Antika [uredi]

Podrobniji lanak o temi: Antika

Zlatna maska kraljaAgamemnona iz 16. stoljea pr. kr. koju je uMikeni pronaao Heinrich
Schlieman.

Grci i Rimljani su toliko utjecali na europsku kulturu da je njihov utjecaj vidljiv u

jeziku, kulturi,pravu, politici, znanosti i filozofiji. Antika Grka bila je drava
sastavljena od mnogih polisa. U Ateni, jednoj od tih gradova-drava,
strateg Periklo razvija primitivni oblik demokracije. Tijekom Periklova doba, Atena
je takoer bila najvee i najrazvijenije sredite helenistikog svijeta. U Ateni su
popularne bile i filozofske i politike debate, a meu svi tim govornicima izdigla su
se imena Platon, Sokrat i Aristotel, koji je ujedno bio i uitelj Aleksandar Veliki.
Aleksandar Veliki, sin Filipa II., nasljedio je svog oca na elu novoosnovane
makedonske drave i krenuo na pohod kojim je elio osvojiti svijet. Nakon
nekoliko znaajnih vojnih uspjeha, u kojima je palo i Perzijsko Carstvo,
Aleksandar je svoj prvi poraz doivio u Indijigdje da je porazio kralj Por. Pri
povratku, Aleksandar i njegovi vojnici, prolaze kroz pustinjsku gdje Aleksandar i
umire 323. godine.

Rimsko Carstvo 117. tijekom vladavine cara Trajana.

Tijekom vrhunca grke civilizacije, na podruju Apenina razvijala se nova

civilizacija - Rimska. Nastala 753., osnutkom Rima, ta civilizacija razvijala se i u
svojoj povijesti prola sva tri, tada, poznata dravna ustroja
- kraljevstvo, republiku i carstvo. Svoj primarno jaanje, Rim doivljava nakon tri
punska rata (264. pr. Kr. - 146. pr. Kr.) u kojima su spektakularno poraava
snanu Kartagu. Grki utjecaj stigao je i do Rima, pa je s vremenom, i mona
Atena ula u sastav rimske drave pod zastavom Senata i rimskog naroda.
Rimljani su se s vremenom proirili do Arabije na jugoistoku i do Britanije na
sjeverozapadu. Najvei raspon Rim je imao tijekom vladavine
cara Trajana 117.godine. Na svom vrhuncu 44. pr. Kr., dogaa se kriza. Tadanji
voa, Gaj Julije Cezar biva ubijen u uroti (15. oujka 44. pr. Kr., na blagdan
Martovskih ida) pod optubom da je uzeo diktatorske ovlasti. U kaosu nakon
ubojstva Cezara, njegov neak Oktavijan uspijeva poraziti svog konkureta za
prijestolje, Marka Antonija, u bitci kod Akcija 31. pr. Kr. i nakon 4 godine, 27. pr.
Kr., uspostavlja Rimsko Carstvo.

Antika Grka [uredi]

Podrobniji lanak o temi: Antika Grka

Sokrat, najutjecajniji

Platon, Sokratov uenik i

grki filozof i jedan od

jedna od centralnih

otaca zapadnjeka

linosti ontolokog

filozofije. Njegovi

razdoblja. U svom je djelu

sporovi sa relativistikim (Drava) kritizirao

nazorima sofistabit e

atensku demokraciju, a

jedan od temelja za razvoj ostao je i zapamen po

ontolokog razdoblja

pravcu znanom

grke filozofije.

kao objektivni idealizam u

kojem razlae svoju
slavnu teoriju oIdejama.

Stara Grka je kao drava bila sastavljena od vie stotina polisa (gradovadrava) koji su se meusobno razlikovali i prema politikim, ali i kulturolokim
osobinama.Atena i Sparta su tijekom grke povijesti bile najznaajnije, ali i jedne
od najrazliitijih, grkih polisa. Sparta, militaristika drava osnovana na naelu
ratovanja, stege i elje za pobjedom bila je ista suprotnost Ateni. Atena, kao
kulturno sredite Stare Grke, potie
razvoj filozofije, knjievnosti, teatra, politike,sporta i znanosti. Atena je takoer
bila prva drava u kojoj se razvio, dodue primitivni, nekakav oblik demokracije.
Svoje korijene, atenska demokracija dobiva tijekom vladavina Solona i Klistena,
dok svoj vrhunac, koji ujedno rezultira politikom, kulturnom i gospodarskom
nadmoi Atene, doivljava tijekom vladavine stratega Perikla. Ovaj oblik
demokracije je prvi put u povijesti omoguio da demos izabire vlast i debatira o
zakonima. Iz tih javnih debata izdigao se jedan od najveih filozofa u
povijesti, Sokrat, jedan od osnivaa zapadnjake filozofije.[1]Sokrat je najznaajniji
po utemeljenju sokratske metode koja se i danas koristi. Sokratska metoda se
primjenjuje postavljanjem pitanja ne samo sa svrhom dobivanja odgovora na njih,
ve i sa svrhom poticanja na vlastito zakljuivanje koje bi dovelo do boljeg uvida
u problem. Upravo zbog te metode, Sokret je optuen, ali i osuen
za "korumpiranje" atenske mladei jer su se njegovi govori kosili sa tadanjim
vjerkim pogledima. Sokrat je u skladu s tom optubom osuen na smrt, te je
morao popiti otrov. Platon, Sokratov uenik, sljedea je velika filozofska linost
grke povijesti. Platon je u svojem djelu Drava otro kritizirao atensku
demokraciju i stvorio tip idealne drave pod nazivim Politeia, a u djelu Obrana
Sokratova prikazuje sudski proces koji je voen protiv njegovog uitelja. Svojim
idejama i djelima, Platon je osnovao novi filozofski pravac znan kao platonizam.
Ontoloko razdoblje zatvorio je Aristotel, vjerojatno najvei grki filozof i linost
koja je uvelike utjecala na daljni razvoj zapadne filozofije. Smatrao se najveim
uenjakom svoga doba, a u svojim je djelima iznio i objasnio izrazito kompleksan
filozofski sustav koji je po svom opusu gotovo sveobuhvatan. Najznaajnija djela
su mu Metafizika, opirno i kompleksno djelo u kojem iznosi svoje vienje
metafizike razdiobe bia, te Poetika u kojoj, iako je sauvana fragmentarno,
iznosi filozofiju umjetnosti i ideju mimezisa(jedinstvo mjesta, vremena i radnje).
Dok se Platon postavio kao idealist, Aristotel je odbacio dio njegovih uenja i
postavio se kao jedan od zaetnika filozofskog realizma.

Grka tijekom Grko-perzijskih ratova (500. pr. Kr. - 479. pr. Kr.).

U 8. stoljeu pr. Kr., Grci zapoinju kolonizaciju. Svoju dravu, proirili su na

teritorij cijelog Sredozemlja, dijelove Crnog mora i Male Azije, no najpoznatija
kolonija, Magna Graecia nalazila se na otoku Siciliji. No, njihovo irenje na istok,
koje se dogodilo u 5. stoljeu pr. Kr., uzrokovalo je probleme s Perzijancima. Ti
problemi su bili primarni uzrok Grko-perzijskih ratova. Rat je otvoren bitkom kod
Maratona 490. pr. Kr., a donio je prvi, ali i iznenaujui, poraz mone i brojano
nadmone perzijske vojske koju je vodio Darije I. Sljedei znaajni sukobi zbili su
se 480. pr. Kr. kod Termopila, gdje Perzijanci jesu pobijedili, ali su pretrpjeli
masivne gubitke od Leonidinih spartaskih trupa[2], te kod Salamine, gdje su Grci
iskoristili svoje bolje pomorske vjetine kako bi nanijeli teak poraz perzijskoj floti.
Posljednju veliku pobjedu, Grci odnose kod Plateje 479. pr. Kr., gdje su ponovo
iznenadili Perzijance, jer su kao brojano nadjaani, Grci ipak uspjeli odnijeti
pobjedu. Od tada, rat se polako smiruje, no ne potpuno. Kraj grko-perzijskih
ratova obiljeen je potpisivanjem Kalijinog mira 449. pr. Kr. (ili 448. pr. Kr.).[3]

Aristotel je roen u Stagiri i od 17. je godine bio uenik na Akademiji i to punih 20 godina. Bio
je vrsti realist i odbacio je metafizika uenja svoga uitelja Platona ("Drag mi je Platon, ali
draa mi je istina"), da bi razvio svoj vlastiti sustav kojeg iznosi uMetafizici. Bio je erudit,
polihistor i sistematiar i gotovo da nema podruja ili znanosti koje se nije dotakao.

No, mir u Grkoj nije dugo trajao. Atena, koja se smatrala glavnim odgovornim za
pobjedu protiv Perzije, preuzima prevlast nad svim grkim polisima. Kako bi
uvrstila svoju nadmo, Atena je 478. pr. Kr. osnovala Delski savez (koji je
tijekom ratova jo uvijek sluio u borbi protiv Perzije). Jo prije Atene, Sparta,
koja je uspostavila prevlast na Peloponezu, osnovala je Pelopoeski savez koji je
predstavljao rivale Delskom savezu. Ta dva saveza su oko 431. pr.
Kr. zapoeli Peloponeski rat u svrhu dobivanja premoi nad grkim polisima. Rat
je zapoet tzv. Arhidamovim ratom (431. pr. Kr. - 421. pr. Kr.) koji je donio prvu
veliku i znaajnu pobjedu Spartancima. Nakon Arhidamovog rata, sklopljen
je Nikijin mir, no to nije bilo potpuno primirje nego je samo donio kratko smirenje.
Nikijin mir raskinut je 415. pr. Kr. kada zapoinje Sicilska ekspedicija. Tijekom
Sicilske ekspedicije, Atena zapoinje protuudar. Na nagovor
vojskovoe Alkibijada, Atena kree u napad na Sirakuzu. Nakon osvajanja
Katane, iz Atene stie brod i obavjetava Alkibijada da je uhien pod optubom
da je skrnavio Eleuzinske misterije. Alkibijad je kasnije, na povratku u Atenu,
uspio pobjei te naao utoite u Sparti gdje je Spartancima detaljno iznio atenski
plan. Ova izdaja rezultirala je potpunim krahom atenskog protuudara i jo jednim
tekim porazom atenske vojske. Peloponeski rat slubeno je
zavren Dekelejskim ratom (413. pr. Kr. - 404. pr. Kr.). Tijekom Dekelejskog rata,
Spartanci su pod vodstvom Lisandrauspjeli poraziti Atenjane, osvojiti sam grad (u
kojem su uspostavili tzv. "Strahovladu tridesetorice") i postigli su konani cilj -

politiku prevlast u grkom svijetu. No, iako Atena nije vie bila politiko sredite i
sve je manje sudjelovala u politikom ivotu grke, Atena je jo uvijek ostala
kulturno sredite tadanjeg svijeta.

