Sebastian

Fitzek
Terapija
Psiholoki triler

www.bosnaunited.net

naslov izvornika:
Sebastian Fitzek
THERAPY copyright 2006 Knaur Taschenbuch, Munich, Germany

TAJNA E BITI RAZOTKRIVENA!

Ovaj fascinantni psiholoki triler mladog berlinskog pisca i novinara

Sebastiana Fitzeka iz sasvim je razumljivih razloga uzburkao Njemaku,
te je iz barem dvaju razloga noima drao budnom. Njegova je
furiozna spirala komarnih dogaaja ispripovijedana toliko dinamino i
vjeto da je roman teko ispustiti iz ruku, a jednom kada je itanje
gotovo, teko ga je zaboraviti: ta nam potresna pria otkriva
kompleksnu slagalicu mraka, iji se barem pokoji dio krije u svakom od
nas.
Glavni lik ugledni je berlinski psihijatar koji prolazi kroz zastraujuu,
no sasvim realnu i svakodnevnu nonu moru: njegova ki, koja pati od
brojnih i ne sasvim objanjivih bolesti, nestaje. Policija, nadlene slube,
a ni otac svojim potpunim angamanom ne mogu ui u trag
djevojici.
Oajni se otac odaje depresiji i piu, to ga odvodi u mentalna
stanja na kakva je sam itekako navikao, samo s druge strane stola u
svojoj ordinaciji. Na se (anti)junak mora suoiti s injenicom da sada o
njemu ovise dva de facto izgubljena ivota: onaj njegove keri i
njegov vlastiti. Gotovo je nemogue, sve do posljednjih redaka,
predvidjeti kako ova napeta pria zavrava...

Ono to pri obavljanju svojega posla,

pa i inae u ophoenju s ljudima budem vidio i uo,
ako se ne bude javno smjelo znati,
preutjet u i zadrati za sebe kao tajnu.
iz Hipokratove zakletve

Pokai mi svoje prijatelje i rei u ti tko si.

poslovica

Prolog

NAKON TO JE PROTEKLO POLA SATA, znao je da svoju ker nikada vie nee vidjeti. Ona
je otvorila vrata, okrenula se jo jedanput nakratko k njemu, pa otila unutra k starcu.
Ali Josephine, njegova mala dvanaestogodinja ki, nikada vie nee odatle izai. Bio
je sasvim siguran u to. Nikada vie on nee vidjeti njezin sjajan osmijeh dok je bude
nosio u kreveti. Nikada vie nee ugasiti arenu svjetiljku na njezinu nonom
ormariu kada ona bude sklopila oi na poinak. I nikada ga vie njezini uasni
krikovi nee usred noi trgnuti iz sna.
Ta izvjesnost pogodila ga je silinom snanog sudara u kojem jedan automobil
straga nalijee na drugi.
Kada se pridigao, njegovo tijelo htjede ostati posjednuto na klimavom plastinom
stolcu. Ne bi ga bilo osobito zaudilo ni da su mu u tom trenutku pokleknule noge.
Da se bar sruio i ostao leati na dotrajalu parketu u ekaonici. Tono izmeu jedre
domaice sa psorijazom i niskog stolia prekrivenog zastarjelim ilustriranim
revijama. Ali milost nesvjestice nije mu bila ukazana. Ostao je pri punoj svijesti.
Pacijenti se NE primaju prema vremenu njihova dolaska,
ve prema URNOSTI
Ploa s upozorenjem na bijelim, koom presvuenim vratima alergoloke ordinacije
rastvori se pred njegovim oima.
Dr. Grohlke bio je obiteljski prijatelj i lijenik broj dvadeset i dva. Viktor Larenz
napravio je popis i na njemu kriao imena. Dvadeset i jedan lijenik prije njega nije
mogao pronai nita. Ba nita.
Prvi, lijenik hitne pomoi, stigao je drugog boinog blagdana na obiteljsko
imanje u Schwanenwerder. Tono na dan prije jedanaest mjeseci. Prvo su svi mislili
da je Josephine samo pokvarila eludac svearskim fondijem. Tijekom noi vie je
puta bila povratila, a onda je dobila proljev. Njegova supruga Isabell obavijestila je
privatnu lijeniku hitnu slubu, a Viktor je Josy, odjevenu u spavaicu od fina
batista, odnio dolje u dnevnu sobu. Jo i sada kada bi pomislio na to, mogao je osjetiti
njezine tanke ruice. Jednom mu se u potrazi za pomoi obavila oko vrata, dok je
drugom grevito zgrabila svoju omiljenu plianu ivotinju, maku Nepomuka.
Izloen strogim pogledima prisutne rodbine, lijenik je presluao djevojiin prsni
ko, dao joj elektrolitnu infuziju i prepisao homeopatsko sredstvo.

 Mala eluanocrijevna infekcija. To ba vlada u gradu. Ali ne brinite. Sve e

biti dobro bile su rijei kojima se lijenik hitne pomoi oprostio od njih. Sve e biti
dobro. ovjek je lagao.
Viktor je stajao tono pred ordinacijom doktora Grohlkea. Kada je htio otvoriti teka
vrata, nije bio u stanju ak ni da pritisne kvaku. Prvo je pomislio da mu je napetost
posljednjih sati otela snagu potrebnu ak i za to. Onda mu postade jasno da su vrata
bila zakljuana. Netko ih je bio zakraunao iznutra.
to se ovdje dogaa?
Naglo se okrenuo, pri emu ga obuze osjeaj da svoju okolinu promatra kao
prizore na animiranim sliicama. Sve to je vidio dospijevalo je do njegova mozga s
vremenskim odmakom i u isprekidanim slikama: snimke irskih krajolika na zidovima
ordinacije, pranjavi gumijevac u prozorskoj nii, dama sa psorijazom na stolcu.
Larenz jo jedanput prodrma vrata, a onda se kroz ekaonicu odvue na hodnik.
Hodnik je jo uvijek bio beznadno prekrcan ljudima. Kao da je doktor Grohlke jedini
lijenik u Berlinu.
Polagana koraka Viktor se zaputi prema prijemnoj kancelariji. Neki tinejder, iji
se problemi s aknama nisu mogli previdjeti, ba je traio da mu se napie recept, ali
Larenz ga grubo gurne ustranu i stane se unositi u lice medicinskoj sestri. Mariju je
poznavao jo od svojih prijanjih posjeta. Kada je pola sata prije s Josy uao u
ordinaciju, nje jo nije bilo. Sada je bio sretan to je njezina zamjena oito bila na
pauzi ili su je trebali negdje drugdje. Maria je, dodue, bila tek u ranim dvadesetima i
izgledala kao pomalo korpulentna golmanica enskog nogometnog tima. Ali ona je i
sama imala malenu ker. Ona e mu zasigurno pomoi.
Moram hitno unutra k njoj ree on glasnije nego to je namjeravao.
Oh, dobar dan gospodine doktore Larenze, lijepo da i vas opet malo vidimo
Maria je smjesta prepoznala psihijatra. Dugo ga nije bilo u toj ordinaciji, ali ona je
njegovo markantno lice dovoljno esto gledala na televiziji i u asopisima. Bio je
omiljen gost talkshowova, naposljetku i zbog leernog naina na koji je
komplicirane duevne probleme objanjavao tako da budu razumljivi i laicima. Danas
je, meutim, govorio u zagonetkama.
Moram smjesta do svoje keri!
Djeak kojeg je bio gurnuo ustranu osjeti instinktivno da s tim ovjekom neto
nije u redu, pa se odmakne jo jedan korak. I Maria je bila nesigurna, pa se trudila da
ne izgubi svoj stereotipni, uvjebani osmijeh.
Naalost, ne razumijem o emu govorite, doktore Larenze ree i nervozno se
uhvati za lijevu obrvu. Inae se tamo nalazio piercing koji bi neprestance cupkala
kada bi je neto uznemirilo. Ali njezin ef, doktor Grohlke, bio je konzervativan, tako
da je morala vaditi srebrnu iglicu kada bi se u ordinaciji nalazili pacijenti.

 Zar Josephine danas uope ima dogovoren termin?

Larenz otvori usta ne bi li joj drsko odgovorio, ali smjesta zauti i ponovno ih
zatvori. Naravno da je danas imala termin. Isabell ga je dogovorila telefonski. A on je
dovezao Josy ovamo. Kao i svaki put.
Tata, to je zapravo alergolog? pitala ga je u kolima. Onaj koji radi vrijeme?
Ne, miiu moj, to je meteorolog. Promatrao ju je u retrovizoru i poelio da
moe pomilovati njezinu plavu kosu. Djelovala mu je tako krhko. Kao aneo nacrtan
na japanskom svilenom papiru.
Alergolog brine za ljude koji ne smiju doi u doticaj s odreenim tvarima jer se
inae razbole.
Kao ja?
Moda rekao je. Nadam se, mislio je. To bi bila bar nekakva dijagnoza.
Poetak. Neobjanjivi simptomi njezine bolesti zabrinuli su u meuvremenu cijelu
obitelj. Josy ve pola godine nije ila u kolu. Grevi su se u pravilu javljali tako
iznebuha i u nepravilnim razmacima da ni u jednoj uionici nije mogla izdrati dugo.
Isabell je stoga radila samo jo pola radnog vremena i organizirala za Josy privatnu
nastavu. A Viktor je zatvorio svoju ordinaciju u Friedrichovoj ulici ne bi li sve vrijeme
mogao posvetiti keri. Odnosno, bolje reeno, njezinim lijenicima. Ali usprkos
medicinarskom maratonu, koji su apsolvirali protekli tjedan, nijedan strunjak, s
kojim su se konzultirali nije otkrio to je posrijedi. Nisu mogli objasniti Josyne
periodine grozniave greve, neprestane infektivne bolesti ili esto nono krvarenje
iz nosa. Simptomi bi se katkada smanjivali, povremeno bi ak i sasvim nestajali, pa je
obitelj iz te injenice crpila nadu. Ali nakon kratke stanke sve bi krenulo iznova, a
napadaji bi obino bili jo gori. Internisti, hematolozi i neurolozi dosad su mogli
samo iskljuiti mogunost da je rije o raku, sidi, hepatitisu ili nekoj drugoj poznatoj
infekciji. Josephine su testirali ak i na malariju. Rezultat je bio negativan.
Doktore Larenze?
Marijine rijei katapultirale su Larenza natrag u svijet stvarnosti i on shvati da je
u medicinsku sestru sve vrijeme zasigurno buljio razjapljenih usta.
to su napravili s njom? Glas mu se vratio i sa svakom izgovorenom rijeju
bivao sve glasniji.
Kako to mislite?
S Josy. to su napravili s njom?
Larenz se sad toliko derao da su razgovori pacijenata u ekaonici naprasno
utihnuli. Vidjelo se da Maria nema pojma kako da se nosi s nastalom situacijom.
Naravno da je kao medicinska sestra kod doktora Grohlkea bila navikla na neobino
ponaanje pacijenata. Napokon, to nije bila privatna ordinacija; Uhlandova ulica
odavna vie nije slovila kao jedna od otmjenijih u Berlinu. Svako toliko ekaonicu su
preplavljivali prostitutke i narkomani iz nedaleke Licenburke ulice. I nitko se ne bi

udio kada bi, primjerice, neki suhonjavi uliar koji se skidao s igle urlao na
medicinsku sestru, jer ne bi dao da se pregledavaju njegovi ekcemi, nego bi mu
trebao lijek koji bi mogao ublaiti njegove bolove.
Samo to je danas sluaj bio pomalo drukiji. Jer, doktor Viktor Larenz ni u
kojem sluaju nije nosio prljavu trenirku i poderanu majicu. Nije nosio pohabane
tenisice, a lice mu nije bilo okupljalite naprsnutih gnojnih priteva. Naprotiv.
Izgledao je kao da je pojam distingvirano skovan samo za njega: vitak stas,
uspravno dranje tijela, iroka ramena, visoko elo i markantna brada. Iako je roen i
odrastao u Berlinu, veina je smatrala da potjee iz nekog od hanzeatskih gradova.
Nedostajali su mu samo jo prosijedi zalisci i klasian nos. Dojam svjetskog ovjeka
nije kvarila ni smea, kovrava kosa, koju je u posljednje vrijeme pustio da naraste
malo jae, pa ni nakrivljen nos bolna uspomena s nezgode na jedrenju. Viktor
Larenz imao je etrdeset i tri godine. Bio je ovjek ija se dob teko dala procijeniti,
ali se odmah vidjelo da ne posjeduje lanene maramice s uivenim inicijalima i da kod
sebe nema sitnia. Njegova upadljivo blijeda koa svodila se na prevelik broj
prekovremenih radnih sati. I upravo je to Mariji toliko oteavalo situaciju. Jer od
promovirana psihijatra koji dolazi u odijelu za dvije tisue i dvjesto eura, krojenom
po mjeri, ovjek ne oekuje da e se izderavati u javnosti. Da mu glas puca dok uz
divlje geste izvikuje nerazumljive rijei. I upravo zato Maria nije znala to da uini.
Larenze?
Viktor se okrene za dubokim glasom. Doktor Grohlke uo je buku i prekinuo
terapiju. Mravi stari lijenik kose boje pijeska i upalih oiju izgledao je izrazito
zabrinut.
to se ovdje dogaa?
Gdje je Josy? izdere se Viktor umjesto odgovora. Doktor Grohlke nehotice se
prepadne svog prijatelja. Gotovo deset godina poznavao je njegovu obitelj, ali
Larenza takva jo nikada nije bio doivio.
Viktore? Ne bi li bilo bolje da odemo u moju sobu i tamo...? Larenz uope nije
sluao, nego je samo tupo gledao preko lijenikova ramena. Kada je vidio da su vrata
ordinacije odkrinuta, potrao je prema njima. Otvorio ih je desnom nogom.
Poletjela su prema unutranjosti prostorije i tresnula o kolica puna medicinskih
instrumenata i lijekova. ena sa psorijazom leala je na bolnikom leaju. Skinula se
do pasa i toliko uplaila da je zaboravila prekriti grudi.
Ali, Viktore, to je tebi? viknu za njim doktor Grohlke, ali Larenz je ve
istrao iz prostorije na hodnik.
Josy?
Potrao je hodnikom i silovito otvorio svaka vrata.
Josy, gdje si? vikao je obuzet panikom.
Za milog Boga, Viktore!

Stari alergolog slijedio ga je koliko je brzo mogao, ali Viktor se nije obazirao na
njega. Od straha zakazao mu je razum.
to je ovdje unutra? viknuo je kada nikako nije mogao otvoriti posljednja
vrata prije ekaonice.
Sredstva za ienje. Samo sredstva za ienje, Viktore. To je naa ostava.
Otvori! Viktor je poput luaka drmao kvaku.
Sluaj me sad...
OTVORI!
Nesluenom snagom doktor Grohlke zgrabi Viktora za ramena i pritisne ga.
Smiri se, Viktore, i sluaj me! Tvoja ki ne moe biti tamo unutra. istaica je
prije podne uzela sa sobom klju, a vraa se na posao tek sutra ujutro.
Larenz je teko disao registrirajui rijei, a da pritom nije razumio njihov sadraj.
Molim te, postupimo logiki doktor Grohlke otpusti stisak i stavi ruku
Viktoru na rame.
Kada si posljednji put vidio svoju ker?
Prije pola sata, ovdje u ekaonici zau Viktor sama sebe kako govori. Pa
ula je k tebi u sobu.
Stari lijenik zabrinuto odmahne glavom i okrene se Mariji, koja bijae krenula za
njima.
Ja nisam vidjela Josephine ree ona svome efu. A danas ona i nema termin.
Gluposti, viknu Larenz u mislima i uhvati se za sljepoonice.
Pa Isabell je telefonski dogovorila termin. I naravno da Maria nije mogla vidjeti
moju ker. Na prijemu pacijenata bila je zamjena. Neki mukarac. Rekao je da
sjednemo. Josy je bila tako slaba. Tako umorna. Posjeo sam je u ekaonicu i izaao da
uzmem au vode. A kada sam se vratio, ona je...
Nemamo zamjene prekine Grohlke svog prijatelja. Kod nas rade samo ene.
Viktor se preneraeno zagleda u lice doktora Grohlkea i pokua nekako razumjeti
to to je upravo uo.
Ja Josy danas nisam lijeio. Nije bila kod mene.
Lijenikove rijei borile su se s prodornim, nervirajuim zvukom to ga je Larenz
iznenada zauo s odreena rastojanja i koji je postajao sve glasniji.
to hoete od mene? viknu on oajniki. Naravno da je otila u ordinaciju.
Pa prozvali ste je. Bio sam u susjednoj prostoriji i uo mukarca s prijema kako
izvikuje njezino ime. Danas je htjela otii sama na pregled. To me je zamolila. Upravo
je navrila dvanaest godina, znate? Odnedavna za sobom zakljuava ak i vrata
kupaonice. I zato sam, kada sam se vratio u ekaonicu, pomislio da se ve nalazi u
ordinaciji.
Viktor otvori usta i iznenada primijeti da nije izrekao nijednu od tih rijei. Njegov
je razum radio, ali oito vie nije bio u stanju da se artikulira. Nemono se osvrnuo
oko sebe, obuzet osjeajem da svijet promatra kao na usporenoj snimci. ivcirajui
zvuk postajao je sve nametljiviji i gotovo da je nadglasavao buku koja ga je

okruivala. Osjeao je da mu se svi obraaju: Maria, doktor Grohlke, pa ak i

nekolicina pacijenata.
Josy nisam vidio ve dobrih godinu dana bile su posljednje rijei doktora
Grohlkea, koje je Viktor jo jasno razabrao. A onda mu odjedanput sve postade jasno.
Na trenutak znao je to se bilo dogodilo. Stravina istina zabljesne ga letimice, poput
sna u sekundi buenja. I isto tako brzo ponovno mu pobjegne. Na djeli trenutka
razumio je sve. Josynu bolest. Od ega je to proteklih mjeseci toliko patila. Iznenada
je vidio to se dogodilo. to su joj uinili. Zagrcnuo se kada je shvatio da e sad
progoniti i njega. I pronai e ga. Prije ili kasnije pronai e ga. Znao je on to dobro.
Ali onda mu ta jeziva spoznaja naprosto izmakne. Nestane. Izgubi se. Neopozivo
poput pojedinane kapljice vode u umivaoniku.
Viktor se objema rukama udari po sljepoonicama. Prodoran, muan, uasan
zvuk sad mu je bio sasvim blizu i nije se vie dao izdrati. Nalikovao je na cvile
stvorenja koje mue i jedva da je u njemu bilo ega ljudskog. I utrnuo je tek kada je
Viktor nakon dugo vremena ponovno zatvorio usta.

10

01.

Danas, nekoliko godina poslije

VIKTOR LARENZ NIKADA NE BI BIO pomislio da e jedanput promijeniti perspektivu.
Prije je skromno ureena soba u vedinkoj Klinici za psihosomatske traume stajala na
raspolaganju njegovim najteim pacijentima. Danas je sam leao na hidrauliki
sklopivom bolesnikom krevetu, ruku i nogu fiksiranih sivim, dijelom elastinim
trakama.
Nitko mu dosad nije doao u posjet. Ni prijatelji, ni bivi kolege, ni rodbina.
Jedina razonoda, osim mogunosti da bulji u poutjelu grubu tapetu, dvije masne,
smee zavjese i bijeli umrljani strop, bio je doktor. Martin Roth, mladi ef odjela, koji
je dvaput dnevno dolazio u vizitu. Nitko kod ravnateljstva psihijatrijske bolnice nije
zatraio da mu se dopusti posjet. ak ni Isabell. Viktor je to saznao od doktora
Rotha, a eni to nije mogao ni zamjeriti. Nakon svega to se dogodilo.
Koliko je prolo vremena otkako ne dobivam lijekove?
Oslovljeni lijenik ba je kontrolirao infuzijski ureaj s otopinom elektrolita i
kuhinjske soli, koji je visio na trorukom metalnom stalku nad uzglavljem kreveta.
Oko tri tjedna, doktore Larenze.
Viktor je veoma cijenio to ga je taj ovjek i dalje oslovljavao titulom. Tijekom
svih razgovora koje su vodili proteklih dana, doktor Roth prema njemu se uvijek
odnosio s najveim moguim potovanjem.
A otkada se sa mnom opet moe razgovarati?
Od prije devet dana.
Aha.
Napravio je kratku stanku.
A kada u biti puten iz bolnice?
Viktor vidje kako se doktor Roth nasmijao toj ali. Obojica su znala da nikada
nee biti puten kui. Bar ne iz ustanove tog stupnja sigurnosti.
Viktor pogleda u svoje ruke i lagano zatrese elastine trake kojima je bio vezan za
krevet. Oito su u bolnici uili na grekama. Jo kada su ga dopremili oduzeli su mu
pojas i vezice za cipele. A u kupaonici nije bilo ak ni ogledala. Kada su ga sad dvaput
dnevno pod nadzorom vodili na WC, nije mogao ak ni provjeriti izgleda li zaista
tako jadno kako se osjeao. Prije su uvijek hvalili njegov izgled. Isticao se irokim
ramenima, gustom kosom i istreniranim tijelom, koje je za mukarca njegove dobi

11

djelovalo upravo savreno. Danas od svega toga nije preostalo mnogo.

Recite mi iskreno, doktore Rothe, to osjeate kada me vidite ovdje, kako
leim?
ef odjela i dalje je izbjegavao izravan vizualni kontakt s Viktorom dok je uzimao
plou koja je bila zakvaena pri dnu Viktorova kreveta. Moglo se vidjeti da razmilja.
Suut? Brigu?
Strah.
Doktor Roth odluio se za istinu.
Jer se bojite da bi vam se moglo dogoditi neto slino kao i meni?
Ne ini li vam se to egoistinim?
Ne. Iskreni ste i to mi se svia. Osim toga, ta se misao namee sama od sebe.
Ipak imamo dosta toga zajednikog.
Doktor Roth samo kimne glavom.
Koliko god da su trenutne situacije dvojice mukaraca bile razliite, neke etape u
njihovim ivotima ipak su se poklapale. Obojica su odrasla kao dobro uvani jedinci
u najotmjenijim dijelovima Berlina. Larenz kao dijete starosjedilake odvjetnike
obitelji u Wannseeu, specijalizirane za drutveno pravo, doktor Roth kao brino
njegovano dijete dvoje runih kirurga u Westendu. Obojica su na Slobodnom
sveuilitu Dahlem studirala medicinu s teitem na psihijatriji. Obojica su od
roditelja naslijedila obiteljsku vilu i nemali imetak, koji bi bio dovoljan da im
omogui ivot bez rada. Ipak, sluajnost ili sudbina spojila ih je na tom mjestu.
No, dobro nastavi Viktor. Vi, dakle, vidite paralelu izmeu nas. A kako
biste vi reagirali da ste se nali u mojoj situaciji?
Mislite, da sam otkrio tko je to uinio mojoj keri?
Doktor Roth na ploi je zabiljeio svoj dnevni nalaz i prvi put izravno pogledao
Viktora. Da.
Iskreno reeno, ne znam bih li preivio to to ste vi morali izdrati.
Viktor se nervozno nasmije.
Pa nisam ni ja. Umro sam. Na najokrutniji nain koji moete zamisliti.
Moda biste mi ipak rado ispriali sve o tome?
Doktor Roth sjedne na rub Larenzove postelje.
O emu?
Viktor je postavio to pitanje, iako je, naravno, znao odgovor. Lijenik je to
posljednjih dana vie puta predlagao.
Sve. Cijelu priu. Kako ste otkrili to se dogodilo s vaom keri. Kako su stajale
stvari s Josephineinom boleu. Ispriajte mi to se dogodilo. I to lijepo od poetka.
Pa, veinu toga ve sam vam ispriao.
Da, ali mene zanimaju pojedinosti. Hou sve to uti jo jedanput od vas.
Posebice kako je na kraju moglo doi do toga. Do katastrofe.
Viktor teko izdahne i ponovno se zagleda u strop prepun mrlja od vlage.
Znate, sve te godine nakon to je Josy nestala mislio sam da nita ne moe biti

12

stranije od neizvjesnosti. etiri godine bez ijednog traga, bez znaka ivota. Katkada
bih znao poeljeti da zazvoni telefon, pa da nam jave gdje se nalazi le. Zaista sam
mislio da ne postoji nita uasnije od tog stanja lebdjenja izmeu slutnje i znanja. Ali
prevario sam se. Jer, znate li to je jo stranije?
Doktor Roth upitno ga pogleda.
Istina Viktor je gotovo aptao. Istina! Mislim da sam je jedanput ve susreo
u ordinaciji doktora Grohlkea. Nedugo nakon to je nestala. I bilo je tako strano da
naprosto nisam mogao povjerovati. A onda sam jo jedanput naiao na nju. I taj put
je vie nisam mogao potisnuti, jer ona me doslovce proganjala. Istina je iznenada
stajala ravno preda mnom i vikala mi u lice.
Kako to mislite?
Tako kako vam govorim. Stajao sam nasuprot ovjeku koji je bio odgovoran za
svu tu mizeriju i nisam to mogao podnijeti. No, sami najbolje znate to sam onda
uinio na otoku. I kamo me to naposljetku dovelo.
Otok zaustavi ga doktor Roth. Parkum, zar ne? Zato ste uope bili tamo?
Kao psihijatar zapravo biste trebali znati da je to pogreno pitanje Viktor se
nasmijei. Svejedno u pokuati odgovoriti na njega: list Bunte me godinama nakon
to je Josy nestala po tko zna koji put zamolio za ekskluzivni intervju. Isprva sam htio
odbiti. I Isabell je bila protiv. Ali onda sam pomislio da bi mi pitanja, koja su mi
poslali faksom i emailom, mogla pomoi da sredim vlastite misli. Da se smirim.
Razumijete li?
Otili ste, dakle, tamo da radite na intervjuu.
Da.
Sami?
Moja supruga niti je htjela, niti je mogla poi sa mnom. Imala je vaan poslovni
termin u New Yorku. Da budem iskren, bio sam sretan to mogu biti sam. Naprosto
sam se nadao da u na Parkumu pronai nunu distancu.
Distancu nunu da se oprostite od keri.
Viktor kimne glavom, iako doktor Roth svoju posljednju reenicu nije bio
formulirao kao pitanje.
Otprilike tako. Uzeo sam, dakle, psa, odvezao se na Sjeverno more i krenuo
tamo sa Sylta. Ta, nisam mogao slutiti kakav u lanac dogaaja pokrenuti tim
putovanjem.
Ispriajte mi vie o tome. to se tono dogodilo na Parkumu? Kada ste prvi put
primijetili da je sve meusobno povezano?
Josephineina neobjanjiva bolest. Njezin nestanak. Intervju.
Dobro.
Viktor stane kruiti glavom i osjeti kako mu u potiljku krckaju kraljeci. Kako je
bio vezan, to je u tom trenutku bila jedina vjeba oputanja koja mu je bila mogua.
Kao i uvijek, potrajalo je svega nekoliko trenutaka dok ga misli ne dovedoe natrag.
Natrag na Parkum. Natrag u trstikom pokrivenu kuu na plai. Na mjesto na kojem je

13

etiri godine nakon tragedije namjeravao iznova urediti ivot. Gdje se nadao da e
stei nunu distancu za novi poetak. I gdje je umjesto toga izgubio sve.

14

02.

Parkum, pet dana prije istine

B: Kako ste se osjeali neposredno nakon tragedije?
L: Bio sam mrtav. Istina, jo sam disao, a s vremena na vrijeme
jeo sam i pio. A katkada bih spavao ak i satdva dnevno. Ali ja
vie nisam postojao. Umro sam onog dana kada je nestala
Josephine.

VIKTOR JE BULJIO U KURSOR KOJI je treperio iza posljednjeg odlomka. Sedam dana ve je
bio na otoku. Tjedan dana sjedio je od rana do kasna za starim pisaim stolom od
mahagonija i pokuavao odgovoriti na prvo pitanje iz intervjua. Tek mu je tog
prijepodneva napokon polo za rukom da u laptop utipka pet suvislih reenica.
Mrtav. Zaista nije postojala rije koja bi tonije opisala stanje u kojem je bio
danima i tjednima nakon katastrofe. Nakon.
Viktor zatvori oi.
Prvih sati neposredno nakon oka nije se vie mogao prisjetiti. Nije znao ni s kim
je razgovarao, ni gdje je bio. Kada je kaos unitio njegovu obitelj. Isabell je tada
morala nositi glavni dio tereta. Ona je bila ta koja je za policiju pretraila ormar s
odjeom, da utvrdi to je Josy nosila. Ona je bila ta koja je iz obiteljskog albuma
izvadila sliku, ne bi li policija imala upotrebljivu fotografiju malene. Ona je takoer
bila ta koja je obavijestila rodbinu, dok je on besciljno lutao berlinskim ulicama.
Navodno tako profesionalni, uveni psihijatar bijedno je zakazao u najvanijoj
situaciji svoga ivota. A i iduih godina Isabell je bila jaa od njega. Dok se ona nakon
etvrt godine ponovno posvetila svom poslu savjetnice poduzea, Viktor je prodao
svoju ordinaciju i otad vie nije primio nijednog pacijenta.
Laptop se iznenada oglasi reskim zvukom upozorenja i Viktor primijeti da
bateriju ponovno mora prikljuiti na strujnu mreu. Kada je na dan svog dolaska
pisai stol u sobi s kaminom primaknuo panoramskom prozoru s pogledom na more,
ustanovio je da ondje nema utinice. Sad je, dodue, uz rad mogao uivati u
zapanjujuem pogledu na zimsko Sjeverno more, ali je zato svakih est sati morao
nositi kompjutor do punjaa, koji je stajao na malom stolu ispred kamina. Viktor
brzo spremi Wordovu datoteku, prije nego to bi se podaci izgubili zauvijek.
Ba kao i Josy.
15

Kratko je pogledao kroz prozor i smjesta se okrenuo, kada je u prizoru mora vidio
zrcalnu sliku vlastite due. Sve jai vjetar, koji je zvidao oko krova od trstike i ibao
valove, govorio je nedvosmislenim jezikom. Bio je konac studenoga i zima je pourila
da zajedno s prijateljima snijegom i studeni stigne na otok.
Ba kao i smrt, pomisli Viktor dok je ustajao da odnese laptop na mali stol ispred
kamina na kojem je leao kabel punjaa.
Mala dvokatnica kraj mora izgraena je dvadesetih godina prolog stoljea, a od
smrti Viktorovih roditelja naovamo vie nije vidjela majstore. Sreom, otoki
naelnik Halberstaedt pobrinuo se za elektrine vodove i generator ispred kue, tako
da je sad bar bilo svjetla i topline. Ali dugo vrijeme, za kojeg nitko iz obitelji nije
navraao, nije uinilo nita dobra staroj drvenoj kui. Zidove je hitno trebalo oliiti
iznutra i izvana. Brodski pod trebalo je jo prije mnogo godina izbrusiti, a u
predsoblju i djelomice zamijeniti novim. A drveni prozori s dvostrukim staklom
izobliili su se od vremenskih prilika, pa su zbog toga putali u kuu nepotrebno
mnogo hladnoe i vlage. Interijer je zrcalio luksuz osamdesetih godina, upuujui i
dalje na blagostanje obitelji Larenz. Ali Tiffanyjeve svjetiljke, garnitura za sjedenje od
napakoe i police od tikovine nakupili su u nedostatku njege malo previe patine.
Mnogo vremena prolo je otkako su posljednji put vidjeli barem krpu za brisanje
praine.
etiri godine, jedan mjesec i dva dana.
Viktor nije morao pogledati na stari zidni kalendar u kuhinji. On je to znao.
Toliko vremena prolo je otkako je posljednji put bio na Parkumu. Strop u sobi
odavna nije vidio boje. Ba kao ni rub kamina, koji bijae pocrnio od ae. Ali neto
drugo tada je bilo u redu.
Njegov ivot.
Jer Josy ga je dopratila ovamo, iako mu je onih posljednjih dana listopada bolest
ve bila otela svu snagu.
Viktor sjedne na konu sofu, povee laptop s punjaem i pokua ne misliti na vikend
prije udarca sudbine. Bez uspjeha.
etiri godine.
etrdeset i osam mjeseci prolo je, a da od Josy nije bilo nikakva znaka ivota.
Unato veem broju istraga i medijskim pozivima graanstvu na saveznoj razini. ak
ni dvotjedna posebna televizijska emisija nije urodila nikakvim suvislim
informacijama. Svejedno, Isabell nije pristala da se njihova jedina ki proglasi
mrtvom. Iz tog razloga protivila se i davanju intervjua.
Nema se ovdje to zakljuiti rekla mu je neposredno pred polazak.
Stajali su na poljunanom prilazu kui, a Viktor ve bijae spremio prtljagu u
crni Volvokombi. Tri kovega. Jedan za odjeu, druga dva krcata dokumentacijom
koju je prikupio otkako im je nestala ki: novinski isjeci, zapisnici i naravno

16

izvjetaji Kaja Strathmanna, privatnog detektiva kojeg je bio angairao.

Ne postoji nita to bi morao proraditi ili zavriti inzistirala je ona. Ba
nita. Naa je ki, naime, jo iva.
S njezine strane bilo je dosljedno to ga je ovdje na Parkumu ostavila samog, dok
je sama po svoj prilici negdje u New Yorku u nekom poslovnom neboderu sjedila na
nekom sastanku. Bio je to njezin nain da vlastitu pozornost skrene na neto drugo.
inila je to radom. Kada se jedna uarena cjepanica u kaminu glasno uruila, Viktor
se prepadne. I Sindbad, koji je sve vrijeme spavao pod pisaim stolom, prestraeno se
prenuo i pun predbacivanja zijevnuo prema plamenu. Zlatnog retrivera Isabell je
dvije godine prije pronala na parkiralitu kupalita na Wannseeu.
to ti pada na pamet? Zar si nakanila Josy zamijeniti tom dukelom? izderao
se na svoju enu kada se sa psom pojavila u predvorju njihove vile. Vikao je tako
glasno da je kuna pomonica na prvom katu brebolje nestala u sobu za glaanje.
Kako bismo po tvom miljenju trebali nazvati tu zvijer? Joseph?
Kao i uvijek, Isabell se ni u toj situaciji nije dala isprovocirati. Time je ponovno
osvjetlala obraz svom hanzeatskom podrijetlu. Potjecala je iz jedne od najstarijih
bankarskih obitelji sjeverne Njemake. Samo su mu njezine elinoplave oi otkrivale
to je u tom trenutku mislila: da si tada bolje pazio, Josy bi danas bila s nama i mogla
bi se igrati s ovim psom.
Viktor je to shvatio, a da ona nije morala rei ni rijei. A ironija sudbine
pobrinula se da ivotinja od prvog dana bude najprivrenija upravo njemu.
Ustao je i otiao u kuhinju da pristavi jo aja. U nadi da e se ogrepsti za jo
jedan ruak, Sindbad je lijeno poao za njim.
Zaboravi, drue.
Viktor ga je ba htio prijateljski potapati, kadli zamijeti kako je pas naulio ui.
to ti je?
Sagnuo se do njega, zauvi iznenada i sam to metalno grebanje. Zveckanje, koje
je u njemu probudilo neko staro sjeanje. Jo nije znao kamo da ga strpa. to je to
bilo?
Viktor se polagano odulja do vrata.
Eto ga ponovno. Kao da netko kovanicom grebe po kamenu. Pa jo jedanput.
Viktor zadri dah. I tu se sjeti svega. Bio je to zvuk koji je esto sluao kao djeak,
kada bi mu se otac vraao s jedrenja. Bio je to metalni, zveckavi zvuk to ga proizvodi
klju dok udara o glineni vr. Nastajao bi svaki put kada bi mu otac zaboravio
kljueve kunih vrata i iz tegle za cvijee kraj ulaza vadio rezervne.
Ili netko drugi?
Viktora iznutra uhvati gr. Netko je bio pred vratima, netko tko je znao gdje su
mu roditelji skrivali kljueve. A taj netko oito je htio u kuu. K njemu. Srce mu je
glasno kucalo dok je prolazio kroz predsoblje i virio kroz pijunku na tekim
hrastovim vratima. Ba je htio povui izblijedjele aluzine ne bi li desno od kunih
vrata pogledao kroz mali prozor, kadli se predomisli i jo jedanput pogleda kroz

17

pijunku na vratima. Bilo mu je divljaki tuklo. Je li to zaista vidio? Viktor osjeti kako
mu se jei koa na podlakticama. uo je kako mu u slunom kanalu umi krv. I bio je
sasvim siguran. Ne, nije bilo sumnje. Na trenutak je vidio ljudsko oko, koje je oito
izvana htjelo zaviriti u unutranjost kue. Oko, koje je odnekud poznavao, a da nije
mogao rei komu pripada.
Priberi se, Viktore!
Duboko je udahnuo i silovito otvorio vrata.
to elite...? Viktor prekine reenicu koju je nakanio glasno dobaciti nepoznatoj
osobi na svome pragu, ne bi li je time propisno prestraio. Ali ondje nije bilo nikog.
Ni na verandi, ni na puteljku koji je vodio do otprilike est metara udaljene vrtne
kapije, ni na neureenoj pjeanoj cesti koja je vodila do ribarskog sela. Viktor se
spusti stubama do vrtia pred kuom, ne bi li zavirio ispod izboenja verande. Tamo
se kao djearac u igri uvijek skrivao od djece iz susjedstva. Ali ak i na sumranom
svjetlu popodnevnog sunca, koje je polagano zalazilo, jo je jasno mogao vidjeti da
ondje, osim nekoliko poutjelih listova koje je donio vjetar, nije bilo nieg i nikog
kadar da poremeti njegov mir.
Viktor je lagano zebao. Jurei uza stube protrljao je ruke. Svijetlosmea hrastova
vrata zalupila su se na vjetru i Viktor se nemalo namuio da ih na propuhu ponovno
otvori. To mu je ba polo za rukom, kadli ponovno zastade i pone oslukivati.
Zvuk. Ponovno. Bio je zvonkiji i malo manje metalan, ali bio je to isti taj zvuk. Ali
ovaj put nije dopirao izvana nego iz dnevne sobe.
Tko god da je njime htio skrenuti pozornost na sebe, nije vie stajao pred
vratima. Nalazio se ve u kui.

18

03.

VIKTOR SE POLAGANO ULJAO kroz predsoblje u smjeru sobe s kaminom, traei pritom
neko orue pogodno da se njime obrani bude li zatrebalo.
Sindbad mu u takvim sluajevima nije bio ni od kakve pomoi. Retriver je toliko
volio ljude da bi se s provalnikom najvjerojatnije krenuo igrati umjesto da ga potjera.
A u tom trenutku pas je bio ak i toliko lijen da smetnju nije ni zapazio i oito se
mirno vratio u toplinu dnevne sobe, dok mu je gazda vani gledao to je posrijedi.
Tko je to?
Odgovora nije bilo.
Viktor se prisjeti da na otoku od 1964. naovamo nije bilo zloina, a i tadanji
incident svodio se, koliko se moglo saznati iz policijskih izvjetaja, samo na
bezazlenu barsku tunjavu. Istina, te injenice nisu ga osobito umirile.
Halo! Ima li koga?
Zaustavljena daha oprezno se uljao kroz predsoblje do sobe u kojoj je stajao
kamin. Iako se trudio da bude to je mogue tii, stari parket jecao je pri svakom
premjetanju njegove teine. Za ostalo pobrinule su se kone pete njegovih
budimpetanskih cipela.
Zato se zapravo uljam, ako u isti mah glasno viem? zapitao se. Rukom je
gotovo dosegnuo kvaku na vratima dnevne sobe, kadli se ona iznenada otvorie
iznutra. Viktor je bio do te mjere paraliziran da je od straha zaboravio kriknuti.
Kada ju je ugledao, nije znao bi li trebao osjetiti olakanje ili bijes. Olakanje, jer je
provalnica bila lijepa, krhka enica, a ne neki grubi razbija. Bijes, jer se usudila
provaliti kod njega usred bijela dana.
Kako ste uli ovamo? upita glasno. Plavokosa ena, koja je stajala na pragu
izmeu sobe s kaminom i predsoblja, nije djelovala ni zbunjeno, ni nesigurno.
Vrata prema plai bila su otvorena kada sam pokucala izvana. ao mi je to
vam smetam.
Smetate?
Viktor se oslobodio straha i sad si je morao dati oduka napadom na nepoznatu
enu.
Ne smetate, ne, samo ste me nasmrt prepali!
ao mi je.
A k tome jo i laete odsjee Viktor i ugura se kraj nje u dnevnu sobu.

19

 Stranja vrata nisam otvarao otkako sam stigao ovamo.

Istina, nisam ih ni provjeravao, ali taj podatak ti zaista ne mora znati, pomisli
Viktor kada je zastao kraj pisaeg stola i odmjerio svoju nezvanu gou. Neto na njoj
djelovalo mu je poznato, iako je bio siguran da je nikada prije nije osobno susreo. Bila
je visoka otprilike metar ezdeset i pet, plava kosa svezana u rep sezala joj je do
ramena i bila je uasno mrava. Unato premaloj teini nije, meutim, izgledala
nimalo androgino, to su sprjeavali njezini iroki bokovi i dobro oblikovane grudi
koje su se ocrtavala ispod odjee. Otmjeno blijede koe i snjenobijelih zubi, doimala
se vie kao fotomodel. Ali za to nije bila dovoljno visoka. Viktor bi inae pretpostavio
da je zalutala na otoku, te da e ga pitati kako se stie do plae, gdje e glumiti u
nekoj televizijskoj reklami.
Ne laem, doktore Larenze. Nijedanput u ivotu ja jo nisam lagala, a u vaoj
kui ne kanim zapoeti s tim.
Viktor si proe rukom kroz kosu i unese malo reda u vlastite misli. Situacija je
bila sasvim apsurdna. Je li zaista upravo doivio da je neka nepoznata ena provalila
u njegovu kuu, nasmrt ga prestraila, a potom jo htjela s njim zapodjenuti
diskusiju?
Sluajte, vi, tko god bili: zahtijevam od vas da smjesta napustite moju kuu!
Mislim...
Viktor ponovno odmjeri enu.
... tko ste vi uope?
Zamijetio je da joj ne moe procijeniti dob. Djelovala je veoma mlado, a njezine
besprijekorne crte davale su zakljuiti da joj je moglo biti oko dvadeset i pet godina.
Njezina odjea, meutim, vie bi odgovarala nekoj eni zrelije dobi.
Nosila je crn kaput od kamira, koji joj je sezao do koljena, a ispod njega ruiasti
Chanelov kostim. Crne kone rukavice, dizajnerska torbica, te prije svega njezin
parfem, upuivali su, pak, na enu Isabellinih godina. A i njezin odabrani rjenik
govorio je u prilog injenici da je odavna prela tridesetu.
I mora da je gluha, pomisli Viktor. Nedirnuta njegovim rijeima, ona je, naime,
nijemo zastala na vratima i odatle ga mjerkala.
Okej. Nema veze. Strahovito ste me prepali i sad vas molim da se posluite
prednjim vratima i nikada vie ne stupite nogom u moju kuu. Ja ovdje radim i neu
da me se ometa.
Viktor se trgnu kada ena iznenada dvama hitrim koracima krene prema njemu.
Zar vas uope ne zanima to elim od vas, doktore Larenze? Poslali biste me da
odem, a da ne saznate razlog mog posjeta?
Upravo tako.
Zar vas ba nimalo ne zanima to je ponukalo enu poput mene da vas posjeti
na ovom zabaenom otoku?
Ne.
Ili moda ipak da?

20

Viktor osjeti kako se u njemu tiho javlja glas za koji je bio vrsto uvjeren da ga je
odavna izgubio. Bio je to glas znatielje.
Svejedno vam je, dakle, odakle ja uope znam da ste ovdje?
Tako je.
Ne vjerujem vam to, doktore Larenze. Imajte povjerenja u mene. To to vam
imam za rei jako e vas zanimati.
Povjerenja? Da imam povjerenja u nekoga tko provaljuje u moju kuu?
Ne, sluajte me. Moj sluaj je...
Za va sluaj mi je sasvim svejedno grubo je prekine Larenz. Ako znate to
mi se dogodilo, znate i da je nevien bezobrazluk smetati mi ovdje.
Nemam pojma to vam se dogodilo, doktore Larenze.
Kako, molim? Viktor nije znao to bi ga trebalo zauditi jae, to to je vodio
diskusiju s potpunom strankinjom ili to to su joj rijei zvuale tako iskreno. Onda
tijekom posljednje etiri godine niste itali novine?
Ne odgovori ona kratko.
Viktorova zbunjenost rasla je iz sekunde u sekundu. U isti mah raslo je i njegovo
zanimanje za neobinu ljepoticu.
No, bilo kako bilo, ja vie ne prakticiram. Prije etiri godine prodao sam svoju
ordinaciju...
... profesoru Van Druisenu, znam. Bila sam ve kod njega. On me i poslao k
vama.
to vas je on? upita Viktor zbunjeno. Sad mu se zanimanje ipak bilo
probudilo.
No, da, nije me ba poslao. Profesor Van Druisen samo je rekao da bi zasigurno
bilo bolje kada biste se vi osobno prihvatili mog sluaja. A sasvim iskreno govorei, to
je i moja elja.
Viktor odmahne glavom. Zar je njegov stari mentor zaista dao nekoj pacijentici
njegovu adresu na otoku? Nije mogao povjerovati u to. To vie to je Van Druisen
ipak znao da on vie nije u stanju prakticirati. Posebice ne ovdje, na Parkumu. Ali to
e se razjasniti kasnije. Prvo mu se valjalo pobrinuti da se rijei te osobe, ne bi li
ponovno pronaao mir.
Moram vas jo jedanput zamoliti da odete. Ovdje samo tratite vrijeme.
Nikakva reakcija.
Viktor osjeti kako se njegov prvotni strah malopomalo pretvara u iscrpljenost.
Slutio je da je upravo u tom trenutku nastupilo ono ega se najvie pribojavao: ni
ovdje mu nee poi za rukom da pronae put do samoga sebe. Duhovi ga ni na
Parkumu nisu putali na miru. Ni mrtvi, ni ivi.
Doktore Larenze, znam da nikako ne elite da vas se ovdje smeta. Izvjesni
Patrick Halberstroem jutros me prevezao ovamo i informirao o vama, prije nego to
sam uope stigla sii s njegove ribarske brodice.
ovjek se zove Halberstaedt ispravi je Viktor. On je ovdje naelnik.

21

 Da, najvaniji ovjek na otoku. Poslije vas. Upravo mi je to i objasnio. A ja u,

vjerujte mi, posluati njegov savjet i svoje draesno dupe to je mogue bre
maknuti s Parkuma, samo da prije toga razgovaram s vama.
To vam je rekao?
Da. Ali uinit u to samo ako mi posvetite pet minuta svoga vremena i sami to
kaete u lice.
to?
Da me ne elite lijeiti.
Nemam vremena da vas lijeim ree on ne ba uvjerljivo. Molim vas, idite
sad.
Hou, obeavam. Ali prvo bih vam htjela ispriati jednu priu. Svoju priu.
Vjerujte mi, treba mi samo pet minuta. I neete poaliti ni zbog jedne od njih.
Viktor se nekao. Znatielja ve bijae nadjaala svaku drugu emociju u njemu.
Osim toga, njegov mir sad je ionako bio naruen, a za novi sukob nedostajalo mu je
snage.
Ja ne grizem, doktore Larenze.
Nasmijeila mu se. Brodski pod u sobi ponovno zajeca pod njezinim nogama
kada mu se pribliila za jo jedan korak. Sad je mogao osjetiti miris njezina skupog
parfema. Opium.
Samo pet minuta?
Obeavam!
Slegnuo je ramenima. Nakon smetnje, nekoliko minuta vie ili manje ionako vie
nije bilo vano. A da je sad izbaci, ona bi najvjerojatnije itav dan trkarala goredolje
pred njegovom kuom i on uope vie ne bi mogao trezveno razmiljati.
No, dobro.
Demonstrativno je pogledao na sat.
Pet minuta.

22

04.

VIKTOR ODE DO KAMINA, na ijem je rubu na malom grijau stajao starinski ajnik od
majsenskog porculana. Kada je vidio s kolikom ga je pozornou promatrala, trgnuo
se i prisilo da ne zaboravi na dobro ponaanje.
Hoete li malo aja? Ba sam krenuo da pristavim novi.
ena nasmijeeno odmahne glavom.
Ne, hvala. Neu da mi to odbijete od vremena.
No dobro, onda bar odloite kaput i sjednite.
Maknuo je hrpu starih novina s jednog konog naslonjaa, koji je spadao u staru
garnituru za sjedenje. Njegov otac postavio ju je jo prije mnogo godina tako da je
ovjek, kada bi se uz dobru knjigu udobno smjestio na njoj, istodobno mogao baciti
pogled prema kaminu i kroz prozor na more.
Viktor ponovno sjedne za pisai stol i promotri lijepu strankinju, koja je sjela, a
da prije toga nije svukla svoj kaput od kamira.
Na trenutak zavladala je utnja, pa se moglo uti kako se na obali lomi veliki val,
ne bi li se odmah potom itavo povukao.
Viktor ponovno pogleda na sat.
No, dobro, gospoo... ovaj... kako se zapravo zovete?
Zovem se Anna Spiegel, spisateljica sam.
Bih li vas trebao poznavati?
Kada bi vam bilo izmeu est i trinaest godina i kada biste rado itali djeje
knjige. Imate li djece?
Da. Odnosno... Bol bijae kratka i snana. Ba kao i njegov odgovor. Vidio je
kako pogledom trai obiteljske fotografije na rubu kamina i brzo postavio
protupitanje ne bi li izbjegao neugodna objanjenja.
Godinama ona vie nije itala novine.
Govorite visokonjemaki bez dijalekta. Odakle ste?
Iz Berlina. Prava Berlinanka, ako tako elite. Ali moje su knjige poznate
uglavnom u inozemstvu, prije svega u Japanu. U meuvremenu, dodue, tome vie
nije tako.
Zato?
Jer godinama nisam objavila nijednu jedinu knjigu.
Viktor uope nije primijetio da im se razgovor ve bio pretvorio u tipinu igru
pitanja i odgovora, po ijem se uzorku neko odvijala veina razgovora izmeu njega
i njegovih pacijenata.

