ANTUN BRANKO IMI PREOBRAENJA

ANTUN BRANKO IMI (1898.1925.), hrvatski pjesnik, esejist i knjievni kritiar,

najznaajniji je pjesnik hrvatskog ekspresionizma. Potpuno negira tradiciju, pod snanim
utjecajem njemakog ekspresionizma i berlinskog asopisa Der Sturm. Objavio je samo jednu
zbirku pjesama, Preobraenja (1920.), i njome se svrstao u sam vrh hrvatske knjievnosti. To
je prva zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj knjievnosti (48 pjesama). Progovorio je
posve originalno uveo u hrvatsku poeziju pojmovno pjesnitvo i slobodan stih, a
izostavljajui interpunkciju (reenine znakove) dao i vizualnu snagu svojim lirskim
motivima. Izraz mu je neobino saet, a glavne teme ljubav i smrt. ivio je teko, bolestan i
siromaan te ga zaokupljaju teme o ljudskom tijelu i socijalna tematika (ciklus Siromasi).
Nekim temama i motivima blizak je tzv. kozmikom ekspresionizmu (pjesnik-prorok, poeta
vates).
Pjesme: iz zbirke Preobraenja: Pjesnici, Moja preobraenja, Opomena, Ljubav, Smrt,
Povratak, Hercegovina, Ljubomora, Budui Ostalo: Smrt i ja; ciklus Siromasi Siromasi
koji jedu od podne do podne, Ruak siromaha; Naeni Bog
Eseji: Tehnika pjesme, Muzika forme
Roen je 1898. u Drinovcima kod Gruda, BiH, gdje je zavrio puku kolu. Od 1910. polazio
je u irokom Brijegu franjevaku gimnaziju, ali 1913. godine nakratko boravi u Mostaru, a
zatim odlazi u Vinkovce, gdje je zavrio etvrti i peti razred gimnazije. Zatim odlazi u Zagreb,
gdje nastavlja kolovanje. Dvije godine kasnije, kada pokree asopis Vijavica, imi zbog
propisa koji uenicima nisu doputali objavljivanje novina, prekida kolovanje. Od tada se
posveuje knjievnosti, objavljuje lanke i pjesme u brojnim asopisima (Gri, Kritika,
Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919. godine pokree asopis Juri. Godine 1924., kada
pokree i asopis Knjievnik, obolio je, te je u nadi izljeenja otputovao u Dubrovnik. Nakon
to mu se zdravstveno stanje pogoralo, vratio se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo, u 27.
godini ivota.
Lirika stilske znaajke:
-

slobodan, nevezani stih

bez interpunkcije (reeninih znakova)

krtost izraza, racionalizacija rijei

odbacivanje deskripcije (opisivanja)

dojam krika, napetosti, unutarnje dinamike i pokreta

ekspresionistiki i egzistencijalni motivi

vizualni izgled grafika forma pjesme postaje sadrajno vana

najee stilske figure: sinestezija, hiperbola, metafora

uranjanje u sadraje svijesti: vizije, slutnje, strepnje, halucinacije,

nestvarne slike

forma: stihovi centrirani, idu od sredine, a nisu poravnani od poetka retka;

strofe izgledaju poput skupina stihova, a kako stihovi nisu fiksirani
interpunkcijom, izgledaju kao da lebde (to prati i est imiev motiv
uzdizanja od tla, lebdenja ili levitacije); pjesme u obliku simetrinoga
grafikog aranmana (podsjeaju na tekstove nadgrobnih spomenika)

sinestezija (proimanje osjetilnih doivljaja: mirisa, boja, zvukova),

posebno sinestetika uporaba boja (plava!); koloristiki kontrasti: uta
boja ivota, radosti i Sunca; plava metafizika, duhovnost, astralnost; crna
boja smrti; (uto, plavo, crno asocijacija na kolorit Van Goghovih
slika); bijela rijetki sretni trenutci u ivotima ljudi

Poetika (umjetniki stav i program):

-

umjetnost je subjektivna stvarateljeva istina, duboki unutarnji doivljaj

ivota i svijeta
Stvarati to je u najviem i najponosnijem smislu MIJENJATI!

pojmovno pjesnitvo (a ne slikovno, odnosno, vie je misaono nego

emocionalno)

poezija ne trai apstraktnu ljepotu, ona trai bit ovjeka i svijeta, dublji
smisao ovjekova postojanja

