Istraživanje Zadovoljstva Kupaca Proizvoda

SVEUILITE U SPLITU
EKONOMSKI FAKULTET

DIPLOMSKI RAD

STRATEGIJE UPRAVLJANJA LIKVIDNOU
BANAKA U UVJETIMA GLOBALNE RECESIJE
U REPUBLICI HRVATSKOJ

Mentor: Studentica:
prof.dr.sc. Mario Peari Matija Vukadin, univ.bacc.oec.
Broj indeksa:
2112515

Split, 2013.
2

SADRAJ
1. Uvod......4
1.1. Predmet i problem istraivanja......4
1.2. Hipoteze istraivanja...5
1.3. Ciljevi istraivanja...6
1.4. Metode istraivanja..6
1.5. Struktura rada..7
2. Teorijska uporita upravljanja likvidnosti banaka....8
2.1. Pojam i znaaj likvidnosti banaka......8
2.2. Determinante likvidnosti banaka.....14
2.3. Razvoj strategija i metoda upravljanja likvidnosti banaka...16
2.3.1. Pristup izvora i koritenja sredstava...17
2.3.2. Pristup strukture sredstava.19
2.3.3. Pristup pokazatelja likvidnosti...21
2.4. Opa naela upravljanja financijskim rizicima..22
2.4.1. Identifikacija rizika likvidnosti..25
2.4.2. Mjerenje rizika likvidnosti.29
2.4.3. Strategije rizika likvidnosti31
2.4.4. Kontrola rizika likvidnosti.35
3. Strategije upravljanja likvidnosti i regulatorne mjere.36
3.1. Upravljanje aktivom..41
3.2. Upravljanje pasivom..45
3.3. Kombinirana strategija upravljanja likvidnosti.47
3.4. Naela i smjernice upravljanja likvidnou banaka preporuke Bazelskog
odbora....49
3.5. Upravljanje likvidnou u uvjetima globalne recesije....53
4. Analiza upravljanja likvidnosti banaka u Republici Hrvatskoj u
uvjetima globalne recesije....56
4.1. Uzorak.....56
4.2. Analiza istraivanja...60
4.3. Interpretacija rezultata.....61
5. Zakljuak..76
3

LITERATURA...I
POPIS TABLICA, SLIKA I GRAFOVAV
SAETAK...VII
SUMMARY...VIII

4

1. Uvod
1.1. Predmet i problem istraivanja
Predmet istraivanja ovog rada su naini upravljanja likvidnou u uvjetima globalne recesije.
Svaka banka treba imati dogovorenu strategiju za svakodnevno upravljanje likvidnou, a o
toj strategiji treba biti obavijetena cijela bankarska organizacija. Strategija banke treba
definirati opi pristup banke likvidnosti ukljuujui kvantitativne i kvalitativne ciljeve,
politike koje se odnose na strukturu plasmana i izvora banke, upravljanje likvidnosti u
razliitim valutama te mjere kako e se prevladati problem odravanja likvidnosti oslanjanjem
na financijske instrumente i unoviva sredstva (ivko, Slijepevi, 2006). Da bi upravljanje
likvidnou bilo potpuno uprava banke mora poznavati mogunost izlaska banke na trite
kako bi osigurala sredstva ili plasirala viak sredstva. Posebno je vano da banka razvije
odnose sa centralnom bankom, komercijalnim bankama i klijentima. Svaka banka treba
preispitati svoje akcije kojima utvruje i odrava odnose s vjerovnicima, kojima odrava
diversifikaciju obveza i akcije kojima je svrha osigurati njezinu sposobnost da proda sredstva.
Dakle, politike upravljanja likvidnou banaka trebale bi obuhvatiti liniju upravljanja
rizicima, strategiju upravljanja likvidnosti i financiranja, niz ogranienja izloenosti riziku
likvidnosti kao i niz procedura planiranja likvidnosti u razliitim situacijama, ukljuujui i
krizne situacije. U vremenima krize banka sa adekvatnom likvidnou puno e lake
premostiti krizna stanja i okove. Stoga se moe istaknuti da e upravljanje likvidnou i dalje
biti temelj bankovnog poslovanja, ne samo u uvjetima nesigurnosti i smanjene gospodarske
aktivnosti, ve i nakon izlaska iz krize i oporavka gospodarstva (Vojak et al., 2009).
Odravanje uredne likvidnosti preduvjet je normalnog poslovanja banke i zato problematici
upravljanja likvidnou treba dati posebnu pozornost na nain da se sustav upravljanja trajno
unapreuje i usavrava. Bilo bi vrlo korisno kada bi se utvrdili pokazatelji i standardi radi
jedinstvenog pristupa u mjerenju, planiranju i upravljanju likvidnou u pojedinoj banci i na
razini bankovnog sustava kao cjeline.
Problem istraivanja ovog rada je kako upravljati likvidnou banaka u uvjetima globalne
recesije. Naime, razvitkom meunarodnih financijskih trita i poveanjem financijskih
instrumenata, bankama je omoguen iri pristup izvorima financiranja. Trita su se razvila te
su se pojavile mogunosti za dizajniranje novih proizvoda i pruanje novih usluga. Iako je
dinamika ovih promjena u nekim dravama bila intenzivnija nego u drugim, banke u cijelom
svijetu postaju sve vie ukljuene u razvitak novih instrumenata, proizvoda, usluga i tehnika
(Greuning, 2006). Danas postoji opa zabrinutost da financijske inovacije u bankarstvu mogu
5

imati negativan uinak na upravljanje likvidnou i na poveanje nestabilnosti bankovnog
sustavu u cjelini. Banke, kao najznaajnije financijske institucije, bi trebale biti sposobne i
sigurne upravljati likvidnou jer o tome ovisi i poslovanje ostalih sektora (ivko, Slijepevi,
2006). Unutar pojedine banke novo bankarsko okruenje i poveana trina nestabilnost
uinili su nunim razvitak zajednikog pristupa tehnikama upravljanja aktivom i pasivom.
Likvidnost se definira kao sposobnost imovine ili njenih pojedinih dijelova da se mogu
pretvoriti u gotovinu dostatnu za pokrie preuzetih obveza. Biti likvidan, znai dakle, u
svakom trenutku biti sposoban udovoljiti svim dospjelim potraivanjima. Kako se
potraivanja uvijek namiruju u novcu, to e svakog gospodarskog subjekta obvezati na
voenje odgovarajue politike likvidnosti. Pri tome, ako se gospodarski subjekt susretne s
problemom nelikvidnosti, ili ne postojanjem odgovarajue gotovine za namirenje dugova,
morat e je nabaviti prodajom imovine koju posjeduje u svom vlasnitvu, ili pak prodajom
pojedinih dijelova te imovine. Bitno je naglasiti kako je vano kontinuirano upravljati i
rizikom likvidnosti jer je likvidnost u izravnoj vezi sa stupnjem svoje rizinosti. Sustavno
upravljanje rizikom likvidnosti osnovni je preduvjet da bi banka opstala u trinim uvjetima,
posebno u uvjetima smanjene likvidnosti gospodarstva. Recesija dodatno oteava upravljanje
likvidnou. U to vrijeme se poveava sklonost tednji, strah od investiranja i kreditiranja,
produuju se rokovi plaanja. Upravljanje likvidnosti predstavlja sr povjerenja u bankarski
sektor. Vanost likvidnosti nadmauje razinu pojedinane institucije jer se nedostatak
likvidnosti u samo jednoj instituciji moe odraziti na cijeli sustav.
1.2. Hipoteze istraivanja
Glavna hipoteza
H1: Postoje razlike izmeu strategija likvidnosti bankama s obzirom na njihovu veliinu i
ope gospodarske prilike.
Pomone hipoteze
H1,1: Regulatorne mjere (obvezna priuva, znaajke likvidnosti) znaajno utjeu na razinu
likvidnosti banaka.
H1,2: Male banke imaju strategije upravljanja likvidnosti u aktivi, dok velike banke imaju
strategije u pasivi kod odravanja likvidnosti.
6

H1,3: U posljednje vrijeme je izraen stupanj konvergencije strategija u aktivi i pasivi kod
upravljanja likvidnou.
H1,4: Rizik likvidnosti raste u uvjetima smanjene gospodarske aktivnosti zbog izloenosti
drugim trinim rizicima i kreditnom riziku.
1.3. Ciljevi istraivanja
Glavni cilj istraivanja je prouiti metode koje banke mogu primjenjivati kako bi se
pripremile za ispunjavanje svojih potreba za gotovinom, odnosno analizirati strategije
upravljanja likvidnosti banka.
Pomoni ciljevi istraivanja odnose se na definiranje pojmova kao to su likvidnost i rizik
likvidnosti, objanjavanje pojedinih determinanti likvidnosti i raspona u kojem bi se
determinante trebale kretati, zatim istraiti razloge zbog kojih su banke esto suoene s
velikom potranjom sredstava koja se mogu odmah troiti, te ispitati uinkovitost upravljanja
likvidnou banka, te ukazati na znaaj odravanja uredne likvidnosti.
1.4. Metode istraivanja
Za obradu teme diplomskog rada bit e koritene sljedee metode: metoda deskripcije
odnosno opisna metoda i komparativna metoda. Metoda deskripcije koristit e se kako bi se
upoznalo s osnovnim pojmovima likvidnosti i njezinih karakteristika te e se opisati injenice
i procesi pojedine strategije upravljanja likvidnou. Komparativnom metodom e se
usporediti kako banke, velike i male, koriste svoje politike u upravljanju likvidnosti, te e se
utvrditi njihove razlike ili slinosti.
U empirijskom dijelu rada bit e koritena multivarijantna statistika koja istrauje i analizira
dvije ili vie statistikih varijabli istodobno. U tu svrhu e se koristiti cluster analiza koja vri
grupiranje podataka u skladu s njihovom slinou odnosno povezanou. U radu e se
obradit razdoblje od est godina, odnosno od 2005. do 2011. kako bi se usporedilo kako su
banke upravljale likvidnou prije i poslije krize. Takoer e se koristiti i Pearsonov
koeficijent korelacije.
Temeljem uoavanja i definiranja problema, primjenom teorijskih saznanja i prikupljanjem
injenica e se dati odgovor na postavljeni problem. Primjena metoda treba omoguiti
misaoni i logiki postupak obrade relevantnih injenica te sveobuhvatno sagledavanje
karakteristika problema koji se istrauje.
7

1.5. Struktura rada
Struktura diplomskog rada sastoji se od pet poglavlja. U prvom poglavlju definiran je predmet
i problem istraivanja, ciljevi koji se ele postii te metode koje e se u istraivanju koristiti
kao i struktura koja e predstaviti sadraj rada. U drugom poglavlju prikazana su teorijska
uporita upravljanja likvidnosti banaka, odnosno od osnova likvidnosti kroz definiranje pojma
i determinanti, povijesnog razvoja strategija do naela upravljanja financijskim rizicima s
posebnim osvrtom na rizik likvidnosti. Tree poglavlje predstavlja strategije upravljanja
likvidnosti te naela i smjernice upravljanja likvidnosti kroz preporuke Bazelskog komitenta.
etvrto poglavlje bavi se empirijskim dijelom istraivanja. U posljednjem, petom poglavlju je
zakljuak u kojem su zavrna razmatranja i sumira se cijelo istraivanje. Na kraju je popis
koritene literature.

8

2. Teorijska uporita upravljanja likvidnosti banaka
2.1. Pojam i znaaj likvidnosti banaka
Banka je financijska organizacija osnovana kao dioniko drutvo koje obavljajui depozitne,
kreditne i druge bankovne poslove na naelima likvidnosti, sigurnosti i rentabilnosti treba
ostvarivati dobitak. Banka svoje poslovanje temelji na vlastitim izvorima koje ine dioniki
kapital i razni oblici rezervi, kao i na tuim prikupljenim i pribavljenim sredstvima od
domaih i stranih fizikih i pravnih osoba. Tua sredstva imaju rok dospijea i banka ih mora
staviti na raspolaganje vlasnicima prema ugovorenim rokovima. Tako prikupljena i
pribavljena sredstva, po odbitku obvezne priuve i rezervi likvidnosti, banka ulae u kreditne i
nekreditne plasmane. Iz toga proizlazi, da je banka posrednik koji mobilizira slobodna
novana sredstva onih subjekata koji ih imaju, ali im nisu potrebna i posuuje onim
subjektima koji sredstva trebaju, ali ih trenutno nemaju. Za nesmetano odvijanje tog procesa
banka mora raspolagati likvidnim sredstvima u domaoj i stranim valutama na raunima i u
blagajnama. Budui da nelikvidnost banke ima znaajne posljedice na njezino poslovanje i na
poslovanje klijenata i to kako onih koji su sredstva uloili u banku, tako i onih koji koriste
kredite i razne usluge, potreba da banka bude u svakom trenutku likvidna nije neto posebno i
novo, ve neto normalno i uobiajeno. Likvidnost je uvijek primarna, bez nje banka ne
otvara vrata, a s njom banka moe imati vremena za rjeavanje i najveih problema (Jurman,
2003, str. 3).
Likvidnost banke se moe definirati kao njezinu poslovnu sposobnost da u svakom trenutku
moe izvriti svoje dospjele obveze po prihvatljivoj cijeni (kamatnoj stopi) sa aspekta banke.
Smatra se da je banka likvidna ukoliko ima otvoren pristup odmah utrivim sredstvima uz
razumne trokove tono u vrijeme kada su joj ta sredstva potrebna. Ovo sugerira da likvidna
banka ima na zalihama odgovarajuu koliinu odmah utrivih sredstava u vrijeme kada su joj
ta sredstva potrebna ili je u mogunosti na brzinu prikupiti likvidna sredstva pozajmljujui na
tritu ili prodajui svoju aktivu. Nedostatak odgovarajue likvidnosti je esto jedan od prvih
znakova da se banka nalazi u ozbiljnom financijskom problemu. Problematina banka obino
pone gubiti depozite, to smanjuje njezin priljev gotovine i primorava instituciju na
rasprodaju sve vie likvidne aktive. Ostale banke sve tee pozajmljuju bilo koja sredstva
problematinoj banci bez dodatnog osiguranja ili bez viih kamatnih stopa, to jo vie
smanjuje zaradu problematine institucije i prijeti joj propau. Mnoge banke pretpostavljaju
da se likvidna sredstva mogu pozajmiti doslovno bez ogranienja, u bilo koje vrijeme kada su
im takva sredstva potrebna. Stoga imaju malu potrebu stvaranja likvidnih zaliha u obliku lako
9

utrive aktive ija je cijena stabilna. Ogromni nedostaci gotovine kod banaka koje imaju
probleme jasno pokazuju da se likvidne potrebe ne mogu ignorirati. Upravljanje likvidnou
je daleko vanije nego ikada ranije, jer moe doi ak i do zatvaranja banke ukoliko ne mogu
prikupiti dodatna likvidna sredstva, iako, tehniki, banka jo uvijek moe biti solventna
(Rose, 2003, str. 347). Likvidnosti i profitabilnosti su dva meusobno konfliktna naela
bankovnog poslovanja. Naime, postoji kratkoroni trade-off izmeu likvidnosti i
profitabilnost, to je banka likvidnija, nii su prinosi tj. profitabilnost, uz nepromijenjenost
ostalih uvjeta. Problem likvidnosti banke moe nastati u situacijama estih promjena kamatne
stope (eskontne ili trine) i moe imati posljedice na rentabilnost banke. Takoer do
problema nelikvidnosti moe doi i u situacijama neusklaenosti u ronosti izvora i plasmana.
Slaba likvidnost predstavlja izravni uzrok bankarske krize, te nije iznenaujue da je tijekom
vremena razvijen veliki broj mehanizama koji to sprjeavaju. Adekvatna likvidnost doputa
inae i slaboj banci da nastavi funkcioniranje. Istodobno, dobra banka sa dobrim
menadmentom i ostvarivanjem solidnih prinosa, moe se brzo suoiti sa ozbiljnim
problemima pa ak i konanim propadanjem ukoliko likvidnost oslabi ili nestane. Politika
upravljanja likvidnou treba osigurati banci dovoljno sredstava da zadovolji svoje
operativne potrebe, odnosno da udovolji zahtjevima monetarnih ovlasti. Banke kao i
monetarna vlast daju posebnu pozornost upravljanju likvidnou i potrebi da se novac brzo
mobilizira. Ipak, budui da gotovina obino donosi manje u odnosu na druga ulaganja,
potrebno je napraviti bilancu izmeu prinosa i rizika likvidnosti u odreenom vremenskom
trenutku. Upravljanje likvidnosti najbolje se provodi odreivanjem odgovarajuih politika i
procedura, rigoroznim internim kontrolama i infrastrukturom koja je sposobna reagirati u
realnom vremenu. Tri su komponente bankarske likvidnosti, to su zalihe brzo utrive, visoko
kvalitetne likvidne aktive, oekivani priliv novca i kapacitet pozajmljivanja na tritima.
Visoko likvidne aktive predstavljaju prvenstveno bezrizine dravne vrijednosne papire i
sredstva sredinje banke. Visoko likvidne aktive pruaju bankama vanu zatitu u
razdobljima kada postoji prekid u oekivanim novanim tokovima. Visoko likvidne aktive
moraju imati sljedee karakteristike: nulti ili vrlo nizak kreditni rizik, redovno trgovanje sa
znaajnim iznosima na dubokim tritima i vrlo kratku dospjelost. Oekivani novani tok je
odreen kvalitetom aktive banke i pod utjecajem je razine loih kredita. Neto kamatna mara
banke je reflektor toka novca. Zbog mogueg prekida novanog toka potreban je dobar
portfelj visoko kvalitetnih likvidnih aktiva. Scenarij nepovoljnog novanog toka moe biti
prouzrokovan kanjenjem dospjelosti aktiva ili ubrzavanjem dospjelosti pasiva. Takoer,
moe biti povezan i sa raspoloenjem koje utjee na sposobnost banke da se zaduuje na
10

tritu. Ovaj problem se moe proiriti i na sve banke bankovnog sustava. Kapacitet
zaduivanja na tritu je funkcija kreditne sposobnosti banke i reputacije zajedno sa njenim
kreditnim rejtingom i rejtingom zemlje
1
. Potreba banke za likvidnou moe se sagledati u
okviru ponude i potranje. Najvea potranja utrivih sredstava dolazi iz povlaenja gotovine
s deponiranih rauna od strane komitenata te zahtjeva za kreditima od strane komitenata koje
banka eli zadrati, bilo u obliku novih kreditnih zahtjeva, obnavljanja kredita koji istiu ili
povlaenja novca na temelju postojeih kreditnih linija. Ostali izvori potranje likvidnih
sredstava ukljuuju otplatu obveza na sredstva koja je banka pozajmila od trita, kao to su
krediti koje je banka dobila od neke druge banke ili od sredinje banke. Isto tako, povremeno
plaanje poreza na kamatu ili gotovinskih dividendi dioniarima banke poveava potranju
odmah utrivih sredstava. Kako bi pokrila buduu potranju likvidnih sredstava, banka moe
koristiti nekoliko potencijalnih izvora ponude. Najvaniji izvor su novi depoziti komitenata
banke, i to depoziti na novo otvorene raune i novi depoziti na ve postojee raune. Ovakav
priljev depozita je vrlo velik na poetku svakog mjeseca kada se dijele plae, a moe postii i
drugu najveu toku negdje oko sredine svakog mjeseca kada se plaaju rauni i druge
obveze. Drugi vaan element ponude likvidnih sredstava banke dolazi od komitenata koji
otplauju svoje kredite, to banci daje svjea sredstva za ispunjenja likvidnih potreba, kao to
se postie i prodajom aktive banke. Likvidna sredstava takoer pritjeu od prihoda nastalih
prodajom nedepozitnih usluga i pozajmljivanjem sa trita novca.
Tablica 1. Izvori ponude i potranje za likvidnim sredstvima unutar banke
Ponuda likvidnih sredstava dolazi od: Potranja banke za likvidnim sredstvima se
obino javlja uslijed:
-polaganja depozita od strane klijenata
-prihoda od prodaje nedepozitnih usluga
-otplate kredita od strane klijenata
-prodaje aktive banke
-sredstava pozajmljenih s trita novca
-povlaenja depozita od strane klijenata
-kreditnih zahtjeva kvalitetnih klijenata
-otplate nedeponiranih pozajmljenih
sredstava
-operativnih trokova i poreza nastalih
proizvodnjom i prodajom usluga
-plaanja gotovinskih dividendi dioniarima
Izvor: Rose, S. P. (2003), Menadment komercijalnih banaka, Zagreb: MATE, str. 348

1
Orijentacijski materijali za pripremu ispita iz kolegija Monetarna analiza 2009/10 godina
11

Ti razliiti izvori ponude i potranje likvidnih sredstava udruuju se kako bi se odredila neto
pozicija likvidnosti svake banke u bilo koje vrijeme. Likvidnost ima kritinu vremensku
dimenziju. Potrebe neke banke za likvidnim sredstvima su trenutane ili vrlo blizu
trenutanima. Izvori sredstava kojima je pristup omoguen trenutano, kao to su rezerve u
svrhu pozajmljivanja od neke druge banke, moraju se koristiti kako bi se pokrile ove likvidne
potrebe u vrlo kratkom vremenu. Dugorona potranja likvidnih sredstava se javlja zbog
sezonskih, ciklinih i trendovskih imbenika. Predviajui dugorone likvidne potrebe,
bankari mogu povlaiti sredstva iz ireg spektra alternativnih izvora sredstava nego to je to
sluaj kod trenutanih potreba likvidnih sredstava, kao to su prodaja akumulirane likvidne
aktive, agresivno reklamiranje postojeeg izbora depozitnih i ostalih usluga banke itd. Banka
ne mora pokriti cjelokupnu potranju likvidnih sredstava prodajom aktive ili pozajmljivanjem
svjeeg novca, mogue je da e upravo dostatna koliina depozita pritei u banku ili e
komitent otplaivati kredite skoro na datum kada su ta nova sredstva potrebna. Meutim,
vremensko usklaivanje kritino je za upravljanje likvidnou, bankari moraju paljivo
planirati kako, kada i gdje se likvidna sredstva mogu nabaviti. Veina problema vezana za
likvidnost u bankarstvu nastaje izvan banke kao rezultat financijskih aktivnosti njezinih
komitenata (Rose, 2003, str. 348-349). Kod upravljanja likvidnou banka manjim dijelom
posluje vlastitim sredstvima, a preteito tuim izvorima. Tui izvori imaju svoju cijenu
pasivnu kamatu koju banka treba nadoknaditi iz aktivne kamate obraunate na sredstva
uloena u kreditne i nekreditne plasmane. Naplata uloenih sredstava i obraunate kamate u
ugovorenim rokovima presudna je za uredno poslovanje, odnosno za odravanje likvidnosti
banke. Meutim, u praksi se pojavljuje mnotvo problema, potekoa i oteavajuih okolnosti
koje remete ovo temeljno naelo poslovanja i mogu uzrokovati nelikvidnost, odnosno u
konanici nesolventnost koja banku dovodi u bankrot (Sinkey, 2000, str.369).
Banka prikuplja depozite po vienju raspoloive neogranieno u svakom trenutku i oroene
depozite koje je banka duna staviti deponentima na raspolaganje zajedno s kamatom u
ugovorenim rokovima. Isto tako, banka koristi razne kratkorone i dugorone kredite u zemlji
i inozemstvu i vraa ih zajedno s kamatom u ugovorenim rokovima. Promatrajui stvarno
ponaanje deponenata moe se zapaziti, da se veina oroenih depozita obnavlja, a manji dio
podie i da su u masi oroeni depoziti vrlo stabilni. Bez obzira to hrvatske banke veinom
ugovaraju nenamjenska roenja s maksimalnim rokom do pet godina, oroeni depoziti su
dobra podloga za odobravanje dugoronih kredita s rokom povrata pet, deset i vie godina
(Jurman, 2003, str. 8-11). Sredstva po vienju, primjerice na kunskoj tednji i tekuim
12