23

 Koliko dugo nita niste objavili?

Oko pet godina. Moje posljednje djelo bila je knjiga za djecu. Mislila sam da e
mi biti najbolja dosad. Osjeala sam to sa svakim retkom koji sam napisala. Ali
nikada se nisam maknula od prva dva poglavlja.
Zato?
Jer mi se iznenada drastino pokvarilo zdravstveno stanje. Morala sam u
bolnicu.
Zbog ega?
Mislim da to u klinici Park do danas ne znaju.
Bili ste u klinici Park? U Dahlemu? Viktor je preneraeno pogleda. Nije
raunao s tim zaokretom u tijeku njihova razgovora. S jedne strane, sad je znao da je
ona morala biti imuna autorica ako si je mogla priutiti boravak u toj klinici. S druge
strane, mora da je imala zaista velikih problema, jer ta ekskluzivna privatna klinika
nije bila specijalizirana za uobiajene probleme poznatih, kao to su ovisnost o
alkoholu i drogama, nego za najtee psihike poremeaje. I od njega su samog, prije
nego to je doivio slom, kao od vanjskog strunjaka prije esto znali traiti savjete,
pa je mogao potvrditi izuzetan ugled te ustanove. Zapoljavajui najistaknutije
strunjake u zemlji i primjenjujui najnovije metode tretmana, berlinska privatna
klinika postigla je u mnogim sluajevima zapanjujue rezultate. Dodue, osobno jo
nije bio susreo nijednog pacijenta koji bi bolnicu bio napustio u podjednako budnom
duevnom stanju kao Anna Spiegel, koja je upravo sjedila kod njega u kui pored
mora.
Koliko dugo ste bili tamo?
etrdeset i sedam mjeseci.
Tu Viktor definitivno ostade bez rijei. Toliko dugo? Ili je lagala koliko god je
mogla, ili je zaista bila ozbiljno bolesna. Zacijelo i jedno i drugo.
Drali su me gotovo etiri godine zatvorenu u jednoj prostoriji i trpali u mene
tablete do te mjere da katkada ne bih znala ni tko sam, ni gdje se nalazim.
Kako je glasila vaa dijagnoza?
Vaa specijalnost, doktore Larenze. Zato sam i dola k vama. Bolujem od
shizofrenije.
Viktor se zavalio u naslonja i pozorno je sluao. Na podruju shizofrenije zaista
je bio strunjak. Bar neko.
Kako je dolo do vae hospitalizacije?
Nazvala sam profesora Malziusa.
Sami ste voditelja instituta molili da vas primi?
Da, naravno. Klinika je na veoma dobru glasu. Inae nisam znala nikoga tko bi
mi mogao pomoi. Vi ste mi preporueni tek prije nekoliko dana.
Od koga ste saznali moje ime?
Od jednog mladog lijenika u klinici. Prije toga se pobrinuo da mi prestanu
davati lijekove, ne bih li mogla jasno misliti. On je bio i taj koji mi je rekao da ste vi

24

najbolja osoba za moj sluaj.

A to su vam davali?
Sve mogue. Truksal, fluspi. Uglavnom flupentiksol.
Klasini neuroleptici, u svakom sluaju, tretman nije pogrean, pomisli Viktor.
I nije vam pomoglo?
Ne, simptomi su od dana moje hospitalizacije postajali sve gori. Nakon to su
mi napokon prestali davati lijekove, trebalo mi je nekoliko tjedana da se ponovno
osovim na noge. Mislim da je to dovoljan dokaz da terapija medikamentima kod mog
posebnog oblika shizofrenije ne dolazi u obzir.
A to je to tako posebno kod vaeg oblika, gospoo Spiegel?
Ja sam spisateljica.
Da, to ste ve rekli.
Pokuat u vam to objasniti na jednom primjeru.
Anna ga prvi put nije gledala izravno, nego je fiksirala neku imaginarnu toku iza
njegovih lea. Viktor je ranije u svojoj ordinaciji u Friedrichovoj ulici u Berlinu
odustao od frojdovskog kaua i radije s pacijentima razgovarao licem u lice. Zato je
esto ve promatrao takvo ponaanje. Pacijenti bi izbjegavali njegov pogled im bi
bili izloeni velikoj napetosti ili bi neki posebno vaan dogaaj htjeli prepriati to je
preciznije mogue. Ili kada bi lagali.
Moj prvi spisateljski pokuaj bila je jedna kratka pria. Napisala sam je u dobi
od trinaest godina za jedan natjeaj koji je raspisao berlinski Senat. Tema koja je bila
zadana glasila je Smisao ivota, a u mojoj prii radilo se o vie mladih odraslih, koji
provode znanstveni eksperiment. Kada se sljedeeg dana dogodilo to to se dogodilo,
ja sam upravo bila predala svoj rukopis.
to se dogodilo?
Moja najbolja prijateljica slavila je etrnaesti roendan u sveanoj dvorani
hotela etiri godinja doba u Grunewaldu. Bila sam na putu prema WCu i pritom
morala proi kroz predvorje hotela. Odjedanput je bila tu. Stajala je odmah kraj
recepcije.
Tko?
Julia.
Tko je Julia?
Ona. Julia. Jedna od ena iz moje kratke prie, glavni lik uvodne sekvence.
Hoete rei da ste vidjeli enu, koja je nalikovala na onu iz vaeg kolskog
sastavka?
Ne Anna odmahne glavom. Ne enu poput nje. Bila je to tono ta ena.
Po emu ste to prepoznali?
Jer je ta ena rekla doslovce ono to sam joj u prvoj sceni stavila u usta.
to?
Anna stade govoriti tie, gledajui ponovno ravno u Viktorove oi.
Julia se nagnula preko pulta i rekla slubeniku na recepciji: uj, mali, hoe li

25

mi dati zgodnu sobu, ako budem jako dobra prema tebi?

Viktor se odupro njezinu prodornom pogledu.
Jeste li kada razmiljali o tome da je sve to mogla biti i puka sluajnost?
Da, zaista sam dugo razmiljala o tome. Veoma dugo. Samo, padalo mi je teko
povjerovati u sluajnost, jer je Julia potom uinila tono ono to sam napisala u
pripovijetci.
A to to?
Gurnula si je pitolj u usta i propucala mozak.
Viktor je uasnuto pogleda.
Pa to je...
... ala? Naalost nije. ena na recepciji bila je samo poetak none more u
kojoj sam zatoena sad ve gotovo dvadeset godina. as vie, as manje, doktore
Larenze. Ja sam spisateljica i to je moje prokletstvo.
Viktor je uz njezine rijei gotovo mogao pomicati vlastite usnice, toliko je bio
siguran to e sljedee rei.
Svi likovi koje nakon te prie stvaram u svojim mislima postaju stvarni. Mogu
ih vidjeti, promatrati, a katkada ak i razgovaram s njima. Izmislim ih, a u sljedeem
trenutku oni se pojavljuju u mojem ivotu. To je moja bolest, doktore Larenze. To je
posebnost moje navodne shizofrenije.
Anna se pogne prema naprijed.
I zbog toga sam ovdje kod vas. Dakle...?
Viktor je pogleda i u prvi mah ne ree nita. Previe misli htjelo je istodobno da
bude promiljeno. Previe emocija borilo se jedna protiv druge.
Dakle, doktore Larenze?
Dakle, to?
Jeste li zainteresirani? Hoete li me lijeiti, sad, kada sam ve tu?
Viktor pogleda na sat. Pet minuta bijae prolo.

26

05.

S DANANJEG STAJALITA, gledano unazad, Viktor je bio sasvim siguran. Da je za prvog

susreta samo malo pozornije sluao i pravilno protumaio znakove, mnogo bi ranije
doao do spoznaje da neto nije u redu. Da neto nikako nije u redu. Ali vjerojatno bi
katastrofa u tom sluaju nastupila mnogo bre.
U svakom sluaju, Anna je postigla svoj cilj. Prodrla je u njegovu kuu i savladala
ga u viestrukom pogledu. Njezina pria zaista ga je zanimala. Bila je toliko neobina
da pet minuta nije morao misliti ni na sebe samog, ni na vlastite probleme. Ali iako je
uivao u tom gotovo bezbrinom stanju, on je nije htio lijeiti. Nakon kratke, ali
odreene diskusije ona se nevoljko sloi da e idue jutro prvom skelom napustiti
otok i ponovno se konzultirati s doktorom Van Druisenom.
Imam svoje razloge ree kratko, nakon to ga je upitala zato ne smije ostati.
Jedan od njih je taj to mi nedostaje etiri godine prakse.
Pa niste valjda zaboravili svoj zanat.
Nije to pitanje umijea...
Dakle, ne elite...
Da, pomisli Viktor, ali neto ga je prijeilo da toj eni pria o Josy. Ako Anna
tijekom boravka u klinici zaista nije ula nita o njegovoj tragediji, on nije po svaku
cijenu htio biti taj koji e to promijeniti.
Mislim da bi bilo krajnje nemarno da u vaem konkretnom sluaju zaponemo bez
temeljitih priprema, to vie to ovo nije ni regularna ordinacija.
Priprema? Ah, molim vas, pa to je vaa specijalnost. Da su me uputili k vama u
Friedrichovu ulicu, to biste me prvo pitali?
Viktor se nasmije nezgrapnom pokuaju da ga nadmudri.
Pitao bih vas kada ste prvi put u ivotu halucinirali, ali...
Dugo prije spomenutog incidenta u hotelu prekine ga ona. U etiri
godinja doba moj je napadaj shizofrenije dodue bio tako...
Traila je rijei.
... tako realistian. Tako jasan. Nikada ranije nita nisam opazila tako ulno i
ivo kao taj put. Mogla sam vidjeti enu, ula sam pucanj i vidjela kako joj se mozak
razletio recepcijom. I prvi put se radilo o liku iz prie koju sam izmislila sama. Ali
naravno da su se i kod mene, kao i kod veine shizofreniara, javili odreeni
predznaci.

27

 Koji?
Viktor odlui da joj posveti jo pet minuta prije nego to e ga definitivno morati
napustiti. Zauvijek.
Eh, gdje da zaponem? Mislim da povijest moje bolesti see do mojeg
najranijeg djetinjstva.
Priekao je da vidi hoe li sama od sebe nastaviti govoriti i otpio jo jedan gutljaj
asamaja, koji se u meuvremenu ohladio i postao gorak.
Moj otac bio je profesionalni vojnik, dakle, GI. Kao saveznik ostao je u Berlinu i
radio kao radijski voditelj za American Forces Network, AFN. Slovio je kao lokalna
zvijezda i bio je prvorazredni enskar. Naposljetku je jedna od njegovih brojnih
plavokosih afera, koje je zavodio u stranjoj sobi vojnog kasina, ostala trudna. Zvala
se Laura, bila je prava Berlinanka i moja majka.
Aha, govorite o ocu u prolom vremenu?
Kada mi je bilo osam godina, poginuo je u jednoj traginoj nesrei. Uzgred,
profesor Malizius vidio je u tome prvi traumatizirajui dogaaj u mojem ivotu.
Kakva je to nesrea bila?
U jednoj vojnoj bolnici operirali su mu slijepo crijevo, ali zaboravili su mu prije
operacije obui potporne arape. Tromboza je bila smrtonosna.
ao mi je zbog toga.
Viktora je oduvijek preko svake mjere ljutila nesrea koju su nesposobni lijenici
svojim nemarom donosili svojih pacijentima i njihovim blinjima.
Kako ste primili vijest o oevoj smrti?
Ne ba dobro. Stanovali smo u posljednjoj kui u nizu nedaleko od Andrew
Barracksa u amerikom sektoru u Steglitzu. Iza kue drali smo psia mjeanca koji
nam je dolutao. Zvao se Terry. Moj otac ga je mrzio, zbog ega je veinu vremena bio
privezan za kratak lanac i nije smio u kuu. Kada mi je majka rekla da je otac mrtav,
otila sam do psa i stala ga tui. U tu svrhu uzela sam jednu od tatinih palica za
bejzbol, onu teku sa eljeznom jezgrom. Jer je lanac bio tako kratak, Terry nije
mogao uzmaknuti, kamoli pobjei. Prvo su mu popustile noge i on se pognuo. Ali ja
sam ga nastavila tui. Bila sam mala, osmogodinja djevojica sa srdbom i snagom
opsjednute osobe. U nekom trenutku, moda nakon desetog udarca, Terryju se
slomila kraljenica i nije se vie mogao micati. Uasno je vritao od bola, ali ja sam ga
i dalje udarala, sve dok mu na usta nije navrla krv, dok od njega nije preostala samo
jo hrpica mesa, iz kojeg sam izmlatila posljednju trunicu ivota.
Viktor pokua da je ne gleda s gaenjem i mirno upita:
Kako to da ste to uinili?
Jer je Terry bio ono to sam osim oca najvie voljela u ivotu. U svom djetinjem
ludilu mislila sam: ako su mi uzeli ono najdrae, onda za postojanje broja dva u mom
ivotu takoer vie nema opravdanja. Bila sam bijesna to je Terry jo uvijek iv, a
moj otac nije.
To je uasan doivljaj.

28

 Da, svakako. Ali vi jo uope ne znate zato.

Kako to mislite?
Jo ne znate itavu priu, doktore Larenze. Ono to u tom doivljaju zaista
uasava nije smrt moga oca. A nije ni injenica da sam malog, nedunog psia
okrutno muila do smrti.
Nego?
Ono zaista jezivo za mene je to to psa nikada nije ni bilo. Terry nikada nije
postojao. Jedanput nam je bila dolutala maka, ali pas nikada. A ako me Terryjevo
malo, izmueno tijelo dandanas i proganja u snovima, ja u meuvremenu ipak
dobro znam da je taj doivljaj proistekao iz moje bolesne mate.
Kada ste to shvatili?
Oh, trebalo mi je dugo. Priali smo o tome u okviru mog prvog
psihoterapijskog tretmana. Bilo mi je tada osamnaest ili devetnaest. Prije toga
nikome se nisam mogla povjeriti. Tko rado priznaje da je muitelj ivotinja, posebice
da je lud?
Zaboga, pomisli Viktor i rastreseno pomiluje Sindbada, koji je do njegovih nogu i
dalje tiho drijemao, prespavavi nezainteresirano neobian razgovor. Vie od deset
godina jadna je djevojka morala ivjeti s uasnim osjeajima krivnje. To je bila
zacijelo najokrutnija pokora shizofrenije. Veina obmana imala je samo jedan
zadatak, naime, da oboljeloj osobi sugerira da je bezvrijedna, zla i nedostojna ivota.
Nerijetko bi glasovi u glavama shizofreniara traili od njih da si oduzmu ivot. Nita
rjee te bi jadne due posluale svoje muitelje. Viktor pogleda na sat i zaudi se kako
je odjedanput bilo kasno. Danas vie nee moi raditi na intervjuu.
Dobro, gospoo Spiegel.
Demonstrativno je ustao da signalizira da je njihov razgovor time definitivno
zavren. Prilazei Anni, zaueno je zamijetio da mu se malice vrti u glavi.
Kao to sam vam vie puta objasnio, ovdje vas nikako ne mogu lijeiti
nastavio je, nadajui se da na putu van nee teturati.
Anna ga je gledala nepomina lica, a onda i sama ustane.
Naravno ree s ozbiljnom ivahnou u glasu. Svejedno, raduje me to ste
me sasluali, a sada u slijediti vae savjete.
Neto u nainu na koji se kretala prema ulaznim vratima probudi u Viktoru
slabano sjeanje. Brzo kao to je dola, krenula je i otii.
Zar vam nije dobro, gospodine doktore?
Ljutilo ga je to je oito primijetila njegov lagani poremeaj ravnotee.
Ne, ne, sve je u najboljem redu.
udno. Viktor se osjeao kao da je upravo nakon dugog putovanja brodom
ponovno stao nogom na kopno.
Gdje ste zapravo odsjeli u mjestu? upita je, ne bi li joj skrenuo pozornost na
drugu temu, dok su izlazili na hodnik, gdje je Viktor otvorio vrata verande.
U gostionici Sidro.

29

On kimne glavom. A gdje bi drugdje i mogla? Izvan sezone samo je u toj

gostionici bilo gostinskih soba. Vlasnica Trudi, iji je mu prije tri godine smrtno
stradao sa svojom ribarskom brodicom, slovila je kao dobra dua otoka.
Je li s vama zaista sve u redu? nastavi ga ona ispitivati.
Je, je. To mi se dogodi katkada kada prebrzo ustanem slae on i ponada se da
posrijedi nije vjesnik neke podmukle prehlade.
Dobro zadovolji se ona. Onda u se ja sad brzo vratiti u mjesto. Moram jo
spremiti stvari ako sutra ujutro elim prvom skelom natrag na kopno.
Viktor se radovao to to uje. to bre ona nestane s otoka, to e bre ponovno
biti sam i neometen. Ostavit e ga na miru.
Jo joj je jedanput pruio ruku, a onda se rastadoe, kratko i neformalno.
Kasnije je ovjek uvijek pametniji. Da je Viktor jo za prva razgovora sluao malo
pozornije, zamijetio bi signale upozorenja, skrivene meu recima. Ali prostoduan
kakav je bio, on pusti Annu da ode, pa ak se i ne zagleda za njom. Ona mora da je
raunala s tim. Jer tek to su se za njom zalupila vrata, ona se nije ni potrudila da
prikrije svoje istinske namjere. Umjesto toga smjerno je krenula prema sjeveru.
U smjeru suprotnom od gostionice Sidro.

30

06.

ANNA TEK TO JE BILA OTILA, kadli mu ponovno zasmeta kucanje na ulaznim vratima.
Bio je to Halberstaedt, naelnik otoka.
Hvala to ste se pobrinuli za generator pozdravi Viktor starca i stisne mu
ruku. Bilo je ugodno toplo kada sam stigao.
Raduje me, gospodine doktore uzvrati Halberstaedt kratko i zauujue brzo
izmakne ruku.
I? to vas po ovako nemirnom vremenu tjera k meni? Mislio sam da pota stie
tek prekosutra.
Da, tu ste u pravu Halberstaedt je u lijevoj ruci drao komad naplavljena drva
kojim je tresao pijesak iz utora na petama svojih crnih gumenih izama. Zbog toga
nisam ni doao.
Okej Larenz pokae prema vratima. Zar neete ui? Izgleda kao da e
uskoro kia.
Ne, hvala. Ne elim vam dugo smetati. Imam samo jedno pitanje.
Da?
Ona ena, koja je maloprije bila kod vas, tko je to?
Viktora zaudi njegova izravnost. Inae je Halberstaedt bio pristojan i suzdran,
pun potovanja za privatnu sferu stanovnika otoka.
Nije da me se tie. Ali ja bih na vaem mjestu bio oprezan Halberstaedt
napravi kratku stanku ne bi li preko ograde verande ispljunuo malo duhana za
vakanje na pjeani put. Prokleto oprezan.
Viktor stisne oi kao da mu sunce svijetli ravno u lice i promotri naelnika. Ni
ton, ni sadraj njegovih rijei nisu mu se svidjeli.
Smijem li pitati na to smjerate?
Ni na to ne smjeram. Rei u vam sasvim otvoreno. Ta ena nije ista. S njom
neto nije u redu.
Viktor je poznavao odbojnost koju psihiki bolesnici izazivaju kod zdravih ljudi.
udilo ga je samo kako je brzo Halberstaedt primijetio da Anna nije zdrava.
Ali to nisam ni ja. Ne vie.
Ne brinite za tu damu zapone.
Ne brinem ja za nju. Bojim se da se vama neto ne dogodi.
Misaoni predah, koji mu je svojom provalom i jezivom priom priskrbila Anna,
odjedanput je bio gotov. Josy. Postojalo je milijun razliitih impulsa koji su u
Viktorovu mozgu poput refleksa mogli izazvati sjeanje na ker. U njih je spadao i

31

zloslutan glas kakav je imao naelnik.

Kako to sad opet mislite?
Onako kako vam kaem. Mislim da ste u opasnosti. Na otoku sad ivim
etrdeset i dvije godine i tijekom vremena vidio sam mnoge ljude kako dolaze i
odlaze. Neki od njih bili su dobrodoli gosti. Dobri ljudi, za koje bi ovjek poelio da
ostanu due. Ljudi kao Vi, gospodine doktore. A kod drugih znao sam od prvog
trenutka da e biti nevolje. Ne mogu to objasniti. Mora da je posrijedi neto poput
estog ula. U svakom sluaju, ono je proradilo kada sam prvi put ovdje u mjestu
vidio tu enu.
To ete mi morati objasniti malo podrobnije. to vam je ona to, zaboga, rekla
da vas je tako uznemirila?
Nita mi nije rekla. Uope nisam razgovarao s njom. Samo sam je promatrao
izdaleka i onda poao za njom.
udno, pomisli Viktor. Anna mi je maloas ispriala neto sasvim drukije. Ali
zato bi mi lagala da je razgovarala s Halberstaedtom?
I Hinnerk je rekao da se ponaala udno prije dva sata u njegovoj trgovini
mjeovitom robom.
Kako udno? poeli znati Viktor.
Raspitivala se za oruje.
Kako, molim?
Da, prvo je htjela kupiti harpun ili pitolj za svjetlosne rakete. Onda je kupila
no za traniranje i vie metara najlona za udicu. Tu se ovjek ipak pita to ta ena
smjera.
Nemam pojma ree Viktor odsutno. Stvarno nije znao. to e psihiki
bolesnoj eni na tom otoku oruje?
No, dobro Halberstaedt navue na glavu kapuljau svoje teke vjetrovke.
Moram ii. Oprostite na smetnji.
Nema problema.
Halberstaedt potri niz prednje stube, ali se prije malih vrata na ogradi jo
jedanput okrene prema Viktoru.
Jo neto, doktore. Sve vrijeme vam to elim rei. Jako mi je ao. Viktor nijemo
kimne glavom. Nakon etiri godine nitko vie nije morao objanjavati razloge svoje
suuti. Bilo je jasno na to je mislio.
Ali boravak ovdje trebao bi vam goditi, mislim. I zato sam ovdje.
Kako to mislite?
Radovao sam se kada ste doli na otok. Vidio sam kako se iskrcavate. I nadao
se da ete se ovdje malo rastresti. Da ete uskoro izgledati bolje. Ali...
Ali to?
Jo ste bljei nego prije tjedan dana. Postoji li za to neki razlog? Da. Nona
mora. A ona se zove moj ivot. A ti svojim nastupom nita nee popraviti, pomisli
Viktor. Ali umjesto da glasno izgovori svoje misli, on mirno odmahne glavom i time

32

isprovocira nov poremeaj ravnotee. Halberstaedt izvana zatvori vrata vrta i strogo
ga odmjeri.
Nema veze. Moda se varam. Moda sve i nije tako crno. Ali svejedno: mislite
na moje rijei.
Viktor kimne glavom.
Ozbiljno tako mislim, doktore. Sljedeih dana malo pripazite na sebe. Imam
neki lo predosjeaj.
Hou, hvala.
Viktor zatvori kuna vrata i nastavi promatrati Halberstaedta kroz pijunku, dok
nije nestao iz njegova skuenog vidnog polja.
to se ovdje zbiva? pomisli. to sve to ima znaiti?
Potrajalo je jo dobra etiri dana dok nije saznao odgovor. Naalost, u tom
trenutku za njega je ve bilo prekasno.

33

07.

Parkum, etiri dana prije istine

B: Gajite li jo nadu ?
DRUGO PITANJE INTERVJUA Viktoru je bilo najgore. Nakon nemirne noi i bezduno
pripremljena zajutraka, on je od deset sati sjedio pred svojim laptopom. Ali danas je
imao izgovor zato mu je zaslon nakon pola sata jo uvijek bio prazan. Sad vie nije
bilo sumnje da e se zaista razboljeti od gripe. Jueranji osjeaj vrtoglavice gotovo je
nestao, ali zato je, otkako se probudio, imao malih potekoa s gutanjem i hunjavicu.
Svejedno je htio nadoknaditi vrijeme koje je izgubio dan prije.
Nadu?
Najradije bi bio odgovorio protupitanjem:
Nadu u to? U to da je Josy jo iva ili da e joj pronai le?
Drveni prozorski kapci zadrhtae od snana naleta vjetra. Viktor se nejasno prisjeti
vremenske prognoze i upozorenja da e biti nevrijeme. Navodno bi juer najavljeni
okrajci orkana Anton danas popodne trebali stii do otoka. Ve sad nad morem se
prijetei isticala siva kina stijena, a silni zapusi vjetra ibali su prve pljuskove prema
obali. Temperatura je preko noi osjetno pala, a vatra u kaminu nije vie gorjela
iskljuivo iz optikih razloga, nego zato to je njezina toplina zaista bila potrebna da
pojaa naftno grijanje na generatorski pogon. Ribari i brodari izvjetaje obalne strae
oito su uzeli ozbiljno. Viktor pogleda kroz prozor, odakle se na sve viim i snanijim
valovima vie nije vidio nijedan brod. Ponovno se okrenuo zaslonu raunala.
Nada.
Nad tipkovnicom Viktor stisne ake, a onda isprui prste, ne dodirujui pritom slova.
Kada je prvi put proitao to pitanje, ono je u njegovu mozgu probilo imaginaran
bedem i prva misao koja je lagano poela zadobivati oblik ticala se posljednjih dana
njegova oca. Gustav Larenz umro je u dobi od sedamdeset i etiri godine od raka
34

limfnih lijezda, a neprestane bolove mogao je podnijeti samo jo uz pomo

neprestana uzimanje morfija. Ali u kasnom stadiju bolesti ni tablete vie nisu bile u
stanju da u potpunosti iskljue bolove. Kao da sam pod zvonom ispunjenim
maglom..., opisivao je otac svom sinu mukle udarce migrene, iji se agresijski
potencijal svaka dva sata tabletama reducirao na taman jo podnoljivu mjeru.
Kao da sam pod zvonom ispunjenim maglom. Upravo ispod njega pokopao sam
svoju nadu. ini se da su oevi simptomi snali i mene. Kao da je u pitanju neka
zarazna bolest. Tek to rak nije napao sustav limfnih lijezda, nego moj razum. A
metastaze bujaju u mojoj udi.
Viktor duboko udahne i napokon pone pisati.
Da, gajio je nadu. Da e mu kuna pomonica jednog dana najaviti posjetitelja
koji eka u predvorju i odbija sjesti u dnevnu sobu. Nadao se da e mu mukarac sa
slubenom kapom u rukama bez rijei pogledati u oi. I da e tada napokon biti
siguran. Mnogo prije nego to e iz slubenikovih usta potei najkonanije od svih
rijei: ao mi je. To je bila njegova nada.
Isabell je, pak, svake veeri molila za suprotno. Bio je siguran u to. Nije mu bilo
jasno odakle joj snage za to. Ali duboko u sebi ona je skrivala jednu viziju. Da e se
jednog dana kao obino vratiti s jahanja i na prilazu kui vidjeti Josyn prevrnut bicikl.
I prije nego to e stii da ga podigne i odgura u vrtnu kuicu, Josy e nasmijana doi
s jezera, drei onako uspuhana oca za ruku. Bit e zdrava i presretna. to ima za
ruak? vikat e izdaleka i sve e biti kao prije. Isabell se nee uditi. Nee ak ni
pitati Josy gdje je bila posljednjih godina. Pomilovat e joj naraslu crvenkastoplavu
kosu i naprosto prihvatiti da je ponovno tu. Da je obitelj napokon opet zajedno. Kao
to je prihvaala i razdvojenost. Godinama. To je bila njezina neizreena nada.
Tako, jesam li time odgovorio na vae pitanje?
Bez emocija Viktor opazi da i opet razgovara sam sa sobom. Ovaj put je Ida von
Strachwitz bila njegova imaginarna sluateljica. Bila je to odgovorna urednica lista
Bunte, kojoj je ve prekosutra trebao poslati emailom prve odgovore.
Viktorov laptop ispusti zvuk koji ga podsjeti na stari aparat za kuhanje kave dok
posljednji ostatak vode pljuje u filter. Odluio je da izbrie posljednje retke. Pritom
iziritirano zamijeti da nema to obrisati. Sve to je napisao tijekom posljednjih pola
sata bila je jedna jedina reenica. A ak i ona kao da nije imala previe veze s
pitanjem:
Izmeu slutnje i znanja lee ivot i smrt.
Viktor nije bio u prilici da nadopuni taj jedan jedini redak, jer je iznenada zazvonio

35

telefon. Prvi put otkako je stigao na Parkum. Prepao se tog neoekivano glasnog
zvuka, iji je rezak odjek rastrgao tiinu male kue. Pustio je da etiri puta zazvoni
prije nego to je podigao teku slualicu starog telefona s brojanikom. Poput svega
ostalog u kui, i to je crno udovite naslijedio od oca. Stajalo je na malom
telefonskom stoliu kraj police s knjigama.
Smetam?
Viktor zastenje u sebi. Gotovo da je bio raunao s tim da e se to dogoditi.
Odjedanput ponovno osjeti jueranju vrtoglavicu, zajedno s poznatim vjesnicima
prehlade.
Zar se nismo neto dogovorili, gospoo Spiegel?
Da odgovori ona pokunjeno.
Htjeli ste danas ujutro otputovati. Kada vam ide skela?
Zato vas i zovem. Ne mogu.
Sluajte! Viktor uzrujano pogleda prema stropu i opazi neto pauine u
kutovima sobe.
Pa o svemu smo se lijepo dogovorili. Trenutno ste u mirnoj fazi i u tom stanju
moete bez ikakva problema natrag u Berlin. Odmah po dolasku otii ete doktoru
Van Druisenu, kojeg u...
Ne mogu prekine ga Anna, ne podiui glas.
Prije nego to je izgovorila reenicu do kraja, Viktor je znao na to misli.
Skela. Ne prometuje zbog nevremena. Ne mogu se maknuti s otoka.

36

08.

ZNAO JE TO JO PRIJE nego to e spustiti slualicu. Odao mu je to njezin glas. Zvuala

je kao da je osobno aranirala nevrijeme, samo da ga i dalje moe odvraati od rada i
s njim povezana savladavanja prolosti. I ostavila je dojam da mu mora neto
ispriati. Neto toliko vano da je zbog toga bila spremna uzeti na sebe muku i
trokove vonje od Berlina dovde. I to mu juer iz nekog razloga nije povjerila.
Viktor nije znao to bi to bilo, ali znao je da nee napustiti otok dok ne ispria svoju
priu. I zato je morala doi. I iz tog razloga on se za svaki sluaj odjenuo i istuirao. U
kupaonici rastopio je aspirin u ai vode i popio ga natate u tri gutljaja. Osjeao je
pritisak na oima. Nepogreiv predznak bliske glavobolje. Moda ak i vruice. U
normalnim okolnostima Viktor bi kod takvih upozorenja svoga tijela radije odmah
uzeo dva kotadolona. Ali od njih bi bio dremljiv, a neto u njemu savjetovalo mu je
da bi bilo bolje da svog nezvanog gosta doeka bistre glave. Zato se dodue osjeao
gripozno, ali bar nije bio umoran kada je Sindbad rano popodne upozoravajuim
reanjem najavio da je Anna stigla pred ulazna vrata.
Bila sam u etnji i vidjela svjetlo u vaoj dnevnoj sobi nasmijala se nakon to
joj je otvorio.
Viktor namrti elo. U etnji? ak ni vlasnici pasa za takva vremena ne odlaze
rado u due etnje. Kia, dodue, jo nije lijevala, ali ni njezino lagano sipanje nije
bilo zanemarivo. A Anna u svom kostimu od najfinije vunene tkanine i cipelama s
visokim potpeticama nikako nije bila odjevena primjereno vremenu. Od mjesta do
kue na obali bilo je najmanje petnaest minuta hoda po loe utvrenu putu, koji je
ve bio prepun lokvi. Svejedno nije bilo prljavtine na njezinim elegantnim ljetnim
cipelama. I kosa joj je bila suha, iako kod sebe nije imala ni kiobrana, ni marame.
Dola sam u krivo vrijeme?
Viktor zamijeti da jo nije izustio ni rijei, nego ju je samo zaprepateno
promatrao.
Da. To jest, ja... mucao je. Oprostite, molim vas, malo sam smeten. I bit e
da sam se prehladio.
A ono sto mi je o tebi ispriao Halberstaedt ne otvara ti ba spremno moja vrata.
Oh s Annina lica nestalo je osmijeha. ao mi je.
Munja nad morem osvijetli na trenutak krajolik iza kue. Nedugo zatim uslijedila
je obavezna grmljavina. Nevrijeme se pribliavalo. Viktor je bio ljut. Sad vie nije
mogao samo tako potjerati nemila gosta. Iz pristojnosti morao je trpjeti Annu, bar
toliko dugo dok ne prou prve kie.

37

 No, kada ste se ve namuili i doli ovamo k meni, moemo zajedno popiti aj
predloi s gnuanjem. Anna to prihvati bez oklijevanja. Osmijeh joj se vratio, a
Viktoru se ak uini da u izrazu njezina lica prepoznaje lagan izraz trijumfa. Otprilike
kao kod malog djeteta, koje je majku neprestanim cendranjem u samoposluzi navelo
da kupi slatkie.
Pola je za njim u sobu s kaminom gdje oboje sjedoe na ista mjesta kao i dan
prije. Ona prekrienih nogu na kau, on leima prema prozoru za pisai stol.
Molim, posluite se.
Podigao je vlastitu alicu i pokazao glavom prema rubu kamina gdje je stajao
ajnik na malom grijau.
Moda kasnije, hvala.
Viktora je grlo boljelo jae nego prije, pa je otpio velik gutljaj. Asamaj bio je
gori sa svakom alicom.
Je li vam dobro?
Opet isto pitanje kao juer. Viktor se ljutio to ga je oito tako dobro prozrela.
On je ovdje bio lijenik.
Hvala, osjeam se odlino.
A zato onda sve vrijeme otkako sam stigla gledate tako namrteno, doktore?
Zar se ljutite na mene? Molim vas, vjerujte mi da sam ujutro zaista htjela skelom na
kopno. Ali naalost ona ne prometuje do daljnjeg.
Jesu li vam rekli kada bi po prilici mogla opet poeti prometovati?
Ne. Samo da e to biti najranije za dva dana. Uz mnogo sree za dvadeset i
etiri sata.
A uz malo nesree tek za tjedan dana. Toliko dugo Viktor je jedanput ve morao
izdrati s ocem na otoku.
Moda bismo preostalo vrijeme mogli iskoristiti za jo jedan terapijski
razgovor? pitala je bez uvijanja i ponovno se njeno osmjehnula. Neeg se eli
rijeiti, pomisli Viktor.
Grijeite ako mislite da smo juer vodili terapijski razgovor. Bio je to sasvim
obian razgovor. Vi niste moja pacijentica. Ni oluja u tome nee nita promijeniti.
Dobro, onda dajte da nastavimo na jueranji obini razgovor. Godio mi je.
Neeg se eli rijeiti. I nee mi dati mira dok to ne izrekne.
Viktor je dugo uzvraao njezin pogled, a kada je shvatio da ona nee odvratiti
svoj, kimnuo je glavom.
No, dobro...
... zavrimo onda s tim s im smo juer zapoeli, nadopunio je u mislima, dok se
Anna zadovoljno izvalila na kauu.
A onda je ispriala najgoru priu koju je Viktor uo u itavom svom ivotu.

38

09.

NA KOJOJ KNJIZI trenutano radite? pitao ju je prvo. Bilo je to pitanje s kojim se tog
jutra bio probudio.
Koji e likovi sljedei zaivjeti u vaim nonim morama?
Ne piem. Bar ne u uobiajenom smislu.
Kako to mislite?
Prela sam na to da piem samo jo sama o sebi. Svoju biografiju, ako hoete
tako. Time ubijam tri muhe jednim udarcem. Prvo: mogu popustiti pred svojim
umjetnikim porivom. Drugo: pritom razraujem vlastitu prolost i tree: sprjeavam
da u moj ivot ulaze likovi iz romana, koji me izluuju.
Razumijem. Onda mi, molim vas, ispriajte neto o svom posljednjem velikom
slomu. Onom koji je naposljetku i doveo do toga da vas prime u kliniku.
Anna duboko izdahne i sklopi ruke kao da e moliti.
U redu. Posljednji lik iz romana koji se osamostalio bila je junakinja jedne
moderne bajke za djecu.
O kome se radilo?
O jednoj maloj djevojici. Charlotte. Bila je draestan, plavokos aneo, onakav
kakve poznajemo iz reklama za medenjake ili okoladu.
Nije to ba ni najgori lik to ga ovjek moe poeljeti kao imaginarnog
pratioca.
Da, to je tono. Charlotte je bila draesna. Svakome tko bi je vidio odmah bi se
uvukla u srce. ivjela je kao jedina kraljeva ki u malom dvorcu na jednom otoku.
O emu se tono radilo u toj prii?
O jednoj potrazi. Jednog dana Charlotte se, naime, iznenada jako razboljela.
Viktor upravo htjede uzeti gutljaj aja, ali umjesto toga odloi alicu. Anna je sad
imala njegovu punu pozornost.
Patila je od neobjanjivih napadaja vruice, postajala je sve slabija i mravija.
Svi medicinari iz zemlje okupili su se i pregledali je, ali nijedan od njih nije mogao
rei to joj je. Roditelji su joj iz dana u dan oajavali sve vie. A iz dana u dan
pogoravalo se i djevojiino stanje.
Viktor nesvjesno zaustavi dah i koncentrira se na svaku daljnju rije.
Jednog dana mala Charlotte odluila je da sama uzme u ruke svoju sudbinu i
pobjegla je od kue.
Josy.
Viktor je pokuao potisnuti tu misao, ali to mu nije polo za rukom.

39

 Kako, molim? Anna ga iziritirano pogleda. Viktor nije ni primijetio da je

oito neto rekao, pa si nervozno proe rukom kroz kosu.
Nita. Nisam vas htio prekidati. Nastavite, molim vas.
Dakle, kao to sam rekla, krenula je u potragu za uzrokom svoje bolesti.
Hoemo li tako, ta je pria parabola. Bajka o bolesnoj djevojici, koja ne odustaje od
sebe, nego djeluje tako to na vlastitu ruku odlazi u svijet.
To ne moe biti. To je nemogue. Viktor nije bio u stanju da uoblii jasnu misao.
Poznavao je taj osjeaj. Prvi put osjetio ga je u ordinaciji doktora Grohlkea. A potom
svakog pojedinanog dana u svom ivotu. Sve dok nije odluio da definitivno okona
potragu za svojom malom keri.
Stvarno vam nije nita, doktore Larenze?
Kako? Oh... Viktor pogleda prste svoje desne ruke, kojima je nervozno
bubnjao po mahagonijskoj ploi svog starog pisaeg stola.
Oprostite, mora da sam popio malo previe aja. Ali priajte mi vie o
Charlotte. Kako zavrava pria? to se dogodilo?
to je s Josy ?
Ne znam.
to? Ne znate kako zavrava vaa vlastita knjiga?
Pitanje odjeknu glasnije nego to je Viktor namjeravao, ali Anna kao da se nimalo
nije zaudila tom iznenadnom prolomu emocija.
Rekla sam vam, nikada je nisam zavrila. Pria je ostala fragment. Upravo zato
me Charlotte vie nije putala, ve me je bacila u tu moru.
Moru?
Kako to mislite?
Kao to sam ve rekla, Charlotte je bila posljednji lik iz romana koji je uao u
moj ivot. Ono to sam doivjela s njom bilo je tako strano da sam doivjela slom.
Jo jedanput. to se tono dogodilo?
Viktor je znao da se ponaa pogreno. Pacijentica jo nije bila spremna da govori
o svojoj traumi. Ali on je to morao saznati. Kada se Anna zabuljila u pod i prestala
odgovarati, obazrivo je nastavio:
Kada ste imali prvu viziju Charlotte?
Bilo je to prije otprilike etiri godine u Berlinu. Bila je zima.
26. studenoga, neujno doda Viktor.
Ba sam krenula u kupnju, kada sam na cesti iza sebe ula tu buku. kripu
konica, pa metalan zveket, lomljenje stakla, uobiajene zvukove sudara. Jo sam
pomislila: samo da nitko nije stradao i okrenula se. Tada sam vidjela djevojicu.
Stajala je kao paralizirana posred ulice. Oito je ona skrivila nesreu.
Viktor se zgri u svom sjedeem poloaju.
Iznenada, kao da je posrijedi neki nevidljiv znak, ona okrene glavu, pogleda u
mom smjeru i nasmijei mi se. I tu je prepoznah. Charlotte. Moja bolesna djevojica
iz romana. Potrala je k meni i uzela me za ruku.

40

Njezine tanke ruice. Tako krhke.

Bila sam katatonina, skamenjena. S jedne strane bilo mi je jasno da ona ne
postoji. Da ne moe postojati. S druge bila je tako stvarna. Nisam mogla drukije.
Morala sam je prihvatiti. I tako sam krenula za njom.
Kamo? Gdje se to tono dogodilo?
to? Zar je to tako vano?
Anna zbunjeno zatrepe oima, kao da odjedanput vie nema volje nastaviti
priu.
Ne, nije. Oprostite. Nastavite.
Anna se nakalja, pa ustane.
Ako vam nije problem, doktore Larenze, ja bih sad rado napravila stanku.
Znam da sam vas sve vrijeme silila da vodimo ovaj razgovor. Ali sad primjeujem da
moda ipak nisam spremna za to. Te vizije za mene su bile zaista strane. Da sad
govorim o njima pada mi tee nego to sam mislila.
Naravno ree Viktor, iako je vapio za daljnjim informacijama. Tada ustane i
on.
Smjesta u vam prestati dosaivati. Moda se ve sutra mogu vratiti kui.
Ne!
Viktor je grozniavo traio izlaz. Nije mogao dopustiti da ode i vie se ne vrati,
iako je jo prije svega nekoliko minuta od nje traio upravo to.
Samo jo jedno pitanje Viktor bespomono zastane nasred sobe. Kako se
zove knjiga?
Nema jo pravi naslov. Samo radni naslov: Devet.
Zato Devet?
Jer je Charlotte imala devet godina kada je pobjegla.
Oh.
Premlada!
Viktor iznenaeno primijeti to je Anna s tih nekoliko rijei izazvala kod njega.
Koliko je arko elio da bolesne, shizofrene vizije te osobe imaju odnos sa stvarnou.
Prilazei joj polagano, Viktor zamijeti da mu je narasla temperatura. Ni
glavobolja nije bila popustila, iako je nakon tuiranja popio tabletu. Bol je bubnjao u
njegovim sljepooicama i oi mu poee suziti. Annin lik odjedanput mu postade
mutan. Gledao je njezine obrise kao da je promatra kroz au vode. Viktor nakratko
zatrepe, a kada mu se jasnoa vida donekle povratila, vidio je u Anninim oima
neto to si isprva nije mogao objasniti. Onda mu postade jasno: Poznavao ju je.
Jedanput, prije mnogo vremena, ve ju je bio susreo. Ali njezino lice nije mogao
pridodati nikakvoj osobi ili imenu, kao to ponekada ne znamo kako se zove neki
poznati glumac i u kojim smo ga filmovima prethodno ve gledali.
Nespretno joj je pomogao da navue kaput i otpratio je do vrata. Anna je jednom
nogom ve bila vani, kadli se jo jedanput okrene i u iduoj sekundi usta joj se naoe
sasvim blizu Viktorova lica.

41

 Ah, jo neto. Kada ste me maloas ve pitali.

Da? Viktor malice uzmakne i odjedanput osjeti istu napetost kao i na
poetku njihova razgovora.
Ne znam je li vano, ali knjiga je imala i podnaslov. udno je to, jer zapravo
nije imao nikakve veze s priom. Pao mi je na pamet u kadi i nekako mi se svidio.
A kako je glasio?
Nakratko Viktor se zapita hoe li ga uope uti ali onda je bilo prekasno.
Plava maka odgovori Anna. Ne pitajte me zato. Mislila sam da bi bilo
lijepo kada bi se na koricama vidjela plava maka.

42

10.

S A M O D A B U D E M S I G U R A N da sam te dobro razumio...

Viktor je doslovce mogao vidjeti kako je krupni privatni detektiv s druge strane
linije preneraeno tresao glavom dok mu je postavljao pitanja. Nazvao ga je
neposredno nakon to je Anna napustila njegovu kuu.
Kae da te je na Parkumu nenajavljeno posjetila duevno poremeena ena?
Da.
I ta ena tvrdi da je progone likovi iz romana, koje je izmislila sama?
Otprilike tako.
I ja sad trebam provjeriti jesu li privienja te... kako ono...?
Anna. ao mi je, Kai, ali njezino puno ime rei u ti tek kada bude zaista
nuno. Iako slubeno vie ne prakticiram, ona je, strogo uzevi, pacijentica i ja elim
potovati lijeniku tajnu.
U svakom sluaju, dokle god bude mogue.
Kako eli. Ali misli li zaista da bi shizofreni napadaji te nove pacijentice
mogli imati nekakve veze s nestankom tvoje keri?
Tako je.
Zna kako to meni zvui?
Naravno da znam odgovori Viktor. Sigurno misli da sam definitivno siao s
uma.
Blago reeno.
Apsolutno te razumijem, Kai. Ali, razmisli. To to mi je ispriala naprosto ne
moe biti sluajnost.
Hoe rei, ne smije biti sluajnost?
Viktor preuje tu primjedbu.
Mala djevojica koja pati od neobjanjive bolesti i jednog dana nestane. U
Berlinu.
Lijepo prihvati Kai. Ali to ako te je slagala? Ako ipak zna za Josy?
Zaboravlja da njezinu bolest nikada nismo spomenuli u javnosti. O tome ne
moe znati nita.
To im je savjetovala policija. Misteriozne simptome neobjanjive bolesti od koje
je Josy bolovala mediji nisu smjeli zlorabiti da zadovolje glad mase za senzacijama.
I tako osim toga imamo informaciju koju nam moe dati samo pravi otmiar
objasnio im je tada mladi inspektor. Tada emo znati tko zaista dri vau ker, a
kome je stalo samo do vaeg novca.

43

I zaista, nakon to su objavljene obavijesti o djevojiinu nestanku, javljali su se

razni lani otmiari, koji su na pitanje kako je Josephine? svi odgovorili s odlino
ili u skladu s okolnostima dobro. A to je definitivno bio pogrean odgovor, uzme li
se u obzir da je djevojica najmanje jedanput dnevno doivljavala ok, ak i ako nije
bila u akama nasilnih zloinaca.
Okej, doktore nastavi privatni detektiv. Bolesna djevojica zbrie od kue.
U Berlinu. Dotle se injenice to se mene tie jo poklapaju. Ali onda? Kakvo je to
trabunjanje o kraljevoj keri koja ivi u dvorcu na otoku?
Previa da je Schwanenwerder zaista otok, koji je samo mostom povezan s
BerlinZehlendorfom. Nau vilu na Velikom Wannseeu sam si jedanput nazvao
dvorcem. A to se tie kraljeve keri, Isabell je Josy esto zvala... odnosno, esto je
zove princeza, pa bismo i tu imali paralelu.
Nemoj mi zamjeriti, Viktore. Preko etiri godine ja ve radim za tebe, a preko
toga smo se i sprijateljili. A kao prijatelj kaem ti: to to ti je ispriala ta dama
podsjea me na horoskop u Kurieru. Toliko je openito da si svatko iz toga moe
ieprkati ono to mu odgovara.
Svejedno. Ne bih si nikada mogao oprostiti da za Josy ne uinim sve to je u
mojoj moi.
Okej, ti si ef. Ali jedno neka ipak bude jasno: posljednji vjerodostojni iskaz
svjedoka dao je jedan stariji brani par. Vidjeli su djevojicu kako s nekim mukarcem
izlazi iz ordinacije. Nisu pomislili nita loe, jer su smatrali da je dijete u pratnji oca.
Taj iskaz potvrdio je vlasnik kioska na uglu. ovjek srednjih godina oteo je tvoju ker.
Nikakva ena. Osim toga, Josy je bilo dvanaest godina, a ne devet.
A to je s plavom makom? Zna njezinu najdrau plianu igraku, plavu
maku Nepomuka.
Lijepo. Ali svejedno sve to nema smisla. Pretpostavimo da tu postoji neka veza,
to ta ena onda hoe od tebe? to se skriva iza toga? Ako je ona otela Josy, zato se
ne nastavi skrivati, nego te salijee ak na Parkumu?
Ne kaem ja da je moja pacijentica upletena u to. Kaem samo da neto zna.
Neto to u na iduim terapijskim seansama pokuati ieprkati iz nje.
Srest ete se, dakle, ponovno?
Da, pozvao sam je da doe sutra ujutro. Nadam se da e doi, jer do danas
nisam bio osobito prijazan prema njoj.
A zato je sutra naprosto ne pita izravno?
Kako to zamilja?
Pokai joj Josynu fotografiju. Pitaj je prepoznaje li tu djevojicu. A ako da,
smjesta nazovi policiju.
Nemam ovdje dobru Josynu fotografiju, samo kopiju iz novina.
Mogu ti je faksirati.
to se mene tie. Ali ja je svejedno ne mogu koristiti. Jo ne.
Kako to?

