leati",
ree plesa s maevima. "Takvo je Pravilo. Nema milosti na kuluku, prijatelju."
"Kakvi to vojnici ostavljaju druga da umre?"
"Vojnici koji nisu vojnici", suzdrano slegne ramenima Pokwas. "Skalperi."
Iako je ton plesaa s maevima rekao sve - divljina je jednostavno preokrutno mjesto za ritualne obrede
i uzaludno suosjeanje - Achamian gaje poelio pitati stoje time mislio. Stara ogorena potreba da
izaziva, osporava, silovito mu je navrla u grudima. Umjesto toga, samo slegne ramenima i posluno
poe za visokim ovjekom natrag u kolonu na dugom putu.
Achamian priljivac, postavlja pitanja, odavno je umro.
No ta je epizoda nastavila proganjati misli staroga vjeca, ne toliko njezina okrutnost koliko patos.
Toliko je dugo bio odsutan daje dio njega zaboravio da ljudi mogu umrijeti tako sramotno, kao psi koji se
zavuku u grmlje da izdahnu svoj posljednji dah. Slika nesretnika nije htjela izblijedjeti: zamagljene oi,
usta koja vau zrak, tijelo poput tapia u vrei njegove koe. Kako se ne bi osjeao kao budala? U
kombinaciji Snova o Prvoj apokalipsi i sjeanja iz Prvog svetog rata, gotovo da nije mogao zamisliti
nekoga tko je vidio vie smrti i ponienja od njega. A opet, evo, tu je taj stranac na samrti, kao dodani
uteg, napetost koja ga je ostavila bez daha.
Je li to nekakav predosjeaj? Ili se samo smekao? Mnogo je to puta vidio, kako suosjeanje od
starakih srca napravi trulo voe. Vitalnost njegovih starih kostiju ga je iznenadila. Moda e ga duh
iznevjeriti...
Uvijek ga neto iznevjeri.
Put je vijugao i vijugao kroz dubine ume, staza koja je vidjela bezbrojne skalpere kako paradiraju ili se
vuku. Iako ga je Somandutta nekoliko puta pokuao potaknuti i uvui u neku besmislenu temu
razgovora, Achamian je nastavio utjeti, hodati i mozgati.
Te je veeri inzistirao na tome da sjedi do Pokwasa pokraj vatre. Raspoloenje je bilo slavljeniko.
Xonghis je ulovio srnu, koju je eta razdijelila prema poloaju - ukljuujui i neroeni fetus. Achamian je
utio jer je znao da svetogre konzumiranja skotne divljai ovim ljudima ne bi nita znailo.
"Zanimaju me", upita Achamian kad je pojeo svoj dio, "ta pravila kuluka..."
Crnoputi mukarac isprva ne ree nita - izgledao je naroito divlje, oslikan svjetlom vatre, usana
povuenih dok je trgao meso s kosti. vakao je i razmiljao jedan as, a onda ree: "Da."
"Da je, recimo, Galian leao kraj"
"Bilo bi isto", ree Zeumljanin usta punih srnetine. Pogledao je Galiana dok je to govorio i slegnuo
ramenima hinei ispriku.
"Ali on je tvoj... tvoj brat, nije li?"
"Naravno da je."
Galian mu poalje poljubac s druge strane vatre.
"Pa," Achamian nastavi, "to je onda s pravilima bratstva?"
Ovaj put mu Galian odgovori. "Jedina pravila na kuluku, vjee, su pravila kuluka." Achamian se namrti
i stane da razvrsta mnotvo razliitih pitanja, no Galian ga prekine prije nego to je stigao progovoriti.
"Bratstvo je divno i krasno," ree bivi kolona, "sve dok nita ne kota. im postane luksuz..." Slegne
ramenima i nastavi glodati kost koju je jo uvijek drao u desnoj ruci. "Koznjaci", ree on s izrazom
rastresene konanosti.
Srankovi, htio je rei. Srankovi su jedino pravilo.
Achamian je prouavao njihova lica u svjetlu vatre. "Nema tereta, je li to to? Niega to bi vaem
protivniku priutilo ikakvu prednost." Podigne prst da se poee sa strane po nosu. "To zvui kao neto to bi
na krasni Aspekt-Car rekao."
Osim nejasne intuicije da razgovor o Aspektu-Caru openito nije mudar, stari vjetac uope nije imao
pojma to moe oekivati.
ibs@crostuff.net 101
"Ja bih se zaustavio", ree Soma. "Da Galian umire, mislim. Stvarno bih..."
Svi prestanu jesti. Krug lica okrene se prema mladome Nilnameaninu, neki namrteni u tobonjem
zgraanju, drugi sa sumnjiavim osmijesima.
S bezazlenim smijekom, Soma nastavi: "Njegove izme su iste veliine kao i moje!"
Uslijedi trenutak tiine. Somine ale, spoznao je Achamian, obino izazivaju nekakvo zajedniko suenje i
osudu, pogotovo kad pokuava biti duhovit. Odmahivali su glavama. Kolutali oima prema nebu. Oxwora,
golemi Thunveranin sa stisnutim srankovskim glavama zapetljanim u kutravi rep, podigne pogled sa sjajnog
rebra koje je glodao, namrten kao da mu je pokvario apetit. Bez rijei baci kost na Nilnameanina. Bilo
sreom, bilo zbog masti, rebro proklize umjesto da mu se odbije od glave.
"Ox!" drekne Somandutta, stvarno ljut, ali na bezazlen nain nekoga koga stalno izazivaju. Div se naceri,
brade i brkova punih komadia mesa.
Odjednom su i ostali ustajali na noge i nasumian val kostiju zasipa nesretnog Nilnameanina koji je
rairio ruke i psovao. Pravio se da e baciti koju natrag u ovog ili onog lika, ali se na kraju pridruio
sveopem smijehu.
"Opljakaj brata svog", Zeumljanin ree Achamianu tonom koji je govorio eto-ti-ga-na. Imao je osjeaj
da su mu leda uplja poput bubnja kad ga je plesa po njima raspalio. "Dobrodoao na kuluk, vjee!"
Achamian se nasmije i kimne, pa pogleda izvan kruga osvijetljenih lica u svijet zakriljen nou. Nije to
maji kaalj, drutvo ubojica.
Dva dana nakon to se upoznao s Ugrizenima, vidio je Xonghisa kako tri s vanjske strane kolone koja se
vukla sa zalea. Ostali nisu obraali panju na njega: on je stalno vrludao dok su ostali marirali. Ponajvie
iz dosade. Achamian ga upita to je bilo, oekujui neki zajedljiv i bridak odgovor. Umjesto toga, Jekki
uspori korak i nastavi hodati uz njega. Njegova tunika kratkih rukava otkrivala je ilave hrvake ruke, smee
ispod crvenkastog nagovjetaja opeklina od sunca. Bio je on mrav, pleat mukarac s aurom sklupane
rezerviranosti koja se inila primjerena za jednog biveg carskog izviaa.
"Netko nas prati", ree on svojim udnim naglaskom.
"Prati?"
"Da..." Izgledao je kao da vae svoje zagonetne opcije. "Neka ena."
Achamian se umalo zakaljao, toliko se uznemirio. "Tko jo zna?"
Izviaeve se bademaste oi suze. Njegova xiuhianska krv uvijek je bila naglaenija na danjem svjetlu.
"Moraubon i jo nekoliko njih iz Stada."
"Moraubon?"
Odjednom je Achamian dahtao i uzdisao, trei natrag uz zarasli rub staze. Parada skalpera koji su
hodali gledali su ga kako prolazi uz njih, namrteni od znatielje. Onda je ostao sam na stazi i trao je
niz raskrenu padinu, dalje od rijeke i prema nijemoj granici ume. Prolo je nekoliko trenutaka prije
nego to je zauo prvu podrugljivu dreku, grubo podsmjeljivo dozivanje ispunjeno zlobom i bunom
nestrpljivou mukaraca kojima je na pameti samo parenje. uo je Moraubonove povike nekoliko
trenutaka kasnije: upute drugima koji su jurili umskim podom. uo je enski krik - ne, ne krik,
prodoran uzvik prkosa i frustriranosti.
Magine rijei ve su mu tutnjale s usana kroz esenciju okolnog svijeta i on se penjao, ne po zraku
nego po jekama tla na nebu, u isprepletene grane. Grane su ibale dok se probijao kroz kronje, a onda
zakoraio iznad vrha ume, svakim korakom prevaljivao desetak lakata, naginjao se od vrtoglavice dok
je gledao kroz visoka stabla. Vidio je nagib okolne divljine prema horizontu, grebene nalik na lutajue
peraje, pritoke koje su tamne rascjepe protkale srebrom, planine izdignute u bijeloj osudi. Vidio je
mukarce kako tre, Koojelce, kao sjene mieva pod pokrovom livade. Onda je ugledao nju - Mimaru
- kako se rita i bacaka u rukama trojice mukaraca.
On zakorai meu njih.
Razvukli su je kao ivo ue po podu ume. Moraubon joj je kleao meu nogama i otkopavao pojas i
hlae. inilo se da tepa i guna. Naglo se okrenuo kad je uo Achamianovo magino mrmljanje...
Jer ga je vjetac otpuhao tako da se zakotrljao i ostavljao za sobom trag od lia. Inkantacija
Odainskog potresa.
ibs@crostuff.net 102
Ostali Koojelci su uzvikivali i odmicali se od njega dok su se hvatali za oruje. Kroz bijes, Achamian je
osjeao kako neto u njemu likuje zbog tog prvog ina nasilja. Neka vide! povie unutarnji glas. Neka znaju!
Glas mu prasne iz njega, upije se u okolnu materiju i zadimi se prema nebu, bez izvora, sveobuhvatan.
Koojelci, ukljuujui Moraubona, povukli su se pod okrilje golemih debala.
Noshainrauov kompas, egzistencijalno bljetavilo, linija poput sunca koncentrirane bjeline koja
zamahuje kao mlat iz osovine njegove podignute ruke i ocrtava savren krug unitenja. Drvo je ugljenilo i
rasprskavalo se. Plamen se poput vode razlio po prastarim hrastovima, brijestovima i javorima. Silovito
stenjanje i kripa - zbor - a zatim tutanj silnoga drvea koje pada, cijeli prsten njih sruio se na svoje poput
stijena teke roake i otjerao Koojelce u dublje sjene ume.
Achamian je stajao iznad nje, sjajan na iznenadnom suncu, u kii vijugavog zelenila bezbrojnog
ranoproljetnog lia. Vjetac u vujoj koi. Masa neko golemih stabala leala je u gomilama oko njih.
Mimara ispljune krv s usana i pokua navui poderane tajice na bokove. Ispusti zvuk koji je mogao
biti jecaj ili smijeh ili oboje. Padne na koljena pred njega, lijevog bedra golog i blijedog poput mladog
drveta s kojeg je oguljena kora.
"Naui me", ree.
Nisu progovorili ni rije dok su se urili natrag; Achamian je bjesnio u sebi, a Mimara je vukla noge
drei odjeu gore dok se trudila drati korak. Koojelce su zatekli kako stoje u grupicama po zemljanim
padinama izmeu kamenih kutnjaka veliine kola. Rijeka je pravila luk i prskala bijelu pjenu iza njih,
beskrajno udarajui u obronak brda. Svi se pogledi okrenu prema njima kad su se pribliili, i zadre se
malo na Mimarinoj krhkoj figuri. Achamian instinktivno prui ruku i privue je svojim prsima. Zajedno su
se probili na elo guve.
Vidjeli su Moraubona, oito uspuhanog, kako se penje prema lordu Kosoteru koji je stajao na proaranom
vrhu kamene gromade palaca zataknutih za ratniki pojas. Iza Kapetana se izdizala konfuzija okomitih
kamenih ploha, na ijem je vrhu bila paprat i neobino drvo samoubilakih namjera. Velika perjanica vode
ikljala je kroz srce ograenog podruja, izmijeana u pjenu nekim otrim zaokretom struje. Zakukuljenog
Neovjeka, Klerika, nije bilo na vidiku.
Dva mukarca razmijene nekoliko rijei, pri emu je Moraubon pogledavao Mimaru kao da eli rei:
Pogledaj je samo... Kapetan je ostao posve nepomian. Sari je bijesno zurio u Koojelce s mjesta odmah
ispod njih.
"Onaj s Choraeom", proape Mimara, mislei na lorda Kosotera. "Tko je on?"
Achamian je nesvjesno pogledavao niz kolonu ratobornih lica. "Tiho", samo to ree.
Isprva se inilo da je Kapetan posegnuo samo da privue Moraubona blie - toliko je leerna bila njegova
kretnja. Achamian se namrti pokuavajui dokuiti to ne valja s tom slikom: lord Kosoter drao je
Moraubona samo nekoliko centimetara od svojeg lica i nije ga toliko gledao u oi koliko motrio... Achamian
je spazio no tek kad je Kapetan povukao ruku - no iupan iz upljine ispod eljusti.
Moraubon se stropota kao da mu je Kapetan iupao kosti. Krv oblije kamenu gromadu.
"Moe li mi itko", drekne Sari i nadglasa bijelo tutnjanje rijeke, "rei kako glasi pravilo o breskvama na
kuluku?"
"Kapetan uvijek dobiva prvi griz", sveano se oglasi Galian. "A to nas to ini legendama divljine? Sto nam
omoguava da jedemo toliko koeV."
"Pravila kuluka!" vie njih vikne u tutnjavi.
Ne nevoljko, shvati Achamian, nego s mranim odobravanjem. ak i Ugrizeni, ak i oni koji su lomili
kruh s pokojnikom na kamenu.
Svi su ludi.
Sari se crvenio oko svojeg umjetnog osmijeha. Oi su mu postale samo jo dvije bore na naboranom licu.
Bez pogleda prema svojem naredniku, Kapetan une u svojem pohabanom ainonskom sveanom
odijelu, obrie no u Moraubonov rukav.
Tada pogleda u Achamiana i Mimaru. Skoi s kamenuge, zapanjujue ravnotee i gipkog dranja. Do
tog trenutka izgledao je kao isklesan iz ivog granita.
ibs@crostuff.net 103
Prie njima dvoma.
"Tko je ona?"
"Moja ki", zauje se Achamian kako govori.
Nije bilo anse da ga ubojite smee oi natjeraju da spusti pogled - ne ovaj put. Previe je imao osjeaj
kao da dri njezinu majku u naruju, previe je nalikovala na Esmenet. Kapetan pogleda u pod jedan
zamiljen trenutak, inilo se da je kimnuo, iako je to mogao biti trik povjetarca u njegovoj etvrtastoj bradi.
Nakon prikrivenog pogleda, okrene se da e poi natrag prema elu kolone.
"Ili e nositi svoj teret kao mukarac", vikne on dok je odlazio. "Ili e nositi na teret kao ena."
Zavijanje i zviduci Koojelaca. Svaki od njih, inilo se, pogledao je Achamiana i Mimaru dok su oni
stajali i ekali zadnje redove da nastave mar. Njihovi su izrazi pokrivali lepezu od optuivanja do
podrugljive pohote. No Achamiana su najvie brinula bezizraajna lica, oi koje kao da pohranjuju sliku
Mimarinih poderanih tajica u pamenje.
Nitko se nije obazirao na Moraubonovo tijelo koje je nastavilo otjecati s gromoglasnom vodom i visokim
naplavinama u pozadini. Bijelo truplo na crveno obojenom kamenu.
"Tko je on?" proape Mimara. Dok je Achamain odmjeravao ostale, ona je nastavila zuriti u Kapetanova
sve udaljenija lea.
"Veteran", promrsi on. "Kao i ja."
Zaostali su za ostalima, povukli se s izlomljenog sunca u zelenu sjenu i prepirali se nadglasavajui huanje i
um rijeke.
"Ne moe ostati! To je nemogue!"
"A kamo bi ti da ja odem?"
"Kamo? Kamo? A to misli kamo? Natrag majci! Natrag na Andi-aminske visove gdje ti je mjesto!"
"Nikad."
"Poznajem tvoju majku. Znam da te voli."
"Ne toliko koliko mrzi to to mi je uinila."
"Da ti spasi ivot!"
"ivot... Ti to naziva ivotom?! Da ti ispriam svoju ivotnu priu?" "Ne."
"Svi ovi mukarci. Vjeruj mi, ve sam ih podnosila. Mogu ih podnijeti opet."
"Ne ove mukarce."
"Onda valjda imam sree to imam tebe."
Uope nije kao Esmenet, s vremenom je shvatio. Naginje glavu na isti nain, kao da doslovno pokuava
vidjeti oko njegovih gluposti, i glas joj se skupljao u isti piskutavi snop gaenja, ali osim tih jeka...
"Gledaj. Jednostavno ne moe ostati... Ovo je putovanje..." Zaustavi se ostavi bez daha od same
injeninosti onoga to se spremao rei. "Ovo je putovanje bez povratka."
Ona se podsmjehne i nasmije. "Kao i svaki ivot."
Ima u njoj neto podmuklo i krajnje iritantno, odlui on, neto to preklinje da je se udari - ili izaziva... nije
mogao razabrati koje od toga dvoga.
Uope nije kao Esmenet. ak i zlobno odbacivanje u njezinim podsmjesima - samo njezino.
"To si rekao tim skalperima?"
"Kako to misli, 'rekao'?"
"Da e na ovom putovanju svi izginuti."
"Ne."
"to si im rekao?"
"Da im mogu pokazati Kovege."
"Kovege?"
"Legendarno blago kole Sohonca, izgubljeno kad je Biblioteka u Saugliu razorena u Prvoj apokalipsi."
"Dakle ne znaju za Ishual? Nemaju pojma da traga za porijeklom njihova svetog Aspekta-Cara? ovjeka
ibs@crostuff.net 104
koji im plaa premije na skalpove!"
"Ne."
"Ubojice. To te ini ubojicom"
"Da."
"Naui me, onda... Naui me ili u im sve ispriati!"
"Iznuda, ha?"
"Umorstvo je znatno podlije."
"Zato si tako sigurna da neu tebe ubiti ako sam ubojica kao to ti kae?"
"Zato to previe sliim svojoj majci."
"Dobra ideja. Moda da kaem Kapetanu tko si. Carska Princeza. Zamisli samo kakvu e otkupninu
zaraditi!"
"Da... Ali zato bi onda krvarili sve do Sauglia u potrazi za Kovezima?"
Bezobrazna. Gotovo luaka sebinost! Je li roena takva? Ne. Nosi svoje oiljke kao to pustinjaci nose svoj
smrad: kao znamen svih bezbrojnih grijeha koje je nadvladala.
"Ne moe pobijediti u ovome natjecanju, vjee."
"Kako to?"
"Nisam glupa. Znam da si se zakleo svime to ti je sveto da nikad nee poduavati"
"Ja sam proklet! Katastrofa slijedi moje poduke. Smrt i izda"
"Ali vara se ako misli da prijetnje ili molbe, pa ak i razum djeluju na mene. Ovaj dar koji imam, ta
sposobnost da vidim svijet kakvim ga ti vidi, jedini je dar koji sam ikad primila, jedina nada koju poznajem.
Bit u vjetica ili u umrijeti."
"Zar me nisi ula? Moje poduke su prokletstvo!"
"Onda smo dobar par."
Bezobrazna! Bezobrazna!
Te veeri ulogorili su se malo dalje od skupa ostalih logora. Ni jedno ni drugo nisu progovorili ni rije.
tovie, tiina se spustila na sve Koojelce, dovoljno da pucketanje njihove vatre bude najglasniji razgovor.
Samo je Sarlov iscjepkani glas nastavio piliti kao prije.
"Kiampas! Kiampas! To nije bila lijepa no, kaem ja tebi!"
Achamian je trebao samo podii pogled da vidi nekoliko naranastih lica okrenutih u njihovu smjeru - ak
i meu Ugrizenima. Nikad u ivotu, inilo mu se, nije se osjeao tako upadljivo. Nije nita uo, ali ih je
svejedno sluao kako mrmljaju o njoj: procjenjuju joj grudi i bedra, raspredaju izraze enje u nabusita
hvastanja, popise svega to bi joj radili, silovitost penetracija i kako bi vritala i cviljela; nagaaju o razlozima
i povodima njezine prisutnosti, kako je sigurno kurva kad izaziva takve kao to su oni, ili kako e to uskoro
postati...
Trebao je samo pogledati Mimaru da zna da i ona slua. Neka druga ena, slobodna ena ili carska
princeza odrasla u obmanama izolacije moda bi bila posve nesvjesna, moda bi samo pomislila da
uzburkane due mukaraca teku kroz iste nevine pritoke kao i njezina, da imaju zajednike turbulencije. Ali
ne i Mimara. Njezine ui su nauljene -Achamian je to vidio. No dok je on osjeao bojazni, prodornu
posesivnost nadvladanog oca, ona je izgledala potpuno mirno.
Odrasla je uz gramzive poglede mukaraca i iako je trpjela pod brutalnim rukama, postala je snana. Dri
se, shvati Achamian, nekako suzdrano arogantno, kao da je ona jedino ljudsko bie u prisutnosti kivnih
majmuna. Neka stenju. Neka masturbiraju. Nije je bilo briga za sve one verzije sebe koje pleu ili uzdiu ili se
gue iza njihovih primitivnih oiju - samo to ju je to inilo, nju i sve mogunosti koje njezin dah i tijelo
nude, neprocjenjivom.
Ona je ono to se trai. Neka bude tako. Pronai e ve nain da ih natjera da plate.
Ali Achamianu je to bilo previe. Njezina slinost s Esmenet bila je jednostavno presablasna. I iako je
prema keri osjeao malo ili ak nimalo privrenosti - djevojka je jednostavno previe oteena - osjeao je
da se ponovno zaljubljuje u majku. Esmenet. Esmenet. Ponekad, kad bi njegova sanjarenja od buljenja u vatru
ibs@crostuff.net 105
potonula preduboko, zaprepastila bi ga njezina slika u krajiku oka i sam bi se svijet vrtio dok se on trudio
razluiti sjeanja na Prvi sveti rat od hladnog mraka sadanjosti. Da se bar mogu vratiti, uhvatio bi se kako
razmilja. Sve bih dao da se mogu vratiti...
A pohota Koojelaca i tama ume kao da su tvorili ekstrakt opko-ljenosti, jedan ivi duh, iskonskiji od
razuma, stariji od Ljudi, bol koja osjea i koja prelazi s due na duu, koja gleda iz praznine izmeu okolnih
stabala i sanja snove o nasilnom snoaju.
Izgledala je tako sitna u toj sjeni.
Mimara. Esmenet.
I tako joj, praznih grudi ovjeka koji govori samo da zaboravi, Achamian pone objanjavati metafiziku
magije - pa makar samo zato da razbije pohotnu tiinu zvukom vlastitog glasa. Gledala ga je irom otvorenih
oiju, savrena ovalna lica naslonjena na koljena - osvijetljena i prelijepa.
Posve suprotno od svojih nakana, poeo ju je uiti Gnosu.
Planinarenje se pokazalo mukotrpnim. Staza se naglo dizala i strmo sputala kako je skretala sve dalje
od rijenih gudura. Mazge su kljo-cale po potezima zasipanog ljunka i golog kamena. Silna bjelogorina
stabla platoa postajala su sve tanja. "Kao da se penjemo natrag u zimu", primijetila je Mimara bez daha
nakon to je ubrala ljubiasti pupoljak s granice koja joj je visjela nad glavom.
Moda zbog optuenike aure koja se nadvila meu njima ili moda samo zato da skrene misli sa
arenja u bedrima i probadanja u boku, Achamian ju je poeo poduavati Gilcunvi, drevnome jeziku
svih gno-stikih magova. Kao uenik u Atversusu, bio je oajan kad je uo da e morati nauiti itav jezik -
jo k tome jezik ija su gramatika i intonacija jedva ljudski - prije nego to e moi zapjevati svoju prvu
primitivnu In-kantaciju. Mimara se, meutim, tog zadatka prihvatila krajnje fanatino.
Nije joj imao srca rei istinu: da magijske kole nerado uzimaju odrasle uenike upravo zato to se s
godinama smanjuje sposobnost za uenje jezika. Za ono za to je njemu trebala godina dana, njoj bi lako
moglo trebati nekoliko godina. Moglo bi se dogoditi da nikad ne naui manipulirati znaenjima s
potrebnom preciznou i istoom...
Nije mu bilo jasno zato bi to bio zloin.
Koojelci su ih promatrali kad god bi im se pruila prilika, neki smjelije od ostalih. Na mjestima gdje
je to irina staze doputala, uvijek bi ih se barem desetak sjatilo u labavim i sluajnim grupama oko njih.
Achamian bi se svaki put nakostrijeio, i ne samo zbog beskrajnog niza pogleda koji bi klizili po njezinu
tijelu. Bili su prijateljski raspoloeni, pretjerano uljudni, ali nije mogao pogreno interpretirati njihovu
prijeteu blizinu ili grabeljivo zaostajanje svaki put kad bi se njihov pogled susreo s njegovim, taj predug
trenutak, pun prijetnje i smjelosti. Vrlo je dobro razumio tu igru, to lano kavalirstvo dok bi joj pomagali
prijei nesigurnije zavoje na stazi, implicitno znaenje nuenja iste te pomoi njemu. Prepusti je nama,
starce...
Mimara se, naravno, pravila da ne primjeuje. Toga popodneva oglaeno je zaustavljanje u podnoju
uspona. Nitko na njihovu kraju kolone nije znao uzrok zastoja, a svi su bili dovoljno iscrpljeni da ostanu
neradoznali. Achamain je radio vjebe vokabulara s Mimarom kad ga je iznenadio Sari. "Kapetan te treba",
ree on, nasmijeen kao i obino, iako se inilo da u mrei boria oko oiju ima nemalo zlovolje. Namrtio
se na Mimaru kad je stao da doe do daha, a onda pogledao ostale Koojelce koji su miljeli uokolo u
polumraku. Spustio je glas i promrmljao: "Zabrinjavajue vijesti."
Achamian je dao sve od sebe da prati tempo starog koljaa uzbrdo. Do trenutka kad je doao do vrha
grebena, jedva je disao i dlanovima je pritiskao koljena sa svakim korakom. Doekao ga je hladan povjetarac
koji mu se upijao u bradu i odjeu. Osthvvaijsko gorje naslagalo se na obzoru u svoj svojoj slavi, titanski
obodi zemlje i kamena propeti u oblacima zaguene vrhove. Vunasti svod izgledao je dovoljno blizu da ga
moe dotaknuti i tako crn da se nakostrijeio u iekivanju groma. No daljine su ostale odrjeito tihe.
Ugledao je lorda Kosotera kako stoji s visokim Klerikom kraj sebe. Obojica su gledala kako se Kiampas
pogaa s nekim Thunveraninom visokim gotovo kao Oxvora, samo znatno starijim i ni priblino toliko
snanih udova. Sporazumijevali su se po svemu sudei nekim mijeanim jezikom koji je kombinirao
elemente shevikog i thunverskog. Barem nekoliko desetaka ovjekovih zemljaka promatralo ih je s neke
udaljenosti.
ibs@crostuff.net 106
Onaj visoki, objasni mu Sari tiho mrmljajui, zove se Pero, iako Achamian nije vidio nikakve ptije
ukrase na njemu. Nekoliko stisnutih srankovskih glava krasilo je njegovu divlju rie-sijedu kosu. Na
pojasu je umjesto perlica imao zglobove prstiju. Osim oklopa od veriga, zlatan iani Cirkumfiks oko
njegova vrata bio je jedini ustupak civilizaciji. ak i s nekoliko koraka udaljenosti, Achamian je osjeao
miris njegovih krzana, mesoderski smrad krvi i mokrae. On je, nastavi Sari tiho mrmljati, poglavica
jedne od takozvanih plemenskih eta, od kojih se veina sastoji od Thunverana, naroda koji se tako dugo
i tako mukotrpno bori protiv Srankova da im je to postao misionarski poziv.
Kad su Kiampas i Pero zakljuili svoj posao, visoki poglavica prui ruke i primi se za podlaktice s
lordom Kosoterom. Achamianu je to izgledalo kao impresivan trenutak, dva glasovita Skalpoija, svaki
sa svojom ubilakom aurom, jedan i drugi odjeveni u dronjave parodije borbene odjee svojih naroda.
Prvi put je vidio da je Kapetan nekome udijelio neto tako dragocjeno kao to je potovanje. Sa
zagonetnom gestom, poglavica se vrati na stazu, a za njim i duga kolona njegovih ljudi. Njegove
manijakalne oi u prolazu okrznu Achamiana.
"Namjeravaju se utaboriti na donjim padinama," govorio je Kiampas lordu Kosoteru, "loviti, traiti
hanu..."
"U emu je problem?" upita Achamian.
Kiampas se okrene prema njemu, nasmijeenih oiju na inae opreznom licu, trijumfalnim pogledom
ovjeka koji pedantno broji pobjede i poraze. "Proljetna meava u planinama", ree. "Zaglavili smo ovdje na
barem dva tjedna, vjerojatno dulje."
"Sto to elite rei?" Achamian pogleda Kapetana koji je bijesno zurio.
Kiampas je bio presretan da mu moe odgovoriti. "Da je vaa velianstvena ekspedicija dola kraju,
vjee. Moemo ekati ili se moemo popeti oko junog izboja Osthwaija. Bilo kako bilo, nema anse da
stignemo u Saugli prije kraja ljeta." Olakanje u njegovim oima nije mogao zamijeniti ni za to drugo.
"Crni dvori", ree netko proturjenim tonom.
Bio je to Neovjek, Klerik. Bio im je okrenut svojim irokim leima, a njegova je kapuljaa gledala
prema istoku, prema najbliem dijelu gorja njima zdesna. Od njegova se glasa jeila koa, koliko zbog
znaenja, toliko i zbog svojih neljudskih rezonanci. "Postoji drugi put kroz planine", nastavi on i okrene
nevieno lice prema njima. "Put kojeg se sjeam."
Achamian je drao dah, odmah shvativi to Neovjek predlae, ali previe oajan da bi uistinu razmotrio
implikacije. Sari otpuhne, kao da je uo alu koja ne zasluuje ni njegov vulgaran prezir.
Lord Kosoter prouavao je svojeg neljudskog porunika, zagledan u crni oval sa zagonetnim
intenzitetom.
"Jesi li siguran?"
Otegnuta tiina, ispunjena guturalnim alama Thunverana koji su se vukli iza njih.
"ivio sam ondje," ree Klerik, "zahvaljujui milosti svojih roaka, davno... Prije ere Ljudi."
"Jesi li siguran da se sjea?"
Kukuljica se nagne prema zemlji.
"Bili su to... teki dani."
Ainonjanin kimne nepokolebljivo odluno.
"Kapetane?" Kiampas usklikne. "Znate prie... Svake godine neka budala odvede svoju e"
Lord Kosoter nije gledao svojeg porunika dok on nije spomenuo rije "budala". Njegove oi bile su
dovoljan prekid.
"Crni dvori, dakle!" usklikne Sari s maglovitim cerekom, onim koji je uvijek koristio da prigui
Kapetanove ubojitije sklonosti. inilo se da hriplje i smije se svakome posebno. "Kiampas! Zar ne vidi,
Kiampase? Mi smo Koojelci, ovjee, Koojelcil Koliko smo puta razgovarali o Crnim dvorima?"
"A to s glasinama?" otrese se nansurski asnik, iako oprezno poput udarenog psa.
"Glasine?" upita Achamian.
"Pih!" Sari se naceri. "Ljudi jednostavno ne mogu podnijeti misterij. Ako netko jede ete, moraju izmisliti
Velikog Jelca bez obzira na sve." Okrene se Achamianu, lica naborana od nevjerice. "On misli da se u Crnim
dvorima skriva zmaj. Zmaj!" Trne pogledom natrag prema Kiampasu. Crvena lica, kvrgavih ruku stegnutih
ibs@crostuff.net 107
u ake kraj bokova. "Zmaj, mo' mislit'! Konjaci ih se doepaju. Konjaci nas se svih doepaju na kraju."
"Srankovi?" upita Achamian iako su mu se u mislima izmjenjivala udovita koja rigaju vatru. Koliko je
Wracua protutnjalo kroz njegove pradavne snove? "Kako moe biti siguran?"
"Zato to se njihovi klanovi nekako probiju kroz planine," drekne Sari, "pogotovo zimi. to mislite zato
se toliko skalpera uope uputa u Crne dvore?"
"Rekao sam ti", Kiampas je bio uporan."Sreo sam onu dvojicu iz Attrempusa, preivjele iz Visokih
titova. Nisam glup kad se radi o"
"Pederi!" otpuhne Sari. "mukleri! Pokuali su izvui pie od tebe! Visoki titovi poubijani su na duljoj
strani gorja. Kiampase. Kiampase! Svi to znaju! Na dugoj straniV
Dva narednika bijesno su se gledala, Sari moleivo, kao sin koji uvijek smiruje oca za dobrobit svojeg
brata, a Kiampas s ogorenim nepovjerenjem, kao jedini normalan asnik u vojsci luaka - to, Achamian je
razmiljao, i nije tako daleko od istine.
"Idemo niskom cestom", procijedi lord Kosoter. "Ulazimo u Crne dvore."
Njegov ton kao daje osuivao itavo ovjeanstvo, a gdje ne bi nevanu prepirku pred njim. Neovjek je
nastavio zuriti prema istoku, visok i pleat ispod proarane kukuljice. Planina se penjala iznad strmoga tla,
kao bijeli straar koji ape o visini i udaljenosti.
"Klerik kae da se sjea."
Achamian se vratio i pronaao Mimaru doslovno okruenu Koojelcima, uglavnom Ugrizenima. Stajala je
kao dijete pokraj golemih Oxvore i Pokvvasa i izgledala oprezno, ali dobro raspoloena. Pazila je da joj
lice i tijelo budu usmjereni prema stazi, kao da oekuje svaki as napustiti njihovo drutvo, i da ne gleda
nikoga od njih dulje od sekunde. Vidio je da je uplaena, ali ne tako da bi je to oslabilo.
"Ti si Ainonjanka, znai?"
"Nije ni udo daje Kapetan oaran..."
"Moda e prestati nas razodijevati tim svojim prokletim oima!"
Smijeh je bio dovoljno iskren da se Mimara nasmijei, ali nimalo nalik na buno veselje kakvo im je
bilo svojstveno. Vojnici, Achamian je primijetio, esto imaju tanku kou kad su u prisutnosti ena koje
ne mogu ni kupiti ni napastovati. Neozbiljan i bezbrian nastup, paljiva briga za sitnice, a sve rastegnuto
preko tuge i ljutnje koju niti jedna ena ne moe dokuiti. A ovi su momci vie od vojnika, vie i od
skalpera, ak. Oni su Koojelci. Oni su ljudi koji ive beskompromisne okrutnosti i divljatva. Mukarci
koji su u stanju bez problema zaboraviti mrtvog silovatelja koji im je bio prisan prijatelj.
I pokuat e snubiti ono to ne mogu uzeti.
"I mislio sam si daje tako", ree Soma kad im se Achamian pridruio. Pogled mu je bio dovoljno
ljubazan, ali s otrinom koja nije preporuivala suprotstavljanje. "I ona je jedna od Ugrizenih!"
Svi su na sebi imali miris lukavtine. Planirali su ovo, Achamian shvati, kao nain da namame plijen
k svojoj vatri. Pitanje je samo koliko je daleko dogovor sezao.
"Ochainski klanac je zatvoren", ree on. "Meava."
Promatrao im je lica dok su pokuavali iznai odgovarajue izraze. Komini su ti iznenadni prevrati,
nekako nematerijalno goli, kad otkrije da su ti planovi izjalovljeni, lieni logike koja im je bila temelj.
Njihove poudne spletke ovisile su o ekspediciji, a ekspedicija je ovisila o Klancu.
"Donesena je odluka", ree on, trsei se da ne zvui zadovoljno.
"Izazvat emo Crne dvore Cil-Aujasa."






ibs@crostuff.net 108

MOMEMN

Dok prosjakova pogreka ne teti nikome osim prosjaku, kraljeva pogreka teti svima
osim kralju. Mjera moi ne poiva u broju ljudi koji potuju vau volju, ve u broju ljudi
koji trpe vau glupost.
TRIAMIS I, DNEVNICI I DIJALOZI
Rano proljee, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), Momemn
Lice joj je bilo preutrnulo da bi osjetila arenje.
"uje li nas on, mama? Zna li?"
Esmenet stegne Kelmomasovu ruicu tako snano da se bojala da e ga ozlijediti. "Da", uje se
kako govori. Kamen Pepelne dvorane mamio je njezine rijei, drao ih vrsto i na toplome, kao da
govori u vrat ljubavnika. "Da. On je sin zemaljskog boga."
Prema nansurskom obiaju, majka umrlog mukog djeteta mora oznaiti lice sinovim pepelom
svakog punog mjeseca nakon kremiranja: dvjema linijama, po jednom niz svaki obraz. Thraxami su
se zvale, suze lomae. Tek kad joj ih suze prestanu tamniti, ritual moe prekinuti. Tek kad proe
plakanje.
I sada je osjeala njegove ostatke na obrazima kako je are, optuuju, kao da je preobrazen
Samarmas postao proturjean svojoj majci, neka vrsta otrova kojeg njezina koa ne moe podnijeti.
Kao da je postao potpuno oev.
Tradicija je bila previe stara, previe potovana da bi joj se protivila. Esmenet je bila vidjela gravure
ena obiljeenih thraxamima koje datiraju jo iz ranih dana drevnog Ceneija, kolone ena koje mariraju kao
zatoenici. I u ritualnim dramama koje hramovi postavljaju za kultskih festivala, glumci koriste crne linije na
bijelo oslikanim licima da predstave oajne ene, kao to stavljaju vodoravne crvene linije da prikau
razbjenjele mukarce. Nansurcima su traxami sinonim za korotu.
No dok su ostali posmrtne ostatke svoje djece drali u obiteljskom svetitu, mali je Samarmas kao
Carski Princ pokopan u Visokoj carskoj pepelnoj dvorani u hramu Xothei. I ponovno je neto to je
drugima osjetljivo i osobno za nju postalo posvemanji spektakl. Tisue su se okupljale na ulazima u
Carsku etvrt, i jo tisue u podnoju silnoga Xotheija, uzavreli karneval alovanja i iekivanja, majki
koje su bacale prainu uvis i upale kose, robova koji su dangubili i piljili, djeaka koji su skakali da
uhvate koji prizor preko ramena odraslih, i jo mnogo drugih. ak i ovdje, u labirintskoj utrobi hrama,
inilo joj se da uje njihovo nervozno brujanje.
to bi rekli da vide da su joj obrazi suhi? Sto bi mislili o Carici koja ne moe plakati zbog gubitka
svojeg najmilijeg djeteta?
Osvijetljeni samo tu i tamo pokojom svjetiljkom, zidovi Dvorane pepela izgledali su kao da vise u
velikoj tmini. Svaka je nia govorila o senzibilitetima razliitih doba i obitelji. Neke su bile napadno
pozlaene i ukraene, dok su druge, kao susjedne nie Ikurei Xeriusa i njegova neaka Ikurei
Comphasa, bile jednostavno uklesane u sirovi kamen, bez mramorne oplate koju su imale mnoge

oglavlje
deveto
ibs@crostuff.net 109
druge. Pokuavala je ne razmiljati o ironiji toga da njezin sin lei tako blizu Conphasa, koji je bio
posljednji car Nansurija prije Kellhusova ustolienja. Isto je tako ignorirala dogorjele zavjetne svijee i
zdjelicu zrnja ostavljenu na klupici njegove nie.
Jednog e dana, razmiljala je, sva njezina djeca poivati u ovoj nepominoj tmini. Statini. Nijemi.
Jednog e dana i ona stanovati ovdje, hladna praina zatvorena u srebru, zlatu ili moda zeumskome
adu -u neemu hladnom, jer su sve tvari za kojima Ljudi eznu hladne. Jednog e se dana njezina toplina
otopiti u svijet i ona e biti poput blata toplim prstima ivih.
Jednog e dana biti mrtva.
Olakanje koje je dolo s tom pomisli bilo je tako iznenadno, tako silovito, da je gotovo naglas
uzdahnula. Obuzme je neka zbunjenost i oduzme joj pamenje i volju. Zatetura, pridigne ruku
ustreptalim oima. Tada se nae na podu, sjedila je na nain koji bi zgrozio njezine podanike koliko je
priprost bio, koliko nedostojanstven - nita bolji od kurve koja pusti da joj noge vire kroz prozor. Vidjela je
da je Kelmomas gleda i pokua se nasmijeiti da ga umiri. Nasloni glavu na nepopustljivi mramor s
njegovom slikom u mislima. Malen. Bespomoan. Slika i prilika svojeg mrtvog blizanca.
Zauje njegov glas.
"Mama? uje li nas on?"
Jednostavno ga nije mogla prestati vidjeti, Samarmasa, njegovu krv kako se grua u travi, njegovo tijelo
maleno poput pseeg kako se polako oputa oko koplja koje ga je probolo, polako tone u san. Svaki put kad
bi trepnula.
Svaki put kad bi pogledala ovog drugog sina.
"Rekoh ti..."
"Ne... Mislim kad razmiljamo." Sada je plakao, u oajnikim trzajima zbog kojih je otkrivao zube. "Cu-
uje li nas Sammy dok razmiljamo!"
Ona rairi koljena i on joj padne u zagrljaj, opee joj vrat priguenim jaukom. I ona vidi - s munom
bistrinom, inilo se - daje Samarmasova smrt rascijepala njezinu duu na dva dijela, jedan umrtvljen koji
luta, i drugi koji vrsto dri ovo dijete, ovu repliku, kao da pokuava upiti njegove drhtaje.
Kako da ga zatiti? A ako ne moe to, kako e voljeti?
Nasloni glavu na njegovo tjeme, otpuhne vlasi koje su joj se zalijepile za zapeaene usne. Obrazi su joj
bili mokri, ali nije znala jesu li suze njezine. Nije ni vano. Gomile e biti zadovoljne. Njezinim uzvienim
ministrima e laknuti jer je pitanje Yatwer postalo mnogo vie od kultske gnjavae. Tko e podii glas na
ucviljenu majku? A Kellhus...
Tako je umorna. Tako umorna.
"Mrtvi uju sve, Kel."
Iothiah...
ivot proivljen, ne i zaboravljen.
A na njegovu mjestu...
Povjetarac suh poput vrueg pepela. Prozrana soba, svjeih ploica i boje, pod kos da olujne vode mogu
otei. ena u jednostavnoj lanenoj haljini, udana mlada, potpuno crne kose, doji novoroene, smijei se, pita
neto umilno i znatieljno. Naginje glavu, bademaste oi sjaje, eka da se nasmije neemu to e uskoro biti
reeno, toploj i obzirnoj domiljatosti.
Zidovi boje breskve obrubljeni vijugavim zelenilom.
Zaboravljen ivot...
Zabrinutost mrai njezine tamne oi. Kratak pogled na djetece na njezinim grudima, a onda opet pitanje.
"Ljubavi? Jesi li dobro?"
Izgleda kao da sanja...
Vrata otvorena prema utosmeoj i plavoj panorami - svijetloj i njenoj i oceanskoj. Plavoj koja ne visi
blizu palmi koje se njiu nego se otvara i otvara prema bijelim rebrima nebesa. Plavoj poput zibajueg
ibs@crostuff.net 110
pamuka.
Prag je prijeen. Zatim dvorite gdje vornati stari sluge love kokoi. Mlada pomonica iz kuhinje zuri,
nepomina osim pogleda koji putuje, koe iste smee boje kakav joj je i drak metle.
Vrata ograde. Ulica.
Djetece sada zavija, zamahnuto s mahnitog boka, ena grdi, plae, zaziva, "to to radi? to se dogodio?"
Probudi se, molim te! Plai me!
Lagani stisak odgurnut u stranu snanim, irokim zamahom ruke. Koraci. Daljine smotane u zaborav.
Povlaenje iz nevidljivih mjesta. Vritanje ene, "Ljubavi! Ljubavi, molim te!"
Sto sam uinila?
Dvjesto pedeset sedam godina prije, jedan je shigeki graditelj utedio dvadeset osam srebrnih talenata
kupnjom peene opeke malo dalje uz rijeku Sempis, gdje je glina proarana pijeskom. Osim po boji pijeska,
zgrada koju je sagradio nije se razlikovala od ostalih. U sljedeim stoljeima, naplavne su vode dvaput
narasle dovoljno da operu june stupove. Iako je teta izgledala zanemarivo, kia materijala pala je iz baze
vanjskog potpornog stupa koji je zbog toga izgledao izglodano, to je iz nekog razloga privlailo pse na
uriniranje.
Sruio se taman kad je trebao, povukao za sobom cijeli kvadrant, uruio etiri kata stanova i zdrobio sve
nesretnike koji su se nali unutra. ula se huka, zajedniko cviljenje vrisaka zbijenih u tiinu. Nakon toga
praina poleti u zrak i prema van. Zemljani tresak i zveket kie cigala.
Zatim ulice prepune prolaznika koji galame.
ene i djeteca vie nije bilo.
Zaboravljen ivot...
Ulice. udesno mnogo ljudi. udesno kretanje, poput zrnaca pijeska koja padaju jedna u druga ijedna
kroz druga bez sudara i promjene smjera.
Uliice. Tende duginih boja koje hlade prainu, zaklanjaju nizove prolaznika, zamrauju sunce u
trakasto bljetavilo.
Velika agora.
Jedan paun hoda svet i neuznemiravan kroz guvu koja se razmie, s perja mu se ljeskaju oi duginih
boja i blagoslivljaju sve koji paze da se s njima ne susretnu. Mukarac galami, lica pognuta i opasna, a
onda pljusne djeaka koji hoda s njim. Zveket raspaljenih zuba. Dva starca eu se po glavama i smiju
se, usana razvuenih preko desni, nad komadima male razbijene urne. Rastrojeni pas epa uz stepenice
hrama, tiho tuli kroz poluotvorene eljusti.
ivot...
Sjedila je u praini s ostalim nesretnicima, u bezvoljnom nizu njih u sjeni zida hrama, dlanova
podignutih da uhvate kiu, slabosti spremljenih pod dronjavom odjeom ili zagnojenih u magli praine.
Neprilino stara, liena svakog suosjeanja, sjedila je i prosila. Nije gledala u krte sjene koje su
prolazile amo-tamo.
Prije tisuu etiristo dvadeset dvije godine, scvlvendski je pljaka silovao Cenejku koja nije imala
hrabrosti oduzeti si ivot kako je tradicija nalagala. Pobjegla je od svoje obitelji, u strahu da bi je mogli
ubiti da sauvaju ast, i rodila dijete, sina, na obali velike rijeke Sempis. Sada je potomak toga sina bacio
prepolovljeni novi taman kad je trebao, ali nemarno, pa se otkinuti dio odbio od vanjskog ruba njezina
palca, zbog ega se ona trgnula i pogledala gore...
Papirnati treptaj starice.
Savinuta koljena. Tlo se die poput plime. Snane ruke hvataju njezino zapee, povlae ga gore.
Neviene usne na toplini njezina dlana. Miris bakra i koe.
Prastari pogled odjednom djetinje zauen.
"Ja sam", proape ona, "Psatma Nannaferi."
Pulsiranje i grananje krvi. Glas tako blizu da se govornik ne moe vidjeti. Pulsiranje i grananje krvi
onkraj ovoga mjesta...
ibs@crostuff.net 111
"Ja sam Bijela Srea... Hodam. Diem."
"Da", dahne ona i potvrdno kima smeuranom glavom. Dua, skovana od eljeza i okrutnosti, drhti
kao djevica u cvijetu prvog krvarenja. "M-mi smo brat i sestra, ti i ja."
Slava naoj Majci...
"Brat i sestra..."
Drhtava ruka ispruena prema nevienom obrazu. Jagodice ogrubjelih prstiju, ne dodiruju nita, ire se
kao po masti ili boji. Suze iste stariine oi.
Suze za zaboravljenim ivotom.
"Tako lijep."
Suze za ono to je stajalo umjesto njega.
Momemn...
Esmenet je stajala pred svojim velikim posrebrenim ogledalom kad je prvi put vidjela Kelmomasa kako
tumara sjenovitim kutovima njezine garderobe, gotovo dovoljno malen da proe neopaen.
Jutarnje se svjetlo slijevalo kroz balkon nezatvorenih roleta, tako jarko da se inilo da njezine odaje trepu
od bljetavila koje je bacalo na pod. Promatrala je svoj odraz s nemarnom panjom onih koji provode previe
vremena pred ogledalom, misli previe zaokupljenih tokama strategije da bi joj bilo stalo do izgleda.
Maithanet i Phinersa povukli su se samo nekoliko trenutaka ranije i ostavili je s bezbrojnim "prijedlozima"
kako najbolje razoruati, zadiviti ili ak zastraiti Hanamem Sharacinth. Za manje od sata trebala se sastati s
yatwerijanskim Matrijarhom.
Vidjela je njegov odraz kako viri kroz svilene nabore njezinih objeenih haljina, jedne grimizne i jedne
cerulejski plave. Bio je srameljiva, skrovita sjenka, jedva konkretniji od tkanina koje su visjele oko njega.
Odmah je znala da nije sve u redu, ali neto - navika ili moda iscrpljenost - sprijeilo ju je da ga registrira.
Osjeti alac boli u grlu. Ne tako davno bila je to igra koju su Samarmas i on zajedno igrali, igra skrivaa
kroz njezinu garderobu dok se ona odijeva. A sada...
"Duice?" zazove ga. Vidjela je naas svoj osmijeh u ogledalu: bio je tako turoban da se zarumenjela od
oka. Zar tako uvijek izgleda kad se smijei, kao da je samo savila usne?
Kelmomas je zurio u svoje noge umjesto da odgovori.
Otpustila je svoje robove jedva primjetnim mahanjem prstiju i okrenula se da ga izravno pogleda.
Pjev ptica lebdio je na svjeem jutarnjem propuhu.
"Duice... Gdje je Porsi?"
Lecnula se od vlastitog pitanja, koje je postavila iz navike. Porsi je bila iibana i potjerana zbog
nemara. Kad joj nije odgovorio, Esmenet se nala opet okrenuta prema ogledalu, pravei se da je
zauzeta naborima muslina oko struka. Ruke su joj automatski natezale i gladile, natezale i gladile.
"Mo-mogu biti Sammi, mama."
ula je te rijei vie grudima nego uima, inilo joj se. Navala hladnoe oko srca. Pa ipak, ostala je
okrenuta prema ogledalu.
"Kako to misli? Kel, to to govori?"
Naa su nam djeca tako poznata da ih ponekad zaboravljamo, zbog ega nas detalji njihova
postojanja ponekad pogode poraznom snagom. Zato to ga je gledala u ogledalu, ili usprkos tome,
Esmenet je svojega sina odjednom vidjela kao maloga stranca, dijete neke nepoznate utrobe. Na
trenutak je izgledao prelijepo da bi...
Povjerovala u njega.
"Ako ne eli..." Kelmomas pone munim glasom. Uvrtao je tkaninu svoje tunike na desnom boku
pa mu se rub podizao po bedru.
Ona se konano okrene, uzdahne kao da ju je naivcirao i odmah osjeti krivnju zbog toga.
"Duice. Ako ne elim to?"
ibs@crostuff.net 112
Njegova mala ramena trnu u beumnom grcaju. Zurio je u pod s razjarenom koncentracijom
kakvu samo povrijeeni djeaci mogu sabrati - kao da gledanjem mogu zadaviti ono to vide.
"Ako ne e-eli mene... Ako nee Kelmomasa, mogu biti Sam--Sammi."
Srce joj prepukne, oduzme je sve do ekstremiteta. U jednoj bujici ugleda potpune razmjere svoje
sebinosti. Je li uope oplakivala Samar-masa, pitao se tjeskobni dio nje ili ga je samo pretvorila u
dokaz vlastite patnje? Za kim je tugovala?
Pokuala je govoriti, ali u zvuku koji je ispustila nije bilo glasa.
Kelmomas se borio s uzdrhtalim usnama. "I-Izgledam... isto k-kao..." Padne na stranjicu, a onda
potone u svilenu hrpu na pod. Nije jecao i nije tulio; naricao je, zvukom jednako sitnim kao to mu je
bilo i tijelo, a opet ivotinjskim u prodornosti, iskrenosti.
Esmenet napusti svoj odraz, progura se kroz hladnu tkaninu i klekne nad njega. Sad kad je vidjela
svoj zloin, inilo joj se da je cijelo vrijeme znala. Zarobljena u krugovima samosaaljenja, pritisnuta
teretom beskrajnih dunosti i obaveza, nijedanput nije zastala i zapitala se to Kelmomas proivljava.
Koliko god bila shrvana i usamljena proteklih dana, imala je iste kremene ile koje kale srca svih majki,
isto nasljedno znanje. Djeca umiru. Umiru stalno, tako je okrutan ovaj svijet.
Ali Kelmomas. On je izgubio vie od brata i prijatelja za igru. Izgubio je svoje dane. Izgubio je sebe. I
nije mogao razumjeti.
Ja sam sve to mu je ostalo, pomisli ona gladei njegovu tanku, zlatnu kosu.
Pa ipak, neto se mrano u njoj zgrozilo.
Djeca. Koliko ona mogu plakati.
S izuzetkom dugakih zlatno-bijelih zastava s prikazom Cirkumfiksta, carska dvorana za audijencije na
Andiaminskim visovima izgledala je manje-vie jednako kao i u vrijeme dinastije Ikurei. Sve je bilo
zamiljeno da zadivi podnositelje molbi i usredotoi slavu i dostojanstvo onih koji sjede na prijestolju
zvanom Plat. Stari nansurski carevi uvijek su teili arhitektonskoj i dekorativnoj raskoi u raskoraku sa
svojom stvarnom moi, mislei moda da e ta iluzija, ako u njoj ustraju s dovoljno strpljenja i gorljivosti,
postati jasna.
Bilo je to kao to je Kellhus rekao: spomenici su molitve koliko i sredstvo, neka vrsta alosnog
pretjerivanja uhvaenog u golemom kamenu. To to je svijet zakren njihovim ruevinama ilustrira nekoliko
tjeskobnih injenica o ljudskoj dui. Ljudi su se uvijek skloni pogaati s pozicije snage, pogotovo kad je rije
o Bogovima.
Dananji dan, Emenet nije mogla a da ne pomisli, bit e savren primjer.
Ve se prilino navikla na svoje mjesto neposredno ispod Plata na podiju, ak joj je postalo drago.
Nekoliko koraka od njezinih papua, stepenice su se u polukrunim lukovima sputale prema auditoriju,
glavnoj razini gdje su se okupljali pokajnici i dvorjani. Arkada golemih stupova izdizala se sa svake strane i
stanjivala se i zbog perspektive i zbog rasvjete. Kiene tapiserije nepomino su visjele izmeu mramornih
stupova, svaka od njih dar neke provincije Novoga Carstva, svaka s Cirkumfiksom kao sredinjim motivom.
ivotinjski totemi iz Thunverusa. Tigrovi i isprepleteni lotusi iz Nilnamea...
Sve je, inilo se, ovisilo o njezinoj poziciji, kao da kamen i prostor imaju lica koja se mogu okrenuti i
spustiti u naklon. Ona je tiho sredite, neopipljiva toka ravnotee.
No najvie joj se svialo to to nije bilo stranjeg zida, osjeaj da joj se prirodno svjetlo slijeva preko
ramena, spoznaja da je svi koji se okupe u auditoriju vide pred jarkim nebeskim svodom. Zbog toga je
potencijalno najranjiviji poloaj, mjesto kipa, pretvoren u neto previe neuhvatljivo da bi posluilo kao
uvjerljivi predmet kletvi. Najvie od svega voljela je veernje audijencije, kad su posjetitelji esto drali ruke
pred suncem da bi vidjeli. Zahvaljujui tome mogla se ponaati i govoriti bez posljedica, kao silueta.
Svialo joj se ak i to to su se ptice neprestano zaplitale u nevidljive mree koje su prevuene iznad
otvora da se ne bi gnijezdile pod svodovima. Bilo je neto u isti mah sablasno i utjeno u svijesti o treperenju i
borbi koji joj vise iznad vidokruga. To ju je odrijeilo potrebe da iznosi prijetnje. Bilo kojeg dana, zapela bi
ptica ili dvije, a muke njihovih pustenih krila bile su presitne i krici previe prodorni da izazovu stvarno
suosjeanje.
Danas ih je bilo etiri.
Ponekad bi nakon sumraka dopustila Samarmasu da pomogne robovima da ih oslobode. Uvijek bi drhtao.
ibs@crostuff.net 113
Njegov je osmijeh bio poput straha, toliko je bio napet.
Tiho bujanje molitve s viih galerija najavilo je skori ulazak Matrijarha - jedna od bezbrojnih himni
posveenih Aspektu-Caru.
Nai puti iz skore se tame uzdiu,
I u skoru tamu padaju,
Slijedimo stope koje ne napravi ovjek.
On prethodi,
Da zauvijek ivimo poslije,
On prethodi...
Razmiljajui o blizancima, Esmenet stisne zube, u ratu protiv boli koja je prijetila naeti njezino oslikano
lice. Kelmomas je bio neutjean, a ona ga je morala ostaviti iako je ridao, preklinjao je da ga zagrli i
obeavao da e postati svoj mrtvi brat blizanac za nju.
Mi te vo-volimo, ma-mama... Jako pu-puno...
Mi, rekao je, glasom tako tihim i izgubljenim. Jedva je mogla pomisliti na tu epizodu a da ne pone treptati
vruinu iz oiju. Izdahne polako i duboko, dajui sve od sebe da izgleda nepomino. Velika bronana vrata
beumno se irom otvore i ona je gledala kako Hanamem Sharacinth, nominalna vladarica Yatwerina kulta,
ulazi u pusti auditorij. Trebala je nositi jutu koja simbolizira njezino siromatvo, no na svakom koraku
okomite su trake sjajile na njezinoj halji boje zemlje. Maithanet je bio uz nju, sjajan kao i uvijek u udobnoj
bjelini i zlatu.
On prethodi,
Da zauvijek ivimo poslije,
On prethodi...
Kraj refrena izblijedi u visinama rezonantnog kamena. Yatwerijanski Matrijarh ukoeno se spusti na jedno
koljeno pa na drugo. "Vaa Visosti", ree prije nego to e nasloniti lice na svoj odraz na mramornom podu.
Esmenet kimne da joj ukae carsku naklonost. "Ustanite, Sharacinth. Svi smo mi djeca Pramajke."
Starija se ena pridigne, ne bez muke. "Istina, Vaa Visosti." Pogleda Maithaneta kao da oekuje neku
pomo, a onda se pribere. Nije navikla biti u prisutnosti monijih od sebe, shvati Esmenet. Esmenet je
primila mnogo posjeta tijekom godina, dovoljno da moe pouzdano procijeniti duh razgovora prema prvoj
razmjeni rijei. Sharacinth je, bilo joj je jasno, autoritet preao u naviku, do te mjere da se nije mogla osloniti
ni na uljudnost ni na potovanje. Obrambeni stav obavijao je tu enu poput mirisa.
Esmenet odmah prijee na stvar. "to znate o Ratniku Bijele sree?"
"To sam i mislila", odbrusi Matrijarh, oiju stisnutih od arogancije. Lice joj je bilo etvrtasto i neobino
nakrivljeno, kao da je od gline i predugo ostavljeno na jednoj strani.
"A kako to?" upita Esmenet s lanom Ijupkou.
"Tko nije uo glasine?"
"Izdaju, mislite."
"Dobro, izdaju."
Na trenutak je Esmenet potpuno smetnula s uma njezin ogoreni ton. Tako esto, inilo se, zaboravljala je
na svoj uzvieni poloaj i razgovarala s drugima kao da su joj ravni. Odjednom shvati da trepe od gnjeva.
Nije mi ak ni izrazila suut zbog gubitka sina!
"A to ste uli?"
Proraunata pauza. Sharacinthine oi izgledale su kao stvorene za teleu drskost, a usne za
kiselu liniju. "Da je Bijela srea okrenula leda Aspektu-Caru... Vama."
Arogantna nezahvalnica! Izdajnika stara kuja!
Je li ovo zamiljala dok je toliko godina prije sjedila na svojem prozoru u umni, mamila
prolaznike pogledom u sjene koje su se dizale i sputale unutranjom stranom njezinih bedara?
ibs@crostuff.net 114
Esmenet nije znala nita o moi pa ju je brkala s njezinim vanjskim znakovima. Neznanje - rijetko
je to toliko nevidljivo. Sjeala se kako je zurila u novie za kojima je toliko udjela, u novie
koji mogu odagnati glad i zagrnuti ranjenu kou, i divila se profilu ovjeka na njima, Caru koji
kao daje stajao nad svakom njezinom dobrom zaradom i oskudicom. Nije ga mrzila. Nije ga se bojala.
Nije ga voljela. Te je emocije bilo bolje troiti na njegove agente. Sam se car uvijek inio...
predalekim.
U beskrajnim sanjarenjima izmeu muterija, razvrstavala bi sve ega se sjeala, sve prie,
nezavrene i unizujue, koje jedan graanin pripisuje osobi svojeg vladara. I u mislima bi ga
vidjela, Ikurei Xeriusa III., kako sjedi na ovom ovdje mjestu.
Kako je to mogue?
Jednom je, onako iz hira, pokazala Samarmasu srebri talent. "Zna li", pitala ga je i pokazala
prikazu svojeg profila na glavi novia, "tko je ovo?" Znao je otvoriti usta kad bi se zapanjio, kao da
pokuava oblikovati usne oko avla.
Prizor je bio u isti mah komian - i dirljiv jer je tako oito odavao njegovu slaboumnost.
Moj sin! zavapi u sebi. Plakanje joj je postalo posljednja linija otpora, jedino to nije iziskivalo
napor i time jedino to je mogla. Nije mogla pobjei od bunih zahtjeva svojih odgovornosti,
kretnji na koje se silila protiv svoje naravi i goleme tuge. Nije imala izbora osim da se pouzda u
svoje oslikano lice.
"Ali uli ste vie", upita ona vrstim i mirnim glasom - glasom kakav prilii Carici Tromorja.
"Nije li tako?"
"Vie. Vie", promrsi Sharacinth. "Naravno da sam ula vie. Kada ovjek uope moe ne uti
vie? Glasine su kao skakavci ili robovi ili takori. Kote se bez granica."
Znali su da je ponosna ena. Samo su zbog toga i pozvali kuju ovamo: Maithanet se nadao da e
razmjeri i reputacija njezina okruenja biti dovoljni da ublae njezin neumjereni ponos u neto
prilagodljivije, neto to e moi oblikovati prema svojim ciljevima.
ini se da nisu bili.
"Matrijarhu, bilo bi vam bolje da se prisjetite uloga ovog razgovora."
Podsmijeh - otvoreni podsmjeh! I prvi put Esmenet naas ugleda onaj pogled koji izaziva uas u svima koji
se nalaze na poziciji moi: onaj pogled koji govori: Ti si privremen, samo jedna prolazna nedaa. Odjednom je
razumjela insceniranu kalkulaciju iza svojeg prijestolja i njegov poloaj iznad praznine auditorija. Jednim
pogledom, inilo se, starica je sve uobliila u neugodno jasan reljef: istinu u pozadini hijerarhije nejednakih
dua. Priznavanje, shvati Esmenet. Mo se svodi na priznavanje.
Inae je to samo gola sila.
"Matrijarhu!" zagrmi Maithanet, prizvavi u svoj glas i pojavu sav dostojanstveni autoritet Tisue
Hramova.
Sharacinth zine s namjerom da mu odgovori - ak je ni rijah ne moe zastraiti, inilo se. No sav dah
koji je imala izbijen joj je iz plua...
Umjesto toga je zahripala i zateturala unatrag, podignula ruku od iznenadne, plamene svjetlosti koja je
zaiskrila i stvorila se iznad poda pred njom. Plesala je i u iljcima se irila prema van, tako jarka da je
zamraila sve ostalo. Skrhane sjene zaljuljale su joj se oko glenjeva sve do udaljenih dijelova auditorija.
Toka je rasla i iskrila, zapljuskivala usijanja takve estine da pogled to nije mogao pojmiti...
Esmenet je spustila podlakticu i treptala ofurenim oima.
Stajao je ondje, visok i velianstven, upravo onakav kakvog ga se sjeala. Bijela svilena tunika padala mu je
preko oklopa, izvezena beskrajnim grimiznim kljovama, svaka veliine trna. Brada mu je bila ispleteno zlato,
rep dugaak i leprav. Odrubljene glave dvaju demona visjele su privezane na desnome boku i usnama
oblikovale kletve bez daha... Njegova je pojava bila sulude gustoe, nakupina stvarnosti koja je svijetu
poricala otrinu rubova i vrstou teine.
inilo se da bi zemlja trebala cviljeti pod njegovim nogama. Pod njezinim muem...
Aspektom-Carom.
Sharacinth je stajala kao da je preivjela brodolom i sad se pouzdaje u sjeanje na nemirno more. Dva
koraka iza nje i malo desno, Maithanet je leao nauznak na sjajnom podu. rijah Tisue Hramova je kleao.
ibs@crostuff.net 115
Esmenet je znala da ne treba gledati kako njezin mu zauzima Plat njoj zdesna - instinktivno.
Samopouzdanje, koje je u svim sloenim situacijama samo varka ili pretvaranje da je sve unaprijed
smiljeno, uvijek je vanjski pokazatelj moi. Ne smije se vidjeti da je u pitanju improvizacija.
"Hanamem Sharacinth," ree on glasom u isti mah blagim i proetim tonovima prijeteeg ubojstva,
"misli li da zasluuje stajati u mojoj nazonosti?"
Matrijarh se gotovo prevrne pokuavajui se baciti na pod. "N-ne!" jecala je u starakom uasu. "N-
najvelianstveniji... Mho-molim vas"
"Hoe li", prekine je on, "poduzeti korake da se pobrine da se ovoj pobuni, ovome huljenju, stane na
kraj?"
"Hoouuu!" tulila je u pod. ak je ispreplela prste iza glave.
"Jer, budi sigurna, zaratit u protiv tebe i tvojih." Neumoljiva okrutnost njegova glasa progutala je itavu
dvoranu i udarala po uima poput aka. "Vaa u djela izbiti iz kamena. Od vaih u hramova nainiti
pogrebne lomae. A one koji e se i dalje usuditi ii rijeima ili orujem protiv mene, proganjat u do smrti i
dalje! Moja Sestra koju oboavate lamentirat e u tami, a sjeanje na nju bit e tek san o razaranju. Ljudi e
pljuvati da oiste usta od njezina imena!"
Starica se tresla i uvijala lea kao da se gui od straha.
"Razumije li to govorim, Sharacinth?"
"Daaa!"
"Onda e uiniti sljedee. Posluat e svoju Caricu i svojeg rijaha. Ukinut e tu neasnu izmiljotinu
od svoje funkcije. Zahtijevat e poloaj koji ti uistinu pripada. Zaratit e s izopaenou u vlastitome
hramu - oistit e prljavtinu s vlastitog oltara!"
Negdje iznad nadsvodenog stropa oblak zakrili sunce i sve se zamrai osim starice koja se grila na
vlastitom odrazu. Kellhus se nagne naprijed i inilo se da se cijeli svijet naginje s njim, da su se i sami
stupovi nakosili i nadvili nad Matrijarhom u katastrofalnom bijesu.
"I ulovit e onu vjeticu koju naziva svojom gospodaricom, Psatmu Nannaferi! Zaustavit e to
svetogre koje nazivate Vrhovnom majkom!"
Odvraena lica, laktova na podu, mahala je dvama bijelim dlanovima kao da se brani. "Ne-neeee! Mo-
mo-molim vaaaas"
"SHARACINTH!" Njezino je ime eksplodiralo dvoranom, odzvanjalo nadsvoenim niama.
"UVRIJEDIT E ME U MOJOJ VLASTITOJ KUI?"
Matrijarh zacvili neto neartikulirano. Lokva urina rairi joj se oko koljena.
Tada, kao da izdie zadrani dah, svijet ponovno poprimi svoje prirodne crte i proporcije. Nevieni oblak
proe s nevienog sunca i neizravna svjetlost ponovno zabljesne plavo na podiju.
"Okusi svoj dah, Sharacinth", ree Kellhus kad je stao. Zakorai naprijed i strpljivo se i oinski nadvije
nad enom koja je treptala prema njemu s dna stepenica. "Okusi ga, Sharacinth, jer to je znak moje milosti.
Suprotstavi se sklonostima svojega srca, pobijedi svoju slabost iz ponosa, iz inata. Ne ponizuj istinu. Znam da
to osjea, obeanje olakanja, olakanja od kojega drhte kosti. Okreni lea prodornom otrovu svoje obmane,
zamahnutim akama i razbijenim zubima, hladnoj eljeznoj sipki koja te dri uspravnom kad bi trebala
spavati. Okreni lea svemu tome i prigrli istinu ivota - ivota! - koju ti nudim."
Esmenet je toliko puta ula te rijei da su joj trebale zvuati vie kao recitacija nego kao neto iskreno,
inkantacija koja svaki put uspijeva raspetljati vorove ponosa kojima su ljudi tako sputani. Pa ipak, svaki put
bi osjetila kako tone kroz povrinu i lebdi potpuno uronjena. Svaki ih je put ula prvi put i bila uplaena i
obnovljena.
Tijekom godina, mu je Esmenet prestao biti toliko toga. Meutim, jo uvijek je bio udo.
Matrijarh Yatwerina kulta plakala je kao to bi dijete plakalo, mrcala i mumljala: "O-o-oprostite... O-o-
oprostite mirni..." Stalno iznova.
"Utjei je", ree Kellhus svojem polubratu. Maithanet posluno kimne, ustane i une pokraj uplakane
ene.
Nasmijeen, Aspekt-Car se okrene Esmenet i prui joj ruku. Ona primi dva njegova ispruena prsta i
ibs@crostuff.net 116
padne u njegov pulsirajui zagrljaj. Osjeala je kako otvoreni prostori oko njih propadaju, padaju u plahtama
eterine tkanine, nestaju.
Njegovo je svjetlo proguta...
... i nau se sami u hladnom polumraku svojih privatnih odaja. Noge mu se zgre i on se nasloni i uvije
prema njoj. Stenjui, Esmenet mu pomogne doteturati do kreveta.
"eno..." ree samo i izvrne se na lea iako je jo uvijek imao svoj ma, Sigurnost, ukorien preko
lopatica. Prinese teku ruku elu.
Vie je zraka nego svjetla dopiralo s balkona koji gledaju prema moru. Sobe su bile prostrane i
iznenaujue niskog stropa, spojene nizom stepenica koje su dijelile samu spavau sobu od niih prostora.
Pokustvo je bilo elegantno i, osim kreveta s grimiznim jastucima, jednostavno. esto se pitala je li njezina
odbojnost prema ukrasima vie rezultat izluujucih sloenosti njezina novog ivota ili enje za
jednostavnom prljavtinom starog.
"Koliko?" upita ona, svjesna da se on moe translocirati samo dokle see horizont, a i tada samo na
mjesta koja je dugo prouavao izdaleka ili na mjesta na kojima je ve bio. Doslovno je putovao sve od
Istvulske doline, horizont po horizont.
"Mnogo."
Ona odvrati pogled, trepui. Na zidovima su bili naslikani obrisi razliitih gradova, ime je stvorena
blijeda iluzija da soba zauzima neki nemogu prostor iznad Invishija, Nenciphona, Carvthusala, Aoknvssusa
i Oswente. Esmenet ih je naruila nekoliko godina prije - kao fiziki podsjetnik na svoju poziciju u
politikom prostoru. Bila je to odluka koju je jo davno poalila.
Jednostavno, dua joj je aputala. Moram pojednostavniti stvari...
"Doao si..." pone ona, zaprepatena to ve plae. "Doao si -im si uo?" Znala je da to ne moe biti
tono. Ba svake noi Mandatovi Dozivatelji na daljinu razgovarali su s njim u snovima i obavjetavali ga o
svemu to se zbiva na Andiaminskim visovima i drugdje. Doao je zbog situacije s Yatwerijankama, zbog
Sharacinth. Ne zbog svojeg maloumnog sina.
Nema sluajnosti za Anasurimbora Kellhusa.
On sjedne na rub kreveta, a ona se nekako nae u njegovu naruju, uronjena u njegov miris
bjelosvjetskog mua, shrvana jecajima.
"Prokleti smo!" izdahne ona. "Prokleti!"
Kellhus je njeno odgurne natrag u svoj pogled i nekako iznad povrine njezine neposredne tuge.
Odjednom je udisala hladan i utjean zrak.
"Nesrea", ree on. "Nita vie, Esmi."
Kad je to njegov glas postao opijat?
"Ali ne znai li Bijela srea upravo to? Mimara je pobjegla i nitko je ne moe pronai, Kellhuse! Imam
taj-taj grozan predosjeaj! A sad Samarmas! Mili, dragi Samarmas! Zna li to govore po ulici? Zna li da
neki doslovno slave! Da"
"Ne smije nita poduzimati u vezi s njima", ree on strogo suosjeajno - savrenim tonom. Uvijek je
govorio savrenim tonom, rijeima poput hladnog gipsa uglaanog preko pukotina elje i zbunjenosti. "Ne
Yatwerijance. To nisu ljudi koje moemo posmicati ili iskorijeniti kao mongilejske Kianjane. Previe su
raireni, previe raspreni. Velika kunja je jedina vana, Esmi. I ovako namje predugo trebalo. Moramo
svladati Golgotterath prije nego to uskrsnu Ne-Boga. Ono neposredno uvijek zakloni ono stoje daleko, a
elja uvijek izvre razum do njegovih krajnjih granica. Znam da se ini da te brige zakrivaju sve druge
okolnosti"
"ini? ini?! Kellhuse! Kellhuse! Na sinje mrtavl"
Glas joj je bolno odjeknuo kroz praznine uglaanog kamena.
utnja. Dok je kod drugih izostanak odgovora navijetao zadane rane ili istine preteke da bi se ignorirale
ili odbacile, njezinu je muu znaio neto potpuno drugaije. Njegova je utnja uvijek bila jedno sa svijetom
oko sebe, monolitna poput okvira. Bez izuzetka je govorila: Posluaj rijei koje si izgovorio. Ti. Nikad, ba
ibs@crostuff.net 117
nikad nije bila znak pogreke ili nemoi.
Zbog ega joj ga je, moda, bilo tako lako oboavati, a tako teko voljeti.
Onda je izgovorio njezino ime: "Esmi..."
"Esmi", izgovoreno glasom tako toplim, tako proetim suosjeanjem, da je odjednom opet plakala kao
kina godina. Ljubio joj je glavu i kosu, to boansko udovite. "... Ne traim od tebe da nae utjehu u
apstrakcijama, jer je tamo nema. Pa ipak, Velika kunja je cilj koji ocrtava sve ostale. Ne moemo dopustiti
da ita, itko, bude vanije od njega. Nikakve pobune. Ni pad Novoga Carstva..." Pogled mu je bio tako
mudar da joj se inilo kao da gleda u svoje vlastite oi, samo to ju je on poznao mnogo bolje nego ona samu
sebe.
"Pa ak ni smrt naega sina."
Razumjela je to cijelo vrijeme. Njegov joj je ton to rekao.
Povjetarac napuhne prljavoljubiaste zavjese i povue ih preko vrste linije Meneanorskog mora. Prst
svjetlosti zatreperi po muralu Caryt-husala.
"Koliko nesree moramo proivjeti?" ula se kako plae.
Bijela srea nas progoni... Progoni...
"Sve jade ovoga svijeta, ako treba. Samo da svladamo jedini koji je koban."
Drugu apokalipsu.
Njeno je udarala njegova prsa, zarivi elo u svilu koja mirie na jasmin. Osjeala je reptilski uzorak
nimilskg oklopa ispod. Dok ga je gledala kroz suze, izgledao je u isti mah kao visoki sjaj i sjena. "Ali
progone tebe\ to? Zar Bogovi ele Drugu apokalipsu? Zar ele da im se svijet zatvori?"
Izabrala je Kellhusa umjesto Achamiana. Kellhusa! Izabrala je svoju utrobu. Izabrala je mo i luksuznu
dokolicu. Izabrala je primiti pod ruku ivueg boga... Ne ovo! Ne ovo!
"Hajde, Esmi. Znam da ti je Maithanet to objasnio."
"A-ali ini se... i-ini se..."
"Veina ljudi ivi na rubu ivota, pouzdaju se u monije od sebe i slijepe oi navike da ih vode dalje.
Vrlo su rijetki oni koji mogu shvatiti raspon cijelih ivota. Ali ti i ja nemamo niti jedan od ta dva luksuza,
Esmi. Mi moramo postupati prema diktatu vjekova ili nee vie biti vjekova koje e itko proivjeti. Zbog
toga izgledamo hladni, nemilosrdni, pa ak i udovini, ne samo sebi i drugima nego i Stotini. Hodamo
Najkraim putem, labirintom Tisuslojne misli. To je teret koji nam je Bog natovario, i teret koji nam Bogovi
zamjeraju."
Nala se na povrini njegova glasa, koji je za promjenu ula hladnim uhom glazbenika: duboku
harmoniju, rezonancu koja je tjerala u neujnu neposrednost, papirnato struganje koje gaje podizalo izvan
kruga ovoga svijeta.
Glas koji je pokorio najprije Prvi sveti rat, a onda i cijelo Tromorje. Glas Kralja svih Kraljeva, smrtniku
jeku Boga svih Bogova... Glas koji je pokorio prvo njezina bedra, a onda i njezino srce.
Pomisli na ono zadnje poslijepodne provedeno s Achamianom, onaj dan kad je Sveti Shimeh pao.
"Nemam snage! Ne-ne mogu podnijeti vie gu-gubitka..."
"Ima snage."
"Neka Maithanet vlada! On ti je brat. On ima tvoj dar. On bi trebao vladati..."
"On je rijah. Ne moe biti vie."
"Ali zato? Zato?"
"Esmi, ima moju ljubav, moje povjerenje. Znam da ima snage za ovo..."
Zapuh preko tamnoga mora. Ljubiaste zavjese valjale su se i nadizale, razdvojile se kao koprenaste usne.
"Bijela srea", proape on glasom koji je bio nebo, krivulja svih obzora, "slomit e se o tebe."
Podigla je pogled prema njegovu licu kroz arenje i suze i inilo joj se da u njemu vidi svako lice,
izraze svih onih koji su se grbili nad njom u umni dok je jo bila kurva.
"Kako? Kako to moe znati?"
"Jer patnja koja muti sve tvoje misli, jer strah koji ti kalja dane, jer tvoje kajanje i ljutnja i
ibs@crostuff.net 118
usamljenost..." Aureolom okruen dlan obujmi joj obraz. Plave oi ispitivale su je do najdubljih dubina.
"Sve te to ini istom."
Iothiah...
"Proklet bio onaj koji krivo uputi slijepca na cesti!"
Svi stari glasovi iznevjere na isti nain; pucaju ili podrhtavaju, ili se pak gube zajedno s gubitkom daha koji
im je neko davao snagu. No Psatmi Nannaferi, pucanje glasa koji je neko znao rasplakati njezinu
obitelj svojom melodinom istoom, kao da je vie otkrivalo nego kvarilo, kao da je u pitanju boja, stara i
oljutena, koja prekriva neto neobuzdano i elementarno. Nadglasavao je graju, sezao duboko u
prepune dubine katakombi.
Stotine su se okupile, ispunile Grobnu dvoranu znojem i naprezanjem, nagurale se u susjedne tunele,
gazile gruh po podu. Baklje su poskakivale kao plutae na moru, bacale ovale rasvjete po lunim svodovima,
otkrivale djelie lica u sjenovitim masama: osmijehe i zavijanje, usta uobliena oko uenja - uenja u
nevjerici. Dim se nakupljao u mranim prazninama izmeu greda. Prsti svjetlosti pipali su niama izbuene
zidove i bezbrojne urne koje su unutra nagurane, napuknute i nagnute, ukraene vjekovima praine.
"Proklet bio tat!" zakreti Nannaferi. "Jer onaj koji se gosti sreom drugih donositelj je gladi. Svaka
je glad djelo tatova!"
Stajala je naga pred njima, nosei kou kao prosjake dronjke. Bijeli naslikani magini simboli
prekrivali su joj ruke do pazuha i noge do prepona, ali torzo i genitalije su joj se sjajile, ukraene samo
znojem. Stajala je sasuena i minijaturna pred njima, a ipak kao da se izdizala visoko, tako da se inilo
da bi njezina krvlju natopljena kosa mogla oeati niski strop.
A on je sjedio pred njom, nag i nepomian na pohabanom stolcu. Stolcu roba.
Ratnik Bijele sree.
"Prokleto bilo umorstvo, ubojica, onaj koji lei u zasjedi da ubije brata svojega!"
Rairi noge, zastane tako da svi vide glatke linije krvi koja joj je tekla iz sjajne vulve. I cerila se ponosnim
i zlobnim osmijehom, kao da govori: Da! Svjedoite snazi moje utrobe! Velike Davateljice, Nositeljice Sinova,
prodrljive Jedaice Falusa!
Da! Krv moje plodnosti jo uvijek tee!
Ushieni neposredno pred njom plakali su pred tim udom, zurili oima zadavljenih, upali kosu i
kripali zubima. A njihova je ekstaza postala temelj za ekstazu kohorte iza njih, i tako dalje, kroz tunel za
razgranatim tunelom, sve dok se tisuu glasova nije orilo skrovitim dubinama.
"Prokleta bila kurval" vikne ona, i nije trebala itati tekst, Sinyatwu, na ogrebenom kamenu pod svojim
nogama. "Prokleta bila ona koja lijee s mukarcima zbog zlata umjesto zbog sjemena, zbog moi umjesto
zbog pokornosti, zbog poude umjesto zbog ljubavi!"
Pognula se kao da e se zadovoljavati. Bridom desnog dlana ostrue liniju krvi i povue je do nabora
svojeg nabreklog spolovila. Dahtala je od uitka, a onda podigne krvavi dlan da ga svi vide.
"Prokleti bili prijetvorni - obmanjivai ljudi! Proklet bio Aspekt-Car!"
Postoje vrhunci strasti koji su sveti zbog intenziteta svojeg izraza i zbog virulencije s kojom se ire.
Postoji oboavanje onkraj zatvorenih svjetova rijei. Mrnja Psatme Nannaferi odavno je progorjela neisto-
e, patetinu paradu ogorenosti i srdbe koje tako esto velike ljude pretvaraju u budale. Njezina je
nemilosrdna mrnja, ubojita ogorenost izdanih, nepokolebljivi bijes ponienih i protjeranih. Mrnja koja
otro natee tetive, koja isti onako kako samo umorstvo i vatra mogu istiti.
A ona je napokon pronala svoj no.
Zakorai preko svetog pisma, nasloni objeene kesice svojih grudi na njegova znojna lea i ramena.
Posegne rukama oko njega. Desni je dlan drala kao paletu, srednji prst lijeve ruke umoi u svoj iscjedak, a
onda ga obiljei: po jednom vodoravnom linijom na svaki obraz.
Sjajili su menstrualnim grimizom. Wurrumi, drevni pandan thraxa-mima, linijama pepela koje stavljaju
ucviljene majke.
"Vjeno!" povie ona. "Vjeno ivimo u sjeni Bia i Palice. Vjeno smo prezreni - mi Davatelji* Mi
slabil Ali Boica zna! Zna zato nas tuku, zato nas dre na uzici, zato nas izgladnjuju i zlostavljaju! Zato
ibs@crostuff.net 119
ine sve osim to nas ubijaju!"
Odulja se oko njega, podigne guzove preko njegovih kukova. Uz prodoran vapaj zarije se dolje, obujmi
ga do stenjueg temelja. Izlomljeni zbor vapaja irio se kongregacijom kako se penetracija mnoila u srcima i
oima.
"Jer bez Davatelja", povikne ona glasom hrapavim od strasti - dvostruko prepuklim, "nemaju to uzeti! Jer
bez robova ne moe biti gospodara! Jer mi smo vino koje piju, mi smo kruh koji jedu, tkanina koju prljaju,
zidovi koje brane! Jer mi smo istina njihove moi! Nagrada koju ele pokoriti!"
I osjeala je to: on u sreditu nje, ona njegova obodnica - bol okruena vatrom. Motika i Zemlja! Motika i
Zemlja! Ona je bila stara babuskara razvaljena preko momka, njezine oi crvene kao krv, njegove bijele kao
sjeme. Gomila pred njima propinjala se i nadimala, grotlo lakomih lica i znojno-glatkih udova.
"Loit emo!" stenjala je i jeala. "Potpaljivat emo! Nauit emo one koji daju to to znai uzimati!"
I klizila je, povlaila objeene guzove po plohi njegova trbuha. Imao je tijelo netom oenjenog mukarca
- oca jednog djeteta. Vitko, zlatno od savrenstva koe. Nije jo pognuto od okrutnosti svijeta, muka koje
svako davanje iziskuje.
Jo uvijek ne jako.
"Postoji no koji ree", zakreti ona, "i postoji more koje utapa. Vjeno smo bili ovo drugo. Ali sada! Sada
kad nam je dola Bijela srea, mi smo oboje, sestre moje! U naa e mora potonuti! Na na e no pasti!"
Jahala je njegov luk sve jae i jae, sve dok se nije zgrio i kriknuo. Zemlja se zatrese - neroeno dijete
koje se rita u utrobi Majke. ljunak se slijevao sa stropa. I ona osjeti njegovu poplavu, potisak prema van. A
onda, kad je klonuo, nekakav unutarnji dah - sad je ona bila na redu da se ukoeno trne i vrisne. Osjeala je
kako ga njezina snaga ispunjava, preplitanje miia oko kostura, oiljci, snano starenje tijela potresenog
godinama na svijetu. Meke ruke koje su joj stezale grudi postale su svinute od uljeva, vrste od krajnje
snage, dok su se njezine monjaste grudi oblile, podizale u sjeanje na njeniju mladost. Gladak obraz uz
njezin vrat postane grub od neproivljenih godinjih doba, hrapav od sjeanja na tue boginje.
I dok je nju preplavljivala mladost, rastezala tisue tisua bora u glatke udoline koe, pomahnitala su lica
oko nje srnula naprijed, grabila se za natopljeno tlo pod njihovim nogama...
Ulubljena i istroena prolivena je u rtvu ljevanicu. A sada ju je strana Boica uzdigla kao pokal od
zlata.
Posuda. Gral. Kupa ispunjena Najsvetijim Vodama. Krvlju i Sjemenom.
"Prokleti!" krikne pjevakim glasom koji ree srca, visokim i istim, a ipak toplim od uspomene na
njezinu autoritativnu otrinu. Gledala je kako se Krv Plodnosti prenosi gomilom, lokvom koja se
prosljeuje od dlana do dlana i nimalo se ne smanjuje. Gledala je kako Pramajcina djeca obiljeavaju
obraze crvenim linijama mrnje...
"Proklet bio onaj koji krivo uputi slijepca na cesti!"













