MILAN KUNDERA

Smijene ljubavi

bojana888

NITKO SE NEE SMIJATI

1.
- Ulij mi jo ljivovice - rekla je Klra, a ja nisam imao nita protiv. Povod za
otvaranje boce nipoto nije bio izniman, ali je postojao: primio sam toga dana poprilian
honorar za posljednji dio studije, u nastavcima objavljene u strunom likovnom asopisu.
Ve sama injenica objavljivanja studije zasluivala je pozornost, jer ono to sam
napisao bili su sami alci i polemike. Zato je asopis Likovna misao, ija je redakcija
bradatija i opreznija, odbio moju studiju, da bi zatim bila objavljena u manjem,
konkurentskom likovnom asopisu koji su ureivali mlai i smjeliji ljudi.
Honorar mi je na fakultet donio potar, a zajedno s honorarom i neko pismo, posve
beznaajno pismo. U svom tek roenu osjeanju kako sam ravan Bogu, jutros sam ga jedva
proitao. Ali sada, kod kue, dok se vrijeme pribliavalo ponoi a razina tekuine u boci dnu,
ponovno sam uzeo pismo koje je lealo na stolu da nam poslui za uveseljavanje.
Potovani drue, i ako doputate da vas tako oslovim, dragi kolega! - Proitao sam
na glas Klri. Oprostite mi, molim vas, to vam piem, ja, ovjek s kojim nikada u ivotu
niste razgovarali. Obraam vam se s molbom da budete ljubazni i proitate priloeni lanak.
Osobno vas, dodue, ne poznajem, ali vas cijenim kao ovjeka prosudbe, misli i zakljuci
kojeg su me iznenadili potpunom podudarnou s rezultatima moga vlastita istraivanja. Bio
sam uistinu zapanjen. Tako, na primjer, iako se klanjam vaim ocjenama i usporednoj analizi,
u emu moda i prednjaite, moram ipak otvoreno ukazati na injenicu da sam misao o tome
kako je eka umjetnost uvijek bila bliska narodu izgovorio prije nego to sam proitao vau
raspravu. Mogao bih to, uostalom, veoma lako dokazati, jer imam svjedoke. Sve to, meutim,
spominjem samo uzgred, jer vaa rasprava... Slijedile su daljnje slavopojke mojoj veliini, a
zatim molba: bi li bio tako ljubazan da napiem recenziju njegova lanka, tj. miljenje o
lanku, za redakciju asopisa Likovna misao, koja ve vie od pola godine odbija i ne
uvaava njegov rad. Rekli su mu da e moje miljenje biti presudno, i tako sam sad ja jedini
zraak svjetlosti u dugotrajnu mraku.
Gospodin Ztureck, ije nas je pompozno prezime fasciniralo, postao je smjesta
tema naih ala; alili smo se na njegov raun, naravno, u najplemenitijoj namjeri, jer su me

pohvale kojima me je obasuo, naroito u saveznitvu s izvanrednom ljivovicom, bile posve

omekale. Omekale su me tako da sam u tim nezaboravnim trenucima volio itav svijet.
Naravno, od itava svijeta najvie Klru, ve i zato to je sjedila tu, meni nasuprot, dok je
ostali svijet bio skriven iza zidova moje vrovicke mansarde. I budui da trenutno nisam imao
pri ruci nita ime bih mogao obdariti svijet, darivao sam Klru. Barem obeanjima.
Klra je bila dvadesetogodinja djevojka iz dobre obitelji. Ma to kaem, iz dobre - iz
odline! Otac joj je bio direktor banke pa su ga pedesetih godina kao predstavnika krupne
buroazije iselili u selo elkovice, dosta daleko od Praga. Ki je imala lou karakteristiku i
radila je kao krojaica za ivaim strojem u velikoj radionici jedne parike modne kue.
Sjedio sam nasuprot njoj i nastojao pridobiti njenu naklonost lakomislenom priom o
prednostima zaposlenja koje sam joj obeao nai uz pomo prijatelja. Govorio sam kako je
besmisleno da tako lijepa djevojka trati svoju ljepotu nad ivaim strojem i zakljuio da mora
postati manekenka.
Klra nije imala nita protiv toga i proveli smo no u srei i razumijevanju.

2.
ovjek prolazi kroz sadanjost vezanih oiju. Smije samo nasluivati i nagaati to
zapravo doivljava. Tek poslije, kad mu skinu rubac s oiju, moe pogledati u prolost i
ustanoviti to je proivio i kakvog to ima smisla.
Vjerovao sam te veeri kako pijem za svoje uspjehe i nisam ni slutio da je to proslava
poetka moga kraja.
I budui da nita nisam slutio, sljedeeg sam se jutra probudio u odlinom
raspoloenju; i dok je Klra pokraj mene jo spokojno disala, uzeo sam lanak priloen uz
pismo i proitao ga leei, namjernom ravnodunou.
Naslov je glasio Mikol Ale, majstor ekog crtea, a sam rad doista nije zasluivao
ni onih pola sata nepozornosti to sam mu ih posvetio. Bio je to skup poznatih injenica,
nabacanih bez imalo smisla za uzajamnu povezanost, i bez i najmanje ambicije da im bude
dodatna neka vlastita misao.
Bilo je oigledno da je rije o gluposti. Uostalom, doktor Kalousek, urednik Likovne

misli (inae neobino nesimpatian ovjek) potvrdio je to jo istoga dana. Telefonirao mi je

na fakultet: - Molim te, jesi li dobio traktat onog Ztureckog?... Onda to i napii. Pokopalo ga
je pet recenzenata, a on i dalje davi; sad si je umislio kako si ti jedini pravi autoritet. Napii u
dvije reenice da je sve skupa glupost, ti zna kako se to radi, ima u sebi dovoljno otrova, pa
emo svi biti mirni.
Samo, u tom trenutku neto se u meni pobunilo; zato upravo ja treba da budem
krvnik gospodina Ztureckog? Dobivam li ja za to uredniku plau? Uostalom, dobro sam se
sjeao kako je Likovna misao iz iste opreznosti odbila moj lanak, a usto je ime gospodina
Ztureckog u meni bilo vrsto povezano sa sjeanjem na Klru, ljivovicu i jednu prekrasnu
veer. I naposljetku - neu poricati jer je to ljudski - mogao bih na prste izbrojiti ljude koji
smatraju kako sam jedini pravi autoritet; pa zar da sad izgubim i tog jednog?
Zavrio sam razgovor s Kalousekom nekom duhovitom i neodreenom opaskom, koju
je on mogao protumaiti kao obeanje a ja kao izgovor, i spustio slualicu vrsto odluan da
traenu recenziju nikada ne napiem. Umjesto toga izvukao sam iz ladice list papira i napisao
pismo gospodinu Ztureckom u kome sam izbjegao dati bilo kakvo miljenje o njegovu radu,
uz izgovor da su moja stajalita o slikarstvu devetnaestog stoljea openito proglaena
izopaenima i nastranima, pa bi mu moja preporuka - osobito u urednitvu Likovne misli mogla vie koditi nego koristiti. Usto sam zasuo gospodina Ztureckog prijateljskom
rjeitou koju je bilo mogue protumaiti samo kao dokaz moje naklonosti.
Zaboravio sam na gospodina Ztureckog istoga trenutka kad sam pismo bacio u
sandui. Ali gospodin Ztureck nije zaboravio mene.

3.
Jednoga dana, upravo kad sam zavravao predavanje - predajem povijest slikarstva na
naem fakultetu - na vrata predavaonice pokucala je naa tajnica, gospoa Marie, ljubazna
postarija dama, koja mi ponekad kuha kavu i spaava me neeljenih enskih glasova koji me
trae telefonom. Zavirila je u predavaonicu i rekla kako me eka neki gospodin.
Gospode se ne bojim, pa sam se pozdravio sa sluateljima i dobro raspoloen izaao u
hodnik. Tu mi se naklonio ovjeuljak u iznoenu crnom odijelu i bijeloj koulji i priopio
mi, vrlo pristojno, kako je on Ztureck.

Pozvao sam gosta u jednu od slobodnih prostorija, ponudio mu da sjedne u fotelju i

zapoeo nevezan razgovor o svemu i svaemu, od toga kako nas ovoga ljeta vrijeme ne slui,
pa do prakih izlobi. Gospodin Ztureck je pristojno povlaivao svakoj mojoj izjavi, ali je
ubrzo poeo svaku primjedbu navlaiti na svoj lanak o Mikolu Aleu, koji se iznenada
naao meu nama, nevidljiv, ali stvaran kao neki neodstranjivi magnet.
- Volio bih napisati recenziju vaeg lanka - rekao sam na posljetku - ali ve sam vam
u pismu objasnio kako me nitko ne smatra strunjakom za eko devetnaesto stoljee, i da
sam, osim toga, jo i pomalo u svai s redakcijom Likovne misli u kojoj me dre okorjelim
modernistom, tako da bi vam moja pozitivna recenzija mogla samo koditi.
- Oh, vi ste odve skromni - rekao je gospodin Ztureck. - Vi, takav strunjak, a tako
mrano ocjenjujete svoj poloaj! U redakciji su mi rekli da sve zavisi samo od vaeg
miljenja. Ako se zauzmete za moj lanak, tiskat e ga. Vi ste moj jedini spas. To je plod
trogodinjega rada i trogodinjih studija. I sad je sve u vaim rukama.
Kako lakomisleno i od kako loega materijala ovjek gradi svoje izgovore! Nisam
znao to odgovoriti gospodinu Ztureckom. Nehotice sam mu pogledao u lice i primijetio da
me promatraju ne samo male, starinske, nevine naoale, nego i jedna mona, duboka,
vertikalna bora na elu. U kratkom trenutku lucidnosti osjetio sam kako mi jeza puzi niz lea
bosnaunited. Ta bora, koncentrirana i uporna, odavala je, naime, ne samo duevne muke kroz
koje je njen vlasnik proao nad crteima Mikola Alea, nego i iznimnu snagu volje. Izgubio
sam prisebnost duha, tako da na brzinu nisam mogao nai nikakav duhovit izgovor. Znao sam
da recenziju neu napisati, ali sam znao i to kako nemam snage patetinom ovjeuljku kazati
istinu u oi.
Tako sam se poeo osmjehivati i obeavati neto neodreeno. Gospodin Ztureck mi
je zahvalio i rekao kako e ubrzo opet doi da se raspita. Rastao sam se s njim uz osmijehe.
Nekoliko dana kasnije, ponovno je doao. Vjeto sam ga izbjegao, ali me je sljedeeg
dana opet potraio na fakultetu. Bilo mi je jasno da je vrag odnio alu. Smjesta sam otiao
kod gospoe Marie poduzeti potrebne mjere.
- Maenka, molim vas, ako me onaj gospodin ponovno bude traio, recite mu da sam
otiao na studijsko putovanje po Njemakoj i da u se vratiti tek za mjesec dana. I da znate,
predavanja sam dosad imao utorkom i srijedom, a sad u ih tajno prebaciti na etvrtak i petak.
Za to e znati samo sluatelji, nikome drugom nemojte o tome priati i ne unosite promjenu u
raspored. Moram se povui u ilegalnost.

4.
Gospodin Ztureck zaista je ubrzo ponovno doao na fakultet da me trai i bio je
oajan kad mu je sekretarica rekla da sam neoekivano otputovao u Njemaku. - Ta to nije
mogue! Gospodin asistent treba da napie recenziju moga lanka! Kako je samo mogao tako
otputovati?!
- Ne znam - odgovorila je gospoa Marie - ali rekao je da e se za mjesec dana vratiti.
- Jo mjesec dana! - jadikovao je gospodin Ztureck. - A znate li moda njegovu
adresu u Njemakoj?
- Ne znam - izjavila je gospoa Marie.
I tako sam mjesec dana bio miran.
Mjesec je, meutim, proao mnogo bre nego to sam se nadao i gospodin Ztureck
se ponovno naao u uredu. - Ne, jo se nije vratio - rekla mu je gospoa Marie, a kad me je
malo poslije srela, obratila mi se, oajna: - Onaj va ovjeuljak opet je bio ovdje. to da mu
kaem, za ime Boje? - Recite mu, Maenka, da sam se u Njemakoj razbolio od utice i da
leim u bolnici u Jeni.
- U bolnici! - vrisnuo je gospodin Ztureck kad mu je Maenka nekoliko dana poslije
to rekla. - To ne moe tako! Gospodin asistent mora napisati recenziju o mom lanku!
- Gospodine Ztureck - rekla mu je tajnica prijekorno - gospodin asistent lei teko
bolestan negdje u tuini, a vi mislite samo na svoju recenziju. - Gospodin Ztureck je otiao,
pokunjen, ali se za etrnaest dana ponovno naao u uredu. - Poslao sam gospodinu asistentu
preporueno pismo na adresu bolnice u Jeni, i pismo se vratilo! - rekao je.
- Poludjet u od onog vaeg ovjeuljka rekla mi je sljedeeg dana gospoa Marie. Ne ljutite se na mene, to sam mu mogla rei? Rekla sam mu da ste se vratili. Morate se
nekako sami snai.
Nisam se mogao ljutiti na gospou Maire. Uinila je to je mogla, a ja se, uostalom,
jo nisam osjeao poraenim. Znao sam da sam neuhvatljiv. Cijeli se moj ivot odvijao u
tajnosti. Tajno sam drao predavanja etvrtkom i petkom, a svakog sam se utorka i srijede
skrivao u vratima kue preko puta fakulteta, uivajui u pogledu na gospodina Ztureckog

koji je patrolirao ispred kole i ekao da izaem. Poelio sam staviti na glavu polucilindar i
zalijepiti lanu bradu. Osjeao sam se kao Scherlok Holmes, kao maskirani Jack, kao
Nevidljivi ovjek koji eta gradom... Osjeao sam se kao djeak.
Ali jednoga je dana gospodinu Ztureckom dosadilo straariti pa je otro nasrnuo na
gospou Marie. - Kada, u stvari, drug asistent dri nastavu? - upitao je. - Pogledajte u
rasporedu - pokazivala mu je gospoa Marie plou na kojoj su, u kvadratima, bila pregledno
upisana sva predavanja.
To mi je poznato - ostao je uporan gospodin Ztureck - samo to drug asistent nikad
ne predaje ni utorkom ni srijedom. Je li moda na bolovanju?
- Nije - odgovorila je gospoa Marie, zbunjena.
Na to se ovjeuljak svom otrinom okomio na gospou Marie. Zamjerio joj je zbog
neaurnog rasporeda. Ironino ju je upitao kako to da ne zna gdje je tko od nastavnika.
Zaprijetio je da e je tuiti. Vikao je. Izjavio je kako e tuiti i druga asistenta koji ne dri
nastavu, a trebalo bi da je dri. Pitao je da li je rektor u svom kabinetu.
Na nesreu rektor je bio prisutan.
Gospodin je Ztureck pokucao na vrata rektorova kabineta i uao. Desetak minuta
kasnije vratio se i strogo zatraio od gospoe Marie adresu moga stana.
- Litomyl, Skalnkova 20 - rekla je gospoa Marie.
- Kako to, Litomyl?
- Gospodin asistent ima u Pragu samo privremeni stan i ne eli da bilo kome kaem...
- Zahtijevam od vas da mi date praku adresu druga asistenta - viknuo je ovjeuljak
drhtavim glasom.
Gospoa je Marie popustila i dala mu adresu moje mansarde, moga bijedna utoita,
moje druge jazbine koja je trebala postati mojom klopkom.

5.
Da, moje je stalno boravite u Litomylu; tamo ivi moja majka, tamo su moji
prijatelji i uspomene na oca. Kad god mogu, bjeim iz Praga i radim i piem kod kue, u

malom majinu stanu. Tako se i dogodilo da sam formalno zadrao majin stan kao stalno
boravite, a u Pragu se nisam potrudio ni iznajmiti bolju garsonijeru, kako to red i pristojnost
zahtijevaju, nego sam stanovao kao podstanar u maloj i potpuno odvojenoj mansardi u
Vrovicama, postojanje koje sam skrivao i tajio, uglavnom zato da izbjegnem nepotrebne
susrete nezavisnih gostiju s mojim raznim privremenim sustanarkama ili goama.
Ne mogu porei da je upravo to razlogom to nisam uivao ba najbolju reputaciju u
zgradi. Nekoliko puta, dok sam boravio u Litomylu, ustupio sam sobicu prijateljima koji su
se u njoj odlino zabavljali, tako da nitko u kui nije mogao cijele noi oka sklopiti. Neki
stanari, koji su se nad svime time zgraali, poveli su protiv mene tihi rat koji se povremeno
odraavao u ocjenama to ih je o meni pisao ulini odbor, pa ak i u jednoj albi upuenoj
stambenom uredu.
U vrijeme o kojem priam, Klri je ve bilo postalo odve naporno dolaziti na posao
ak odnekud iz elkovica, pa je poela ostajati kod mene preko noi. Najprije samo
bojaljivo i iznimno, a onda je kod mene ostavila jednu haljinu, zatim nekoliko haljina i
ubrzo su se moja dva odijela nala stisnuta u kutu ormara, a moja se sobica pretvorila u
damski salon.
Klra mi se sviala; bila je lijepa; radovalo me je to se ljudi, dok zajedno hodamo,
okreu za nama; bila je najmanje trinaest godina mlaa od mene, to mi je podizalo ugled u
studenata; ukratko, imao sam tisuu razloga da odrim tu vezu. Nisam, meutim, htio da se
sazna kako Klra stanuje kod mene. Bojao sam se intriga i ogovaranja po kui; bojao sam se
da netko ne nasrne na moga dobrog, starog stanodavca, koji je vei dio godine provodio izvan
Praga, bio vrlo diskretan i nije se mijeao u moje poslove. Bojao sam se da jednog dana,
protiv svoje volje i teka srca, ne doe i ne zamoli me da, njegova dobrog glasa radi, otkaem
gospoici gostoprimstvo.
Klra je zbog toga dobila strogo nareenje da nikome ne otvara vrata.
Toga je dana bila sama kod kue. Bio je sunan dan i na mansardi je bilo kao u kotlu.
Zato je gola leala na mom kauu i ubijala vrijeme promatranjem ara na stropu.
Iznenada su odjeknuli udarci na vratima.
To jo nije bio razlog za uznemirenost. Moja mansarda nije imala zvonce pa je svatko
tko bi doao, morao kucati. Klra zbog toga nije obraala pozornost na buku i nije joj bilo ni
na kraj pameti da prestane gledati u strop. Ali lupanje nije prestajalo; naprotiv, nastavljalo se
nekom smirenom, neshvatljivom upornou. Klru je poela hvatati nervoza; zamiljala je da

pred vratima stoji ovjek koji e, kad otvori, polako i znaajno okrenuti rever sakoa a onda je
otro napasti - zato ne otvara, to krije, zato se skriva, je li prijavljena... Obuzeo ju je
osjeaj krivice, odvojila je pogled od stropa i brzo poela traiti odbaenu odjeu. Ali lupanje
je odzvanjalo tako uporno da u pometnji nije nala nita drugo osim mog kinog ogrtaa.
Obukla ga je i otvorila vrata.
Pred vratima je umjesto gnjevna lica isljednika, ugledala samo nekog sitnog
mukarca, koji joj se naklonio. - Je li gospodin asistent kod kue? - upitao je.
- Ne, nije kod kue.
- Ba teta - odgovorio je ovjeuljak pristojno i poeo se ispriavati to je
uznemirava. - Gospodin asistent, naime, treba da napie recenziju o mom lanku. Obeao mi
je to, i stvar je prilino urna. Ako dozvolite ostavio bih mu barem poruku.
Klra je ovjeuljku dala papir i olovku i tako sam uveer proitao da je sudbina
lanka o Mikolu Aleu samo u mojim rukama, da gospodin Ztureck s dubokim
potovanjem eka moju recenziju i da e me ponovno potraiti na fakultetu.

6.
Dva dana poslije gospoa Marie mi je ispriala kako joj je gospodin Ztureck
prijetio, kako je vikao i otiao se aliti na nju: glas joj je drhtao i inilo se da e zaplakati.
Naljutio sam se. Osjetio sam da je tajnica, koja se sve do sada smijala mojoj igri skrivaa
(iako bih se mogao kladiti da je to radila vie iz naklonosti prema meni nego zato to je
iskreno uivala u tome) sad uvrijeena i uzrok svih neugodnosti vidi, razumljivo, u meni. I
kad sam jo tome pribrojao odavanje tajne moje mansarde, uporno udaranje u vrata u trajanju
od deset minuta i zastraivanje Klre, moja je ljutnja prerasla u bijes.
I dok sam tako hodao tamo-amo po uredu gospoe Marie, bijesno grizui usne i
smiljajui osvetu, otvorila su se vrata i na njima se pojavio gospodin Ztureck.
Kad me je ugledao, lice mu se ozarilo sreom. Naklonio se i pozdravio.
Doao je malo prerano, doao je prije nego to sam stigao razmisliti o osveti.
Upitao me je jesam li sino primio njegovu poruku.

Nisam odgovorio.
Ponovio je pitanje.
- Primio sam je - rekao sam.
- I napisat e te recenziju, zar ne?
Vidio sam ga pred sobom, boleljiva, uporna, plaljiva; vidio sam okomitu boru koja
je na njegovu elu crtala liniju jedne jedine strasti; promatrao sam tu jednostavnu crtu i
shvatio da je to pravac odreen dvjema tokama: mojom recenzijom i njegovim lankom, i da
osim te porone, manijake crte u njegovu ivotu ne postoji nita drugo. Da postoji samo
svetaka askeza. I u tom mi je trenutku palo na pamet spasonosno, premda okrutno rjeenje.
- Nadam se da vam je jasno kako poslije jueranjeg dogaaja nemamo vie o emu
razgovarati - rekao sam.
- Ne razumijem vas.
- Uzalud se pretvarate. Sve mi je rekla. Nema smisla da poriete.
- Ne razumijem vas - ponovio je, sad ve odlunije, ovjeuljak.
Preao sam na leerniji, gotovo prijateljski ton. - ujte, gospodine Ztureck, ja vam
nita ne zamjeram. I ja sam enskar i potpuno vas razumijem. Ni ja ne bih ostavio na miru
tako lijepu djevojku da sam se s njom naao sam u stanu, a ona bila gola ispod mukog
kinog ogrtaa.
- Vi me vrijeate! - problijedio je ovjeuljak.
- Ne, govorim istinu, gospodine Ztureck.
- I to vam je rekla ona dama?
- Ona preda mnom nema tajni.
- Drue asistente, to je uvreda! Ja sam oenjen ovjek. Imam enu! Imam djecu! ovjeuljak je nainio korak prema meni tako da sam morao ustuknuti.
- Utoliko gore, gospodine Ztureck.
- Kako to mislite, utoliko gore?
- Mislim da je to to ste oenjeni za vas kao enskara samo oteavajua okolnost.
- Te ete rijei povui! - izjavio je gospodin Ztureck prijetei.

- U redu, dobro - popustio sam. - To to je oenjen zaista ne mora biti za enskara

oteavajua okolnost. Moe, naprotiv, biti i stanovito opravdanje. Ali to sad nije vano. Ve
sam rekao kako se nimalo ne ljutim na vas, kako vas shvaam. Ne razumijem samo jedno.
Kako moete od ovjeka, iju ste enu pokuali zavesti, jo traiti da vam pie recenziju?
- Drue asistente! Tu recenziju trai od vas doktor Kalousek, urednik Likovne misli,
asopisa akademije znanosti! I vi tu recenziju morate napisati!
- Recenziju ili enu. Ne moete traiti i jedno i drugo.
- Kako se to ponaate, drue? - viknuo je gospodin Ztureck u oajnikom gnjevu.
udno, u tom sam trenutku zaista imao osjeaj da je gospodin Ztureck pokuao
zavesti moju Klru. U meni je sve uzavrelo. - Jo me se usuujete opominjati! - viknuo sam. Vi, koji bi trebao da mi se ovdje pred gospoom tajnicom pokorno ispriavate?
Okrenuo sam gospodinu Ztureckom lea i on je skren oteturao iz sobe.
- Tako - odahnuo sam kao nakon teke, ali pobjedonosne bitke i rekao gospoi Marie.
- Sad, valjda, vie nee traiti od mene tu recenziju.
Gospoa Marie se osmjehnula, a onda me bojaljivo upitala: -A zato, u stvari,
odbijate napisati tu recenziju?
- Zato, Maenka, to je taj njegov lanak obino lupetanje.
- Pa zato onda u recenziji jednostavno ne napiete da je obino lupetanje?
- Zato da to piem? Zato da sebi stvaram neprijatelje? - odgovorio sam, i samo to
sam to izgovorio postao sam svjestan kako je gospodin Ztureck i tako ve postao mojim
neprijateljem te da je moja borba protiv pisanja recenzije besmislena i apsurdna - ali, na
alost, i da je to borba koju je nemogue prekinuti, nemogue zaustaviti.
Gospoa me Marie pogledala s blagim osmijehom, kakvim ene promatraju djeije
ludorije, a onda su se odjednom otvorila vrata i na njima se pojavio gospodin Ztureck,
podignute ruke.
- Ne ja vama, vi se meni morate ispriati!
Viknuo je to drhtavim glasom i ponovno nestao.

7.
Vie se ne sjeam tono, moda jo istoga dana a moda nekoliko dana kasnije, nali
smo u sanduiu pismo bez adrese. Poruka napisana tekim, gotovo nevjetim rukopisom,
glasila je: Potovana! Doite kod mene zbog uvrede moga mua u nedjelju. Bit u cijeloga
dana kod kue. Ako ne doete, bit u prisiljena poduzeti odgovarajue mjere. Anna
Ztureck, Praga, 3, Dalimilova 14.
Klra je, sva izbezumljena, poela govoriti neto o mojoj krivici. Odmahnuo sam
rukom i izjavio kako je smisao ivota u tome da se ivotom zabavljamo, i kako nam, ako je
ivot odve za to lijen, ne preostaje nita drugo nego da ga malo potaknemo. ovjek mora
neprestano osedlavati dogaaje, te strelovito brze konje bez kojih bi se vukao po praini kao
izmueni pjeak. Kad mi je Klra rekla kako ona nema nimalo volje osedlavati dogaaje,
odgovorio sam joj uvjeravanjem da se s gospodinom Ztureckm i gospoom Ztureckom
nikad nee sresti i da u dogaaj, u ije sam sedlo skoio s lakoom, sam obuzdati.
Ujutro, kad smo izlazili iz kue, zaustavio nas je kuepazitelj. Kuepazitelj nije
neprijatelj. Jednom sam ga mudro pridobio novanicom od pedeset kruna i od tog sam
vremena ivio u ugodnu uvjerenju kako je nauio da o meni ne zna nita i da ne dolijeva ulje
na vatru koju protiv mene potiu moji neprijatelji.
- Juer vas je trailo neko dvoje - rekao je.
- Kakvo dvoje?
- Jedan nizak ovjek sa enom.
- Kako je izgledala ta ena?
- Za dvije glave via od njega. Strano energina, stroga ena. Raspitivala se o svemu.
- Obratio se Klri. - Najvie o vama. Tko ste i kako se zovete.
- I to ste joj rekli, zaboga ? - promucala je Klra.
- to sam joj mogao kazati? Otkud ja znam tko sve dolazi kod gospodina asistenta?
Rekao sam joj da svaku veer dovodi drugu.
- Odlino - rekao sam i izvukao iz depa deset kruna. - Govorite tako i dalje.

- Nema se ega plaiti - rekao sam kasnije Klri. - U nedjelju nee ionako otii i
nitko te nee dolaziti traiti.
Dola je nedjelja, zatim ponedjeljak, utorak, srijeda... Nita se nije dogodilo. - Eto
vidi - rekao sam Klri.
A onda je doao etvrtak. Priao sam studentima na uobiajenom tajnom predavanju
kako su mladi fovisti, grozniavo i nesebino razmjenjujui iskustva, oslobaali boju od
njene nekadanje impresionistike deskriptivnosti, kad je gospoa Marie otvorila vrata i
aptom mi rekla: - Dola je supruga onog Ztureckog.
- Nisam ovdje - rekao sam. - Pokaite joj raspored.
Ali gospoa Marie je zavrtila glavom.
- To sam joj ve rekla, ali ona je zavirila u va kabinet i vidjela ogrta na vjealici.
Naiao je docent Zelen i potvrdio da je ogrta va. I tako sad sjedi u hodniku i eka vas.
Da me je sudbina znala sustavnije proganjati, moda bi od mene i bilo neto.
orsokak je mjesto mojih najboljih inspiracija.
- Budite tako ljubazni - rekao sam jednom od omiljenih studenata - i uinite mi malu
uslugu. Otiite u moj kabinet, obucite moj kini ogrta i izaite u njemu iz zgrade. Jedna e
vam ena pokuavati dokazati da ste vi ja, ali zadatak vam je da to ni po koju cijenu ne
priznate.
Student je otiao i vratio se za nekih etvrt sata. Obavijestio me je da je zadatak
izvren, da je zrak ist, a ena izvan zgrade.
Ovoga sam puta, prema tome, pobijedio.
A onda je doao petak i Klra se poslijepodne vratila s posla, tresui se.
Prijazan gospodin, koji u elegantnom salonu modne kue prima kupce, iznenada je
otvorio vrata radionice u kojoj je, s jo petnaest krojaica, za ivaim strojem sjedila i moja
Klra, i viknuo: - Stanuje li neka od vas u Pukinovoj 5?
Klra je bila svjesna kako je rije o njoj, jer je Pukinova 5 moja adresa, ali ju je
uvrena opreznost sprijeila da se javi. Znala je da kod mene stanuje ilegalno i da se to
nikoga ne tie. - Pa ja joj to i govorim - rekao je uglaeni gospodin kad je vidio da se nijedna
krojaica ne javlja, i otiao. Klra je kasnije saznala kako ga je neki strogi enski glas na
telefonu prisilio da pregleda popis adresa zaposlenih i etvrt ga je sata uvjeravao kako je ena

iz Pukinove 5 zaposlena upravo u toj modnoj kui.

Na nau idilinu mansardu pala je sjena gospoe Zturecke.
- Kako joj je samo uspjelo da otkrije gdje radi? Ta u ovoj zgradi nitko nita ne zna o
tebi! - vikao sam.
Da, bio sam vrsto uvjeren kako o nama nitko nita ne zna. ivio sam kao udak koji
se zanosi da ga iza visokog zida nitko ne vidi, ali pri tome zaboravlja na jednu sitnicu - na
injenicu da je taj zid nainjen od prozirnog stakla.
Podmiivao sam kuepazitelja kako ne bi odao da Klra stanuje kod mene, prisiljavao
sam Klru da ivi i ponaa se neupadljivo, kao ilegalac, a za to je vrijeme itava zgrada znala
za nju. Bilo je dovoljno da se jednom neoprezno upusti u razgovor sa stanarkom s drugoga
kata pa da se sazna i gdje je zaposlena.
ivjeli smo ne slutei da smo odavno otkriveni. Naim progoniteljima ostalo je
nepoznato jo samo Klrino ime - i jo jedna sitna pojedinost: da je kod mene stanovala
neprijavljena. Te su dvije tajne bile za nas jedina i posljednja mogunost da i dalje izmiemo
gospoi Ztureckoj koja je bitku zapoela dosljedno i metodino, tako da me je od toga
hvatala jeza.
Shvatio sam da je vrag odnio alu, da je konj dogaaja loe osedlan.

8.
To je bilo u petak, a kad se Klra u subotu vratila s posla, opet se sva tresla. Evo to se
dogodilo:
Gospoa se Ztureck sa svojim muem uputila u poduzee koje je dan ranije nazvala
telefonom i zatraila od poslovoe doputenje da s muem obie radionicu i provjeri izgled
svih prisutnih krojaica. Drug poslovoa dodue se zaudio takvoj elji, ali gospoa
Ztureck se drala tako da je bilo nemogue odbiti je. Govorila je neto vrlo mrano o
uvredi, o unitenoj egzistenciji i o sudu. Gospodin je Ztureck stajao kraj nje, smrknut i
utljiv.
Odveli su ih u radionicu. Krojaice su ravnoduno podigle glavu i Klra je odmah
prepoznala ovjeuljka. Problijedila je i brzo, na upadljivo neupadljiv nain, nastavila ivati.

- Izvolite - rekao je poslovoa ironinom ljubaznou ukoenim posjetiteljima.

Gospoa Ztureck je shvatila da mora preuzeti inicijativu, pa je zapovjedila suprugu: Pogledaj paljivo!
Gospodin je Ztureck podigao smrknuti pogled. - Je li neka od njih? - upitala ga je
aptom gospoa Ztureck.
Gospodin Ztureck, oigledno, nije ni uz naoale mogao dovoljno jasno vidjeti
veliku prostoriju, uostalom prilino nepreglednu i zakrenu gomilama tkanina i haljinama to
su visjele na dugakim vodoravnim ipkama, pa jo s nemirnim krojaicama koje nisu sjedile
lijepo okrenute prema vratima nego kojekako - vrtile se, sjedale, ustajale i bezobzirno
okretale lica na suprotnu stranu. Zato je morao krenuti kroz prostoriju, nastojei da mu ni
jedna ne promakne.
Kad su ene shvatile da ih netko ispitivaki promatra, i to jo tako neugledan i
neprivlaan ovjek, osjetile su se povrijeenima i na neki neodreen nain ponienima, i
poele su tiho protestirati podsmijehom i gunanjem. Jedna od njih, krupna, mlada djevojka,
nije mogla izdrati da glasno ne kae: - Trai po itavom Pragu betiju koja ga je ostavila u
drugom stanju!
Na suprunike se sruio buan i grub enski podsmijeh a oni su stajali usred te
galame, zbunjeni i tvrdoglavi, s nekim udnim dostojanstvom.
- Majice - dobacila je ona brbljava djevojka gospoi Ztureck - loe ste uvali
svoga sinia! Ja tako lijepa djeaka ne bih uope putala iz kue!
- Trai dalje - apnula je gospoa Ztureck svome suprugu i on je, smrknuto i
bojaljivo, krenuo dalje, korak po korak, kao da ide kroz ulicu uvreda i udaraca, ali uporno,
ne proputajui ni jedno lice.
Poslovoa se cijelo to vrijeme nepristrano osmjehivao; poznavao je svoje cure i znao
je da ih ne moe ukrotiti. Zato se pretvarao da ne uje njihova dobacivanja i upitao gospodina
Ztureckog: - A kako bi, molim vas, ta ena zapravo trebala izgledati?
Gospodin Ztureck se okrenuo prema poslovoi i polako, ozbiljno rekao: - Bila je
lijepa... bila je veoma lijepa...
Klra je za to vrijeme sjedila zgrena u jednom kutu i svojim se nemirom, sputenom
glavom i grozniavom aktivnou upadljivo razlikovala od neobuzdanih ena oko nje. Ah,
kako je loe glumila neduno, beznaajno stvorenje! A gospodin je Ztureck bio jo samo

jedan korak od nje i samo to joj se nije unio u lice...

- Malo je ako se sjeate samo toga da je bila lijepa - rekao je pristojni poslovoa
gospodinu Ztureckom. - Lijepih ena ima bezbroj. Je li bila niska ili visoka?
- Visoka - rekao je gospodin Ztureck.
- Je li bila crnka ili plavua?
Gospodin Ztureck se zamislio i rekao: - Plavua.
Taj bi dio prie mogao posluiti kao parabola o moi ljepote. Kad je gospodin
Ztureck prvi put kod mene vidio Klru, bio je tako zabljesnut njezinom ljepotom da je,
zapravo, uope nije vidio. Ljepota je ispred nje stvorila neto slino neprozirnom zastoru.
Zastoru svjetlosti koji ju je skrivao kao veo.
Klra, naime, nije ni visoka ni plava. Tek unutarnja snaga ljepote dala joj je u oima
gospodina Ztureckog privid tjelesne veliine. A svjetlost, kojom ljepota zrai, dala je njenoj
kosi zlatnu boju.
I tako ovjeuljak, kada je konano stigao u kut prostorije, gdje se Klra u smeoj
radnoj kuti grevito naginjala nad nekom rasparanom suknjom, nije prepoznao djevojku. Nije
ju prepoznao jer je nikada nije ni vidio.

9.
Kad je Klra prilino nepovezano i s malo dara za razumljivo pripovijedanje zavrila
priu o tom dogaaju, rekao sam: - Vidi, imamo sree.
Ali, ona se, jecajui, okomila na mene. - Kakve sree, nisu me otkrili danas, ali e me
otkriti sutra.
- Volio bih znati kako.
- Doi e po mene ovamo, k tebi.
- Nikog neu pustiti u kuu.
- A to e biti ako se obrate policiji? Ili ako navale na tebe i natjeraju te da prizna tko
sam? Spominjala je sud, hoe me tuiti za uvredu asti.

- Zaboga, mogu im se samo narugati; ta sve je to bila samo ala i izmotavanje.

- Danas nije vrijeme za ale, danas se sve uzima ozbiljno: rei e da sam ga namjerno
htjela ocrniti. Zar e povjerovati, kad ga vide, da je u stanju napastvovati enu?
- Ima pravo, Klra - rekao sam. - Uhitit e te, to je sigurno. Ali sjeti se da je i Karel
Havlek Borovsk sjedio u zatvoru, pa dokle je stigao. Sigurno si o njemu uila u koli.
- Ne lupetaj gluposti - rekla je Klra. - Dobro ti je poznato kako stojim, dovoljno je da
me poalju pred disciplinsku komisiju pa da mi sve upiu u karakteristiku i da se nikad vie
ne izvuem iz radionice. Uostalom, ba bih voljela saznati kako stoji stvar s onim mjestom
manekenke koje mi stalno obeava, a spavati kod tebe i tako vie ne mogu, stalno bih se
bojala kad e doi po mene, i zato se danas vraam u elkovice.
To je bio prvi razgovor.
Drugi sam razgovor vodio istoga dana poslije podne, nakon sastanka katedre.
ef katedre, sijedi povjesniar umjetnosti i veoma mudar ovjek, pozvao me u svoj
kabinet.
- Da vam studija koju ste upravo objavili nee donijeti mnogo dobra to vam je, nadam
se, jasno - rekao je.
- Da jasno mi je - odgovorio sam.
- Mnogi nai profesori misle da se vai zakljuci odnose na njih, a rektor je uvjeren da
je rije o napadu na njegove stavove.
- to se tu moe - rekao sam.
- Nita - rekao je profesor - ali vae je trogodinje asistentsko razdoblje isteklo i za to
mjesto je raspisan natjeaj. Naravno, komisija obino daje prednost onome tko je ve drao
nastavu, ali jeste li ba sigurni da e taj obiaj biti ouvan i u vaem sluaju? Ali, nisam htio o
tome govoriti. Vama je dosad uvijek ilo u prilog to to ste poteno predavali, to ste bili
omiljeni meu studentima i poneto ih nauili. Samo, sad se vie ni na to ne moete osloniti.
Rektor me obavijestio kako ve tri mjeseca uope ne drite nastavu. I to bez ikakva
opravdanja. Ve samo bi to bilo dovoljno da dobijete trenutni otkaz.
Objasnio sam profesoru kako nisam propustio ni jedno predavanje, da je bila rije o
ali i ispriao mu itavu priu o gospodinu Ztureckom i Klri.
- U redu, vjerujem vam - rekao je profesor - ali to vrijedi to to vam ja vjerujem?

itava kola danas pria o tome kako ne drite nastavu i nita pod milim Bogom ne radite. O
tome se ve raspravljalo i na nastavnikom vijeu, a juer je stvar dola i pred rektorski
kolegij.
- Ali zato nisu najprije razgovarali sa mnom?
- O emu da razgovaraju s vama? Njima je sve jasno. Sad jo samo analiziraju vae
dosadanje djelovanje na fakultetu i nastoje povezati vau prolost i vau sadanjost.
- to loe mogu nai u mojoj prolosti? I sami znate koliko volim svoj posao! Nikad
se nisam izvlaio od obveza! Savjest mi je ista.
- Svaki je ljudski ivot vieznaan - rekao je profesor. - Prolost svakoga od nas
mogue je podjednako uspjeno prilagoditi biografiji omiljena dravnika kao i biografiji
zloinca. Samo malo bolje pogledajte sami sebe. Nitko ne porie da ste uvijek voljeli svoj
posao, ali niste se esto pojavljivali na sastancima, a i kad ste doli, najee ste utjeli. Nitko
nikad nije znao to u stvari mislite. Sam se sjeam kako ste nekoliko puta, kad je bila rije o
vanim stvarima, iz ista mira izvalili neku alu koja je izazvala nelagodnost u prisutnih
cw,bu. Ta je nelagoda, naravno, bila odmah zaboravljena, ali danas, izvuena iz prolosti, ona
iznenada dobiva svoj pravi smisao. A moda ete se sjetiti i toga kako su vas po fakultetu
jurile razne ene i kako ste se pred njima skrivali. Uzmimo, naposljetku, i va posljednji
lanak o kome svatko, kome god padne na pamet, moe rei da je pisan sa sumnjivih
pozicija. Sve su to, naravno, sitnice, ali dovoljno je osvijetliti ih ovim vaim deliktom o
kojem ste mi upravo priali, pa da se odjednom poveu u cjelinu koja vrlo rjeito svjedoi o
vaem karakteru i stavovima.
- Kakav sad, zaboga delikt! - viknuo sam. - Izloit u pred svima stvari onako kako su
se odigrale i ako su ljudi ljudi, samo e se nasmijati.
- To vi tako mislite. Saznat ete, meutim, da ili ljudi nisu ljudi, ili da niste znali to
su i kakvi su. Nitko se nee smijati. Ako im ispriate kako se sve odigralo, pokazat e se
kako, ne samo da niste izvravali svoje obveze predviene rasporedom, to jest niste radili ono
to je trebalo da radite, nego da ste ak ilegalno predavali, to jest da ste radili ono to nije
trebalo da radite. Pokazat e se da ste vrijeali ovjeka koji je od vas traio pomo. Pokazat
e se da va privatni ivot nije u redu, da kod vas neprijavljena stanuje neka mlaa ena, to
e na predsjednicu vijea ostaviti vrlo lo dojam. Stvar e se razmazati i sam Bog zna kakve
e jo prie iskrsnuti, prie sigurno dobrodole svima koji su se nali pogoenima vaim
nazorima, a stid ih je da vas zbog njih napadnu.

Znao sam kako profesor nema namjeru ni straiti me, ni lagati mi, ali uvijek sam
smatrao da je pomalo udak i nisam htio podlei njegovu skepticizmu. Afera s gospodinom
Ztureckim poela mi se zavlaiti pod nokte, ali jo me nije bila umorila. Ta ja sam sam
osedlao toga konja i ne mogu sad dopustiti da mi istrgne uzde iz ruku i odnese me kamo se
njemu svidi. Bio sam spreman nositi se s njim.
A ni konj nije izbjegavao borbu. Kad sam se vratio kui, naao sam u potanskom
sanduiu poziv na sastanak ulinog odbora.

10.
Ulini je odbor zasjedao u nekom bivem duaniu, za dugakim stolom. Prosjedi
mukarac s naoalama i uvuenom bradom pokretom ruke dao mi je znak da sjednem.
Zahvalio sam, sjeo, a onda je isti taj ovjek uzeo rije. Obavijestio me kako ulini odbor ve
due vrijeme prati moje ponaanje i vrlo dobro zna da vodim nesreen osobni ivot; to
ostavlja vrlo lo dojam na moju okolinu; stanari moje zgrade ve su se jednom alili na mene
kad od buke u mom stanu nisu mogli cijele noi spavati; sve je to dovoljno da ulini odbor o
meni stvori odgovarajuu sliku. I sad se, kao vrhunac svega, ulinom odboru obratila
drugarica Ztureck, supruga znanstvenog radnika. Trebalo je, navodno, da jo prije pola
godine napiem recenziju jednoga njegova znanstvenog rada, a nisam to uinio, iako sam
dobro znao da od moga miljenja ovisi sudbina spomenutog znanstvenog djela.
- Kakvo znanstveno djelo, molim vas! - prekinuo sam mukarca s uvuenom bradom.
- To je najobiniji bukuri prepisanih misli!
- To je zanimljivo, drue - umijeala se u razgovor otprilike tridesetogodinja plavua,
odjevena po posljednjoj modi, na ijem je licu bio (vjerojatno jednom zauvijek) zalijepljen
blistav osmijeh. - Dopustite da vas upitam: to ste po struci?
- Likovni teoretiar.
- A drug Ztureck?
- Nemam pojma. Vjerojatno pokuava neto slino.
- Eto, vidite - obratila se plavua oduevljeno ostalima. - Drug u radniku iz iste struke
ne vidi kolegu nego konkurenta.

- Da nastavim - rekao je mukarac s uvuenom bradom. - Drugarica Ztureck nam je

rekla kako vas je njezin suprug posjetio u stanu i tu sreo neku enu. Ta ga je ena poslije pred
vama oklevetala tvrdnjom kako ju je pokuao seksualno napastovati. Drugarica Ztureck
raspolae, meutim, dokazima da njezin suprug nije sposoban za takvo to. eli saznati ime
ene koja je oklevetala njezina mua kako bi mogla podnijeti tubu disciplinskoj komisiji
narodnog odbora, jer je lana optuba ugrozila egzistenciju njezina supruga.
Jo sam jednom pokuao otupiti neprimjerenu otrinu te smijene afere. - Gledajte,
drugovi - rekao sam - itava stvar nije uope vrijedna takva truda. Nema govora o nekom
ugroavanju egzistencije. lanak o kojem je rije tako je lo da ga ne mogu preporuiti za
tisak, niti bi to itko drugi uinio. A ako je izmeu te ene i gospodina Ztureckog dolo do
nekog nesporazuma, to ne bi trebalo da bude povod za sastanke.
- O naim sastancima, drue, ti na sreu ne odluuje - odgovorio mi je mukarac s
uvuenom bradom. - A na tvoju sadanju tvrdnju da je rad druga Ztureckog lo, ne moemo
gledati drukije nego kao na osvetu. Drugarica Ztureck nam je dala da proitamo pismo
koje si njezinu suprugu napisao nakon to si proitao rad.
- U redu, ali u tom pismu nema ni jedne rijei o tome kakav je taj rad.
- To je istina, ali pie kako si spreman pomoi mu; iz tvoga pisma jasno proizlazi da
cijeni rad druga Ztureckog, a sad izjavljuje da je bukuri. Zato mu to odmah nisi
napisao? Zato mu to nisi rekao u oi?
- Drug ima dva lica - rekla je plavua.
U tom trenutku se u razgovor umijeala starija ena s trajnom ondulacijom i odmah
prela na bit stvari: - Nama je, drue, potrebno da saznamo tko je bila ona ena s kojom se
gospodin Ztureck sreo u tvom stanu.
Shvatio sam kako nije u mojoj moi da oslobodim aferu od njene besmislene
ozbiljnosti i da mi preostaje samo jedno: izbrisati tragove, odvui ih to dalje od Klre,
odvui ih kao to jarebica odvlai lovakog psa od gnijezda, nudei mu svoje tijelo za tijela
svoje mladunadi.
- To je ve tea stvar - izjavio sam - jer se njezina imena ne sjeam.
- Zar ne zna ime ene s kojom ivi? - upitala je ena s trajnom.
- Nekad sam sva ta imena zapisivao, a onda mi se to uinilo glupim, pa sam prestao
zapisivati. A na pamenje se ovjek teko moe osloniti.

- Vi se drue, izgleda, uzorno odnosite prema enama - dobacila je plavua.

