Pompea

Sara Poole

T ro va ica
Naslov izvornika: Poison

-1-

Pompea

Uvod
R i m L je to 1483.
Bijeli bik jurio je niz strminu prema trgu. Svjetina je urlala i tresla drvenim sjedalima
postavljenim oko trga. U sreditu trga djevojica se privijala uz oca i osjeala kako u
njemu snano vibrira dok je zajedno s ostalima vikao:
"Borgia! Borgia! Hura!"
Ispod vedroga neba. tako jarkog da su boljele oi, na podiju prekrivenom zlatnom i
tamnocrvenom svilom kue Borgia, stajao je u grimiz odjeven kraljevi svete majke
Crkve. Rairio je ruke kao da eli zagrliti svjetinu, trg, palazzo od travertina to je
zlatno sjajio na suncu, ak i najudaljenije dijelove drevnoga grada koji se budio iz
novoga sna o slavi.
"Brao i sestre", rekao je Rodrigo Borgia. U iznenadnoj tiini njegov je glas bio poput
grmljavine. "Hvala to ste doli. Hvala na prijateljstvu i podrci. Dajem vam..."
Zastao je, a djevojica je osjetila kako po volji mukarca koji je navodno htio vladati
cijelim kranskim svijetom, premda bi mu prikladnije bilo vladati paklom, gomila
suspree dah.
"Iz nizina moje prekrasne rodne Valencije, dajem vam najdivnijeg bika kojeg je na
voljeni Rim ikada vidio. Dajem vam njegovu snagu, hrabost i slavu! Dajem vam
njegovu krv! Neka napoji na velianstveni grad! Roma Eterna!"
"Rim! Rim! Rim!"
Bik je toptao kopitima po ljetnoj praini, zabacio veliku glavu, frknuo i oima, crnim
jezerima, obuhvatio mahniti prizor. Zavladao je muk, tako dubok da je djevojica ula
kripanje ormi na konjima to su prilazili sa svih strana, iji su strah zatomljivale
mamuze na nogama mukaraca koji su vodili osobnu kardinalovu vojsku.
S visokih zidova palae oglasile su se trublje. Skupina campina u arenim nonjama i s
kriavim crvenim perikama dotrala je na trg maui prema biku platevima s
kiankama i skaui mu blizu koliko god su se usuivali.
"Andiamo Toro! Andiamo!"
Natjeran pred njih, bik se okrenuo prema redu mukaraca na konjima. Jedan od njih,
kojem je ukazana ast, uspravio se u sedlu i pozdravio Borgiu. Kad je pohrlio naprijed
rejon, ubojiti vrh njegova koplja, svjetlucao je na suncu.
Svjetina je vritala od uzbuenja. Osjetivi opasnost, bik je spustio glavu i pojurio

-2-

Pompea

prema konju s jahaem. U posljednjem trenutku rejonear je snano povukao uzde i

okrenuo se postrance, zatim uspravio tijelo u stremenu i zarinuo koplje.
Bik je zarikao, krv je iknula izmeu njegovih drhtavih lopatica, tekla je preko bijele
koe i slijevala se u prainu. Bjeao je, trao je oko trga, traio je izlaz, pomislila je
djevojica, ali umjesto njega naao je mukarce u arenim nonjama, koji su se
podboili i maui orujem pojurili prema njemu.
"Andiamo, Toro! Andiamo!"
Ponovno su potjerali bika prema rejonearu, koji je snanim udarcem prolio jo krvi za
ednu svjetinu. I jo jednom i jo jednom, dok ivotinja nije posrnula i pala na
koljeno, zatim na drugo. Naposljetku je stranji dio trupa popustio i skljokao se u
prainu koju je rijeka njegova ivota pretvorila u blato.
Djevojica je stajala, smrznuta na ljetnoj vruini, ali nije mogla odvojiti pogled.
Gledala je bijeloga bika s crvenim mrljama, crvenog ovjeka na podiju kako poput
bika rie zbog svoje pobjede, a na jarkoj svjetlosti oko nje vrtjela su se iskrivljena lica
svjetine, usta razjapljenih od pohlepe.
Rejonear je podignuo koplje prema suncu prije nego to je zadao di morte*. Dugi gr
protresao je ivotinju. Zatim su istrali mukarci u arenim nonjama s noevima koji
su sijevali.
Djevojica nije vidjela kako su rezali truplo, uzimali ui, rep, testise. Nije vidjela kako
su nagrade s kojih je kapalo podizali visoko prema gomili koja je klicala. Vidjela je
samo rijeku krvi, grimiznu struju to ju je vukla dolje i vrtjela i vrtjela, nesvjesna
vritanja koje je privuklo pogled crvenog bika k njoj.

* Tal. smrtni udarac.

-3-

Pompea

1.

panjolac je umro u mukama. Bilo je to oito iz izoblienosti njegova nekad markantna

lica i tijela i crne pjene to mu se skorila oko usana. Bila je to zacijelo uasna smrt koju
je moglo izazvati samo oruje kojeg su se svi najvie bojali:
"Otrov."
Nakon to je to zakljuio, kardinal Rodrigo Borgia, kraljevi svete majke Crkve,
podignuo je pogled i tamnim oima zasjenjenim tekim sumnjiavim vjeama odmjerio
okupljene lanove svojega kuanstva.
"Otrovan je."
Izmeu straara, pripadnika svite i sluga proao je drhtaj, kao da je jak vjetar zapuhao
kroz pozlaenu sobu za prijame zasjenjenu loom poduprtom stupovima i osvjeenu
povjetarcem to je dolazio iz vrta i pronosio egzotian miris jasmina i tamarinda, vrelog
rimskog ljeta 1492. godine Gospodnje.
"U mojoj kui, ovjek kojega sam uzeo u slubu, otrovan je u mojoj kui!"
Golubovi su zaleprali iz malih gnijezda ispod nadstrenice palae kad ih je preplavio
snaan, gromoglasan glas. Razljueni II Cardi nale bio je udo za gledati, prava
prirodna sila.
"Nai u poinitelja. Tko god se to usudio uiniti, platit e!
Satnie, vi ete..."
Prije nego to je zapovjedniku svojih plaenika dao naredbu, Borgia je zastao. U tome
sam trenutku stupila naprijed, progurala se izmeu kunog sveenika i tajnika kako
bih stala ispred mnotva koje ga je gledalo, uasnuto, ali opinjeno. Kretanje mu je
skrenulo pozornost. Prijetee je zurio u mene.
Malo sam nakrivila glavu prema truplu.
"Van!"
Svi su pobjegli, od starih veterana do mladih slugu, posrui jedan preko drugoga
kako bi otili to dalje od njega, daleko od stranog bijesa koji je ledio krv u ilama,
slobodni da jedni drugima apu o tome to se dogodilo, to je to znailo i najvanije
od svega, tko se to usudio uiniti.
Samo sam ja ostala.
"Giordanova ker?" Borgia je zurio u mene s druge strane sobe za prijame. Bio je to

-4-

Pompea

golem prostor prekriven sagovima u maurskom stilu, to su sebi mogli priutiti tek
rijetki, s namjetajem od najrjeeg drva, najskupocjenijih tkanina, najvelianstvenije
svile i optoenim zlatom, kako bi pokazao mo i slavu ovjeka ijoj sam se volji
usudila usprotiviti.
Kap znoja kliznula mi je izmeu lopatica. Za ono to sam se bojala da e biti
posljednji sat mojeg ivota, bila sam odjevena u najbolju dnevnu odjeu. U donju
haljinu od tamnosmeeg baruna nabranu preko steznika i iroku suknju koja se malo
vukla po tlu iza mene i koja mi je snano povlaila ramena nadolje. U svijetloutu
gornju haljinu, labavo privrenu pod grudima, to je bio podsjetnik koliko sam
izgubila na teini otkad je umro otac.
Posve suprotno, kardinal je bio olienje udobnosti, odjeven u laganu lepravu koulju
i hlae kakve je volio nositi kada je bio kod kue i oputao se. to je inio kada mu je
bilo reeno za panjolevu smrt.
Kimnula sam. "Ja sam, Vaa Uzoritosti, Francesca Giordano,
vama na usluzi."
Kardinal je hodao amotamo, nemirna ivotinja puna snage, ambicije i udnje. Zurio je
u mene i znala sam to vidi: vitku enu
od nepunih dvadeset godina, ni po emu osobitu osim to je imala odvie krupne
smee oi, kestenjastu kosu i zahvaljujui strahu, vrlo blijedu kou.
Pokazao je prema panjolcu, koji je na vruini dana ve poeo zaudarati.
"to zna o tome?"
"Ja sam ga ubila."
ak je i meni moj glas zvuao grubo meu tim zidovima pokrivenim tapiserijama.
Kardinal se pribliio, na njegovu licu vidjela sam spoj zapanjenosti i nevjerice.
"Ti si ga ubila?"
Pripremila sam govor kojim sam se nadala objasniti to sam uinila, a sakriti moju
stvarnu namjeru. Poela sam tako urno, da sam se bojala kako u sve pobrkati.
"Ki sam svojeg oca. Uila sam uz njega, ali kad su ga ubili, niste ni pomislili da
biste me mogli postaviti na njegovo mjesto. Da je imao sina, da, ali ne mene.
Umjesto toga unajmili ste... toga, drugoga", prestala sam disati i pokazala prema
mrtvacu. "Njega ste unajmili kako bi vas i vau obitelj titio. Ali, on nije mogao
zatititi ni sebe. Ne od mene."
Mogla sam rei vie. Da Borgia nije uinio nita kako bi osvetio smrt mojega oca.
Kako je dopustio da ga premlate na ulici kao psa, da ga ostave razbijene lubanje u

-5-

Pompea

praini, kako nije ni prstom maknuo da bi ga osvetio. Kako je taj propust bio
jedinstven... i neoprostiv.
Ostavio je meni, trovaevoj keri, da traim pravdu. Ali, za to mi je trebala mo
koju sam platila u obliku jednog mrtvog panjolca.
Kardinalovo iroko elo silno se nabralo, zbog ega su mu oi izgledale poput
proreza. Ali, doimao se prilino mirno, nije bilo znakova bijesa koje je pokazivao
jo nekoliko minuta prije.
U meni je poela tinjati nada. Deset godina ivjela sam pod njegovim krovom,
gledala ga, sluala oca kako govori o njemu. Deset godina bila sam uvjerena da je
to ovjek istinske inteligencije, razbora i logike, ovjek kojeg nikada nisu vodili
osjeaji. Sve do tada.
"Kako si to izvela?"
Iskuavao me, to je bilo dobro. Udahnula sam i mirnije odgovorila.
"Znala sam da e mu biti vrue kad se vrati i da e biti edan, ali i kako e paljivo
birati to pije. U uturici koju sam ostavila za njega bila je samo ledena voda, dovoljno
ista da proe svaki pregled. Otrov je bio vani, na staklu. Znojio se, to je znailo da su
mu pore na koi otvorene. Od trenutka kad je dodirnuo uturicu, sve je vrlo brzo
zavrilo.
"Tvoj otac nikad mi nije spomenuo otrov koji bi se mogao upotrijebiti na takav nain."
Nisam vidjela razlog da kaem kardinalu kako sam ja, a ne moj otac, smislila takav
otrov. Nije bilo izgleda da e mi povjerovati. Ne tada."
"Nijedan majstor ne odaje svoje tajne", rekla sam.
Nije odmah odgovorio nego se pribliio, bio je toliko blizu da sam mogla vidjeti kako
se iz njega izlijeva vruina, kako njegova povijena lea koja su podsjeala na bikova
zaklanjaju svjetlost. Pogled mi je privukao bljesak zlata s kria to mu je visio preko
prsa poput bave i nisam ga mogla prestati gledati.
Cristo en extremis*.
Spasi me.
"Zaboga, djevojko", rekao je kardinal, "iznenadila si me."
Bilo je to veliko priznanje od ovjeka za kojeg se govorilo kako prije svih zna koja e
lastavica sletjeti na koje drvo u Rimu i hoe li grana izdrati njezinu teinu.
Udahnula sam usprkos stezanju u prsima, skrenula pogled od njega i kria i zagledala
se kroz otvoren prozor u veliku rijeku i nepreglednu zemlju iza nje.
*

Lat. Krist na samrti.

-6-

Pompea

Dii.
"Sluit u vas, signore", okrenula sam glavu tek toliko da sretnem njegov pogled i da ga
zadrim. "Ali, prvo me morate ostaviti na ivotu."

-7-

Pompea

2.
Sluge su ulazili i izlazili, odnosili su svaki trag panjolca. Unosili su moje kovege,
hranu i pie, zatim su skinuli pokrivae s kreveta uokvirenog drvenim stupovima na
kojima su bili urezani listovi medvjee ape*, gdje je nekada spavao moj otac i gdje u
od sada spavati ja.
Kada su obavili posao, polako su izali, svi osim posljednjeg, starice toliko blizu smrti
da nije imala to izgubiti. Bijesno je pro tisnula:
Strega!
Vjetica.
Proela me ledena jeza, premda sam pazila da to ne pokaem. Takva rije nikad nije
pratila mojeg oca, panjolca ili bilo kojeg mukarca koji je posjedovao strano ali
ugledno umijee profesionalnog trovaa. A mene e od sada pratiti zauvijek i to nisam
mogla sprijeiti.
Vjetice spaljuju. Strahoviti autodefe, obiaj spaljivanja na lomai, nije se ograniio na
mjesto u panjolskoj odakle je potekao. Proirio se na nizine, talijanski poluotok i
cijelu Europu. Optueni za krivovjerje obino bivaju spaljeni, ali mukarca ili enu
gotovo uvijek enu ak i dijete tako je lako optuiti i osuditi za jo vei grijeh, openje
sa Sotonom. Svatko upuen u drevno znanje o lijeenju, ili o biljkama, ili je
jednostavno odvie drukiji od drugih, mogao je zavriti kao gorivo za vatru koja
pougljenjuje ljudsku kozu, na kojoj crvi ljudska mast, pucaju ljudske kosti i pretvaraju
u pepeo snove i nadu.
Okrenula sam se, namjeravala sam odvratiti misli raspakiravanjem kovega, zatim
sam se naglo okrenula i rukom prekrila usta. Kleknula sam, zgrabila posudu za nudu
ispod kreveta, nagnula se i pobljuvala sadraj eluca, gorak mlaz koji me gotovo
uguio.
Disgusto!
Nemojte misliti da me takva slabost esto hvata, ali shrvali su me dogadaji toga dana,
oajnika igra koju sam bila prisiljena igrati i uas smrtnoga grijeha koji sam bila
prisiljena preuzeti Leala sam, nisam se micala. Iscrpljenost me svladala kao brza

* Biljka iji stilizirani list ukraava korintski kapitel.

* Obred javnog pokajanja heretika koje je osudila panjolska ili portugalska inkvizicija. Popularno se koristi kao
sinonim za spaljivanje na lomai zbog krivovjerja.

-8-

Pompea

rijeka koja me nosila sve dalje od obale, daleko izvan vidokruga.

Nona mora dola je gotovo odmah. Isti san koji me cijelog ivota muio. Zazidana
sam u malome prostoru. Ondje se nalazi rupica kroz koju mogu vidjeti u sobu punu
sjena, neke se od njih kreu. Tamu prekida trunak svjetla koji neprestano bljeska. Iz
njega poinje tei krv, golem krvavi val zapljuskuje zidove, bojim se da e me
udaviti. Bude me moji krikovi, koje sam nakon mnogo vjebe nauila priguiti
jastucima.
Osovila sam se na noge to sam bre mogla. Udovi su mi drhtali, na obrazima sam
osjeala vreo mlaz suza. Je li tko uao i vidio me u tome stanju? Je li sada tu i eka u
sjenama? Nedaleko od mjesta na kojem sam stajala umro je panjolac. Je li se tu sada
vrzmao njegov duh? Ili sjena mojega oca, koja ne moe poinuti dok ne ispunim
zavjet da u ga osvetiti?
Uz lupanje srca, upalila sam svijeu pored kreveta, ali u malome krugu svjetla nisam
nala utjehu. Iza visokih prozora uspinjao se mjesec i bacao srebrn trak preko vrta i
daleko iza njega. Rim je spavao kao i uvijek. U uskim uliicama u sjenama Kurije
takori su bili na djelu, tu su glodali, tamo se gostili, trzali nosevima i
grabili kandama. Podignula sam pogled, zurila sam ispred sebe i zamiljala da vidim
beskrajno dugake pipke kako sjaje na srebrnoj svjetlosti, gre se, rasteu u svim
pravcima i grabe mo i slavu po cijelom kranskom svijetu. Vizija je bila tek plod
mate uzrujanog uma, ali u isti je mah bila stvarna. Poput glasina da umire gospodar
toga svega, Kristov poslanik na zemlji, papa Inocent VIII.
Prirodnom smru?
Nemojte mi rei da ste zapanjeni. ivimo u doba otrova, ovakvog ili onakvog. Svaka
velika obitelj unajmi nekoga poput mene kako bi se zatitila, ili kada je to nuno, kako
bi od svojeg neprijatelja napravila primjer. Takav je ivot. Ni prijestolje sv. Petra nije
na to otporno, jer ono je samo najvea nagrada za koju se obitelji bore poput pasa
poludjelih zbog plijena. Onaj tko na njemu sjedi, vie ne spava mirno. I ne jede prije
nego to su mu kuali hranu, ali to je samo moje struno miljenje.
Cut bono? Ako papa umre, tko e biti na dobitku?
Jo uvijek iscrpljena tijela i uma, svukla sam odjeu i konano se uvukla u krevet.
Obgrlila sam koljena i na licu osjetila hladan damastni jastuk. Palazzo je spavao pa sam
ubrzo i ja zaspala, sigurna u utvrdi ovjeka koji je ve desetljeima elio da papinstvo
postane najvei dragulj u njegovoj zemaljskoj kruni.
Ujutro sam podignula odjeu koju sam ostavila na podu, poravnala nabore i paljivo je

-9-

Pompea

sloila u ormar. Znajui koliko je dostojanstvena moja nova sluba, ali i zabrinuta zbog
sparine koju je obeavalo jutro, odjenula sam jednostavnu bijelu lanenu donju haljinu i
preko nje plavu gornju s rubom ukraenim izvezenim cvijeem. Bili su to naoko
bezopasni cvjetovi koji rastu na mnogim otrovnim biljkama, a vez je bio moje
nespretno djelo, jer nikada nisam bila vjeta s iglom. Dosadno ivanje tako mi je bilo
podnoljivije. Bilo je to umijee u kojem je svaka pristojna ena trebala biti vrlo vjeta,
svialo joj se to ili ne.
Prikladno odjevena, s kosom upletenom u pletenicu uvijenu oko tjemena, nisam se
obazirala na kruljenje u trbuhu nego sam se s nestrpljivou koja mi se moe oprostiti
pripremila za nove dunosti. Prvo sam potraila satnika kondotjera, kako bismo
razmotrili sigurnosne mjere koje je smislio moj otac. Svakom komadiu hrane.
svakoj kapi tekuine, svakom predmetu koji je mogao doi u dodir s II Cardinaleom ili
njegovom obitelji moralo se prvo utvrditi podrijetlo. Zatim je na red dolazio struni
pregled i peaenje. A to je zahtijevalo nesebinu suradnju satnika i njegove strae.
Vittoro Romano nalazio se ispred oruane u krilu palae u kojem se takoer nalazila
vojarna. Otprilike desetak straara dovukli su klupe na sunce i latili se ienja oruja
dok su na oku drali slukinje koje su nale razlog da prolaze pored njih, s koarama s
rubljem ili kuhinjskim potreptinama na kukovima koji su se njihali. Nekoliko maaka
drijemalo je u blizini, podignule bi glave samo kako bi zurile u golubove koji su ostali
izvan domaaja. Danima nije pala kia. Nebo je imalo boju limuna kakva se u Rimu
moe vidjeti ljeti. Dvorite ispred oruane, premda poploeno kamenom, bilo je
pranjavo. Promatrala sam kako povremeni povjetarac stvara mali vrtlog prljavtine,
koji je nekoliko metara plesao prije nego to se gotovo sruio na Vittorove noge u
izmama.
inilo se da on to ne primjeuje. U pedesetima, srednje visine, flegmatik, satnik strae
ostavljao je dojam kako nije osobito zainteresiran ni osobito svjestan onoga to se oko
njega dogaalo. Svatko dovoljno glup da ga taj dojam prevari mogao se smatrati
sretnim ako poivi dovoljno dugo da zbog toga poali.
Vittoro je razgovarao s nekoliko svojih porunika, ali kad me vidio, otpustio ih je.
Brinulo me kako mu prii, pitala sam se kako e primiti da treba raditi s mladom enom
koja je ubila kako bi dobila vii poloaj. Na moje olakanje, pozdravio me srdanim
kimanjem.
"Buongiorno, Donna Francesca. Drago mi je vidjeti da ste dobro."
Iz toga sam shvatila da satnik nije alio zbog kardinalove odluke da me ostavi na

-10-

Pompea

ivotu, umjesto da naredi da mi prereu grlo i moje tijelo bace u Tiber, ili kako god se
rjeavao onih koji su ga ozlovoljili. Ali, nisam se zavaravala da tako misli i ostatak
kuanstva. Stara ena koja me igosala nazivom vjetica, zacijelo nije jedina tako
mislila.
Stajala sam pred njim smrtno ozbiljna i svjesna da nas drugi gledaju. "Hvala, Capitano,
takoer. Ako nemate nita protiv, eljela bih razgovarati o sigurnosnim mjerama."
Izveo je malen naklon i prestao se smijeiti. "Svakako. Vi biste neto promijenili?"
"Upravo suprotno, eljela bih da II Cardinaleovo povjerenje u mene nitko ne
protumai kao dozvolu za nemar. Ako se to dogodi, nee mi preostati drugo nego to
uzeti za zlo."
"Koliko za zlo?" ispitivao je Vittoro. Nisam pogreno protumaila svjetlucanje u
njegovu oku. Poznavao me je toliko dugo koliko sam ivjela pod Borgijinim krovom,
gledao je kako rastem iz nespretnog djeteta u malo manje nespretnu enu. On i njegova
ena, uvijek vedra matrona, imali su tri keri, sve blizu mojoj dobi. Budui da su bile
pristojne mlade ene, sve su bile udane, ivjele su s muevima u susjedstvu i podizale
cijela legla djece. Svojem su ocu bile izvor velikog zadovoljstva. Bila sam svjesna da
ih prigodom njihovih estih i bunih posjeta palai sjetno promatram.
"Mnogo", odgovorila sam.
Vittoro je kimnuo. "Te u vijesti proiriti. to god tko mislio
o tome to vas je kardinal odabrao, nitko pametan nee eljeti biti neprijatelj
trovaice."
Dopustila sam si mali uzdah olakanja. Njegova mi je podrka bila nuna za uspjeh, i
zato sam mu bila zahvalna. Nastavili smo razgovarati o mjerama koje su, barem do
tada, uinkovito titile Borgiju i njegovu obitelj.
U prolosti je bilo brojnih pokuaja da se kardinala ubije ili barem onesposobi, ali
zahvaljujui oevoj budnosti svi su propali. U jedan takav pokuaj bio je ukljuen
kolut sira u koji je bila ubrizgana otopina arsenika. A u drugi, bala tkanine zaraena
tinkturom kunjaka. Bilo ih je mnogo, ali nema smisla da ih opisujem.
Bit e ih jo, to je sigurno. Samo je pitanje vremena kada e netko pokuati iskuati
budnost Borgijina novoga trovaa. To sam dobro znala, premda sam zbog toga ivjela
u strahu.
"Trai vas DMarco", upozorio me Vittoro kada smo zavrili. Napravila sam grimasu,
to ga je oito zabavljalo i otila. Namjeravala sam se predstaviti u najivljem dijelu

-11-

Pompea

kue i mjestu na koje sam se morala najvie usredotoiti, u kuhinji. Dola sam do
natkrivene staze koja je vodila onamo, kada me je presreo nizak momak s licem poput
lasice.
Renaldo DMarco bio je upravitelj Borgijina kuanstva, omraen zbog toga to je
zavirivao u svaki kutak u potrazi za prijestupom. Malo sitne krae preduvjet je za
zaposlenje u tako velianstvenoj kui, tome se moe progledati kroz prste, ali ne smije
je biti previe, kako kuanstvo ne bi bankrotiralo i tako ubilo zlatnu gusku. Ali,
pretvarajui se kako nastoji da krade uope ne bude, upravitelj kuanstva uspijevao je
to to se dogadalo drati u granicama podnoljivosti.
Stajao je u sjeni pored staze i strelovito jurnuo prema meni. Svoju je ulogu smatrao vrlo
asnom, zbog ega je unato vruini nosio grimiznu barunastu odoru i odgovarajuu
kapu. Na mrava prsa vrsto je privinuo sklopiv pisai stoli kao da e ga to obraniti od
kakva udarca.
Namrteno je rekao: "Tu ste, donna Francesca. Posvuda sam vas traio. Moram rei da
sam se iznenadio kada sam doznao... ali, to sada nije vano. Bilo bi dobro da su vam
rekli da me odmah ujutro potraite, to se nadam da ete ubudue initi. Njegova
Uzoritost povjerava mi sve, ja znam to eli i mogu vam biti od velike pomoi."
Nisam ga eljela dobiti za neprijatelja, pa sam blago odgovorila: "Imat u to na umu,
gospodine DMarco. to elite?"
Umiren, upravitelj se uspravio i obavijestio me: "Njegova Uzo ritost poruila vam je da
bez odgode provjerite kako je organizirano kuanstvo madonne Adriane del Mila i je li
ondje sigurno i pogodno za madonnu Lucreziju i druge stanare. Osim toga, reeno mi je
da vam dam ovo."
Sa zamjetnim oklijevanjem pruio mi je vreicu u kojoj su se, brzo sam shvatila,
nalazili zlatni florini. I prije sam baratala novcem kada sam s ocem odlazila na trnicu,
esto mi je davao novi i objanjavao mi kako platiti. Kako sam rasla, uio me finom
umijeu i cjenkanja i uzdao se u mene da u postii najbolje cijene. Spomenula sam to
kako biste znali da me nije iznenadilo to sam dobila novac, samo nisam znala to s
njime.
"To vam je plaa za prva tri mjeseca", rekao je Renaldo. Pisai stoli okrenuo je prema
meni. "Tu potpiite."
Potpisala sam, sretna to mi ruka nije zadrhtala. Naravno, znala sam da u biti
plaena, samo to nisam stigla razmiljati koliko. U banci u Rimu, otac je ostavio
znatnu svotu. Nakon njegove smrti postala je moja. S time i s mojom novom

-12-

Pompea

zaradom, bila sam rijetkost svojeg vremena neovisna ena.

To mi doista odgovara, razmiljala sam dok sam odlazila od Renalda, nakon ega sam
se vratila u svoje odaje samo kako bih veinu Borina sakrila u tajni pretinac kovega,
zatim sam krenula izvriti zapovijedi koje mi je dala Njegova Uzoritost.
Il Cardinale bio je diskretan ovjek, ali po vlastitim mjerilima. Na primjer, trenutanu
ljubavnicu i djecu koje je dobio s bivim ljubavnicama nije smjestio u svoju slubenu
rezidenciju na Corsu. Umjesto toga, nalazili su se na brizi njegove roakinje, udovice
monog klana Orsini, to je bila vrlo podesna obiteljska veza, koja je ivjela u blizini,
u luksuzu dostojnom svojem poloaju.
Od oeve smrti nisam se usudila izai iz palae, koja se sastojala od goleme glavne
zgrade i okolnih posjeda na kojima su ivjele stotine slugu, najamnika, teklia, pisara,
da se mogla smatrati gradom u malome. Malo dalje nalazio se draestan trg, koji je
Borgia smatrao nastavkom svojeg posjeda i koji je koristio za sve mogue vrste
zabava kako bi zadovoljio svjetinu, od borbi s bikovima i igrokaza do vatrometa.
Otiao je dotle da je obnovio kue koje su gledale prema trgu kako bi prema svojim
zahtjevnim mjerilima popravio opi dojam.
Kao da je elio podignuti spomenik sebi, zgrade je dao obloiti travertinom
dopremljenim iz oblinjeg Tivokja. Sada ga se moze vidjeti po cijelom gradu, na
mostovima, crkvama, palaama, ak na prozorskim daskama na skromnijim
domovima i rubnicima svjee poploenih ulica. Odete li u Rim ili imate toliku sreu
da u njemu ivite, preporuujem vam da jednom ustanete rano kako biste vidjeli kako
iz jednobojne noi sunce preobraava grad tako to iz toga izvanrednoga kamena
izvlai rumene tonove. Poslije ete vidjeti kako boje postaju tamnije, gotovo
purpurne, prije nego to na kraju dana postanu zlatne. Kau kako Rim sadri paletu
boja ljepu nego ijedan drugi grad, a ja nemam razloga da se s time ne sloim.
Kao i uvijek, kada bih prela granice trga i krenula prema gradu, uinilo bi mi se kako
boje blijede. Rim je bio u svojem uobiajenom, vjenom meteu. Kamo god sam
pogledala, nalazilo se mnotvo ljudi, neki na nogama, neki u sedlu, drugi u
nosiljkama, u koijama ili u teretnim kolima. Stvarali su kakofoniju zvukova i more
gibanja od kojeg mi se zavrtjelo. Sveenici, trgovci, seljani, vojnici, posjetitelji
razrogaenih oiju, svi su se podjednako gura i za mjesto na ulicama i cestama.
Uvjereno sam govorila kako se u Rimu mogu uti svi jezici na svijetu. Razrjeenje
Zapadnog raskola*, koji je prije nekoliko desetljea rastavio Crkvu, obnovilo je Rim
kao sredite svih krana. Zaputen srednjovjekovni grad s mnogo manje stanovnika,

-13-

Pompea

ije su ruevine posjeivali samo duhovi, gotovo se preko noi pretvorio u najvei
grad u cijeloj Europi.
Najbolji dokaz preporoda bile su velianstvene palae to su ih izgradile velike
obitelji. Prvi je izgraen visoki kardinalov prilino simbolino podignut na drevnoj
rimskoj kovnici novca, a golemi i luksuzni palazzo Orsini dostojno mu je konkurirao.
Doista se trebao zvati Palazzi Orsini**, jer sastojao se od nekoliko palaa izgraenih
oko golema unutarnjeg dvorita, a svaki je pripadao drugoj, netko bi rekao,
protivnikoj grani klana Orsinija. Moje je odredite bilo krilo palae koje se nalazilo
u uskoj ulici odakle se vidio Tiber.
Tek sam ula u blaeno hladan mramorni hodnik i najavila se majordomu, kada se na
mene bacila videa djevojka, ije je srcoliko lice bilo uokvireno neukrotivim plavim
uvojcima. Krasno stvorenje koje je mirisalo na ljubice s dakom vanilije, bacilo se na
mene i snano me zagrlilo.
"Toliko sam se brinula za tebe! Zato te nije bilo? Plakala sam zbog tebe... zbog
tvojeg voljenoga oca... zbog vas oboje! Zato nisi dola?"
Kako objasniti ljubljenoj kardinalovoj keri jedinici zato je bila tako zanemarena?
Kako je moliti za oprotaj?
"Tako mi je ao", rekla sam i zagrlila dvanaestogodinjakinju. "Ne bih ti bila dobro
drutvo, ali znala sam, doista sam znala da brine i moli se za mene. Od sveg ti srca
zahvaljujem."
Tako utjeena, Lucrezia se nasmijeila, ali kada me pogledala, njezina je srea
izblijedjela. Poznavale smo se cijeli njezin mladi ivot. Povezivalo nas je to to smo
bile voljene keri svojih ljubljenih, monih i stranih oeva. Unametnutoj
osamljenosti, jedna smo drugoj pruale ruku, gotovo poput sestara, to nam je objema
bilo utjeha, premda drutveni bezdan izmeu nas nikada neemo moi izbrisati.
"Previe si blijeda", izjavila je Lucrezia. Premda je bila sedam godina mlada, nije
oklijevala pokazati autoritet koji je dobila viim drutvenim poloajem. "Osim toga,
izgubila si na teini i sad si previe mrava. A kosa, zato je uvijek plete u
pletenicu?

_________________________________________________________________________________________________
* Zapadni raskol, podjela u Katolikoj crkvi nastala zbog povratka pape iz Avignona u Rim 1378. Za vrijeme trajanja
raskola istodobno legitimno postoje rimski papa i avinjonski protupapa. Raskol je razrijeen saborom u Konstanci 1417.
* Tal.. palae Orsini.

-14-

Pompea

Ima prekrasnu kosu tako divne kestenjaste nijanse, trebala bi je raspustiti kako bi ti se
mogli diviti."
Ustuknula sam i nasmijeila joj se. "Moja kosa nije lijepa i ne elim da mi se dive,
prema tome, nosim je podignutu jer mi je tako praktinije."
Lucrezijino dobro raspoloenje nestalo je a s njim i kratkotrajno zanimanje za moje
nevolje. Draesno je napuila usne i uzdahnula. "Moda bih ti trebala zavidjeti. Jesi li
ula?"
"ula, to?" rekla sam premda sam ve znala odgovor. ak ni tuga za ocem nije me
zatitila od ogovaranja u kui. Ruku pod ruku hodale smo iz hodnika prema
obiteljskim odajama.
"I druge su zaruke razvrgnute! Jo jedan mu je otiao! to misli moj otac? Obeao me
dvojici mukaraca, obojica su dobra i asna gospoda, panjolci poput nas, a onda se
predomislio. Umrijet u kao usidjelica, kunem se!"
"Imat e velianstveno vjenanje, a mu e te zauvijek ljubiti."
"Zbilja tako misli?"
Jesam li? Nije bilo sumnje da bi za svoju jedinicu Il Cardinale mogao prirediti
vjenanje kakvo nikada nije vieno. Ali, sve to je inio imalo je jedan cilj: pribaviti
La Famigliji to veu slavu.
Moda je doista vjerovao da e napredak obitelji Borgia donijeti dobro i samoj Crkvi i
cijelome kranskom svijetu. A moda uope nije mario. U svakom sluaju, sve
njegove postupke vodila je tenja za dobrobiti La Famiglije. Tko je mogao znati hoe li
to donijeti Lucreziji sreu?
"Bit e to Boja volja", rekla sam. "Sada moram razgovarati s madonnom Adrianom.
Ide sa mnom?"
Dok smo prolazile kroz galerije, avrljale smo. Neki od kipova bili su novi, neki
nedavno izvaeni iz iskopa po gradu. Usput sam pokuala odrediti zna li Lucrezia to
se sve u mojem ivotu dan prije promijenilo. Mlada djevojka nita od toga nije
spomenula dok je veselo brbljala. Premda je u mnogim stvarima bila jo dijete, kardinalova ker znala je utjeti kao netko mnogo stariji od nje. Nisam mogla biti sigurna
to je sve znala ili kako je to doznala.
Naposljetku smo dole do krila palae koje je bilo dio kardinalova kuanstva. Dok smo
prolazile kroz visoka bronana vrata, straar nam se naklonio. Ule smo u svijet
prtavih fontana, mirisnih vrtova, svilenih budoara i soba za primanje optoenih

-15-

Pompea

zlatom, toliko enstvenih da sam o njima razmiljala kao o haremu. Tu je kardinal,

kraljevi svete majke Crkve, jedan od najmonijih ljudi u cijelom kranskom svijetu,
dolazio odbaciti brige i prihvatiti ugodu koju su mu pruale njegove ene.
A ugodne su doista bile. Osim u ljupkoj vedrini keri jedinice, uivao je u drutvu
svoje roakinje madonne Adriane de Mila, udovice kneza Bassanella, koja je sama po
sebi bila vrlo snana
osoba. Meu njezinim nebrojenim vrlinama najvea je bila praktinost. Toliko je
madonna Adriana bila razborita, da se nije pobunila
Kada je Il Cardinale za prilenicu uzeo zapanjujue lijepu Giuliju Farnese, zvali su je
Giulia La Bella, a kau da je bila najljepa ena u Italiji, ako ne na cijelome svijetu. To
to je istodobno bila ena Adrianina pastorka moglo je potaknuti stariju enu na
prigovor.
Umjesto toga, kao i uvijek, vladala je La Famiglia. Adriana je pristala da se pastor
poalje na njegovo imanje u unutranjosti kako bi "ezdesetjednogodinji kardinal
mogao nesmetano uivati u arima osamnestogodinje Giulije, koja je na to vrlo rado
pristala.
ene su uivale u sjeni unutranjeg vrta, sjedile su pod platanom, pijuckale hladnu
limunadu i promatrale ludorije dvaju pahuljastih tenaca maltezera u travi ispred sebe.
Crnci u svilenim hlaama i turbanima obrubljenim biserima stajali su iza dama i hladili
ih spojenim snjenobijelim nojevim perjem.
Lucrezia je strelovito pojurila naprijed, smijui se strovalila se na klupu pored Giulije i
zatraila hladno pie. Stajala sam otraga i ekala da me primijete. Madonna Adriana
dugo me gledala prije nego to je podignula nakienu ruku i pokazala prema niskoj
stoli ici pored svojih stopala.
"Nema potrebe za takvom formalnou, cara*. Sjedni, reci nam to je novoga."
Uinila sam kako mi je bilo nareeno, poravnala sam suknju i promrmljala, "Grazie
Madonna."
"Tako je toplo danas", rekla je Giulia. Izvila je vitki vrat i lijeno se protegnula. "Jedva
drim oi otvorene." To me nije iznenadilo, kruile su glasine da je trudna. I da je
kardinal zadovoljan. Ne znam koliko je s kojom ljubavnicom imao djece, ali nije bilo
sumnje da su mu neke bile miljenice. Izgleda da e La Bella biti jedna od njih.
Protiv svoje volje fascinirano sam zurila u Giuliju. Doista je bila najljepa ena koju
sam ikada vidjela. Bio je to spoj zlatne kose i tamnih oiju, savreno skladnih crta i
ponaanja istodobno toplog i suzdranog, to je oko nje stvaralo auru senzualnog i

-16-

Pompea

duhovnog savrenstva. Potonje je bilo posve pogreno, ali prvo... vjerojatno je samo Il
Cardinale mogao doista prosuditi.
Uza sve to, nije bila bez mozga.
"Kako mudro od Njegove Milosti", rekla je Giulia gledajui me. "I hrabro. Nisam
imala pojma da vjeruje kako su ene sposobne za takve stvari."
Dakle, znale su. Dobro, sve e biti lake.
"Njegova Milost", rekla sam, "uvijek je bezgranino mudra i pravedna."
Tal. draga.
Dvije su ene uglas, kao da ponavljaju molitvu, promrmljale kako se slau. Lucrezia je
samo gledala as jednu as drugu.
"Ali, zacijelo se nemamo ega bojati", usudila se izjaviti Adriana. Pogledom je prela
po vrtu sigurno ugnijeenom izmeu zidova.
"Naravno da ne", brzo sam rekla. "Samo bih eljela biti sigurna da je sve onako kako
treba biti."
"Za to smo doista zahvalne", rekla je Giulia. "ivimo u tako nesigurnim vremenima."
Adriana je u znak slaganja uzdahnula. "Doista, tko moze znati kakve nas sve nevolje
mogu snai? Ali, dosta je bilo mranih misli. Ba jutros, sluga je donio poruku da je
svetome ocu bolje. Groznica je prestala i kau da je dobro raspoloen."
Giulia je prinijela au usnama. Nema sumnje da su njezine rijei bile kisele samo
zbog limunade.
"Divne vijesti."
"Tko zna to je uzrok njegove bolesti", paljivo sam rekla. "Moda se stanje Njegove
Svetosti popravilo zbog molitvi cijeloga kranskog svijeta."
"Doista tako misli?" pitala je Lucrezia. Bacila je psiu crvenu lopticu. Psi je daui
potrao za njom, njegove kratke noge muile su se.
Jesam li? U to je vrijeme moja vjera bila na neki nain djetinja vjera, ali ve su se u
meni poela komeati pitanja.
"Moramo se nadati da e se papa oporaviti", rekla sam suzdrano. "A sada, ako nemate
nita protiv, voljela bih razgovarati o neposrednijim problemima. Kao to znate,
pripala mi je zadaa da pomognem tititi ovu kuu." Kako to ne bi zvualo pompozno,
brzo sam dodala, "Naravno, nema razloga za brigu. Samo vas molim da me
obavijestite ako zaposlite novoga slugu, ako na bilo koji nain promijenite navike, ili
primijetite ita neobinoga. Imam li vae doputenje?"
Mirisnim vrtom trenutak je vladala tiina... jo jedan trenu tak... dok nije odjeknuo

-17-

Pompea

Giulijin smijeh, esto usporeivan sa zvonom srebrnih zvona.

"Draga Francesca, tako si ozbiljna! Kako mi je drago to nemam dunosti mukarca!
Ali, naravno, nemoj se bojati, sve emo ti rei."
"Ah, da, naravno", uvjeravala me Adriana. "Ali, pustimo sada takve mrane misli."
Ponovno je podignula ruku i pozvala jednog od crnaca. "Donesi nam neku zabavu...
glazbu, igru, ah, sjetila sam se, stiglo je pismo od Cesarea. To donesi."
Pognula sam glavu, usredotoila sam se na uzorak na suknji, ludorije psa pored mojih
nogu, miris limuna u svjeem zraku. Na sve samo ne na nedobrodolo podsjeanje na
Cesarea, ubrzo sedamnaestogodinjeg Il Cardinaleova sina, naoitog poput tamnoga
anela, a opasnog poput Sotone. Bilo je to sjeanje koje bi najbolje bilo zauvijek
zaboraviti.
"Cesare", uzdahnula je Lucrezia. "Kako mi nedostaje!"
Giulia se nasmijala, potom i Adriana. U zidovima opasanom vrtu kardinalova harema
samo sam ja i dalje utjela. Iza zidova drevni se Rim talasao i kljuao, kuhao se na
ljetnoj vruini i vjeno ekao to e doi.

-18-

Pompea

3.

Prije godinu dana, kada je s ocem nakratko doao u Rim, Cesare me poljubio. Kako
budalasto od mene to sam se toga sjetila! Budalasto i opasno. Uinio bi on i mnogo
vie, jezik mu je bio u mojim ustima i ruka pod mojom haljinom vrlo blizu mjestu gdje
me sjeanje na njega ini vlanom, dok se nisam sjetila da nisam glupa slukinja koju
se moe sruiti na lea zbog nekoliko minuta sirovog zadovoljstva.
Ali, nisam si mogla priutiti da ga naljutim. Znala sam ga veinu svojeg ivota, kao i
njegovu sestru. Sve do prije tri godine, kada su ga poslali u kolu, viali smo se gotovo
svaki dan. Njegovi esti posjeti kui potvrdili su da se njegova narav nije promijenila
pod utjecajem bijeloga svijeta. Taj kardinalov sin, koji je trebao postati sveenik, bio je
nemirna duha. Lako se vrijeao.
Bogu hvala, ne robujem osjeajima, kao to esto kau o enama. Ali, primijetila sam
da mukarci ee razmiljaju donjim dijelovima nego mozgom koji im je Gospod dao.
Naravno, i Cesare je bio takav. ekala sam dok mi nije pustio usta i posvetio panju
mojim grudima, zatim sam rekla, "Pazi da mi ne slomi staklenu boicu u stezniku.
Unutra je smrtonosan otrov."
Podignuo je pogled, lice mu je bilo oputeno od strasti. Poput svojeg oca, bio je vrlo
pohotne naravi. S jedva navrenih trinaest godina ve je bio sljedbenik Venerina oltara.
Od tada, njegovim osvajanjima nije bilo kraja. Ali, glup ipak nije bio.
"Otrov?" ponovio je.
Ljupko sam se nasmijeila. "Nisi znao? Sad pomaem ocu pripravljati napitke. Kae da
sam prilino vjeta." Istini za volju, davno sam prestala biti pomonica, nakon to sam
svladala sve emu me otac mogao poduiti i jo mnogo vie. Ali naravno, nisam to
eljela otkriti.
Spustio je ruke, ustuknuo i zagledao se u mene. Zadrala sam osmijeh i nisam se
pokrila. Nisam eljela da misli kako sam ga odbila, da ga tatina ne bi potaknula na
kakvu glupost.
"Aj, Francesca", promrmljao je naposljetku i odjurio. Njegov grimizni ogrta leprao je
iza njega dok je krupnim koracima grabio hodnikom i nestao.
Kako bi se s vremena na vrijeme pojavio u mojim snovima, kojih se sramim sjeati.
Sa zapada je grmjelo, ali ni kap kie nije pala kako bi ublaila mrtvilo dana. Nakon to
sam zavrila s poslom u palai Orsini, krenula sam na trnicu. ustro sam hodala i

-19-

Pompea

gledala preda se, ne obazirui se na ale koje su mi dobacivali mladii koji su voljeli
nositi arene hlae i goleme perjanice na eirima i koji su izgledali kao da nemaju
pametnija posla nego dangubiti na ulicama, vrijeati osamljene ene i zapodijevati
kavge. Zbog njih sam nekada vie voljela otii u grad preruena u djeaka. To
priznajem s malo oklijevanja, zato to je, kao to znamo, preruavanje u mukarce bio
glavni "zloin" zbog kojeg se samo nekoliko desetljea prije sudilo blaenoj Ivani,
okrivljenoj za krivovjerje i ivoj spaljenoj. Nakon toga je Crkva ponitila njezinu
osudu, ali nekima od nas to je mala utjeha.
Izmeu bazilike sv. Roka, sjedita rimskoga biskupa, a to je znailo pape, i Vatikana,
cvate Campo dei Fiore, najvanija gradska trnica i mjesto na koje dolazi svaki
Rimljanin, barem kako bi gledao esta smaknua. Ondje se vie od travertina cijeni
dobra stara crvena opeka nainjena od blata iz Tibera, koja na ljetnom danu sjaji poput
rumena zlata.
Kao i uvijek, trnica je vrvjela prodavaima, kupcima, promatraima i, neizbjeno,
kradljivcima to su se utrkivali sa straarima koji su vitlali batinama, a koje su unajmili
trgovci ne bi li stvorili barem privid sigurnosti. Sve se to dogaalo oko hrpa smea i
preko njih, po iznutricama i gnojivu, koji su dodavali svoje mirise viseim koarama i
gredicama s cvijeem to su ispunjavale i najskromnije ulice.
Prola sam pored ulice u kojoj su obrtnici izraivali samostrele i prodavali kavu, te
letimino pogledala to su nudili trgovci tkaninama i zlatari, zatim sam napokon dola
do ulice Vertrarari, gdje su se okupili staklari. Bila sam tu ve mnogo puta, ali prije
nego to sam ula u ulicu, malo sam oklijevala. U gradu koji ivi od ogovaranja, vijesti
o mojem promaknuu u Borgijinoj kui zacijelo su se ve proirile. Svjesna pogleda
koji su me pratili, brzo sam prola pored desetak trgovina i naposljetku zastala ispred
skromne smee zgrade napola skrivene izmeu susjednih kua.
Djeai od gotovo est godina, kutrave tamne kose i meka, bebasta lica, sjedio je na
tlu prekrienih nogu, igrao se pekulama i uvao malu zbirku staklenog pribora.
Trenutak je samo zijevao u mene, zatim je skoio, zatrao se svom snagom i zagrlio
me oko struka. Kleknula sam kako bih ga uhvatila i shvatila da se smijeim.
"Donna Francesca", uzviknuo je i malo se odmaknuo kako bi me bolje pogledao. "Jeste
li dobro?" Malom prljavom rukom potapao mi je obraz i dodao, "Tako mi je ao zbog
vaega tate. Sigurno ste vrlo tuni."
Moje se grlo na trenutak stisnulo, mislila sam da neu moi govoriti. Znala sam Nanda
otkad je bio u pelenama, gledala sam kako raste, smijala se njegovim ludorijama i

-20-

Pompea

tjeila ga u njegovim malim patnjama i razoaranjima. Ako sam ikada eznula za

svojim djetetom, bilo je to u trenucima kada sam se nalazila u njegovoj blizini.
"Tuna sam", rekla sam ne elei ga uvrijediti neiskrenou,
"ali sam takoer vrlo sretna to sam sada tu, s tobom."
Zadovoljan, pustio me i pojurio unutra. Imala sam vremena samo da ustanem prije
nego to je iz trgovine izaao visok i snaan mukarac u kasnim dvadesetima, golih
prsa prekrivenih konom pregaom.
"Francesca!"
Uspjela sam se nasmijeiti, nadala sam se da u tako prikriti nelagodu. Rocco Moroni
pojavio se u Rimu oko est godina prije.
donio je sa sobom rijedak dar za staklarstvo i sina bez majke. Jedan od prvih njegovih
kupaca bio je moj otac. Za naih estih posjeta njegovoj radnji esto sam ga kradomice
promatrala, zato to je u svakome pogledu bio naoit mukarac. Prole zime
razgovarao je s mojim ocem o mogunosti da se mnome oeni. Jedino to sam mogla
zakljuiti bilo je to da zbog svoje nedune prirode nije shvatio kako je moje zanimanje
za oev posao otilo mnogo dalje od dunosti kerke, jer koji bi se mukarac ikada
svjesno sjedinio sa enom vjetom u tako mranu umijeu? Nije mogao osjetiti ni sve
veu tamu u meni, mjesto gdje su ivjele moje none more.
Nakon Roccove prosidbe etrnaest sam se dana borila kako bih samu sebe uvjerila da
bih mogla biti ena koju on i Nando zasluuju, zatim sam s mjeavinom olakanja i
tuge, koja me jo uvijek proganjala, priznala poraz. inilo se da je Rocco
dostojanstveno prihvatio odbijanje, ali u mojoj je prisutnosti postao oprezniji, kao da
sa zakanjenjem shvaa kako sam sloenija nego to je mislio. Ali, sada je izgledao
ljubazno i srdano ak i dok je hitro prelazio pogledom po ulici prije nego to se vratio
u okrilje trgovine.
"Venite*, ak i zrak ima ui. Ui."
Krenula sam za njim u hladnu i sjenovitu jedinu prostoriju u prizemlju. Zatvorio je
vrata i pomno me promotrio, njegove ta mnosmee oi svijetlile su od suosjeanja.
"Tako mi je ao zbog tvoga oca. Doli smo u palau", ki mnuo je prema Nandu, koji je
stajao u blizini i gledao jedno pa drugo, "eljeli smo ti izraziti suut, ali nisu nas htjeli
pustiti, ni priznati to se dogodilo."
"Pokopali su ga nou." Nisam eljela govoriti o tome, ah u nazonosti mukarca koji je
bio oev prijatelj, a usudila sam se nadati i moj, nisam mogla zanijekati bol zbog
* Tal. uite.

-21-

Pompea

gubitka. "Na groblju svete Marije. U urbi, kao da su mislili da mogu zatajiti to mu se
dogodilo."
Rocco je kimnuo. Ispruio je ruku kao da me eli ohrabriti, a onda je pustio da padne u
prostor izmeu nas. Njeno je rekao, "Giovanni je sada sa Svevinjim. Napustio je
kunje ovoga svijeta radi vjene radosti raja."
Zaboljela me njegova sigurnost, koju ja nisam imala. Zavidjela sam mu, a istodobno me
vrijealo njegovo prihvaanje onoga u to sam samo mogla sumnjati.
Kao da je shvatio kakav su strah takve sumnje probudile u meni, dodao je, "Tvoj je otac
imao dobro srce. Sigurno e ga blagoslovljeni Gospodin primiti. Osim toga..."
"... izvravao je kardinalove naredbe", prekinula sam ga, "kraljevia svete majke Crkve,
koji mu je dao otpust grijeha. Tako sebi govorim. Mogu se samo nadati da je to
dovoljno."
A ja, koja sam ubila bez kardinalove naredbe, zapravo protiv njegovih elja, mogla sam
se samo pitati kakvu u cijenu platiti na onome svijetu.
Staklarova iroka prsa uzdignuia su se i spustila u dubokom uzdahu. "Cara, vjerujem u
Boga koji ljubi i prata..."
Zastao je, sjetivi se da je njegov sin tu, ali shvatila sam. I Rocco je imao potrebu za
oprotajem. Jo kao djeak u Veneciji, malo stariji od sina, bio je obean
dominikanskom redu i nekoliko je godina ivio kao redovnik. Samo ga je Ijubav prema
mladoj eni natjerala da napusti red i da se oeni, zatim da skrbi o sinu, djetetu Ijubavi
koje je pri roenju ostalo bez majke. Zbog tih odluka proizalih iz Ijubavi jo su ga
mogli progoniti, bievati i igosati kao izdajicu vjere, i to bi mu uinili mukarci koji su
vrili vjerske obrede i istodobno imali ljubavnice i promicali djecu koju su im one
rodile.
Toliko o stanju u svetoj majci Crkvi. A tko je mogao znati kakvo je bilo stanje s
ljudskim duama?
Uputila sam djeaku koji je zurio u nas umirujui osmijeh i odmaknula se, hinei kako
me zanima vaza koja je stajala u udubini u najdaljem zidu. "Ali, zaboravljam se. Dola
sam poslom."
Rocco je letimino pogledao sina i kimnuo. "Nando, otii
u pekarnicu i donesi nam lijepu svjeu veknu, dobro? Reci Mariji kako elim da bude
topla, iz pei, a dok eka, uzmi sebi biscotto."

-22-

Pompea

Iz depa je izvadio novi, bacio ga u zrak, a dijete ga je uhvatili! i sa irokim

osmijehom izalo iz radnje i krenulo niz ulicu.
Kad smo ostali sami, Rocco je otvorio ormari i izvadio bocu vina i dva pehara. Nakon
to je oba napunio, jedan mi je dodao.
"Imamo nekoliko minuta prije nego to se Nando vrati. Reci mi, je li istina to ujem?
Jesi li doista..."
Uasavala sam se trenutka kada u mu morati priznati to sam uinila i suoiti se s time
da se Rocco moe okrenuti od mene s gaenjem. Kao kad sam se suoavala s Borgijom,
urno sam rekla:
"Uinila sam to sam morala. Moj je otac ubijen, a nitko nije ni mrdnuo prstom kako bi
poinitelje priveo pravdi. To je ostavljeno meni. Ali ena sam bez moi i utjecaja, i to
sam mogla uiniti? Nisam imala izbora. Osim toga", dodala sam ohrabrena, jer me nastavio gledati s velikom zabrinutou, ali ne i gaenjem, "panjolac nije bio neduan.
Smatra se da je mnogo puta ubio."
Rocco me kratko promatrao prije nego to je pitao, "Trai li pravdu ili... osvetu?"
Shvatila sam da je za njega to pitanje presudno, jer govorilo je
o mojoj dui. Ali, nisam se eljela suoiti s time.
"Ima li razlike, barem kada je u pitanju moj otac?"
Da je Rocco ostao dominikanac, vjerujem kako bi imao dara za teoloku raspravu.
Ponekad mi je ta njegova sklonost smetala, ali ne mogu zanijekati da sam ga traila
kada mi je savjest najvie patila. Bio je i uvijek e biti magnet koji me vodi kroz
mrane vode.
"Naravno da postoji razlika", rekao je. "Pravda slui opem dobru. Osveta je posve
osobna, prema tome sebina. Ne moe biti u milosti kod Boga."
"Nemoj oekivati da oevo ubojstvo ne doivljavam osobno. Kad plate, a platit e, svijet
e biti bolje mjesto."
Rocco to nije osporio, nego je izrazio drugu brigu. "Sve je to dobro, ali to je s
Borgijom? Sada kada si u njegovoj slubi, nee li oekivati odreene stvari?"
Otpila sam gutljaj hladnog, osvjeavajueg vina nadajui se da e me osnaiti i slegnula
ramenima. "Moe oekivati to god eli, ali suprotno glasinama, mojeg je oca trebao
vrlo rijetko i samo kao posljednje rjeenje. Ne vidim zato bi se to promijenilo."
Na moje veliko olakanje, Rocco je izgledao kao da su ga moji odgovori smirili, barem
toliko da nastavi dalje, "to se zna o ubojicama tvojeg oca?" pitao je.
"Kardinalov upravitelj obavijestio me da su to bili kradljivci koje je zanimala samo

-23-

Pompea

pljaka. A zato ne? Svi znamo da je Rim opasno mjesto."

"Da, naravno..." paljivo me gledao. "Ali, ti ne vjeruje?"
Oklijevala sam. Vjerovala sam staklaru, ali nisam bila sigurna elim li ga i dalje
uvlaiti u nevolje, to sam ve uinila doavi u njegovu radnju.
"Posljednjih dana ivota, oca je neto titalo", rekla sam naposljetku. "Nagnalo ga je da
se neprestano moli, to mu nije bilo nalik. Nekoliko puta nala sam ga na koljenima i
gotovo u suzama. Nije mi elio rei to ga je muilo, ali prije nego to su ga ubili,
namjeravao me poslati na selo."
"Misli da to ima veze s time to je Giovanni radio za kardinala?"
"Teko je znati to je sve moglo biti. Moj je otac ivio za mene i svoj posao. U njegovu
ivotu nije bilo niega osim toga, barem koliko ja znam."
"Ali, kardinalu je dugo sluio. Zato bi sada toliko patio?"
"Ne znam", priznala sam. "Moda to nije vie mogao podnijeti." Hoe li tako biti i sa
mnom?
Spustila sam pehar i pogledala u dvorite, gdje je danju i nou gorjela pe u kojoj je
obian pijesak Rocco pretvarao u predmete nenadmane ljepote. Kroz otvor sam vidjela
treperave plamenove, gotovo sam mogla osjetiti njihovu proiujuu toplinu. Od toga
sam prizora zadrhtala, kao da me uhvatila snana, neizdriva hladnoa.
"Ali znam", rekla sam, "da neu stati dok ne naem ubojice. I ne natjeram ih da plate.
To je najmanje to mogu uiniti."
Nekoliko trenutaka poslije vratio se Nando, s djejim se poletom zaletio u tiinu koja je
slijedila moju izjavu. Stajao je, nesiguran, dok se njegov otac nije nasmijeio. Rocco je
uzeo kruh koji je Nando i kupio i teatralno ga znalaki omirisao.
"Dobro si kupio, mi figlio*. Doi, sjedni, hajdemo jesti."
Uz kruh, sir, kobasicu i jo dobroga vina koje je Rocco toio, malo sam se opustila.
Kada smo zavrili i odgurnuli tanjure, zbilja sam bila bolje raspoloena.
"to eli?" pitao je Rocco kad smo se okrijepili.
Nisam vie tratila vrijeme i rekla sam, "Uglavnom epruvete, vrlo tanke, kakve si prole
godine izradio za oca. Vrlo su dobre, ali nakon nekog vremena pucaju. Moram ih
zamijeniti, osim toga trebam jo kapaljki, aa s kljunom za nalijevanje, kugli za
zagrijavanje i nekoliko lea."
Iz depa sam izvadila komad papira i spustila ga na stol. "Tu je popis. Kardinal je bio
vrlo velikoduan, plaanje nee biti problem."
Rocco je odmahnuo rukom, kao da to nije vano, ali svejedno sam bila ponosna to to

-24-

Pompea

mogu rei. Osjeala sam ponos i kada je paljivo pregledao popis, posveujui mu punu
pozornost.
"Sve mi se ini u redu, osim lea. Moda u morati nai nekoga da ti izradi."
Kimnula sam. "Sve dok je diskretan."
"Ako nije, u naem poslu nee dugo izdrati."
Neizreeno izmeu nas bilo je da su za instrumente kakve sam traila i kakve je Rocco
izraivao, mnogi smatrali da ih koriste So tonine sluge. Tko bi osim njih elio toliko
temeljito mjeriti tajne prirode, preobraavati ih u tvar na nove i moda opasne naine,
ili ak pokuati shvatiti smisao svijeta? To je bilo Boje podruje, ne ljudsko, kao to je
trebao znati svaki ovjek koji je ispravno razmiljao.
Ali, u Rimu i u drugim talijanskim dravama, daleko u La Franciji i dalje, sve do
LAngleterre, bilo je hrabrih mukaraca i ena koji su bili spremni dati ivote za
uvjerenje da vjera ne moe zamijeniti znanje.
ak se ukalo da su se neki usudili povezati kako bi se podrali, da su se nazvali po
onome to su vie od svega eljeli donijeti na svijet. Lux Svjetlo. Ako su moje
sumnje bile tone, moj je otac bio jedan od njih.
Kada sam zavrila posao, jo sam malo ostala uivati u Roccovu i Nandovu drutvu.
Njihova tako oita Ijubav podsjeala me na sve to sam izgubila, ali me istodobno
tjeilo to je u svijetu koji je nestajao u vrtlogu sve vee tame i opasnosti, takva Ijubav
jo uvijek bila mogua.
Kad sam naposljetku ustala, Rocco me otpratio do vrata. Lako mi je dodirnuo ruku i
tiho, kako ga djeak ne bi uo, rekao, "Giovannijevo ubojstvo sve nas je zaprepastilo,
no o tome se do sada malo govorilo. Ubudue nee biti tako. Ako bilo to ujem, poslat
u ti poruku. A dotad, dobro se uvaj, Francesca. Tako bi elio tvoj otac."
Kimnula sam u znak zahvalnosti. Rocco je moda ostavljao dojam jednostavna,
skromna ovjeka, ali zbog prirode njegova posla znala sam da je imao ugovore sa
sveuilitima i slavnim obiteljima, a kako se govorkalo, i sa samom Kurijom. To je
nedvojbeno znailo kako je upoznat s mnogim i velikim tajnama. Moda je znao s kime
se druio moj otac, a oni bi mogli znati neto o okolnostima njegove smrti. Bilo je ak
mogue da je i sam Rocco pripadnik Luxa, uz pretpostavku da doista postoje. Kako mi
se ak ni otac nije povjerio o tome, nisam oekivala da e to Rocco uiniti. Ali, mogla
sam raunati da e sa mnom biti iskren.
U znak zahvalnosti stisnula sam mu ruku, preko njegova ramena njeno se oprostila s
Nandom i krenula palazzu Borgia. Razmiljala sam kako moram raspakirati koveg u

-25-

Pompea

koji sam im sam doznala za oevu smrt, u urbi ubacila sve to sam uspjela sakriti
prije nego to su kardinalovi straari zapeatili stan. Pretraili su koveg, ali naavi
samo odjeu, nisu imali razloga da mi ga ne dopuste ponijeti. Da su znali za pregradu
skrivenu ispod lanoga dna, zacijelo bi drukije postupili.
Glave olujnih oblaka prolazile su prema zapadu, a sa sjevera je zapuhao osvjeavajui
povjetarac. Zbog razmjerne svjeine korak mi je posta0 lakim, a moda mi je zajedno
sa svim drugim brigama odvraala panju od okoline. to god bio razlog, iznenadila
sam se kad su se u uliici gotovo nadomak palai odjednom pojavila tri mukarca.
Isprijeili su se, odmjerili me pogledima i poeli se rugati.
"Puttana*", rekao je najvei. "to to radi, kurvo?"
"Makni se od mene", prasnula sam. Tada se jo nisam bojala. Mislila sam kako su to
samo tri idiota koji vole uznemirivati ene. Moja odjea govorila je kako nisam
plemenita roda, ali da sam daleko od sirotinje i da sam ena koja ima odreenu zatitu.
Mogli su imati hrabrosti vrijeati me, ali nita vie. Svejedno, nisam ekala da
odgovore, nego sam ih pokuala obii.
Ali, najblii me epao za ruku i zaustavio me.
"Puttana", ponovio je i bacio me na tlo.
U tome se trenutku sve promijenilo. Privid sigurnosti utemeljen na tome to sam se bez
posljedica usprotivila kardinalu, raspao se u komadie. Silno sam riskirala, ak sam i
ovjeka ubila, a sada to? To je bilo nezamislivo, ali upravo se dogaalo. Dok je moj razum vritao kako se moram osoviti na noge i pobjei, zaprepatenje me paraliziralo.
Prije nego to sam se mogla pribrati i neto uiniti, jedan od mukaraca udario me
nogom u trbuh. Kriknula sam od boli i ne vjerice i nagonski se vrsto sklupala
pokuavajui se zaititi.
"to to radite? Prestanite!"
Sluila sam jednom od najmonijih ljudi u cijelome kranskom svijetu, titila me
njegova veliina i moja vjetina. Bili su ludi to su me napali. Ali, i moj je otac bio
zatien, a bio je mrtav, mlatili su ga na istoj takvoj ulici gdje sam leala dok se nije
pretvorio u kau, bespomono se titei od udaraca koji su padali poput grimizne kie.
"Prestanite!"
"Puttana, idi u samostan", rekao je jedan od mukaraca. Sagnuo se i povukao moju
suknju. Vukao ju je dok nije izloio moje gole noge i vie. Ispunio me iskonski strah od
______________
* Tal. kurvo.

-26-

Pompea

silovanja, prestala sam razmiljati, postala sam tek oajna ivotinja koja se bori kako bi
pobjegla.
Smijali su se, zvukovi su me okruivali. Tada sam podignula pogled i vidjela kako s
vrata jednog od njih visi medaljon i ula sebe kako stenjem. Bio je to papinski
medaljon, jednak onome koji je prole godine mojem ocu dao sam papa Inocent VIII.
Bila je to cast koju je svojemu odanom sluzi omoguio Il Cardinale. Moj ga je otac
vjerno nosio, ali na njegovu ga tijelu nisu nali. Sve do sada, nestanak medaljona bio je
misterij.
"Nemoj vie praviti probleme", rekao je drugi glas i jo se jedan udarac spustio, izma s
metalnim vrhom snano se zabola u moja rebra. "Ili e zavriti kao i otac ti."
Nisam mogla disati, srce mi je lupalo tako mahnito da sam mislila kako e puknuti.
Proela me bol koja se izmjenjivala s izluujuim strahom. Kao iz velike daljine ula
sam:
"Bili smo blagi prema tebi. Naui neto iz ovoga i moda preivi."
uurila sam se od straha, mrzila sam sebe, mrzila sam uas koji se dogodio mojem
ocu i ono to je zacijelo osjeao dok je umirao.
Zatim je sve bilo gotovo, napadai su nestali. Ostao je samo vlaan kamen, vrst i otar
poda mnom, vonj ulice i prohladan povjetarac na mojoj goloj koi.
To i starica koja me gledala s terase stana iznad trgovine, odakle su na prvi znak
nevolje svi pobjegli. Bila je to samo stara ena sa svojim pletivom, njezina bezuba usta
bila su razjapljena dok se cerekala, neizmjerno zabavljena zbivanjima u prljavtini
ispod nje.

-27-

Pompea

4.

Uvukla sam se u palazzo na vrata koja su se rijetko koristila. Drala sam se za naruenu
stranu i uspela se uskim stubitem koje je bilo skriveno u zidu. Dola sam do svojih
odaja da me nitko nije vidio i tresui se skljokala se na krevet. Kratko sam se prepustila
oluji osjeaja koja je prijetila posve me svladati.
Mukarci su me ekali, ili su me slijedili, a da toga nisam bila svjesna. U svakom
sluaju, bila sam meta napada, kao to je izvan svake sumnje bio i moj otac. Ali, zato?
to je dovelo do njegova ubojstva? U emu su ga htjeli sprijeiti?
Dok su me muila takva pitanja, tuga za ocem nadvladala je strah za sebe. Prije sam
mogla samo zamiljati to mu se dogodilo. Sada sam znala kako su izgledali njegovi
posljednji trenuci. Ta spoznaja potaknula je mrnju koja je svakim tekim udahom
rasla u meni i jaala. Mrnju prema mukarcima koji su me natjerali da se uurim od
straha i jecam. Mrnju prema ubojicama mojega oca, koji su moda bili ti isti ljudi, ili
su zacijelo s njima bili povezani. I iznad svega, mrnju prema onome tko je to naredio,
tko god bio. Taj e ovjek, u mirnoj sobi i istih ruku, morati patiti vie od drugih. Za
to u se pobrinuti.
Nakon nekog vremena ustala sam i obrisala oi. Nisam eljela traiti pomo i tako
pokrenuti lavinu glasina i nagaanja, pa sam odluila sama viati rane. Svukla sam
odjeu i lecnula se, morala sam se ugristi za usnu kako ne bih kriknula. Premda su
rebra i trbuh proli najgore, podljevi su se stvarali i na rukama i nogama, a kad sam se
pogledala preko ramena u zrcalo, vidjela sam da su mi lea proarana mrljama koje su
tamnjele, veliine i oblika vrha izme.
Na jedvite jade uspjela sam veinu najteih modrica namazati melemom i staviti zavoj
oko rebara, za koja sam vjerovala da su napukla. Kada sam zavrila, presvukla sam se u
istu odjeu. Ruke su mi se tresle i bila sam toliko iscrpljena da nisam mogla nita
drugo nego lei u postelju, poduprijeti se valjkastim jastukom i moliti se da zaspim.
I jesam, ali kratko. Vrlo brzo probudila me otra bol u cijelom tijelu. Razmiljala sam
da uzmem sredstvo za smirenje, ali odluila sam da neu. Sa smanjenjem boli doi e i
gubitak nadzora, koji nisam sebi mogla priutiti. Umjesto toga, natjerala sam se da
ustanem iz kreveta i kleknem pored izrezbarenog drvenog kovega. Otvaranje
poklopca oduzelo mi je gotovo svu snagu, morala sam zastati kako bih polako
udahnula usprkos probadajuoj boli to se vraala sa svakim udahom. Jedan po jedan,

-28-

Pompea

izvadila sam svaki komad odjee dok nisam dola do onoga to je izgledalo kao dno
kovega.
Svatko tko bi posumnjao da je dno lano potraio bi prorez kako bi odvojio drvo i
otkrio skrivenu pregradu. Ali, uzalud bi traio, jer koveg je imao domiljat
mehanizam konstruiran kako se lano dno ne bi micalo. Da bi ga oslobodili, morali bi
izvesti niz pravih koraka na sve etiri vanjske strane kovega. Razni dijelovi kovega
morali su se gurnuti svaki u drugom smjeru, dok se skrivena brava ne bi naposljetku
otkljuala. Samo bi se tada dno malo nakrivilo i otkrilo. Jedan pogrean korak i brava
bi se ponovno zakljuala.
Tajnu krinje otac mi je pokazao jo dok sam bila dijete. Rekao je da ju je izmislio
mornar s istoka koji mu je postao prijatelj i koji je rekao da su takvi kovezi u njegovoj
domovini uobiajeni.
Odakle god potjecao, takav je koveg bio sigurniji nego bilo koji eljezni sef. Tajne je
skrivao godinama.
Kada se dno odvojilo, oprezno sam ga podignula i stavila sa strane. Pregradak je bio
nainjen tako da u njega stanu zapeaene posudice i boice, a na svakoj je bio natpis
ispisan oevim urednim rukopisom. Ali, sadravala je i jednako vane biljeke o
pokusima i otkriima koje smo oboje zapisivali.
Nakon to sam doznala za oevu smrt i prije nego to je kardinalova straa pohitala
zapeatiti stan, uspjela sam sakriti samo zalihe i biljeke. U maloj, urednoj radionici,
skrivenoj iza tekih zastora, kondotjeri su nali nekoliko polica s kemikalijama i
nekoliko stolova na kojima se nalazio pribor. Neto od toga izradio je Rocco, ali bilo je
tu i vaga, muara, kamenja za usitnjavanje i slino. Njihovim nestrunim oima inilo
se kao da nita ne nedostaje. Zadovoljni, urno su izali, a nekoliko ih se ak prekriilo.
Nekoliko sati poslije, panjolac bi shvatio kako meu zalihama neto nedostaje,
odreene mjeavine koje su trebale biti tu, ali nisu. Poeo bi se pitati. Nije, meutim
poivio dovoljno dugo da to otkrije. To je ostala moja tajna.
Sjedila sam na podu i polako i pomno itala oeve posljednje biljeke, napisane
nekoliko mjeseci prije. Koliko sam mogla vidjeti, nita nije bilo neobino, osim to su
nedostajali noviji zapisi. Dok je paljivo nadzirao kardinalovo kuanstvo, imao je
slobodu nastaviti svoju potragu za alkaestom, univerzalnim otapalom u kojem bi se
mogle otopiti sve tvari i od kojeg bi se, kako je vjerovao, mogli spraviti lijekovi za sve
bolesti.
Nije mi bilo udno to je ovjek koji je zaraivao za ivot kao trova traio klju kojim

-29-

Pompea

bi mogao spasiti mnoge ivote, zato to sam poznavala oevu sloenu narav. Brinulo
me meutim to to je istraivao i ispitivao prirodu same bolesti, a to je u svijetu koji je
odluio da su takve patnje volja Boja, bio vrlo opasan pothvat. Ali, u njegovim
biljekama o tome nisam nala nita. Zapravo, nala sam dragocjeno malo.
Frustrirana, iznova sam sve spremila i zatvorila koveg. Stajanje je iscrpilo svu moju
volju i snagu. Ponovno sam razmiljala da uzmem sredstvo za smirenje, kada sam ula
kucanje na vratima.
Otvorila sam ih i nala satnika kondotjera. Otmjeno je nagnuo glavu, ali njegovom
otrom pogledu nita nije moglo promaknuti.
"Buonasera, donna Francesca. Njegova Uzoritost zahtijeva vau nazonost."
Pa je poslao satnika svoje strae da me dovede? Vrlo neobino, osim ako kardinal nije
ponovno razmotrio svoj in milosti prema meni, ali u tome se sluaju Vittoro Romano
ne bi smijeio.
"Kako lijepo to ste doli osobno, capitano Romano."
asnik se nije potrudio zanijekati da je njegova nazonost za toliko servilnog i sitnog
posla neobina. "Prije nekoliko sati prijavili su nerede u blizini. Pitam se znate li togod
o tome."
Dok je govorio, pomno je promatrao moje lice, koje je bilo ukoeno i bolno poput
cijelog tijela, pa sam vjerovala da je zacijelo modro.
"Neredi, doista? Kakvi?"
"Ne zna se tono, ali moda je napadnuta ena."
ekao je, pruao mi je priliku da mu kaem to to je nedvojbeno ve sam zakljuio da
se dogodilo. Ali, odluila sam da neu rei. Osim to je bilo poniavajue, nisam
eljela da nitko, a ponajmanje kardinal, zna kako znam da je moj otac bio meta
planiranog ubojstva. Premda nije bilo vjerojatno, postojala je mogunost da je i sam
Borgia umijean. Naravno, najvjerojatnije je on bio razlog onoga to je posljednjih
tjedana njegova ivota muilo mojeg oca.
"Strano", rekla sam. "Da ima vie ljudi poput vas, satnie, Rim bi bio sigurniji."
Vittoro je zbog komplimenta iznenaeno trepnuo. Bio je odvie pronicljiv da ne bi znao
kako sam mu samo odvraala panju, ali nita nije mogao uiniti. Barem ne u tome
trenutku.
"Nemojmo pustiti kardinala da eka", rekla sam, izala iz stana i zatvorila vrata.
Kardinalove odaje nalazile su se na prvom katu palae i gledale su na rijeku. Na
ureenju i pokustvu nije se tedjelo. Parketi su bili prekriveni raskonim sagovima u

-30-

Pompea

maurskom stilu, na zidovima su se nalazile velianstvene tapiserije uglavnom s

prizorima lova, sofe su bile presvuene barunom, a pozlaeni stolovi razbacani
unaokolo. Svaki kutak palae davao je na znanje kako je rije o rezidenciji gospodina
koji je moan barem koliko i kakav svjetovni kraljevi.
Vittoro me ostavio u predsoblju ukraenom zidnim slikarijama koji su prikazivali
istoni grijeh. Nisam eljela sjesti, kako ne bih otkrila koliko me boli kad budem
morala ustati, pa sam pokuala odvratiti misli prouavanjem prizora koji su, premda
naslikani prema Svetome pismu, bili proeti zemaljskom ulnou.
Eva u svojoj nagoj slavi bila je mnogo vei predmet umjetni kova zanimanja od
nesretnog Adama, koji se pojavio samo jednom, u prizoru uzimanja kobne jabuke. Sve
do tada, njegova slaba ena prikazivana je kako se zabavlja ispod vodopada, na
postelji od umskog cvijea, gdje god je mogla pokazati svoju raskonu figuru. Zmija
je prikazana dojmljivo, veinom je zlobno zurila u Evu. Paljivo sam prouavala
zmiju, pokuavala sam procijeniti jesu li istinite glasine kako je naslikana tako da
nalikuje odreenom suparnikom kardinalu.
O tome sam razmiljala kada su se otvorila skrivena vrata to su vodila prema radnoj
sobi i kada me tajnik pozvao da se pridruim Il Cardinaleu. Borgia je sjedio za stolom
od vornata drva s umetnutim mramorom. Izgledao je mlae od svoje dobi i ostavljao
dojam ovjeka punog ivotne snage usprkos tome to je toga dana bez sumnje bio vrlo
zaposlen.
Promatrao me kako mu prilazim preko debeloga saga i namr tio se. to ti se
dogodilo?
"Pala sam", odgovorila sam . "Nije to nita."
Borgia nije izgledao uvjeren, pa mi je mahnuo da sjednem na stolicu njemu nasuprot.
Takvu neuobiajenu milost moglo je potaknuti samo to to nije elio da mu se sruim
ispred nogu.
Sjedila sam na rubu stolice, lea ravnih poput ipke i pitala, "Kako vam mogu sluiti,
signore ?"
"Prvo mi reci to misli o kuanstvu moje drage roakinje."
To sam pitanje oekivala, pa sam pripremila odgovor. "Madonna Adriana bila je toliko
ljubazna da me primi. Zamolila sam da me obavijesti o svim promjenama, novim
slugama i slinim stvarima, a ona se sloila. Uvjerila sam je da nema razloga za brigu."
Zastala sam i paljivo pogledala kardinala. "Nadam se da sam imala pravo, signore?"
Bila je to druga audijencija u samo dva dana, to je naravno bila velika ast, ali je

-31-

Pompea

takoer znailo kako je Borgija namjeravao uiniti neto za to mu je bila potrebna

trovaica.
"Ne znam postoji li osobita opasnost", rekao je. "Ali..."
Ah, da, dolazi. Razlog zato sam pozvana. Najvjerojatnije i razlog zato me ostavio na
ivotu. Il Cardinaelu su bile potrebne moje vjetine.
"Ali", nastavio je, "ivimo u opasnim vremenima. Svetoga oca izdaje zdravlje..."
"Ba sam jutros ula kako mu je bolje."
Borgia se namrtio, zbog drskosti to sam se usudila prekinuti ga ili zbog toga to sam
rekla, nisam mogla odrediti. "Ulina govorkanja, nita vie. Giovanni ima pedeset devet
godina, a nikada nije bio dobra zdravlja."
Oduprla sam se potrebi da primijetim kako je kardinal dvije godine stariji od pape koji
je navodno umirao. Ali, ta je usporedba nevana. Borgia je bio bik od ovjeka, koji je,
inilo se, od svojih neumjerenosti cvao, dok je Giovanni Batista Cibo, kako mu je bilo
ime prije nego to se popeo na prijestolje sv. Petra, izgledao kao da je od preputanja
uicima venuo. Bio je otac barem dvanaestero djece i navodni kriar koji je elio
osloboditi Svetu zemlju u isto vrijeme kada ga je plaao turski sultan. Kako bi napunio
blagajnu koja se stalno praznila, prodavao je crkvene blagoslove, papinske slube Boje. Govorkalo se kako se papa toliko boji smrti i obrauna koji e nakon nje uslijediti,
da je inio najgnusnija djela kako bi je izbjegao.
"U ovakvim vremenima", nastavio je kardinal, "doista je mudro biti oprezniji. Mogu li
vjerovati da si toga svjesna?"
Dostojanstveno sam kimnula. "Naravno, signore. U mene moete imati potpuno
povjerenje."
Borgia nije izgledao uvjeren. Ali, na trenutak je hinio da jest. "Dobro, onda mi reci
koliko zna o tome to je tvoj otac radio prije nego to je umro."
Naravno, morala sam oprezno odgovoriti. S jedne strane, nisam si mogla dopustiti da
otkrijem svoje neznanje. S druge, nisam mogla tvrditi da znam neto to nisam znala i
nadati se kako u zadrati kardinalovo povjerenje.
"Zanimao se za alkemiju", rekla sam. "Moda biste mi mogli rei na to mislite."
Taj trik nije upalio. Kardinal se naslonio u naslonjau, pogledao me u oi i rekao,
"Dakle, nije ti rekao. A radili ste zajedno, zar ne?"
"Ja... pomagala sam ocu, da."
Borgia mi je uputio pogled zbog kojeg sam se na trenutak zapitala zna li o meni vie
nego to je elio pokazati. Je li mogue da je tijekom posljednjih deset godina, koliko

-32-

Pompea

sam ivjela u njegovoj kui i promatrala ga, kardinal promatrao trovaevu ker, koju je
oevu poslu tako neodoljivo privlaila tama u njezinu srcu? Smatrala sam kako nisam
mogla biti predmet njegova zanimanja, ali moda sam pogrijeila.
"Zar nije ostavio biljeke?" pitao je Borgia.
Progutala sam usprkos suhome grlu i pogledala ga ravno u oi. "Biljeke postoje, ali se
prije nekoliko mjeseci prekidaju. Nita nije zapisao o svojem radu u posljednje
vrijeme."
"Je li ti to udno?"
Napokon sam iskreno odgovorila. "Da, jest. Moj je otac vjerovao kako nije dovoljno
samo prouavati i obavijati pokuse. Ishodi se ne mogu razumjeti i iskoristiti u
budunosti ako ne postoje dobre biljeke."
"Pametan pristup. To moda znai da biljeke postoje, ali da ih nije ostavio tebi."
U to sam sumnjala. Zbog prirode oeva posla, sada mojega, bilo mu je teko sklapati
prijateljstva, a jo tee nalaziti ljude od povjerenja. Ako meni nije povjerio ime se
bavio, nisam vjerovala da je povjerio ikome.
"Vano je da te biljeke nae", rekao je kardinal. Ponovno je prikovao pogled na
mene. "Oekujem da to uini to prije."
"Naravno, uinit u sve to mogu, signore. Ali, ako prvo ne doznam to je moj otac
istraivao, nisam sigurna kako u otkriti postoje li biljeke, a kamoli to je s njima
uinio."
Nadala sam se kako e mi kardinal jednostavno rei to je otac radio, uz pretpostavku
da je znao. Ali umjesto toga, gurnuo je preko stola komad presavijena papira. Otvorila
sam ga i nala na njemu ime S. Montefiore i adresu u Quatro Ebeu, idovskoj etvrti.
Iznenadilo me Borgijino zanimanje za taj dio grada. Poput svakog kraljevia svete
majke Crkve, pretpostavljala sam da nije prijatelj idovima.
"Otii onamo", uputio me. "I ne zaboravi da ide kao moja slukinja, ne kao ker
svojega oca. Je li ti to jasno?"
Ne, naravno da nije bilo, ali sam ga uvjerila u suprotno.
Ustala sam, tajnik me ve ispraao, kada mi je Borgia dao posljednji naputak.
"Francesca", rekao je. Iznenadila sam se to me nazvao krsnim imenom.
Okrenula sam se tako brzo da mi se svaki mii u modrim i premlaenim leima zgrio
od boli. Kroz stisnute zube odgovorila sam, "Signore?"
"Od sada nemoj izlaziti bez pratnje."
Koja e pratiti svaki moj pokret i podnositi kardinalu izvjetaj 0 tome gdje sam bila,

-33-

Pompea

koga sam srela i to sam radila. Na tu se zamisao sve u meni pobunilo. Gotovo sve.
Zbog napada koji me jo uvijek proganjao u mislima, mali dio mene rado se odrekao
slobode. U svakom sluaju, nisam imala izbora. Tako je elio Il Cardinale.
"Kako vi kaete, signore," rekla sam i povukla se.

-34-

Pompea

5.

Izmeu zalazaka i izlazaka sunca

idovska se etvrt zakljuavala, pa sam morala ekati idue jutro kako bih
izvrila kardinalove naredbe. Ali, prije toga sam se cijeli sat namakala u vruoj kupki
kako bih se m

-35-

Pompea

ogla kretati s barem prividnom lakoom.