raunima graana, iro raunima graana i pravnih osoba iz dana u dan se mijenjaju i njihovo
je kretanje podlono sezonskim oscilacijama unutar godine, ali i unutar mjeseca. Bez obzira
na oscilacije, moe se primijetiti dugoroni trend rasta, to upuuje na zakljuak, da se jedan
dio takvih sredstava moe dugorono plasirati, drugi dio kratkorono uloiti u vrijednosne
papire ili kreditne pozajmice klijentima ili preko trita novca, a trei dio drati u likvidnom
obliku. Dakle, u stabilnim gospodarskim uvjetima i u redovnim okolnostima banka e
prikupljena i pribavljena sredstva uloiti u plasmane sa znatno duim rokovima nego to su
ugovoreni rokovi prikupljenih depozita, to znai da banka obavlja ronu transformaciju
sredstava. Ukoliko doe do bilo kakvog poremeaja i dio deponenata zatrai povrat svojih
depozita, banka ih ne moe isplatiti naplatom plasmana, budui da su ti plasmani dati na due
rokove. Dakle, pretjerana rona transformacija kratkoronih sredstava u nestabilnim uvjetima
moe uzrokovati nelikvidnost banke. Ulaganje sredstava iz prikupljenih depozita u vlasnike
uloge ili u stalna sredstva, primjerice zgrade, opremu, informatika rjeenja i sl., znai
ulaganje u nelikvidnu imovinu koju nije mogue u kratkom roku unoviti i takva praksa moe
uzrokovati nelikvidnost banke (Jurman, 2003, str. 9).
Ulaganje sredstava u kreditne i nekreditne plasmane klijentima koji nisu u stanju uredno
podmirivati dospjele obveze, bilo radi iznenadnih promjena na tritu, bilo radi loe procjene
njihovog boniteta i kreditne sposobnosti prilikom odobravanja plasmana, ili radi nekog treeg
razloga, moe uzrokovati nelikvidnost, jer banka nije u stanju podmiriti obveze prema
deponentima zbog izostanka planirane naplate plasmana. Izdavanje jamstava i garancija,
avaliranje mjenica, otvaranje akreditiva s odloenim polaganjem pokria i sl. bez ozbiljne
procjene rizika posla i bez kvalitetne ocjene boniteta i kreditne sposobnosti nalogodavca moe
za banku znaiti plaanje po tako preuzetim potencijalnim obvezama i uzrokovati
nelikvidnost. Banka mora prikupljena i pribavljena sredstva ulagati u kreditne i nekreditne
plasmane da bi na tako uloena sredstva mogla obraunavati kamatu i razne naknade i tako
ostvarivati prihode. Svako je ulaganje rizino jer bez obzira na procjenu boniteta i kreditne
sposobnosti klijenta, izvanredne okolnosti mogu dovesti dunika u poziciju nemogunosti
urednog servisiranja dospjelih obveza. Zato je iznimno vano pribavljanje dobrih kolaterala
ili kvalitetnih instrumenata osiguranja naplate potraivanja, primjerice namjenski depozit,
cesija potraivanja, mjenica, zadunica, hipoteka, prijenos u fiducijarno vlasnitvo itd., kako
bi njihovom realizacijom banka naplatila dospjela potraivanja i sprijeila moguu
nelikvidnost radi izostanka redovite naplate potraivanja (Bessic, 2002, str. 6-8). Ponekad
banka radi prestia na tritu ili radi odravanja dobrog poslovnog odnosa s klijentom odobri
13

kredit, izda jamstvo ili garanciju ili preuzme drugu potencijalnu obvezu po nalogu klijenta, a
da pritom nema osiguran izvor sredstava. Realizacija takve odluke uzrokovat e nelikvidnost
jer banka ne moe izvriti preuzetu obvezu (Sinkey, 2000, str.374).
Isto tako, ponekad banka formira ukupan prihod tako da obrauna kamate i naknade, a da
pritom ne naplati takve prihode, ve ih reprogramira, pripie glavnici, odobri kredit za naplatu
i sl. Ponekad banka formira ukupan prihod obraunom teajnih razlika, revalorizacijom
glavnice ili na drugi nain, a izostane naplata u obraunskom razdoblju. Ukoliko istovremeno
banka stvarno isplati pasivne kamate, naknade i druge trokove odnosno isplati dividendu, to
znai da isplate po osnovi rashoda nisu pokrivene stvarnim naplatama, ve obraunskim
prihodima, takva praksa uzrokovat e nelikvidnost. Takoer, poslovanje s gubitkom, to znai
da su rashodi vei od prihoda, zasigurno e nepovoljno djelovati na likvidnost banke
(Saunders, 2000, str.102). Agresivna politika banke na tritu i prebrzi i nekontrolirani rast
moe banku dovesti u nelikvidnost. Odobravanje kredita klijentima sumnjiva boniteta koji su
spremni plaati nadprosjene kamate i druge trokove, irenje bankovne mree na udaljenim
podrujima, uvoenje novih bankovnih proizvoda, obavljanje novih bankovnih poslova na
meunarodnim tritima itd. bez odgovarajuih tehnikih, kadrovskih i organizacijskih
preduvjeta i uinkovitog nadzora i kontrole, kao i financiranje takvih poslova kratkoronim
depozitima stimuliranim iznadprosjenim visokim pasivnim kamatnim stopama, znai
najee skrivanje pravih problema koji se ne vide u obilju likvidnih sredstava. Svaki pa i
najmanji poremeaj na tritu zaustavit e daljnji rast depozita, prouzroiti nelikvidnost, svi
e problemi postati vidljivi i banka ulazi u zonu insolventnosti (Bessic, 2002, str. 10).
Neizvravanje obveza po dospjelim depozitima, odobrenim kreditima i drugim preuzetim
obvezama, poslovanje s gubitkom, nepovoljne glasine, pad cijena dionica itd. naruit e ugled
banke i djelovati na gubitak povjerenja. Posljedica toga bit e daljnje podizanje depozita,
odlazak klijenata i sve vea nelikvidnost banke.
Osim navedenih imbenika, na koje banka moe vie ili manje djelovati poslovnom
politikom, na njezinu likvidnost utjeu i razne trine okolnosti (promjene kamatnih stopa,
valutnih teajeva itd.), mjere i odluke sredinje banke (kamatna i tarifna politika, politika
obvezne priuve, aukcije kupnje i prodaje deviznih sredstava, prodaja i reotkup blagajnikih
zapisa i sl.), gospodarska kretanja, politiki i drugi imbenici koje banka ne moe promijeniti,
ve im se zapravo treba prilagoditi.
14

Prema svemu navedenom, likvidnost banke treba u praksi shvatiti ne samo kao sposobnost
podmirivanja dospjelih obveza, odnosno sposobnost financiranja poveanja aktive, ve kao
temeljno naelo bankovnog poslovanja (Jurman, 2003, str. 11).
2.2. Determinante likvidnosti banaka
U bankarskoj teoriji i u bankarskoj praksi nema opeprihvaenih pokazatelja mjerenja
likvidnosti banke, ali bez obzira to nema propisanih pokazatelja razliiti autori (Koch,2000.,
Rose, 2003., Saunders, 2000., Sinkey, 2000.) imaju svoje pristupe za mjerenje i iskazivanje
likvidnosti pojedine banke i bankarskog sustava. Moe se preporuiti vie indikatora koji se
mogu izraunati iz podataka u zbirnoj bilanci banaka. Ti pokazatelji mogu pojedinoj banci biti
orijentacija u utvrivanju elemenata njezine poslovne politike, posebno politike upravljanja
likvidnou. Neki od tih pokazatelja su:
1. Omjer gotovine i depozita prema ukupnoj aktivi sredstva na iro raunima, u
gotovini kao i u obveznoj priuvi u domaim i stranim valutama su najlikvidniji
dio ukupne aktive.
2. Udio trezorskih zapisa Ministarstva financija (rizniki zapisi) i blagajnikih zapisa
u ukupnoj aktivi upisani zapisi mogu se brzo unoviti, a mogu se dati i u zalog
kod odobravanja lombardnog kredita.
3. Neto meubankovna pozicija prema ukupnoj aktivi neto meubankovnu poziciju
ine sredstva plasirana drugim bankama i financijskim institucijama u obliku
kredita i depozita umanjena za sredstva primljena od drugih banaka. Pozajmljena
sredstva bankama kao i primljena sredstva od banaka imaju svoje rokove
dospijea, ali su u pravilu brzo unoviva.
4. Omjer kratkorone aktive prema kratkoronoj pasivi banaka omjer pokazuje
koliki dio kratkoronih izvora banke plasiraju kratkorono, a koliki dio dugorono,
to moe naruiti njihovu likvidnost.
5. Omjer tuih izvora - posuenih sredstava prema ukupnoj aktivi omjer pokazuje
koji dio imovine banke, aktive je financiran tuim prikupljenim i pribavljenim
sredstvima, a to sa stajalita likvidnosti znai veu zavisnost banaka o tritu i
deponentima.
6. Krediti klijentima prema ukupnoj aktivi kreditni plasmani, u pravilu, su tee
unovivi prije roka dospijea od primjerice vrijednosnih papira i drugih vrsta
nekreditnih plasmana.
15

7. Ukupni krediti prema ukupnim depozitima banaka omjer pokazuje je li banke
kreditne plasmane financiraju iz depozitnih izvora kao najstabilnijih izvora,
odnosno je li i koliko banke preferiraju ulaganje prikupljenih depozita u razne
oblike nekreditnih plasmana, da bi eventualno poboljale svoju likvidnost.
8. Omjer depozita prema ukupnoj aktivi omjer pokazuje jesu li banke vie
orijentirane na prikupljanje depozita od velikog broja fizikih i pravnih osoba, to
znai stabilnih izvora, ili na kreditna zaduenja kod domaih i stranih banaka.
9. Udio dugoronih u ukupnim depozitima dugoroni depoziti su najstabilniji izvor
financiranja i znaajan imbenik odravanja dobre likvidnosti banaka.
10. Omjer transakcijskih depozita prema ukupnim depozitima budui da su
transakcijski depoziti, koje ine tekui rauni graana i iro rauni pravnih i
fizikih osoba nestabilan izvor sredstava, banke trebaju odgovarajuom kamatnom
politikom i drugim mjerama stimulirati deponente da vikove transakcijskog novca
prenose na tedne raune ili oroavaju to bi povoljno djelovalo na likvidnost
banaka.
Osim navedenih pokazatelja mogu se spomenuti i neto zajmovi prema ukupnim primljenim
depozitima kao bazina mjera sveukupne likvidnosti, neto zajmovi prema depozitima
komitenata, depoziti komitenata prema ukupnim depozitima, odnos kvazi-likvidne aktive koji
uzima u obzir gotovo raspoloive instrumente koji se mogu lako prodati, zatim
meubankarske aktive prema meubankarskim pasivama gdje se postavlja pitanje neto
pozicije na meubankarskom tritu je li banka neto kreditor ili neto dunik.
Prikazane pokazatelje moe izraunati svaka banka za sebe, usporediti ih s prosjekom
bankarstva i uvaavajui vlastite specifinosti ocijeniti svoju poziciju likvidnosti, odnosno
vjerojatnost nastupa problema u upravljanju rizikom likvidnosti.
Osim navedenih pokazatelja, banka bi mogla pratiti svoju likvidnost izraunavajui dnevno
razliite omjere
2
izmeu bilannih pozicija temeljem podataka iz svojih poslovnih knjiga kao
primjerice (Juraman, 2003, str. 14):
1. Omjer izmeu prosjenih dnevnih stanja novanih sredstava koje ini iro raun i blagajna
prema ukupnim kratkoronim i dugoronim tuim izvorima.

2
Koje je mogue izraunati iz podataka objavljenih u godinjim izvjeima i mjesenim biltenima HNB-a.
16

2. Omjer izmeu novanih sredstava prema ukupnim kratkoronim obvezama po depozitima i
primljenim kreditima.
3. Omjer izmeu mjesenoga prosjeka dnevnih stanja slobodnih novanih sredstava i
mjesenoga prosjeka dnevnih stanja depozita koji ine osnovicu za obraun obvezne priuve
(stopa primarne likvidnosti).
4. Omjer novanih sredstava i brzo unovive aktive (sredstva na iro raunu i u blagajni,
upisani blagajniki zapisi HNB-a, upisani rizniki zapisi Ministarstva financija, neto
potraivanja od banaka i ostalih financijskih institucija) prema kratkoronim depozitima i
kratkoronim obvezama, odnosno prema ukupnim tuim izvorima koje banka koristi itd.
Izraunavajui navedene, ali i druge omjere, temeljem dnevnih stanja za vie godina, mogue
je dobiti ne samo prikaz kretanja, ve i podlogu za utvrivanje trend komponente i sezonskih
utjecaja na likvidnost banke.
2.3. Razvoj strategija i metoda upravljanja likvidnosti banaka
Upravljanje likvidnou banke razvijalo se, mijenjalo i nadograivalo tijekom povijesti u
skladu s razvitkom financijskog trita i pojavom razliitih financijskih instrumenata, ali i
mijenjanjem pogleda na mjesto, ulogu i nain poslovanje banke (Saunders,2000, str. 110).
Sve do tridesetih godina prolog stoljea prevladavalo je miljenje da sukladno "teoriji
komercijalnih kredita" banke trebaju odobravati klijentima preteito kratkorone kredite ije
dospijee je usko usklaeno s ronou depozita. Na taj nain osigurava se uredno servisiranje
potencijalnih isplata depozita. "Teorija premjetanja", odnosno "teorija zamjene imovine",
predstavljala je daljnji razvoj strategije upravljanja likvidnou, a temeljila se na spoznaji da
se razliiti oblici imovine mogu koristiti za podmirivanje potencijalnih odljeva depozita. To
znai da banke novana sredstva ulau u vrijednosne papire i zajmove koji se mogu brzo i bez
velikih gubitaka unoviti na sekundarnom tritu i prije njihova dospijea. Takav pogled na
upravljanje likvidnou rezultirao je promjenom politike plasmana, pa banke sada
produavaju rokove povrata kredita i ire portfelj vrijednosnih papira na utrive vrijednosnice
neovisno o rokovima dospijea depozita. Pedesetih godina prolog stoljea teite upravljanja
likvidnou usmjereno je na "teoriju oekivanih priljeva", prema kojoj su otplate po kreditima
i plaanje kamata usko vezani uz zajmoprimev oekivani priljev novca, a kroz to i potrebna
sredstva za likvidnost u banci. Ova teorija usmjerava potrebnu pozornost banci na obiljeja
novanog toka raznih financijskih instrumenata zbog toga to je i zajmoprimev neto novani
17

tok vezan uz ostvarivanje njegovih priljeva i odljeva novanih sredstava. Ovakav pristup
dovodi do sve veeg udjela kredita s periodinim plaanjima glavnice i kamate te do sve
manje usklaenosti rokova dospijea odobrenih zajmova i primljenih depozita. Navedene
teorije oslanjaju se samo na aktivu kao izvoritu upravljanja likvidnou banke, dok se pasiva
banke smatra veliinom na koju banka ne moe znaajnije djelovati svojim odlukama.
ezdesetih i sedamdesetih godina prolog stoljea banke se poinju usmjeravati na pasivu.
Prema teoriji "upravljanja obvezama" banke mogu podravati likvidnost na temelju posuenih
sredstava, dakle oslanjajui se na financijsko trite u trenutku kada su im sredstva zaista i
potrebna (Jurman, 2003, str.25). Danas prevladava "kombinirani pristup ili uravnoteena
strategija upravljanja likvidnou" temeljena na upravljanju imovinom i obvezama, odnosno
aktivom i pasivom banke.
U novije vrijeme razvijeno je nekoliko metoda za procjenu potreba za likvidnom sredstvima
svake banke: pristup izvora i koritenja sredstava, pristup strukture sredstava i pristup
pokazatelja likvidnosti. Svaka metoda se oslanja na specifine pretpostavke i daje iskljuivo
pribline vrijednosti stvarnih potreba za likvidnim sredstvima u bilo koje odreeno vrijeme.
To je razlog zbog kojeg menader koji se bavi likvidnou mora uvijek biti spreman uskladiti
procijene zahtjeva za likvidnom sredstvima im mu postanu dostupne nove informacije.
Veina banka osigurava da njihove rezerve likvidnih sredstava ukljue i planiranu i zatitnu
komponentu. Planirana se sastoji od rezervi usklaenih s najnovijim predvianjima
likvidnosti,a zatitna komponenta se sastoji od dodatne granice likvidnih rezervi (Rose, 2003,
str. 356).
2.3.1. Pristup izvora i koritenja sredstava
Metoda izvora i koritenja sredstva poinje dvjema jednostavnim injenicama, a to su da se
likvidnost banke poveava uz poveanje depozita i smanjenje kredita, te da se likvidnost
banke smanjuje uz smanjenje depozita i poveanje kredita. Uvijek kad izvori i koritenje
likvidnih sredstava nisu usklaeni banka ima jaz likvidnosti koji se mjeri veliinom ukupne
razlike izmeu izvora sredstava banke i naina koritenja tih sredstava. Kada izvori likvidnih
sredstava (poveani depoziti i umanjeni krediti) premauju koritenje tih sredstava (smanjeni
depoziti i narasli krediti) banka e imati pozitivan rast likvidnosti. Njezin viak likvidnih
sredstava se brzo mora investirati u prihodonosnu aktivu sve dok ne bude potreban za
pokrivanje buduih potreba za gotovinom. S druge strane, kada koritenje likvidnih sredstava
premauje izvore likvidnih sredstava, banka se suoava s deficitom likvidnih sredstava ili s
18

negativnom jazom likvidnosti. Ona sada mora nabavljati sredstva od najjeftinijih i najbrih
moguih izvora. Kljuni koraci u pristupu izvora i koritenja sredstava su slijedei: krediti i
depoziti moraju se predvidjeti za bilo koje planirano razdoblje likvidnosti, procjena promjena
u kreditima i depozitima mora se izraunati za isto planirano razdoblje, te menader koji se
bavi likvidnou mora procijeniti neto likvidna sredstva banke, viak ili manjak za planirano
razdoblje usporeivanjem procijenjene promjene u kreditima s procijenjenom promjenom u
depozitima. Banke se koriste irokim spektrom statistikih tehnika, potpomognutih
prosudbom i iskustvom menadmenta, kako bi pripremile predvianja kredita i depozita.
Odjel banke zaduen za trokove ili njezin menader koji se bavi likvidnou mogu, npr.
razviti slijedee modele predvianja:
procijenjena promjena ukupnih kredita u nadolazeem razdoblju je funkcija
predvienog razvoja gospodarstva kojem banka prua usluge (pr. rast bruto domaeg
proizvoda ili prodaje poslovnih subjekata), predviene kvartalne zarade, sadanje
stope rasta nacionalnih novanih zaliha, predviene primarne stope banke na kredite
minus stopa komercijalnih zapisa i predviena stopa inflacije
procijenjena promjena ukupnih depozita za nadolazee razdoblje je funkcija
predvienog rasta osobnih dohodaka u gospodarstvu kojem banka prua usluge,
predvienog poveanja prodaje na malo, sadanje stope rasta nacionalnih novanih
zaliha, predviene dobiti od depozita na tritu novca i predviene stope inflacije
Koristei se predvianjem kredita i depozita nastalih pomou ovih modela, menadment bi
mogao procijeniti potrebe banke za likvidnim sredstvima izraunavanjem:
procijenjeni manjak ili viak likvidnih sredstva za nadolazee razdoblje = procijenjena
promjena u ukupnim depozitima procijenjena promjena u ukupnim kreditima
Neto jednostavniji pristup izraunavanja buduih depozita i kredita jest da se podijeli
predvianje rasta buduih depozita i kredita na tri kljune komponente:
1. na komponentu trenda koju banka moe procijeniti konstruiranjem linije trenda
(konstantnog rasta) za koju e kao referentne toke koristiti ili zbroj depozita i kredita
na kraju godine, kvartala ili mjeseca ustanovljen tijekom najmanje deset posljednjih
godina ili nekog drugog osnovnog razdoblja dovoljno dugog da se odredi trend ili
dugorona prosjena stopa rasta;
19

2. na sezonsku komponentu koja mjeri oekivano ponaanje depozita i kredita na
temelju nekih sezonskih imbenika u bilo kojem danom tjednu ili mjesecu u usporedbi
sa najnovijom razinom depozita i kredita na kraju godine;
3. na cikliku komponentu koja predstavlja pozitivna ili negativna odstupanja od
ukupnih oekivanih depozita ili kredita (mjereno zbrajanjem trendovskih i sezonskih
komponenti) ovisno o snazi ili slabosti gospodarstva u tekuoj godini (Rose, 2003, str.
357-360).
2.3.2. Pristup strukture sredstava
Drugi pristup procjene potreba banke za likvidnom sredstvima je metoda strukture sredstava.
U prvom koraku depoziti banke i drugi izvori sredstva dijele se u kategorije temeljene na
njihovoj procijenjenoj vjerojatnosti da e biti povueni i pram tome izgubljeni za banku.
Depozitne i nedepozitne obveze banke moemo podijeliti u tri kategorije:
1. vrui novac pasiva depoziti i ostala pozajmljena sredstva koja su izrazito
kamatnoosjetljiva ili za koje je menadment siguran da e biti povuena tijekom
sadanjeg razdoblja;
2. ranjiva sredstva depoziti komitenata s kojim e se znaajniji dio sredstava vjerojatno
povui tijekom sadanjeg razdoblja;
3. stabilna sredstva sredstva za koje menadment misli da ne postoji vjerojatnost da e
biti povuena.
Menader koji se bavi likvidnou mora na stranu odvojiti likvidna sredstva u skladu s
izvjesnim zahtijevanim operativnim pravilom za svaki od tri gore navedena izvora sredstava.
Pr. menader moe donijeti odluku da dodijeli 95% likvidnih rezervi sredstvima u kategoriji
vrueg novca. Ove se likvidne rezerve mogu sastojati od grupe odmah utrivih depozita u
korespondentnim bankama uveane za ulaganja u dravne obveznice i dogovore o otkupu
preko kojih se poloena sredstva mogu podii za nekoliko minuta ili sati. Openito je pravilo
za ranjive depozite i nedepozitne obveze zadravanje nekog fiksnog postotka od njihovog
ukupnog iznosa, pr. 30% u likvidnom rezervama. Za stabilna sredstva banka moe odluiti da
e mali dio, moda 15%, ukupnih sredstava smjestiti u likvidne rezerve. Na taj bi nain
likvidne rezerve depozitnih i nedepozitnih obveza banke iznosile:
rezerve likvidnih obveza = 0,95*(depozitna i nedepozitna sredstva u obliku vrueg
novca - zakonska rezerva) + 0,30*(ranjiva depozitna i nedepozitna sredstva -
20

zakonska rezerva) + 0,15*(stabilna depozitna i nedepozitna sredstva - zakonska
rezerva)
U sluaju kredita banka u svakom trenutku mora biti spremna odobriti dobre kredite, to znai
ispuniti opravdane kreditne potrebe onih komitenata koji zadovoljavaju kvalitativne zahtjeve
za dobivanjem kredita od banke. Banka mora imati dovoljno likvidne rezerve na raspolaganju
jer, jednom kada je kredit odobren, komitent koji od banke pozajmljuje, potroit e sredstva
za nekoliko sati ili dana, a ta e sredstva onda otii u neku drugu banku. Meutim, banka ne
eli odbiti neki dobar kredit jer dobri komitenti koji dobiju kredit donose nove depozite i
obino su osnovni izvor prihoda banke od kamate i naknada. Dananje razmiljanje o
bankarstvu sugerira kako bi banka morala odobriti sve dobre kredite, raunajui na svoju
sposobnost pozajmljivanja likvidnih sredstva, ako je to potrebno, za pokrivanje svih potreba
za gotovinom. Ovo je poznato kao doktrina odnosa s klijentima, menadment mora teiti
odobravanju svih dobrih kredita koji se od banke zahtijevaju kako bi izgradila trajne odnose s
komitentima koji e nastaviti stvarati depozite i kredite u budunosti. Prema dananjoj
koncepciji odnosa u bankarstvu, jednom kad se komitentu proda kredit, banka moe tom
komitentu nastaviti prodavati ostale vrste bankarskih usluga, uspostavljajui
multidimenzionalni odnos koji e donijeti dodatni prihod od naknada i poveati komitentovu
ovisnost o instituciji. Ovo sugerira da menadment mora pokuati procijeniti maksimalan
mogui iznos ukupnih kredita, te da u likvidnim rezervama ili kapacitetu pozajmljivanja
posjeduje puni iznos razlike (100%) izmeu stvarnog iznosa plasiranih kredita i maksimalnog
potencijala za ukupne kredite. Kombinirajui potrebe i kreditnih i depozitnih likvidnih
sredstva, ukupna potreba banke za likvidnom sredstvima bila bi:
ukupne potrebe banke za likvidnim sredstvima = depozitne i nedepozitne potrebe
likvidnih obveza i likvidne potrebe za kreditima = 0,95*(sredstva vrueg novca -
obvezna zakonska rezerva za sredstva vrueg novca) + 0,30*(ranjiva depozitna i
nedepozitna sredstva - obvezna zakonska rezerva) + 0,15*(stabilna depozitna i
nedepozitna sredstva - obvezna zakonska rezerva) + 1,00*(potencijalna koliina
kredita - stvarna koliina odobrenih kredita)
Potrebe za likvidnim depozitima i kreditima koji ine gore opisanu jednadbu su subjektivne
procijene koje se uvelike oslanjaju na prosudbu menadmenta, njegovo iskustvo i stav prema
riziku (Rose, 2003, cit. str.360).