- Moda bih se i sjetio, ali trebalo bi da razmislim. Da moda ne znate kad me je to
gospodin Ztureck posjetio?
- Molim, to je bilo... - rekao je mukarac s uvuenom bradom, gledajui u papire pred
sobom - ... etrnaestog, u srijedu, poslije podne.
- U srijedu... etrnaestog... ekajte malo... - rekao sam, poloio dlanove na
sljepooice i zamislio se. - Da, sad se sjeam. Bila je to Helena. - Vidio sam kako svi napeto
zure u moje usne.
- Helena... i kako jo?
- Jo? To, na alost, ne znam. Nisam je htio ni pitati. U stvari, iskreno reeno, nisam
siguran da se zaista zvala Helena. Zvao sam je tako zato to je njen mu bio riokos, kao
Menelaj. Upoznao sam je u utorak uveer u nekom restoranu i uspjelo mi je popriati s njom
dok je njen Menelaj otiao za ank popiti konjak. Sljedeeg je dana dola k meni i ostala
cijelo popodne. Predveer sam je morao ostaviti oko dva sata samu, jer sam imao sastanak na
fakultetu. Kad sam se vratio, ispriala mi je, ogorena, kako joj je neki ovjeuljak
dosaivao. Mislila je da sam se bio dogovorio s njim, pa se uvrijedila i vie nije htjela ni uti
za mene. I tako, vidite, nisam stigao saznati njezino pravo ime.
- Drue, ne ulazei u to je li ta pria istinita ili nije - rekla je plavua - meni je
jednostavno neshvatljivo kako ovjek kao vi moe odgajati nau omladinu. Zar vam na ivot
zaista ne prua inspiraciju ni za to drugo osim za pijanenje i zloupotrebu ena? Budite
sigurni da emo svoje miljenje o tome dostaviti nadlenim organima.
- Kuepazitelj nije spomenuo nikakvu Helenu - ponovno se umijeala postarija ena s
trajnom - ali nas je obavijestio da kod tebe ve mjesec dana neprijavljeno stanuje neka
djevojka iz modne kue. Ne zaboravi, drue, da si samo podstanar! Kako ti to zamilja, da
netko moe tek tako stanovati kod tebe? to misli, da je vaa zgrada kupleraj? Ako nam ti ne
kae ime te ene, otkrit e ga dravna sigurnost!

11.
Tlo mi je izmicalo pod nogama. Poeo sam sve jasnije osjeati neprijateljsku
atmosferu o kojoj mi je govorio profesor. Zasad me jo nitko nije pozivao na razgovore, ali tu
i tamo mogao sam uti poneku aluziju, a s vremena na vrijeme poneto mi je, sa
suosjeanjem, povjerila i gospoa Marie, u uredu kojem su nastavnici pili kavu i nisu pazili
na jezik. Za nekoliko se dana trebala sastati natjeajna komisija koja je sad sa svih strana
prikupljala karakteristike i miljenja o kandidatima; zamiljao sam kako lanovi komisije
itaju informaciju uline organizacije, informaciju o kojoj znam samo to da je strogo
povjerljiva i da je ne mogu komentirati.
U ivotu postoje trenuci kada valja prijei u povlaenje. Kada valja napustiti manje
vane poloaje ne bi li se sauvali vaniji. inilo mi se da je posljednji i najvaniji od svih
poloaja moja ljubav. Da, u tim nemirnim danima iznenada sam postajao svjestan kako volim
moju krojaicu i kako ne mogu bez nje.
Tog sam se dana sastao s njom kod muzeja. Ne kod kue. Zar je moja mansarda jo
uope bila dom? Zar je prostorija sa staklenim zidovima dom? Prostorija koju promatraju
dalekozorom? Prostorija u kojoj voljenu osobu morate skrivati briljivije nego vercanu
robu?
Dom vie nije bio dom. Tamo smo se osjeali kao uljezi na tuem tlu koji svakoga
trenutka mogu biti uhvaeni, koji se nervozno trzaju na svaki zvuk koraka u hodniku, koji
neprestano ekaju da netko pokuca na vrata i nastavi uporno lupati. Klra je opet putovala u
elkovice, a nismo imali volje da se sastajemo u naem otuenom domu, ak ni na kratko
vrijeme. Zato sam zamolio prijatelja slikara da mi katkad uveer ustupi svoj atelijer. Tog sam
dana prvi put dobio klju.
I tako smo se nali pod visokim krovom u Vinohradima, u golemoj prostoriji s jednim
malim kauom i irokim kosim prozorom kroz koji se mogao vidjeti itav veernji Prag;
usred gomile slika naslonjenih na zidove, usred nereda i bezbrine slikarske neistoe,
odjednom mi se vratio stari osjeaj blaene slobode. Raskomotio sam se na kauu, uvrnuo
otvara u ep i otvorio bocu vina. Naklapao sam neto, veselo i slobodno, i radovao se lijepoj
veeri i noi.

Ali tjeskoba, koje sam se oslobodio, kao da je punom teinom pritisnula Klru.
Ve sam spomenuo kako se Klra bez ikakvih skrupula, ak kao da je rije o neemu
posve prirodnome, uselila u moju mansardu. Ali sad, kad smo se privremeno nali u tuem
atelijeru, osjeala se nelagodno. ak vie nego nelagodno. - Ovo je poniavajue - rekla je.
- to je poniavajue? - upitao sam.
- To to moramo posuivati stan.
- Zato ti se ini da je poniavajue?
- Zbog toga to u tome ima neeg poniavajueg - odgovorila je.
- Nita drugo nismo mogli uiniti.
- Da - odgovorila je - ali u posuenom se stanu osjeam kao neka laka enska.
- Zaboga, zato bi se osjeala kao laka enska u posuenom stanu, lake enske svoj
posao rade uglavnom u vlastitim a ne u posuenim stanovima.
Bilo je uzaludno razumom napadati vrste bedeme iracionalnih osjeaja od kojih je,
kau, umijeena enska dua. Na je razgovor od samoga poetka dobio lo predznak.
Rekao sam Klri to mi je ispriao profesor, opisao sam joj to se dogaalo na
sastanku ulinog odbora i pokuao je uvjeriti da emo na kraju pobijediti samo ako se
budemo voljeli i ako ostanemo zajedno.
Klra je nekoliko trenutaka utjela, a onda je rekla da sam sam kriv za sve. - A hoe
li me barem izvui iz one krojanice?
Odgovorio sam da e se sad moda morati malo strpjeti.
- Eto vidi - rekla je Klra - sve su to bila samo prazna obeanja, na kraju nee nita
uiniti. A sama se neu izvui, pa ak i kad bi se naao netko drugi da mi pomogne, jer u
tvojom krivicom dobiti lou karakteristiku.
Dao sam Klri rije da joj afera s gospodinom Ztureckim nee nanijeti nikakvo zlo.
- Ipak ne shvaam - rekla je Klra - zato mu ne napie tu recenziju. Kad bi je
napisao, sve bi se odmah sredilo.
- Sad je kasno, Klra - rekao sam. - Kad bih sada napisao tu recenziju, rekli bi da sam
rad sahranio iz osvete i jo bi vie pobjesnjeli.
- A zato treba da je sahranjuje? Napii pozitivnu recenziju!

- To ne mogu, Klra. Taj je rad nemogu!

- Pa to onda? Zato si odjednom postao istinoljubiv? Zar nije bila la kad si onom
ovjeuljku napisao da u asopisu Likovna misao ne dre do tvoga miljenja? Zar nije bila la
kad si izmislio neku Helenu? I sad, nakon toliko lai, zar e ti nakoditi ako slae jo jednom
i pohvali lanak u recenziji? Samo tako moe stvar izgladiti.
- Vidi Klra - rekao sam - ti misli da su sve lai jednake, i na prvi pogled se ini da
ima pravo. A nema. Mogu svata izmiljati, praviti od ljudi budale, izvoditi kojekakve
mistifikacije i podvale, pa da se ipak ne osjeam kao laac i da imam istu savjest; te lai, ako
ih ve eli tako nazvati, to sam ja sam, takav kakav jesam, ja se takvim laima ne pretvaram,
ja takvim laima zapravo govorim istinu. Ali postoje stvari o kojima ne mogu lagati. Postoje
stvari u koje sam proniknuo, iji sam smisao, koje volim i uzimam ozbiljno. I tu ali nema
mjesta. Kad bih tu lagao, izdao bih samoga sebe a to ne mogu, to nemoj traiti od mene. To
neu raditi.
Nismo se razumjeli.
Ali ja sam uistinu volio Klru i bio sam spreman uiniti sve, samo da mi nema to
predbaciti. Sutradan sam napisao pismo gospoi Ztureckoj. ekat u je prekosutra, rekao
sam, u dva sata u svom kabinetu.

12.
Vjerna svojoj zapanjujuoj metodinosti, gospoa Ztureck pokucala je na vrata
tono u zakazano vrijeme. Otvorio sam i pozvao je da ue.
I tako sam je konano ugledao. Bila je to visoka ena, vrlo visoka, s krupnim mravim
licem seljanke, s kojeg su me gledale svijetloplave oi. - Raskomotite se - rekao sam, a ona je
nespretnim pokretima svukla nekakav dugaak, taman kaput, suen u struku i neobina kroja,
kaput koji me je, sam bogzna zato, podsjetio na starinske vojnike injele.
Nisam htio prvi krenuti u napad; htio sam da protivnik prvi poloi karte. Kad je
gospoa Ztureck sjela, naveo sam je pomou nekoliko praznih fraza da prva pone
govoriti.
- Poznato vam je zbog ega sam vas traila - rekla je ozbiljnim glasom i bez imalo

borbenosti. - Moj vas je suprug uvijek mnogo cijenio kao strunjaka i karakterna ovjeka.
Sve je zavisilo o vaoj recenziji, a vi je niste htjeli napisati. Moj je suprug taj rad pisao pune
tri godine. Njemu je u ivotu bilo tee nego vama. Bio je uitelj i svakoga je dana putovao
trideset kilometara izvan Praga. Sama sam ga prole godine prisilila da se ostavi toga i da se
posveti iskljuivo znanosti.
- Gospodin Ztureck nije zaposlen? - upitao sam.
- Nije...
- A od ega ivite?
- Zasad moram sama potegnuti. Ta znanost, to je strast moga mua. Kad biste samo
znali to je on sve prostudirao! Kad biste samo znali koliko je papira ispisao! Uvijek govori
kako pravi znanstvenik mora napisati tri stotine stranica da bi mu ostalo trideset. A onda se u
sve umijeala ona ena. Vjerujte mi, ja ga poznajem, on to nikad ne bi uinio, to za to ga je
ta ena optuila, ja u to ne vjerujem, neka to ponovi pred njim i preda mnom! Ja znam kakve
su ene, moda vas voli, a vi nju ne volite. Moda je htjela probuditi u vama ljubomoru. Ali
moete mi vjerovati da se moj mu nikad ne bi usudio uiniti neto takvo.
Sluao sam gospou Zturecku i odjednom se sa mnom dogodilo neto udnovato poeo sam zaboravljati da je to ena zbog koje u biti prisiljen napustiti fakultet, da je to ena
zbog koje je pala sjena izmeu mene i Klre, da je to ena zbog koje sam izgubio toliko dana
u ljutnji i neugodnostima. Veza izmeu nje i dogaaja u kojem smo sad oboje igrali neke
tune uloge, odjednom je postala nejasna, neodreena, sluajna, neduna. Odjednom sam
shvatio da je bila tek iluzija kad sam mislio kako sami osedlavamo dogaaje i upravljamo
njihovim kasom; da to moda uope nisu nai dogaaji, nego da su nam odnekud izvana
podmetnuti; da nikako nisu karakteristini za nas; da nismo krivi za njihov neobian tok; da
nas, zapravo, nose upravljani odnekud nekim tuim silama.
Uostalom, dok sam gledao u oi gospoe Zturecke, uinilo mi se da te oi ne mogu
vidjeti krajnje posljedice njenih postupaka, uinilo mi se da te oi uope ne gledaju, da one
samo tek tako plove, plutaju po njezinu licu.
- Moda imate pravo, gospoo Ztureck - rekao sam pomirljivo. - Moda ona moja
djevojka zaista nije govorila istinu, ali znate ve to je to ljubomoran mukarac. Povjerovao
sam joj i na trenutak izgubio ivce. To se moe dogoditi svakome.
- Da, naravno - rekla je gospoa Ztureck i vidjelo se da joj je kamen pao sa srca. -

Dobro je to to sami uviate. Mi smo se bojali da joj vi vjerujete. Ta bi ena mogla tako
upropastiti mom suprugu cijeli ivot. Tu nije u pitanju samo njegov moralni lik. To bismo ve
nekako progutali. Moj mu, naime, od vae recenzije oekuje sve. U redakciji su ga uvjerili
da sve ovisi samo o vama. Moj je mu uvjeren da bi nakon objavljivanja lanka konano bio
priznat kao znanstveni radnik. I sad, kad se konano sve objasnilo, hoete li mu, molim vas,
napisati tu recenziju? I brzo, ako je mogue?
Nastupio je trenutak da se osvetim za sve i dam oduka svom gnjevu, ali ja u tom asu
nisam osjeao nikakav gnjev, i ono to sam rekao, izgovorio sam samo zato to je to bilo
neizbjeno. - Gospoo Ztureck, s tom e recenzijom biti problema. Priznat u vam kako se
sve odigralo. Ne volim govoriti neugodne stvari ljudima u oi. To mi je slabost. Skrivao sam
se pred gospodinom Ztureckim i mislio sam da e se sam dosjetiti zato ga izbjegavam.
Njegov je rad, naime, slab. Nema nikakvu znanstvenu vrijednost. Vjerujete li mi?
- To vam teko mogu povjerovati. To vam ne mogu vjerovati - rekla je gospoa
Ztureck.
- Rad, prije svega, uope nije originalan. Shvatite, znanstvenik mora uvijek pronai
neto novo, znanstvenik ne moe jednostavno prepisivati ono to je ve poznato, to su drugi
napisali.
- Sigurna sam da moj suprug taj rad nije prepisao.
- Gospoo Ztureck, itali ste taj rad... - Htio sam nastaviti, ali gospoa me
Ztureck prekinula.
- Ne nisam ga proitala.
To me je iznenadilo. - Onda ga proitajte.
- Ja ne vidim - rekla je gospoa Ztureck. - Vidim samo svjetlost i sjene, oi su mi
bolesne i ve pet godina nisam proitala ni retka... Ali ne moram itati da bih znala je li moj
mu poten ili nije. To se saznaje na drukiji nain, ne itanjem. Ja poznajem svoga mua kao
majka dijete, ja o njemu znam sve. I znam da je poteno sve to radi.
Morao sam poduzeti ono najgore. itao sam gospoi Ztureckoj odlomke iz lanka
njezina mua i usto sam joj itao odgovarajue odlomke iz djela raznih autora, misli i
formulacije kojih je gospodin Ztureck preuzeo. Naravno, nije tu bila rije o svjesnom
plagijatu, nego vie o spontanu priklanjanju autoritetima prema kojima je osjeao beskrajno
potovanje. Ali svatko tko bi uo usporeene odlomke, morao bi shvatiti kako rad gospodina

Ztureckog ne bi mogao tiskati nijedan ozbiljniji znanstveni asopis.

Ne znam koliko se gospoa Ztureck mogla koncentrirati na moje izlaganje, koliko
ga je pratila i koliko ga je razumjela, ali pokorno je sjedila u naslonjau, pokorno i posluno
kao vojnik koji zna da ne smije napustiti poloaj. Trebalo mi je oko pola sata da kaem sve
to sam htio. Gospoa Ztureck je ustala, pogledala me svojim prozirnim oima i zamolila
me bezbojnim glasom da joj oprostim, ali ja sam znao da nije izgubila vjeru u svoga mua i
da je, ako je nekome neto predbacivala, predbacivala samo sebi to nije bila u stanju
suprotstaviti se mojim argumentima koji su joj se inili mranima i nerazumljivima. Obukla
je svoj vojniki injel i ja sam shvatio da je ta ena vojnik, tuni vojnik umoran od dugih
mareva, vojnik koji ne razumije smisao naredbi, ali e ih uvijek bespogovorno izvravati,
vojnik koji odlazi poraen, ali ista obraza.

13.
- Tako, sad se vie nema ega bojati - rekao sam Klri nakon to sam joj u
Dalmatinskoj vinariji reproducirao svoj razgovor s gospoom Ztureckom.
- Ja se nisam ni imala ega bojati - odgovorila je Klra sa sigurnou koja me
iznenadila.
- Kako sad to? Da nije tebe, ne bih se uope sastajao s gospoom Ztureckom!
- Dobro je da si se sastao s njom, jer je ono to si im uinio bilo zaista runo. Doktor
Kalousek je rekao da to inteligentan ovjek teko moe shvatiti.
- Kad si se to srela s Kalousekom?
- Srela sam se - rekla je Klra.
- I sve si mu ispriala?
- Zato ne? Zar je to neka tajna? Ja sad odlino znam tko si i to si.
- Hm.
- Hoe da ti kaem to si?
- Izvoli.

- Stereotipni cinik.
- To si ula od Kalouseka.
- Zato od Kalouseka? Misli da na to nisam sama mogla doi? Uvjeren si da te ne
mogu prozrijeti, zar ne? Voli vui ljude za nos. Gospodinu Ztureckom si obeao da e
napisati recenziju.
- Nisam mu to obeao!
- To je jedno. Drugo, meni si obeao mjesto. Kod gospodina Ztureckog si se izvlaio
na mene, kod mene na gospodina Ztureckog. Ali da zna, ja u to mjesto dobiti.
- Od Kalouseka? - rekao sam, nastojei da mi rijei zvue podrugljivo.
- Od tebe sigurno ne! Ti ni sam nisi svjestan da si posvuda prokockao sve svoje anse.
- A ti si toga svjesna?
- Ja to znam. Na natjeaju nee proi i bit e sretan ako te prime u nekoj galeriji kao
inovnika. Mora, meutim, shvatiti da je sve to tvoja vlastita greka. Ako ti smijem dati
jedan savjet, budi od sada poten i ne lai, jer laljivca nijedna ena ne moe cijeniti.
Ustala je, pruila mi (oigledno posljednji put) ruku, okrenula se i otila.
Tek nakon nekoliko trenutaka (usprkos mraznoj tiini koja me je okruivala) sinulo mi
je kako moj sluaj ne spada u tragine, nego u komine dogaaje.
I u tome sam naao stanovitu utjehu.

ZLATNA JABUKA VJENE ENJE

...ne znaju da trae samo lov

a ne plijen
Blaise Pascal

Martin
Martin zna ono to ja ne znam. Zaustaviti bilo koju enu bilo gdje na ulici. Moram
priznati kako sam tijekom duga vremena koliko se poznajem s Martinom, imao od te njegove
sposobnosti podosta koristi, jer ene ne volim nita manje od njega. Nedostaje mi, meutim,
njegova vratolomna drskost. S druge strane, Martin je imao manu da je za njega katkad samo
takozvano presretanje ene znailo virtuozni pothvat, koji je sam sebi svrha i na kome je
esto i ostajao. Zato je imao obiaj rei, ne bez izvjesne gorine, kako je slian navalnom
igrau koji velikoduno nabacuje odline lopte drugim igraima, koji zatim daju jeftine
golove i skupljaju jeftinu slavu.
Jedno poslijepodne, bio je ponedjeljak, ekao sam ga nakon posla u kavani na
Vclavskom trgu, razgledajui usput debelu njemaku knjigu o staroj etruanskoj kulturi.
ekao sam nekoliko mjeseci da je posredovanjem sveuiline knjinice dobijem iz
Njemake, pa sam je, kad je konano stigla, nosio sa sobom kao relikviju. Bio sam, u stvari,
posve zadovoljan to me Martin ostavlja da ga ekam i to mogu na kavanskom stolu mirno
prelistavati toliko eljenu knjigu.
Kad god razmiljam o starim antikim kulturama, hvata me nostalgija. Moda je u
pitanju, osim ostaloga, i sjetna zavist zbog sanjive, slatke sporosti tadanje povijesti - epoha
stare egipatske kulture trajala je nekoliko tisua godina; epoha grke antike gotovo cijeli
milenij. U tom pogledu ivot svakog pojedinca podrava ljudsku povijest; u poetku je
zaglibljen u tromu sporost, a onda postupno i sve vie dobiva brzinu. Martin je prije dva
mjeseca napunio etrdeset godina.

Dogaaj poinje
On je bio taj koji me prekinuo u mislima. Iznenada se pojavio na staklenim vratima
kavane i krenuo ravno prema meni rjeito gestikulirajui i pravei grimase da mi skrene
pozornost na stoli za kojim je nad alicom kave sjedila nepoznata ena. Sjeo je pored mene
ne sputajui pogled s nje i rekao: - to kae?
Osjeao sam se postienim; tako sam se bio zagledao u tu moju knjiurinu da sam tek
sad primijetio djevojku; morao sam priznati da je lijepa. U istom se trenutku djevojka
uspravila i pozvala gospodina s crnom leptir-kravatom da plati.
- Plati i ti! - naredio mi je Martin.
Ve smo mislili kako emo morati trati za djevojkom, ali ona se, na sreu, zadrala
ispred garderobe. Odloila je tamo torbu a garderobijerki je trebalo dosta vremena da je nae
i poloi pred djevojku na pult. Djevojka je garderobijerki dala par komada sitna novca, a
meni je Martin u tom trenutku istrgnuo iz ruke njemaku knjigu.
- Bit e bolje da je stavimo ovamo - rekao je bravuroznom prirodnou i paljivo
stavio knjigu u djevojinu torbu. Djevojka ga je zaueno pogledala, ali nije znala to da
kae.
- Nije zgodno nositi je u ruci - rekao je Martin, i kad je djevojka pokuala uzeti torbu,
predbacio mi da sam neodgojen.
Gospoica je bila medicinska sestra u provincijskoj bolnici, u Prag je dola na samo
nekoliko sati i urila je na autobusni kolodvor. Bilo je dovoljno da je otpratimo do tramvajske
stanice pa da saznamo sve to je bitno i dogovorimo se da u subotu otputujemo u B., u posjet
toj privlanoj djevojci koja, kako je Martin znaajno naglasio, sigurno ima neku zgodnu
kolegicu.
Tramvaj je stigao, predao sam djevojci torbu, a ona je htjela iz nje izvui knjigu, to je
Martin irokogrudnom gestom sprijeio. U subotu emo doi po nju, rekao je, neka gospoica
za to vrijeme malo ita... Gospoica se zbunjeno smijala, tramvaj je krenuo, a mi smo mahali.
to uiniti, knjiga kojoj sam se tako dugo radovao, odjednom se nala u neizvjesnim
daljinama; gledano na taj nain, stvar je bila prilino neugodna, ali neka luda opijenost

prenijela me preko toga na svojim uvijek spremnim krilima. Martin je odmah poeo smiljati
opravdanje za subotnje popodne i veer (jer tako je to - ima mladu enu, i to je gore, voli je;
i to je jo gore, boji je se; i to je najgore, strahuje nad njom).

Uspjena registracija
Za nau sam ekspediciju unajmio za malo novca lijep fiat, i u subotu, u dva sata,
stigao pred Martinov stan. Martin me ekao i odmah smo krenuli. Bio je srpanj i vladala je
strahovita vruina.
Htjeli smo to prije stii u B., ali kad smo u nekom selu, kroz koje smo prolazili,
ugledali dva mladia samo u kupaim gaicama i sugestivno mokre kose, zaustavio sam auto.
Ribnjak je zaista bio blizu, nekoliko koraka od ceste, iza gospodarskih zgrada. Nisam vie u
stanju spavati kao nekada, prethodne sam se noi zbog tko zna kakvih briga prevrtao po
krevetu do tri ujutro i bilo mi je potrebno osvjeenje. I Martin je bio za to.
Obukli smo kupae gaice i skoili u vodu. Zaronio sam i brzo zaplivao prema
suprotnoj obali. Martin se, meutim, samo smoio i izaao iz vode. Kad mi je bilo dosta
plivanja, vratio sam se i zatekao ga u stavu napete pozornosti. Na obali je galamio opor
djece, malo dalje mjesna se omladina igrala loptom, ali Martinov je pogled bio usmjeren u
vrsto tijelo djevojke koja je stajala petnaestak metara od nas, okrenuta leima, i nepokretna
promatrala vodu.
- Gledaj - rekao je Martin.
- Gledam.
- Pa to kae?
- to da kaem?
- Ne zna to rei na ovakvo neto?
- Treba priekati da se okrene - izjavio sam.
- Uope ne treba ekati da se okrene. Ono to vidim s ove strane, meni je sasvim
dovoljno.
- U redu - primijetio sam - ali, na alost, nemamo vremena sada neto poduzimati.

- Moemo barem registrirati, registrirati! - rekao je Martin i obratio se nekom djeaku

koji je tu pored nas oblaio kupae gaice. - Deko, zna li kako se zove ona djevojka? upitao je i pokazao na djevojku, koja je, kao u nekoj udnoj apatiji, jo stajala u istom
poloaju.
- Ona tamo?
- Aha, ona tamo.
- Ta nije odavde - rekao je djeak.
Martin se obratio djevojici, moda dvanaestogodinjoj, koja se sunala pokraj nas.
- Djevojice, zna li tko je ona djevojka koja stoji tamo na obali?
Djevojica se posluno uspravila. - Ona tamo?
- Da, ona tamo.
- To je Manka...
- Danka? I Dalje?
- Manka Pnk... Iz Traplica...
Djevojka je i dalje stajala kraj vode, okrenuta leima. Sagnula se da uzme kapu za
kupanje i kad se ponovno uspravila, da je navue, Martin je ve bio pokraj mene i rekao: - To
je neka Manka Pnk iz Traplica. Moemo krenuti.
Bio je posve miran, zadovoljan i oigledno vie nije mislio ni na to drugo osim na
nastavak putovanja.

Malo teorije
To Martin naziva registracijom. Polazi od svojih bogatih iskustava kroz koja je doao
do stajalita kako i nije toliko teko zavesti djevojku koliko je teko, ako u tom pogledu
postavljamo visoke kvalitativne zahtjeve, uvijek poznavati dovoljno djevojaka koje jo nismo
zaveli.
Zato tvrdi da je potrebno, uvijek, bilo gdje i u svakoj prilici, detaljno registrirati, to
jest, zapisivati u biljenicu ili u sjeanje imena ena koje su nas uzbudile i s kojima bismo

jednoga dana mogli kontaktirati.

Kontaktirati je ve vii stupanj aktivnosti i znai uspostavljanje veze s nekom enom,
upoznavanje i otvaranje pristupa k njoj.
Onaj tko se voli hvalisavo osvrtati u prolost, istie imena voljenih ena, a onaj tko
gleda naprijed, u budunost, mora ponajprije voditi rauna o tome da ima dovoljno
registriranih i kontaktiranih ena.
Poslije kontaktiranja, naime, postoji jo samo jedan, posljednji stupanj aktivnosti i ja
rado istiem, da se oduim Martinu, kako su oni koji ne idu ni za im drugim, osim za tim
posljednjim stupnjem, obini bijednici i primitivci, ljudi koji me podsjeaju na seoske
nogometae koji bezglavo juriaju na protivniki gol, zaboravljajui da do pogotka (i jo
mnogo pogodaka) ne vodi samo slijepa elja za pucanjem nego, prije svega, temeljita i
potena igra u polju.
- Misli da e ikada otii u te Traplice potraiti je? - upitao sam Martina dok smo se
vozili.
- Nikad se ne zna... - rekao je Martin.
- Bilo kako bilo - rekao sam ja - dan je poeo sretno.

Igra i nunost
Stigli smo pred bolnicu u B. odlino raspoloeni. Bilo je oko pola etiri. Pozvali smo
nau sestru telefonom da doe na portirnicu. Ubrzo je stigla, u bijeloj kuti i s kapicom
medicinske sestre na glavi. Zapazio sam da je pocrvenila i zakljuio kako je to dobar znak.
Martin je spremno uzeo rije i djevojka nas je obavijestila da joj sluba zavrava u
sedam i da je u to vrijeme saekamo pred bolnicom.
- Jeste li se ve dogovorili s gospoicom kolegicom? - upitao je Martin, a djevojka je
kimnula glavom.
- Doi emo zajedno.
- U redu - rekao je Martin - ali ne moemo gospodina kolegu tek tako staviti pred
svren in, pred neto to ne poznaje.

- Dobro - rekla je djevojka - moemo svratiti do nje. Boena radi na internoj.

Ili smo polako kroz bolniko dvorite, a ja sam bojaljivo upitao: - Je li ona debela
knjiga jo kod vas?
Sestra je kimnula glavom i rekla da je knjiga kod nje, ak tu, u bolnici. Kamen mi je
pao sa srca i navalio sam da odmah poemo po nju.
Martinu se, naravno, inilo neumjesnim to tako otvoreno dajem prednost knjizi nad
enom s kojom treba da se upoznam, ali to je bilo jae od mene.
Priznajem, naime, da sam onih nekoliko dana, dok je djelo o kulturi Etruana bilo
izvan moje kontrole, strahovito patio. I samo zahvaljujui vrstoj samodisciplini izdrao sam
rastanak s knjigom ne trepnuvi okom, nastojei da ni po koju cijenu ne pokvarim Igru,
vrijednost koje sam od rane mladosti nauio potovati i podreivati joj sve svoje osobne
interese.
Dok sam se ja, uzbuen, ponovno sastajao sa svojom knjigom, Martin je nastavio
razgovor s medicinskom sestrom i postigao to da je djevojka obeala posuditi za tu veer od
svoga kolege vikendicu kraj nedalekog Hoterskog ribnjaka. Svi smo bili vie nego
zadovoljni, i konano smo krenuli preko bolnikog dvorita prema malenoj zelenoj zgradi u
kojoj se nalazio interni odjel.
U susret su nam ili jedna sestra i jedan lijenik. Doktor je bio smijean dugajlija
klempavih uiju koje su neodoljivo privlaile moj pogled, utoliko vie to me naa sestra
gurnula laktom; nasmijao sam se. Kad su proli, Martin se okrenuo meni. - Ti zaista ima
sree, mome. Mogu ti rei da tako zgodnu curu uope ne zasluuje.
Bilo me stid priznati kako sam gledao samo u dugajliju, pa sam joj i ja odao priznanje.
U tome, uostalom, nije bilo ni trunke licemjerja. Vjerujem u Martinov ukus vie nego u svoj,
jer znam da se njegov ukus oslanja na mnogo veu zainteresiranost nego moj. Volim
objektivnost i red u svemu, pa i u stvarima ljubavi, te vie cijenim miljenje strunjaka nego
amatera.
Netko bi mogao smatrati licemjerjem to to samoga sebe nazivam amaterom, ja,
razveden mukarac koji upravo pria o jednoj svojoj (svakako ni po emu iznimnoj) avanturi.
Pa ipak - ja sam amater. Moglo bi se rei da se igram neega to Martin proivljava. Ponekad
imam osjeaj kako cijeli moj poligamni ivot ne proizlazi ni iz ega drugoga nego iz
imitiranja ostalih mukaraca, iako ne poriem da mi to imitiranje prua stanovito

zadovoljstvo. Ne mogu se, meutim, osloboditi osjeaja da u tom zadovoljstvu ostaje neto
posve neobavezno, razigrano i nestalno, neto u naelu slino obilascima galerija slika ili
putovanjima po dalekim zemljama, neto to nikako nije podvrgnuto bezuvjetnu imperativu
koji sam nasluivao iza Martinova erotskog ivota. Upravo prisutnost tog bezuvjetnog
imperativa uzdizala je Martina u mojim oima. Njegov sud o eni, inilo mi se, izgovara kroz
njegova usta sama Priroda, sama Nunost.

Zraak kunog ognjita

Kad smo izali iz bolnice, Martin je izjavio kako nam sve savreno ide od ruke, a
onda je dodao: - Naravno, veeras moramo pouriti. Htio bih u devet biti kod kue.
Pretrnuo sam. - U devet? To znai da ve u osam moramo krenuti! Uzalud smo, znai,
dolazili ovamo! Raunao sam da imamo na raspolaganju cijelu no!
- Zato da se razbacujemo vremenom?
- Kakvog je, zaboga, imalo smisla putovati ovamo samo zbog jednog sata? to e
uiniti od sedam do osam?
- Sve. Kao to si primijetio, osigurao sam vikendicu tako da e sve ii kao po loju.
Ovisi samo o tebi, treba da djeluje dovoljno odluno.
- A zato, molim te, mora biti u devet kod kue?
- Obeao sam Jiinki. Navikla je da subotom uveer, prije spavanja, odigramo partiju
andara.
- Gospode Boe... - uzdahnuo sam.
- Jiinka je juer opet imala nekih neugodnosti u uredu, pa zar treba sad ja da joj
uskratim i tu malu subotnju radost? Zna, ona je najbolja ena koju sam ikada imao.
Uostalom - dodao je - i tebi e biti drago to u Pragu ima pred sobom jo cijelu no.
Shvatio sam kako nema smisla dalje raspravljati. Martinovu je brigu za mir njegove
supruge bilo nemogue potisnuti u stranu, a njegova vjera u beskrajni erotski potencijal
svakoga sata ili minute bila je nepokolebljiva.
- Idemo - rekao je Martin - do sedam imamo jo puna tri sata. Neemo gubiti vrijeme.

Izmiljotina
Krenuli smo irokom stazom gradskog parka, koja je ovdanjim stanovnicima sluila
kao korzo. Promatrali smo djevojke koje su po dvije prolazile pored nas ili sjedile na
klupama, ali nismo bili zadovoljni njihovom kvalitetom. Martin je, dodue, oslovio dvije
djevojke, upustio se s njima u razgovor pa ak ugovorio sastanak, ali znao sam da ne misli
ozbiljno. Bilo je to samo takozvano trening kontaktiranje, koje je Martin katkad prakticirao
da ne izie iz forme.
Nezadovoljni, izili smo iz parka i nastavili etnju ulicama koje su odisale
malograanskom prazninom i dosadom.
- Hajdemo neto popiti, edan sam - rekao sam Martinu.
Pronali smo neku zgradu na kojoj se isticao natpis KAVANA. Uli smo i ustanovili
da je to restoran sa samoposluivanjem, prostorija obloena keramikim ploicama, hladna i
strana; stali smo u red pred ankom, kupili od neke neljubazne ene dvije ae obojene vode i
odnijeli ih do stola koji je, poliven umakom, poticao na brzi odlazak.
- Ne obaziri se na to - rekao je Martin - runoa u naem svijetu ima svoju pozitivnu
funkciju. Nitko se nigdje ne zadrava, ljudi samo ure da to prije odu i tako nastaje potrebni
tempo ivota. Ali mi neemo dopustiti da nas to isprovocira. Ovdje, u sigurnu utoitu, kakvo
je ovaj runi lokal, moemo razgovarati o mnogo emu. - Otpio je gutljaj limunade i upitao: Jesi li ve kontaktirao s onom medicinarkom?
- Naravno - odgovorio sam.
- Pa kakva je? Opii mi je malo detaljnije.
Opisao sam mu medicinarku. To nije zahtijevalo mnogo truda, iako nikakva
medicinarka nije postojala. Da, moda e me to prikazati u runom svjetlu, ali tako je: ja sam
tu medicinarku izmislio.
Dajem rije da to nisam uinio s nekom loom namjerom, da se pravim vaan pred
Martinom ili da ga vuem za nos. Izmislio sam medicinarku jednostavno zato to vie nisam
mogao odolijevati Martinovu navaljivanju.
Martinovi zahtjevi u vezi s mojem aktivnosti bili su pretjerani. Bio je uvjeren kako

svakoga dana susreem nove i nove ene. Vidio me drugaijeg nego to jesam i kad bih mu
iskreno priznao kako u tjedan dana ne samo da nisam osvojio nijednu novu enu, nego da
nijednu nisam ni susreo, proglasio bi me licemjerom.
Zato samo bio prisiljen prije tjedan dana izmisliti registraciju stanovite medicinarke.
Martin je bio zadovoljan i nagovarao me da to prije izvrim kontaktiranje. I sada je
provjeravao koliko sam uznapredovao.
- Reci, na kakvu je priblino nivou? Je li na nivou... - Zatvorio je oci, lovei u mraku
neku usporedbu, a onda se sjetio nae zajednike poznanice. - Je li na nivou Markte?
- Mnogo je bolja - odgovorio sam.
- Ma to kae... - zaudio se Martin.
- Na nivou je tvoje Jiine.
Vlastita je ena Martinu najvie mjerilo. Moj ga je izvjetaj ispunio sreom i prepustio
se sanjarenju.

Uspjeno kontaktiranje
U tom je trenutku u lokal ula neka djevojka u jakni i prugastim samtanim hlaama.
Otila je do anka, saekala da joj ena natoi au obojene vode i prila stolu pokraj naega.
Prinijela je au usnama i poela piti prije nego to je sjela.
- Gospoice - rekao je Martin, okrenuvi se prema njoj - mi smo ovdje stranci i htjeli
bismo vas neto pitati...
Djevojka se nasmijala. Bila je prilino zgodna.
- Strano nam je vrue i ne znamo to nam je initi.
- Poite na kupanje.
- U tome i jest stvar. Ne znamo gdje bismo se ovdje mogli okupati.
- U stvari, nigdje.
- Kako je to mogue?
- Postoji jedan bazen, ali taj je ve mjesec dana bez vode.

- A rijeka?
- Na rijeci radi bager.
- Pa gdje se onda kupate?
- U Hotelskom ribnjaku, ali taj je sedam kilometara daleko.
- Sitnica, imamo auto, trebate nas samo povesti.
- Kao brodovodi.
- Prije autovodi - ispravio me Martin.
- Kad je ve tako, onda autovodica - rekao sam.
- Autokonjak - rekao je Martin.
- I to kad je gospoica u pitanju, najmanje s pet zvjezdica - rekao sam ja.
- Jednostavno reeno, iz naega ste zvijea i trebalo bi da poete s nama - rekao je
Martin.
Djevojka je bila potpuno zbunjena naim naklapanjem i naposljetku je rekla da bi
pola, ali mora prije toga neto obaviti a zatim skoknuti po kupai kostim; ako je hoemo
priekati, nai emo se tono za jedan sat na istome mjestu.
Bili smo zadovoljni. Promatrali smo je kako odlazi, kako lijepo njie zadnjicom i trese
crnim kovrama.
- Eto, vidi - rekao je Martin - ivot je kratak. Treba iskoristiti svaku minutu.

Pohvala prijateljstvu
Nakon toga vratili smo se u park. Ponovno smo poeli promatrati djevojke koje su po
dvije sjedile na klupama i dogaalo se da je poneka gospoica bila ak privlana. Nikad,
meutim, nije bila privlana i njezina prijateljica.
- Tu postoji neka udna zakonitost - rekao sam Martinu. - Runa se ena nada kako e
bljesak ljepe prijateljice i njoj neto donijeti, dok se lijepa prijateljica nada da e pored rune
jae zablistati; iz toga za nas proizlazi da je nae prijateljstvo izloeno stalnom provjeravanju.
Od svega najvie cijenim upravo to to na izbor nikad ne preputamo razvoju dogaaja, ili

ak nekom uzajamnom natjecanju; izbor je za nas uvijek stvar pristojnosti - nudimo jedan
drugome onu ljepu djevojku, kao dva staromodna gospodina koji nikad ne mogu ui u
prostoriju kroz ista vrata, jer ni jedan ne moe sebi dopustiti da ue prvi.
- Da - rekao je Martin, ganut. - Ti si divan prijatelj. Hajdemo na trenutak sjesti, bole
me noge.
I tako smo sjedili, ugodno zavaljeni, okrenuti suncu, putajui da svijet na trenutak
pored nas prolazi nezapaeno.

Djevojka u bijelom
Martin se odjednom uspravio (pokrenut oigledno nekim tajanstvenim ulom) i
zagledao se u gotovo pustu stazu kroz park. Pribliavala se djevojica u bijeloj haljini. Ve
izdaleka, dok je jo bilo nemogue razabrati crte njezina lica i tjelesne proporcije, moglo se
osjetiti kako iz nje zrai neobina, teko odrediva privlanost; neka istoa ili njenost.
Kad je djevojica prila blie, zapazili smo da je posve mlada, negdje izmeu djeteta i
djevojke, to nas je smjesta dovelo u stanje krajnjeg uzbuenja. Martin je skoio. Gospoice, ja sam reiser Forman, filmski reiser; morate nam pomoi.
Pruio je ruku i rukovao se s djevojicom koja ga je zaprepateno promatrala.
Martin je kimnuo glavom u mom smjeru i rekao:
- Ovo je moj snimatelj.
- Ondek - rekao sam, pruajui djevojici ruku.
Djevojica se naklonila.
- Nali smo se u nezgodnoj situaciji. Traim eksterijere za novi film, trebalo je da nas
ovdje doeka asistent koji dobro poznaje ovaj kraj, ali on nije doputovao pa sad upravo
razmiljamo kako da se snaemo u ovom gradu i okolici. Drug snimatelj - naalio se Martin stalno trai odgovor na to pitanje u onoj debeloj njemakoj knjizi, ali tamo ga, na alost nee
nai.
Spominjanje knjige koju tog tjedna nisam mogao itati, odjednom me razdrailo. teta to vi sami ne pokazujete malo vee zanimanje za tu knjigu - okomio sam se na svog

reisera. - Kad biste za vrijeme pripreme poteno prostudirali stvari, i kad to ne biste
preputali snimateljima, vai filmovi moda ne bi bili tako povrno raeni i u njima ne bi bilo
toliko besmislica... Oprostite... - obratio sam se isprikom djevojici - ali neemo vas zamarati
naim profesionalnim raspravama. Na je film, naime, povijesni i zadire u pitanje etruanske
kulture u ekoj.
- Da - naklonila se djevojica.
- Knjiga je vrlo zanimljiva, pogledajte - rekao sam pruajui knjigu djevojici, a ona
ju je uzela s nekim gotovo pobonim strahopotovanjem. Kad je vidjela da to elim, poela ju
je prelistavati.
- Ovdje se u blizini treba nalaziti tvrava Pchek - nastavio sam. Ona je bila sredite
ekih Etruana... Ali kako emo tamo stii?
- To je blizu - odgovorila je djevojica, a lice joj se ozarilo jer joj je poznavanje puta
do Pcheka konano pruilo malo vrsta tla u prilino mutnoj konverzaciji to smo je s njom
vodili.
- Zbilja? Vi znate put? - upitao je Martin, pretvarajui se kako mu je laknulo.
- Naravno - rekla je djevojica. - To je oko sat daleko odavde.
- Pjeice? - upitao je Martin.
- Da, pjeice - odgovorila je djevojica.
- Ali mi imamo auto - rekao sam.
- Hoete li biti na brodovodi? - upitao je Martin, ali ja nisam nastavio s uobiajenim
ritualom sitnih viceva, jer sam kao bolji psiholog od Martina osjetio da bi nam povrne ale u
ovom sluaju mogle samo nakoditi i da je potpuna ozbiljnost nae jedino oruje.
- Ne bismo vam, gospoice, htjeli oduzimati vrijeme - rekao sam - ali ako budete
ljubazni i poklonite nam nekoliko trenutaka, toliko da nam pokaete neka mjesta koja
traimo, mnogo ete nam pomoi... a mi emo vam obojica biti vrlo zahvalni.
- Ta naravno - rekla je djevojica, klanjajui se ponovno - vrlo rado... Samo da... - Tek
tada smo zapazili da u ruci dri mreu i u njoj dvije glavice salate. - Samo da mami odnesem
salatu, nije daleko, odmah u se vratiti...
- Salatu, razumije se, morate mami odnijeti na vrijeme i u redu - rekao sam. - Mi
emo priekati.

- Dobro, neu se zadrati vie od deset minuta - rekla je djevojica, jo jednom se

poklonila i urno otila.
- Gospodine moj! - rekao je Martin i sjeo.
- Sjajna je, to kae?
- I ja mislim. Za nju sam spreman rtvovati obje medicinske sestre.

O varljivosti prevelike vjere

Prolo je, meutim, deset minuta, etvrt sata, a djevojica se nije vratila.
- Ne boj se - tjeio me Martin. - Ako je ita sigurno, onda je to da e se vratiti. Na je
pristup bio posve uvjerljiv i djevojica je bila sva van sebe.
Dijelio sam to miljenje pa smo ekali dalje, i kako su minute prolazile sve smo vie
eznuli za tom pola-djevojicom, pola-djevojkom. Prolo je i vrijeme dogovoreno za sastanak
s djevojkom u hlaama od prugasta samta, ali mi smo tako bili obuzeti naom djevojicom u
bijeloj haljini, da nam ni na kraj pameti nije bilo da ustanemo. A vrijeme je prolazilo.
- uj, Martine, mislim da vie nee doi - rekao sam naposljetku.
- ime to objanjava? Vjerovala nam je kao da smo bogovi.
- Da - rekao sam - i u tome je naa nesrea. Ona nam je, naime i previe vjerovala!
- Pa to? Jesi li moda htio da nam ne povjeruje?
- Moda bi to bilo bolje. Prevelika je vjera najgori saveznik. - Misao me povukla, pa
sam se raspriao. - Ako u neto bezuvjetno vjeruje, dotjerat e svojom vjerom stvar do
apsurda. Istinski pristalica neke politike nikad ne uzima ozbiljno njene sofizme nego samo
praktine ciljeve koji se kriju iza tih sofizama. Politike fraze i sofizmi nisu tu zato da se u
njih vjeruje, nego treba da slue kao neki dogovoreni i zajedniki izgovor; naivni ljudi, koji ih
ozbiljno shvaaju, otkrit e u njima, prije ili poslije, proturjenosti koje e ih navesti da se
pobune, i na kraju e sramno zavriti kao heretici i otpadnici. Ne, prevelika vjera nikad ne
donosi nita dobro, ne samo politikim ili vjerskim sustavima nego ni naem sustavu kojim
smo htjeli osvojiti djevojku.
- Ne razumijem te ba najbolje - rekao je Martin.

- Sve je posve razumljivo: za nju smo bili doista samo dva ozbiljna i uvaena
gospodina.
- Zato nam onda nije izala u susret?
- Zato to nam je toliko vjerovala. Predala je majci salatu i odmah joj poela
oduevljeno priati o povijesnom filmu, o Etruanima u ekoj, a majka...
- U redu, dalje mi je sve jasno... - prekinuo me Martin i ustao.

Izdaja
Sunce se polako poelo sputati na gradske krovove; zahladilo je i bili smo tuni.
Otili smo jo jednom, za svaki sluaj, zaviriti u restoran sa samoposluivanjem, da nas tamo
nekim udom jo ne eka djevojka u samtanim hlaama. Nije je bilo, naravno. Bilo je ve
pola sedam. Otili smo do automobila; osjeali smo se, iznenada, kao ljudi protjerani iz
stranoga grada, ljudi kojima su uskraene njegove radosti. Ne preostaje nam drugo, govorili
smo sebi, nego da se povuemo na eksteritorijalno tlo naega automobila.
- Hajde, hajde - ukorio me Martin u autu - ne dri se kao na pogrebu! Za to nema
nikakva razloga! Ono glavno jo je pred nama!
Htio sam primijetiti kako nam je za ono glavno ostalo jedva sat vremena, zbog Jiinke
i njezine partije andara, ali radije nisam nita rekao.
- Uostalom - nastavio je Martin - dan je bio plodan: registracija djevojke iz Traplica,
kontaktiranje gospoice u samtanim hlaama; tu je sve pripremljeno, treba samo doi jo
jednom!
Na to nisam imao to rei. Da, registracija i kontaktiranje izvedeni su savreno. To je
bilo sasvim u redu. U istom mi je trenutku, meutim, sinulo kako osim bezbrojnih registracija
i kontaktiranja Martin u posljednjih godinu dana nije ostvario nita konkretno.
Pogledao sam ga. Oi su mu kao uvijek poudno svjetlucale; u tom sam trenutku
osjetio da volim Martina, da volim i zastavu pod kojom cijeloga ivota marira, zastavu
vjene trke za enama.
Vrijeme je protjecalo i Martin je rekao: - Sedam je sati.

