Professional Documents
Culture Documents
VJEROVATNOA I STATISTIKA
PRVI DIO
TEORIJA VJEROVATNOE
SARAJEVO, 2010.
Huse FATKI
VJEROVATNOA I STATISTIKA
PRVI DIO
TEORIJA VJEROVATNOE
PRVI SVEZAK1
Ovaj rad je pomognut od strane Plana za podrku istraivanja (Research Support Scheme)
Centralnoevropskog univerziteta, SOROS fondacije-FOND OTVORENO DRUTVO Bosna i
Hercegovina, Potprojekat Grupnog projekta ,,Savremeni problem: matemaikkih nauka* (odgovorni
istraziva prof. dr. Muharem Avdispahi), br. RSS-43/96, od 31.10.1996.
SADRAJ/CONTENTS
Strana/Page
2
U mnogim dostupnim izvorima (udbenici, nauni i struni radovi i dr.) navodi se da je 1654.
godine poeo razvoj teorije vjerovatnoce. Ovaj datum zapravo oznaava poetak vrlo opsene
korespondencije izmeu dvojice velikih francuskih matematiara Blejza Paskala i Pjera Ferme, u
kojoj su razmjenjivali miljenja o nekim problemima kockanja2 koje je Pascalu postavio pariki
graanin Sevalie /Sevaljer/ d'Mere' (Chevalier de Mere). Iz ove prepiske potiu mnogi poetni rezultati
iz teorije vjerovatnoe. Pascal i Fermat su pokuali da utvrde neke zakonitosti koje vladaju u
hazardnim igrama. Oni su tako savjesno prihvatili ovaj posao, da su ubrzo i sami zapazili da se ovdje
otvara jedan potpuno novi pristup prouavanju mnogih dogaaja iji se tok ne moe tano predvidjeti
i koji se pod odreenim okolnostima mogu ali ne moraju dogoditi.Takvi dogaaji nazivaju se
sluajnim, za razliku od onih dogaaja iji se tok zbivanja moze tano predvidjeti (tzv.
deterministikih dogaaja odnosno deterministikih pojava) jer se ovi pokoravaju odreenim
zakonima uzrone povezanosti u drugom obliku sa nekim drugim dogaajima ili faktorima.
Razvoj teorije vjerovatnoe u XVII vijeku, osim za Pascala i Fermata, vezan je i za ime holandskog
matematiara Hajgensa (Huyghens, 1625-1695). No, prvi znaajniji rezultati u teoriji vjerovatnoe
postignuti su u XVIII vijeku i poetkom XIX vijeka, a vezani su za imena Jakoba Bernoullija, De
Moivrea, Pierre-Simon de Laplacea, Poasona (S. D. Poisson, 1781-1840, francuski fiziar i
matematiar) i dr.
Medu prvim njemaki matematiar Carl Friedrich Gauss (1777-1855) doprinio je mnogo u
praktinoj primjeni teorije vjerovatnoe. Ruski matematiari P.L. ebyshev (1821 -1894), A. A. Markov
(1856-1922) i M. Ljapunov (1857-1918) dali su krupne doprinose u razvoju klasine teorije
vjerovatnoe. Sovjetski matematiari A. N. Kolmogorov, Sergej Natanovi Bernstein (1880 -1968),
A. J. Hinin i B. V. Gnedenko, dali su znaajne doprinose u savremenom razvoju teorije
vjerovatnoe.
Zanimljiva je injenica da se teorija vjerovatnoe gotovo tri vijeka razvijala bez strogo
utvrenih aksioma. Veina neuspjelih pokuaja strogog zasnivanja teorije vjerovatnoe sastojala se u
tome da se pojam vjerovatnoe definira pomou intuitivno bliskog pojma relativne frekvencije.