21

2.3.3. Pristup pokazatelja likvidnosti
Mnoge banke procjenjuju svoje potrebe za likvidnom sredstvima ne temelju iskustva i
prosjeka djelatnosti. To esto znai koritenje odreenih vodeih financijskih omjera ili
pokazatelja likvidnosti. Prema Rose (2003, cit. str.364-366) to mogu biti:
1. pokazatelj pozicije gotovine vei udio gotovine naznauje da je banka u boljoj
poziciji za rjeavanje trenutane potrebe za gotovinom;
2. pokazatelj likvidnih vrijednosnica to je vei udio dravnih vrijednosnica to pozicija
banke ima tendenciju bolje likvidnosti;
3. pokazatelj kapaciteta neto krediti i lizing ugovori/ukupna aktiva, to je u stvari
negativan pokazatelj likvidnosti, jer su krediti i ugovori o najmu esto meu
najnelikvidnijom aktivom koju banka moe posjedovati;
4. pokazatelj zaloenih vrijednosnica zaloene vrijednosnice/ukupne vrijednosnice u
posjedu, takoer negativni pokazatelj likvidnosti budui da to je vei udio zaloenih
vrijednosnica za dravne depozite to je manji broj vrijednosnica dostupan za prodaju
kada se pojave potrebe za likvidnim sredstvima;
5. pokazatelj vrueg novca odraava je li banka uravnoteila svoje pozajmice s
trita novca s poveanjem svoje aktive s trita novca koja bi se mogla na brzinu
prodati za pokrivanje obveza s trita novca;
6. pokazatelj kratkoronih investicija i osjetljiva pasiva poveanje ovog pokazatelja
pokazuje da se pojavljuje jaa likvidna pozicija banke;
7. indeks brokerskih depozita to ih banka vie posjeduje vea je vjerojatnost krize
likvidnosti;
8. pokazatelj osnovnih depozita osnovni depoziti su primarno rauni malih
denominacija lokalnih komitenata za koje se smatra da nije vjerojatno da e biti
podignuti u kratkom roku i stoga imaju manje zahtjeve za likvidnosti;
9. pokazatelj sastava depozita mjeri stabilnost financijskog temelja svake banke,
smanjenje pokazatelje sugerira veu depozitnu stabilnost stoga i manju potrebu za
likvidnim sredstvima.

22

2.4. Opa naela upravljanja financijskim rizicima
Banke su izloene itavom spektru rizika u svojem poslovanju kao to je prikazano na slici 1.
Slika 1. Spektar bankovnih rizika

Izvor: Greuning, H. van (2006), Analiza i upravljanje bankovnim rizicima, Zagrebaka kola ekonomije i
managementa, 2. izd, Zagreb, str.4
U naelu se bankovni rizici mogu podijeliti u etiri osnovne kategorije: financijski, operativni,
poslovi rizici te rizik dogaaja. Financijski rizici istovremeno obuhvaaju dvije vrste rizika:
osnovni rizici ukljuujui rizik likvidnosti, kreditne i rizik solventnosti mogu rezultirati
gubitkom za banku ako se njome primjereno ne upravlja, a pekulativni rizici, koji se
zasnivaju na financijskoj arbitrai, mogu rezultirati dobiti, ako je arbitraa uspjena, ili
gubitkom, ako je ona neuspjena. Osnovne kategorije pekulativnog rizika jesu kamatni,
devizni i cjenovni (pozicijski) rizici (Greuning, 2006, str.3-4).
Financijski rizici su predmet sloenih meupovezanosti koji mogu znaajno poveati ukupnu
sliku izloenosti banaka riziku te podrazumijevaju mogunost gubitka prihoda uslijed
financijskih transakcija (Vojak et al, 2009, str.203-211). Npr. banka koja se bavi deviznim
poslovanjem izloena je valutnom rizika, ali e takoer biti izloena dodatnom riziku
likvidnosti i kamatnom riziku ako dri otvorenu poziciju ili ako postoji neusklaenosti u
njezinoj knjizi terminskih valutnih poslova (Greuning, 2006, str.3). Kako dizajnirati
Izloenost bankovnim rizicima

Financijski
rizici
Rizik
dogaaja

Poslovni
rizici

Operativni
rizici

-unutranja
prijevara
-vanjska
prijevara
-radno pravo
i sigurnost
na radu
-oteenje
fizike
imovine

-makroeko.
politika
-financijska
infrastruktur
a
-pravna
infrastruktur
a
-zakonska
odgovornost
-rizik zemlje

-politiki
-zagaenje
-bankovne
krize
-ostali
vanjski
utjecaji

-kreditni
-likvidnosti
-trini
-valutni

23

financijski sustav na nain da izdri eksterne okove, koje interne kontrolne regulatore mora
imati takav sustav da bi izbjegao krizu pitanja su kojima se posljednjih godina u znaajnoj
mjeri bavi ekonomska znanost. Nee se pogrijeiti ako se utvrdi da je monetarnu povijest
mogue prouavati kroz povijest kriza, stoga je pravovremeno prepoznavanje rizika koji
mogu generirati bankovnu krizu od iznimne vanosti. Upravljanje rizicima je sloen i
sofisticiran bankovni posao, te je tei ako imamo u vidu da banke ubrzano ulaze u poslove
trgovanja s vrijednosnim papirima ili derivativnim instrumentima, pekulativne operacije,
bankoosiguranje i cijeli niz novih poslova koji su daleko od klasinog poimanja bankarstva.
irenje djelokruga poslovanja sve vie izlae banke novim rizicima. Preciznije, banke su
danas postale proizvoai rizika, one ih preuzimaju, transformiraju i ugrauju u svoje
proizvode i usluge. Zbog toga je pravovremeno i adekvatno upravljanje rizicima jedna od
najvanijih komparativnih prednosti koji banka moe imati (Prga, verko, 2005, str.153-162)
te da bi uspjeno upravljala svojim rizicima mora imati odgovarajue informacije o svojoj
izloenosti i dogaanjima na tritu. Sredinja tehnika analize financijskih rizika je detaljna
prosudba banke. Analiza izloenosti riziku banke ukljuuje znaajne kvalitativne imbenike i
tumai financijske pokazatelje u irokom kontekstu procjene rizika i upravljanja rizicima te
promjena ili trendova u izloenosti rizicima, zatim uinkovitosti i potpunosti unutranjih
nadzora te pravovremenosti i tonosti sustava izvjetavanja uprave kao i informatike
potpore.
Upravljanje rizicima u naelu podrazumijeva nekoliko koraka za svaku vrstu financijskog
rizika i za ukupnu sliku rizika. Ovi koraci odnose se na identifikaciju objektivne uloge ili cilja
upravljanja rizicima i/ili mjere uspjenosti poslovanja. Takoer je bitna identifikacija i
mjerenje specifine izloenosti riziku vezane uz odreenu objektivnu ulogu ukljuujui
procjenu osjetljivosti uspjenosti poslovanja na oekivane i neoekivane promjene osnovnih
imbenika. Potrebno je donijeti odluku o prihvatljivoj razini izloenosti riziku kao i odabiru i
provoenju zatite transakcija. Nadalje, potrebno je rasporediti odgovornost za razliite
vidove upravljanja rizicima, procijeni uinkovitosti procesa upravljanja rizicima i osigurati
struno i dosljedno izvravanje raspodijeljenih zadataka. Kada je to primjereno, banku je
potrebno analizirati i na razini zasebne pojedinane institucije i na konsolidiranoj osnovi,
uzimajui u obzir izloenost podreenih i ostalih vezanih poduzea u zemlji i inozemstvu.
Sveobuhvatno je gledite nuno pri procjeni banke na konsolidiranoj osnovi pogotovo kod
institucija koje posluju unutar veeg broja zakonodavnih sustava i/ili inozemnih trita.
Ovakva ira slika slui za razmatranje razliitih znaajki pojedinih financijskih rizika koji su
24

prisutni u razliitim okruenjima. Analiza izloenosti riziku banke takoer treba ukazati je li
ponaanje individualne institucije u skladu s tenjama referentne skupine (enlg. peer group)
i/ili industrijskim normama, posebice kada se razmatraju znaajna pitanja kao to su
profitabilnost, struktura bilance stanja i adekvatnost kapitala. Detaljna analiza moe ukazati
na prirodu i razloge za odreena odstupanja. Znaajna promjena slike rizika pojedine
institucije moe biti rezultat ili jedinstvenih okolnosti koje nemaju utjecaja na bankovni sektor
u cjelini ili moe biti rani znak upozorenja koji mogu slijediti i druge banke (Greuning, 2006,
str.10-11). U ovom dijelu rada naglasak je stavljen na upravljanje rizikom likvidnosti, budui
da je u hrvatskom bankarstvu, uz kreditni rizik, najraireniji rizik posebno u uvjetima
smanjene gospodarske aktivnosti i nelikvidnosti gospodarstva (Vojak et al, 2009, str.204).
Upravljanje rizikom likvidnosti predstavlja sr povjerenja u bankarski sustav jer pretpostavlja
i osigurava izvore sredstava za odravanje optimalne razine likvidnosti. To znai da je
neophodno da banka pravovremeno identificira trita sredstava, ispita njihovu prirodu i
sigurnost. Tu se obino radi o meubankarskim tritima kao znaajnom izvoru likvidnosti.
Zbog toga je bitno da se predvide mogue tekoe i trokovi pozajmljivanja sredstava na ovim
tritima za potrebe ouvanja likvidne pozicije banke. Vanost likvidnosti nadmauje razinu
pojedinane institucije jer se nedostatak likvidnosti u samo jednoj instituciji moe odraziti na
cijeli sustav. U prirodi je svake banke da transformira ronost svojih obveza (pasive) u
razliitu ronost na aktivnoj strani bilance. S obzirom na to da je krivulja prinosa obino
nagnuta prema gore, ronost aktive obino je dua od ronosti pasive. Stvarni priljevi i odljevi
sredstava ne moraju nuno odraavati ugovorene ronosti, a ipak banke moraju biti u stanju
ispunjavati odreene obveze (kao to su npr. one vezane za depozite) kod god dospijevaju.
Stoga se banka moe ponekad suoiti s neusklaenostima likvidnosti pa njezina politika
likvidnosti i upravljanja rizicima likvidnosti postaje kljunim imbenikom poslovne strategije
(Greuning, 2006, str.168). Odgovarajuom politikom likvidnosti minimizira se rizik
likvidnosti rizik koji je povezan sa svim situacijama koje mogu voditi nelikvidnosti banke
(poveanje trokova sredstava, povlaenje depozita, nemogunost plaanja u roku ostalih
obveza, nemogunost pravovremenog likvidiranja pozicije i uz prihvatljiv troak,).

25

2.4.1. Identifikacija rizika likvidnosti
Banke procese transformacije aktive provode formirajui proizvode i usluge na objema
stranama svoje bilance. Na strani aktive, one plasiraju kredite klijentima i time pojaavaju
tijekove kapitala u nacionalnoj ekonomiji. Na strani pasive, one pruaju likvidna sredstva
svojim deponentima na poziv. Iz takvih procesa nastaje rizik likvidnosti. Rizik likvidnosti je,
zajedno s kreditnim i rizikom promjene kamatne stope, osnovni oblik rizika u bankama tj.
onaj koji postoji i kod najjednostavnijih banka (verko, 2007, str.137).
Banke vrlo esto tretiraju podruje likvidnosti dosta neadekvatno i s premalo angamana.
Jedno od istraivanja pokazalo je da ak 67% risk menadera amerikih banaka smatra da
likvidnost uope nije problem u njihovim bankama, te ju stoga niti naroito ne istrauju
(verko, 2007, cit. str.139). Razlog takva stanja mogao bi biti u injenici da nedovoljna ili
neadekvatna likvidnost, u najveem broju sluajeva, ne donose probleme bankama. Ono to
bankama donosi problem najee su kreditni rizici, tj. neadekvatni kreditni plasmani te se
vanost likvidnosti oituje i jasno raspoznaje tek u kriznim situacijama. Banka sa adekvatnom
likvidnou mnogo e lake apsorbirati sve krizne situacije i okove koji mogu nastati
djelovanjem unutarnjih ili vanjskih faktora.
Likvidnost se moe promatrati s gledita pojedinanog gospodarskog subjekta i s gledita
ukupnog ekonomskog sustava. Problem likvidnosti, tj. nelikvidnosti, jedan je od
najproturjenijih problema u gospodarstvu Republike Hrvatske. Miljenja o njegovim
dimenzijama, uzrocima i moguim rjeenjima jo su otro suprotstavljena, to je posljedica
nepostojanja sustavnog istraivanja likvidnosti u Republici Hrvatskoj te teorijskih
suprotstavljenih gledita. U hrvatskoj se nelikvidnost promatra, uglavnom, kao
makroekonomska monetarna pojava. Takav pristup dovodi do paradoksa da se na realokaciju
resursa i restrukturiranje gleda kao na dugoroni, odreeni cilj, a maksimiziranje rasta na
postojeoj strukturi definira se kao dominantan kratkoroni cilj gospodarske politike (verko,
2007, str.139). Pojam likvidnosti vrlo se esto poistovjeuje sa solventnou. Valja istaknuti
da je osnovna razlika u vremenskom aspektu i u obuhvatu problematike. Dok se kod
poremeene likvidnosti radi o gospodarskom subjektu, koji ima problema u nesmetanom
pretvaranju svojih potraivanja u likvidna sredstva, dotle nesolventna poduzea imaju
problema s plaanjima svojih obveza o roku dospijea (na dui rok), to naposljetku moe
dovesti i do propasti banke. Tako npr., Jurman (1992, str.41) zakljuuje da su likvidnost i
solventnost razliite, ali meusobno povezane kategorije. Nelikvidnost tako u kratkom roku
26

ne znai i nesolventnost, ali trajnija nelikvidnost sigurno vodi u nesolventnost. Granica
izmeu nelikvidnosti i nesolventnosti esto je nevidljiva ili, to je jo gore, podlona
subjektivnim procjenama. Prema Prgi (2002, str.495-505) u malim i relativno zatvorenima
trinim gospodarstvima, poetni je indikator, koji upuuje da neto s bankom nije u redu,
nedostatak sredstava kojima bi banka podmirila tekue obveze. U takvom sluaju, orijentacija
na spasonosnu injekciju sekundarnih izvora likvidnosti s novanog trita ili iz emisijskih
kanala, znai izbjegavanje steaja. Jasno je da e takvo izbjegavanje steaja biti
kompliciranije ako trite novca i trite kapitala nisu razvijeni. Dakle, to je dominirano
trite slabije razvijeno, to je krai put od nelikvidnosti do nesolventnosti.
Rizik likvidnosti je povezan s ronom strukturom bilance banke, tj. s ronou aktive i pasive.
Najee je prosjena ponderirana (preostala) ronost aktive banke vea nego prosjena
ponderirana (preostala) ronost pasive banke. Ba zbog toga, pri prouavanju likvidnosti u
bankama valja, ponajprije, imati na umu zlatno bankarsko pravilo. Prema njemu banke se
trebaju svojim kratkoronim depozitima koristiti za kratkorone plasmane, a dugoronim
depozitima za dugorone plasmane. Taj paralelizam izmeu rokova raspoloivosti izvora i
rokova plasmana novca treba osigurati solventnost i rentabilnost banke (verko, 2007,
str.141).
Slika 2. Optimalna rona usklaenost aktive i pasive banke

Izvor: verko, I. (2007), Upravljanje nekreditnim rizicima u hrvatskim financijskim institucijama, HIBO,
Zagreb, str. 141

27

Meutim, banke u praksi obavljaju poslove rone transformacije. Veina se banka dijelom
svoje kratkorone pasive koristi za financiranje dugorone aktive (dugoronih plasmana) pa i
ima veu ponderiranu ronost aktive nego pasive. U osnovi je bitno, i za samu banku i za
cijeli financijski sustav, da takvi procesi ne uzmu prevelikog maha te eventualno dovedu do
kriza solventnosti banke, pa posredno, i ukupnog sustava. Pri prouavanju likvidnosti vrlo se
esto govori o troku likvidnosti. Meutim, ne radi se o pravim trokovima nego vie o
oportunitetnim trokovima. Radi potrebe za rezervama likvidnosti, banke ulau odreeni dio
svojih sredstva u kratkorone likvidne financijske instrumente. Najee se radi o manje
rizinim instrumentima koji u skladu s tim znaajkama obino imaju i najmanje stope prinosa.
Jasno je da tada velika pozicija rezervi likvidnosti donosi i velike oportunitetne trokove. U
tom smislu, planiranje politika likvidnosti se uvijek promatra u odnosu prema eljenoj
profitabilnosti. Oito je da su banke, zbog toga, potaknute razinu likvidnosti odravati na
niim, ali ipak dovoljnim razinama. S druge strane, zbog povezanosti prihoda i likvidnosti,
regulatori ovoj rizinosti daju vrlo veliki znaaj (verko, 2007, str.141-142).
Slika 3. Distribucija odljeva neto depozita financijske institucije (novani odljevi)

Izvor: Saunders, A., (2006.), Financijska trita i institucije: moderno vienje, Stern School of Business, New
York University, str.575
Rizik likvidnosti se moe javiti i na strani pasive i na strani aktive. Na slici 3. prikazana je
distribucija odljeva neto depozita. Pretpostavlja se da je vrhunac te distribucije na razini neto
povlaenja od 5%, ta financijska institucija s velikom vjerojatnou oekuje svakodnevno
otprilike 5% povlaenja svojih neto depozitnih sredstva. Odljev neto depozita znai da
financijska institucija ne prima dovoljno dodatnih depozita (i drugih novanih priljeva) za
pokrivanje povlaenja depozita, to znai da se strana pasive u bilanci smanjuje to se vidi i iz
tablice 2. koja ilustrira odljev neto depozita od 5% to je jednako iznosu od 5 milijuna eura.
28

Tablica 2. Utjecaj odljeva neto depozita na bilancu (u eurima)
Prije odljeva Poslije odljeva
Aktiva Pasiva Aktiva Pasiva
Novana aktiva 15 Depoziti 65 Novana aktiva 15 Depoziti 60
Nelikvidna aktiva 85 Posuena sredstva 15 Nelikvidna aktiva 85 Posuena sredstva 15
Kapital 20 Kapital 20
100 100 100 95
Izvor: izrada autorice prema primjeru iz Saunders, A., (2006.), Financijska trita i institucije: moderno vienje,
Stern School of Business, New York University, str.576
Tablica 3. Prilagodba odljevu depozita kupnjom sredstava (u eurima)
Aktiva Pasiva
Novana aktiva 15 Depoziti 60
Nelikvidna aktiva 85 Posuena sredstva 20
Kapital 20
100 100
Osim odljeva depozita probleme likvidnosti financijskoj instituciji mogu izazvati i zahtjevi za
kreditima, koji su rezultat izvrenja kreditnih obveza i drugih kreditnih linija od strane
posuivaa koji se ne mogu odmah financirati. Tablica 4. pokazuje uinak izvrenja od 5
milijuna kreditne obveze od strane posuivaa. Rezultat je da financijska institucija mora
financirati 5 milijuna dodatnih u bilanci. Izvrenje kreditne obveze posebno znai da
financijska institucija mora posuivau odmah osigurati 5 milijuna (ostala aktiva poveava
se s 85 na 90 milijuna ). To se moe obaviti upravljanjem kupljenim rezervama likvidnosti
(posudbom na tritu novca) ili pohranjenim rezervama likvidnosti (smanjenjem vika
novane aktive). To je predstavljeno u tablici 5.
Tablica 4. Utjecaj izvrenja kreditne obveze (u eurima)
Prije Poslije
100 100 105 100

29

Tablica 5. Prilagodba bilance izvrenju kreditna obveze (u eurima)
Prije Poslije
105 105 100 100
Tri su osnovna oblika rizika likvidnosti: rizik neusklaene likvidnosti nastaje zbog
neusklaenosti stavki aktive i pasive banaka; rizik pojaane likvidnosti rizik koji nastaje jer
bi banka potencijalno u budunosti mogla trebati znaajno vie iznose likvidnih sredstva i
trini rizik likvidnosti nastaje zbog potencijalne slabije likvidnosti nekog trita te tako
moe prouzroiti slabiju prodaju baninih rezervi likvidnosti (Matz, 2001, str.15).
2.4.2. Mjerenje rizika likvidnosti
Pri mjerenju rizika likvidnosti moe se koristiti nekoliko naina. Prvi nain za mjerenje
izloenosti banke riziku likvidnosti je usporedba odreenih kljunih omjera i karakteristika
bilance, kao to su krediti i depoziti, posuena sredstva prema ukupnoj aktivi, obveze davanja
kredita prema omjeru aktive, s onim bankama sline veliine i geografske lokacije. Visok
omjer kredita prema depozitima i posuenih sredstva prema ukupnoj aktivi znai da se banka
za financiranje kredita uvelike oslanja na kratkorona trita novca umjesto na osnovne
depozite. To moe znaiti probleme likvidnosti u budunosti ako je banka na granici ili blizu
svojih granica posudbe na tritima kupljenih sredstava. Isto tako, visok omjer kreditnih
obveza prema aktivi pokazuje potrebu za viim stupnjem likvidnosti za financiranje
neoekivanih skidanja tih kredita od strane klijenata. Banke visokih obveza esto se suoavaju
s veom izloenou riziku likvidnosti od banaka niskih obveza.
Drugi nain za mjerenje rizika likvidnosti je indeks likvidnosti. Indeks mjeri potencijalne
gubitke banke od iznenadnih ili ispodtrinih raspolaganja aktivom u usporedbi s iznosom
koji bi dobila po pravednoj trinoj vrijednosti uspostavljenoj pod normalnim trinim
uvjetima. to je vea razlika izmeu promptnih ispodtrinih cijena aktive (Pi) i pravednih
trinih cijena (Pi*) manje je likvidan portfelj aktive banke.

30

Definicija indeksa I je:
(1)
Izvor: Saunders, A., (2006.), Financijska trita i institucije: moderno vienje, Stern School of Business, New
York University, str.582
gdje je:
Wi = postotak svake aktive u portfelju FI
wi = 1
Pi = cijena ako FI aktivu i likvidira danas
Pi* = cijena ako FI aktivu i likvidira na kraju mjeseca
Trei nain mjerenja izloenosti riziku likvidnosti je odreivanje financijskog jaza banke.
Premda depozitori po vienju svoja sredstva mogu odmah povui, u normalnim okolnostima
to se nee dogoditi. U prosjeku, veina depozitnog novca ostaje u banci prilino dugo, esto i
dvije godine ili vie. Stoga bankari esto razmiljaju o prosjenoj depozitnoj bazi, ukljuujui
depozite po vienju, kao o osnovnom izvoru sredstava koji tijekom vremena mogu financirati
prosjeni iznos kredita banke. Financijski jaz definiramo kao razliku izmeu prosjenih
bankovnih kredita i prosjenih (osnovnih) depozita ili:
financijski jaz = prosjeni krediti prosjeni depoziti
Ako je taj financijski jaz pozitivan, banka ga mora financirati novanom i likvidnom aktivom
i/ili posudbom sredstava sa trita novca. Stoga:
financijski jaz = - likvidna aktiva + posuena sredstva
Taj odnos moemo napisati kao:
financijski jaz + likvidna aktiva = financijska obveza (posuena sredstva)
Izraena na taj nain, likvidnost i implikacije upravljanja financijskom obvezom jesu takve da
razina osnovnih depozita i kredita kao i iznos likvidne aktive odreuju potrebe banke za
posuenim ili kupovnim sredstvima
3
. to je vei likvidni jaz i koliina likvidne aktive banke,

3
Banka dri novanu i likvidnu aktivu radi pokrivanja svakodnevnih varijacija u stvarnoj razini depozita i
kredita. Meutim, na odreeni dan, saldo novane i likvidne aktive moe premaiti dnevne varijacije depozita i
kredita. Ti vikovi salda mogu se iskoristiti za financiranje financijskog jaza.
31

to je vii iznos sredstva koji banka treba posuditi na tritima novca i vea je njezina
izloenost problemima likvidnosti zbog tog odnosa (Saunders, 2006, str.583).
Bitno je razumjeti da rizik likvidnosti ovisi o situaciji, tj. da ista pozicija likvidnosti neke
banke moe biti adekvatna u jednoj situaciji, a neadekvatna u nekoj drugoj. Zbog toga banka
mora istraivati utjecaj potencijalnih stresnih situacija na svoju likvidnost. U najveem broju
sluajeva se testira nagli odlazak odreenog broja tedia. Tako, npr., banke testiraju to bi se
dogodilo kad bi deset najveih deponenata razroilo svoje depozite i povuklo sredstva iz
banke, to bi se dogodilo kad bi odreeni postotak a-vista depozita bio povuen u jednom
danu,itd. Vano je analizirati ukupne depozite najveih baninih klijenata. Velika ovisnost o
depozitima tih klijenata lo je signal o likvidnoj situaciji analizirane banke. Za formiranje
stresnih situacija banke se, takoer, koriste nekim stresnim situacijama koje su se u prolosti
dogodile ba u toj banci ili u nekoj drugoj banci koja posluje na istom tritu. U sluajevima
kriza (nagla povlaenja depozita) banka ima tri mogunosti: iskoristiti svoje rezerve
likvidnosti, prodati dio svoje slabije likvidne aktive ili proglasiti steaj. Prva i najloginija
ideja rjeavanja krize jest iskoritavanje rezervi likvidnosti. Ta se sredstva prodaju, najee
bez gubitka, te koriste za premoivanje kriznih situacija. Ako banci ponestane takvih
sredstava, drugi je logian korak prodaja slabije likvidne aktive. Veinom se radi o portfelju
kredita. U takvim se sluajevima kreditni portfelj uobiajeno prodaje uz diskont, tj. gubitke za
prodavatelja. Konani, kad se oba navedena potencijala izvora iscrpe, banka nema drugog
rjeenja nego proglasiti steaj (verko, 2007, str.145-146).

