Deux fous gagnent toujours, mais trois fous, non!

(Otprilike: Dvije lude uvijek pobjeđuju, tri nikad!)

– Siegbert Tarrasch

(Napomena: Šahovska figura koja se na hrvatskom naziva

lovac, na francuskom se zove lefou, luda.)

PROLOG
KUĆA NA VINOGRADU

Kad je moj otac konačno umro, sezonske karte za Redskinse ostavio je mora
bratu, kuću u Ulici Shepard mojoj sestri, a kuću na Vinogradu meni.
Nogometne ulaznice bile su, naravno, najvredniji dio imovine, no Addison je
oduvijek bio očev miljenik i najžešći navijač, jedini od djece koji se približio
tome da s ocem podijeli njegovu opsesiju, ali i jedini koji je - u vrijeme kad je
otac posljednji put sastavljao svoju oporuku - uopće s njim razgovarao. Addison
je sjajan, ako vam ne smetaju vjerske besmislice, ali Mariah i ja nismo bili
bliski svih ovih godina otkako sam se ja, kako to ona kaže, pridružio
neprijateljima, zbog čega nam je otac i ostavio kuće koje su međusobno
udaljene četiri stotine milja.
Bilo mi je drago što sam dobio kuću na Vinogradu, uredno malo viktorijansko
zdanje koje gleda na Oceanski perivoj, u gradu Oak Bluffs1.(Oak Bluffs;
doslovno prevedeno znači "hrastovi sprudovi"; budući da se u izvorniku
radi o imenici u množini muškog roda ona se u prijevodu ne deklinira.)
Uzduž trijema koji je pomalo tonuo imala je mnoštvo cifrastih, gotičkih
drvodjeljskih uresa, a ujutro predivan pogled na glazbeni paviljon smješten
usred širokog mora glatke zelene trave koje se ocrtavalo uz rub još šireg,
svijetloplavog vodenog mora. Moji su roditelji rado pripovijedali kako su tu
kuću kupili za bagatelu u šezdesetima, kad je Martin Vinograd, zajedno sa
crnačkom srednjoklasnom kolonijom koja ovdje ljetuje, još uvijek bio dotjeran i
neotkriven. Poslije se Vinograd, prema mišljenju mog oca koji je to rado
ponavljao, srozao nizbrdo, jer je postao prenapučen i bučan, a - osim toga - sad
su u njega pripuštali svakoga, pod čime je podrazumijevao crne ljude slabijeg
imovnog stanja od nas. Previše se novih kuća gradi, stenjao bi on, a mnoge od
njih ogoljele su staze i šumarke u blizini najljepših plaža. Gradili su se čak i
apartmani, za Boga miloga, posebno pokraj Edgartowna, što njemu nikako nije
išlo u glavu zato što je južni dio otoka bio ono što je on oduvijek nazivao
"zemljom Kennedyjevih", područje na kojem bi se okupljali i ljetovali bogati
bijelci sa svojom razmaženom deriščadi. Dijelom ljutiti, a dijelom ljubomorni
članak vjere moga oca držao je kako bijelci dopuštaju pripadnicima onoga što je
on volio nazivati tamnijim narodom da se gomilaju i gužvaju, dok za sebe
čuvaju otvorene prostore.
Pa ipak, i usred galame, kuća na Vinogradu je malo čudo. Volio sam je kao
dijete, a sad je volim još i više. Svaka soba, svaka tamna drvena stuba, svaki
prozor šapće svoj tajni udio u uspomenama. Kad sam bio dijete, slomio sam
zglob na ruci i nozi u padu sa zabata iznad glavne spavaonice; sad, više od
trideset godina poslije toga, i ne sjećam se zašto sam mislio da bi moglo biti
zabavno tamo se popeti. Dva ljeta poslije, dok sam u poslijeponoćnoj tami
tumarao kućom u potrazi za gutljajem vode, čudnovati me cendravi zvuk
natjerao da čučnem na polukatu, odakle sam tako, otprilike tjedan dana prije
svog desetog rođendana, vireći kroz balustradu, uhvatio svoj prvi poticajni
pogled na iskonsku tajnu svijeta odraslih. Vidio sam svog brata Addisona, četiri
godine starijega od mene, kako se nateže s našom sestričnom Sally,
petnaestogodišnjom crnom ljepoticom, na otrcanoj tamnocrvenoj sofi
smještenoj nasuprot televizoru u zasjenjenom zakutku pod stubama. Ni jedno
od njih nije bilo posve odjeveno, iako mije nekako bilo teško odrediti koji točno
odjevni predmeti nedostaju. Nagon mije govorio da pobjegnem. Umjesto toga,
obuzet čudnovatom, uzbudljivom letargijom, promatrao sam ih kako se
kotrljaju, ruku i nogu isprepletenih u naizgled nasumičnim položajima - u tim
jednostavnijim vremenima to smo nazivali ljubakanjem, stoje izraz bremenit
namjernom dvosmislenošću, možda kako bismo se zaštitili od tereta pobližeg
određivanja.
Moje tinejdžerske godine, sumorne i preduge jednako kao što su i moje odrasle,
nisu mi donijele slične pustolovine, a posebno ne na Vinogradu; vrhunac je,
pretpostavljam, stigao pred kraj posljednjeg ljeta koje smo tamo proboravili kao
cjelovita obitelj. Menije bilo trinaest godina, a Mariah, prilično debeljuškasta
petnaestogodišnjakinja, ljuta na mene zbog neke mudrijaške šale na račun
njezine debljine, posudila je kutiju šibica, potom uzela moju dragocjenu
bejzbolsku sličicu s likom Topps Willie Maysa, te se uspela uz osam nesigurnih
i većinom olabavIjenih drvenih dasaka opasnih ljestava na potezanje koje su
vodile na tavan. Kad sam je dostigao, moja mi je sestra pred očima spalila
sličicu dok sam ja bespomoćno plakao, rušeći se na koljena u strahovitoj
popodnevnoj vrućini prašnjavog tavana ispod niskog stropa - nas smo dvoje već
tad postavili uzorak uzajamnoj doživotnoj netrpeljivosti. Tog istog ljeta, moja
sestra Abigail, koju su još uvijek zvali "beba" iako je bila tek nešto više od
godinu dana mlađa od mene, dospjela je u lokalne novine, Vineyard Gazette,
kad je osvojila nekih osam različitih nagrada gađajući balone strelicama za
pikado i boce za mlijeko bejzbolskim lopticama na okružnom sajmu koji se
održao jedne sparne kolovoske večeri, učvrstivši time svoj položaj jedine
potencijalne sportašice u obitelji -nitko od nas ostalih nije se usudio ni pokušati,
jer naši su roditelji uvijek propovijedali prevlast uma nad mišićima.
Četiri kolovoza poslije toga, Abigailin dječački smijeh nije više odjekivao
Oceanskim perivojem, ni nekim drugim mjestom, jer njezino je uživanje u
životu, a i naše u njoj, nestalo u zbrkanom trenutku na asfaltu mokrom od kiše,
u uzaludnom pokušaju neiskusne tinejdžerice da izmakne podivljalom
sportskom vozilu koje je nekolicina svjedoka vidjela, ali ne i pobliže opisala,
zbog čega i nije bilo nikad pronađeno; vozač koji je ubio moju mlađu sestru
nekoliko blokova sjeverno od vašingtonske katedrale, tog prvog proljeća
predsjedničkog mandata Jimmyja Čartera, napustio je mjesto događaja mnogo
prije dolaska policije. Činjenica da Abby nije imala vozačku dozvolu nego
samo privremenu dopusnicu namijenjenu onima koji tek uče voziti, nikad nije
izašla u javnost, a marihuana pronađena u posuđenom automobilu koji je vozila
nikad više nije spomenuta; nije to učinila policija, čak ni tisak, jer moj je otac
bio tko je bio i imao veze koje je imao, a osim toga - u onim danima
upropaštavanje dobroga glasa poznatih osoba još nije bilo naš nacionalni sport.
Na taj je način Abby uspjela umrijeti jednako nedužno kao što smo se pretvarali
da je i živjela. U to je doba Addison bio pred završetkom koledža, a Mariah se
spremala upisati drugu godinu, što me ostavljalo da živčano igram ulogu koju je
moja majka nazivala "moje jedino dijete". Cijelog tog ljeta u Oak Bluffs, dok je
moj otac, čvrsto stisnutih usana, svaki dan putovao do saveznog suda u
Washingtonu i natrag, a majka, besciljno stružući nogama, hodala iz jedne
prizemne sobe u drugu, ja sam izvršavao zadaću koju sam si sam zadao,
pretražujući kuću, loveći sjećanja na Abby. Na dnu hrpe knjiga složene na
crnim metalnim kolicima ispod televizora bila je njezina omiljena društvena
igra, Life; u kutu ormarića sa staklenim vratima iznad sudopera bijela
keramička šalica s otisnutim geslom CRNO JE LIJEPO, koju je kupila kako bi
uzrujala oca; a skriven u kutu zagušljivog tavana, nalazio se punjeni panda,
nazvan George prema mučeničkom crnom militantu Georgeu Jacksonu, kojega
je osvojila na sajmu i iz čijih je pregiba sad ispadala neka ogavna ružičasta tvar
-sva ta sjećanja, moram to priznati u svojim pogibeljnim srednjim godinama, s
prolaskom su vremena postala sve bljeđa.
Ah, kuća na Vinogradu! Addison se vjenčao u njoj, dvaput, od čega jednom više
ili manje uspješno, a ja razbio dvostruka staklena prednja vrata, također dvaput,
više ili manje namjerno. Svakog smo ljeta moje mladosti odlazili tamo živjeti,
jer tako se to radi kad imate ljetnikovac. Svake bi zime moj otac gunđao zbog
troškova održavanja i prijetio da će je prodati, jer tako se to radi kad je sreća
upitno ulaganje. A kad je rak koji ju je progonio šest godina naposljetku
pobijedio, moja je majka umrla u njoj, u najmanjoj spavaonici koja je imala
prekrasan pogled na tjesnac Nantuckett, jer tako se to radi kad čovjek može
odabrati svoj svršetak.
Moj je otac umro za svojim radnim stolom. A u početku su samo moja sestra i
nekoliko ušlagiranih slušatelja koji su se javljali u kasnonoćnim radijskim
emisijama vjerovali da je bio ubijen.

PRVI DIO

SJECIŠTE NOWOTNOGA

Sjecište Nowotnoga - u komponiranju

šahovskih problema, to je tema u kojoj
dvije crne figure priječe jedna drugoj
mogućnost obrane vitalnih polja.

PRVO POGLAVLJE
NAJNOVIJE TELEFONSKE VIJESTI
(I)

"OVO JE najsretniji dan u mom životu", uzbuđeno brblja žena kojom sam
oženjen gotovo devet godina, na početku dana koji će uskoro postati jedan od
najtužnijih u mojem.
"Znači, tako", odgovaram ja, s prizvukom koji otkriva moju povrijeđenost.
"Oh, Misha, daj odrasti. Ne uspoređujem to s udajom za tebe." Stanka. "Ni s
rađanjem djeteta", dodaje ona, kao fusnotu.
"Znam, razumijem."
Još jedna stanka. Mrzim stanke u telefonskim razgovorima, ali mrzim i samo
telefoniranje, kao i još mnoge druge stvari. Iz pozadine dopire zvuk muškog
smijeha. Iako je na Istoku gotovo jedanaest sati, u San Franciscu još nije ni
osam. Ali nema potrebe da budem sumnjičav: možda me zove iz restorana,
trgovačkog centra ili dvorane za sastanke.
A možda i ne.
"Mislila sam da će ti biti drago zbog mene", kaže konačno Kimmer.
"Drago mi je zbog tebe", uvjeravam je, iako malo prekasno. "Radi se samo o
tome da—"
"Oh, Misha, daj, molim te." Sad je već nestrpljiva. "Ja nisam tvoj otac, u redu?
Znam u što se upuštam. Ono što se dogodilo njemu, neće se dogoditi meni. Ono
što se dogodilo tebi, neće se dogoditi našem sinu. U redu? Šećeru?"
Meni se ništa nije dogodilo, zamalo slažem, no suzdržavam se od toga,
djelomično zato što mi se sviđa rijedak i basnoslovno skup okus šećera. Sad
kad je Kimmer jednom konačno tako sretna, ne želim izazivati nevolje. A
pogotovo joj ne želim reći kako je veselje koje osjećam zbog njezina postignuća
umanjeno brigom zbog toga kako će na sve to reagirati moj otac. Tiho kažem:
"Samo se brinem za tebe, to je sve."
"Ja se mogu brinuti sama o sebi", uvjerava me Kimmer, stoje tvrdnja tako
istinita daje zapravo zastrašujuća. Čudim se sposobnosti svoje žene da sakrije
dobre vijesti, barem pred svojim suprugom. Negdje tijekom jučerašnjeg dana
saznala je kako su njezine godine neupadljivog lobiranja i pažljivih političkih
doprinosa konačno urodile plodom i da se našla u najužem krugu kandidata za
ispražnjeno mjesto na Saveznom prizivnom sudu. Nastojim se ne zapitati s
koliko je ljudi podijelila svoju radost prije nego što je konačno nazvala kući.
"Nedostaješ mi", kažem.
"Pa, to je slatko, ali na nesreću, čini se da moram ovdje ostati do sutra."
"Mislio sam da se vraćaš večeras."
"Trebala sam, ali - no, jednostavno ne mogu."
"Razumijem."
"Oh, Misha, pa ne ostajem duže namjerno. Takav mije posao. Ja tu ništa ne
mogu." Nekoliko sekundi tijekom kojih oboje razmišljamo o tome što je rekla.
"Vraćam se čim bude moguće, znaš to dobro."
"Znam, draga, znam." Stojim iza svog radnog stola i gledam dolje, prema
dvorištu i studentima koji leže u travi, nosova zabodenih u svoje udžbenike, ili
igraju odbojku, pokušavajući produžiti ljeto Nove Engleske dok skaču uvis pod
umirućim listopadskim suncem. Moj kabinet je prostran i svijetao, ali pomalo
neuredan, a u tom je stanju uglavnom i cijeli moj život. "Znam", kažem po treći
put, jer naš je brak dospio do stupnja na kojem nam, čini se, ponestaje tema za
razgovor.
Nakon prikladnog razdoblja šutnje, Kimmer se vraća praktičnim pitanjima.
"Znaš što? FBI će uskoro početi razgovore s mojim prijateljima. I s mojim
mužem. Kad mije to Ruthie rekla, ja sam rekla, ono, 'Nadam se da im neće
ispričati sve moje grijehe'." Kratak smijeh, istodobno nesiguran i pun
pouzdanja. Moja žena zna da može računati na mene. I, znajući to, iznenada
postaje skromna. "Jasno mi je da razmišljaju i o drugim ljudima," nastavlja ona,
"a neki od njih imaju strašno dobre biografije. Ali Ruthie kaže da imam zbilja
dobre šanse." Ruthie je Ruth Silverman, naša kolegica s pravnog fakulteta,
negdašnja Kimmerina prijateljica, sad zamjenica savjetnika u Bijeloj kući.
"Imaš, budu li odlučivali prema vrijednosti", kažem ja odano.
"Zvučiš mi kao da ne vjeruješ da ću dobiti mjesto."
"Mislim da ga trebaš dobiti." Što je istina. Moja je žena drugi najbolji pravnik
kojega poznajem. Partnerica je u najvećoj pravnoj tvrtki u Elm Harboru koji
Kimmer smatra malim mjestašcem, a ja gradom pristojne veličine. To je uspjelo
još samo dvjema ženama, a nije uspjelo nikome tko nije bijelac.
"Pretpostavljam da bi mogla biti i namještaljka", priznaje ona.
"Nadam se da nije. Želio bih da dobiješ ono što želiš. I što zaslužuješ."
Oklijevam, a potom zaranjam. "Volim te, Kimmer. Uvijek ću te voljeti."
Moja žena nije voljna uzvratiti taj osjećaj, pa udara u drugom smjeru.
"Kandidata je možda četiri ili pet. Ruthie kaže da su neki od njih profesori
prava. Kaže da su dvoje ili troje tvoje kolege." To me tjera na osmijeh, iako ne i
osmijeh zadovoljstva. Ruthie je isuviše oprezna da bi spominjala ikakva imena,
ali i Kimmer i ja znamo da se dvoje ili troje kolega svode na Marca Hadleyja,
kojega neki smatraju najsjajnijim predavačem na našem fakultetu, iako je u
četvrt stoljeća podučavanja prava objavio točno jednu knjigu, a i to se dogodilo
prije više od dvadeset godina. Mare i ja bili smo prilično bliski, a ja nisam
blizak s mnogim ljudima, posebno ne na fakultetu; no neočekivana smrt suca
Juliusa Krantza prije četiri mjeseca upropastila je i ono labavo prijateljstvo
među nama i potpalila iskru potajnog natjecanja koja nas je dovela do ovoga
trenutka.
"Teško je povjerovati da bi Predsjednik imenovao još jednog profesora prava",
kažem ja, tek toliko da nešto kažem. Mare lobira za sudačko mjesto duže nego
moja žena, a i pomogao je Ruthie, nekoć svojoj najdražoj studentici, da dobije
sadašnji posao.
"Najbolji suci su oni ljudi koji su se barem neko vrijeme bavili pravom u
praksi." Moja žena govori kao da citira službeno pravilo natjecanja.
"Složio bih se s tim."
"Nadajmo se da se i Predsjednik slaže."
"Tako je." Protežem škripavu ruku. Moje tijelo je bolno upravo na onim
mjestima na kojima mi bol onemogućuje da sjedim mirno. Jutros poslije
doručka ostavio sam Bentleyja u njegovu preskupom dječjem vrtiću, pa se
našao s Robom Saltpeterom, još jednim kolegom, iako ne baš i prijateljem, na
košarci koju povremeno igramo, premda ne u sveučilišnoj dvorani gdje bismo
se mogli osramotiti pred studentima, nego u dvorani YMCA2, gdje su svi barem
jednako sredovječni kao mi.
• Y.M.C.A.; Young Men's Christian Association, Udruženje mladih kršćana,
poznata američka organizacija.
"Ruthie kaže da će se odlučivati u sljedećih šest do osam tjedana", dodaje moja
žena, čime pojačava moju neizrečenu sumnju da se počela veseliti prerano.
Kimmer izgovara Ruthieno ime s nevjerojatnom naklonošću, kad se uzme u
obzir da je prije jedva dva tjedna, samo za moje uši, svoju staru prijateljicu
prezirno nazvala Malom gospođicom biračkom sudaca. "Upravo na vrijeme za
Božić."
"Pa, dušo, ja mislim da su ovo sjajne vijesti. Kad se vratiš kući možda bismo
mogli—"
"Oh, Misha, šećeru, moram ići. Jerry me zove. Oprosti. Nazvat ću te poslije."
"Dobro. Volim te", opet se ja nudim. No svoju ljubav izjavljujem praznoj
slušalici.
(II)
Jerry me zove. Na sastanak? Telefonski? Natrag u krevet? Mučim samoga sebe
riskantnim pretpostavkama sve dok ne stiže vrijeme za moje predavanje u
jedanaest sati, kad skupljam svoje knjige i jurim podučavati. Ja sam, kao što ste
već mogli pretpostaviti, profesor prava. Bližim se četrdesetoj godini života i
jednom sam se, u maglovitoj prošlosti, bavio odvjetništvom. Ovih dana svoj
kruh zarađujem pisanjem učenih članaka, suviše zakučastih da bi bili utjecajni,
a nekoliko prijepodneva tjedno provodim u nastojanju da utuvim nešto naknada
štete (zimski semestar) i upravnog prava (ljetni semestar) u glave studenata
previše inteligentnih da bi se zadovoljili četvorkom, no previše opsjednutih
samima sobom da bi svoju dragocjenu energiju utrošili na zamorne pojedinosti
koje valja svladati za peticu. Većina naših studenata čezne samo za ocjenama
koje im dodjeljujemo, ne i za znanjem koje im nudimo; i kako naraštaj za
naraštajem, svaki sve više od prethodnoga, gleda na nas kao na zanatsku školu,
tako veza između želje da se dobije diploma i želje da se razumije pravo postaje
sve slabija. Ovo možda nisu najsretnije misli koje mogu zaokupljati jednog
profesora prava, no svima nama one padaju na pamet s vremena na vrijeme, a
danas je, čiru se, moj dan.
Brzo prolijećem kroz svoje predavanje o naknadama štete - zaista, što novo
Čovjek može reći na temu osiguranja protiv trećega - i ubacujem nekoliko
zgodnih rečenica, od kojih ni jednu nisam sam smislio, a zbog kojih se moja
pedeset tri studenta smiju tijekom većeg dijela predavanja. U pola jedan
odvlačim se na objed s dvojicom kolega; Ethanom Brinkleyjem, koji je još
uvijek dovoljno mlad da bude uzbuđen što je postao redoviti profesor, i Theom
Mountainom, koji je predavao ustavno pravo ne samo meni nego i mom ocu i
koji bi, zahvaljujući članku Zakona o zapošljavanju koji zabranjuje
diskriminaciju prema dobi, kao i svojoj neumornoj tjelesnoj konstituciji, lako
mogao predavati i mojim unucima. Sjedeći s njima u poluraspadnutom odjeljku
Posta (samo neupućeni zovu ga Kod Posta3), sumornog sendvič-bara dva bloka
udaljenoga od pravnog fakulteta, slušam Ethana kako prepričava neku
urnebesnu primjedbu koju je Tish Kirschbaum izgovorila prošlog vikenda na
zabavi u kući Petera Van Dykea i pogađa me, kao stoje čest slučaj, osjećaj da
postoji bjelački društveni krug pravnog fakulteta, krug koji se oko mene okreće
takvom brzinom da uspijevam uhvatiti samo njegove djeliće: dok to Ethan nije
spomenuo, pojma nisam imao da je prošlog tjedna u kući Petera Van Dykea
uopće bila nekakva zabava, a meni svakako nije bila pružena prigoda da
odbijem na nju doći. Peter živi dvije ulice dalje od mene, ali u fakultetskoj je
hijerarhiji miljama iznad mene. Ethan je, teoretski govoreći, miljama ispod. Ali
boja kože, čak i na najslobodoumnijim sveučilištima, oblikuje vlastitu
hijerarhiju.
Ethan nastavlja govoriti. Theo, čija je grmolika sijeda brada umrljana senfom,
oduševljeno se smije; dok dajem sve od sebe da im se pridružim, pitam se
trebam li im reći za Kimmer, tek toliko da vidim kako se u jednom
veličanstvenom trenutku razmetljivost gubi s njihovih zadovoljnih euroazijskih
lica. Imam potrebu reći to nekome. A onda mi pada na pamet kako će mi se ta
oholost - ako proširim vijest, a Mare na kraju pobijedi Kimmer u borbi za
imenovanje, što mislim da će se dogoditi - vratiti u još gorem obliku.
Osim toga, Marc to ionako vjerojatno već zna. Ruthie nije htjela Kimmer reći
Marcovo ime, ali kladim se da je Marcu rekla Kimmerino. Barem u to
uvjeravam samoga sebe dok, sam, koračam Ulicom Town natrag prema
pravnom fakultetu. Objed je gotov. Theo, koji je dovoljno star da ima unuku u
koledžu dok većina nas ima djecu u osnovnoj školi, otišao je na sastanak;
Ethan, stručnjak za terorizam i za ratno pravo, odlazi u teretanu jer se održava
tjelesno spremnim za slučaj da ga nazovu MSNBC ili CNN. Ja nemam ništa
posebno na rasporedu, pa se vraćam u svoj kabinet. Oko mene jato studenata
svih boja i stilova odijevanja, a svi se oni gegaju onim čudnovato drskim
hodom suvremenih mladih ljudi -spuštenih glava, pogrbljenih ramena, laktova
uz tijelo, stopala koja se jedva odvajaju od tla. Pa ipak, usprkos tome uspijevaju
zračiti energijom
Post, Charles William, 1854.-1914., američki poslovni čovjek koji je razvio proizvodnju
raznovrsne hrane za doručak.
koja samo čeka da bude puštena s uzice. Mare to ionako vjerojatno već zna. Ne
uspijevam se otresti te misli. Prolazim pokraj granitne dike, Znanstvenog
kvadrata u koji, čini se, sveučilište u posljednje vrijeme ulijeva sve svoje
novčane viškove. Prolazim pokraj jata prosjaka, sve samih pripadnika tamnijeg
naroda, i svakome dajem po dolar - Kimmer tu moju naviku naziva milostinjom
iz isprike. Nakratko se pitam koliko je medu njima prevaranata, no to je ono
stoje moj otac nazivao "nedostojnom misli": Ti si iznad takvih ideja,
propovijedao bi on svojoj djeci s neuobičajenim bijesom, zapovijedajući nam
da preispitujemo svoje umove.
Mare vjerojatno zna, kažem sebi još jednom dok poskakujem uza stube pred
glavnim ulazom u zgrade pravnog fakulteta. Voljan sam se okladiti kako mu je
Ruthie Silverman sve ispričala. I Theo je predavao Ruthie, a moja žena i ja bili
smo s njom na godini; no kao i mnogi od naših studenata, i ona je svoju trajnu
odanost podarila Marcu Hadleyju.
"U tome je problem s našim studentima", mrmljam sebi u bradu dok prelazim
prag, jer je razgovaranje sa samim sobom - a moja me žena uvjerava da se radi
o prvom znaku ludila - navika koju imam cijeli život. "Uvijek ostanu zahvalni."
Svejedno, oprez prevladava. Odlučujem Kimmerine novosti zadržati za sebe.
Većinu stvari zadržavam za sebe. Moj je svijet, iako povremeno bolan, obično
miran, a takvoga ga i volim. Da bi njime iznenada mogli zavladati nasilje i
strah, to je nešto što ovoga sunčanog jesenskog poslije-podneva ne mogu ni
zamisliti.
(III)
U predvorju visoka stropa nalijećem na jednu od svojih najdražih studentica,
Chrystu Smallwood, koja nevjerojatno ljubi statističke podatke. Chrysta je
tamnoputa, zdepasta žena čija intelektualna darovitost nipošto nije beznačajna i
koja je, prije upisa na pravni fakultet, diplomirala francuski na Sveučilištu
Pomona, ne osjetivši poziv da manipulira brojevima. Po dolasku u Elm Harbor
otkrila je statistiku i to ju je otkriće učinilo dražesno ludom. Slušala je moja
predavanja iz naknada štete u lanjskom zimskom semestru i većinu vremena
dijelila između svoje dvije ljubavi: naše klinike za besplatnu pravnu pomoć u
kojoj pomaže majkama na socijalnoj pomoći da izbjegnu izbacivanje iz stana i
svoje statističke zbirke uz pomoć koje se nada dokazati da bijela rasa srlja
prema samouništenju, što su izgledi koji je vrlo vesele.
"Hej, profesore Garland!" doziva me svojim tipičnim, rastegnutim naglaskom
Zapadne obale.
"Dobar dan, gospođice Smallwood", odgovaram joj službeno, zato što sam
teškom mukom naučio da sa studentima nije dobro biti previše prisan.
Nastavljam hodati prema stubištu.
"Znate što?" nastavlja ona zaneseno, prepriječivši mi put, nesvjesna mogućnosti
da sam ja možda nekamo krenuo. Ima vrlo kratku afro-frizuru, jednu od
posljednjih na školi. Dovoljno sam star da se sjetim vremena kad je vrlo malo
žena njezine dobi češljalo kosu drugačije, ali pokazalo se da je nacionalizam
manje ideologija, a više trend. Oči su joj malo previše razmaknute i, kad vas
gleda ravno u oči, taj riblji pogled djeluje blago uznemirujuće. Kreće se vrlo
brzo za ženu svoje mase, zbog čega ju je teško izbjeći. "Opet sam malo gledala
one brojeve. One o bijelim ženama?"
"Razumijem." Ulovljen u zamku, piljim prema stropu urešenom kit-njastim
gipsanim figurama: vjerski simboli, vijenci od tišina lišća, naznake pravde, sve
prebojene toliko puta da gube svoje oštre obrise.
"Da, i znate što? Njihov natalitet - bijelih žena? - sad je toliko nizak da do 2050.
godine više neće biti ni jedne bijele bebe."
"Ah - a jeste li sigurni u te brojeve?" Jer Chrysta je, iako briljantan um, također
i potpuno luda. Kao njezin profesor, otkrio sam da je u svom oduševljenju
nepažljiva i da često s velikom sigurnošću navodi podatke prije nego što je
dobro porazmislila o njima.
"Možda do 2075.?" predlaže ona prijateljskim glasom koji implicira da o tome
možemo pregovarati.
"Zvuči pomalo nepotkrijepljeno, gospođice Smallwood."
"To je zbog pobačaja." Ponovno sam krenuo, no Chrysta s lakoćom drži korak.
"Zato što ubijaju svoje bebe? To je glavni razlog."
"Zaista mislim da biste za svoj referat trebali razmotriti neku drugu temu",
odgovaram, nastojeći joj izmaknuti kako bih se dokopao zavojitih mramornih
stuba koje vode prema fakultetskim kabinetima.
"Ne radi se samo o pobačaju—" glas joj leti za mnom uza stube i tjera jednog
mog kolegu, živčanog malog Joea Janowskog, da kroz svoje debele naočale
virne preko mramornog rukohvata kako bi vidio tko to viče,"—radi se tu i o
međurasnim brakovima, zato što se bjelkinje—"
U tom trenutku prolazim kroz dvostruka vrata i ulazim u hodnik u kojem se,
hvala Bogu, Chrystine pretpostavke više ne čuju.
I ja sam nekoć bio poput nje, podsjećam samoga sebe dok postrance ulazim u
svoj ured. Do krajnjih granica uvjeren kako sam u pravu glede tema o kojima
nisam znao baš ništa. Što je vjerojatno razlog zbog kojega su me uopće i
zaposlili, jer sam u mladosti bio intelektualno odvažniji.
To, plus slučajnost što sam bio sin svoga oca, jer njegov je utjecaj na sveučilištu
tek neznatno izblijedio poslije traumatičnog saslušanja prije potvrđivanja
imenovanja. Čak i danas, jedno dobro desetljeće poslije Sučeva pada, znaju me
u kut pritisnuti studenti koji iz mojih usta žele čuti daje moj otac uistinu onaj za
kojega su čuli da jest, kao i kolege koje žele da im objasnim kako je to bilo
sjediti tamo, bijedni dan za danom i stoički slušati kako ga Senat temeljito
uništava.
"Bilo je to kao gledati nekoga u zugzwangu4"(* Zugzwang, hrv. iznudica; riječ
koja opisuje situaciju u partiji šaha u kojoj jedan igrač od drugoga iznuđuje
nepovoljan potez; bezizlazna situacija u kojoj jc za jednog od igrača svaki potez koji
mu je na raspolaganju nepovoljan.) , uvijek kažem, no oni nisu ozbiljni šahisti i
nikad ne shvate štos. Iako se, budući da su profesori, pretvaraju da su shvatili.
U potrazi za nečim što će mi odvratiti misli, listam papire u svojem sandučiću
pristigle pošte. Memorandum iz ureda predstojnika fakulteta, a u vezi s
cijenama parkinga. Poziv na konferenciju o reformi zakona o naknadama štete
koja će se održati u Californiji za tri mjeseca, ali samo ako sam plaćam
troškove. Razglednica od nekog tipa iz Idahoa, mog protivnika na turniru u
dopisnom šahu, koji je uspio pronaći upravo onaj potez za koji sam se nadao da
će mu promaknuti. Pismo kojim me prodekan Ben Montoya podsjeća na
večerašnje predavanje neke velike odvjetničke zvjerke. Umjereno prijeteće
pismo od sveučilišne knjižnice, u vezi s nekom knjigom koju sam očevidno
zagubio. Iz sredine hrpe izvlačim novi primjerak časopisa Harvard Law
Review, prelijećem pogledom sadržaj, a onda ga brzo ispuštam iz ruke, nakon
što sam naletio na još jedan učeni članak koji objašnjava zašto je moj
ozloglašeni otac izdajica svoje rase, jer na tu je razinu spao tamniji narod:
nesposobni da utječemo na bilo kakav događaj u bijeloj Americi, gubimo
dragocjeno vrijeme i energiju ocrnjujući jedni druge, kao da rasnom napretku
najbolje služimo tako što šutiramo druge crne ljude.
U redu, za danas sam obavio svoje.
Zvoni telefon.
Zurim u napravu i mislim - ne prvi put - kako je gadna, napasna i nepristojna
stvar telefon zapravo, kako zahtjevni, iritantna, sklona prekidanju, kako napada
prostor uma. Pitam se zašto je zapravo Alexander Graham Bell takav junak.
Njegov je izum razorio područje privatnosti. Ta naprava nema savjesti. Zvoni
kad spavamo, kad se tuširamo, molimo, svađamo, čitamo, vodimo ljubav. Ili
kad jednostavno očajnički želimo biti sami. Razmišljam o mogućnosti da se ne
javim. Dovoljno sam propatio. I to ne samo zato što mi je moja živahna supruga
tako naglo spustila slušalicu. Ovo je bio jedan od onih neobičnih četvrtaka kad
telefon odbija prestati sa svojom bijesnom grajom kojom traži pozornost: očajni
urednik pravnog časopisa koji zahtijeva da mu pošaljem nacrt članka koji sam
odavna trebao predati, nezadovoljni student koji traži sastanak sa mnom,
American Express koji zahtijeva uplatu za prošli mjesec, svi su oni imali priliku
za pogodak. Dekanica pravnog fakulteta, Lynda Wyatt - odnosno, Dekanica
Lynda, kako voli daje oslovljavaju svi redom, studenti, predavači i bivši
diplomanti - nazvala me upravo prije objeda kako bi me ubacila u još jedan od
ad hoc odbora koje neprestano formira. "Molim te to samo zato što si mi drag",
gugutala je svojim majčinskim tonom, izgovarajući rečenicu koju govori svima
koje ne voli.
Telefon ne prestaje zvoniti. Čekam da se javi glasovna pošta, ali glasovna pošta,
kao i veći dio opreme koju je sveučilište dobilo s posebnim popustom, najbolje
radi onda kad je čovjek ne treba. Odlučujem zanemariti zvonjavu, no potom se
prisjećam kako je moj razgovor s Kimmer loše završio, pa me možda zove kako
bi se pomirila.
Ili se nastavila svađati.
Pripremajući se za obje mogućnosti, grabim slušalicu nadajući se da ću možda
čuti pokajnički glas svoje žene, ali to je samo slavni Mallory Corcoran,
odvjetnički partner moga oca i njegov posljednji preostali prijatelj, vašingtonski
maher na priličnu glasu, koji me zove kako bi mi rekao da Suca više nema.