ibs@crostuff.net 120
oglavlje
deseto
CONDlA

Pogledaj drugoga i razmisli o grijehu i gluposti koje ondje vidi. Jer njihov grijeh je tvoj
grijeh, a njihova glupost tvoja glupost. Trai pravu zrcalnu vodu? Pogledaj stranca kojeg
prezire, ne prijatelja kojeg voli.
PLEMENA 6:42, KRONIKA KLJOVE
Rano proljee, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), Condia
Istvulska dolina dominira srcem Earwe; protee se od sjevernog zalea Hethanti do junih izbojaka
Yimaletija. Gledajui neplodnu dolinu, koju na mjestima ine samo beskrajni snopovi ravne ledine, teko je
povjerovati da je ista ta regija, prije Prve Apokalipse i dolaska Srankova, izrodila dinastije i ruila carstva.
U danima Rane antike, dolo je do raskola izmeu zapadnih norsir-skih plemena, Visokih Norsiraca, koji
su pod okriljem Neljudi podigli prvu veliku civilizaciju Ljudi na obali rijeke Aumris, i njihovih istonih
roaka, Bijelih Norsiraca, koji su se drali nomadskih obiaja svojih pradavnih otaca. Cijeli je vijek
Istvulska dolina bila barbarska provincija visokonorsirskih naroda koji su se uzdizali i padali oko velikih
rijenih gradova zapada: Tryse, Sauglia, Umeraua i drugih. Plemena Bijelih Norsiraca koja su lutala i
ratovala dolinom ponekad su pljakala svoje ratarske roake sa zapada, ponekad trgovala s njima, ali ih i
vjeno prezirala. Sto manje cesta, to stroi zakoni, glasila je stara kuniiirska poslovica. A s vremena na
vrijeme, kad bi se ujedinili pod tiranijom nekog monog plemena ili linosti, napadali su i osvajali.
Sjeverno od Sakarpusa, Istvulska je dolina jo uvijek nosila ime jednog od tih osvajakih naroda,
Conda.
Nije ostalo nita to bi obiljeavalo njihov prolazak: Condi su, kao veina pastirskih naroda, ostali
u sjeanju po unitenim, a ne izgraenim djelima. Ljudima od Kunje samo je naziv povezivao
breuljkast teren s legendama o njihovoj davno ugasloj slavi. Navikli su na prie o mrtvim ljudima i
narodima, jer su ih njihove vlastite zemlje takoer imale u obilju. No uz Conde je bila vezana
melankolija. Dok su druge ranoantike narode Tromorja istisnuli drugi narodi, kraj kutravih jahaa
Conda oznaio je kraj Ljudi u ovim dolinama. Dokaz toga leao je u onim tragovima naseljenosti
koje su Inriti uspjeli pronai: u velikim hrpama kostiju isisanih do modine i otkosima tratine koje nisu
preorali plugovi nego kande u gladnoj potrazi za hranom.
U tragovima Srankova.
Nekakvo zajedniko prepoznavanje sinulo je vojsci, spoznaja da bi mogli osloboditi naputene
zemlje. Kao da eli demonstrirati tu injenicu, Kralj Hoga Hogrim - neak Hoge Gothvelka, slavnog
muenika iz Shimeha - zapovijedio je svojim Tvdoncima da izvuku kamen iz oblinjeg kamenjara za
veliki prsten, golemi Cirkumflks koji e za sva vremena usaditi u condijsko tlo. Dugobradi su radili
cijelu no, u sve veem broju kako im se sve vie i vie utaborenih susjeda pridruivalo. Osvit zore
razotkrio je ne prsten nego okruglu tvravu, iroku kao pet ratnih galija poredanih po duini i sa
zidovima od neoblikovanog vapnenca u visini tri ovjeka.
Kasnije je Aspekt-Car glavom hodao meu iscrpljenim ljudima, otputao im grijehe i blagoslivljao
daleke prijatelje i roake. "Ljudi ostavljaju onakve tragove", rekao je, "kakve im volja doputa. Gledajte!

ibs@crostuff.net 121
Neka svijet vidi zato Tvdonce nazivaju 'Sinovima eljeza'."
I tako se mar vukao. Prema konvencionalnoj vojnoj mudrosti, vojska ovako velika kao to je to
Kunja trebala bi se razdvojiti i marirati u odvojenim kolonama. Ne samo da bi to povealo
mogunost vojske da sakuplja hranu, bila to divlja ili trava koju njihovi poniji pasu da preive, ve bi im
drastino ubrzalo napredovanje. No koliko god to udno zvualo, tromost Velike kunje bila je nuna,
barem na ovome stadiju njihova dugog mara prema Golgotterathu. Plan je bio da rastegnu pupanu
vrpcu kojom dolaze zalihe izmeu Sakarpusa i vojske koliko je god to u ljudskoj moi prije nego
poduzmu ono to su generali Aspekta-Cara mrko nazivali "Skokom", i odmariraju preko toke
znaajnog kontakta s Novim Carstvom.
Budui da je duljina te pupane vrpce ovisila o mogunosti carskih karavana sa zalihama da
dostignu Veliku kunju, podjela vojske u bre kolone samo bi poveala razmak Skoka. To bi se
pokazalo katastrofalnim, s obzirom na potrebe vojske i rijetkost znaajnih koliina hrane duinom
Istvulske doline. Sve kad bi se Kunja razlomila i u sto kolona i rairila cijelom irinom doline, nije
bilo sigurno da e imati dovoljno divljai da se postigne osjetna razlika. Vojska je morala nositi zaliha
koliko im je potrebno da dou do obilnijih zemalja nekadanjeg istonog Kuniurija, gdje e, prema
carskim izviaima, lake pronalaziti hranu kad se raspri.
I tako se vukla naprijed kao to sve glomazne vojske moraju, rijetko prelazei vie od dvadeset-
dvadeset i pet kilometara po maru. Osim masivnosti, najvei izvor zastoja bile su rijeke. Ponovno
zahvaljujui carskim izviaima, svi su vodeni tokovi precizno ucrtani godinama ranije. Ne samo da su
planeri Velike kunje morali znati gdje su najbolja mjesta za prelazak, nego su morali znati i stanje tih
pliina u razliitim dobima godine i u razliitim vremenskim uvjetima. Jedna jedina nabujala rijeka mogla je
znaiti propast ako bi sprijeila Veliku kunju da doe do Golgotteratha prije poetka zime.
No ak i ucrtane u karte, pliine su predstavljale usko grlo. U nekim je sluajevima trebalo tri ili ak etiri
dana samo da vojska prijee na drugu obalu rijeke preko koje je mogue baciti kamen. I to je bilo
predvieno u preciznim parametrima kretanja svete vojske koji su dozvoljavali sve manju greku.
Na najviim vijeima Aspekta-Cara, mogunost da je Savjet pronaao nain da otruje te rijeke bila je
izvor stalne brige, ako ne i pravog uasa. Samo ih je mogunost da su istrijebili divlja na njihovom putu
zabrinjavala vie od toga. Kao veterani Prvog svetog rata, oba Uzviena generala Kunje, Kralj Saubon i
Kralj Provas iz prve su ruke bili upoznati s katastrofalnim posljedicama nestaice vode. e je, kao i glad i
bolest, ranjivost koja raste proporcionalno veliini vojske, te zbog toga moe sruiti ak i najveu vojsku
u samo nekoliko dana.
No meu obinim vojnicima, izostanak Srankova bio je jedina briga o kojoj se govorilo oko veernjih
vatri, ne zato to su se bojali neke opaine - koji bi trik mogao uhvatiti njihovog Aspekta-Cara na krivoj
nozi? - nego zato to su arko eljeli zaposliti koplja, maeve i sjekire. Kruile su glasine o dalekometnim
pohodima Sibawula te Nurwala, iji su cepaloranski kopljanici navodno dostigli nekoliko srankovskih
klanova u bijegu. Sline su se prie raspredale i o generalu Halasu Sirovonu i njegovim Famiranima i
generalu Inrililu ab Cinganjehoiju i njegovim eumarnskim vitezovima u elinim oklopima. No takve
prie kao da su samo nadraile njihovu e za krvlju i rastegnule besputnu jednolinost mara. Zalili su se
kao to se ratnici ale, zbog hrane, nedostatka ena, nagiba tla na kojem spavaju, ali nikad nisu zaboravljali
svoju svetu misiju. Marirali su da spase svijet, to je veini znailo spasiti svoje ene, djecu, roditelje i svoje
zemlje. Marirali su da sprijee Drugu apokalipsu.
I sam je Bog marirao s njima, govorio ustima i gledao oima Anasurimbora Kellhusa I.
Bili su oni obini ljudi - ratnici. Razumjeli su da sumnja znai oklijevanje, a oklijevanje smrt, ne samo
na bojnom polju, nego i na polju dua. Samo vjernici ustraju.
Samo vjernici osvajaju.
to je Sakarpus u usporedbi s ovime? I tko je on ako ne sin samo jo jednog Kralja Prosjaka?
Bila su to pitanja koja si je Sorweel morao postavljati kad god bi pogledao liniju titova na horizontu.
Ljude. Kamo god pogledao, vidio je jo naoruanih i oklopljenih ljudi.
Veliku kunju.
Za Sorweela, Kunja je postojala u nizu krugova koji se ire prema van, od njegove ekipe iz Satnije
potomaka do same krivulje svijeta. U njegovoj neposrednoj blizini vladala je tiha dosada jahaa u maru,
odreena vie zvukom i mirisom nego prizorima: nezaobilaznim mirisom svjee balege, brektanjem i
prigovaranjem konja, ukavom ibanju beskrajnih kopita kroz travu, tropotanju malih kola gotovo nalik
ibs@crostuff.net 122
na koije koje su vukli oni junaki mali konji. Bio je dovoljan letimian pogled da nadie taj prozaian
krug: noge u koraku postale bi hodajue ume, a ljudi koji su se ljuljali visoko u sedlima postali bi polja
tisua koje polako defiliraju. A iza njih, pojedinci su nestajali u raznobojnim masama, a njihovi oklopi
namigivali su na visokom suncu. Povici, dozivanja i smijeh rastakali su se u neprepoznatljivu
ambijentalnu tutnjavu. Gomile su se zgruale u glomazne kolone poredane zajedno s golemim
karavanama mazgi i klimavim kolima koja su vukli volovi.
Vojska nije toliko prelazila zelene panjake koliko ih je okruila, kao polagana poplava ratobornog
ljudstva. Sve i svi postali su karike u mnogo veem spoju. Samo su zastave koje su strale visoko iznad
njih zadrale svoju osebujnost: simboli plemena i naroda, a svaki od njih na neki nain zdruen sa
Cirkumfiksom. A jo dalje, u pokretu pod tiinom neba, ak su i zastave postale apstraktne, izvuene oice
na tepihu koji je postao tamnija zemlja. Kao da se samo tlo mie, vani na linijama dolina koje su se
gubile.
Velika kunja. Neto tako veliko da ga ni horizont nije mogao obuhvatiti. A jednog djeaka na rubu
doraslosti, to je vie poniavalo nego poraavalo.
Kakva se ast moe skrivati u tako maloj dui?
Slubeno, Satnija potomaka se reklamirala kao jedna od najelitnijih jedinica Kidruhila, ali neslubeno
je bilo poznato da je uglavnom ceremonijalna. Mo Aspekta-Cara, ili jo vanije, glasina o njegovoj moi,
bila je takva da su mu mnogi vladari izvan njegove vlasti slali svoje sinove kao jamstvo za svoje povelje s
Novim Carstvom. Oni su bili promatrai, moda ak i zatoenici, ali sasvim sigurno nisu bili ratnici - a
kamoli Ljudi od Kunje.
Za Sorweela je to bio izvor mnogih protuslovnih emocija. Krv mu je bila vrua zbog mogunosti bitke -
koliko je dugo gnjavio oca za priliku za odlazak u rat? No istovremeno, sramota - ako ne i izdajstvo -
jahanja pod zastavom neprijatelja naizmjence mu je dubila utrobu od straha i stiskala srce potpunim
sramom. ak se s vremena na vrijeme znao uhvatiti kako se ponosi svojom uniformom: detaljnim
ornamentima na suknji od konih traka, mekom dabrovom koom rukavica, isprepletenim motivima
utisnutim u prsni oklop, ak i bijelim plastom kastinskog plemstva.
Otkad pamti, Sorweel je izdaju smatrao nekakvom stvari. A kao stvar, pretpostavljao je, ona je ono to jest,
kao i bilo to drugo. ovjek ili ostane vjeran svojoj krvi i narodu ili ne ostane. Meutim izdaja je, spoznavao
je, previe sloena da bi bila obina stvar. Vie je nalik bolesti... ili ovjeku.
Previe je podmukla da ne bi imala duu.
Za poetak, ulja se, ne kao zmija ili pauk, nego kao proliveno vino, sipi u pukotine i sve natapa
svojom bojom. Svaka izdaja, ma koliko trivijalna, za sobom povlai daljnje izdaje. I obmanjuje,
pretvara se da je ni manje ni vie nego sam razum, razboritost. "Prihvati igru", govori mu. "Pravi se da si
jedan od njihova Kidruhila - da, pravi se." Mudar savjet, ili se barem takvim inio. Nije ga se sjetila
upozoriti na opasnost, na to kako svaki dan pretvaranja sie odlunost iz due. Nije spominjala polagano
propadanje pretvaranja u zbilju.
Pokuao je ostati budan, i u dubini noi drao se svojih predbacivanja. Ali bilo je tako teko, tako teko
sjetiti se okusa sigurnosti.
Potomci su rijetko brojali vie od stotinu ljudi i bili su daleko najmanja od tristotinjak satnija. Jahali su s
neobinim osjeajem da su srebrnjak u velikoj aci, smetnja koja ari i iritira. Konjanici Kidruhila biraju se
prema vjetini i gorljivosti. Ako je ita Potomke inilo anatemom u oima njihovih kolega iz Kidruhila, bio je
to njihov nedostatak vjere. Iako su asnici uvijek pazili da odravaju privid diplomatske pristojnosti, njihovim
je ljudima bilo jasno, dovoljno je dopustiti da opi prezir - a u nekim sluajevima i neprikrivena mrnja -
ispliva na povrinu.
Ali ako su Potomci bili izopenici meu Kidruhilima, Sorweel je bio jo vei izopenik meu
Potomcima. Naravno da su svi znali tko je on. Kako bilo koji sin Sakarpusa ne bi bio predmet razgovora, a
kamoli tek sin njegova ubijenog kralja? Bilo to saaljenje ili poruga, Sorweel je u njihovim pogledima vidio
prave razmjere svoje sramote. A nou, dok je leao sam u svojem atoru i sluao kako se ostali ale uz vatru,
bio je siguran da razumije pitanja koja su se uporno ponavljala na njihovim neobinim jezicima. Tko je taj
deko koji jae za one koji su mu ubili oca? Taj Skuplja govana, kakva je to kukavna budala?
Na kraju estog dana, dok je stajao da mu Porsparian moe skinuti opremu, crnoput mukarac
ibs@crostuff.net 123
problijedjela lica promoli lice kroz preklop i zatrai doputenje da ue.
"Vaa Visosti... Ja sam Obotegwa, vii obligat Zsoronge ut Nganka'kulla, Princa prestolonasljednika
Visokog Svetog Zeiima." Pao je na koljena dok je to govorio, napravio po tri kiena zamaha svakom rukom i
spustio bradu na prsa. Bio je odjeven u najfinije svile, pojastuenu utu jaknu otisnutu uzorkom tankih crnih
cvjetnih motiva. Njegova koa boje ebanovine, koja je zaprepastila Sorweela - do dolaska Velike kunje,
nikad nije vidio niti jednog Sathvotija - sjala je na sve slabijem svjetlu dana. Proelava bijela kosa i visoka
brada bile su podrezane kratko uz konture lubanje okrugle poput jabuke. inilo se da se ustrajna iskrenost
ocrtava i u njegovu stavu i njegovu glasu, koji je odavao otru senzualnost unato visokom tonu.
Kao sin izoliranog naroda, Sorweel je slabo poznavao meunarodni bonton. ak se ni njegov otac nije
znao nositi s prvim odanim izaslanicima Aspekta-Cara. Sorweel je bio zbunjen ovjekovim kienim
nastupom, ali i izbezumljen injenicom da je govorio sakarpskim jezikom. Stoga je uinio ono to bi svaki
mladi na njegovu mjestu uinio: bubnuo je bez razmiljanja.
"to hoete?"
Obligat podigne lice i otkrije mudar osmijeh djeda. "Moj gospodar je zamolio za ast vaeg drutva
uz svoju vatru, Visosti."
Mladi Kralj prihvatio je poziv uarenih obraza.
O crnim je ljudima Sorweel znao samo da dolaze iz Zeiima, drevne ivelike zemlje na dalekom zapadu. A
o Zeiimu je znao samo da su njegovistanovnici crni. Zsorongu je ve prije primijetio, i za vrijeme okupljanja
ivjebi. Bilo ga je teko ne primijetiti, ak i meu velikom svitom crnoputihdrugova i sluga koji su s njim
jahali. Ljudi koji se raaju na poloajuautoriteta, Sorweel je primijetio, esto se izdvajaju od drugih, ne
samoizgledom nego i dranjem i vladanjem. Neki se potpuno epire svojimpoloajem - ili uobraenou,
ve prema sluaju. Iako je Zsoronga odavaosvoj poloaj sa slinim intenzitetom, inio je to bez ikakvih
otvorenihgesta. Bilo je dovoljno pogledati njegovo drutvo i znati da je on prvimeu njima, kao da svijest
o poloaju ima nekakav vizualan miris.
Obotegwa je ekao vani dok je Porsparian dovravao dvorenje mladoga kralja. Stari Shigeanin cijelo je
vrijeme mumljao neto ispod glasa i s vremena na vrijeme fiksirao ga utookim pogledom. S rijeima ili
bez rijei, Sorweel bi ga pitao to nije u redu, ali je previe briga morilo njegove misli. to bi mogao htjeti taj
Zsoronga? Zabavu za svoju kohortu? Lekciju za svoje drugove, ivi primjer kako prizemna moe biti
plemika krv?
Gledao je kako se njegov tajanstveni rob mrti nad njegovom uniformom i gutne pred iznenadni, gotovo
manijakalnim porivom da vrisne. Nikad. Nikad u ivotu nije trpio tako dosljednu nesigurnost. Muila ga
je kao neka do kosti duboka groznica due. Kamo god se okrenuo, naao bi se oi u oi s nepoznatim, bilo
to udesno, bogohulno ili samo novo. Nije znao to od njega oekuju, drugi, njegova ast, Bogovi...
1 to ga je moda jo vie slabilo, nije znao to moe oekivati odsamog sebe.
Sigurno neto bolje od ovoga... Kako se mogao roditi s tako prezira vrijednim srcem, oklijevati kao
starac iji je ivot premaio njegovo povjerenje u vlastito srce i tijelo? Kako je Harweel, snani
Harweel. mudri Harvveel, mogao stvoriti takvu kukavnu budalu kao to je on? Djeaka koji plae u
naruju njegova ubojice!
"Ja nisam osvaja."
Briga se gomilala na predbacivanja. A onda je, udesno, iskoraio kroz preklop u vrevu tabora. Stajao je i
treptao prema redovima prolaznika.
Obotegwa se okrenuo prema njemu s pomalo iznenaenim pogledom. Nakon to se nagnuo unazad da
promotri njegovu pojastuenu sakarpsku tuniku, zraio je podrkom. "Ponekad nije lako", ree on svojim
izvanrednim naglaskom, "biti sin."
Toliko prizora. Toliko vrsta ljudi.
Tabor je bio u stanju kaosa dok su njegovi bezbrojni stanovnici urili iskoristiti preostalu danju svjetlost.
Sunce se nagnulo nisko na Sorweelovu lijevu stranu i isprugalo nebo zrakama suhog bljetavila. Velika
kunja je vrvjela ispod njih, pravi ocean atora, paviljona i ugaenih puteva koji se razlio po zdjeli doline.
Dim bezbrojnih vatri za kuhanje zapario je zrak. Zaudunvanski su pozivi na molitvu naricali kroz tutnjavu,
visokim enskim glasovima ispunjenim tugom i ushienjem. Zastava Potomaka - konj koji se propinje kroz
nagnutu krunu na crvenoj kidruhilskoj podlozi - mrtvo je visjela na nepominom zraku, a ipak, sveprisutne
ibs@crostuff.net 124
zastave Cirkumfiksa vijorile su kao na nekom viem povjetarcu.
"Zaista," Obotegwa ree pokraj njega, "to je pravo udo, Vaa Visosti."
"Ali je li stvarno?"
Starac se nasmije, kratkim promuklim hripanjem. "Svidjet ete se mojem gospodaru, uvjeren sam u to."
Sorweel je nastavio kradomice pogledavati po taboru dok je slijedio zeiimskog obligata. Nekoliko je
trenutaka ak zurio u juni obzor, iako je znao da Sakarpus vie nije na vidiku. Napustili su Granicu i zali u
divljine kojima samo Srankovi lutaju.
"Moj narod se nikad nije usudio jahati ovako daleko od naega grada", ree on Obotegwinim leima.
Starac se zaustavi i pogleda ga u lice kao da se ispriava. "Oprostite mi na drskosti, Vaa Visosti, ali
zabranjeno mi je obraati vam se bilo kojim glasom osim glasom mojega gospodara."
"Pa ipak ste ranije govorili."
Blagi osmijeh. "Jer znam to to znai biti baen s ruba svijeta."
Sorweel je razmiljao o tim rijeima kad su nastavili hodati, shvativi da su nenamjerno objasnile ono to
mu je morilo oi kad je pogledao prema jugu. Samotni Grad postao je rub. Nije samo pokoren, nego je i
njegova samoa progutana. Nekadanji otok u morima pokvarenosti sada je bio tek istureni poloaj, kraj
neeg daleko veeg, civilizacije - kao u davno prolim vremenima.
Nije ubijen samo njegov otac, shvati. Svijet njegova oca umro je zajedno s njim.
Treptao je vruinu iz oiju, ugledao Aspekta-Cara kako se nadvija nad njega, plavokos i sjajan, suncem
obasjan ovjek usred noi. "Ja nisam osvaja..."
Bila su to preduga razmiljanja za kratku etnju do paviljona Princa Zsoronge. Naao se usred male
zeumske enklave i prije nego je postao svjestan da joj se pribliava. Prinev paviljon bio je neto kieno i
visokih stupova, s krovom i zidovima od istroene crno-grimizne koe i ukraeno otrcanim resama koje su
neko moda bile zlatne, no sada su bile blijede kao urin. Desetak manjih atora prualo se sa svake strane i
zatvaralo prostor. Nekoliko Zeumljana miljelo je oko triju vatri i zurilo izravno, ali niti prijetee niti srdano.
Nervozan, Sorweel se zapiljio u visok drveni stup u sredini ograenog prostora. Sathvotska lica, stilizirana
irokim nosevima i senzualnim usnama, bila su izrezbarena jedno iznad drugoga cijelom njegovom duinom,
hrpa njih koja je zurila u razliitim smjerovima. Bio je to njihov Stup predaka, kasnije e saznati, relikvija
kojoj se Zeumljani mole kao to se Sakarpi mole idolima.
Obotegwa ga uvede ravno u predsoblje u prednjem dijelu paviljona, gdje je zamolio Sorweela da izuje
izme. To se pokazalo kao jedina ceremonija.
Princa Zsorongu zatekli su zavaljenog na divanu u prozranim dubinama sredinje prostorije. Svjetlost je
dopirala kroz vie otvorenih proreza na stropu, u plavim zrakama koje su otrile kontrast izmeu
osvijetljenog sredita prostorije i tamnih prostora okolo. Obotegwa se nakloni kao i ranije, i izgovori neto
to je Sorweel pretpostavio da je nekakvo predstavljanje. Naoit mladi sjedne i nasmijei se, pa odloi
rukopis uvezen zlatnom icom. Dugom mu rukom pokae prema susjednom divanu.
"Yus ghom" pone, "hurmbana thut omom..."
Obotegin hrapavi glas uskoi u tok njegovog s uvjebanom lakoom, i to tolikom da se Sorweelu inilo
da princa razumije izravno.
"Cijenite ove luksuze. Preci znaju kako sam se teko borio za njih! Naa velianstvena vojska ne vjeruje
da u maru ima mjesta za nagrade poloaja."
Sorweel promuca zahvalu, previe svjestan svojih bijelih stopala, pa ukoeno sjedne na rub divana.
Princ se namrti njegovom krutom dranju, i odmahne nadlanicom. "Uwal mebal! Uwal!" nukao ga je i
zavalio se i ututkao nazad u meke jastuke.
"Naslonite se", Obotegwa prevede.
"Aaaaaaaah!" princ izdahne glumei radost.
Nasmijeen, Sorweel uini to mu je reeno, osjeti kako hladna tkanina poputa pod njegovim
ramenima i leima.
"Aaaaaaaah!" Zsoronga ponovi, s nasmijeenim sjajnim oima.
"Aaaaaaaah!" Sorweel izdahne za njim, iznenaen olakanjem koje mu je preplavilo tijelo samim
time to je to izgovorio.
ibs@crostuff.net 125
"Aaaaaaaah!"
"Aaaaaaaah!"
Obojica su se migoljili i grohotom se smijali.
Kad im je posluio vino, Obotegvva se vrzmao s bezbrinom lakoom djeda i s lakoom prevodio u oba
smjera. Zsoronga je na sebi imao svileni kaftan jednostavnog kroja, ali s raskonim crnim uzorkom:
siluete ptica ije se perje granalo u identine ptice. Imao je i zlatom ukraenu vlasulju s crnom
svilenkastom kosom s kojom je izgledao kao lav - Sorweel e kasnije saznati da to kakve vlasulje
zeumski kastinski plemii nose u slobodno vrijeme strogo odreuju pravila poloaja i uspjenosti, do
te mjere da gotovo formiraju jezik.
Iako je zajedniki smijeh opustio Sorweela, toliko su malo znali jedno o drugome - a Sorweel je
openito znao malo - da im je ubrzo ponestalo leernih tema. Zeumski je princ kratko govorio o
njihovim konjima, koje je smatrao krajnje neugodnim. Pokuao je ogovarati neke od njihovih kolega
Potomaka, ali ogovaranje zahtijeva zajednike poznanike, a kad god bi spomenuo nekoga, Sorweel je
samo slijegao ramenima. Tako su ubrzo doli do jedinog to im je bilo zajedniko: razloga zbog kojeg
dva mladia iz tako razliitih svjetova uope mogu zajedno popiti vino -Aspekta-Cara.
"Bio sam prisutan", Zsoronga ree, "kad su njegovi prvi izaslanici doli na dvor mojega oca."
Imao je naviku praviti grimase dok govori, kao da pria prie djetetu. "Imao sam tada samo osam ili
devet godina, mislim, i siguran sam da su mi oi bile velike kao kamenice!" Oi mu se izbulje kad je
to rekao, kao da mu pokazuje. "Godinama su kruile glasine... Glasine onjemu"
"Bilo je manje-vie isto i na naem dvoru", Sorweel odgovori.
"Onda zna." Princ povue koljena gore i ugnijezdi se natrag u jastuke, ljuljajui vino meu dugim
prstima. "Odrastao sam sluajui prie o Prvom svetom ratu. Uasno dugo mislio sam da Ratovi za
ujedinjenje jednostavno jesu Tromorje! A onda je Invishi potpao pod Zaudunvane, a s njime i cijeli
Nilname. Zbog toga su svi poeli kljucati i grebati kao kokoi, vjeruj mi. Nilname je oduvijek bio na
prozor u Tromorje. Tada, kad je stigla vijest da se ponovno gradi Auvangshei"
"Auvangshei?" Sorweelu izleti, pa se pokuao oduprijeti porivu da pogleda starog obligata kojeg je u
stvari prekinuo. Svjedoio je dovoljnom broju razgovora uz prevoditelje da bi znao da uspjeh neformalnih
razgovora ovoga tipa zahtijeva nemalo pretvaranja sa strane sudionika. Odreena usiljenost je neizbjena.
"Sau. Rwassa mufmolo kumbereti..."
"Da. Utvrda, legendarna utvrda koja je uvala granicu izmeu Starog Zeiima i Cenejskog Carstva prije
mnogo stoljea..."
Sorweel je o Cenejskom Carstvu znao samo to daje tisuu godina vladalo cijelim Tromorjem i daje
Anasurimborovo Novo Carstvo podignuto oko njegova kostura. Koliko god to bilo malo, inilo mu se
dovoljnim. Kao to je njegov raniji smijeh bio prvi nakon nekoliko tjedana, tako je sada osjetio prvi pravi
traak razumijevanja. Nije opazio dimenzije onoga to mu je preokrenulo ivot naglavce - koprcao se u
vlastitu neznanju. Velika kunja. Novo Carstvo. Druga apokalipsa. Njemu su to bili tek prazni znakovi,
glasovi koji su nekako donijeli smrt njegova oca i pad njegova grada. No ovdje je konano, u razgovoru o
drugim mjestima i drugim vremenima, bio traak - kao da razumijevanje nije nita doli nabrajanje praznih
imena.
"Osim arkanja sa Srankovima," princ je govorio, "Zeum nije imao vanjskih neprijatelja jo od kasne
Antike... od dana starih Aspekta--Careva. U naoj zemlji oboavaju se vie dogaaji nego bogovi. Znam da
ti to sigurno zvui udno, ali tako je. Mi, za razliku od vas kobasica, ne zaboravljamo svoje oeve. Ketvaani
barem uvaju popise imena! Ali vi Norsirci..."
Zatrese glavom i pogleda prema nebu, odglumljenom gestom kojom je htio Sorweelu dati na znanje da
ga samo zadirkuje. Izrazi, ini se, govore istim jezikom.
"U Zeiimu," princ nastavi, "svatko od nas ima knjigu u kojoj se radi samo o njemu, knjiga koja nije
gotova sve dok su nai sinovi jaki, svoju samvvassu u kojoj su detaljno opisana djela naih predaka i ono to
su zavrijedili nakon ivota. Veliki dogaaji, kao to su bitke, ili ak pohodi kao to je ovaj, ono su to vee
niti nae podrijetlo, ono to nas ini jednim narodom. Budui da sve to je sada ovisi o tim velikim
odlukama, tujemo ih vie nego to moe zamisliti..."
Ovdje ima uda, Sorweel shvati, i prostora za snagu. Drugaije zemlje. Drugaiji obiaji. Drugaije
ibs@crostuff.net 126
puti. A opet, sve je nekako isto.
Nije sam. Kako je mogao biti tako glup da pomisli da je sam?
"Ali zaboravljam, zar ne?" Zsoronga ree. "Kau daje tvoj grad stajao neosvojen skoro tri tisue
godina. Isti je sluaj sa Zeiimom. Jedine prave prijetnje s kojima smo se suoili seu jo u doba cenejskih
Aspekta-Careva i vojski koje su poslali na nas. Tri sjekire ih zovemo, Binyangwa, Amarah i Hutamassa,
bitke koje smatramo svojim najvelianstvenijim trenucima, ije poginule zaklinjemo da nas uhvate kad
konano padnemo iz ovoga ivota. Onda moe zamisliti da je to ime, 'Aspekt-Car', urezano u nae
due. Urezano!"
Isto je, naravno, vrijedilo i za Sakarpus. inilo mu se upravo nevjerojatnim da jedan ovjek moe
izazvati toliki strah na suprotnim krajevima svijeta, da moe ubirati daleke kraljeve i prineve kao
korov, a onda ih posaditi zajedno...
Da jedan ovjek moe biti toliko moan. Jedan ovjek!
I odjednom Sorweel shvati to mu je initi - konano! Skoro je povikao naglas, s tolikom ga je
iznenadnom oitou pogodilo. Mora shvatiti Aspekta-Cara. U padu Samotnog Grada nije vidio
oevu slabost ili ponos...
Vidio je neznanje.
Oi zeiimskog princa povukle su se prema unutra dok je prepriavao, a lice bi mu se ozarilo sa
svakim zaokretom i digresijom kao da je rije o nekom sitnom ali kljunom otkriu. "Zato kad je
dola vijest da se ponovno gradi Auvangshei... Pa, moe zamisliti. Ponekad se inilo da su Tromorje i
Novo Carstvo jedino o emu su ljudi u stanju razgovarati. Neki su bili nestrpljivi jer im je dosadilo
ivjeti u sjeni svojih velikih otaca, dok su se drugi bojali jer su mislili da svemu doe kraj, pa zato
ne bi i Visokom Svetom Zeumu? Svojeg sam oca uvijek ubrajao meu prve, meu jake. Izaslanici
Aspekta-Cara sve su to promijenili."
"Kako?" Sorweel upita, osjeajui kako mu se u glas vraa stari ton. "to se dogodilo?" Zsoronga
nije nita drugaiji od njega, odlui. Moda jai, svakako svjetskiji, ali jednako je zbunjen okolnostima
koje su ga dovele ovamo, do ovog razgovora u ovoj divljoj i naputenoj zemlji.
"Bilo ih je troje u tom izaslanstvu, dva Ketvaana i jedna kobasica poput tebe. Jedan od njih
izgledao je prestravljeno pa smo pretpostavili da je jednostavno pod dojmom stranog sjaja naeg
dvora. Doli su pred mojeg oca koji je bijesno zurio u njih sa svojeg prijestolja - dobro mu je ilo to
zurenje, mome ocu.
Rekli su, 'Aspekt-Car vam alje pozdrave, Veliki Satakhane, i zahtijeva da poaljete tri izaslanika na
Andiaminske visove s jednakom porukom'" Zsoronga se nagnuo naprijed dok je to govorio i ovio ruke oko
koljena. "'Porukom?' moj otac je pitao..."
Princ je zadrao trenutak svojim dahom kao to bi kakav bard to uinio. U mislima, Sorweel je vidio
pernatu pompu i slavu dvora Velikog Satakhana, sunce koje se znoji meu velikim stupovima, galerije
prepune crnih lica.
"Uto, trojica mukaraca izvuku britve ispod jezika i prerezu si grkljane!" Napravi napetu, maje hitru
kretnju lijevom rukom. "Ubili su se... ravno pred nama! Oevi kirurzi pokuali su ih spasiti, zaustaviti
krvarenje, ali nita se nije moglo uiniti. Ljudi su umrli na mjestu" - pogleda i pokae prema mjestu nekoliko
koraka dalje, kao da gleda njihove duhove - "tulili su neku suludu himnu, do zadnjeg daha, pjevali..."
Pjevuio je neku udnu monotonu melodiju nekoliko trenutaka, oiju izgubljenih u sjeanju, a onda se
okrene mladom Kralju Sakarpusa s nekakvom bolnom nevjericom. "Aspekt-Car nam je poslao tri
samoubojstva] To je bila njegova poruka mome ocu. 'Gledaj! Gledaj to ja mogu! A sad mi reci, moe li ti
uiniti isto?'"
"Je li mogao?", Sorweel upita tupo.
Zsoronga proe dugim dlanom preko lica. "Ke amabo hetwerugo..."
"Preotar sam prema svome ocu, znam da jesam. Tek sad poinjem shvaati poremeeni kripac u koji ga
je stavio. Kako god moj otac odgovorio, izgubio bi... Moda je i mogao nai tri fanatika koji bi bili spremni
odgovoriti na poruku, ali kakvo bi to barbarstvo bilo? Kakav bi nemir to izazvalo meu kjinetamal A to ako
bi izgubili hrabrost u zadnji as? Koga bi ljudi smatrali odgovornim za svoju sramotu? A kad bi odbio
ibs@crostuff.net 127
odgovoriti istom mjerom, ne bi li to bilo priznanje slabosti? Isto to i kazati,' Ne mogu vladati kao to ti
vlada...'"
Sorweel slegne ramenima. "Mogao je krenuti u rat."
"Mislim da je to avo htio! Mislim da je u tome bila njegova stupica. Provokacija gradnjom Auvangsheija
pa onda ovo luda diplomatska uvertira. Zamisli to bi se dogodilo, kakva bi to katastrofa bila, da smo zaratili
protiv zaudunvanske vojske. Pogledaj svoj grad. Tvoji pradavni preci prebrodili su Mog-Pharaua, odvratili
Ne-Boga! A Aspekt-Car slomio vas je u roku jednog jutra."
Te su rijei ostale visjeti meu njima poput olovnih kuglica na pro-moenoj tkanini. Nije u njima bilo
optube, nikakve implikacije krivnje ili slabosti, samo izjava o neemu to je trebala biti nemogua stvar. I
Sorweel shvati da je njegovo pitanje - njegovo otkrie - isto pitanje koje si svi postavljaju, i koje si postavljaju
ve godinama. Svi koji nisu vjernici.
Tko je Aspekt-Car?
"I to je tvoj otac uinio?"
Zsoronga podsmjeljivo otpuhne. "Ono to uvijek ini. Razgovarao, razgovarao i pogaao se. Moj
otac vjeruje u rijei, Kralju Konjanika. Nedostaje mu hrabrosti koju je tvoj otac pokazao."
Kralj Konjanika. Tako ga zovu, Sorweel shvati. Inae to Zsoronga ne bi izgovorio s takvom lakoom.
"I to se onda dogodilo?"
"Sklopljeni su sporazumi. Naduti su starci potpisali povelje. Po ulicama i hodnicima Visokog Domvota
poelo se aputati o slabosti. I tako sam ja ovdje, Princ prestolonasljednik, talac stranog avla, pretvaram
se da jaem u rat, a zapravo samo kukam kobasicama poput tebe."
Sorweel kimne s razumijevanjem i alosno se nasmijei. "Ti bi radije sudbinu mojeg naroda?"
To pitanje kao daje zeiimskog princa uhvatilo nespremnog. "Sakarpu-sa? Ne... Iako ponekad, kad
moja gorljivost prevlada mudrost, stvarno... zavidim... vaim mrtvima."
Iz nekog razloga, udice ovog osvrta na njegov srueni svijet uhvatile su Sorweela gdje su sve ostale
promaile. Ranjeno srce, zamuene oi, teke misli - svi temelji njegove ogoljene egzistencije - navru
natrag, i to s tolikom silinom da nije mogao govoriti.
Princ Zsoronga promatrao ga je nekarakteristino bezizraajna lica. "Ke nulam zo..."
"ini mi se da ti osjea isto."
Mladi Kralj Sakarpusa pogleda u crveni krug vina u svojem pokalu i shvati da jo nije otpio ni
gutljaj. Niti jedan jedini gutljaj - sva se njegova bol zbila u tu idiotsku injenicu. Prije samo nekoliko
tjedana, sama injenica da dri vino u ruci bila bi povod za slavlje, jo jedan bijedan simbol zrelosti za
kojim je toliko eznuo. Kako je eljno iekivao svoje prvo jelenje! Ali sada...
Pravo je ludilo prijei iz svijeta tako smijeno malog u svijet tako tragino napuhnut... Ludilo.
"Vie nego to moe zamisliti", ree.
Sorweel je pronaao mnogo toga u Zsoronginom drutvu, mnogo vie nego to je bio spreman priznati sebi
samome, a kamoli nekom drugom. Prijateljstvo je mogao priznati jer je to dar koji ljudi i bogovi podjednako
cijene, pogotovo s nekim tko je tako odluan i astan kao Zeumski Princ. Olakanje je neto to je morao
priznati iako ga je bilo sram. Iz nekog izopaenog razloga, svi ljudi se ohrabre kad saznaju da drugi ne samo
da imaju iste ciljeve nego i iste tuge.
Ono to nije mogao priznati bilo je olakanje koje je osjetio samim razgovorom. Pravi Konjanik, junak
poput Niehirrena Polurukog ili Orsu-leesea Breg, na razgovor bi gledao s bahatim gaenjem koji su uvali
samo za tjelesne funkcije, neto to ljudi rade iz nunosti.
Sakarpus je svoju snagu pronalazio u samoi, u izostanku openja s drugim blebetavim narodima - nije se
uzalud zvao Samotnim Gradom - pa su se njegovi velikai pravili da ine isto.
No Sorweel je pronaao samo usamljenost. Otkad se pridruio Potomcima, njegov je glas bio zatvoren u
staklenci njegove glave. Dua mu se okrenula prema unutra i sve se vie zapetljavala u vlasi neukroenih
misli. Tumarao je okolo u letargiji, kao da pati od bolesti kruenja koja ponekad pogaa konje i nagoni ih da
krue i krue u nesvjesnim spiralama dok se ne srue. I sam je bio na rubu kolapsa, zbijen do ruba ludosti
kajanjem i sramom i samosaaljenjem - samosaaljenjem najvie od svega.
Rijei su ga spasile, pa makar je mogao samo okoliati oko svoje boli. Nakon to je napustio Zsorongin
paviljon te prve noi, najvie se bojao da ga Zeumski Princ, unato svojem ponaanju i izjavama koje su
ibs@crostuff.net 128
govorile suprotno, smatra onoliko sirovim i neugodnim koliko to naziv koji koristi za Norsirce, "kobasice",
sugerira.
Da e se vratiti u zatvor svojeg zaostalog jezika.
Ispostavilo se da ga je Zsoronga sljedeeg dana pozvao da jae s njegovom pratnjom, gdje je zahvaljujui
Obotegvvinu neumornom glasu Sorweel postao dijelom ponekad neobinih i esto bunih ala Zsorongine
"Spone", kako su Zeiimljani nazivali svoje blagodarnike. Taj bi dan moda bio prvi dobar dan nakon nekoliko
tjedana, da nije bilo iznenadnog dolaska zapovjednika Potomaka - od pohoda sijedog kapetana po imenu
Harnilias, ili "Stari Harni" kako su ga zvali. Srebrnokosi mukarac samo je ujahao meu njih, pun oklopa i
autoritativnog stava, i stao pretraivati i odbacivati lica jednim letiminim pogledom. Obratio se Obotegwi ni
ne pogledavi prema Sorweelu. Pa ipak, mladi kralj nije uope bio iznenaen kad se stari obligat okrenuo
prema njemu i rekao, "General vas eli vidjeti... Kavutas glavom."
Sorweel je Carskog Princa vidio puno puta otkad ga je zadnji put pozvao, ali samo na as kroz guvu
konjice, njegovu glavu, golu i svijetlu na prerijskom suncu, njegov plavi plat koji je svjetlucao oko zavijutaka
i nabora. Svaki bi se put uhvatio kako krivi vrat i zuri kao neki saglandski prostak, a trebao se samo
podsmjehnuti i okrenuti na drugu stranu. Generalova bojna zastava, koja je bila gotovo stalan prizor u nekim
dijelovima cjelodnevnog mara, privlaila je njegov pogled poput magneta. Kao da je u pitanju bila neka
nadnaravna prinuda. Jahao bi i gledao, jahao i gledao, a kad bi se gomile izmeu njih razdvojile...
Evo ga. ovjek koji bi trebao biti ovjek kao svaki drugi.
Samo to to nije bio. Anasurimbor Kavutas bio je vie nego moan - ak i vie nego sin ovjeka koji mu
je ubio oca. Kao da ga je Sorweel vidio u veem okviru, s pozadinom dubljom od beskrajnih smaragdnih
prostranstava Istvulske doline.
Kao da je Kavutas vie izraz nego pojedinac. estica sudbine.
Dok je hodao kratkom udaljenou do kompleksa bijelih atora koji je formirao Generalovo
zapovjednitvo, Sorweel se borio s osjeajem izloenosti od kojeg su ga podilazili marci. Nekakva nervozna
nevoljkost zgrila mu se poput ake u prsima. uo je izjavu Carskog Princa s njihova prolog sastanka:
"Trebam te samo pogledati u lice da bih ti vidio duu, ne tako jasno kao otac, naravno, ali dovoljno da te
odmjerim, ili bilo koga tko se nade preda mnom. Vidim dubinu tvoje boli, Sorweel..."
Nije to bila bezazlena tvrdnja, jedna od onih kakvima ljudi "odmjeravaju jezike", kako Sakarpi kau,
pokuaj da zastrai druge svojim hvalisanjem i busanjem u prsa. Bila je to - i Sorweel je to bezuvjetno znao -
injenica. Anasurimbor Kavutas vidi kroz njegovo arogantno dranje, njegovu krhku masku ponosa - kroz
njega.
Kako? Kako da ovjek ratuje protiv takvih ljudi?
Preplavila ga je nekakva panika dok se pribliavao Generalovoj zastavi s konjem i Cirkumfiksom. Nije
htio da ga znaju...
Ponajmanje sad, i ponajmanje da ga zna on.
Mijeana kohorta vojnika nagurala se oko neukraenog atora, neki u oklopima i grimiznim uniformama
Generalove Kidruhilske strae i u stavu mirno, a drugi su u zelenoj svili pod pojasima od najfinijih lanaca
slobodno miljeli - Stupovi, Sorweel e kasnije saznati, osobna straa Carske obitelji. Svjetlokosi kidruhilski
asnik dreknuo mu je nerazumljive rijei kad se pribliio, a onda kimnuo njegovu oitom nerazumijevanju,
kao da moe postojati samo jedna takva budala.
U samo nekoliko trenutaka naao se u zapovjednikom atoru. Kao i prije, unutranjost je bila oskudna,
bez gotovo ikakvih ukrasa i s jednostavnim namjetajem. Sunce na zalazu sjajilo je kroz zapadne plohe i
osvjetljavalo sve bijelom filtriranom svjetlou. Kontrast s paviljonom Princa Zsoronge i njegovim mranim
kutevima i kienim ukrasima nije mogao biti vei. "Naa velianstvena vojska", Sorweel se sjeao da je
Zeiimski Princ rekao, "ne vjeruje da u maru ima mjesta za nagrade poloaja."
Samo ono to je potrebno. Samo ono to je nuno.
Kavutas je kao i prije sjedio za istim stolom prekrivenim hrpama papira, samo to je ovoga puta zurio u
Sorweela s laganim iekivanjem umjesto da ita. Prelijepa ena plave kose ispletene i ovijene oko glave
stajala je desno do njega u zlatno-tamnosivoj haljini: Kavutasova sestra, Sorweel shvati, primijetivi
obiteljsku slinost na njezinu licu. Kavutasov crnokosi brat Moenghus prijetei je stajao nekoliko koraka dalje,
praktiki naikan orujem. U zraku se osjeala napeta vlaga, onakva kakva se osjea nakon vatrenih
rasprava.
ibs@crostuff.net 129
ena je zurila u njega s podsmjeljivom smjelou tete koja je konano vidjela nahvaljeno sestrino dijete.
"Muirs kil derana jen hul", ree ona. Iako joj se pogled nije pokolebao, nain na koji je nagnula glavu rekao
je Sorweelu da je te rijei uputila Moenghusu iza sebe.
Tamni Carski Princ ne ree nita, samo nastavi zuriti svojim oima poput komadia neba. Njegov brat
Kavutas otpuhne i nasmije se.
Sorweel osjeti kako mu krv navire u lice. Bili su jedva stariji od njega, shvati on, a ipak je on ovdje bio
dijete - nedvojbeno. Je li sa Zsorongom bilo isto? Ostavljaju li ovakav dojam na sve koji dou pred njih?
"Kako te slui Porsparian?" upita General na sakarpskom.
"Koliko se moglo oekivati", Sorweel odgovori, iako su mu te rijei zvuale lano dok ih je izgovarao.
Shigeki se rob vrlo marljivo brinuo za njegove skromne potrebe - to je bilo tono. No stareva vjerska
fanatinost gaje uznemiravala: Porsparian se vjeno molio malim ustima koja je oblikovao u zemlji, uporno
hranio hladnu prainu toplom hranom i vjeno... blagoslivljao mladoga Kralja.
Barem nije vie bio epizoda kao one prve noi.
"Dobro", Kavutas kimne, iako mu je na najsitniji djeli sekunde licem prola sjena. "Moj otac ti je
konano izabrao uitelja," nastavi on tonom koji je govorio sigurno si se pitao, "Uenjaka Mandata po
imenu Thanteus Eskeles. Dobar ovjek, koliko sam uo. On e te pratiti kroz ostatak mara i uiti te sheyiki
dok jaete... Nadam se da e cijeniti njegovu mudrost."
"Naravno", Sorweel ree, iako uope nije znao to bi mislio. Moenghus i ona bezimena ena nastavili
su zuriti u njega, svaki sa svojom vrstom prezira. Sorweel se zapilji u svoje noge, bijesan. "Jo neto?"
upita s vie estine nego to je namjeravao.
On je kralj! Kralj! Sto bi njegov otac rekao da ga vidi ovakvog?
General Kavutas naglas se nasmije i ree neto jezikom kojim je maloas govorila ena. "Bojim se da
da", nastavi on na tenom sakarpskom. Uputi aljiv pogled svojoj sestri - ijeg se imena Sorweel
iznenada sjetio: Serwa. Anasurimbor Serwa.
"Kao to moe pretpostaviti," plavokosi General nastavi, "linija izmeu drskosti i svetogra dosta je
maglovita u ovakvom jednom podvigu. No postoje oni koji... gledaju takve stvari. Oni koji broje."
Neto u njegovu tonu povue Sorweelov pogled gore. Kavutas se sada nagne naprijed, s laktovima na
koljenima, tako da mu je svila ogrtaa visjela u nizovima svjetlucavih lukova ispod vrata. Iza njega,
njegov brat okrenuo se u stranu kao da mu je dosadno i glodao neto to je izgledalo kao komad suenog
mesa. No ena je nastavila gledati jednako pozorno kao prije.
"Ti jesi kralj, Sorweele, i kad se vrati u Sakarpus, vladat e kao to je vladao tvoj otac, sa svim
starim povlasticama. Ali ovdje si vojnik i vazal. Pozdravljat e ostale u skladu s rangom. U prisutnosti
mene ili mojeg brata i sestre kleknut e i spustiti lice, tako da kad pogleda ravno tvoje oi budu
usredotoene na toku za tvoju visinu ispred tebe. Zatim nas moe pogledati izravno: to je tvoja
privilegija kao kralju. Kad susretne mojeg oca, bez obzira na okolnosti, mora nasloniti elo na pod. I
nikad ga ne gledaj osim s doputenjem. Svi su ljudi robovi pred mojim ocem. Je li jasno?"
Njegov ton je bio blag, rijei posve razumne, a ipak nije bilo mogue propustiti otrinu njegova
prijekora. "Da", Sorweel zauje sebe kako govori.
"Onda mi pokai."
Povjetarac napuhne istoni platneni zid; uad je kripala, a motke stenjale. U zraku se osjeala
uarena napetost, poput cilika starog ugljena u staroj vatri, zbog ega je disanje bilo ne samo neugodno
nego i opasno. Dogodilo se to a da se nije svjesno na to natjerao: koljena mu se jednostavno saviju,
preklope poput tvrde koe, a onda padnu na grubo pletenu prostirku koja je bila razmotana na podu.
Brada mu propadne na ljuljaki vrata kao da se pokorava neodoljivom gomilanju teine. Shvatio je da
gleda noge Carskog Princa u sandalama. Njegovu bijelu kou i biserne nokte, utonaranastu ogrubjelu
kou koja se penjala po jagodicama njegovih prstiju.
Oprosti mi...
"Izvrsno." Stanka bez daha. "Znam da je bilo teko."
inilo mu se da se svaka tetiva u njegovu tijelu stee, gri oko oevih kostiju. Nikada prije nije bio tako
potpuno nepomian - tako potpuno tih. I to nekako postane optuba.
"Doi, Sorweele. Ustani, molim te."
ibs@crostuff.net 130
Uini to mu je reeno, iako je nastavio zuriti u Generalove noge. Pogledao je gore tek kad je tiina
postala nepodnoljiva. ak su i u tome bili nepobjedivi.
"Naao si prijatelja", Kavutas ree zurei u njega ljubaznim tonom strica koji pokuava izvui neku
nevoljku istinu. "Koga to? Zsorongu? Da. To ima smisla. Onaj njegov prevoditelj... Obotegwa."
Mladi je kralj bio tako zaprepaten da nije mario za izraz svojega lica. pijuni! Naravno da ga motre...
Porsparian?
"Ne trebaju mi pijuni, Sorweele", Carski Princ ree, proitavi mu misao s lica. Nasloni se i lagano se
nasmije pa doda, "Moj otac je bog."






































ibs@crostuff.net 131
oglavlje
jedanaesto
Osthwaijsko gorje

Budui da se svi ljudi smatraju pravednima, a niti jedan pravedan ovjek ne die ruku na
nevinoga, treba samo udariti drugoga da bi ga uinio zlim.
NULLA VOGNEAS, CYNICATA
Gdje dvije premise mogu doi do istine, njih tisuu vodi u sigurnu zabludu. to vie koraka
napravite, vjerojatnije je da ete zalutati.
AJENCIS, TEOFIZIKA
Rano proljee, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), Osthwaijsko gorje
Skalpoi su tu planinu nazivali Zigurat, po svemu sudei zbog njezina plosnatog vrha. Nitko od Koojelaca
nije znao njezino pravo ime - moda ga je ak i Klerik zaboravio. No Achamian ju je mnogo, mnogo puta
sanjao.
Aenaratiol.
Kad je Neovjek prvi put spomenuo Crne dvore, Achamian je razmiljao samo o ekspediciji, o tome kako
trebaju stii do Sauglia do sredine ljeta. Do trenutka kad su se te veeri ulogorili, olakanje je gotovo
potpuno splasnulo, a implikacije onoga to su se spremali pokuati -u nedostatku bolje rijei - su ga probole.
Svijet je star i pun starih i zaboravljenih opasnosti, a osim Golgotteratha, malo se toga moglo mjeriti s
pogibelji Cil-Aujasa.
Koojelci su imali svoju vlastitu predaju. Budui da su se nalazili uz juni prilaz Ochainskom klancu,
Zigurat i zaputeni neljudski zamak ukopan kroz njegove temelje bio je predmet bezbrojnih nagaanja uz
vatru. Svi djelii injenica koje su moda imali odavno su izgorjeli kao potpala za vedrija raspredanja, a ono
to je ostalo bilo je ista fantastika. Poast. Egzodus. Invazija. inilo se da su pomijeali sve prie da bi
objasnili sudbinu Crnih dvora osim one prave.
Utoita.
Kad je Achamian poeo priati pravu priu, naao se u sreditu panje sviju, do te mjere da je postalo
komino: okrutni, ratoborni ljudi s napetom su panjom sluali njegove rijei kao djeca, postavljali ista
iskrena pitanja, gledali s istom plahom nestrpljivou. Xonghis bi, pogotovo, poeo dovikivati ono to je
mislio da slijedi, eda bi se uhvatio, poeo mumljati i utihnuo. Achamian bi se smijao da nije znao to to znai
biti nasukan kao to su ti ljudi nasukani, da nije znao da rijei imaju mo skrbiti se za naputenu sadanjost.
Pravo ime planine, rekao im je, jest Aenaratiol.
Dimni rog.
Sve se vie Koojelaca okupljalo oko vatre dok je govorio, ukljuujui i Sarla i Kiampasa. Mimara je
sjedila s glavom na njegovu ramenu, gledala uvis i traila njegove oi svaki put kad bi je pogledao. Plamici
su se prevrtali i uvijali na planinskom vjetru, a on je uivao u njihovu uarenom sjaju. Sunce je tonulo ispod
oblaka i naslonilo se vrue i grimizno na planine prije negoli e kliznuti iza neravnih zuba planina,
ostavljajui za sobom sve manju patinu zlatne, ljubiaste i plave boje. Zemlja se valjala prema horizontu, u