Opteprihvaenu aksiomatiku uveo je u teoriju vjerovatnoe godine 1933. veliki ruski matematiar
Andrej Nikolajev Kolmogorov. Njegova aksiomatika obuhvatala je sve dotadanje rezultate iz
teorije vjerovatnoe, a takoe se pokazalo da ona adekvatno reprezentira nae prirodne ideje,
odnosno intuitivne predodbe o vjerovatnoi, tj. da postoji veza izmeu vjerovatnoe i relativne
frekvencije. Osim toga Kolmogorovljeva aksiomatika je dobra osnova za razvoj novih sadraja teorije
vjerovatnoe. Poslije uvoenja ove aksiomatike, teorija vjerovatnoe je doivjela izuzetan razvoj i
danas je jedna od vodeih matematikih disciplina.
Napomenimo da je jedan od prvih problema u teoriji vjerovatnoe (kojeg je 1654. godine /to se najee uzima za poetak
teorije vjerovatnoe/ De Mere postavio Pascalu) bio:,,Da li je preporuljivo kladiti se da e u 24 uzastopna bacanja para igraih kocaka
bar jednom pasti dvostruka estica?"
Blaise Pascal (1623 - 1662), francuski matematiar, fiziar i filozof. U porodici njegovih roditelja su se redovno
sastajali matematiari i fiziari, to je kasnije preraslo u Parisku akademiju nauka. Prije Paskala niko od
matematiara nije raunao verovatnoe dogaaja na nain na koji se to i sada radi. Meu mnogim rezultatima koji
se vezuju za Paskalovo ime je i poznati Paskalov trougao, ema u kojoj su zapisani binomni koeficijenti. U
okviru evropske matematike to je bila znaajna novost i vaan rezultat. Interesantno je meutim da su Kinezi
poetkom XIV vijeka ve imali takvu emu.
Pierre cle Fermat (1601-1665), francuski pravnik i matematicar (po zanimanju pravnik, matematikom se bavio iz
hobija). Bavio se teorijom brojeva, geometrijom, algebrom i teorijom verovatnoe. Njegova prepiska
sa Blejzom Paskalom je osnov teorije verovatnoe.
3
Vjerovatnoa i statistika postale su vrlo opirne matematike discipline i dijele se na vise
raznih oblasti, odnosno novih grana, kao to su:
-Klasina i opta teorija vjerovatnoe
-Praktina teorija vjerovatnoe
-Matematika statistika
-Statistiko modeliranje
-Teorija masovnih opsluivanja
-Teorija pouzdanosti
-Stohastiki procesi
-Teorija informacija, Statistika kontrola i dr.
4
Vjerovatnoa je u stvari dobila svoje mjesto u matematici i u nauci uopte kada je poela
njena matematika obrada, kada je na toj osnovi izgradeno nauno saznanje da se mnoge pojave i
procesi, koji su stohastikog karaktera, mogu nauno istrazivati bez krutih matematikih formula.
Takve pojave nauka procjenjuje, koristei pri tome sve savrenije metode da te procjene budu to
priblinije, sto tanije. Greke koje se pri tome javljavju ili nastaju u manjoj ili veoj mjeri, po prirodi
stvari, nisu vie nepoznate i neuhvatljive za nauku. U svakom istraivanju moemo unaprijed da se
opredijelimo za odreen stepen tog odstupanja ili greke, zavisno od cilja istraivanja i od stepena
naunosti kojeg pri istraivanju elimo da postignemo.
Pojam i raun vjerovatnoe uao je i u na svakodnevni ivot. Termini kao to su: vjerovatno,
nevjerovatno, ,,moda", sigurno itd. nisu nita drugo nego naa procjena oekivanja dogaaja sa vie ili
manje osnova i saznanja. Ali da bi se pravilno sluili tim terminima, potrebno je da znamo ta oni
znae, kada se mogu upotrijebiti i kako ih treba koristiti da bismo vjerno izrazili ili saoptili ono sto
elimo, a da pri torn ne bi upali u greku.
1.2. Stanovita u teoriji vjerovatnoe. Prosta vjerovatnoa i skupne vjerovatnoe
Po pitanju koju vrstu problema rjeava teorija vjerovatnoe, uobiajena su dva stanovita:
,,objektivno" i ,,lino".