Filip II. Makedonski,

Aleksandar Veliki, Filipov

voa koji je pokorio, ali i sin, najvei makedonski

ujedinio Grke, otac

osvaja - proirio je

Makedonske drave.

Makedonsku dravu sve do

dananje Indije.

U 4. stoljeu pr. Kr. dolazi do jaanja Makedonaca, jednog od grkih naroda. Svoj
vrhunac doivljavaju tijekom vladavine Filipa II., iji je primarni plan bio osvajanje
grkog svijeta i uspostava Makedonske drave. Kako bi to uspio, Filip je morao
dobiti prizanje ostalih Grka. To je uspio tako to je iskoristio
makedonske rudnike zlata kako bi podmitio Grke da puste Makedonce da
sudjeluju na Olimpijskim igrama, to je tada znailo priznanje pripadnosti grkom
svijetu. Meusobni sukobi unutar grkog svijeta jo su vie olakali posao Filipu
II. Iako je Demosten u svojim filipikamaupozoravao na moguu opasnost, Filip II.
je 338. pr. Kr. iznenadio, ali i porazio Grke u bitci kod Heroneje. Sljedee godine,
Filip II. saziva Korintski kongres na kojem ujedinjuje sve grke polise u
jedinstvenu, Makedonsku, dravu.
Godine 336. pr. Kr., Filip biva ubijen, a nasljeuje ga njegov sin Aleksandar.
Aleksandar je bio Aristotelov uenik i mnogo je cijenio kulturu. Svoj vojni pohod
Aleksandar poinje 334. pr. Kr. kada poraava Perzijance i dio Grka pod
vodstvom zapovjednika Memnona u bitci kod Granika. Sljedee godine, ponovo
pobjeuje Perzijance kod Isa koje je vodio Darije III. Godine 332. pr. Kr. ulazi
u Egipat gdje ga slave kao osloboditelja. U Egiptu je osnovao novi
grad, Aleksandriju, koji je uskoro postao glavni grad Egipta. [4] Posljednja velika
bitka protiv Perzijanaca zbila se 331. pr. Kr. kod Gaugamele gdje je Aleksandar
konano dotukao Darija III. Konanu prevlast nad Perzijom Alekasndar stie 330.
pr. Kr. kada odnosi pobjedu kod Perzijskih vrata. Nakon uspjeha u Perziji,

Aleksandar je krenuo dalje prema dananjoj Indiji. Godine 326. pr. Kr. sukobljava
se s kraljem Porom kod Hidaspa gdje doivljava svoj najtei poraz. Aleksandrov
pohod je zaustavljen, a on i njegova vojska su se morali povui. Pri povratku
u Babilon, Aleksandar 323. pr. Kr. umire pod, do danas, nerazjanjenim
okolnostima. Nakon njegove smrti, carstvo je podijeljeno na vie helenistikih
dravica kojima su vladali Aleksandrovi nasljednici dijadosi.

Stari Rim [uredi]

Velik dio grkog znanja prenesen je tijekom kolonizacije na rastuu Rimsku
dravu. Rim je brzo usvojio znanje i poeo se iriti preko Apenina koristei
neslonost drugih naroda na tom podruju. Tijekom cijele njegove povijesti, jedini
pravi rival Rima bila je fenika kolonija Kartaga, no u 3. stoljeu pr. Kr., Rim
zapoinje Punske ratove koji su 146. pr. Kr. zavreni pobjednom Rima. Ova
pobjeda oznaila je poetak rimske hegemonije. Rim se prvo uredio
kao kraljevina kojom je vladalo 7 kraljeva. Nakon kraljevine dolazi do
uspostave republike koja traje do 1. stoljea pr. Kr. kada konano dolazi do
uspostave carstva. Rimsko Carstvo bila je donimantna svjetska sila sve do
poetka velike seobe naroda u 4. stoljeu. Najvei raspon doseglo je tijekom
cara Trajana kada se priirilo do Britanije na sjeveru, a na istoku sve
do Mezopotamije. Carstvo je u donijelo mir i snanu centralistiku vladu
sranovnicima carstva, no mnogi graanski ratovi tijekom 3. stoljeaslabe dravu.
U 4. stoljeu, Dioklecijan i Konstantin Veliki dijele carstvo na Istok i Zapad (trajnu
podjelu oveo je Teodozije I. Veliki 395.), te time usporavaju proces slabljenja
carstva, no ne trajno. Dioklecijan je progonio krane, dok je
Konstantin Milanskim ediktom iz 313. ozakonio kranstvo kao slubenu religiju,
te je time utro put da carstvo postane potpuno kransko, to je crkvu uinilo vrlo
vanom institucijom u dravi.

Rimsko Kraljevstvo

[uredi]

Podrobniji lanak o temi: Rimsko Kraljevstvo

Kapitolijska vuica s Romulom iRemom.

Prema predaji, grad Rim osnovan je 753. pr. Kr. od strane brae Romula i Rema.
Nakon to je Romul ubio brata Rema i uspostavio vlast, nastaje Rimsko
Kraljevstvo. Kraljevstvom je, kroz njegovu dvjestogodinju povijest, vladalo
sedmero legendarnih kraljeva. Kao prvi oblik rimske drave, kraljevstvo je period
oblikovanja svih dravnih tradicija koje e se kasnije prenijeti na slavnu republiku.
U ovom periodu dolazi do drutvene podjele
na patricije i plebejce. Patriciji (lat. patricii) predstavljali su bogato stanovnitvo,
koje je svoj ugledni drutveni status primarno steklo rodom, a tek sekundarno
bogatsvom, imalo je glavnu ulogu u dravi.[5]Plebejci (lat. plebs) predstavljali su
stanovnitvo, najee siromano i seoskog porijekla, koje nije imalo nikakvih
znaajnih prava u dravi.[5] Kako su plebejci primarno obavljali fizike poslove
unutar drave, esto su bili iskoritavani od strane patricija. Kako bi se izborili za
svoja prava, plebejci su primjenjivali secesije[5], odnosno bijeg iz samog grada na
neko od okolnih breuljaka u znak prosvjeda (najznaajniji bijeg je onaj iz 494. pr.
Kr., kada bjee na Aventin i uspijevaju izboriti pravo na tribuna).[5] S vremenom su
se i neki plebejci poeli bogatiti to je uzrokovalo stvaranje novog drutvenog
sloja -plemia (lat. nobili). Plemii su zapravo bili obogaeni plebejci koji su se
svojim novcem uspjeli izboriti za vea prava i integrirati se meu patricije. Period
kraljevstva obiljeen je i stvaranjem najvanije rimske institucije - Senata.
Tijekom ovog perioda, Rim ratuje s mnogim narodima na Apeninskom polutoku,
te u skladu s tim, proiruje svoj teritorij i stvara saveznitva. [5] Najznaajnija vojna
reforma dogaa se za vladavine Servija Tulija, 6. kralja (etruanskog porijekla)
[5]

koji je cijelu vojsku podijelio na 5 drutveno-imovinskih klasa. Ova vojna

reforma znala je stvoriti probleme jer su se vojnici 5. klase znali boriti s

kamenjima ili nekakvim drugim primitivnim orujima.
Krajem Rimskog kraljevstva smatra se tzv. otmica Lukrecije koja se zbila 509. pr.
Kr. Sin posljednjeg kralja, Tarkvinija Oholog, Sekst silovao je Lukreciju,
sestru Lucija Junija Bruta. Nakon to se Lukercija povjerila obitelji, Brut je poveo
narod u pobunu protiv kralja i njegove obitelji koja je rezultirala kraljevim
progonstvom, ruenjem kraljevstva i uspostavomrepublike.

Rimska Republika [uredi]

Podrobniji lanak o temi: Rimska Republika

Senatus Populosque Romanus - glavno geslo Rimske Republike.