ibs@crostuff.net 132
obroncima i strmim padinama, i postajala sve crnja.
Priao im je o Neljudima, Cunuroima, i sjaju njihove civilizacije u Prvom vijeku, kad su Ljudi jo ivjeli
kao divljaci, a Kljova jo nije bila ispisana. Priao im je o Cu'jari Cinmoiju, najveem Neljudskom Kralju, i
ratovima koje je vodio protiv Inchoroija, koji su pali u vatri iz bezdana, i kako su nakon tih ratova preivjeli
ostali bez ena i besmrtni, bez volje da se odupru Petorma Ljudskim plemenima. A zatim im je priao o
Prvoj apokalipsi.
"Ako elite vidjeti pravu ruevinu," ree on i kimne prema golom breuljku gdje je Kapetan sjedio sam sa
svojim neljudskim porunikom, "ne trebate traiti dalje od vaeg Klerika. Reducirani. Ratrkani. Oni su
neko u odnosu na nas bili ono to smo mi sad u odnosu na Srankove. Zaista, mnogima meu Neljudima
nismo bili nita vie."
Opisao im je Meorsko Carstvo, veliki bjelonorsirski narod koji je neko vladao svim zemljama s Duge
strane planina, kako je Skalpoi nazivaju, divljinom koja je sada njihovo lovite. Opisao im je njegovo
unitenje s dolaskom Ne-Boga i kako je veliki junak Nostol pobjegao na jug s ostatkom svojeg naroda i
pronaao utoite u zemljama Gin'vursisa, Neljudskog Kralja Cil Aujasa. Opisao je kako su njih dvojica, junak
i kralj, porazili Ne-Boga i njegov Savjet u Katholskom klancu i tako cijelome svijetu kupili godinu predaha.
"Ali to to znai", zapita on lica oko vatre, "kada aneli hodaju istim tlom kojim mi gazimo? to to znai
biti smrtno zasjenjen, muno raditi u sjaju slave drugog naroda? Hoete li se diviti? Hoete li se nakloniti i
priznati? Ili ete zavidjeti i mrziti?
Nostol i njegovi meorski roaci su mrzili. Bez ikakve imovine, eznuli su, i dok su eznuli, blatili su one
koje su htjeli opljakati. inili su ono to svi ljudi, vi, ja, ine cijele svoje ivote. Pobrkali su potrebu za
pravdu, elju za nalog. Izvrnuli su zapetljanu uad svojih svetih pisama i izvukli niti koje su govorile u
potvrdu njihovih razornih ciljeva."
"Izdaja", Mimara promrsi pokraj njega.
"Utoite", Achamian ree. Zatim ispria tri verzije prie koje je znao. U prvoj je Nostol naloio svojim
poglavicama i velikaima da zavedu emwamske konkubine, ropkinje koje su Neljudi imali kao zamjenu za
svoje davno umrle ene. Nostol se, objasnio je, nadao potaknuti Neljude na neki in nasilja, neto to e mu
posluiti kao izlika da okupi svoje ljude za zlodjela koja je planirao. Navodno su Meori revno izvravali
njegove naredbe i napravili djecu ezdeset i trima konkubinama.
"Bome su se sprdili u kraljiinoj odaji!" Pokwas usklikne.
"Zaista", Achamian ree i zbor smijeha pojaa svojim lano ozbiljnim tonom. "A u dubinama Cil-Aujasa
nije bilo prozora..."
U drugoj je sam Nostol zaveo Weyukat, koju je Neljudski Kralj cijenio vie od ostalih svojih konkubina,
budui da je dvaput zanijela njegovim sjemenom, ako ve ne do termina - bila je jedna od rijetkih ljudskih
ena kojima je to uspjelo. U toj verziji, Neljudi Cil-Aujasa su se silno veselili jer su mislili da bi to dijete, ako
bude djevojica, moglo navijestiti uskrsnue njihove umirue vrste - eda bi otkrili da je novoroeni djeai
potpuno ljudski. Dijete, koje je u legendama prozvano Svvanostol, zatim je ubijeno, to je izazvalo ogorenje
koje je Nostolu trebalo da nahuka svoju meorsku brau.
U treoj, Nostol je naredio svojim poglavicama i velikaima da ne zavedu Emwame nego najvie meu
neljudskim plemstvom, Ishroije, znajui da e tako izazvane strasti sigurno biti dovoljne da izazovu razdor
koji mu je bio potreban. To je, Achamian je oduvijek smatrao, daleko najvjerojatnija pria, budui da veina
suvremenih kroniara pad Cil-Aujasa smjetaju unutar godine dana od Bitke u Katholskom klancu - jedva
dovoljno vremena za spletke koje ukljuuju zavaanje, trudnoe i roenje. I inilo se da je u skladu s
djeliima kojih se sjeao iz Seswathinih Snova.
Pa ipak, svaka od verzija imala je svojih poetskih vrijednosti, i sve su se svodile na isto: rat izmeu Ljudi
i Neljudi.
Opisao je kako se razbuktao ar nemira u dubinama. Priao im je kako se gnjev okomio na tugu, kako su
se isukane otrice dizale prema niskim svodovima, a gola koa padala na isklesane podove. Govorio je o
hodnicima zakrenim kopljima, o podzemnim kuama koje proima plamen. Opisivao je mahnite i oajne
Ljude, s Choraeama privrenim za pupak, kako zavijaju bespuima dubina. Objasnio im je jalovi otpor
Ishroija ije su arolije praskale kroz labirintske hodnike. Ispriao im je kako je Nostol, prljave brade i kose
natopljene krvlju satrao Neljudskog Kralja Gin'vursisa dok je plakao i smijao se na njegovu prijestolju. Kako
je ubio Gin'vursisa, drevnog i slavnog.
ibs@crostuff.net 133
"Hrabrou i okrutnom prepredenou," Achamian ree, lica zaare-nog u svjetlosti vatre, "Ljudi su se
nametnuli kao gospodari Cil-Aujasa. Neki Neljudi su se sakrili, eda bi bili pronaeni s vremenom, bilo glau
bilo maem, svejedno. Drugi su pobjegli lijebovima koje niti jedan smrtnik nikada nije poznavao. Moda i
sada lutaju kao Klerik, naputeni, prokleti jedinim uspomenama koje ne ele izblijediti, prokleti da
proivljavaju Pad Cil-Aujasa za vijeke vjekova."
Sjene planina podigle su glave do luka nebeskog i otkrile nebo tako duboko i puno zvijezda da bi srce
zakucalo bre od samog pogleda na njih. Hladnoa prome staroga vjeca.
"uo sam tu priu", Galian se odvai kad je vjetrovita utnja postala teka poput okova, pa prui dlanove
prema vatri. "Zato su Galeoani prokleti da budu svadljivi, zar ne? Izbjeglice koje opisujete bili su njihovi
preci."
Nekoliko galeotskih skalpera vikne u znak prosvjeda.
Achamian napui usne, odmahne glavom na nain zbog kojeg se osjeao mudrim kraj logorske vatre i
tunim zbog planina. "Kralj Cil--Aujasa nije pravio razliku na samrti", ree on, zagledan u ugljenje koje je
pulsiralo. "Prema legendi, cijeli ljudski rod nosi tu kletvu.
Svi smo mi Sinovi Nostolovi. Svi nosimo peat njegove slabosti."
Sljedee je jutro donijelo nebo bez ijednog oblaka, ija se jasnoa mjerila konkavnom kraljenicom gorja
koje je bljedilo u ljubiastu boju kako je dosezalo obzor, a hladnoa bjelinom koja je okrunila njihove
nazubljene visine. Suneva je svjetlost blijestala ponovno nova s viseih polja snijega, svjetlucala zlatno i
srebrno. Izotravala je dah samim gledanjem.
eta je natovarila svoje mazge s vrlo malo ili nimalo razgovora, a onda se zaputila prema Ziguratu. Ono
to je Lord Kosoter nazvao niskom cestom bilo je sve samo ne to. Ne samo to je u pitanju bila tek
staza, jo se k tome vie penjala nego to nije, slijedei smjer razliitih grebena, prije nego se spustila u
neki usjeeni meuprostor kojim se penjala na vie puteve. No cijelo vrijeme, ma koliko joj kruna
bila putanja, imala je na oku veliki rascjep u dnu utisnute baze Zigurata. Ma kakvu zemljanu ili kamenu
gromadu niska cesta stavila pred njih, rascjep bi se neminovno ponovno popeo u vidokrug, vei, tamniji,
zlokobniji zbog koncentracije detalja.
Silni hrastovi i brijestovi od prethodnih dana posve su odustali i prepustili mjesto krljavim jablanima i
iskrivljenim isprepletenim borovima gdje je uope bilo drvea. Veinu se vremena eta vukla i toptala po
prostranstvima golog kamena, okruena ostacima lanjske paprati koju je proeljao vjetar. inilo se da
sve podrhtava. Sve to je neko ivjelo.
Podne je odavno prolo kad su se spustili u deltu gudura u podnoju velikog rascjepa. Zigurat je dotad
ve zauzeo cijelo nebo pred njima i zastraio ih u slonu tiinu. Gazili su naprijed u nekakvoj letargiji.
Kovezi su zaboravljeni, kao i smetnja Mimarinih bokova. Moda je za to bila kriva poniznost nastala
izvrtanjem osnova naglavce, samim tlom iscrpljenim i izudaranim, izvuenim u kosine i padine,
izdignutim u visine koje su bile u stanju pobijediti sunce i oblake, a gdje ne bi ambicije obinih ljudi. Moda
je krivnja bila u teini neizrecivog, u tekim kostima svijeta koje su se propele u rogove koji su zakvaili
nebeske skute. Divovski ponori i razorne strmine, daljine koje su se penjale u oblake. Koojelci kao da su,
svaki na svoj nain, shvaali da je ovo prototip, ono to tirani oponaaju svojim djelima kojima se rugaju
Bogu, pretvarajui planine u spomenike, migracije u povorke i parade. Ovo je najiskonskije mjerilo - sam
svijet -previe golemo, previe elementarno da bi se nazvalo sakralnim ili svetim.
I izazivalo je slabost u koljenima, kao to svaki istinski spektakl treba.
Zigurat je postao argument koliko i planina, postavljan ne u tvrdnjama ili premisama, nego u golemosti, u
znaajkama koje obuhvaaju iskustvo i govore, mrmljaju, Ti si sitan... Tako siuan.
A oni su hodali, svojevoljno, pukotinama izmeu njegovih prastarih prstiju.
Nebo je bilo stisnuto u sjajan prorez. Zrak je postao suh i miran, kao otvor u ustima mrtvaca.
Kianjanin Sutadra prvi je primijetio da hodaju po ruevinama neke stare ceste. Izgledala je kao neki
trik oiju, jer jednom kad su primijetili izdajnike znakove, inilo im se nemoguim da bi to moglo biti
ita drugo. Neto, moda otapanje snijega, usijeklo je vijugavu guduru uzdu i poprijeko njezina toka,
rasjekavi nekadanju veliku procesijsku aveniju na iroke ploe. To otkrie nije izazvalo mnogo
entuzijazma. inilo se da Koojelce nekako zabrinjava spoznaja da hodaju koracima kraljeva u zlatnom
ibs@crostuff.net 134
ruhu i sjajnih vojski, a ne putnika kao to su oni. Jednostavna je staza nudila utjehu, Achamian je
pretpostavio, kao osiguranje da im se svijet kojim hodaju ne ruga.
Prolo je nekoliko sati dok nisu zali za zadnji zavoj i ugledali ga pred sobom. Rascijepljeni zid
dizao se visoko, iskrivljujui vrat svojim izdubljenim dimenzijama. Prijetei se izdizao kao to se to
samo djela prirode mogu. Sluajna linija frakture i tisuljea erozije, kamen obraen misterijima i
sluajem. Crni vanjski slojevi kamena s trbusima prekrivenim mahovinom. Duge pukotine iz kojih visi
anemini korov. I usaena u njegovo srce, poput nekog svetita intelekta i namjere, goleme Opsidijanske
dveri, nadvijene nad ruevinama drevne utvrde.
eta se okupila na platformi ispod njih, u labavim grupicama ljudi koji su polako stali otvorenih usta.
Koojelci su oekivali tota, sanjarenja o glasovitom odreditu, ali su bili posve nepripremljeni na ono to su
vidjeli. Achamian je to vidio u nainu na koji su krivili glave i zurili, kao izaslanici bahatog naroda koji
pokuavaju vidjeti dalje od svojeg strahopotovanja. Ulaz je bio nezaprijeen, oval neprobojne crnine
usaene u nadsvoeno udubljenje poploano reljefima koji su tvorili splet preko daljih, dubljih pria, tako
da su prikazani prizori imali zapanjujuu dubinu. Neljudske figure ispreplitale su se po svakoj povrini,
toliko izlizane da se jedva moglo razabrati oklopljene od golih, ukoene u drevnim pozama trijumfa ili
ceremonijalne dosade. Pastiri s janjadi na ramenima. Ratnici u borbi protiv lavova ili akala. Zatoenici koji
stavljaju gole vratove pred maeve prineva. Posvuda, ivoti u mrtvoj minijaturi. etiri stupa stajala su uz
prag, od kojih su se vanjski vinuli visoko kao borovi netije, a opet uplji, veliki cilindri isprepletenih tijela i
lica, dok su unutarnji bili puni, s trima isprepletenim zmijama ije su glave bile izgubljene u nadsvoenom
mraku, a egrtaljke na repovima formirale trokraku bazu.
Psovke su ispunjale tiinu, neke promrmljane, druge izgovorene na sav glas. Monumentalna delikatnost,
obilje figura i detalja, bila je tolika da su se oblici doimali vie razotkriveni nego izraeni, kao da su slojevite
stijene tek blato isprano s kamena okotanih dua. ak i u napola unitenom stanju, bilo je to previe, previe
ljepote, previe detalja, i svakako previe muke, raskoi koju su okrutnom inili zahtjevi nametnuti
jednostavnijim duama. Bilo je to mjesto koje preklinje da ga se izazove, zbaci.
Po prvi se put Achamianu inilo da razumije sirovi ma Nostolove izdaje.
"to to radimo?" Mimara proape kraj njega.
"Prisjeamo se sebe... mislim."
""Gledajte", Xonghis ree onim svojim mrtvo-hladnim naglaskom. "Druge ete..." Kimne glavom prema
lijevom zmijskom stupu: na niim su navojima bili izrezbareni razliiti simboli, djetinjasti bijeli urezi na
izlizanim ljuskama. "Njihovi znakovi."
Koojelci se okupe oko njega, oprezni da ne prijeu nevidljivu crtu koja je oznaavala ulaznu stranu
stupa. Xonghis klekne izmeu dviju egrtaljki na repovima koje su se dizale kao korijeni, svaka deblja od
ovjeka. Prelazio je ispruenim prstima i dlanom preko svakog znaka, kao da provjerava je li ugaena vatra
vrua. Za to su vrijeme razliiti Koojelci izvikivali imena eta koje su prepoznali. On se zadrao na znaku
uplakanog oka. "Ovaj", ree, osvrnuvi se znaajno, "je najsvjeije urezan."
"Proklete mrlje", Galian ree, namrten. "Otili su, onda?"
"Pred vie od dva tjedna", Pokvvas odgovori.
Tiina koja je uslijedila potrajala je dulje nego stoje trebala. U tim je skrovitim znakovima bilo neto
dirljivo, djetinjasto ponaanje uz koje su se drevna djela koja su se izdizala oko njih inila tekim poput
eljeza, gotovo nepobjediva. Crkarije. Karikature s lakrdijakim motivima. Bilo je oito da su to ostaci nie
vrste, vrste iji trijumf ne poiva u plemenitosti oruja i intelekta nego u izdajstvu i izopaenosti sree.
"Vidi", Achamian je uo Kiampasa kako ape Sarlu. "Ondje..." Slijedio je pravac njegova prsta i
ugledao neto to je izgledalo kao galeotski zmajoliki tit nacrtan kredom, dugaak i uzak na niim navojima
zmija.
"Visoki titovi, kao to rekoh."
"To ne moe biti njihov znak", Sari se otrese, kao da je tvrdnja dovoljna da se neto obistini. "Njihove
kosti lee na dugoj strani." Dok je to govorio, sagne se i dohvati kamen pod nogama. Svi su gledali kad
je poeo strugati znak Koojelaca na leima jedne od zmija: mandibulu sa zubima bez desni.
"Mene samo zanima", Sari ree, a visoka su djela u staklu i kamenu njegov hrapavi glas uinila
tankim i iritantnim, "kako smo uspjeli tako dugo ne doi ovamo."
Znaenje njegovih rijei bilo je oito. Koojelci su legenda, kao i ovo mjesto, a sve se legende prije ili
ibs@crostuff.net 135
kasnije meusobno privuku - takva je pjesma koja odreuje sve. Takva je logika.
Lice mu se skupi u hihot. "Ovo je kuluk svih kuluka, deki!"
Klerik je u meuvremenu odlutao naprijed, bez po' muke preavi bestjelesnu granicu koja je sve
ostale, inilo se, drala podalje, i pritom se okrenuo u polaganom krugu.
"Gdje ste?" zaurla, tako silovito da su se ak i najokrutniji meu Koojelcima prenuli. "Dveri bez
strae? I to u ovako mranom svijetu? Ovo je neuveno! Neuveno!"
Unato svojem stasu, izgledao je kao obian iver, krhak i toplokrvan, pred velikim crnim raljama oko
sebe. Samo je dubina njegova magijskog Znamena odavala njegovu mo.
"Cuncari!" zagrmio je, postajui mahnit. "Jiss! Cuncari!"
Kapetan mu prie i stavi ruku na rame.
"Mrtvi su, budalo. Odavno mrtvi."
Zakukuljena tama njegova lica okrene se Kapetanu, zadri ga u prodornom bezokom pogledu, a
onda se podigne prema nebu, kao da prouava raspored osvjetljenja po visokim kosinama. Dok je
okupljena eta promatrala, podignuo je ruke i povukao, po prvi put, konu kukuljicu unatrag. Njegova je
gesta izgledala opsceno i neiskreno, kao izrugivanje nekoj domorodakoj ednosti.
Okrenuo se da pogleda svoje kolege skalpere i nasmijeio se kao da ga tjei njihovo zaprepatenje.
Staljeni su mu zubi sjajili od sline. Koa mu je bila bijela i bez ijedne dlake, i to toliko da je izgledao poput
gljive, kao neto izvaeno iz umskog komposta. Lice mu je bilo mladoliko, s istim profinjenim crtama
i besprijekornim proporcijama kao i svim pripadnicima njegove vrste.
Lice Sranka.
"Da", ree on i sklopi oi bez trepavica. Zjenice su mu izgledale velike kao novii kad ih je otvorio, crne s
kukama reflektiranog srebra. "Da", gotovo je povikao, sada nasmijan.
"Jesu mrtvi."
Nije toliko pala no iznad velikog rascjepa koliko je dan nestao.
Imali su problema s nalaenjem ogrijeva pa se cijela eta na kraju nagurala oko jedne vatre, stlaena
djelima koja su visjela nad njima. Sitni povrni razgovori proarali bi tiinu, ali nitko nije preuzeo rije i
obratio se cijeloj eti, osim naravno Sarla, koji je imao naviku nabacivati izjave na sve strane. Veina je
samo sjedila obgrljenih koljena i zurila u tisue romboidnih lica i likova iznad njih, u crninu oslikanu
treperavom utobijelom bojom. Budui da su vanjski reljefi bili poput reetaka preko unutarnjih, inilo se da
je svjetlost vatre oivjela ploe, da ih je proela iluzijom naprezanja i pokreta. Nekoliko Koojelaca zaklelo
se da se ova ili ona scena stvarno promijenila. Sari se, meutim, uvijek spremno poeo sprdati s njima.
"Vidi onoga tamo, onaj mali koji se sagnuo s kragom za vodu ispred reda visokih? Vidi? Sada pogledaj
u stranu. Sad opet pogledaj. Vidi? Vidi! Onaj veliki je metnuo kitu malome u upak, kunem se!"
Smijeh, iskren, ali ipak doziran. Okruila ih je strava, a Sari je paljivo straario i pazio da se ne uvue u
Kapetanove ljude.
"Prljavi neljudski pederi, je li, Klerie? Klerie?"
Neovjek se samo nasmijeio, bijel kao sablast u svjetlu vatre.
Svako toliko Achamian bi se uhvatio kako pogledava prema njemu. Bilo je gotovo nemogue ne
razmiljati o vezi izmeu unitenog Zamka, uznemirenog u Prvoj apokalipsi, i unitenog Neovjeka, starih
koliko su stari jezici i narodi. Cil-Aujasa i Incariola.
Mimara se naslonila na njega, a on je u nekom rastresenom kutku due primijetio razliku, to da se ona
radije naslanja nego da ga primi za ruku kao to je njezina majka obiavala. Razgovarala je sa Somom, koji
je prekrienih nogu sjedio pokraj nje i zurio u dlanove kao srameljiv pjesnik. Vie zbog nedostatka
alternative nego iz znatielje, Achamian je sluao, lutajui pogledom od jednog izrezbarenog prizora do
drugog.
"Izgleda i ponaa se kao prava dama", Nilnameanin ree.
"Majka mi je bila kurva."
"Ma, to porijeklo uope znai? Ja sam svoje popise predaka odavno spalio."
Zastane s tobonjim negodovanjem. "Zar te to ne plai?"
ibs@crostuff.net 136
"Plai?"
"Osvrni se oko sebe. Okladila bih se da svi ovi ljudi, ak i najopakiji, uvaju nekakav zapis o svojim
precima."
"A zato bi me to plailo?"
"Zato", Mimara ree, "jer to znai da su vezani neprekinutom lozom svojih otaca, sve do maglovitih
pradavnina. To znai da e, kad umru, cijele vojske bacati mree za njihovim duama." Achamian osjeti
kako se njezina ramena diu i slijeu u samilosti prema propalima. "A ti... ti e samo lutati izmeu
zaborava, od bezvrijednosti svojeg roenja do bezvrijednosti svoje smrti."
"Izmeu zaborava?"
"Kao naplavina."
"Kao naplavina?"
"Da. Zar te to ne plai?"
Achamian ustanovi da se mrti sjenovitim paradama isklesanim iznad sebe. Nevjerojatan broj lica zurio
je van i dolje iz izrezbarenih drama, oiju izdubljenih u crne jame, noseva izlizanih u toke nad bradama
bez usta. Sveenik desno od zaklanog jelena. Dijete na koljenu majke koja doji. Ratnik sa slomljenim
titom. Od tisua figura koje su se u luku nadvile iznad vatre, stotine su gledale prema onima koji e
gledati njih, kao da trenuci u kojima su uhvaeni ne mogu izolirati njihovu panju.
Kunja dua.
Sav najeen, Achamian opet pogleda Klerika, koji je kao i prije zurio ravno u jamu ulaza. Prolo je
nekoliko trenutaka prije nego se besprijekorno lice okrenulo - neminovno, inilo se - da odgovori na
njegov pozoran pogled. Izmeu njih proleti nekakva tupa napetost, vie od iscrpljenosti nego od
naklonosti, sravnivi desetak Koojelaca koji su se nagnuli naprijed ili nazad iz njihovog vidna polja.
Jedan trenutak, dva, tri, promatrali su se vjetac i Neovjek. A onda, bez ogorenja ili priznanja,
odvrate pogled.
"Pa moda i da", Achamian zauje Somino priznanje nakon duge utnje. Taj ovjek redovito grijei,
Achamian je primijetio, to se tie iskrenosti. Uvijek otkriva previe.
"Plai?" Mimara odgovori. "Naravno da da."
Uskoro je razgovor potpuno zgasnuo i skalperi su razmotali prostirke i posteljinu po neravnom kamenu
platforme. utnuti kamenii tropotali su u mraku. Mjesec je neko vrijeme visio nad raspuklinom, otkrivi
kosine i gudure neobinim svjetlom, svjetlom koje je pobijalo mir, beskompromisno, apsolutno, kao
mieve u budnim oima sove.
Rijetki su dobro spavali. Crna usta Opsidijanskih dveri kao da su vjeno izdisala.
Ruevine otkrivene jutarnjim svjetlom bile su vie melankoline nego zloudne. Ruke su erodirale
u ape. Glave su se izlizale u jaja. Slojevite ploe izgledale su vie izreetane frakturama, vie
prekrivene rupicama. Prvi su put, inilo se, primijetili male dodatke rasprene po platformi poput
ljunka. Noni strahovi postali su suncem obasjani fragmenti.
Pa ipak, eta je dorukovala u razmjernoj tiini, naglaenoj tihim komentarima i smijehom
tipinim za prisjeanja na teko pijanevanje. Usiljenom normalnou kao lijekom za nesigurne ivce.
Njihova mala vatra izgorila je ono malo preostalog ogrijeva prije nego je Achamian stigao zakuhati
vodu za aj, zbog ega je morao kradomice promrmljati Inkantaciju. To ga je iz nekog razloga
ispunilo strahom.
Stali su i promatrali kako Xonghis tihim glasom vijea s Lordom Kosoterom. Zatim su uli u
Crne dvore Cil-Aujasa bez ikakvih rijei spomena, a kamoli razmetanja koje Ljudi obino veu uz
smrtonosne pothvate. Samo su se okupili, vodei sa sobom mazge, pa krenuli za Klerikom i
Kapetanom u koloni od kojih trideset pet dua. S Mimarom kraj sebe, Achamian baci posljednji
pogled prema nebu prije nego e se pridruiti nizu osoba koje su nestajale. U procijepu viseih
gudura, avao nebeski svjetlucao je sam u beskrajnom plavetnilu, vodilja svemu to je otvoreno i
visoko...
Posljednji poziv onima koji se usuuju prkositi dubinama zemlje.
ibs@crostuff.net 137
oglavlje
dvanaesto
ANOIANSKI VISOVI

Zmijo mala, kakvim otrovom ugriza! Zmijo mala, kakav strah izaziva! Ali ne
znaju oni, zmijo mala - ne! U kakve sve sitne stane prostore...
ZEUMSKA DJEJA PJESMICA
Rano proljee, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), Momemn
Kelmomas je gotovo odmah znao da mu se otac vratio. Vidio je to u mnotvu rafiniranih znakova koje nije
ni znao da zna itati: neprimjetnoj ukoenosti u stavu straara, budnosti u dranju i pogledu inovnika--
aparata i utrcanoj zapuhanosti robova. ak je i zrak poprimio paljivu aromu, kao da su i povjetarci postali
oprezni. Pa ipak, Kelmomas nije znao da zna sve dok nije nauo jednog od crkvenih robova kako traa o
tome kako se Yatwerijanski Matrijarh upisala pred Svetim platem.
Doao je utjeiti majku, glas mu ree.
Sam u igraonici, Kelmomas je nastavio raditi na svojoj maketi Momemna, paljivo rezbariti male
obeliske od balze, dugo nakon to je mrak pao na atrij. Obuzela ga je neka djetinja neodlunost, bezvoljna
potreba da nastavi prkati po onome to trenutno radi, da samo postoji neko hirovito vrijeme, razmiljajui i
ponaajui se suprotno injenicama.
Uvijek je bilo tako s njegovim ocem. Nije to bio strah, samo nekakvo prepredeno oklijevanje,
neutemeljeno i dugog daha.
S vremenom je morao popustiti - to je bio dio igre - pa se zaputio prema majinim privatnim odajama.
uo je svojeg starijeg brata Inrilatasa kako u svojoj zakljuanoj sobi trabunja o Bogovima. Njegov je brat
odavno izgubio glas mlatei po zidovima, ali je i dalje kretao i kretao bez kraja i konca, kao da pokuava
poplaviti sobu u nekakvoj luakoj potrazi za pukotinom. Nikad nije prestajao bjesnjeti, i zbog toga je i bio
uvijek zakljuan u svojoj sobi. Kelmomas ga nije vidio vie od tri godine.
Majine odaje bile su smjetene nie niz hodnik. Beumno je hodao po tepihom prekrivenom podu,
najtie to je mogao, i naulio ui da uje glasove svojih roditelja filtrirane kroz bezbrojne jedva
propusne pukotine i povrine. Stao je pred eljeznim vratima i disao tiho poput make.
"Znam da te to boli," otac je govorio, "ali Theliopa mora biti uz tebe u svim poslovima."
"Boji se pijuna lanih lica?" njegova majka odgovori.
Glasovi su im imali zasien sjaj dugog i strastvenog razgovora. No korijeni oeve iscrpljenosti
prestajali su malo iznad dubljih intonacija koje bi dotreperile u njegov govor i iz njega. Umirujue
brujanje i nekakvo medvjee gunanje, pretiho da bi ga majka svjesno ula. To je govorilo o neem
koliko neumornom toliko i nemoguim za proniknuti, o zatvorenoj dui, potpuno skrivenoj od slabijih
uiju.
On upravlja njome, glas mu ree. Vidi kroz njezino lice kao i ti, samo mnogo, mnogo jasnije i
oblikuje svoj glas prema tome.
Kako zna? Kelmomas upita ljutito, povrijeen milju da itko, pa makar i njegov otac, vidi dublje od
njega. Dublje u nju.
"Sto se vie Velika kunja blii," otac ree, "to Savjet postaje oajniji i to je vea vjerojatnost da e pustiti

ibs@crostuff.net 138
preostale agente. Neka Theliopa uvijek bude uz tebe. Osim mojeg brata, samo ona pouzdano vidi njihova
prava lica."
Kelmomas se nasmijei pri pomisli na pijune lanih lica. Agenti Apokalipse. Oboavao je sluati
prie o njihovu podlom haranju za vrijeme Prvog svetog rata. I grgljao je od uitka dok je gledao kako
onome crnom gule kou - oprezno, da majka ne vidi, dakako. Nekako je znao da e on biti jedan od
rijetkih koji mogu vidjeti kroz njihova lica, jednako kao to je vidio kroz oev glas. Ako nae kojega,
odlui, drat e to u tajnosti, samo e ga promatrati, pijunirati ga - toliko voli pijunirati. Kakva bi to
igra bila!
Pitao se tko je bri...
"Boji se da e napasti Andiaminske visove?" Pravi uas podrhtavao je majinim glasom dok je to
izgovarala, uas jedva preivjelih dogaaja.
Razlog vie da ga zarobi kao kukca, Kelmomas odlui. Govorit e mu stvari, zagonetne stvari, koje
e ga natjerati da se zapita. Treba neto to e moi izazivati sad kad vie nema Samarmasa.
"Ima li boljeg naina da mi skrene panju nego da napadne moje ognjite?"
"Ali tebi nita ne skree panju", majka ree, tonom tako usamljenim daje uslijediti mogla samo tiina.
Kelmomas se nesvjesno naginjao prema vratima, tolika je bol isijavala iz tiine s druge strane. inilo mu se
da ih uje kako diu, svaki u svojem slijedu misli. inilo mu se da osjea izostanak kontakta izmeu njih.
Suze mu navru na oi.
Ona zna, glas ree. Netko joj je rekao istinu o tvojemu ocu. "Kad mora otii?" majka upita.
"Noas."
Kelmomas se spremao provui kroz vrata... Majka pati! A kriv je otac - otac! Kako mu je to prije moglo
promaknuti?
Vidjet e te, glas ga upozori.
Otac?
Nitko ne zna koliko on vidi...
To je zbunilo malog Carskog Princa. Stajao je nepomino pred lijevanim vratima, ruku ukoenih u
zraku...
Ali ona me treba - mamica! Sjeti se samo toplog maenja, kakljanja, poljubaca u lice!
On je korijen, glas odvrati, a ti si samo grana. Snaga najsjajnije gori u njemu.
Iz razloga koje Kelmomas nije mogao posve shvatiti, nato mu ruke padnu poput olova.
Snaga.
Okrene se i zaleti kao skaka u dalj - je'n-dva-tri-/io/?/ - niz hodnike uz zamiljene Stupovske straare.
Kao Carski Princ, mogao je trati po Andiaminskim visovima, iako mu je bilo zabranjeno naputati njihove
hodnike i vrtove bez izriite dozvole Carice. I tako je trao, niz hodnike s tapiserijama, kroz robovske barake
i u kuhinje. Tamo je pokupio srebrni ranji. Nekoliko vie majinski nastrojenih ropkinja zastalo je da mu
razbarue kosu i utipnu ga za obraze. "Jadan mali", rekle bi. "Silno si volio svog brata, je 1' da?" Gledao je
kroz njihova lica, tjerao ih da se zarumene od komplimenata. Nastavio je do atrija, no velika su vrata Carske
dvorane za audijencije odavno bila zatvorena. Nita zato, ulaz
na jednu od galerija na drugom katu ostao je odkrinut. Odluio se vijugavim stepenicama uspeti
naopake, hodajui na rukama.
Prebacio se natrag na noge kad je doao do vrha. Sve je bilo puno sjena. Prozranu unutranjost
dvorane mogao je vidjeti samo gledajui kroz razmake izmeu stupova i golemih tapiserija koje su bile
objeene izmeu. Iz nekog razloga, izgledala mu je i prostranije i manje s ovog mjesta. Kad je doao do
zadnjeg stupa, obeshrabrilo ga je to vidi da odozgo moe gledati Plat i majino prijestolje. Sinulo mu
je da je, ma koliko ista i koncentrirana bila neija Snaga, uvijek mogue da netko neopaen gleda
odozgo. Uhvati se rukama i zakvai nogama za rub najblie tapiserije i sklizne kao bronani uteg do
ulatenog prostranstva poda. Velebni su ga stupovi zapanjili - ili se barem pravio da jesu u ime svojeg
epskog pothvata. Smijui se, popne se stepenicama do Plata, velikog prijestolja od bjelokosti i zlata s
kojeg je njegov otac izricao strane presude poznatome svijetu.
ibs@crostuff.net 139
"pi-pi-pijuni laniih lica!" proape on sebi. Koliko e im trebati da se pokau?
Nije mogao ekati!
Popeo se na tvrdo sjedalo prijestolja, sjedio i mahao nogama nekoliko trenutaka u nadi da e mu
nadoi apsolutna mo, a kad nije, postalo mu je dosadno. Vrabac koji je zapeo gore u mrei zazivao je
iv-iv-iv, bespomono i jednolino. On iskrivi vrat i lea da se zagleda u njegovu sjenu. Povremeno bi
se uzvrpoljio, ukajui kao stranja noga psa koji se ee. Zvijezde iznad njega beumno su svjetlucale.
Zalio je to nema kamen, ali imao je samo ranji.
Svijet kojim on hoda bio je znatno drugaiji od svijeta kojim hodaju drugi. Nije mu trebao glas da mu
to kae. uo je vie, vidio je vie, znao vie - sve vie od sviju, osim od svojeg oca i moda strica.
Njegovo osjetilo mirisa, pogotovo...
Odgurnuo se rukama s prijestolja, iz ostataka aure svoje majke i otiao do stepenica prema razini
auditorija. Miris svojeg strica rijaha spremno je prepoznao, ali drugi miris, miris neznanca, bio je jedak
od nepoznatosti. On une i pogne glavu prema mrlji ishlapjelog urina -nejasnoj plohi masti u sjaju
mjeseine.
Duboko udahne Matrijarhov ueen smrad. Ponese ga, prosvijetli poput malih stvari koje duboko
seu.
Zatim ustane i okrene se, preskoi stepenice na podij u jednom laganom skoku. Odluta na balkon iza
prijestolja i zagleda se u mjeseinom posrebrene daljine Meneanorskog mora.
Ima neto zlokobno u moru nou, nevieno nadimanje, crno uvijanje pod bunim valovima, pitanje bez
sunca. Samo u mraku, inilo se, mogue je zamijetiti njegove besputne razmjere. Prostrane. Neprobojne. S
mirisom koji sve proima. Svaka borba ovijena maglicom uma. Svaka smrt pad u nedokuive neviene
dubine...
Ljudi se uvijek utapaju u tami, ak i u vodama koje vee sunce.
Mladi Carski Princ preskoi balustradu.
Magini titovi ga ne trebaju zabrinjavati. Njih bez problema vidi.
A Stupovske straare, koji vjeno vrebaju hodnicima Andiaminskih visova, uje iza ugla. ak i kad bi ga
uhvatili, to se jo uvijek znalo dogoditi iako je godinama usavravao svoju igru, posljedice otkria sastojale
bi se samo od majinih prodika.
Eotski straari su, pak, bili druga pria. Ostatak stare dinastije Ikurei, patrolirali su podrujem izvan Svete
palae, Carske etvrti. Kelmomas je pretpostavljao da bi ga prepoznali da mu stave baklju pred lice; problem
je bio u izvanrednoj vjetini i brojnosti njihovih strijelaca. Svakog ljeta, pod pokroviteljstvom Coithusa
Saubona, jednog od dvojice oevih Uzvienih generala, diljem Srednjeg sjevera odravaju se natjecanja u
streljatvu, na kojima drugoplasirani dobivaju novanu nagradu, a pobjednici stalno mjesto straara. Uz
galeotske Agmundrane, to su najslavniji strijelci u Tromorju. I iako se Kelmomasu sviao rizik da zavri
proboden kao neka prepelica ili meta punjena slamom, mogunost da se to zaista i dogodi nije.
Nije to bio lak zadatak, odvojiti rizike od mogunosti.
uljajui se od krova do krova, Carski se Princ sputao niz proelja Andiaminskih visova okrenutih
prema moru, oprezan da uvijek klizi unutarnjim rubovima i potpornjima, gdje god su srea i arhitektura
nagomilale guste sjene. Trbuh je drao nisko poput zmije. Izbjegavao je prozore izboene od svjetlosti.
Cijelim je putem pokuavao suspregnuti svoj divlji osmijeh.
Ali kako ne bi likovao? Tu i tamo bi proao uz nekog samotnog straara, uljajui se na prstima i bez
ikakvog zvuka, klizei u blagoslovu mraka, sa zloudnom i nevienom gracioznou. Gledao ih je, ljude koje
je izbjegavao, prouavao njihove oklopljene forme na mjeseini, cijelo vrijeme preplavljen radou jer ih
je nasamario. Evo me! hihotao je u svojim mislima. Tu sam u mraku iza vas!
Jedan ga je straar skoro vidio, nemiran Stupovac koji je hodao amo-tamo i bacao rutinske poglede
u sjene. Kelmomas je bio prisiljen ak pet puta nepomino se objesiti i potpuno se drati mrane linije
kojom se kretao. Bila je to neobina, tjelesna vjera, opojna bujica straha i sigurnosti, neto ivotinjsko i
iskonsko, ivo da ivlje ne moe biti. Kasnije se tresao od uzbuenja, morao se ugristi za usnicu da ne zatuli
naglas.
ibs@crostuff.net 140
Ali veina straara, bilo Stupovskih bilo Eotskih, zurili su ni ne znajui da ne znaju, lica
bezizraajno ravnodunih prema zaboravu koji ih okruuje. Kao da uvaju svijet u kojem Kelmomas ne
postoji pa mogu postupati s bezobzirnim nemarom. Dobro je, Carski Princ zakljui, da ih ovako testira. Sto
daje on pijun lanog lica? to bi onda bilo? U trenutku pobonog bijesa, ak se odluio koju to lekciju nisu
nauili. Tama, htio im je rei, nije prazna.
Nikad nije prazna.
Neko je vrijeme proveo sklupan u udubini koju je tvorio dimnjak na krovu manjih staja i gledao preko
Batrijskog kampusa u monumentalnu fasadu kompleksa za posjetitelje. Nikakve strijele nisu dozujale
kroz tamu, nikakva uzbuna nije oglaena i inilo se to u isti mah nemoguim i neminovnim, kao da je
svojom lukavtinom slomio svijet na dva dijela. Jedan hirovit, a drugi s kojim moe raspolagati kako mu
se svidi.
A ove noi treba vjerovati samo u drugi.
Neposredno ispod njega, u svjetlu baklji nasaenih na stupove, nekoliko je robova uprezalo konja u kola
natovarena, po svemu sudei, praznim bavama i kantama. Grupica pijanih konjanika, Kidruhila, prekidali su
ih sa stola koji su dovukli na kamenom poploan trg. "ujete li grmljavinu?" jedan od njih vikne i izazove
oluju smijeha kod svojih prijatelja.
Kelmomas se spusti s ruba krova, a onda prizemlji, lagano poput svilenog ueta. Kruio je iza ruba
svjee nametanog sijena za koje su robovi, sudei prema podrugljivim povicima vojnika, pravili mjesta u
stajama. Ukopa se u neutegnutu slamu na rubu hrpe, nekoliko koraka od kola, a onda prieka da se robovi
ukrcaju. Duboko udahne miris sijena i praine iz isuenog ivota.
Zurio je kroz slamnati splet i promatrao jednog roba, proelavog mukarca uspaniena lica, kako se
penje na klupu i tihim zvidukom i trzajem uzdi tjera naprijed upregnutog konja, krnog vranca.
Kidruhilci su se prestali smijati kao da ih je zapanjio ovaj trenutak priprostog gospodarenja. S vilama u
rukama, drugi su robovi ve bacali velike repove sijena u zrak. Baklje su kaljale i treperile.
Kelmomas se usredotoio na konja, mjerio topotavi tempo njegovih koraka, sve blie i blie, sve dok
njegova klimava glava nije zakrilila prikaz koijasa. Potkovana kopita padaju kao maljevi. Kvrgave noge
kasaju, sagibaju se ukoeno i gipko poput nenategnutih lukova. Blie.
Kelmomas skoi u gromovit klopot, posegne
S rukama zakvaenim za donji dio orme, privine se uz ilavi trbuh i skloni se u tromoj vruini ivotinje.
Cijeli je svijet grmio. Golemo je tijelo plutalo nad njim i uvijalo se amo-tamo. Kamene ploe jurile su ispod
njega i padale pod tropotave kotae. Mladi Carski Princ smijao se naglas, svjestan da e buka progutati
svaki njegov zvuk.
tropotali su preko Batrijskog kampusa, i dok su u luku prolazili uz kompleks za posjetitelje, Kelmomas
se pusti i okrene, doskoi licem prema tlu na dlanove i none prste. Potrao je iste sekunde kad su kola
prola, sjena koja leti prema nizu lukova du prizemnog trijema.
Onda se naao u kompleksu za posjetitelje.
Njezin je miris sada bio jasan, gorak bris starice poput traga koji bi napravio crv. Slijedio gaje do drugog
kata, zastao prije nego e skrenuti u hodnik koji vodi prema njezinu apartmanu. uo je srce jo jednog
straara.
Pogledao je i sakrio se u jednom pokretu, izazivajui jednim okom rub zida. Bio je potreban samo treptaj.
Detalje moe razmotriti na sigurnom u svjetlu svojih misli: hodnik osvijetljen fenjerom, ukraen lanom
kolonadom i mramornim tukaturama. Duga traka tepiha, s bijelim viticama na rubu, toliko tamno plava da
bi veina ljudi mislilo da je crn. Samo jedan straar, niti Stupovski niti Eotski, stajao je ukoen pred mirisom
njezinih vrata.
Nikakav zvuk osim fenjera i njihovih beskrajnih sjajnih izdaha.
Kelmomas skrene iza ugla i pone stupati niz hodnik, s usnama iskrivljenim od jecaja, mrzovoljnim
mrkavim tuljenjem, suzama i pogledom punim pogubnog samosaaljenja. Straar se nasmijei na nain koji
je potvrdio da je otac i da su mu stoga poznati ispadi bijesa malih djeaka. Nagnuo se pun tjeiteljskog
suosjeanja, sa Zlatnim srpom Yatwer izvezenim na crnom konom prsnom oklopu.
Kelmomas zakorai u lepezu njegove mnogostruke sjene.
"Dobro je, maleni"
ibs@crostuff.net 141
Jedna jedina kretnja, nagla i elegantna. Vrh ranjia ue u straarov desni suzni kanal i klizne mu u
sredie glave. Lakoa prodora gotovo je zabrinjavajua, kao guranje avla u meku vrtnu zemlju. Pomou
kosti one duplje kao poluge, Kelmomas zakrene ukopani vrak u preciznom krugu. Nema potrebe,
pomisli on, da osakati i geometriju.
Zakorai u stranu, s rukom visoko u zraku dok je mukarac padao. Lice straara klone ulijevo i okrene
se skoro prema gore kad je njegova teina trgnula glavu sa sjajnog ranjia. Trzao se na tepihu
otvorenih oiju i umrtvljenim prstima grebao po tkanini poput maia omamljenog predenjem - ali samo
tren-dva.
Kelmomas trgne njegov ma iz korica.
Mjedi okovana vrata bila su otkljuana.
Preko prozora je bila navuena tkanina, tako da je svjetlo koje je uz kripu dopiralo s hodnika bilo
jedino osvjetljenje. "Tko je?" netko zazove - jedna od ropkinja koje su spavale na podu predsoblja.
Ostale se probude i nagnu naprijed u traku svjetlosti. Ukupno etiri, treptale su. Isprva su izgledale kao
tek lica bez tijela, a onda kad je zakoraio meu njih, kao lebdee zavijanje. Sjekao ih je, udarajui u
razmake izmeu sjena udova koji su lamatali. Niti jedna igra, inilo mu se, nikad nije bila ovako
uzbudljiva. Pokuavati ne biti oznaen koom ili uprljan krvlju. Hodati pukotinama izmeu trenutaka.
Ubijati kao vjetar, bez traga svojeg prolaska.
Lica su padala jedno po jedno, ikljajui kao zarezane mjeine s vinom. Matrijarh je ve bila posve budna
kad je djeak mugnuo u njezinu sobu. "iv/" zacvrkue. "iv-iv!" Njegovo hihotanje bilo je neobuzdano...
Gotovo kao i njezino vritanje.
Anasurimbor Esmenet leerno je otpustila etiri rijalska viteza koje su zatekli kako ukoeno stoje u
hodniku, ogledala se zlovoljno po razmetljivom dekoru - svemu samo ne mrtvom yatwerijanskom straaru
koji se skljokao na tepih. U vrijeme Ikureija, posjetitelji su se smjetali unutar Andiaminskih visova, to
vie jednostavno nije bilo mogue s obzirom na poveane administrativne zahtjeve Novog Carstva.
Kompleks za posjetitelje bio je jedno od prvih dijela Svete dinastije, a podignut je u euforinim danima
pred pad Nilnamea i Visokog Ainona, kad se inilo da Kellhus dri uzde samog svijeta u svojim aureolama
ovijenim rukama. Mramor sa svojim karakteristinim plavim arama dovezen je skroz iz
Jedna jedina kretnja, nagla i elegantna. Vrh ranjia ue u straarov desni suzni kanal i klizne mu
u sredie glave. Lakoa prodora gotovo je zabrinjavajua, kao guranje avla u meku vrtnu zemlju.
Pomou kosti one duplje kao poluge, Kelmomas zakrene ukopani vrak u preciznom krugu. Nema
potrebe, pomisli on, da osakati i geometriju.
Zakorai u stranu, s rukom visoko u zraku dok je mukarac padao. Lice strazara klone ulijevo i
okrene se skoro prema gore kad je njegova teina trgnula glavu sa sjajnog ranjia. Trzao se na
tepihu otvorenih oiju i umrtvljenim prstima grebao po tkanini poput maia omamljenog predenjem
- ali samo tren-dva.
Kelmomas trgne njegov ma iz korica.
Mjedi okovana vrata bila su otkljuana.
Preko prozora je bila navuena tkanina, tako da je svjetlo koje je uz kripu dopiralo s hodnika
bilo jedino osvjetljenje. "Tko je?" netko zazove - jedna od ropkinja koje su spavale na podu
predsoblja. Ostale se probude i nagnu naprijed u traku svjetlosti. Ukupno etiri, treptale su. Isprva
su izgledale kao tek lica bez tijela, a onda kad je zakoraio meu njih, kao lebdee zavijanje.
Sjekao ih je, udarajui u razmake izmeu sjena udova koji su lamatali. Niti jedna igra, inilo mu se,
nikad nije bila ovako uzbudljiva. Pokuavati ne biti oznaen koom ili uprljan krvlju. Hodati
pukotinama izmeu trenutaka. Ubijati kao vjetar, bez traga svojeg prolaska.
Lica su padala jedno po jedno, ikljajui kao zarezane mjeine s vinom.
Matrijarh je ve bila posve budna kad je djeak mugnuo u njezinu sobu. "iv!" zacvrkue. "Ziv-
iv!" Njegovo hihotanje bilo je neobuzdano...
Gotovo kao i njezino vritanje.
ibs@crostuff.net 142
Anasurimbor Esmenet leerno je otpustila etiri rijalska viteza koje su zatekli kako ukoeno stoje u
hodniku, ogledala se zlovoljno po razmetljivom dekoru - svemu samo ne mrtvom yatwerijanskom
straaru koji se skljokao na tepih. U vrijeme Ikureija, posjetitelji su se smjetali unutar
Andiaminskih visova, to vie jednostavno nije bilo mogue s obzirom na poveane administrativne
zahtjeve Novog Carstva. Kompleks za posjetitelje bio je jedno od prvih dijela Svete dinastije, a
podignut je u euforinim danima pred pad Nilnamea i Visokog Ainona, kad se inilo da Kellhus dri
uzde samog svijeta u svojim aureolama ovijenim rukama. Mramor sa svojim karakteristinim plavim
arama dovezen je skroz iz kamenoloma Ce Tvdonna. Visoke ploe, od kojih je svaka prikazivala
junake scene iz Ratova za ujedinjenje u reljefu, skicirao je Niminian glavom, a isklesali su
najcjenjeniji nansurski klesari.
Sve u slavu Aspekta-Cara.
Nije imala elju nanovo posjetiti krvoprolie s druge strane praga. Esmenet je svjedoila dovoljnom
broju smrti, moda vie od bilo koje ene u Tromorju, ali nije mogla podnijeti umorena lica.
"ekat emo ovdje", ree ona dvojici mukaraca koji su zauzeli poloaje svaki njoj s jedne strane.
Kao i uvijek, Phinersin pogled kao da je treperio oko rubova njezina tijela. Kapetan Imhailas je pak bio
utjelovljenje suprotnosti. Bio je u stanju zuriti s odlunom ustrajnou - preodlunom, Esmenet se
ponekad inilo. Taj ovjek kao da uvijek odailje nagone za koje jedva znao da ima. Ponekad bi mu se
arogantna znatielja uuljala u pogled i on bi svoje vladanje pogurao do samog ruba prijestupa; stajao bi
gotovo preblizu, govorio gotovo previe prisno i smijeio se pomislima u koje je samo on bio upuen. A
kao to svaka prostitutka zna, jedino to je vie prijetee od oiju koje imaju previe strepnji oi su koje
ih imaju premalo. Ono to ima snagu ugrabiti, ima snagu i daviti.
Nekoliko trenutaka kasnije, Maithanet se pojavi u dovratku, gazei paljivo da izbjegne zgruane
konce i dugmad krvi. Bio je jednostavno odjeven: nije imao odoru pustenih ramena ni porube koji se njiu
od uivenog zlata, samo tuniku sa satenskim sjajem paradnog konja. Oker boja, detaljno je ocrtavala
konture njegovih udova i torza i otkrivala onakva prsa i ramena koja pobuuju neki enski instinkt za
penjanjem. Po prvi put, inilo se, Esmenet je shvatila koliko nagovjetaj njegove iste fizike snage
pridonosi njegovoj ponekad zastraujuoj pojavi.
Srijah od Tisue Hramova ovjek je koji bi s lakoom mogao lomiti vratove.
I Phinersa i Imhailas padnu na koljena i naklone se koliko im je jnan nalagao.
"Doao sam im sam uo", ree on. Da bi lake gajio distinkciju izmeu politikih i duhovnih
organa Carstva, Maithanet je, kad god bi boravio u Momemnu, uvijek stanovao u Cmiralskom kompleksu
hramova, nikad u Carskoj etvrti.
"Znala sam da bude", Esmenet odvrati.
"Moj brat"
"Otiao je", otrese se ona. "Malo prije nego je dola vijest o... o ovome. Naredila sam da se
podruje zatvori im sam ula. Znala sam da e htjeti vidjeti svojim oima."
Pogled mu je bio dug i prodoran. inilo se da potvruje njezine najgore bojazni.
"Kako, Maitha? Kako su mogli dosei tako duboko? Obian Kult. Majka Roenja, k tome!"
Srijah poee bradu i letimice pogleda mukarce lijevo i desno od nje. "Narindari, moda. Oni su
dovoljno vjeti... moda."
Narindari. Glasoviti kultski plaeni ubojice iz davnina.
"Ali ti ne vjeruje u to, zar ne?"
"Ne znam to da vjerujem. Bio je to inteligentan potez, toliko je sigurno. Bila ona figura ili ne,
Sharacinth je bila na siguran put, nae sredstvo preuzimanja kontrole nad Yatwerijankama iznutra, ili u
najmanju ruku nain da ih zaratimo iznutra..."
Phinersa kimne s razumijevanjem. "Sad je postala njihovo oruje."
Esmenet je to i sama zakljuila gotovo istog trena kad je stupila u predsoblje poprskano krvlju ranije
te noi. Nju e okriviti za to. Prvo glasina o Ratniku bijele sree, a zatim smaknue Yatwerijanskog Matri-
jarha glavom za vrijeme gostovanja kod Carice. eprtljava nebuloznost svega toga nije uope bila vana.
Masama e skandaloznost tog ina samo ukazati na njezin strah, a njezin strah e ih navesti da zakljue da
ibs@crostuff.net 143
se boji glasina, to pak znai da Aspekt-Car mora biti demon...
Ovaj dogaaj sadri sve elemente katastrofe.
"Moramo se pobrinuti da se ne prouje za ovo", zauje se kako govori.
Svi osim rijaha odvrate pogled.
Ona kimne i pokua zgaeno otpuhivanje rastegnuti u dugi izdah. "Pretpostavljam da je prekasno
za to..."
"Carska etvrt", Phinarsa se ispriavao, "je jednostavno prevelika, Visosti."
"Onda moramo prijei u napad!" Imhailas usklikne. Do tog trena, naoiti se Uzvieni kapetan iz
petnih ila trudio izmaknuti kroz pukotine njezine carske panje, oiju paljivo otvorenih od sigurnosti da
e njega smatrati odgovornim. Sigurnost Carske etvrti bila je njegova jedina odgovornost.
"To je tono za svaki dogaaj", Maithanet e ozbiljno. "Ali ima jo jedna mogunost koju bismo
trebali razmotriti..."
Esmenet se zatekla kako zuri u Sharacinthinog pepeljastosivog tjelesnog uvara, posve otupjela na
sam prizor. Smrad propadanja ve se irio hodnikom, kao talog poremeen u vodi. Koliko je apsurdno
da vode ovu raspravu - ovo ratno vijeanje - ovdje u prisustvu istih tih slikovitih ostataka koje su se
nadali zakopati? Ljudi su ubijeni, cijeli su ivoti ugaeni, a oni ovdje stoje i spletkare...
No opet, shvati ona, ivi uvijek moraju gledati dalje od mrtvih - ako im se ne ele pridruiti.
"Moramo se pobrinuti da se ovaj zloin kao takav osudi", ree ona. "Rijetki e nam povjerovati, ali
ipak, nuno je da se provede istraga i da Uzvieni istraitelj bude netko tko je na glasu po svojem
integritetu."
"Jedan od Patrijarha drugih Kultova", Maithanet ree, prouavajui zamiljeno tepihe. "Moda
Yagthruta..." Podigne pogled do njezinih oiju. "On je zagrien koliko i njegov Bog-zatitnik kad je u
pitanju ritualna zakonitost."
Esmenet je samo potvrdno kimala. Yagthruta je bio Momijski Patrijarh, poznat ne samo po tome to je
prvi Thunveranin koji je doao do tako visokog poloaja, ve i zbog svoje navodne pobonosti i iskrenosti.
Navodno je putovao preko Meneanora od Tenrvera do umne u obinom amcu - ako to nije bio savren
iskaz vjere, nita nije. Sto je najbolje od svega, njegovo barbarsko porijeklo izoliralo ga je od ljage rijaha
ili Carskih inovnika-aparata.
"Odlino", ree ona. "U meuvremenu, apsolutno je kljuno da pronaemo Psatmu Nannaferi..."
"Doista, Visosti", Imhailas ree, kimajui toliko pompozno da je to bilo gotovo komino. "Kao to
Khirgvvi kau, bezglava zmija nema zube."
Esmenet se namrti. Kapetan je imao naviku pompozno deklamirati budalaste poslovice - iz nekog
popularnog svitka aforizama, nesumnjivo. Obino joj je to bilo simpatino - nije bila nesklona pratati
naoitim mukarcima na njihovim osebujnostima, pogotovo kad im je ona motiv - ali ne u ovako
ozbiljnim stvarima, i nikako ne u prisustvu potpunog krvoprolia.
"Bojim se da nemam to novo dodati, Visosti", Phinersa ree, zvjerajui pogledom po prizorima rata i
trijumfa du zidova. "Jo uvijek mislimo da je negdje u Shigeku. Mislimo. Ali dok Fanimljani haraju
cijelom duinom rijeke Sempis..." Oi mu zaokrue natrag eda bi ustuknule istog trena kad su susrele
njezine.
Esmenet grimasom odgovori na tu dilemu. Nakon to je proveo godine samo u bijegu, Fanaval ab
Kascamandri je iznenada postao agresivan, izvanredno agresivan, uspjeno je presjekao kopnene rute
prema Eumarni i Nilnameu i, prema posljednjim izvjetajima, hara utvrenim gradovima na samoj rijeci
- koristei ni manje ni vie nego Cishaurime\ Cijeli je Shigek u kaosu - to je upravo onakva strka koja je
Vrhovnoj majci potrebna.
Slabost, shvati ona. Nanjuili su slabost, svi neprijatelji Novog Carstva, bili oni pogani ili Ortodoksni.
"Osim ako ne izdate naloge za uhienje Vrhovne sveenice," Phinersa nastavi, "jednostavno neemo
pronai tu Nannaferi."
Dakako, pod "uhienjem" je mislio na muenje. Esmenet shvati da gleda u Maithaneta. "Trebala bih
to razmotriti... Moda, ako na Uzvieni istraitelj bude voljan Sharacinthino umorstvo pripisati
ibs@crostuff.net 144
nekakvoj zavadi unutar Kulta, to bude izlika koju trebamo..."
rijah od Tisue Hramova napui usne. "Moramo postupati oprezno. Moda bismo se trebali
konzultirati s Aspektom-Carom, Carice."
Esmenet osjeti kako joj se pogled pootrava.
Zato? odjednom se pitala. Zato ti Kellhus ne vjeruje?
"Na prvi prioritet", izjavi ona kao da nije ni progovorio, "je pripremiti se za mogue nemire. Phinersa,
morate regrutirati pijune. Imhaila-se, morate se pobrinuti da je Carska etvrt sigurna - ne elim da se
ovo ponovi! Recite Ngarauu da se moramo opskrbiti za sluaj opsade. I kontaktirajte generala Anthirula,
neka opozove jednu od Arcongkih kolona."
Na trenutak su svi stajali nepomini kao i mrtvaci.
"Krenite! Obojica! Odmah!"
Prenuti u pokret, dva mukarca poure putem kojim su doli, jedan visok i blistav u svojem
ceremonijalnom oklopu, drugi mraan i teku u svojim crnim svilenim haljama. Esmenet je muilo
uvjerenje da je Phinersa naas pogledao Maithaneta traei potvrdu...
Toliko pogleda. Toliko strepnji. Uvijek nas zamrenosti shrvaju. Uvijek nam labirint drugih otme na
put.
Moj sini je mrtav.
No uguila je bojazni i zurila ravno u rijaha od Tisue Hramova. "pijuni lanih lica", ree ona i
odjednom joj se zavrti od iscrpljenosti, poput vodonoe koji balansira s jednim kragom previe. "Misli
da su ovo uinili pijuni lanih lica."
262 R. Scott Bakker
Anasurimbor Maithanet odgovori s njemu nesvojstvenim oklijevanjem. "Ovaj mije zaokret u
zbivanjima... neodrediv."
Tada je obuzme sjeanje, ne toliko na dogaaj koliko na osjeaj, nejasan dojam da je napadnuta i
opkoljena, na onaj nedostatak daha svojstven ljudima pod opsadom. Sjeanje na Prvi sveti rat.
Na trenutak joj se uinilo da osjeti smrad kunog opsega Caraskanda.
"Kellhus mi je rekao da e doi", Esmenet ree.


















ibs@crostuff.net 145
oglavlje

trinaesto
CONDIA

Prokletstvo proizlazi ne iz pukog izgovaranja magije, jer nita na ovome svijetu nije puko.
Niti jedan in nije tako izopaen, niti jedna grozota tako opscena, da bi bila izvan spasa koji
nosi moje Ime.
ANASURIMBOR KELLHUS,
NOVUMARCANUM
Proljee, 20. novocarska godina (4132. godina Kljove), Condia
U Sakarpusu, leuneraal, ili pogrbljeni (prozvani tako zbog svoje navike da se grbe nad svojim svicima)
toliko su prezreni da je obiaj da se konjanici i njihovi blagodarnici kupaju nakon openja s njima. Stanovnici
Sakarpusa slabost smatraju nekom vrstom bolesti, neime to treba odagnati razliitim pravilima interakcije i
ritualnim ienjima. A nitko nije toliko slab kao leuneraal.
Meutim, Sorweelov novi uitelj, Thanteus Eskeles, nije bio tek pogrbljeni ovjek. Bio je daleko vie. Da
je bio tek obian uenjak, Sorweel bi imao luksuz tih pravila. No on je uz to bio i arobnjak - Uenjak iz
Tromorja! - a to je sve... kompliciralo.
Sorweel nikad nije sumnjao u Kljovu, nikad nije sumnjao u to da su arobnjaci hodajui prokletnici. No
koliko se god trudio, nikad nije uspio uskladiti to uvjerenje sa svojom fasciniranou. Kroz sva svoja
bezbrojna sanjarenja o Tromorju, nita ga nije toliko oaravalo kao kole. Kako bi bilo, esto se pitao, imati
glas kojim bi mogao nadglasati Svetu pjesmu Svijeta? Kakav bi ovjek doveo u pitanje vlastitu duu u
zamjenu za takvu dijabolinu mo?
Kao rezultat, Eskeles mu je u isti mah bio uvreda, ali i zabranjena prilika - kontradikcija, kao i sve
vezano uz Tromorje.
Uenjak Mandata pridruio bi mu se svakog jutra, obino unutar sat vremena otkad bi mar krenuo, a
onda bi provodili vrijeme uz jednu napornu jezinu vjebu za drugom. Iako gaje Eskeles uvjeravao u
suprotno, Sorweelov se jezik protivio zvukovima i strukturi shevikog. Cesto bi kolutao oima sluajui
Eskelesov monoton govor. Ponekad se bojao da e se onesvijestiti i skljokati iz sedla koliko su lekcije bile
dosadne
Jednom je zaduio Zsorongu da ga sakrije meu svojom svitom, toliko je poeo strepiti pred
arobnjakovom pojavom. Princ prestolonasljednik ga je odmah izdao, ali ne prije nego se dovoljno
nasmijao prizoru Uenjaka koji jae u potrazi za njim i krivi vrat u ovu i onu stranu. Stari Obotegwa,
objasnio je, umorio se od razgovaranja za dvoje.
"Osim toga," rekao je, "kako moemo biti sigurni da uope razgovaramo jedan s drugim? Moda stari
vrag sve to izmilja da moe umirati od smijeha."
Obotegwa je samo namignuo i vragolasto se nasmijeio.
Eskeles je bio udan ovjek, pretilan za sakarpske standarde, ali manje debeo od mnogih koje je
Sorweel vidio u Kunji. inilo se da mu nikad nije hladno, iako je nosio samo crvenu svilenu tuniku preko
tajica, otvorenu tako da otkriva crne kutrave dlake koje su mu se penjale od trbuha do brade, i koje pak ni