DRUGO POGLAVLJE
POSJET OBALI
(I)
U WASHINGTON stižem u petak poslije podne, dan nakon očeve smrti,
ostavljam torbe u domu Milesa i Vere Madison, suzdržanih i doličnih roditelja
moje žene, pa odlazim u kuću u Ulici Shepard, samo da bih tamo zatekao
Mariah koja je, na svoj uredni način, već obavila većinu stvari koje treba
obaviti. (Prema nepisanom pravilu oboje znamo kako se obitelj ne može
osloniti na lepršavog Addisona koji tek treba javiti svoje putne planove.) Nekad
davno, Mariah je bila bucmasto i neuredno dijete, sa strahovitim kompleksom
niže vrijednosti u odnosu na svoju mlađu sestru koja je imala svjetliju put.
Naime, opsjednutost pigmentacijom još je uvijek prokletstvo naše rase, posebno
u obiteljima kao stoje moja. Kad je odrasla, Mariah je postala otmjena, gotovo
kraljevski lijepa, no muškarci sa Zlatne obale (tako mi nazivamo svoj uski pojas
gornje srednje klase tamnijeg naroda) nekako su je uvijek zanemarivali. Sad je
opet pomalo bucmasta, no to se može i očekivati nakon što žena rodi petero
djece, barem tako kaže zajedljiva Kimmer, profesionalna odvjetnica, u slobodno
vrijeme guru fitnessa. (Kimmer je rodila točno jedno dijete, napola planiranu
slučajnost koju smo nazvali Bentley, prema djevojačkom prezimenu njegove
bake s majčine strane.) Odrasla je Mariah, također, zapanjujuće dobro
organizirana, jedina od sve djece koja se u tom pogledu uvrgla na Suca. Ona ne
vjeruje u odmaranje. No istog trenutka kad sam prošao kroz vrata uglate, ružne
kuće u Ulici Shepard u kojoj smo oboje proveli svoje tinejdžerske godine,
Mariah svaljuje ostatak posla na moja leđa. Mislim da to ne čini ni zbog tuge, ni
iz zlobe, čak ni zbog iscrpljenosti, već zbog iste one karakterne osobine koja ju
je navela da karijeru novinarke zamijeni karijerom odgoja svoje djece - iz
čudnovatog, voljnog popuštanja pred muškarcima, što je naslijedila od naše
majke koja je od svojih dviju kćeri zahtijevala da manje igraju uloge, a više
iskazuju stav: postojale su stvari neprikladne da se njima bavi njihov spol.
Kimmer mrzi tu osobinu moje sestre i optužuje je - jednom joj je to čak rekla i
u lice - da trati um kojim je već na prvoj godini Stanforda zaradila članstvo u
sestrinstvu Phi Beta Kappa. Kimmer je dobacila tu repliku upravo u ovoj kući,
prije dvije godine, na božičnoj večeri kojoj smo budalasto odlučili
prisustvovati. Mariah se nasmiješila i mirno joj odgovorila kako njezina djeca
zaslužuju najbolje godine njezina života. Kimmer, koja jedva daje zastala u
svom profesionalnom hodu kad se rodio Bentley, shvatila je to kao osobnu
uvredu, stoje i rekla, pru-živši tako meni i mojoj sestri još jedan razlog - kao da
nam je bio potreban - da jedno s drugim ne razgovaramo.
Morate razumjeti da na mnogo načina volim i cijenim svoju sestru. Kad smo
bili mlađi, Mariah je, prema općem mišljenju, bila intelektualno najsposobnije
od četvero djece mojih roditelja, i ona koja se iskreno i s dirljivom odanošću
dala na posao da priskrbi njihovo odobravanje. Njezini uspjesi u srednjoj školi i
na koledžu zagrijali su srce mog oca. Kako bi zagrijala majčino, Mariah se
udala samo jednom, i to sretno - nakon što je prijašnji zaručnik, koji bi bio
prava katastrofa, prikladno potajno pobjegao s njezinom najboljom
prijateljicom - a unučad je izbacivala s redovitošću i entuzijazmom koji su
oduševljavali naše roditelje. Suprug joj je dosadan bijelac, investicijski bankar
stariji od nje deset godina, kojega je srela -kako je ispričala obitelji - na jednom
"sastanku naslijepo", iako slatka Kimmer uvijek ustrajno tvrdi da je to moglo
biti samo preko oglasa. Osim toga, ako želim priznati istinu, Mariah je uvijek
više voljela bijelce, još od onih davnih srednjoškolskih dana u Sidewell Friends,
kad je - pod budnim okom našeg brižnog oca - počela izlaziti s dečkima.
U Ulici Shepard, Mariah pozdravlja posjetitelje u predvorju, službena i pribrana
u tamnoplavoj haljini s jednostrukom niskom bisera, kao prava gospodarica
kuće, kako bi to rekla moja majka. Odnekud iz dubine kuće dopire zvuk
klasične glazbe po užasnom ukusu mog oca: Puccini, s libretom na engleskom.
Predvorje je maleno i mračno, pretrpano loše sparenim komadima teškog
drvenog namještaja. S lijeve se strane otvara prema primaćoj sobi, s desne
prema blagovaonici, a straga prema hodniku koji vodi u dnevni boravak i
kuhinju. Široko, no ni po čemu posebno Stubište propinje se prema gore odmah
uz vrata blagovaonice, a uzduž gornjeg hodnika prostire se galerija na kojoj
sam nekad čučao i potajice motrio večere koje su priređivali moji roditelji i
partije pokera, mjesto na koje me jednom Addison natjerao da se sakrijem kako
bi mi uspješno dokazao da Djed Božićnjak ne postoji. Iza galerije, nalik na
špilju, nalazi se radna soba u kojoj je umro moj otac. Na svoje iznenađenje,
tamo gore sad primjećujem dvoje ili troje ljudi koji se naslanjaju na ogradu kao
da je njihovo vlasništvo. Zapravo, u kući ima više ljudi nego što sam očekivao.
Čini se kao da je cijelo prizemlje puno ozbiljnih odijela - bijeli Amerikanci
vjerojatno misle da, izvan svijeta sporta i zabave, i nema ovoliko
Afroamerikanaca koji žive u materijalnoj udobnosti. I pitam se koliko se gostiju
veseli smrti moga oca više nego što se dade iščitati s njihovih lica.
Kad koraknem kroz prednja vrata, sestra me ne grli, samo me površno ljubi u
jedan obraz, pa u drugi i mrmlja, "Tako mi je drago što si ovdje" istim tonom
kojim bi to mogla reći nekome od očevih odvjetničkih partnera ili pokeraških
kompića. A onda, držeći ruke na mojim ramenima u pokretu koji još uvijek nije
zagrljaj, gleda pokraj mene niz hodnik, očiju umornih, ali blistavih i
vragolastih: "Gdje je Kimberly?" (Mariah odbija izgovoriti Kimmer zato što joj
to, kako mi je jednom rekla, smrdi na lažni nadimak iz internata, iako je moja
žena pohađala Školu gospođice Porter, čime se u potpunosti kvalificirala za
internatsku šminkericu.)
"Na putu iz San Francisca", kažem ja. "Bila je tamo nekoliko dana, poslom."
Bentley je, dodajem znatno prebrzo, kod naših susjeda: jučer sam ga ranije
pokupio iz vrtića u kojem sam ga jutros ponovno ostavio, pretpostavljajući da
ću danas imati isuviše posla, a da bih mogao provesti više vremena s njim.
Kimmer će ga večeras ponovno uzeti, pa će njih dvoje sutra doći vlakom. Dok
objašnjavam sve te logističke pojedinosti, znajući istodobno da govorim
previše, doživljavam iskustvo zijevajuće praznine - moja mi žena nedostaje na
način koji još nisam spreman iznijeti pred svojom obitelji.
No nisam se morao ni truditi da prikrijem svoje osjećaje, jer Mariah mora izaći
na kraj s dovoljno svojih vlastitih, pri čemu se ni najmanje ne trudi sakriti svoju
bol i zbunjenost. Već je i zaboravila da je pitala za moju ženu. "Ja to ne
razumijem", kaže ona tiho, odmahujući glavom, dok joj se prsti zabadaju u
moje nadlaktice. Zapravo sam uvjeren kako Mariah savršeno razumije. Sudac je
još prošle godine bio u bolnici kako bi popravio posljedice neprecizne operacije
ugradnje srčane premosnice koju je prošao dvije godine prije, što je činjenica
koju moja sestra zna jednako dobro kao i ja; smrt našeg oca možda nije bila
očekivana, ali svakako nije ni iznenađujuća.
"To se moglo dogoditi u bilo kojem trenutku", mrmljam ja.
"Voljela bih da se nije dogodilo sad."
Tome se malo što može dodati, osim spomenuti volju Božju, što u našoj obitelji
nikad nitko ne čini. Kimam i tapšem je po ruci, no čini se da je to vrijeđa, pa
prestajem. Ona sklapa svoje umorne oči, skupljajući samokontrolu, pa ih otvara
i opet je prava Garlandica. Uzdiše i zabacuje glavu kao da još uvijek ima dugu
kosu koju je s mukom održavala kao tinejdžerica, a onda kaže, nimalo se ne
ispričavajući: "Zao mi je što za vas nema mjesta u kući, ali u podrumu imam
klince i polovicu rodbine na tavanu." Mariah sliježe ramenima kao da nema
izbora, ali ja osjećam pravu namjeru s kojom izlaže taj raspored: tiho nameće
svoju vladavinu i izaziva me da je osporim.
Što ja ne činim.
"U redu je", kažem ja, ne opustivši ni na trenutak osmijeh koji ju je, čini se,
uvijek zbunjivao.
Ali - na moje iznenađenje - lice moje sestre nije pobjedonosno. Čini se da se
poslije ove pobjede osjeća jadnije nego prije i da, stoje rijetkost, ne zna što bi
rekla. Ne mogu se sjetiti da sam ikad vidio Mariah s manje samopouzdanja
nego sad, ali opet, ona je najviše voljela Suca, iako je bilo trenutaka kad ga nije
mogla podnijeti.
"Hej, mala", kažem tiho, jer tako smo se oslovljavali kad smo bili tinejdžeri i
eksperimentirali s osjećajem uzajamne naklonosti. "Hej, daj, pa sve će biti u
redu."
Mariah nesigurno kimne, iako je nijedna moja riječ nije uvjerila. Ali, budući da
nema povjerenja u mene, to i nije nekakvo iznenađenje. Gricka donju usnicu,
nešto što nikad ne bi učinila ni pred kojim svojim djetetom. A onda se podiže na
prste i progovara s visoko ugođenim šapatom, dok mi njezin dah škaklja uho:
"Tal, moram s tobom o nečemu razgovarati... Važno je. Nešto... nešto nije u
redu." Dok svoju zbunjenu glavu naginjem prema njoj, Mariah baca pogled od
jedne do druge strane po-lumračnog predvorja, kao da se boji da bi je netko
mogao čuti. Slijedim njezin pogled i moje oči, za njezinima, prelaze preko
mutnih dalekih rođaka i nepostojanih prijatelja, među kojima su i neki koje
moja obitelj nije vidjela još od očeve ponižavajuće borbe za potvrdu
imenovanja, pa se naposljetku zaustavljaju na liku njezina supruga, Howarda
Dentona, koji se vrzma uokolo. On ostavlja dojam uspješnog čovjeka u dobroj
kondiciji i nekako savršeno pristaje slici, usprkos svojoj bjelini. Howard se moli
u hramu bodybuildinga; iako je već u pedesetima, njegova široka ramena kao
da lebde iznad njegova omršavjela struka. Obožava Mariah. Obožava novac.
Iako povremeno dobacuje pogled pun poštovanja u smjeru moje sestre, Howard
uglavnom vodi živahan razgovor s grupicom mladih muškaraca i žena koje baš
ne prepoznajem. Prema njihovoj dobro raspoređenoj energiji i Brooks Brothers
odjeći, kao i iz činjenice da jedan od njih u Howardovu ruku utiskuje
posjetnicu, zaključujem kako se posao uvijek obavlja, čak i ovdje, čak i sad.
Ista se stvar događala i mom ocu, čak i poslije njegova pada: ukoračio bi u
prostoriju i iznenada bi svi nešto htjeli od njega. Bacao je takvu auru, slao
podsvjesnu poruku daje on osoba oko koje i kroz koju se stvari događaju -
osoba koju vam je korisno poznavati. A ovdje je, od svih ljudi, baš vitki
Howard kojemu se rijedi smeđa kosa, koji nosi rukom šivana odijela i zarađuje
sedmeroznamenkaste, sad možda i osmeroznamenkaste iznose, taj koji je
sposoban oko sebe širiti istu moć. I tako je sad red na meni da se uvrijedim, ne
toliko u ime obitelji, koliko u ime rase: vidno mi polje iznenada zastiru
svijetlocrvene mrlje, što se događa s vremena na vrijeme, u trenucima kad moja
povezanost s tamnijim narodom i njegovom potlačenošću bude nečim snažno
potaknuta. Soba oko mene blijedi. Kroz crvenu zavjesu još uvijek, iako
prigušeno, vidim te ambiciozne crne klince u svojim ambicioznim malim
odijelima, mlade ljude ne mnogo starije od mojih studenata, kako se natječu za
naklonost moga šogora zato stoje on izvršni direktor banke Goldman Sachs, te
iznenada shvaćam strast mnogih crnih nacionalista iz šezdesetih godina koji su
se protivili manjinskim kvotama, upozoravajući kako će zbog njih zajednica
ostati bez najboljih od svojih potencijalnih vođa koji će otići na najbolje
fakultete i postati... pa, postati mladi korporacijski aparatčici u odijelima
Brooks Brothers, očajnički željni naklonosti moćnih bijelih kapitalista. Naši
vođe, tvrdili su oni, bit će varkom namamljeni da podupiru drugačiji cilj.
Prestižne diplome i prestižni novac koji će dobiti nekolicina, zauzet će mjesto
pravde za mnoge. I nacionalisti su bili u pravu. Ja sam jedan iz te nekolicine. I
moja žena. I moja sestra. I moji studenti. Ovi klinci koji utiskuju posjetnice u
ruku moga šogora također pripadaju toj nekolicini. A svijet je tako svijetlo,
bijesno crven. Noge su mi kao od kamena. Lice mije kao od kamena. Stojim
posve miran, puštajući crvenilu da me preplavljuje, valjam se u njemu kao što
bi se čovjek koji je zamalo umro od žeđi u pustinji valjao u vodi; upijam ga
kroz svaku poru, osjećam kako sve stanice moga tijela bubre od njega, osjećam
gotovo električni naboj u zraku, kao koban znak koji najavljuje oluju i ponovno
proživljavam i psujem svaku jabuku koju sam ikad u životu uglačao za nekog
bijelca koji mi je mogao pomoći da napredujem—
"Pusti to, mali", kaže moja svijest, ali to je zapravo Mariah, iznenađujuće
strpljiva glasa, koja polaže ruku na mojii. "On je jednostavno takav." Spuštam
pogled i primjećujem da su mi se prsti stisnuli u šake. Znam da nije moglo proći
mnogo vremena - sekunda, možda dvije. Uvijek kad se crvena zavjesa spusti
preko mojih očiju gubim osjećaj za vrijeme i često imam dojam kako bih
mogao svojom voljom zamrznuti taj trenutak za vječnost, ostati zauvijek
nepomičan između te sekunde i sljedeće, živeći u svijetu veličanstvena crvenog
gnjeva. I sad imam taj dojam. Onda podižem pogled i kroz crvenilo vidim bol -
ne, potrebitost - u tamnosmeđim očima svoje sestre. Što je to što je njoj
potrebno, a što joj Howard može priskrbiti? Ne po prvi put pitam se što ona
(osim novca) vidi u njemu. Moja je žena uvjerena kako je Mariah, birajući
svoga sudruga, bježala od nečega, ali sva su djeca mojih roditelja bježala, što su
silovitije i brže mogla, bježala od istog nečeg, ili nekog, pa se svejedno ni
Addison ni ja nismo nikad vjenčali s nekim tako nezanimljivim kao što je
Howard.
S druge pak strane, brak moje sestre je sretan.
Mariah mrmlja moje ime i dodiruje mi lice i na trenutak je opet moja sestra, a
ne moja protivnica. Crvenilo je nestalo, soba se vratila. Zamalo je zagrlim, što
mislim da nisam učinio u posljednjih deset godina, čak mi se čini da bi mi ona
to i dopustila, ali trenutak prolazi. "Možemo razgovarati poslije", kaže ona,
nježno me, ali odlučno odgurujući. "Idi, pozdravi se sa Sally", dodaje, okrećući
se da pozdravi sljedećeg gosta. "Plače u kuhinji."
Tupo kimnem, još uvijek ne znajući zbog čega upadam u ovakva raspoloženja,
nastojeći se prisjetiti kad me ova boljka posljednji put spopala. Dok zaokrećem
u sumorni hodnik, Mariah već govori nekom drugom kako je lijepo od njega
stoje došao i udjeljuje po poljubac svakom obrazu. U prolazu pozdravljam
Howarda, ali on je prezaposlen skupljanjem posjetnica da bi mi uputio više od
grimase i mahanja rukom. Kratak drhtaj crvenila zapleše oko njegove glave i
nestaje. Okrećem se od njega. Čini se da su bezbrojni rođaci, kako ih je zvao
moj otac, napučili svaki četvorni metar prizemlja; bezbrojni stoga što se Sudac
nikad nije zaista potrudio da ih razvrsta. Rođacima, kao i uvijek, predsjeda
vječna Alma, odnosno teta Alma, kako su nas roditelji tjerali da je zovemo, iako
nam je sama Alma potajno, grleći nas u oblacima mirisnog pudera, svima
zapovjedila daje zovemo "samo Alma", što smo često shvaćali posve doslovno,
iako nikad pred njom: Mariah, je li Samo Alma već došla? Ili čak: Mamice! Ta-
tice! Zove vas Samo Alma! Samo Alma, koja je očeva sestrična u drugom
koljenu ili prateta ili nešto takvo, priznaje otprilike osamdeset jednu godinu
života, iako je vjerojatno živa i duže od toga; mršava je poput grane i glasna i
zabavna i prosta, nikad posve mirna, ljupko se krećući u ritmovima džeza na
kojima se tamniji narod održavao još od njegovih iznuđenih začetaka. Dok sam
bio mali, potražio bih je na svakom obiteljskom skupu, zato što bi uvijek
izvlačila novčiće iz neočekivanih džepova i silom nam ih turala u ruke; sad je
tražim zato što je, poslije smrti naše majke, ona postala obiteljska sila teže koja
nas privlači k sebi kao da je sposobna zakriviti prostor.
"Talcotte!" viče Alma kad me spazila, oslanjajući se o svoj rezbarija-ma urešeni
štap i smiješeći se svojim širokim, koketnim osmijehom. "Dovući se ovamo!"
Nježno ljubim Almu, a ona me nagrađuje kratkim zagrljajem. Mogu osjetiti
kako se pomiču njezine krhke kosti i čudim se kako vjetrovi vremena još nisu
uspjeli otpuhati Almu. Dah joj miriše na cigarete, Kools, koje puši još od nekog
legendarnog prosvjednog čina u doba kad je, prije gotovo sedam desetljeća, bila
srednjoškolka u Philadelphiji. Više od pola stoljeća bila je udana za
propovjednika koji je bio moćan u filadel-fijskim političkim krugovima i
kojemu je posmrtni govor držao sam potpredsjednik Sjedinjenih Američkih
Država.
"Lijepo te je vidjeti, Alma."
"U tome i jest problem! Sve što zgodni muškarci žele raditi sa mnom jest da me
gledaju!" Smijulji se i prilično me snažno bubne u rame. Alma je, usprkos
svojoj krhkoj građi, rodila šestero djece koja su sva još živa, a od kojih petero
ima fakultetsku diplomu, četvero je još uvijek u prvom braku, troje radi u
gradskim službama Philadelphije, dvoje su liječnici, a jedan homoseksualac:
čini se daje tu na djelu nekakvo brojčano načelo. Almina djeca, zajedno s
njezinom unučadi i praunučadi, čine najveću podgrupu bezbrojnih rođaka. Ona
živi u tijesnom stanu u jednoj od manje poželjnih filadelfijskih četvrti, no
provodi tako mnogo vremena posjećujući svoje potomstvo da je češće odsutna
nego što je kod kuće.
"Alma, ti bi vjerojatno bila previše za mene."
Još jednom je kratko grlim i spremam se poći dalje, ali Alma mi stisne biceps i
zaustavlja me u mjestu. Oči su joj napola prekrivene debelim žutim mrenama,
no pogled joj je oštar i živahan. "Talcotte, ti znaš da te tvoj tata jako volio, zar
ne?"
"Znam", kažem ja, iako se o Sučevoj ljubavi manje moglo znati, a više
nagađati.
"Imao je planove za tebe, Talcotte."
"Planove?"
"Za dobro obitelji. Talcotte, ti si sad glava obitelji."
"Prije bih rekao da je to Addison." Ukočeno. Uvrijeđen sam, premda ne znam
zašto.
Ona odmahuje svojom sitnom glavom. "Ne, ne, ne. Nije Addison. Ti si. Tako je
to htio tvoj tata."
Pućim usta, nastojeći razabrati govori li ona ozbiljno. Polaskan sam i zabrinut
istodobno. Pomisao da budem glava obitelji Garland, što god to značilo,
čudnovato je privlačna. To se, bez sumnje, pojavljuje neki drevni muški gen za
dominaciju.
"U redu, Alma."
Grli me malo čvršće, ostajući neumoljiva. "Talcotte, imao je planove .za tebe.
Htio je da ti budeš onaj koji će..." Alma trepne i ponovno se uvaljuje u stolac.
"No, nije važno, nije važno. Reći će ti on već."
"Tko će mi reći, Alma?"
Ali ona odlučuje odgovoriti na drugačije pitanje. "Ti imaš priliku sve popraviti,
Talcotte. Ti to možeš urediti."
"Urediti što?"
"Obitelj."
Odmahujem glavom. "Alma, ja pojma nemam o čemu ti govoriš."
"Znaš ti dobro na što ja mislim, Talcotte. Sjećaš se kako nam je lijepo nekad
bilo u Oak Bluffs? Vi djeca, vaši tata i mama, ja, stric Derek -onda kad je
Abigail još bila s nama", zaključuje iznenada Alma, začuđujući me malim
jecajem.
Uzimam je za ruku. "Mislim da ljudska bića ne mogu urediti takve stvari."
"Točno. Ali tvoj tata će ti reći što trebaš učiniti kad za to dođe vrijeme."
"Moj tata? Misliš, Sudac?"
"Zar imaš nekog drugog tatu?"
" To je još jedna stvar koju svi govore o Almi: da više nije sasvim pri sebi.
Naposljetku se uspijevam izvući i prisjećam se da bih trebao tražiti Sally. Sve
same lude Garlandice, mislim ja: postaju li neurotične zbog nas Garlanda, ili je
to samo slučajan splet okolnosti? S naporom se probijam kroz gužvu. Pitam se
zbog čega su svi ovi ljudi ovdje sad, zbog čega nisu mogli pričekati karmine?
Možda ih Mariah ne kani održati. Nekoliko mi neznanaca silom pruža ruke.
Netko šapće kako Sudac nije patio i kako na tome moramo biti zahvalni, a ja se
želim naglo okrenuti i upitati Zar ste bili prisutni?... no umjesto toga samo
kimnem i nastavljam koračati, baš kao što bi učinio moj otac. Netko drugi, još
jedno bijelo lice, mrmlja kako je baklja predana dalje i kako je sad sve na djeci,
ali propušta definirati sve. Pred samim kuhinjskim vratima mrštim se dok mi
ruku srdačno pruža postariji baptistički svećenik na visokom položaju u savjetu
jedne od starijih organizacija za ljudska prava, čovjek koji je, prilično sam u to
siguran, zapravo svjedočio protiv imenovanja mog oca u Vrhovni sud. A sad
ima drskosti pretvarati se da tuguje s nama. Čini se da to rukovanje traje
beskrajno dugo, jagodice njegovih staračkih prstiju neprekidno se pomiču
mojim mesom i ja naposljetku shvaćam da mi on pokušava prenijeti tajni
pozdravni znak nekog bratstva, vjerojatno ne znajući kako je odbijanje
udvaranja od strane takvih grupa bilo jedno od malobrojnih mojih
pobunjeničkih djela protiv načina života mojih roditelja - života od kojega me,
često to mislim, spasila Kimmer, moja družica u pobuni. No ne pričinjava mi
zadovoljstvo obavijestiti ga o tome. Jedino želim pobjeći od njegove neiskrene
pobožnosti i mogu osjetiti kako mi se vraća crveni veo. On me odbija pustiti.
Govori o tome kako su bliski u prošlosti bili on i moj otac. Kako mu je žao
zbog načina na koji je sve završilo. Upravo mu kanim odvratiti na vrlo
nekršćanski način, kad vihor malenih tijela prohuji pokraj nas, zamalo nas
obojicu oborivši na pod; petero djece Dentonovih, u rasponu od četiri do
dvanaest godina, jure srljajući bez vođe, tražeći neki drugi dio kuće koji bi
mogla razoriti. To su, redom, Malcolm, Marshall, blizanci Martin i Martina i
najmlađi, Marcus. Znam da Mariah još i sad očajnički traži ime za već vrlo
vidljivog šestog malog Dentona koji bi se trebao roditi krajem veljače ili
početkom ožujka, ali ne uspijeva joj istodobno učiniti čast i našoj povijesti i
svojem uzorku. U svakom slučaju, ova je posljednja trudnoća skandal, barem u
četiri zida naše kuće. Prije godinu dana, kad su joj bile četrdeset dvije godine,
Mariah je povjerila mojoj ženi kako želi roditi još jedno dijete, stoje Kimmer
(samo za moje uši) osudila kao neodgovorno pretjerivanje i udovoljavanje
samoj sebi; a to je stoga što Kimmer, baš kao i moj otac, najviše cijeni one ljude
koji se od nje najmanje razlikuju.
(II)
NAŠA JE OBITELJ stara, što među ljudima naše boje kože manje označava
društveni, a više pravni položaj. Naši su preci bili slobodni i zarađivali za život
u vrijeme kad je većina pripadnika tamnijeg naroda bila još u lancima. Naravno,
nisu svi naši preci bili slobodnjaci, samo neki; no obitelj se ne zadržava na
drugima. Taj smo dio obiteljskog sjećanja pokopali jednako uspješno kao što je
ostatak Amerike pokopao veći zločin. Osim toga, kao dobri Amerikanci, mi ne
samo da opraštamo zločin vlasničkog ropstva, mi slavimo zločince. Moj stariji
brat dobio je ime prema jednom osobitom pretku koji se zvao Waldo Addison i
kojega često smatramo svojim patrijarhom. Bio je on oslobođeni rob koji je,
jednom se dokopavši slobode, i sam posjedovao robove sve dok nije bio
prisiljen pobjeći na sjever u tridesetim godinama devetnaestog stoljeća, nakon
što je pobuna Nata Turnera navela Državnu zajednicu Virginije da ponovno
razmisli o statusu oslobođenih crnaca - s malim početnim slovom - kako su ih
tad nazivali. Nakratko se zaustavio u glavnom gradu, Washingtonu, gdje je
živio u komarcima preplavljenoj sirotinjskoj četvrti znanoj kao George Town,
potom je još kraće živio u Pennsylvaniji, te naposljetku završio u Buffalu, gdje
je prošao promjenu od farmera do radnika na teglenici. Obiteljska nam povijest
ne otkriva što se dogodilo sa šest Waldovih robova. Ali o samom čovjeku ipak
ponešto znamo. Djed Waldo, kako ga je volio nazivati moj otac, postao je
sudionikom pokreta za oslobađanje robova. Otac je uvijek govorio da je djed
Waldo poznavao Fredericka Douglassa, iako je teško zamisliti da su bili
prijatelji ili da su uopće imali nešto zajedničko, osim činjenice da su obojica bili
porobljeni. Moj je otac volio spekulirati o tome kako je djed Waldo možda bio
uključen u tajnu željeznicu5 - činilo se to logičnim, govorio je otac očiju
blistavih od nade, s obzirom na to da je radio na kanalima i jezerima. Kako je
moj otac stario, pretpostavka je otvrdnula u činjenicu, a mi bismo u svježim
večerima sjedili na trijemu koji se pružao oko cijele kuće na Vinogradu,
pijuckajući ružičastu limunadu i mlatilicama ubijajući komarce, dok je on
opisivao ne baš vjerojatne Waldove pothvate kao da ih je vidio vlastitim očima:
što je sve riskirao, kakve je sve planove skovao, za stoje sve bio zaslužan. Ali
za to nikad nije bilo nikakvih dokaza. Ono malo činjenica koje znamo upućuju
na to daje djed Waldo bio pijani lopov i hulja kojega nije zanimao nitko osim
njega samoga. Četvorica Waldovih sinova, koliko nam je poznato, također su
bili ništarije, a njegova ljupka kći Abigail za jednu se takvu udala i upravo je
njezin suprug, tekstilni radnik iz Connecticuta, dao ime našoj obitelji. Abigailin
je jedini sin bio propovjednik, njegov najstariji sin profesor na koledžu, a
njegov je, pak, drugi sin bio moj otac koji je bio mnogo toga - između ostaloga,
na vrhuncu svoje karijere, i savezni sudac, povjerljivo blizak s dvojicom
Predsjednika i, zamalo, sudac Vrhovnog suda, a na najnižoj točki, neop-tužena
ali javno ponižena meta (Mariah, sklona melodrami, kaže žrtva) istrage svih
novina i svake televizijske mreže u zemlji, a da dvije istražne porote i tri
kongresna odbora i ne spominjem.
Pokret ilegalnog transporta odbjeglih robova s juga prema sjeveru
A sad je mrtav. Smrt je važan ispit za svaku obitelj staru i, mogao bih reći,
umišljenu kao što je naša. Mi potiskujemo patnju jednako prirodno kao što
vozimo njemačke automobile, sudjelujemo u Boule, ljetujemo u Oak Bluffs i
zarađujemo novac. Moj otac ne bi želio suze. Oduvijek je propovijedao kako
prošlost treba ostati prošlost - nazivao je to povlačenjem crte. Povučeš crtu i
sebe smjestiš na jednu stranu te crte, a prošlost na drugu. Otac je imao mnogo
takvih malih epigrama; kad je bio u odgovarajućem raspoloženju, recitirao bi ih
na svoj zamorni način, kao da od nas očekuje da ih zapišemo. Moje sestre, brat i
ja s vremenom smo naučili da ne odlazimo k njemu sa svojim problemima, jer
zauzvrat smo dobivali samo njegovo strogo lice i težak glas kojim nam je držao
predavanja o životu, ili o pravu, ili o ljubavi... posebno o ljubavi, jer on i majka
imali su jedan od onih sjajnih brakova, stoje za posljedicu imalo daje on sebi
umišljao kako je veliki stručnjak. Nitko ne može sve vrijeme odolijevati
iskušenju, upozorio me jednom Sudac, kad je, pogrešno, bio uvjeren kako
razmišljam upustiti se u avanturu sa sestrom svoje buduće žene. Ali trik ti je,
Talcotte, u tome da izbjegavaš iskušenja. Naravno, nije to bio osobito originalan
ili dubok uvid, ali moj otac je, sa svojim ozbiljnim sudačkim držanjem,
uspijevao učiniti da čak i najprizemnije i najočitije teze zazvuče kao drevna
mudrost.
Moje krsno ime je - moram to pojasniti - Talcott, a ne Misha. Roditelji su ga
odabrali u čast majčina oca, očekujući da će nam on zauzvrat ostaviti novac, što
je on poslušno i učinio; no ja sam to ime mrzio još otkako sam postao dovoljno
star da me zafrkavaju suučenici, što znači da ga mrzim već dugo. Iako su moji
roditelji zabranjivali uporabu umanje-nica, prijatelji, brat i sestre smilovali su
mi se i skratili moje ime u Tal. No najbliži me drugovi zovu Misha što je,
zacijelo ste točno pogodili, anglizirana verzija ruskog imena, skraćenica od
Mihail, a koja je, s vremena na vrijeme, bila jedan od mojih ostalih nadimaka.
Ja nisam Rus. Ne govorim ruski. A ni roditelji mi nisu dali rusko ime, jer - osim
nekoliko odanih komunista - tko je to u tridesetim i četrdesetim godinama
prošlog stoljeća uopće činio? Ali ja imam svoje razloge zbog kojih više volim
da me zovu Misha, iako je moj otac mrzio taj nadimak.
A možda ga volim upravo zato što ga je on mrzio.
Jer moj je otac, kao i većina očeva, i na nas tako djelovao: moj brat, sestre i ja,
svi smo mi u dobroj mjeri bili određeni svojom pobunom protiv njegove
autokratske vladavine. I - kao i većina pobunjenika - često ne uspijevamo
primijetiti koliko smo postali nalik upravo na ono što se pravimo da preziremo.

(III)
POTREBAN MI JE ODMOR.
Kako bih udovoljio Mariah, provodim nekoliko minuta u kuhinji s uplakanom
Sally koju je odgojio jedini brat mog oca, stric Derek, kojega se Sudac
užasavao zbog njegovih političkih uvjerenja. Ona nam nije sestrična po krvnoj
vezi, nego po braku: kći je Derekove druge žene, There, i njezina prvog muža,
no Sally svojim ocem smatra Dereka. Sally se pretvorila u debeljuškastu,
usamljenu ženu s nesretnim srnećim očima i nezamislivom frizurom. Sad, dok
je tješim, ne vidim ništa od one odvaž-ne, agresivne tinejdžerice koja je jednom
davno bila Addisonova tajna ljubavnica. Ovih dana Sally radi na Capitol Hillu
za neki nepoznati pododbor, a taj joj je posao, nakon što nije uspjela zadržati
nijedan drugi, priskrbio već oslabljeni utjecaj moga oca. Sally, koja je imala
svojih problema u životu, uspijeva svaki razgovor već nekoliko trenutaka nakon
njegova početka usmjeriti na to kako se loše prema njoj ponašala svaka osoba
koju je u životu upoznala. Odijeva se u haljine s uznemirujućim cvjetnim
uzorcima, uvijek preuske, i - iako više ne pije onoliko koliko je prije pila -
Kimmer me izvijestila kako ju je vidjela da izvlači šake tableta iz platnene torbe
za kupovinu koju svuda nosi sa sobom. I sad ima tu torbu. Dok tapšem Sally po
leđima, pokušavam - prema tome koliko joj se plete jezik - otkriti koliko je
progutala onoga što se u torbi krije. Podsjećam se kako je nekoć bila topla,
živahna i zabavna. Prihvaćam vlažan poljubac, malo preblizu mojih usana, te
konačno bježim u predvorje. (Čujem Almin hripavi smijeh, ali se ne okrećem.
Ponovno primjećujem Howarda koji još uvijek posluje, dok crveni nimbus
bljeska na njegovu vratu. Osjećam potrebu za bijegom, ali Mariah će podivljati
napustim li kuću, a ja nikad nisam dobro podnosio ženski bijes. Žudim za
jednostavnim, pomlađujućim užitkom šaha, možda za partijom koju bih mogao
odigrati na Internetu, uz pomoć prijenosnog računala koje sam ostavio kod
Madisonovih.
No zasad ću se morati zadovoljiti običnim povlačenjem u samoću.
Kliznem u malu sobu koja je nekoć bila radna soba mog oca, a koja je otad
preuređena u malu knjižnicu, s niskim policama za knjige od trešnjina drveta
uzduž dva zida, dok se pod prozorom nalazi antikni radni Stolić i na njemu
telefon s dvije linije. I drvene su oplate također od trešnjeva drveta, ali nisu
urešene samohvalnim fotografijama (one se nalaze na katu), već s nekoliko
malih ukusnih crteža nepoznatih autora koji vise uz originalni akvarel Larryja
Johnsona - jedan od njegovih slabijih - i vrlo sitnu, ali i vrlo lijepu Miroovu
skicu koju je Sucu nedavno darovao neki konzervativni milijunaš. U jednom se
pohlepnom trenutku pitam koje je od djece dobilo Miroa, ali pretpostavljam da
skica ide uz kuću.
"Dok bogati postaju sve bogatiji", šapćem, nimalo dobrohotno.
Zatvaram vrata i sjedam za stol. Na policama za knjige smještenima iza radnog
stolca obloženog crvenom kožom, nalazi se desetak albuma, neki su vrlo
raskošni, neki jeftini, svi prepuni fotografija, jer moja je majka bila temeljita
kroničarka obiteljskog života. Nasumce izvlačim jedan i otkrivam lepezu slika
Addisona dok je bio beba. Sljedeći pripada Abby. Stranica na kojoj se slučajno
otvorio prikazuje je u dobi od otprilike deset godina, odjevenu u dres Male lige,
s kapicom samouvjereno zabačenom na tjeme i bejzbolskom palicom preko
ramena. Sjećam se kako su naši roditelji morali zaprijetiti sudskom tužbom
prije nego što joj je bilo dopušteno zaigrati. Stara vremena. Moj otac, koliko
god posla imao, nikad nije propustio ni jednu utakmicu. O tim je starim
vremenima Sudac običavao govoriti s naklonošću: onako kako je nekad bilo,
govorio bi u čudnim nostalgičnim trenucima, podrazumijevajući pritom vrijeme
prije Abbyne smrti. No ipak je povukao svoju crtu, smjestio prošlost u prošlost i
nastavio dalje.
I ja nastavljam listati albume. Treći je pun fotografija s podjela diploma - mojih,
Mariahinih, Addisonovih, sa svih stupnjeva naše naobrazbe - kao i fotografija
na kojima Mariah i Addison primaju raznovrsne nagrade. Posebno Addison.
Mojih fotografija nema, jer ja nikad nisam osvojio ništa. Tjeram se na osmijeh i
listam dalje. Veći dio albuma je prazan. Možda je ostavila mjesta za fotografije
unučadi. Odlažem album. Sljedeći ima vrlo privlačan uvez od meke stare kože
umjetno obojene u tamnoplavo, a pun je novinskih izrezaka koji su svi, kako se
čini, vezani uz—
Oh, ne.
Album zatvaram brzo, a oči polako, pa vidim svog oca kako juri iz kuće, kasno
jedne proljetne večeri, zapovijedajući majci da ostane ovdje, Claire, samo
ostani ovdje, imamo još troje djece za koju se treba brinuti, nazvat ću te iz
bolnice! I, još poslije, sjećam se majke kako se drhtavom rukom javlja na
telefon koji visi na kuhinjskom zidu, zatim kako jeca u majčinskom užasu i
oslanja se o kuhinjsku radnu površinu prije nego što će postati poslovna i
udaljena, a to je nešto što je oboje mojih roditelja uspijevalo postići za tren oka.
Bio sam jedini svjedok toga ispada. Mariah i Addison bili su na koledžu, a
Abby negdje vani; u svojoj petnaestoj godini Abby je, činilo se, uvijek bila
negdje vani. neprekidno se svađajući s našim roditeljima. Majka me natjerala da
se odjenem, pa me užurbano poslala prema vratima naših susjeda, iako sam,
star gotovo sedamnaest godina, bio više nego sposoban ostati kod kuće bez
nadzora odraslih. Ostavila me uz brze, očajničke poljupce, nestajući u drugom
automobilu po nekom neobjašnjenom, ali očito tragičnom poslu. Bila je prošla
ponoć kad je otac došao po mene, pa me posjeo u dnevnu sobu kuće u Ulici
Shepard i drhtavim me glasom, tako udaljenim od njegova uobičajena tona
radijskog spikera, obavijestio daje Abby mrtva.
Od dana njezina sprovoda do dana svoje smrti, moj je otac jedva spominjao
Abbyno ime.
Alije zadržao album s izrescima. Definitivno čudnim izrescima.
Još jednom otvaram oči i listam stranice.
I smjesta primjećujem da nešto nije u redu.
Samo prva četiri izreska imaju nekakve veze s Abby. Novinska vijest o njezinoj
smrti. Službena osmrtnica. Nastavak novinske priče reportera koji je, poslije
tjedan dana, obavijestio svoje čitatelje da policija nema nikakvih tragova. I još
jedan članak, objavljen četiri mjeseca poslije, s istim neveselim vijestima.
Sjećam se da je tih dana otac bio bijesan. Bio je bijesan sve vrijeme. A počeo je
i piti. Sam, kako to rade istaknuti ljudi koji piju, zaključan upravo u ovoj sobi.
Možda uporno zureći upravo u ovaj album.
Okrećem stranicu. Sljedeći izrezak, s nadnevkom od otprilike četiri mjeseca
poslije, bilježi smrt malog djeteta koje je pregazio nesavjesni vozač i pobjegao s
mjesta nesreće u Marylandu. Drhtim. Na sljedećoj Stranici drugi izrezak: mladi
sjemeništarac, kojega je također pregazio nepoznati vozač. Listam i listam.
Sadržaj mi ledi krv u žilama. Stranica za Stranicom novinskih priča o nedužnim
ljudima koje su ubili nesavjesni vozači širom Sjedinjenih Država. Sve u
rasponu od dvije, gotovo tri godine. Postarija žena na izlasku iz supermarketa u
malom gradu. Prometni policajac u velegradu. Bogata studentica s dobrim
političkim vezama čiji je kabriolet zdrobila traktorska prikolica. Novinar kojega
je zgnječio kamionet dok je na autocesti mijenjao gumu. Srednjoškolski
nogometni trener kojega je unakazio taksi. Siromašna majka šestero djece,
čuveni pisac, bankovna službenica, kardiokirurg, traženi provalnik, tinejdžerica
na putu do kuće u kojoj je čuvala djecu, sin istaknutog političara, mješavina
američke tragedije. Na n$kim se izrescima vide tintani žigovi raznovrsnih
agencija koje su vam, u vremenu prije internetskog pretraživanja, slale izreske
iz cijele zemlje o temi koja vas je zanimala. Mnogi su od njih tek sićušni
odlomci iz Posta ili starog Stara; samo je vrlo, vrlo mali broj njih označen
izblijedjelim plavim zvjezdicama i na margini nažvrljanim datumima koji su u
većini slučajeva kasniji od datuma na izresku. Krećući unatrag od drugih priča
iz albuma, ubrzo zaključujem kako zvjezdice označavaju slučajeve u kojima je
nesavjesni vozač na kraju ipak pronađen. Ostalih nekoliko članaka o uhićenjima
popraćeno je kratkim, bijesnim bilješkama napisanima nečitkim rukopisom
moga oca: Nadam se da će spržiti gada ili Prijatelju, bolje ti je da imaš dobrog
odvjetnika ili Barem su nečiji roditelji dobili pravnu zadovoljštinu.
Brzo listam do kraja albuma. Zbirka završava na samom kraju sedamdesetih,
otprilike u doba kad je Sudac prestao piti. To ima smisla. Ali ništa drugo nema.
Ovo nije nostalgičan album roditelja kojemu nedostaje njegovo dijete; ovo je
proizvod opsjednutog uma. Čini mi se nekako dijaboličnim, u tradicionalnom
kršćanskom smislu te riječi, đavoljim djelom. Čini se kao daje sam zrak oko
albuma nabijen aurom mentalnog poremećaja, napučen duhom luđaka koji gaje
slagao... ili duhom koji gaje opsjeo i natjerao na slaganje. Brzo uguram korice
natrag na njihovo mjesto, bojeći se da se ne bih nekako zarazio tim zluradim
ludilom. Čudno je da leže ovdje, ovako, izmiješane sa sretnijim sjećanjima.
Ludilo ove vrste, pa makar i privremeno, upravo je ono što većina djece ne želi
saznati o svojim roditeljima... i što malobrojni roditelji žele da njihova djeca o
njima saznaju. Garlandovi imaju mnogo malih tajni i ovo je jedna od njih: kad
je Abby umrla, moj je otac malo poludio, ali poslije se oporavio.
Ponovno zatvaram oči i tonem u stolac. Oporavio se. To je ono važno. Oporavio
se. Čovjek kojeg ćemo pokopati sljedeći tjedan nije čovjek koji je sjedio u
ovom ružnom sobičku, opijajući se iz noći u noć do besvijesti, listajući stranice
ovog mučnog albuma i terorizirajući svoju obitelj, ali ne ljutnjom ili nasiljem,
već strahovitom šutnjom emocionalne praznine.
Oporavio se.
Ali ipak je moj fanatično povučeni otac sačuvao ovaj album, bilješku o
svom kratkotrajnom ludilu, na mjestu na kojem je na njega mogao naletjeti
svaki posjetitelj kuće. Nije mi teško povjerovati da je Sudac bio sposoban
stvoriti taj album tijekom svoga ludila, ali čini mi se nemarnim
1 netipičnim za njega to što gaje zadržao tijekom svih godina koje su otad
prošle. Svi su drugi dokazi odbačeni prije mnogo godina. U kući, na primjer,
nema boca alkoholnih pića. A album je ipak preživio, upravo na ovoj polici. Na
sreću po dobar glas moga oca, nitko nije naletio na taj album u vrijeme kad je
senatski Odbor za sudstvo održavao saslušanja o njegovu—
Vrata male sobe s treskom se otvaraju. Na njima stoji Sally u svojoj nerazumno
uskoj sivoj haljini, dok joj se pozamašne grudi podižu i spuštaju, a njezin
oduševljeni, a opet nekako bespomoćni osmijeh blista kroz suze. Doimlje se
pomalo zbunjenom, kao da je iznenađena što me pronašla na prvom mjestu na
kojem me uopće potražila. Addison je nazvao, objavljuje ona konačno. Oči joj
blistaju, u ekstazi, dijeleći njezinu radost. Dolazi, dodaje Sally veselo,
nesvjesna mogućnosti da drugi zbog toga možda nisu jednako sretni kao ona.
Trebao bi stići najkasnije sutra. Trepćem, napinjući se da izoštrim pogled. Zvuči
kao neki lik iz Beckettovih drama. Podižem se na noge, kimam glavom, tijelom
zaklanjam policu s knjigama, besmisleno zabrinut da bi njezin pogled mogao
pasti na Sučev suludi album. Addison dolazi, ponavlja ona. Preobražena tim
novostima, iznenada je postigla da izgleda zamamno. Bit će ovdje brzo,
uvjerava me Sally. Vrlo brzo.
Prema njezinu deliričnom, oduševljenom glasu moglo bi se učiniti da najavljuje
skori dolazak Mesije. Iako, ako upitate većinu mnogobrojnih žena koje su bile u
vezi s mojim bratom, one bi ga vjerojatno opisale kao onoga drugoga.
 TREĆE POGLAVLJE