Gledano sa objektivnog stanovita, koje je popularnije od linog, teorija vjeovatnoe se moe
primjenjivati samo na one pojave i dogaaje koji se mogu ponavljati vie puta pri istim uslovima.
Prema torn stanovitu moe se govoriti o vjerovatnoi u problemima kao to su bacanje novia ili
kocke. Oni koji zastupaju ovo gledite ne ele pripisivati neku vjerovatnou pojavama koje se
dogaaju samo jedanput. (npr. oni odbijaju da govore o vjerovatnoi udaje njihove sestre za mladia
po imenu Mahmud).
Zastupnici tzv. ,,linog" gledita smatraju da je vjerovatnoa izraz linog uvjerenja u
odreenoj propoziciji i vjerovatnou primjenjuju na sve probleme koje obuhvata objektivno gledite,
ali i na veliku klasu drugih problema koji se sa prvog stanovita ne uzimaju u obzir. (Npr., teoretski
gledano, zastupnici linog gledita smatraju da se moe govoriti o vjerovatnoi udaje njihove sestre za
mladia po imenu Mahrnud.).
Razliiti autori daju razne podjele vjerovatnoe. Najjednostavnija podjela vjerovatnoe, s
obzirom na namjenu i mjesto vjerovatnoe u statistici, je podjela na prostu vjerovatnou i skupne
vjerovatnoe.
Prostu vjerovatnou imamo u sluajevima kad se radi o masi prostih dogaaja, tj. onih
dogaaja koji ne zavise i nisu uslovljeni nekim drugim dogaajima. Takav sluaj imamo kad se radi o
masi dogadaja, medu kojim ima odreen broj onih za koje kaemo da su povoljni (oekivani), a zatim
broj onih za koje kaemo da su nepovoljni (ne elimo njihovo deavanje).
Skupne vjerovatnoe su vjerovatnoe u svim onim sluajevima kada se pomou rauna
vjerovatnoe (odnosno formula i pravila teorije vjerovatnoe) iznalaze razultati odnosa dvije ili vie
grupa (elementarnih) dogaaja, bilo da su ti dogaaji meusobno zavisni ili nezavisni, bilo da su
uslovljeni jedni drugim ili ne.
U kategoriju skupnih vjerovatnoa spadaju: parcijalna vjerovatnoa, totalna vjerovatnoa,
sloena vjerovatnoa, uslovna vjerovatnoa, relativna vjerovatnoa, vjerovatnoa uzorka, vjerovatnoa
ponovljenih pokuaja, vjerovatnoa skupa i vjerovatnoa izbora u uzorak.
5
Parcijalna vjerovatnoa izraunava se u onim sluajevima kada imamo vie dogaaja ali se
svaki od njih moe posebno posmatrati, odnosno kada se za svaku vrstu tih dogaaja mogu
izraunati odvojeno vjerovatnoe nastajanja ili nenastajanja. Totalna vjerovatnoa predstavlja oblik
vjerovatnoe kod koga se deavanje nekog dogaaja, recimo A, povezuje sa deavanjem druga dva
dogaaja, recimo B i C. Od oblika meusobne veze i uslovljenosti ovih dogaaja zavisi i metod
izraunavanja (koji moe biti uz primjenu teoreme mnoenja /multiplikativne teoreme/ ili uz primjenu teoreme sabiranja
/aditivne teoreme/).
Napomenimo (kasnije e se to pitanje detaljno obraditi) da za dva dogaaja kaemo da su nezavisni ako
nastajanje jednog od njih ne zavisi od nastajanja drugog. Zavisni dogaaji su oni kod kojih deavanje ili
ostvarivanje jednog zavisi od prethodnog ostvarenja ili deavanja drugog. Dogaaji koji se iskljuuju
(disjunktni su, ne presijecaju se) su oni dogaaji kod kojih nastajanje ili nenastajanje jednog dogaaja iskljuuje
nastajanje ili nenastajanje drugog.