ibs@crostuff.net 146
nauljene nikad nisu bile sasvim obuzdane. Imao je prijazno, ak veselo lice visokih jagodica pod
prijateljskim pra-seim oima. To sve, u kombinaciji sa ivahnim, ak bezbrinim stavom, inilo ga je
osobom koju je iznimno teko ne voljeti, unato njegovu arobnjakom pozivu i smekastoj nijansi
njegove ketvake koe.
Isprva je Sorweel jedva razumijevao i rije od onoga to je govorio jer je imao jak naglasak. No ubrzo je
nauio sluati kroz njegove esto bizarne izgovore. Saznao je da je ovjek proveo nekoliko godina u
Sakarpusu kao sudionik u Mandatovom tajnom zadatku gdje se pretvarao da je trgovac iz Tromorja.
"Grozno, grozno razdoblje za nekoga poput mene", rekao je.
"Pretpostavljam da su vam nedostajali junjaki luksuzi", Sorweel je podrugljivo odgovorio.
Debeljko se nasmijao. "Ne-ne. Pobogu, ne. Da znate to ja i ljudi poput mene sanjamo svake noi,
Visosti, shvatili biste nau duboku sposobnost da cijenimo najjednostavnije stvari. Ne. Zbog vaih hordi
Chorae... Uistinu je to nevjerojatno, zapravo, ivjeti u tolikoj blizini tolikih Drangulija..."
"Drangulija?"
"Da. Tako ih mi Uenjaci zovemo - Chorae, naime. Iz manje-vie istog razloga iz kojeg vi Sakarpi
Srankove nazivate - kako ono? Ah, da, poljskim takorima."
Sorweel se namrti. "Zato to to jesu?"
Unato svojoj dobroj volji, Eskeles ga je znao ponekad lukavo odmjeravati, kao da je mapa izvaena iz
vatre. Neto to treba itati oko nagorenih dijelova.
"Ne-ne. Zato jer vam je potrebno da to budu."
Sorweel je dobro razumio to je debeljko mislio - ljudi esto koriste lake rijei da umanje velike i strane
stvari - no prava je lekcija, shvati on, bilo neto posve drugo. Odluio je nikad ne zaboraviti da je Eskeles
pijun. Da je agent Aspekta-Cara.
Uenje jezika, Sorweel je brzo spoznao, posve je drugaije od bilo kojeg drugog uenja. Isprva je mislio
da e to biti stvar jednostavne supstitucije, zamjene jednog seta zvukova drugim. Nije znao nita o neemu
to je Eskeles nazivao gramatikom, ideji da nekakav nevidljivi mehanizam sve to govori vee u obrasce.
Izrugivao se arobnjakovu ustrajanju da prvo naui vlastiti jezik prije nego se upusti u uenje drugog. No
obrasce nije mogao porei ma koliko se elio usprotiviti debeljku i njegovu glatkom samozadovoljnom
smijeku, morao je priznati da ne moe govoriti a da ne upotrebljava nekakve subjekte i predikate, imenice i
glagole.
Iako je glumio stav rezerviranog prezira - ipak je bio u prisutstvu leuneraala - Sorweela je to nemalo
brinulo. Kako moe znati te stvari a da ih ne zna? I ako je neto tako duboko kao to je gramatika moglo
izmicati njegovoj svijesti - do te mjere da jednostavno nije postojalo - to mu jo ui u dnu due?
I tako je ustanovio da je uenje jezika neto najprofinjenije to ovjek moe initi. Ne samo da zahtijeva
ovijanje razliitih zvukova oko samih kretnji vlastite due, nego ukljuuje i uenje ve nekako poznatih
stvari, kao da mnogo od onoga to on jest postoji odvojeno od njega. Uz te je prve lekcije dolo svojevrsno
prosvjetljenje, dublje razumijevanje sebe.
A nita od svega toga lekcije nije uinilo ita manje dosadnima. No sreom, Eskelesova bi strast za
shevikim poela opadati sredinom poslijepodneva i njegovo disciplinirano ustrajanje na vjebama bi po-
pustilo. Na nekoliko bi sati, barem, putao mladoga kralja da udovolji svojoj znatielji o razliitim stvarima.
Sorweel je proveo mnogo vremena izbjegavajui teme koje su ga zbilja zanimale - magiju jer se bojao da je
grena, i Aspekta-Cara iz razloga koje nije mogao dokuiti - i ispitujui ga o Tromorju i Velikoj kunji.
Tako je saznao jo pojedinosti o Srednjem sjeveru i njegovim narodima: Galeoanima, Tvdoncima i
Thunyeranima. O istonim Ketvaanima: Cengemima, Conrivanima i Ainonjanima. Te o zapadnim
Ketyaanima: prije svega Nansurcima, Shigenima, Kianjanima i Nilnameanima. Eskeles, koji je, Sorweel
je poinjao shvaati, bio jedan od onih tatih ljudi koji se nikad ne doimaju arogantnima, govorio je o svim
tim narodima samouvjereno i sa zloestim cinizmom nekoga tko je proveo ivot putujui. Svaki je narod
imao svoje prednosti i slabosti: Ainonjani su, primjerice, podmukli spletkari, ali se previe enskasto
ponaaju i odijevaju; Thunverani su okrutni u borbi, ali su bistri otprilike kao pekmez - kako je to Eskelez
sroio. Sorweelu je to sve bilo neobino zanimljivo, iako je arobnjak bio jedan od onih ljudi iji ivi
entuzijazam zapravo umrtvljuje umjesto da oivljava temu razgovora.
Onda je, jednog popodneva nakon nekoliko dana poduke, Sorweel prikupio dovoljno hrabrosti da
spomene Aspekta-Cara. Prenio mu je -u skraenom obliku jer ga je bilo sram - priu koju mu je Zsoronga
ibs@crostuff.net 147
ispriao o izaslanicima koji su si presjekli grkljane pred Zeumskim Kraljem Satakhanom. "Znam da je on va
gospodar..." zavrio je nespretno.
"to s njim?" Eskeles odgovori nakon zamiljene pauze.
"to... Stoje on?"
arobnjak kimne kao to to ine ljudi kojima su se potvrdile brige. "Doite", ree on zagonetno i potjera
mazgu u kas.
Kidruhl obino jae blizu ela sredine Velike kunje odakle ih mogu poslati u bilo kojem smjeru s
obzirom na slabu mogunost napada. No vijest o kretanjima Srankova na zapadu dovela je do njihova
premjetanja na krajnji lijevi bok. To je znailo da se arobnjak i njegov tienik nisu morali probijati ni
teko ni daleko da bi se oslobodili kolona koje su se sporo nizale. Smijean na svojoj mazgi - s nogama
ispruenim umjesto svinutim, mase gotovo jednake kao ivotinjine - Eskeles se probijao po izboinama
dugog niskog brijega. Sorweel ga je slijedio i naizmjence se smijeio prizoru arobnjaka i mrtio zbog
njegovih nakana. Onkraj vrha brijega, dalje su se doline penjale prema horizontu, veim dijelom boje
kostiju, ali proarane sivim i pepeljasto crnim zavijucima. Zelenilo bujnijeg krajolika juga postala je tek
maglica.
Zagledan u daljinu, arobnjak zauzda mazgu i zaustavi se na vrhu gdje mu se pridruio i
Sorweel. Zrak je bio svje i prohladan.
"Tako je suho", Eskeles ree ne pogledavi ga.
"Cesto je tako. Nekih godina sve trave umru i otpue ih vjetar... Tako bar kau."
"A ono", Eskeles nastavi i pokae prema sjeverozapadu. "Stoje ono?"
U daljini je bila kidruhilska patrola, linija siunih konja, no Sorweel je znao da Eskeles pokazuje iza
njih. Nebo je bilo zdjela beskrajnog tirkiza. Ispod njega zemlja se dizala u nizu izboina, a onda se
irila i plavila se u nizu ravnina i nabora, nalik na ator kojem su sputeni tapovi. S ove i druge
strane horizonta golema je traka presijecala dolinu, proarana crna i siva prema sredini i
izblijedjela u prirodnu strukturu okolnih travnjaka na rubovima.
"Velika krda", Sorweel ree, budui da je mnogo puta vidio takve kolone. "Jeleni. Bezbroj
jelena."
arobnjak se okrene u sedlu i kimne natrag prema smjeru iz kojeg su doli. Povjetarac mu
povue ealj dlaka iz brade.
"A to biste rekli da je onol"
Zbunjen, Sorweel zakrene konja i pogleda za Eskelesovim zamiljenim pogledom. Od pada Sakarpusa
nije pogledao Veliku kunju s njezina ruba pa se zaprepastio razlikom gledanja izdaleka neega to ga je
okruivalo. Dok se prije inilo da se svijet kotrlja u nepominim masama, sada su se mase
kotrljale preko nepominog svijeta. Tisue i tisue figura, rasprenih poput zrnja, baenih poput niti,
isprepletenih u tepihe koji se polako nadimaju i postupno se uljaju po leima zemlje. Oruje je
svjetlucalo prema horizontu.
"Velika kunja", zauje se kako govori.
"Ne."
Sorweel je ispitivao nasmijeene oi svojeg uitelja.
"Ovo," Eskeles objasni, "ovo... je Aspekt-Car."
Smuen, Sorweel se mogao samo ponovno okrenuti prizoru. Iako nije mogao biti siguran, uinilo
mu se da vidi zastavu samog Aspekta-Cara kako se izdie iz dalekih gomila: bijela svilena zastava
veliine jedra, s izvezenim jednostavnim krvavocrvenim Cirkumfiksom. Pod udarcima nevienih
sveenika, Interval je brujao lukom neba, dubok i rezonantan, i blijedio kao i uvijek u ratama
presuptilnim da bi ih se moglo opaziti, tako da nikad nije mogue biti siguran kad je prestao zvoniti.
"Ne razumijem..."
"Mnogo je, mnogo naina na koje moemo rasjei svijet, Vaa Visosti. Sjetite se samo kako razliite ljude
poistovjeujemo s njihovim tijelima, s poloajima koje zauzimaju u prostoru i vremenu. Budui da smo
naslijedili takav nain razmiljanja, pretpostavljamo da je on jedini prirodan, da je to jedini nain. Ali to
ako ovjeka poistovjetimo 5 njegovim mislima - to onda? Kako bismo odredili granice? Gdje bi
ibs@crostuff.net 148
poinjao, a gdje zavravao?"
Sorweel je samo zurio u njega. Proketi leuneraal.
"Jo uvijek ne razumijem."
arobnjak se neko vrijeme samo mrtio u tiini, a onda odluno proguna i nagne se unatrag u
sedlu da prokopa po jednoj od svojih torbi. Dahtao je i psovao na nekom egzotinom jeziku dok je
ispipavao svoje stvari - napor zakretanja otraga i u stranu oito mu je predstavljao naprezanje. Bez
upozorenja sjae s tekim "Uuuf!" i pone na isti nain rovati po drugoj torbi. Tek kad je pretraio torbu na
pozadini - nainjenoj od istroene koe kao i ostale - pronaao je to je traio: malu vazu ne veu od djeje
podlaktice i jednako tako bijelu. S trijumfalnim izrazom na licu prui je prema suncu: porculan, jo jedan
luksuz Tromorja.
"Doite-doite", pozove Sorweela, lupajui lijevom izmom po travi da obrie mazginu balegu s
pete.
Sonveel zavee uzde za vrh mazgina sedla i pouri za arobnjakom koji je hodao udarajui nogama po
travi spljotenoj od zime - da obrie jo balege, mladi kralj je pretpostavljao, barem dok Eskeles nije
uskliknuo, "Aha!" kad je spazio okrugao kamen kako se izdie iz trave.
"Ovo se zove philauta", arobnjak ree, podigne krhku vazu i pro-trese je. Iznutra se zauje odsjeeni
tropot. Sunevo svjetlo razotkrije desetke sitnih kljova koje su se pojavile njezinom visinom. "Koristi se
za sakramentalne rtve ljevanice..."
Razbije je o povrinu kamena. Na svoj jad, Sorweel se lecne.
"Sad gledajte", Eskeles ree i une nad krhotine tako da mu je trbuh visio izmeu koljena. Mala
replika vaze - koja je tropotala iznutra, Sorweel shvati - leala je pod arobnjakovom masom, ne vea od
palca. Inae su komadii leali razbacani po kamenu i izmeu vijugavih niti lanjske trave, neki mali kao
maje kande, neki veliine zuba, a neki veliki poput novia. arobnjak zdepastim prstima potjera pauka,
a onda podigne jedan od sitnijih komadia, jedva vei od ivera, na bljetavo svjetlo.
"Due imaju oblike, Sorweel. Pomislite koliko se ja razlikujem od vas" - podigne drugu krhotinu da mu
predoi kontrast - "ili kako se vi razlikujete od Zsoronge", ree i podigne jo jednu. "Ili" - ubere vei
fragment - "sjetite se svih od Stotine Bogova i kako se oni razlikuju jedni od drugih, Yatwer i Gilgaol. Ili
Momas i Ajokli." Sa svakim je imenom podigao jo jedan fragment veliine novia."
"Na Bog... ukupni Bog, razlomljen je u bezbroj komadia. I to nam daje ivot, to ini vas, mene, ak i
najnieg roba, svetima." Pokupi nekoliko komada u mesnati dlan. "Nismo jednaki, sasvim sigurno nismo,
ali svejedno ostajemo fragmenti Boga."
Paljivo odloi svaki komadi na vrh kamena, a onda se pozorno zagleda u Sorweela. "Razumijete li to
govorim?"
Sorweel je razumio, i to toliko da se najeio sluajui arobnjakove rijei. Razumio je vie nego to je
htio. Kiiinnatski sveenici imali su samo pravila i prie - nita ovakvo. Nisu imali odgovore koji...
objanjavaju stvari.
"Ali..."
Mladi kralj umukne, poraen slabou u vlastitu glasu.
Eskeles kimne i nasmijei se, tako oito zadovoljan samim sobom da je izgledao sve prije nego
arogantno ili bahato. "Ali stoje Aspekt-Car?" upita on i dovri Sorweelovo pitanje.
Prstima ieprka okrhnutu repliku vaze iz trave pod svojim lijevim koljenom. Primi je izmeu palca i
kaiprsta, sjajnu i glatku poput stakla, identinu originalnoj philauti po svemu osim po veliini.
"Ha?" Uenjak se nasmije. "Jel'? Vidite li? Dua Aspekta-Cara ne samo da je vea od dua ljudi, nego
ima isti oblik kao Pra-Dua."
"Mislite... va Bog svih Bogova?"
"Na Bog svih Bogova?" arobnjak ponovi odmahujui glavom. "Stalno zaboravljam da ste poganin!
Pretpostavljam da mislite da je ilnri Sejenus nekakav demon!"
"Pokuavam", Sorweel odgovori, odjednom zaarena lica. "Pokuavam shvatiti!"
"Znam-znam", Uenjak ree, ovoga se puta cerei vlastitoj gluposti. "O Kasnijem Proroku razgovarat
emo, hm... kasnije..." Sklopi oi i zatrese glavom. "U meuvremenu, razmislite o ovome... Ako je dua
ibs@crostuff.net 149
Aspekta-Cara izlivena u istom obliku kao i Boja, onda..." Utihne kimajui glavom. "Ha? Je VI Ako..."
"Onda... je on Bog u malome." Nekakav nadnaravni uas doao je s tim rijeima.
arobnjak se nasmijei, a zubi mu bijahu iznenaujue bijeli i ravni u usporedbi s tamnom pohabanom
bradom. "Pitate se kako to da su toliki ljudi spremni marirati s njim do kraja svijeta? Pitate se to bi moglo
nagnati ljude da presijeku vlastiti vrat zbog njega. Pa onda, evo vam odgovora..." Nagne se naprijed,
ukoenim dranjem ljudi koji misle da znaju istine po kojima se prosuuje svijet. "Anasurimbor Kellhus;e
Bog svih Bogova, Sorweele, koji je doao hodati meu nama."
Nekako je Sorweel pao iz unja na koljena. Bio je i dalje bez daha i zurio u Eskelesa. Pomaknuti ruke ili
ak trepnuti znailo bi zadrhtati i proliti se, razotkriti se kao neto od pijeska.
"Prije njegova dolaska, ja i moja vrsta bili smo prokleti", arobnjak nastavi, iako se inilo da govori vie
za sebe nego za Sorweela. "Mi Uenjaci mijenjali smo ivot u moi za vjenost u mukama... Ali sada?"
Prokletstvo. Sorweel osjeti kako mu hladnoa mrtve zemlje natapa tajice. Bol mu se popne u koljena.
Njegov je otac umro u magijskoj vatri - koliko se puta Sorweel muio tom milju, zamiljajui krikove i
vritanje, tisue kipuih noeva. No ono to je Eskeles govorio...
Znai li to da jo uvijek gorP.
Uenjak Mandata zurio je u njega, oima rairenim i vedrim od nekakve beskompromisne radosti, poput
ovjeka u zanosu zaljubljenosti, ili kockara kojeg je iz ropstva izbavilo nemogue bacanje tapia s brojevima.
Kad je progovorio, neto vie od divljenja - ili ak oboavanja - treperilo mu je u glasu.
"Sad sam spaen."
Ljubav. Govorio je s ljubavlju.
Umjesto da ode u Zsorongin paviljon te veeri, Sorweel je podijelio tih obrok s Porsparianom u
obijeljenoj atmosferi vlastitog atora. Sjedio je na rubu svojeg kreveta, glave pognute nad kipuom
kaom, svjestan da shigeki rob zuri u njega bez rijei, ali ga nije bilo briga za to. Ispunio ga je nekakav
zaetak zbunjenosti, one koja je prevrnula alicu njegove due i razlila mu se kroz tijelo, poput tromog
arenja. Zvui Velike kunje s lakoom su dopirali kroz tkaninu, bubnjali i tutnjali sa svih strana.
Osim s neba. Nebo je bilo tiho.
I zemlja.
"Anasurimbor Kellhus je Bog svih Bogova, Sorweele, koji je doao hodati medu nama..."
Ljudi esto donose odluke neposredno nakon vanih dogaanja, makar samo da bi se pretvarali da
imaju nekakvu kontrolu nad vlastitim preobrazbama. Sorweelova je prva odluka bila da ignorira ono to
se dogodilo, da okrene lea onome stoje Eskeles rekao, kao da nepristojnost moe otjerati njegove rijei.
Njegova druga odluka bila je da se smije -smijeh je uvijek dobar tit protiv svega budalastog. Ali nije
mogao ukrotiti dah da to provede u djelo.
Onda je konano odluio razmisliti o Eskelesovim rijeima, pa makar samo da bi se pretvarao da ga
nisu ve obuzele. to ima loe u razmiljanju?
Kao djeak, veinu svojeg samotnog igranja provodio je u uruenim dijelovima oeve palae,
pogotovo u takozvanom Zaraslom vrtu. Jednom, dok je tragao za izgubljenom strijelom, primijetio je
mladicu jablana koja je niknula iz neke daleko baene sjemenke u dudovu gutiku. Zanimalo ga je hoe li
preivjeti ili nee pa ju je obilazio s vremena na vrijeme i promatrao njezin polagani trud u sjeni.
Nekoliko je puta ak upuzao u mahovinom obraslu unutranjost gutika, migoljei se na leima, i
prislonio obraz uz stabljiku novoroene biljke da bi je gledao kako se prua uvis i van prema obeanju
svjetla koje je sjalo kroz mreu lia gorskog duda. Danima i tjednima je posezala, tanka u beivotnom
trudu, upinjala se za trakom zlatne topline koja se sputala s neba poput ruke. A onda ju je konano
dodirnula...
Zadnji put kad je pogledao, samo par tjedana prije pada grada, stablo je stajalo uspravno, osim u
uspomeni na onaj prvi pregib na deblu, a dudov grm je ve odavno propao.
Ima neto loe u razmiljanju. Ne samo da je to znao - osjeao je to.
Ono to mu je Eskeles pokazao imalo je mo... smisla. Ono to mu je Eskeles pokazao objanjavalo je
ne samo Aspekta-Cara... nego i njega samog.
"... svejedno ostajemo fragmenti Boga."
ibs@crostuff.net 150
Jesu li zato Kiiinnatski sveenici zahtijevali da se svi misionari iz Tromorja spale? Je li im zato slina
prskala usne kad su dolazili njegovu ocu sa svojim zahtjevima?
Jesu li bili grmlje koje se boji stabla meu sobom?
"Stalno zaboravljam da ste poganin!"
Kad je pao mrak i Porsparianovo disanje utonulo u dugo hrapavo hrkanje, Sorweel je leao budan i
morile su ga misli koje su padale jedna za drugom - nije ih mogao izbjei. Kad se sklupao pod pokrivaima,
inilo mu se da ga vidi kao onog dana rat, kie i grmljavine, Aspekta--Cara, vitice kose koje su se cijedile
oko njegova duguljastog lica, bradu podrezanu i ispletenu kao u junjakih kraljeva, oi tako plave da su
izgledale kao pogled u neki drugi svijet, bljetavu, zlatnu figuru kako hoda u svjetlosti nekog drugog
vremena, nekog sjajnijeg sunca.
Prijateljsko mrtenje pa lagan smijeh. "Rijetko sam ono to moji neprijatelji oekuju, znam."
I Sorweel ree sebi, zapovijedi sebi, oblikuje usnama oko stisnutih zuba, Ja sam oev sin! Pravi sin
Sakarpusa!
Ali to ako...
Ruke ga podiu s koljena. "Ti si kralj, zar ne?"
to ako bi povjerovao?
"Ja nisam osvaja..."
Probudio se, kao to mu je prelo u naviku, nekoliko trenutaka prije nego se oglasio Interval. Iz nekog je
razloga osjetio dugi udah olakanja umjesto uobiajenog gra straha. Zrak doline, dah njegova naroda, dahne
kroz ator i zakripi spojevima koje je Porsparian svezao. Tiina je bila tako potpuna da je gotovo mogao
povjerovati da je sam, da je cijeli valoviti panjak oko njegovog atora prazan do obzora - naputen za Kralja
konjanika.
Tada se oglasi Interval. Prvi pozivi na molitvu vinu se u nebo.
Pridruio se Satniji potomaka na mjestu gdje je veer prije zabodena njihova zastava, obamrlo je slijedio
upute koje je izvikivao kapetan Har-nilias. Izgleda daje i njegov poni, kojeg je nazvao Tvrdoglavi,
propitivao duu noas, jer je prvi put udesno reagirao na Sorweelove zahtjeve. Znao je da je ivotinja
inteligentna, moda i izvanredno, i da je samo iz inata odbijala nauiti njegove sakarpske kombinacije
naredbi koljenima i mamuzama. Tvrdoglavije, tovie, postao tako sporazuman daje Sorweel s lakoom
odraivao poetne vjebe u maru. ak je uo daje nekoliko Potomaka poviknulo, "Ramt-anqual!" - rije
koju je Obotegvva uvijek prevodio kao "Kralj Konjanika".
Kad mu se ukazala prilika, nagnuo se naprijed i apnuo Treu molitvu Husveltu u trzavo uho ponija.
"Jedan i jedan su jedno", objasnio je konju kasnije. "Ui, Tvrdoglavi. Jedan konj ijedan ovjek ine jednog
ratnika."
Preplavi ga val srama na pomisao "jednog ovjeka", jer on zapravo nije mukarac. Nikad ni nee biti,
shvati, s obzirom na to da se njegovo prvo jelenje nee nikad odigrati. Zauvijek dijete, bez sjena mrtvih
da mu pomognu. To ga nagna da pogleda, jo jednom, u mase koje mariraju i posve prekrivaju
njegovu okolinu. titovi i maevi. Teret koji se gega. Bezbrojne due iza bezbrojnih lica, sve se muno
kreu prema tamnoj liniji sjevera.
Kako divljenje moe srce uiniti tako malim?
Kad se Sorweel konano smjestio uz Zsorongu i Obotegvvu u koloni, zeumski princ komentirao je
njegov izmoden izraz lica.
Sorweel nije obraao panju, samo je rekao, "Kunja. Sto ti misli o tome?"
Zsorongin izraz lica promijeni se iz zamiljenog u koncentriran i zabrinut dok je sluao Obotegwin
namrteni prijevod. "Keyusu emeba"
"Mislim da bi nas mogla doi glave."
"Ali misli li da je stvarna?"
ibs@crostuff.net 151
Princ stane i zagleda se u krajolik vrtoglav od daljine. Preko kidru-hilske tunike imao je neto to je
nazivo kemtu, bijeli pojas s gustim, rukom ispisanim znakovima koji su nabrajali "bitke njegove krvi",
ratove u kojima su se borili njegovi preci.
"Pa, mislim da oni vjeruju da je stvarna. Mogu zamisliti kako to tebi izgleda, Kralju Konjanika.
Tebi i tvojem nasukanom gradu. Ja? Ja dolazim iz velikog i starog naroda, daleko monijeg od bilo
kojeg od naroda okupljenih pod okriljem Cirkumfiksa pojedinano. Pa ipak, nikad nisam vidio nita
slino. Koncentrirati toliku slavu, toliku mo, za mar na drugi kraj Earvve! To je neto to niti jedan
Satakhan u povijesti, pa ak ni Mbotetulu! nije mogao izvesti - a kamoli moj siroti otac. Sto god ovo bilo
i to god se iz toga izrodilo, moe biti siguran da e se pamtiti... Pamtiti do kraja svijeta."
Jahali su u tiini neko vrijeme, izgubljeni u mislima.
"A to misli o njima?" Sorweel upita nakon nekog vremena.
"Njima?"
"Da. Anasurimborima."
Zeumski princ slegne ramenima, ali ne, Sorweel je primijetio, prije nego se osvrnuo oko sebe. "Svi
razmiljaju o njima. Oni su kao glumci koje Ketvaani tako vole, i stoje pred amfiteatrom svijeta."
"to 'svi' kau?"
"Da je on Prorok, ili ak Bog."
"to ti kae?"
"Ono to kae tekst u oevoj povelji: da je on dobroinitelj Visokog Svetog Zeuma, uvar Sina Nebeskog
sina."
"Ne... to ti kae?"
Po prvi put Sorweel je vidio daje ljutnja ocrtala naoit profil mladia. Zsoronga natren bijesno pogleda
Obotegwu, kao da njega smatra odgovornim za Sorweelovo neumoljivo ispitivanje, a onda se okrene
mladome Kralju s blagim i neiskrenim pogledom. "to ti misli?"
"On je toliko toga tolikim ljudima", Sorweel bubne. "Ne znam to bih mislio. Znam samo da ga oni koji
provedu imalo vremena s njim, makar i najmanje vremena, smatraju nekakvim Bogom."
Princ prestolonasljednik jo se jednom okrene svojem viem obligatu, ovoga puta s upitnim pogledom.
Iako je zaneseno koraanje njihovih paralelnih konja znaio da je Sorweel Obotegvvino lice vidio samo
iskosa, bio je siguran da je vidio Obotegwu kako kima.
Dok su njih dvojica razgovarali na zeumskom, Sorweel se borio s oajem koji je izazvala spoznaja da
Zsoronga ima tajne, mone tajne, i da u usporedbi s intrigama koje ga vjerojatno okruuju, njegovo
prijateljstvo s kraljem iz druge zemlje, s kobasicom, moe biti tek razonoda. Sin Nganka'kulla vie je od
taoca, on je i pijun, potvrda u igri veoj nego to je Sorweel mogao i zamisliti. Vee ga sudbina carstava.
Kad ga je Zsoronga opet pogledao, traak veselja koje je toliko obiljeavalo njihove razgovore potpuno je
nestao i za sobom ostavio neobinu, upitnu prodornost. Gotovo kao da njegove smee oi nekako preklinju
Sorweela...
Preklinju ga da bude netko kome Visoki Sveti Zeiim moe vjerovati.
"Petatu surub"
"Jesi li uo priu o Shimehu, o Prvom svetom ratu?"
Sorweel slegne ramenima. Osjeao se u isti mah poaeno i zahvalno. Princ velikog naroda povjerava se
njemu. "Ne mnogo", prizna, oprezan da ugodi glas u isti tihi tenor kao i njegov prijatelj.
"Postoji jedna knjiga", Zsoronga ree, kiljenjem dopunjujui oklijevanje u glasu. "Jedna zabranjena
knjiga koju je napisao jedan arobnjak... Drusas Achamian. Jesi li uo za njega?"
"Ne."
Zsorongina donja usna pogurne liniju njegovih usana u izvrnuti polumjesec. Kimne, ne toliko u
znak potvrde ili odobravanja, nego kao da mu zahvaljuje na jezgrovitoj iskrenosti. "Bpo Mandatu
mbal"
ibs@crostuff.net 152
"Bio je Uenjak Mandata, kao i tvoj uitelj."
Sorweel se uhvati kako pogledava oko sebe, u strahu da bi Eskeles mogao svaki as doi. Ljudi
imaju sposobnost uti svoje ime, ak i kad je izgovoreno na drugom kraju luka svijeta. "I?"
"Pa, on je bio prisutan kad se Anasurimbor pridruio Prvom svetom ratu. Navodno mu je on bio
prvi i najdrai prijatelj - njegov uitelj, i prije i poslije Cirkumfikcije."
"Pa?"
"Pa, kao prvo, Carica - zna, ena sa srebrnih kellika, majka naeg dragog, voljenog Generala
Kavutasa - Achamian je bio njezin prvi mu. Navodno ju je Anasurimbor preoteo. I onda na kraju
Prvog svetog rata, dok rijah od Tisue Hramova kruni Anasurimbora za Aspekta-Cara, taj Achamian
ga se odrie pred svim okupljenima i tvrdi daje prevarant i obmanjiva."
Neto starog Zsoronge se vratilo, kao da se zagrijava za tra u cijeloj prii.
"Da..." Sorweel ree. "Siguran sam da sam to ve uo... ili neku verziju toga, u svakom sluaju."
"I tako on naputa Sveti rat, odlazi u egzil i postaje, kako kau, jedini vjetac u Tromorju. Samo su
ljubav i sram Carice sprijeili njegovo pogubljenje."
"Vjetac?"
Jo jedan ozbiljan prevrat u njegovu licu boje ebanovine. "Da. arobnjak bez kole."
Satnija potomaka bila je tek grupica u daleko veoj koloni kidruhilskih postrojbi, jo k tome
uoljiva, budui da su njezini pripadnici imali doputenje na grimiznim uniformama nositi ukrase iz
svojih domovina. Slijedili su kolonu preko vrha uzvisine obrasle grmljem, a onda se naslonili na stranje
oluke sedala dok su se sputali u iroku depresiju. Crna staza postala je itka od vode i blata. Sutanje
bezbrojnih kopita koja gacaju po movarnom tlu irilo se oko njih - hripanje tla koje tone. Ono to je s
kosih uzvisina izgledalo kao izmaglica pretvorilo se u oblake muica.
"I tamo je napisao knjigu?" Sorweel upita, podignuvi glas da nadglasa buku koraanja. "U egzilu?"
"Nai pijuni donijeli su mome ocu primjerak knjige prije nekih est godina i rekli su da je postala
svojevrsno sveto pismo za one koji se jo uvijek opiru Anasurimboru u Tromorju. Naslov joj je, Kompendij
Prvog svetog rata!'
"Znai, to je povijesna knjiga?"
"Samo naizgled. Unutra ima... insinuacija, razbacanih posvuda, i opisa Anasurimbora kakav je bio prije
nego je nauio Gnosu i postao gotovo svemoan."
"eli rei daje taj Uenjak Mandata znao... Daje znao to Aspekt--Carjest?"
Zsoronga zastane prije nego e mu odgovoriti, pogleda ga kao da propituje prijanje prosudbe. Meu
onima koji ele osporiti mo Aspekta--Cara, Sorweel shvati, nita ne moe biti bitnije.
"Da", Zsoronga konano odgovori. "A tako. to kae?"
"Sve to moe oekivati da bi jedan rogonja rekao. U tome je problem..."
Okolna gorljivost rascvjeta kroz Sorweelove udove. Znanje koje je trebao je tu - slutio gaje. Znanje koje
e iskopati sigurnost iz izmrcvarenih okolnosti - koje e iskupiti njegovu ast! Stegnuo je uzde toliko snano
da su mu zglobovi pobijelili. "Naziva li ga demonom?" upita gotovo bez daha. "Naziva li?"
"Ne."
Vrtoglav, zapanjen trenutak, kao da se nagnuo naprijed u oekivanju da e ga odgovor uhvatiti. "Kako
onda? Ne poigravaj se sa mnom ovako, Zsoronga! Doao sam k tebi kao prijatelj!"
Princ prestolonasljednik nekako se nasmijei i namrti odjednom. "Mora nauiti, Kralju konjanika.
Previe vukova vreba u ovim kolonama. Cijenim tvoju iskrenost, tvoj pokuaj pribliavanja, zaista, ali kad
ovako zbori... ja... ja strahujem za tebe."
Obotegwa je, dakako, ublaio ton svojega vladara. Ma koliko marljivo obligat pokuavao prenijeti duh
govora svojeg Princa, njegov je glas uvijek nosio dojam dugog i esto propitivanog ivota.
Sorweel se nae zagledan u ulatene konture jabuke svojeg sedla, toliko razliite od grubih eljeznih kuka
sa sakarpskih sedala. "to taj-taj... Achamian kae?"
"Kae daje Anasurimbor ovjek, niti demon niti bog. ovjek nevienog intelekta. Govori nam da
zamislimo razliku izmeu nas i djece..." Crnoputi ovjek zauti, namrten od koncentriranja. Imao je naviku
ibs@crostuff.net 153
zuriti dolje i lijevo kad razmilja, kao da procjenjuje toke ukopane duboko u zemlju.
"I?"
"Nije toliko vano, kae, to je Anasurimbor, ve to smo mi njemu."
Sorweel ga razdraeno pogleda. "Govori u zagonetkama!"
"Yusum pyeb/"
"Sjeti se svojeg djetinjstva! Sjeti se nadanja i strahova. Sjeti se pria koje su ti dadilje priale. Sjeti se
kako te je izraz lica uvijek odavao. Sjeti se svih naina na koje su tobom upravljali, svih naina na koje su te
oblikovali."
"Da! I?"
"To si ti Aspektu-Caru. To smo mu svi mi."
"Djeca?"
Zsoronga ispusti uzde, zamahom rairi ruke u velikoj gesti pokazivanja. "Sve ovo. Ovaj boanski status.
Ova apokalipsa. Ova... religija koju je stvorio. Sve su to lai kakve mi govorimo djeci da se pobrinemo da
postupaju onako kako mi to elimo. Da nas natjera da ga volimo, da nas potakne da se rtvujemo... To
Achamian ini se govori."
Te rijei, izgovorene kroz leu mudrog i opreznog povjerenja koje je predstavljao Obotegwa, sledile su
Sorweela do kostiju. Demoni su toliko laki! Ovo... ovo...
Kako da se dijete bori protiv oca? Kako da dijete ne... voli?
Sorweel je osjeao oajanje na svojem licu, izbezumljenost, ali je njegov stid priguila spoznaja da se ni
Zsoronga ne osjea drugaije. "Sto onda eli"? Aspekt-Car. Ako je sve ovo... prevara, koji su mu onda
stvarni ciljevi?"
Popeli su se iz plitke movare i sada dolazili na vrh niskog breuljka. Zsoronga kimne preko Sorweelova
ramena, gdje je u guvi nedaleko od njih mladi kralj vidio Eskelesovo apsurdno oblije koje je doslovno
udubilo lea svojem uspuhanom magarcu. Opet lekcije...
"To vjetac ne kae", Princ prestolonasljednik nastavi kad ga je opet pogledao. "Ali bojim se da emo ti i ja
saznati prije nego ovo ludilo zavri."
Te je noi sanjao kako se Kraljevi prepiru na starome tlu.
"Postoji predaja koja vodi u ropstvo", Uzvieni general je govorio. "A postoji i predaja koja oslobaa.
Skoro, vrlo skoro, va e narod spoznati razliku."
"Ree rob!" Harweel povie dok je stajao u cvatu plamena koji se uvijao prema van.
Kako sjajno gori njegov otac. Linije vatre lebdjele su po ilama koje su mu iskoile na rukama. Kosa i
brada bijahu zadimljena buktinja. Po koi su mu se stvarali mjehuri kao u katranu, iz kojih su se sjajile
upaljene, tekue linije vatrene masti...
Kako je prekrasno njegovo prokletstvo.
Isprva se opirao robu i galamio. Od Porspariana je vidio samo ruke u tami, ruke koje se brane, guraju, a
onda kad se Sorweel nakon nekog vremena primirio, tjee.
"Ek birim sefnarati", stari rob proape, iako je to njegovim izlomljenim glasom kao iz drvene cijevi
zvualo vie kao mrmljanje. "Ek birim sefnarati... ... ..." Ponavljao je i ponavljao, tek sjena koja klei
kraj Sorweelova poljskog kreveta.
Osvjetljenje je polako bojalo vei mrak onkraj platnenih ploha atora, polagan udah svjetlosti.
"Vidio sam oca kako gori", zakreti on robu koji ga nije razumio.
Iz nekog razloga nije se bunio protiv kvrgave ruke koja mu je poivala na ramenu. I inilo mu se udom
kako ropski grubi ispucali obrisi postaju stvarni u polumraku koji je blijedio. Sorweelov je djed poginuo na
Granici kad je on bio jo posve mali pa nikad nije upoznao popustljivu toplinu oboavanja oeva oca. Nikad
nije upoznao nain na koji godine otvaraju srca starih prema udu mladih. No inilo mu se da to vidi u
Porsparianovim neobinim, utim, nasmijanim oima, u klepetanju njegova glasa, i shvatio je da mu potpuno
vjeruje.
"Znai li to da je proklet?" upita on muklo. inilo mu se da bi to djed trebao znati. "San o izgaranju?"
ibs@crostuff.net 154
Sjena strogog prisjeanja prijee licem staroga Shigeanina i on se odgurne na noge. Sorweel
sjedne uspravno u krevetu, odsutno se ekajui po glavi dok je gledao njegove sjenovite radnje.
Porsparian se sagne da povue prostirku s travnatog tla, zatim klekne poput starice koja moli. Kao to
ga je Sorweel mnogo puta vidio da ini, poupao je travu, a zatim utisnuo crte lica u zemlju - lice koje
je izgledalo nedvojbeno ensko unato mraku.
Yatwer.
Rob prinese zemlju oima pa se pone polako ljuljati izgovarajui tiho molitvu. Naprijed-natrag,
bez nekog primjetljivog ritma, poput ovjeka koji se pokuava izvui iz uadi kojom je vezan. Mrmljao
je i mrmljao dok je svjetlo izvlailo sve vie i vie detalja iz tmine: neravan crni av na rubu njegove
tunike, uperke bijelih iastih dlaka koje su mu se penjale po podlakticama, poprijeko iscrtkane vlati
razgrnute i ugaene trave. Neka mu se silovitost uvukla u kretnje, dovoljno da Sorweel izvue noge
ispod pokrivaa i sjedne na rub. Shigeanin se poeo trzati iz jedne strane u drugu kao da ga natee
neki lanac iznutra. Pone se griti.
Sorweel skoi na noge, ruku pruenih naprijed. "Porsparian!" vikne.
No neto, neko pravilo religijskog svjedoenja moda, zadralo ga je postrani. Sjeao se incidenta
sa suzom, kad mu je Porsparian pofurio dlan, i obuzme ga izdubljujua nervoza. Osjeao se kao
komad papira, poguvan, zarolan i presavinut u oblik ovjeka. I najmanji povjetarac, inilo mu se,
mogao bi od njega napraviti zmaja i baciti ga prema luku nebesa. Kakva je ovo nova ludost?
S rukama jo uvijek na oima, starac se grio i bacakao kao da ga netko iznutra udara i trese. Dah
mu je zvidao iz rairenih nosnica. Glas mu je prtao u uguenom grgljanju...
Onda je, kao travka koja skoi uvis nakon prolaska izama, bio uspravan i miran. Porsparian
makne ruke i pogleda u zemlju oima poput crvene elatine...
Zagleda se u zemljano lice.
Sorweelu zastane dah i on trepne kao da kiljenjem pokuava odagnati ludilo. Ne samo da su robove
oi postale crvene (trik, sigurno nekakav trik!), nekako su se i usta utisnuta u zemljano lice otvorila.
Otvorila?
Porsparian naini pliticu od dlanova i spusti prste do donje usne da bi primio vodu koja je ondje
bujala. Star, pogrbljen i nasmijeen, tada se okrene svojem gospodaru i ustane. Oi su mu se vratile u
normalu, iako je znanje u njima izgledalo kao sve samo ne normalno. Zakorai naprijed, posegne.
Blato je curilo poput krvi s jagodica njegovih prstiju. Sorweel ustukne unatrag i umalo se prevali s
kreveta.
Dok je stajao pred jutarnjim sjajem platna, Porsparian je stvarno izgledao kao stvorenje nainjeno od
sjenovite zemlje, poput neeg oblikovanog od blata iz davne rijeke to gleda vjenim pogledom utih oiju.
"Slina", stari rob ree i zaprepasti ga istoom svojeg sakarpskog izgovora. "Da bude... lice... isto."
Nekoliko trenutaka Sorweel je samo zabezeknuto buljio. Otkud? Otkud je voda dola?
Kakva je ovo tromorska smicalica...
"Sakrije se", stari rob proape. "Sakrije u pogled!"
No sr razumijevanja usidrila je njegovu paniku i neto u njemu zaplae, povie od tjeskobe i olakanja.
Stari Bogovi nisu zaboravili! Sorweel sklopi oi, znajui da je to dovoljno doputenje. Osjeti prste kako mu
riu po licu, pritisak onako vrst kao u staraca koji sve ine do granica svoje snage, ne iz ljutnje, nego da
nadvladaju laku vitalnost mladih. Osjeti kako ga njezina slina u isti mah prlja i isti.
Majka koja brie lice svojega sina.
Pogledaj se...
Negdje u dolini sveenici oglase Interval: jedna nota odzvoni, ista i duboka nad krajolikom kaotinih
atora. Sunce izlazi.




ibs@crostuff.net 155
oglavlje
etrnaesto
CIL-AUJAS
Svijet je samo onoliko dubok koliko mi vidimo. Zato se budale smatraju dubokima i zato je strah
emocija otkrivanja.
AJENCIS, TREA ANALITIKA LJUDI
Proljee, 20. novocarska godina (4132. godina Kljove), juni dio planine Aenaratiol
Starost. Starost i tama.
Narodima Tromorja, Kronika Kljove bila je osnovno mjerilo starosti. Nita nije bilo starije. Nita nije
moglo biti starije. Pa ipak su se Koojelci nali u hodnicima starijim od jezika Kljove, a kamoli bjelokosti u
kojoj je urezana. Nitko im to nije morao rei, iako su ponekad pogledavali Acha-miana kao da ga preklinju
da im kae suprotno. Vidjeli su to narkano kroz svjetlo oko sebe. Osjetili su to u mirisu praine. Osjetili su
kako im se uvlai u krotke kosti i smekana srca.
Ovdje je bila slava kakvoj niti jedan narod, pleme ili ljudsko bie nee biti dorasli, i srca su im ustuknula
pred tim priznanjem. Achamian je vidio da im to lebdi na licima: usne razvuene u linije, zubi usaeni u
objeenim eljustima, oi koje neusredotoeno lutaju, prazni pogledi hvalisavaca suoenih s vlastitom
glupou. ak su i ti ljudi, tako brzi kad treba slaviti grijeh i orgije, smatrali da njihovim ilama tee Boja
krv.
Cil-Aujas im je, uz svu svoju tiinu, grmio drugaije.
Ono za to je Achamian mislio da je velika ulazna galerija ispala je podzemna cesta. Kolona hodaa ubrzo
se stopila u dvije skupine, od kojih je jedna slijedila Klerika i njegovu lebdeu toku arobne svjetlosti na
elu, a druga se nagurala oko Achamiana i njegove Surilske inkantacije osvjetljenja. Neko se vrijeme inilo
da se vie vuku nego hodaju, zblenuta banda koja zuri uvis i oko sebe, bolno svjesna svojeg neovlatenog
upada. Svi su se kutrili pred zvukom glasova. Fragmenti neega to bi mogle biti kosti pucketali su im pod
nogama. Praina im se maglila oko glenjeva.
Slike. Slike su pokrivale svaku povrinu, djevianske kao ekshumirani grobovi, natopljene u polumraku
neposvjedoenih vjekova. Stilom su odraavale Opsidijanske dveri: zidovi su presvueni slojevitim slikov-
nim reljefima, od ega je vanjski set bio poput nevjerojatno detaljne mree preko unutarnjeg, nadsvoeni na
nekih dvanaest metara. Zbog sedimentne teksture, zavijutaka boje ugljena proaranih sivim, bilo je oito da
su isklesani iz ivog kamena. Cijeli dijelovi sjali su kao smee i crno staklo. Prostrti izmeu njihovih dviju
toaka svjetlosti, zidovi su se doslovno talasali od prividnih pokreta.
Dvorana se od dveri razlikovala po tome to u njoj nije bilo znakova istroenosti. Detalji su zbunjivali
oko, od lananih oklopa neljudskih ratnika do kose ljudskih robova. Oiljci su isprugali zglobove prstiju.
Suze su tekle obrazima molitelja. Sve je bilo izraeno manijakalnom preciznou. Rezultat je bio i previe
vjeran originalu, Achamian je zakljuio, koncentracija previe opsesivna. Scene nisu toliko slavile ili
portretirale, inilo se, koliko otkrivale, do te mjere da je bilo bolno gledati poteze slika u prolazu, parade
naslagane na parade, cijele vojske isklesane ovjeka po ovjeka, rtvu po rtvu, ratovale su bez daha i buke.
Pir-Pahal, Achamian shvati. Cijela je dvorana bila posveena njemu, toj velikoj i davnoj bitki izmeu
Neljudi i Inchoroija. ak je uspio prepoznati glavne aktere: izdajnika Nin'janjina i njegova vladara Cu'jaru
Cinmoija, Neljudskog Cara. Silnog junaka Gin'gurimu s rukama poput ljudskih bedara. I Kralja Inchoroija,