Parkirali smo nekih desetak metara od bolnikog ulaza, i to tako da u retrovizoru

mogu s lakoom vidjeti sve koji izlaze.
Neprestano sam mislio na onu zastavu, u prvom redu na to kako je u toj jurnjavi za
enama, iz godine u godinu, sve manje rije o enama, a sve vie o samoj trci. Pod
pretpostavkom kako je rije o lovu za koji se unaprijed zna da e biti neuspjean, mogue je
svakoga dana loviti neogranien broj ena i tako lov pretvoriti u apsolutni lov. Da, Martin je
sve vie dolazio u situaciju koja se mogla nazvati apsolutnim lovom.
ekali smo pet minuta. Djevojke se nisu pojavile.
To me nije nimalo uzbuivalo. Ta bilo je potpuno svejedno hoe li doi ili nee. Kad
bi naposljetku i dole, zar bismo se mogli, za samo jedan sat, odvesti s njima do udaljene
vikendice, navesti ih na intimnosti, voditi ljubav, i u osam se sati lijepo oprostiti s njima i
otii? Ne, onog trenutka kad je ograniio raspoloivo vrijeme, Martin je (kao ve mnogo
puta) cijelu avanturu prebacio u podruje samozavaravanja.
Prolo je deset minuta. Na kapiji se nitko nije pojavio.
Martin je, ogoren, gotovo viknuo: - Dajem im jo pet minuta! Vie neu ekati!
Martin vie nije mlad, razmiljao sam. Vjerno voli svoju enu. ivi, u stvari, u
najsreenijem braku. To je stvarnost. Ali gle - iznad te stvarnosti (i istodobno s njom) i dalje
traje Martinova mladost, nemirna, vesela, mladost pretvorena u puku igru, koja vie nije u
stanju preskoiti iscrtane linije igralita, zahvatiti ivot sam i pretvoriti se u stvarnost. A
budui da je Martin odani vitez Nunosti, pretvorio je svoje avanture u nekodljivu Igru, a da
toga nije bio svjestan; zato i dalje unosi u njih itavu svoju usplamtjelu duu.
U redu, rekao sam sebi. Martin je zarobljenik svoga samozavaravanja, a to je sa
mnom? to je sa mnom? Zato mu ja asistiram u toj smijenoj igri? Zato se ja, koji znam da
je sve to varka, pretvaram zajedno s njim da je ne vidim? Nisam li ja u tome smjeniji od
Martina? Zato se sad ovdje drim kao da se nalazim pred ljubavnom avanturom, kad znam
da me u najboljem sluaju oekuje jedan apsolutno besmislen sat s nepoznatim i ravnodunim
djevojkama?
U tom sam trenutku vidio u retrovizoru kako iz bolnikog ulaza izlaze dvije mlade
ene. Iz daljine se moglo vidjeti kako na njima blistaju puder i ru, bile su upadljivo
elegantno odjevene, i njihovo kanjenje oigledno je bilo u vezi s tim dotjeranim izgledom.
Pogledale su naokolo, a zatim krenule prema naem automobilu.

- Martine, stvar je beznadna - rekao sam, pretvarajui se da nisam vidio djevojke. Prolo je ve etvrt sata. Idemo. - I pritisnuo sam pedalu gasa.

Kajanje
Naputali smo gradi B. posljednje kue ostajale su za nama i nali smo se usred polja
i umaraka, ponad kojih se sputalo veliko sunce.
utjeli smo.
Mislio sa na Judu Ikariotskoga, za kojeg neki duhoviti autor kae da je izdao Isusa
upravo zato to je bezgranino vjerovao u njega - odve je nestrpljivo oekivao udo kojim e
Isus svim idovima pokazati svoju boansku mo, pa ga je predao birima ne bi li ga tako
konano isprovocirao na akciju. Izdao ga je zato to je elio ubrzati njegovu pobjedu.
Jao, rekao sam sam sebi, a ja sam Martina izdao zato to sam prestao vjerovati u njega
(i u njegovu boansku mo zavoenja). Ja sam bijedna mjeavina Jude Ikariotskog i Tome,
koga su zvali nevjerni. Osjeao sam kako zbog te izdaje u meni rastu osjeaji prema
Martinu i kako me njegova zastava vjenog lova (koju sam stalno uo kako lepra nad nama)
raznjeuje do suza. Poeo sam si predbacivati zbog prenagljenog postupka.
Zar u ja sm biti u stanju rastati se s navikama koje za mene znae mladost? I hoe li
mi preostati drugo nego da ih barem imitiram i nastojim u svom razumnom ivotu pronai
oazu sigurnosti za tu nerazumnu djelatnost? Zar je vano to je to beskorisna igra? Zar je
vano to to znam? Zar u prestati igrati tu igru samo zato to je uzaludna?

Zlatna jabuka vjene enje

Sjedio je pored mene i postupno se oslobaao potitenosti.
- uj - upitao je - je li ta tvoja medicinarka zaista takva klasa?
- Kaem ti. Na nivou tvoje Jiine.
Martin mi je nastavio postavljati pitanja. Morao sam mu ponovno opisati

medicinarku.
- Moda bi mi je kasnije mogao prepustiti - rekao je naposljetku.
Nastojao sam ostati uvjerljivim. - To e teko ii. Smetalo bi joj to to si moj prijatelj.
Ima neka svoja naela...
- Ima neka svoja naela... - rekao je Martin tuno i vidjelo se da mu je ao.
Nisam ga htio muiti.
- Osim kad bih izjavio da te ne poznajem - rekao sam. - Mogao bi se posluiti tuim
imenom.
- Odlino! Moda Formanovim, kao danas.
- Ne pada na filmadije. Vie voli sportae.
- Zato ne? - rekao je Martin. - Sve se moe urediti. - Nekoliko trenutaka kasnije
rasprava je bila u punom jeku. Plan je iz minute u minutu dobivao sve jasnije konture i ubrzo
je zablistao pred nama, u sumraku to se sputao, kao prekrasna, zrela, svjetlucava jabuka.
Dopustite mi da tu jabuku sveano nazovem zlatnom jabukom vjene enje.

LANI AUTOSTOP

1.
Kazaljka mjeraa benzina naglo je pala na nulu i mladi je voza sportskog dvosjeda
rekao kako je to jednostavno strano koliko goriva taj auto dere. - Samo da opet ne
ostanemo na cesti bez benzina - izjavila je (otprilike dvadesetdvogodinja) djevojka, i
spomenula nekoliko mjesta na zemljovidu domovine gdje im se to ve dogodilo. Mladi je
odgovorio da se ne brine, jer sve to s njom doivi, ima za njega dra avanture. Djevojka se s
tim nije slagala; kad god su nasred puta ostali bez benzina, bila je to, tvrdila je, avantura samo
za nju, jer se mladi uvijek sakrio, a ona je morala zloupotrebljavati svoju privlanost zaustaviti neki automobil, odvesti se do najblie crpke, ponovno zaustaviti automobil i vratiti
se s punim kanisterom. Mladi je djevojku upitao jesu li vozai koji su je vozili bili tako
neugodni da o svom zadatku govori kao o muenitvu. Odgovorila je (nespretno koketirajui)
kako su katkad bili vrlo ugodni, ali od toga nije imala nikakve koristi, jer je bila prisiljena
vui onaj kanister i rastati se s njima prije nego to je stigla neto zapoeti. - Pravi si gad rekao je mladi. Djevojka je izjavila da nije gad ona, nego upravo on; tko zna koliko ga
djevojaka zaustavlja na cesti kad se vozi sam! Mladi je u vonji zagrlio djevojku oko
ramena i njeno je poljubio u elo. Znao je da ga voli i da je ljubomorna. Ljubomora,
naravno, nije nimalo ugodna osobina, ali ako se u njoj ne pretjeruje (ako je povezana sa
skromnou), ima u sebi, osim neugodnosti, i neeg ganutljivog. Mladi je barem tako mislio.
Obzirom da je imao samo dvadeset osam godina, inilo mu se da je ve star i da je doivio
sve to mukarac moe doivjeti sa enama. U djevojke koja je sjedila pokraj njega cijenio je
upravo ono s im se u ena najmanje susretao - njenu istou.
Kazaljka je ve bila na nuli kad je mladi s desne strane ugledao plou koja je (crnim
crteom crpke) najavljivala da je benzinska stanica udaljena pet stotina metara. Djevojka je
jedva stigla izjaviti kako joj je pao kamen sa srca, a mladi je ve dao lijevi migavac i
skrenuo na prostor ispred crpke. Morao je, meutim, zaustaviti auto sa strane, jer je pokraj
crpke stajala velika cisterna i kroz debelo crijevo napajala crpku gorivom. - Morat emo
priekati - rekao je mladi i izaao iz automobila. - Koliko e to trajati? - upitao je momka u
mehaniarskom kombinezonu. - Pet minuta - odgovorio je momak, a mladi je rekao: - Znam
ja tih pet minuta. - Htio je ponovno ui u auto, ali je vidio kako djevojka izlazi na druga vrata.

- Ja u za to vrijeme skoknuti... - rekla je. - A kamo to? - upitao je mladi, namjerno, elei je
zbuniti. Poznavali su se ve godinu dana i djevojka se jo uvijek znala stidjeti pred njim, a on
je te trenutke njezina stida mnogo volio; prije svega zbog toga to se time razlikovala od ena
s kojima je hodao prije nje, ali i zbog toga to je poznavao zakon prema kome je sve
prolazno, a koji je inio dragocjenim i stid njegove djevojke.

2.
Djevojka zaista nije voljela trenutke kad je u toku vonje morala (mladi je esto znao
voziti bez zaustavljanja) moliti da na trenutak zaustavi auto negdje pokraj umice. Uvijek je
bila bijesna na njega kad je, glumei uenje, pitao zato da zaustavi. Znala je da je njezin
stid smijean i staromodan. Ve je mnogo puta na svome poslu doivjela da joj se kolege
zbog osjetljivosti rugaju i namjerno je provociraju. Uvijek se ve unaprijed stidjela zbog toga
to e se stidjeti. eznula je za tim da se u svom tijelu osjea slobodnom, bezbrinom i
nesputanom, kako je to umjela veina ena oko nje. Izmislila je za sebe i poseban odgojni
sustav: govorila je sebi kako svaki ovjek pri roenju dobiva jedno od milijuna ve
pripremljenih tijela, kao da dobiva jednu od milijuna prostorija u nekom beskrajno velikom
hotelu, da je prema tome tijelo sluajno i neosobno, samo posueni komad konfekcije. Stalno
je to ponavljala, ali nije nauila tako i osjeati. Takav dualizam tijela i due bio joj je stran.
Sama je i previe bila tijelo i zato se prema njemu uvijek odnosila sa zebnjom.
S istom je takvom zebnjom pristupala i mladiu kojeg je upoznala prije godinu dana i
s kojim je bila sretna moda upravo zato to nikad nije odvajao njezino tijelo od njezine due,
pa je mogla s njim cijela ivjeti. U toj je nerazdvojivosti bila srea, samo to iza svake sree
vreba sumnja, i djevojka je bila puna takvih sumnji. esto je, na primjer, pomiljala kako su
druge ene (one koje ne mui strepnja) privlanije i zavodljivije i kako mladi, koji nije
skrivao da dobro poznaje taj tip ena, ponekad ode s nekom od njih. (Mladi je, dodue,
izjavljivao kako ih se zasitio za cijeli ivot, ali ona je znala da je on znatno mlai nego to
misli.) Htjela je da cijeli bude njezin, a da ona cijela bude njegova, ali esto joj se inilo kako
to mu vie nastoji dati sve, utoliko mu vie neto uskrauje - upravo ono to ovjeku prua
povrna i plitka ljubav, to ovjeku prua flert. Zato je patila to zna biti samo ozbiljna, a ne i
lakomislena.

Ovog je puta, meutim, nita nije muilo, ni na to slino nije ni pomiljala. Bilo joj je
lijepo. Bio je prvi dan njihova godinjeg odmora (dvotjednog odmora, koji je cijele godine
bio meta svih njenih udnji), nebo je bilo plavo (cijele je godine sa strahom mislila na to hoe
li nebo doista biti plavo), a on je bio pokraj nje. Pocrvenjela je na njegovo A kamo to? i bez
rijei otrala od auta. Obila je stanicu koja je osamljena stajala kraj ceste, okruena samo
poljima; stotinjak metara dalje (u smjeru njihove vonje) poinjala je uma. Krenula je prema
umi i nestala iza jednoga grma, cijelo vrijeme ispunjena istim osjeajem zadovoljstva. (I u
radosti zbog prisutnosti voljena ovjeka moe se, naime, najbolje uivati u samoi. Kad bi
njegova prisutnost bila neprekidna, ona bi je, zapravo, doivljavala samo kroz njenu stalnu
prolaznost, i mogla bi je zadrati samo u trenucima samoe.)
Zatim je izala iz umice na cestu; s mjesta na kojem je stajala mogla je vidjeti
benzinsku stanicu, cisternu kako odlazi i sportski automobil kako prilazi crvenom tornjiu
crpke. Krenula je dalje cestom, samo povremeno se osvrui da vidi pribliava li se. Kad ga
je ugledala, zastala je i poela mahati onako kako autostoperi mau tuim autima. Automobil
je usporio i zaustavio se pored djevojke. Mladi se nagnuo prema prozoru, spustio staklo,
nasmijao se i upitao: - Kamo elite, gospoice?
- Idete li u Bystricu? - upitala je djevojka i koketno se nasmijala.
- Izvolite, sjednite - rekao je mladi i otvorio vrata. Djevojka je sjela i automobil je
krenuo.

3.
Mladiu je uvijek bilo drago kad je njegova djevojka bila vesela; to se nije ba esto
dogaalo - radila je prilino teak posao, u neuglednoj sredini, s mnogo prekovremenih sati,
bez naknade u vidu slobodnih dana, kod kue je imala bolesnu majku... esto je bila umorna,
a nije se isticala ni osobito dobrim ivcima ni samopouzdanjem, esto je znala podlei
strepnji i strahu. Zato je s njenou brina roditelja doekivao svaki njezin izraz radosti.
Nasmijao se i rekao: - Danas ba imam sree. Vozim auto ve pet godina, ali ovako lijepu
autostopericu jo nikad nisam povezao.
Djevojka je bila mladiu zahvalna za svaki kompliment; htjela se jo malo grijati pod
njegovim toplim zracima, pa je rekla: - Lagati, oigledno, znate.

- Zar izgledam kao laljivac?

- Izgledate kao ovjek koji voli lagati enama - rekla je djevojka, a u njezinim je
rijeima protiv volje zazvuala stara strepnja. Ona je, naime, zaista vjerovala da njezin mladi
voli lagati enama.
Mladia je ta njezina ljubomora katkad ljutila, ali ovoga puta nije mu bilo teko da joj
oprosti, jer se reenica nije odnosila na njega nego na nepoznata vozaa. Zato je odgovorio
banalnim pitanjem: - Smeta li vam to?
- Kad bih se s vama zabavljala, smetalo bi mi - odgovorila je djevojka. Bila je to
profinjena pedagoka poruka mladiu, ali kraj reenice bio je upuen nepoznatu vozau. - Vas
ne poznajem, i zato mi ne smeta.
- Na mukarcu koji joj pripada, eni uvijek smeta vie stvari nego na stranu ovjeku. (Bila je to sad profinjena pedagoka poruka mladia djevojci.) - Prema tome, budui da se ne
poznajemo, mogli bismo se dobro razumjeti.
Djevojka namjerno nije htjela primiti na znanje pedagoki podtekst i zato se obratila
iskljuivo nepoznatu vozau. - to bismo imali od toga kad emo se i tako ubrzo rastati?
- Zato? - upitao je mladi.
- U Bystrici izlazim.
- A to ako izaem s vama?
Djevojka je poslije tih rijei bacila brz pogled na mladia i ustanovila da izgleda
upravo onako kako ga je zamiljala u najbolnijim trenucima ljubomore. Zaprepastilo ju je
kako s njom (nepoznatom autostopericom) leerno razgovara, dijelei komplimente, i kako
mu to pristaje. Zato mu je prkosno i izazovno odbrusila: - A to biste radili sa mnom, molim
vas?
- Ne bih morao mnogo razmiljati to da radim s tako lijepom enom - rekao je mladi
galantno, obraajui se u tom trenutku vie svojoj djevojci nego liku autostoperice. Ali
djevojka je osjeala kao da ga je u toj laskavoj reenici uhvatila na djelu, kao da mu je
lukavim trikom izmamila priznanje. Na trenutak je prema njemu osjetila estoku mrnju i
rekla: - Niste li previe umiljeni?
Mladi je pogledao djevojku; njezino je prkosno lice izgledalo kao u gru. Osjetio je
saaljenje i udnju za njezinim poznatim, obinim pogledom (o kojem je govorio da je

djetinjast i jednostavan). Nagnuo se prema njoj, prebacio joj ruku preko ramena i tiho
izgovorio ime kojim ju je obino nazivao, elei tako prekinuti igru.
Ali djevojka se izvila i rekla: - Neto ste jako nestrpljivi!
Odgurnuti je mladi samo rekao: - Oprostite, gospoice! - i utke se zagledao u cestu
pred sobom.

4.
Ljutnja i ljubomora brzo su napustile djevojku, kao to su je i obuzele. Bila je
razumna i dobro je znala kako je sve to samo igra; bilo joj je ak pomalo smijeno to je u
ljubomornu bijesu odgurnula mladia i ne bi joj bilo nimalo drago da je on to primijetio.
ene, sreom, imaju udesnu sposobnost da ex post mijenjaju smisao svojih postupaka.
Iskoristila je, dakle, tu sposobnost i zakljuila kako ga nije odgurnula zato to je bila bijesna,
nego zato da moe nastaviti igru, koja svojom lakomislenou tako savreno odgovara prvom
danu godinjeg odmora.
I tako se ponovno pretvorila u autostopericu koja je upravo odgurnula nametljiva
vozaa i to samo zato da uspori osvajanje i uini ga izazovnijim. Okrenula se prema mladiu i
mazno rekla:
- Nisam vas htjela uvrijediti, gospodine.
- Oprostite, vie vas neu ni dodirnuti - rekao je mladi.
Bio je srdit na djevojku zato to ga nije posluala i zato to je odbila biti ono to jest
kad je on to poelio, a kad je djevojka nastavila igrati svoju ulogu, mladi je svoj gnjev
prenio na nepoznatu autostopericu, koju je glumila; tako je odjednom otkrio i karakter svoje
uloge - prestao je s komplimentima, kojima je zaobilazno htio laskati svojoj djevojci, i poeo
igrati gruba mukarca koji se u svom odnosu sa enama slui agresivnijim sredstvima
mukosti: voljom, sarkazmom, samouvjerenou.
Ta je uloga bila u potpunoj suprotnosti s mladievim brinim odnosom prema
djevojci. Prije nego to ju je upoznao, prema enama se odnosio doista vie drsko nego
njeno, ali je uvijek bio daleko od demonski gruba mukarca, jer se nije isticao ni snagom
volje ni bezobzirnou. I upravo stoga to nije bio ni slian toj vrsti mukaraca, elio je

katkad biti takvim. Bila je to prilino naivna elja, ali to se tu moe - djetinje tenje
odolijevaju svim mamcima zrelog duha i esto preive do duboke starosti. I tako je ta djetinja
tenja brzo iskoristila priliku da se utjelovi u ponuenoj ulozi.
Mladieva je sarkastina odmjerenost djevojci upravo savreno odgovarala;
oslobaala ju je nje same. Ona je sama bila utjelovljenje ljubomore. U trenutku kad je
prestala kraj sebe vidjeti mladia koji je galantno zavodi i ugledala drugo, nepristupano lice,
njezina se ljubomora poela gasiti. Mogla je zaboraviti na samu sebe i posvetiti se svojoj
ulozi.
Svojoj ulozi? Kakvoj? Bila je to uloga iz loe literature. Autostoperica je zaustavila
automobil ne zato da se poveze, nego da zavede mukarca u njemu; iskusna je zavodnica koja
se zna sluiti svojim arima. Djevojka je uskoila u taj glupi lik iz romana s lakoom koja je i
nju samu iznenadila i oarala.
I tako su se vozili i razgovarali, nepoznati voza i nepoznata autostoperica.

5.
Mladom je mukarcu u ivotu najvie od svega nedostajala bezbrinost. Put njegova
ivota bio je zacrtan bezobzirno i strogo - njegov posao nije zavravao istekom osamsatnoga
radnog vremena, nego se uvlaio i u preostalo vrijeme kroz obaveznu dosadu na sastancima i
rad kod kue, a kroz radoznalost bezbrojnih kolega i kolegica uvlaio se i u njegov
vremenom oskudan privatan ivot, koji nikad nije mogao ostati skriven pred drugima, pa je
ve nekoliko puta postao predmetom ogovaranja i javnog naklapanja. Ni dva tjedna godinjeg
odmora nisu mu mogli pruiti osjeaj osloboenja i pustolovine; siva sjena strogog planiranja
padala je i na te dugo oekivane dane. Nedostatak smjetajnih kapaciteta u ljetnom razdoblju
u naoj zemlji prisilio ga je da sobu rezervira u Tatrama jo prije pola godine, a za to mu je
osim svega bila potrebna i preporuka sindikalnog odbora, ija posvuda prisutna dua tako nije
ni na trenutak prestajala voditi rauna o njemu.
Bio se ve odavno pomirio sa svim tim, ali mu se ipak katkad nametala strana
predodba ceste po kojoj mora ii, na kojoj ga svi mogu vidjeti i s koje ne smije skrenuti. Ta
mu se predodba nametala i sada; neki udan kratki spoj uinio je da se cesta iz mate stopi
sa stvarnom cestom po kojoj je vozio, i to ga je natjeralo da uini neto posve ludo.

- Kamo ste rekli da putujete? - upitao je djevojku.

- U Bansku Bystricu - odgovorila je.
- A to ete tamo?
- Imam sastanak.
- S kim?
- S jednim gospodinom.
Automobil se upravo pribliavao velikom raskru i voza je smanjio brzinu da bi
proitao natpise na ploama koje su oznaavale pojedine smjerove, a onda je skrenuo desno.
- A to e biti ako ne doete na sastanak?
- Krivica za to pala bi na vas, pa vaa dunost bila bi da se pobrinete za mene.
- Oigledno niste zapazili da sam skrenuo za Nov Zmky.
- Zaista? Poludjeli ste!
- Ne bojte se, pobrinut u se za vas - rekao je mladi.
Igra je iznenada poprimila viu kvalitetu. Automobil se ne samo udaljavao od
imaginarna cilja, Bansk Bystrice, nego i od stvarnog cilja prema kojem je tog jutra krenuo,
od Tatri i rezervirane sobe. Glumljeni je ivot iznenada izvrio napad na stvarni ivot. Mladi
se udaljavao od samoga sebe i strogo propisanog puta s koga jo nikad nije bilo skrenuo.
- Ali vi ste rekli da putujete u Niske Tatre! - zaudila se djevojka.
- Putujem kamo mi se svidi, gospoice. Slobodan sam ovjek i radim ono to elim,
to mi se svia.

6.
Kad su stigli u Nov Zmky, poeo se sputati sumrak.
Mladi nikada prije nije bio u tom kraju i trebalo mu je vremena da se orijentira.
Nekoliko je puta zaustavljao auto pitajui prolaznike gdje je hotel. Neke su ulice bile
raskopane pa se do hotela, iako je bio (kako su svi koje je pitao tvrdili) sasvim blizu, mogli
stii samo zaobilaznim putem kroz mnoge uske uliice, tako da je prolo gotovo etvrt sata

dok se naposljetku nisu zaustavili pred zgradom. Hotel se nije doimao osobito privlanim, ali
bio je to jedini hotel u gradu, a mladi vie nije imao volje voziti dalje. - Priekajte - rekao je
djevojci i iziao iz auta.
Kad je iziao, bio je, naravno, opet ono to je. Nije mu bilo nimalo drago to se uveer
naao negdje daleko od mjesta u koje je putovao, a jo ga je vie ivciralo to ga na to nitko
nije prisilio i to to ni sam nije elio. Ljutio se na sebe i svoju ludost, a onda je odmahnuo
rukom - soba u Tatrama ekat e ga do sutra, a nimalo nee koditi ako prvi dan odmora
proslavi neim nepredvienim.
Proao je kroz restoran - zadimljen, prepun, buan - i upitao gdje je recepcija. Poslali
su ga straga, iza stubita, gdje je iza staklenih vrata ispod ploe s kljuevima sjedila postarija
plavua. Uspjelo mu je, ne bez muke, dobiti klju jedine slobodne sobe.
I djevojka je, kad je ostala sama, odbacila svoju ulogu. Nije se, meutim, nimalo
ljutila zbog toga to se nala na nepredvienu mjestu. Toliko je bila odana mladiu da nikada
nije posumnjala u ono to je inio, i s punim mu je povjerenjem preputala svaki trenutak
svoga ivota. Ipak, ponovno joj se javila misao kako ga upravo ovako, kao sad ona, ekaju u
autu druge ene s kojima se sree na slubenim putovanjima. Zaudo, ta je predodba ovaj
put nije nimalo zaboljela, ak se i nasmijala tome kako je lijepo to je ta strana ena sad ona,
to je ona sad ta strana, neodgovorna i nepristojna ena, jedna od onih na koje je bila tako
ljubomorna. inilo joj se da ih je ovim sve izigrala, da je otkrila kako se moe posluiti
njihovim orujem, i kako moe dati mladiu ono to mu dosad nije znala pruiti: lakou,
raskalaenost, nesputanost. Ispunio ju je neobian osjeaj zadovoljstva to je jedina u stanju
biti utjelovljenje svih ena i tako (sama, jedina) osvojiti i posjedovati svoga dragoga.
Mladi je otvorio vrata automobila i djevojku odveo u restoran. Tu je otkrio, usred
buke, neistoe i dima, jedan slobodan stoli u kutu.

7.
- I tako ete se sada pobrinuti za mene? - upitala je djevojka izazovno.
- to volite kao aperitiv?
Djevojka nije mnogo marila za alkohol; tu i tamo popila bi au vina, a najvie joj je

prijao vermut. Ovaj je put, meutim, namjerno rekla: - Votku.

- Odlino - rekao je mladi. - Nadam se da se neete napiti.
- Pa to ako se i napijem? - rekla je djevojka.
Mladi nije odgovorio, nego je pozvao konobara i naruio dvije votke i dva bifteka za
veeru. Konobar je odmah donio posluavnik s dvije aice i spustio ga pred njih.
Mladi je podigao aicu i rekao: - U vae zdravlje!
- Niste mogli smisliti neku duhovitiju zdravicu?
U djevojinoj igri bilo je neega to je sve vie drailo mladia; sad kad se naao
licem u lice s njom, shvatio je kako nisu samo rijei ono to je pretvara u stranu osobu nego
da se sva izmijenila, u gestama i mimici, i da ga gotovo neugodno podsjea na onaj tip ena
koji je tako dobro poznavao i prema kome je osjeao samo odvratnost.
I tako je (drei aicu u podignutoj ruci) korigirao svoju zdravicu. - U redu, onda
diem au ne u vae zdravlje nego u zdravlje vaega roda, koji tako uspjeno objedinjava
bolje strane ivotinje i gore strane ovjeka.
- Mislite pod tim rodom na sve ene? - upitala je djevojka.
- Ne, mislim samo na one sline vama.
- Ipak ne ini mi se duhovitim usporeivati enu sa ivotinjom.
- U redu - odgovorio je mladi drei i dalje podignutu aicu. - Neu piti za va rod
nego za vau duu, slaete li se? Za vau duu koja se pali dok se iz glave sputa dolje u
trbuh, a gasi se kad se iz trbuha ponovno popne u glavu.
Djevojka je podigla svoju aicu. - U redu, onda za moju duu koja se sputa iz glave
u trbuh.
- Ispravit u se jo jednom - rekao je mladi. - Nazdravit u radije trbuhu u koji se
sputa vaa dua.
- Za moj trbuh - rekla je djevojka, a njezin trbuh (kad je ve direktno spomenut) kao
da je odgovorio na poziv; osjeala je svaki milimetar njegove koe.
Potom je konobar donio bifteke, a mladi je naruio po jo jednu votku sa sodom
(ovaj put su nazdravili djevojinim grudima), i razgovor je nastavljen u istom neobinom,
frivolnom tonu. Mladia je sve vie srdilo to se vidjelo kako djevojka zna da se ponaa kao

laka enska; a ako ve to tako dobro zna, pomislio je, onda to znai da to i jest. Ta nije u nju,
odnekud izvana, odjednom ula neka tua dua; ovo to sad glumi, to je ona sama, to je
moda onaj dio njezina bia koji drugo vrijeme dri pod kljuem i koji se sad oslobodio
zahvaljujui igri. Djevojka moda misli da igrom negira samu sebe, ali nije li upravo
obrnuto? Nije li upravo kroz igru postala ono to doista jest? Nije li se igrom oslobodila? Ne,
tu nasuprot njemu ne sjedi neka tua ena u tijelu njegove djevojke, to je njegova djevojka i
nitko drugi. Gledao je u nju, svjestan kako osjeaj odvratnosti u njemu postaje sve jaim.
Nije to, meutim, bila jednostavna odvratnost. to se djevojka psihiki vie udaljavala
od njega, to je tjelesno vie eznuo za njom; prisutnost tue due uinila je da tijelo djevojke
dobije neku posebnu privlanost, kao da ga je tek ona uinila tijelom, tijelom koje je za
mladia dosad postojalo samo u oblacima njenosti, blagosti, brinosti, ljubavi i ganutosti,
tijelom koje dosad kao da je bilo izgubljeno u tim oblacima (da, kao da je bilo izgubljeno!).
Mladiu se inilo kako sad prvi put vidi djevojino tijelo.
Poslije tree votke sa sodom, djevojka je ustala i koketno rekla: - Pardon!
- Smijem li upitati kamo idete, gospoice? - rekao je mladi.
- Pikiti, ako doputate - rekla je djevojka odlazei izmeu stolova prema plianom
zastoru u dnu dvorane.

8.
Bila je vrlo zadovoljna to joj je uspjelo zaprepastiti mladia rijeju koju - ma koliko
bila neduna - nikad nije uo iz njezinih usta; inilo joj se kako niim nije mogla bolje
doarati enu koju je igrala, nego upravo koketnim naglaavanjem te izgovorene rijei. Da,
bila je zadovoljna, bila je iznimno raspoloena; igra ju je ponijela, ispunjavala je osjeajima
koje do tada nije poznavala; osjeajem bezbrine neodgovornosti, ponajprije.
Ona, koja je uvijek unaprijed strepila od svakog svog koraka, iznenada se osjetila
osloboenom. Tui ivot, u kome se nala, bio je ivot bez stida, bez biografskih odreenja,
bez prolosti i budunosti, bez obveza; bio je to iznimno slobodan ivot. Djevojci je, kao
autostoperici, sve bilo doputeno; sve joj je bilo doputeno: rei bilo to, raditi bilo to,
osjeati bilo to.

Ila je kroz dvoranu svjesna da je prate pogledima sa svih strana; i to je bio nov
osjeaj, koji do tada nije poznavala: bestidna radost zbog tijela. Do sada joj nikad nije
uspjelo da se u sebi bez ostatka oslobodi one etrnaestogodinje djevojice koja se stidi
svojih grudi i osjea se nelagodno to joj tako stre iz tijela i vide se sa svih strana. Iako je
uvijek bila ponosna to je lijepa i skladno graena, stid je uvijek na neki nain korigirao taj
njezin ponos - nasluivala je, posve tono, da enska ljepota funkcionira ponajprije kao
seksualni izazov i to joj je bilo neugodno. eznula je za tim da se njezino tijelo obraa samo
mukarcu kojeg voli, i kad bi mukarci na ulici zurili u njezine grudi, inilo joj se da time
prisvajaju dio tajnog, intimnog svijeta koji pripada samo njoj i njezinom dragom. Ali sad je
bila autostoperica, ena bez sudbine; bila je osloboena njenih veza svoje ljubavi i postala je
intenzivno svjesna svoga tijela. Osjeala ga je utoliko izazovnije to su oi koje su je
promatrale bile manje poznate.
Prolazila je pored posljednjeg stola kad joj se obratio neki pripit mukarac. Combien, mademoiselle? - rekao je francuski, elei se pokazati kao svjetski ovjek.
Djevojka ga je razumjela, isprsila se i, uivajui u svakom pokretu svojih bokova,
nestala iza zastora.

9.
Sve je to bila udna igra. Neobino je, na primjer, bilo to to mladi, iako se potpuno
bio uivio u ulogu nepoznata vozaa, nije prestajao u autostoperici gledati svoju djevojku. I
upravo ga je to muilo - gledao je svoju djevojku kako zavodi nepoznata mukarca, i jo uz
gorku povlasticu da sve to vidi iz blizine, da promatra kako pri tome izgleda, da uje to
govori dok ga vara (dok ga je varala, kad ga bude varala). Imao je paradoksalnu ast da sam
bude objekt njezina nevjerstva.
Sve je to bilo utoliko gore zato to mladi nije samo volio, nego je jednostavno
oboavao djevojku; uvijek mu se inilo da je njezino bie stvarno samo unutar granica
vjernosti i istoe, i da izvan tih granica ono jednostavno ne postoji; izvan tih granica
djevojka bi prestala biti to to je, kao to voda iznad granice vrenja vie nije voda. I dok je
gledao kako savreno prirodno i elegantno prelazi tu sudbonosnu granicu, u njemu je kljuao
gnjev.

Djevojka se vratila iz zahoda i poalila mu se: - Neki mi je tip rekao Combien,

mademoiselle?
- emu se udite? - rekao je mladi. - Pa i izgledate kao drolja.
- Mogu vam rei da mi to nimalo ne smeta!
- Trebali ste poi s tim gospodinom.
- Kako kad ste vi ovdje?
- Moete otii s njim poslije mene. Dogovorite se s njim.
- Ne svia mi se.
- Ali naelno nemate nita protiv toga da za jednu no promijenite vie mukaraca?
- Zato ne, ako su zgodni.
- to vam vie odgovara, jedan po jedan ili svi odjednom?
- Moe i ovako i onako - rekla je djevojka.
Razgovor je poprimao sve vulgarniji ton; djevojku je to malo okiralo, ali nije mogla
protestirati. I igra prijeti ovjeku gubitkom slobode, i igra znai klopku za igraa; da sve to
nije bila igra, da su za stolom sjedili ljudi koji se doista ne poznaju, autostoperica bi se ve
odavno mogla uvrijediti i otii. Iz igre, meutim, nema bijega: momad ne moe pobjei s
igralita prije kraja utakmice, ahovske figure ne mogu pobjei s ploe, granice su igre
neprijelazne. Djevojka je znala da mora prihvatiti svaku igru upravo zato to je igra. Znala je
da e igra, to dalje ode u krajnost, vie biti igra i da je to poslunije mora igrati. Uzalud je
bilo prizivati razum i upozoravati ludu duu kako mora zadrati odmak od igre i kako je ne
smije shvatiti ozbiljno. Upravo zato to je sve to bila samo igra, dua se niega nije bojala,
nije se branila i omamljeno joj se predavala.
Mladi je pozvao konobara i platio. Zatim je ustao i rekao djevojci: - Idemo.
- A kamo? - rekla je djevojka, glumei uenje.
- Ne pitaj i polazi - rekao je mladi.
- Kako vi to razgovarate sa mnom?
- Kao s droljom - odgovorio je mladi.

10.
Poli su uz slabo osvijetljeno stubite; na polukatu, ispred zahoda, stajala je skupina
pripitih mukaraca. Mladi je obgrlio djevojku tako da joj je akom pokrio dojku. Mukarci
ispred zahoda su to zapazili i poeli dobacivati. Djevojka se pokuala osloboditi, ali joj je
mladi podviknuo: - Miruj! - Mukarci su to solidarno odobrili i uputili djevojci nekoliko
prostakih poruka. Mladi i djevojka popeli su se na prvi kat; mladi je otkljuao vrata sobe i
upalio svjetlo.
Soba je bila uska, s dva kreveta, stoliem, jednim stolcem i umivaonikom. Mladi je
zakljuao vrata i okrenuo se prema djevojci. Stajala je pred njim u prkosnoj pozi, s drskom
ulnou u oima. Mladi ju je promatrao pokuavajui iza lascivna izraza otkriti dobro
poznate djevojine crte koje je tako njeno volio. Imao je osjeaj da gleda u dvije slike
stavljene u isti dalekozor, u dvije slike poloene jedna preko druge, koje se proziru jedna kroz
drugu. I te su mu dvije prozirne slike govorile da je u djevojci sve, da je njena dua strano
amorfna, da u njoj ima mjesta i za vjernost i za nevjeru, za izdaju i za nevinost, za izazovno
ponaanje i stidljivost. Ta mu se divlja mjeavina doimala odvratnom kao areno smetlite.
Dvije su se slike neprestano pretapale i mladi je shvatio kako se djevojka samo izvana
razlikuje od drugih djevojaka, dok je u prostranim dubinama svoga bia jednaka drugim
enama, ispunjena svakakvim mislima, osjeajima i porocima, koji opravdavaju sve njegove
tajne sumnje i ljubomore; shvatio je da je dojam kontura koje je omeuju kao individuu samo
varka, varka kojoj podlijee onaj drugi, onaj koji gleda, on sam. inilo mu se da je djevojka,
onakva kakvu je volio, tek tvorevina njegove udnje, mate, povjerenja, i da sad stvarna
djevojka stoji pred njim, beznadno strana, beznadno vieznana. Mrzio ju je.
- to eka? Svlai se - rekao je.
Djevojka je koketno nagnula glavu i rekla: - Je li to ba potrebno?
Ton kojim je to rekla uinio mu se vrlo poznatim; uinilo mu se da mu je to nekad
davno rekla neka druga ena, samo se nije mogao sjetiti koja. elio ju je poniziti. Ne
autostopericu, nego vlastitu djevojku. Igra i ivot stopili su se u jedno. Igra poniavanja
autostoperice pretvorila se u izgovor za poniavanje vlastite djevojke. Mladi je zaboravio na
igru. Jednostavno je mrzio enu koja je stajala tu pred njim. Gledao ju je netremice, a onda je

iz lisnice izvukao novanicu od pedeset kruna. - Je li dosta? - upitao je, pruajui joj novac.
Djevojka je uzela novanicu i rekla: - Ne cijenite me ba naroito.
- Pa i ne vrijedi vie - rekao je mladi.
Djevojka se privila uz mladia. - Sa mnom ne moe tako! Sa mnom treba drukije,
mora se malo potruditi!
Zagrlila ga je i prinijela usne njegovima. Poloio je prst na njezine usne i blago je
odgurnuo. - Ljubim samo ene koje volim - rekao je.
- A mene ne voli?
- Ne.
- A koga voli?
- to te briga. Svlai se!

11.
Jo se nikad nije tako svlaila. Bojaljivosti, zbunjenosti, oamuenosti, sve to je
uvijek osjeala dok se svlaila pred mladiem (a nije se mogla sakriti u tami) nestalo je bez
traga. Stajala je pred njim samouvjerena, drska, obasjana svjetlou, iznenaena time to je
odjednom otkrila dotad nepoznate pokrete polagana, izazovna svlaenja. Hvatala je njegove
poglede mazno odlaui komad po komad odjee, uivajui u svakom stupnju obnaivanja.
A onda se odjednom nala pred njim potpuno naga i u tom je trenutku postala svjesna
da tu prestaje svaka igra; kao to je svukla odjeu tako je odbacila i pretvaranje, ostala je
gola, to znai da je opet ono to jest. Mladi joj sad mora prii s gestom koja e izbrisati sve
i poslije ega e uslijediti samo njihovo najintimnije milovanje. Stajala je tako naga pred
mladiem, prestavi glumiti; bila je zbunjena a na licu joj se pojavio osmijeh koji je zaista bio
samo njen, plah i smeten.
Mladi joj, meutim, nije priao i nije prekinuo igru. Nije zapazio prisan, poznat
osmijeh, vidio je pred sobom samo lijepo i strano tijelo svoje djevojke, koju je mrzio. Mrnja
je s njegove ulnosti sprala sve naslage osjeajnosti. Htjela mu je prii, ali on je rekao: Ostani gdje jesi, hou te dobro vidjeti. - elio je samo jedno - postupati s njom kao s

plaenom prostitutkom, ali nevolja je bila u tome to nikad nije imao enu koja se prodaje, pa
su sve njegove predodbe o njima potjecale samo iz literature i pria. Obratio se tim
predodbama i prvo to je ugledao bila je ena u crnom donjem rublju (i u crnim arapama)
kako plee na blistavoj povrini klavira. U hotelskoj sobi nije bilo klavira, bio je tu samo
stoli prislonjen uza zid, prekriven lanenim stolnjakom. Zapovjedio je djevojci da se popne
na stol. Djevojka ga je pokuala odgovoriti moleivom gestom, ali mladi je rekao: - Plaena
si!
Kad je u mladievu pogledu zapazila neumoljivu opsjednutost, djevojka je pokuala
nastaviti igru, iako to vie nije ni mogla ni znala. Suznih se oiju popela na stol. Stranice
etvrtaste ploe stola bile su duge oko metar, a jedna je noga bila malo kraa; stojei na stolu
djevojka je imala osjeaj da e se svakog trenutka sruiti. Zato je mladi bio oaran golim
tijelom koje se uzdizalo nad njim, a stidljiva nesigurnost djevojke jo je vie poticala njegovu
elju da joj nareuje. Htio je vidjeti to tijelo u svim poloajima i sa svih strana, onako kako je
zamiljao da su ga vidjeli, i da e ga vidjeti, drugi mukarci crowarez. Bio je grub i vulgaran.
Izgovarao je rijei koje od njega nikada prije nije ula. Htjela mu se oduprijeti, htjela je
pobjei iz igre, obratila mu se imenom, ali on joj je podviknuo neka ga tako ne oslovljava. I
tako se naposljetku, zbunjena i plaui u sebi, pokorila njegovim naredbama, okretala se i
saginjala kako je elio, salutirala i njihala bokovima pleui twist. Pri jednom naglom pokretu
stolnjak joj je kliznuo ispod nogu, tako da je gotovo pala. Mladi ju je uhvatio i povukao na
postelju.
Sjedinio se s njom. Razveselila se to e sada konano biti zavrena ta nesretna igra i
to e njih dvoje opet biti kakvi su bili, to e se voljeti kao nekad. Htjela je pripiti usne uz
njegove, ali mladi joj je odgurnuo glavu i ponovio kako se ljubi samo sa enama koje voli.
Glasno je zaplakala, ali joj je i to bilo ubrzo uskraeno, jer je mladieva divlja strast postupno
osvajala njezino tijelo, i to je tijelo ubrzo uutkalo jadikovanje due. Na postelji su se ubrzo,
okrenuta jedno protiv drugoga, nala dva tijela, savreno sjedinjena, poudna i strana jedno
drugom. Bilo je to upravo ono ega se djevojka cijelog ivota uasavala i to je na sve
mogue naine izbjegavala - milovanje bez osjeaja i bez ljubavi. Znala je da je prekoraila
zabranjenu granicu, ali je nastavila kretati se iza nje bez izgovora i predano; samo negdje
daleko, u kutku svoje svijesti, osjetila je uas nad spoznajom kako nikada nije tako i toliko
uivala kao upravo sada - iza te granice.

12.
A onda je sve zavrilo. Mladi se podigao s djevojke i povukao vrpcu koja je visjela
iznad kreveta; ugasio je svjetlo. Nije htio vidjeti djevojino lice. Bio je svjestan da je igra
zavrena, ali nije imao volje uspostavljati uobiajene odnose s djevojkom; bojao se tog
povratka. Leao je u tami pokraj djevojke, ali tako da im se tijela nisu dodirivala.
Trenutak kasnije uo je tihe jecaje, a djevojina je ruka bojaljivo, djetinjasto
potraila njegovu ruku; dodirnula ju je, stegnula, ponovno je dodirnula, a onda se zauo
moleivi, isprekidani glas. Obratio mu se intimno, imenom, a onda je zajeao: - Ja sam ja... ja
sam ja...
Mladi je utio, leei nepokretno, svjestan tune besadrajnosti njezine tvrdnje u
kojoj je nepoznato bilo definirano nepoznatim.
Djevojka je iz jecanja ubrzo prela u glasan pla, ponavljajui bezbroj puta tu
ganutljivu tautologiju: - Ja sam ja, ja sam ja, ja sam ja...
Mladi je poeo prizivati u pomo saaljenje (morao ga je zvati iz velike daljine, jer
ga u blizini nije bilo) da bi mogao utjeiti djevojku. Pred njima je bilo jo trinaest dana
godinjeg odmora.

SIMPOZIJ

PRVI IN
Soba za deurstva

Soba za deurstva (na nekom, bilo kojem odjelu bilo koje bolnice u bilo kojem gradu)
okupila je na jednome mjestu pet osoba i ispreplela njihove rijei i postupke u nevaan, ali
zato veseo dogaaj.
Tu su doktor Havel i sestra Albta (oboje su deurni te noi), a nazoni su jo neki
lijenici (nali su se tu pod nekim jedva spomena vrijednim izgovorom, da bi uz nekoliko
donijetih boca vina ostali sjediti s deurnima): elavi primarijus s istog odjela i privlana
tridesetogodinja doktorica s drugog odjela, za koju je cijela bolnica znala da je primarijusova
ljubavnica.
(Primarijus je, naravno, oenjen i upravo je bio izgovorio svoju omiljenu sentencu,
koja treba da svjedoi ne samo o njegovoj duhovitosti nego i o njegovim namjerama: - Drage
kolege, najvea nesrea koja vas moe snai je sretan brak; ostajete bez i najmanje nade u
razvod.)
Osim etvero imenovanih, tu je i peti, ali on, zapravo, i nije tu, jer je kao najmlai
poslan po novu bocu. Dalje, tu je prozor, vaan zbog toga to je otvoren i to kroz njega iz
sumraka u sobu neprestano struje mirisi i toplina ljeta, zajedno s mjeseinom. Tu je,
naposljetku, i dobro raspoloenje koje se izraava vedrom brbljavou prisutnih, a posebno
primarijusa, uvijek sklona da zaljubljenim uima oslukuje svoje vlastite dosjetke.
Iznenada, tijekom veeri (a tu, u stvari, i poinje naa pria), zapaamo stanovitu
napetost: Albta je popila vie nego to dolikuje deurnoj sestri, i usto se poela ponaati
izazovno, to se doktoru Havelu nije nimalo svidjelo i to ga je potaklo da prijekorno
opomene Albtu.

Havelova opomena

- Draga Albta, ja vas ne razumijem. Svakodnevno kopate po zagnojenim ranama,

bockate starce u smeurane stranjice, dajete klistire, iznosite none posude. Sudbina vam je
pruila zavisti vrijednu mogunost da spoznate ljudsku tjelesnost u itavoj njenoj
metafizikoj uzaludnosti, ali vaa vitalnost odbija svaku pouku. Vaa uporna elja da budete
tijelo i samo tijelo, nikako ne poputa. Vaa prsa znaju se oeati o mukarca koji stoji pet
metara daleko od vas! Glava mi se vrti od krugova koje u hodu vjeno opisuje vaa neumorna
stranjica. Do avola, sklonite se ve jednom! Ta su vaa prsa sveprisutna kao sam Bog!
Trebali ste jo prije deset minuta poeti davati injekcije!

Doktor Havel je kao smrt.

Uzima sve.

