Antun Gustav Mato (1873. - 1914.

)
sredinja linost hrvatske moderne = vanim datumima iz njegova ivota i stvaralatva
obino se odreuje trajanje hrvatske moderne
( poetak moderne oznaen je godinom 1892. u kojoj je objavljena Matoeva novela Mo savjesti;
Mato umire 1914. godine, a iste je godine objavljena zbirka pjesama Hrvatska mlada lirika, koja
predstavlja sintezu, ali i najavu kraja moderne i u kojoj se uz nastavljae Matoeve tradicije javljaju
i autori koji e obiljeiti sljedee razdoblje)
najbolji pjesnik moderne
pjesnik, pripovjeda, kritiar, esejist, putopisac
prvi je u hrvatsku knjievnost uveo pejza kao samostalnu temu
pet godina proveo je u Parizu gdje se izravno upoznao sa simbolistikim stvaralatvom i
modernim strujanjima u knjievnosti; pisao je simbolistikim i impresionistikim stilom pod
utjecajem francuskih modernista simboliza
m je izraeniji u novelistici s bizarnom
tematikom i u poeziji, a impresionizam u novelistici zagrebako-zagorske tematike te u
putopisima i esejima
obiljejio je knjievnu atmosferu u Hrvatskoj do Prvog svjetskog rata i pridonio je
povezivanju hrvatske i moderne europske knjievnosti
u poeziji mu je uzor Charles Baudelaire, a u novelistici Edgar Allan Poe; poput njih, Mato
je u sredite umjetnikog stvaranja stavio jezik i njegove izraajne mogunosti
Matoev pjesniki opus obuhvaa osamdesetak pjesama preteito simbolistikoga stila, od
kojih su veina soneti
pjesme su objavljene u zbirci Pjesme tek posmrtno, 1923. godine
prva objavljena pjesma je Utjeha kose, a posljednja napisana Notturno
poezijom se kontinuirano bavi tek od 1906. godine, nakon to se ve afirmirao kao prozni
pisac (dobio je gr u desnoj ruci pa je morao pisati lijevom i odrei se sviranja violonela; u
autobiografiji je izjavio kako je to razlog zato je poeo pisati poeziju: da bi stihovima
zadovoljio svoje muzikalne potrebe
najee Matoeve teme su: ljubav, pejza i domoljublje
domoljubna poezija moe se podijeliti u dvije faze: kao prognanik (dezertirao je, uhien je
kao vojni bjegunac, ali je pobjegao i ivio u Beogradu i Parizu; pomilovan je tek 1908.
godine i nakon 14 godina se zauvijek vraa u domovinu) pie zanosnu, osjeajnu i patetinu
poeziju u kojoj idealizira domovinu i nastavlja se na tradiciju iliraca, enoe i Kranjevia
( takva je pjesma Gospa Marija); u pjesmama nakon povratka u domovinu (1909., Stara
pjesma) ironijski i kritino progovara o domaim prilikama sasvim depatetizirajui
domoljubnu temu
Matoevom kajkavskom pjesmom Hrastovaki nokturno zapoinje moderna hrvatska
dijalektalna lirika
znaajke Matoeve poezije: osjeaj i potreba za strogo odreenim oblikom (sonet), smisao
za muzikalnost stiha, povezivanje glazbe rijei, boja i mirisa u opi sklad- poetske slike koje
su istovremeno i vizualne i auditivne i olfaktivne (sinestezija), bogatstvo metafora to se
redovito pretvaraju u simbole
pjesme su mu izraz neprestanih sukoba i borbi, intimnih i drutvenih
sukob duha i tijela, banalnosti stvarnosti i svijeta ljepote, ljubavi i snova dovodi do uestalog
motiva smrti, eleginosti, sumornosti i baladinosti, intezivnog osjeaja prolaznosti i
nestajanja, sivila boja i zvukova, sumnji, doivljaja ljubavi kao velike boli
jedan od najeih Matoevih simbola je cvijet asocijacija i slutnja neeg neizrecivog i
nedohvatnog, tajnovitog i lijepog, za im pjesnik neprestano tei
simbolizam: glavni pravac pjesnikog modernizma koji punu afirmaciju postie u
posljednjim dvama desetljeima devetnaestoga stoljea; razvio se kao reakcija na

sentimentalizam romantizma i na objektivnost parnasovaca; ime je dobio prema omiljenoj