44

 Jer ena u jednom pogledu govori istinu: bolesna je. A ako zaista pati od
shizofrenije, ja kao lijenik trebam stei njezino povjerenje. Ona zapravo vie ne eli
govoriti o toj temi, sad mi to ve signalizira. Ako joj sutra neizravno dadem do znanja
da je smatram sudionicom u zloinu, definitivno e se zatvoriti. Onda od nje vie
neu dobiti nikakve informacije. A u taj rizik neu ulaziti, dokle god jo postojala
trunica nade da je Josy iva.
Nade.
Zna to, Viktore? Nada je kao krhotina stakla u nozi. Dokle god se nalazila u
mesu, boli pri svakom koraku koji ovjek napravi. Ali kada se izvue, krae vrijeme
jo e, dodue, krvariti i potrajat e neko vrijeme dok sve ne zaraste, ali na kraju
ovjek opet moe hodati. Taj proces jo se naziva alost. I mislim da bi napokon
trebao zapoeti s tim. Zaboga! Prole su gotovo etiri godine, za kojih smo dobivali i
bolje informacije od ovih koje ti je dala ena koja se sama dala zatvoriti u ludnicu.
Ne znajui, Kai Strathmann upravo je dao Viktoru odgovor za drugo pitanje
intervjua.
Dobro, Kai, obeavam ti da u definitivno prestati s potragom za svojom keri
ako mi sad jo uini posljednju uslugu.
Koju?
Molim te, provjeri je li 26. studenoga u blizini Grohlkeove ordinacije dolo do
kakva sudara. Izmeu 15.30 i 16.15. Moe li to uiniti?
Da. Ali ti e dotle biti sasvim miran i u najboljem sluaju raditi na tom
idiotskom intervjuu, jesi li me razumio?
Viktor mu zahvali, ali izbjegne dati izravan odgovor na njegovo pitanje. Nakanio
je da e lagati samo kada bude neophodno.

45

11.

Parkum, tri dana prije istine

B: Tko vam je u to vrijeme osim obitelji bio od najvee pomoi?
VIKTOR SE NASMIJE. Unekoliko je oekivao da Anna doe na novu seansu. Nije bio
siguran hoe li doi. Jo juer, kada su se rastajali, ona je tu mogunost ostavila
otvorenom, a on se sad pokuavao rastresti radom na intervjuu. Ne bi li uope mogao
misliti na to drugo nego na Charlotte (ili Josy?), odabrao je najjednostavnije pitanje.
Najvea pomo?
Tu nije morao dugo razmiljati. Odgovor se sastojao od jedne jedine rijei:
alkohol.
to due Josy nije bilo, to je vie morao piti ne bi li obuzdao svoju bol. Ako je
prve godine jo dostajao gutljaj, donedavno mu nije vie bila dovoljna ni aa po
mranoj misli. A alkohol ne samo da je potiskivao. Davao je odgovore. Tonije, bio je
odgovor.
Pitanje: da sam bolje pazio, bi li ona jo bila iva?
Odgovor: votka.
Pitanje: zato sam tako dugo besposleno ekao u ekaonici?
Odgovor: svejedno koje marke, samo da je mnogo.
Viktor zabaci glavu i poeli da se jueranji razgovor nastavi. Kai se jo nije javio da
ga obavijesti je li saznao neto o prometnoj nesrei. Ali Viktor vie nije elio ekati.
Morao je znati nastavak Annine prie, trebale su mu nove pojedinosti u kojima bi
mogao traiti vezu, pa bila ona i sasvim fantastina. I trebao mu je gutljaj.
Viktor se ponovno kratko nasmije. Naravno da se sad mogao uvjeravati da je rum
u njegovu aju medicinski uvjetovan prehladom iji su simptomi kod njega postajali
sve jasniji. Ali sreom bio je toliko razuman da svog najboljeg prijatelja i pomagaa
ostavi na kopnu. Na Parkum je stigao bez ijedne kapljice. Imao je za to dobar razlog.
Mr. Jim Beam i njegov brat Jack Daniels bili su jedini pacijenti s kojima je tijekom
posljednjih godina vodio intenzivne razgovore. Toliko intenzivne da su postojali dani
za kojih je mogao misliti samo jednu jasnu miso: kada e ponovno biti vrijeme za
gutljaj iz boce. Prvo ga je Isabell pokuala maknuti od alkohola. Bodrila ga je, brinula

46

za njega, saalijevala ga, a i sve ee preklinjala.

Poslije, nakon faze vikanja i deranja, uinila je ono to skupine za samopomo
savjetuju svakoj rtvi alkoholizma: ostavi ga. Bez prethodna upozorenja otila je u
hotel i nije mu se vie javljala. Njemu je praznina u vili zapela za oko tek kada mu je
nestalo pia, a nije vie imao snage da sam prijee preko itava otoka, kraj kupalita
do benzinske crpke.
A s gubitkom snage doli su bolovi. A s bolovima sjeanje. Na Josyne prve zubie.
Na roendane.
Na poetak kole.
Na bicikl koji joj je darovao za Boi.
Na zajednike vonje automobilom.
I na Alberta.
Alberta.
Kroz prozorsko staklo Viktor je promatrao tamno more, utonuvi pritom toliko u
misli da nije zamijetio ak ni tihe korake iza sebe. Albert.
Da je morao navesti razlog, bio bi to jedan mali, nepoznati starac, koji ga je
ponukao da privremeno prekine s piem.
Prije, kada je jo imao ivot, vozio se svakog popodneva oko 17 sati preko gradske
autoceste u smjeru panjolske aleje s posla kui. Malo iza petlje kod RTVtornja, u
visini starih, ruevnih tribina Ceste za vjebu i automobilski promet, odakle su neko
gledatelji pratili ljetne automobilske utrke, redovito bi stajao jedan stariji gospodin i
promatrao prometnu guvu koja bi nastajala nakon prestanka radnog vremena.
ekao bi pokraj rasklimanog enskog bicikla kojim bi dolazio, odmah pokraj rupe u
ogradi Sajamskog nasipa. Bilo je to jedino mjesto izmeu Weddinga i Potsdama na
kojem nije bilo ni zvunih, ni vizualnih zatitnih barijera. Svaki put kada bi Viktor
brzinom od stotinu kilometara na sat protutnjao pokraj njega, pitao bi se to li je
samo moglo ponukati starca da gleda za stranjim svjetlima bezbrojnih automobila.
Viktor bi u svojem Volvu uvijek prebrzo projurio pokraj njega. Tako brzo da mu za
tih stotina i stotina dana nije uspjelo prouiti ovjekove crte lica. Iako ga je viao
gotovo svakodnevno, na policijskom sueljavanju ne bi ga mogao prepoznati.
I Josy je jednog dana zapazila tog ovjeka, kada su se zajedno s Isabell vraali s
Njemakofrancuskog narodnog slavlja.
Zato taj ovjek stoji tu? pitala je i okrenula se za njim.
Malo je zbunjen trezveno je dijagnosticirala Isabell, ali Josy to nije bilo
dovoljno.
Mislim da se zove Albert promrmljala je sama za sebe, ali Viktor ju je
svejedno uo.
Zato Albert?
Jer je star i usamljen.
Ah, a stari, usamljeni ljudi se tako zovu?
Da odgovori ona kratko i time je stvar bila obavljena. Otad je neznanac kraj

47

ceste imao ime i Viktor se znao uloviti kako mu kima glavom dok radnim danom
prolazi pokraj njega.
Zdravo, Alberte!
Tek mnogo kasnije, kada se jednog dana na mramornom podu kupaonice
probudio iz pijanstva, postalo mu je jasno da je i Albert neto traio. Neto to je
negdje izgubio, a sad je vjerovao da e to pronai u automobilima koji su jurili pokraj
njega. Albert mora da mu je bio duhovno srodan. Tek to je Viktoru sinula ta ideja,
ve je sjedio za upravljaem svog Volva i odvezao se do Sajamskog nasipa kraj
Njemake hale. Ali jo izdaleka mogao je vidjeti da Albert taj dan nije stajao na svome
mjestu. A ni sljedeih dana, dok ga je Viktor traio, starac se nije pokazivao.
Viktor bi ga rado pitao:
Oprostite, ali to tono traite? Jeste li i vi nekog izgubili?
Ali Albert bijae nestao. Nije se vie pojavljivao.
Kao ni ]osy.
Kada se Viktor osamnaestog dana bezuspjeno vraao kui, ne bi li otvorio novu
bocu, pred ulaznim vratima ekala ga je Isabell s jednim pismom. Bio je to upit lista
Bunte u vezi s intervjuom.
Doktore Larenze?
Pitanje Viktora grubo istrgne iz sanjarenja. Ustao je tako naglo da je desnim
koljenom udario u pisai stol. U isti mah zagrcnuo se i poeo kaljati.
Bit e da vam se ponovno moram ispriati ree Anna, koja je stajala iza njega,
ali nije pokazivala namjeru da mu se priblii ili mu pomogne.
Nisam vas htjela ponovno prestraiti, ali vie puta sam pokucala i pritom su se
vrata otvorila.
Naoko pun razumijevanja, Viktor kimne glavom, iako je bio siguran da je
zakljuao ulazna vrata. Uhvatio se za glavu i primijetio da mu se elo orosilo
grakama znoja.
Izgledate loije nego juer, doktore. Moda bi bilo bolje da odem. Viktor
primijeti kako ga Anna intenzivno promatra i u isti mah shvati da od oka jo nita
nije bio rekao.
Ne ree neto glasnije nego to je namjeravao. Anna nakrivi glavu kao da nije
dobro razumjela to je rekao.
Ne ponovi Viktor to zaista nije nuno. Molim vas, sjednite. Dobro je da ste
tu. Imam za vas nekoliko pitanja.

48

12.

ANNA ODLOI KAPUT I AL i ponovno se udobno smjesti na dvosjedu. Viktor nije

napustio svoje staro mjesto za pisaim stolom. Pretvarao se kao da u kompjutoru
trai datoteku s biljekama uz njezin sluaj. Zapravo je sve bitne podatke pohranio u
pamenju i htio je samo iznuditi malo vremena dok mu se ivci ne smire do te mjere
da bude u stanju zapoeti s ispitivanjem.
Kada mu je bilo opet postiglo normalnu frekvenciju, Viktoru postade jasno da e
danas morati uloiti svu svoju snagu eli li pozorno pratiti Anninu priu. Osjeao se
kao da je itavu no slavio: umorno, ispijeno i iscrpljeno. Da stvar bude gora, iz
potiljka mu se poput posuvratka poe iriti glavobolja i trgati ga u stranjem dijelu
glave. Uhvatio se za podivljale sljepoonice i zagledao kroz prozor u puinu.
Siloviti valovi podsjeali su ga na kraljevski plavu tintu. I to su se oblaci vie
zgunjavali, to je voda postajala tamnija. Vidljivost ve bijae pala na manje od
dvadeset morskih milja, a obzorje kao da se svake minute sve vie pribliavalo otoku.
U zrcalu prozorskog stakla Viktor vidje da si je Anna natoila aj i da je sad
spremna za razgovor. Okrenuo se zajedno sa stolcem prema njoj i zapoeo:
Rado bih nastavio tamo gdje smo juer zavrili.
Rado.
Anna primakne ljupku alicu ustima, a Viktor se zapita hoe li se decentno
nanesen svijetlocrveni ru uhvatiti za majsenski porculan.
Rekli ste da je Charlotte pobjegla od kue, a da o tome nije obavijestila
roditelje?
Da.
Josy to nikada ne bi bila uinila, pomisli Viktor. itavu no mozgao je o toj
mogunosti i doao do zakljuka da nestanak njegove keri nije mogao imati tako
banalan razlog. Ona nije bila autsajder.
Charlotte je na svoju ruku napustila roditeljski dom ne bi li pronala uzrok
svoje misteriozne bolesti ree Anna. To je sadraj knjige od prve do dvadeset i
tree stranice. Bolest, zakazivanje kolske medicine i bijeg. Dotle sam stigla, ali
odonda nisam vie napisala ni retka.
Da, to ste ve rekli. No, je li za to postojao neki odreeni razlog?
Da. Odgovor je sasvim banalan. Naprosto nisam znala kako da nastavim priu.
Spremila sam nacrt na svom kompjutoru i zaboravila nedovrenu datoteku.
Dok se Charlotte nije osamostalila?
Tono. I to je bilo strano. Kao to znate, imala sam ja i ranije brojne napadaje

49

shizofrenije. Vidjela bih irealne boje, ula glasove i umove, ali Charlotte je bila
vrhunac. Od svih likova iz mojih knjiga ona je postala mojim zbilji najprimjerenijim
privienjem.
Previe stvarna?
Viktor posegne za svojom alicom aja i primijeti da je prehlada ve bila napala
njegove okusne ivce. Nije vie mogao razlikovati je li aj zaista bio lo ili su kapi za
nos, koje je svako malo uzimao, uzrokovale taj gorki okus.
Rekli ste da je Charlotte zamalo pogazio automobil.
Tu sam je prvi put opazila svjesno, da.
I onda ste s njom otili s mjesta nesree?
Obrnuto odmahnula je glavom. Nisam ja otila sa Charlotte, ona me
zamolila da poem s njom.
Zato?
Htjela je da napokon nastavim pisati njezin roman. Doslovce me pitala: Zato
su samo dva poglavlja? Kako ide dalje? Neu da zauvijek budem bolesna.
Dakle, va vlastiti lik iz romana zahtijevao je od vas da zavrite zapoetu priu?
Tono. Charlotte sam prvo rekla istinu. Da ne mogu nita uiniti za nju, jer
sama ne znam kako bi se roman trebao nastaviti.
Kako je reagirala na to?
Uzela me za ruku i rekla: Doi, pomoi u ti. Pokazat u ti mjesto gdje je sve
zapoelo. Moda e ti tamo pasti na pamet kako zavrava naa pria.
Naa pria?
Koje je to bilo mjesto?
Ne znam. Negdje izvan Berlina. Samo se u krhotinama sjeam odlaska tamo.
Ispriajte mi to svejedno to tonije moete zamoli Viktor.
Mislim da smo se mojim autom vozile gradskom autocestom prema zapadu.
Nemojte me pitati kojim smo se izlazom koristile. Sjeam se, meutim, kako je
Charlotte vezala sigurnosni pojas. Moete to shvatiti? Nita se u moju svijest nije
usjeklo toliko jako kao injenica da se moja izmiljotina oito bojala nezgode.
Da. Razumijem. Josy je bila dobro odgojena. Isabell je uvijek pazila na to.
Koliko ste dugo, otprilike, putovale?
Dobrih sat vremena. Put nas je vodio kroz neko vee mjesto, kraj nekog starog
ruskog naselja koje je danas pod spomenikom zatitom. Bar tako mislim.
Sluajui je, Viktor se zgrio kao na zubarskom stolcu.
U svakom sluaju, na jednoj uzvisini u umi stajala je ruskopravoslavna crkva.
Nju smo ostavile za sobom, prele jedan most, odvezle se jo jedan komad
ladanjskom cestom i onda skrenule na uvren umski put.
To nije...
Njime smo se vozile moda jo kilometar, a onda se zaustavile na jednoj maloj
usjeklini, gdje sam ostavila kola.
To nije mogue...

50

Viktor je morao potisnuti poriv da smjesta poskoi i saspe Anni u lice svoje
sljedee pitanje. Poznavao je opisani put. Prije je i sam esto prolazio njime. Gotovo
svakog vikenda.
Kamo ste otile nakon to ste izale iz kola?
Krenule smo nekim uskim puteljkom, toliko uskim da smo morale ii jedna iza
druge. Na kraju nas je doekao mali drveni bungalov, nalik na brvnaru, samo
suvremeniji. Nalazio se na predivnom mjestu.
Usred ume, pomisli Viktor i u mislima izgovori sljedee Annine rijei:
Nije bilo susjeda. Nadaleko nije bilo nieg osim borova, bukvi i breza.
Listopadno drvee izgubilo je sve do pred koji dan jo areno lie, po kojem smo sad
hodale kao po mekanom sagu. Unato neugodno hladnom vremenu u studenome,
uma je odisala toplinom. Bila je prekrasna. Tako lijepa da danas vie nisam sigurna
je li bila stvarna ili ipak samo halucinacija, kao Charlotte.
Viktor u tom trenutku sam nije znao to bi mu bilo drae. Da Annini shizofreni
napadaji imaju veze s nestankom njegove keri ili da su se elje projicirane u njegove
misli samo grubo naalile s njim. Dotad je sve to mogla biti samo neobina
sluajnost. U kraju oko rijeke Havel postoje nebrojene vikendice.
Ali postojala je samo jedna, koja...
Moete li se sjetiti jeste li neto uli kada ste stajale pred bungalovom?
Anna ga zbunjeno pogleda.
Je li to vano za moju terapiju?
Ne, ali za mene.
Da slae on.
Da budem iskrena, nisam ula nita. Ba nita. Bilo je tiho kao na nekom
usamljenom brdu, dvije tisue metara iznad povrine mora.
Viktor zamiljeno kimne glavom, iako bi radije zatresao njome kao na rock
koncertu. Bio je to odgovor koji je oekivao. Znao je kamo je Charlotte odvela Annu.
Tiina u Sakrovskoj umi izmeu Spandaua i Potsdama bila je tako dojmljiva, gotovo
dohvatljiva, da su je posjetitelji iz grada obino zamjeivali prvu.
Anna kao da je itala Viktorove misli.
Naravno da sam pitala Charlotte gdje smo, ali ona me samo iritirano pogledala.
Pa poznaje mjesto, rekla je zabezeknuto. To je vikendica nae obitelji. S
roditeljima sam svako ljeto bila ovdje. I ovdje sam doivjela posljednji lijep dan u
svome ivotu. Prije nego to je sve zapoelo.
Prije nego to je zapoelo to? upita Viktor.
Njezina bolest, pretpostavljam. Ali u tom trenutku nije mi htjela otkriti nita
vie. Naprotiv. Pokazala je gotovo bijesno prema bungalovu i pitala: Koja od nas
dvije je zapravo spisateljica? Reci ti meni to se dogodilo tu unutra!
Jeste li znali?
Naalost ne. Ali Charlotte mi je u meuvremenu dovoljno esto govorila da e
se tako dugo poput sablasti vrzmati po mojoj glavi dok ne zavrim knjigu o njoj.

51

Morala sam si, dakle, stvoriti sliku o unutranjosti kue. Razbila sam prozor na
stranjem ulazu i ula kroz prozor poput provalnika.
To nema smisla, pomisli Viktor. Josy bi znala gdje se nalazi klju.
Uinila sam sve to u nadi da u tamo unutra pronai neko uporite za
razumijevanje Charlotteine bolesti.
I? Jeste li bili uspjeni?
Ponovno nisam. Ali nisam znala ni tono to bih trebala traiti. Jedino to mi
je smjesta zapelo za oko bila je veliina bungalova. Izvana bih jednokatno zdanje
procijenila na maksimalno tri sobe. Ali uz dvije kupaonice, prostranu kuhinju i
dnevnu sobu s kaminom tamo su bile i najmanje dvije spavae sobe.
Tri, ispravi je Viktor nijemo.
Pretraila sam sve komode, ormare i police, ak i ormari ispod umivaonika u
kupaonici. Sreom, sve je to ilo jako brzo jer je vikendica bila opremljena izuzetno
puritanski. Jednostavno, ali skupo.
Philippe Starck, malo Bauhausa. Isabell ju je uredila.
to je zapravo radila Charlotte dok ste vi pretraivali kuu? upita Viktor.
ekala je vani. Nikada vie ona nee zakoraiti u tu kuu, objasnila mi je prije
toga. Previe zla dogodilo se tog dana. Dodue, neprestance mi je davala upute, koje
mi je dovikivala s prednjih vrata.
Zla?
Na primjer?
Sve je to bilo veoma udno. Govorila je u zagonetkama. Neto kao: Ne trai
ono ega ima. Usmjeri panju na ono to nedostaje.
Jeste li razumjeli to vam je time htjela rei?
Ne. Ali tada naalost vie nisam imala prilike da je pitam.
Zato?
Jer se iznenada dogodilo neto ega se nerado prisjeam, doktore Larenze.
to?
Viktor u Anninim oima prepozna isti zlovoljni izraz koji je kod nje ve ustanovio
dan prije, kada je htjela prekinuti razgovor.
Moemo li o tome razgovarati sutra? Ne osjeam se vie tako dobro.
Ne. Bolje je da to obavimo sad inzistirao je Viktor. Prepao se lakoe s kojom
mu je ta la prela preko usana. To to je ovdje prakticirao nije imalo nita zajedniko
s regularnim terapijskim razgovorom. Bilo je to sasluanje. Anna ga je vie sekundi
neodluno promatrala. Viktor prvo pomisli da ju je ponovno izgubio i da e ustati i
napustiti njegovu kuu. Ali onda je spojila dlanove, tiho uzdahnula i nastavila s
priom.

52

13.

U BUNGALOVU SE NAJEDANPUT smrailo. Mora, dakle, da je bilo oko 16.30. U to je

vrijeme tada, bio je konac studenoga, otprilike zalazilo sunce. Zato sam se vratila u
sobu s kaminom i posegnula za upaljaem kojim sam htjela malo osvijetliti hodnik.
Onda sam na slabom svjetlu plamena zapazila da sam na kraju hodnika previdjela jo
jednu prostoriju. Mislim da je to bila ostava.
Ili Josyna soba.
Htjela sam to provjeriti, kadli se iznenada zaue glasovi.
Kakvi glasovi?
Zapravo je bio samo jedan. I nita taj nije rekao. ula sam kako plae neki
mukarac. Tiho. Nije bilo jecanja. Prije bih rekla da je cvilio. A to cviljenje dopiralo je
iz sobe na kraju hodnika.
Kako ste to mogli znati?
Jer je bilo sve glasnije to sam se vie pribliavala.
Zar se niste ba nimalo bojali?
Jesam. Ali prava panika obuzela me tek kada je Charlotte vani poela vritati.
Zato je vritala?
Viktor se uhvati za grlo, koje ga je u meuvremenu poelo nesnosno boljeti dok
je govorio.
Htjela me upozoriti. On dolazi, urlala je. On dolazi.
Tko?
Ne znam. Ali onda sam primijetila da je cviljenje prestalo. Umjesto toga kvaka
se pred mojim oima poela polako pomicati prema dolje. A kada je propuh, nastao
zbog otvaranja vrata, ugasio plamen upaljaa, ostala sam paralizirana spoznajom.
Kakvom spoznajom?
Ono na to me je Charlotte htjela upozoriti ve je bilo kod mene.
***
U tom trenutku zazvoni telefon i sprijei Viktora u nastojanju da postavi jo jedno
pitanje. Odluio je da e razgovor prihvatiti na drugom aparatu u kuhinji. Isabell je
inzistirala da u ljetnikovcu na Parkumu instaliraju bar jedan moderni telefon s
tipkama.
Larenz.
Ne znam imam li za tebe dobru ili lou vijest.

53

Kai se javio bez formalna pozdrava i odmah preao na stvar.

Reci mi samo tako, bez okolianja apnu Viktor, koji nije htio da Anna uje
njihov razgovor.
Zadatak sam povjerio jednom od najboljih suradnika u svojem detektivskom
uredu, a i osobno sam istraivao. Dvije stvari definitivno stoje prvo: taj dan dogodio
se sudar u Uhlandovoj ulici.
Viktorovo srce naas zastane, ne bi li potom prelo na bru frekvenciju.
Drugo: iskljueno je da bi ta nesrea mogla imati ikakve veze s otmicom.
Ne razumijem kako moete biti tako sigurni u to.
Jer je tada neki pijanac izletio na kolnik i gotovo bio pregaen. Iskazi svjedoka
to potvruju. A dijete definitivno nije bilo u igri.
To znai da...
... je tvoja pacijentica moda bolesna, ali sigurno nema veze s naim sluajem.
Josy nije sluaj!
Oprosti, molim te. Naravno da nije. Glupo sam se izrazio.
U redu je, u redu je. I meni je ao. Nisam htio biti grub prema tebi. Mislio sam
samo da sam napokon pronaao uporite.
Razumijem.
Ne, ne razumije, pomisli Viktor. A ja ti to ak i ne zamjeram. Jer ti nisi doivio
ono to sam ja morao doivjeti. Jo nikada nisi bio toliko oajan da bi u svakoj slamici
vidio stablo.
Jesu li pronali tog ovjeka?
Kojeg?
Pijanca. Je li uhvaen?
Ne. Ali to ne mijenja nita na injenici da tada nitko nije vidio ni enu, ni
dijete. Iskazi svjedoka poklapaju se u tome da je taj mukarac oteturao u parkirnu
garau KudammKarree. Tamo ga vie nisu pronali. Bit e da je nestao u vrevi sajma
elektronike. to ja znam...
Dobro je, Kai. Hvala ti na informaciji. Moram sad prekinuti.
Je li ona kod tebe?
Da, trenutno sjedi u drugoj sobi i eka me.
A koliko te poznajem, ti si je ve ispitivao.
Jesam.
Okej. Potedi me detalja. Sigurno si ve imao nov zadatak za mene. Otkrio
novu paralelu. Jesam li u pravu?
Hm.
Dobro, onda me sluaj. Dat u ti mudar savjet: tko god bila ta ena, ne ini ti
dobro. Reci joj da ide! Na otoku si htio biti sam. I to bi trebao, zaboga. Ima i drugih
psihijatara koji joj mogu pomoi.
Ne mogu je samo tako potjerati. Zarobljeni smo na otoku. Zbog nevremena ne
voze skele.

54

 Onda se bar vie nemoj sastajati s njom.

Viktor je znao da je Kai u pravu. Na Parkumu je htio stvoriti malu distancu
prema svemu, a umjesto toga misli su mu sad kruile samo jo oko Josy. I taj dan na
seansi je birao samo pojedinosti koje su mu se sviale. I previao detalje koji se nisu
uklapali u njegovu slagalicu. Da je Charlotte imala devet, a ne dvanaest godina. Da
Josy nikada ne bi pobjegla od kue i da bi znala gdje se nalazi klju ljetnikovca.
Dakle?
Viktor nije sluao to mu je rekao Kai.
Dakle to?
Obeao si mi da e definitivno obustaviti potragu kada obavim za tebe taj
posljednji zadatak. Rekao si da vie nee kopati po starim ranama im provjerim to s
prometnom nesreom.
Da, znam, ali...
Ne, nema ali.
... ali moramo utvrditi jo jednu stvar ne dade se smesti Viktor.
Koju?
Nema starih rana. One su svjee. Ve etiri godine.

55

14.

VIKTOR NJENO POKLOPI SLUALICU pa, kao da je na brodu nasred uzburkana mora,
otetura natrag u sobu s kaminom k Anni.
Loe vijesti?
Stajala je ve ispred dvosjeda, spremajui se da ode.
Ne znam odgovori on istinito. elite ii?
Da. Seansa s vama opet je bila napornija nego to sam oekivala. Mislim da u
u gostionici prvo sat vremena odspavati. Moemo li nastaviti sutra?
Da. Moda.
Nakon posljednjeg telefonskog razgovora Viktor vie nije bio siguran to zapravo
eli.
Bilo bi najbolje da me prethodno nazovete. Malo sam u zaostatku s vlastitim
poslom. Uostalom, kao to i sami znate, zapravo vie i ne prakticiram.
Dobro.
Viktoru se uini da Anna traga za promjenama na njegovu licu. Dodue, ovaj put
nije pokazivala uenje zbog njegove ponovne promjene raspoloenja.
Kada je Anna otila, Viktor pokua nazvati suprugu u New York. Ali prije nego
to je u svom kompjutoru pronaao telefonski broj njezina hotela, telefon zazvoni
drugi put taj dan.
Jednu stvar sam zaboravio, Viktore.
Kai.
Nema nikakve veze s ovim naim slu... ovaj, s Josy. Ali mislim da bi bilo bolje
da ti to kaem odmah, prije nego to zima bude jo ea, a teta jo vea.
A to to?
Nazvao me tvoj privatni straar jer nije mogao doi ni do tebe, ni do Isabell.
Zar je kod nas bila provala?
Ne, ne provala. Samo oteenje predmeta. I ne brini, nije rije o vaoj vili.
Nego?
Radi se o vaoj vikendici. Bungalovu u Sacrowu. Neki kloar razbio je staklo na
stranjim ulaznim vratima.

56

15.

MOGAO GA JE VIDJETI. Iako je bio udaljen od njega vie od etiri stotine dvadeset i est
kilometara zrane linije, a meu njima se protezalo i otprilike pedeset morskih milja
vode, on ga je mogao vidjeti. Njega i bungalov. Nije mu trebalo vie od zvukova koji
su dopirali iz njegova telefona da vizualizira privatnog detektiva u vikendici u
Sakrovskoj umi. Nakon posljednjeg telefonskog razgovora, Viktor ga je smjesta
poslao onamo, da provjeri u emu je stvar. I da provjeri Anninu priu.
Sad sam u kuhinji.
Gumeni onovi Kajevih tenisica kripali su pri hodanju, to se valovima mobilne
telefonije prenosilo sve do Parkuma.
I? Ima li tamo neto sumnjivo?
Viktor stisne slualicu izmeu ramena i brade i ode s tekim aparatom do
dvosjeda. ica je, meutim, bila malice prekratka, tako da nije mogao sjesti, nego se
zaustavio nasred sobe s kaminom.
Ne vidim nita posebno. Sudei po smradu i praini, vi ovdje ve dugo niste
radili nikakve tulume.
etiri duge godine prokomentira Viktor kratko, svjestan da se Kai sad grize
za jezik.
ao mi je.
Nekoliko metara umskog puta, to ih je morao prevaliti od automobila do
bungalova, dobrano je izmuilo tog golemog ovjeka od stotinu i dvadeset kilograma.
Mobitel je drao sa strane, kraj usta, pa ipak, u Viktorovoj telefonskoj slualici ulo bi
se svaki put kada bi zahroptao u slualicu.
Dakle, jedino to ovdje nije u redu zasad je razbijeno staklo na stranjim
vratima. Ali iskreno sumnjam da bi to moglo biti u bilo kakvoj vezi s Josy.
Zanemarimo sad sve to ti je ispriala Anna.
Kako to?
Jer su tragovi previe svjei. Prozor je razbijen tek prije nekoliko dana, a ne
mjeseci, kamoli godina.
Dok je Viktor postavljao sljedee pitanje, Kai je otvorio sve ormare i hladnjak.
Kako se po krhotinama moe prepoznati kada je razbijen prozor?
Ne po krhotinama. Ali moe se po podu. Iza stranjih vrata nalazi se parket.
Da je prolo vie vremena otkako je razbijeno staklo, drvo bi moralo pokazivati
tragove nekih vremenski uvjetovanih promjena. Rupa je tako velika da vjetar moe
nesmetano unositi kiu, snijeg ili prljavtinu. Ali itav prostor oko ulaznih vrata suh

57

je i jednako pranjav kao i ostatak kue. Osim toga, ne vidim nigdje nikakvu gamad,
koja bi...
U redu je, u redu je. Vjerujem ti.
Viktor se vrati do telefonskog stolia pokraj kamina, jer mu je aparat u ruci
polako postajao preteak.
U Anninoj viziji u bungalov ju je poslala Charlotte, da provjeri nedostaje li
tamo neto. Moe li to prekontrolirati?
Kako to zamilja, Viktore? ja nemam cjelovit popis predmeta koji su se
nalazili u kui. Moda nedostaje pjenilica za mlijeko u kuhinji? Ili Picasso u dnevnoj
sobi? Odakle da ja to znam? U friideru u svakom sluaju nema vie piva, ako si na to
mislio.
Zaponi, molim te, s Josynom sobom prijee Viktor preko njegove ale.
Nalazi se na kraju hodnika, preko puta kupaonice.
Na zapovijed.
Kajevi gumeni onovi prestali su kripati jer sad vie nije hodao po laminatu
nego po kamenom podu. Viktor zatvori oi i u sebi prebroji petnaest koraka koje je
privatni detektiv morao prevaliti do plastinih vrata.
Prijatelji su uvijek dobrodoli, pisalo je na plastinoj tabli iji je sadraj uspio
proitati na svjetlu baterijske svjetiljke prije nego to e otvoriti vrata sobe. Glasno
kripanje njihovih arka signaliziralo je Viktoru da je pravilno pretpostavio.
Tu sam.
I?
Stojim na pragu i gledam u sobu. Sve je u redu.
Opii mi to vidi.
Sasvim normalnu djeju sobu. Kreveti s poutjelim baldahinom, koji stoji
usporedno s prozorom. Ispred kreveta nalazi se flokatisag, koji je u meuvremenu
postao pravim domom za grinje i drugu gamad, ako si smijem dopustiti tu
primjedbu. Pretpostavljam da je on izvor nesnosna, ustajala mirisa koji ovdje vlada.
to jo vidi?
Sliku Ernieja i Berta. Velika je i iza stakla. Ima crni okvir. Tako je objeena da je
se moe izravno promatrati kada se lei u krevetu.
To je...
Viktor rukom obrie suzu iz kuta desnog oka i proguta ostatak reenice da Kai ne
uje njegov napukli glas.
... to je moj poklon.
Znam, to je Ulica Sezam. A odmah, kada ovjek ue kroz vrata, s lijeve strane
nalazi mu se neizostavna Ikeina polica s plianim ivotinjama. Steiffov slon, pa neki
Disneyjevi likovi...
ekaj, ekaj, ekaj... prekine Viktor detektiva.
to?
Vrati se jo jedanput do kreveta. Legni na njega.

58

 Zato?
Uini mi tu uslugu. Legni na krevet!
Ti si gazda.
Tri koraka. Pa utanje. Kaalj. Potom se u slualici ponovno zau Kajev glas.
Nadam se da e me leaj izdrati. Opruge su se ve poalile.
Okej. A sad opet ispoetka. to vidi?
Dakle, lijevo je uma. Pretpostavljam da je tako, staklo je veoma prljavo. I kao
to sam ve rekao, buljim u sliku na zidu, koja se nalazi ravno ispred mene.
Nita drugo?
Desno je polica i...
Ne, ne prekine ga Viktor. Ravno ispred tebe. Zar tamo nita ne stoji?
Ne. A sad bih ti neto predloio...
Kratak atmosferski um proguta dvije Kajeve rijei.
Ja... sad... iz kreveta, okej?
Okej.
A sad je dosta s tim igrarijama. Sad mi reci to bih trebao prepoznati ovdje u
sobi?
Dobro. Daj mi trenutak.
Viktor zatvori oi da se vrati jo dalje. Da se vrati u Sacrow. Naao se tamo u
djeliu sekunde: otvorio je prednja vrata, izuo cipele i spremio ih u indijski ormari
za obuu u predsoblju. Mahnuo je Isabell koja je leala na bijelom Rolf Benzovu
kauu ispred kamina i itala Galu, obavijena mirisom nagorjelih borovih grana.
Osjetio je toplinu koju isijava kua kada u njoj ive zadovoljni stanovnici. I uo je
glazbu koja je dopirala iz stranje sobe. Polako je skinuo kaput i otiao k Josy. Glazba
je bila sve glasnija. Pritisnuo je kvaku, a kada je otvorio vrata, nakratko ga je
zaslijepilo svjetlo koje je sjalo kroz prozor. A onda ju je vidio. Josy je sjedila za svojim
djejim toaletnim stoliem i isprobavala novi naranastouti lak za nokte koji je
posudila od svoje najbolje prijateljice. Glazba je bila toliko glasna da ga nije ula kako
dolazi. Stanica koja je ba bila ukljuena zvala se...
to nedostaje? prekine Kai tok njegovih misli.
MTV.
Televizor.
Televizor?
Da, marke Sony.
Ne, takvog nema.
A toaletni stoli kraj njega, s okruglim kristalnim zrcalom?
Ne. Ne u ovoj sobi.
To je to to nedostaje.
Djeji toaletni stoli i televizor? Ne zamjeri mi, Viktore, ali to mi ba ne izgleda
kao neka uobiajena provala.
Tako je. Jer posrijedi nije ni bila uobiajena provala.

59

Nego Annina pria ima veze s Josy. Na neki nain. I ja u to istraiti.

Sve mi je jasno. Ali, nee li ipak pozvati poziciju, Viktore? Ipak je neto i
ukradeno.
Ne, jo ne. Ali molim te da provjeri i druge prostorije. Osim ako ti u Josynoj
sobi jo neto nije zapelo za oko.
No, da...
U slualici se ponovno zau um i Viktor pretpostavi da se Kai eka po potiljku,
jedinom mjestu na kojem je jo imao punu kosu.
to?
Ovo e sad moda zvuati glupo...
Govori!
Mislim da u sobi nedostaje vie od samo jednog komada namjetaja.
A to to?
Atmosfera.
Kai se nervozno nakalja.
Kako molim?
Da. Nemam za to bolje rijei. Ali ne bih bio dobro njukalo kada ne bih slijedio
vlastiti instinkt. A taj mi kae da ovo nije soba dvanaestogodinje djevojice.
Objasni mi to! zahtijevao je Viktor.
Ja, dodue, nemam ker, ali moja neakinja Laura napunit e idui tjedan
trinaest godina. Kada sam je posljednji put posjetio, njezina soba bila je njezino
sasvim privatno kraljevstvo. Na vratima nije pisalo Prijatelji dobrodoli, nego No
entry.
Josy nije bila takva. Nije bila buntovna.
Znam. Ali kod Laure zidovi su bili oblijepljeni posterima boygrupa. Za zrcalo
su bile zataknute ulaznice popkoncerata koje je posjetila. Odmah do njih
razglednice koje su joj stariji deki poslali s Mallorce. Razumije to mislim?
Neto nedostaje.
Ne.
Ovo ovdje nije soba tinejdera koji kree u polagano otkrivanje svijeta, Viktore.
Ovdje nema velikih postera iz Brava, nego je na polici figura Benjamina Cvjetia. I
Ulica Sezam, Viktore, molim te. Moja neakinja na zidu ima Eminemovu sliku, a ne
Erniejevu.
Tko je taj Eminem?
Vidi, to je to na to mislim. Tip je reper. Ne eli stvarno znati o emu se radi
u njegovim tekstovima.
Jo uvijek ne razumijem to mi time hoe rei.
Da ovdje zaista neto nedostaje. Ovdje nema votanih svijea u starim bocama
od crnog vina. Nema kutije za prva ljubavna pisma. I da, ovdje definitivno nedostaje
toaletni stoli.
Na poetku si rekao da je to sasvim normalna djeja soba.

60

 Da, ali to je djeja sobe osmogodinjakinje. Josy je tada imala dvanaest godina.
Previa da je to bila samo vikendica. Ona si nije bila u potpunosti uredila
sobu.
Moe biti Kai uzdahne i ponovno se stavi u pokret. Pitao si me to mi
zapinje za oko, ja sam ti samo odgovorio na to.
Viktor je uo kako se vrata sobe zatvaraju. Iznenada itava slika nestade iz
njegova duhovnog vidokruga. Poput starog filma prekinula se atmosferska veza s
Kajem i vikendicom.
Kamo sad ide?
Oprosti, ali moram hitno na WC. Odmah u te nazvati.
Prije nego to je Viktor dospio protestirati, prekinuo se i tehniki kontakt s
Kajem, koji je prekinuo vezu.
Kao da je pustio korijenje, Viktor je stajao nepomino pokraj telefona,
pokuavajui prepoznati vezu.
to su trebale znaiti Kajeve informacije? Vrata, koja su razvaljena tek nedavno.
Soba koja nije odgovarala sobi tinejdera? Nije stigao dublje razmisliti o tim
pitanjima, jer se Kai javio kao to je i bio obeao, premda ranije nego to ga je
oekivao.
Viktore?
Sudei prema novim zvukovima u pozadini, on je ve bio napustio bungalov i sad
je stajao ispred kue u umi.
to je? Zato si izaao? Pa nismo...
Viktore! prekine ga detektiv. Glas mu je sad zvuao prodornije. Gotovo
neobuzdano. A to ga je plailo.
to ti je?
Bilo bi bolje da sad ipak nazovemo policiju.
Zato? to se dogodilo?
Josy.
Netko je bio u tvojoj kupaonici, moglo je to biti prije svega nekoliko sati jer su
tragovi jo sasvim svjei.
Za miloga Boga, Kai, kakvi tragovi?
Krv. Na ploicama. U umivaoniku. U WCkoljki.
Kai je teko disao.
itava kupaonica prepuna je krvi.

61

16.

Danas. Soba 1245. Wedding

PEJDER DOKTORA ROTHA OGLASIO SE tono za vrijeme prve due stanke koju je Larenz
napravio nakon svoje dotad jednosatne prie.
Nemojte zaboraviti to ste htjeli rei, doktore ree glavni lijenik i otvori
teka vrata prema hodniku.
Da zaboravim? pomisli Larenz dok je doktor Roth jurio prema odjelnom telefonu.
Pa moj problem i jest to to ne mogu: zaboraviti. Iako nita ne elim vie od toga.
Doktor Roth vratio se ve nakon dvije minute, pa ponovno sjeo na neudoban bijeli
sklopivi plastini stolac, kakvi su inae stajali na raspolaganju posjetiteljima kraj svih
kreveta u klinici, dok na ovom odjelu zapravo nisu imali smisla. Jer pacijente koji su
leali ovdje, posjetitelji bi obino izbjegavali.
Imam dobru i lou vijest ree Viktoru.
Prvo lou!
Ve su me traili. Profesor Malzius je pitao kamo sam nestao.
A dobra?
Najavljen je posjet za vas, dodue, ne prije osamnaest sati.
Viktor samo kimne glavom. Mogao je misliti tko e biti njegovi posjetitelji, a
izraz lica doktora Rotha samo je potvrivao njegove sumnje.
Preostaje mi, dakle, jo etrdeset minuta.
etrdeset minuta da ispripovijedate ostatak svoje prie.
Koliko je mogao, Larenz se isprui na krevetu.
Sa etrdeset i sedam godina ve privezan za krevet naalio se, ali doktor Roth
nije se obazirao. Znao je to Larenz eli od njega, ali tu uslugu nije mu mogao uiniti.
Zato nakon tog otkria u vaoj vikendici niste pozvali policiju? nastavi on
umjesto toga razgovor.
Jer mi policija etiri godine nije pomogla. Sad kada sam napokon sam naletio
na prvi trag, nisam htio da mi uzmu konce iz ruku.
Doktor Roth kimnu pun razumijevanja.
Ostali ste, dakle, na otoku, a Kai je bio va jedini kontakt s vanjskim svijetom.
Da.
I koliko je to jo potrajalo? Mislim, dok niste otkrili tko je Anna zapravo bila i
to se dogodilo s Josy?
Dva dana. Ni sam ne razumijem zato je potrajalo tako dugo. Zapravo je ve u

62

tom trenutku sve bilo jasno. Da mi je ivot bio videofilm i da sam imao mogunost da
ga premotam unatrag, prije bih to mogao prepoznati. Svi dijelovi slagalice bili su
posloeni preda mnom, ali ja sam bio slijep.
Rekli ste da je kupaonica bila puna krvi.
Da.
to se dogodilo potom?
Taj dan ne vie mnogo. Spremio sam stvari da napustim otok. Htio sam
smjesta u Berlin da sam steknem sliku situacije i sretnem se s Kajem. Ali nije ilo.
Oluja je postala jo gora. Ba kao i moja prehlada. Znate kako je to kada se ovjek
osjea kao da je po itavom tijelu izgorio na suncu?
Doktor Roth kimne glavom.
Na reklamama uvijek govore bolovi u glavi i udovima. Jeste li kada razmiljali o
tome to preostaje kada nekog bole glava i udovi.
Razum?
Tono. Da umrtvim njega, uzeo sam valium i molio da skela sljedei dan pone
voziti.
Ali to se nije dogodilo?
Ne. Orkan Anton uinio me je zarobljenikom u vlastitoj kui. Obalna straa
savjetovala je svim stanovnicima otoka da samo u sluaju krajnje nude naputaju
vlastita etiri zida. Naalost se krajnja nuda dogodila odmah nakon to sam sljedee
jutro ustao iz kreveta.
to se dogodilo?
Ponovno je netko nestao pred mojim oima.
Tko?
Larenz malo pridigne glavu i skupi obrve.
Prije nego to nastavim priati, doktore Rothe, rado bih vam predloio jedan
posli: ja u vam ispriati svoju priu, a vi...
to?
Vi ete mi pokloniti slobodu.
Zatvorenih usta, doktor Roth nasmije se kroz nos. O tome su jedanput ve dugo
diskutirali.
Znate da je to nemogue. Ne nakon onoga to ste uinili. Ja ne samo da bih
izgubio posao i licencu, nego bih i krivino odgovarao.
Da, da, to ste ve rekli. Ja vam to svejedno predlaem i spreman sam da
uzmem rizik na sebe.
Koji rizik?
Ispriat u vam itavu priu. Moju priu. A kada budem gotov s njom, vi ete
na kraju sami odluiti hoete li me pustiti odavde ili ne.
Vie puta sam vam rekao da ja to nisam u stanju. Mogu vas sasluati i praviti
vam drutvo. Ali ne mogu vam pomoi da se dokopate slobode, to me ve danima
molite.

63

 Ne? Onda sljedeih minuta dobro pazite. Siguran sam da e vam ovo, to u
vam odmah ispriati, promijeniti miljenje.
isto sumnjam.
Da nije bio vezan, Larenz bi u znak uvjeravanja sad digao ruke u zrak.
Ja na vaem mjestu ne bih bio ba toliko siguran.
Ponovno je zatvorio oi, a doktor Roth naslonio se da u miru saslua ostatak.
Ostatak tragedije.

64

17.

Parkum, dva dana prije istine

DJELOVANJE LIJEKA polagano je poputalo i Viktor se prene iz sna. Nije sanjao nita, ali
rado bi se jo malo bio zadrao u bezbolnom vakuumu koji mu je priskrbio valium.
Ali omamljujua tvar bila je gotovo potroena i nije vie blokirala njegove mrane
misli:
Anna Charlotte Josy krv!
Viktor se polagano pridigne u krevetu. Morao se boriti protiv toga da se ponovno
ne baci na jastuk. Ustajanje ga je podsjetilo na jedan ronilaki izlet na Bahamima, na
kojem je prije mnogo godina bio s Isabell. Nosio je tada olovni prsluk koji u vodi
jedva da je osjeao. Ali kada se nakon ronjenja htio uspeti ljestvama male izletnike
brodice, primijetio je kako ga boca s kisikom i utezi ele povui natrag u vodu. Na
slian nain djelovalo je sada i omamljujue sredstvo. Ili je posrijedi moda ipak bio
virus.
Sjajno, pomisli Viktor nakon to je skupio svu snagu da se uspravi.
Sad je kucnuo i taj as. Sad vie ne zna je li te smlavila prehlada ili su nuspojave
medikamenata od tebe napravile olupinu.
Viktor je zebao u svojoj znojem natopljenoj pidami, pa je navukao svileni kuni
haljetak koji je uzeo s vjealice. Onda se drhtei odgegao hodnikom do kupaonice.
Nalazila se, sreom, na istom katu kao i spavaa soba, tako da je ostao poteen
silaska niza stube. Zasad.
Prepao se kada je vidio odraz vlastita lica u ogledalu. Nije bilo mjesta dvojbi. Bio
je bolestan. Tamni rubovi oko oiju, blijeda koa. Grake znoja na elu. Staklast
pogled. I jo neto.
Neto je drukije nego inae.
Viktor je buljio u svoju sliku u zrcalu, trudei se da fiksira vlastite oi. Ali nije mu
uspjelo. to se jae koncentrirao, to je slika bila manje otra.
Proklete tablete promrmljao je, otiao do tua i posegnuo za ruicom na
mijealici za vodu. Povukao ju je desno gore i pustio mlaz vode da neko vrijeme tee.
Kao i obino, generatoru je trebalo due vrijeme da ugrije vodu, ali danas nije bilo
njegove ene da se uzrujava zbog tog troenja energije. Viktor je u meuvremenu
nastavio buljiti u veliko zidno zrcalo iznad mramorna umivaonika, osjeajui velik
umor. Neprestan um vode bio je dobra podloga za njegove misli.
Neto je drukije, ali ja to ne mogu prepoznati. Sve je tako... nejasno.

65

Ponovno je odlijepio pogled od zrcala i pripremio runik prije nego to je otvorio

staklena vrata i uao u paru. Opor miris Acqua di Parme godio mu je i nakon
tuiranja osjeao se osjetno oputeniji. Vreo mlaz vode sprao je s njega gornji sloj
bolova i odvukao ih sa sobom u slivnik. Naalost nije mogao povui za sobom i
njegove misli.
Neto je drukije. Neto se promijenilo. to?
U sobi za odijevanje Viktor odabere stare 501traperice i navue plavi polo
pulover. Znao je, dodue, da e taj dan navratiti Anna, pa ak se i nadao da e od nje
uti nastavak prie. Moda ak i zavretak. Ali osjeao se taj dan i toliko loe da e se
Anna morati zadovoljiti njegovom pojavom u odjei za slobodno vrijeme. Ako ju je to
uope zanimalo.
Viktor se spusti niza stube, drei se za svaki sluaj vrsto za drveni rukohvat. U
kuhinji napuni elektrino kuhalo vodom i izvadi iz ormaria vreice aja. Potom
posegne za debelom alicom koja je visjela na drvenom klinu na zidu izmeu
sudopera i tednjaka. Pokuao se koncentrirati na zajutrak i izbjegavao je kroz
prozorsko staklo mokro od kie gledati prema pogrebno crnom nebu iznad Parkuma.
Ali rutinske radnje u kuhinji nisu bile dovoljne da mu skrenu pozornost.
to se ovdje dogaa? to nije u redu?
Kada se okrenuo prema hladnjaku da izvadi mlijeko, pogled mu nakratko okrzne
poliranu plohu za kuhanje na tednjaku. I opet vidje svoju zrcalnu sliku. Taj put bila
je jo mutnija. Gotovo izobliena. I odjedanput mu postade jasno:
Gdje je...?
Pogled mu se spusti sa tednjaka i sklizne preko runo postavljena kamena poda.
Iznenada je opet bio tu. Isti oajan osjeaj kao i juer, kada je teledirigirao Kaja kroz
bungalov.
Neto nedostaje.
Viktor ispusti alicu i otri u predsoblje. Hitro otvori vrata sobe s kaminom i
pogleda prema pisaem stolu.
Njegovi papiri. Otisnut email s pitanjima lista Bunte. Otvoren laptop. Sve je bilo
u redu.
Ne. Neto nedostaje.
Viktor zatvori oi u nadi da e, kada ih ponovno bude otvorio, sve opet biti na
svome mjestu. Ali prevario se. I kada je ponovno pogledao, nita se nije promijenilo.
Dolje. Ispod pisaeg stola. Nita.
Sindbad bijae nestao.
Otrao je natrag u kuhinju i ponovno pogledao na pod.
Opet nita.
Sindbadu nije bilo ni traga. A osim njega nedostajale su zdjelica s hranom,
posuda s vodom, hrana za pse, a ni njegova pokrivaa za spavanje ispod pisaeg stola
vie nije bilo. Kao da nikada nije bio kod njega na otoku. Ali sve to Viktor od silna
uzbuenja jo uope ne bijae primijetio.