Dogaaji koji se deavaju ili ne deavaju po odreenom redu su oni dogaaji kod ijeg
deavanja postoji, poznat je ili moe da postoji ili ne postoji red njihovog nastajanja.
Uslovna vjerovatnoa izraunava se onda kada nastajanje nekog dogaaja A predstavlja
prethodno deavanje nekog drugog dogaaja B.
Relativna vjerovatnoa predstavlja odnos pojedinih vjerovatnoa prema sumi drugih
pojedinih vjerovarnoa srodnih dogaaja koji su rneusobno vezani nekom vezom, pri emu se taj
odnos izraunava kao prioritet po nastajanju ili oekivanju nastajanja.
1.3. Sluajni dogaaji. Prostor elementarnih dogaaja
Svaka nauka polazi od nekog skupa osnovnih pojmova i na osnovu njih dalje se razvija (npr., u
elementarnoj (euklidskoj) geometriji se polazi od osnovnih pojmova - taka, prava, ravan). Slino i u teoriji
vjerovatnoe se polazi od nekih osnovnih pojmova: pojava. U teoriji vjerovatnoe izuavamo sluajne
pojave i to izuavaanje je vezano za neki eksperiment. U tzv. raunu vjeorvatnoe (tj. u elementarnom
prilazu pojmovima vjerovatnoe), esto se kae da se pojmovi pokus (opit, eksperiment, ogled) i
dogaaj ne definiu. Kae se da se svaki opit zavrava nekim ishodom ili dogaajem.
Pod sluajnim pokusom ili sluajnim eksperimentom podrazumijeva se takav pokus iji
ishodi, tj. rezultati nisu jednoznano odreeni uslovima u kojima izvodimo pokus. Teorija
vjerovatnoe je matematika disciplina iji je zadatak formiranje i prouavanje matematikog modela
sluajmh pokusa.
Kod svakog pokusa osnovno je da se ustanovi odnos izmeu uzroka i posljedice. Samo
poznavanje tog odnosa omoguuje definisanje uslova pokusa i predvianje ishoda pri svakom
realiziranju tih uslova. Vezano za to, pokuse dijelimo u dvije osnovne grupe: deterministike i sluajne
pokuse. Kod deterministikih pokusa ishod je jednoznano odreen uslovima pokusa. Primjer
deterministikih pokusa je zagrijavanje vode pod normalnim atmosferskim pritiskom na temperaturu
viu od 100C (rezultat je promjena agregatnog stanja vode).
Pri prouavanju sluajnih pokusa u teoriji vjerovatnoe vano je pretpostaviti da je kompleks
uslova u kojima se pokus izvodi tano odreen u smislu da svaka realizacija tog kompleksa uslova
omoguuje da se pokus moe ponoviti tako da je ponovljeni pokus identian datom pokusu. Dakle,
doputamo mogunost ponavljanja datog sluajnog pokusa proizvoljno konano mnogo puta.
Prilikom razmatranja pojedinog sluajnog pokusa potrebno je na poetku dogovoriti se o
tome ta se smatra moguim ishodom tog pokusa.
6
Svaki sluajni pokus zavrava se nekim ishodom ili dogaajem. Rezultati sluajnih pokusa
zovu se sluajni dogaaji (ili krae dogaaji). Dakle, sluajni dogaaj je svaka injenica koja se kao
rezultat izvoenja nekog pokusa desi (dogodi) ili da se ne desi (ne dogodi). Dogaaji se najee
oznaavaju sa velikim slovima (sa ili bez indeksa) latinice (npr., A, B, C, ...; A1, A2 , ... ).
Primjer 1. Pokus se sastoji u bacanju novia uvis iznad ravne plohe. Napomenimo da se
pod noviem u teoriji vjerovatnoe podrazumijeva idealan homogen novi tako da kad se baci
mogu da se realizuju jedina dva mogua dogaaja (da padne na grb ili pismo tj, nakon to je novi
pao na plohu, na njegovoj gonjoj strani je grb (G ) ili pismo (P ), jer, na osnovu iskustva, razumno je
pretpostaviti da druge mogunosti ne dolaze u obzir (npr., da padne na rub).