pjesnikoj figuru simbolu; kao pjesniki program simbolizma istie se Baudelaireova
pjesma Suglasja; simbolisti smatraju da je smisao poezije u nagovjetavanju iste ideje iza
pojavnoga svijeta; realiste zanima iskljuivo vanjski svijet, a simbolisti pokuavaju
prodrijeti iza pojavnosti, do same tajne ivota; otvoreno se rugaju malograanskom ukusu;
njihova je poezija nova, iznenaujua, tematikom i osjeajnou esto okatna; odraz je
otuenja modernoga urbanog ovjeka; njegove pobune protiv malograanskih pravila,
njegove dekadencije i cinizma; glavna obiljeja simbolistike poezije su: nova tematika,
sugestivnost i simbolinost, glazbenost, forma od soneta do slobodnog stiha; francuski
simbolisti su: Stephane Mallarme, Paul Verlaine, Arthur Rimbaud, a ruski su: Brjusov, Blok,
Beli
Pjesme
1909.

sonet objavljen na kraju lanka Gaj, napisanog uz proslavu stogodinjice Gajeva roenja
pjesma je prepriani san koji je Mato usnuo u Krapinskim Toplicama
domoljubna lirska pjesma
Mato esto, poput Baudelairea i Poea, iznenauje itatelje neobinim slikama poetak
pjesme djeluje uznemirujue i okantno
u 1. strofi nedostaju glagoli (elipsa) statinost, skamenjenost, zaustavljenost vremena
u ostatku pjesme aorist (prolo svreno vrijeme) zavrenost
unutarnja struktura pjesme: 1. katren tema; 2. katren vrhunac; tercine razrjeenje
intimni doivljaj Hrvatske: "Jer takvo lice ima moja mama" izjednaavanje ljubavi prema
majci i prema domovini
leksiki niz mam, mati, majkapo svojemu je pojmovnom sadraju isti po znaenju; te rijei
nikako nisu isto po osjeajnoj obojenosti, po ekspresivnom i impresivnom osjeajnom
naboju koji sadre; Mato se koristi rijeju mama, ne neutralno majka/mati, a to govori o
njenosti i ljubavi prema majci, intimno sjeanje u cijeloj strofi oznaeno je rijeju mama,
dakle oblikom koji govori o intimnom, afektivnom odnosu
personifikacija domovine u liku bijedne, napaene ene, osramoene i objeene
stratite simbol hrvatskog poloaja
Mato u domoljubnu poeziju uvodi grube, opore rijei, oslobaajui se patetike
karakteristine za domoljubnu liriku od preporoda do moderne
poredbe: suha kao prut, tamno kao blud...
osjeaji lirskog subjekta: suosjeanje, bol, krik, ponos
motiv rtve za domovinu: "I mjesto nje u kobnu rupu skoih..."

Jesenje vee
pejzana lirska pjesma, sonet
pjesma poinje epitetima kojima se naglaava tmurnost i teina samog krajolika
ponavljaju se vokali o i e u prvoj strofi, asonanca u toj strofi imasinestetsku i metaforiku
vrijednost, vokal o auditivno je nizak, a to znai i taman vokal, i njegovo ponavljanje nije
vezano samo uz izraz monotonije, ve svojom tonskom visinom opisuje tamu maglene
jesenje veeri u cijeloj strofi. Tamni glas moe se povezati i sa stanjem ljudske due:
osjeajem tjeskobe, tuge, nesree, smrti. Glas e auditivno je vii glas i vokalu o kao da
ponitava tamu, no njegovo ponavljanje vezano je uz dojam monotonije i teine oblaka. To
je vano i za ritam u pjesmi. U treoj strofi ponavljaju se vokal u i e; vokal u najnii je vokal

i sinestetski se vezuje uz tamu i maglu, a metaforiki i uz odgovarajua stanja ljudske due,

glas e ponovo ima suprotnu ekspresivnu funkciju od glasa u, pridonosi ponitavanju
metaforikog i sinestetskog vokala u, no, djelujui u istim rijeima, istiu uznosita,
ponosnog jablana koji se suprotstavlja svemiru.
personifikacija (oblaci snivaju) ukazuje da je negdje u pozadini cijeloga pejzaa ovjek koju
mu je i pridodao ljudske osobine
vrbe i vrane su, prema predaji, nagovjetaj smrti i stradanja
motivom ljudskih nemira humanizira se krajolik i povezuje s ljudskim raspoloenjem:
humanizirani (oovjeen, poput ljudskoga ) pejza
motiv ljudskog nemira pokazao je da je ovjek tu, da je zapravo itav taj pejza uznemirio
ovjeka, odnosno dao mu priliku da konkretizira doivljaj svojih nemira
Mato opisujui sumorno ozraje kroz simboliku prirode zapravo prikazuje vlastito
unutranje stanje koje utjee na percepciju vanjskoga svijeta; no, mogue je takoer da
vanjsko lice prirode samo pojaava njegov uroeni melankolini karakter
motiv gordog (ponosan, ohol, uznosit) jablana moe se shvatiti kao simbol umjetnika ,
izdvojenog pojedinca koji jedini govori o ivotu
arhaizmi: suhijem/gluhijem