66

18.

STAJAO JE NA PLAI, pustio da mu se kapi kie neometano slijevaju niz lice i razmiljao.
Viktora je najvie udilo koliko ga je malo pogodila injenica da je pas pobjegao.
Naravno da je bio alostan i zgranut. Ali osjeaj nije bio tako intenzivan kao to ga je
zamiljao u svojim nonim morama. A oduvijek se najvie bojao da e se dogoditi
upravo to. Prvo Josy, onda Sindbad. Otili. Nestali. Bez traga. Upravo iz tog razloga
nikada oaloenim pacijentima nije savjetovao da nabave domae ivotinje. Previe
esto bio je svjedokom da jazavar, koji je zapravo trebao biti utjeha zbog smrti
branog druga, samo nekoliko dana nakon pokopa sam postane rtvom neke
nezgode.
Ili da nestane.
Sindbada nigdje nije uspijevao pronai. Ali iz nekog razloga Viktor zbog toga nije
dobio slom ivaca, nije oajniki otrao u mjesto i nije nazvao sve susjede. Javio se
jedino Halberstaedtu na automatsku sekretaricu i obavijestio ga o svemu. Sada je
otprilike dvije stotine i pedeset metara od kue pregledavao odsjeak plae prepun
naplavina, traei na njemu otiske irokih apa zlatnog retrivera. Uzalud. Ako je pas i
proao onuda, tragova sad vie nije bilo.
Sindbade!
Znao je da nema smisla zvati ga po imenu. ak i da je pas bio negdje u blizini, u
tom trenutku vjerojatno ne bi sluao nikakvu zapovijed. Sindbad je bio straljivac.
Zadrhtao bi ve kada bi uo pucketanje smrekovine u kaminu, a na Staru godinu
Isabell je u njegovu suhu hranu morala stavljati sredstva za umirenje, da ivotinja ne
hiperventilira pri svakoj eksploziji petarde. Jedanput su bili u Grunewaldu i bio je
dovoljan jedan jedini hitac iz puke nekog lovca da Sindbad pretri itav put do kue,
ne sluajui pritom nikakve naredbe svojih vlasnika. Glasan um valova mora da mu
je sada utjerao strah u kosti. Zbog toga je i bilo toliko misteriozno to je uope
pobjegao i odustao od sigurnosti kue. A kako mu je to uope uspjelo, kada su sva
vrata bila zatvorena?
Viktor je pomno pretraio kuu od tavana do podruma. Nita. Otvorio je ak i
staru upu s generatorom u vrtu ne bi li tamo potraio ivotinju. Ali zbog zakljuana
lokota bilo je nemogue da se Sindbad zavukao upravo onamo. Isto tako nemogue
kao i da bez traga nestane na otoku, pomisli Viktor. Sindbad nikada ne bi sam izaao
iz kue, osim ako...
Viktor se naglo okrene. Sad je stajao bono prema valovima. Na trenutak mu se
vratila nada, kada je otprilike stotinu metara dalje krajikom oka opazio kretanje.

67

Neka ivotinja pribliavala mu se izdaleka i bila je definitivno velika kao pas. Ali
njegov osjeaj sree ugasio se jednakom brzinom kojom se i rasplamsao kada je vidio
da ivotinja nema krzna. I da to uope nije ivotinja nego ljudsko bie, koje nosi
tamni kaput.
Anna.
Lijepo da ste malo izali viknula je kada mu se pribliila na desetak metara.
Unato maloj razdaljini namuio se da je razumije, jer je vjetar nekoliko slogova
odnio sa sobom na puinu.
Ali za etnju du obale niste ba odabrali pravo vrijeme.
A ni pravi povod viknu on i smjesta ponovno osjeti grlobolju, koju je zbog
Sindbadova nestanka bio ve gotovo zaboravio.
Kako to mislite?
Pribliila mu se na svega nekoliko koraka i Viktor se po drugi put zaudi kako su
dobro njezine lakirane cipele izdrale dugo pjeaenje od mjesta do njega. Na njima
nije bilo ni prljavtine, ni zgrudana pijeska.
Traim svog psa. Pobjegao je.
Imate psa? upita Anna pridravajui desnom rukom maramu da je ne odnese
vjetar.
Naravno. Zlatnog retrivera. Pa vidjeli ste ga. Za naeg posljednjeg razgovora sve
vrijeme mi je leao pod nogama.
Ne odmahne Anna glavom. Nisam ga opazila.
Viktoru se uini da njezine neoekivane rijei na njega djeluju jae od zapuha
orkana koji su ga neprestance trgali. U desnom uhu pone mu odzvanjati i njegova
unutarnja praznina najedanput ustukne pred dubokim strahom.
S tom enom neto nije kako valja.
Kinica se Viktoru cijedila s obrva ravno u oi i Annino lice postade mutno. U isti
mah u njegovu sjeanju oglasie se komadici njihova prvog razgovora: ... ali ja sam
ga i dalje udarala, sve dok mu na usta nije navrla krv, dok od njega nije preostala
samo jo hrpica mesa, iz kojeg sam izmlatila posljednju trunicu ivota.
Molim?
Anna mu oito bijae neto rekla, ali Viktor je vidio samo kako joj se usnice
pomiu dok se trudio da obradi njezin iskaz i sjeanje na njezino muenje ivotinje.
Ne bi li bilo bolje da uemo? ponovi ona. Pri ovakvom nevremenu sigurno
e se vratiti sam.
Anna pokae glavom prema kui i posegne za njegovom rukom. Viktor je povue
malo prenaglo i kimne glavom.
Da. Moda ste u pravu.
Polako se pokrenuo i poao prvi prema kui.
Kako se moglo dogoditi da ona ne vidi tog velikog psa? Zato je lagala i u tom
sluaju? Zar je mogue da je imala nekakve veze s nestankom ne samo Josy, nego i
Sindbada?

68

Od svih pitanja koja su mu se vrzmala po glavi Viktor je zaboravio prvo pravilo koje
ga je nauio njegov mentor i prijatelj profesor Van Druisen:
Sluaj. Ne izvlai ishitrene zakljuke, nego svojim pacijentima poklanjaj
najveu moguu panju.
Umjesto toga Larenz je vane rezerve snage iscrpljivao potiskivanjem mune
izvjesnosti koja si je krila put iz njegove podsvijesti prema gore. Istina se ve jasno
vidjela. Leala je pred njim oajna poput utopljenika kojeg samo tanak sloj leda dijeli
od pomoi i ruku njegovih spasitelja. Ali Viktor Larenz nije bio spreman da ga
probije.
Jo ne.

69

19.

POBJEGOSMO.
Razgovor se tromo razvijao. Viktor se morao prisiljavati da potisne misli o
Sindbadu, tako da prvih nekoliko minuta Annu uope nije sluao. Sreom, ona je
poela rezimirati njihov posljednji razgovor: da se sa Charlotte odvezla do kue u
umi, da je ondje morala provaliti, dok je Charlotte odbijala ui u bungalov. I da je u
sobi na kraju hodnika ula nekog mukarca.
Pred ime ste onda pobjegli? pronae Viktor izgubljenu nit.
Tad to jo nisam ni znala. Osjeala sam samo da nas ono to me ekalo u sobi
sad goni. Uzela sam, dakle, Charlotte za ruku i pojurila snijegom prekrivenim
umskim putom natrag do automobila. Nismo se okretale. Iz straha. Ali i iz opreza,
jer nismo htjele pasti na klizavoj stazi.
Jo jedanput: tko je bio u kui? Tko vas je pratio?
Do danas nisam sigurna u to. Pitala sam Charlotte kada smo napokon opet
sjedile u automobilu i zaputile se to smo bre mogle zakljuanih vrata natrag prema
Berlinu. Ali malena je i opet govorila samo u zagonetkama.
to podrazumijevate pod zagonetkama?
Izgovarala je reenice tipa: Ne mogu ti odgovoriti, Anna. Mogu te odvesti
samo do znakova. Njihovo znaenje mora otkriti sama. Ti pie ovu priu. Ne ja!
Viktor si je morao priznati da su Annine prie sve vie gubile odnos s realnou,
to je naoigled njezine bolesti bilo nadasve razumljivo. Ipak, nadao se da njezine
fantazije imaju bar mali odnos spram stvarnosti. Nije htio ni razmiljati o tome
koliko je patoloko pritom bilo njegovo vlastito ponaanje.
Kamo ste se onda odvezle?
Do sljedeeg znaka koji mi je Charlotte dala da ga protumaim. Rekla je:
Upravo sam ti pokazala gdje je sve zapoelo.
U kui u umi? upita Larenz.
Da.
A onda?
Onda je Charlotte rekla neto to neu zaboraviti dok sam iva.
Anna stisnu usnice i stade oponaati glas male djevojice:
Pokazat u ti sad gdje stanuje moja bolest.
Gdje stanuje bolest? upita Larenz.
Tako se izrazila.

70

Larenz se tresao. Zapravo mu je bilo hladno otkako su se vratili u kuu. Ali

postalo je jo gore kada je Anna iznenada promijenila glas.
A gdje je to bilo? nastavi je ispitivati. Gdje je stanovala bolest?
Charlotte me preko Glinikog mosta odvela natrag u Berlin. Iskreno reeno,
uope ne znam kako smo pronale put do tog ogromnog zemljita. Ne poznajem
toliko dobro taj dio Berlina. Osim toga, tijekom vonje omela me injenica da
Charlotte nije bilo dobro.
Viktoru se zgri eludac.
to joj je bilo?
Prvo joj je potekla krv iz nosa, tako da sam zastala kraj ceste, mislim da je to
bilo u visini pivnice kupalita Wannsee. Legla je na stranje sjedalo i tek to je
krvarenje iz nosa prestalo...
... zapoela je groznica.
... poela je drhtati. Uhvatila ju je groznica, ali bila je tako nevjerojatnog
intenziteta da sam s njom zapravo htjela otii u bolnicu.
Anna se umjetno nasmijei.
Dok mi nije sinulo da s utvarom ba i ne mogu otii na hitnu.
Dakle, niste joj pomogli?
Jesam. Prvo zaista nisam htjela. Imala sam silnu elju da se borim protiv
privienja. Ali onda su Charlotteine tegobe postale sve snanije. Tresla se, plakala i
preklinjala me da joj u apoteci nabavim lijek...
... penicilin...
... htjela je antibiotik. Kada sam joj rekla da to neu dobiti bez recepta, dobila
je prvi napadaj bjesnila. Vikala je na mene.
Vikala je?
Da, koliko god je mogla sa svojim slabanim glasiem. Bilo je strano.
Mjeavina zavijanja, jecanja i vritanja.
to je rekla?
Ti si me izmislila. Ti si me uinila bolesnom. Sad me uini zdravom! I
premda sam znala da haluciniram, premda sam znala da Charlotte uope ne postoji,
odvezla sam se do prve ljekarne i kupila kutiju paracetamola protiv njezine
glavobolje. I upotrijebila sam sav svoj arm da nagovorim ljekarnika da mi penicilin
prepusti bez recepta. Za moje bolesno dijete, rekla sam mu i obeala da u sljedei
dan donijeti recept. Uinila sam to zapravo radi sebe, jer sam znala da e glasovi i
slike nestati iz moje glave tek kada budem izvrila Charlotteine zapovijedi.
to se potom dogodilo?
Nakon mog posjeta apoteci stvari su zaista postale bolje. Ne za Charlotte, nego
za mene.
Viktor prieka da nastavi s priom.
Uzela je dvije tablete, ali one nisu djelovale. Naprotiv, gotovo bih rekla da se

71

njezino stanje pogoralo. Djelovala je jo bljee i apatinije. Ali bar je utjela i nita
mi vie nije predbacivala. Bila sam, dodue, i dalje okirana njezinim napadajem, tako
da vie ne znam kako smo dole do te velike kue kraj vode.
Molim vas, opiite mi je.
Bilo je to najljepe imanje koje sam ikada vidjela u Berlinu. Uope nisam znala
da takvo to moe postojati u velegradu. Zemljite se prostiralo preko vie tisua
etvornih metara i bilo je smjeteno na padini, s vlastitom plaom i pristanitem za
amac. Sama kua bila je vea od vila, sagraena temeljno u klasicistikom stilu, ali
obogaena elementima talijanske renesanse. Bilo je na njoj mnogo doksata i tornjia,
te bezbroj uresa. Nije udo to ju je Charlotte nazivala dvorcem.
Schwanenwerder.
Viktor je sad bio siguran. Silina podudarnih pojedinosti u njezinoj prii nije
mogla biti sluajnost.
Ali ono to je kod imanja upadalo u oi nisu bili ni njegov poloaj, ni stil
njegove izgradnje nastavila je ona. Ono to me zaista zaudilo bili su silni ljudi
koji su trkarali posvuda uokolo. Automobil smo morali ostaviti ispred jednog malog
mosta jer su nam brojni parkirani teretnjaci zaprijeili put.
Teretnjaci?
Da, vei i manji transporteri. Svi su oni htjeli...
... na otok...
... istim smjerom kao i mi, tako da su zakrili usku cestu. Bezbrojni ljudi
uurbano su trkarali amotamo. Veina ih je ekala na ploniku pred velikim
prilazom kui. Nitko se nije obazirao na nas kada smo se pribliile. Svi su
koncentrirano promatrali teka ulazna vrata dvorca. Neki su kod sebe imali
dalekozore, a neki ak i kamere. Posvuda su zvonili mobiteli, a snimale su se i
fotografije. A dvojica mukaraca popela su se ak na jedno stablo u aleji, ne bi li
odatle imala bolji pogled na imanje. Kruna svega bio je helikopter koji je buno
prelijetao iznad naih glava.
Viktor je tono znao gdje su morale biti. Znao je i koji je scenarij Anna upravo
opisivala. Silan medijski cirkus pred njegovom kuom za prvih dana nakon to je Josy
nestala bio je neizdrivo optereenje za obitelj.
Iznenada se mnotvo trgne, jer su se otvorila vrata i netko je izaao.
Tko?
Nemam pojma. Nisam ga mogla prepoznati, jer je zemljite tako veliko da su
vrata vile bila udaljena bar osam stotina metara od mjesta na kojem sam stajala. Ali
pitala sam Charlotte gdje smo. Ona je odgovorila: Mi smo kod moje kue. Dovela
sam te do svog roditeljskog doma. Onda sam je pitala zato smo tamo. A ona je
odgovorila: Pa to bar zna. Ovdje stanujem. Ali ne samo ja. Ovdje stanuje i zlo.
Bolest?

72

 Da, oito mi je htjela dati do znanja da se uzrok njezine misteriozne bolesti

nalazi kod nje kod kue. I da je zbog toga napustila dvorac. Ne samo da pronae
uzrok, nego i da pobjegne.
Josyna bolest imala je svoj uzrok u Schwanenwerderu?
Iznenada me Charlotte snano povue za ruku i htjedne potrati natrag. Isprva
nisam htjela s njom. Htjela sam priekati i vidjeti tko je to izaao pred vrata, a sad
kroz vrt prilazi mnotvu ekaa. Ta osoba bila je jo predaleko i nisam mogla
prepoznati je li posrijedi mukarac ili ena. Ali neto u nainu na koji se kretala
djelovalo mi je poznato. A onda mi Charlotte ree neto to me uvjerilo da smjesta
krenem za njom.
to je rekla?
Bolje da odemo. Ono zlo od maloas iz sobe. Ponovno nas je sustiglo. I sad
nam izravno prilazi.

73

20.

SMIJEM LI SE POSLUITI vaom kupaonicom?

Anna je iznenada ustala, oito donijevi odluku da na tom mjestu prekine svoju
priu.
Rado Viktoru nije bilo prvi put da zapaa njezin birani nain izraavanja.
Bilo je gotovo kao da time eli stvoriti protuteu svojim uasnim doivljajima. I
on pokua ustati, ali osjeti olovni teret na ramenima, koji ga ponovno pritisne na
stolac.
Kupaonica je...
... gore pokraj spavae sobe, znam. Rekla je to izlazei iz sobe, pa nije vidjela
kako se Viktor u nevjerici zagledao za njom.
Odakle?
Sad je ipak skupio svu snagu, pa polako ustao sa stolca i poao za njom. Kada je
ve stigao do vrata sobe, pogled mu padne na kaput od crna kamira koji je paljivo
prebacila preko jednog stolca kraj kaua. Bio je jo vlaan od neprestane kie, a ispod
stolca napravila se na parketu lokvica vode. Viktor ga podigne da ga objesi na stalak u
hodniku. Bio je teak. Preteak, a da bi tome uzrok mogla biti vlaga koja je probila
samo vanjsku tkaninu, ali je potedjela unutarnju svilenu podstavu.
Viktor zau kako se na prvom katu zakljuavaju vrata. Anna je stigla do
kupaonice.
Protresao je kaput i u desnom depu neto zazvei. Bez previe razmiljanja
popustio je pred prvim impulsom i posegnuo u dep. Bio je zauujue dubok. Viktor
htjedne izvui ruku, kadli mu vrci prstiju dodirnue prvo maramicu, a potom konu
lisnicu srednje veliine. Brzim pokretom on je izvue. Bila je teka i potjecala iz
Aignerove muke kolekcije. Definitivno nije pristajala uz Anninu ukusnu, bojama
meusobno usklaenu, enstvenu garderobu.
Tko je ona?
Gore se zau um vodokotlia. Kupaonica se dijelom nalazila ravno iznad dnevne
sobe i Viktor je mogao uti kako Annine cipele s visokim potpeticama klepeu po
mramornom podu. Bit e da je upravo ila prema umivaoniku da se osvjei. U znak
potvrde Viktor zauje kako se odvre slavina, a voda se kroz stare bakrene cijevi
slijeva prema dolje.
Viktor se morao pouriti. Rastvorio je lisnicu po sredini i zabuljio se u prazan
pretinac za isprave. Na trenutak zastade mu bilo. Nadao se da u rukama napokon
dri klju Annina identiteta. Sad je vidio samo prazne pretince za kreditne kartice, a

74

ni novca nije bilo. Bar ne novanica.

Iznenada Viktor postane nemiran i ruke mu se poee tresti lagano, ali
nekontrolirano. Isto kao i prije nekoliko mjeseci, kada bi mu pala razina alkohola u
krvi pa bi ga ivani sustav stao moliti jo. Ali u tom trenutku nije zadrhtao od
pomanjkanja alkohola. Bila je to tiina. Gore je voda prestala tei.
Viktor sklopi lisnicu i htjedne je brzo vratiti u dep kaputa, kadli zazvoni telefon.
On se prepadne, pa ispusti iz ruku ono to u njima nije smio ni drati. Upravo u
stanci izmeu dvaju zvonjenja lisnica glasno tresnu na parket. Uasnut, Viktor
ustanovi zato je lisnica bila tako teka, jer se po podu, kao da ih je oslobodila
nevidljiva ruka, odjedanput prosue silne kovanice.
Prokletstvo.
Gore su se otvorila vrata kupaonice. Moglo je potrajati samo jo nekoliko sekundi
dok se Anna ne vrati i vidi kako sadraj njezine lisnice lei razasut po njegovu podu.
Na koljenima Viktor je klizao po parketu, pokuavajui drhtavih ruku skupiti novac,
dok mu telefon nije davao mira. Zbog kratko podrezanih noktiju i drhtavih ruku
jedva mu je uspijevalo da okrene kovanice, ne bi li ih lake pokupio. Kako bi rado sad
imao crvenocrnu potkovu koja bi ga brzo rijeila neugodne situacije.
Moete se slobodno javiti, doktore Larenze viknu Anna s prvog kata. Oito je
stajala na poetku stuba i krenula prema njemu. Zbog glasne zvonjave gotovo da nije
vie mogao locirati njezine korake.
Da viknu, svjestan da je to bio prilino besmislen odgovor. Ispred dvosjeda i
ispod njega bilo je jo najmanje deset kovanica. Jedna se otkotrljala do kamina i tek ju
je reetka zaustavila.
Samo se vi javite. Meni nije problem ako jo malo prekinemo seansu.
Annin glas nije vie dopirao iz daljine. I dok se jo udio zato odavna ne stoji u
sobi, zaprepateno pogleda na vlastiti dlan. To to se grozniavo trudio sakupiti
uope nije bio novac. Bar ne novac koji bi vrijedio. Bile su to stare marke, koje su
nakon uvoenja eura izgubile platenu funkciju. I Isabell je jo uvala jednu staru
njemaku marku kojom se koristila za kolica u samoposluzi. Ali Anna je u svojoj
lisnici imala bar etiri tuceta komada nekadanje valute.
Zato?
Tko je ona bila? Za to su joj trebale sve te kovanice? Zato kod sebe nije imala
nikakve osobne isprave ili kartice? Kakve je veze ona imala s Josy? I zato se nije
vraala u dnevnu sobu? Viktor je djelovao munjevitom brzinom i bez razmiljanja.
Napola praznu lisnicu vratio je u dep kaputa, a preostale kovanice objema rukama
gurnuo pod dvosjed. Morao se samo moliti da nije prebrojila novac i da nee baciti
pogled pod koni kau.
Dok se grozniavo osvrtao oko sebe da vidi je ii moda previdio koju kovanicu,
zamijetio je malu presavijenu cedulju. Oito je s novcem pala na pod i zavrila u

75

maloj lokvi vode ispod stolca na kojem je leao njezin kaput od crna kamira. Kao u
transu Viktor ga strpa u dep svojih traperica i krene ustati.
to se dogodilo?
Viktor se okrene i zabulji u Annino lice. Mora da se posljednjih nekoliko koraka
douljala neujno, a nije uo ak ni kako se otvaraju vrata, iako su ona inae uvijek
prodorno kripala.
Ja... ja... sam samo...
Iznenada mu postade jasno kako je ta situacija morala bizarno djelovati na Annu.
Sav obliven znojem uao je pred dvosjedom, dok je ona samo otila na tri minute na
WC. Je li tu uope bilo uvjerljivog objanjenja?
Ja sam...
Mislim, na telefonu? Nadam se da nije nita strano.
Na telefonu?
Tad shvati zato nije ula u sobu.
U silnoj zbrci nije ni primijetio da je telefon prestao zvoniti. Anna je oito mislila
da se javio, na to je pristojno priekala na hodniku.
Ah, telefon? ponovi Viktor inei se pritom sam sebi nekako glup.
Da.
Pogrean broj ree i drhtei se uspravi, ne bi li se odmah potom i opet prepao
jer je telefon ponovno zazvonio.
Netko je oito veoma tvrdoglav nasmijei se Anna i sjedne natrag na dvosjed.
Zar se neete javiti?
Ja? Ja u... zamuckivao je Viktor i napokon se pribrao. Javit u se u kuhinji.
Ispriajte me dotle.
Anna mu se i dalje bezbrino smjekala i Viktor napusti sobu.
Kada je u kuhinji podigao slualicu, znao je da je neto zaboravio. Neto vano. Neto
to bi ga moglo stajati Annina povjerenja.
Kovanicu. Ispred kamina.
Ali nije imao previe vremena da razmilja o tome to e se dogoditi kada Anna
otkrije svoj novi. Ako je nekoliko sekundi prije jo naivno mislio da se stresna
situacija taj dan vie ne moe pogorati, pozivatelj e mu svojom prvom reenicom
odmah dokazati da grijei.

76

21.

TO JE NEDVOJBENO KRV enske osobe, Viktore.

Koliko stare?
To nije jednostavno red odgovori Kai, a glas mu se uini neobino dalek.
Kako to?
Jer sam njukalo, a ne genski tehniar!
Viktor se uhvati za potiljak, ali time nije mogao ublaiti glavobolju.
Gdje si trenutno? upita privatnog detektiva.
Stojim u bolnici Westend na hodniku ispred laboratorija jednog dobrog
prijatelja. Zapravo ovdje uope ne bih smio razgovarati mobitelom, jer inae mogu
poludjeti elektrini ureaji.
Da, da, znam. Onda pouri s informacijama.
Dobro. Moj prijatelj je ovdje biokemiar. U stanci za ruak analizirao je za
mene uzorak krvi. One iz kupaonice tvog bungalova. Sve je bilo tako zasvinjeno da
nije bilo teko uzeti uzorak.
Da, da. I? to je otkrio?
No, kao to sam ve rekao, sigurno je da krv pripada enskoj osobi. Starija je od
devet godina i mlaa od pedeset. Bitno mlaa.
Kada je nestala, Josy je imala dvanaest godina.
Znam, ali to definitivno nije krv tvoje keri, Viktore.
Kako to moe znati?
Jer je previe svjea. Tragovi su stari dva dana, najvie tri. Tvoja ki je nestala
prije etiri godine.
Ne mora me podsjeati na to prosikta Viktor i malice odkrine kuhinjska
vrata. Vrata dnevne sobe bila su zatvorena, ali on svejedno nije mogao iskljuiti
injenicu da ga Anna upravo prislukuje. Stao je govoriti jo tie.
Dobro. Krv nije Josephineina. Ali onda mi ti reci to da mislim o Anni i
njezinim priama. Dosad mi je dala savrene opise moje keri, nae vikendice u
Sacrowu, a maloas i nae vile u Schwanenwerderu. Sve se slae, Kai. Bila je tamo.
Bila je kod mene. Opisala je ak i reportere koji su na dan otmice kampirali ispred
vile.
eli znati kako se uklapa? upita Kai.
Da.
Onda mi napokon reci Annino puno ime!
Viktor htjedne duboko udahnuti, ali ga uhvati kaalj.

77

 Zove se... Morao je odmaknuti slualicu od usta, prije nego to e moi

nastaviti govoriti.
ao mi je, prehladio sam se. Dakle, pazi, sad u ti dati njezine podatke. Zove se
Anna Spiegel, pie djeje knjige, navodno je jako uspjena, posebice u Japanu. Njezin
otac radio je za AFN i uslijed pogreke pri lijeenju rano je umro od tromboze. U
djetinjstvu je ivjela u Steglitzu, a posljednje etiri godine provela je u klinici Park u
Dahlemu.
Privatni detektiv polako ponovi posljednje rijei radei usput biljeke.
Dobro, dat u da se to provjeri.
Ali prije toga mora uiniti neto drugo.
Dubok uzdah s druge strane linije.
to?
Ima li jo uvijek klju od Schwanenwerdera.
Misli karticu s digitalnim kljuem kojom se moe na tvoje imanje?
Tono.
Da, imam je.
Dobro. Onda e otii u moju radnu sobu. Otvori tamo trezor, ifra je datum
Josyna roenja, samo obrnutim redoslijedom, pa molim te izvadi sve CDROMove.
Tu hrpu uope ne moe previdjeti.
to je na njima?
Policija nas je tada zamolila da spremamo sve snimke vanjskih kamera tijekom
prvih mjesec dana nakon otmice.
Sjeam se toga. Nadali su se da e se otmiar pojaviti meu znatieljnicima.
Tono. Uzmi snimke iz prvog tjedna nakon otmice i pogledaj ih.
Ali vie strunjaka sve je to ve pregledalo. I nisu doli do nikakva rezultata.
Jer su traili mukarca.
A koga da ja traim?
Annu. Trai krhku plavokosu enicu koja zajedno s ljudima iz novina eka
pred imanjem. Sad ima njezine osobne podatke, sigurno e na Internetu pronai i
njezinu fotografiju.
Viktor je uo kako se kvaliteta telefonskog razgovora poboljava, dok je Kai
nastavio govoriti. Bit e da je otiao s bolnikog hodnika i vratio se u laboratorij.
No, dobro. Tebi za ljubav. Potrait u Annu i provjeriti trake. Ali neu ti
obeavati nita veliko. Prie koje ona pria zvue, dodue, zanimljivo, ali imaju
prevelike lomove. Nemoj zaboraviti provala u tvoj bungalov odigrala se proli
tjedan.
Lijepo. Znam to misli. Ali onda mi objasni to se dogodilo tamo, ako ovo
ovdje nema nikakve veze s Josy. Rekao si da je bungalov plivao u krvi. Hoe rei da u
mojoj vikendici nije zaklana Josy, nego neka druga djevojica?
Prvo: nije sigurno radi li se o krvi djevojice. I drugo: ne.
to ne?

78

 Nitko u tvojoj kupaonici nije zaklan, jer krv definitivno ne potjee iz rane,
Viktore.
Kako netko moe itavu kupaonicu umrljati krvlju ako nije ozlijeen? urlao
je Viktor na telefon. Bio je toliko iscrpljen, a u isti mah i toliko uzbuen da vie nije
ni razmiljao o tome prislukuje li Anna u sobi s kaminom ili ne.
Pa to ti sve vrijeme i pokuavam rei. U krvi su pronaene stanice sluzokoe.
to bi to sad trebalo znaiti? upita Viktor i u istom dahu odgovori: Misli,
netko je...
Da. Smiri se, molim te. Laboratorijski izvjetaj je neupitan. Posrijedi je
menstrualna krv.

79

22.

Danas. Soba 1245. Klinika Wedding

VANI SE BILO SMRAILO. Na hodnicima klinike ukljuila se automatska rasvjeta. Na
bijeloutom svjetlu stropnih svjetiljki doktor Roth izgledao je jo bljee nego inae.
Prvi put Viktor Larenz zapazi da glavni lijenik ima neobino visoko elo. Dotad ga je
uspjeno prikrivao svojom kratkom kosom poeljanom prema naprijed. Ali tijekom
posljednjih sat vremena doktor Roth si je, dok je Viktor priao, sve ee prolazio
prstima kroz kosu i time otvorio pogled na svoje golo vlasite.
Nervozni ste, doktore Rothe?
Ne, samo sam znatieljan. Zanima me kako se pria nastavlja.
Viktor zamoli lijenika au vode. Doktor Roth prui mu je zajedno sa slamicom
da moe piti, a da se pritom ne mora koristiti svojim vezanim rukama.
Ali imam i nekoliko pitanja nastavi doktor Roth dok je Viktor uzimao prvi
gutljaj.
Na primjer?
Zato Sindbada niste traili posvuda? Da je meni pobjegao pas, ne bih mogao
mirno sjediti kod kue ni minutu.
Tu ste u pravu. Sm sam se zaudio svom gotovo ravnodunom ponaanju. Ali
mislim da sam u potrazi za svojom keri ve bio potroio svu snagu i emocije.
Osjeao sam se kao ratni veteran koji je doivio toliko udara granata da se od
zviduka projektila vie i ne prepada, nego sasvim mirno ostaje sjediti u rovu. Moete
li to shvatiti?
Da. Ali zato niste bar suprugu obavijestili o tome to se zbivalo na Parkumu?
Najkasnije kada vam je pobjegao pas morali ste posegnuti za slualicom.
Pa i jesam. Gotovo svakodnevno pokuavao sam je nazvati. Priznajem, u
poetku nisam bio siguran bih li joj trebao priati o Anni. Pa ona je bila ak i protiv
intervjua, na kojem vie uope nisam radio. Da je tada saznala da umjesto toga
ponovno odravam terapijske seanse, istog dana vratila bi se iz New Yorka. Ali mene
nisu ni spajali s njezinom hotelskom sobom. Sve to sam mogao uiniti bilo je da na
recepciji ostavljam poruke za nju.
I je li se javljala?
Je. Jedanput.
I?
Viktor pokae glavom u smjeru stolia i doktor Roth ponovno mu prui au.

80

 Koliko nam je vremena...? Viktor prekine reenicu i otpije velik gutljaj.

Koliko jo imamo vremena?
Dvadeset minuta, mislim. Vai odvjetnici ve su u kui i u ovom trenutku
razgovaraju s profesorom Malziusom.
Odvjetnici.
Viktor razmisli kada je posljednji put trebao pravnu potporu. Iduih tjedana nee
mu biti dovoljan eprtljavi mladi prometni strunjak koji mu je 1997. spasio vozaku
dozvolu. Ovaj put zaista je trebao profesionalce. Ovaj put nije se radilo o slupanoj
karoseriji.
Radilo se o njegovu ivotu.
I oni su zaista dobri?
Odvjetnici? Da. Koliko znam, to su najbolji strunjaci za kazneno pravo koje u
Njemakoj uope moete kupiti novcem.
I oni danas ele od mene saznati to se dogodilo s Annom?
Izmeu ostalog. Pa to i moraju ako vas ele braniti. Naposljetku, radi se o
ubojstvu.
Ubojstvo.
Prvi put ta je rije bila izgovorena. Prethodno se uvijek okolialo. Iako su obojica
to znala: doktora Larenza ekao je zatvor. Osim ako kraj prie ne uvjeri suca da nije
imao drugog izbora nego da ubije.
Na stranu sad ubojstvo. Ne vjerujem da u danas imati snage da sve to
ponovim. Osim toga, jo uvijek se nadam da se za dvadeset minuta vie neu morati
zadravati ovdje.
Zaboravite to doktor Roth oduzme mu au i prijee si rukom preko kose.
Radije mi ispriajte to je bilo dalje. to je bilo s menstrualnom krvlju? I to vam je
Anna jo ispriala kada ste se vratili u dnevnu sobu?
Nita.
Doktor Roth sumnjiavo ga pogleda.
Jo dok sam razgovarao s detektivom, ona je napustila kuu, ali ja to nisam
primijetio. Ne elim smetati. Imate mnogo posla. Sutra emo nastaviti razgovor,
napisala je na jednu cedulju i ostavila je na pisaem stolu. Bio sam na kraju sa
ivcima. Sad, kada je otila, morao sam ponovno izdrati itavu no prije nego to u
od nje dobiti daljnje informacije.
O Cbarlotte. O Josy.
Dakle, otili ste spavati?
Ne. Jo ne. Prije toga imao sam jo jedan sasvim neoekivan posjet.

81

23.

DESET MINUTA NAKON to je zavrio razgovor s Kajem, netko pokuca na vratima. Na

trenutak Viktor se ponada da se Anna vratila. Ta nada grubo se, meutim, rasprila
kada je ustanovio da je to bio samo Halberstaedt, koji se i opet kroz oluju probio do
njegove kue i sad je ozbiljna lica stajao pred njegovim vratima. Ni taj put naelnik
nije htio ui, ve je Viktoru samo bez rijei predao mali paket.
to je to?
Pitolj.
Viktor uzmakne korak, kao da se oko Halberstaedta iri neka zarazna bolest.
Zaboga, to u s njim?
Bolje je tako. Za vau zatitu.
Zatitu od ega?
Od nje Halberstaedt pokaza palcem desne ruke preko ramena.
Vidio sam da je opet bila kod vas.
Viktor u nevjerici odmahne glavom.
Sluajte. Znate da ste mi simpatini ree, pa izvue iz depa maramicu i
potapa njome svoj mrkavi nos, ali se pritom ne usekne. Ali ja sam psihijatar. Ne
mogu trpjeti da pijunirate moje pacijente.
A ja sam ovdje naelnik i zabrinut sam za vas.
Da. Hvala. Cijenim to. Zaista. Ali dokle god za to ne postojao dobar razlog, ja
ovu stvar neu uzeti u ruku.
Viktor mu htjede vratiti paketi, ali Halberstaedt ne izvue ruke iz depova svojih
izlizanih barunastih hlaa.
Postoji razlog promrmlja namrgoeno.
to?
Postoji razlog zato biste u kui trebali imati oruje. Raspitao sam se o toj eni.
Razgovarao sam sa svima koji su je vidjeli na otoku.
I?
Viktor iznenada osjeti metalan okus u ustima. Kai Strathmann u svakom sluaju
nije bio jedini koji je sad pijunirao Annu.
ena je sasvim lijepo prestraila Burga.
Michaela Burga? Skelara? A to to njega moe prestraiti?
Rekla mu je da s vama mora srediti neke otvorene raune, doktore.
Kako, molim?
Da. I da ete zbog toga krvariti.

82

 To vam ne vjerujem.
Sve puno krvi.
Halberstaedt slegne ramenima.
Meni je svejedno. Vjerujte vi to hoete. Ja u u svakom sluaju spavati bolje
ako znam da ste naoruani. Pa i ona je.
Viktor nije imao pojma to da uzvrati. Potom se sjeti neeg drugog, podjednako
vanog, pa uhvati za ruku Halberstaedta koji je ve htio otii, i zadri ga.
Neto drugo. Jeste li moda vidjeli mojeg psa?
Zar je Sindbad mrtav?
To brutalno pitanje snalo ga je sasvim nepripremljena, poput prvih podrhtavanja
seizmografskog vala potresa. Pritom se Viktor osjeti veoma blizu epicentru potresa.
Odakle vam to? Mislim... Ne. Nadam se da nije. Ali pobjegao je. Ostavio sam
vam poruku na automatskoj sekretarici.
Hm, razumijem ree Halberstaedt tiho i pritom lagano kimne glavom.
Odmah sam vam rekao, s tom enom neto nije u redu.
Viktor htjedne uzvratiti da ne postoje dokazi da Anna ima ikakve veze s
nestankom njegova psa, ali taj prigovor zadri za sebe.
Drat u oi otvorene obea Halberstaedt, ne zvuei pritom kao da misli
ozbiljno.
Hvala.
A vi biste trebali uiniti to isto. Ne samo zbog psa. Ta ena je opasna.
Naelnik ode bez pozdrava.
Nakon to je Viktor jednu minutu gledao za njim, poeo je zepsti tako jako da je
stao cvokotati zubima kao mali djeak koji je predugo bio u bazenu. Brzo je zatvorio
vrata prije nego to je vjetar unio u kuu jo hladnoe i vlage.
Jo u predsoblju razmiljao je bi li bilo najbolje da pitolj odmah baci u kantu za
otpatke pred kuom. Oruje mu je bilo jezivo i on ga iz principa nije htio imati
nadohvat ruke. Naposljetku neotvoreni paketi gurne u donju ladicu komode od
mahagonija na hodniku i odlui da ga odmah sutradan vrati Halberstaedtu.
Iduih minuta, utonuo u razmiljanje, buljio je u ar koji je lagano gasnuo u
kaminu, pitajui se to da misli o svemu to se odigralo u proteklih sat vremena.
Sindbad je nestao.
Netko, mlada ena, moda djevojica, provalio je u njegov vikendbungalov i
tamo dobio menstruaciju.
A naelnik otoka donio mu je vatreno oruje.
Viktor izuje cipele i legne na kau. Potom posegne u dep i proguta posljednju
tabletu valiuma, koju je zapravo nakanio sauvati za no, i prieka da nastupi
oputajue djelovanje koje e, nadao se, ublaiti i simptome gripe. Zatvorio je oi i
prokuao se rijeiti pritiska koji se poput poveza stisnuo oko njegove glave. Na
trenutak mu je to ak i uspjelo, a i jedna od njegovih nosnica nakon dugo vremena
nije vie bila sasvim zaepljena. Tako je ponovno mogao osjetiti teak miris parfema

83

koji je Anna ostavila za sobom kada je prije pola sata sjedila na tom istom mjestu.
Viktor razmisli. Nije znao to mu u tom trenutku priinja vee brige: Annino
udno ponaanje ili naelnikovo tajnovito proroanstvo.
Nije jo stigao odluiti, kadli ga savlada mora.

84

24.

OTKAKO JE JOSY NESTALA, san mu se vraao u nepravilnim razmacima. Ali svejedno,

spopadala ga ta mora vie puta tjedno ili samo jedanput mjeseno njezina struktura
nikada se nije mijenjala. Uvijek je bilo usred noi, Viktor je sjedio za upravljaem
svoga Volva, a Josy kraj njega, na suvozakom sjedalu. Viktor je uo za jednog novog
specijalista na sjeveru, koji bi njegovu djetetu eventualno mogao pomoi. A sad su
ve satima bili na putu do njegove ordinacije na moru. Automobil je jurio prebrzo, ali
Viktor nije uspijevao prebaciti u manju brzinu. Iako ga je Josy molila da smanji
brzinu, on to nije uspijevao. Sreom je cesta prema moru bila ravna. Bez zavoja ili
odvojaka. Nigdje nije bilo semafora ili raskra. Tu i tamo ususret bi im dolo drugo
vozilo, ali cesta je bila dovoljno iroka i oni unato prevelikoj brzini nikada nisu
dolazili u opasne situacije. Nakon nekog vremena Viktor upita ne bi li trebali ve
odavna biti na moru. Josy samo slegne ramenima. Kao da se i ona udila duini
vonje. Uz tako veliku brzinu odavna su trebali stii do obalnog etalita. Nadaleko
nije bilo drugog vozila. I jo je neto bilo neobino: postajalo je sve mranije. to su
se dalje vozili, to je manje svjetiljki bilo kraj puta. Umjesto toga zgunjavala su se
stabla aleje. Na kraju nije vie bilo nikakve uline rasvjete, a s obiju strana sve ue
ceste prostirala se gusta, neprovidna uma.
Na tom mjestu u snu Viktor je svaki put osjetio prvi nalet uasa. Ne straha, ne
bojazni, nego nedefinirane jeze, koja ga je paralizirala i pojaavala se kada bi
ustanovio da ne moe voziti sporije. Pritisnuo je konicu, ali to ne bi imalo nikakva
uinka. Umjesto toga, automobil je sve bre i bre grabio ravnom cestom. Viktor
ukljui unutarnju rasvjetu Volva, a Josy uze autokartu i krene traiti put. Ali cestu na
kojoj su se nalazili nisu uspjeli pronai.
Napokon se Josy s olakanjem nasmije i pokae prema naprijed.
Tamo, tamo je svjetlo. Tamo neto mora biti.
I Viktor je u daljini nazirao slabano svjetlo koje je postajalo sve jae to su mu se
vie pribliavali.
Tamo mora da je neko raskre ili naselje. Moda je to i obala. Moramo samo
nastaviti voziti ravno.
Viktor kimne glavom i bilo mu se malo umiri. Tamo naprijed bit e sigurni. Sad je
ak i namjerno dodao gas i vozio bre nego prije. Htio je izai iz ume, izai iz mraka.
Ali onda se najedanput vratila jeza. Uas.
Jer odjedanput je sasvim jasno prepoznao sve oko sebe. Iznenada je znao kakvo je
to bilo svjetlo koje ih je ondje ekalo. Shvatio je da se Josy zabunila, a i vlastitu greku

85

koja je zapoela s tom vonjom usred noi. I Josephine uhvati strah nakon to je
pogledala kroz boni prozor. Na rubovima ceste u mraku nisu stajala nikakva stabla.
Nita nije stajalo ondje. Samo voda. Crna, hladna, mrana i beskonano duboka voda.
Ali bilo je prekasno. Viktor je znao da mu ta spoznaja nije vie ni od kakve
koristi.
Sve vrijeme vozili su se dokom preko vode. Gotovo sat vremena traili su put do
mora, a sve vrijeme bili su iznad njega. Od obale prevalili su vie kilometara. Sad su
jurili ususret svjetlima koja su oznaavala kraj doka, a da se i dalje nisu mogli
zaustaviti.
Viktor pokua okrenuti upravlja, ali ni taj vie nije funkcionirao. Jer nije on
vozio auto, nego je auto vozio sam od sebe.
Brahijalnom brzinom Volvo je jurio prema kraju kolnika, odvojio se od njega i
preletio nekoliko metara preko valova Sjevernog mora, dok se napokon nije nagnuo
prema dolje. Viktor je buljio kroz vjetrobran nastojei prepoznati neto na slabom
svjetlu farova. Ali ispred njega nije se vidjelo nita do beskrajnog oceana koji e ih
uskoro progutati. Josy, automobil i njega.
Viktor bi se svaki put probudio sekundu prije nego to e automobil udariti o
povrinu vode. Za njega to je bio najgori moment sna. Ne zato to bi znao da e se
uskoro utopiti zajedno sa svojom jedinom keri, nego zato to je napravio pogreku i
neposredno pred udaranje o povrinu vode jo jedanput pogledao u retrovizor. Od
toga to je ondje vidio, svaki bi put poeo vikati, a to vikanje probudilo bi redovito
njega i sve koji su se nalazili u njegovoj blizini. Bila je to njegova najgora stravina
vizija. Nije vidio ba nita. Retrovizor je bio prazan.
Mosti kojim je tako dugo vozio prema puini rasplinuo se u zraku i nestao.

86

25.

VIKTOR SE NAGLO USPRAVI U krevetu i primijeti da mu je pidama natopljena znojem.

Plahta je bila djelomice promoena, a njegova grlobolja pogorala se tijekom more.
to je to sa mnom? pomisli ekajui da mu se srce smiri. Nije se mogao sjetiti ak
ni kako je prole veeri ustao s kaua i otiao gore u spavau sobu. Kamoli da se bio
svukao. I bilo je jo neto to si nije mogao objasniti: temperatura u spavaoj sobi.
Viktor u mraku posegne desno na noni ormari i aktivira LEDdisplej svoje
baterijske putne budilice. Bilo je tek pola etiri u noi, a elektroniki toplomjer na
satu pokazivao je osam stupnjeva Celzijevih. Generator za struju oito je prestao
raditi i kao u znak potvrde nije se dogodilo nita kada je Viktor htio ukljuiti
svjetiljku na nonom ormariu. U sobi je i dalje bilo mrano. Prokleto sranje! Prvo
Sindbad, onda Anna, pa prehlada, san, a onda ovo. Viktor se otkrije, posegne za
baterijskom svjetiljkom koju je za takve sluajeve stavio kraj kreveta i zaputi se
promrzao niza kripave stube. Iako inae nije bio straljiv ovjek, obuze ga lo osjeaj
dok je snop svjetla iz baterijske svjetiljke prelazio preko fotografija koje su visjele na
zidu stubita. Njegova majka nasmijana na plai sa psima. Njegov otac s lulom ispred
kamina. itava obitelj koja se divi oevu ulovu riba.
Kao u ovjeka koji tone u narkozu, sjeanja su se nakratko rasplamsavala pred
njegovim oima, ne bi li nakon svijetla trenutka u hipu ponovno iezla u tami.
Kada je Viktor otvorio ulazna vrata, zapljusne ga snaan vjetar, koji u kuu nije unio
samo kiu, nego i posljednje ostatke jesenjeg lia. Divno, pomisli on. Sad u od gripe
napraviti upalu plua.
Obuo je sportske cipele i preko svilene pidame navukao plavu vjetrovku s
kapuljaom. Takav je potrao prema upi s generatorom koja se nalazila iza kue,
udaljena dvadesetak metara od terase. Kia je u potpunosti raskvasila pjeani put, pa
su se mjestimice ve stvorile velike lokve i rupe pune vode koje Viktor, meutim, na
slabom svjetlu baterijske svjetiljke nije mogao vidjeti. Uslijed toga cipele i nogavice
bile su mu ve nakon treine puta sasvim mokre. Viktor se prisiljavao da unato kii
koja mu je ibala lice uspori korak kako se u mraku ne bi poskliznuo i pao. U njegovoj
putnoj apoteci nalazilo se taman ono to mu je trebalo protiv prehlade, ali nita to bi
mu bilo od koristi u sluaju veih ozljeda. Otvoren prijelom noge bio je stoga
jamano posljednje to bi mu usred noi moglo zatrebati na tom zabaenom, olujom
od svijeta odsjeenom otoku.

87

Metalna kuica u kojoj se nalazio generator stajala je tono na granici njegova

posjeda i javne plae, od koje ju je odvajala oronula bijela lovaka ograda.
Viktor se dobro sjeao trapaca kada bi obitelj morala popravljati ogradu i uiniti
je otpornom na vremenske nepogode. Prvo se brusilo tada ve trulo drvo, potom bi se
zapeatilo konzervirajuim lakom, te naposljetku premazalo bijelom bojom koja je
uasno smrdjela. Pri svakoj etapi tog posla morao je asistirati ocu. Ali danas je ograda
zbog viedesetljetnog zanemarivanja bila jednako propala kao i generator, za koji se
Viktor nadao da e ga uspjeti ponovno pokrenuti.
Rukom je obrisao kine kapi iz oiju i s ela i zastao. Kakvo sranje! Znao je to jo i
prije nego to je pritisnuo polomljenu plastinu kvaku. Kljuevi. Visjeli su na klinu
pokraj kutije s osiguraima u podrumu, a on ih je zaboravio ponijeti sa sobom.
Prokletstvo!
Viktor bijesno udari nogom o zatvorena metalna vrata i prepadne se zveketava
zvuka koji je time proizveo.
Pa to onda? Ovdje vani nitko me ne uje. Posebno ne po takvom vremenu.
Ponovno je razgovarao sam sa sobom, a i oznojio se unato niskoj vanjskoj
temperaturi. Viktor navue kapuljau na glavu. A onda se oko njega sve odjedanput
uspori. Spopao ga je iracionalan osjeaj da je netko zaustavio njegov unutarnji sat, pa
je tako zastalo i vrijeme. Zapravo je to potrajalo samo djeli sekunde. Ali Viktor je
zbivanja oko sebe iznenada stao opaati kao na usporenom snimku.
Tri stvari traile su put do njegove svijesti. Prva je bila zvuk koji je mogao uti tek
kada mu ui vie nisu bile prekrivene kapuljaom generator je brujao. Kako moe
brujati ako je prestao raditi? Druga je bila svjetlo. Viktor se okrenuo i vidio da mu je
spavaa soba osvijetljena. Svjetiljka na nonom ormariu, koju je samo nekoliko
minuta prije uzaludno pokuavao ukljuiti, njeno je osvjetljavala sobu. A trea je
bilo ljudsko bie. Stajalo je u njegovoj spavaoj sobi i gledalo kroz prozor. Ravno
prema njemu.
Anna?
Viktor baci baterijsku svjetiljku i pone trati. Ali to je bila pogreka. Taman je
prevalio polovicu puta do verande, kadli se svjetlo u spavaoj sobi ugasi i kua
zajedno s okolicom ponovno uroni u potpuni mrak. Viktor je morao potraiti mjesto
na kojem je bacio baterijsku svjetiljku prije nego to e moi pohitati natrag do kue i
uz prednje stube u hodnik. Okruen i dalje sablasnim mrakom to ga je probijao tek
sve slabiji mlaz svjetla iz baterijske svjetiljke, trao je uza stube prema prvom katu i
spavaoj sobi. Nita. Viktor pregleda svaki kutak sobe. Nita osim drvene garniture za
sjedenje kraj prozora, Isabelline antikne komode i toaletnog stolia, na kojem su
trenutano leali CDi, i branog kreveta njegovih roditelja, koji je izazivao
strahopotovanje. Nikoga nije vidio, ak ni nakon to je Viktor ukljuio stropnu
rasvjetu. Generator je oito ponovno funkcionirao.
Je li uope prestao raditi?
Viktor sjedne na rub kreveta i pokua umiriti dah i misli. to li mu je samo bilo?