Primjer 2. Neka se pokus sastoji u bacanju igrae kocke. I ovdje kocku zamiljamo da je
idealno napravljena i sa idealnim stranama ( 1 , 2 , ...,6 - broj taaka). Moe se desiti jedan od 6
sluajeva. Pri tome ne moemo predvidjeti koji e to sluaj biti.
Razlikovaemo sloene (razloive) dogaaje i elementarne (nerazloive) dogaaje. Naime, u
optem sluaju kad izvodimo eksperiment onda kao rezultat tog eksperimenta moe da se desi jedan i
samo jedan dogaaj, od vie njih eventualno, a pri tome svaki od tih dogaaja ima istu ansu da se
pojavi. Upravo te dogaaje zovemo elementarnim dogadajima. Proizvoljni elementarni dogaaj
oznaavat emo esto sa (ili sa {}, u skupovnoj terminologiji), a skup svih elementarnih dogaaja sa
, tzv. prostor elementarnih dogaaja. Dakle, prostor je skup svih elementarnih dogaaja koji se
mogu dogoditi pri izvoenju nekog pokusa.
Tako, npr., bacanje novia (u primjeru 1 .) je pokus kod kojeg e svaki ishod biti element
dvolanog skupa = {P, G}, ali unaprijed ne znamo koji e to element biti.
Elementarni dogaaji se, dakle, ne mogu dogoditi istovremeno, tj. oni se iskljuuju (disjunktni
su), dok se sloeni dogaaji mogu dogoditi istodobno, tj. mogu da se uzajamno ne iskljuuju (npr., pri
sluajnom pokusu bacanja dviju igraih kocki, ako kao ishod dobijemo (3,3), tada se dogodio i
dogaaj ,,suma brojeva na obje kocke je 6" i dogaaj ,,na obje kocke pao je isti broj").
Svaki sloeni dogaaj moemo razloiti na elementarne dogaaje.
Sada emo uvesti pojmove koji e nam trebati u ,,konstrukciji matematike teorije
vjerovatnoe. Osnovni polazni objekat u teoriji vjerovatnoe je neprazan skup koji zovemo prostor
elementarnih dogaaja i koji reprezentira skup svih ishoda sluajnog pokusa.
Skup i njegove elemente (koje emo zvati i takama skupa ) nadalje emo smatrati da su
zadani, tj. oni su osnovni i nedefinisani pojmovi u teoriji vjerovatnoe.
Take (odnosno, jednolane skupove {}) emo zvati elementarni dogaaji.
Prostor elementarnih dogaaja slui modelu idealiziranja sluajnog pokusa u smislu da po definiciji svako
rjeenje pokusa mora dati ishod koji odgovara jednom i samo jednom elementarnom dogaaju, tj. jednoj i samo
jednoj taki u . Dakle, je jednostavno skup taaka (za sada nema matematikih uslova za ).
Primjer 3. Ako novi bacamo jednom, moemo uzeti = {P,G}. Ako novi bacamo dvaput
to je drugi pokus, pa treba drugi , recimo = {PP, PG, GP, GG}.
Primijetimo da istome sluajnom pokusu moemo pridruiti razne prostore elementarnih dogaaja. Npr., ako
jednom bacamo igrau kocku onda je prirodno uzeti = {1, 2, ..., 6}. Ali, ovom pokusu moemo pridruiti drugi
prostor elementarnih dogaaja koji ima samo dva elementa: ,,n je paran" i ,,n je neparan", gdje je n broj koji padne
na kocki. Meutim, ako nas pri datom rjeenju ovog pokusa zanima da li je n 4, ovaj drugi prostor elementarnih
dogaaja nee biti od koristi. Prema tome priroda konkretnog problema koji nas zanima u datom trenutku
odreuje kojim emo se prostorom elementarnih dogaaja koristiti.