32

2.4.3. Strategije rizika likvidnosti
Kada se govori o upravljanju i strategijama svih financijskih rizika, pa tako i rizika
likvidnosti, mogu se spomenuti tri osnovna procesa, a to su postavljanje politike upravljanja
rizikom likvidnosti, postavljanje limita izloenosti riziku likvidnosti i ukupne strategije
upravljanja rizikom likvidnosti.
Politika upravljanja rizikom likvidnosti temeljni je dokument upravljanja tim rizikom kojeg
treba postaviti u svakoj banci. U toj bi politici banke trebale postaviti odreene osnovne
elemente koji se odnose na definiranje rizika likvidnosti, definiranje osnovnog pojavnog
oblika rizika likvidnosti, definiranje izvora rizinosti, definiranje osnovnih depozita,
odreivanje sustava mjerenja rizika likvidnosti, odreivanje sustava postojanja limita,
odreivanje odgovorne osobe za upravljanja, definiranje procesa upravljanja, zatim
definiranje sustava izvjeivanja o planiranim plasmanima, definiranje procesa kontrole
rizika, odreivanje sustava izvjeivanja o riziku te postavljanje planova u sluaju nastanka
kriza likvidnosti banke
4
. Tu politiku odobrava uprava banke. Njezini temelji prenose se nakon
toga top-down procesima na limite, poslovne politike organizacijskih jedinica, znaajke
proizvoda i sl.
Limiti izloenosti riziku likvidnosti najee se postavljaju za navedene mjere izloenosti:
gapove izloenosti ili omjere likvidnosti. Banka sama odluuje, sukladno svojoj poslovnoj
politici, o mjerama koje eli limitirati (verko, 2007, str.147).
Kvalitetno upravljanje rizikom likvidnosti zahtjeva pozorno upravljanje osnovnim naelom
bankovnog posredovanja posuditi na kratki rok a plasirati na dugi rok. Osim analize priljeva
i odljeva u normalnim okolnostima, od izuzetne je vanosti da banke ustanove detaljne
planove za sluaj krize likvidnosti, po principu to ako, u kojima se precizno definiraju
parametri i faze krize likvidnosti, odgovorna tijela i njihove funkcije u pojedinoj fazi krize,
kako bi se na vrijeme upozorio management o razini izloenosti riziku likvidnosti te poduzele
potrebne aktivnosti radi smanjivanja posljedica krize likvidnosti. Osnovni pristupi u
upravljanju rizikom likvidnosti koji se mogu pojaviti u razliitim modalitetima tehnika i

4
Banke vrlo esto planove u nastanku kriza likvidnosti dotiu u potpuno zasebnim politikama upravljanja
kriznim situacijama (engl. Contingency plans). U tim politikama se odreuju jasni organi te mjere kojima e se
banke suoavati s kriznim situacijama.
33

modela
5
jesu: projekcija oekivanog novanog tijeka, sposobnost pribavljanja sredstava na
tritu (struktura izvora financiranja) i odravanje rezerve visokolikvidne aktive.
a) oekivani novani tijek
Novani tijek se izraunava kao razlika izmeu novanih priljeva i odljeva za odreeno
vremensko razdoblje. Osnova za projekciju novanih priljeva jest plan oekivanih priljeva po
osnovi dospijea financijskih instrumenata sukladno ugovorenoj ronosti, te prihoda koje
banka ostvaruje po drugim osnovama. Ukoliko banka na osnovi iskustvene procjene,
sezonskog utjecaja, projekcije rasta (budet) ili drugih informacija moe definirati odreene
pretpostavke u svezi s kretanjem odreenih stavki, iste je potrebno ugraditi u projekciju
oekivanih priljeva kako bi se dobila realnija projekcija novanog toka. Ovo se posebice
odnosi na identifikaciju i analizu ugraenih ugovornih klauzula, ukljuujui odredbe o
pravima povlaenja sredstava bez prethodne najave i bez dodatne naknade, postojanje
okvirnih kreditnih linija koje banak ne smije otkazati i sl., koje je potrebno uvaiti prilikom
utvrivanja rezervi likvidnosti, te pripreme alternativnih scenarija likvidnosti, posebice
kriznih scenarija. Novani odljevi ukljuuju isplatu depozita, plaanje kamate na depozite,
plae zaposlenicima, isplatu dividende, otpis zajma, prekoraenja i ostale ve ugovorene
kreditne aktivnosti, investicije i ostale rashodovne stavke. Ovdje je mogue primijeniti isto
pravilo u vezi korekcije ugovorenih ronosti te ugraenih pretpostavki ponaanja kao i kod
novanih priljeva, posebice u vezi odljeva depozita stanovnitva. Veina depozita
stanovnitva jesu kratkorone prirode, ali postoji tendencija njihovog vezanja uz banku u
sluaju redovitih uvjeta poslovanja banke (zbog njihove nedovoljne informiranosti i dr.).
Projekcija odljeva depozita stanovnitva treba, bez obzira na ugovorenu ronost, odravati
stabilnost depozitne baze stanovnitva, pri emu je procjenu stabilnog dijela depozitne baze,
uz odreeni stupanj pouzdanosti, mogue utvrditi statistikim modelima.
b) sposobnost pribavljanja sredstva na tritu (struktura izvora financiranja)
Osnovno pravilo pri strukturiranju izvora financiranja jest odravanje diversificirane strukture
izvora s obzirom na broj razliitih izvora financiranja, zemljopisnu distribuciju, vrste
instrumenata, te strukturu ronosti. Ovime banka osigurava stabilnost ponaanja strukture

5
VaR, kao najpoznatiji suvremeni koncept za mjerenje rizika, takoer je mogue modificirati u kontekstu
mjerenja likvidnosti ('liquidity VaR' LVaR). LVaR koristi 'big-ask spresa' maru za mjerenje izloenosti
riziku likvinosti, te se moe koristiti u smislu odreivanja 'worst-case' mare. Nedostatak LVaR-a jest statistika
procjena trinog rizika jer se pretpostavlja da je portfelj banke fiksan, a trini rizik se ne uzima kao varijabla
modela.
34

izvora financiranja i sprjeava pretjeranu uestalost i koncentraciju potencijalnih odljeva u
bilo kojem razdoblju. Najkvalitetniji izvor financiranja banaka predstavljaju depoziti
(primarni izvori), posebice depoziti stanovnitva. Iako posuivanje na tritu novca kao
nadomjestak financiranju iz primarnih izvora predstavlja baninu redovnu aktivnost, jedan od
limita politike upravljanja likvidnou se redovito odnosi na ogranienje zaduivanja banke
na meubankarskom tritu (sekundarni izvori). Uvoenjem internih ogranienja
meubankovnog kreditiranja, banka prepoznaje osjetljivost planova financiranja koji se
pretjerano oslanjaju na trite novca, a koji zbog visoke informiranosti i brze reakcije
sudionika na nepovoljne informacije (banke i ostale financijske institucije) predstavljaju
najnestabilniji izvor financiranja te trebaju posluiti ponajprije za upravljanje kratkoronom
likvidnou banke (premoivanje kratkoronih nedostataka likvidnih sredstava). Takoer je
potrebno aktivnim traenjem limita i okvirnih linija kod drugih banaka osigurati mogunost
povlaenja dodatnih sredstava kao sastavnog dijela alternativnih scenarija likvidnosti,
posebice za sluaj krize likvidnosti.
c) odravanje rezerve visokolikvidne aktive
Rezerve likvidnosti predstavljaju jedan od modela za praenje izloenosti riziku likvidnosti.
Banka odrava rezervu visokolikvidnih utrivih instrumenata za potrebe upravljanja
likvidnou, odnosno u sluaju kada ne moe udovoljiti svim svojim obvezama priljevima iz
redovitog novanog tijeka te pribavljanje sredstava na tritu novca. Instrumenti koji se
odravaju kao oblici rezerve likvidnosti moraju bili vrlo likvidni i brzo unovivi tako da se, u
sluaju potrebe, mogu bez odlaganja, prodati uz minimalne trokove. Iako nije mogue
utvrditi opeprihvaeni standard za utvrivanje optimalne visine rezervi likvidnosti, obzirom
da iste uvelike ovise o individualnoj prirodi banina poslovanja, neka od najjednostavnijih
pravila upuuju da se iznos rezervi likvidnosti moe odrediti postotkom baninih kratkoronih
obveza. Kontinuirana optimizacija visine i strukture rezervi likvidnosti od izuzetne je vanosti
stoga to neuinkovitost upravljanja rezervama likvidnosti ima za posljedicu, u sluaju
dranja pretjeranih iznosa dranja likvidnosti, porast oportunitetnih trokova te smanjenje
pokazatelja profitabilnosti poslovanja, dok u sluaju podcjenjivanja rezervi, banka nedostatak
likvidnosti nadoknauje prodajom aktive koja nema znaajke brzounovive aktive, te u
pravilu prodajom ostvaruje odreeni gubitak i trajno se odrie dijela prihoda jer prodaje
aktivu koja je bila prihodonosna. Zbog razlike u strukturi i prirodi pojedinih stavki aktive i
pasive pojedinih banaka ali i financijskih trita na kojima banke posluju, ne postoje utvrena
35

pravila, omjeri i pokazatelji koji bi se mogli jednoznano koristiti kao preporueni standard
prakse upravljanja rizikom likvidnosti (Pavlovi, 2004, str.12-15).
2.4.4. Kontrola rizika likvidnosti
Liberalizacija i nestabilnost financijskih trita, poveana konkurentnost i razluivost izlau
banke novim izazovima zahtijevajui kontinuirane inovacije u nainu nadzora poslovanja
kako bi se odrala njihova konkurentnost. Praksa nadzora banaka i metode procjene koju
koriste financijski analitiari stalno se razvijaju. Ovakav je razvitak nuan djelomino kako bi
se odgovorilo na izazove inovacija i novih proizvoda, a djelomice kako bi se podrao iri
proces usklaivanja meunarodnih supervizorskih standarda i prakse koje kontinuirano
razvija Bazelski odbor za nadzor banaka. Odgovornost za odrivost bankovnih sustava i
trita redefinirana je u velikom broju drava tako da je postala partnerstvom izmeu kljunih
sudionika koji upravljaju razliitim dimenzijama financijskih rizika (Greuning, 2006, str.8-9).
Kontrola izloenosti riziku likvidnosti obavlja se po top-down naelu. Podaci o
izloenostima vode se najee za potrebe riznice, koja upravlja rizikom likvidnosti. Najbolje
je strategija da se ta izloenost (gapovima i omjerima likvidnosti) ne rauna u riznici, ve u
raunovodstvenom organizacijskom dijelu. Riznica, na temelju tih podataka, svakodnevno
upravlja likvidnou te, sukladno tome, donosi svakodnevne odluke koje utjeu na rezerve
likvidnosti (vrko, 2007,str.150). Ovaj pristup potvruje da je kvaliteta upravljanja bankom, s
naglaskom na proces upravljanja i nadzora rizika, kljuna za odravanje sigurnosti i
stabilnosti kako na razini pojedine banke, tako i na razini bankovnog sustava u cjelini
(Greuning, 2006, str.5).

36

3. Strategije upravljanja likvidnosti i regulatorne mjere
U svakodnevnom poslovanju upravljanje likvidnosti obino se postie putem upravljanja
aktive odreene banke. Srednjorono se likvidnou upravlja i kroz upravljanje strukturom
pasive odreene banke. Odreena likvidnosna pozicija neke banke moe varirati od
primjerene do neprimjerene, te prema oekivanoj potranji za sredstvima u odreenom
trenutku. Sud o primjerenosti likvidne pozicije zahtijeva analizu prijanjih potreba neke banke
za financiranjem, njezine tekue likvidnosne pozicije te njezinih oekivanih buduih potreba
za financiranjem, mogunostima koje su joj na raspolaganju za smanjenje potreba za
financiranjem ili privlaenja dodatnih sredstava kao i njezinim izvorima financiranja. Izvor
likvidnih i lako utrivih sredstava, koje bi banka morala odravati, ovisi o stabilnosti njezine
depozitne strukture i potencijalu za brzi rast kreditnog portfelja. Openito govorei, ako se
depoziti uglavnom sastoje od malih, stabilnih rauna, banci e trebati razmjerno niska
likvidnost. Mnogo je via likvidnosna pozicija obino potrebna kada se znatni dio kreditnog
portfelja sastoji od veih dugoronih zajmova ili kada banka ima razmjerno visoku
koncentraciju depozita. Mogue su i situacije u kojima banka mora poveati svoju
likvidnosnu poziciju npr. kada su na strani aktive preuzete velike obveze, a banka oekuje da
e klijent u kratkom roku zapoeti s koritenjem tih sredstava. Politika upravljanja
likvidnou neke banke u pravilu obuhvaa tijela odluivanja, pristup prema operacijama
financiranja i likvidnosti, niz ogranienja izloenosti riziku likvidnosti kao i niza postupaka za
planiranje likvidnosti u razliitim situacijama. Banke koje naglaavaju vanost likvidnosti
obino institucionaliziraju strukturu za upravljanje rizikom likvidnosti u Odbor za upravljanje
aktivom i pasivom (ALCO) i u konanu odgovornost za utvrivanje politike te donoenje
odluka o likvidnosti dodjeljuju najviem menadmentu banke. Strategija banke za operacije
financiranja i likvidnosti, koju bi trebala odobriti uprava, odreuje posebnu politiku za
pojedine vidove upravljanja rizicima kao to su ciljanja struktura pasive, koritenje pojedinih
financijskih instrumenata ili utvrivanje cijena depozita. Potreba za gotovinskom likvidnosti
obino se utvruje sastavljanjem ljestvice ronosti koja ukljuuje oekivanje priljeve i odljeve
u odreenim vremenskim razdobljima. Razlika izmeu priljeva i odljeva u svakom pojedinom
razdoblju predstavlja polaznu toku iz koje se moe mjeriti budui viak ili manjak likvidnosti
neke banke u odreeno vrijeme. Nakon to se utvrde potrebe likvidnosti, banka mora odluiti
kako ih zadovoljiti. Upravljanje likvidnosti vezano je za potrebu neto financiranja. U naelu,
banka moe svoju likvidnost poveati upravljanjem aktivom, pasivom ili kombinacijom
jednog i drugog. U praksi banka moe svoje potrebe likvidnosti zadovoljiti raspolaganjem
37

visokolikvidnom sredstvima iz trgovakog portfelja ili sredstvima koja su gotovo likvidna, ili
prodajom manje likvidnih sredstava kao to su viak imovine ili drugih ulaganja. Kod pasive
to se moe postii poveanjem kratkoronih pozajmica i/ili kratkoronih obveza po
depozitima, poveanjem ronosti obveza ili u konanici poveanjem kapitala. Tradicionalno
su banke zadovoljavale svoje potrebe likvidnosti manipuliranjem strukture svoje aktive.
Mnoge banke, posebno one manje, obino imaju mali utjecaj na ukupnu veliinu svojih
obveza. Njihova likvidna sredstva im omoguuju da odgovore na nestabilnosti u razini
depozita te da zadovolje poveanu potranju za kreditima. Banke koje se za odravanje
likvidnosti oslanjaju iskljuivo na upravljanje aktivom u sluaju se pomaka u preferencijama
klijenata za aktivom i pasivom usredotouju na usklaivanje cijene i raspoloivosti kredita te
na razinu likvidnih sredstava kojima raspolau. Likvidnost aktive, ili koliko su utriva
sredstva neke banke i vremenski i to se tie cijene, sredinje je pitanje upravljanja aktivom i
pasivom. Da bi makimizirao profitabilnost, menadment banke mora ponderirati puni povrat
na likvidna sredstva (prinos i osigurana vrijednost) u odnosu na vii povrat vezan za manje
likvidna sredstva. U veini sluajeva likvidna se sredstva odravaju samo kao rezerva
likvidnosti kojom se banke mogu koristiti ukoliko bi bile suoene s problemima financiranja i
ako trebaju isplatiti deponente. Inae banke preferiraju investirati u aktivu s viim prinosom.
Prihodi koji proizlaze iz aktive s viim prinosom mogu se ipak neutralizirati prisilnom
prodajom koja moe biti nametnuta nepovoljnim nestabilnostima bilance. S razvojem
meubankarskog (novanog) trita broj banaka koje se oslanjaju iskljuivo na manipuliranje
strukturom aktive naglo se smanjuje. esto uslijed ciklikih, sezonskih ili drugih imbenika
ukupni zajmovi i depoziti mogu se kretati u suprotnom smjeru to rezultira veom potranjom
za zajmovima od raspoloivih depozitnih sredstva. Banka koja se oslanja na upravljanje
aktivom trebala bi ograniiti rast zajmova na razinu koju moe podravati raspoloivim
depozitnim sredstvima. Alternativa je da se potrebe likvidnosti zadovolje preko izvora pasive
kao to su trita novca. Upravljanje pasivom moe zamijeniti likvidnost aktive, a moe
sluiti i kao alternativni izvor likvidnosti kada je aktiva raspoloiva (Greuning,2006, str. 169-
170). U ocjeni i izboru optimalnog naina upravljanja likvidnou banke menedment treba
voditi rauna o vie imbenika:
1. Veliina potrebe za dodatnim novanim sredstvima - nakon to banka utvrdi svotu
potrebnih likvidnih sredstava suoena je s odgovarajuim ogranienjima. Pr. lombardni kredit
HNB-a moe koristiti sukladno uvjetima koje u pojedinim razdobljima odredi HNB, dok se
kratkoroni kredit za likvidnost HNB-a moe koristiti do visine prenesenih kolaterala.
38

Meubankovne pozajmice za likvidnost odobravaju se do visine limita kojeg banka vjerovnik
povremeno utvruje za banku zajmotraitelja, odnosno do limita zemlje
6
. Dakle, nema
neogranienog posuivanja sredstava za likvidnost.
2. Trajanje potrebe za dodatnim sredstvima - kratkotrajne potrebe za dodatnim novanim
sredstvima ili premoivanje likvidnosti do novog priljeva sredstava mogu se rijeiti
meubankovnim pozajmicama, uzimanjem lombardnog kredita od HNB-a, repo poslovima, a
trajnije potrebe prodajom brzo unovive aktive i sl.
3. Hitnost potrebe za likvidnim sredstvima - meubankovna pozajmica i lombardni kredit u
praksi se realiziraju u istom danu, a za araniranje kredita s rokom povrata od nekoliko
mjeseci i vie potrebna je prethodna analiza, ugovaranje posla, osiguranje pokria, odnosno
povrata kredita itd., to traje due.
4. Pristup tritu - ugledna banka dobit e meubankovnu pozajmicu u svakom trenutku
temeljem usmenog dogovora, dok e se ugovor potpisati naknadno. Banke dobrog ugleda
rado pomau jedna drugoj i na taj nain uspostavljaju i odravaju povjerenje i dobre poslovne
odnose, a pritom zarauju na kamati na pozajmljena sredstva. Banka slabijeg ugleda nema
uvijek brzi pristup tritu, makar ponudila i visoku kamatu na traenu pozajmicu, a nailazi i
na suzdranost pozajmljivaa.
5. Trokovi pribavljanja dodatnih sredstava - sredstva za likvidnost nisu jeftina. Kamatna
stopa na tritu novca formira se temeljem ponude i potranje, a kamatna stopa na lombardni
kredit odlukom HNB-a. Radi visokih trokova pribavljanja dodatnih novanih sredstava
vrijeme premoenja likvidnosti banka e svesti na minimalno potrebno, svjesna da treba
platiti veu cijenu kao kompenzaciju za tetu koju bi izazvala nelikvidnost.
6. Oekivane promjene kamatnih stropa - ukoliko banka oekuje rast kamatnih stopa na
posuena likvidna sredstva, preferirat e prodaju brzo unovive aktive ukamaenu uz fiksnu
kamatnu stopu radi sprjeavanja dodatnih rashoda, a ukoliko oekuje smanjenje kamatnih
stopa rae e se zaduiti kako bi ouvala visinu i strukturu svoje aktive kao i prinose koje
ostvaruje.

6
U javnosti se ne objavljuju ali se u praksi utvruju i primjenjuju ogranienja u poslovanju jedne banke
prema drugoj kao i ogranienje ukupnih plasmana pojedine banke prema nekoj zemlji.
39

7. Monetarna politika sredinje banke - u svakoj zemlji sredinja banka prati likvidnost
bankovnog sustava i utvruje naine i uvjete moguih intervencija za rjeavanje nelikvidnosti
u pojedinoj banci i bankovnom sustavu kao cjelini.
8. Propisi kojima se regulira bankovno poslovanje - Zakonom o bankama utvrena je obveza
planiranja i upravljanja likvidnou u pojedinoj banci, a monetarnom politikom utvreni su
naini regulacije likvidnosti bankovnog sustava. Propisima se mogu regulirati (dozvoliti ili
zabraniti) neki segmenti operativnog upravljanja likvidnou kao primjerice: odobravanje
kredita sredinje banke za isplatu tednih uloga graanima, s tim da se kredit koristi i vraa iz
prvog priljeva unutar dana, koritenje obvezne priuve za podizanje gotovine ukoliko banka
nema dovoljno novanih sredstava na iro raunu, koritenje obvezne priuve za povrat
prekononih meubankovnih pozajmica uz obvezu vraanja sredstava u obveznu priuvu iz
prvog priljeva tijekom dana itd. (Jurman, 2003, str.34-36).
Postojanje razliitih valuta takoer poveava sloenost upravljanja likvidnou, posebno kada
domaa valuta nije stabilno konvertibilna. Banka moe imati potekoa u prikupljanju
sredstava ili prodaji aktive u stranoj valuti u sluaju potekoa na tritu ili promjena u
nacionalnoj novanoj ili deviznoj politici. U naelu bi banka trebala raspolagati sustavom
upravljanja tj. mjerenja, praenja i nadzora svoje likvidnosne pozicije u svim glavnim
valutama s kojima posluje. Osim procjene svojih ukupnih potreba likvidnosti takoer bi
trebala izvriti posebnu analizu svoje strategije likvidnosti po svakoj pojedinoj valuti. Kljune
odluke u upravljanju likvidnou u pojedinim valutama temelje se na strukturi takvog
upravljanja, na tome tko je odgovoran za likvidnost i rizik likvidnosti u svakoj valuti i unutar
kojih parametara. Banka koja posluje sa stranim valutama, a nema podrunica u inozemstvu
obino poduzima mjere upravljanja likvidnosti stranih valuta u svom glavnom sjeditu.
Uobiajeni model za banku koja ima urede u inozemstvu je da se utvrivanje politike i
ukupno usklaivanje i nadzor vre u glavnom sjeditu, ali se odgovornost za likvidnost u
pojedinim glavnim valutama prenosi u podrunicu u dravi koja dotinu valutu emitira.
Likvidnosna strategija svake pojedine valute ili na koji e se tono nain zadovoljiti potrebe
financiranja u dotinoj valuti trebalo bi biti sredinja zadaa banke. Banka mora takoer
razviti jednu priuvnu strategiju likvidnosti za sluaj da njezin uobiajeni pristup financiranju
likvidnosti bude poremeen. Ovisno o opsegu njezinog deviznog poslovanja i portfelja u
svakoj pojedinoj valuti, banka moe odrediti jednu priuvnu strategiju likvidnosti za sve
valute ili moe napraviti posebni plan za nepredviene situacije za svaku od njih (Greuning,
2006, str.171-172). Isto tako, postojanje, funkcionalnost i odrivost meubankarskog trita
40