BIJELA KUHINJA
(I)

NOVOSTI O Sučevoj smrti došle su tijekom godina do nas nekoliko puta prije
nego stoje zaista umro. Nije se radilo o tome daje bio bolestan; u pravilu je bio
toliko energičan da je bilo lako zaboraviti kako je krhka zdravlja, zbog čega je
isprva i bilo tako teško povjerovati u srčani udar koji ga je na kraju pokosio.
Radilo se jednostavno o tome da je vodio život koji je izazivao glasine. Ljudi
izrazito nisu voljeli mog oca, a on im je uzvraćao osjećaj. Sirili su priče o
njegovoj smrti zato što su se molili da budu istinite. Za svoje neprijatelje - a bila
ih je cijela legija, u čemu je on posebno uživao - moj je otac bio prava kužna
napast, a glasine o lijeku uvijek podižu nadu onima koji boluju ili vole nekog
bolesnika. Osim toga, u ovom slučaju radilo se o tome da od napasti moga oca
nisu patili samo ljudi, nego i neki ciljevi, a ciljevi u Americi svoje ljubitelje
uvijek broje u milijunima, za razliku od pojedinaca koji svakog dana umiru
nevoljeni. Nije samo jedan medu njegovim neprijateljima mrzio mog oca, i nije
samo jedan širio glasine. Nazivali bi nas samozvani prijatelji. Uvijek bi šaptali
kako im je žao. Čuli su, rekli bi, daje moj otac doživio srčani udar dok je u
Bostonu promovirao svoju najnoviju knjigu. Ili o moždanoj kapi koja gaje
oborila dok je snimao televizijski intervju u Cincinattiju. Ali ništa od toga nije
bilo točno: on je bio u San Antoniju i govorio na konvenciji nekog
konzervativnog odbora za političko djelovanje - Kimmer ih zove Desne Čari.
Oh, ali te zlurade glasine o njegovoj smrti! Majka je mrzila glasine, ne zato što
su je žalostile, govorila je, nego zbog osjećaja poniženja - pa ipak bi trebala
postojati neka mjera. Ali u mlinu koji melje glasine, nema mjere. Dok sam u
supermarketu stajao u redu pred blagajnom, neposredno prije rođenja moga sina
Ben-tleyja, zaprepastio sam se kad sam na naslovnici jednog od maštovitijih
tabloida, točno ispod tjednog teksta o Whitney Houston (ISKRENO
PRIPOVIJEDA O SVOM SLOMLJENOM SRCU), a upravo iznad najnovijeg
načina na koji možete izgubiti sve kilograme koje želite bez dijete i vježbanja
(ČUDO O KOJEM VAM LIJEČNICI NE ŽELE NIŠTA REĆI), ugledao vedru
vijest da je mafija naručila ubojstvo mog oca zbog njegove suradnje sa
saveznim javnim tužiteljstvom - iako sam, kad me Kimmer natjerala da se
vratim u dućan, kupim časopis i pročitam cijeli tekst, svih stotinu i pedeset
riječi, uočio upadljiv nedostatak pojedinosti o tome oko čega je to moj otac
mogao surađivati s tužiteljstvom ili što bi on to mogao znati o mafiji, a što bi
bilo tako opasno. Nazvao sam gospođu Rose, koja se dugo patila kao očeva
tajnica, pa ga konačno uhvatio na putu, u Seattleu. Iskoristio je prigodu kako bi
me još jednom upozorio na pokvarenost svojih neprijatelja.
"Učinit će bilo što, Talcotte, bilo što, samo da bi me uništili", objavio je svojim
proročkim glasom koji je običavao poprimiti kad bi raspravljao o onima koji ga
nisu voljeli. Ponovio je riječi i treći put, za slučaj da ga nisam dobro čuo: "Bilo
što."
Što je uključivalo, primijetio sam prije nekoliko godina listajući pesimistične
stranice lista The Nation, i to da su ga optužili kako boluje od paranoje. Ilije to
bila megalomanija? U svakom slučaju, otac je bio uvjeren da su se urotili protiv
njega, a moja je sestra bila sigurna kako je ori u pravu. Kad je Sudac prije tri
godine propustio doći na Bentleyjevo krštenje, zabrinut da bi ga tamo mogli
dočekati novinari, Mariah ga je branila, ističući da nije došao na krštenja
polovice njezine djece - što, s obzirom na njihov broj, nije bilo ni najmanje
teško - ali tad smo nas dvoje već ionako jedva razgovarali.
Jednom je lažna priča o tome daje otac preminuo dospjela i do pravih novina -
ne tabloida koji se prodaju u supermarketima, nego do Washington Posta koji
gaje ubio jednog zimskog jutra u padu putničkog zrakoplova u Virginiji,
učinivši ga jednom od desetak žrtava. Njegova naizgled očita prisutnost u
zrakoplovu bila je zabilježena dirljivo, ali i vrlo lukavo: STRAHUJE SE DA JE
KONTROVERZNI BIVŠI SUDAC POGINUO U PADU ZRAKOPLOVA.
Ironija je bila jasna i najpovršnijem poznavatelju tekućih zbivanja, zato što ono
od čega su ljudi strahovali nije bio moj mrtvi, nego moj živi otac, a i zato što je
njegova karijera skrenula neugodnom nizbrdicom što je također, kako je moj
otac rado govorio, bila krivnja Posta i "njegova društva". Ljevičarski
skandaloljupci, nazivao bi ih otac u svojim dobro plaćenim govorima pred
Desnim Čarima, koje su bile presretne što čuju ovog ljutitog, crnog odvjetnika
koji se sjajno izražavao, kako krivi medije za svoju ostavku na mjesto saveznog
suca nedugo nakon što se urušilo njegovo očekivano promaknuće u Vrhovni sud
pred kojim je, podsjećali su njegovi konzervativni obožavatelji njegove
liberalne kritičare, branio dva ključna predmeta protiv rasne segregacije, i dobio
oba. Oh, ali kako je on znao izluditi čovjeka! Zato je Mariah i bila sigurna kako
su se osmijesi nanizali uzduž cijele osovine Cambridge-Washington (gdje je
pokupila tu otrcanu frazu, to nikad neću saznati, ali pretpostavljam od
Addisona, koji ju je uvijek mogao podnijeti) kad su prva izdanja Posta donijela
priču o zrakoplovnoj nesreći, a potom je ponovilo još nekoliko neopreznih
radijskih postaja. U jednom se veličanstvenom trenutku činilo da je kužna
pošast stigla do kraja. Ali moj prefrigani otac nije bio u zrakoplovu. Iako je
njegovo ime bilo na popisu putnika i iako je predao prtljagu, razborito je
odabrao upravo taj trenutak da se u međugradskom telefonskom razgovoru pos-
vadi s mojom majkom, koja je tad bila zaposlena umiranjem na Vinogradu, oko
troškova nekakvog popravka kanalizacije, a rasprava se produžila toliko da je
propustio ukrcaj. Zrakoplovna je tvrtka dobila pogrešan ispis liste putnika, u
ono vrijeme kad je takvo nešto još bilo moguće. "Eto koliko me voljela", rekao
nam je Sudac, pijano blebećući u noći poslije sprovoda Claire Garland. I plakao
je, što nijedno od nas nikad prije nije vidjelo - samo je Addison tvrdio da ga je
vidio kako pije i poslije onog lošeg razdoblja nakon Abbyne smrti - a Mariah
me ošamarila kad sam je, odmah sljedećeg dana, upozorio na to da je Sudac,
tijekom šest godina koliko je majka bolovala, bio na raznim putovanjima isto
toliko koliko je bio i uz njezinu bolesničku postelju. "Pa što?" bila je izričita
moja sestra dok sam ja s naporom tražio najbolji odgovor na dlan preko obraza
- a kad sam konačno malo porazmislio o tom pitanju, shvatio sam da nisam
sposoban na njega odgovoriti.
A možda sam i zaslužio prijekor, jer Sudac je, usprkos hladnoći koju je
pokazivao prema većem dijelu svijeta koji je, najčešće, uključivao i njegovu
djecu, uvijek bio krajnje nježan i pažljiv prema našoj majci. Čak i dok se, prije
ulaska u vladinu službu, još bavio odvjetništvom, redovito je napuštao sastanke
s klijentima kako bi se javio na telefon ako ga je zvala njegova Claire. Poslije, u
Odboru za obveznice i na sudačkoj klupi, katkad bi ostavljao stranke u parnici
da čekaju dok bi on brbljao sa svojom ženom, koja je smatrala da joj to po
pravu pripada. Njoj se smiješio onim prirodnim oduševljenjem koje je govorilo
svijetu koliko je zahvalan na onom danu kad je Claire Morrow rekla da; barem
dok Abby nije umrla, poslije čega se neko vrijeme gotovo ničemu nije
osmjehivao. Kad smo jednom ponovno počeli nalikovati na obitelj, moji su
roditelji predvečer znali šetati Ulicom Shepard, držeći se za ruke.
Naravno, otac je neprekidno putovao. U danima prije nego što je umro volio je
sebe nazivati "samo još jednim vašingtonskim odvj etnikom". To je značilo da
bi, kad je želio doći do mene, rekao gospođi Rose da me nazove, jer je njegovo
vlastito vrijeme bilo suviše dragocjeno, a kad bih se ja javio na telefon,
beziznimno bi uključio zvučnik na svom aparatu, možda zato da mu ruke budu
slobodne za neki drugi posao. Gospođa Rose jednom mi je rekla da se ne
trebam zbog toga uzrujavati: sa svakim je razgovarao kroz zvučnik, ponašajući
se kao da je to najnoviji izum. I zaista, sve što je radio bilo mu je novina.
Službeno, bio je savjetodavac odvjetničke tvrtke Corcoran & Klein - a riječ
savjetodavac bila je stručni termin koji je pokrivao cijelo mnoštvo mutnih
odnosa, od umirovljenog partnera koji se više ne bavi odvjetništvom,
besposlenog birokrata koji nastoji u tvrtku donijeti dovoljno posla da postane
partner, pa sve do od-važnog savjetnika koji traži poštovanja vrijedno mjesto na
kojem će izvjesiti svoju mjedenu ploču s imenom. U slučaju mog oca, tvrtka je
nudila ozračje gospodstva i mjesto na kojem ljudi mogu za njega ostaviti poru-
ku, ali jedva nešto više od toga. Gotovo nije imao klijenata. Nije se bavio
odvjetništvom. Pisao je knjige, odlazio na govorničke turneje po cijeloj zemlji,
a kad se htio malo odmoriti, pojavljivao bi se u emisijama kao što su Nightline,
Crossfire ili Imus kako bi obmanuo zloćudnu vojsku ljevičara. I zaista, bio je
savršeni gost svakog talk-showa: bio je voljan reći gotovo sve o gotovo
svakom, a ljude koji bi se upustili u raspravu s njim nazivao bi najučenijim i
zbunjujućim imenima. (Cenzori su bili na sto muka kad bi se on poslužio
riječima kao što su oblaporan ili razobručiti, a jednom su ga prekrili cenzorskim
zvučnim signalom kad je u radijskoj emisiji tijekom predizbora za
republikanskog predsjedničkog kandidata opisao prelazak jednog od njih među
desničare kao egdizu6.-Periodično mijenjanje kože reptila ili ljuske insekata.) O, da,
ljudi su ga mrzili, a on je uživao u njihovu neprijateljstvu.
Mariah je, prirodno, u svemu tome vidjela više od mene. Ja sam oduvijek
smatrao kako krajnja desnica i krajnja ljevica očajnički trebaju jedna drugu, jer
kad bi jedna od njih nestala, druga bi izgubila svoj razlog postojanja, što je
uvjerenje koje se u meni učvršćuje iz godine u godinu, dok svaka od njih sve
silovitije traži nekoga koga bi mogla mrziti. Katkad bih se čak glasno pred
Kimmer zapitao - jer ne bih to povjerio nikome drugome - je li moj otac
polovicu svojih političkih uvjerenja izmislio kako bi mu se lice nastavilo
pojavljivati na televiziji, kako bi mu neprijatelji i dalje bili za petama, a
govornički honorari i dalje bili u rasponu od otprilike pola milijuna dolara
godišnje. Ali Mariah, koja je u svoje vrijeme bila i diplomantica filozofije i
novinarka-istražiteljica, smatra te suprotnosti stvarnima: Sudac i njegovi
neprijatelji, uvijek bi govorila, vode veliku ideološku debatu našega doba.
Njega je s vlasti, ustrajno bi tvrdila, oborio kulturni sukob. Meni se ta zamisao
učinila prilično budalastom i počeo sam smatrati, poslije niza godina čitanja o
toj temi, da su skandaloljupci koji su ga srušili sa sudačke klupe možda bili i u
pravu; a pogriješio sam što sam to i rekao u jednom telefonskom razgovoru s
Mariah, nedugo nakon što je Bob Woodward objavio svoj bestseler o tom
slučaju. Knjiga jej rekao sam joj, prilično uvjerljiva: Sudac nije bio žrtva, nego
krivokletnik.
Zaprepaštena tom neočekivanom izdajom obiteljskih interesa, pa makar i
nasamo, Mariah je opsovala preda mnom, što je - vjerujem -bilo prvi put u
našem zajedničkom životu. Zapitao sam ju je li uopće pročitala knjigu, a ona je
odgovorila da nema vremena za takvo smeće, iako nije baš smeće bila riječ koju
je upotrijebila. Moram vam pojasniti da je zapravo bila nazvala zato što je
željela da cijela obitelj - odnosno, nas troje djece - napiše zajedničko pismo
Timesu kao prosvjed protiv njegove povoljne kritike Woodwardove knjige.
Rekla je da još uvijek u tom listu ima prijatelje koji će se pobrinuti da pismo
bude i objavljeno. Odbio sam i objasnio joj razlog. Rekla mi je da'to moram
učiniti, da je to moja dužnost. Ja sam promrmljao nešto o tome kako je bolje ne
dirati lava koji spava. Ona mi je rekla kako nikad nisam htio učiniti ništa za nju,
izvlačeći iz prošlosti neku priču na koju sam ja već i zaboravio, o nekoj njezinoj
usamljenoj prijateljici za koju me molila da je pozovem van kad sam bio na
koledžu. Mariah je rekla da bih se, barem jednom, trebao zauzeti za nju. Rekla
je da nikad nije učinila ništa čime bi zaslužila da se ja ovako ponašam prema
njoj. Ja sam pomislio na svoju bejzbolsku sličicu Willie Maysa, ali sam to
odlučio prešutjeti. Umjesto toga, lagano raz-dražen, bojim se da sam je nazvao
nezrelom - ne, da kažem istinu, fraza koju sam upotrijebio bila je razmaženo
derište - a Mariah je, poslije duge stanke, odgovorila nečim što sam ja smatrao
ničim izazvanim napadom na moju ženu koji je počeo riječima: "A kad smo kod
spavanja s ružnim razmaženkama, kako je tvoja kučka?" Moja sestra može
uvredama nadglasati svakoga, posebno mene, budući daje svoju vještinu
usavršila tijekom svog dugog i strasnog članstva u prilično ekskluzivnom
crnom ses-trinstvu, zloglasnom po svojoj zlobi. Kad sam nadureno primijetio
kako smatram da ona ne može tako nepristojno govoriti o Kimmer - no, dobro,
rekao sam to malo jačim riječima - Mariah me bijesno zapitala jesam li se ikad
tako zauzeo za nju kad se radilo o stvarima za koje ona zna da moja tena priča o
njoj. Dok sam se batrgao tražeći odgovor, ona je dodala da krv nije voda i da je
ovo nešto što dugujem obitelji. A kad sam pokušao zauzeti nadmeno pedagoško
držanje, tvrdeći kako sam dužan samo istini, ona me zapitala zašto onda ne
zakupim stranicu u novinama i ne dam tiskati oglas: MOJ OTAC JE KRIV, A
MOJA ŽENA NEVJERNA. Ali mi smo se uvijek tako loše slagali. I tako, kad
me Mariah povlači u stranu, u članovima obitelji ispunjenom sumornom pred-
vorju kuće u Ulici Shepard i kad mi šapće da poslije mora sa mnom nasamo
razgovarati, ja pretpostavljam da želi raspraviti preostale pojedinosti oko
sprovoda, jer stoje drugo ostalo za razgovor dvama vječitim neprijateljima? Ali
u krivu sam: moja mi sestra želi priopćiti ime čovjeka koji je ubio našeg oca.

(II)

SMIJEM SE kad mi Mariah kaže. Priznajem to otvoreno, iako s osjećajem

krivnje. To je grozno od mene, no svejedno to činim. Možda je to stvar
iscrpljenosti. Ne uspijevamo se sastati nasamo sve do iza ponoći, kad konačno
sjedamo za kuhinjski stol i pijemo vruću čokoladu, ja još uvijek s kravatom,
moja sestra, svježa ispod tuša, u pahuljastom plavom kupaćem ogrtaču.
Howard, djeca i neka podgrupa bezbrojnih rođaka spavaju, natrpani po
različitim kutovima veličanstvene stare kuće. Kuhinja, koju je otac nedavno
preuredio, blistavo je bijela; radne površine, kućanski aparati, zidovi, zavjese,
stol, sve je iste, sjajne bijele boje. Budući daje noć i da su upaljena sva svjetla,
odrazi mi bodu oči i pridodaju dašak suludosti onome stoje već samo po sebi
nadrealistično.
"Čemu se ti točno smiješ?" želi znati Mariah, odmičući se od stola. "Što je
tebi?"
"Ti misliš da je Jack Ziegler ubio tatu?" prskam slinu, još uvijek nesposoban
pomiriti se s tom mišlju. "Ujak Jack? Ali zašto?"
"Znaš ti dobro zašto! I ne zovi ga yjak Jack!"
Odmahujem glavom, nastojeći biti pažljiv, želeći da Addison ipak stigne, jer on
ima više strpljenja s Mariah nego što ću ja ikad imati. Trenutak ranije, prije
nego što će izgovoriti ime, moja je sestra bila nervozna, možda čak i uplašena.
Sad je bijesna, tako da bi se moglo reći kako sam barem postigao to da joj se
popravilo raspoloženje.
"Ne, ne znam. Ne znam. Ja čak ne znam ni zašto misliš da ga je netko ubio. Pa
doživio je srčani udar, sjećaš se?"
"A zašto bi on ovako iznenada doživio srčani udar?"
"Srčani udari su takvi. Iznenadni." Od nestrpljenja postajem okrutan i
pokušavam se prisiliti da malo stanem na loptu. Moja sestra nije glupa i često
otkriva stvari koje su drugima promaknule. Sredinom davnih osamdesetih,
Mariah je bila tema malog članka u časopisu Ebony, nakon što je - kao
dvadesetšestogodišnja novinarka New York Timesa -bila nominirana za
Pulitzerovu nagradu zbog serije napisa o raznolikim životima djece koja se
hrane u javnim kuhinjama. No nedugo poslije toga nenadano je dala otkaz, u
trenutku kad su novine počele ozbiljnije istraživati mog oca. Iako je to Mariah
nazvala prosvjedom, istina je to da je posve prestala raditi i da se zajedno s
mužem, za kojega se tek udala, preselila u ljupku kolonijalnu kuću u Darienu -
prvu od njihove tri kuće od kojih je svaka bila veća od prethodne - obećavši da
će sve svoje vrijeme posvetiti djeci, čime se umilila našoj majci koja je, sve do
dana svoje smrti, vjerovala da je ženi mjesto u kući. Darien i nije tako daleko
od Elm Harbora, no ovih se dana Mariah i ja viđamo dvaput godišnje, ako
nemamo sreće. Mislim da se tu ne radi toliko o tome da se nas dvoje ne volimo,
koliko o tome da si nismo baš dragi. Odlučujem, vjerojatno po stoti put, biti
bolji prema svojoj sestri. "Osim toga," dodajem tiho, "nije bio baš mlad."
"Sedamdeset godina nije starost. Više nije."
"Svejedno. Imao je srčani udar. U bolnici su tako rekli."
"Oh, Tal," uzdiše ona, mašući rukom u mom smjeru i glumeći umor od života,
"ima toliko supstanci koje mogu prouzročiti srčani udar. Ja sam nekad radila s
policajcima, sjećaš se? To je moje područje. A sve su to stvari koje je vrlo teško
otkriti na autopsiji. Mislim, ti si zaista tako naivan."
Odlučujem da to neću komentirati, posebno zato što i Kimmer neprestano o
meni govori isto, samo iz drugih razloga. Nudim maslinovu grančicu: "Dobro,
dobro. Dakle, zašto bi ga ujak Jack želio ubiti?"
"Da mu začepi usta", kaže ona ozbiljno, pa zastane i udahne tako naglo da ja
bacam pogled preko ramena kako bih provjerio ne viri li možda Jack Ziegler,
obiteljska baba roga, kroz prozor. Ali vidim samo majčinu zbirku kristalnih
pritiskača za papir, skupljenih iz svih zemalja svijeta, poredanih na prozorskoj
dasci poput blistavih jaja s prozirnim ljuskama, a iz prozorskog mi se stakla
ruga moj vlastiti odraz: iscrpljeni, opušteni Talcott Garland koji, sa svojim
staromodnim naočalama s rožnatim okvirom, kratko ošišanom kosom i
nakrivljenom kravatom manje nalikuje na profesora prava, a više na dijete koje
želi da sve to konačno bude gotovo. Okrećem se i ponovno gledam svoju sestru.
Baš kao ni Mallory Corcoran, naš "ujak Mal", ni čovjek kojega smo nekad
nazivali ujakom Jackom nije nam u rodu, niti se u našu obitelj priženio. Te su
počasne titule ta dvojica bijelih prijatelja dobila kad su postali kumovi ujak Mal
Mariah, a ujak Jack Abby - ali, za razliku od ujaka Mala, ujak Jack je imao
znatno više veze s uništenjem moga oca nego s njegovim spasenjem.
"Da mu začepi usta u vezi s čim?" pitam ja tiho, jer je Mariah oduvijek smatrala
kako moj otac nikad nije znao ništa o upitnijim aktivnostima ujaka Jacka i da su
tvrdnje o poslovnoj povezanosti njih dvojice tek urota bijelih liberala protiv
briljantnog, a samim tim i opasnog crnog konzervativca. Možda je to razlog
zbog kojega je Mariah zastala: uvidjela je zamku u koju je vodi njezina logika.
"Ne znam", mrmlja ona, obarajući pogled, hvatajući svoju šalicu majčinski i
zaštitnički čvrsto.
Ovo bi mogao biti dobar trenutak da prizemljim sestrinu maštovitost, ali kad
sam već ovoliko poslušao, zaključujem kako je moja dužnost pomoći joj da
uvidi koliko je to budalasta pomisao. "Pa što te onda navodi na misao da je ujak
Jack imao išta s tim?"
"Još od saslušanja on je čekao pravi trenutak. Znaš da jest, Tal. Nemoj mi samo
reći da to nisi osjetio!"
Postavljam odvjetničko pitanje. "A po čemu je ovo bio pravi trenutak?"
"Ne znam, Tal. Ali znam da sam u pravu."
Ponovno: "Imamo li kakvih opipljivih dokaza?"
Ona odmahuje glavom. "Još ne. Ali ti bi mi mogao pomoći, Tal. Ti si pravnik, ja
sam... nekad bila novinarka. Mogli bismo, znaš, istraživati zajedno. Potražiti
dokaz."
Lagano se mrštim. Mariah je uvijek bila spontana i opsesivna, i neće biti lako
odgovoriti je od njezina najnovijeg poticaja. "Pa, najprije nam je potreban
razlog*
"Jack Ziegler je ubojica. Kako ti se čini taj razlog?"
"Čak i pod pretpostavkom da je to istina..."
"To nije pretpostavka." Oči joj bijesnu novim bijesom. "Kako možeš braniti
takvog čovjeka?"
"Ne branim ja nikoga." Ne želim se svađati, pa na njezin izazov odgovaram
drugim: "Onda, jesi li već razradila kakav plan? Želiš li nazvati ujaka Mala?"
Mariah je u zamci i dobro to zna. Ona zapravo ne želi istragu i zna, jednako
dobro kao što i ja znam, da se ništa ne bi promijenilo, da bi srčani udar ostao
srčani udar, a ona ispala glupa. Ne može nazvati Malloryja Corcorana, jednog
od najmoćnijih odvjetnika u gradu i zahtijevati, samo na temelju nade, da on za
nju protrese svijet. Mariah me izbjegava pogledati, i umjesto toga prezirno se
mršti u smjeru blistavobijelog SubZero hladnjaka koji je već, nekom
obiteljskom alkemijom, ukrašen neizbježnim slikama pasa, stabala i brodova,
koje su njezina mlađa djeca grubo nacrtala drvenim bojicama - upravo onom
vrstom sentimentalnog kolaža kakav Sudac nikad ne bi odobrio.
"Ne znam", mrmlja Mariah, dok su na njezinu tvrdoglavu licu vidljive bore od
iscrpljenosti.
"Pa, ako—"
"Ne znam što da radim." Polako odmahuje glavom, pogleda uprta u bjelinu
stola između nas. A ta mi sićušna napuklina u Mariahinu emocionalnom oklopu
nudi odličan, ali i žalostan uvid u život kakav ona svakodnevno vodi dok
Howard jaše po udaljenim pokrajinama i ubija financijske zmajeve za ljubav
klijenata i profita banke Goldman Sachs. Crteži na hladnjaku plod su
jučerašnjih očajničkih napora moje sestre da nečim zaposli djecu dok se ona,
praktički posve sama, bavila iscrpljujućim poslom planiranja sprovoda oca
kojemu je četiri desetljeća bezuspješno nastojala udovoljiti.
"Tako sam umorna", izjavljuje Mariah, što je rijetko priznanje slabosti. Na
trenutak odvraćam pogled, ne želeći da ona vidi kako su me te tri riječi dirnule,
ne želeći čak ni priznati sličnost među nama. A istina je da Mariah, Addison i ja
uvijek djelujemo izmoždeno. Skandal koji je uništio karijeru našeg oca njega je
nekako iznova napunio energijom, ali je obitelj ostavio iscrpljenom. Mi, djeca,
nikad se nismo u potpunosti oporavili.
"Naporno si radila."
"Ne ponašaj se pokroviteljski, Tal." Prizvuk njezina glasa je činjeničan, ali oči
joj ponovno bijesnu i znam da se uvrijedila zbog nijanse koje nije bilo ni u
primisli. "Ti mene ne shvaćaš ozbiljno."
"Shvaćam, ali..."
"Shvati me ozbiljno!"
Moja sestra uvježbava svoj najbolji nabusiti pogled. Iscrpljenosti je nestalo.
Zbunjenosti je nestalo. Sjećam se kako sam na koledžu čitao da socijalni
psiholozi vjeruju kako je ljutnja funkcionalna, kako podiže samosvijest, čak i
kreativnost. E pa, za kreativnost ne znam, ali Mariah je -ljuta na mene kao i
uvijek - iznenada puna samopouzdanja kao i obično.
"Dobro", nudim ispriku, "dobro, žao mije." Moja sestra čeka, ne nudeći ništa.
Želi da ja povučem potez, da kažem nešto čime ću dokazati kako njezinu ludu
ideju shvaćam ozbiljno. I zato ja oblikujem ozbiljno pitanje:
"Što mogu učiniti da ti pomognem?" Što ostavlja otvorenim pitanje oko čega se
zapravo nudim pomoći.
Mariah odmahuje glavom, otvara usta, potom sliježe ramenima. Na moje
iznenađenje, suze započinju sporo putovanje niz njezine obraze.
"Hej", kažem ja. Gotovo pružam ruku kako bih ih obrisao, ah onda se prisjetim
predvorja, pa odlučujem ostati mirno sjediti. "Hej, mala, u redu je. Ureduje."
"Ne, nije u redu", jeca Mariah, stišće svoju nježnu ruku u šaku i udara o stol
zamjetnom silinom. "Mislim... mislim da nikad neće biti u redu."
"I meni nedostaje", kažem ja, što je lako moguće laž, ali je također, barem se
nadam, pTava rečenica za ovaj trenutak.
Sad već otvoreno plačući, Mariah zaranja lice u dlanove, još uvijek odmahujući
glavom. A ja je se još uvijek ne usuđujem dodirnuti. "U redu je", ponavljam.
Moja sestra podiže glavu. U svojoj je tuzi i očaju zadobila uistinu neprolaznu
ljepotu, kao da ju je bol oslobodila običnih, smrtničkih briga.
"Jack Ziegler je čudovište", kaže ona kratko. Pa, barem je to točno, ako se
makar i djelić onoga što novine pišu o njemu ikad dogodio. Ali također je točno
i to daje barem triput bio optužen i svaki put oslobođen, od čega je jedna
optužba bila za ubojstvo, kao i to da - koliko je meni poznato - i dalje živi u
Aspenu u Coloradu, basnoslovno bogat i onoliko siguran od svjetskih sila za
provođenje zakona koliko ga može zaštititi ustav Sjedinjenih Država.
"Mariah," govorim ja, i dalje tiho, "mislim da nitko iz obitelji nije vidio ujaka
Jacka više od deset godina. Ne otkad... uostalom, znaš i sama."
"To nije točno", kaže ona ravnodušno. "Tata ga je vidio prošli tjedan. Večerali
su zajedno."
Na trenutak ne znam što bih rekao. Zatječem se kako se pitam otkud ona zna s
kim se i kad Sudac viđao. Zamalo se osramotim postavljajući to pitanje, ali
Mariah me spašava:
"Tata mi je rekao. Razgovarala sam s njim. S tatom. Nazvao me dva dana... dva
dana, ovaj, prije..."
Gubi nit i okreće se od mene, jer naša obitelj nema naviku dijeliti svoje
najdublje boli, čak ni međusobno. Prekriva oči. Ja razmišljam bih li trebao
zaobići stol i pognuti se nad svoju sestru, obgrliti je rukom i ponuditi joj
onoliko tjelesne utjehe koliko mogu, možda joj čak reći kako je Sudac i mene
nazvao iako sam, u dobrom starom stilu Garlandovih, imao previše posla da bih
mu uzvratio poziv. Zamišljam prizor, njezin odgovor, njezinu radost, nove suze:
Tal, Tal, tako je dobro što smo opet prijatelji! Ali ja nisam takav čovjek, a
Mariah još manje, pa umjesto toga ostajem mirno sjediti zadržavam svoje
pokeraško lice, pitajući se jesu li se novinari uspjeli dočepati priče koja bi
izazvala novu katastrofu. Već mogu vidjeti naslove: OSRAMOĆENI SUDAC
SASTAO SE S OPTUŽENIM ZA UBOJSTVO NEKOLIKO DANA PRIJE
SVOJE SMRTI. Zamalo zadrhtim. Teoretičari zavjere, za koje nijedna smrt
slavne osobe nikad nije posljedica prirodnih uzroka, već su se dali na posao,
dobivši na nekim otvorenijim radijskim kontakt-emisijama ("Rake", tako ih
zove Kimmer koja ima smisla za kratice) prostora da objasne zbog čega je srča-
ni udar koji je zadesio mog oca gotovo sigurno lažan. Jedva sam obratio
pozornost na njihove ispade, ali sad, zamišljajući što bi neki od sudionika mogli
reći kad bi znali za Sučev sastanak s ujakom Jackom, počinjem razumijevati
čudne zaokrete u paranoji moje sestre. A onda Mariah sve još pogoršava.
"Nije to sve", nastavlja ona istim bezbojnim glasom, očiju koje počivaju na
nečem izvan ove prostorije. "Sinoć sam razgovarala s njim. S ujakom Jackom."
"Sinoć? Nazvao je? Ovamo?" Trebao bih biti ponosan na sebe što sam uspio
postaviti tri glupa pitanja tamo gdje većina ljudi jedva uspije postaviti i jedno.
"Da. I prestravio me."
Sad je na meni red da potonem. I to duboko. Ponovno pokušavam smisliti što
da kažem, i na kraju se zadovoljavam najočitijim.
"Dobro, pa što je htio?"
"Izrazio je svoju sućut. Ali uglavnom je htio razgovarati o tebi." "O meni? Što o
meni?"
Mariah zastaje i čini se da se bori s vlastitim instinktima. "Rekao je da si ti
jedini u kojega bi tata imao povjerenja", konačno pojašnjava. "Jedini koji bi
znao o uputama koje je tata ostavio za slučaj svoje smrti. Stalno je to ponavljao.
Da mora znati kakve su upute." Suze ponovno teku. "Rekla sam mu da je
sprovod u utorak, rekla sam mu gdje, ali - ali rekao je da on ne misli na te
upute. Rekao je da mora saznati za druge upute. I još je rekao da ćel ti
najvjerojatnije znati. Neprestano je govorio o tome. Tal, o čemu Je on to
govorio?"
"Nemam pojma", priznajem. "Ako je želio razgovarati sa mnom, zašto nije
mene nazvao?"
"Ne znam."
"Ovo je strahovito čudno." Prisjećam se Samo Alme. Imao je planove za tebe.
Tako je to htio tvoj tata. Zar je Alma o ovome govorila? "Jednostavno čudno."
Nešto u prizvuku moga glasa ponovno uzbunjuje moju sestru, baš kao što se
obično dogodi. "Tal, jesi li siguran da nemaš pojma o čemu se radi? Što je to što
bi Jack Ziegler mogao željeti?"
"Otkud bih znao?"
"Ne znam ja otkud bi ti znao. Upravo se to i pitam." Dok mi Mariah kroz
nabusiti pogled prenosi svoje nepovjerenje, ja osjećam kako se među nama
podiže sjena sukoba koji traje cijeli život, Mariahin osjećaj da ja nikad nisam
ovdje kad me ona treba, i moj osjećaj da je ona isuviše zahtjevna. Ali nije valjda
moguće kako vjeruje da bih se ja nekako spetljao s... s nekim kao što je Jack
Ziegler...
"Mariah, kažem ti, ja nemam ni najmanjeg pojma o čemu se tu zapravo radi. Ne
mogu se čak ni sjetiti kad sam se posljednji put čuo s... Jackom Zieglerom."
Ona odmahne rukom, brišući tim pokretom ovo što sam rekao, ali ne odgovara
mi riječima. Ne kaže da mi vjeruje; samo mi naznačuje da je voljna potpisati
primirje.
"Znači, sve za što se raspitivao bile su... upute?"
"Uglavnom. Oh, i još je rekao da ćemo se svi vjerojatno vidjeti na sprovodu."
"Oh, zaboga", mrmljam ja u lošem pokušaju da budem sarkastičan, pitajući se
postoji li način da ga spriječimo u dolasku. "Tome se svi možemo veseliti."
"Bojim ga se", kaže Mariah čije prethodne pretpostavke o ujaku Jacku očito
zasad više nisu na stolu, iako ih zacijelo nije zaboravila. A onda stisne moje
prste. Iznenađeno spuštam pogled: ruke su nam se spojile, iako se ne mogu
sjetiti kad se to dogodilo.
"I ja ga se bojim", kažem. Što je - prilično sam u to siguran - najiskrenija
rečenica koju sam izgovorio tijekom današnjeg dana.
 ČETVRTO POGLAVLJE

ŠARMER
(I)