Prostor elementarnih dogaaja moe biti konaan, tj. moe imati oblik = {1, ..., n}, moe
biti beskonaan ali prebrojiv, tj. = {1, ..., n, ...}, ali moze biti beskonaan i neprebrojiv
(,,neprekidan"), = { |P()}.
Svaka taka (elementarni dogaaj) koja pripada dogaaju A zove se povoljna za A. Dogaaj
A dogodit e se u datom vrenju pokusa ako ishodu pokusa odgovara jedna od taaka iz A, tj. taka
povoljna za A.
Dakle, na skupu elementarnih dogaaja moemo definisati i druge sloenije dogaaje. Npr., pri opitu
bacanja kocke neka se dogaaj A desi kad padne paran broj, a dogaaj B se desi kad padne broj manji od 5. Tada je
A ={2,4,6}, B ={ 1,2,3,4}.
Definiimo sada operacije sa dogaajima pomou kojih se od datih dogaaja dobivaju svi
dogaaji. Za sve dogaaje smatramo da su podskupovi istog prostora elementarnih dogaaja , pa
je prirodno operacije nad dogaajima definisati pomou operacija nad odgovarajuim skupovima.
Za dogaaj A kaemo da povlai (implicira, ili A je specijalan sluaj od B) dogaaj B ako je
A B . Ako A B i B A onda kaemo da su dogaaji A i B ekvivalentni (ili da su jednaki) i
piemo A = B. B A
Za dogaaje A stavimo Ac = \A, tj. Ac je komplement od A. Dogaaj Ac se zove suprotan
(komplementaran) dogaaj od A. Dogaaj Ac se oznaava esto i sa A' ili A i on se dogodi u datom
vrenju pokusa ako i samo ako se A ne dogodi.
Za dogaaje A, B skup A U B (ili A + B) zove se unija (ili zbir) dogaaja A i B, tj.
dogaaj A U B je dogaaj koji se dogodi sko i samo ako se dogodi bar jedan od dogaaja A i B.
Analogno se definira i unija ili zbir konano mnogo dogaaja A1, A2 , ..., An kao
U Ai
i =1
ili
i =1
n =1
Za dogaaje A, B skup A I B (ili A B , ili AB) zovemo presjek (ili proizvod) dogaaja A i B, tj.
dogaaj A I B je dogaaj koji se sastoji u tome da se A i B pojavljuju skupa (dogaaj A I B dogodi se
ako i samo ako se dogode oba dogaaja A i B). Analogno se definira presjek od konano ili prebrojivo
mnogo dogaaja.
8
A I B = ( A B = V ). U torn sluaju A i B ne mogu se istovremeno dogoditi. Za konano ili
prebrojivo mnogo dogaaja (An) kaemo da se uzajamno iskljuuju ako je Ai I A j = za i j .
( U An )
= I Anc , ( I An )c = U Anc ,
U A = 0, 1) i I An
n
1
n
], (n = 1, 2, ...).
= {0} .
9
mora da se ostvari. Meutim, u vie ponavljanja bacanja ne mora da se ostvari takav odnos, nego e tek u veoma
velikom broju bacanja da se zapazi pribliavanje odnosa 50% : 50%. Slian je sluaj kod igranja lutrije, izvlaenja karata,
bacanja kocke itd.
Jedna od moguih verzija klasine (Laplaceove) definicije pojma vjerovatnoe (a priori) glasi : Neka je
zadan sluajni opit s konano mnogo elementarnih dogaaja i neka su svi ti elementarni dogaaji
jednako mogui. Tada se vjerovatnoa P(A) proizvoljnog dogaaja A vezanog uz taj opit definira kao
kolinik broja m svih elementarnih dogaaja povoljnih za taj dogaaj i broja n svih moguih (ukupnog
broja) elementarnih dogaaja (koji mogu nastupiti pri tom pokusu), tj.