Rebra su me jo uvijek jako boljela, ali u ostatku tijela bol je popustila i samo tupo
pulsirala. Modrica na elu, sva srea samo jedna na licu, mogla se prekriti pramenom
kose. Ali, zato sam se morala odrei uobiajene pletenice.
Dok sam izlazila iz odaja igrala sam se kosom, pokuavajui se naviknuti na to da je
nosim putenu. U hodniku sam srela Vittora Romana.
"Satnice, kakvo iznenaenje." Jo vee zato to nije bio u svojoj uobiajenoj odori.
Umjesto toga, satnik kondotjera nosio je bezlian haljetak i hlae kakve bi nosio
skroman trgovac ili obrtnik.
"Buongiomo, donna Francesca", rekao je s osmijehom. "Vjerujem da vam je danas
bolje."
"Da, svakako. Mogu li pitati zato ste tu?"
"Imate posla izvan palae, zar ne?"
Naravno da sam imala. Satnik je to znao, kao i za kardinalovo nareenje da moram
imati pratnju. Nisam meutim oekivala da e me pratiti on.
"Mislila sam da ete odrediti nekoga da me prati", rekla sam dok smo ili hodnikom
prema stubama. Nadala sam se nagovoriti ga da mi dadne nekog mladog i povrnog,
to se ne zna nositi sa enom s ovlastima, prema tome, nekoga kime u lako upravljati.
inilo se da Vittoro zna o emu razmiljam zato to se nasmijeio, to je bila rijetka
pojava na njegovu inae natmurenom licu. "Dugo nisam bio u idovskoj etvrti. Ba
me zanima to se ondje dogaa."
Znala sam to je time elio rei. U gotovo tri mjeseca otkad su njihova najkatolikija
velianstva panjolski kralj Ferdinand i kraljica Izabela izdali proglas kojim su iz svoje
kraljevine izgnali sve idove, deseci tisua oajnih izbjeglica prelili su se u druge
dijelove Europe, a tako i u Rim. Kao i u drugim gradovima, idovske su etvrti bile
prenapuene zbog tolikog broja Hebreja prisiljenih ondje ivjeti. Uvjeti u idovskoj
etvrti, koja se nalazila na movarnom tlu pored Tibera kamo su nadolazile velike
plime, nikad nisu bili dobri, ali kau da su se naglo i strahovito pogorali.
"Znate li to emo nai na adresi koju mi je dao kardinal?" pitala sam kad smo izali na
ulicu. Ljetni su pljuskovi tijekom noi s kamena odnijeli prainu i prljavtinu i
rashladili zrak. Lagan povjetarac donosio je miris limuna i maslina iz nasada izvan
grada.
"Ne znam", odgovorio je Vittoro toliko spremno da sam mu povjerovala. "Siguran sam
meutim da ete se s time, to god bilo, znati nositi."

-36-

Pompea

Iznenadilo me to je toliko iskreno izrazio povjerenje u mene. Satnika nisam dobro

poznavala, samo sam ga viala dok sam ivjela u palai. Ali, znala sam da je bio
oev prijatelj. Dva su mukarca redovito igrala ah.
"Hvala", rekla sam tiho. "Dat u sve od sebe."
S Vittorom pored sebe, etnja dijelom grada Sant'Angelo, gdje se nalazila idovska
etvrt, prola je bez uzbuenja. Ali, svejedno " nisam mogla osloboditi loeg
predosjeaja. Svaki put kad smo
kroili u sjenovitu ulicu ili prolaz, iznova sam proivljavala trenutak kad su me napali.
Kada smo se pribliili odreditu, dlanovi su mi bili vlani, disanje ubrzano.
"elite li se odmoriti?" pitao je Vittoro. Lagano me uhvatio za miicu kako bi me
umirio.
"Ne", uvjerila sam ga. "Dobro sam." Pogledala sam ispred sebe, prema zidovima to su
se dizali ispred nas i krovovima iza njih. Usprkos sunanom danu, inilo se kako nad
idovskom etvrti visi sumorna sjena oaja. Nisam mogla doekati da odem odatle.
"eljela bih to prije zavriti s time", rekla sam.
"Naravno", rekao i kimnuo.
U to vrijeme oko idovske etvrti nije bilo zidina, premda su mnoge ulice koje su
mogle voditi van bile zatrpane hrpama kamenja i ljunka. Nakon proglasa kojim su
idovi prognani iz panjolske, sve se vie isticalo kako treba podii zid, ali tada se o
tome jo uvijek samo govorilo.
Usprkos tome, ui u idovsku etvrt ili iz nje izai nije bilo lako. Teretna kola mogla su
proi samo kroz jednu nadzornu postaju koju su uvali kondotjeri, a oni su odluivali o
prolasku ovisno o onome to im je dano u ruke.
Pjeaci su prolazili malo lake, ali ne mnogo. Zbog autoriteta kojim je Vittoro zraio,
ali i zbog znaka Borgijine kue koji je bez oklijevanja pokazao, pustili su nas bez rijei.
To je bilo u isti mah blagoslov i prokletstvo. Trenutak nakon to sam ula u idovsku
etvrt, pomislila sam da u povratiti. Gotovo me svladao vonj mnogo ljudi na tako
malom prostoru. Posvuda je lealo smee i iznutrice, smrdljive hrpe prekrivene
rojevima komaraca s rijeke. Sa svakom plimom prljava bi voda poplavila prizemlja
mnogih tronih trgovina i kua i ostavila iza sebe nanos blata i otpada. Izmeu zgrada,
toliko zbijenih da su posve zaklanjale sunce, jedva da je prolazio daak zraka.
Ali, sve to izblijedjelo je pred mnotvom ljudi to su se izlijevali sa svakoga dovratka i
punili ulice djeca mrava poput tapia
i mutnih oiju, prerano ostarjeli i pogrbljeni mukarci i ene i samo nekoliko staraca,

-37-

Pompea

koji su se ljuljali naprijednatrag, zbijeni unato vruini, kao da pokuavaju pobjei

neizdrivoj tuzi u koju su se pretvorili njihovi ivoti.
"Moj Boe", rekla sam i vrsto uhvatila Vittora za miicu.
Mrano je kimnuo, "Sveenici kau kako je izgon iz panjolske samo posljednja Boja
kazna zbog toga to su ubili Krista."
To sam ve ula, ali nisam mogla rei da razumijem. Kuni sveenici koji su vodili
mise u kardinalovoj palai rijetko su spominjali takve stvari. Vie su voljeli uzvisivati
mudrost autoriteta i nunost da mu se pokoravamo. Samo bi povremeno spomenuli
kako su za sve nedae na ovome svijetu krivi idovi, jer su ubili Krista, Otkupitelja
ovjeanstva.
Jednom sam pitala oca zato su to idovi uinili, ali on se samo tuno nasmijeio i
podsjetio me kako se podno kria nalazio rimski vojnik.
Je li kaznu zapravo snosio Rim? Rim svete majke Crkve s cijelom poasti kraljevia i
palaa? S ljudima poput Rodriga Borgije koji su udjeli da njime zavladaju?
Nisam smjela tako razmiljati. elite li ostati na ivotu, u neke je stvari najbolje ne
sumnjati. Ali, te su mi misli odvratile pozornost, pa nisam osjetila kada se ruka njeno
uvukla u prorez u mojoj suknji i u vreicu ispod nje u kojoj sam drala novac i jo
nekoliko vanih stvari. Da se u tome trenutku nisam spotaknula o neravno poploenu
ulicu, depar bi me olakao za novarku i moda uspio pobjei neprimijeen.
Ali, osjetila sam dodir i nagonski uzviknula, "Lopov!"
Poinitelj je pokuao nestati u mnotvu, ali usprkos godinama, Vittoro je bio bri.
Njegova je ruka poletjela i uhvatila neopran vrat.
"Ne tako brzo!" Satnik je snano protresao mravo, dronjavo stvorenje koje je visjelo
pet ili deset centimetara iznad tla. "to to radi?"
Djeak koji je izgledao kao da nema vie od est ili sedam godina, ali je vjerojatno bio
nekoliko godina stariji, nije se potrudio moliti za milost, to je bilo vrlo neobino.
Samo je snano mlatio nogama, pokuavajui nas udariti i istodobno vikao:
"Bustardo*! Pusti me! Pusti me!"
Vittoro je podignuo slobodnu ruku kako bi udario dijete, ali tada sam ga uhvatila za
miicu. "Bolje nemoj", tiho sam rekla i nagnula glavu prema gomili koja se okupila.
Satnik je slijedio moj pogled. Nitko meu Hebrejima nije nam prijetio, ni pokuao
spasiti djeaka. Ali, oko nas je bila cijela gomila ljudi i zbog njihove nijeme budnosti
* kopile.

-38-

Pompea

zapitala sam se to bi mogli uiniti ako bi pomislili da bi djeak mogao biti uhien ili
jo gore.
"To nam nee pomoi", rekla sam. Jo uvijek sam govorila tiho.
Vittoro je kimnuo. Spustio je djeaka na tlo, ali jo uvijek ga je vrsto drao za tanku
ruku.
"Kako se zove?" pitao je maloga kradljivca.
Odgovorio je u obliku pljuvake, neobino obilne za tako malenog djeaka, koja se
spustila tono dva centimetra od Vittorovih izama.
Satnik je uzdahnuo i odmahnuo glavom. "Kako se to ponaa? Pristojno sam te pitao."
Pogledao je djeaka, koji se prkosno namrtio zato to se prizor nije odvijao onako
kako je oekivao. "Moda ne zna kako se zove", pretpostavio je Vittoro. "Moda ne
zna tko ti je otac."
"Nisam kopile", viknuo je djeak. "Ti si."
"Zapravo, nisam", odgovorio je Vittoro strpljivo. "Zovem se Vittoro Romano. Dama je
Francesca Giordano. Tko si ti?"
Djeak je nevoljko odgovorio, "Benjamin Albanesi."
"Dobro", rekao je Vittoro. "Benjamine Albanesi, pustit u te. Kada to uinim, imat e
dvije mogunosti. Moe pobjei i zavriti s ovime. Ili moe ostati i pomoi nam da
naemo mjesto koje traimo. Tako e zaraditi srebrnjak koji si htio ukrasti."
Benjamin je sumnjiavo zurio u njega. "Da vidim srebrnjak."
Vittoro je djetetov zahtjev popratio uzdahom i uinio to je traio. Depar je paljivo
gledao novi, zatim je ispruio ruku. Kad mu ga je stavio na dlan, jednako ga je
paljivo vagao i naposljetku kimnuo.
"Bene. Pomoi u ti."
Naizgled zadovoljna gomila se razmaknula. Vittoro je pustio djeaka, koji se nije
pomaknuo i samo nas je gledao.
" to trai?" pitao je.
Izvadila sam papir koji mi je dao kardinal i pokazala ga djeaku. Pretpostavljala sam da
u mu ga morati proitati, ali Benjamin me iznenadio. Pogledao ga je i kimnuo.
"Znam gdje je to. Doite."
Krenuli smo za njim niz prepunu ulicu, zatim smo skrenuli u usku uliicu, pa uli u
drugu ulicu. Sve smo dublje ulazili u labirint idovske etvrti dok se nismo poeli pitati
vodi li nas djeak u krug. Usput smo vidjeli i drukije ulice, do kojih nije dopirala

-39-

Pompea

rijena plima, ni gomile ljudi to su se samo poveavale. Iza visokih bezoblinih zidina
izgraenih kako ne bi odali svoje tajne, prialo se, u neizmjernoj su raskoi ivjeli
idovski trgovci koji su trgovali s LAngleterrom, dalekim ruskim zemljama, ak s
marokanskim i istanbulskim bazarima. Premda im je moda bilo ugodnije nego drugima
iz njihova naroda, nije im bilo doputeno ivjeti izvan idovske etvrti, kao nijednom
neobraenom idovu. Jedini put u slobodu leao je u odricanju svoje vjere. Nije malo
idova krenulo na put obraenja, ali uz velike opasnosti. Oni su prvi proglaavani
krivovjernima i spaljivani.
Naposljetku smo stigli do vijugave ulice, gotovo posve skrivene u sjeni. Ljudi su stajali
u ratrkanome redu i ekali ispred neega to je vjerojatno bila ljekarna. Nekoliko ih je
dralo na rukama bolesnu djecu. Drugi su pomagali lanovima obitelji ili prijateljima
koji nisu mogli stajati.
"Pokrijte lice", naredio je Vittoro i povukao koulju na lice.
Posluala sam. Pogledom sam ibala amotamo i mrtila se dok sam promatrala bijedu
oko sebe. Vidjela sam zagnojene i nezacijeljene rane, tijela poput kostura koje je i samo
disanje iscrpljivalo i ljude toliko blizu smrti da nisu bili pri svijesti. Tek smo se
pribliili vratima ljekarne, kada ih je otvorila sredovjena ena.
"Binyamine!" uzviknula je. " to e ti tu?"
Djeak se nije potrudio pokriti lice, nego je smjelo gledao enu. "Benjamin, signora
Montefiore. Perfavore, zovem se Benjamin."
"Kakva glupost. Nema to tu raditi. Nije sigurno."
"Imam, signora. Doveo sam ovo dvoje da vas upoznaju." Povukao se korak natrag i s
osmijehom pokazao prema nama.
Kada nas je vidjela, ena se namrtila. Zadrala je pogled na meni, a ja sam bez
razmiljanja spustila al s lica. Nakon to me kratko promatrala, ena je blago pitala,
"Gospoo, to vas dovodi ovamo?"
Sjetila sam se imena na papiru koji mi je dao Il Cardinale i odgovorila, "Traim
gospodina Montefiorea, moda je to va suprug?"
Ispod oblaka srebrne kose to je izvirivala iz nemarno vezanog rupca enino je lice
preobrazio lagan osmijeh. "Onda uzalud traite. Moj suprug umro je prije deset godina.
Ja sam Sofia Montefiore. Mislim da trebate mene."
Pomaknula se kako bismo mogli ui.
Kada sam ula u ljekarnu, brzo sam pogledala unaokolo. To to sam vidjela potvrdilo je
moje sumnje; ljekarna se koristila kao bolnica za teko bolesne. Gotovo svaki

-40-

Pompea

centimetar zauzimali su bolesnici, leali su na nosilima ili na samome podu. Veina je

bila umotana u pohabane deke, osim onih u mukama vruice, koji su se otkrili.
Nekoliko mukaraca i ena hodali su izmeu njih i nudili malo utjehe.
Vittoro me snano povukao za ruku. "Moramo otii. Smjesta. "
Premda sam bila u napasti da pristanem, odmahnula sam glavom. "Ne jo. Moram
doznati zato me kardinal ovamo poslao."
A Sofiji Montefiroe rekla sam, "Zovem se Francesca Giordano. Ja sam..."
"Znam tko ste", rekla je ena. Pregaom koja je prekrivala jednostavnu haljinu obrisala
je crvene i grube ruke. Ruke i haljina bili su isti usprkos neredu oko nas. Pokazala je
prema stranjem dijelu ljekarne. "Ondje moemo razgovarati."
Letimino je pogledala Vittora i dodala, "Osim ako se bojite ostati."
Satnik se zacrvenio, ali nije oklijevao. Krenula sam za enom prema stranjem dijelu,
svjesna kako me Vittoro slijedi. Kratko sam razmiljala o tome da ga zamolim da
prieka vani, ali povrijedila bih njegov ponos i osjeaj dunosti. Zajedno smo se
pridruili Sofiji Montefiore u maloj radnoj sobi.
Kada su se vrata iza nas zatvorila i tako nas odijelila od mnotva napaenih ljudi, rekla
sam: "Kako znate tko sam?"
Sofia Montefiore naslonila se na prenatrpan stol. Premda je izgledala strahovito
iscrpljeno, glas joj je bio snaan. "Poznavala sam vaega oca. Jednoga dana zajedno ste
doli na Campo dei Fiore. Pokazao mi vas je dok ste razgledali zaine. Bio je dobar
ovjek. Njegova smrt strana je tragedija."
"Hvala", rekla sam i odmah nastavila. "Kako ste se upoznali?"
Doista nisam mogla zamisliti to je spojilo Giovannija Giorda na sa Zidovima, a jo
manje kako ih je mogao smatrati tako dobrim prijateljima da bi im pokazao ker. Nije
da je moj otac govorio protiv Zidova. Zapravo, jedva da ih je uope spominjao.
"Moj pokojni suprug bio je ljekarnik", rekla je Sofia. Paljivo je birala rijei. "Vaeg je
oca znao iz mladosti. Kada je Giovanni doao u Rim sluiti kardinalu Borgiji, obnovili
su prijateljstvo."
"To mora da je kratko trajalo, jer je va suprug ubrzo nakon toga umro." Moj je otac
deset godina sluio kardinalu, to znai da suprug Sofije Montefiore nije imao mnogo
vremena obnoviti prijateljstvo s mojim ocem.
"Tono", rekla je Sofija. "Kad je moj suprug umro, Giovanni je doao izraziti suut.
Preuzela sam Aaronov posao, pa smo ostali u dodiru."
"Postali ste ljekarnica?" pitala sam. Nisam mogla sakriti iznenaenje. ula sam kako su

-41-

Pompea

ene u nekim obrtima, u bojadisaonicama ili pivovarama, na primjer, nakon smrti

mueva naslijeivale njihove poslove. No, imale su puno tekoa i radile su samo dok
im sinovi nisu odrasli i preuzeli njihova mjesta. Ali, Zidovi se nisu mogli ulaniti u
cehove. Pretpostavila sam da su imali drukija pravila.
"Jesam", rekla je Sofia s blagim osmijehom. "Zacijelo nemate nita protiv ena koje
obavljaju muki posao?" Zbog naina na koji je to rekla shvatila sam da je znala kako
sam nedavno dobila slubu mukarca. S obzirom na to da je ogovaranje glavno
zanimanje Rimljana koje zasjenjuje sve drugo, to me nije iznenadilo.
"Naravno da nemam. Vaa je stvar ime se bavite. Ali, eljela bih znati u kakvom ste
odnosu bili s mojim ocem posljednjih mjeseci njegova ivota i to vam je rekao ili
ostavio kod vas."
Na licu sredovjene ene pojavila se zbunjenost. Polako je odmahnula glavom. "Ne
znam o emu govorite. Vaega sam oca posljednji put vidjela prole zime."
Ukoila sam se. Sofia Montefiore govorila mi je kako me Borgia poslao u una recerca
vana, u uzaludnu potragu. Budui da je Il Cardinale imao iznimno dobru i najveu
pijunsku mreu u Rimu, u papinskim dravama i dalje, zbilja nije bilo vjerojatno da bi
takvo to uinio.
"Bilo bi pogreno", rekla sam pomno birajui rijei, "podcijeniti kardinalovo
zanimanje."
Sofia je mirno rekla, "Uvjeravam vas da to nikada ne bih uinila. Sada bih se, ako mi
dopustite, morala vratiti pacijentima."
Vittoro i ja nismo imali izbora, izali smo na stranja vrata. Nali smo se u vlanom i
uskom prolazu, koji nas je naposljetku odveo do vee ulice, a ona do vrata to su vodila
prema gradu. Kada smo se oslobodili zaguljivih granica idovske etvrti, gotovo sam
se sruila od olakanja. Nita me nije pripremilo na muke rimskih Zidova. Brzo sam
odmicala, ali znala sam da to to sam vidjela neu moi zaboraviti.
Zbog svega toga i znajui da nemam o emu izvijestiti kardinala, nagovorila sam
Vittora da me otprati do Roccove radnje u Campu. Satnik me ostavio nakon to sam mu
obeala da se u palazzo neu vratiti prije nego to priekam straara kojeg e poslati po
mene.
Moda se pitate zato sam otila onamo. Jednostavno reeno, bila sam shrvana
osjeajima, a nisam znala kome se obratiti. U prvome zadatku koji mi je Borgia dao
potpuno sam podbacila, nisam otkrila ime se moj otac bavio, a kamoli gdje su biljeke.
Sofia Montefiore tvrdila je da ne zna to je radio. Jedina osoba koje sam se mogla

-42-

Pompea

sjetiti, a koja je moda znala, bio je Rocco.

Vrzmao se oko peci u stranjem dvoritu. Nije me odmah zamijetio, pa sam ga mogla
promatrati kako pue u golemu cijev koju je drao kao da je laka poput pera. Dok je
rastopljenu grudu pijeska dahom preobraavao u svjetlucav stakleni mjehur proaran
grimi zom i azurom, miii na njegovim kao isklesanim leima mrekali su se.
Prema Pliniju Starijem, umjetnost izrade stakla otkrili su Feniani, premda neki kau
kako je bila poznata i prije. Mauri u An daluziji usavrili su tehniku i stvorili predmete
zapanjujue istoe. Ali, stakleni predmeti koje su izraivali Mleani bili su toliko nevjerojatno lijepi, da su ih usporeivali s aneoskim dahom. Rocco je bio istinski
majstor zanata i samo zbog toga promatrala sam ga kao opinjena.
Ostala sam otraga, nisam ga eljela uplaiti prije nego to od sijee pehar i stavi ga na
oblinju reetku da se ohladi. Tada sam se nasmijeila i prila mu.
Samo na trenutak, kada me ugledao, na njegovu sam licu vidjela to je osjeao. Vidjela
sam... to tono? Iznenaenje, naravno, jer nije oekivao da e me tako skoro opet
vidjeti, ali i neto vie. Moda bljesak opreza i zadovoljstva, ili je to bila varka koju su
stvorile svjetlosne mrlje to su prosijavale kroz platane koje su zasjenjivale dvorite?
Zacijelo to nije bilo neto to je zavrijedilo rumen koja mi je iznenada oblila obraze i
nagnala me da skrenem pogled.
"Trebam tvoj savjet", rekla sam jednostavno. Laknulo mi je kada je spustio alat i
kimnuo.
Opet smo sjedili za stolom pored stranjih vrata, daleko od bune ulice. Nando je bio
vani i igrao se s prijateljima. Na trenutak smo bili sami. Ukratko sam mu opisala
dogaaje toga dana. Nisam mu rekla za napad, ali vidjela sam da se namrtio kada je na
mojem elu ugledao modricu, koju sam otkrila kada sam odsutno odmaknula kosu.
"Jesi li dobro?" pitao je.
"Naravno da sam dobro." Bilo mi je neugodno pod njegovim prodornim pogledom, pa
sam se brzo prebacila na razlog svojeg posjeta.
"Zna li ime se moj otac bavio prije smrti?"
"Ne znam", rekao je Rocco. "Zato pita?"
"Neki se pitaju", rekla sam oprezno. "Pokuavam nai odgovore."
"Borgia? Je li on taj koji pita?"
"Pa, da, jest. Ne bih trala okolo i raspitivala se za nekoga drugoga."
Bilo je to oporije nego to sam namjeravala, ali inilo se da Roccu nije zasmetalo.
Pomno me promatrao, naslonio se i rekao, "Prije nekoliko mjeseci za tvojeg sam oca

-43-

Pompea

izradio instrumente, jednake onima koji si ti naruila, koji mogu posluiti u razne
svrhe."
"Nije ti rekao za to su mu trebali?"
Staklar je malo oklijevao prije nego to je odgovorio. "Giovanni je uvijek bio vrlo
diskretan. Rijetko je govorio o svojem poslu, osim vrlo openito."
"Zar nije bilo prilika u kojima je govorio detaljnije? Moda medu prijateljima koji su
slino razmiljali?"
Ako sam se nadala kako e Rocco odgovoriti na moj nespretni pokuaj da zaponem
razgovor o Luxu, razoarala sam se. Samo je slegnuo ramenima i rekao, "Kad bih
mogao, pomogao bih ti, Francesca, ali doista ne znam to je tvoj otac radio. Ako ni
Borgia ne zna, moda je Giovanni imao razlog zato je to tajio."
"Nisam sigurna da Njegova Uzoritost ne zna", priznala sam. Jo sam jednom podbacila,
pa nisam imala mnogo izgubiti. "Moda zna, moda ne zna. Ali, mislim da ga vie
zanima je li otac o tome ostavio biljeke."
Ukratko sam mu ispriala o zadatku na koji sam bila poslana. Kada sam zavrila, pitala
sam, "Jesi li ikada bio u idovskoj etvrti?"
"Ponekad odem onamo. Imam ondje kupce, barem sam ih imao prije nego to su dole
nevolje."
"Hoe rei, prognanici?"
Rocco je kimnuo. "Ondje je sada doista velika zbrka."
"Ali, vjerojatno e biti jo gore. Za manje od mjesec dana svi idovi koji ostanu u
panjolskoj bit e smaknuti."
"Ti su panjolci ludi."
"Moda, ali idovi ni ovdje nisu dobrodoli. Uvjeti su strani u idovskoj etvrti."
Neto u mojem glasu zacijelo je otkrilo koliko me potreslo sve to sam vidjela, jer
Rocco je ustao, priao ormariu i oboma nam natoio vino. Kada se vratio za stol,
ispred mene je stavio pehar. "Popij prije nego to nastavi."
Zahvalno sam ga posluala. Vino mi je teko sjelo na prazan eludac, ali dalo mi je mali
odmak od stvarnosti.
"Zna li da je moj otac onamo odlazio?"
"U idovsku etvrt?"
"Poznavao je ondje enu, ljekarnicu."
"Kako zna?"

-44-

Pompea

Ispriala sam mu o Sofiji Montefiore. Kada sam zavrila, Rocco je polako odmahnuo
glavom. "Rekla je da je tvojeg oca posljednji put vidjela prole zime, ali kardinal
vjeruje kako je ondje bio nedavno?"
Kimnula sam. "Pretpostavljam, zato to me Borgia poslao da je posjetim u isto vrijeme
kada je traio sve oeve biljeke o onome ime se u posljednje vrijeme bavio."
"Misli da ti je rekla istinu?"
U tome je bila cijela nedoumica. Sofia Montefiore nije bila iznenaena to sam se
odjednom pojavila. inilo se kao da me gotovo oekivala.
Polako sam rekla, "Ne, ne mislim."
Rocco je uzdahnuo i zavalio se u stolici. Izmeu velikih prstiju, punih oiljaka od toliko
godina rada s vatrom i staklom, vrtio je ruku svojeg pehara. Pogledao me u oi.
"idovi su u tekom poloaju. Mora joj dokazati da ti moe vjerovati, inae ti nee rei
nita."
Popila sam vino i gurnula pehar prema njemu. Kada ga je ponovno napunio, rekla sam,
"A kako bih to uinila..." Kroz glavu su mi prolazili prizori koje sam vidjela patnje,
uasi i nemilosrdna beznadnost u idovskoj etvrti iz koje nije bilo izlaza, osim smrti.
"Kako bih to uinila", rekla sam, "morat u se vratiti."

-45-

Pompea

6.

vrsto odluivi da doznam to zna Sofia Montefiore, idui dan vratila sam se u
idovsku etvrt. Pratio me Vittoro, kako bi me titio ali i kako bi odnio lijekove Sofiji.
Rado bih vam rekla kako sam eljela pokazati milosre u skladu sa zapovijedi "ini
drugima to to eli da drugi ine tebi", ali lijekove sam nosila kako bih podmitila
ljekarnicu.
Moda je to preteka rije. Nazovite to nainom da je uvjerim da mi kae sve to
moram znati i tako nas obje potedim velike nevolje. Ali, prije toga morala sam proi
kroz patnjom ispunjenu idovsku etvrt i ponovno nai nesretnu ulicu u kojoj se
nalazila ljekarna.
im smo proli kroz vrata, potraili smo Benjamina, ali od njega nije bilo ni traga.
Malo sam se zabrinula, zato to je moda negdje u gradu depario i riskirao teku
kaznu, ali nismo daleko odmaknuli kada se pojavio iza hrpe smea s bezbrinim
osmijehom na licu.
"Svi govore o vama", rekao je.
Vittoro je neto progunao, ali ja imam sklonost govoriti kada sam uznemirena. "Sto
kau?"
Benjamin je duboko udahnuo, isprsio svoje mravo tijelo i poeo nabrajati. "Neki misle
da ste vjetica, signorina. Drugi kau da je rano za rei. Neki kau da ste kardinalova
pijunka, u to nitko ne sumnja, ali mnogi se pitaju zato bi nas tako uzviena osoba
eljela pijunirati. A to se tie vas, signore", pokazao je prema Vittoru, "neki kau da
ste vojnik, a drugi vjeruju kako ste sa signorinom u rodu."
To je privuklo satnikovu pozornost, ali samo je jo jednom progunao i nastavio
naprijed. Naposljetku smo stigli do ljekarne. Red pred ulazom inio se jo duljim nego
to je bio prethodnoga dana. Pored ulice se nalazilo nekoliko tijela prekrivenih
mrtvakim pokrovom, koja su ekala onoga tko je u idovskoj etvrti uklanjao trupla. U
gradu su mrtvi pokapani na crkvenim grobljima. Osim u doba kuge, ak su i prosjaci
dobivali pristojan grob. Ali, mrtvi idovi... nisam imala pojma to se s njima dogaalo.
"Ne bismo smjeli odugovlaiti", rekao je Vittoro. Benjamin je otvorio vrata i mi smo
uli.
Nisam se potrudila pokriti lice. Mnogi su vjerovali kako bole sti uzrokuje lo zrak, ja

-46-

Pompea

nisam, ali rado bih se bila zatitila od vonja iza mirisnog pomandera kad to ne bi bio lo
poetak osvajanja povjerenja Sofije Montefiore.
Ali, inilo se da nije imala vremena za mene. U kutu sobe pretrpane bolesnim i
umiruim nalazila se mlada ena u poroajnim mukama. Leala je na leima na tankoj
slamarici, lica naduta i siva od blizine smrti, tijela klonula kao da vie nije sposobno
osjeati. Sofia Montefiore kleknula je izmeu njezinih rairenih nogu. Mladi mukarac
pored nje stezao joj je ruku i plakao.
"Tiskaj", pourivala ju je Sofia. "Za Ijubav svojega djeteta, tiskaj!"
ula sam je, ali nisam bila sigurna je li je ula mlada ena. Ispod nje se stvorila lokva
krvi koja je govorila da joj vie nije bilo pomoi.
Posrnula sam prema vratima i sudarila se s Vittorom. Brzo je spustio koveg s
lijekovima i vrsto me uhvatio.
"Donna, jeste li dobro?"
Za ime svijeta, bila sam trovaica ni manje ni vie nego kardinala Kodriga Borgije,
jednog od najstranijih ljudi u cijelome kranskom svijetu. Samo etiri dana prije,
ubila sam ovjeka kako bih tu slubu dobila. Preivjela sam batinanje i zaklela se kako
u osvetiti oca. Nikad nisam bila slaba.
Ali, bila sam prestravljena. ivjela sam samo s ocem bez majke, tetaka, sestara i
enskih roaka, nisam bila naviknuta na okolnosti poroda, na to je trebala biti
naviknuta svaka mlada ena. Upravo suprotno, smatrala sam da je patnja koja je ubila
moju majku bizarna i odvratna.
Nisam odgovorila Vittoru, ali sam se uspjela toliko oporaviti da sam mogla samostalno
stajati. Mladi mukarac bio je pognut i jecao je. Sofia je rekla neto to nisam ula,
moda je proklinjala. Kada on nije odgovorio, posegnula je iza sebe, uzela no koji je
zacijelo ondje sakrila i...
Mlada je ena vrisnula. Vrisku nije bilo kraja, inilo se kao da se odbija od zidove i
stvara vibracije u zraku. Bio je to krik tako strane boli da su ga uli ak i avoli u
paklu. Oduzeo joj je ivotni dah i ostavio je nesvjesnu, razrogaenih oiju, ali slijepu u
naruju mladoga mukarca.
Zauo se jo jedan krik, mnogo slabiji, pla novoga ivota koji se rodio iz smrti. Vidjela
sam dijete umrljano majinom krvlju, krvavi no koji je Sofia ispustila, njezino lice,
zatim samo pod.
Kakvo ponienje! Jo dugo nakon toga uvjeravala sam se kako se nisam onesvijestila
zbog pogleda na krv. Samo sam naglo sjela, zaboravivi da nema stolice. Vittoro, Bog

-47-

Pompea

ga blagoslovio, nije to nikada spomenuo. Premda sam znala istinu, zavaravala sam se
laima.
Kad sam se pribrala, oi mlade ene bile su sklopljene, tijelo pristojno pokriveno.
Njezina su izbezumljena supruga odvodili. Iscrpljena Sofia dodala je edo, umotano u
prljavu deku, blijedoj eni koja mu je umorno ponudila usahle grudi.
Ne pitajte je li dijete preivjelo, ne bih znala. Ali, po svojem novom obiaju da govorim
istinu, priznat u da su izgledi mali.
Pola sata poslije, sjedila sam za stolom u stranjoj sobi suelice Sofiji Montefiore i
govorila joj kako moe birati izmeu pomoi koju sam joj nudila i kardinalova gnjeva.
Isprva nisam bila sigurna je li me razumjela. Mislima odsutna, povukla se s ovoga
svijeta onamo kamo idemo kada nam ivot postane preteak. Dobro sam to mjesto
poznavala, boravila sam ondje nakon oeve smrti, a nakon to su me premlatili bila sam
u napasti da se onamo vratim. Mogla sam pokazati razmijevanje i pustiti da ondje malo
ostane, ali tada u meni jo nije bilo razumijevanja.
"Morate odluiti", inzistirala sam. "Mogu vam pomoi s lijekovima i hranom, ali
zauzvrat mi morate rei sve to vam je rekao moj otac i dati sve to je kod vas ostavio."
Sofia je podignula pogled, njezine oi bile su upale, usne modre. Toliko tiho da sam se
morala nagnuti kako bih je ula, rekla je, "Ve sam vam rekla, nije ostavio nita."
Znala sam da je to moglo biti istina. Moj je otac uvijek bio oprezan, osim toga, bila sam
vrlo tata i nisam eljela vjerovati kako je ikome vjerovao vie nego meni.
Ali, jednako sam bila sigurna da mi nije rekla sve.
"Ovo je", rekla sam i pokazala prema kovegu s lijekovima, "samo mali dio onoga to
moete imati. Donijet u vam..."
"Rei u vam to ete mi donijeti", rekla je Sofia. Njezin glas ostao je vrlo tih, ali bez
sumnje je bio odrjeit. "Od veine takozvanih lijekova nema koristi. Dat u vam popis
stvari koje mi trebaju." Kada sam kimnula, rekla je, "Kada budete imali to elite, zato
bih vjerovala da ete ispuniti svoj dio pogodbe?"
"Dat u vam rije..."
Nasmijala se promuklo i s naporom, kao da to ne ini esto, ">Vau rije? Jedini
kranin kojeg sam znala, a kojemu je bilo stalo da odri obeanje dano idovima bio
je va otac, a on vie nije tu."
To je zaboljelo. Premda je istina da ne sliim ocu, bio je tamniji i snanije grae, volim
misliti kako smo imali istu narav. to je i razumljivo s obzirom na to da me on odgojio.
"On nije vie tu", hladno sam rekla, "ali uspomenu na njega nikada neu iznevjeriti."

-48-

Pompea

Sofia je nekoliko trenutaka razmiljala, dovoljno dugo da pomislim kako e moju

ponudu odbiti. Naposljetku je kimnula.
"Moramo razgovarati nasamo", rekla je i pogledala Vittora. "Samo nas dvije."
"Bit u ispred", rekao mi je. Pogledao ju je u znak upozorenja, izaao i poveo sa sobom
Benjamina.
U maloj sobi u kojoj su se mirisi bilja to je visjelo s greda uzaludno borili protiv vonja
bolesti i smrti, zavladao je muk. U daljini sam ula priguene uzvike, na ulici su
kripala kola.
Sofia je naposljetku rekla, "Posljednji sam put vaeg oca vidjela u oujku, neposredno
prije Purima. Znate li to se tada slavi?"
Odmahnula sam glavom. Osim to ih se optuivalo za Kristovu smrt, o Zidovima nisam
znala nita.
"Tada slavimo spasenje od Hamana. Sluio je monome perzijskom caru i pokuao
istrijebiti idove."
Usprkos sebi, bila sam radoznala. I to je dio mojeg oca u meni. "Zato je to uinio?"
Sofia se pretvarala kako se iznenadila. "Nije li dovoljno to to smo idovi ? Zar
nekome treba bolji razlog od toga da nas eli pobiti?"
Kako sam samo zbunjeno zurila u nju, saalila se. "Dogodilo se", nastavila je, "da nas
je spasila ena. Njezino ime bilo je Estera i njezina je pria ispriana u Bibliji, ali
pretpostavljam da vam nije poznata."
Odmahnula sam glavom, ljutilo me to je eljela da odgovorim na tako glupo pitanje.
Dobro je poznato kako samo sveenici poznaju Bibliju, a da govore samo o onim
dijelovima koje smatraju korisnim za due svojega stada.
"Nema veze", rekla je Sofia. "Razgovarajmo o vanijim stvarima. Kao to rekoh,
vaega sam oca vidjela u oujku. Giovanni se doao oprostiti."
"Zato bi to uinio? Nije namjeravao otii iz Rima." Barem koliko sam znala, ali poela
sam misliti kako mi je otac mnogo toga preutio.
"Nije rekao da e otii", rekla mi je Sofija. "Ali, brinulo ga je to su se stvari poele
odvijati tako da je svatko s njime povezan mogao biti u opasnosti. Zbog toga mi je
rekao kako vie nee dolaziti."
"Kakve stvari?" pitala sam i sjetila se kako je priblino u to vrijeme otac poeo govoriti
da e me poslati na kardinalovo imanje u unutranjost. Snano sam se pobunila, nisam
se eljela odvajati od njega, pa je pristao odgoditi moj odlazak. Ali, bojala sam se da je
odluka konana i da e me obavijestiti u posljednji trenutak kako bi izbjegao svau.

-49-

Pompea

Zbog naih sam se svaa jo uvijek sramila.

Sofia nije odmah odgovorila. Naslonjena u stolici zurila je u zid iza mojeg ramena kao
da gleda neto u velikoj daljini. Polako je rekla, "Znate da je vaega oca zanimalo to
uzrokuje bolesti?"
"Razgovarao je s vama o tome?" Kad malo razmislim, nisam se trebala iznenaditi. Moj
je otac zacijelo shvatio kako je o takvim stvarima mogao bezbrino razgovarati samo sa
idovom ili muslimanom. Naravno, i jedni i drugi bili su poznati po tome to su
iznjedrili vrlo dobre lijenike, moda zato to su bili spremni razmiljati o stvarima koje
su kranima bile zabranjene.
"Znao je da nas zanimaju iste stvari", rekla je Sofia. "Morate razumjeti da je Giovanni
doista elio znati kako se bolest moe izlijeiti. Ali, u posljednje je vrijeme tragao za
nainom kojim bi izazvao smrt, naoko posve prirodnu."
Nisam razumjela, bila sam zbunjena, a razlog je bio prilino jednostavan.
Jednom kada se donese odluka da koga treba ubiti, otrovom ili na drugi nain, nije
dovoljno rtvu samo maknuti s ovoga svijeta. Obino je poeljno da se zna, ili da se
barem sumnja, kako je osoba uklonjena hotimice. Samo na taj nain moe se osigurati
duno potovanje.
Vidjevi koliko sam zbunjena, Sofia je ispruila ruku i stavila je na moju. "ao mi je,
ali toga ima jo."
To nije bilo dobro. Ne bi mi pruila jednostavnu utjehu dodira i na taj nain naruila
razmak izmeu nas da mi nije morala rei neto strano. To sam shvatila, premda jo
nisam ni poela nasluivati to mi je Sofia Montefiore namjeravala rei.
Na povratku u palazzo bila sam tiha. Vittoro je potovao moje raspoloenje i zadrao
misli za sebe. U dvoritu smo se razdvojili. Nisam otila u svoje odaje, nego u malu
kapelu u kojoj sam nedjeljom obiavala sluati misu. U to je doba bila prazna. U zraku
je ostao miris tamjana. Kleknula sam ispred oltara od pozlaena mramora, podignula
pogled prema raspelu ukraenom draguljima i poela moliti.
Nisam pobona ena. Nisam dobila dar duboke i trajne vjere. Moda je moj um odvie
nemiran i sklon sumnji. Ili se moda jednostavno nisam dovoljno trudila. to god bio
razlog, moliti mi nije bilo lako.
Ali, toga dana sam doista molila, nespretno, ali s posvemanjom iskrenosu. Molila
sam se Otkupitelju svijeta da me spasi znanja koje sam tako nesmotreno stekla. Ili, ako
to nije mogue, da mi pokae to da s njim uinim.
Naravno, znak nije doao. Uvijek sam zavidjela onima koji su tvrdili kako su im

-50-

Pompea

molitve usliane, esto uz snane mirise, zvuke i vizije. Na primjer, sveta Katarina
Sijenska, koja je pomogla razrijeiti Zapadni raskol i vratiti papinstvo u Rim, nairoko
je govorila o tome kako je iskusila mistino vjenanje s Kristom i imala vizije raja,
pakla i istilita. Veliki sveti Toma Akvinski, vjet filozof i teolog, koji je navodno
otrovan, govorio je kako je svoje znanje dugovao snazi otkrivenja. Bilo je i drugih,
cijeli niz svetaca koje nam Crkva postavlja za uzor.
Oito je da nisam svetica, ali toga sam dana molila za bljesak boanskog uvida. Nakon
nekog vremena postala sam svjesna koliko sam iscrpljena i shrvana tugom, pa sam
ustala. Tek sam tada shvatila koliko sam dugo kleala. U koljenima mi je pulsiralo kao
da su opeena vrelim ugljenom, a dan je preao u veer. Dok sam tiho izlazila,
redovnici su se poeli skupljati na veernjicu.
Otila sam u svoje odaje. Veerala sam sama. Okupala sam se i konano zaspala.
Nona mora se vratila, ivlja nego inae. Probudila sam se drui i otrla suze s lica.
Postala mi je nesnosna ak i pomisao na spavanje, pa sam sjela za mali stol pored
prozora i cijelu no itala, traila u oevu dnevniku uvide u golemu i stranu stvar koja
me snala.
Ali, zacijelo elite znati o emu je rije. to mi je to Sofia Montefiore rekla u
kosturnici idovske etvrti.
Dobro, upozoreni ste. Takvo je znanje prokletstvo, koje e vas otrgnuti iz raja neznanja
u kojem tako bezbrino ivimo nesvjesni kako nas jedan jedini pogrean korak moe
potpuno unititi.

-51-

Pompea

7.

Posljednji put kada sam vidjela vaega oca", rekla je Sofia, "morile su ga brige i patio je
vie nego ikada. Govorio je s velikim naporom, to je razumljivo, jer kada govorimo o
zlu, dajemo mu ivot."
Umorno je rukom prela preko lica i namjestila se u stolici prije nego to je nastavila:
"Pitat ete me kako je znao to to je znao, pa u vam rei da mi nije rekao, a ja nisam
pitala. Bilo je dovoljno to mi je i to otkrio."
"A to je bilo?" Zbog njezine plahosti bila sam sve nestrplji vija. Boe, oprosti mi, ali jo
uvijek nisam shvaala.
Oi su joj bile podlivene krvlju i zasjenjene tamnim kolobarima, ali najjasnije se sjeam
duboke, nepronine tuge u njima.
"ini se", rekla je, "da nije dovoljno izbaciti idove iz panjolske, zajedno sa svom
patnjom koja nam je pripala. Njegova Svetost papa nije zadovoljan. Zato to misli da e
tako spasiti duu, priprema proglas kojim e nas izopiti iz cijeloga kranskog svijeta,
a tko ostane, platit e smru."
Kako ju je ispunjavala ljutnja, tako joj je glas jaao. "Inocent e upotrijebiti sve svoje
ovlasti kako bi nas protjerao iz papinskih drava. Ali, nee na tome stati. Trait e od
svakog kralja, kneza i slinih da mu udovolji i oisti cijeli kranski svijet od "neisti"
koju predstavljamo. Spreman je traiti to pod najstroim uvjetima, ak e svakom
vladaru koji ne poslua zaprijetiti izopenjem. Kao da to nije dovoljno, pustit e s lanca
vjernike i ohrabriti ih da zbriu idove s lica zemlje."
Grube ruke, jo uvijek umrljane krvlju mrtve majke, stavila je na stol i pogledala me,
"Ako se taj proglas izda, idovi e biti istrijebljeni."
ula sam je, naravno da jesam, ali sve sam je manje razumjela. idovi... nevolje...
istrebljenje... Da, da, sve je to bilo jasno. Boe, oprosti mi, ali sve to me u tome
trenutku zanimalo bilo je kakve je veze s time imao moj otac.
Sofia Montefiore rekla je kako je zbog sudbine idova bio izvan sebe. Smatrala sam
da je to bilo mogue. Nekada je imao meko srce, to je bilo u suprotnosti s njegovim
poslom. Sjeam se kako je njegovao pticu slomljena krila sve dok nije ozdravila, a
psima i drugim ivotinjama na kojima smo iskuavali nove otrove istodobno
pokuavao zadati brzu smrt.
Pretpostavimo da je moj otac otkrio da se taj proglas priprema. I to je uinio?

-52-

Pompea

Upozorio idove? Sada kada sam znala kako je jednog od njih smatrao prijateljem,
mogla sam u to povjerovati. Ali, ako Sofia Montefiore govori istinu, to je bilo pitanje
na koje jo nisam mogla odgovoriti, uinio je mnogo vie. Toliko da se brinuo kako bi
se svatko povezan s njime ubrzo mogao nai u velikoj opasnosti.
Prema onome to mi je rekla, traio je nain na koji e ubiti, a koji e izgledati posve
prirodno.
vre sam se ogrnula alom u uzaludnu pokuaju da ublaim strah koji me proimao.
Kroz prozor sam vidjela vatikanske kule kako se uzdiu poput mranih sjena, utvrde
kranskog svijeta u kojima je, zamiljala sam, papa mimo spavao, mnogo boljeg
zdravlja otkako je moj otac iznenada stradao.
Rano ujutro iskrala sam se iz palae, zajedno s istaima ulica koji su u bogatijim
etvrtima lako nalazili posao. Polijevali su vodu po poploenim ulicama i pripremali
se da ih ietkaju vrstim i gustim metlama. Svjesna kardinalove naredbe, prisilila
sam mladoga straara da me otprati, otklonivi njegov pokuaj da o tome obavijesti
satnika.
"Nemam vremena", obavijestila sam ga svisoka. "Moda biste eljeli objasniti satniku
Romanu zato sam morala otii bez vas?"
"Ne, ne donna", rekao je i otkaskao za mnom, dok sam krupnim koracima prolazila
pored straarnice i izlazila na ulicu.
urno sam nastavila sve do palae Orsini, ali nisam uspjela pretei misli. Sa svakim
korakom nastojala sam uvjeriti sebe da su moje sumnje pogrene i strahovi pretjerani.
Nije pomoglo to to mi je u rebrima jo uvijek pulsiralo i to me svaki bolni dah
podsjeao na batine i na upozorenje koje ih je pratilo.
O mojem posjetu, kao i svemu drugome to sam inila. Il Cardinale e bez sumnje biti
obavijeten. Svjesna toga, odmah sam otila u ostavu, gdje sam se latila pregledavanja
zaliha koje su nekoliko dana prije dole u kuu. Svjea hrana manje me brinula jer ju je
iznimno teko otrovati a ne ostaviti izdajnike tragove u mirisu, ukusu, ak boji. Male
koliine otrova, meutim, mogle su se sakriti na primjer u nabore mesa, pa sam svako
mrtvo ivotinjsko tijelo morala paljivo pregledati. I vino je bilo teko otrovati, premda
ne nemogue. Tu su bistrina i aroma bile najbolji pokazatelji sigurnosti. Otrovi su se u
vinu samo djelomino otapali, pa su ostavljali mutnou koju je iskusno oko odmah
zapaalo.
Mojem poslu pomae to to svaki trgovac koji opskrbljuje plemenite kue vrlo dobro
zna kakva e uasna kazna snai njega i njegovu obitelj ako se samo posumnja kako je

-53-

Pompea

kovao urotu i elio nauditi gospodaru. Bez obzira na to, nijedan savjestan trova ne
doputa kui koju titi kupnju velike koliine gotove hrane. Kobasice, dimljeno meso,
suena riba i slino moraju se pripremati prema mojim uputama. To je jednostavno
stvar zdravoga razuma. Takoer treba biti oprezan s tkaninama. Otrovi koji mogu
prodrijeti u kou rjei su od onih koji se mogu progutati, ali vrlo su moni. Takav sam
upotrijebila kako bih ubila panjolca, ali o tome neu vie govoriti.
Rei u da je najjednostavnije otrovati zainjeno jelo, gula na primjer, ili bilo to
bogata i sloena okusa. Budui da su takva jela omiljena onima koji si ih mogu
priutiti, moraju se pripremiti s najveom panjom.
Hranu i pie dati prvo ivotinjama koje se za takvu svrhu dre, mora postati navika.
Bio je to dio mojega posla koji mi se najmanje sviao i uvijek sam bila sretna kada je
proao bez posljedica.
Kada bi se utvrdilo da su zalihe sigurne, bik su zapeaene sve dok ih se ne bi poelo
koristiti. Sama sam stavljala peate, upotrebljavala sam male votane ploe s oevim
znakom koje je sam nainio. Nakon to bi se otpeatile, sve zalihe u kui postale bi
odgovornost glavnoga kuhara, ili majordoma. Jao njima ako kakva nedaa snae lana
La Famiglije.
Nakon to sam izvrila dunost, ekala sam prikladno vrijeme da zatraim izraziti
potovanje madonni Adriani i drugim stanovnicama il harema. Ali, njezino je
gospodstvo izgleda bilo u posjetu na selu, a Giulia la Bella, koja je uvijek kasno
ustajala, bila je u krevetu. Samo je Lucrezia bila u vrtu i dorukovala.
Mahnula mi je da joj se pridruim. "Francesca, doi, sjedni. Tako sam sretna to te
vidim. Jesi li gladna? Jagode su ukusne."
Sjedile smo u sjeni nadsvoenog prolaza odakle se vidjela fontana. Dan je ve bio
topao. Lucrezia je bila odjevena u laganu ensku koulju od fino tkanoga lanenoga
platna. tenci maltezera leali su joj do nogu isplaenih jezika.
"to ti se dogodilo s licem?" pitala je kada sam sjela. Ponudila mi je zdjelu s
jagodama, moda kako bi pitanje bilo slae.
Izabrala sam jednu i zagrizla prije nego to sam odgovorila. Modrica na elu nije me
vie boljela, osim kad bih je dodirnula, ali je toliko potamnjela da je kosa nije mogla
posve sakriti.
Sa smijekom sam joj rekla istu la kao i njezinu ocu, "Pala sam." Kako to ve ide s
laganjem, nastavila sam objanjavati, "Spo taknula sam se. Bilo je malo neugodno."
Nadala sam se kako u posljednjim rijeima sprijeiti daljnje ispitivanje.

-54-

Pompea

Lucrezijine savreno oblikovane obrve sastavile su se. Ljudi su se oduevljavali

Giulijinom ljepotom, to je bilo razumljivo, ali i Lucrezia je bila vrlo draesna. Kao
djevojica bila je mrava, ali Otkako je prije nekoliko mjeseci postala ena, poela je
dobivati
obline. Imala je njene i vrlo enstvene crte lica, ali kruna njezine ljepote bila je kosa.
Vrlo svijetla, oeljana u uvojke koji su joj lijepo stajali, davala joj je izgled anela
kojeg okruuje svjetlosna aura. Poslije, kada e biti optuena za tako strane zloine,
ljudi e se toga sjetiti.
"Boli?" pitala je i pokazala upornost koja joj je pomagala da preivi nesree koje bi
gotovo svakoga unitile.
"Nimalo", uvjerila sam je.
"Dobro", nestano se nasmijeila. "Znam tajnu koja e te zanimati."
Pretpostavljala sam kako Borgijina ker ima pristup daleko veem broju tajni nego
obina ena njezine dobi, zapravo, na to sam raunala. Ali, udilo me to mi je to
ponudila kao bombon od marcipana, samo da mi udovolji.
"Reci mi", rekla sam.
"Cesare eli doi u Rim, premda mu je otac rekao da ostane u Pisi. Toliko mu je
dosadno na sveuilitu i boji se kako e tu neto propustiti, da je rekao kako e
svejedno doi."
Da je govorila o bilo kojoj drugoj osobi, a ne o svojem najstarijem bratu, smatrala bih
to pukim razmetanjem. Ali, u Cesareu su naglost i nemilosrdnost bile spojene tako da
se iz sukoba s kardinalom izvlaio bez posljedica. Naravno, Borgia je bio poznat po
tome to je udovoljavao sinu od kojeg je oekivao da ga e ga slijediti u svetu majku
Crkvu.
Kao i uvijek, nasmijeila sam se pri pomisli na Cesarea kao sveenika. Lucrezia je
odmah reagirala, "Moj ti je brat zabavan?" pitala je.
Cesare mi je inio mnoge stvari i s vremenom u o veini govoriti. Da, pod odreenim
okolnostima bio mi je zabavan.
"Oprostite mi, madonna", rekla sam vrlo pristojno. "Razmiljala sam o neemu posve
drugome."
"Ah, ne, nisi", rekla je Lucrezia, s pravom. "Nemoj se ni pokuati pretvarati. Opinjena
si Cesareom, kao svi."
Opinjena? Da, pretpostavljam kako je to bila istina, ali sam takoer bila oprezna.
"Rekla sam mu za tvojeg oca", rekla je Lucrezia. "Pie kako mu je jako ao, ali siguran

-55-

Pompea

je da e sjajno izvravati svoje nove dunosti."

Boe oprosti, zacrvenjela sam se. Kada je to vidjela, Lucrezia se likujui zasmijuljila.
Ali, trenutak potom njezino kimanje postalo je ozbiljno.
"Nije tako grozan, zar ne, Francesca? Na kraju krajeva, Cesare ima dobro srce."
Ako je mislila na srce koje snano kuca i ne mui svojega vlasnika, tada je zbilja imala
pravo. Osim toga...
"Sigurna sam da je divan brat."
"Jest, ali ula sam kako je vrlo dobar ljubavnik. Je li i to tono?"
Jeste li zaprepateni? Moda skaete naprijed i razmiljate o opakim glasinama koje e
u godinama to e doi kruiti oko Lu , crezije i Cesarea? Te su glasine, dopustite mi da
vas uvjerim, posve netone.
"Ne bih znala..." Znala sam da zvuim neuvjerljivo, nesumnjivo zato to nisam
govorila istinu. Pretpostavimo kako me Cesare, nakon naeg prvog susreta kada se
povukao pred podsjeanjem da sam trovaeva ker, smatrao vrijednom truda. Sigurna
sam da to mnogo vie govori o njegovoj Ijubavi prema izazovu, nego o mojoj
privlanosti. Pretpostavimo dalje kako me jedne noi, nedugo nakon to sam odbila
Roccovu ruku, zbog ega sam jo uvijek bila vrlo loe raspoloena, Cesare sluajno
zatekao u knjinici. Opet sam itala Dantea, moje vjeno prokletstvo. Ako elite,
moete pretpostaviti kako sam traei utjehu od burnih osjeaja, misli zaokupila omiljenim tivom. Otac se nalazio gore, u naem stanu. Kardinala nije bilo, bio je u posjetu
La Belli. Bilo je vrlo tiho.
Cesare je trebao biti u Pisi, gdje se trebao nadmetati s kolegom studentom,
nasljednikom Medicijevih i dokazati se kao uenjak. Prema svim izvjetajima, u oba je
zadatka uspio, zato to je imao svestran um i darovit jezik. Vrlo darovit.
Na nekoliko je dana kradom doao u Rim kako bi uvjerio oca da promijeni namjere u
vezi s njime. Nemojte se smijati, ali ako morate, nemojte glasno, zato to je Borgia
doista naumio dati najstarijeg sina u Crkvu. Jo nije imao ni sedam godina kada je otac
uredio da Cesare postane papin apostolski protonotar. Nemam pojma kakve zadatke
ima ta uzviena dunost, a sigurna sam da ni Cesare ne zna. Brzo nakon toga imenovan
je biskupom u Valenciji u isto vrijeme kada je postao rektor i arhiakon. Tijekom
sljedeih nekoliko godina dobio je biskupiju u Pamploni, zajedno sa svim njezinim
bogatim prihodima. To to jo nije primio sveti red bila je samo zanemariva sitnica.
Ali, njegov mu ga je otac namijenio, kako bi u prikladno vrijeme postao kraljevi Crkve
i konano krenuo Rodrigovim stopama i postao papa. To to je Cesare za sebe zamislio

-56-

Pompea

posve drukiju budunost, nije promijenilo kardinalovo miljenje.

Cesare je doao da bi se zaloio za vojnu karijeru koju je elio, ali, kako je razgovor u
kuhinji krenuo, otac i sin su se posvaali. Tko zna kamo je odjurio, vratio se ne posve
trijezan i nekako nabasao na knjinicu.
Gdje sam bila ja. Zamislite me takvu kakvu sam tada bila, virgo intacto, sva u svojem
alabasternom svijetu, gdje sam, s velikim aljenjem, odluila ostati. Zamislite sada
njega, divljeg i mranog, kako mirie na vino i kou i u moje djeviansko svetite unosi
vjetar bijeloga svijeta.
Sto da vam kaem? Sve? Kako mi je priao s osmijehom u strastvenim oima? Kako
sam poeljela pobjei, ali sam nekako znala da neu moi ustati iz stolice? Kako je
kleknuo pred mene, a dok mi je podizao suknje, njegove su ruke bile tople i snane.
Milovale su mi kou i nale moju vatru...
Kako sam u njegovim rukama umrla.
Kako mi se smijeio i govorio da sam lijepa, njegova draga djevojka, kako je hvalio
moje drai dok je ulazio u mene? Da, uao je, bez obzira na sve prie o boli i kidanju
koje sam ula kako apu sobarice i okreu oima.
Kako mi je poslije, dok mi je milovao kosu i pjevuio, svijet izgledao kao da je
ponovno roen, obasjan zapanjujuim otkriem. Tama u meni nije me posve liila
potrebe za bliskou, kao to sam
strahovala. Samo sam iskustva trebala ograniiti na nekoga poput Cesarea, koji je bio
posve tjelesan i nije ga zanimalo to je u mojem srcu, kao to mene nije zanimalo to je
u njegovu. Ako elite, preziritc me zbog toga to mi nedostaju njeni enski osjeaji, ali
poznavajui sebe, jednostavno nisam vidjela kako bih ih si mogla priutiti.
"Molim te", rekla sam Lucreziji. "Razgovarajmo o vanijim Stvarima."
Kao to sam mislila, to je privuklo njezinu panju. Mahnula je slugi koji se vrzmao oko
nas da nas ostavi.
"Moemo li, doista? Nitko ne eli razgovarati o vanim stvarima sa mnom.
Naposljetku, samo sam djevojka, to znai da sam glupa."
"Obje znamo da je to daleko od istine." Nisam joj samo laskala. Lucrezia je imala um
barem jednako bistar kao bilo koji mukarac u njezinoj obitelji. "Osim toga, ubrzo e
se udati, a udate ene moraju se baviti vanim stvarima, priznavali to mukarci ili ne."
Obino bi je spomen na udaju razveselio, ali tada je samo uzdahnula. "Ako otac ne
postane papa, bojim se da mi nikada nee nai mua kojeg e smatrati dovoljno dobrim
za mene. Ali, naravno, ako ne postane papa, moglo bi biti isto."

-57-

Pompea

Zapanjila me otvorenost s kojom je Borgijina jedina ker govorila o njegovim

ambicijama. No, razgovor je krenuo u smjeru koji mi je odgovarao.
"Ako Bog doista eli pozvati kardinala na prijestolje sv. Petra, bit emo blagoslovljeni."
Nakon to sam izrazila prikladno miljenje, brzo sam nastavila, "Ali, strano je kolik
teret odgovornosti pada na svetoga oca."
Lucrezia je izabrala jo jednu jagodu, zagrizla je i progutala prije nego to je
odgovorila, "Pretpostavljam. Moda je zato ovih dana moj otac bio tako rastresen."
"Zbilja?" pitala sam, nadajui se kako sam izrazila pravu koliinu uljudnog zanimanja i
nita vie.
Kimnula je. "Giulia kae da spava loe, ako uope spava. Nikad nije bio takav. Mislila
sam da ga nita ne moe uznemiriti."
"ao mi je to to ujem. to misli, to ga mui?"
Trenutak sam strahovala kako sam odvie oita, zatim je Lu crezia uzdahnula i
zamiljeno se naslonila. "Znam da ga je smrt tvojeg oca jako uzrujala. Bio je tu kada su
stigle vijesti, uplaila sam se kako e... recimo da sam ga rijetko viala toliko Ijutitog."
Doista? ovjek koji nije ni mrdnuo prstom kako bi pronaao oeve ubojice, a kamoli ih
kaznio.
Oprezno sam rekla, "Uzrujala bi ga smrt svakog njegova sluge, zar ne?"
"Tvoj je otac bio daleko od obinoga sluge", podsjetila me Lucrezia. "Papa mu je
povjerio nae ivote, ali i... tajne, koje moda nisu umrle s njim."
Gledala me ravno u oi, njezine su bile zlatne u suncem obasjanom vrtu. Tada sam
shvatila kako je Lucrezia eljela izvui iz mene informacije, jednako kao to sam ja to
eljela od nje. Ali, kardinalova ker bila je mnogo spretnija u umijeu spletkarenja nego
to u ja ikada biti.
Odugovlaila sam kako bih sabrala misli, "Zato to kae?"
"Onako", uvjeravala me. "Kada se to dogodilo, papa se uzrujao i od tada nije svoj."
"Ali, je li rekao to o smrti mojega oca?"
Lucrezia je oklijevala. Sluga je stajao u blizini kako bi je posluio. Mahnula mu je da
ode.
"Rekao je Alea iacta est."
Kocka je baena. Te je rijei navodno izrekao Julije Cezar stojei na obali Rubikona,
pripravan napasti Rim i postaviti se za njegova vladara.
Lucrezia, koju su odgajali da postane velika dama, ve je govorila nekoliko jezika,
ukljuujui latinski. Razumjela je svojeg oca, ali vjerojatno nitko drugi u il haremu. ak

-58-

Pompea

i tako uzbuen, kardinal je nagonski skrivao svoje misli.

I ja sam bila obrazovana, i ja sam razumjela to to znai, previe dobro. Usprkos tome
pitala sam, "Kakva kocka? to je elio rei?"
Bacila je tencima slatko pecivo i slegnula ramenima, "Moda ti moe rei meni."
Neiskusna u spletkarenju, znala sam kako joj zauzvrat moram ponuditi informaciju, jer
u suprotnom se neu moi nadati da e ubudue biti tako susretljiva.
Polako sam rekla, "Mislim da to znai kako je moj otac radio neto za kardinala, odakle
nije bilo povratka."
"Ali, to je to >neto<?" pitala je Lucrezia. Ta djevojka, koja je koliko sam znala doista
voljela svoga tatu, zabrinuto je nabrala obrve. "To je pitanje, zar ne?"
Da je barem bilo, ali nestale su sve moje sumnje koliko je straan zloin moj otac
namjeravao poiniti. Sluio je ovjeku koji nee biti zadovoljan dok prijestolje sv. Petra
ne postane njegovo. Ali, vanije od toga, mojem je ocu doista bilo stalo do ljudi ija je
jedina nada za preivljavanjem leala u uklanjanju onoga koji je bio na tom prijestolju,
jedinim moguim nainom smru.
Mojeg oca vie nije bilo, ali sve je drugo ostalo. Borgia i njegove sebine tenje. Zidovi
koji dru na samom rubu istrebljenja, i nesretna ja, koja sam odluila osvetiti umorstvo
samo kako bih shvatila da sam varkom natjerana poiniti jo jedno, koje e odjeknuti
cijelim kranskim svijetom i zauvijek prokleti moju duu.

-59-

Pompea

8.

Vratila sam se iz palae Orsini i otkrila kako sam dobila kratak predah. Kardinal je zbog
vjerske slube otiao u Kuriju, ali ne prije nego to je izrazio nezadovoljstvo to me se
nije moglo nai kada me pozvao. Vratit e se popodne i oekivati da mu budem pri ruci.
O tome me izvijestio Vittoro, istodobno prijekorno odmahujui glavom.
"Iskoristili ste Jofrea", rekao je mislei na mladoga straara kojeg sam natjerala da me
prati. "Sada mu moram dodijeliti tjedan ienja zahoda."
"ao mi je", odgovorila sam bez imalo skruenosti. "Ali, imala sam pratnju, a zacijelo
je samo to vano?"
Satnik strae ispustio je alostan uzdah. "Francesca, savreno dobro znate da je vano
samo ono to kardinal kae i nita drugo. Savjetujem vam da ga drugi put ne
razoarate."
Bio je to savjet koji bi bilo dobro zapamtiti, ali bila sam toliko uzrujana da mi to nije
polo za rukom. Kada sam u takvome stanju u koje, moram rei, rijetko dospijevam,
dobro je da budem zaposlena.
Tako sam se bacila na posao, pregledavala sam zalihe, provjeravala peate, promatrala
sluge dok su obavljali svoje zadatke. Je li tko od njih bio osobito napet ili smeten? Je li
bilo promjena u dnevnoj rutini? Je li bilo ikakva znaka, ak i najmanjeg, kako se kuje
urota protiv kardinala?
Cijelo vrijeme dok sam radila, straari su hodali ispred palae i po njoj, i neprestano
bdjeli. U gradu, uhode su se vrzmali oko trnica, bordela, trgovakih kua* i samoga
Vatikana, njukali su svaku sitnicu koja je Borgiji mogla biti od koristi. Sve to radi
jednoga cilja: zatite i uspjeha La Famiglije.
Ali, ne zaboravimo kako je bilo i drugih obitelji, velikih i onih koje su to eljele postati,
a one nisu spavale. Savezi su se stvarali i razvrgavali poput magle to se nou dizala
nad Tiberom kako bi s jutarnjim suncem nestala. Danas prijatelj, sutra bi lako mogao
postati neprijatelj. Rim je, kao veina kranskog svijeta, bio u trzavicama, rastrgan
izmeu dviju velikih sila. S jedne strane nalazila se drevna odredba da se Bogu treba
pokloniti i tradicija koju su utvrdili nai preci. S druge strane nalazio se nov poticaj, tek
napola oblikovan, da podignemo lica prema svjetlosti promjene, koju su neki zvali
preporodom svijeta, a drugi bezbonitvom. Na svako takvo osporavanje njihova
autoriteta, uasnuti zemaljski vladari odgovorili bi tako to bi ga pokuali uguiti jo u

-60-

Pompea

povojima. Barem za sada, to im nije uspjelo, a borba se nastavila.

U tome sam i ja imala ulogu. Dok su sveenici molili esti as**, povukla sam se u
svoje odaje kako bih se suoila sa stranim pitanjem koje vie nisam mogla izbjegavati.
Ako je moj otac namjeravao ubiti papu Inocenta VIII. u to sam sada vjerovala, kako je
to mislio uiniti? Sofia je rekla da je traio nain da ubije na naoko posve prirodan
nain. Nisam znala kako bi to mogao postii.
Naravno, neki otrovi djeluju suptilnije od drugih. Dobri stari arsen, na primjer, iji se
simptomi mogu zamijeniti za malariju. Ali ivimo u takvim vremenima da bi svatko
imalo vaan, tko bi tako stradao, smjesta posumnjao na trovanje. Vuji emer daje
korisnu tvar koja u odreenoj dozi zaustavlja srce. To ini i naprstak, tako lijep cvijet,
ali istodobno budi sumnje. Kukuta, koja je ubila Sokrata, vrlo je uinkovita, ali nimalo
diskretna. Prije nego to donese smrt uzrokuje paralizu i agoniju. Bunika, koju neke
budalaste ene koriste kako bi im oi bile sjajnije, prije nego to ubije moe izazvati
ubrzano kucanje srca, smetenost i slino.
Vidite li u emu je stvar? Ako je cilj samo ubiti, tada nema kraja nainima na koje se to
moe uiniti. Ali ubiti a da nitko ne posumnja kako je rije o ubojstvu, neto je drugo.
Mogla bih rei vie, ali bojim se kako sam ve rekla previe. Boe sauvaj da vam dam
povod za grijeh.
elim rei, ako tko samo spomene kako papa nije umro prirodnom smru, zbog svoje
e reputacije Borgia odmah biti osumnjien. Bio je u godinama kada mu je to bila
posljednja prilika da postane papa, ali bilo je i drugih, jednako monih, koji e se
jagmiti za papinstvo. Bez obzira na to kakva im blaga ponudio u zamjenu za njihovu
podrku, postoji granica preko koje nee htjeti ii. A ubojstvo pape nalazilo se u
najdaljem i najmranijem kutu s one strane granice.
Ali, nisam to mogla zamisliti. Premda sam pokuala, nisam mogla ni poeti shvaati to
je uinio moj otac, uz pretpostavku kako je doista bio odgovoran za Inocentovu
nedavnu bolest. Nisam mogla posve odbaciti mogunost da je bila rije o sluajnosti.
Ali, to me nee potedjeti kardinalovih zahtjeva. Uslijedili su kratko nakon molitve
devetog asa ti sveenici, jesu li radili ita drugo osim to su molili? Premda ga nije
bilo samo nekoliko sati. Njegova Uzoritost nije bio ovjek koji bi nekamo doao ili
nekamo otiao bez dune najave. Nakon prvih uzvika kojima je pratnja najavila njegov
dolazak, sjatili su se svi ukuani.
Pridruila sam im se kako bih vidjela kako je raspoloen. Ne dobro. Izmeu otrog
odzvanjanja kopita na kamenom poploenoj ulici, zveketa konjske opreme i titova,

-61-

Pompea

kada su straari skoili u stav pozor, i ubora glasova slugu, namjetenika i priipetlja.
Il Cardinale je bio mraan i zle volje. Bacio je uzde ustraenom mladom konjuaru i
krupnim koracima otiao prema svojim odajama, ne progovorivi ni rije.
Pozvali su me nekoliko trenutaka poslije. Kad sam ula, kardinala su upravo presvlaili
iz njegove teke odore. Ostala sam otraga i gledala ispred sebe dok se nije pristojno
odjenuo. Odmahnuo je sobaru da ode, prihvatio hladan i mokar runik, stavio ga na iju
i progunao:
"Bila si kod idovke."
To nije bilo pitanje, pa ga nisam tako ni shvatila. Kimnula sam i rekla, "Tako ste mi
rekli, Uzoritosti."
Borgia je popio velik gutljaj hladnog vina i kimnuo, "to ti je rekla?"
Nismo bili sami. U sobi se nalazio jedan od njegovih tajnika i sobar, a u blizini se
vrzmao nemirni upravitelj Renaldo. Vjerojatno je bilo i drugih, samo se nisu vidjeli.
Ljudi poput Borgije uzimali su opsluivanje zdravo za gotovo, jednako kao i ljude koji
su to omoguivali. Moja utnja jasno je podsjeala kako i oni imaju ui.
Kardinal je poput arobnjaka mahnuo rukom i uinio da nestanu. Nestali su tako brzo,
isparili su kao kia na vruem kamenu.
"Onda?" pitao je.
"Biljeke ne postoje. Sigurna sam da ih moj otac ve mjesecima nije pisao."
Borgia je brzo i otro kimnuo. "to ti je jo rekla?"
Dugo sam i naporno razmiljala to u rei. Nemojte me pitati zato sam odluila
zatititi Sofiju Montefiore, ne znam. Moda jednostavno zato to je bila oeva
prijateljica.
"Rekla mi je kako Njegova Svetost namjerava izdati proglas kojim e traiti izgon svih
idova iz kranskih zemalja, a ako to ne uine, njihovu smrt."
Nisam oekivala da e se iznenaditi i nisam se prevarila. Borgia je samo kimnuo i
nastavio, "Jo neto?"
"To je sve." Morala sam nekako opravdati vrijeme koje sam provela sama sa Sofijom,
pa sam dodala, "Kao to moete zamisliti,
o tome je nairoko govorila."
"Nita nije rekla o tome to je radio tvoj otac? Neto o njegovu poslu?"
"ao mi je Uzoritosti, ali ne zna nita o tome to je radio moj otac. To je vrlo jasno
rekla." Naravno, to je la. Sofia je znala to je moj otac traio. Bila je to pametna ena.
Nije joj trebalo dugo da zakljui isto to i ja. Ali, kaem Ii to kardinalu, smatrat e da je

-62-

Pompea

opasna, da bi se zbog nje moglo doznati da je umijean u papino ubojstvo. Bilo bi vrlo
lako urediti da Sofia nestane.
Borgia je izgledao... kako? Svakako nezadovoljno, ali donekle i kao da mu je laknulo,
zato to je vjerovao da su njegove tajne jo uvijek sigurne.
Prije nego to je mogao nastaviti, uskoila sam, "Uzoritosti, zbunjuje me kako je moj
otac doznao za proglas." Bilo je sigurno da nitko od papinih povjerenika ne bi govorio
o takvoj stvari s trovaem koji je bio namjeten kod velikog takmaca za Inocentovu
krunu.
Svaka mu ast, kardinal nije oklijevao, "Ja sam mu rekao."
"Mogu li pitati zato?"
Borgia se zavalio u velik naslonja, pruio noge i pogledao me gotovo dobrostivo.
Kaem gotovo, zato to kad je rije o kardinalu, nita nije bilo doista dobrostivo.
"to misli, zato sam to uinio?" pitao je.
Igrao se sa mnom, naravno, ali to nije bilo sve. Usprkos tome to sam u njegovoj kui
ivjela deset godina, jo uvijek sam mu bila pomalo strana, barem u svojem novom
utjelovljenju kao njegova trovaica. Zacijelo je elio iskuati moj znaaj.
Polako sam rekla, "Mislim da ste znali da je Sofia Montefiore bila oeva prijateljica."
to je bilo mnogo vie nego to sam ja znala. "Znali ste da je ocu stalo do sudbine
idova, pa ste zakljuili kako bi ih zacijelo upozorio na proglas."
"Zato bih ih elio upozoriti?"
Doista, zato? Borgia nije volio idove. Zato bi mario jesu li ivi ili mrtvi?
Odgovor mi je doao odmah, bilo je to toliko oito da sam se zapitala zato to prije
nisam vidjela. Da bismo preivjeli i uspjeli u ovome svijetu, nuno je imati mo. Nisam
li otila vrlo daleko kako bih mogla osvetiti oca? A koliko dalje bi otiao netko poput
Rodriga Borgije?
"idovi nisu siromani", rekla sam. Uvjeti u idovskoj etvrti nisu nuno bili ishod
siromatva. Nego strogih ogranienja o tome gdje su i kako mogli ivjeti i raditi.
Preputeni sami sebi, bili su vie nego sposobni zaraditi.
Najvea mo, kakvu je elio imati Borgia, zahtijevala je novac. Mnogo novca.
"Ponudili ste im svoju zatitu." Nisam mogla ni zamisliti kakvo se bogatstvo moralo
skupiti da bi kardinal svoju dobrohotnost proirio na toliko prezren narod, ali bila sam
sigurna da je bilo neizmjerno.
"Ako postanem papa", rekao je. "Ako ne postanem papa, za njih neu moi uiniti nita.
Ali, s odgovarajuim bih prihodima papinstvo mogao kupiti."

-63-

Pompea

"Kad papa umre." Smatrala sam kako ga moram podsjetiti na taj sitni preduvjet.
Il
Cardinale se nasmijeio, kao da sam uenica koju je smatrao sporom, a dokazala
se sposobnom. "Da, Francesca, kad Inocent umre."
Dlanovi su mi se znojili, bila sam sigurna da e moj glas otkriti to mislim. Udahnula
sam i s naporom se smirila. "Jedna je stvar to to je moj otac obavijestio Zidove o
proglasu. Ali, papina smrt..."
Borgia je pijuckao vino i smijeio se. Bez ikakva upozorenja, ili promijenjenog izraza
lica, rekao je, "Tvoj je otac bio converso*. jesi li znala?"
Zabezeknuto sam zurila u njega, isprva nisam bila sigurna jesam li dobro ula.
Poznavala sam svojeg oca. On me odgojio, svoje jedino dijete, bez majke. On je
uobliio moje znanje o svijetu, dao mi je mudrost i bila sam sigurna da je sa mnom
uvijek bio posve iskren.
Osim to mi nikada nije spomenuo svoje prijateljstvo sa idovkom i njezinim pokojnim
muem, ili elju da zatiti prezreni izraelski narod.
Svejedno, nije mogue da je moj otac bio jedan od njih. idov koji je preao na
kranstvo. Otpadnik na kojeg se sumnjalo kako kriomice sudjeluje u grjenim
obredima, dok se pretvara kako je jedan od nas. Kandidat za plamenove koji prodiru
krivovjerne.
"Ne vjerujem", moj glas bio je piskav i napet, ali nisam si mogla pomoi. Zadali su mi
udarac kakav sam jedva mogla podnijeti.
Borgia se nije potrudio uvrijediti. Samo je slegnuo ramenima. "Koliko znam, moda se
doista obratio. Dogodile su se i udnije stvari. Roen je u Milanu kao idov. Zaljubio
se u kranku, tvoju majku, i zbog nje se pokrstio. Ali, nakon njezine smrti ostao je
vjernik i odgojio te u istinskoj vjeri." Njegove su se oi suzile. "Ili me samo u to
uvjerio."
Brzo sam rekla, "Kranka sam." Nisam bila pobona ni uzorna, ali nisam bila ni jedna
od njih. Nisam bila jedna od Drugih, koji su bili krivi za sve neuspjehe i nedae.
Tome kraljeviu svete majke Crkve izgleda nije bilo vano koju sam vjeru ispovijedala.
Ako tako kae rekao je Borgia popustljivo. "to god da si, ker si svojega oca."
I oekivao je da preuzmem oev zadatak. Ali, ako sam mogla vjerovati Borgiji, a ni na
trenutak mu nisam doista povjerovala, ne jo, moj je otac imao motivaciju koja je meni
nedostajala. Kao idov, bivi ili ne, naravno da je elio sprijeiti istrebljenje svojeg
* Tal. obraenik.

-64-

Pompea

naroda. Naravno, ni meni se nije sviala pomisao na njihovu patnju i smrt. Ali, nisam
bila spremna zbog njih ugroziti svoju besmrtnu duu.
"Znam to elite", rekla sam, mislei kako je daleko vjerojatnije da je Il Cardinale
jednostavno lagao o mojem ocu, kako bi bio siguran da u suraivati. "Potpuno
razumijem, ali i vi morate razumjeti: da biste ubili papu i preivjeli, nitko ne smije
posumnjati kako je smrt neprirodna. Doista ne znam kako bih to mogla postii. ak i da
znam, izvrgavam se opasnosti vjenog prokletstva."
"Zato to bi ubila Inocenta?" Borgia je izgledao kao da ga to zabavlja. "Zato to bi
oistila zemlju od jedne izopaene budale? Ah, da, aneli e plakati kad premine."
Ustao je i priao visokim prozorima koji su gledali na rijeku. Prozirna zavjesa leprala
je na sve snanijem povjetarcu. Spremala se jo jedna oluja, vjerojatno jaa od svih koje
su u tome razdoblju prevrata i nereda prole kroz Rim.
Kad se okrenuo prema meni nije bio ljutit kako sam strahovala, bio je miran, kao da se
pomirio sa sobom. Gotovo blago, rekao je, "U spomen na vjernu slubu tvojeg oca, dat
u ti vremena da razmisli o odluci. Uini to paljivo, Francesca."
Bila sam dovoljno glupa da mu povjerujem pa sam, budala kakva jesam, zahvalno
pohitala kako bih se sakrila u svoje odaje i razmislila o gnusnom zloinu koji je elio da
poinim.

-65-

Pompea

9.