ibs@crostuff.net 156
Sila, oklopljenog truplima, s udovinim roacima uza se, krilatim nemanima stranih udova, klateih falusa
i lubanja usaenih u lubanje.
Achamian je umalo posrnuo kad je vidio apljansko koplje visoko podignuto u Silovim definiranim
rukama.
"Ovi stvorovi..." Mimara proape pokraj njega.
"Inchoroi", Achamian promrsi. Sa svojevrsnim uenjem pomisli na Kellhusa i njegovu Veliku kunju na
suludom maru preko poharanog sjevera do Golgotteratha. Rat prikazan na ovim zidovima, shvati on, nikad
nije zavrio, ne uistinu.
Deset tisua godina bola.
"Ovo su njihova sjeanja", Achamian ustanovi da govori naglas. "Neljudi su uklesali svoju prolost
u zidove... da postane besmrtna kao i njihova tijela."
Lica nekolicine skalpera okrenu se prema njemu, neka u oekivanju, neka razdraeno. Govorenje se
inilo nekako svetogrdnim, poput zlonamjernog ogovaranja u svjetlu pogrebne lomae.
Hodali su i hodali, sve dublje u utrobu planine. Prolazile su milje bez kraja ili krianja, samo
zaraeni zidovi utisnuti na dubinu ispruene ruke. Put pred njima rastvarao se iz tmine. Iza njih, svjetlo
ulaza smanjilo se u zvijezdu, samotnu na polju potpune crnine.
Onda zastraujue iznenadno, iz tame izrone druga vrata. Nekoliko uzdaha odjekne ustajalim
zrakom. eta posrui stane.
Pred njima su se izdizala dva vuka, uspravni kao ljudi sa svake strane nezatvorenih dveri, izbuljenih
oiju i ispiaena jezika. Kontrast je bio dramatian. Nije vie bilo detaljnosti podzemne ceste,
zamijenio ju je stariji, vie totemski senzibilitet. Svaki je vuk bio tri vuka, ili isti vuk u tri razliita
trenutka, izrezbarene glave iskrivljene u tri zasebne poze, sa stiliziranim izrazima u rasponu od
tuge do okrutnosti, kao da su drevni majstori prenijeli itavu ivotinjsku egzistenciju u jedan moment
kamena. Natpisi su okruivali oplate svakog, gusto zbijeni u okomite stupove, piktogrami poput
numerikih rezova, istovremeno elegantni i primitivni. Auja-gilcunni, Achamian shvati, takozvani
prvi jezik, toliko star da su ga i Neljudi zaboravili itati i govoriti - to je znailo da su te dveri
Neljudima morale biti stare kao to je Kljova ljudima. Sve na njima govorilo je o primitivnim duama
koje su se probudile za suptilnosti umjetnikih divota...
Neto nije bilo u redu. Achamian osjeti da se ljulja na nogama, s vrtoglavicom kao da je
prenaglo skoio iz drijemea. I Mimara zatetura, stavi obje ruke na elo i nasloni ih iznad obrva kao
ator. Nekoliko se mazgi uplailo pa su toptale i trzale se oko uadi. U zraku nije samo bol godina bila.
Bilo je tu... jo neto, nekakav nedostatak, okomit na geometriju stvarnosti, koji je uvijao njezine linije
svojim spiljskim usisavanjem. Neto to je aputalo iz tame izmeu isklesanih zvijeri.
Neto poput ponora.
Dveri su se ljuljale pred vjeevim oima, ne toliko portal koliko rupa.
Bez upozorenja, Klerikovo svjetlo se pojaa, izbijeli visine kamena. S velikih njuaka vukova
iznad njih protegnu se sjene. Neovjek se okrene pred ulazom, spaljen osvjetljenjem. Nekolicina
podigne ruke da zaklone svjetlo.
Njegov glas zaori se okolnom tamom.
"Kleknite..."
Koojelci su zapanjeno piljili u njega, gledali ga kako pada na koljena. Na trenutak su njegove oi
neusredotoeno buljile, a onda je pogledao ljude koji su stajali oko njega, a izraz lica mu se polako napinjao.
Povrijeene crte penjale su mu se po tjemenu.
"Kleknite!" drekne.
Sari zahihoe, iako je smijeak koji mu je razdvojio kozju bradicu izgledao sve samo ne kao da se
zabavlja. "Klerie. Smiri se..."
"Ovo je rat koji nam je slomio kimu!" Neovjek je grmio. "Ovo... Ovo! Svi Zadnjerodeni, djedovi i
sinovi, okupili su se pod bakrenim zastavama Siola i njegova Kralja kamenog srca. Srebrenzubog! Naeg
Tiranina-Spasitelja..." Zavali glavu unatrag i nasmije se. Dvije srebrne linije oznaile su suze koje su mu
obiljeile obraze. "Ovo je na..." Bljesak staljenih zuba. "Na trijumf"
ibs@crostuff.net 157
Stisnuo se, kao da se skupio u svoje skupljene dlanove. Potresali su ga tihi jecaji.
Ljudi su se pogledavali, nakratko jer im je bilo neugodno. Bilo je neto sablasno u svjetlosti, osim toga to
je lebdjela bez izvora iznad njih, neto to ih je sve obojalo osebujnim prelijevanjem bljetavila. Moda su za
to bili odgovorni crni zidovi ili krivljenje bjeline prelomljene na sjaju bezbrojnih figura, ali kao da niti jedna
sjena nije odgovarala. Bilo je to kao da svatko stoji na jedinstvenom svjetlu nekog drugog jutra, podneva ili
sumraka. Moda zbog njegove rase, ili moda zbog njegove poze, ali inilo se da samo Klerik pripada
onamo.
Lord Kosoter une do njega, stavi mu ruku na iroka plea i pone neto neujno mrmljati. Kiampas je
zurio u pod. Sari se ogledavao oko sebe i zvjerao oima, oito vie uznemiren tim inom prisnosti nego
sadrajem Klerikovih rijei.
"Daaaa!" Neovjek procijedi, kao da je shvatio neto kljuno to mu je dotad promicalo.
"Ovo je samo jebeno mjesto", Sari progunda. "Samo jo jedno jebeno mjesto..."
Svi su to osjetili, Achamian shvati dok je gledao od jednog pogoenog lica do drugog. Nekakva alost,
poput dima s neke skrivene, uspaniene vatre koji ih tipa za oi, zbija im misli... Ali nije bilo magije koju bi
osjetio. ak i najsjajnije arolije ostavljaju nekakav trag svoje majstorije, ljagu Znamena. Meutim ovdje
nije bilo niega osim arome pradavnih magija, odavno umrlih.
Tada mu s iznenadnim uasom sine: tragedija koja je unitila ove dvorane jo uvijek ih opsjeda. Cil-
Aujas je topos. Mjesto gdje se pakao opako naslanja na svijet.
Okrene se Mimari i iznenaeno ustanovi da je dri za ruku. "Opsjednuto je", promrmlja odgovor
njezinu upitnom pogledu. "Ovo mjesto"
"Sluajte", Kiampas vikne, oito pod dojmom neke iznenadne odlunosti. "Zaveite - svi po redu!
Vidjeli ste znakove na dverima, svih eta koje su nestale na ovome mjestu. Istina, oni nisu imali Klerika,
nisu imali vodia, ali svejedno ostaje injenica da su nestali. Moda su se izgubili, a moda su ih se
doepali konjaci. Bilo kako bilo, ovo je kuluk, momci, smrtonosan kao i bilo koji drugi. Odavde nadalje
mariramo u stanju pripravnosti, jasno?"
"U pravu je", Xonghis se oglasi iz mraka na zaelju. uao je uza zid s jekkovskim zaveljajem
visoko na ramenima, s oklopljenim podlakticama naslonjenim na koljena. Posegne prema zemlji pred
sobom, podigne dugu kost iz praine, kost koja je mogla biti psea. "Mrtav konjak", ree. Prui je
prema svjetlu, a onda proviri kroz nju kao kroz cijev: kosti glave s obje su strane bile odlomljene.
Okrene se prema ostatku ete i slegne ramenima. "Neto je bilo gladno."
Skalperi su se ogledavali oko sebe, psovali kad su vidjeli posvuda razbacane kosti, poput ostataka
neke zaboravljene poplave, tapia pod muljem. Lord Kosoter nastavio je mrmljati Kleriku u uho,
jednolinim govorom punim mrnje. Rijei ''bijedni nesretnik..." jasno su se ule. Achamian shvati da
ponovno zuri u crni portal izmeu visokih vukova i oekuje, svaki as, neto...
Kad bi trepnuo, ugledao bi eretave figure iz svojih Snova.
"Srankovi?" jedan od galeotskih skalpera vikne - Hoat. "to jede Srankove?!" Bio je on sigurno
najmlai Koojelac, jer mu je tijelo jo uvijek bilo adolescentski pogrbljeno i tanahno.
Svi do jednoga, Achamian shvati, svaka eta koja se odvaila ui u ove dvorane. Svi su stali pred ovim
skrenim dverima i osjetili istu slutnju. I svejedno su marirali dalje, nastavili svoj rat, kakav god on bio,
sve dublje i dublje...
I nikad vie nisu vieni.
"Gdje su vrata?" Galian bubne. Ogledao se oko sebe na onaj svadljiv nain kojim neki prikrivaju svoj
strah. "Sto to znai? Dveri bez vrata?"
No pitanja uvijek dou prekasno. Dogaaje treba pogurati preko toke poricanja; tek onda moe
poeti muka postavljanja pitanja.
Prvu su no proveli u velikoj odaji iza Vujih dveri. Achamian je svoje arobno svjetlo objesio
visoko u zrak, apstraktnu toku bljetavila koja je osvjetljavala strop i perajaste kapitele stupova koji su
se dizali oko njih. Svjetlo kao da je gmizalo dolje, dovoljno prigueno da ga zatvorene oi mogu
iskljuiti, dovoljno opseno da prui iluziju sigurnosti. Strane slike gledale su ih s visina, a njihovi su
udubljeni dijelovi bili potpuno crni.
Kiampas je mislio ono to je rekao pa je organizirao smjene i postavio straare po obodnici svjetla. Klerik
ibs@crostuff.net 158
je sjedio sam u praini i kamenu i zurio u prolaz kojim e krenuti kad se probude. Lord Kosoter ispruio se
na svojoj prostirci i izgleda odmah zaspao, iako je Sari sjedio kraj njega prekrienih nogu, gunao jednu
glupost za drugom i prestajao samo da bi se cerekao vlastitom smislu za humor. Ostatak ete formirao je
mrke grupice po podu, prevrtali su se na prostirkama ili sjedili i razgovarali tihim glasovima. Grupa njihovih
mazgi stajala je u oblinjim sjenama i izgledala apsurdno u okolnoj raskoi.
Zrak je ostao dovoljno hladan da zamagli duboke izdahe.
Achamian je sjedio pokraj Mimare, leima okrenut jednom od stupova. Jako dugo je izgledala kao da ju
je svjetlo paraliziralo i zurila je beskrajno u njegov srebrni plamsaj.
"Pismo", ree ona, glasom hrapavim od preduge utnje. "Zna li ga itati?"
"Ne."
Neujno otpuhivanje. "Sveznajui vjetac..."
"Nitko ga ne zna itati."
"Uf... Ve sam se zabrinula da sam te krivo procijenila."
Pogleda je, spreman se namrtiti, no vragolast pogled u njezinim oima izmami iz njega cerek. inilo mu
se da je kroz njega pao veliki teret.
"Upamti ovo, Mimara."
"to da upamtim?"
"Ovo mjesto."
"Zato?"
"Zato to je staro. I starije nego staro."
"Starije od njega?" upita ona i kimne prema obrisu Klerika koji je sjedio u tami izmeu stupova.
Njegov kratkotrajni osjeaj velikodunosti ispari. "Mnogo starije."
Trenutak proe, proet tihim brujanjem odmora u opasnim okolnostima - kapavim predosjecajem
propasti. Mimara nastavi kradomice promatrati Klerika.
"Sto s njim nije u redu?" nakon nekog vremena proape.
Nije htio ni razmiljati o Neovjeku, Achamian shvati, a
x
kamoli priati o njemu. Putovati s
Mahnitim jednako je opasno kao i putovati ovim hodnicima, ako ne i vie. Taje pak injenica postavljala
zabranjeno pitanje: Koliko e Achamian riskirati da provede svoju opsesiju do kraja? Koliko e dua
osuditi na propast?
Raspoloenje mu se smrai.
"Tiho", ree i namrti se, razdraen iz navike. to ona radi ovdje? Zato gnjavi njega! Sve! Dvadeset
godina muka! Moda cijeli svijet! Sve je to riskirala zbog gladi koju nikad nee utaiti. "Oni uju mnogo
bolje nego mi."
"Reci mi onda na jeziku koji on ne razumije", odgovori na savrenom ainonskom.
Dug pogled, previe mrzovoljan da bi bio iznenaen. "Ainon", ree on. "Tamo su te odveli?"
Znatielja joj izblijedi iz oiju. Skljoka se na prostirku i okrene se bez rijei - kao to je znao da bude.
Tiina se irila duboka i golema kroz isklesane upljine. Ukoeno je sjedio.
Kad je podigao pogled, bio je siguran da je vidio kako se Klerikovo lice okree od njih...
Natrag prema neprobojnoj crnini Cil-Aujasa.
Biblioteka u Saugliu gorjela je pod njim u Snu, a njezine su glomazne i monumentalne kule bile
okiene vatrenim vijencima. Zmajevi su letjeli oko silnih stupova dima. Svjetlucanje magije sjajilo je u
visinama - za-sljepljujua kaligrafija Gnose.
Lamaui krilima kroz zrak, Skafra pokae izjedene zube, vrisne prema horizontu, prema crnoj vijavici
koja se uvijala po dalekim dolinama. Huanje dublje od posljednjeg otkucaja srca.
A Achamian je lebdio neprimijeen, bestjelesan svjedok... Sam.
Gdje? Gdje je Seswatha?
Ni sto koraka niz prolaz koji im je Klerik odabrao pronali su mumificirano truplo djeaka. Bio je sklupan
kao oko nekog maia, leima prema zidu. Imao je najvie trinaest-etrnaest ljeta, Xonghis je procijenio.
Carski izvia nije imao pojma koliko je dugo leao ondje, ali je ukazao na pomirbene novie koji su mu
ibs@crostuff.net 159
stavljeni na bok i bedro: tri cijela bakrenjaka, dva siva od praine, jedan jo uvijek sjajan. Darovi za
Pramajku - ne sami novii, nego in davanja. Po svemu sudei, i drugi su prolazili ovuda. S ostatkom
ete zbijenim oko sebe, Soma klekne na jedno koljeno i doda etvrti, proaptavi molitvu na svojem
materinjem jeziku. Njegove su oi kasnije potraile Mimaru, kao da trai potvrdu za svoju galantnost.
"Ovog se mora pripaziti", Achamian joj promrsi kad su nastavili niz hodnik. Nisu razgovarali otkad su
se probudili, i on shvati da se kaje to je onako srezao razgovor prethodne noi. inilo se apsurdnim nuditi
rijei kao novie u utrobi planine, ali male stvari nikad ne odu, ma koliko strahovite bile okolnosti. Barem
ne njemu.
"Pa i ne", ree ona s nekim umorom koji je Achamianu bio lagano zabrinjavaju. U enskoj se
iscrpljenosti skriva opasnost - mukarci to instinktivno razumiju. "Onih tihih se obino treba paziti. Onih
koji ekaju da se vrata zalupe za njima..."
Drugi glasovi navru u njezinu utnju. Razvila se rasprava o sudbini i porijeklu mrtvoga djeteta. Zaudo,
djeak i njegov tajanstven kraj potaknuli su povratak u svojevrsnu normalu.
"Ainon me tome nauio", doda ona s ohrabrujuom gorinom. "Zna... tamo su me odveli."
Ekspedicija je odmarirala dalje, skup blijedih lica u dugoj tmini. Razgovor je, prilino neobjanjivo,
skrenuo na pitanje koja su zanimanja najtea za ruke. Galian je uporno tvrdio da je najgore ribarima, sa svim
onim vorovima i mreama. Xonghis je opisao polja trske u Visokom Ainonu, beskrajne milje polja na viim
dijelovima Secharipske doline, i kako robovima koji rade u polju vjeno krvare prsti. Svi su se sloili da su,
ako se broje i stopala, valjai sukna najgore proli.
"Zamisli da danima marira kroz pialinu - i jo se k tome ne makne ni pola metra!"
Zatim su preli na prosjake, izmjenjujui prie o ovom ili onom nesretniku. Somina tvrdnja da je vidio
prosjaka bez ruku i nogu naila je na sveopu porugu. Soma je uvijek neto tvrdio. "Kako je onda skupljao
novie s poda?" jedan od mlaih aljivdija upita, "Pimpekom?" U duhu sprdnje, Galian ode korak dalje i
izjavi da je vidio bezglavog prosjaka kad je bio u carskoj vojsci. "Stvarno smo dugo mislili daje to vrea
zrele repe, dok nije poeo prositi, naime..."
"A to je prosio?" Oxwora upita. Divov glas uvijek nekako kao da je grmio, ma koliko tiho on
govorio.
"Da ga okrenemo na pravu stranu, to drugo?"
Smijeh se zaori naputenim hodnicima. Samo je Soma ostao neim-presioniran.
"Kako je mogao govoriti ako nije imao glavu?"
"Tebi to sasvim dobro uspijeva!"
Hihot postane jo glasniji. Ekipa se uvijek voljela dobro naaliti na Somin raun.
"U Zeiimu" Pokwas pone.
"Prosjaci tebi daju novce", Galian ga prekine. "Znamo."
"Uope ne", nasmije se plesa s maevima. "Odlaze u divljinu guliti konjake..."
Posvemanje zavijanje od oka i smijeha.
"to objanjava sve one srebrnjake koje mi duguje", Oxwora usklikne.
I tako je to trajalo.
Sudei po njezinim izrazima lica, Mimaru su njihove prepirke strahovito zabavljale, to skalperima
nije promaknulo - Somandutti pogotovo. Achamianu je, meutim, bilo teko dopustiti si vie od
osmijeha tu i tamo, obino na fore koje su drugima promaknule. Nije mogao prestati razmiljati o tami
oko njih, o tome kako negdje napadno i izloeno zvue onima koji ih sluaju u dubinama. Kao djeje
kokodakanje.
Netko slua. U to je bio siguran.
Netko ili neto.
Uz bok s Lordom Kosoterom, Klerik ih je vodio kroz pravi labirint. Hodnike. Dvorane. Galerije. Neki
su ili ravno kao ravnalo, neki su vijugali u nasuminoj pozi zmija koje lebde na vodi ili kao rukopis iaka
pod korom mrtvog stabla. Svi su brujali od golemosti planine kroz koju su probueni zidovi kao da su se
ugibali, podovi uleknuli, stropovi zujali od porazne teine. U nekom trenutku, njihovo je zakapanje
postalo gotovo opipljivo. Cil-Aujas postao je svijet raskoljenih stvari, velikih kolapsa, golemih uvijanja
koje je na mjestu drao kamen i pradavno umijee. Najednom, Achamian se uhvatio kako uzdie, kao da
ibs@crostuff.net 160
udie borei se protiv nekog nesavladivog stiska. Zrak je imao aromu kao u grobnici - kamenih greda i
nepominosti koja traje vjekovima - ali ga je bilo dovoljno. Pa ipak, neto animalno u njemu vapilo je u
strahu od guenja.
Zato to nema neba, zakljui. Trudio se ne razmiljati o svojim ranijim slutnjama.
Prepucavanja su utonula u tiinu i ostavila za sobom neritmiko udaranje koraka i zvonka jadanja ove ili
one mazge iza njih.
um vode toliko je postupno jaao iz tiine da se inio iznenadnim kad su ga konano primijetili. Zidovi i
strop prolaza kojim su hodali rairili su se prema van, poput otvora detaljno izrezbarenog roga, i postali jo
mraniji uz dvije toke maginog svjetla. Nakon jo nekoliko koraka zidovi su posve nestali i oni zakorae u
buan prostor. Kroz membrane magle, svjetla su sezala, blijedjela i otkrivala visee kosine i ogromne
prostore - nekakvu golemu provaliju. Tlo je postalo nekakva kamena pista, zaglaena plijesni boje hre.
Ispod je tutnjala voda, mlaz dijamanata, koji se sunovratio i vrtloio u bezdan, prekinut samo sjenom piste.
Achamian nesvjesno odvrati pogled, osjetivi vrtoglavicu kad mu se tlo pod nogama zaljuljalo od strmog
lijevanja vode. uo je kako se mazge ritaju u koloni neposredno iza njega. Blizu ela njihove duge kolone,
vidio je kako se Klerikovo svjetlo sabire uz visine na drugoj strani spilje, a onda se savija u cjevastu upljinu
jo jednog hodnika.
Osim to to nije bio hodnik nego ulaz u nekakvo svetite. Prostorija nije bila ni velika ni mala - otprilike
veliine molitvenog podija u hramu - s niskim krunim svodom sa bicama kao na kotau. Zidovi su bili
poploani frizovima - vukolikim ivotinjama s vie glava i udova - ali ne do zamrenih dubina kao drugdje.
Skalperi su ih, Achamian je vidio, smatrali prikazima vragova: vie nego nekoliko ih je proaptalo neki
domai ar. No on je bio pametniji jer je u figurama prepoznao senzibilitet srodan onome iz Vujih dveri. Sa
zidova ih nisu gledala udovita, znao je, nego brojni poloaji prirodnih zvijeri zbijeni u jednu sliku. Prije
nego su poeli zaboravljati, Neljudi su bili opsjednuti misterijima vremena, naroito time kako sadanjost u
sebi kao da nosi i prolost i budunost.
Dugovjeni, oboavali su Nastajanje... prokletstvo Ljudi.
Dok je eta miljela pod niskim svodom, Sari i Kiampas organizirali su nadopunjavanje zaliha vode.
Otpakirana su kona vjedra kojima se obino izvlai voda iz gudura. Organiziran je lanac za prenoenje
vode, i uskoro su naoruani mukarci uali po cijeloj prostoriji i punili uture.
Achamian je u meuvremenu hodao uz zidove i prouavao uklesane prizore s Mimarom uza se.
Pokazivao joj je gdje su bezbrojni pradavni pokajnici izlizali udubljenja u zidovima - elima, objasnio joj je.
Kad ga je pitala kome su se molili, ogledao se oko sebe u potrazi za Klerikom jer je jo jednom oklijevao
kazati neto to bi Mahniti mogao uti. Vidio je da stoji na drugom kraju prostorije i da mu je elava glava
pognuta i sjajna. Iznad njega se izdizala velika statua, neki autoritativan Neovjek isklesan iz zidova,
istovremeno objeen rairenih ruku i nogu -u pozi koja je neobino podsjeala na Cirkumfiks - i posjednut
ukoeno na prijestolje, koljena stisnutih zajedno pod pruenim dlanovima. Plijesan je kaljala kamen crnom i
grimiznom bojom, ali osim toga je figura bila netaknuta i zurila je bezizraajnim oima. Umjesto da
odgovori na Mimarino pitanje, Achamian joj samo da znak da ga slijedi i krene se kroz guvu skalpera
probijati prema Kleriku.
"Tirhoila ishrahoi", Mahnitije govorio, dlanom dugih prstiju prekrivi oi i elo - u neljudskoj gesti
odavanja poasti. Nije bilo sumnje da se obraao samoj statui, a ne molio neem onostranom.
"Coi ripirith mutoi'on..."
Achamian stane i, iz razloga koje nije razumio, pone prevoditi tiho mrmljajui. U usporedbi s
Klerikovim harmoninim rezonancama, njegov je glas zvuao grubo poput pree.
"Ti, sjajna duo, ija ruka ubi tisue..."
u
Tir miyil oitossi, kun ri mursal arilil hi... Tir..."
"Ti, oko srdbe, ije rijei napuknue gore... Ti..."
"Tirsa hir'gingall vo'is?"
"Gdje je sada tvoja osuda?"
Neovjek se pone smijati onako luaki s bradom na prsima. Pogleda Achamiana, nasmijei se svojim
nedokuivim bjelousnim osmijehom. Nagne glavu kao pod nekim objeenim teretom. "Gdje je, vjee?" ree
on podrugljivim tonom kojim je esto odgovarao na Sarlove ale. Lice mu je sjajilo poput rukama izlizanog
steatita.
ibs@crostuff.net 161
"Kamo odlazi sva ta osuda?"
Tada se bez upozorenja Klerik okrene i sam ode probijati u tamu, vukui za sobom svoje spektralno
svjetlo kao lep. Achamian je gledao za njim, vise zapanjen nego zbunjen. Po prvi je put, inilo se, vidio
Klerika kao ono to on jest... Ne samo preivjeli iz ove ruevine, nego usklaen s njom.
Drugi labirint.
Mimara zakorai na Neovjekovo mjesto, valjda da se bolje zagleda u statuu. Kad su napunili uture,
skalperi su poeli prolaziti uz njih, neitljivih izraza lica. Mimara je izgledala tako mala i lijepa da je
Achamian i nesvjesno stao uz nju da je zatiti.
"Tko je to?" upita ona.
Podzemni vodopad tutnjao je odozdo kroz okolni kamen.
"Najvei Neljudski Kralj", Achamian odgovori i prui dva prsta da dodirne hladno kameno lice.
Neobino je to, taj nemaran nain na koji statue zure i zure, oiju prikovanih uz sjaj mrtvih vjekova.
"Cu'jara Cinmoi... Gospodar Siola, koji je vodio Devet Zamaka u borbi protiv Inchoroija."
"Kako zna?" upita ona i nakrivi glavu jednako kao njezina majka. "Svi izgledaju isto... Potpuno
isto."
"Ne jedni drugima..." Povue crtu kroz plijesan na ulatenom obrazu Neljudskoga Kralja.
"Ali kako ti zna?"
"Zato jer pie, uklesano je na rub prijestolja..."
On povue prste i protrlja svilenkasti ostatak meu njima.
"Doi", stari vjetac ree i namjerno joj odsjee sljedee pitanje. Kad je ustrajala, otrese se, "Pusti
starca da razmilja!"
Stavili su ivote na dlan, kako Conrivani vole rei. Stavili su ih na dlan i pruili ih jednom Neovjeku -
jednom Mahnitome... Nekome tko ne samo daje lud, nego je i doslovno ovisan o traumama i patnji.
Incariol... Tko je on? I to je jo vanije, stoje spreman uiniti da se sjeti?
Kuss voti lura gaial, Visoki Norsirci bi rekli za svoje neljudske saveznike za vrijeme Prve apokalipse.
"Vjerujte samo lopovima meu njima." Sto asniji Neovjek, to je vea vjerojatnost da e izdati - takva je
izopae -nost njihove kletve. Achamian je itao svjedoanstva o Neljudima koji su ubijali svoju brau,
svoje sinove, ne iz inata nego zato to je njihova ljubav bila tako silna. U svijetu dima, gdje se godine
kotrljaju u zaborav, inovi izdaje bili su nalik na sidra; samo im je patnja mogla vratiti ivot.
Sadanjost, danas, koju Ljudi razumiju, ono to je vrsto privreno na elu zapamenog, za Neljude
vie ne postoji. Neto slino mogu pronai samo u krvi i kricima voljenih.
Nakon Cujaranskog svetita spustili su se u labirint naputenih nastambi. Tama je postala tekua, toliko
se dubokom inila, a njihovo je svjetlo bilo jedini zrak. Zidovi su se propinjali u vidno polje kao iscijeena
tinta. Jedna vrata za drugima zijevala su s jedne i druge strane i otkrivala prolaze unutarnjeg poda, jednoline
zbog praine, koji su se ljuljali u protutei njihovoj maginoj svjetlosti. Stepenita su se penjala u krhotine
kamenja. Kamena proelja promatrala su ih beutno nepomina.
Nakon nekog vremena doli su do podzemne glavne ceste, jedne od nekoliko njih koje su vijugale
oko prirodnih barijera u srcu Aenaratiola. Seswatha je njima hodao dvije tisue godina ranije, a
Achamian je odjednom alio za propalim i unitenim. Na ovom su mjestu Ishroi naslagali svoje palae, a
ulice nad ulicama penjale su se po padinama svakog rascjepa. Ogromne smolne lanterne gorjele su na
otvorenom, objeene na mreama lanaca. Ilijebljeni zidovi bili su obloeni zlatnim i srebrnim folijama.
Tekle su fontane, ija je voda izgledala poput niti izlomljene vatre.
Sada je sve bilo u praini i mraku. Po prvi put, Achamianu se inilo, eta je shvatila strane razmjere
njihova pothvata. Jedno je gurati se kroz hodnike zgrbljene pod planinom iznad sebe, a posve je drugo
hodati u koloni kroz ovako prostrane dubine, kao nit svjetla i skrovitog kretanja. Dok ih je prije mrak
okruivao, sada ih je izlagao... inilo se kao da se bilo to moe obruiti na njih.
Utaborili su se uz kr sruenog kola na kojem su stajale lanterne. Bronane ipke uvijale su se poput
rebara i sezale do visine manjih stabala. Masivna glava s trima licima sruila se s nekog nevienog
visokog mjesta i napravila svojevrsnu barikadu nedaleko od njih. Odvaniji skalperi istraivali su vrata i
ibs@crostuff.net 162
prolaze uz kratak komad ulice izmeu, ali samo onoliko koliko je sezala bijela svjetlost. Ostali su se
razdvojili u umorne grupice, slagali sjedala od kra ili samo sjedili na pranjavom podu. Neki nisu mogli
nita vie nego buljiti u vlastite sjene.
Achamian se naao u drutvu Galiana i Pokwasa. Svi Koojelci sada su ve spavali u oklopima.
Galian je imao oklop od grubih prstenova galeotskih lanaca, kao i mnogi drugi, samo stegnut pojasom i
remenom po carskoj modi. Pokvvas je nosio koulju od finog zeiimskog elika, koja je na desnoj ruci i
lijevom dijelu trbuha bila zakrpana podrujima grubljih galeotskih karika. Iznad nje, oko vrata i preko
ramena, nosio je tradicionalan prsluk plesaa s maevima, samo to su ploice bile previe votane da bi
reflektirale ita osim linija bjeline i mraka. Posrebreni sloj odavno se sastrugao.
Po uvjebanoj naravi njihovih pitanja Achamianu je bilo jasno da su ga jo ranije odluili stjerati u
kut. Zanimali su ih zmajevi, a pogotovo mogunost da jedan od njih moda stanuje u prostranim
galerijama pod njihovim nogama. Stari vjetac nije bio iznenaen: jo od Kiampasova ispada pred
Opsidijaskim dverima, rije "zmaj" ili njezinu galeotsku istoznanicu, "huorka" uo je barem desetak
puta.
"Ljudi se nemaju previe razloga bojati zmajeva", objasni im. "Bez volje Ne-Boga, oni su lijena, sebina
stvorenja. Mi ljudi smo im prevelika gnjavaa. Ako ubiju jednoga od nas, sutra e ih doi goniti tisuu
novih."
"Dakle zmajeva jo imaV Galian upita. Negdanji carski kolona bio je ustar, kao Sari moda, samo
ublaen nansurskim senzibilitetom. Dok je narednik neprekidno kiljio, Galianove su oi uvijek bile bistre,
iako su obeavale zaleivanje na najmanju provokaciju. Pokwas je, pak, posjedovao srdanu samouvjerenost
koja kao da pripada iskljuivo ljudima brze pameti i velikih ruku. Za razliku od Galiana, s njim se sprijateljiti
trebalo samo jedanput.
"Svakako", Achamian odgovori. "Mnogi su Wracu preivjeli Prvu apokalipsu, a besmrtni su kao i
Neljudi... Ali kao to rekoh, izbjegavaju ljude."
"Ali", Galian je navaljivao, "kad bismo zalutali u brlog jednoga od njih..."
Vjetac slegne ramenima. "Samo bi ekao da odemo, ako bi uope osjetio ikakvu snagu u nama."
"ak i ako"
"Kae ti da nisu kao divlje ivotinje", Pokwas ga prekine. "Medvjedi ili vukovi napali bi jer ne znaju
drugaije. Ali zmajevi znaju... Je li tako?"
"Da. Zmajevi znaju."
Achamian shvati da govori s neobinim oklijevanjem, za koje je isprva mislio da je srameljivost. Prolo
je neko vrijeme dok nije shvatio da je u pitanju sram. Nije htio biti poput ovih neukrotivih mukaraca, a jo
manje ih potivati. tovie, nije htio njihovo povjerenje ni divljenje, neto to su mu ovi ljudi oito pruili
danima ranije, budui da riskiraju ivote za njegovu la.
"Recite mi", Pokwas pone, zagledan toliko znatieljno da mu je pogled izgledao gotovo prijetei u
svojoj intenzivnosti. "to se dogodilo Neljudima?" Je li zbog naina na koji je upravljao glasom ili rezervira-
nou u njegovim oima naranastog oboda, Achamian je znao da je plesa jednako zabrinut zbog Klerika
kao i on sam.
"Mislim da sam ve ispriao tu priu."
"Misli na to to se dogodilo s njihovom vrstom", Galian ree. "Zato su tako nestali?"
Kratkotrajan bljesak okrutnosti proe starim vjecem, ne prema njima kao ljudima nego prema njihovim
vjerovanjima. "Tu priu moete potraiti u svojoj Kljovi", ree, crpei angrizav uitak iz rijei "svoju".
"Oni su Lani ljudi, sjeate se? Prokleli su ih Bogovi. Nai preci unitili su mnogo velikih Zamaka kao to je
ovaj." U mislima ih je vidio, Proroke Kljove, stroge i tanahne kakve e biti i rijei koje e urezati u bjelokost,
kako vode divljake zaogrnute koama kroz duboke sjajne dvorane, glasaju se na guturalnim jezicima i ubijaju
one koji su im bili porobljivai.
"Ali ja sam mislio da su ve bili slomljeni", Pokwas ree. "Da ih je Pet plemena napalo kad su bili na
zalazu."
"Tono."
"Pa to se onda dogodilo?"
"Doli su Inchoroi..."
ibs@crostuff.net 163
"Mislite, Savjet?" Galian upita.
Achamian je zurio u njega, ne ba zapanjen, ali svejedno bez teksta. inilo mu se nevjerojatnim da jedan
obian skalper spominje Savjet jednako upueno kao to bi spomenuo bilo koji velik i oit narod. Bio je to
pokazatelj, shvati on, koliko se duboko svijet promijenio otkad je on u tuini. Prije, dok je jo nosio halje
Uenjaka Mandata, cijelo se Tromorje smijalo njemu i njegovim zlogukim upozorenjima o Drugoj
apokalipsi. Golgotterath. Savjet. Inchoroi. Sve su to bila imena njegove blamae, ije je izgovaranje jamilo
izrugivanje i podsmijeh svakoga tko bi ga sluao. Ali sada...
Sada su religija... Sveti gospel Aspekta-Cara.
Kellhusa.
"Ne", ree on, osjetivi neobian oprez koji ljudi obino osjete kad prijeu nesigurne linije znanja. "To je
bilo prije Savjeta..."
I tako im je ispriao o tisuljetnim ratovima izmeu Neljudi i In-choroija. Dva su ga skalpera sluala
iskreno oarano, oiju izgubljenih negdje u sredini izmeu pripovijedanja i velianstvene pobune o kojoj je
pripovijedao. Obruili su se prvi Wracu. Prve gole horde Srankova. Neljudski Ishroi bievima su gonili
koije prema vriteim horizontima...
ak je i Achamian ostao pod neobino dubokim dojmom. Govoriti o dalekim terenima i dalekim
narodima bilo je jedno, ali sjediti ovdje, u zaputenim dvoranama Cil-Aujasa, govoriti o drevnim
Neljudima...
Glasovi mogu probuditi i ne samo ive iz sna.
I tako je, umjesto da se zadrava na svojim objanjenjima kao to bi inae uinio, Achamian preao na bit
stvari i priao im samo o onome to je bilo kljuno: o izdaji Nin'janjina, utrobnoj kugi i smrti Hanalinqu,
propasti koja spava u kostima besmrtnosti preivjelih. Dva su skalpera, ispostavilo se, ve znala mnoge
detalje: po svemu sudei, Galian je studirao za Ministrat prije nego su mu, kako je rekao, pie, hai i kurve
spasili duu.
Achamian se zduno nasmijao na to.
Svako toliko pogledao bi Mimaru da se uvjeri daje sve u redu. Sjedila je prekrienih nogu kao vaza kraj
Somandutte i podilazila tatini mladog kastinskog plemia pitanjima o Nilnameu. Prilino mu se sviao taj
momak, Achamian je pretpostavljao. Somandutta je izgledao kao jedan od onih neobinih kastinskih plemia
koji uspijevaju prenijeti svoj zatien odgoj u zrelost: pretjerano drutven, gotovo apsurdno uvjeren da mu drugi
ele dobro. Da je ovo Momemn, Invishi ili bilo koji drugi veliki grad, Achamian nije uope sumnjao da bi
bio jedan od onih dvorana koji su revni poput psia i koje svi otpisuju sa smijekom umjesto s podsmijehom.
"Zna li", govorio je, "to moj narod kae za ene poput tebe?" Pa ipak, stari je vjetac ostao na oprezu. Znao
je dovoljno o sklaperima da bi znao da ih nije lako upoznati. Njihovi ivoti previe iziskuju od njih.
"Da ne sanjaju..."
"Reci mi", Achamian izravno pita Galiana. "Zato ovo radite? Zato lovite Srankove? Sigurno ne zbog
premije, zar ne? Hou rei, koliko ja vidim, svi vi ostavljate mjesta kao stoje Modina jednako siromani kao
to dolazite bogati..."
Bivi kolona zastane i razmisli. "Nekima razlog jest novac. Xonghis, recimo, ostavlja veinu svog dijela u
carinarnici" "Nikad to nee potroiti", Pokwas ga prekine. "Zato misli da?" Achamian je ustrajao.
No Galian je odmahivao glavom. "Vae pitanje, vjee, nije tako mudro. Skalperi skalpiraju. Kurve se
kurvaju. Nikad ne pitamo jedni druge zato. Nikad."
"Imamo ak i poslovicu", Pokvvas doda svojim zvonkim, akcentiranim glasom. '"Prepusti to kuluku.'"
Achamian se nasmijei. "Sve se svodi na kuluk, ha?"
"ak se i kraljevi obuvaju", Galian odvrati i namigne.
Razgovor je nakon toga skrenuo prozainijim putem. Nekoje vrijeme Achamian sluao kako se skalperi
prepiru oko toga tko je pravi nasljednik veliine Drevnoga Sjevera, Tromorje ili Zeiim. Bila je to stara
igra, mukarci koji se ponose beznaajnim stvarima i provode vrijeme u dobroudnom rivalitetu.
Razmiljao je kako je davno mrtvom Cil-Aujasu negdje udno uti slavu malih i beznaajnih rijei nakon
toliko godina kao u grobnici, a kamoli tek osjetiti sjajan dodir svjetlosti. Moda je zato cijela eta zanijemila
ranije nego se to moglo pripisati umoru. Vei je napor predstavljalo govoriti rijei koje netko prislukuje,
ibs@crostuff.net 164
napor koji se, iako beskrajno malen, brzo nakuplja. A ovo mrano mjesto, moda zbog pospanog ruba
snova ili zbog uiju nauljenih u zlobi, stvarno slua.
Razoaranje na Somanduttinom licu kad ga je Mimara napustila da se vrati svojem "ocu" bilo je
gotovo srcedrapateljno.
Spavali su bok uz bok otkad se pridruila eti, ali ove su noi nekako zavrili okrenuti i licem u lice - u
poloaju koji je Achamian smatrao neugodno intimnim, ali Mimari kao da uope nije smetao.
Podsjealo ga je na njezinu majku Esmenet, te navike prostitucije koje bojaju toliko toga to govori i radi.
Nosila je svoju golotinju tako lako kao to bi kova nosio konu pregau. Priala o kurcima i snoaju kao
to bi klesari govorili o pahtlama i lukovima.
Toliko uljeva na mjestima gdje je on imao samo meku kou.
"Sve..." ree ona sjetnim tonom. Oima kao da je pratila prolazak duhova.
"to sve?"
"Zidovi... Svodovi. Posvuda, udovi i ljudi isklesani iz kamena - slike preko slika... Zamisli koliko je
to napornog rada!"
"Nije uvijek bilo tako. Vuje dveri primjer su naina na koji su se neko ukraavali njihovi gradovi. Tek
kad su poeli zaboravljati, okrenuli su se ovom... ovom... pretjerivanju. Ovo su njihovi anali, prie o
njihovim pokojnicima - velikim i malim."
"Zato jednostavno nisu slikali murale kao mi?"
Achamian je odobravao to pitanje - jo jedna odavno mrtva navika zatitrala je ponovno u ivot.
"Neljudi ne vide slike", ree on i slegne ramenima kao starac.
Namrten osmijeh. Unato ljutnji koja kao da se uvijek valjala pod njezinim licem, njezini su
skeptini pogledi uvijek nekako obeavali poteno miljenje.
"Istina je", Achamian ree. "Slike su njima najobinija besmislica. Neljudi nam moda slie, Mimara,
ali su mnogo razliitiji nego to moe zamisliti."
"Zvue zastraujue."
Takne ga tada stara toplina, neto to je gotovo zaboravio: osjeaj noenja drugog, ne rukama ili
ljubavlju, pa ak ni nadom, nego znanjem. Znanjem koje ini mudrim i uva.
"Konano", ree on i sklopi nasmijeene oi. "Ona slua."
Osjetio je kako mu njezini prsti pritiu rame, kao da ga bode u prijateljskom prijekoru, a zapravo
samo da potvrdi. Neto navre kroz njega tada, neto to je trailo da nastavi miriti i praviti se da spava.
Bio je usamljen, shvati. Usamljen.
Tih zadnjih dvadeset godina...
"Mjesto na kojem e me moja loza nadivjeti", Visoki Kralj ree.
Seswatha se namrti dobroduno otklanjajui njegove rijei. "Nema se razloga bojati..." Achamian se
nasloni u stolicu i natjera misli sa zagonetke pred sobom na plou benjuke izmeu njih. Veina privatnih
odaja u kraljevskom hramu bile su tek neto vie od utora meu zidovima od kiklopske opeke, a
Celmomasova radna soba nije bila izuzetak. Visoke stalae sa svicima samo su dodale osjeaj samotnosti.
"Na neprijatelj nema izgleda protiv Kunje koju smo okupili. Razmisli. Nimeric... ak i Nil'giccas
marira."
Imena kao da su opustila njegova starog prijatelja.
"Ishual", Celmomas ree i nasmijei se vlastitoj domiljatosti - ili nedostatku iste. Posegne za svojim
kaleom jabukovae. "Tako sam ga nazvao."
Seswatha zatrese glavom. "Je li pun piva ili konkubina?"
"Sjemenki", Celmomas odvrati, nasmijeenih oiju iznad ruba pokala. Zlatna vuja glava upletena u
sredini njegove glave kao da je svijetlila ispod njegova zapea.
"Sjemenki?"
Dranje Visokog Kralja se pokoleba. Uvijek je oko sebe imao auru brinosti, barem kad se radilo o
malim stvarima, kao to je panja da vrati pokal na isti krug kondenzacije.
Inae je znao biti tako nemaran.
ibs@crostuff.net 165
"Stvarno sam ti dugo odbijao vjerovati", ree on. "A sad kad sam povjerovao..."
"Da?"
Celmomas je imao izdueno lice, lice koje je odgovaralo dinastijskoj slavi njegova imena.
Dostojanstveno. Okretno, ali jake eljusti. No bilo je previe sklono melankolinim izrazima, pogotovo u
prostorijama gdje je tmina teka. Smijao se kao i bilo tko drugi, Seswatha je pretpostavljao, ali pogledi koji
bi neminovno uslijedili - oi oputene od tihe tuge, usne povuene u suzdranu liniju - uvijek su izgledali
nekako vie osnovni, blii uroenom duhu njegova srca.
"Nita..." Visoki Kralj ree izdahnuvi star i umoran zrak. "Samo predosjeaji."
Seswatha ga je promatrao s novom zabrinutou. "Predosjeaje kraljeva nikad ne valja uzeti olako. Zna
to, stari prijatelju."
"Zato sam i izgradio uto"
kripa bronanih arki. Oboje trgnu pogledom prema sjenama koje su zaklanjale ulaz. Vatre se povuku i
zavrte u eravnicima postavljenim sa svake strane igraeg stola. Achamian zauje jurcanje malih noica, a
onda se iznenada Nau-Cayuti baci u oev zagrljaj i krilo.
"Hopa!" Celmomas vikne. "Kakav to ratnik nepromiljeno skae u ruke neprijatelja?"
Djeak zahihoe onako muno kao djeca koja se bore protiv prstiju koji ih kakljaju. "Nisi ti moj
neprijatelj, tata!"
"ekaj da malo naraste!"
Nau-Cayuti se nakesio stisnutih zuba, borio protiv oeve ruke s prstenjem, reao koliko se i smijao.
Djeak ga je iznenadio bacakanjem i uvijanjem poput tuke u ljeto, zgrabio je njegov bijeli vuneni ogrta s
namjerom da stane ocu na bedra. Celmomas se izmakne i umalo se prevrne skupa sa stolicom.
Achamian se grohotom smijao. "Vuk, moj Kralju! Taj djeak je vuk! Moete se samo nadati da vam
nikad ne bude neprijatelj!"
"Cayu-Cayu!" Visoki Kralj je povikao i dignuo ruke u znak predaje.
"Stoje ovo?" mladi Princ upita, eprkajui po unutranjim depovima oevog ogrtaa. Stenjui izvadi
zlatnu tuljac na kolebavo svjetlo. Kutijica za svitak, nainjena po uzoru na isprepletene vitice.
"Za mene?" ree on bez daha svojem nasmijeenom ocu.
"Ne", Celmomas odgovori, hinei ozbiljnost. "To je velika i silna tajna." Pogled Visokog Kralja pronae
Seswathu iza djeakovih plavih kovra. Nau-Cayuti se takoer okrene, pa su oba lica - jedno nevino,
drugo emerno - lebdjela nepomino na slaboj svjetlosti.
"To je za tvojeg striku Seswu", ree Visoki Kralj.
Nau-Cayuti privine zlatni tuljac na prsa, vie razdragano nego eznutljivo. "Mogu mu je ja dati, tata?"
zavapi. "Molim te?"
Celmomas kimne hihoui u znak pristanka, ali traak ozbiljnosti ostane mu u pogledu. Princ skoi s
oeva krila, obojicu prepadne kad se umalo zabio u jedan od eravnika, onda se nasloni na Seswathino
koljeno, ozaren od ponosa. Prui mu kutijicu sa svitkom rukama koje su bile premale da ne bi bile nespretne
i kae, "Reci mi, striko Seswa. Reci-mi-reci-mi! Tko je MimaraV
Achamian skoi iz pokrivaa bez daha...
... eda bi naao Incariola kako klei nad njim u dubokoj sjeni. Linija svjetlosti uokvirivala mu je tjeme i
krivulju obraza i sljepoonice; osim toga, lice mu je bilo nedokuivo.
Vjetac pokua izmigoljiti natrake, ali mu je Neovjek zgrabio rame svojom snanom rukom. elava
glava nagne se u znak isprike, ali lice ostane posve zakriljeno sjenom. "Smijao si se", proape on prije nego
se okrenuo.
Achamian je bio u stanju samo kiljiti u tminu objeene eljusti.
Koliko god bilo mrano, bio je siguran da je Klerik jecao dok se udaljavao.
Achamian se probudio mnogo stariji, inilo mu se, nego to je bio kad je otiao spavati. Boljele su ga ui i
ibs@crostuff.net 166
zubi, kao i svaki zglob koji je znao opisati rijeima. Dok su Koojelci bili zaposleni pripremama za polazak,
on je sjedio prekrienih nogu na gruboj prostirci, s podlakticama teko naslonjenim na koljena, i bijesno
zurio vie nego gledao. Dva su svjetla lebdjela iznad njih kao prije, a razlike meu njima bile su jednako
suptilne i duboke koliko i razlike izmeu ljudi koji su ih bacali. Pogledom opie rub njihova osvjetljenja, od
objeene bronce palog obrua s lanternama, preko zidova s prozorima poput proreza, do velikih fragmenata
lica nagnutog u kr razbijene glave. Dio njega bio je prestravljen, uvrijeen ak, otkriem da prethodni dan
nije bio san - da je Cil-Aujas stvaran.
Duboko udahne neopisivu vlagu koja je bila u zraku i suzbije nagon da pljune. inilo mu se da osjea
milje crnine koje lebde nad njima.
Kad gaje Mimara trei put pitala to mu je, zakljuio je da mrzi mlade. Glatka lica i vitke snane
udove. Sigurnost neznanja da i ne spominje. U mislima ih je vidio kako plesuckaju niz razorene
hodnike dok je on mogao samo hramati za njima.
Pompozne hulje, pomisli, sa svojim tamnim kosama i vokabularima od sto rijei. Pizdeki.
"Hupa!" Somandutta ga je u jednom trenu pozvao, izviknuvi rije kojom inae gone mazge.
"Hupa-hupa! Ne mogu kosti biti tako teke!"
"I ne mogu budale biti ba tako glupe!" otrese se zauzvrat. Nije toliko poalio same rijei koliko
sveopi smijeh koji ih je pozdravio. Natjerao je Mimaru da spusti predbacujui pogled i osjetio
bijednu satisfakciju zbog pobjede u bijednim nadmetanjima volja. alac straha doao je s milju da
bi se mogao razboliti.
Budui da su ga ostali gledali, nije imao izbora nego brzo pokupiti svoje stvari. Podsjetio se da su
loa raspoloenja najljenja raspoloenja i da, kao to su stari cenejski robovi-uenjaci uporno tvrdili,
treba samo hodati da im se umakne. Prokune samoga sebe to je zastenjao kad je prebacio zaveljaj
preko lea.
I stvarno, raspoloenje mu se smekalo kad su mu se udovi zagrijali od motiviranog tempa ete.
Neko se vrijeme trudio prisjetiti to Seswatha zna o Cil-Aujasu, izraditi svojevrsnu mapu u glavi. No
najbolje to je uspio smisliti bio je magloviti osjeaj da tu postoji mirijada razina, s rudnicima nimila
zapletenim u korijenima planine i zajedniki prostori i nastambe sve do izdubljenog vrha
Aenaratiola. inilo mu se da osjeti upljine Zamaka kako seu kao korijenje kroz ukopane daljine:
svi zatvoreni prostori koji se mogu pronai u velikom ljudskom gradu, od itnica, preko baraka i
hramova do skromnih ognjita, naslagani jedni na druge, objeeni u zbijenom srcu planine. Meutim,
iz tih zamiljanja nije mogao izvui nita definitivno, i sigurno nita to bi im moglo biti od ikakve
koristi na putovanju. ak i u Sesvvathino vrijeme Cil-Aujas je bio uglavnom naputen i rijetki su se
Neljudi uope snalazili u vanjskim dijelovima Zamka. Najvie to je vjetac mogao rei bilo je to da ih
Klerik izgleda dobro vodi. Dokle god slijede glavne ulice koje sijeku ove velike raspukline, znao je da se
pribliavaju sjevernim dverima Zamka. To je bila dovoljna utjeha...
Zasad.
Nije, meutim, proao ni sat, a zadnji je rascjep doao do kraja, zaklopivi se nad njima poput stisnutih
dlanova. Nakon to su proli kroz jo jedan hodnik s povijesnim frizovima postavljenih poput reetaka
preko dubljih frizova, doli su u prostoriju toliko prostranu da su se zidovi otvorili iznad i izvan dosega
njegova i Klerikova svjetla, pa se inilo da prolaze tlom koje lebdi u bezdanu. Ustuknuvi pred dubinskim
mrakom, skalperi su se zbili jedni uz druge, do te mjere da su uporno sudarali. ak je i Mimara hodala s
licem naslonjenim na Achamianovu ruku. Nije proao ni trenutak a da netko ne bi opsovao neku mazgu
ili pak ovjeka. Osim toga se vrlo malo razgovaralo. One koji se i jesu oglasili uutkao je zvuk vlastitih
jeka, koje su se vratile toliko preobraene da su zvuale kao drugi glas.
Iako obeshrabren tminom, Achamian je zapravo osjeao olakanje vie nego bilo to drugo. Prvi put otkad
su proli kroz Vuje dveri mislio je da zna gdje se nalaze u labirintskoj utrobi Aenaratiola. Bio je siguran da
je ovo Repozitorij, mjesto gdje su Neljudi na police slagali svoje pokojnike kao svitke. A to je znailo ne
samo da su doli skoro na pola puta, nego, to je jo vanije, da se Klerik stvarno sjea puta kroz ruevni
Zamak.
Jako se dugo nita nije izdignulo iz okolne tame. Uz prainu koja je poput krede ocrtavala zrak oko
ibs@crostuff.net 167
njihovih glenjeva i koljena, inilo se gotovo kao da prelaze pustinju na nekom svijetu bez sunca. Jednom
im je Klerik naprasno naredio da stanu, pa je cijela eta provela koju minutu samo stojei nauljenih uiju i
sluajui tiinu teku poput eljeza... Zvuk vlastitog ukopa.
Pojavljivanje kostiju pod nogama izazvalo je vie znatielje nego uzbune - ispoetka. Lubanje su bile
tako stare da su im se mrvile pod donovima poput konica, a kosti su se pljotile poput papira. Hrpice
njih pojavljivale bi se tu i tamo, poput naplavina koje su vrtlozi izbacili u odavno presuenim vodama, no
nakon nekog vremena, pod ih je bio pun. Mukli zvuk koraanja Koojelaca preao je u ibanje i lupanje
ljudi koji hodaju kroz pjeano lie. Ovdje se jako, jako davno vodila bitka, a danak je bio visok. Uskoro
se medu momcima zaulo mrmljanje molitvi, a razrogaene su oi traile potvrdu svojeg straha. Sari se
smijao kao i uvijek kad bi osjetio da njegove "deke" obuzimaju bojazni, no jeka koja se vratila iz tame
zvuala je tako sablasno da je i on problijedio i ukoio se kao svi ostali.
Onda se, niotkuda, pred njima stvorila ogromna hrpa kra i natjerala ih na sveope zaustavljanje. eta je
miljela u problijedjeloj konfuziji dok su se Lord Kosoter i Klerik konzultirali. Zbog mraka, bilo je
nemogue odrediti razmjer zapreke. Jedan od mladih Galeoana, Asvvard, poeo je blebetati uspanienim
glasom, neto o prstima koji seu iz praine. Galian i Xonghis pokuavali su urazumiti mladia, bacajui
pritom oprezne poglede prema Kapetanu. Sari je promatrao s izrazom odbojnog zadovoljstva, kao da jedva
eka provesti neko krvoedno pravilo kuluka.
Umoran i uzrujan, Achamian je jednostavno odetao u tamu i ostavio magino svjetlo za sobom. Kad ga
je Mimara zazvala, samo je neodreeno odmahnuo rukom. Ostaci smrti u njemu nisu budili uas - on se
pribojavao ivih. Tmina ga je okruila i kad se okrenuo, pogodio ga je gotovo radostan osjeaj
nekanjivosti. Koojelci su se drali svojeg jata svjetlosti i poput siroia virili u mora tame. Dok su se na
stazi inili tako samosvjesni i opasni, sada su izgledali naputeno i bespomono, grupica izbjeglica koji
oajniki ele pobjei katastrofama koje ih prate.
Ovako, Achamian pomisli, nas Kellhus vidi...
Znao je da e ih njegov nezemaljski glas prepasti, da e pokazivati prstom i povikivati kad vide da mu
usta i oi plamte u tami. Ali trebalo ih je podsjetiti - sve njih - tko je on...
Izgovori Polugu nebesku.
Izmeu njegovih pruenih ruku pojavi se bljetava bijela linija, dovoljno jarka da mu sjaji kroz dlanove.
Zatim rascijepa skrivene visine, blistava i trenutana poput munje. U treptaj oka, Repozitorij je bio
razotkriven do najdaljih zakutaka...
Urueno groblje Cil-Aujasa.
Velika rebra i duplje ivog kamena borale su strop. Objeeni s njihovih kontura, stotine prastarih lanaca
zauzimali su otvorene prostore, od kojih su neki bili prekinuti na pola puta do poda, a drugi su jo uvijek
nosili bronane kotae s lanternama koji su neko sluili kao rasvjeta. Pod ispod njih protezao se, inilo se,
milju, bijel od osvjetljenja i praine, naboran i izbrazdan dugim vijugavim linijama prastarih pokojnika. U
daljinama iza i s obiju strana ete, zidovi su bili isjeeni iz kose zbrke i penjali se u visine koje su vrlo lako
mogue bile vie od bilo kojeg od glasovitih tornjeva Carvthusala. Bili su istokani grobnicama, redovima i
redovima crnih rupa s uokvirenim urezanim natpisima i slikama, to im je davalo zloudnost osinjaka.
Meutim, pred etom su se goleme hrpe kra penjale i penjale kosinom koja se protezala sve do stropa...
Nekakav katastrofalan kolaps.
Implikacija je bila oita koliko i neposredna: put je bio zaprijeen.
Svi - osim Lorda Kosotera i Klerika - zinuli su i treptali suoeni s tim prizorom. Dokje hodao prema
ostalima, Achamian je osjeao Kapetanov pogled koji prodire kroz kosti. Poluga je izblijedila kao ugljen u
pei i pustila tamu da ponovno zavlada. U roku nekoliko trenutaka eta je bila jednako nasukana kao i
prije.
Kiampas, kao da odgovara na neki nevidljivi signal, odjednom oglasi kraj mara za taj dan, iako nitko
nije mogao znati je li dan stvarno proao. Puni strahopotovanja koliko i oaja, Koojelci su poeli posrtati
uokolo i pripremati tabor. Mimara uhvati Achamiana pod ruku, oiju sjajnih od nekakve oarane
pohlepe...
"Moe li me to nauiti!" klikne ona ispod glasa.
Dovoljno ju je dobro poznavao da vidi da je puna pitanja i da e ga daviti satima ako bude mogla. A on
ibs@crostuff.net 168
na vlastito iznenaenje shvati da ga je razoruala svojim zanimanjem, koje se prvi put inilo iskrenim,
umjesto proetim ljutnjom i proraunatou kao ranije. Biti uenikom zahtijevalo je neobinu vrstu
kapitulacije, spremnost ne samo raditi ono to vam se kae, nego predati kretnje vlastite due nepoznatim
kompleksnostima drugoga. Spremnost ne samo biti potaknut, nego i nanovo stvoren.
Kako ne bi reagirao? Unato svim njegovim naprasnim odlukama da bude suprotno, njegova je dua
ipak bila dua uitelja.
Ali nije bilo pravo vrijeme. "Da-da", ree on lagano nestrpljivo. Primi je za rame da sprijei
protestiranje i potrai Klerika kroz strku. Morao je znati koliko se tono Neovjek sjea. Prolaz kroz
Repozitorij bio im je blokiran, zahvaljujui pradavnoj katastrofi nagomilanoj ispred njih. Ako Klerik ne
zna neki drugi put kroz opasnosti Cil-Aujasa, morat e se vratiti otkud su i doli, krenuti na dug put
natrag do Opsidijanskih dveri. Ako se pretvara ili pogreno sjea, mogli bi zavriti mrtvi.
Krenuo je to objasniti Mimari kad se pokraj njih odjednom pojavio Lord Kosoter, koji je zaudarao u
svojem prastarom ainonskom oklopu i odjei. elinosive vlasi ougavile su mu ispletenu bradu. Pod
prsnim oklopom od veriga, Chorae mu je brujala nevidljivom prijetnjom.
"Dosta", ree on glasom ravnim poput smrznute vode. "Dosta" -jezikom kua rub zuba -
"prenemaganja."
Bilo je nemogue ne biti pod dojmom njegova mrtvog pogleda, ali Achamian mu je uzvratio pogled s
dovoljno prisebnosti da se zaudi njegovoj ljutnji. Je li to samo ljubomora? Ili se slavni Kapetan prepao
da e mu strahopotovanje prema nekom drugome potkopati autoritet?
"to?" Mimara e ljutito. "Zar smo trebali tumarati u mraku?"
Achamian je gledao kako oi polako prelaze na nju, primijeti kaos iza njihove ledene mirnoe. Uz sav
svoj divlji ponos, od njegova je pogleda potpuno problijedila.
"Kako hoete", Achamian ree, brzo, kao ovjek koji pokuava privui pozornost vukova. "Kapetane.
Kako hoete.''''
Lord Kosoter nekoliko je trenutaka nastavio zuriti u Mimaru. Kad je ponovno pogledao Achamiana,
njegove oi kao da su nosile neki smrtonosan dio nje. Kimne, ne toliko Achamianovom ustupku, inilo
se, koliko strahu koji je tektao kroz vjeevo srce.
Tvoji grijesi, mrtve su oi aptale. Njezino prokletstvo.
Sjedili su oko vatre koju su potpalili kostima. Bez i najmanjeg daka vjetra, dim je ikljao ravno uvis, crni
stup koji pluta u crninu. Smrad je bio udan, poput neeg mokrog i ve izgorjelog.
Koojelci su se okupili oko rubova kra gdje su tokovi ruevina formirali udubljenje s gromadama
kamena dovoljno velikim da ljudi na njih sjednu i nagnu se naprijed. Lord Kosoter sjedio je izmeu
svojih dvaju narednika, Sarla i Kiampasa, zadubljen u sjajnu duinu svojeg ainonskog maa. Stalno je
iznova brusom prelazio njegovom duinom, a onda ga podignuo, kao da prouava kako otrica sijee igru
reflektiranih plamiaka. Sve je u njegovu dranju odavalo ravnodunost, potpunu i apsolutnu, kao da sjedi
s roakovom omraenom djecom. Achamian je sjeo gotovo preko puta njega, a pored Mimare. Galian,
Oxwora i ostali Ugrizeni formirali su prvi red, dovoljno blizu vatre da osjete njezinu trpku toplinu. Ostali su
sjedili razbacani po sjenama. Klerik je uao odvojeno od svih njih, visoko na vrhu monolitnog kamena.
Sjena njegova poloaja popela mu se visoko na prsa, pa su mu se samo desna ruka i glava vidjele u svjetlu
vatre. Kad god bi Achamian skrenuo pogled s njega, inilo se kao da gubi materiju, da postaje nekakva
raskomadana realnost... Lice bez glave i aka bez dlana, doli da govore i epaju.
Vrlo se dugo prianje jedva ulo, a razgovarali su gotovo samo oni koji su sjedili jedan do drugoga.
Mnogi su samo glodali svoje usoljene obroke i zurili u vatru. Kad su se i smijali, inili su to tiho, sa
skrovitim oprezom tipinim za slube u hramu i pogrebe. Nitko se nije usudio spomenuti neizvjesnost
situacije u kojoj su se nali, barem ne koliko je Achamian uo. Strah od straha uvijek je najvei cenzor.
S vremenom je razgovor presuio i etu je obuzela tiina i ogledavanje. Pepeo je sjajio crveno i naranasto
kroz smracene one duplje. Staljeni zubi Neovjeka svjetlucali su poput mokrih dragulja.
A onda, sasvim iznenada, Klerik im se obrati s visine.
"Sjeam se", pone. "Da..."
ibs@crostuff.net 169
Achamian pogleda gore s razdraenim olakanjem, mislei da Ne-ovjek eli rei da se sjetio drugog puta
kroz Cil-Aujas. No neto u pogledima ostalih govorilo je vjecu da nije tako. Ogledao se prema onima koji
su bili najblie vatri i primijetio da Sari zuri u njega, a ne u Neovjeka, s manijakalnim intenzitetom. Vidi!
njegov izraz kao da je vikao. Sad e nas shvatiti!
"Pitate se", Klerik nastavi, pogrbljenih ramena, velikih zjenica zabodenih u plamen. "Pitate se, 'to ja to
radim? Zato sam slijedio nepoznate ljude, nemilosrdne ljude, u ove dubine?' Ne pitate se to to znai. Ali
osjeate to pitanje - o da! Dah vam je sve krai, kou vam oblijeva hladan znoj. Oi vas peku od zurenja u
mrak, od gledanja do samih granica vaeg slabanog vida..."
Glas mu je bio dubok, podmazan neljudskim rezonancama. Govorio je kao netko tko se umorio od
vlastite mudrosti.
"Strah. Tako si postavljate to pitanje. Jer vi ste Ljudi i strah je uvijek nain na koji vaa vrsta propituje
velike stvari."
Spusti lice u sjenu i nastavi govoriti svojim dlanovima i njihovim tisuljetnim uljevima.
"Sjeam se... sjeam se da sam jednom upitao jednog mudrog ovjeka. .. iako ne znam je li to bilo prole
godine ili prije tisuu godina. Pitao sam ga, 'Zato se Ljudi boje mraka?' Vidio sam da je pomislio daje to
mudro pitanje, iako se nisam osjeao mudro dok sam ga postavljao. 'Jer je tama', rekao mije, 'neznanje koje je
postalo vidljivo.' 'A preziru li Ljudi neznanje?' pitao sam. 'Ne,' rekao je, 'cijene ga vie od svega - svega! - ali
samo dokle god ostaje nevidljivo.'"
Njegove su rijei sugerirale optubu, ali Neovjekov je ton bio ohra-bruju, kao da tjei nesretne i
izgubljene. Govorio je u skladu sa svojim kulukim imenom, Achamian shvati, kao neljudski sveenik ljudi
ranjenih srca.
Klerik.
"Mi Neljudi..." nastavi on pripovijedati svojim rukama, "mrak smatramo svetim, ili je barem tako bilo
prije nego su nam vrijeme i izdajstvo iscrpili sve stare brige iz dua..."
"Mrak?" Galian ree, a glas mu bjee topao i ljudski - i kao takav vrlo krhak. "Svet?"
Neovjek digne svoje savreno bijelo lice prema svjetlu i nasmijei se upitnom pogledu nansurskog
skalpera.
"Naravno... Razmisli o tome, moj smrtni prijatelju. Mrak je neznanje koje je postalo manifestno. A
neznanje nas uvijek okruuje. Ono je ocean, a mi smo tek srebrni mjehurii. Naslanja se na nas sa svih strana.
Vidite ga svaki put kad pogledate horizont - iako to ne znate. Na svjetlu, nae nas oi osljepljuju. Ali u
mraku - u mrakul - linija horizonta se otvara... otvara poput usta... i neznanje zijeva."
Iako mu je lice izgledalo zamiljeno i ironino, Achamian ga je svojom drugom, drevnom duom
prepoznao kao izrazito cunuroijsko - kao noi'ru, blaenstvo u boli.
"Morate shvatiti", Klerik ree. "Za moju vrstu svetost poinje gdje razumijevanje zavrava. Neznanje nas
opkoljuje, oznaava nae granice, povlai crtu izmeu nas i onoga to nas nadilazi. Za nas, pravi Bog je
nepoznat Bog, Bog koji premauje nae grozniave svjetove, nae laskave misli..."
Te su rijei utihnule i ostavile za sobom hripavi um njihove vatre. Rijetki su se skalperi, Achamian
primijeti, usudili gledati Neovjeka u oi dok je govorio, radije su gledali kako plamen vrije u nezdrav dim.
"Je li vam sada jasno zato je ovaj put svet?" duboki glas nastavi. "Vidite li molitvu u naem silasku?"
Nitko se nije usudio ni disati, a kamoli odgovoriti. Lebdee lice okrenulo se da promotri svakoga od njih.
"Je li itko od vas ikada kleknuo ovako dubokol"
Pet otkucaja srca.
"Taj va Bog..." Pokwas neoekivano ree. "Kako se moete moliti neemu to ne razumijete? Kako to
moete oboavati?"
"Moliti?" Otpuhivanje zraka koje bi moglo ukazati na to da ga je to zabavilo. "Nema molitve, plesau.
Ali postoji oboavanje. Oboavamo ono to nas nadilazi pravei idole od svoje konanosti, svoje krhkosti..."
Zakotrlja lice kao da izvodi neku staru muicu. "Mi... mi..."
Poguri se u sebe, glave pognute kao u galijota vezanog lancem oko vrata. Vatra od kostiju sjajila je na
bjelini njegova golog tjemena.
Achamian se jedva suzdravao da se ne namrti. Prigrliti misterij je jedno, nazvati ga boanskim neto je
posve drugo. To to je Neovjek rekao zvualo je previe kao Kellhus, a premalo kao sve ono to je
ibs@crostuff.net 170
Achamian znao o neljudskim kultovima misterija. Ponovno je poeo razmiljati o opaljenoj sloenosti
Znamena Mahnitog: tko god on bio, bio je moan koliko i star... Uz jedva tisuu preostalih Neljudi, kako je
mogue da Achamian nije uo za njega?
Incariol.
"Ako je mrak stvarno Bog", Sari promrsi hrapavim glasom. kiljio je prema crnim prostranstvima svojim
grubim licem. "Rekao bih da smo sad negdje u Njegovom svemonom trbuhu..."
Kroz cijelu Klerikovu propovijed, Lord Kosoter nastavio je otriti svoj ma, kao da je on taj etelac koji
e ponjeti Neovjekovu zavrnu misao. Konano prestane i ustane da spremi otricu srebrnu poput ribe.
Vatra mu je davala pakleni aspekt, natapajui njegovu pohabanu borbenu odjeu grimizom, sjajei po
pletenicama njegove etvrtaste brade i ispunjavajui mu oi jednako sigurno kao to je ispunjavala lubanje
pod njegovim nogama.
Iskriava atmosfera iekivanja - Kapetan je tako rijetko govorio da se uvijek inilo da njegov glas ujete
po prvi otri put.
No umjesto njega oglasi se drugi zvuk. Tih, kao po niti, iscrpljen jekama...
Ljutura ljudskog zvuka. Zavijanje ovjeka gdje ljudi nije trebalo biti.
Dok su treptali u bljetavoj svjetlosti jo jedne Poluge nebeske, eta se rairila velikim prostranstvom
Repozitorija, a njihove su se sjene raste-gnule, duge poput hodajuih stabala, po pepeljastom podu pred
njima.
Krik je utonuo u tiinu gotovo im se pojavio i natjerao etu da urno posegnu za orujem i uspentraju se
na noge. Svi su se instinktivno okrenuli prema Kleriku koji je sjedio na svojem visokom kamenom dolmenu.
Neovjek je samo pokazao prema tami, desno od puta kojim su ranije doli.
Sedam najmlaih Koojelaca ostalo je uz mazge, dok se dvadeset i neto ostalih zaputilo u pravcu koji je
Klerik pokazao, isukanih maeva, podignutih titova. Jednako lien hladnokrvnosti kao bilo tko od njih,
Achamian i Mimara zauzeli su mjesto u irokoj liniji koja je hodala s leima okupanim svjetlom i s licima u
sjeni. Galian i Pokvvas ili su desno od njih, a Sari i Kapetan napredovali su njima s lijeva. Nitko nije
prozborio ni rije, nego su hodali, kao Achamian, toliko nauljenih uiju da im se inilo da tiina hui.
Napete kao tetive pred njima, njihove su sjene bile tako crne da im se sa svakim korakom inilo da e im
izme utonuti u njih.
Skoro cijeli sat pretresali su crno-bijeli svijet svjetla i tame, s raspuklim krajolikom stropa i crnim ustima
grobnica umjesto zidova. Prastari lanci koji su drali lanterne, iako s ravnomjernim proredom i rijetko
postavljeni, sjekli su otvorena prostranstva, formirajui zavjese preko turobnih daljina. I Achamian nije
mogao a da ne pomisli da je to slika Apokalipse koja im svima prijeti.
Unato bljetavim svjetla iza njih, mrak je postajao sve smjeliji. Uskoro su izgledali kao neobina linija
poluljudi, lea bez tijela, koja se kree rijetko kao grane koje se njiu na vjetru. Praina koja im je maglila
korake formirala je eterine sjene na stazama svjetla izmeu njih, poput pare na niskom jutarnjem suncu. Jo
uvijek nitko nije govorio. Jo uvijek su svi drali oklope i maeve u stanju pripravnosti.
A silni je Repozitorij zijevao i zijevao.
Kad su pronali ovjeka, kleao je u pustinjskoj dolini praine, lica podignutog prema svjetlucavoj viziji
Poluge nebeske koja je sad bila u daljini. Koojelci su oformili rijedak i oprezan krug oko njega, zurei u
trikove tmine. Iako su mu oi bile oito otvorene, izgledao je kao da ne vidi nikoga od njih. Bio je to jo
jedan skalper - ogrlice od zuba koje je nosio preko oklopa od veriga jasno su ukazivale na to. Koa mu je bila
ketvaki tamna, a brada nemarno ispletena po conrivanskoj modi, iako nita od njegove opreme nije
izgledalo kao da dolazi iz te zemlje. Isprva je izgledao kao da je namaen katranom, toliko je slabo bilo
daleko svjetlo. Nitko od Koojelaca nije vidio grimizan sjaj sve dok nisu doli na tek nekoliko koraka od
njega.
"Krv", Xonghis je prvi promrmljao. "Ovaj ovjek se borio..."
"Kruna obrambena linija!" Sari vikne zabezeknutoj eti. "Idemo--idemo!"
Koojelci se raspre, zveckajui opremom dok su urili formirati prorijeenu liniju u tmini iza stranca.
Achamian je prilazio zajedno s Kapetanom i ostalima, drei ispruenom rukom Mimaru korak iza sebe.
Okupili su se s obje strane ovjeka i stali tako da ne zaklanjaju svjetlo. U odgovor na neki pogled ili gestu
Lorda Kosotera, Xonghis baci tit na pod i klekne pred ovjeka. Achamian prekorai tit i u prolazu primijeti
ibs@crostuff.net 171
tri stisnute srankovske glave, spojene u bradama, koje su krasile njegovu sredinu. Dok je prije odgurivao
Mimaru od sebe, sada je osjeao kako ga ona povlai za stranji dio njegova konatog ogrtaa i tiho ga
zaklinje da ostane na odstojanju. Kad ju je pogledao, ona kimne prema strancu i usmjeri mu pogled prema
njegovu krilu.
Skalper je drao ruku, obujmivi njezine prste kao teko osvojeno zlato izmeu svojih dlanova...
ensku odsjeenu ruku.
"Vidio sam ga ve", Kiampas ree. "On je jedan od Mrlja. Prokletih mrlja."
Umrljano se lice trgne na te rijei. Prvi se put tamne oi odvoje od Poluge nebeske, koja se izdizala poput
usijanog tornja na untarnjem horizontu. inilo se da pretrauje razmake izmeu njihovih pognutih lica.
"Svjetlo..." Mrlja proape. Prinese odsjeenu ruku na obraz, sklopi oi i pone se ljuljati kao dijete.
"Nisam li ti obeao svjetlo?"
Ustukne pred rukom koju mu je Xonghis stavio na rame. "to se dogodilo?" carski izvia upita, strogim
tonom koji su nekako ublaavale kadence njegova jekkovskog naglaska. "Gdje ti je eta?"
Mukarac ga pogleda kao da je on nekakva tragina smetnja. "Moja eta..." ponovi.
"Da", izvia ree. "Proklete mrlje. to im se dogodilo? to se dogodilo..."
Xonghis podigne pogled prema Kiampasu, ali odgovorio mu je Lord Kosoter, "Kapetanu Mittadesu."
"Kapetanu Mittadesu", izvia ponovi. "to se dogodilo njemu!"
ovjek se pone tresti. "M-mo-mo-mojoj..." pone on, trepui svaki put kad bi zamucao. "M-m-m-mojoj
eti?" Odsjeena ruka klonula mu je nazad u krilo.
"Da. to se dogodilo?"
Pogled pun nevjerice razvuene oko krutog uasa.
"Moja -eta? Bilo je pre-pre-pre-premrano - premrano da vidim krv... Samo se ulal" Lice mu se nato
zgri, usne mu se uvuku unutra, kao da je odjednom ostao bez zuba. "u-u-ula kako im ljapka pod
nogama dok su trali i tapkali po zidovima kao djeje ruke. Cijedi se kao pialina... Bilo jepre mraaanor
"ije noge", ubaci se Sarlov glas nalik na pilu. "ije ruke?"
"Nema svjetla unutra", ovjek je jecao. "Naa koa. Naa koa je predebela. Prekriva nas - kao mrtvaki
pokrov - dri tamu unutra. A moje srce - moje srce\ - gleda i gleda i ne vidi!" Tu sline. "Nema to vidjeti!"
Neto divlje i silovito trzalo se u njemu, kao daje vrea puna bijesnih glodavaca. A na svjetlu, sve se
inilo preotrim, preoitim golom oku, trzaji i frakture njegova sloma. Oi mu se prevrnu pod nepominim
filmom odraene bjeline. Lice mu se presvue crninom, u linijama patnje koje su krvarile tintu ovim i onim
putem. ak se i Xonghis nagnuo unatrag.
Stranac se pone njihati lijevo-desno. Nekakav bolan osmijeh stisnutih zuba rastvori mu bradu. "U mraku
uvijek postoji dodir... zna?" Zamahne odsjeenom rukom kao da ih kori, labavim zglobom. Mlaz krvi
pokropi Mimarinu tuniku. "Drao sam se. Ni-nisam se p-p-pustio! Drao sam se. Drao sam se. Drao sam
se. D-d-drao sam se!" Oi su mu prestale vidjeti ita osvijetljeno, postale su tako izbezumljene da su
izgledale kao prebojane. "Gamarrah! Gamarrah! Drim te! Ne putaj! Ne-ne, nemoj! Nemoj! Ne putaj!"
Lord Kosoter zakorai naprijed i stane tako daje njegova sjena posve prekrila Mrlju. Odgurne Xonghisa u
stranu lijevom rukom.
"Drao sam se!" Mrlja je vritao.
Kao da probija tvrdu zemlju lopatom, Kapetan zarije ma kroz njegov prsni oklop, prekinuvi jednu od
ogrlica sa srankovskim zubima. Zatjerao je vrh duboko, od njegove kljune kosti do trbuha. Mrlja se trzao i
grio, tresao se kao mokra krpa na robovom tapu za suenje. Kapetan istrgne ma iz njega; tijelo padne
unatrag, ruke se raire, a stopala ostanu prikovana ispod. Odsjeena ruka otkotrlja se beumno kroz prainu.
Kao vlastitom voljom, njegova se ruka bacakala i stiskala. Bezuman prst doticao je bezuman prst.
Lord Kosoter pljune. Protisnuvi neto to je gotovo bilo apat, ree, "Cendra vac."
Sarlovo se lice zguva u hripavi smijeh. "Nema cendravaca!" vikne, usmjerivi glas drugima. "Takvo je
pravilo. Nema cendravaca na kuluku!"
ibs@crostuff.net 172
Achamian prijee pogledom od Xonghisa do Kiampasa i ugleda istu bezizraajnu masku koju se nadao
odglumiti. Neovjek, Klerik, stajao je otvorenih usta, kao da pokuava uhvatiti neki okus koji svi njue.
Achamian trepne, ispusti drhtavi dah. Sve se odvilo tako brzo, prebrzo da njegovo srce osjeti, a kamoli da mu
dua shvati. Znao je samo da neto nije u redu... Neto u ovjekovu smuenom blebetanju nosilo je duboku
modricu istine.
Gleda i gleda i ne vidi!

"Rasijeci ga", zauje se kako govori Xonghisu koji je sada stajao kraj njega.
"to?"
"Rasijeci ga... Moram mu vidjeti srce."
Naa koa je predebela...
Carski traga prijee pogledom od Kapetana do Sarla, koji ree, "Napravi to ti je rekao", procijeeno
kroz jedva obuzdani cerek. Krivo-nogi narednik izgledao je upravo kao ovjek koji je uloio sve na sulude
ishode ovog susreta - kao da mu nita ne moe pokvariti niz. Xonghis klekne meu njih, pritom izvue
jekkovski no nazubljene otrice. Mrtvi Mrlja leao je u svojoj nepominoj sjeni, a njegova je krv pretvarala
okolnu prainu u vunu. Prsa su mu udarila kao razbijeni bubanj kad mu je Xonghis probio prsni ko. Izvia
je radio s lakom koncentracijom starog lovca: srna, vuk ili ovjek, njemu je bilo svejedno, inilo se.
Izvadi srce iz prelivene ae Mrljinih prsa i prui krvavu masu Achamianu na uvid. Duga sjena njegove
ruke padne preko poda iza njega.
"Isperi ga."
S nekakvim ironinim osmijehom, carski izvia slegne ramenima i slobodnom rukom posegne otraga.
Podigne uturu do zuba da je odepi, naceren kao da je unutra viski. Nokti su mu sjajili svjei i ruiasti dok
je paljivo ispirao krv s polutki. Ruiasta voda cijedila se s unutranje strane lanaka. Gnjeio je srce i
okrenuo isto meso na dlan. Cjevasta nakupina na vrhu bila je isprana u bijelu boju.
Odjednom stane. Svi se nagnu naprijed, bez daha, zapanjeni to vide av du jedne od debelo obloenih
klijetki. Xonghis palcem pritisne da se preklop rastvori...
U njih je zurilo ljudsko oko.
"Sveti Seju!" Sari procijedi i zatetura krivonogo natrake.
Carski izvia poloi srce na Mrljin krvlju natopljen trbuh, ali paljivo, kao da se boji da e probuditi
nekoga tko spava.
"to to znai?" Kiampas vikne.
Meutim, Achamian je zurio ravno u Klerika. "Zna li put dalje?" upita ga. "Sjea li se?"
Njegovo bezvremensko lice promatralo ga je jedan nedokuiv trenutak. "Da."
"to to znai?" Kiampas doslovno drekne, zahtijevajui da mu vjetac posveti pozornost. "Kako si znao?"
Achamian ga pogleda. "Ovo mjesto je ukleto."
"Nije jo vrijeme da slijedimo magarei drek kui", Kapetan proguna.
"Ukleto?" Kiampas je ustrajao. "to to znai? Opsjednuto?"
Achamian uzvrati naredniku pogled, u sebi zahvali Stotini na njegovim trezvenim oima. Njih e dvojica
imati o mnogoemu razgovarati.
"Ono to se ovdje dogo"
"Ne znai nita", Lord Kosoter procijedi, glasom i vladanjem jednako prijeteim kao to je to bilo mrtvo
oko koje ih je promatralo. "Ovdje nema niega osim konjaka. A oni nam dolaze uglaviti lubanje."
Kapetanove rijei oznaile su kraj rasprave. Ostalima nisu nita rekli, ali svi su znali da se neto dogodilo.
Na dugom putu natrag, Sari ih je ustro bodrio Kapetanovom priom. Konjaci su sredili Proklete mrlje,
istina, ali oni su Mrlje, a ne Koojelci. Oni nisu imali njihovog Kapetana, niti su imali dva "bljuvaa svjetla",
kako su skalperi znali nazivati arobnjake.
"Ovo je kuluk svih kuluka, momci!" viknuo je s neobinom, rumenom okrutnou koja je bila samo
ibs@crostuff.net 173
njegova. "Natjeemo se za Kovege i nita nas - nita! - nee zaustaviti!"
Pogotovo ne konjaci.
Oni koji su vidjeli oko u Mrljinom srcu samo su se zabrinuto pogledavali. Rasko podzemnog Zamka
postala je stara prijetnja. Dugotrajnu bol od praznine i nesigurnosti zamijenilo je probadanje nakoenih
stvari. Mimara je ak zgrabila Achamianovu ruku, ali svaki put kad bi je pogledao, ona je zurila u goleme
upljine koje su se otvarale iznad njih, piljila kroz lance kao da slijedi stadije sve jaeg svjetla. Izgledala je
nekako mlae, krhkije lijepa. Zavoji njezinih obraza poput vanjskoga ruba otvorene ljuske ostrige. Njezine
jedre usne. Njezine razrogaene oi, s trepavicama poput poteza perom. Po prvi je put, inilo mu se,
primijetio koliko je njezina koa svjetlija od njegove ili majine. Po prvi je put razmiljao o njezinu pravom
ocu, o uvrnutom hiru koji je htio da se rodi umjesto da je pobaci Esmenetina kurvina koljka.
Preivjet e ovo, govorio si je. Moraju ovo preivjeti.
Ogromna hrpa kra koja ih je u stvari i zaustavila izdizala se bijela na svjetlu zasljepljujue Poluge, tako
daje nalikovala raspadnutim rubovima ledenjaka. Oni koji su ostali uvati mazge i zalihe potrali su prema
njima kao seoski psi: oito je cijelo to vrijeme u njima kuhala strava.
Sari i Kiampas odmah su poeli urlati upute svima da utovare opremu i pripreme mazge - unato oitoj
iscrpljenosti sviju njih.
Nema vie spavanja u Crnim dvoranama Cil-Aujasa.
Onostrano je poelo curiti unutra. Pakao.
Poluga nebeska gorjela je jo dosta vremena; Achamian je osjeao nagrizajui danak odravanja njezina
znaenja u dnu due - kao da dri zbroj na pameti u razdoblju od nekoliko sati. Pa ipak, oklijevao je prije
nego to e je raspriti, pod dojmom prizora Koojelaca koji se sagibaju i ure pod njezinim visokim
bljetavilom. Sari je promatrao, vie nalik na sveenika nego robovlasnika, toliko otro da se to moglo
nazvati samo prodrljivim. Kiampas se motao oko najsvjeijih regruta ete, ili Stada kako su ih prvobitni
nazivali, pljeskao ih po ramenima i utezao remenje, nudei im male mudrosti i ohrabrenja koliko je mogao.
Galian je radio blie Xonghisu nego to je to bilo potrebno i dobacivao usrdne poglede izviau bademastih
oiju kad god bi mu se ukazala prilika. Bivi kolona bio je preiskusan da ne bi znao da neto nije u redu.
Achamian je pretpostavljao da je samo pitanje vremena kad e svi znati da im Sari "zakaljava pukotine" -
kako su to znali rei. Pokvvas je grdio preoptereenog Somanduttu, koji je zbog odbijanja da se odrekne
svojeg nilnamekog ruha konstantno usporavao ostale. Svako toliko, visoki bi tamnoputi mukarac pogledao
ostale, zabljesnuo ih irokim osmijehom skrivenim iza uzrujanog izraza lica. Mrki Sutadra, Kianjanin za
kojeg su svi uporno tvrdili da je fanimski heretik, pakirao je svoju opremu s polaganim arom smrtnog
rituala. udovini Oxwora izdizao se za ramena i glavu vii od ostalih, smijao se neemu o emu je
razmiljao ili to je uo, a srankovske glave upalih lica njihale su se u njegovu divljem thunverskom repu.
Jedan od mlaih galeotskih momaka, Rainon, ekao je ilavi obraz svoje omiljene mazge i aputao joj
ohrabrenja u koja oito nije vjerovao...
A Klerik je stajao nad Kapetanom dok si je ovaj vezao ainonske izme, i s bezbojnom postojanou zurio
u Achamiana, oima toliko starijim od keramikog lica koje ih je dralo - poput rupa.
"to je?" Mimara ga upita sa strane.
"Nita", Achamian ree, odvrati pogled s Neovjeka i pusti zgreno znaenje Poluge nebeske. Linija se
prigui, kao da je av vrata koja se polako zatvaraju, a onda se zatvori u nitavilo. Nastupi trenutak
podrugljivih povika i tame, toliko potpune da se inilo da ima svoj vlastiti zvuk, a zatim magino mrmljanje
i ponovno pojavljivanje dviju toaka svjetla, poput oiju dviju razliitih rasa koje su se otvorile na istom
nevidljivom licu.
Koojelci nastave s poslom, iako su sada mnogi bacali nervozne poglede prema tami koja se opako
naslanjala oko njih.
Plan je, Sari im objavi nakon vijeanja s Lordom Kosoterom, da jednostavno nastave dalje najbre to
mogu. Po svoj prilici, rekao im je, nee susresti ba nita, s obzirom na ogromne razmjere Cil-Aujasa. Po
svoj prilici, to god da je unitilo Proklete mrlje povuklo se u dubine lizati rane i brojati plijen. Pa ipak,
moraju marirati "na povisilici", kako je on to rekao, to je znailo bez nepotrebne buke i s oima, srcima i
orujem u stanju pripravnosti. "Odavde nadalje," promrsi, "mi smo jedini duhovi u ovim hodnicima."
Te su rijei, Achamian je bio siguran, bile upuene njemu.
ibs@crostuff.net 174
Nastavili su mar uz krajeve golemog kolapsa i veim dijelom hodali izvan ostataka koje je nabacala
katastrofa. Dva su svjetla beumno ocrtavala zbrku kra, oslikavala ovaj ili onaj stisak monolitnog kamena
koji baca sjene koje tu i tamo nalikuju na krila, i tek rijetko dosezala mase koje su se penjale do krova. Davni
pokolj, ili to je ve razbacalo tolike mrtvace po tlu, i dalje je zaguivao pod, ali su kosti bile tako krhke
poput slame da su skalperi gazili kroz njih kao da su hrpe trave. Na svakom koraku Achamian je vidio
zglobove i krhotine istrunutih kostiju izbaenih iz praine. Poeo se pitati je li to mjesto...
Mjesto na kojem je tuga progorjela koru svjetovnih stvari.
"Kako?" Mimara proape na ainonskom ispod njegova ramena, takvim tonom da je odmah znao da misli
na mrtvog skalpera. "Nisam vidjela magiju, a nisi ni ti - vidjela sam ti to na licu. Kako onda srce moe imati
oko u sebi?"
Ogledao se lijevo desno, brojei one koji bi ih mogli uti. "Je li ti itko ispriao to se dogaalo kad se
Prvi sveti rat utaborio na Mengedskoj poljani?"
"Naravno. Bojno polje. Zemlja je poela bljuvati mrtvace iz sebe. Majka mi je priala da je trava bila
puna kostiju."
On gutne umjesto da odmah odgovori. Mnogo je toga namjeravao rei, ali je zbor neeljenih uspomena
odzvanjao kroz njega, o tome kako su njezina majka i on pobjegli s Mengedske poljane u planine, kako su se
voljeli medu suncem obasjanim drveem...
I proglasili se muem i enom.
"Ovo je isto kao to."
Gotovo je okusio gorinu njezine stanke. "Ve se osjeam prosvijetljeno."
Imala je dar izbiti velikodunost iz njega, to joj je morao priznati.
"Gledaj", ree. "Granice izmeu Svijeta i Onostranog nalikuju granicama izmeu jave i sna, razuma i
ludila. Gdje god svijet zaspi ili poludi, granice pucaju i Onostrano poinje curiti unutra..." Ogleda se oko
sebe da bude siguran da nitko ne slua. "Ovo mjesto je topos, kao to sam ve rekao. Doslovno hodamo
rubom Pakla."
Achamian si estita to ju je uspio uutkati kad mu nije odmah odgovorila.
"Misli na dijalektiku", ree ona nakon nekoliko zamiljenih koraka. "Dijalektiku materije i elje..."
Iako je Achamian znao taj izraz - vrlo ga je dobro znao - zvuao mu je nepojmljivo. Morao je biti, ovdje
na ovome mjestu, iz ovako naivnih usta.
"itala si Ajencisa", ree s vie sarkazma nego to je namjeravao. Dijalektika materije i elje bila je
temelj metafizike velikog kvranejskog filozofa, ideja da su razlike izmeu Svijeta i Onostranoga vie
pitanje stupnja nego vrste. Dok materija u svijetu uskrauje elju - osim gdje ovo drugo poprima oblik
magije - postaje znatno elastinija kad prijee u sfere Onostranoga, gdje se realnost u kojoj se gomilaju
mrtvi pokorava voljama Bogova i Demona.
Mimara je zurila u otiske svojih izama kroz prainu. "Kellhus", ree ona. "Zna, onaj kojeg se nada
ubiti? On me poticao da istraujem njegovu knjinicu..." Zurila je u njega licem zbrkanim od sukobljenih
emocija. "Neko sam mislila da bih mogla biti poput svojega oca."
Optuba u njezinu glasu pozivala je saaljenje, no ipak, on je u sebi uspio pronai tek ogorene rijei.
"Oca? A tko bi to bio?"
Hodali su u tiini, inilo se, dugo. udno je to kako ljutnja moe stisnuti veliki okvir tiine u neto,
zlobno i sitno, izmeu dvoje ljudi. Achamian je to osjeao, opipljivo, kako povezuje njihova zatvorena
durea usta, potrebu za kanjavanjem nevjera jezika.
Zato joj je putao da ga pobijedi?
Koojelci su se teko kretali pod malim svjetlima opasani mrakom, pognuti pod masom svojih
zaveljaja kao kastinski radnici pod drvom za potpalu. Mlai su vodili mazge u kratkim povorkama od
dvije ili tri, dok su ostali hodali po opreznim marginama grupe, maeva i kopalja uperenih prema tami.
Iako mu je sjeanje na Repozitorij jarko gorio u glavi, Achamian se nije mogao otresti osjeaja da
mariraju u bezdan.
Ako je Cil-Aujas zaista probuio Svijet do njegovih kra;r -stoje rekao Mimari, nije li mogue da
jednostavno odl-iai i Pakla?
Bavio se neko vrijeme tom milju, razmiljajui o koje je proitao o ljudima koji su navodno ivi
ibs@crostuff.net 175
preli u d Legenda o Mimomitti iz drevne kvranejske predaje. Parabola ; iz Kronike Kljove. I dakako
glasine koje mu je njegov rob Ge:^_-o Kellhusu...
Mimara je hodala uz njega kao i prije, ali se njezina vlana pr;s stvrdnula u neto bodljikavo otro. Je
li istina, htio ju je pitati, da Kt nosi odrubljene glave demona za pojasom? Te rijei, bio je sigura bi
zalijeile njihovu kratkotrajnu svau. Budui da se gnuao t i potie, izbjegavanje njezinih miljenja mu
je prelo u naviku.
Samo to to pita ve bi joj reklo mnogo.
Umjesto toga protrlja lice, mrmljajui psovke. Kakva je ovo gli^>:* Tugovati zbog grubih rijei koje je
izrekao izopaenoj i zastranjeloi ism
"Gledala sam te", Mimara e iznenada, zagledana u procesiju lazj kroz gornje slojeve njegova svjetla. Na
trenutak je pomislio da e ga cn poet gnjavit, a onda ona ree, "Ne vjeruje Neovjeku. Vidjela sar: to u
oima."
Achamian odmjeri udaljenost da se uvjeri daje Klerik dovoljno daieia da ne uje, a onda je pogleda s
mjeavinom razdraenosti i tajanstvene* koje je brzo postalo njegovo "lice za Mimaru", iako je dio njega
prepozr_j da je to njezina ruka pomirenja.
"Sada nije vrijeme za to, djevojko", ree joj osorno. To to se o u stanju brinuti oko takvog ega nakon
onoga to su malo prije uli -a kamoli uz sve to bi jo mogli otkriti - Achamianu nije ilo u glavL-Ako se
zbog iega ini ludom, rekao si je, nije to u tolikoj mjeri zb:- njezina intelekta koliko zbog poremeenih
briga.
"Je li to zbog njegova Znamena?" ustrajala je, opet na ainonskcrr "Zato ga se boji?"
Kao da pokuava nadmaiti njezinu apsurdnost vlastitom, Achamian pone mumljati pjesmu koju su djeca
njegovog roba pjevala i pjevala SA t dok se ne bi izderao na njih da prestanu. inilo mu se da ih jo uvijek u
;
;
kako piskutavim glasiima pjevaju oko rubova njegova hrapavog baritona, glasovima koji su lebdjeli puni
nevinosti i pjevne miline. Glasovima kc;: su mu toliko nedostajali.
"Smrdljive noge, gle, rijekom hodaju..."
"Ponekad," Mimara je ustrajala, "kad ga vidim krajikom oka..."
"Smrdljive guze te vodom plivaju..."
"... izgleda mi kao neto udovino, razorena olupina, crna i trula i... i..."
Odjednom i pjesma i razdraenost koja ju je izazvala padnu u zaborav. Achamian je oslukivao s punom
pozornou - koncentracijom potaknutom uasom.
Radila je ustima jo trenutak, usana drskih oko neke tablete neobja-njivosti, a onda ga bespomono
pogleda.
"I kao da osjea okus njegove zloe", zauje se on kako govori. "Ne toliko na jeziku koliko u desnima.
Zubi te bole od nje."
Neobina ranjivost optereti joj pogled, kao daje priznala neto za to nema hrabrosti. "Ne uvijek", ree.
"I nije samo u pitanju Neovjek, zar ne?" Neto neobino zaumi mu u glasu, neto poput boli, ali previe
proeto strahom. "Ponekad... Ponekad i ja tako izgledam, zar ne?"
"Onda i ti vidi isto?" izlane ona.
On odmahne glavom na nain koji se nadao da izgleda apatino. "Ne. Ja vidim ono to ti inae vidi,
sjenu unitenja i propadanja, runou nedostatnog i nepotpunog. Ti opisuje neto drugo. Neto moralno za
razliku od isto estetskog..." Zastane da doe do daha. Kakva je ovo ludost? "Ono to su drevni uenjaci
Mandata nazivali 'Rasudnim okom'."
Paljivo ju je promatrao dok je govorio u nadi da e vidjeti traak oduevljenja u njezinim oima. No u
njima nije bilo niega osim zabrinutosti. To je ve neko vrijeme mui, shvati.
"Rasudno oko", ponovi ona na besprijekornom ainonskom. "A to je to?"
Srce mu je zapelo u grlu. On zakalje da ga oslobodi, a onda ga proguta natrag u prsa. "Rasudno oko... To
znai da ne samo da zamjeuje Znamen magije, nego vidi i grijeh..." Utihne pa se nasmije, unato uasu
koji se uvijao kroz njega.
"I to je smijeno?" upita ona glasom treperavim od gnjeva.
"Ne, djevojko... Samo to..."
ibs@crostuff.net 176
"to?"
"Tvoj ouh... Kellhus."
Improvizirao je s time jer nije htio odlutati predaleko u istinu. No jednom kad je to izgovorio, zvualo mu
je jednako istinito i mnogo strasnije zbog svojeg znaenja. Stvari znaju biti tako izopaene da ljudi esto
prepoznaju svoje vlastite argumente tek nakon to ih izgovore. "Kellhus..." ponovi on tupo. "to s njim?"
"On kae da je Stari zakon ukinut, da su ljudi konano spremni za Novi..." Rijei iz Katekizma Mandata
dou mu same od sebe i s vruinom istina izvuenih u netaknutom stanju iz pei obmane. Premda gubi
duu, dobit e svijet...
"Razmisli", nastavi on. "Ako magija vie nije opaina, onda..." Neka ona misli daje to, ree on sebi.
Moda to ak poslui daje... obeshrabri. "Zato bi je ti onda tako vidjela?"
Iznenadio se kad je shvatio da je prestao hodati, da stoji rastrgan i zuri u enu ije je porijeklo pobudilo
toliko jeka slomljenog srca i ija je beskrupulozna tvrdoglavost prijetila svemu. Posljednji od Koojelaca
prou uz njih dobacujui im sumnjiave poglede preko ramena dok su marirali izvan granica njegove
svjetlosti. U roku par trenutaka ostali su samo njih dvoje, uz breuljke nagomilanog bazalta, polja praine i
kosti izbijeljene godinama poput ugljena. Klerikovo svjetlo stanjilo se u toku, a eta se smanjila u lebdeu
procesiju sjajnih kaciga i sjena koje se vuku.
Tiina ih je izolirala jednako potpuno kao i tama.
"Oduvijek sam znala da neto... nije u redu", ree ona tiho. "itala sam i itala sve to sam uspjela
pronai o magiji i Znamenu. I nigdje, niti jednom, nije bilo ni spomena o onome to ja vidim. Mislila sam da
je to zbog toga to je to tako... nepredvidivo, zna, trenutak kad bih vidjela... dobro i zlo. Ali kad ugledam,
gori tako... tako... Hou rei, dojmi me se puno dublje nego u bilo koje drugo vrijeme. Preduboko je da bi
prolo bez spominjanja, da ne bi bilo zabiljeeno... Jednostavno sam znala da neto mora biti drugaije. Da
neto sigurno nije u redu!"
Prvo njezin dolazak, a sada ovo. Ona ima Rasudno oko - vidi ne samo magiju, nego [prokletstvo koje ona
oznaava... Kad samo pomisli da se uvjerio da e ga Kurva sudbine ostaviti na miru!
"A sad ti kae", pone ona nesigurno, "da sam ja nekakav... dokaz?" Treptala je onako isprekidano kao
ljudi koji prolaze kroz netraena otkria. "Dokaz ouhove... lanosti?"
Bila je u pravu... a opet, koji je jo dokaz on, Drusas Achamian, trebao? One noi prije dvadeset godina,
noi uoi konanog trijumfa Prvog svetog rata, scvlvendski mu je poglavica ispriao sve, dao mu sve dokaze
koji e mu ikad biti potrebni, dovoljno da nahrane desetljea zaklete mrnje - dovoljno da odvede ove
skalpere u propast. Anasurimbor Kellhus je Dunvanjanin, a Dunvanjani ne mare ni za to osim za domi-
naciju. Naravno da je laan.
Zbog nje je vjetac drhtio. Ona ima Rasudno oko!
Sjeti se njihovog voenja ljubavi i niskih strasti koje su ga pokrenuli. Hladan znoj stegne mu kou i
vunu ispod zaveljaja. Osjeao je da mu saaljenje visi na licu poput mokrog ueta, onako kako mu je
pogled sada vidio kroz ono to ona jest - blijeda slika svoje majke koja stoji sitna na bijelom svjetlu - kroz
nju i ravno u muenje koje je eka.
"Imamo vanijih briga trenutno", ree on kad je sabrao glas.
"Misli na Klerika", odgovori ona, stisnuvi male ruke u mlitave ake. Gledala ga je nekako
tvrdoglavo usredotoeno, to je govorilo o sukobljenim interesima. Uskoro, znao je, doi e mu s
pitanjima, nepopustljivim pitanjima, i morat e paljivo razmotriti kakve joj odgovore moe ili ne moe
dati.
"Da", ree i za lakat je povue za drugima. "Incariol." Razmiljao je o tome kako to ljudi uvijek rade,
upravljaju tuim mislima, i udio se zato to njemu uzima takav danak. "Njegov Znamen govori daje
star... stariji nego to moe zamisliti. A to znai da nije samo mag Quya, nego i Ishroi, neljudski
plemi..."
Osjeao je notu lanosti, kao hladan novi na glatkom dlanu svojega glasa. Proklinjao je svoju
glupost, traei istovremeno njezin pogled, u nadi da e iskren pogled prenijeti ono to rijei ne mogu.
Mahniti i njegova sposobnost da ih vodi kroz ovaj naputeni labirint jest njihova najvanija briga. To to ih
Achamian iskoritava za neki drugi cilj... Nisu li sve rijei u konanici samo sredstva?
"Dakle, on je Ishroi..." Mimara ree. Pjevuenje u njezinu tonu govorilo mu je da zna da neto nije u
ibs@crostuff.net 177
redu. Kad ju je to natjerao u tminu svojih razmiljanja?
"Takve figure ne mogu samo tako propasti kroz pukotine povijesti, Mimara. A svu onu povijest koju
nisam proivio kroz Sesv/athu, proitao sam mnogo puta. Moithurala, Hosutila, Shimbora - sve ljudske
prevoditelje i kroniare Neljudi. Uvjeravam te, nigdje se ne spominje nikakav Incariol, nigdje, ak ni u
njihovu vlastitom Ponoru godina..." I protiv njegove volje, glas mu je pogaao vie, ne manje, upljih nota
neiskrenosti.
Njezin je pogled sada bio uperen ravno naprijed, i oito je slijedio Klerikovo svjetlo i malu gomilu ljudi
i tovarnih ivotinja koji su se pod njim muno kretali. S njihovog gledita, Koojelci su izgledali kao da
se probijaju kroz veliko prostranstvo nitavila. Tu i tamo male istine poda otvarale su se izmeu njih,
cvjetale bezbojne i ravne na svjetlu, zaklonjene jedino podignutom prainom i strujanjem sjenovitih
nogu.
Ve su bili preli crtu nepokolebive obrane.
"To Rasudno oko", ree ona hladnokrvno rezignirano. "To je prokletstvo, zar ne? Muka..."
Mnogo je godina prolo otkad je zadnji put osjetio taj osjeaj, ne samo da se previe toga odvija
prebrzo, nego i daje na djelu neka strana namjera, kao da je sve ovo, Neovjek, Kapetan, onaj ondje
mrtvi skalper, a sad i Mimara, poput ljepljivih krakova hobotnica koje su njegov otac i on ponekad
izvlaili iz Meneanorskog mora - udovi ispleteni u strukturu jedne jedinstvene Sudbine.
Okolnosti uvijek obuhvaaju, ali ponekad i opkoljavaju, s jednako mnogo odaja koliko ih ima
ova planina i jednako tako mranim. Srce mu je tuklo kao u olabavljene zavoje.
"Samo legende", ree. "Nita vie."
"Ali ti si ih sve proitao", ree ona visokim i otrim glasom.
On podigne kvrgavu ruku da je uutka i kimne glavom prema mranome razmaku koji ih je
odvajao od ete. Jedna se figura izdvojila iz sve blie obodnice njihovog svjetla, preobrazila se u neto
to je na jedan suludi trenutak izgledalo kao smeurani majmun u ljudskim dronjcima...
Bio je to Sari. ekao ih je, sam u tami, nasmijeen, usana rastegnutih dalje od luka desni i zuba. "
Vidi-vidi", oglasi se tonovima napukle flaute. ak je i u mraku kiljio.
"Razgovarat emo o tome kasnije", Achamian ree Mimari i zaustavi je laganim dodirom po laktu.
Ona se namrti i u trenutku nepromilje-nosti pogleda narednika s neprikrivenim gnjevom. Iako je jo
bio udaljen nekoliko koraka, nije bilo anse da je nije vidio.
"Ti preuzmi svjetlo", Achamian e urno.
"Ja?"
"Ima dar Rijetkih. Moe ga uzeti svojom duom, ak i bez potene obuke u magiji... Ako
razmisli o tome, trebala bi moi osjetiti mogunost."
Veinu svojeg ivota, Achamian je dijelio prezir svoje struke prema vjeticama. Nije bilo razloga za
tu mrnju, znao je, osim hirovitih obiaja Tromorja. Kellhus ga je tome nauio, bila je to jedna od
mnogih istina koje je upotrijebio da ga bolje obmane. Ljudi osuuju druge da bi mogli vie slaviti
sebe. A to je lake osuivati od ena?
No dok je gledao njezine oi kako ispituju iznutra, zapanjila ga je praktinost njezina uenja, to kako
je u njezinu izrazu ta novost izgledala vie kao prisjeanje. Kao da ene imaju neku razumnost koju
mukarci mogu pronai tek nakon velikih patnji. Vjetice, razmiljao je, ne samo da su dobre, nego bi
lako mogle biti nunost. Pogotovo ova budua vjetica pred njim.
"Da", ree ona. "Osjeam. To je kao... kao..." Utihne, nasmijeena u neodlunosti.
"To je mala Inkantacija", ree on, zahvalan to im je Sari, iz kojeg god razloga, dopustio taj zajedniki
moment. Prstom preusmjeri svjetlo tako da je poivalo koji metar iznad njezine glave. "Neto to se zove
Surilska toka..."
"Sufilska toka", ponovi ona, glasom vruim od daha.
"Dakle," nastavi on, "zamisli sebe u glavi." Zastane na trenutak. "Sad zamisli svjetlo, ne ovako kako ga
vidi, nego kao to vidi njegov Znamen."
Ona kimne, zurei u njega s razgranatom pozornou. Svjetlo je rastegnulo obris njezina lica preko
njezinih grudi i ramena.
"Sad zamisli sebe i Toku kako zajedno hodate. vrsto zadri tu sliku... Bit e zahtjevno u poetku, ali s
ibs@crostuff.net 178
vremenom nee uope morati razmiljati, kao ni o bilo kojem refleksu."
Pogled joj padne na njegova vunom prekrivena prsa. Bez poticaja, ona napravi dva koraka, diui oi uvis
zaprepatena to vidi da bljetavo svjetlo prati svaki njezin pokret. Osvrnula se s namjerom da se nasmije, ali
udari noni prst u neke otpatke obloene prainom. Nasmijei se kad je ponovno uhvatila ravnoteu. Njezina
sjena bujala je i skupljala se pod njom.
"Pouri", ree on. "Uhvati ostale."
Nije skrivala gaenje dok je prolazila uz narednika, hodajui poput ropkinje s amforom na glavi. Zatim
pone kaskati niz stazu koju su ostali povukli kroz prainu.
I blistala je, stari vjetac pomisli, ne samo u mraku koji vreba, nego i u tolikim sjeanjima na nepravde.
Achamian ju je slijedio do Sarla. On je stajao lagano pogrbljen pod teinom zaveljaja, ije je remenje
sabralo nabore od veriga na prednjici oklopa. To to mu je stajao tako blizu podsjetilo je Achamiana na
mrtvog Mrlju, srce i spoznaju da nisu sami u ovim dubinama crnim kao u utrobi. Mimarino svjetlo brzo se
povlailo i on vidi da su Sarlove oi mugnule prema tami koja se irila. Bez rijei, obojica krenu za enom.
"Sto elite, narednice?" Prolazak ete ostavio je auru praine u zraku, a Achamian je osjetio kako mu
oblae unutranjost usta. Prsa su mu htjela iskaljati rijei.
"Kapetan me zamolio da porazgovaram s tobom." Sari je izgledao jo vie naboran u mraku. Lice mu je
bilo sivo i obiljeeno grimasom, poput trupla ekshumiranog iz crnog treseta. Vjetac udahne da smiri
nakostrijeenost tjelesne uzbune, suzbije poriv da stisne ake. Gotovo uvijek je to osjeao kad bi mu Sari
dolutao preblizu, jo otkad se kucnuo s njegovim kragom u Nadignutoj nozi.
"Ma je li?"
"Da", Sari muklo zakreti, nasmijeen kao ujak koji pokuava izmamiti neakovu ljubav. U tome je bila
stvar s njegovim beskrajnim poziranjem: ak i kad su emocije bile prikladne, intenzitet u pozadini je bio
posve pogrean. "Naime, on smatra da si... previe iskren, recimo to tako."
"Iskren."
"I arogantan."
"Arogantan", Achamian ponovi. Ima neto umrtvljujue u razgovoru budala. Bilo je to kao da je njegovo
strpljenje jezero koje je ogranieno duboko, a svaka Sarlova rije kamen...
"Gledaj", Sari ree. "Ueni smo ljudi, ti i ja"
"Uvjeravam vas, narednice, vrlo je malo toga to je nama zajedniko."
"Ono! Koliko jada stari Sari dobiva za svoju diplomaciju!"
"Diplomaciju."
"Da, diplomaciju^ drekne on iznenada divlje. "Fine jebene rijei izgovorene finim jebenim budalama!"
Mimara je sada ve odmakla daleko ispred njih, pa su hodali u najmanjem treperenju svjetla, vie ahure
ljudi nego neto s ljudskom supstancom, koje koraaju po sjeanju tla koje su vidjeli pred sobom. Sari je
predstavljao prijetnju, i njemu i njegovu zadatku - ako je Achamian prije i sumnjao u to, sada je znao. Trebao
je samo progovoriti tom luaku svojim pravim glasom, ovdje i sada, i ta bi prijetnja nestala, pretvorila se u
jo malo pepela za posipanje poda ovog mrtvog zamka.
"Sto?" nezahvalnik nastavi. "Zar si mislio da Kapetan ne zna da hodamo kroz ogromnu grobnicu? Zar si
mislio da ne bi zapovjedio Kleriku da je osvijetli? I to ti napravi? Odlui pokazati kosti svima!
Dati na znanje priprostim ljudima da hodaju pod neljudskim grobnicama. Tama titi koliko i prijeti,
Uenjae! I mora upamtiti prvo pravilo!"
Bilo je razumno to to govori. Ali to je problem s razumom: ista je kurva kao i sudbina. Kao i ue,
mogue je njime svezati ili namamiti bilo kakvo nedjelo...
Jo jedna lekcija koju je nauio na Kellhusovom koljenu.
"Jo jedno pravilo kuluka, je li?"
"O da... Ta su pravila ovu etu pretvorila u legendu u divljinama. uje li me? Legendu!"
"I koje je prvo pravilo, narednice?"
ibs@crostuff.net 179
"Kapetan uvijek zna. uje li me? Kapetan uvijek zna!"
Odjednom, kompleksnosti narednika koji mae rukama i ilavo se ceri kao da su se usmjerile u jednu
jednostavnu istinu. Sari nije samo potovao svojeg Kapetana, on gaje oboavao. Achamian je skoro pljunuo,
toliko je gorko bilo gaenje koje je navrlo u njemu. Kad samo pomisli da nakon toliko godina ponovno
marira u drutvu fanatika!
"Misli da me moe zastraiti?" uo se kako galami. "Sveti Veteran kao to je tvoj Kapetan? to su sve
moje oi vidjele, narednice. Pljunuo sam pod noge samog Aspekta-Cara! Imam snagu, mo, koja moe na-
puknuti planine, istrijebiti itave vojske, pretvoriti tvoje kosti u kipue ulje! A ti se usuuje - usuuje! -
prijetiti miV."
Sari se nasmije, ali dahom koji je srezao oprez. "Iskoraio si iz kruga svojih vjetina, Uenjae. Ovo je
kuluk, ne Sveti rat, a pogotovo ne neka vraja kola. Ovdje nai ivoti ovise o odlunosti nae brae. Koljeno
koje pukne vue za sobom desetoricu. Upamti to. Nee biti drugog upozorenja."
Achamian je znao da bi trebao biti razborit, pomirljiv, ali bio je preumoran i previe se toga dogodilo.
Srdba je poplavila sve slijepe odaje njegova srca.
"Ja nisam jedan od vas! Ja nisam Uenjak i sasvim sigurno nisam Koojelac! A ovo, moj prijatelju, nije
tvoj"
Njegova ljutnja se ugasi, poleti u stranu i prema van poput dima. Nastupi uas.
Sari je napravio jo nekoliko koraka prije nego je shvatio da je sam. "to?" zazove ga nelagodno iz
gotovo potpunog mraka. Svjetla pred njima kao da su lebdjela u potpunoj tami, vizija siunih ljudi koji se
mue u bezdanu.
Kroz njegov dug ivot, Achamiana su mnogo puta pitali kako je to vidjeti svijet ezoterinim osjetilima
Rijetkih. Obino bi odgovorio da je to svijet jednako raznovrstan i raznolik kao i svijet koji otkrivaju obina
osjetila - i da ga je jednako teko opisati. Ponekad bi rekao da je to kao neka druga vrsta sluha.
Zaboravio je Sarla i odjednom je gledao dolje, iako nije vidio ni tlo ni svoje noge. inilo mu se da
uje dozivanje: Koojelce kako izvikuju njihova imena.
Neposredno ispod njih bile su galerije, protezale su se mnogo milja u ukopane temelje. Prije je to
znao kao apstrakciju, neto izvueno iz nesigurne palete sjeanja. No sada je osjeao te iroke prostore,
ne izravno, ve kroz konstelaciju njihovih neprisutnosti, ponora u finom vezu egzistencije, koje su se
kretale kroz njih.
Chorae...
Suze Boje, barem desetak njih, u rukama nekih koji su se uljali hodnicima pod njihovim nogama.
Pobuna misli i osjeaja koja tako esto navijeta katastrofu. Shvaanje znaenja koje mora nastupiti
gdje je nemogue pronai smisao, ne zato to je preglup, ve zato to je nebitan, a zavjere oko njega su
prevelike.
Sari je bio tek smjer u viskoznoj tami. "Tri!" vjetac povie. "Tri!"