S VREMENA NA vrijeme, Sudac se znao ponadati da će umrijeti prije

Richarda Nixona koji bi onda imao obvezu - tako je smatrao moj otac - doći na
njegov sprovod i možda čak i izgovoriti nekoliko riječi. Moglo bi se reći da je
predsjednik Nixon pomogao stvoriti mog oca: otkrio ga je kao nepoznatog suca
parničara s umjereno konzervativnim stavovima, često gaje pozivao u Bijelu
kuću i, naposljetku, imenovao u Prizivni sud Sjedinjenih Država gdje ga je,
nešto više od deset godina poslije, iznova otkrio Ronald Reagan koji je zamalo
uspio postići ono što su novine nazivale "dvostrukom raznolikošću" u
Vrhovnom sudu. Reagan, koji se borio da zadrži svoju teško stečenu javnu sliku
spasitelja američkih bijelih muškaraca, želio je imenovati Suca u Vrhovni sud i
tako jednim udarcem udvostručiti broj crnih sudaca u njemu i istodobno postati
prvi Predsjednik koji je u Vrhovni sud imenovao dvoje sudaca koji nisu bijeli
muškarci. Reaganov pokušaj da uđe u povijest propao je, a moj otac koji, kao i
mnogi uspješni ljudi, nije uvijek sasvim razlikovao ambiciju od načela, odbio
mu je oprostiti grijeh odustajanja od imenovanja.
No prema Nixonu je otac imao drugačiji stav. Sudac je uzvraćao Nixonu
naklonost, i dvadeset pet godina poslije jedine predsjedničke ostavke u našoj
povijesti još uvijek tvrdio kako je tog čovjeka s vlasti zbacila kabala
osvetoljubivih liberala, a ne vlastita pokvarenost. U Nixonovu je padu Sudac
vidio izrazito jake podudarnosti sa svojim padom i rado ih je isticao svojoj
željnoj slušateljskoj publici: dva prosvijećena, konzervativna intelektualca,
jedan bijel i jedan crn, od kojih je svaki bio na rubu da ude u povijest, pretrpjela
su da im karijere unište bezobzirne sile ljevice. Ili tako neftto: taj sam
agitatorski govor čuo samo dvaput i oba mi se puta od njega okrenuo želudac -
ne iz ideoloških razloga, ni zbog očevidnog načina na koji je iskrivljavao
povijest, već zbog odvratnog, nimalo garlandovskog, valjanja u samosažaljenju.
Na nesreću, mom se ocu san nije ostvario. On je bio taj koji je pribivao
Nixonovu sprovodu, a ne obrnuto. Sudac je odletio u Californiju, nadajući se -
teško mogu zamisliti na temelju čega - kako će biti pozvan da održi posmrtno
slovo svom mentoru. Ako ste gledali sprovod na televiziji, znate da se to nije
dogodilo. Očevo se lice nije čak ni vidjelo. Ugurali su ga negdje oko petnaestog
reda gdje se izgubio u masi bivših zamjenika pomoćnika tajnika odavno
ukinutih ministarstava, od kojih su neki bili osuđeni prijestupnici. Bijesan zbog
još jednog razočaranja, moj se otac požurio kući, pitajući se, bez sumnje, tko će
od znamenitih pohoditi njegov sprovod.
I zaista, tko? Duboko promišljam morbidno pitanje svoga oca dok, čvrsto držeći
ruku svoje prelijepe žene, slijedim lijes niz središnju lađu crkve Svetog Trojstva
i Svetog Mihaela, granitne nakarade pune propuha, smještene upravo ispod
Vijenca Chevyja Chasea, a u kojoj smo se, na sveopće zaprepaštenje naših
obitelji i prijatelja, prije devet godina vjenčali Kimmer i ja. Većina njih, mogu
to slobodno dodati, još je više zaprepaštena činjenicom da smo još uvijek u
braku, jer naša je uzburkana zajednica bila obilježena mnogobrojnim lažnim
počecima.
I zaista, tko? Mi, djeca, idemo za lijesom. Addison, čije je škripavo posmrtno
slovo prije nekoliko minuta zračilo istom onom saharinskom pobožnošću
kojom zrače i njegove radijske kontakt-emisije, prkosi pristojnom ponašanju
time što mu je uz bok njegova trenutačna djevojka. Mariah hoda preda mnom,
njezin obožavani suprug Howard je uz nju, jedna podgrupa njihove djece slijedi
ih u stopu, dok su ostali u Ulici She-pard s dadiljom ili možda tumaraju crkvom
i penju se tamo kamo ne bi smjeli. A onda, prisjećajući se da su Mariah i njezini
potomci dio moje obitelji, zapovijedam sebi da svoja promišljanja odvedem što
dalje od ove zlobne staze jer, kao što vjerujem da sam već spomenuo, Sudac je
uvijek savjetovao svojoj djeci da izbjegavaju nedostojne misli.
I zaista, tko? Pitam se dok prigušujem kašalj što ga izaziva zagušljivi oblak
tamjana koji je još uvijek dio obreda tradicionalnih episkopalnih crkvi, iako je
većina ljudi zaboravila zašto. Tko, zaista? Pretpostavljam da bi odgovor na to
bio novo razočaranje za mog oca tako osjetljivog na zvučna imena. Jer ovdje
nema nikoga - nikoga tko bi Sucu bio važan. Nikoga od velikih liberala koji su
ga voljeli dok je bio mlad. Nikoga od velikih konzervativaca koji su ga voljeli
kad je ostario. Tek tu i tamo koji član obitelji, neki stari prijatelji, nekoliko
njegovih odvjetničkih partnera i šačica živčanih novinara od kojih je većina
premlada da bi znala zašto je ime mog oca tako zloglasno, ali medu kojima je i
nekoliko onih koji se sjećaju i koji su se osobno došli uvjeriti da je čudovište
umrlo.
Mallory Corcoran je ovdje, naravno, vodi malu falangu pravnika iz svoje tvrtke,
a došla je također i Sučeva tiha tajnica, gospođa Rose, koja je s njim radila još
od sudačkih vremena. Prirodno, i Zlatna je obala poslala svoje izaslanstvo,
većinom su to muškarci žućkaste kože i dobi mog oca, skupo odjeveni, koji
nestrpljivo pogledavaju na svoje Rolexe, vjerojatno kako bi se uvjerili da će
sprovod završiti prije nego što trebaju početi njihove partije golfa. Prisutna je i
grupica sudaca koji su radili s mojim ocem, uključujući - na moje zaprepaštenje
- i onoga koji je uspio stići u Vrhovni sud, iako on sjedi bliže stražnjem dijelu
crkve, kao da se boji da bi ga netko mogao vidjeti. Desetak očevih starih
pravnih činovnika nasumično je razmješteno crkvom, a većina njih više djeluje
kao da im je neugodno, nego kao da su žalosni; no ja sam im svejedno zahvalan
na njihovoj odanosti. Primjećujem svoje prijatelje, Danu Worth i Eddieja
Doziera, koji su bili vjenčani u onim davnim danima kad je Dana još vjerovala
da je zanimaju muškarci. Ukočeno sjede u razmaku od tri reda, kako i pristoji
onima koji su se ogorčeno rastali. Eddiejevo se lice stvrdnuto u neumoljive,
prkosne crte, ali čini se kako je Dana, koja se obično drži nepokolebljivo,
uplakana. Nekako smo se udaljili, nas troje, otkako je njihov brak propao. Sreli
su se dok su zajedno radili kao pravni službenici mog oca u ranim
osamdesetima, a bili su prvi - pretpostavljam da će ostati i posljednji - bračni
par koji je istodobno dobio posao profesora na pravnom fakultetu. Dana,
sićušna i bijela, i Eddie, širok i crn, bili su od samog početka čudan par,
staromodno prkosni u svojim konzervativnim političkim nazorima, a ni jedno
od njih nikad nije uspjelo postati umjetnik u tome da ljudima u lice kaže nešto
drugo od onoga što zaista misli.
Sa strane, u udaljenom stražnjem kutku, iznenađeno primjećujem jednog
pravnog službenika za kojega sam bio uvjeren kako neće doći: Greg Haramoto,
pošteni i stidljivi mladi muškarac čije je svjedočenje, iako vidljivo nevoljko,
prije deset godina - u jednakoj mjeri kao i lobira-nje interesnih skupina -
pridonijelo propasti imenovanja mog oca u Vrhovni sud. Greg je bio
neočekivani svjedok - barem ga Sudac nije očekivao - i on je ustrajno
ponavljao, tijekom sva svoja uzbudljiva četiri sata pred televizijskim
kamerama, kako uopće ne želi biti tamo. Ali on je zakucao mog oca o zid.
Sjedeći u sobi za saslušanja, s očevidnom nelagodom, prečesto trepćući iza
debelih naočala, Greg je rekao senatorima kako je Jack Ziegler nazivao ured
mog oca poslije radnog vremena tako često da je Greg naučio prepoznavati
njegov izražajni glas. Rekao je da su se Jack Ziegler i moj otac sastali na
objedu. Rekao je čak i da je Jack Ziegler barem jednom, kasno navečer, došao u
sudnicu. Rekao je da ga je Sudac natjerao da se zakune da će o tome šutjeti.
Rekao je mnogo toga, a moj je otac neuvjerljivo poricao neke navode i nevoljko
se prisjećao ostalih. Knjige s porte Saveznog suda, u koje stražari upisuju
svakoga tko ulazi i izlazi, uvelike su pomogle da se Sucu osvježi pamćenje.
Poslije saslušanja, Greg je postao "lutajući Holandez" pravničke struke.
Napustio je posao u općoj skupštini Saveznog odbora za komunikacije. Usprkos
izvanrednim ocjenama sa studija na Berkleyju, ni jedna ga odvjetnička tvrtka
nije željela uposliti, zato što su se svi bojali da čovjek koji je bio voljan razapeti
svog šefa na nacionalnoj televiziji neće zadobiti povjerenje sumnjivih klijenata.
Nije ga htjela uposliti nijedna korporacija, jer su njezini direktori bili na očevoj
strani, a nije ga mogao zadržati ni jedan pravni fakultet, zato što je bio isuviše
potresen da bi se mogao baviti ozbiljnim znanstvenim radom. Pokušao je raditi
kao javni pravobranitelj, kako bi svoju bol zakopao ispod mnogo ozbiljnijih
boli onih iz kojih je život na dnu isisao svaki trag morala, no nikad se nije svim
srcem upustio u to, pa su njegovi klijenti trpjeli, a poslodavac mu na kraju
preporučio da se pokuša baviti nečim drugim. Greg Haramoto, koji je nekoć
maštao o životu na vrhu profesije, iznenada je imao poteškoća s pronalaženjem
posla. Posljednje što sam čuo bilo je da radi za uvozno-izvoznu tvrtku svoje
obitelji, što je - prema Mariahinu mišljenju - pad kakav je u potpunosti zaslužio.
Pa ipak, eto Grega, poštenih očiju blistavih od suza, kako žali s nama ostalima,
opraštajući se od čovjeka kojega je pomogao upropastiti. U svom je svjedočenju
neprestano ustrajao u tvrdnji daje njegovo divljenje prema mom ocu ostalo
nepokolebano. Pa ipak, često je iznenađujuće lako uništiti upravo ono što
volimo.
Pogled mi nastavlja lutati. Primjećujem još jednog kolegu s pravnog fakulteta,
pedantnog Lemastera Carlylea, rođenoga na Barbadosu, koji predaje tek dvije
godine duže od mene, ali je mnogo prečki više na ljestvama reputacije. Lem je
čvrsti, mali pokretač zbivanja ispod čijih se prekrasno krojenih odijela krije
dobro građeno tijelo, a ispod raskošnog i idiomatskog jezika dobro građen um.
On i ja teško da smo bliski prijatelji, a Suca on uopće nije poznavao, pa
pretpostavljam da je ovdje iz solidarnosti, jer on vjeruje u rasu kao u posve
neuhvatljivo, ali duboko osobno vezivno tkivo. Tijekom bitke za imenovanje
mog oca, Lem je - usprkos svojim predanim liberalnim političkim uvjerenjima -
posve otvoreno stao na Sučevu stranu: "Dva su Crnca u Vrhovnom sudu bolja
od jednoga", bio je njegov dvojbeni slogan. Iako Lem nije simpatičan čovjek,
zbog tog sam ga uvjerenja volio i davno prije nego što sam ga upoznao.
Dana, Lemaster i ja jedini srao predstavnici pravnog fakulteta koji je otac toliko
volio. (Eddie se poslije rastave povukao u Teksas.) Dekanica Lynda bila je
dovoljno pažljiva da pošalje golemi vijenac; čak su i studenti, na moje čuđenje,
poslali cvijeće, dva uredno odvojena aranžmana, jedan od crnih studenata, drugi
od bijelih. Ali cvjetovi nisu ljudi, čak i kad ubrojim pokeraške kompiće,
novinare, obične tragače za senzacijama, pokojeg člana Kimmerine obitelji i
preostale iz redova bezbrojnih rođaka (starost i zemljopis ponešto su prorijedili
njihove postrojbe, ali ipak su ovdje i zajedno ogovaraju u stražnjem dijelu
crkve), mislim da nema više od dvije stotine ljudi u crkvi sazdanoj da primi
triput više njih. A Jack Ziegler, što god zaista želio saznati o "uputama", nije
među njima.

(II)

U NAŠOJ OBITELJI Jack Ziegler se ne spominje. Više ne. Bio je očev cimer
na fakultetu kao i Abbyn krsni kum, ali tijekom posljednjeg desetljeća svog
života, Sudac nije mogao podnijeti spomen imena svog starog prijatelja. I
zaista, postalo je člankom konzervativne vjere to da je moj otac na kraju
izgubio u trci za Vrhovni sud upravo zato što je odao poštovanje njihovu
dugogodišnjem prijateljstvu; odnosno, točnije rečeno, zbog toga što je otišao na
objed s Jackom Zieglerom. Dvaput. To je bio ukupan zbroj svjedočenja Grega
Haramota, to da su moj otac i njegov stari prijatelj zajedno objedovali i daje,
poslije, stari prijatelj bio u turističkom obilasku sudnice. Razgovarali su
nekoliko puta telefonski: pa u tome nema ništa loše! U svakom slučaju, tako
situaciju objašnjavaju Sučevi navijači kojima je uvijek na čelu Mariah: naime,
njegovo je imenovanje u onim davnim danima 1986. godine sigurno jedrilo,
zato što su senatski liberalni demokrati bili isuviše zastrašeni bojom njegove
kože i njegovim kvalifikacijama da bi oko toga podigli ozbiljniju buku, sve dok
na vidjelo nije došla priča o objedima. I o biografiji čovjeka s kojim je
objedovao. Tisak je smjesta zapao u jedan od svojih ekstatičnih vihora osude.
Jack Ziegler, osramoćeni bivši zaposlenik CIA-e, nekako je uspio postati
fusnota svakom političkom skandalu u drugoj polovici dvadesetog stoljeća - ili
se tako često činilo. Svjedočio je o nekoj beznačajnoj, no prilično sramotnoj
zgodi pred odborom koji je vodio Sam Ervine, a koji je istraživao "aferu
Watergate"; ime mu se - nimalo laskavo - pojavilo u dodatku Izvještaja vjerskih
zajednica o prijestupima CIA-e, a jedna ili dvije knjige dale su daleku naznaku
daje bio umiješan u aferu s taocima u Iranu, kao i u onu s američkim
financiranjem kontrasa, iako u doba kad su se one odvijale već odavna nije
radio za Agenciju. Navodno je čak i Warrenov odbor, iza zatvorenih vrata, uzeo
njegovu izjavu zato što je, dok je još radio kao terenski agent, iz Mexico Cityja
poslao izvještaj o čudnovatim aktivnostima izvjesnog Leeja Harveyja Oswalda.
No Jack Ziegler većinom je uspijevao ostati u sjeni, sve dok ga propast
imenovanja mog oca za suca Vrhovnog suda nije učinila slavnim. Pa ipak, čak i
ako su novinarski lešinari uspjeli iskopati koju mračnu navodnu optužbu, nikad
ništa nije bilo dokazano, osim ručkova, barem ne protiv mog oca: takvo je bilo
stajalište moje sestre, kao i Desnih Čari i uredničke stranice Wall Street
Journala. A neko vrijeme i moje je bilo takvo. (Addison, koji nije uspio iznaći
načina da iz te neprilike izvuče novac, držao je svoje karte čvrsto uz tijelo.)
No dnevna rijeka svježih navodnih optužbi pokazala se preteškom. Unutar
nekoliko dana poslije pojavljivanja Grega Haramota, pojavile su se portirske
knjige, a senatori koji su najžešće podupirali mog oca počeli su skakati u
zaklon. Nekolicina prijatelja nagovarala gaje da se bori, ali Sudac je - timski
igrač do samog kraja - u sportskom duhu predložio Bijeloj kući da povuče
njegovo imenovanje. Na njegov očaj, predsjednik Reagan nije učinio ništa da
ga od toga odgovori. I tako je stolac u sudu, mjesto za koje je moj otac lobirao
pola svog života, otišlo - umjesto njemu - malo poznatom saveznom sucu i
bivšem profesoru prava po imenu Antonin Scaglia čije je imenovanje, na
sveopće olakšanje, jednoglasno potvrđeno. "A Nino Scaglia sjajno radi svoj
posao", oduševljeno bi zapijevao Sudac u svojim predavanjima Desnim Čarima.
Od te sam se primjedbe - kao i od mnogih drugih očevih primjedaba - uvijek
lagano lecnuo, posebno stoga što bih, kad god bi je on izrekao (a činio je to
često) bio prisiljen trpjeti zajedljivosti svojih liberalnih kolega. Njima je na čelu
vrlo često bio Theo Mountain koji se, u nemogućnosti da povrijedi mog oca,
odlučio iskaliti na sinu.
To je, dakako, došlo poslije. U ono vrijeme, činilo se nemogućim da bi moj otac
mogao pasti, tako se visoko bio uzdigao svojim blistavim umom i
svrsishodnošću svoje politike. "On nije ništa učinio!" plakala bi Mariah tijekom
naših noćnih telefonskih razgovora koji su u tom kriznom trenutku označavali
kratko primirje u našem neprekidnom ratu.
"Ne radi se o tome što je on učinio", strpljivo bih joj odgovarao, pokušavajući
objasniti njezinu laičkom, navijačkom uhu kako je dužnost suca da se čuva
ponašanja koje bi makar samo moglo izgledati neprikladno. Doduše, i sam sam
u to tek napola vjerovao, s obzirom na neke likove koji su se uspjeli dočepati
stolaca na saveznim sudovima, uključujući tu i Vrhovni.
"Ali to je smiješno!" ispalila bi mi ona zauzvrat, u onim danima kad nije bila
sposobna rastvoriti svoje usne oko nekih grubljih oblika odbacivanja koji su u
međuvremenu postali tako karakteristični za sve prostačkiji diskurs našeg
naroda. "Cijelo su vrijeme išli za tim da ga sruše i ti to dobro znaš!" Kao da je
činjenica da je imao stvarne neprijatelje mogla poslužiti u obrani njegovih
pogrešaka. Ili kao da je činjenica da se Jack Ziegler, u vrijeme onoga stoje tisak
nazivao tajnim objedima, trebao pojaviti na sudu zbog čitavog niza zbunjujućih
prijestupa bila beznačajna. Ili kao da činjenica što su Sudac i ujak Jack bili u
kontaktu u vrijeme kad je njegov bivši cimer bježao pred pravdom nije ništa
predstavljala. Poslije svega, ujak Jack je na kraju bio oslobođen gotovo svih
optužbi i, ako je uopće i bio bjegunac, bježao je pred pravdom liberala koji su
ga mrzili zbog njegova, možda pretjerano oduševljena, sudjelovanja u Hladnom
ratu: ovdje citiram urednički komentar iz Journala.
A ako su tračevi koji su se uzduž pravničke loze širili i govorili o petljanju s
porotom, o podmićenim ili zastrašenim svjedocima, o sretnim okolnostima
nestanka ključnih dokaznih materijala, pa - tračeva ima uvijek.

(III)

KIMMER, ISCRPLJENA poslije noćnog leta iz San Francisca, preuzimanja

našeg sina i putovanja vlakom ovamo, drijema na mom ramenu dok se u
limuzini krećemo prema groblju u Sjeveroistočnom Was-hingtonu, nekoliko
blokova sjeverno od Katoličkog sveučilišta. Bentley se nervozno stisnuo uz
njezin drugi bok, dok mu sivo odijelce visi na krhkom tijelu, zato što štedljiva
Kimmer vjeruje kako dječju odjeću treba kupovati dva, tri broja veću. Zagledan
sam u profil svoje žene. U svojoj jednostavnoj crnoj haljini, bez ukrasa, ako se
izuzmu diskretne zlatne naušnice i jednostruka niska bisera, onaje neodoljiva.
Moja je žena visoka i prilično napadno zgodna, s dugim, zamišljenim licem,
odvažnom, agresivnom bradom, privlačnim smeđim očima, širokim,
zamjetljivim i vrlo poljubljivim nosom, te mekim okruglim ustima koja
obožavam. Čak se i njezine naočale sa žicanim okvirima doimaju seksi:
neprestano ih skida i ponovno stavlja, grickajući pritom krajeve, vrti ih po
prstima dok telefonira, a sve me to opčinjava. Još od dana kad smo se upoznali
obožavao sam je promatrati. Ona, prema vlastitom opisu, ima snažne kosti,
široka ramena i široke kukove koji su se konačno, poslije niza godina divljih
fluktuacija, zaustavili na razini obline koju ona smatra prihvatljivom. Koža joj
je koju nijansu svjetlija od moje i odražava njezino podrijetlo iz jamaičke
gornje klase. Svoju tamnosmeđu kosu nosi u prkosno kratkoj afro-frizuri, kao
da želi proturječiti strogim očekivanjima svoga klana (u kojem žene uvijek
imaju trajnu, a često i boje kosu), a njezin lijeni osmijeh i nagla narav pokazuju
da je u biti strasna. Kimmer je raskošna, ali i smirena. Drži se sa senzualnim
dostojanstvom koje vas istodobno i privlači i postavlja čvrste granice. Ona
izbacuje svijet iz ravnoteže i opterećena je gorućom žudnjom za poštenjem.
Misli brzo, i o raznovrsnim stvarima. Dobije li prigodu, Kimmer će biti izvrsna
sutki-nja. Nitko joj se zapravo ne želi zamjeriti: ni odvjetnici suprotne strane s
kojima se susreće u poslu, ni prijatelji koje skuplja s uznemirujućom lakoćom, a
pogotovo to ne želim ja.
Na primjer, u posljednje vrijeme nisam dobacio svojoj ženi izazov u vezi s
njezinim čestim putovanjima u San Francisco u kojem se navodno bavi onim
što odvjetnici zovu obvezno otvaranje poslovnih knjiga. Pregledava financijske
knjige softverske kompanije koju najvažniji klijent njezine tvrtke - stečajno-
investicijski fond po imenu EHP, nekad znan kao Elm Harbor Partners - kani
kupiti. Ustrijelila bi me kad bih to i spomenuo: Kimmer ide tamo kamo je EHP
šalje, i ako je EHP želi u Californiji, e pa, Californijo, Kimmer dolazi. Upravo
je zahvaljujući čvrstini svog odnosa s EHP-om tako brzo dobila partnerstvo, za
koje se pretvara da ga prezire, jer EHP je izrijekom tražio upravo nju gotovo od
prvog dana kad je prošla kroz vrata tvrtke Newhall & Vann. A EHP je,
formalno, klijent Geralda Nathansona, jednog od najutjecajnijih partnera u
tvrtki i vrlo oženjenog čovjeka s kojim moja udana žena održava, ili ne održava,
ljubavni odnos.
Možda su potajni telefonski razgovori i dugi, neobjašnjeni nestanci iz ureda tek
koincidencije. A možda će moj otac iskočiti iz lijesa i otplesati rundu funkyja.
Upravo sad, dok moja ljubomora iznova plamti, Kimmer isprepleće svoje prste
s mojima - na tom mjestu u posljednje vrijeme rijetko borave. Iznenađeno
gledam prema njoj i primjećujem kako joj se na licu pojavljuje začetak
osmijeha, ali ona ipak ne gleda prema meni. Bentley već duboko spava, a
Kimmerina slobodna ruka nježno miluje njegovu kovrčavu crnu kosu. Bentley
uzdiše. Između njih dvoje postoji nešto posebno, neka tajanstvena, genetička
veza majke i sina iz koje ću ja uvijek biti isključen. U ovom čudnom,
izlomljenom svijetu muškarci često svoje žene vole jednako mnogo ili jednako
malo kao što vole i svoju djecu, no čini se da kod žena biologija ima veću snagu
od osobnog izbora: one možda vole svoje muškarce, ali djeca su uvijek na
prvom mjestu. Kad bi ravnoteža bila obrnuta, sumnjam da bi ljudski rod
preživio. I zaista, sumnjičim sebe da je jedan od razloga zbog kojih ostajem
vjeran Kimmer, što god ona učinila, u tome što znam da bi, ako bismo se ikad
rastali, povela Bentleyja sa sobom. Iako ja s našim sinom provodim daleko više
vremena od nje, ona ne bi mogla podnijeti da ga nema uza se. Kradomice
bacam još jedan pogled na Kimmer, a onda podižem oči prema Addisonu koji,
bestidno se mazeći sa svojom bijelom djevojkom, sjedi nasuprot nama i pitam
se, kao što sam se često pitao, jesu li strasti koje njih dvoje dijele, u njihovim
inače vrlo različitim naravima, ikad dovele do uzajamnih iskri.
Addison je koji centimetar niži od mene i širi u ramenima, ali to su mišići, a ne
salo; iako nije baš sportski tip, uvijek se održavao u dobroj formi. Njegovo lice
djeluje više prijateljski i zgodnije je od mojega, obrve su mu manje napadne,
oči ravnomjernije razmaknute, a držanje smirenije i otvorenije. Addison je
duhovit, elegantan i ima stila, a ja nisam i nemam ništa od toga. Kad smo bili
djeca, Addison je bio šarmantan i zabavan, a ja sam bio tek gnjavaža. Uvijek
sam imao osjećaj - na primanjima, praznicima, u crkvi - da se naši roditelji
uvijek više vesele što će svojim prijateljima predstaviti mog brata nego mene. U
našim školskim danima, u svaki sam razred stizao četiri godine poslije
Addisona i imao bih bolje ocjene od njega, ali učitelji su uvijek bili uvjereni
kako je on pametniji. Ako sam došao kući s peticom, otac bi kimnuo, ali ako bi
Addison donio četvorku, dobio bi osmijeh i tapšanje po leđima kao nagradu za
uspjeh. Kao dijete, neprekidno bih iščitavao priču o sinu razmetnome koja bi
me bez iznimke raspalila. Naveliko bih o njoj raspravljao s učiteljima
vjeronauka. Kad smo čitali parabolu o izgubljenoj ovci, rekao sam učiteljima
kako mislim da bi većina ljudi ipak radije zadržala devedeset devet ovaca nego
pošla u potragu za onom koja je nestala. Kao odgovor, dobio bih bijesan nabusit
pogled. Odrastanje nije ništa promijenilo. To da sam ja ostao vjenčan s istom
ženom teške naravi, to je moj otac smatrao normalnim, ali svaki put kad bi
Addison predstavio novu i svaki put sve poslušniju žensku, Sudac bi se
nasmiješio i obgrlio mu ramena: "Onda, sine, jesi li konačno spreman smiriti
se?" I činilo se da ga zadovoljava svaki odgovor koji bi dobio od mog brata.
Osim toga, činilo se da je otac mnogo manje impresioniran mojom redovitom
profesurom na jednom od najboljih pravnih fakulteta u zemlji nego
Addisonovom sposobnošću da naleti na zlatnu žicu gdje god bi udario lopatom.
Danas, moj se brat pretvorio u čovjeka tipičnog za tamniji narod: pametan,
ambiciozan, dobro obrazovan, potpuno posvećen romantizmu davno
poljuljanog pokreta za građanska prava, on živi na rubovima onoga što je od
toga ostalo. Rasno je jedinstvo odavna nestalo, baš kao i predanost cijele nacije
(ako je ikad i postojala) osnovnim načelima pokreta. Deseci organizacija hvale
se naslijeđem Willkinsa, Kinga i Hamera, kao i cijeli niz profesora, grupica
televizijskih komentatora i gotovo svaka grupa novopomazanih žrtava
ugnjetavanja. Nitko od njih ne može se suzdržati da ne ukaže na zapanjujuće
sličnosti između vlastitih pothvata i borbe za crnu slobodu.
Sto se Addisona tiče, on se u toj igri snašao kao teniski profesionalac, što se
otac nadao da će jednom i postati: poslije Sveučilišta Pennsylvania zaposlio se
u korporaciji koja se bavila razvojem zajednice u Philadelphiji, zatim je slijedio
položaj u sredini hijerarhije osoblja jednog od državnih kongresmena, pa
nekoliko godina u Baltimoreu, u nacionalnom uredu NAACP-a7 (NAACP,
National Association for the Advancement of Colored People; Nacionalno udruženje za
napredak obojenih.), visoki položaj u Demokratskom Nacionalnom Odboru,
radni stol u Fondaciji Ford, ključni položaji savjetnika u tri nacionalne političke
kampanje, semestar je proveo kao gostujući predavač na Amherstu, zatim je
malo odslužio na ACLU, nekoliko godina u Ministarstvu obrazovanja
Clintonove administracije, pa opet stol u Fondaciji Ford, pa semestar na
Berkleyju, godina dana u Italiji, šest mjeseci u Južnoj Africi, godina dana u
Atlanti, a sve to posljednje troje financirala je stipendija Guggenheim dok on
radi na svojoj još nedovršenoj velikoj knjizi o pokretu. U trenucima kad mu
popusti pažnja, moj brat pun nade šapće o MacArthurovoj nagradi koju sigurno
nikad neće dobiti pa se, prisiljen da zarađuje za život, Addison transformirao u
čovjeka novog stoljeća i postao voditelj radijske kontakt-emisije, što radi u
Chicagu pet noći tjedno, radosno dovodeći u neugodnu situaciju svoje goste
dok objavljuje svijetu - ili barem svojim slušateljima - svoje ortodoksno liberal-
ne stavove o svemu: od smrtne kazne do homoseksualaca u vojsci, ustrajući
barem dvaput tjedno, još uvijek, da George W. Bush nikad nije zapravo izabran
za predsjednika, začinjajući svoje komentare gomilom biblijskih citata, od kojih
su neki i točni, zajedno s navodnim komadićima iz Mahavire, Chuangtzua i
ostalih mudraca o kojima njegovi slušatelji najvjerojatnije ništa ne znaju.
Pretpostavljam da bi se njegova kriška vjere mogla svrstati pod New Age, jer on
miješa zajedno ono što mu se učini korisnim, a odbacuje ono što mu se ne
sviđa. Živi u malom i prilično starom, ali svejedno elegantnom stambenom
naselju u Lincoln Parku, katkad sam, katkad s nekom od svojih mnogobrojnih
djevojaka, od kojih su većina bjelkinje, te čeka da naleti sljedeća velika stvar za
njegovu biografiju. Ako ga pritisnete, priznat će vam da se ženio jednom ili
dvaput, ali pritom neizbježno dodaje kako je s vremenom počeo gajiti sumnje u
tu instituciju, zbog čega mu je drago što njegovi brakovi nisu potrajali.
Ah, slatki brak! Moji su ga roditelji uvijek opisivali kao temeljnu instituciju na
kojoj počiva civilizacija. Moja sestra i ja, ma kakve bile naše slabosti, nastojali
smo se ponašati kao da u to vjerujemo. Ali Addison se, svim svojim vanjskim
religioznim znacima usprkos, ponaša posve drugačije. Njegova je prva žena bila
učiteljica u filadelfijskim državnim školama, draga i tiha pripadnica tamnijeg
naroda koja se zvala Patsy. Patsy i moj brat smjesta su se posvadili oko toga kad
će biti u stanju zasnovati obitelj. Moj brat, kao i mnogi muškarci nespreman da
preuzme obvezu braka na koji se već obvezao, imao je jedan i uporan odgovor:
Poslije. U trećoj godini, Patsy gaje ostavila. Uslijedio je pokolj. Neko se
vrijeme činilo da svaki tjedan mijenja žensku, a to razdoblje uključuje i jedan
zastrašujući Dan zahvalnosti, dvije godine poslije sramote našeg oca, kad se u
Ulici Shepard pojavio s neukusno našminkanom djevojčicom koja je izgledala
kao da ima otprilike petnaest godina, a odijevala se kao prostitutka. (Na svoje
olakšanje, zahvaljujući tome što je majka postavila nekoliko usputnih pitanja,
ubrzo smo saznali da su joj dvadeset dvije godine i da je nekakva zvjezdica u
jednoj od manje popularnih sapunica; Sally, koja je kao i obično zakasnila,
smjesta ju je prepoznala, od čega su je spopali miješani grčevi ljubomore i
divljenja.) Addison i Cali - jer tako je glasilo nevjerojatno ime njegove pratilje -
ostali su na večeri upravo dovoljno dugo da budu nepristojni, a potom odjurili,
objasnivši da je duga vožnja do New Yorka, no zapravo su - kako mi je rekao na
kolnom prilazu - trebali posjetiti prijatelje u Marylandu, dvojicu scenarista koji
su sagradili prekrasnu kuću na vodi u blizini Queenstowna. Takav je bio
Addison, barem donedavno. Volio je biti viđen s glumicama, manekenkama,
pjevačicama, priglupim malim oblačcima senzualnosti - ali ne uvijek. Neko je
vrijeme živio u Brooklynu, u zajedničkom kućanstvu s poluludom uvjerenom
bombašicom po imenu Selina Sandoval, koja nikad nije naletjela na prosvjed
koji joj se ne bi svidio, osim prosvjeda protiv pobačaja. Selina je po cijelom
stanu držala oružje i smatrala Addisona fašistom, ali ne i nepopravljivim, stoje
otprilike i njegovo mišljenje o meni. Što se Addisona ticalo, on svoje zanimanje
za Selinu opisuje kao "istraživanje za roman" - koji, kao i toliko drugih
njegovih zamisli, tek treba biti započet. Kad je Selina konačno postala previše
luda i kad je ponovno završila u zatvoru, za njom su slijedile: stjuardesa,
brokerica vrijednosnih papira, pa umjereno poznata tenisačica, pa konobarica iz
njegova omiljenog sendvič-bara, pa jedna od zvijezda Harlemskog plesnog
kazališta, pa policijska detektivka - tako sebi moj brat zamišlja dobar vic. S
vremenom, Addison se odlučio za drugu suprugu, Virginiju
Shelby, studenticu na Sveučilištu u Chicagu, antropologinju, ženu s
prijateljskim osmijehom i uznemirujućim intelektom. Konačno jedna koju su
majka i otac smatrali dovoljno dobrom, zajednica za koju smo bili uvjereni da
će ga primiriti. Svi su voljeli Ginnie, svi osim Addisona koji se brzo zasitio
njezina vječnog prigovaranja oko - a čega drugoga? - zasnivanja obitelji.
Ostavio ju je prije godinu i pol zbog dvadesetčetverogodišnje pomoćnice
producenta svoje radijske emisije. Iako se trenutačna situacija naziva pokusnom
rastavom, nitko ozbiljno ne očekuje da će Addison i Ginnie spasiti svoj brak i
zato nitko nije iznenađen što se on na sprovodu pojavio s potpuno nepoznatom
ženom, mršavom bjelkinjom po imenu Beth Olin koja se besramno vješa po
njemu i koja je nekakva manje poznata pjesnikinja ili možda dramatičarka - nije
bilo vremena da se pojedinosti saznaju tijekom ovog kratkog posjeta, a poslije
je više nikad nismo vidjeli.