Nakon istjerivanja posljednjeg kralja, Rim ulazi u razdoblje republike. U skladu s

tim, dolazi i do promjene u dravnom ureenju. Na elu drave vie nije kralj,
nego su to dvojica konzula (prvi su bili Brut i Kolatin). Senat preuzima glavnu
zakonodavnu vlast, a sve ostale politike pozicije drao je magistrat. Konzuli su
predstavljali najvie magistre, a obiljeje svakog magistra bila jetoga
praetexta (obiaj koji su naslijedili od Etruana).[5] Meu ostale vie magistre su
spadali ipretori (koji su nosili fasces), cenzori, kvestori i tribuni.[5] Dvojicu konzula
birali s centuriji na period od godinu dana, a ovlasti koje su dobili bile su
ograniene (van granica Rima, odnosno u kolonijama i provincijama, imali su
neogranienu vlast).[5] No, tijekom znaajnih dravnih kriza (npr. rat), konzuli su
mogli dobiti neogranienu vlast na 6 mjeseci, ime bi postali diktatori.
Poetak Rimske Republike je, osim uspostavom novog drutvenog ustroja,
obiljeen i ratovima, ali i graanskim nemirima. Plebejci su se za svoja prava
borili secesijama (koje zapoinju 494. pr. Kr., a zavravaju oko 300. pr. Kr.).
Prvi secessio plebis rezultirao je pojavom pukog tribuna, no za povijest je
takoer znaajan i drugi secessio plebis. Tijekom polovice 5. stoljea pr. Kr.,
plebejci zapoinju pobunu sa zahtjevom za stvaranjem pisanih i formalnih zakona
u dravi. Nakon dugog odupiranja, patriciji su popustili, te Decimvir donovi
tzv. Zakon dvanaest tablica koji je predstavljao i formalno utemeljene graanskog
zakona, ali i rimskog prava. to se tie oruanih sukoba iz ovog perioda, Rimljani
su se sukobili s Latinimakod Regilskog jezera 493. pr. Kr. i porazili ih. U 4.
stoljeu pr. Kr., ratuju i protiv Kelta, koji potpuno unitavaju Rim (no Rim se uspio
oporaviti), i kasnije protiv Samnita. Ovi manji ratni sukobi predstavljali su samo
poetak rimske ekspanzije i teritorijalnog irenja, koje e svoj vrhunac ipak dosei
neto kasnije, tijekom perioda carstva.

Nakon ovog perioda graanskih nemira i ratnih sukoba zapoinje uspon Rimske
Republike. Nakon sukoba u Tarentu sepirskim kraljem Pirom 280. pr. Kr., Rimljani
interveniraju u sukobima grkih kolonija koje su se nalazile na Sicliji u
sklopuMagnae Graeciae. Kako su neke od kolonija i osvojili, Rimljani su oli u
dodir s njihovom kulturom. U cilju ostvarivanja i odranja kontrole na osvojenoj
teritoriji, Rimljani poinju osnivati svoje kolonije i provincije, to opet vodilo ka
stvaranju saveza s gradovima i plemenima s razliitim pravima i privilegijama:
1. punopravni graani Rima (graani Rima, kolonija i ve svrstanih plemena)
2. zajednice s rimskim graanskim pravima, ali bez prava odluivanja
3. saveznici, koji su mogli zadrati svoje autonomije
Ti sukobi oko grkih kolonija kulminirali su 264. pr. Kr. u sukob znana kao Prvi
punski rat. Rat je zapoet zbog sukoba interesa Rima i trgovake
drave Kartage oko otoka Sicilije, tonije oko sukoba izmeu lokalnih kolonija.
[5]

Prvi punski rat primarno je bio pomorski rat koji je trajao sve do 241. pr.

Kr. Kako su Rimljani eljeli kontrolu nad cijelom Sicilijom, intervenirali su kada su
Kartaani zaposjeli Mesanu. Kako se rat primarno vodio na moru, Rimljani, koji
nisu bili dobri u pomorskim bitkama i nisu bili vjeti brodograditelji, [5] morali su
iskoristiti znanja Grka kojima su pomagali. Grci su, kao izvrsni brodograditelji,
uvelike pomogli Rimljanima tijekom borbi. Svoje brodograditeljske vjetine
prenijeli su na Rimljane, koji su ih jako brzo usvojili. Presudno "pomorsko
pomagalo" koje su Rimljani koristili tijekom bitke bio je corvus (lat. gavran) - most
kojim su se Rimljani mogli prebaciti na kartake brodove i time simulirati kopnenu
bitku, u kojoj su bili puno moniji od Kartaana. [5] Taj izum uvelike je pomogao
rimskom brodovlju koje je nakon 23 godine duge i teke borbe241. pr. Kr. uspjela
poraziti Katragu, koja je pak prisljena plaati odtetu i prepustiti Siciliju Rimu, no
uspjela je zadrati svoj utjecaj u panjolskoj.

Hanibal, kartaki voa koji je od 218. pr. Kr. do201. pr. Kr. vodio Drugi punski rat protiv Rima i
drao ga u strahu i neizvjesnosti punih 17 godina.

Nakon zavretka prvog rata, uslijedilo je kratkotrajno primirje. Kartaga se proirila

na podruju panjolske, a u poetku meuratnog razdoblja glavni zapovjednik
bio je Hamilkar Barkas. Barkas je mrzio Rim zbog poraza i sramote koje je
nanijeo Kartagi u prvom punskom ratu, no nikada nije dobio odobrenje
vladajuih plutokrata za poetak ratnog sukoba. Svoju mrnji u bijes prenio je na
svog sina, Hanibala.[5][6][7] Hanibal se odvaio na osveivanje asti svoje zemlje te
je 218. pr. Kr. krenuo prema Rimu. No, Hanibal nije krenuo morskim putem, kako
se moglo oekivati, ve je krenuo kopnenim putem preko juga Francuske i sa
slonovima i cijelom vojskom uspjeva prijei Alpe, to je do tada bio nevien
potez.

Hanibal prelazi Alpe.

Prva velika pobjeda Hanibalove vojske dogodila se ve 217. pr. Kr. kod
Trazimenskog jezera kada je Hanibal uspio poraziti Rimljane u jednoj od najbolje
organiziranih zasjeda u vojnoj povijesti. Godine 216. pr. Kr. sukobili su se kod

Kane, to je znaajno jer je u njoj pogunilo vie od 50,000 ljudi. Nakon toga,
Hanibal se sve vie pribliavao Rimu i opsjedao ga punih 16 godina, no nikada
nije uspio ui u sam grad i osvojiti ga. Sklopio je savez s Filipom V.,
makedonskim vladarom, no Rim je uspio nai saveznika koji se pobrinuo za
Makedoniju, te je tako poslao svog vojskovou Publija Kornelija Scipiona[8] na
Pirineje, gdje je izborio mnogo pobjeda. Hanibal, koji nije oekivao takav
protuudar, poziva svog brata Hazdrubala (koji je ubio Scipinovog oca i ujaka u
borbi) u pomo, no on biva presreten od strane Scipiona Afrikog, ime je taj
pokuaj propao. Rimljani tada mogli doi do Kartage, a vojsku je predvodio
upravo Scipion. Kada su Kartaani uvidjeli da trebaju pomo na njihovom tlu
(dananji Tunis), pozvali su Hanibala natrag, ime se on povukao s Apenina,
nikada ne osvojivi sam Rim.

Publije Kornelije ScipionAfriki, slavni rimski vojskovoa koji je uspio poraziti Katragu u
Drugom punskom ratu.

Posljednji sukob zbio se kod Zame 202. pr. Kr. u kojoj Rimljani pod vodstvom
Scipiona, koji je zbog svojih vojnih uspjeha dobio nadimak Africanus (lat. Afriki),
konano pobjeuju Kartagu, te im nameu sramotan mirovni ugovor prema kojem
su morali predati velik dio teritorija Rimu, plaati odtetu i, to je bilo kljuno
za Trei punski rat, nisu se smjeli braniti, ili napadati bez dozvole
rimskog Senata. Hanibal je nakon ovog poraza otiao na Istok gdje se prikljuio
vojsci. No, nakon to je i ta vojska izgubila od strane Rimljana, Hanibal, ne elei
pasti pod njihov utjecaj, poinjava samoubojstvo trovanjem.

Katon Stariji, rimski konzul koji se najvie zalagao za unitenje Kartage.

Sklapanje mirovnog sporazuma i prestanak sukoba nisu smanjili tenzije izmeu

Rima i Kartage. Jedna od kljunih osoba unutar Rima, koja se zalagala za daljni
rat, ali i unitenje Kartage, bio jekonzul Marko Porcije Katon Stariji. On je
znaajan po tome to je svaki svoj govor u senatu, neovisno o temi rasprave,
zavravao rijeima Ceterum censeo Carthaginem esse delendam (lat. Uostalom,
smatram da Kartagu treba unititi.).[9] No, kako Kartaga nije prekrila nijedan dio
sporazuma, Rim nije imao osnove za napad. No, to se ubrzo
promijenilo. Numiani, pod vodstvom Mazinise[5], bili su juni susjedi Kartage i
konstantno su je napadali elei ju osvojiti. Kartaga je vie puta traila odobrenje
za rat s Numianima, u skladu sa sporazumom, no nije ga dobila. Tada je
Kartaga samoinicijativno[5] odluila obraniti svoje granice te je time prekrila
uvjete sporazuma. Rimljani 149. pr. Kr. alju svoje trupe u Kartagu, koje je vodio
adoptirani sin Scipiona Afrikog, Publije Kornelije Scipion Emilijan. Nakon tri
godine borbe, 146. pr. Kr.Rimljani odnose konanu pobjedu (nakon 6 dana tekih
borbi za svaku ulicu unutar samoga grada) i time se slubeno zavravaju Punski
ratovi. Sama Kartaga je nakon treeg rata unitena, upravo kako je Katon rekao,
a zemlja na kojoj se nalazila je razorana i pretvorena u rimski provinciju. Sva
gradska bogatstva su opljakana i preneena u Rim od strane Emilijanove
vojske, a preivjeli Kartaai su postali robovi.
Godine 146. pr. Kr., Rimljani zavravaju Makedonske ratove, a svoj pohod na
istok zavravaju dobivanjem Pergama 133. pr. Kr., kojeg im je pergamski kralj
ostavio oporuno nakon svoje smrti.[5] No, u ovom periodu se unutar samog Rima
poinju javljati prve pobune. Nakon Sicilijske pobune robova, Gaj