P ( A) =
m
n
(*)
Primijetimo odmah slabosti ove klasine definicije vjerovatnoe (koju je u teoriju vjerovatnoe
uveo Pierre-Simon de Laplace, a poznata je i pod nazivima matematika definicija i teoretska definicija
pojma vjerovatoe). Ona je prije svega restriktivna u smislu da se odnosi samo na eksperimente s
konano mnogo elementarnih dogaaja. S druge strane, Laplaceova definicija vjerovatnoe je kruna jer
ona u sebi sadri pojam jednako mogu, koji zapravo znai jednako vjerovatan. Otuda ova definicija nije
dobra kao baza aksiomatske teorije vjerovatnoe. Napomenimo da je vrlo interesantna injenica da je od
poetka teorije vjerovatnoe pa do uvoenja aksiomatike u tu teoriju (koju je uveo veliki ruski
matematiar A N D R E J N I K O L A J E V I KOLMOGOROV 1933. godine u svom fundamentalnom radu: "
Grundbegriffe der Wahrscheinlichkeitsrechnung, Berlin, 1933.") bilo potrebno da prou gotovo tri
stoljea.
Primjer 1. U posudi se nalazi 6 bijelih i 4 crne kuglice. Ako se sluajno izvue jedna kuglica,
nai vjerovatnou da izvuena kuglica bude bijele boje.
Rjesenje: Neka je A dogaaj da je kuglica bijele boje. Tada je, prema klasinoj definiciji vjerovatnoe a priori,
vjerovatnoa P(A) dogaaja A zadana formulom (*). Kako je, oigledno, m = 6, n = 10,
P ( A) =
6
10
(= 60%).
Iz klasine definicije vjerovatnoe a priori, odnosno iz formule (*), odmah slijede ove osnovne
osobine vjerovatnoe:
(i)
Vjerovatnoa je nenegativna, tj. P ( A) 0, (za svaki dogaaj A);
(ii)
P ( A) 1,
, jer je m n.
(**)
Ako se radi o sigurnom dogaaju, onda svaki elementarni dogaaj realizuje taj dogaaj, tj. m = n, pa je njegova
vjerovatnoa jednaka 1 .Vjerovatnoa nemogueg dogaaja je 0 (jer je sada m = 0, budui da
nemogu dogaaj ne realizuje ni jedan elementarni dogaaj ).
1
2
----------------------------Ovdje ( a i nadalje) P(A) znai vjerovatnoa (francuski probabilite odnosno engleski probability dogaaja A.
10
P ( A) =
1
2
, kae se da je A neizvestan ili sumljiv dogaaj, a ako je P ( A) > , kae se da je A vjerovatan dogaaj (kao to
2
:= {0,1, 2,...}= N 0 .
Ovaj skup je (oigledno) prebrojiv. Ovdje je za uzet beskonaan skup, iako se zna da e broj razgovora
biti konaan, da bi se izbjegla pitanja u vezi s tim koji je prirodan broj mogu kao ishod ogleda, a koji nije.
No, prostor elementarnih dogaaja moe biti i neprebrojiv. Naime, uzmimo da se ogled sastoji od
mjerenja temperature zraka tokom jednog dana. Tada se radi o mjerenju funkcije neprekidnog parametra
(vremena). Kao prostor elementarnih dogaaja moemo uzeti skup svih moguih rezultujuih funkcija, ali i iri
skup, recimo skup svih realnih funkcija na datom vremenskom intervalu ili skupu svih realnih neprekidnih funkcija. U
ovom sluaju smo svjesno poveali, jer znamo da medu svim realnim funkcijama na datom intervalu sigurno
ima takvih funkcija koje ne mogu predstavljati kretanje temperature kao funkcije vremena tokom jednog dana.
No, u sluaju jednostavnih ogleda s konano mnogo ishoda izbjegava se dodavanje suvinih elemenata.