Notturno
Nokturno i notturno: prema lat. nocturnus noni; umjetniko djelo (glazbeno, likovno,
knjievno) koje izraava none motive i ugoaje
Notturno je posljednja Matoeva pjesma napisana u bolnici nekoliko dana prije smrti
Mato povezuje noni krajolik (doivljen kroz osjetila: vida, sluha, njuha) s ljudskim
raspoloenjem (utonue u san, smirivanje, usamljenost)
eliptini dio u Notturnu opisuje statinu nonu atmosferu, a neki su dijelovi u opkoraenju,
ime se postiu ritam i broj slogova u stihu: Mlana no; u selu lave; kasan / uk il
netopir;/ Ljubav cvijea miris jak i strasan (...)
u prenesenom se smislu u pjesmi isprepleu ivot i smrt, noni je pejza metafora za
prerastanje ivota u smrt; isto kao to na kraju pjesme daljina guta eljeznicu, isto tako
neizvjesnost i tajanstvenost smrti guta ljudski ivot
sinestezija je provedena izborom rijei: sluh (lave), njuh (miris), opip (mlana) i vid (mrak,
no)

Utjeha kose
refleksivna lirska pjesma, sonet
obgrljena rima u katrenima (abba cddc) i ukrtena (krina) u tercetima s paralelnom rimom u
poanti (efe fgg)
katreni se suprotstavljaju tercetima prema naelu da unutranja struktura mora biti dvolana
i da izmeu katrena i terceta mora biti odnos oekivanja i ostvarenja, napetosti i oputanja
naslov je neobian i neoekivan; pobuuje pitanja koja se tijekom itanja ne razrjeavaju ve
izazivaju razliite konotacije
elipse u prvom stihu; elipsa U snu. nudi dvostruku mogunost tumaenja je li to lirski
subjekt usnuo prizor koji e nam prepriati ili je gledao nju u snu, a sam pritom bio budan?
mistina atmosfera: dvorana kobna, odar, idila cvijea, agonija svijea