Pozvali su me nekoliko sati poslije. ulo se glasno kucanje, pa lupanje i zvuk otvaranja
vrata, zatim i svjetlo iznad mene dok sam se budila, zbunjena, ne shvaajui to se
zbiva.
"Morate sada poi, signorina", rekao je poznat glas.
"Vittoro...?"
"Odjenite ovo", drao je moj ogrta.
"Zato?" pitala sam. Mozak mi je stao od iznenaenja i uasa. Odbila sam kardinala.
Kakvu mi je kaznu namijenio?
Vittoro nije odgovorio. Samo je gurnuo prema meni ogrta i ponovio, "Smjesta."
Krenula sam. Zar sam imala izbora? Probijala sam se kroz mraan hodnik, niz jedno
stubite, pa niz drugo. Vittorova ruka vrsto je stajala na mojem struku, a ja sam se
borila s uasom koji je prijetio da me cijelu prome. Nejasno sam bila svjesna drugih
straara, ete koja nas je pratila. Zar su mislili da u pokuati pobjei? Na tu pomisao iz
mojeg je grla poeo navirati panian smijeh. Stavila sam ruku na usta i nastavila silaziti,
silaziti i silaziti.
Mnogo sam puta bila u podrumu palae, gdje su se nalazila spremita. Ali, znala sam,
onako kako znamo stvari koje ne elimo priznati, da postoje i nie razine. Razine na
kojima su navodno
naeni tragovi naih drevnih rimskih predaka i kamo Il Cardinale alje neprijatelje da
razmiljaju o svojim grijesima.
Kada sam shvatila kamo idemo, pokuala sam se okrenuti prema Vittoru, ali on to nije
dopustio.
"ao mi je, Francesca", rekao je vrlo tiho, da sam ga samo ja ula. "Ali, kardinal se
nee predomisliti."
Budem li imala sree umrijet u brzo, u suprotnom, umrijet u od gladi i sama u tami.
Bila sam glupa to sam ukrstila maeve s Borgijom, jadna, glupa budala koja e ubrzo
moliti za smrt.
Kameno stubite zavrilo je u hodniiu koji je nestajao u tami. Jedan od straara
produio je naprijed, nosei baklju. Slijedili smo ga. Kraj prolaza odjednom se proirio
u golemu prostoriju, a visoko iznad nas nadvijao se strop presvoen lukom. Voda je
curila niz kamen i podsjetila me koliko smo blizu rijeci. takori su trali u tami, ali

-66-

Pompea

jedva da sam ih zamijetila. Baklje su bile utaknute u eljezne drae na zidovima i

osvjedjivale prizor iz none more koji je iz moje prestravljene glave potisnuo sve
drugo.
Zato sam uope itala Dantea? Zato mi nije bio dovoljan romantini Boccaccio ili
lirski Petrarca? Zato me nisu zadovoljile majstorske pjesme Lorenza deMedicija,
kraljevia i vizionara, mrtvoga ve dva mjeseca, kau od otrova. Zato sam svoj um
zaokupila munim, tekim patnjama prokletih, koje je toliko ivo prikazao pisac
Boanstvene komedije?
Muke istilita i pakla kao da su oivjele u sobi za muenje Kodriga Borgije i pred
mojim oima. Crveni i vreli ugljeni grijali su se na visokim tronocima pored zbirke
instrumenata smiljenih kako bi krhkim ljudskim biima nanijeli najveu moguu bol i
patnju. Brzo sam redom vidjela raspinjalo, kuke, lance i eljezne lijesove ispunjene
avlima, ali nestali su kao u magli pred onime to sam vidjela prvo i od ega nisam
mogla otrgnuti pogled, a to je bio nag mukarac rastegnut na raspinjalu, koji je
promuklo vritao.
"Majko Boja, spasi me! Isuse, spasi me! Majko Boja, spasi me! Isuse..."
Zastao je, guio se u vlastitoj krvi. Lice mu je bilo nateeno od modrica, gornji dio
tijela i udovi bili su proarani posjekotinama toliko dubokim da su provirivale kosti,
noge, ruke i ramena groteskno izokrenuti, istegnuti i iaeni. Razapeli su ga,
premlatili, opekli i ukopili, posljednja rana bila je surovo spaljena kako ne bi iskrvario
do smrti. Poludio od boli i straha, bespomono se koprcao, njegova prsa dizala su se i
sputala brzo i grevito.
Jedan od inkvizitora se sagnuo, obujmio rukama mukarevu glavu i podignuo je toliko
da me moe vidjeti.
"Reci gospodi", zahtijevao je muitelj. "Reci joj to to si rekao nama."
Vittoro me gurnuo naprijed. Posrnula sam, ali on me uhvatio za ruku i nije dopustio da
padnem.
"Reci joj", ponovio je muitelj i zakrenuo mukarev vrat tako da je jauknuo.
"Inocent! On je to uinio! On je naredio smrt vaega oca!"
Privuena silama kojima se nisam mogla oduprijeti, jo sam se vie pribliila. Od
smrada znoja, krvi i fekalija gotovo sam se onesvijestila. Zurila sam u lice iskrivljeno
od samrtne boli i osjeala... nita? Ne, to nije istina. Svakako sam neto osjeala, ali bilo
je to daleko od uasa i saaljenja koji su me ispunjavali jo prije nekoliko trenutaka. Ti
jednostavni ljudski osjeaji, prirodan odgovor na prizor kojem sam svjedoila, povukli

-67-

Pompea

su se iza zida na koji sam uvijek mogla raunati. Na njihovo je mjesto dola mrana i
zavijajua praznina od koje bih se zgrozila da sam bila sposobna neto osjeati.
Svjetlucanje zlata sa strane privuklo mi je pogled. Vittoro je u ruci drao lanac kako bih
ga mogla vidjeti. Na njemu je visio poznat medaljon.
"To su mu uzeli", rekao je Vittoro i utisnuo mi medaljon u dlan.
Sklopila sam prste oko njega i zurila u to to je nekada bio mukarac. ula sam svoj
glas kao iz velike daljine. "Papa je naredio ubojstvo mojeg oca? Jesi li to rekao?"
"Da, da!" jecao je. "Za ime svijeta, pomozite mi!"
Jedva sam ga ula, jer iz sjene se pojavio lik. Njegova golema plea ogrnuta u grimizno
i zlatno zaklanjala su svjetlost tako da je
sav bio u sjeni. Njegova Uzoritost, kardinal Rodrigo Borgia, kraljevi svete majke
Crkve, smijeio se.
"Pomozi mu", rekao je, izvukao no ispod svoje odore i pruio mi ga.
Ne sjeam se kako sam se popela. Sljedee ega sam se sjeala bilo je kako sjedim u
kardinalovoj radnoj sobi na istoj stolici na kojoj sam sjedila nekoliko sati prije.
Medaljon mi je jo uvijek bio u ruci, tako sam ga vrsto stisnula da mi se utisnuo u
meso.
Moja druga ruka bila je umrljana krvlju.
Nije bilo ni traga nou, nestao je.
Vittoro mi je dodao au rakije. "Popij", rekao je i ja sam posluala, sve sam popila u
jednom, dugom gutljaju.
Bilo mi je jako hladno, to je bilo smijeno zato to je no bila topla. Zacijelo je kiilo
jer terasa iza visokih prozora mokro se sjajila na mjeseini. Dio mene udio se kako je
svijet mogao ii dalje dok je sve u meni bilo potreseno, do same sri.
Borgia je sjeo za stol. Otre crte njegova lica na svjetlosti svijea izgledale su kao
urezane u visoki reljef. Igrao se malim noem kakav se koristi za otvaranje peata na
pismima. "Odradila si to bolje nego to sam mislio", rekao je.
Kada kaem da se ne sjeam kako sam se vratila u gornji svijet, govorim istinu. No,
jasno se sjeam to se dogodilo u posljednjim trenucima koje sam provela u samoj
utrobi palae. Ja, koja sam mrzila krv i uasavala je se vie od svega, prerezala sam grlo
ubojici svojega oca, samo jednom od njih i najmanje vanom.
ekao me mnogo vei plijen.
Rijeka njegova ivota iscurila je pored raspinjala na kameni pod, gotovo mi je dola do
stopala i podsjetila me na prizore drevnih rtava. Imala sam tek nekoliko trenutaka da

-68-

Pompea

razmislim o iznenadnom osjeaju zadovoljstva i olakanju koje me cijelu proelo, prije

nego to me Vittoro povukao natrag, zgrabio no iz moje ruke i bacio ga na tlo. Nije
ekao kardinalovo doputenje, nego me urno izveo van.
Sada mi je dodao jo jednu au rakije. Uzela sam je, ali nisam je popila. Svu sam
panju usredotoila na Borgiju. Ako me podcijenio, i ja sam podcijenila njega. Nikad
nisam pomislila da bi otiao tako daleko kako bi osigurao moju suradnju.
"Jo uvijek mi je drai otrov", rekla sam trudei se sakriti mrane osjeaje koji su se
komeali u meni. Borgia je ve vidio previe. Neu mu drage volje pokazati jo.
"Osveta je osveta", rekao je, "u kakvom god obliku doe." Hrt pored njegovih nogu
podignuo je glavu i pogledao ga prije nego to je ponovno legao. Bio je to jedan od
njegovih omiljenih lovakih pasa. opor je drao u ladanjskoj rezidenciji, osim nekoliko najdraih, koji su uvijek bili uz njega. Borgia je jako volio ivotinje, osim one
koje je elio vidjeti rastrgane.
"Osveta je moja, rekao je Gospodin", odgovorila sam i na trenutak pomislila kako bi
Rocco bio zadovoljan. Ali, nisam u to vjerovala, ne dok je ovjek koji je naredio smrt
mojega oca jo uvijek disao.
Kardinal je podignuo obrvu. "Prije nekoliko minuta nisi oklijevala uzeti stvari u svoje
ruke."
"Boja pravda odnosi se na drugi svijet. Ovdje imamo samo ono to sami za sebe
uinimo."
Pogledala sam Vittora, koji me zabrinuto promatrao. "Ne bismo li trebali govoriti
nasamo, Uzoritosti?" pitala sam.
Mislila sam na sebe, naravno. to je manje ljudi znalo na to u pristati, to bolje. Ali,
mislila sam i na Vittora. Nisam mogla zamisliti da bi elio sudjelovati u mojem i
kardinalovu planu.
Borgia me jo jednom iznenadio. "Satnik je ovjek od povjerenja", rekao je i dao znak
Vittoru da sjedne na stolicu pored mene. Bila je to zapovjednika gesta koja nas je
stavila na istu razinu. Ali, uope nismo bili jednaki, zato to se za golemim stolom od
pozlaena mramora, u palai kojom je tako lako upravljao, nalazio kardinal koji je bez
imalo sumnje svima nama vladao.
Tako smo razgovarali do kasno u no. Borgia je istaknuo ono to sam ve znala, kako
Inocentova smrt mora izgledati posve prirodno.
Ponovno sam rekla kako ne znam kako je to moj otac namjeravao postii, ali obeala
sam da u uiniti sve to je u mojoj moi da doznam.

-69-

Pompea

"Nemoj odugovlaiti", rekao je kardinal. "Mogu ukazati na nekoliko problema u Kuriji

i nakratko odgoditi potpisivanje proglasa."
"Znate li koliko imamo vremena?" pitao je Vittoro. Do tada je utio.
"Zbog Inocentove bolesti moramo pouriti", odgovorio je Borgia. "Imamo najvie
nekoliko dana."
Nekoliko dana kako bismo nali nain da zadamo smrt koja nee probuditi sumnje ni
najsumnjiavijih i najopreznijih ljudi u djelom kranskom svijetu, koji vrlo vjerojatno
ak i u najobinijim dogaajima vide urotu, a gdje papina smrt zacijelo ne pripada.
"Znate li je li tu bolest", pitala sam, "izazvao moj otac?"
Borgia je odmahnuo glavom. "Ne znam, ali zacijelo je to Inocent posumnjao, inae ne
bi naredio Giovannijevo ubojstvo."
Ako ga je naredio. Nemojte me smatrati glupom. Jako dobro razumijem da e ljudi
podvrgnuti muenju rei sve to se od njih trai. Zato, po mome miljenju, muenje nije
svrsishodno. Jasno je da sam meu manjinom koja tako misli, jer muenje je jo uvijek
u modi.
Bez obzira na to zato je to onaj mukarac rekao, znala sam da je sudjelovao u ubojstvu
mojega oca i napadu na mene. Tako je oba napada povezao s papom, to je moda
istina, ali ne nuno, ali ono to sam doznala o proglasu svakako je upuivalo na
Vatikan. Ako u ubojice svojega oca traiti na tako visokom mjestu, tada e mi trebati
Borgijina pomo.
"Bez obzira na to je li ve znao na koji e nain otrovati papu", nastavila sam, "moj je
otac zacijelo smislio kako e doi do Inocenta. Naravno, znao je kako mu nitko nee
dopustiti da mu se osobno priblii."
"I ja sam o tome razmiljao", rekao je kardinal. "Moda je tvoj otac poznavao nekoga
na visokom poloaju a tko mu je mogao pomoi, moda drugoga conversoa."
Pustila sam da napomena o navodnom poloaju mojega oca proe bez primjedbi i
usredotoila se na Borgijine rijei. Nisam mogla hiniti iznenaenje. Svi su dobro znali,
barem su tako govorile glasine, da su se oni koji su najvie eljeli biti prihvaeni kao
krani, zareivali. Svaki sveenik koji nije mogao dokazati svoje porijeklo nekoliko
narataja unatrag, mogao je biti prikriveni idov.
"Jeste li sigurni?" pitala sam.
Borgia je odmahnuo glavom. "Nisam. Siguran sam da razumije da se takva osoba
iznimno dobro skriva."
Nedvojbeno, ali morala sam je to prije nai, zajedno s onime to je traio moj otac.

-70-

Pompea

Prije nego to nam istekne vrijeme, idovima i meni.

Odjednom sam bila vrlo umorna. "Ubrzo e svanuti. Moram razmisliti to mi je initi."
S kardinalovim doputenjem sam se povukla. Prije nego to su se vrata iza mene
zatvorila, vidjela sam kako dohvaa spis i poinje itati. Govorilo se kako se Borgia
neumorno trudio ostvariti svoje ambicije, i to sam vjerovala.
Vittoro me otpratio do mojih odaja. Na putu sam skupila hrabrost i pitala ga ono to
sam morala znati, "Jeste ii sigurni da elite sudjelovati?"
"Vjeran sam sluga Njegovoj Uzoritosti."
"Sve je to divno i krasno, ali to je s vaom duom?"
Naglo je stao. Mladi straar koji je nosio baklju kako bi nam osvijetlio put, gotovo nam
se zabio u lea. Vittoro me uhvatio za lakat. Kako bismo imali malo privatnosti, otili
smo nekoliko koraka dalje.
"Moja dua?" Vittoro je zvuao kao da ga to zabavlja. "Znate li vi uope koliko sam
ljudi ubio, donna?"
Kada sam priznala da ne znam, rekao je, "Ni ja. Kao mladi borio sam se u papinskom
ratu protiv Firence, a kada je vojvoda Ferrera uvrijedio papu, i protiv njega. Potom sam
se iz nekoga razloga borio protiv napuljske kraljevine. Borio bih se i protiv Turaka, ali
kupili su Inocenta i jo uvijek ga posjeduju. Gledao sam
ga kako prodaje oprost svakog mogueg grijeha, ukljuujui najvee izopaenosti. Ali, i
sam je strunjak u takvim stvarima. Cijeli svoj ivot se kurvao, krao, lagao i hulio. to
se prije suoi s boanskom pravdom, to bolje.
Letimino sam pogledala preko ramena. Mladi straar vrzmao se dovoljno daleko da
nas nije mogao uti."
"Ali, vjerujete da je Borgia drukiji?" pitala sam.
Vittoro je zamiljeno odgovorio. "On je... praktian. To je rije za njega. Naravno, voli
se razonoditi, ali koji mukarac ne voli? Ali, vidjeli ste ga sada kada smo odlazili, latio
se posla. Takav je on. Die punim pluima i rjeava probleme, to je njegov stav. A to je
ono to trebamo. Rim, kranski svijet, svi mi. Dobro e se pobrinuti za nas."
"I prije je pokuao postati papa, pa je izgubio", podsjetila sam ga.
Vittoro je kimnuo. "Bude li morao dugo ekati, opet e izgubiti. Kad izae proglas, bit
e kasno. Treba mu novac idova."
A treba mu i Inocentova smrt.
Bilo je posve jasno kako je Borgia odluio poslati me na Inocenta, kao hrta na zeca.
Vittoro me ostavio pred vratima. Kada sam ula, nekoliko sam trenutaka stajala i zurila

-71-

Pompea

u krevet s pokrivaima odgurnutim u urbi. Otila sam kao jedna osoba, vratila se kao
druga. Nije bila rije samo o tome da sam okonala neiji ivot bez odmaka koji mi je
pruao otrov, nego i o tome to sam otkrila o sebi.
Dok je moj otac bio iv, bila sam brina ker, dijelila sam s njime zanimanje za njegov
posao, uila sam od njega i naposljetku daleko nadmaila njegove sposobnosti, ali
uvijek sam ga titila od osamljenosti, kao to je on mene titio od okrutnosti svijeta. Od
njegove smrti ivjela sam kako bih osvetila njegovo ubojstvo, to je svakako bila moja
dunost. Ali, u meni se sada budilo jo neto, zaliveno krvlju koju sam te noi prolila.
panjolca sam ubila iz nude, kako bih dobila slubu koja je morala biti moja.
Ali, dok sam ubijala mukarca na raspinjalu, uivala sam. Da je to bilo mogue, ubila
bih ga jo jednom i jo jednom i jo jednom. Bilo je neega u zabijanju noa i prskanju
krvi... neto to mi je davalo osjeaj moi i zaudo, mira koji nikad prije nisam osjetila.
Da sam tada otila spavati, znala sam da nona mora ne bi dola.
Ta me misao odvela do lavora s vodom koji je stajao na stolu pored kreveta. Voda se
davno ohladila, ali jedva da sam zamijetila dok sam trljala ruke sve dok nisu postale
crvene i bolne. Nije bilo vano. Prsti koji su se tako gorljivo ovili oko noa nikada vie
nee biti doista isti. Nikakve molitve i oprosti nee izbrisati grijeh koji sam svjesno i
svojevoljno namjeravala poiniti.
"Kocka je baena", rekao je kardinal. Ali, tako je baena i moja dua, u ponore
prokletstva, strahovala sam.
Zanimljivo je razmiljati o sebi kao o prokletnici. Strahovi blijede, sumnja se rastvara.
Pojavljuje se neobian osjeaj osloboenja. Na vrhuncu toga osjeaja izala sam u
krvavocrveno svitanje to se uzdizalo iznad Rima.

-72-

Pompea

10.

Kada sam dola u ljekarnu, Sofia je povijala gnojnu ranu na starevoj nozi. inilo mi
se kako se od juer nita nije promijenilo, jednako mnogo bolesnih i umiruih stajalo je
u redu i ekalo pomo, dok je hrpa trupala ispred ljekarne bila velika kao i uvijek.
Podignula je pogled, ugledala me i pokazala prema radnoj sobi u stranjem dijelu
ljekarne.
"ekajte me ispred, hoete li?" rekla sam Vittoru, znajui da u njegovoj prisutnosti
Sofia nee govoriti. Kimnuo je, oinuo me pogledom koji sam protumaila kao
podsjeanje kako moram biti oprezna i otiao straariti.
Ali prije toga mi je dao zalihe koje je nosio. Otila sam iza zida koji je dijelio stranju
prostoriju od ostatka ljekarne. Ondje se nalazio zakren i otrcan stol, ali mjesta je bilo
dovoljno da spustim svoj teret. Kada sam to uinila, paljivije sam pogledala oko sebe,
to nisam mogla uiniti tijekom prethodna dva posjeta.
Usprkos groznim uvjetima, bilo je oito da je Sofia odravala red i istou. Melemi,
pomade i balzami stajali su se na jednoj polici, pilule i epii na drugoj, sirovine na jo
nekoliko, a na svemu su se nalazili uredni natpisi. Imala je osnovne kirurke
instrumente, skalpele, pincete, sredstva za spaljivanje rana i vagu i vie nego pristojnu.
Bila sam iznenaena kako je obina ljekarna bila tako dobro opremljena.
O tome sam razmiljala kada su se otvorila stranja vrata. Provirio je Benjamin.
"Signorina", rekao je mamei me osmijehom. Viene prego*.
" to je, Benjamine?" pitala sam. Ali, ve je izlazio iz ljekarne i rukom me zvao da ga
slijedim. Izala sam pomalo ozlojeena, nisam bila sigurna to je elio ili zato je mislio
da u poi s njime. Valjda je shvaao da sam za djeje igre odvie zaposlena?
Oito je to dobro znao, jer im sam stupila u uliicu iza ljekarne, neto me zgrabilo
odostraga. Preko glave mi je prebacilo kapuljau i uronilo me u tamu. Sjeanje na
batine bilo je i odvie svjee u mojoj glavi, mahnito sam se otimala i pokuala kriknuti,
ali uzalud. Prije nego to sam stigla plua ispuniti zrakom, bacili su me u nekakvu
bavu za prijevoz robe, zatim su tresnuli velikim drvenim poklopcem iznad mene i
poeli me kotrljati.
Nekoliko minuta nisam mogla uiniti nita osim uhvatiti se za strane bave, koja je,
ubrzo sam shvatila, bila bava za kiseljenje povra. Premda su je prije mog dolaska
* Tal. doite.

-73-

Pompea

ispraznili, drvo je bilo natopljeno mirisom rasola. ak i na usta jedva sam disala,
uprijevi se svom snagom kako ne bih tijelom udarala o stijenke. Nekako sam pokuala
skinuti kapuljau s glave, ali otkrila sam da je vrsto vezana oko moga vrata.
Tako su me vozili, premda kratko, ali meni se inilo cijelu vjenost. Svojoj zbirci
modrica dodala sam jo nekoliko dok su me kotrljali niza stube. Kotrljanje je
naposljetku prestalo kada smo stigli, pretpostavila sam, u podrum.
Pitala sam se hou li milou Bojom umrijeti prije nego to poinim neoprostiv grijeh,
i pokuavala pripremiti se za to to je slijedilo, to god bilo. Naglim su pokretom
podignuli poklopac i izvukli me jednako grubo kao to su me unutra ubacili. Snane ruke gurnule su me na stolicu. Trenutak se nita nije dogaalo, zatim sam ula muki glas.
"to elite?" pitao je.
to ja elim? Doveli su me tu protiv moje volje, zar ne? Zato misle da neto elim?
Ali, ipak sam neto eljela, toliko da sam prihvatila cijenu vjenog prokletstva. Kao to
sam ve rekla, bilo je to neobino oslobaajue.
"elim osvetiti oca." Vlastiti glas zvuao mi je prigueno, ali rijei su bile dovoljno
jasne. Pitala sam se to taj ovjek o njima misli.
Proao je trenutak. Odvezali su kapuljau i strgnuli mi je s glave. Trepnula sam na
mutnome svjetlu to je prodiralo kroz proreze malo ispod stropa, koji se nalazio na
razini s ulicom.
"Barem je iskrena", rekao je drugi mukarac.
Shvatila sam tada da ih je bilo nekoliko, svi su bili same sjene u tamnoj prostoriji.
Nijedno lice nisam mogla razaznati.
"Ili nema dovoljno visoko miljenje o nama da bi lagala", dodao je drugi mukarac.
Zlovoljno se nasmijao. "Je li tako, tro vaice? Jesmo li odvie nedostojni u tvojim
oima da bismo bili vrijedni zavaravanja?"
"Ne znam jeste li ili ne", rekla sam. "Ne znam tko ste."
"idovi smo", rekao je drugi mukarac. "Nije li to sve to je potrebno znati da bi nas se
osudilo?"
Znala sam to je time elio rei. Cijeli ivot sluala sam, "idovi ovo... idovi ono... "
O njima se govorilo kao o cjelini, svi su nosili isti grijeh, svi su bili upleteni u iste urote
i svi su zasluili istu sudbinu. Jesam li ih poela drukije gledati zato to sam znala da
je moj otac moda bio jedan od njih?
"to vi elite?" pitala sam, pokuavajui prikriti zbunjenost.

-74-

Pompea

"Isto to i vi", rekao je prvi mukarac i izaao na svjetlo. Bio je mlad, tek koju godinu
stariji od mene, visok i irokih plea. Tamne kovrave kose, markantnih crta lica i
prodornih crnih oiju, izgledao je kao panjolac. Ali, bio je idov, naoit idov, to je
bila tako nova zamisao da ga nisam mogla prestati gledati.
"Tko ste vi?" pitala sam.
Sjeo je na stolicu nasuprot meni. Izbliza je jo vie izgledao kao da ga je naslikao
Botticelli, sav u vlanim oima i divljoj otmjenosti. Botticelli dijeli moju fascinaciju
Danteom toliko da je sablaznio velikae kada je nekoliko godina prije ilustrirao prvo tiskano izdanje Boanstvene komedije. Nitko ne misli kako e strojno tiskanje ikada
zamijeniti umjetnost stvaranja rukopisa, premda se smatra zanimljivom novinom. Ali,
skrenula sam s teme. inim to kada sam nervozna, a bila sam takva zbog naoitog
Zidova.
"Ime mi je David ben Eliezer", rekao je. "Ispriavam se zbog naina na koji ste
dovedeni ovamo, Signorina Giordano, ali moramo biti oprezni."
"Pa ste pozvali dijete da me namami. to je s vaom brigom za njega?"
Strah je brzo blijedio pa sam potraila zatitu u ljutnji, kojoj sam priznajem, sklona.
Ben Eliezer na trenutak je izgledao zabezeknuto, ali moram mu odati priznanje, brzo se
pribrao. "Kakva njena zabrinutost za dobrobit idovskog djeteta? Iznenaujete me,
signorina."
Prolo je samo nekoliko dana otkad sam isto uinila Borgiji, ili je tako kardinal samo
rekao prije nego to je odluio da e me ostaviti na ivotu. Moda u i ovaj put biti
jednake sree.
"Sve je to divno i krasno", rekla sam, "ali niste mi rekli zato sam tu."
Premda sam tada ve pretpostavljala. ak i da je moj otac bio idov, to jo nisam
smatrala istinom, nisam vjerovala da su eljeli isto to i ja, osvetu za mojega oca,
osobito ne pod tako oajnikim okolnostima i s toliko velikim ulozima. Ostala je samo
jedna mogunost. ekala sam, jedva sam disala, nadajui se kako nam je sudbina
odredila isti cilj.
Ben Eliezer je uz trzaj primaknuo stolicu i spustio glas. "Znate za proglas i Inocentove
namjere. Ne moemo dopustiti da se to dogodi." Njegovo lice je otvrdnulo. "Dovoljno
je idova umrlo, umire i umrijet e. Dok rabini i trgovci oklijevaju, luak e nas sve
pobiti."
Shvatila sam to je Ben Eliezer govorio. Voe idovske etvrti nisu bili spremni krenuti
izravno protiv Inocenta. Otili bi dotle da se udrue s Borgijom, ali dalje od toga ne.

-75-

Pompea

Ali, tko ih je mogao okriviti? Ako se samo posumnja kako razmiljaju o tako gnusnom
zloinu kao to je papino ubojstvo, na njih e biti puteni sami vragovi iz pakla. U
Rimu nee ostati iv ni jedan jedini idov, idovka ili idovsko dijete. Ali, nee tu
stati. Na bunu e se dignuti svi krani na svijetu i poiniti krvoprolie kakvo povijest
jo nije vidjela.
Ali, proglas to ga je Inocent pripremao mogao je imati isti ishod. Ben Eliezer je to
znao, kao i drugi okupljeni u tami.
"Postoji samo jedan nain da ga zaustavimo", rekla sam.
Pogledali smo se. Znala sam, a pretpostavila sam kako i on zna, o koliko smo gnusnom
zloinu razmiljali, svatko iz svojih razloga. Ako su moje pretpostavke tone, nismo
bili prvi.
"Znate li to je moj otac radio?"
Ben Eliezer se okrenuo i pozvao rukom nekoga iza sebe. Iz sjene je izala Sofia. Bila
sam samo donekle iznenaena. Netko me oito spomenuo Ben Eliezeru i njegovim
suradnicima.
"Nadam se da nam moete oprostiti", rekla je. "Prije nego to smo se izloili opasnosti
da vam pristupimo, morali smo znati koliko ste ozbiljni."
Sjela je na stolicu pored nas tako da smo stvorili mali krug, zbijeni jedno uz drugo na
malome obruu svjetla koje nas je odvajalo od tame. Pokuala sam se ozlovoljiti zbog
toga to mi je lagala, ali nisam mogla. Stvari su se zbivale prebrzo da bih imala
vremena za svoje hirove.
"Rekla sam vam kako je va otac traio nain da poini ubojstvo, a da ono izgleda
prirodno." Kada sam kimnula, nastavila je. "Znate da ne znamo to uzrokuje bolesti.
Kada se pojavi kuga, jednako je vjerojatno da e se razboljeti i umrijeti ljudi koji se zakljuaju u kue kao svi drugi. Oni koji pobjegnu na selo moda e je izbjei, ali moda
i ne. Kada u ljeto doe groznica, samo se neki razbole. Od boginja netko oslijepi, netko
dobije strane oiljke, a nekoga ni ne dodirne. To nema ni glave ni repa."
"Boja volja", poela sam, ali Sofia je odmahnula glavom.
"Ako kaemo da je to Boja volja", rekla je, "to time dobivamo? Sva potraga postaje
besmislena. Va je otac vjerovao, kao i ja, kako moemo iskoristiti razum koji nam je
dao Bog da otkrijemo kako si sami moemo pomoi. To je Boja volja."
Bila je to zapanjujua pomisao. Veliki sveti Augustin uio nas je kako je Bog ovjeku
darovao slobodnu volju. Ali, takoer je uio kako Bog zna nae sudbine, od samoga
poetka. Kako boansko znanje moe biti predmet ovjekova izbora? Ali, ako izbora

-76-

Pompea

nema, kako nas se moe smatrati doista odgovornim za nae grijehe ?

Vidite li krugove u kojima se mi krani vrtimo i pokuavamo doznati neznano?
Bilo bi bolje okrenuti se neposrednijim problemima. "Kamo je razum odveo mojeg
oca?" pitala sam.
"Doao je do zakljuka kako se ljudi lake razbole kada su u bliskom dodiru s
bolesnima."
To je bilo oito. Veina lijenika, sveenika i slinih ne ide blizu zaraenih, osim ako
im se bogato ne plati, ali i tada svoju dunost obavljaju maloduno. Sofia je uvelike bila
iznimka u tome pogledu.
"Papi nee biti puten blizu netko tko je moda bolestan", nastavila je. "Prema tome,
va je otac morao nai drugi nain da zarazi Inocenta."
"Je li ga naao?"
Toliko je oklijevala da sam se poela pitati hoe li odgovoriti, ali naposljetku je rekla,
"Mislio je kako bi se za prijenos bolesti mogla koristiti krv."
"Zato krv?" pitala sam. "Nisu li sva etiri tjelesna soka jednako vana?" Naravno, tako
su me uili. To je znanje potjecalo od starih Grka i Hipokrata, a podupirao ga je svaki
lijenik od tada.
"Takvo je ope miljenje", sloila se Sofia. "Krv, uta u, crna u i sluz imaju svoju
ulogu u naravi i zdravlju. Na primjer, u sluaju vika ute ui, javlja se sklonost ljutnji,
dok viak crne ui uzrokuje nesanicu i razdraljivost. Svaka od njih ima drukiji, ali
ravnopravan uinak na tijelo."
"Zato je onda moj otac razmiljao samo o krvi?"
"Zato", rekao je Ben Eliezer, "to je krv imala najvee izglede da doe do Inocenta."
Pogled na njegovu licu uivao je u tome upozorio me kako mi se nee svidjeti to
to u uti.
"Ve nekoliko godina", rekao je Ben Eliezer, "va papa pokuava zadrati zdravlje i
zaustaviti smrt, tako to sie grudi dojilja."
Naravno, za to sam bila ula. Tko u Rimu nije? Grad je ogreznuo u glasine, to je naa
razonoda, zabava, orue i oruje. Ponekad moda i razlog zato postojimo.
Ali to nije sve. Ben Eliezer je nastavio, "U posljednje vrijeme", rekao je, "Inocent je
poeo misliti kako mlijeko nije dovoljno. Potrebna mu je krv, preciznije, potrebna mu
je krv malih djeaka."
eljela bih vam rei da sam se zaprepastila, ali nisam. Ljudi ine mnoge stvari kako bi
prevarili smrt. to su moniji, to e pribjei bizarnijim nainima. Osobno sam

-77-

Pompea

poznavala ljude koji su jeli posteljice novoroenadi, zlato i jo tota, ali bojim se
kako su neke od tih navika samo ubrzale njihovu smrt.
"Jeste li uli za kolu pjevanja u Vatikanu?" pitala je Sofia. Kao svi, ula sam glasine.
Prialo se kako majstori zbora u Vatikanu prihvaaju bizantski obiaj i ukope darovite
djeake. Glasovi ukopljenih djeaka navodno ostaju udesno isti i podatni i proizvode
aneosku pjesmu.
Taj je strani obiaj bio vrlo prijeporan, bili su mu skloni muslimani, osim toga bio je
protivan Bojoj volji da se ljudi trebaju ploditi i mnoiti. Takoer, kod veine
mukaraca nagonski izaziva uas.
"to s njom?" pitala sam, ne otkrivajui koliko znam.
"Neki djeaci u toj koli koriste se u drugu svrhu", rekla je Sofia, "koju Inocent smatra
vanijom."
"Da ga odre na ivotu?" pretpostavila sam.
Ben Eliezer je kimnuo. "Njima je doputeno da ostanu netaknuti. Papa se boji kako e
njegova mukost, ili to je od nje ostalo, oslabjeti ako uzme krv castrata. Ali, samo neki
preive postupak kojim se on... opskrbljuje."
"Zato?"
"Moda im se krv puta odvie esto", rekla je Sofia. "U svakom sluaju, tvoj je otac
mislio da bi se krv djeaka mogla zamijeniti krvlju nekoga umirueg od neke bolesti.
Nadao se kako e se tako papa razboljeti i umrijeti."
"Je li pokuao?" pitala sam.
"Ne znamo. Kao to sam vam rekla, Giovanni je prekinuo vezu s nama radi nae
sigurnosti. Ali, u Rimu uvijek ima bolesnih. Do zaraene je krvi mogao doi bilo gdje.
A moda je naao nain da prie Inocentu."
"Papino se stanje u to vrijeme doista pogoralo", podsjetio me Ben Eliezer. "Naalost
ne znamo zasigurno je li se to dogodilo zbog vaega oca. U svakom sluaju, Inocent
nije umro."
Ne, nije. Jo uvijek je bio prilino iv i ako se moglo vjerovati glasinama u Rimu,
trenutano se oporavljao.
"Kako Inocent prima krv?" U svojoj sam glavi ve rjeavala problem. Kako je to
uinio? Kako bi moglo biti uspjenije?
"Pije je", rekao je Ben Eliezer. "Moda vjeruje kako je Bog za njega pretvara u vino."
Nasmijao se, a pridruilo mu se i nekoliko ljudi u tami. Pomisao na svetoga oca, vou
svih krana, umijeanog u takvu parodiju svete mise moda bi nasmijala i mene da

-78-

Pompea

nisam razmiljala o djeacima.

"Tko mu je priprema?"
"Pretpostavljamo da to ine njegovi lijenici", rekla je Sofia. "Prije nego to pitate, ne,
nitko od njih nije idov. Inocent ne puta idove blizu, a ni muslimane."
"A to je s conversima?" pitala sam sjetivi se to mi je rekao Borgia.
"To je drugo", priznao je Ben Eliezer. "Krue svakakve glasine, to je sigurno, ali ne
znamo ima li ih u Vatikanu."
"Vi biste to posljednji doznali." Svaki je converso strahovao kako e biti otkriven, pa je
izbjegavao svaki dodir sa idovima. Ako je moj otac bio jedan od njih, a jo uvijek to
nisam prihvaala kao istinu, bio je iznimka. Koliko god o tome nisam eljela
razmiljati, time se moglo objasniti zato je umro na takav nain.
Svi smo na trenutak uutjeli. Razmiljala sam o tome to sam doznala i kako bih to
mogla okrenuti u svoju korist, kada je Sofia tiho rekla, "Hoete li nam pomoi?"
Nisam oklijevala. Moj odgovor bio je jasan i nedvosmislen.
"Ne, nikako, ne."

-79-

Pompea

11.

To su bile najsmjelije ili najgluplje rijei koje sam ikada izgovo rila, moda oboje.
Nisam otila toliko daleko ak ni kada sam izazvala Borgiju da me uzme za svoju
trovaicu.
Ben Eliezer, Sofia i drugi bili su oajni, stajali su na samom rubu propasti. Zbog znanja
koje sam posjedovala imali su svako pravo smatrati me opasnou koja se ne moe
trpjeti. Ako im jo nije palo na pamet da iz podruma ne bih smjela izai iva, ubrzo e.
Ali, znala sam da nemam izbora. "Neu vam pomoi", rekla sam. "Ova je stvar odvie
osjetljiva da bi bila u vaim rukama." Prije nego to su se mogli pobuniti, dodala sam,
"Ali, dopustit u vam da vi meni pomognete."
Pod drukijim okolnostima, izraz na Ben Eliezerovu licu bio bi smijean. U tome
trenutku bilo je jasno kako je imao istu osobinu kao Cesare, naime, nije bio naviknut
uti "ne" od ene.
Sofiju je to oito zabavljalo. "Mislite da biste vi trebali biti glavni?" pitala je.
"Mislim da tako mora biti," rekla sam iskreno. "Nemate svojega ovjeka u Vatikanu, ni
mogunost da ga naete. A u tome je klju naeg uspjeha. tovie, nemate ak ni
podrku svojih ljudi." Pokazala sam oko sebe. "Da imate, ne bismo se sastali na
ovakvome mjestu."
"Rabini misle da e nas izvui molitvama, a trgovci da e to uiniti novcem", poeo je
Ben Eliezer, ali Sofia ga je uutkala.
"Samo je rekla istinu, Davide. Budi zahvalan. Utedjet e nam mnogo vremena."
Okrenula se prema meni i rekla, "Jeste li spremni pokuati?"
"Ne", odgovorila sam, "ne jo. Ne znam je li moj otac uope imao svojeg ovjeka u
Vatikanu. Morat u otkriti postoji li takva osoba, a ako postoji, nagovoriti je da
ponovno surauje." Nisam dodala kako u tome trenutku nisam imala ni najmanju
predodbu kako u to uiniti.
"Imamo vrlo malo vremena", upozorio me Ben Eliezer. "Proglas moe biti potpisan
svakoga trenutka."
"Imamo samo nekoliko dana", rekla sam mu. "Borgia je bio vrlo jasan."
Sofia i Ben Eliezer razmijenili su poglede. Bili su uasnuti.
"Kardinal navodno zna sve", rekao je Ben Eliezer. "Sigurni ste kako ne moe otkriti s

-80-

Pompea

kime je radio va otac?"

"Najvie to e Borgia uiniti bit e da mi dodijeli ovaj neugodni zadatak", odgovorila
sam. To sam zakljuila iz svega to sam 0 kardinalu znala. Bio je podjednako
nemilosrdan i mudar. Zbog toga se uzdignuo toliko visoko, nadohvat vrhuncu moi
kranskoga svijeta.
"S time ne eli imati vie nita", nastavila sam. "Ako nas uhvate, Borgia e nas baciti
vukovima. To morate znati."
"Takvo to bih i oekivao od kraljevia svete majke Crkve", suho je rekao Ben Eliezer.
Kada se upustimo u tako smrtonosnu zadau, samo emo na sebe moi raunati. Kako
stvari stoje, bit e dobro ako itko od nas preivi.
Zinula sam da to kaem, ali nisam. Premda su Sofia, Ben Eliezer i drugi
pokazali
veliku hrabrost, moda su jednako tako proivljavali nonu moru. Oko njih su bili smrt
i oaj, a moglo je biti gore. Nisam ih morala podsjeati koliko su stvari loe.
"Sofia", rekla sam, "znate li kako moemo poveati izglede za uspjeh u tako malo
vremena? Kako moemo otkriti kakva bi krv mogla najbolje djelovati?"
"Pokuat u, ali iskreno, ne znam kako to uiniti."
"Samo uinite najbolje to moete, a isto u uiniti i ja." Da mi je tko rekao kako u
takvo to obeati jednoj idovki, bila bih mislila da je lud.
"Trebali biste se vratiti", rekao je Ben Eliezer. Ustao je i otvorio vrata koja su vodila na
ulicu. I ja sam ustala i krenula za njim.
Vittoro je ekao ispred ljekarne. Od Benjamina nije bilo ni traga.
"Brinuo sam se", rekao je satnik. "Cijelo ste vrijeme razgovarale?" njegov se nos
neznatno nabrao i podsjetio me da zaudaram na rasol.
"Morale smo o mnogoemu raspraviti", samo sam rekla. Sofiji sam rekla, "Vratit u se
kad budem imala vijesti."
Kimnula je, ispruila ruku i uzela moju. Njeno je rekla, "Idite s Bogom, Francesca.
Uinio vas je potenom neidovkom i blagoslovio vas."
Nisam imala pojma to je htjela rei, ali njezine rijei podsjetile su me na svetoga
Augustina, koji je napisao da su Zidovi odabrani narod, ije nas neprekidno postojanje
podsjea kako se biblijsko proroanstvo obistinilo. Ako slue Bojoj svrsi, nije
pametno zadavati im toliku patnju, ali nisam teologinja.
U palazzo sam se vratila iscrpljena i prljava. Nakon kupke i laganog obroka jo uvijek
mi je oajniki trebao odmor. U rebrima mi je pulsiralo, a zbog brojnih modrica bolio
me svaki moj pokret. Ali, uasavala me pomisao na spavanje. Spavati, znailo bi

-81-

Pompea

pripustiti snove, u mojem sluaju, none more.

Nagon me odveo na sunce, zatim u grad. Vittoro je sa mnom poslao mladoga straara,
ne nesretnoga Jofrea, koji je jo uvijek istio zahode, nego drugoga kojeg mi je dao
nakon to sam ga uvjerila da samo elim malo proetati kako bih razbistrila misli.
"Bilo bi bolje da se odmorite", rekao je, ali nije navaljivao.
Izala sam na danje svjetlo, a straar je iao za mnom. Popodne je bilo vrlo lijepo, na
ulicama je bilo vie svijeta nego obino. Teretna kola gurala su se za mjesto na Pons
Aeliusu, koji premouje rijeku tik ispod utvrde SantAngelo. Koliko god sam se
trudila ne gledati prema golemom castelu s oblim kamenim zidinama to su se nadvijale
nad Rimom jo od cara Hadrijana, nije mi uspijevalo. Gradom su kruile vijesti kako
Inocent sada ivi ondje, da je svoju ljupku palaicu pored bazilike sv. Petra zamijenio
za daleko sigurniji castel. Nije bilo sumnje kako iz svojega stana sada ima ljepi pogled
od onoga u palai, koji je gledao na unutranje dvorite u kojem su obavljali smaknua
osuenika. Kau da je svakim danom pogubljenja sve vie, a nisam imala razloga u to
ne vjerovati.
Kad sam prela pola mosta, zastala sam i pogledala preko ramena. Imala sam osjeaj da
me netko promatra. Vidjevi to sam uinila, mladi je straar stao i pogledao oko sebe.
U mnotvu prolaznika nije vidio nita to bi ga zabrinulo, a nisam ni ja. Uvjerena kako
je moj strah posljedica umora, krenula sam dalje.
Dok sam prelazila rijeku, ugledala sam nekad velianstvenu baziliku sv. Petra. Sada je
bila u tako ruevnom stanju da se posjetiteljima moglo oprostiti to su prestraeno
pogledavali krov sa zabatom i hitali s jednoga mjesta na drugo kako ih ne bi zatrpali
nesigurni zidovi. Usprkos tome, otac i ja redovito smo je posjeivali. Oboje smo bili
zadivljeni starinom kojom je tisuljetna bazilika odisala.
Kao i uvijek, dvorite ispred bazilike vrvjelo je sveenicima, trgovcima, odvjetnicima i
posjetiteljima svih vrsta. Mnogi su se vrzmali po atriju i divili se velianstvenom
mozaiku Navicella koji je prikazivao svetoga Petra kako hoda po vodi. Prola sam
pored njih i mu gnula unutra, zastavi na trenutak kako bih pogledala niz sredinju
ladu do glavnog oltara. Ve sam rekla kako nisam bogobojazna, ali nisam mogla
suspregnuti divljenje pri pogledu na velianstven stol od pozlaena mramora koji je bio
spreman primiti rtvu Jaganjca Bojeg. Stajala sam okruena stupovima koje je
navodno, iz Salomonova hrama uzeo veliki Konstantin glavom.
Ali, takve velianstvene stvari nisu bile za mene. Otila sam u bonu lau, do jednoga
od brojnih manjih oltara to su stajali uza zidove s obiju strana lae. Ovaj je bio

-82-

Pompea

posveen svetoj Katarini Sijenskoj, koja je navodno doivjela mistino vjenanje s

Kristom i posvetila ivot brizi za siromane i bolesne. Otac mi je dao njezin medaljon,
lijevan prije neto vie od dvadeset godina, na njezinoj kanonizaciji. Rekao mi je kako
je pripadao mojoj majci. Jo uvijek ga imam.
Ondje, u razmjernoj tiini bonih laa odvojenih od glavnog dijela bazilike, pokuala
sam moliti. Mladi straar malo se odmaknuo kako bih bila malo sama sa sobom. Kao i
uvijek, nije mi bilo Iako moliti. Sto sam se vie trudila usredotoiti na sveti prizor i
svijee to su treperile ispred njega, to su moje misli vie lutale. Razmiljala sam o
panjolcu i ovjeku s medaljonom, o Borgiji i Inocentu, o idovima openito, zatim o
Sofiji i Davidu, i na kraju, o Cesareu, koji mi je misli naveo na Rocca. Doista imam
vrlo udljiv um. Nastojala sam ga usmjeriti na primjerenije teme, ali tada se vratio
osjeaj da me netko promatra.
Trenutak sam ostala sklopljenih ruku i pogleda podignuta prema svetici, ali misli su mi
bile drugdje. Bila sam svjesna kako lijevo iza mene uka platno. U zraku sam osjetila
miris kamfora i limuna. Kada sam se usredotoila, ula sam disanje.
Istodobno sam ustala i okrenula se. Moja su se rebra usprotivila tom naglom pokretu,
koji je gotovo istisnuo iz mene jecaj boli, ili suspregnula sam ga i zagledala se u lice
anela.
Ne pretjerujem. Bilo je to muko lice klasine ljepote: ravan nos, etvrtasta brada,
visoko elo i kao isklesane jagodice. Oi su mu bile krupne i izrazito plave. Kosa,
aureola zlatnih uvojaka to je okruivala besprijekorno oblikovanu glavu. Ukratko,
zaveo bi ak i najiu djevicu.
Nasreu, nisam bila ista, ni djevica. to ne znai kako nisam bila u napasti.
Zlatni aneo pogledao je oko sebe prije nego to se nagnuo blie i apnuo, "Signorina
Giordano?"
Kada sam kimnula, zato to se nisam usuivala progovoriti, on se nasmijeio.
Promaknulo mi je nekoliko njegovih rijei, ali pribrala sam se kad je rekao, "...moramo
razgovarati, ali ne ovdje, nije sigurno."
"Gdje onda, oe..." Jesam li zaboravila spomenuti da je bio sveenik? Samo oni nose
crne halje, premda rijetki izgledaju u njima toliko muevno kao on. A jo ih manje
pamti zavjet koji su primili zajedno sa sveenikom odorom.
"Morozzi, Bernardo Morozzi. Bio sam prijatelj vaeg oca. Njegova smrt... to rei?" U
oima su mu blistale suze. "Svaki se dan molim za njega."
Grlo mi se stisnulo. Toliko sam brinula za duu svojeg oca, da me preplavila iskrena

-83-

Pompea

zahvalnost. "Hvala vam, oe. To je tako lijepo od vas."

Rado bih bila ostala ondje i razgovarala s njime, ali njegova oita tjeskoba
neprestano je gledao oko sebe podsjetila me u koliko sam opasnoj situaciji.
"Imamo zajednikog prijatelja", rekao je otac Morozzi. Gledao me s iekivanjem.
"Staklar, znate li ga?"
"Naravno." Proeo me drhtaj uzbuenja. Ako je sveenik smatrao Rocca prijateljem, je
li bilo mogue da je bio jedan od onih koji su tragali za znanjem, a za koje se govorilo
da riskiraju prokletstvo svete majke Crkve iz velike utvrde? Ali, ako je mojeg oca
smatrao prijateljem, jesam li smjela vjerovati kako je to mogao biti onaj kojega sam
traila?
"Naimo se sutra u njegovoj radionici, sat nakon molitve treeg asa*", zahtijevao je
Morozzi. Pokazao je prema sredinjoj lai gdje je ekao moj pratilac, ne znajui to se
dogaalo samo nekoliko metara dalje. "Kardinal Borgia ne smije doznati da smo
razgovarali. Imam li vau rije?"
Smatrajui njegov oprez istodobno mudrim i nunim, kimnula sam.
"Naravno." Uinilo mi se da sam neto ula, pa sam pogledala iza sebe. Trenutak
potom okrenula sam se, ali sveenik je nestao.
Jo sam malo ostala kleati pred svetom Katarinom pokuavajui se smiriti. Morozzi
me traio, sada sam bila sigurna kako me pratio od palae, a za to je morao imati dobar
razlog. Ako je on bio oev ovjek u Vatikanu, moda ga nee biti teko nagovoriti da
bude i moj.
To je moglo znaiti kako u vrlo skoro doi do toke s koje nee biti povratka.
Naravno, to sam eljela, prema tome sam ila, a istodobno sam bila prestraena. Premda
nisam mogla zamisliti da nastavim ivjeti a ne osvetim oevu smrt, nisam eljela
umrijeti.
Naroito nisam eljela smrt kakva bi me zadesila u utvrdi SantAngelo, iji su hravi
zidovi progutali toliko bolnih i beznadnih krikova.
S takvim sam se mislima vratila u palazzo i konano uinila ono to sam znala da vie ne
smijem odgaati. U tiini radionice koju sam dijelila s ocem, iskoristivi sastojke koje
sam uzela iz njegove krinje, u muaru sam samljela suhi jedi, sladi i betlehemsku
zvijezdu. Sve tri biljke same su bile smrtonosne, ali zajedno, smrt su donosile
strelovitom brzinom. Kada je smjesa bila spremna, dodala sam joj malo taloga koji se
moe nai na dnu vinskih bavi. Imao je vezivni uinak na sve s ime je doao u dodir.
Krajnji ishod bila je mala smea tableta koja je lijepo stala u medaljon, oev dar koji

-84-

Pompea

sam nosila oko vrata. Dao mi ga je za mnogo ljepu namjenu, ali bila sam sretna to mi
sada moe posluiti. Ako je stavim u usta ili otopim u piu ili jelu, tableta e me ubiti u
nekoliko minuta. Bila bi to neugodna smrt, to je bilo sigurno, ali barem bi bila brza.
Kada sam zavrila, legla sam. Nona mora dola je gotovo odmah, uasna kao i uvijek.
Probudili su me moji krikovi. Nagonski sam posegnula za zlatnim talismanom koji mi
je leao izmeu dojki. Drei ga u ruci, mirno sam zaspala.

-85-

Pompea

12.
Probudila sam se prije zore, bila sam spremna krenuti k Roccu mnogo prije
dogovorenog sata, ali prvo sam se morala dogovoriti s Vittorom. Morozzi je jasno
rekao kako ne eli da Il Cardinale za njega dozna, to je s obzirom na okolnosti bilo
mudro. Premda se Vittoro nije dvoumio treba li se Inocenta ispratiti na drugi svijet
ili ne, doista nisam vjerovala da e htjeti neto skrivati od Borgije. Dakle, morala sam
smisliti kako izbjei satnikov nadzor.
Razmiljala sam o tome da ga potraim, ali odluila sam da neu, kako ne bi
posumnjao. Umjesto toga strpljivo sam ekala dok nije doao pitati me to sam za taj
dan planirala.
"Imam mnogo posla", glavom sam pokazala prema radionici. "Odluim li izai, javit u
vam."
Ako se Vittoro i pitao ime se trovaica bavi cijeli dan, bio je odvie mudar da bi pitao.
Umjesto toga, nakon to je letimino pogledao prema stolu na koji sam poslagala razne
boce, kutije i bave, brzo se povukao.
Kada sam ostala sama, nisam gubila vrijeme. S dna krinje izvadila sam djeaku
odjeu koju sam ve vie puta odjenula, premda ne dovoljno esto da bi mi u njoj bilo
ugodno. U kratkoj tunici, koulji i uskim hlaama osjeala sam se izloenom i bilo mi
je neugodno, ali u njima sam postajala netko drugi, mogla sam se kretati bez straha od
neodobravanja i uznemirivanja.
Posljednji korak bio je ugurati kosu pod filcan eir iroka oboda. To mi je uspjelo uz
pomo pregrti ukosnica. Letimian pogled u zrcalo uvjerio me kako bi me svatko,
osim moda najpaljivijeg promatraa, smatrao samo sitnim mladiem, moda
naunikom ili slugom koji uri za gospodarovim poslom.
im je hodnik ispred moje sobe bio prazan, iskrala sam se van i niz stube, do vanjskih
zidina. Odatle mi je trebalo tek nekoliko minuta do vrata kroz koja sam se vratila u
palazzo nakon to su me pretukli. Kao i prije, nitko me nije vidio.
Svjesna svojeg kostima, kretala sam se oprezno i sa spojem okretne samovanosti i
pomalo draesne nespretnosti koja je obiljeavala prolazak mladih mukaraca kroz
svijet. Na sreu, nisam se morala previe upinjati. Moj se otac vrlo povrno trudio
uiniti od mene otmjenu damu, za to sam mu duboko zahvalna. Nekoliko sam puta
pogledala preko ramena, ali nisam imala dojam da me prate. Kada sam dola na Campo
dei Fiore, moja su rebra pulsirala i bilo mi je drago to sam usporila.

-86-

Pompea

Uz to bila sam strahovito gladna. Nisam eljela takva doi Roccu, pa sam stala i kupila
svjeega kruha i groa prije nego to sam nastavila, zahvalna to me prodavaica jedva
pogledala prije nego to je uzela novac i dodala mi robu jednako otresito kao bilo
kojem mladiu. Pojela sam velik komad kruha i otresla mrvice s tunike, zatim sam
skrenula u ulicu staklara.
Jo je bilo rano, radnje su se tek otvarale. Rocco je irio tendu to je zasjenjivala stolove
na kojima je izloio mali dio onoga to je svakodnevno stvarao. Nando mu je pomagao.
Dok su me pozdravljali, djetetu sam raskutrala kosu.
"Jeste li sada djeak, donna Francesca?" pitao je Nando i zahihotao se.
Nasmijeila sam se i sagnula kako bismo lake razgovarali. "Preruila sam se. Nije li to
uzbudljivo?"
Neodluno se namrtio. "Kao za makare?"
"Otprilike. to misli, izgledam li kao deko?"
Nando je oklijevao. Po mojem miljenju, djeca su neizmjerno iskrenija od veine
odraslih. Odvie esto ih za to ih kore, pa ponu lagati.
"Izgledate kao... donna Francesca", rekao je naposljetku.
Odglumila sam uzdah i ustala. Pored mene je stajao Rocco. Nije se iznenadio to me
vidi u odjei mladia, jer me takvu ve vidio. Prihvatio je kruh i grozde, nasmijeio se
kada je vidio da nedostaje okrajak i uveo me u kuu.
"Jesi li za jabuni sok?" pitao je.
Bilo je malo rano za vino, pa sam prihvatila. Ubrzo smo sjedili za stolom i gledali
prema unutarnjem dvoritu, gdje je gorjela pe. Rocco je ba htio naloiti vatru za
dananji radni dan. Njegova tamna kosa bila je poeljana unatrag i vrpcom privrena
oko ela. Dok se kretao i obavljao svakodnevne stvari, toio pie i pripremao stol za
kruh i groe, miii na njegovoj nadlaktici, koje je kona tunika ostavila izloenim,
lagano su se mrekali.
Okrenuo se, uhvatio moj pogled i zarumenio se.
Kada je Nando popio sok od jabuke, otac mu je dao aku groa, poslao ga van da se
igra i upozorio ga da ne ide daleko. Rocco je ekao dok se vrata nisu zatvorila, zatim je
pitao: "Jesi li opet ila u idovsku etvrt?"
Kimnula sam. "Vjerujem da sam otkrila to je moj otac radio
i zato. U planu je izdavanje papinskog proglasa kojim e Zidovi biti izgnani iz svih
kranskih zemalja. Inocent ga jo nije potpisao, ali samo to nije."
Roccove su oi potamnjele. Dugo je zurio u mene i upijao u sebe udarac koji sam mu

-87-

Pompea

zadala tim otkriem. Dovoljno je bilo strano to su ih protjerali iz panjolske i stvorili

desetke tisua izbjeglica, od kojih su mnogi umirali od gladi i bolesti. Koliko e se taj
uas poveati ako ista sudbina zadesi sve Zidove u Europi!
"Kamo e otii?" pitao je.
Slegnula sam ramenima. "Turci su dopustili dijelu idova iz panjolske da se dosele,
ali doista ne znam koliko e ih jo prihvatiti. To vjerojatno nee biti vano. Zidovi s
kojima sam razgovarala smatraju kako se tim proglasom zapravo namjerava njihov
narod posve unititi."
"A Giovanni je to znao?"
"Znao je." S oklijevanjem sam pitala, "Jesi li ikada uo da je moda bio converso?"
Rocco je uinio neto to me iznenadilo, preko stola je ispruio ruku i stavio je na
moju. Njegov dodir bio je topao i snaan. Da sam izvukla ruku, povrijedila bih ga. Ali,
nisam to eljela uiniti.
"Tvoj te otac jako volio i samo te elio zatititi. Ako ti nije rekao sve o sebi, to je bilo
zbog toga."
Sveta Marijo i svi sveci, zar su za moga oca znali svi osim mene? Otkad mi je Borgia
rekao kako je moj otac bio converso, sve sam vie vjerovala kako je to mogue. Ali,
svejedno mi nije bilo lako prihvatiti.
"Meni nije rekao... ali tebi jest?"
Rocco je povukao ruku i naslonio se. Oprezno je rekao, "Kada sam upoznao tvojeg oca,
prolazio sam kroz krizu vjere. On je to osjetio i pomogao mi. Na taj smo se nain dobro
upoznali."
"To znai da je doista bio kranin... ?" Koliko sam oajniki eljela u to vjerovati! Sve
moje znanje govorilo mi je da je dua mojega oca zauvijek izgubljena, ako nije
pripadala jedinoj istinskoj vjeri. Ali, kad sam malo bolje razmislila, nisam mogla
razumjeti zato bi to Bog tako uredio.
Nije na nama da o tome razmiljamo. No, vjerujem kako mnogi od nas ipak
razmiljaju, osobito kada nas uhvati enja za Bogom koji neogranieno i bezuvjetno
voli svu svoju djecu.
Rocco je tiho rekao, "Tvoj je otac u uenjima naega Gospodina naao dokaz kako je
Mesija doista doao. Ali, nastavio je potovati vjeru svojega naroda. elio im je
pomoi."
Sada sam bila uvjerena da je zbog toga umro.
Odluila sam o tome razmiljati poslije, zato to sam morala nastaviti.

-88-

Pompea

"Mislim da je otac nekako pokuavao zaustaviti izdavanje proglasa."

"Ako je Inocent spreman potpisati ga..."
ekala sam, znala sam da e shvatiti, ali nisam bila sigurna kako e reagirati.
Naposljetku, govorimo o papi kojeg je sam Bog pomazao i svojom ga boanskom
rukom postavio za naega vladara. Moj otac nije namjeravao poiniti samo ubojstvo,
nego najgore svetogre. Ne bih se iznenadila da se Rocco uvrijedio i zaprepastio ili da
me istjerao iz kue. Ali, trebala sam imati vie povjerenja u njega. Problijedio je, to je
sigurno, ali nije se pokolebao.
"Kada me Giovanni savjetovao u pitanjima vjere, vodio se uenjem svetoga Augustina,
iji su ga se zapisi iznimno dojmili. Slagao se sa Augustinovim zakljukom kako zlo
ne postoji samo za sebe, nego samo kao odsutnost dobra. Oivljava samo kada se
dobro odbaci."
Teologija me nije ba zanimala, ali razumjela sam kako bi neporecivo postojanje zla u
naemu svijetu onemoguilo vjeru u beskrajno dobroga Boga, da Augustin nije tako
sjajno objasnio kako nije Bog stvorio zlo, nego sam ovjek kada je odbio Boju
dobrotu.
"Kako Inocent moe prihvatiti zlo i jo uvijek sluiti Bogu?" pitala sam oprezno.
Bez oklijevanja Rocco je odgovorio. "Ne moe. To ne moe nitko, bio to ovjek, kralj,
knez, ili... papa."
Premda mi je laknulo to smo se u tome slagali, jo uvijek nisam eljela stvarati
preuranjene zakljuke, pa sam promijenila temu i rekla, "Upoznala sam sveenika koji
se zove Bernardo Morozzi. Kae da je poznavao mojega oca, i da poznaje tebe.
Takoer zna to je moj otac radio i tvri da mu je bio spreman pomoi."
"Znam Morozzija", rekao je Rocco. "Izradio sam mu instrumente."
"Je li alkemiar?" Zapravo, eljela sam pitati je li Morozzi lan Luxa, tajnog drutva
alkemiara u ije sam postojanje eljela vjerovati i nadala se kako im je moj otac
pripadao. Ali, nisam se usudila.
"Moda eli postati. Prvi sam ga put vidio prole jeseni, kada je doao u radnju. Bio je
vrlo prijateljski raspoloen, mnogo je pitao, ak se sprijateljio s Nandom. Isprva nisam
shvaao to eli, ali naposljetku mi je priznao."
"Bio je oprezan."
"Pretpostavljam", rekao je Rocco. "U svakom sluaju, kupio je nekoliko instrumenata i
izgledao je prilino iskreno. Pitao me hou li ga upoznati s drugima koje zanimaju
sline stvari."

-89-

Pompea

"Jesi li?"
Trenutak je razmiljao. "Jednoga dana kada je bio tu, navratio je tvoj otac. Upoznao
sam ih i poeli su razgovarati. Na slian je nain upoznao jo jedno ili dvoje ljudi, ali to
je bilo sve."
Kimnula sam, razumjela sam to je Rocco govorio. Jedna od velikih prepreka razvoju
znanosti jest potreba za tajnou. Zbog straha od prokletstva ili profesionalnog
suparnitva, uenjaci ne ele podijeliti svoje znanje. Oba razloga oteavaju napredak.
Ako Lux doista postoji, svrha mu je to prevladati.
"Otac Morozzi predloio je da se ovdje sastanemo", rekla sam. "Ali, ako eli, odmah
u otii."
Kako ne biste imali previe loe miljenje o meni, znajte kako je dio mene doista alio
to je u sve to uvukao Rocca. Vrlo sam dobro znala kako sam time zloupotrijebila
njegovu istinsku dobrotu. Ali, vei dio mene, dio koji je vodio moje postupke, nije
vidio drugi nain. Takva mi je bila narav. Od tada sam se promijenila nabolje, ali ne
koliko sam eljela.
Oklijevala sam i razmiljala o izboru na koji sam ga prisilila. S jedne strane, nalazio se
njegov i Nandov ivot. Ako mi pomogne, strahovito e ga ugroziti. Ali, s druge strane,
na samom rubu ponora, nalazile su se tisue idovskih ivota, ali i uasan zloin koji bi
i samu svetu majku Crkvu mogao baciti na koljena i zauvijek nas liiti boanskoga
svjetla.
"Ostani", rekao je Rocco. Pogledao me u oi i dodao, "Uini to mora."
Kada smo pojeli, pomogla sam mu poistiti. Nekoliko minuta poslije otvorila su se
vrata radnje i uao je sveenik. Nije nosio halju, nego skromnu tuniku kakvu su nosili
trgovci. Smatrala sam to mudrom odlukom iz opreza. Premda nisam mogla biti sigurna
koliko Roccovi kolege staklari znaju o njegovim djelatnostima, dolazak
sveenika u njegovu radnju mogao bi izazvati sumnju i pitanja. Bila sam sigurna
da je zbog svojega izgleda Morozzi bio primijeen.
"Oe", rekao je Rocco ljubazno. "Dobro vas je ponovno vidjeti."
"I vas, sinko moj", odgovorio je Morozzi. Njegov smijeak inio se toplim i
iskrenim, ali kada me pogledao, namrtio se. "A ti si...?"
"Ja sam, oe, Francesca Giordano. Dola sam bez pratnje, kako ste traili, pa sam
se opreza radi preruila."
Koliko god dobar bio razlog zato sam se preruila u mukarca, bilo je jasno da
sveenik to ne odobrava. Zaprepateno me pogledao, zatim je brzo odvratio

-90-

Pompea

pogled.
"Nije dolino", prigovorio je.
Rocco je podignuo obrvu, ali mudro mi je dopustio da smirim Morozzija to sam
bolje umjela.
"Teka su vremena, oe. Valjda razumijete da moramo biti oprezni?"
Kada ni to nije izazvalo vie od osuujueg pogleda, moja je strpljivost isparila.
Donekle otro rekla sam, "Molim vas oe, ispravite me ako grijeim, ali ne
doputa li sveta majka Crkva eni nositi muku odjeu ako se tako titi od
uznemirivanja?"
Savreno sam dobro znala da je to Crkva bila prisiljena izjaviti kako bi ponitila
osudu Ivane Orkanske za krivovjerje i proglasila je sveticom.
Rocco je proizveo zvuk slian hihotanju. "Moram provjeriti pe", rekao je.
Pogledao me znaajno i rekao, "Vatra nikoga ne eka."
Otiao je u dvorite, a ja sam se pitala je li u njegovim rijeima bilo skrivenoga
znaenja. Morozziju kao da je bilo neugodno, ali nije elio raspravljati o doktrini.
Ili je moda samo urio zakljuiti posao i nestati.
Udahnula sam i napokon se malo opustila. Barem nije vie prezao pred mojim
izgledom.
Morozzi je tiho pitao, "Koliko znate o onome to je va otac radio, signorina?"
Isto sam se pitala u vezi s njime, pa sam oprezno odgovorila, "Dovoljno. Zato ste se
eljeli sastati sa mnom?"
"Njegova smrt velik je gubitak."
"Tako ste rekli." Morozzi je bio nestrpljiv, ali nisam mu bila spremna dulje ugaati.
"Recite mi to znate o ubojstvu mojeg oca."
Iznenadio ga je moj zahtjev nije se moglo smatrati niim drugim. Oito je
pretpostavio kako e on voditi razgovor. Nagon bruen mnogo godina pod
kardinalovim krovom nije to dopustio.
Petljao je, traio je odgovor, "Bilo je to vrlo tragino..."
"To znam. Recite mi tko ga je naruio."
Sveenik je izgledao zabezeknuto. Njegov izgled i injenica da je zareen uvjerili su
me kako mu je gotovo svaka ena koju je poznavao bila krajnje sklona. Oito je sada
iskusio neto novo, ali svaka mu ast, brzo se pribrao.
"Ne znate?" pitao je.

-91-

Pompea

"Moda znam, moda ne znam. to vi znate?"

Kao to sam rekla, ovjek podvrgnut muenju rekao bi sve samo da bol prestane. To
ne znai kako je sve to kae uvijek netono. No, razborita e osoba potraiti sukrivca.
"Papa je strahovao kako je zbog elje da postane papa, Borgia namjeravao upotrijebiti
svojeg trovaa", rekao je Morozzi. "Ubojstvom vaega oca kardinalu je poslao poruku
kako mu to nee uspjeti."
Moje su se sumnje potvrdile, ali svejedno sam to teko primila. Prisilila sam se da
kaem, "Zato Inocent nije naredio moju smrt nakon to sam preuzela oev posao?"
"Ne boji vas se", rekao je sveenik. "Ne kao vaega oca. Vi ste samo ena."
Tako mi Bog pomogao, nasmijeila sam se. Inocent e cijelu vjenost moi razmiljati
o svojoj pogreki.
"Kada sam shvatio da va otac i ja imamo isti cilj", rekao je Morozzi, "ponudio sam
mu pomo. On ju je prihvatio. Naalost, Ili je uspio. Problem... je ostao."
"Dakle, pokuao je?" Suspregnula sam disanje i ekala da i lijem je li moj otac doista
pokuao ubiti papu.
Morozzi je odmahnuo glavom. "Znam samo da je bio spreman. Ali, naalost, tada je
tragino preminuo."
Zaudo, laknulo mi je. Oevu duu barem nije teretio taj grijeh. Ali, sada sam jo manje
vjerovala kako e nain koji je po Sofijinu miljenju elio upotrijebiti, doista djelovati.
"to ste htjeli rei time kako ste imali isti cilj?" pitala sam sveenika.
Morozzi je izgledao iznenaeno. "Zbilja ne znate?"
"Moda znam, ali voljela bih da mi odgovorite."
Zacrvenio se jer je shvatio da ga i dalje iskuavam. Znala sam da ga strpljivost naputa.
"Znate li za proglas?"
Kimnula sam. "Zato bi vas bilo briga za idove?" pretpostavljala sam da znam, ali
eljela sam da mi to sam kae.
Rekao je, ali uz velik napor. Na trenutak je izgledao kao da e ga rijei uguiti.
"Ja sam converso." Kao da eli oistiti usta od tih rijei, brzo je dodao, "Svim srcem i
duom vjerujem u jednoga Boga, svemoguega Oca, Isusa Krista, njegova
jedinoroenoga sina i Duha Svetoga. Samo nastojim sprijeiti veliko zlo."
Dio mene sjetio se kako bih trebala biti oprezna, ali ganule su me njegove rijei. Doista
sam se nadala da je govorio i u ime mojega oca.
"Razumijem", rekla sam. "Inocent je star i bolestan. Nee jo dugo. Ali, moda ipak
ima dovoljno vremena da poini veliko zlo."

-92-

Pompea

"Va je otac to odluio sprijeiti."

"Nije uspio."
Morozzi je kimnuo. Izgledao je kao da je duboko nesretan, ali istodobno pun nade.
"Moda bi moglo uspjeti... ako ste voljni.
Evo je, ponuda koju sam ekala. Put prema osveti mojega oca i ostvarenju cilja za koji
je umro, opstanku idova. Budem li imala mnogo sree, moda poivim dovoljno dugo
da dobijem priliku iskupiti svoju duu, ali nisam na to raunala.
"Moete li me dovesti k Inocentu?" pitala sam.
Morozzi je problijedio, ali bez oklijevanja kimnuo. "Koliko god blizu elite."
"Kako je to mogue?" U Vatikanu je bilo na stotine sveenika. Samo je nekolicina
imala izravan pristup papi, a sada, kada je prebivao u utvrdi, do njega je moglo
doprijeti jo manje.
"Otkako sam doao u Rim, imam sreu da privlaim panju svetoga oca", rekao je
Morozzi.
To me nije iznenadilo. Koliko sam znala, Inocent nije bio sodomist, ali bio je ljubitelj
tjelesne ljepote kao i svaki Rimljanin. Morozzi je izgledao kao aneo. Bio je
primijeen kamo god je iao.
"Papa je starac koji se uasava smrti", nastavio je sveenik. "Okruen je ljudima koji
ele da tako ostane dok ne osiguraju svoje poloaje u novome papinstvu. Ohrabrujem
ga da pone vjerovati kako e mu Svemogui Bog otpustiti sve grijehe."
"Zbilja u to vjerujete?"
"Kao kranin", rekao je Morozzi, "moram vjerovati kako e nam svima biti oproteno.
U svakom sluaju, papini su uvari naviknuli na moju prisutnost u njegovim odajama.
Nitko nas nee zaustaviti."
Udahnula sam i polako ispustila uzdah. Sada vie nema povratka. Kocka je doista
baena. Ali, tu sam odluku donijela jo dok sam kleala iznad oeva krvavog i
izmuenog tijela i zaklinjala se kako u ga osvetiti. Svaki korak koji sam od tada
uinila, vodio me prema tome.
"Kada budem spremna, po Roccu u vam poslati poruku",
rekla sam. Koliko god sam alila to sam tako koristila staklara, nisam imala izbora.
Sveenik je kimnuo. Znojio se, ali nisam u njemu osjetila slabost,
"Kako ete to uiniti?" pitao je.
Pitanje me iznenadilo. Pretpostavila sam da je znao to je moj otac namjeravao.
"Jednako kao prije", oprezno sam rekla.

-93-

Pompea

Kimnuo je. "Dakle, otrovom. Neto brzo i sigurno?"

Moj otac nije namjeravao protiv Inocenta upotrijebiti otrov, ne ako je elio da njegova
smrt izgleda kao prirodna. Ali, to Morozzi oito nije znao. Pitala sam se zato, ali
odluila sam utjeti.
"Da", rekla sam, "naravno."
"Dobro, ekat u vau poruku."
"Neete dugo ekati."
"Nadam se. Imamo vrlo malo vremena."
Uvjerila sam ga kako razumijem koliko su stvari hitne i ispratila ga do vrata. Prije
nego to ih je otvorio, kao usput sam pitala, "Recite mi je li istina to to ujem, da
papa sada pije krv?"
Mislila sam da e zanijekati glasine, ali ogoreno je rekao, "Inocent je uvjeren
kako e mu krv produiti ivot, ali svakim je danom sve slabiji."
"Moda e Svemogui biti milostiv i uzeti ga prije nego to jo vie zgrijei."
Morozzi me oinuo pogledom. "Nemojte na to raunati. Kao to sam rekao,
moramo biti brzi."
Kada je otiao, zatvorila sam vrata, naslonila se na njih i nekoliko puta duboko
udahnula. U nogama sam osjetila slabost, trebalo mi je nekoliko trenutaka da se
priberem. U svakom sluaju, na je sastanak bio uspjean. Sada sam znala kako u
doi do pape. Ali, imala sam i vie nedoumica nego prije.
Zato otac nije rekao Morozziju na koji je nain namjeravao ubiti Inocenta?
Je li imao razloga ne vjerovati sveeniku?
Upravo tada se iz dvorita vratio Rocco, gdje je podjarivati vatru u pei. Iznenadila
me nagla potreba da utjehu potraim u njegovu naruju. Umjesto toga, obgrlila
sam se rukama kako bih se umirila, ali uzalud.
Nije oklijevao, priao mi je i zastao toliko blizu da sam mogla vidjeti kako mu se
iroka prsa ujednaeno diu i sputaju. ak i u tako tekim vremenima, bilo je u
njemu tihe snage i smirenosti na kojoj sam mu zavidjela.
"to je Morozzi rekao?"
Borila sam se sa savjeu. Najlake bi bilo otkriti Roccu to manje. Tako emo se
lakim korakom pribliiti prokletstvu. Ali, dugovala sam mu vie.
"Da e mi pomoi."
Problijedio je. Na trenutak sam mislila kako e viknuti u znak prosvjeda. Naravno,
imao je pravo. Namjeravala sam uiniti neto neuveno. Da, mnogi su pape umrli na

-94-

Pompea

razne neugodne naine, a vjerojatno ih je ubijeno vie nego to smo pretpostavljali.

Ali, prolost nije sadanjost.
Ja sam Francesca Giordano, trovaeva ker. ena koja e cijeli kranski svijet
promijeniti nabolje.
"Samo reci rije", rekla sam Roccu, "i neu vie doi."
Trenutak sam strahovala kako e ba to uiniti. Naravno da Ilije imao razloga pomagati
eni koja ga je odbila. Ali, podcijenila sam hrabrost toga dobroga ovjeka koji je jo
uvijek vjerovao kako nas Crkva moe spasiti ako najprije sama bude spaena.
Njegove velike ruke, tako snane, ali sposobne za najnjeniji dodir, spustile su se na
moja ramena. S posvemanjom je ozbiljnou rekao, "Da to nikada nisi rekla. Smatraj
me prijateljem, kao to me smatrao tvoj otac. Inocent namjerava poiniti zlo.
Francesca, vjeruj kako te Bog izabrao da ga sprijei."
Ako je Rocco ikada posumnjao kakva sam doista, ako je vidio
u meni tamu koja je urlala za krvlju i smru, bila sam sigurna da
10 nikada ne bi priznao. Ali, bila sam slaba i mogla sam biti samo zahvalna to je u
meni vidio svjetlo kojeg ondje nije bilo.
Kada me pustio, promrmljala sam pozdrav, a on me podsjetio kako su za mene njegova
vrata uvijek otvorena.
S olakanjem zbog uspjenog sastanka, ali veoma uplaena zbog puta bez povratka na
koji sam krenula, kriomice sam se vratila u palazzo. Tek sam ula u svoje odaje, kada
se pojavio Vittoro da mi kae kako je madonna Lucrezia poslala po mene.

-95-

Pompea

13.

Postoji li Rimljanin koji ne uiva u la campagni? Svi mi ponosni graani Rima iskoristit
emo svaku prigodu da otiemo na izlet na selo kako bismo promatrali orae tupa
pogleda, gonili razdraenu stoku i openito pravili od sebe budale. Najbolje vrijeme za
to je ljeto, kada se u gradu pojave sparine i kada, budimo iskreni, grad pone zaudarati.
Giulia La Bella zamislila je takav izlet kako bi popravila raspoloenje svojem
ljubavniku izmorenom brigama, a Lucrezia me pozvala da im se pridruim. Oklijevala
sam, smatrala sam da bih trebala ostati gdje jesam, ali da sam odbila, postala bih
sumnjiva. Osim toga.j drutvo je predvodio kardinal, a ja sam trebala biti gdje i on.
Plovili smo Tiberom uzvodno, gotovo cijela dva kuanstva! smjestila su se u nekoliko
laa straari, tajnici, sluge, glazbenicil kuhari i sveenici, da ne spominjem pse,
nekoliko konja, La Bellinia papagaja koji je cijelo vrijeme kretao i svinju. Nemam
pojma to je svinja tu radila, ali s nama se i vratila. Morala sam pretpostaviti da je
neiji ljubimac.
Nekoliko kilometara sjeverno od grada uplovili smo ispred lijepog malog ljetnikovca
koji je La Bella dobila od odsutnoga mua Orsinija. Bio je dovoljno daleko od Rima da
bi bio okruen bogatom umom i ugodnim potoiima, a dovoljno blizu za
jednodnevan izlet. Sluge su se poredale uz obalu kako bi nam zaeljeli dobrodolicu i
pomogli nam s mnotvom sanduka, koara i zaveljaja bez kojih se nije mogao provesti
dan na selu.
La Belli je iz barke pomogao izai nitko drugi nego sam kardinal, koji je s njenom
brigom bdio nad njom. Trbuh joj se tek poinjao ocrtavati, ali naglaenim ga je
kretnjama gurala naprijed dok mu se smijeila. Borgia je bio daleko od zaljubljene stare
budale, ali kada je to prilika od njega traila, dobro je glumio.
Lucrezia je potrala naprijed i pozvala me da je slijedim. I jesam, ali tek nakon to sam
obavila kratak razgovor s upraviteljem ljetnikovca, koji je prekinuo naporno
nadgledanje istovara kako bi me usluio. Znao je tko sam, vijest se proirila
uobiajenim kanalima. Zamijetila sam da je u mojoj prisutnosti napet, ali to se u mojoj
struci oekuje. Iskreno, esto je to prednost. Prihvatio je moje upute bez prigovora:
nema hrane, pia, posuda, pribora za jelo i stolnjaka osim onih koje smo ponijeli sa

-96-

Pompea

sobom, ili ako ih prvo ne pregledam. Takoer, potvr ilio je da u ljetnikovcu nema novih
zaposlenika. Vittoro je poslao sa mnom i porunika koji je znao da u pregledati
kardinalove odaje prije nego to doe i potraiti skrivene klopke i oruja.
Nakon to sam uinila sve to je bilo u mojoj moi, krenula sam za Lucrezijom i nala
je u malenom dvoritu u sreditu ljetnikovca. Vrtjela se ispruenih ruku i glave
podignute prema nebu. Golubice su uzletjele iz svojih kuica i zaleprale prema
kronjama. Bio je to lijep prizor.
"Nije li predivno, Francesca?" uzviknula je. "Ne bi li bilo divno ivjeti na selu?"
"Ne misli li da bi ti bilo dosadno?" pitala sam smijeei se.
Prestala se vrtjeti i uozbiljila se. "Naravno da ne. Brinula bih se o muu i djeci."
Ako smatrate ironinim kako je enu koja je samo eljela biti odana supruga i majka
svijet optuivao za najvee razvrate, vjerujte da se slaem.
Njezino se raspoloenje odmah popravilo. Vragolasto me pogledala zbog ega sam iz
iskustva znala da je jedva ekala da sa mnom podijeli tajnu.
"La Bella ima iznenaenje za tatu", rekla je.
Rekla bih kako je ezdesetjednogodinji Borgia svakako bio iznenaen kada je doznao
da e ponovno postati otac, ali Giulia mu je jo neto pripremila.
"Bal pod maskama", objavila je Lucrezia i pljesnula rukama. "Donijeli smo kostime i
uvjebali prizore iz romana. Glazbenici su skladali glazbu, a imamo i kulise. Bit e
predivno."
"Uope ne sumnjam", rekla sam premda sam se takvih stvari grozila. Odbojnost sam
naslijedila od oca, koji je smatrao kako je nemogue znati tko se skriva iza maske i
kakvu opasnost predstavlja. Osim toga, maska se s unutarnje strane moe premazati
otrovom, koji onda moe prodrijeti kroz oi, nos i usta i...
Oprostite. Nisam vam eljela takve upute davati. Boe sauvaj. Rei u samo kako
moje mrane misli nisu preivjele Lucrezijino ushienje. Uhvatila me za ruku i povukla
za sobom kako bih joj pomogla s ovim ili onim, posluala tekst njezine uloge, gledala je
kako plee i openito kako bih bila korisna, a ne samo pregledavati stvari koje e obitelj
koristiti. Tek nakon nekoliko sati shvatila sam kako mi je hotimice odvraala pozornost.
"Bila si tako tuna", rekla je kada sam joj prigovorila. "Samo sam ti eljela popraviti
raspoloenje."
"To je vrlo lijepo od tebe", odgovorila sam, premda joj nisam posve vjerovala. To ne
znai da je Lucrezia bila laljivica, bila je daleko iskrenija od veine ljudi koje sam

-97-

Pompea

poznavala. Ali, poput svih nas, moda je imala jo razloga zato je to inila.
U tome trenutku izgledala je kao da me samo eli natjerati da odjenem kostim koji je za
mene donijela.
"Mora", navaljivala je kada sam se usprotivila. "Veeras e svi biti netko drugi. Papa
je Jupiter, Giulia je, naravno, Venera, a ja u biti Diana. Imat u tako zgodan srebrn luk.
Ti si Minerva. Imam za tebe i sovu, ali ne brini, u kavezu je."
To to me odabrala da utjelovim boicu mudrosti bilo je dovoljno laskavo da uutka
moje prigovore. Ali, u dugoj i tankoj lanenoj haljini stegnutoj u struku, rukava
privrenih zlatnim kopicama nije mi bilo ba ugodno. Na tako toplom vremenu bila
je to nedvojbeno mnogo prikladnija odjea od moje uobiajene, ali inilo mi se kao da
na sebi nemam gotovo nita.
Kada smo se okupili na veeri i zabavi, nitko osim mene nije izgledao kao da mu je u
takvoj odjei neugodno. Upravo suprotno, Borgia je bio posve oputen u grimiznoj togi,
koja mu je mnogo bolje pristajala od sveenike odore. Smijao se s La Bellom, koja je,
moram priznati, bila doista arobna Venera. Njezina je haljina bila znatno tanja od
moje, toliko da su se ispod nazirali tamni kolobari bradavica. Nosila ju je vrlo
samouvjereno.
Bal s maskama bio je sjajan, svi su pljeskali, cijenili su trud. ak su i sluge bili
odjeveni u kostime i zabavljali se. Priznajem, brinula sam se da e zabava biti
razuzdana, kakve kau da je volio kardinal. Ali, moda golih plesaica ili zabava te
vrste nije bilo zbog njegove keri djevice.
Ba sam se poela oputati i uivati kada sam krajikom oka ugledala mukarca kojeg
prije nisam vidjela. Njegovo lice posve je skrivala maska od kovana eljeza, ali vidjela
sam da je visok, crno kos i vrlo lijepo graen, to je otkrivala toga u koju je bio
odjeven.
O boku je imao ma, a na leima tit zbog ega sam pretpostavila da predstavlja Marsa,
boga rata.
Veerali smo u dvoritu i poput starih Rimljana oputali se na sofama. Mukarac se
pojavio iz sjena velikih baklji koje su bile poredane oko nas u jednakim razmacima.
Ba kada sam ga ugledala, kardinal je ustao, rekao neto Giuliji i krenuo prema
ljetnikovcu. "Mars" je zacijelo uinio isto, zato to ga vie nisam vidjela.
Nagonski sam ustala. Govorila sam sebi da sam glupa, da je ljetnikovac pod straom,
da nitko ne moe ui neprimijeen. Da nema opasnosti. Ali, nastavila sam hodati,
nadajui se kako u primijetiti Vittorova porunika, koji e bolje od mene znati to

-98-

Pompea

initi.
Naalost, nigdje ga nije bilo. U hodniku obloenu drvom, ispred mene su se zatvorila
vrata. Prikrala sam se blie, suspregnula dah i naslonila uho na izrezbareno drvo.
Jesam li prislukivala? Naravno da jesam, ali ne zbog djetinjaste radoznalosti, barem ne
samo zbog toga. Nisam oekivala da e mi Borgia povjeravati sve to ini i s kime se
nalazi, ali ako su neznanci mogli bez nadzora ulaziti i izlaziti iz njegove kue, nisam ga
mogla dobro zatititi. U palai je takve stvari spreavala cijela pukovnija straara, pod
vodstvom vrlo sposobnog Vittora. Ali, u ljetnikovcu je bilo potpuno drukije.
eljela sam se samo uvjeriti da je mukarac tu s dobrom namjerom i da poznaje
Borgiju. Zatim u moi iste savjesti otii i ostaviti ih da razgovaraju, ili, to je bilo
vjerojatnije, razmjenjuju tajne i kuju urote.
Vrata su bila vrlo debela, jedva sam razabirala glasove s druge strane. Istodobno, bila
sam sigurna da ujem prepirku. Dva glasa, oba muka, oba poviena, oba Ijutita.
Zatim lomljava.
Otvorila sam vrata i ne razmiljajui ula u sobu. Nemojte me pitati to sam htjela, ne
mogu vam rei. Nisam bila naoruana, a ak i da jesam, kakve mi koristi protiv boga
rata? Ali, prihvatila sam zadatak da zatitim Borgiju i nisam smjela dopustiti da mu
netko naudi, a da to barem ne pokuam sprijeiti.
"Signore", poela sam i naglo stala kada sam ugledala prizor ispred sebe. Kardinal
odjeven kao Jupiter, imao je drutvo. S njime je bio Mars, ili bolje reeno Cesare.
Otac i sin odvratili su pogled od slomljene vaze koju je jedan od njih zacijelo upravo
sruio i zagledali se u mene. Borgia je prvi progovorio. "to dovraga...?"
Cesare je bre shvaao, pogledom me odmjeravao od glave do pete i smijeio se.
"Signorina, kako lijepo. Uite, molim vas."
Tek sam tada shvatila da za razliku od dva mukarca jo uvijek nosim masku.
Brzo sam se pokuala povui. "Scusa", ak sam se uspjela zahihotati. "Na krivom sam
mjestu. Scusa."
Moda upali. Borgijinu panju privlailo je neto drugo, iznenadila ga je prisutnost sina
koji je trebao biti u Pisi i baviti se obiteljskim interesima, ali Cesare je bio... Cesare.
Nisam imala razloga misliti kako e me prepoznati, s maskom ili bez nje. Na susret u
knjinici zacijelo nije na njega ostavio takav dojam da bi me se toliko mjeseci poslije
sjetio.
"Francesca ?"
Ay, il mio dio! Postalo mi je hladno, zatim vrue, osjetila sam kako mi se obrazi are i

-99-

Pompea

poela sam posrtati prema vratima.