Kad je sestra Albta (primjetno uvrijeena) otila iz sobe za deurstva, osuena da

bocne dvije starake stranjice, primarijus je rekao: - Objasnite mi, Havele, zato tako
tvrdoglavo odbijate tu jadnu Albtu.
Doktor je Havel otpio gutljaj vina i odgovorio: - Ne ljutite se na mene zbog toga,
primarijuse. Nije stvar u tome to nije lijepa i to je ve u godinama. Vjerujte da sam imao
ene mnogo runije i mnogo starije od nje.
- Da, to je poznato; vi ste kao smrt, uzimate sve. Ali kad ve uzimate sve, zato ne
uzmete i Albtu?
- Vjerojatno zato - rekao je Havel - to svoju udnju izraava tako otvoreno da to ve
slii naredbi. Kaete da se prema enama odnosim kao smrt. Ali ni smrt ne voli da joj se
nareuje!

Primarijusov najvei uspjeh

- ini mi se da vas razumijem - rekao je primarijus. - Kad sam bio jo koju godinu
mlai, poznavao sam neku djevojku koja je ila sa svakim, pa sam, budui da je bila lijepa i
ja poelio osvojiti je. I zamislite, odbila me je. Ila je s mojim kolegama, sa oferima, s
loaem, s kuharom i momcima iz mrtvanice, samo sa mnom nije htjela. Moete li to
zamisliti.
- Kako da ne - rekla je doktorica.
- Da znate - naljutio se primarijus, koji je svojoj ljubavnici pred drugima govorio vi bilo je to samo nekoliko godina nakon to sam diplomirao i bio sam u punoj formi. Vjerovao
sam da je svaka ena osvojiva i uspijevalo mi je to i dokazivati na relativno teko
pristupanim enama. A eto, kod te tako pristupane djevojke doivio sam neuspjeh.
- Koliko vas poznajem, sigurno imate i teoriju koja to objanjava - rekao je doktor
Havel.
- Imam - odgovorio je primarijus. - Erotika nije samo potreba tijela nego u istoj mjeri
i potreba asti. Partner kojeg ste osvojili, koji vas voli, kome je stalo do vas, predstavlja vae
ogledalo, mjeru onoga to ste i to znaite. U erotici traimo sliku vlastita znaaja i vanosti.
Ali, u tome i jest bio problem za moju kurvicu. Ona je ila sa svakim pa je tih ogledala bilo
toliko da je slika bila mnogostruka i nejasna. Osim toga, kad idete sa svakim prestajete
vjerovati da bi tako obina stvar kao to je tjelesna ljubav, mogla biti od nekog istinskog
znaenja. Zato ete istinsko znaenje potraiti na dijametralno suprotnoj strani. Jasnu mjeru
njene ljudske vrijednosti mogao je toj kurvici pruiti samo onaj kojem je bilo stalo do nje, a
ona ga je odbila. Kako se je, razumljivo, eljela sama pred sobom potvrditi kao najljepa i
najbolja, odabrala je, tog jedinog ovjeka kojeg e poastiti svojim odbijanjem, vrlo strogo i
paljivo. Kad je konano odabrala mene, shvatio sam da je to iznimna ast i do danas to
smatram svojim najveim erotskim uspjehom.
- Zaista majstorski pretvarate vodu u vino - rekla je doktorica.
- Pogodilo vas je to svojim najveim uspjehom ne smatram vas? - upitao je
primarijus. - Pokuajte me shvatiti. Iako ste asna ena, ipak nisam za vas (nemate pojma
koliko me to alosti) ni prvi ni posljednji, dok sam za onu kurvicu bio upravo to. Budite

uvjereni da me nije zaboravila i da se do danas s nostalgijom sjea toga kako me odbila.

Ispriao sam vam, uostalom, taj dogaaj samo kao analogiju na Havelovo odbijanje Albte.

U slavu slobode

- Zaboga, primarijuse - jeknuo je Havel - ne elite valjda rei da ja u Albti traim

sliku svoga ljudskog znaenja!
- To nikako - rekla je doktorica zajedljivo. - Ta vi ste nam ve objasnili kako
Albtina izazovnost raa u vama osjeaj da vam se nareuje, a vi elite sauvati iluziju kako
sami birate ene.
- Znate, kad ve govorimo o tome, doktorice, ipak nee biti tako - rekao je Havel
zamiljeno. - Kad sam rekao da mi smeta Albtina nametljivost, bio je to samo pokuaj da se
na duhovit nain izvuem. Istinu govorei, imao sam u ivotu znatno nametljivije ene nego
to je ona, i ta mi je njihova nametljivost sasvim odgovarala, jer je na najugodniji nain
ubrzavala stvar.
- Do avola, pa zato onda odbijate Albtu? - viknuo je primarijus.
- Primarijuse, vae pitanje i nije tako glupo kako mi se u prvom trenutku uinilo, jer
vidim da je na njega prilino teko odgovoriti. Ako ve treba da budem iskren, ni sam ne
znam zato ne elim Albtu. Posjedovao sam runije, starije i nametljivije ene. Iz toga
proizlazi da bi trebalo da uzmem i nju. Svaki statistiar bi tako izraunao. Svi kibernetiki
strojevi bi izveli takav zakljuak. A vidite, moda je upravo zato odbijam. Moda se elim
suprotstaviti nunosti. Podmetnuti nogu kauzalnosti. Hirom samovolje sruiti proraunljivost
zbivanja.
- Ali zato ste za to izabrali upravo Albtu? - uzviknuo je primarijus.
- Upravo zato to za to nema nikakva razloga: kad bi postojao neki razlog, bio bi
unaprijed poznat i moje bi se ponaanje moglo unaprijed odrediti. Upravo u tom nepostojanju
uzroka i lei onaj djeli slobode koji nam je dan i za koji se moramo tvrdoglavo boriti, da bi u
ovom svijetu eljeznih zakona ostalo barem malo ljudskog nereda. Gospoo kolege, ivjela
sloboda! - rekao je Havel i sumorno podigao au.

Gdje su granice ljudske odgovornosti

U tom je trenutku u sobu stigla nova boca i privukla svu pozornost prisutnih lijenika.
Privlaan, visok mladi koji je stajao na vratima s bocom u rukama, bio je staist Flajman,
na praksi u odjelu. Spustio je (polako) bocu na stol, zatim je (dugo) traio vadiep, prislonio
ga (bez urbe) na sredinu epa i poeo (polagano) uvrtati vadiep u pluto, da bi naposljetku
(zamiljeno) otvorio bocu. Sve u zagradama navedene rijei ukazuju na Flajmanovu sporost
koja nije toliko bila posljedica nespretnosti koliko leerne samozaljubljenosti s kojom je
mladi staist spokojno promatrao samoga sebe, zanemarujui nevane pojedinosti okoline.
- Sve o emu smo ovdje naklapali - rekao je doktor Havel - obine su gluposti. Ne
odbijam ja Albtu nego ona odbija mene. Na alost. Ludo je zaljubljena u Flajmana.
- U mene? - upitao je Flajman podiui pogled s boce, a onda dugim koracima odnio
vadiep na njegovo mjesto, vratio se do stola i nalio vino u ae.
- Dobri ste vi - pridruio se primarijus Havelu. - Svi to znaju, samo vi ne znate. Od
trenutka kad ste se pojavili na naem odjelu, postala je nepodnoljiva. Jo prije dva mjeseca.
Flajman je (dugo) gledao u primarijusa, a onda rekao: - Ja o tome nemam pojma. Zatim je dodao: - I nimalo me ne zanima.
- A to je sa svim onim vaim plemenitim izjavama? to je s onim kokodakanjem o
potovanju ena? - nasrnuo je Havel na Flajmana. - Nanosite Albti bol, ali to vas ne
zanima?
- Prema enama osjeam saaljenje i nikad im ne bih mogao svjesno nanositi bol rekao je Flajman - a ono to inim nesvjesno ne zanima me, jer na to ne mogu utjecati, pa ni
odgovarati za to.
U tom je trenutku u prostoriju ula Albta. Oigledno je zakljuila kako e biti
najbolje da zaboravi na uvredu i dri se kao da se nita nije dogodilo. Zato je njezino dranje
bilo iznimno neprirodno. Primarijus je primaknuo stolac za nju i napunio joj au vinom. Pijte, Albtice, da zaboravite na sve muke.
- Vai - odgovorila je Albta uputivi mu irok osmijeh i iskapila au.
Primarijus se ponovno obratio Flajmanu. - Kad bi ovjek bio odgovoran samo za ono

ega je svjestan, glupani bi bili unaprijed osloboeni svake krivice. Samo, dragi moj
Flajmane, ovjek je duan znati. ovjek za svoje neznanje odgovara. Neznanje je krivica.
Zato vas nita ne oslobaa krivice, pa izjavljujem da se prostaki odnosite prema enama,
iako vi to poriete.

Podvala platonskoj ljubavi

- Jeste li pronali stan gospoici Klri, kako ste joj obeali? - okomio se Havel na
Flajmana, sjetivi se uzaludna osvajanja stanovite (prisutnima, naravno, poznate) djevojke.
- Nisam naao, ali ga traim.
- Flajman se, moram rei, odnosio prema enama kao dentlmen. Kolega Flajman
ne vue ene za nos - rekla je doktorica, ustajui u obranu staista.
- Ne podnosim okrutnost prema enama jer prema njima osjeam saaljenje - ponovio
je staist.
- Ali Klra vam ipak nije dala - rekla je Albta Flajmanu i nasmijala se, nimalo
umjesno, tako da je primarijus ponovno bio prisiljen uzeti rije.
- Dala, nije dala, to uope nije tako vano kao to vi mislite, Albta. Poznato je da su
Abelarda kastrirali i da su, usprkos tomu, on i Hloise i dalje ostali vjerni ljubavnici, ljubav
kojih je postala besmrtnom. Gospoa George Sand ivjela je s Federicom Chopinom sedam
godina kao nedirnuta djevica, a gdje je njihova ljubav! Ne bih uz te uzviene primjere htio
navoditi sluaj kurvice koja mi je odala najvee priznanje time to me je odbila. Utuvite
jednom zauvijek, draga moja Albta, ljubav mnogo manje ovisi o onome na to vi
neprestano mislite nego to se to ljudima ini. Ta vi sigurno ne sumnjate u to da Klra voli
Flajmana! Ona ga voli, ali mu ipak ne da. Vama to zvui nelogino, ali ljubav je upravo ono
to nije logino.
- to je u tome nelogino? - nasmijala se ponovno, jednako neumjesno, Albta. Klri je stalo do stana i zato je ljubazna prema Flajmanu, ali ne eli spavati s njim jer
vjerojatno ima nekog drugog s kim spava. Ali taj ne moe rijeiti njezin stambeni problem.
Na to je Flajman podigao glavu i rekao: - Idete mi na ivce. Kao da ste u pubertetu. A
to ako je u tome sprjeava stid? To vam nije palo na pamet? A to ako je bolesna i skriva to

preda mnom? Ako ima ruan oiljak poslije operacije? ene znaju biti vrlo stidljive. Samo vi
o tome, Albta, teko da moete neto znati.
- Nije iskljueno - pritekao je Flajmanu u pomo primarijus - da se Klra, kad se
nae oi u oi s Flajmanom, tako skameni od ljubavne strepnje da nije u stanju voditi ljubav
s njim. Zar vi, Albta, ne moete zamisliti kako nekoga tako silno volite da upravo zbog
toga ne moete spavati s njim?
Albta je izjavila da to ne moe zamisliti.

Signal

Na ovom mjestu moemo na trenutak staviti na stranu razgovor (koji se nastavlja u

svoj svojoj nitavosti) i spomenuti kako Flajman cijelo vrijeme nastoji gledati u oi
doktorici, koja mu se strano svia jo od trenutka kad ju je (bilo je to otprilike prije mjesec
dana) prvi put ugledao. Uzvienost njezinih trideset godina zasljepljivala ga je. Dosad ju je
poznavao samo povrno i ovo mu je bila prva prilika da provede s njom malo vie vremena u
istoj prostoriji. inilo mu se da ona povremeno uzvraa njegov pogled, i to ga je uzbuivalo.
Poslije jednog takvog uzajamnog pogleda doktorica je bez ikakva povoda ustala,
otila do prozora i rekla: - Vani je divno... Pun Mjesec... - Usto je dobacila brz pogled
Flajmanu.
Flajman je imao sluha za takve situacije i odmah je shvatio da je to signal - signal
upuen njemu. Istoga je trenutka osjetio kako mu se prsa nadimaju. Njegova su prsa bila,
naime, osjetljiv instrument, dostojan Stradivarijeve radionice. Kad je god osjetio spontano
nadimanje, bio je siguran da ono sadri neizbjenost proroanstva, proroanstva koje
najavljuje dolazak neega velikog i neobinog, neega to e nadmaiti njegove snove.
Taj ga je osjeaj ovaj put ne samo omamio, nego (u jednom kutku misli koji nije
zahvatila omamljenost) i zaudio: zar njegova udnja ima takvu snagu da na njen poziv
stvarnost pokorno dotri, spremna da joj udovolji? udei se toj svojoj snazi, ekao je na
trenutak da razgovor postane uzbudljiviji i da sudionici prestanu obraati pozornost na njega.
im se to dogodilo, izgubio se iz prostorije.

Zgodan mlad mukarac s rukama sklopljenim u krilu

Odjel u kojem se odvijao ovaj improvizirani simpozij bio je smjeten u prizemlju

lijepog paviljona koji se (s jo nekoliko paviljona) nalazio u velikom bolnikom parku.
Flajman je izaao u park. Naslonio se na stablo visoke platane, pripalio cigaretu i zagledao
se u nebo; bilo je ljeto, zrak je bio zasien mirisima, a na crnom je nebeskom svodu lebdio
okrugli Mjesec.
Nastojao je zamisliti tok buduih dogaaja: doktorica, koja mu je maloas dala znak
da izae, priekat e trenutak da njezin elavko, zauzet razgovorom, zaboravi na
sumnjiavost, pa e mu vjerojatno neupadljivo dati do znanja da zbog male, intimne potrebe
mora na trenutak napustiti drutvo.
A to e biti dalje? To namjerno nije htio zamiljati. Prsa su mu nadimanjem
najavljivala avanturu, i to je bilo dovoljno. Vjerovao je u svoju sreu, vjerovao je u svoju
zvijezdu ljubavi, vjerovao je u doktoricu. Uljuljkan samopouzdanjem (samopouzdanjem jo
pomijeanim s uenjem) prepustio se ugodnoj pasivnosti. Na sebe je, naime, uvijek gledao
kao na privlanog, osvajanog i voljenog mukarca, i uivao je u tome to eka avanturu,
takorei, s rukama sklopljenim u krilu. Vjerovao je kako upravo takvo dranje izaziva ene i
sudbinu.
Ovom prilikom vrijedi, moda, spomenuti da je Flajman vrlo esto, ako ne i
neprestano (i samozaljubljeno) gledao sebe, to ga je stalno udvajalo i inilo njegovu samou
prilino zabavnom. Ovaj put, na primjer, nije samo stajao naslonjen na platanu i puio, nego
je istodobno sa zadovoljstvom promatrao samoga sebe kako stoji (lijep i mlad) naslonjen na
platanu i nonalantno pui. Uivao je prilino dugo u tom prizoru, dok naposljetku nije uo
lake korake kako se pribliavaju od paviljona. Namjerno se nije okrenuo. Povukao je jo
jedan dim cigarete, ispustio ga i nastavio gledati u nebo. Kad su mu se koraci pribliili, rekao
je njenim, zavodnikim glasom: - Znao sam da ete doi...

Pianje

- To nije bilo tako teko pogoditi - odgovorio mu je primarijus. - Uvijek, naime, dajem
prednost pianju u prirodi nad pianjem u neukusnim instalacijama koje nam je donijela
civilizacija. Ovdje me zlatni mlaz na trenutak udesno spaja s glinom, travom i zemljom. Jer,
tako je to, Flajmane, od praha sam stvoren i u prah se ovako barem djelomice vraam.
Pianje u prirodi religiozni je obred kojim obeavamo zemlji da emo se jednom itavi vratiti
u nju.
Flajman nije rekao nita, pa je primarijus upitao: - A to je s vama? Izali ste
promatrati Mjesec? - Budui da je Flajman i dalje uporno utio, primarijus je rekao: - Vi ste,
Flajmane, pravi mjesear. I ja vas upravo zbog toga volim. - Flajmanu se uinilo da mu se
primarijus ruga pa je, nastojei se drati odmjereno, rekao u pola glasa: - Ostavite Mjesec na
miru. I ja sam izaao da se ispiam.
- Flajmane - rekao je primarijus raznjeeno - ovo shvaam kao izniman izraz
naklonosti ostarjelom efu.
Zatim su obojica, stojei pod platanom, obavili obred koji je primarijus s
nesmanjenim patosom i sa sve slikovitijim usporedbama nazivao bogoslujem.

DRUGI IN
Lijep, mlad, sarkastian mukarac

Zatim su se zajedno vratili kroz dugaki hodnik; primarijus je bratski prebacivao

staisti ruku preko ramena. Staist nije ni najmanje sumnjao u to da je ljubomorni elavac
primijetio signal to mu ga je uputila doktorica i da mu se sad, svojim izljevima prijateljstva,
ruga. Nije, naravno, mogao zbaciti efovu ruku s ramena, ali zato se u njemu gomilala srdba.
Tjeilo ga je samo to to je ne samo bio ispunjen bijesom, nego to je istodobno i vidio sebe
kako izgleda tako srdit; bio je zadovoljan mladim mukarcem koji se vraa u sobu za
deurstva, na iznenaenje sviju odjednom potpuno izmijenjen: britko sarkastian, agresivno

duhovit, gotovo demon.

Kad su konano uli u sobu za deurstva, ugledali su Albtu kako stoji usred
prostorije i jezivo se uvija u struku, isputajui usto, poluglasno, neke otegnute zvukove.
Doktor Havel je sjedio sputena pogleda, a doktorica, da pridolice oslobodi straha, brzo je
objasnila: - Albta plee.
- Malo se nacvrckala - dodao je Havel.
Albta nije prestajala njihati bokovima i kruiti poprsjem oko pognute Havelove
glave.
- Gdje ste nauili tako lijepo plesati? - upitao je primarijus.
Flajman se, pucajui od sarkazma, oholo nasmijao: - Ha, ha, ha, ha! Prekrasan ples!
Ha, ha, ha, ha!
- Vidjela sam to u Beu, na striptizu - odgovorila je Albta primarijusu.
- Zaboga, zaboga - rekao je primarijus blago, glumei zgraanje. - Otkad to nae
sestre odlaze na striptiz?
- To valjda nije zabranjeno, gospodine primarijuse - rekla je Albta, kruei
poprsjem oko primarijusa.
Flajman je osjeao kako mu se u tijelu penje u, da bi provalila na usta. - Vama je
potreban brom, a ne striptiz - rekao je. - ovjeka uhvati strah da ete nas sve silovati.
- Vi se ne trebate bojati, ne napadam dojenad - odbrusila je Albta, nastavljajui
kruiti oko Havela.
- Je li vam se svidio taj striptiz? - oinski se raspitivao primarijus.
- Svidio mi se - odgovorila je Albta. - Bila je tamo neka veanka s golemim
prsima, ali ja imam ljepa prsa. - (Govorei to, pogladila se po prsima.) - Jedna je djevojka
glumila da se kupa, u samoj pjeni, u nekakvoj kadi od papira, a jedna je mulatkinja onanirala
pred itavom publikom, to je bilo najbolje od svega...
- Ha, ha, ha! - rekao je Flajman, dostigavi vrhunac demonskog sarkazma. - Onanija,
to je upravo ono to vam je potrebno!

Tuga u obliku stranjice

Albta je i dalje plesala, ali njena je publika bila, po svemu sudei, mnogo gora od
publike na bekom striptizu - Havel je sjedio sputene glave, doktorica ju je promatrala s
ironinim osmijehom, Flajman prezrivo, a primarijus s oinskom trpeljivou. A Albtina
stranjica, presvuena bijelom tkaninom pregae, kruila je kroz prostoriju kao sunce,
prekrasno, okruglo, ali ve ugaeno i mrtvo (uvijeno u bijeli pokrov), sunce koje su
ravnoduni i zbunjeni pogledi prisutnih lijenika osudili na alosnu suvinost.
U jednom se trenutku inilo da e Albta zaista poeti odbacivati odjeu sa sebe, pa
se primarijus javio glasom u kojem se osjeala strepnja: - Albta, zaboga! Ta neete nam
valjda ponoviti ovdje tu beku predstavu!
- ega se bojite, gospodine primarijus? Barem ete vidjeti kako treba da izgleda gola
ena! - lupetala je Albta, a onda se opet okrenula prema Havelu, prijetei mu prsima. - to
je s tobom, Haveliu? Zato se dri kao na pogrebu? Digni glavu! Je li ti netko umro?
Netko ti je umro? Onda pogledaj mene! Ja sam iva! Ja nisam umrla! Ja sam jo uvijek iva!
iva sam! - Dok je to govorila, njezina stranjica vie nije bila stranjica nego utjelovljenje
tuge, prekrasno zaokruena tuga koja plee po sobi.
- Prestanite s tim, Albta - rekao je Havel kao da se obraa parketu.
- Da prestanem? - odgovorila je Albta. - Ta ja pleem samo za tebe! A sad u za tebe
izvesti striptiz! - Razvezala je pregau na leima i odbacila je plesnim pokretom na pisai
stol.
Ponovno se, bojaljivo, javio primarijus. - Albta, bilo bi divno da za nas izvedete
striptiz, ali na nekom drugom mjestu. Ovdje smo, kao to znate, na radnom mjestu.

Veliki striptiz

- Ja znam to smijem, gospodine primarijus! - odgovorila je Albta. Stajala je pred

njim u svijetloplavoj slubenoj haljini s bijelom kragnicom, ne prestajui se uvijati.
Stavila je ruke na bokove, povukla ih navie uz tijelo i podigla iznad glave; zatim je

desnom rukom prela uz podignutu lijevu ruku, a onda lijevom rukom uz desnu; naposljetku
je rukama nainila otar pokret prema Flajmanu, koji se malo uplaio i trgnuo. - Klinjo,
pustio si da padne na pod! - prekorila ga je.
Nakon toga ponovno je poloila ruke na bokove i polako ih spustila niz obje noge;
kad se potpuno sagnula, podigla je najprije lijevu a zatim desnu nogu, zagledala se u
primarijusa i uinila nagli pokret desnom rukom. Primarijus je istodobno ispruio ruku, s
rairenim prstima, i u pravom ih trenutku stisnuo u pesnicu. Zatim je stisnutu aku poloio na
koljeno, a prstima druge ruke poslao Albti poljubac.
Nakon kraeg razdoblja, ispunjena samo uvijanjem i plesom, Albta se uspravila na
prste, savila ruke u laktovima i stavila ih na lea, nastojei prstima uhvatiti to viu toku na
kraljenici. Zatim je plesnim pokretima spustila ruke, pomilovala se desnim dlanom po
lijevom ramenu, lijevim dlanom po desnom ramenu, i ponovno uinila valovit pokret rukom,
ovaj put prema Havelu koji je takoer, zbunjeno i nesigurno, podigao ruku.
Albta se uspravila i poela dostojanstveno koraati po sobi; obila je svakoga od
svoja etiri gledatelja, ispruivi redom iznad svakoga svoja simbolina gola prsa. Konano
je zastala ispred Havela, ponovno njiui bokovima, i polako se sagibajui spustila obje ruke
niz bokove i ponovno (kao maloas) podigla najprije jednu, pa drugu nogu. Pobjedonosno se
uspravila i podigla desnu ruku sa stisnutim palcem i kaiprstom. I ponovno je, gipkim
pokretom, dobacila imaginarni predmet Havelu.
Zatim je, uspravljena u punom sjaju svoje fiktivne golotinje, ne obraajui pozornost
na gledatelje, ak ni na Havela, nagnute glave i poluzatvorenih oiju, dugo gledala samo u
vlastito tijelo koje se uvijalo.
Odjednom, posve neoekivano, njezina se gorda poza raspala; Albta je sjela doktoru
Havelu u krilo i zijevajui rekla: - Umorna sam. - Pruila je ruku, uzela Havelovu au i
otpila gutljaj. - Doktore - rekla je, obraajui se Havelu - da nema neki praak za
stimulaciju? Neu spavati!
- Za vas sve, Albta - rekao je Havel, podigao Albtu iz krila i posadio je na stolac,
a onda otiao do ormaria s lijekovima. Naao je kutiju jakih tableta za spavanje i pruio
dvije Albti.
- Hoe li me razbuditi? - upitala je.
- Ne zvao se ja Havel - odgovorio je Havel.

Albtine rijei na rastanku

Kad je uz gutljaj vode progutala tabletu, Albta je ponovno pokuala sjesti Havelu u
krilo, ali Havel je pomaknuo noge tako da se nala na podu.
Havelu je istoga trenutka bilo ao za to to je uinio, jer mu nije bilo ni na kraj pameti
dovesti Albtu u takav poniavajui poloaj. Njegovo je izmicanje bilo nesvjesni pokret
prouzroen iskrenim nedostatkom elje da nogama dodiruje Albtinu stranjicu.
Zato ju je sad pokuao podii, ali Albta je uvrijeeno i prkosno ostajala svom
teinom sjediti na podu.
U tom se trenutku pred njom naao Flajman i rekao: - Pijani ste i trebate ii spavati.
Albta ga je pogledala s neizmjernim prezirom i (mazohistiki uivajui u patetici
svoga poloaja) rekla: - Grubijane. Glupane. - A onda je ponovila: - Glupane!
Havel ju je ponovno pokuao podii, ali ona se bijesno otrgla i poela jecati. Nitko
nije znao to rei, tako da je jecanje odzvanjalo u utihloj prostoriji kao solo violina. Konano
se doktorica sjetila da pone tiho zvidati. Albta je naglo ustala i otila do vrata, a onda se,
poloivi ruku na kvaku, okrenula i rekla: - Grubijani. Grubijani. Kad biste samo znali. Ali vi
nita ne znate. Nita ne znate.

Primarijus optuuje Flajmana

Nakon njezina odlaska zavladala je tiina koju je prvi prekinuo primarijus: - Eto,
vidite, Flajmane. Tvrdite da ste sentimentalni prema enama, pa ako je to tono, kako to da
vam nije ao Albte?
- to imam ja s njom? - branio se Flajman.
- Ne pretvarajte se kako nita ne znate. Maloas smo vam rekli. Ludo je zatreskana u
vas.
- Jesam li ja kriv za to? - upitao je Flajman.
- Niste krivi - rekao je primarijus - ali zamjeramo vam to ste grubi prema njoj i

muite je. Cijele je veeri gledala samo to ete vi uiniti, hoete li je pogledati, osmjehnuti
joj se, hoete li joj rei neto ugodno. A vi... sjetite se to ste joj rekli.
- Nisam joj rekao nita tako strano - branio se Flajman, ali u glasu mu se osjeala
nesigurnost.
- Nita tako strano? - nasmijao se primarijus.
- Rugali ste se njezinu plesu, iako je plesala samo za vas, preporuili ste joj brom,
rekli ste da je za nju samo onanija. Nita strano! A kad je izvodila striptiz, ispustili ste na pod
njezinu suknju.
- Kakvu sad suknju? - branio se Flajman.
- Suknju - rekao je primarijus - i ne pravite se budala. Na kraju ste je poslali na
spavanje, iako je trenutak prije toga popila tablete protiv umora.
-Ali ona je navaljivala na Havela, a ne na mene! - i dalje se branio Flajman.
- Ne igrajte komediju - rekao je primarijus strogo. - A to je mogla uiniti kad vi niste
obraali pozornost na nju? Provocirala vas je. I nije eljela nita osim zrnca vae ljubomore.
Eh, i vi ste mi dentlmen!
- Ne muite ga vie, primarijuse - rekla je doktorica. - Okrutan je, ali jo je mlad.
- Arhanel koji kanjava - rekao je Havel.

Mitoloke uloge

- Da, zaista - rekla je doktorica. - Pogledajte ga samo... lijep, nemilosrdan arhanel.

- Mi smo uope mitoloko drutvo - pospano je dodao primarijus. - Ti si, naime,
Diana. Frigidna, naklonjena sportu, zlobna.
- A vi ste satir. Star, razbludan, brbljav - uzvratila je doktorica. - A Havel je Don Juan,
koji jo nije star, ali na kojem se ve vide godine.
- Ni govora. Havel je Smrt - suprotstavio se primarijus svojom starom tezom.

Kraj Don Juana

- Ako treba da odluim jesam li Don Juan ili Smrt, moram se, premda nerado,
prikloniti primarijusovu miljenju - rekao je Havel i otpio dug gutljaj. - Don Juan. Ta on je
bio osvaja. ak osvaja s velikim O. Veliki Osvaja. A molim vas, kako da ovjek bude
osvaja na teritoriju gdje mu se nitko ne suprotstavlja, gdje je sve mogue i sve je doputeno?
Era Don Juana je prola. Dananji Don Juanov potomak vie ne osvaja, on samo skuplja. Lik
Velikog Osvajaa zamijenio je lik Velikog Skupljaa, s tim to Skuplja vie uope nije Don
Juan. Don Juan je bio lik iz tragedije, bio je optereen krivnjom. Veselo je grijeio i rugao se
Bogu. Bio je podrugljivac i zavrio je u paklu.
Don Juan je nosio na pleima dramatian teret o kome Veliki Skuplja nema pojma,
jer je u njegovu svijetu svaki teret izgubio teinu. Kamenje je pretvoreno u perje. U svijetu
Osvajaa jedan jedini pogled teio je kao deset godina najmarljivije tjelesne ljubavi u svijetu
Skupljaa.
Don Juan je bio gospodar, dok je Skuplja rob. Don Juan je drsko krio konvencije i
zakone. Veliki Skuplja posluno i u znoju lica svoga provodi u djelo konvencije i zakone, jer
je skupljanje postalo sinonim dobra ponaanja, pretvorilo se u bonton i gotovo obvezu. A ja,
ako sam uope optereen nekom krivnjom, onda je ona u tome to odbijam Albtu.
Veliki Skuplja nema nita zajedniko ni s tragedijom ni s dramom. Erotika, koja je
bila ishodite katastrofa, njegovom je zaslugom poela liiti na doruak, ruak, filateliju,
ping-pong, da ne kaem vonju tramvajem ili kupovinu. On je uveo erotiku u koloteinu
svakodnevnice. Pretvorio ju je u kulise i daske pozornice na kojoj bi tek trebalo da se odigra
prava drama. Jao prijatelji - viknuo je patetino Havel - moje su ljubavi (ako ih smijem tako
nazvati) samo pod scene na kojoj se nita ne odigrava.
Draga doktorice i dragi primarijuse, suprotstavili ste jedno drugom Don Juana i Smrt.
Pukim sluajem, i posve nesvjesno, time ste otkrili bit stvari. Vidite, Don Juan se borio s
nemoguim, i upravo je to vrlo ljudski. U carstvu Velikog Skupljaa, meutim, ne postoji
nemogue, jer je to carstvo smrti. Veliki Skuplja je Smrt koja je dola po tragediju, po
dramu, po ljubav. Smrt koja je dola po Don Juana. U paklenoj vatri, u koju ga je poslao
komtur, Don Juan je iv, ali u svijetu Velikog Skupljaa u kome strasti i osjeaji lete kroz
prostor kao paperje, u tom je svijetu on zauvijek mrtav.

- Ne, ne, draga gospoo doktorice - rekao je tuno Havel - gdje sam ja, a gdje je Don
Juan! to bih dao da ugledam komtura i osjetim na dui stranu teinu njegova prokletstva, da
osjetim u sebi uzvienost tragedije. Ne, doktorice, ja sam u najboljem sluaju lik iz komedije,
pa ni za to vjerojatno ne mogu zahvaliti sebi, nego upravo Don Juanu, jer samo na povijesnoj
pozadini njegove tragine radosti moete kako-tako sagledati svu kominu tugu moje
zavodnike egzistencije, koja bi bez te pozadine bila siva, svakodnevna, dosadna.

Daljnji signali

Umoran od duga govora (za vrijeme kojeg je pospanom primarijusu dva puta glava
pala na prsa), Havel je uutio. Tek nakon nekoliko trenutaka ispunjenih - kako se pristoji ganutou, javila se doktorica. - Nisam ni slutila, doktore, da znate tako lijepo govoriti.
Naslikali ste sebe kao lik iz komedije, kao sivilo, kao dosadu i nulu. Na nesreu, nain na koji
ste govorili bio je previe uzvien. To je ona vaa prokleta rafiniranost: nazvati sebe
prosjakom, ali uiniti to tako kraljevskim rijeima da na kraju ostanete vie kralj nego
prosjak. Vi ste stari prevarant. Tat, Havele. Tat i u trenucima kad sebe kudite. Stari, drski
prevarant.
Flajman se glasno nasmijao, jer mu se uinilo ono to je prieljkivao - da u
doktoriinim rijeima uje prezir prema Havelu. Potaknut njenim podsmijehom i vlastitim
smijehom, priao je prozoru i znaajno rekao: - Kakva no!
- Da - rekla je doktorica - prekrasna no. A Havel se igra smrti! Jeste li uope
primijetili, Havele, kako je divna no?
- Nije, naravno - rekao je Flajman. - Za Havela je ena kao ena, no kao no, zima
kao ljeto. Doktor Havel odbija se baviti nebitnim sitnicama.
- To ste pogodili - rekao je Havel.
Flajman je zakljuio da e ovaj put sastanak s doktoricom proi uspjeno: primarijus
je ve bio dosta popio i inilo se da pospanost, koja ga je u posljednjim minutama u velikoj
mjeri svladala, otupljuje njegovu opreznost. Zato je, kao uzgred, rekao: - Ah, taj moj mjehur!
- Dobacio je jo jedan pogled doktorici i izaao iz sobe.

Plin

Dok je iao hodnikom, sa zadovoljstvom je razmiljao o tome kako je doktorica

tijekom cijele veeri ironino ismijavala obojicu mukaraca, primarijusa i Havela, kojeg je
usto maloas, posve primjereno, nazvala prevarantom. Bio je zapanjen time kako se ponavlja
ono emu se svaki put udio upravo zato to se ponavlja s takvom pravilnou, svia se
enama, daju mu prednost pred iskusnim tipovima, to u sluaju doktorice, koja je oigledno
ena s iznimno visokim kriterijima, inteligentna i pomalo (na ugodan nain) umiljena, znai
velik, nov i neoekivan trijumf!
U takvom je raspoloenju iao Flajman dugim hodnikom prema izlazu. Kad je stigao
do vrata koja su vodila u park, iznenada je osjetio miris plina. Zastao je i omirisao zrak. Miris
se najvie osjeao kod vrata sobice medicinskih sestara. Flajman je odjednom postao
svjestan da se strahovito uplaio.
U prvom je trenutku htio otrati natrag i pozvati primarijusa i Havela, ali onda je
odluio pritisnuti kvaku na vratima (moda zato to je bio siguran da su zakljuana, ako ne i
zabarikadirana). Zaudo, vrata su se otvorila. Sobu je osvjetljavala jaka stropna svjetiljka,
obasjavajui krupno, nago ensko tijelo isprueno na kauu. Flajman se osvrnuo po sobici,
brzo priskoio malom tednjaku i zavrnuo otvorenu plinsku slavinu. Zatim je otrao do
prozora i irom ga otvorio.

Napomena u zagradi

(Moglo bi se rei da je Flajman djelovao odluno i pokazao prilinu prisebnost duha.

Jednu stvar, meutim, nije stigao dovoljno hladno registrirati. Zurio je, dodue, gotovo cijelu
sekundu u nago Albtino tijelo, ali ju je osvjetljavala jaka stropna svjetiljka, obasjavajui
krupno ono o emu mi, s pogodne distance, moemo na miru uivati:
To je tijelo bilo prekrasno. Lealo je na leima, glave lako okrenute u stranu i jednog
ramena malo povijena prema drugome, tako da su dvije predivne dojke bile stisnute jedna uz
drugu, zadravajui svoj puni oblik. Jedna Albtina noga bila je ispruena, a druga blago
savijena u koljenu, tako da je dolazila do izraaja izvanredna punoa bedara kao i neobina

gustoa iznimno crnog trokuta.)

Poziv u pomo

Nakon to je irom otvorio prozor i vrata, Flajman je istrao na hodnik i poeo

dozivati u pomo. Sve to je uslijedilo, odigralo se brzo i efikasno: umjetno disanje,
telefonski poziv internom odjelu, kolica za prijevoz bolesnika, predaja bolesnika deurnom
lijeniku na internom odjelu, daljnje umjetno disanje, oivljavanje, transfuzija krvi i
naposljetku duboki uzdah koji je najavio da je Albtin ivot nedvojbeno spaen.

TREI IN
Tko je to rekao

Kad su iz zgrade internog odjela izali na dvorite, etvorica lijenika izgledala su

iscrpljeno.
Primarijus je rekao: - Pokvarila nam je simpozij, Albta.
Doktorica je rekla: - Nezadovoljene ene uvijek donose nevolju.
Havel je rekao: - udna stvar, morala je pustiti plin da saznamo kako lijepo tijelo ima.
Poslije tih rijei, Flajman se zagledao u Havela i rekao: - Nisam vie raspoloen ni za
pie ni za duhovitosti. Laku no. - Zatim se uputio prema bolnikim vratima.

Flajmanova teorija

Rijei njegovih kolega zvuale su Flajmanu odvratno. Vidio je u njima

bezosjeajnost ljudi koji stare, grubost to je donose godine, koje se uzdiu pred njegovom
mladou kao neprijateljski bedem. Zato mu je bilo drago to je sam i namjerno je iao
pjeice elei u potpunosti proivjeti uzbuenje i dobro osjetiti njegov ukus; s ugodnom je

jezom ponavljao sebi kako je Albta bila za dlaku daleko od smrti i da bi za njezinu smrt bio
on kriv.
Naravno, dobro je znao da samoubojstvo nikad nema samo jedan uzrok, da obino
postoji itav splet uzroka, ali s druge strane, nije mogao pred samim sobom porei kako je
jedan (i vjerojatno presudan) uzrok on sam, kako samim svojim postojanjem, tako i
dananjim ponaanjem.
Zato je sad patetino optuivao samoga sebe. Nazivao je sebe egoistom, tato
zagledanim u svoje ljubavne uspjehe. Bilo je smijeno kako je dopustio da ga zaslijepi
doktoriino zanimanje. Predbacivao je sebi to je dopustio da se za njega Albta pretvori u
obian predmet, u posudu u koju je izlio svoj gnjev kad mu je ljubomorni primarijus pokvario
noni sastanak. S kojim pravom, s kojim se pravom tako ponio prema nevinoj osobi?
Mladi staist, meutim, nije bio po duhu primitivac; svako njegovo duhovno stanje
sadravalo je u sebi dijalektiku tvrdnji i negacija, tako da se i sad unutarnjem tuitelju smjesta
usprotivio unutarnji branitelj. Sarkazmi, upueni Albti, bili su u svakom sluaju neumjesni,
ali sigurno ne bi imali tako tragine posljedice da Albta nije bila zaljubljena u njega. A
moe li biti Flajman kriv ako se netko zaljubi u njega? Postaje li time automatski odgovoran
za ponaanje te osobe?
Zastao je kod tog pitanja; inilo mu se da je ono klju cjelokupne tajne ljudskog
postojanja. ak je i u hodu zastao i s najveom ozbiljnou odgovorio samome sebi: ne, nije
bio u pravu kad je danas odgovorio primarijusu kako ne moe biti odgovoran za ono to ini
nesvjesno. Zar moe sam sebe reducirati samo na ono to je svjesno i namjerno? Ta i ono to
ini nesvjesno spada u sferu njegove linosti, a tko bi drugi i mogao biti odgovoran za to? Da,
kriv je to je Albta bila zaljubljena u njega; kriv je to to nije znao; kriv je to nije mario za
to; kriv je. Za dlaku je izbjegao postati ubojicom.

Primarijusova teorija

Dok je Flajman ponirao u unutarnja preispitivanja, primarijus, Havel i doktorica

vratili su se u sobu za deurstvo; za vino vie nisu bili raspoloeni. Neko vrijeme su utjeli, a
onda je Havel uzdahnuo: - to li se to Albti pomaknulo u glavi?
- Ostavite se sentimentalnosti, doktore - rekao je primarijus. - Kad netko izvodi takve

gluposti, nastojim da me to ne gane. Uostalom, da niste bili tvrdoglavi i da ste obavili s njom
ono to bez ustruavanja obavijate s ostalim enama, do ovoga uope ne bi dolo.
- Zahvaljujem vam to me proglaavate uzrokom samoubojstva - rekao je Havel.
- Da budemo precizni - odgovorio je primarijus - uope se nije radilo o samoubojstvu
nego o samoubilakoj demonstraciji izvedenoj tako da do katastrofe ne doe. Ako se netko
hoe otrovati, dragi doktore, onda e prije svega zakljuati vrata. I ne samo to, paljivo e
zatvoriti sve rupe da plin bude otkriven to kasnije. Samo to Albta ne udi za smru, nego
za vama.
Tko zna koliko se tjedana radovala to e danas deurati s vama i od poetka veeri
nasrnula je na vas bez imalo stida. Ali vi ste ostali nedostupnim. I to ste bili nedostupniji,
ona je sve vie pila i posezala za sve upadljivijim i nametljivijim sredstvima: brbljala je,
plesala, htjela izvesti striptiz...
Vidite, u svemu tome moda ima i neeg ganutljivog. Kad joj nije uspjelo da privue
ni vae oi ni vae ui, stavila je sve na vae ulo mirisa i pustila plin. Prije nego to e ga
pustiti, svukla se. Znala je da ima lijepo tijelo i htjela vas je prisiliti da se u to uvjerite. Sjetite
se kako je na vratima rekla: Kad biste samo znali. Ali vi nita i ne znate. Eto, sad znate,
Albta ima runo lice, ali prekrasno tijelo. Sami ste to priznali. Vidite, ona sve to nije ni
tako glupo zamislila. Moda ete konano popustiti.
- Moda - rekao je Havel, slegnuvi ramenima.
- Sigurno - rekao je primarijus.

Havelova teorija

- To to ste rekli, primarijuse, prilino je uvjerljivo, ali grijeite u jednom:

precjenjujete moju ulogu u ovoj igri. Uope nije rije o meni. Nisam samo ja odbijao spavati
s Albtom. S njom nije htio spavati nitko.
Kad ste me danas upitali zato odbijam Albtu, odgovorio sam kojekakvim
besmislicama o ljepotama slobodnog odluivanja i slobodi koju elim sauvati. Bile su to,
meutim, samo glupe dosjetke kojima sam pokuavao zamagliti istinu, istinu koja je upravo
suprotna i nije nimalo laskava - odbijao sam Albtu zato to uope ne znam biti slobodan.

Ne spavati s Albtom je, naime, moda. Nitko s njom ne spava, a kad bi i spavao, nikad to ne
bi priznao, zato to bi mu se svi rugali. Moda je strana gospodarica i ja sam joj se ropski
pokorio. Pri tom je Albta zrela ena, i sve skupa ju je izluivalo. Posve je mogue da ju je
najvie uzbuivalo moje odbijanje, zato to se za mene zna da nisam izbirljiv. Ali meni je
moda bila vanija od Albtina duevnog zdravlja.
U pravu ste, primarijuse, znala je da ima lijepo tijelo i zato je na svoju situaciju
gledala kao na besmislicu i nepravdu, i bunila se protiv nje. Sjetite se kako je cijele veeri
uporno skretala pozornost na svoje tijelo. Dok je priala o onoj veanki na striptizu, gladila
je svoja prsa i izjavila kako ima ljepa prsa nego ta vedska striptizeta. Sjetite se, uostalom:
njezina prsa i stranjica ispunjavali su veeras ovu sobicu kao masa demonstranata. I zaista,
primarijuse, to su bile demonstracije!
Sjetite se i onog njenog striptiza, sjetite se samo kako ga je proivljavala! Bio je to,
primarijuse, najtuniji striptiz to sam ga ikada vidio! Strastveno se svlaila, a pri tome je i
dalje ostajala zatvorena u mrskomu oklopu svoje bolnike uniforme. Svlaila se, a nije se
mogla svui. I svlaila se, iako je znala da se nee svui, svlaila se zato to nam je htjela
povjeriti svoju tunu i neispunjenu elju da se svue. Ona se nije svlaila, primarijuse, ona je
pjevala o svom svlaenju, o nemogunosti da se svue, o nemogunosti da bude voljena, o
nemogunosti da ivi kako eli! A mi to nismo htjeli sluati, sjedili smo odsutno, sputenih
glava.
- Zar vi, romantini ljubavnie, zaista vjerujete da je htjela umrijeti? - viknuo je
primarijus, gledajui u Havela.
- Sjetite se - rekao je Havel - kako mi je za vrijeme plesa dobacila: Ja sam iva! Ja
sam jo uvijek iva! Sjeate li se toga? Od trenutka kad je poela plesati, znala je to e
uiniti.
- A zato je htjela umrijeti gola, to mislite? Kako to objanjavate?
- eljela je stupiti u zagrljaj smrti kao u zagrljaj ljubavnika. Zato se svukla, poeljala,
naminkala...
- I ostavila otkljuana vrata, je li? Nemojte, molim vas, uvjeravati samoga sebe kako
je zaista htjela umrijeti!
- Moda nije sasvim tono znala to zapravo eli. Znate li vi, uostalom, to elite?
Tko od nas to zna? Htjela je i nije htjela. Htjela je posve iskreno umrijeti a istodobno

(jednako iskreno), sauvati stanje u kojem se nalazila usred ina koji vodi k smrti i zbog
kojeg se osjeala velikom. Nije, naravno, eljela da je vidimo kad bude ve sasvim crna,
unakaena, u stanju raspadanja. Htjela je da je vidimo u punom sjaju, kako odlazi u svom
prekrasnom, a tako podcjenjivanom, tijelu u ljubavni zagrljaj smrti. Htjela je da barem u tom,
tako znaajnom trenutku, zavidimo smrti zbog toga tijela i osjetimo udnju za njim.

Doktoriina teorija

- Draga gospodo - javila se doktorica, koja je do tada utke i pozorno sluala izlaganja
obojice lijenika - koliko kao ena mogu o tome suditi, obojica ste govorili logino. Vae su
teorije, same po sebi uvjerljive i zadivljuju dubokim poznavanjem ivota. Imaju samo jedan
mali, mali nedostatak. Nemaju ni najmanje veze s istinom. Albta, naime nije eljela uiniti
samoubojstvo. Ni stvarno ni demonstrativno. Nikakvo.
Doktorica je nekoliko trenutaka s uivanjem odmjeravala efekt svojih rijei, a onda je
nastavila: - Draga gospodo, iz vas izviruje neista savjest. Kad smo se vraali s internog
odjela, zaobili ste Albtinu sobicu. Niste je htjeli ni vidjeti. A ja sam paljivo razgledala
prostoriju dok ste Albti davali umjetno disanje. Na tednjaku se nalazio loni. Albta je
htjela sebi skuhati kavu, ali je zaspala. Voda je prekipjela i ugasila plamen.
Obojica lijenika otili su za doktoricom u Albtinu sobicu, i zaista, na tednjaku je
stajao loni, pa ak je u njemu bilo malo vode.
- Samo, zaboga, zato je bila gola? - zaudio se primarijus.
- Pogledajte - rekla je doktorica pokazujui u tri kuta prostorije: na podu ispod
prozora leala je svjetloplava haljina, s bijelog ormaria s lijekovima visio je grudnjak, a u
suprotnom kutu leale su bijele gaice. - Albta je odbacivala odjeu na razne strane, to
govori o tome da je htjela bar sama za sebe izvesti striptiz koji ste vi, kao strogi primarijus,
zabranili.
Kad je ostala naga, vjerojatno je osjetila umor. To joj nije odgovaralo jer se nije htjela
odrei nade u ovu no. Znala je da emo svi otii i da e Havel ostati sam. Zato je traila
tablete za stimulaciju. I tako je odluila skuhati kavu i postavila na plamenik loni s vodom.
Onda je opet ugledala svoje tijelo i to ju je uzbudilo. Draga gospodo, Albta je u odnosu na
vas imala jednu znaajnu prednost. Vidjela je sebe, ali bez glave. Bila je, za sebe, apsolutno

lijepa. To ju je uzbudilo pa je obuzeta poudom legla na kau. Ali, san je doao bre od
uivanja.
- Naravno - sjetio se Havel. - Ta ja sam joj dao prake za spavanje.
- To vam je i slino - rekla je doktorica. - Pa je li ostalo jo neto to vam nije jasno?
- Jest - rekao je Havel. - Sjetite se onih njezinih rijei: Ja nisam umrla! iva sam! Ja
sam jo uvijek iva! I onih njezinih posljednjih rijei... izgovorila ih je tako patetino kao da
se njima oprata s nama: Kad biste samo znali! Ali vi nita ne znate! Nita ne znate!
- Zaboga, Havele - rekla je doktorica - kao da ne znate da je devedeset devet posto
svih izgovorenih rijei obino lupetanje. Zar i sami najee ne govorite samo zato da biste
govorili?
Doktori su jo neko vrijeme razgovarali, a onda su svi troje izali pred paviljon;
primarijus i doktorica su se rukovali s Havelom i otili.