88

Je li sve to bilo previe za njega? Anna, Josy, Sindbad? Prvo se bolestan za vrijeme
oluje iuljao iz kue. Oduljao se do navodno defektnog generatora koji je odjedanput
opet funkcionirao, a onda je, kao da mu nisu sve na broju, pojurio za sablau. Viktor
ustane, obie krevet i zagleda se u nevjerici u putnu budilicu: 20,5 stupnjeva
Celzijevih. Sve je bilo savreno u redu.
S izuzetkom mojeg ponaanja, pomisli i odmahne glavom. to li mi je samo?
Ponovno se spustio u prizemlje da zakljua ulazna vrata.
Zacijelo je posrijedi bila mora, stvar sa Sindbadom ili moja prehlada, smirivao se i
zakraunao vrata, samo da ih nedugo zatim ponovno otvori. Sagnuo se i uzeo
rezervni klju ispod tegle s cvijeem. Sigurno je sigurno, pomisli i osjeti se mnogo
bolje nakon to je pregledao jo i prozorska krila u prizemlju. Kada se vratio u krevet,
otpio je snaan gutljaj sirupa protiv prehlade i na nekoliko sati zapao u nemiran san.
Vjetar se te noi nastavio drati prognoze na meteorolokom kanalu i tjerao sve ee
zapuhe oluje sa Sjevernog mora preko malog otoka. Valove je tjerao metrima uvis,
gurao ih poput bregova praiskonskom silinom do obale, a onda bez slabljenja ibao
uz dine. Orkan je lomio granje drvea, tresao prozorske okvire na kuama i obrisao
sve tragove u pijesku. Tako i male otiske stopala jedne ene, koji su od kue doktora
Larenza vodili u mrak.

89

26.

Parkum, jedan dan prije istine

NEKOLIKO MINUTA NAKON OSAM sati Viktora probudi zvonjava telefona. S mukom se
odvukao dolje i podigao slualicu u nadi da se Isabell napokon javlja. Ali tu se
prevario.
Jeste li proitali moju poruku?
Anna.
Da nakalja se Viktor, to ubrzo prijee u teak kaalj. Potrajalo je nekoliko
sekundi dok nije bio u stanju nastaviti razgovor s njom.
Nisam vam juer vie htjela smetati, ali naveer i noas mnogo sam razmiljala.
I otila u etnju? Moda u moju spavau sobu?
I sad napokon imam snage da govorim o kraju.
O kraju Josy.
To je dobro zakrijeti Viktor i zaudi se to Anna ovaj put nije davala nikakve
komentare u vezi s njegovim pogoranim zdravstvenim stanjem. Vjerojatno stoga to
ni sama to jutro nije zvuala dobro, ali to je moglo biti i zbog loe telefonske veze.
Telefon je umio kao kod prekomorskog razgovora sedamdesetih godina.
Ako vam nije problem, rado bih s vama o tome porazgovarala telefonski. Ne
osjeam se danas dovoljno dobro da vas posjetim. Ali ipak bih si voljela olakati duu.
Naravno.
Viktor pogleda svoje bose noge i naljuti se to na sebi nema bar kuni haljetak i
papue.
Rekla sam vam ve da smo morale pobjei iz Charlotteinog doma, dvorca na otoku?
Pred zlom, kako ste se izrazili. Da.
Viktor je jednom nogom privukao mali perzijski sag koji je inae leao ispod stola
kraj kaua. Tako bar nije morao stajati bos na parketu.
Otrale smo, dakle, natrag do auta i smjesta krenule u Hamburg. Charlotte mi
nije rekla zato idemo tamo. Davala mi je samo upute kamo trebam voziti, a ja sam ih
izvravala.
to se dogodilo u Hamburgu?
Uzele smo sobu u Hyattu u Mnkeberkoj ulici. Hotel sam smjela odabrati
sama. I ja sam se odluila za to luksuzno svratite, jer tamo sam u svojim boljim

90

danima u foajeu vodila uspjene pregovore sa svojim agentom. Nadala sam se da e

plemenit miris, koji se osjea u itavom atriju, u meni izazvati bolja sjeanja.
Viktor kimnu glavom. I sam je esto odsjedao u tom hotelu s pet zvjezdica.
Najradije u de luxe apartmanu.
Naalost, uslijedilo je suprotno. Postajala sam sve depresivnija i razdraenija.
Jedva da sam mogla jasno misliti. Osim toga, Charlotte mi je sve vie postajala
teretom. Nije joj bilo dobro. Neprestance bi mi neto predbacivala. Ponovno sam joj
dala lijekove, a kada je zaspala na krevetu, ja sam poela raditi.
Na nastavku knjige?
Da. Morala sam je zavriti da ne ivim dovijeka u toj nonoj mori. Tako sam
bar mislila. I nakon dugotrajnog razmiljanja napokon sam pronala neku vrstu
crvene niti za sljedee poglavlje.
A ta je bila?
Morala sam pisati o uzroku Charlotteine bolesti i pritom uzimati u obzir
znakove na koje mi je dotad ukazala. Rekla je da je sve zapoelo u bungalovu. Zato
sam isprva pomislila da bih priu morala ispriati tako da se kod Charlotte prvi
simptomi bolesti jave u vikendici u umi.
Ne, pomisli Viktor. Sve je zapoelo s hitnom pomoi, dva dana poslije Boia. Ne u
Sacrowu. Nego na Schwanenwerderu.
Ali onda sam znala da je Charlotte poetak morao znaiti neto sasvim
drugo. Poslala me u vikendicu da pogledam nedostaje li tamo to.
Toaletni stoli? Televizor? Poster boygrupe?
Krenula sam traiti neku promjenu. Osim toga, tamo mora da se dogodilo
neko zlo. Toliko zlo da se Charlotte sama nije usudila ui u kuu. I moralo je imati
veze s osobom koja je bila u sobi kada sam htjela ui.
Viktor prieka dok nije bio siguran da Anna sama nee nastaviti priu.
I?
to i?
Gotovo ju je izgrdio to joj sve mora izvlaiti iz nosa. Ali Viktor ostade miran, da
ona ponovno ne prekine razgovor na presudnom mjestu, kao proteklih dana.
to ste naposljetku napisali?
Kako to moete pitati? Pa pria je sad na dlanu!
U kojem pogledu?
To ne znate? Pa vi ste analitiar. Kombinirajte malo.
Ja nisam pisac.
Nemojte sad argumentirati kao Charlotte pokua se naaliti Anna, ali Viktor
ne prihvati alu. Umjesto toga ekao je odgovor. To je bilo stanje u kojem se nalazio
protekle etiri godine: ekao je. Pun straha. Tragajui za odgovorima. Stotinu tisua
razliitih varijanti proao je u mislima. Stotinom tisua razliitih smrti pustio je svoju
ker da umre, a na kraju je umro i sam. To ga je dovelo do uvjerenja da je spreman za
svaku bol. Ali kada je uo Annine rijei, znao je da je bio u zabludi.

91

 Charlotte je, naravno, otrovana! rekla je.

Za tu reenicu nisu postojale pripreme. Viktorov dah bio je plitak i bio je gotovo
zahvalan to je hladnoa, koja je tijekom telefonskog razgovora sve vie ovladavala
njegovim tijelom, kao dominantan osjeaj umrtvljavala uas. Najradije bi bio spustio
slualicu i otrao gore do WCa da se ispovraa. Ali za to mu je nedostajalo snage.
Doktore Larenze?
Znao je da mora neto rei. Neto ime e sauvati privid da je i dalje neutralni
analitiar, a ne otac njezinih vizija. Charlotte je bila halucinacija. Pogrena kemijska
reakcija u Anninu mozgu.
Odluio se za standardnu floskulu svih psihologa, ne bi li iznudio malo vremena.
Priajte dalje.
Ali to je bila pogreka. Jer Annine sljedee rijei bile su jo mnogo nesnosnije.

92

27.

OTROVANA? glas privatnog detektiva zvuao je neprirodno glasno ak i za Kajev

teki bas. Viktor ga je uo u autu dok se sa Schwanenwerdera vozio natrag u svoju
detektivsku kancelariju u centru Berlina.
Odakle toj Spiegelovoj ta ideja?
Ni ja ne razumijem. Ona si je na temelju injenica sloila moguu priu.
injenica? Misli valjda na njezine halucinacije.
Viktor je uo nervozno trubljenje automobila i pretpostavio da se Kai ponovno
bez handsfreeureaja vozi gradskom autocestom.
Da. Rekla je da se u bungalovu sigurno neto dogodilo. Neto to je kod Josy
izazvalo bitnu promjenu...
Kod Charlotte ispravi ga Kai.
To i mislim. Ali pretpostavimo na trenutak da je zaista rije o mojoj keri. U
tom sluaju Josephine je u vikendici doivjela neto to ju je okiralo. Bilo je to neto
zlo. I to je izazvalo sve ostalo.
to? Da je netko doao i otrovao je?
Da.
A tko, molit u te lijepo?
Josy.
Ponovi to!
um u Viktorovu telefonu postajao je sve tii. Oito se Kai zaustavio na desnom
rubu ceste.
Josy sama. Ona se otrovala sama. To je poanta Annine prie. Doivljaj mora da
je bio tako straan da je odluila okonati ivot i otrovati se. Polako i u malim
obrocima. Mjesecima, da lijenici nita ne primijete.
ekaj malo. to mi to govori? A zato, za milog Boga?
Ti, dodue, nisi psihijatar, ali poznaje li moda Mnchhausenov sindrom?
Jesu li to patoloki laljivci?
Skoro. Oboljeli od Mnchhausena je ovjek koji si sam nanosi tetu ne bi li se
drugi brinuli za njega. ovjek, koji je nauio da e izazvati pozornost ako bude
bolestan.
I koji se zato sam truje? Da u bolnici dobiva posjete?
Koji e donositi darove i dobro jelo i koji e tobonjeg bolesnika saalijevati i
brinuti se za njega poput majke. Upravo to.
Pa to je bolesno.

93

 Takvi ljudi su ak veoma bolesni. Nevjerojatno ih je teko lijeiti, jer su oboljeli

od Mnchhausena vrlo talentirani glumci. Oni mogu uvjerljivo simulirati najgore
bolesti, na to e nasjesti ak i najbolji lijenici i psiholozi. Umjesto da se terapija
usmjeri na njihovu istinsku bolest, kod takvih pacijenata obino se lijee prividni
simptomi. Ili realni, ako su, primjerice, popili herbicid ne bi li priu o kroninom iru
na elucu uinili malice vjerodostojnijom.
ekaj malo... ne misli valjda da bi tvoja vlastita ki... Zaboga, bilo joj je tek
jedanaest godina kada je zapoela ta bolest.
Ili trovanje. Pa ja ni sam vie ne znam to da vjerujem. Grevito se hvatam ak i
za fantastine izjave duhovno poremeene osobe. Kao to vidi, sad mi je po volji
svako objanjenje, dokle god unosilo svjetla u najmranije poglavlje mojeg ivota. I
da bio bi to mogui odgovor. Prvi odgovor uope, ma koliko okrutan bio.
Dobro. Zaboravimo naas da je sve to to ovdje radimo zapravo ludilo.
Kai se s parkirnog traka vratio u promet.
Pretpostavimo da ta Anna zaista govori o Josy. I pretpostavimo da ima pravo i
da se tvoja ki zaista otrovala sama. Onda bih sad samo jo elio znati: ime? A sad
mi nemoj rei da dvanaestogodinja djevojica zna koje sredstvo treba uzeti da ubije
samu sebe, i to tako da stvar potraje gotovo godinu dana i nijedan lijenik je ne
prozre.
Ni ja to ne znam. Ali sluaj me sad. Meni je svejedno je li Annina pria tona
od rijei do rijei ili je li uope ima smisla. elim samo znati ima li ona ikakve veze s
nestankom moje keri. I dalje te molim da to sazna.
Dobro. elim ti pomoi, to vie to se i kod mene ispostavilo neto vano.
Videosnimke?
Viktor osjeti kako mu se znoj cijedi niz lea. Nije mogao odrediti je li uzrok tomu
bio strah ili njegova bolest.
Da. Obavio sam tvoj posljednji zadatak i uzeo vanjske snimke tvoje vile iz
trezora. A sad se dri vrsto.
Nestali su?
Ne. Ali CDROMovi sa snimcima prvih tjedana su izbrisani.
Ali to je nemogue. Bili su zatieni. Ne mogu se izbrisati, samo unititi.
Svejedno. Juer sam ih uzeo iz obiteljskog trezora i ujutro ih osobno pregledao.
Na njima nema niega.
Ni na kojem?
Ne. To i jest ono to me udi. Samo na onima iz prvog tjedna. Maloprije sam
jo jedanput bio kod tebe, da vidim nisam li moda previdio kakvu kopiju.
Viktor se drao za rub kamina jer se bojao da e se sruiti.
Dakle? to ti to govori? upita detektiv. Misli li jo uvijek da ovdje ne
postoji sprega? Da je sve to puka sluajnost?
Ne, ali...
Nema ali. To je prvi trag u etiri godine. Nee me samo tako razuvjeriti.

94

 To i ne elim. Ali postoji jedno ali za koje bi trebao znati.

A to bi bilo?
Ali se zove Anna Spiegel.
to je s njom?
Neto s njom nije u redu.
Ma nemoj.
Ne razumije me. Napravio sam domau zadau. Kompletno smo je provjerili.
I?
Nita.
Kako to misli?
Nema nita o toj eni. Ba nita.
Zar to nije dobro?
Ne. To nikako nije dobro. Jer to znai da ta ena ne postoji.
Kako to misli?
Tako kako ti govorim: ne postoji spisateljica tog imena. Posebice ne uspjena.
ak ni u Japanu. Ona nije stanovala u Berlinu, a ne postoji ni otac koji bi neko bio
moderator na AFNu. I nije stanovala u Steglitzu.
Prokletstvo. Jesi li provjerio njezin boravak u klinici?
Na tome se jo radi. Dosad nisam imao dovoljno vremena da pronaem nekoga
tko bi u toj luksuznoj bolnici za mali deparac zaboravio svoju obavezu utnje. Ali
radim na tome. Prvo sam htio nazvati tvog nasljednika Van Druisena.
Ne.
Kako to misli ne?
Pusti mene da to istraim. Ja sam lijenik. Ja u i kod Van Druisena i u bolnici
bre doi do informacija nego tvoj tim. Ti samo ostani pri stvari i pregledaj jo
jedanput Josynu sobu. Zna da nismo vie ulazili u nju otkako je nestala. Moda e
tamo pronai neki trag.
Otrov? Tablete?
Viktor nije morao izgovoriti to bi Kai trebao traiti.
Okej.
Provjeri i sjea li se netko u hamburkom hotelu Hyatt plavokose ene s
bolesnim djetetom, koja je tamo prije etiri godine neko vrijeme stanovala.
Kako to?
Samo ti to napravi.
Ali, prije etiri godine? udilo bi me da uope pronaem nekog tko je tada
radio tamo.
Uini to.
Dobro. Ali onda i ja tebe molim za jednu uslugu.
A ta bi bila?
Pazi ne sebe. Ne sastaj se vie s njom. Ne putaj tu Annu Spiegel vie u svoju
kuu. Bar ne dok ne saznamo tko ona zapravo jest. Moda je opasna.

95

 Vidjet emo.
Hej. Ja mislim ozbiljno. To je taj deal: ja u obaviti tvoje zadatke, ali ti e se
suzdrati daljnjih osobnih kontakata s tom osobom.
Da, da. Pokuat u.
Dok je Viktor zaklapao slualicu, kroz glavu mu je prolazila samo jedna misao:
Pazi na sebe, ta ena je opasna.
Iste rijei uo je unutar dvadeset i etiri sata od dviju razliitih osoba. A polagano je i
sam poeo vjerovati u njih.

96

28.

KLINIKA, PARK, DAHLEM, moje ime je Karin Vogt, to mogu uiniti za vas?
Dobar dan, ja sam Viktor Larenz. Doktor Viktor Larenz. Trenutano na terapiji
imam jednu vau bivu pacijenticu. Rado bih razgovarao s kolegom koji ju je ranije
lijeio.
Kako se zove kolega? cvrkutavo uzvrati Karin.
Tu imam mali problem. Ne znam kako se zove. Mogu vam rei samo ime
pacijentice.
U tom sluaju ne mogu vam pomoi, gospodine. Podaci o pacijentima su, kao
to i sami znate, strogo povjerljivi i podlijeu lijenikoj obavezi utnje. To obuhvaa
i ime lijenika kod kojeg se lijee. Ali ako je to vaa pacijentica, zato damu naprosto
ne pitate sami?
Jer ne znam gdje se trenutano nalazi. Jer ne elim da sazna za moja istraivanja.
Jer je moda otela moju mrtvu ker.
Viktor se odluio za manje sumnjiv odgovor:
Jer zbog njezine bolesti ne mogu razgovarati s njom.
Onda pogledajte u njezinu uputnu dokumentaciju, doktore Larenze.
Njezin cvrkut ve bijae malo popustio.
Ne postoji uputna dokumentacija, ona je sama dola k meni. Sluajte, zaista
cijenim to to elite zatititi privatnu sferu svojih pacijenata. I ne elim vas ometati u
poslu. Zato vas samo molim za jednu malu uslugu. Zar ne moete jednostavno
pogledati u kompjutor i tamo potraiti ime koje u vam rei. Ako ga pronaete, samo
me spojite s odjelom na kojem je bila hospitalizirana. Tako neete povrijediti svoju
obavezu utnje, a pomoi ete i meni i pacijentici.
Viktor je gotovo mogao vidjeti kako tajnica na prijemnom odjelu privatne klinike
s druge strane telefonske veze svoju dobro friziranu glavu neodluno pomie amo
tamo.
Molim vas Viktor se smjekao dok je govorio. Oito je njegovo prijazno
obraanje poluilo eljeni uinak. Viktor je uo kako ena kucka po tipkovnici svog
kompjutora.
Kako se zove?
Spiegel odgovori on kao iz topa. Anna Spiegel.
Zvuk tipkanja naglo prestane, a i cvrkut ve bijae sasvim zanijemio.
To je neka neukusna ala, ili?
Zato?

97

 A koga da onda potraim? Elvisa Presleya?

Bojim se da vas ne razumijem...
Sluajte... uzdahne ena s druge strane linije bijesno u slualicu. Ako je to
trebala biti ala, zaista je neukusna. I moram vam skrenuti pozornost na to da je
zabranjeno snimati razgovore bez prethodne suglasnosti.
Iznenaen naglim obratom u razgovoru, Viktor odlui prijei u protunapad.
Sad me dobro sluajte. Moje ime je doktor Viktor Larenz i ja ne obiavam
zbijati ale na telefonu. Ako smjesta od vas ne dobijem suvislu informaciju, osobno
u se kod profesora Malziusa poaliti na vae ponaanje kada sljedei put budem s
njim igrao golf.
To je, dodue, bila la, jer je Viktor prezirao kako voditelje klinika, tako i golf, ali
bar nije promaila cilj.
Okej, ao mi je ako sam pogrijeila ton, doktore Larenze, ali vae pitanje je
morbidno, bar za mene.
Morbidno? to ima morbidno u tome to se raspitujem za gospou Spiegel?
Jer sam ja bila ta koja ju je pronala. Zar ne itate novine?
Pronala?
Gdje je bila?
Leala je na podu. Bilo je uasno. Molim vas, sad zaista moram prestati. Imam
jo tri poziva na ekanju.
Kako to mislite, bilo je uasno?
Viktor se grevito trudio da ono to je uo dovede u smislenu vezu, ali mu to u
tom trenutku nije uspijevalo.
A kako biste vi opisali situaciju u kojoj se ena ugui od vlastite krvi?
Mrtva? Anna je bila mrtva? Ali kako je to bilo mogue?
To je nemogue. Anna je juer jo bila ovdje. Kod mene.
Juer? Sasvim iskljueno. Annu sam pronala prije godinu dana kada sam je
trebala zamijeniti u sestrinskoj sobi. Bilo je prekasno da joj se prui bilo kakva
pomo.
Prije godinu dana? Zamijeniti? U sestrinskoj sobi?
to radi pacijentica u sestrinskoj sobi?
Od svih pitanja na koja je Viktor odjedanput htio dobiti odgovor, to je bilo prvo
koje je prevalio preko usana.
Okej, ak i uz opasnost da me zezate: Anna nikada nije bila pacijentica. Bila je
studentica na razmjeni koja je kod nas hospitirala. A sad je mrtva. A ja i dalje ivim,
to znai da moram raditi. Je li vam sve jasno?
Da.
Ne, ni u kojem sluaju.
Samo jo jedno pitanje, molim vas. to je bio uzrok njezine smrti? Kako je
umrla?
Otrovanje. Anna Spiegel je otrovana.

98

Viktor ispusti slualicu iz ruke i pogleda kroz prozor na jezero. Iz minute u

minutu sve oko njega postajalo je zamrenije i tamnije.

99

29.

KADA SU SE POJAVILI munina i proljev, a poslije i vidne smetnje, Viktor je morao

shvatiti da ne boluje od normalne gripe. Ni Aspirin plus C, ni Kamilosan sprej za grlo
nisu pokazali svoje inae tako blagotvorno djelovanje. A i asamaj, koji mu je prije
uvijek umirivao grlo, odjedanput kao da je imao suprotan uinak. Sa svakom alicom
postajao je gori, kao da je Viktor listie aja prekasno uzeo iz ajnika.
Poetak kraja zapoeo je s Anninim pretposljednjim posjetom njegovoj kui. Stigla je
nenajavljeno i prenula ga iz grozniavog popodnevnog sna.
Zar vam jo uvijek nije bolje? bilo je njezino prvo pitanje, kada se u kunom
haljetku dovukao do vrata. Nije znao koliko je dugo ve bila kucala. U nekom
trenutku naprosto je primijetio da je pneumatski eki u njegovu snu zapravo bilo
glasno lupanje na ulaznim vratima.
Bit e valjda bolje. Zar se telefonski nismo bili dogovorili za danas naveer?
Da, ao mi je. I neu uope ulaziti, samo vam elim dati ovo.
Viktor je vidio da neto dri u ruci i malice odkrinuo vrata. Njezin prizor malo
ga je uplaio. Bila se jako promijenila i uope vie nije izgledala tako sjajno kao za
prethodnih sastanaka. Kosa joj vie nije bila uredno poeljana, a bluza joj je
djelovala blago izguvano. Oi joj rastreseno gledae oko sebe, dok je dugim, vitkim
prstima nervozno bubnjala po smeoj kuverti koju je drala objema rukama.
to je to?
To je kraj prie. Posljednjih deset poglavlja, onako kako sam ih proivjela sa
Charlotte. Napisala sam ih za vas jutros po sjeanju, jer se nikako nisam mogla
smiriti.
Kada? Prije nego to smo razgovarali? Nakon to si provalila kod mene?
Prstima je izgladila omotnicu, kao da je posrijedi zamotan dar. Viktor je
oklijevao. Glas razuma savjetovao mu je da Annu ne pusti u kuu.
Ta ena je opasna.
Sve informacije ukazivale su na to da ta ena nije bila ona za koju se izdavala.
Ipak je odabrala ime ubijene razmjenske studentice. S druge strane, u rukama je
drala klju Josyne sudbine. Mogao ju je zamoliti da ue i napokon joj postaviti sva
pitanja koja su ga gotovo dovela do ludila.
Kako se zaista zvala. I kakav je to otvoren raun postojao meu njima.
I to bez opasnosti da kraj Charlotteine prie vie nee saznati.

100

 Trenutak!
Viktor je donio odluku i otvorio vrata.
Uite bar naas, da se ugrijete.
Hvala! Anna otrese vodu sa svoje plave kose i polako ue na toplo.
Pustio ju je da ode do dnevne sobe, a sam je zastao kod komode. Otvorio je
ladicu s Halberstaedtovim paketiem, preao prstima preko izguvana papira i
odvezao svijetlosmei debeli konac.
Mogu li dobiti aj?
Vidjevi Annu kako stoji na vratima, Viktor se strese i smjesta pusti paketi.
Kaput je ve bila odloila. Nosila je crne suknjahlae i prozirnu sivoplavu bluzu, na
kojoj je pogreno zakopala dugmad.
Naravno.
Izvadio je maramicu iz ladice i hitro zatvorio komodu. Ako je i vidjela paketi, to
se u svakom sluaju nije primjeivalo. Viktor je ponovno zamoli da ue u dnevnu
sobu i pojavi se samo nekoliko minuta poslije s dopola punim ajnikom. Bio je
tjelesno toliko iscrpljen da mu je predstavljalo nepremostivu prepreku da pun ajnik
donese preko itava hodnika u dnevnu sobu.
Hvala.
Anna se nije obazirala na Viktora, pa se nije zaudila ni grakama znoja koje je
maramicom morao brisati s ela prije nego to se polako odvukao do pisaeg stola.
Bit e najbolje da odem ree ona tek to je sjeo.
Ali jo uope niste popili aj.
Izvukao je iz omotnice prvu stranicu da proita naslov: Prelazak.
Odmah mu je zapelo za oko da je posrijedi ispis napravljen laserskim pisaem.
Oito je kod sebe imala laptop, a gostioniarka Trudi dopustila joj je da se koristi
pisaem u uredu Sidra.
Zaista moram krenuti. Molim vas.
Okej. Proitat u to kasnije nemarnim pokretima Viktor vrati papir u
omotnicu. Ali prije nego to ustanete, morao bih s vama zbog onog juer...
Pogledavi Annu, Viktor zastade usred reenice.
Stisnutih pesnica gledala je nervozno prema stropu. Definitivno se promijenila. U
njezinoj unutranjosti neto je bjenjelo i htjelo na povrinu. Sve u njemu sililo ga je
da je pita za proteklu no. Je li ga posjetila. I zato je lagala u pogledu svoga imena.
Ali u stanju u kakvom je bila nije ju htio jo vie uzrujavati. Ma koliko ta pitanja bila
vana, Anna je jo uvijek bila njegova pacijentica. Nije htio kod nje izazvati shizofreni
napadaj. A lijenik u njemu nalagao mu je da se napokon sueli s onim zbog ega je
zapravo i dola k njemu: s njezinom shizofrenijom.
Koliko e jo potrajati? upita je on njeno.
Do mojeg napadaja?
Da.
Jedan dan? Dvanaest sati? Ne znam. Prve naznake ve su tu odgovori ona

101

slabanim glasom.
Boje?
Da. Sve mi se na ovom otoku odjedanput ini arenije. Drvee kao da je
obojeno lakom, more svjetluca duboko i tamno. Boje su unato kii tako intenzivne i
svijetle da vie i ne elim sklapati oi. I jo neto je drukije. Miris. Slankast miris
morske pjene opaam mnogo jasnije. Nad otokom nadvio se oblak prekrasna
parfema, a samo ja sam ga u stanju osjetiti.
Viktor je to slutio, no nikako nije mogao rei da bi ga radovalo. Anna je moda
bila opasna. Ali bila je i nepregledno bolesna. Uskoro e morati izlaziti na kraj sa
shizofrenom pacijenticom, koja stoji pred halucinogenim napadajem. Odsjeena i
sama na ovom samotnom otoku.
ujete li ve glasove?
Anna kimne glavom.
Jo ne, ali to je samo pitanje vremena. Kod mene je sve kao u udbeniku. Prvo
dolaze boje, onda glasovi i naposljetku vizije. Ali kod napadaja koji oekujem bar se
ne moram brinuti da bi me Charlotte mogla muiti.
Zato ne?
Jer se Charlotte nee vratiti. Ona se nikada vie nee vratiti.
Kako moete biti tako sigurni u to?
Proitajte to sam napisala, onda...
Njezine posljednje rijei Viktor vie nije uo jer ih je nadglasala zvonjava
telefona, a i Anna je zastala usred reenice.
to je sa Charlotte? upita odluno.
Javite se, doktore Larenze. Ja sam se ve navikla na to da vas uvijek zovu kada
sam ja ovdje. Osim toga, sada u smjesta krenuti kui.
Ne. Jo ne. Ne mogu vas pustiti da tako odete. Stojite neposredno pred
slomom. Treba vam pomo.
A meni trebaju informacije. to je sa Charlotte?
Priekajte bar da zavrim razgovor zatrai Viktor od nje. Anna je buljila u
pod, trljajui kaiprstom nervozno nokat desnog palca. Viktor je vidio da je bila sva
izranjavana od te nervozne hiperreakcije.
Dobro, ostat u pristane ona napokon. Ali pobrinite se, molim vas, da ta
uasna zvonjava napokon prestane.

102

30.

TELEFONSKI POZIV PRIHVATIO JE u kuhinji.

Napokon. Sluaj me, dogodilo se neto nevjerojatno! zapoe Kai nestrpljivo
razgovor.
Odmah apne Viktor i spusti slualicu na radnu povrinu pokraj sudopera.
Onda je izuo papue i oduljao se bosonog natrag kroz predsoblje pretvarajui se da
upravo telefonira.
Da... da... hm. U redu... hou.
Kroz odkrinuta vrata zadovoljno je ustanovio da se Anna nije pomaknula s
mjesta.
Okej, to ima? upita nakon to se vratio u kuhinju.
Je li ona opet kod tebe?
Da.
Zar se nismo neto dogovorili?
Dola je nenajavljeno. Nisam je ba mogao izbaciti iz kue, ovdje bijesni orkan.
Dakle? Zato si me nazvao?
Dobio sam danas u detektivskoj agenciji faks.
Od koga?
Nisam ba siguran. Mislim da bi ga trebao pogledati.
to to treba znaiti? A to pie u njemu?
Nita.
Dobio si prazan faks? To je to to mi hoe rei?
Ba i ne. Nisam rekao da je prazan. Stigla je slika.
Slika? I zato bih je ja trebao pogledati?
Jer mislim da je od tvoje keri. Mislim da ju je naslikala Josy. Viktor zadrhti,
nasloni se leima na hladnjak i zatvori oi.
Kada?
Faks?
Da. Kada si ga dobio?
Prije sat vremena. I stigao je na moj privatni prikljuak. Taj broj osim tebe zna
samo jo aica ljudi.
Viktor duboko udahne i ponovno stane kaljati.
Ne znam to da kaem na to, Kai.
Ima li na Parkumu telefaks?
Da, stoji kod mene u dnevnoj sobi.

103

 Dobro. Poslat u ti je za deset minuta. Gledaj da Annu dotad izbaci van. Ja u

se javiti kasnije, pa e mi rei to misli o slici.
Viktor izdiktira Kaju svoj parkumki broj faksa i poklopi slualicu.
Kada je iz kuhinje izaao na hodnik, vrata dnevne sobe bila su zatvorena. Sranje.
Neujno je psovao i raunao s najgorim. Zar je ponovno zbrisala? Hitro je otvorio
vrata i s olakanjem ustanovio da se prevario. Anna. Stajala je ispred njegova pisaeg
stola, okreui mu sve vrijeme lea.
Hej zausti da kae, ali od silne grlobolje ne uspije izgovoriti ni glasa.
A onda se olakanje naglo pretvori u uas. Jer Anna nije primijetila njegov
povratak i nije ni pomiljala na to da se okrene. Umjesto toga kradimice je mijeala
neku bijelu tvar u njegov aj.

104

31.

NAPUSTITE SMJESTA moju kuu!

Anna se polagano okrene po pogleda Viktora bez imalo razumijevanja.
Zaboga, sad ste me nasmrt prestraili, gospodine doktore. Pa to vas je to
odjedanput spopalo?
To pitanje bih ja trebao postaviti vama. Danima se ve udim zato moj aj ima
tako neobian okus. A otkako ste vi ovdje na otoku, ja sam iz sata u sat sve bolesniji.
A sad napokon i znam zato je tome tako.
Za Boga miloga, doktore Larenze, sjednite prvo k meni. Pa vi ste sasvim izvan
sebe.
Pa valjda imam dobar razlog za to. to je to to ste mi umijeali u aj?
Kako, molim?
to? izdere se Larenz. Njegov je glas divljao, a svaka rije nanosila je silne
bolove njegovu upaljenom grlu.
Molim vas, ne budite smijeni odgovori mu ona mirno.
TO JE TO? vikao je on.
Paracetamol.
Para...?
Da. Sredstvo protiv prehlada. Evo, pogledajte. Pa znate valjda. Otkako se
dogodilo ono sa Charlotte, ja ga uvijek imam uza sebe.
Otvorila je svoju sivocrnu dizajnersku torbicu.
Izgledali ste tako bolesno da sam naprosto htjela uiniti neto dobro za vas.
Naravno da bih vam bila rekla prije nego to biste popili prvi gutljaj. Za milog Boga,
pa niste valjda mislili da vas namjeravam otrovati.
Viktor vie nije imao nikakve predodbe o tome to je mislio, a to nije.
Sindbad bijae nestao. On je patio od vruice, proljeva i groznice. Sve su to
simptomi prehlade. Ili trovanja. Njegovi medikamenti nisu mu pomagali.
I dva su ga ovjeka vie puta upozorila da se uva Anne.
Pazi na sebe. Ona je opasna.
Zar mislite da odmah elim ubiti i sebe? upita ga Anna. Evo, pogledajte, i
sebi sam stavila neto u aj, jer ni meni danas nije osobito dobro. I ve sam popila
velik gutljaj toga.
Viktor je i dalje s najveim zaprepatenjem gledao Annu, ne pronalazei u svom
uzbuenju prave rijei.
Ne znam to da mislim vikao je. Pa ne znam ak ni jeste li vi prolu no

105

provalili kod mene. Nemam pojma zato ste se ovdje na otoku u trgovini mjeovitom
robom raspitivali za oruje, a onda kupili no za traniranje i konopac za udice. I ne
znam kakve bi to otvorene raune nas dvoje trebalo raiavati.
Viktor je i sam primijetio koliko bi njegove rijei nekome tko stoji izvana mogle
zvuati zbrkano, iako je postavljao samo opravdana pitanja.
Za milog Boga, pa ja jo ne znam ni tko ste vi uope.
A ja ne znam to trenutano hoete od mene, doktore Larenze. O emu
govorite? Kakav bi to trebao biti raun o kojem govorite?
Nemam pojma. Onaj zbog kojeg bih ja navodno trebao krvariti i o kojem ste
priali Michaelu Burgu.
Imate li temperaturu?
Da, imam, pomisli on. I upravo pronalazim uzrok svega toga.
Ja s Burgom nisam izmijenila ni rijei otkako me je sa Sylta dovezao ovamo
sad je i ona postala glasna. Zaista ne znam o emu govorite.
Anna ustane i rukom izravna suknjuhlae. I opet la. Ili Annina ili
Halberstaedtova.
Ali ako tako mislite o meni, ja isto sumnjam da bi naa terapija jo mogla
imati smisla.
Prvi put Viktor je svoju pacijenticu doivio sasvim ljutu.
Posegnula je za kaputom i torbicom i protutnjala pokraj njega. Tek to je stigla
do predsoblja, ona se, meutim, vrati. I prije nego to je Viktor uspio uiniti ita da to
sprijei, ona napravi najgore to mu je uope mogla napraviti.
S pisaeg stola uzela je smeu omotnicu i bacila je u kamin, gdje se odmah
zapalila.
Ne!
Viktor htjede pojuriti za njom, ali sad mu je nedostajalo snage da uini makar i
jedan jedini korak.
Kako su nai razgovori zavreni, zacijelo ni ovo za vas nema nikakvu
vrijednost.
ekajte! vikao je za njom, ali Anna se nije okretala, ve je samo glasno za
sobom zalupila ulaznim vratima.
Nestala je. A s njom je nestala i nada da e ikada saznati istinu o Josy. U plamenu
kamina ta se istina pretvorila u pepeo i sad je polako nestajala kroz dimnjak.

106

32.

STENJUI OD BOLA VIKTOR SE SPUSTI natrag na kau. to li se samo dogodilo? to li se

dogodilo tu, na ovom otoku? Obujmio se rukama i privukao koljena bradi.
Zaboga.
Izljevima znoja upravo se bijae ponovno pridruila njegova dobra prijateljica
groznica.
to li se to samo dogaa sa mnom? Sad nikada vie neu saznati nita o Josy.
Htjela te otrovati, oglasi se u njemu unutarnji glas. Paracetamol, odgovori neista
savjest. Potrajalo je neko vrijeme dok se groznica nije smirila do te mjere da je bez
veih problema mogao ustati.
Kada je Viktor porculan s ajem, koji se u meuvremenu bio sasvim ohladio,
naposljetku stavio na pladanj i krenuo s njim natrag u kuhinju, zbunjeno se zagleda u
dvije alice. To ga je toliko zaokupilo da se spotaknuo preko praga i pustio pladanj da
zajedno sa sadrajem padne na pod. Sad vie nije imao mogunosti da provjeri svoje
sumnje. Ali bio je siguran u to to je vidio prije nego to se itav aj prolio po podnim
daskama. alice. Obje su bile pune do vrha. Mogao bi se zakleti da Anna nije ni
dirnula svoj aj.
Prije nego to je dospio otii do kuhinje da uzme krpu za brisanje poda, zaulo se
karakteristino brujanje i tektanje starinskog telefaksa. Ostavio je pladanj i krhotine
da lee na podu i vratio se u dnevnu sobu. Izdaleka se moglo primijetiti da neto nije
kako valja. Polagano je uzeo pojedinanu stranicu koju je izbacio stroj i stavio je pod
svjetiljku na pisaem stolu. Ali mogao ju je vrtjeti i okretati kako god je htio. ak ni
mikroskop ne bi bio dovoljan da ga rijei nedoumica. Na faksu se jednostavno nita
nije vidjelo. Nikakva slika. Nita to bi upuivalo na crte njegove keri. Sve to se
moglo vidjeti bila je jedna jedina izduena crna traka.

107

33.

KADA JE HALBERSTAEDT donio strahovitu vijest, Viktor je bio toliko gotov da nije znao
napamet ak ni vlastiti telefonski broj. Kamoli Kajev. Detektiv se nije drao dogovora.
Kada se ni nakon dvadeset minuta nije javio sam, kako je obeao, Viktor ga odlui
nazvati. Ali oito je narasla vruica u meuvremenu napala njegovu sposobnost
pamenja. Bilo mu je kao da je netko sve adresate, pohranjene u njegovu mozgu,
izmijeao u juhu od slova i brojki, koja se sad pri svakom koraku u njegovoj glavi
prelijevala iz jednog dijela u drugi. Zbog toga Kaja nije mogao obavijestiti da faks nije
stigao kako treba.
Ali u tom trenutku to mu je definitivno trebala biti najmanja briga. Panino se
bojao otrova. Lea su ga boljela kao nakon sunanice, a migrena se s potiljka preko
lubanje proirila do ela. Na otoku nije bilo lijenika osim njega. S obzirom na jainu
vjetra koji je sada ibao preko mora, ak bi i helikopter Savezne vojske doao samo u
sluaju krajnje nude. A Viktor nije znao ak ni je li doista posrijedi hitan sluaj. Je li
Anna govorila istinu? Ili je lagala i posljednjih ga dana lagano trovala?
Kao Charlotte? Ili Josy?
Bi li za to uope imala prilike? Viktor odlui priekati nekoliko sati. Ni u kojem
sluaju nije htio stavljati na kocku ivote lijenika hitne slube na toj stoljetnoj oluji.
Vjerojatno bi poslije otkrili da su samo zbog obine prehlade letjeli kroz orkansku
buru. Sreom, imao je kod sebe i dovoljno tableta ugljena i drugih tvari za izvlaenje
otrova, koje je iz mjera opreza uzimao zajedno sa snanim antibioticima.
Kasnije Viktor pomisli da je to tjelesno izvanredno stanje zapravo bilo izuzetno
pogodno za primanje Halberstaedtove uasne vijesti. Bolest i nuspojave
medikamenata toliko su zamaglile njegov razum da uope nije bio u stanju reagirati
primjereno na sliku smrti koju je vidio na svojoj verandi.
ao mi je, doktore ree naelnik. Objema rukama vrsto je drao svoju crnu
balonkapu i putao je da mu kruno putuje kroz prste.
Viktor se lagano spotakne, kada se saginjao prema svojem mrtvom psu.
Pronaao sam Sindbada iza gostionice Sidro kraj kante za otpatke.
Te rijei Viktor je uo priguene, kao da dopiru kroz teak kazalini zastor.
Sagnuo se i njeno pomilovao ostatke svog zlatnog retrivera. I laik bi smjesta
prepoznao da je netko jadnu ivotinju muio do smrti. Dvije noge, vilica i kraljenica
bile su slomljeni.

108

 Znate tko tamo stanuje.

to? pogledavajui uvis prema naelniku, Viktor obrie suze s oiju. Sindbad
je osim toga bio zadavljen. Najlon od udice usjekao se kroz krzno duboko u vrat i
potiljak.
Ona. ena. Stanuje u Sidru. A da mene pitate, ona je to i uinila.
S prvim impulsom Viktor se htjede sloiti s njim. Zamoliti ga da prieka da ode
po oruje i ustrijeli je. Ali smjesta se prisilio da bude razuman.
Sluajte, ja sad ne mogu govoriti. Posebice ne o ponaanju svoje pacijentice.
To nije normalno. Najlon od udice.
Zar je ona jo uvijek vaa pacijentica? Kako sam vidio, trala je uzrujana i
uplakana iz vae kue natrag u gostionicu.
Ah, to vas se nita ne tie uzruja se Viktor, dok mu je glas sve vie pucao.
Sve u redu, doktore. Samo mir. Uzgred, ne izgledate dobro.
Ah? udi li vas to?
Samo kaem. ak i za nekog kome je ubijen pas. Mogu li vam nekako pomoi?
Ne Viktor se ponovno okrene ubijenoj ivotinji. Tek sad je vidio ubode u
trbuh. Bili su veoma duboki.
Kao da se netko sluio noem za traniranje.
Odnosno da, moete neto uiniti ree Viktor i ustane. Moete li pokopati
Sindbada? Ja to neu moi.
Ni psihiki, ni fiziki.
Nema problema Halberstaedt stavi kapu i kucne kaiprstom o obod. Znam
gdje stoji lopata.
Pogledao je prema upi s alatom.
Ali prije nego to to uinim, postoji jo neto to vam moram pokazati. Moda
ete onda shvatiti koliko je situacija zapravo ozbiljna.
A to to?
Evo, pogledajte Halberstaedt dade Viktoru krvlju umazanu zelenkastu
cedulju. Ovo je bilo u Sindbadovim ustima kada sam ga pronaao.
Viktor izravna papir.
Zar je to...?
Da. Bankovni izvod. Ako se ne varam, va je.
Viktor obrie malo krvi s gornjeg desnog ugla i zaista ugleda ime svoje banke. Bio
je to izvod s njegova fiksnog rauna, na kojem je zajedno s Isabell deponirao
obiteljsku uteevinu.
Bacite pogled na njega savjetuje mu Halberstaedt.
Lijevo gore pisali su datum i broj izvoda.
Pa to je danas!
Tako je.
Kako to moe biti? upita se Viktor. Ta banka na otoku nije imala bankomata
koji bi mogao otisnuti izvod s rauna. Ali istinska panika uhvatila ga je tek kada je

109

pogledao stanje na raunu.

Prije dva dana ono je jo iznosilo 450.322 eura.
Ali proteklog dana netko je odjedanput podigao itavu svotu.

110

34.

Danas. Soba 1245. Klinika Wedding

I TO JE BILO PRVI PUT da ste razmiljali o Isabell? suprotno propisima, doktor Roth
zapalio je u bolesnikoj sobi cigaretu, doputajui i Larenzu da izmeu reenica
povue pokoji dim.
Da. Ali predodba da bi ona mogla imati veze s tim bila je tako zastraujua da
sam tu misao smjesta ponovno potisnuo.
Ali, je li ona bila jedina koja je imala punomo na taj raun?
Da. Ona je imala pristup svim mojim raunima. Ako posrijedi nije bila
pogreka banke, ona je obavila tu transakciju. Tako sam bar mislio.
Pejder doktora Rotha ponovno se oglasi, ali taj put on samo potisne signal ne
naputajui sobu.
Zar se neete javiti?
Nije vano.
Vaa ena? nasmije se Larenz, ali Roth ne prihvati alu.
Ostanimo radije kod vae supruge, doktore. Zato niste naloili Kaju da se
malo podrobnije pozabavi njome?
Sjeate li se Hitlerovih dnevnika? postavi Larenz protupitanje.
Krivotvorina na koje je nasjeo Stern?
Naravno.
Prije mnogo godina razgovarao sam jednom zgodom s jednim novinarom koji
je tada bio zaposlen u tom asopisu i izravno upleten u itav skandal.
E, sad ste me zaintrigirali.
Dakle, upoznao sam tog ovjeka iza kulisa jednog talkshowa, u kojem sam
trebao nastupiti kao gost. Isprva uope nije htio priati o tim dogaajima, ali nakon
to je emisija snimljena, dvatri piva u televizijskoj kantini olabavila su mu jezik. I
onda mi je ovjek priznao neto to nikada u ivotu neu zaboraviti.
A to bi bilo?
Rekao je: S tim dnevnicima nagnuli smo se kroz prozor do te mjere da su
naprosto morali biti pravi. Prema motu: ono to ne smije biti istina, to niti nije istina.
I zato nikada nismo traili nikakve naznake iz kojih bismo mogli zakljuiti da smo
nasjeli krivotvoritelju. Traili smo samo indicije kojima se moglo dokazati da su
knjige autentine.

111

 to hoete time rei?

U pogledu Isabell za mene je vrijedilo isto kao i kod Hitlerovih dnevnika: to
ne treba biti, to onda i nije.
I zato niste poduzimali nikakva daljnja istraivanja?
Jesam, ali ne odmah. Prvo mi je valjalo obaviti sasvim druge stvari.
Viktor povue jo jedan dim iz cigarete koju mu je pruio doktor Roth.
Morao sam se pobrinuti da otok napustim iv.

112

35.