O dogaaju A vezanom uz neki opit moemo govoriti samo u sluaju da je za svaki mogui ishod opita
poznato da li se A dogodilo ili nije, tj. svaki dogaaj A vezan uz neki sluajni opit odgovara pitanju u vezi s tim
opitom koji ima odgovor ,,DA" ili ,,NE", i to u smislu da poslije svakog vrenja opita na pitanje ,,da li se A dogodio"
moe odgovoriti sa ,,da" ili ne". Ako je pri tome prostor elementarnih dogaaja tog sluajnog opita, onda skup
taaka koji reprezentuje sve ishode opita za koje je odgovor ,,da" u potpunosti opisuje dogaaj A. Obratno,
proizvoljan podskup A prostora elementarnih dogaaja moemo tretirati kao dogaaj (koji se dogodi ili ne dogodi
ovisno o tome da li ishod opita reprezentira taku koja je u A ili koja nije u A).
Zato u daljnjem neemo razlikovati dogaaj A vezan uz sluajni pokus i odgovarajui podskup skupa
elementarnih dogaaja koji se sastoji od svih taaka iz koje reprezentuju one ishode pokusa ije pojavljivanje
vodi na pojavljivanje dogaaja A. Dakle, dogaaj je podskup prostora elementarnih dogaaja . Cijeli prostor
zovemo siguran (pouzdan) dogaaj (on se mora dogoditi u svakom vrenju opita), a prazan skup zovemo nemogu
dogaaj (on se nikad nee dogoditi).
Za sve dogaaje smatramo da su podskupovi istog prostora elementarnih dogaaja , pa se prirodno
operacije nad dogaajima definiraju pomou operacija nad odgovarajuim skupovima, to za njih vrijede sva pravila
iz teorije skupova, tj. sva pravila iz algebre skupova vrijede i u algebri dogaaja (npr., vrijede De Morganovi
zakoni).
Aksiomatsku definiciju vjerovatnoe na prostoru elementarnih dogaaja obradiemo u narednom
poglavlju (ukazujui na injenicu da nije uvijek mogue sve podskupove od uzeti za dogaaje, jer se moe
dogoditi da za neki podskup A od ne moemo decidno odgovoriti na pitanje: ,,Da li je A ?".
Zadatak 1. Neka su baene tri kocke. Kolika je vjerovatnoa da je broj koji se pojavi na svakoj od tri kocke
11
neparan broj ?
Rjeenje: Za prostor uzoraka u ovom pokusu se moe uzeti skup svih ureenih trojki (i, j, k) prirodnih
brojeva i, j, k { 1, 2, 3, 4, 5, 6}. Otuda skup ima 6 3 = 216 elemenata. Dogaaj E, da broj koji se pojavi na
svakoj od tri kocke bude neparan, sastoji se od svih trojki (i, j, k) prirodnih brojeva izmeu 1 i 6, takvih da su i, j,
k svi neparni. Otuda skup E ima 3 3 = 27 elemenata, pa je
P( E ) =
k (E)
k ()
3
3
3
6
1
=
2
1
8
= 12,5%.
Koristei se logaritamskim tablicama ili depnim raunarima, lako se provjeri da u ovom problemu
imamo da je P (E 22 ) 0, 467 , P (E 23 ) 0,507. Prema tome, ako na posmatranom fakultetu ima vie od
22 studenta , onda je vea vjerovatnoa da postoje dva studenta sa istim roendanom, nego da takva dva studenta ne
postoje.
Zadatak 5. Telefonski broj sastoji se iz est cifara. Izraunajte vjerovatnou da su sve cifre
takvog telefonskog broja meusobno razliite.
Rjeenje. Broj svih telefonskih estocifrenih brojeva iznosi n = 106 kao ukupan broj svih
varijacija klase k = 6 od 10 elemenata: 0, 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9 s ponavljanjem, a broj svih
10!
10!
=
(broj svih
telefonskih estocifrenih brojeva s razliitim ciframa iznosi m =
(10 6)!
4!
varijacija 6-te klase od 10 elemenata bez ponavljanja). Ako sa D oznaimo posmatrani dogaaj, a sa
10!
m
P(D) njegovu vjerovatnou, onda je P ( D ) =
=
= ... .
n
4!106