Umjetnik ekspresionist preobraava cijeli svemir; on ne gleda, vidi; on ne

pria, ivi; ne reproducira, ponovno stvara (K. Edschnidt)

Trebamo jednom baciti sa sebe sve to je retorika i ljepota sve

suvino i govoriti ISTINU!

esej O muzici forme: ovjek je praktinom uporabom ubio pravu formu

stvari, pjesnik treba odstvariti stvari, umjetnik je taj koji uje njihov
unutarnji glas, on e ih dii u jedan vii svijet, umjetnik uskrsuje stvari;
razlikuju se forma prirode i forma umjetnosti; taj njegov program/stav
sadran je u prvoj pjesmi zbirke, Pjesnici (Pjesnici su uenje u svijetu/
), ars poetici cjelokupnoga imieva stvaralatva: jo je u Platona i
Aristotela uenje (odstvarenje stvari) osnovni poticaj u kojem se otvara
bitak svijeta

esej Tehnika pjesme: jedno je od najstarijih poetikih pravila da vane

rijei dolaze na ono mjesto u stihu gdje je ritmiki udar najjai, a to je
poetak i kraj stiha te iza cezure (stanke, obino u sredini stiha); imi dri
da je za ekspresivan ritam najpriliniji slobodni stih jer nije isti ritam
valcera i valjanja kamena, emu onda glatkoa ondje gdje treba hrapavost,
lakoa gdje ba treba teina?; ne treba rimovati sve, tema namee rimu;
to je rima rjea, jae e djelovati i bit e vrjednija

imi je bio pjesnik izrazite tenje da zgusnutim, krtim stihom intenzivira doivljaj svijeta.
Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, uvao se razlivenosti i praznine. Roen u
Hercegovini (Drinovci), zapoeo je pjesmama koje oponaaju A. G. Matoa, ali je naglo izveo

dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebake gimnazije, pokrenuo asopis, primio
ekavski izgovor (u emu e ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i
nastupio kao novi pjesnik i kritiar, nadahnut bekim ekspresionistikim asopisom "Der
Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporitem u posvemanjem negiranju tradicije i
osporavanju bilo kakve sveze izmeu knjievnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim
svojim asopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juri", 1919.), saeto je
oznaavao svoj knjievni smjer sadran u (ekspresionistikom) uvjerenju, da je umjetnost
najintenzivniji doivljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne moe biti angairana u slubi
bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu vie bile nove misli jer su ih ve zagovarali i
hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane nainom koji do tada u nas nije bio poznat.
Mladi hrvatski ekspresionist Ulderiko Donadini uzvikivao je "dolje estetike i dolje ukus", a
imi, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i
otmjenost, da skinu, kako on kae, i odijelo sa sebe, i "kragne, manete, kravate, alove i sve
ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse,
sve ono to je ukus, to je retorika i 'lepota', to e rei sve ono to je suvino i da
govorimo istinu". Iako je polemiki intoniranom, matoevski britkom i neumoljivom
kritikom znatno utjecao na knjievna zbivanja i uope na razmiljanja o knjievnosti,
najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog poetnitva, naelno
odbacio vezani stih i rimu pa progovorio saetim, esto i grafiki simetrinim slobodnim
stihom te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doivljaja svijeta.
Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego iskljuivo u
individualno-psiholokom znaenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjeao je trajnu tjeskobu i
duhovni nemir, ali i svijest da je pred kljunim pitanjima ivota i svemira nemoan kao
ovjek, a kao pjesnik moe ga samo spoznavati. Reskou svoga stiha prodirao je kao
otricom noa u dubine ljudskoga bia, u njegovu egzistencijalnu samou. Zato njegove
pjesme, naoko tako hladne i esto svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju
dalekim astralnim sjajem.
U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljee, preavi put od matoevskowiesnerovskog impresionizma do osloboenog a formalno stijenjenog ekspresionizma,
postao je virtuoz koji s malo rijei otvara bezdane prostore misli i ivotnog smisla. Znao
je graditi pjesmu, zgunjavati stih, birati pravu rije: esto jednostavnoj i obinoj pjesmi, znao
je udahnuti punu izraajnost. Bolujui od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da
ona u njemu raste te da e ga jednoga skorog dana posve ispuniti i prerasti. Moda je i zato
naglo sazrijevao, to dokazuje i trei njegov asopis "Knjievnik" (1923-1925). Objavio je
tek jednu knjigu pjesama, Preobraenja (1920), ali ona je postala legendarna: kamen
temeljac modernog hrvatskog pjesnitva. Antun Branko imi autor je koji se nerijetko
smatra najboljim pjesnikom hrvatske avangarde, ako ne i hrvatskog pjesnitva uope.
U knjievnosti se javlja 1913. godine Zimskom pjesmom (asopis Lu), kojom nasljeduje
Matoevo stvaralatvo. U vrijeme kada pokree Vijavicu, imi se okree dijelom
ekspresionistikom shvaanju umjetnosti te svoju poetiku izlae u svojim programatskim
tekstovima, objavljenim u Vijavici i Juriu (Namjesto svih programa, Usamljenost duha i
dr.), ulazei tako u prijepore s knjievnim suvremenicima i prethodnicima. Za ivota je
objavio jedino zbirku Preobraenja (1920) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su ve bile
objavljene u periodici. Ovom zbirkom imi se predstavio itateljstvu kao izraziti
avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi ouenja svijeta, a neovisno o pravilima
tradicijom utvrenog jezinog i formalnog ustroja stihotvorstva. Knjievnopovijesna znanost
imiev stih smatra meuprostorom vezanog i slobodnog stiha (Slamnig). Rije je o osobitoj