POMOZI MI!
Dvije rijei. A prvo to je Viktoru prolo kroz glavu bila je trivijalna konstatacija
da mu je Anna prvi put rekla ti.
Obzorje se prijetei pribliilo kui. Gust, tamnosiv masiv oblaka visio je takorei
nadohvat ruke iznad otoka, primiui se poput betonskog zida nezaustavljivo
njegovoj kui. Oluja se sada dokraja razbuktala. Kada je Viktor napustio bolesniki
krevet da vidi tko to tako glasno lupa po ulaznim vratima, pomorska meteoroloka
sluba javila je da je jaina vjetra deset do jedanaest. Ali od tih prirodnih sila Viktor
nije zamijetio nita. Nedugo prije toga uzeo je snanu tabletu za spavanje ne bi li na
nekoliko sati pobjegao kako od bolesti, tako i od jada. A svim ulima, koja jo nije
zamaglio barbiturat, ovladala je u trenutku u kojem je otvorio vrata jedna sasvim
drukija katastrofa: protivno oekivanju, Anna se vratila. Viktor nikada ne bi bio
pomislio da kod nekoga u tako kratkom vremenu moe doi do tolikog pogoranja
zdravstvenog stanja. Bijae prolo tek sat i pol otkako ga je onako bijesno napustila.
Sad joj je iz lica nestalo sve boje, pramenovi kose visjeli su tupo, a zjenice joj se bijahu
proirile od straha. Njezino stanje koje je izazivalo saaljenje dodatno je naglaavala
totalno promoena i zaprljana odjea koju je nosila na sebi.
Pomozi mi!
Te dvije rijei bile su ujedno posljednje koje je izgovorila taj dan. Anna je
kolabirala pred Viktorovim oima, uhvativi se u padu grevito za njegov plavi
pamuni pulover. Prvo je pomislio da je posrijedi napadaj epilepsije, jer epilepsija
nerijetko zna biti uzrok shizofrenih napadaja. Ali onda je vidio da kod nje nema
spastinog drhtanja, ni ikakvih drugih grozniavih pokreta. Trezveno je
dijagnosticirao da ne postoje ni drugi znakovi padavice, kao to su, primjerice, pjena
na ustima ili spontano pranjenje mjehura. A nije bila ni u potpunoj nesvjestici, iako
je bila snano omamljena. Razgovor s njom bio je nemogu, kao da je pod utjecajem
neke teke droge.
Viktor brzo odlui da Annu unese u kuu. Kada ju je podigao s drvenog poda
verande, zaudio se kako je teka. Njezina teina nikako nije odgovarala njezinoj
krhkoj vanjtini.
Ja zaista vie nisam u formi, pomisli i teka daha odvue Annu gore, u gostinsku
sobu.
Sa svakim korakom kojim se uspinjao uza stube, brujanje u njegovoj glavi

113

postajalo je sve jae. Osim toga, osjetio je da mu tijelo poput spuve upija umjetno
stvoren umor i iz sekunde u sekundu postaje sve tee.
Soba za goste nalazila se na prvom katu, Viktorova spavaa soba preko puta, na
drugom kraju hodnika.
Sreom je prije dolaska dao da se urede sve sobe, tako da je i u toj prostoriji
krevet bio spremljen.
Nakon to je poloio Annu na bijelu lanenu plahtu, svukao joj je uprljani blejzer
od kamira i olabavio svilenu maramu koju je nosila oko vrata da joj lake izmjeri
bilo.
Sve je bilo u redu.
Slijedei iznenadan impuls, podizao joj je one kapke jedan za drugim i malom
baterijskom svjetiljkom pregledavao zjenice. Nije bilo sumnje. Anni zaista nije bilo
dobro. Obje zjenice reagirale su tek s velikim vremenskim odmakom. To nije bilo
opasno, a moglo je biti prouzrokovano i uzimanjem odreenih medikamenata.
Nedvosmisleno je, meutim pokazivalo da Anna ne simulira. Bila je bolesna ili barem
veoma iscrpljena. Kao i on. Ali od ega?
Prije nego to e nastaviti razmiljati o tome, Viktor joj odlui skinuti mokru
odjeu. I premda je bio lijenik, ije su radnje bile medicinski opravdane, djelovao je
samome sebi nepristojno dok joj je otkopavao hlae i bluzu, te naposljetku skinuo
elegantno svileno donje rublje. Imala je savreno tijelo. Brzo ju je umotao u debeli,
bijeli haljetak od frotira, koji je uzeo iz susjedne kupaonice, te je potom pokrio
laganim poplunom. Anna je oito bila toliko iscrpljena da je zaspala prije nego to ju
je umotao u poplun.
Neko vrijeme Viktor ju je jo promatrao, zamijetio njezin teak, ravnomjeran dah
i na kraju ustanovio da je Anna zasigurno doivjela samo tjelesni ok, te da joj ne
prijeti nikakva daljnja opasnost.
Svejedno, situacija mu se nikako nije sviala. Sam je bio bolestan i potpuno
iscrpljen. U njegovoj gostinskoj sobi sad se nalazila shizofrena pacijentica za koju nije
bio siguran da ga ne eli ubiti. I koju je, im se probudi, hitno morao pozvati na red
zbog Josy, Sindbada i bankovnog izvatka.
Da ga sredstvo za spavanje i antibiotici ne bijahu do te mjere liili snage, upustio
bi se u rizik i Annu vlastoruno odnio natrag u mjesto.
Viktor kratko razmisli, pa donese odluku i spusti se do telefona da pozove
pomo.
U trenutku u kojem je podigao slualicu munja osvijetli itavu plau. Viktor smjesta
poklopi i stade polagano brojiti od jedan nadalje. Stigao je samo do etiri kadli silna
grmljavina potrese njega i itavu kuu. Nevrijeme nije vie bilo udaljeno ni dva
kilometra. Brzo je proao kroz sve prostorije i izvukao utikae svih elektrinih
aparata i utinica, da se ne pokvare uslijed tih silnih pranjenja energije. Kada je kod

114

Anne iskljuio mali televizor, vidio je kako se okree s jedne strane na drugu i uz
uzdah nastavlja spavati. Oito joj je iz minute u minutu bilo bolje. Za sat ili dva bit e
opet u redu. Prokletstvo. Sigurno e se probuditi kada ja budem zaspao.
Morao je uiniti sve to je u njegovoj moi da se to ne dogodi. Ni u kojem sluaju
nije joj htio biti nemono izloen na milost i nemilost u vlastitoj kui. Ponovno je
otiao niza stube, do kunog telefona, pri emu je na pola puta morao sjesti na stube
da se ne srui. Ponovno kod telefona, Viktor je bio toliko iscrpljen da je izostanak
signala primijetio tek nakon nekoliko sekundi. Linija je mrtva. Vie puta pritisnuo je
vilicu starinskog telefonskog aparata, ali nije dobio nikakvu vezu s vanjskim svijetom.
Prokleta oluja, prokleti otok.
Nevrijeme je oito bilo prekinulo sve veze. Viktor sjedne na kau i stane oajniki
razmiljati. Opasna pacijentica leala je u njegovu krevetu za goste. Njemu je
nedostajalo snage da otri u mjesto. Telefon vie nije funkcionirao. A omamljujui
medikamenti upravo su si krili put kroz njegove ile.
to da uini?
U trenutku u kojem mu je sinulo rjeenje Viktor je zaspao.

115

36.

TAJ PUT BILO JE DRUKIJE. Mora se vie nije odvijala kao dotad, nego se bila malo
promijenila. Glavna razlika bila je u tome to se prema moru vie nije vozio zajedno s
Josy. Isprva Viktor nije prepoznavao suputnicu. U snu je neprestance mozgao tko bi
mogla biti ta mlada ena koja sjedi kraj njega na suvozakom sjedalu i nervozno
kucka prstima po ploi s instrumentima. Sve dok je napokon nije prepoznao i htio je
glasno osloviti imenom:
Anna.
Ali nikako nije uspijevao izgovoriti tu rije, jer mu je ruka na ustima
onemoguavala da govori.
to...?
Prestraen nasmrt, Viktor primijeti da je jezivu moru zamijenila jo uasnija
stvarnost. Leao je na kauu, ali vie nije spavao. Bio se probudio, a ruka na njegovim
ustima bila je prava.
Nemam zraka, pomisli Viktor i htjedne se rukama otarasiti napadaa. Ali sredstvo
za spavanje i bolest bijahu tihi sudionici prepada. Kao da ga neki nevidljiv uteg vue
u dubinu, Viktor je jedva uspijevao pomaknuti ruke.
Uguit u se. Doao je i taj trenutak. Halberstaedt je bio u pravu.
Uz uasan napor Viktor trgne itavo tijelo u stranu i nekontrolirano stane udarati
nogom oko sebe. Isprva je teret na gornjem dijelu njegova tijela postajao jo tei. Ali
onda mu noga pogodi neto mekano, nakon ega se zaue neprirodno pucanje i
priguen krik. Odjedanput ruka vie nije bila na njegovim ustima i Viktor se nakalja
iz osloboenih plua. I teret bijae nestao.
Anna? Viktor je glasno pozove imenom, mlatarajui pritom rukama kao
utopljenik dok je pokuavao sii s kaua.
Anna? viknu potom jo glasnije.
Niotkuda odgovora.
Sanjam li ja to? Ili je stvarno?
Ispod magle sredstva za spavanje i iza bedema vruice sad se izvukla gola panika.
Upomo! Svjetla! Treba mi svjetla!
Aaaannnaaaaa!!!
Viktor je uo samog sebe kako vie, osjeajui se pritom kao ronilac koji
polagano izranja natrag na povrinu.
Gdje je prokleti prekida za svjetlo?
Viktor se u meuvremenu nesigurno osovio na noge i stao uurbano pretraivati

116

zid. Napokon pronae prekida i etiri stropne svjetiljke urone dnevnu sobu u
neprirodno jarko svjetlo. Kada su mu se oi privikle na svjetlo, osvrnuo se oko sebe.
Nita. Sm sam. Nikog nigdje.
Polako je otiao do prozora, ali taj je bio zatvoren. Tek to bijae stigao do
pisaeg stola, iza njega se glasno zalupie vrata. Okrenuo se. Izvana je uo kako netko
bosonog tri uza stube.
Pomozi mi!
Dvije rijei koje je njegova iznenadna goa izgovorila samo nekoliko sati prije,
sad su dopirale iz njegovih usta. Vratila se puka jeza, koja ga prethodno bijae ve
tako podmuklo napala. Nakon kratke sekunde uasa, posrnuo je prema vratima.
to se ovdje dogaa? Je li to zaista bila ona? Ili sam sve to samo sanjao?
Na hodniku Viktor otvori donju ladicu komode i potrai pitolj. Nije ga bilo!
S gornjega hodnika dopirali su teki koraci. U panici Viktor jo jedanput prekopa
po ladici i napokon pronae napola otvoren paketi u stranjem kutku, spremljen
ispod njegovih lanenih maramica. Drhtavih ruku strgne papir i utisne dva metka u
pitolj. Tad iban adrenalinom potri uza stube.
Stigao je do posljednje stube, kadli se na kraju hodnika zalupie vrata sobe za
goste. Viktor pouri niz hodnik.
Anna, to to...
Kada je naglo otvorio vrata gostinske sobe i uperio otkoen pitolj u krevet,
Viktoru zastade dah. Zamalo bi bio zapucao. Ali neoekivan prizor oduzme njegovu
izmuenom tijelu posljednju trunku snage.
Spustio je oruje.
To ne moe biti, pomislio je i bez daha izvana zatvorio za sobom vrata sobe. To je
nemogue! Sasvim nemogue!
Neto tu nikako nije bilo u redu. A on nije znao to bi to bilo. Znao je samo
jedno: soba u kojoj je Anna nekoliko sati prije jo mirno spavala i u kojoj ju je sad uo
da tri bila je prazna. A i nigdje drugdje u kui nije ju mogao pronai.
Kada je Viktor pola sata poslije jo jedanput pregledao sva vrata i prozore, umor mu
se ve bijae rasprio. Groznica i vruica isprali su djelovanje sredstva za spavanje.
Ona ga je napala, a onda pobjegla iz kue na buru i oluju. I to gola! Jer svi njezini
odjevni predmeti, pa ak i kuni haljetak, jo su uvijek leali razasuti po podu sobe za
goste. Nita nije uzela sa sobom. Dok si je Viktor pripremao jaku kavu, u glavi mu se
poput trkaa na tafeti neprestance izmjenjivae iste misli:
to je Anna htjela od njega?
Je li samo sanjao da ga je napala?
Ali zastoje onda nestala?
Tko je uope bila ona?

117

U pola pet ujutro krijepio se tylenolom i aktrenom. A dan za njega bijae tek zapoeo.

118

37.

Parkum, dan istine

AK I NAJINTELIGENTNIJI LJUDI ponaaju se s vremena na vrijeme veoma smijeno i
neobino. Gotovo svaki vlasnik daljinskog upravljaa ima, primjerice, nepopravljivu
naviku da vre pritie tipke kada baterije ponu slabjeti. Kao da se elektrina
energija moe iscijediti iz akumulatora kao sok iz limuna. Za Viktora ljudski je mozak
bio poput takva daljinskog upravljaa. im bi baterija zbog iscrpljenosti, bolesti ili
drugih razloga usporila modane struje, ne bi vie imalo smisla razbijati si glavu
iime. Odreene misli naprosto se ne mogu iscijediti, ma koliko se ovjek oko toga
trudio.
Do tog zakljuka doao je Viktor i u pogledu dogaaja protekle noi. To to se
zbilo bilo mu je neobjanjivo. I koliko god naprezao glavu, on u mozganju i
razmiljanju nije pronalazio zadovoljavajui odgovor, kamoli mir.
Charlotte, Sindbad, Josy, otrov.
Sve je stajalo i padalo s jednim jedinim pitanjem: tko je bila Anna Spiegel? To je
morao otkriti dok jo nije bilo prekasno. Isprva se, naravno, poigravao milju da
ukljui policiju. Ali to da im ispria? Njegov pas je bio mrtav, on se osjeao bolesno,
netko ga je pokuao ubiti, a bankovni raun mu je ispranjen. Ali nedostajali su mu
upeatljivi dokazi koji bi Annu dovodili u vezu s bilo im od toga.
Budui da je bila nedjelja, referenta za klijente u svojoj banci moi e telefonski
kontaktirati tek idui dan i dati ponititi posljednje knjienje. Toliko dugo niti je
mogao, niti je htio ekati. Morao je djelovati jo istog dana i to sam. Nasreu mu je,
unato noanjem napadu, bilo neto bolje. Ali to ga je samo jo vie uznemirivalo.
Moglo je, naime, imati veze i s injenicom da ve jedan dan nije pio aj, te da su
tablete za izvlaenje otrova poele djelovati.
Bio je u kupaonici kada se ponovno prepao nekog nepoznatog zvuka. Dolje. Netko je
bio na vratima. Ali zvualo je razliito od Halberstaedtovih gumenih izama ili
Anninih visokih peta. U naletu iznenadna, gotovo iracionalna straha posegnuo je za
pitoljem koji je neprestance nosio uza se, oduljao se do ulaznih vrata i pogledao
kroz pijunku. Tko bi tako rano htio neto od njega?
Nita.
Viktor stane na prste, spusti se na koljena ali svejedno iz kojeg je kuta gledao

119

van, nije vidio ni ive due. Ba kada je htio pritisnuti teku mjedenu kvaku ulaznih
vrata, ne bi li ih malo odkrinuo, neto zauka kraj njegove desne noge. Pogledao je
prema dolje, sagnuo se i podigao omotnicu koju je oito netko gurnuo ispod vrata.
Bio je to telegram. Ranije, prije izuma faksa i elektronike pote, Viktor je ee
znao dobivati informacije na taj nain. Ali danas, kada se sa svakim i na svakom
mjestu moe stupiti u kontakt mobitelom, taj je oblik komunikacije zapravo ve
smatrao izumrlim. On se sam ovdje na otoku dodue nalazio izvan bilo kakve GSM
mree, pa ga se nije moglo dobiti na mobilni telefon, ali telefon mu je normalno
funkcionirao, a vane vijesti bile su mu dostupne putem Interneta. Tko e mu, dakle,
poslati ovamo telegram?
Viktor gurne pitolj u dep kunog haljetka i otvori vrata da vidi je li kurir jo na
vidiku. Ali osim jedne crne make lutalice, koja je sasvim mokra trala u smjeru
mjesta, nije vidio nikakvo ivo bie. Ako se netko prije nekoliko trenutaka jo
zadravao ispred njegove verande, taj mora da je munjevitom brzinom pobjegao u
susjedni umarak smreka i borova, ije grane, oteale od kie, kao da su gutale sve
svjetlo.
Drhtei, Viktor ponovno zakljua vrata, pri emu nije bio siguran cvokou li mu
zubi od hladnoe, oka ili bolesti. Svukao je znojem natopljen haljetak od frotira i
nemarno ga spustio na pod. Nakon to ga je zamijenio debelom pletenom jaknom
koju je uzeo iz garderobe, rastrgao je jo na hodniku urno bijelu omotnicu i
ieprkao papir s porukom. Sastojala se od jedne jedine reenice. Tek nakon to ju je
proitao trei put, ona mu je prodrla u svijest i tu mu ponovno zastade dah.
TREBAO BI SE STIDJETI!
pisalo je velikim slovima od dvanaest tokica na jednostavnom papiru pote. A onda
poiljatelj. Morao je sjesti. Slova su se rastakala pred njegovim oima. Poiljatelj je
bila Isabell. to je, za ime boje, to trebalo znaiti? Svejedno kako je Viktor okretao i
vrtio list papira, njegov sadraj nije davao smisla. Zato da se stidi? Zbog ega? to je
to njegova ena, koja se upravo nalazila na Manhattanu, saznala o njemu? I zato ga
nije nazvala, nego mu je poslala telegram? to je to toliko razljutilo njegovu suprugu
da je izbjegavala izravan razgovor s njim? I to upravo sad, kada ju je toliko hitno
trebao?
Viktor odlui da jo jednom pokua nazvati New York. Otiao je do telefona, ali
kada je podigao slualicu, nije se dogodilo nita, ba kao ni prethodni dan. Linija,
koja mu je bila neophodna da kontaktira s Isabell, jo je uvijek bila mrtva.
to su od juer do sada radili ljudi iz telefonske kompanije? Kartali se? pomisli
Viktor zlovoljno. Pretpostavljao je da je orkan presjekao telefonske ice na otoku ili
podvodni kabel u moru. Ali onda shvati da je uzrok mnogo jednostavniji. Isprva osjeti
olakanje i htjedne ukloniti problem. Ali onda ga obuze jeziv, uasan osjeaj: telefon
je do Kajeva poziva dan prije jo funkcionirao. Nakon toga nije vie zvonio. A razlog

120

je bio na dlanu: netko je iz utinice izvukao utika.

121

38.

BUDUI DA ISABELL I OPET NIJE bila dostupna, odluio je djelovati. Nije mogao ostati
sam sjediti u kui i besposleno ekati pred telefonom da se jave njegova ena, Kai ili
Anna. Morao je napokon prestati s reagiranjem i prijei u akciju.
Potrajalo je nekoliko minuta dok nije izvukao gornji pretinac komode na hodniku.
Ondje je pronaao pohabani crveni notes u kojem je njegov otac prije mnogo godina
rukom zabiljeio sve vanije telefonske brojeve na otoku. Prvo je pogledao pod S,
ali je broj koji je traio na kraju ipak pronaao pod G kao gostionica. Tono
dvadeset i tri puta telefon je zazvonio, prije nego to e rezignirano spustiti slualicu.
to je zajedniko Mariott Marquiseu na Time Squareu i gostionici Sidro? upita se
ironino. U nadi da je prvi put birao pogrean broj, Viktor pokua ponovno i ostane
na vezi dok se signal sam od sebe nije pretvorio u znak zauzea. Nikoga tamo nije
bilo.
Pogledao je kroz prozor i namuio se da iza gustog zida od kie prepozna crne
visoke valove koji su si u beskonanom nizu krili put od otvorenog mora do plae.
Nervoznih prstiju listao je pohabani notes i pronaao slovo H. Taj put imao je
vie sree. Za razliku od Isabell i Trudi, Halberstaedt je prihvatio razgovor.
Oprostite to vas uznemiravam u slobodno vrijeme, gospodine naelnice. Ali ja
sam razmislio o svemu to ste mi rekli proteklih dana. I mislim da mi sad ipak treba
vaa pomo.
Kako to mislite? Ne razumijem Halberstaedt je zvuao pomalo zbunjeno.
Pa, otiao bih ja i sam, kada ne bi tako kiilo, a kako vi stanujete odmah do,
mislio sam...
to?
Moram hitno razgovarati s Annom.
S kim?
S Annom odgovori Viktor. Znate. Ona ena. Anna Spiegel.
Nita mi to ne govori.
Tiho zvidanje stade bujati u Viktorovu lijevom uhu i s vremenom posta glasnije.
Hajde, molim vas. Pa posljednjih smo dana vie puta razgovarali o njoj. ena
koju ste promatrali. Za koju mislite da je ubila mojeg psa.
Ne znam o emu govorite, gospodine doktore.
Je li to neka ala? Sami ste me vie puta upozorili da je se klonim. Recimo,

122

juer, kada ste mi doveli Sindbada.

Je li vam dobro, doktore Larenze? Ja itav tjedan nisam bio kod vas. I nita
nisam napravio s vaim psom.
Zvidanje je postiglo jainu tinitusa, a prelo je i na lijevo uho.
Sluajte... zauvi prisan glas, Viktor zastade usred reenice.
Je li to bila ona?
Tko?
Anna? Je li kod vas?
Ne poznajem nikakvu Annu, doktore Larenze. Ja sam ovdje sasvim sam.
Viktor se grevito uhvati za telefonski kabel, kao utopljenik za jedini pojas za
spaavanje.
Dakle... to je... nije znao to da kae, kadli mu iznenada neto padne na
pamet.
Trenutak.
Viktor otri u predsoblje i podigne kuni haljetak. S olakanjem osjeti da je
napunjen pitolj jo uvijek ondje gdje ga je spremio. U desnom depu. On je bio
dokaz da Viktor nije siao s uma.
Viktor otri natrag do telefona.
Okej, Patrick. Ne znam kakvu igru ste mi ovdje namjestili. Ali ja u ruci upravo
drim oruje koje ste mi dali.
Oh.
to, oh? Viktor se sad gotovo derao. Moe li mi netko rei to se ovdje
zbiva?
To... o tome... dakle... Halberstaedt je odjedanput poeo mucati, a Viktor je
sad bio sasvim siguran da netko stoji iza njega i da je mu naputke.
Svejedno. Sluajte me, Patrick. Ne znam emu sve ovo. To emo rijeiti kasnije.
Ali sad moram hitno razgovarati s Annom. Recite joj, molim vas, da sad kreem i da
je elim zatei u njezinoj sobi kada najkasnije za sat vremena stignem do Trudi u
gostionicu Sidro. A vama bi bilo najbolje da i sami doete tamo. Onda moemo
zajedno rijeiti itavu stvar.
S druge strane uli su se uzdasi. Onda se glas promijenio. Nestalo je maloas jo
nervozna, gotovo servilna naelnikova tona, a na njegovo mjesto stala je neumjerena
arogancija.
Jo jedanput, doktore. Ne poznajem ja nikakvu Annu. A ak i da je poznajem,
ne bih mogao uiniti to to traite od mene.
Zato?
Jer je Trudina gostionica ve tjednima zatvorena. Sidro je zatvoreno. Nitko
tamo vie ne stanuje.
Tu veza zamre.

123

39.

SPOZNAJA JE IGRA SLAGALICA s unaprijed nepoznatom koliinom kockica. A ovjek

dobiva tek kada je sloio itav mozaik.
Viktor si ve bijae pripremio mali okvir pitanja i bio je na putu da cjelokupnu
sliku ispuni odgovorima. Odgovorima na pitanja koja su ga muila, poput:
Tko je ubio Sindbada?
Zato se i sam sve vrijeme osjeao tako bolestan?
Kakve je veze Halberstaedt imao s Annom?
I:
Tko je bilaAnna Spiegel?
Viktor nije uspio obaviti presudni razgovor koji bi mogao dati odgovor na posljednje
pitanje jer je telefon zazvonio upravo u trenutku kada je ve posegnuo za slualicom.
Tko je ona?
Viktor je bio toliko olakan to uje njezin glas da u prvi mah uope nije mogao
odgovoriti, pa nije ispustio ni glasa.
Reci mi smjesta tko je ona?
Isabell! izusti napokon Viktor, zateen njezinim pitanjem. Hvala ti to si
nazvala. Ve sam te pokuavao dobiti, ali portir bi mi svaki put rekao...
Ti si pokuavao dobiti mene?
Da. Zato si tako bijesna? Nita vie ne razumijem. Zato si mi poslala onaj
telegram?
Ha! nakon uzvika uslijedi bijesna tiina, praena transatlantskim
atmosferskim poremeajem.
Ljubavi oprezno je prekine Viktor. to se dogodilo?
Ne zovi me ljubavi! Ne nakon onog to se juer dogodilo!
Viktor je nervozno premjetao slualicu s jednog uha na drugo. Sad je on bio taj
koji je polako postajao bijesan.
Bi li bila tako dobra da mi napokon objasni o emu se radi, umjesto da se
neprestance izderava na mene?
No, dobro. Ako hoe igrati tu svoju prljavu igricu, dobit e je. Zaponimo s
jednim veoma jednostavnim pitanjem: tko je ta drolja?
Viktor se s olakanjem nasmije, osjeajui kako teak teret pada s njegova prsnog
koa. Isabell je oito mislila da e izlet na otok zlorabiti za neku aferu.

124

 Ne smij se tako glupo kao neki kolarac, Viktore. I molim te, ne smatraj me
glupom.
Hej, hej, hej... Isabell, molim te. Pa ne misli valjda da te varam? To je suludo!
Odakle ti uope takva ideja?
Rekla sam ti da me ne smatra glupom. Reci mi jednostavno tko je ta drolja?
O emu govori? Viktor se ponovno razbjesnio.
O onoj koja je juer podigla usranu slualicu kada sam te zvala viknu ona.
Viktor iritirano zatrepta oima i pokua obraditi ono to je uo.
Juer?
Da, juer. Pola tri po tvojem vremenu, ako ba hoe znati.
Anna. Ona je juer popodne bila kod njega. Ali kako se ona mogla javiti na
telefon...?
Misli su divljaki jurile Viktorovim mozgom. Na trenutak osjetio je isti poremeaj
ravnotee kao putnik nakon dugog leta.
Traje li to ve dugo meu vama, ha? A ti mi izmilja nekakve distance.
Pretvara se da radi na intervjuu. I koristi se uspomenom na nau ker da jebe
drugu?
Pa bio sam sve vrijeme s njom. Sve vrijeme, osim... Kuhinja. aj. Sjeanje pogodi
Viktora kao bumerang i prisili ga da sjedne.
Ali bio je samo nakratko...
Anna.
Okej, Anna. Kako se zove dalje?
to?
Oito je utonuo u misli izgovorio njezino ime.
Sluaj, Isabell. Sve je to velik nesporazum. Pogreno si to shvatila.
O Boe, zaista zvuim kao suprug koji vara enu s tajnicom. Draga, nije to ono
na to lii.
Anna je pacijentica!
evi pacijenticu? viknu ona histerino.
Za Boga miloga, ne, nemam ja nita s njom.
Ha! opet onaj prezrivi smijeh. Ne, naravno da nema nita s njom. Ona se
samo tako pojavila u naoj kui na moru. Iako ti uope vie i ne prima pacijente. I
iako uope ne moe znati da se nalazi na Parkumu! O, sranje! Mislim da u sad
poklopiti. To je za mene preveliko ponienje.
Isabell, molim te. Razumijem te, ali daj mi ansu da ti sve to objasnim. Molim
te.
S druge strane zavlada tiina. Samo je prodorna sirena jednih amerikih kola
hitne pomoi uspjela prijei Atlantik.
Sluaj, ja nemam pojma to se ovdje dogaa. Ali znam tono to se nije
dogodilo: sa enom s kojom si juer telefonirala ja definitivno nisam spavao. A
nemam ni namjeru da te ikada prevarim. Molim te, prihvati to kao podlogu naeg

125

razgovora. Jer sve ostalo ne mogu objasniti ni samome sebi. injenica je: prije pet
dana netko mi je pokucao na vrata i jedna ena, zove se Anna Spiegel, zamolila me da
je primim na terapiju. Ona je navodno autorica djejih knjiga i pati od shizofrenih
halucinacija. Meni je sasvim tajnovito kako me je ovdje uspjela pronai, a ne znam
ak ni gdje stanuje na otoku. Znam samo da je povijest njezine bolesti toliko
neobina i zanimljiva da sam zaista napravio iznimku i obavio s njom terapeutski
uvod u razgovor. Zapravo je trenutano na otoku samo jo zato to bijesni oluja i to
je skela ne moe odvesti na kopno.
Zgodna pria. Fino si je smislio prosikta Isabell.
To nije pria. To je istina. Nemam pojma zato se juer javila na na telefon.
Vjerojatno sam bio u kuhinji i pripremao aj, a onda mora da je iskoristila priliku
kada je zvonilo.
Nije zvonilo.
Kako, molim?
Odmah se javila. Bit e da je ekala kraj telefona.
Viktor osjeti kako mu sve vie izmie tlo pod nogama. Neto ovdje opet nikako
nije bilo kako valja. Neto to si nikako nije mogao objasniti.
Isabell, ne mogu si objasniti zato je to uinila. Otkako se pojavila ovdje,
dogaaju se najudnije stvari. Bolestan sam. Netko me napao. I vjerujem da ta Anna
ima informacije o Josy.
to?
Da. Sve vrijeme pokuavam te nazvati. Htio sam ti rei da moda postoji trag.
Kai se opet bavi tom stvari. I netko je ispraznio na raun. Ja to ne razumijem i zato
sam o svemu htio razgovarati s tobom. Ali danima te nisam uspijevao dobiti na
telefon. Umjesto toga, danas mi je stigao tvoj telegram.
Poslala sam ti telegram jer te nisam uspjela dobiti telefonom.
Veza.
Znam. Netko je juer naveer izvukao utika.
O, molim te, Viktore. Ne trapaciraj previe moju inteligenciju. ena se pojavi
niotkuda, da je ti informacije o naoj keri, javlja se na na telefon, izbrblja se i nakon
toga izvlai utika? to jo ima u rezervi? Pria o jednokratnoj avanturi s otokom
kurvom dok si bio pijan bila bi uvjerljivija.
Viktor nije uo ostatak reenice. Ve nakon prvih rijei u njemu je zazvonilo
alarmno zvonce.
O emu ste razgovarale?
Izbrbljala se.
Bar mi nije lagala. Rekla je da si ba pod tuem.
To je la. Kratko sam razgovarao s Kajem i onda je izbacio van sad je Viktor
bio nadomak histerije, tako da je vikao u slualicu. Ja nemam nita s tom enom. Pa
jedva je i poznajem.
Oh, ali zato ona tebe poznaje utoliko bolje.

126

 Kako to?
Nazvala te tvojim nadimkom, koji toliko mrzi i koji osim tvoje majke navodno
znam samo ja.
Diddy?
Da, Diddy. I zna to, Diddy? Jebi se!
Rekavi to poklopila je slualicu, iz koje je dopirao samo jo neprekidan prodoran
zvuk.

127

40.

KOLIKO SE VIKTOR MOGAO PRISJETITI, nikada prije nije osjetio toliku tjeskobu kao sad,
kada se u njezinim ledenim kandama naao itav njegov ivot. Nije mu bilo prvi put
da neka pacijentica prekorai granice i pone ga maltretirati. Ali sva dosadanja
mijeanja u njegov privatni ivot temeljila su se na patolokom, ali ipak
prepoznatljivom uzorku. Kod Anne, meutim, ugroza je dopirala iz skrivenog,
neobjanjivog. to je htjela? Zato si je dala ime jedne ubijene studentice i lagala ak i
Isabell, njegovoj eni? I najvanije pitanje: kakve je to sve imalo veze s Josy?
Viktor je znao da je sigurno neto previdio. Svi dogaaji posljednjih dana bili su
meusobno isprepleteni i povezani. Pratili su nevidljiv plan, koji e shvatiti tek onda
kada mu bude uspjelo da lanke u nizu neobinosti dovede u pravi redoslijed. A to
mu nikako nije htjelo poi za rukom.
Bar mu je tjelesno bilo neto bolje, jer od prethodnog dana nije pio aj. Obilno se
istuirao, a onda se presvukao.
Polako u morati napuniti stroj za pranje rublja i staviti ga u pogon, pomisli kada
je ponovno htio odjenuti levisice od prekjuer. Izvrnuo je depove hlaa i bacio sve
maramice, koje se ve bijahu nakupile. Pritom je ispala i ceduljica, a kada se sagnuo
da je podigne, znao je ve da ju je posljednjih dana bio zaboravio. Ispala je iz Annine
lisnice, a Viktor ju je tada u urbi strpao u dep i zaboravio. Cedulja je bila
presavijena kao malo ljubavno pismo, kakva si tinejderi kradimice dodaju ispod
kolske klupe. Nije znao s im je bio raunao, ali svejedno je bio razoaran kada je
proitao slijed brojeva na njoj. Moglo je to biti sve mogue: brojani kod za bankarski
pretinac, broj rauna, lozinka za Internet ili, to je nekako bilo najvjerojatnije,
telefonski broj.
to je bre mogao, Viktor potri dolje u kuhinju i digne slualicu. Polagano je
okretao broj, spreman da smjesta prekine kada se na drugom kraju linije netko javi.

128

41.

KAKO SAM SRETAN to se napokon javljate, doktore Larenze! Od silna iznenaenja

Viktor je zaboravio poklopiti slualicu. S tim pozdravom nije raunao, stoga to
njegov analogni prikljuak na Parkumu nije omoguavao prepoznati broj pozivatelja.
Tko je bio? Koga je nazvao? I zato su ga na drugom kraju linije tako oajniki
oekivali?
Da? Viktor jo nije htio odati vlastiti identitet, pa je odgovorio to je krae
mogao.
Tako mi je ao to vas gnjavim nakon svega to ste propatili neto u glasu
doimalo se prisnim. Ali mislio sam da je zaista vano da ovo saznate to je bre
mogue, da teta ne bude jo vea.
Van Druisen! Napokon ga je Viktor prepoznao. Ali odakle broj njegova mentora u
Anninoj lisnici?
Dragi moj profesore, zato ste tako uznemireni? upita on.
Pa zar niste proitali moj posljednji email?
Email!Viktor je posljednjih dana sasvim zaboravio provjeravati svoj raun.
Dopisi asopisa Bunte morali su se ve gomilati u njegovu pretincu, jer je propustio
prvi dogovoreni termin za predaju intervjua.
Ne, nisam jo dospio otii na Internet. to se dogodilo?
Kod mene je proli tjedan netko provalio, doktore Larenze.
ao mi je zbog toga, ali kakve to veze ima sa mnom?
No, da, sama provala nije me toliko uznemirila. Vie ono to je ukradeno.
Poinitelj je, naime, razvalio jedan jedini ormar i odatle uzeo jedan jedini pacijentski
spis.
Koji?
Ne znam. Ali bio je to ormar s vaim sluajevima. Razumijete li? Sluajevima
koje ste mi prepustili tada kada sam kupio vau ordinaciju. Bojim se da se netko
okomio na nekog od vaih bivih pacijenata.
Kako moete znati da nedostaje jedan spis, ako mi ne moete rei koji je to?
Jer sam na hodniku pronaao prazan fascikl. Stranji poklopac bio je otrgnut,
tako da identifikacija vie nije bila mogua. Ali nestali su svi materijali koji su bili u
njemu.
Viktor zatvori oi kao da e na taj nain bolje proraditi ono to je uo. Koji bi od
njegovih starih sluajeva danas jo mogao biti zanimljiv? I tko bi napravio provalu
samo da se doepa jednog pranjavog, starog spisa? Viktoru neto padne na pamet,

129

pa ponovno otvori oi.

Sluajte me dobro, profesore Van Druisene. I recite mi, molim Vas, istinu.
Poznajete li neku Annu Spiegel?
O Boe, onda sve znate?
to ja to znam?
No, da je sa... dakle...
Viktor nikada prije nije uo starog, uglaenog profesora da tako nemono
zamuckuje.
to ste mislili kada ste rekli da ja sve znam?
No, da. Dakle... Dakle, upravo ste pitali za nju.
Da. Za Annu Spiegel. Jeste li tu enu poslali ovamo k meni? Na Parkum?
Moj Boe, ona je kod vas?
Da. to je posrijedi?
Znao sam. Znao sam da je bila greka. Nikako nisam smio dopustiti da doe do
toga u pozadini Van Druisenova glasa bilo je sad neeg veoma oajnikog, gotovo
jecajueg.
Profesore, uza sve potovanje, to se dogodilo?
U opasnosti ste. U velikoj opasnosti, dragi moj prijatelju.
Viktor grevito stisne slualicu, kao teniski reket prije udarca.
Kako to mislite?
Anna Spiegel bila je moja pacijentica. Prvo je nisam htio uzeti, ali dola je po
preporuci.
Je li shizofrena?
To vam je ona ispriala?
Da.
To je njezin trik, ako se smijem tako izraziti.
Onda uope nije bolesna?
Je, je. ak veoma bolesna. Ali ona nije shizofrena. Upravo suprotno od toga.
Njezina bolest sastoji se u tome da tvrdi da je shizofrena.
To ne razumijem.
Je li vam ispriala priu o psu kojeg je umlatila?
Da, Terry. Rekla je da joj je to bila prva vizija.
To je netono. Ona je zaista ubila psa. To se zaista dogodilo. Ona samo tvrdi
da je shizofrena, ne bi li bolje izala na kraj sa stvarnou.
To znai, sve to mi je ispriala...
... dogodilo se stvarno. Ona je stvarno doivjela sve te uasne stvari. Potom je
pobjegla u umiljenu bolest da se ne mora sueliti s istinom. Razumijete li to vam
govorim?
Da.
Sve je stvarno: Charlotte, provala u bungalovu, odlazak u Hamburg, otrov...
Ali zato ste Annu poslali k meni?

130

 Nisam ja to uinio, doktore Larenze. U posljednje vrijeme nisam vie htio

lijeiti gospou Spiegel. Zato bih je onda htio natovariti vama, koji uope vie ne
prakticirate? Ne, ona se jednoga dana jednostavno vie nije pojavila kod mene. A to
stvar i ini toliko misterioznom. Nestala je na dan provale i ja sam siguran da s njom
ima nekakve veze.
Zato?
Jer je tijekom posljednjih seansi neprestance govorila o vama, doktore Larenze.
Da izmeu vas jo ima starih, nepodmirenih rauna. Jednom je ak i rekla da
razmilja o tome da vas otruje.
Viktor proguta i ustanovi da mu je to polo za rukom bolje nego proteklih dana.
Mene otrovati? Ali zato? Pa ja tu enu uope ne poznajem.
Oh, ali ona vas poznaje utoliko bolje.
Viktor pomisli na Isabell, koja je nekoliko minuta prije rekla gotovo isto.
Gospoa Spiegel je neprestance govorila o vama. O Boe, da znate koliko si to
predbacujem. Mislim da je veoma opasna. Ne, znam to. Neprestance mi je govorila
uasne stvari. Okrutne stvari, koje je radila drugim ljudima. Prije svega toj jadnoj
maloj djevojici.
Charlotte?
Da. Tako se zvala, mislim. Oh, ne mogu si to oprostiti, doktore Larenze, molim
vas, vjerujte mi to. Volio bih da sam posluao svoj unutarnji glas i odustao od sluaja.
Trebalo ju je uputiti u zatvorenu ustanovu.
Da, a zato to niste uinili?
Da, ali... profesor ponovno pone zastajkivati. Ali, to bar znate.
to ja to znam?
Ja terapiju s Annom nisam mogao samo tako obustaviti.
Zato niste mogli?
Jer sam to bio obeao vaoj eni. Prekrio bih obeanje.
Mojoj eni? Viktor zatetura i uhvati se za vrata hladnjaka.
Da. Isabell. Ona je bila ta koje me zamolila da lijeim Annu. to sam trebao
uiniti? Naposljetku, bila joj je najbolja prijateljica.

131

42.

I S A B E L L . A N N A . J O S Y . Polako je sve zadobivalo smisao. Zato je Isabell

ostala tako mirna kada je Josy nestala. Zato je djelovala emocionalno kudikamo
manje optereeno nego on. Ona je bez problema mogla nastaviti s poslom, dok je on
morao prodati ordinaciju. Prije joj se uvijek divio zbog njezine snage. Ali moda se to
moglo protumaiti i kao emotivna hladnoa?
Viktorove misli rasprile su se u svim smjerovima. Kada bi pogledao unazad, ona
zapravo nikada nije zaista tugovala za svojim djetetom. Ne kao on. I je li Sindbada
zaista pronala, ili se samo odvezla u azil za ivotinje da pronae nadomjestak za
Josy? Je li on uope poznavao svoju enu? U svakom sluaju ona sad, u najgoroj
situaciji njegova ivota, nije bila dostupna za njega.
Ona je Annu poslala Van Druisenu.
A tu je bila i ta stvar s novcem. Viktor u dnevnoj sobi ukljui kompjutor da na
Internetu pronae stranicu svoje banke. Je li to zaista mogla biti istina? Je li Isabell
ispraznila njihov zajedniki raun? Je li se uortaila s Annom da ga otjera u ludilo?
Htio je otvoriti Microsoft Internet Explorer, kadli mu pogled padne na donju traku
laptopa. Sasvim zbunjen krenuo je miem prema dolje, ali rezultat je ostao isti.
Sve ikone bile su izbrisane.
Otvorio je Windows Explorer preko startmenija, ali i ondje mu se pruila ista
slika. Njegov kompjutor bio je prazan. Na itavom tvrdom disku nije vie bilo
podataka. Netko si je dao truda da ukloni sve biljeke, dokumente i spise pacijenata.
Zatraeni intervju bio je izbrisan. ak je i ko za otpatke, u kojem se inae nakon
brisanja pohranjuju zastarjeli podaci, bio potpuno prazan.
Viktor je tako naglo ustao od pisaeg stola da se koni stolac sruio prema natrag i
ostao leati pokraj police s knjigama. Kucnuo je as. Vrijeme telefoniranja definitivno
je prolo. Pa i bankovni raun mogao je priekati.
Viktor uze pitolj koji mu je dao Halberstaedt, otkoi ga i gurne u unutarnji dep
svog vodootpornog goretexkaputa. I on e mu dobro doi. Sad.
Kada e se pjeice probiti do sela, gdje se nadao da e pronai dvije stvari:
odgovore i Annu Spiegel.

132

43.

POSTOJE LJUDI KOJI PATE od hladnih nogu, koje ih naveer satima prijee da zaspu, jer
ni od snanog trljanja ispod pokrivaa nee se ugrijati. Drugima za hladnih dana prvo
postaje hladno za nos.
Kod Viktora najosjetljivije su bile ui. Kada bi se temperatura spustila, one bi ga
boljele tek to bi se naao na hladnom zraku. Jo vei bili bi, dodue, bolovi koji bi se
javili kada bi Viktor ponovno doao na toplo, pa bi mu se ui odmrznule. Ti bolovi
prelazili bi tada u resku glavobolju, koja bi se od potiljka provlaila preko stranjeg
dijela glave i ne bi se dala ublaiti ak ni aspirinom ili ibuprofenom. Tu lekciju Viktor
je bolno nauio jo u djetinjstvu, pa si je zato i sad, na putu prema selu, navukao
kapuljau preko lica. Ne toliko da zadri kiu, koliko da zatiti ui. Ta kapuljaa i
buka oluje, koja je neprestance ibala tjerajui pred sobom mjeavinu pijeska i lia,
onemoguavale su Viktoru da uje metalnu melodiju koja je dopirala iz depa
njegove jakne. I da na putu u meuvremenu beznadno preplavljenom pjeanom
cestom nakratko nije stao pod krov stare carinarnice, zvonjava bi zauvijek ostala
neprimijeena. To vie to Viktor iz razumljivih razloga nije vidio ni potrebe da gleda
na mobitel. Tu vani on uope nije mogao funkcionirati, jer na Parkumu nije bilo
mree. Ali on je svejedno zvonio, to je Viktor povukavi kapuljau s glave zaueno
primio na znanje.
Pogledao je na zaslon i broj mu se uini nekako poznat.
Halo?
Viktor gurne prst u lijevo uho, ne bi li na tom snanom vjetru uope to uo. Ali s
druge strane linije kao da nije bilo nikoga.
Halo, tko je to?
Vjetar je nakratko popustio i njemu se uini da uje jecanje.
Anna? Jeste li to vi?
Da, ao mi je, ja...
Ostatak Viktor nije mogao razumjeti, jer je u toj sekundi jedna teka greda
tresnula na krov njegova utoita.
Anna, gdje ste?
... ja... Sidro...
Fragmenti odgovora nisu davali smisla, ali Viktor svejedno pokua odrati vezu.
Znam da niste u gostionici Sidro, Anna. Patrick Halberstaedt mi je to rekao.
Dakle, uinite mi uslugu i poaljite mi, molim vas, SMSom svoje tono prebivalite.
Doi u k vama za par minuta, onda emo razgovarati o svemu. Licem u...

133

 Opet se dogodilo.
Viknula je tu reenicu dok je snana bura priutila otoku trenutak mira, ne bi li
odmah potom nastavila bjesnjeti brahijalnom silom.
to se dogodilo?
... ona... kod mene... Charlotte...
Viktoru nije trebalo ni da uje itavu reenicu. Znao je on i ovako to mu eli
rei. Dogodilo se. Imala je teak shizofreni napadaj. Charlotte se vratila u ivot.
Nakon dvije minute razmiljanja, Viktor shvati da je linija ponovno mrtva. I
premda je zapanjeno primio na znanje da njegov Nokiadisplej ne signalizira prijem,
standardno pijukanje signalizira mu primitak SMSa:
Ne traite me. JA U PRONAI VAS!

134

44.

VEINA VOZAA AUTOMOBILA MRZI zastoje, jer im oduzimaju osjeaj posjedovanja

vlastite moi odluivanja. im se ovjek primakne lancu crvenih svjetala i ustanovi da
se taj ne mie, instinktivno e potraiti put za bijeg. Pa ak i ako uope ne poznaje
teren, katkada e ukljuiti migavac i skrenuti na prvom izlazu s autoceste.
U toj sekundi Viktor se naao u slinoj situaciji kao i voza automobila koji se u
prometnoj guvi po isteku radnog vremena dvoumi hoe li propustiti posljednji izlaz
ili e uzmaknuti na nepoznat teren. I poput tolikih ljudi odluio je da djeluje,
umjesto da pasivno prieka. Morao je pronai Annu, iako ga bijae upozorila da je ne
trai. Nije htio priekati da se ona ponovno javi njemu. Opasnost da se meu njima
napravi jo jedna barijera bila je naprosto prevelika.
Stoga je pognut nastavio koraati obalnom cestom, povukao je kapuljau
ponovno preko glave i gledao da naletima vjetra bude to manji cilj, trudei se
istodobno zaobilaziti rupe pune kinice na kolniku. Do pristanita za jahte bilo je jo
otprilike pet stotina metara, a jedini restoran na otoku ve se nalazio iza njega, kada
se iznenada zaustavio i osvrnuo oko sebe. Mogao se zakleti da je netko ispred njega.
Viktor obrie debele kine kapi s lica i natkrije oi dlanom.
Eto.
Nije se prevario. Dvadesetak metara ispred njega neki se lik zaogrnut plavom
kinom kabanicom probijao kroz oluju i oito vukao neto za sobom.
Prvo nije bio siguran je li rije o mukarcu ili o eni, te vidi li lice sprijeda ili samo
sa stranje strane. ak i na toj kratkoj udaljenosti oluja nije doputala da se
prepoznaju detalji. Tek kada je munja nad morem slabo osvijetlila krajolik du uske
obalne ceste, Viktor u trenutku kada se nebom prolomila grmljavina prepozna tko
mu to prilazi i to dri u ruci.
Michaele, jeste li to vi? viknu skelaru kada se taj naao udaljen od njega jo
samo nekoliko koraka. Ali zbog popratnih zvukova oluje mogli su razgovarati tek
kada su se nali jedan nasuprot drugome i pruili si ruke.
Michael Burg navrio je sedamdeset i jednu godinu, to se za boljeg vremena i
vidjelo na njemu. Vjetar i slana voda urezali su duboke bore u ilavu kou njegova
lica. Ali unato visokoj starosti, njegova pojava jo je uvijek odavala ovjeka koji je
vei dio ivota teko tjelesno radio i pritom bio izloen zdravom morskom zraku.
Michael prui Viktoru lijevu ruku. U desnoj je drao uzicu na ijem je drugom
kraju drhtao srednje velik naucer, pokisnuo do gole koe.

135

 ena me prisilila da odem sa psom u etnju, doktore Larenze viknu skelar uz

vjetar i pritom prezrivo strese glavom, kao da time eli rei da samo eni moe pasti
na pamet neto toliko glupo. Viktor pomisli na Sindbada i to ga silno zaboli.
Ali to, za miloga Boga, vas po ovom nevremenu tjera iz kue? htjedne znati
Burg. Jo jedna munja osvijetli nebo i Viktor u djeliu sekunde, koliko ga je stigao
pogledati u oi, zamijeti duboku sumnjiavost u njegovim oima.
Viktor se odlui za istinu. Manje iz iskrenosti, koliko zbog injenice da mu tako
brzo nee pasti na pamet nikakvo uvjerljivo objanjenje za opasnu etnju po oluji,
koja je ve bila proglaena najgorom to je u vie od deset godina poharala otok.
Traim nekoga. Moda biste mi vi mogli pomoi.
Da? A o kome se radi?
Zove se Spiegel. Anna Spiegel. Sitna, plavokosa enica, moe joj biti trideset i
pet godina. Prevezli ste je prije tri dana sa Sylta ovamo.
Prije tri dana? To je nemogue.
Nemogue. Viktor razmisli koliko je esto tijekom posljednjih sati ve uo tu rije
ili pomislio na nju. Crni naucer poeo je za to vrijeme jo jae drhtati i nervozno
navlaiti uzicu. Oito mu se jo manje ilo u etnju nego gazdi, posebice kada su
stajali na mjestu.
Kako to mislite nemogue? Viktor je imao osjeaj da mora vikati sve glasnije
ne bi li ga sugovornik razumio.
Prestao sam voziti skelu prije tri tjedna. Vi ste bili posljednji kojeg sam
prevezao. Otad nitko vie nije htio ovamo na otok! ree Michael i slegne ramenima.
Ali to ne moe biti protestirao je Viktor, dok se Michael ve spremao da
krene dalje.
Moda je stigla nekim drugim amcem, iako to ne vjerujem. O tome bismo
sigurno neto saznali. Kako ste ono rekli da se ena zove?
Spiegel, Anna ponovi Viktor i vidje kako Michael kima glavom.
Nikada uo, doktore Larenze. ao mi je. Ali sad moram dalje, inae u se na
ovom vremenu jo nasmrt razboljeti.
Kao potvrda njegovih rijei jo jedan val grmljavine prolomi se sa sjevera preko
otoka, a Viktor se jednim svojim dijelom zaudi to uope nije vidio pripadnu mu
munju. Drugi dio pokuavao je za to vrijeme novosteeni komadi slagalice postaviti
na pravo mjesto. Kako li je Anna samo uspjela doi ovamo, ako ne skelom? I zato je
lagala ak i o tom pitanju?
Ah, doktore Larenze, ovaj... prekine stari skelar, koji mu se i opet primaknuo
na nekoliko koraka, tok njegovih misli nije da me se tie, ali to hoete od te ene?
Kada ste ipak oenjeni, danas naveer, ovdje, usred kie? Te rijei ostadoe
neizgovorene, ali su utke visjele u olujnom zraku. Viktor samo slegne ramenima i
okrene se na drugu stranu. elim znati to se dogodilo s mojom kerkom.

136

45.