Marije od 111. do 105. pr. Kr. vodi rat protiv Numiana koje je vodio Jugurta.
Tijekom ovog rata, Gaj Marije e stei onu mo koju je imao tijekom
unutarnjopolitikog sukoba saSulom i uspostaviti svoju plaeniku vojsku, prvu
privatnu vojsku u Rimu.[5]
Varlo vaan dogaaj u ovom periodu predstavljaju i borbe brae Grakho. Tiberije
Grakho, stariji od dvojice brae, 133. pr. Kr., kao puki tribun,[5] zapoinje
provoenje niza reformi, od kojih su najznaajniji leges agrarii (lat. agrarni
zakoni), kojima je elio poboljati status plebsa. No, kako su te reforme direktno
umanjivale moi vladajueg sloja, taj isti sloj je reagirao, potkupio velik dio
Tiberijevih pristaa i 133. pr. Kr. organizirao "protuudar", organiziran u obliku
javnih nemira, u kojem su Tiberije, koji je dudue ubijen unutar same zgrade
Senata, tijekom sjednice, od strane svog roaka Scipiona Nasice, i mnogi njegovi
pristae ubijeni i kasnije baenu u rijeku Tiber.[5] Deset godina poslije, Tiberjev
brat Gajpokuava napraviti isto. No, Gaj svoje reforme ne temelji iskuljuivo na
agrarnim zakonima, ve eli poboljati statusplebsa u svim aspektima ivota. No,
isto kao ni Tiberije, ni Gaj nije uspio u svom naumu te su njegove reforme
zaustavljenje na isti nain. No, za razliku od brata, Gaj je uspio izbjei smrt od
strane graana (za razliku od njegovih sljedbenika), te je pobjegao sa svojim
vjernim robom Filokratom, kojem je, nakon bijega, najvjerojatnije naredio da ga
ubije to je ovaj i uinio.[10][5] No, najvei paradoks u ubojstvima dvojice boraca za
pravo naroda je ta to je pobunu protiv njih zapoeo upravo podmieni narod,
kojeg je podmitila vlast, kojemu su braa Grakho eljela pomoi.

Lucije Kornelije Sula

Nakon brae Grakho, u Rimu dolazi do nove drutvene podjele. Narod se sada
dijeli napopulare (zalagali se za vea prava puka) i optimate (eljeli zadrati stari
odnos). Ovakvo frakcioniranje dovesti e i do prvog graaskog rata u povijesti
Rima. Gaj Marije, koji je stao na stranu populara, i Lucije Kornelije Sula, voa
optimata, sukobljavaju se 88. pr. Kr. i time zapoinju graanski rat. Zanimljivo je
kako sukob nije izbio zbog ideolokih nesuglasica, ve zbog Pontskog rata.
Pontski voa Mitridat VI. die ustanak protiv rimske vlasti i Senat mora donijeti
odluku koga poslati da ga suzbije. Pravo je prvobitno dobio Sula, no Marije je
uspio pritisnuti Senat da promijeni odluku.[5] Sula, nezadovoljan, svojom vojskom
napada marijevce, izvolijeva pobjedu i kree u Pont. Tamo takoer odnosi
pobjedu i vraa se u Rim kao proslavljeni voa. 83. pr. Kr. se iskrcao u Italiju sa
svojom legijom i savladao otpor pristalica Gaja Marija u krvavoj bitci kod Porta
Kolina. Nakon tog sukoba, Sula 82. pr. Kr.uvodi diktaturu u kojoj se krvavo
obraunao sa svojim protivnicima. Svojim proskripcijamaSula je ozakonio
ubojstvo i pljaku svih marijevaca bez ikakvih zakonskim posljedica, a za red u
dravi bili su zadueni kornelijevci, privatna vojska sastavljena od osloboenih
robova.[5] No, treba spomenuti kako Sulina diktatura nije uvedena s ciljem ruenja
dravnog poretka ve s ciljem dokazivanja da se, tada, ve propadajua
Republika moe voditi stabilno i vrsto te kako jo nije vrijeme za njezin pad.
Njegov pokuaj da obnovi mo republike trajao je neto vie od 50 godina nakon
to Sula, 79. pr. Kr., stupa s vlasti i ukida diktaturu. Nakon tih 50 godina, uslijedio
je period carstva, no prije toga se trebaju spomenuti i Katilinina urota, te
dvatrijumvirata koja su prethodila padu republike.

Cesare Maccari: Marko Tulije Ciceron optuuje Katilinu za urotu uSenatu.

Iako je Sula uspio dokazati da se Republika moe voditi vrstom i sigurnom

rukom, interne spletke i urote s ciljem ruenja Republike su se nastavljale.
Tijekom cijelog perioda Republike, moda najpoznatija urota je Katilinina
urota.Lucije Sergije Katilina je ve nekoliko godina unazad planirao zavjeru za
ruenje Republike i uvoenje osobne diktature zbog niza politikih neuspjeha.

Prije nego to je uspio provesti urotu, slavni govornik (nazivan i pater

patriae) Marko Tulije Ciceron saznao je za njegov plan i odluio ga zaustaviti.
Nizom govora u Senatu, Ciceron je javno optuio Katilinu za kovanje urote protiv
Republike i ovaj je bio prisiljen pobjei. Tijekom tog bijega, Katilina umire, a
Republika doivljava jo jedan snaan interni udarac koji ju dodatno slabi.
Pokuaj jaanja Republike ponovo je zapoeo 60. pr. Kr. kada Gaj Julije
Cezar,Marko Licinije Kras i Gaj Gnej Pompej sklapaju prvi trijumvirat. Cezar,
sposobni vojskovoa, Kras, bogata koji se istakao u Spartakovom ustanku 73.
pr. Kr. i Pompej, politiki monik, formiraju savez kojim su doli na vlast i osnaili
Republiku. Kako bi lake upravljali dravom, trijumviri su Republiku podijelili na tri
dijela - Pompej je ostao u Rimu i imao vlast na Apeninskom poluotoku, Cezar je
dobio sjeverni dio gdje je vrio teritorijalnu ekspanziju (Galija, otok Velika
Britanija), dok je Kras poslan u Afriku gdje je postao general i poginuo u bitci.
[5]

Tijekom Krasove pogibelje, Cezar je bio van Rima, a Pompej je, elei cijelu

vlast za sebe, hukao senat protiv njega. Godine 50. pr. Kr., Senat, na nagovor
Gneja Pompeja, proglaava Cezara izdajicom i nareuje mu da se vrati i preda
oruje. Cezar, svjestan mogue opasnosti, dolazi sa svojom vojskom do
rijeke Rubikon. Nakon to je odluio prijei rijeku (tada je izrekao svoj poznati
slogan Alea iacta est)[5] zapoinje Drugi rimski graanski rat. Cezar, iskusniji i
sposobniji vojskovoa od Pompeja, uspio je Pompeja natjerati na bijeg. No,
Cezarove trupe su ga slijedile te su u nekoliko sukoba (jedan se ak vodio i na
hrvatskoj obali)[5] od kojih je najznaajniji bio onaj kod Farsale 48. pr. Kr., uspio
dotui Pompejeve pristae. Sam Pompej pobjegao je uEgipat gdje je njegovo
ubojstvo naredio kralj Ptolomej XIII., Cezarov saveznik.[5] No, Cezar je to ubojstvo
iskoristio kako bi okupirao Egipat, prevarivi tako Ptolomeja. Nakon ovog
graanskog rata, Cezar uvodi diktaturu. Tijekom te diktature, Cezar je na
unutarnjopolitikom planu teio ka pridobivanju podrke siromanijih slojeva, a na
vanjskopolitikom planu, potporu je uspio dobiti raseljavanjem tada prenapuenih
gradova u neke rimske prekomorske provincije.

Vincenzo Camuccini: Atentat na Cezara

No, takva vlast, pogotovo zato to ju je drao samo jedan ovjek (koji se jo sam
proglasio doivotnim diktatorom), nije pogodovala bogatim republikancima, te su
oni zapoeli kovati urotu protiv Cezara.[11] U uroti su sudjelovali mnogi Senatori,
meu kojima je bio i Cezarov blizak savjetnik i usvojeni sin [12], Marko Junije Brut,
no prema nekim izvorima, on je bio prisiljen sudjelovati u uroti. [13] Atentat na
Cezara izvren je 15. oujka 44. pr. Kr., na blagdan Martovskih ida, ispred zgrade
Senata. Dok je bio na stepenicama, urotnici su mu prili i izboli ga 23 puta [14], no
povjesniar Svetonije tvrdi da je samo jedan ubod, i to u prsa, bio smrtonosan.
[15]

Zanimljiva polemika vodi se i oko Cezarovih posljednjih rijei. Postoji nekoliko

verzija, od one da nije rekao nita pa do one da je rekao Zar i ti, sine?, meutim,
danas je najpoznatija, a prema mnogim i najtonija, ona teza da su Cezarove
posljednje rijei bile Et tu, Brute? (postoje i verzije Et tu, Brute, mi fili? i Tu
quoque, Brute, mi fili?), time aludirajui na injenicu da je i Brut bio meu
urotnicima.[5][16][17]

Marko Emilije Lepid, lan Drugog trijumvirata, nakon trodiobe vlasti poslan je u Afriku gdje ga
je Oktavijan optuio za protudravnu urotu i oduzeo mu sve ovlasti osim one pontifexa
maximusa, te ga se time rijeio.

Cezarova smrt nije postigla eljeni uinak. Snaga Republike nije vraena, a
eljeni mir je jo vie poremeen. U politkom sukobu izmeu cezarovaca i
republikanaca pobijedili sucezarovci predvoeni trima osobama. Marko Antonije,
Cezarov najvjerniji prijatelj, Marko Emilije Lepid, bogati Cezarov pristaa i
Cezarov usvojeni praneak Oktavijan August su otro kritizirali Cezarove
protivnike i zahtijevali smrt za njegove ubojice, a 43. pr. Kr. sklapaju savez i
osnivaju Drugi trijumvirat. Ponovo je dolo do trodiobe vlasti - Oktavijan ostaje u
Rimu, Lepid na upravo dobija Hispaniju i Afriku, a Antonije odlazi na Istok kako bi
se sukobio sa Partom, tada najveim neprijateljem Rima. Oktavijan je takoer, po
uzoru na Sulu, uveo proskripcije ija je rtva bio i slavni govornik Marko Tulije
Ciceron, koji je u svojim filipikamave otprije kritizirao trijumvirat. Kao i u prvom
trijumviratu, skladnom savezu dolazi kraj. Oktavijan je, kao Cezarov srodnik,

smatrao da ima najvee pravo na vlast se nizom spletki rijeio svojih suradnika.
Lepida, koji je tada bio pontifex maximus, optuuje za protudravnu urotu i
oduzima mu sve ovlasti osim titule pontifexa maximusa i time ga de
facto eliminira iz politike.