Noni je zrak bio zasien mirisima

Flajman je konano stigao do ulice u predgrau, u kojoj je s roditeljima stanovao u

obiteljskoj kui okruenoj vrtom. Otvorio je kapiju, ali nije uao u kuu, nego je sjeo na
klupu iznad koje su rasle rue penjaice, to ih je briljivo njegovala njegova majka.
Kroz no se irio miris cvijea, a rijei kriv, sebinost, voljen i smrt bujale su
u Flajmanovim prsima i ispunjavale ga nekim posebnim uzvienim zadovoljstvom. Osjeao
se kao da mu na leima rastu krila.
Ponesen melankolinom sreom postao je svjestan da je voljen kao nikada do tada.
Naravno, ve mu je nekoliko ena pokazalo svoju naklonost, ali mora biti ledeno iskren
prema sebi: je li to uvijek bila ljubav? Da nije ponekad podlegao iluzijama? Nije li sebi
katkad sugerirao vie od onoga to je zaista postojalo? Recimo Klra, nije li doista bila vie
proraunata nego zaljubljena? Nije li stan, koji je traio za nju, bio vaniji od njega samoga?
U svjetlosti Albtina ina, sve ostalo bilo je blijedo.
Kroz zrak su plovile same velike rijei i Flajman je sebi govorio kako ljubav ima
samo jedno mjerilo, a to mjerilo je smrt. Na kraju svake prave ljubavi je smrt i samo ljubav,
na ijem je kraju smrt, moe se nazvati ljubavlju.

Zrak je bio zasien mirisima i Flajman se pitao hoe li ga ikada itko tako voljeti kao
ta runa ena? Ali to su ljepota ili runoa prema ljubavi? to je runoa lica prema osjeaju
u ijoj se veliini ogleda sam apsolut?
(Apsolut? Da. Bio je djeak tek nedavno baen u svijet odraslih, svijet pun
neizvjesnosti. Ma koliko da je trao za djevojkama, uvijek je, prije svega drugoga, traio
utjeni zagrljaj, beskrajan, neizmjeran, zagrljaj koji bi ga iupao iz paklene relativnosti tek
otkrivena svijeta.)

ETVRTI IN
Doktoriin povratak

Doktor Havel ve je neko vrijeme leao na kauu, pokriven lakom vunenom dekom,
kad je uo kucanje na prozoru. Na mjeseini je ugledao doktoriino lice. Otvorio je prozor i
upitao: - to se dogodilo?
- Pustite me da uem! - rekla je doktorica, i urnim koracima otila prema ulazu u
zgradu.
Havel je zakopao dugmad na koulji, uzdahnuo i izaao iz sobe.
Kad je otkljuao vrata paviljona, doktorica je bez ikakva objanjenja ula, i tek kad se
nala u sobi za deurstva i sjela u fotelju nasuprot Havelu, poela je priati kako nije bila u
stanju otii kui; tek sad osjea, rekla je, koliko je uzbuena; sigurno ne bi mogla zaspati, pa
se vratila da jo malo porazgovara s Havelom, ne bi li se smirila.
Havel nije povjerovao ni u jednu jedinu rije od onoga to je doktorica ispriala i bio
je tako nepristojan (ili neoprezan) da se to jasno moglo vidjeti na njegovu licu.
- Vi mi, naravno, ne vjerujete - rekla je doktorica - jer ste uvjereni kako sam se vratila
samo zato da spavam s vama.
Doktor je uinio nijean pokret rukom, ali doktorica je nastavila: - Vi umiljeni Don
Juane! Samo se po sebi razumije, nijedna ena koja vas vidi ne misli ni na to drugo! A vi s
dosadom i stisnutih zuba obavljate svoju alosnu dunost.

Havel je ponovno nijeno odmahnuo rukom, ali je doktorica, nakon to je pripalila

cigaretu i nonalantno otpuhnula dim, nastavila istim tonom: - Ne bojte se, bijedni Don
Juane, nisam vam se dola nametati. Vi, naime, uope niste kao smrt. To su samo dosjetke
naega dragog primarijusa. Vi ne uzimate sve, jer vam ba svaka ne doputa da je uzmete.
Garantiram da sam ja, na primjer, potpuno imuna na vas.
- I doli ste mi to rei?
- Pa sad, moda i to. U stvari, dola sam vas utjeiti, rei vam da niste kao smrt. Da ja
ne bih dopustila da me uzmete.

Havelova moralna naela

- To je lijepo od vas - rekao je Havel. - Lijepo je od vas to ne biste dopustili da vas

uzmem i to ste mi doli to rei. Ja, naime, zaista nisam kao smrt. Ne samo to nisam uzeo
Albtu, nego ne bih uzeo ni vas.
- Oho! - zaudila se doktorica.
- Ovim, naravno, ne elim rei da mi se ne sviate. Upravo obrnuto.
- Stvarno? - rekla je doktorica.
- Da, jako mi se sviate.
- Zato me onda ne biste uzeli? Zato to meni nije stalo do vas?
- Ne, mislim da to nema veze s tim - odgovorio je Havel.
- A s im ima veze?
- Vi hodate s primarijusom.
- Pa to?
- Primarijus je ljubomoran. Primarijusa bi to raalostilo.
- Vi se drite takvih moralnih naela? - rekla je kroz smijeh doktorica.
- Znate - rekao je Havel - u ivotu sam imao dosta natezanja sa enama pa sam nauio
cijeniti prijateljstvo izmeu mukaraca. Taj je odnos, neukaljan idiotizmom erotike, zaista
jedina prava vrijednost koju sam upoznao u ivotu.

- Primarijusa smatrate prijateljem?

- Uinio je mnogo za me.
- Za mene sasvim sigurno vie - primijetila je doktorica.
- To je mogue - rekao je Havel - ali ovdje nije rije o zahvalnosti. Ja ga jednostavno
volim. Sjajan je to momak. A do vas mu je jako stalo. Kad bih neto pokuao s vama, bio bih
hulja u vlastitim oima.

Ogovaranje primarijusa

- Nisam oekivala - rekla je doktorica - da u od vas uti tako toplu odu prijateljstvu.
Odjednom vas vidim, doktore, u sasvim novoj, iznenaujuoj svjetlosti. Vi ste, suprotno
oekivanjima, ne posve sposobni za tople osjeaje, nego ih (i to je ganutljivo) gajite prema
jednom starom, sijedom, elavom gospodinu, koji je vrijedan panje samo jo kao komina
figura. Jeste li ga promatrali danas? Kako neprestano izvodi? Neprestano nastoji dokazati
neke stvari u koje vie nitko ne vjeruje.
Prije svega eli dokazati da je duhovit. Jeste li to zapazili? Neprestano brblja, zabavlja
drutvo, sipa duhovitosti, doktor Havel je kao smrt, izmilja paradokse kao onaj o nesrei
sretnog braka (kao da ga nisam ula ve pedeset puta!), pokuava vui za nos Flajmana (kao
da je za to potrebna neka posebna duhovitost!).
Kao drugo, nastoji pokazati kako je dobar kirurg. U stvarnosti, naravno, ne voli
nikoga tko ima kosu na glavi, ali utoliko se vie trudi. Laskao je vama, laskao meni, bio je
oinski njean prema Albti, a od Flajmana je pravio budalu vrlo oprezno, da to Flajman
ne primijeti.
I tree, i najvanije, stalno se trudi pokazati kakva je mukarina. Oajniki nastoji
sakriti svoj dananji izgled evocirajui lik koji, na alost, vie ne postoji i koga se nitko od
nas ne sjea. Sigurno ste primijetili kako je vjeto izvukao onu priu o kurvici koja ga je
odbila, samo zato da moe spomenuti kako je u mladosti bio neodoljiv i tako prikriti svoju
tunu elavost.

Havel brani primarijusa

- Sve to to ste ispriali gotovo da je istina, doktorice - odgovorio je Havel. - Samo,

sve to prua tek nove dobre razloge zbog kojih volim primarijusa, jer mi je sve to mnogo
blie nego to mislite. Zato da se rugam njegovoj eli, kad ona ni mene nee mimoii? Zato
da se rugam njegovu upornu nastojanju da ne bude ono to jest?
Star se ovjek ili miri s onim to je, alostan ostatak samoga sebe, ili se s tim ne eli
pomiriti. Ali to da radi, ako se ve ne eli pomiriti? Ne preostaje mu nita drugo nego da se
pretvara kako nije ono to je. Ne preostaje mu drugo nego da napornim pretvaranjem stvara
sve ono to vie ne postoji, to je izgubljeno, da izmilja, stvara i prikazuje svoju vitalnost,
dobro raspoloenje, prijateljstvo. Da priziva svoju sliku iz mladosti i nastoji se stopiti s njom,
da ga ona zamijeni. U toj primarijusovoj komediji vidim samoga sebe, svoju vlastitu
budunost. Ukoliko, naravno, budem imao dovoljno snage da se oduprem rezignaciji, koja je
sasvim sigurno vee zlo od ove alosne komedije.
Moda ste zaista dobro proitali primarijusa, ali ja ga takva jo vie volim i nikad mu
ne bih mogao uiniti naao, iz ega proizlazi da se nikad ne bih mogao spetljati s vama.

Doktoriin odgovor

- Dragi doktore - odgovorila je doktorica - meu nama ima manje neslaganja nego to
vam se ini. Ta i ja ga volim. Ta i ja ga alim, kao i vi. A zahvalna treba da mu budem vie
nego vi. Bez njega ne bih ovdje dobila tako dobro mjesto. (Vi to znate kao to i svi drugi
znaju, ak previe dobro!) Mislite da ga vuem za nos? Da ga varam? Da imam druge
ljubavnike? S kakvim bi mu uivanjem svi to dojavili! Ne elim povrijediti ni njega ni sebe i
zato sam sputanija nego to to moete zamisliti. Posve sam sputana. Drago mi je, meutim,
to smo se nas dvoje konano razumjeli. Zato to ste vi jedini ovjek s kojim sebi mogu
dopustiti da prevarim primarijusa. Vi ga, naime, iskreno volite i nikad mu svjesno neete
nanijeti bol. Bit ete bojaljivo diskretni. Na vas se mogu osloniti. S vama mogu voditi
ljubav... - Sjela je Havelu u krilo i poela ga raskopavati.

to je uinio doktor Havel?

Eh, i to mi je neko pitanje...

PETI IN
U vrtlogu plemenitosti

Poslije noi dolo je jutro i Flajman je otiao u vrt narezati buket rua. Zatim se
tramvajem odvezao u bolnicu.
Albta je leala u posebnoj sobici na internom odjelu. Flajman je sjeo pored njezina
kreveta, poloio buket na noni ormari i uhvatio je za ruku da joj izmjeri puls.
- Pa kako ste, je li vam bolje? - upitao je.
- Da, naravno - rekla je Albta.
Flajman je na to rekao, glasom punim osjeaja: - Djevojice, nije trebalo da izvodite
takve gluposti.
- to mogu - uzdahnula je Albta - kad sam zaspala. Stavila sam na tednjak vodu za
kavu i zaspala kao idiot.
Flajman je zapanjeno zurio u Albtu; takvu plemenitost nije oekivao. Albta ga
nije htjela optereivati grinjom savjesti, nije ga htjela optereivati svojom ljubavlju i sad je
jednostavno negira!
Pomilovao ju je po licu i ponesen osjeajima poeo joj govoriti ti. - Znam sve. Ne
mora lagati. Ali hvala ti i za tu la.
Shvatio je da takvu plemenitost, takvo portvovanje i takvu obzirnost nee nai ni u
jedne druge ene i preplavila ga je nesavladiva elja da se prepusti provali lude smuenosti i
zamoli je da se uda za njega. Ipak se u posljednjem trenutku svladao (za prosidbu uvijek ima
vremena) i rekao samo: - Albta, Albta, djevojice, ove rue sam tebi donio.

Albta je zaueno pogledala Flajmana i rekla: - Meni?

- Da, tebi. Zato to sam sretan to postoji, Albta. Moda te volim. Moda te mnogo
volim. Ali moda e upravo zato biti bolje ako sve ostane kako je. Moda mukarac i ena
mogu biti blii jedno drugome ako ne ive zajedno i samo znaju da postoje i sretni su zbog
toga to postoje i znaju jedno za drugo. I za sreu im je dovoljno samo to. Hvala ti, Albta,
hvala ti to postoji.
Albta nije nita shvatila, ali lice joj se rairilo u blaen, priglup osmijeh pun neke
neodreene sree i nejasne nade.
Flajman je ustao, stegnuo Albti rame (u znak diskretne, suzdrane ljubavi) okrenuo
se i otiao.

Neizvjesnost svih stvari

- Naa lijepa gospoa kolegica, koja danas jednostavno zrai mladou, moda je
zaista najtonije objasnila dogaaje - rekao je primarijus doktorici i Havelu kad su se svo
troje sastali na odjelu. - Albta je kuhala kavu i zaspala. Barem tako sama tvrdi.
- Eto vidite - rekla je doktorica.
- Nita ne vidim - usprotivio se primarijus. - Naime, nitko ne zna to se zaista
dogodilo. Loni je mogao biti na tednjaku i prije njezina dolaska. Ako je htjela pustiti plin,
nije ga zbog toga morala uklanjati.
- Ali ona sama tako objanjava stvar! - primijetila je doktorica.
- Nakon to je odigrala svoju predstavu i poteno nas uplaila, zato ne bi naposljetku
svela stvar na loni? Ne zaboravite da samoubojice u nas alju u ludnicu, na lijeenje. A
tamo se nikome ne ide.
- Vi, izgleda, uivate u samoubojstvima, primarijuse - rekla je doktorica.
Primarijus se nasmijao. - Htio bih jednom poteno opteretiti Havelovu savjest!

Havelovo pokajanje

Neista Havelova savjest osjetila je u primarijusovoj izjavi ifrirano predbacivanje,

tajnu opomenu neba, pa je rekao: - Primarijus ima pravo. To nije morao biti pokuaj
samoubojstva, ali je mogao biti. Uostalom, da budem iskren, ne bih to Albti ni zamjerio.
Recite, to je to u ivotu tako vrijedno da moemo tvrditi kako je naelno samoubojstvo
neprihvatljivo? Ljubav? Moda prijateljstvo? Garantiram da prijateljstvo nije nita manje
krhko od ljubavi i da se ni na njemu nita ne moe graditi. Ili barem ljubav prema samome
sebi? Kad bi barem bila ljubav prema samome sebi! Primarijuse - rekao je Havel gotovo
vatreno, tako da je zazvualo kao kajanje - primarijuse, zaklinjem se da nimalo ne volim
sebe!
- Draga gospodo - rekla je doktorica, osmjehujui se - ako e vam zbog toga svijet
izgledati ljepim i ako e to spasiti vae due, molim, dogovorimo se... Albta je pokuala
izvriti samoubojstvo, slaete li se?

Happy end

- Besmislica - odmahnuo je rukom primarijus - ostavite se toga. Vi, Havele, svojim

izjavama kvarite ovaj divni jutarnji zrak! Stariji sam od vas petnaest godina. Prati me peh da
ivim u sretnom braku i nikad se neu moi razvesti. A usto sam nesretno zaljubljen... ena
koju volim je, na alost, ova doktorica. Pa ipak sam sretan to ivim, pametnjakoviu!
- Tako je, tako je - rekla je doktorica neobino njeno, gledajui u primarijusa, i
uhvatila ga za ruku.
- I meni je lijepo na ovom svijetu.
U tom im je trenutku priao Flajman i rekao: - Bio sam kod Albte. To je
nevjerojatno asna ena. Sve je porekla. Sve je pripisala sebi.
- Eto, vidite - nasmijao se primarijus - a ovaj Havel nas sve nagovara na
samoubojstvo!
- To je istina - rekla je doktorica i otila do prozora. - Opet e biti divan dan. Nebo je

tako plavo. to vi kaete na to, Flajmane?

Samo nekoliko trenutaka prije toga Flajman je gotovo sebi predbacivao to se tako
lukavo izvukao uz pomo buketa rua i nekoliko lijepih rijei, ali sad mu je bilo drago to se
nije prenaglio. uo je doktoriin signal i odlino ga shvatio. Nit avanture vezana je na istome
mjestu gdje je juer prekinuta kad je plin pokvario sastanak s doktoricom. Nije se mogao
svladati i osmjehnuo se doktorici bez obzira na prisutnost ljubomorna primarijusa.
Pria je, prema tome, nastavljena tamo gdje je juer zavrena, ali se Flajmanu ipak
inilo da u nju stupa mnogo stariji i mnogo jai. Iza njega je ostala ljubav velika kao smrt.
Prsa su mu se nadimala i bilo je to najljepe i najsilovitije nadimanje prsa koje je ikada
osjetio. Jer, ono to ga je tako slatko nadimalo, bila je smrt, smrt poklonjena njemu, prekrasna
i okrepljujua.

NEKA STARI MRTVI USTUPE MJESTO

MLADIM MRTVIMA

1.
Vraao se kui ulicom malog ekoga grada u kome je ve nekoliko godina ivio
pomiren s ne osobito uzbudljivim ivotom, ogovaranju sklonim susjedima i monotonim
grubijanstvom koje ga je okruivalo na poslu, i iao je tako odsutno (kako se ve ide sto puta
prijeenim putem) da je malo nedostajalo pa da je ne zapazi. Ali zato je ona njega prepoznala
izdaleka i idui prema njemu promatrala ga s blagim osmijehom, koji je tek u posljednjem
trenutku, kad su se ve gotovo bili mimoili, aktivirao signalni ureaj u njegovoj memoriji i
trgnuo ga iz drijemea.
- Nisam vas prepoznao! - ispriavao se, ali bila je to glupa isprika, jer im je smjesta
nametnula munu temu o kojoj bi bilo bolje ne govoriti - nisu se vidjeli petnaest godina i
oboje su za to vrijeme ostarjeli. - Zar sam se toliko promijenila? - upitala je, a on je
odgovorio da nije. Bila je to la, ali ne i ista la, jer je onaj blagi osmijeh (koji je izraavao,
edno i skromno, sklonost nekom vjeitom oduevljenju) dopirao iz daljine mnogih godina
posve neizmijenjen i zbunjivao ga; doaravao mu je, naime, tako jasno nekadanji lik te ene,
da je morao uloiti stanovit napor da ga potisne i vidi je onakvom kako je u tom trenutku
zaista izgledala - kao ve gotovo stara ena.
Upitao ju je kamo ide i za kakvim poslom, a ona mu je odgovorila da je morala neto
obaviti tu u gradu i da joj sad ne preostaje nita drugo nego priekati veernji vlak za Prag.
Rekao je kako se raduje to su se tako neoekivano sreli i nakon to su se sloili (sasvim
opravdano) da su obje gradske kavane prepune i neiste, pozvao ju je u svoju garsonijeru,
koja nije daleko i u kojoj ima kave i aja i - to je najvanije - u kojoj je isto i mirno.

2.
Bio je to za nju od samoga poetka lo dan. Njen mu (ima ve dvadeset pet godina
otkako je tu s njim, kao mlada supruga, neko vrijeme ivjela, da bi zatim odselili u Prag, gdje
je on prije deset godina umro) bio je po udnoj elji izraenoj u testamentu sahranjen na

ovdanjem groblju. Tom prilikom platila je grob deset godina unaprijed i prije nekoliko je
dana sa strahom pomislila kako je rok moda istekao, da je zaboravila produiti zakupninu.
Najprije je htjela pisati upravi groblja, ali onda se sjetila da je dopisivanje s inovnicima
beznadan, uzaludan posao, i doputovala je osobno srediti stvar.
Put do suprugova groba znala je napamet, ali ipak joj se odjednom uinilo da je na
tom groblju prvi put. Nikako nije mogla nai grob i imala je osjeaj da je zalutala. Tek je
nakon izvjesnog vremena shvatila: tamo gdje je stajao spomenik od sivog pjeanika sa
zlatnim slovima ispisanim imenom njezina mua, tono na istome mjestu (sa sigurnou je
prepoznala oba susjedna groba) stajao je sad spomenik od crnog mramora s nekim drugim
pozlaenim imenom.
Sva oajna otila je u upravu groblja, gdje su joj rekli da se nakon isteka zakupnine
grobovi automatski likvidiraju. Predbacila im je to je nisu unaprijed upozorili na to da mora
na vrijeme produiti zakup, a oni su joj odgovorili da na groblju imaju malo mjesta i da stari
mrtvi treba da ustupe mjesta mladim mrtvima. Ogorena, svladavajui pla, rekla im je, da
postupaju nehumano i nemaju potovanja prema ovjeku, ali onda je shvatila da je svaki
razgovor uzaludan. Kao to nije mogla sprijeiti smrt svoga mua, tako je bila bespomona i
pred njegovom drugom smru, smru starog mrtvog, koji vie ni mrtav ne smije postojati.
Vratila se u grad i njezina se tuga ubrzo poela mijeati sa strepnjom - pitala se kako
e objasniti sinu nestanak oeva groba i kako e pred njim opravdati svoju zaboravnost. Na
kraju ju je svladao umor; nije znala kako ubiti dugo vrijeme do polaska vlaka, jer u gradu vie
nikoga nije poznavala, a ni sentimentalna je etnja nimalo nije privlaila - grad se tijekom
godina mnogo promijenio i nekad poznata mjesta poprimila su stran, tu izgled. Zato je sa
zahvalnou prihvatila poziv starog (ve gotovo zaboravljenog) poznanika koga je
neoekivano srela - mogla je u kupaonici oprati ruke i, sjedei u mekanom naslonjau
(boljele su je noge), razgledati sobu i sluati kako iza zastora, koji je odvajao kuhinjski kutak
od sobe, kljua voda pristavljena za kavu.

3.
Nedavno je bio napunio trideset pet godina i upravo je tih dana zapazio kako mu se
kosa na tjemenu primjetno prorijedila. To jo nije bila prava ela, ali je nije bilo teko

zamisliti (kroz kosu se nazirala koa) kao neto posve izvjesno i blisko. Bilo je, naravno,
smijeno praviti ivotni problem od prorijeene kose, ali on je bio svjestan da e se elavou
promijeniti i njegovo lice, i da e time ivot jednoga njegova lika (onog boljeg, oigledno)
doi svome kraju.
I tako je poeo razmiljati o tome kakav je, u stvari, bilanca tog njegova odlazeeg
(kosatog) lika, to je on zapravo doivio i proivio, a zapanjila ga je spoznaja da je doivio
vrlo malo toga; kad je pomislio na to, osjetio je kako crveni. Da, bilo ga je stid to je ivio na
zemlji tako dugo, a doivio tako malo; to je bilo jednostavno sramno.
Samo, na to je u stvari mislio kad je zakljuio da je doivio malo toga? Je li mislio na
putovanja, na posao, na javnu djelatnost, na sport, na ene? Mislio je naravno, na sve to, ali
ipak, u prvom redu, na ene. Naime, siromatvo njegova ivota u drugim podrujima ga je
muilo, ali zbog toga nije mogao okrivljavati samoga sebe; ta nije on kriv to mu je posao bio
nezanimljiv i bez perspektive, nije kriv to nije imao novca ni kadrovsku preporuku za
putovanja, pa nije naposljetku bio kriv ni za to to je s dvadeset godina povrijedio meniskus
pa se morao odrei sporta, koji je volio. Ali, carstvo ena bilo je za njega carstvo relativne
slobode, i tu se nije imao na to izgovarati. Tu je mogao pokazati svoje sposobnosti i ene su
za njega postale jedino pravo mjerilo gustoe ivota.
Nevolja je, meutim, bila u tome to su upravo sa enama stvari nekako loe ile - do
dvadeset pete godine (iako je bio zgodan momak) sputavala ga je trema; zatim se zaljubio,
oenio i sedam godina samoga sebe uvjeravao da je u jednoj eni mogue nai erotski
beskraj; onda se razveo, apologetika jednoenstva (i iluzija beskraja) rasplinula se i umjesto
nje pojavila se ugodna elja i smjelost u lovu na ene (na aroliku konanost njihova
mnotva). Na nesreu, ta je elja bila efikasno koena loom financijskom situacijom (morao
je bivoj supruzi plaati alimentaciju za dijete, koje je smio vidjeti samo jednom ili dva puta
godinje) i prilikama u malom gradu, u kojem je radoznalost susjeda neizmjerna kao to je
izbor ena neznatan.
A vrijeme je prolazilo vrlo brzo i odjednom se naao u kupaonici pred ovalnim
zrcalom objeenim iznad umivaonika, s okruglim ogledalcem u desnoj ruci podignutoj iznad
glave, i zaprepateno promatrao prve znakove elavosti. Taj ga je prizor iznenada (bez ikakve
pripreme) upoznao s banalnom istinom kako se proputeno ne moe nadoknaditi. Obuzelo ga
je kronino loe raspoloenje i ak je poinjao misliti o samoubojstvu. Naravno (a to treba
podcrtati, da ga ne bismo gledali kao histerika ili glupana), bio je svjestan kominosti tih

misli, i znao je da ih nikada nee ostvariti (u sebi se smijao vlastitu oprotajnom pismu:
Nisam se mogao pomiriti s elom. Zbogom!), ali dovoljno je bilo i to to su se takve misli, ma
koliko bile platonske, uope javljale. Potrudimo se da ga shvatimo: javljale su se u njemu
otprilike onako kao to se u trkaa maratonca javlja neodoljiva elja da odustane od utrke kad
negdje na sredini staze postane svjestan da e sramno (vlastitom krivnjom, zbog vlastitih
kikseva) izgubiti. I on je svoju utrku smatrao izgubljenom, i gubio je volju da tri dalje.
Sagnuo se nad niski stoli i spustio jednu alicu kave ispred udobnog naslonjaa u
kojem je sjedila goa, a drugu ispred kaua, na koji je zatim sam sjeo. Ima u tome neke
zlobne ironije, rekao je sam sebi, to tu enu u koju je nekad bio do uiju zaljubljen i koju je
pustio da ode (vlastitom krivicom, zbog vlastitih kikseva) sree upravo sad, u ovakvu
raspoloenju i u trenutku kad se vie nita ne moe popraviti.

4.
Jedva da je mogla i slutiti kako na nju gleda kao na onu koja mu je izmakla; uvijek se
sjeala noi koju su zajedno proveli, sjeala se i kako je tada izgledao (imao je dvadeset
godina, nije se znao odjevati, crvenio se i zabavljao je svojim djeakim ponaanjem), a
sjeala se i sebe same (imala je trideset pet godina i neka enja za ljepotom tjerala ju je u
naruje tuih mukaraca, ali istodobno i iz njih; uvijek je, naime, zamiljala da bi njen ivot
trebao liiti na prekrasan ples i bojala se da se brana nevjerstva ne pretvore u runu naviku).
Da, propisala je sebi ljepotu kao to ljudi sebi propisuju moralna pravila; kad god bi u
vlastitu ivotu vidjela neto runo, padala je u oajanje. I budui da je sad bila svjesna kako
poslije petnaest godina mora svom domainu izgledati starom (sa svim onim runim to
starost sa sobom donosi), nastojala je ispred svoga lica rairiti neto kao zamiljenu lepezu i
poela ga je zasipati pitanjima; pitala ga je kako se naao u ovom gradu, pitala ga je gdje radi,
hvalila udobnost njegove garsonijere, pogled kroz prozor na gradske krovove (rekla je da
pogled nije ni po emu osobit, ali da je prostran i slobodan), navela je autore nekoliko
uokvirenih reprodukcija impresionistikih slika (to nije bilo nimalo teko, u stanovima
siromanih ekih intelektualaca nai ete redovito iste jeftine reprodukcije), pa je ak ustala
od stolia s nepopijenom kavom i nagnula se iznad malog pisaeg stola, na kome je stajao
stalak s nekoliko fotografija (nije joj promaklo da meu njima nije bilo nijedne fotografije

mlade ene), i upitala je li lice stare ene na jednoj od njih, lice njegove majke (potvrdio je).
I on je nju zatim upitao to je znailo kad mu je pri susretu rekla kako je doputovala
neto obaviti u gradu. Nije imala nimalo volje govoriti o groblju (tu na petom katu osjeala
se ne samo visoko iznad krovova nego i ugodno visoko iznad vlastita ivota), ali je na
direktno pitanje na kraju ipak odgovorila (sasvim kratko, jer joj je bestidno opirno
ispovijedanje uvijek bilo strano), da je tu prije mnogo godina ivjela, da je tu sahranjen njezin
mu (unitenje groba je preutjela) i da ve deset godina dolazi svake godine na Sve svete, sa
sinom.

5.
- Svake godine? - Ta ga je spoznaja rastuila i ponovno je pomislio na pakost sudbine;
da su se sreli prije est godina, kad je on doselio ovamo, moda se jo moglo neto spasiti. Na
njoj jo ne bi bili tako vidljivi znakovi starosti, njezin se izgled ne bi toliko razlikovao od
slike ene koju je volio prije petnaest godina. Tada bi jo bilo u njegovoj moi premostiti
razliku i obje slike (nekadanju i sadanju) vidjeti kao jednu. Sad su, meutim, bile beznadno
razliite.
Popila je kavu, govorila je, a on je nastojao tono odrediti stupanj njezine promjene
zbog koje mu, drugi put, izmie: lice joj je bilo naborano (uzalud je pokuavala to sakriti
slojem pudera): vrat se smeurao (to visoka kragna nije mogla sakriti), lice se opustilo, kosa
posijedila (ali to je bilo gotovo lijepo!). Ipak su ga najvie privlaile ruke (njih je, na alost,
nemogue uljepati puderom ili minkom); na njima su se pojavili spletovi plaviastih ila,
tako da su se odjednom pretvorile u muke ruke.
Ojaenost se u njemu mijeala s bijesom i poelio je da taj zakanjeli susret zalije
alkoholom; upitao ju je je li raspoloena za konjak (u ormariu iza zastora nalazila se naeta
boca) a ona mu je rekla da nije. Sjetio se da ni prije nije pila, moda zato to se bojala da
alkohol ne poremeti njenu ukusnu odmjerenost. Kad je vidio njeni pokret rukom, kojim je
odbila ponueni konjak, postao je svjestan da su dobar ukus, oaravajua otmjenost i blagost,
koji su ga privlaili, jo uvijek prisutni u njoj, iako skriveni iza maske starosti, i da su sami po
sebi jo privlani, bez obzira na to to se nalaze iza reetki.
Kad mu se javila misao da se ona nalazi iza reetki starosti, osjetio je prema njoj

neizmjerno saaljenje i to ju je saaljenje uinilo bliskom (tu nekad tako zanosnu enu, pred
kojom mu je jezik bio kao vezan). Poelio je porazgovarati s njom kao prijatelj, da dugo
razgovaraju, u sanjivoj atmosferi melankoline rezignacije. I zaista se raspriao (govorio je
prilino dugo) dok naposljetku nije stigao do pesimistinih misli koje su ga u posljednje
vrijeme sve ee opsjedale. Preutio je, naravno, brige zbog prvih znakova elavljenja (kao
to je i ona, uostalom, preutjela likvidaciju groba) ali one su - te brige - dole do izraaja u
kvazifilozofskim sentencama o tome kako vrijeme prolazi bre nego to ovjek stie ivjeti
ga, kako je ivot straan, jer je u njemu sve obiljeeno neizbjenim nestajanjem, i u slinim
izjavama. Nadao se da e goa na njih s razumijevanjem reagirati, ali to se nije dogodilo.
- Ne volim takve razgovore - rekla je gotovo otro. - Sve to ste rekli strano je
povrno.

6.
Nije voljela razgovore o starosti i smrti, jer su starost i smrt obuhvaale tjelesnu
runou, koju je smatrala odvratnom. Nekoliko je puta gotovo uzbueno ponovila, obraajui
se domainu, kako su njegovi nazori povrni: ta ovjek je ipak neto vie od tijela koje
propada, ono to je bitno to je njegovo djelo, ono to ovjek ostavlja za sobom, to ostavlja
drugima. To nije bilo prvi put da zastupa takva stajalita; prvi su joj put pritekli u pomo kad
se prije dvadeset i pet godina zaljubila u svoga budueg supruga, ovjeka devetnaest godina
starijeg od nje. Nikad ga nije prestala iskreno potovati (bez obzira na sva svoja nevjerstva,
za koja on ili nije znao ili nije htio znati) i nastojala je uvjeriti samu sebe da vanost i intelekt
njezina mua u potpunosti nadoknauje natezanje s tekim teretom njegovih godina.
- Ta kakvo djelo, molim vas! Kakvo bismo djelo mogli ostaviti za sobom? protestirao je s oporim smijehom domain.
Nije se htjela pozvati na mrtva mua, iako je vrsto vjerovala u trajnu vrijednost
svega to je uinio u ivotu, pa je samo rekla kako svatko na ovome svijetu stvara neto, ma
koliko skromno to bilo, i da je u tome, i samo u tome, vrijednost svakog pojedinca. Zatim se
raspriala o sebi, kako radi u domu kulture jednog prakog predgraa, kako organizira
predavanja i veeri poezije; govorila je (s oduevljenjem koje se njemu inilo pretjeranim) o
svim onim zahvalnim licima publike, i odmah nakon toga poela kako je divno imati sina i

gledati kako se njene vlastite crte (neobino je slian njoj) pretvaraju u lice mukarca; kako je
divno pruati mu sve to majka moe pruiti sinu, a zatim se tiho povui u pozadinu njegova
ivota.
Nije bilo nimalo sluajno to je poela govoriti o svom sinu, jer se on danas
neprestano javljao u njenim mislima i s predbacivanjem je podsjeao na jutronji neuspjeh na
groblju; udna stvar: nijedan mukarac nikad nije joj mogao nametnuti svoju volju, ali njezin
ju je vlastiti sin zauzdao da ni sama nije znala kad i kako. Neuspjeh na groblju uzbudio ju je
danas, u stvari, najvie zato to se osjeala krivom pred njim i bojala se njegovih
predbacivanja bojana. Naravno, ve je odavno nasluivala kako njezin sin ljubomorno
nadzire njezin odnos prema uspomeni na mua (ta upravo je on inzistirao da za Sve svete
obiu njegov grob), ne toliko iz ljubavi prema umrlu ocu, koliko iz elje da terorizira majku i
smjesti je u odgovarajue udovike okvire. Jer bilo je tako, iako on to nikad nije rekao, a ona
se trudila (bezuspjeno) da to ne vidi: bila mu je odvratna i sama pomisao da bi majka jo
mogla seksualno ivjeti, bilo mu je odvratno sve ono seksualno to je u njoj ostalo (barem
kao mogunost i prilika), a kako je predodba seksualnog povezana s predodbom mladosti,
bilo mu je odvratno sve ono jo mladenako kod nje. Nije vie bio dijete i majina
mladolikost (kombinirana s agresivnou materinske brige) na najneugodniji je nain
sputavala njegove odnose s mladim djevojkama, koje su ga poele zanimati. Htio je imati
staru majku i samo od takve je primao ljubav, samo takvu majku je volio. A ona, iako je
povremeno postajala svjesna kako je on tako gura prema grobu, na kraju mu se pokorila,
kapitulirala pod njegovim pritiskom i ak je idealizirala svoju kapitulaciju, uvjeravajui samu
sebe da je ljepota njezina ivota upravo u tom tihom povlaenju u pozadinu drugog ivota. U
ime te idealizacije (bez koje bi je, uostalom, bore na licu mnogo jae pekle) povela je i sad
raspravu sa svojim domainom, s tako neoekivanom strau.
Domain se, meutim, nagnuo preko niska stolia koji se nalazio izmeu njih,
pomilovao je po ruci i rekao: - Oprostite mi moje rijei. Znate da sam uvijek bio priglup.

7.
Sukob ga nije ispunio gorinom, naprotiv, samo je jo jednom potvrdio identitet
njegove goe; u njezinu protestu protiv pesimistinih izjava (zar to nije bio u prvom redu

protest protiv runoe i neukusa?) prepoznavao je njezin nekadanji, dobro poznati lik, i taj
nekadanji lik i njihova nekadanja veza sve vie su mu ispunjavali misli. Sad je elio samo
to da nita ne poremeti melankolinu atmosferu koja je tako odgovarala razgovoru (zato ju je
pomilovao po ruci i nazvao sebe priglupim), kako bi joj mogao priati o onome to mu je u
ovom trenutku izgledalo najvanije - o njihovu sluaju. Bio je, naime, uvjeren da je s njom
proivio neto sasvim posebno, neto o emu ona nema pojma i za to e, da bi joj objasnio, i
sam s mukom traiti rijei.
Vie se i ne sjea kako se upoznao s njom, vjerojatno se nala u drutvu njegovih
prijatelja studenata, ali zabaena praka kavanica, u kojoj su prvi put sami sjedili, ostala mu
je u jasnoj uspomeni. Sjedio je nasuprot nje u pliem tapeciranoj loi, nesiguran, utljiv, ali
istodobno opijen sitnim njenostima kojima mu je iskazivala svoju naklonost. Pokuavao je
zamisliti (iako nije imao smjelosti nadati se da e se te predodbe ispuniti) kako bi izgledala
dok je ljubi, dok je svlai, dok vodi ljubav s njom, ali to mu nikako nije uspijevalo. Da, to je
bilo neobino; bezbroj je puta pokuavao zamisliti je usred tjelesne ljubavi, ali uzalud - njeno
ga je lice stalno promatralo s istim blagim, spokojnim osmijehom i nikako ga nije mogao (ni
uz najvei napor mate) iskriviti u grimasu ljubavnog zanosa. Potpuno je izmicala njegovoj
mati.
I to je bilo neto to se nikada vie u njegovu ivotu nije ponovilo: stajao je licem u
lice s nezamislivim. Oigledno je proivljavao ono sasvim kratko razdoblje (rajsko razdoblje)
u kome mata jo nije posve zasiena iskustvom, jo nije stekla rutinu, malo zna i malo moe,
pa jo postoji i ono to je nemogue zamisliti. I ako to to je nezamislivo treba da se pretvori
u stvarnost (bez posredovanja zamislivoga, bez mosta predodbe), ovjek se osjea zaskoen
i hvata ga vrtoglavica. I takva ga je vrtoglavica doista uhvatila kad se nakon nekoliko
sastanaka, tijekom kojih nita nije poduzeo, poela detaljno, i s neskrivenom radoznalou,
raspitivati o njegovoj sobici u studentskom domu, tako da ga je gotovo prisilila da je tamo
odvede.
Sobica u domu u kojoj je stanovao s kolegom (koji mu je za aicu ruma obeao da e
se vratiti tek poslije ponoi) nije bila nimalo slina njegovoj dananjoj garsonijeri - dva
eljezna kreveta, dva stolca, jedan ormar, jedna bljetava arulja bez sjenila, straan nered.
Pospremio je sobu, i u sedam sati (u njenu je otmjenost spadalo i to da je dolazila na vrijeme)
ona je pokucala na vrata. Bio je rujan i tek se poeo sputati sumrak. Sjeli su na rub eljeznog
kreveta i poeli se ljubiti. Smrkavalo se sve vie, a on nije htio upaliti svjetlo, jer mu je
odgovaralo to ga ona ne vidi i nadao se da e mu mrak pomoi sakriti zbunjenost koja e ga

obuzeti kad se bude svlaio pred njom. (Iako je ve kako-tako znao raskopati ensku bluzu,
sam se pred enama svlaio urno i stidljivo.) Ovaj se put, meutim, dugo nije usuivao
otkopati joj prvo dugme (vjerovao je da svlaenje uvijek mora zapoeti na neki ukusan i
elegantan nain, koji znaju samo iskusni mukarci, i bojao se da ne otkrije svoje neiskustvo)
tako da je na kraju ona sama ustala i s osmijehom ga upitala: - Zar ne bi bilo bolje da skinem
ovaj oklop? - Onda se poela svlaiti, ali bio je mrak i on je vidio samo sjene njenih pokreta.
I sam se na brzinu svukao i stekao izvjesnu sigurnost tek kad su (zahvaljujui njezinu
strpljenju) poeli voditi ljubav. Pri tome je promatrao njezino lice, ali mu je u tami izraz
izmicao, pa ak ni crte nije mogao razaznati. Bilo mu je ao to je mrak, ali nije mogao ni
zamisliti da u tom trenutku ustane, ode do vrata i okrene prekida, pa je i dalje uzalud
naprezao oi. Nije ju mogao prepoznati, inilo mu se da vodi ljubav s nekom drugom enom,
podmetnutom ili apstraktnom, bezlinom.
Zatim je sjela na njega (i tada je od nje vidio samo uspravnu sjenu) i kruei
bokovima neto je govorila priguenim glasom, aptom, pri emu nije bilo jasno govori li to
njemu ili sebi samoj. Nije razumio njezine rijei pa ju je upitao to kae, ali ona je i dalje
neto aptala. Ni kasnije, kad ju je opet privukao sebi, nije razumio to govori.

8.
Sluala je svog domaina i pojedinosti koje je ve odavno zaboravila sve vie su
privlaile njezinu pozornost - da je, na primjer, nosila svijetloplavi kostim od lagane ljetne
tkanine u kojem je, navodno, izgledala aneoski nedodirljivo (da, sjetila se tog svog kostima);
da je nosila veliki kotani ealj zataknut u kosu, koji joj je, navodno, davao uzvieno
staromodan izgled; da je u kavani uvijek naruivala aj s rumom (to je bio njen jedini
alkoholni porok) - i sve ju je to ugodno odnosilo od groblja, sve dalje od prekopana groba,
sve dalje od nauljanih stopala, sve dalje od doma kulture i sve dalje od sinovljeva
predbacivanjem ispunjena pogleda. Eto, pomislila je, kakva sam da sam, ako u ovom ovjeku
jo ivi dio moje mladosti to znai da nisam uzalud ivjela; a odmah nakon toga dola je nova
misao - kako je to nova potvrda njezina stajalita da je vrijednost ovjeka u onome u emu je
izvan sebe, u onome koliko ivi u drugima i za druge.
Sluala je i nije se suprotstavljala kad bi je ponekad pomilovao po ruci; to milovanje

bilo je u skladu s intimnom atmosferom razgovora i nosilo je u sebi neodreenost koja je

razoruavala (kome je bilo upueno, onoj o kojoj se govori ili onoj kojoj se govori?);
uostalom, sviao joj se ovjek koji ju je milovao. ak joj se, rekla je sama sebi, sviao vie
nego onaj mladi prije petnaest godina ija je mladenaka nespretnost, ako se dobro sjea,
pomalo bila muna.
Kad je u prii doao do trenutka u kojem se iznad njega nala njezina sjena dok je on
uzaludno pokuavao shvatiti njezino aputanje, na trenutak je uutio, a ona je (naivno, kao da
on te rijei zna i eli da je poslije mnogo godina podsjeti na njih kao na neku zaboravljenu
tajnu) tiho upitala: - A to sam to govorila?

9.
- Ne znam - odgovorio je. I zaista nije znao; izmakla je tada ne samo njegovoj mati
nego i ulima vida i sluha. Kad je upalio svjetlo, ve je bila odjevena, sve je na njoj opet bilo
glatko, blistavo, savreno, i uzalud je traio neku vezu izmeu njezina osvijetljena lica i lica
koje je maloas tek nasluivao u tami. Jo se nisu bili ni rastali, a ve se nala u njegovu
sjeanju; pokuavao je zamisliti kako je izgledalo njezino (nevieno) lice i kako je izgledalo
njezino (nevieno) tijelo dok su koji trenutak ranije vodili ljubav. Ali uzalud - i dalje je
izmicala njegovoj mati.
Zarekao se da e sljedei put voditi ljubav pri punoj svjetlosti. Samo, od tog sljedeeg
puta nije bilo nita. Od toga ga je dana spretno i taktino izbjegavala, a on je ostao obuzet
nesigurnou i bez ikakve nade; da, bilo je lijepo dok su vodili ljubav, vjerojatno, ali je dobro
znao kako je nemogu bio prije toga i stidio se. Njezino je izbjegavanje primio kao osudu i
vie nije imao hrabrosti da se upornije potrudi oko nje.
- Recite, zato ste me onda izbjegavali?
- Zaboga - odgovorila je najnjenijim glasom - to je bilo tako davno, ne znam vie... On je, meutim, i dalje inzistirao na odgovoru, pa mu je rekla: - Ne biste se trebali neprestano
vraati u prolost. Dovoljno je to to joj i protiv svoje volje moramo posveivati toliko
vremena. - Rekla je to samo zato da se nekako oslobodi zapitkivanja (a druga reenica,
izgovorena s lakim uzdahom, odnosila se moda na jutarnji posjet groblju), ali on je izjavu
drukije shvatio. Uinilo mu se da ga eli, odluno i jasno, upozoriti (na posve oiglednu

stvar) da ne postoje dvije ene (nekadanja i dananja), nego samo jedna, uvijek ista ena i da
je ena, koja mu je nekada davno izmakla, sada ovdje, na dohvat ruke.
- Imate pravo, sadanjost je vanija - rekao je znaajno naglaavajui rijei i zagledao
joj se u lice koje se osmjehivalo, poluotvorenih usta, u kojima se bjelasao red zuba. U tom mu
je trenutku kroz glavu proletjela uspomena - onda, u sobi u studentskom domu, dohvatila je
zubima njegove prste i zagrizla ih tako snano da ga je zaboljelo; njemu se pri tome pruila
prilika da osjeti, i toga se sjeao do danas, kako joj s jedne strane, u gornjoj eljusti,
nedostaju svi zubi (to ga onda nije odbijalo, naprotiv, taj sitni nedostatak odgovarao je njenim
godinama koje su ga privlaile i uzbuivale). Sada je, gledajui u njezina poluotvorena usta,
zapazio kako su joj zubi upadljivo bijeli i da nijedan ne nedostaje, i stresao se od
nelagodnosti. Slike su se ponovno poele razdvajati, ali on to nije htio dopustiti, htio je na
silu, snagom volje, spojiti ih opet u jednu, pa je rekao: - Zaista niste za aicu konjaka? - Kad
je s privlanim osmijehom i jedva primjetno podignutim obrvama odmahnula glavom, on je
ustao, otiao iza zavjese, izvukao bocu s konjakom, brzo je prinio ustima i otpio dug gutljaj.
Zatim je pomislio kako bi po njegovu dahu mogla otkriti to je u tajnosti uinio, pa je uzeo
dvije aice i bocu i donio ih u sobu. Ponovno je odmahnula glavom. - Barem simbolino rekao je i ponudio obje aice. Zatim je kucnuo svojom aom u njenu. - Da o vama govorim
uvijek samo u sadanjem vremenu! - rekao je. Iskapio je aicu, a ona je samo pomoila usne.
Zatim je sjeo pokraj nje na rub fotelje i uhvatio je za ruke.