uporabi slobodnoga stiha, koji je odreen deseterakom podlogom. imievo

prevrednovanje jezinog ustroja oituje se u vizualnoj organizaciji stihova, te u oslanjanju
na osnovne izraze pjesnikova doivljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije.
imiev interes za vizualni aspekt pjesnitva ne ograniava se samo slikarskom gradnjom
forme, ve je on prisutan i u bojanju sadraja pjesama, koje ovisno o svojoj raznovrsnosti
pokazuje pjesnikov odnos prema prolaznosti i vjenosti. Tako je u Preobraenjima (1920)
raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vjenost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922 i dr.),
intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje.

IZBOR (i analiza nekih) PJESAMA IZ ZBIRKE PREOBRAENJA

(1920.)
Pjesnici
Pjesnici su uenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oi
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivi uho
na utanje to ih okruuje i mui
pjesnici su vjeno treptanje u svijetu
- Pjesnici: prva pjesma u zbirci, programatska, uenje kao odstvarenje stvari; snane
metafore; pjesnik treba odstvariti stvari, umjetnik je taj koji uje njihov unutarnji glas, on e
ih dignuti u jedan vii svijet, umjetnik uskrsuje stvari; pjesnici/umjetnici su uenje u
svijetu, njihove oi nisu mrtve (poput prirode, svemira), one su savjest svijeta, rastu pored
stvari, reagiraju, ude se, odstvaruju stvari, oivljuju mrtvilo, oko njih je vjena
ravnodunost prirode, kozmika tiina, naslonili su uho na utanje to ih okruuje i mui,
pjesnici su vjeno treptanje u svijetu (treptanje oka, ivost, poput vjenog treperenja
zvijezda na nebu, ivota u mraku, astralni ugoaj; razlikuju se forma prirode i forma
umjetnosti; ars poetica cjelokupnoga imieva stvaralatva: jo je u Platona i Aristotela
uenje (odstvarenje stvari) osnovni poticaj u kojem se otvara bitak svijeta; tri strofe
nejednake duine: monostih, distih i tercet (jednostih, dvostih i trostih); izmjenjuju se stihovi
nejednake duine; kruna kompozicija pjesme (ponavljanje prvog stiha s varijacijom na kraju
pjesme); motivi: 1. strofa (pjesnici, uenje), 2. strofa (zemlja, oi, stvari), 3. strofa (uho,
utanje, pjesnici, treptanje); pjesniki ritam polagan; pjesma u duhu kozmikoga
ekspresionizma (pjesnik.prorok)

Moja preobraenja
Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mune noi
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Boe daj me umorna od mijena

preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vjenu zvijezdu
to s dalekog e neba nou sjati
u crne muke nonih oajnika
- Moja preobraenja: preobraenje ovjeka u humanu zvijezdu koja s dalekog e neba
sjati nesretnim ljudima kao smisao, nada i utjeha (taman kolorit: u crne muke nonih
oajnika); smisao boli i patnje, umrem na dan bezbroj puta; preobraavanje u stvaranju za
imia nije bijeg od ovjeka nego povratak ovjeku u najhumanijem smislu; razdrtost izmeu
bolnog ivljenja i umiranja; smisao je pjesnikoga poziva pjevati sebe (dvije strofe
zapoinju sa Ja pjevam sebe); pjesnike slike, a osobito boje, simboliziraju te stalne
mijene, preobrazbe ovjekova duha: na poetku kae da su njegove noi crne bezdane i
mune (zaokrueno i povezano s posljednjim stihom i crnim mukama nonih oajnika),
kao kontrast se u drugom stihu pojavljuje pjesnikovo blijedo meko lice u kristalno jutro, sve
je puno svjetla, u treem stihu ve pliva pogledima preko polja livada i voda; moli Boga da
ga,umorna od mijena, jednom zauvijek preobrazi u svijetlu, nepromjenjivu i vjenu
zvijezdu koja e poput dobroga duha tjeiti nevoljnike; nevezani stih doveden do savrenstva;
brojni epiteti; ritam je snaan, ekspresivan i sugestivan, podsjea na biblijski psalam

ene, mladii, ljeto

O podne se na etalite slete mnoge ene
- O odakle sve dou? ko jata tica
to ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste
ene ume
kroz ljetni zrak i due sanjarskih mladia
i laki koraci im nose laka tijela
Ne, ene nisu s ove zemlje!
Ve to su izdna nebrojenih plavih noi nae mladosti
bijele enje izrasle u tijela
O ene
za vas
rastvorili smo dvore nae mladosti!
Al korak ena zvoni tu i dalek
Sve ene opet odu
ko jata tica
to ieznu za plavim zavjesama ljeta
Na koncu naih pogleda
red stabala visok sam koraca

Mjesear
5

Bog noi
mjesec
sade s neba
i dokoraca lagano do moje kue
Polako on se uspne na moj prozor
i spusti pogled na me
On mami mene u no
Ja ustajem... i moje lice bijelo... smijei se
Koracam sanen rubovima krova
i etam kroz no u visini
- Mene dre meke ruke mjeseca O tako lak sam... nezemaljski... lebdim
i mogu stati na list stabla
Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bia
Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

Hercegovina
Ja koracam livadama plav od sutona
Na rubu livada je kua parnog mlina
Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba
slikarija na nebu
I togod blie stiem sve glasnije viu
nebrojene uarene opeke
Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu
Ispod breuljaka crni vlak se vue
odmjereno udara
i vriti
svoj dolaz jo dalekoj nevidljivoj stanici
No i ja na brdu
Poda mnom naas izrone iz mraka
kue stabla dvorita i njive
I opet utonu u mraku
ko u svijesti
6

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:

ko nekoliko bijelih sveanih asova
iz crnog ivota ljudi
- Hercegovina: personificirani krajolik, odnos sree i nesree u ovjekovu ivotu,
sudaranje svijeta stvarnosti i svijeta sjeanja, vizija, snova; krajolik pjesnikova zaviaja
postupno se pretvara u univerzalni duhovni krajolik ljudskog proivljavanja; posljednje dvije
strofe i oblikom sugeriraju suavanje ljudske svijesti; fonostilem na poetku: koraCam
(mekano, njeno dolazim); snaan kolorizam, kontrasti, personifikacije, ekspresionistiko
slikarstvo: plav od sutona (kao plavi plat od mjeseine u pjesmi Ljubav), zelene livade,
crvene mrlje, krvlju namrljana slikarija, viu uarene opeke, crni vlak vriti;
pjesniki subjekt uzdie se, lebdi, levitira (vidi isto iznad i u pjesmi Mjesear): No i ja na
brdu, pod njim, ko u svijesti, izranjaju i opet uranjaju svi ti prizori koje s visine
promatra (kue, stabla), iz tame, iz mraka ivota, u njega gledaju malobrojni
osvijetljeni prozori simbolika, usporedba, kontrast: rijetki sretni trenutci u nesretnim
ivotima (ko nekoliko bijelih sveanih asova/ iz crnog ivota ljudi), vie puta zavrava
pjesme crnim, mranim slikama ljudskih ivota

Povratak
Ti i ne sluti
moj povratak i moju blizinu
U noi kada umi u tvom uhu tiha mjeseina
znaj:
ne koraca mjeseina oko tvoje kue
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koracajui cestom kroz mrtvo svijetlo podne
stane
preplaena krikom udne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidi crnu sjenku to se mie
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svean
kao pored tebe
- Povratak: altruistika vjena ljubav, lirski subjekt vraa se iz smrti, s druge obale, svojoj
dragoj preko blizih obala, s onu stranu mrke mirne vode, javlja joj se krikom udne
tice), on je uz nju zauvijek, uspravan i svean, na kraju naglaava kao (pored tebe),
kao nekad; ekspresionistiki motivi: krik (krik moga srca), preplaenost, crna sjenka, mrka
voda, strah, tjeskoba; opkoraenje, prebacivanje (samo jedna rije u cijelom stihu);
koloristiki motivi, kontrasti: dan je mrak (!), mrko svijetlo podne, u sutonu je crna sjenka,
a no je mjeseina, plave staze vrhunac vizualne poezije; sinestezija: umi u tvom uhu

tiha mjeseina, personifkacije: krik srca, koraca mjeseina; fonostilem: koraCam (uz nju,
mekano, njeno hoda, umjesto grubo: koraam)