Oktavijan August, Cezarov

Marko Antonije, Cezarov

praneak. Sukobio se s

najvjerniji prijatelj.

Antonijem u graanskom ratu i

Nakon trodiobe vlasti

uspio ga je poraziti. Nakon toga poslan na Istok da se

je dobio apsolutnu vlast i

sukobi s Partom, no

utemeljio Rimsko Carstvo.

nakon afere s Kleopatrom

optuen je, od strane
Oktavijana, za
antidravne aktivnosti.
Nakon Oktavijanove
invazije Egipta poinio je
samoubojstvo.

Antonije je bio vei problem jer je bio popularniji i imao je veu podrku, no
njegova afera s egipatskom kraljicom Kleopatrom i prestanak rata s Partom dala
je Oktavijanu dobar razlog za to da optui Antonija za antidravne aktivnosti.
Uskoro je Oktavijan Senatu predstavio i Antonijevu oporuku u kojoj je on vlast
ostavio svom sinu Cezarionu, kojeg mu je rodila Kleopatra, a elio je i da ga se
pokopa u Aleksandriji zajedno s Kleopatrom.[5] Dio o Cezarionu kao nasljedniku
nije dirnuo Senat, no Antonijeva elja da se pokopa izvan Rima razbijesnila je
senatore. Oktavijan je, kao roeni politiar, optuio Kleopatru, a ne Antonija. Tako
je dobio doputenje Senata za napad na Egipat to je i napravio, ali se time
planirao rijeiti i Antonija jer je znao da e doi u pomo svojoj voljenoj. Tako se i
dogodilo. Godine 31. pr. Kr. zapoela je bitka kod Akcija. Antonije je predvodio
egipatske snage, a Rimljane je predvodio Oktavijanov iskusni general, Marko
Vipsanije Agripa. Bitka se odvijala 2. rujna 31. pr. Kr., a Agripa je uspio odnijeti

pobjedu i time je Oktavijan postao pobjednik posljednjeg graanskog rata Rimske

Republike.
No, kako Antonije nije bio mrtav Oktavijan je nastavio invaziju Egipta, iako je
pobjeda ve bila osigurana. Antonije je sljedee godine, naavi se u bezizlaznoj
situaciji, poinio samoubojstvo probovi se noem, no mislio je da je Kleopatra to
ve uinila. Najvjerojatnije dva tjedna nakon Antonijeve smrti i Kleopatra je
poinila samoubojstvo (prema legendi je dala da ju ugrizeaspa),[5] a njihov
sin Cezarion je ubijen.
Ovim samoubojstvima rat je i de iure priveden kraju i Oktavijan je ostao jedini i
potpuni vladar Rimske Republike (princeps). No, Republika nije trajala dugo jer je
ve 16. sijenja 27. pr. Kr. Oktavijan, od strane Senata, proglaen carem i tim
inom slubeno prestaje Republika, a poinje period Rimskog Carstva.

Rimsko Carstvo

[uredi]

Podrobniji lanak o temi: Rimsko Carstvo

Principat [uredi]

Oktavijan August

Nakon uspjeha u borbi proti svojih protivnika i uspjeha u Senatu, Oktavijan je 16.
sijenja 27. pr. Kr. postao August (lat. Uzvieni) i time slubeno utemeljio Rimsko
Carstvo. Carstvo openito dijelimo na principat i dominat. Principat oznaava
period u kojem su carevi, iako u monarhistikom ureenju, davali privid da
vladaju kao u doba republike, dok dominat predstvalja period u kojem je car i de
facto i de iure imao apsolutnu, vrhovnu vlast. Rimsko Carstvo je kroz svoju
povijest prolo nekoliko povijesno vanih dogaaja, pa ak i diobu na dva dijela,
a obiljeilo ga je nekoliko carskih dinastija iz kojih su dolazili carevi. Prva,
Augustova loza, bila je Julijevsko-Klaudijevska dinastija. Julijevsko-Klaudijevska
dinastija, za koju se tada smatralo da je direktan potomak Eneje, osnivaa Rima,
dala je ukupno 5 careva - Augusta, Tiberija, Kaligulu, Klaudija iNerona. Meu

ovih 5, samo se jedan moe nazvati "imperator bonus" (lat. dobri car), a to je
upravio bio prvi rimski car, Oktavijan August. Iako je drao titulu cara, August
nikada nije slubeno uveo diktaturu i uvijek je rimskom narodu davao velika prava
i slobode. Takva vladavina uvjetovala je njegov konstantn reizbor na poziciji
vladara, jer je August zadrao praksu izbora vladara, to se pokazao kao vrlo
vaan potez. Tijekom vladavine, osim titule cara, August je drao i mnoge druge
politike i vojne titule, od kojih su najznaajnije one pontifex maximusa i vrhovnog
vojnog zapovjednika Rimske Vojske. Kao vrhovni zapovjednik, August je, kao i
veina njegovih nasljednika, irio carstvo i osvajao nova podruja. No, nisu svi
pohodi i bitke bili uspjeni. U sukobu s Heruscima kod Teutoburke
ume 9. godine,Publije Var se sukobio s herukim zapovjednikom Arminijem i
izgubio 3 od svojih 9 legija, a time i cijelu bitku. Ova bitka predstavljala je najvei
rimski poraz tijekom Augustove vladavine.

Tiberije

Dravi vlast i imavi podrku naroda, senata i vojske, August se pri kraju ivota
povlai iz javnog ivota i odluuje o pitanju nasljednika. Iako je podrku naroda
imao Germanik, August je za svog nasljednika izabrao Tiberija, koji je bio uz
njega sve do smrti. August je umro prirodnom smru u 77. godini ivota, a njegovi
posmrtni ostatci poloeni su u Augustov mauzolej. Period Augustove vladavie
poznat je jo i pod nazivima "zlatno doba" i "Pax Augusta" (lat. Augustov mir).
Drugi rimski car, Augustov nasljednik, bio je Tiberije. On je bio vrlo sposoban
vojskovoa, ali ne toliko sposoban politiar. Uguio je pobunu dalmatinskih i
panonskih plemena u Batonskom ratu, pobunu u Germaniji, kao i u provincijama
Traciji, Galiji i Numidiji. Postao je nepopularan poslije udnovate smrti svog
neaka Germanika 19. godine, za koju su mnogi tvrdili da je on bio odgovaran.
Pred kraj ivota postaje sve vie sumnjiav i paraonian te likvidira sve one koji bi
mu bili mogui protivnici. Umro je u svojoj vili u 78. godini ivota, prema nekima
prirodnom smru, a prema nekima je pak ubijen.

Kaligula

Nakon Tiberijeve smrti na vlast stupa mladi Kaligula. Prema jednoj povijesnoj
prii trebao je vladati zajedno sa Gemelijom, no dao ga je ubiti,[18] kao i samog
cara Tiberija, no za tu priu ne postoji previe dokaza. [19] Kaligula je car koji je
najkrae vladao Rimom. Ojaao je snagu principata i poveao teritorij carstva, no
prema nekim izvorima vladao je kao tiranin, smatrao se bogom i bio je nastran. [20]
[21]

Mnogi rimski povjesniari i izvori prikazivali su Kaligulu ludim [22][23],

a Svetonije tvrdi da je imao i epilepsiju.[24] Jedna anegdota koja potvruje priu o

ludosti je ona u kojoj je Kaligula svog konja Incitata pokuao uiniti sveenikom i
konzulom.[25][26] Kaligula je ubijen kada je imao 28 godina u uroti koji su skovali
senatori kako bi vratili republiku, no ve sljedei dan, pretorijanci su
proglasili Klaudija carem.

Klaudije

Klaudije je prvi rimski car roen izvan Italije (Lugdunum je danas Lyon). Imao je
mnogih zdravstvenih[27][28][29], a neki tvrde i mentalnih[30][31][32][33][34] problema pa nije

bio idelana kandidat za cara, no po dolasku na prijetolje, prema rimskim

povjesniarima, stanje mu se poboljalo.[35] Iako nije bio dobar politiar, Klaudije
je uvelike doprinio razvoju carstva. Osvojio je Britaniju, a esto je sudjelovao i u
suenjima. enio se ek 4 puta: s prve dvije se razveo, treu je dao ubiti, a
etvrta mu je rodila Nerona njegovog nasljednika. Stvari kojima su se ljudi
najvie udili kod njega bile su njegova zaboravljivost i rastresenost [36][37], a esto
bi se u razgovoru i ponaanju toliko zaboravio da se inilo da ne zna niti tko je,
niti s kim pria, a kamoli o emu se radi. [38][39] Umro je 13. listopada 54. godine, u
64. godini svog ivota. Uzrok smrti bilo je trovanje, najvjerojatnije gljivom.
Ubojstvo je najvjerojatnije izvrila njegova tadanja supruga Agripina mlaakako
bi Nerona dovela na tron. Pokopan je s punim carskim sjajem i uvrten meu
bogove (deifikacija).