10.
Nije mogla ni slutiti, kad je pola s njim u garsonijeru, da bi moglo doi do takvog
dodira i u prvom je trenutku osjetila strah; kao da je do tog dodira dolo prije nego to se
stigla pripremiti (onu stalnu spremnost, kakvu poznaje zrela ena, ve je odavno bila
izgubila). (Mogli bismo u tom njezinu strahu nai neto zajedniko sa strahom mlade
djevojke nakon prvog poljupca, jer ako djevojka jo nije spremna, a ona vie nije bila
spremna, izmeu tog jo i vie postoji neka tajanstvena veza, kao to veza postoji izmeu
starosti i djetinjstva.) Zatim se zajedno s njom premjestio iz naslonjaa na kau, privukao je k
sebi i milovao po cijelom tijelu, a ona se u njegovim rukama osjeala bezoblino mekanom
(da, mekanom, jer je njenim tijelom ve odavno prestala vladati ulnost, koja spremno daje
miiima ritam stezanja i oputanja i upravlja stotinama sitnih pokreta).

Strah koji ju je u prvim trenucima obuzeo, brzo se rasplinuo pod njegovim dodirima i
ona, ve tako daleko od lijepe zrele ene kakva je nekad bila, golemom se brzinom vraala
natrag u nju, u njenu samosvijest i osjeanja, i s lakoom nalazila nekadanju sigurnost
erotski iskusne ene, a kako je to bilo dugo neprovjeravana sigurnost, osjeala ju je
intenzivnije nego ikada prije. Njezino tijelo, jo maloas iznenaeno, uplaeno, pasivno,
mekano, odjednom je oivjelo, poelo odgovarati domainu vlastitim dodirima; osjeala je
preciznost i vjetinu tih dodira i to ju je ispunjavalo radou; ti dodiri, nain na koji je
poloila obraz uz njegovo tijelo, njeni pokreti kojima joj je tijelo odgovaralo na njegove
zagrljaje, sve su to bile pojedinosti koje je ponovno otkrivala, ali ne kao neto to zna i sad s
hladnim zadovoljstvom primjenjuje, nego kao neto bitno, neto s im se opijeno i
oduevljeno stapa kao da joj je to rodno tlo (ah, tlo ljepote) s kojeg je bila protjerana i kome
se sad slavodobitno vraa.
Njezin je sin bio sad beskrajno daleko; kad ju je domain zagrlio, primijetila ga je,
dodue, kao upozorenje u jednom kutku svijesti, ali on je ubrzo nestao i ostali su sami na
itavom svijetu, samo ona i mukarac koji ju je grlio i milovao. A kad je prislonio svoja usta
na njezina i pokuao joj jezikom rastaviti usne, sve se odjednom promijenilo; osvijestila se.
vrsto je stisnula zube (osjetila je kako se strana masa prislanja uz nepce izazivajui osjeaj
gorine, inilo joj se da su joj usta ispunjena njome) i nije se predala; blago ga je odgurnula i
rekla: - Ne. Zaista ne, molim vas. Radije ne.
Kako on nije odustajao, uhvatila ga je za obje ruke i ponovila rijei odbijanja; zatim
mu je rekla (bilo joj je teko govoriti, ali je bila svjesna da mora govoriti ako eli da je on
poslua) da je ve prekasno za ljubav; podsjetila ga je na svoje godine; ako budu vodili
ljubav, postat e mu odvratna i to e je boljeti, jer je ono to joj je priao o njihovu doivljaju
bilo vrlo lijepo i beskrajno vano za nju; njezino je tijelo smrtno i trono, ali ona sada zna da
je od njega ostalo neto nematerijalno, neto slino zrakama koje svijetle iako se zvijezda ve
odavno ugasila; nije vano to stari ako je njezina mladost ostala nedirnutom u nekome. - Vi
ste mi u sebi podigli spomenik. Ne smijemo dopustiti da bude uniten. Shvatite me - branila
se. - Ne smijete. Ne, ne smijete!

11.
Uvjeravao ju je kako je jo lijepa, kako se, zapravo, nita nije promijenilo, kako
ovjek uvijek ostaje isti, ali je bio svjestan da je zavarava i da je ona u pravu; poznavao je
odve dobro svoju tjelesnu preosjetljivost, svoje iz godine u godinu sve otvorenije gaenje
nad vanjskim deformacijama enskog tijela, koje ga je u posljednje vrijeme okretalo prema
sve mlaima i - kako je s gorinom uviao sve praznijim i glupljim enama. Da, tu nema
sumnje - ako je prisili na tjelesnu ljubav, sve e zavriti odvratnou, a ta e odvratnost
oneistiti ne samo sadanji trenutak, nego i sliku davno voljene ene, sliku koju je uvao u
sjeanju kao dragulj.
Sve je to on znao, ali sve su to bile samo mislili, a misli se ne mogu oduprijeti elji
koja je znala samo jedno: ena ija je neuhvatljivost i nezamislivost bila za njega izvorom
patnje punih petnaest godina, ta je ena sada ovdje, konano je vidi pri punoj svjetlosti,
konano mu se prua prilika da iz njezina dananjeg tijela proita nekadanje tijelo, iz njezina
lica nekadanje lice. Konano e vidjeti i njezinu (nezamislivu) ljubavnu mimiku i ljubavni
gr.
Uhvatio ju je za ramena i zagledao joj se u oi. - Ne branite se - rekao je. - Nema
nikakva smisla da se branite.

12.
Ali ona je samo vrtjela glavom, jer je znala da nije besmisleno to se brani, ta ona zna
kakvi su mukarci i kako se odnose prema enskom tijelu, zna da ni najvatreniji idealizam ne
moe ukinuti strahovitu vanost tjelesne vanjtine. Dodue, jo je imala sasvim pristojnu
figuru koja je sauvala svoje nekadanje proporcije, a osobito je u haljini izgledala prilino
mladoliko, ali je znala da e, kad se svue, otkriti svoj naborani vrat i dugaki oiljak koji joj
je ostao nakon operacije eluca prije desetak godina.
I kako joj se vraala svijest o sadanjem tjelesnom izgledu, na koji je maloas bila
zaboravila, tako su se iz dubine ulice penjale uvis, k prozoru garsonijere (koja joj se dosad

doimala dovoljno visokom iznad njezina ivota), muke i strepnje dananjeg jutra, ispunjavale
su sobu, prekrivale zastakljene reprodukcije, padale na naslonja, na stoli, na praznu alicu
kave, a na elu te povorke kretalo se lice njezina sina; kad ga je ugledala, pocrvenila je,
pobjegla nekamo duboko u sebe. E ba je glupa, samo to je pokuala skrenuti sa staze koju
je odredio za nju, i po kojoj je dosad koraala s osmijehom i puna oduevljenja, samo to je
pokuala da (barem na trenutak) pobjegne, i ve je prisiljena pokorno se vratiti i priznati da je
to jedini put koji joj odgovara. Lice njezina sina gledalo ju je tako podrugljivo da je, obuzeta
stidom, osjeala kako pred njim postaje sve manja i manja, kako se, poniena, pretvara u
oiljak na svom trbuhu i nita vie.
Njen ju je domain drao za ramena i ponavljao: - Nema nikakva smisla da se
odupirete! - A ona je vrtjela glavom, posve mehaniki, jer pred sobom vise nije vidjela
domaina nego vlastite mladenake crte na licu sina-neprijatelja, kojeg je sve vie mrzila to
se osjeala sitnijom i ponienijom. ula je kako joj predbacuje zbog prekopana groba, i iz
kaosa uzburkanih misli izronila je, bez ikakve logike, reenica koju mu je gnjevno bacila u
lice: Stari mrtvi treba da ustupe mjesto mladim mrtvima, djeae!

13.
Nije ni na trenutak posumnjao u to da e sve doista zavriti gaenjem, jer ni sad sam
pogled na nju (pogled istraivaki i prodoran) nije bio lien stanovita gaenja, ali udno je
bilo to mu to nimalo nije smetalo, naprotiv, to ga je to drailo i poticalo, kao da je gaenje
ono to najvie eli; udnja za spolnim odnosom stapala se u njemu sa eljom da osjeti to
gaenje, udnja da iz njezina tijela konano proita ono to tako dugo nije smio znati,
mijeala se sa udnjom da proitano smjesta odbaci kao bezvrijedno.
Otkud sve to u njemu? Bio on toga svjestan ili ne, pruala mu se jedinstvena prilika:
goa je za njega bila utjelovljenje svega to nije imao, to mu je izmaklo, to je propustio,
sve to mu je svojim odsustvom inilo nepodnoljivim dananje godine s prorijeenom
kosom i alosno siromanom ivotnom bilancom. Mogao je, bio on toga svjestan ili je to tek
nejasno nasluivao, sve te uskraene radosti liiti svakog znaenja i boje (upravo njihova
strana slikovitost inila je njegov ivot tako tuno bezbojnim), mogao je otkriti da su
zapravo nitavne, da su samo privid i privienje, da su tek praina, mogao im se osvetiti,

poniziti ih i unititi.
- Nemojte se braniti - ponovio je, nastojei je privui k sebi.

14.
Stalno je vidjela pred sobom podrugljivo lice sina i kad ju je domain silom privukao
k sebi, rekla je: - Molim vas, pustite me na trenutak! - Izvila se iz njegova zagrljaja; nije,
naime, htjela prekinuti misao koja joj je neprestano prolazila kroz glavu: stari mrtvi treba da
ustupe mjesto mladim mrtvima i spomenici su bez ikakve vrijednosti - ni njezin spomenik,
koji je mukarac kraj nje u svojim uspomenama potovao petnaest godina, ne vrijedi nita, ni
spomenik njezina mua ne vrijedi nita, da, djeae, nijedan spomenik ne vrijedi nita,
govorila je u sebi sinu i osvetoljubivo promatrala kako mu se lice gri dok vie: Tako nikad
nisi govorila, majko! Naravno, znala je da nikad nije tako govorila, ali taj je trenutak bio pun
svjetlosti pod kojom je sve poprimalo drukiji izgled.
Nema nikakva razloga zbog kojeg bi trebalo da daje prednost spomenicima nad
ivotom; vlastiti spomenik ima za nju samo tu vrijednost to ga trenutno moe iskoristiti za
dobro svoga prezrena tijela; mukarac koji sjedi pokraj nje joj se svia, mlad je i vjerojatno
(ne, gotovo sigurno) posljednji mukarac koji joj se svia i koga moe imati. I samo to je
vano - ako mu postane odvratna i ako zbog toga srui njen spomenik u svojim mislima, to
joj moe biti potpuno svejedno, jer je taj spomenik izvan nje, kao to su i njegove misli i
uspomene izvan nje. A sve ono to je izvan nje, posve je nevano. - Tako nikada prije nisi
govorila, majko! - ula je uzvik sina, ali je prela preko njega. Osmjehnula se.
- Imate pravo, zato da se branim? - rekla je tiho i ustala, a onda poela polako
raskopavati haljinu. Do veeri je bilo jo daleko: soba je ovaj put bila ispunjena svjetlou.

DOKTOR HAVEL POSLIJE

DESET GODINA

1.
Kad je doktor Havel polazio u toplice na lijeenje, oi njegove lijepe ene bile su
pune suza. Suze su joj potekle koliko zbog (Havel je prije stanovita vremena poeo dobivati
une napade, a ona ga nikada prije nije vidjela patiti), toliko i zbog toga to su sljedea tri
tjedna rastanka probudila u njoj bolnu ljubomoru.
to? Je li mogue da ta glumica, okruena divljenjem, prava ljepotica, toliko godina
mlaa, bude ljubomorna na ve postarijega gospodina, koji tijekom posljednjih mjeseci nije
izlazio iz kue a da prethodno nije gurnuo u dep boicu s tabletama protiv bolova, koji su
napadali podmuklo, iznenada.
Tako je, meutim, bilo, a otkud u njoj ta ljubomora nije poznato. To nije znao ni
doktor Havel, jer se i njemu inilo da je ona po svojoj pojavi daleko iznad njega; utoliko je
vie bio oaran kad se prije nekoliko godina intimnije upoznao s njom i otkrio njezinu
jednostavnost, odanost kunom ognjitu i nesigurnost. Bilo je to neobino, ali ni kad su se
poslije oenili, glumica kao da uope nije bila svjesna premoi svoje mladosti; bila je kao
zaarana ljubavlju i zastraujuom erotskom reputacijom svoga mua, tako da joj se i dalje
inio neuhvatljivim i sklonim izmicanju, pa je bila divlje, bolesno ljubomorna na njega, iako
ju je on beskrajno strpljivo (i posve iskreno) svakodnevno uvjeravao da za njega ne postoji i
nee postojati druga ena osim nje. Samo uroena joj otmjenost drala je taj runi osjeaj pod
poklopcem ispod kojeg je utoliko ee kljucao i tutnjao.
Havel je sve to znao, katkad je zbog toga bio ganut, katkad bijesan, a katkad umoran,
ali budui da voli svoju enu, inio je sve da joj olaka muke. I ovaj joj je put nastojao
pomoi strano je pretjerivao opisujui svoje bolove i ozbiljnost stanja, jer je znao da je strah
zbog bolesti za nju poticajan i umirujui, dok je strah od njegova zdravlja (ispunjena
nevjerstvima i zagonetnim dogaajima) naprosto unitava. esto je u razgovorima spominjao
doktoricu Frantiku koja e ga lijeiti u toplicama; glumica je poznavala doktoricu i njezin
lik, dobroudan, srdaan i nespojiv s bilo kakvom bludnom predodbom, uvijek ju je
smirivao.
Kad je doktor Havel zauzeo mjesto u autobusu i pogledao kroz prozor u suzne oi

ljepotice na peronu, osjetio je, iskreno reeno, olakanje, jer je njezina ljubav bila ne samo
slatka nego i teka. Ali u toplicama se nije ba dobro osjeao. Mineralna voda, kojom je
morao tri puta dnevno ispirati utrobu, izazivala je bolove, bio je neprestano umoran i kad bi u
kolonadi sreo neku zgodnu enu sa strahom bi zakljuivao kako je ve star i da ga ljepotice
vie ne privlae. Jedina ena koja mu je bez ogranienja stajala na raspolaganju, bila je dobra
Frantika, koja mu je davala injekcije, mjerila tlak, opipavala trbuh i snabdijevala ga
informacijama o stanju u toplicama i o svojoj djeci, posebno o sinu koji joj je, navodno, bio
slian.
U takvu je raspoloenju primio enino pismo. Ah, jao, njezina otmjenost ovaj put nije
vrsto drala poklopac pod kojim je kljuala ljubomora; bilo je to pismo puno albi i plaa ne eli mu nita predbacivati, pisala je, ali ve noima ne moe spavati; svjesna je da ga
svojom ljubavlju samo optereuje i moe zamisliti koliko je sad sretan bez nje i to moe
malo odahnuti; da, shvatila je da mu je dosadna, a zna i to da je preslaba za to da mijenja
njegovu sudbinu, kroz koju e uvijek prolaziti itave kolone ena; da sve ona to zna, ne buni
se protiv toga, ali plae i ne moe spavati...
Kad je doktor Havel proitao taj popis jecaja, pred oima su mu iskrsnule tri
izgubljene godine, tijekom kojih je uporno nastojao prikazati sebe kao bludnika koji se
pokajao i kao zaljubljena mua. Osjetio je kako ga obuzima beskrajan umor i naputaju sve
nade. Ljutito je zguvao pismo i bacio ga u ko za smee.

2.
Drugog se dana, zaudo, osjeao bolje; u ga nije muila, a osjetio je i stanovit - u
svakom sluaju zamjetan - apetit na nekoliko ena koje je ujutro vidio kako etaju du
kolonade. Taj je mali dobitak bio, meutim, poniten mnogo gorom spoznajom - ene su
prolazile ne primjeujui ga, za njih je bio samo jedan bolesnik vie u blijedoj povorci
konzumenata ljekovite vode.
- Eto, vidi, ve je bolje - rekla je doktorica Frantika kad ga je prijepodne opipala. Samo dri dijetu kako smo se dogovorili. Pacijentice koje sree u kolonadi su, na sreu,
dovoljno stare i bolesne da te ne uznemiravaju, a to su za tebe idealni uvjeti jer ti je potreban
mir.

Havel je uvlaio koulju u hlae stojei pred malim zrcalom iznad umivaonika u kutu
i mrzovoljno promatrao svoje lice. Zatim je vrlo tuno rekao: - Nema pravo. Primijetio sam
da izmeu starica, koje su u veini, eta po kolonadi i manjina sasvim zgodnih ena. Samo
to me nijedna nije ni pogledala.
- I da ti sve vjerujem, to ti ne bih povjerovala - rekla je doktorica nasmijavi se, a
doktor Havel je skrenuo pogled s tune slike u zrcalu i zagledao se u njezine vjerne oi, u
kojima nije bilo ni traga nekoj sumnji; ispunio ga je osjeaj zahvalnosti, iako je znao da iz nje
govori samo vjera u tradiciju, vjera u dugogodinju ulogu, u kojoj je navikla da ga s
izvjesnim neslaganjem (ali ipak s ljubavlju) gleda.
U tom je trenutku netko pokucao na vrata. Kad ih je Frantika otvorila, Havel je
ugledao sagnutu glavu mlada mukarca. - Ah, to ste vi! Potpuno sam zaboravila! - Pozvala je
mladia da ue u ordinaciju i objasnila Havelu: - Urednik asopisa u toplicama koji te trai
ve dva dana.
Mladi se poeo opirno ispriavati to uznemirava gospodina doktora u tako
delikatnoj situaciji, a onda je (na nesreu, s pomalo neugodnom usiljenou) pokuao prijei
na aljiv ton - doktor ne treba da se ljuti na gospou doktoricu to je odala gdje ga moe
pronai, jer bi ga on, urednik, ve pronaao, makar i u kadi s mineralnom vodom; doktor ne
treba da se ljuti ni na njega, zbog njegove drskosti, jer ta osobina nuno ide s novinarskom
profesijom i bez nje ne bi mogao zaraditi ni za goli ivot. Zatim se raspriao o ilustriranom
asopisu koji uprava toplica izdaje jednom mjeseno i objasnio da u svakom broju objavljuje
razgovor s nekim istaknutijim pacijentom koji se lijei u toplicama; naveo je kao primjer
nekoliko imena od kojih je jedno bilo ime lana vlade, drugo poznate pjevaice, a tree
istaknuta hokejaa.
- Eto, vidi - rekla je Frantika - lijepe ene u kolonadi nisu pokazale zanimanje za
tebe, ali zato privlai panju novinara.
- To je straan pad - rekao je Havel, ali je sa zahvalnou primio i tu panju,
osmjehnuo se uredniku i odbio njegovu ponudu s ganutljivo prozirnom neiskrenou. - Ja,
gospodine urednie, nisam ni lan vlade, ni hokeja, jo manje pjevaica. Nije mi ni na kraj
pameti podcjenjivati svoja znanstvena istraivanja, ali to su stvari koje vie zanimaju
strunjake nego iroku javnost.
- Ali ja i ne elim intervju s vama, na to nisam ni pomislio - odgovorio je mladi,
spremno i otvoreno. - Ja bih elio intervju s vaom suprugom. uo sam da e doi u toplice

posjetiti vas.
- ini se da ste bolje informirani nego ja - rekao je Havel prilino hladno, otiao do
zrcala i ponovno se zagledao u svoje lice koje mu se nimalo nije svialo. utke je zakopao
gornje dugme na koulji, dok je mladi urednik zbunjeno stajao, gubei na oigled
proklamiranu novinarsku drskost. Ispriao se doktorici, ispriao se doktoru i bio je sretan kad
se naao izvan ordinacije.

3.
Redaktor je bio vie nespretan, nego glup. Nije nimalo cijenio svoj topliki asopis,
ali budui da je bio jedini urednik morao je, htio ne htio, raditi sve kako bi svakog mjeseca
ispunio fotografijama i popratnim tekstovima dvadeset etiri stranice lista. Ljeti to i nije bilo
tako teko, jer su toplice bile pune vanih gostiju, smjenjivali su se orkestri koji su izvodili
promenadne koncerte, a sitnih senzacija bilo je napretek. U hladnim i kinim mjesecima,
meutim, kolonade su bile pune ena sa sela, vladala je opa dosada i nije smio propustiti
nijednu priliku. Kad je prethodne veeri uo da se u toplicama lijei suprug slavne glumice,
one koja upravo igra u novom detektivskom filmu to ve tjednima uspjeno razgaljuje
ugnjavljene goste toplica, smjesta je krenuo u potragu za njim.
Ostao je postien.
Nikada, naime, nije bio osobito siguran u sebe i zato je bio podaniki upuen na ljude
s kojima se sretao i iz ijih je pogleda i miljenja bojaljivo procjenjivao kakav je i koliko
vrijedi. Sad je zakljuio da je procijenjen kao bijedan, glup, nametljiv ovjek, i to mu je
padalo utoliko tee to mu je mukarac koji je o njemu stekao takvo miljenje bio na prvi
pogled simpatian. I tako je, gonjen nemirom, telefonirao jo istoga dana doktorici da je upita
tko je, u stvari, taj suprug uvene glumice i saznao da je ne samo slavan lijenik nego i inae
poznata linost; zar gospodin urednik zaista nikad nije uo za njega?
Gospodin urednik je priznao da nije, a doktorica je suzdrano, ali dobroudno, rekla: Ta naravno, vi ste jo dijete. U podruju u kojem se Havel posebno istaknuo vi ste, na sreu,
jo prava neznalica.
Kad je, raspitujui se u drugih ljudi, saznao da je to podruje u stvari erotsko iskustvo,

na kojem je, navodno, doktor Havel bio bez konkurencije u svojoj zemlji, osjetio je stid zbog
toga to je proglaen neznalicom i to je to, zapravo, i potvrdio izjavom kako za Havela
nikada nije uo. A budui da je uvijek matao o tome da jednom postane znalac kao taj
ovjek, bilo mu je krivo to se upravo pred njim, pred majstorom, pokazao kao nesimpatina
budala. Sjeao se kako je lupetao, sjeao se svojih glupih ala, svoje netaktinosti i pokorno
se suglasio s pravednom kaznom koju mu je majstor odmjerio svojom odrijenom utnjom i
odsutnim pogledom u zrcalu.
Gradi s toplicama u kojem se pria odigrava, malo je mjesto i ljudi se u njemu
susreu nekoliko puta dnevno, eljeli to ili ne. Tako ni mladu uredniku nije bilo nimalo teko
da se ubrzo susretne s ovjekom o kojem je razmiljao. Bilo je kasno popodne i ispod stupova
kolonade polako se kretala gusta povorka pacijenata. Doktor Havel je s grimasom odvratnosti
srkao iz porculanske posude smrdljivu vodu. Mladi mu je urednik priao i poeo se smueno
ispriavati. Nije, rekao je, imao pojma da je suprug poznate glumice Havelove upravo on,
doktor Havel, a ne neki drugi Havel; Havela u ekoj ima mnogo, a on, na nesreu, nije
povezao glumiina supruga s uvenim doktorom o kojem je, naravno, ve davno uo mnogo
toga, i to ne samo kao o medicinskom strunjaku, nego - uzima sebi slobodu da to kae - kao
o junaku raznih pria i anegdota.
Nema nikakva razloga poricati da su doktora Havela, mrzovoljnog kakav je bio,
razveselile rijei tog mladia, a naroito napomena o priama, za koje je Havel dobro znao da
podlijeu zakonima starenja i nestanka, kao ovjek sam.
- Ne trebate se ispriavati - rekao je mladiu i, zapazivi njegovu zbunjenost, srdano
ga uhvatio ispod ruke i prisilio da s njim eta kolonadom. - O tome ne vrijedi govoriti - tjeio
ga je, ali se istodobno sa zadovoljstvom sam zadravao na njegovim isprikama i nekoliko
puta ponovio: - Vi ste, znai, sluali o meni? - I uvijek se pri tome sretno nasmijao.
- Jesam - potvrdio je urednik vatreno. - Ali vas nisam ovako zamiljao.
- A kako ste me zamiljali? - upitao ga je doktor Havel s iskrenim zanimanjem, a kad
je urednik neto promucao, ne znajui to kazati, melankolino je rekao: - Znam. Za razliku
od nas, junaci pria, legendi i anegdota nainjeni su od materije koja nije podlona razornu
djelovanju starosti. Ne, ne elim rei da su legende i anegdote besmrtne; i one stare, a
zajedno s njima stare i njihovi junaci, samo to stare tako da im se izgled ne mijenja, da im
lik ne propada, nego samo polako blijedi, postaje proziran i na kraju se stapa s praznim
prostorom. Tako e se jednom rasplinuti i Kohn iz idovskih anegdota, i Havel-Skuplja, a

isto tako i Mojsije, Palada Atena ili sveti Franjo Asiki. Ali vodite rauna o tome da e sveti
Franjo polako blijedjeti zajedno s pticama koje mu sjedaju na rame, zajedno s lanetom koje
mu se tare o nogu, i s maslinovim gajem koji mu prua hladovinu, da e itav krajolik
blijedjeti zajedno s njim i zajedno s njim se polako pretvarati u utjeno plavetnilo, dok emo
mi, dragi prijatelji, nestati na pozadini ironino arena krajolika, pred oima ironino ive
mladosti.
Havelove su rijei zbunile, ali i nadahnule mladia, pa su jo dugo zajedno etali kroz
sve gui sumrak. Kad su se rastajali, Havel je izjavio kako mu je ve dosta dijetalne hrane i
da bi sutra rado otiao nekamo na pristojnu veeru. Upitao je urednika hoe li mu praviti
drutvo.
Mladi je, jasno, rekao da hoe.

4.
- Nemojte to rei gospoi doktorici - rekao je Havel im je sjeo za stol nasuprot
uredniku i uzeo u ruke jelovnik - ali ja imam svoje posebno shvaanje dijete; dosljedno
izbjegavam sva jela koja mi ne prijaju. - Zatim je upitao mladia to eli za aperitiv.
Urednik nije bio naviknut na aperitive pa je, kako mu nita drugo nije palo na pamet,
rekao: - Votku.
Doktor Havel ga je nezadovoljno pogledao. - U votki se previe osjea ruska dua.
- To je istina - rekao je urednik i od toga trenutka osjeao se potpuno izgubljenim. Bio
je slian maturantu pred komisijom. Nije pokuavao rei to misli, ni raditi to eli, nego je
nastojao zadovoljiti ispitivae; trudio se pogoditi njihove misli, njihove hirove, njihov ukus;
elio je da ih bude dostojan. Ni za to na svijetu ne bi priznao kako obino veera skromno i
loe, i kako nema pojma koje vino ide uz koje meso. A doktor Havel ga je nesvjesno stavio na
muke savjetujui se s njim pri izboru predjela, glavnog jela, vina i sira.
Kad je urednik zakljuio da mu je iz gastronomije komisija dala dosta negativnih
bodova, pokuao je vatrenou nadoknaditi izgubljeno, pa je ve u stanci izmeu predjela i
glavnog jela poeo upadljivo odmjeravati ene u restoranu, da bi zatim s nekoliko primjedbi
pokuao pokazati svoje iskustvo i upuenost. Ali i to je ubrzo platio. Kad je za neku riokosu

damu, koja je sjedila dva stola dalje od njih, izjavio da bi sigurno bila izvanredna u krevetu,
Havel ga je, bez ikakve zle namjere, upitao na osnovi ega tako misli. Urednik je rekao neto
neodreeno, a kad se doktor poeo raspitivati o njegovim iskustvima i riokosim enama,
ubrzo se zapleo u posve neuvjerljive lai i uutio.
Doktor Havel se, uz urednikove divljenjem ispunjene oi, osjeao vrlo ugodno i
slobodno. Naruio je uz meso bocu crna vina, tako da je mladi potaknut alkoholom, uinio
nov pokuaj da se pokae dostojnim majstorove naklonosti - raspriao se o djevojci koju je
nedavno otkrio i oko koje se ve nekoliko tjedana trudi, s velikom nadom u uspjeh. Njegova
ispovijed nije bila odve sadrajna, a neprirodni osmijeh, koji mu je skrivao lice i koji je
smiljenom dvosmislenou trebao da kae nedoreeno, mogao je izraziti samo jedva
svladanu nesigurnost. Havel je sve to dobro vidio i pokrenut saaljenjem raspitivao se o
pojedinim tjelesnim odlikama dotine djevojke, kako bi mu omoguio da se to due zadri
na omiljenoj temi i da se slobodnije raspria. Ali mladi ga je i ovaj put na gotovo
nevjerojatan nain razoarao - odgovori su mu bili udno nejasni, pokazalo se da nije u stanju
dovoljno precizno opisati ni cjelinu tjelesne arhitekture djevojke, ni pojedinosti na njoj, o
psihikoj grai da se i ne govori. I tako se doktor Havel na kraju sam raspriao i, opijen
atmosferom veeri i vinom, zasuo mladog urednika duhovitim monologom sastavljenim od
vlastitih uspomena, doivljaja i dosjetki.
Urednik je pijuckao vino, sluao i uz to proivljavao dva osjeaja: prije svega, bio je
nesretan - bilo mu je jasno da je jadan i glup, drao se kao nespretni egrt pred poznatim i
priznatim majstorom, i bilo ga je stid otvoriti usta; istodobno je, meutim, bio i sretan laskalo mu je to majstor sjedi s njim za istim stolom, to se prijateljski zabavlja s njim i
povjerava mu, diskretno, svoja mnogobrojna i dragocjena iskustva.
Kako se Havelova pria otegla, mladi je poelio i sam neto rei, baciti drvce na
vatru, ukljuiti se u raspravu, dokazati kako moe biti ravnopravan partner. Poeo je ponovno
govoriti o svojoj djevojci i prijateljski zamolio Havela da je sutra sam pogleda i kae mu
kako izgleda u okvirima njegova iskustva; drugim rijeima (trudei se govoriti leerno,
upotrijebio je upravo tu rije), da je procijeni.
Kako mu je to palo na pamet? Je li to bila samo sluajna ideja, posljedica vina i
grozniave elje da kae neto?
Ali, ma koliko ta ideja bila spontana, urednik je oekivao da mu ona donese najmanje
trostruku korist:

- dogovor o zajednikom i tajnom procjenjivanju (kolaudaciji) stvorit e izmeu njega

i majstora intimne veze, uvrstit e njihovu kolegijalnost, prijateljstvo, za kojim je urednik
tako eznuo;
- ako majstor izrekne povoljno miljenje (a mladi se tome nadao jer je sam bio
potpuno oaran spomenutom djevojkom) bit e to priznanje samom mladiu, njegovu ukusu i
izboru, pa e u majstorovim oima biti unaprijeen iz egrta u kalfu, pa e i sam o sebi imati
bolje miljenje nego do sada;
- naposljetku, i djevojka e njemu znaiti vie nego do sada, a uivanje u njenoj
prisutnosti pretvorit e se iz fiktivnog u istinsko zadovoljstvo (mladi je, naime, povremeno
bivao svjestan da je svijet u kojem ivi za njega labirint vrijednosti, znaenje kojih tek
maglovito nasluuje, i koje od prividnih mogu postati stvarnim vrijednostima tek nakon to
budu potvrene).

5.
Kad se doktor Havel sljedeeg jutra probudio, osjetio je da ga poslije sinonje veere
ponovno boli u. Kad je pogledao na sat, ustanovio je da za pola sata mora biti na terapiji i
da, prema tome, mora pouriti, to je od svega u ivotu najvie mrzio. Dok se eljao,
ugledao je u ogledalu lice koje mu se nije svialo. Dan je poeo loe.
Nije stigao ni dorukovati (i to je smatrao loim znakom, jer je bio pristalica
ustaljenog reima) i otiao je ravno u zgradu s kupaonicama. Kroz zgradu je vodio dugaak
hodnik s mnogo vrata; pokucao je na jedna, otvorila mu je lijepa plavua u bijelom ogrtau i,
mrzovoljno mu predbacujui to kasni, dala mu znak da ue. Svukao se u kabini iza zavjese i
ubrzo uo kako ga maserka poziva da pouri. Njen glas bio je to dalje sve neljubazniji, to je
Havela vrijealo i izazivalo ga da odgovori (na nesreu, tijekom godina navikao je odgovarati
enama samo na jedan nain!). Potpuno se svukao, uvukao trbuh, isprsio grudi i htio
iskoraiti iz kabine, ali mu se taj nedostojni trud, koji mu je kod drugih uvijek bio smijean,
istoga trenutka smuio, pa je spokojno opustio trbuh i nemarnou koju je jedino smatrao
dostojnom sebe, otiao do velike kade i legao u mlaku vodu.
Maserka je za to vrijeme, ne obraajui panju ni na njegova prsa ni na njegov trbuh,
okretala slavine na velikoj razvodnoj ploi, i, kad se doktor Havel naao ispruen u kadi,

uhvatila ga je za desnu nogu i pod vodom mu uz taban prislonila mrk iz koga je izbijao otar
mlaz. Doktor Havel, koji je bio kakljiv, trzao je nogom tako da ga je maserka morala
opomenuti.
Ne bi sigurno bilo teko nekim vicem, priom, ili aljivim pitanjem, razbiti hladnu
neljubaznost lijepe plavue, ali Havel je bio previe razdraen i uvrijeen da bi pokuao neto
slino. Plavua je zasluila da bude kanjena, govorio je sam sebi, a ne da joj on sad olakava
situaciju. U trenutku kad mu je mrkom prelazila du slabina, a on dlanovima titio genitalije
od otra mlaza, upitao je maserku to radi veeras. Ne gledajui ga, upitala je zato ga to
zanima. Objasnio joj je kako stanuje sam u jednokrevetnoj sobi i kako bi volio da ona doe k
njemu. - Vi ste me, izgleda, zamijenili s nekim - odgovorila je i naredila mu da se okrene na
trbuh.
I tako je doktor Havel leao na trbuhu u kadi, podiui bradu da moe disati. Osjeao
je kako mu otri mlaz masira bedra i zadovoljno razmiljao o nainu na koji se obratio
maserki. Doktor Havel je, naime, ve odavno kanjavao drske, buntovne i razmaene ene
tako da ih je u krevet dovodio hladno, bez njene rijei, gotovo utke, i da ih je isto tako
ledeno i ispraao. Tek se nakon nekoliko trenutaka sjetio da se, dodue, maserki obratio
odgovarajuom hladnoom i bez imalo njenosti, ali da je nije doveo u krevet i vjerojatno je
nikad nee ni dovesti. Shvatio je da je zapravo odbijen, i da je to nova uvreda. Zato je bio
sretan kad se povukao u kabinu da se istrlja runikom.
Istrao je iz zgrade i urno otiao do oglasnog ormaria kina Vrijeme. U ormariu su
bile izloene tri reklamne fotografije, a na jednoj od njih njegova je ena uasnuta kleala nad
mrtvacom. Doktor Havel je promatrao njeno njeno lice, izoblieno od uasa, obuzet
neizmjernom ljubavlju i enjom. Dugo se nije mogao otrgnuti od ormaria, a onda je odluio
svratiti do Frantike.

6.
- Daj mi, molim te, meugradsku, moram razgovarati sa enom - rekao joj je kad je
ispratila pacijenta i pozvala ga u ordinaciju.
- Je li se neto dogodilo?

- Jest - rekao je Havel. - Poelio sam je.

Frantika ga je s nepovjerenjem pogledala, okrenula broj meugradske centrale i
zatraila vezu s brojem koji joj je Havel doapnuo. Zatim je spustila slualicu i rekla: - Ti si
se uelio ene?
- A zato se ne bih uelio? - obrecnuo se Havel ljutito. - Ista si kao moja ena. Vidite u
meni ovjeka kojega ve odavno nema. Smirio sam se, osamljen sam, tuan sam. Pritisnule
su me godine. I mogu ti rei da to nije nimalo ugodno.
- Trebao bi imati djecu - odgovorila je doktorica. - Ne bi toliko mislio na sebe. I mene
su pritisnule godine, ali ne mislim na to. Kad promatram svog sina, kako se iz djeteta pretvara
u mladia, ve se radujem tome to e ubrzo biti mukarac i nije mi ao to vrijeme prolazi.
Zamisli to mi je sino rekao: zato postoje lijenici kad svi ljudi i tako umiru? to kae na
to? to bi mu ti na to odgovorio?
Doktor Havel, na sreu, nije morao odgovarati jer je zazvonio telefon. Podigao je
slualicu i kad je uo enin glas odmah je udario u jadikovke kako je tuan, kako nema s kim
ni porazgovaram, kako nema koga pogledati, kako nee moi sam izdrati...
Iz slualice je dopirao tanak glasi, u poetku nepovjerljiv, gotovo mucav, i tek pod
bujicom njegovih rijei poeo se polako otkravljivati.
- Molim te, doi ovamo, doi odmah ako moe! - govorio je Havel u slualicu i
sluao kako ena odgovara da bi rado dola, ali da ima gotovo svakog dana predstavu.
- Gotovo svakog dana nije svakog dana - rekao je Havel i saznao da njegova supruga
sutra ima slobodan dan, ali da nije sigurna vrijedi li dolaziti na samo jedan dan, ali...
- Kako moe rei takvo neto? Zar ne zna kakvo je bogatstvo jedan dan u ovom
kratkom ivotu?
- A ti se zaista ne ljuti na mene? - upitao je tanki glasi iz slualice.
- Zato da se ljutim? - odgovorio je ljutito Havel.
- Zbog onog pisma. Ti si bolestan, a ja te gnjavim nekim glupim, ljubomornim
pismima!
Doktor Havel je kroz slualicu zasuo svoju enu njenim rijeima, a njegova ena je
izjavila (ve potpuno otkravljenim glasom) da e sutra doputovati.
- Ipak ti zavidim - rekla je Frantika kad je Havel spustio slualicu. - Ima sve,

djevojke na svakom prstu, a uz to jo i sretan brak.

Havel je pogledao u svoju prijateljicu koja je govorila o zavisti, ali od iste dobrote
vjerojatno nije ni znala to je to zavist, i obuzelo ga je saaljenje, jer je znao da radost koju
ovjeku pruaju djeca ne moe zamijeniti druge radosti, ak i ako ne uzmemo u obzir da ta
radost, optereena dunou da zamjenjuje druge radosti, ubrzo postaje prilino zamorna
radost.
Zatim je otiao na ruak, poslije ruka malo je odspavao, a kad se probudio sjetio se
da ga mladi urednik eka u kavani, eljan da mu pokae svoju djevojku. Odjenuo se i izaao.
Silazei niz stube ljeilita ugledao je u predvorju ispred garderobe visoku enu koja je
podsjeala na prekrasnog trkaeg konja. Ah, to se nije smjelo dogoditi; upravo takve ene su
se, naime, Havelu strano sviale. Garderobjerka je pruila visokoj eni kaput, a doktor
Havel je priskoio da ga pridri. ena slina trkaem konju nemarno mu je zahvalila, a Havel
je rekao: - Mogu li jo neto uiniti za vas? - Osmijehnuo se, ali ona je bez osmijeha rekla ne
i brzo izala iz zgrade.
Doktor Havel je to doivio kao amar i, ponovno obuzet osjeajem da je odbaen,
uputio se prema kavani.

7.
Urednik je ve prilino dugo sjedio u separeu pokraj svoje djevojke (odabrao je
mjesto s kojeg je mogao vidjeti ulaz), ali nikako nije bio u stanju koncentrirati se na razgovor,
koji je meu njima u drugim okolnostima tekao veselo i bez zastoja. Osjeao je tremu zbog
Havelova dolaska. Toga je dana prvi put pokuao pogledati djevojku kritikim okom i dok je
ona neto priala (na sreu ona je stalno o neemu priala, tako da nije primijetila mladiev
unutarnji nemir) otkrio je nekoliko sitnih nedostataka koji su naruavali njenu ljepotu. To ga
je prilino uznemirilo, iako je smjesta pokuao uvjeriti samoga sebe da ti sitni nedostaci ine
njenu ljepotu, u stvari, zanimljivijom, i da upravo oni ine itavo njeno bie bliim i
intimnijim.
Mladi je, naime, doista volio djevojku.
Samo, ako ju je volio, kako je doao na tu, za nju tako poniavajuu ideju da je

prikae razvratnu doktoru radi procjene? A ako mu to na neki nain i oprostimo,

objanjavajui itavu stvar kao neku djeaku igru, zato ga je onda ta puka igra toliko
uznemirivala i straila?
Ne, to nije bila igra. Mladi zaista nije znao kakva je njegova djevojka, nije bio u
stanju procijeniti stupanj njezine privlanosti i ljepote.
Zaboga, zar je bio tako naivan i neiskusan da nije znao razlikovati lijepu enu od
rune?
Ne, mladi nije bio ba tako neiskusan, upoznao je ve nekoliko ena i pomalo petljao
s njima, samo to je pri tome mnogo vie gledao na sebe nego na njih. Obratite pozornost, na
primjer, na ovu karakteristinu pojedinost: mladi se tono sjeao kako je bio odjeven kad je
bio s nekom enom, znao je da je tada i tada imao preiroke hlae i da ga je deralo to mu
dobro ne stoje, znao je da je u drugoj prilici imao na sebi bijeli demper u kome je izgledao
kao elegantni sporta, ali nije imao pojma kako su bile odjevene njegove prijateljice.
Da, to je bilo zanimljivo: tijekom svojih kratkotrajnih pustolovina, dugo je i podrobno
prouavao sebe u ogledalu, dok je svoje partnerice zapaao samo globalno, u cjelini. Za njega
je bilo mnogo vanije kako njega vide njegove prijateljice, nego kako te njegove prijateljice
izgledaju. Ovim ne elimo rei da mu je bilo potpuno svejedno je li djevojka s kojom hoda
lijepa ili nije. To je bilo veoma vano, jer nije samo partnerica gledala njega, nego su druge
oi (oi svijeta) gledale i ocjenjivale njih, a njemu je bilo veoma stalo do toga da svijet bude
zadovoljan njegovom djevojkom, jer je znao da kroz nju svijet sudi o njegovu izboru,
njegovu ukusu, njegovu nivou, pa prema tome o njemu. I upravo zato to je toliko drao do
miljenja drugih, nije se previe oslanjao na vlastite oi. Bilo mu je dovoljno da oslukuje
glas javnog mnijenja i da se identificira s njim.
Samo, to je bio glas javnog mnijenja u usporedbi s miljenjem majstora i strunjaka?
Urednik je nestrpljivo bacao poglede prema ulazu i kad je naposljetku na staklenim vratima
ugledao Havelov lik, napravio je iznenaeno lice i rekao djevojci da u kavanu, nekim
sluajem, upravo ulazi vaan ovjek s kojim sljedeih dana eli napraviti intervju za svoj
asopis. Otiao je Havelu u susret i doveo ga za stol. Djevojka, na trenutak prekinuta
procedurom predstavljanja, brzo je pronala izgubljenu nit svoje govorljivosti i nastavila
priati.
Doktor Havel, kojeg je prije deset minuta odbila ena slina trkaem konju, dugo je
promatrao djevojicu koja je cvrkutala i sve dublje i dublje tonuo u mrzovolju. Djevojica

nije bila nikakva ljepotica, ali je bila privlana i nije bilo nikakve sumnje da bi je doktor
Havel (za kojeg se govorilo da je kao smrt i uzima sve) u svako doba uzeo, i to veoma rado.
Neke pojedinosti na njoj bile su karakteristine po estetskoj dvosmislenosti - oko korijena
nosa imala je rasprene zlatne pjegice, koje bismo mogli proglasiti poremeajem bjeline tena,
ali i obrnuto, prirodnim ukrasom; bila je vrlo krhke grae, na to bismo mogli gledati kao na
odstupanje od idealnih enskih proporcija, ali i obrnuto, kao na njenost koja enu ini
posebno izazovnom upravo zbog toga to je zadrala neto djeje; bila je strahovito
govorljiva, na to bismo mogli gledati kao na zamornu brbljavost, i obrnuto, kao na
dobrodolu osobinu koja omoguuje partneru da se pod svodom njenih rijei neopaeno i
nekanjeno preputa vlastitim mislima.
Urednik je kriom i sa strepnjom promatrao doktorovo lice i kad mu se uinilo da je
ono opasno (i za njegova oekivanja nepovoljno) zamiljeno, pozvao je konobara i naruio tri
konjaka crowarez. Djevojka je protestirala i izjavila kako nee piti, da bi zatim pustila
mladia da je dugo uvjerava kako joj jedna aica nee nakoditi, i doktor Havel je sumorno
pomislio kako bi to estetski dvoznano bie, koje kroz poplavu rijei otkriva svu
jednostavnost svoje due, gotovo sigurno postalo njegov trei dananji neuspjeh kad bi neto
pokuao s njom, jer on, doktor Havel, nekad moan kao smrt, vie nije ono to je bio.
Zatim je konobar donio konjake, podigli su aice da nazdrave i doktor Havel je
pogledao u plave oi djevojke kao u neprijateljske oi nekoga tko mu nikad nee pripadati. I
kad je te oi proglasio neprijateljskima, uzvratio im je neprijateljskim pogledom i odjednom
vidio pred sobom bie estetski sasvim jednoznano - boleljivu djevojicu, s licem
poprskanim pjegama, nepodnoljivo brbljavu.
Premda je ta promjena razveselila Havela, i premda ga je razveselio mladiev
bojaljivi i upitni pogled, bile su to previe sitne radosti u usporedbi s tekom mrzovoljom
koja ga je bila obuzela. Pomislio je kako nema nikakva smisla produavati taj susret koji mu
ne donosi nimalo sree, pa je brzo uzeo rije, izgovorio pred mladiem i djevojkom nekoliko
prigodnih dosjetki, a zatim je izrazio svoje zadovoljstvo to je mogao provesti nekoliko
ugodnih trenutaka s njima. Rekao je da uri i oprostio se.
Kad je ve stigao do staklenih vrata, mladi se udario po elu i rekao djevojci kako je
potpuno zaboravio dogovoriti se s doktorom oko intervjua za asopis. Potrao je i stigao
Havela tek na ulici. - Pa to kaete? - upitao je.
Havel je dugo gledao u mladieve oi kojega je nestrpljenje grijalo.

Urednika je, meutim, Havelova utnja potpuno ohladila, pa se sam poeo povlaiti: Znam, nije ba ljepotica...
- Ne, nije ljepotica - rekao je Havel.
Urednik je oborio glavu. - Malo previe pria, ali inae je vrlo mila.
- Da, djevojica je zaista mila - rekao je Havel - ali mio moe biti i pas, kanarinac ili
patak koji se gega po dvoritu. U ivotu, prijatelju, nije vano osvojiti to vie ena, jer je to
samo vanjski uspjeh. Vano je gajiti vlastite kriterije, jer se u njima odraava vlastita
vrijednost ovjeka. Sjetite se, prijatelju, da pravi ribar baca sitne ribe natrag u vodu.
Mladi se poeo ispriavati, tvrdei kako je i sam bio prilino rezerviran prema
djevojci, to uostalom dokazuje i injenica da je traio Havelovo miljenje.
- Nije vano - rekao je Havel. - Neka vas to ne mui.
Ali mladi se nastavio opravdavati i ispriavati, naglaavajui kako u jesen vlada u
toplicama nestaica lijepih ena pa je ovjek zadovoljan onim to se nae.
- U tom se pogledu ne slaem s vama - usprotivio se Havel. - Sreo sam nekoliko
iznimno privlanih ena. Ali rei u vam neto. Postoji neto u vanjskom izgledu ene to
ukus maloga grada pogreno proglaava ljepotom. S druge strane, postoji istinska erotska
ljepota ene, ali prepoznati tu ljepotu na prvi pogled nije mala stvar. To je umjetnost.
Pruio je mladiu ruku i udaljio se.