Ljubomora
Nad snjenom zemljom
plave zvijezde
Tvoja kua stoji na kraj ume
Ja idem k Tebi
Da me kakav vuk ne napadne iz tame?
Tiho uti snijeg pod mojim koracima
Tu sam!
Tvoja kua stoji ograena
Sva su okna zastrta
Pred vratima ne videi mene
strai pas
Samo jedan prozor crven gori
Ja znadem sve
i idem natrag
mrtav
i u licu bijel kao snijeg

Ljubav
Zgasnuli smo utu lampu
Plavi plat je pao oko tvoga tijela
Vani ume oblaci i stabla
Vani lete bijela teka krila
Moje tijelo isprueno podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se ude mole
Draga, neka tvoje teke kose
kroz no zavijore, zavijore
Kroz no
kose moje drage duboko umore
kao more
8

Mrtva ljubav
Kraj ljubavi u dui mrtvo zvoni
Vee slazi s neba plavo
Sputam tihe crne zastore
Znam: vani su mrtve zvijezde i kue i mjeseina
i crn prostor nepomian stoji
Niko nikad nee doi k meni
Smrt jo samo nevidljiva ivi
Snu
razmotaj crven teak pokrov povrh mene
i nada mnom neka crno nebo noi
vjeno
uti

Rastanak sa sobom
Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noi
Sa zvijezdama i mi zapadamo
Mi stojimo ve na krajnjem rubu sebe
Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je ve daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezde
Ko od nas jo moe naslutiti sebe?
Ruimo se vjeno
Na je put bez dna i padanje bez glasa

Opomena

ovjee pazi
da ne ide malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe proe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za im ne ali
kad se bude zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijei sav u zvijezde!
- Opomena: ovjekovi ideali, odnos ovjeka i neba; u stihovima bez interpunkcije ponekad
iznimka, grafostilem: na kraju svake reenice usklinik, poput opomene i treptaja zvijezde;
gramatika odstupanja: rastajo (rastajao); etiri skupine/strofe po tri stiha, etiri reenice; prva
dvije strofe zapoinju imperativima (pazi i Pusti); opominje ovjeka da ne smije biti
malen, obian i nitavan, treba ga proeti blaga svjetlost zvijezda (duhovnost, vjenost),
perifraze: ide ispod zvijezda (ivi), zadnjim pogledima rastajo od zvijezda (kad bude
umirao); kontrast: prah i zvijezde

Budui
Budui ve su bili
i sve je bilo ve u prvom asu
u beskrajnom pogledu Boga ogledano
Iz vremena: iz dubokoga tamnog Bojeg krila
besprekidno u svjetlost povrine
stiu budui
U bezdanomu Bojem oku
ogledaju se mirijade buduih svjetova

Sabrane pjesme/Pjesme objavljene u periodici (asopisima)

Smrt i ja
Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog poetka: sa mnom raste
u svakom asu
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje

10

u meni dok me cijelog ne proraste

i stigne na rub mene. Moj svretak
njen pravi je poetak:
kad kraljuje dalje sama

Ruak siromaha
Jedno pred drugim stide se da sjednu
za takav ruak

i dokle jedu boje se

da ne bi jedno drugom ivot pojeli.

Kad ustanu od stola,

tiina i teina
Gaenje pred samim sobom
unakazi obadvoma lica

i svako misli da je drugomu ubica

i da je krv to tee kroz njegovo tijelo
krv drugog
(kao da je jedno drugo jelo)

Naeni Bog
Ne trai Boga milju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najblii od svega

Dira ga rukom, gleda ga u boji neba
Bog ti se smijei iz jednog dragog lica
i plai te iz svake stvari: nema tajne

Ne pruaj miso u praznu daljinu

Uza te Bog je. Otvori sva ula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljuti

11

Bog oko tebe sja treperi mirie i uti

12