PETO POGLAVLJE

SUSRET POKRAJ GROBA

(I)

KIMMER I DALJE čvrsto drži moju ruku dok stojimo pokraj groba, drhtureći
na prohladnom zraku, a otac Bishop izgovara riječi pogrebne molitve. Freeman
Bishop koji je, kako se ponekad čini, bio rektor Trojstva i Svetog Mihaela još
prije Potopa, pripada episkopalnoj tradiciji učenih svećenika i posjeduje duboko
znanje teologije i crkvene povijesti, što se nekoć očekivalo od svakog svećenika
anglikanske zajednice. Moj otac je, međutim, o njemu uvijek loše govorio, a
razlozi su bili politički. Episkopalna je crkva u posljednje vrijeme postala
bojišnicom olujnih sukoba oko svega, od zaređenja homoseksualaca i lezbijki,
pa do pouzdanosti biblijskih podataka. Prema Sučevu mišljenju, otac Bishop
bio je na pogrešnoj strani u svakom od tih sukoba. Oni ne razumiju, gunđao je
moj otac, daje Crkva sluškinja i čuvarica moralnih vrijednosti, a ne njihovo
izvorište! Misle da smiju promijeniti sve što im padne na pamet, samo da bi
zadovoljili trenutačnu modu! Bio u pravu ili u krivu, Sudac je uvijek bio glasan;
osim toga, uvijek se činilo da mu je draže oplakivati svijet kakvog više nema
nego se pripremati za dolazak onakvoga kakav je jurio prema njemu.
A što se tiče Freemana Bishopa, kakva god bila njegova složena politička
uvjerenja, on je čovjek neizmjerne vjere i posjeduje znatan propovjednički dar.
Zna složiti lijepu predstavu, često je govorio Sudac, a to je bilo istina: ugodno
ćelavog smeđeg tjemena, s debelim očalama (tako ih on zove) i dubokim,
gromkim glasom koji, čini se, grmi poput uragana odnekud s Atlantske obale - a
on je zapravo iz Englewooda u New Jerseyju - otac Bishop lako bi mogao proći
kao jedan od velikih propovjednika afroameričke tradicije... barem dok čovjek
ne počne pažljivije slušati sadržaj njegovih propovijedi. No, usprkos svemu
preziru koji je Sudac prema njemu osjećao, njih su dvojica bili, ako već ne
prijatelji, a ono barem u razmjerno srdačnim odnosima. Nedavno je očev, sve
manji, krug intimusa sa Zlatne obale, čak pripustio Freemana Bishopa u jednu
od svojih najsvetijih institucija, partiju pokera koja se igra petkom navečer. I
tako, premda je nekoliko dobro poznatih konzervativnih propovjednika nazvalo
i dragovoljno ponudilo svoje usluge, nije zapravo ni u jednom trenutku bilo u
pitanju tko će držati službu na sprovodu.
Ja sam oduvijek volio groblja, posebno ona stara: njihov zadovoljni osjećaj
prošlosti i njihovu povezanost sa sadašnjošću, njihovu gotovo natprirodnu tišinu
i njihovo čvrsto uvjeravanje kako se kotač povijesti uistinu okreće. Za većinu
nas groblja zrače mističnom moći, što objašnjava i to što mitovi o vampirima
oduvijek obuzimaju našu maštu, a i to što vandaliziranje groblja, ma kad se
dogodilo, uvijek bude glavna vijest u središnjim lokalnim vijestima. Ali ja
najviše volim groblja zato što su mjesta otkrića. Katkad, ako sam prvi put u
nekom nepoznatom gradu, potražit ću najstarije groblje i prošetati njime, učeći
mjesnu povijest proučavajući odnose među obiteljima. Katkad ću i satima
hodati da bih pronašao grob neke velike osobe iz prošlosti. Otprilike godinu
dana prije Bentleyjeva rođenja, i Kimmer i ja smo morali u Europu na poslovno
putovanje - ja sam bio u Den Haagu na konferenciji o tome kako bi se u
zakonima o naknadama štete Europske zajednice trebalo riješiti pitanje naknade
za pretrpljenu bol i strah, a ona je bila u Londonu obavljajući Bog zna što za
EHP - pa smo ukrali dan i pol za posjet Parizu u kojem nijedno od nas nije prije
bilo. Kimmer je željela vidjeti Louvre i Lijevu obalu i Notre Dame, no ja sam
imao druge planove, pa sam ustrajao da, dok je bjesnjela oluja, uzmemo taksi i
odemo sve do golemog, sumornog groblja Montparnasse kako bismo pogledali
grob Aleksandra Aljehina, sumanutog antisemita i alkoholičara koji je bio
šahovski prvak svijeta tridesetih godina prošlog stoljeća i možda najsjajniji
igrač kojega je ta igra ikad imala.
Što je mojoj ženi pružilo nove dokaze, ako su joj uopće i bili potrebni, da sam i
sam pomalo sumanut.
A sad još jedno groblje. Kratki obred uz grob prolazi kao u izmaglici. Zatječem
se kako sam nesposoban usredotočiti se i gledam uokolo, pogledom tražeći
buldožer koji će zakopati lijes kad ode i posljednji ožalošćeni, ali predobro su
ga sakrili. Nakratko piljim u uglačani mramorni nadgrobni spomenik u koji je
već uklesano ime moje majke i mali spo-men-kamen sa strane, za Abby.
Obiteljski grob koji je otac davno kupio nalazi se na vrhu male uzvisine; uvijek
je govorio da ga je kupio zbog dobrog pogleda. Odavde, s vrha, možemo vidjeti
gotovo cijelo groblje. Prostrano je i pošumljeno, nadgrobni spomenici marširaju
u daljinu niz obronke brežuljaka u nevjerojatno ravnim redovima. Čak i pod
jakim jesenskim suncem posvuda ima sjena. Negdje na pola puta čini se da se
jedna od sjena pomaknula-vjerojatno novinari. Igra svjetla? Moja grozničava
mašta? Ne budem li pazio, zarazit ću se sestrinom paranojom. Još jednom se
usredotočujem na nadgrobni spomenik. Ovo je treći sprovod kojem nazočim na
ovom tihom malom brežuljku i obitelj nam je poslije svakoga sve malobrojnija.
Najprije smo ovdje pokopali Abby, pa majku, a sad pokapamo Suca.
Ubijenog, podsjećam sebe dok dobacujem pogled prema svojoj sestri koja je
plakala za sve vrijeme službe Božje. Prohladni povjetarac baca nekoliko svježih
listova na tlo: svake mi se godine čini da stabla sve ranije počinju gubiti lišće,
ali ja promatram kroz oči svojih godina. Mariah kaže daje Sudac ubijen.
Pokapamo svog oca uz Abby, a Mariah misli da ga je ubio Abbyn kum.
Moguće. Nemoguće. Istina. Laž.
Nedovoljno podataka, zaključujem, zabrinuto se vrpoljeći.
Kimmer mi stisne ruku. Mariah još uvijek šmrca. Howard, uspravan i jak, grli
svoju ženu kao da se boji da bi mogla odlebdjeti. Čini se da su doveli samo dio
svog potomstva, ali nemam snage točno ih prebrojiti. Dok stoji odmah iza djece
Dentonovih, Addison se doimlje kao da mu je dosadno, a možda priželjkuje da i
ovdje izgovori nekoliko riječi. Njegova djevojka, ili što već jest ovaj tjedan,
neuljudno je odšetala malo dalje, očito zaokupljena proučavanjem ostalih
nadgrobnih spomenika. Tik do Addisona, Mallory Corcoran, širok i blijed, baca
pogled na sat, i ne trudeći se sakriti nestrpljenje. Ali otac Bishop je ionako
završio. Dok se od njegove smeđe ćelave glave odražava sunce, on popravlja
naočale i izgovara posljednje riječi posljednje molitve: "O, Gospodine Isuse
Kriste, sine živoga Boga, molimo ti se da spustiš svoju muku, križ i smrt
između svoga suda i naših duša, sad i u času smrti naše. Podaj milost i dobrotu
živima, a oprost i odmor mrtvima, svojoj svetoj Crkvi mir i slogu, a nama
grešnicima vječni život i slavu; ti koji s Ocem i Duhom Svetim živiš i vladaš,
jedan Bog, sad i zauvijek."
Svi izgovaramo Amen. Služba je gotova. Ožalošćeni se počinju meškoljiti, no ja
na trenutak ostanem stajati, pun strahopoštovanja prema moći njegove molitve:
između svoga suda i naših duša. Moj otac, ako je točno sve u što sam nastojao
vjerovati, sad zna kakva je Božja osuda njegove duše. Pitam se kakva je ta
osuda, kako to mora biti kad za sobom ostaviš smrtno postojanje i znaš da nema
druge prilike ili, možda, kako je to naposljetku pronaći oproštaj. Za ateiste,
groblje je mjesto mrtvih, prosto i besmisleno, potpuno nesvrhovito; za vjernike,
mjesto zastrašujućih pitanja i strahovitih odgovora. Zurim u lijes, postavljen na
nogare, okružen plastičnom travom, spreman da klizne u zemlju čim se mi
raspršimo.
Podaj oprost i odmor mrtvima.
Kimmer mi stisne prste kako bi me trgnula natrag u svjetovni život
poslijepogrebnog rukovanja. Opraštanje počinje. Prijatelji, rođaci i odvjetnički
partneri ponovno se okupljaju. Crni muškarac koji djeluje kao da mu je barem
stotinu godina obujmljuje me svojim mršavim rukama, šapćući daje ujak nekog
drugog čije mi ime ništa ne znači. Visoka, upadljiva žena s velom, još jedna
pripadnica tamnijeg naroda, objašnjava da je sestra neke tetke za koju nikad
nisam čuo. Volio bih da poznajem svoju širu obitelj, ali to se nikad neće
dogoditi. Još uvijek grleći nepoznatu rodbinu, primjećujem Danu Worth koja mi
žalosno mahne i potom nestaje. Pretrpim medvjeđi zagrljaj Eddieja Doziera,
Danina bivšeg, a on se potom okreće kako bi zagrlio Kimmer koja se tržne, no
ipak mu to dopušta. Zahvaljujem i opraštam se s ujakom Malom i njegovom
ženom Edie; s Madisonovima koji, kao i uvijek, pronalaze prave riječi; sa
sestričnom Sally i njezinim dugogodišnjim dečkom Budom, negdašnjim
osrednjim boksačem čije ljubomorne šake katkad svakoga tko je predugo gleda
pogreškom pretvore u svog protivnika. Gubim osjećaj za broj ljudi s kojima se
rukujem i počinjem krivo razabirati njihova imena, što je pogreška koju moj
otac nikad ne bi učinio. Glava obitelji, prisjećam se.
Kimmer me neočekivano obujmi rukom oko struka i stisne; čak mi se i
osmjehuje kako bi me razvedrila i izvukla iz snatrenja. Razabirem da me nastoji
utješiti - ne iz supružničkog nagona, znam, nego promišljeno. Drugom rukom
drži malu Bentleyjevu ručicu. Naš sin doimlje se sitnim i izgubljenim u svom
dugom crnom kaputu kupljenom jučer u Nordstromu. Osim toga, počelo mu se
zijevati.
"Vrijeme je da krenemo, dušo", kaže Kimmer, ali ne meni.
Polako koračamo natrag prema automobilima, nakupine ljudi koji više nisu
ujedinjeni u prisjećanju na život; opet smo pojedinci, s vlastitim poslovima,
obiteljima, radostima i bolima i moj je otac, za većinu ožalošćenih, već u
prošlosti. Mariah nastavlja cmizdriti, no čini se daje u tome usamljena. Negdje
zazuji mobitel i desetak ruku, uključujući i onu moje žene, zaranja u džepove i
torbice kako bi ih provjerilo. Sretni dobitnik je Howard koji kratko sluša, a
potom se upušta u tihu raspravu o pravilnom vrednovanju konvertibilnih
obveznica, te veselo brblja još i dok se nastoji ugurati u limuzinu.
Još nekoliko rukovanja, zagrljaja i poljubaca i ostajemo opet sami. Addison je,
primjećujem, još uvijek pokraj groba. Pognuo se naprijed i zabio ruke u kaput
usprkos tome što je poslijepodne toplo, te izgubljeno zuri u sjene. O čemu
razmišlja? O Beth? O Ginnie? O nenapisanoj knjizi o pokretu? O gostima u
emisiji sljedećeg tjedna? Kažem Kimmer da ću se odmah vratiti, s oklijevanjem
puštam njezinu ruku i krećem ravno natrag, prema svom bratu. Volio bih reći
kako je prizor Addisona u njegovoj usamljenosti dodirnuo u meni neki izvor
naklonosti, ili čak ljubavi, ali to bi bila laž; najvjerojatnije se više brinem da
moj brat ne doživljava bogojavljenje, da ne komunicira s višim silama i ne
saznaje neku mističnu istinu koja je meni promaknula. Kao onda kad je on
znao, a j a nisam, da je Djed Božićnjak varka. Možda se to čini prizemnim, ali
upravo me ta stara ljubomora, to Zašto Addison? vuče natrag prema njemu.
"Hej, Misha", promrmlja on dok ja stižem navrh brežuljka, ustrajan u korištenju
mog nadimka jednako kao što je Mariah ustrajna u njegovu izbjegavanju. Ne
okreće glavu, no svejedno uspijeva posegnuti rukom i položiti je na moje rame.
Pada mi na pamet da sam ga možda prekinuo u molitvi. Kao i to da u svom
posmrtnom slovu ni jednom nije spomenuo ime Božje.
"Jesi dobro?" pitam ja, nastojeći razabrati u što on to gleda. Sve što ja vidim
jesu stabla i nadgrobni spomenici.
"Mislim da jesam. Ne znam. Samo sam razmišljao."
"O čemu?"
"Ma, znaš. O onome stoje guru Arjan rekao o mukama smrti." Pa da, naravno.
To bih sljedeće pomislio.
Prolazi trenutak. Odavna sam se divio svom starijem bratu i zavidio mu, a
tijekom godina znali smo se sjajno zabavljati, ali sad, u ovom trenutku, malo si
toga imamo reći.
"Ovdje gore je tako lijepo", kaže Addison. "Pretpostavljam da ću i ja jednog
dana ovdje završiti. Ti također."
Treba mi nekoliko sekundi da shvatim kako on govori o smrti. Ne, ne govori o
smrti, nego se brine zbog nje. Moj stariji brat koji se nikad ničeg nije bojao, i
kojega su njegov šarm i prijaznost bez napora provodili kroz život, iznenada je
zabrinut zato što će umrijeti. Zar se uistinu tako snažno oslanjao na našeg oca?
Pitam se. Ili možda ja nisam normalan, kad gledam očev lijes spušten u zemlju i
ne osjećam ni najmanji trzaj brige zbog vlastite smrtnosti? U svakom slučaju,
moj brat traži utjehu. Očito, Beth Olin nije tip tješitcljice. Ali nisam ni ja.
"Dođi", Sapćem I prihvaćam ga za lakat. "Trebali bismo krenuti."
On otrese moju ruku i pokazuje. "Znaš, Misha, svaki put kad pogledam Abbyn
grob, još uvijek se ponadam da ćemo ih pronaći."
"Pronaći koga?"
"Ljude iz onog auta, ljude koji su je ubili." U glasu svog starijeg brata čujem
poznati očev ogorčeni bijes. Na trenutak zurim u njega, zbunjen.
"Addisone—"
"Dobro", kaže on. "Ti kreni, a ja ću se spustiti za minutu. Samo ti daj."
Želio bih ostati još nekoliko sekundi, ali Addison ostaje nepokolebljiv, pa se
konačno okrećem i polazim puteljkom, nizbrdo natrag prema automobilima.
Dok prilazim, primjećujem kako Kimmer razgovara mobitelom, okrenula mije
svoja snažna leđa i nespretno bilježi nešto na komadiću papira koji je
rasprostrla na krovu limuzine. Howard i Mariah već su otišli, ali nekoliko
obitelji odanih ljudi još uvijek čeka, uključujući i ujaka Mala koji se već odavna
trebao vratiti natrag u ured. Preplavljuje me toplina zbog njegove naklonosti
prema nama, a onda primjećujem da i on telefonira. Odmahujem glavom nad
običajima korporacijskog svijeta. Možda on i Kimmer razgovaraju jedno s
drugim.
"Talcotte!"
Okrećem se na zvuk svog imena, isprva misleći da je to Addison, ali on je već
na puteljku i kreće se u ovom smjeru. I on je također čuo poziv i krivi vrat
prema obližnjem brežuljku.
"Talcotte! Talcotte, čekaj!" Ali zvuk je vrlo slabašan, više jeka nego glas.
Okrećem se prema stražnjem dijelu groblja, gdje ogoljela stabla bacaju
izdužene sjene pod kasnim poslijepodnevnim suncem. Skuplja se niska
izmaglica, tako daje pogled izgubio ponešto od svojeg jasnog blistavila. Isprva
u smjeru iz kojega je dopro glas vidim tek sjene. A onda se dvije sjene odvajaju
i pretvaraju, poput sablasti, u ljude, u dvojicu bijelih muškaraca koji žustro
koračaju prema meni.
Prepoznajem jednoga od njih i jesensko nebo postaje sivo.
"Zdravo, Talcotte", kaže Jack Ziegler. "Hvala ti što si me pričekao."

(II)

PRVO ŠTO PRIMJEĆUJEM kod ujaka Jacka jest da je bolestan. Jack Ziegler
nikad nije bio osobito krupan čovjek, ali uvijek je djelovao zastrašujuće. Ne
znam koliko je ljudi ubio, iako se često bojim da je njihov broj bio veći od
onoga kojim se nabacivao tisak. Nisam ga vidio više od jednog desetljeća i
uopće mi nije nedostajao. Ali kako se taj čovjek promijenio! Sad se doima
krhkim, odijelo od fine sive vune i tamnoplavi šal mlohavo vise na njegovu
omršavjelu liku. Četvrtasto, snažno lice koje pamtim iz dječaštva, kad bi nas
posjećivao na Vinogradu, oboružan skupocjenim darovima, fantastičnim
zagonetkama i užasnim vicevima, uvuklo se u sebe; srebrna kosa, još uvijek
prilično gusta, leži prilijepljena uz njegovo tjeme, a blijede ružičaste usne drhte
kad ne govori, a katkad i kad govori. Približava se u društvu višeg, snažnijeg i
znatno mlađeg muškarca, koji ga tiho pridržava kad se spotakne. Prijatelj,
mislim ja, samo što na ovom svijetu ljudi poput Jacka Zieglera nemaju
prijatelja. Tjelohranitelj, dakle. Ili, s obzirom na zdravstveno stanje ujaka Jacka,
možda i bolničar.
"Vidi, vidi tko nam je došao", pjeni se Addison.
"Pusti mene da to sredim", ustrajem ja u svojoj uobičajenoj gluposti. Uspijevam
se natjerati da ne počnem razmišljati o mogućnosti koju je Mariah nabacila dok
smo u petak sjedili u kuhinji.
"Samo naprijed."
Prije nego što nam se Jack Ziegler do kraja približio, upozoravam Kimmer da
ostane dolje pokraj automobila s Bentleyjem i, za divno čudo, ona čini ono što
je molim bez rasprave, zato što si nijedna kandidatkinja za sutkinju ne može
priuštiti da bude viđena kako brblja s takvim čovjekom. Ujak Mal korakne
naprijed, kao da me želi zaštititi na isti način na koji to čini za svoje klijente
koji odlaze poslije saslušanja istražne porote, no ja mu domahujem da ostane
gdje jest i kažem mu da će sa mnom sve biti u redu. Potom se okrećem i žurim
uzbrdo. Mariah je, naravno, već otišla, što je zapravo dobro, jer bi je ova
prikaza mogla gurnuti preko ruba. Samo Addison ostaje u blizini, na udaljenosti
dovoljno dalekoj da bude pristojna, no dovoljno blizu da bude od pomoći u
slučaju da... da što?
"Zdravo, ujače Jack", kažem ja dok Abbyn kum i ja istodobno stižemo do
groba. Onda čekam. On ne pruža ruku, pa ni ja ne nudim svoju. Njegov
tjelohranitelj ili što već jest, stoji malo podalje sa strane i s nelagodom motri
mog brata. (Ja, očito, nisam dovoljno zastrašujući da bih izazvao njegovu
budnost.)
"Primi moju sućut, Talcotte", mrmlja Jack Ziegler svojim neobičnim
naglaskom, dijelom istočnoeuropskim, dijelom bruklinskim, dijelom
harvardskim, a za kojega je moj otac uvijek tvrdio da je izmišljen, jednako
lažan kao i istočnoteksaško razvlačenje Eddieja Doziera.
"Hvala ti. Bojim se da te nisam vidio u crkvi—"
"Prezirem sprovode." Izgovara to ravnodušno, kao da razgovaramo o vremenu,
ili o sportu, ili o bijegu u inozemstvo pred kaznenim progonom. "Ne zanima me
proslavljanje smrti. Vidio sam isuviše dobrih ljudi kako umiru."
Neki od njih i od tvoje ruke, mislim ja i pitam se jesu li i ostale, rijetko
spominjane glasine istinite i razgovaram li s čovjekom koji je ubio svoju ženu.
Ponovno me spopadaju Mariahini strahovi. Kronologija moje sestre posjeduje
izvjesnu suludu logiku - naglasak je na pridjevu: moj otac se sastao s Jackom
Zieglerom, moj otac je telefonirao Mariah, moj otac je umro nekoliko dana
poslije toga, a Jack Ziegler sad je ovdje. Dok smo sinoć ležali u krevetu
konačno sam povjerio Mariahine ideje Kimmer. Moja žena, glave oslonjene o
moje rame, zahihotala je i rekla da njoj to više zvuči kao susret dvojice starih
prijatelja koji su se sve vrijeme sastajali. Još nemajući nikakve osnove na
temelju koje bih mogao izvući zaključak, kažem samo: "Hvala ti što si došao. A
sad me, molim te, ispričaj—"
"Čekaj", kaže Jack Ziegler i prvi put usmjerava svoj pogled ravno prema
mojem. Ustuknem pola koraka, jer njegovo je lice, izbliza, čisti užas. Njegovu
blijedu kožu, tanku poput papira, uništile su bezimene bolesti koje mi se čine -
ma kakve bile - prikladnom kaznom za život koji je odabrao voditi. Ali
pozornost mi zapravo privlače njegove oči. One su poput dviju žeravica, goruće
i žive i plamte mračnim, veselim ludilom kakvo bi prije smrti trebalo pohoditi
svakog ubojicu.
"Ujače Jack, m-meni je žao", uspijevam protisnuti. Jesam li ja to zaista
zamucao? "Ja moram - morao bih krenuti—"
"Talcotte, proputovao sam tisuće milja da bih te vidio. Pa valjda možeš za mene
odvojiti pet minuta svog dragocjenog vremena." U glasu mu se čuje strahovito
pištanje i meni pada na pamet da možda i ja udišem ono što ga je ovakvim
učinilo. Ali ostajem stajati na mjestu.
"Čuo sam da me tražiš", naposljetku progovaram.
"Da." Sad se doimlje djetinjasto nestrpljivim i gotovo se smiješi, no onda se
predomišlja. "Da, tako je. Tražio sam te."
"Znao si gdje me možeš pronaći." Odgojen sam da budem pristojan, ali to što
vidim ujaka Jacka ovakvog, poslije toliko godina, izaziva u meni neodoljivu
potrebu da budem grub. "Mogao si me nazvati na kućni broj."
"To ne bi bilo - to nije bilo moguće. Oni znaju, razumiješ, ta bi im mogućnost
pala na pamet, pa sam mislio - mislio sam, možda..." Gubi nit, tamne su mu oči
zbunjene i ja razabirem da je ujak Jack zaplašen, ili nešto tome slično. Nadam
se da ga straši prizor zatvora ili smrti koja mu se očevidno bliži, jer bilo što
drugo, a što bi moglo biti dovoljno opasno da zaplaši Jacka Zieglera je... pa,
nešto s čime seja ne bih volio susresti.
"Dobro, dobro, našao si me." Možda srljam, ali sad ga se više ne bojim toliko; s
druge pak strane, također me baš ne veseli provoditi vrijeme u njegovu društvu.
Želim pobjeći od ovog bolesnog strašila i povući se u toplinu, onakvu kakva
već jest, svoje obitelji.
"Tvoj je otac bio izvanredan čovjek", kaže ujak Jack, "i moj vrlo dobar prijatelj.
Mnogo smo toga radili zajedno. Malo je tu bilo posla, uglavnom smo se
zabavljali."
"Razumijem."
"Novine su, znaš, raspredale o našim poslovnim dogovorima. Nije bilo nikakvih
poslovnih dogovora. To su budalaštine. Napuhane besmislice."
"Znam", lažem ja za ljubav ujaku Jacku, ali njega ne zanima moje mišljenje.
"Taj njegov pravni činovnik, koji se tako krivo zakleo." Ispušta zvuk nalik na
pljuvanje, ali ne pljune zaista. "Ološ." Odmahuje glavom u lažnoj nevjerici.
"Novine su, naravno, poludjele od sreće. Ljevičarska kopilad. Zato što su mrzili
tvog oca."
Budući da s Jackom Zieglerom nisam prozborio ni riječi od vremena dobrano
prije očevih saslušanja, nikad nisam saznao njegovo mišljenje o onome što se
dogodilo. S obzirom na to u kojem su duhu njegovi komentari, sumnjam da bi
ga zanimalo što ja mislim. I dalje šutim.
"Čujem da budala nije uspjela dobiti posao", kaže ujak Jack bez ikakva tračka
humora, i tako saznajem tko je povukao barem nekoliko veza. "Ne čudi me."
"On je učinio ono stoje smatrao ispravnim."
"On je lagao kako bi uništio jednog velikog čovjeka i dobio je što je zaslužio."
Neću ovo moći još dugo podnositi. Dok Jack Ziegler nastavlja s bombastičnim
riječima, Mariahine sumanute pretpostavke od petka čine se... ne više tako
sumanutima. "Ujače Jack..."
"On je zaista bio velik čovjek, tvoj otac", prekida me Jack Ziegler. "Vrlo velik
čovjek i vrlo dobar prijatelj. Ali sad, kad je mrtav, pa..." Prekida se i podiže
ruku, dlanom prema gore, pa je iskrene najprije na jednu, potom na drugu
stranu. "Sad bih uistinu vrlo volio pomoći tebi."
"Meni?"
"Tako je, Talcotte. I tvojoj obitelji, prirodno", dodaje on tiho, trljajući
sljepoočnice. Koža mu je tako opuštena da se pomiče pod njegovim prstima.
Zamišljam je kako se kida i razotkriva tek nesretnu lubanju.
"Pa, hvala ti, ali mislim da imamo sve pod kontrolom."
"Ali hoćeš li se javiti? Ako ti nešto bude potrebno, nazvat ćeš me? Posebno ako
se... ukaže kakva hitna potreba?"
Sliježem ramenima. "U redu."
"Na primjer, s tvojom ženom", nastavlja on. "Koliko čujem, trebala bi postati
sutkinja. Mislim da je to sjajno. Ako se ne varam, to je uvijek željela."
"To još nije sigurno", odgovaram automatski, zaprepašten što je tajna procurila
sve do Stjenjaka. Osim toga, ne želim Jacka Zieglera nigdje u blizini njezina
imenovanja. Već je upropastio jedno sudačko imenovanje previše. "Nije ona
jedina kandidatkinja."
"To mi je poznato." Plamteće oči ponovno su se razvedrile. "Koliko znam,
jedan od tvojih kolega vjeruje kako mu je taj posao već u džepu. Neki bi ga
nazvali favoritom."
Još jednom me zapanjuje širina njegova znanja; odlučujem ne zapitati se otkud
on zna to što zna. Drago mi je što je Kimmer predaleko da bi ga mogla čuti.
"Pretpostavljam daje tako. Ali, čuj, ja bih morao—"
"Slušaj me, Talcotte. Slušaš li me?" Ponovno mi se približava. "Moje je
mišljenje da on neće uspjeti, taj tvoj kolega. Prema onome što znam, poveliki
kostur klepeće u njegovu ormaru. A svi mi dobro znamo što to znači, zar ne?"
Silovito se zakašlje. "Prije ili poslije, taj će kostur ispasti iz ormara."
"Kakva vrsta kostura?" pitam ja, jer je moja znatiželja iznenada nadvladala moj
oprez.
"Da sam na tvom mjestu, ne bih se zamarao takvim stvarima. Ne bih ih
podijelio sa svojom ljupkom ženicom. Samo bih mirno čekao da se kotač
okrene."
Zbunjen sam, ali ne baš posve nezadovoljan. Ako postoji podatak koji bi mogao
upropastiti šanse Marcu Hadleyju, jedva čekam da - kako je ono rekao? -
ispadne iz ormara. Čak i usprkos činjenici da smo Mare i ja nekoć bili prijatelji,
ne mogu se oduprijeti uzbuđenju koje se javlja u meni. Možda je američka
opsjednutost korištenjem skandala za diskvalifikaciju sudačkih kandidata
besmislena, ali sad ipak govorimo o mojoj ženi.
Pa ipak, što je to što bi Jack Ziegler mogao znati o Marcu Hadleyju a da ne zna
nitko drugi?
"Hvala ti, ujače Jack", nesigurno progovaram.
"Uvijek mi je drago kad mogu biti na pomoći bilo kojem Oliverovu djetetu."
Glas mu poprima čudnovato služben prizvuk. Još jednom me prolazi jeza. Zar
je taj kostur nešto stoje on sam nekako stvorio? Zar je moguće da kriminalac
spletkari kako bi pomogao mojoj ženi da ostvari svoj dugogodišnji san i postane
sutkinjom? Morao bih nešto reći, ali teško mi se odlučiti što.
"Ovaj, ujače Jack, ja sam... ja sam ti zahvalan na tome što bi želio biti od
pomoći, ali..."
Njegove raspadajuće obrve polako se uzdižu. Ali to je jedino što se mijenja u
njegovu izrazu lica. On dobro zna što ja to pokušavam reći, ali nema ni
najmanje namjere da mi olakša položaj.
"Naime, radi se o tome da ja mislim kako bi Kimmer... Kimberly... željela da
proces odabira ide dalje kako bi, ovaj, bolji kandidat pobijedio. Prema
zaslugama. Ne bi joj bilo drago kad bi se netko... umiješao." I iznenada sam
siguran, dok izgovaram ove teške riječi, da mu govorim istinu. Moja pametna i
ambiciozna žena nikad i nikome ne želi ništa dugovati. Kad smo studirali, došla
je na glas u cijeloj sveučilišnoj zgradi zbog svoga glasnog protivljenja
manjinskim kvotama, koje je ona smatrala samo još jednim načinom na koji
bijeli liberali žele zadužiti crne ljude.
Možda je bila u pravu.
U međuvremenu, ujak Jack ima spreman odgovor. "Oh, Talcotte, Talcotte,
molim te da nemaš nikakvih strahova u tom pogledu. Ja ne predlažem da se...
umiješam." Tiho zahihoće, pa se potom zakašlje. "Samo predviđam što će se
dogoditi. Poznati su mi neki podaci, ali neću ih iskoristiti. A ni ti to ne moraš
učiniti. Tvoj kolega i suparnik tvoje žene ima mnogo, mnogo neprijatelja. Jedan
će od njih svakako otključati vrata i pustiti da kostur ispadne. Usluga koju ti
činim sastoji se isključivo od toga da te o tome obavještavam. I to je sve."
Kimnem glavom. Suprotstavljanje Jacku Ziegleru iscrpilo me.
"A sad je na tebi red", nastavlja on. "Mislim, Talcotte, da bi ti meni mogao biti
od pomoći."
Nakratko zatvaram oči. Pa što sam očekivao? Nije prešao toliki put samo zato
da bi mi rekao kako će se urušiti kandidatura Marca Hadleyja, a ni zato da oda
posljednju počast mom ocu. Došao je zato što nešto treba.
"Talcotte, moraš me saslušati. Slušaj me pažljivo. Moram te nešto upitati."
"Samo izvoli." Iznenada ga se želim osloboditi. Želim njegove čudnovate vijesti
podijeliti s Kimmer, iako mije rekao da to ne činim. Želim da me ona veselo
poljubi, presretna što se čini da je na rubu da dobije ono što želi.
"I drugi će ti postaviti isto pitanje, neki iz plemenitih pobuda, neki iz manje
plemenitih" - objašnjenje koje mi daje svojim tajanstvenim naglaskom nije mi
ni od kakve pomoći. "Neće svi među njima biti oni za koje se izdaju i neće ti svi
željeti dobro."
Zaboravio sam sablasno, nepokolebljivo uvjerenje ujaka Jacka da je cijeli svijet
u jednoj velikoj uroti, no očito je da se nije mnogo promijenio od dana kad bi
znao navratiti u kuću na Vinogradu s darovima iz stranih luka i žalopojkama o
makinacijama Kennedyjevih čija nas je neodlučnost, običavao je govoriti,
stajala gubitka Kube. Nitko od nas djece nije znao o čemu on to govori, ali
voljeli smo strast s kojom je pripovijedao.
"Dobro", kažem ja.
"I tako te moram pitati isto što će te pitati i oni", nastavlja on dok mu lude oči
iskre.
"Pa, pucaj", uzdišem ja. Pokraj limuzine, Kimmer baca pogled na svoj sat i
znakovito podiže ruku, dajući mi znak da se požurim. Možda se približava
vrijeme za još neki njezin konferencijski telefonski razgovor. A možda se i ona
također plaši Jacka Zieglera kojega nikad zapravo nije upoznala. Možda ja ovo
moram privesti kraju. "Ali ja zaista imam samo nekoliko minuta za..."
"Upute, Talcotte", prekida me on pištavim šapatom. "Moram doznati sve o
uputama."
"O uputama", priglupo ponavljam, postajući svjestan da moja sestra nije onako
luda kao što sam se nadao da jest i da je moj brat - osjećajući da se nešto zbiva,
a ne znajući pravo što - stupio pola koraka prema nama, kao što bi učinio
zaštitnik ili brižan roditelj - što je često ista stvar.
"Da, o uputama." Žestoka, radosna sumanutost na njegovu licu ostavlja gorući
trag na mojem. "Kakve je upute ostavio tvoj otac za slučaj svoje smrti?"
"Ja nisam siguran što ti—"
"Uvjeren sam da vrlo dobro znaš o čemu ja govorim." Naznaka čelika; sad se
prvi put pojavio onaj Jack Ziegler o kojem su svi izvještavali te davne 1986.
godine.
"Ne, ne znam. Mariah mi je rekla da si nazvao i postavio joj isto pitanje. I
moram ti reći isto što sam rekao i njoj. Nemam ni najmanjeg pojma o čemu ti
govoriš."
Ujak Jack nestrpljivo odmahuje svojom boležljivom glavom. "Daj, Talcotte, pa
nismo djeca, ni ti ni ja. Poznajem te otkako si se rodio. Ja sam kum tvoje sestre,
počivala u miru." Pokret rukom prema parceli. "Bio sam prijatelj tvog oca.
Mislim da znaš o čemu te pitam, mislim da znaš što to znači, kao i zašto me to
zanima. Moram znati kakve su upute."
"Ja još uvijek nisam siguran da znam o čemu se radi. Žao mi je."
"Upute tvog oca, Talcotte." On je na rubu očaja. "Daj. Upute koje je s tobom
razradio u slučaju da, ovaj, nenadano premine."
Ne ponavljam pogrešku koju je učinila Mariah: siguran sam da ne misli na
upute za sprovod, i to ne samo zato što je sprovod već završio. A onda shvaćam
ono što nisam shvatio kad me Mariah dograbila u petak navečer. On misli na
oporuku. Na podjelu očeve imovine. Sto je neobično, jer - premda se mog oca
teško moglo nazvati siromašnim - Jack Ziegler poprilično je bogat; barem tako
kažu novine.
"Misliš na financijske upute", kažem ja tiho, s pouzdanjem pravnika koji je sve
shvatio. "Pa, još nije bilo službeno otvaranje—"
"Ne mislim ja na to i ti to vrlo dobro znaš", šišti on, prskajući me staračkom
slinom. "Ne nadmudruj se sa mnom."
"Ne nadmudrujem se." Dopuštam mu da vidi kako sam razdražen.
"Razumijem da te otac zakleo na šutnju. To je bilo pametno od njega. Ali
zacijelo shvaćaš da tvoje obećanje ne uključuje i mene."
Širim ruke. "Ujače Jack, gledaj. Žao mije. Ali mislim da ti ne mogu pomoći.
Jednostavno ne postoje nikakve upute koje—"
Pokretom koji je gotovo isuviše brz da bih ga dospio primijetiti, njegova ruka
nalik na ruku kostura jurne naprijed poput zmije i hvata me za zglob.
Umuknem. Mogu osjetiti vrelinu njegove bolesti, kakva god bila, bilo koje
udara ispod kože tanke poput papira, ali snaga mu je zapanjujuća. Njegovi nokti
utiskuju se u moju kožu.
"Kakve su upute?" zahtijeva on.
Dok tako stojim, otvorenih usta, zgloba još uvijek u zamci tankih prstiju ujaka
Jacka, Addison se zabrinuto pomiče korak naprijed, a isto čini i tjelohranitelj. Ja
više osjećam nego što vidim kako se njih dvojica odmjeravaju; u zraku je
iznenada nešto iskonski i muško, uzajamno njuška-nje, kao da su zvijeri
pripravne na borbu, a ja primjećujem prve slabašne plamsaje crvenila kako
počinju mrljati izgaženu zelenu travu.
"Molim te, makni ruku s mene", mirno kažem, no ruka se već povukla i ujak
Jack je oborio pogled kao da sam ga izdao.
"Žao mi je, Talcotte", mrmlja on, govoreći, kako se čini, više ruci nego meni.
Nekako zvuči manje razočarano, a više kao da me upozorava. "Pitam te to što te
pitam, zato što moram pitati. Moram, za tvoje dobro. Molim te, nastoj to
razumjeti. Nemam što dobiti, osim što tako mogu zaštititi tebe, sve vas, kao što
sam uvijek obećavao tvom ocu da ću učiniti. Zamolio me da, ako se njemu
nešto dogodi, pazim na njegovu djecu. Pristao sam to učiniti. A ja sam" - kaže
to gotovo žalosno - "čovjek koji drži svoju riječ." Ugura ruku koja je počinila
prijestup u svoj džep. Luđačke, radosne oči polako se podižu prema mojima.
Negdje sa strane, Addison se opušta, ali ne i oprezni tjelohranitelj.
"Ujače Jack, ja... ja cijenim to što činiš, ali, ovaj, mi smo sad odrasli ljudi..."
"Čak i na odrasle katkad treba pripaziti." Tiho zakašlje, pokrivajući usta šakom.
"Talcotte, nema mnogo vremena. Volim tebe, tvog brata i tvoju sestru kao da ste
moja djeca. Sad te molim za pomoć. Prema tome, molim te, Talcotte, za dobro
obitelji koju obojica volimo, reci mi kakve su upute."
Uzimam si trenutak kako bih porazmislio. Znam da ovo moram izvesti upravo
onako kako treba.
"Ujače Jack, gledaj. Zaista cijenim to što si ovdje. Siguran sam da isto misli i
cijela obitelj. I znam da bi to mnogo značilo mom ocu. Molim te da mi vjeruješ
kako bih ti pomogao da mogu. Ali - ali ja zaista nemam pojma o čemu ti
govoriš." Mogu osjetiti kako polako upropaštavam stvar. "Ako bi mi samo
mogao reći na kakve upute misliš..."
"Znaš ti na kakve upute ja mislim." Prizvuk je ozbiljan, s tračkom vatre koju
sam vidio trenutak prije, što je dovoljno da me podsjeti kako imam posla s
opasnim čovjekom. Dnevno svjetlo postaje sve slabije i u glavi mi počinje
udarati. "Cijeniš to što sam ovdje? Sjajno. A sad bih ja cijenio to da dobijem
potreban podatak."
"Ali ja nemam nikakve podatke!" Konačno gubim strpljenje, jer ništa ne izaziva
tako snažnu crvenu auru kao pokroviteljsko ponašanje. "Lijepo sam ti rekao,
nemam ni najmanjeg pojma o čemu ti to govoriš!" Tako sam glasan da se
okreću glave ožalošćenih koji još nisu otišli, a tjelohranitelj se doima spremnim
da zgrabi ujaka Jacka i pobjegne s njim. U kutu oka primjećujem kako Kimmer,
kojoj je već dosta, teškim i dugim koracima grabi prema nama. Pada mi na
pamet kako bi najbolje bilo okončati ovaj razgovor prije nego što ona prispije
do nas. "Žao mi je što sam podigao glas", kažem mu. "Ali ne mogu učiniti baš
ništa kako bih ti pomogao."
Duga tišina dok sablasne oči pretražuju moj pogled. A onda Jack Ziegler
odmahuje glavom i pući svoje tanke usnice. "Pa, ja sam postavio svoje pitanje",
šapće on, možda i samome sebi. "Predao sam svoje upozorenje. Učinio sam ono
zbog čega sam došao ovamo."
"Ujače Jack—"
"Talcotte, moram ići." Njegov se gorući pogled nakratko zaustavlja na
Addisonu koji stoji desetak koraka dalje i mršti se, okrećući se prema nama kao
da je svjestan da ga pozorno motri. Jack Ziegler dovlači se bliže meni, možda se
boji da ga netko ne bi čuo. Potom suha ruka još jednom sune naprijed, i to opet
zadivljujućom brzinom, a ja ustuknem još jedan korak. Ali on tek drži malu
bijelu karticu. "Čuvaj se ostalih koje sam ti spominjao. A kad odlučiš da bi želio
porazgovarati o... o uputama... moraš me nazvati. Doći ću na svako mjesto koje
ti odrediš, u bilo koje vrijeme. I pomoći ću ti koliko god je u mojoj moći."
Stanka dok on čeka i mršti se. "Ne dajem često takva obećanja, Talcotte."
Ah, sad razumijem. Očekuje od mene zahvalu. Mrzim to.
"Razumijem", to je sve što se mogu natjerati da izgovorim. Čupnem posjetnicu
iz njegovih prstiju.
"Nadam se," kaže on žalosno, "jer ne bih volio vidjeti da ti se nešto dogodi."
Odjednom se smiješi, naginjući glavu u smjeru iz kojega pristiže moja žena.
"Tebi ili tvojoj obitelji."
Ne mogu povjerovati u to što sam upravo čuo i crvenilo je iznenada vrlo oštro i
svijetlo. Moj glas je više nagli udah nego prosvjed. "Zar ti... Je li to prijetnja?"
"Naravno da nije, Talcotte, naravno da nije." Još se uvijek osmjehuje, ali sad je
to više ružan grč nego znak veselja. "Samo te upozoravam kako razmišljaju
drugi. Za mene, obećanje je obećanje. Obećao sam da ću vas štititi, a to ću i
učiniti."
"Ujače Jack, ja zaista ne znam što—"
"Dosta", kaže on oštro. "Moraš učiniti onako kako misliš da je prikladno. I
nemoj nikome dopustiti da te u tome razuvjeri." Jedan dug trenutak u kojem
njegove tamne, poremećene oči svrdlaju kroz moje izazivajući u meni
vrtoglavicu, kao da dio njegova ludila prelazi razmak od pola metra između nas
i pritišće moj optički živac duboko u moj mozak. A onda mi, vrlo nenadano,
Jack Ziegler okreće leđa. "Gospodine Henderson, polazimo", ispaljuje on prema
tjelohranitelju koji nam udjeljuje posljednji sumnjičavi pogled prije nego što će
se i sam okrenuti. Gospodin Henderson podupire svog gospodara. Korakom
odlaze niz sjenovitu stazu kroz nepregledan niz nadgrobnih spomenika, zakreću
za ugao i uskoro se gube u dubljim sjenama kao da su sablasti kojima je isteklo
vrijeme boravka u svijetu živih i koje se sad moraju vratiti u zemlju.
Još uvijek zaprepašten, osjećam Addisonovu umirujuću ruku na ramenu. "Bio si
sjajan", mrmlja on, znajući vjerojatno kako ja u to sumnjam. "On je trknut."
"Istina", kažem ja, kuckajući posjetnicom o svoje zube. "Istina."
"Jesi dobro?"
"Svakako."
Brat me značajno pogleda, pa sliježe ramenima. "Vidimo se kod kuće", obećava
on, pa se okrene i polazi potražiti svoju šašavu malu pjesnikinju ili što već jest.
Ja koraknem bliže grobu, nekako nesposoban da povjerujem kako je moj otac,
bio u lijesu ili ne, uspio tako mirno ležati tijekom cijelog mog prepucavanja s
ujakom Jackom. Njegova je šutnja možda najbolji dokaz da je zaista mrtav.
"Pa dobro, što je to bilo?" pita Kimmer koja sad stoji uz mene.
"Da barem znam", kažem ja. Razmatram bih li joj rekao ono što mi je Jack
Ziegler priopćio o Marcu Hadleyju, ali odlučujem pričekati; bolje da se ugodno
iznenadi nego da se okrutno razočara.
Kimmer se mršti, potom me ljubi u obraz, ponovno me hvata za ruku i vodi me
nizbrdo. No dok se u limuzini vozim natrag u Ulicu Shepard, čvrsto stišćući
hladnu ruku svoje žene, riječi Jacka Zieglera poput man-tre se ponavljaju u
mojoj uznemirenoj glavi: Drugi. Čuvaj se drugih... Upozoravam te kako
razmišljaju drugi. Za mene, obećanje je obećanje.
A i ono drugo: Ne bih volio vidjeti da ti se nešto dogodi. Ni tebi ni tvojoj
obitelji.