8.
Urednik je pao u strano oajanje - shvatio je da je nepopravljiva budala, da je
izgubljen u beskrajnoj (da, izgledala je beskrajna, neizmjerna) pustinji vlastite mladosti;
shvatio je kako je u oima doktora Havela definitivno propao i bilo mu je posve jasno da je
njegova djevojka nezanimljiva, nevana i runa. Kad se vratio u lou i sjeo pored nje, uinilo
mu se da to vide svi gosti u kavani, zajedno s konobarima koji su trkarali naokolo, i da ga
svi zlobno saaljevaju. Pozvao je konobara da plati objanjavajui djevojci kako ga eka
neodgodan posao, pa mora ii. Djevojka se rastuila, a mladiu se srce steglo od alosti; iako
je znao da e je kao pravi ribar baciti natrag u vodu, ipak ju je u dubini due i dalje (tajno i
postieno) volio.

Ni sutranji dan nije unio svjetlo u njegovo sumorno raspoloenje i kad je na trgu
ugledao doktora Havela u drutvu neke elegantno odjevene ene, osjetio je zavist gotovo
slinu mrnji. Dama je bila upadljivo lijepa, a raspoloenje doktora Havela, koji mu je veselo
kimnuo glavom, upadljivo razdragano, pa se urednik pod njegovim zracima osjeao jo
bjednije.
- Ovo je urednik ovdanjeg asopisa koji se upoznao sa mnom samo da bi sreo tebe predstavio ga je Havel ljepotici.
Kad je mladi shvatio da je pred njim ena koju poznaje s filmskog platna, postao je
jo nesigurniji; Havel ga je nagovarao da proeta s njima, a urednik, ne znajui to da kae,
poeo im je objanjavati svoj novinarski projekt, dopunjen novom idejom - da napravi
intervju s oboje suprunika zajedno.
- Zaboga, dragi prijatelju - opomenuo ga je Havel - razgovori to smo ih vodili bili su,
dodue, ugodni, a vaom zaslugom i zanimljivi, ali moete li mi rei zato bi trebalo da ih
objavljujemo u asopisu namijenjenom ljudima koji boluju od ui i ira na dvanaestercu?
- Mogu zamisliti te vae razgovore - rekla je s osmijehom gospoa Havel.
- Razgovarali smo o enama - rekao je doktor Havel. - Naao sam u gospodinu
uredniku izvanrednog sugovornika o toj temi, sjajnog partnera u debatama koji mi je olakao
ove sumorne dane.
Gospoa Havel se obratila mladiu. - Nije vam dosaivao? - upitala je.
Urednik je bio sretan to ga je doktor nazvao sjajnim partnerom i zavist u njemu
poela se ponovno mijeati sa zahvalnou; izjavio je kako je vjerojatno on dosaivao
doktoru, jer je i te kako svjestan svog neiskustva i nezanimljivosti, ak, dodao je, svoje
nitavnosti.
- Ah, dragi moj - nasmijala se doktorova supruga - sigurno si se pravio vaan!
- Nije tako! - branio je urednik doktora. - Vi, naime, milostiva gospoo, ne znate to je
to mali grad, to je to provincija u kojoj sam prisiljen ivjeti.
- Ali ovdje je divno! - usprotivila se glumica.
- Da, za vas, jer ste doli na kratko vrijeme, ali ja ovdje ivim i dalje u ivjeti. Uvijek
u istom krugu ljudi koje ve poznajem kao vlastiti dep. Stalno meu istim ljudima koji svi
misle jednako, a ono to misle uvijek je jednako povrno i glupo. Moram se sastajati s njima

htio to ili ne, i nisam ni svjestan da im se polako prilagoavam. Strana je i sama pomisao da
bih mogao postati jedan od njih! Strano je gledati na svijet njihovim kratkovidnim oima!
Urednik je govorio sa sve veim arom, a glumica je pomislila kako njegove rijei
imaju prizvuk vjenog protesta mladosti. To ju je tako osvojilo i ponijelo da je rekla: - Ne
smijete se prilagoditi, ne smijete!
- Ne smijem - potvrdio je mladi - Gospodin doktor mi je sino otvorio oi. Moram
po svaku cijenu izai iz zatvorena kruga ove sredine. Iz zatvorena kruga osrednjosti,
nevanosti. Izai - ponovio je mladi. - Izai!
- Razgovarali smo o tome - objasnio je Havel svojoj eni - kako banalni ukus maloga
grada stvara lani ideal ljepote, koji je u biti neerotski, ak antierotski, a ne zamjeuje
stvarnu, eksplozivnu erotsku aroliju. Kraj nas prolaze ene koje bi mogle navesti mukarca
na najvratolomnije ulne avanture, a ovdje ih nitko ne zapaa.
- Tako je - potvrdio je mladi.
- Nitko ih ne zapaa - nastavio je doktor - jer ne odgovaraju normama ovdanjih
krojaa; erotska arolija se, naime, manifestira vie deformacijom nego pravilnou, vie
izrazitou nego neupadljivou, vie originalnou nego konfekcijskom ljepotom.
- Da - suglasio se mladi.
- Poznaje Frantiku? - obratio se Havel svojoj supruzi.
- Poznajem - odgovorila je glumica.
- A zna i to da bi mnogi moji prijatelji dali sve to imaju za samo jednu no s njom.
Ovdje, mogao bih se kladiti, nitko je i ne zapaa. Evo recite, gospodine urednie, vi poznajete
doktoricu, jeste li ikad zapazili kakva je to izuzetna ena?
- Ne, zaista nisam - rekao je mladi. - Nikad mi nije palo na pamet da je pogledam
kao enu!
- Naravno - rekao je Havel. - Nije vam izgledala dovoljno mrava. Nedostajale su joj
pjege, nije bila brbljava.
- Da - rekao je mladi, sav nesretan. - Sino ste vidjeli kakva sam u stvari budala.
- Ali sigurno ste nekad zapazili kako Frantika hoda? - nastavio je Havel. - Jeste li
zapazili kako njene noge u hodu jednostavno govore? Gospodine urednie, kad biste uli to
te noge priaju, pocrvenjeli biste, iako znam da ste iskusan zavodnik.

9.
- Pravi budale od ljudi koji ti nita nisu skrivili - rekla je glumica svom suprugu
nakon to su se rastali s urednikom.
- Poznato ti je da je to kod mene znak dobrog raspoloenja. I mogu ti rei da sam prvi
put dobro raspoloen otkako sam doputovao ovamo.
Ovaj put doktor Havel nije lagao; kad je oko podneva na stanici ugledao autobus i iza
stakla svoju enu, i kad ju je kasnije ugledao kako se osmjehuje na vratima, bio je sav van
sebe od sree. Protekli dani ostavili su njegove rezerve dobrog raspoloenja netaknutima, pa
je cijelog dana izraavao radost, na neki gotovo aav nain. Zajedno su etali po kolonadi,
grickali okrugle slatke oblatne, na brzinu posjetili Frantiku da uju najnovije informacije o
izjavama njenog sina, obavili etnju s urednikom, opisanu u prethodnom poglavlju, i zbijali
ale na raun pacijenata koji su po lijenikom nareenju etali ulicama. Tom prilikom doktor
Havel je primijetio da neki od prolaznika prate glumicu dugim pogledima, a kad bi se
okrenuo, otkrivao je da stoje i gledaju za njima.
- Otkrili su te - rekao je Havel. - Ljudi su ovdje besposleni pa postaju strastveni
posjetioci kina.
- Smeta li ti to? - upitala je glumica, koja je javnost svog zanimanja doivljavala kao
neki grijeh, jer je, kao svi istinski zaljubljeni, eznula za tihom i skrivenom ljubavlju.
- Naprotiv - rekao je Havel i nasmijao se, a onda se dugo zabavljao pogaajui kao
dijete tko e od prolaznika poznati glumicu, a tko nee, i kladei se s njom oko toga koliko e
je ljudi u sljedeoj ulici prepoznati. Za glumicom su se okretali starci, seljanke, djeca, ali nisu
zaostajale ni one privlane ene koje je prije bio zapazio u toplicama.
Havelu, koji je posljednjih nekoliko dana proveo u poniavajuoj neprimjetnosti,
neobino je ugodna ta panja prolaznika, pa je poelio da zrake radoznalosti to vie padaju i
na njega - hvatao je glumicu rukom oko struka, naginjao se prema njoj, aptao joj u uho
njene i lascivne rijei tako da se ona, zauzvrat, poela privijati uz njega, razdragano podiui
pogled prema njegovu licu. Pod mnogobrojnim je pogledima Havel osjeao kako mu se vraa
izgubljena naoitost, kako mu razlivene crte postaju upadljive i izraajne, ponovno se

ponosno radovao svome tijelu, svome hodu, itavom svom biu.

I dok su tako ljubavniki zagrljeni lutali glavnom ulicom pored izloga, doktor Havel
je u prodavaonici lovakog pribora ugledao plavokosu maserku koja se juer onako ljubazno
ponaala prema njemu; stajala je u praznoj prodavaonici i brbljala s prodavaicom. - Hodi rekao je iznenaenoj supruzi - ti si najljepe bie na itavu svijetu, htio bih ti darovati neto. Uhvatio ju je za ruku i odveo u prodavaonicu.
ene koje su priale, naglo su uutjele; maserka je dugo gledala u glumicu, zatim je
kratko odmjerila Havela, onda je ponovno pogledala u glumicu pa u Havela. Havel je to sa
zadovoljstvom registrirao, ne obraajui uope pozornost na nju, i brzo pogledom preao
preko izloene robe; ugledao je rogove, torbe, lovake puke, dalekozore, tapove, brnjice za
pse.
- to biste eljeli? - upitala je prodavaica.
- Trenutak - rekao je Havel; naposljetku je ispod stakla na pultu ugledao nekoliko
crnih zvidaljki, pa je pokazao na jednu. Prodavaica mu je pruila zvidaljku, a Havel ju je
prinio usnama, puhnuo, zatim je pregledao sa svih strana i ponovno tiho zazvidao. - Odlina
je - pohvalio je zvidaljku i poloio pred prodavaicu traenu novanicu od pet kruna. A onda
je zvidaljku predao supruzi.
Glumica je u poklonu vidjela oboavano muevljevo djeatvo, mangupluk, njegov
smisao za besmislice i zahvalila mu prekrasnim, zaljubljenim pogledom. Havelu je, meutim,
to bilo malo, pa joj je apnuo: - I to je sva tvoja zahvalnost za tako lijep dar? - Na to ga je
glumica poljubila. ene nisu mogle odvojiti poglede od njih sve dok nisu izali iz
prodavaonice.
Zatim su opet lutali ulicama i kroz park, grickali oblatne, puhali u zvidaljku, sjedili
na klupi i kladili se koliko e se prolaznika okrenuti. Uveer, kad su ulazili u restoran, zamalo
se nisu sudarili sa enom slinom trkaem konju. Pogledala ih je iznenaeno, neto due
promatrajui glumicu nego Havela, zatim je ponovno pogledala u glumicu, a kad joj je
pogled drugi put skrenuo na Havela, nehotice mu je kimnula glavom, i Havel se naklonio, i
nagnuvi se prema supruzi apatom je upitao voli li ga. Glumica ga je zaljubljeno pogledala i
pomilovala po licu.
Onda su sjeli za stol, naruili skromno jelo (jer je supruga strogo pazila na Havelovu
dijetu), pili crno vino (jedino to je Havel smio piti), i Havelovu suprugu je iznenada svladala
raznjeenost. Nagnula se prema muu, uhvatila ga za ruku i rekla da je taj dan bio za nju

jedan od najljepih u ivotu. Povjerila mu je kako je tugovala kad je odlazio u toplice,

ponovno zamolila da joj oprosti za ludo, ljubomorno pismo, i zahvaljivala mu to je
telefonirao i pozvao je da doe; vrijedilo bi putovati k njemu i kad ne bi bili zajedno vie od
jedne minute. Zatim je poela govoriti o tome kako je za nju ivot s njim ispunjen stalnim
nemirom i nesigurnou, kao da joj Havel neprestano i vjeno izmie, ali da je upravo zato za
nju svaki dan nov doivljaj, nova zaljubljenost, nov poklon.
Otili su zajedno u Havelovu jednokrevetnu sobu i glumiina radost ubrzo je dostigla
vrhunac.

10.
Dva dana poslije, doktor Havel je ponovno otiao na takozvanu subakvalnu masau, i
opet je stigao sa zakanjenjem jer, istinu govorei, nikada nigdje nije stizao na vrijeme.
Ponovno je naiao na plavokosu maserku, samo to ga ona ovaj put nije doekala smrknuta,
naprotiv, osmjehivala se i oslovila ga gospodine doktore, po emu je Havel zakljuio da je
otila u prijemnu kancelariju i proitala njegov bolesniki karton ili se raspitala kod drugih.
Doktor Havel je sa zadovoljstvom registrirao tu promjenu i poeo se svlaiti iza zavjese u
kabini. Kad ga je maserka pozvala i rekla da je kada puna, izaao je samouvjereno, istaknutog
pupka, i s uivanjem legao u vodu.
Maserka je okrenula slavinu na razvodnoj ploi i upitala ga je li njegova gospoa
supruga jo u toplicama. Havel je rekao da nije, a maserka je upitala hoe li gospoa supruga
opet igrati u nekom lijepom filmu. Havel je rekao da hoe, a maserka je podigla njegovu
desnu nogu. Kad ga je mlaz vode pokakljao po tabanu, maserka se nasmijala i rekla kako
gospodin doktor oigledno ima vrlo osjetljivo tijelo. Razgovarali su dalje i Havel je primijetio
da je u banji dosadno, na to se maserka nasmijala i posebno naglaavajui rijei rekla kako
gospodin doktor sigurno zna organizirati ivot tako da se ne dosauje. A kad se nagnula nad
njega, prelazei mu mrkom preko prsnog koa, Havel joj je rekao da ima lijepe grudi - iz
poloaja u kojem se nalazio dobro je vidio njihovu gornju polovinu - na to je ona odgovorila
da je gospodin doktor sigurno vidio i ljepe.
Iz svega toga Havel je izveo jasan zakljuak kako je kratak posjet njegove ene
potpuno izmijenio njegov lik u oima te zgodne, miiave djevojke, da je odjednom postao

privlaan, magian, pa i neto vie od toga - njegovo tijelo postalo je za nju, nedvojbeno,
prilika da se tajno zblii s poznatom glumicom, da postane ravna slavnoj eni za kojom se svi
okreu. Havel je shvatio da mu je odjednom sve doputeno, da mu je unaprijed sve utke
obeano.
Samo, kako se to ve dogaa, kad je ovjek zadovoljan i osjea se ravan Bogu, obino
je sklon odbijati prilike koje mu se pruaju i tako potvrditi svoju zasienost. Havelu je bilo
dovoljno to je razbio neljubaznu nepristupanost plave djevojke, to mu se obeala slatkim
glasom i pokornim pogledom, to mu se gotovo nudila - i nimalo nije eznuo za njom.
Zatim se morao okrenuti na trbuh, podii bradu iz vode i pustiti da ga ponovno od
vrata do pete izmasira otrim mlazom. Taj poloaj, inilo mu se, bio je poloaj pokore i
pobone zahvalnosti; mislio je na svoju enu, na to kako je lijepa, na to koliko je voli i koliko
ona voli njega, na to da je ona njegova sretna zvijezda koja mu donosi naklonost sluaja i
vrsto graenih gospoica.
Kad je masaa zavrena i on se uspravio da izie iz kade, maserka mu se poprskana
sitnim kapima znoja, poslije svega inila tako zdravom, sonom i lijepom, a njezine su ga oi
gledale tako posluno i odano, da je poelio nakloniti se u smjeru gdje se, negdje u daljini,
nalazila njegova ena. inilo mu se da tijelo mlade maserke stoji na velikoj ruci njegove ene
i da mu ga ona poklanja kao neki znak privrenosti, kao neki ljubavni dar. Iznenada mu se
uinilo da bi odbiti taj dar, odbiti tu njenu panju, znailo grubo uvrijediti vlastitu enu. Zato
se osmjehnuo oznojenoj djevojci i rekao da danas ima slobodnu veer za nju; ekat e je u
sedam sati kod Vrela. Djevojka je pristala i Havel se umotao u veliki runik.
Kad se odjenuo i zaeljao kosu, ustanovio je da je iznimno dobro raspoloen. Poelio
je s nekim proaskati pa je svratio do Frantike, kojoj je njegov posjet dobrodoao, jer je i
ona bila odlino raspoloena. Priala je zbrda-zdola, o svemu i svaemu, ali se stalno vraala
na temu koju su naeli pri posljednjem susretu - govorila je o svojim godinama, i nejasno
formuliranim reenicama isticala kako ovjek ne smije kapitulirati pred brojem godina, kako
godine nisu uvijek smetnja i kako je to predivan osjeaj kad se ovjek uvjeri kako se mirne
due moe mjeriti s mlaima. - A ni djeca nisu ba sve - izjavila je odjednom, bez ikakva
povoda, a onda se ispravila: - Ne, ja volim svoju djecu. Ti zna koliko ih volim, ali na svijetu
postoje i druge stvari...
Frantikina razmiljanja nisu ni na trenutak prela granicu neodreenosti i apstrakcije;
neupuen bi ih sluatelj posve sigurno proglasio pukim naklapanjem. Havel, meutim, nije

bio neupuen sluatelj i odmah je prozreo ono to se krilo iza tog brbljanja. Zakljuio je da je
njegova srea samo karika u itavom lancu sree, a kako je po prirodi bio velikoduan,
njegovo se dobro raspoloenje udvostruilo.

11.
Da, doktor Havel je pogodio - urednik je jo istoga dana potraio doktoricu koju je
njegov majstor toliko hvalio. Ve poslije prvih reenica otkrio je u sebi iznenaujuu smjelost
i rekao joj kako mu se ona svia i da bi se htio sastati s njom. Doktorica je uplaeno
promucala da je starija od njega i da ima djecu, to je jo vie ohrabrilo urednika. Rijei su
mu same navirale: rekao je kako doktorica posjeduje skrivenu ljepotu koja vrijedi daleko vie
od banalne vanjske privlanosti; pohvalio je njezin hod i rekao kako joj noge kao da govore
dok hodaju.
Dva dana kasnije, one iste veeri dok je doktor Havel zadovoljno iao prema Vrelu, iz
daljine zapazivi vrsto graenu plavuu koja ga je ekala, urednik je nestrpljivo koraao
gore-dolje po svojoj tijesnoj mansardi. Bio je gotovo siguran u uspjeh, ali se utoliko vie
bojao neke greke ili sluaja koji bi ga mogli pokvariti; svakoga je asa otvarao vrata da
pogleda niz stubite; naposljetku ju je ugledao.
Pomnjivost kojom se gospoa Frantika odjenula i naminkala, potisnula je daleko u
pozadinu svakodnevni lik ene u bijelim hlaama i bijeloj kuti; uzdrhtalu mladiu se inilo da
njezina erotska arolija, dosad samo nasluivana, sada stoji pred njim gotovo bestidno
obnaena, i iznenada ga je svladala neka potovanjem potaknuta bojaljivost. Da je svlada,
zagrlio je doktoricu ve na vratima i poeo je strastveno ljubiti. Uplaena tom naglou,
Frantika ga je zamolila neka je pusti da sjedne. Pustio ju je, ali joj je odmah sjeo uz noge i
poeo joj preko arapa ljubiti koljena. Zavukla mu je prste u kosu i pokuala ga blago
odgurnuti.
Obratimo pozornost na ono to mu je govorila. Najprije je nekoliko puta ponovila
morate biti dobri. Kad je mladi odgovorio da, da, bit u dobar, i pri tome pomicao usne
dalje po otroj tkanini, rekla je ne, ne, to ne, to ne. Kad je stigao jo vie, poela mu je
iznenada govoriti ti uzviknuvi: Ti si divljak, oh, kakav si ti divljak!
Tom je izjavom sve odlueno. Mladi vie nije nailazio ni na kakav otpor. Bio je

ponesen sam sobom, ponesen brzinom svoga uspjeha, ponesen doktorom Havelom, iji je
genij bio tu uz njega i proimao ga, bio je ponosan nagim tijelom ene koja je leala u ljubavi
sjedinjena s njim. elio je biti majstor, elio je biti virtuoz, elio je pokazati ulnost i
vatrenost. Lako se podigao iznad doktorice, strastveno odmjeravao njeno isprueno tijelo i
mrmljao - Lijepa si, prekrasna, prekrasna si...
Doktorica je objema rukama pokrila trbuh i rekla: - Ne treba da mi se ruga...
- Ne luduj, ne rugam ti se, divna si!
- Nemoj me gledati - rekla je, privlaei ga k sebi, da ne vidi. - Rodila sam dvoje
djece, zna!
- Dvoje djece? - rekao mladi, ne shvaajui.
- Na meni se to vidi, ne smije me gledati.
Te su njezine rijei donekle zakoile njegov poetni polet i samo s naporom mu je
uspjelo sauvati potrebno uzbuenje; da bi mu to bolje ilo od ruke, pokuao je opojnost
stvarnou, koja mu je izmicala, nadoknaditi rijeima, pa je aptao doktorici u uho kako je
divno to lei tu s njim naga, potpuno naga.
- Drag si, strano si drag - rekla je doktorica.
Mladi je i dalje ponavljao rijei o nagom tijelu doktorice i pitao je da li i nju
uzbuuje to to potpuno naga lei s njim.
- Pravo si dijete - rekla je doktorica. - Da, uzbuuje me. Ipak je, nakon nekoliko
trenutaka, dodala kako ju je ve toliko lijenika vidjelo golu da joj je to gotovo svejedno. Vie lijenika nego ljubavnika - rekla je, nasmijala se i poela priati o tekim poroajima. Ali vrijedilo je - rekla je na kraju. - Imam dvoje divne djece. Divne, divne!
Teko stvoreno uzbuenje ponovno je napustilo urednika, ak mu se uinilo kako
sjedi u kavani i pria s doktoricom uz alicu aja. To ga je ogorilo, poeo ju je ponovno
milovati vatrenim pokretima i ponovno joj je pokuao sugerirati neke vie ulne predodbe. Kad sam posljednji put doao k tebi, jesi li znala da emo voditi ljubav?
- A ti?
- elio sam to - rekao je urednik. - Strano sam to elio! - U rije elio uloio je
beskrajnu strast.
- Ti si kao moj sin - nasmijala mu se u uho doktorica. - I on bi sve htio. Ja ga uvijek

pitam: A ne bi elio sat s vodoskokom?

I tako su vodili ljubav; gospoa Frantika se napriala kao nikad.
Kad su poslije svega sjeli jedno uz drugo na kau, goli i umorni, doktorica je
pomilovala urednika po kosi i rekla: - Ima ubu kao on.
- A tko to?
- Moj sin.
- Ti stalno misli na svog sina - rekao je urednik bojaljivo protestirajui.
- Zna ve kako je - rekla je ponosno. - To je mamin sin, mamin sin.
Zatim je ustala i poela se oblaiti. I odjednom, u toj momakoj sobici, obuzeo ju je
osjeaj da je mlada, da je posve mlada djevojka, i to je bio opojan, predivan osjeaj. Kad je
pola, zagrlila je urednika, a oi su joj bile vlane od zahvalnosti.

12.
Nakon prekrasne noi, Havelu je svanuo i prekrasan dan. Za dorukom je izmijenio
nekoliko znaajnih rijei sa enom slinom trkaem konju, a u deset sati, kad se vratio s
terapije, u sobi ga je ekalo enino pismo, puno ljubavi. Zatim je otiao u povorci pacijenata
proetati du kolonade; drao je porculansku posudu ispred usta i sav blistao od zadovoljstva.
ene, koje su prije prolazile ne primjeujui ga, sad su ga uporno pratile pogledima, tako da
je osjeao potrebu uzvratiti im lakim naklonom. Kad je ugledao urednika, veselo mu je
klimnuo glavom. - Posjetio sam jutros doktoricu - rekao je - i prema izvjesnim znakovima,
koji ne mogu promaknuti dobru psihologu, ini mi se da ste postigli uspjeh!
Mladi je vie od svega elio povjeriti se svom majstoru, ali ga je tok dogaaja
prethodne veeri pomalo zbunjivao. Nije bio siguran je li ta veer bila tako zanosna kako bi
trebala biti, pa nije znao bi li ga toan i istinit izvjetaj u Havelovim oima uzdigao ili
ponizio. Razmiljao je to da mu povjeri, a to ne.
Kad je, meutim, ugledao Havelovo lice kako blista od veselja i bestidnosti, nije
mogao drukije nego uzvratiti mu slinim tonom, veselim i bestidnim, pa je poeo
oduevljeno hvaliti enu koju mu je Havel preporuio. Priao je o tome kako mu se svidjela

im ju je prvi put pogledao oima osloboenim malograantine, priao je kako je odmah

pristala doi k njemu, i o tome s kakvom ju je udesnom brzinom osvojio.
Kad mu je doktor Havel poeo postavljati razna pitanja i potpitanja, kako bi sagledao
sve nijanse opisana dogaaja, mladi se u svojoj ispovijedi, htio ne htio, sve vie i vie
pribliavao stvarnosti dok naposljetku nije izjavio kako je sve u svemu vrlo zadovoljan, ali ga
je pomalo zbunjivala konverzacija koju je vodio s doktoricom dok su se voljeli.
To je doktora Havela vrlo zanimalo pa je natjerao urednika da mu ponovi dijalog od
rijei do rijei, prekidajui njegovu priu oduevljenim uzvicima Ta to je divno! To je
divno!, Ah, ta vjena majica! i Prijatelju, kako vam zavidim!
U tom se trenutku pojavila pred njima ena slina trkaem konju. Doktor Havel ju je
pozdravio dubokim naklonom, a ona mu je pruila ruku. - Ne ljutite se - ispriavala se - malo
sam zakasnila.
- Ne smeta - rekao je Havel. - Divno sam se zabavljao s prijateljem. Oprostit ete mi,
moram zavriti razgovor s njim.
Zatim se, ne isputajui ruku visoke ene, okrenuo uredniku. - Dragi prijatelju, to to
ste mi ispriali premauje moja oekivanja. Shvatite, naime, da je zabava samog tijela, koja
se odvija u potpunoj utnji, strahovito jednolina; jedna ena se u njoj poistovjeuje s
drugom, i tako ih sve zaboravljamo. A ljubavnim se radostima predajemo u prvom redu zato
da ih pamtimo! Da se kao svijetle toke spoje u blistavu dugu koja e spojiti nau mladost s
naom starou! A odravaju vjeni plamen naih uspomena! I znajte, prijatelju, da je jedna
jedina rije, izgovorena tijekom te posve obine scene, moe osvijetliti tako da ostane
nezaboravna. O meni priaju da sam skuplja ena, a ja sam, u stvari, prije svega skuplja
rijei. Vjerujte mi, jueranju veer neete nikada zaboraviti i budite sretni zbog toga.
Kimnuo je glavom mladiu i, drei za ruku visoku enu slinu trkaem konju, polako
se udaljio niz etalite.

EDUARD I BOG

1.
Priu o Eduardu najzgodnije je zapoeti u seoskoj kuici njegova starijeg brata. Brat
je leao na kauu i govorio Eduardu: - Slobodno se obrati toj babi. Ona je, dodue, prava
svinja, ali vjerujem da i u takvim stvorenjima postoji neto to se zove savjest. Upravo zato
to je meni, u svoje vrijeme, napravila onu svinjariju, bit e joj moda drago ako joj dopusti
da na tebi iskupi svoje stare grijehe.
Eduardov je brat bio uvijek isti - dobriina i lijenina. Sigurno se isto tako izleavao
na kauu u svojoj studentskoj mansardi kad je u njoj, prije mnogo godina (Eduard je tada bio
djeak) prespavao i prehrkao dan Staljinove smrti. Sljedeeg je dana doao, nita ne slutei,
na fakultet i ugledao kolegicu echekovu, kako u pompozno ukoenoj pozi stoji usred
predvorja kao kip tuge; tri je puta obiao oko nje, a onda je prasnuo u smijeh. Djevojka,
uvrijeena, proglasila je smijeh svog kolege politikom provokacijom pa je brat morao
napustiti fakultet i otii raditi na selo, gdje je od tada stekao kuu, psa, suprugu, dvoje djece,
pa ak i vikendicu.
U toj je seoskoj kui leao sad na kauu i govorio Eduardu: - Nazivali smo je kazneni
bi radnike klase. Ali to se tebe zapravo ne tie. Danas je to ve ena u godinama, a obzirom
da je uvijek voljela mlade momke, sigurno e ti izii ususret.
Eduard je tada bio jo vrlo mlad. Bio je upravo zavrio pedagoki fakultet (isti koji
njegov brat nije mogao zavriti) i traio je mjesto. Posluao je bratov savjet i sljedeega dana
pokucao na vrata direktorske kancelarije. Ugledao je visoku, koatu enu s ciganski crnom,
masnom kosom, crnim oima i crnim maljama ispod nosa. Njena ga je runoa oslobodila
treme koja ga je, mladog kakav je bio, jo hvatala pred enskom ljepotom, tako da mu je
uspjelo s njom razgovarati slobodno, ak ljubazno i udvorno. Direktorica je s oiglednim
zadovoljstvom prihvatila njegov ton i nekoliko puta izjavila, s gotovo pretjeranim
oduevljenjem: - Potrebni su nam mladi ljudi. - Obeala je da e udovoljiti njegovoj molbi.

2.
I tako je Eduard postao uitelj u malom ekom gradu. To ga nije ni posebno
radovalo, ni alostilo. Uvijek je nastojao razdvajati vano i nevano, a svoju uiteljsku je
karijeru svrstavao u kategoriju nevanoga. Ne zato to bi uiteljski posao sam po sebi bio
nevaan, ili to bi mogao ivjeti i bez njega (naprotiv, u tom je pogledu za njega bio vrlo
vaan, jer je znao da se drukije ne bi mogao uzdravati), nego ga je smatrao nevanim s
obzirom na vlastitu linost. Taj poziv nije sam izabrao. Izabrala ga je potranja, izabrale su ga
karakteristike, svjedodbe iz srednje kole, prijemni ispiti. Mehanizam, to su ga pokretale te
sile, na kraju ga je (kao to transporter izbacuje vreu na karoseriju kamiona) iz srednje kole
izbacio na pedagoki fakultet. Upisao se bez mnogo volje (fakultet je bio praznovjerno
obiljeen bratovim neuspjehom), ali se naposljetku prilagodio. Shvatio je, meutim, da e
njegov poziv biti jedna od sluajnosti u njegovu ivotu. Da e mu biti zalijepljen kao lana
brada, koja izgleda smijeno.
Samo, ako je ve dunost neto nevano (i smijeno), moda je vano ono to nije
dunost; Eduard je u novoj sredini ubrzo pronaao mladu djevojku, koja mu se uinila vrlo
lijepom, pa joj se poeo posveivati istinskom ozbiljnou. Zvala se Alice i bila je, kako se,
na svoju alost, ve na prvim sastancima uvjerio, veoma suzdrana i edna.
Mnogo je puta pokuao, dok su uveer etali, obgrliti je preko lea tako da joj straga
dodirne desnu dojku, ali ona ga je svaki put uhvatila za ruku i odgurnula je. Jednoga dana,
kad je opet pokuao izvesti taj eksperiment, a ona mu (opet) odgurnula ruku, zastala je i
upitala ga: - Vjeruje li u Boga?
Svojim profinjenim sluhom Eduard je osjetio da je to pitanje posebno intonirano i
odmah je zaboravio na dojku.
- Vjeruje li? - ponovila je Alice pitanje, a Eduard se nije usuivao odgovoriti.
Nemojmo mu zamjeriti to nije imao hrabrosti biti iskren; bio je prilino osamljen u novoj
sredini, a Alice mu se previe sviala da bi je izgubio zbog jednog pogrenog odgovora.
- A ti? - upitao je da dobije na vremenu.
- Ja vjerujem - rekla je Alice, zahtijevajui da joj odgovori.

Do tog mu trenutka nikad nije palo na pamet da vjeruje u Boga, ali je shvatio da to ne
smije priznati, naprotiv, da bi mogao iskoristiti priliku i sklepati od vjere u Boga lijepa drvena
konja u ijoj bi se utrobi, po antikom primjeru, mogao neprimijeen provui kroz djevojinu
obranu. Samo to Eduard nije bio u stanju djevojci jednostavno rei da, vjerujem u Boga; nije
jednostavno reeno, bio cinik i bilo ga je stid lagati; gruba, direktna la bila mu je odvratna;
ako je la neophodna, htio je da i u njoj ostane to blie istini. Zato je odgovorio, neobino
zamiljeno:
- Ni sam ne znam, Alice, to da ti kaem. Naravno, vjerujem u Boga, ali... - nainio je
stanku, a Alice ga je iznenaeno pogledala. - elim biti potpuno iskren prema tebi. Smijem li
biti posve iskren?
- Mora biti iskren - rekla je Alice. - Inae nikakva smisla ne bi imalo da budemo
zajedno.
- Ozbiljno?
- Ozbiljno - rekla je Alice.
- Ponekad me proganjaju sumnje - rekao je Eduard tihim glasom. - Ponekad
posumnjam postoji li zaista.
- Ali kako moe sumnjati u to? - gotovo je kriknula Alice.
Eduard nije odgovorio, a nakon nekoliko trenutaka razmiljanja pala mu je na pamet
poznata misao: - Kad vidim oko sebe toliko zla, esto se pitam je li mogue da postoji Bog
koji sve to doputa.
To je zazvualo tako tuno, da ga je Alice uhvatila za ruku. - Da, svijet je zaista pun
zla. To ja i previe dobro znam. Ali upravo zato mora vjerovati u Boga. Bez njega bi sve te
patnje bile uzaludne. Nita ne bi imalo smisla. Ja tada uope ne bih mogla ivjeti.
- Moda si u pravu - rekao je Eduard zamiljeno i u nedjelju otiao s njom u crkvu.
Umoio je prste u kropionicu i prekriio se. Zatim je bila misa, pjevalo se, a on je zajedno s
ostalima pjevao crkvenu pjesmu, melodija koja mu je bila poznata, ali ne i rijei. Umjesto
propisanih rijei birao je jednostavno razne samoglasnike, a ton je hvatao uvijek djeli
sekunde poslije ostalih, jer je i melodiju znao tek priblino. Ali zato je u trenutku, kad bi se
uvjerio u tonost tona, putao da mu glas zazvui svom snagom, pa je prvi put u ivotu
postao svjestan da ima lijep bas. Zatim su svi poeli moliti Oena, a neke su stare ene
kleknule na kameni pod. Nije mogao odoljeti porivu, pa je i sam pao na koljena. Kriao se

irokim pokretima ruke ispunjen divnim osjeajem da moe raditi neto to nikad u ivotu
nije radio, to ne moe raditi ni u razredu, ni na ulici, nigdje. Osjeao se savreno slobodnim.
Kad je sve zavrilo, Alice ga je pogledala blistavim oima. - Moe li jo rei da
sumnja u njegovo postojanje?
- Ne mogu - rekao je Eduard.
Stajali su na irokom stubitu ispred crkve, a Eduard je u sebi pucao od smijeha. Na
nesreu, upravo je u tom trenutku naila direktorica kole i vidjela ih.

3.
To je bilo loe. Moramo, naime, spomenuti (za one kojima nije poznata povijesna
pozadina dogaaja) da u to vrijeme ljudima nije bilo zabranjeno ii u crkvu, ali da je ipak bilo
prilino opasno posjeivati je.
To nije nimalo teko shvatiti. Oni koji su izvojevali revoluciju gaje u sebi veliki ponos
koji se zvao stajati na pravoj strani fronta. Kad, meutim, proe deset-dvanaest godina od
revolucije (kako je to otprilike bilo u vrijeme u kome se odigrava naa pria), linija fronta se
pone rasplinjavati, a s njom i njena prava strana. Zato nije nikakvo udo to se nekadanji
zagovornici revolucije osjeaju prevarenima i poinju na brzinu traiti nadomjestak fronta;
zahvaljujui vjeri mogu (kao ateisti nasuprot vjernicima) ponovno stajati u punom sjaju na
pravoj strani i tako sauvati dragocjeni patos nadmoi na koju su navikli.
Samo, da kaemo istinu, taj nadomjestak fronta dobro je doao i onima drugima, i
vjerojatno nee biti preuranjeno ako otkrijemo da je meu njih spadala i Alice. Isto kao to je
direktorica eljela stajati na pravoj strani, tako je Alice eljela stajati na suprotnoj strani. U
danima revolucije je, naime, nacionalizirana trgovina njezina oca i Alice je mrzila one koji su
to uinili. Problem je bio kako izraziti tu mrnju. Da uzme no i krene osvetiti oca? To u
ekoj nije obiaj. Alice je pronala bolju mogunost da demonstrira svoje suprotstavljanje poela je vjerovati u Boga.
I tako je Gospodin Bog pritekao u pomo objema stranama (koje ve zamalo nisu
izgubile svaki razlog da se postavljaju jedna protiv druge), a Eduard se njegovom zaslugom
naao izmeu dvije vatre.

Kad mu je u ponedjeljak ujutro u zbornici prila direktorica, osjeao se vrlo

nesigurnim. Nije se, naime, nikako mogao pozvati na prijateljsku atmosferu njihova prvog
razgovora, jer se od tog vremena (bilo zahvaljujui svojoj naivnosti, bilo svojoj nemarnosti)
nije naao s njom da nastave zapoetu konverzaciju. Zato mu se direktorica s punim pravom
mogla obratiti s upadljivo hladnim osmijehom na licu.
- Sino smo se sreli, zar ne?
- Da, sreli smo se - rekao je Eduard.
- Ne shvaam kako moe mlad ovjek ii u crkvu - nastavila je. Eduard je u neprilici
slegnuo ramenima, a direktorica je zavrtila glavom. - Mlad ovjek!
- Svratio sam razgledati barokni interijer crkve - rekao je Eduard, naavi izgovor.
- Ah, tako - rekla je direktorica ironino. - Nisam znala da vas tako zanima umjetnost.
Taj razgovor Eduardu nije bio nimalo ugodan. Sjetio se kako je njegov brat tri puta
obiao svoju kolegicu, a onda prasnuo u smijeh. Uinilo mu se da se obiteljske scene
ponavljaju, i uplaio se. U subotu se telefonom ispriao djevojci i rekao da nee doi u crkvu
jer je prehlaen.
- Neto si jako osjetljiv - predbacila mu je Alice u ponedjeljak, a Eduardu se uinilo
kako njezine rijei zvue bezosjeajno. Zato joj je poeo priati (tajanstveno i neodreeno, jer
ga je bilo stid priznati da se boji i zato se zapravo boji) o neprilikama koje ima u koli i o
stranoj direktorici koja ga bez ikakva razloga progoni. Htio je u njoj izazvati saaljenje i
suosjeanje, ali Alice je rekla: - Moja efica je, naprotiv, sjajna ena - i poela uz kikotanje
prepriavati traeve to ih je ula na radnom mjestu. Eduard je sluao njezin veseli glas i
postajao sve utueniji.

4.
Dame i gospodo, to su bili tjedni iskuenja! Eduard je strahovito eznuo za Alice.
Njeno ga je tijelo uzbuivalo, a upravo mu je to tijelo bilo nedostupno. Muenje mu je
donosila i scena na kojoj su se odigravali njihovi sastanci - ili bi po sat-dva lutali mranim
ulicama, ili bi ili u kino; jednolinost i neznatne erotske mogunosti jedne i druge varijante
(tree nije bilo) navele su Eduarda na zakljuak da bi kod Alice vjerojatno postigao vie kad

bi se s njom susreo u nekoj drugoj sredini. Jednom joj je spomenuo, drei se posve neduno,
kako bi preko subote i nedjelje mogli otii na selo kod njegova brata koji ima vikendicu u
umovitoj dolini kraj rijeke. Oduevljeno joj je opisivao prirodne ljepote, ali ga je Alice (u
svemu drugom naivna i povjerljiva) s lakoom proitala i odbila. Otpor mu, naime, nije
pruala sama Alice. Suprotstavljao mu se (uvijek budan i na oprezu) sam Bog.
Taj je Bog bio stvoren iz jedine ideje (drugih elja i misli nije imao) - zabranjivao je
izvanbranu ljubav. Bio je to prema tome, prilino smijean Bog, ali to nije razlog da se
smijemo djevojci. Od deset zapovijedi to ih je ovjeanstvu objasnio Mojsije, ak devet
uope joj nije ugroavalo duu - Alice nije bilo ni na kraj pameti da ubija, da uskrati
potovanje svom ocu ili da poeli enu blinjega svoga; samo jedna zapovijed nije za nju bila
sama po sebi razumljiva, nego ju je osjeala kao istinski teret i dunost - bila je to uvena
sedma zapovijed: ne sagrijei bludno. Zato se, ako je htjela nekako ostvariti svoju vjeru,
dokazati je i potvrditi, morala usredotoiti upravo na tu sedmu zapovijed. Tako je od
neodreena, rasplinuta, apsolutna Boga stvorila za sebe Boga koji je bio posve odreen,
shvatljiv i konkretan: bio je to Bog nevinosti.
Molim vas, gdje zapravo poinje blud? Svaka ena sama odreuje tu granicu, prema
nekim tajanstvenim kriterijima. Alice je rado doputala da je Eduard ljubi, a poslije bezbroj
njegovih pokuaja, konano se pomirila i s tim da joj miluje grudi, ali je negdje na sredini
tijela recimo priblino u ravnini pupka, povukla - strogo i beskompromisno - crtu ispod koje
se prostiralo podruje svetih zabrana, podruje Mojsijeve zapovijedi i gnjeva Gospodnjega.
Eduard je poeo itati Bibliju i prouavati osnovnu teoloku literaturu; odluio je
savladati Alice njenim vlastitim orujem.
- Alice, draga - rekao joj je poslije - ako volimo Boga, nita nam nije zabranjeno. Ako
eznemo za neim, to se dogaa s njegovim odobrenjem. Krist je htio samo to da se svi
upravljamo ljubavlju.
- Da - rekla je Alice - ali ne onom na koju ti misli.
- Ljubav je samo jedna - rekao je Eduard.
- To bi tebi, naravno, odgovaralo - rekla je Alice - samo to je Bog uveo izvjesne
zabrane kojih se moramo pridravati.
- Da, starozavjetni Bog - rekao je Eduard - ali ne i kranski Bog.
- Kako to? Bog je samo jedan - primijetila je Alice.

- Da - rekao je Eduard - samo to su ga starozavjetni idovi shvatili drukije nego mi.

Do Kristova dolaska ovjek se morao, prije svega, pridravati odreenog sustava bojih
zapovijedi i zakona. Kakav je bio u sebi, to nije bilo vano. Krist je, meutim, sve te razne
zabrane i nareenja smatrao neim vanjskim. Za njega je bilo najvanije kakav je ovjek u
sebi. Ako se ovjek upravlja svojom unutarnjom strau i vjerom, sve to uini dobro je i
Bogu se svia. Zato je sveti Pavle rekao: istome je sve isto.
- Pitanje je samo jesi li ti taj isti - rekla je Alice.
- A sveti je Augustin - nastavio je Eduard - rekao neto slino: Ljubi Boga i radi to ti
se svia. Shvaa li to, Alice? Ljubi Boga i radi to ti se svia!
- Samo to se meni ne svia ono to se tebi svia - odgovorila je Alice i Eduard je
shvatio da je njegov teoloki juri ovaj put pretrpio neuspjeh. Zato je rekao: - Ti me ne voli.
- Volim te. I zato neu da radimo ono to ne smijemo.
Kao to smo ve rekli, bili su to tjedni iskuenja. A Eduardove su muke bile tim vee
zato to njegova enja za Alice ni izdaleka nije bila tek enja tijela za drugim tijelom;
naprotiv, to ga je tijelo vie odbijalo, to je vie eznuo i tugovao, i to je vie traio i njezino
srce. Na nesreu, ni njezino tijelo, ni njezino srce, nisu htjeli ni uti za njega, bili su
podjednako hladni, podjednako uvueni sami u sebe i podjednako dovoljni sami sebi.
Eduarda je u Alice najvie draila upravo ta nepokolebljiva odmjerenost njezina
dranja. Iako je inae bio sasvim trezven mlad ovjek, poeo je sanjariti o nekom
ekstremnom postupku koji e pokolebati njezinu nepokolebljivost, a budui da je bilo odve
riskantno provocirati je ekstremnim svetogrem ili cinizmom (emu ga je narav privlaila),
morao je odabrati upravo suprotne (pa prema tome i mnogo tee izvodljive) krajnosti koje bi
proizlazile iz njenih vlastitih stajalita, ali bi ih potencirale tako da se osjeti postienom.
Jasnije reeno, Eduard je poeo pretjerivati s pobonou. Nije proputao ni jedan odlazak u
crkvu (enja za Alice bila je jaa od straha pred moguim neugodnostima) i tamo se ponaao
kao da obavlja pokoru - svakoga se asa bacao na koljena, dok se Alice pored njega molila i
kriala stojei, jer se bojala da ne podere arape.
Jednog joj je dana predbacio zbog te odve suzdrljive pobonosti. Citirao joj je
Isusove rijei Nee svatko tko mi se obraa s Gospode, Gospode, ui u carstvo nebesko.
Zamjerio joj je da joj je vjera formalna, vanjska, plitka. Zamjerio joj je to se dri tako
komotno. Zamjerio joj je to je previe zadovoljna sobom. Zamjerio joj je to ne vidi nikoga
osim sebe.

I dok je tako govorio (Alice nije bila spremna na takav napad i slabo se branila),
odjednom je ugledao ispred sebe kri - star, zaputen metalni kri sa zahralim Kristom od
lima, koji je stajao na uglu ulice. Demonstrativno je pustio ruku djevojke, zastao i (iz protesta
protiv njezine ravnodunosti i u znak poetka nove ofenzive) poeo se kriati, upadljivo i
prkosno. Nije, meutim, stigao provjeriti kako je to djelovalo na Alice, jer je u istom trenutku
ugledao na suprotnoj strani ulice direktoricu kole. Gledala je u njega, Eduard je shvatio da je
izgubljen.