znaajno utjee na procese upravljanja imovinom i obvezama. Na meubankarskom tritu se
odvija susret ponude i potranje za novcem i kratkoronim sredstvima izmeu komercijalnih
banaka s jedne strane i komercijalnih banaka ili sredinje banke s druge strane.
Meubankarsko trite treba biti stabilno jer predstavlja kanal za prijenos bankovne
likvidnosti. Uinkovitost upravljanja bankama i funkcionalnost cijelog bankarskog sustava je
nezamislivo bez stabilnosti i meubankarskog trita (Kundid, Ercegovac, 2011, str.48-54).
Jedna od kljunih uloga meubankarskog trita je i pristup kratkoronoj likvidnosti sustava
te omoguavanje procesa posuivanja i zaduivanja koji pridonose oblikovanju rizinog
profila i profitabilnosti banke. Meubankarsko trite je izvor kreditnog potencijala poslovnih
banaka i likvidnosti financijskog sustava. Razvoj modernog meubankarskog trita zahtjeva
analizu razvoja banaka kako bi pokuao zatititi banke od sveprisutnih rizika u njihovom
poslovanju (Kundid et al, 2009, str.197-206). Politika cijena kao kljuni dio politike kamatnih
stopa ovisi o odnosima na meubankarskom tritu. Banke kao financijske institucije ele
predvidjeti rast ili pad kamatnih stopa kako bi iskoristile takve trendove u njihovim
kretanjima te ostvarile vee prihode od kreditnih plasmana. Posebna pozornost treba biti
usmjerena na shvaanje uzajamne povezanosti rizika kamatne stope, kreditnog rizika i rizika
likvidnosti u bankarskom poslovanju. Porast kamatnih stopa u okruenju znai za korisnike
kredita banke veu vjerojatnost njihova nepodmirenja obronih obveza prema banci. Problemi
u otplati zbog rasta kamatnih stopa mogu se pojaviti u obliku rasta visine anuiteta koji
zajmotraitelj mora platiti ili zbog poveanih trokova koji smanjuju zaradu zajmotraitelja iz
koje otplauje kredit. Rije je o postojanju utjecaja kamatnog rizika na izraeniji kreditni
rizik. Banka bez stabilnih izvora sredstava teko moe podnijeti pritisak rasta kamatne stope
na svoju zaradu jer ovisi o meubankarskom tritu, za razliku od onih banaka koje ih imaju
ili imaju pristup novanom ili tritu financijskih izvedenica, derivata (ivko, 2006, str.199-
214). Za vrijeme krize poremeaji na meubankarskom tritu se prenose na domae
financijske sustave te imaju negativne uinke na gospodarstvo.
U sloenim i dinaminim gospodarskim kretanjima banka je u sreditu jednog od
najznaajnijih privrednih procesa, procesa neprekidnog formiranja i upotrebe kapitala. U
stalnom priljevu i odljevu novanih sredstava banka postaje regulator, dirigent novanih
tijekova i o njezinoj pravilnoj poslovnoj politici zavisi hoe li ti tijekovi biti usklaeni i realni.
Ta bitna i znaajna uloga banke u krunom tijeku proizvodnog kapitala stvorila je od banaka
specifine javne institucije ije je poslovanje posebno regulirano institucionalnim uvjetima
usmjerenim uspjenom i likvidnom poslovanju. Izvor svake bankovne regulative poiva na
razlikama u ciljevima izmeu banaka i dravnih regulatornih tijela. Osnovni cilj poslovanja
41

banka je, prije svega, profit. Preuzimajui na sebe rizik, zbog profitabilnosti, banke stvaraju
ukupni sustavni rizik. On nastaje zbog meusobne povezanosti banaka, koje meusobno
uzajmljuju likvidna sredstva. Financijske tekoe jedne banke na taj nain mogu
prouzrokovati tekoe i za ukupni bankovni sustav. Minimiziranje takvog sustavnog rizika je
osnovni zadatak regulatora. U osnovi bankovni regulatori imaju nekoliko vanih ciljeva:
poveanje sigurnosti bankovnog sustava, izjednaavanje uvjeta poslovanja za sve banke te
promoviranje transparentnosti poslovanja banka i kontrole regulatora. Zadatak je bankovne
regulative pruiti javnosti osjeaj povjerenja u bankovni sustav, sprijeiti banke u
preuzimanju prevelikih rizika, osigurati konkuriranje na tritu i sprijeiti stvaranje monopola,
podrati stabilan razvitak i sl. Bankovna regulativa ostvaruje sigurnost ukupnog sustava kroz
sustav reguliranja i limitiranja baninih izloenosti riziku. Regulatori nastoje u tom smislu
povezati banine izloenosti rizicima te njihov kapital. Kapital ima zatitnu funkciju, jer u
sluaju gubitka slui za plaanje tih gubitaka i zatitu budunosti banke. Dakle, bankovna
regulativa postoji da bi sprijeila mogunost nastajanja bankovnih kriza. Regulativa ima
vaan utjecaj na upravljanje rizicima. Dok je na poetku razvoja vrlo vjerojatno bila kljuni
faktor upravljanja rizicima, u modernom bankarstvu ona postavlja ogranienja i formate koji
inspiriraju prakse i modele upravljanja rizicima, te na taj nain potie razvoj internih modela i
praksi za upravljanje rizicima. Reguliranje bankovnih kriza staro je gotovo kao i samo
bankarstvo. U svojim poecima regulatorna praksa bila je vie konzervativna tj. pasivna i
kontrolna. Bili su postavljeni minimalni standardi koje su svi sudionici financijskih trita bili
duni potovati. Osim toga, takva je regulativa bila vie orijentirana na limitiranje izloenosti
te na mjere u sluaju krenja limita. Ona je bila na snazi do 80-ih godina prolog stoljea,
kada je kroz financijsku krizu u SAD-u dokazala svoju neuinkovitost (verko, 2007, str.57-
58).
3.1. Upravljanje aktivom
Banke nisu oduvijek imale integrirani pogled na svoju aktivu i pasivu. U veem dijelu
povijesti bankarstva bankari su gledali na izvore svojih sredstava, obveze i kapital, kao na
neto zajameno. Prema tom pogledu upravljanja aktivom (imovinom) smatralo se da su
koliinu i vrste depozita koje banka ima te iznos ostalih posuenih sredstava koja je banka
mogla privui veinom odredili njezini komitenti. Na taj je nain javnost odreivala relativnu
koliinu depozita na temelju kojih se mogu izdavati ekovi, tedni rauni i ostali izvori
sredstva dostupni bankama. Kljuno podruje donoenja odluka uprave banke nisu bili
depoziti i ostala posuena sredstva nego aktiva. Bankari su mogli imati kontrolu samo nad
42

alokacijom sredstava koji ulaze u banku odluujui tko e dobiti nedostatne koliine
raspoloivih kredita i koji e biti uvjeti odobravanja (Rose, 2003, str.208). Dakle, najstariji
pristup za ostvarenje potreba za likvidnim sredstvima neke banke je poznat kao upravljanje
likvidnou pomou aktive banke. U svom najjednostavnijem obliku, ova strategija trai
skladitenje likvidnih sredstava u vidu likvidne aktive najvie u gotovini i utrivim
vrijednosnicama. Kada su likvidna sredstva potrebna, odabrana se aktiva prodaje za gotovinu
sve dok se ne ispuni potranja banke. Ta strategija upravljanja likvidnou esto se naziva
konverzija aktive jer se nabavljaju likvidna sredstva konverzijom negotovinske aktive u
gotovinu. Likvidna aktiva mora imati tri karakteristike:
1. likvidna aktiva mora imati spremno trite tako da se moe pretvoriti u gotovinu bez
zastoja;
2. mora imati razumnu stabilnu cijenu tako da je, bez obzira na to kako se brzo mora
prodati i bez obzira na to kolika je veliina prodaje, trite dovoljno veliko da upije
prodaju bez znatnog pada cijena;
3. mora biti reverzibilno, tako da prodavatelj moe vratiti svoju originalnu investiciju
(glavnicu) uz mali rizik od gubitka (Rose, 2003, str.352).
Ulaganje novanih sredstava u raznovrsne kreditne i nekreditne plasmane, odnosno druga
potraivanja i ponovna naplata i pretvaranje u novana sredstva treba kontinuirano tei u
skladu s planiranim tokom. Aktiva banke prema uvjetima i brzini njihove transformacije u
gotovinu se moe grupirati u slijedee oblike: primarne rezerve likvidnosti, sekundarne
rezerve likvidnosti, tercijarne rezerve likvidnosti. Primane rezerve likvidnosti banke ine
gotovina, depoziti kod sredinje banke i depoziti po vienju kod drugih banaka. Visoke
primarne rezerve predstavljaju garanciju odravanja likvidnosti banke, budui da su one
neiskoriteni dio kreditnog potencijala banke. Zbog toga, ove rezerve za banku predstavljaju
tzv. oportunitetni troak jer predstavljaju neiskoriteni kreditni potencijal banke. Putem
primarne likvidnosti banka u roku izmiruje dospjele obaveze, izvrava naloge svojih klijenata
i nesmetano vri svoju kreditnu aktivnost. Sekundarne rezerve likvidnosti obuhvaaju
primarnu likvidnost i sve dopunske izvore likvidnosti sa kojima se veoma brzo moe poveati
likvidnost sredstava banke na njenom raunu kod sredinje banke. Tercijarne rezerve
likvidnosti obuhvaaju sve oblike pribavljanja likvidnih novanih sredstava banke, putem
kojih se sporije transformira odreeni oblik aktive u gotovinu. Banke koje ne mogu odravati
svoju likvidnost na osnovu primarnih i sekundarnih rezervi koriste kod korespondentnih
banaka ili kod sredinje banke kredite za likvidnost. Karakteristika ovih kredita je u kratkom
43

roku koritenja i relativno visokim kamatnim stopama. Zbog toga, njihovo esto koritenje
naruava ugled poslovne banke. Krediti za likvidnost predstavljaju posljednji nivo obrane
likvidnosti poslovne banke (Jurman, 2003, str.25). Meu najpopularnijom likvidnom aktivom
neke banke su trezorski zapisi vlade direktne obveze vlade izdane uz popust i otkupive po
nominalnoj vrijednosti kada dou do dospijea, imaju originalna dospijea od 3, 6 i 12
mjeseci; krediti iz saveznih sredstva krediti iz rezervi banke uz kratkorona (esto
prekonona) dospijea; likvidne vrijednosnice uz dogovor o reotkupu koritenje visoko
kvalitetnih vrijednosnica kao zaloga za osiguranje kredita od dilera i drugih institucija koje
nekomu pozajmljuju sredstva; depoziti koji se dre u drugim bankama ti meubankarski
depoziti mogu se pozajmiti nekome ili od nekoga u samo jednoj minuti preko telefona;
lokalne obveznice i zadunice dunike vrijednosnice koje izdaju dravne ili lokalne vlasti
ije se dospijee protee od nekoliko dana do nekoliko godina; vrijednosnice saveznih
agencija kratkoroni i dugoroni duniki instrumenti koje prodaju federalno sponzorirane
agencije kao to je FNMA (Fannie Mae); bankovni akcepti likvidni zahtjevi protiv banke
koji se javljaju preko kredita dodijeljenih komitentima, obino dolaze na naplatu za est
mjeseci; komercijalni zapis kratkorono dugovanje izdano od strane velikih korporacija koje
imaju odlian kreditni rejting te eurovalutni krediti depozitne pozajmice prihvaene od
banaka i njihovih poslovnica lociranih izvan zemlje u kojoj je valuta kredita domaa valuta, a
koji se proteu od nekoliko dana do nekoliko mjeseci. Iako banaka moe ojaati svoju
poziciju likvidnosti posjedovanjem vee koliine likvidne aktive, to ne znai da e nepobitno
biti likvidna institucija, budui da na poziciju likvidnosti neke banke takoer utjee potranja
za likvidnim sredstvima koja se kreu u nepovoljnom smjeru za banku. Banka je likvidna
samo onda kada ima pristup, uz razumne trokove, likvidnim sredstvima u tono potrebnim
koliinama i tono na vrijeme kada su joj ta sredstva potrebna. Strategija upravljanja
likvidnou pomou aktive banke koristi se veinom u manjim bankama koje smatraju da je
to manje rizian pristup upravljanju likvidnou nego oslanjanje na pozajmljena sredstva.
Mala banka koja nema velik ugled i kreditnu sposobnost treba drati primjeren iznos
sredstava na iro raunu i u blagajni, dio sredstava u kratkoronim meubankovnim
pozajmicama, a dio sredstava uloiti u likvidne ili brzo unovive vrijednosne papire koji
donose manji prinos od ulaganja u kreditne plasmane (Rose, 2003, str.353). Kao neke
karakteristike malih banaka mogu se navesti zainteresiranost za kreditiranje malih poduzea i
obrtnika, razmatranje lokalnih informacija za donoenje odluka, ui spektar proizvoda,
pruaju tradicionalne bankarske usluge, organizacija im je jednostavnija te imaju ue i
jednostavnije upravljanje rizicima. Uglavnom su lokalnog ili regionalnog karaktera, vrsto
44

povezane sa sredinom u kojoj djeluju. Njihova glavna prednost je fleksibilnost, s obzirom da
u odnosu na velike banke imaju znatno manji broj klijenata te e sukladno tome ee izlaziti
u susret. Takoer, esto mijenjaju svoju ponudu prilagoavajui je postojeim klijentima i
ujedno pokuavajui privui nove klijente. Zadnjih par godina veina hrvatskih manjih
banaka je uvela elektroniko poslovanje za klijente, modernizirala svoje web stranice i
proirila druge aspekte poslovanja. Odreena mana moe biti manji kapital, tako da moraju
puno paljivije birati svoje plasmane. Zahvaljujui upravo toj injenici, esto nude vee
kamate na tednju od velikih banaka. Male banke imaju vei udjel kredita u ukupnoj aktivi,
orijentirane na prikupljanje depozita i plasiranje kredita, a imaju i vee administrativne
trokove (Sever, 2009, str.22, 46-48). Sposobnost malih banaka da opstanu moe ovisiti o
njihovoj spremnosti na meusobnu suradnju i suradnju s velikim bankama, bilo da omogue
klijentima usluge koje manje banke same ne mogu pruiti, financiranjem veih projekata
putem sindiciranih kredita ili drugih sporazuma o suradnji, bilo stvaranjem potrebne
uobiajene infrastrukture (Kraft et al., 2001, str.9-10). Meutim, pretvaranje aktive nije nita
jeftiniji pristup upravljanja likvidnou. Prije svega, prodaja aktive znai da banka gubi
buduu zaradu koju bi ova aktiva mogla stvoriti ukoliko se ne proda. Odatle postoji
oportunitetni troak skladitenja likvidnih sredstava u aktivu kad se ta aktiva mora prodati.
Veina prodaja sredstva takoer ukljuuje transakcijske trokove (provizije) koji se isplauju
brokerima vrijednosnica. Osim toga, aktiva o kojoj je rije moda e se morati prodati na
trite koje proivljava smanjenje cijena, izlaui banku riziku znaajnih gubitaka kapitala.
Menadment mora voditi rauna o tome da se ona aktiva koja ima najmanju potencijalnu
dobit prodaje prva, kako bi se minimizirali oportunitetni trokovi zbog odricanja budue
zarade. Prodaja aktive kako bi se prikupila likvidna sredstva takoer ima tendenciju slabljenja
izgleda bilance neke banke, jer je prodana aktiva esto u obliku nisko rizinih dravnih
vrijednosnica koje daju impresiju da je banka financijski jaka. Napokon, likvidna aktiva
openiti nosi najnie stope povrata od svih stavaka aktive. Bankari koji mnogo investiraju u
likvidnu aktivu moraju odustati od viih povrata na drugu aktivu koju bi eljeli i mogli
nabaviti ukoliko ne bi trebali biti tako dobro pripremljeni sa zahtjevima za likvidnou (Rose,
2003, str.352-353).

45

3.2. Upravljanje pasivom
Drastine promjene u upravljanju aktivom i pasivom najavljene su 1960-ih i 1970-ih godina.
Suoeni sa sve veim kamatnim stopama i sve intenzivnijom konkurencijom u prikupljanju
sredstava, bankari su poeli posveivati veu pozornost otvaranju novih izvora sredstava i
nadziranju miksa i trokova svojih depozitnih i nedepozitnih obveza. Ta nova strategija
nazvana je upravljanje pasivom i glavni cilj je bio jednostavno stei kontrolu nad izvorima
sredstava banke. Kljuni pokreta kontrole bila je cijena kamatna stopa i ostali uvjeti koje je
banka mogla ponuditi na depozite i posuena sredstva kako bi postigla odreenu koliinu,
miks i eljene trokove. Banka suoena za velikom potranjom za kreditima koja je
premaivala njezina raspoloiva sredstva jednostavno je mogla podii pasivnu stopu na svoje
depozite i posudbu sa trita novca u odnosu na svoje konkurente i sredstva bi poela
pritjecati. S druge strane banka koja je obilovala sredstvima, ali je imala samo nekoliko
profitabilnih komitenata kojima je mogla plasirati ta sredstva, imala je opciju ne-mijenjanja
svoje ponudbene stope ili ak smanjivanja, ostavljajui konkurentima mogunost bolje
ponude za sredstva koja su bila raspoloiva na tritu (Rose, 2003, str.209). Ova strategija u
svojem najjednostavnijem obliku trai pozajmljivanje dostatne koliine odmah utrivih
sredstava za pokrivanje cjelokupne predviene potranje za likvidnim sredstvima.
Pozajmljivanje likvidnih sredstava ima brojne prednosti. Banka moe odluiti da e pozajmiti
sredstva kada su joj ona zaista potreban, za razliku od skladitenja likvidnih sredstava u aktivu
gdje u svako doba mora imati skladite za barem odreene koliine likvidne aktive,
smanjujui potencijalni povrat sredstava u banku budui da likvidna aktiva ima obino vrlo
nisku dobit. Zatim, isto tako, koritenje pozajmljenih sredstava omoguava banci zadravanje
nepromijenjenog obujma i kompoziciju portfelja aktive, ukoliko je ona zadovoljna aktivom
koju trenutano posjeduje. Za razliku od toga, prodaja aktive da bi se dobila likvidna
sredstava smanjuje veliinu banke, jer se njezina ukupna aktiva smanjuje. Upravljanje
pasivom ima svoju vlastitu kontrolnu polugu kamatnu stopu koja se nudi za pozajmljivanje
sredstava. Ako banka koja pozajmljuje sredstva treba jo sredstava, ona samo podigne svoju
ponudbenu stopu sve dok dostatna koliina sredstava ne ue u banku. to je manje sredstava
potrebno, to je i ponudbena stopa manja. Glavni izvori pozajmljenih likvidnih sredstava za
banke ukljuuju pozajmice federalnih sredstava rezerve banaka i drugih institucija na tritu
novca koje pozajmljuju sredstva kojima postoji trenutani pristup; prodaju likvidnih,
niskorizinih vrijednosnica uz dogovor o reotkupu bankama i drugim institucijama koje imaju
trenutani viak sredstava, reotkup openito nosi fiksnu kamatnu stopu i dospijee, iako se
46

prolongira sve dok subjekt koji je taj novac nekome ili od nekoga pozajmio ne poniti kredit;
velike prenosive certifikate o depozitu koje se izdaju velikim korporacijama, vladinim
jedinicama te bogatim pojedincima za razdoblja od nekoliko dana do nekoliko mjeseci po
kamatnim stopama dogovorenim izmeu banke izdavaa i njezinih komitenata; izdanja
eurovalutnih depozita multinacionalnim bankama i drugim korporacijama po kamatnim
stopama odreenim ponudom i potranjom ovih kratkoronih meunarodnih depozita te
rezervna sredstva namijenjena pozajmljivanju sredinje banke koja su obino dostupna za
nekoliko minuta uz uvjet da banka posjeduje neku vrstu pologa (obino dravne
vrijednosnice) i potpisano odobrenje o pozajmljivanju u spisima sredinje banke i veina tih
pozajmljenih sredstava pokriva samo nekoliko dana. Tehnike upravljanja likvidnou najvie
se koriste u najveim bankama koje esto pozajmljuju gotovo 100% svojih likvidnih potreba.
Velika banka, koja ima ugled i kreditnu sposobnost i uiva povjerenje raspoloiva novana
sredstva maksimalno e ulagati u kreditne plasmane klijentima ne samo radi maksimiziranja
prinosa, ve i raunajui da e zajmotraitelji kojima odobri kredite koristiti i druge usluge,
podravati depozite i biti trajno vezani uz banku. Dakle, velika banka e podravati visinu i
strukturu svoje aktive u skladu sa svojim planovima i potrebama klijenata, a eventualne
nedostatke novanih sredstava povremeno i onda kada joj sredstva zaista i trebaju, pribavit e
kreditnim zaduivanjem, izdavanjem vlastitih vrijednosnih papira ili na drugi za nju u tom
momentu najpovoljniji nain (Rose, 2003, str.354-355). Karakteristike velikih banaka
ogledaju se u boljem percipiranju tehnolokih promjena (bankomati, internet bankarstvo),
pristupu jeftinijim izvorima financiranja, boljoj diverzifikaciji rizika, irem spektru klijenata u
razliitim granama, koritenju derivativnih proizvoda, irem i uinkovitijem upravljanju
rizicima, zatim boljoj prilagoenosti regulacijskim zahtjevima te irem spektru proizvoda.
Velike banke su uhodani sustavi u kojem rade tisue ljudi sa desetcima tisua klijenata na
dnevnoj bazi, veina je u vlasnitvu velikih europskih bankarskih grupacija. Bave se svim
aspektima bankarskog poslovanja, tako da mogu obaviti svaku transakciju koju klijent
zatreba. Posluju sa svim vrstama klijenata, treba istaknuti velike kompanije i dravu. Glavna
prednost im je veliki kapital, koji ulijeva sigurnost tediama za njihove uloge. Sukladno
tome, najee nude neto nie kamatne stope za depozite. U odnosu na male banke treba
napomenuti kako postoji manja fleksibilnost (Sever, 2009, str.22, 46-48). Velike banke
normalno oekuju da, osim to e likvidnost moi pribaviti iz obiju strana bilance, mogu i
dalje biti aktivne na meubankarskom i drugim tritima. One gledaju na ta trita kao na
izvor slobodne kupovine kratkoronih sredstava temeljene na konkurenciji u kamatnim
stopama, te proces koji im moe pomoi zadovoljiti njihove potrebe likvidnosti. Takav
47

slobodan pristup novanom tritu smanjuje veliinu rezervi likvidne aktive koji bi bio
potreban da banke u pribavljanju potrebnih sredstava ovise iskljuivo o upravljanju aktivom
(Greuning, 2006, str.185). Pozajmljivanje likvidnih sredstava je najriziniji pristup rjeavanju
problema likvidnosti neke banke, ali on ima i najvei oekivani povrat, zbog promjenjivosti
trinih kamatnih stopa i brzine kojom se moe mijenjati raspoloivost kredita. Banke esto
nabavljaju likvidna sredstva kada je to najtee uiniti i zbog trokova i zbog dostupnosti.
Trokovi pozajmljivanja sredstava su uvijek nepredvidivi, to dodaje jo veu nesigurnost na
neto zaradu banke. Osim toga, banka koja se nae u financijskim problemima obino i najvie
treba likvidna sredstva, posebice zbog irenja informacija o njezinim potekoama u javnosti,
te uslijed toga i podizanja depozita. Istovremeno, ostale financijske institucije sve manje ele
pozajmiti sredstva banci koja je u problemima zbog rizika koji je u to ukljuen (Rose, 2003,
str.355). Prekomjerno oslanjanje na upravljanje pasivom moe stvoriti tendenciju
minimiziranja dranja kratkoronih vrijednosnica i ublaavanja standarda likvidnosti aktive te
moe imati za posljedicu veliku koncentraciju kratkorone pasive koja podrava aktivu s
duim dospijeem. U vrijeme oskudice novca ova bi tendencija mogla smanjiti zarade i
stvoriti uvjete nelikvidnosti (Greuning, 2006, str.188).
3.3. Kombinirana strategija upravljanja likvidnosti
Kao posljedica poveane promjenjivosti trinih imbenika, uvoenja novih proizvoda,
procesa globalizacije i deregulacije financijske industrije, poveane konkurentnosti,
intenzivne primjene novih tehnologija u bankarstvu, regulatornih inicijativa, te poveane
svjesnosti vieg managementa o rizicima koji postoje u okruenju veina banka stvara
kompromis u odabiru svoje strategije upravljanja likvidnim sredstvima, te koristi oboje, i
upravljanje aktivom i upravljanje pasivom (ALM). Bankovnu funkciju upravljanja aktivom i
pasivom vrlo je teko jednoznano definirati, obzirom da se u znanstvenoj literaturi, strunoj
javnosti kao i u cijeloj bankovnoj industriji susreu razliiti pristupi ovom pojmu. Razlog
tome je to ne postoji suglasje oko egzaktnog definiranja podruja obuhvata ove funkcije, pa
se definicije kreu od poimanja upravljanja aktivom i pasivom kao upravljanja rizikom
likvidnosti i kamatnim rizikom u dijelu bilance banaka koji ine depozitni-kreditni
instrumenti, ali i svi ostali, pa do poistovjeivanja pojmova ALM-a i upravljanja rizicima
odnosno upotrebe ovih pojmova kao sinonima (Pavlovi, 2004, str.16). Primjerice prema
Srinivansulu (1996, str.4-5) ALM postaje kljuna funkcija u financijskoj industriji, smatra da
profitabilni rast, a i opstanak financijske industrije ovisi o uinkovitom ALM-u, ALM se bavi
stratekim upravljanjem bilancom banke koji se odnosti na sve trine rizike, te se bavi
48