 inverzija dvorani kobnoj naglaava kobnost dvorane, sintagma se javlja tri puta na
istaknutim mjestima u pjesmi
idila cvijea upuuje na spokoj i radost, ali joj je suprotstavljena agonija svijea
visoki odar: lirski subjekt toj eni daje posebno, izvojeno mjesto = dokaz emocionalnog
stanja lirskog subjekta (ljubav, potovanje, divljenje)
tajanstvenost prizora pojaana je i leksemom rtva lirski je subjekt spreman predati ivot
kao rtvu
u drugoj strofi lirski je subjekt zapanjen stao dva puta negira plakanje
oksimoron smrti krasne (modernistiko poljepavanje runog)
motiv sumnje
u tercetima se lirski subjekt suoava sa stvarnosti smrti sinegdohe (oi, dah i ruke)
emocionalna stanja lirskog subjekta zaprepatenost, oaj
u posljednjoj se strofi lirski subjekt prvo preputa sivim mislima, ali slijedi utjeha kose: smrt
je san
glavna misao: smrt nije kraj ivljenja, smrt je nova kvaliteta postojanja
Srodnost
programatski sonet: sadri Matoev pogled na ivot i pjesnitvo i moe se povezati s
Baudelaireovim Suglasjima
i Matou izraz slui da iskae neiskazivo, neizrecivo, njemu se ini da za takvu poeziju, koja
izbjegava sve to je materijalno, treba vie talenta jer nova poezija mora "slikati bez obinog
slikanja, crtati jasne nejasnosti", ukratko, pjesnik je onaj "tko zna rei ono to je slueno, ali
neizreeno", vii dublji ivot, upravo onako kako govore stihovi ove pjesme: "Viega ivota
otkud slutnja ta?"
A poezija je za Matoa slutnja i traenje viega, artistikog ivota u kojem e se ostvariti
Ljepota
uric je motiv iz prirode koja je predmet pjesnikova subjektivnog doivljaja
motiv urica je u pjesniku prvenstveno pobudio osjeaj ljubavi; u pjesmi se proimaju dva
osnovna motiva: izgled (ljepota) urica i pjesnikova intimna ljubav
U ovoj je pjesmi sinestezija najpotpunije provedena vizualna slika urica stvorena je u
prvome stihu: uric, skroman cvjeti, sitan, tih i fin, zatim se stapa s akustinom slikom u
stihu: Zvoni bijele psalme snjenim zvoniima. Sinestezija kulminira stihom u kojem se
stapa i s olfaktivnom slikom: Boju i svjei miris snijega i mlijeka ima. Retorikim pitanjima
motiv se urica sintetizira, a najvanije jest: Viega ivota otkud slutnja ta/to je kao
glazba bdmiris cvijea? U tom je pitanju sinestezija najpotpunije provedena jer su spojene
i vizualna (cvijee) i akustina (glazba) i olfaktivna (miris) slika.
Emocionalnost Mato postie izrazima poput: sitan cvjeti; snjeni zvonii; rosni sin;
nevin, bijel i ist ko edo... - biranim rijeima doarana je siunost i krhkost cvjetia; slika
cvijeta je bijela, ista, jednostavna i kao takva predstavlja duhovnu bjelinu
atributi djeluju kao pleonazam (postupak razvijanja i proirivanja iskaza tako da se rijeima
dodaju istoznanice ili bliskoznanice): uricje specificiran kao cvjeti, a opet ga se
opisuje kao sitan, tihi fin cvjeti. Nadalje, isticanje bijele boje takoer isto djeluje: kae se
da uric ima boju i miris snijega i mlijeka, a u sljedeem stihu opet ga se opisuje nevinim,
bijelimi istim pleonazam je u funkciji ekspresivnosti reenog koje se istodobno proiruje
i dopunjuje, ali vano je to se njime naglaava reeno, ritmizira se i nijansira stih
grafostilem pisanje opih imenica ili zamjenica velikim poetnim slovom; ovdje je to
imenica Ljubav; iz konteksta pjesama vidljivo je da se ta imenica odnosi na enu
boanstvenu, uzvienu, mistinu enu kojom je Mato ostvario idealnu Ljubav i Ljepotu,

koja predstavlja neto neunitivo i trajno. Mato se doticao problema tajne ivota, slutnje
viega ivota, ostvarivanja idealne Ljubavi i Ljepote kao najviih potencijala ljudskog
postojanja. Tu se pojavljuje cvijet kao simbol harmonije i idealne ljubavi, kao posrednik
izmeu pjesnika i njegova nasluivanja misterija ljepote. Ljubav i cvijet dvije su najee
spominjane rijei u Matoevu pjesnitvu; njihovo meusobno pretapanje ostvareno je
pretvaranjem apstrakcije pojma ljubavi u konkretan pjesniki simbol cvijeta. Sinestezijom je
pejza ili dio pejzaa, koji je Mato opisivao, postao svojevrsna ideja, tj. slutnja drugog,
vieg ivota, a to je duhovna Ljepota Ljubav. Tako cvijet konkretno opisan poput urica
ili mauhice, ili neodreen cvijet ili skupina cvijea u vrtu asocira i donosi slutnju neeg
neiskazivog za im Mato tei u svojoj poeziji. U tom smislu najvanije su tri Matoeve
pjesme: Srodnost, Mauhica i Mistian sonet. U tim je pjesmama neto netjelesno,
nematerijalno i duboko produhovljeno i poetski manifestirano kao sinteza cvijeta, due i
ene. U tome je tajanstvena veza izmeu prirode (svijeta) i ljudske due
u pjesmi je javlja i asonanca ponavlja se vokal i koji pojaava dojam bjeline i istoe
elementi simbolizma jedinstvo duhovnog i materijalnog svijeta; uric je vjesnik proljea,
simbol sklada u materijalnom, tjelesnom, ali i duhovnom svijetu; on je stvarni oblik vie
ljepote, inkarnacija ljubavi
ljepota urica usporeuje se s duhovnom ljepotom, s najdubljim ovjekovim osjeajem
ljubavlju
Mato je esto koristio rije ubav u svojim pjesmama, a zbog zvukovnog podudaranja s
rijeju ljubav, ta je rije vana to je emocionalno-ekspresivni leksem i oznaava onoga
koji se odlikuje ljepotom
regionalizam drobni (sitan)
arhaizam pramaljee (proljee)