5.
Njegove su se slutnje obistinile kad ga je direktorica dva dana kasnije zaustavila na
hodniku i ne sniavajui glas obavijestila ga da e ga sutra, u dvanaest sati, ekati u svojoj
kancelariji. - Treba da porazgovaramo s tobom, drue.
Eduarda je obuzela strepnja. Uveer se sastao s Alice da, kao uvijek, proetaju sat-dva
ulicama, ali pri tome vie nije onako otvoreno izraavao svoju pobonost. Potiten, elio joj
je povjeriti to ga je snalo, ali nije se usuivao, jer je znao kako je spreman da se za spas
nevoljenog (ali neophodnog) posla sutra bez oklijevanja odrekne svog Gospodina. Zato joj
nita nije rekao o zloslutnom pozivu, pa mu ona nije ni mogla pruiti neku utjehu. Sljedeeg
je dana uao u direkciju kole u stanju potpune duevne praznine.
U prostoriji su ga oekivala etiri suca - direktorica, nadstojnica, jedan Eduardov
kolega (sitan, s naoalama) i neki nepoznat gospodin (sijede kose), kojem su se ostali obraali
s drue inspektore, Direktorica je ponudila Eduarda da sjedne i rekla mu kako su ga pozvali
na sasvim prijateljski i nesluben razgovor, jer ih, navodno, sviju uznemirava njegovo
ponaanje u izvankolskom ivotu. Govorei to, pogledala je u inspektora, a ovaj je u znak
suglasnosti kimnuo glavom; zatim je skrenula pogled prema uitelju s naoalama, koji ju je
cijelo vrijeme pozorno promatrao i, im je uhvatio njen pogled, poeo govoriti kao navijen;
govorio je o tome kako elimo odgajati zdravu omladinu, slobodnu od predrasuda, i da smo
odgovorni za nju jer joj sluimo (mi uitelji) kao primjer; upravo zbog toga ne moemo u
naoj ustanovi trpiti bogomoljce; tu je misao razvijao nadugo i nairoko, i naposljetku izjavio
kako je Eduardovo ponaanje sramota za itavu ustanovu.
Samo nekoliko minuta ranije, Eduard je bio uvjeren da e se svog nedavno pronaena

Boga odrei i priznati kako je odlazak u crkvu i to to se kriao na javnome mjestu bila tek
lakrdija. Ali sad, kad se naao suoen sa stvarnou, osjeao je da to ne moe uiniti; ta ne
moe ovim ljudima, tako ozbiljnim i istinski zabrinutim, rei da su zabrinuti jednostavno
zbog jednog nesporazuma, zbog obine gluposti; shvatio je da bi se na taj nain drsko
narugao njihovoj ozbiljnosti, a osjeao je i to kako oni sada od njega oekuju samo
izmotavanja i izgovore, koje su unaprijed spremni odbaciti. Shvatio je (odjednom, nije bilo
vremena za duga razmiljanja) kako je u ovom trenutku najvanije da se to vie dri istine,
odnosno, bolje reeno, da se dri predodbi koje su oni o njemu stvorili. Ako eli donekle
korigirati te predodbe, mora im u stanovitoj mjeri izii u susret. Zato je rekao:
- Drugovi, smijem li govoriti iskreno?
- Naravno - rekla je direktorica. - Zato smo vas i pozvali ovamo.
- I neete se ljutiti?
- Samo vi govorite - hrabrila ga je direktorica.
- Dobro, onda u vam priznati - rekao je Eduard. - Ja zaista vjerujem u Boga.
Pogledao je u suce i uinilo mu se da su svi sa zadovoljstvom odahnuli; samo se
nadstojnica okomila na njega: - U dananje vrijeme drue? U dananje vrijeme?
Eduard je nastavio: - Znao sam da ete se ljutiti kad vam kaem istinu. Ali ja ne mogu
lagati. Nemojte zahtijevati od mene da vam laem.
Direktorica je (blago) rekla: - Nitko ne eli da laete. Dobro je to govorite istinu.
Samo mi, molim vas, recite kako moete vjerovati u Boga, vi, mlad ovjek?
- Danas, kad letimo na Mjesec! - ivcirao se uitelj.
- Ja tu nita ne mogu - rekao je Eduard. - Ja ne elim vjerovati u njega. Zaista ne
elim.
- Kako to ne elite, a vjerujete? - umijeao se u razgovor (neobino ljubaznim tonom)
sijedi gospodin.
- Ne elim vjerovati, a vjerujem - ponovio je Eduard tiho svoje priznanje.
Uitelj se nasmijao. - Ali to je proturjeno!
- Drugovi, onako je kako vam ja kaem - nastavio je uitelj s naoalama.
Eduard je nastavio: - Povijest se ovjeanstva razlikuje od prapovijesti po tome to su

ljudi sami uzeli u ruke svoju sudbinu i Bog im nije potreban.

- Vjera u Boga vodi u fatalizam - rekla je direktorica.
- Vjera u Boga spada u srednji vijek - rekao je Eduard, na to je neto rekla direktorica,
pa uitelj, pa opet Eduard a onda inspektor, i svi su se slono i harmonino dopunjavali, dok,
naposljetku, uitelj s naoalama nije planuo, prekinuvi Eduarda.
- Pa zato se onda kria na ulici kad sve to zna?
Eduard ga je beskrajno tuno pogledao, a zatim rekao: - Zato to vjerujem u Boga!
- Da - priznao je Eduard. - Jest. To je proturjenost izmeu znanja i vjere. Znanje je
jedno, a vjera neto drugo. Priznajem da nas vjera u Boga vodi u mranjatvo. Priznajem da
bi bilo bolje da Boga nema. Ali to mogu kad ovdje u sebi... - pokazao je prstom na srce osjeam da postoji. Molim vas, drugovi, ja vam govorim onako kako je, mislim da je najbolje
da vam sve priznam, jer ne elim biti licemjer, hou da znate kakav sam doista - rekao je i
ostao sjediti sputene glave.
Uitelj nije imao pamet nimalo duu od tijela: nije znao da i najdosljedniji
revolucionari gledaju na nasilje samo kao na nuno zlo, i da samo preodgajanje smatraju
istinskim korisnim za revoluciju. On sam, koji je preko noi prihvatio revolucionarne
poglede, nije uivao neko naroito potovanje direktorice i nije ni nasluivao da u tom
trenutku Eduard, koji se stavio svojim sucima na raspolaganje kao teak, ali ipak realan
objekt preodgajanja, vrijedi tisuu puta vie nego on. I obzirom da to nije znao, obrnuto se
okomio na Eduarda izjavljujui da ljudi koji nisu u stanju raskrstiti sa srednjovjekovnom
vjerom spadaju u srednji vijek, pa im u dananjoj koli nema mjesta.
Direktorica ga je pustila da dovri, a onda je objavila svoje miljenje. - Ne volim kad
se skidaju glave. Drug je nastupio iskreno i rekao nam sve kako je, a to moramo cijeniti. Zatim se obratila Eduardu. - Drugovi su, naravno, u pravu kad kau da bogomoljci ne mogu
odgajati nau omladinu. Recite nam, to vi predlaete ?
- Ne znam, drugovi - rekao je Eduard, sav nesretan.
- Ja mislim ovako rekao je inspektor. - Borba izmeu starog i novog vodi se ne samo
izmeu klasa, nego i u svakom pojedincu. Takva borba vodi se i u naem drugu. On razumom
shvaa, ali ga osjeaji vuku natrag. Morate pomoi drugu u toj borbi, da njegov razum
pobijedi.
Direktorica je klimala glavom, a zatim je rekla: - Osobno u voditi rauna o njemu.

6.
Eduardu je, prema tome, uspjelo otkloniti onu najneposredniju opasnost; sudbina
njegove uiteljske egzistencije nala se u rukama direktorice same, kako je to uglavnom sa
zadovoljstvom zakljuio - sjetio se, naime, izjave svog brata da je direktorica uvijek voljela
mlade momke i uza svu neuravnoteenost svog mladenakog samopouzdanja (as potisnutog,
as pretjeranog) odluio je da bitku dobije tako to e osvojiti naklonost svoje gospodarice i
kao mukarac.
Kad ju je po dogovoru nekoliko dana kasnije posjetio u njezinoj kancelariji, pokuao
je nametnuti leerniji ton razgovora i koristio je svaku priliku da ubaci poneku intimniju
napomenu, ili sitni kompliment, ili da naglasi, diskretno i dvosmisleno, neobinost svog
poloaja - poloaja mukaraca u rukama ene. Nije mu, meutim, bilo doputeno da sam
odreuje ton razgovora. Direktorica je s njim razgovarala ljubazno, ali krajnje suzdrano,
raspitivala se to ita, a zatim nabrojala nekoliko knjiga koje bi mu preporuila kao literaturu;
oigledno, spremala se za dugotrajan rad na oblikovanju njegovih misli. Njihov kratki susret
zavrio je pozivom da je posjeti kod kue.
Suzdranost direktorice uinila je da Eduardovo samopouzdanje naglo splasne, pa je u
njezinu garsonijeru uao pokoran i bez namjere da je zavodi svojim mukim arima. Pozvala
ga je da sjedne u fotelju, obraajui mu se od samoga poetka vrlo prijateljskim tonom;
upitala je ime da ga ponudi, moda kavom? Nije za kavu, rekao je. Onda moda neko pie?
Gotovo se zbunio. - Ako imate konjak... - promucao je, i odmah se uplaio da nije rekao neto
pristojno. Direktorica je, meutim, ljubazno odgovorila: - Ne, nemam konjak, imam samo
malo vina... - i donijela polupraznu bocu sadraja koji je jedva bio dostatan za dvije ae.
Zatim je rekla kako Eduard ne smije u njoj gledati neku inkvizitoricu; ta svatko ima
puno pravo da se u ivotu dri onoga to smatra ispravnim. Naravno, druga je stvar (dodala je
odmah) je li ovjek u takvu sluaju podoban za uitelja ili nije; zato su morali (premda
nerado) pozvati Eduarda i porazgovarati s njim, i bili su (barem ona i drug inspektor) veoma
zadovoljni to je govorio iskreno i nije se izmotavao. Kasnije je jo dugo razgovarala s
inspektorom o Eduardu i zakljuili su da ga za pola godine ponovno pozovu na razgovor, a do
tog e vremena direktorica bdjeti nad njegovim razvojem i pomagati mu. Ponovno je

istaknula kako mu eli prijateljski pomoi, da nije inkvizitor ni policajac. Zatim se sjetila
uitelja koji se onako otro okomio na Eduarda, i rekla: - On ima i sam putra na glavi i zato je
uvijek spreman spaljivati druge. I nadstojnica svuda pria o vama kako ste drsko ostali pri
svom uvjerenju. Ne mogu je razuvjeriti, tvrdi da bi vas trebalo izbaciti iz kole. Ja se ne
slaem s njom, iako se ne trebamo uditi njenom stajalitu. Ni ja ne bih voljela da mi djecu
odgaja netko tko se javno kria na ulici.
Tako je direktorica, kroz neprekidnu bujicu rijei, izloila Eduardu kako privlane
mogunosti svoje milosti, tako i prijetee mogunosti svoje strogosti, a zatim je, da bi
pokazala kako je rije doista o prijateljskom susretu, skrenula na druge teme - govorila je o
knjigama, odvela Eduarda do biblioteke, topila se nad Rolandovom Zaaranom duom i
ljutila se to je nije itao. Zatim ga je upitala kako se osjea u koli, a nakon njegova
konvencionalnog odgovora poela sama dugo i opirno priati - rekla je kako je zahvalna
sudbini za posao koji radi, kako voli rad u koli, jer je time to odgaja djecu, u stvari, sasvim
neposredno i konkretno u dodiru s budunou, i kako samo budunost moe opravdati sve
one patnje (da, to moramo priznati) kojih ima toliko oko nas. - Kad ne bih vjerovala da
ivim za neto vee nego to je moj vlastiti ivot, mislim da uope ne bih mogla ivjeti.
Te rijei iznenada su zazvuale neobino istinito i nije bilo posve jasno eli li se to
direktorica ispovijediti ili je to poetak oekivane ideoloke rasprave o smislu ivota. Eduard
je odluio shvatiti te rijei kao izraz intimnosti pa je upitao tihim, diskretnim glasom:
- A va ivot, sam po sebi?
- Moj ivot? - ponovila je.
Na licu joj se pojavio gorak osmijeh i Eduard ju je u tom trenutku gotovo alio. Bila
je nekako ganutljivo runa - crna kosa bacala je sjenu na izdueno koato lice, a crne malje
ispod nosa poprimile su izgled brkova. U jednom je trenutku sagledao svu sumornost njezina
ivota - promatrao je ciganske crte lica, koje su odavale strastvenost, mislio je na runou
koja je onemoguavala da se ta strastvenost zadovolji. Zamiljao je s kakvom se strau
pretvarala u ivi kip tuge zbog Staljinove smrti, kako je strastveno sjedila na tisuama
sastanaka, kako se strastveno borila protiv malog Isusa, i bilo mu je jasno da su sve to bila
samo tuna erzac-korita njezine udnje, koja nije mogla tei kuda je htjela. Eduard je bio
mlad, a njegova mo suosjeanja neokrnjena. S razumijevanjem je gledao direktoricu, ali ona,
kao da se zastidjela tog trenutka nehotine utnje, brzo je ojaala glas veselom intonacijom i
nastavila:

- To, Eduarde, uope nije vano. Ta ovjek nije na svijetu zbog sebe samoga. Uvijek
ivi za neto. - Zagledala mu se u oi. - Vano je samo za to ivi. Za neto stvarno ili za
neto izmiljeno. Bog, to je lijepa izmiljotina. A budunost ovjeanstva, Eduarde, to je
stvarnost. I za tu sam stvarnost ivjela, za nju sam sve rtvovala.
Izgovorila je te reenice s takvim zanosom da je Eduard ponovno osjetio ono
spontano, isto ljudsko razumijevanje to se maloas probudilo u njemu; uinilo mu se kako
je glupo da tu lae drugom ovjeku (blinji blinjemu) u oi i da mu taj trenutak povjerljiva
razgovora prua priliku da konano prekine s nedostojnim (uostalom, i prilino tekim)
izigravanjem vjernika.
- Ta ja se u potpunosti slaem s vama - pourio ju je uvjeriti. - I ja dajem prednost
stvarnosti. A moju pobonost nemojte uzimati odve ozbiljno.
Smjesta je shvatio kako ovjek nikada ne smije dopustiti da ga ponese izdajniki val
osjeaja. Direktorica ga je zaueno pogledala, a onda rekla s izrazitom hladnoom: Nemojte se pretvarati. Sviali ste mi se zbog vae iskrenosti. A sad pravite od sebe neto to
niste.
Ne, Eduardu nije bilo doputeno skinuti religiozni kosim koji je stjecajem okolnosti
obukao; brzo se pomirio s tim i pokuao popraviti lo dojam. - Ne, zaboga, nisam imao
namjeru izvlaiti se. Ja, naravno, vjerujem u Boga, to nikad ne bih porekao. Htio sam samo
rei da isto tako vjerujem u budunost ovjeanstva, u napredak i te stvari. Ta kad ne bih
vjerovao u to, kakvog bi smisla imao sav moj uiteljski rad, zato bi se raala djeca, zato
bismo uope ivjeli? Bio sam uvijek uvjeren da i sam Bog eli da drutvo napreduje, da ide k
sve boljem ivotu. Uvijek sam mislio da ovjek moe vjerovati i u Boga i u komunizam, da je
to mogue objediniti.
- Ne - nasmijala se direktorica s majinskom autoritativnou. - Te se dvije stvari ne
mogu objediniti.
- Znam - rekao je Eduard tuno. - Ne ljutite se zbog toga na mene.
- Ne ljutim se. Vi ste jo mlad ovjek i tvrdoglavo se drite onoga u to vjerujete.
Nitko vas ne moe razumjeti bolje od mene. Ta i ja sam bila mlada kao vi. Znam to je
mladost. I ta mi se vaa mladost svia. Simpatini ste mi.
Naposljetku je na povrinu izbila prava stvar. Ni prije ni poslije, nego upravo tada, i u
pravom trenutku. (Taj trenutak nije on odredio, naprotiv, moglo bi se rei da je trenutak

iskoristio njega za svoje vlastito ispunjenje.) Kad je direktorica rekla da joj je simpatian,
odgovorio je, prilino suzdrano:
- I vi meni.
- Zaista?
- Zaista.
- Molim vas, ja stara ena... - pobunila se.
- To nije istina - morao je rei Eduard.
- Jest, istina je - rekla je direktorica.
- Uope niste stari, to je besmislica - morao je rei, vrlo odluno.
- Mislite?
- Moram rei da mi se sviate.
- Nemojte lagati. Znate da ne smijete lagati.
- Ne laem. Lijepi ste.
- Lijepa? - direktorica se pretvarala da ne vjeruje vlastitim uima.
- Da, lijepi ste - rekao je Eduard, i kad se uplaio oigledne neprihvatljivosti svoje
tvrdnje, pourio ju je uvrstiti. - Ta vaa crna kosa... Strano mi se svia.
- Volite crnokose ene? - upitala je direktorica.
- Strano - rekao je Eduard.
- A zato nikad niste svratili do mene cijelo ovo vrijeme otkad ste u koli? Imala sam
osjeaj da me izbjegavate.
- Ustruavao sam se - rekao je Eduard. - Svi bi rekli da vam podilazim. Nitko ne bi
povjerovao da navraam k vama samo zato to mi se sviate.
- Ali sad se ne morate ustruavati - rekla je direktorica. - Sad je zakljueno da se
povremeno sastajete sa mnom.
Gledala ga je ravno u zjenice svojim velikim smeim oima (moramo priznati da su
same po sebi bile prekrasne) i na rastanku ga lako pomilovala po ruci tako da je taj aavi
mladi ovjek otiao ushien s osjeajem pobjednika.

7.
Eduard je bio siguran da je neugodna afera okonana u njegovu korist i otpratio je
sljedee nedjelje Alice u crkvu drsko i bezbrino; i ne samo to, otiao je u crkvu, ispunjen
samopouzdanjem, jer je (bez obzira na nae saaljive osmijehe) tok svoje posjete direktorici u
mislima doivljavao kao blistav dokaz svoje muke privlanosti.
Uostalom, upravo je te nedjelje u crkvi primijetio da se Alice nekako promijenila im su se sastali, uhvatila ga je ispod ruke, i tako ga drala i u crkvi; dok se prije uvijek
drala skromno i neupadljivo, ovaj se put cijelo vrijeme osvrtala i osmijehom i lakim
naklonom pozdravila bar deset poznanika.
To je bilo sasvim neobino i Eduard nikako nije mogao shvatiti o emu se radi.
Kad su se dva dana kasnije sastali da proetaju mranim ulicama, Eduard je sa
zaprepatenjem zakljuio kako su njezini poljupci, nekad tako neugodno formalni, postali
vlaniji, topliji i strastveniji. Kad su na trenutak zastali ispod uline svjetiljke, ustanovio je da
ga gledaju dva zaljubljena oka.
- Da zna, volim te - rekla mu je Alice iz ista mira i odmah mu rukom pokrila usta. Ne, ne, ne govori nita, stidim se i ne elim nita uti.
Krenuli su dalje i ponovno zastali i Alice je rekla: - Ja sad konano sve razumijem.
Razumijem zato si mi predbacivao da sam previe komotna u svojoj vjeri.
Eduard, meutim, nita nije razumio, pa nita nije ni rekao. Kad su krenuli dalje,
Alice je rekla: - A ti mi nita nisi rekao. Zato mi nita nisi rekao?
- A to sam ti treba rei? - upitao je Eduard.
- Da, takav si ti - rekla je tiho, ali s oiglednim oduevljenjem. - Drugi bi se pravili
vani, a ti uti. Ali ja te upravo zato volim.
Eduard je poeo nasluivati o emu je rije, ali je ipak upitao: - O emu to govori?
- O onome to ti se dogodilo.
- A odakle ti to zna?
- Kakvo pitanje! To svi znaju. Pozvali su te, prijetili su ti, ali ti si im se nasmijao u

lice. Niega se nisi odrekao, Svi ti se dive.

- Ali ja o tome nikome nisam priao!
- Ne budi naivan. Takve se stvari odmah razglase. Ta nije to sitnica. Gdje danas moe
nai ovjeka koji ima barem i trunke hrabrosti?
Eduard je znao da se u malom gradu svaki dogaaj brzo pretvara u legendu, ali ipak
nije slutio da i njegov nevani doivljaj, znaenje kojeg nikad nije precjenjivao, ima u sebi
takvu legendotvornu snagu; nije bio dovoljno svjestan koliko je njegov sluaj dobrodoao
njegovim zemljacima koji, kako je poznato, ne cijene dramatine heroje (koji se bore i
pobjeuju), nego upravo muenike, jer u njima nalaze utjeno opravdanje za vlastitu lojalnu
pasivnost, jer im njihova sudbina potvruje da ivot prua samo jednu alternativu: biti
posluan ili stradati. Nitko nije spominjao da e Eduard na kraju stradati i svi su to s
divljenjem i zadovoljstvom prenosili dalje, dok se Eduard, posredovanjem Alice, nije
naposljetku naao pred prekrasnom slikom vlastita raspea. Primio je to hladnokrvno i rekao:
- Zaboga, to to se niega nisam odrekao, pa to je neto samo po sebi razumljivo.
Tako bi svatko postupio!
- Svatko! - jeknula je Alice. - Pogledaj oko sebe, kako se ljudi ponaaju! Kakve su
kukavice! Odrekli bi se vlastite majke!
Eduard je utio, utjela je i Alice. Ili su, drei se za ruke, a onda je Alice aptom
rekla: - Uinila bih sve za tebe!
Neto takvo Eduardu jo nikad nitko nije rekao; takva reenica bila je neoekivan dar.
Eduard je, naravno, znao da je to i nezasluen dar, ali je odmah rekao sebi da, kad mu ve
sudbina uskrauje ono to je zasluio, ima puno pravo zadrati nezaslueno. Zato je rekao:
- Za mene vie nitko nita ne moe uiniti.
- Kako to? - apnula je Alice.
- Izbacit e me iz kole, a oni koji danas govore o meni kao o heroju, nee ni prstom
maknuti. Siguran sam samo u jedno: ostat u potpuno sam.
- Nee ostati sam - rekla je Alice, vrtei glavom.
- Ostat u - rekao je Eduard.
- Nee ostati! - gotovo je viknula Alice.

- Svi su me se odrekli.
- Ja te se nikad neu odrei! - rekla je Alice.
- Odrei e se - rekao je Eduard tuno.
- Neu te se odrei - rekla je Alice.
- Ne, Alice - rekao je Eduard - ti me ne voli. Ti me nikad nisi istinski voljela.
- To nije istina - apnula je Alice, a Eduard je sa zadovoljstvom primijetio da su joj oi
vlane.
- Ne voli me, Alice, to ovjek lako osjeti. Uvijek si se hladno odnosila prema meni.
Tako se ne ponaa ena koja voli. Ja to savreno dobro znam. A sad prema meni osjea
saaljenje, jer zna da se spremaju da me unite. Ali ne voli me i ja ne elim da sama sebi to
sugerira.
Ili su dalje, utke, drei se za ruke. Alice je tiho plakala, a onda je odjednom zaista i
jecajui rekla: - Ne, to nije istina, ne smije tako misliti, to nije istina.
- Istina je - rekao je Eduard, i budui da Alice nije prestajala plakati, predloio joj je
da u subotu otputuju na selo. Njegov brat ima vikendicu u prekrasnoj dolini pokraj rijeke,
rekao je, u kojoj e moi biti sami.
Alice, lica mokrog od suza, samo je nijemo kimnula glavom.

8.
To je bio utorak i kad je u etvrtak direktorica ponovno pozvala Eduarda u svoju
garsonijeru, otiao je na sastanak veselo i samouvjereno, jer nije nimalo sumnjao u to da e
arolija njegove linosti definitivno razbiti crkvenu aferu i pretvoriti je u oblai dima, u
nita. Ali tako je to u ivotu - ovjek misli da igra svoju ulogu u nekoj igri ne slutei da su na
pozornici neprimjetno promijenili kulise i da se, ne znajui, naao u nekoj drugoj predstavi.
Ponovno je sjedio u naslonjau nasuprot direktorice; izmeu njih se nalazio stoli, a
na njemu boca konjaka i dvije aice. I upravo su taj konjak i aice bili nove kulise, po
kojima bi pronicljiv mukarac trezvena duha smjesta zapazio da se vie uope ne radi o
crkvenoj aferi.

Naivni Eduard bio je, meutim, toliko opijen samim sobom, da to u poetku
jednostavno nije zapazio. Veselo se ukljuio u uvodnu konverzaciju (uopenu i sadrajno
neodreenu), iskapio ponuenu aicu i posve se bezazleno dosaivao. Nakon pola sata, ili
moda nakon jednog sata, direktorica je neupadljivo prela na osobne teme - raspriala se o
sebi, a iz njenih je rijei trebalo da pred Eduardom izraste ena kakvom se eljela prikazati;
razumna ena srednjih godina, ne odve sretna, ali ipak dostojanstveno pomirena sa svojom
sudbinom, ena koja ni za im ne ali i ak se hvali time to nije udana, jer samo tako moe u
potpunosti uivati u zrelom ukusu samostalnosti i radovati se slobodi, koju joj prua njen
lijepi stan, u kome se dobro osjea i u kome vjerojatno ni Eduardu vie nije neugodno.
- Ne, ba mi je ugodno - rekao je Eduard glasom u kojem se osjeala strepnja, jer se
upravo u tom trenutku prestao osjeati ugodno. Boca konjaka (koju je nepromiljeno zatraio
pri posljednjoj posjeti i koja je s tako zloslutnom spremnou stigla na stol), etiri zida
garsonijere (koji su zatvarali prostor to je nekako postajao sve tjesniji, sve skueniji),
monolog direktorice (koji se sve vie okretao oko osobnih tema), njezin (opasno uporan)
pogled, sve je to uinilo da je naposljetku poeo shvaati kako je dolo do promjene
predstave; shvatio je da se naao u situaciji razvoj koje je neopozivo predodreen; postao je
svjestan da njegovu egzistenciju u koli ne ugroava nenaklonost direktorice nego upravo
obrnuto, da je ugroava fizika odvratnost to je osjea prema toj mravoj eni s maljama
ispod nosa, koja ga sad tjera da pije. Grlo mu se steglo od strepnje.
Posluao je direktoricu i otpio gutljaj, ali strepnja koja ga je obuzela bila je tako jaka
da alkohol uope nije djelovao. Zato je direktorica nakon nekoliko aica lebdjela visoko
iznad uobiajene trezvenosti, a iz njezinih je rijei odzvanjala neka gotovo prijetea
egzaltiranost. - Zavidim vam samo na jednom - govorila je - to ste tako mladi. Vi jo ne
moete znati to je to razoarati se, to je to ostati bez iluzija. Svijet je za vas jo uvijek pun
ljepote i nade.
Nagnula se preko stolia prema Eduardu i u enjivoj utnji (s grevitim osmijehom)
uprla u njega svoje strano velike oi, dok je on sebi govorio kako e ta veer, ako mu ne
poe za rukom da se napije, zavriti za njega velikom sramotom. Zato je napunio aicu
konjakom i brzo je iskapio.
- Ali i ja ga elim takvim vidjeti, takvim kao vi! - nastavila je direktorica, a onda se
uspravila, isprsila grudi i rekla: - Recite da nisam dosadna enska! Recite da nisam! - Obila
je oko stolia i uhvatila ga za ruku.

- Recite da nisam!
- Niste - rekao je Eduard.
- Hajdemo plesati - rekla je, pustila Eduardovu ruku, brzo otila do radija i poela
okretati gumb dok konano nije pronala neku plesnu muziku. Zatim je s osmijehom stala
iznad Eduarda.
Eduard je ustao, privukao direktoricu na prsa i poeo je voditi po sobi u ritmu glazbe.
Direktorica mu je na trenutke njeno sputala glavu na rame, a onda bi je s trzajem podigla da
ga pogleda u oi, ne prestajui pjevuiti melodiju uz koju su plesali.
Eduard se osjeao tako nelagodno da je nekoliko puta prekidao ples i otpio gutljaj
konjaka. Vie od svega elio je da jednom doe kraj tom munom, beskonanom koraanju,
ali se ujedno bojao toga, i jer je znao da e ono to e uslijediti poslije plesa biti jo munije,
jo nepodnoljivije. I tako je nastavio kroz tijesnu sobu voditi enu koja je pjevuila, ne
prestajui (sa strepnjom) pratiti na sebi eljeno djelovanje alkohola. Kad mu se konano
uinilo da su mu misli pomalo pomraene alkoholom, privukao je direktoricu desnom rukom
vrsto uz svoje tijelo, a lijevu joj ruku poloio na grudi.
Da, uinio je upravo ono od ega je cijelu veer strahovao; bio bi dao ne znam to da
to ne mora uiniti, i ako je to na kraju ipak uinio onda je, vjerujte, to uinio samo zato to je
bio prisiljen - situacija u kojoj se naao na samom poetku veeri bila je, naime, tako
autoritativna da je bilo mogue usporavati joj tok, ali je bilo nemogue zaustaviti ga. Kad je
Eduard poloio ruku na direktoriine grudi, samo se pokorio nareenju apsolutno neizbjene
nunosti.
Posljedice njegova postupka su, meutim, premaile sva oekivanja. Kao na neku
maginu zapovijed, direktorica se poela uvijati u njegovim rukama, a onda je naglo poloila
svoju dlakavu gornju usnu na njegova usta. Zatim ga je povukla na kau i, divlje se uvijajui i
glasno uzdiui, ugrizla ga za usnu, a na kraju i za vrh jezika, to je Eduarda veoma zaboljelo.
Izvila mu se iz ruku, rekla Priekaj! i pobjegla u kupaonicu.
Eduard je liznuo prst i ustanovio da mu jezik lako krvari. Ugriz ga je bolio tako da je
teko dostignuto pijanstvo nestalo i grlo mu se opet steglo od strepnje i pomisli na ono to ga
eka. Iz kupaonice se ulo buno itanje i pljuskanje vode. Dohvatio je bocu s konjakom,
prinio je ustima i otpio dug gutljaj.
U tom se trenutku pojavila na vratima direktorica u prozirnoj spavaici (na grudima

gusto ukraenoj ipkom) i polako pola prema Eduardu. Zagrlila ga je, a onda se odmakla i s
prijekorom rekla: - Zato si jo obuen?
Eduard je skinuo sako i gledajui u direktoricu (zurila je u njega krupnim oima)
borio se s jednom jedinom milju - da e njegovo tijelo najvjerojatnije sabotirati sve napore
njegove volje. Nastojei nekako potaknuti svoje tijelo, rekao je nesigurnim glasom: - Svucite
se potpuno!
Naglim pokretom, oduevljeno poslunim, zbacila je sa sebe spavaicu i otkrila tanko
bijelo tijelo u sredini kojeg se isticao, sumorno usamljen, gust crni trokut. Polako je krenula
prema njemu, a Eduard je s uasom postajao svjestan onog to je, uostalom, odavno znao:
njegovo tijelo bilo je potpuno sputano strahom.
Poznato mi je, gospodo, da ste tijekom godina navikli na povremenu neposlunost
vlastita tijela i da vas vie ne moe zbuniti. Ali shvatite da je Eduard tada jo bio mlad! Svaka
sabotaa njegova tijela dovodila ga je u stanje krajnje panike i svaki takav sluaj shvatio je
kao nepopravljivu sramotu, bez obzira na to je li se odigrao pred nekim lijepim licem ili pred
licem runim i kominim kakvo je bilo lice direktorice. A ta direktorica bila je jo samo korak
od njega tako da je, uplaen i ne znajui to da radi, odjednom promucao (posve nesvjesno,
vie instinktivno nego iz lukavstva): - Ne, ne, zaboga, ne! Ne, to je grijeh, to bi bio grijeh!
Rekavi to, naglo se povukao.
Ali direktorica mu se i dalje pribliavala, mrmljajui dubokim glasom: - Kakav
grijeh! Nema tu nikakva grijeha!
Eduard se povukao iza okrugla stolia za kojim su maloas sjedili. - Ne, to ne smijem
uiniti, ne smijem!
Direktorica je odgurnula naslonja koji joj je stajao na putu i nastavila se pribliavati
Eduardu, ne skidajui s njega pogled krupnih, crnih oiju. - Nema tu nikakva grijeha! Nema
nikakva grijeha!
Eduard je obiao stoli i naao se ispred kaua; direktorica je bila samo korak od
njega. Sad vie nije imao kamo pobjei, i u tom bezizlaznom poloaju priteklo mu je u pomo
moda golo oajanje, savjetujui mu da joj naredi: - Klekni!
Pogledala ga je ne shvaajui, ali kad je vrstim (premda i oajnim) glasom ponovio
Klekni!, pala je pred njim na koljena i oduevljeno mu obgrlila noge.
- Skloni te ruke! - viknuo je. - Skloni ih!

Ponovno ga je ne shvaajui pogledala.

- Sklopi ruke! Jesi ula?
Sklopila je ruke.
- Moli se - naredio je.
Kleala je sklopljenih ruku i odano ga promatrala.
- Moli se da nam Bog oprosti! - prosiktao je.
Kleala je sklopljenih ruku, gledala ga krupnim oima i Eduard je ne samo postigao
eljenu odgodu nego se, promatrajui je s visine, poeo oslobaati nelagodna osjeaja da je
njen plijen, i osjetio je kako mu se vraa samopouzdanje. Odmaknuo se da je vidi itavu i
ponovno joj naredio:
- Moli se!
Ali ona je i dalje utjela, pa je viknuo: - I to glasno!
I doista, mrava, naga ena je poela, kleei pred njim, izgovarati rijei molitve: Oe na koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, neka doe kraljevstvo tvoje...
Govorei to, gledala je uvis prema njemu, kao da je on sam Bog. Promatrao ju je sa
sve veim zadovoljstvom; pred njim je kleala direktorica koju poniava podreeni; pred
njim je kleala naga revolucionarka, poniavajui se molitvom; pred njim je kleala i molila
se ena, poniena golotinjom.
Ta ga je trostruka slika pokore opijala i iznenada se dogodilo neto neoekivano njegovo je tijelo odustalo od pasivna otpora; Eduard je bio uzbuen!
U trenucima dok je direktorica izgovarala ne uvedi nas u napast, brzo je zbacio sa
sebe odjeu, a kad je rekla amen, naglo ju je podigao s poda i odvukao na kau.

9.
To je bilo u etvrtak, a u subotu su Eduard i Alice otputovali na selo, kod Eduardova
brata. Brat ih je srdano doekao i dao im klju od vikendice, koja nije bila daleko.
Ljubavnici su otili i cijelo popodne lutali po umama i livadama. Ljubili su se i

Eduard je sa zadovoljstvom ustanovio da zamiljena crta u visini pupka, koja je dijelila

podruje nevinosti od podruja bluda, vie ne vrijedi. U prvom je trenutku htio i rijeima
potvrditi taj dugo oekivani dogaaj, ali se odmah uplaio i shvatio da mora utjeti.
Zakljuio je ini se, posve tono; do neoekivana preokreta u Alicinu dranju dolo je
nezavisno od njegova dugotrajna nagovaranja, nezavisno od njegovih argumenata, nezavisno
od bilo kakvog logikog razmiljanja; naprotiv, zasnivao se iskljuivo na vijestima o
Eduardovu muenitvu, pa prema tome na zabludi, i iz te je zablude izveden posve nelogino.
Naime, razmislimo - zato bi Eduardova muenika odanost vjeri trebala da ima za posljedicu
da Alice sama prekri Boji zakon? Ako ve Eduard nije izdao Boga pred istranom
komisijom, zato bi ga sad ona izdala pred Eduardom?
U takvoj je situaciji mogla svaka glasno izgovorena misao ukazati djevojci na
neloginost njezina dranja. I tako je Eduard razumno utio to, uostalom, nije bilo nimalo
upadljivo, jer je sama Alice govorila za oboje, bila je vesela i nita nije ukazivalo na to da je
preokret to joj se odigrao u dui dramatian ili bolan.
Kad se smrklo, otili su u vikendicu, upalili svjetiljku, namjestili postelju, poljubili se,
a nakon toga Alice je zatraila od Eduarda da ugasi svjetlo. Kroz prozor je, meutim, dopirala
svjetlost zvijezda pa je Eduard morao, na Alicinu molbu, zatvoriti prozorske kapke. U
potpunoj tami Alice se svukla i predala mu se.
Koliko se samo vremena Eduard radovao ovim trenucima ali zaudo sad, kad se sve
ostvarilo, jednostavno vie nije imao osjeaj da se radi o neemu tako vanom kako bi se to
moglo zakljuiti po duini ekanja; sve mu se inilo tako jednostavnim i samo po sebi
razumljivim, da je tijekom ljubavnog ina bio gotovo dekoncentriran i uzalud je od sebe
tjerao misli koje su mu se rojile u glavi; sjeao se neugodnosti koje je zbog nje doivio u
koli, pa je umjesto zahvalnosti za njeno predavanje osjetio samo elju za osvetom i gnjev.
Ljutilo ga je s kakvom sad lakoom i bez grinje savjesti izdaje svog Boga nevinosti, kojem
je nekad tako fanatino sluila; ljutilo ga je to nita na ovome svijetu, nikakva udnja,
nikakva promjena, nikakav dogaaj ne moe poremetiti njezino spokojstvo; ljutilo ga je to
sve proivljava bez ikakvih unutarnjih sukoba, samouvjereno i lako. I kad ga je ta ljutnja
sasvim obuzela, pokuao ju je voljeti divlje i gnjevno, izmamiti iz nje neki glas, uzdah, neku
rije, neki jecaj, ali bez uspjeha. Djevojica je tiho leala i, usprkos svim njegovim
nastojanjima, njihovo je milovanje zavrilo isto tako tiho i nedramatino.
Kad je sve bilo zavreno, sklupala mu se na prsima i odmah zaspala, dok je Eduard

jo dugo leao budan, svjestan da ne osjea nikakvu radost. Nastojao je zamisliti Alice (ne
samo fiziki izgled ve, ako je to uope mogue, njeno bie u cjelini) i odjednom je shvatio
da je vidi rasplinutu.
Zastanimo malo kod ove rijei; Alice, kako ju je Eduard dosad vidio, bila je, uza svu
svoju naivnost, vrsto i odreeno bie - divna jednostavnost njezine pojave savreno je, inilo
se, odgovarala prostodunoj jednostavnosti njezine vjere, a njezina je jednostavna sudbina
bila uvjerljivo obrazloenje njezina dranja. Sve do sada Eduard ju je vidio kao cjelovito,
monolitno bie; mogao joj se smijati, mogao ju je proklinjati, mogao joj je postavljati zamke,
ali ju je morao (htio ne htio) potovati.
Sad je, meutim, nenamjerno postavljena zamka lane vijesti uzdrmala cjelovitost
njezina bia i Eduardu se inilo da su njezini pogledi bili tek neto prilijepljeno za njezinu
sudbinu, da joj je sudbina tek neto prilijepljeno za tijelo; vidio ju je kao sluajni spoj tijela,
misli i ivotnoga toka, neorganski spoj, umjetan i labilan. Zamiljao je Alice (dok je ona
duboko disala na njegovu ramenu) i vidio je tijelo posebno, a misli posebno; tijelo mu se
svialo, misli su mu se inile smijenima, a sve zajedno nije inilo bie; vidio ju je kao liniju
povuenu na bugaici, bez obrisa, bez oblika.
Njezino mu se tijelo doista svialo. Kad je Alice ujutro ustala, prisilio ju je da ostane
naga, a ona, iako je jo sino zahtijevala da zatvori kapke, jer joj je smetala i blijeda svjetlost
zvijezda, ubrzo je potpuno zaboravila na svoj stid. Eduard ju je promatrao (veselo je
skakutala traei paketi aja i kekse za doruak), a Alice je, kad ga je trenutak kasnije
pogledala, primijetila da je zamiljen. Upitala ga je to mu je. Eduard joj je odgovorio da
poslije doruka mora otii do brata.
Brat je pitao Eduarda kako mu je u koli, Eduard je odgovorio da mu je uglavnom
dobro, a brat je na to rekao: - Ona echekova je svinja, ali ja sam joj ve odavno sve
oprostio. Oprostio sam joj jer nije znala to ini. Htjela me unititi, a pomogla mi je da
pronaem pravi ivot. Kao poljoprivrednik vie zaraujem, a dodir s prirodom me uva od
skepse kojoj podlijeu stanovnici gradova.
- I meni je ta baba donijela, u stvari, neku sreu - rekao je zamiljeno Eduard i
ispriao bratu kako se zaljubio u Alice, kako se pretvarao da vjeruje u Boga, kako su mu
sudili, kako je echekova odluila da ga preodgoji, i kako mu se Alice konano podala
smatrajui ga muenikom. Nije ispriao samo to kako je natjerao direktoricu da moli Oena,
jer je zapazio neslaganje u bratovim oima. Uutio je, a brat je rekao:

- Vjerojatno imam mnogo mana, ali jednu nemam. Nikad se nisam pretvarao i
svakome sam uvijek u oi rekao to mislim.
Eduard je volio brata i njegov ga je prijekor povrijedio; pokuao se opravdati i
posvaali su se. Na kraju je Eduard rekao:
- Znam, brate, da si otvoren ovjek i da dri do toga, ali postavi sebi jedno pitanje:
zbog ega bi trebalo govoriti istinu? to nas obavezuje na to? I zato istinoljubivost smatramo
vrlinom? Zamisli da si sreo luaka koji tvrdi da je riba i da smo svi mi ribe. Hoe li se
svaati s njim? Hoe li se svui pred njim kako bi mu pokazao da nema perja? Hoe li mu
rei u oi to misli? Hajde, reci!
Brat nije odgovorio, pa je Eduard nastavio: - Kad bi mu rekao samo istu istinu, samo
ono to zaista misli o njemu, upustio bi se u ozbiljan razgovor s luakom pa bi se i sam
pretvorio u luaka. A tako je i sa svijetom koji nas okruuje. Kad bih mu tvrdoglavo govorio
istinu u oi to bi znailo da ga shvaam ozbiljno. A shvaati ozbiljno neto tako beznaajno,
znai postati i sam beznaajan. Ja, brate, moram lagati ako ne elim ozbiljno shvaati budale i
tako sam postati jedan od njih.

10.
Bila je nedjelja popodne i ljubavnici su se vraali u grad; sjedili su sami u kupeu
(djevojica je opet veselo avrljala) i Eduard se sjetio kako se ne tako davno nadao da e u
neobaveznoj Alice nai ivotni smisao koji mu redovne obaveze nikad nee pruiti, i s tugom
postajao svjestan (kotai vlaka su idilino udarali o spojeve ina) kako je ljubavna avantura
to ju je doivio s Alice beznaajna, nitavna, ispletena od sluajeva i greaka, bez ikakve
vanosti i smisla; sluao je njezine rijei, promatrao geste (stezala mu je ruku) i pomislio
kako su to znakovi lieni svakog znaenja, moneta bez pokria, utezi od papira, da ih moe
uzeti ozbiljno koliko i Bog molitvu gole direktorice, i odjednom mu se uinilo da su, zapravo
svi ljudi s kojima se u novoj sredini sretao, tek crte razlivene na bugaici, bia s promjenjivim
stajalitem, bia bez vrste biti. Ali jo gore, jo mnogo gore je bilo (pomislio je) to to je on
sam bio tek sjena svih tih ljudi-sjena, to je naprezao sve svoje umne snage samo da im se
prilagodi i podrava ih, i to se, ak i kad im se prilagoavao s unutarnjim smijehom,
neozbiljno, i kad je pokuavao potajno im se rugati (i tako opravdati svoje prilagoavanje), u

biti nita nije mijenjalo, jer i zlonamjerna imitacija ostaje imitacija, jer i sjena koja se ruga
ostaje sjena, podreena i uvjetovana, bijedna i prazna.
To je bila poniavajua situacija, to je bila strano poniavajua situacija. Kotai
vagona idilino su udarali o spojnice ina (djevojica je avrljala) a Eduard je rekao:
- Alice, jesi li sretna?
- Aha - rekla je Alice.
- Ja sam oajan - rekao je Eduard.
- Jesi li poludio? - upitala je Alice.
- Nismo smjeli to uiniti. To se nije smjelo dogoditi.
- to ti je sad udarilo u glavu? Ta sam si to htio!
- Da, htio sam - rekao je Eduard - i to je bila moja velika graka koju mi Bog nikad
nee oprostiti. Bio je to grijeh, Alice.
- to je s tobom, zaboga? - rekla je djevojica posve mirno. - Ta sam si neprestano
govorio kako Bog prije svega eli ljubav!
Kad je Eduard uo kako Alice ex post mirno prihvaa njegove teoloke sofizme
pomou kojih je prije kratkog vremena tako bezuspjeno ratovao s njom, svladao ga je bijes. Govorio sam to da te iskuam. A sad sam ustanovio koliko si vjerna Bogu! A onaj tko je u
stanju izdati Boga, sto puta lake moe izdati ovjeka!
Alice je i dalje spremno nalazila odgovore, ali bi bilo bolje da ih nije nalazila, jer je
njima samo raspirivala Eduardov osvetoljubivi bijes. Eduard je govorio i govorio, i nije
prestajao govoriti (upotrijebio je ak i rijei odvratno i odvratna putenost) dok njezino
smireno i njeno lice nije reagiralo jecajima, suzama i plaem.
- Zbogom - rekao joj je na eljeznikoj stanici i ostavio je uplakanu. Tek kod kue,
nekoliko sati kasnije, kad se ohladio od tog udnog bijesa, shvatio je u potpunosti to je
uinio. Zamislio je njezino tijelo koje je tog jutra nago poskakivalo pred njim, i kad je postao
svjestan da e ga izgubiti, da je sam i vlastitom voljom otjerao od sebe to divno tijelo, nazvao
je samoga sebe idiotom i dolo mu je da samome sebi opali dva-tri amara.
Ali to je bilo, bilo je, i nita se vie nije moglo popraviti.
Uostalom, moramo, istine radi, rei da je pomisao kako to divno tijelo odlazi

izazivala, dodue, u Eduardu odreenu tugu, ali da se on relativno brzo pomirio s tim
gubitkom. Ako ga je do prije kratkog vremena muila i izluivala potreba za tjelesnom
ljubavlju, bila je to nevolja koja neko vrijeme prati svakog doseljenika. Takvih tekoa
Eduard vie nije imao. Jednom tjedno je posjeivao direktoricu (navika je oslobodila njegovo
tijelo poetnih nelagodnosti) i bio je odluan da je posjeuje dok se njegov poloaj u koli
potpuno ne razjasni. Osim toga, sa sve je veim uspjehom lovio i druge ene i djevojke.
Posljedica jednog i drugog bila je da je poeo sve vie cijeniti trenutke kada je bio sam;
zavolio je usamljenike etnje koje je ponekad povezivao (molim da na ovo obratite posebnu
pozornost) s posjetima crkvi.
Ne, ne bojte se, Eduard nije poeo vjerovati u Boga. Nemam namjeru svoju priu
kruniti takvim upadljivim paradoksom. Ali se Eduard, iako je bio gotovo siguran da nema
Boga, ipak rado i s nostalgijom preputao predodbama Svevinjega.
Bog, to je sama bit, dok Eduard nikad (a od sluaja s direktoricom i Alice prolo je
ve mnogo godina) nije pronaao nita bitno ni u svojim ljubavima, ni u svom uiteljskom
poslu, ni u svojim mislima. Bio je previe pronicljiv da bi se zavaravao kako vidi bit u
nebitnom, ali i previe slab da ne bi tajno eznuo za biti.
Ah, dame i gospodo, tuno je ivjeti ako ovjek nita i nikoga ne moe uzimati
ozbiljno!
I zato je Eduard eznuo za Bogom, jer je samo Bog osloboen neugodne obaveze da
se pojavljuje i moe samo biti: samo on ini (on sam, jedini i nepostojei) bitnu antitezu ovog
nebitnom (i utoliko vie stvarnog) svijeta.
I tako je Eduard povremeno odlazio sjediti u crkvi i zamiljeno zuriti u kupolu.
Rastanimo se s njim upravo u takvom trenutku: popodnevni su sati, crkva je tiha i prazna.
Eduard sjedi na drvenoj klupi i pati zbog toga to Boga nema. I upravo u tom trenutku
njegova je tuga tako velika da iz njegovih dubina, iznenada, izranja pred njim stvarno, ivo
Boje lice. Pogledajte! Da! Eduard se osmjehuje! Osmjehuje se, a njegov osmijeh izraava
sreu...
Zadrite ga, molim vas, u sjeanju tako, s tim osmijehom.

DJELA MILANA KUNDERE

Djela na ekom

ala, 1965, roman

Smijene ljubavi, 1963-1969, pripovijetke
ivot je drugdje, 1970, roman
Oprotajni valcer, 1971, roman
Knjiga smijeha i zaborava, 1978, roman
Nepodnoljiva lakoa postojanja, 1984, roman
Besmrtnost, 1989, roman

Djela na francuskom

Jacques i njegov gospodar, 1971, drama

Umijee romana, 1986, esej
Iznevjerene oporuke, 1993, esej
Polaganost, 1995, roman
Identitet, 1996, roman