Mukarac koji me razdjeviio nije mi dopustio da odem. Nasmijao se, priao mi, uzeo
obje moje ruke u svoju a drugom mi strgnuo masku.
"Francesca!" rekao je pobjedniki. "Znao sam da si ti."
"Pogrijeila sam", brzo sam rekla. "Mislila sam..."
"Da je moj otac u opasnosti", rekao je Cesare, "zar ne?"
Uspjela sam samo kimnuti, ali to mu je bilo dosta. Jo uvijek me drao i okrenuo se
prema kardinalu. "Kada pomislim kako joj nisam elio povjeriti vau sigurnost. Trebao
sam biti pametniji."
Borgia je progunao. Nije izgledao posebno zadovoljan, ali ni nezadovoljan to me
vidi. Bio je usredotoen na sina.
"to e ti tu, Cesare?" rekao je. "Bio sam vrlo jasan kada sam ti rekao kako moramo
biti diskretni, barem zasada."
"Znam, Papa, znam", rekao je bez imalo aljenja. "Ali, dobro znate da o nekim
stvarima ne moemo preko pisama."
"Tvoji prigovori mogu ekati", rekao je kardinal. Umorno je mahnuo rukom. "Ne
mogu vjerovati da je to Giulia organizirala iza mojih lea..."
"Nije", rekao je Cesare. "Bila je to Lucrezijina zamisao. Imam dobru sestru."
"Previe ti ugaa", prasnuo je Borgia. "Kao i ja. Idi, Cesare,
I nemoj da te vidim prije nego to poaljem po tebe. Jesi li razumio?"
Cesareovi prsti stegnuli su se oko mojih zapea toliko bolno da sam gotovo jauknula.
Nesvjestan to ini, rekao je, "Razumio sam, oe. Ali i vi morate razumjeti. Neu..."
"Odlazi!" zaurlao je kardinal.
Izali smo, ja sam se trzala i pokuavala izvui iz stiska, a Cesare, mranoga lica, bio
je previe obuzet mislima da bi primijetio
kako me jo uvijek dri zarobljenu. Sve dok se vrata Borgijinih odaja nisu zatvorila za
nama. Tada je zastao, pogledao svoju ruku koja je drala moju i gurnuo me uza zid.
"Ne eli me sluati! Zato? Ja sam mu sin! Imam pravo..."
Osjetila sam da je tvrd, taj mladi kojeg su vodile strasti poput ponosa, ambicija,
ljubomore i pohote, ne samo tada, nego cijeli njegov ivot. Kao odrastao mukarac
imao je neto bolji nadzor nad sobom, ali ne mnogo i ne tada.
Znala sam da se na susret moe zavriti na samo jedan nain, to mi se nije svidjelo. I
ja sam imala ponos.
Nagnula sam se naprijed, pribliila usne njegovu uhu i prosik tala, "Pusti me." U isti

-100-

Pompea

mah sam podignula nogu i stavila koljeno na njegove intimne dijelove. ak i danas,
kad god se sjetim njegova lica, moram se nasmijati, premda mi u tom trenutku nije bilo
do smijeha. Zbunjeno je zurio u mene. Pritisnula sam jae.
"Sjeti se tko sam", rekla sam.
Bravo, Francesca! Bravo, mladoj i ranjivoj meni! Kada pomislim da sam se tek
probijala kao ena i strunjakinja u svojem poslu. Bravo!
Cesare mi je pustio ruke. Brzo se povukao natrag i zagledao se u mene kao da gleda
ivotinju koju nikad prije nije vidio.
"Nisam htio..." poeo je.
Naglo sam trznula rukom kako bih ga prekinula. Nakon to sam postigla svoj cilj,
morala sam brzo neto uiniti kako mu ne bih povrijedila ponos.
"Zaboga, Cesare, to si mislio? Zar nije dovoljno to si doao bez oeva pristanka?
eli da te uhvate in flagrante s njegovom tro vaicom? U Rimu e morati proglasiti
praznik, zato to e svi biti previe zauzeti traanjem da bi imali vremena za raditi."
Jo je trenutak zurio u mene, zatim je zabacio svoju lijepu glavu i nasmijao se. Bila
sam uvjerena kako e ga kardinal uti, pa sam ga pokuala uutkati, ali on me opet
uzeo za ruku, taj put njeno i povukao me za sobom niz hodnik. Cesareova neobuzdana
energija, ushienje ivotom i nepotovanje moralnih ogranienja prema kojima su
ivjeli obini smrtnici, nikad me nisu prestali iznenaivati. Ulazio je i izlazio iz mojega
ivota poput snanoga vjetra koji pue kroz kuu, raspruje paukove mree i po svojoj
je volji preureuje. Poslije mnogo toga treba dovesti u red, ali sam je doivljaj
velianstven.
Kada smo se zaustavili u kutu vrta gdje nas je od pogleda drutva skrivala sjena, bila
sam bez daha i smijala se. Sluga koji je prolazio iznenadio se kada je Cesare ispruio
ruku i zgrabio vr s vinom. Zatim dva pehara i tanjur s mesom.
"Umirem od gladi", rekao je Cesare i bacio se na travu. "Cijeli sam dan jahao u ovoj
opravi", povukao je togu. "A zbog ega? Kaem ti, gubim strpljenje." Ali njegovo
raspoloenje, uvijek promjenljivo, kao da se popravljalo. Potapao je tlo pored sebe.
"Ne mora ba odmah otii, zar ne? Pravi mi drutvo."
Kao to sam rekla, misao o prokletstvu na udan je nain oslobaajua. To, kao i
injenica da sam u dovoljnoj mjeri Rimljanka kako bih smatrala da u ivotu treba
uivati kad god se za to prui prilika. Sjela sam, prihvatila pehar koji mi je ponudio i
promatrala kako prodire meso. Doista je bio prekrasan mukarac.
Izmeu dva zalogaja je rekao, "Doista mi je ao zbog tvojega oca. Zaprepastio sam se

-101-

Pompea

kad mi je Lucrezia pisala. Da nema nje, mislim da ne bih znao ni pola od toga to se
dogaa."
Kao to je to sluaj s Borgijama, od suosjeanja s drugima uvijek su bile jae njihove
potrebe. Ali, to sam razumjela kao to sam mislila da razumijem Cesarea.
"Otac te samo eli zatititi", rekla sam. "Teka su vremena."
"Kada vremena nisu bila teka?" pitao je podrugljivo. "Ali, dolazi nae vrijeme, vrijeme
Borgija. Otac sada mora postati papa, ili vie nee imati priliku."
"Inocent..." poela sam, ali Cesare nije htio sluati.
"Taj truli ukopljenik!" Izvio je usne od gaenja. "Zato ne umre ve jednom?"
"Kau da se boji suoiti s Bojim sudom."
"Tako i treba! Stvari koje je uinio..." Napunio nam je ae I ozbiljno me pogledao.
"Nee dugo izdrati, zar ne?"
Oklijevala sam, nisam bila sigurna koliko je Cesare znao ili to je sumnjao. Odluila
sam ostati oprezna i rekla, "To je u Bojim rukama."
Cesare se namrtio. Nagnuo se dovoljno blizu da sam mogla osjetiti njegov dah na
vratu. "Kakva si ti trovaica?" apnuo je.
Malo sam se odmaknula, ali samo kako bih na leima osjetila njegovu toplu ruku. Ne
sjeam se kad ju je tu stavio, no nisam je ni pokuala maknuti. Na trenutak mi se
uinilo kako je pored mene Rocco, koji je iz vatre stvarao kristalnu svjetlost. Ispred
mene lebdjela je staza, mamila me slatkoom, ali nisam se osjeala dostojnom da
njome krenem. Bila sam to to sam bila, kako me Cesare nazvao: trovaica. Ali, moji
grijesi nisu tu prestajali. Ogrezla sam u krvi. Redovito sam se budila vritei zbog
none more koju nisam mogla kontrolirati, ali ni razumjeti. Koliko god eljela da nije
tako, bila sam mrano stvorenje.
Kao Cesare.
On se pomirio sa svojom prirodom. Ja nisam mogla potpuno prihvatiti svoju, ali nisam
mogla ni odbiti jedinu utjehu koju sam mogla imati.
Nae usne gotovo su se dodirivale kad sam rekla, "Najopasnije si vrste... smion,
nepredvidljiv... " Posegnula sam ispod kratke tunike i uzela ga u ruku. "Matovit..."
Nasmijao se kada me polegnuo na mirisnu travu. Na drugoj strani vrta glazbenici su
svirali. Krijesnice su kruile iznad moje glave. Kratko sam ih promatrala, zatim vie
nisam.

-102-

Pompea

14.

Idueg smo se dana vratili u grad, svi osim Cesarea, koji je kada sam ujutro ustala ve
bio otiao. Natrag u Pisu, nadala sam se, kao i da e biti dovoljno pametan da ondje
ostane dok mu otac ne kae drukije.
Drutvo je bilo mirnije nego dan prije, kao to to obino biva na putovanjima.
Iekivanje je uvijek opojnije od stvarnog iskustva.
Pa, moda ne uvijek. Nekada iskustvo ispuni i najvea oekivanja.
Kada sam izala u dvorite na doruak, Lucrezia me letimino pogledala i zahihotala se.
Pokuala sam joj uputiti smirujui pogled, ali mislim da mi to nije uspjelo. Barem je
bila dovoljno ljubazna da nita ne kae. Ako je itko osim nje zamijetio Cesareovu
prisutnost ili s kime je proveo no, bio je odvie zaokupljen svojim spletkama da bi
komentirao.
Iznimka je bio kardinal. Dok smo se ukrcavali u lau, okrenuo se prema meni i rekao,
"Pokuaj ga urazumiti, hoe li?"
Nisam se iznenadila to je Borgia znao za moju vezu s Cesareom, premda bih vie
voljela da je ostala tajnom. Posvuda je imao oi. Ali, nisam eljela preuzeti
odgovornost za udljivog najstarijeg sina koji je nestrpljivo ekao da mu pripadne mo,
na koju je smatrao da ima pravo. Stati izmeu Cesarea i njegova oca bilo bi u svakom
pogledu suludo.
"Doista sumnjam da e mi se javiti, signore", odgovorila sam prilino dolino.
Borgia se namrtio, ali nije rekao vie nita. Ubrzo nakon toga vidjela sam ga kako sjedi
s La Bellom ispod tende pored pramca. Hranila ga je jagodama i inilo se da je bolje
raspoloen.
to nisam mogla rei za sebe. Budalasto sam podlegla, premda s velikim
zadovoljstvom. Ali, sada sam se ivo sjeala neugodnog tjedna nakon susreta s
Cesareom u knjinici, i kako sam s velikim olakanjem naposljetku otkrila da nee biti
posljedica. Sada se nisam mogla odluiti trebam li se brinuti ili ne. Ako u svojoj namjeri
uspijem, postoji velika mogunost da ne preivim zbog ega e sve posljedice biti
sporne. Prvom sam se prilikom meutim oprala octom i anisom, bio je to spoj koji su
mnogi smatrali uinkovitim, ali ja sam u to sumnjala. Svakako sam mogla uiniti i
togod drastinije, ali kao trovaica, znala sam koliko je teko ne riskirati trajne

-103-

Pompea

posljedice po zdravlje. Odluila sam da u za sljedeu prigodu, ako je bude, napraviti

pesar od pelinjeg voska, omiljeno rjeenje pametnih ena i drati ga pri ruci.
Iz toga moete zakljuiti kako sam se u Rim vratila rastrgana izmeu odluke da
nastavim putem koji sam izabrala i nagonske elje da ostanem iva. Imate pravo, ali
nepokolebljivo sam odluila ne odustati.
U Vittorovoj pratnji vratila sam se u idovsku etvrt i brzo nala Sofijinu ljekarnu.
Premda su od mojeg posljednjeg posjeta prola jedva dva dana, bilo je oito da su se
uvjeti pogorali. Nisu svi panjolski izbjeglice nagrnuli k nama. Primalo ih je jo nekoliko gradova, osobito Amsterdam, a rijetki sretnici plovili su prema Turskoj, pod zatitu
sultana Bajazita II. No, slijevali su se u tolikom broju da je bilo oito kako e se, ne
promijeni li se to ubrzo, pojaviti stvarna opasnost od kuge, bolesti koja se irila
podrujima na I kojima su ivjeli siromani i oajni, premda nitko nije znao zato.
Ako se pojavi kuga, zadrhtala sam od pomisli to e uslijediti.! Naravno, za
epidemiju e okriviti idove, a posljedice e biti strane.!
Mogla sam zamisliti kako se cijela idovska etvrt pretvara u pogrebnu lomau, osim
ako se ne pojavi papa koji e to sprijeiti.
Takve su mi se misli vrzmale glavom dok sam prolazila uz red ispred ljekarne. Sofia je
bila unutra, njegovala je bolesno dijete. im je mogla, pridruila mi se u stranjoj sobi.
Donijela sam sve to sam obeala i vie. Zahvalila je i odmah krenula na stvar,
"Imamo dizenteriju, vodenu bolest, groznicu i barem jedan sluaj gripe."
Posljednje me iznenadilo. Bolest koja izaziva zimicu, visoku temperaturu i skupljanje
tekuine u pluima prije nekoliko se godina pojavila u Firenci, ali nije ondje ostala,
doprla je do Milana i Rima. Brzo se iri, ali brzo i nestaje. Mnogi koji se zaraze umru,
ali veina preivi. Lijenici tu bolest pripisuju loim astrolokim utjecajima. Meni se
ini kako nemaju pojma to je uzrokuje, kao ni druge bolesti.
"Vodenoj bolesti treba dugo da ubije", rekla sam. Oticanje tkiva, naroito oko srca
moe biti smrtonosno, ali za to su potrebne godine, toliko sam shvatila iz nekoliko
ovlatenih seciranja koja su se provodila na sveuilitima u Bologni, Padovi i Salernu.
Bilo je i drugih, neovlatenih, ali o njima neu govoriti.
"Groznica i dizenterija imaju simptome odvie sline trovanju", nastavila sam. "Ako
Inocent umre od jedne od njih, sumnja e odmah pasti na Borgiju. Ali, gripa..."
Nimalo nije oponaala otrov, ali naalost, inilo se da je to bolest sluzi, a ne krvi.
"Mislim da nee upaliti", rekla sam i objasnila zato.
Sofia se sloila. Odvukla me na stranu, dovoljno daleko da bude sigurna kako nas

-104-

Pompea

Vittoro ne moe uti. "Jeste li sigurni da elite nastaviti?" pitala je.

Brzo sam kimnula. "Vrijeme istjee, moramo neto poduzeti smjesta. Vjerujem da
znam kako u se pribliiti Inocentu, ali to nema smisla uiniti ako nemamo sredstvo."
Oklijevala je trenutak prije nego to je otro kimnula. Uzela me pod ruku i odvela u
kut, daleko od bolesnika, do slamarice zaklonjene zastorom.
"Pogledajte ovo", rekla je.
Vidjela sam mukarca od oko dvadeset pet godina. Dob je bilo teko odrediti zato to
je bio vrlo bolestan, ali u svakom je sluaju bio mlad. Tamna mu je kosa bila
zalijepljena za elo, koa crvena, a od njega se irio teak, slatkast miris. Kleknula
sam, do dirnula mu elo i brzo povukla ruku kada sam osjetila da mu koa gori.
"to mu je?" pitala sam.
"Ne znam", odgovorila je Sofia. Medu mnogim njezinim osobinama koje sam cijenila,
isticala se spremnost da prizna neznanje, to je bila prava rijetkost.
I ona se sagnula i vrlo njeno odmaknula deku koja ga je pokrivala, tek toliko da mu
otkrije ruku. Kada sam je vidjela, napravila sam grimasu.
Na njegovoj nadlaktici miii su jo uvijek bili snani, ali veina mesa bila je izjedena
crnom trulei koja se irila, proaravi cijelu ruku crvenim linijama.
"to mu se dogodilo?" pitala sam.
"Doao je juer, na enin nagovor. Ime mu je Josip. Imao je porezotinu na ruci, staru
oko tjedan dana. Sada je ne moete vidjeti, ali tu je bila. Koa oko porezotine bila je
tvrda i vrela na dodir. Imao je vruicu, bio je dezorijentiran. Nagovorila sam ga da
legne i od tada nije ustao. Njegova je ena otila, morala se pobrinuti za malu djecu, ali
poslala sam joj poruku da se to prije vrati, eli li mua jo jednom vidjeti iva."
"Imate li bilo kakvu predodbu to ga ubija?"
"Nemam", rekla je Sofia. "Puls mu je bio ubrzan, ali sada je slab. Otok se iri uz crvene
linije koje slijede krvne ile. Posluala sam mu srce, i ono slabi. Plua su mu prepuna
krvi, vie ne moe ni urinirati. Za nekoliko e sati umrijeti."
Uzdahnula je i kleknula, gledala je u donedavno mladog i snanog mua i oca. "Nita
ne mogu uiniti za njega."
"Mislite li da mu je to to ga ubija zatrovalo krv?"
"Ne znam to bi drugo moglo biti", pogledala me. "to god bilo, brzo napreduje i ne
nalikuje nijednom poznatom otrovu, zar ne?"
Ne. Nijedan otrov nije imao takve simptome. tovie, vjerovala sam da je imala pravo i
da se bolest nalazila u krvi.

-105-

Pompea

Ali, nisam mogla biti sigurna.

A to je, kako to obino biva, ono o emu nisam eljela razmiljati pretvorilo u
najvaniju stvar u mojem umu.
"Vjerojatno imamo samo jednu priliku", rekla sam.
Sofia je snano stisnula usne. Zbog takve jednostavne geste znala sam da je jednako
tako razmiljala.
"Do Inocenta e biti teko doi ak i samo jednom", rekla sam, pokuavajui u to
istodobno uvjeriti i sebe. Ponovno sam pogledala mladoga mukarca u mukama i rekla:
Moramo biti sigurni.
A za to je postojao samo jedan nain.
"to elite uiniti?" rekao je Ben Eliezer. Pojavio se ubrzo nakon to je Sofia poslala po
njega. Razumljivo, nije smatrala da odluku moe donijeti sama. Sastali smo se u
stranjoj sobi i vrlo tiho razgovarali, kako nas nitko ne bi uo.
"Moramo provjeriti", rekla sam. Od te mi je zamisli pozlilo, ali drugu mogunost nisam
vidjela. "Moramo biti sigurni da je krv toga ovjeka doista zaraena boleu dovoljno
monom da ubije. Ako nije, nemamo razloga nastaviti, ne uz tako velik rizik."
"Moramo je testirati na ivotinji? To ste eljeli rei?"
Odmahnula sam glavom. "Znamo da bolesti opasne za ljude ne djeluju na ivotinje, i
obratno. Moramo je iskuati na ovjeku."
"Dobrovoljno se javljate?" pitao je.
Shvatila sam da ga je moj prijedlog, naravno, uasnuo, ali nisam nm mogla udovoljiti.
"Odnijet u je u castel SantAngelo. Nai u nain da je zamijenim za krv koju papa
pije. A to ne mogu uiniti ako sam mrtva."
Sofia mu je stavila ruku na lakat. Tiho je rekla, "Nikome od nas nije lako govoriti o
tome. Teko mi je o tome i razmiljati. Ali cijelo smo vrijeme znali da emo za to to
moramo uiniti visoku cijenu platiti."
"Ali, ne ovako", rekao je David. "Nikada nismo razmiljali ni o emu slinom."
Naravno, imao je pravo. Koliko god sam se bojala za svoju duu, idovi su samo
eljeli spasiti svoje ivote. Bog e to zacijelo shvatiti i oprostiti im.
Ali, sada sam pokuavala ubiti nekoga tko nije poinio zlo, pravog nedunika.
"Na meni emo je iskuati", rekao je David. Oi su mu bile tamna jezera, toliko je
problijedio. "Sve je to moja zamisao. Ni od koga ne mogu traiti da preuzme tolik
rizik."
"Ali, mi si ne moemo priutiti da te izgubimo", rekla je Sofia. Gledala ga je njeno

-106-

Pompea

poput majke. "Tko e biti na lav, Davide? Tko e nas tititi?"

Njegove su oi blistale, a i moje, shvatila sam iznenaeno. Prije nego to je mogao
nastaviti s raspravljanjem, rekla sam, "Nema smisla provoditi pokus na nekome tko je
mlad i zdrav, zato to to papa nije. Trebali bismo ga provesti na nekome tko je u istom
stanju."
"Ali, ni to nije u redu", rekao je David. "I stari moraju biti zatieni."
Osjetila sam kako me pritie velik teret. Shvaala sam to je osjeao, cijelim sam
srcem suosjeala. Ali, znala sam da na ovome svijetu nekada moramo initi zlo,
premda to ne elimo. Nekada nismo u mogunosti uiniti dobro, nego od dva zla
izabrati manje.
Svejedno sam se pitala kakav sam ovjek kada svoju dobrotu mogu sakriti iza takve
hladne praktinosti.
"Ne moemo to traiti ni od koga", rekla je Sofia, "prije nego to mu sve objasnimo."
I to je, naravno, bilo opasno. ak i naznaka o naoj namjeri mogla bi uroditi
prosvjedom. Ako rabini i trgovci otkriju to radimo, sigurno e nas pokuati sprijeiti.
"Jeste li... imali neto na umu?" oprezno sam pitala.
David se lecnuo i skrenuo pogled, ali Sofia me pogledala u oi. Polako je kimnula.

-107-

Pompea

15.

Starica je leala na slamarici u stranjoj sobi, kamo su je prenijeli iz prednjeg dijela

ljekarne. Usprkos toplini dana bila je pokrivena dekom koja je ispod sloja prljavtine
izgledala kao da je ispredena od najfinije ovje vune. Sijeda kosa bila je rasuta oko
njezine glave. Premda upalih obraza i oiju i koe ispresijecane borama, vidjelo se da
je nekada bila lijepa.
"Rebeka", rekla je Sofia njeno, kleknula pored ene i uhvatila je za ruku.
Njezine su vjee zatreperile i polako se otvorile.
"Sjeate Ii se o emu smo razgovarale?" pitala je Sofia. Razgovarale su na katalonskom
jeziku koji sam razumjela zato to je to bio jezik obitelji Borgia, koji su u panjolskoj
bili Los Boryas. Rimljani im nikada nisu dopustili da zaborave svoje panjolske
korijene, pa su ih se prkosno i ponosno drali.
Starica je kimnula, a Sofia je rekla, "Ovo je Francesca. Ona e nam pomoi."
"Nisam to samo sanjala?" pitala je Rebeka. Glas joj je bio toliko slab i tih da sam se
morala nagnuti blie kako bih je mogla uti, ali dok je govorila, snaga kao da joj se
vraala, "To to ste rekli... to je istina?"
Sofia je jedno vrijeme razgovarala s njom nasamo. Ne znam ega su se sve dotakle, ali
bila sam sretna to me nije dopalo objanjavanje.
"Ono to nam prijeti i previe je stvarno", rekla je. "Voljela bih da je drukije, ali nije.
Znam da traimo od vas neto strano..."
Rebeka je slabano podignula ruku ispruganu plavim ilama. "Cijela moja obitelj... moj
mu, djeca, prekrasna unuad... svi su mrtvi..." Suze su kliznule niz upale obraze.
"Dola je k nama prije tjedan dana, donijeli su je ljudi koji su je nali na ulici", rekla mi
je Sofia. "Iz Lisabona je. Kada su naputali grad, njezinu su obitelj zaustavili. Optuili
su ih da su sa sobom pokuali ponijeti novac. Ne znam pojedinosti o tome to je
uslijedilo, ali svjedoci kau da je samo ona preivjela."
Nisam se iznenadila. Njihova najkatolikija velianstva Ferdinand i Izabela izdali su
proglas kojim su dopustili idovima da napuste njihovu zemlju ivi, ako to uine u
roku koji e proi za samo nekoliko tjedana. Ali, nisu smjeli ponijeti nita vrijedno
poput novca i dragocjenosti to bi im pomoglo da preive u stranoj zemlji. Morali
su otii kao prosjaci, mogli su ponijeti samo malo vie od odjee na sebi.

-108-

Pompea

Naravno, mnogi su uspjeli prokrijumariti cijela bogatstva, ali one koji nisu imali sree
uhvatili su lakomi plaenici, unajmljeni da straare u lukama i pograninim gradovima,
to je rijetko tko preivio.
S naporom sam odvratila misli od stariine patnje i usredotoila se na ono to je trebalo
uiniti.
"U kakvom je stanju?" pitala sam Sofiju.
"Pothranjena je i srce joj je slabo."
Oekivala sam vie i nisam mogla prikriti iznenaenje. "Ali, s odgovarajuom njegom,
mogla bi preivjeti?"
"Ne", rekla je odjednom Rebeka. "Ne, molim te Boe, ne! Ne mogu... neu..."
Uzbueno me zgrabila za ruku. Abraha mov i Izakov Bog je pravedan. On zna
koliko patim. Nee aliti zbog mojeg osloboenja.
"Odbija hranu i pie", rekla je tiho Sofia. "Ve sam to vidjela. To ine mnogi starci. Ne
moemo ih sprijeiti."
"Svejedno..." Oi u oi s onim to sam govorila da mora biti uinjeno, svladala me
neodlunost. panjolac, ovjek s medaljonom, ak i Inocent, bili su neto posve
drugo.Ali, razgovarati o tome da bismo nain na koji smo namjeravali ubiti trebali
iskuati na bezimenoj osobi i doista to uiniti toj krhkoj starici koja je toliko pretrpjela,
nije se moglo ni usporediti.
Rebeka mi je stisnula ruku. Vrlo jasno, kako je ne bih pogreno shvatila, rekla je,
"Nemojte mi uskratiti priliku da druge spasim sudbine koja je uzela sve to sam
voljela."
Tada sam morala ustati i izai u uliicu, u kojoj sam ostala nekoliko minuta, dok se
nisam pribrala. Kada sam se vratila, prila sam Vittoru.
"Vratite se u palazzo", rekla sam. "Ako kardinal pita gdje sam, recite mu da obavljam
poslove za njega. Nee vas dalje ispitivati."
Vittoro je samo slegnuo ramenima, nije izgledao uvrijeen to sam si dopustila da mu
nareujem, "Kardinal eli znati sve."
"Ali, ne i ovo. Ako ikada bude podvrgnut ispitivanju, moi e rei kako nita nije
znao." Zakljuila sam kako je Borgijina odluka da me okrene protiv Inocenta bila
savreno lukava. Ako se pokuaj papina ubojstva izjalovi i ako nas uhvate, kardinal e
moi rei da sam zbog oeve smrti poludjela i da sam djelovala na svoju ruku. Moi e
tvrditi da sam potajno idovka, koja ne eli unititi samo Inocenta, nego i njega. To e
biti dovoljno da stvori sumnju koja e mu spasiti ugled, mo i naravno ivot, ali ne i da

-109-

Pompea

ostane kandidat za papu. Dakle, moj mu je ivot bio potpuno raspoloiv.

"Trebam li jo to rei kardinalu?" pitao je Vittoro.
eljela sam rei ne, ali malo sam razmislila i rekla, "Recite mu: Alea iacta est."
Vittoro nije bio klasino obrazovan. Tri je puta ponovio rijei kako bi bio siguran da ih
je dobro zapamtio. Zatim je otiao i ostavio u me u grobnici mojih sjeanja.
Uvijek sam se grozila krvi, nemojte me pitati zato. Putanje krvi trebalo je biti lijek za
sve vrste bolesti, ali ja sam ga pod svaku cijenu izbjegavala. Ali, moje gaenje tu ne
prestaje. Uvijek mi je bilo teko izdrati misu. Mogu podnijeti kruh koji postaje meso,
ali vino koje se pretvara u krv... ne mogu ga popiti, jedva mogu pretrpjeti da ga
dodirnem usnama.
Kada sam kleknula pored oeva trupla i okupala ruke njegovom krvlju, neto se u meni
nepovratno promijenilo. Moda bih trebala rei da se probudilo. Dvaput sam morala
ubiti, panjolca i naravno, ovjeka ije sam grlo prerezala prije nego to sam shvatila
to sam uinila. Meutim, zbog toga mi nije bilo lake promatrati Sofiju kako
umiruem Josipu puta krv.
David ga je donio u stranju sobu i polegnuo na slamaricu pored Rebeke. Na sreu, bio
je u nesvijesti, nije reagirao kada mu je Sofia duboko i iroko zasjekla zdravu ruku,
kako bi krv lako potekla u zdjelu koju je stavila na pod. Od metalnog sam mirisa
zamalo povratila.
"Sto mislite, koliko?" pitala je dok je to radila.
Okrenula sam glavu i rukom pokrila usta. Kroz prste sam rekla, "Sumnjam da e
Inocent popiti mnogo odjednom."
David me pogledao i pitao, "Jeste li dobro?"
Nijemo sam kimnula i usredotoila se na disanje. Ako samo na to budem mislila,
moda se neu osramotiti.
Konano je bilo gotovo, napunjenu zdjelu prekrili su istim platnom. Sofia je previla
Josipovu ruku, ali rana je nastavila krvariti kroz platno. Odnijela je zdjelu Rebeki i
kleknula pored nje.
Razmiljali smo kako dalje. David je predloio da se krv pomijea s vinom kako bi je
lake popila, i to mi Je zvualo kao dobra zamisao. No, dok se pripremalo jako, crveno
vino, kunem se da sam jo uvijek mogla osjetiti snani metalni miris.
Sofia je podignula Rebekinu glavu kako bi joj bilo lake piti. Isprva je izgledalo kao da
e povratiti, oito je da okus nije bio posve prikriven, ali ubrzo je vino prevladalo i ona
je popila do kraja.

-110-

Pompea

ekali smo. Dan se vukao. Sofia je otila pobrinuti se za bolesne u prednjoj prostoriji, a
David je ostao sa mnom. U podne je dola Josipova ena i provela uz njega sat. Otila
je uplakana, tjeila ju je sestra koja ju je pratila. Nisam bila prisutna kada se opratala.
dala sam im toliko privatnosti. Koliko sam mogla vidjeti, nije bio ni Josip, ve je
otiao, zajedno s vruicom.
Benjamin je donio hranu i pie, nudio mi je oboje. Otpila sam gutljaj vina i pojela
koricu, dvije kruha. eludac se bunio na bilo to vie od toga. Tijekom ranog
popodneva drala sam Josipa za ruku. David je molio na jeziku koji nisam razumjela.
Ja sam molila na svoj nain, Djevici Mariji, podsjeajui je da je i Josip imao majku,
vjerojatno ve mrtvu i da je nekad bio edo kao i njezino. Molila sam je da ga uva.
Ubrzo nakon toga je umro. Pretpostavljam da je umro u miru, kako to biva, ali bila je to
mala utjeha. Rebeka je bila u nesvijesti. Nakon to je popila krv, stanje joj se naglo
pogoralo. Nakon jednog sata vie nas nije prepoznavala, a nakon dva gorjela je od
vruice. Kad je Josip preminuo, pomaknula sam se prema njoj i hladnom joj vodom
oprala lice, ruke i noge.
"Ne moe to osjetiti", rekao je David. Bio je vrlo blijed, kao i ja, pretpostavila sam.
Dok je drao lavor, ruke su mu se tresle.
"To ne znate", usprotivila sam se. "Nitko od nas nije bio toliko blizu smrti da bi znao
kako joj je."
"Kako znate?" pitao je. "Moda sam ja bio."
Pogledala sam Rebeku i odmahnula glavom. "Odvie je daleko od ovoga svijeta da bi
se mogla vratiti."
Tada je dola Sofia. Sjedila je s nama dok Rebeka nije umrla. Na samome kraju
stariine su se oi otvorile, a mi smo se prenera zili. Ali, nije nas vidjela, ni bilo to od
ovoga svijeta. Sve to mogu rei jest da je umrla mirno, bez borbe. Kleknula sam pored
nje i molila da nae one koje je voljela i izgubila.
im smo joj lice pokrili otrcanom dekom, pozvala sam Benjamina. Dala sam mu
poruku koju sam napisala na papiru koji mi je dala Sofia i paljivo ga uputila.
"Idi u Ulicu Vertrarari. Nai staklara koji se zove Rocco i daj mu ovo. Znat e to treba
uiniti."
Kad je Benjamin otiao, priekala sam da Sofia izvadi Rebeki krv. Odluile smo uzeti
njezinu, zato to smo smatrale kako bi u castel SantAngelo trebala doi to svjeija.

-111-

Pompea

Tada me poela obuzimati blaena tupost. Moram otii prije nego to se nadzorna
toka zatvori za no rekla sam, dok je Sofia ulijevala krv u boicu koju je zatim
zatvorila.
Tijekom cijeloga dugog i tekog dana promatrala sam kako se sunce primie zapadu.
Ne pourim li, zatvorit e me u etvrt. Krv e se pokvariti. Mogunost da je zamijenim,
koju jedva da sam imala, postajat e sve manja sa svakim zrnom pijeska koje odbrojava
vrijeme.
"Idem s tobom", rekao je David.
Maloduno sam se pobunila, ali nije se obazirao. Izali smo nekoliko minuta prije nego
to su se vrata zatvorila i zarobila idove u njihovu etvrt dok sunce opet ne izae. Ako
ne uspijemo, ili ako nas uhvate, to e im zora donijeti? Bijes divlje gomile? Vatru i
smrt? Sve je to bilo i odvie vjerojatno.
Pogledala sam preko ramena, mislila sam na Sofiju i Benjami na, na bolesne i umirue
u ljekarni, na sve napaene koje sam vidjela tijekom svojih posjeta.
Putevi Boji zbilja su nepoznati.
David me uhvatio za ruku. Zajedno smo uli u no koja se sputala nad Rimom.

-112-

Pompea

16.

Nalazili smo se na pola puta do Roccove radnje, kada smo ugledali prvu ophodnju. Do
tada smo sreli samo uobiajene pijance, prostitutke i takore koji nou preuzimaju
rimske ulice. Skupljali su se oko gostionica i bordela, gdje takori izlaze iz svojih
skrovita u drevnim odvodnim kanalima i grobnicama. Koliko god velike bile hrpe
mrtvih takora koje na gradskim trgovima ostave lovci, mnogo ih je vie ivih, samo
skrivenih. ekaju no da izmile.
takori mi se strano gade, to me malo iznenauje s obzirom na to da volim ivotinje.
Ne volim ni zmije, ali su mi ipak drae od takora. A oboje je bolje od ophodnje koju
plaaju bogati graani i trgovci i omoguavaju straarima da se epire s maevima i
batinama, iznuuju novac i ine jo gore stvari manje vrijednim smrtnicima na koje
nailaze.
Dok jedna takva ophodnja nije prola, David i ja skrivali smo se u sjeni pored
gostionice na rubu trnice Campo dei Fiore. ekali smo nekoliko minuta nakon to su
otili i tek tada izali na ulicu. Mjeseine nije bilo, nije bilo ni traka svjetlosti. Ali, jak
vjetar sa zapada raistio je veinu magle i oblaka koji su za nevjetrovita vremena
visjeli nad gradom. Voeni zvijezdama i sjeanjem, nali smo ulicu staklara.
Rocco je ispred radnje ostavio upaljenu svjetiljku, nadam se odvie malu da bi privukla
panju susjeda, koji su trebali biti zauzeti veerom i odlaskom na spavanje. Kada smo
pokucali, otvorio je i rukom nas pozvao da brzo uemo, zatim je zatvorio vrata.
Isprva je vidio samo mene, a toplina njegova pogleda potaknula je jednaku toplinu u
mojim obrazima. Ali, ubrzo je primijetio Davida.
"Tko je to?" pitao je, gledajui ga.
"Prijatelj", rekla sam. "Dobio si moju poruku?"
Rocco je kimnuo. "Poslao sam po oca Morozzija. Trebao bi ubrzo doi."
"Nando... ?" Muila me pomisao na opasnost koju sam donosila u Roccovu kuu,
premda drugu mogunost nisam vidjela. "Poslao sam ga na selo, baki."
Kimnula sam s olakanjem. Dok smo ekali sveenika, sjedili smo za stolom i
uglavnom utjeli. Uao je neujno, vidno napet, a kada je vidio Davida, namrtio se.
"to je to?" Sitniavo je od mene to spominjem tako beznaajan detalj, ali nisam ga
mogla izbaciti iz glave. Kada je Rocco pitao, rekao je, "Tko?"
Pripisala sam to sveenikovu strahu, to je pod takvim okolnostima bilo razumljivo. Bio

-113-

Pompea

je toliko zaprepaten da sam mislila kako e pobjei, ali nisam ga zbog toga mogla
osuivati. Mislila
sam da je razlog tome to to je kao converso svaki dan ivio na rubuopasnosti da ga
otkriju.
"Prijatelj", brzo sam rekla. "Moemo mu vjerovati."
"Niste smjeli..." Morozzi je poeo, ali uutio je kada mu se David pribliio.
"Neu vas ugroziti, sveenice. Nadam se da neete ni vi mene." Zavladala je tiina,
zatim je Rocco odluio rijeiti stvar. "Nastavimo dalje."
"Dobro", rekao je Morozzi, premda je oito oklijevao. Okrenuo se prema meni. "Jeste li
spremni? Imate li to je potrebno?"
Uvjerila sam ga da imam i zinula da pitam kako nas je namjeravao uvesti u castel, ali
prekinuo me.
"Dajte da vidim."
"to?" Zateena, uinila sam ono to u takvim situacijama uvijek inim, odugovlaila
sam kako bih dobila vremena srediti misli.
"To to ste namjeravali upotrijebiti. elim vidjeti." Kada sam nastavila zuriti u njega,
nestrpljivo je rekao, "Ne moete oekivati da toliko riskiram kako bih vas doveo do
pape, a da nisam siguran kako to doista moete izvesti."
"Nije vam dovoljna njezina rije?" zahtijevao je odgovor David i mrtio se.
I Rocco je izgledao kao da mu je neugodno. "Da nije spremna, Francesca sada ne bi
bila tu."
Stavila sam ruku na Davidovu kako bih ga bez rijei opome nula, umirujue sam se
nasmijeila Roccu i posegnula pod haljinu. Polako sam izvukla zlatni medaljon koji mi
je leao izmeu dojki.
Sveenik se gorljivo zagledao u njega.
"elite vidjeti?" pitala sam. "Dobro." Otvorila sam medaljon i pokazala tabletu koju
sam napravila za sebe. "Nemojte se pribliavati. To je najsmrtnosniji otrov za koji
znam, ubit e u roku od nekoliko minuta. Nee zakazati." Morozzi je dugo zurio u tabletu, od njegova lakomog pogleda bilo mi je neugodno. Nije bio u skladu s
ozbiljnou naeg oajnikog zadatka. Naposljetku je rekao, "Dobro. Dakle, moemo
krenuti."
Dok sam sklapala medaljon i spremala ga pod odjeu, David me radoznalo gledao. Da
smo bili sami, rekla bih mu kako je bolje da sveenik ne zna vie nego to je nuno.
Malo sam rairila ruke, to je samo on mogao vidjeti, nadajui se kako e razumjeti.

-114-

Pompea

Morozziju sam povjerila nae ivote, ali nisam mu povjerila nain na koji u ubiti
Inocenta. Ne znam je li to David razumio ili ne, ali inilo se kao da je moju odluku
prihvatio, zato to je trenutak potom nijemo kimnuo.
U meuvremenu, Morozzi je izvadio smeu halju i pruio mi je. "Nisam znao da e vas
biti dvoje", rekao je. "Donio sam samo jednu."
Dodao mi je redovniku halju od smeeg sukna koja e me posve prekriti i dobro
sakriti moju ensku figuru. Protresla sam je kako bih je odjenula i pitala: to emo s
Davidom? Moramo ga nekako preruiti.
Sveenik i redovnik koji zajedno ulaze u castel moda e privui pozornost, ali ulaz im
nee biti odbijen. Prema mukarcu u svakodnevnoj odjei, bez livreje ili znaka velike
kuce, ponaat e se posve drukije.
"ekajte", rekao je Rocco i otiao u stranju prostoriju odakle su male ljestve vodile u
potkrovlje koje je sluilo kao skladite. Vratio se nakon nekoliko trenutaka, s bijelom
haljom i crnim pla tom. Dao ih je Davidu i rekao, "Mislim da e vam pristajati."
"To je odjea dominikanskog redovnika", rekao je Morozzi. "Odakle vam?" Oito nije
znao za Roccovu prolost.
"Netko ju je tu ostavio", kratko je odgovorio Rocco.
David je oklijevao. Shvaala sam njegovu nevoljkost da stavi na sebe bilo to
povezano s dominikancima, koji su svojim smatrali odvratnoga Tomasa de
Torquemadu, glavnog panjolskog inkvizitora i jednog od najvanijih tvoraca proglasa
kojim su Zidovi protjerani iz panjolske. Ali, zbilja nije bilo druge i David je to znao.
Odjea ga je pokrila od glave do pete. U halji i s duboko na vuenom kapuljaom,
postao je tek jedan od mnogih bezimenih sveenika koji su bez pitanja i neprimijeeni
ulazili i izlazili iz castela i Vatikana.
"Hvala", rekla sam i stisnula Roccovu ruku. Usprkos toploj noi, ruka mu je bila
hladna. Letimino je pogledao dva mukarca i odveo me u stranu kako nas ne bi uli.
"Kakve god bile Boje namjere, dovoljno si uinila, Francesca. Dopusti mi da te
zamijenim. Samo mi objasni sto trebam uiniti."
Nastavio je prije nego to sam mogla odgovoriti, "Morozzi se nee buniti, nije mu
ugodno to si ena. A ako kae ben Eliezeru da mi mora vjerovati, nee imati drugog
izbora."
Gotovo sam se pokolebala pred toliko velikodunom ponu dom. Nije me samo elio
zamijeniti u tako opasnoj situaciji, nego i na svoju duu preuzeti grijeh koji sam
namjeravala poiniti ubojstvo pape, a to nisam mogla ni zamisliti. Ba kao i Rocco,

-115-

Pompea

eljela sam vjerovati kako Bog zeli da Inocent umre prije nego to pobije stotine tisua
ljudi. Ali, to ako sam pogrijeila? Svoju sam vjenu duu bila spremna izvrgnuti
opasnosti, ali ne i Roccovu.
Osim toga, bilo je i drugih stvari o kojima je trebalo razmiljati.
Slabano sam se nasmijeila i podignula ruku kako bih mu dodirnula obraz, ogrubio od
jednodnevne brade. "Od sveg ti srca hvala. Doista si dobar prijatelj. Ali, otac si i
nikada ne bih mogla riskirati da Nando ostane siroe."
Pustila sam da mi ruka padne i ustuknula. "To je moja borba." Okrenula sam se, ne
davi mu priliku da odgovori.
Morozzi, David i ja izali smo u tamu. Rocco je stajao u do vratku i gledao nas kako
odlazimo. Dok sam prolazila pored njega, vidjela sam kako je podignuo ruku i
pomislila da e me pokuati zaustaviti. Ali, pustio ju je da padne, a tuga u njegovu
pogledu rekla mi je da je ono to nije mogao promijeniti, prihvatio.
Morozzi se ulicama kretao brzo i sa samopouzdanjem. Nije pokazao zabrinutost zbog
ophodnji i doista, kada smo na jednu naili, samo su se pomaknuli i propustili ga.
Njegov nain imao je oholost priroenu onima prema kojima je priroda bila vrlo dareljiva ali i sveenika odora, opominjali su one koji su nam se usudili pribliiti da
nas se klone.
Preli smo Pons Aelius, da upotrijebim njegovo latinsko ime, i krenuli ravno prema
glavnom ulazu u castel. Gomilu tamnog Limena koji se uzdizao iznad grada
osvjetljivalo je stotine baklji i svjetlost se odraavala u rijeci koja se sporo kretala i
stvarala virove namrekana srebra. Pomislila sam da Morozzi zna gdje se nalazi tajni
ulaz koji je zacijelo postojao u zdanju starom vie od tisuu godina. Ali, ako je znao,
nije se njime posluio. Umjesto toga poveo nas je pored tono straara koji nas, hvala
Bogu, nisu pokuali zaustaviti.
Golema graevina koja nam se nadvijala nad glavama bila je podignuta kako bi
svakome tko bi joj se pribliio, ak i posve bezazlenih namjera, utjerala strah u kosti.
Graevina je trebala biti mauzolej caru Hadrijanu i njegovoj obitelji. Neki su dijelovi
jo uvijek imali klasinu eleganciju, koja je uglavnom nestala jo prije mnogo stoljea
kada su je pretvorili u utvrdu i zatvor. U trenutku kad smo uli u malo dvorite,
Spasiteljevo dvorite, tako se zvalo, to je ironino za one koji iz utvrde nisu ivi
izali, uinilo mi se da e nas zidovi uguiti i izbrisati svu nadu. Odatle se tlo prema
vestibulu sputalo. Temperatura je pala i ja sam zadrhtala, ali ne samo do hladnoe. I
tu su se nalazili straari, i oni su nas pustili da proemo.

-116-

Pompea

"Dobro vas poznaju", rekla sam Morozziju tihim glasom.

Kimnuo je. "Tekim trudom. to je poznato i uobiajeno ne budi sumnje."
Nastavili smo dalje. Proli smo pred golemog Hadrijanova kipa, koji je otkad je
pretrpio teka oteenja kada je Vizigot Alarik opustoio Rim, bio tek malo vie od
svoje raspadajue sjene. inilo se kao da car bijesno zuri u nas, potomke onih koji nisu
uspjeli zatititi njegovu batinu. Ispred nas, valjkastu je utvrdu okruivao golemi
spiralni zid s uklesanim stubama. Izgradili su ga nai preci, kako bi imali pristup viim
katovima. Baklje na zidovima osvjetljivale su nam put dok smo silazili niz napukle
crnobijele ploice i pored ruevnih mramornih stupova koji su podsjeali na drugo,
slavnije doba.
Ja, ali i svi Rimljani znali smo da se na prvom katu nalaze tamnice. Nisam vidjela ulaz
koji bi vodio prema njima, to je potvrdilo glasine da su ive ljude uadima sputali u
grobnice. Ta bi me pomisao ispunila uasom da od svega to se toga dana dogodilo
nisam gotovo posve otupjela. Bila sam sretna zbog Davidova tihog drutva.
Na sljedeem katu nalazili su se stanovi vojnika i oruana. Napokon sam osjetila svje
zrak koji je dopirao iz velikih dvorita, ali prije nego to smo do njih mogli doi,
morali smo proi kroz kriptu bez prozora, gdje su bili pokopani carski ostaci. Od
carskih ostataka nije ostalo nita osim neugodnog vonja smrti, to je naravno biki
posljedica davnih pljakanja.
Kad smo uli u Dvorite asti, malo sam lake disala. Castel je bio vojna utvrda i
zatvor, u dvoritu se nalazilo nekoliko dojmljivih topova, koji su se mogli uperiti
prema gradu i odbiti napadae,
Stanovi vojnika i asnika gledali su na unutarnje dvorite. Ako tko od njih gleda kroz
prozor, nadala sam se kako se nee zapitati zato su nas tako lako propustili.
Trenutak prije nego to smo izali iz dvorita, pogledala sam kip koji se uzdizao iznad
utvrde. Sveti arhanel Mihael u svoj svojoj slavi, stavljao je ma u korice kako bi
objavio da je prola opasnost od kuge, koja je prije tisuu godina poharala Rim. Castel
je nazvan tako njemu u cast i od tada je njegov lik vladao rimskim nebom, u svojim
brojnim utjelovljenjima. Na zvjezdanom sam nebu vidjela arhanelov obris i tiho mu se
pomolila da nas zatiti svojom velianstvenom srdbom.
Preavi dvorite, uli smo u dvoranu za asnike, namjetenu velikim stolovima i
klupama, a na zidovima na kojima su visjeli barjaci prikladno su se prikazivali prizori
iz rata. Ondje se nalazilo nekoliko satnika i porunika, u slobodno su vrijeme pili.
Gledali su nas dok smo prolazili, ali nitko nas nije zaustavio.

-117-

Pompea

Shvatila sam da je castel konstruiran kako bi napadae koji bi uspjeli prodrijeti unutra
natjerao u samo srce svojih vojnih snaga, gdje su ih mogli jednog po jednog ubiti.
Dvorite asti bilo je za to prikladno mjesto, tu bi bilo lako uhvatili nesretnike koji bi
uli.
Kad smo izali iz dvorane za asnike, Morozzi je ubrzao. Pretpostavila sam da se urio
na nae odredite, a David i ja smo ga lako slijedili. Sustigla sam ga i pitala, "Je li
daleko?"
Crvena lica i beutna pogleda, odmahnuo je glavom, "Jo malo."
Kimnula sam, pokuavala sam se pripremiti za ono to je slijedilo. Ubrzo u Morozziju
morati rei to sam doista traila. Morat u nai djeake kojima uzimaju krv i, to je jo
vanije, morat u nai njihovu krv tako da je mogu zamijeniti. Ako unutra bude
lijenik, ili bilo tko drugi, morat u taj problem rijeiti. To mi se nije svialo, ali bilo je
nuno. Poziv upomo ili bilo kakav znak da neto nije u redu, i cijeli e garnizon
nasrnuti na nas.
Proli smo kroz jednu prostoriju, zatim kroz drugu. Ispred tree Morozzi je stao i
podignuo ruku. Oprezno je uao i provirio unutra. To to je vidio zacijelo mu se
svidjelo zato to nam je pokazao rukom da krenemo naprijed.
Prvo je uao David, zatim ja. Dok sam prolazila pored Moroz zija, ispruio je ruku i s
mojega vrata strgnuo medaljon. U istome trenutku gurnuo me u prostoriju.
"to to radite?" prenerazila sam se, ali na neki sam nain ipak znala. Sve je prolo
previe lako, bez ijedne tekoe. Mislila sam da smo u Bojoj milosti, ili da imamo
mnogo sree, ali zapravo smo bili izdani.
Morozzi je posegnuo za polugom u zidu pored ulaza i spustio je. eljezne su se reetke
poele sputati.
"Deus volte!" uzviknuo je sveenik. Njegovo lice izobliilo se od vjerskog ara. Tako
Bog eli. Bio je to povik svakog kriara i inkvizitora. Izlika za svaku opainu poinjenu
u Spasiteljevo ime.
David je poletio preko sobe, pokuao se provui prije nego to su se reetke do kraja
spustile. Gotovo je uspio i na trenutak, Morozzi je izgledao uasnuto. Ali, nije, i teke
metalne reetke s tupim su se zvukom spustile na svoje mjesto. David je ostao leati na
podu ispred sveenikovih stopala.
Morozzi je zabacio glavu u ushienju. "Prvo Giordano, sada i njegova ker vjetica i
povrh svega idov! Vaega u gospodara poraziti, posve u ga unititi, i u isti u mah
razbjesnjeti sve krane na svijetu i podii ih protiv izdajica naega Gospodina. Vi..."

-118-

Pompea

Rukama sam vrsto stisnula reetke, gledala sam ludoga sveenika ravno u oi, a u
glavi mi je tutnjalo od slutnje i slabosti. Od trenutka kada sam stala ispred mukarca s
medaljonom i ula ispo vijed na koju je bio natjeran muenjem, sumnjala sam. Ali,
nisam ni slutila pravu istinu.
"to to znai, prvo Giordano? Je Ii Inocent naruio ubojstvo mojega oca... ili vi?"
"Inocent?" Morozzi je gotovo ispljunuo njegovo ime. "Taj je odvratni starac posve
nesposoban. Jedino moe plakati zbog svojih grijeha i molite me da mu kaem kako da
pobjegne prokletstvu koje toliko zasluuje."
Proela me jeza. ak i kad je bilo izoblieno mrnjom, sveenikovo lice bilo je lice
anela koji vida stranim maem.
" to si mu rekao?" zahtijevala sam odgovor. "Da e se spasiti ako idove osudi na
smrt?"
"U meni se oituje Boja volja!" izjavio je Morozzi. "Ja sam njegov vjesnik. A ubojice
Krista umrijet e zbog onoga to su uinili naemu Gospodinu!"
David je dovoljno uo. Bacio se prema sveeniku, koji je odskoio na vrijeme da ga
David ne uhvati kroz reetke
"Bog me titi!" vikao je. "Izvravam njegovu svetu zadau!"
Jeste li primijetili kako masovni ubojice uvijek tvrde kako su obavljali Boju zadau, a
oni koji su ubijali mnogo manje, kao ja, u srcima znaju kako Bog zbog naih grijeha
plae?
Morozzija to nije muilo. Zarobio nas je i pohitao, pretpostavila sam kako bi doveo
strau i ostavio nas da se pripremimo na muenje koje e ubrzo uslijediti.

-119-

Pompea

17.

Nepojmljivi uas koji e nas snai kada se Morozzi vrati skinuo je s mene zatitni plat
tuposti i potaknuo me na razmiljanje.
"Brzo", rekla sam, a glas mi je slabano odjekivao o kamene zidove. "Moramo nai
izlaz."
Nevjerojatno, ali David je imao plan. "Idi lijevo", rekao je. "Ja u desno."
Jedan sam trenutak bila zahvalna na tome to sam, kad sam ve morala biti zarobljena
na takvome mjestu, imala uza se mukarca koji nije gubio hladnokrvnost. Krenuli smo
u suprotnim smjerovima; u tami sam pipala zidove sobe bez prozora. Ruke su mi bile
hladne i vlane. Morozzi e se vratiti za nekoliko minuta i dovesti pomo. Imat e
svjedoke da smo uli u castel prerueni, a imao je i moj medaljon s otrovnom tabletom.
Borgiju, Davida i mene nikakve rijei nee moi opravdati.
Nadala sam se da u nai vrata, prolaz, bilo to, ali dola sam do kuta sobe i nastavila
ne naavi nita osim kamenoga zida.
"Mislim da znam gdje smo", rekao je David iz tame. Na moje olakanje, zvuao je
posve mirno.
"Gdje?" Moj glas malo je drhtao.
"Iz ove se sobe zatvorenici sputaju u elije. Upravo sam se spotaknuo na vrata u
podu."
Dakle, izlaz je postojao, vodio je u grobnice za ive, ba kamo nas je Morozzi
namjeravao otpremiti.
"Moraju postojati jo jedna vrata", inzistirala sam, "koja vode u prostoriju iza ove. "
"Moda se do nje dolazi na drukiji nain", rekao je David. "Castel je labirint.
Stoljeima je graen i obnavljan. Neke su sobe zazidane, zidovi srueni, a katovi
naknadno dograivani. Sumnjam da itko poznaje cijelu graevinu."
Bojala sam se da je imao pravo. U utvrdi bih morala provesti godine i imati doputenje
da je istraim kako bih doista mogla shvatiti to se sve unutra nalazi.
U tome su me trenutku obuzele crne slutnje. Pokuala sam ih odagnati, ali nemilosrdno
su ostale i prisilile me da se suoim s nespornim injenicama. Nisam sumnjala u
Davidovu hrabrost, a i sebe sam smatrala umjereno hrabrom, ali bojala sam se da e
nas na muilima natjerati da progovorimo. Ne bih podnijela muenje kakvom sam
svjedoila u prostorijama ispod palae.

-120-

Pompea

Kada budem progovorila ne ako rimske e idove zadesiti zla kob. Sofia,
Benjamin, svi e umrijeti. Uasna istina bila je da je Morozzi imao pravo. Kada bude
izloio dokaze o uroti da se ubije Inocenta, svjetina e ustati protiv idovske etvrti i
potpuno je unititi. Ali, nee tu stati. S proglasom ili bez njega, na idove e nasrnuti
svi krani na svijetu.
Nemojte me pogreno shvatiti, kao svi i ja volim svoj ivot. Muena patnjom zbog
oeva ubojstva bila sam spremna riskirati sve kako bih ga osvetila, ali bila je to vrlo
sebina odluka, voena mojom ei za osvetom. Sada je bilo drukije. to za mene
znai smrt svih idova? Bili su to veinom bezimeni ljudi, neznanci s kojima nisam
osjeala nikakvu povezanost. Ili jesam?
Stala sam, pustila sam da mi ruke padnu. Paljivo, kao to prilii situaciji u kojoj je
moja dua visjela na rubu ponora, razmiljala sam to mi je initi. Majka Crkva kae
da je samoubojstvo smrtni grijeh. Sve to nam se u ivotu dogodi Boja je volja, zbog
toga se samoubojstvom ovjek postavlja iznad Boga. Krenje takvog prirodnog reda
najvei je prijestup protiv Boga.
Odvie ivo, sjetila sam se Boccacciove mune vizije Danteova sedmog kruga, u kojoj
su samoubojice prikazani pretvoreni u drvee i biljke s trnjem. Cijelu ih vjenost
upaju harpije, krilati duhovi mrtvih. Njihov je grijeh neoprostiv i oni jedini nee
uskrsnuti za Posljednji sud.
Ali... to ako odluka da okonamo svoj ivot nije posve sebina? to ako ta odluka
spasi tisue ivota? Na Bojoj e vagi jedan ivot zacijelo biti lak poput pera naspram
ivota tisua ljudi.
U dubokoj rijeci tuge, neto je zasvijetlilo. Tiho sam pitala, "Ima li no?"
U tami sam Davida jedva nazirala, premda je stajao pored mene, ali jasno sam ga ula,
"Jesi li nala neto?"
"Ne." To je sve to sam rekla. Bio je to inteligentan mukarac, znao je u kakvoj smo
situaciji. Vjerovala sam da e me razumjeti.
Uslijedila je tiina, zatim sam ula, "Imam."
U prsima me snano stegnulo. Obgrlila sam se rukama kako bih zaustavila drhtanje
koje me spopalo. Otrov u tableti nije bio ugodan, ali barem nije morala potei krv.
"Imamo vrlo malo vremena", rekla sam.
Opet tiina, prije nego to je David pitao, "Jesi li ula za Ma sadu?"
Mislila sam da mi pokuava odvratiti misli i bila sam mu na tome zahvalna. "To je u
Lombardiji?"

-121-

Pompea

Nasmijao se, doista jest, prije nego to mi je objasnio, "Bila je to utvrda na vrhu
breuljka u Svetoj zemlji. U njoj je skupina idovskih pobunjenika mnogo godina
izdrala. Kada je rimski vojskovoa kojeg su poslali da ih uniti odluio sruiti utvrdu,
poinili su samoubojstvo."
"to, svi?" Nije li i idovima samoubojstvo smrtni grijeh? Bilo je toliko toga to
nisam znala o njima.
"Svi", rekao je David. "Izvlaili su drijeb. Odabrani su ubili ostale, ukljuujui ene i
djecu, zatim jedni druge. Posljednji mukarac sam se ubio."
Srce mi je bolno lupalo u natuenim rebrima. Nisam mogla zamisliti kako je to ubijati
svoje voljene, jedno po jedno. Jesu li djeca plakala od straha? Ili su ih majke uljuljkale
u posljednji san prije nego to su im otkrile grla pred noevima? A to je bilo s tim
posljednjim mukarcem? Koliko je dugo stajao na vrhu breuljka, u tiini i okruen
mrtvima prije nego to je okonao nonu moru u koju se pretvorio njegov ivot?
Boe, oprosti mu i neka poiva u miru Gospodnjem.
"eli li da izvlaimo drijeb?" pitala sam, priznajem s velikom strepnjom zbog toga
to nisam znala to u ako pristane i ako me ta dunost zapadne.
David me bez oklijevanja zagrlio. Jednako sam mu spremno uzvratila. Bili smo samo
dva ljudska bia u tami i na rubu bezdana, pruali smo jedno drugome podrku kakvu
smo mogli.
"Ne, Francesca", njeno je rekao. "Sve e biti u redu."
Moda ipak jesam kukavica, zato to me proelo olakanje. Olakanje i zahvalnost
zbog tereta koji je taj dobri ovjek preuzeo na sebe.
Svejedno sam rekla, "Trebam trenutak."
Kako bih se pomolila? Kako bih se pokuala nagoditi s Bogom ili kako bih ga
proklela? Nisam sigurna, ali vjerojatno sve troje istodobno.
Tada je glas iznad mene rekao, "Napokon! Posvuda sam vas traio!"
Moete se rugati mojoj gluposti, ali bila sam na samom rubu smrti i toliko izmuena da
sam na trenutak pomislila kako sam ula Svemogueg i kako ni izdaleka nije onakav
kako su me uili. Nije bio ni blizu sveznajuoj velianstvenosti pred kojom se mora
drhtati u slijepom oboavanju, vie je zvuao kao brian, moda malo Ijutit pastir koji
je krenuo u potragu za zalutalim stadom.
Naravno, nisam imala pravo. Ali, ipak ne znam. Pitanje je ostalo: moe li Bog koji je
stvorio nebo i zemlju govoriti kroz Ijudska usta? Zbilja, kako bi se drukije ljudima
obratio? Ili, u mojem sluaju, jednoj eni?

-122-

Pompea

Zaprepateno sam podignula pogled. Gotovo est metara iznad nas tamu je probijala
svjetlost to je dolazila iz etvrtastog otvora u zidu ispod stropa. U svjetlosti sam
ugledala poznato lice koje je zurilo u nas.
"Vittoro," uzviknula sam. "Kako...?"
Tono ispred nas palo je ue. "Poslije, donna. Ali, sada moramo ii."
David me zgrabio oko struka i gurnuo u vis. Drala sam se za ue kao za goli ivot i
poela se penjati. Srce mi je bolno lupalo, ruke su me pekle od napora, ali nakon inilo
mi se beskrajno mnogo vremena, premda je rije bila o nekoliko trenutaka, moj je nos
proao kroz otvor. Vittoro me zgrabio i povukao u kameni prolaz, toliko nizak da smo
morali kleati.
Trenutak potom pridruio nam se David. Ugurali smo se pored uskoga otvora. Vittoro
je uzeo svjetiljku i pokazao u tamu iza nas.
"Ovaj put vodi u unutarnje zidine. Bit ete vani dok trepnete."
ula sam kako se ispod nas podiu reetke. Vratio se Morozzi sa straarima. "Donesite
jo baklji", vikao je sveenik, a potom, "Gdje su? Gdje su!"
Pobjegli smo to smo bre i tie mogli, gotovo presamieni trali smo za Vittorom koji
se za svoje godine kretao zapanjujue brzo. Koljenima i laktovima udarala sam o
kameni zid, pa su ubrzo poeli bolno pulsirati. Mogla sam samo zamisliti koliko je
teko bilo Davidu, koji je bio vii od mene i Vittora, ali ravnomjeran ritam njegova
disanja tik iza mene uvjerio me da se nekako snalazio. Istodobno me poticao naprijed.
Prolaz se uspinjao, zbog ega je kretanje bilo tee. Redovnika halja motala mi se oko
nogu, pa mi je uspinjanje bik) tee i zamornije.
Kada smo bili dovoljno daleko od zatvorskih elija da smo mogli slobodno govoriti,
dola sam do daha i pitala, "Gdje smo?"
Vittoro je preko ramena odgovorio, "U jednom od otvora za ventilaciju koji prolaze
kroz zidine utvrde. Stari Rimljani, koji su izgradili utvrdu, nisu bili budale. Premda je
to trebala biti grobnica, ljudi su dolazili ovamo odati poast bivemu caru. Bez zraka ne
ne mogli upaliti baklje, a kamoli disati. Rjeenje su bili otvori."
Sjetila sam se prostorija bez prozora kroz koje smo proli i kimnula.
"Kako ste nas nali?" pitao je David iza mene.
Na treperavoj svjetlosti vidjela sam Vittora kako se smijei, "Pretpostavio sam da znam
to namjeravate, pa sam pomislio kako bi bilo dobro drati vas na oku, u sluaju da va
>prijatelj< postane problem."
Hvala Bogu to je to uinio, ali svejedno sam bila zapanjena. "Ne razumijem. Kako ste

-123-

Pompea

znali gdje nas traiti?"

"Deset sam godina sluio u garnizonu castela, veinom sam obavljao ubitano dosadne
dunosti. Kako ne bih izludio, zabavljao sam se tako to sam se penjao po zidinama i
istraivao ih kad god sam mogao. Morozzi vas je mogao zatoiti na samo nekoliko mjesta. Traio sam dok vas nisam naao."
Tako je lako odbacio zasluge za to to nam je spasio ivote, ali i jo mnogo toga. Ba
sam to eljela rei kada smo proli pored otvora u zidu i zatekla sam se kako zurim
preko grada prema bazilici sv. Petra. Ruevna se bazilika jasno vidjela. Slijeva je rijeka
zaokretala u tamu.
"Tko jo zna za ovaj prolaz?" pitao je David. Shvatila sam to je mislio. Morozzi je
oglasio uzbunu. Ako straari uu u otvor, moda emo opet biti zarobljeni.
"Tek nekolicina", rekao je Vittoro. "Veina momaka nije bila radoznala poput mene.
Ali, oni koji znaju nee rei poludjelome sveeniku."
David nije izgledao uvjeren, "Zato ne?"
Satnik se nacerio. Zato to ele da Borgia postane sljedei papa, eto zato. Znaju da e
se pobrinuti za njih bolje od drugih kardinala.
"Borgia ne moe postati papa ne sada. Morozzi e ga optuiti da nas je poslao ubiti
Inocenta. Koliko god zlata imao, ljudi to nee zaboraviti."
"Morozzi nee rei ni rije", rekao je Vittoro. "Ah, eljet e, ali sada kad ste nestali,
shvatit e da nema dokaza."
Razmislila sam o tome i zakljuila da je imao pravo. Zatim je David rekao, "Ali, to nee
pomoi mojem narodu, ne ako Inocent poivi dovoljno dugo da potpie proglas."
Dok je govorio, gledao me. Davidu se moglo oprostiti to je sumnjao da u eljeti
nastaviti provoditi plan, jer oboje smo znali da je ubojstvo moga oca naruio Morozzi,
a ne Inocent. Ali, varao se. Negdje izmeu dana kada sam prvi put ula u idovsku
etvrt i dana kada sam je napustila nosei Rebekinu krv, idovi su za mene postali
ljudi. Taj novi pogled nije smanjio moju ed za osvetom, ali stvorio je u meni snanu
potrebu da obavim zadatak za koji je moj otac dao ivot i na taj nain ne dopustim
Morozziju da pobijedi.
Zgrabila sam Vittora za ruku i rekla, "Ne moemo otii. Ne jo. Moramo zavriti ono
to smo poeli."
Vittoro me pogledao kao da sam luda. "Ne mogu vas odvesti Inocentu. Naroito ne
sada. Morozzi nas nee optuiti, ali uinit e sve da zatiti papu."
"Moda, ali on misli da ima sredstvo kojim sam namjeravala ubiti Inocenta." Ukratko

-124-

Pompea

sam ispriala Vittoru za medaljon. "Vjeruje da smo razoruani, ali grijei."

"Kako to mislite?" zahtijevao je odgovor.
Iz podstavljene vreice skrivene ispod haljine izvadila sam boicu koju je napunila
Sofia. Vittoro je zurio u boicu dok sam govorila. "Jo uvijek imam sredstvo, ali ne
treba mi Inocent. Samo moram nai djeake kojima putaju krv."
Satnik je duboko udahnuo i polako ispustio uzdah. Na njegovu sam licu vidjela
neodlunost. Znao je da bi bilo najsigurnije to prije nas izvui van. Inocent e ionako
umrijeti, vjerojatno uskoro, a Borgia e dobiti priliku postati papa.
Ali, nita od toga nee se dogoditi dovoljno brzo da zaustavi unitenje idovskog
naroda. Odlunije nego ikada Morozzi e traiti da se proglas o njihovu unitenju izda
bez odgode.
"Kardinal..." poeo je Vittoro.
"Je li vas on poslao ovamo?" prekinula sam ga, eljela sam ga zaustaviti prije nego to
izrekne ono ega sam se bojala. Vittoro je bio Borgijin ovjek, to mi je jasno dao do
znanja. Ali, je li to znailo da e kardinalove interese staviti iznad svega?
"Ne", rekao je Vittoro. "Ne, on ne zna za ovo." Slegnuo je ramenima i dodao,
"Razmislio sam o tome to ste rekli, kako nee eljeti znati. Shvatio sam da ste imali
pravo."
Hvala Bogu. Moda mogunost ipak postoji.
"Mogu to uiniti, Vittoro, zbilja mogu. Nain nije jasan, ali vrlo je vjerojatno da emo
uspjeti. Nee mi trebati dugo." Posljednje nije moralo biti tono. Ako odmah naem
ono to traim, bit e sjajno, ali u suprotnom...
"Izvedite Francescu", rekao je David. "Samo mi recite kako da naem papine odaje i ja
u uiniti ostalo."
Prije nego to sam mogla prosvjedovati, Vittoro je odmahnuo glavom. "Nikada se
neete snai. Ovdje se i takori izgube." S tekim je uzdahom dodao, "Ako Morozzi
dobije to eli, nee stati na Zidovima. Takvima nikad nije dosta. Nee biti zadovoljan
dok nas sve nema pod izmom.
"teta to to mnogi ne shvaaju", rekao je suho David.
"Mnogi ljudi ne znaju gdje im je glava, a gdje stranjica," odgovorio je Vittoro. Naglo
je dodao, "Oprostite, donna, ja sam samo jedan obian stari vojnik."
Stisnula sam mu ruku, svjesna da su mi oi vlane. "Nemojte se ispriavati, Vittoro, i
za ime svijeta, prestanite me zvati donna. Dama sam koliko i vi."

-125-

Pompea

Oba su se mukarca nasmijala, rekla bih vie od olakanja nego zbog moje loe
dosjetke. Tako se stvar brzo rijeila.

-126-

Pompea

18.

Vittoro, David i ja nastavili smo se uspinjati strmim prolazom za ventilaciju koji je

okruivao utvrdu. Jo smo dva puta proli pored otvora u zidu kroz koji sam provirila
prema usnulom gradu. Naposljetku smo stigli do kraja prolaza i nali se na irokoj
etvrtastoj istini, odakle se vidjelo nono nebo.
"Gdje smo?" pitala sam kad je Vittoro poeo izlaziti. David ga je slijedio i zatim me
podignuo, zaprepateno sam shvatila, na krov utvrde. Stajali smo uz stopala
zapovjednika Boje vojske, sveca zatitnika ratnika, kojega je, kako sam poslije ula,
prorok Daniel nazvao velikim kraljeviem koji e u vrijeme velikih nedaa stati na
stranu idova. Iznad nas velianstveno se uzdizao arhaneo Mihael, stroga i odluna
pogleda na naoitom licu. A dolje...
Na sreu, dobro sam podnosila visinu, premda sam te noi bila na kunji. Dok smo
puzali po krovu i sputali se niz drugi otvor koji nas je doveo na etvrti i najvii kat
utvrde, ni Davidu nije bilo svejedno. Spustili smo se u malen prolaz na ijim su se
zidovima nalazile djelomino oljutene freske koje su prikazivale suncem obasjane
ljetnikovce i mukarce i ene iz prolih vremena, koji su crnim vlanim oima nijemo
zurili u nas. Naposljetku smo doli do malih drvenih vrata.
Vittoro je naslonio uho na vrata i paljivo oslukivao. Trenutak potom uspravio se i
kimnuo nam. "S druge je strane hodnik koji vodi u papine odaje. Ako Morozzi ve nije
ondje, ubrzo e biti, ali prvo e poslati po proglas."
"Kako to mislite, poslati?" pitala sam.
"Nije tu", objasnio je Vittoro. "U Vatikanu je. Borgia ga je uspio zadrati u Kuriji, ali
Morozzi nee vie ekati, jer zna to prijeti papi. Tvrdit e da je sam Inocent zatraio
proglas i pokuat e ga nagovoriti da ga bez odgaanja potpie."
"Ali, prvo ga mora donijeti ovdje", rekao je David, shvativi situaciju kad i ja.
"Dakle, imamo vrlo malo vremena", zakljuila sam.
Vittoro je kimnuo. "Borgia je naredio da se proglas nikamo ne smije nositi bez njegova
doputenja, ali do jutra..."
Nije nastavio, ali ja sam svejedno bila puna nade. Vatikanska birokracija mogla se
mjeriti s bilo kojom u svijetu. Morozzi je mogao nareivati u papino ime koliko god je
htio, ali odreen postupak morao se potovati. Morat e probuditi nekog inovnika i
objasniti mu cijelu situaciju. Ta e osoba morati nai Borgiju i predati mu poruku.

-127-

Pompea

Pretpostavljam da je kardinal no provodio radije u ugodnom Giulijinu krevetu, nego u

svojem. Kada ga nau, morat e se najprije propisno odjenuti, zato to Il Cardinale
nikamo nije iao, a da nije izgledao dolino. Ali, doznat e da smo Vittoro i ja nestali.
Zakljuit e da se neto dogaa i nastaviti oprezno, to znai polako.
to nije znailo da si mi to moemo dopustiti. "Znate li gdje se nalaze djeaci?" pitala
sam.
"Na suprotnom kraju hodnika od papinih odaja. Inocent je gadljiv, ne voli da su mu
blizu, ali ipak ih eli imati na oku."
"Hoe li s njima biti lijenik?" pitao je David.
Vittoro je kimnuo. "Prema onome to su mi momci rekli, u ovo se doba djeacima
puta krv."
"Zato tako kasno naveer?" pitala sam.
"Inocent se boji noi," rekao je Vittoro i slegnuo ramenima. "Pretvorio ju je u dan."
Polako smo izali iz uskoga prolaza i uli u hodnik. David je iao prvi, ja za njim.
Vittoro je ostao otraga kako bi odigrao svoju ulogu u planu koji smo morali brzo
smisliti. Nije bio sjajan, ali s obzirom na sve to smo znali, bilo je to najbolje emu smo
se mogli nadati.
Tek smo krenuli hodnikom, kada sam stala i zgrabila Davida za halju. "uje li?"
apnula sam.
Poeo je odmahivati glavom, ali usredotoio se i u sljedeem trenutku smrknuto
kimnuo, "Blizu smo."
uli smo djeji pla, tih i alostan zvuk zbog kojeg mi se kida
lo srce. Premda sam se pokuala oeliiti, nije mi uspjelo. Iz razloga koje nisam
razumjela, odjednom mi se uinilo kako sam utamniena iza zida u svojoj nonoj mori i
kako virim kroz rupicu iza koje se dogaa uas.
Pla je postajao sve glasniji. Teko sam disala, ali nastavila sam slijediti Davida.
Zaustavili smo se na kraju hodnika, ispred zatvorenih vrata. Zvuk je dolazio iznutra.
Zadrala sam dah. David je uinio isto i odkrinuo vrata.
Bio je to sobiak bez prozora, osvijetljen svjetiljkama u niama i jednostavno
namjeten s etiri uska kreveta, stolom i nekoliko stolica. Na krevetima su leali djeaci
od oko osam ili devet godina. Tri su bila sklupana pod pokrivaima, ali po ukoenosti
tijela znala sam da jo nisu zaspali. etvrti je bio budan. Bio je to mrav i blijed djeak
guste crne kovrave kose i prestraena pogleda. Leao je na leima. Ruka mu je visjela
iznad zdjele u koju je iz duboke porezotine kapala krv. Na njegovoj ruci vidjele su se i

-128-

Pompea

druge, jo nezacijeljele rane.

Za njega se brinuo lijenik u grimiznoj barunastoj halji s izvezenom kapom na glavi.
Stiskao je mravu ruku kako bi krv bre tekla, ne obazirui se na djeakove tihe jecaje.
Okrenula sam se, bilo mi je muno. Naslonila sam se na zid, sklopila oi i pokuala se
smiriti. Nismo mogli uiniti nita kako bismo pomogli djeaku, ba nita. Njega, kao i
ostale, spasit e samo Inocentova smrt.
Kada sam ponovno pogledala, lijenik je zavrio s putanjem krvi, ulijevao je krv iz
zdjele u staklenku na stolu pored kreveta.
Nezbrinut djeak i dalje je krvario. Jo je jednom zacvilio, a ja sam morala staviti aku
u usta kako ne bih viknula.
David mi je stavio ruku na rame i nagnuo glavu kako bi me bez rijei upozorio da
ostanem tu, a zatim uao u sobu. Fratarska halja i kukuljica posve su ga skrivali. Ruke
su mu bile prekriene na prsima i skrivene u rukavima. Pognuo je glavu i tiho rekao,
"Signore dottore", rekao je lijeniku. "Otac Morozzi elio bi s vama razgovarati."
Lijenik je podignuo pogled, kratko se zagledao u Davida, zatim se namrtio. "Zna da
sam zauzet."
"Naravno, signore, ali kae da je hitno. Molim vas, poite sa mnom. Siguran sam da
nee dugo trajati."
inilo se da e lijenik pristati. Nije elio odbiti Morozzija, ali nije mogao ostaviti
posao nedovren. "Terapija za svetoga oca nije spremna. Ne mogu tek tako otii..."
"Moj brat u Kristu pazit e dok se ne vratite", rekao je David i pomaknuo se kako bih
mogla ui u sobu.
I ja sam pognula glavu i sakrila ruke, vrlo dobro znajui da bi mogle odati da sam
ensko.
Na trenutak sam pomislila kako e lijenik odbiti, ali on je samo Ijutito odmahnuo
glavom i odmaknuo se od kreveta. "Ne dirajte nita", rekao je dok je prolazio pored
mene. Na izlasku iz sobe David me brzo pogledao, kako bi me podsjetio da imam vrlo
malo vremena.
im je lijenik otiao, skoila sam na drugi kraj sobe. Djeak kojem su upravo pustili
krv zurio je u mene. Stavila sam prst na usta, molila sam se da nastavi utjeti i brzo iz
halje izvadila boicu 5 krvlju. Djeaci se nisu ni pomaknuli, pretpostavila sam da su
bili odvie prestraeni i slabi od onoga to su im inili da bi primijetili to se dogaa.
Problem je bio to uiniti s krvlju koja se nalazila u staklenci. Od metalnog sam mirisa
gotovo povratila. Zadrala sam dah, uzela staklenku i mahnito zvjerala oko sebe.

-129-

Pompea

Krajikom oka vidjela sam kako se djeak pomaknuo. Podignuo je drugu ruku, na kojoj
je takoer bilo mnogo porezotina i pokazao ispod kreveta.
Pazei na boicu, kleknula sam na pod i nala ondje nonu posudu. S uzdahom
olakanja u nju sam izlila krv i gurnula je natrag pod krevet. Kada sam to uinila,
protresla sam boicu, kako mi je rekla Sofija, da bi se krv koja se poela razdvajati u
rijetku ukastu sukrvicu iznad gue, gotovo krute crvene mase, ponovno sastavila.
im sam to uinila, izlila sam krv u staklenku koju sam vratila na stol, tono gdje je
bila.
Djeak me cijelo vrijeme bez rijei promatrao. Kada sam bila gotova, u hodniku sam
ula Vittora, koji je ondje ekao kako bi presreo Davida i lijenika.
"Tisuu isprika, dottore", govorio je Vittoro. "Otac Morozzi neoekivano je morao otii,
ali siguran sam da e poslije eljeti s vama razgovarati."
"Kakvu ste mi neugodnost priredili kada ste me prekinuli u poslu", alio se lijenik.
Sveti otac eka. Ne moete oekivati od mene da u isto vrijeme budem na dva mjesta.
"Uao je u sobu i vidio kako na djeakovu ruku stavljam zavoj. Naravno, nisam to
trebala uiniti. Ne, ne mogu objasniti zato sam to uinila. Osim zato to je bila rije o
prestraenom djetetu koje je trpjelo bol. Zacijelo biste i vi uinili isto, zar ne?"
"to to radite?" lijenik je zahtijevao odgovor. "Rekao sam vam da nita ne dirate."
David je brzo priao. "Brat... Francis imao je dobru namjeru, dottore. Obiavao je
brinuti o... konjima. Siguran sam da nita loe nije mislio, zar ne, brate?"
Nijemo sam odmahnula glavom, a u sebi sam poeljela da dottore i slini zavre u
sedmom krugu pakla. Doista me zabavljalo zamiljati ga uronjenog u Flegeton, rijeku
vrele krvi, gdje e, zduno sam se nadala, provesti vjenost.
"Idemo sada", rekao je Vittoro. "Ponovno se ispriavam, dottore."
Dok smo hitali hodnikom, lijenik je jo uvijek gunao. "Jeste li uspjeli?" pitao je
Vittoro usput.
Uvjerila sam ga da jesmo, zatim smo mugnuli u prolaz koji nas je odveo na krov,
preko kojeg smo jo jednom preli i sili u
drugi prolaz, koji nas je odveo u dvorite vojne baze. Tada sam bila doista zahvalna to
su se u utvrdi ak i takori mogli izgubiti, kako je Vittoro rekao. Bila sam posve
dezorijentirana. Da nas satnik nije vodio, uope ne bih znala gdje sam.
Tek to smo doli u dvorite, nabasali smo na ophodnju. Desetak straara u prsnim
oklopima s kacigama s perjanicama bilo je naoruano bajunetama i maevima u
koricama. Stupali su preko otvorenog prostora. Da ih nismo vidjeli, uli bismo lupanje

-130-

Pompea

njihovih nogu.
Sakrili smo se u sjene uza zid i ekali da ophodnja proe. Srce mi je lupalo pod
rebrima, koja su bolno prosvjedovala. Da su nas tada uhvatili, Morozzi bi imao sve to
mu je trebalo da nas optui. Netko bi shvatio da smo bili u blizini krvi namijenjene
papi. Ispitali bi djeake...
Osjetila sam u u ustima. Molila sam kao nikad u ivotu, ali molitve svejedno nisu bile
dobre. Veinom su se sastojale od upozorenja Bogu kako u dopusti li da se to dogodi,
znati da je laan, varalica koji ne zasluuje nae oboavanje. To vjerojatno nije bio
najbolji nain da se zadobije Boja milost.
"Zapeatit e izlaze", rekao je Vittoro kada je ophodnja prola. "Morozzijeva je jedina
ansa sprijeiti vas da izaete."
"Ali, ve ste na to mislili", rekao je David. "Je li tako?"
Satnik je slegnuo ramenima. "Istinu govorei, vie me zanimalo nai vas. Mislio sam
kako u se poslije pozabaviti s ostalim."
"Moda se nekamo moemo sakriti", brzo sam predloila. "Dok se strka ne smiri.
Potom moemo samo mugnuti van."
Vittoro je odmahnuo glavom. "Moemo se sakriti na najmanje stotinu mjesta, ali
svejedno postoji opasnost da e nas nai. Pametnije bi bilo izvesti vas van. Ostat u iza
vas i izazivati zabunu koliko god budem mogao. Momcima nee smetati. Kao to
rekoh, na Borgijinoj su strani."
"Satnik ima pravo", rekao je David. "Osim toga, ako uspijemo i ako Inocent umre,
castel e biti zatvoren dok pljaka ne zavri."
S time sam se morala sloiti. Vrlo sam se dobro sjeala to se dogodilo osam godina
prije kada je umro papa Siksto IV. Dok je kardinal vojevao veliku bitku za papinstvo,
koju je izgubio, zajedno s ocem i veinom Borgijinih ukuana bila sam evakuirana na
selo. Ulicama su bjesnjele bande, Rimom su harali poari, i dok se kon klava kardinala
konano nije nagodila oko kandidata, gradom je vladao kaos. Opet bi se moglo
ponoviti.
"Morate izai", rekao je Vittoro. Brzo je pogledao oko sebe i odluio, "Ovuda."
Krenuli smo, sili nekoliko stuba, i jo nekoliko, zatim smo morali stati i propustiti jo
jednu ophodnju. Stisnuta uza zid, zadrala sam dah kad je mlad straar pogledao preko
ramena i namrtio se kao da je neto uo. Nastavili smo nakon nekoliko trenutaka,
opet sam disala, ali bilo mi je jasno da u utvrdi ne moemo jo dugo ostati i nadati se
da nas nitko nee primijetiti.

-131-

Pompea

Konano smo stigli do goleme prostorije ispunjene glinenim vrevima. Nalazili su se

u drvenim okvirima kako bi ostali uspravni, a sezali su mi do struka. Bilo je to
spremite za ulje, na ijem je kraju Vittoro stao.
U daljini smo uli korake straara isprekidane glasnim naredbama.
"Sada postaje malo opasno", rekao je Vittoro.
Nisu to bile rijei koje sam tada eljela uti, ali misli sam sauvala za sebe, a on je
nastavio.
"Tu se nalazi cijev. Prolazi kroz zidove i zavrava tono iznad jarka." Pogledao nas je.
"Znate li plivati?"
David i ja smo kimnuli. Nismo bili oduevljeni to emo morati zaroniti u jarak, koji
je zacijelo bio odvratan kao i uvijek.
"Nee li nas vidjeti?" pitao je David.
Vittoro je odmahnuo glavom. "Cijev izlazi na stranu utvre na kojoj nema ulaza,
prolaza, niega osim naizgled vrstoga zida. Straari e se po standardnom postupku
uglavnom okupiti na glavnom ulazu, a na druge dvije strane, gdje se nalaze tajni ulazi,
postavit e manje jedinice. Samo e ta mjesta biti pod nadzorom."
Dok je objanjavao, Vittoro je odmatao ue kojim nas je izvukao iz zatvorske sobe.
"Drugi razlog zato se tu stranu nee potruditi zatititi jest to to je cijev gotovo
okomita. Ako tko s te visine padne, poginut e."
"Dakle, ne moemo se samo spustiti kroz cijev?" pitao je David.
"Ne, osim ako ne elite upoznati svojega Stvoritelja." Podignuo je ue i nacerio se,
"Tko eli biti prvi?"