ŠESTO POGLAVLJE

PROBLEMIST
(I)

IAKO VIŠE NE živimo u njemu, Washington je u velikoj mjeri još uvijek

Kimmerin grad. S Kongresom, Bijelom kućom, odabranim saveznim vladinim
agencijama, bezbrojnim sucima i s više odvjetnika po glavi stanovnika nego na
bilo kojem mjestu na kugli zemaljskoj, to je mjesto za one koji vole sklapati
dogovore, a sklapanje dogovora je ono što mojoj ženi najbolje ide. Njezina prva
zadaća po dolasku u grad bila je podići potpunu bazu s prijenosnim računalom i
telefaksom u gostinskoj sobi u domu svojih roditelja, smještenom u Šesnaestoj
ulici, nedaleko od kazališta Carter Barron, otprilike kilometar sjeverno od Ulice
Shepard. Ponedjeljak je, dan prije sprovoda, provela slažući sastanke za srijedu,
jedan sastanak u Saveznoj trgovačkoj komori za svoje klijente, a ostali su bili
namijenjeni daljnjem napretku njezine kandidature za prizivni sud. I tako ona
jutros dom svojih roditelja napušta rano, kako bi doručkovala s još jednom
starom prijateljicom - "mreža novih žena", tako ona to pretjerano ushićeno
zove, iako su medu tim prijateljima i neki muškarci. A ta prijateljica je politička
novinarka Posta, s prikladnim prezimenom Battle8, frendica iz Mount
Holyokea za koju se priča da ima dobre veze.
Kimmer je uvijek njegovala odnose s tiskom i često je citiraju na stranicama
naših mjesnih novina, Clariona, a povremeno i u Timesu. Moj je odnos prema
novinarima posve drugačiji, a tijekom posljednjih dana često sam ga imao
prilike uvježbavati. Kad me novinari nazovu, nikad nemam komentara, bez
obzira na to što je predmet pitanja. Ako ustraju, jednostavno im spustim
slušalicu. Nikad ne razgovaram s novinarima, ne činim to od vremena kad je
tisak razapinjao mog oca tijekom saslušanja. Nikad. Imam studenta po imenu
Lionel Eldridge, koji je svojedobno bio profesionalni košarkaš i koji se poslije
ozljede koljena nada da će postati odvjetnik. Kimmer i ja površno poznajemo
njega i njegovu ženu, zato što je on prošlog ljeta radio u njezinoj tvrtki, a do tog
je posla došao preko mene u vrijeme kad su ga ostale tvrtke, zbunjene njegovim
ocjenama i u nastojanju da pokažu kako nisu impresionirane njegovom slavom,
redom odbijale. Mnogi novinari još uvijek rade na člancima o "mladom
gospodinu Eldridgeu", kako ga rado naziva Theo Mountain - a mislim da se
pritom šali, jer Lionel je možda pola stoljeća mlađi od Thea, ali je još uvijek
barem desetljeće stariji od većine ostalih studenata druge godine. U svakom
slučaju, mediji još uvijek obožavaju mladog gospodina Eldridgea i rado bilježe
čime se on bavi. Jednom je novinarka bila dovoljno glupa da nazove mene. Piše
profil Slatkog Nellieja, kako su ga zvali u doba dok je još igrao i željela bi,
kako je rekla, uspjeti opisati njegovu želju da svlada ovaj novi izazov.
Razgovarala je Lionelom, koji je rekao kako sam mu ja najdraži profesor.
Prepostavljam da mi je to polaskalo, iako se ne bavim svojim poslom zato da bi
me ljudi voljeli. No ipak, nisam imao komentara. Pitala je zašto, a budući da me
uhvatila u trenutku slabosti, odgovorio sam joj. "Ali ja pišem pristojni članak",
zajaukala je. "Za Boga miloga, pa ja se bavim sportom, a ne politikom." Kao da
bi me ta razlika mogla razuvjeriti. "Mrzim sport", rekao sam joj, što je bila laž,
"a nisam ni pristojna osoba", stoje istina.
Iako me žena neprekidno uvjerava u suprotno.
Ali Kimmer misli kako joj njezina prijateljica iz novina može pomoći, a možda
ima i pravo, jer moja žena ima nos za one koji bi je mogli po-gurnuti malo bliže
njezinu cilju. Poslije će se sastati s demokratskim senatorom iz naše države,
diplomantom pravnog fakulteta, kako bi ga pokušala izgurati iz kuta Marca
Hadleyja i prebaciti barem uz rub ringa; taj sam sastanak dogovorio ja, otišavši
pokorno Theu Mountainu, senatorovu najdražem profesoru. Objedovat će s
Ruthie Silverman koja ju je upozorila kako je sve u vezi s postupkom
povjerljivo, no na kraju se ipak složila da se barem sastane s njom, jer svi koji
upoznaju Kimmer razviju običaj činiti sve što ona poželi. Poslije objeda, moja
će žena posjetiti lobista za NAACP, stoje sastanak koji je dogovorio pukovnik,
njezin otac, koji također ima dobre veze. A onda ćemo, kasno popodne, Kimmer
i ja udružiti snage, zato stoje veliki Mallory Corcoran uspio u svoj raspored u
četiri sata ugurati nas dvoje; Kimmer i ja zajedno ćemo posjetiti ujaka Mala, u
nadi da će se on složiti s tim da dio svog znatnog utjecaja stavi njoj na
raspolaganje.
Washington je, kao što sam rekao, Kimmerin grad. Ali nije moj, i nikad neće
biti; isuviše mi je jednostavno zatvoriti oči i prisjetiti se svih
sumornih, dugih sati saslušanja tijekom kojih je moj otac sjedio pred Senatskim
odborom za sudstvo, najprije pun samopouzdanja, potom nevjerice, zatim
ljutnje i, na kraju, potištenosti i poraza. Sjećam se dana kad je moja majka
sjedila iza njega, i dana kad sam na tom mjestu sjedio ja. Kako je Mariah,
nakon što je izbio skandal, bila isuviše uznemirena da bi dolazila i kako se
Addison, mnogo puta pozvan, na očevu žalost, nikad nije pojavio. Kako me
Sučeva žalost razdraživala zato što sam bio tako odan, a tako zanemaren, dok je
Addison, kao i uvijek, bio tako neodgovoran, a tako voljen: zaista, pravi sin
razmetni. Sjećam se televizijskih reflektora, nakon što je saslušanje bilo
premješteno niz hodnik, u veću prostoriju, i kako su se svi znojili. Pojma nisam
imao da televizijski reflektori tako griju. Senatsko osoblje tapkalo je rupčićima
čela senatora; moj otac je svoje tapkao sam. Sjećam se njegova namrgođenog
odbijanja da primi bilo kakve upute od ujaka Mala, od Bijele kuće, od bilo koga
tko bi mogao pomoći. Sjećam se kako sam podizao pogled prema senatorima i
razmišljao kako se udaljenima, visokima i moćnima čine, no istodobno
primjećujući kako su većinu svojih dugih i pompoznih pitanja čitali s
pripremljenih kartica i kako bi se neki od njih zbunili ako bi se razgovor previše
odmaknuo od tema koje su prošli na pripremama. Sjećam se čohe na stolovima:
sve dok je nisam dobio prigodu dotaknuti, nisam primijetio da je jednostavno
prikucana o stol, svojevrstan poseban efekt za kamere. Stolovi su, zapravo, bili
od običnog drveta. Sjećam se gomile novinara po hodnicima i na ulazima, kako
poput školaraca viču ne bi li privukli pozornost na sebe. Ali više od svega, kao i
većina ostalih, sjećam se sumornih, uvijek istih i konačno neophodnih pitanja:
Kad ste posljednji put vidjeli Jacka Zieglera ?Jeste li se sastali s Jackom
Zieglerom u ožujku prošle godine? Što je bilo predmetom vašeg razgovora?
Jeste li u to vrijeme bili svjesni optužaba koje mu prijete? I tako dalje i dalje i
dalje. A sjećam se i očevih sumornih, jednoličnih odgovora: Ne znam, senatore.
Ne, nisam, senatore. Ne sjećam se, senatore. Ne, senatore, o tome nisam ništa
znao. I naposljetku, sjećam se početka kraja koji uvijek počinje tako da prijatelji
počnu skakati u zaklon i uvijek s istim signalom sad već osramoćenom
kandidatu, a koji obično izgovara predsjedatelj odbora: Čujte, suče, poznajem
vas i znam da ste čestit čovjek, iznimno cijenim vaša dostignuća i zaista bih
volio vjerovati da ste bili iskreni s ovim odborom, ali - iskreno govoreći...
Imenovanje povučeno na zahtjev imenovanoga.
Imenovani i njegova obitelj poniženi.
Sastaje se istražna porota.
Zatamnjenje do crnila.
Ili, kako bih možda rekao nekad, na koledžu, u svojim otvorenije
nacionalističkim danima - zatamnjenje do bjelila.
Čak i sad zadrhtim od tog sjećanja. Ali ne mogu mu pobjeći, barem ne ovdje u
Washingtonu. Sinoć smo Kimmer i ja sjedili s njezinim roditeljima i gledali
vijesti u jedanaest sati. Kad je voditeljica došla do sprovoda Olivera Garlanda,
koji je bio otprilike treća vijest po redu, u prilogu su se iznenada pojavili prizori
koji nisu prikazivali današnje događaje, nego davnašnje poniženje, moga oca
kako sjedi pred Odborom za sudstvo dok mu se usne bešumno pomiču, a
novinar nastavlja govoriti. Rez na snimke Jacka Zieglera u lisicama, poslije
jednog od njegovih mnogobrojnih uhićenja: zgodna nijansa, iako puna
predrasuda. Rez na Suca koji drži vatreni govor pred jednom grupom Desnih
Čari dok novinar brblja o njegovoj kasnijoj karijeri. Rez na žalosno lice Grega
Haramota s kojim je novinar razgovarao pred crkvom odmah poslije sprovoda,
a koji izražava svoju tugu zbog smrti "velikog čovjeka" i izjavljuje svoju sućut
obitelji - iako nije učinio ni najmanji pokušaj da nam sućut iskaže osobno, ili
barem telefonom, ili pismom. Pokazuje se kako je Greg jedini od onih koji su
došli na sprovod čija je izjava poslije sprovoda dospjela u vijesti; no možda je
to stoga stoje novinar smatrao daje on jedini vrijedan da se od njega izjava
uopće uzme. Baš kao što je, pred Odborom za sudstvo, 1986. godine, bio jedini
svjedok koji je bio važan.
Čak i poslije svih tih godina, to što znam da je Odbor možda bio u pravu nimalo
ne ublažava bol očeve sramote. Na konferencijama mi stranci preprečuju put:
Niste li vi sin Olivera Garlanda? Mrmljam banalnosti kroz gustu zavjesu
crvenila i bježim što brže mogu. Prema tome, i bolje je što ne pratim Kimmer u
njezinim vašingtonskim obilascima; moja bol mogla bi biti njezina prepreka i u
konačnici joj čak i naštetiti. Osim toga, Bentley i ja za danas imamo druge
planove. Uskoro ćemo krenuti u Ulicu Shepard, a onda s Mariah i njezinom
ekipom provesti jutro u koturanju na nekoj koturaljkaškoj stazi u predgrađu.
Miles Madison, čiji se profesionalni život sad sastoji od povremenih razgovora
s upraviteljima njegovih raznovrsnih nekretnina, otišao je na igralište za golf,
usprkos kišnom vremenu. "Ako ne budu mogli igrati golf," uzdiše Vera
Madison, "jednostavno će cijeli dan kartati i piti." Moja punica, koja uvijek
traži daje zovem po imenu, posjeduje svu Kimmerinu pristalost i visinu, ali je
znatno mršavija; širinu je moja žena naslijedila od pukovnika, koji se poslije
umirovljenja zaokruglio i koji mi, kad je dobre volje, dopušta da ga zovem
"gospodine Madison". Vera se ponudila da čuva Ben-tleyja ako ja moram
razgovarati sa svojom sestrom. Odbio sam. Držat ću sina uza se sve dok ne
shvatim o čemu je to govorio ujak Jack. Vjerojatno ni o čemu, ali ipak... Nisam
još ništa rekao Kimmer, nesiguran u to kako će reagirati, ali kad sam je jutros,
prije nego stoje otišla, zamolio da pazi na sebe, pozorno se zagledala u mene -
njoj malo toga promakne -a onda me lagano poljubila u usta i rekla: "Oh, hoću,
Misha, hoću." Smiješio sam se Kimmer kad je iskoračila na hladnu jutarnju
kišicu. I ona se smiješila, vjerojatno u očekivanju svog dana.
Kimmer se u grad zaputila u tamnoplavom Cadillacu svoje majke, pa smo
Bentley i ja uzeli unajmljeni automobil - prozaični bijeli Taurus - za
petominutnu vožnju od Šesnaeste ulice do Ulice Shepard. Put nas vodi kroz
samo srce Zlatne obale, ljupkog kutka sjeverozapadnog Washing-tona gdje su,
tijekom središnjih desetljeća dvadesetog stoljeća, stotine odvjetnika, liječnika,
poslovnih ljudi i profesora - sve pripadnika tamnijeg naroda - stvorile, usred
rasne segregacije, idiličnu i zaštićenu zajednicu za svoje obitelji. Zemljišne su
parcele uglavnom velike, travnjaci manikirani do savršenstva, a kuće prostrane i
prekrasno namještene; da su u bijelim predgrađima, prodavale bi se za
dvostruko ih trostruko višu cijenu od one koju postižu u gradu. S druge pak
strane, otmjena crnačka enklava Zlatne obale možda se počinje integrirati: Jay
Rockefeller, na primjer, živi na golemom posjedu koji se širi od Ulice Shepard
sve do Rock Creek Parka. Možda zbog estetičke ravnoteže, mnogi crni
profesionalci u usponu, koji bi prije kupovali kuće ovdje, sad užurbano
integriraju predgrađa.
Nakratko zastajući na semaforu, u retrovizoru virkam prema svom sinu. Bentley
je lijep dječak. Ima moju gustu crnu kosu, šiljatu bradu i tamnu kožu boje
čokolade, zajedno s majčinim golemim smeđim očima, upadljivim obrvama i
punim usnama. Također je i tiho i vrlo ozbiljno dijete, sklono stidljivosti kad je
u društvu i introspekciji kad je sam. Naš je sin progovorio kasno: tako kasno da
smo se već savjetovali s pedijatrima, čak i s pedijatrijskim neurologom - nekim
prijateljem jedne Kimmerine rođakinje - a svi su nas oni uvjeravali da, iako
većina djece progovori nekoliko riječi sredinom druge godine života, a neka i
mnogo ranije, nije ni neobično, a još manje znak prijetećeg mentalnog
poremećaja ako dijete progovori kasnije. Samo budite strpljivi, svi su nam
govorili. A Bentley nas je pustio da se nećkamo. Danas, pola godine poslije
svoga trećeg rođendanu, počeo je brbljati na onoj posebnoj mješavini pravilnog
engleskog i tajanstvenog prellngvlitičkog koda koji toliki mališani otkriju već
nakon što navrše godinu dana. I sad govori njime, strogo držeći predavanje
svom novom psu, jarkonarančastom i punjenom, što mu ga je darovao Addison
koji nikad ne propušta prigodu da stvori sebi obožavatelja: "I ne i peso ne
kažem ne jer mama čitala uh-uh peso zločesti okej idi doma sad idi ne ne usudi
se peso mama ne ne rekla okej usudiš se peso zločesti samo se usudi..."
Prekidam ovaj veličanstveni niz besmislica.
"Jesi mi dobro, kompa?"
Moj sin ušuti i motri me oprezno, njegove bucmaste ručice čvrsto stišću još
neimenovanog psa kao da se boji da bi mogao nestati.
"Usudi se peso", šapće on.
"Tako je."
"Usudiš se ti!" ispaljuje on veselo, jer gotovo svakog dana dodaje nove riječi i
izraze. Pitam se iz koje je televizijske emisije ovo pokupio. "Da se ne usudiš!"
"Dobro, kompa, volim te."
"Vojim te. Usudiš se."
"Usudiš se i ti isto", odgovaram, ali to ga samo zbunjuje i njegov se smijeh
utišava u nelagodnu šutnju.
Odmahujem glavom. Katkad i Bentley u nama izaziva nelagodu -posebno u
Kimmer. Beznadno ga je razmazila, nesposobna makar i na trenutak podnijeti
da on bude nesretan. Uvijek je krivila sebe za sve što nije u redu s našim sinom,
ako je za takvo što uopće postojao razlog. Njegovo je prvo jutro izvan
maternice brzo poletjelo od uzbudljivog do zastrašujućeg. Rađajući u jednoj od
vedro obojenih rađaonica blistavog porodiljnog odjela Sveučilišne bolnice,
tiskajući po zapovijedi i zadržavajući tiskanje prema zahtjevu, radeći sve kako
treba na svoj tipično veličanstveni način, moja je žena iznenada počela obilno
krvariti, iako se djetetova glavica jedva pojavila. Zaprepašteno sam promatrao
kako se bijele plahte i bolnička zelena haljina natapaju svijetlim, žitkim
crvenilom. Vesela babica koja ju je, nadgledajući događaj, neprekidno hrabrila
iznenada se uozbiljila i prestala s ohrabrivanjem. Sa svog trenerskog položaja
na drvenom stolcu bez naslona, pitao sam je li sve u redu. Babica je oklijevala,
a onda mi uputila drhtav osmijeh i rekla kako si trudnice mogu priuštiti veći
gubitak krvi zato što se njihova zaliha krvi u trudnoći udvostručuje. Ali je
također prošaptala nešto drugoj bolničarki koja je izjurila iz rađaonice.
Krvarenje se nastavilo, bakrenocrveno more, dok je babica pokušala istisnuti
dječju glavicu. Ruke u rukavicama poskliznule su joj se i ona je opsovala.
Kimmer je osjetila da stvari idu po zlu pa je pogledala dolje i, ugledavši svu tu
krv, u strahu vrisnula kako je nikad prije i nikad poslije nisam čuo da vrišti. A
nikad nisam vidio ni toliko krvi. Mala glava naše bebe sva je bila oblivena
njome. Fetalni je monitor počeo revati čitav niz očajničkih primjedbi. Liječnica
koju nikad prije nisam vidio odnekud se stvorila i zarežala niz brzih zapovijedi;
bez daljnje rasprave fizički su me iz prostorije izgurale dvije bolničarke, dok se
falanga plavih halja okupljala oko kreveta. Ostavili su me posve samog u
modernoj, bezdušnoj čekaonici da razmišljam o mogućnosti da izgubim i ženu i
dijete na dan koji je trebao biti najsretniji u mom životu.
Poslije se pokazalo da je Kimmer imala abruptioplacentae, što je prijevremeno
Ijuštenje stijenki maternice, slično menstruaciji, no često smrtonosno kad žena
prenese dijete; da budem precizniji, Kimmer je dobila rupturu miometrija koja
je lako mogla biti smrtonosna, jer je ona mogla iskrvariti na smrt, a naše se
dijete moglo ugušiti. Sve do današnjeg dana moja žena vjeruje kako se to
dogodilo zbog toga što je ona nastavila piti alkohol tijekom trudnoće, izrugujući
se tvrdnjama da bi njezine osobne navike mogle na bebu (odnosno fetus, kako
je ona nazivala dijete koje je raslo u njoj) imati štetne posljedice. Ako su njezini
strahovi točni, onda i ja snosim dio krivnje, ne zato što pijem - jer ne pijem -
već zato što nikad nisam bio odlučan kad se radilo o Kimmer. Nakon stoje
triput bijesno ignorirala moje nervozne molbe, odustao sam od pokušaja daje
spriječim. Prvih nekoliko sati života našeg sina bilo je potresno: liječnici su nas,
kamenih lica, obavijestili kako postoji mogućnost da ga izgubimo, a i samoj je
Kimmer bilo potrebno liječenje zbog gubitka krvi. Otprilike dan poslije, kad su
svi ipak preživjeli, moja žena i ja kleknuli smo da se pomolimo, što je bilo
posljednji put da smo to učinili izvan crkve, zahvaljujući Bogu kojega smo
inače zanemarivali.
A Bentley je, vjerujem, bio Božji odgovor.
Pa ipak, rođenje našeg sina označava točku poslije koje je naš brak krenuo
silaznom putanjom. Danas moja žena i ja živimo zajedno u napetim odnosima.
Postoje stvari koje ona ne želi znati i stvari za koje želi da ih ja ne doznam. Ako
je, na primjer, izvan grada, ona zove mene, a ne obrnuto. Samo se u hitnim
slučajevima usuđujem prekršiti to pravilo. Kad je u četvrtak popodne nazvao
Mallory Corcoran kako bi mi javio da je otac mrtav, provjerio sam našu kućnu
automatsku sekretaricu kako bih vidio je li moja žena zvala. Nije. Smjesta sam
je pokušao dobiti u hotelu u San Franciscu. Izašla je. Nazvao sam broj njezina
mobitela. Bio je isključen. Pokupio sam Bentleyja iz vrtića, ozbiljno mu
objasnio što se dogodilo s njegovim djedom, pa se vratio kući i ponovno
pokušao. Još uvijek se nije vratila u hotel. Telefonirao sam satima, sve do
ponoći na Zapadu - što znači da su u Elm Harboru bila tri sata ujutro - a
Kimmer je još uvijek bila vani. Naposljetku sam, u izboju zastrašujućeg
nadahnuća, ponovno nazvao hotel i zatražio Geralda Nathansona. Jerry je bio u
svojoj sobi. Bio je nervozan. Još uvijek se radi, rekao mi je. Nije znao gdje je
moja žena, no bio je siguran daje s njom sve u redu. Obećao mije da će joj, ako
naleti na nju, reći neka me nazove. Nazvala me poslije deset minuta. Nikad
nisam pitao otkud zove.

(II)

U ULICI SHEPARD vrata nam otvara sestrična Sally koja jutros markira s
posla kako bi mogla sjediti u očevoj kuhinji i mučiti moju sestru dvojbenim
dogodovštinama iz našeg zajedničkog djetinjstva. Sally me guši svojim snažnim
rukama, što je način na koji pozdravlja baš svakoga, a posebno Addisona. U
kući svira nježni džez: Grover Washington, mislim.
Bentley zaciči od sreće čim spazi male Martina i Martinu koji se, kao i obično,
drže za ruke. Za samo nekoliko minuta moj se sin pridružio mlađim članovima
škvadre moje sestre u nekoj složenoj igri čija pravila zahtijevaju da u urednom
jednoredu, predvođeni najmlađim, Marcu-som, marširaju kroz kuću i u svakoj
prostoriji dotaknu jedan, ali samo jedan komad namještaja. Potom se okreću i
ponavljaju postupak unatrag. Zatječem Mariah i Samo Almu kako u identičnim
pletenim stolcima za ljuljanje sjede na stražnjem trijemu. Alma se, dok joj iz
usta prpošno viri cigareta, osmjehuje nečim što bi moglo biti oduševljenje, a
Mariah mi dopušta daje poljubim u obraz. Čini se daje Alma upravo na izmaku
jedne od svojih prostih priča, ali i svoje snage: mora ići, kaže, pojašnjavajući mi
kako bi svakog trenutka trebala stići jedna od njezinih unuka da je odveze
natrag u Philadephiju. Dok ustaje, Alma izvodi jedan od svojih slavnih trikova,
stišćući žar cigarete kako bi je ugasila, a potom ostatak sprema u džep veste.
Kimnem prema praznom stolcu za ljuljanje i Sally, shvativši moj znak, zauzima
mjesto Samo Alme. Potom ja odlazim s Almom u kuću. U predvorju, dok ona
traži svoj kaput, kao usput je pitam što je zapravo mislila neki dan kad je rekla
kako će mi oni dati do znanja kakve je planove za mene imao moj otac.
Almine mudre stare oči pokreću se na njezinu tamnu licu, ali nekako izbjegava
pogledati prema meni. "Nema ti to nikakve veze sa mnom", promrmlja ona
trenutak poslije.
Ja nemam pojma o čemu ona govori i to joj i kažem.
"Nema nikakvih njih", pojašnjava mi ona dok joj pomažem odjenuti kaput.
"Samo ti i tvoja obitelj."
"Alma..."
"Tvoj posao je da se pobrineš za obitelj."
Zvuk automobilske trube označava daje stigla njezina unuka koja je, kao i
priličan broj bezbrojnih rođaka, premlada da bi razmotrila mogućnost da bude
pristojna, iako je od sprovoda prošao tek jedan dan.
"Moram ići", obavještava me Alma.
"Alma, čekaj čas. Čekaj."
Ona odlazi od mene, ali glas joj dolebdi preko ramena. "Ako tvoj tata ima
planove, uskoro će ti ih reći."
"Ali kako bi on mogao..."
Stojimo na otvorenim ulaznim vratima. Almin golemi putni kovčeg leži na podu
u predvorju. Smeđi Dodge Durango stoji na prilazu, a nepristojna je unuka
samo mrlja iza vjetrobrana. Alma me uzima za ruku i ovaj me put gleda.
"Talcotte, tvoj tata je bio pametniji od svih njih. Zato su ga se i bojali." Ovo je
još jedan dragulj iz naše obiteljske mitologije: Sudac je izgubio mjesto u
Vrhovnom sudu zbog intelektualno slabijih ljudi koji su istodobno bili i
ljubomorni, i rasisti. "Samo ti čekaj, pa ćeš vidjeti."
"Vidjeti što?"
"Vidjeti kako su se silno bojali tvog oca. Kad dođu. Ali nemoj da te to uopće
brine."
"Ne razumijem..."
"Kao Jack. Jack Ziegler. I on se također bojao tvog oca."
Potreban mi je trenutak da ovo probavim. Odnekud iz dubine kuće čujem
kričanje vesele djece.
"Alma, ja..."
"Moram ići, Talcotte." Izvukla je opušak Koola iz džepa i čini se da bi ga
željela pripaliti. "Upravo sam ispraznila mjehur i želim se vratiti u Philly prije
nego što opet budem morala na zahod."
"Alma, čekaj. Molim te. Čekaj čas."
"Ali što je, Talcotte?" Mrzovoljan prizvuk u glasu iscrpljenog roditelja koji će
ipak udovoljiti djetetu.
"Jack Ziegler - štp si to govorila o njemu?"
"Talcotte, Jack Ziegler je samo jedan stari čovjek. Nemoj mu dopustiti da te
uplaši. Njega se tvoj otac uopće nije bojao, a ne bi ga se trebao bojati ni ti."

(III)

PREDLAŽEM DA ODEMO u šetnju, ali moja sestra odbija. Mariah je

usamljena, umorna i razdražljiva - što možda i nije teško razumjeti kad se uzme
u obzir da se njezino društvo odraslih jutros dosad uglavnom sastojalo od na
sebe usredotočene i zbunjujuće Alme, te samo povremeno pouzdane Sally.
Uspijevam uvjeriti sestru da s trijema uđe u kuću. Zajedno sjedamo u kuhinju.
Mariah nije našminkana precizno kao inače, u kosi ima uvijače, a kuća koju će i
službeno naslijediti čim oporuka postane pravovaljana, već se otrčala i posvuda
su razbacani dokazi -od malenih cipelica do Playmobilovih mornara - da je
nastanjuju djeca. Howarda nema, prvim se zrakoplovom vratio u New York
kako bi izvukao neki posao s ruba propasti, ostavivši Sally i mene da sjedimo u
toj nevjerojatno bijeloj kuhinji i slušamo Mariah kako ogorčeno napada
Addisona zato što u svom posmrtnom slovu nije dovoljno energično branio
Suca. I zaista, čak se i meni učinilo daje kratko osvrtanje mog brata na
saslušanja zbunjujuće, možda zbog toga što je pokušao zadovoljiti previše
raznovrsno biračko tijelo: Neki od napada na mog oca bili su nepošteni. Neki su
bili i prilično gadni. Ali neki su bili i promišljeni. Neki puni poštovanja. Postoje
pitanja oko kojih se razumni ljudi mogu razići. To je nešto što, usprkos svojoj
ljubavi prema tati, nikad ne smijemo zaboraviti. I, svakako, kršćanin u meni ne
dopušta mi da osudim one koji su zauzeli suprotnu stranu, zato što su i oni činili
ono što su smatrali pravičnim.
"On zna biti pravi gad", obavještava nas moja sestra dok kažiprstom probada
zrak. "Addison uvijek misli samo o Addisonu." Glas joj zvuči kao da je to
nekakva novost. Sallyna punašna usta krive se u nešto što je napola osmijeh, a
napola grimasa: ona obožava mog starijeg brata, ali također zna i kako on može
biti i sebični... no, ono što je Mariah rekla. Sallyna majka, Thera, izbjegava
očevu stranu obitelji, čak ni na sprovod nije došla, a pretpostavljam da je jedan
od razloga i ono što se dogodilo između njezine kćeri i Addisona. Sam je
Addison, u društvu Beth Olin, velike bijele poetese, napustio grad ubrzo poslije
sprovoda i pošao u Fort Lauderdale gdje je imao dogovoreno držanje govora.
"Štakori se međusobno vole", frknula je Kimmer kad je čula da i Beth ide.
"Sretan im put", fr-kće sad Mariah, koja je na moju ženu nalik više nego što će
ikad priznati.
Ali Addison ima i drugu stranu, stranu zbog koje mu se divim. Jučer popodne, u
Ulici Shepard, prije nego što su on i Beth otišli, moj me brat poveo u stranu, u
knjižnicu, u istu prostoriju u kojoj sam našao dijabolični album. Neki je rođak
pokroviteljski promrmljao kako se braća povlače da bi razmotrila budućnost
obitelji. Kad smo za sobom zatvorili vrata, ponovno sam uspio svoje tijelo
postaviti pred policu s knjigama, ne želeći da Addison vidi zabrinjavajući
svezak. Ali on nije gledao. Zaprepastio me iskrenim medvjeđim zagrljajem, a
potom me pustio i nasmiješio se onim svojim naočitim osmijehom. Rekao mi je
kako je uspio uhvatiti djeliće mog razgovora s Jackom Zieglerom i da sam se
izvrsno držao -što je bio jedan od omiljenih Sučevih izraza. Obojica smo se
nasmijali. Pitao me što mislim poduzeti u vezi s tim što već želi ujak Jack i
dodao, prije nego što sam ja dospio odgovoriti, da će mi pomoći koliko god je u
njegovoj mogućnosti. Trebam ga samo nazvati. Srce mi je zalupalo od siline
bratske ljubavi. Tijekom većeg dijela moje mladosti, čak i u ranoj odrasloj dobi,
Addison je bio zaštitnik, pomagač, onaj na kojega sam se ugledao. Veselio se
mojim uspjesima i tješio me poslije neuspjeha. Snažni Addison, mudri Addison,
omiljeni Addison čiji su mi savjeti u ključnim životnim trenucima bili od daleko
veće pomoći nego Sučevi. Bio je uz mene u beznačajnim stvarima - kao kad
sam izgubio izbore za glavnog urednika pravnog časopisa - ali i u duboko
značajnima - kao kad me posao spriječio da odem na planirano putovanje i
posjetim sve bolesniju majku koja je umrla dok sam ja bio zaposlen pisanjem
članka o suparničarstvu za naknadu štete. Osim toga, poticao me, protiv volje
obitelji, da se odvažim i vjenčam s Kimmer - što je odluka koju, usprkos
povremenim poteškoćama, vjerujem, nikad neću požaliti.
Pa ipak, dok sam jučer gledao ravno u njegove ozbiljne, brižne oči, nisam se
mogao dosjetiti ničega za što bih trebao pomoć. Rekao sam mu istinu: pojma
nemam o čemu se to raspitivao ujak Jack i, shodno tome, nemam nikakvih
planova glede toga što bih trebao poduzeti. Addison je, kao što i priliči dobrom
političaru, brzo okrenuo ploču i složio se da je tako najbolje: Jack Ziegler je lud
kao ponoć.

(IV)