Neron

Neron, Klaudijev sin i nasljednik, 5. rimski car bio je ujedno i poslijednji car
Julijevsko-Klaudijevske dinastije. Na tron rimskog cara dovela ga je majka
Agripina mlaa nakon to je prethodno otrovala svoga mua, cara Klaudija. U
poetku je vladao kao dobar car[40][41][42], no kasnije je postao tiranin i jedan od
najomraenijih rimskih careva.[43][44] Na poetku terora dao je ubiti svog brata[45][46]
[47][48]

, svoju majku[49][50][51], svog savjetnika, te svoje prve dvije supruge. Neron je

bio bolesno ambiciozna osoba. U toj svojoj nerealnoj ambiciji elio je ponoviti
djelo Aleksandra Makedonskog te je vodio skupe i nesigurne ratove na Istoku
uzalud pokuavajui osvojiti Armeniju, sjevernu obalu Crnog mora i Etiopiju.
Godine 64. Neron je zapalio Rim[52][53] i za to okrivio krane te ih je poeo
sustavno proganjati. Prema prii, Neron je svirao pjesmu o padu Troje dok je
gledao kako mu grad gori.[54] Kasnije nareuje jo ubojstava, ak i nevinih osoba,
a slavni pisac i filozof Seneka je bio prisiljen na samoubojstvo. Izmeu 66. i 67.
posjetio je Grku, a kada se vratio u Rim, Senat ga je proglasio neprijateljem
rimskog naroda i osudio na smrt, te je car u 31. godini ivota poinio

samoubojstvo.[55] Nakon njega je uslijedila godina etiri cara, nakon koje na vlast
stupa druga dinastija u povijesti carstva,dinastija Flavijevaca.
Godinu etiri cara, svojevrsnu mini krizu, zapoeo je Galba. Galba je ve prije
trebao biti ubijen po Neronovom nareenju, no uspio je izbjei smrt. Njegova
vladavina obiljeena je neuspjelom financijskom reforom zbog koje je i ubijen u
70. godini ivota. Naslijedio ga je car Oton. Oton je bio taj koji je zapoeo pobunu
protiv Galbe i njegovom je smru postao car. No, ista stvar dogodila se i njemu
kada je Vitelije poeo planirati pobunu protiv njega. Nakon neuspjenih
pregovora, Vitelije je uao u Rim i porazio Otonovu vojsku nakon ega je ovaj
poinio samoubojstvo. Vitelije nije bio naroito ambiciozan car te je svu svoju
vlast de facto prepustio savjetnicima. Takav oblik vladavine izazvao je veliko
nezadovoljstvo naroda, koji je na koncu proglasio Vespazijana za cara, iako je de
iure car jo uvijek bio Vitelije. Vitelije je elio sklopiti mirovni sporazum, ali bez
uspjeha. Ubijen je tijekom nereda u 58. godini ivota, a tijelo mu je kasnije
baeno u rijeku Tiber.

Vespazijan

Tit Flavije Vespazijan je svojim preuzimanjem vlasti postao posljednji car u godini
etiri cara (69.) i prvi car nove dinastije Rimskog Carstva - dinastije Flavijevaca.
Na vlast je doao pobijedivi Vitelija u ratu.
Konsolidirao upravu i financije carstva i uveo novu politiku u provincijama uveo
je municipalne statute (leges) o upravljanju u provincijama, a bio je prvo car koji
je ukinuo autonomiju grkim gradovima.[56][57] Vespazijan je tijekom vladavine
zapoeo i niz ambicioznih graevinskih projekata od kojih je najznalajniji rimski
Koloseum. Umro je u 70. godini ivota od posljedica bolesti, a posljednje rijei su
mi bile: Dovraga, mislim da postajem Bog![58] Vespazijana je nasljedio nejgov
najstariji sin Tit.

Tit Flavije

Tit Flavije bio je najstariji Vespazijanov sin i naslijedio ga je nakon njegove

smrti 79. godine. Iako je po dolasku na vlast bio izrazito nepopularan,
popularnost mu je kasnije porala i postao je jedan do tada najpopularnijih careva.
Odmah po dolasku na vlast zbila se erupcija Vezuva koja je potpuno unitila
gradove Herkulanej i Pompeji[59][60] , a u erupciji je preminuo i slavni
povjesniarPlinije Stariji. Sam Tit zasluan je za dovretak Koloseuma[61], kojeg je
zapoeo njegov otac, te za guenje idovskog ustanka u Judeji u Prvom rimskoidovskom ratu (66.). Poticao je i financirao gradnju mnogih javnih ustanova. [62]
[63]

Tit je preminuo vrlo mlad, u 41. godini ivota. Uzrok smrti neki

pripisuju malariji, a neki Titivom bratu i nasljedniku Domicijanu, koji je naredio

lijeniku da otruje Tita kako bi on sam doao na vlast. [64][65] Ono to ne ide u prilog
toj teoriji je injenica da je Domicijan po dolasku na vlast deificirao svog brata.

Domicijan

Tit Flavije Domicijan bio je trei i poslijednji car iz dinastije Flavijevaca, nasljedio
je svog brata brata Tita. U prvo vrijeme istakao se kao valjan vladar; podizao je
poljoprivredu, gradio ceste i troio velike svote za graevine, osnivao biblioteke,

utemeljio posebna natjecanja u grkoj i latinskoj poeziji i glazbi i pomagao

knjievnike, odravao je mir u provincijama i proirio teritorij, a u ast bratove
pobjede nad idovima, podie i Titov slavoluk.
No, kada se proglasio bogom (deus) i gospodarom (dominus postao je neomiljen
i uskoro se poela kovati urota. Ubili su ga zavjerenici [66] meu kojima je bila i
njegova ena Domicija Longina. Senat je nad njim izrekao damnatio memoriae,
tj. odredio je da se njegovo ime brie sa svih spomenika i unite svi njegovi
kipovi. U vrijeme smrti je imao 44 godine.

Nerva

Vladavinu Flavijevaca je 96. je zemijenila vladavina tzv. Pet dobrih carevanakon

kojih je uslijedila kratkotrajna, ali efikasna, dinastija Antonina. Ovaj je period
obiljeilo veliko blagostanje, dobro upravljanje carstvom i velika ekspanzija, a u
povijesti je period znan i kao Humanitarno Carstvo.
U ovom periodu upoznajemo se sa pojmom uzurpatora. Prvi se pojavio u ovom
periodu, a najvie ih je bilo rijekom krize III. stoljea. Uzurpator Rimskog Carstva
je pridjev koji se daje onoj osobi koja je u udaljenim krajevima carstva pokuala
preuzeti vlast bez pravnog autoriteta i podrke, te svrgnuti legitimnog cara.
Tijekom povijesti ustanci uzurpatora bili su kratki, a samo uzurpatori su ubijani
tijekom svojih buna.
Prvi vladar od tih 5 dobrih careva bio je Marko Kokcej Nerva. Ve je prio vladao,
kao konzul 71. i 90. godine. Nakon ubojstva Domicijana narod i vojska su ga uz
privolu senata proglasili carem. Najznaajnija toka vladavina mu je Lex
agraria (Agrarni zakon), prema kojemu su mnogi bezemljai dobili zemlju.

Znaajan je i jer je 97. godine usvojio Trajana kao svog sina i postavio ga za
suvladara. Dana 1. sijenja 98. Nerva je dobio srani udar[67], a samo 26 dana
kasnije umro je od posljedica vruice u 67. godini. [68][69]

Trajan

Trajan je bio drugi car iz u periodu pet dobrih careva. Bio je zapovjednik i
upravitelj Germanijekada ga je Nerva posvojio i odredio kao svog nasljednika.
Poslije Nervine smrti, postao je carem. Za njegove vladavine Rim je doivio
najveu ekspanziju (117. godina).
Najznaajnija pobjeda bila mu je ona u ratovima protiv Daana koja se i dan
danas komemorira slavnim Trajanovim stupom. Vladao je iznimno dobro i imao je
snanu podruku, pa je Senatgovorio: "Budi sretniji od Augusta i bolji Od
Trajana. Umro je od posljedice edema u 63. godini. On je jedini Rimljanin koji je
bio mrtav u vrijeme odravanja trijumfa za njegove pobjede.

Hadrijan

Hadrijan je bio Trajanov nasljednik i trei od pet dobrih careva. Povijest ga

uglavnom pamti kao cara koji je poticao kulturni razvoj, no ipak je, kroz iznimno
pacifistinu politiku, uspio ouvati tadanju snagu carstva.

Najznamenitija znaajka njegove vladavine je zid koji je odvojio Britaniju od

kotske, znan kaoHadrijanov zid.
Za njegove vladavine izgraen je i najpoznatiji (i najbolje ouvani) rimski hram
- Panteon. Neki povjesniari tvrde da je planove za ovaj velebni hram s kupolom
dovrio sam Hadrijan. Umro je u 62. godini, a njegovo tijelo je nakon smrti
premijetano iz raznih gradova sve dok nije kremirano. Posmrtno je deificiran.

Antonin Pio

Antonin Pio bio je pretposljednji vladar od pet dobrih careva, osniva dinastije
Antonina. U suradnji sa senatom proveo administrativne reforme koje je zapoeo
Hadrijan, a uspjeno je branio teritorij casrtva koji je naslijedio
od Trajana i Hadrijana.
Bio je iznimno sposoban i omiljen vladar, to i dokazuje injenica da je
nesmetano vladao pune 23 godine, najdue nakon samog Augusta. Preminuo je
od vruice u 75. godini ivota.