-132-

Pompea

19.
David je odvezao crni plat i preko glave svukao bijelu halju. Bacio je odoru na pod.
"Smetat e mi kada budem u vodi", rekao je pogreno protumaivi moj iznenaeni
pogled. Savreno sam dobro razumjela zato se svukao. Ali, ako je mislio da e ii prvi,
varao se.
"Ne znamo koliko je cijev iroka, zar ne?" istaknula sam. "Ja imam vie izgleda da se
provuem. Tako emo doznati moe li i ti proi. U suprotnom emo se zaglaviti, bit
emo zarobljeni na mjestu odakle nema izlaza."
"Ima pravo", rekao je Vittoro nevoljko. "Kroz cijev sam sputao ue, ali nikada nisam
bio unutra. Mogu samo nagaati koliko je iroka."
"Odvie je opasno", navaljivao je David. "Bit e sama u vodi."
"Bit u dobro." Nisam ekala da pristanu, nego sam svukla halju, ali i gornju haljinu.
Vittoro je na jednom kraju ueta nainio omu. Uzela sam je, spustila preko glave i
povukla ispod pazuha.
Letimino sam pogledala niz cijev i duboko udahnula, "Spremna sam."
Naravno, nisam bila, ali na taj se zadatak nije moglo pripremiti. Najbolje je to prije s
time zavriti. Slijedila sam Vittorove upute i sjela na rub cijevi.
"Sputajte se polako", govorio je. "Ue u otputati malo po malo. Ako vas stee,
poduprite se nogama i rukama o stijenke, tako ete si olakati. Bude li problema,
trznite uetom i izvui u vas van."
Kimnula sam kao da sam razumjela, ali sve to sam znala bilo je da ulazim u mranu,
vlanu rupu i da u, ako preivim sputanje, zavriti u odvratno prljavom jarku. U
posljednjem trenutku, prije nego to sam zgrabila ue, pogledala sam Davida.
"Kada se nae u vodi, pazi da ti ni sluajno ne ue u usta. Ako uroni, nemoj
udahnuti. Svaka je rijeka zagaena, ali ono to je u tome jarku, moe nas ubiti."
"teta to to ne moemo dati Inocentu", rekao je sa zategnutim smijekom.
Vittoro je bio spreman. Vidjela sam u njegovim oima koliko je zabrinut, pa sam se
uspjela osmjehnuti. "Ne brinite. Bit u dobro. Niste nas spasili od Morozzija kako
bismo se udavili u zagaenoj vodi dubokoj metardva."
Grubim je glasom rekao, "Molim se da je tako."
Ispruila sam ruku i stisnula njegovu, "Moj vas je otac smatrao prijateljem. Sada
razumijem zato."
"Giovanni bi se ponosio vama", rekao je Vittoro. "Kao i svaki otac."

-133-

Pompea

Stegnulo me u grudima. Kimnula sam, zatim sam duboko udahnula. Predavi se u

Boje ruke, svetoga Mihaela i iznad svega snanog vojnika koji je uao u osinje
gnijezdo kako bi spasio grenicu, spustila sam se u cijev. Zrak je odmah postao vlaan
i hladan. Mogla sam osjetiti smrad fekalija, iznutrica, blata, ivotinjskih trupala i
bogzna ega jo to je zavrilo u jarku. Progutala sam i pokuala ne razmiljati o tome
kako moje noge mlataraju zato to pod njima nema nieg vrstog, ili koliko me bole
rebra.
Prebrzo se svjetlo iz prostorije suzilo u malen kvadrat i ja sam se nala u tami. Vittoro
je vrlo sporo sputao ue. Bojei se kako nm nee ostati dovoljno snage da spusti
Davida, rairila sam ruke i noge, uhvatila se za stijenke otvora i poela se polako
sputati. llo je teko i bolno. Bila sam u potpunom mraku, otar kamen grebao mi je
kou. Mislim kako nemam problem s time da budem zatvorena u maloj prostoriji,
kako sam ula da imaju neki, ali u takvoj su mi se okolini vraala sjeanja na nonu
moru, to mi tada doista nije bilo potrebno.
Nastojei se pribrati, sklopila sam oi. Iza sklopljenih vjea ugledala sam bljesak
metala i samo na trenutak pomislila kako sam osjetila miris krvi. Brzo sam otvorila
oi i shvatila kako su se toliko priviknule na tamu da sam mogla razaznati grubi
kamen od kojeg je bio nainjen otvor. Mogla sam bolje vidjeti kamo staviti ruke,
koljena i stopala i smanjiti mogunost za nove ozljede.
to sam se dublje sputala to mi je bilo lake, zato to je cijev bila dovoljno iroka za
Davida, ali svejedno sam strahovala da bih mogla naii na prepreku prije nego to
doem do kraja. Kako je sve ilo glatko, pomislila sam da su moje molitve usliane.
Kada sam shvatila da ispod sebe vidim kraj cijevi, mrlju mutnoga svjetla, proelo me
uzbuenje. Pokuala sam se pripremiti za trenutak kada u biti sputena u prljavu
vodu, ali tada se ue odjednom zategnulo i moje se sputanje zaustavilo. Daleko iznad
sebe ula sam Vittora kako proklinje.
Trenutak potom postalo je jasno u emu je nevolja. Ue je bilo prekratko. Nisam
mogla dalje. Ako me Vittoro povue gore. sve e biti uzalud i ostat emo zarobljeni.
Migoljila sam se dok se nisam nekako uspjela uglaviti u jednu od stijenki otvora,
zatim sam prebacila teinu na stopala i koljena i olabavila ue. S naporom sam ga
skinula preko glave. Trenutak sam ostala visjeti drei se za ue. Nisam imala pojma
koliko sam udaljena od jarka i hoe li voda biti dovoljno duboka da ublai pad. Ali,
nisam imala izbora.
Udahnula sam to sam dublje mogla, stisnula oi, vrsto zatvorila usta i pustila ue.

-134-

Pompea

Bila je to visina od oko tri i pol metra, ali srce mi je gotovo stalo. Pala sam u jarak i
potonula. Nogama sam dodirnula odvratnoj meko dno koje kao da me vuklo dolje.
Svom sam snagom zaplival.i prema povrini i izronila kroz debeo sloj sluzi.
Kada mi je glava bila izvan vode, otresla sam sa sebe to sam vie mogla prije nego to
sam otvorila oi i udahnula. Smrad je bio nesnosan. Pokuala sam dohvatiti suprotnu
stranu jarka, ali voda je bila oko metar ispod ruba obale. Jedan uasan trenutak mislila
sam da sam u klopci. Ali, tada sam vidjela bljesak eljeznih stuba uklesanih u kamen i
gotovo zaplakala od olakanja.
Nakon to sam se etveronoke popela i sruila na travnatu obalu s druge strane utvrde,
u jarak je pao David. Zadrala sam dah dok sam gledala kako izranja, zatim sam
pokazala prema stubama. Pridruio mi se, potrali smo prema obali rijeke, a s nas je
kapala odvratna sluz.
"Most je uvan", rekao je David. "Ne moemo ga tu prijei."
Naravno, imao je pravo, morali smo nai drugi put, ali kako? Mahnito sam se
ogledavala oko sebe, zatim sam pokazala, "Oko kilometar uzvodno nalazi se Ponte
Sisto, ako uspijemo donde doi."
I ako ga ne uvaju kondotjeri.
Kretali smo se to smo opreznije mogli, drali smo se obale i skakali iz sjene u sjenu.
Bila je oseka, to je samo pojaavalo smrad, ali Bojom milou ubrzo sam postala
neosjetljiva na mirise. Noge su nam tonule u blato dok smo hodali, i to nas je
usporavalo. Dva sam se puta spotaknula i da nije bilo Davidove snane ruke, bila bih
pala. Na mjestu na kojem se jedna od prastarih kanalizacijskih djevi ulijevala u rijeku,
uznemirili smo takorsku koloniju. takori su poeli izvirati svuda oko nas, njihovo
kretavo skvianje ispunjavalo je tamu. Pod drukijim okolnostima ukoila bih se od
uasa. Ali, nakon svega to se te noi dogodilo i beznadne opasnosti koja nam je visjela
nad glavama, David i ja smo potrali izmeu takora i tako ih uplaili da su pobjegli
pred nama razdvojivi se poput velike sive plime.
"Moramo upozoriti Rocca", rekla sam dok smo trali. Boe, molim te da stignemo na
vrijeme.
Kada smo ugledali most, David me povukao dolje, pored sebe. Svaki smo luk paljivo
promotrili, traei znak da je most uvan. Ako je Vittoro pogrijeio, zapovjednik utvrde
zacijelo je poslao ljude da ga uvaju. Ali ako je imao pravo, ako su u garnizonu
naklonjeni Borgiji...
"Nema nikoga", rekao je David. Na Ponte Sistu nita se nije komealo, nitko mu nije

-135-

Pompea

uvao poetak ni kraj.

Pretrali smo most. S druge strane nalazile su se drevne rimske zidine. Bile su
izgraene kako k titile Rim od barbarskih pohoda, ali toliko su strano podbacile, da ih
se nije smatralo vrijednim obnoviti. Kliznuli smo kroz neto to su nekada bila vrata i
pohitali.
Jo malo i dospjeli smo na Campo dei Fiore. Nekoliko gostionica i bordela na trgu jo
je uvijek bilo otvoreno, ali osim toga etvrt je bila mirna. Doli smo do ulice staklara,
ali ponovno smo zastali kako bismo bili sigurni da u blizini nema straara.
Sve je izgledalo mirno, pa smo nastavili i skrenuli u uliicu koja nas je dovela do
stranjeg dvorita Roccove trgovine, gdje se nalazila pe. Tiho sam pokucala i pozvala
ga, "Rocco... mi smo."
Vrata su se odmah otvorila. Staklar je bio raupan i zabrinut, ali vidjelo se da mu je
beskrajno laknulo to nas vidi. "Francesca!" uzviknuo je, krenuo je zagrliti me, ali brzo
je ustuknuo, iznenada shvativi da smrdim.
"Gdje ste...? to je...?" Ostao je bez rijei i koraknuo u stranu kako bismo mogli ui.
Zakljuao je vrata, upalio svjetiljku i dugo nas promatrao. Ne mogu zamisliti kako smo
izgledali, ali mirisa se sjeam i odvie dobro.
"Bili smo u jarku koji okruuje castel", rekla sam. "Ali, to nije vano. Bila je to zamka.
Morozzi nije jedan od nas. On je luak koji eli unititi Borgiju i pobiti idove.
Moramo otii odavde, svi."
Svaka ast Roccu, kada sam ga suoila s tim zahtjevom, nije oklijevao. Utrnuo je
svjetiljku, zgrabio s avla plat i rekao, "Idemo."
"Mislite li na neko odreeno mjesto?" pitao je David dok smo hitali iz trgovine u no.
"Samo mi jedno pada na pamet", rekao je Rocco i bez daljnjeg razgovora lagano
potrao. David i ja smo ga slijedili, bili smo previe zadihani da bismo mogli
razgovarati. Nakon trnice Campo dei Fiore proli smo kroz sjene svoda Panteona,
jedine stare graevine u Rimu poteene pustoenja vremena i podsjetnika na istinsku
velianstvenost. Nakon nekoliko ulica doli smo do trga Minerve, drevne boice
mudrosti.
Cijelo smo se vrijeme drali kamenih i drvenih zgrada i oslukivali pribliava li se
ophodnja. U to su doba lopovi, unajmljeni kako bi se epirili i zloupotrebljavali svoje
ovlasti, obiavali odlaziti u gostionice koje su radile cijelu no. Oni koji se nisu opili
do be svijesti, poslije e opet izai, raspaljeni crvenim umbrijskim vinom i opasniji
nego prije.

-136-

Pompea

Morali smo nai sklonite prije toga. Trenutak potom shvatila sam kamo nas je Rocco
vodio.
"Jesi li siguran?" pitala sam tiho, nadajui se kako David nee uti moje nedoumice.
Od svih mjesta na koja smo se mogli sakriti...
Crkva Svete Marije sopra Minerva, koju su izgradili dominikanci da im slui kao
kanonika kua u Rimu, izgraena je povrh hrama boici mudrosti. Ondje je pokopano
tijelo svete Katarine,
o kojoj sam ve govorila, ali ne i njezina glava, koja je u Sieni. To me uznemiruje, a i
ini mi se da odgovara njezinim sljedbenicima u oba grada.
"Imam ondje prijatelja," rekao je Rocco. Morala sam se nadati da je tako. U
suprotnom, ui e ravno u osinje gnijezdo i povesti nas za sobom.
alosno je to se mnoge crkve u Rimu i drugim gradovima zbog straha od pljakaa
nou zakljuavaju. Smatra se da svatko kome je potrebna duhovna podrka moe
ekati do jutra. Ali, dominikanci imaju toliku mo i siju toliko straha, da je crkva
Bogorodice i Boice mudrosti bila iznimka tog pravila.
Stajali smo pored malih vrata na ijem su kamenom nadvratniku bili uklesani lovaki
psi u trku, Domini canes, psi Gospodnji, to je moto dominikanskog reda. Trenutak sam
strahovala da David nee htjeti ui. Na licu su mu bili ispisani krajnja odvratnost i
sumnja.
Uzela sam ga za ruku i brzo rekla: Rocco je dobar ovjek. Imam potpuno
povjerenje u njega, osim toga, dolaskom ovamo ugrozio je sebe.
David se nije doimao ba uvjeren, ali pristao je ui. Nali smo se u prolazu izmeu
sjedita u pobonoj lai, pored oltara Bogorodice. Ispred Djeviina kipa bile su
upaljenje svijee, koje su osvjetljivale unutranjost. Ve sam bila u toj crkvi, ali
zaboravila sam koliko je velianstvena, u potpunoj suprotnosti s jednostavnim
vanjskim proeljem. Svod presvoen lukom sa ivopisnim crvenim rebrima
obrubljivao je plavo zvjezdano nebo. Uglaani mramorni stupovi sa svake su strane
glavnog broda odraavali svjetlost vjene lui na oltaru, podsjetnik na Kristovu vjenu
prisutnost. Pokuala sam izraunati koliko smo dugo bili u utvrdi i u bijegu.
Pretpostavila sam da se nalazimo izmeu poveerja, koje tako njeno pozdravlja no, i
zornice. Morat emo se sakriti prije nego to fratri dou na misu koja najavljuje novi
dan.
"Ovuda", rekao je Rocco i pokazao prema kamenim stubama to su vodile prema
kripti. Nevoljko sam krenula, bilo mi je dosta mraka i malih prostorija. Nasreu, ispred

-137-

Pompea

desetak grobnica gorjele su vjene lui, ukljuujui i grobnicu svete Katarine. Na slici
je prikazana kako mirno poiva, ali sjetila sam se bezglavoga tijela koje se unutra
nalazilo i stresla se.
Nije se samo Katarina nalazila u prividnome miru. Na kraju kripte, gdje smo se David
i ja napokon skljokali, u zidu se pojavilo uklesano ensko lice. Njezine su crte lica bile
plemenite, kosa upletena oko glave, a izraz lica otar.
"Minerva?" pitala sam Rocca.
Kimnuo je. "Vjerojatno. Kada je to bio njezin hram, tu se nalazio bunar. Redovnici su
ga ponovno osposobili." Nestao je u tami i nakon nekoliko minuta vratio se s vedrom
vode.
David i ja bacili smo se na vedro. Pili smo i kada smo utaili e, oprali smo se to
smo bolje mogli s obzirom na pravila pristojnosti i nedostatak iste odjee. Iscrpljeni,
skljokali smo se uza zid. Kada sam ula Davida kako govori, oi su mi se ve sklapale,
"Postoji li mogunost da e netko sii dolje?"
"Netko hoe", odgovorio je Rocco. "Raunam na to."
Pored mene David se ukoio. Nisam ga mogla osuivati, s obzirom na to da smo te
noi ve jednom bili uhvaeni u zamku.
"Tvoj prijatelj?" pitala sam.
Rocco je kimnuo. "Prije nekoliko godina, kada su ga poslali ovamo, u kanoniku kuu,
sluajno smo se sreli na ulici. Prepoznali smo se. Pitao sam se hoe li me odati. Ali,
moju je tajnu sauvao."
"Koju tajnu?" pitao je David. Bilo je oito da je jo uvijek sumnjao.
Pustila sam Rocca da odgovori, to je i uinio, jednostavno i dostojanstveno, "Nekada
sam bio dominikanac."
David je proizveo zvuk izmeu nevjerice i gaenja. Njegovu reakciju nije bilo teko
razumjeti. S toga gledita, mogao je svoj ivot povjeriti i samom Sotoni.
"Nisam znao da je red mogue napustiti", naposljetku je rekao.
"Nije", odgovorio je Rocco. "Pobjegao sam. Kada me otkrio, Guillaume me mogao
uvaliti u velike nevolje, ali nije. utio je."
"Zato?" pitala sam.
"Ima svoje razloge", odgovorio je Rocco, naslonio se na zid, sklopio oi i na taj nain
prekinuo razgovor.
Jedno smo vrijeme utjeli. Lebdjela sam izmeu sna i jave. Kada sam bila budna, u
mislima mi je bio Nando, koji je sigurnosti radi poslan na selo, i to da bi njegova oca

-138-

Pompea

mogli zbog mene poeti progoniti. Tako sam ga neoprezno uvalila u svoje nevolje.
Uvjeravala sam se da nemam izbora, a istina je da ga uvijek imamo. Ako se Roccu bilo
to dogodi, za to u samo ja biti odgovorna.
Razmiljala sam o toj neugodnoj mogunosti, kada sam na stubama to su vodile u
grobnicu ula korake. uo ih je i Rocco i odmah ustao. Lako sam gurnula Davida i
probudila ga iz drijemea. unuli smo iza sarkofaga, a Rocco je krenuo presresti
doljaka.
Trenutak potom ula sam priguene glasove. Nisam mogla razabrati rijei, ali nije
zvualo kao svaa. Rocco se ubrzo vratio i doveo sa sobom mukarca u bijeloj halji i
crnom plastu dominikanskog reda. Bio je Roccovih godina, nekoliko centimetara nii i
malo mraviji, tamne, uredno podrezane brade i brkova. Na licu je imao izraz iskrenosti
i otvorenog zanimanja. Nije izgledao uplaen to nas vidi.
"Ovo je brat Guillaume", rekao je Rocco. "Pomoi e nam."
"Rocco kae da ste pobjegli iz castela", rekao je fratar i gledao as jednoga as drugoga.
Toliko se usredotoio, da nije ak ni nabrao nos zbog naega smrada. "Kako vam je
uspjelo?"
David je ustao. Pognuo je ramena, stegnuo ake i prigueno rekao, "Zato vas to
zanima?"
Guillaume se pred prilino oitom prijetnjom malo zacrvenio, ali nije se povukao,
"Radoznao sam. Castel je poput zagonetke.
Kako biste je rijeili, potrebna vam je mudrost, pronicljivost i moda malo sree."
"Guillaume voli zagonetke", rekao je Rocco i osmjehnuo se. Letimino me pogledao i
rekao, "Osobito voli zagonetke koje se mogu nai u prirodi. Pitajte ga o pelama."
"O pelama?" ponovila sam, nije mi bilo jasno.
Redovnik je izgledao malo smeten, ali toliko je bio ushien da se nije mogao obuzdati:
Pele su najnevjerojatnija Boja stvorenja, udesnija od ljudi. Teko, marljivo i
nesebino ostvaruju svoj cilj. Pritom se ponaaju na nekoliko fascinantnih naina. Na
primjer, pri povratku u konicu pela nekada izvede neto to nalikuje vrlo zamrenom
plesu. Uvijek su to jednaki koraci, a ako ih promijeni, vjerujem da za to postoje tono
odreeni razlozi. Pele koje su promatrale taj ples potom odlaze, esto u istome smjeru
odakle je dola prva pela.
"Fascinantno", rekao je David. Opustio je ake i sada je fratra gledao kao da ga sve to
zabavlja.
"Ali, to nije sve", nastavio je Guillame. "Gotovo sam siguran da postoji pravilnost po

-139-

Pompea

kojem se pele mnoe, mislim na njihov broj. Broj pela u konici raste prema
matematikom slijedu koji je otkrio veliki matematiar Leonardo Fibonacci. Isti slijed
ponavlja se esto u prirodi... na primjer, kod latica na suncokretu, spirala na ljuskama
eera..."
"Nevjerojatno", rekla sam, a to sam doista mislila. Ali, vrijeme je previe brzo
prolazilo, a mi jo nismo smislili plan bijega.
"Oprostite mi", rekao je Guillame, ali nije izgledao nimalo zbunjen. "O tome mogu
satima govoriti. Moda mi zato poglavar naega reda doputa slobodu da se u samoi
bavim prouavanjem... naravno, u svrhu vee Gospodove slave."
Tek sam se tada sjetila da je dominikanski red, koji je izrodio Torquemadu, u svojim
boljim danima iznjedrio i svetoga Alberta Velikoga, koji je smatrao da znanost i vjera
mogu biti jedna s drugom u skladu, i najuzvienijeg, svetoga Tomu Akvinskog, za
kojeg se moe rei da Crkva stoji na njegovim ramenima. Kako je red s takvih sjajnih
visina pao na grozniave strasti glavnoga inkvizitora?
"Bavite se time na neobinom mjestu, redovnice", rekao je David.
Guillaume je rairio ruke u jednostavnoj gesti prihvaanja. " Bog me tu poslao. Ali
vratimo se na vanije stvari, za sada je sigurno da tu ostanete. Ja skrbim za svjetiljke u
grobnici, provjeravam ih prije svake mise. Jo malo i poet e jutarnjica. Moja e braa
biti gore, u crkvi, nee silaziti ovamo. Kad svane, vidjet emo kako stoje stvari i ako
bude potrebno, napraviti novi plan. Odgovara li vam to?"
Kada smo ga uvjerili da nam, dakako, odgovara, dodao je, "Budem li mogao, vratit u
se prije prvog molitvenog sata s hranom i vijestima. Do tada ostanite tu i pokuajte se
odmoriti."
Rocco ga je otpratio do stuba, a David i ja smo opet sjeli. Trenutak prije nego to sam
iscrpljena pala u san, pomislila sam da sam napokon upoznala ovjeka koji je istinu
traio u samoj svetoj majci Crkvi, kakvim sam isprva smatrala Morozzija. Da ih je bilo
vie i da su imali Guiilaumeovu hrabrost, moda bi se Torquemade ovoga svijeta moglo
poraziti. S tom sam milju zaspala. Spavala sam duboko i bez snova, trgnula sam se
malo samo kad sam ula redovnike kako mole: Neka moja dua samo u Gospodu nade mir.
On je izvor moje nade.

-140-

Pompea

20.

Francesca?" Vrlo dubok i tih glas. Njean dodir na mojoj ruci. Otvorila sam oi. Rocco
je kleao pored mene, lica izbrazdana od brige. Iznad njega, s vrha stuba koje su vodile
prema oltaru, prodirale je slabo dnevno svjetlo.
"Koliko je sati?" pitala sam, pokuavajui se probuditi. Spavala sam duboko, ali to mi
nije mnogo koristilo. Bila sam zbunjena, iscrpljena i sve me boljelo. Rocco je ispruio
ruku kako bi mi pomogao da ustanem. Prihvatila sam je, zahvalna na njegovoj snazi i
postojanosti.
"Jo malo pa e prvi as*", rekao je. "Guillaume je donio hranu, i kako je obeao,
vijesti."
"Kakve vijesti?" David se probudio i pitao. Ustao je kao da je cijelu no spokojno
spavao u udobnom krevetu.
"U gradu je mirno", rekao je Rocco. "Ne govori se o tome da je netko sino pobjegao iz
utvrde, nema znakova nevolja u idovskoj etvrti ili bilo gdje na ulicama. ini se da je
sve u redu."
Dakako, bio je to blagoslov, koliko je mogao biti. Vittoro je imao pravo, bez vrstih
dokaza o uroti za ubojstvo pape, Morozzi nije mogao nita a da na taj nain ne izloi
grlo Borgijinoj osveti.
Prvi, najraniji od sedam kanonikih molitvenih asova, zora (6 ujutro).
To ga, meutim, nee sprijeiti da natjera papu da potpie proglas kojim e pobiti
idove. To moe zaustaviti samo Inocentova smrt.
"Nema vijesti o papi?" pitala sam.
Rocco je odmahnuo glavom. "Nita novo."
Nisam mogla vjerovati da smo kroz toliko toga proli kako bismo doivjeli neuspjeh,
premda sam znala da nam uspjeh nita nije jamilo. Zamijenila sam krv, ali nisam
mogla biti sigurna da ju je Inocent primio. ak i da jest, moda na njega ne bi
djelovala kao na Rebeku. Osim toga, mogao je umrijeti od svojih neumjerenosti, kojih
je bilo mnogo. Ili je beskrajno milosrdni Bog odluio maknuti svojega slugu na neki
drugi nain, prije nego to jo zla poini. S toliko nepoznanica mogli smo krenuti samo
u jednom smjeru.
"Moramo doznati to se dogaa u castelu", rekla sam. eljela sam smjesta krenuti. Ali,
moj je eludac mislio drukije. Zbog blizine hrane poelo mi je kruliti u trbuhu, kao u

-141-

Pompea

gladnoga vuka. U istom trenutku zazvonio je prvi as.

Dok smo ekali da misa zavri i redovnici izau iz crkve, pohlepno smo jeli kruh i sir
koje nam je donio Guillaume. Kada je zrak bio ist, mugnuli smo iz kripte kroz ista
vrata na koja smo uli. Izaavi iz zemljine utrobe, stajali smo i treptali na jutarnjem
suncu toliko jarkom da su nas boljele oi. S polja juno od grada svje povjetarac
donosio je miris lavande i ublaavao smrad koji se na nama zadrao.
Razdvojili smo se u blizini Panteona. Strahovala sam za Roccovu sigurnost, preklinjala
sam ga da se ne vraa u trgovinu, ali on nije elio da se brinem.
"Neka Morozzi krene za mnom", rekao je. "To e mu odvratiti panju od tebe, pa e ga
Borgia moi unititi."
Nisam Rocca smatrala razmetljivcem, bio je utjelovljenje snage i odlunosti. Svejedno
sam mu vrsto stisnula ruku.
"Molim te, budi oprezan. Neu si oprostiti ako..."
"Ako bilo to poe krivo, poalji mi poruku", rekao je Rocco i uzvratio stisak. "Nemoj
brinuti za mene."
eljela sam mu odgovoriti, ali moje se grlo neoekivano sti snulo i oi su me poele
pei. Kada sam bila u stanju govoriti, on je ve hitao dalje. Jednom se osvrnuo, vidio
me kako gledam za njim i nasmijeio se. Uzvratila sam osmijeh, ali mislim da ga nije
vidio zato to je ve nestao.
Prljavi, mokri i blatni, David i ja probijali smo se kroz gomile koje su vrvjele ulicama
kao i uvijek. Vonj nam je prethodio. Vie prolaznika pogledalo nas je razrogaenih
oiju i sklonilo nam se s puta.
Kada smo stigli do palae, imala sam kakavtakav plan. "Moramo doznati gdje se nalazi
Borgia i to se dogodilo s proglasom. Moe se sakriti u moje odaje dok ja..."
David me njeno uzeo za ruku i prekinuo me. "Neu se skrivati, Francesca. Kada ue u
palau i bude na sigurnom, vratit u se u idovsku etvrt."
Poela sam prosvjedovati, ali nije me elio sluati. "Ako je proglas potpisan", rekao je,
"to e se vrlo skoro znati. Kada se to dogodi, napast e nas kao idove u panjolskoj,
odmah nakon naloga o izgonu. Oni nisu bili spremni braniti se, ali mi jesmo." Njegovo
se lice smrknulo. "Gotovo je s ubijanjem idova bez posljedica."
Ispunio me uas. S obzirom na to da su ljudi potomci prvobitnog grijeha, uvijek e
meu njima biti onih koji e eljeti svoje strahove istresti na one odvie slabe da bi im
mogli uzvratiti. Ali ako se dogodi to to je tvrdio David, posljedice e biti jezive. Nije
vano koliko e neidova poginuti u napadu na ulice idovske etvrti, kranski svijet

-142-

Pompea

nee se smiriti dok i posljednji idov u Rimu ne bude mrtav.

"Mora znati koliko e te to kotati", rekla sam.
"Umrijet emo. Ali, ne budemo li se borili, veina e svejedno poginuti. Preivjeli e
zavriti poput Rebeke, na svijetu na kojem nam je zanijekano pravo da ivimo, sami
emo gledati smrti u oi. Ako nae smrti ohrabre idove u drugim gradovima da se
pobune ili natjeraju svoje napadae da bolje promisle, nee biti uzalud."
Oi su me pekle. Jedva sam govorila, "A djeca... Benjamm... ostali ?"
Nisam mogla podnijeti bol u Davidovim oima. Na trenutak sam pomislila kako e se
pokolebati, ali trebala sam biti pametnija.
Kako oholo od mene to nisam shvatila da je tu bitku ve davno sa sobom vodio. Vodio
i pobijedio, koliko god mu teret pobjede bio teak.
"Oprosti", rekla sam prije nego to je mogao odgovoriti. "Nemam pravo pretpostaviti
da znam bolje od tebe."
Slabano se nasmijeio i stisnuo mi ruku. "Neobina si ti ena, Francesca.
Profesionalna trovaica koja ivot cijeni daleko vie od onih koji bi te bez razmiljanja
bacili u pakao. Ali, nemoj jo oajavati. Ne vjerujem mnogo Bogu, ali vjerujem
Rodrigu Borgiji. Moda njegove ambicije ipak pobijede."
Mogla sam samo moliti da ima pravo, uz pretpostavku da uope mogu moliti. Tada
smo se rastali, i David je brzo nestao u ulicama.
Dola sam do stuba uklesanih u zid i uspjela se uvui u svoje odaje neprimijeena.
Zastenjavi od olakanja, svukla sam odjeu, stvrdnutu i smrdljivu od jarka. Gola sam
stajala u bakrenom lavoru u kutu sobe, trljala se od glave do pete i prala kosu. Vremena
nije bilo, ali bilo je sigurno da nikome u kui nisam mogla prii prije nego to se
operem, kako ne bi posumnjali gdje sam bila. Kada sam se presvukla u istu odjeu,
uplela sam mokru kosu i ovila je oko glave. Dok sam hitala iz odaja u potrazi za
odgovorima, jo sam stavljala ukosnice.
Nadala sam se da u nai Vittora kako bi mi rekao to se dogodilo u utvrdi nakon to
smo pobjegli, ali nije mu bilo ni traga. U palazzu nije bilo ni kardinala, njegova je radna
soba bila prazna, ak ni tajnika nije bilo na vidiku. teta, zato to mi je barem jedan od
njih mogao rei gdje se nalazi kardinal.
Nisam imala izbora, pa sam otila u malu prostoriju odmah pored glavnog ulaza, odakle
se moglo vidjeti svakoga tko je doao u palazzo a bio je od ikakva znaaja. Ondje se
nalazio upravitelj Renaldo, nagnut nad svoje poslovne knjige. Kada sam ula, nije
podignuo pogled, bio je toliko zaokupljen brojkama, ali kada sam progovorila, ukoio

-143-

Pompea

se.
"Oprostite, signore. Imate li trenutak?"
Odluila sam biti pristojna ali i strpljiva, to je jednako vano kada imate posla s
malim, napetim ljudima, koji su uvijek na rubu da iskoe iz vlastite koe. Oni koji ga
nisu poznavali mislili su kako se l)()jao kardinala, ali istina je bila istodobno drukija i
tunija. Renal do je bio jedna od onih jadnih dua koja prolazi kroz ivot u strahu od
pogreki. Najmanja stvar, pogrean red pogrean broj, izgubljen raun, neitak raun,
bilo to, moglo bi prouzroiti situaciju da ga o tome netko s ovlastima ispituje, to on
nije mogao podnijeti. Odabrao je tonost da mu bude zatita od svijeta, tit iza kojeg je
uao.
Okrenuo se i sumnjiavo me pogledao, "to trebate?"
"Nita osobito", uvjerila sam ga. to sam blae mogla rekla sam, "Samo sam pomislila
kako biste mi mogli rei gdje se nalazi Njegova Uzoritost."
Renaldo je slegnuo ramenima, okrenuo mi lea i ponovno se udubio u knjige. "Da je
elio s vama razgovarati, znali biste gdje je."
Njegova logika bila je nepobitna, kao i netrpeljivost kojom je iznesena. Usprkos tome
to sam u Minervinoj grobnici mirno odspavala, da se tako izrazim, bila sam
iscrpljena. Prethodna no kotala me vie nego to sam eljela priznati, naroito kad se
uzme u obzir sve to se dogodilo prije toga.
Natjerala sam se da budem ljubazna i rekla, "Naravno, imate pravo, signore. Ali,
maloas se dogodilo neto to zahtijeva kardinalovu pozornost."
"Doista? A to bi to bilo?" Njegov je glas otkrivao kako je uivao muiti me.
Moju je odlunost pojaao oaj. Nagnula sam mu se toliko blizu da se stresao, moda
samo od straha, ali i od nekog osjeaja koji nisam mogla odrediti.
Vrlo sam mu prisno apnula, "Novi sam otrov dovrila prije nego to sam se nadala.
Nevjerojatno je uinkovit. Njegova Uzoritost ostavila je naputak da ga obavijestim im
bude spreman, kako bi mi rekao kome je namijenjen."
Boe oprosti mi, jadni ovjek pocrvenio je kao rak, zatim je problijedio. Ispustio je
knjigu i sruio pero na pod, a kada se sagnuo da ga uzme, udario je glavom o stol. Od
udarca se tintarnica zaljuljala i otklizala do ruba stola. Da je nisam uhvatila i njeno
vratila na mjesto, pala bi.
Sada sam imala Renaldovu punu pozornost. Zurio je u mene razrogaenih oiju.
"Nikome neete red, zar ne?" pitala sam. "Ljudi se jako uzbude kada se spomene
otrov."

-144-

Pompea

"Ne! Hou rei, naravno, nikome... neu rei. to elite da uinim?"

"Samo mi recite kamo je otiao kardinal." Prije nego to se mogao poeti prenemagati,
dodala sam, "Znam da znate, Renaldo. Vidjela sam kako sve promatrate. Nita vam ne
moe promaknuti."
Nekada se same sebe sramim, ali u nekim trenucima srama se moramo odrei.
Njegovo se lice razvedrilo, duboko je udahnuo i izravnao ve ravna ramena. "Da,
pretpostavljam da sam uvijek na oprezu, ali to je u ovakvoj kui nuno. Njegova
Uzoritost rauna na mene."
"Naravno, Renaldo, naravno. Kao i svi mi. Sada ja raunam na vas."
Njegova Adamova jabuica poskakivala je od uznemirenosti. "Ne znam kamo je
Njegova Uzoritost slubeno otila, ali..." "Ali... ?"
Poeo je urno aptati. "Usred noi doli su glasnici. Nitko nije znao to im rei. Svi
smo znali gdje je. Naravno, bio je s La Bellom. Ali, to nitko nije elio rei."
"Naravno", sloila sam se. "Svi znamo da Njegova Uzoritost iznad svega cijeni
diskreciju."
"Ba tako! Nadam se da zna kako nitko nije nita rekao." Renaldo je spustio glas i
nastavio, "U zoru se konano vratio. Zacijelo su ga glasnici nali. Bio je uasna
raspoloenja, rei u vam samo da je rikao poput bika. Vikao je da dovedu vas i
kapetana. Kada je doznao da niste tu... bilo je to kao da je Vezuv proradio. Naposljetku
se odjenuo i otiao... u Kuriju. Tako mislim, ali ne mogu se zakleti."
"Kada je otiao?" pitala sam trudei se prikriti uzbuenje.
Renaldo je razmiljao, inilo mi se jako dugo. Naposljetku je rekao, "Prije manje od
sata. Je li to vano?"
Moglo bi biti... ili ne. Borgia moe odugovlaiti koliko god eli, ali krajnje ovlasti ima
Inocent. Ako je odluio potpisati proglas, to e i uiniti... uz pretpostavku da mu srce
kuca.
Usprkos tome to je dan postajao sve topliji, proela me jeza. Stajala sam u
Renaldovoj maloj duplji, okruena hrpama knjiga, ugovora, svitaka i ustajalim vonjem
estog boravka, a ini o mi se kao da stojim na rubu ponora. Gotovo sam mogla
osjetiti kako mi
tlo pod nogama izmie.
Toliko ljudi, toliko boli, a sve to ovisi o neemu to se moze dogoditi u djeliu
trenutka, izmeu dva otkucaja srca.
Boe, molim te...

-145-

Pompea

"Jeste li dobro?" ula sam sobara kao iz velike daljine. Nisam primijetila da je ustao i
zabrinuto se u mene zagledao.
Molim te... radi Davida, Sofije, Benjamina i ostalih... "Signorina...?" Nejasno sam ula
njegovu uznemirenost i zapitala se to ju je izazvalo.
Odjednom sam znala. Gledala sam kroz njega i u svojoj glavi vidjela nepregledan i
jeziv krajobraz, osuen i uveo, u kojem nije ivjelo nita slino ljudima. Bio je to svijet
u kojem je zemlja rigala dim u crno nebo. U kojem su vukovi tuno zavijali.
Uasnuta, skoila sam i kriknula. Tek sam tada vidjela tanku zraku svjetla koja mi je
nudila izlaz. Vidjela sam je i posegnula za njom.
Boe, preklinjem te, ako je moja dua cijena, rado u je platiti... "Signorina!"
Snaan zvuk odjeknuo mi je u uhu. Beskrajan i dubok zvon koji mi je zaustavio misli i
strahove, koji mi je ispunio svaki dah i irio se kako bi obuhvatio sve to je ikada
postojalo i to ce ikada postojati. Bio je to zvuk kakav nisam ula nikad prije ni
poslije.
Trajao je, trajao i trajao... bila su to zvona svih stotinjak crkava u Rimu, koja su se
jedno drugome pridruivala, dok od njihove snage zrak nije poeo vibrirati. ula sam
tranje, netko se pribliavao, sve blie i blie da se zemlja poela tresti, zatim su se
zauli glasovi iz palae, s ulica, iz svake etvrti u Rimu i iz cijeloga svijeta.
Svi su kao jedan uzvikivali: Il papa e mortal Il papa e morto!
Papa je mrtav.
Jesu li moje molitve usliane? Moda, ali od tada je u mranome kutku moje due
ivjelo pitanje. Od ije ruke?

-146-

Pompea

21.

Nakon Inocentove smrti Borgia se tri dana nije vratio u pa lazzo. Kardinal je ostao u
Vatikanu, kao vicekancelar Kurije nadgledao je pripreme za papin pokop.
U meuvremenu, Rimom su mahnito kolale glasine. Papa je ubijen. Ne, umro je zbog
svojih neumjerenosti. Ili zbog prokletstva ciganske kurve. Ili zbog drevnog
proroanstva naenog na grobnici jednog od careva. Ili...
Nisam bila sigurna u svoju krivnju, nisam bila sigurna to sam trebala osjeati osim
olakanja. Inocent je umro, od moje ruke ili prirodnom smru, to nije bilo vano
nikome osim meni. Proglas nije bio potpisan, toliko sam shvatila iz poruke napisane u
urbi, koju mi je iz idovske etvrti poslao David. Golemo idovsko bogatstvo,
skupljano po cijeloj Europi, sada je pritjecalo na Borgijine raune u Spannocchijevim
bankama u Sieni, kamo je otiao Cesare. Toboe je pripremao svoje konje za utrke
Palio koje su se svakoga ljeta u tome gradu odravale. Zapravo je pazio na novac.
Sve bi to bilo divno i krasno... bilo bi da iznad svega toga nije visjela sjena. Mukarac
koji je doista naredio ubojstvo mojega oca ostao je na slobodi, vjerojatno u okolini
Vatikana. Nisam mogla ni zamisliti Morozzijev bijes zbog toga to mu je plan
pokvarila Inocentova smrt. Ali, posumnja li kako Inocent nije umro prirodnom smru,
njegov bijes bit e jo vei. Nisam mogla znati to e uiniti, ali moja tableta bila je
kod njega. To nikako nisam mogla zaboraviti. Je li mogao doi do drugih otrova ili ne,
nije bilo vano, jer imao je najsmrtonosniji od svih, koji sam sama napravila kako bih,
budem li morala, okonala svoj ivot.
Sada bi on mogao okonati Borgijin, i na taj nain u njegovo ubojstvo umijeati mene.
Moja je slubena zadaa bila zatititi kardinala ne dajte se zavarati, ozbiljno sam je
shvatila. Jednako me zanimalo zatititi sebe. Ali, najvanije od svega bilo mi je ispuniti
zavjet, osvetiti oca i ne dopustiti Morozziju da pobijedi, zatim ga ubiti. Nisam znala
kako u to postii, barem ne jo.
Dok su me takve mrane misli izjedale, potraila sam Vittora. Bio je zauzet davanjem
nareenja svojim asnicima u vezi s obranom palae, ali kada me vidio, prekinuo je s
poslom.
"Francesca", rekao je i nasmijeio se, "jeste li dobro?"
"Podnoljivo, a vi?"

-147-

Pompea

"Nikad bolje. Vjerujem da nemate posljedica po zdravlje?"

Nakon to sam ga uvjerila da mi pad u jarak nije natetio, pogledala sam to se oko
mene pripremalo. Posvuda su se nalazili straari, od ulaza do straarskih tornjeva.
Mnoge sam prepoznavala, ali neke nisam, to je znailo da je Vittoro doveo ljude s
kardinalovih imanja izvan grada. To me iznenadilo.
"Neemo otii?" pitala sam. Za vrijeme posljednje papinske konklave, nakon smrti
Siksta IV., Borgia je svoje ukuane poslao na selo, zajedno sa svojim najveim
dragocjenostima, svim tapiserijama, slikama, komadima namjetaja i kovezima s
blagom, sa svakim tanjurom i peharom koji se moglo upakirati i odnijeti iz Rima. Bila
je to razborita mjera opreza mukarca kojeg su smatrali papabilom, kandidatom za
papu. Jedan od neobinijih obiaja meu Rimljanima jest upasti u rezidenciju novoga
pape i opljakati je. To se ne smatra znakom nepotovanja, niti nezakonitim, nego
odraava nain razmiljanja svjetine. Onaj tko zauzme prijestolje sv. Petra nema potrebe za osobnim vlasnitvom.
Dakle, prije poetka svake papinske konklave, papabili
obiavaju isprazniti
rezidencije. Promatranjem nakrcanih kola to se kotrljaju iz Rima, moe se procijeniti
to kardinali misle o svojim izgledima. Pranjenje rezidencija moe se smatrati
objavom kandidature.
Prema tome, to sam trebala zakljuiti o Borgijinoj odluci da svoja blaga ne poalje na
sigurno?
"Pokuava ne izazvati panju", rekao je Vittoro. "Izjavljuje kako je toliko skroman i
ponizan da nije dostojan kandidature za papu."
Gotovo sam se uguila. Borgia je ve gotovo etrdeset godina bio kardinal, a veinu
toga vremena volio je da ga se naziva buduim papom.
"To su gluposti."
Vittoro se nacerio. "Naravno da jesu, ali dobre gluposti. Sije zabunu, to u takvim
situacijama uvijek pomae."
"Kakvim situacijama?" Znala sam otprilike, ali eljela sam pojedinosti.
Uobiajenim. Postoje dvije struje. Jednu vodi della Rovere, drugu Sforza."
Imenovao je dva najmonija kardinala u cijelom kranskom svijetu. Giuliano della
Rovera bio je neak Siksta IV., Inocentova prethodnika. Bio je to ovjek estoka
temperamenta, ak vatrenijeg od Borgije, koji je osobno vodio trupe u bitke i uivao
ubijati pobunjenike protiv Crkve. Ambiciozan, hvalisav i beskrajno samouvjeren,
vjerovao je kako mu sudbina nije odredila da bude samo papa, nego da povede Crkvu

-148-

Pompea

prema jo veoj i nevienoj slavi.

Nakon Sikstove smrti osam godina prije, della Rovere i Borgia natjecali su se za
papinstvo. Kada je della Rovere shvatio da nema zalee da postane papa, svoju je
podrku dao kardinalu Cibu, samo kako bi Borgiji uskratio pobjedu. Bila je to uvreda
koju mu Borgia nije oprostio, a ni zaboravio. Ovaj put della Rovere si je osigurao
podrku francuske krune, Venecije i monih obitelji Colonna i Savelli, koje su bile
povezane s napuljskim kraljevstvom. Bilo je jasno zato su ga neki smatrali
nazaustavljivim.
Za razliku od njega, Ascanio Sforza bio je brat Ludovica Sforze, monoga milanskog
vojvode. Njegovu struju podravali su Orsini i
Conti, kao i mnogi kardinali koji su se protivili upletanju Francuske ili Napulja.
Na prvi pogled, borba nije bila ravnopravna. Delia Rovere imao je vie saveznika,
inilo se i vie novca i mnogo vee izglede za uspjeh. Ali, Sforzinu mo opasno je
podcjenjivati. Zatim, tu je bio Borgia... bik... ovjek koji je iz poraza nauio teku
lekciju i zakleo se da je nee ponoviti.
"U gostionicama se klade 53 za della Roverea protiv Sforze", rekao je Vittoro.
"Takoer, mnogi se klade da e della Rovere pobijediti ak i ako bude morao dati
podrku drugome nitariji kojeg e moi kontrolirati, kao to je bio sluaj s
Inocentom."
To nije bila mala stvar. Ako je ogovaranje glavno zanimanje Rimljana, kockanje je
sljedee po redu. U velike i male svote ljudi su se kladili tko e postati novi papa, a u
nekoliko sljedeih dana neizmjerne e koliine novca promijeniti ruke.
"to je s Borgijom?" pitala sam. "Gdje se on nalazi u poretku?"
"Trei je, moda etvrti, ali na njega se poinju kladiti iskusni kockari. Glasine kau
da e potroiti vie nego cijelo bogatstvo kako bi ovaj put postao papa."
"Pitam se, tko iri te glasine?"
Vittoro se nacerio. "Sam Borgia, naravno. eli da kardinali znaju kako je spreman
pregovarati."
"Premda je objavio kako je odvie ponizan da bi pobijedio?"
pitala sam.
Vittoro se nasmijeio. "Da. Kardinal je traio da vas dovedem. eli s vama
razgovarati."
"Neete ostati tu?"
"Ne, dok se Njegova Uzoritost ne vrati. Mislim da je pametno biti gdje i on.

-149-

Pompea

Pogledali smo se i bez rijei sporazumjeli. Budui da je Mo rozzi bio na slobodi i da

e se vjerojatno ubrzo udruiti s della Rovereom, kardinala se moralo neprestano
tititi.
"Koliko zna o onome to se dogodilo?" pitala sam dok smo naputali pdazzo. Vittoro je
uzjahao omiljenog sivca. Ja sam jahala blagu kestenjastu kobilu, jednu od onih koje je
drao pri ruci za jahae poput mene, kojima recimo da nedostaje konjanike vjetine.
Nije da ne volim jahati, samo ne vidim razloga da to odvie esto inim. Bog nam je s
razlogom dao noge.
Dan je bio oblaan i siv, nije bilo povjetarca da otpue zastor oblaka koji je zbog
ognjita, pei i slinih stvari ak i ljeti visio nad gradom. Ulice su bile neobino tihe,
vjerojatno zahvaljujui konjikim eskadronima koji su dovedeni kako bi patrolirali
gradom. Ljudi su se dobro sjeali to se dogodilo nakon smrti prologa pape, pa su
radije ostajali kod kue i u trgovinama i tiho ekali hoe li u Rimu ponovno izbiti
nasilje.
"Na brzinu smo razgovarali", rekao je Vittoro. "Nije bilo vremena za neto vie. Delia
Rovere i Borgia zajedno su bili na Inocentovoj smrtnoj postelji. Gotovo su se
posvaali dok je papa izdisao."
Taj sam prizor lako mogla zamisliti: dva kardinala, zakleta neprijatelja, obojica
spremni silom prisvojiti posvemanju mo. Odsutno sam razmiljala je li barem
jednome od njih palo na pamet da bi Inocentu prije smrti trebalo dati posljednju
pomast. Premda nisam vjerovala kako e ga sveto ulje i nekoliko molitvi potedjeti
toga da kada doe vrijeme odgovara za svoja zemaljska djela.
Zanimalo me meutim neto drugo. S oklijevanjem sam pitala, "Znate li kakav mu je
bio kraj?"
"Mislite, to ga je ubilo?"
Na tako otvorene rijei nisam imala izbora nego kimnuti, "Zanima me."
Vittoro me oinuo pogledom. "Nemojte se time optereivati, Francesca. Uinili ste to
ste morali."
"Dakle, ipak je to bila krv?" I ja u jednoga dana morati odgovarati. Moda bih se
mogla opravdati za ubojstvo ovjeka koji se spremao poiniti veliko zlo. Ali, kako se
to moglo odnositi na Kristova namjesnika na zemlji? Gdje je prestajao ovjek, a gdje
je poinjala sveta dunost?
Doista nisam imala pojma, ali bojala sam se odgovora.
"Moda jest, a moda nije", rekao je Vittoro tonom koji mi je dao do znanja da to nije

-150-

Pompea

vano. "Vano je jedino da je mrtav. Budimo sretni zbog toga i nemojmo brinuti o
drugim stvarima."
Pribliavali smo se Aeliusu, mostu koji smo preli s Morozzijem kako bismo uli u
castel. Zurila sam u zidine koje su se nadvijale nad nama i udila se kako smo im David
i ja uspjeli pobjei. Podignula sam pogled prema svetome Mihaelu i nijemo mu
zahvalila. Jarak sam samo letimino pogledala.
Malo poslije uli smo u Vatikan. Za razliku od ostatka grada, golemi trg ispred crkve
sv. Petra vrvio je ljudima. Na prvu vijest o papinoj smrti, pohitalo je tamo sveenstvo i
svjetovnjaci iz cijelog Rima i okolice. Neki su nanjuili kakvu pogodnost za sebe, neki
su doli kako bi se borili za omiljenog kandidata, a neki samo kako bi uivali u
spletkama i uzbuenju. Iz talijanskih drava i veine Europe urno e stii poslanstva.
Svako prenoite u Rimu i mnoge privatne kue ubrzo e pucati od ljudi.
urili su se doi u grad prije nego to pone konklava i kardinale zakljuaju u
Sikstinsku kapelu, a njima ne preostane drugo nego ekati njihovu odluku.
U jednoj od mnogih zgrada u Vatikanu, Morozzi je kovao plan. Sigurno je znao kako
e proglas biti potpisan samo ako papa postane netko tko mrzi idove jednako koliko
on. Mnogi su odgovarali tome opisu, ali glavni je bio Giulliano della Rovere. Zapravo,
Borgijin veliki suparnik bio je pravi vladar iza Inocentova prijestolja. Dakle, prije nego
to je proglas predloio papi, Morozzi je zacijelo imao della Roverein blagoslov.
Pretpostavila sam da je on novi zatitnik ludoga sveenika.
Nisam sumnjala kako e della Rovere uiniti sve to bude potrebno da zadri nadzor
nad papinstvom. Ne bude li izabran, bio je dovoljno mlad kako bi pristao da papa
postane kandidat po njegovoj volji i ekao sljedeu priliku da sam ue u utrku. Za
Borgiju je bilo posve drukije. U ezdeset prvoj nije si mogao priutiti da ponovno
izgubi. Vie se nije mogao nadati da e sljedei put postati papa. Odvie je to dugo i
silno elio da bi sada odustao. Samo se della Rovere mogao mjeriti s neobuzdanom
estinom Borgijinih ambicija.
"Sudar Titana", promrmljala sam i pogledala prema neu kraenom proelju Sikstinske
kapele, gdje e se odigrati posljednja bitka. Nitko osim kardinala i njihovih sluga nije
znao to se tono dogaalo za vrijeme papinskih konklava, ali postupak kojim kau da
Bog bira svojeg namjesnika na zemlji, meni je izgledao kao tek neto vie od poziva
na pohlepu i potkupljivst.
"to ste rekli?" pitao je Vittoro.
Okrenula sam se u sedlu i pogledala ga, "to mislite, koliko e daleko otii della

-151-

Pompea

Rovere kako bi osigurao pobjedu?"

"Koliko bude morao, kao i Borgia", odgovorio je dok smo silazili s konja. "Nijedan
nee odustati."
Nae uzde uzeo je pratilac odjeven u tamnocrvenu i zlatnu livreju kue Borgia.
Podignula sam pogled i ugledala barjak vicekancelara kako vijori iznad Apostolske
palae. U tome trenutku, Borgia je bio vrhovni poglavar Crkve u Rimu. Ali, to bi se
moglo ubrzo promijeniti. Ako se Morozzijev plan ostvari, sasvim sigurno.
Popeli smo se stubama, proli pored reda naoruanih straara i nastavili hodnikom
prema labirintu ureda koji su vrvjeli inovnicima, koji nisu na nas obraali panju dok
su hitali za poslovima.
"ekajte tu", rekao je Vittoro i nestao iza ulatenih vrata od hrastovine okovanih
mjedi.
Kada sam ostala sama, na sebi sam osjetila poglede desetak "molitelja" to su stajali u
redu uza zid jednog od vanjskih ureda. ekali su priliku da zamole Borgiju za razne
usluge, ne razmiljajui o tome da njega brinu vanije stvari. Odvjetnici, inovnici,
upravitelji imanja, jo nekoliko osoba koje su izgledale kao umjetnici i moda pokoji
glazbenik, pozorno su me promatrali. Bila sam ondje jedina ena, a bilo je jasno kako
je moja nazonost bila prigoda za razne opaske. Jedna golema aba krastaa od
mukarca, bio je to vjerojatno odvjetnik, nagnuo se prema slino dobro uhranjenoj
osobi i neto mu apnuo. Pogledali su me i nasmijali se.
Suspregnula sam elju da ih obavijestim kako nisam to su pretpostavljali, jedna od
kardinalovih ljubavnica. Nego njegova trova ica. Njihova reakcija pruila bi mi
veliko zadovoljstvo, ali time bih privukla panju na svrhu svojeg posjeta. Umjesto
toga, u kratkom vremenu koliko je Vittoru trebalo da se vrati, zurila sam ispred sebe.
Kardinalov ured gledao je na trg ispred bazilike. Visoki prozori bili su otvoreni i
proputali to malo zraka to je bilo. Visoki strop s gredama iznad nas bio je ukraen
izrezbarenim serafima.
Zidove su pokrivale tapiserije. Na dugim stolovima nalazile su se hrpe dokumenata,
svitaka, poslovnih knjiga i slinog. Vidjela sam sva tri Borgijina tajnika, bili su zauzeti
vanim poslovima, kao i mnotvo sveenika i redovnika koji su ulazili i izlazili,
nedvojbeno optereeni tekim zadacima.
Borgia je sjedio za golemim stolom od ulatene kestenovine i mramora. Kada sam ula,
podignuo je pogled i nasmijeio se.
Zatim je ustao.

-152-

Pompea

Kada sam dola, kardinal je ustao, obiao stol i toplo me pozdravio. "Donna Francesca!
Kako mi je drago to vas vidim!"
Sve je utihnulo. Tajnici, inovnici, svi su se ukoili i zurili u nas. Ili tonije, zurili su u
mene. Znak takve ljubaznosti, gotovo besprizorne na mjestu gdje ene vrijede toliko
malo, zacijelo e ra zvezati jezike. Znajui da Il Cardinale nije inio nita bez posebnog
razloga i nesmotreno, to je oito i elio.
Koliko e proi dok se ne dozna da je Francesca Giordano, trovaeva ker, za koju se
govorilo kako je preuzela oevu slubu, posjetila kardinala u Kuriji i da ju je on primio
s velikom naklonou i potovanjem?
Da su se, to je dodue istina, malo povukli kako bi jedno vrijeme razgovarali u
tajnosti, dok su ih svi gledali, a nitko ih nije mogao uti.
inilo se da raspravljaju o stvarima od velike vanosti.
"to elite?" pitala sam Borgiju kada smo se povukli u kut gdje smo imali malo
privatnosti. eljela sam rei, to je imao na umu kada je uinio na razgovor toliko
javnim, ali kardinal je moje pitanje shvatio drukije.
Priinio se iznenaenim i rekao, "Postati papa, naravno. Mislio sam da zna."
Prije nego to sam dopustila da me obuzme zlovolja, u njegovim sam oima vidjela
sjaj. A u glasu ozbiljnost kada je dodao, "Ali, najprije se mora pobrinuti da poivim."

-153-

Pompea

22.

Grki vojskovoa Tukidid u Povijesti peloponekoga rata, rekao je kako je uvijek bolje
pretpostaviti da je na neprijatelj vrlo sposoban nego se nadati da e pogrijeiti. Kada
sam uprla svu snagu da ispunim svoj zadatak i odrim Borgiju na ivotu, jo nisam bila
proitala Tukidida, ali nagon mi je govorio da protivnika ni u kojem sluaju ne smijem
podcijeniti.
Morozzi je bio poludjeli fanatik ali i inteligentan licemjer, koji je mnogo bolje od mene
znao kako funkcionira sveta majka Crkva. Osobito je dobro poznavao Vatikan, tlo na
kojem e se odigrati velika bitka izmeu Borgije i della Roverea. Imala sam vrlo malo
vremena da to bolje upoznam Vatikan.
Vittoro me pratio. S njime uza se usredotoila sam se na kapelu, u kojoj e se odrati
papinska konklava.
Sikstinska kapela, nazvana u ast pape Siksta IV, koji je naredio njezinu izgradnju, bila
je posveena prije samo devet godina. Bit e to prvi put da se u njoj odrava papinska
konklava, ali inila mi se primjerenom toj svrsi. Izgraena po uzoru na Solomonov
hram u Jeruzalemu (hoemo li na trenutak zastati i zauditi se koliko je ironino
iskazati toliko potovanje idovskoj graevini?), iza gotovo neobraenih proelja koje
prekida samo red malih prozora pod krovom i nekoliko vrata to iz prizemlja vode u
zatvoreno dvorite, skriva se cijelo bogatstvo u obliku iznimnih umjetnikih djela.
U kapelu se moe ui samo kroz Apostolsku palau. Kada je rije
o zatiti, zdanje prua mnoge prednosti, ali u isto vrijeme naglaava svoju ulogu
papinske kapele, odvojene od mnogo vee bazilike koja je otvorena za javnost.
Bez obzira na to koliko sam je puta vidjela, kapela mi uvijek oduzme dah. O Sikstu
moete rei to god elite, ali imao je dar izvui iz umjetnika naega doba ono najbolje
i iskoristiti to za sebe. Moj omiljeni Botticelli, kao i Perugino i Ghirlandaio,
pridonijeli su nevjerojatnom nizu freski koje su oivjele na zidovima. Ispod
nadsvedenog stropa, plavog sa zlatnim zvijezdama, nalaze se Mojsije, Aron, Isus
Krist, sveti Petar i mnogi drugi i prikazuju neprekinuti niz papinskih figura tijekom
razdoblja od kada je Bog dao Mojsiju deset zapovijedi do vremena kada je Isus Krist
svetome Petru dao kljueve raja. Kroz sve to ponavlja se Konstantinov slavoluk i podsjea nas da papa ne posjeduje samo vrhovnu duhovnu mo, nego i svjetovnu.

-154-

Pompea

Zastala sam pred djelom koje me uvijek najvie fasciniralo kada sam s ocem dolazila u
kapelu. Oev poloaj u Borgijinoj kui donio nam je odreene povlastice, meu njima
i mogunost da dolazimo na mjesta zatvorena za javnost. Razmiljala sam o njemu
dok sam stajala pred nizom freski to su prikazivale kanjavanje Katuna koji se
pobunio protiv Mojsija i Arona, voa koje je odabrao sam Bog.
"Prljave igre", primijetio je Vittoro kada mi je priao. Vojnikim okom pogledao je
zidnu sliku na kojoj Karana i njegove sljedbenike, nakon to su pokuali kamenovati
Mojsija u emu ih je sprijeio Aron, stigne Boja kazna i zemlja ih ive proguta.
Sigurno je kako nikome nije promaknula poruka Aron nosi ljubiastu papinsku
odoru, a natpis upozorava na opasnosti s kojima se suoava svatko tko sam sebi tu
poast dodijeli, za razliku od onoga tko ju je dobio od Boga.
"Jest", sloila sam se, "i vrlo dobro naglaava poantu. to mislite, koliko ih doista
vjeruje?"
Mislila sam, naravno, na kardinale koji e se ubrzo skupiti u kapeli kako bi proglasili
novoga Bojeg namjesnika na zemlji. Trebalo bi ih biti dvadesetak, ali jo se nije znalo
koliko e ih stii na vrijeme u Rim. Gotovo svi bili su silno svjetovni, poput deila
Roverea i Borgije. Samo aica je bila nahoena duhovnim nadahnuem, ali sve su to
bili starci koji nisu imali veliku ulogu u proceduri.
"Koliko ih uope vjeruje?" raunao je Vittoro. "Vjeruju kad zalegnu na smrtnu postelju
i uplae se susreta sa Stvoriteljem, to je sigurno. Do tada se ponaaju kao opor
nevjernikih hijena koje se tuku oko trupla."
"Svejedno podupirete Borgiju", podsjetila sam ga.
Satnik je slegnuo ramenima. "Bolje podupirati vraga kojeg poznajem." Okrenuo se
prema zidu na kojem je Botticelli naslikao velianstvenu Kristovu kunju. I ja sam
zurila u sliku. U posljednjem pokuaju da namami naega Gospodina da iznevjeri svoje
sveto poslanje na zemlji, Sotona mu nudi sva bogatstva svijeta, ali biva odbijen. Kad
bismo mogli nai papu koji bi uinio isto! Ali dok ga ne naemo, morat emo se snai s
onim kojeg imamo.
Podsjetila sam se zato sam tu i poela pogledom prouavati stolice, zapravo bila su to
prijestolja na kojima e za slubenog vijeanja sjediti kardinali. Poredani s obje strane
oltara, svi su bili prekriveni crvenim pokrovom. Nakon izbora pape, svi osim izabranog
ustat e i osobno spustiti pokrove kako bi obznanili suglasnost s ishodom. Borgia je bio
dekan koleda kardinala i njegovo je mjesto bilo najblie oltaru, to je, sigurna sam,
smatrao dolinim.

-155-

Pompea

Borgia e dodirivati naslon za ruke na svojoj stolici, uzicu pokrova i bez sumnje jo
mnogo toga. Nije vjerojatno da sam bila jedina trovaica koja je koristila otrov koji
prodire kroz kou, kakav sam upotrijebila na panjolcu. Nisam se mogla nadati da u
znati to e sve Borgia dodirnuti. Ali, sigurna sam da e nositi rukavice koje u mu
dati. Isto tako, sigurna sam da e jesti i piti samo ono to e biti pod mojim peatom.
to nije znailo da ga se nije moglo ubiti. Svatko je ranjiv, uzme li se u obzir da je
budui ubojica spreman uiniti sve to treba, ak rtvovati ivot kako bi ostvario svoj
cilj.
Koliko e daleko Morozzi otii?
A ja?
"To ba nije pravedno", rekla sam.
" to? " pitao je Vittoro.
"Ako neki od Borgijinih suparnika naglo umre, njega e osumnjiiti, kao to bi se
dogodilo da Inocentova smrt nije izgledala prirodno. A nijedan kardinal nee pristati
vrhovnu vlast dati osobi spremnoj ubiti jednog od njih. Tako e Borgia izgubiti
kandidaturu. Ali ako njega ubiju, koliko e njegovih kolega kraljevia mariti?"
"Samo nekoliko. A to ih sigurno nee sputati u njihovim tenjama."
Da nisam vrlo dobro znala kako bi za La Famigliu Il Cardinale rtvovao sve i svakoga,
moda bih na trenutak suosjeala s njim. Zurila sam u mrtvaka nosila postavljena
ispred oltara kako bi primila Inocentovo tijelo, koje se ba tada pripremalo biti
zatvoreno u mnogostruke lijesove: olovo uloeno u cedrovinu, koja je uloena u bijelu
hrastovinu. Mogla sam se samo nadati da e lijes uspjeti zadrati vonj, zato to e se
pokop odrati tek za nekoliko dana. Ako ne uspijem u svojoj zadai i ako Borgia umre
od Morozzijeve ruke, ubrzo e se odrati jo jedan pokop.
"Pogledajmo dalje", rekla sam i krenula za Vittorom iz kapele u susjednu dvoranu, gdje
su trebali biti smjeteni kardinali. Svaki e imati svoj stan u kojem e jesti, odmarati se
i razmiljati. Nekolicina e moda i moliti. Nije se moglo rei da su odaje bile
isposnike, ali nisu se mogle usporeivati s neizmjernom raskoi na koju su kraljevii
svete majke Crkve bili naviknuti.
"Malo razoaravajue za njih, rekao bih", primijetio je Vittoro.
Sloila sam se i sjetila se to mi je otac rekao zato je tako. "U trinaestom stoljeu
konklava je trajala dvije godine i osam mjeseci. Trajala bi jo i danas da vjernici nisu
konano uzeli stvari u svoje ruke i zakljuali kardinale dok nisu donijeli odluku. Od
tada nitko ne eli da im bude odvie ugodno."

-156-

Pompea

Ali, nije se inilo kao da e im ega manjkati. Dok su namjetali odaje, vidjela sam
razne lijepe predmete, kao to su none posude u drvenim kuitima s presvuenim
sjedalima, emajlirane posude za slatkie, pomno ukraene soljenke i slino.
Dok sam pregledavala odaje namijenjene Borgiji, iroko san
mahnula rukom kako bih pokazala sve to je bilo unutra. "Naravno, sve ovo mora
van. Sami emo donijeti sve to je kardinalu potrebno."
Sveenik koji je nadgledao pripreme uo me. Lice mu je dobilo uvrijeen izraz, ali
uutkao ga je Vittorov umirujui pogled.
Ubrzo smo se vratili u kapelu kako bismo sve posljednji put provjerili. Poslije emo
raspravljati o tome koje e sluge Borgia povesti sa sobom u konklavu moglo ih je
biti samo troje i kako e nastaviti komunicirati s vanjskim svijetom, to e naravno
biti protivno svim pravilima. U tome trenutku eljela sam biti sigurna kakva je
situacija openito.
Na ulazu u kapelu iznenada se pojavio poasni straar, to je znailo da e
Inocentovo tijelo ubrzo biti poloeno na mrtvaka nosila ispred oltara. Kako tome
nisam eljela prisustvovati, morala sam pouriti s nadgledanjem. Stajala sam u
sredini kapele, gledala sam prema stropu, koji je bio iznenaujue obian u usporedbi
s ostatkom graevine, kada mi je pogled privuklo kretanje na najviem katu zgrade.
Na tome su se katu nalazile asnike blagovaonice, ali i prolaz
to
okruuje
unutarnju kupolu i s kojeg se prua izvrstan pogled na sve to se dogaa u prizemlju.
U prolazu je stajao mukarac i gledao nas. Odmah sam ga prepoznala. Visoko gore
nalazio se Morozzi odjeven u crnu halju osvijetljen svjetlou to je prolazila kroz
stropni prozori iza njega. Izgledao je kao da ga okruuje zlatna aureola i obavija
nebeski oblak.
Tada se pomaknuo i dojam se rasprio. Bez svjetlosti izgledao je onako kako sam ga
zapamtila, nevjerojatno naoit mukarac koji se spremao poiniti strahovito veliko
zlo. Nai su se pogledi sreli ivu
tome mi se trenutku nasmijeio.
"Gad", promrmljao je Vittoro. Njegova je ruka nagonski po letjela prema mau.
Krajikom sam oka uhvatila Vittorovu kretnju, malo mu se pri bliila i stavila ruku
na njegovu. To to se sveenik tako drsko usudio pojaviti pred nama, potvrdilo je
moje sumnje da je opet dobro zatien. Bio mi je izvan dohvata sve dok Il Cardinale
ne postane papa.
kada mu vie nee biti potrebna podrka kolega kardinala. Samo u tada moi neto
uiniti.

-157-

Pompea

"Doi e vrijeme za to", rekla sam tiho. "Ali jo nije."

Sveenik je vidio kako sam zaustavila Vittora i jo se ire osmjehnuo. Podignuo je ruku
i podrugljivo nam mahnuo prije nego to je nestao visoko u kapeli.
Ostala sam dolje, ispred Inocentovih mrtvakih nosila, pitajui se koliko u jo morati
ugroavati svoju duu kako bih bila sigurna da e Bog izabrati Rodriga Borgiju.

-158-

Pompea

23.

Dan je proletio dok sam hitala iz palae Borgia do palae Orsi ni i natrag i inila sve to
sam mogla kako bih osigurala obje kardinalove kue. Madonna Adriana vratila se s
ladanja i primila me prilino toplo. U njezinu ponaanju osjetila sam novo potovanje,
to sam pretpostavila da dolazi iz njezina osobnog shvaanja o tome to se dogodilo i
kakva je u tome bila moja uloga. Nije spomenula papinu smrt, bila je odvie lukava.
Ali, posjela me na stolicu a ne na nisku stoliicu, ak mi je pohvalila odjeu, bezlinu
haljinu od sera koju sam odjenula zato to je bila udobna.
Lucrezia je bila izravnija. Nala me u ostavi dok sam zavravala s pregledavanjem boca,
koara, omota, sveanja i bavi koje su nedavno stigle u kuu. Sve sam zapeatila i tako
zatitila od neovlatena pristupa.
"Je li tono?" zahtijevala je odgovor. "To to govore?"
Podignula sam pogled sa svoje poslovne knjige. Renaldo mi ju je dao i poduio me
kako se njome sluiti, za to sam mu bila iskreno zahvalna. Od incidenta u njegovu
uredu to sam smatrala incidentom i niim drugim ponaao se prema meni mnogo
ljubaznije. Cijenim organizaciju i tonost, a Renaldo je bio strunjak u jednom i
drugom, pa sam se nadala da emo u budunosti dobro suraivati.
Uz pretpostavku da imam budunost.
"Ne znam", odgovorila sam. "to govore?"
"Da si najvea i najhrabrija trovaica na svijetu. Da si se usudila ubiti papu i uredila da
izgleda kao prirodna smrt."
Zabezeknula sam se i ispustila knjigu. Pala je na kameni pod pored mojih nogu, gdje je
ostala, zato to sam bila odvie zapanjena
da bih je podignula.
"Ljudi to doista govore? Na ulicama?" Ako je to istina, bila je to katastrofa. Borgijina
Jesam
li
nada da e postati papa poivala je na njegovoj odrivosti kao papabila.
doista tako strahovito daleko otila ni za to? U mislima mi je uvijek bila Rebeka.
"Pa... ne", priznala je Lucrezia s oklijevanjem. armantno mi se nasmijeila kao da se
eli ispriati. "Ali, pitala sam se. je postajao tako nestrpljiv, a sada ipak ima priliku
ostvariti najveu elju."

-159-

Pompea

Ispustila sam uzdah, sagnula se i uzela knjigu. vrsto sam je stegnula i rekla.
"Lucrezia, sluaj me. Nikada da nisi ponovi a to to si sada rekla. to god mislila i
zamiljala, mora znati da nikada nitko ne smije posumnjati kako je tvoj otac
umijean u Inocentovu
smrt."
"Naravno, znam to", rekla je. Izgledala je kao da se uvrijedila na aluziju da je toliko
glupa. "Ali, meu nama..."
"U ovome sluaju ne postoji meu nama." Vidjevi je kako pui usne, malo sam se
smekala. "Samo u ovome sluaju. O svemu drugome moemo razgovarati."
"Dobro", rekla je. "Onda mi reci tko je zgodni mladi koji
te eka u dvoritu."
"Nemam pojma o emu govori..." Ali imala sam ili sam se barem nadala, toliko je
ono to sam imala umjesto srca bilo udljivo.
Pohitala sam noena valom loeg predosjeaja, zatim sam usporila. pokuala sam se
drati kao utjelovljenje mira i pribranosti. Zatim sam ugledala mukarca iju sam
ruku odbila, a koji je proao sa mnom takve kunje od kojih bi gotovo svatko
pobjegao i potrala da ga pozdravim.
"Rocco! Jesi U dobro? to te dovodi ovamo? Nando...?"
"Sin mi je jo na selu", rekao je. Gledao je u mene i smijeio se, to mu je promijenilo
izgled. Doimao se mlaim i bezbrinijim.
"Doao sam uvjeriti se da si dobro", rekao je. "ovjek u palai, mislim da je upravitelj,
rekao je da si tu. Nadam se da ne smetam..."
"Za ime svijeta, Rocco, zato bi smetao? Samo mi reci da je sve u redu." Mislim da ne
bih podnijela da nije. Toliko je riskirao zbog moje nepromiljene prisege! Nikada si
neu oprostiti ako mu se neto loe dogodi.
Nasmijao se, bio je to zvuk koji sam tako rijetko ula, pa sam zastala da ga se
nauivam i pogledala Lucreziju. Stajala je sa strane, podignutih obrva i iroka
osmijeha.
"Tko je to, Francesca? Jesi li zaboravila pravila pristojnosti? Mora nas upoznati."
To sam uinila, a Rocco se naklonio vie nego prilino uvjerljivo. Vidjela sam da se
svidio Lucreziji pa se zacrvenjela, to je bilo smijeno, jer je bilo oito da me trebao
zbog vanih stvari. Naposljetku, nismo bili ljubavnici, niti smo se predali budalastim
udima srca. Nita od toga.
"Staklar!" uzviknula je. "Fascinantno! esto sam se pitala kako nastaju takva uda.

-160-

Pompea

Moda biste mi mogli pokazati?"

Takva je bila Lucrezia, armerica i zavodnica, ali uza sve to imala je dobro i meko
srce.
Rocco se nasmijao, bila mu je zabavna, ali bio je i zadovoljan to imam takvu
prijateljicu. Na trenutak, u suncem natopljenom dvoritu, postojali smo samo nas troje,
mladi i bezbrini.
to, naravno, nije moglo potrajati. Ali bilo je slatko dok je trajalo.
Njegov je osmijeh izblijedio i on se uozbiljio. Tiho mi je rekao, "Moramo razgovarati."
Kimnula sam i pogledala Lucreziju, koja je takoer kimnula i nestala u palai, ali prije
toga je provirila preko ramena i nasmijeila se.
Rocco i ja smo se povukli prema fontani. Guillaume me doao posjetiti rekao je.
Vrlo je zabrinut.
"Zar je netko doznao da smo bili u Svetoj Mariji sopra
Minerva?" Uasavala sam se od onoga to se moglo dogoditi njenome redovniku ako
se dozna da nam je pruio sklonite.
Rocco je odmahnuo glavom. "Ne, nikako. Rije o neemu to je uo." Pogledao je oko
sebe kako bi bio siguran da nas nitko ne moe uti, zatim je rekao, "Torquemada
dolazi u Rim."
Otro sam udahnula. Od svih vijesti koje sam u tome trenutku mogla primiti, ta je bila
najgora. Kao da stvari nisu bile dovoljno uzburkane, zar sada moramo trpjeti i glavnog
panjolskog inkvizitora? Jednog od glavnih zaetnika i pristaa proglasa kojim su
izgnani idovi iz panjolske. Nesmiljenog fanatika u usporedbi s kojim je Morozzi
posve umjeren.
"Zato? Zato dolazi?"
"Guillaume nije siguran, ali iz onoga to je reeno u kanonikoj kui, ini se da dolazi
kako bi bio siguran da e sljedei papa biti voljan istupiti protiv Zidova."
"Znai da dolazi poraziti Borgiju."
Rocco je izgledao sumnjiavo. "Moda, ali glasine kau da je Ferdinand panjolski
gotovo ukinuo proglas o progonu idova u zamjenu za goleme isplate. Ako je
vjerovati glasinama, netom prije nego to je kralj to uinio, Torquemada je prasnuo,
bacio raspelo na pod i zatraio od Ferdinanda da mu kae eli li od sebe napraviti
novoga Judu. To je bilo dovoljno da bude po njegovu i da proglas ostane na snazi."
"Borgia nije Ferdinand." Ako je Torquemada mislio da e prijetnjom vjenim
prokletstvom odgovoriti kardinala da prihvati idovski novac, grdno e se razoarati.

-161-

Pompea

Koliko god bio kraljevi Crkve, Borgia je bio neskriveno svjetovan. Neki bi ili toliko
daleko i rekli da ima osobine nevjernika, i ne bi bili posve u krivu. Bio je to mukarac
koji se u Jupiterovu ruhu osjeao posve oputeno.
"Kardinal strahovito prezire Torquemadu i sve to on predstavlja", uvjerila sam Rocca.
"Sama sam ula kako to govori." I to vie nego jednom. Borgia je moda iznimno
diskretan i vjet politiar, ali o nekim stvarima nije oklijevao izrei svoje miljenje.
"Onda ima pravo", rekao je Rocco. "Dolazi poraziti Borgiju. Ako Morozzi i
Torquemada nisu ve udrueni, bit e ubrzo.""Moram upozoriti kardinala." Zapravo,
vjerojatno je ve znao. Borgia je imao najbolju obavjetajnu slubu u cijelome
kranskome svijetu, bolju nego bilo koji papa, kardinal, kralj ili kraljevi. Vrlo se
ponosio time, premda se neprestano alio koliko ga kota. Vjerojatno je uo tutanj
Torquemadinih planova, prije nego to ih je sam Veliki Inkvizitor postao
svjestan.Rocco je kimnuo, ali elo mu je bilo nabrano. "Obeaj mi da e biti oprezna,
Francesca. Torquemada je vrlo opasan neprijatelj."Nije me u to trebao uvjeravati. Lani
su dominikanci optuili osam Zidova i obraenika da su razapeli kransko dijete.
Usprkos tome to nije bilo tijela i nijednog drugog dokaza da se zloin dogodio, svi
optueni spaljeni su na lomai. Torquemada je izjavio kako su njihove smrti velika
Kristova pobjeda. A ja sam smatrala kako je izglednije da je zbog njih plakao.Oito je
Veliki Inkvizitor volio vatru i smrtnu bol koju je zadavala."Bit u oprezna", obeala
sam. "Ali, od toga se ne moe pobjei." Stajali smo u dvoritu palae, vrlo blizu jedno
drugome. U blizini je uborila fontana, kolibrii su leprali i pili vodu. Bio je to
idilian prizor, posve suprotan tekim vremenima u kojima smo ivjeli."Volio bih da
moe", rekao je Rocco i privukao me blie.
Jedva svjesna to inim, dlanovima sam mu obujmila lice. "Nitko ne moe pobjei od
toga to se dogaa", rekla sam. "Moemo se samo nadati kako e sve krenuti u dobrom
smjeru."
"Ja se nadam drugome", rekao je i poljubio me.

-162-

Pompea

24.

Dok je cijeli Rim ekao Inocentov pogreb i pokop u grobnici ispod glavog oltara crkve
sv. Petra, Il Cardinale je objavio kako bi volio prirediti sveanu veeru. Nemojmo ii
toliko daleko i zvati je proslavom. Bila je to samo prilika da glasove pridobije pod
otmjenijim okolnostima nego to e moi kad pone konklava.
Bila sam previe zauzeta pripremama da bih razmiljala o tome to je znaio Roccov
poljubac, ako je neto znaio, a uporno sam si govorila da nije znaio nita. Vie nego
ikada bila sam uvjerena da zasluuje mnogo vie nego to sam mu mogla dati. Doista
sam se udila to to nije vidio, a toliko me dobro poznavao.
Osiguravala sam oba kardinalova kuanstva i stvari koje e ponijeti sa sobom, brinula
sam zbog Morozzijevih namjera, pripremala se za dolazak Velikog Inkvizitora u Rim,
razmiljala sam o Roccu i o
tome kada e doi Cesare, a doi e sigurno...
Usred svega toga otila sam Renaldu po pomo.
"Ne mogu sama prirediti sveanu veeru", rekla sam kada sam ga nala u njegovoj
jazbini, koju je, ini se, odnedavno poeo izbjegavati.
Renaldo se jako zarumenio, pognuo je glavu, virnuo prema stropu i proao pored
nesretne mene. "To nema veze sa mnom."
"To ima toliko veze s vama! Vi ste ovdje upravitelj. Tie vas se sve to se dogaa u
ovome kuanstvu."
"To je politiki problem", pokuao je slabano. Iz njegova sam izraza vidjela da bi volio

-163-

Pompea

sudjelovati. Ali, kao i uvijek, bio je zabrinut.

"Netko e moda pokuati ubiti Borgiju", rekla sam. "Moete li zamisliti kakve bi
mogle biti posljedice?"
Ja nisam mogla, bile su pregoleme. Ali, oito je da je Renaldo imao vie mate.
Problijedio je, zatim urno kimnuo.
"Uinit u sve to mogu, naravno."
Poslala sam ga da nadgleda hranu i vino koje su isporuivali u golemim koliinama.
Sve u pregledati uvjeravala sam ga. Ali, neizmjerno je vano da u kuu nita ne
ue bez mojega znanja.
Sveano me uvjerio da nee i pohitao nadgledati pripreme za sveanost. Dvorite se
pretvaralo u prostoriju iz maurske palae. Poput mnogih panjolaca, Borgia je volio stil
koji su u tu zemlju donijeli bezboni osvajai, koje su tek nedavno izgnali rekonkviste
njihovih najkatolikijih velianstava Ferdinanda i Izabele. Poznavajui ga, bez sumnje
bi uivao u etirima enama i konkubinama koliko mu srce eli. Ali, morao se
zadovoljiti samo jednom noi maurske raskoi.
A kakva e to no biti! Nee biti kraja ugaanju kardinalovim gostima, ali s obzirom na
okolnosti, moralo se pridravati odreene etikete. Prema tome "plesai" na zabavi
ograniit e svoje druge aktivnosti na vrlo diskretno ureene sastanke. Tako e uiniti i
akro bati, ongleri, glazbenici i guta maeva unajmljen ba za tu priliku, ali o tome
nisam eljela razmiljati.
Svi e morati biti pod nadzorom, zadatak koji se ne bi mogao obaviti s obzirom na
vrijeme koje smo imali, da ih nije doveo sam maestro dei maestri, omiljeni impresario
rimske elite, koji bi jo uvijek prireivao ekstravagantne zabave u kojima su svi uivali
da nekoliko godina prije nije morao pobjei iz Rima zbog skandala s prelijepim
djeakom.
Petrocchija, kako se sam nazvao, zatekla sam u dvoritu, gdje je nadgledao postavljanje
lepravog atora, raskonih sagova i pomno izrezbarenih stolova i klupa koje e biti
prekrivene debelim jastucima kako bi uzvienim stranjicama bilo udobno. Sluge su
mahali mirisnim tapiima i tjerali kukce. Glazbenici su ulazili i ugaali instrumente.
Akrobati su na oblinjem travnjaku uvjebavali skokove u zrak. Sve je istodobno
izgledalo neobino, kaotino i primamljivo.
Petrocchio je bio visok, nabijen mukarac s trbuhom poput golosa, onoga tko
neizmjerno uiva u jelu i s rjenikom lukog radnika. Udao je i proklinjao radnike koji
su s mukom podizali ator. Njegove uvrede bile su toliko ivopisne da sam na trenutak

-164-

Pompea

zadivljeno zastala. Kada je dosegnuo vrhunac opisa naina na koji majke radnika ope s
majmunima, prekinula sam ga; "ini se da sve dobro napreduje", rekla sam.
"Dobro?! Svi su idioti! Nitko ne moe uiniti ni najmanju stvar bez..." prekinuo se kada
je sa zakanjenjem shvatio tko mu se obratio. "Ah, to ste vi, donna Francesca, tisue
isprika. Uhvatili ste me u loem trenutku, ali budite uvjereni da e sve biti kako treba."
"U to sam sigurna. eljela sam s vama razgovarati o zabavljaima."
Maestro je obrisao lice rupiem i uspio nategnuti osmijeh. "Da, naravno. Jasno, sve ih
osobno poznajem. Vrlo su profesionalni, ve sam ih bezbroj puta koristio. Meu njima
nema novajlija, ni onih koji razmiljaju o mirovini i trae debelu novarku koja bi ih
izdravala, ako me razumijete."
Uvjerila sam ga da razumijem, zatim sam pitala, "Znaju li... dogodi li se bilo to
neeljeno..." zastala sam taktino, sigurna da nije potrebno nastaviti.
Petrocchio je problijedio. Mahnuo je pomoniku, koji je dotrao i u ruku mu stavio
uturicu s ohlaenim vinom. Kada se Maestro osvjeio, rekao je, "Naravno da znaju,
donna Francesca. Kao to sam rekao, svi su vrlo profesionalni. Nemate razloga za brigu.
Ni najmanje. Imate moju rije."
Budui da je ve gotovo deset godina bio najuspjeniji i najtrae niji impresario u
Rimu, bez ijednog incidenta koji bi mu okaljao ime, bila sam sigurna da zabavljai nee
predstavljati nikakvu opasnost.
Preostala je hrana, vino i sami gosti. Prvim dvjema stvarima bavila sam se cijeli dan i
meu kardinalovim kuharima zaradila toliko neprijatelja, da ih se neu rijeiti do kraja
ivota. Ali, dobra je stvar to sam nauila mnogo zvunih psovki, koje e mi u nekim
prilikama posluiti.
Tee je bilo rijeiti problem gostiju. Renaldo mi je rekao kako Borgia nije elio otkriti
tko dolazi. Samo je rekao, "doi e razni kraljevii crkve i druge ugledne osobe". Iz
toga sam shvatila da nije bio posve siguran tko e prihvatiti njegov poziv, a to nije elio
priznati. Sve je to divno i krasno, ali jednom emo on i ja morati ozbiljno porazgovarati
o tome koliko je vano da uvijek budem valjano obavijetena.
Dok su se sati vukli, nisam se mogla osloboditi napetosti koju sam pripisala
okolnostima. Sveana veera bio je prvi vaan dogaaj koji sam nadgledala otkad sam
dobila slubu. Naravno, eljela sam da sve proe dobro. S toliko posla jedva sam nala
vremena da se okupam, presvuem i vratim u dvorite nekoliko trenutaka prije nego to
je Il Cardinale siao pozdraviti goste. Jasno je rekao kako je moja prisutnost obavezna.
Gotovo sam odmah otkrila zato.