SIDRO JE BILA GOSTIONICA kao izrezana iz slikovnice, mjesto kakvo se rado zamilja na
samotnome otoku u Sjevernom moru. Smjetena ravno preko puta pristanita za
jahte, trokatna kua s reetkastim drvenim uresima spadala je meu najvie
graevine na otoku, naravno, ako se ne rauna svjetionik na Strudskom rtu. Nakon
to joj je umro suprug, Trudi je od skromne mirovine i malog broja gostiju, koji bi u
sezoni zalutali ovamo, taman uspjela nekako preivljavati. Ali i kua i njezina
vlasnica bile su institucije bez kojih se otoka svakodnevica ne bi mogla zamisliti i za
ije bi ouvanje stanovnici otoka bili spremni uiniti sve. Zatreba li, ak bi i sami
noili kod nje. Za dobrih dana, kada je Parkum bio pristanino mjesto jedriliarske
regate, tu bi do dvadeset osoba pronalo udoban smjetaj. A kada bi malobrojni
sunani dani to dopustili, Trudi bi stavila stolove na terasu, pa gostima i poznanicima
u vrtu servirala limunadu iz kune radinosti ili ledenu kavu. U jesen bi stari
stanovnici sela pred gvozdenim kaminom u predvorju malenog hotela priali jedni
drugima mornarske prie i uivali u kolaima koje bi Trudi sama ispekla. Osim,
dakako, ako Trudi ne bi odluila posjetiti svoju rodbinu u toplijim krajevima, pa bi
hotel ostajao zatvoren do proljea. Tako je bilo i ove godine. Nakon misterioznog
razgovora s Halberstaedtom, Viktora, dok se polagano pribliavao zgradi, nije osobito
udilo to su prozori gostionice Sidro zapeaeni, te to iz dimnjaka ne izlazi dim.
to u ja ovdje? pitao se dok se osvrtao oko sebe i traio bilo kakav znak ivota od
Anne. Na trenutak Viktor je morao potisnuti poriv da je glasno pozove imenom,
samo da zaista bude siguran da ena nije na silu provalila u zakljuanu kuu, ne bi li
ga odatle podmuklo uvlaila u svoje jezive igre.
Iznenada se ponovno oglasi njegov mobilni telefon. Taj put uo se drukiji zvuk
zvona, koji je odabrao za najblie prijatelje i rodbinu.
Da?
Reci, zato me zajebava?
Kai? to se dogodilo?
Viktor se vrati na cestu, pa ode nekoliko koraka na istok, pokuavajui pritom
shvatiti to mu privatni detektiv eli rei.
Kakvu ti to igru igra sa mnom?
Ja? O emu to govori?
Govorim o faksu.
Ah, tako. Dobro da zove, nita se tamo nije vidjelo.
Nita se nije vidjelo? Ti najbolje zna to se tamo nije vidjelo, dakle, ne

137

zajebavaj me.
Ma to mi to hoe rei? to ti je? Viktor se morao okrenuti prema vjetru,
kadli mu jedan zapuh saspe u lice val kinice. Promatrana s te pozicije, naputena
gostionica Sidro djelovala je kao ruevna filmska kulisa.
Dao sam provjeriti prikljuak s kojeg su poslani djeji crtei. Htio sam znati
tko mi je poslao maku.
Plava maka Nepomuk.
I?
Dola je od tebe. Iz tvoje kue. Ti si mi je sam faksirao s Parkuma.
To ne moe biti, pomisli Viktor.
Kai, ja ne znam to... zausti Viktor, kadli ga prekine dvostruko pijukanje,
praeno anonimnim enskim glasom: Nalazite se izvan dosega nae GSMmree.
Molimo vas da kasnije pokuate ponovno.
Sranje Viktor pogleda na mobilni telefon i glasno opsuje. Njegov posljednji
kontakt s kopnom upravo se bio prekinuo. Ponovno se okrenuo. Zaustavio. Kruio je
pogledom u svim smjerovima i naposljetku pogledao uvis, kao da od plavocrnog
neba moe oekivati odgovor.
S kim je sad mogao razgovarati? Kome je mogao otii? Jedna kap kie pogodi ga
ravno u zjenicu. Morao je snano zatreptati, kao ranije kada je bio djearac, pa bi mu
u kadi ampon za kosu potekao u lice. Viktor protrlja oba oka, a kada je zavrio s tim,
uini mu se da svoju okolinu sad opaa otrije nego prije. Vid mu se razbistrio.
Otprilike kao da je okulist na testiranju vida napokon izabrao pravu leu pa je
odjedanput prepoznao slova na drugoj strani zida. Ali moda je bila i puka sluajnost
to to je odjednom znao kamo mu sljedee valja poi.

138

46.

KAO TO JE I OEKIVAO, u maloj kui u kojoj je stanovao naelnik jo uvijek je gorjelo

svjetlo. Viktor hitro potri uza stube na verandu, pa pritisne zvonce na
Halberstaedtovim kunim vratima.
Negdje je lajao pas, zacijelo Michaelov, a jedna vrtna kapija otvarala se i zatvarala
na vjetru. Moda je to bio i zvuk loe uvrenog prozorskog kapka. U svakom
sluaju, Viktor nije mogao uti je li zvono zaista zvonilo. Priekao je jo pola minute,
za sluaj da je Halberstaedt reagirao ve na prvu zvonjavu, te se upravo nalazi na
putu prema vratima.
Ali ni nakon drugog zvonjenja nitko se nije pojavio, pa Viktor odlui primijeniti
silu. Uhvatio je kucalo veliko poput ake i udario njime vie puta po vratima od
cedrovine. Halberstaedt je ivio sam. Supruga ga je prije dvije godine ostavila zbog
nekog kretena iz Mnchena koji se obogatio na Internetu. Ponovno nikakve reakcije.
Moda me ne uje zbog buke koju stvara ovo usrano vrijeme, pomisli Viktor i
obie oko kue. Zapravo je bila lijepo smjetena, odmah pokraj gostionice Sidro, s
pogledom na pristanite za jahte. Ali nije imala ni vlastita pristupa moru, ni vlastita
pristanita. Ako bi htio do vode, ovjek je prvo morao prijei usku obalnu cestu. Na
tako malom otoku to samo po sebi ne bi bio problem. Ali, smatrao je Viktor, ako
ovjek ve ivi kraj mora, neka to onda radi kako valja. Inae bi mogao i na kopnu
kupiti lijep ljetnikovac i voziti se automobilom do prvog jezera.
Zapusi vjetra dolazili su s mora, pa je Viktor, kada se zatekao iza kue, na trenutak
uivao u zatiti koju mu je pruala svojom prednjom stranom.
itavim putem du obale osim malobrojnih neuglednih, tankih i zbog vjetra koso
naraslih jela nije bilo nieg to bi se moglo usprotiviti oluji, tako da ga je ona svom
silinom pogaala sprijeda. Sad, kada je kia prvi put malo popustila, napokon je opet
mogao disati. Nakon kratke stanke krenuo je u potragu na vlasnikom kue.
Kroz veliki stranji prozor vidjela se Halberstaedtova radna soba. Oito je ba bio
na gornjem katu. Njegov pisai stol bio je pretrpan rukom ispisanim listovima papira,
a na malom stoliu stajao je otvoreni notebook, ali od njegova vlasnika nigdje nije
bilo ni traga. Vatra u kaminu bijae dogorjela i osim upaljene svjetiljke na pisaem
stolu nita nije upuivalo na to da je Halberstaedt ovdje do maloas radio.
Uope nisam znao da Patricku treba radna soba, kamoli kompjutor, zaudi se
Viktor i osvrne oko sebe.

139

Na prozorima gornjega kata nije se vidjelo nikakvo svjetlo, to nije moralo znaiti
nita, ako je Halberstaedt moda malo prilegao ili samo navukao zastore.
Viktor si je morao priznati da ne zna dalje. Dosad svojim izletom kroz gustu kiu
nije postigao nita. To i nije bilo osobito udno, jer mu uope nije bilo jasno gdje bi
tono trebao traiti, kamoli to da uini pronae li doista Annu ili Halberstaedta.
Ne traite me. JA U PRONAI VAS.
Viktor htjedne jo jedanput iskuati sreu na kucalu, kadli mu za oko zapne upa
na stranjoj strani nenjegovana vrta.
U normalnim okolnostima slabaan traak svjetla koji se ispod vrata od valovita
lima ocrtavao u mraku ne bi ni privukao njegovu pozornost. Ali tjelesna napetost
izotrila je u isti mah i sva njegova osjetila, tako da je Viktor zapazio vie sumnjivih
stvari odjedanput: u upi je gorjelo svjetlo, jedini prozor bio je bez prepoznatljiva
razloga iznutra zabijen velikom daskom, a mali eljezni dimnjak, koji je strao iz
ravna krova, nedvojbeno je bio u pogonu. to li je Halberstaedt pri takvom groznom
vremenu imao traiti u alatnici? I zato je toliko pazio da nikakvo svjetlo ne dopire
van, kada mu je radna soba u kui bila tako jarko osvijetljena?
Viktor je ignorirao sve jai osjeaj ugroenosti i preao preko mokra travnjaka prema
maloj kuici da vidi to se ondje zbiva.

140

47.

VRATA NISU BILA ZAKLJUANA. Kada ih je polagano otvorio, zapahne ga ustajao miris,
tipina mjeavina ulja, mokrog drva i prljavih krpa, kakvu zatjeemo u svakom
nepospremljenom podrumu s alatom. Osim nekolicine kukaca i stonoga koje je
Viktor rastjerao kada je s kie uao u upu, nije mogao otkriti nikakvo drugo ivo
bie. Ni tu nije bilo Halberstaedta.
Ali nedostajalo je jo neto to bi Viktor zapravo oekivao na takvome mjestu.
Alat. Nije bilo ni strojeva za vrt, niti su inae obligatorni ostaci graevinskog
materijala zajedno s kutijama laka stajali na plastinim policama na zidovima ili leali
na podu prostorije koja je povrinom otprilike odgovarala prostranoj dvostrukoj
garai. Ali nije se Viktor sledio samo zbog nedostatka taaka, starih bicikla i
deraniranih dijelova amca na vesla. Prvi put otkako se otisnuo na dugaku etnju
od svog ljetnikovca, pa sve do skrivene upe u vrtu naelnika otoka, osjetio je fiziki
tjeskobnu hladnou. Obavila mu se oko kukova i mugnula uz lea sve do potiljka,
odakle je prekrila svu kou glave, dok mu se naposljetku na udesan, jeziv nain nije
najeilo itavo tijelo.
Zato je smrt uvijek hladna?
Viktor se strese, kako da samome sebi dokae da ne sanja, tako i da se rijei
suludih misli koje su se pojavile kada je shvatio to se tono nalazilo u toj upi.
Jezivo.
Kako bi rado sad bio kod kue, ma gdje god da mu je bio dom. Zajedno sa enom
ispred kamina ili u toploj kupaonici sa zapaljenim svijeama na rubu kade. Kue
osigurane debelim vratima i zatvorenim prozorima, zatiene od nepravde svijeta.
Svugdje je htio biti, samo ne ovdje izmeu stotina uasnih fotografija i novinskih
isjeaka.
Halberstaedt, Anna ili tko god da je posljednjih mjeseci bio na tom mjestu,
oblijepio je zidove groznim kolaima sastavljenima od slika, komadia asopisa i
izrezanih slova. Fotografije nisu bile tako odbojne zato to bi prikazivale sadistike
perverzije, dijelove leeva i druge motive koji izazivaju muninu, a inae se mogu
pronai na zabranjenim internetskim stranicama. Viktora je uhvatila jeza jer je
posvuda vidio isto lice. Na svim novinskim isjecima, na svim fotografijama
objeenima na konopima za rublje uzdu i poprijeko po prostoriji ili, pak,
zalijepljenima za police, vidio se uvijek jedan te isti motiv: Josy.
Osjetio se uhvaen u papirnatoj umi sjeanja, prisiljen da svojoj keri, kamo god
usmjerio pogled, gleda ravno u oi. Netko mora da je potroio gotovo sve svoje

141

slobodno vrijeme da bi se bavio njezinom otmicom. Viktor je pronaao poganski

hram ludila. Netko je Josy uinio predmetom suludog, racionalnim mjerilima
nemjerljivog kulta.
Nakon prvog oka poeo je prepoznavati i detalje tog stravinog kolaa, koji su
mu se na svjetlu slabe, dotrajale arulje pokazivali na stropu.
Prvo je mislio da se prevario, ali onda je bio siguran da su fotografije dijelom
umrljane krvavim otiscima prstiju. Otiscima prstiju koji su oito potjecali od male
ruke, premale za Halberstaedtove debele ape.
Da je Viktoru trebao posljednji dokaz za injenicu da upravo promatra djelo
duevnog bolesnika, pronaao bi ga u sadraju novinskih vijesti koje su bile uredno
izrezane, oznaene markerom i nalijepljene preko razliitih fotografija.
Viktor omota desnu ruku alom i okrene vrelu arulju u stranu ne bi li bolje
mogao proitati tekst kolaa na zidu.
OTETA KI PSIHIJATRIJSKE ZVIJEZDE
LJEITELJ NONIH MORA SAD SAM U NONOJ MORI
PSIHIJATRIJSKU ZVIJEZDU OSTAVILA ENA
MALA JOSY OTROVANA?
ODLUENO: LARENZ VIE NE SMIJE PRAKTICIRATI!

Koji luak smilja takva ludila? upita se Viktor. Neke vijesti bile su prave. Ali veina ih
je oito bila krivotvorena, jer su svakim retkom bivale sve apsurdnije.
Ili bih radije trebao pitati koja luakinja?
Kakve li muke! Netko mora da je sve te tekstove prvo izmislio, pa im
kompjutorom dao novinski izgled, ispisao ih, izobliio i naposljetku objesio ovdje na
zid. I odakle samo sve te Josyne fotografije? Neke su mu bile poznate, vjerojatno su
bile skinute s Interneta. Druge nikada prije nije vidio.
Je li ona tada pratila obitelj i potajice radila fotografije njegove keri? Iako jo nije
bilo definitivnog dokaza, Viktor je u meuvremenu bio siguran da je ovo ovdje
moralo biti djelo Anninih ruku.
I vjerojatno pojedine vijesti daju da se prepozna njezin cilj. Uzorak prema kojem
djeluje i koji sam traio, pomisli Viktor okreui arulju ulijevo.
Da se to nije dogodilo upravo u tom trenutku, sve bi moda jo krenulo drugim
tokom. On ne bi vrisnuo od uasa, ve bi umjesto toga uo zvuk nalik na struganje,
koji je dopirao izvana. Ne bi bio toliko koncentriran na prepoznavanje i
razumijevanje onoga to se vidjelo na zidu, nego bi uo pucketanje grana u vrtu. I
moda bi se okrenuo i malo ranije vidio opasnost kako se pribliava. Moda. Umjesto
toga ispustio je arulju i posegnuo za komadiem papira koji je na zaralom avlu
visio na stranjem zidu upe. Nije ga zanimalo to pie na njemu. Znao je odmah to
dri u rukama i gdje je jedanput ve vidio takvo to. I to nedavno, prije nekoliko
minuta. Bio je to isti sivi reciklirani papir i isti rukopis. Za Viktora nije bilo dvojbe

142

taj list potjecao je iz hrpe cedulja koje su se ne tako daleko odavde gomilale na
pisaem stolu Patricka Halberstaedta. Onaj koji je napravio taj kola jeze nije radio
samo ovdje, u vrtnoj kuici, nego i nekoliko metara dalje, u kui otokog naelnika.
S tom spoznajom i otkoenim pitoljem u ruci Viktor pohita natrag u vrt.

143

48.

TREBALE SU MU SAMO DVIJE MINUTE da pronae skrovite. I Halberstaedt je za sluaj

nude kopiju kljua svoje kue pohranio ispod tegle za cvijee na verandi.
Nakon to je otkljuao vrata, Viktor glasno pozove vlasnika kue te naposljetku
protri kroz svaku sobu, samo da bude siguran da ga slutnje nisu prevarile. U kui
nije bilo nikoga. Viktor se u sebi molio da se Halberstaedtu nita nije dogodilo.
Unato iracionalnom razgovoru maloprije i unato sablasnoj upi, on jednostavno
nije mogao, a ni elio vjerovati da bi Halberstaedt mogao biti Annin ortak. Za to ga je
predugo poznavao. Ali to je onda bio? Alternativa ga je uplaila u jednakoj mjeri, to
vie to je smjesta pomislio na Isabell. Anna je u meuvremenu postala pravom
opasnou i Viktor se mogao samo nadati da joj se ludilo ograniava na njegovu
osobu.
Brza koraka otiao je do pisaeg stola, ne brinui previe o injenici da mu cipele
ostavljaju prljavtinu na bijelom sagu.
Zagledao se u kup papira pokraj kompjutora. to je stajalo na tim listovima? Na
emu su radili Halberstaedt ili Anna? Ovaj put bio je siguran da u rukama konano
dri klju do svih odgovora.
Viktor skine kini ogrta i spusti pitolj kraj hrpe papira na pisai stol, prije no
to e sjesti da proita prvu stranicu.
Na prvi pogled mogao je prepoznati da je posrijedi rukopis. A kada je Viktor
preletio poetak, spopao ga je nikada prije doivljen osjeaj ve vienog.
B: Kako ste se osjeali neposredno nakon tragedije?
L: Bio sam mrtav. Istina, jo sam disao, a s vremena na vrijeme
jeo sam i pio. A katkada bih spavao ak i satdva dnevno. Ali ja
vie nisam postojao. Umro sam onog dana kada je nestala
Josephine.
Morao je te retke proitati dvaput, jer ni sam nije bio siguran je li to to je itao
bilo stvarno. To nije bila neka od Anninih pria. Bio je to njegov intervju. Njegov prvi
odgovor na pitanje ilustriranog magazina Bunte.
Viktor je prvo razmiljao kako li je Anna samo mogla doi do njegovih zapisa,
kadli mu padne na pamet da je izbrisan gotovo itav tvrdi disk njegova kompjutora.
Mora da je iskoristila trenutak nepanje moda juer, dok je spavao da ukrade sve
njegove podatke. Ali zato se toliko namuila da rukom prepie te stranice? Zato nije

144

naprosto ispisala odgovore elektrinim pisaem? emu ta silina listova ispisanih

kemijskom olovkom? I kakav je to bio neobian rukopis koji je djelovao vie muki
nego to bi pristajao uz malu, draesnu enicu? Ipak Halberstaedt? Ne, naelnik
nikada nije bio u njegovoj kui. Nije imao pristupa njegovim podacima.
Viktor urno prolista stranice i ustanovi da je Anna zaista vlastoruno kopirala
sve. Svako pitanje. Svaki odgovor. Od rijei do rijei. Od reenice do reenice. Sve to
je dotad bio natipkao.
Pogledao je u stranu, prema ukljuenom laptopu. Bio je to isti Vajo na kakvom je
radio i on. Isti model. Viktor posegne za miem da makne uvara zaslona. Htio je, ne,
morao je vidjeti posljednje na emu je Anna radila.
Jednim klikom otvori se Wordov dokument i Viktor smjesta vidje o emu je rije.
Bila su to originalna pitanja redakcije lista Bunte. U dlaku isti email koji mu je
poslala glavna urednica.
Viktor ponovno pogleda na hrpu papira. Znao je: bilo je teoretski mogue da je
Anna ukrala njegove podatke, a moda ak i njegov spis u Berlinu. Ali ona je tek juer
naveer bila kod njega. I to u tjelesno ekstremno loem stanju. Preostalo joj je, dakle,
samo veoma malo vremena da mirne ruke prepie njegove zapise.
Je li to bilo mogue?
U Viktoru se ponovno javi sjeanje, ovaj put na jedan od prvih susreta s Annom.
Kada je na kii pjeice prevalila put do njegova ljetnikovca na plai. A njezine
elegantne cipele svejedno se nisu zaprljale.
Vremenski imbenik nije mu davao mira. Da je za nekoliko sati mogla napisati
tako mnogo. To vie to mu se hrpa papira inila osjetno debljom od onoga to je sam
proteklih dana upisao u svoj laptop. Viktor iz kupa izvue posljednje dvije stranice i
zaustavi dah. Zaista. To on nije bio napisao. Ludilo je kod Anne oito bilo jo
izraenije nego to je ionako ve izlazilo na vidjelo. Anna ne samo da je kopirala
njegove zapise nego ih je i nadopunila vlastitim rijeima.
Viktor proita:
Osjeam se krivim za smrt svoje keri. I osjeam se krivim to mi se
raspao brak. Postoje mnoge stvari koje bih napravio drukije kada
bih mogao jo jedanput krenuti ispoetka.
Kako li sam samo mogao tako prevariti Isabell?

U nevjerici je buljio u te retke. Je li to bio dokaz zavjere izmeu Anne i Isabell? Ali
zato? S kojim ciljem? Iz sekunde u sekundu sve kao da je postajalo jo zamrenije,
umjesto da u tminu napokon prodre svjetlo, a oluja se stia.
Ne primjeujui korake iza svojih lea, Viktor okrene stranicu i nastavi itati:
Trebao sam vie sluati svoju enu. Ona je bila ta koja je uvijek

145

donosila pravilne odluke. Kako sam tada samo mogao pomisliti da

se postavila protiv mene? Kako sam se mogao udaljiti od nje? Sad,
kada je prekasno, ja vidim kako je bilo pogreno to sam nju krivio za
sve to se dogodilo s Josy. I u kakvu sam opasnost time doveo nau
ker.

Viktor je neprestance ponavljao posljednje dvije reenice. Mogle su biti napisane i na

kineskom, on podjednako ne bi razumio njihovo znaenje. Razmiljao je bi li
jednostavno uzeo sve papire i smjesta napustio kuu.
Ali za to je ve bilo prekasno.

146

49.

ZNATE LI SADA SVE?

uvi poznati glas, Viktor u oku ispusti papire koje je drao u ruci. Uas ga
uhvati poput udava. A kako meu razasutim papirima na pisaem stolu nije mogao
pronai pitolj, okrenuo se sasvim nemoan. Za razliku od Anne. Ona je bila
naoruana dugakim noem za traniranje, iju je drvenu drku drala tako grevito
da joj je iz prstiju nestalo posljednje kapljice krvi. Unato prijeteem nastupu,
izgledala je lijepo kao prvog dana. Bilo joj je bolje. Kosa joj je bila savreno frizirana,
crni kostim naglaavao je ulnost njezina stasa, ne pokazujui nijednu jedinu boru.
ak su se i lakirane cipele bljetavo sjajile.
Ne traite me. JA U PRONAI VAS!
Sluajte Viktor se odluio sueliti sa situacijom i za poetak zanemariti da
mu ona sasvim nedvosmisleno prijeti silom. Anna, ja vam mogu pomoi!
Nije ona shizofrena. Samo se pretvara.
Vi biste pomogli meni? Vi? A u vlastitoj obitelji sve ste uprskali! Dijete, enu,
ivot!
Kakve vi imate veze s mojom suprugom?
Ona je moja najbolja prijateljica. Mi sad ivimo zajedno.
Viktor poeli da u njezinim oima moe ugledati bljesak ludila. Ali njezino ljupko
lice inilo je te bizarne rijei samo jo stravinijima.
Kako se zapravo zovete? upita Viktor, tragajui za bilo kakvom emocijom u
crtama njezina lica.
Znate moje ime, Viktore. Zovem se Anna. Anna Spiegel.
Okej, Anna. Ja znam da to nije istina. Telefonirao sam s klinikom u Dahlemu.
Anna se cinino osmjehne.
Nazvali ste tamo? Bili ste radoznali?
Da. I tamo su mi rekli da vi nikada niste bili njihova pacijentica. Istina,
postojala je jedna studentica tog imena. A ona je sad mrtva.
Kakva udna podudarnost, zar ne? A kako je ona ubijena?
Anna je no za traniranje drala tako koso da je svjetlo svjetiljke na pisaem
stolu, koje se zrcalilo u njemu, na trenutak zaslijepilo Viktora.
To ne znam slae on. Ali molim vas, budite razumni.
Viktor je grozniavo razmiljao. Za takvu situaciju nije imao razraenu strategiju.
U Berlinu je nakon jednog bitno bezazlenijeg incidenta ispod njegova pisaeg stola
instalirana tipka za alarm. I to je razlog zato pacijente ranije nisam primao nigdje

147

izvan svoje ordinacije, pomisli. U oaju pokua primijeniti drugu strategiju:

Lijepo, Anna. Vi ste mi rekli da sve osobe koje izmislite u svojim knjigama
postaju stvarne.
Da, doktore. Dobro ste me sluali.
Moram je navesti da govori. Dok Halberstaedt ne stigne kui. Dok se neto ne
dogodi. Svejedno to. Viktor odlui da se i dalje pretvara da vjeruje u priu o
shizofreniji.
Za to postoji sasvim jednostavno objanjenje. Kada ste maloprije rekli da se
ponovno dogodilo, mislili ste da se u vaem ivotu ponovno pojavio netko koga ste
stvorili sami. Je li tako?
Kratko kimanje glavom Viktor je protumaio kao potvrdu.
To se dogodilo zato to ste prepisali moj intervju.
Ne odmahne Anna glavom.
Prepisali ste moje odgovore i pritom stvorili mene. Ali to je samo prividno, jer
ja zaista postojim. Razumijete li?
Ne, nije tako.
Anna, molim vas. Ovaj put je sve zaista sasvim jednostavno: ja postojim. Nisam
potekao iz vaih misli, nisam fiktivni lik iz neke vae knjige. U posljednjem to ste
pisali radi se o meni. Ja sam to napisao, a ne vi!
Ma, to su gluposti iznenada viknu Anna i stade divljaki mahati noem za
traniranje, tako da je Viktor uzmaknuo nekoliko koraka prije nego to je udario o
pisai stol kraj prozora. Zar ne shvaate to se ovdje dogaa? Zar ne vidite znakove?
Oi joj sijevae divlje i gledae ga pune zla.
Na to mislite? O kakvim znakovima govorite?
Oh, doktore psihoprofesionale, vi sami sebe smatrate superpametnim, zar
ne? Mislite da vas kradem, da provaljujem kod vas i telefoniram s vaom suprugom. I
mislite da ja imam nekakve veze s nestankom vae keri? Niste vi to shvatili, zar ne?
Vi to zaista niste shvatili.
Dok je izgovarala posljednje reenice, Anna se odjedanput sasvim umirila. S lica
joj je nestalo bilo kakve strogoe ili okrutnosti i ona je iznenada ponovno nalikovala
na onu lijepu mladu enu u staromodnom kostimu koju je Viktor upoznao nekoliko
dana prije.
U redu nastavi ona i osmjehne mu se. Onda nam oito nema druge nego da
odemo jo jedan korak dalje.
to namjeravate?
Neobuzdan strah stegne Viktoru grlo. Jedva da je jo mogao disati.
Posljednji korak?
Doite k meni i pogledajte van! Anna pokae noem prema prozoru koji je
gledao na ulicu. Viktor poslua njezinu zapovijed i pogleda van. to vidite?
Vidim automobil. Volvo.
Dok je govorio, Viktor je zastajkivao. S jedne strane, privatni automobili na otoku

148

nisu bili doputeni, s druge strane, vozilo je u dlaku odgovaralo modelu koji je
ostavio na parkiralitu na Syltu.
Hajde, doi! Anna je ve stajala na vratima.
Kamo?
Malo emo se provoziti. eka nas voza.
Viktor vidje da netko zaista sjedi za upravljaem i da je motor upaljen.
A to ako ne odem s vama? usprotivi se Viktor i vrsto pogleda Annu u oi.
Bez rijei Anna posegne u dep svog kaputa i izvue odatle pitolj koji je Viktor
jo prije nekoliko minuta traio na Halberstaedtovu pisaem stolu.
Rezignirano se pomiri sa sudbinom i polagano krene prema vratima.

149

50.

UNUTRANJOST VOLVA MIRISALA JE na svjee namaenu i pelinjim voskom poliranu

kou. Sjeanja na vlastiti auto toliko savladae Viktora da je na trenutak zaboravio u
kakvoj se opasnosti zatekao. Ovaj model u svemu je odgovarao modelu kojim se prije
tri tjedna dovezao na more. Bio je jednako opremljen. Sve mu je bilo tako poznato. I
premda je bilo praktiki nemogue, Viktor bi se mogao zakleti da je netko po tom
stranom nevremenu njegov vlastiti automobil dopremio sa Sylta na Parkum.
emu sve ovo? pitao je kako Annu, koja se smjestila desno od njega na
stranjem sjedalu, tako i nepoznatog vozaa kojeg je mogao vidjeti smo u obrisima,
jer je sjedio odmah iza njega. Kao to sam ve rekla, idemo na mali izlet
automobilom.
Anna pljesne rukama i Volvo se pokrene.
Kamo god da idemo, pomisli Viktor, to ne moe biti daleko. Otok ima samo dvije
ceste. Najkasnije za est minuta stii emo do svjetionika, a onda se moramo okrenuti.
I kamo emo?
Pa to bar dobro znate, Viktore. Morate samo jo zbrojiti jedan i jedan i dobit
ete rjeenje.
Automobil je dobivao na brzini i premda su kine kapi nevjerojatnom silinom
udarale o vjetrobran, voza oito nije namjeravao ukljuiti brisae.
Evo! Proitajte ovo! Anna prui Viktoru jo tri stranice, gusto ispisane
plavom kemijskom olovkom. Oito su i one bile iz njezina pera. Viktoru svakako nisu
slutile na dobro.
to je to?
Posljednja poglavlja o Charlotte. Kraj. To ste htjeli proitati, zar ne?
Iritirano Viktor primijeti da su rubovi listova bili lagano pougljenjeni. Kao da je
Anna vratila vrijeme unazad i taman ih jo pravodobno spasila iz njegova kamina.
itajte! Anna kucne kundakom pitolja po papirima i Viktor baci prvi pogled
na njih.

BIJEG
Zato mi jednostavno ne ispriate to...
itajte! prekine ga ona bijesno i on oklijevajui pone itati prve reenice:

150

No u hotelu Hyatt bila je uasna. Charlotte je neprestance krvarila iz

nosa pa smo morale zamoliti poslugu da nam donese svjee prostirke
i runike. Nisam vie imala lijekova i otila bih ih kupiti, ali Charlotte
me zamolila da je ne ostavljam samu. Zbog toga nisam mogla sama
otrati do deurne ljekarne. Kada je napokon zaspala, nisam htjela
riskirati da je probudim aljui portira po paracetamol i penicilin.
Njegovo kucanje na vratima sigurno bi je prenulo iz sna.

Kada je Volvo projurio kroz rupu na cesti punu vode, automobil se naglo zatrese i
Viktor podigne pogled. Dotad nije proitao nita to bi mu pruilo obrazloenje za
apsurdnu situaciju u kojoj se upravo naao: zatvoren s naoruanom luakinjom, koja
ga prisiljava da ita rukopisne dokaze svojih luakih halucinacija.
Nije ona shizofrena. Ona to samo tvrdi. Da stvar bude gora, gluhonijemi voza
kao da je htio oboriti neki rekord u brzini. I to usred stoljetne oluje, pri vidljivosti
manjoj od etiri metra. Sad je vozio tako brzo da se kroz kiom oblivene bone
prozore nije vie moglo utvrditi gdje su se tono nalazili.
Nastavite itati!
Anna je odmah primijetila da mu je neto odvuklo pozornost, pa je svoju
zapovijed sad potkrijepila time to je otkoila pitolj.
Hej, hej, u redu je! itam, Anna. itam.
Po tko zna koji put Viktor se pomiri sa sudbinom. I po tko zna koji put pritom ga
uhvati puki uas.

151

51.

NAKON KRATKOG DORUKA, idue jutro Charlotte i ja napustile smo hotel i odvezle se
do kolodvora. Tamo smo sjele na vlak koji e nas odvesti u Westerland. Tamo nam je
trebalo jo sat vremena da jednog starog ribara nagovorimo da nas preveze na
Parkum. Dok nismo stigle na otok, nisam znala zato me Charlotte dovela ovamo.
Slutila sam samo da stvari eli dovesti do zavretka. I da e se taj oito odigrati ovdje,
u osami Parkuma.
im smo pod nogama opet imale vrsto tlo, dogodilo se neto neobino.
Charlotte je smjesta izgledala bolje. Kao da su joj godili morski zrak i poticajna klima
Sjevernog mora. Kao da time eli potvrditi promjene koje su se vidjele izvana,
zamolila me da joj uinim jednu uslugu:
Ne zovi me vie Charlotte. Ovdje, na mojem malom otoku, ja imam drugo ime.
Josy? Viktor digne pogled, a Anna se nasmijei.
Naravno, pa oboje smo od samog poetka znali o kome je rije, zar ne?
Ali to je nemogue. Vi niste mogli biti s Josy na Parkumu. To bih ipak
primijetio. Ako nita drugo, netko bi mi ispriao...
Sigurno Anna ga pogleda kao to se gledaju umobolni pacijenti dok im se
govori da e sve biti dobro.
Samo vi nastavite itati.
Viktor poslua zapovijed.

152

52.

NASTANILE SMO SE U MALOJ KUI na plai, udaljenoj oko deset minuta

pjeice od mjesta i pristanita za jahte. Josy mi je rekla da je ranije s
roditeljima ovdje esto provodila praznike. Uvijek kada bi htjeli malo
dui odmor, a ne samo kratak vikend u Sacrowu.
Upravo smo palile vatru u kaminu da pristavimo malo aja, kadli
me Josy uze za ruku.

Sad u ti dati posljednji znak, Anna rekla mi je i povela me

do prozora dnevne sobe, odakle se pruao prekrasan pogled na
plau i more.

Zlo nas je pratilo sve vrijeme objasnila mi je. Nismo ga se

mogli otarasiti. Ni u Berlinu, ni u Hamburgu, ni ovdje na Syltu. Ono je
ovdje kod nas na otoku.
Prvo nisam znala to mi time eli rei. Ali onda sam na udaljenosti
od priblino pet stotina metara vidjela neku sitnu osobu kako trkara
po plai. I to se vie pribliavala, to sam bila sigurnija da je moja
pretpostavka tona. Zlo je zaista stanovalo u njezinoj kui na
Schwanenwerderu. I pratilo nas je dovde. Uhvatila sam Josy i otrala
s njom do prednjeg ulaza. Jo nisam imala nikakav plan, ali znala
sam da e se dogoditi neto uasno ako hitro ne sakrijem djevojicu.
Otrala sam s njom van, do male upe s generatorom koja je stajala
samo nekoliko metara udaljena od verande.
Ule smo i smjesta nas je okruila zaguljiva hladnoa, nalik na
hladan smrad duhana u staroj telefonskoj govornici. Ali sve je bilo
bolje nego da ekamo vani. Zatvorila sam vrata ni sekunde
prekasno.
Jer u tom trenutku Isabell je bila manje od stotinu metara
udaljena od nas.

Moja supruga? Viktor se nije usudio pogledati Anni u oi.

Da.
to je pak ona napravila?
Kaem vam, nastavite itati. Onda ete razumjeti i povezanost.
Motor Volva brujao je u meuvremenu jednako glasno kao krv u Viktorovim
uima. Nije znao je li adrenalin koji je hitao njegovim ilama bio izazvan spremnou
njegove otmiarke na nasilje ili, pak, suludom brzinom kojom je automobil grmio

153

neureenom cestom. Zacijelo jednim i drugim. Viktor se zaudio samome sebi to u

takvoj situaciji, u kojoj se radi o ivotu i smrti, uope moe jasno misliti, kamoli
itati. Sreom mi u automobilu nikada ne pozli ako itam, pomisli i smjesta otjera tu
banalnu misao.
I nastavi itati.

154

53.

VRATA UPE S GENERATOROM mogla su se naalost zakljuati samo

izvana. A ja nisam znala to je Isabell smjerala, koliku je mo imala i
to je Josy sve htjela uiniti naao. Slutila sam, meutim, da bismo
bile izgubljene kad bi nas potraila u toj upi. Jer ona nije imala
prozora, a unutranjost se mogla obuhvatiti jednim pogledom.
Razmiljala sam bi li bilo pametno da se zavuemo iza klepetava
generatora, koji je sreom nadjaavao sve zvukove koje bismo
proizvele. Ali upljina izmeu motora i limene pregrade nije pruala
dovoljno mjesta za nas obje.

to ti je uinila? pitala sam Josy, traei i dalje izlaz iz klopke.

Protumai znakove odgovorila je ona, ali glas joj vie nije
zvuao onako starmalo kao prije.

Za to vie nemamo vremena viknula sam. Josy, ako hoe

da ti pomognem, mora mi rei to nas ovdje eka! to je tvoja
majka napravila s tobom?

Otrovala me tiho odgovori djevojica.

Okrenula sam se, jer mi se uinilo da sam ula neki um koji je
dolazio izvana.

Ali, zato? pitala sam hodajui prema vratima.

Bila sam zloesta. Runo sam se ponaala u Sacrowu.
to si napravila?
Krvarila sam. A mama nee da ja krvarim. Trebam ostati njezino
malo dijete. Da ne odrastem i ne zadajem joj brige.

Viktor uasnut ispusti listove i oni se rasue po podu Volva.

Razumijete li sad? upita Anna.
Da. Mislim da razumijem uzdahne Viktor.
Odjedanput je sve imalo smisla. Krv u kupaonici. Otrov. Isabell. Je li to moglo biti
mogue? Zar njegova supruga nije htjela dopustiti da Josy odraste? Je li bila toliko
bolesna? Je li otrovala Josy da zauvijek ostane bespomona mala djevojica za koju e
se moi brinuti?
Odakle znate sve to? upita Viktor. Kakve vi imate veze s tom stvari?
Ne mogu vam to rei uzvrati Anna. Morate proitati da biste razumjeli.

155

I Viktor posegne za listovima papira pod svojim nogama, ne bi li napokon saznao

kako zavrava nona mora koja je za njega zapoela prije vie od etiri godine.

156

54.

MALO SAM ODKRINULA VRATA i sva uasnuta pobjegla natrag. Isabell je

stajala na drvenoj verandi, naoruana dugim noem za traniranje
koji je donijela iz kuhinje. Osvrnula se oko sebe i polako krenula niza
stube.

Kako te je otrovala, Josy? ime? pitala sam zatvarajui

vrata.

Bolujem od alergije promuklo apnu malena. Ne podnosim

ni paracetamol ni penicilin. Nitko to ne zna. Samo ona.
Nisam imala vremena da analiziram znaenje njezinih rijei. Prvo
sam morala pronai put kojim emo utei. Ali to sam mogla uiniti?
Nisam se usudila ukljuiti svjetlo, pa sam kresnula upaljaem, iako
sam znala da se to u prostorijama u kojima se loi nikako ne bi
trebalo raditi.
Oajniki sam gledala oko sebe, trudei se sve vrijeme da ne
ispustim Josynu ruku, da mi se ne otrgne i u panici potri van.

Nema smisla, Anna aputala je promuklo. Ona e nas

pronai. I ona e nas ubiti. Bila sam zloesta.
Nisam pristala na to. I dalje sam pretraivala zidove i strop,
oekujui neprestance da se vrata silovito otvore, a na njima se
pojavi Isabell s noem.
Ve sam je ula kako dijete zove po imenu.

Josy, Josy, ljubavi. Gdje si? Doi k meni. Samo ti elim pomoi!
Njezin neprirodno njean glas odjeknuo je iz najvee blizine, a
Josy se rasplakala. Sreom je buka generatora i dalje gutala svaki
drugi zvuk. Na titravom svjetlu svog upaljaa gledala sam prema
gore, prema dolje, u stranu. I napokon sam pronala rjeenje. Po tko
zna koji put pogled mi padne na zarali motor. Pratila sam put
uljovoda, koji je od stroja vodio pravokutno prema dolje i ispod mojih
nogu nestajao u tlu. Posuda za ulje!
Kao to sam pretpostavljala, ni generator ni spremnik za gorivo
nisu odgovarali najnovijim propisima. Spremnik za ulje bio je desno
od generatora sputen u pod upe. Nije to bio toliko spremnik, koliko
plastini kotao srednje veliine promjera gotovo jedan metar, iji je
poklopac strao iz zemlje nekih deset centimetara. Razbila sam

157

plombu i gurnula u stranu tanku betonsku plou koja je pokrivala

kotao. Prvo sam mislila da neu uspjeti, jer je poklopac bio preteak
za mene. Ali onda sam se nogama uprla u stranji zid upe i uloila u
svoj napor svu snagu koju mi je davao oaj. I bilo je uspjeno.
Poklopac se pomaknuo nekih etrdeset centimetara u stranu i
oslobodio dovoljno irok ulaz za mene i Josy.

Ja neu tu unutra Josy je stajala kraj mene i obje smo

gledale u mranu rupu iz koje je izlazio muan smrad po starom lo
ulju.

Moramo to uiniti rekla sam joj. To nam je jedina ansa.

Kao da eli potkrijepiti moje rijei, Isabell je vani vikala sve
glasnije.

Josy? Doi k mami! Budi dobra djevojica.

Bila je samo jo nekoliko koraka udaljena od nas.

Doi pozvala sam dijete. Nisi sama. Ja sam s tobom.

Josy je bila paralizirana od straha, to mi je olakalo posao. Tako
sam je bez problema mogla podii i pustiti da sklizne u spremnik. Bio
je dubok otprilike metar i pol, a samo dopola napunjen uljem, tako
da nije bilo opasnosti da bi se Josy utopila. Tek to je ula, otrala
sam do vrata i gurnula stari vrtni stolac pod metalnu kvaku. Onda
sam sa zida uzela eljeznu ipku i razbila svjetlo na stropu. Potom sam
u gotovo potpunom mraku prerezala dovod generatoru, stavila
ipku kao polugu ispod betonskog poklopca i tako ga digla uvis.
Posljednjim sam ga snagama povukla, ignorirala svoje patele i krini
ligament koji je ve poeo krckati... i zaista sam uspjela. Betonski
poklopac se prevrnuo, pao bono sa spremnika za ulje i uz mukli
tresak ostao leati izmeu generatora i spremnika.
Tada sam i ja prevladala gaenja i spustila se u Ijepljivotamnu
tekuinu. Nisam to uinila ni sekunde prerano. Tek to su mi noge
dodirnule sklisko tlo, na kojem sam oajniki traila uporite, Isabell je
ve poela tresti vrata.

Josy? Jesi li ovdje?

Jo Isabell nije maknula stolac, ali bilo je samo pitanje sekunde
kad e popustiti.

Zato si to napravila? Zato nema poklopca? jecajui me

upita Josy, hvatajui svojom uljem zamrljanom rukom moju.

Jer tako manje upada u oi rekla sam joj. Poklopac nikada

ne bih mogla navui iznutra. Ovako se moemo nadati da ona to
nee primijetiti ili da nas ovdje nee vidjeti.

Bilo mi je jasno da je moj plan bio sulud i da nismo imale

nikakve anse. Uz glasan tresak otvorila su se vrata upe od valovita

158

lima i ja sam osjetila hladnu zranu struju, to ju je vjetar donio izvana

sve do naeg spremnika s uljem.

Josy?
Znala sam da je Isabell sad bila u prostoriji, ali nisam ula nikakve
korake iznad nas jer je generator postao glasniji, nadjaavajui sve
ostale zvukove.
Budui da osim sve slabijeg popodnevnog sunca nisam vidjela
nikakav drugi trak svjetla, s olakanjem sam ustanovila da Isabell kod
sebe nema baterijsku svjetiljku. Nijemo sam se molila da ne primijeti
otvoreni spremnik. A ak i da ga primijeti bez baterijske svjetiljke i
svjetla sa stropa ovdje dolje nas nee primijetiti. A nee valjda
ibicom osvijetliti spremnik za ulje...?
Naredila sam Josy da klekne i ona me poslua. Tijelo joj je sad
bilo u potpunosti okrueno hladnim gelom i samo joj je glava od usta
navie jo virila iznad povrine ulja.
Dolo joj je da zakalje. Ovaj put ne zbog bolesti, nego zbog
nesnosnog smrada ulja. Htjela sam je pomilovati po kosi, ali sam joj
samo dodatno zamrljala glavu.

Ostani mirna. Sve e biti dobro apnula sam, ali moje rijei
nisu imale uinka. Josy se poela tresti jo snanije, a i plakala je
nemilice. Zaepila sam joj rukom usta, pazei sve vrijeme da moe
disati kroz nos. Josy me ugrizla za ruku. Unato snanim bolovima koji
su mi proli kroz cijelu ruku, nisam je putala dok je god Isabell jo bila
iznad nas.
Ne znam vie koliko sam dugo izdrala tako: u grevitoj borbi za
zrak, s histerinom djevojicom pripijenom uza se, na koljenima, u
panici, u mranom i smrdljivom spremniku za ulje. Minutu? Pet
minuta? Izgubila sam svaki osjeaj za vrijeme. A ipak sam
najedanput znala da je Isabell otila. Primijetila sam to po tome to je
nestalo onog sumranog svjetla. Mora da je za sobom zatvorila
vrata.
S olakanjem sam olabavila stisak oko Josy, koja je jo uvijek
snano jecala.

Bojim se, tata rekla mi je i ja sam bila sretna to me oslovljava

kao oca. Tako je u meni bar vidjela osobu od povjerenja.

I ja odgovorila sam i stisnula je vrsto uza sebe. Ali sve e

biti dobro.
I sve je moglo biti dobro. Znala sam to. Isabell je otila.
Bit e da se htjela vratiti u kuu. Moda da tamo potrai
baterijsku svjetiljku. To bi nam priskrbilo vremena. Vremena da se
izvuemo iz spremnika za ulje, otrimo do sela, pozovemo pomo....

159

vremena za sljedee korake.

Ali onda se dogodilo. Josy jednostavno nije mogla biti mirna.
Poela je plakati. Bilo je to previe za malenu. Ja sam bila zajedno s
njom uhvaena u spremniku, a nisam je mogla umiriti. Ali to naalost
nije bilo ono najgore. Najveu pogreku napravila sam kada sam
prerezala uljovod. To mi je postalo jasno tek kada je generator
poeo zastajkivati, nakon ega je u potpunosti prestao s radom.
To je bilo najgore. Jer iznenada se svaki zvuk koji bismo nas dvije
proizvele mogao neometeno probiti van.

160

55.

VIKTOR OSJETI kako mu se oi odjedanput pune suzama.

Njegova mala djevojica, iva pokopana u smrdljivom grobu. Pogledao je prema
Anni, udahnuo miris Volva, osjetio vibracije motora i shvatio da je uhvaen u vlastitoj
nonoj mori.
to se dogodilo s njom? Gdje je ona?
itaj dalje!
Vrata se ponovno otvorie i taj put zauh korake iznad sebe.
Nisam imala izbora. Svakog trena oekivala sam da u na gornjem
bridu spremnika za ulje ugledati Isabellino lice, a sad nisam bila vie
ni sigurna je li zaista iskljueno da uzme upalja i upotrijebi ga, ako
smatra da smo tu dolje. Prije nego to e se Josy definitivno odati,
preostala mi je samo jo jedna mogunost. Povukla sam malu prema
dnu i zaronila s njom.
Ulje se stisnuto oko nas kao plat smrti. Njegov ljepljivi film probio
je svu nau odjeu i zatvorio nam svaki otvor na licima. Zatvorio nam
je nosnice i poput epa zaepio ui, tako da nita vie nisam ula.
Sad sam imala predodbu kako se osjea umirui bjelorepi orao, koji
oajniki pokuava oistiti iz svog perja crnu poast nafte istekle iz
brodskog trupa, prije nego to e zauvijek potonuti u zagaenom
moru.
Potisnula sam svoj nagon za odranjem ivota, stisnula Josynu
glavu prema dolje, a ni sama nisam izronila, iako su mi plua vapila
za kisikom. Nisam znala to se dogaa iznad mene.
Nita nisam vidjela, nita nisam ula, samo sam osjeala kako mi
se snaga pomalo primie kraju. Tek kada vie nisam mogla izdrati,
povukla sam prvo Josy, a potom i sebe ponovno uvis. Morala sam to
uiniti, ak i da je bilo prerano i da nas je Isabell vidjela. Nisam vie
mogla izdrati ni sekunde.
Ali nije bilo prerano.
Bilo je prekasno.
Kada sam ponovno izronila, drala sam u naruju beivotnu Josy.
Oistila sam joj ulje s usta, razmaknula usnice. Drmala sam je. Htjela
joj dati umjetno disanje. Ali nita od toga nije vie imalo smisla.

161

Osjeala sam to. Znala sam to.

Do danas nisam sigurna je li ono to ju je ubilo bio ok, strah ili
samo ulje. Ali znam da je nije ubila Isabell, nego ja.

To je LA! Viktor je htio vikati, ali iz njegova grla doprlo je samo krijetanje.
Ne, nije odgovori Anna hladno i kratko pogleda kroz boni prozor Volva.
Viktor rukom obrie suze s lica i proisti nos.
Reci mi da to nije istina.
Naalost, to ne mogu.
Ma, to je sve sranje. Ti si kompletno sila s uma.
Da, jesam, Viktore. ao mi je.
Zato me mui? Zato izmilja sve to? Josy nije mrtva.
Jest.
Nije ona shizofrena, doktore Larenze. Sve to kae, ona je zaista napravila.
Motor stade glasno zavijati, a Viktor kroz vjetrobran, mokar od kie, na
odreenoj udaljenosti ugleda niz svjetala kako mu se pribliavaju.
Ne boj se, jo malo i sve je gotovo ree ona i uhvati ga za ruku.
Tko si ti? izdere se on. Odakle sve to zna?
Ja sam Anna. Anna Spiegel.
Prokletstvo, nisi. Tko si zaista? to hoe od mene?
Svjetla su se sve vie pribliavala i sad se unato nepostojanju brisaa jasno
vidjelo gdje su. Volvo se nalazio na mostu nad morem i jurio ususret valovima.
Reci mi napokon tko si! urlao je Viktor, osjeajui se unato smrtnom strahu
kao neko u koli nakon tunjave. Umrkan, uplakan i beskrajno deprimiran.
Ja sam Anna Spiegel. Ja sam ubila Josy.
Do svjetla preostalo je samo jo dvjestotinjak metara. Automobil mora da je vozio
najmanje tisuu metara nad otvorenim morem, a sad ih je na kraju puta ekalo
beskrajno prostranstvo Sjevernog mora.
TKO SI TI?
Viktor je vritao, ali glas mu se odmah utopi u divljakom brujanju motora,
zavijanju vjetra i umu valova.
Anna. Ja sam Anna Spiegel. Ali zato posljednje vrijeme koje ti je preostalo
troi na nebitne stvari? Pria jo nije gotova. Jednu stranicu jo mora proitati.
Viktor odmahne glavom i obrie malo krvi koja mu je bila kapnula iz nosa.
No, dobro ree on.
Onda u ti uiniti posljednju uslugu i proitati ti to tamo pie. Anna uzme
Viktoru posljednji list iz ruke.
I dok je automobil nemilosrdno grabio prema podivljalom moru, ona zapone.