ibs@crostuff.net 180
oglavlje
petnaesto
CONDIA

Ako neto nepromjenjivo izgleda preinaeno, znai da si sam preobraen.
MEMGOWA NEBESKI AFORIZMI
Proljee, 20. novocarska godina (4132. godina Kljove), Condia
Interval je odzvanjao dugo i tiho nad krajolikom atora.
Sorweel je sjedio pred ulazom u ator, puhao u ruke na jutarnjoj hladnoi i pospano promatrao
Porspariana kako loi jutarnju vatru. Starac je uao kao prosjak pred malom, zadimljenom piramidom
povezanog trijea i trava, bosonog unato hladnoi. Izgledao je nekako drevno, mudrije i otroumnije zbog
svoje grube smee koe.
Isprva mu je shigeki rob bio izvor nelagode: Sakarpima je ropstvo simbol nemuevne dekadencije
Tromorja. No ovjek je ubrzo postao enigma, jednako dubok i zastrauju kao i Anasurimbori. Svaki put kad
bi ga uto-ruiaste oi fiksirale, neto bi se u Sorweelu smrznulo. I iako se smijeio njegovim prijateljskim
grimasama, njegovim zagonetnim osmjesima, mladi bi kralj i ustuknuo kao da oekuje udarac iz nekog kuta
koji ne vidi. Porsparian nije bio ni ponizan ni nevin ni bespomoan. Sjene su visjele s njega - zastraujue
sjene.
Stari rob pucne jezikom od zadovoljstva kad su prvi plamici natopili njegovu travu. Sorweel se
pretvarao da se smijei. Ruka mu nesvjesno poleti prema obrazu i dodirne uspomenu na zemlju od prije
nekoliko dana.
Nekako je i samo razmiljanje o njezinu imenu, Yatwer, postalo neka vrst slutnje. I zbog toga se sramio jer
je ona bila Boica slabih, porobljenih. A sada je i njegova.
Eskeles je prvi stigao, dakako. Okrugli Uenjak zastenjao je i otpuhnuo kad je spustio svoju masu
pokraj Sorweela na prostirku. "Biblioteka u Saugliu", promrmlja on dok je pokuavao pronai
udobnost u svojem poloaju. "Opet." arobnjak se vjeno alio na svoje Snove, dovoljno da je Sorweel
poeo gubiti interes za njih.
Zsoronga je stigao nedugo potom, ukoen u svojem basahletu, tradicionalnom ruhu zeiimskog
kastinskog plemstva. Njegov bojni pojas izgledao je jo svjeije i bjelje sad kad su kidruhilski atori
oko njih postali sivi i zamrljani od putovanja.
U odsustvu Obotegvve, Eskeles je bio prisiljen prevoditi njihove razgovore, to je Sorweelu postajalo
sve iritantnije. U prethodnim tjednima, Obotegvvini su mekani i grleni tonovi jednostavno postali glas
njegova prijatelja. Dok je sluao Zeiimskog Princa kako govori preko Eskelesa, Sorweela je to samo
podsjealo na jezini jaz meu njima. to se ticalo Zsoronge, on posve oito nije vjerovao Uenjaku
Mandata pa je svoje komentare sveo na formalni minimum. A Eskeles se, naravno, nije mogao suzdrati
a da ne dodaje i svoje komentare, tako da Sorweel nikad nije bio posve siguran gdje Zsoronga poinje a
arobnjak zavrava. Podsjealo ga je to na vrijeme kad se tek prikljuio Velikoj kunji, na mrane dane
kad je razumio jedino predbacivanja svojeg vlastitog glasa.
Nakon to su popili aj koji im je skuhao Porsparian, njih su trojica proetali niz avenije i sporedne
uliice tabora na putu za Pupak, palau--paviljon u vlasnitvu Aspekta-Cara. Atmosfera cirkusa
proimala je Veliku kunju ak i za najtrezvenijih vremena. No danas, kad je Sorweel oekivao da e

ibs@crostuff.net 181
posvuda vladati kaos i slavlje, nailazili su samo na jedan miran kamp za drugim. Neki Ljudi od
Cirkumfiksa okupili su se ovdje i ondje i prigueno razgovarali oko zadimljenih vatri za doruak, dok
su ostali samo leali na suncu i drijemali.
"Nemaju to raditi", Zsoronga je primijetio.
Sorweel se nesvjesno zabuljio u mladog galeotskog ratnika koji je leao zatvorenih oiju izmeu
uadi, glave naslonjene na suzoliki tit koji je poloio na svoj zaveljaj. Bio je gol do pasa, a koa mu
je sjajila bijela poput djejih zubiju. alac zavisti pogodi mladoga Kralja duboko kao no. Nakon
tjedana straha i neodlunosti, sada je znao da je on, Varalt Sorweel III., tek obina budala, nita
mudrija i nita jaa od bilo koga drugog. Rodio se s darovima osrednjosti, a ipak je bio tu, zaglavio u
ulozi zatoenog kralja. Bio je proklet, proklet mukom pretvaranja, beskrajnog pretvaranja da je
neto vie.
Bio je proklet ratovati, ne na poljima kao to to ine junaci, nego u vrelima svoje due - ratovati kao
to to ine kukavice. to je dananji dan ako ne jo jedan primjer toga?
Iz nepoznatih razloga, Aspekt-Car je proglasio dan odmora i savjetovanja. Sorweel i Zsoronga jedini su
iz Satnije potomaka bili pozvani na vijee monika, okupljanje viih planera i najmonijih sudionika
Velike kunje. Budui da Sorweel jo nije savladao ni osnove shevikog, Eskeles mu je dodijeljen kao
prevoditelj.
Neto mu je u srcu zaigralo pri pomisli da e opet vidjeti njega, iako je vei dio njega drhtio. Sve se to
inilo kao gakanje glasova, prigovaranje, upozoravanje, optuivanje, zbor kontradikcija. Porsparian i
Boica. Zsoronga i njegova bogohulna knjiga. Njegov otac. Kavutas i njegovo nadnaravno motrenje.
Eskeles i njegov fanatini entuzijazam. U srcima junaka jedne rijei ponitavaju druge, tako da ostanu
samo istina i sigurnost. Ne u njegovu srcu. U srcu mu se rijei samo nakupljaju, gomilaju jedne preko
drugih. Kroz svakodnevne je kretnje prolazio dovoljno dobro, izvravao je svoje triave dunosti, ali sve se
inilo poput sluajnosti, poput hodanja po stazama u gluho doba noi.
A sada se trebao susresti s Aspektom-Carom - Anasurimborom Kellhusom!
Sada e ga razotkriti.
Pupak se nadvijao nad bliskim horizontom atora, crn ali s utisnutim uzorkom nalik na ljuske na koi
gutera. Sa svojim mnotvom tapova, izgledao je kao minijaturan planinski lanac zaobljenih stoastih
padina koje se griju na ruiastom jutarnjem svjetlu. Interval jo jednom zazvoni dok su izlazili izmeu
zadnjih atora koji su im zaklanjali pogled, dovoljno blizu da im njegova puna rezonantnost pritisne ui i
prsa, a opet negdje gdje ga nisu vidjeli. Vanjske plohe Pupka bile su proivene detaljnim prikazima
Cirkumfikcije izvezenim u zlatu na velikim crnim skutima: nag ovjek objeen naglavce, zapeima i
glenjevima dijelei prsten na etvrtine. Po prvi je put Sorweel shvatio kako se bezazlenim i obinim taj
simbol sada ini. Gotovo je zaudarao na pokvarenost i odvratnost prije pada Sakarpusa...
Stotine sjajnih figura smjestile su se na panjaku izmeu njih i atora, gomile njih, nizale su se u
redovima koji su se spajali na ulazu u juni dio Pupka. Vie kastinsko plemstvo Novoga Carstva
ispunjavalo je zrak tihim smijehom i usredotoenim raspravama.
Sorweelov instinkt bio je da oklijeva, da razmisli i pobroji strance koji e ih uskoro okruiti, ali
Eskeles se nastavio probijati naprijed ne pogledavi dvaput. U desetak koraka, Sorweelu se inilo da je
propje-aio Tromorje od kraja do kraja. Letimini pogledi postali su narodi. Naminkani nilnameki
satrap usporeivao je maeve s dugobradim tvdonskim grofom. Teturavi mag naslanjao se punom
teinom na rame djeaka roba. Straari Stotine stupova u zeleno-zlatnom ruhu stajali su rame uz rame u
trokutnim trojkama. Dva krakata Thunverana zurila su u daljinu dok su razgovarala. Conrivanski palatin u
punoj ratnoj spremi.
Sorweel je nesvjesno brisao nervozne dlanove o pojastuenu tkaninu svojeg kraljevskog parma, u strahu
da izgleda jednako zaostalo i strano kao to se i osjeao. Zavidio je Zsorongi na lakoj samouvjerenosti
koraka. Princ prestolonasljednik hodao je kao to mukarac i treba hodati, kao da ga ono po emu se
razlikuje od ostalih istovremeno i izdie iznad njih. Ali nije stvar bila samo u njegovu stavu: sjaj njegova
zeiimskog nasljea vritao je s odjee i opreme, pa do kilta od jaguarove koe koji je nosio preko tankih
hlaa. Sorweelov parm prljav od putovanja prenosio je mnogo sramotnije injenice: neznanje,
siromatvo, neuglaene manire i budalasta utvaranja.
Gomile su muile Sorweela svojom uskomeanom blizinom. Bio je naviknut na drutvo fiziki snanih
ljudi: oevi blagodarnici odgojili su ga koliko i otac. No udnovatost stvari natopila je gospodare Kunje
ibs@crostuff.net 182
prijetnjom. Vidio je zamahe noem u osobitostima njihova afektiranog ponaanja, osudu u zlatom
protkanoj sloenosti njihove odjee. uo je uvrede i poruge u njihovim nerazumljivim jezicima.
Sorweel je pokuao, kao to to ljudi esto ine, pribrati ponos nekakvim obrambenim prezirom. Zato,
rekao si je, bi se bojao ovih ljudi kad uope ne znaju govoriti? Nisu nita bolji od ivotinja, Galeoani
poput pasa koji laju, Nansurci lepeu kao lastavice, a Nilnameani gau poput gusaka.
Ali znao je to su zapravo te misli: plitko poziranje jednoga djeaka. Osjeao je to u nainu na koji bi
mu oi prezale pred bijesnim pogledom drugih, u praznim mjehuriima koji su mu se uljali kroz kosti.
Stupovski straari kamenih lica uvali su ulaz, nakrcani ukoenim oklopima i razliitim orujem. U
guvi, Sorweel se gotovo zabuio u jednoga od njih. Snane ruke zgrabile su mu ramena, mrano mu se
lice podsmjehnulo za irinu dlana udaljeno od njegovog, i njime je zadrhtjelo sjeanje na Narsheidela kako
ga vue kroz Sakarpus na dan pada. Trenutak naguravanja proe i on se nae u sjenovitoj unutranjosti
Pupka.
Sorweel se trgnuo od siline shvaanja kad mu je sinulo, kao da mu je trznulo neku tetivu u njemu. Unato
razlikama u odjei i naoruanju, unato razliitim jezicima, obiajima i boji koe, neto je jedinstveno i
neumoljivo obuhvaalo te ljude, definiralo ih do nenasluene sri.
Vjera.
Vjera je prisutna ovdje, ulna od svojeg intenziteta, opipljiva u pjevnim glasovima i sjajnim oima.
Sorweel je znao da marira u drutvu fanatika, ali dosad to nikad nije... dotaknuo. Groznicu bunog
slavlja. Ludost oiju koje svjedoe a da ne vide. Miris predanosti, apsolutne i sveobuhvatne. Ljudi od
Cirkumfiksa za sve su sposobni, shvati on. Umorili bi se, ali ne bi stali. Preplaili bi se, ali ne bi pobjegli.
Bilo kakvo nedjelo, bilo kakav in rtve - nita nije izvan granica mogueg. U stanju su paliti gradove,
utapljati sinove, klati nedune; u stanju su ak, kao to je Zsorongina pria o samoubojstvima dokazala,
prerezati vlastite grkljane. Kroz vjeru su nadili sve svoje skrupule, animalne i ostale, i uivali su u tom
smradu. U omamljujuem mirisu gubljenja u vlasti drugoga.
Aspekta-Cara.
Ali kako? Kako jedan ovjek moe vladati takvim ekstremima u ljudima? Zsoronga je rekao daje to
stvar intelekta, da su Ljudi tek djeca u prisustvu Anasurimbora - tako, rekao je, tvrdi vjetac u
izgnanstvu, Drusas Achamian.
Ako bi ovjek bio u stanju misliti misli boga, ne bi li ljudi bili poput djece u odnosu na njega?
Sto ako je svijet stvarno pred krajem?
Dok je tako mozgao, pogled mu je lutao po kaotinom interijeru paviljona, nesvjestan prizora na koje
je naletavao. Odjednom se naao zagledan u veliku crno-zlatnu tapiseriju koja je dominirala suprotnim
zidom i sezala u najvie kutove paviljona. Isprva su mu se oi pobunile -neto u brokatnim uzorcima
poraavalo je njegovu sposobnost da izotri sliku. Dok je odsutno promatrao, inilo mu se da se sastoji
od apstraktnih geometrijskih crtea, ne bitno razliita od kianskih tepiha koje je njegov otac povjeao po
njihovim odajama. Ali sada, svaki oblik koji je vidio, ili mislio da vidi, sam bi se rastvorio u prirodnoj
igri oiju koje razabiru figure. Posvuda su linije, bile one ravne poput ravnala ili zavijene u vitice,
odavale prikaze koje su naizgled tvorile. Sve bi se istrgnule smislu, zadrane u nekakvom zbunjujuem
meuprostoru. A kad je skrenuo pogled i gledao kroz bonu leu perifernog vida, gotovo pa figure kao
da su se rastvorile u uzorku niti, kao da su nekakvi neitljivi simboli...
Magine, shvati on i zadrhti od straha. Tapiserije su magine.
Izdignuti na malom podiju, dvojica Uzvienih generala Velike kunje sjedili su svaki s jedne strane
visoke tapiserije, na sjedalima okrenutim tako da gledaju i prema dugakome stolu i uzdignutoj gomili
kastinskih plemia. Od njih dvojice, Kralj Provas se doimao profinjenijim, ne zbog ljepote ruha ili ukrasa,
ve zbog ozbiljnosti u vladanju. Dok je on gledao uskomeane redove sa strogom znatieljom i kimao i
smijeio se onima koji bi uhvatili njegov pogled, Kralj Eumarne praktiki je izazovno zurio. Bilo je
pobonosti i samouvjerenosti u pogledu Kralja Saubona, to svakako, ali bio je tu i bijedan, ogoren izraz,
kao da je svoj poloaj preskupo platio i stalno se vraa vagi da izvae to je izgubio.
Nekoliko Uenjaka sjedilo je za stolom ispod njih: stari bradati ovjek u haljama slinim Eskelesovim,
samo sa zlatnim porubom; Nilname-anin s prstenovima u nosnicama i tetoviranih obraza; dostojanstven
srebrnokosi ovjek u voluminoznoj crnini i prastari slijepac ija je koa izgledala prozirno kao crijevo
ibs@crostuff.net 183
kobasice. "Vrhovni gospodari Velikih kola", Eskeles objasni, oito gledajui kuda mu pogled luta.
Sorweel je to i sam pretpostavio; iznenadilo ga je, meutim, to je meu njima ugledao Anasurimbor
Serwu, u jednostavnoj bijeloj halji koja je izgledala tim izazovnije to je bila zatvorena do vrata. Mlada -
neuvjerljivo mlada. Svijetloplava joj je kosa bila zaeljana u pletenicu koja je poinjala na zatiljku.
Neloginost njezina prisustva bila bi apsurdna da nije tako oito nosila vanzemaljski peat oeve krvi.
"Izvanredno, zar ne?" Uenjak Mandata nastavi tiim glasom. "Ki Aspekta-Cara i Vrhovna
gospodarica Swayalskog Pakta. Serwa, arob-nica glavom."
"Vjetica..." Sorweel promrmlja. Na sakarpskom, rije za vjeticu sinonim je za mnogo stvari, sve
izopaene. To to se moe upotrijebiti za nekoga tako divnog lika i svojstava inilo mu se kao jo jedna
opscenost Tromorja. Pa ipak, njegov je pogled zastao iz pogrenih razloga. Ta rije kao da ju je nekako
otvorila, uinila njezinu sliku putenom od primamljivog obeanja.
"uvajte se nje, moj Kralju", Eskes ree i tiho se nasmije. "Ona hoda s Bogovima."
Stara uzreica iz legende o Suberdu, legendarnom kralju koji je pokuao zavesti Aelsvve, smrtnu ker
Gilgaolovu, i time zauvijek prokleo svoju lozu. injenica da je Uenjak u stanju citirati prastaru
sakarpsku priu podsjeti Sorweela da je bio pijun - i da je to i ostao.
Serwina starija braa, Kavutas i Moenghus sjedili su na suprotnim stranama dugakog stola s jo desetak
junjakih generala koje Sorweel nije prepoznao. Kao i prije, zapanjila ga je razlika izmeu dva brata,
jednog vitkog i blijedog, drugog krupnog i tamnog. Zsoronga mu je rekao za glasine da Moenghus uope nije
pravi Anasurimbor, nego dijete prve ene Aspekta-Cara - Serwine imenjakinje, one koja je s
Anasurimborom objeena na Cirkumfiks - i nekog scvlvendskog putnika.
Isprva se Sorweelu to uinilo presmijeno oitim. Kad je rije o sinovima, ene su samo posude; nose
sjeme koje mukarac u njih usadi. Ako se djeak rodi bijele puti, znai da mu je i otac bijele puti, i tako
dalje, sve do pojedinosti grade i pigmenta. Anasurimbor jednostavno nije mogao biti Moenghusov pravi
otac i toka. Bilo mu je to svojevrsno otkrie kad je shvatio da su Ljudi od Cirkumfiksa, bez iznimke,
previdjeli tu oitu injenicu. Eskeles je ak govorio o Moenghusu kao "pravom sinu Anasurimbora",
prodorno, kao da tvrdoglava primjena rijei moe ponititi ono to je svijet stvorio.
Tek jo jedan traak ludila koje je obuzelo te ljude.
Interval je zazvonio, a njegov je rezonantan zvuk bio sablastan zbog naina na koji je prolazio kroz
paviljon kao da je samo dim. Zadnji od zaostalih zaredaju se unutra, tri dugokosa Galeoanina, jedan
Conrivan i kontingent Khirgwija ili Kianjana s kozjim bradicama - Sorweel ih jo uvijek nije uspijevao
raspoznati. Deseci ljudi jo uvijek su se komeali po raznim redovima u potrazi za mjestom ili
prijateljima, ukljuujui i dvojicu Nansuraca koji su se provukli uz njihova koljena s energinim ali
apologetskim osmjesima. Paviljon je poprimio otvorenu graju ljudi koji pokuavaju ugurati zadnje
komentare i zapaanja, gomilu glasova koja je postupno utiana u amor.
Podsjetilo bi to Sorweela na hram - da nije bilo klizeeg osjeaja propasti.
"Recite mi, Visosti", Eskeles mu promrmlja blizu uha. Iz usta mu je zaudaralo po kiselom mlijeku.
"Kad pogledate ta lica, to vidite?"
Sorweelu se pitanje uinilo tako udnim daje bijesno pogledao arobnjaka, sumnjajui daje u pitanju
neka ala na njegov raun. No debeljkov je prijateljski izraz jasno govorio drugaije. Bio je iskreno
znatieljan. Mladog je Kralja to uzbunilo na neki nejasan nain, poput spontane i neobjanjive boli.
"Naivine", zauje se kako lupa. "Naivine i budale!"
Uenjak Mandata zahihoe, zatrese glavom kao netko tko predobro poznaje funkcioniranje tatine i
gluposti da ga to ne bi zabavljalo.
Sorweel se prene kad je Interval drugi put zazvonio: tijekom mara, Interval je postao okvir dana,
gotovo neujan zbog svoje pravilnosti. Neoekivano odjekivanje druge zvonjave lebdjelo je bolno,
apsorbirajui sve druge zvukove iz zraka. Vidio je kako se lica znatieljno okreu po redovima, isprva
jedna prema drugima, a onda, kao da se pokoravaju nekoj jedinstvenoj volji, prema tlu paviljona...
Isprva nije vidio iljak svjetlosti, moda zato to mu se pogled klonio ploha zidnog saga koje iskrivljavaju
vid. Dvadesetak rijalskih vitezova, blistavih u bijelome, srebrnome i zlatnome, zauzelo je poloaje na
prednjem dijelu podija, zajedno s trojicom preivjelih Prvobitnih, prvih uenika Aspekta-Cara, odjevenih od
glave do pete u crnu svilu. Sjene koje su bacila ramena tih pridolica privukle su njegov pogled na
ibs@crostuff.net 184
svjetlucavu toku iza njih.
Isprva je treperila, kao zvijezda gledana umornim oima. No rastvorila se, postala gua od praznog
usijanja. Interval ponovno zazvoni, ovoga puta slijedei izlomljeni prasak dalekog groma. eravnici dahnu u
niti dima. Mrani skuti spuste se iz visina atora.
Lica - bradata, naminkana, glatko izbrijana - poredala su se po zakrivljanim padinama, oslikana
ushienom bjelinom.
Sedam trenutaka bezvune grmljavine.
Treperavo bljetavilo... i on se pojavio.
Sjedio je prekrienih nogu, ali ni na kakvoj povrini koju bi Sorweel vidio, ela pognutog na vrh dlanova
koje je sklopio, s laktovima prema van, u molitvi. Aureola mu je sjajila oko neokrunjene glave poput zlatnog
eterinog tanjura, poloena ukoso iza njegova potiljka. Njegova slika kao da je prila oi koje nisu mogle
treptati.
Val amora proe kroz gospodare Kunje: kradomine usklike radosti i uenja. Sorweel prokune sebe
to se primio za prsa, to je uvlaio kratke udahe kroz grlo poput gorue trske.
Demon! povie on u sebi, pokuavajui prizvati oevo lice u mislima. Ciphrang!
No Aspekt-Car je govorio, glasom toliko otvorenim, toliko jednostavnim i oitim da je u mladom Kralju
Sakarpusa navrla zahvalnost. Bio je to voljen glas, skoro ali ne sasvim zaboravljen, konano ovdje da ublai
tjeskobne sate, da zalijei prepuklo srce. Sorweel nije razumio ni rije, a Eskeles je klonulo sjedio, oito pod
prevelikim dojmom da bi prevodio. Ali taj glas - taj glasi Nekako izgovoren mnogima, a opet namijenjen
samo jednome, njemu, samo Sorweelu, od svih stotina, tisua! Ti, aputao je. Samo ti... Majino korenje koje
poputa u smijeh iz ljubavi. Oevo laskanje naborano u suze od ponosa.
A onda, taman kad gaje ta glazba potpuno osvojila, okupljeni gospodari Kunje upadnu u nju u
gromoglasnom zboru. A Sorweel ustanovi da razumije rijei jer su pripadale prvome to ga je Eskeles
nauio na shevikom, Hramskoj molitvi...
"Sveti Boe svih Bogova, Koji hoda meu nama, Bezbrojna su
tvoja sveta imena..."
I nekako, kroz cijelu recitaciju, Anasurimborov je glas ostao jasan, kao nit mlijeka u vodi koja se polako
uvija. Sorweel stisne usne u liniju, otvrdne pred visinom slonih glasova - pred plimnim porivom da moli
s njima. U tom je trenu shvatio to znai gledati dok drugi saginju glave u molitvi. Tapkanje
neodgovorenih oekivanja, hladnih i neopipljivih. Okaljan osjeaj prkosa, kao grijeh uljanja kroz kuu
punu spavaa. Susretne Zsorongin pogled i vidi da su njegove oi sarkastinija verzija njegova vlastitog
izbezumljenog otpadnitva.
Oni su ovdje budale, ne zato to se usude stajati u drutvu ljudi koji klee, nego zato to se budalom
postaje samim time to vas drugi takvima smatraju.
Zbor utihne u zvonku tiinu.
Glave pognute pod zlatnim oblakom, Aspekt-Car lebdio je u medenom sjaju.
"Ishma ta serara!" jedan od Prvobitnih, tek crna silueta pred slikom svojega gospodara, povie prema
najmranijim zakucima platna. "Ishma ta"
"Podignite lica", Eskeles proape gotovo neujno, kad se oito prisjetio svojih dunosti kao
prevoditelja. "Podignite lica prema pogledu naeg Svetog Aspekta-Cara."
"Kako to mis?" Sorweel je poeo pitati arobnjaka, ali ga uutka bljesak upozorenja u njegovim
oima. Namrten, Eskeles kimne prema Aspektu-Caru. Onamo... njegov je izraz lica govorio.
Samo gledaj onamo.
Napeta intenzivnost skliznula je oko vrata procedure, mjeavina nade i tjeskobe koju je Sorweel
osjetio samo kao strah. Bez iznimke, okupljeni su se okrenuli Anasurimboru, tako da su sve oi
reflektirale bijele toke njegove nezemaljske svjetlosti. Samo su dvije demonske glave, vlastitom kosom
vezane za Anasurimborov pojas, zurile u suprotnim smjerovima.
Aspekt-Car dolebdio je iznad stola monika, jo uvijek prekrienih nogu, a njegova je sutana jedina
svijetlila na fiksiranom svjetlu. Kretao se tako polako da je Sorweel isprva treptao koliko je to nestvarno
ibs@crostuff.net 185
bilo. Gospodari Kunje slijedili su njegov prolazak i pomicali lica gotovo savreno, tako da im ni sjena nije
kvarila crte lica. Blaga svjetlost eljala im je bradu i brkove, svjetlucala im na sveanom ruhu. Neto, gotovo
neujna tutnjava, pratila je njegovo kretanje, zvuk nalik na olujne oblake koji polako plove.
Sorweel je skoro zakaljao od olakanja kad je nemogua figura skrenula na suprotnu stranu paviljona.
Uskoro je Anasurimbor lebdio sjajan pred sjenovitim ljudima, samo koji metar udaljen, i pomno ih motrio
dok je slijedio liniju redova brzinom kukca. Sorweel je vidio lica kako kilje kao da oekuju iznenadan
udarac. No veina ih je luaki smireno zurila u njega - jedni su bili ushieni, drugi su proklamirali, trei se
ispovijedali - prije svega ispovijedali.
Suzna lica svjetlucala su na prolazeem svjetlu. Odrasli mukarci, ratoborni mukarci, plakali su za
boanskim prolaskom svojeg vladara...
Onda on stane.
ovjek pred njegovim pogledom bio je Ainonjanin, ili je barem Sorweel tako zakljuio po izgledu
njegove etvrtaste brade i prstenovi-ma oko spljotenih pletenica. Sjedio je u jednom od najdonjih redova, a
Aspekt-Car je, umjesto da se spusti, samo nagnuo svoj lebdei poloaj da ga proui. Krugovi svjetla oko
njegove glave i ruku pozlatili su ovjekovo lice i ramena zlatnom patinom. Tamne oi kastinskog plemia
bljetale su od suza.
"Ezsiru," Aspekt-Car pone glasom koji kao da se motao oko Sorvvee-lovih uiju, "ghusari histum mar"
Eskeles se nagnuo dok mu brada nije oeala rame i proaptao, "Ezsiru, budui da mi je tvoj otac
Chinjosa poljubio koljeno u Prvom svetom ratu, Kua Musammu je uvijek bila bastion Zaudunvana. Ali
zavada izmeu tebe i tvojeg oca predugo je zatrovana. Pregrub si. Ne razumije razliku izmeu nemoi
mladih i nemoi starih. Pa izigrava oca svojemu ocu, kanjava njegove slabosti onako kako je on neko
kanjavao tvoje..."
Jedna od demonskih glava poela je otvarati i zatvarati svoja bijela usta poput ribe. Prestravljen, Sorweel
ugleda bljeskanje iglastih zuba.
"Ezsiru, reci mi, je li u redu da otac kanjava dijete batinom?"
Dubok odgovor. "Da."
"Je li u redu da dijete batinom kanjava oca?"
"Ne", visokim glasom kroz sluz i jecaje.
"Voli ga, Ezsiru. Potuj ga. I dobro upamtr da je starost dovoljna batina."
Aspekt-Car krene dalje i niti metar dalje zastane pred jo jednim gospodarom Kunje, ovoga puta
Nilnameaninom. "Avarartu... hetu kah turum pah"
To je trajalo i trajalo, svaka razmjena u isti mah trenutna i beskrajna, kao da se bezvremenost posljedica
nekako prelila natrag u sam in. A u svakom sluaju nije prozvano nita vie od neke ljudske istine, kao da
Anasurimbor treba samo pogledati u lice jednoga koji je posrnuo da bi sve prisutne vratio na siguran put.
Kako vas gubitak ene izuzima od zakona mukosti. Kako sram zbog toga to vas smatraju budalom na kraju
od sviju napravi budale. Kako okrutne prirode iskrivljuju pobonost u izliku za preputanje svojoj zloi.
Istina. Nita osim istine.
A sama jasnoa toga izbezumila je Sorweela, uzdrmala ga dublje od iega nakon smrti njegova oca i
ponienja njegova naroda. Istina! Anasurimbor je samo govorio istinu. Kako? Kako demon moe uiniti
takvo to? Koji bi to demon uinio?
I kako? Kako takvo neto moe biti...
Biti udesno?
Sorweelovo srce poelo je mjeriti mistian prolazak Aspekta-Cara kad je dosegao vrh potkove i poeo se
kretati prema njima. Strava mu je stezala srce dok je promatrao lica onih koji vjeruju, uperena uvis i
ushiena, kako se ozaruju dok on beumno prolazi, a onda padaju u sjenu. Lebdea figura primicala se sve
blie i blie, neminovna kao jednadba, jarka kao zatvorski prozor, sve dok se Sorweelu nije inilo da
njegovo vlastito srce kuca protiv njega. Konano, Aspekt-Car uspori, siktavo stane tek koji metar od njega.
Nagne se natrag na nevidljivoj osi da pogleda nekoga u najviem redu.
"Impalpotas, habaru"
ibs@crostuff.net 186
"Impalpotas," Eskeles ree drhtavim glasom, "reci mi, koliko si ve dugo mrtav?"
Zajedniki udah. ovjek imenom Impalpotas sjedio je etiri mjesta u stranu od Sorweela - tri od
Eskelesa - i dva reda vie. Mladi Kralj Sakarpusa shvati da zuri u sjajnu blizinu Anasurimbora: Inrit je
bio glatko izbrijan kao Nansurac, ali je imao drugaiju odjeu i frizuru. Shigeanin, Sorweel
pretpostavi. Kao Porsparian.
"Impalpotas..." Aspekt-Car ponovi.
Lica preplavljena zlatnom svjetlou, mukarac se nasmijei kao bludnik uhvaen kako snubi
prijateljevu ker - njegov je izraz bio toliko neusklaen s okolnostima da je Sorweelov eludac posrnuo
kao da je baen s litice.
Impalpotas skoi - ne, eksplodira - s tribina s isukanim maem koji je bljetao na boanskome svjetlu.
Pucketanje glasa doeka ga u meuprostoru, rije povikana pod koama svih prisutnih. Jednolina i
kipua svjetlost poplavi paviljon do avova. Sorweel je treptao pred bljetavilom, ugledao Shigeanina kako
visi pred Anasurimborom, pribijen nizato, zarobljen kaligrafijom zasljepljujuih linija. Impalpotasov ma
pao je iz beivotnih prstiju i sad je stajao uspravno meu nogama nekog Conrivana u prvome redu, vrha
zabodenog u tepih i tratinu na dubini dlana.
Okupljeni provale u gromoglasno komeanje. Kao vatra na pustinjskoj sipini, bijes je prelazio s lica na
lice, srdba previe divlja da bi se mogla nazvati muevnom. Brade su se rastvarale u urlike. Maevi su
vitlali po redovima poput zubiju koji cvokou.
Anasurimborov glas nije toliko presjekao buku koliko ju je poeo - galama se sruila kao penica
oko kose njegove izjave. "Irishi hum makar", ree on i nastavi promatrati one koji su sjedili pred njim.
Osim jezika i usana nije se pomaknuo.
Eskelesovom zapanjenom i mucavom glasu trebalo je nekoliko trenutaka da prevede. "u-uvajte se
naeg neprijatelja."
Shigeki ubojica zaplovio je oko Aspekta-Cara i sada je lebdio iza aureole na njegovoj glavi, kao
svjetliji krije. Svjetlo koje mu je tetoviralo kou i odjeu se rairi, i udovi mu se isprue daleko od tijela.
Lebdio je, kao drugaija vrsta dokaza, i okretao se poput novia u otvorenom prostoru. Dahtao je kao
ivotinja uhvaena u icu, ali mu oi nisu odavale paniku, nita osim bijesne mrnje i smijeha. Sorweel
primijeti krivulju njegova falusa u erekciji kroz svilene hlae, skrene pogled prema znakovima
opkoljenom licu, eda bi se jo vie zgrozio...
Jer se pregibalo oko nevidjivih mana, zatim otvorilo, razdvojilo poput isprepletenih prstiju. Zglobovi
su se razvalili natrag i prema van, razotkrivi oi koje se nisu ni smijale ni mrzile, nego samo gledale, nad
sjajnim kosinama mesa bez kostiju.
"Rishra mei..." Aspekt-Car ree glasom koji je zvuao kao svila ovijena oko olujnog oblaka. "Vidim..."
Eskeles promrmlja piskutavim tonom, "Vidim majke koje raaju mrtvoroenu djecu oslijepljenim
Bogovima. Smrt raanja - vidim to! oima i drevnim i navijetenim. Vidim visoke kule kako gore,
nevine ljude razbijene poput urni s crnim vinom, narode koji vrite, Srankove koji se obruavaju
bezbrojni - bezbrojni! Vidim svijet zatvoren pred Nebesimal"
Okupljeni zavape u kakofoniji glasova i skrenih ruku, tuni zbog uasa, uplaeni zbog gnjeva.
Mahnitim pogledima Sorweel ih je vidio, Ljude od Kunje, kako stoje ili grle koljena, lica zgrenih kao
da sluaju vijesti o nedavnoj katastrofi. ene mrtve. Klanovi ratrkani. Ne! njihovi su izrazi vikali. Ne!
"Rishra mei"
"Vidim kraljeve s iskopanim jednim okom, nage osim ovratnika s kojih im se odsjeene ruke ljuljaju.
Vidim svetu Kljovu smrskanu, njezine komadie baene u vatru! Momemn, Meigeiri, Carvthusal i
Invishi, vidim njihove ulice poljunane kostima, njihove lijebove crne od stare krvi. Vidim zarasle
hramove, slomljene zidove kako trunu kroz prazne, divlje vjekove.
Vidim Vihor kako hoda - Mog-Pharaua! Tsurumaha! Vidim Ne-Boga..r
Izgovoreno tekim uzdahom, poput zraka izbijenog iz mrtvih plua.
"Gledajte!" Aspekt-Car zaurla tonovima koji su kidali ivce od koe, trgnuli ih do najdaljih brujeih
kutaka. "Vidite!"
Stvor - stvor bez lica - visio je oderane koe na arobnoj svjetlosti. Jedan okret proe u napetom
svjedoenju. Jo jedan. Onda, poput udahnutog dima, briljantna mrea implodira, prema zvijeri, u zvijer.
ibs@crostuff.net 187
Zvuk kalanja, mnogostrukog i istovremenog, ibne kroz zrak. arobno svjetlo trepne i ugasi se. Ono to
je ostalo samo padne, zavjesa splaine koja kii na pod.
Tiina bez daha. Povratak u sveti polumrak. Dogodilo se i nije se dogodilo.
"Rishra mei", nemogua prikaza ree i prijee pogledom po zaprepatenim tribinama. I tiina zahui
oko njega. Sorweel je bio u stanju samo zuriti u odrubljene glave Ciphranga koje su mu kao vree visjele
s kuka i ija su se bijela usta smijala ili zavijala.
Rairenih ruku s aureolama, Aspekt-Car nastavi slijediti neku nevidljivu geometrijsku krivulju. Bio je
tako blizu da je Sorweel vidio uvijene bijele kljove izvezene na bijelom rubu njegove sutane, tri
ruiaste linije koje su mu naborale vanjske kutove oiju, blatne ogrebotine na prstima njegove lijeve
bijele pustene papue. Bio je tako blizu da je njegova slika spalila okolni prostor u crno, pa je zaobljeni
red oblija i lica utonuo u bezdan.
Anasurimbor.
Miris je doao prije njega, zapuh koji kao da je pomeo slatkaste parfeme koje su nosili mekuniji
sudionici. Miris vlane zemlje i hladne kie. Umorne istine.
Naborane duplje demona kao da su ga promatrale -prepoznale.
Molim te! Sorweel shvati da razmilja, zaklinje, Molim te, neka bude Zsoronga!
No svjetlucavo oblije stane ravno ispred njega, preivo da ima dubinu, da ga se uokviri - da ga se uistinu
vidi. Sorweelovo srce nabijalo je u grudima. inilo mu se da se ivotinje guraju u njemu, da su svi njegovi
strahov postali blebetavi uasi, stvorenja s vlastitim udovima i voljama. to li e vidjeti?
to e kazniti?
"Sorweel", glas melodiniji od glazbe ree na jeziku njegovih otaca. "Tuno dijete. Ponosan Kralj. Nita
ne zasluuje vie suosjeanja od pokajnikog srca."
"Da." Zvuk vie izbaen iz plua nego izgovoren.
Nikad!
Iako se nije ni pomaknuo, iako je sjedio blag i zamiljen, Aspekt-Car nekako se izdizao iznad svih
podruja vida i zvuka. Ljetnoplave oi nisu toliko gledale koliko su pretresale. Ispletena zlatna brada. Usne
oblikovane oko jame bez dna. Intenzitet njegove prisutnosti kipio je na rubovima osjetila, sipio u pukotine,
pario neviene zakutke...
"Kaje li se zbog oeve gluposti?"
"Da!" Sorweel slae, a glas mu je pucao od bijesa.
Demonu! Ciphrane! Boica te imenovala! Imenovala!
Lukavi smijeak starog prijatelja, iskren i bezazlen kao ala o nekoj djevojci, iznenadan kao majina
pljuska.
"Dobrodoao, mladi Sorweele. Dobrodoao u blaenstvo Bojeg spasenja. Dobrodoao u drutvo
Kraljeva-Vjernika."
Onda je boanska figura nestala, odlebdjela lijevo od njega u potrazi za licem sljedeeg pokajnika, sljedee
izmuene due. Trepui, Sorweel vidi da ga gospodari Kunje gledaju i smijee se. Izvezeni interijer
paviljona kao da je postao irok poput neba i pun slatkog, svjeeg zraka.
"Naivine", zauje kako Eskeles mrmlja kraj njega, sarkastino i dobroduno. "Budale..."
Dan se otegnuo s govorima, molitvama i raspravama. Nakon toga, debeli je Uenjak iskaljao suze i
obujmio ga, zagrlio ga kao to bi majka ili otac grlili sina.
Pred praznom pozadinom, Zsoronga je samo gledao bez rijei.
Sorweel je inzistirao da do atora hoda sam.
Neko je vrijeme odmicao u nijemoj tiini, jednostavno uivajui u osjeaju slobodne smirenosti koja je
esto pratila burna dogaanja. Ponekad je sama injenica da je neto prolo dovoljna da nas izolira od bolnog
iskustva. Lien briga, ugrijan grimiznim suncem i vjetrom koji je vijeu monika donio toliko zabrinutosti,
naao se kako s iskrenom znatieljom zuri u beskrajan niz provizornih tabora. alica kipueg aja sama na
ugaenoj travi. Samotni Tvdonac popravlja pletenicu u kosi. Zaboravljena partija benjuke. titovi naslonjeni
na titove, u parovima i trojkama. Dva Nansurca mrmljaju i smijee se dok podmazuju remenje prsnih
ibs@crostuff.net 188
oklopa.
Nije mu trebalo dugo da osjeti strahopotovanje. Bilo je tu naprosto previe ratnika iz previe zemalja da
ne bi na neki mali nain bio zapanjen. A polje zastava koje je ibao vjetar bilo je naprosto preveliko. Neki su
Inriti na njegov pogled odgovarali neprijateljski, neki ravnoduno, neki su ga pak otvoreno pozdravljali, i
Sorweelu sine da su to samo ljudi. Oni stenju na svojim enama, strahuju za svoju djecu, mole se pred
glasinama o sezoni gladi. Ono to im je zajedniko ini ih osobitima, ak i neljudskima: sveprisutan peat
Cirkumfiksa, bio on zlatan, crn ili grimizan. Jedan jedini smisao.
Aspekt-Car.
Bilo je to u isti mah velianstveno i gnjusno. Da se toliki mogu uklopiti u nakane jednog jedinog ovjeka.
Mirnoa mu ispari iz srca i udova, i suludi rondo pitanja pone mu udarati po dui. to se to dogodilo na
vijeu? Je li vidio? Ili nije vidio? Je li vidio pa se pretvarao da ne vidi?
Kako je on, Sorweel, slomljeni sin slomljenog naroda, mogao vritati pun mrnje pred sveznajuim
Aspektom-Carom i ne biti... ne biti...
Ispravljen.
Ubrzao je korak i detalji njegove okoline povuku se u poluviene neodreenosti. Njegova lijeva ruka
doluta na obraz, na toplo sjeanje na blato koje mu je Porsparian ondje razmazao. Na zemljanu slinu
Boice...
Yatwer.
Porspariana je zatekao u pripremanju veernjeg obroka. Njihov mali kamp imao je sve znakove napornog
dana. Cjelokupna Sorweelova skromna garderoba visjela je po uadi atora. Sadraj njegovih bisaga leao je
rasprostranjen po maloj prostirci lijevo od ulaza u ator. ator je, ispranjen svog sadraja, bio opran, i
njegovi su se se sunanonaranasti zidovi suili na umiruoj svjetlosti. Stari Shigeanin ak je postavio
njegov mali stolac na rasklapanje uz komeanje njihove skromne vatre.
Sorweel zastane na nevidljivoj obodnici. Visoki dvor Sakarpskog Kralja.
Kad ga je ugledao, Porsparian mu pojuri kleknuti pod noge, mali zaveljaj starih smeih udova.
"to si uinio?" Sorweel se zauje kako galami.
Rob pogleda uvis prema njemu, a naborano mu je lice bilo uvrijeeno koliko i uzbunjeno. Sorweel mu se
nikad nije obratio kao slugi, a kamoli kao robu.
Zgrabi starevu ruku, trzajem ga povue na noge tako lako da ga je to zaprepastilo. "to?" vikne. Zastane,
zguva lice u izraz frustriranosti i kajanja i pokua se prisjetiti shevikih rijei koje ga je Eskeles nauio.
Sigurno bi ga to znao pitati - neto tako jednostavno!
"to napravio ti?" vikne.
Divlji pogled pun neshvaanja.
Sorweel ga pogurne natrag, a onda i dalje s bijesnim pogledom, pantomimom demonstrira uzimanje i
mazanje zemlje po obrazima. "to? to napravio ti?"
Kao lepet krila, Porsparianova zbunjenost zatreperi u nekakvu izopaenu radost. On se naceri i pone
kimati kao luak ije su se zablude potvrdile. "Yemarte... Yemarte'sus!"
I Sorweel je shvatio. Po prvi put, inilo mu se, stvarno je uo glas svojega roba.
"Blagoslovio... Blagoslovio vas."










ibs@crostuff.net 189
oglavlje
esnaesto
CIL-AUJAS
Dua daleko je odlutala od sunca, hodala dubokim putima u krajeve ispod
karti i naroda, disala zrak udahnut za mrtve, i oplakivala.
PROTATHIS, KOZJE SRCE
Proljee, 20. novocarska godina (4132. godina Kljove), planina Aenaratiol
Prestravljena je i iva.
Mimara tri po pljesnivim kostima, s prstohvatom sunane svjetlosti koju nosi visoko iznad sebe u zraku.
U dui zamilja krugove, dok oima vidi svjetlo koje se ljulja i klacka, i razmilja kako je to nemogue, kako
je svjetlo koje nosi isto svjetlo kao i svako drugo, svjetlo koje otkriva povrine stvari, a opet istovremeno
nije ba cijelo nego kao prosijano kroz filter - lieno nekog nunog taloga.
arobno svjetlo, rastegnuto preko ruevina kao rastaljena koa. Njezino svjetlo!
Trenutak je nabijen strahom, to svakako. Zna zato joj je arobnjak dao taj dar, moda i bolje nego on.
Dio nje, shvaa, nee preivjeti ovaj podzemni labirint...
Veliki Cil-Aujas.
Sklona je vidjeti povijest kao propadanje. Godinama ranije, nedugo nakon to ju je majka dovela na
Andiaminske visove, Momemn je pogodio potres, ne teak, ali dovoljno snaan da napuknu zidovi i da oruje
ukrasi popadaju. Bio je tu prije svega jedan mural, eunusi su ga zvali Osto-didijanskim, koji je prikazivao
Prvi sveti rat u bitki za Shimeh, gdje su svi borci bili zgreni tit na tit, ma na ma, poput lutaka svezanih u
snopove. Dok su drugi murali izgledali kao premreeni pukotinama, ovaj je izgledao kao izudaran
maljevima. Cijeli komadi su se ogulili i razotkrili tamnije, dublje slike: gole mukarce na leima bikova. U
plitkim dupljama na pokojem mjestu ak je i taj sloj popustio, pogotovo prema sredini gdje je njezin ouh
neko lebdio na nebu, neproporcionalan. Ondje je, kad je prstima pomela bijeli prah, ugledala mozaino lice
nekog mladia, crne kose visoko na vjetru, djetinje rairenih oiju uperenih u nekog zaklonjenog neprijatelja.
To je povijest, shvatila je: gomilanje vjekova poput buke i boje, gdje je svaka slika pokrov preko drugih,
svjetlo prisutnosti se povlailo od Neljudi preko Pet plemena do Novoga Carstva i konano palo na
djevojicu u zagrljaju mukaraca vrste ruke...
Do keri koja je objedovala sa svojom majkom Caricom, sluala kuckanje zlata po emajlu, gledala kako
oi starije ene lutaju u linijama tuge, kajanja dovoljno gustog da se moe ispljunuti.
Do ene koja je bjesnjela pod kulom vjeca.
Do sada.
Sklona je vidjeti povijest kao propadanje, i treba li joj vei dokaz sada dok hodaju ispod murala ljudskih
sukoba, sada kad su dotaknuli staklo prvih stvari?
Cil-Aujas. Velik i mrtav, izloeni mozaik. Sto je ljudska boja u usporedbi s ovime?
Sve svuda ima miris starosti, po zraku tako ispranom od mirisa i dogaaja da ga praina koju diu u zrak
izmama zapravo ini mladom, uvodi ga u ljudskije razmjere. Bezvremenski zrak, razmilja. Mrtav zrak,
onakav kakav se zadrava u pluima mrtvaca.
I sve svuda ima izgled teine i guenja. Podsjea je na njezine napadaje bijesa, one prilike kad eli sruiti