Lucije Ver

Marko Aurelije

Antonina Pija su naslijedila dvojica careva - Lucije Ver iMarko Aurelije. Ovo je bio
prvi sluaj tijekom Carstva da su istovremeno bila dva legitimna cara. Njih su
dvojica svoju vladavinu zapoeli 8. oujka 161. godine, dan nakon smrti Antonina

Pija i zajedno su vladali do 169.godine, kada Ver umire a Aurelije nastavlja vladati
samostalno.
Lucije Ver je bio vrlo rastroan car i mnogo je troio na samog sebe i vlastite
uitke. Marko Aurelije nije odobravao takvo ponaanje, no nije mogao nita poto
je Ver svoje carske dunosti obavljao bez veih potekoa. Ver je svoj najvei
ratni uspjeh postigao u ratu protiv Parta (162. - 166.) kada je, nakon nekoliko
znaajnih pobjeda, prislio partskog vladara na primirje. No, novi rat je bio i njegov
kraj. Godine 168. izbili suMarkomanski ratovi na istonim teritorijima carstva. Iako
su ratovi trajali sve do 180. godine, Ver nije izdrao niti prvu godinu rata. Po
povratku s bojinice u Rim, Ver je pokazivao simptome trovanja hranom, te je na
koncu i preminuo iste godine. No, njegova smrt nije skroz razjanjena jer se
pretpostavlja da su mogui uzrok smrti boginje, poto je Ver umro
tijekom Antoninske poasti. No, ta teorija nije potvrena. Iako su postojale
nesuglasice meu njima, Aurelije je tugovao zbog smrti svog posvojenog brata i
ak odrao sveane igre u njegovu ast, nakon prijenosa tijela u Rim.
Aurelije je pak bio dosta drugaiji vladar od svog brata. Cijeli se ivot bavio
filozofijom, te je i kao car pohaao je filozofska predavanja. Njegovo djelo,
napisano na grkom jeziku, Samome sebi (Meditations), sastoji se od misli i
upozorenja koje je car samom sebi uputio tijekom jednog ratnog pohoda protiv
Markomana. Iako je djelovao u helenistiko-rimskom razdoblju, bio je stoik. Umro
je sa 58 godina ili u Sirmiju ili u Vindoboni (Be), najvjerojatnije od
posljedica malarije.
Dominat [uredi]

Srednji vijek [uredi]

Kasna antika [uredi]
Velika seoba naroda i njezine posljedice
Franaka [uredi]
Podrobniji lanak o temi: Franaka

Nova sila - Bizantsko Carstvo

[uredi]

Podrobniji lanak o temi: Bizantsko Carstvo

Feudalizam [uredi]
Podrobniji lanak o temi: Feudalizam

Razvijeni i kasni srednji vijek [uredi]

[uredi]

Monotonija ranog srednjeg vijeka razbijena je 1054. kada dolazi do shizme u

kojoj je dolo do konane podjele izmeu kranske crkve na zapadnu (katoliku,
sa sreditem u Rimu) i istonu (pravoslavnu, sa sreditem u Konstantinopolu).

Shizma 1054. [uredi]

Podrobniji lanak o temi: Crkveni raskol

Sveti ratovi [uredi]

Podrobniji lanak o temi: Kriarski ratovi
Podrobniji lanak o temi: Rekonkvista
Podrobniji lanak o temi: Magna charta libertatum

Kuga [uredi]

Europa u novom vijeku [uredi]

Renesansa i barok - poetak buenja [uredi]
Podrobniji lanak o temi: Renesansa
Podrobniji lanak o temi: Barok

Crkvena reformacija [uredi]

Velika geografska otkria [uredi]
Podrobniji lanak o temi: Velika geografska otkria

Klasicizam i prosvjetiteljstvo

[uredi]

Podrobniji lanak o temi: Klasicizam

Podrobniji lanak o temi: Prosvjetiteljstvo

Revolucije, modernizacija i nacionalizam - Europa

u XIX. stoljeu [uredi]
Prva industrijska revolucija

[uredi]

Podrobniji lanak o temi: Prva industrijska revolucija

Politike revolucije [uredi]

Podrobniji lanak o temi: Ameriki rat za neovisnost
Podrobniji lanak o temi: Francuska revolucija

Napoleon [uredi]
Podrobniji lanak o temi: Napoleon Bonaparte

Jacques-Louis David: CarNapoleon u svom uredu u Tuileriesu

Godine 1769., na otoku Korziki, roen je Napoleon Bonaparte. Taj budui

francuski general i car postat e jedan od najveih osvajaa i zapovjednika u
povijesti, a njegov utjecaj na cijelu epohu, u kojoj je pokazao svu silinu francuske
vojske i svojih taktikih sposobnosti, bio je neizmjeran.

Jacques-Louis David:Napoleon prelazi Alpe

U svojim poetcima, Napoleon je bio odani pristaajakobinaca, a takva

povezanost s vlau, kombinirana s njegovim genijem, donijela mu je
in generala ve 1793., odnosno u 24. godini. Nakon
pada RobespierreovogKomiteta javnoga spasa i dolaska Direktorija (kojim

upravljaju termidorci) na elo, Napoleon krai period provodi u kunom pritvoru,

no ve 1797. sudjeluje u invaziji Italije. Nakon vojne pobjede u ratu i dogovora o
podjeli sHabsburkom Monarhijom, Napoleon vri invaziju Mletake
Republike koju e, nakon potpisivanja Mira u Campoformiju1797., slubeno
ukinuti. Francuskoj su pripali apeninskidijelovi, dok je Monarhija dobila mletake
posjede na podruju dananje Slovenije iHrvatske. Ve sljedee godine,
Napoleon napada Egipat, kako bi oslabio britansketrgovinske puteve, no nakon
pobjeda kod Piramida i Abukira, njegova opsada Aleksandrije nije bila uspjena,
nakon ega se, 1799. godine, vraa u Francusku.
Po povratku u Francusku, Napoleon, sklapa dogovor sa
tadanjim Direktorima opatom Josephom Sieysom (inae sveenikom i
revolucionar), Rogerom Ducosom (kasnijim konzulom) i Josephom
Fouchom (kasnijim Ministrom policije), i 18. Brumairea izvrava coup d'etat,
ukida Direktorij i uvodi Konzulat. Sam Napoleon postao je glavni konzul, dok su
uz njega, u petogodinjem periodu postojanja konzulata, na elu drave bila jo 2
konzula, iji je autoritet bio manji od Napoleonovog. Godine 1800. godine,
Napoleon prelazi Alpe i sukobljava se s Habsburgovcima kod Marenga. U toj
kljunoj bitci, Napoleon je odnio jo jednu vanu pobjedu i 1801. potpisao Mir u
Lunvilleu. Ovaj rat nije imao nekakvu posebnu motivaciju ili politiku pozadinu,
tako da je ve u ranoj fazi njegove vladavine, do izraaja dola Napoleonova
osvajaka politika. Godine 1804., on uvodi svoj Graanski zakonik kojim uvelike
reformia politikodrutveni sustav i uvodi zakon temeljen na prosvjetiteljskim
idejama. Neke stavke tog zakonika i dan su danas dio zakona brojnih svjetskih
drava. Dana 2. prosinca 1804., u crkvi Notre Dame, Napoleon Bonaparte okrunit
e se za cara i tako postati Napoleon I. Na krunidbi e biti prisutan i papa Pio VII.,
no on je samo predao krunu novom caru, dok si ju je na glavu stavio on sam. Bio
je to jedan od najboljih primjera suvremene sekularizacije. Vjena boljka bit e
mu i Velika Britanija, jedina zemlja koju, uzRusko Carstvo, nikada nije pokorio.
Prvi rat zapoet e ve 1803., ali konani i najznaajni sukob dogodio se
francuskim pomorskim desantom 1805. godine. Francuska sredozemna flota
napala je Englesku flotu kojom je zapovijedao admiral Horatio Nelson. Kljuni
sukob zbio se kod Trafalgara 1805. godine. Bio je to konani poraz francuske
mornarice i posljednji direktni sukob te dvije zemlje. Lord Nelson uspio je
pobijediti Napoleonovog admirala Pierrea de Villeneuvea i tako dotui francusku
mornaricu, no kao posljedica bitke, Nelson je izgubio desno oko i desnu ruku i
nedugo nakon toga i preminuo. Napoleon se tada okrenuo kontinentu i svoje
ratove nastavio voditi iskljuivo na kopnu. Njegova prva velika kopnena bitka bila
je kod Austerlitza 1805. godine u kojoj je bez veih potekoa porazio prusku

vojsku, potpisao Mir u Pounu i, nakon odluujue pobjede kod Jene,

ukinuo Sveto Rimsko Carstvo. Kao savez 16 dravica na podruju biveg
carstva, Napoleon je 1806. godine utemeljio Rajnski Savez koji je bio podloan
francuskoj upravi. Njegovi daljnji pohodi nastavljaju se na Istok gdje ratuje s
Rusima i Prusima i ulazi u Varavu. Mirom u Tilzitu uveo je kontinentalnu blokadu
Rusima (ranije je napravio isto i Britancima), a sljedee godine, 1808.,
okupira panjolsku gdje za kralja postavlja svog brata Josepha. Iste godine, uz
britansku pomo, zapoeo je i panjolski rat za nezavisnost (Poluotoki rat).
Zapoeo je manjim gerilskim ustancima (Zaragoza i Bailn), a kasnije se razvio u
pravi rat u kojem su panjolsko-britanske snage sve vie i vie potirale Francuze
(veliki poraz bila je predaja generala Duponta kojom je pao Madrid), dok ih 1814.,
nakon prvog Napoleonovog pada, nisu skroz protjerali iz zemlje.