-165-

Pompea

Pored oca je stajala Lucrezia. Kada je bila rije o njegovoj djeci, moram vam rei da je
u to vrijeme kardinal slovio za olienje diskrecije. Nikada se nije hvalio djecom, kako
su to inili izvjesni kraljevii Crkve, poput pokojnog Inocenta. Lucrezia i njezina tri
brata, Cesare je bio najstariji, nisu ivjeli s njim, nego u vlastitim kuama. Premda su
sinovi bili povlateni, dobili su titule i upe na koje inae ne bi imali pravo, veina
Rimljana mogla je samo nagaati o njihovoj istinskoj vezi s Borgijom, koji je posve
ozbiljno tvrdio da im je stric. Sve je to bio dokaz Il Cardinaleove suzdranosti i
razboritosti.
Ali, sada je tu bila Lucrezia, uzbuena i draesna, dvanaestogodinja ena koja dre
zbog budunosti koju joj je otac namijenio.
"Francesca!" uzviknula je i potrala mi u zagrljaj. "Divno izgleda! Ove ti boje jako
dobro pristaju." Bila sam u svijetloljubi astoj sveanoj haljini i ogrtau boje topaza,
oev uskrsni dar. Bio je to njegov posljednji dar. Nosila sam je da mi da hrabrost, ali i
zato to za tu priliku nisam imala nita drugo dovoljno lijepo.
Lucrezia je bila u kraljevski plavoj haljini izvezenoj srebrom, koja je bila u suprotnosti
sa zlatnim slapom njezine kose. Stajala je savreno mirno, izgledala je kao kip isklesan
od bjelokosti, dragocjenih kovina i dragog kamenja, osim to joj je obraze oblila blaga
rumen i to su joj se prsa gorljivo dizala i sputala.
Okrenula se i pogledala oca s takvim divljenjem da mi se od toga kidalo srce. "Tako je
lijepo to mi je papa dopustio da veeras dodem, zar ne? To je moja prva prava
velianstvena zabava. Kae da u upoznati mnogo vanih ljudi."
Ah, da, to je bilo sigurno. Samo sam pogledala Borgiu kako s blagonaklonou i
zadovoljstvom promatra ker jedinicu i znala sam zato je te veeri bila tu.
Il Cardinale e zaigrati na najveu nagradu, a Lucrezia, slatka, draesna Lucrezia bit e
samo jedan od uloga koji e staviti na stol.
"Ostani s njom", rekao mi dok je prolazio, tiho, kako ga Lucrezia ne bi ula. "Sjedit e
pored Sforze. Pobrini se da se ne dogodi nita neeljeno.
Samo Borgia nije vidio nita loe u tome da druica njegovoj keri bude njegova
trovaica. Nije to bilo zato to je madonna Adriana bila odsutna, dakako da je bila
prisutna, u grimiznoj svili ureena nizovima sjajnih bisera i krunom od zlatnoga perja.
Upravo je uzela ruku i poljubila prsten... Jesu li me oi varale? Je li taj mladi budna
pogleda i zategnuta smijeka doista kardinal...?
Profesionalna diskrecija zahtijeva da preko odreenih dogaaja te veeri navuem veo,
naroito onih koji se tiu uglednih osoba koje su nazoile, ali nisu igrale ulogu u onome

-166-

Pompea

to je uslijedilo. Dovoljno je rei da se za Borgijinim stolom okupilo staro drutvo koje

se sastojalo od velikaa i potomaka plemikih obitelji koje su vrlo esto meusobno
ratovale, ali su, kada im je odgovaralo, bile sposobne iskazati ljubaznost.
Nije me udilo to je Petrocchio, koga sam vidjela kako se vrzma u blizini, bio toliko
napet. U rijeci glasina to je svake sezone plavila Rim snalazio se mnogo bolje od
mene. Takoer je bolje od mene pretpostavio tko e te veeri doi. Maestro i ja
razmijenili smo poglede. Moj je bez sumnje pokazivao zaprepatenje, a njegov iskustvo
i pomirenost sa sudbinom. ak je rairio ruke i slegnuo ramenima kao da eli rei: "to
ste oekivali?"
"Spreman pregovarati" tako je rekao Vittoro i oito je imao pravo. Ali, Borgijina
odvanost bila je mnogo vie od obinog oportunizma. To sto je okupio toliko
meusobno zaraenih monika, moglo se smatrati objavom kako namjerava okonati
stare svae i zalijeiti rane. Takav bi ishod elio sav bogobojazni kranski svijet. A
Borgiju bi uinio omiljenim medu Rimljanima, koji su obino najvie trpjeli od borbi
izmeu kraljevia svete majke Crkve.
Bilo je i naravno onih ija je odsutnost bila primijeena, to je bio della Rovere i pet ili
est bliskih mu kardinala. Drugi su kardinali jo bili na putu prema Rimu pa nisu
mogli prisustvovati, ak i da su eljeli. Ostali nazoni bili su biskupi koji su imali
ovlasti u Kuriji, to je znailo da su veinom bili Borgijini ljudi, te aica sveenika,
mukaraca na dobrim poloajima za koje se pretpostavljalo kako e napredovati.
Madonna Adriana, Lucrezia i ja bile smo jedine goe.
"Nije li arobno?" apnula je Lucrezia dok smo zauzimale svoja mjesta pod bijelim
svilenim atorom koji je mirisao na jasmin i pauli. Stolovi su sjajili od zlatnog posua
i najtanjeg porculana. Tlo pod naim nogama prekrivali su turski sagovi. Iza svake
stolice stajali su sluge kako bi nas posluili, u krila su nam stavljali ubruse od
najfinijeg bijelog pamuka i urili napuniti nam vinom pehare ukraene dragim
kamenjem.
"Nevjerojatno", odgovorila sam, ali istini za volju mislila sam na toliko tatih i
ambicioznih mukaraca na okupu, a ne o razmetanju neizmjernim raskoima te noi. S
toliko suparnika i neprijatelja okupljenih oko istoga stola, mogla sam se samo moliti
da nitko nee iskoristiti priliku i ubaciti neto u au, tanjur ili drugdje. Takvi otrovi
nainjeni su toliko lukavo da se ne moe otkriti na vrijeme i sprijeiti njihov
smrtonosni uinak. tovie, ako je zloinac bio dovoljno odvaan, mogao je ukloniti
sumnju tako to bi nekolicini, ukljuujui i sebe, dao malu dozu otrova, tek toliko da i

-167-

Pompea

oni izgledaju kao rtve. Predstava s povraanjem takoer je izvrstan alibi. Ah, nema
potrebe da vas u to upuujem, trebala sam biti pametnija i ne govoriti vam o tome.
Kada smo sjeli, imala sam priliku prouiti Sforzu, koji je u tome trenutku bio zauzet
avrljanjem s biskupom koji mu je sjedio zdesna.
Govorilo se da je prijam to ga je taj kardinal nekoliko mjeseci prije priredio u svojoj
palai u Trastevereu u ast napuljskog kraljevia Ferdinanda od Kapue bio toliko
raskoan i velianstven, da ga se nije moglo ni opisati. Zacijelo je to i Borgia uo.
Pitala sam se kako e ga Il Cardinale nadmaiti.
Brat milanskog vojvode bio je u kasnim tridesetima, ali izgledao je mlade. Premda u
dobroj formi, imao je njeno, okruglo lice meka podbratka. Govorilo se kako bi elio
postati papa, ali ak ni mo njegova brata nije mogla prikriti injenicu da je za to bio
odvie mlad.
Oito je zato je opasno odabrati papu koji je premlad. Nije rije o tome da e se
pokazati nesposobnim, sposobnost je tek sporedna kvalifikacija za papinstvo, mnogo
manje vana od zvjerske podmuklosti, nego o injenici da e dugo ivjeti, i na taj nain
drugima uskratiti priliku. Stariji mukarci, osobito oni koje su njihove navade ve
iscrpile i koji nee jo dugo poivjeti, bili su najbolji izbor.
Borgia je imao ezdeset jednu godinu i to mu je mogla biti prednost, ali znalo se da je
dobroga zdravlja i mnogo krepkiji od mnogih vrnjaka. To e mu biti mana.
Sforza se usredotoio na Lucreziju, koja se ljupko zarumenjela. Pitao ju je uiva li u
glazbi, ona je potvrdila, a ja sam se sjetila da je taj kardinal roak mladoga i trenutano
neoenjenoga Giovannija Sforze, kneza Pesaroa i Gradare. Ako sam se dobro sjeala,
bilo mu je oko dvadeset pet godina, to je znailo da je bio dvostruko stariji od
Lucrezije. Lucrezia je ak i za obiaje naeg vremena bila odvie mlada za udaju, ali
dakako, mogla se zaruiti, bude li to otac elio.
No, brane veze nisu jamile da e Borgia od Sforze dobiti podrku, naroito kada se
uzme u obzir koliko je sam udio postati papa. Pitala sam se to mu je jo Borgia
obeao za predjelo ba tada nam je posluen evin jezik u medu.
Maestri della cocina dobili su priliku iskazati se i pokazati svoje vrlo egzotine vjetine,
ali prije nego to sjednete za stol, mudro je dobro se najesti. evin jezik nagovijetao je
kako e veer biti puna labudova, pliskavica i veprova nadjevenih mesom divljai,
punjenih mladom svinjetinom, to je te godine bilo vrlo omiljeno jelo, nemojte me
pitati zato. Dajte mi dobru piletinu i ja sam sretna. Ali, skreem s teme.
Pijuckala sam dobro crno vino, malo ohlaeno i ne odvie oporo za toplu veer, kada

-168-

Pompea

sam pogledala prema ulazu u ator. Koliko god sam eljela znakom svoje vrstine
smatrati to to mi pehar nije ispao iz ruke, istina je bila da zamalo jest. Jedva sam ga
nekako uspjela spustiti, zurei u mukarca koji je upravo ulazio.
Samo nekoliko koraka od Borgije stajao je i smijeio se otac Morozzi, koji je oito
uspio proi pored svih straara u palai.

-169-

Pompea

25.

Kada sam vidjela Morozzija, oteo mi se uzdah. Htjela sam ustati, ali tada sam uhvatila
Borgijin pogled.
Il Cardinale je odmahnuo glavom i malim ali dovoljno jasnim pokretom svoje ruke
pokazao mi da sjednem. Krajnje nevoljko, posluala sam.
Morozzi je odmah priao Borgiji, vrlo lagano nagnuo glavu i rekao, "Tisue isprika
zbog zakanjenja, Uzoritosti. Zadrali su me zbog neodgodiva posla."
Odmah su svi naulili ui, premda su se mnogi pretvarali da nisu. Obian sveenik, ali
s vrlo jakim vezama, zadran je zbog neodgodiva posla i zbog toga je kasnio na zabavu
koju je prireivao vicekancelar Kurije i, vrlo mogue, budui papa!
Drskost je bila neuvena. Publika, premda neizmjerno svjetovna i blazirana,
zaprepateno je utonula u pozornu utnju. Zajedno s ostalima ekala sam estoku
lekciju iz pristojnog ponaanja. Bila sam sigurna da e mu je Borgia odrati.
Umjesto toga, Il Cardinale se nasmijeio i rekao, "Gluposti, sine, ne trebate se
ispriavati. Sjednite i uivajte."
Morozzi je na trenutak izgledao zapanjeno. Oito se pripremili na sukob s kardinalom i
sada je bio vrlo razoaran to mu je to uskraeno. Ali, nije imao izbora nego sjesti,
tono nasuprot meni, to nikako nije bilo sluajno.
Zurili smo jedno u drugo. Ako je Morozziju bilo neugodno to sjedi za stolom
neprijatelja, nije pokazao. Njegovo lice obrubljivale su besprijekorno uredne zlatne
kovre na kojima bi mu pozavidjela svaka ena. Lice mu je bilo glatko, bez bora, a
osmijeh naizgled ugodan i prirodan. Doista je izgledao poput anela.
Dok sam prouavala sveenika, poela sam se pitati koliko mu je godina. Smatrala sam
kako doista poremeeni ljudi stare sporije od nas. Neki kau kako je vjena mladost
dokaz saveza s vragom. Poela sam vjerovati kako je to vjerojatnije dokaz da na njih nita ne utjee. Nedostaje im onaj temeljni osjeaj povezanosti koji pokree svijest i na
naim licima ispisuje priu o naim ivotima, dobru ili lou. Zbog toga su toliko opasni.
I zbog toga je kljuno da im nikada ne popustimo.
Okrenula sam se i kriomice pogledala Petrocchia, koji je vidio nevolje i ondje gdje ih
nije bilo. Zurio je u Morozzija gorljivo koliko i ja. Maestro je uhvatio moj pogled i
pourio k meni. Nagnuo mi se blizu kako bismo mogli razgovarati da nas nitko ne uje.
"Znate li tko je on?" pitala sam kako bih mu rekla ako ne zna, ali kao to sam

-170-

Pompea

pretpostavila, Petrocchiovo je znanje premaivalo moje.

"uo sam glasine. Bio je vrlo blizak Inocentu, dovodio je djeake da im putaju krv.
to e on tu?"
"To samo Borgia zna." A ja u najhitnije doznati, ali prvo... "Mislim da bi sveeniku
trebalo malo potkresati krila."
"I vie od toga", rekao je mudri Petrocchio. "Ali, za poetak e i to biti dosta."
Uspravio se i ozbiljno kimnuo, kao da sam mu upravo dala naputak. Razgovor oko stola
se nastavio, ali maestro je glasno, kako bi ga svi mogli uti rekao, "Da, donna
Francesca, naravno. Smjesta u uiniti kako ste rekli, donna Francesca."
urno je otiao, napadno pucketajui prstima nekolicini slugu, koji su su poskoili i
krenuli za njim.
Nekoliko trenutaka potom, pred Morozzija je iznesen zlatan tanjur. Na njemu se
nalazila po jedna od svih delicija posluenih te veeri. Pored tanjura stavljen je pehar
ukraen dragim kamenjem s istim crnim vinom u kojem sam ja uivala. Petrocchio se
vrzmao u blizini, kao da eli biti siguran kako e sve proi u najboljem redu.
Morozzi se ukoio, gledao je as delikatese as mene. Preko crta njegova naoita lica
preao je izraz opreza, ak straha. Ne bih se valjda usudila izravno ga napasti, i to pred
toliko visokih crkvenih dostojanstvenika i samim Borgijom?
No, istodobno, bila sam ena koje je ula u utvrdu kako bi ubila papu. I iva izala.
Bio je moj red da se nasmijeim.
Poela je zabava. Prvo su izali akrobati, popraeni pljeskom oduevljenja. Slijedili su
ongleri, momak s parom dresiranih majmuna i guta maeva. Mene su posebno
oduevili majmuni. Odjeveni pretjerano kieno, poput bogatih trgovaca za koje kau
kako ele podiniti nadreene, hitali su uokolo i postavljali stolove, zatim su sjedali i
veerali jednako samosvjesno kao mnogi ljudi koje sam znala.
U meuvremenu su se nizala jela makaroni kuhani u juhi od kopuna i zainjeni
afranom, peena jaja sa pinatom, srdele s rotilja u vinovoj lozi, puevi pirjani u vinu,
ukiseljene jegulje, peena aplja i tako dalje, posluena s vrhunskim toskanskim i
ligurijskim vinima.
Morozzi nita od toga nije jeo, ni pio. Nita na stolu pred sobom nije ni pipnuo. Ruke
su mu ostale u krilu, izvan pogleda. Svako jelo koje su mu donijeli, odneseno je
nedirnuto. Toliko je oito odbijao jesti, da je Lucrezia prekinula armantnog Sforzu
kako bi izrazili zabrinutost:
"Ne svia vam se hrana, oe?" pitala je. S potpunom sigur nou zaklet u se da nije

-171-

Pompea

imala pojma tko je on. Bilo joj je dovolj no to je bio njezin gost, prema tome, samo je
eljela da mu bude ugodno. Svatko tko je imao priliku veerati za Lucrezijinim stolom
rei e kako je uvijek bila iznimno brina i paljiva domaica.
Njezino nevino pitanje samo je pojaalo Morozzijevu nelagodu i nagnalo ga da
nepromiljeno odgovori. Odvie glasno rekao je,
"Smatram da se ne moe uivati u tako velianstvenoj veeri samo nekoliko dana
nakon to je umro na voljeni sveti otac."
Da je glasno pustio vjetar, ne bi se pred tako visokim drutvom pokazao kao vei
prostak. Stolom se prolomio smijeh nakon kojeg je uslijedilo odvraanje pogleda, kao
od nevjerojatno neugodna prizora.
Kada je shvatio svoju pogreku, Morozzi se zacrvenio. Nisam pomogla time to sam
prionula uz jelo pretjeranim oduevljenjem. Ne da nije bilo ukusno, neto od toga je
bilo. Bila je rije o tome da e svatko dovoljno glup da se preda uivanju u hrani,
ujutro zaaliti. Ili e se povesti za starim rimskim obiajem i rigati u grmlju.
"Mora ovo kuati", rekla sam Lucreziji u jednom trenutku i stavila joj komad
bolonjske pite na tanjur. Sloila se da je vrlo ukusna i ohrabrila me da kuam njezine
punjene gljive, za koje sam rekla da su izvrsne.
Guta maeva povukao se s usklicima i na trenutak je zavladala tiina. Prekinuo ju je
tih i vijugav apat frule, zatim je uslijedio bubanj. Glazba je postajala glasnija i
upornija, odjednom su se pojavili plesai, leprali su po atoru i zauzimali mjesta na
kojima su ih svi mogli vidjeti.
Bilo ih je desetak, veinom su to bile ene, ali i tri mukarca, tijela nevjerojatno
lijepih, gipkih i miiavih. ene su bile omotane u prozirne tkanine koje su vrlo malo
skrivale. Mukarci su bili goli, osim vreica od telee koe koje su im pridravale
intimne dijelove.
Plesali su,.. kako da to opiem? Pokretima tijela podsjeali su na igru zavoenja, u
kojoj uivaju kako mukarci tako i ene, na slatki trenutak zajednikog predavanja i
pobjedonosne naslade koja ubrzo uslijedi. Kretali su se sa snagom koja je nesumnjivo
bila dio boanske vizije ljudi, a koja ipak nije bila dio naeg svakodnevnog ivota. U
plesu su se pretvarali u neto vie od ljudi, u bia koja su se vinula iznad ljudskih
ogranienja i, usuujem se rei, postala jedno sa stvorenjem.
Bili su vrlo... uzbudljivi.
Svjesna svojih dunosti, s mukom sam odvratila pogled kako bih promotrila goste.
Vino se pilo ve nekoliko sati, u emu su sudjelovali svi osim Morozzija. Ako nisam

-172-

Pompea

samo ja bila umjerena u piu, onda je jednako trijeznih bilo malo.

Sforza se naslonio i pomno promatrao predstavu. Njegovo disanje bilo je malo
neujednaeno, pa sam zakljuila kako e te noizacijelo posjetiti trenutanu
ljubavnicu. Madonna Adriana bila je rumena, Lucrezia je pokazivala nelagodu, to se
moglo oekivati od djevice a Borgia... Il Cardinale se zavalio u stolici, vjea toliko
tekih da se inilo gotovo kao da je spavao. Trebao mi je trenutak da shvatim kako
njegov izgled vara, bio je potpuno budan, ali panju nije usmjerio na plesae. Nego na
Morozzija.
Sveenik se uspravio u stolici. Lice mu je bilo crveno i inilo se kako... ne, to zacijelo
nije moglo biti istina? inilo se kako brzim pokretima pomie ruke ispod stola.
Zurila sam u njega, isprva ne shvaajui, zatim s nevjericom. Njegov luaki pogled
sreo je moj. Toliko izopaene strasti i zluradog zadovoljstva nikada vie nisam
vidjela. U jednom trenutku osjetila sam saaljenje. Ali, nestalo je kada me preplavilo
gaenje i uznemirenost zbog njegova neumjesnog pogleda.
Okrenula sam se, borila sam se s muninom. Ruka mi je drhtala dok sam posezala za
peharom i pila gutljaj vina kako bih se smirila. Oajniki mi je trebalo neto to e mi
odvratiti panju, pa sam ponovno promotrila goste. Toliko su bili opinjeni
plesaima, da se inilo kako nitko nije primijetio, osim naravno Borgije, koji je i dalje
promatrao sveenika iza sputenih vjea, ali sada sa slabanim osmijehom.
Ples je zavrio, a oito i Morozzi, premda ne mogu rei da mu je to donijelo
olakanje. Nakon pljeska plesai su otrali kako bi se pripremili za daljnje zadae,
kakve god bile. Nekoliko sam puta duboko udahnula. Nisam mislila da me sveenik
moe toliko potresti. Nakon to sam preivjela obraun u utvrdi naraslo mi je
samopouzdanje. Sada sam shvatila da si ga ne mogu priutiti. Morozzija je njegovo
ludilo stavilo izvan granica normalnog ljudskog ponaanja i uinilo nepredvidljivim.
To je bila njegova najvea snaga i prepreka u mojoj borbi protiv njega.
Glazba se nastavila, ali u mnogo mirnijem tonu. S promjenom raspoloenja dole su i
draeje, kako bi okonale objed i omoguile dobru probavu. Ponudili su nam
zainjeni vinum hippocraticum* ,
oko stola je kruio pladanj s ueerenim bademima zajedno s raznim zrelim sirevima,
svjeim smokvama i naranama. Bilo je i kolaa od marcipana, sorbea zainjenog

* Ljekoviti liker od vina i zaina.

-173-

Pompea

ruinim laticama i turskih kapa uobiajeni naziv za prenu tjesteninu u obliku tube iz
koje prti pjenasti sir. Inae sam doista uivala u turskim kapama, ali te sam noi
izgubila tek.
Bilo je vrlo kasno i zahladnjelo je, pa su gosti malo ivnuli. Sutra e opet biti suparnici,
ak neprijatelji, ali u tome su se trenutku od srca smijali. Zatim je Borgia ustao i odrao
kratak govor, neto o tome kako je prijateljstvo jedan od najveih Bojih darova, te da
bismo prijateljstva trebali njegovati poput svojih vrtova. Samo sam napola sluala, ali
inilo mi se da je bio dobar.
Dok je govorio, pojavili su se sluge, nosili su zlatne koare ne pozlaene
nainjene od isprepletenih mrea od istoga zlata, to sam otkrila kada sam jednu
poblie promotrila, ispunjene raznim pomno odabranim darovima za goste. Vidjela sam
noeve za otvaranje pisama ukraene dragim kamenjem, kristalne boice s rijetkim
uljima i najneobinije od svega, minijaturne mehanike automate u obliku ptica, koje su
klepetale krilima i micale glavama kada ih se navilo kljuiem. To je posljednje udo
izazvalo takvo oduevljenje, da se nekoliko visokih crkvenih dostojanstvenika i
kraljevia s pticama zabavljalo i dok su odlazili. Ispraao ih je Borgia koji je sav sjao.
Prestao je izgledati pospano i sada se doimao posve svjeim i punim snage, kao da je
cijelu no prespavao.
Morozzi nije dobio koaru, niti ga je Borgia ispratio, nego je pokuao nestati u tami.
Kaem pokuao zato to ga je slijedio Vittoro, pojavivi se iz sjene atora, gdje se
zacijelo nalazio otkad je Morozzi doao. Bilo mi je lake kada sam shvatila da e se
Vittoro pobrinuti da ludi sveenik napusti palazzo.
Lucrezia je gotovo spavala dok je grlila oca i toplo mu zahvaljivala to joj je dopustio
da bude na veeri. Tik iza nje stajao je Sforza. Vidjela sam pogled koji su dva mukarca
razmijenili. A nakon to su Lucrezia i madonna Adriana otile, vidjela sam i kako su se
dva kardinala malo povukli i pod kronjama kratko nasamo razgovarali. Zatim je Sforza
otiao, a Borgia je uao u palau.
Petrocchio se teko spustio na klupu. U jednoj je ruci drao pehar, a u drugoj kuniev
batak i zabrinuto nadgledao pospremanje. Sjela sam pored njega.
"Dobro je prolo", rekla sam.
"Da, hvala Bogu. Ne zahvaljujui onome luaku. Jeste li vidjeli to je uinio?"
Napravila sam grimasu. "Naalost. to jo znate o njemu?"
Maestro je uzdahnuo, otpio i rekao, "Pojavio se prije dvije godine, neki kau da je

-174-

Pompea

doao iz Genove gdje ima rodbinu preko koje je povezan s Inocentom, drugi kau i?
Firence. U poetku je imao malu slubu u papinoj kui, ali mu je utjecaj ubrzo narastao.
Kau da je mo nad papom zadobio tako to mu je obeao odati tajnu dugovjenosti."
"A Inocent je bio dovoljno glup da mu povjeruje?"
"Dovoljno oajan, vjerojatnije. U svakom sluaju, sada kada vie nema Inocenta,
potrait e novoga zatitnika."
Petrocchio nije rekao nita o proglasu, ni o Morozzijevoj upletenosti. Tako je potvrdio
moje sumnje kako se to smatralo toliko opasnim da je o tome utjela ak i Kurija, koja
je vrvjela glasinama. Svejedno sam pokuala doznati vie:
"Jeste li uli to o Morozzijevoj povezanosti sa idovima?"
Maestro me oinuo iznenaenim pogledom, "to pokuavate rei? Zar je...?"
"Samo se pitam je li Morozzi moda converso." Tako je Mo rozzi tvrdio, ali smatrala
sam tada je to tek trik kojim je pokuao zadobiti moje povjerenje.
Petrocchijev odgovor potvrdio je da sam imala pravo. "Gospode, kako bi to bilo sono!
Ali, ne, nita o tome nisam uo. Uvijek postoje glasine o conversima u Kuriji, ali i o
teletu s dvije glave. Nijedno ne shvaam ozbiljno."
Bacio je oglodani kuniev batak u tamu i povjerljivo se nagnuo prema meni. "Kada ve
govorimo o conversima., jeste li uli najnovije glasine koje iri della Rovere?"
Kada sam odmahnula glavom, uozbiljio se, "Kae da je Borgia marrano."
Svinja. Prljava svinja. Prikriveni idov koji se samo pretvara da je kranin. Nazvati
mukarca ili enu conversom znailo je baciti sumnju kako nisu odani kranstvu. Ali
nazvati koga marranom, znailo je izjednaiti ga s krivovjernima i vjecima.
"Della Rovere je objavio rat", rekla sam. Bio je to neizbjean zakljuak.
Pettrochio je uzdahnuo. "Bit e gore prije nego to postane bolje, zapamtite moje
rijei. Razmiljam o tome da na neko vrijeme napustim zemlju." Pogledao me. "Bilo bi
pametno da i vi to uinite."
Ustala sam i nekako se uspjela nasmijeiti, "Ne dok je Borgia u Rimu."
Maestro mi je suosjeajno kimnuo. Mahnuo je pomoniku da pride i pomogne mu
ustati, "Ozbiljno vam kaem, donna Francesca", rekao je spremajui se otii. "Nemojte
podcijeniti sile koje su se ujedinile protiv vaega gospodara. Nije jedan kardinal
odluio kako nee dopustiti panjolcu da sjedne na papino prijestolje. A mnogi ga se
boje. Misle kako eli osnovati dinastiju i tako nadmaiti druge obitelji. Krue glasine
kako mata o tome da pod vlau svoje papinske dinastije ujedini cijelu Italiju."
To jo nisam ula, ali nije me iznenadilo. Nakon deset godina koje sam provela pod Il

-175-

Pompea

Cardinaleovim krovom nisam sumnjala da je to ovjek nezasitnih apetita i ambicija.

"Zar bi ujedinjenje bilo toliko loe?" pitala sam. Bilo je to pitanje o kojem sam ve
godinama mozgala. Podijeljeni smo u gradovedrave, male kraljevine, vojvodstva i
slino i meta hirova monih susjeda, naroito Francuske i panjolske. Ali, nisam
sigurna to bi znaio kraj nae razjedinjenosti. U naoj razliitosti nalazi se mogunost
drugoga izbora, drugoga naina, a moda i prilika da odbacimo praznovjerje i strah.
Ako nas ujedini pogrean vladar a koliko esto nailazi pravi sve bi to moglo
propasti.
"Tko zna?" rekao je Petrocchio. Naslonio se na mladoga pomonika, koji je njegovu
teinu stoiki izdrao. Samo nemojte raunati da e mu to itko dopustiti. Ako moete,
odrite ga na ivotu. Ako je Boja volja, pomognite mu da postane papa. Ali, nikada
nemojte podcijeniti njegove neprijatelje.
Tada je otiao, taj vrhunski zabavlja, koji je tako besprijekorno prikrivao stvarnost,
premda ju je vidio jasnije od mnogih.
Jo sam malo ostala u dvoritu, pokuavala sam se pribrati. S istoka se prikradala prva
siva svjetlost zore, ali na prozorima Borgijine radne sobe jo je gorjelo svjetlo. Kao ni
ja, Il Cardinale nije mogao nai mir.
Nakon to sam odugovlaila koliko sam god mogla, ula sam i popela se na kat kako
bih ga potraila.

-176-

Pompea

26.

Mudrija ena otila bi u krevet. Ostavila bi to za sutra. Dvaput bi promislila prije nego
to bi otila II Cardinaleu.
Ali bila sam mlada, odluna i ne posve trijezna.
Ispred dvostrukih, malo odkrinutih vrata to su vodila u Bor gijinu radnu sobu, nije
bilo straara. Provukla sam se kroz njih i ula u kabinet za pisare. Visoki stolovi bili su
prekriveni uredno naslaganim spisima i poslovnim knjigama koje su ekale da im se
netko posveti. Pored su se nalazili stolovi za raunanje s ugraenim velikim abakusima,
a zrna velika poput ake sjajila su od este upotrebe. U dnu prostorije, vrata su vodila u
dvoranu za primanje, gdje sam ekala svoj prvi posjet. Eva i zmija jo su nestano
ludovale. Vrata radne sobe, Borgijina svetita, bila su otvorena. Na suprotnom kraju
ugledala sam onu svjetiljku koja se vidjela iz dvorita.
Borgia je sjedio za stolom. Zavalio se u naslonja, lice mu je bilo u sjeni. Na trenutak
sam pomislila kako je zaspao. Da jest, ne bih mu bila smetala, ostavila bih ga s
razumijevanjem koje osobe koje pate od nesanice imaju jedna za drugu. Ali, kada sam
se poela povlaiti, pomaknuo se.
"Tu si", rekao je, kao da me oekivao. Borgia je bio Borgia, moda me doista oekivao.
Kardinal je svukao svoju odoru i sada je bio u udobnoj koulji
i hlaama. Kada se uspravio, vidjela sam da su mu bore oko oiju
i usta dublje nego inae. Napokon je izgledao u skladu sa svojim godinama.
"Je li Petrocchijev odlazak protekao u redu?" Moda e vam se pitanje uiniti udnim,
ali Borgia je veoma cijenio ulogu koju u osvajanju i zadravanju moi igra privid.
Vrlo je cijenio Maestra.
"Jest", odgovorila sam. "Laknulo mu je to je sve dobro prolo."
"I ja bih rekao", sloio se Borgia. "to ti misli?"
Prila sam nekoliko koraka. Na stolu je stajao vr s vinom i dva pehara. Jedan od
pehara bio je napola prazan. Nisam znala da je volio piti sam, ali nedvojbeno mnogo
toga o njemu nisam znala.
"Sigurna sam da znate to mislim", rekla sam. "Zato je Mo rozzi doao?"
Borgia se suho nasmijao, nagnuo naprijed i nalaktio na stol. Zurio je tamu, kao da se
ondje nalazio odgovor.

-177-

Pompea

"Pretpostavljam zato to sam ga ja pozvao. Valjda zato, zar ne?"

"Jeste li poludjeli?"
To sigurno nije bilo osobito diplomatsko pitanje. Dapae. Ali, samo sam rekla to sam
mislila, iscrpljena nakon svega to se dogodilo i odvie svjesna da nam jo uvijek
prijeti najvea opasnost.
"Koliko znam, nisam", odgovorio je Borgia, mnogo blae nego to sam zasluila. A
kao da to nije bilo dovoljno velikoduno, pokazao je prema stolici ispred stola.
"Sjedni, Francesca."
Ohrabrena njegovom strpljivou, koja je u meni potaknula neoekivanu naklonost,
uinila sam to mi je reeno. Iz mene je provalila bujica prigovora, koja je kljuala u
meni od trenutka kada sam pogledala na drugu stranu atora i ugledala ludoga
sveenika kako stoji opasno blizu ovjeku kojega sam trebala tititi.
"Ili sam vaa trovaica, ili nisam", rekla sam vrlo iskreno. "Ili ete vjerovati da vas
mogu zatititi, ili neete. Pozvali ste Morozzija, a niste me ni upozorili... " Odmahnula
sam glavom. "Uope ne razumijem zato ste to uinili."
Borgia je mahnuo rukom prema knjigama, koje su ispunjavale police jednoga zida
radne sobe od poda do stropa. Veinom su to bili rukopisi, neki stoljeima stari. Druge
su bile proizvodi nove tiskarske pree, koja se u posljednje vrijeme posvuda
pojavljivala. Bio je velik ljubitelj knjiga, premda nije imao vremena itati koliko je
elio.
"Kako je rekao Terencije? Auribus tenere lupum."
Nije me iznenadilo to rijei kojima je opisao svoj poloaj nije uzeo iz Svetoga pisma
nego iz djela koje je napisao rimski rob, kojega su oslobodili nakon to su otkrili da je
iznimno darovit dramski pisac. Ali, iznenadilo me to je priznao koliko su stvari
ozbiljne.
"Doista drite vuka za ui", rekla sam. "Pustite ga, i prodrijet e vas. Ali, Morozzi..."
Kardinal je odmahnuo rukom na moju zabrinutost prije nego to sam je mogla do kraja
objasniti. "Shvatio sam", rekao je, "da ovjeka najbolje upozna kad vidi kako se
ponaa pod pritiskom. Slae se?"
"Vjerojatno, ali..."
"Morozzi je moj poziv mogao odbiti. to nam govori to to je doao i napravio
predstavu od svoje drskosti? Da je tat ili pretjerano samouvjeren, ovjek koji e nai
nain da sam sebe objesi, kada mu da ue?"
"Moda, ali..."

-178-

Pompea

"Ili ti to govori kako za takvo samopouzdanje ima razloga? Kako ima plan za koji misli
da e upaliti?"
"Plan da vas ubije?" Kao to su stari Rimljani govorili, in vino veritas. Moj jezik kao da
je dobio vlastitu volju.
Prije nego to sam mogla zaaliti zbog svoje otvorenosti, Borgia je natoio vino u drugi
pehar i gurnuo mi ga preko stola.
"To bi bio logian zakljuak", rekao je.
Zabrinutost zbog toga to nisam bila posve trijezna izblijedjela je pred nesmiljenom
istinom s kojom smo se suoavali. Dobrano sam otpila prije nego to sam nastavila.
"Morozzi posjeduje smrtonosan otrov." Odugovlaila sam koliko sam god mogla prije
nego to sam to priznala. ekati jo trenutak.
znailo bi zanemarivanje mojih dunosti. Ali, priznanje me kotalo mnogo ponosa.
Kardinal me upitno pogledao. "Kako zna?"
"Zato to sam ga sama pripravila prije nego to sam otila u castel. Bio je namijenjen
meni, bude li potrebe, a nosila sam ga u medaljonu koji sam dobila od oca."
"Da su te uhvatili, ubila bi se?" Izgledao je iznenaeno, kao da nije mislio da bih tako
daleko otila.
"Znam da bih umrla pod mukama, ali tek nakon to bi me natjerali da progovorim.
Prema tome, bolje bi bilo odmah umrijeti."
Izmeu nas stajao je duh mukarca s medaljonom, koji je umro na nain kojeg sam se
uasavala.
"Razborit zakljuak", rekao je Borgia. "S kojim se mnogi ne mogu suoiti."
"Moda ne poznaju naine na koje se moe izazvati smrt." I moda zato to strahuju za
svoje besmrtne due, zahvaljujui uenjima Crkve iji je bio predstavnik. One iste
Crkve koja je istodobno bila toliko sklona nametati svoju volju kroz muenje i
zastraivanje.
"U svakom sluaju, prije nego to smo krenuli, Morozzi je navaljivao da mu pokaem
kako sam namjeravala ubiti papu. Umjesto da mu kaem istinu, pokazala sam mu to se
nalazilo u medaljonu. Kada nas je namamio u stupicu, oteo mi ga je."
"Kada je zarobio tebe i idova?"
"Njegovo je ime David ben Eliezer." Netko je morao priznali da je i on ovjek, da ima
ime i da je vaan. To je ini se postao moj zadatak.
Borgia je slegnuo ramenima, "Znam mu ime i namjere. Po buniti idovsku etvrt
luaki je plan."

-179-

Pompea

Te su rijei boljele, jo vie zato to ih nisam mogla porei. Mogla sam samo potraiti
zaklon u oitom. "Oajnici ine oajnika djela."
"idovi imaju pravo biti oajni. Stoje na otrici noa. Ako ne postanem papa,
vjerojatno e ih u svim kranskim zemljama zadesiti unitenje."
"Zato to e Morozzi nagovoriti papu, tko god bio, da potpie proglas?"
Borgia je ponovno napunio nae ae prije nego to je odgovorio. Vino mu je
razvezalo jezik.
"Proglas protiv idova samo je najoitiji znak neega mnogo ozbiljnijeg. Svijet koji se
ve stoljeima ne mijenja, jedini koji poznajemo, nalazi se na rubu velike promjene."
Prikovao je pogled na mene. "Promjena je nuna i dobra, ali mnogi ele da svijet
ostane kakav jest. U promjeni vide smrtnu prijetnju i imaju pravo, zato to e ih
pregaziti."
Jasno uti neto emu sam se nespretno primicala u svojim nejasnim razmiljanjima,
bilo je kao da u tami vidim svijeu.
"Koliko e daleko ii kako bi se zatitili?" pitala sam.
Borgia je slegnuo ramenima. "Koliko budu morali. idovi e prvi umrijeti. A njihova
e krv stvrdnuti vapno koje e nas sve poslati u grobnicu ."
U grlu sam osjetila gorinu. Na trenutak, bila sam zarobljena izmeu zidova i
bespomono promatrala kako svijet preplavlja bujica krvi.
"Sto moemo poduzeti?"
Borgia je ispio vino, spustio pehar na stol i rekao, "Moemo me uiniti papom,
Francesca. Nita drugo nee biti dovoljno."
"Della Rovere..."
"Ako Bog bude milostiv, nakon to umrem, doi e i njegov red, ali ne prije toga.
Zaboga, ne prije toga!"
aku je tako snano spustio na stol da su pehar i vr poskoili. Ali, i ja.
"Je li Morozzi njegov igra?" pitala sam kada sam dola do daha.
"Tako misli della Rovere, ali grijei. Morozzi pripada Sotoni i nikome osim njega."
Kroz prozore je zapuhao povjetarac, svjetiljke su zatreperile.
Licem mu je na trenutak prelo svjetlo, zatim sjena, pa opet svjetlo.
"Pribliava nam se jo jedan takav", rekao je. "Zna li to?"
"Torquemada." To mi je ime opeklo jezik.
Borgia je kimnuo. "elim da otie k idovima i uvjeri ih da ne ine nita
nepromiljeno. Neka vjeruju i strpljivo ekaju. Pobijedit u, u to se kunem. A dopuste

-180-

Pompea

li da ih Torquemada izazove, ne mogu od mene oekivati pomo."

"Pokuat u..."
"Mora uiniti vie od toga, Francesca..."
ekala sam, eliila sam se za ono to je slijedilo.
"Da si mi rekla kako je Morozzi tvoja veza s papinom kuom, mogao sam te na njega
upozoriti. Odluila si taj mali podatak sauvati za sebe i to te zamalo upropastilo.
Nikada vie ne smije uiniti nita slino."
Naravno, imao je pravo. Nisam se mogla braniti, premda sam pokuala.
"Bez Morozzija ne bih se mogla pribliiti Inocentu. To je zacijelo bilo vrijedno rizika."
"Znai li to da si ga ti ubila?"
Da sam ubila Bojeg namjesnika na zemlji, nasljednika svetoga Petra i Mojsija, malog,
prijezira vrijednog ovjeka koji je bio spreman poiniti strahovito zlo? Ili nisam?
Pokuala sam ga ubiti, je li vano jesam li uspjela? Jesam li svejedno prokleta?
"Ne znam."
"A to ti je vano?"
Zaboljelo me izrugivanje koje mi se uinilo da sam ula. "Na ravno da jest! Vjerujem
da sam nala nain da ubijem, a da smrt izgleda posve prirodno. Tako sam pokuala
ubiti Inocenta. Za to sam doista kriva. Ali, jesam li ga ubila ili ne, jednostavno ne znam
Mogue je da bi umro i bez mene."
"Ali, mogue je da si obavila Boji zadatak. Je li ti to palo na pamet?"
"Ne", rekla sam iskreno. "Bog moe na tisue naina... stotinu tisua naina... ubiti
ovjeka bez moje pomoi."
"Ali, bi li voljela da si pomogla?"
"Naravno da bih! Zar se nimalo ne brinete za moju duu?"
No, znala sam da je pitanje smijeno. Nekoliko staraca moda bi se uhvatilo za svoje
biskupske kape i promrmljalo molitve, ali oni su bili vrsta u izumiranju. U Crkvi je
sada bila nova vrsta ljudi, poput Borgije. Pretvorili su je u lakrdijaku igru punu
namjetenih gesti i pretvaranja, kako bi odvratili panju svjetine dok potajno obavljaju
svoje svjetovne poslove.
Kako se pastir moe nositi s toliko vukova?
Borgia je duboko uzdahnuo. "eli li odrjeenje grijeha? Ako eli, samo reci."
"Ne moete..."
"Naravno da mogu. Ja sam kraljevi svete majke Crkve. Imam mo oistiti te od
grijeha. Ili u to ne vjeruje?"

-181-

Pompea

Ako ne vjerujem, krivovjernica sam.

"Samo reci i bit e ti oproteno." Pomno me promatrao i ekao.
"Ne mogu..."
"Zato ne, Francesca? Zato ne moe?"
Zato nisam mogla kleknuti pred njega, pokajati se za svoje grijehe i primiti blagoslov
Bojeg oprosta?
Ego te absolvo a peccatis tuis, in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti. Amen.
"Zato to zbog toga ne alim. Da, bojim se za svoju duu, ali ne mogu od Boga traiti
da mi oprosti neto zbog ega ne alim istinski."
Kimnuo je, kao da sam mu dala odgovor koji je elio. Ali, nije bio gotov, "Postoji li jo
neki razlog?"
Samo sam se jednog mogla dosjetiti, i to najcrnjeg od svih. Oi su me pekle. Trepui
sam potisnula suze. "Zato to u ponovno ubiti."
"Morozzija?"
Kimnula sam. Zbog oca, Davida, Sofije i Benjamina, zbog suludoga bijesa koji eli
pustiti na nas. Neu nai mir dok sveenik ne bude mrtav.
"Morozzija, to je sigurno, ali i druge. Bog zna tko su. Ja ne znam, barem ne jo."
"A to te mui?" Tek je tada Borgia poeo zvuati kao duhovnik. Naravno, izvukao je iz
mene cijelu ispovijed, to nisam namjeravala uiniti.
"Da, Uzoritosti, jako me mui."
Ponovno je uzdahnuo i nagnuo se naprijed. "Klekni, Francesca."
Zbunjeno sam zurila u njega. Pokazao je na pod ispred svoje stolice. "Klekni i prihvati
Boju milost. On nas voli vie nego to misli."
Bilo je to zbog vina. Kasnih sati. Mojega srca, tekog poput kamena, koje me vuklo
dolje.
Kleknula sam, mokro lice podignula prema Borgiji i vidjela kako mi je iznad glave
opisao znak kria. Kao iz velike daljine, ula sam kako govori, "Odrjeujem te od
grijeha, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen."
Bila sam i ostala osoba koja sumnja, i to je moje prokletstvo. Ali, u tim trenucima prije
zore otkrila sam neto to nisam oekivala. Zbog oajnike potrebe ili boanske
intervencije koja je djelovala ak i kroz toliko nesavrenoga ovjeka, u inu opratanja
nala sam utjehu i smisao.
Ustala sam, bila sam Borgijin instrument, a eznula sam vjerovati, i Boji.

-182-

Pompea

27.

Nakon susreta s kadinalom, nije bilo smisla ii u krevet. Umjesto toga okupala sam se,
presvukla i napustila palazzo. Vittoro je ostao uz Borgiju, a mene je opet pratio Jofre,
mladi straar kojega su oslobodili dunosti ienja zahoda, to mu je bila kazna, kako
bi pazio na mene. Smatrala sam kako i ja trebam paziti na njega, jer kad smo uli u
idovsku etvrt, njegova ruka koja je stezala ma samo to nije trznula.
"Nema se ega bojati", rekla sam. Morali smo se kretati vrlo sporo. Pribliavao se rok
u kojem su idovi morali napustiti panjolsku, kako je odreeno u proglasu, pa je u
idovskoj etvrti guva bila vea nego prije. Bogatiji izbjeglice, koji su uspjeli
prokrijumariti zlato ili dragulje, nali su zaklon iza diskretnih zidova trgovakih kua,
ali veini su ulice postale dom.
"Tu smo posve sigurni", inzistirala sam i doista sam se tako osjeala. idovska etvrt
nije mi vie bila strana, tovie, znala sam da izmeu toliko pozornih pogleda moja
povezanost sa Sofijom i Davidom nije prola neprimijeena. Sumnjala sam da bi netko
elio izazvati njihovu srdbu uznemirivi nas.
Naravno, Jofre to nije mogao znati. Gledao me kao da sam luda. Kada smo stigli do
ljekarne, vidio je uobiajenu guvu i s lica mu je nestalo boje. Nadajui se kako e mu
donekle svjeiji zrak pomoi da ostane na nogama, ostavila sam ga da me eka vani i
pola nai Sofiju.
Nalazila se u radionici i pripremala bilje. Kada me ugledala, ispod stola je izvukla
stolicu i ponudila mi da sjednem.
"Grozno izgledate", rekla je.
Zahvalno sam sjela. Ispovijed je moda dobra za duu, ali posve iscrpljuje tijelo.
Premda je, istini za volju, pravi razlog najvjerojatnije bila neumjerenost u jelu i piu.
"Nisam dobro spavala." Bilo je to najjednostavnije objanjenje i jedino koje sam bila
spremna dati.
Sofia je prekinula posao kako bi mi skuhala aj od komoraa, maslaka i pelina. Nije
se obazirala na moje prosvjede, pristavila je vodu, sjela i pogledala me ispod
poluzatvorenih vjea.
"Dobili smo odgodu. Mislila sam da ete biti sretni."
Umjesto da joj kaem koliko je bilo to slino srei daleko od mojega izmuenog
srca, samo sam rekla, "Moramo se potruditi da ne bude privremena. Znate li gdje je

-183-

Pompea

David?"
"Pretpostavljam. Ako elite, poslat u Benjamina da ga nae."
"Molim vas. Trebala bih razgovarati s njim."
Ustala je, ali ne bez primjedbe. "A trebali biste i popiti aj. Nemojte da se ohladi."
Popila sam ga i nakon prvotnog poriva za povraanjem, bilo mi je malo bolje. Malo
poslije doao je David. Pogledao me i odmahnuo glavom.
"Zar je toliko grozno bilo?"
"to?" pitala je Sofija. Bila je zauzeta usitnjavanjem rusomae u muaru. Prepoznala
sam biljku, donijela sam je na njezin zahtjev. Kad se na pravi nain upotrijebi,
pomae smanjiti krvarenje i vrlo je korisna u lijeenju rana.
David je sjeo i protegnuo duge noge. Neobrijan, crvenih oiju, bilo je prilino oito da
je i on probdio no. Benjamin je uao pored vrata. Pretpostavila sam kako eli biti
to neprimjetniji, pa ga nisam htjela poslati van.
"Kardinalova zabava", odgovorio je David. "Nije ekao da pone troiti na novac."
Pogledao me. "Je li istina da je bila prisutna veina koleda kardinala?"
"Da, ali i Morozzi."
Davidov pogled postao je leden. "Zato bi ga Borgia pustio u kuu?"
"Kako bi vidio kakav je pod pritiskom, takvo neto. Mislim da to nije vano. Ima
preih stvari." Duboko sam udahnula i rekla, "Torquemada dolazi u Rim."
Sofia i David razmijenili su poglede, "Da", rekao je, "znamo."
To sam oekivala. Borgia je imao svoju obavjetajnu slubu, a idovi su imali tisue
izbjeglica iz panjolske. Naravno, s njima su doputovale vijesti o namjerama Velikoga
Inkvizitora.
"Borgia savjetuje da budete strpljivi." Zapravo, to im je naredio, ali nisam vidjela
razlog da to naglaavam. "Upozorava da ne uinite neto to bi ilo u prilog
Torquemadi."
David je nekoliko trenutaka utio. Naposljetku me pogledao i rekao, "Ovo nije La
Guardia. Kardinal mora shvatiti kako Torquemadi ni u kojem sluaju neemo dopustiti
da uini ono to je uinio ondje."
Usprkos toplini, proela me jeza. Veliki Inkvizitor tvrdio je kako je otkrio da su idovi
u panjolskom gradu La Guardiji razapeli kransko dijete i njegovo srce upotrijebili u
obredu kojim su namjeravali zatrovati oblinju vodu za pie. Bez dokaza, osim onih
dobivenih pod najstranijim mukama, dao je spaliti na lomai devet idova i jednoga
conversa. Njihove navodne zloine upotrijebio je kako bi uvjerio njihova najkatolikija

-184-

Pompea

velianstva, Ferdinanda i Izabelu, da moraju izdati proglas. Zapravo, prave rtve La

Guardije i Torquemade bili su idovi.
"Morate imati povjerenja u kardinala", odgovorila sam, to je bio podsjetnik za mene
vie nego za njih. "Vrlo dobro zna koliko je situacija teka i uinit e sve to bude
potrebno da pobijedi." Smatrala sam kako ne moram dodati kako to ukljuuje udaju
njegove keri u obitelj zakletoga neprijatelja.
"Dobro", rekao je David. "Plaeno mu je do samoga neba i vie Da vidimo hoe li to
zasluiti." Pogledao me ravno u oci. "Reci mu to, Francesca, i pobrini se da me
shvati. Na naoj krvi nee postati papa. Padnemo li, i on pada."
Moda sam bila loe volje zato to Sofijin grozni aj nije posve odagnao muninu.
Ili zbog neprospavane noi. to god bilo, grubo sam odvratila, "Dovoljno je strano
biti Borgijin glasnik, sada trebam biti i tvoj? Reci mu sam."
"A kako u to uiniti?" pitao je David. "Da se doeem u njegov ured u Kuriji, poput
tebe, ili e me moda pozvati u palazzo na veeru? Ili jo bolje, mogao bih ga pozvati
ovamo. Sofija, nee ti smetati, zar ne? Moda moe pripremiti neto to e
zadovoljiti kardinalov ukus?"
"Davide... " poela je, ali prekinula sam je. Moja strpljivost.
koje nikada nije bilo previe, isparila je.
"Shvatila sam", rekla sam. "Sada me posluaj. to god mislio o Borgiji, sada ima
pravo. Torquemada dolazi kako bi sprijeio da novi papa bude naklonjen idovima.
Nita manje vano nee ga maknuti iz panjolske. S obzirom na to koliko je malo
vremena ostalo do konklave, pitam se zbog ega misli e sprijeiti Borgijinu
pobjedu?"
"Hoe rei kako e nas potaknuti na bunu..." rekao je David.
Ne, nisam to htjela. Misli koje su mi prolazile glavom odtako sam doznala za
dolazak Velikog Inkvizitora, postajale su sve jasnije i napokon sam im mogla
posvetiti panju koju su zasluivale.
"Zato bi Torquemada mislio da vas se moe potaknuti na bunu?" pitala sam. Nisam
ni shvatila da sam, poput Borgije, za gonetke poela rjeavati pitanjima. "Jesu li se
idovi ikada digli na bunu, kao to prijete da e sada uiniti?"
David je polako odmahnuo glavom. "Neto se govori..."
"Ali, nita se ne dogaa. idovima diljem Europe glave su ve stoljeima pognute u
nijemoj patnji, to god im inili. To elite promijeniti? elite pokazati da ubijanje
idova ima svoju cijenu. Zar ne?"

-185-

Pompea

"Zna da je tako, ali... "

"Mislim da shvaam to Francesca govori", ubacila se Sofia "Borgia zna nae
namjere, a moda i jo netko. Ali, Torquemada
nee u to povjerovati. S obzirom na njegovo iskustvo, samo e se nasmijati na pomisao
da emo se braniti."
"Zato onda dolazi?" pitala sam. "Ako ne namjerava potaknuti bunu u idovskoj
etvrti..."
"Na bunu namjerava potaknuti krane", rekao je David. "Ba kao to je uinio u La
Guardiji. Ishod e biti isti. Neemo dopustiti da se to i ovdje dogodi."
"Ali, nee se dogoditi", rekla je Sofia polako. "Nije mogue. Torquemadi su za La
Guardiju bile potrebne gotovo dvije godine. Toliko mu je trebalo da uvjeri vlasti kako
moraju osuditi navodne krivce, a uspjelo mu je samo kad ih je podvrgnuo dugotrajnom
muenju. Za to sada nema vremena."
"to onda misli da e postii...?" poeo je David.
"to nije imao u La Guardiji?" pitala sam i odmah sama odgovorila. "Nije imao tijelo.
Usprkos svim tvrdnjama da je kransko dijete razapeto, dokaza nije bilo. Nije bilo ak
ni glasina da je neko dijete nestalo."
Moj pogled odlutao je prema Benjaminu, koji nas je paljivo promatrao. Benjamin je
ivio na ulici, poput mnoge naputene djece ili siroadi, djevojica i djeaka, ali od toga
ga je dogaaja, ironino, titio znak Abrahamove vjere koji je imao na tijelu. Benjamina
se nije moglo zamijeniti za kransko dijete koje je Torquemadi trebalo.
"Moj Boe..." promrmljala je Sofia i rukom prekrila usta.
ak je i David problijedio. Bila mu je nepodnoljiva pomisao kako sveenik organizira
ubojstvo djeteta da bi postigao svoj izopaeni cilj.
Ali meni nije, zato to je ta zamisao dobila takvu jasnou, da je postala neosporiva.
"ak ni Torquemada ne moe takav zloin poiniti u samo nekoliko dana", rekla sam
grozniavo razmiljajui. "Sigurno ima saveznika, nekoga tko je ve tu i spreman je
djelovati."
David i Sofia uglas su rekli, "Morozzi."
Kimnula sam. "Sigurno. Pored svega to ga zaokuplja u panjolskoj, Veliki Inkvizitor
dolazi u Rim i to na svoju inicijativu? Ne, Morozzi je zacijelo s njim u vezi."
"Da je proglas potpisan, Torquemada bi doao proslaviti", rekao je David polako.
"Zajedno s proglasom u panjolskoj, bio bi to velik uspjeh za one koji ele nae
unitenje. Ali, proglas nije potpisan..."

-186-

Pompea

"... zato to eka ruku novoga pape", zavrila sam njegovu misao. "Zato Morozzi ima
sve razloge eljeti uza se najpoznatijega mrzitelja idova, kako bi mu njegovo ime i
ugled pomogli poraziti Borgiju."
Ustala sam. Bilo mi je jasno to e se ubrzo dogoditi. "Moram javiti Roccu, on moe
doi do brata Guillaumea. Torquemada e odsjesti u dominikanskoj kanonikoj kui.
Moramo nekako otkriti to su Morozzi i on naumili i kako ih sprijeiti."
I David je ustao. inilo se kako vie nije onoliko zaprepaten i sada je smiljao to
poduzeti.
"I mi imamo svoje izvore", rekao je, a ja sam posumnjala kako misli na converse po
cijelome Rimu, koje e natjerati da mu pomognu pod prijetnjom da e ih razotkriti.
"Doznat u sve to mogu."
Pored njega je stajao Benjamin i ozbiljno me promatrao. "I ja." Kimnuo je prema ulazu
u idovsku etvrt. "Vani nitko ne zna da sam idov. Oko Campa misle kako sam jedan
od beskunika. Ako je netko nestao, doznat u."
"Morozzi je dovodio djeake kojima su radi Inocenta putali krv", rekla sam. "Ako je to
mogao, onda..."
"Moe li Vittoro ubaciti nekoga u kolu cantorettija da pazi na djeake?" pitao je David.
"Ako ne on", odgovorila sam, "to e morati uiniti sam Borgia."
U daljini, izvan idovske evrti, ula sam kako zvoni na trei as. Jutro je odmicalo i
ubrzo e zavriti. Za etiri dana kardinali u biti zatvoreni u konklavu. Prije toga
Morozzi e morati nagovoiti Rimljane da ustanu protiv idova.
Da bi u tome uspio, morat e ubiti dijete.
"Imamo vrlo malo vremena", rekla sam, brzo izala, povukla iznenaenog Jofrea za
sobom i pohitala natrag u palazzo.

-187-

Pompea

28.

Do veeri smo mnogo toga doznali. Ali, ne dovoljno.

Zahvaljujui bratu Guillaumeu, znali smo da je Torquema da u Rimu. Veliki Inkvizitor
istoga je dana tiho doao i smjestio se u dominikansku kanoniku kuu pored crkve
svete Marije sopra Minerva, gdje smo David i ja, s Roccovom pomoi, nali zaklon
nakon bijega iz utvrde.
Vijesti o tome gdje se nalazi Torquemada donio nam je sam Rocco. Naao me u
dvoritu pored vojarne, kamo sam otila razgovarati s Vittorom. Meu uskomeanim
naoruanim mukarcima i prezaposlenim slugama, u sjeni loe ukrali smo malo
privatnosti.
Rocca nisam vidjela od susreta u palai. Zbog sjeanja na na poljubac, propustila sam
prvih nekoliko rijei.
"... potajno u Rim s desetak suputnika. Bili su prerueni u redovnike koji dolaze radi
konklave. Nakon to su uli u kanoniku kuu, nije se usudio izlaziti nego je primao
posjete."
"Je li meu posjetiteljima bio Morozzi?" pitala sam i brzo se usredotoila na razgovor.
"Nije, ali Guillaume je prepoznao dvojicu iz della Roverine kue."
eludac mi se stisnuo. Ako e se Borgijin veliki suparnik udruiti s Torquemadom, Il
Cardinale je u veoj opasnosti nego to sam mislila.
"Moram to rei Njegovoj Uzoritosti", rekla sam. Ali, prije toga, zadrala sam se jo
trenutak, prouavajui mukarca koji se izloio tolikome riziku zbog ljudi za koje nije
nije imao posebnog razloga mariti, ukljuujui enu koja ga je odbila.
"Uinio si vie nego dovoljno," rekla sam. "Ali, sada bi vjero jatno bilo mudro da se
pridrui Nandu na selu." Zahvalila sam Bogu to je Rocco bio dovoljno dalekovidan
da poalje sina na sigurno.
Nasmijeio se i njeno mi dodirnuo obraz. Nije mi palo na pamet da se odmaknem, bila
sam odvie zaokupljena zurenjem u njega. Bio je zgodan mukarac, ne poput
nemirnoga Cesarea ili paloga anela Morozzija. Imao je spokojnu vrstinu koja mu je
dobro pristajala i oitovala se u svemu to je inio. Djela koja je stvarao iz vatre i zraka
bila su vrlo njena, ali je njihov tvorac bio mukarac snaan poput hrasta, ni najvea ga

-188-

Pompea

oluja ne bi mogla potresti.

"Moj sin je dijete, Francesca. Ja sam mukarac. Ostat u do kraja."
Umjesto da se izloim opasnosti da neto kaem i uinim od sebe budalu, stegnula sam
mu ruku i kimnula. Jo smo trenutak tako ostali prije nego to nas je rastavio ivot,
nepopustljiv u svojim zahtjevima. Gledala sam Rocca kako odlazi sve dok mi nije
nestao iz vida. Tek sam tada potraila Borgiju, kako bih mu rekla to sam doznala.
"Neka je proklet Giuliano", rekao je kardinal kada sam ga obavijestila o
Torquemadinim posjetiteljima. "Koliko e duboko potonuti?"
Rekao je ovjek koji je radosno organizirao papinu smrt.
Osjeala sam kako sumnje o Torquemadinim i Morozzijevim namjerama moram
podijeliti s kardinalom. Sasluao me u tiini, jednom ili dvaput neto je progunao,
zatim je izjavio:
"Tvoj bi se otac ponosio tobom."
Zapanjeno sam rekla, "Kako to? Nije elio ovakav ivot za mene." Upravo suprotno,
elio mi je odgovarajueg mua i unuad
koju bi razmazio. Nijedno nije doivio, umjesto toga je umro, zaklan na ulicama
Rima, to je bio samo jo jedan od mnogih obrata u naim ivotima.
"Vidio je stvari jasnije od mnogih", rekao je Borgia. "Bilo ga je teko obmanuti ."
Osim to je pogreno vjerovao kako svoju jedinicu moe odvratiti od toga da krene
njegovim stopama.
"to emo?" pitala sam zato to je bio tu, a moj otac, iji bi mi savjet bio mnogo
drai, nije.
Borgia je slegnuo ramenima. "A to moemo? Mislim da ima pravo o
Torquemadinim i Morozzijevim namjerama. Nita drugo ne moe objasniti zato je
Veliki Inkvizitor tu. A moemo li ih zaustaviti, to emo tek vidjeti."
"Ako ne moemo..."
"Imat emo Sveto Rimsko Dijete", odgovorio je, mislei na neznano dijete iz La
Guardije koje su idovi navodno ubili. Gradili su mu hram u koji e posve sigurno
nagrnuti vjernici.
"Boe sauvaj", rekla sam, a to sam doista mislila. Ako se takvo to u Rimu dogodi,
Borgijina e kandidatura za papu propa sti, a zajedno s time i idovi. Delia Rovere je
ve irio glasine da je Borgia marram, ali svjetina je ipak bila uz Borgiju, jer su ga
smatrali praktinim ovjekom koji e probleme rjeavati, a ne stvarati i osim toga, bio
je velikoduan. Samo bi dogaaj poput onoga u La Guar diji mogao okrenuti protiv

-189-

Pompea

njega Rim, ali i sve krane svijeta.

"Koliko znam", rekla sam, "nijedan mali beskunik nije nestao."
Tako me izvijestio Benjamin, nakon to je uspjeno pobjegao iz idovske etvrti. Dok
je lutao od Campa, preko Tibera gotovo do vrata Vatikana i cijelo vrijeme oslukivao,
promatrao i ponegdje u pravo uho promrmljao pitanje, smatrali su ga kranskim
djetetom. Rim je imao mnogo malih beskunika, bezimenih samo kada je to nekome
odgovaralo. Stvorili su neku vrstu plemena i svi su se dobro poznavali. Da je netko
nestao, znalo bi se.
Sto se tie kole cantorettija, Vittoro je potvrdio da su svi na broju, osim onih koje je
Morozzi odveo na putanje krvi za Inocenta.
Strahovala sam za njihovu sigurnost, ali bila sam sigurna da nijedan nee biti
Torquemadina rtva. Pod drukijim okolnostima, stanje u kojem se se djeaci nalazili,
naroito oiti dokazi o tome da su im ve dugo putali krv, bilo bi dovoljno da se
idove optui za najmranije stvari. Ali, bio je to prekaljeni Rim, koji je vrvio
glasinama. Mjesecima su kruile prie o tome kako je pokojni papa oajniki
pokuavao odgoditi smrt. Ako se odjednom pojavi tijelo djeaka s dokazima o estom
putanju krvi, to e se smatrati znakom izopaenosti Crkve, a ne idova. Ne, dijete e
morati doi s drugoga mjesta.
Odande gdje se nalazio Morozzi. A nije mu bilo ni traga.
"Nitko ga nije vidio otkako je napustio zabavu", rekla sam Borgiji kad smo se ponovno
sastali rano te veeri. "Nije u castelu, ni u Vatikanu. ini se da nitko ne zna gdje je."
"To nije dobro", rekao je kardinal. "Moramo ga nai."
S time sam se potpuno slagala, ali kako nam u pomo nisam mogla pozvati anele s
neba, nisam imala pojma kako nai ludoga sveenika. Mogao je biti bilo gdje.
"Moemo pratiti Torquemadu", predloila sam. "U sluaju da se sastane s
Morozzijem."
Borgia je kimnuo. "Za to se pobrinuo Vittoro, ali zato bi se sada sastajali? Kad nau
dijete, Torquemada e za to odmah uti. Pohitat e onamo, vjerojatno tvrdei kako ga
je sam Bog udom poslao i podii ljude protiv idova."
Duboko je uzdahnuo i samo na trenutak Il Cardinale je izgledao staro i umorno, kao da
ga je posve iscrpila ljudska, ali i njegova grenost.
"Ne znam to moemo uiniti", rekla sam, "osim da svako me djetetu u Rimu i okolici
dodijelimo uvara."
Tijekom godina koje su uslijedile, prihvatila sam da mi upravu tama u mojem umu

-190-

Pompea

omoguuje da u odreenim okolnostima vidim jasno. Ali, Borgia je to ve znao.

Naravno, nije se iznenadio kada sam rekla, "Zapravo, ako se stvari pogoraju, neemo
morati traiti dijete. Morat emo samu prije drugih nai tijelo."
Kardinal me pomno promatrao. "Ali, voljela bi ga nai i sprijeiti umorstvo?"
"Naravno. Morozzi je udovite, ne ja. Ali, ako ne uspijemo..."
"Ako ne uspijemo..." Borgia je trenutak izgledao kao da je izgubljen u mislima. "Da si
na Morozzijevu mjestu, gdje bi to uinila?"
"Kako to mislite, da sam na Morozzijevu mjestu?" Zar nas je usporeivao? Smatrao nas
osobama kojima je lako ubiti?
"Najvanije od svega bit e otkriti tijelo", rekao je Borgia. "Okolnosti e odmah ukazati
na idove. Gdje bi se to moglo dogoditi?"
Shvatila sam to je govorio, premda nevoljko. Ako bismo doznali gdje se zloin treba
ima dogoditi, uz veliku sreu moda bismo ga mogli sprijeiti.
"Ne znam", polako sam rekla. "Moda u blizini idovske etvrti?"
Borgia je odmahnuo glavom. "To je odvie oito. Rimljani su mnogo sofisticiraniji od
rulje u La Guardiji. Zapitat e se zato bi se Zidovi toliko potrudili sami sebe optuiti.
Ne, morat e se dogoditi negdje drugdje."
"Gdje je naeno to navodno ubijeno dijete u La Guardiji?" pitala sam.
"Na nekom obronku. To nam tu nee pomoi."
Ne, nee... osim... Rim je podignut na sedam breuljaka. U gradu i okolici moe se nai
vie strmih obronaka. Bilo ih je previe da bi se koji isticao kao prizorite za takvo
zlodjelo.
Usprkos nastojanjima i ozbiljnosti situacije, nisam mogla suspregnuti zijevanje. Borgia
me prijekorno pogledao.
"Kada si posljednji put spavala?"
"Prije nekog vremena, ali to nije vano..."
"Jest. Otii lei. Ako se bilo to dogodi, poslat u ti poruku."
Oklijevala sam, nisam eljela da me otjera u sobu zato to sam bila sigurna da u se
samo vrtjeti u postelji. Ali, kardinalu nisam smjela proturjeiti. Otpravio me i odsjeno
podsjetio kako mu neu biti od koristi ako ne budem mogla oi drati otvorene.
Nagodila sam se sa samom sobom i izula cipele, ali se nisam svukla, legla sam na
krevet, ali se nisam pokrila. Jedno sam vrijeme zurila u strop i razmiljala o dogaajima
prologa dana. To nije bio dobar nain da se prizove san, ali nakon nekog sam vremena
tako lagano zadrijemala, da sam cijelo vrijeme bila svjesna kako se nalazim u stanju

-191-

Pompea

izmeu sna i jave.

Pravi san nije dolazio. Morfej je hirovit bog, nekima doe lako, drugima samo uz velike
tekoe. Najbolje ga namami kada hini da ti nije stalo. Zaposlite misli neim to nije
povezano s onim o emu doista elite razmiljati, a panji nemojte dopustiti da odluta.
Nita ne djeluje tako dobro na mene kao etnja Rimom.
Otac je volio etati, esto me vodio sa sobom i otkrivao mi grad. Rim sam isprva
gledala njegovim oima, zatim sam nauila gledati svojima. Kada kaem kako me
moete odvesti u bilo koji kutak grada i kako u znati gdje sam samo po mirisu i zvuku,
to nije puko hvalisanje. Barem jednom nakon dogaaja koje ovdje opisujem, ta mi je
vjetina spasila ivot. Ali, skreem s teme.
Kako bih prizvala san, u mislima sam krenula u etnju. Poela sam s palaom, zatim
sam krenula na istok, pored drevnoga Servijeva zida, prema starome gradu. U daljini
sam vidjela Kvirinal, breuljak s kojega su otimali Sabinjanke. krinja, miraz moje
majke, koji je otac sauvao i sada je bila kod mene, ukraena je prizorima njihove
otmice. Nemojte to smatrati neobinim izborom za mladu. Sam Livije kae kako su
prihvativi Rimljane za mueve, Sabinjanke dobivale prava kakva bi svaka dananja
ena rado imala.
Da sam mogla, bila bih majku pitala to je eljela u svojem braku i jesu li joj se elje
ispunile u kratkome vremenu to su ga ona i otac proveli zajedno. Ali, bila je tek
bezglasna i bezoblina sjena koja mi se povremeno javljala u snovima, samo kako bi
nestala kada bih za njom posegnula.
S ocem je posve drukije. U snu koji je ubrzo doao, tiho je hodao uz mene, ali nisam
se usudila okrenuti strahujui da ne nestane. Od njegove smrti sanjala sam ga samo
mrtvog, njegovo premlaeno i krvavo truplo nad kojim sam plakala. Osjeati uza se
neto poput njegove ive prisutnosti, bilo je slatko i utjeno. Nita ne bih uinila da to
poremetim.
U tiini smo proli pored Viminaia, najmanjeg rimskog breuljka i najmanje
zanimljivog, s obzirom na to da se iznad ruevina Koloseja strmo uzdie Eskvilin.
Ondje se nalazi bazilika svete Marije di Maggiore, kamo smo otac i ja esto odlazili
diviti se unutranjosti i zapaliti svijeu pred slikom Djevice Marije, koju je kau,
naslikao sam sveti Luka. Zurila sam u Djevicu, a treperavi plamen svijee rastao je dok
nije postao sunce koje se uzdizalo iznad Kapitolija.
"Vea od svih breuljaka u Rimu jest njegova slava", rekao je moj otac. Njegova ruka,
blijeda kao da se kroz nju prozire svjetlost, odmaknula je sve to je stajalo ispred mene.

-192-

Pompea

Iza, na vrhu breuljka gdje su, kako legenda kae, drevne Sibile pretkazale Kristov
dolazak, nalazila se crkva svete Marije Aracoeli.
Ostala sam ondje, nisam se eljela uspeti visokim i irokim stubama to su vodile u
crkvu. U njihovu podnoju odravala su se smaknua osuenika, navodno zato to su
odande mogli vidjeti raj, ali ne i dosegnuti ga.
Otac, ili njegova sjena, nije navaljivao. Nastavili smo, hodali smo uz rub breuljka
Celija, na kojem se nalaze brojne drevne ruevine i kretali se prema jugu i Palantinu,
gdje su naena dojenad Romul i Rem i gdje je osnovan Rim. Kako to ide u snovima,
odjednom smo se nali na drugom mjestu, na vrhu Aventina. Prema legendi, ondje je u
ponaanju ptica Rem vidio kobne znake, kratko prije nego to ga je brat ubio.
"Rim poiva na krvi", ula sam oca kako kae. "Takav mu je poetak, ali mrlja e
zauvijek ostati."
Na zapadu sam vidjela rijeku, grimiznu pod zalazeim suncem. Mislim da sam
kriknula, ali ne mogu biti sigurna. Pokuavala sam se probuditi, ali neka me teina
prikivala, drala me usidrenu u snovima.
"Ne boj se, Francesca", rekao je otac, a ja sam se odjednom okrenula i ugledala ga ne
kao duha, nego kao ovjeka. Izgledao je posve stvarno i tjelesno, odjeven u uobiajene
hlae i koulju, kao to sam ga vidjela njegova posljednjeg jutra, dok je izlazio da se
nikada vie ne vrati.
"Oprosti mi", rekla sam, ali sumnjam da me uo. Svijet u kojem je bio iv i zdrav
rastvarao se. Vratila sam se u svoj svijet i nastavila slijediti put kojim nije elio da
krenem, koji je znao da vodi samo u tamu.
Negdje tijekom noi zacijelo sam se probudila i svukla odjeu, ali toga se ne sjeam.
Spavala sam nemirno, kao u bunilu, vidjela sam djeake iz kole cantoretti kako podiu
ruke s oiljcima, kao da pokazuju stigme, zatim su se pretvorili u Nanda koji je drao
stakleni kri. Pruio mi ga je, ali slomio se, a krvave su se krhotine zabile u njegovo
tijelo.
Probudila sam se drui od hladnoe, premda je dan ve obeavao da e biti vru.
Probudilo me lupanje na vratima. Vittoro me dozivao glasom u kojem sam ula hitnju.

-193-

Pompea

29.

Prostorija je vonjala na bljuvotinu i strah. Kapci na visokim J. prozorima bili su

podignuti, proputali su povjetarac koji je pomicao bijele zastore, ali nije mogao
ukloniti grozan smrad. Mlada i blijeda slukinja mahala je kadilom sa sandalovinom,
ali nije mnogo pomagalo.
U sobi je bilo previe ljudi, mnogi nisu inili nita korisno. Ali, u takvim je
situacijama uvijek tako.
Lucrezia se nadvila nad krevet, pokuavala je otjerati tence maltezera koji su sjedili
i cviljeli meu zguvanim plahtama. Brzo je ustuknula kada je La Bella naglo sjela i
ponovno povratila u posudu koju je drala jo jedna nesretna slukinja, zatim je pala i
zastenjala u jastuke natopljene znojem.
Babice su se vrzmale, premda vie nita nisu mogle uiniti. Lij jenici u crnim
odorama svi su redom mrzili kada su ih u takvim sluajevima pozivali, sada su
potajno pogledavali prema vratima i smiljali bijeg.
Zurila sam u dokaze svojeg katastrofalnog neuspjeha i mahnito se pokuavala
dosjetiti kako da joj spasim ivot.
La Bella je bila blijeda, oi su joj duboko upale, plitko je disala i imala slabo bilo. Bila
je pri svijesti, ali ne posve svjesna toga to joj
se dogaalo, to smatram da je bilo dobro. Njezino sam stanje mogla pripisati brojnim
uzrocima, da se na njezinim udovima i trupu nisu nalazile crvene rane koje su mi sve
govorile.
Nisu bile prirodnoga uzroka. Posumnjala sam na tartar emetik, poznat pod imenom
antimon. Ili arsen, zato to imaju sline simptome. Ali, nijedan od njih ne bi sam tako
lako izazvao pobaaj. Zbog toga sam posumnjala na vrati, moan abortifikant, dan
ba u pravom obliku i dozi.
Brzo nakon to sam dola, dala sam joj sok od emetina, sjetivi se da ga ponesem prije
nego to sam izala iz sobe i nakon to sam ula to je zadesilo Borgijinu ljubavnicu.
Moda e vam se uiniti udnim to sam nekome tko je povraao dala sredstvo za
izazivanje povraanja, ali nagon mi je govorio da joj moram to prije isprazniti
eludac. Ishod e biti silovit, ali nadala sam se, dobar.
Lijenici su na moju terapiju coktali jezicima i odmahivali glavama, ali nita nisu
rekli. Bili su ondje zato to se nisu usudili odbiti poziv madonne Adriane, koja je

-194-

Pompea

stajala sa strane, ruku uvuenih u haljinu, kao da se titi od zaraze. Doli su, dolazak
e naplatiti, ali nita nee rei ili uiniti kako ne bi na sebe svalili odgovornost kada
La Bella umre, to su smatrali neizbjenim.
Ali, ne i ja. Suoena s takvom katastrofom, nita mi drugo nije preostalo.
"Mora biti poduprta", rekla sam Lucreziji, koja je inilo se bila moj jedini saveznik u
sobi, a vrlo vjerojatno i La Bellin. "Ako legne, moda e imati tekoa s disanjem."
Ali, to je bilo najmanje vano. Je li povraala dovoljno da izbaci otrov? Trebam li joj
dati jo emetina ili ne? Trebam li joj umjesto toga davati tekuinu, prije nego to
manjak tekuine postane jo jedna prijetnja njezinu ivotu? Jesu li babice doista
uspjele zaustaviti krvarenje ili e od toga umrijeti prije nego od otrova?
Istina je bila da je moje znanje o posljedicama trovanja bilo alosno manjkavo. Znala
sam kako ga sprijeiti, ili sam si tako laskala, i znala sam kako ga prouzroiti. Osim
toga, tek sam malo bolje od lijenika znala kako spasiti ovjeka od trovaeva umijea.
La Bellino i kardinalovo dijete moju je greku platilo ivotom.
A tek emo vidjeti hoe li osamnaestogodinja ena, koja se previjala od smrtnih
bolova, preivjeti.
Vrati je uinio svoje. Napustit e njezino tijelo i ako preivi, La Bella e se moi
oporaviti od posljedica. To s tartar emetikom ili arsenom, ili oboje, bio je posve drugi
problem. Sve je ovisilo o tome koliko je progutala, ali tada to nisam imala vremena
utvrivati.
"Mora piti", rekla sam odluivi kako vie neu ekati. Bude li imala sree, tekuina e
joj proistiti tijelo i ostatak otrova izai e prije nego to joj jo vie naudi.
S Lucrezijinom pomoi, La Bellinim sam usnama pribliila pehar i ulila joj u usta
malo aja od kamilice i metvice. Veina je iscurila van, ah uspjela je progutati tek
toliko da sam pomislila kako ima izgleda da preivi. Srce mi je gotovo stalo kada je
ponovno poela povraati, ali usprkos grenju, nita nije izalo.
Cijeli smo se dan Lucrezija i ja zajedno borile. Naizmjenino smo je bodrile, tjerale je
da pije, istile neizbjene ishode i odravale je toplom dok ju je proimala silovita
drhtavica i oblijevala je hladnim znojem kada je bila u vruici. Nitko je drugi nije elio
dodirnuti, bojali su da e se zaraziti. Slukinje su neprestano donosile iste plahte,
lijenici su strpljivo ekali da moj trud ne urodi plodom, a madonna Adriana ostala je
na istome mjestu, pozorna, ali tiha.
Bila sam svjesna molitvi koje su se ule u blizini. Znala sam da je Vittoro na strai, ali
malo to je moglo prodrijeti do mene dok sam se svim silama borila spasiti Giuliu.

-195-

Pompea

Tijekom sati to su se vukli, prestala sam je smatrati velianstvenom La Bellom, o

kojoj su pjevali pjesme i ispredali prie, nego mladom enom koja se nala u opasnoj
situaciji koju nije sama skrivila i u kojoj se snalazila to je bolje mogla. enom koja je
ovisila o meni da je odrim na ivotu.
Do noi sam znala da smo pobijedile, ako je u takvim okolnostima pobjeda uope bila
mogua. Giulia je duboko spavala, disanje je bilo pravilno, bilo je postalo snanije, a u
obraze joj se vratila boja. Bogu sam zahvalila na njezinoj mladosti i snazi koja ju je uz
moj trud spasila. Ali, Lucrezija je bila blijeda i iscrpljena. Oi su joj bile okruene
tamnim kolobarima, a usne krvave, izgriene od napetosti. Vjerovala sam kako sam
izgledala jo gore. Naravno, osjeala sam se kao premlaena, svaka kost i mii u
mojem tijelu bili su zategnuti do boli.
No, nije bilo vremena o tome razmiljati. Uspravila sam se, jo jednom pogledala
Giuliju, kako bih se uvjerila da je najgore doista prolo i usredotoila se na madonnu
Adrianu.
Bila je tu cijelo vrijeme, ali vie nije stajala. Smjestila se u udoban naslonja odakle je
sa sigurne udaljenosti mogla promatrati to se zbiva.
Nisam gubila vrijeme na ljubaznosti, odmah sam krenula u napad.
"to znate o ovome?"
elim da shvatite kako nisam eljela izbjei odgovornost. Premda sam bila mlada,
znala sam da se najbolji odgovori dobiju kada sugovornika iznenadi i zatekne
nepripravna. to god oekivala od mene, moda suze, skruenost i molbu da je zatitim
od kardinalove srdbe, nije se dogodilo.
"to elite rei?" zahtijevala je odgovor, Ijutita.
"Pregledala sam sve to je u ovu kuu dolo, svaki zalogaj hrane, komadi platna, kap
pia. Sve je bilo pod mojim peatom, kao to je prije mene bilo pod peatom mojega
oca." Pomislila sam kako nee biti zgoreg podsjetiti je koliko je dugo moja obitelj
sluila Borgiji.
"Neto je izmaknulo mojem nadzoru", nastavila sam, napomenuvi ono to je bilo oito
prije nego to to uini ona. "Moram utvrditi to i kako se dogodilo. Vi ste tu domina.
Morate mi pomoi."
Namjerno sam upotrijebila naslov koji ju je odreivao kao gospodaricu kue, s pravima
i dunostima jednakim mukarcu.
Njezinim licem prela je sjena, neznatan trag kolebanja. To me je iznenadilo. Pomnije
sam je pogledala, pokuala sam shvatiti to je izazvalo takvu reakciju. U meni je brzo

-196-

Pompea

raslo uvjerenje kako madonna Adriana nije bila posve neduna. Ne kriva, nisam to ni
pomislila. Samo da je znala, ili da je barem mislila da zna kako se to dogodilo
"Recite mi", rekla sam.
Mogla sam osjetiti da je vie nego zabrinuta, ali jo uvijek je to bila madonna Adriana,
kojoj netko poput mene nije mogao nareivati.
"Kako se usuuje..." poela je, ali nisam to eljela sluati. Izgubljeni su dragocjeni
sati, dobro iskoriteni u borbi za Giuliju, ali svejedno izgubljeni. Morozzi je bio u lovu
na dijete koje e rtvovati, ili ga je ve uhvatio. Morat u brzo djelovati.
"Usuujem se poduzeti sve to moram da bih doznala kako se to dogodilo", rekla sam.
"A ako budem morala, pregledat u sve i svakoga." Prkosno sam zurila u nju.
Zacrvenjela se, ali svaka ast kako je svoju narav obuzdala! To to se ak i preda
mnom morala suzdravati, shvatila sam kao znak velikoga straha.
Ali, jo nije progovorila, premda sam vidjela kako joj se eljust mie kao da rijei
same ele van.
Uinila je to Lucrezia, koja je ostala pored kreveta bdjeti nad La Beliom, ali
promatrala je prizor koji se pred njom odigravao. Tiho je rekla, "Smokve..."
Gotovo nisam obratila panju na nju. Doista, svjee voe moe biti smrtonosno, moe
izazvati silovit proljev koji tijelo liava vitalnih tekuina. Oprati voe ili jo bolje,
oguliti ga prije jela, uinkovita je
i prevencija. Usprkos tome, svjee voe teko se moe otrovati. Otrov
mu nagruje izgled i ostavlja gorak okus koji odmah budi sumnje. Osim toga, svo
voe u kui sama sam pregledala i stavila pod svoj peat.
Toliko sam bila blizu da pomislim kako elei pomoi samo vrti misli po svojoj
mladoj glavici. Ali, zaustavio me pogled na licu madonne Adriane.
"Kakve smokve?" pitala sam.
Lucrezia ju je pogledala kao da oekuje da ona odgovori. Ali, nije to uinila odmah.
Umjesto toga, rukom je pokazala prema vratima.
"Svi, van."
Slukinje, babice i lijenici su pohitali. Na vratima se stvorila guva zato to su svi
eljeli izai prvi, ali ipak su se lijenici, naravno zato to su mukarci, uspjeli
progurati pored ostalih, osim nekoliko najkrupnijih babica, a ostali su ih slijedili u
isprekidanom nizu dok prostoriju nije napustila i posljednja, najmanja slukinja.
"Zatvorite vrata", naredila je madonna Adriana.
Posluala sam, zatim sam se okrenula kako bih je pogledala. Ustala je iz naslonjaa i

-197-

Pompea

hodala pored prozora. Malo je zahladnjelo, a bijeli su zastori leprali oko ruba njezine
haljine, pa je izgledala kao da hoda kroz oblake.
Gurnula ih je u stranu, zagledala se u mene i rekla, "Moj pastorak nije uinio nita
loe."
Giulijin mu, zahvaljujui kardinalovoj poudi prema njegovoj mladoj eni, okrunjen
je naslovom rogonje. Orsino Orsini bio je potomak jedne od najmonijih obitelji u
Italiji, ali nedostajale su mu osobine koje su se oekivale od mukarca njegova
poloaja. Je li se takav nikogovi naposljetku usudio podignuti ruku i osvetiti za
nanesenu uvredu?
"On nema nikakave veze s ovim", inzistirala je Adriana. "Sigurno ga nitko ne moe
optuivati to mu je stalo do Giulije."
"Jo uvijek mu je stalo do nje?" pretpostavila sam da znam odgovor, ali morala sam ga
uti iz Adrianinih usta. "Jesu li u vezi?"
"Pisma", rekla je kao da grize rijei i krajnje nevoljko dodala, "Pie joj slatka pisma u
kojima se raspituje za njezino zdravlje i opisuje joj svoj ivot na selu."
"Ona mu odgovara?"
"Naravno. Ne eli ga povrijediti vie nego to mora. Odgovore mu alje po njegovu
glasniku. Sve je vrlo neduno."
"Dakle, Borgia zna?"
"Ne, ne zna", rekla je Adriana, ne skrivajui prijezir zbog mojeg pitanja koje je
smatrala doista glupim. "Zato bi uznemirivali kardinala takvim glupostima?"
Kardinalova ljubavnica i njezin mu tajno su se dopisivali pred nosom njegove
roakinje kojoj je povjerio ker i ljubavnicu. Zar im doista nije palo na pamet da bi on
to elio znati?
Odmahnula sam glavom na njihovu posvemanju glupost i nastavila, nestrpljiva da to
vie doznam, "Osim pisama, to joj je slao?"
Stisnula je usne i odbila me pogledati u oi.
"Zaboga", rekla sam, "nemamo vremena za to! Recite mi ili se kunem da u otii ravno
kardinalu i rei mu da ste upleteni u sve to se dogodilo."
"Kako se usuuje", poela je ponovno, ali ovaj put s takvim bijesom da sam pomislila
kako e me udariti.
Prije nego to je to mogla uiniti, Lucrezia je skoila s kreveta i stala izmeu nas.
"Stani!" uzviknula je. "Dijete je mrtvo, a zamalo i Giulia. Francesca samo eli pomoi.
Moramo joj sve rei."