ibs@crostuff.net 190
sve krovove tako da njezina pogibija bude njezina osveta. Kako bi bilo, pita se, biti spljoten meu
dlanovima planine? Da se svaki strop sunovrati tako da izgleda kao da se pod propinje. Da se svjetlo ugui.
Grmljavina zvuka srui ni u to. Sve zarobljeno, ak i praina. Udovi nita vie od vlati trave. ivot sipi kroz
rasjede i pukotine.
Tama koja stanuje u kamenu.
Ona nosi svjetlo prisutnosti - Surilsku toku, kako je on rekao - i tri tlom starijim od najstarijih
ljudskih naroda. Stoji pod svim carstvima i ambicijama i osvjetljava. Tako je jednostavno, zna to -
tako triavo da je to bijedno. Ali tako poinju sve velike stvari.
Nosi sferu vidljivosti oko sebe, napuhnutu i nevidljivu osim na mjestima gdje njezin dodir zaleuje
pod i ruevine u bijelo. Ona je vjetica... konano! Kako ne bi stisnula zube u mranoj radosti?
Koliko je puta sanjala, udova pritisnutih na jastuke, da izgovara svjetlo i vatru?
eta je prestala marirati, doekuje ju u udu i zabrinuto. Pria im da Sari i Achamian dolaze
odmah za njom. Vidi im u pogledima kako se nakrivljuju, kako rade korak natrag u oima kao da
ele vratiti neku izgubljenu perspektivu. Svjetlo golica. Poinje se epiriti i sjeti se svojih sestara
ropkinja u Carvthusalu, kako su pozirale kao neto rijetko i dragocjeno kad bi na sebi imale neto
novo. I ona je plakala zbog haljina.
Koojelci se okreu prema mraku iza sebe, pretrauju potpunu tamu. Kad ih oi izdaju, okrenu se i
pomno promatraju nju. Izgledaju kao zid, iako stoje raspreni izmeu mazgi. Njezino svjetlo
pozlauje teksturu njihovih oklopa. Sjaji po rubovima njihovih titova, ogoljuje uleknua u metalu
zakucanom preko drvenih rubova. ini toplijom staru kou, raskrija i grane du vijugavo sasivenih
avova. Ogoljuje njihova nervozna lica, njie srebro gore-dolje po brusu njihovih nemirnih maeva.
Izaziva bol u bijelim krugovima crnih pogleda njihovih ivotinja.
Okrutni mukarci, s ponosom izvlatenih. Pojeli bi joj kou da nije vjeca. Uivali bi u njezinu
smradu. Nosili bi je kao to nose smeurane djelie Srankova, kao amajliju, trofej i totem. Kao peat i
kao znak.
ini joj se da je oduvijek znala da su mukarci vee ivotinje od ena. Majka ju je prodala prije nego
joj je to uspjela rei, ali svejedno je znala. ivotinja se uvijek naginje naprijed u duama mukaraca,
vjeno gloe povodac. ak i ovdje, u Crnim dverima Cil-Aujasa, ova istina nije bila nimalo
zastarjela.
ak i ovdje, tako tragino uvaljeni preko glave, oslanjaju se na obeanje njezine ranjivosti.
"Gdje je vjetac?" netko pita.
Odstupa jedan korak i njezina sjena pada iza nje. Izgubila je svjetlo u prostoru izmeu sebe i
Koojelaca - prostor kojim nikad nije vladala. Osjea da Kapetan stoji desno od nje, okree se
riskirati njegov dominantan pogled, ali umjesto toga shvati da gleda u rupiastu prainu.
Namamljena je, izgleda, u poloaj podreenosti.
"Mimara", glas se javi. "to je bilo, curo?" Somandutta, jedini mukarac kojem vjeruje, i to samo
zato to nije nikakav mukarac.
"Nema nas se razloga bojati..."
Zbor povika pozdravlja iznenadan dolazak Sarla i Achamiana. Na trenutak je posve zaboravila
Somanduttu, koji dolazi k njoj i kae, "Svjetlo... Kako si to uspjela?"
Ona se ugrize za donju usnu, psovkama ugui poriv da nasloni glavu na ljuske oklopa na njegovim
prsima. Od Achamiana ne vidi nita osim okupljenih leda skalpera sa zaveljajima i prebaenim oklopima.
No uje njegov glas medu figurama, kako govori Kapetanu sa svadljivom hitnou, neto o Choraeama koje
se kreu kroz hodnike neposredno ispod njih. Netko, Kiampas, odmah sugerira da su to Proklete mrlje, ali
vjetac je sumnjiav i pita zato bi netko tko je dovoljno bogat da posjeduje Chorae bio toliko glup da lovi
Srankove za novac. Mimara se pita hoe li se njihov Kapetan, koji posjeduje Chorae, nai uvrijeen.
Tada Klerik ree, "Ima pravo." Neljudski glas ne see toliko dalje koliko see dublje, prolazi kroz kameni
pod do njezinih kostiju. "I ja ih osjeam..."
Koojelci se razdvajaju, uzmiu, i svi zure u drutvo nagnutih sjena rairenih po oguljenoj praini pod
nogama. Zna da misle da i oni osjeaju Chorae...
ibs@crostuff.net 191
Onda ih odjednom i ona osjeti. Udovi joj stresu i ona se zaljulja, jer joj je tijelo mislilo da je tlo vrsto, a
sad odjednom ona osjea otvoreni prostor, dahove i nagle padove izmeu milja kamena. Chorae, rupe bez
dna u bitku, kreu se kroz njih, prolaze u tromoj koloni, ogrlici sitnih bezdana...
"Putuju u pravcu kojim nas ja vodim," Klerik ree, "prema Petim anterogradnim dverima..."
"Misli da nam kane presjei put?" Kiampas upita.
Nitko ne govori.
Ugleda Sarla kako zuri svojim abokreinastim oima, manijakalnog lica izbrazdanog i blijedog. Ali kad
pogleda drugog starca, Achamiana, uvia da se otvorilo njezino Rasudno oko... itala je djelo svojeg ouha
o magiji, Novum arcanum. Zna da Bog gleda kroz sve oi i da su Rijetki - arobnjaci ili vjeci, svejedno -
jednostavno oni iji se vid prisjea dijela Njegovog sveznajueg pogleda i zato mogu govoriti stranom
bojom Njegovog glasa koji je stvorio sve.
Vidi ga kao to ga i drugi vide, pogrbljenog u suludoj odjei pustinjaka, brade ukruene na prsima, puti
tamne onako kako to bude koa koja se predugo koristi. Vidi Znamen koji mu prlja boje, pali rubove.
I iako trepe i prevre oima protiv toga, vidi Presudu...
On je truplo. On je grozota. Koa mu je izgorjela u kau.
Drusas Achamian je proklet.
Zastaje joj dah. Gotovo bez razmiljanja, hvata Somanduttinu slobodnu ruku - njezinu kou iznenade
glatka hladnoa eljeznih prstenova i masnoa koe. vrsto stie, kao da joj prsti trebaju potvrdu svojih
toplokrvnih kolega. Chorae i njihovi nedokuivi nosioci kreu se pod njezinim nogama, svaka od njih je
toka potpune jeze.
Dio nje, shvaa, nee preivjeti ovaj podzemni labirint.
Moli se da to bude loiji dio.
"Jebene mazge! Kako trati s jebenim mazgama!" Zeumski plesa s maevima povie nakon to je Sari jo
jednom dreknuo da poure. Butine ivotinja ve su se raskutrale krvlju od uboda i udaraca skalperskog
oruja. Kloparanje potkova pravilo je neobian topot na praini i kamenu, kao po drvu bez praznine, lavina
sjekira koje cijepaju. Njihovi tereti pijano su se gegali - jedna je mazga ve izgubila cijeli svoj teret.
Zaobilaenje kra, atora i pribora za kuhanje dodaje materijala Mimarinoj panici.
Achamian nije nita rekao otkad su napustili prozranu tamu Re-pozitorija. Mui se uz nju; lagani tik
narastao je u epanje. Die teko i pohlepno, kao da treba nahraniti sve godine nagomilane u sebi. Kad
kalje, plua mu zvue vlano i razderano, vie kao istrunuta vuna nego tkivo.
Nadsvoeni hodnici valjaju se iznad i oko njih, a bazalt izgleda okiran iznenadnom pojavom
njihovih svjetala. Slike se pojavljuju, diu u lukovima i nestaju, brze kao ivot. Nema vremena za
razmiljanje o mrtvim oima koja su ih neko usnula. eta tri da preivi.
Nada i hitnost postale su ista neskladna nota.
Vie ne osjea Chorae pod njima - njihovi progonitelji prestigli su ih kroz dublje hodnike i sada nitko
ne zna gdje e ih i kako napasti. Koojelci ovijaju svoju prestravljenost oko povjerenja u svojega
Kapetana, ne govore nita osim kad se ale i prigovaraju. Pitanja su postala izopaena, ugaanje dostojno
samo pretilih.
Klerik ih vodi kroz galeriju hodnika koji se granaju, neki toliko uski da se eta razvlai u jedan red
dulji nego to see njihova magina rasvjeta. Oni skalperi koji su zapeli na kraju viu pred nadolazaim
mrakom. Kad Mimara pogleda otraga, ini joj se kao da gleda u grlo ili bunar - zidovi se suavaju sve
dok ih ne proguta tama. Jedva vidi kako se sjaj valja na kacigama onih na zaelju.
Bol joj se penje u prsa i ona zamilja oko kako joj kilji iz srca.
Nema sumnje da se sad kreu kroz dubine. Samo kad su zidovi uski i stropovi niski osjeti se njihova
tijesna aura - ili se bar tako ini. Tek prijetnja zatvaranjem stavlja zastraujuu golemost na vidjelo. Izolirani
su od svega, ne samo sunca i neba. Sami ih svijet zatvara.
Ona pogleda uvis i oko sebe u pokuaju da suzbije opresivni osjeaj usukanosti. Kameni reljefi kao da
gore, toliko su blizu uokvirenog svjetla, toliko otri i neposredni. Lovci se hrvaju s lavovima, pastiri
balansiraju janjad na titovima, i tako dalje, svi su ostali bez rijei u vjekovima starom kamenu. Osvjetljenje
prelazi rub; drevne vinjete nestaju, kao preko zakrenute litice. Doli su u jo jednu veliku odaju, ne tako
ibs@crostuff.net 192
golemu kao to je bio Repozitorij, ali dovoljno veliku. Zrak se ini hladnim i uglaenim.
U uskoj koloni izlaze iz uskog hodnika, okupljaju se u uskomeanim grupicama, zijevaju u ovo najnovije
udo. Mazge im revu i drhte od iscrpljenosti. Jedna kolabira usred jeke kletvi.
Stupovi su etverokutni, poploani novim ivotinjskim mnogostrukim prikazima, i iako im vidi samo
donje i vanjske dijelove, zna da formiraju velike lae kroz tamu, da eta stoji na nekom podzemnom forumu
ili agori. Achamian se naslanja na svoja koljena pokraj nje, zuri u svoju sjenu i skuplja slinu da je proguta.
Zubi su mu iskeeni od iscrpljenosti, naginje glavu unatrag, gleda u visoku galeriju.
"Visoke dvorane", dahne. "Visoke dvorane Mu"
Haruuuuuuuuuuuuuum!
Ljudi se trzaju i okreu oko sebe. Praina podrhtava. Zvuk kao da se filtrira, die, kao da uju samo ono
to se uspijeva vinuti do povrine njihovih uiju. Srankovski rogovi.
Osjetili su ih u zubima - ne toliko kao bol koliko kao okus.
Nikad ih prije nije ula, a sad razumije njihovu drevnu mo, ludilo zbog kojeg su majke u davninama
davile vlastitu djecu. Njihova dubina je opsegom poput plimnog vala, ali proarana piskutavim i prodornim
notama, poput vriska raspletenog u uplaene niti, od kojih svaka povlai mreu iroko preko neizrecivog.
Koban znak ostaje s njima, obeanje neeg stranog i neprobojnog, neega to e uivati u njihovim
tualjkama. Podsjea je na njezinu ljudskost kao to izgoreni rubovi govore o vatri.
Za njima dolazi tiina kao u hramu. uje se daleki zvuk - poput lia koje klizi po mramornim ploama.
To kao da joj stee kou u nemir trenutaka koji prolaze.
Klerik zove, oni slijede. Ostavljaju mazgu koja je pala da lei i stenje.
Tre, ali sporo izmjenjivanje stupova kao da usporava njihov tempo. Njihova magina svjetla bacaju
sjene koje se ljuljaju i proteu s monumentalnom elegancijom. Vea tama visi s njih, prekriva dubine iza
susjednih laa.
Rogovi sada odzvanjaju nabujalom blizinom, pucketavo trete. Tek ih kamena uma stupova odvaja od
njihovih progonitelja - ona to zna sigurnou ivotinje u krdu. Po prvi put dio nje usuuje se povjerovati da
e uskoro umrijeti. Utroba joj se oputa od poskakivanja njezinih koraka. Trbuh joj se stee toliko da pee.
Mahnito pogledava oko sebe, oajniki pokuava pronai neto to ne prepoznaje. Jer ini joj se da je ovo
mjesto oduvijek znala, da njezina dua, kao otpetljani stari vor, nosi krivinu i utisak njezine budunosti...
Stupovi se upiru pod kataklizmikim teretom. Bestijalni totemi, mnotvo udova spljotenih u tamu. Vonj
njezina naprezanja. Osjeaj gubitka i smrtne zablude. krgutanje zubiju i eljeza u nadsvoenom labirintu
tame iza nje...
Dolaze. Dolaze iz pakla. Treperenje odjeka u njezinim grudima kao da to potvruje. Ovdje e umrijeti.
Vanjski obodi njihovih svjetala spljote se na zidu, razmotaju okomitu tminu dvama prstenima
osvjetljenja, jedan vei i svjetliji jer je Klerik bio isturen ispred Achamiana. Mimara se tekim koracima
zaustavi zajedno s ostalima. Praina se valja naprijed, pravi im skute oko strukova. Ona krivi vrat, odsutno
masira probadanje na boku - iako prestravljena, osjea olakanje to samo die. Pripovjedni reljefi opasuju
zid, naslagani visoko u tamu, ali uklesane figure nisu ni izbliza toliko duboke i realistine kao druge. Prolazi
trenutak prije nego e spaziti kosu, brade i lance koji rese figure Ljudi.
Odjednom njezin raniji osjeaj poznatosti hlapi. Ostaje samo zla slutnja.
Dovoljno je toga proitala da zna da to nisu neki obini Ljudi. To su prvi Ljudi u Earwi, Emwame, robovi
koje su istrijebili njezini preci u najranijim danima Kljove. Vidi ak i jednu enu okovanu u koloni nagih
zatoenika - enu koja bi mogla biti ona. I iz nekog razloga, tapoveznica daje notu munine cijelome Cil-
Aujasu, ini ga stranim do te mjere da postaje odbojan, kao da je itav premazan smradom i zarazom...
Dolaze. A ona je jo dijete - tek dijete! Sve posvuda klopoe od straha i prijetnje. Kutovi postaju noevi.
Neaktivnost postaje krv. Ludi dio nje rita se, propinje i vriti. Krik joj se gri kao aka u dnu grla. Mora van
odavde. Mora...
Van-van-va!
No starije vjetac dri za ramena, govori joj nek se ne boji, ne strahuje, nego da vjeruje u njegovo srce i
njegovu mo. "eli da te nauim?" vie on. "Odrat u ti pravu lekciju!" Njegov smijeh gotovo je iskren.
Nema cendravaca, njegove je oi upozoravaju. Zapamti to...
ibs@crostuff.net 193
Disanje joj nakon toga postaje i lake i tee, i odjednom je oprezna zbog Kapetana. Sama pomisao na
njega potjerala je paniku iz nje - to je, shvati ona, njegov ratniki dar. Svuda oko nje Kozojelci se okupljaju,
tit do tita, rame do ramena, formiraju jednu liniju oko nje i mazgi. Izgledaju aroliko onako razliitih visina i
u otpadnim oklopima... aroliko i divlje.
"Drite liniju!" Sari vie kroz gromoglasan zvuk. "Ajmo deki, drite linijul"
Odjednom svi razlozi zbog kojih se bojala tih barbarskih mukaraca postaju razlozi da ih cijeni. Njihovi
stari trofeji. Njihova iroka prsa, odjevena u lance, kou, smrad i prljave krpe. Njihovo nasilno lunjanje.
irok raspon njihovih ruku, s dlanovima koji bi joj mogli slomiti zapea. I iz nekog udnog razloga, njihovi
nokti, svaki irok kao dva njezina, obrubljeni crnim polumjesecima. Sve emu se izrugivala i to je prezirala
sada vidi sa skruenim razumijevanjem. Govorljivu okrutnost. Vulgarno poziranje. ak i uporne poglede koji
su je sijekli kad nije pazila kamo gleda.
Ovo su Kozojelci, i njihovi su kuluci predmet legendi. Pojeli bi je kad bi mogli - ali samo zato to hodaju
tako blizu zuba svijeta.
uje kako se Achamian prepire s Kiampasom s druge strane dviju mazgi koje topu. "Trebali smo ostati u
Repozitoriju..."
"Ali ovdje ih moemo pritisnuti u loe."
"A one s Choraeama?"
Nansurev osmijeh je sluajan, kao da ga vue teko vidljivi oiljak. Njegova eljust, inae glatko
izbrijana, puna je sivih tokica. "Trice, vjee. Vjerujte mi, znamo kako naslagati konjake..."
ovjek utihne, nakrivi glavu u iznenadnoj tiini.
Rogovi su prestali.
Tiina, ona zna, je ista ona tiina kroz koju su marirali otkad su proli Opsidijanske dveri, tiina njihove
zatvorenosti, tiina trupala u svojim grobnicama. Bezvremensko huanje Cil-Aujasa.
Udovi kao da joj plutaju u toj gustoi.
Cijelo to vrijeme stajala je kao mutava meu mazgama. Sada je Ki-ampas pred njom, izdaje joj upute -
ostani sa ivotinjama, dri baklje, zaustavljaj krvarenja pritiskom ovako - i postavlja pitanja - Zna li
zavezati zavoj? Zna li se sluiti tim slatkim maem? Zuri u njezine oi smirujue ozbiljno, govori samo
konkretno. On je naoit otac. Odgovara mu najiskrenije to moe. Krajikom oka vidi da Achamian vijea s
Klerikom i Kapetanom. Sari i dalje urla svojoj liniji, hrapavim se glasom prisjea prolih kuluka. "O da,
deki, bit e ovo sjea. Klasina sjea!"
Ona raspakirava baklje i zaglavljuje ih pet du zida u udubine u frizo-vima. Pali estu i ona zabljesne
neobino prozirno - ljubiasto umotano u uto - na maginom svjetlu, ali svejedno gori i dimi se. Zapali svih
pet i uklesani Emwame kao da sjaje bojama svojih davno izgubljenih ivota. Hoda meu nemirnim
mazgama, prelazi im rukama po ekinjama na vratu, eka ih po eljusti i uima, i ini joj se da ih oplakuje.
Njihova mala vojska ostaje nepomina. Dvije Surilske toke naginju se bjelinom na isklesane plohe
najbliih stupova, gube se u sivim etapama kako odmiu sve dalje niz prolaze. Iako beumno, svjetlo kao da
cvri od napetosti.
Koojelci su formirali nakostrijeenu ovojnicu od nekih tridesetak ljudi, koja je sezala od zida pa oko
ivotinja i tereta i opet do zida. Lord Kosoter stoji odmah iza vrha, ukoen od samotne koncentracije. Sa
svojom ispletenom bradom i iznoenom sveanom odjeom izgleda gotovo jednako drevan kao Cil-Aujas.
Njegov okrugao tit, koji je mnogo puta vidjela objeen na tovaru mazge, udubljen je i pun rezova. Jedva
itljivi na njegovoj sredini, lakirani su ostaci ainonskog piktograma: rije "umra", koja na ainonskom znai i
dunost i disciplinu. Dri ma uz bok, uperen u pod. Vidi ga kako ocrtava etvrtinu luka kroz prainu na
kamenu. Nosi Chorae preko srca, pa se ne moe rijeiti osjeaja da nije ba iv.
Achamian stoji s Kiampasom nekoliko koraka lijevo od Kapetana. Njihovi Znameni podsjeaju je na
njihovu mo i nadu za njihovu etu.
Jo uvijek s bakljom u ruci, ona isue ma: dar od majke, iskovan iz najfinijeg seleukarnskog elika.
Nejednaka svjetla klize poput tekuine po njegovom sjaju. Naziva ga "Vjevericom" jer joj uvijek drhti u ruci.
Drhti i sad. Pokuava se prisjetiti svih onih godina treniranja s polubraom, ali sjaj Andiaminskih visova ne
moe prodrijeti u ovo duboko mjesto... Nita ne moe.
"Dolaze", Neovjek kae, crnih oiju jednako nedokuivih kao to je i tama koju probijaju.
ibs@crostuff.net 194
Mimara oekuje da e osjetiti Chorae kako se ispliu iz tame. Umjesto toga uje neto, neko struganje, kao
avlom po kamenu, koje se iri nevienim prostorima poput poplavnih voda, see sve ire i vie sve dok se
ne ini da stoje u izdubljenoj sri oglodane kosti...
Glasnije. Glasnije. Zadah se pui kroz zrak, poput trulei iz neljudskih usta.
Ruka je pee od stiskanja drke maa.
"Kao stoje Kapetan rekao", Sari zarei. "Konjaci." Uputi otar pogled Kiampasu, i svaka se njegova bora
naceri zajedno s ustima.
"Podsjeti me koliko mrzim ovo", Galian ree nikome posebno. "Kao no u maru?" Xonghis upita.
"Ne. Vie."
"I ja sam mislio da je no", Soma ree.
"Ne", Pokwas odgovara. "Kao ibanje skrotuma ovim, hm... ikom, zar ne?"
"Ba tako", Galian ree, mudro kimajui glavom. "Kao ibanje jaja ikom. Mojih jadnih lijepih jaja."
"Da-da", Xonghis otpuhne. Udara plotinom maa po kacigi.
"Sjeti se samo sveg onog zlata", Somandutta odvrati - uvijek mulac. Jadan Soma.
"Pih!" Pokwas vikne, namrten. "Teko e ga potroiti kad e mu se kurve samo smijati njegovim
oguljenim tvrdo kuhanima, zar ne?"
Oblije je hladan znoj svaki put kad izgovore tu rije. Kurva.
Galian jo jednom kimne, ovoga puta kao da potvruje neku traginu ljudsku istinu. "Drolje mu se i
ovako ve dovoljno smiju."
Obraaju se vie svojem strahu nego jedni drugima, ona shvaa. Mukarci vjeno glumataju, epire se na
pozornici samih sebe da izbjegnu uloge koje im je svijet dodijelio. ene bi govorile o svojem strahu.
"Svrbi me guzica", div Oxwora odjednom objavi. "Svrbi li jo koga guzica?"
"Samo je uperi na drugu stranu", Galian mu odgovori. "Siguran sam da e ti konjaci udovoljiti."
Val otpuhivanja i grohota proe linijom.
"Aha. Ali onda e mi guzica smrdjetil"
Gotovo luaka provala smijeha, jedna od onih koje sagorijevaju strah kao ogrijev, zakrili zvukove
bestidne navale...
"Soma!" div povikne. "Ti ree nokte! Daj me poei svojim lijepim prstom, hoe li?"
I smijeh se udvostrui.
Stari Sari se oglasi hrapavim glasom. "Deki, slobodno vas podsjetim da su nam ivoti u smrtnoj
opasnosti?" Njegov osmijeh, meutim, odaje odobravanje.
Lord Kosoter nepomino stoji.
Smetena, Mimara ne vidi da Achamian dolazi na elo linije. Kad ga primijeti, srce joj se rastvori u neto
to stee, to grabi. Otvara usta da ga dozove natrag, ali dah joj je propao na dno nje. Boji se da bi mogla
pasti u nesvijest, on izgleda toliko krhko pod tamom koja se nad njim nadvila, tako izloen!
No on ve govori, i to glasom koji izbija ostatke smijeha iz usta skal-pera. Kao da je i sve blia tutnjava
pokleknula. tit obujmljuje prostor neposredno ispred njega u leu plavkastog svjetla. Plavetno bljetavilo
oslikava njegovu bijelu kosu i ogrta od vuje koe; odjednom izgleda kao Gnostiki vjetac to i jest.
Jedna od Surilskih toaka se smrai i poveanje tmurnosti zasjeni sve. Kiampas trai baklju. Ukoena do
vraka prstiju, probija se izmeu mazgi, predaje mu onu koju dri u rukama, a onda se vrati po jo jednu,
koju zapali dodirom na srednju baklju u zidu. Vraa se na vrijeme da vidi kako narednik baca baklju niz lau
pred vjeca. Ona okruuje tamu prstenom istog zlata...
Vidi kako neto pue u tamu i iz tame, neto bijelo, iskeeno i sjajno tanko. Rukom kojom dri ma
obujmi vrat najblie mazge i vrsto grli ivotinju. "Bastione", zaziva ga, ne znajui ni zato ni otkud joj to
ime. "Bastione..." Nije je briga hoe li je netko smatrati glupom!
ini se da sama tama strue, kree, zvekee i hriplje. Neljudski otri uzvici odzvanjali su do nevienih
svodova.
Gleda kako Klerik prolazi kroz liniju do Achamianu zdesna. Odbacio je plat i sad stoji poploan
srebrenkastim oklopom, ploica obrubljenih nemogue finim verigama, a na lijevom mu se boku njie veliki
ibs@crostuff.net 195
dvoruni ma. Ishroi, pomisli ona, sjetivi se Achamianovih rijei od ranije. Ne-ovjek se pridrui manjem
arobnjaku u magijskom bajanju. Duboke rijei navirale su iz korijena stvari, tako neodgonetive da joj se
inilo da joj povlae oi.
Iznad nje, preostala Toka blijedi kao zabludjela misao i eta spadne na uzburkan sjaj svjetla baklji. Vjeni
mrak Cil-Aujasa zatvara se oko njih.
Sjaj magije oslikava sva njihova lica.
Mimara ve tri kad je Kiampas pozove, vrsto privinuvi preostale baklje na prsa. Pali ih jednu po jednu,
pokuava puenjem sprijeiti da joj usne drhte dok ih on silovitou atlete baca u mrak. Lete u dovoljno
visokim lukovima da oeu svodove treperavom vidljivou. Neke padnu i zaiskre po praznom podu. Dvije
se otkotrljaju do ruba zakriljene horde i prue trenutaan pogled: maevi od zarezanog eljeza sputeni nisko
kao ralje, vlane svjetlucave oi, bijeli udovi uvijeni u tamu. Zadnja okrhne isklesani prikaz, a onda
zavijuga dolje, plava, usred pogrbljenog mnotva njih. Ona na tren ugleda skup bijelih lica, Neljudskih lica,
samo stisnutih u groteskne parodije izraza.
Psee sjene ugaze baklju u zaborav.
Ona tetura natrag do Bastiona i privlai njegovu glavu na prsa. Troma nepominost ivotinje iz nekog je
razloga ohrabri, smiri drhtaje njezinih udova. apue mu u uho, estita mu na glupoj hrabrosti. Pred njom
stoji Lord Kosoter, nepokoleban, nepomian, a vorovi njegove plemike pletenice sjaje mu niz procijep u
sredini lea oklopa. Linija njegovih Koojelaca protee se na obje strane, a preko njihovih titova ona vidi
dijelove Klerika i Achamiana, tek siluete pred uvijenim plohama njihovih titova.
Osjea Chorae... sitne toke nitavila rairene po dalekom mraku.
Rogovi graku kroz tamu. Podzemna horda nagrne naprijed, pregazi baklje i njihove mlake
crvenkastoute svjetlosti. Naas ugleda plimu lica koja zavijaju, otrovnih maeva i pseih rebrastih torza
ivo svjetlo zabljesne da ih doeka.
Dva su maga urlala u eretavu tutnjavu, jedan visoko i ljudski, drugi duboko i gromoglasno.
Zasljepljujue linije poput bica se raire zrakom, a njihova je preciznost bila prelijepa da bi bila istinita.
Lae izmeu stupova bile su ispisane teoremima i aksiomima, quyanskim i gnostikim, i mahnita se navala
pred njima slomi, raspadne u kau i raskinute dijelove. Bazaltne plohe planu. Krv iklja. Plamen bljeti.
Dva maga urlaju u kretavu tutnjavu... Najblii stup smrvi se u dnu, istovremeno implodira i prevrne se, i
skalperi poviu od straha. ljunak i gruh kiili su dim po titovima. Magine linije cvre kroz uskovitlane
perjanice praine. Analiziraju i mjere otvorena prostranstva, seciraju nadimljuce mase Srankova naguranih
gusto poput crva, njihova Neljudska lica odgovaraju vritanjem, mau kao ruke na sveanosti, bacakaju se
kao psi u raljama lavova.
Jo jedan stup se rui i Mimari se uini da uje kako Achamian vriti "Neeeee!" kroz golemi klopot.
Klerikov manijakalan smijeh plovi kroz buku.
Smrad kii po njima. Srankovska krv, shvati ona. Gorua.
Vidi samo detalje izmeu skalpera i preko njih, trake kao u bljesku munje. Gomile koje laju. Briljantne
geometrije koje pile. Spetljane gomile mrtvih. Osjea prvog nosioca Chorae i prije nego ga vidi, izbaeno
sunovraanje odsutstva i prokletstva... Nekoliko njih u liniji zavapi.
"Niti jedno koljeno ne puca!" Sari drekne razderanim tonom. "ujete li me? Niti jedno koljeno!"
Stari vjetac mugne natrag kroz liniju i nabasa na Kiampasa. Izvikuje nove Inkantacije i titove prije nego
se vratio u ravnoteu... "yioh mihiljoi cuhewa aijiru..."
"Barag!" neki skalper vikne. "Seju! Sveti Seju!"
Taman kad registrira rije, ugleda ga, sjenu koja stupa kroz mrtve koji se pue, nadvija se nad uzburkanu
navalu, visok u struku koliko su ljudi u ramenima.
"Niti! Jedno! Koljeno!"
Oi imaju pravila. Stvorene su za red stvari, i pobune se kad su izloene uznemiravanju. Isprva uspijeva
samo treptati. Iako je itala bezbroj opisa tih opscenosti, njegovo stvarno tijelo nadilazi njezine sposobnosti.
Slonovske proporcije. Koa poput kupusa. Srasli udovi, po tri ruke staljene u jednu ruku, tri noge u jednu
nogu. Madei poput rakova, zagnojeni i s dlakama. Lea svinuta u fetalnu grbu. Dlanovi rascvali u prste.
Barag se zalijee u skalpere, a njegova brzina protuslovi topuem geganju njegovih koraka. Ljudi
uzvikuju i podiu oruje. Koplje puca na oklopu od grubih eljeznih ljusaka koje mu ovija sredinji dio.
ibs@crostuff.net 196
Njegova sjekira pada snagom opsadnih strojeva, cijepa oklop i ruku i prsa prije nego zamah eljeza prijee u
zamah ovjeka i oboje tresnu o pod. Mlatne u stranu skalpera s desne strane. Baca mrtvaca visoko dok
podie sjekiru, kao natopljenu krpu s malja, skae urlajui prema starom vjecu. Achamian se usue iza
beskorisnih titova.
Mimara ve juri u napad. Vjeverica je isukana, svjetlucavi luk koji pogaa neman ispod lakta. Otrica
dobro sjee. Kost puca. Presjeeni mii prasne u pletenice ispod koe. No samo jedan od tri zatora ruke
je rasporen.
Barag mae svojom golemom glavom i rie kao da skuplja sluz.
Rudimentarna lica na njegovim obrazima mrte se vlastitim muskulaturama. Lubanje upletene u njegovu
kosu klaparaju poput drva. Okree se prema njoj, a donje vjee svakog oka u ruiasto su izvrnule
uplakane duplje odozdo. Iskezi svoje nakazne zube. Nastupa trenutak animalnog prepoznavanja. Istina o
predatoru i lovini visi kao mogunost u zraku izmeu njih. On podie sjekiru dok mu loe spojene kosti
iskau i ini se da ovdje, u trenutku njezine smrti, sva pravda izlazi na vidjelo...
Dim otpuhan s kresova dominacije.
Ona uzvikuje... Neto to je vie priziv nego molitva.
No Oxwora je dojurio niotkuda, zabio se ramenima u trbuh stvorenja i odgurao ga natrag i dolje.
Thunveranin stenje u ljudskom divljatvu, laa se sjekire i udara nemilice oko sebe. No neki Srank skoi
mu na lea i zarije ma u vrat. Orijaki skalper uzvikuje i okree se, isputa drku sjekire. Hvata stvora
slobodnom rukom, podie ga u zrak dok ovaj cvili i gui se
Eda bi ga pustio, proboden u trbuh kopljem iz ruke drugog Sranka. Posrne na koljena, a onda se
udesno die na noge. Krv mu tee iz usne kao vino iz pokala, mrsi mu plavu bradu. Oi mu se magle, ali
lice jo uvijek rei od bijesa. Grabi onoga s kopljem u zagrljaj koji lomi kime, rui se na
njega kao da grli dijete.
Onaj kojeg je maloas guio okrenuo se prema Mimari. Podsmjehuje se njezinu
zadrhtalom mau, lica zguvanog u luaki kes, kao da mu je koa samo omotana oko skliskih kostiju
ispod, ali ne i privrena. Krpa koju ima oko prepona zamotala se u ue i njegov falus se uvio do pojasa i
podrhtava. U njegovim blistavim crnim oima lebdi silovanje.
Njezino tijelo se puni krvlju koju stvorenje udi proliti
Onda ga vie nema, odletio je u mrak kao da ga je pogodila neka golema i nevidljiva palica. Preko
Baragovog zgrbljenog tijela ugleda Achamiana na koljenima, s usijanim ustima i oima.
Mahnito se ogledava oko sebe, osjea dolazak novih Chorae. Meu mazgama vlada vriska i panika, a
meu skalperima vika i kaos. Ugleda Pokwasa kako plee sa svojom velikom sabljom i sijee po plimi
Srankova koji tule kao make. Lord Kosoter se ukopao i ubada oko svojeg tita, probada vratove, lica i
pazuha. Ugleda na tren Klerika koji jae na ramenima jo jednog Baraga koji pada, i njegov ma zarinut u
oko nemani.
I razmilja, Ishroi...
"Ne odstupaj!" Kiampas vie. "Ne odstupaj!" Kratko koplje koje ga pogaa u usta nije toliko
doletjelo koliko se stvorilo, crni ranji kroz njegovu glavu. Pada na lea, pribijen u druge mokre
sjene u kutu njezine panine panje.
Jedna od mazgi se zapalila... Zlatno svjetlo preplavljuje ono to je bilo pokvareno i mrano.
"Mimara!"
Achamian je dri za nadlakticu. Povlai je natrag, s neoekivano otricom u starakoj ruci. Vidi
jednog od mladih Galeoana kako ui i krgue zubima dok si pokuava iupati koplje iz bedra.
Ugleda jo jednog Baraga kako tope meu skalpere i mlati ih u stranu kao slamnate lutke. Poinje
nemilice sjei prema mazgama, bacajui u lukovima mlazove krvi. ivotinje se razlete u kaotinoj
jagmi, kao da se raspruju pred padom neega s visoka. Ugleda Bastiona, razderanih butina i klizavih
potkova pod udovitem koje se nad njega nadvilo. Sjekira ga pogaa u grbu na vratu. Gleda kako mu
se glava presavija na sjajni bok i nestaje pod tijelom kad se stropotao naprijed.
"Izgubili smo ovu bitku!" stari arobnjak kuka. Ima krvave mrlje na bradi, male rubine uhvaene
meu grube niti. Tek sad primjeuje tit oko njih, nezemaljsku krivulju.

ibs@crostuff.net 197
"Drite liniju!" Sari vriti. Je li uope ostalo ita od linije?
Srankovi se bacaju u spektralne pregrade, batrgaju se, titovi se pue, po koi stvaraju mjehure,
otrice struu iskre. Ona vrsto dri starog arobnjaka i zuri u neto, previe obamrla da bi osjeala
strah ili uas. Izgladnjeli i bezdlaki. Ogrnuti u oderane koe protkane eljeznim pr-stenovima. Oni su
glad. Oni su uas. Oni su ivac koji mrnju Ljudi ini opakom.
uje arobnjakovo magino zazivanje kroz njegova prsa - raanje njegovih rijei. Usijane linije
zaplamsaju mu iz dlanova, gaaju uz Emwamski zid i poinju se kretati kao kare prema njegovim
gestikulacijama.
Bijela svjetlost duboko sijee mrak. Srankovi skau, vrite i gore.
A onda jedan od njih samo zakorai kroz tit, vitlajui hravim eljeznim maem. Samo nekoliko
trenutaka Chorae su lebdjele ondje, male dubinske rupe, dovoljno dugo da zaboravi. Podie Vjevericu
na vrijeme, iako joj se ruka ukoila od potresa. Fanatino bie zatuli, udari Achamiana slobodnom
rukom, onom zgrenom oko Drangulije...
Vjetac pada natrake, zatetura uz njezinu oputenu ruku. Srank zamahne maem uvis i u luku...
Njezin ma i njezin zamah jedno su bie. Vrh pogaa grozotu u dunik. On se gui, hvata se kandama
za grlo. Chorae pada na pod. Ona ne vidi Sranka kako mlatei nogama pada kroz sve slabiji tit.
Chorae. Suza Boja. Drangulija...
I letimian joj pogled na nju iskrivljava oi, prizor i eljezne kuglice opkoljene srankovskom krvlju i
jame koja gleda u zaborav. Zgrabi je, ona koja nije jos prokleta, stavlja je izmeu grudi i steznika. Munina
je cijedi kao mijeh s vinom. Izbljuvak joj iznenauje usta, zube.
Neto je pogodi i ona trepe, odjednom na rukama i koljenima, kalje, die joj se eludac. Tama se vrti
kao daje tekuina koja hvata pukotine u svjetlosti. I ona shvaa s uklesanom konanou... Nitko ne
prepoznaje svoju smrt. Ona dolazi neizbjena i apsolutna.
Dolazi kao stranac.
Achamian se namrti i trepne od arenja koje je bilo jedino to osjea. Suze, krv ili znoj, nije bilo vano.
Znao je da je opruen na podu, s potiljkom u udubini isklesanog prikaza na Emwamskom zidu. Znao je da
mu je ivot gotov. Znao je sve to, ali onako kao hirove ili dokona snatrenja. Ono stoje bilo tvrdo postalo je
povueno, poput duha. Svijet je izgubio svoju bockavu zrnatost i sva je supstancija pobjegla u apstrakcije.
Vidio je podruja oko sebe podmazana tmurnim svjetlom baklje: noge nepokretne poput planine, djevojku
koja se skljokala, rubove neljudskog bojita. Ali iza toga...
Oi su mu se penjale u tamu.
"Seju! Kellah! Sranje!"
Oi se lecnu pred krvlju. Glava se vrti. Srce joj treperi pred meom zaborava. Traci postojanja kao u
nonoj mori.
"Jesi vidio Klerika? Jesi ga vidio?"
"Sveti Kellah, daj je uzmi ve jednom!"
"Hajde, deki. Brzo. Brzo."
"to mu je to s licem?"
"Samo sol. Od Suza Bo"
"Dosta vie jebenih pitanja! Idemo-idemo!"
Sjene se savjetuju. Bol joj zabija prvu od mnogih igala u lubanju. Ruke je podiu kao koaru na
prsa prekrivena ljuskavim oklopom. Suze i svjetlo baklji pretvaraju lice njezina nosaa u zlato i vodu. Ali
prepoznaje njegov miris: mirha kroz smrad iznutrica...
Soma.
On je orijentir, i odjednom se prisjea prie o svojim okolnostima. "Akka!" zakreti. Tre
ranjenom brzinom, malobrojna skupina od njih devet ili deset, moda vie. Soma joj kae da mu se
primi oko vrata, stavlja njezinu bradu na svoje rame. Izmeu hrapavih udaha on joj kae da je vjetac
iv ali da vie od toga ne znaju. Ona osjea Chorae izmeu svojeg i njegovog srca. On joj objanjava
ibs@crostuff.net 198
kako je sretna to je iva, kako joj je srankovsko koplje okrznulo glavu. Poinje nabrajati poginule.
Ali ona ga vie ne slua. Pramen kose pao joj je preko ela i cijedi joj krv preko oiju do obraza i
usana. Tre uz Emwamski zid i ona vidi njihov izgubljen poloaj u svjetlu jedine preostale baklje,
pokolj Ljudi, Srankova i mazgi. Vidi jednoga od njihovih kako epajui tri, postaje sve sporiji i
nesigurniji sa svakim korakom. Vidi Kapetana dalje iza kako juri sam, svjetlucava silueta u svjetlu
baklje. Vidi ga kako podie ma da sasijee zaostalog ovjeka.
A jo iza, u daljini, kao da zuri u bunar bez zidova, vidi Klerika kako bljeti, u plamenu magine
svjetlosti. Srankovi se gomilaju i nadimaju pred njim dok ih sjee i komada jarost njegove pjesme.
Tri Baraga sueljavaju se s njim, kratkodlake opscenosti koje netaknute teturaju kroz isprepletene
geometrije usijanja, svaki s jekama odsutnosti koja se njoj ukopala uz lijevu dojku. Neovjek skae
izvan dosega udovita, zaplovi usred nove navale Srankova, a ma mu se sputa u kosom luku.
Magine linije odraavaju svaki njegov udarac i dim iklja iz svega to dotaknu. Sam zrak kao da
vriti. Bijela svjetlost ocrtava stupovima omeene upljine galerije, isklesane svodove, poploane
povrine, i otkriva pod zaguen vojskama Srankova, lau za laom nagruvanu poput penice koju
nosi vjetar...
A Klerik se smije, pjeva i uzima svoj stravian danak, posljednji batinik Cil-Aujasa.
Emwamski zid dolazi kraju. Soma skree u tamu sa skupinom bjegunaca. Kameni zid prekriva suludu
scenu, precrtava uas i slavu oajnikim praktinostima bijega.
I ona pomisli, Incariol...
Pobjei.
Mnogo je puta ula i proitala tu rije; ak se pretvarala da ju je iskusila. Ta nije li pobjegla od majke?
Nije li pobjegla iz rodbinskih sukoba Andiaminskih visova?
Ne.
Bjeanje je kad strava navali na vas poput milijuna tikova. Bjeanje je kad trite tako silovito da sami
zrak poinje guiti. Bjeanje je kad vam zavijanje vaih progonitelja ree ivce iz koe. Bjeanje je kad
sluate druge kako se protive noenju vjeca, a vi se u jednom dugom trenutku sumnje pitate bi li starac
moda usporio vae lovce, poput srebrnih kellika baenih u gomilu prosjaka.
Bjeanje je kad se svi pravci na svijetu sudare u jedan...
to dalje.
Labirintske dubine Cil-Aujasa im podilaze. Nema vrata koja bi im zaprijeila put. Nema gomila kra koje
bi njihovu stazu zatvorile u smrtonosnu slijepu ulicu. Pravim udom, svaki crni prag otvara se u jo jedan
hodnik.
to dalje! to dalje!
Imaju sve zajedno dvije baklje. Jedna se ubrzo ugasi u mrak. Kad se hodnici suze, ona je toliko nisko da
od njihova svjetla vidi samo bljetavu jurnjavu po stropovima. Sve ostalo predstavlja tragove i aluzije.
Ramena glatka od krvi. Zarezane otrice. Natopljeni zavoji. Tu i tamo na tren ugleda profile: Sarla kako grize
usnicu, oiju zamagljenih od nekakve okom uzrokovane senilnosti. Achamiana kako se njie u nesvijesti,
obraza i sljepoonice skorene u bijele izrasline. Pokwasa kako dlanovima strue suze, pogleda prikovanih
negdje sa strane.
Samo Lord Kosoter ostaje i dalje nedokuiv. On i Soma, koji nije pustio njezinu ruku otkad je poela
sama trati. S vremena na vrijeme njezini ga pogledi pronau: ranije nije mislila da je dorastao ovoj gole-
mosti. U pogledu mu je srdba, mrka i nepobjediva. Oi su mu postale signali njegova kastinskog plemstva.
Tre tako brzo s tako malo svjetla da vide samo kad podignu prainu, a nita od izmaglice koja ostaje u
zraku. No znaju da je trag koji ostavljaju smrtno oit. Ne vide ni traga od svojih progonitelja -jedva vide sebe
- ali ih uju kako zavijaju kroz hodnike: pakleni zbor krikova i prodornog lajanja pjeni se za njima, prestie
njihov panini tempo, probija se kroz mrane hodnike oko njih i ispred, tako da ih svako malo jeke navedu
da skrenu ili se spuste niz drevne stepenice.
Jo jednom rogovi nabujaju kroz dubine, u zijevajuoj prijetnji. Tutnjava ih ispunjava, stanjuje ih od
uasa, sve dok ne postanu krpe na stranom vjetru. Hodnici i lukovi i isklesane ploe bijesnu na vidjelo
pa nestaju u zaborav. Ljudi jecaju i plau.
Sada su svi cendravci. Propast im se ulja u udove poput olova, pa teturaju od vlastite mase. Propast
ibs@crostuff.net 199
im pali zrak pa suho kalju iz plamenih plua. Propast im komada misli, pa postaju letei fragmenti, due
koje pucaju i mrve se sa svakim trzajem i skretanjem.
Ni ne zastaju kad u svjetlo baklje dolete bronana vrata, ve se bacaju na njih, zavijaju i psuju. Ona ih
pljusne natrag. Pokwas zabija koplje u otvor i pone akati. Mimara zuri bez daha i bez misli u okovane
nage figure utisnute u njih - jo emwamskih robova. Galian, Xonghis i ostali okrenu se prema zavjesama
mraka iza njih, prema sve guoj buci. Lord Kosoter hvata je za stranji dio vrata i baca na
onesvijetenog vjeca. Nisu joj potrebna objanjenja. Prima Achamianov obraz, jeca nad hrapavom
povrinom soli pod desnim dlanom. "Akka!" vapi. "Akka! Akka! Trebamo te!"
Oi mu zatrepere.
Drka koplja puca. Pokwas drekne neto na materinjem jeziku, poinje udarati u vrata dok mu krv ne
ode iz aka. Praina njihova naprezanja zamagljuje svjetlo baklje, ostavlja im okus krede u ustima.
"Akka! Akka molim te!"
Huanje je opipljivo, probadanje koje podrhtava iz isklesanih zidova. Chorae joj se nadvija kao bol
uz srce.
"Evo ih!" Galian vie.
"Akka! Akka! Probudi se! Seju, proklet bio! Probudi se!"
A onda, kao vizija, iz tame iskorai figura...
Klerik.
Skalperi ustuknu, izbezumljeni i prestravljeni. Okupani srankovskom krvlju, koa i oklop presvueni
su mu slojem natopljene praine. Taman poput bazalta, izgleda kao utvara. Utjelovljenje Cil-Aujasa.
Smije se zapanjenim ljudima, mae Pokwasu da se makne s vrata. Njegovo magino mrmljanje
izmamljuje suze na Mimarine oi. Oi mu i usta bljete bjelinom, a neto, treperavi val snage, svjetluca
kroz zrak. Zauje se zagluujui prasak; bronana vrata naglo se odkrinu.
"Vrijeme je za bijeg", Neovjek ree, a glas mu je udesno ujan kroz kretavu tutnjavu.
Puni strahopotovanja prekrhkog da bi bilo nade, preivjeli jure u tamu iza bronanog okvira.
Dublje. Dublje. Dublje u jo oporog kamena.
Nema vie zidova izdubljenih slikama, ravnih podova i bavastih svodova. Jure kroz grubo isklesane
tunele, tako duboke, tako blizu korijenu planine da se ak i zrak doima zbijenim. Ispucani kamen postaje
vru na dodir, poput kamena netom izvaenog iz obodnice vatre. A zrak se kree, uvijek vru, uvijek prema
njima, kao da ganjaju izvor nekog beskrajnog izdaha. Primjesa sumpora ostavlja im gorinu na jeziku.
Zali su u rudnike, shvati ona, mjesto na kojem su mukotrpno radile tisue ljudskih generacija, robovi
koji su raali robove, iskopavali sveti nimil za svoje neljudske gospodare. I srankovska se vojska slijeva
za njima, hita niz ravne poteze, provaljuje iz uskih grla, nekako vidi lajanjem i kricima. Pribliavaju im
se, i to toliko da skalperi uju grebanje njihovih kandi, treskanje i struganje njihova oruja, slinu koja
kipti iz njihovih povika. eta je poput amca koji se vrti i klizi po rubu vala koji se razbija. A ipak, sami
gnjev i brojnost njihovih progonitelja kao da ih usporavaju, izvlae ih u mahnitim nizovima. Nekoliko
puta Klerik se zaustavlja da se sueli s njima i preputa skalpere uurbanom nepravilnom polumraku njihove
jedine baklje. uju njegov smijeh kako grmi iza njih, apat njegove magije zuji im kroz kosti, egrtanje i
tutnjava nezamislivih visina. Ali strahuju da e Srankovi prestii kroz vijuge paralelnih tunela. Zato
Kapetan skree lijevo i dolje na svakom ravanju, u nadi da e ih se otresti u labirintskim dubinama.
A svijet se gomila sve vie i vie iznad njih.
Grlo joj je izudarano dahtanjem. Toplina joj omamljuje iscrpljenost, nagoni je da pada koliko i tri dok
lovi jedan pijani korak za drugim svojim izmama. Zaostaje sama za sobom. Preplavljuje je neka senzacija,
tako topla, tako utjena da joj se ini svetom, poput neke vrste uasnutog otkria, bestjelesnog i lebdeeg i
dirljivo jasnog. Bacila se do ruba straha i volje, i sad joj nita ne preostaje osim da se zavrti i baci...
Trala je do samog ruba to Dalje.
Oprosti mi...
Krute stvari postanu voda; samo je tlo moe slomiti. Pada, vie vrea nego ljudsko bie. Nema snage ni
da podigne ruke. Zrnca pijeska udaraju je u lice. Praina joj ari desni.
ibs@crostuff.net 200
Srankovi e je se doepati i umrijet e, probodena njihovim brutalnostima.
Oprosti mi, Majko.
uje povike, gnjev iskrivljen u pla. Osjeti miris mirhe...
Prebaena je preko irokih prsa, visi kao mokra tkanina s ruku.
"Nee mi poginuti!" uje njegov hrapavi glas. "Nosit u te i kroz vrata pakla! uje li me? Mimara! uje
li me?"
Posee prema njegovu obrazu, ali ruka joj je poput kamena koji visi sa page.
Puta glavu da joj vodi pogled kamo eli. Poskakuje i ljulja se u ritmu njegovih napora - samo oklopljeni
pregib njegove ruke, ini se, spreava je da se vrti sasvim slobodno. Pukotine po zidovima i stropu rkaju,
prave lukove i kriaju se pa eksplodiraju u jame i litice. Skalperi jure i mue se, tijela su im iskrivljena
suzama i kutovima, a tempo im odreuje klizei dlan svjetlosti. Vjetac je klonuo izmeu dvojice njih, noni
mu prsti struu koloteine kroz pijesak, odbijaju se uvis preko kamenuga.
Prolaz se sputa, uvija u zavoj poput pseeg repa i zavrava, udesno, u drijelu boje bundeve koje raste,
bljetavo kao suncem opaljeni horizont. Vrat joj se ukoi kad to ugleda, i neko vrijeme samo zuri, promatra
sjene ete koja luta osvijetljenim prostranstvom.
"Svjetlo", promrmlja ona. "-to?"
"Svjetlo", Soma potvrdno zakreti. "Ne znamo."
"Klerik?"
"Izgubljen. Iza nas."
Odjednom osjeti toplinu koja mrsi zrak, pravi pepeo iz praznine. ini joj se da je to cijelo vrijeme slutila,
samo kao sjenu kroz hladan znoj nesvijesti.
Svijet duboko zariva svoje kuke, vjeno privlai due vrsto k svojim beskrajnim konturama. Okolnosti
se nanovo raaju, a srca se obnavljaju. Iskra joj pulsira kroz razorene miie, vraa mlitave ekstremitete
njezinoj volji. Pogleda mukarca koji je nosi - Somu, lienog svojih iskrenih budalatina - i ini joj se da je
dijete na ljuljaki.
Zna da je on voli.
Svjetlo, raskono i maglovito. Tunel se iri kao zvono izoblienog roga. um koji je promakao njihovim
uima prasne u izdiuu riku. Smrad koji sve progorijeva visi u zraku kao peckanje u koi. Teturaju niz
padine plamenog ljunka - zdjelu unitenog amfiteatra, ona shvati - i vrlo radoznalo zure u gudure koje vise u
daljinama oko njih, litice nagomilane na litice, ije trbuhe pirja tinjajui grimiz. Ispod njih, u podnoju
unitenih redova amfiteatra, hemisfera stupova, bogalja bez krova, okruuje terasu prekrivenu ruevinama.
Svjetlo uokviruje rub, zacrnjuje nagomilane temelje. Sumpor ih grebe u dnu grla. Zrak vijori od vruine.
Nitko ne govori dok teturaju prema rubu. Na otvorenome, realnost njihovih gubitaka kao da ih osuuje.
Ranjeni, lieni slabijih prijatelja i rastereeni od zaliha, Koojelci su tek ostatak onoga to su bili.
kilje. Puce usta da sprijee grimase od iscrpljenosti. Vruina ih pee za zube. Mnogi padaju na koljena
izmeu stupova, zure u prizor puni oaja i uasa. Vatreno jezero koje se iskri kao eljezo pod kovaevim
ekiem. Ogromna ploha, pjegava kao koa stare babe, samo to po njoj pluta vatra i zaraena svjetlost.
Soma odloi Mimaru i padne na sve etiri, gleda u pijesak po podu dok mu se lea nadimaju. Ona otpue
do mjesta gdje je Pokwas istovario Achamiana, bezobziran od iscrpljenosti. Die. Izgleda neozlijeen.
Prevrne ga na lea, povue njegovu mlitavu glavu u krilo. Ramena joj trzaju dok die i pita se plae li.
"Mimara", vjetac proape. Ona se od radosti ugrizne za donju usnu, trepe suze.
No on je odgurne natrag, slabo udari petom kroz kr. "Chorae", hrapavim e glasom, glave usukane od
strepnje.
Nekako je zaboravila na nju, iako je povlai kao smrtonosan pad na prsima. Kao da je pozornost ini
stvarnom, iznenadno nitavilo otima joj glas iz grla.
"Pakao!" Pokvvas krikne u prodornoj panici, kao ovjek koji je odluio da je zapravo budan. Na jednom
koljenu, naslanja se na svoju sablju. Sputa glavu na njezinu drku. "Pobjegli smo predaleko -predubokol"
Sari die ruke svaku s jedne strane glave i upa masnu sijedu kosu. U njegovu se licu nazire dijete koje
zavija kroz kou tako naboranu da se ini da je nainjena od ueta i konopa. Hihoe kroz zube okruene
desnima, plae.
ibs@crostuff.net 201
"Istina je!" Xonghis povikne, zvjerajui izbuljenim oima. Samo on i Lord Kosoter jo stoje.
Treperavi zrak ispire vrstou iz njihovih tijela, ostavlja ih tankima poput prua. Ispisani su
prljavtinom i srankovskom krvlju.
"Ovo nije Pakao", Kapetan ree.
"Ma je!" Sari se cereka i vriti, ljulja se kao udovica pred muevom lomaom. "Gle! Gle!" Prua
kvrgave prste prema prizoru pred njima.
Kapetanov ma nekako je izletio sjajan iz korica. Njegov vrh lie pubinu upljinu pod
narednikovom bradom, ispipava iastu bradu. Jo trenutak, Sari se nastavi ljuljati, pribliavajui
sjajnu otricu svojem vratu i udaljavajui je od njega. Onda se posve umiri.
"Ovo", Kapetan procijedi, "nije Pakao."
"Kako znate?" Galian vikne.
"Zato", Sveti veteran ree, glasom toliko hladnim da se inilo da bi se zvuk trebao magliti ili
smrznuti. "Jer bih se sjeao."
Reptilskim trzajem zaree izbrazdani obraz svojega narednika, a onda okrene lea svojoj eti.
Paljivim koracima hoda do suprotnog kuta terase i pone se sputati stepenicama usjeenim u visoke
provalije.
Nekoliko trenutaka skalperi zure za svojim Kapetanom. Nitko ne govori i ne mie se. Tada lave
odjekne kroz ambijentalnu tutnjavu i svi pogledi trnu gore prema tunelu.
Uz vrisku i zavijanje, Srankovi dolaze, kao ui koje se razlijevaju iz uha mrtvaca.
Mimara odjednom tri nogama ispletenim od uasa, slijedi Galiana i Somu koji dre polusvjesnog
vjeca meu sobom. Tre kao izgubljeni, kao oni koji vie kude sudbinu nego svoje neprijatelje.
Njihova opasnost fatalna je i neposredna, no ona ipak posre i dahe, osjetivi strahovitu vrtoglavicu.
Dugi pad zakree lijevo od nje, privlaan, zapanjuju...
Vatreno jezero svjetluca u daljinama, bljetava ploha u dnu goleme spilje, izdubljena i propala
poput rupe u davno mrtvom stablu. Visoke bazaltne povrine strmo se uzdiu na vruini, crne i
omeene grimizom volovske krvi. Na mjestima gdje se kamen naginje blizu sjajnih povrina, preko
spilja koje se proteu poput konica na udaljenim dijelovima, vatra pada u zavjesama i mlazovima.
Zapaljeni plinovi pusu u skutima po valovitim prostranstvima. Erupcije rigaju bljetavilo u visini
najviih tornjeva Momemna.
Stvarno su pobjegli predaleko, preduboko. Proli su ispod kore Svijeta u vanjska podruja Pakla. Ne
moe biti drugog objanjenja...
Nisu izgubljeni. Prokleti su.
Lord Kosoter eka ih na prvom odmoritu, jo uvijek isukanog maa. Ona slijedi njegov pogled prema
zavoju stepenica iznad njih. Mase Srankova slijevaju se preko terase na kojoj su oni bili samo nekoliko
trenutaka ranije i doslovno sijeku jedni druge da se sjure na stepenice. Oko visokih trbuha kamena, vidi ih
jo stotine kako sukljaju iz roga na izlazu iz tunela, bijelih lica ruiastih od paklenskog sjaja. Prvi Barazi
gacaju kroz njih. Huanje spilje kao da se stalilo s njihovim krikovima i dodalo grmljavinu njihovoj
kakofoniji.
Poza njihovog Kapetana govori sve. to Dalje je za njih izgubljeno. Preostaju samo smrt i gorka osveta.
Ovdje Koojelci staju.
"Svi smo znali da e do ovoga doi!" Sari vie i hihoe. Posjekotina na njegovu obrazu krvari i ceri se.
"Pakao i konjaci, deki! Pakao i SrankoviV
Achamiana su iskrcali na stepenice neposredno ispod odmorita. Oni koji nisu odbacili titove formiraju
novu liniju, njih pet rame uz rame, od zida spilje do istrunutog ruba odmorita. Srankovi se bacaju naglavce
prema njima, lica izoblienih od bijesa i razvratne gladi. Ona ih vidi nekoliko kako padaju s ruba stepenica i
uz vrisak lete dolje u plohe vatre.
Lord Kosoter je zgrabi za rame slobodnom rukom. "Razbudi ga, curo!" vikne, oiju uprtih u poplavu
mahnitih udova koja e se obruiti na njih. Ne treba izrei bit svoje namjere: Razbudi vjeca ili smo mrtvi.
ibs@crostuff.net 202
une kraj Achamiana. Krasta soli je otpala i krv mu navire na oguljeni obraz, ali je opet izgubio svijest.
Zapahne je vruina i jedan vrtoglavi trenutak na rubu je da se srui, i skliznula bi kao riba s daske za rezanje
da nije Achamianog iznenadnog stiska.
Zuri u njega. Stisnuta radost zaiskri u njoj, eda bi je u zaborav istisnuo njegov izbezumljen pogled.
Usne mu se miu u kolebljivim trzajima. "Esmi?" zavapi.
"Akka! Srankovi dolaze... Samo nas ti moe spasiti!"
"Zar ne vidi, eno? On je Dunyanjanin\ Budi nas da bi nas gurnuo dublje u san! Tjera nas da ga
volimo!"
"Akka! Molim te!"
"Porijeklo! Porijeklo je istina o nama!" Gnjev mu izoblii lice, toliko otrovan da se ona osjea posramljeno
ak i kroz paniku. "Pokazat u ti!" zarei on.
Preplavljuje je obamrlost, prepoznavanje...
"Akka."
Neljudsko zavijanje. Tijelo joj okree glavu samo od sebe.
"Mii!" Pokwas zatresti i progura se izmeu svoje brae da stane na elo linije. Stepenice koje se penju
postale su niz vitlajuih maeva i tuleih lica. Stvorenja se jagme niz stepenice poput izgladnjelih majmuna.
Oni naprijed doslovno se bacaju preko nekoliko stepenica i obruavaju na crnoputoga skalpera vitlajui
maevima. Velika sablja zamahne okolo i prema van i surovi ples pone, a tijelo i ma vrte se u savrenoj
ravnotei. upljikavi maevi se skre. Nedoraeni titovi se cijepaju. Pogoeni udovi se vrte. Plesa s maem
ne ubija toliko koliko zete, i pritom narie na svojem neobinom zeiimskom jeziku. Krv pljuti po ispucanim
zidovima, moi stepenite, plovi u krpama i nitima nad strmim padom.
Mimara stoji nad vjecem, s jednom nogom ukopanom na odmoritu, a drugom dvije stepenice nie.
Trgne Vjevericu iz toka, visoko die seleukarnski elik pa se ini da kipi u paklenom svjetlu.
Ona je Anasurimbor Mimara, kurvinsko dijete i Carska princeza. Umrijet e pljujui i mlatei se, bilo to u
Cil-Aujasu ili u predvorju Pakla.
"Snovi mi pokazuju put!" rastrojeni vjetac galami joj pod nogama. Prtlja pokuavajui se pridii s
kamena. "Ui u mu u trag, Esmi! Goniti ga sve do utrobe!"
Jedanaest nevjerojatnih trenutaka Pokwas zaustavlja provalu plime. Najistureniji Srankovi poinju
paniariti, pokuavaju se progurati natrag, prestravljeni, ali guraju ih gomile odozgo pa proklizavaju niz
krvave stepenice, u luk zeiimske otrice. Trupla se gomilaju pred plesaem s maem, slijevaju se prema van
kao naslagane ribe.
Onda ponu padati koplja...
Jedan od preivjelih galeotskih skalpera odmah je ubijen, pogoen iznad kljune kosti i stjeran natrake.
Saplie se preko vjeca i kotrlja nizbrdo, stumba se niz desetak stepenica prije nego e proklizati preko ruba
stepenita. Mimara samo zapanjeno stoji dok dva koplja probadaju prazne prostore njoj s jedne i druge
strane, derui zrak kao gazu. Pokwas doslovno raspali jedno maem i lansira ga preko ruba. No drugo mu
zvekne u kacigu i izbije je. On se srui u hrpu pred noge svojih kolega Koojelaca.
Srankovi se obrue na njega.
Urlajui, skalperi se usuu u svoje titove i sijeku i mlate. Uzimaju rascjepljujui, probadajui danak.
Nekako je Pokwas odvuen u stranu. Lord Kosoter probada pomahnitalog konjaka kojeg su dovukli
zajedno s njim i nogom mu umlati glavu u kau. U klizavim izmama, Mimara se ubaci u guvu i ak
uspije ubosti dvojicu turajui Vjevericu kroz gutik napetih udova i ukrtenih oruja. No kad pogleda
gore, vidi divlja mnotva koja se sputaju na njih. Guva baca jednog po jednog Sranka preko vanjskog
ruba stepenica. Neki ak puu po nakostrijeenoj povrini svoje brae. Prvi Barag dogega se u blizinu, jedan
sa upljinom koju mu je Chorae izdubila u grotesknim prsima. A sulude se kolone gomilaju sve vie i
vie, vijugaju uz konture spilje do vrha stepenita, do terase...
Ona ugleda Klerika kako zakorauje iznad uruenog amfiteatra, lebdi, sjaji bijelim svjetlom ispred crno-
rubinskih bedema. Neovjek se okrene prema njima i hoda kroz prazan zrak. Njegova magina pjesma
nekako se izdie iznad sve buke i graje, poput krvi iscijeene iz same modine svijeta. Bljetave parabole
uvijaju se preko otvorenog prostora, padaju u intervalima na krcato stepenite. A lukovi prouzrouju
druge lukove koji skau od jednog Sranka koji vriti na drugog, mnoe se u skladu sa silinom i znaajem
ibs@crostuff.net 203
Klerikova maginog zazivanja. Zaustavlja se, lebdi nepomino nad goruim jezerom, oi mu i usta bljete
kao zvijezde, a ruke su mu pruene. Usijani rezovi. Petlje svjetlosti. Koojelci prestaju kliziti natrake,
poinju sjei prema naprijed. Iznad njih, neprijatelji se batrgaju i gore, uhvaeni u zasljepljujue mree i
blistave geometrije.
Njihovi neljudski krikovi probadaju im ui.
A ona razmilja, Ishroi...
Lord Kosoter urla, zapovijeda im da tre, no Mimara odjednom naglo stane na drugom odmoritu.
Iznad nje, stepenice su u kai srankovskih tjelesa koja se pue. No dva Baraga ostaju neozlijeena - nose
Chorae. Gleda ih kako im se tijela puna plikova nadimaju po dugom padu izmeu njih i Klerika. Tri ne
uspijevaju, okreu se kao zavitlane sjekire dok u luku padaju dolje u grotlo. etvrti se zabuava u
Neovjekov quyanski tit koji je bio gotovo nevidljiv na pogled. Truplo se dimi, puta miris gorenja dok
klizi dolje i u stranu, u bljetavu pe ispod njih.
Klerik se smije i zaziva jo jednu Inkantaciju i linije poput svjetlucanja na britvi razdjeljuju meuprostor.
Zarezu bazu nesigurnog stepenita i stepenice propadaju, rtvovane u trakama crne praine. Donji
Barag klie na deformiranim petama i strmoglavi se uz krik iz slonovskih plua. Drugi bjei uz stepenice,
gazei svjetlucave mrtve.
No Soma je prima za ruku i vue je da tri za ostalima. Prvi put ona osjeti daak hladnijeg zraka koji se
provlai kroz konvekcije koje ih natkrivaju. Njegova snaga sve vie jaa, sve dok joj ne umrtvi lice i ne
pomiluje kosu, proe joj bolnim prstima po znojnom vlasitu. Rebrasti crni kamen potopio je dno stepenita,
otar i naboran poput koe. Ona i Soma tre po njemu opreznim koracima, ure se da dostignu ostale. Ona ih
vidi kako nestaju u otvoru djelomino zatrpanog hodnika - izvora jakog ledenog zapuha.
Kosa i odjea ibaju za njima. Prazan jauk nadvlada sve ostale zvukove. Naslanja se na zapuh, koji kao
da je povlai na prste. Prsluk joj se zalijepi za tijelo, hladan poput mrtve koe. Ogledava se natrag prema
vatrenom jezeru i skrenom amfiteatru, no oi su joj previe nagrizene hladnoom da bi vidjela mnogo vie
osim crnih mrlja i gadnih eksplozija grimiza i zlata.
Hodnik se sputa u plitkoj kosini, tako da ih skamenjeni tok sve vie zbija pod nadsvoenim stropom.
Uskoro ue. Soma joj neto dovikuje, ali mu rijei lete kao pahulje. Vjetar je tako hladan da im furi
zajapurena lica, zariva nokte do kostiju. Strop se sputa sve nie i nie, i ini se da se sva teina Aenaratiola
zatvara oko njih. Na rukama su i koljenima, doslovno se probijaju kroz olujni vjetar. Peckanje i tama ih
osljepljuju.
Vjetar jenjava. Naginju se naprijed kao da su ih izbacile struje vodenog brzaca. Ruke ih hvataju iz mraka.
Usta zavrite na svjetlo. Sjene lepraju po iskrivljenim kutovima.
Bje'te! neto u njemu povie. Sveti-sveti Sejenuse! Morate bjeati!
Pa ipak, Achamian je mirno sjedio, a njegova je uzbunjenost vie obojena znatieljom nego panikom. Na
sebi ima finu tkaninu dvoranina, a zrak ublaava aroma miomirisa. Jasmin. Mirha.
Niski stropovi Kraljevskog hrama lebde oko njega, a arhitektura stupova i greda, vijeka prije lukova,
stenje. Nasmijei se prizoru svojeg Visokog Kralja s druge strane ploe benjuke, a onda pogleda djeaia
koji mu se nagnuo u krilo, Nau-Cayutija koji nosi pozlaenu kutiju sa svitkom preteku za njegove slabane
ruke. Otac i sin smiju se dok podie zlatni tuljac.
Povici umiruih struu po kamenu... ali na nekom drugom mjestu.
"to je to, tata?" mladi Princ zapita oca.
"Karta, Cayu. Vodi do jednog monog mjesta. Skrivenog mjesta."
"Do Ishudla." Seswatha ree, mrsei djetetovu kosu slobodnom rukom.
"Oboavam karte, tata! Mogu li vidjeti? Molim te? to je Ishual?"
"Doi..." Celmomas ree, s osmijehom u isti mah mranim i popustljivim - osmijehom oca koji eli
ovrsnuti sina za izopaeni svijet. Djeak posluno odjuri natrag k ocu. Achamian je prouavao zlatne vitice
koje su vijugale duinom kutijice, umerski natpis utisnut u koncentrinim krugovima na oba kraja.
inila se uvjerljivo tekom - dovoljno da se zapea zaklimaju.
"Kralj", Celmomas je govorio, "uvijek stoji pred svojim narodom, Cayu. Kralj jae na elu. Zato on
uvijek mora pripremati, uvijek pripravljati. Jer njegov je neprijatelj uvijek budunost. Condski pljakai na
naoj istonoj granici. Ubojice u izaslanstvu iz Shira. Poasti... Katastrofe oekuju sve nas, ak i tebe,
ibs@crostuff.net 204
sine moj.
Neki zovu astrologe, gatare, lane proroke svih oblika. Neiskrene ljude, zlobne ljude koji nude utjene
rijei u zamjenu za zlato. Ja, ja polaem vjeru u kamen, u eljezo, u krv i u tajnost - prije svega tajnost! -jer
oni slue uvijek. Uvijek! Dan kada rijei pokore budunost, dan je kada mrtvi poinju govoriti."
Okrene se Sesvvathi, a vuja glava upletena u njegovu bradu bljesne na treperavom svjetlu.
"Zato, moj prijatelju - zato sam sagradio Ishual. Za Kuniuri. Za Kuu Anasurimbor. To je na
posljednji bedem pred katastrofom, pred najmranijom budunou."
Achamian stavi kutiju sa svitkom na stol pred sebe, tako da je izgledala kao nagrada za figure poslagane
po ploi benjuke iza nje. Pogleda gore i susretne zamiljen pogled svojeg poglavice, pa pone
razmiljati o drevnom natpisu. "Sudbo," pisalo je, "nae li me slomljena."
"Natpis... to znai?"
"Zadri ga, stari prijatelju. Neka to bude tvoja najskrovitija tajna."
"Ti snovi koje sanja... Mora mi ispriati vie!"
Vjekovi kao da lee poput planine nad njima, stoljea zbijena u kamen, nada uguena pod gomilom
generacija. Stranci ratuju i vrite... Negdje u katakombama zajedno s njima.
Linija! Drite liniju!
"Zadri ga", Anasurimbor ree. "Pohrani ga u Kovege."
Vjetar sadri glazbu. Zvidanje razmazano u disonantan zov, pjesmu koja svira u ritmovima krpa koje
vijore i mrtvaca koji plutaju.
ak i nakon to su joj se oi priviknule, jedva uspijeva povjerovati to se dogodilo. Samo lei, lea i
udova naslonjenih na vruinu koja isijava iz nagomilanog kamena, a koa joj se stie od hladnoe koja
struji preko nje. Die. Odjea se privila uz nju kao mahovina. Grevi glou mrtvilo koje je preplavljuje.
Ukopana je, nepomina, jedva iva.
Ulaz je tek vodoravan prorez, okamenjeni kamen toliko visoko see. Sjaji zlokobno naranasto i
jedini im je izvor svjetlosti.
eta lei razbacana oko nje u polumraku. Galian se sruio na vlastiti tit i grevito die. Pokvvas lei
na trbuhu gdje su ga spustili, a lice mu je naslonjeno u crnu, sjajnu lokvu krvi. Lea mu se diu i
sputaju u ritmu polaganog ivota. Achamian lei takoer u nesvijesti, ili gotovo u nesvijesti. Glava mu
se povremeno trgne od trzaja neke nevidljive tetive. Soma sjedi u pozi mistika, a glava mu se ljulja uza
zid. Sari lei skvren na boku i skuplja slinu. Ostali, Xonghis, Sutadra, Conger i jo trojica ijih se imena
ne moe sjetiti, isto su ispruena na kamenu.
Posljednji Koojelci.
Samo Lord Kosoter stoji. Glava mu visi kao kamen s ramena. Kaciga mu je izgubljena pa mu crna
kosa visi poput uadi, uvija se prema van na vjetru i zaklanja mu lice i straan pogled. Njegova sjena,
koju baca blijedo svjetlo s ulaza, nekako kao da pada na sve njih.
Lee u nekakvoj odaji, ije dimenzije izmiu slabanom svjetlu, okupljeni u kutu gdje sjecite zidova
razbija ciklike zapuhe. Zrak je prebrz i prehladan da bi imao miris. Grafite prvi put primjeuje dok
gleda Somu. Niti bijelih urezanih znakova zabiljeene su po zidovima posvuda oko njega, redovi tako
zbijeni na mjestu gdje ukrueni tok susree zid da izgledaju gotovo kao dekoracija, ali se prorjeuju u
osamljene krabotine oko njegovih ramena i vrata - u skladu, shvaa ona, s originalnim podom i
ogranienim dosegom svojih davnih autora.
Vjetar zvidi u mraku, sablastan i neharmonian.
Razmilja o krabotinama s jasnom koncentracijom koja dolazi samo s potpunom iscrpljenou.
Njezina dua, koja se toliko esto ini rascvalom poput cvijeta, neega krhkog i kaotinog, postala je
jednostavna poput kamena, svjetiljka koja svijetli na jednu i samo jednu stvar. Sami znakovi nita joj ne
predstavljaju, a niti, pretpostavljala je, ikome ivom. No svojstva naina na koji su urezani gotovo
preglasno viu. To su ljudski znakovi, shvati ona, urezani u mukama ljudske patnje. Imena. Kletve.
Molitve.
I nekako jednostavno zna: ovo je neko bilo mjesto velike patnje.
Sjena prekriva sjaj s ulaza i strah utiskuje vruu krv u glinu njezina tijela. Sjeda uspravno kao jo
nekoliko drugih. Ugleda siluetu kako pue kroz usko naranasto drijelo pa onda ustaje.
ibs@crostuff.net 205
Klerik zakorai meu njih, a zgruanu krv na njegovu licu i nimilskom oklopu vjetar je raspuhao u
sulude uzorke. Vidi iste ispucale nakupine na njegovu elu i tjemenu kakve Achamian ima, iako ni blizu
tako teke: osoljenu kou na mjestima gdje su ga Chorae umalo pogodile, shvati ona. Nimalo uspuhan, s
potroenom znatieljom zuri u potroene ljude, razmjeni dug pogled s Kapetanom prije nego e se okrenuti
da promotri zakriljeni prostor. U njegovim tamnim oima nalaze se jasnoa i zapovijed koje nikad prije nije
vidjela - koje je istovremeno i ohrabruju i plae. Izgleda kao da razmilja o neemu to samo njegove oi
mogu opaziti.
"Na sigurnom smo", ree konano Lordu Kosoteru. "Neko vrijeme."
Ona se konano uspije pomaknuti pa otpue preko neravnog kamena - jeziaka prostrtih preko jeziaka
- do Achamiana. Sad kad je panika splasnula, konano ima prostora za brigu, moda ak i oplakivanje.
"Vjetar", Xonghis zakreti. "Hladan je. Hladan kao visoko u planinama..."
Neovjek potvrdno spusti bradu. "Nedaleko odavde prolazi Veliki sredinji vijak... Golemo stepenite
koje se protee cijelom visinom Aenaratiola."
"Moemo li tim putem pobjei?" Galian e bez razmiljanja. Zagrli si koljena i polako se ljulja. Ona
primijeti podrhtavanje u jednom od njegovih objeenih palaca.
"Mislim da da... Ako je jo uvijek onakav kakvim ga se... sjeam."
Olakanje je beumno i opipljivo. Cijelo to vrijeme skalperi su imali dovoljno daha - dovoljno srca -
samo za ono nuno. Sigurnost. Bijeg. Kad je mogunost toga osigurana, due jo jednom oputene, misli su
im se mogle granati manje hitnim stazama. Ogledavaju se oko sebe u udu.
"Kakvo je ovo mjesto?" Xonghis upita.
Klerikove crne oi zadre njezine u jednom trenutku procjenjivanja. "Nekakva baraka... Mislim. Za
pradavne zatoenike."
"Robovska jama", Mimara zakreti, tako tiho da se nekoliko njih namrteno okrene prema njoj. Ali
ona zna da je Neovjek uo.
Zmijski treptaj. Njegov osmijeh otkriva luk staljenih zuba - istih kao u Srankova, samo to nisu iljasti i
nazubljeni. Progovori, i na tren njegovo lice postaje maska pred suncem...
Surilska toka otvara se u zraku nad njim; bijelo svjetlo lebdi prema van i iznad tame.
Odaja je ogromna. Terase se penju oko njihova samotnog kuta. Koliko visoko i koliko daleko nitko ne
zna, budui da visina i irina brzo izmiu svjetlu. No jasno vide kaveze od raspucale bronce nagomilane na
svakom zidu terasa - okrutne tamnice ne vee od jednog ovjeka - dovoljne za stotine, ili ak tisue,
prazne osim sjena budui da su njihovi nesretni zarobljenici davno, davno istrunuli na slobodu.
Iako Mimara moe zamisliti kako je prostorija neko izgledala, redove utuenih lica i ruke koje stiu
reetke, njezino srce najvie pogaaju grafiti, urezani u najnii zid dokle god svjetlo see. Emwama i
dokaz njihova oaja, shvaa ona. Gotovo vidi njihove sjene, nagomilane u beznadne grupice, pogleda
odvraenih od uasa koji vise nad njima, bolnih uiju...
Njome prostruji drhtaj, tako dubok da joj oi i udovi tropou u dupljama i zglobovima.
I razmilja, Cil-Aujas...
Prolazi nekoliko trenutaka prije nego shvati da nitko, ak ni Soma, ne dijeli nimalo njezina straha.
Umjesto toga, svi zure u polumrak prema suprotnom kutu. ak i Lord Kosoter.
"Sveti Sejenuse!" Galian protisne, polako se pridiui na noge. Vjetar mu udara kone suknje, petlja
slobodne krajeve zavoja zavezanog oko njegova lijevog lista. Xonghis ve hoda prema toki u kojoj se
sijeku njihovi pogledi. Zapui ga guraju s putanje.
"Je li mogue?" Xonghis povikne, a glas mu treperi u zavijanju vjetra.
Proe nekoliko trenutaka prije nego ga njezine oi razaberu gdje stri na povrini skruene lave.
Ondje je drugaiji kavez, dovoljno velik da u njega stane prekomorska galija. Velika rebra izdiu se iz
kamena poput podiznih reetki, uvijaju se da se sva zajedno susretnu u poljupcu svijenih kopalja. Ugleda
oklop s raljama metrima udaljen, kao donesen nekom drugaijom strujom, uronjen i nagnut, a ipak visok
kao ovjek, s onom dupljom tik iznad stvrdnutog kamena.
"alim vas", Klerik ree, "to morate nositi ovakve prizore u tako kratkim ivotima."
Sari posrne na koljena, kose izvuene u suludu kaotinu aureolu. "Nazvao sam ga budalom!"
ibs@crostuff.net 206
povikne on svojim suborcima i ceri se iz nekog manijakalnog refleksa. "Budalom!"
Koojelci se okupljaju, izudarani propuhom i sudbinom u podjednakoj mjeri, i sa strahopotovanjem
zure u eljezne kosti zmaja.
Wracu.
Izvor hladne himne vjetra.
Sa svjetlom dolazi razum.
Koojelci ne troe mnogo rijei na zmaja, iako hrom izjedene kosti neminovno privlae sve besposlene
poglede. Ne govore ba nita o svojim poginulim prijateljima. Ta ipak su oni skalperi, nasilni ljudi koji ive
naj-nasilnije ivote. Odavno su naviknuli na rupe meu sobom - Kiampasa, Oxworu i mnoge druge.
Lomaa je njihov jedini konstantan prijatelj.
Umjesto toga se pripremaju i planiraju.
Nekako su Galian i Xonghis postali vodee linosti. emerna nuda ponovno je ispisala odnose meu
njima, kako to obino biva nakon katastrofe. Kapetan sjedi na kamenoj gromadi i samo gleda i slua, daje
pristanke kratkim kimanjem. Sari se mrgodi uz zid izrovan grafitima, ne govori nita i ini maloto osim
to prstima pipa posjekotinu na obrazu.
Oznaku cendravca.
Mimara njeguje Achamiana dok se Klerik brine za Pokwasa i ostale svojim nesustavnim znanjem
zacjeljivanja. Neovjek im svima daje mali prstohvat crnog praha, ljekovitih spora, koje vadi iz svoje kone
torbe. Naziva ih "Quirri". Tvrdi da e ih one pomladiti, a uz to im pomoi da se nose s nedostatkom
hrane i vode. Kae im ak da posipaju malo u usta dvojice onesvijetenih.
Imaju okus po zemlji i medu.
Neobina srameljivost titi joj oi svaki put kad pogleda Neovjeka. Njegovo nedavno iskazivanje moi
dri se za njega kao aura, nagovjetaj nekog stranog nesrazmjera. Izgleda tei, znatno vri od Ljudi koji
ga okruuju. Podsjea je na to kako je gledala Kellhusa na Andiaminskim visovima: osjeaj da gleda u
pojavu koja nekako zasjenjuje vidokrug, koja posee van, uvija se onkraj vidnog polja i spaja ruke iza
vas...
Ispod vas.
Odjednom joj kroz glavu prolaze Achamianove ranije brige. to bi on zakljuio iz onoga to je ona
vidjela? Nema sumnje, zakljuuje. Kao i Aspekt-Car, ovaj Incariol, ili kako se ve zove, jedna je od
svjetskih sila. Ishroi iz davnina.
Jo uvijek ga vidi kako sam skae u mase Srankova koji zavijaju, lebdi sjajan iznad vatrenih jezera
koja tinjaju. Ta sjeanja, u kombinaciji sa sjajem gornjih dvorana i zvjerstava kojima je natopljen kamen
ove prostorije, potvruje izgleda njezinu sumnju da su Ljudi tek neto vie od ivotinja u odnosu na
Neljude, varijanta Srankova, iskrivljen prikaz njihovog vlastitog aneoskog lika.
Pomou sline koju je uspjela skupiti, poinje paljivo istiti oko krasta soli po strani vjeeva lica. Bijeli
uzorci ne prekrivaju kou, oni jesu koa, svedeni na pojedinane madee i pore, samo izdignuti i nabrani
od upaljenog mesa odozdo. teta je doslovno povrinska, i nipoto opasna po ivot. Nakon onog incidenta
na stepenicama, najvie je brine njegov razum, iako je Klerik uvjerava da e se brzo oporaviti, pogotovo
kad mu se quirri upiju u ile.
"Ali bolje se nemoj naginjati tako blizu", ree on i kimne prema Chorae jo uvijek zataknutoj
ispod prsluka.
Kad se uvjerila da je Achamianu maksimalno udobno, sjedne malo dalje od njega i konano izvadi
Chorae iz znojne udubine koju joj je utisnula u prsa. Iako se priviknula na njezino izvrnuto prisustvo,
postoji odreena nadrealnost u inu njezina uzimanja u ruke, osjeaj da nije Drangulija ta koja se kree
koliko cijeli prostor oko nje. Nema pojma zato bi je trebala prinuivati. Sve na njoj vriti daje to anatema.
Ona je zator jedine elje njezina srca, stvar koje se mora bojati vie od svega jednom kad pone izgovarati
magiju. Stvar koja je umalo ubila Achamiana.
Svjetlo Surilske toke ne dotie je, pa i njezin svjetovni aspekt izgleda kao uvreda za njezine oi. To je
kuglica sjene na njezinu dlanu, iji su eljezna krivulja i splet drevnog pisma osvijetljeni samo
slabanim grimiznim sjajem koji se probija kroz ulaz. Izgleda kao da lebdi i kljua. Bezdanske dimenzije
njezina Znamena jo su vea uvreda. Jedva se uspijeva usredotoiti kad je gleda oima Rijetkih. Kao da
ibs@crostuff.net 207
joj se kotrlja s vidika i iz misli svaki put kad usmjeri pozornost na nju.
Pa ipak zuri i zuri, kao djeak koji pilji u neobinog kukca. Tihi glasovi trepere kroz portale vjetra.
uje kako neki od skalpera udaraju po zmajevim zubima - ak ni u katastrofi njihovi ih plaeniki nagoni
nisu napustili. Vjetac lei niice u njezinoj periferiji.
marci joj trkaraju kao pauci od dlana do srca i grla, i ona se cijela najei. Zuri u nju, koncentrira
dah i bie na njezin besteinski uas. Kao da pomou nje umrtvljuje duu kao to drhtaoci bievima i
avlima umrtvljuju tijelo. Lebdi u trncima vlastitog znoja.
Patnja poinje. Bol...
Osjeaj je isprva kao pritiskanje modrice prstom i ona gotovo uiva u njegovoj neobinoj, gotovo medenoj
slatkoi. No senzacija se raspada, rastvara u bol koji buja oko lecnutih nazupenja, kao da zubi vau svoja
vlastita usta kroz zatvorene miie i kou. estina se iri. Palice ponu padati, i njezino se tijelo buni sve
do sredita utrobe, gui se od sjeanja na sol. Praznina sama! Lei u udubini njezina dlana, lelujava
praznina, baca kuke oko nje, milijun razdiruih uboda.
Ona guna i slini kroz stisnute zube, ceri se kao majmun na samrti. Potresa je tjeskoba, najdublja
mogua, ali najsitnija njezina sr ipak ostaje, netaknuti gutljaj, jo uvijek svjesna vjeca koji lei na rubu
vidnog polja i vidi da je on isti ali preobraen, star bolestan ovjek i truplo skuhano u vatri prokletstva...
Rasudno oko se otvorilo.
Osjea kako se naginje kroz njezine svjetovne oi, gura se naprijed, odbacuje munu bol kao istrunutu
odjeu, udie injenice iz vienog, odjeljuje svetost i grijeh. Sa zastraujuom fiksacijom zuri u zaborav
koji joj se prelijeva s dlana...
I nekako, nemogue, prolazi kroza nj.
Trepe na drugoj strani kontradikcije, lica i ramena povuenih otraga na toplom vjetru, dahu,
nagovjetaju ljetne kie. I vidi je, toku blistave bjeline, sigurnost, kako sjaji iz jame koja joj zacrnjuje
dlan. Neki glas se die, glas bez rijei i tona, snen od suosjeanja, a svjetlo jaa i jaa, smanjuje bezdan u
koru, u lanu foliju kakva jest, gori u prah, a slava, velianstvenost, isijava van blistava,
zasljepljujua...
I ona dri sve... U ruci dri sve!
Suzu Boju.
Kroz hladnou nadnaravne pjesme vjetra zauje, "Mimara?"
Sjedi zgrbljena nad svojom nagradom, potpuno izbezumljena.
"Jesi li dobro?"
Dri svjetlo u svojoj ruci, drugaije svjetlo, svjetlo koje svijetli ali ne osvjetljava, zvijezdu koja blijeti
sjajno poput avla nebeskog.
"Otkud ti to?" Soma upita. ui pred njom i kima prema Chorae na njezinu dlanu - ili onome to je
prije bila Chorae...
"Vidi je?" upita pa zakalje od podrhtavanja u glasu.
On slegne ramenima. "Suza Boja", ree on prozaino i iscrpljeno. "Mi tu pokuavamo rasklimati i
izbiti zmajeve zube, a ti si ve pronala svoje blago."
"Nisam dola zbog bogatstva." Prouava njegovo tamno, naoito lice kroz zrake sjajne bjeline koja joj
isijava s dlana. "Dakle, ne vidi svjetlo?"
Pogleda gore u Surilsku toku i namrti se. "Vidim je dovoljno jasno..." Pogleda opet u nju, podignutih
obrva. "Tebe jedva vidim s tim pritisnutim na kou. Izgleda kao... iva sjena..."
"Mislila sam na ovo", ree ona i podigne dlan. "to vidi kad pogleda ovo?"
Napravi onaj izraz lica koji uvijek ima kad sumnja da se drugi ale na njegov raun: mjeavinu
povrijeenosti, ogorenosti i elje da udovolji. "Kuglicu sjene", ree polako.
Ona izvadi praznu kesu za novie ispod pojasa i urno spusti Chorae u nju. U magli uje Somu kako
govori, "Mnogo bolje", ali ne obraa panju na njega. Iskrivi se u stranu u potrazi za Lordom Kosoterom.
Osjea njegovu Chorae kao to osjea i svoju, ali je osjea i drugaije, kao isijavanje prema van umjesto
siune tokice crnine koja usisava. Vidi ga kako drijema uza zid s jo nekolicinom drugih, etvrtaste
ibs@crostuff.net 208
brade klonule na krvlju oslikanu plohu prsnog oklopa. No Chorae mu je u depu pa ne moe znati sjaji li
i ona pred njezinim prirodnim oima.
Preplavljuje ju strah, koji kao da pokree drevnu odaju robova u polaganu putanju oko osi njezina
srca. Neto mi se dogaa...
Tada primjeuje stranca.
Ondje, medu njima. U poetku misli da je to Klerik - lice mu je gotovo identino lijepo - ali Klerik sjedi
nekoliko koraka dalje prekrienih nogu i glave pognute u molitvi ili od iscrpljenosti.
Jo jedan Neovjek?
Sjedi kao to i ostali sjede, lea pogrbljenih prema vjetru, zatvorenih oiju, kao da radi inventuru
unutarnjih boli. Arhaino pokrivalo za glavu pada mu na lea i ramena, kruna srebrnog trnja uokvirena
skutom siunih crnih sipki. Odjea mu je ljubiasta i voluminozna, ali omotana tako da mu se vidi dio
prsnog oklopa, nekakvog oklopa ispletenog od bezbrojnih zlatnih figurica. Ispod se vidi bijela koa, glatka
poput bjelokosti.
378
R. Scott Bakker
Na trenutak ne moe ni disati ni govoriti. Onda konano kae, "So-Soma?"
"Mim-Mimara?" odgovori on, pokuavajui zvuati kao da se ruga. On je uvijek pokuava zadirkivati.
"Tko", upita ona ne gledajui nilnamekog kastinskog plemia, "je ono?" Na trenutak se boji da on nee
vidjeti isto to i ona...
Da je poludjela.
Pauza koja je uslijedila potvrdi suprotno. "Koji k?"
uje ga da vadi ma, zvuk koji, iako jedva ujan na vjetru, u trenu budi ostale.
Svi su na nogama i galame, diu izudarane titove i okrhnute maeve. Soma zakorai pred Mimaru i
zauzme stav, sablje podignute iznad glave. S druge strane figure, Klerik die glavu i trepe s majom
znatieljom.
Vrtei glavom kao na sporoj ljuljaki, stranac se ogledava oko sebe, ali ne izravno u nekoga od njih.
Zatim ponovno spusti lice prema svojim sandalama. Mimara primjeuje da vjetar ne dotie raskonu tkaninu
oko njegovih ramena, iako iba i pribija odjeu sviju koji stoje oko njega.
"Sveti Seju!" Galian procijedi. "On... on nema sjenul"
"Tiho", Lord Kosoter promrsi i probudi instinkt koji Mimara i predobro osjea. Osjeaj smrtne opasnosti
kao da jae na vjetru, zujanje sigurnosti da je Neovjek pred njima manje od krvi i mesa od stranih dveri i
katastrofalnog praga.
Savreno je nepomian. Predatorski je budan za zvukove i pokrete.
Pa ipak, Klerik oprezno prilazi figuri, a nimilni mu oklop sjaji kroz mreu krvi. Lice mu ima zapanjen
izraz, toliko zabezeknut da izgleda gotovo ljudski. Klekne pred njega, pogleda gore i tiho zazove, "Roae?"
Lice se die. Tri ipke s pokrivala za glavu zanjiu se slobodno s ramena. Sjaje poput opsidijana.
Nikakav zvuk ne dopire s usta koja se otvaraju. Umjesto toga, cijela eta se prene kad zauju kako
Pokvvas i Achamian hrapavo govore u isti glas, "Ti-tl.."
Sari se cereka kao pijanac koji je zaplaio i rasplakao unuad.
"Da, roae... Vratio sam se."
Ponovno se usne miu, a glasovi dvojice nesvjesnih mukaraca diu se u prazninu zvuka, jedan piskutav
od starosti, drugi dubok i melodian.
"Nazya\i-nazvali su-su nas-nas lanima-lanima."
"Oni su djeca koja nikad ne mogu odrasti", Klerik odvrati. "Drugo nisu ni mogli."
"\olio-volio sam-sam ih-ih. Toliko-toliko sam-sam ih-ih \o\io-volio."
"Svi smo ih voljeli, jednom."
"Izdali-dali su-su."
ibs@crostuff.net 209
"Oni su nam bili kazna. Na je ponos bio prevelik."
"Izdali-dali su-su. Ti-ti sisi izdao-dao..."
"Predugo ivi ovdje, roae."
"Izgubljen-Z/e/z sam-sam. S\a-sva su-su vrata-vrata drugajja-o/a, a-a pragovi-ov/... xie-vie nisu-
nisu s\eti-sveti."
"Da. Nae je doba prolo. Cil-Aujas je pao. Pao je u tamu."
"Ne-ne. Ne-ne tamu-tamu..."
Sa zamahom ruke, Neovjek ustane na noge, ruku pruenih prema van i unatrag tako da mu se
kraljenica izvila, i Mimara vidi da njegova halja ustvari nije halja nego tamna bala svilenog materijala
ovijenog oko pazuha i preko ramena. Sjajni repovi tkanine padaju do poda. Oklop mu je bez rukava, ali
mu visi do sandala, otkrivajui onoliko izrezbarene golotinje koliko i skriva. Falus mu visi kao zmija u
sjeni bedara.
"Pakao-pakao."
Jo uvijek na koljenima, Klerik podigne pogled prema nemoguoj figuri, a na licu mu se bore
tjeskoba i neodlunost.
"Proklttst\o-stvo, rodae-ae. Kako-kako? Kako-kako smo-smo mogli-mogli zaboraviti-raviti? "
Tuga potiti svjetlucave crne oi. "Ja nisam. Nisam nikad zaboravio..."
Vrhovi maeva tonu, a Koojelci bulje u dva Neovjeka, ivog i mrtvog, jer razumiju da onaj s krunom
ne die. Mimara eli pobjei. ini joj se kao da osjea cijelu povrinu koe, od posjekotina na
zglobovima prstiju do nabora spolovila, ivu od nekog poniranja koje ne vidi i ne moe pojmiti. No
ostaje nepomina kao i ostali.
Klerik ga poznaje.
Vjetar je gurka iz suprotnih smjerova, prsti bez materije. Stree eljezne kosti bruje i zavijaju,
naricaljku zmajevim dupljama. Kavezima okrueni zidovi izdiu se u tamu. Diljem naslaganih redova,
drevna bronca poinje kripati, tropotati...
Usne utvare miu se bez zvuka.