upravljanjem likvidnou, trgovanjem i planiranjem kapitala. Sinkey (2002, str.220) smatra da
je jedna od najvanijih funkcija upravljanja rizicima u banci jest ALM ija je opa definicija
koordinirano upravljanje bilancom stanja banke koje uvaava alternativne scenarije kamatnih
stopa, likvidnosti i prijevremenih otplata. Upravljanje aktivom i pasivom (ALM) je samo
segment upravljanja rizicima koji je usmjeren na kvantitativno upravljanje kamatnim rizikom,
rizikom likvidnosti i trinim rizicima na globalnoj razini banke, kao i set alata i tehnika, te
proces potreban za primjenu poslovne strategije banke (Pavlovi, 2004, str.17). Upravljanje
aktivom i pasivom je samostalna funkcija koja s vremenom postaje sve vie integrirana sa
definiranjem i provoenjem poslovnih strategija, oblikovanjem strategija za upravljanjem
bilancom stanja i bilancom pojedinih poslovnih podruja, mjerenjem prinosa prilagoenih za
rizike, alokacijom kapitala te razvitkom proizvoda, cjenovnim vrednovanjem i strategijama
promocije (Srinivansulu, 1996, str.5). Cilj ALM-a je optimiziranje odnosa izmeu rizika i
profita te osnovom toga planiranje i financiranje razvitka poslovanja odnosno maksimiziranje
prinosa dioniara prilagoenih za rizike tijekom dueg vremenskog razdoblja (Uyemura, Van
Deventer, 1993, str.2-5). Prema strategiji uravnoteenog ili kombiniranog upravljanja
likvidnim sredstvima neke od oekivanih potranji za likvidnim sredstvima se skladite u
aktivu, najvie utrive vrijednosnice i depoziti u ostalim bankama, dok su druge predviene
potrebe za likvidnim sredstvima ispunjene unaprijed, pomou dogovora o kreditnim linijama
drugih banaka i ostalih dobavljaa sredstava. Neoekivane potrebe za gotovinom se obino
ispunjavaju iz kratkoronih pozajmljenih sredstava. Dugoronije potrebe za likvidnim
sredstvima mogu se planirati, a sredstva koja e te potrebe ispuniti su stavljena u kratkorone
i srednjorone kredite i vrijednosnice koje e se pretvoriti u gotovinu kada se pojave potrebe
za likvidnim sredstvima (Rose, 2003, str.355). Budui da financijsko trite, pogotovo u
Hrvatskoj, nije perfektno, to znai da nema dovoljne ponude raznovrsnih kratkoronih i
dugoronih vrijednosnih papira, a niti odgovarajue potranje, stvara se orijentacija na
kombinirani pristup upravljanja likvidnou. U tom smislu banka se moe dati vie preporuka.
Kao prvo, banka treba usklaivati ronu strukturu aktive s ronom strukturom pasive na nain
da samo odgovarajui dio kratkoronih izvora transformira u dugorone plasmane. Taj
postotak nije propisom utvren, ali prevladava miljenje da bi u stabilnim gospodarskim
uvjetima to moglo biti od 10 do 20% kratkoronih izvora. Zatim, dugorone potrebe za
sredstvima za koje se ocjenjuje da se nee moi pokriti iz otplata po ranije odobrenim
plasmanima i iz poveanja depozitnih izvora banka e financirati iz meubankovnih kredita
uzetih za te namjene. Tree, kratkorone potrebe za likvidnou, osim prodajom brzo
unovivih vrijednosnih papira i meubankovnim pozajmicama, mogu se pokriti uzimanjem
49

lombardnog kredita od HNB-a. Nakon toga, kratkoroni kredit za likvidnost od HNB-a moe
koristiti banka koja ima likvidnosnih potekoa, uz uvjet da je solventna, ukoliko HNB ocijeni
da je ugroena likvidnost i solventnost ukupnog bankovnog sustava. Kredit se odobrava na
rok do 6 mjeseci uz sudsko, odnosno javnobiljeniko osiguranje prijenosom vlasnitva i
prava i stvarnim prijenosom kratkoronih i dugoronih vrijednosnih papira i druge imovine
HNB-u. Peto, banka treba maksimalno usklaivati valutnu strukturu aktive i pasive zbirno i
po pojedinim valutama radi sprjeavanja nepovoljnih uinaka promjena meunarodne
vrijednosti domae valute i relevantnih svjetskih valuta. Nepovoljne promjene mogu
uzrokovati nepredviene rashode u raunu dobiti i gubitka, a u dinamici i dodatne odljeve
sredstava. esto, obraun i naplata kamate i naknada koje ine prihod banke trebaju biti
usklaeni s obraunom i plaanjem kamate, naknada i drugih trokova kako i u tom segmentu
ne bi dolo do odljeva nepokrivenih priljevima sredstava (Jurman, 2003, str.33-34). Banka
koja se odlui na kombiniranu strategiju upravljanja likvidnou, odnosno uravnoteenje
aktive i pasive izabrat e onaj skup mjera, postupaka i aktivnosti koje je u danom trenutku
mogue provesti u banci, u odnosu prema klijentima i okolini, na financijskom tritu u zemlji
i u inozemstvu kako bi: sauvala i poveala svoj ugled i povjerenje javnost, trajno
unapreivala poslovne odnose s klijentima zajmotraiteljima i korisnicima drugih bankovnih
usluga te dugorono stabilizirala kamatnu maru i maksimalizirala financijski rezultat.
3.4. Naela i smjernice upravljanja likvidnou banaka preporuke Bazelskog odbora
Osnovni zadatak regulatornih institucija je organizacija urednog, transparentnog i stabilnog
okvira za sve trine sudionike u cilju unaprjeenja sigurnosti bankovne industrije i smanjenje
razine sustavnog rizika. Za regulatora je osnovno pitanje kako minimizirati negativne efekte
neuspjenog poslovanja banaka na razini cijelog sustava, a da se pri tome ne potakne rizino
ponaanje. Regulacija je najznaajniji i najkonkretniji imbenik i poticaj u razvitku discipline
upravljanja rizicima. Regulatorni okvir ustanovljava ogranienja i smjernice koje
determiniraju razvitak prakse upravljanja rizicima i promiu podizanje razine znanja o ovoj
disciplini (Pavlovi, 2004, str.23). Meunarodna bankovna regulativa poiva na trima
temeljnim dokumentima: Prvom bazelskom standardu, Amandmanima na Prvi bazelski
standard, te Drugom bazelskom standardu. Sve navedene dokumente razradio je Bazelski
odbor za nadzor banaka. Bazelski odbor za nadzor banaka je odbor sastavljen od predstavnika
centralnih banaka ovih zemalja: Belgije, Kanade, Francuske, Njemake, Italije, Japana,
Luxemburga, Nizozemske, vedske, vicarske, Velike Britanije te SAD-a. Osnovan je 1974.
50

godine. lanovi odbora sastaju se svaka tri mjeseca. Osnovni cilj djelovanja Bazelskog
odbora za nadzor banaka je smanjiti gapove meu domicilnim regulatornim praksama i tako:
onemoguiti da bilo koja od meunarodno aktivnih banka izmakne regulativi te
omoguiti da supervizija bude adekvatna svuda (verko, 2007, str.59-60).
Kao to je ve istaknuto, likvidnost kao sposobnost podmirivanja dospjelih obveza po
aktivnim, pasivnim i neutralnim bilannim i izvanbilannim bankovnim poslovima je
temeljno naelo poslovanja i prijeko potreban uvjet normalnog rada. Nelikvidnost banke
moe uzrokovati nepovjerenje deponenata i vjerovnika, odlazak dobrih klijenata iz banke,
nesolventnost i u konanosti likvidaciju banke. Bazelski odbor za nadzor banaka analizirajui
dugi niz godina problematiku upravljanja rizikom likvidnosti preporua bankama vie naela i
smjernica korisnih za uspostavu uinkovitog sustava upravljanja likvidnou.

Tablica 6. Naela i smjernice za uinkovito upravljanje likvidnou banaka

Razvijanje strukture za
upravljanje likvidnou
Naelo 1. Svaka banka treba imati dogovorenu strategiju za svakodnevno upravljanje likvidnou. Ta strategija
treba biti priopena itavoj organizaciji.
Naelo 2. Nadzorni odbor treba usvojiti strategiju i znaajne politike koje se odnose na upravljanje likvidnou.
Odbor takoer treba osigurati da vii menedment poduzme potrebne korake za praenje i kontrolu
rizika likvidnosti. Odbor treba biti redovito izvjeivan o stanju likvidnosti banke, a odmah ukoliko
postoje bitne materijalne promjene u baninoj sadanjoj ili buduoj poziciji likvidnosti.
Naelo 3. Svaka banka treba imati upravljaku strukturu za uinkovito provoenje strategije likvidnosti. Ta
struktura treba obuhvaati kontinuirano sudjelovanje lanova vieg menedmenta. Vii menedment
mora osigurati uinkovito upravljanje likvidnou kao i utvrditi primjerene politike i procedure za
kontrolu i ograniavanje rizika likvidnosti. Banka treba odrediti i redovito pregledavati ogranienja koja
se odnose na veliinu njezinih pozicija likvidnosti tijekom odreenih vremenskih razdoblja.
Naelo 4. Banka mora imati adekvatne informacijske sustave za mjerenje, praenje, kontroliranje i izvjeivanje o
riziku likvidnosti. Izvjea trebaju biti pravovremeno dostavljana Nadzornom odboru banke, viem
menedmentu i ostalom odgovarajuem osoblju.
Mjerenje i praenje
neto-obveznih
sredstava
Naelo 5. Svaka banka treba uspostaviti proces za kontinuirano mjerenje i praenje neto obveznih sredstava.
Naelo 6. Banka treba analizirati likvidnost koristei se nizom razliitih "to ako" scenarija.
Naelo 7. Banka treba redovito preispitivati pretpostavke upotrjebljene u upravljanju likvidnou kako bi utvrdila
jesu li one jo uvijek valjane.
Upravljanje pristupom
tritu
Naelo 8. Svaka banka treba periodiki preispitivati svoje aktivnosti kojima uspostavlja i odrava odnose s
vjerovnicima kako bi odrala diversifikaciju obveza i aktivnosti kojima je svrha osigurati njezinu
sposobnost da proda sredstva (aktivu).
Planiranje
nepredvidivih sluajeva
ili alternativno
planiranje
Naelo 9. Banka treba imati alternativne planove koji se odnose na strategiju za rjeavanje kriza likvidnosti i
obuhvaaju procedure za nadopunu novanih tijekova u hitnim situacijama.

Upravljanje deviznom
likvidnou

Naelo 10. Svaka banka treba imati sustav mjerenja, praenja i kontroliranja svojih pozicija likvidnosti u glavnim
valutama koje koristi u svojim aktivnostima. Osim to treba procijeniti svoje ukupne potrebe za
deviznom likvidnou i odrediti prihvatljivu neusklaenost u kombinaciji sa svojim obvezama u
domaoj valuti, banka takoer treba napraviti zasebnu analizu svoje strategije za svaku valutu posebno.
Naelo 11. Ovisno o analizi napravljenoj prema Naelu 10, banka treba, ako je primjereno, odrediti i redovito
preispitivati ogranienja koja se odnose na veliinu neusklaenosti njezinih novanih tokova tijekom
52

pojedinih vremenskih razdoblja za ukupna devizna sredstva kao i pojedinano i za svaku znaajnu
stranu valutu u kojoj obavlja poslove.
Unutarnja kontrola za
upravljanje rizikom
likvidnosti

Naelo 12. Svaka banka mora imati adekvatan sustav unutarnjih kontrola svojeg procesa upravljanja rizikom
likvidnosti. Temeljna komponenta sustava unutarnje kontrole obuhvaa redovite nezavisne preglede i
vrednovanja uinkovitosti tog sustava i, ako je potrebno, osiguranje adekvatnih revizija ili poboljanja
unutarnjih kontrola. Rezultati tih pregleda trebaju biti dostupni nadzornim vlastima.
Uloga javnog
objavljivanja podataka
o poboljanju
likvidnosti

Naelo 13. Svaka banka treba imati mehanizam kojim osigurava postojanje primjerene razine priopavanja
podataka o banci kako bi upravljala predodbom koju javnost ima o njezinoj organizaciji i pouzdanosti.
Uloga nadzornika

Naelo 14. Supervizori trebaju provoditi nezavisno vrednovanje strategija, politika, procedura i praksi banke koje se
odnose na upravljanje likvidnou. Supervizori trebaju zahtijevati da banka ima uinkoviti sustav za
mjerenje, praenje i kontrolu rizika likvidnosti. Supervizori trebaju pribaviti od svake banke dostatne i
pravovremene podatke za vrednovanje razine rizika likvidnosti i trebaju osigurati da banka ima
odgovarajue planove za nepredvidive sluajeve likvidnosti.
Izvor: izrada autorice prema Basel Committee on Banking Supervision, (2000), Sound Practices for Managing Liquidity on Banking Organisations, Basel
Baselska naela se u Republici Hrvatskoj primjenjuje od oujka 2010. godine. Donijela su
mnoge promjene u samim bankama, prvenstveno kroz jaanje unutarnjih funkcija upravljanja
rizicima, razvoj naprednih metodologija mjerenja rizika poput internih rejting sustava koji
svojom implementacijom u kljune procese izravno utjeu na donoenje kreditnih odluka,
cjenovnu politiku, efikasnost unutarnjih procesa i sl., ali na makro razini konani uinci na
financijsku stabilnost ostaju upitni i prije stvarne globalne primjene. Ova naela su
preduhitrena financijskom krizom 2007-2010 koja je pokazala neke njihove slabosti te su
zamijenjena novom regulativom Basel III koja donosi, izmeu ostalog, i novi okvir
upravljanja rizikom likvidnosti koji ukljuuje osiguranje kratkorone likvidnosti i osiguranje
strukturne likvidnosti. Dostupni stabilni izvori (kapital, uzeti dugoroni krediti, stabilni
depoziti) moraju biti vei od potrebnih stabilnih izvora koji se procjenjuju temeljem ronosti i
kvalitete danih kredita. Nije odriva niti doputena situacija gdje bi se banka financirala
kratkoronim nestabilnim izvorima (npr. interbank), a davala dugorone kredite (npr.
stambene). Unutar hrvatskog bankarskog sustava ne oekuju se problemi sa ispunjavanjem
novih regulatornih standarda upravljanja likvidnosti, a kao posljedica: visoke obvezne priuve
(poveanje sa 13% na 14% u rujnu 2011) i ostalih mjera i likvidnosnih ogranienja
nametnutih od strane HNB-a (minimalni koeficijent likvidnosti, pokrie obveza u valuti sa
likvidnim sredstvima u valuti u iznosu od 17%)
7
.
3.5. Upravljanje likvidnou u uvjetima globalne recesije
Ekonomska teorija razliito pristupa definiranju financijske krize i njezinih uzroka. Ako krizu
promatramo kroz prizmu indikatora, onda je moemo definirati kao otro, kratko i ultra-
cikliko pogoranje svih ili veine parametara, kamatnih stopa, cijena dionica, nekretnina, a to
rezultira komercijalnom insolventnou i steajevima financijskih institucija. Po Mishkinu
temeljno pitanje je kako prepoznati i preduhitriti poremeaje na financijskome tritu i
sauvati bankovni sektor od pritiska insolventnih vjerovnika. U sluaju krize, realni sektor
gura banke u stanje negativnog kapitala, u kojem tekui profiti nisu dovoljni za pokrie
gubitaka. Bankovni sustav jednostavno nije sposoban generirati interni pozitivni kapital, niti
obavljati svoju ulogu posrednika (Mishkin, 1996, str.4-6). Posljedica je toga da financijske i
bankovne krize spreavaju normalno funkcioniranje financijskog trita, pa to rezultira
smanjenjem gospodarske aktivnosti. Iskustvo bankovnih kriza govori o sklonosti uprava
propalih banaka da alibi za vlastite pogreke potrae u makroekonomskom okruenju. U tome

7
Birov, M., (2011), Basel III utjecaj nove regulative na financijska trita, banke i njihove korporativne
klijente, PBZ
54

ih esto podupiru i rezultati istraivanja, po kojima krize izbijaju kada je makroekonomsko
okruenje bolesno, kada je rast nizak, a inflacija visoka. Takoer, visoke realne kamatne stope
i neravnotee u platnoj bilanci u korelaciji su sa sistemskom krizom bankovnog sektora,
(Kunt,1998, str.33). Istraivanja Meunarodnog monetarnog fonda (Kunt, 1998, str.32-40)
pokazuju da je bankovnu krizu mogue prepoznati po etiri elementa: udio loe aktive u
ukupnoj aktivi bankovnog sektora prelazi 10%, troak sanacije iznosi najmanje 2% BDP-a,
problemi u bankovnom sektoru rezultiraju, u krajnjem sluaju, nacionalizacijom banaka,
mjere sanacije ukljuuju zamrzavanje depozita. U procesu krize, bankovni sustav nije u
mogunosti visinu likvidnih sredstava uskladiti s rokovima dospijea svoje pasive, pa dolazi
do rasta sekundarnih izvora likvidnosti, bilo preko novanog trita, bilo iz izvora sredinje
banke (lombardni krediti, krediti za likvidnost, interventni krediti, posuivanje na repo
aukcijama). Problem potencira injenica da oslanjanje, u duem roku na sekundarne izvore
likvidnosti, dovodi bankovni sektor u stanje insolventnosti, kada obveze premauju vrijednost
banine imovine. Upravljanje likvidnou u uvjetima krize temelji se i na kvaliteti kredita, sa
znatnim razlikama meu bankama to se tie pristupa sredstvima. Iz perspektive upravljanja
likvidnou moe se neizravno pretpostaviti da e sredinja banka osigurati pristup nekom
obliku financiranja. Sredinja banka ima u interesu da stvori rezerve ukupne likvidnosti u
bankarskom sektoru te da se pripremi za rasporeivanje tereta problema likvidnosti meu
veim bankama (Greuning, 2006, str.183). Analiza bankovnih kriza pokazuje da uprave
nelikvidnih ili insolventnih banaka imaju lou osobinu da, pokuavajui izvui banku iz
problema, srljaju u nove greke. Pristup se temelji na uvjerenju da bi gubitke valjalo pokriti
intenzivnije kreditiranje i poveavanje mari. Kreditna ekspanzija esto podrazumijeva
revolving postojeih kredita. Kako su i dunici koji imaju problema voljni platiti vie kamatne
stope da bi odrali likvidnost i da bi odrali iluziju solventnosti, tako su i nelikvidne i
insolventne banke sklone podizanju kamatnih stopa da bi privukle sredstva za odravanje
vlastite likvidnosti i prividne solventnosti. Na taj nain kriza poprima sve vee razmjere
(Prga, 2002, str.499). Pretpostavljena likvidnost neke banke u kriznoj situaciji mora se poeti
izvoditi sustavno i dosljedno im banka osjeti neku postojanu nestaicu likvidnosti ili doivi
tekoe kod obrtaja ili zamjene svoje pasive (Greuning, 2006, str.183). Odreena istraivanja
(Prga, 2002, str.550) o uzrocima problema u bankama i doli su do podataka da su problemi
koji su doprinijeli propasti banaka izmeu ostalog i nepostojanje i nepridravanje ALM
politika. Openito je prihvaeno da odravanje stabilnosti bankovnog sustava znai osiguranje
likvidnosti njegovom solventnom dijelu, da bi se odrao integritet platnog sustava. Banka
moe preduhitriti potencijalnu krizu mijenjajuu namjerno ponaanje svoje aktive ili pasive,
55

npr. agresivnijim nastupom na tritu odriui se oekivane dobiti ili prekidajui svoje odnose
s odreenim zajmoprimateljima. Kako navode strunjaci MMF-a (Caprio, 1998, str.293),
osiguranje sredstava nesolventnom bankovnom sustavu ima kvazifiskalne implikacije.
Problem koji se pritom, javlja proizlazi iz injenice da je teko u poetku razlikovati dubinu
bankovne krize, preciznije, teko je odrediti u kojoj je mjeri ona problem likvidnosti, a u kojoj
insolventnosti. Prevladava miljenje da sredinja banka u sluaju krize mora prihvatiti politiku
slobodnog i agresivnog odobravanja likvidonosnih kredita, uz kaznenu kamatnu stopu,
iskljuivo zdravim zajmoprimcima. Odobravanje kredita problematinim bankama krije
opasnost monetizacije gubitaka sredinje banke. U takvom sluaju sredinja banka moe doi
u situaciju kupovanja deviza da bi servisirala svoj dug, a zato to se takve transakcije
obavljaju po sve viim kamatnim stopama, centralna banka gubi monetarnu kontrolu i
deprecira nacionalnu valutu. Devalvacija valute poveava gubitke, pa sredinja banka postaje
izvor monetarne inflacije. Iskljuivo oslanjanje na centralnu banku kao zajmodavca u
krajnjoj nudi otvara niz problema (Prga, 2002, str.551). Likvidna injekcija centralne banke
moe produbiti moralni hazard unutar nelikvidne banke u sluaju da nije praena
odgovarajuim mjerama centralne banke (posredna ili neposredna kontrola menadmenta,
imenovanje povjerenika, i sl.). Sa druge strane, svaki je kredit centralne banke javno dobro, a
po prirodi je distribucija javnih dobara podlona politikim i regionalnim pekulacijama.

56

4. Analiza likvidnosti banaka u Republici Hrvatskoj u uvjetima globalne
recesije
4.1. Uzorak
U ovom radu koristit e se podaci iz godinjih financijskih izvjea, koje su banke obvezne
objavljivati na svojim Internet stranicama od 01. sijenja 2009. godine, odabranih banaka za
razdoblje od 1. sijenja 2005. do 31. prosinca 2011. godine. Za svrhu istraivanja odabrano je
deset hrvatskih banaka, pet velikih i pet malih. Odabrane banke su prikazane u tablici 7.
Tablica 7. Banke obuhvaene analizom
Redni broj Naziv banke
1 Zagrebaka banka (ZABA)
2 Privredna banka Zagreb (PBZ)
3 Hypo Alpe-Adria-Bank (HYPO)
4 Erste & Steiermarkische bank (ERSTE)
5 Hrvatska potanska banka (HPB)
6 Imex banka
7 Kreditna banka Zagreb
8 Croatia banka
9 Centar banka
10 Nava banka
Izvor: izrada autorice
Na temelju podataka iz financijskih izvjea, odnosno na temelju bilanci svake pojedine
banke izraunati su pokazatelji likvidnosti banaka za svaku godinu u navedenom razdoblju.
Odabrani pokazatelji likvidnosti su: odnos likvidne aktive, depoziti komitenata prema
ukupnim depozitima, neto zajmovi prema ukupnim primljenim depozitima, meubankarske
aktive prema meubankarskim pasivama, udio trezorskih zapisa Ministarstva financija u
ukupnoj aktivi, krediti klijenata prema ukupnoj aktivi, omjer depozita prema ukupnoj aktivi i
ukupni krediti prema ukupnim depozitima. Pokazatelji su prikazani u tablici 8. i 9.
Isto tako, iz rauna dobiti i gubitka izraunata je neto kamatna mara za svaku pojedinu
godinu za svaku banku. Takoer je promatrana i obvezna priuva za navedeno razdoblje.
Navedeno razdoblje je za neke dijelove istraivanja podijeljeno u dva razdoblja: razdoblje I.
57

razdoblje prije financijske krize koje obuhvaa godine od 2005. do 2007., te na razdoblje II.
razdoblje u periodu financijske krize koje obuhvaa godine od 2008. do 2011. godine, a u
nekim dijelovima istraivanja se promatra kao cjelina.
Razlog odabira banaka prikazanih u tablici 7. i spomenutih pokazatelja likvidnosti iz tablice 8.
i 9. lei u nepostojanju financijskih izvjea ostalih hrvatskih banaka, zatim nepotpunosti
financijskih izvjea malih banaka te nemogunosti izraunavanja ostalih pokazatelja
likvidnosti.
58

Tablica 8. Pokazatelji likvidnosti banaka za razdoblje I.

odnos
likvidne
aktive (%)
depoziti
komitenata
prema uk.
depozitima
(%)
neto zajmovi
prema uk.
primljenim
depozitima
(%)
meu-
bankarske
aktive prema
meubankar.
pasivama
udio trezorskih
zapisa MF u
uk. aktivi (%)
krediti
klijenata
prema uk.
aktivi (%)
omjer depozita
prema ukupnoj
aktivi (%)
ukupni krediti
prema
ukupnim
depozitima
(%)
ZABA 23,307 92,588 76,269 1,68061 1,1496 58,836 68,8073 85,5193
PBZ 29,108 90,654 74,775 2,31203 3,600 58,336 68,891 84,723
HYPO 20,807 43,346 79,891 0,12876 2,9916 62,0126 82,514 74,127
ERSTE 28,960 74,735 77,325 0,91269 2,448 61,295 83,170 75,611
HPB 26,947 96,261 53,205 6,51659 11,593 47,906 73,224 65,232
IMEX 29,012 100 82,060 0,00 0,00 62,597 81,299 76,982
KBZ 34,869 99,154 87,385 37,23358 0,00 57,086 76,964 74,111
CROATIA 27,465 99,423 68,838 34,50763 2,237 54,226 73,220 74,030
CENTAR 18,112 77,666 106,428 0,99907 3,947 64,371 77,847 82,69
NAVA 27,138 100 76,629 0,00 0,00 59,859 77,281 77,47
Izvor: izraun autorice

59

Tablica 9. Pokazatelji likvidnosti banaka za razdoblje II.