-198-

Pompea

Adriana je odvratila pogled, odbijala je govoriti, ali nije to zabranila Lucreziji. Tiho i
iskreno Borgijina ker rekla mi je sve to sam trebala znati.
Kada je bila gotova, shvatila sam na koji je nain otrov uao u il harem i prouzroio
strahotu. Takoer sam shvatila da imam posla s neprijateljem koji je odluniji i
snalaljiviji nego to sam se usudila vjerovati.

-199-

Pompea

30.

Pisma?" ponovio je Borgia polako. "Dopisivali su se?"

Iz Kurije se vratio u palazzo i otiao ravno u svoju radnu sobu. Nisam ekala da me
pozove, krenula sam za njim. Usprkos kasnim satima zornica je prola, pratili su ga
njegovi tajnici. U predsoblju su me pokuali zaustaviti, ali Borgia je uo moj glas i
viknuo im da me puste unutra.
U uredu je gorjelo tek nekoliko svjetiljki. Sjene su se izvijale po zidovima i veinu sobe
ostavile u tami. Gotovo sam poalila to sam na silu eljela biti primljena. Borgia je jo
uvijek bio u sveenikoj odori, izgledao je kao pogrbljen starac, iscrpljena tijela i due.
Ali, im sam poela govoriti, vratio se dio njegove uobiajene snage. Otpravio je
tajnike van, odbacio teku odoru i sjeo za stol kako bi sasluao to sam mu dola rei.
Moja je tuna dunost bila obavijestiti ga da je dijete umrlo, ali barem sam ga mogla
uvjeriti da e se Giulia oporaviti. Nakon to sam to uinila, objasnila sam mu to se
dogodilo. Nisam se eljela pravdati, ali nadala sam se kako u veinu njegove ljutnje
odvratiti s mlade ene koja je zbog pogrene odluke dovoljno propatila.
"Imam dojam", rekla sam oprezno, "da su to bila tek prijateljska pisma na koja je La
Bella samo odgovarala iz pristojnosti."
Zapravo, vidjela sam Orsinijeva pisma Giuliji i pomislila kako su tuna i neugodna.
Brinuo se za njezino zdravlje, govorio kako se nada da e ubrzo opet biti zajedno i
nairoko opisivao lov, koji je oito bio sve ime se na selu bavio, ali i svoju
osamljenost. Dolazilo je to od ovjeka koji je od svojega ivota imao priliku uiniti
mnogo vie nego to je veina nas mogla zamisliti.
Nisam znala to mu je pisala, zato to kopije svojih pisama oito nije uvala. Ali,
vidjela sam male darove koje joj je poslao, balu vezenoga platna, jo neiskoritenog,
knjigu pjesama koja je izgledala kao da ju nitko nikad nije otvorio i najnoviji, kutiju sa
smokvama u medu, u emu je posebno uivala.
Otrov se nalazio u smokvama. Kada sam se vratila u svoje odaje, stavila sam rukavice i
pregledala voe. Za svojim radnim stolom, pod najsnanijom svjetlosti koju sam mogla
dobiti od svijea i uljanica, uz pomo lea mojega oca koje je u tu svrhu nabavio,
paljivo sam izdvojila nekoliko smokvi i otvorila ih. Unutra su sjajile male bijele
tokice, ali toliko su bile sline sjemenkama da ih je moglo primijetiti samo
najiskusnije oko. Paljivo sam ih pregledala i otkrila sitno mljeven sme prah.

-200-

Pompea

Pretpostavila sam da je vrati. Smokve u medu bile su zainjene afranom, cimetom i

sjeckanim bademima. Bio je to ukusan spoj u kojem sam nekada i sama uivala. Arome
su dobro prikrivale otrov. Po tome koliko ih je nedostajalo u kutiji, zakljuila sam da je
Giulia pojela tri smokve. Da je pojela vie, bez sumnje ne bi preivjela.
"Slao je i darove?" pitao je Borgia.
"Sitnice, nikakve dragulje, nita ekstravagantno." Nemojte me pitati zato sam ga
pokuala potedjeti, ali nisam to inila kako bih izbjegla njegov bijes. U tome trenutku
doista mi ga je bilo ao. Njegovo vrlo melankolino lice i ruke koje su drhtale dok nam
je ulijevao vino, rekle su mi kako je za Giuliju osjeao vie od tjelesne poude. Otkrie
da moda ima suparnika s kojim se najtee za njezine njene osjeaje, a koji je bio
njezin suprug, koji je na nju imao moralno i zakonsko pravo, zacijelo ga je snano
potreslo.
"A ipak ne vjeruje kako je za to kriv Orsini?" rekao je Borgia.
To je bila najvea nedoumica. Kardinalova utrka za papinstvom ovisila je o podrci
Orsinija. Ako su ga izdali, morao je to to prije
doznati. Kao i ako se jedan od njih odmetnuo i napao ga iz osobnih razloga.
Bila sam sigurna da nijedno nije bilo posrijedi.
"To je pokuaj da se rastavi vas i Orsinije", rekla sam samouvjereno. Bio je to pokuaj
da se rastavi i mene i Borgiju, ali nisam to bila spremna spomenuti. Nadala sam se da
e to sam zakljuiti.
"Orsini je jednom tjedno slao Giuliji pisma", rekla sam. "Uvijek ih je donosio glasnik u
Orsinijevoj livreji. Znao je to svatko tko je uvao palazzo. Pismo koje je dolo sa
smokvama ini se da je autentino, ali u njemu nema ni spomena o daru. Otrovano voe
vjerojatno je dodao mukarac koji je zamijenio glasnika."
"A to je bio..." poticao me Borgija.
Slukinja koja je primila pismo vrlo je mlada djevojka i, razumljivo, uasnuta je
situacijom. Trebalo mi je vremena da je umirim kako bi mi mogla ispriati sve ega se
sjeala.
Zapravo, trebao mi je gotovo cijeli sat i poprilino rakije kako bi prestala plakati i
mogla smisleno odgovoriti na moja pitanja.
"Opisala je visoka, vrlo naoita plavokosog mukarca."
Borgia se naglo zavalio u naslonja. Oi su mu bile zaklonjene, ali ugledala sam u
njima sjaj. Zadrhtala sam usprkos toploj veeri.
"Morozzi", rekao je. To nije bilo pitanje, nego neizbjean zakljuak.

-201-

Pompea

Kimnula sam. "Tako se ini. Pretraimo li podruje izmeu palae Orsini i njihova
posjeda izvan grada, mislim da emo nai tijelo pravoga glasnika."
Nisam predlagala da to doista uinimo, podruje je bilo odvie veliko da bismo neto
uspjeli postii. Ali, Borgia je shvatio o emu sam govorila i kimnuo.
"Kako bi mu to uspjelo", rekao je kardinal, "morao je planirati znatno unaprijed."
"Da, ali vaa veza s La Bellom nije ba tajna, kao to nije bila ni njezina trudnoa.
Morozziju nije bilo teko otkriti gdje ste najranjiviji."
Ta je ranjivost bila razlog zato me uope poslao u njezinu kuu. ekala sam da to
primijeti.
"Vjeruje da se otrov nalazio u smokvama?"
Potvrdila sam i dodala, "Nitko osim nje nije jeo iz kutije i nitko osim nje nije stradao."
Zurio je nekoliko trenutaka pred sebe, zatim je rekao, "Lucrezia voli smokve."
Shvatila sam to je htio rei. Jednim udarcem Morozzi je mogao ubiti Borgijinu
ljubavnicu i ker jedinicu. I okriviti lana obitelji, iju je podrku Borgija morao imati
kako bi mogao postati papa. Plan je doista bio sjajan.
"Podcijenili smo ga", rekao je tiho kardinal. Pogledao me. "Kako je mogue da to nisi
znala?"
Evo ga, pitanje kojeg sam se bojala. Usprkos trudu da zatitim Borgijine najblie, kako
je mogue da nisam znala da Giulia dobiva darove od svojega mua? Kako mi je to
promaknulo?
"Koliko mogu shvatiti", govorila sam polako, "La Bella vam nije rekla da se s muem
dopisuje, zato to nije eljela da se zbog toga uznemiravate."
"Dakle, eljela je da to ostane tajna?" Borgia je bio vrlo tajnovit ovjek, nisam upoznala
osobu koja je manje od njega otkrivala. Ali za druge su vrijedila drukija pravila. Svaki
pokuaj da se od njega neto sakrije smatrao je izdajom i u skladu s time uzvraao.
"ini se da je tako", rekla sam. "Ona zna da vam je obitelj Orsini vjerna i sigurna sam
da u malim darovima koje joj je slao nije vidjela opasnost."
"Onda je glupa."
Pa, da, glupa je, ali zaprepastila me grubost s kojom je to rekao.
Oprezno sam rekla, "Skupo je platila neoprez."
Borgia je udahnuo i otpio malo vina. Spustio je pehar i rekao, "Dijete... zna Ii... je li
bio djeak?"
Mukarci uvijek ele sinove, tako barem kau, cijene ih vie nego keri. Ali, Bogia je
imao dva sina, moda i tri ako vjerujete tvrdnjama njihove majke, i jo nekoliko starijih

-202-

Pompea

koje je dobio u mladosti. I samo jednu ker.

"Bila je djevojica," rekla sam blago.
Odvratio je pogled, ali ne prije nego to sam u njegovim oima vidjela suze.
Dala sam mu vremena koliko sam mogla, zatim sam se vratila neodgodivim poslovima.
"Morozzi sigurno vjeruje kako ete okriviti njezina mua. Oekuje da ete ga napasti i
tako izgubiti podrku Orsinija."
Nisam mogla proitati izraz na Borgijinu licu. "Osim toga, oekuje da te kaznim."
Odjednom mi se pred oima pojavila soba za muenje ispod palae. Svim sam je
snagama pokuala izbaciti iz glave.
"Da", rekla sam s mirnoom koja me iznenadila. Zbog svega to se dogodilo, gotovo
sam otupjela.
"Zapravo, na to vjerojatno rauna", nastavila sam. "Konklava bi trebala poeti za dva
dana..." Zbog toga sam se doista brinula, zato to jo nisam uspjela razmisliti kako u
ga za to vrijeme tititi.
"Za etiri dana", ispravio me. "Kurija je primila poruku od venecijanskog patrijarha. Na
putu je prema Rimu i moli nas da odgodimo saziv dok ne doe. S obzirom na njegovu
dob i veliki ugled, pristali smo."
Pokuala sam se sjetiti to sam znala o patrijarhu, ovjeku toliko starom da bih se nakon
spomena njegova imena uvijek iznenadila to je jo uvijek iv. Ako sam dobro
zapamtila, bio je u osamdesetima, a kardinalovu je kapu ekao due od bilo kojeg
kraljevia Crkve. Proglaen je tek za posljednjih Inocentovih dana. Iznenadilo me to je
Maffeo Gherardo u svojim godinama uope putovao u Rim. Zapanjilo me to je
oekivao da e stii u dobrome stanju, moda malo zakasniti. Bila sam meutim sretna
zbog odgode, to god joj bio razlog, uz pretpostavku da u ostati na ivotu i iskoristiti
je.
"Ako Morozziju uspije maknuti me iz vae slube", diplomatski sam opisala svoje
utamnienje i moguu smrt, "bit e blie svojem cilju."
"Znai, vjeruje da ga moe zaustaviti?"
Jesam li u to vjerovala? Ludi je sveenik cijelo vrijeme bio korak ispred mene. Pobjegla
sam mu iz castela samo zahvaljujui Vittoru i pukoj srei. Mislila sam da sam shvatila
njegov i Torquemadin plan, ali to ako sam pogrijeila? to ako ima na umu drugu
spletku kojom e sprijeiti da II Cardinale postane papa? Nisam mogla znati to je
doista u njegovoj nastranoj glavi. Mogla sam se samo usredotoiti na krajnji cilj, a to je
ustolienje pape Borgije. Bojom milou, nakon toga imat u vremena izravnati s

-203-

Pompea

Morozzijem raune, kojima u dodati smrt Giulijina djeteta.

"Moram pokuati", rekla sam. "Morate mi dopustiti, radi svih nas."
Govoriti Borgiji to mora uiniti nije bilo ba najpametnije, ali u tome trenutku nisam
bila sposobna za preveliku istananost. ekala sam... da bijesno prasne, pozove
straare, uini to god bude elio.
Nekoliko trenutaka je utio, sjedio je u naslonjau i izgledao izgubljen u mislima.
Doista ga jo nisam vidjela toliko zabrinutog i potitenog. Poela sam se pitati hoe li
mi uope odgovoriti, kada se iz sjene pored vrata zauo odvie poznat glas, "Znate da
ima pravo", rekao je Cesare i izaao na svjetlo.

-204-

Pompea

31.

Najstariji Borgijin sin, onaj kojeg je namijenio Crkvi, bio je odjeven za bitku. Kacigu je
nosio u ruci, ali na sebi je jo uvijek imao prsni oklop od kovana eljeza. Ma koji mu
je visio o pojasu nije bio ukraen, bio je namijenjen samo ubijanju. Ispod oklopa bio je
u strogoj, nesmiljenoj crnoj odjei kakva mu ne bi smetala u bitci
ii koulju, haljetak i uske hlae. Kada je htio, odijevao se raskono poput kakva
kraljevia ili visokog crkvenog dostojanstvenika. Ali, koliko sam ga poznavala, uvijek
je vie volio biti u onome za to je bio roen za ratnika.
inilo mi se da je Borgia oekivao sina. Mahnuo mu je da sjedne pored mene, napunio
mu pehar i gurnuo ga preko stola.
Cesare je ispio vino, obrisao usta i rekao; Primio sam vau poruku. Sa mnom je iz
Siene dolo tristo ljudi, a mogu skupiti jo dvjesto. Pedeset ih je tu, u palazzu, ostale sam
poslao u grad u potragu za ludim sveenikom. Ima li vijesti o njemu?
Pripreme za rat nisu me iznenadile, zapravo mi je laknulo. Ali, uasavala sam se onoga
to je slijedilo.
"Ne jo", rekao je Borgia. "Ali, jo se neto dogodilo."
Tiho mu je rekao za dogaaje koji su se zbili posljednjih nekoliko sati. Ukoeno sam
sjedila, ekala sam da me Cesare s pravom okrivi, ali samo me nekoliko puta brzo
pogledao. Nije progovorio prije nego to je njegov otac zavrio.
"Zao mi je zbog djeteta." Nakon to su mukarci izrazili doline osjeaje, Cesare se nije
osvrnuo na moj oiti neuspjeh, nego je samo rekao, "Morozzi zna da ga pokuavamo
uhvatiti. Gdje e potraiti utoite?"
"Kod Torquemade", rekao je Borgia toliko spremno kao da oko toga nije bilo dvojbe.
Jednim udarcem ubiti dva neprijatelja, bio bi dobar poetak velianstvenog papinstva
kojemu se nadao.
Zastat u kako bih rekla nekoliko rijei o Velikome Inkvizitoru. Vjerojatno ste uli
glasine da je Torquemada potomak conversa. Njegovi sljedbenici poriu nemojte se
prevariti, jo uvijek ih ima
iii ali

oni koji bi to mogli znati, ne odstupaju od tvrdnje da Torquemada ima idovske

krvi. Dokazom smatraju njegovu baku, koja je bila obraenica, a roena je u idovskoj
obitelji u Kastilji.
Moemo nagaati o stranim pritiscima s kojima se conversi suoavaju, naroito nakon

-205-

Pompea

pobune protiv idova u panjolskoj nekoliko desetljea, kada se Torquemada rodio, ali
skreem s teme, to ne elim. Dovoljno je rei da sam uvjerena kako je Torquemada
vrlo poremeen ovjek koji se nastoji zatititi, kako u ovom tako i u sljedeem ivotu,
tako to krivnju i strah prebacuje na one koje potom baci u plamen.
Vratimo se u trenutanu situaciju. Dok me stezalo u prsima, to od olakanja to od
aljenja, rekla sam, "Ako Veliki Inkvizitor prui Morozziju zatitu, znat emo. Imamo
prijatelja meu dominikancima."
Cesare je kimnuo. "Dobro, ali to je s della Rovereom? Moda e Morozzi otii k
njemu?"
Na spomen svojeg velikog suparnika za prijestolje sv. Petra, Borgia se zamislio. "Bez
sumnje... ali bez obzira to imaju isti cilj, mislim da e Giuliano paziti da ga Morozzi ne
okalja. Pokuat e odrati odmak, ali istodobno e prikriti svoje namjere kako bi dobio
sve blagodati koje moe dobiti."
"To mu nee lako ii", rekao je Cesare. "idovi su odrali obeanje. Svota koju ste
traili na svojem je mjestu. Neete imati problema, barem ne s novcem."
Pria se kako svota koju su idovi platili Borgiji nije manja od etiristo tisua
srebrnjaka, carska otkupnina za prezrene ljude. Ne mogu se zakleti da je ta brojka tona,
ali to to je poslao Cesarea da nadgleda isplatu, govori da je svota doista velika.
Takoer se govori kako je Borgia novac radije drao u Sieni, pod paskom Spannochija,
nego da ga donese u Rim. Medicijevima, koji su ve dugo dominirali bankarstvom, ne
samo u rodnoj Firenci nego i u Vjenome Gradu, nije vjerovao. Ne mogu ni za to
jamiti, ali ako je to bilo tono, govorilo je o Borgijinom oprezu i razboru, s obzirom na
to koliko e mu tekoa Medici donijeti u budunosti. ak su i tada, malo nakon smrti
velikoga Lorenza, bili najmonija plemika obitelj koja je stala protiv Borgije.
"Imamo Sforzu", rekao je Borgia. "Nije bio jeftin, ali imamo ga."
Cesare je podignuo pehar u znak estitanja, "Kolika je bila cijena?"
Kada mu je Borgia rekao, ja sam doslovno prestala disati. Milanski kardinal doista nije
jeftino predao, ili odgodio svoje papinske ambicije. Pored pedeset tisua srebrenjaka i
mnotva upa i poloaja na kojima e dobivati barem deset puta vie, ukljuujui
poloaj vicekancelara, Sforza e postati novi vlasnik Borgijina ponosa i veselja, njegova
palazza. Nije spomenuo zaruke izmeu Lucrezije i Sforzina roaka Giovannija, kneza
Pesaroa i Gradare, ali nisam to shvatila kao znak da zaruke nisu dogovorene. Borgia ih
nije htio spomenuti svojemu sinu, koji nije odobravao nijednog mukarca za kojeg se
Lucrezia trebala udati, to e se poslije i te kako pokazati.

-206-

Pompea

Cesare je tiho zazvidao. "Ako se to prouje, strvinari e se okupiti i traiti iste svote."
"Nee ih dobiti, barem veina", rekao je Borgia uvjereno. "Kad vide kako glasovi idu u
moju korist, otimat e se za bilo to."
Ako glasovi krenu u njegovu korist, ali to nisam eljela rei. Bila sam poput Benjamina,
trudila sam se biti to neprimjetnija. Koliko je esto netko izvan La Famiglije imao
priliku sluati majstora spletkara i njegova cijenjenog uenika na djelu? O strategiji i
taktici vie su me mogli nauiti padre efiglio Borgia, nego godine kole.
Profesionalna diskrecija ne doputa mi da otkrijem pojedinosti koje sam te noi ula.
Neka bude dovoljno to u rei da je Il Cardinale bolje od ikoga razumio posvemanju
pohlepu i potkupljivost koja je pokretala kraljevie svete majke Crkve. Sve ih je
poznavao, ba sve, moda i bolje od sebe.
to je svaki vie od svega elio? ega se bojao? Za ime je u srcu udio? Desetljea
marljivog i predanog truda savreno su ga pripremila za trenutak kada e, usprkos
drugima, prijestolje sv. Petra uiniti svojim.
Ako Bog voli nemilosrdnu ambiciju i hladan i briljantan um, tada zacijelo voli Rodriga
Borgiju.
Nakon jednoga sata ili vie, tijekom kojega su otac i sin razmijenili podatke, smislili
strategiju i popili nekoliko vreva vina, Cesare je rekao: Francesca je gotovo
zaspala.
"Nisam", tvrdila sam nerazgovijetno, ali doista sam na nekoliko trenutaka zadrijemala.
"Odvedi je u krevet", predloio je Borgia, a Cesare je izgledao kao da o tome razmilja.
Nagnuo se, uzeo me za ruku i prinio je usnama. Njegov dah bio je topao, a pogled
prodoran. Vrijeme kao da se usporilo i na trenutak sam bila u napasti. Da ivot djeteta i
budunost svih krana na svijetu nisu visjeli na rubu provalije...
Povukla sam ruku, zbog ega je uzdahnuo, to je zvualo kao da je golemi val dosegao
obalu. Sva moja osjetila bila su neobino izotrena.
Zrak je bio teak od mirisa svijea i vina, ali mogla sam se zakleti da sam na trenutak
osjetila metalni miris, a na jeziku okus krvi. To me trgnulo iz obamrlosti.
"Morozzi nee mirovati", inilo mi se kao da svoj glas ujem iz daljine. "Moramo ga
nai prije nego to neto uini."
"Ako nas aneli vole, Morozzi e doi na pogreb", rekao je Borgia.
Tada sam se sjetila da se misa za Inocenta trebala odrati sljedeeg jutra. Prisustvovat
e joj svi kardinali u Rimu, zajedno sa svim manje vanim visokim crkvenim
dostojanstvenicima i plemstvom. Kao vicekancelar Kurije, Borgia e na tome skupu

-207-

Pompea

imati vanu ulogu.

Ali, nisam gajila velike nade da e se ondje pojaviti ovjek kojeg smo eljeli zaustaviti.
Kamo e otii? Ne u castel, zato to je Inocent mrtav, a s njime i njegova zatita. U
kanoniku kuu? Ili della Rovereu, usprkos Borgijinu uvjerenju? Kamo bi Morozzi
mogao otii a da ga odmah ne nau kardinalovi pijuni?
Rim je labirint novih i starih ulica, stalno se uje buka ruenja i graenja i veinu
vremena vlada potpuni kaos. Takoer je i drevni grad, u kojem se slavno ili neslavno,
dobro ili loe ivi ve tisuu godina. Ispod Borgijine palae nalazio se sloj mnogo
starijega grada. Tako je i u cijelome Rimu, zakopajte lopatu u zemlju i otkrit ete
skriveni svijet koji zovemo prolost.
Ali, iznad svega to je grad tajni, koje je Ijubav Rimljana prema ogovaranju uinila jo
nunijim. Veina grada skriva se iza vrtova opasanih zidinama, iza zatvorenih ulica do
kojih se moe doi samo kroz prolaze to idu kroz neupadljive graevine, a onima koji
ne ele biti pronaeni, to je savreno mjesto za skrivanje.
Da sam Morozzi, kamo bih otila?
im je ta misao izronila iz mojeg uma, odbacila sam je. Ja nisam Morozzi, ne i gotovo!
On je lud, a ja sam...
Miris krvi postajao je sve jai, toliko da sam se okrenula napola oekujui da u vidjeti
kako netko u blizini krvari. Gledala sam, ali nisam vidjela nita osim krajobraza
sjeanja.
Giulia se previja na krevetu... djeak podie unakaene ruke prema meni... trzam rukom
i mukarac u muilitu bljuje krv svojeg ivota... panjolac s crnom pjenom na
usnama... moj otac razbijene lubanje beivotno lei na ulici...
"Francesca..."
Opet sam bila zazidana, gledala sam plimu krvi, osjeala kako se do naginje i kako
padam u bezdan.
Miris krvi je nestao, sada su mirisale svijee, mnogo, mnogo svijea, mnogo vie nego
to ih je bilo u sobi u kojoj sam sjedila, premda toga vie nisam bila svjesna. Vidjela
sam more treperavog svjetla, a u velikoj daljini ula pjev molitvi.
Bila sam na koljenima, zurila u kip ene koja je mrko gledala dolje prema meni, kao da
sam uinila neto to ju je ozlovoljilo.
"Za ime svijeta, Francesca!"
U zraku se osjeao miris kamfora i limuna. Okrenula sam se i ugledala paloga anela
Morozzija kako zuri u mene.

-208-

Pompea

"Signorina Giordano?"
"Da?"
Cesare je kleao pored mene, ruke mi je stavio na ramena. Uporno me gledao.
"Francesca, jesi li dobro?"
Trepnula sam jednom, dva puta i vidjela ih obojicu kako veoma zabrinuto zure u mene.
Grlo mi je bilo vrlo suho. Jedva sam govorila, a kada sam progovorila, glas mi je bio
visok i slabaan.
"Dobro sam." To je bila la. Same none more bile su strane. Ali, te vizije,
pretpostavljam da sam ih tako mogla zvati, bile su neto posve drukije. Svatko je s
vremena na vrijeme imao rune snove, neki ee od drugih. Ali, toliko se udaljiti od
ovoga svijeta i doivjeti prizore, zvuke, mirise, ak okuse iz posve drukije stvarnosti...
Rocco je tvrdio kako je vjerovao da sam iskorijenivi zlo u obliku Inocenta, izvrila
Boju zadau. eljela sam mu vjerovati, ali moje je srce strahovalo da ipak nije bilo
tako. Izmeu svih dua na ovome svjetu, zato bi Svevinji pruio ruku jednoj toliko
nesavrenoj, kao to je moja? Rei ete da je njegov sin pruio ruku Mariji Magdaleni.
Ali, ako moemo vjerovati Crkvi, ona je samo lijegala s mukarcima, a ja sam ih
ubijala. Zacijelo sam mnogo vea grenica.
"Nisi", izjavio je Borgia. "Napor je bio prevelik. Trebao sam znati..."
"Nemojte!" tako sam brzo ustala da je Cesare uinio isto. Nagli pokret izazvao mi je
nesvjesticu, ali nisam se obazirala, nego sam nastavila. "Nemojte mi govoriti da nisam
sposobna uiniti ono to moram!"
Nikako ne bih mogla podnijeti da mi kae kako sa mnom neto ozbiljno nije u redu,
kako imam bolest zbog koje postajem netko drugi, bie izotrenih osjetila i zapaanja,
koje krv privlai, a ne odbija.
Da je to rekao, moj najvei i najskrovitiji strah, koji je svakim danom jaao, dobio bi
svoj glas. Strah da sam doista prokleta, ne samo zbog svojih djela, nego zbog svoje
mrane due, koja je bila poput mrlje koju ni odrjeenje svete majke Crkve nije moglo
oistiti.
Prije nego to me taj strah mogao jo snanije obuzeti, udahnula sam i natjerala se da
mirnije kaem, "Sa mnom je sve u savrenom redu. Loe je samo to to ovako sjedimo i
razgovaramo dok se Morozzi negdje priprema na djelovanje."
"Stotine ljudi pretrauje grad," istaknuo je Cesare, prilino razborito. "Zajedno s
cijelom vojskom oevih uhoda. to misli da mi moemo, a oni ne?"
"Ne znam", priznala sam. "Ali jo dva para uiju i oiju nee tetiti." Nagonski, ali i

-209-

Pompea

zato to se nieg drugog nisam mogla dosjetiti, rekla sam, "Moemo poeti s
bazilikom."
"Zato ondje?" pitao je Borgia.
Doista, zato? U mati sam lutala Rimom i pokuavala pret skazati gdje bi Morozzi
mogao udariti, samo kako bih se nala kako kleim ispred oltara svete Katarine, kao i
onoga dana kada me ludi sveenik slijedio u baziliku sv. Petra. Za vrijeme svete priesti
svetica je imala vizije raja, pakla i istilita. Moje vizije, ako su to bile, bile su daleko
manje blagoslovljene.
"Zato to je Torquemada tvrdio kako je Sveto Dijete La Guar dije ubijeno na obronku
planine", podsjetila sam ga. "Ako Morozzi eli taj zloin ponoviti, tada ima cijeli izbor
breuljaka, od Kapitolija, Palantina, Aventina... Za Rimljane svi imaju veliku vanost,
ali Vatikan je takoer izgraen na breuljku, a Morozzi je sveenik. Za njega nema
vanijega mjesta od stijene svetoga Petra."
Cesare je izgledao sumnjiavo, "Radije bih izvukao Torque madu iz kreveta i vidio to
iz njega moe izvui strah."
"Primamljiva zamisao", rekao je Borgia, ali nije dao pristanak. Nego je pogledao mene.
"Zna da Vatikan ima na tisue straara, ukljuujui i baziliku. Kako misli da e
Morozzi proi pored njih?"
"Ne znam", priznala sam. "Ali, pored oltara svete Katarine Sijenske nestao mi je pred
oima. Moda bi ondje bilo dobro poeti."
"Ako moe tako nestati", rekao je Cesare zlovoljno, "moda je vie zloduh nego
ovjek." Nagonski je nainio znak kria kako bi odbio zlo.
"Uzmi ovo", rekao je Borgia, skinuo zlatno raspelo koje je nosio pod kouljom i dao ga
sinu, iju je prirodu vrlo dobro razumio.
Cesare ga je uzeo i objesio oko vrata. Njegova vjera, premda je bila daleko od crkvene
dogme i premda mu nije mnogo dobra donijela, uvijek je bila mnogo vea od moje.
"Idi s njom", naredio je Borgia. Ustao je s novom snagom. "Ne isputaj je iz vida. Nai
Morozzija. Bude li mogao, dovedi ga iva, ako bude morao, ubij ga. Ali, uini sve to
treba da od njega ne bude vie nevolja."
Cesare je pognuo glavu kako bi potvrdio da je shvatio i u istom pokretu stavio kacigu.
U jednoj je ruci drao raspelo, a drugu je stavio na drak maa i krenuo prema vratima.
Bila bih odmah krenula za njim da me Borgia nije zaustavio. "to si vidjela,
Francesca?" pitao je toliko tiho, da na trenutak nisam bila sigurna kako je uope
progovorio.

-210-

Pompea

Okrenula sam se i pogledala ga hinei nedunost, koja je bila u suprotnosti s ubrzanim

lupanjem mojega srca. "Kada, Vaa Uzo ritosti?"
"Upravo sada, kada nisi vie bila s nama. Kakva ti se vizija prikazala?"
Udahnula sam i polako ispustila uzdah. Pomno me promatrao. Strahovala sam da je
previe vidio.
"S dunim potovanjem", rekla sam kako bih izgledala kao da mu elim rei neto to
ve zna, "samo oni koji su u milosti Bojoj mogu se nadati vidjeti iza privida ovoga
svijeta."
Naslonio se u naslonjau, a u kutovima njegovih usana zaigrao je slabaan osmijeh.
Nisam ga prevarila, ni na trenutak.
"A ti u to vjeruje?" pitao je.
"Zar nas to ne ui sveta majka Crkva?"
"A sveta majka Crkva nikada ne grijei, zar ne?"
Privuen treperavim svijeama, u sobu je uleprao noni leptir.
Kruio je oko plamena i obruavao mu se toliko blizu da sam bila sigurna kako je
opekao krhka krila.
"Na to pitanje daleko bolje moete odgovoriti vi, Vaa Uzo ritosti."
Tiho je rekao, "Tako bi trebalo biti, Francesca. Znam te otkad si bila dijete, gledao sam
kako u mojoj kui odrasta i primijetio da si posebno darovita i nazovimo to tako,
ranjiva. Ali, priznajem kako me neke stvari u vezi s tobom zbunjuju."
"Tako ne bi trebalo biti", rekla sam iznenaena spoznajom da me tako pomno pratio.
"Iznad svega, va sam vjerni sluga."
Prije nego to je mogao odgovoriti, rekla sam, "Molim vas, posluajte me. Poaljite
straara u trgovinu staklara Rocca Moronija, u ulici Vertrarari. Ve je imao posla s
Morozzijem i mogao bi znati gdje se skriva."
Nadala sam se kako taj vrlo rani posjet nee odvie zabrinuti Rocca, ali znala sam da e
shvatiti koliko je nuan. Ako sam grijeila u vezi s mjestom gdje se nalazio Morozzi,
morala sam to to prije doznati.
"U redu", rekao je Borgia. Izgledao je kao da jo neto eli rei. Prije nego to je stigao,
brzo sam se ispriala i pohitala iz njegove radne sobe i niz iroke stube, u no.
Ondje me ekao Cesare, nestrpljivo koraajui, poput velianstvene ivotinje koja eka
da je puste u lov.

-211-

Pompea

32.

Kau da je Rim izgraen na sedam breuljaka, ali u posljednje vrijeme jedino Kapitolij
izgleda kao breuljak, ostalih est kao da se smanjilo isuivanjem i izgradnjom na
nekad movarnom tlu koje se nalazilo izmeu njih. Ali, prije nego to je Isus hodao
zemljom, prije svete majke Crkve, postojao je i osmi breuljak, koji su starosjedioci iz
vremena prije Rimljana zvali Vatikum. U blizini se nalazio ulaz u Had gdje su ivjeli
zli duhovi, ondje je ludi car Neron odravao utrke kolima i smaknua, a siromani
pokapali svoje mrtve. U jednom takvom skromnom grobu nalazili su se ostaci
muenika i apostola Petra, suputnika i uenika naega Gospodina.
Nemam razloga ne vjerovati priama kako su Petrovi sljedbenici poeli grob oboavati
im je sputeno njegovo tijelo. uvali su ga, u blizini su pokapali mrtve i inili sve to
su mogli kako nitko ne bi naruio mir na tome mjestu.
Naravno, sve se to dogodilo prije mnogo stoljea, a mnogo je toga nepovratno
izgubljeno u previranjima i mranom dobu koje je slijedilo. Ali, o crkvi koja je trebala
tititi Petrov grob i koju je prije vie od tisuu godina, po uzoru na rimske bazilike,
izgradio veliki car Konstantin, ostao je dokaz. Kada je podizao taj spomenik, kako u
slavu sebi tako u slavu svoje vjere, kau kako je Konstantin unitio mnoge kranske
grobnice, a kosti vjernika bacio vukovima. Ali, ne spominjimo to.
Dovoljno je rei kako je ta velika hrpa trulog kamenja, koja je sada prijetila sve nas
smrskati, bila podignuta na temelju njegove davne vizije.
Cesare i ja uli smo kroz atrij, proli pored mozaika Navicella i nastavili u unutranjost.
Usprkos kasnim satima, u golemom, svetom prostoru nismo bili sami. Pored nekoliko
desetaka naoruanih mukaraca koji su nas pratili iz palazza, posvuda su se nalazili
vatikanski straari. Na dolazak privukao je panju, ali ako nam se netko poelio
suprotstaviti, obeshrabrile su ga Borgijine livreje.
Unutranjost je bila osvijetljena molitvenim svijeama i vjenim luima to su gorjele
na oltarima s obiju strana iroke srednje lae. Unato tome, bilo je vrlo tamno. Da nai
straari nisu nosili baklje, ne bih mogla vidjeti dalje od tri ili etiri metra oko sebe.
"Tu sam kleala", rekla sam i pokazala boni oltar posveen svetoj Katarini. "A tu se
pojavio Morozzi", pokazala sam u pozadinu oltara i lijevo od njega.
"Jesi li vidjela odakle je doao?" pitao je Cesare.
Odmahnula sam glavom. "Mislim da me slijedio od palae, ali nisam ga vidjela prije

-212-

Pompea

nego to se tu pojavio."
"Koliko ste dugo razgovarali?"
"Ne vie od nekoliko minuta. Na trenutak sam skrenula pogled. Kada sam ponovno
pogledala, vie ga nije bilo."
"Svatko bi u ovim sjenama mogao nestati." Govorio je kao da je elio povjerovati
svojim rijeima, ali vrsto je stezao kri koji mu je visio oko vrata.
"Kada smo se sreli, bio je jo dan", pogledala sam prema prozorima ispod nadstrenice
krova sa zabatom. Nou nisu pomagali odagnati tamu, ali tijekom dana proputali su
dovoljno svjetla da osvijetle veinu unutranjosti.
Cesare je pogledavao oko sebe s nelagodom. "Pa, kamo je mogao nestati?"
"Ispod nas su temelji bazilike", odgovorila sam sjetivi se cielih labirinata od graevina
i ruevina koje mi je opisao otac. Kada je
Konstantinova gradnja poela, nad njima je podignut krov. "Moda je otiao onamo",
dodala sam. Premda u tome trenutku nisam mogla shvatiti kako bi mu to tako brzo
uspjelo.
"A moda je nestao", predloio je Cesare. "Ako je doista vraji sluga, moda ima takve
moi."
Zbog ega ga se ne bi moglo poraziti. Nisam to mogla prihvatiti nita lake nego to
sam smjela dopustiti da Cesarea svladaju mrani strahovi.
"Zloduh", rekla sam razborito, "ne bi mogao stupiti na ovako sveto mjesto. Sruio bi se
istoga trenutka kada bi preao preko praga."
"Ne, ako nije dodirnuo svetu vodu", odvratio je Cesare potpuno ozbiljno. "Ako se nije
blagoslovio svetom vodom, vjerojatno je bio siguran."
Nikad nisam ula nita slino, ali nisam strunjakinja o moi ma zloduha. No,
posjedujem odreenu koliinu razuma, koju sam tada odluila upotrijebiti.
"On je sveenik, Cesare. Njegova je sveta dunost svaki dan drati misu. Ako je
zloduh, kako je mogao vino i kruh pretvarati u krv i tijelo Kristovo?"
"Nedvojbeno se samo pretvara. U svakom sluaju, sama si rekla kako ti je nestao pred
oima. Ako ima bolje objanjenje, reci mi."
Nisam ga imala, ali Cesare me tako izazvao da sam odluila nai odgovor koji e
Morozzija staviti vrsto u svijet smrtnika, to znai, nama nadohvat. U suprotnom, bili
smo poraeni prije nego to smo poeli.
Rukom sam pozvala straara da me slijedi do oltara svete Katarine i kleknula. Zauzela
sam isti poloaj u kojem sam bila kada sam vidjela Morozzija. Pogledala sam preko

-213-

Pompea

ramena, u smjeru iz kojeg je doao. Ustala sam, ali nisam pomaknula pogled i prela
sam metar ili dva, kao to sam onda uinila.
Cesare me paljivo promatrao. I straari, koji nisu skrivali nelagodu. Zanimljivo je
kako je na svetim mjestima mnogima nel^odno, naroito nou. to god misle da se
nou vrzma oko oltara, nije neto s ime bi se eljeli suoiti.
"Gubimo vrijeme", rekao je Cesare napeto. "Torquemada..."
Nisam se obazirala, ispruila sam ruke prema mjestu gdje je Morozzi nestao. Jedan
korak... drugi... i dodirnula sam neto vrsto.
"Donesite svjetlo", rekla sam. Duboko u sjenama, skrivena izmeu stupova, nalazila su
se vrataca. S obje su strane toliko bila slina drvenome zidu, da su bila gotovo
nevidljiva. Ali, kada sam ih lagano gurnula dlanom, neujno su se otvorila. Oito su
arke bile dobro podmazane. Odmah pored vrata uoila sam eljezni dra za baklje.
Bio je prazan. Na maloj polici pored nalazila se neobina kutija.
"Toliko o Morozzijevim demonskim moima", rekla sam sa smijekom.
Cesare je imao dostojanstva izgledati zbunjeno. "To je garderoba." Pretpostavio je da je
to bila prostorija u kojoj su se sveenici odijevali za misu.
Ali, ja sam ve vidjela stube koje su vodile dolje i shvatila da ih mora biti mnogo.
Cesare, svaka mu cast, pustio je kri iz ruke i navalio da krene prvi. Krenula sam za
njim, zajedno sa straarima koji su visoko podignuli baklje kako bi osvijetlili prolaz u
koji smo sili.
Lice mi je milovao hladan i vlaan zrak. Udahnula sam i osjetila stezanje u prsima. Niz
zidove nainjene od drevne opeke curila je voda. Pod obloen kamenom, bio je klizav
od liaja. Osjetila sam miris vlane gline od breuljka na kojem je izgraena bazilika i
pomolila se da je Konstantin doista ispraznio staro groblje.
Nastavili smo, prolaz se pod malim i jednakim kutom sputao, zatim se odjednom
proirio. Na svjetlu treperavih baklji, s obje strane zida vidjela sam otvore presvoene
lukom, kroz koje su se vidjele hrpe ruevina. Neto mi se u tome svemu uinilo
poznatim, pa sam zastala.
"Gdje smo?" pitao je Cesare ispod glasa to je tome mjestu pristajao.
"Mislim da smo jo uvijek ispod bazilike..." U mraku koji je osvjetljivao samo plamen
u obliku vrha strijele, izgubila sam osjeaj za prostor. Pokuavala sam se orijentirati,
stisnula sam oi, zurila ravno ispred sebe u prolaz, nastojei vidjeti to se nalazi ispred
nas.
"Izgleda gotovo kao ulica", rekla sam. "S trgovinama sa svake strane, ali nad svime je

-214-

Pompea

podignut krov i sada je sve zakopano ispod zemlje. Kako je to mogue?"

Cesare mi je bio dovoljno blizu da vidim kako mu je usprkos svjeini elo oroeno
znojem. Tko zna? Koga je briga? Jo uvijek misli da je Morozzi tu?"
"Ako je oteo dijete, prvo ga je nekamo morao sakriti. Pogreb poinje za nekoliko sati.
Mislim da Morozzi nee jo dugo ekati, a gdje bi se u meuvremenu bolje sakrio nego
tu?"
Nije se usprotivio, ali istaknuo je ono to sam i sama poela shvaati: Bazilika je
golema. Ako se ovaj prolaz nastavlja cijelom duinom crkve, postoji barem stotinu
mjesta gdje bi se mogao sakriti.
Ako se prolaz nastavlja i nakon granica crkve, mogli bismo Morozzija traiti danima i
ne nai ga.
Radije nego da tako razmiljam, rekla sam, "Moramo pokuati. Ako je bio ovdje, nai
emo neki trag."
"Vrlo bismo se lako mogli izgubiti", rekao je Cesare.
To je bila nesporna istina. ak i s bakljama, nakon nekoliko okreta ne bismo vie znali
kako se vratiti odakle smo krenuli. A budemo li zarobljeni toliko dugo da baklje
izgore...
"Ti, tamo", rekao je Cesare i upro prstom u jednog od stra ara. "Uzmi ma i svakih pet
ili est metara urei u zidu znak. Neka bude dovoljno velik i dubok da ga moemo i
napipati, bude li trebalo. Tako ti ivota, nemoj to zaboraviti uiniti. Jesi li razumio?"
Mladi je snano progutao i trznuo glavom u znak potvrde. Izvukao je ma i brzo
nainio prvi kri.
Cesare je zadovoljno pogledao niz prolaz, u tamu.
Bez oklijevanja je rekao, "Krenimo i neka nas Bog titi."
Za razliku od svojega oca, koji je, uvjerena sam, bio pravi nevjernik, Cesare je iskreno
vjerovao. Ali, nije se strogo drao uenja svete majke Crkve ak ni kada je dobio
crvenu kapu i postao kardinal. Dakle, to mu je bilo u srcu kada je traio Gospodinov
blagoslov? Rei u samo da u Rimu i drugim gradovima postoje skrivena
mjesta, prostorije dobro zakopane pod zemljom, gdje se nalaze slike mladoga
ratnikoga boga, koji je navodno bio udotvorac, a roen je od majke djevice. Nakon
smrti, u zlatnoj se koiji vinuo u nebo. Nikad nisam ula da je Cesare izgovorio
njegovo ime, ali sigurna sam da ga je u srcu znao.
Nastavili smo, kretali smo se unutar maloga svjetlosnog toka koji je sa svih strana
okruivala neprobojna tama. Laknulo mi je to su baklje nastavile jarko svijetliti.

-215-

Pompea

Premda nisam mogla objasniti zato, na mjestu na kojem nema dovoljno zraka, plamen
e se ugasiti. Nasreu, bez obzira na to koliko smo duboko bili pod zemljom, na licu
sam osjeala blago strujanje, to je znailo da negdje postoje otvori prema povrini.
Letimino sam pogledala dolje i vidjela da je pod prekriven vrtlozima praine koja je
zacijelo pala sa stropa iznad nas. Praina se toliko vrtloila da sam poela vjerovati
kako je nedavno tu bio netko drugi osim nas i usrdno sam se nadala da je to Morozzi.
Prolaz se odjednom proirio i nali smo se u velikoj prostoriji, iju veliinu nisam
mogla odrediti, toliko se protezala izvan dosega svjetlosti baklji. Ali, primijetila sam da
su zidovi s obiju strana zaobljeni i pod zemljan a ne kameni, kao u prolazu. Uza zid su
se nalazili redovi sjedala, prekinuti ondje gdje je kasnije postavljen krov.
Malo dalje ponovno smo uli u prolaz, koji se ubrzo razdvojio. Jedan je vodio ravno,
drugi desno. Cesare je stao i namrtio se.
"Kojim je putem otiao?"
Premda nije oekivao da odgovorim, odluila sam to otkriti. Ne diui pogled s poda,
krenula sam naprijed. Sloj praine nije izgledao poremeen, osim malih virova koji su
nastali tijekom vremena od strujanja zraka. Nakon to sam se vratila odakle sam krenula, pola sam desno i odmah shvatila da je netko nedavno tu bio.
"Ovuda", rekla sam i pokazala desno.
"Kako zna?"
Pokazala sam mu prainu, a Cesare se zacrvenio, posramljen zbog tako oitog
objanjenja koje mu je promaknulo.
Kako bih ga utjeila, rekla sam, "Otac me nauio uoavati sitnice. Mislim da je zbog
svojeg posla postao tako paljiv."
Blago reeno. Otrov se uvijek skriva na najjednostavnijim i najobinijim mjestima, gdje
bi se samo rijetki sjetili pogledati. Trovaev je zadatak takva mjesta traiti i znati to se
na njima moe nai.
Umiren, Cesare je kimnuo i nastavio dalje, ali ubrzo je stao. Put nam je zaprijeilo
neto to je na prvi pogled izgledalo kao ljunak. Cesare je uzeo baklju i krenuo
naprijed. Kada se vratio, na licu mu je bio udan izraz.
"Ima dovoljno mjesta da proemo."
"To je dobro..." poela sam.
"Ali, nee biti ugodno."
Nije ekao da mu odgovorim, okrenuo se svojim ljudima. "Ne zaboravite tko ste i to
u vam uiniti ne izvrite li svoju dunost."

-216-

Pompea

Prije nego to sam se mogla zapitati zato je mislio da im je potrebno takvo upozorenje,
uzeo me za ruku i s visoko uzdignutom bakljom krenuo dublje u prolaz.

-217-

Pompea

33.

Nisam vrisnula. I danas se time ponosim, premda je prava istina bila da mi je iz usta,
kada sam ih otvorila, uspio izai tek slabaan pisak.
Hrpa ruevina, koja je gotovo potpuno zaprijeila prolaz, bila je nainjena od kostiju to
su se rasule iz prostorija s obiju strana, kada su se zidovi sruili od pritiska toliko
kostiju. Bile su to kosti nogu, ruku, zdjelice, cijelih ili djelominih prsnih koeva, neki
su jo uvijek bili privreni za kraljenice, ali najvie je bilo lubanja. Sve zajedno bilo
je na tisue kostiju svih veliina, neke su bile cijele, neke su se raspadale, ali bilo je
oito da su ljudske. Konstantin je doista ispraznio staro kransko groblje i odbacio
bijedne ostatke poput toliko drugih otpadaka.
Ostataka mrtvih bilo je toliko da su hrpe kostiju sezale do stropa, koji se nalazio pola
metra ili metar iznad naih glava. Prostor kroz koji smo morali proi bio je tek
tridesetak centimetara irok i toliko skuen da smo se morali provlaiti postrance. Dok
smo s mukom prolazili, kosti su nam krkale pod nogama, bole nam tijela i zapetljavale
se u odjeu.
Najgore su bile lubanje, sa svojim podrugljivim osmijesima i slijepim oima. Neke su
toliko strile da sam nosom dodirivala mjesta gdje su nekad bili njihovi. Boe, oprosti
mi, znam da su to nekada bili ljudi poput nas, ali stresla sam se od odvratnosti. ula
sam kako je iza mene barem jedan straar povratio i nisam ga mogla kriviti, Nije bilo
vonja proienja, kosti su za to bile odvie stare. Ali iz raspadajuih, ukastih
ostataka dopirao je miris smrti, koji je bio odvie jasan podsjetnik na nau smrtnost.
ula sam kako se u nekim dalekim zemljama mrtve spaljuje. Premda to crkvena uenja
zabranjuju, ini mi se kako je to pametan obiaj, koji bih odabrala za sebe. Uz
pretpostavku da sam mrtva prije spaljivanja.
Cesare je iao naprijed, nijednom nije posrnuo, a ja sam mu vrsto stezala ruku. Kakvi
god ga strahovi muili, dobro je znao to su dunosti vode. Svojim ljudima nijednom
nije pokazao nita osim hrabrosti i odlunosti. Bilo bi pravedno priznati da nas je sretno
izvukao kroz svu tu strahotu.
im se prolaz opet proirio, zastali smo i zbog iskonskog se nagona mahnito stresli.
Zadravala sam dah kako ne bih udisala prainu mrtvih vie nego to je bilo doista
nuno.
Cesare nam je dao nekoliko trenutaka, zatim nas je prekinuo.

-218-

Pompea

"Idemo", rekao je i nastavio hodati.

Slijedili smo ga i ubrzo otkrili kako nismo samo mi otkrili mrtvi grad ispod bazilike.
Rim se nepravedno naziva gradom bezakonja. Nekada se zakon doista potiva. Recite
rije protiv svete majke Crkve, i pripremite se za lomau. Ali kao i uvijek, sve se svodi
na odnos izmeu rizika i dobitka.
S vremena na vrijeme, netko pokua namemuti porez na razne predmete koji se
smatraju nunim za nae blagostanje. Najee su to stvari poput raskonih tkanina,
dobrih vina i slinoga. ak se i sir nekada oporezuje, a sjeam se i jednog
nepromiljenog pokuaja da se nametne porez na penicu.
Ishod toga je da svaki Rimljanin eli poznavati dobra krijumara. Ni ja nisam iznimka.
Nikada meutim nisam ozbiljno razmiljala kako krijumarenje funkcionira. Oito je da
je potrebno imati mjesto na kojem e roba biti na sigurnom dok ne doe do kupca.
Nakon to smo proli kroz kosti, nali smo se u prostorijama oienim od svih
ruevina i osiguranim eljeznim vratima u dobrome stanju. Iza vrata vidjeli smo krinje,
kutije i bave koje su slutile na sve mogue raskoi.
"Neto za uspomenu", rekao je Cesare s pohlepnim osmijehom.
"Ljudi moraju nekako zaraivati za ivot", podsjetila sam ga. Ako Borgije dobiju mo,
nadam se da e se moi obuzdati. Moramo imati nadu, bez obzira na to koliko e se
uzaludnom pokazati.
Poela sam brinuti zato to smo dolje bili ve toliko dugo, a od Morozzija nije bilo ni
traga. Vrijeme je letjelo. Poela sam se pitati koliko emo jo truda morati uloiti prije
nego to zakljuimo kako je bio uzaludan.
Ba sam to eljela rei Cesareu, kada je prolaz skrenuo. Iza se nalazila sobica, koju su
takoer koristili krijumari, ali sada je lanac na vratima bio presjeen i eljezna su vrata
malo odkrinuta visjela na arkama. Toliko sam se iznenadila da sam smatrala kako bih
to trebala pomnije pregledati.
"Zato bi to netko uinio?" pitala sam Cesarea i pokazala na presjeen lanac.
Slegnuo je ramenima i poao za mnom u prostoriju. Na drugom kraju sobe, nekoliko je
tekih eljeznih obrua bilo uzidano u zid. S jednoga je visjelo ue. Nije to bilo staro
ue, otrcano i pohabano, nego svjee odrezano.
"Netko je tu bio vezan", rekao je Cesare kada je pogledao kraj ueta.
Kimnula sam, ali nisam eljela mnogo razmiljati o tome. "Nesuglasice meu
krijumarima?" pretpostavila sam.
"Moda... ali emu ue?"

-219-

Pompea

"Je li to vano?"
"Moda... za lanac trebaju i okovi."
Dovoljno mali da zatvorenika vrsto dre. Ali, ruka djeteta lako je mogla iskliznuti iz
okova za odraslu osobu.
"Ah, Boe..,"
Cesare je ponovno pogledao ue i iskesio zube, to je netko neduan mogao shvatiti kao
osmijeh. "Nedavno odrezano. Ako imamo sree, nije daleko odmaknuo."
Potrao je niz prolaz. A njegovi ljudi za njim. urno sam ih slijedila, proklinjui suknje
koje su mi se motale oko nogu. Trali smo... ne znam koliko dugo. Nekoliko mi se puta
uinilo kako sam iznad nas ula zvuke, ali i sami smo stvarali toliko buke da nisam
mogla biti sigurna. Nagib se ukosio, poeli smo se uspinjati. U zraku sam osjetila daak
tamjana.
Cesare je projurio kroz vrata, a mi smo posrtali za njim. ula sam krik i zveket metala
kada je udario o kamen. Prolaz mi je zaprijeio cijeli zid kondotjera. Koliko god se
trudila, iza njihovih irokih lea i ramena nita nisam mogla vidjeti, dok se naposljetku
izmeu njih nije stvorio razmak. Shvatila sam da se nalazimo u sakristiji punoj
sveenika koji pripremaju Inocentov pogreb.
Nenadano pojavljivanje naoruanih mukaraca iz podzemnog svijeta mahnitih pogleda i
s bakljama koje su se puile, inilo se kao da ima zadau staviti na kunju vjeru mnogih
sveenika. Dolo je do nedoline gungule i pokuaja bijega praenih krikovima, povicima u pomo i slinim.
Sve je to naglo prestalo kada je Cesare isukao ma i povikao, "Stani!" Na njegovu
zapovijed mukarci su se rairili i zaprijeili izlaz.
"Traimo sveenika i dijete", izjavio je. "Kamo su otili?"
Na to je pitanje odgovorila utnja, a potom ubor odgovora, ustraenih ili bijesnih, ali
nisu bili od pomoi sve dok jedan od sveenika nije uspio skupiti krhotine svojeg
dostojanstva i prii ravno Cesareu.
"Gospodine, tko ste?" pitao je. "S kojim ste pravom ovdje?"
Samo na trenutak, Cesare je izgledao nesigurno. Doista, s kojim pravom? Pravom
maa, naravno, ali zar se na takvom mjestu zbilja elio njime razmahivati? Zar se ne bi
trebao barem pretvarati kako potuje svetu majku Crkvu, vrhovnog suca pred kojim ak
i najvei ratnici klee?
"Ja sam Cesare Borgia, sin kardinala Rodriga Borgije! Uinit ete to kaem ili ete se
izloiti mojem bijesu!"

-220-

Pompea

Toliko o poznatoj kardinalovoj diskreciji. Po standardima naega vremena doista se

trudio ne epuriti svojom djecom.
Stari je sveenik problijedio, ali nije odustao. Dok su drugi psikali i meusobno se
doaptavali, on se pribrao i suoio s Cesareom.
"Ovo je mjesto sveto! Vratite ma u korice, Borgijin sine i pod ovim ga krovom vie ne
vadite!"
Nekada se usuujem pomisliti kako ipak ima nade za svetu majku Crkvu.
Bojei se da e Cesare odgovoriti na tako izravan izazov, zinula sam kako bih mu rekla
da je sveenik starac koji ima dobre namjere i da se nije uvrijedio i tako dalje, ali prije
nego to sam stigla progovoriti, zaula se kakofonija uzvika i krikova, mnogo glasnija
od one maloprije.
"ena!"
"Kako se usuuje !"
"To je svetogre!"
"Strega!"
Vjetica. Zato to sam se usudila stupiti u svetu sakristiju. Sama moja prisutnost bila je
izvor tolikog zagaenja, da sam zasluila smrt na lomai.
Ali, moram odati ast starome sveeniku, nije se obazirao na druge nego je iskreno
rekao: Pomogao bih vam da mogu, ali nitko nije ovuda proao prije vas i vaih
drugova. Sada morate otii.
Cesareovo gaenje bilo je opipljivo. Pogledao je sveenike, zatiene oklopima svoje
kreposti i na trenutak sam se doista uplaila da bi neto mogao uiniti. vre sam mu
stisnula ruku i povukla ga prema vratima.
"Gubimo vrijeme", apnula sam. "Morozzi je sigurno izaao na drugi izlaz."
Jo uvijek je stajao i zurio u njih. Nitko, ak ni stari sveenik nije pitao za dijete. Nitko
nije iskazao brigu, osim za sebe. Poslije, kada e Cesareu toliko zamjerati njegova djela
protiv Crkve, sjetila sam se toga trenutka i udila se to nije bio otriji.
Izali smo iz sakristije i nali se pored glavnog oltara. Dok smo bili dolje, u baziliku se
uuljala meka siva svjetlost zore. Primijetila
sam da se nalazimo samo tridesetak metara od mjesta na kojem smo poeli potragu. A
Morozzi je mogao biti bilo gdje.
"Koliko vremena imamo?" pitala sam.
Cesare je gurnuo ma u korice i pogledao pripreme koje su se oko nas odvijale. U
golemoj sredinjoj lai sluge su ve postavljali klupe kako bi oni dovoljno visoka ina

-221-

Pompea

mogli sjediti na dolinim mjestima. Mrtvaka nosila na koja e biti poloeni Inocentovi
ostaci ve su bila postavljena ispred glavog oltara. Na galeriji, zbor se pripremao za
probu. Papinske zastave i zastave koleda kardinala visjele su izmeu stupova koji su
sredinju lau odvajali od poprenih. Goleme svijee, neke opsega vitkoga mukoga
struka, bile su postavljane na svoja mjesta.
Pored svega toga, nekolicina je sveenika ulazila, izlazila i uurbano se savjetovala.
Uranilo je i nekoliko svjetovnjaka.
"Nekoliko sati", rekao je Cesare.
Uprkos tome to nismo uspjeli nai Morozzija, bila sam sigurnija nego prije kako nee
propustiti priliku koju mu je taj dogaaj pruao. Visoki crkveni dunosnici, ali i
svjetovnjaci koji e prisustvovati pogrebu, nedvojbeno e biti izvan sebe zbog strahote
koju su u samome srcu svete majke Crkve navodno poinili idovi. A svoj e bijes u
tren oka pretvoriti u krvav pokolj. Ali, kako je Morozzi mislio proi nezamijeen pored
nekoliko stotina straara u Vatikanu i okolici? Koliko god dobro poznavao podzemlje
ispod bazilike, jednom e morati izai na povrinu.
Cesare je vjerojatno slino razmiljao, zato to je rekao, "Poslat u ljude da straare
pored oltara svete Katarine i ispred sakristije. Doe li iz jednog od ta dva pravca, na
je."
"Ali, zacijelo postoje i drugi prolazi", rekla sam. Krijumari sigurno nisu prolazili kroz
baziliku. No, s obzirom na to koliko je sveenika bilo upleteno u krijumarenje, nisam
to mogla posve odbaciti.
"Dat emo sve od sebe da ih naemo", rekao je. Iskreno se nasmijeio i dodao, "Ne
oajavaj, Francesca. Raunam na tebe da e me urazumiti."
Sto je bilo najblie priznanju da se suoavanja s Morozzijem silno bojao prije nego to
je shvatio da je i on samo ovjek.
Njegove su mi rijei popravile raspoloenje, ali nekoliko trenutaka potom dobila sam
razlog za zabrinutost.
Vratili su se ljudi koje je Borgia na moj zahtjev poslao da ispitaju Rocca zna li gdje bi
se ludi sveenik mogao skrivati. Izvijestili su me da staklara nisu nali. Njegovi susjedi
u ulici Vertrarari rekli su kako je juer naglo otiao i da od tada o njemu nema vijesti.

-222-

Pompea

34.

Nisam eljela razmiljati o tome to je mogao biti razlog iza Roccova nenadanog
nestanka, ali neprestano me proganjala pomisao da je moda nastradao zato to je
Davidu i meni pomogao da pobjegnemo iz castela. Ispitivala sam straare, pokuavala
sam otkriti to su tono rekli susjedi, ali tada je Cesare zavrio s rasporeivanjem
ljudstva i pridruio mi se.
"Zato se mrti?" pitao je. I on je bio loe volje, to nije imalo toliko veze s
trenutanom situacijom koliko s injenicom da buduem kardinalu u crkvi nikada nije
bilo ugodno.
"Bojim se da se mojem prijatelju neto dogodilo", odgovorila sam. "Nije u svojoj
radnji, a nitko ne zna kamo je otiao."
Izgledi da se Cesare zanimao, a jo manje mario za jednoga staklara, bili su vie nego
mali. Takvi ljudi za njega gotovo nisu postojali. Ali, iznenadio me.
"Tko je on?"
Kada sam mu objasnila, rekao je, "Misli li da mu je Morozzi naudio?"
Oklijevala sam. Rocco je bio snaan i sposoban mukarac. Protiv ratnika kakav je bio
Cesare ne bi imao velike izglede, ali protiv sveenika...
"Ne znam... ne bih rekla, ali..." Rocco nije bio osoba koja bi otila bez rijei, naroito u
tako opasnoj situaciji.
Cesare me pomno promatrao. "Do toga ti je ovjeka stalo?"
Pomisao da je doista bio u opasnosti, oteavala mi je disanje. Uspjela sam kimnuti i
rei:
"On mi je drag prijatelj."
"Je li ti i njegova ena draga prijateljica?"
"Udovac je, s malim sinom..." odjednom sam shvatila to mu je bilo na umu. Toliko
sam se iznenadila da sam izbrbljala prvo to mi je palo na pamet.
"Za ime svijeta, Cesare, nije mogue da ti je stalo ako sam..."
Ali, oito jest, dovoljno da pone nalikovati nadurenom djetetu koje je shvatilo da
nisam tu samo radi njegove zabave.
"Nije vano", tvrdio je. "Samo ne elim da ti neto sada odvlai panju."
"Onda mi pomogni", preklinjala sam nadajui se kako u ga na taj nain udobrovljiti i

-223-

Pompea

njegovu usijanu glavu usmjeriti na drage, korisnije stvari.

Neto u mojem ponaanju oito ga je dirnulo, jer malo se smekao i nakon jednog
trenutka kimnuo.
"Kamo je taj Rocco Moroni mogao otii?"
Brzo sam se pokuala dosjetiti. Da je zbilja bio u nevolji i da je mogao, doao bi k
meni, nadala sam se. Ali, palazzo i Vatikan okrueni su straarima. Moda su ga odbili.
Ostala je samo jedna mogunost.
"U dominikanskoj kanonikoj kui ima prijatelja kojem moe vjerovati", rekla sam.
"Brata Guillaumea. Moda zna gdje se Rocco nalazi."
"Je li to isti prijatelj koji e nas upozoriti ako Morozzi pokua dobiti zatitu od
Torquemade?"
Kimnula sam, a Cesare se okrenuo prema straarima, koji su se naglo usredotoili.
Ukratko im je rekao za Rocca, zatim je naredio, "Propitajte se u kanonikoj kui, ali
budite diskretni. Pazite da nitko osim fratra ne dozna zato ste doli."
Naklonili su se i udaljili. Promatrala sam ih kako kroz dugu sredinju lau bazilike
odmiu u dan koji je postajao sve svjetliji, zatim sam se okrenula prema Cesareu.
"Hvala ti."
Slegnuo je ramenima kao da to nije vano, ali iz njegova sam pogleda shvatila da e biti
obrauna. Poput oca, Cesare nita nije inio besplatno.
"Ako se moe usredotoiti", rekao je, "moji su ljudi nali jo pet ili est tajnih vrata."
Bazilika ih je oito bila puna. Ali, jo uvijek nije bilo traga Morozziju.
"Moda nije tu." Moj najvei strah bio je da sam pogrijeila u vezi s namjerama ludoga
sveenika. Torquemada i Morozzi moda imaju posve drukiji plan, koji nisam mogla
dokuiti.
Moj drugi najvei strah bio je da imam pravo.
Da sam ja Morozzi...
Jedva da mi je ta misao prola kroz glavu a ve sam se borila s nagonom da je odbacim.
Bazilika je bila golema, a zgrade koje su je okruivale jo vee. Ako smo se eljeli
nadati da emo ludoga sveenika nai prije nego to udari, morala sam se psihiki
pripremiti i dokuiti njegove namjere.
Pod uvjetom da se razum moe primijeniti na ludilo. Ali, to je problem za filozofe. Ja
sam imala vanijih briga.
"Ne smijemo uiniti istu pogreku i opet ga podcijeniti", rekla sam. "Odvaan je,
pametan i udara ondje gdje ne oekujemo."

-224-

Pompea

"Misli na Giuliju", rekao je Cesare mrko.

Kimnula sam. "Morozzija zanima samo kako unititi idove. U tome je pogledu
fanatian jednako kao sam Torquemada. I nema problema sa savjeu ili udoreem.
Moramo pretpostaviti da je spreman na sve kako bi postigao svoj cilj."
"Inocent mu je bio saveznik. Da je poivio, moj otac smatra da bi potpisao proglas.
Morozziju je taj neuspjeh strastveni poticaj koji ga tjera naprijed."
"U to ne sumnjam", rekla sam. "Inocent je umro prije nego to je potpisao proglas, ali
Morozzi to nije elio prihvatiti kao poraz.
odmah je smislio plan kojim e osigurati da sljedei papa ne bude netko tko proglas
nee eljeti potpisati."
"To e izazvati raskid izmeu mojega oca i Orsinija. A ocu je nuna njegova podrka
kako bi imao ikakve izglede da pobijedi."
"Ba tako. Uspije li Morozziju okrenuti ih jednoga protiv drugoga, vrlo je vjerojatno da
e papa postati della Rovere, ili barem netko tko e biti spreman potpisati proglas."
"Ali, plan je propao", istaknuo je Cesare.
"Da, i ba zato nisam odmah shvatila da je za taj plan Moroz zi morao imati znanje koje
nije mogao lako stei."
Naglas sam razmiljala, ali barem sam napokon razmiljala i shvaala ono to zbog
zaprepatenja i umora nisam uviala.
"Znao je da se Giulia i njezin mu dopisuju", rekla sam. "Znao je ak koliko ona voli
smokve. Mislim da je cijelo vrijeme planirao to e uiniti ako Inocent umre prije nego
to potpie proglas i ako se pojavi mogunost da tvoj otac postane papa."
Cesare je polako kimnuo. Oito je moje trabunjanje za njega imalo smisla.
"Sada se pregrupira", rekao je. "Namjerava podignuti svjetinu na bunu protiv idova."
"I opet moemo biti sigurni kako je sve unaprijed paljivo isplanirao", odgovorila sam.
"Zato je tu Torquemada, da bude prisutan kada se otkrije >zloin<, tako da svima moe
objaviti kako su krivci idovi i na taj nain zajamiti da nijedan kardinal koji je prema
njima snoljiv ne bude izabran za papu."
Cesareovo je lice potamnjelo. A prsti kojima je stezao drak maa u potpunom su
kontrastu pobijeljeli.
"Della Rovere iri glasine kako je moj otac marrano."
"Vjerojatno zna to Torquemada i Morozzi namjeravaju, premda e prema obojici
pokuati odrati odmak. U svakom sluaju, nije vaan della Rovere, tvoj se otac sam
moe za njega pobrinuti. Ali, Morozzija moramo pod svaku cijenu zaustaviti."

-225-

Pompea

"Kako?" zahtijevao je odgovor Cesare. "Mogu dovesti jo ljudi i pretraiti baziliku od

vrha do dna, ali nemamo mnogo vre
mena. .."
"Ako to uini, ljudi e se uplaiti da e tvoj otac, postane li papa, zajedno s cijelom
obitelji zloupotrebljavati mo."
Nisam rekla ono to sam znala da se govorkalo po ulicama, da je Borgia vuk koji je
doao prodrijeti jaganjca. Da se prijestolje sv. Petra nije usudio traiti lakomiji i
ambiciozniji ovjek. Naravno, sve su to irili Borgijini suparnici. Rimljani, koji su
prijetnjom bunom mogli utjecati na izbore, tome su se za sada rugali. Morala sam se
nadati da se nee dogoditi nita zbog ega e promijeniti miljenje i naklonost.
Nikada jo nisam vidjela Cesarea tako turobnog i toliko blizu oaju. "Gotovi smo",
rekao je, "a Morozzi e pobijediti."
"Ne! Jo imamo vremena, premda ne mnogo, ali svaki trenutak moramo dobro
iskoristiti."
Pogledala sam oko sebe. Vodio me osjeaj da mi je neto promaknulo, injenica o kojoj
jo nisam razmiljala. Tijekom godina koje su slijedile, kada bih se suoila s tekim
problemom, esto mi se inilo korisnim ne razmiljati samo o onome to jest, nego i o
onome to nije. Nekada u prazninama otkrijemo istinu kako zuri u nas.
Pored svih priprema za pogreb, to je u bazilici nedostajalo?
"Inocentovo tijelo jo uvijek lei u kapeli?" polako sam pitala.
Cesare je kimnuo. "Bit e doneseno nakon to se okupe svi oaloeni."
U pogrebnoj povorci, pokojnog e papu ispratiti najvii crkveni dostojanstvenici i
najpoasniji svjetovnjaci. Svi e se prvo okupiti u Sikstinskoj kapeli.
"Moda traimo na pogrenom mjestu", rekla sam.
Kako bismo doli do kapele, Cesare, ja i nekoliko straara napustili smo baziliku i
probili se do Apostolske palae. Nismo proli nezamijeeni. Ve se proirila vijest kako
se u crkvi nalazi Borgijin sin i da nije doao u miru. Pozdravili su nas bijesni pogledi
sveenika i crkvenjaka, a mnogi su napravili predstavu, stisnuli su se uza zid dok smo
pored njih prolazili, kao da se boje zaraze.
Cesare nije izgledao kao da se na njih ne obazire, nego kao da ih uope ne vidi. Dok
sam ga pokuavala sustii, zavidjela sam mu na tome. Njegova je prisutnost bila toliko
snana da se satnik strae u kapeli, nakon to je koraknuo naprijed kako bi nam
zaprijeio prolaz, na mjestu ukoio kada ga je okrznuo Cesareov pogled.
Kad se toga sjetim, mislim da je prvi put bio u Sikstinskoj kapeli. Ako je to istina, u

-226-

Pompea

skladu je s Borgijinim pravilom diskrecije u vezi s njegovom djecom, koje se tako

spektakularno promijenilo kada je postao papa. U svakom sluaju, Cesare je zastao,
zatim se polako okrenuo oko sebe, zurei u velianstvene slike koje su krasile zidove.
inilo se kako ga je posebno privukla Kristova kunja.
"Tko je to naslikao?"
"Sandro Botticelli", odgovorila sam.
Nije mi jasno to je Cesare vidio u Sotoni, ili u raskoima koje je pali aneo nudio Sinu
Bojem. inilo se da ga je vie zanimao mali detalj na slici, sveenik koji dri zdjelu
punu krvi.
"to se tu dogaa?"
Isto sam pitanje postavila svojem ocu prije mnogo godina, a Cesareu sam odgovorila
kako mi je on objasnio.
"Vidi te ljude?" rekla sam skrenuvi mu pozornost na malu skupinu likova koji su se
pribliavali sveeniku sa ivotinjama. "To su idovi, pripremaju se izvriti rtvu. Taj
nas prizor podsjea kako je Bog dopustio Abrahamu da potedi svoga sina Jakova i
umjesto njega rtvuje ovna. Ali, podsjea nas i na to da je Bog dao svojega sina kako bi
nam otkupio nae grijehe."
to je Cesare shvatio iz toga odnosa oeva, sinova i rtava to su ih izvrili ili ne, ostala
je tajna. Ali, mogu rei da je dugo i pozorno zurio u sliku prije nego to je pogledao
ostatak kapele.
A ja sam odluila imati na umu pomisao da je taj prizor imao neko znaenje za
Morozzija, da ga je moda izabrao za krunu rtvovanja djeteta. Priznajem, izgledi da je
tako bili su vrlo slabi, ali barem sam dobila poticaj da nastavim.
Unutra nije bilo niega osim Inocentovih ostataka koje je uvalo nekoliko straara, i
nas. Morozziju nije bilo ni traga.
"Gore se nalaze asnike blagovaonice", rekla sam Cesareu.
"Tamo bismo trebali pogledati." Sjetila sam se da smo ga Vittoro i ja vidjeli u prolazu
iznad kapele.
"Ako misli da je vrijedno truda", bezvoljno je odvratio. Nisam mu mogla zamjeriti.
Vrijeme je strahovito brzo prolazilo, a ludom sveeniku nismo bili blie nego prije
nekoliko sati.
Svejedno sam bila spremna uspeti se stubitem ugraenim u sjeverni zid kapele, koje je
vodilo prema asnikim blagovaonicama, kada me zaustavio pogled na nekoliko ljudi
koji su se odjednom pojavili.

-227-

Pompea

Vratili su se straari koje je Cesare poslao u dominikansku kanoniku kuu. I sa sobom

doveli Rocca.

-228-

Pompea

35.

Toliko sam esto ivjela sa strahom da sam ga smatrala starim drugom, a ni oaj mi nije
nepoznat. Ali, zbog onoga to sam jasno vidjela na Roccovu licu dok je hitao cijelom
duinom kapele, uinilo mi se da me nosi vjetar koji prijeti da e nas sve baciti u ponor.
"Je li to istina?" zahtijevao je odgovor. "To to je rekao straar? Je li istina da je
Morozzi oteo dijete?"
Toliko je bio uzrujan, da se Cesare progurao izmeu nas. vrsto sam zgrabila ruku
svojega neoekivanog zatitnika i upregnula svu snagu kako bih ga zaustavila.
"Moda", rekla sam oprezno. "Sto se dogodilo?"
Pokuao mi je rei, ali nije imao zraka. Naposljetku je prostenjao jednu jedinu rije,
"Nando."
Potedjet u vas ostaloga i rei samo kako je Rocco prethodnoga dana primio poruku od
majke da je njegov sin otiao loviti ribu u oblinjem potoku i da se nije vratio.
Strahujui kako se Nan du dogodilo neko zlo sluajno, kako je tada mislio Rocco
je pohitao u La Giustianu, selo koje se nalazi nekoliko sati sjeverno od Rima, gdje je
Rocco roen i gdje je njegova majka jo uvijek ivjela. Kada se potraga za Nandom
pokazala neuspjenom, vratio se u grad kako bi me zamolio za pomo, ali u palazzu su
ga odbili. Tada je potraio brata Guillaumea. Dva mukarca mozgali su odakle krenuti
kada su se pojavili naoruani ljudi koje je poslao Cesare.
"Nando je nestao?" To je bilo najbolje to je moj jadni, zbunjeni mozak uspio zakljuiti.
"On je dobro dijete", rekao je Rocco. Njegove su oi blistale od suza koje su ekale da
se izliju nakon to mu priznam kakva nam tragedija prijeti. "Ne bi otiao bez pitanja.
Neto mu se dogodilo."
Odvie kasno sjetila sam se da se selo nalazi na istoj cesti koja vodi iz Rima na sjever,
gdje se nalazilo imanje Orsinija. Netko tako poduzetan kakvim se pokazao Morozzi,
lako je mogao presresti glasnika koji je La Belli nosio najnovije pismo od mua rogonje
i u isto vrijeme oteti sina mukarcu koji je sluio kao spona onima koje prezire i kojih
se boji.
"Tako mi je ao."
Te su rijei bile alosno nedostatne, ali bol koja je odzvanjala u njima mnogo je bolje
odavala moju krivnju.
"Sve u uiniti da ti ga vratim."

-229-

Pompea

Kako ne bi zavrio pribijen na kri, gdje bi izdahnuo i umro u uasnom izrugivanju

smrti naega Gospodina.
Boe, pomozi mi.
Doslovno sam tako mislila. Doista sam preklinjala Svemogueg da mi pomogne, ali kao
i obino, inilo se da je zauzet drugim stvarima.
"Tko je Nando?" pitao je Cesare.
"Roccov sin", odgovorila sam. "Dijete."
Ne dajte se prevariti, Cesare je bio okrutan i sebian mukarac. To dokazuje cijeli
njegov ivot. Ali, uza sve to, povremeno je bio i ovjek, a time ne mislim kako je imao
monje i spolovilo, kao to ima i najdeblji krmak u svinjcu. Nagonski se brinuo o
slabijima od sebe, naroito o djeci, koju je volio i cijenio vie nego odrasle.
Ali, tada je bio vrlo mlad i nedostajalo mu je privida civilizi ranosti a u Cesareovu
sluaju, vrlo profinjenog privida civiliziranosti, koji mnogi s godinama steknu.
Zbog toga je glasno izrekao ono to je bila i moja prva i iskrena reakcija na Roccove
vijesti.
"Merda."
Nije to mogao bolje izraziti.
Ubrzo nakon toga, mahnita potraga u asnikim blagovaonicama iznad kapele nije
urodila plodom, od Morozzija nije bilo ni traga. Vratili smo se na poetak, to je
znailo, u baziliku.
"Zato bi oteo Nanda?" htio je znati Rocco, dok smo stajali pored glavnoga oltara,
kamo e ubrzo biti doneseno Inocentovo tijelo i poeti pogrebni obred. S obzirom na
situaciju bilo je to dobro pitanje, na koje nitko nije elio odgovoriti.
"Lud je", rekla sam, nadajui se da e to biti dovoljno.
Ali, ipak je bio samo ovjek, a ne arobnjak. Kako bi mu plan uspio, smatrala sam da
e dijete pribijeno na kri morati pokazati velikom broju ljudi. Kako e to uiniti i
pobjei, a da ga ne otkriju?
Dijete i kri. Kojima je jedan mukarac morao manevrirati pred stotinama oiju i u
golemoj prostoriji.
Izloila sam se opasnosti i spustila u podzemlje ispod bazilike sv. Petra kako bih otkrila
samo da je ondje moda kratko skrivao Nanda. Nisam nala ni traga djetetu, ili kriu na
kojem je trebao visjeti.
Gdje su?
Ako nisu dolje...

-230-

Pompea

Podignula sam pogled prema tamnim sjenama ispod krova bazilike.

" to se nalazi gore?"
Nitko od nas nije znao. Ali, isti sveenik koji nas se u sakristiji usudio izazvati, kada je
po Cesareovu nareenju naen i pred njega doveden, odjednom je bio spreman dati
odgovor.
"Tavan", dahtao je. "U loem je stanju. Nitko tamo ne ide."
"Kako moemo gore?" pitala sam. Toliko sam bila napeta, da sam se jedva obuzdavala
da ne zgrabim starca i istresem iz njega odgovore.
Premda je bio snoljiviji od veine svoje brae, kada mu se obratila ena ne osobito
visoka podrijetla i bez dolina potovanja, bilo je to vie nego to je mogao podnijeti. U
desnom mu je oku proradio tik. Bijesno me pogledao, zatim je okrenuo glavu i obratio
se Cesareu.
"Signore, pripremamo se da naem pokojnom svetome ocu dodijelimo posljednji
sakrament! Sigurno razumijete da je prisutnost vaa i vae..." zastao je, nedvojbeno je
razmiljao kako da me nazove. Zacijelo je pobijedio nagon za samoodranje zato to je
rekao samo, ".. .pratilje, nije dolina."
Cesare je u mnogoemu bio vjet, o nekim sam njegovim vjetinama natuknula, ali
posve mu je nedostajao ak i osnovni osjeaj za mjeru. Predoba koju je imao o
diplomaciji vrtjela se oko uvjerenja kako se mir najbolje postie ako se neprijatelja
samelje i pretvori u prah, tako da e, kad puhne vjetar, nestati svi dokazi da su ikada
postojali.
Ali, nalazio se u bazilici sv. Petra, uz Jeruzalem najsvetije mjesto za sve krane svijeta.
Izazove li probleme, nee biti kraja nevoljama koje e mu prirediti otac.
Dakle, Cesare je zakrgutao zubima i rekao, "Ne zajebavajte me, sveenie. Samo mi
pokaite kako da doemo na tavan."
Starac je problijedio, zatim je pocrvenio poput paprike. Premda se inilo da ima
problema s disanjem, uspio nam je pokazati put.
Malo poslije zastala sam kako bih se uvjerila da je o stanju na tavanu crkve sv. Petra
sveenik rekao istinu. Bilo je mrano, vlano, pljesnivo i tako zaguljivo da sam jedva
disala. Tavan kao da je istodobno sadravao vonj tisuljetnog ljudskog znoja,
mukotrpnog rada, molitvi i patnje. Odurne je praine bilo toliko da sam potonula u nju
do glenjeva, paukove mree bile su toliko debele da su izgledale kao zidovi, a smee...
bilo je tu otpadaka otprije nekoliko generacija koji su na mnoge nezakonite naine tu
dospjeli i nali svoje krajnje odredite. Samo nebo zna koliko bi jo strasnije vonjalo da

-231-

Pompea

na krovu nije bilo otvora kroz koje je provirivalo nebo.