162

56.

JOSY JE BILA MRTVA. Tu nije bilo mjesta sumnji. Stisnula sam tu malu,
beivotnu djevojicu k sebi i poeljela glasno vikati. Ali film od ulja
zalijepio mi je usta i oduzeo svaki ventil da alost ispustim iz sebe. Sad
bi mi bilo svejedno uje li me tko. uje li me Isabell. Ona je ostvarila
svoj cilj. Josy, njezina vlastita ki, djevojica koja me danima pratila,
bila je mrtva.
Ustala sam i izala iz spremnika. Otvorila sam vrata, obrisala
rukom ulje s usta i stala je dozivati.
Isabell. Prvo tiho. Onda glasnije. ISABELL! Potrala sam nekoliko
metara od kuice s generatorom prema verandi.
ISABELL! UBOJICO!
I zaista. Odjedanput sam ula neko krckanje. Iza sebe. Sasvim
tiho. Okrenula sam se i vidjela je kako izlazi iz upe. I tu sam shvatila:
ona je nikada nije napustila. Ostala je unutra toliko dugo dok nije bila
sigurna da sam uguila dijete.
Polako se kretala prema meni. Mogla sam je prepoznati samo u
obrisima, jer je ulje jo uvijek zatvaralo moje lijevo oko.
Ali onda je bila udaljena od mene samo jo nekoliko koraka i ja
sam opet vidjela sasvim jasno. I mislila sasvim jasno.
Pruila mi je ruku, koja je takoer bila zaprljana uljem, i tu sam
napokon shvatila svoju zabludu. Prevarila sam se. Varala sam se sve
vrijeme. Sve je to bila samo velika zabuna. I bila je moja krivnja. Jer
preda mnom nije stajala Isabell. Preda mnom stajae...

Viktor pogleda Anni u oi, prije nego to e izgovoriti presudne rijei. I onda se
dogodilo to se moralo dogoditi. U trenutku u kojem se automobil odvojio od mosta i
poletio prema valovima, digla se magla i Viktor poe razumijevati sve.
Grijanje. Stropna svjetiljka. Mala soba. Odjedanput mu je sve bilo jasno.
... bijeli metalni krevet, siva tapeta, infuzija. Sad je razumio. Sad je sve imalo
smisla.
Anna Spiegel!
Spoznaja mu prostruji kroz tijelo i obuzme mu duh.
Preda mnom stajae...

163

Znaenje je iznenada bilo jasno: Anna. itano jednako sprijeda i straga. Obrnuto,
kao u zrcalu.
Ja sam ti! rekao joj je i vidio kako automobil polagano nestaje i pretvara se u
kliniku sobu.
Da.
Posljednji put Viktor se uplaio vlastita glasa, poput ivotinje koja se prepoznaje
u zrcalu. Naposljetku jo jedanput ponovi tu reenicu, kao da eli biti siguran da se
nije prevario. Preda mnom stajae... Preda mnom stajah... ja sam!
Potom zavlada tiina.
Bio je ponedjeljak, 26. studenoga, i jasno zimsko sunce prodiralo je kroz reetke na
prozoru u malu jednokrevetnu sobu psihijatrijske klinike Berlin Wedding. Tamo
gdje se doktor Viktor Larenz, nekadanja psihijatrijska zvijezda i renomirani
specijalist za shizofrene bolesti, nalazio na terapiji zbog viestrukih maninih
halucinacija, i gdje je nakon etiri godine imao prvi svijetli trenutak nakon to je prije
dva tjedna skinut s lijekova.
Bilo je lijepo, sunano zimsko popodne u Berlinu. Vjetar bijae popustio, oblaci se
stadoe razilaziti, a nevrijeme proteklih dana definitivno se smirilo.

164

57.

Devet dana poslije. Danas.

PREDAVAONICA PSIHIJATRIJSKE klinike u Weddingu bila je loe posjeena. Osim dvojice
mukaraca u prvom redu i sitne, sjedokose prilike za govornikim pultom, nigdje nije
bilo ni ive due. Svejedno, dvorana, koja bi u normalnim okolnostima mogla primiti
vie od pet stotina studenata, bila je zamraena i zakljuana iznutra.
Jedina dvojica sluaa spadala su u pravniku elitu zemlje, a ono to im je voditelj
klinike doktor Malzius imao rei bilo je strogo povjerljivo.
Doktor Larenz vodio je godinama uspjenu privatnu ordinaciju u Friedrichovoj
ulici u BerlinCentru. O njegovoj osobi u ovom krugu zacijelo nisu potrebna neka
vea izlaganja, pretpostavljam da je dovoljno poznat po svojim brojnim
publikacijama i estom pojavljivanju u medijima, makar je od toga ve prolo
nekoliko godina.
Dvojica pravnika nakaljae se, a profesor Malzius s dijapozitiva koji je prikazivao
doktora Larenza kao naoitog mladog ovjeka ispred police s knjigama u svojoj
ordinaciji, prijee na jedan manje ugodan prizor. Ponovno je to bio Larenz, ali je ovaj
put gol, u poloaju fetusa, leao na jednostavnom bolnikom leaju.
Dopremljen je k nama kada je kolabirao neposredno nakon nestanka svoje
keri. Isprva smo ga trebali primiti samo privremeno. Ali stanje mu je iz dana u dana
postajalo sve gore, tako da ga do danas nismo mogli ni otpustiti ni premjestiti u neku
drugu ustanovu.
Novi dijapozitiv prikazivao je novinsku vijest.

CIJELA ZEMLJA TRAI JOSY

Ki psihijatrijske zvijezde
godinama se vodi kao nestala

Dvanaestogodinja ki doktora Viktora Larenza nestala je u studenome prije etiri

godine. Njezinu nestanku prethodila je jedanaestomjesena bolest koju isprva nitko
nije mogao objasniti. Uzrok njezine bolesti, razlog njezina nestanka, identitet
otmiara sve to nikada nije otkriveno.
Malzius napravi umjetnu stanku da bolje naglasi rijei koje e uslijediti:
Do danas.

165

 Oprostite.
Jedan od dvojice pravnika, nizak mukarac plave, kovrave kose, ustao je sa svoga
mjesta u prvom redu i uzeo rije kao u sudnici.
Moete li malo ubrzati svoje izlaganje? Kao to vjerojatno znate, s tim smo
detaljima dovoljno upoznati.
Zahvaljujem vam na upozorenju, doktore Lahnene. Naravno da mi je javljeno
da vi i va kolega doktor Freymann danas imate veoma malo vremena.
Dobro. Onda zasigurno znate i da e pacijent za pola sata biti premjeten u
zatvorsku psihijatrijsku kliniku Moabit, gdje e se sutra odrati prvo sudako
sasluanje. A mi bismo rado jo danas razgovarali s njim. Sad, kada je ponovno
sposoban za transport, uskoro e morati odgovarati zbog ubojstva, a moda ak i
zbog ubojstva s predumiljajem.
Da. Utoliko je vanije da me dobro sasluate ako elite razumno braniti
doktora Larenza prekori ih profesor Malzius, kojem nikako nije odgovaralo da ga u
njegovoj vlastitoj predavaonici na red pozivaju ljudi koji nemaju nikakve veze s
medicinom.
Lahnen stisne usnice, ali ponovno sjedne, a Malzius nastavi sa svojim izlaganjem.
Vie od etiri godine s pacijentom se nije moglo razgovarati. etiri godine
proivio je u svijetu vlastita privida, dok se, bit e tome sada ve tri tjedna, nismo
odluili na hrabar, neobian, pa ak i pomalo radikalan terapijski korak. Potedjet u
vas medicinskih detalja i prijei odmah na ono to smo ustanovili.
Freymann i Lahnen zahvalno kimnue glavama.
Prvo biste trebali znati da Viktor Larenz pati od dviju bolesti istodobno. Jedna
je Mnchhausenov zamjeniki sindrom, a druga openito zacijelo mnogo poznatija
shizofrenija. Prvo u vam objasniti minhauzenovski aspekt. Bolest je dobila ime po
znamenitom barunulaljivcu. Tako se zove, jer pacijenti svojim blinjima i
lijenicima lau o simptomima bolesti, ne bi li na taj nain dobili vie panje i
naklonosti. Postoje dokumentirani sluajevi u kojima sasvim zdravi ljudi pred svojim
lijenikom glume bolove slijepog crijeva, simulirajui ih toliko savreno da na kraju
zavre na operaciji. Kasnije operacijsku ranu trljaju izmetom i otpacima, da vie ne
zacijeli.
Pa to je bolesno promrmlja zgaeno Lahnen. Sudei po izrazu lica, njegov
kolega dijelio je njegovo miljenje.
Upravo tako, bolesno je potvrdi Malzius. I tu je bolest veoma teko
dijagnosticirati. A zapravo ona ne nastupa tako rijetko. Na nekim odjelima za
intenzivnu njegu u Engleskoj ve se prelo na videonadzor. Ali ak ni to u sluaju
Mnchhausenova zamjenikog sindroma od kakvog pati Viktor Larenz ne bi urodilo
nikakvim uspjehom. Jer Larenz nije naudio samome sebi, nego zamjeniku. Svojoj
keri Josephine, od milja zvanoj Josy.
Profesor pusti da mu posljednje rijei izazovu eljeni uinak, pa tek onda nastavi
govoriti.

166

 Otac je kao jedini lan obitelji imao saznanja o dvjema akutnim alergijama na
lijekove, od kojih je patila njegova ki. To saznanje iskoristio je za svoj ubilaki plan:
Josephine nije podnosila ni paracetamol, ni penicilin. Oba lijeka Larenz joj je davao u
sve veim dozama. Hoemo li tako, to sustavno trovanje nosi u sebi crte savrenog
zloina. Budui da je Larenz svima preutio alergiju svoje keri, nikome nije bilo
sumnjivo kada joj je davao paracetamol protiv glavobolje, a kasnije penicilin protiv
neobjanjivih infekcija. Njegova okolina vjerovala je da on brino i s ljubavlju skrbi za
ker i profesionalno je lijei indiciranim tabletama. Ali on je time zapravo aktivno
pogoravao Josephineino stanje, sve do ivotno opasnih anafilaktikih okova.
Voditelj klinike kratko prekine svoje izlaganje, uzme gutljaj vode iz ae, pa
nastavi.
I maraton kroz lijenike ordinacije, koji je Josy morala pretrpjeti, tipian je
simptom onog to se na engleskom zove Mnchhausen by proxy, odnosno
Mnchhausenov zamjeniki sindrom. Ubojite radnje izazvane su kljunim
dogaajem na odmoru. Larenz je sa enom Isabell i Josephine provodio godinji
odmor u jednom bungalovu, zapravo obiteljskoj vikendici u Sakrovskoj umi.
Josephine je u to vrijeme imala jedanaest godina i odnos izmeu oca i keri bio je
veoma prisan. Ali to se tada promijenilo. Josephine je u kupaonici odjedanput htjela
biti sama. Traila je majinu blizinu, izbjegavajui u isti mah oca. Razlog: dobila je
prvu mjesenicu. Taj sasvim normalan dogaaj u ivotu keri izazvao je kod oca
spiralu ludila. Postalo mu je jasno da e Josephine sad polako odrasti, te se prije ili
poslije u potpunosti odvojiti od njega. Nikome nije zapelo za oko da su Larenzove
emocije spram vlastite keri bile nezdrave, pa i bolesne. I nitko nije primijetio to je
otac uinio da zadri blizinu svoje keri: trovao ju je. Uinio ju je bespomonom i
ovisnom. To je minhauzenovski aspekt njegove bolesti. Dosad je takav sluaj u
medicini bio poznat samo kod majki. Ovo je prvi put da otac takvo to uini keri.
Profesore Malziuse prekine Freymann lijenika. To je sve veoma zanimljivo.
Ali mi moramo stei sliku o tome je li ovjek djelovao prema planu ili impulzivno.
Ako je mjesecima trovao svoju ker, to zvui prilino strukturirano i sugerira
predumiljaj.
Ne nuno. Ne smijete zaboraviti: Larenz je patoloki laljivac. Pacijent koji
boluje od Mnchhausena. Ali on nije samo to. On ivi u svjetovima svojih lai.
Vjeruje u njih. Tu zapoinje njegova druga bolest, shizofrenija.
Malzius pogleda oko sebe.
Ona ga ini sasvim neuraunljivim.

167

58.

KAKO SU VRATA VELIKE PREDAVAONICE bila zakljuana, doktor Roth morao je izai na
dvorite ne bi li odatle mogao baciti pogled kroz prozor zamraene dvorane. Nakon
to mu je Larenz nekoliko minuta prije ispriao zavretak prie, pohitao je dolje da
vidi to je s profesorom Malziusom i dvojicom odvjetnika. Potajice se nadao da e
profesor i taj dan biti sklon opsenim izlaganjima. Kao uvijek, kada bi imao publiku. I
njegova pretpostavka oito se potvrdila. Vrijeme koje mu jo bijae preostalo Roth
procijeni na etvrt sata, vidjevi da je Malzius tek poeo s prikazivanjem dijapozitiva.
Svejedno, pourio se u povratku na zatvoreni odjel, to vie to je putem jo
namjeravao svratiti do kune ljekarne. Samo tri minute poslije stajao je bez daha
ponovno u sobi s brojem 1245. Poravnao je kosu i brzo bacio pogled kroz pijunku na
svijetlosivim metalnim vratima. Nita se unutra nije promijenilo. Larenz je vezan
leao na krevetu i buljio u strop. Svejedno, Roth je oklijevao. Onda se trgnuo i
desnom rukom gurnuo teak eljezni klju u staru bravu. Vrata se otvorie sama od
sebe kada ga je okrenuo udesno.
Dakle, vratili ste se.
http://www.crowarez.org/

Larenz lagano digne glavu i okrene se k vratima dok je lijenik ulazio u sobu.
Lijevu ruku zavukao je duboko u dep svoje kute, da Larenz smjesta ne primijeti
druga izboenja na njemu.
Da, jesam.
Dakle, ipak ste se predomislili?
Doktor Roth ode do prozora s reetkama i zagleda se utke u mrano, snijegom
pokriveno dvorite. Tog jutra pale su prve pahulje i sad su prekrile krtu odvratnost
betonirana prilaza klinici.
Imate li kod sebe ono za to sam vas molio?
Da, ali...
Nema ali! Nema ali, ako ste me maloas pozorno sluali.
Larenz je bio u pravu. Doktor Roth je to znao. Svejedno, jo je oklijevao. Plan je
bio previe opasan. I nije mu htio ba toliko pojednostaviti stvar.
Hajde, doite. Ne preostaje nam vie mnogo vremena, mladi prijatelju. Oni su
jo prije pola sata trebali biti ovdje.
Dobro. Uinit u sad to nikako ne bih trebao i napraviti vam jednu jedinu
uslugu, doktore Larenze. Zato to ste mi se danas tako otvoreno povjerili. Ali vie
zaista ne moete oekivati od mene.

168

Roth pusti kutijicu s tabletama u depu svoje kute, izvue lijevu ruku iz depa i s
nekoliko spretnih zahvata malice otpusti plastine trake kojima je Larenz bio vezan.
S olakanjem Viktor protrlja zglobove svojih osloboenih ruku i nogu.
Hvala. Ovo zaista godi.
Nema na emu. Ostaje nam najvie deset minuta. Onda vas moram ponovno
svezati. Hoete li za to vrijeme jo jedanput otii na WC i osvjeiti se?
Ne. Vi znate to ja elim.
Slobodu?
Da.
To je nemogue. Ja to ne mogu uiniti i vi to dobro znate.
Ali kako to? To ne razumijem. Sada, kada poznajete itavu priu.
Poznajem li je zaista?
Pa naravno. Sve sam vam ispriao.
Ne vjerujem doktor Roth odmahne glavom, izdiui pritom teko kroz nos.
Prije bih pomislio da mi tajite neto presudno. A znate dobro o emu govorim.
inim li to? Larenz se eretski nasmije.
to tu ima smijeno?
Nita naceri se Larenz jo jae. Zapravo ba nita. Pitao sam se samo koliko
e potrajati dok napokon ne primijetite.

169

59.

PROFESOR MALZIUS NAKALJA SE i opet posegne za aom vode. Potom ponovno

zapadne u ono monotono pjevuenje, iji je dvojbeni uitak inae bio rezerviran
samo za odabrane lijenike, pacijente i studente.
Larenz je zahvaljujui svojoj shizofreniji privremeno bjeao u prividne svjetove.
Njegovi shizofreni napadaji pomogli su mu da potisne sve to je uinio Josy. Ako
hoete tako, oni su bili refleks samozatite. Potisnuo je da je trovao svoju ker kada
joj je davao medikamente koji izazivaju alergiju. Ne samo drugima nego i sebi
samome inio se brinim ocem, koji je odustao ak i od vlastita zanimanja ne bi li
utoliko bolje mogao brinuti za svoju ker. I koji je vehementno nastavljao potragu za
uzrokom njezinih patnji. Odlazio je s njom svim moguim lijenicima. Jedino posjet
alergologu, koji je odavna valjalo napraviti, potedio je njega i dijete. Ali to je bolest
vie napredovala, to su njegove shizofrene vizije postajale gore. Pogorao se odnos s
njegovom enom Isabell i on se iznenada poeo baviti milju da bi ona mogla imati
nekakve veze s Josephineinim bolesnikim simptomima. U svom ludilu otiao je
zaista tako daleko da sumnjii Isabell, iako je sam bio poinitelj zloina.
Ako je tono to to nam sad priate, doktor Larenz se za vrijeme svojih nedjela
nalazi u stanju krivine nesposobnosti.
Ovaj put za rije se javio doktor Freymann. Zdepasta ljudeskara od dva metra
nosila je plavi, dvoredni blejzer ija se dugmad isticala. Poetak trbuha nadvio se nad
njegovim hlaama od siva flanela, na ijoj je petlji visio zlatni lanac depnog sata.
Malzius mu odgovori pounim glasom, kao da razgovara s nekim neodgojenim,
drskim djetetom:
Ja vam, gospodo, mogu dati samo injenice. A prema naim trenutnim
spoznajama, to je stanje stvari. Pravnike zakljuke morat ete izvui sami. Ali, da, i
ja dijelim vae miljenje: Viktor Larenz definitivno nije bio uraunljiv. I u svakom
sluaju nedostajala mu je namjera. On nikada nije namjeravao ubiti svoju ker. Htio
ju je jedino drati u ovisnosti. I tako Josephineinu smrt naposljetku nije
prouzrokovao ni otrov. Ona je zabunom uguena.
Profesor Malzius pritisne daljinski upravlja koji je drao u ruci i na zidu se
pojavi nova slika. Ovaj put to je bila obiteljska vila na Schwanenwerderu kraj
Wannseea.
Ovo je obiteljska kua ili bolje reeno imanje obitelji.
Freymann i Lahnen ponovno nestrpljivo kimnue glavama.
Doktor Larenz je za vrijeme svog najteeg shizofrenog napadaja imao ubojitu

170

viziju. Mislio je da se nalazi na Parkumu, malom otoku u Sjevernom moru. Zapravo

se nalazio u vrtu obiteljske vile gdje se igrao s Josy. Odjedanput su zaredali napadaji.
uo je glasove i vidio svoju enu Isabell, koja se zapravo jo nalazila u gradu gdje je
radila. Kao to sam rekao, u meuvremenu je razvio ideju da Isabell predstavlja
opasnost za njihovu ker. Mislio je da ona eli nauditi djevojici i zato je Josephine
odveo u kuicu za amce odmah kraj vode.
Dijapozitiv se promijenio. Novi motiv prikazivao je lijepu brvnaru na obali
Wannseea.
Naredio je Josephine da bude tiha, da ih Isabell ne bi mogla uti. Kada ga nije
htjela sluati, ve je poela vikati, pritisnuo ju je izmeu amaca pod vodu i drao joj
usta tako dugo zaepljenim dok se nije uguila.
Dvojica pravnika u prvom redu poee se doaptavati, spominjui tihim glasom
paragraf 20,63 kaznenog zakona i privremeni smjetaj.
Ako bih kratko jo smio skrenuti vau pozornost na jednu vanu toku
prekine Malzius njihovo doaptavanje. Ja, dodue, nisam pravnik, ali rekli ste da e
sud morati utvrditi je li posrijedi bilo ubojstvo ili samo nezgoda.
http://www.bosnaunited.net/

Izmeu ostalog, da.

No, kao to sam ve rekao: injenica je da Larenz svoju ker nikada nije htio
ubiti. Za to ju je previe volio. Kada je postao svjestan to je uinio u kuici za amce,
zapao je u novu shizofrenu halucinaciju. Htio je sve to ponititi. Josephineinu bolest.
Njezine bolove. I prije svega njezinu smrt. I tako je u svom mozgu ponovno oivio
djevojicu. Posjetio je, kako je vjerovao, zajedno s Josephine, jednog alergologa u
Uhlandovoj ulici, ne bi li je tamo dao pregledati. Ordinacija je tada bila prepuna.
Nitko nije zamijetio da se otac pojavio bez keri. Na prijemu nisu se udili to uope
nije imao ugovoren termin, jer je jedna nova medicinska sestra, koja se u to doba ba
priuavala poslu, ee radila pogreke. Lijenik, doktor Grohlke, a ni kasnije policija,
nisu imali razloga sumnjati da djevojica ne bi bila oteta iz ekaonice, dok je otac bio
na WCu. Viktor Larenz doivio je kolaps jo u ordinaciji doktora Grohlkea, nakon
ega su ga dovezli k nama. Do prije mjesec dana mi smo ga lijeili bez uspjeha.
Njegovo stanje objanjavali smo stranim gubitkom keri, ali si nismo mogli objasniti
zato mu se stanje ne poboljava uslijed terapije uobiajenim psihofarmaticima.
Zapravo se dogaalo upravo suprotno: njegovo stanje pogoravalo se iz dana u dan, iz
mjeseca u mjesec. A budui da nismo znali da je sam bio odgovoran za Josephinein
nestanak, mi smo, priznajem, tom sluaju pristupali sasvim pogreno. Prvo smo
lijeili njegove teke depresije. Njegovo stanje pogoravalo se, meutim, i dalje.
Naposljetku s njim uope vie nismo mogli razgovarati, jer je zapao u katatoninu
ukoenost. Kao to sada znamo, on je i opet pobjegao u svoj fiktivni, prividni svijet,
ivei u svojim halucinacijama sad neprekidno na otoku Parkumu. Tamo je stanovao
sa svojim psom Sindbadom, bio u kontaktu s nekim naelnikom po imenu
Halberstaedt i ribarom po imenu Burg i radio je na jednom intervjuu. A sve to

171

by Janja
odvijalo se samo u njegovoj glavi. Nita od toga nije bilo stvarno.
Ali, ako je zaista tako teko bolestan upita Freymann i izvue depni sat da
vidi imaju li uope jo dovoljno vremena i ako se etiri godine uope nije moglo
razgovarati s njim, zato se onda prije devet dana odjedanput probudio? Sami ste
nam prije ovog razgovora rekli da je sad opet sposoban za sudsku raspravu. Kako to?
Vrlo dobro pitanje prizna Malzius. Molim vas da sad bacite kratak pogled
na njegove fotografije.
Rekavi to, ugurao je novu kutiju dijapozitiva u projektor.
Ovdje vidite tijek njegove bolesti. Od prvog dana, kada je dovezen i divljaki
buljio u kameru, sve do potpunog sloma, kada je autistiki blebetao i vegetirao u
svojoj sobi.
Slike su se brzo smjenjivale.
ak i za medicinskog laika razvidno je: sve to smo mi poduzeli tijekom tih
godina, medikamenti, terapija samo je pogoralo njegovo stanje. Umjesto da mu
bude bolje, njemu je bilo samo sve gore. Dok naposljetku jednom mladom lijeniku
nije sinula jedna zaista smiona ideja. Govorim o doktoru Martinu Rothu. Na njegov
prijedlog skinuli smo Larenza naglo sa svih medikamenata.
A kada vie nije dobivao svoje injekcije... viknu Lahnen uzbueno u dvorani.
... aktivirala se, hoemo li tako, njegova sposobnost da se lijei sam. On si je u
svojim halucinacijama takorei sam stvorio terapeuta: Annu Spiegel.
Lahnen tiho zazvidi kroza zube, to mu je priskrbilo Freymannov prijekoran
pogled. Oito je ak i meu dvojicom pravnika jo postojalo neto poput hijerarhije.
Prvo je doktor Larenz mislio da je ona kod njega na lijeenju. Zapravo je bilo
obrnuto. On je bio pacijent, a Anna Spiegel psihoterapeutkinja. Ona mu je u
doslovnom smislu rijei pruala zrcalo i pokazivala to je uinio: ubio je vlastitu ker.
Time je on prvi shizofreni pacijent koji je obavio terapiju uz pomo vlastitih vizija.
Upalilo se svjetlo i dvojica pravnika zahvalno primie na znanje da je sjednica
napokon zavrila. Jo prije sat vremena htjeli su biti gore kod svog branjenika i vie bi
voljeli da ih je profesor Malzius pismeno brifirao. Ipak, upravo su saznali vane
novosti, na kojima se dala izgraditi uvjerljiva strategija obrane.
Nadam se sam vam bio od pomoi ree profesor dok je otkljuavao vrata
predavaonice i vodio svoje posjetitelje na hodnik.
Sasvim sigurno odgovori Lahnen, a Freymann se sloi.
Bilo je zaista informativno. Dodue...
Da? Malzius podigne obrve. S neim drugim, osim s neogranienim
pohvalama na raun svoga izlaganja, nije bio raunao.
No, da, sve o emu ste nas ovdje obavijestili poiva u krajnjoj liniji na onome
to vam je Viktor Larenz osobno ispriao nakon to je opet mogao donekle jasno
misliti. Zar ne?

172

by Janja
Malzius kimne glavom.
Manje ili vie. Dosad nije bio osobito razgovorljiv. Veinu toga morali smo
sami rekonstruirati iz njegovih malobrojnih naznaka.
Profesor je odvjetnike jo telefonski bio upozorio da je pacijent proteklih dana
bio izrazito zatvoren. Osim s doktorom Rothom, ni s kim nije htio progovoriti ni
rijei, pa lijenici zbog toga ni izdaleka nisu imali predodbu o svemu to se zaista
odigravalo u Larenzovim maninim halucinacijama.
Ali ako je doktor Larenz, kao to sami kaete, patoloki laljivac, pacijent koji
boluje od Mnchhausenova sindroma, kako onda moemo biti sigurni da ta pria
takoer nije dobro smiljena bajka?
Malzius prvo pogleda na svoj runi sat, a onda usporedi vrijeme s onim na
velikom digitalnom satu koji je visio na zidu predavaonice. Kada je bio siguran da su
odvjetnici shvatili to misli o takvim pitanjima koja mu samo oduzimaju vrijeme,
kratko je odgovorio:
S obzirom na trenutno stanje stvari, ja vam, naravno, ne mogu dati nikakva
jamstva. To se ne moe nikada. Ali ipak smatram veoma nevjerojatnim da bi ovjek
koji boluje od Mnchhausena gotovo etiri godine simulirao shizofreni napadaj samo
da neku la uini uvjerljivijom. Ako sad vie nemate pitanja, ja bih rado...
Ne! prekine ga Freymann gotovo grubo. Procesni odvjetnik samo je lagano
povisio glas, ali i to je bilo dovoljno da im Malzius ne okrene lea.
to jo? upita voditelj klinike, sada nedvosmisleno iivciran.
Jo jedno pitanje.
Malzius stisne obrve i stane naizmjence pogledavati as Lahnena, as Freymanna.
A to bi to bilo? upita odvjetnike. Na koje pitanje vam jo nisam dao
odgovor?
No, na najvanije. Ono zbog kojeg smo uope doli.
Freymann se dobroduno nasmijei.
Gdje je le?

173

60.

BRAVO! Larenz bez snage pljesne rukama. Vrlo dobro. Jednostavno, ali vrlo
dobro pitanje.
Dakle? Gdje je le vae keri? inzistirao je doktor Roth sada ve drugi put.
Larenz prestane pljeskati, protrlja zglobove na rukama i pogleda na smei
linoleumski pod, koji je zbog umjetnog stropnog svjetla dobio pomalo zelenkast sjaj.
No, dobro uzdahne. Ali onda radimo posao?
Vi ete mi ispriati svoju priu, a ja u vama pokloniti slobodu?
Da.
Ne!
Viktor ispusti dubok uzdah.
Znam, kriv sam. Poinio sam najgori zloin koji uope moemo zamisliti. Ubio
sam ono bie koje navie volim. Svoju vlastitu ker. Ali znate da sam bio bolestan. Da
sam jo uvijek bolestan. Za mene nema izljeenja. Bit e to medijski spektakl. Odrat
e se proces i onda e me zatvoriti. Ako budem imao sree, u ustanovu zatvorenog
tipa. Ali mislite li da e se time pomoi drutvu?
Doktor Roth slegne ramenima.
Za drutvo ja sam poinio ubojstvo. Da. Ali mogli biste me smjesta pustiti na
slobodu i biti sigurni da to nikada vie neu uiniti. Jer nikada vie nikog neu voljeti
toliko koliko sam volio svoju ker. Molim vas. Zar mislite da nisam dovoljno kanjen?
Kome e sve ovo koristiti?
Doktor Roth odbojno odmahne glavom.
Moda ste u pravu. Ali ja to ne smijem uiniti. Izlaem se kaznenoj
odgovornosti.
Boe moj, pa ja uope ne traim da vi otkljuate vrata, doktore Rothe, Martine!
Molim te! Pa ja u ostati ovdje. Daj mi samo koktel tableta i ja mogu natrag na
Parkum.
Na Parkum? A to ete tamo? Pa tamo ste doivjeli sve te uase o kojima ste mi
danas satima pripovijedali.
Ali to je tako bilo tek posljednjih tjedana. Dotle sam ivio na otoku iz snova
Viktor se nasmije vlastitoj igri rijei. Vrijeme je bilo toplo i blago, ena me nazivala
svaki dan i spremala se da me uskoro posjeti. Halberstaedt se brinuo za generator i
Michael mi je sa svojih isplovljavanja donosio svjeu ribu. Sindbad mi je leao pod
nogama. I to je najvanije: Josy je ivjela kod mene. Sve je dotle bilo savreno. Oluja
je nastupila tek kada ste me skinuli s lijekova.

174

Doktor Roth posegne u dep i vrsto uhvati kutijicu s tabletama. Rijei doktora
Larenza dirnule su ga.
Ne znam. To nije u redu.
Okej Larenz se sad uspravi u krevetu. Olakat u vam stvar, doktore Rothe.
Sad u vam odgovoriti na vae posljednje pitanje. Rei u vam gdje je Josyn le. Ali
pod jednim uvjetom. Prvo ete mi dati tablete.
Obrnuto odgovori lijenik i nervozno navue kosu preko visoka ela. Rei
ete mi to smjesta, a ja u vam potom dati lijekove.
Ne. Dosad sam sve vrijeme govorio, a da nisam znao hou li za to dobiti
protuuslugu. Sad ste vi na redu. Imajte povjerenja u mene i dajte mi tablete. Trajat e
najmanje dvije minute dok ne ponu djelovati. To je dovoljno da vam otkrijem
mjesto.
Doktor Roth oklijevajui zastane pred Larenzovim krevetom i stane razmiljati.
Znao je da to to upravo ini proturjei svemu to je u ivotu bio nauio. Ali drukije
nije mogao. Njegova znatielja bila je jaa od njegova razuma.
Izvukao je ruku iz depa kute i pruio Viktoru bijelu kutijicu sa eljenim
medikamentima. Bilo je to upravo ono sredstvo koje su mu tijekom posljednjih
godina redovito ubrizgavali, dok ga prije tri tjedna nisu skinuli s njega.
Mnogo hvala.
Larenz nije gubio vrijeme, ve je odmah na svoj blijedi dlan istresao osam tableta.
ef odjela gledao ga je bez ganua. Upravo kada si ih je njegov sugovornik gurnuo u
usta, htio mu je istrgnuti ruku, da ispravi vlastitu pogreku. Ali bilo je prekasno.
Larenz ih je u tom trenutku sve ve bio progutao.
Ne bojte se. Imajte povjerenja u mene, doktore Rothe. Radite ono to je
ispravno. Sad je uvjerljiv trenutak za ponovni napadaj. Nitko kod mene nee zatraiti
krvnu sliku kada u za nekoliko minuta opet odsutno leati u krevetu. Za to e se ve
pobrinuti moji odvjetnici. Pa oni i ele da ja ne budem sposoban za sudsku raspravu.
Profesor Malzius e misliti da moja sposobnost da se lijeim sam ipak nije bila
dovoljna, pa e se vratiti na klasinu terapiju medikamentima. Naposljetku, to to
sam skinut s injekcija ionako nije bila njegova ideja.
Ili nee, pa e vam dati ispumpati eludac.
S tim rizikom zacijelo moram ivjeti i... umrijeti.
Teka daha Viktor se srui natrag u krevet. Uzeo je dvostruku dozu, a prve
naznake toga ve su se ule u njegovu glasu. Slabanim pokretom ruke pozove
doktora Rotha k sebi. Ovaj se nagne da mu Larenz moe govoriti na uho.
Larenz stane kolutati oima i doktor Roth se ve uplai da e odgovor na njegovo
pitanje ponijeti sa sobom na Parkum.
Gdje je Josy? zgrabio je Larenza za ramena i poeo ga tresti. Gdje je njezin
le?
Na trenutak vidio je kako pacijentove oi trepere, ali onda mu pogled opet
postane jasan. Larenz je svoje posljednje rijei izgovorio vrstim, razgovijetnim

175

glasom.
Pazite dobro rekao je i doktor Roth ponovno se nagne k njemu. Sasvim blizu.
Sluajte sad dobro, mladi prijatelju. Rei u vam neto to e vas uiniti
slavnim.

176

Epilog

Pola godine poslije. Azurna obala

APARTMAN 910 HOTELA Vista Palace u Roquebrunneu ne odlikuje se samo svojim
spektakularnim pogledom na Cap Martin i Monako. On uz tri odvojene spavae sobe
i dvije kupaonice ima i vlastiti mali bazen, kako se otmjeni gosti ne bi morali kupati u
istom bazenu s oloem iz executivesoba. Isabell Larenz leala je na lealjci kraj vode
i uivala u prednostima dvadesetetverosatnog sobnog servisa. Naruila je filetsteak
s talijanskim krumpirom i uz to au ampanjca. Konobar u bijeloj livreji u tom je
trenutku pred njezinim oima pripremao jelo na tekom porculanskom tanjuru.
Drugi konobar donio je tapecirani stolac iz apartmana van pred drveni stol, za kojim
e goa ruati. Odbila je sjediti na obinom vrtnom stolcu.
Zvoni, madam.
to?
Iritirana injenicom da joj se posluga obraa, Isabell ispusti iz ruku najnovije
izdanje francuskog magazina InStyle i prekrije oi rukom da je sunce ne zasljepljuje.
Netko zvoni na vratima. Da otvorim?
Da, da.
Isabell potjera ovjeka iz sobnog servisa iz svog vidnog polja i ustane. Imala je
dobar apetit i nadala se da e se dvojica konobara napokon udaljiti. Prije toga
umoila je, dodue, jo jedanput svoj palac u privatni bazen i odluila da e to
popodne ponovno zatraiti da joj pozovu enu iz studija za nokte. Lak koji je
odabrala juer nee odgovarati njezinoj dananjoj veernjoj garderobi.
Dobar dan, gospoo Larenz.
Isabell se nevoljko okrene i vidje nekog njoj nepoznatog mukarca kako kroz
pomina vrata njezina apartmana izlazi na terasu. Bio je srednje visine, jednostavno
odjeven i imao je nemarno raskutranu frizuru. I govorio je njemaki.
Tko ste vi? upita ona i osvrne se oko sebe. Iritirano zamijeti da su obojica
konobara otila ne priekavi napojnice. I ne serviravi priloge, kao to je ljutito
zamijetila.
Moje ime je Roth. Doktor Martin Roth. Ja sam lijenik koji lijei vaeg supruga.
Ah, da? Isabell zastane kraj bazena. Zapravo je htjela sjesti i zapoeti s
rukom. Ali onda bi nezvanoga gosta takoer morala ime ponuditi.
Doao sam vam neto rei. Neto veoma vano, to mi je povjerio va suprug
nedugo prije nego to je ponovno doivio slom.

177

 Ne razumijem ba emu taj napor. Zar ste samo zbog toga doletjeli iz Berlina
ovamo? Samo da biste razgovarali sa mnom? Zato me niste naprosto nazvali?
Jer mislim da bi bilo bolje da o tome razgovaramo osobno.
Lijepo. No dobro onda, doktore Rothe. Sve mi se to, dodue, ini malo
neobinim, ali molim. Zato ne sjednete? hinila je malo ljubaznosti.
Ne, hvala. Neu vam dugo smetati.
Doktor Roth proe pokraj bazena i stane na travnjaku terase na sunce.
Lijepo vam je ovdje.
Da, sasvim zgodno.
esto ljetujete u ovom hotelu?
Ne, nakon vie od etiri godine sad sam prvi put u Europi, doktore Rothe. Ali,
moemo li, molim vas, prijei na stvar? Jelo mi se hladi.
Buenos Aires, zar ne? ignorirao je on njezinu molbu. Napustili ste zemlju
nedugo nakon to je Josy umrla.
Imala sam svoje razloge da sve ostavim iza sebe, to ete moda i razumjeti,
ako sami imate obitelj.
Naravno doktor Roth pomno odmjeri Isabell. No, kao to znate, va suprug
mi je priznao da je vaoj keri dugo vremena davao otrov, te da ju je naposljetku
udavio u nastupu ludila.
Odvjetnici koje sam angairala ve su mi to rekli.
Onda svakako znate i da je va suprug nakon priznanja ponovno zapao u
delirij.
I da se dosad nije probudio iz njega. Da.
Ali prije toga htio mi je jo otkriti gdje se nalazi le vae keri.
Isabellino lice ostade nepomino. Uzela je Guccijeve sunane naoale, koje je
prethodno nosila nataknute na kosu, i stavila ih na nos.
I? upita sigurna glasa. Je li vam rekao?
Da, sad znamo gdje lei vaa ker.
Gdje? upita ona i pritom prvi put pokae emocionalnu reakciju. Donja usnica
lagano joj se zatresla. Martin Roth preao je preko travnjaka i naslonio se na rukohvat
ograde. Ispod njega strma obala obruavala se vie stotina metara u dubinu.
Doite, molim vas, k meni! zatrai on.
Zato?
Doite, molim vas. Bit e mi lake da vam to kaem ovdje.
Isabell mu se nevoljko priblii.
Vidite li dolje opi bazen za sve goste ovoga hotela?
Doktor Roth pokae na niu terasu ispod njih.
Da.
Zato ne plivate tamo?
Ne razumijem kakve to ima veze s mojim suprugom. Ali kao to vidite, imam
ovdje svoj vlastiti mali bazen.

178

 Da, to je tono ree doktor Roth, ne skreui pogled sa zbivanja na donjoj

terasi. Ali kako to da onaj gospodin lei tamo dolje?
Doktor Roth pokae na jednog vitkog gospodina u kariranim kupaim gaama.
Bio je u ranim etrdesetima i ba je gurao svoju lealjku sa sunca u sjenu.
Odakle da znam? Pa ja ga i ne poznajem.
Stanuje odmah do vas. Takoer je lijenik, kao i ja. I takoer ima apartman s
vlastitim bazenom. Kao i vi. A svejedno lei tamo dolje.
Doktore Rothe, ja sam zaista strpljiva osoba. Ali, niste li mi upravo rekli da
imate rei jo neto vano o tome gdje mi se nalazi ki? I ne ini li vam se malice
neukusnim da umjesto toga razglabate o kupaem ponaanju meni nepoznatih
mukaraca?
Da. U pravu ste. ao mi je. Samo, mislim...
to? Isabell skine sunane naoale i pogleda ga svojim svjetlucavim, zagasito
crnim oima.
Samo, mislim da je taj mukarac dolje moda radije na javnom bazenu jer mu
se tamo djevojke vie sviaju. Primjerice, zgodna mlada djevojka koja lei na treem
leaju lijevo od njegova. Nedaleko od tua. Vidite li je?
Da. Ali ne poznajem ni tu enu. A sad vie nisam spremna...
Ne?
Doktor Roth gurne dva prsta svoje slobodne lijeve ruke u usta i glasno zazvidi
prema bazenu.
Vie ljudi iz vode i s lealjki pogleda uvis. I zgodna mlada plavua digne pogled,
odloi knjigu, pa polako mahne doktoru Rothu, koji bijae digao ruku.
Hola! viknu ona, ustane i udalji se nekoliko koraka od lealjke. Isabell je
protrnula kada je djevojka nedugo zatim stajala samo nekoliko metara ispod njih,
pogledavajui naizmjence doktora Rotha i nju.
Hola! Qu pasa? viknu ona opet na panjolskom. Quin es el hombre, mami?
Doktor Roth raunao je s tim da e pobjei. Isabell nije jo stigla ni do dnevne sobe,
kadli se iznenada otvorie vrata i u sobu ue jedan francuski policajac.
Uhieni ste zbog sumnje u ometanje rada pravosua, te hinjenja posebno
tekog zloina i tekih tjelesnih ozljeda ree slubenik na loem njemakom.
Pa to je smijeno uzruja se Isabell. Lisice kliknue.
To je zabuna! vikala je dok ju je privodio. Policajac izgovori neto
nerazumljivo u svoj mikrofon i samo sekundu poslije ulo se oko stotinu metara dalje
nad krovovima hotela brujanje helikoptera.
Zapravo je to bio veoma lukav plan, gospoo Larenz ree doktor Roth, trei
za njom dok ju je policajac izvodio iz sobe. Bio je siguran da ga slua.
Josy se nije udavila. Bila je samo u nesvijesti kada ste je pronali u kui za
amce. Sakrili ste svoju ker i odveli je brodom u Junu Ameriku. Tako ste duevnu

179

bolest svoga supruga mogli okrenuti u svoju korist. Ostavili ste ga u uvjerenju da je
ubojica. On je mislio da je ubio svoje dijete i kolabirao. I vi ste ga mogli proglasiti
neuraunljivim. Tako ste se dokopali njegova imetka. Odvjetnici su sjajno odradili
svoj posao, dok u Argentini o maloj djevojici koju ste doveli sa sobom nitko nije ni
postavljao pitanja, dokle god je bilo dovoljno novca. Nije to bio lo plan. Glupo je
samo to to dugorono nije htio funkcionirati. Niste smjeli biti tako lakomisleni i
vratiti se s Josy u Europu samo zato to ste mislili da se Viktor nakon priznanja
nikada vie nee probuditi.

***
Policajac je s Isabell pourio na peti kat i sad se nalazio na krovu hotela VistaPalace,
koji je u normalnim okolnostima bogatijim gostima sluio kao mjesto za slijetanje
helikoptera. Sad je tamo ekao helikopter andarmerijske jedinice za posebne
namjene. itavim putem gore Isabell nije rekla nita, a ni sad nije odgovarala na
pitanja koja joj je dovikivao doktor Roth:
to ste tada ispriali Josy? Da je bolje za nju ako od medijske halabuke
pobjegnete u Buenos Aires? Da novo ime tamo nee pobuditi iije zanimanje ni
otvoriti ikakva pitanja? Koliko je trajalo dok nije prestala pitati za svoga oca?
Isabell ostade nijema. Nije odgovarala. A ni sama nije postavila nijedno jedino
pitanje. Nije htjela znati gdje joj je ostao odvjetnik. Izrazila je samo elju da joj se
dopusti da se oprosti od keri, za koju se dolje ve brinula jedna policajka. Isabell je
bez rijei izala na krov i bez ikakva otpora dopustila policajcu da je odvede u
helikopter.
Va suprug imao je ispriku vikao je doktor Roth za njom, nadajui se da mu
se posljednja reenica nee utopiti u buci helikoptera.
Viktor je bolestan. Ali vi... Vi ste samo pohlepni.
Tek nakon tih rijei ona zastane i okrene se. Bez oklijevanja policajac uperi pitolj
u nju. Isabell neto upita, ali doktor Roth to nije mogao uti. Pribliio joj se korak
dva.
Kako je Viktor to otkrio?
Sad je bio dovoljno blizu da je razumije.
Kako je moj suprug to saznao?
Oh, Viktor je to odavna znao, pomisli doktor Roth, ali joj ne odgovori. Larenzu je
to postalo jasno nedugo nakon buenja, mnogo prije nego to e ga doktor Roth prvi
put pitati za Josyn le. injenica da je policija nije pronala kod kue za amce
doputala je za njega samo jedno logino objanjenje: Josy nije bila mrtva. Ostatak si
je Larenz brzo uspio rekonstruirati sam. Naravno, doktor Roth prvo se pitao zato se
Larenz unato svemu eli vratiti u svijet svojih snova, iako je sad znao da mu je ki
jo bila na ivotu. Ali onda mu je brzo postalo jasno da se Larenz bojao. Bojao se
neizmjerno. Sebe samog. Svoju ker on je jedanput ve ozlijedio i zamalo ubio. A

180

budui da je kao psihijatar najbolje znao kako su male njegove anse da se izlijei,
odabrao je za sebe jedino mjesto na svijetu na kojem je Josy bila zauvijek sigurna od
njega. Parkum.
Odakle je Viktor znao da je Josy jo uvijek iva? viknu Isabell ponovno,
trudei se da nadglasa brujanje rotora.
Ona mu je to rekla! dovikne joj doktor Roth i na trenutak sam ostane
iznenaen to joj je dao taj odgovor.
Rekla? Tko mu je to rekao?
Anna.
Anna?
Policajac posljednji put gurne Isabell, prisilivi je time da nastavi hodati. Ona
popusti, ali se svako malo pokuavala okrenuti. Htjela je jo posljednji put razgovarati
s doktorom Rothom. Postaviti mu posljednje pitanje. Ali on ve nakon nekoliko
metara vie nije mogao razumjeti njezine rijei. No, to vie nije bilo ni potrebno. Bilo
mu je dovoljno da vidi njezine usnice, koje su se beumno pomicale.
Tko je, dovraga, Anna?
Njezin pogled bez trunice razumijevanja i potpuna bespomonost u njezinim
oima kada se helikopter napokon vinuo u zrak bili su posljednje to je Martin Roth
od nje vidio. I to e se zauvijek urezati u njegovo pamenje.
Polagano se okrenuo i otiao do stubita. I dok se sputao stubama, znao je da mu
ono najtee jo predstoji. Iduih mjeseci pokazat e se razumije li on zaista svoj
psihijatrijski zanat. Nova pacijentica ekala je na terapiju. On e dati sve od sebe da
joj objasni cijelu istinu. Obeao je to njezinu ocu.

181

Zahvala

PRVO A TO NIJE FLOSKULA zahvaljujem vama. Na itanju. Vi i ja imamo neto

zajedniko. Jer itanje i pisanje samotne su i samim time intimne djelatnosti. Vi ste
mi dali najdragocjeniji dar koji posjedujete: svoje ivotno vrijeme. ak i vrlo mnogo
vremena, ako se sad probijate jo i kroz odjavu knjige.
Ako elite, rado mi moete napisati svoje miljenje o knjizi. Posjetite me na
Internetu pod: www.sebastianfitzek.de.
Ili mi jednostavno poaljite email na:
fitzek@sebastianfitzek.de.
Naposljetku, imam i veliku potrebu da zahvalim ljudima koji su me stvorili.
Primjerice, svom knjievnom agentu Romanu Hockeu, koji me od prvog dana
nije tretirao kao novog autora, ve kao jednog od brojnih autora bestselera, koje
inae zastupa.
Zahvaljujem urednici, gospoi dr. Andrei Mller, koja ne samo da me ljubazno
primila u obitelj izdavake kue Knaur nego je uz to svojim radom jo i mjerodavno
obiljeila roman.
Svom prijatelju Peteru Prangeu zahvaljujem to je nesebino podijelio sa mnom
svoja iskustva autora bestselera i podastro mi zajedno sa svojom suprugom Serpil
vane prijedloge za promjene u romanu. Nadam se da sam svima udovoljio.
Clemens, tebi zahvaljujem za medicinske savjete. Nikada ne moe biti naodmet
ima li ovjek za brata privatnog docenta za neuroradiologiju. Bar je netko u obitelji
izuio neto poteno. Da moji kritiari ne postanu tvoji, daj im do znanja da se
eventualne znanstvene netonosti svode samo na to da ti nisam dao sve na itanje.
Svaki je roman kraj jednog dugog puta. Moj je zapoeo s mojim roditeljima
Christom i Freimutom Fitzek. Vama zahvaljujem na vaoj ljubavi i neumornoj
podrci.
Prie ne vrijede nita ako se ne mogu nikomu ispriati. Gerlinde, tebi moram
zahvaliti to si Terapiju odsluala najmanje est puta i iznova pohvalila svaku verziju,
iako je ljubav zasigurno malice pomutila tvoju objektivnost.
Naposljetku zahvaljujem tolikim ljudima koje uope ne poznajem, a bez kojih
ova knjiga materijalno uope ne bi postojala. Onima koji su osmislili prekrasne
korice, tiskali djelo, dostavili ga knjiarama i stavljali na police, ne biste li ga vi ondje
mogli kupiti.

182

Naravno, zahvaljujem i tebi, Viktore Larenze. Gdje god upravo bio.

Sebastian Fitzek,
Berlin sijeanj 2006.

183