odnos
likvidne
aktive (%)
depoziti
komitenata
prema uk.
depozitima
(%)
neto zajmovi
prema uk.
primljenim
depozitima
(%)
meu-
bankarske
aktive prema
meubankar.
pasivama
udio trezorskih
zapisa MF u
uk. aktivi (%)
krediti
klijenata
prema uk.
aktivi (%)
omjer depozita
prema ukupnoj
aktivi (%)
ukupni krediti
prema
ukupnim
depozitima
(%)
ZABA 21,745 79,4985 89,3 0,92094 2,027 65,611 72,815 90,130
PBZ 25,216 92,049 92,479 2,26603 1,931 66,558 70,406 94,564
HYPO 14,675 50,656 95,254 0,08196 5,318 70,408 77,074 91,361
ERSTE 20,649 89,796 83,268 6,00589 3,657 67,629 68,544 100,27
HPB 22,690 97,683 69,116 8,56172 3,792 57,244 76,271 75,051
IMEX 28,123 100 84,038 0,00 0,00 65,327 81,252 80,410
KBZ 25,317 98,986 81,958 22,65421 0,00 61,515 75,394 82,072
CROATIA 27,156 98,429 70,532 27,29690 7,056 54,776 68,694 79,816
CENTAR 14,780 70,626 105,604 0,62268 4,451 69,994 80,406 87,021
NAVA 21,611 100 73,479 0,00 0,00 63,128 80,695 78,42

60

4.2. Analiza istraivanja
Na poetku istraivanju e se koristiti deskriptivna statistika jer prikupljeni podaci u svom
izvornom obliku esto nemaju razumljivu formu. Zbog toga se i vri njihovo grupiranje,
odnosno formiranje statistikih nizova. Na taj nain se dobiva detaljniji uvid u svojstva
promatranog statistikog niza. Raunanjem srednjih vrijednosti dolazi se do informacija o
vrijednostima statistikog obiljeja oko kojih se rasporeuju elementi statistikog niza
(Pivac, 2010, cit. str.51).
Za potvrivanje/odbacivanje hipoteza koristi se multivarijantna analiza i to cluster analiza
koja se inae provodi da bi se otkrile glavne zajednike karakteristike veeg broja varijabli.
Multivarijantna statistika istrauje i analizira dvije ili vie statistikih varijabli istodobno. U
tu svrhu se koriste metode i tehnike koje omoguuju viedimenzijske analize u kojima se
uvaavaju utjecaji i uinci svih relevantnih varijabli. Cluster analiza je vrsta multivarijantne
statistike analize koja pripada metodama klasificiranja. Temelji se na matematiki
formuliranim mjerama slinosti i obuhvaa razliite postupke, algoritme i metode grupiranja
podataka. Temeljni problemi s kojima se istraivai susreu u praksi je na koji nain najprije
organizirati prikupljene podatke, a zatim i koji je algoritam u tu svrhu najbolje upotrijebiti.
Osnovni cilj je sortirati razliite podatke u grupe na nain da maksimizira stupanj slinosti
unutar grupe uz uvjet da je slinost s drugim grupama minimalna (Pivac, 2010, cit. str.218).
Glavna prednost claster analize je objektivna redukcija podataka temeljem redukcije
informacija iz cijele populacije i svoenjem karakteristika populacije na karakteristike
reprezentativnih skupina uz minimalan gubitak informacija. Uzimajui u obzir osnovne
mogunosti claster analize moe se zakljuiti da je ova metoda korisna za razvoj novih i
provjeru postojeih hipoteza. Glavni je nedostatak claster analize izostanak statistike osnove
te se na temelju ove metode teko i uz veliku dozu subjektivne procjene istraivaa moe
zakljuivati o populaciji na temelju analiziranog uzorka. U istraivanju grupiranje e se
izvriti koristei najprije hijerarhijsku metodu udruivanja, a zatim nehijerarhijsku metodu K-
prosjeka. Istraivanje e se provesti u programskom paketu SPSS. Nakon unesenih podataka u
programskom paketu e se odabrati Hierarchial Cluster, odrediti grupiranje od dva do osam
klastera, te aktivirati prikaz Dendrogram koji e grafiki prikazati podatke. Nakon toga
grupiranje e se vriti nehijerarhijskom metodom K-prosjeka. U programskom paketu odabrat
e se K-Means Cluster i odrediti grupiranje u dva klastera i usporedit e se jesu li rezultati
slini onima dobivenim prema hijerarhijskoj metodi. Isti postupak e se ponoviti i za
61

razdoblje II. Osim navedenog, koristit e se i korelacija tj. ispitat e se povezanost vrijednosti
promatranih numerikih varijabli i to Pearsonov koeficijent korelacije.
4.3. Interpretacija rezultata
Istraivanjem su dobiveni slijedei rezultati. U tablici 10. nalaze se podaci odabranih srednjih
vrijednosti za varijable odnos likvidne aktive, meubankarske aktive prema meubankarskim
pasivama i za omjer depozita prema ukupnoj aktivi za razdoblje I.
Tablica 10. Srednje vrijednosti za razdoblje I.

odnos likvidne aktive
meubankarske aktive prema
meubankarskim pasivama
omjer depozita prema ukupnoj
aktivi
N Valid 10 10 10
Missing 0 0 0
Mean 26,7710000 8,4290960 76,3217300
Median 28,2125000 1,3398400 77,1225000
Mode 28,96000 ,00000 68,80730
a

Std. Deviation 4,81522823 14,60252267 5,21295876
Range 16,75700 37,23358 14,36270
Minimum 18,11200 ,00000 68,80730
Maximum 34,86900 37,23358 83,17000
Aritmetika sredina (Mean) predstavlja prosjenu vrijednost promatranih varijabli, pa je tako
prosjena vrijednost odnosa likvidne aktive 26,771, meubankarske aktive prema
meubankarskim pasivama 8,42909, a omjera depozita prema ukupnoj aktivi 76,32173.
Medijan je vrijednost koja statistiki niz dijeli na dva jednaka dijela. Drugim rijeima, u 50%
promatranog razdoblja vrijednost odnosa likvidne aktive je bila manja od 28,2125 ili tono
tolika, dok je u drugih 50% razdoblja bila vea od toga iznosa. Mod je vrijednost obiljeja
kojoj pripada najvea frekvencija, pa je tako najea vrijednost omjera depozita prema
ukupnoj aktivi 68,8073. Standardna devijacija predstavlja prosjeno odstupanje vrijednosti
numerikog obiljeja od aritmetike sredine te je po tome standardna devijacija
meubankarske aktive prema meubankarskim pasivama u promatranom razdoblju 14,60252.
Raspon varijacije (Range) pokazuje razliku izmeu najvee i najmanje vrijednosti
numerikog obiljeja u promatranom razdoblju te slijedi da iznos od 16,757 kod odnosa
likvidne aktive pokazuje tu razliku. Donji kvartal (Minimum) u iznosu od 68,8073 dijeli
promatrani statistiki niz omjera depozita prema ukupnoj aktivi na etiri jednaka dijela u
omjeru 1:3. Drugim rijeima, u 25% promatranog razdoblja ta vrijednost iznosila je 68,8073
62

ili je bila manja, a u 75% razdoblja iznosila je vie od toga iznosa. Gornji kvartal (Maximum)
u iznosu od 37,2335 kod meubankarske aktive prema meubankarskoj pasivi dijeli
promatrani statistiki niz na etiri jednaka dijela u omjeru 3:1 to znai da u 75% promatranog
razdoblja ta vrijednost je iznosila 37,2335 ili manje, a u 25% razdoblja je bila vea od
spomenutog iznosa.
U tablici 11. nalaze se srednje vrijednosti istih varijabli za razdoblje II, koje obiljeava
financijska kriza, iz koje se moe uoiti da su sve srednje vrijednosti za odabrane varijable
manje nego u prethodnom razdoblju.
Tablica 11. Srednje vrijednosti za razdoblje II.

omjer depozita prema ukupnoj
aktivi
N Valid 10 10 10
Missing 0 0 0
Mean 22,1962000 6,8410330 75,1551000
Median 22,2175000 1,5934850 75,8325000
Mode 14,67500
a
,00000 68,54400
a

Std. Deviation 4,63485991 10,03376461 4,87512497
Range 13,44800 27,29690 12,70800
Minimum 14,67500 ,00000 68,54400
Maximum 28,12300 27,29690 81,25200
Slijedea tablica prikazuje srednje vrijednosti za cjelokupno razdoblje.
Tablica 12. Srednje vrijednosti za cjelokupno razdoblje

meubankarskim pasivama omjer depozita prema ukupnoj aktivi
N Valid 10 10 10
Missing 0 0 0
Mean 24,3843000 7,6350640 75,7384150
Median 24,8115000 1,7949025 76,0180000
Mode 16,44600
a
,00000 69,64850
a

Std. Deviation 4,43885637 12,22497601 4,14411265
Range 13,64700 30,90227 11,62700
Minimum 16,44600 ,00000 69,64850
Maximum 30,09300 30,90227 81,27550
63

Hipoteza H1,1 e se potvrdit preko Pearsonov koeficijenta korelacije stavljajui u odnos
obveznu priuvu i odreene pokazatelje likvidnosti kroz promatrano razdoblje. Obvezna
priuva je glavni instrument zamrzavanja vika likvidnosti u bankarskom sustavu. Uloga
obvezne priuve je znaajna kada se promatra poveanje ili smanjenje novane mase upravo
zbog njezine trenutne uinkovitosti. Uinkovitost se odnosi na sposobnost tog instrumenta da
u kratkom roku, gotovo trenutno ostvari cilj monetarnih vlasti u pravcu poveanja ili
smanjenja sveukupne likvidnosti. Primjena ovog instrumenta ovisi o stupnju razvijenosti
financijskog trita, to je ono razvijenije uloga mu je manja. Svrha politike obvezne priuve
odraava se u utjecaju na likvidnost banaka, njihov kreditni potencijal, multiplikator i koliinu
novca u opticaju. Slijedei graf prikazuje kretanje obvezne priuve kroz navedeno razdoblje.
Graf 1. Obvezna priuva u razdoblju od 2005. do 2011. godine

Tablica 13. Odnos obvezne priuve i odabranih pokazatelja likvidnosti

obvezna
priuva
odnos likvidne
aktive
meubankarsk
e aktive prema
meubankarski
m pasivama
omjer depozita
prema ukupnoj
aktivi
obvezna priuva Pearson Correlation 1 ,896
**
,784
*
,126
Sig. (2-tailed)

,006 ,037 ,789
N 7 7 7 7
odnos likvidne aktive Pearson Correlation ,896
**
1 ,563 ,090
Sig. (2-tailed) ,006

,189 ,848
N 7 7 7 7
meubankarske aktive prema Pearson Correlation ,784
*
,563 1 -,242
Obvezna priuva u razdoblju od 2005. do 2011. godine
0
5
10
15
20
2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011
godine
v
r
i
j
e
d
n
o
s
t

o
b
v
e
z
n
e

p
r
i
u
v
e
obvezna priuva
64

meubankarskim pasivama Sig. (2-tailed) ,037 ,189

,601
N 7 7 7 7
omjer depozita prema ukupnoj aktivi Pearson Correlation ,126 ,090 -,242 1
Sig. (2-tailed) ,789 ,848 ,601

N 7 7 7 7
**. Correlation is significant at the 0.01 level (2-tailed).
*. Correlation is significant at the 0.05 level (2-tailed).
Iz tablice 13. se moe primijetiti da postoji jaka pozitivna veza izmeu varijabli obvezna
priuva i odnosa likvidne aktive, isto tako izmeu varijabli obvezna priuva i meubankarske
aktive prema meubankarskim pasivama te slaba pozitivna veza izmeu varijabli obvezna
priuva i omjer depozita prema ukupnoj aktivi. Iz toga proizlazi da se potvruje hipoteza H1,1
odnosno da regulatorne mjere utjeu na razinu likvidnosti banaka.
Slijedee tablice i grafovi pokazuju rezultate cluster analize hijerarhijskom metodom i
nehijerarhijskom metodom k-prosjeka za varijable odnos likvidne aktive, meubankarske
aktive prema meubankarskim pasivama i omjer depozita prema ukupnoj aktivi za razdoblje
I. i razdoblje II.
Tablica 14. Klasifikacija banaka pomou hijerarhijskog udruivanja za odnos likvidne
aktive za razdoblje I.
Case 8 Clusters 7 Clusters 6 Clusters 5 Clusters 4 Clusters 3 Clusters 2 Clusters
1:ZABA
2:PBZ
3:HYPO
4:ERSTE
5:HPB
6:Imex
7:KBZ
8:Croatia
9:Centar
10:Nava
1
2
3
4
4
4
5
6
7
8
1
2
3
2
2
2
4
5
6
7
1
2
3
2
2
2
4
5
6
5
1
2
3
2
2
2
4
2
5
2
1
2
1
2
2
2
3
2
4
2
1
2
1
2
2
2
3
2
1
2
1
2
1
2
2
2
2
2
1
2
Po pokazatelju odnos likvidne aktive iz tablice 14. moe se vidjeti kako je ZABA posebna
grupa do etvrtog klastera kada joj se pridruuje HYPO, te im se kod treeg klasera pridruuje
Centar banka. Drugu grupu ine PBZ, ERSTE, HPB, Imex, Croatia i Nava banka te im se kod
65

drugog klastera pridruuje KBZ. Isto moemo vidjeti i na dendogramu kojeg moemo
podijeliti u tri klastera.
Graf 2. Dendogram odnosa likvidne aktive za razdoblje I.
U tablici klasificiranja banaka pomou nehijerarhijske metode k-prosjeka moemo takoer
vidjeti da su banke prema ovom pokazatelju klasificiranje u tri klastera to potvruje rezultate
dobivene hijerarhijskom metodom.
Tablica 15. Klasifikacija banaka pomou nehijerarhijske metode k-prosjeka za
razdoblje I.
Case
number
banka Cluster Distance Case
number
banka Cluster Distance
1 ZABA 3 2,565 6 Imex 2 ,576
2 PBZ 2 ,644 7 KBZ 1 ,000
3 HYPO 3 ,065 8 Croatia 2 ,971
4 ERSTE 2 ,524 9 Centar 3 2,630
5 HPB 2 ,524 10 Nava 2 1,298
U slijedeoj tablici se moe vidjeti da u klasteru u kojem se nalazi vie veih banaka, trei
klaster, odnos likvidne aktive iznosi 18,112%, dok je u prva dva klastera taj iznos vei, dakle
u klasterima u kojima se nalazi vie manjih banka, to pokazuje da manje banke dre vie
gotovine u svojoj aktivi, te su vie orijentiranje na upravljanje aktivom to potvruje hipotezu
H1,2.

66

Tablica 16. Initial Cluster Centar za razdoblje I.

Cluster
1 2 3
odnos likvidne aktive 34,86900 27,13800 18,11200
to se tie pokazatelja meubankarske aktive prema meubankarskim pasivama po
hijerarhijskoj metodi banke moemo podijeliti u dva klastera. U prvom klasteru su sve velike
banke i Imex, Nava i Centar, a drugi klaster ine KBZ i Croatia banka. Isto se moe zakljuiti
i po nehijerarhijskoj metodi k-prosjeka.
Tablica 17. Klasifikacija banaka pomou hijerarhijskog udruivanja za meubankarske
aktive prema meubankarskim pasivama za razdoblje I.
Case
1:ZABA
2:PBZ
3:HYPO
4:ERSTE
5:HPB
6:Imex
7:KBZ
8:Croatia
9:Centar
10:Nava
8 Clusters 7 Clusters 6 Clusters 5 Clusters 4 Clusters 3 Clusters 2 Clusters
1
2
3
4
5
6
7
8
4
6
1
2
3
4
5
3
6
7
4
3
1
1
2
3
4
2
5
6
3
2
1
1
2
2
3
2
4
5
2
2
1
1
1
1
2
1
3
4
1
1
1
1
1
1
2
1
3
3
1
1
1
1
1
1
1
1
2
2
1
1
Graf 3. Dendogram za meubankarske aktive prema meubankarskim pasivama za
razdoblje I.
67

razdoblje I.
Case
number
number
1 ZABA 1 ,112 6 Imex 1 1,569
2 PBZ 1 ,743 7 KBZ 2 1,363
3 HYPO 1 1,440 8 Croatia 2 1,363
4 ERSTE 1 ,656 9 Centar 1 ,570
5 HPB 1 4,948 10 Nava 1 1,569
Tablica 19. pokazuje kako je prva grupa banaka neto dunici, a druga neto kreditori. Odnosno
grupa u kojoj se nalazi vie velikih banaka su neto dunici to znai da one vie pozajmljuju
na meubankarskim tritima to takoer potvruje hipotezu H1,2 tj. da su velike banke
orijentirane na upravljanje pasivom.
Tablica 19. Initial Cluster Centers za razdoblje I.

Cluster
1 2
,00000 37,23358
Kod pokazatelja omjera depozita prema ukupnoj aktivi banke moemo podijeliti u etiri
klastera, u jednom su ZABA i PBZ, zatim u drugom Imex, ERSTE i HYPO, onda KBZ, Nava
i Centar, te u zadnjem HPB i Croatia. To se vidi iz slijedee tablice i grafa.
Tablica 20. Klasifikacija banaka pomou hijerarhijskog udruivanja za omjer depozita
prema ukupnoj aktivi za razdoblje I.
Case
1:ZABA
2:PBZ
3:HYPO
4:ERSTE
5:HPB
6:Imex
7:KBZ
8:Croatia
9:Centar
10:Nava
1
1
2
3
4
5
6
4
7
8
1
1
2
3
4
5
6
4
7
6
1
1
2
2
3
4
5
3
6
5
1
1
2
2
3
4
5
3
5
5
1
1
2
2
3
2
4
3
4
4
1
1
2
2
3
2
3
3
3
3
1
1
2
2
2
2
2
2
2
2
68

Graf 4. Dendogram za omjer depozita prema ukupnoj aktivi za razdoblje I.
razdoblje I.
Case
number
number
1 ZABA 1 ,042 6 Imex 4 1,029
2 PBZ 1 ,042 7 KBZ 3 ,400
3 HYPO 4 ,186 8 Croatia 2 ,002
4 ERSTE 4 ,842 9 Centar 3 ,483
5 HPB 2 ,002 10 Nava 3 ,083
U slijedeoj tablici se vidi kako najstabilnije izvore depozita ima trei i etvrti klaster, dok
manje stabilnije imaju prva dva klastera.

Cluster
1 2 3 4
omjer depozita prema
ukupnoj aktivi
68,80730 73,22000 77,84700 83,17000
Iz dosadanjih rezultata istraivanja moe se primijetiti da svaki pojedini pokazatelj ne donosi
isto grupiranje banaka.
Sada slijedi interpretacija rezultata navedenih pokazatelja za razdoblje II, razdoblje
financijske krize. Prema pokazatelju odnosa likvidne aktive i u ovom razdoblju banke
69

moemo klasificirati u tri klastera, ali ta tri klastera ne ine iste banke kao i u prethodnom
razdoblju.
Tablica 23. Klasifikacija banaka pomou hijerarhijskog udruivanja za odnos likvidne
aktive za razdoblje II.
Case
1:ZABA
2:PBZ
3:HYPO
4:ERSTE
5:HPB
6:Imex
7:KBZ
8:Croatia
9:Centar
10:Nava
1
2
3
4
5
6
2
7
3
8
1
2
3
4
5
6
2
7
3
1
1
2
3
4
5
6
2
6
3
1
1
2
3
4
1
5
2
5
3
1
1
2
3
1
1
4
2
4
3
1
1
2
3
1
1
2
2
2
3
1
1
1
2
1
1
1
1
1
2
1
Prvu grupu sada ine ZABA, Nava, HPB i ERSTE, drugu PBZ, KBZ, Imex i Croatia, i zadnju
grupu ine HYPO i Centar. Isto se moe vidjeti i iz dendograma.
Graf 5. Dendogram odnosa likvidne aktive za razdoblje II.

Nehijerarhijskom metodom dobiveni su slijedei rezultati.
70

razdoblje II.
Case
number
number
1 ZABA 1 ,071 6 Imex 2 1,670
2 PBZ 2 1,237 7 KBZ 2 1,136
3 HYPO 3 ,052 8 Croatia 2 ,703
4 ERSTE 1 1,025 9 Centar 3 ,053
5 HPB 1 1,016 10 Nava 1 ,063
Tablica 25. Initial Cluster Centers za razdoblje II.

Cluster
1 2 3
odnos likvidne aktive 21,61100 28,12300 14,67500
Tablica pokazuje da klaster u kojem se nalazi najvie manjih banaka, drugi klaster, dri
najvie gotovine u aktivi, to opet potvruje hipotezu H1,2.
Po pokazatelju meubankarske aktive prema meubankarskim pasivama i u ovom razdoblju
banke moemo klasificirati u dva klastera, u svakom pojedinom klasteru su iste banke kao i u
prethodnom razdoblju, samo sa vei distancama izmeu banaka.
Tablica 26. Klasifikacija banaka pomou hijerarhijskog udruivanja za meubankarske
aktive prema meubankarskim pasivama za razdoblje II.
Case
1:ZABA
2:PBZ
3:HYPO
4:ERSTE
5:HPB
6:Imex
7:KBZ
8:Croatia
9:Centar
10:Nava
1
2
3
4
5
3
6
7
8
3
1
2
3
4
5
3
6
7
1
3
1
2
1
3
4
1
5
6
1
1
1
1
1
2
3
1
4
5
1
1
1
1
1
2
2
1
3
4
1
1
1
1
1
2
2
1
3
3
1
1
1
1
1
1
1
1
2
2
1
1

71

Graf 6. Dendogram za meubankarske aktive prema meubankarskim pasivama za
razdoblje II.
razdoblje II.
Case
number
number
1 ZABA 1 1,386 6 Imex 1 2,307
2 PBZ 1 ,041 7 KBZ 2 2,321
3 HYPO 1 2,225 8 Croatia 2 2,321
4 ERSTE 1 3,698 9 Centar 1 1,685
5 HPB 1 6,254 10 Nava 1 2,307

Cluster
1 2
,00000 27,29690
Iz prethodnih tablica se moe donijeti isti zakljuak kao u prethodnom razdoblju.
Po posljednjem pokazatelju likvidnosti, omjeru depozita prema ukupnoj aktivi, banke
moemo klasificirati u tri grupe, to se ne poklapa sa prethodnim razdobljem u kojem su
banke po ovom pokazatelju bile klasificirane u etiri grupe.
72

Tablica 29. Klasifikacija banaka pomou hijerarhijskog udruivanja za omjer depozita
prema ukupnoj aktivi za razdoblje II.
Case
1:ZABA
2:PBZ
3:HYPO
4:ERSTE
5:HPB
6:Imex
7:KBZ
8:Croatia
9:Centar
10:Nava
1
2
3
4
5
6
7
4
8
8
1
2
3
4
5
6
7
4
6
6
1
2
3
4
3
5
6
4
5
5
1
2
3
4
3
5
3
4
5
5
1
2
3
2
3
4
3
2
4
4
1
2
1
2
1
3
1
2
3
3
1
2
1
2
1
1
1
2
1
1
Graf 7. Dendogram za omjer depozita prema ukupnoj aktivi za razdoblje II.
razdoblje II.
Case
number
number
1 ZABA 1 2,574 6 Imex 3 ,468
2 PBZ 2 1,191 7 KBZ 1 ,005
3 HYPO 1 1,685 8 Croatia 2 ,521
4 ERSTE 2 ,671 9 Centar 3 ,378
5 HPB 1 ,882 10 Nava 3 ,089