POSLIJE TRI ŠALICE kave, Mariah konačno objavljuje kako je vrijeme za

polazak. No, kako to obično biva, lakše je to reći nego učiniti. Sinoć se
natprosječno velika obitelj moje sestre povećala za trenutačnu dadilju,
dostojanstvenu i krasnu ženu s Balkana, Čije ime nikako ne uspijevam upamtiti.
Čak i uz dadiljinu i Sallynu pomoć, potrebno je zapanjujuće mnogo vremena da
se petero djece odjene za odlazak na koturanje. Osim toga, još se i Mariah mora
spremiti. Dok čekamo, Bentley i ja tumaramo kućom. On zuri u očevu dugu
radnu sobu široko razrogačenim, začuđenim očima. Prisjećam se kako moj sin u
ovoj sobi nije bio punih godinu dana. Moj je otac uživao u svojoj skrovitosti, a
ovo je bila njegova najskrovitija soba. Podižem Bentleyja na ruke i pokazujem
potpisane očeve fotografije s velikanima koje obrubljuju zid nasuprot
prozorima, pažljivo svom sinu izgovarajući imena, iako ih on nikad neće
upamtiti: John Kennedy, Lyndon Johnson, Roy Wilkins, Martin Luther King, A.
Philip Randolph, zatim vrata koja vode na hodnik, pa - na suprotnoj strani -
oštar zaokret u politici s naglaskom na Richarda Nixona, Ronal-da Reagana,
zatim su tu George Bush pere etfils, Dan Quayle, Bob Dole, John McCain, Pat
Robertson. Bentley se smijulji i mršti i opet smijulji, pokazujući na neke
fotografije i zanemarujući druge, ali u njegovim odgovorima ne nalazim
ideološki uzorak.
U trenutku svoje smrti, otac je na raspolaganju imao službeni i prikladno
dojmljiv ured na uglu hodnika u kojem je bio i ured ujaka Mala, na desetom
katu zgrade staklenih zidova, smještene na uglu Sedamnaeste ulice i Eyea,
nedaleko od Bijele kuće u kojoj je, usprkos svemu što se dogodilo, još uvijek
bio povremeni gost, barem za vrijeme republikanske administracije. U središtu
Washingtona, poslovne su zgrade mnogo niže nego u drugim većim gradovima.
Deseti se kat smatra prilično otmjenim, a otmjenost je u velikoj mjeri bila
životni stil mog oca u posljednjim, mukotrpnim godinama njegova života. Činio
se odlučnim da, i to odjednom, zaradi sav novac koji mu je bio uskraćen
tijekom dva desetljeća sudačkog rada. Premda, živio je tako štedljivo da nitko
nije mogao pogoditi na što troši taj novac.
Sudac se rijetko koristio svojim ugaonim uredom u centru. Više je volio raditi
kod kuće, sjedeći sam u ovoj radnoj sobi nalik na špilju, koju je podigao poslije
majčine smrti. Kako bije izgradio, otac je jednostavno srušio sve pregradne
zidove koji su odvajali tri obiteljske spavaonice poredane duž galerije na vrhu
zakrivljenih stuba koje su vijugale iz predvorja u prizemlju. To je značilo da
smo mi, njegova djeca, ako bismo prilikom posjeta htjeli prenoćiti, morali
spavati na sofi na razvlačenje u prašnjavoj podrumskoj igraonici, ili u
poluraspadnutoj i vjerojatno protuzakonitoj služinskoj sobi koju je neki prijašnji
vlasnik kuće šutnuo u jedan kut tavana. Zbog toga je Kimmer, meni i Bentleyju
prešlo u naviku da, kad god dođemo u Washington, odsjedamo u kući njezinih
roditelja. Činilo se da to Sucu ni najmanje ne smeta. On nije bio od onih
djedova koji bi ludovali za djecom svoje djece. Mrzio je kad bi mu, makar i
nakratko, bio onemogućen pristup svakom kutku njegove kuće. Očajavao bi i
pjenio se ako bismo mi koje jutro iz služinske sobe sišli kasno, a onda bi
odjurio uza stube u inspekciju. Ušutkivao bi Bentleyja ako bi se preglasno
smijao. Kako je izlazio na kraj s Mariah i njezinim brojnim potomstvom, pojma
nemam, jer poslije smrti naše majke on je počeo uživati u sigurnosti tišine koju
je odabrao. Jednostavno rečeno, moj je otac više volio biti sam. Za razliku od
većine nas, njemu vjerojatno ne bi osobito smetalo umrijeti u samoći, što mu se,
kako se čini, na kraju i dogodilo.
Bacam pogled niz dugačku radnu sobu prema očevu velikom, no pohabanom
radnom stolu - antikvitetu, tako bi ga on najvjerojatnije nazvao - starom stolu za
dvoje koji je na obje strane imao otvore za koljena, od kojih je svaki bio
okružen pretjeranim brojem ladica za sve moguće svrhe. Drvo je tamno i
izbrazdano i očajnički mu je potrebno poliranje, ali pretpostavljam da moj
fanatično povučeni otac nikad nikoga nije ovamo pozivao, pa tako nije imao za
koga ga ispolirati. Osim toga, sama je radna površina u besprijekornu stanju,
pera, bugačica, telefon i fotografije - koje prikazuju samo Claire, ne i djecu -
sve je to poredano s realističnom preciznošću koja označava da je ured bio
korišten, da, ali od strane osobe koja posjeduje iznimno samosvladavanje,
kakvom je moj otac samoga sebe smatrao. A kako to već biva sa svim
elementima dobrog karaktera, nema velike razlike između ponašanja kao da
posjeduješ samosvladavanje i njegova istinskog posjedovanja.
Ovdje je umro moj otac. Raširenoga preko stola pronašla ga je, otprilike jedan
sat poslije, spremačica (žena kojoj ćemo biti prisiljeni isplatiti pozamašan iznos
kako bismo je zadržali podalje od pohlepnih tabloida; poslušnici Malloryja
Corcorana sastavit će željezno čvrst ugovor koji će ona potpisati, a Howard
Denton osigurati novac za isplatu). Nije bilo nikakva oproštajnog pisma
zgužvanog u očevoj ruci, ni jedan prst nije pokazivao prema rješenju zagonetke,
a nije bilo ni ikakvog dokaza da se radilo o nepoštenoj igri. Pitam se što mu je
prošlo kroz glavu na kraju, kakav strah od strašnog suda ili zaborava, kakva
ljutnja zbog nedovršena zemaljskog posla. Mariah zamišlja ubojicu kako stoji
nad njim s injekcijom u ruci, ali policija nije naišla ni na kakav trag borbe i
njezina mi se odlučnost da dokaže kako je Sudac ubijen čini, barem u ovom
trenutku, više kao mehanizam za obranu od patnje koju radije ne bi osjetila. Ili
ja možda propuštam prodrijeti do dublje stvarnosti koju je, zasad, uočila samo
moja sestra? Zurim u radni stol i vidim svog oca, pozamašnog čovjeka, kako se
hvata za grudi, očima bolesnim od nevjerice, ljutiti starac s bolesnim srcem koji
umire a da nitko od njegove obitelji nije u blizini, nije čak ni upozoren na tu
mogućnost. Spremačica je nazvala hitnu pomoć, a potom i tvrtku, zato što ju je
Sudac uputio da to učini u slučaju da se dogodi nešto ovakvo i, iako je Mariah
dala očistiti sag, još uvijek mjestimično razabirem slabašne obrise tamo gdje su
bolničari ostavili prljave tragove cipela.
Na strani sobe nasuprot pisaćem stolu, smješten pod jednim od triju prozora
koji gledaju na dvorište, nalazi se niski drveni stolić, proizveden u Druekeu, na
kojemu je moj otac običavao sastavljati svoje šahovske probleme. Na vrhu
stolića smještena je mramorna šahovska ploča, naizmjenična siva i crna polja
od kojih je svako široko gotovo deset centimetara. Dok besciljno tumaram oko
prozora, milujem urešenu, rezbarenu indijsku kutiju u kojoj se nalazi Sučevo
blago, set šahovskih figura. Poklopac joj je uredno zatvoren, oko nje se širi
ozračje napuštenosti, možda čak i ucviljenosti. Nazovite to antropomorfizmom,
ili romantičnošću, ali: zamišljam figure kako oplakuju svog gospodara čiji dodir
prstiju više nikad neće osjetiti. Ja sam, nekoć davno, bio ozbiljan igrač šaha.
Poteze sam naučio od svog oca koji je volio tu igru, ali je rijetko igrao s
protivnikom. On je, naime, pripadao drugačijem, ekskluzivnijem bratstvu:
šahovskim problemistima. Problemisti, koristeći se najmanjim mogućim brojem
figura, nastoje iznaći nove i neobične načine na koje će dobaciti izazov
rješavačima da uoče kako bijeli može igrati i matirati crnoga u dva poteza i
tome slično. Problemi nikad nisu bili po mom ukusu; ja sam uvijek više volio
igrati samu igru, protiv suparnika od krvi i mesa; no Sudac je ustrajno tvrdio
kako je jedini pravi šahovski umjetnik sastavljač problema. Nekoliko je
njegovih problema čak bilo povremeno objavljivano u manje poznatim
časopisima, a jednom - još u davno Reaganovo doba - i u časopisu koji se tad
zvao Chess Life and Review, a koji je bio vodeća šahovska publikacija u zemlji.
Ta stranica još se i sad, uokvirena, nalazi u gornjem hodniku kuće u Oak Bluffs.
Otvaram kutiju i divim se desetak centimetara visokim šahovskim figurama
smještenima u zasebne pustene odjeljke. Svaka je od njih prekrasno obojen
komad ebanovine i svibova drveta, tradicionalna izgleda, no s dovoljno dodanih
kvržica i spirala da bi set bio upadljiv. Malo se smiješim, prisjećajući se kako
smo običavali dolaziti u radnu sobu dok je još bila u prizemlju - prije nego što
je Sudac srušio zidove kako bi napravio ovu - i zatjecali ga zgrbljenog nad
stolićem, s bilježnicom sa strane, kako radi na svojim kompozicijama. Govorio
je da ga to opušta; iako se povremeno činilo da se radi o opsjednutosti, još
uvijek je bilo bolje od njegova opijanja.
A onda se mrštim. Nešto je čudno s figurama, iako tek leže u kutiji, ali ne mogu
još razabrati što.
Osvrnem se prema Bentleyju koji je s očeve police izvukao djelo C. S. Lewisa i
smjestio se u njegov naslonjač. Sudac je nadugo i naširoko navodio Lewisa.
Njegov je unuk nasumce odabrao stranicu i sad prolazi bucmastim prstićem
preko redova slova, a usne mu se miču kao da zna čitati. Pa, možda malo i zna,
možda nas sve iznenadi, kao što mu je to često uspijevalo.
Zatvaram kutiju i vraćam je na stol. Prilazim radnom stolu i smještam se u radni
stolac čija je tamnocrvena koža stara i ispucana. Nisam siguran što radim, zašto
sam uopće u ovoj sobi, još manje zašto sjedim za Sučevim stolom. Na kredencu
iza stola stoji računalo, dopunjeno štampačem, skenerom i telefaksom, samo
najbolje, što znači i najskuplje, za Časnog suca Olivera C. Garlanda, kako je
većina pisama još uvijek na njega bila naslovljena u trenutku kad je umro. Kao i
uvijek, računalo je prekriveno po mjeri stroja skrojenim zelenim plastičnim
štitnikom protiv prašine - protiv prašine! - jer, iako je Addison, koji obožava
računala, ustrajao u tome da Sudac mora imati najnoviju tehnologiju i koji ju je
često odlazio za njega kupovati, otac je sve to rijetko rabio. Više je volio svoje
govore, eseje i bijesna pisma urednicima, čak i svoje knjige, koje je gospođa
Rose, njegova tajnica, kasnije pretipkavala, sastavljati na blokovima žutog
papira. Dva takva bloka leže na njegovu stolu, oba su posve prazna, samo
jednome nedostaje nekoliko prvih listova.
Ni tu nema nikakva traga.
Nasumce otvaram kliznu ladicu ormara za spise i pronalazim nekoliko
raznovrsnih nacrta tekstova, zajedno s nabacanim financijskim spisima. Dok
prolazim kroz sljedeću ladicu koja, kako se čini, sadrži pisma, nakratko me
prepadne grebuckanje iza mojih leđa. Bentley se uvukao u jednu od rupa za
koljena na suprotnoj strani stola i sad kucka o drvo i smijulji se. Razabirem da
mu trebam odgovoriti, kao da kuca na vrata.
"Tko je to?" kažem vrlo glasno, držeći u ruci uzajamno laskavu ko-
respondenciju između Suca i nekog konzorcijskog novinara koji je na tako
krajnjoj desnici da ga vjerojatno ne bi htjeli primiti ni u Heritage Foundation.
"Kuc-kuc", kaže moj sin, smijući se i shvaćajući zafrkanciju naopako. "Tko je
to?" ponavljam.
"Bemmy. Bemmy tu." Izlijeće ispod stola nezadrživom i zapanjujućom brzinom
koju trogodišnjaci oba spola, čini se, uspijevaju postići u sekundi, pa se
prekriženih nogu širi po golemu orijentalnom sagu, a onda se otkotrlja i skoči
na noge poput padobranca koji je savršeno doskočio. "Bemmy tu! Usudiš se!"
Spretno zakoračim iza stola kako bih zagrlio svog sina, no on me odgurne i
veselo me se oslobodi, pa pojuri prema malom prostoru za sjedenje koji je moj
otac uredio pod najvećim od triju prozora na dužoj strani sobe. Od svojih je
roditelja, od svog oca barem, Bentley naslijedio izvjesnu vratolomnu
nespretnost i stoga nisam osobito iznenađen kad moj sin, osvrćući se kako bi
provjerio igram li se i ja, udara ravno u Sučev šahovski stolić. Mramorna se
ploča podiže, a potom uz tresak pada na staklenu ploču stola. Ništa se ne
razbija, no elegantna se kutija za figure otkotrlja na bok, a rukom izrađene
figure lupkaju poput kiše o prozorsko staklo i zidove, a potom padaju na pod.
Bentley se prevrne natraške i padne na svoju dobro obloženu zadnjicu uz
iznenađeni roktaj.
"Bemmyjabuba", zaprepašteno objavljuje moj sin. Ne lije suze, vjerojatno stoga
što već u svojoj trećoj godini posjeduje garlandovsku škrtost s osjećajima.
"Bemmyjoj."
"Ma dobro ti je", uvjeravam ga i čučnem kako bih ga zagrlio, što on, čini se, ne
želi. "Sve je u redu, mileni."
"Bemmyjoj", podsjeća me on. "Bemmy dobo. Bemmy okej."
"Tako je, sve je okej."
Bentley se podigne na noge i otkoraca u smjeru očeva radnog stola. Ja se
sagibam kako bih pokupio razbacane šahovske figure, smještajući ih ne u
kutiju, nego na položaje s kojih bi započele igru. Razdraženo primjećujem kako
nedostaju dva pješaka, jedan crni i jedan bijeli. Osvrćem se po sagu, ali ne
vidim ništa. Tako velike figure teško je ne uočiti. Virim pod drvene stolce s obje
strane šahovskog stolića; još uvijek ništa.
Izvana, s hodnika, dopire vragolasto brbljanje dvoje ili troje mojih nećaka koji
su se upravo istuširali i, dok Bentley juri kako bi im se pridružio, moj mozak
pršti od nerazumnog gnjeva. Zašto ima samo četrnaest, umjesto šesnaest
pješaka? Odgovor je očit i razbjesni me. Šahovske figure koje nedostaju dokaz
su da su Mariahina djeca haračila ovuda. Moja sestra, kao i obično, ne postavlja
nikakva ograničenja slobodi svojeg razmaženog malog legla. Istina, kuća će
uskoro biti njezina, ali mogla je ipak pričekati više od tjedan dana prije nego što
dopuste djeci da sobu u kojoj je Sudac umro pretvore u igraonicu - ili u svinjac.
Pa ipak, budući da i sam imam razulareno dijete, mogu razumjeti razloge iz
kojih im se ova špiljska soba mogla učiniti privlačnim smetlištem. Na nesreću,
kolekcionarski šahovski set, kao onaj kojim se otac koristio za komponiranje
svojih problema, vrijedi mnogo manje ako mu nedostaju figure. Pretpostavljam
da će se figure pojaviti i hvatam se kako se pitam bi li se Mariah, koja treba
naslijediti kuću i sve u njoj, dalo nagovoriti da mi prepusti šahovski set. Mogao
bih ga čak vratiti na Vinograd, na kojem je, u dobrim starim vremenima, otac
običavao sastavljati probleme sjedeći navečer sam na trijemu, ispijajući
limunadu, zgrbljen nad šahovskom pločom—
Dolje odjekuje zvono na ulaznim vratima i ja zadrhtim, iznenada siguran kako
je netko došao na vrata kako bi priopćio još loših vijesti. Već napola izlazim
kroz vrata kad čujem gromoglasni Sallyn glas kako odjekuje iz predvorja.
"Tal, neki ljudi te trebaju." Stanka. "Došli su iz FBI-a."
 SEDMO POGLAVLJE

ŽENA NA KOTURALJKAMA

(I)
"VI ZAISTA BRZO DJELUJETE", kažem dvojici agenata dok se smještamo u
dnevnoj sobi. Ponudio sam im da nešto popiju, što su odbili. Ja sam nervozniji
nego što bih želio biti, ali to je zato što još nisam sasvim spreman za razgovor s
njima; nisam siguran kako najbolje izaći na kraj s nekim pitanjima koja će
zacijelo postaviti o mojoj ženi. Mariah, odjevena u tamne hlače i jarkocrvene
čarape, stoji pod nadsvođenim vratima koja vode prema predvorju i pažljivo nas
motri. Sally, odjevena u jednu od preuskih haljina iz svoje neiscrpne zalihe, viri
iza ugla golemim, uznemirenim očima.
"Samo radimo svoj posao", kaže viši od njih dvojice, crni muškarac po imenu
Foreman. Pitam seje li me namjerno krivo shvatio.
"Htio sam reći, tek smo jučer pokopali oca", pojašnjavam ja. "Žena me
obavijestila da ćete uskoro krenuti u obilazak, ali ipak bih rekao daje ovo moglo
malo pričekati."
Dvojica muškaraca izmjenjuju pogled. Niži od njih, McDermott, ima ljutito
bjelačko lice, kosu boje pijeska i velik, odbojan madež na nadlanici. Šezdesetak
mu je godina i čini se starim za ovaj posao, ali ja se čuvam stereotipa. Viši je
miran i nosi naočale. Ruke mu se neprekidno kreću, kao ruke mađioničara. Dva
su agenta s nelagodom sjela na žućkastobije-lu sofu, kao da se boje daje ne
oštete. Obojica su odjevena u odijela daleko jeftinija od odijela koja bi kupio
ijedan od ožalošćenih koji su se prošlog petka gužvah u predvorju. Sjedim
prekoputa njih, u škripavom stolcu za ljuljanje. Negdje u kući čujem veselu
vrisku i tako znam da su petero Dentona ijedan Garland krenuli u još jedan
razorni pohod.
"Mi mislimo da ne može", izjavljuje McDermot, neugodno me promatrajući.
"Pa, ja mislim da je ovo neprilično. Mislim, prirodno je da na svaki mogući
način želim pomoći. Ali to zacijelo ne mora biti baš danas."
Slijedi trenutak ćudnovate tišine. Osjećam laganu jezu zato što mi se čini da
njih dvojica znaju neke tajne i razmišljaju bi li ih otkrili. Podsjećam sebe da
smo u Americi.
"Što vam je točno rekla vaša žena?" pita napokon McDermott.
"Ništa povjerljivo", uvjeravam ih. "Rekla je da ćete doći obaviti sa mnom
razgovor u vezi s... no, s njezinim možebitnim imenovanjem."
"Da ćemo mi doći?" Foreman zvuči kao da se zabavlja.
"No, pa da će doći netko iz FBI-a..."
"A što je s tim njezinim imenovanjem?" grubo upada McDermott.
Prije nego što dospijem odgovoriti na agentovo pitanje, Sally nas sve
iznenađuje, ukoraknuvši u sobu i postavljajući jedno vlastito:
"Jesmo li se mi već sreli, agente McDermott?"
Na trenutak on šuti, kao da prolazi kroz vizualne uspomene iz jedne duge i
uspješne karijere tijekom koje je provodio razgovore za provjeru.
"Koliko je meni poznato, nismo, gospođo Stillman", kaže on naposljetku. Uz
ubod obeshrabrenja, primjećujem kako je precizan: zna tko je u obitelji uzeo
čije prezime, a tko nije. Ako je čak i iskusan istražitelj poput McDermotta
ovako temeljit, onda Kimmer najvjerojatnije neće uspjeti sakriti ono što najviše
želi sakriti. Moja žena zacijelo žali za negdašnjim Washingtonom kojem se
fućkalo za preljubništvo.
Bilo je to jednom davno.
Silim se da se opustim. Barem nikad nismo upošljavali ilegalne useljenike,
moja žena nikad nikoga nije seksualno napastovala, a s porezima nismo imali
više poteškoća od bilo koje druge obitelji u kojoj zarađuje dvoje profesionalaca.
"Jeste li sigurni?" ustraje Sally.
"Da, gospođo", kaže on kratko i prebacuje pogled na Foremana koji kimne,
ustaje i prilazi Sally. Zaprepaštena Mariah već ju je prije toga počela povlačiti
za ruku. Njih troje nešto šapću, no očito je kako Foreman, što obzirnije može,
naznačuje kako bi agenti sa mnom željeli porazgovarati nasamo.
"Hvala vam", viče Foreman za Sally nakon stoje odmarširala u predvorje,
napola vukući Mariah, napola puštajući da Mariah vuče nju. Nema odgovora.
"No, dakle", kaže McDermott, spuštajući pogled prema svom malom notesu.
Moja je sestrična već nestala iz njegovih misli. Nakratko se zapitam zašto gaje
odlučila izazvati.
"Dobro", kažem ja, bez ikakva razloga. Sjedam dublje u stolac, zbunjen. Nešto
me gurka na rubu svijesti, nešto povezano sa Sallynom reakcijom, ali ne
uspijevam dobro razabrati što. "Dobro", ponavljam ja, izgubivši se.
"Govorili ste o imenovanju svoje žene", podsjeća me Foreman, dobacujući
pritom pogled svom zbunjenom partneru.
"Oh, da, tako je", uspijem se ja sabrati. "Znam da još nije službeno imenovana.
Ali najprije dolazi provjera, zar ne?"
"Provjera?" pita McDermott.
"U vezi s njezinim imenovanjem", objašnjavam ja, bacajući brz pogled prema
predvorju, istodobno se pitajući ponašam li se glupo ja, ili oni. "Ovaj, njezinim
mogućim imenovanjem."
Oni ponovno izmjenjuju poglede. Red je na Foremana.
"Gospodine Garland, mi nismo ovdje zbog vaše žene."
"Molim?"
"Trebali smo razjasniti stvari." Prekrižio je svoje dugačke noge. "Mi, naravno,
znamo što se događa s vašom ženom, ali bojim se da to nije razlog našeg
posjeta. Vjerujte mi, ne bismo vam smetali u vašoj žalosti samo zbog provjere."
"U redu. Dobro, a zbog čega ste onda ovdje?" Ali još dok govorim znam što
slijedi i čini mi se da mi srce usporava kucanje.
Opet McDermott: "Jučer poslije podne, na groblju, razgovarali ste s izvjesnim
Jackom Zieglerom. Je li tako?"
Ovo mi se sviđa: izvjesni Jack Ziegler. To označava sumnju, ali zapravo ne
govori mnogo.
"Pa, jesam..."
"Moramo saznati o čemu ste razgovarali. Zbog toga smo ovdje." Jednostavno
tako. Izrazio je svoj zahtjev i više nema što dodati.
"Zašto?"
"To vam ne možemo reći", kaže McDermot brzo i nepristojno.
"Rekli bismo vam da možemo", dodaje Foreman, jednako brzo, zbog čega mu
partner upućuje gadan pogled. "Mogu samo reći da je to vezano uz tekuću
kriminalističku istragu i, molim vas, dopustite mi da kažem kako ni vi ni bilo
koji član vaše obitelji ni na koji način niste predmetom te istrage."
Budući da sam sin svog oca, u jednom glupom trenutku padam u napast da
ispravim njegovu nepravilnu uporabu pridjeva tekući. U sljedećem trenutku
padam u napast da mu od riječi do riječi ponovim što mije rekao ujak Jack. No
na kraju prevladava samosvladavanje; jedna od gorih posljedica izbora prava
kao profesije jest da čovjeku oprezna preciznost postane drugom prirodom.
Osim toga, već sam dospio do točke na kojoj nemam u njih povjerenja.
Kažem: "A kako vi znate da sam ja jučer govorio s Jackom Ziegle-rom?"
"To vam ne možemo reći" kaže McDermott, kao pokvarena ploča, ponovno
prebrzo.
"Volio bih vjerovati da moja vlada ne uhodi po sprovodima."
"Činimo ono što moramo", cvrkuće McDermott.
"Mi uopće ne uhodimo." Foreman se ubacuje poput nasilnika na
srednjoškolskom plesu. "U kriminalističkoj istrazi, kao što znate, budući da ste i
sami pravnik, postoje izvjesne prijeke potrebe. Metodologija je često složena,
ali uvjeravam vas da se uvijek rukovodimo u skladu s važećim propisima." On
kaže isto što i McDermott, samo koristi znatno više riječi. Vjerojatno je i on
pravnik.
Ponestaje mi ideja. Pitam: "Je li Jack Ziegler predmet istrage? Ne, nema veze",
dodajem, prije nego što McDermott može ponoviti svoju repliku.
"Potrebna nam je vaša pomoć", kaže Foreman. "Silno nam je potrebna."
Koristim se jednim od najdjelotvornijih sredstava kojima se moj otac koristio u
svojim predavanjima: puštam ih da čekaju. Razmišljam o svom susretu s
ujakom Jackom i pokušavam razabrati što ja to zapravo tajim. Mislim da bih im
možda morao prenijeti, riječ po riječ, sve što se dogodilo. Zamalo to i učinim.
Ali onda McDermott, u svojem nestrpljenju, upropaštava stvar.
"Znate, mi vas možemo i prisiliti da nam to kažete."
Foreman zamalo zastenje. Moja se glava naglo tržne prema njemu. Tijekom
posljednjih nekoliko dana bio sam u više navrata ljut, a jučer sam se i uplašio.
Sad mi je dosta.
"Molim?"
"Vi nama morate reći što znate. To je vaša zakonska obveza."
"Ne budite smiješni", ispaljujem ja, dok mi oči plamte, kroz zrak koji je
iznenada pocrvenio, ravno prema neočekivano uvredljivom agentu
McDermottu. "Zakon to ne kaže, kao što i sami, uvjeren sam, znate. Ne možete
nikoga prisiliti da surađuje u vašoj istrazi. Možete me, možda, kazniti ako vam
kažem nešto što nije istina, ali ne možete me natjerati da vam kažem što znam,
bez obzira na to koliko to silno želite znati, osim u slučaju da ne sazovete
istražnu porotu i ne izdate mi sudski poziv pod prijetnjom kazne. Onda, je li to
ono što želite učiniti?"
"Mogli bismo to učiniti", kaže McDermott. Ne razumijem njegov gnjev, a još
manje njegovu taktiku. "Ne želimo to, ali mogli bismo."
Ja nisam završio. "Istražne porote sazivaju savezni tužitelji, a ne agenti FBI-a. I,
ako se dobro sjećam, postoji vrlo izričit pravilnik koji vam zabranjuje da bilo
kome prijetite."
"Mi ne prijetimo", pokušava Foreman, ali McDermott se odbija zaustaviti.
"Nemamo vremena za igru", frkće McDermot prezirno. Glas mu poprima
slabašan naglasak, vjerojatno južnjački. "Jack Ziegler je ološ. On je ubojica.
Prodaje oružje. Prodaje drogu. Ne znam što sve ne prodaje. Ono što znam, jest
da ga nitko nije uspio pričepiti. E pa, ovaj će nam put uspjeti. Ovako smo blizu,
profesore." Podiže palac i kažiprst na razmaku od možda centimetra. A onda se
naginje prema meni. "Dakle, vaša žena puca na sudačko mjesto. Sjajno, nadam
se da će ga i dobiti. Ali neće baš dobro izgledati kad se pokaže kako je njezin
suprug odbio sudjelovati u kriminalističkoj istrazi ološa kakav je dobri stari
ujak Jack Ziegler. Prema tome - hoćete li nam pomoći ili nećete?"
U nevjerici dobacujem pogled Foremanu, ali njegovo je lice profesionalno
bezizražajno. Pun zapaljive indignacije, upravo se spremam ispaliti odgovor -
sam Bog zna što kanim izgovoriti - kad iz predvorja u sobu dopre moćni Sallyn
glas:
"Idem, Tal. Moram na posao. Pretpostavljam da ćemo razgovarati poslije." Ako
je suditi po prizvuku njezina glasa, još je uvijek uvrijeđena što je bila
isključena. No jasno je i to da želi sa mnom razgovarati smjesta.
Skačem na noge i ispričavam se na trenutak, kupujući vrijeme kako bih uspio
razmisliti i, ako ikako mogu, smiriti se. Pratim Sally prema vratima. Na
vanjskom stubištu ona zastaje, okreće se prema meni i pita jesam li možda
uspio saznati krsno ime agenta McDermotta. Priznajem kako mi se ne čini da
gaje spomenuo, a onda je pitam zbog čega to želi znati.
"Jednostavno imam osjećaj da sam ga već vidjela", kaže sestrična Sally, svojim
odvažnim smeđim očima gledajući ravno u moje. Osim kad je tema Addison,
Sally nedostaje egzotične mašte i, prema tome, ako kaže da gaje već vidjela,
trebam je shvatiti ozbiljno.
"Ne znam, Tal, ali - jesi li mu vidio ruku?"
"Madež? Jesam."
"Da, i usnu." Razmišljam nekoliko sekundi, pa kimnem. Na McDer-mottovoj
gornjoj usni nalazi se mala blijeda mrlja, nešto nalik na ožiljak što postaje
vidljivije kad je ljut. "Već sam vidjela takav znak", kaže moja sestrična koja,
zahvaljujući lošem braku u prošlosti, i sama ima nekoliko ožiljaka.
"Gdje?"
"Ja... nisam sigurna."
"Na Capitol Hillu? Povezano s tvojim poslom?" Sally odmahuje glavom. "Ne,
to je bilo davno."
Prije nego što dospijem odgovoriti na ovo, Sally se nasmiješi i sliježe ramenima
i kaže da nije važno, da se najvjerojatnije zabunila.
Počekam trenutak, a onda je pitam je li dobro. "Ma dobro sam", kaže ona, a oči
joj preplavljuje tužan, zamišljen pogled. Sally mi stisne ruku i kad je pusti,
popušta i moja ljutnja, samo tako, kao da ju je ona izvukla iz mene.
"Hvala ti na pomoći", nasmiješim se.
Ona uzvraća osmijeh, a potom se okreće i polazi prema svom automobilu,
noseći jednu od onih golemih torbi zbog kojih Kimmer uvijek podsjeća na
beskućnicu.
Vraćam se u dnevnu sobu, mnogo mirniji nego što sam bio prije nekoliko
minuta. I McDermott i Foreman su na nogama, uzbunjeni i nestrpljivi, ali i
samopouzdani. Pa, zašto i ne bi bili? Savršeno su odigrali rutinske uloge
"dobrog" i "zlog" policajca i obojica znaju da sam poražen. I ja sam toga
svjestan. Pojma nemam je li Sally zaista već prije vidjela McDermotta, ali
tijekom godina naučio sam podosta o pravovremenom izvlačenju iz nelagodne
situacije; jedna od stvari koje nam je Sudac utuvio u glavu bio je onaj stari stih
o tome kako treba preživjeti da bi se sutradan nastavila borba. Čvrsto pogledam
agente i kažem: "Žao mije ako se činilo da odbijam suradnju. To mi nije bila
namjera. Sad, što točno želite znati?"

(II)

MOJA SESTRA I ja krećemo kasnije nego što smo namjeravali, no konačno

ipak stižemo na krcatu stazu za koturanje koja je smještena prekoputa autoceste,
nasuprot jednom od bezbrojnih trgovačkih centara u predgrađima Washingtona.
Marcus je prehlađen, pa je ostao s dadiljom u Ulici Shepard, što znači da nas je
ukupno sedmero i svi se možemo ugurati u Mariahin tek kupljeni Lincoln
Navigator, raskošno čudovište maskirano u sportski kombi. Svi se koturaju,
osim mene. Mariahina djeca, koja to očito često rade, prilično su vješta, a
Bentley, koji nikad prije nije stao na koturaljke, željan je pokušati, jer njegova
introspektivna crta ni najmanje ne umanjuje njegovu djetinju hrabrost. Mariah
osobno preuzima nadzor nad njim i obećava da ga ni na trenutak neće ispustiti
iz vida. Mariah shvaća obećanja ozbiljnije od ijedne osobe koju poznajem, tako
da nemam nikakvih briga za Bentleyjevu sigurnost. Sam Bentley, čini se, ima
nekoliko; prije nego što je stupio na stazu, okreće se prema meni, tako obložen
štitnicima i kacigom da ga se jedva vidi, pa šapće: "U-sudiš se ti?" Smiješeći se,
odmahujem glavom i uvjeravam svog sina da će se teta Mariah dobro brinuti za
njega. Bentley mi nesigurno uzvraća osmijeh pa izlazi na stazu, objema se
rukama držeći za moju sestru. Mali su Dentoni već odavna poput vihora odjurili
naprijed uz ritam pjesme s nekog soundtracka jednog od filmova koje djeca
mogu gledati samo u pratnji roditelja, a koju izvodi Celine Dion ili Mariah
Carey ili neka slična diva.
Oslanjam se o debele drvene daske koje oblikuju rub staze i gledam. Ja nisam
na koturaljkama zato što se ne želim osramotiti, ali i zato što želim razmisliti.
Želim razmisliti zato što želim biti siguran da nisam u nevolji. Želim biti
siguran da nisam u nevolji zato što Foremanu i McDermottu nisam ispričao sve
što se dogodilo. Nisam im baš lagao, ali nisam otkrio čitav razgovor s ujakom
Jackom. Rekao sam im daje izrazio svoju sućut. Rekao sam im kako mi se
učinilo daje bolestan. Rekao sam im o njegovim opetovanim zahtjevima da mu
kažem kakve su upute. Rekao sam im kako je izrazio zabrinutost da će mi
drugi, koji nam ne žele dobro, postaviti isto pitanje. No nisam im rekao za
njegovo obećanje kako će zaštititi mene i moju obitelj, zato što sam se bojao da
bi to moglo biti pogrešno shvaćeno. Nisam im rekao ni što mi je ispričao o
Marcu Hadleyju.
Čudno je bilo to da su, nakon što sam dovršio svoj monolog (koji su tek
povremeno prekidali zbog nekih manjih pojašnjenja) ljudi iz FBI-a postavili
samo jedno jedino pitanje koje je, pristojno naglasivši riječ, izgovorio agent
Foreman: "Onda, gospodine Garland, kakve je upute ostavio vaš otac?" Kad
sam ponovio ono što sam prije rekao i ujaku Jacku, to jest da nemam pojma o
kakvim on to uputama govori, Foreman me pravničkom preciznošću proveo
kroz čitav niz mogućnosti: Je li bilo kakvih posebnih financijskih aranžmana?
Uputa za sprovod? Je li moj otac ostavio kakve posebne upute o tome što treba
učiniti poslije njegove smrti? Na primjer, posebne upute za otvaranje
bankovnog sefa? Ili omotnicu koja mora ostati zapečaćena dok on ne umre?
Sjećam li se kakvih razgovora ili drugih oblika komunikacije iz prošlih godina,
a u kojima bi moj otac spominjao riječ upute? (Na ovo bih posljednje pitanje
bio prasnuo u smijeh, samo da njihova lica i McDermottova prikrivena prijetnja
Kimmer nisu bili tako ozbiljni.)
Na svako sam pitanje odgovorio nekom inačicom istog, uobičajenog
vašingtonskog izraza: Ne znam. Ne, koliko je meni poznato. Ne sjećam se,
zvučeći uglavnom kao što je zvučao moj otac pred Odborom za sudstvo što me
još jednom podsjetilo kako mrzim ovaj grad. Kad je jednom postalo jasno daje
to jedini odgovor koji sam pripravan dati, činilo se daje McDermott spreman
ponovno izgubiti živce. No, za promjenu, Foreman ga je uspio preduhitriti.
Rekao mi je kako sam bio od velike pomoći. Rekao mi je kako su svjesni da su
ovo za mene teški trenuci i da su mi zahvalni na suradnji. Rekao mi je kako će
se osobno pobrinuti da ništa od ovoga ne stvori čak ni najmanje neugodnosti
koje bi se mogle odraziti na šanse moje žene da bude imenovana, što je još
jedna zgodna, ali i posve beznačajna pravnička frazetina. A rekao mi je i da će
sami izaći, što sam im i dopustio.
Nekoliko trenutaka nakon što su agenti otišli, zatekao sam se kako žalim što im
nisam ispričao sve što znam - i tek onda shvatio da mi nisu ostavili posjetnice ni
rekli da im se javim ako se sjetim još nečega. To mi se učinilo neobičnim jer
većina agenata FBI-a - s kojima se redovito susrećem kad obavljaju sigurnosnu
provjeru onih mojih bivših studenata koji su se prijavili na neki vladin natječaj
za posao - uvijek ostavlja posjetnice. Ovaj me propust zabrinuo i pitao sam se
zbog čega su bili tako sigurni da su čuli sve što moraju znati. Pitao sam se i
jesam li im, a da toga nisam bio ni svjestan, pružio odlučujući trag u njihovoj
istrazi. A onda sam sve u vezi s tim zaboravio, zato što mi je nestrpljiva Mariah,
topćući nogom u predvorju, pokazala kako je vrijeme da krenemo ako se želimo
koturati i stići natrag na vrijeme da se ja pripremim za svoj sastanak s
Malloryjem Corcoranom. Na putu prema stazi za koturanje, neko je vrijeme
šutke sjedila, a onda me pitala mislim li zaista da Sally zna agenta McDermotta.
Rekao sam nešto neobvezujuće, nešto o tome kako nisam mogao sa sigurnošću
procijeniti. Mariah je rekla kako se njoj ne čini da je Sally osoba koja izmišlja.
Slučajno se s tim slažem, ali sam tek kimnuo, udovoljavajući svojoj zabrinutoj
sestri. Pretpostavljao sam kako će sljedeće Sto će mi reći biti daje FBI ubio
Suca. Ili kabala liberala s madežima u obliku jagode na ruci. Ili urotnici s
ožiljcima na usnama. Ali nije rekla ništa, samo je zamišljeno vozila cijelim
putem do staze, a ja sam joj se telepatski ispričao zbog svojih nedostojnih
pomisli.
Sad, dok gledam svog sina kako pod paskom moje sestre postaje sve odvažniji,
doimlje me se njezina strpljivost, njezina majčinska temeljitost. Uspjela ga je
navesti da pristane pustiti njezinu ruku. Smiješim se. Mariah zna biti majka,
ulaže u to mnogo vremena i razmišljanja. Volio bih kad bih znao kako biti takav
otac. Osjetivši kako me nenadano preplavljuje ljubav prema sestri, pokušavam
iz glave istisnuti njezine divlje teorije i umjesto toga razmišljam o mnogo
hitnijoj stvari: kako nadoknaditi posao za koji sam plaćen. Moram napraviti
raspored za nadoknadu svog seminara i predavanja iz naknada štete, koje sam
propustio tijekom cijelog ovog tjedna i još moram pronaći vremena da dovršim
prerađeni nacrt članka o suparničarskim tužbama za naknadu štete koji sam
pravnom časopisu već odavna trebao predati, a čime sam se isprva kanio
pozabaviti tijekom ovog vikenda. Možda, ako—
Iznenada, zapanjujuće dobro građena mišićava žena iz našeg naroda silovito
bubne o daske ispod mene, prihvati se za rub zida objema rukama u rukavicama
i udjeljuje mi vedar osmijeh. Odjevena je u crni triko, a na nogama ima crvene
koturaljke. Kreće se s ljupkom lakoćom prirodne sportašice. "Hej, zgodni, kako
to da ti nisi na koturaljkama?" doziva me ona kao da se poznajemo godinama.
Koža joj je prekrasno smeđa, lice obično, a ipak ugodno oblo, usta puna velikih
zuba, a glava - na nesreću - prekrivena čupom loše sploštenih izravnanih
kovrčica. Po dva zlatna koluta, jedan veliki i jedan mali, vise sa svakog
probušenog uha. Visoka je gotovo metar i osamdeset, i starija nego što sam u
prvi mah pomislio, možda u srednjim tridesetim godinama. "Čuješ ti mene?"
pita ona, još uvijek se smiješeći, kad ja isprva ne odgovaram. "Hej?" Na svoje
zaprepaštenje, shvaćam da ona koketira sa mnom, stoje područje na kojem u
posljednje vrijeme nisam imao mnogo iskustva. Oči joj blistaju skrovitim
nestašlukom, a njezin je široki osmijeh zarazan.
Zatječem se kako joj uzvraćam osmijeh, ali grlo mi je suho i predstavlja mi
napor reći: "Bojim se da nisam baš dobar na koturaljkama."
"Pa što?" smije se ona, pomičući se u mjestu, šaka oslonjenih na snažne
kukove. "Ako hoćeš, ja ću te naučiti." Pruža prema meni ruku, dlana okrenuta
prema gore, raširenih prstiju, pa naginje glavu u stranu, kao da želi razgibati
vrat. "Hajde, zgodni, vidim da ti treba malo zabave."
Neočekivano uzbuđen njezinom izravnošću i, priznajem, već se zabavljajući,
upravo joj kanim uzvratiti primjedbom jednako izazovnom kakve su bile
njezine, kad ona baci uvježbani pogled prema mojim rukama i
primjećuje vjenčani prsten. Osmijeh joj nestaje s lica i ona kaže: "Ups, oh, čuj,
žao mi je", širi svoje dugačke ruke i natraške se otkotura dalje. Još mi jednom
izazovno mahne rukom, a onda nestaje u gužvi na stazi. Na moje iznenađenje,
probada me osjećaj gubitka tako snažan da na trenutak zaboravljam paziti na
Bentleyja koji, prirodno, odabire upravo taj trenutak da se sudari s nekim.
Napušta stazu zavijajući, dok mu napuknuta usnica krvari. I Mariah je, puna
isprike, sva u suzama. Nekoliko se njezine razmažene djece smije Bentleyjevoj
nespretnosti, druga jecaju kad vide krv. Grlim svog sina i prislanjam mu na
usnicu led koj i mi je uslužno na raspolaganje stavila uprava, ali on odmahuje
glavom i zove svoju majku. Nisam bio pokraj njega kad se nezgoda dogodila i
nisam mogao učiniti ništa daje spriječim, no čini se da Bentley svejedno smatra
kako sam ja kriv.
A najvjerojatnije je u pravu, jer žena na koturaljkama skakutat će kroz moje
snove tijekom mnogih sljedećih tjedana.