Na tavan smo se uspeli uskim stubitem skrivenim iza stupa na jugoistonom kraju
bazilike. Sveenik nam je pokazao gdje je ulaz, ali nije nam se pridruio. Nije nam ni
sreu poelio, ali mislim da mu to moemo oprostiti. Cesare je krenuo prvi, Rocco za
njim. Slijedila sam ih zajedno s nekoliko naoruanih mukaraca.
Kada smo se uspravili i pogledali oko sebe, Rocco je pitao, "Zato bi Morozzi bio tu?
Zacijelo ima mnogo boljih mjesta za skrivanje."
Jo uvijek nisam bila spremna priznati mu ega smo se bojali. Zato sam rekla samo,
"Dolje smo ve sve pregledali. Osim toga, Morozzi voli biti nepredvidljiv.
Rocco je kimnuo, ali nije izgledao uvjeren svakim je trenutkom bio sve oajniji. Oi
su mu bile crvene, nije bio obrijan, a usne su mu bile grubo izgrizene, kao da se tako
pokuavao obuzdati da ne krikne.
Kako bih ga malo utjeila, ali i kako bih ubrzala potragu, rekla sam, "Bit emo bri ako
se razdvojimo."
"U redu", rekao je Cesare. "Staklaru, moja e te dva ovjeka pratiti. Francesca, ti ide sa
mnom."
Krenuli smo, nabadali smo po dugoj osi bazilike. U tako staroj zgradi vjerojatno je bilo
neizbjeno umjesto golema otvorena prostora imati mnogo kutaka i sobica koje su se
izmjenjivale s dugim prolazima. Pretpostavljam da se tavan nekada davno koristio kao
spremite. Ali, kako je zgrada propadala, emu su pripomogli i vremenski uvjeti, pod
vie nije mogao podnijeti nita teko.
Moda ak ni teinu ovjeka.
"Oprezno", rekao je Cesare i dodirnuo me kako bi me umirio. Drvo pod mojom nogom
bilo je zabrinjavajue meko.
"Nisam imala pojma da je ovako loe", rekla sam.
Istina je da sam nekoliko puta vidjela kako s bazilike otpada kamenje ili opeka, a jo
ee ula prie o nesretnim posjetiteljima koji su tako stradali, ali do tada nisam doista
shvatila koliko je ta golema graevina oronula. to god da je pripomoglo tronosti
este najezde barbara, preseljenje carske prijestolnice na istok, u Bizant, ili naputanje
Rima za vrijeme zapadnog raskola, pomisao da bi zgradu trebalo odravati nije pala na
pamet nasljednicima sv. Petra, koji su oito pustili da propadne. Radije nego da
ponavljam oitu metaforu
o stanju u svetoj majci Crkvi, samo u rei da je ta graevina bila smrtonosna zamka.
Baklje na tavanu nisu dolazile u obzir, ondje gdje nije trulio, bio je suh kao barut.

-232-

Pompea

Morali smo se snalaziti uz svjetlost to je prodirala kroz rupe u krovu. Neke nisu bile
vee od uboda igle, a neke su bile iroke poput dobro ugojena sveenika. Naravno, na
tavanu su golubovi svili gnijezda. Bio je dan, pa je veina ptica bila dolje na trgu ili je
drugdje traila hranu, ali nekoliko golubova koji su ostali, odletjeli su uz snaan lepet
krila i ostavili nas da smislimo kako emo zaobii njihove obilne izmete.
Bazilika je bila duga oko sto metara, znala sam to zato to su mojega oca toliko
zanimale drevne graevine da ih je uz pomo prijatelja matematiara izmjerio. Tavan je
bio gotovo jednako dug. Uli smo sa strane suprotne glavnom oltaru. Dok smo se
polako i teko kretali, to je bilo nuno zbog uvjeta u kojima smo se nalazili, ula sam
kako ispod nas zbor poinje s probom.
"Nije nam ostalo mnogo vremena", rekla sam. Oi su me pekle od praine i prljavtine.
Snano sam trepnula kako bih ih proistila i u djeliu sekunde, veoma blizu suprotnom
kraju tavana, ugledala neto to je izgledalo kao kretanje. Ili je to bilo ispunjenje moje
najvee elje.
"to je to?" pitala sam.
Cesare je pogledao. Bilo je vrlo tamno. Moda sam vidjela samo lepet krila i vrtlog
praine.
"Samo sjena?" rekao je.
U oaju, uhvatila sam se za njegovu neodlunost kao potvrdu da je to to sam vidjela
vrijedno nae panje. Nestrpljivo sam povukla suknje koje su me usporavale i krenula
naprijed.
Nisam prela ni pet metara kada me Cesare povukao natrag. U isti je mah podignuo
ruku i zaustavio svoje ljude.
Vrlo je tiho rekao, "Da nisi pisnula. Ima pravo, tu je negdje."
"Gdje?" apnula sam napreui oi.
"ezdesetak metara ispred nas, moda manje. Ako imam pravo, nalazi se tono iznad
glavnoga oltara."
"To mora biti Morozzi!"
Cesare je kimnuo. Na njegovu licu bio je izraz mranog zadovoljstva. "Prepusti ga
meni."
Snano sam odmahnula glavom. "im te vidi, znat e da je u velikoj opasnosti. Nitko
ne zna to bi tada mogao uiniti. Ali, ene se nee bojati."
Sve je to bilo istina, ali priznajem kako sam se s Morozzijem eljela suoiti sama.
Nazovite to pretjeranim ponosom, tatinom, kako god elite, ali nisam se mogla

-233-

Pompea

zadovoljiti skrivanjem iza Cesarea.

"Daj mi trenutak", preklinjala sam. "Iznenadit u ga. Tada ga ti moe svladati."
"Mogu ga svladati i bez tebe", pobunio se Cesare.
"Nije posrijedi tvoja odvanost! Zaboga, oteo je dijete! Ne moemo riskirati da se
Nandu neto dogodi."
Ako se ve nije dogodilo, ali nisam mogla o tome razmiljati. Zapravo, sve to sam
mogla uiniti bilo je osloboditi ruku iz Cesa reova stiska i zaroniti u tamu.
Put mi je zaprijeila velika koliina paukove mree koja mi je zamaglila vid. Na moj
uas, zaepila mi je nos i usta, zaplela mi se u kosu i sablasnim me prstima cijelu
obujmila. Toliko o mojoj bujnoj mati. Pauk je samo pauk, ako je opasan treba ga
zgaziti, ako ne, treba ga ostaviti na miru. To sam se trudila zapamtiti i nastaviti naprijed
dok se konano, prljava i zadihana, nisam oslobodila.
Kao i esto u ivotu, bilo je to istodobno dobro i loe. Sada sam bolje vidjela, ali i mene
su mogli vidjeti.
Osoba koja se nalazila tridesetak metara ispred mene odjednom se okrenula i pogledala
me. Nagnula se preko neega to nisam mogla razaznati, ali dok sam je gledala,
uspravila se i pustila neto to je drala u rukama da padne na pod.
Zatim je krenula prema meni.
Imam normalan instinkt za samoodranje, barem tako mislim, ali nekada ga nadvladaju
stvari kojima ne mogu osporiti prednost. To je bila jedna od njih.
Ne razmiljajui, ne oklijevajui i ne obazirui se na Cesareove povike, potrala sam
naprijed. Dva su puta moja stopala propala
kroz pod, nekoliko sam puta toliko posrnula da sam gotovo pala, ali u posljednjem sam
trenutku uspjela zadrati ravnoteu i nastaviti naprijed.
Ubrzo sam, na svoje veliko olakanje, vidjela da je to Morozzi. Bio je u sveenikoj
odori, nedvojbeno kako bi uao u baziliku bez pitanja, ali nije bio sam. Na podu, gdje
ga je ispustio, lealo je malo sklupano dijete.
"Gade!" vrisnula sam iz dubine plua i skoila ravno na njega. Moda ipak nisam posve
pri zdravoj pameti.
Sudarili smo se s muklim udarcem koji nas je odbacio na pod.
"udovite!" vritala sam. Zgrabila sam ga za zlatnu kosu i glavom mu poela udarati o
pod. Istini za volju, mogla sam tako nastaviti dok mu se mozak po oboma ne prospe, ali
Morozzi je mislio drukije.
"Strega!" zaurlao je. Uhvatio me za ramena i tako snano bacio sa sebe, da sam

-234-

Pompea

odletjela i pala s takvom silinom da sam ostala bez daha.

Dok sam pokuavala ustati i vratiti se borbi, ugledala sam prekrasan prizor, Cesarea,
kako s isukanim maem ide na Morozzija. Sam pogled na njega bio je toliko straan da
se ludi sveenik dao u bijeg, ali ne prije nego to je epao Nanda.
Buka je privukla Roccovu panju. Vidio je to se dogaa, pridruio se Cesareu i krenuo
u potjeru za Morozzijem. I ja sam isto pokuala, ali posrnula sam i pala licem preko
neega to mi je bilo neobino poznato. Pomaknula sam se kako bih vidjela to se ispod
mene nalazi i shvatila da leim na drvenu kriu, namijenjenu djetetu.
Vrisnula sam, nekako ustala i krenula za Morozzijem. Nije imao kamo s tavana,
sigurno ga imamo! Da bi nam pobjegao, morao bi poletjeti poput arhanela Mihaela.
Ili sam tako samo mislila. Ludi sveenik, prestraeni djeak, jednako prestravljen otac,
jedan ratnik, est naoruanih mukaraca i ja... Svi smo se nalazili u labirintu tavana
crkve sv. Petra. Svi osim Nanda trali smo po opasno mekom podu, a dolje...
Tko zna to se dolje dogaalo? Jesu li pogledali gore i zapitali se kakvi to neobini
zvuci dopiru sa zvjezdanih nebesa? Jesu li pomislili kako su se ondje nakotili vrazi?
Nemam pojma, nisam o tome ni trenutak razmiljala. Sva sam se posvetila Nandovu
spaavanju. ak je i zatoenje ludoga sveenika postalo sporedno.
Koliko god me boli rei, divim se Morozziju. Nije bio samo korak ili dva ispred nas,
nego mnogo vie. Poslije sam shvatila kako je razradio plan za svaku moguu situaciju.
Da je svoje sposobnosti posvetio normalnijem cilju...
Razmiljala sam bez imalo smisla. Bio je lud i razmiljao je samo o tome kako izvui
ivu glavu. Suoen s Cesareom i Roccom, okrenuo se kao ivotinja stjerana u kripac.
Iskesio je zube i njegovo se naoito lice izobliilo od mrnje.
"Gorjet ete! Progutat e vas vatre prokletstva!"
Moda, ali prije toga, Morozzi e se suoiti s Cesareovim maem i Roccovim bijesom.
Rocco ga je prvi gotovo dohvatio. Nalazio mu se na dohvat ruke kada je ludi sveenik
bacio na njega svoj teret i pobjegao. Nisam vidjela kamo je otiao, svu sam panju
posvetila djeaku. Kada je Nando pao, pod pod njime poeo se uruavati.
Dok sam to gledala, inilo mi se kako se vrijeme usporilo. Drvo se kidalo, komadi su se
podigli i slomili, ono to je bilo ispod propalo je i odjednom otkrilo prostor koji je
daleko ispod nas blijedio.
Rocco se okrenuo prema svome sinu, ali nije bio dovoljno blizu da Nanda uhvati na
vrijeme. Bacila sam se na pod, gurnula ruku kroz rupu i epala djeaka za koulju
samo trenutak prije nego to bi propao.

-235-

Pompea

Zajedno smo kliznuli prema ponoru.

"Francesca!" Rocco je viknuo moje ime, ali jedva da sam ga ula. Bila sam svjesna
samo svojega disanja, divljeg lupanja srca i snanog stiska kojim sam drala dijete kako
ne bi s tridesetak metara visine palo na pod bazilike.
Pretpostavljam da su nas tada ugledali. Pretpostavljam da su se sve oi okrenule prema
nama. Pretpostavljam da je gomilom okupljenih proao amor.
Pretpostavljam zato to ne znam kako je doista bilo. Nitko mi o tome nita nije rekao.
Moda nas nitko nije vidio. Moda nas je sakrio zaostali komad buke. Moda se nad
svime to nitko nije elio priznati da se toga dana dogodilo u bazilici sv. Petra nadvila
urotnika utnja.
Kako god bilo, Nando i ja kliznuli smo prema rupi u podu. Jednom sam ga rukom
drala, a drugom se oajniki pokuavala uhvatiti za neto vrsto, bilo to.
I nala Roccovu ruku.
"Francesca", rekao je jo jednom kada sam ga zgrabila, "Ne putaj!"
Sjeam se koliko sam ak i u takvim okolnostima bila iznenaena i uvrijeena, to je
uope mogao pomisliti kako bih takvo to uinila. Zar mi je tako malo vjerovao? eni
koja ga je uvukla u labirint prijevare i izdaje koji je okruivao Inocentovu smrt i ugrozila ivot njegovu sinu. Od mene je mogao oekivati samo najgore.
"Spasi ga!" kriknula sam. ula sam svoj glas kao iz velike daljine. "Ne daj da padne!"
Ali, oboma nam je prijetila ista sudbina. Osjeala sam kako prsti kojima sam drala
Rocca, ali i Nanda, gube snagu i znala sam da je samo pitanje trenutka kada e sve biti
izgubljeno.
"Spasi ga!" ponovno sam kriknula i pokuala se izviri kako bi Roccu bilo lake
dosegnuti sina.
Na samo jedan trenutak pogledi su nam se sreli. Vidjela sam kako Rocco oklijeva i
pokuava procijeniti kako bi nas oboje izvukao, ali nisam mu to dopustila. Svom
snagom, koje je malo ostalo, povukla sam Nanda gore, prema ocu.
Rocco je odvratio pogled i posegnuo da snanim i spretnim rukama uhvati sina. ula
sam kako djeak plae, ula sam kako njegov otac dahe njegovo ime i svoje jecaje
kada su me izdale ruke. U istome sam trenutku djetetu dala ivot, a sebe prepustila
sudbini koju mi je Bog namijenio.

-236-

Pompea

36.

Spasio me Cesare.
U posljednjem trenutku odustao je od Morozzija, pojurio prema otvoru i zgrabio me ba
kada sam trebala pasti u sigurnu smrt.
Dok me drui i stenjui izvlaio iz rupe, krajikom oka vidjela sam kako ludi
sveenik nestaje u tami. Pokuala sam viknuti, skrenuti na njega panju, ali grlo mi je
bilo stisnuto od uasa i zaepljeno prainom. U svakom sluaju, bilo je prekasno.
Premda je nekoliko naoruanih Cesareovih ljudi zveketalo za Morozzijem, pobjegao je.
Ali, Nando je bio iv i siguran u oevu naruju. Djeai je bio izvan sebe, ali inilo se
neozlijeen. Rocco je vrsto privinuo sina i preko njegove me raskutrane kose
pogledao. Srea i olakanje koji su rasli u meni, pod njegovim su mranim pogledom
nestali. Gledao me s prijezirom koji je smatrao da sam i te kako zasluila. Bez rijei
okrenuo mi je lea i brzo otiao s Nandom.
Nejasno se sjeam kako me Cesare nosio po tavanskim stubama. Mrmljao je neto o
tome kako su ene budalaste, jedna osobito, ali jedva da sam ga ula, toliko me svladala
bol zbog toga to sam izgubila Rocca kao prijatelja i oprostite mojem budalastom srcu,
i neto vie od toga. enje koje ni sebi ne elimo priznati, na taj nain nestaju kroz
mrane tunele u zaborav.
Cesare i ja izali smo iz bazilike dok se punila visokim crkvenim dunosnicima i
plemiima koji su dolazili na pogreb. Ratnik mrka pogleda s oamuenom enom u
naruju bio je prizor koji je privukao nekoliko zaprepatenih pogleda. Nije se na njih
obazirao nego se gurao kroz gomilu dok nismo izali na blaeno svje zrak.
Cesare me spustio na zidi koji je okruivao malu fontanu na rubu trga. Skupila sam se
i obujmila tijelo kako bih bezuspjeno pokuala sprijeiti grevito drhtanje koje me
spopalo. Kleknuo je, komadi platna smoio u fontani i polako oprao s mojega lica debeo sloj prljavtine. Njegov je dodir bio umiruju i lak, to mu nije bilo slino.
"Jesi li ozlijeena?" pitao je kada je uklonio toliko praine i prljavtine da sam mogla
lake disati i otvoriti oi bez grenja.
Odmahnula sam glavom. Jednim pogledom Rocco mi je slomio srce, ali osim toga,
zaudo, nije mi bilo nita, kao da je sama priroda otpustila moju patnju.
"Izgleda ozlijeeno."

-237-

Pompea

Nisam rekla nita, samo sam jo jednom odmahnula glavom, ali inae nesvjestan brige
osim svoje, Cesare je izabrao taj trenutak da pokae svoju mo zapaanja.
"To je zbog staklara, zar ne?"
Opet sam to pokuala opovrgnuti, a moda bih i uspjela da mi na prljavim obrazima
suze nisu urezale brazde.
"Aj, Francesca, il mio dio!"
"Nije vano", brzo sam rekla i stegnula ake kako bih bolje otrla glupe suze. Nakon to
sam otila Roccu po pomo, zamisao da bi moj ivot mogao biti drukiji uhvatila me u
svoju zamku. Poela sam vjerovati da bi se zid oko mene mogao sruiti i da bih
napokon mogla izai, ne u prizorite svoje none more, nego u svjetlost.
Umjesto toga, nagovorila sam tog dobroga ovjeka da riskira, ne samo svoj ivot nego i
ivot svojega sina. Ni na trenutak nisam mogla povjerovati da bi mi Rocco mogao
oprostiti, niti sam mislila kako sam toga vrijedna. Morala sam se suoiti s istinom:
Morozzi i ja bili smo slini. Bili smo mrana stvorenja, kanjeni da se borimo u toj tami
dok barem jedno od nas ne umre.
Cesare je ustao i ispruio ruku. Prihvatila sam je, ustala, a on je s oklijevanjem pitao,
"Hoe li biti dobro?"
Ako je dolo dotle da Cesare Borgia mora brinuti o mojem slomljenom srcu, doista sam
bila vrijedna saaljenja. Ponos me zabolio, bila je to dobrodola bol u kojoj sam nala
utoite.
"Sto nas manje ljudi vidi, to bolje", rekla sam. "Moramo se vratiti u palazzo."
Kao to se ja moram vratiti onome to sam doista bila. Morozzi je trenutano sprijeen,
a moj otac nije bio ni priblino osveen, ali ako Borgia ne postane papa, dogodit e se
veliko zlo koje je moj otac elio sprijeiti i zbog toga izgubio ivot.
Cesareovi naoruani ljudi okruili su nas i prokrili nam put kroz gomilu. Samo malom
dijelu ljudi okupljenih na piazzi ispred crkve sv. Petra bit e doputeno ui na pogreb,
ali tisue e ih eljeti biti blizu prijestolju moi. Svjetina je pristizala, a mi smo pokuavali otii, ali nismo bili jedini. eta straara marirala je i u svojem sreditu titila
starijeg mukarca u crnobijeloj dominikanskoj odori. Iako nije bio mlad, hodao je vrlo
brzo, kao da eli to prije otii.
Cesare je naglo stao. Nepomino je zurio u mukarca, to je privuklo moju panju.
"Torquemada", rekao je tiho.
Zurila sam u visokog, blijedog fratra koji je prolazio tono ispred mene. Imao je irok,
bokserski nos, a osim prstena kose iznad gustih obrva, bio je elav. Na njegovu je licu

-238-

Pompea

bilo toliko bijesa da sam mislila kako bih ga prepoznala bez obzira na okolnosti.
"Jesi li siguran?" pitala sam.
"Vidio sam ga u Valenciji kada sam bio mali. Otac mi ga je pokazao. Tada mi je rekao
kako nita dobro nee proizai iz Ferdi nandove i Izabeline odluke da za svaku nedau
okrive Zidove, ali mislim da nije mogao ni zamisliti koliko e to daleko otii."
Nisam se mogla othrvati, zurila sam u ovjeka koji je bio nona mora tolikim nedunim
ljudima.
Okrenuo je glavu i nai su se pogledi na trenutak sreli. eljela bih da vam mogu rei
kako sam u Velikom Inkvizitoru vidjela lice samoga zla, ali doimao se poput mnogih
sluga svete majke Crkve: birokrat za koga patnja ovjeanstva nema nikakvu vrijednost
kada se usporedi s njegovim poimanjem Boje volje. Kau kako vrag ulazi na stranja
vrata i preruen, ali ljudi poput Torquemade kao da o tome ne razmiljaju. Sada, kada
vam ovu priu priam, on je mrtav. Pitam se koliko ga je Svevinji toplo primio u
vjenost.
Jo uvijek na ovome svijetu, urno je proao, kao da eli to prije nestati, jer ono to su
mu obeali nee se dogoditi. Bez raspeta djeteta koje bi bilo dokaz idovske
podmuklosti, od Rimljana se mogao nadati samo nepovjerenju i ponienju. Vjerojatno
je Morozzija sada smatrao neprijateljem. Ako Borgia poivi da postane papa, ludi e
sveenik utoite morati potraiti na drugome mjestu, ne u panjolskoj. Ako Bog da,
nee ga nai.
Kada smo napustili Vatikan i okolicu, zaula su se zvona crkve sv. Petra. Njihova
alobna kadenca objavila je da je pogreb poeo. Veliko jato iznenaenih golubova
vinulo se u nebo. Na trenutak sam pomislila kako e prekriti jutarnje sunce.
Ali, to nije bilo mogue. Samo pjesnici tvrde da ptice to mogu. To je bila tama u meni,
podignula se i zaklonila svu svjedost i nadu. Da se rijekom Stiks podiu valovi, takav bi
jedan zaprijetio da e me odnijeti.
Je li to bilo dovoljno pjesniki reeno? Neto obinija bila je injenica da me Cesare
podignuo u sedlo, uzjahao iza mene, snano podbo konja i kasom nas odveo preko
rijeke u palazzo.
Gdje nas je ekao Renaldo.
"Gdje ste bili?" zahtijevao je odgovor upravitelj, rekla bih i odvie angrizavo.
"Njegova je Uzoritost poslala poruku da je stigao venecijanski patrijarh. Konklava
poinje prekosutra. Mnogo se toga mora obaviti, a vremena je dragocjeno malo."
Renaldo je imao pravo, premda to nije bila izlika za njegovo ponaanje. tovie, znala

-239-

Pompea

sam da e mi utjehu od tuge koja me razdirala pruiti samo teak rad. Prije nego to me
Cesare mogao spustiti na do, sama sam sjahala.
"Moram pregledati sve, svaki komadi hrane, odjee i svega to Njegova Uzoritost
namjerava ponijeti."
"Pola toga ve je otilo. Ne moete oekivati kako e Njegova Uzoritost ekati da se
udostojite pojaviti i riskirati otii poput odrpanog Ciganina, sa svenjem na leima."
"Vjerujem da e razumjeti. Zna to je bilo na kocki. Moroz zi..."
Sveenik se pokazao ako ne majstorom trovakog umijea, onda svakako ne
poetnikom. Otrovanim je smokvama ubio Borgijino neroeno dijete, a zamalo i La
Bellu. To to nije upotrijebio tabletu iz mojega medaljona, reklo mi je da je uva za
neto vanije.
Naravno, moda grijeim. Moda je Borgiju elio ubiti na drugi nain, a ja sam mu
doputala da me navodi na pogrean trag. Ali, sve to sam o ludome sveeniku znala
govorilo mi je da tabletu nije upotrijebio na La Belli jer ju je namijenio Borgiji.
Srea u nesrei, ako je uope ima, bila je u tome to spoj an timonovog tartarata, sladia
i betlehemske zvijezde nije kontaktni otrov. Ako bi ga se razmazalo po tkanini ili drugoj
povrini koju bi Borgia dotaknuo, otrov ne bi djelovao. To moda ide u moju korist.
Ako budem sigurna kako e II Cardinalea pokuati otrovati hranom ili piem, tada u se
barem moi usredotoiti na ono u emu sam najkorisnija.
"to je sve otilo?" zahtijevala sam od Renalda da mi kae. "Bilo to od hrane, pia ili
slinoga, smjesta se mora vratiti."
"Nita od toga", uvjeravao me. "Krevet, odjea, sitnice koje e mu osigurati
dostojanstvenost i udobnost, sve iz njegovih odaja i sve to se ve pregledali.
Pretpostavljam da je to prihvatljivo?"
Nisam bila sigurna je li ili nije. Znala sam samo da imam vrlo malo vremena i
neizmjerno opasnog neprijatelja, koji je zbog posljednjeg poraza zacijelo odluio da e
pod svaku cijenu pobijediti.
"Poite sa mnom", rekla sam i odjurila, ne sjetivi se pozdraviti Cesarea.
Malo poslije, dok sam u kuhinjama pregledavala zalihe koju su se pripremale za
Borgijin boravak u konklavi, pored mene se pojavio Vittoro.
"Tu ste", rekao je. "to to ujem, da je Morozzi ponovno umaknuo?"
Bila sam zauzeta provjeravanjem peata na bavama vina pa sam, ne podignuvi
pogled, rekla samo, "Barem smo ga sprijeili da podigne Rim protiv idova."
"Dakle, doli smo do kraja igre."

-240-

Pompea

Tada sam ga pogledala, uinilo mi se kako u njegovom glasu ujem traak

zadovoljstva. Bio je strastven ahist i zbog toga je znao pravu vrijednost Morozzijeve
sloene strategije, uvijek mnogo poteza ispred nas.
Ali, za manje od dva dana a kad sunce zae i manje od toga, to me doista
uznemirivalo, kraljevii svete majke Crkve bit e zatvoreni u konklavu. Malo poslije,
na radost svih krana svijeta pojavit e se novi papa.
"Dobio sam poruku od tvoga prijatelja Davida ben Eliezera", rekao je Vittoro kada je
bio siguran da ima moju punu panju. "Kae da se meu Zidovima govori kako e della
Rovere uiniti sve kako bi sprijeio Borgiju da pobijedi. To mu je vanije nego da sam
postane papa."
"Ne sumnjam." Della Rovere bio je dovoljno mlad da moe ekati, bude li morao.
Nedvojbeno se nadao kako e osigurati da se naslov dodijeli jo jednoj figuri poput
Inocenta, nekome koga e moi kontrolirati i tko e djelovati u njegovu korist.
"Ni ja", rekao je Vittoro, "ali ben Eliezer je bio vrlo izravan. Kae da je della Rovere
uo za Borgijin sporazum sa idovima. Mahnito trai dokaz kojim e jednom zauvijek
unititi Il Cardinaleov ugled."
"Prije nego to ga izaberu za papu."
"Tono", rekao je Vittoro. "Prema ben Eliezeru, della Rovere e odugovlaiti s
glasanjem dok se ne bude inilo da e Borgia pobijediti. Tada e udariti bez milosti.
Ako imadne dokaz, upotrijebit e ga. U suprotnom..."
"Mogao bi se obratiti Morozziju", rekla sam. "Ali, kako? Kardinali e biti izolirani u
konklavi..."
Prenuo nas je zvuk proiavanja grla. Posve sam zaboravila na Renalda. Upravitelj je
izgledao napeto kao i uvijek, ali i kao da puca zbog hitnih vijesti koje je jedva
zadravao u sebi.
"to znate o ovome?" pitala sam.
"Zato bih neto znao?" branio se.
"Zato to, dragi Renaldo, svi znamo kako vam malo toga moe promaknuti. Meu
prijateljima ste. Recite nam to znate."
Upravitelj je potapkao grake znoja na elu, isprsio svoja uska prsa i rekao, "Kao i
obino, uo sam poneto."
"A to je?"
"Kao to znate, svakog e visokog crkvenog dostojanstvenika pratiti tri pomonika. Ve
se zna tko su dvojica koja e sluiti della Roverea, obojica su njegovi tajnici, to nikoga

-241-

Pompea

ne udi. Ime treega nije objavljeno, ali krue glasine da je to..."

"Morozzi", rekli smo Vittoro i ja uglas.
Trenutak potom Renaldo je potvrdio.
Bilo je to ostvarenje mojih najveih strahova. Ako je Renaldo imao pravo, Morozzi se
domislio kako dospjeti onamo gdje e ne samo moi uiniti najvie zla, nego i gdje ja,
ena, ne mogu ui, u samu papinsku konklavu.
"Riskira", primijetio je Vittoro, "da se posumnja na njega ako Il Cardinale umre."
"Taj si rizik moe priutiti," rekla sam, "zato to Borgijino ubojstvo moe podmetnuti
meni."
Napokon sam uspjela zaprepastiti Vittora. Zurio je u mene. " to to govorite?"
Ukratko sam mu ispriala kako sam bila uvjerena da e Morozzi upotrijebiti moj
medaljon i tabletu u njemu kako bi izgledalo da sam ubila ovjeka koji me zaposlio da
ga titim.
"Tako mi Isusovih suza", rekao je Vittoro. Rukom je umorno preao preko lica. Tome
se nije imalo to dodati, pa sam se prebacila na ono to me najvie brinulo. "Koga e
Borgia povesti u konklavu?"
"Nije rekao... tono", odgovorio je Vittoro. Nije mi promak nulo kako je skrenuo
pogled.
"A to znai... to?"
"To znai da e doi im bude mogao i eli biti siguran da ete biti u blizini kako bi
mogao s vama razgovarati."
To mi je savreno odgovaralo. Morat u s Borgijom razgovarati nasamo kako bih ga
uvjerila da prihvati plan koji sam kovala u sebi.
"Kada zavrite s time", rekao je Vittoro, "odmorite se, okupajte se i pojedite neto, ali
nemojte ni pomisliti da nekamo odete. Imam dovoljno posla i bez tranja za vama. Je li
to jasno?"
U to sam ga uvjerila. Kada je otiao, kliznula sam niz bavu vina na pod i pogledala
Renalda.
"Ako preivimo, svetoj u Katarini Sijenskoj i svetoj Ivani Orkanskoj osobno moliti
zahvalnice."
"Bolje ih molite za pomo, a zahvale sauvajte za poslije", istaknuo je uvijek praktini
upravitelj.
Ako je mogue moliti i istodobno pregledavati svjee zaklano janje, kolut sira, velike
koliine luka i jo vee koliine vina, tada sam to inila zbilja gorljivo.

-242-

Pompea

Dan se vukao. Borgia se nije vratio u palazzo. Pretpostavila sam da je u Kuriji i da ini
sve to moe kako bi kolege prelate pridobio na svoju stranu. David mi je ponovno
poslao poruku, ovaj put po Benjaminu, u kojoj me upozorio kako je della Rovere
poslao nekoliko ljudi u Sienu. Nadala sam se kako je Cesare toliko dalekovidan da je u
Sieni ostavio dovoljno naoruanih ljudi kako bi sprijeili svaki pokuaj da se otkrije
gdje je nestao idovski novac.
Rano naveer, iscrpljenost me gotovo svladala. Odluila sam otii u krevet, ali samo na
nekoliko sati. Kada sam poela oklijevati, Renaldo me otpremio istaknuvi kako sam
isti struak bosiljka pregledala ve etiri puta. Ne zato to se na bosiljku otrov moe
dobro sakriti. Premda ima snaan okus, ak i osueni listovi otkrit e bilo kakvu
promjenu.
Ali, skreem s teme. to mi je mana. Dovoljno je rei da sam otila u svoje odaje i gle
uda, otkrila kako mi je neka dobra dua pripremila kupku. Namakala sam se dok se
voda nije posve ohladila, zatim sam se nekako osuila i stropotala u krevet, a na umu
mi je bio samo blaeni san.
Ali, otkrila sam da nisam sama.

-243-

Pompea

37.

Nepopravljiv si", rekla sam. Bila je to injenica ili tvrdnja, ali ne prigovor. Bila sam
neizmjerno daleko od svakoga prigovora, a moje je tijelo bilo proeto lakoom koja
dolazi kada osjeaj posvemanjeg straha iscrpi svu snagu i volju i ostavi iza sebe samo
neobian i podatan mir. tovie, istina je bila da se tada jo nisam nauila svojega
drutva, nego sam lebdjela izmeu sna i jave.
Cesare je leao s rukama iza glave, ispruen ispod plahte koja mu je pokrivala samo
bokove. Vjerojatno se nedavno okupao zato to mu je tamna kosa bila vlana. Na
njegovim golim prsima nalazio se medaljon svetoga Mihaela, koji je poeo nositi
nedavno, nakon to se arhanelu ratniku zavjetovao na vjernost.
Zbog sjena oko kreveta nisam mogla vidjeti izraz na njegovu licu, ali sam ula da se
smijei. Zar bi eljela da sam drukiji?
Bez rijei sam odmahnula glavom. Istini za volju, poslije prvotnog iznenaenja, u
njegovoj sam prisutnosti osjeala samo olakanje i tu uzburkanu elju koju je u meni
neizbjeno budio. Pribliila sam mu se, ili je moda on prvi posegnuo za mnom, u
svakom sluaju bila sam u njegovu naruju, sigurna na njegovim irokim prsima i nogu
isprepletenih s njegovim. Neobino kako se jo uvijek sjeam njegove vrele koe,
mirisa sapuna od sandalovine, i kako je oiljak na njegovim rebrima bio grub pod
mojim prstima, podsjetnik na maevalaki dvoboj u kojem je zamalo izgubio ivot, a
bio je jo gotovo dijete. Svega se toga dobro sjeam kao da u ga opet dodirnuti ako
samo ispruim ruku. Uspomene su okrutni varalice.
Ako me elio podsjetiti koliko dobro jedno drugome pristajemo, to mu je zadivljujue
dobro uspjelo. Teret koji mi je tiskao srce zbog gubitka Rocca nije se smanjio, nisam
oekivala da e se to ikada dogoditi. Ali, kada sam to shvatila, bilo mi je lake prihvatiti
utjehu mojega mranog ljubavnika.
Nakon nekog vremena, vjerojatno je ve bila duboka no, leali smo znojni i
zadovoljni, ali san nije dolazio na oi. Sati koje smo provodili zajedno bili su toliko
rijetki da bismo ih prepustili Morfeju, tom neujnom kradljivcu.
Cesare se pored mene promekoljio. "Trebao sam krenuti za Morozzijem. Prijetnja je
mojem ocu", dodao je milujui mi grudi. "Ali, pomisao da si mogla umrijeti..."
Doista sam cijenila njegove osjeaje, ali vrijeme je letjelo i nije ekalo moje male brige,

-244-

Pompea

koliko god mi bile vane.

"Konklava..." bila bih nastavila da Cesare nije spustio glavu i zastenjao. Mislim da ga je
malo ispuhalo to to nisam uzvratila na njegovu ljubavnu izjavu.
"Oh, Boe, moramo li? Moemo li se samo jo malo pretvarati da nita od toga ne
postoji?"
Nije bio obrijan, njegova mi je brada grebala kou. Njegova teina, toliko ugodna dok
su nam se tijela spajala u strasti, sada me gnjeila. Objema sam ga rukama uhvatila za
kosu i povukla kako bi me morao pogledati.
"Ti moe, ali ja ne mogu. Tvojega e oca izolirati zajedno sa najopasnijim i
najprevrtljivijim kraljeviima svete majke Crkve. Barem jedan od njih saveznik je
luaka koji ima otrov kojim ga kani ubiti. A moja je dunost to sprijeiti. Dobro bi mi
doao tvoj savjet."
"Ubij della Roverea", rekao je bez oklijevanja. Oni koji su smatrali da je Cesare u srcu
priprost ovjek, varali su se. Rekla bih da je imao bistrinu uma na kojoj bi mu mnogi
pozavidjeli. Usprkos tome, katkad je grijeio.
"Nisam sigurna da je to rjeenje", izbjegavala sam odgovor.
Uzdahnuo je. "Trovaica si. Zato toliko oklijeva ubijati?"
"Ne oklijevam..." Za mene ubojstvo nije bilo samo praktino rjeenje nego i izvor
olakanja, ak zadovoljstva. Koliko god sam se eljela rijeiti tereta tuge, nisam se
nadala da e bilo kakva koliina odanosti. Bogu ili Borgiji, oprati mrlju s moje due.
Nije bilo smisla objanjavati to Cesareu, pa sam samo rekla, "Trenutano, ubijanje nije
najbolji nain."
"Kako onda predlae da rijeimo ovu zbrku? Ah, znam, Lucrezia mi je rekla kako
esto govori da e pobjei u LAngleterre i postati arobnica na dvoru njihova kralja...
kako mu je ime, Henrik neto? To te jo uvijek privlai?"
"Moda", dopustila sam. Odbijala sam da me moja mlaa verzija posrami. To je
problem s ljudima koje predugo poznajete, tota pamte.
"Ili jo bolje", rekla sam, "moemo tvoga oca postaviti za papu."
"Zna li da to oekuje i od mene?"
Znala sam da je Borgia najstarijega sina namijenio Crkvi, ali kada sam ula Cesarea
kako tako otvoreno govori o dinastijskim ambicijama, zaprepastila sam se.
"eli li jednoga dana postati papa?" pitala sam.
"Zaboga, ne!" Njegova estina bila je dovoljno uvjerljiva, ali kako ne bi bilo nikakave
sumnje, dodao je, "Daj mi konja i ma i promijenit u svijet, ali preklinjem te, izostavi

-245-

Pompea

Boga."
"Ali, planovi tvojeg oca nee se ostvariti ako ga della Rovere uspije sprijeiti."
Cesare je uzdahnuo i okrenuo se na lea. Udahnula sam miris znoja koji je ostavio na
meni i pitala, "Zna li kakve su mu namjere?"
Okrenuo se, podignuo na lakat i pogledao me. "ije? Oeve ili della Rovereine?"
"Tvojega oca, naravno. Della Rovere me ne zanima. Il Car dinale poznaje situaciju
bolje od nas. Kako se namjerava s njome nositi?"
"Proklet bio ako znam. Ja dobijem nareenje, izvrim ga i nadam se da je zadovoljan.
Ne govori mi nita osim toga."
"Podcjenjuje se. Zar te otac nije poslao u Sienu? Oito ti je povjerio osjetljive stvari."
"Povjerio mi je da plaim ljude tako da ne uine nita neprimjereno. U tome sam vrlo
dobar. A to se tie drugih stvari..." slegnuo je ramenima, "pretpostavljam da emo
doznati na vrijeme. Za sada..."
Legao je na mene i ja sam ga radosno primila, jer sam duboko u sebi znala kako neu
tako moi uivati ako Morozzijev plan uspije. Ili bilo to drugo initi.
Kada sam se probudila, sunce se ulijevalo kroz prozore, ali Cesarea nije bilo. Imala sam
vremena samo da se operem i odjenem prije nego to je doao Vittoro obavijestiti me
kako Il Cardinale zahtijeva moju prisutnost.
Bili su to posljednji sati prije konklave, a palazzo je vrvio od aktivnosti. Posvuda su se
nalazili naoruani mukarci, sluge su hitali amotamo, inilo mi se kao da nas je snala
prava poast podvornika i sveenika. Sve je to bilo za oekivati, ali svejedno me
iznenadilo. Bilo mi je gotovo drago kada sam ula u relativnu tiinu Borgijine radne
sobe.
Kada sam ula, bio je zauzet, ali brzo su me uveli. Budui da se posljednjih nekoliko
dana nije mnogo odmarao, doimao se neobino krepkim. Krize kao da su ga osnaivale,
to je bilo dobro zato to ih je u njegovu ivotu bilo mnogo. Kada me vidio, nasmijeio
se, mahnuo rukom i otpustio tajnike koji su izali natmureno me gledajui.
"Francesca, dobro izgleda. Moram rei da mi je laknulo, s obzirom na sve to sam uo.
Znai, nisi ozlijeena?"
Nije me iznenadilo da je znao sve to se dogodilo u bazilici. Dok sam bila zauzeta
pripremanjem za konklavu, Cesare ga je zacijelo osobno izvijestio. Mogla sam se samo
nadati da Il Cardinale shvaa kakva nam opasnost prijeti od Morozzija.
Sjela sam gdje mi je pokazao, "Ne, ni najmanje, Vaa Uzoritosti, ali hvala na brizi."
Borgia je sjeo i preko golema se stola zagledao u mene. Njegovo me temeljito

-246-

Pompea

prouavanje uznemirilo, ali nadala sam se kako se to ne vidi.

"Pa, da", rekao je. "Morozzi se svakako pokazao vrlo snala ljivim."
To je znailo da je shvatio kako je njegov plan bio razapeti dijete, podignuti pobjenjelu
svjetinu i jednim udarcem unititi Borgiju i idove.
"Ali, bojim se da e nastaviti", rekla sam. "Guli ste glasine da e biti u konklavi?"
Smatrala sam kako je malo vjerojatno da znam neto to Borgia ne zna i nisam se
prevarila. Kimnuo je, nije se smeo.
"Shvatio sam. Jo uvijek ima tvoj medaljon i tabletu, zar ne?"
Zaboljelo me podsjeanje na to koliko sam bila glupa to sam dopustila Morozziju da
dobije takvu prednost. "To moram pretpostaviti."
"Dakle, to predlae da uinimo?"
"Sve to moemo kako bismo vas zatitili, Uzoritosti. Budui da e Morozzi biti u
konklavi, bojim se da moje mjere opreza nee biti dovoljne. Kao to ste sami rekli, vrlo
je snalaljiv. Ako pronae nain da vam podvali hranu ili pie..."
"Onda emo imati velikih problema, zar ne?"
"Da, Uzoritosti", rekla sam, duboko udahnula i pripremila se poeti govor kako bih
nagovorila Il Cardinalea da uini neto toliko odvano pred ime e moda i on
ustuknuti.
"Vidim samo jednu mogunost", izjavio je Borgia.
Odbila sam odsjei kosu. Koliko god mi je laknulo zbog toga to smo se Borgia i ja
sloili koga treba povesti u konklavu, tu sam povukla crtu.
"vrsto u je uplesti i oviti oko glave. Dok budem nosila kapu, nitko nee nita
primijetiti."
"S kapom e i spavati?" pitao je Borgia kada sam se pojavila iza paravana, gdje sam
odjenula zlatnu i tamnocrvenu livreju koju su nosili paevi i muki sluge u Il
Cardinaleovoj kui. inilo se da ga pogled na mene zabavlja.
"Zato ti je toliko neugodno, Francesca? Nije ti prvi put da si u mukoj odjei."
Nije me iznenadilo to je znao da se ponekad preruavam u muko. Ve sam
pretpostavila kako odluka da me povede u kon klavu nije samo pala s neba, ali mislila
sam da bih ga ipak trebala upozoriti.
"Razumijete li da vas Morozzi namjerava ubiti tako da moe optuiti mene? Zbog moje
prisutnosti u konklavi bit e mu lake uvjeriti kardinale u moju krivnju i usput zatititi
della Roverea."
"Jo jedan razlog zato nee uspjeti."

-247-

Pompea

Kao da priznaje kako su nae sudbine doista isprepletene, ispruio je ruku i ulio nam
vino.
"Uzdravlje, Francesca", rekao je i dodao mi pehar. "Svjedoit e nevjerojatnom
prizoru kako Bog obznanjuje svoju volju kraljeviima Crkve. Premda nee biti ba
pouno, siguran sam da to nikada nee zaboraviti."
Promrmljala sam neto kako u biti ugodno iznenaena ako poivim dovoljno dugo da
se toga svega mogu sjeati i pohlepno ispila vino. eludac mi je bio prazan, vino mi je
teko palo, ali nakon trenutka, popustilo je.
Kao i ja, pred Bojom voljom.
Ubrzo nakon to je sunce izalo, ja, obina ena, premda u djeakoj odjei, hodala
sam u povorci zajedno s visokim crkvenim dostojanstvenicima i njihovim slugama
preko piazze ispred crkve sv. Petra do Apostolske palae, odakle smo uli u Sikstinsku
kapelu. Pratili su nas visoki i ugodni glasovi cantorettija. Sunce je jarko obasjavalo
tisue okupljenih koji su nas ispraali s molitvom da se izvri Boja volja.
Kleala sam na kamenom podu kapele i sluala misu u slavu Duha Svetoga, a gledali su
me Mojsije, Isus, apostoli i sveci. Zato to je bio dekan koleda kardinala i vicekancelar
Kurije, misu je trebao voditi Borgia, ali na oltar se popeo della Rovere u crvenoj odori.
Nisam se samo ja zaprepastila. Nekoliko ljudi pored mene razmijenilo je iznenaene
poglede i proaptalo primjedbe. Je li takvo odstupanje od protokola znak Borgijina
poraza? Je li time priznao kako je njegov suparnik vaniji od drugih kardinala? Ili je to
bio mudar potez kojim je pokazao da je sposoban diplomat voljan nagoditi se i tako
dokazao kako je primjeran biti papa?
S obzirom na sve, malo je panje bilo posveeno misi, dok nismo ustali primiti priest.
Iskoristila sam priliku da letiminim pogledom potraim Morozzija, ali nije mu bilo ni
traga. To mi je malo odvuklo panju s uobiajenih problema s kojima se u takvim
trenucima suoavam.
Prilino sam se dobro snala s tijelom Kristovim, ali nisam progutala ni kap vina koje
se udesno pretvorilo u Spasiteljevu krv. Kada sam se vratila na mjesto i ponovno
kleknula, ruke su mi bile vlane i hladne. Oajniki sam se brinula da u upasti u jedno
od svojih takozvanih stanja "opinjenosti", ali milou Bojom, nisam.
Kada je misa zavrila i poeo pogrebni govor, jo uvijek se uo apat. Tradicija je
odreivala da e se govoriti o nevjerojatnoj odgovornosti koju povlai sa sobom izbor
novoga pape. Govornika je izabrao Borgia, a vratovi su se istezali kako bi vidjeli tko je
tu cast dobio. Gomila se uskomeala kada se na podij popeo kardinalov sunarodnjak,

-248-

Pompea

panjolski veleposlanik.
Veleposlanik nije razoarao. Najizravnije je preklinjao kardinale da zaborave osobne
razloge, bila to ambicija, suparnitvo ili neprijateljstvo i da izaberu ovjeka koji e zbog
svoje naravi i umijea biti najbolji voa svete majke Crkve. Svima je bilo poznato kako
je della Roverino protivljenje Borgiji bilo posve osobno, pa nije bilo sumnje kome su
bile upuene veleposlanikove usrdne molbe.
Dugi je govor konano zavrio, napokon nam je bilo doputeno ustati kako bismo
otpjevali Te Deum. Nakon molitve zahvalnice, izali su svi koji nisu morali ostati u
konklavi. Zvuk zatvaranja velikih drvenih vrata jo uvijek je odzvanjao dvoranom kada
smo uli zveket lanaca kojima su ih dobro osigurali.
Zakljuano je bilo dvadeset tri kardinala, gotovo sedamdeset sluga, jedan luak
spreman poiniti ubojstvo i ja.
Tako e ostati dok se ne izvri Boja volja.

-249-

Pompea

38.

Nakon velianstvene uvodne ceremonije, ostatak prvog dana konklave bio je posveen
pojedinostima oko pitanja koliko e kardinala novi papa moi imenovati za vrijeme
svoje vladavine. Bilo je to dosadno ba kako je zvualo. Tome nisam posvetila puno
panje.
Umjesto toga, bila sam zauzeta smjetanjem u nae odaje. Bilo je reeno je kako e
spavaonice za kardinale biti spartanski namjetene. To nije posve istina, barem ne
prema mojim mjerilima.
Kao to smo Vittoro i ja vidjeli kada smo posjetili Sikstinsku kapelu, veliki je hodnik
bio pretvoren u privatne odaje. Svaka se sastojala od tri sobe, prva se nalazila uz jedini
ulaz u stan, vrata na koja se mogao navui zasun. Tu e spavati sluge. Iza se nalazila
vea i otmjenija soba u kojoj e kardinal jesti, spavati, ako mu se bude htjelo i moliti, a
to je najvanije, voditi povjerljive razgovore. Trea, mnogo manja prostorija spajala je
dvije glavne, a trebala je imati ulogu ekaonice i omoguiti posjetiteljima diskreciju. Ja
sam je prisvojila.
Pod svaku sam cijenu to morala uiniti, osobito zato to sam nakon prvih nekoliko sati
u konklavi otkrila kako moja milovanja s Cesareom nisu urodila plodom. Nasreu,
takvu sam mogunost predvidjela, dakle, ponijela sam potrebnu odjeu, ali budui da
sam odluila biti potpuno iskrena, rei u da mi ta neizbjena neugoda nije popravila
raspoloenje.
Usprkos neprestanoj brizi o tome gdje se nalazi Morozzi i to namjerava, nisam mogla
ignorirati daleko obinije stvari. Oekivalo se kako e veinu vremena Borgia provoditi
na sastancima, ali naposljetku e se morati povui i jesti. Kako bi se ostavio dojam
skromnosti, iz vatikanskih su kuhinja u konklavu slali jednostavnu hranu; kruh, malo
ribe, gustu juhu od lee. Hrana je prolazila kroz otvore u zakljuanim vratima. To je
zadovoljilo samo nekoliko kardinala poznatih po pobonosti. Ostali su se pobrinuli za
sebe, poput Borgije.
Premda nisam ba spretna u kuanskim poslovima, kada moram, mogu pripremiti
obrok. Kuhati sam nauila na ne ba najbolji nain, dok sam uila kako otrovati hranu,
ali posluilo je svrsi. Osim toga, bio je to posao prikladan za paa i nee izazvati
panju.

-250-

Pompea

Uvjeti su bili loi, imala sam samo jedan mali eravnik za kuhanje, ali uspjela sam
pripremiti prilino pristojan janjei gula. Kada je Borgia doao, ba sam ga kuala i
dodavala zaine.
"to radite?" pitao je. Izgledao je umorno ali zadovoljno, pa sam zakljuila da se stvari
dobro kreu. Njegovi su se tajnici vrzmali iza njega. Bila sam sigurna da su znali tko
sam, ali su to pametno drali za sebe.
"Pokuavam biti sigurna da vas nisam otrovala."
Podignuo je obrvu. "elite li to?"
"Trenutano, ne." To nije bio ba diplomatski odgovor, ali bila sam na rubu ivaca.
Pripremala sam se kuati hranu za koju sam bila prilino sigurna da nije otrovana, za
sluaj da sam pogrijeila. U takvim situacijama nisam raspoloena za alu.
Usput u primijetiti kako neki trovai prebacuju odgovornost kuanja na nesretne sluge,
premda to nije est sluaj. Kuati hranu stvar je ponosa i profesionalne
samouvjerenosti. Bogati pokrovitelj, koji je trovaevim vjetinama povjerio svoj ivot i
ivote svoje obitelji, nee dugo podnositi one koji oklijevaju.
Usula sam malo gulaa u zdjelicu i stojei poela jesti.
"Kakvo je?" pitao je Borgia nakon nekoliko trenutaka.
"Nije loe. Meso je malo tvrdo, ali jestivo."
Bolje reeno, bilo je dobro. Grlo ili usta nisu me pekli, eludac mi se nije poeo naglo
griti, nije se dogodilo nita to bi naznailo da je u sastojcima koje sam upotrijebila
bilo ega tetna. Malo sam se opustila, ak sam se uspjela slabano nasmijeiti.
Borgia nije rekao ni rije o mojoj spremnosti da umrem kako bih ga zatitila, ali nisam
to od njega ni oekivala. Otiao je u svoju odaju i malo poslije zatraio veeru. Donijela
sam mu je i na njegov zahtjev ostala dok je jeo.
"Nije loe", rekao je nakon nekoliko zalogaja." Oito je da neemo umrijeti od gladi.
Nagnula sam glavu u znak zahvalnosti i ponovno mu napunila pehar. "Samo pazite da
ne jedete i ne pijete nita to nije iz ovih odaja. Ako je Morozzi doista tu, pokuat e
vas otrovati to dalje od della Roverinih odaja. Dakle..."
"Tu je", prekinuo me Borgia. Na moj iznenaen pogled, dodao je, "Vidio sam ga prije
nekoliko sati, a mislim da to nije bilo sluajno. Vjerojatno eli da znam kako je blizu."
"Kako bi vam odvukao panju i moda vas uplaio?"
Il Cardinale je frknuo kroz nos i otpio jo jedan gutljaj vina. "Ako je to ono to planira,
razoarat e se. Za to je potrebno mnogo vie od Ijepunog sveenika zaslijepljenog
svojom veliinom."

-251-

Pompea

Taj mi je opis gotovo izvukao osmijeh na lice, ali uvjebala sam se da budem ozbiljna,
pa sam samo rekla, "Preklinjem vas, Uzoritosti, nemojte ga podcjenjivati. Uinila sam
tu greku i sada gorko alim."
Prepredeno me pogledao preko ruba pehara. "Sebe okrivljava za ono to se dogodilo u
bazilici."
"Kako ne bih?" Nisam dodala da me okrivljavao i Rocco i da sam njegovu osudu
zasluila.
"Da nisi uspjela prozreti Morozzijev plan, djeak bi sada bio mrtav, a mi bismo se nali
u pravoj zbrci."
"Da sam od poetka bila pametnija, djeak nikada ne bi ni bio u opasnosti, a Morozzi bi
ve davno prestao biti prijetnja."
Borgia je pojeo posljednji zalogaj i naslonio se u stolici. U sobi je bilo toplo usprkos
debelim kamenim zidovima, koji su ipak malo zadravali ljetnu vruinu. Zrak kao da
nije strujao. Kap znoja kliznula mi je niz lea.
"Koliko mogu vidjeti", rekao je, "jedina tvoja greka jest to to mi nisi odmah rekla da
si upoznala Morozzija, ali to ti opratam."
Kada sam ga iznenaeno pogledala, dodao je, "Svi inimo greke. Stvar je u tome da ih
prestanemo ponavljati."
"Ali, ne i ja", rekla sam, ne skromno, ali iskreno. "Neprestano inim nove greke.
Pretpostavljam da sam u tome genijalna."
Borgia se zahihotao. "Jo si mlada. S vremenom e nauiti."
To to je pretpostavio da e za to biti vremena, pokazalo je koliko je vjerovao u svoju
sposobnost da svlada sve prepreke. Mogla sam se samo nadati da je imao pravo. Malo
me poslije otpustio, za to sam bila vrlo zahvalna. Tjeskoba zbog budunosti, koju
moda nisam imala, ipak se nije mogla mjeriti s iscrpljenou. Iz sluinske sam sobe
uzela leaj i odnijela ga u sobicu. Ostavila sam Borgiju da se odmori i gotovo odmah
zaspala.
Sjeam se da sam se usred noi probudila, nisam znala gdje sam. Trebalo mi je
nekoliko trenutaka da se sjetim i tada me proeo strah. Rukom sam dodirnula iroki
obod eira koji mi je skrivao kosu i dok sam spavala, premda mi je u njemu bilo
neudobno. Umirena zato to je bio na mjestu, ponovno sam zadrijemala. San mi je bio
lak, nisam mogla smetnuti s uma veliku borbu koja je slijedila.
S novim je danom poeo i pravi posao. Svi trgovci na ovome svijetu bit e sretni kada
doznaju kako je jedan od njih oito i sam Bog. To je potvrivalo sve to sam vidjela na

-252-

Pompea

trnici u koju se pretvorila papinska konklava. Ako je Bog doista djelovao kroz kraljevie Crkve, tada se On cjenka, pregovara, mudro prodaje i jednako mudro kupuje. Iz
toga svega zakljuila sam kako e zemlju naseliti trgovci, a ne pravednici. to e s
njome uiniti, to nitko ne zna.
Bio je to dan tijekom kojeg se aptalo o porukama koje su ile iz ruke u ruku, o tajnim
posjetima i dogovorima uz pehar vina. Bio je to dan osmijeha, neki su bili hladni, neki
ne, urnog rukovanja
i promrmljanih tajni. Bio je to dan u kojem su se poput etona na stol bacali ulozi
neizmjerne koliine novca i golemi posjedi, i spremno stavljali na kupove.
Bio je to dan nakon kojeg je Borgia izgledao vrlo zadovoljno, jeo je vrlo malo i rano se
povukao u postelju.
Sljedei je dan odrano takozvano prvo glasovanje.
Borgia je izgubio.
Dobili smo sedam glasova, a della Rovere i njegovi surogati etrnaest. Nitko nije dobio
dvije treine, pa se konklava nastavila.
Sto da vam kaem o sljedeem danu? Da vam govorim o napetosti koja se samo
poveavala dok su se sastanci i dogovori nastavljali, ili o tome koliko sam se puta
usudila proviriti iz Borgijinih odaja kako bih vidjela to se dogaa? Moda biste eljeli
uti tko je uao i izaao iz ijih odaja. Obino su to bili sluge s porukama, ali ponekad
bi se pojavio i koji kardinal, neki su hitali nadajui se da ih nitko nije vidio, drugi su se
besramno epirili. Pitala sam se zato se Borgia trudio zgrnuti toliko bogatstvo pored
onoga koje je ve imao, ali tada sam shvatila. Mogla bih popisati kolike su svote
isplaene odreenim kraljeviima Crkve, ali s obzirom na to da su irom poznati po
potkupljivosti, nema svrhe.
Dovoljno je rei da su tijekom nekoliko kljunih sati bogati postali jo bogatiji. Ali, to
jo uvijek nije bilo dovoljno.
Drugo je glasovanje odrano treeg dana naveer. Rezultat se nije mnogo promijenio,
osim to je Borgia dobio jo jedan glas. Pregovori su se nastavili do duboko u no. ula
sam prie da je glasovanje na mrtvoj toki. Mogla sam samo zamisliti raspoloenje
svjetine koja je cijelo vrijeme bila okupljena na piazzi i ekala vijesti koje e joj rei
hoe li nastupiti red ili kaos.
S obzirom na to koliko je posjetitelja ulo i izalo iz Il Car dinaleovih odaja, nisam
uspjela spavati. Rano sljedeeg jutra otila sam po svjei kruh iz vatikanskih kuhinja,
jer sam se dan prije uvjerila kako je dovoljno dobar za Borgijino profinjeno nepce. Na-

-253-

Pompea

sumce sam izabrala nekoliko truca, mislei kako u na taj nain smanjiti mogunost da
nekome padne na pamet da ih otruje i tako ubije Borgiju ili mene.
Istodobno sam kroz otvor na vratima pokupila pismo od anonimnog poiljaoca.
Naravno, iako je Il Cardinale bio izoliran u konklavi, uspostavio je nain komuniciranja
s vanjskim svijetom. Nisam oekivala da e biti drukije.
Ba sam htjela otii, kada sam iznenada stala, a srce mi je ubrzalo. U zraku sam osjetila
daak kamfora i limuna. Dok sam se okretala, uspjela sam priguiti uzdah
zaprepatenja. Tono iza mene stajao je Morozzi.
Zlatni je aneo izgledao posve dobro i zdravo, kao da ga poraz u bazilici nije pogodio.
Nedvojbeno me prepoznao. Na trenutak sam se uplaila kako e me prijaviti, ali samo je
nakrivio glavu i ljubazno se nasmijeio.
"Jeste li kuali kruh?" zanimalo ga je. "Iznenaujue je ukusan."
Svatko tko ga je uo mogao je njegovo prijateljsko ponaanje prema obinome pau
smatrati znakom kranske dobrote. Ali, ja sam ga vrlo dobro razumjela.
"Budite sigurni da hou", rekla sam ukoeno. "Kuam sve namijenjeno Il Cardinaleu."
"Kako ste odgovorni! Nadam se da cijeni rizik koji preuzimate na sebe", nasmijeio se,
nagnuo i proaptao mi na uho. "ujem da je njegova trovaica idovka opsjednuta
vragom. Da sam na Borgijinu mjestu, nje bih se bojao vie od svega."
Dok je govorio, iz halje je izvukao moj medaljon i pokazao mi ga tako da sam ga samo
ja od svih okupljenih mogla vidjeti.
Trenutak potom medaljon je nestao odakle je doao, spremio ga je blizu onome to je
imao umjesto srca.
U ustima sam osjetila u. Spotaknula sam se dok sam uzmicala, nadajui se suprotno
svim izgledima kako u strah sakriti od Morozzija, ali dobro sam znala da nisam.
Malo poslije, kada sam donijela Borgiji doruak i pismo, jo uvijek sam drhtala.
Dok je kidao peat i pripremao se proitati pismo, letimino me pogledao, "to nije u
redu?
"Srela sam Morozzija."
Kimnuo je, ali nita nije rekao nego se usredotoio na pismo. Trenutak potom
primijetio je, "Cesare pie kako je uvjeren da me dobro uva."
"Je li Cesare dobro?" pitala sam to sam blae mogla.
"Oito. Delia Rovereini ljudi otkrili su da su graani Siene vrlo neljubazni. Nitko ne
eli razgovarati s njima."
To me nije iznenaivalo, s obzirom na to da mi je Cesare rekao kako je dobar u

-254-

Pompea

zastraivanju. Bilo je meutim i loih vijesti.

"Ne uspije li della Rovere uvjeriti kardinale da vas ne smiju izabrati za papu zbog vaeg
dogovora sa Zidovima, ostat e mu samo jedna mogunost."
Borgia je zavrio s itanjem i kimnuo, "Morat e dopustiti Morozziju da me ubije."
Za ovjeka koji je stajao na rubu smrti, doimao se nevjerojatno mirnim.
Moji su ivci bili kudikamo slabiji. "Ludi je sveenik ovdje, ima moj medaljon i ono to
je u njemu, i pokazao mi je vie nego jasno to s time kani uiniti." Svojim mi se
planom uistinu rugao.
"Ne sumnjam. Samo se pitam kako."
"Kuam sve to jedete i pijete, a on to zna. Moda e ipak pokuati upotrijebiti
kontaktni otrov." Ta me mogunost proganjala.
"Mislila si da nije toliko vjet. Ako doista upotrijebi takav otrov, tada se ubojstvo nee
moi izravno povezati s tobom. Sumnja e pasti na ovjeka za kojeg svi znaju da mi je
neprijatelj, della Roveru."
"Osim to sam ja tu." Nisam to rekla zato to sam se brinula za sebe, barem ne samo
zbog toga, nego da istaknem kako moja prisutnost moe ohrabriti ludoga sveenika da
odbaci sav oprez i napadne Borgiju na najlaki nain. Nakon toga e me razotkriti i u
kaosu koji e uslijediti, proglasiti me ubojicom.
"Ako se dogodi najgore", rekao je Borgia, "pritaji se najbolje to moe i ekaj Vittora.
On e te izvesti van."
Zurila sam u njega. "Ve ste o tome razmiljali."
"Nisam neki sveenik, ali dobar sam organizator. Pokuavam se pripremiti na svaku
mogunost."
Ustao je i izaao bez doruka, pa sam zakljuila kako nije tako neosjetljiv kao to je
elio izgledati.
"Stavite rukavice", viknula sam za njim. Inzistirala sam da ponese pet ili est pari i da
jedne ima na rukama uvijek kada je izvan odaja. Pored toga, uputila sam ga nema
druge rijei za to da nita ne prihvaa izravno iz tude ruke, nego da sve proslijedi
tajnicima, koji e mi to donijeti na pregled. Zbog ega su i oni nosili rukavice.
Osim to je nosio rukavice, bio je odjeven u slubenu odoru svojeg poloaja, koju je
kao i svi kardinali nosio kada nije bio u svojim odajama. Odora ga je pokrivala cijelog,
osim glave.
Preko ramena je rekao, "Vjeruj mi, Francesca, ne urim se napustiti ovaj svijet."

-255-

Pompea

Bio je 10. kolovoza 1492. godine Gospodnje. Kardinali su ve cijela etiri dana bili u
konklavi. Nemir meu njima je rastao, svi su znali koliko je vano zatititi stabilnost
Crkve, koja se tek nedavno oporavila od zapadnog raskola. Ako se biranje pape otegne,
nee se samo stanovnici Rima pobuniti strahujui kako bi opet mogao zavladati kaos.
Kada su uplaeni i ljutiti, ljudi su nepredvidljivi, i prema tome vrlo opasni.
Zbog toga je tree glasanje odrano kasnije toga dana, i nisam se iznenadila kada sam
doznala da imamo favorita.
Borgia je dobio etrnaest glasova. Jedan mu je nedostajao da postane papa.
Morozzi e morati ubrzo udariti.
"Raunam da e ga zadrati dok ne pobijedim", rekao je Borgia kada se nakratko
vratio u odaje.
Zatim je ponovno otiao, kako bi se sastao s nekoliko kardinala koji jo nisu glasali za
njega, ali ni protiv.
Otili su i njegovi tajnici i ostavili me samu u tihim odajama, da razmiljam to initi.
Ili tonije, to e Morozzi initi.
Toliko sam se nevoljko stavljala na njegovo mjesto, a toliko je bilo kljuno da mi to
uspije. Hodala sam amotamo i besposliarila.
uzdisala i stenjala, sjedala i ustajala i u jednom trenutku strgnula s glave omraeni eir
i toliko se snano povukla za kosu da su mi na oi navrle suze.
Naposljetku sam, neizdrivo oajna i duboko zabrinuta za Borgiju, konano napustila
odaje, kako bih vidjela mogu li doznati to se dogaa.
Ve sam prela pola prolaza koji je spajao kardinalske odaje sa samom kapelom, kada
je sa suprotnoga kraja pojurilo nekoliko visokih crkvenih dostojanstvenika sa svojim
pomonicima. Brzo sam se priljubila uza zid i okrenula glavu, ali ne prije nego to sam
na elu skupine ugledala della Roveru. Ako ste vidjeli Rafaelov portret della Rovere,
zacijelo mislite kako je to bio krhak mukarac bijele brade i mrka lica, a pretpostavljam
da je takav i bio kada je pozirao slikaru. Ali, tada mu jo nije bilo ni pedeset i jo uvijek
je imao snagu na kojoj su mu mnogi njegove dobi zavidjeli. Bez brade, njegovo je lice
imalo stanovitu blagost, oiju duboko usaenih ispod izboenih obrva, a usta
postavljenih u izraz vjenog negodovanja.
Proao je pored mene, kao i ostatak njegove svite, ali inilo se da me nije primijetio.
Ispustila sam uzdah olakanja i nastavila dalje nadajui se sresti jednog od Borgijinih
tajnika ili se samo motati uokolo i sluati glasine. Dok sam mozgala to u, prola je
veernjica. Iz onoga to sam shvatila prislukujui ovdje i ondje, sljedee glasovanje

-256-

Pompea

nee se odrati prije jutra.

Pretpostavila sam da e se Borgia ubrzo vratiti u odaje i eljeti jesti. Pohitala sam kako
bih bila ondje kada se vrati.
Dok je skidao rukavice, uzimao pehar u koji sam mu natoila vino i sjedao, izgledao je
umorno, ali ne i pokunjeno.
Bez ikakvog uvoda, rekao je, "Mislim da je Gherardo senilan."
Trebao mi je trenutak da shvatim kako govori o starome venecijanskom patrijarhu zbog
koga je konklava bila odgoena.
"Polovicu vremena misli da je djeak i da se nalazi u Veneciji."
"Hoe li glasovati za vas?" Pomislili biste kako je netko mojega zanata ve postao
majstor ili majstorica razbora i opreza. Za razliku od mojega oca, meni takve vjetine
naalost nedostaju.
Nasreu, moja ocvorenost nije zbunila Borgiju. Zapravo, poslije e mi rei kako je tu
moju osobinu najvie cijenio.
"Ako bude pribran, mislim da hoe."
Ustuknula sam i poela zuriti u njega. Srce mi je snano lupalo.
"Dakle, gotovo je?"
Slegnuo je ramenima i prihvatio vino. "Ako bude Boja volja."
Nije me zavarao. Dovoljno sam ga dobro poznavala da bih znala kako je istodobno bio
vrlo zadovoljan ali i zabrinut. Kako ne bi bio? Bio je toliko blizu, ali...
"Della Rovere zna", rekla sam, "ili barem sumnja."
"Zato to misli?"
"Maloprije sam ga vidjela u hodniku. Izgledao je... uzrujano."
"Zna li da ima problem sa zatvorom? Moda je to razlog."
Nisam uspjela suspregnuti osmijeh. "Ne, mislim da je razlog neto vanije."
"U zoru emo ponovno glasovati", rekao je Borgia. "Kratko prije toga posjetit u
Gherarda i nadati se da nije promijenio miljenje, to god to znailo. U meuvremenu,
vjerujem da ete me ti i dobro zakljuana vrata zatititi od nevolja."
Kimnula sam i bacila se na pripremanje njegova obroka, ali u mislima sam bila drugdje.
Kakvo god bilo stanje njegove probave, bila sam uvjerena kako je izraz na della
Rovereinu licu znaio da je svjestan kako je dolo vrijeme za posljednji udarac. tovie,
Morozzi se doimao tako krajnje samouvjerenim, izrugivao mi se sigurnou u svoju
pobjedu. A mi ostali, bili smo izolirani u svijetu u kojem se ubojstvo moglo poiniti, a
sumnja izbjei, samo ako se odgovornost svali na stranca.

-257-

Pompea

"Della Rovere zacijelo ve zna kako vas moe sprijeiti samo ako dopusti Morozziju da
vas ubije", rekla sam.
"Tako izgleda..." promrmljao je Borgia. Nije se inio raspoloenim razmiljati o tome
koliko je zapravo blizu ponoru.
"Ali", nastavila sam, govorei i njemu i sebi, "premda su postali saveznici, della Rovere
i Morozzi nemaju isti cilj."
Ta mi je pomisao ve pala na pamet, ali nisam joj posvetila panju. Sada sam se
natjerala da to uinim i o svemu dobro promislim, zato to je u meni raslo uvjerenje
kako je ono to je tu dvojicu spajalo jednako vano kao i ono to ih je razdvajalo.
Kardinal je zurio u mene. "to eli rei?"
Gledala sam kroz njega u mrani i vijugavi labirint kojim sam krenula im sam
upoznala ludoga sveenika i pokuala otkriti kakve su mu namjere. ula sam svoj glas
kao iz daljine.
"Della Rovere eli biti ustolien, ali prihvatit e da papa postane jedna od njegovih
marioneta. Morozzi, s druge strane, eli biti siguran da e papa biti osoba koja e
potpisati proglas protiv Zidova. To moe biti bilo tko, ne samo della Rovere i njegove
marionete, nego svi osim vas."
"Ne vidim razliku. Obojica su odluili sprijeiti me da postanem papa."
"To je istina, ali sami ste rekli da Morozzi nije della Roverin igra. Ali, naveo je
kardinala da pomisli drukije, u suprotnom ga della Rovere nikad ne bi doveo u
konklavu."
Kada sam to rekla, posljednja je kockica sjela na svoje mjesto i meni se prikazala
slagalica koja je sve otkrila.
Brzo sam se okrenula, vie nisam razmiljala, znala sam da je vaan svaki trenutak i
strepila da je moda ve prekasno.

-258-

Pompea

39.
Borgia je krenuo za mnom. Poslije je priznao da je pomislio kako sam doista poludjela,
naroito kada sam upala u della Rovereine odaje i progurala se pored njegovih sluga
koji su mi otvorili vrata nakon to sam rekla kako nosim vrlo vane vijesti. Kada sam
ula, nesvjesna da mi je pao eir, pojurila sam u unutranju odaju i nala Njegovu
Uzoritost kako veera.
"Ne", vrisnula sam, ali bilo je kasno. Ve je vakao.
"Ispljunite!" naredila sam i zgrabila ga kako bih ga natjerala da to uini, ali tada me
jedan od njegovih tajnika uhvatio za lea, bacio na pod i sjeo na mene.
Gotovo zgnjeenih prsiju, posljednjim sam dahom kriknula, "Morozzi ne mora ubiti
Borgiju! Samo se mora pobrinuti da ga ne izaberu!"
Delia Rovere je zinuo u mene. Punih usta je rekao, "ena? Ti si ena?"
Dragi Boe, pomislili biste da su se otvorila vrata pakla i propustila tisue vragova. U
pomutnji koja je nastala kada su otkrili da sam ena, uspjela sam se nekako osoviti na
noge, premda su me sluge, ali i sam della Rovere, koji je hitro ustao i nije krtario,
obasuli kiom udaraca.
Stali su samo kad je Borgia bijesno urliknuo. Umijeao se u tunjavu, gurnuo me iza
sebe i suoio se sa svojim omraenim suparnikom. Lice mu je pocrvenjelo dok je
psovao,
"Zar je nisi uo, budalo? Znamo zato si doveo Morozzija, ali on nije tvoj igra, nije to
nikad ni bio. Meni nije mogao nauditi, ali jednako e mu dobro posluiti ako naudi
tebi!"
Delia Rovere je otvorio usta, nedvojbeno kako bi mu otro odgovorio, ali rijei nisu
izale. Razrogaio je oi i uhvatio se za grlo. Izgledao je kao da ga je preplavio
najstraniji uas, a trenutak potom poeo se griti.
Ako je ono prije bila zbrka, ovo sada bila je paklena zbrka. Za nama su dola oba
Borgijina tajnika. Zajedno s della Roverinim, u sobi nas je bilo sedam. Samo smo
Borgia i ja zadrali hladnokrvnost, ali jedino sam ja znala to nam je initi.
"Stavite ga na pod", naredila sam. Trenutak su oklijevali, ali su posluali. Sve ih je
svladao uas od onoga to se dogaalo, koji je nadvladao ak i grozan strah koji mnogi
mukarci osjeaju prema enama. Della Rovere je veoma teko disao. Kada sam ga
dodirnula, koa mu je ve bila hladna. U kutovima usana sjajile su bijele mrlje, a lea
su se izvila kada je kroz njegovo tijelo proao jo jedan gr.

-259-

Pompea

Ali, bio je potpuno svjestan, to mi je jasno pokazala groza koju sam proitala u
njegovim oima.
To me uvjerilo kako nije progutao mnogo moje otrovne smjese.
"Otkopajte mu odjeu", naredila sam jednom od njegovih sluga. A Borgijinu tajniku
rekla sam, "Otiite u nae odaje. U maloj sobi nalazi se smea kona torba. Donesite je,
brzo!"
Mukarac je otrao. Kada je otiao, Borgia se nagnuo prema meni. Lako me gurnuo i
privukao moj pogled na ono to je sigurno lealo na njegovu dlanu. Moj medaljon.
"Kako?" ustima sam oblikovala rije.
Nagnuo je glavu prema stolu za kojim je della Rovere veerao. Vrlo tiho je rekao,
"Ispod stola. Prilino oito, ali da su ga nali pored mrtvoga kardinala, bilo bi i vrlo
djelotvorno."
"Morozzi...?"
"Nestao je. Siguran sam."
A s njime i svaka nada da u osvetiti oca. Na trenutak me presjekla bol. Ali, ja sam
strpljiva ena. Uspijem li pomoi Borgiji da se popne na prijestolje sv. Petra, barem u
sprijeiti da ludi sveenik ostvari svoj san o unitenju idova i istodobno stei mono
oruje koje e mi pomoi da ga ulovim. Pravda je moda odgodena, ali nee ostati
nezadovoljena, ne dok u mojim grudima kuca srce.
Letimino sam pogledala della Roverea. Znajui da nas moe uti, rekla sam Borgiji,
"Ako mu pokuate pomoi, a ipak umre, znate li da vas mogu optuiti da ste ga ubili?"
Da sam tada stala, ljudi oko nas mislili bi kako je Il Cardinale pokuao sprijeiti da
della Rovere bude otrovan, ali nije uspio. Borgijin neprijatelj bio bi mrtav, a on bi
postao papa.
Iskreno priznajem da sam oklijevala. inilo mi se pravednim da della Rovere umre
onako kako je planirao ubiti Borgiju otrovom, zbog kojeg bih ja zavrila na lomai.
Moda bih to mogla nazvati nebeskom pravdom.
Ali...
Sigurna sam da je della Rovere znao to je posrijedi, zato to je mahnito pokuavao
govoriti. Ve je bio na samrti, pa je uspio proizvesti samo prigueno krkljanje.
Il Cardinale je ustao i koraknuo natrag. Trenutak potom pogledao je svojega velikog
neprijatelja, koji mu je radio o glavi. Zatim je rekao, "Uini sve to moe da ga
spasi."
Nemojte me pitati zato je tako odluio. Tijekom godina koje su slijedile nikad nisam

-260-

Pompea

skupila hrabrost i pitala ga. Dovoljno je rei da je Borgia bio Borgia i da je za to

zacijelo imao razlog.
Dala sam della Roveri toliko sredstva za povraanje da je eludac mogao isprazniti
barem deset puta. Taj je napor mogao biti previe za njegovo srce, osobito pored svega
to se dogaalo, ali nisam imala izbora. Mora izbaciti iz sebe i najmanji djeli tablete
prije nego to dopre dublje u tijelo i opustoi ga. Mogla sam ga spasiti samo ako
izazovem silovito i opetovano povraanje.
Pojedinosti su vie nego neugodne, samo u rei kako ih je della Rovere podnio kao i
bilo tko drugi. Sto se ne moe rei za tajnike, kojima se toliko smuilo da sam
strahovala kako e poeti povraati i bez mojega sredstva.
to se tie Il Cardinalea, kada sam sljedei put pogledala, nestao je.
U zoru 11. kolovoza 1492. godine Gospodnje, odralo se etvrto glasovanje. Kardinal
Rodrigo Borgia dobio je petnaest glasova. Kljuni glas dao je stari venecijanski
patrijarh, koji je navodno rekao dvojici kolega kardinala kako mu je Borgia veliki
prijatelj jo iz vremena kada su obojica bili djeaci u Veneciji. Do danas je ostalo
tajnom za koga je zapravo mislio da glasuje.
Nevjerojatno velikodunom gestom, tako neobinom za njega da je pobudila brojne
rasprave, kardinal Giuliano della Rovere, za kojeg kau kako je izgledao prilino loe,
sloio se s odlukom da Borgia bude jednoglasno izabran.
Prozor koji je gledao na piazzu otvorio se i prolomio se uzvik "Habemus Papam!", a
svjetina je pomahnitala. Rim i svi krani svijeta bili su poteeni dugog, razvuenog i
kaotinog natjecanja za papinstvo. Koled kardinala izabrao je ovjeka koji je premda
panjolac, u to vrijeme imao naklonost Rimljana, koji su sa svojim uobiajenim
poletom spremno poeli slaviti.
Za to su vrijeme na sedia gestatoriju, prijenosnom papinskom prijestolju, Borgiju odnijeli
u baziliku sv. Petra i do oltara, gdje su mu kardinali iskazali poast klicanjem. Kako je
to ilo della Roveri ne znam, zato to bazilika nije bila prikladno mjesto za paa
oblijepljenog skorenom bljuvotinom, koji je zaboravio staviti eir.
U palazzo sam se vraala ulicama u kojima su rijeke ljudi ve slavile, navalivi na brda
hrane i goleme koliine vina koje je u sluaju da pobijedi, pripremio za njih Borgia.
Nedaleko od Pons Aeliusa naletjela sam na Petrochija, koji je nadgledao slavlje.
Maestro mi je uputio irok osmijeh i usprkos stanju u kojem sam se nalazila, jednako
me srdano zagrlio.
"Papa je!" oduevljeno je govorio Petrocchio. "Na Borgia je papa!"

-261-

Pompea

Doista jest. A hoe li ikada moi vidjeti dalje od interesa La Famiglije i biti doista
"na"papa, to emo tek vidjeti.
Kada sam dola u palazzo, sluge su u suludoj gunguli pakirali Borgijine stvari za novi
dom. Renaldo je nasrnuo na mene, bio je zaprepaten mojim izgledom, ali elio je znati
sve. Ukratko sam mu ispriala sve to sam mogla i pohitala u svoje odaje. Nisam imala
pojma kamo idem, ali vjerovala sam da mi je Borgia namijenio kakav zgodan kutak.
Usprkos umoru nisam ekala s pakiranjem, sve sam spremila u koveg i uvjerila se da
je tajna brava na mjestu. Tek sam se tada okupala i presvukla u svoju odjeu.
Ba sam zavrila, kada je slukinja plaljivo pokucala na vrata. Otvorila sam, a ona mi
je pruila dvije poruke.
"Ovo je stiglo za vas, madonna", proaptala je, ne usuujui se pogledati me. Takav mi
je bio ugled, roen u glasinama, ali othranjen istinom. Od tada me se samo nekolicina
usudila pogledati u oi, osim kada je to bilo nehotice. Dio je to mojega ivota, za koji
ne mogu rei da mi se svia.
Nakon to je otila, otvorila sam prvu poruku. Stajala sam pored prozora i pomno
pregledavala svaki redak napisan urednim rukopisom;
M. je krenuo prema Firenci. Slijedim ga. Javit u kad budem znao vie. DbE.
Firenca, zlatni grad Medicijevih. to e ondje nai ludi sveenik i to e to za sve nas
znaiti? Barem sam mogla raunati da e David prevrnuti svaki kamen kako bi otkrio
to Morozzi smjera.
Druga je poruka bila od Rocca. Pisalo je samo kako su instrumenti koje sam traila
spremni i da mogu po njih doi kada mi bude odgovaralo.
Uinila sam to sljedeeg jutra. Rekla sam sebi kako bih u suprotnom ispala kukavica,
ali istini za volju, nisam se mogla suzdrati.
Nando se igrao vani. Kada me vidio, skoio je i potrao mi u naruje. Kleknula sam i
borei se da ne zaplaem, vrsto zagrlila to snano, malo, blagoslovljeno i ivo
stvorenje. To mi je samo djelomino polo za rukom. Kada je Rocco izaao iz trgovine,
brisala
sam suze.
Trenutak je stajao na suncem obasjanoj ulici, okruen amorom grada koji se nakon
velikog slavlja polako vraao u koloteinu. Izraz na njegovu licu bio je ozbiljan, a
pogled oprezan dok je iz depa vadio novi i bacao ga sinu, koji je skoio da ga
uhvati.
"Reci Mariji da elim posebno dobru trucu", uputio ga je, "I usput si kupi biscotto."

-262-

Pompea

Nando je otrao, ostavio me suhih usta i zagledanu u njegova oca. Trenutak potom,
Rocco se pomaknuo kako bih mogla ui. Uao je za mnom i zatvorio vrata.
im sam prela prag, izletjelo mi je ono to mi je bilo na srcu.
"Tako mi je ao."
Nije se pretvarao da ne zna o emu govorim, samo je kimnuo. "Kada sam pomislio da
sam ga gotovo izgubio, tebe sam za to okrivio."
To sam mu proitala na licu i vjerovala da se nikada nee promijeniti. Ali, u svima tinja
nada, pa i u meni. Skupila sam hrabrost i rekla, "Okrivljava li me i sada?"
Zurio je u mene i odjednom sam pomislila kako me samo on vidi onako kako ak ni ja
nisam mogla. Nije vidio tamu koja je urodila stranim nonim morama i udnim
vizijama koje nisam mogla razumjeti, nego enu kakva sam eljela biti. enu svjetlosti.
"Gotovo si izgubila ivot da bi ga spasila. Bez obzira na to to si uinila, to ne mogu
zaboraviti."
"Morozzi je pobjegao. Jo je na slobodi..." Spasila sam dijete i Zidove, ali nisam
osvetila oca. Nad mojim je ivotom ostala sjena, a s njom i tajna zato sam takva kakva
jesam.
Rocco mi je priao i uzeo me za ruku. "Zajedno emo to rijeiti, Francesca. On nije
samo tvoj problem."
Nisam se usudila govoriti, samo sam kimnula. Bila sam sretna kada me pozvao da
pogledam instrumente koje je za mene izradio. Hinila sam kako me veoma zanimaju,
dok nije rekao: "Kada si ih dola naruiti, eljela si me neto pitati?"
Pokuavala sam se sjetiti, u tome trenutku zanimalo me samo koliko mi je oproteno i
moe li biti i vie. Ali, sjetila sam se. eljela sam rei kako to nije vano, no zaustavila
sam se kada sam vidjela koliko je ozbiljan.
"eljela sam te pitati je li istina da je moj otac pripadao tajnom drutvu alkemiara koje
se zove Lux. Pitala sam se jesi li i ti njihov lan."
"Jesi li zauzeta sutra naveer?"
Pitanje me uhvatilo nespremnu. Nisam znala u kakvoj je vezi s onim to sam rekla,
"Mislim da ne..."
"Onda doi i nai svoj odgovor."
Prije nego to sam mogla shvatiti to mi eli rei, ula sam djeje korake, Nando je
trao prema radnji. S osmijehom, Rocco je rekao, "Nemoj se iznenaditi ako nekoga od
onih koji e doi ve poznaje."
Tada je Nando utrao, donio je topao kruh i nestrpljivo avrljanje. Rocco i ja smo se

-263-

Pompea

pogledali preko djetetove glave. U njemu sam vidjela mirno prihvaanje borbe koja je
bila pred nama, ali i strpljivu nadu u bolju budunost i vjeru da svjetlost doista pobjeuje tamu.
Naroito kada tako eli ljubavnica tame.

-264-