73


Cluster
1 2 3
omjer depozita prema
ukupnoj aktivi
75,39400 68,54400 81,25200
Iz prethodne tablice se vidi da najstabilnije izvore depozita ima trei klaster, dok manje
stabilne imaju prvi i drugi klaster.
Isto tako, iz prikazanih rezultata ovih razdoblja moe se vidjeti kako razliite gospodarske
situacije utjeu na poslovanje banaka, pa se tako vidi razliito grupiranje banaka u razdoblju
II. u odnosu na razdoblje I. kod istog pokazatelja likvidnosti.
U posljednje vrijeme, u vremenima procesa globalizacije, deregulacije financijske industrije,
politikih pritisaka i ostalog sve vie banaka stvara kompromis u odabiru svoje strategije
upravljanja likvidnou, tako male banke iako trebaju imati viu aktivu, esto se oslanjaju na
kreditne linije drugih banaka, to je vidljivo iz pasive njihovih bilanci. Dok velike banke u
posljednje vrijeme gomilaju aktivu, iako su one uglavnom orijentirane na upravljanje
pasivom, te tako stvaraju viak likvidnosti, a nemaju ga gdje plasirati jer ni stanovnitvo ni
poduzea ne ele uzeti kredit, niti investirati ak ni uz povoljne kamatne stope. Razlog toga
lei u injenici da privatni sektor gleda samo na to kako smanjiti zaduenost i trokove. Te
prema trenutnom stanju moe se potvrditi hipoteza H1,3 da je izraen stupanj konvergencije
strategija u aktivi i pasivi kod upravljanja likvidnou.
to se tie hipoteze H1,4 bitno je naglasiti kako su izvori rizika likvidnosti najee drugi
financijski rizici i to kreditni i trini, ija realizacija uzrokuje poremeaje u novanom toku.
Stoga se rizik likvidnosti ne moe promatrati u izolaciji od ostalih rizika jer rizici koji imaju
direktan utjecaj na novane tokove banaka, odnosno novane primitke i izdatke utjeu na
izloenost riziku likvidnosti. Kreditni rizik u smislu visoke koncentracije rizine aktive u
kreditnom portfelju banke te visokog iznosa dospjelih nepodmirenih potraivanja banke po
kreditnim poslovima. Upravljanje kreditnim rizikom kljuno je iz razloga to su kreditni
produkti najraireniji plasmani banaka. Kreditni rizik ogleda se u kvaliteti baninih klijenata i
mora se redovito procjenjivati na razini svakog pojedinanog plasmana pojedinom komitentu,
ukupnih plasmana jednom komitentu te svih kreditnih i drugih plasmana banke. Izloenost
kreditnom riziku povezana je s veliinom banke i jainom kreditne ekspanzije. Velike banke u
74

pravilu preuzimaju rizinije plasmane jer to je kreditna aktivnost jaa, vea je i opasnost od
neizvravanja obveza klijenata. Udio loih kredita u baninoj aktivi takoer je pokazatelj
izloenosti kreditnom riziku. Trini rizici u smislu pozicije za trgovanje zbog promjena u
kamatnim stopama, teajevima i ostalim cijenama. Promjena kamatnih stopa utjee na visinu
ostvarenih prihoda i trokova banke. Glavni izvor prihoda u bankarskom poslovanju svakako
je aktivna kamatna stopa koju banka zaraunava na kreditne plasmane to ih odobrava
klijentima. Iznenadno mijenjanje kamatne stope imat e za posljedicu i mijenjanje kamatnih
prihoda banke. Kad se kamatna stopa mijenja, mijenja se i vrijednost kredita odobrenih s
fiksnom kamatnom stopom. Ako bi kamatne stope rasle, vrijednost bi tih kredita padala. Na
taj nain, banke kao kreditori susreu se s jedne strane s oportunitetnim trokom izmakle
koristi, a s druge s povoljnou zaraunavanja viih kamatnih stopa pri odobravanju novih
kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Kad bi kamatne stope na tritu padale,
banke bi se kao kreditori suoili, s jedne strane, s gubitkom po kamatnim prihodima na
novoodobrene kredite, a s druge, s korisnou zaraunate vie kamatne stope po odobrenim
kreditima u odnosu prema niim kamatnim stopama na tritu.
Tablica 32. Efekti promjene kamatne stope na kreditni portfelj banke
Promjena kamatne stope Efekt na banku Rezultat utjecaja

kamatne stope
negativni efekt odobreni krediti vrijede
manje
pozitivni efekti reinvestiranja novoodobreni krediti vrijede
vie

kamatne stope
pozitivni cjenovni efekti odobreni krediti vrijede vie
negativni efekti reinvestiranja novoodobreni krediti vrijede
manje
Izvor: izrada autorice prema J. F. Sinkey: Commercial Bank Financial Management in the Financial Services
Industry, 6th ed., Prentice Hall, New Jeresey, USA, 2001., str. 225

U strukturi trokova banke dominira pasivna kamatna stopa koju ona plaa na pribavljene
depozite i druge izvore sredstava. Iznenadno mijenjanje kamatnih stopa moe ostaviti utjecaja
u poslovanju banke temeljem visine prikupljenih depozita i trokova njihova pribavljanja.
Tablica 33. Efekti promjene kamatne stope na depozite banaka
Promjena kamatne stope Efekti na banku

kamatne stope
prije povlaenje depozita
banke moraju privui nove deponente uz viu kamatnu stopu ili
e se suoiti s problemom likvidnosti

kamatne stope
prijevremena otplata odobrenih kredita
banka mora odobravati kredite po niim kamatnim stopama
Izvor: izrada autorice prema J. F. Sinkey: Commercial Bank Financial Management in the Financial Services
Industry, 6th ed., Prentice Hall, New Jeresey, USA, 2001., str. 225

75

Pri pojavi rasta kamatnih stopa, deponenti ele povui svoje depozite, pogotovo ako postoji
takva ugovorena mogunost prijevremenog povlaenja depozita, kako bi ostvarili vee
prihode od investiranja po veim kamatnim stopama. Banka se u tom sluaju susree s
problemom odravanja likvidnosti. Zbog povlaenja depozita banka mora nadoknaditi
povueni iznos (kvantitativni efekt) u svojoj bilanci, a pri novom zaduenju plaat e sredstva
po novim, viim kamatnim stopama (trokovni efekt). U suprotnomu, ako banka ne uspije
nadoknaditi izgubljeni iznos sredstava, prisiljena je smanjiti obujam svoje bilance. U sluaju
pada kamatnih stopa banci prijeti opasnost pokuaja prijevremene otplate kredita, ime se
prisiljava na odobravanje kredita po niim kamatnim stopama. Neto kamatna mara je vaan
pokazatelj kod upravljanja rizikom kamatnih stopa. Neto kamatna mara odreena je
strukturom bilance i kamatnim stopama koje se primjenjuju na pojedine stavke aktive
odnosno pasive. Pokazatelj neto kamatne mare pokazuje diferencijalni kamatni prihod kao
postotak prosjene imovine. Na neto kamatnu maru utjee i imovina koja ne donosi prihode i
obveze na koje se ne plaaju kamate. Utjecaj na smanjenje dobiti najizraeniji je kad je
imovina koja ne ostvaruje prihode financirana kamatonosnim obvezama, a suprotna se pojava
dogaa kad obveze na koje se ne plaaju kamate poveavaju dobit ako se njima financira
aktiva koja nosi visoke kamate. Iz slijedee tablice moe se vidjeti srednje jaka veza izmeu
neto kamatne mare i odnosa likvidne aktive, odnosno postoji povezanost kamatnog rizika i
rizika likvidnosti.
Tablica 34. Odnos neto kamatne mare i odnosa likvidne aktive

odnos likvidne aktive neto kamatna mara
odnos likvidne
aktive
Pearson Correlation 1 ,780
**

Sig. (2-tailed)

,008
N 10 10
neto kamatna
mara
Pearson Correlation ,780
**
1
Sig. (2-tailed) ,008

N 10 10
**. Correlation is significant at the 0.01 level (2-tailed).

76

5. Zakljuak
Uredno odravanje likvidnosti bankovnog sektora je uvjet opstanka banaka. Banka posluje
uglavnom tuim prikupljenim i pribavljenim sredstvima, koje ulae u kreditne i nekreditne
plasmane, obavlja domai i meunarodni platni promet i druge poslove, pa je iznimno vano
da uvijek i na vrijeme izvrava dospjele obveze po aktivnim, pasivnim i neutralnim
poslovima, odnosno da je likvidna.
Glavni cilj ovog rada je bio prouavanje strategija i metoda koje banke mogu primjenjivati
kako bi se pripremile za ispunjavanje svojih potreba za gotovinom. Tako se u bankovnoj
teoriji spominju i u bankovnoj praksi primjenjuju razliite strategije upravljanja likvidnou, a
najee su: strategija upravljanja aktivom, strategija upravljanja pasivom i u novije vrijeme
kombinirana ili uravnoteena strategija upravljanja imovinom i obvezama banke. Svaka od
navedenih strategija ima svoja obiljeja, prednosti i nedostatke i njezina primjena ovisi o
veliini banke i njezinim obiljejima, o financijskom tritu, o propisima kojima je regulirano
bankovno poslovanje i drugim imbenicima.
U radu su postavljene slijedee hipoteze:
H1: Postoje razlike izmeu strategija likvidnosti bankama s obzirom na njihovu veliinu i
ope gospodarske prilike.
H1,1: Regulatorne mjere (obvezna priuva, znaajke likvidnosti) znaajno utjeu na razinu
likvidnosti banaka.
H1,2: Male banke imaju strategije upravljanja likvidnosti u aktivi, dok velike banke imaju
strategije u pasivi kod odravanja likvidnosti.
H1,3: U posljednje vrijeme je izraen stupanj konvergencije strategija u aktivi i pasivi kod
upravljanja likvidnou.
H1,4: Rizik likvidnosti raste u uvjetima smanjene gospodarske aktivnosti zbog izloenosti
drugim trinim rizicima i kreditnom riziku.
U radu je koritena multivarijantna statistika, odnosno cluster analiza te Pearsonov koeficijent
korelacije. Na temelju provedenih statistikih metoda i dobivenih rezultata sve su hipoteze
prihvaene.
77

Kod hipoteze H1,1 stavljena je u korelaciju obvezna priuva i odabrani pokazatelji likvidnosti
iz ega je vidljiva pozitivna veza navedenih varijabli i iz ega je prihvaena hipoteza, odnosno
potvrena je veza regulatornih mjera i razine likvidnosti banaka.
Zatim teorijski i empirijski je vidljivo da veliina banke odreuje strategiju banke, tj. cluster
analizom je potvreno da male banke imaju strategije upravljanja likvidnou u aktivi i to
preko pokazatelja odnos likvidne aktive, dok velike banke imaju strategije upravljanja
likvidnou u pasivi i to preko pokazatelja meubankarske aktive prema meubankarskim
pasivama, ali isto tako da je u posljednje vrijeme izraen stupanj konvergencije u strategijama
kod upravljanja likvidnou zbog gospodarskih, politikih i ostalih imbenika koji utjeu na
bankarski sektor.
I na samom kraju istraivanja potvrena je povezanost rizika likvidnosti i ostalih financijskih
rizika jer financijski rizici imaju direktan uinak na novane tokove te samim tim i na
izloenost riziku likvidnosti ime se prihvaa hipoteza H1,4.
Odravanje uredne likvidnosti preduvjet je normalnog poslovanja banke i zato problematici
upravljanja rizikom likvidnosti treba dati potrebnu pozornost na nain da se sustav upravljanja
trajno unapreuje i usavrava. Bilo bi vrlo korisno kada bi nadzornici utvrdili pokazatelje i
standarde radi jedinstvenog pristupa u mjerenju, planiranju i upravljanju likvidnou u
pojedinoj banci i na razini bankovnog sustava kao cjeline.

I

LITERATURA
1. Basel Committee on Banking Supervision, (2000): Sound Practices for Managing
Liquidity on Banking Organisations, Basel
2. Bessis, J. (2002): Risk Management in Banking, Wiley, Chichester, England
3. Birov, M., (2011): Basel III utjecaj nove regulative na financijska trita, banke i
njihove korporativne klijente, PBZ
4. Caprio, G., Hunter, W. C., Kaufman, G. G., Leipiziger , D. M. (1998): Preventing
Bank Crises: Lessons from the Recent Global Bank Failures, The World Bank,
Washington
5. Demirguc-Kunt, A., Detragiache, E. (1998): The Determinations od Banking Crises in
Developing and Developed Countries, IMF
6. Diamond, Douglas W., Rajan, Righuram G. (1999): Liquidity Risk, Liquidity Creation
and Financial Fragility: A Theory of Banking, Working paper 7430, National Bureau
of Economic Research, Cambridge
7. Ercegovac, R. (2008): Politika kamatnih stopa u bankama u kontekstu rizika,
Ekonomski fakultet, Split
8. Gerl, A., Komarkova, Z. (2009): Liquidity Risk and Banks Bidding Behavior:
Evidence from the Global Financial Crisis, Czech Journal of Economics and Finance,
59, No. 6
9. Greuning, H. van (2006): Analiza i upravljanje bankovnim rizicima, Zagrebaka kola
ekonomije i managementa, 2. izd, Zagreb
10. Habek, M. (2010): Upravljanje likvidnou, Hrvatski raunovoa, (Zagreb: "M.A.K.
Golden")
11. Jakovevi, D. (2000): Upravljanje kreditnim rizikom u suvremenom bankarstvu, TEB
poslovno savjetovanje, Zagreb
12. Jurman, A. (1992): Neki aspekti utvrivanja i provoenja politike likvidnosti i
solventnosti banke, Zbornik radova Ekonomskog fakulteta Rijeka, Rijeka 10/1992
13. Jurman, A. (2003): Planiranje likvidnosti u poslovnoj banci, znanstveno-struni
asopis Ekonomska istraivanja, Vol. 16., No 2, Fakultet ekonomije i turizma Dr.
Mijo Mirkovi Pula
14. Koch, T., MacDonald, W., Scott, S. (2000): Bank management, The Dryden Press,
Orlando
II

15. Kraft, E., Dolenc, H., Dulib, M., Faulend, M., Galc, T., oi, V., Tepu, M. M.
(2001): Kreditna politika hrvatskih banaka: Rezultati drugoga HNB-ova projekta
anketiranja banaka, HNB
16. Kundid, A., Ercegovac, R. (2011): Liquidity Risk Management Paradox in
Contemporary Banking (Re)regulation, Global Business & Economics Anthology,
Volume II, Issue 2, Decembar, Business & Economics Society International,
Worcestar, SAD, str. 436-449.
17. Kundid, A., Ercegovac, R., Klipanac, I. (2009): Banking system structure influence on
performance and fragility in financial crisis: Case study of Croatia, Global Business &
Economics Anthology, Volume II, Decembar, Business & Economics Society
International
18. Kundid, A., Ercegovac, R., Klipanac, I. (2009): Bank liquidity distress transfer toward
real economy ahead of financial crisis, Global Business & Economics Anthology,
Volume II, Decembar, Business & Economics Society International
19. Kundid, A., Ercegovac, R. (2011): Interbank Deposit Market Relevance for Croatian
Banking System Sustainbility, Ekonomski pregled, 62 (1-2) 48-66
20. Leko, V. (1993): Rjenik bankarstva i financija, Masmedia
21. Leko, V. (2005): Upravljanje bankama, Ekonomski fakultet, Zagreb
22. Latkovi, M. (2002): Upravljanje rizicima: identifikacija, mjerenje i kontrola,
Financijska teorija i praksa, Vol. 26 No. 2
23. Mati, B. (2011): Monetarna ekonomija, Ekonomski fakultet Osijek
24. Matz, L. M. (2001): Liquidity Risk Management, Thomson Financial, Austin
25. Mahmutovi, H., esi, A., Mahmutovi, A., (2010.): Efikasno upravljanje rizicima
financijskih institucija uz primjenu II Bazelskog sporazuma, Tranzicija, Vol. 12 No.
25-26
26. Mijo, I., Kova, R., Marijanovi, M. (2011): Specifinosti interne revizije u
bankama, Ekonomski vjesnik, Vol. No. 2
27. Mileti, I. (2009): Makroekonomski i mikroekonomski uzroci nestabilnosti banaka,
Ekonomska istraivanja, Vol. 22 No. 1
28. Mileti, I. (2008): Nadzor banaka i stabilnost bankarskog sektora, Ekonomska
istraivanja, Vol. 21 No. 3
29. Mishkin, F. (1996): Understanding Financial Crisis: A Developing Country
Perspective, Annual World Bank Conference on Development Economics, The World
Bank
III

30. Mri, I. (2004): Kreditni rizik u komercijalnom bankarstvu, Ekonomski fakultet, Split
31. Peterlin, J. (2004): Instrumenti za upravljanje financijskim rizicima (I dio),
Raunovodstvo, revizija i financije, br. 2/2004.
32. Pervan, I. (2010): Upravljanje likvidnou, Ekonomski fakultet Sveuilita u Splitu
33. Pivac, S., (2010): Statistike metode, e-nastavni materijali, Ekonomski fakultet u
Splitu
34. Prga, I. (2002): Neki aspekti upravljanja bankovnim krizama, Ekonomski pregled, broj
5-6/2002., Zagreb
35. Prga, I., verko, I. (2004): Znaajke malih banaka i njihova budunost,
Raunovodstvo i financije, 50
36. Prga, I., veko, I. (2005): Izloenost banaka trinim rizicima, Zbornik Ekonomskog
fakulteta u Zagrebu, Vol. 3 No. 1
37. Prga, I., veko, I. (2006): Izdvojeni aspekti razvoja bankovnog trita, Zbornik
Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Vol. 4 No. 1
38. Prga, I., Vrdoljak, T., verko, I. (2009): Upravljanje rizikom likvidnosti koritenjem
valutnih swap ugovora, Ekonomski vjesnik, Vol. No. 2
39. Rose, S. P. (2003): Menadment komercijalnih banaka, Zagreb: MATE
40. Saunders, A. (2000): Financial Institutions Management, Irwin McGraw-Hill, Boston
41. Saunders, A. (2006): Financijska trita i institucije: moderno vienje, Masmedia,
Zagreb, 2. Izdanje
42. Sever, S. (2009): Financijski pokazatelji banaka, Ekonomski fakultet, Zagreb
43. Shy, O., Stenbacka, R. (2004): Market Structure and Risk Taking in the Banking
Industry, Journal of Economics, Vol.82 No. 3
44. Sinkey, J. (2000): Commercial Bank Financial Management, Prentice Hall,
Englewood Cliffs, New Jersey
45. Sinkey, J. F. Jr. (2001): Commercial Bank Financial Management in the Financial-
Services Industry, International Edition, Sixt Edition, Prentice Hall, New Yersey
46. Srinivansulu S.L. (1996): Practical Introduction to Asset/Liability Management,
Asset/Liability Management Building Blocks, Euromoney/DC Gardner Workbook,
London
47. Summer, M. (2003): Banking Regulation and Systemic Risk, Open economies review,
br. 14
48. onje, V. (2000): Tendencije razvoja svjetskog bankarstva, u Strategija razvoja
financijskog sektora, Hrvatski institut za bankarstvo i osiguranje, Zagreb
IV

49. verko, I. (2007): Upravljanje nekreditnim rizicima u hrvatskim financijskim
institucijama, HIBO, Zagreb
50. Turner, S,H., Sjaastad, J. (2002): Too many banks aren't ready for looming liquidity
crisis, American Banker, 6.
51. Uyemura, D. G., Van Deventer, D. R. (1993): Financial Risk Management in Banking
The Theory & Application of Assets & Liability Management, McGraw-Hill, New
York, USA
52. Vidui, LJ., Ivanov, M., Peari, M. (2010): Financije danas: dijagnoze i terapije,
Ekonomski fakultet, Sveuilite u Splitu
53. Vojak, N., Wasserbaner, B., Variak, I. (2009): Menadment i sigurnost: krizni
menadment, Hrvatsko drutvo inenjera sigurnosti, Zagreb
54. ivko, I. (2006): Kamatni rizik u bankarstvu izvori i uinci, Ekonomska misao i
praksa, Vol. No. 2
55. ivko, I., Slijepevi, S. (2006): Upravljanje rizikom likvidnosti banaka u
tranzicijskim dravama, Economic Annals no 168

Internet stranice
1) www.hnb.hr
2) www.zaba.hr
3) www.pbz.hr
4) www.hypo.hr
5) www.erstebank.hr
6) www.hpb.hr
7) www.imexbanka.hr
8) www.kbz.hr
9) www.croatiabanka.hr
10) www.centarbanka.hr
11) www.navabanka.hr
12) www.ecb.int

Materijali sa predavanja
Likvidnost, Monetarna analiza nastavni materijali 2009/10 godina

V

POPIS TABLICA
Tablica 1. Izvori ponude i potranje za likvidnom sredstvima unutar banke
Tablica 2. Utjecaj odljeva neto depozita na bilancu (u eurima)
Tablica 3. Prilagodba odljevu depozita kupnjom sredstava (u eurima)
Tablica 4. Utjecaj izvrenja kreditne obveze (u eurima)
Tablica 5. Prilagodba bilance izvrenju kreditna obveze (u eurima)
Tablica 6. Naela i smjernice za uinkovito upravljanje likvidnou banaka
Tablica 7. Banke obuhvaene analizom
Tablica 8. Pokazatelji likvidnosti banaka za razdoblje I.
Tablica 9. Pokazatelji likvidnosti banaka za razdoblje II.
Tablica 10. Srednje vrijednosti za razdoblje I.
Tablica 11. Srednje vrijednosti za razdoblje II.
Tablica 12. Srednje vrijednosti za cjelokupno razdoblje
Tablica 13. Odnos obvezne priuve i odabranih pokazatelja likvidnosti
Tablica 14. Klasifikacija banaka pomou hijerarhijskog udruivanja za odnos likvidne aktive
za razdoblje I.
Tablica 15. Klasifikacija banaka pomou nehijerarhijske metode k-prosjeka za razdoblje I.
Tablica 16. Initial Cluster Centar za razdoblje I.
Tablica 17. Klasifikacija banaka pomou hijerarhijskog udruivanja za meubankarske aktive
prema meubankarskim pasivama za razdoblje I.
Tablica 20. Klasifikacija banaka pomou hijerarhijskog udruivanja za omjer depozita prema
ukupnoj aktivi za razdoblje I.
Tablica 23. Klasifikacija banaka pomou hijerarhijskog udruivanja za odnos likvidne aktive
za razdoblje II.
VI

Tablica 24. Klasifikacija banaka pomou nehijerarhijske metode k-prosjeka za razdoblje II.
Tablica 26. Klasifikacija banaka pomou hijerarhijskog udruivanja za meubankarske aktive
prema meubankarskim pasivama za razdoblje II.
Tablica 29. Klasifikacija banaka pomou hijerarhijskog udruivanja za omjer depozita prema
ukupnoj aktivi za razdoblje II.
Tablica 32. Efekti promjene kamatne stope na kreditni portfelj banke
Tablica 33. Efekti promjene kamatne stope na depozite banaka
Tablica 34. Odnos neto kamatne mare i odnosa likvidne aktive

POPIS SLIKA
Slika 1. Spektar bankovnih rizika
Slika 2. Optimalna rona usklaenost aktive i pasive banke
Slika 3. Distribucija odljeva neto depozita financijske institucije (novani odljevi)
POPIS GRAFOVA
Graf 1. Obvezna priuva u razdoblju od 2005. do 2011. godine
Graf 2. Dendogram odnosa likvidne aktive za razdoblje I.
Graf 3. Dendogram za meubankarske aktive prema meubankarskim pasivama za razdoblje
I.
Graf 4. Dendogram za omjer depozita prema ukupnoj aktivi za razdoblje I.
Graf 5. Dendogram odnosa likvidne aktive za razdoblje II.
Graf 6. Dendogram za meubankarske aktive prema meubankarskim pasivama za razdoblje
II.
Graf 7. Dendogram za omjer depozita prema ukupnoj aktivi za razdoblje II.
VII

SAETAK
Cilj ovog rada je prouavanje i analiziranje strategija i metoda kod upravljanja likvidnou
banaka u Republici Hrvatskoj u uvjetima globalne recesije. Motiv za prouavanje strategija
likvidnosti banaka lei u vanosti urednog odravanja likvidnosti kao normalnog preduvjeta
za poslovanje banaka te njezinoj ulozi koju ima u bankarskom sektoru.
Za potrebe analize uzeti su podaci iz godinjih financijskih izvjea za deset hrvatskih banaka
za razdoblje od 01. sijenja 2005. godine do 31. prosinca 2011. godine. U radu se koristi
multivarijantna statistika odnosno cluster analiza kao i Pearsonov koeficijent korelacije.
Odravanje likvidnosti smatra se osnovnom pretpostavkom za odrivost banke na
financijskom tritu. Financijska institucija se smatra likvidnom ukoliko uvijek ima pristup
odmah raspoloivim sredstvima po realnoj cijeni, tono u vrijeme kada su joj ta sredstva
potrebna. Ovo znai da likvidna banka ili druga financijska institucija posreduje odgovarajuu
iznos odmah raspoloivih sredstava uvijek kada su ona potrebna ili moe na vrijeme osigurati
likvidna sredstva putem pozajmice ili prodajom kapitala. S druge strane, nedostatak adekvatne
likvidnosti moe biti jedan od prvih znakova da banka ima ozbiljne probleme.

Kljune rijei: banka, likvidnost, rizik likvidnosti, determinante likvidnosti, strategije
likvidnosti, globalna recesija, Republika Hrvatska

VIII

SUMMARY
The aim of this paper is to to study and analyze the strategies and methods of liquidity
management of banks in the Republic of Croatia in the global recession. Motivation for
investigating of strategy liquidity lies in the importance of proper maintenance of liquidity as
normal prerequisites for banking operations and its role to the banking sector.
For the analysis, the data were taken from the annual financial statements for ten Croatian
banks for the period from January 1, 2005 until December 31, 2011 year. This paper uses
multivariate statistics and cluster analysis and Pearson's correlation coefficient.
Maintaining liquidity is considered a basic prerequisite for the viability of the financial
market. Financial institutions are considered liquid if it still has access to immediately
available funds at a realistic price, precisely at a time when she needed the funds. This means
that the liquid bank or other financial institution mediates the appropriate amount of
immediately available funds whenever they need it or can at times provide liquid funds by
borrowing or selling equity. On the other hand, the lack of adequate liquidity may be one of
the first signs that the bank has serious problems.

Keywords: bank, liquidity, liquidity risk, determinants of liquidity, liquidity strategy, global
recession, Republic of Croatia

Istraživanje Zadovoljstva Kupaca Proizvoda

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Istraživanje Zadovoljstva Kupaca Proizvoda

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SVEUILITE U SPLITU

You might also like