Mimara se okrene i ugleda Pokwasa kako stenje i psuje pred zaprepatenim oima svojih kolega. I
Achamiana! Stari se vjetac prevrnuo na ruke i koljena. Ona poleti prema njemu i primi ga za ramena. On
trepe naboranom kamenu pod prstima i mrti se kao da je to neki jezik koji bi morao znati proitati. Pljuje -
zbog okusa quirri, shvati ona.
"Mimara?" kalje u pod.
Ona proguta jecaj olakanja. "Slava Boici!" izdahne. "O, draga, draga Yatwer!"
"G-gdje smo?" Gui se vlastitim grlom. "to se dogaa?"
Kraj njega je i gotovo mu apue u uho. "Akka. Paljivo me sluaj. Sjea se to si rekao? O ovome
mjestu i kako se... muti... u Onostrano?"
"Da. Izdaja... Izdajstvo je dovelo do njegova pada..."
"Ne. Nije to. Ovo mjesto je. Ova ovdje prostorija! Ono to su uinili - Neljudi Cil-Aujasa... Ono to su
uinili svojim ljudskim robovima!"
Generacije su se raale za rudnike bez sunca. Iskoritavale. Odbacivale poput smea koje kuka. Deset
tisua godina slijepih muka.
Ona to zna... Ali kako?
"to? Kako to misli?" On se mrti od boli i razdraenosti. Umjesto da odgovori, ona se pomakne u stranu
da on vidi Klerika koji jo uvijek klei i slua beumne usne Neljudskog Kralja... "Ne!" Klerik vie. "Roae,
molim te!"
Mlijeni dio vjeevih oiju se razbistri. "to?" Praktiki koristi njezino tijelo kao ljestve, zatetura na
klimave noge. Nekoliko trenutaka samo pilji u podzemnu utvaru.
Lord Kosoter ukoeno stoji, vrh maa dri na tlu pokraj sebe, a kosa mu iba u elinosivim trakama. "Ima
ga", procijedi, oiju uprtih u Klerika koji klei pred poludjelom utvarom.
ibs@crostuff.net 210
"Bje'te!" povikne ostalima. "Slijedite vjetar! Hrabrost e vam ovdje donijeti smrt!"
Surilska toka lebdi imuna na vjetar, kupa ispucane zidove i neravan pod blijedom bjelinom. Unato poviku
svojeg stranog Kapetana, skalperi uzmiu pred dvojicom Neljudi. Crnilo je poelo krvariti iz bale tkanine
omotane oko duhovih lea i ramena, valjati se prema gore i van poput crnog vina u vodi, neosjetljivo na
puhanje kao i svjetlo gore.
Lord Kosoter ukoeno stoji, vrh maa dri na tlu pokraj sebe, a kosa mu iba u elinosivim trakama.
"Ima ga", procijedi, oiju uprtih u Klerika koji klei pred poludjelom utvarom."Ne mrdaj!" Kapetan
zagrmi.
"Kapetane", Achamian ree, prstiju isprepletenih tako da visi na Mimarinom ramenu. Ve je gura natrag
teturavim koracima. "Sluajte..."
Sveti veteran okrene svoj bradati profil prema njima, nita vie. "Ima ga!"
No Klerik je pognuo glavu. Linije reflektirane bjeline uvijaju se oko kontura njegove lubanje. Ostavljajui
za sobom vitice dimne tame, Neljudski Kralj ga obie, hoda u sandalama koje ne dodiruju sasvim tlo, a onda
se okrene i stane tako da stoji nad Klerikovim oklopljenim leima.
"Kapetane", vjetac povikne. Sada Mimara njega vue unatrag, prema himni zmajevih kostiju. Soma
hvata bolesnog vjeca pod drugu ruku.
Dok Klerik glavu dri pognutu, duh podie svoje mrtvo lice prema stropu, kao da vidi nebo, a ne teke
milje zemlje. Usta mu rade u neujnom blagoslovu. Ukoene ruke podiu se i rotiraju prema naprijed.
Laktovi se savijaju. Dlanovi, prstiju i paleva vrsto skupljenih kao u nekom ritualnom poloaju, sputaju se
na Klerikova ramena. Skalperi gledaju kako podie njihovog druga u zrak, srebrnkasta figura uokvirena
crnom koronom...
Sada ak i Kapetan posre natrake.
Sa Pokwasom izmeu sebe, Xonghis i Galian povlae se s Mimarom i vjecem.
Sari se smije kao dijete na lutkarskoj predstavi, a uti mu zubi sjaje. Conger ga povlai u trzajuim
koracima.
Neljudski Kralj dri Klerika pred sobom kao lutku, kao alicu koju moe proliti. Zakorai naprijed - u...
Siloviti gr, kao prvi udah. Udovi se ritnu prema van, trzajem se ukrute, kao uad optereena olovom.
Klerikovo itavo tijelo uvija se prema natrag, kao da je privezano za obline nategnutih lukova. I oba se
Neovjeka vide, kao da je svaki od njih trodimenzionalan a onaj drugi staklen, nagi udovi u oklopu, ploice
nimila pod haljom od zlatnih veriga. Lice Neljudskog Kralja probije se naprijed, iskrivljava se u smetenom
deliriju. Srdbi.
Na tren eta ugleda lebdei peat, divlji znamen pakla...
Surilska toka zatreperi i ugasi se.
"Sanjam", Klerikov glas zagrmi kroz tamu i zavijanje vjetra, "da sam Bog."
Koojelci urlaju. Mimara uje vlastite jecaje.
Achamian mrmori u maginoj panici. Svjetlo iz njegovih oiju i usta oslikava Somino zblenuto lice u jo
veem mraku.
Novo svjetlo. Treperi kao zvijezda jedan dug neizvjestan trenutak, a onda zabljesne sjajem koji tjera na
odvraanje pogleda. Nova odaja. Slojeviti zidovi diu se u sjenu oko njih, a oko njih kavezi s bronanim
reetkama poredani kao kukuljice - kao i prije. No svaka okruuje luako batrganje, ruke koje poseu, ake
koje steu, usta koja vrite, tisue momenata patnje, tisue dua, zgusnutih u suludu, zadimljenu maglu. Oi
nagomilane na oi, prevuene preko oiju. Lukovi zuba, sjajno mnotvo. Uzorci izudarane koe.
Emwame vrite, tisue i tisue njih, zavijek zakopani, zauvijek izolirani od svojeg rodnog sunca. Cijeli
vijek muenja zbijen u jedan jauk...
Mimara vriti zajedno s njima.
Klerik klizi prema oajnim skalperima, lebdi u okomitoj lokvi crnine poput katrana prolivenog po
nevidljivoj vodi, lica uronjenog, udova utopljenih pod prastarim aspektom Neljudskog Kralja.
Ali glad, glas jei kroz temelje planine. Glad me proima... cijepa me kao truli kamen.
Achamian urla, tako jako da mu slina prica po zamrenoj bradi. Iako Mimara stoji pokraj njega, ne uje
nita osim jaukanja iz tisua grla.
ibs@crostuff.net 211
Unato svojem oslabljenom stanju, vjetac je vue natrake, dalje od prijeteeg lica.
Kako, glas kripi kroz korijenje svijeta, Bog moe osjeati glad?
Perjanice rastaljenog kamena eruptiraju iz tla oko njih, pljuju naranaste, zlatne i pogubno grimizne
mlazove. Jedan od skalpera jednostavno
nestaje. Udovi padaju do Mimare, nepofureni dlan spojen s podlakticom pregorenom u grumen ugljena.
Lord Kosoter koji se nije micao do dolaska pakla, konano se okree i daje u trk.
Cijela eta, ili ono to je od nje ostalo, tri.
Neljudski smijeh. ula ga je dovoljno dosad da moe prepoznati njegove osobitosti, duboko treperenje u
njegovoj sri, nain na koji se njegove intonacije prikvae za okrutnosti koje su izvan dosega ljudskog
shvaanja.
Neljudski smijeh, odzvanja pluima planine.
Tre kroz kosti zmaja, u koncentrirani vjetar, i ini se pravim udom da se uspijevaju probijati kroz njega,
da ne proklizavaju dok ih otpuhuje kao krpe u uas koji se die iza njih.
Jagme se puui prema hodniku na suprotnoj strani, a hladnoa iba kroz njih, boli za kosti od jednog
kraja do drugog. Penju se uz vjetar ije zavijanje ne uju.
Prokleti ih dozivaju, zavijaju od gladi koja ispreplie, davi i odrava svu bijedu...
ude za tim da se prenese na druge.
Ulo je u hodnik za njima. On je uao...
Duh iz planine. Neljudski Kralj.
Ona je kao zemljani vr, i njezine iznutrice ljapkaju kao ukiseljeno mlijeko. Samo jedna pukotina i
tropotom e se raspasti, razliti po podu. Ne uspijeva. Osjea to u malaksalim pokuajima da vue vjeca za
sobom. Ostali su se ve popeli naprijed, gotovo izvan domaaja Surilske toke.
ak i Soma.
Njezina dua panino trai snagu, nekakvu unutranju molitvu koju Mimara upuuje Mimari, i
iznenada je osjeti, quirri koje im je Klerik dao, kao kamenje pod nesigurnim nogama.
"Hajde!" vie vjecu.
No vjetar joj iba rijei kao jesenje lie iz usta.
Pakleno zavijanje ugazi ih u pepeo.
Prelaze meu, sa naboranog kamena, potopljenog tla robovske dvorane, poplavljenih temelja, na odsjeeni
pod. Ali nije vano. Vjetar je gotovo porazio Achamiana. Doslovno ga vue. I ona vidi to, kako kipti kroz
tamu prema njima, pakleni ponor.
Starac vie. Ne uje ga, ali zna to izvikuje...
Ostavi me.
Ostavi me. Keri, molim te...
No ona odbija. Ovaj stari neznanac... to je to?
Zato bi izazivala pakao?
Natee ga dok urla na njegovu ruku. Achamian je sad na leima, a ona ga vue naprijed, trzaj po trzaj po
trzaj, svjesna da to ne znai nita.
Ne uje magini povik sve do poslije, samo gromovit prasak, potres koji odbija vjetar, rui je naprijed na
koljena. uje to kroz posvemanji tresak i tutnjavu...
Kolaps. Zemlju koja udara tlo. Planinu koja se slijee u sebe i prema dolje.
Vjetar je stao.
Svjetlo visi u magli.
ibs@crostuff.net 212
Zvonjava poput krvi u uima. Zvuk izbija na povrinu...
Kaalj. Kaalj starca. Vidi njegovu siluetu kako se pomalja iz praine, izudarana stara sjena.
"Moramo nastaviti dalje", njegov odsjeen i grevit glas ree. "Nisam siguran da e ga ovo zaustaviti."
Oi joj gore i trepu. Glas je iznevjeri.
"Moramo nastaviti dalje", vjetac nastavi, a ton mu je skruen i ohrabrujui. "Ako nita drugo, moe
slijediti milju dugu crtu govna koju sam povukao po podu."
Nekako ga grli, smije se, jeca, "Akka... Akka!"
"Nije loe zasad", ree on blago. Ruka je gladi po kosi i u trenu je ona dijete koje se grevito dri.
"Mimara..."
"Mi-mislila... mislila sam... da s-si..."
"Pst. Moramo nastaviti dalje."
Rukom pod ruku, prolaze kroz uruenu mreu hodnika i slijede trag koji su ostali utabali u prainom
oslikan pod. Nakon toliko uasa, daljnji strah se ini smijenim, pa ipak Mimara odjednom teko die
pred jo jednom jezivom slutnjom. "Kako?" konano upita. "Imali smo svjetlo... Kako su mogli odjuriti
tako daleko bez nas?"
"Jer su vidjeli ono", Achamian kimne prema tami pred njom.
Ona ugleda: obris nadsvodenog ulaza preplavljenog najbljeom plavom. ak i s ove udaljenosti,
preplavljuje je dubok osjeaj prepoznavanja, val iscrpljenog ushienja. Poznaje to svjetlo, na nain koji see
dublje od njezine budne due. Svjetlo je to na kojem su roeni njezini preci, sve do samog poetka...
Svjetlo neba.
Tanke sjene kreu se po ulazu. uje glas koji doziva njezino ime - Somin. Odjednom se gnjev
rasplamsa u njezinu umoru, kao drvo natopljeno u blato.
Kao da joj ita misli, vjetac ree, "Svi su ljudi izdajice na ovakvom mjestu..." Kada ga pogleda, on
doda, "Sada nije vrijeme za osuivanje."
Njegovo lice je i vie nego izmodeno u tajanstvenom pogledu. Mrea brazdi i bora na njemu iscrtana je
crnom prainom, kao i njegov obraz i sljepoonica - cijelo podruje ranjeno solju. Pa ipak, u oima mu
sjaje intelekt i odlunost, s najsitnijom trunkom crnog humora. Stari Achamian se vratio, shvati ona, pa
makar su ga podigle qirri kao i nju. Vratio se sa putova mrtvih.
I preivjeli Koojelci su ivnuli, i to toliko da Mimara jedan suludi trenutak ima osjeaj da stoji u trupi
glumaca preruenih i naminkanih da glume skrenu etu skalpera. No u jednakoj ih je mjeri ohrabrio i
prevrat sree kao i Klerikov nadrilijek.
Pronali su izlaz iz Cil-Aujasa.
"Znam ovo mjesto", vjetac kretavo izusti. "ak i meu Neljudima bilo je pravo udo."
"Klerik ga je nazvao Vijkom", Galian e hrapavim glasom, zagledan gore kao i svi ostali. Izgleda
drugaije s nekoliko dana starom bradom na eljusti i bradi, manje kao cinini pametnjakovi, a vie kao
njegova braa. "Veliki sredinji vijak."
Vlaga natopljenog kamena. Krug glasova u kamenu i vodi. Stoje na terasi usaenoj u zakrivljenim
zidovima koji se izvijaju van kroz hirove Achamianovog svjetla i formiraju savren cilindar koji raste uvis
dokle god im pogled see i zavrava u sjajnoj bijeloj toki. Izdueni ljebovi ovijaju povrinu, neki visoki
poput ovjeka, drugi uklesani u ploe ne vee od dlana. Stepenite se penje od terase, irok poput
galeotskih kola, i vijuga u spiralnim zavojima gore u tminu. Svjetlucava voda provlai se kroz prazan
zrak i pada s nenasluenih visina u bazen koji formira crnu zrcalnu plou tri ili etiri svoje duine ispod
razine terase. Jedan vrtoglav trenutak, Mimara ima dojam kao da zuri s dna nezamislivog bunara, kao da
je obian crv koji eka da bogovi dou izvui vodu. ini joj se nemoguim da se ovo okno protee cijelom
visinom brda, da jedno jedino djelo moe povezivati nebesa s paklom pod njihovim nogama.
"Biram dane", promrmlja.
"Barem imamo vode", Pokwas ree. Naginje se, jo uvijek nesiguran na nogama, da ga Xonghis i Soma
mogu dohvatiti za pojas od metalnih ploica. Zatvorenih oiju, plesa s maem posee u prvu srebrnu
nit, i lecnuvi se, pone rukama ispirati prljavtinu i krv s lica. Popije dug gutljaj prije nego e se povui
ibs@crostuff.net 213
s neograenog ruba. Upozori druge da budu oprezni jer voda grize - "Pada dovoljno brzo da razbije zube!"
- ali se kune da je ista i dobra. Bogomdana.
Izredaju se, tako da onaj iza za pojas ili oklop dri ovjeka ispred sebe.
Uzrujan, Achamian stalno pogledava u crne dubine hodnika iz kojeg su maloas pobjegli. "Nemamo
vremena za ovo", upozorava Lorda Kosotera.
Pogled bez rijei njegov je jedini odgovor, i Mimara shvati da osjea olakanje.
Odjednom je voda jedino o emu moe razmiljati. Koliko je ve prolo otkad je pila? Nikada u ivotu, ak
ni na robovlasnikom brodu koji je jo uvijek proganja u nonim morama, nije patila od tolike oskudice.
Quirri je tu, kao nekakva ruka iznutra koja je dri uspravnom i pomae zgrenim udovima, ali tijelo koje
podravaju treperi na rubu kolapsa. Kad quirri popuste...
Mora popiti vode.
Moda zato to vidi e u njezinim oima, Soma joj preputa svoje mjesto u maloj guvi. Preko volje mu
zahvaljuje jer ne moe zaboraviti sliku njegovih lea u bijegu dok je vukla Achamiana kroz hodnik tek
nekoliko trenutaka ranije. to je to s tim okolnostima, tako daleko skrivenim od sunca, da su u stanju
pobuditi hrabrost u jednom trenu i oteti je u drugom? Zar se ona toliko razlikuje od Somandutte?
On je dri za pojas, i ona se naginje preko ruba, podie lice prema srebrnom mlazu. Boli, kao to je
Pokwas upozorio, ugriz tako hladan da boli. Isplahnjuje njime lice, nekakvom divnom okrutnou, osjea
kako joj poput bodea klizi po vlasitu. Onda otvara usne kristalnom padu i hladan se ivot slije u nju. Zubi
je bole kao da e puknuti, ali okus je ist kao ljubav djeteta. Pije. U vodi je mlijeko kad je tijelu to nasuno
potrebno. Kroz suzne oi ugleda plavu zvijezdu gore i srce joj zaigra od sigurnosti da je to nebo - nebo\
Proli su kroz Cil-Aujas, preivjeli su podzemne zube. Hodali su rubovima pakla. Sada stoje na dugom pragu
slobode... Nebo!
Nebo i voda.
Povue se, lica obamrlog u masku, gleda potoke kako se slijevaju s nje, dodaju svoje koncentrine valie
onima koji se beumno bore po crnome bazenu ispod nje. Ugleda svoj odraz, svjetlom omeenu sjenu.
uje Achamiana kako se prepire iza nje, objanjava da arobnjaci ne mogu letjeti, nego da hodaju jekama
tla na nebu. "Ako je jama u tlu ispod," grake, "jama je i na nebu!"
Onda osjeti... Osjeti?
Soma je povue natrag u sigurnost terase, ali ona ostaje na rubu i jo uvijek gleda dolje u crne vode.
Osjea kako se die.
Vidi treptaj u dubinama, poput munje u mranim i dalekim oblacima. "Akka?" promrmlja, ali prekasno
je. Shvaa da je prekasno. U mislima vidi Xonghisa na jednom koljenu pred Opsidijanskim dverima, itav
ivot ranije ini joj se, kako urezuje znak Koojelaca kraj znakova svih drugih izgubljenih eta.
Oduvijek je bilo prekasno. Nitko ne naputa Crne dvorane.
Kroz mranu vodu, Pakao se die pod krinkom velikog ugraviranog peata, kao tit u koji su utisnute
zbijene lubanje i iva lica, koji se uvija u fraktalnim prstenovima oko odavno mrtvog Neljudskog Kralja.
Zastaje pod povrinom, udova klonulih i potopljenih. Crne ile pulsiraju uvis preko zidova. Zuri kroz
granicu, razmilja o neizrecivom, a onda podie usne da poljubi obrnutu povrinu i izdie krik i muku koje su
njegov zrak.
Ostali to uju samo kao uas, priroen i bezrazloan, zakopan u njima kao to su sami zakopani u Cil-
Aujasu. Mimara se okrene prema njihovoj iznenadnoj tiini. U trenutku ludila ini joj se da im vidi srca kroz
prsni ko, da vidi kako se otvaraju oi...
Achamian pada na koljena, hvata se za prsa. Gleda je s moleivim uasom. Lord Kosoter zatetura
natrake u hodnik. Neki se hvataju za lica; drugi poinju cviliti i vritati. Soma stoji rastrgan. Sari se cereka i
tuli, oiju stisnutih u linije izmeu crvenih bora.
"Ne vidiiiiiiml" naborani narednik trabunja. "Gledam-gledam-gledam..."
Nesveti peat propinje se blistav iz vode i plae vatrene niti. Nadvija se nad njih s pritiskom optube.
Hui, zvukom koji je tako blizu, tako unutarnji da im se ini da stoje u grlu Demona-Boga. Glas im treti
kroz due, tako glasno da im izvlai krv kroz pore na koi.
Dveri vie nisu uvane.
I Mimara je na koljenima, i ona vriti, pa ipak joj prsti nekako pronalaze kesu, poinju prtljati hvatajui
ibs@crostuff.net 214
Chorae koja je umalo ubila vjeca. uuri se pod golemim aspektom, kao dijete pred gradskim zidinama
koje se rue. Grli svoje udove pred sastavljenim molitvama malih usta, stenjuim gomilama prokletih...
I nekako podie svoju Suzu Boju.
Ne zna to ini. Zna samo ono to je na as vidjela u robovskoj dvorani, u onom jednom usporenom
trenutku svjetla i otkrivenja. Zna to je vidjela Rasudnim okom.
Chorae joj gori u rukama poput sunca, pretvara joj dlan i podlakticu u crno vino, otkriva sjenu njezinih
kostiju, a ipak privlai oko umjesto da ga prekori, svjetlo koje ne zasljepljuje.
"Ja ih uvam!" zavapi dok stoji krhka pod u bijelo izblijedjelim Peatom. "Ja drim Dveri!"
Od svih njihovih kunji niti jedna nee biti tako teka kao penjanje Velikim sredinjim vijkom. Dok su
Srankovi svoj danak uzeli u krvi i ivotima, a Duh planine, ili to je ve bilo ono s ime su se susreli u
zatvorenim dubinama, svoj u stravi i duhu, beskrajne stepenice Vijka uzele su sve to je preostalo: hrabrost,
snagu i izdrljivost - ponajvie izdrljivost. Penjanje. Penjanje. Penjanje. Dranje za spojeve dok su paljivo
obilazili uruene dijelove. Hitanje uz stotine razjapljenih crnih portala. Naginjanje glava unazad da se
podsjete na nebo koje trae, da se dive tome kako se pojaava i raste.
Prvi put kad je visoka plava toka prema kojoj su se penjali poela tamniti, oajavali su u strahu da su
zatvoreni, sve dok nisu shvatili da je samo pala no. Tako su dugo bili zakopani da su zaboravili na ciklus
dana i noi.
Ponekad, s neodgonetljivim ideogramima urezanim u krivine zidova koji se penju unedogled, inilo se da
puu kroz uvijenu unutranjost svitka. Ponekad, zbog naina na koji je Vijak sjekao putanju nekakvog
prirodnog otvora, na jednim mjestima zazidanog, a na drugima odsjeenog, Achamian bi se sjetio kanala u
Momemnu, gdje su iskopani kanali povezivali prirodne estuarije. No cijelo gaje vrijeme zapanjivala ambicija,
spoj strpljenja i oholosti koji je omoguio nastanak jednog ovakvog djela. Stepenite visoko kao planina. U
tom je Vijku poivala svojevrsna ludost, kraj koje su ak i slavni shigeki Zigurati izgledali skromno.
Mimara ve dva dana nije nita rekla. Kad je pokuao izvui rijei iz nje, samo je zurila u njega. Usne bi
joj trznule, ponekad se ak i razdvojile, ali rijei ne bi izile, a nekakvo bi joj bespomono kajanje smrknuto
oi. Dosta je vremena proveo pokuavajui odgonetnuti to se dogodilo, shvatiti luaku sliku nje kako dri
samo Chorae, istu onu rupu u bitku koju sada nosi pod pojasom, i drhti pred uasom koji ju je trebao cijelu
prodrti, od mesa na vrhu prstiju do posljednje iskre njezine due.
Znao je poneto o demonima, Ciphranzima, znao je da, kad ih se dozove, Chorae moe unititi njihov
tjelesni oblik. No ono sa im su se oni suelili izdiglo se na plimi nestvarnosti. Pakao je doao s njim, sa
sjenom Gin'vursisa, posljednjeg Neljudskog Kralja Cil-Aujasa, i trebao ih je sve uzeti, s Choraeama ili bez
njih.
No neto se dogodilo. Ona se dogodila.
Anasurimbor Mimara, prokleta Rasudnim okom.
Unato saaljenju koje ga je preplavilo, njezina je nesrea donijela predah. Nije mogla biti sluajnost da
je dola k njemu tad kad je dola. Na djelu su bile Kurvine lukavtine, izdaja Sudbine. Sto je vie razmiljao o
tome, to mu se vie inilo da je ona dar. Njegov je usud da ue u trag porijeklu Aspekta-Cara, da osvijetli
tamu koja mu je prethodila. Cil-Aujas je razrijeio to pitanje.
Nastupilo je loe razdoblje kad su i posljednji ostaci qirri istekli iz njih i kad su bili u stanju samo leati i
dahtati. Nekako su spavali i nekako se nali neozlijeeni kad su se probudili. Nakon toga, penjanje je
bilo ista patnja. Vrtoglavica i munina. Grevi u udovima. Nekoliko ih se onesvijestilo od napora, a
spasila ih je samo razboritost kolega. Kao i ostali, Achamian je nekoliko puta stao i bljuvao slinu.
Vjetar koji je puhao prema dolje jaao je kako su se uspinjali, tako hladan da je Achamian Surilskoj
toki, koju su trebali da vide kuda gaze, dodao Huiritski prsten koji zagrijava zrak -jo jedan teret
njegovoj preoptereenoj dui. Ono to je bilo golemi bunar iznad njih postalo je beskrajna jama ispod.
Uskoro su iznad ruba opazili izvor beskrajne vode koja je padala niz otvorene prostore: snijeg i led. Zgrudao
se na zadnjim podrujima Vijka, izdizao se u sjajnim hrpama na vedroj ploi neba.
Nakon to su se uspeli prvim ledom okovanim stepenicama i gledali uz uglate kosine nagomilane na
stepenicama, shvatili su da ih njihovi udovi ne mogu odnijeti dalje. U oaju koji im je umrtvio oi bio je
pogled pun turobne potvrde, kao da su cijelo vrijeme znali da ih se Cil-Aujas nikada nee okaniti. Bez
objanjenja, Achamian im ree da se povuku iza njega, a onda im iza svjetlucavih titova pokae to
ibs@crostuff.net 215
gnostiki vjetac moe na svjetlu dana. Led i snijeg praskali su i ruili se, otklizavali u golemim krpama,
tutnjali tako snano po njegovim titovima da je ak i kamen stepenice pod njegovim nogama popucao.
No on je nastavio pjevati Apstrakcije, isto dijeljenje sile i svjetla, a geometrije su plesale i vrtjele se,
udarale i arile. A kad je zavrio, zrake svjetlosti probadale su maglu i grijale gol, crn kamen
Aenaratiola.
To je bila svojevrsna konana objava Koojelcima, toka koja je prevagnula njihovo razumijevanje.
Konano su razumjeli duboki jaz koji je oduvijek postojao izmeu njih, skalpera i vjeca. Achamian je to
vidio u njihovim pogledima postrance. Uz izuzetak Kapetana, poeli su ga gledati sa strahopotovanjem i
potivanjem koji su neko bili rezervirani za Klerika.
A on je osjetio neku smetnju, neto malo i otro kroz zujanje posvemanje iscrpljenosti... Prolo je neto
vremena prije nego ju je prepoznao: polagani povratak krivnje. Ovi ljudi koji su ranije bili stranci sada su
mu bili poput brae.
Nije bila mala stvar ispuzati iz bezdana, uzdii se iz Pakla na sami krov Svijeta. Iako su im se oi
odavno priviknule, stajali su i treptali, raireni po snijegom pokrivenom kru koji je okruivao otvor
Velikog vijka. Achamiana, koji je stajao ruku pod ruku s Mimarom, podsjetilo je to na prve Ljude,
divljake s ravnica, kako trljaju oi u neemu to su mogli shvatiti samo kao blagoslov.
Sa svjetlom dolazi ivot. S nebom dolazi sloboda.
Dvorane Cil-Aujasa, strane Crne dvorane, konano su ih pustile.
Achamian pogleda ono stoje preostalo od njihove ete, svjestan daje doao trenutak odluke. Osim
Lorda Kosotera, samo je Soma, blagoslovljen darom blesavosti, izgledao nepovrijeen. Sari je izgledao
neoteen fiziki, ali je i dalje odavao poremeenu duu - i sad se cerio i ljuljao s pete na petu. Pokvvas je
povratio snagu na usponu, unato stalnom krvarenju iz vlasita. Ostali veterani Koojelaca, Xonghis,
Sutadra i Galian nosili su septine zavoje na rukama i bedrima, ali su izgledali dovoljno sposobni. Od
onih koje su Ugrizeni nazivali Stadom, sva trojica preivjelih bili su Galeoani - Conger, Wonard i
Hameron - ljudi koje Achamian nije poznavao do mukotrpnog uspona kroz Vijak. Kod Wonarda su
ve bili prisutni znakovi infekcije, a Conger je vie hopsao nego hodao. Hameron je pak plakao svaki put
kad bi mu nepanja Lorda Kosotera to doputala.
S kosama koje su ibale na vjetru, lieni svega osim oklopa i maeva, eta je stajala, bezizraajna
pred panoramom koja se pruala oko njih. Kunje su ih okaljale i peatile: ljubiaste mrlje Srankovske
krvi, hrdave packe njihove vlastite, bezbrojne sitne posjekotine po goljenicama i zglobovima
prstiju, arena koa natopljena znojem i prainom. Iako su im pogledi bili mrtvi od umora, vidjelo
se ludilo u kratkim trzajima kojima su ih bacali.
Stajali su u srcu ugaslog kratera Aenaratiola, na otoku prepunom slomljenih stupova i poharanih
zidova. Okruivalo ih je smrznuto jezero, svjetlucavo crno na mjestima gdje nije bilo prekriveno
snjenim dinama. Jo se ruevina penjalo po zidovima kratera, pravi pravcati grad ruevina, zidovi
nagomilani na zidove. Sa njih su zurili prazni prozori, crni kao i labirint ispod njih, melankolini.
Gore, iza ruba kratera, vii su se vrhovi izdizali jarki i bijeli pred plavom pozadinom i vukli kredaste trake
snijega.
Sunce je bljetalo, hladno i bijelo.
"Ondje..." Xonghis ree bez emocija, s rukom prljavom od krvi iznad pozornog pogleda. Pokazivao
je preko bezdanog pada Vijka prema zidu kratera iza njih, do mjesta gdje se greben uzdizao kao zub
morskog psa ili Sranka. "Prepoznajem to od onda kad smo prilazili planini... Ondje je dom." Okrene se
opet u smjeru u kojem su gledali kad su se tek popeli. "Ono je Duga strana."
Achamianu zastane dah.
Nije zboravio svoj san u utrobi planine, san koji je uzalud traio tolike godine. Ali nije ga se ni sjetio.
Okolnosti znaju zamagliti vanost naih otkria jednako kao i obrnuto. Koja korist od ostvarenja arkih
elja kad je sve okolo smrt i prokletstvo?
"Zadri ga, stari prijatelju. Neka to bude tvoja najskrovitija tajna..."
Ali okolnosti su se promijenile. Pobjegli su iz Cil-Aujasa, a uspomene na otkrie zasjale su kroz maglu
njegovih oskudica. Usnuo je to! Usnuo je to na samom pragu pakla. Kartu staru dvije tisue godina, koja
spava pod ruevinama u divljini. Kartu do Ishuala i do istine o Aspektu-Caru.
"Pohraniga", drevni Visoki Kralj je rekao. "Pohraniga u Kovege..."
ibs@crostuff.net 216
U Modini, Achamian je spomenuo Kovege onako kako lovac na krzna mami svoj plijen, kao sirov
poticaj koji je trebao potaknuti sirove ljude. Ali sada...
Njegova la. Sudbina ostvaruje njegovu la.
Preivjeli Koojelci pogledaju Xonghisa, a onda odmjere dvije ponuene razdaljine. No ovaj trenutak,
Achamian zna, ve je odluen: nema ravanja na putu pred njima. Kurva ih vodi kao da iba robove prema
prijestolnici uznika.
"To..." Sari se nakalje i nasmije. "Tooo! Kovezi, deki! Kovezi - to!"
I to je bilo to. Nekako su bili zadovoljni s time da luak objavi i odlui dvojbu. Gledajui kroz rezance
elinosive kose, Lord Kosoter napravi prvi korak prema dolje.
Okupljena pod toplinom koju je isijavao grimizan sjaj Huiritskog prstena, eta poe za njim, odvue se
niz padinu snijegom zbijenih ruevina na ravno prostranstvo smrznutog jezera. Tanak tepih snijega prekrivao
je njegove blie krajeve pa nisu vidjeli drevne mrtve zamrznute pod povrinom dok nisu proli dobar dio
njegove duine. Neki su bili tek sjene, bilo zato to je led bio mutan, bilo zato to su leali tako duboko.
Drugi su lebdjeli tek nekoliko centimetara ispod povrine, neobino ispucali i usahnuli, kao mrtve ose u
ahurama. Oi su izgledale kao jagodice odsjeenih prstiju. Usta su sva bila otvorena, kao da jo uvijek,
nakon svih tih vjekova, pokuavaju udahnuti zrak s neba. Udovi su im bili smrznuti u bezbrojnim pozama
padanja. Svi su bili ene i djeca.
Nitko nije govorio dok su epali i gazili po njima. Sva znatielja koju su imali izbijena je iz njih, a strah
im je postao stalan suputnik.
Uspinjali su se stepenicama koje su uspjeli pronai, kroz ostatke drevnih palaa uitka. Vidjeli su iste
motive i arhitektonske ukrase, istu suludu gustou prikaza, koji su u njima budili strahopotovanje dolje u
galerijama. No iz nekog su razloga izgledali tragino, bijedno ak, ovako izloeni napuklim zidovima i s
nedostatkom krovova. Djelo rase koja je prolupala od beskrajnog zurenja prema unutra.
Kad su doli do vrha ruba kratera, inverzija je bila tako potpuna, kontrast u odnosu na ukopane
dubine tako otar, da je nekoliko njih palo i uhvatilo se za to god im je led ili kamen pruao.
Razbaruena golemost Osthwaijskog gorja rasprostrla se pred njima, bljetava na visokom svjetlu
neba, s golemim snjenim rogovima koji se povlae prema horizontu. Okruivalo ih je vrtoglavo
steranje i pad beskrajnih otvorenih prostora, treperilo im u trbusima. Barem neko vrijeme, bilo je to
previe za novoroene ljude.
Ali nije bilo govora o duljem zaustavljanju. Ma koliko udisali, nisu mogli uzeti dovoljno zraka.
Unato toplini koju je isijavao Huiritski prsten, koa im je poljubiastila, a usne poplavile.
I umirali su od gladi.
No taman kad su se namjeravali poeti sputati, jedan od njih povikne, Soma, pokazujui prema
smjeru iz kojeg su doli, prema ruevinama nagomilanim oko oboda Velikog sredinjeg vijka.
Achamian se zgurao meu ostale, zagledao se, no njegove su stare oi razabrale tek tokicu koja
prelazi snijegom zameteno eljezo smrznutog jezera. Samotnu figuru koja se gega za njima...
I konano Mimara prekine svoju utnju.
"Klerik", ree.

Inrer Cudij: Domemn
Zvui svae na povjetarcu. Pobuna na dalekim ulicama.
Kelmomas je stajao s bradom na ogradi balkona i gledao preko atrija u svean prolazak oblaka koji
prelaze svjetlo mjeseca koji je prenisko na horizontu da bi ga vidio. Vunasto plavetnilo u jatu je prolazilo
zvjezdanim nebom i zgunjavalo se u crne trbuhe.
avao nebeski bljetao je bijelo s vrha njihove plovidbe. Daleki zbor krikova i urlika oznaio je jo
jednu brutalnu invaziju u svjetlu baklji.
Nema rijei za svoje ushienje. Mirno i polako die. Nepomian. Nepomian usred sraza svega. Spokoj
ibs@crostuff.net 217
due koja viri iz zakriljenog sredita svijeta. Nepokrenuti pokreta.
Nevieni vladar.
Na nebu je uo prkosnu pjesmu mnotva kako se raspada u ogorene povike, uzvike straha i oaja.
Udah stotina koje bjee na sve strane. Zveket oruja.
Ti, glas promrmlja. Ti si ovo uinio.
"to radi tu?" njegova se majka oglasi iz mrane unutranjosti njegove sobe. Pomie u stranu prozirne
zavjese da ga bolje vidi.
"Bojim se, mamice."
Njezin je osmijeh previe optereen da bi bio utjean.
". Na sigurnom si. Nema ih tako puno."
Ona prui ruku, a on utone u nju, zagrli je oko struka. Bila je to jedna od bezbrojnih navika koje
povezuju male djeake i njihove majke. Hodali su zajedno do njegovog kreveta, na svjetlo koje je bacala
osamljena visea svjetiljka. Njegova nova dadilja, Emansi, ugasila je sve ostale.
Plamen lanterne toka je koja pee kad se u nju gleda, koju se ne moe dodirnuti, koja baca sve sjene
prema van, daleko od sjajnog kruga osvjetljenih stvari. Grimizan vez - patke isprepletenih krila
svjetlucaju na naborima njegovih napola navuenih pokrivaa. Mozaik medvjeda koji pleu protee se u
cvjetnim lukovima u tamu stropa.
Ona povue pokrivae u stranu i njenom ga rukom uvede u pregib - jo jedna od stvari koje voli do
granice suza. Onda upue za njim i obujmi njegovo malo tijelo u topli dlan svojega. Sebi je govorila, znao je,
da dolazi zbog njega, da je gubitak brata dovoljna trauma, a kamoli jo blizanca. Sjeti se samo kako je
intenzivna njihova povezanost bila kad su bili novoroenadi
To si je govorila, znao je to.
Sklopio je oi i slijedio unutarnju struju do maglovitih predgraa sna. Njezina ljubav kao da ga je
okruila, dri ga na toplome, suhome i sigurnome. U njezinu se naruju krije nitavilo, zaborav koji je
nemogue razlikovati od blaenstva. Sve brige nestaju, a s njima i svijet pun hladnih zakutaka koji je njihov
temelj. Postoji samo ovdje. Postoji samo sada. Jo jedna toka svjetla lanterne, samo to ne pee, jer je on to
osvjetljenje.
Neka drugi opeku prste. Neka drugi skrenu pogled.
Okrenuo se i udobno ugnijezdio da bude okrenut prema njoj na jastuku. Zurili su jedno drugome u oi,
majka i sin, nekoliko dugih trenutaka. Njezina neposrednost bila je tako iva, tako blizu, da nita drugo nikad
ne moe biti tako stvarno. Ona je bila jedino to postoji.
On proe prstom po izvezenom rubu gornjeg pokrivaa, malom kunjom teksture. Uvije lice u neto nalik
neobuzdane koncentracije.
"Nedostaje mi Sammi..." slae.
Ona gutne i zatrepe. "I meni duice. I meni."
Dio njega, zmijski podmukli dio, nasmije se. Jadni Samarmas. Jadni, jadni Samarmas.
"Nisam uspio vidjeti oca."
Oi joj otvrdnu pod slojem suza.
"ao mije, Kel. U ratu smo. Tvoj otac, on... on se mora rtvovati. Svi se moramo rtvovati. ak i dragi
mali djeaci kao to si ti..."
Ona ostane tiha i odsutna, ali je dovoljno jasno vidio njezine misli. Ne oplakuje ga. Moj mu ne oplakuje
naeg sina.
"Stric Maithanet", mali princ pone, "on..."
Nekakav oprez uvue joj se u lice. Oi joj treptanjem odagnaju maglu samosaalijenja i odjednom
postanu budne. "Sto s tvojim stricem?"
"Nita."
"Kel. to s tvojim stricem?"
"On... udno te gleda."
"Kako to misli gleda
1
? Kako?"
ibs@crostuff.net 218
"Je li ljut na tebe, mama?"
"Ne. On je tvoj stric."
Pogled prema unutra, prema mislima i brigama koje se vrte u krug.
"A to znai daje moj brat", doda ona, ali vie zbog sebe, znao je, nego zbog njega. Ona posegne i obujmi
mu obraz lijevom rukom, onom koja je povrijeena onime to ona naziva "starom tetovaom".
Carski Princ zatrepce vjeama kao da su ga preplavili toplina i umor. "Ali on je moniji..." proape on,
pravei se da tone u san. Kasnije e otvoriti oi, kad njezino disanje sklizne u dugu dolinu snova.
Neopaeni vladari nikada ne spavaju, ne uistinu.

Glosar likova i frakcija
Kua Anasurimbor
Kellhus - Aspekt-Car.
Maithanet - rijah od Tisue Hramova, Kellhusov polubrat.
Esmenet - Carica Tromorja.
Mimara - Esmenetina otuena ki iz dana kad je bila prostitutka.
Moenghus - sin Kellhusa i njegove prve ene Servve, najstariji Carski Princ.
Kavutas - najstariji sin Kellhusa i Esmenet, General Kidruhila.
Theliopa - najstarija ki Kellhusa i Esmenet.
Serwa - druga ki Kellhusa i Esmenet, Vrhovna vladarica Swayalskog Se-strinstva.
Inrilatas - drugi sin Kellhusa i Esmenet, umobolan i zatoen na Andiaminskim visovima.
Kelmomas - trei sin Kellhusa i Esmenet, Samarmasov brat blizanac.
Samarmas - etvrti sin Kellhusa i Esmenet, Kelmomasov slaboumni brat blizanac.
Kult Yatwer
Tradicionalni kult robovskih i radnikih kasti, ija su glavna sveta pisma Kronika Kljove, Higarata i Sinyatwa. Yatwer
je Boica zemlje i plodnosti.
Psatma Nannaferi - Vrhovna majka Kulta, nositeljica titule koju je davno zabranila Tisua Hramova.
Hanamem Sharacinth - Matrijarh Kulta.
Sharhild - visoka sveenica Kulta.
Vethenestra - Chalfantska proroica.
Eleva - visoka sveenica Kulta.
Maharta - visoka sveenica Kulta.
Phoracia - visoka sveenica Kulta. Aethiola - visoka sveenica Kulta.
Carska etvrt
Biaxi Sankas - patridomos Kue Biaxi i vaan lan Novog kongregata.
Imhailas - Uzvieni kapetan Eotske strae.
Ngarau - eunuh, Veliki majordom iz dana dinastije Ikurei.
Phinersa - Sveti zapovjednik pijuna.
Porsi - kastinska ropkinja, Kelmomasova i Samarmasova dadilja.
Thopsis - eunuh, voditelj carskog protokola.
Vem-Mithriti - Vrhovni vladar Carskog Saika i zamjenik Vezira.
Werjau - prvi Prvobitni i Sudac-Apsolut Ministrata.
ibs@crostuff.net 219
Velika kunja
Varalt Sonveel - sin jedinac Harweelov.
Varalt Harweel - Kralj Sakarpusa.
Kapetan Harnilias - zapovjednik Potomaka.
Zsoronga ut Nganka'kull - Princ prestolonasljednik Zeiima i taoc Aspekta--Cara.
Obotegwa - Zsorongin vii obligat.
Porsparian - shigeki rob darovan Sorweelu.
Thanteus Eskeles - Uenjak Mandata i uitelj Varalta Sorweela.
Nersei Provas - Kralj Conrive i Uzvieni General Velike kunje.
Coithus Saubon - Kralj Caraskanda i Uzvieni general Velike kunje.
Skalpoi
Drusas Achamian - negdanji Uenjak Mandata, Cariin ljubavnik i uitelj
Aspekta-Cara, sada jedini vjetac Tromorja. Idrusus Geraus - Achamianov
galeotski rob.
Lord Kosoter - Kapetan Kozojelaca, ainonski kastinski plemi, Veteran Prvog svetog rata.
Incariol - tajanstveni Neljudski Mahniti.
Sari - narednik Kozojelaca, dugogodinji suborac Lorda Kosotera.
Kiampas - narednik Kozojelaca, negdanji nansurski asnik.
Galian - Koojelac, negdanji nansurski kolona.
Pokwas (Pox) - Koojelac, osramoeni zeiimski plesa s maem.
Oxwora (Ox) - Koojelac, Thunveranin, Yalgrotin sin.
Somandutta (Soma) - Koojelac, nilnameki kastinski plemi i pustolov.
Moraubon - Koojelac, negdanji rijalski sveenik.
Sutadra (Soot) - Koojelac, navodno fanimski heretik.
Xonghis - Koojelac, negdanji carski izvia.
Drevni Kuniiiri
Anasurimbor Celmomas II. (2089.-2146.) - Visoki Kralj Kuniurija i tragini voa u Prvoj apokalipsi.
Anasurimbor Nau-Cayuti (2119.-2140.) - najmlai sin Celmomasov i tragini junak Prve apokalipse.
Seswatha (2089.-2168.) - Vrhovni vladar Sohonca, od malih nogu prijatelj Celmomasov, osniva Mandata i
zakleti neprijatelj Ne-Boga.
Dunyanjani
Skrivena redovnika sekta iji su se lanovi odrekli povijesti i ivotinjskih potreba u nadi da e,
kontrolirajui sve udnje i okolnosti, pronai apsolutno prosvjetljenje. Dvije tisue godina skrivaju se u
drevnoj utvrdi Ishual i obuavaju svoje lanove motorikim refleksima i intelektualnoj otrini.
Savjet
Tajno drutvo maga i generala koje je preivjelo smrt Ne-Boga 2155. godine i sve odonda radi na
ostvarivanju njegovog povratka u takozvanoj Drugoj Apokalipsi.
Tisua Hramova
Institucija koja osigurava crkveni okvir zaudunvanskog inritizma.
ibs@crostuff.net 220
Ministrat
Institucija koja nadgleda Suce, vjersku tajnu policiju Novog Imperija.
kole
Zajedniki naziv za razne akademije arobnjaka. Prve kole, i na Drevnom Sjeveru i u Tromorju, pojavile su se
kao odgovor na osudu arobnjatva izreenu u Kljovi. Takozvane Velike kole su: Swayalski Pakt, Grimizni
Tornjevi, Mvsunsai, Carski Saik, Vokalati i Mandat (vidi dolje).
Mandat
Gnostika kola koju je utemeljio Seswatha 2156. godine da bi nastavio rat protiv Savjeta i zatitio Tromorje od
povratka Ne-Boga, Mog-Pharaua. Ukljuena u Novi Imperij 4112. godine. Svi Uenjaci Mandata u snovima
proivljavaju Seswathino iskustvo Prve apokalipse.

Ono to je predhodilo...
Ratovi u pravilu spadaju u domenu povijesti. Oznaavaju teren na kojem se susreu sukobljene moi, kraj
nekih i uspon drugih, plimu i oseku dominacije kroz vjekove. No postoji jedan rat koji Ljudi vode tako
dugo da su zaboravili jezike kojima su ga u poetku opisivali. Rat u usporedbi s kojim unitenja plemena i
naroda izgledaju kao puke arke.
Ne postji naziv za taj rat; Ljudi se ne mogu referirati na neto to nadilazi kratak interval njihova
razumijevanja. Poeo je kad su oni jo bili tek divljaci i harali divljinama, u dobu prije pisma i
bronce. Arka, golema i zlatna, sruila se iz bezdana, sprila horizont i dignula vijenac planina u zrak
silovitou svojeg silaska. Iz nje su ispuzali strani i udovini Inchoroi, rasa koja je dola zatvoriti svijet
Nebesima i tako spasiti opscenosti koje nazivaju svojim duama.
Neljudi su dominirali tih davnih dana, dugovjeni narod koji je nad-maivao Ljude ne samo u ljepoti i
intelektu, nego i srdbi i ljubomori. Sa svojim junacima Ishroima i magima Quya, borili su se u titanskim
bitkama i budno pazili za vrijeme epohalnih primirja. Istrpjeli su incho-roijska svjetlosna oruja. Preivjeli
su izdaju Aporetika koji su njihovim neprijateljima predali tisue Chorae koje zaustavljaju magiju.
Nadvladali su uase koje je njihov neprijatelj skovao da napui svoje legije: Srankove, Barage i, najstranije
od svih, Wracu. No naposljetku ih je izdala vlastita lakomost. Nakon stoljea isprekidanog ratovanja,
sklopili su primirje s agresorima u zamjenu za dar vjene besmrtnosti - dar koji je zapravo okrutno
oruje, utrobna kuga.
Na kraju su Neljudi progonili Inchoroije do ruba istrebljenja. Iscrpljeni, lieni snaga, povukli su se u svoje
podzemne Zamke gdje oplakuju gubitak svojih ena i keri i neminovno izumiranje svoje velianstvene
rase. Njihovi preivjeli magi zapeatili su Arku, koju su nazvali Min-Uroikas, i sakrili je od svijeta
podmuklim magijama. S istonog gorja, pak, prva plemena Ljudi poinju zauzimati zemlju koju su oni
napustili Ljudi koji nikad prije nisu poznavali jaram i ropstvo. Od preivjelih Ishroijskih Kraljeva, neki su
se borili eda bi ih pregazila plima mnogobrojnijih ljudi, dok su drugi jednostavno ostavili svoje velike dveri
bez straa i ogolili vratove pred razuzdanim gnjevom slabije rase.
Tako je roena ljudska povijest i moda bi i Bezimeni rat zavrio blijeenjem svojih principa. No
zlatna je Arka jo uvijek postojala, a udnja za znanjem oduvijek je bila rak u srcima Ljudi.
Prolazila su stoljea, a plat ljudske civilizacije prevukao se preko velikih porjecja Earvve i prema
van, donosei broncu gdje je postojao samo kamen, tkaninu gdje je postojala samo koa i pismo gdje je
postojala samo usmena predaja. Nastali su veliki gradovi u kojima je vrvio ivot. Divljine su ustupile
mjesto kultiviranim obzorima.
Nigdje Ljudi nisu bili toliko smjeli u svojim djelima i toliko uobraeno ponosni kao na Sjeveru, gdje im je
ibs@crostuff.net 221
trgovanje s Neljudima omoguilo da nadmae svoje tamnije roake sa Juga. U legendarnom gradu
Saugliu, oni koji su mogli razluiti spojeve svijeta osnovali su prve arobnjake kole. Kako su njihove
spoznaje i moi rasle, bezobzirna nekolicina posvetila se glasinama koje su uli u apatima svojih
Neljudskih uitelja - glasine o velikoj zlatnoj Arci. Oni mudriji brzo su uvidjeli opasnost pa su Uenjaci
Mangaecce, koji su najvie od svih udjeli za tajnama, osueni, a u konanici i zabranjeni.
No bilo je prekasno. Min-Uroikas je pronaen - nastanjen.
Budale su otkrile i probudile dva posljednja preivjela Inchoroija, Auraxa i Auranga, koji su se
sakrili u labirintskim zakucima Arke. Na njihovim prastarim koljenima odmetnuti Uenjaci saznali
su da prokletstvo, breme koje nose svi arobnjaci, ne mora biti neizbjeno. Saznali su da je svijet
mogue zatvoriti pred osudom Nebesa. I tako su skovali zajedniki smisao s dvjema grozotama, Savjet, i
upregli svoju lukavost u prekinute planove Inchoroija.
Nauili su stare principe materijalnoga, Tekne. Savladali su manipulacije tijela. I nakon generacija
uenja i istraivanja, nakon to su dubine Min-Uroikasa napunili bezbrojnim truplima, realizirali su
najkatastro-falniju od bezbrojnih opaina Inchoroija: Mog-Pharaua, Ne-Boga.
Uinili su od sebe robove da bi lake unitili svijet.
I tako je Bezimeni rat ponovno buknuo. Ono to je kasnije dobilo naziv Prva apokalipsa unitilo
je velike norsirske narode Sjevera i opustoilo najvee ponose Ljudi. No da nije bilo Seswathe,
Vrhovnog vladara Gnostike kole Sohonca, bio bi izgubljen cijeli svijet. Na njegov nagovor,
Anasurimbor Celmomas, Visoki Kralj najmonije zemlje Sjevera, Kuniiirija, pozvao je svoje
protektorate i saveznike da im se pridrue u svetom ratu protiv Min-Uroikasa, koji Ljudi sad zovu Gol-
gotterath. Meutim, njegova se Kunja izjalovila, a norsirske su sile izginule. Seswatha je pobjegao na
Jug ketvakim narodima Tromorja, s najmonijim od legendarnog inchoroijskog oruja, apljanskim
kopljem. S Anaxophusom, Visokim Kraljem Kvraneasa, susreo se s Ne-Bogom na Mengedskoj poljani i
hrabrou i providnou svladao strahotni Vihor.
Ne-Bog je umro, no njegovi su sluge i utoite opstali. Golgotterath nije pao, a Savjet je, proklet
vjekovima neprirodnog ivota, nastavio kovati planove za svoje spasenje.
Godine su prolazile i Ljudi Tromorja su zaboravili, kao to Ljudi neminovno zaboravljaju, uase
koje su proivjeli njihovi oci. Carstva su se uzdizala i padala. Kasniji Prorok, Inri Sejenus,
reinterpretirao je Kljovu, prvo sveto pismo, i u roku par stoljea inritska je vjera, u organizaciji i
administraciji Tisue Hramova i njezina duhovnog voe rijaha, preuzela prevlast u itavom
Tromorju. Velike Mistine kole niknule su kao odgovor na inritski progon magije. Pomou Chorae,
Inriti ratuju protiv njih u pokuaju da proiste Tromorje.
Tada je Fane, samoproglaeni Prorok takozvanog Jedinoga Boga, ujedinio Kianjane, pustinjske
narode Velikog Carathava i proglasio rat Kljovi i Tisui Hramova. Kroz stoljea i nekoliko dihada,
Fanimljani i njihovi bezoki arobnjaci-sveenici Cishaurimi pokorili su gotovo cijelo zapadno
Tromorje, ukljuujui i sveti grad Shimeh, rodno mjesto Inrija Sejenusa. Jo samo malaksali ostaci
Nansurskog Carstva nastavljaju pruati otpor.
Rat i prepucavanja vladaju Jugom. Dvije velike religije, Inritizam i Fanimstvo, arkaju, iako se
trgovina i hodoaa toleriraju gdje je to komercijalno pogodno. Velike obitelji i narodi natjeu se
za vojnu i trgovaku prednost. Manje i vee kole prepiru se i spletkare. Tisua Hramova povodi se
za svjetovnim ambicijama pod vodstvom iskvarenih i neuinkovitih rijaha.
Prva apokalipsa ostala je tek legenda. Savjet i Ne-Bog sveli su se na mit, neto to stare ene priaju
maloj djeci. Nakon dvije tisue godina, samo Uenjaci Mandata, koji Apokalipsu proivljavaju svake
noi kroz Seswathine oi, sjeaju se uasa Mog-Pharaua. Iako ih moni i ueni ljudi smatraju
budalama, injenica da posjeduju Gnosu, magiju Drevnog Sjevera, budi u njima potovanje i smrtnu
zavist. Voeni nonim morama, tumaraju labirintima moi i eljaju Tromorje u potrazi za znakovima
svojeg davnog i neumoljivog neprijatelja - Savjeta.
I kao uvijek, ne pronalaze nita.
Neki su tvrdili da je Savjet, koji je preivio oruane snage carstava, konano podlegao teretu godina.
Drugi da su se okrenuli sebi u potrazi za manje munim nainom da osujete svoje prokletstvo. No budui
da su se po sjevernim divljinama namnoili Srankovi, nije bilo mogue poslati ekspediciju u
Golgotterath i rijeiti dilemu. Samo je Mandat znao za Bezimeni rat. Samo su oni uvali strau, ali su se
guili pod zastorom neznanja.
ibs@crostuff.net 222
Tisua Hramova izabrala je novog, zagonetnog Srijaha, ovjeka po imenu Maithanet, koji je zahtijevao
da Inriti oslobode sveti grad Kasnijeg Proroka, Shimeh, iz ruku Fanimljana. Vijesti o njegovu pozivu ire
se Tromorjem i dalje, i pravovjerni iz svih velikih inritskih naroda - Ga-leotha, Thunverusa, Ce Tvdonna,
Conrive, Visokog Ainona i njihovih protektorata - putuju u grad Momemn, prijestolnicu Nansurija, da
posvete svoje maeve i ivote Inriju Sejenusu. Da postanu Ljudi od Kljove.
I tako je roen Prvi sveti rat. Unutarnje razmirice truju kampanju od samoga poetka, jer ne manjka
onih koji su spremni iskoristiti sveti rat za svoje sebine ciljeve. Tek nakon Druge opsade Caraskanda i
Cirkumfikcije jednoga iz vlastitih redova tim e razdorima doi kraj. Tek kad su Ljudi od Kljove pronali
ivueg proroka kojeg e slijediti - ovjeka koji vidi u srca Ljudi. ovjeka nalik bogu.
Anasurimbora Kellhusa.
Daleko na sjeveru, u samom zasjenku Golgotteratha, grupa asketa koji se nazivaju Dunvanjanima sakrila
se u Ishual, tajnu redutu kuniurskih Visokih Kraljeva. Dvije tisue godina posvetili su svojem svetom
uenju, obuavaju se u refleksima i intelektu, vjebaju kretanja udova, misli i lica - sve zbog razuma,
Logosa. U pokuaju da se preobraze u savren izraz Logosa, Dunvanjani su posvetili itave ivote
svladavanju povijesti, obiaja i emocija - svega onoga to odreuje ljudske misli. Tako e, vjeruju, s
vremenom dosei ono to nazivaju Apsolutom i tako postati prave due koje same sebe pokreu.
No blaena je izolacija prekinuta. Nakon trideset godina izgnanstva, jedan od njih, Anasurimbor
Moenghus, ponovno se pojavljuje u njihovim snovima i zahtijeva da mu poalju njegovog sina, Kellhusa.
Svjesni da Moenghus ivi u dalekom gradu Shimehu, Dunvanjani alju Kellhusa na mukotrpno
putovanje kroz zemlje koje su Ljudi napustili - alju ga da ubije svojega oca.
Meutim, Moenghus je upoznao svijet onako kako to njegova izolirana braa nisu mogla. Dobro je znao
kakva otkria oekuju njegovog sina, jer su to trideset godina ranije bila i njegova otkria. Znao je da e se
Kellhus susresti s magijom ije su postojanje preci Dunvanjana preutjeli. Znao je da e zbog njegovih
sposobnosti Ljudi biti nalik na djecu u usporedbi s njim, da e Kellhus vidjeti njihove misli u nijansama
njihovih izraza lica i da e pukim rijeima biti ustanju izmamiti iz njih svaku odanost, svaku rtvu. Znao
je, k tome, da e se Kellhus s vremenom susresti sa Savjetom, koji se kriju iza lica koje samo dunvanske
oi mogu vidjeti - da e s vremenom vidjeti ono to Ljudi sa svojim obmanutim duama ne mogu:
Bezimeni rat.
Stoljeima je Savjet izmicao svojim starim neprijateljima, koli Mandata, stvarajui dvojnike,
pijune koji mogu preuzeti bilo koje lice, bilo koji glas, a da pritom ne pribjegnu magiji i njezinu
izdajnikom Znamenu. Hvatanjem i muenjem tih nemani, Moenghus je saznao da Savjet nije napustio
svoj stari plan da zatvori svijet pred Nebesima i da e u roku dvadesetak godina biti u stanju uskrsnuti
Ne-Boga i zapoeti Drugu apokalipsu. Godinama je hodao bezbrojnim putevima Transa vjerojatnosti,
zamiljao jednu budunost za drugom, tragao za niti djela i posljedica koja e spasiti svijet. Godinama je
stvarao svoju Tisuslojnu misao.
Moenghus je znao, i zato je pripremio put za Kellhusa. Poslao je svojeg svjetovnog sina Maithaneta da
osvoji Tisuu Hramova iznutra kako bi mogao stvoriti Prvi sveti rat, oruje koje e Kellhusu biti
potrebno da preuzme apsolutnu mo i tako ujedini Tromorje protiv propasti koja ih eka u budunosti.
Nije znao, niti je mogao znati, da e Kellhus vidjeti dalje od njega, misliti i dalje od Tisuslojne misli...
Da e poludjeti.
Tek osiromaeni putnik kad se tek pridruio Svetome ratu, Kellhus je svojim dranjem, intelektom i
uvidima uvjerio i vie od Ljudi od Kljove daje Ratnik-Prorok koji je doao spasiti ljudski rod od Druge
apokalipse. Shvatio je da e mu Ljudi, koji prihvaaju neutemeljena vjerovanja kao to bi pijanac prigrlio
vino, predati sve dokle god vjeruju da im on moe spasiti due. Sprijateljio se i s Uenjakom kojeg je
Mandat poslao da motri Sveti rat, Drusasom Achamianom, znajui da e mu Gnosa, magija Drevnog
Sjevera, pruiti neprocjenjivu mo. I zaveo je Achamianovu ljubavnicu Esmenet, znajui daje njezin
intelekt ini idealnom posudom za njegovo sjeme - za sinove koji e biti dovoljno snani da ponesu teko
breme dunvanske krvi.
Do trenutka kad su ratom ovrsnuti ostaci kampanje konano opkolili Sveti Shimeh, vojska je njegova
duom i tijelom. Ljudi od Kljove postaju njegovi Zaudunvani, njegovo Pleme Istine. Dok Sveti rat napada
gradske zidine, on se sueljava sa svojim ocem Moenghusom, smrtno ga ranjava i objanjava mu da se
samo njegovom smru moe ostvariti Tisusloj-na misao. Nekoliko dana kasnije, Anasurimbor Kellhus
proglaen je Aspektom-Carom, prvim nakon tisuu godina, u ceremoniji koju vodi nitko doli rjah od
ibs@crostuff.net 223
Tisue Hramova, njegov polubrat Maithanet. ak i kola Mandata, koja njegov dolazak vidi kao
ispunjenje svojih najsvetijih proroanstava, pada na koljena i ljubi mu koljeno.
No napravio je jednu pogreku. Dozvolio je da Cnaiiir urs Skiotha, scvlvendski poglavica koji ga je
pratio na njegovom putu do Tromorja, sazna previe o njegovoj pravoj prirodi. Prije svoje smrti, barbarin
te istine otkriva Drusasu Achamianu koji i sam gaji bolne sumnje.
Pred oima itavog Svetog rata, Achamian se odrie Kellhusa kojeg je neko oboavao, Esmenet koju
je volio i Mandatovih voa kojima je sluio. Zatim bjei u divljinu i postaje jedini arobnjak bez kole na
svijetu. Vjetac.
Sada, nakon dvadeset godina obraanja i prolijevanja krvi, Anasurimbor Kellhus kuje dovretak oeve
Tisuslojne misli. Njegovo Novo Carstvo protee se cijelim Tromorjem, od legendarne utvrde
Auvangshei na granici Zeiima do natkriljenog gornjeg toka rijeke Sayut i od sparne obale Kutnarmua
do divljeg oboda Ostwaijskog gorja - svim zemljama koje su ranije bile fanimske i inritske. Vrlo je
vjerojatno jednako starom Cenejskom Carstvu to se geografske veliine tie, a po svoj prilici i daleko
vee s obzirom na stanovnitvo. Stotinu velikih gradova i gotovo isto toliko jezika. Dvanaest ponosnih
naroda. Tisuu godina iskasapljene povijesti.
I Bezimeni rat vie nije bezimeni. Sada ga zovu Velikom kunjom.

Zahvale
Neke knjige usmjeravaju vaa pitanja iroko i rijetko, dok ih druge, spoznao sam, usmjeravaju usko i
duboko. Prije svega, moram zahvaliti svojoj divnoj eni Sharron, koja je postala moja savijest u svemu.
Trebam li navoditi ostale redovne krivce?
Naravno da trebam.
Mojem bratu, Bryanu Bakkeru; mojem agentu, Chrisu Lottsu; mojim urednicima na engleskom jeziku,
Barbari Berson, Lauri Shin, Davidu Shoemakeru i Darrenu Nashu; te mojim dragim prijateljima
Rogeru Eichornu i Garvju Wassneru. Uz toliko rasudnih oiju, i pronicavih i nadarenih, niti jedan pisac
ne moe pogrijeiti.


Kedijansko CARSTVO

4132. godine Kljove
Anasurimbor Kellhus proglaen je Aspektom-Carom nakon to je porazio Fanayala ab Kascamandrija 4112.
godine. I Kiansko i Nansursko Carstvo uruavaju se nedugo nakon toga, ime on postaje neosporeni vladar
Zapadnog Tromorja. Uslijedilo je trinaest godina krvavog, ekspanzionistikog rata. Mnogi su faktori
doprinijeli njegovu uspjehu, ukljuujui njegov ratniki genij i fanatizam njegovih zaudunvanskihinrita. No
kontrola nad Tisuom Hramova (koja mu je omoguilada brzo konsolidira svoje dobitke) i savez sa kolom
Mandata (koja mu je pruala magijsku premo na svakom bojitu) pokazali su se kao odluujui. Tako zvani
Ratovi za ujedinjenje zavrili su konanom kapitulacijom Nilnamea 4126. godine, ime je Anasurimbor
Kellhus postao najvei osvaja nakon Raneantike. ak ni legendarni Triamis Veliki (2456.-2577.) nije
postigao toliko mnogo u tako malo vremena."