Adolf Northern: Napoleon se povlai iz Moskve

George Cruikshank:Napoleonov ulazak u Berlin

Napoleon se zaustavlja u Poljskoj (tamo je utemeljioVeliko Vojvodstvo Varave) i

svoje ratovanje nastavlja s Habsburgovcima. Prva znaajna bitka bila je kod
Wagrama 1809. godine. Nakon mira u Schnbrunnu, Napoleon je sklopio brak
s Marijom Lujzom, keri cara Franje II., kako bi uvrstio veze s Monarhijom (koje
su bile iznimno labave), a pridobio je i obalna i gorska podruja dananje
Hrvatske i dobar dio Slovenije. Napoleonov general, Jacques Lauriston, ve
je 1808. ukinuo Dubrovaku Republiku, uavi u grad prevarom, da bi nakon

toga, bez Napoleonove direktne naredbe, raspustio Vijee i proglasio Dubrovnik

francuskim. Nakon spomenutog mira, Dubrovnik je ujedinjen s ostatkom
dobivenog teritorija na ijem su mjestu proglaene Ilirske pokrajine. Njihovo
sredite bilo je u Ljubljani, a prvi upravnik bio je maral Auguste Marmont.
Pokorivi tako cijeli Zapad i dobar dio srednje Europe, Napoleon dalje kree
prema Istoku, na Rusiju.
Rusku vojsku predvodio je proslavljeni general Mihail Kutuzov, koji je koristio
neobinu i lukavu taktiku povlaenja, elei namamiti Napoleona u zamku ruske
zime. Nakon Smolenska, dvije vojske sukobljavaju se, u rujnu 1812., kod
Borodina. Iako su Francuzi pobijedili i dobili slobodan put prema Moskvi, bio je to
samo dio lukavog plana genrala Kutuzova. Netom prije Napoleonovog ulaska u
glavni grad, car Aleksandar I. bjei u Petrograd, evakuira Moskvu i pali grad.
Napoleon tako ulazi u prazan, zapaljen grad koji mu je donio vie problema nego
to je planirao - car je odbio kapitulaciju, a Napoleon se morao poraen vratiti iz
Rusije. Prilikom povratka, njegova je vojska gotovo desetkovana i uvelike
oslabljena tekim zimskim uvjetima. To su iskoristile europske sile i doekale
napoleona kod Leipziga 1813., gdje su ga u etverodnevnoj "Bitci naroda" dotukli.
Prilikom povratka u Pariz, car Napoleon je zbaen s vlasti i protjeran na
otoi Elbu u Sredozemlju.
No ipak, broj Napoleonovih pristaa i njegov utjecaj i dalje su bili iznimno veliki.
Uspjevi pobjei s Elbe, okupio je svoju vojsku i krenuo prema Parizu. Tamo ga je
doekala vojska, no Napoleon je stao, upitao ih hoe li se boriti protiv njega i
ekao odluku velikog broja francuskih vojnika. Tada zapoinje njegova Vladavina
100 dana, odnosno njegov slavni povratak na francuski tron. Jasno, njegovim
povratkom Europa se ponovo uzbunila i formirana je nova koalicija kojoj je cilj
bio, trajno, zaustaviti Napoleona. Kljuni sukob zbio se 18. lipnja 1815. godine
kod Waterlooa u Belgiji. Napoleonova vojska teko je poraena od strane
koalicijske vojske koju su predvodili engleski zapovjesnik Arthur Wellesley,
vojvoda od Wellingtona i pruski genral Gebhard von Blcher. Nakon ovoga
poraza, Napoleonu je konano doao kraj. Poslan je na otok Sveta Helena,
blizu afrike obale, gdje je i preminuo 1821. godine. Neki povijesni izvori navode
kako je uzrok njegove smrti otrovni arsen trioksid koji se nalazio u zidnim bojama
i koji ga je, sustavnim isparavanjem, otrovao.

Proljee naroda [uredi]

Imperijalizam i kolonijalizam [uredi]
Druga industrijska revolucija [uredi]
Podrobniji lanak o temi: Druga industrijska revolucija

Rat i mir - Europa u XX. stoljeu

Prvi svjetski rat (1914. - 1918.)

[uredi]

[uredi]

Podrobniji lanak o temi: Prvi svjetski rat

Ruska revolucija 1917. [uredi]

Podrobniji lanak o temi: Ruska revolucija

Meuratno razdoblje - privremeni mir

[uredi]

Podrobniji lanak o temi: Mirovni ugovori i stvaranje versajskog poretka

Podrobniji lanak o temi: Europa i svijet izmeu dva svjetska rata
Podrobniji lanak o temi: Velika depresija

Drugi svjetski rat (1939. - 1945.) [uredi]

Podrobniji lanak o temi: Drugi svjetski rat

Hladni rat (1945. - 1991.)

[uredi]

Podrobniji lanak o temi: Hladni rat

Europska Unija - reunifikacija i integracija suvremene

Europe [uredi]
Podrobniji lanak o temi: Europska Unija

Izvori [uredi]
1.

Socrates. 1911 Encyclopaedia Britannica (1911). Preuzeto 2008-03-04.

2.

Herodot: Povijest, VIII, str. 24

3.

Rhodes, P.J.: The History of the Classical World 478-323BC, 2005.

4.

ibid str. 41

5.

5,00 5,01 5,02 5,03 5,04 5,05 5,06 5,07 5,08 5,09 5,10 5,11 5,125,13 5,14 5,15 5,16 5,17 5,18 5,19 5,20 5,21 5,22 5,23
5,24 5,255,26 5,27 5,28

6.

M. Ferek: Povijest, udbenik za 1. razred gimnazije, kolska knjiga

Ayrault Dodge, Theodore (1995.). Hannibal: A History of the Art of War

Among the Carthagonians and Romans Down to the Battle of Pydna, 168 BC. Da
Capo Press.

7.

Reverse Spins Patton, the Second Coming of Hannibal.

8.

Tit Livije: Od osnutka grada, XXVI 50

9.

Traditus per L. Annaeum Florum, Epitome de T. Livio Bellorum Omnium

XXXI (Bellum Punicum tertium)

10.

Plutarh: Vitae Parallelae - Fratres Gracchi

11.

Kasije Dio, Povijest Rima, 44.8.4.

12.

Plutarh: Vitae Parallelae

13.

Kasije Dio, Povijest Rima, 44.12.2.

14.

Woolf Greg (2006.), Et Tu Brute? - The Murder of Caesar and Political

Assassination, 199 stranica - ISBN 1-8619-7741-7

15.

Svetonije: Julije, c. 82.

16.

Stone, Jon R. (2005.). The Routledge Dictionary of Latin

Quotations London: Routledge. str. 250. ISBN 0415969093.

17.

Morwood, James (1994.). The Pocket Oxford Latin Dictionary (LatinEnglish) Oxford, England: Oxford University Press. ISBN 0198602839.

18.

Filon Aleksandrijski, O veleposlanstvu Gaju, V.29

19.

Kornelije Tacit, Anali, VI.50

20.

Seneka, O ljutnji xviii.1, O ljutnji III.xviii.1; O kratkoi ivota xviii.5

21.

Filon Aleksandrijski, O veleposlanstvu Gaju XXIX

22.

Filon Aleksandrijski, O veleposlanstvu Gaju XIII

23.

Seneka, O vrstoi mudraca XVIII.1; Seneka, O ljutnjiI.xx.8

24.

Svetonije, ivot dvanaest careva, Kaligula 50

25.

Svetonije, ivot dvanaest careva, Kaligula 55

26.

Kasije Dio, Rimska povijest LIX.14, LIX.28

27.

Leon (1948.)

28.

Seneka Apokolocintoza. 5, 6.

29.

Svetonije, Klaudije 30.

30.

Svetonije, Klaudije 34, 38

31.

Tacit Anali XII 20.

32.

Burden, George. Carski gen, The Medical Post, 16. srpnja 1996.

33.

Svetonije, Klaudije 35, 36, 37, 39, 40

34.

Kasije Dio Rimska povijest LX 2, 3.

35.

Svetonije, Klaudije 31.

36.

Svetonije, Klaudije 35, 36, 37, 39, 40

37.

Kasije Dio Rimska povijest LX 2, 3.

38.

Svetonije, Klaudije 35, 36, 37, 39, 40

39.

Kasije Dio Rimska povijest LX 2, 3.

40.

Lukan, Graanski rat

41.

Seneka O milosti

42.

Dio Krisostom, Diskursi

43.

Tacit, Anali I.16

44.

Kragelund, Patrick, "Neron u Tacitu i u Oktaviji", The Classical Quarterly,

2000, str. 494-515

45.

Tacit, Anali, XIII.16

46.

Josip, Povijest idova, XX.8.2

47.

Svetonije, ivot dvanaest careva, Neron

48.

Caije Dio, Rimska povijest, LXI.7

49.

Tacit, Anali, XIV.1

50.

Svetonije, ivot dvanaest acreva, Neron,34

51.

Tacit, Anali

52.

Svetonije, Neron,38

53.

Kasnije Dio, Rimska povijest, LXII.16

54.

Svetonije, ivot dvanaest careva, Neron 38

55.

Svetonije ivot dvanaest careva, neron 49

56.

Svetonije, ivoti dvanaest careva, Vespazijan 8

57.

Filostrat II, Apolonijev ivot 5.41

58.

Svetonije, ivoti dvanaest careva, Vespazijan 23.4

59.

Kasije Dio, Povijest rima LXVI.22

60.

Kasije Dio, Povijest rima LXVI.23

61.

Roth, Leland M. (1993.). Understanding Architecture: Its Elements, History

and Meaning, Prvo, Boulder, CO: Westview Press. ISBN 0-06-430158-3

62.

Kasije Dio, Povijest rima LXVI.25

63.

Svetonije, ivot dvanaest careva - Tit 7

64.

Svetonije, ivoti dvanaest careva - Domicijan 2

65.

Kasije Dio, Povijest rima LXVI.26

66.

Jones (1992.), str. 193

67.

Viktor Aurelije, Epitome de Caesaribus 12.10

68.

Jerome, Kronika, Romlajni, str.275

69.

Viktor Aurelije, Epitome de Caesaribus 12.11

Vanjske poveznice [uredi]

vru

Samostalne drave

Albanija Andora Austrija Belgija Bjelorusija Bosna i Hercegovina Bugarska Cipar Crna
Gora eka Danska Estonija Finska Francuska Grka Hrvatska Irska Island Italija K
Marino Slovaka Slovenija Srbija panjolska vedska vicarska Turska Ujedinjeno Kral

Zavisni teritoriji

Akrotiri i Dhekelia landski otoci Gibraltar Grenland Guernsey Otok Man Froyar Jersey

Nepriznate drave

Abhazija (Gruzija) Gorski Karabah (Azerbejdan)2) Juna Osetija (Gruzija) Pridnjestrovlje (Moldova) Tur

1)

Kategorije:

Znaajan dio teritorija se nalazi u Aziji.

2)

U pot