OSMO POGLAVLJE

JOŠ TELEFONSKIH NOVOSTI

(I)

U DVADESET DO ČETIRI izlazim iz taksija pred zgradom u kojoj je, još prije
tjedan dana, bio očev ured. Svoje sam traperice zamijenio istim tamnosivim
odijelom koje sam nosio i na sprovodu, slučajno jedinim odijelom koje sam
ponio sa sobom u Washington i jednim od ukupno dva odijela koja uopće imam.
Uranio sam, pa gledam izloge. U predvorju se nalazi draguljarnica, a na uglu
trgovina rijetkim knjigama, a ja posjećujem obje, sretan što se nalazim u gradu
koji je naviknut na svoju crnu srednju klasu do te mjere da ni u jednom dućanu
ne pobuđujem sumnju. U draguljarnici odolijevam napasti da kupim Kimmer
mali dar koji bi nam mogao probiti kućni proračun - slaba je na dijamante, a ja
sam ugledao par naušnica za koje znam da bi joj se svidjele. Na uglu
razgovaram s vlasnikom knjižare o rijetkom pamfletu koji tražim, samizdatu
Bobbyja Fischera o tome kako je zabunom uhićen zbog pljačke, a koji je
melodramatično naslovljen Mučili su me u zatvoru u Pasadeni! Ostavljam
vlasniku svoju posjetnicu; on obećava da će vidjeti što može učiniti. Kad se
vraćam u predvorje, Kimmer je već tamo, pokazuje na sat i bijesno me gleda.
Još su tri minute do četiri, ali čovjek ne želi riskirati i pustiti Malloryja
Corcorana da čeka. Veliki Mallory Corcoran ne čeka nikoga.
Ali Kimmer i mene ipak čeka. I ne samo što nas čeka, već nas i prima sa
šarmom koji je, kad ga uspije skupiti, znatan. Sam dolazi do recepcije, bez
sakoa, samo u uštirkanoj plavoj košulji, sa žutom leptir-kravatom i žutim
naramenicama rastegnutim preko svog pozamašnog trbuha. Ljubi Kimmer u
obraz, sa mnom se službeno rukuje i vodi nas natrag u svoj golemi ured na
kraju hodnika koji, kao i većina ureda u gradu, ima pogled uglavnom na zgrade
na suprotnoj strani ulice, ali ako pogledate pod odgovarajućim kutom, možete
vidjeti djelić Washington Monumenta. Na radnom su mu stolu nagomilane
visoke hrpe spisa i memoranduma. To je jedan od rijetkih radnih stolova u
vašingtonskim odvjetničkim tvrtkama na kojemu nema ni traga računalu. Vodi
nas do kožne sofe nasuprot kojoj se nalaze dva izvorna Eamesova stolca od
kojih Mallory jednoga odabire za sebe. Divim se što ga stolac uspijeva izdržati,
no čini se da je Mallory Corcoran, kao mnogi uspješni parničari, svladao trik
kojim svoju težinu prilagođava težini situacije. Jedna od njegove tri tajnice
prima narudžbe za piće: čaj za ujaka Mala i Kimmer, đumbirovo pivo za mene.
Odnekud se stvara pladanj s kanape sendvičima. Brbljamo o sprovodu i o
vremenu i o tisku i o najnovijem skandalu na Capitol Hillu. On nas obavještava
kako je ekipa službenika spakirala sve očeve osobne stvari i da će ih tvrtka
poslati kamo god mi želimo; pita me želim li baciti posljednji pogled na
Oliverov ured i ja odbijam, uglavnom zato što moja žena izgleda kao da će iz
kože iskočiti. Onda se dajemo na posao.
Ujak Mal počinje time što poziva stariju pridruženu partnericu, nervoznu ženu
koju nam predstavlja kao Cassie Meadows, da sjedne k nama i hvata bilješke.
Kimmer osjeća nelagodu pri pomisli na razgovor pred nepoznatom osobom, no
ujak Mal nam kaže da na Meadowsovu (kako je on zove) gledamo kao na
komad namještaja. To nije osobito lijepo od njega i Meadowsova, poput
tračnice mršava pripadnica svjetlijeg naroda, bijesno se zacrveni, ali ja shvaćam
što je on mislio reći. S obzirom da je u Washingtonu ovih dana toliko ljudi pod
optužbama za tolike stvari i da tolike optužnice počivaju na nejasnim
kontradikcijama u razgovorima kojih se svjedoci blijedo prisjećaju, veliki
Mallory Corcoran želi u sobi imati sklonog svjedoka.
"Meadowsova je prokleto dobra parničarka", kaže nam on kao da se spremamo
na sud, "i poznaje svakoga koga je na Hillu vrijedno poznavati."
"Nekad sam radila za senatora Hutcha", pojašnjava ona.
"A bila je i pravna službenica u Vrhovnom sudu i najbolja u svojoj klasi na
Columbiji", oduševljeno nastavlja on, igrajući uobičajenu vašingtonsku igru u
kojoj se biografija koristi kao sredstvo za odvraćanje pitanja o povjerenju. Ako
je toliko pametna, kaže nam on, onda vi nemate razloga pitati zašto je prisutna.
A onda dodaje ono što je zaista bitno: "I, Kimberly, ona će sa mnom vrlo usko
surađivati u ovoj stvari. Sve što ja znam, znat će i ona." Što znači da će Mallory
Corcoran, s izuzetkom ovog jednog sastanka sa mnom, vjerojatno biti suviše
zauzet da bi pomogao mojoj ženi koja će tako, na prijevaru, ubuduće biti
prebačena u ruke pridružene partnerice.
Kimmer se prestaje opirati.
Ujak Mal je čovjek koji se ne obvezuje lako; svejedno, sastanak prolazi dobro.
On shvaća zašto smo ovdje i uglavnom je on taj koji govori. Pita Kimmer kako
su prošli njezini ostali sastanci, no jedva sluša njezine odgovore. Kimmer nije
imala vremena da mi mnogo toga ispriča, ali razabirem da, barem zasad, nije
čula odgovore koje je željela čuti. Senator, koji je za nju odvojio samo petnaest
minuta (a u sobi su bila i dva pomoćnika koji su ga požurivali) čvrsto zagovara
Marca Hadleyja i neprekidno joj je govorio kako će u životu imati još prilika;
Ruthie Silverman bila je prijetvorno ljubazna i okolišala je; lobist za građanska
prava obećao je da će pokušati, no upozorio ju je kako je malo vjerojatno da će
ga administracija poslušati. Mallory Corcoran na sve to odmahuje rukom. Ono
što je važno jest tko koga poznaje. Čvrsto je prislonio uho o zemlju, kaže nam -
on voli klišeje, oni se veličanstveno kotrljaju s njegova jezika, tako da njegovi
slušatelji znaju da on zna da oni znaju kako je sve to samo gluma. Pitam se
hoće li nam što ispričati o kosturu čije je ispadanje, kreštavo se smijući, obećao
Jack Ziegler. Umjesto toga, ujak Mal kaže nam da je Marc Hadley mobilizirao
sve svoje značajne zagovaratelje, da puca iz sveg raspoloživog oružja i na svim
bojišnicama - metafore se sudaraju jedna s drugom na otmjeni način
vašingtonskih zvučnih isječaka - i da pri tome ima pomoć mnogih mojih kolega
s pravnog fakulteta. "Vjerojatno ga se žele riješiti", mrmlja Kimmer. Ja zapravo
mislim da bi to moglo biti i točno, ali očito je kako je ona uzrujana.
I ujak Mal to primjećuje. Široko se smiješi i odmahuje glavom. Kimmer nema
razloga za brigu, kaže on. Meadowsova može razgovarati s ljudima na Hillu,
objašnjava on, a anoreksična pridružena partnerica kima glavom kako bi
pokazala da zna kako je ovo zapovijed. A za ostalo će se, kaže ujak Mal,
pobrinuti on sam. Istina, Mare i njegovi prijatelji poznaju neke ljude, ali - busa
se on u prsa - "Mallory Corcoran vjerojatno poznaje više ljudi nego Marc
Hadley", stoje upravo ono što Kimmer želi čuti. Obavit će nekoliko telefonskih
razgovora, uvjerava nas ujak Mal, što znači da će razgovarati s Predsjednikom
i, što je još važnije, sa savjetnikom u Bijeloj kući, Ruthienim šefom, koji će dati
konačnu preporuku i koji je, slučajno, bivši partner ove tvrtke. Ujak Mal ne
obećava da će lobirati za Kimmerinu kandidaturu, ali ipak kaže da će
pronjuškati uokolo i otkriti što se događa, što često znači upravo to; jer u
labirintu zrcala kakav je postupak saveznih imenovanja, ono što je najvažnije
jest imati pravu osobu da postavi prava pitanja. Sve to, kaže on, trebamo
smatrati njegovim darom nama, zbog poštovanja koje je gajio prema mom ocu
-što naravno znači da se od nas očekuje da mu, bude li to ikad zatražio,
uzvratimo uslugu bez oklijevanja.
Kimmer sad već blista - moja briljantna žena loša je pokerašica - ali ja znam da
s ujakom Malom nije tako jednostavno. Kad nas je dostatno zadivio svojom
širokogrudnošću, popravlja manšete i potom, uspjevši nekako da nas oboje
istodobno pogleda u oči, sklapa ruke i postavlja ono što je, u današnjem
Washingtonu, jedino pitanje koje doista nešto znači: "Kimberly, ima li u tvojoj
prošlosti ičega, bilo čega, ili u tvojoj, Talcotte, što bi - ako dospije u javnost -
moglo dovesti u neugodnu situaciju Predsjednika ili vas?" Ili mene?, to je
neizgovoreno, ali jasno prisutno treće lice u nizu: Dovedite me u neugodnu
situaciju i nikad više u životu nećete moći računati na ovu tvrtku.
"Nema ničega", kaže Kimmer tako brzo da je obojica zaprepašteno pogledamo.
"Posve si sigurna?" pita veliki Mallory Corcoran. "Posve."
Skida naočale i nudi nam svoj najzamamniji osmijeh koji većinu muškaraca
pretvara u slinave laskavce, a mene bez iznimke svaki put porazi, u onim
rijetkim prigodama kad se uopće potrudi. Ali potratila gaje uzalud. Ujak Mal
podnio je osmijehe vodećih svjetskih stručnjakinja. Podiže obrvu prema mojoj
ženi, a onda se okrene prema meni. Kimmer dohvaća moju ruku i dobacuje mi
pogled. To mi se čini nerazumnim: zar misli da će njemu ovo promaknuti?
"Talcotte?" pita on.
"Pa", počnem ja. Kimmer očajnički stišće. Pa valjda ne bih pred ujakom
Malom, pred ovom potpuno nepoznatom ženom spomenuo... valjda ne bih...
"Misha", mrmlja ona, dobacujući pogled prema Meadowsovoj koja, očito se
dosađujući, bulji u prazno. U svoj je blok zapisala možda dvije rečenice.
Ali moja žena nema razloga za brigu, jer meni nisu na pameti njezine nevjere.
"Pa, postoji jedna stvar koja me brine", priznajem ja. A onda im ispričam o
jutrošnjem posjetu FBI-a. Dok izlažem pojedinosti, osjećam kako se. Kimmer
udaljuje, uzrujava... kako postaje zabrinuta. Vraća mi moju ruku.
Ujak Mal me prekida.
"Zar su ti doista rekli da bi šanse tvoje žene mogle biti smanjene ako ne budeš s
njima razgovarao o Jacku Ziegleru?"
"Da."
"Gadovi", kaže on, ali tiho, uvaljujući se dublje u stolac i odmahujući glavom.
Onda uzima jedan od četiri telefona razbacana po cijeloj prostoriji i prstom
nalik na kobasicu ubada tipku. "Grace, spoji me s državnim odvjetnikom. Ako
njega nema, onda sa zamjenikom. Hitno je." Spušta slušalicu. "Doći ćemo mi
do toga o čemu se radi, oh, da." Okreće se Meadowsovoj. "Donesite mi
primjerak pravilnika koji uređuje razgovore FBI-a sa svjedocima."
"Mislite, sad?" kaže ona, trgnuta iz nekog osobnog sanjarenja.
"Ne, sljedeći tjedan. Naravno, sad. Idite."
Ona užurbano izlazi iz sobe, još uvijek čvrsto stišćući svoj blok. Smjesta
razabirem - a pretpostavljam da je i Meadowsova razabrala -kako ujak Mal ne
želi da ona bude prisutna pri onome što će sad uslijediti. Ono što ne razumijem,
jest zašto. A Mallory Corcoran neće nas prosvijetliti. Umjesto toga, vodi nas na
pokrajnju stazu: "Oh, Tal, kad smo već kod toga, neku sam večer uključio
televizor i što misliš, koga sam ugledao? Tvog brata." A onda se upušta u opis
Addisonova pojavljivanja u emisiji Sat vijesti, tijekom kojega se žestoko
obrušio na neku od novijih republikanskih zakonodavnih inicijativa. Kimmer sa
strahom uzmiče, sad zabrinuta da bi joj šanse mogli upropastiti politički stavovi
mog brata pa ujak Mal, primijetivši njezinu nelagodu, skreće u anegdotu o
sudačkim danima mog oca, vrlo zabavnu priču o izbezumljenoj stranci, priču na
koju ja jedva obraćam pozornost, ne samo zato što sam je već bezbroj puta čuo,
nego i zato što se prisjećam da mi agenti FBI-a nisu ostavili posjetnice. I
iznenada shvaćam zašto se ujak Mal riješio Meadowsove. On je već razabrao da
će ono što će mu reći Državno odvjetništvo, što god to bilo, biti užasno i da
neće imati nikakve veze s Kimmer i njezinim sudačkim ambicijama. Nakon
Mariahinih obeshrabrujućih pretpostavki, ovo me unaprijed zastrašuje.
Telefon zazuji. Ujak Mal zaustavlja se usred rečenice i podiže slušalicu. "Da?
Tko? U redu." Polaže ruku preko slušalice. "To je zamjenik državnog tužitelja."
A potom je za nas opet izgubljen. "Mort, do đavola, pa kako si mi ti?... Čujem
da će Frank sljedeće godine na Harvard. Pa to je sjajno... Kad ćeš se početi
baviti nekim poštenim poslom?... Pa, znaš da za tebe uvijek ima mjesta ovdje...
Molim? Los Angeles? Ma daj, pa naš smog je mnogo bolji od njihova... Aha...
Znam, znam... No, čuj, da ti kažem zašto te zovem. Sjedim ovdje u svom uredu
s dvoje vrlo ljutih građana ove divne zemlje, od kojih se jedan odaziva na ime
Talcott Garland, a druga je poznata kao Kimberly Madison... Ne, znam da ti
nemaš nikakve veze s odabirom sudaca, ali i ne zovem te zbog toga..." Ponovno
poklapa slušalicu rukom i kaže nam: "Zar u ovom gradu nema nikakvih tajni?"
Vraća se telefonu: "Dakle, čuj me. Čini se da su gospodina Garlanda jutros
posjetila dvojica ne baš ljubaznih tipova iz FBI-a... Ne, nema veze s tim.
Kriminalistička istraga. Čini se da je predmet te istrage izvjesni Jack Ziegler, za
kojega si, pretpostavljam, čuo... Što?... Ne, ne, javiše ne zastupam gospodina
Zieglera, znaš dobro da to u posljednje vrijeme čini Brendan Sullivan iz
Williamsa & Connellyja.. Ne, Mortone, ne, ni o tome se ne radi... Ne, moj se
zove Talcott Garland... Aha... Mortone, slušaj. Ovako je. Kao prvo, a mislim da
to i sam znaš, moj klijent je tek jučer pokopao oca. Prema tome, rekao bih daje
trenutak bio prilično loše odabran. A kao drugo, jedan od tih tipova iz FBI-a
prijetio je gospodinu Garlandu." Ja silovito odmahujem glavom, ali kad ujak
Mal jednom uzme zalet, ništa ga ne može zaustaviti. "Da, tako je... Ne, ne
fizičkim nasiljem. Rekao je da ako mu gospodin Garland ne ispriča sve što želi
znati, i to smjesta, može time naškoditi šansama za imenovanje gospođe
Madison. .. Da, pa znam da im to nije dopušteno, zato te i zovem... Da... Ne,
nisam... Da, smatram, a isprika tvog šefa bila bi još i bolja... Da... Da, hoću...
Ali točno za jedan sat... Dobro."
Spušta slušalicu bez pozdrava, stoje u našim neuljudnim vremenima postalo
statusnim simbolom: što se manje moraš brinuti hoćeš li uvrijediti nekoga, to si
moćniji.
"Ujače Mal", počinjem ja, ali on gazi ravno preko mene. "Dobro. Dakle, ovako
stoje stvari. Čini se da su ti tipovi iz FBI-a prekršili gomilu pravila. Morton
Pearlman će porazgovarati sa svojim šefom, a onda ćemo vidjeti."
"Niste to morali učiniti", kaže Kimmer, nervozno. "Kimberly, Kimberly, dušo,
ne brini se." Čak je i tapše po ruci. "Ovo se neće odraziti na tebe, obećavam ti.
Tako se samo u ovom gradu igra. Vjeruj starom igraču. Moraš im staviti do
znanja da se ne mogu zaj -ovaj, zezati s tobom i to im moraš dati do znanja što
prije. Prema tome, evo što vam predlažem." Sad je ustao, pa smo ustali i mi.
Vani se spušta srebrnkast sumrak. "Zašto vas dvoje zaljubljenih golupčića ne
odete nešto pojesti? Nazovite me ovamo, recimo, za jedan sat. Reći ću Grace da
vas spoji. Dotad ću imati odgovor, ili ću u Ministarstvu pravosuđa jesti nečiji
ručak."
Tijekom ovog veličanstvenog malog monologa, nekako nas je uspio pomaknuti
do vrata. Primjećujem kako se hodnikom primiče Meadowsova, sa Šarenim
sveskom Kodeksa saveznih pravilnika u ruci.
"Hvala vam, gospodine Corcoran."
"Zovi me Mal", kaže on, valjda već po deseti put.
"Hvala ti, ujače Mal", dodajem ja.
Ovaj me put on grli. I ubacuje u moje uho potajni šapat: "Ovo ne miriše dobro,
Tal. Zapravo, smrdi do neba." Zaprepašteno se okrećem, pomislivši iz nekog
razloga da on ne govori meni, nego o meni. Ali u njegovim mudrim, iskusnim i
upućenim očima vidim samo upozorenje. "Budi vrlo, vrlo oprezan", kaže on.
"Nešto nije kako treba."

(II)
MOJA SESTRA I zastrašujuća dadilja čuvaju Bentleyja. Mariah kaže da on
može ostati kod njih koliko god dugo mi moramo ostati vani, pa zabrinuta
Kimmer i ja, zaljubljeni golupčići ili ne, odlazimo pješice do Ulice K, u jedan
od mnogih gradskih restorana koji poslužuje odreske. Glavni grad naše države
nije poznat po kakvoći svojih restorana, ali čini se da njegovi kuhari znaju kako
pripremiti odrezak. Tek je prošlo pet, pa uspijevamo bez čekanja dobiti miran
stol u kutu. Kimmer, koja je šutjela veći dio vremena koje nam je bilo potrebno
da prijeđemo četiri bloka, sad se baca u stolac i naručuje brandy Alexander prije
nego što konobar uspije i usta otvoriti, a onda mi udjeljuje pogled pun
neodobravanja. Posežem za njezinom rukom, ali je ona istrgne.
"Što je?" pitam frustrirano.
"Ništa", ispaljuje ona. Pogledom prelazi prostoriju, a onda opet gleda mene.
"Mislila sam da si na mojoj strani. Mislila sam da me voliš. A onda sve ovo
sranje s FBI-em. Mislim, za koju si to vražju mater uopće išao spominjati?"
Kimmer zna da ja ne volim prostote, zato se njima i služi kad je ljuta. Ne
vjerujem da tako i sa kim razgovara.
"Mislio sam da ujak Mal može pomoći", kažem ja. "A i može."
"Pomoći! Digne slušalicu, dere se na nekog idiota koji radi za državnog
tužitelja i onda kaže da sam mu ja rekla da to učini i to bi trebalo pomoći?"
Pogrbila se u stolcu, jednim trzajem skinula naočale i na trenutak zatvorila oči.
Ja se nervozno obazirem, no čini se da nitko od ostalih gostiju nije primijetio
njezin ispad. Kimmer se ponovno uspravlja. "Hoću reći, mislila sam da je on
nekakav veliki igrač. Pa zar mu ništa bolje nije palo na pamet?"
Sad, istina je daje i mene zabrinula reakcija ujaka Mala, kao i njegova odluka
da udalji Meadowsovu iz sobe. Ali nisam siguran na koji to način mogu izložiti
svojoj ženi. Bog dragi zna da u mojoj obitelji nikad nitko ništa ne govori
izravno.
"Kimmer, zar ti se ne čini daje najbolje istjerati ovo na čistac—" "Istjerati što na
čistac?" "Što god se događa." "Ništa se ne događa."
"Kako to možeš reći kad je Jack Ziegler—"
"Tvoj prokleti otac nas jednostavno neće ostaviti na miru, zar ne?"
"O čemu ti to govoriš?"
Ona se doima kao da će svaki čas zaplakati. "Tvoji roditelji ionako nikad nisu
željeli da se ti oženiš mnome! Ti si mi to sam rekao!"
Zaprepašten sam. Moja žena već godinama nije spominjala tu priču, ali je -
očito - nije zaboravila. Pa, činjenica da se tvoja tazbina protivila vjenčanju nije
nešto što se lako može zaboraviti. "Oh, ali, dušo, to je bilo prije toliko godina,
osim toga, nije baš točno da su se protivili..."
"Rekli su da bi to bilo skandalozno. Ti si mi to rekao."
A imali su i pravo. Bilo je. Ali sad teško da je pravi trenutak da podsjetim svoju
ženu na to kako smo nas dvoje veselo zaprepastili crni Washington. "Da,
svakako, ali moraš razumjeti na koji su to način mislili..."
"Tvoj otac i iz groba pravi probleme."
"Kimmer!"
Ona uzdiše, potom podiže ruku u znak spremnosti na primirje. "Dobro, dobro,
žao mije. Nisam tako mislila. To nije bilo pošteno." Naginje se naprijed i otpija
gutljaj pića, na trenutak zatvara oči, a onda me hvata za ruku. Usprkos svom
rastućem bijesu, puštam je da to učini. Njezin me dodir smiruje: uvijek me
smirivao, čak i onda kad je razlog moje nervoze u Kimmerinoj blizini ležao u
činjenici daje bila udana za drugoga. "Ali, Misha, pokušaj to sagledati iz moje
pozicije. Ti si dobio što si htio. Želio si brak, dijete i redovitu profesuru na
dobrom pravnom fakultetu. I znaš što? Dobio si sve to." Kimmer počinje
masirati moje prste, jedan po jedan, jer zna da to volim. "Ali što je sa mnom? Ja
sam ambiciozna, u redu? To je moj grijeh. Dobro. Još otkad smo bili na faksu
znaš da želim biti sutkinja, nije li tako? E pa, sad imam priliku. Nekad sam
mislila da... No, dobro, ono što se dogodilo tvom ocu činilo je to nemogućim. A
možda je to... možda je to razlog zbog kojega ti nisam bila onako dobra žena
kao što sam trebala biti."
Nakratko spušta pogled, što je potez tako neuobičajeno sramežljiv, da sam
uvjeren kako glumi. Kad smo se Kimmer i ja konačno vjenčali, moj otac više
nije bio sudac. Osjetivši da nisam kupio njezino objašnjenje, ona na prstima
prijeđe preko njega. "I žao mi je zbog toga. Zaista mi je žao. Trudila sam se."
Sad miluje moju ruku kao da Jerry Nathanson, vjerojatno najpoznatiji odvjetnik
u Elm Harboru, uopće ne postoji. "Ali, Misha, onda je on... onda je on umro. I
ja znam da tebe to boli i žao mi je zbog toga. Zaista mi je žao. Ali, Misha, on je
opet po svim novinama. Tvoj otac. Opet svi govore o njemu. I ja sam si mislila,
okej, možda ipak mogu uspjeti. I odem senatoru, kao dobra curica, a on samo
tamo sjedi s tim... s tim nadmoćnim osmijehom i ja si mislim, ono, zašto sam se
uopće trudila dolaziti? Zato što, znaš, ma cijela stvar je, ono, namještena. Hoću
reći, namještena tako da Mare pobijedi. A onda mi Ruthie neće ni zucnuti. Pa
Jack Ziegler na groblju, i onda još ova stvar s FBI-em. Što su ti frajeri htjeli?
Mislim, čini se da će ta cijela stvar s tvojim ocem... meni ipak sve upropastiti."
Kimmerinim obrazima teku suze. Prošle su godine otkako mi se posljednji put
ovako otvorila; što je u međuvremenu govorila drugima, ne želim znati. Njezina
bol je stvarna i ja postajem topliji prema njoj. Iako smo na faksu bih na istoj
godini, moja je žena tri godine mlađa od mene - negdje putem preskočila je
razred; ja sam potratio dvadeset četiri mjeseca kao dodiplomski student
filozofije i semiotike, prije nego što sam se prebacio na pravo - a ima trenutaka
kad se te tri godine čine kao trideset.
"Kimmer, dušo, pojma nisam imao", šapćem ja, a to je i istina. Postoje u mojoj
ženi dubine u koje se i prečesto bojim dublje uroniti; moji su strahovi, u
jednakoj mjeri kao i njezino ponašanje, pridonijeli tome da se žagorčaju
najslađi dijelovi našeg braka. Stišćem njezine ruke. Ona mi uzvraća stisak. Dok
se u suzama vidi odsjaj svjetlosti svijeća, njezino lice postaje još ljepše. "Ali
ništa od svega toga ne mora propasti. Sudac je bio moj otac, ne tvoj. A ti i
Sudac niste isto. Nema nikakvih... hoću reći, u tvom životu nema skandala. Pa
ne mogu ti valjda zamjeriti tvog svekra."
Kimmer je potištena. "I te kako mogu", kaže ona, odjednom nekako djetinjasto.
"Mogu. I hoće." Šmrcne. "Već mi ga zamjeraju."
"Ma neće", ustrajem ja, iako se bojim da ona ima pravo. "Osim toga, znaš da ti
ja držim stranu."
"Znam da mi ti držiš stranu", kaže ona sumorno, kao da nitko drugi ne bi bio
dovoljno lud da učini isto.
"I ujak Mal—"
"Oh, Misha, daj se saberi. Ujak Mal ništa neće moći učiniti ako se ovo ne smiri.
Razumiješ o čemu ti govorim? Ovo se mora smiriti."
"Što to?"
"Ova stvar s tvojim ocem. Što god to bilo, Misha. Ne znam. FBI. Jack Ziegler,
sve to. To mora prestati, i to smjesta, ili će ljudi reći 'Ne, a-a, ne nju, pa ona je
udana za znaš-već-čijeg sina.' Prema tome, Misha, moramo učiniti sve da to
zamre. I ti, i ja, i ujak Mal, svi. Moramo pustiti da ta priča zamre, ili ja neću
imati nikakve šanse." Njezine tajnovite, izmučene smeđe oči čvrsto uranjaju u
moje. "Razumiješ li me, Misha? Ta priča mora zamrijeti."
"Razumijem." Njezina gorljivost, kao i uvijek, nadvladava moj oprez. Kimmer
je oduvijek imala dara da iz mene izvuče obećanja prije nego što uopće uspijem
shvatiti što sam izgovorio.
"77 moraš pustiti da to zamre."
"Razumijem ja što ti govoriš."
"Ali-obećavaš li?"
Čini se da ona misli kako ja imam izbora. Ja nisam baš siguran da imam. Jer,
ljubav je dar koji predajemo onda kad radije ne bismo.
"Obećavam, draga."
Ona se pogrbljuje u stolcu, kao da se umorila od sveg ovog moljakanja. "Hvala
ti, šećeru. Mnogo ti hvala."
"Nema na čemu", smiješim seja. "Volim te."
"Oh, Misha", šapće ona, odmahujući glavom.
Konobar donosi bocu vina za koju se jedva sjećam da ju je Kimmer naručila. S
obzirom na prošlost mog oca, ja ne pijem, ali Madisonovi smatraju da je
umjereno konzumiranje skupog alkohola dio produhovljenosti nepca. Ona
otpija nekoliko malih gutljaja i smiješi mi se, a onda se ponovno naslanja i
pogledom pretražuje prostoriju. Onda iznenada poskoči. Poznata mi je ta rutina.
Uočila je nekoga koga poznaje. Kimmer obožava obilaziti prostoriju, zato je i
bila predsjednica svog matu-rantskog razreda u Mount Holyokeu i naše mjesne
odvjetničke komore, a zato bi uskoro mogla postati i savezna sutkinja. Dok je ja
motrim, ona užurbano prolazi restoranom kako bi pozdravila azijskoamerički
par koji večera uza suprotni zid. Rukuju se, svi se srdačno smiju, a onda se ona
vraća. Muškarac piše uredničke komentare za Post, objašnjava mi. Upoznala ga
je jutros, kad je došla na sastanak sa svojom prijateljicom iz koledža. Njegova
žena, nastavlja Kimmer, radi kao producentica jednog talk-showa koji se
emitira nedjeljom prijepodne. "Nikad ne znaš." Sliježe ramenima. Onda me
ponovno hvata za ruku i igra se s mojim prstima pod svjetlošću svijeće, sve dok
ne stigne naš glavni obrok. U uobičajenoj bih situaciji dopustio Kimmer da se
cijelu noć igra s mojim prstima, ali moj mozak odbija suradnju. Dok zarezujem
svoj preskupi odrezak, na um mi pada misao potaknuta skakutanjem moje žene
od stola do stola.
"Dušo?" "Hmmm?"
"Sjećaš se kad smo posljednji put bili s mojim ocem? Mislim, nas dvoje
zajedno?"
Ona kimne. "Prošle godine. Bio je u gradu na sastanku društva bivših studenata
ili nečeg sličnog." Ne želi učiniti ustupak i priznati da je možda želio vidjeti
Bentleyja, ili mene, još manje nju. Meškolji se u stolcu. "Lani, otprilike u ovo
doba."
"A ti si rekla da ti se čini... zabrinut."
"Da, sjećam se. Sjedili smo u Fakultetskom klubu ili nekom sličnom mjestu, ti
si ga nešto pitao, a on ti nije htio odgovoriti, samo je gledao u prazno, ti si
ponovio pitanje, a on je rekao: 'Ne moraš vikati'." Pogled joj se smekšava. "Oh,
Misha, žao mije. To baš nije lijepa uspomena, zar ne?"
Odlučujem ne upuštati se u ovo. "Ja sam ga i poslije toga vidio. Jednom." Kad
sam poslovno bio u Washingtonu, pa smo otišli na večeru. I tad je bio smeten.
"Samo sam se pitao... je li ti se činio... kad si rekla da ti se čini 'zabrinut', jesi li
mislila na..."
"Samo napet, Misha. Pod stresom." Ponovno dohvaća moju ruku. "Ništa više."
Odmahujem glavom, pitajući se zašto mi je prizor posljednjeg Sučeva posjeta
Elm Harboru tako spremno došao pred oči. Možda Mariahino sablasno
ustrajanje na tome da nije umro prirodnom smrću počinje obuzimati i mene.
Razgovor kreće na druge teme: tračevi o pravnom fakultetu, brbljanje o njezinoj
tvrtki, složeno sastavljanje rasporeda za godišnji odmor. Ona mi pripovijeda što
ovih dana radi njezina sestra, Lindy, a ja recikliram stare priče o Addisonu.
Pripovijedam Kimmer kako se dobro Bentley zabavljao svog prvog dana na
koturaljkama, ali ne spominjem ženu koja je koketirala sa mnom, kao ni to da
sam pao u napast uzvratiti joj. Kimmer me -primjećujući, možda, nešto u mojim
očima prije nego što odvratim pogled pun krivnje - zadirkuje u vezi s tim kako
su nekad svi mislili da sam ja zaljubljen u Lindy, čvršću i pouzdaniju od dvije
sestre Madison, a za koju su se moji roditelji usrdno nadali da će im postati
snaha. Nastavljamo se veselo prepucavati, kao što smo nekad činili, u dobrim
starim vremenima kad smo još hodali, a onda, kad stiže desert, Kimmer - koja
je pazila na vrijeme - kaže daje prošao jedan sat. Opet je postala posve
poslovna. Uz-dišem, ali poslušno dozivam konobara kako bih ga upitao gdje su
telefoni, a on mi smjesta raskošnim pokretom pruža jednoga, uključujući ga u
utičnicu pod stolom. Ja namignem svojoj ženi.
"Mogao si nazvati s mog mobitela", kaže ona nadureno.
"Znam, dušo, ali oduvijek sam želio učiniti baš ovo. Kao na filmu." Ona mi
uzvraća ukočenim osmijehom; tek sad razabirem koliko je prenapeta. Potapšem
je po ruci i biram broj. Javlja se Grace i, baš kao što je obećano, spaja me.
"Talcotte," odjekuje glas velikog Malloryja Corcorana, "baš mi je drago što si
nazvao. Upravo sam htio poslati potjernicu za tobom. Slušaj, imamo ozbiljan
problem. Kao prvo, Jack Ziegler trenutačno nije ni pod kakvom istragom
Ministarstva pravosuđa. Oni bi rado imali neki dokaz protiv njega, jer, znaš i
sam, san je svakog tužitelja da spremi u buksu moćnog bijelog tipa" - on laje
ove riječi bez ikakva osjećaja za ironiju -"ali u ovom trenutku nemaju ništa, pa
su se zaposlili lovljenjem drugih riba."
"Razumijem", kažem ja, iako zapravo ne razumijem. Kimmer, iščitavajući moj
izraz, počinje strahovati.
"Ali nije u tome problem. Problem je u sljedećem. Morton Pearlman razgovarao
je s državnim tužiteljem, a on je razgovarao s direktorom FBI-a koji je
razgovarao sa svojim ljudima. I evo što su mi rekli. To sam čuo od državnog
tužitelja osobno. FBI pojma nije imao da si jučer na groblju razgovarao s
Jackom Zieglerom, Talcotte. Nije bilo nikakvog nadzora. I, Talcotte, jutros ti u
posjet nije došao nitko iz FBI-a. Zašto i bi? Nitko te iz FBI-a nije ispitivao ni o
čemu u vezi s Jackom Zieglerom. A Kimmerina provjera zapravo još nije ni
počela."
"Pa ti se šališ."
"Da se barem šalim. Čuj, jesi li ti siguran da su ti oni rekli kako su iz Biroa?"
"Siguran sam."
"Jesi li vidio njihove iskaznice?"
"Naravno da sam vidio njihove iskaznice." Ali, kad malo bolje razmislim, samo
sam preletio pogledom preko njihovih kožnatih omota; tko uopće podrobnije
proučava fotografije i brojeve i sve ostalo?
"I mislio sam da jesi." Oklijeva, kao da nije siguran kako bi mi priopćio
neugodnu istinu. "Slušaj, Talcotte, o ovome se radi. Netko je došao k tebi
pretvarajući se daje iz FBI-a. E pa, to je, slučajno, težak prekršaj. Što znači da
ga trebaju istražiti. Iz ljubaznosti će odložiti početak istrage do sutra. Ali sutra
ujutro, doći će ti nekoliko agenata, pravih agenata i obaviti razgovor. Ovdje, u
mom uredu, u jedanaest sati. Ja ne mogu biti prisutan, jer Edie i ja sutra idemo
na nekoliko dana na Havaje, ali bit će tu Meadowsova i možda još nekoliko
mojih ljudi. Ne naplaćujemo ti to", dodaje on, što mi donosi znatno olakšanje,
ali je također i svojevrsna uvreda. On osjeća moju uznemirenost. "Talcotte, žao
mi je što sam ti sve ovo morao istovariti. Zaista mi je žao. Ali nakon što to bude
riješeno, obavit ću one telefonske razgovore za Kimberly. Obećajem."
Nakon što to bude riješeno, mislim ja, dok spuštam slušalicu. Što znači da za
Kimmer ni prst neće podignuti dok ne vidi kamo vjetar puše.
"Nešto nije u redu, šećeru?" pita moja žena, stišćući mi ruku tako čvrsto kao da
se spašava od utapanja. "Misha, što je bilo?"
Gledam svoju ženu, svoju prelijepu, briljantnu, nevjernu, očajnički i nesretno
ambicioznu ženu. Majku mog djeteta. Jedinu ženu koju ću ikad voljeti. Želio
bih sve popraviti. Ali ne mogu.
"Neće zamrijeti", kažem joj.

DEVETO POGLAVLJE

PEDAGOŠKO NESLAGANJE
(I)

SLJEDEĆEG UTORKA, dvanaest dana poslije očeve smrti, vraćam se u svoju

sumornu predavaonicu, napučenu - kako mi se često čini - nedovoljno
obrazovanim, ali duboko predanim ljevičarskim ideolozima iz bratstva Phi Beta
Kappa, koji vjeruju u klasni sukob, ali nikad nisu otvorili Das Kapital i svakako
nikad nisu prolistali Wernera Sombarta; tvrdolinijaškim kapitalistima koji
prihvaćaju nepogrešivost nevidljive ruke ali nikad nisu proučili Adama Smitha;
trećim naraštajem feministica koje znaju da su spolne uloge zamka, ali nikad
nisu pročitale Betty Friedan; socijalnim darvinistima koji predlažu da siromašne
treba pustiti da plivaju ili potonu, ali nikad nisu čuli za Herberta Spencera ili
Izazov činjenica, esej Williama Sumnera; crnim separatistima koji nemilosrdno
gunđaju o institucionalnom rasizmu, posve nesvjesni djela Carmichaela i
Hamiltona koji su izmislili taj izraz - a svi su oni naši studenti, svi beznadno
mladi i beznadno pametni i, prema tome, beznadno uvjereni kako nitko osim
njih nije u pravu, a od kojih će gotovo svi, bez obzira na odabrane razlike,
uskoro biti odabrani da uđu u goleme odvjetničke korporacije, velike tvornice
profita u kojima će klijentima ispostavljati nerazumno visoke račune za dvije
tisuće radnih sati godišnje i ubrzo, dvostruko mlađi, zarađivati dvostruko više
novaca od svojih najboljih profesora, polažući sve na oltar karijere i krećući se
nemilosrdno naprijed dok se i ideologije i obiteljski život budu oko njih rušili u
prah i pepeo, te, naposljetku, desetljeće ili dva poslije toga stići, ogorčeni i
cinični, do željenog vrhunca svoje karijere - partnerskog, profesorskog ili
sudačkog stolca, ma kojeg stolca o kojem sad sanjaju da će jednom na njemu
sjediti, a onda će se osvrnuti po pustim i neprijateljskim prostorima i shvatiti da
su na cilj stigli bez ičeg, posve bez ičeg, pa se zapitati što da učine s ostatkom
svojih upropaštenih života,
Ili ja možda tek prosuđujem njihove izglede prema svojima.
S obitelji sam se u Elm Harbor vratio prošlog četvrtka, nakon kratkog
razgovora koji sam u tvrtki Corcoran & Klein obavio spravim agentima FBI-a,
dok mi je uz bok bila iznenađujuće zrela i stručna Cassie Meadows. Kimmer je
otišla ravno na posao, smjesta ponovno upavši u svoj manijakalni ritam i suludo
radno vrijeme, a u međuvremenu je već uspjela ponovno otputovati u San
Francisco, za još veću slavu i bogatstvo tvrtke EHP. Pravi FBI nije imao
uspjeha u nastojanju da uđe u trag dvojici muškaraca s kojima sam se suočio u
Ulici Shepard, no moja je žena samu sebe uvjerila da su to bili novinari u
potrazi za prljavštinama. Živo joj se fućka je li u to uvjerila i mene.
U međuvremenu, Mariah je smislila novu teoriju. Sad više nije Jack Ziegler taj
koji je ubio Suca; sad je to neka stranka koja krivi mog oca zato što joj je odbio
žalbu. Ne da se smesti, iako je činjenica daje Sudac napustio sudnicu prije više
od deset godina. "Vjerojatno neka velika korporacija", ustrajala je u sinoćnjem
telefonskom razgovoru, stoje bilo treći put da me zvala u proteklih pet dana.
"Pojma ti nemaš kako su oni amoralni. I koliko dugo su u stanju nekome
zamjerati." Zapitao sam se što bi Howard na to rekao, no razborito sam zadržao
jezik za zubima. Mariah je dodala kako se neki njezin prijatelj složio da će
pretražiti Internet u potrazi za plaćenim ubojicama. Ali kad sam se oprezno
usprotivio Mariah, ona me opet prekorila zbog toga što joj nikad ne držim
stranu.
"Takve su ti sestre", rekao je Rob Saltpeter, žgoljavi ustavni futurist s kojim
povremeno igram košarku, nakon što sam mu prenio dio priče dok smo jučer
ujutro sjedili u svlačionici dvorane Y, pregaženi od dvojice policajaca koji nisu
bili na dužnosti. Oči su mu, kao i uvijek, bile ozbiljne. "Ali, stvar je u tome da
moraš imati na umu kako bi ona tebi u nevolji sigurno držala stranu."
"Otkud ti to?"
Rob se nasmiješio. Visok je metar i devedeset pet, što znači da me nadvisuje za
deset centimetara, no zato sam ja od njega teži dvadeset pet kilograma. Iako -
još - nisam baš debeo, imam popriličan višak kilograma, dok je on strahovito
mršav. Ni jedan od nas, odjeven u gaćice, ne pruža u toj svlačionici dojmljivu
sliku.
"Jednostavno, imam takav osjećaj."
"Ti je čak i ne poznaješ."
"Imam dvije sestre", pobunio se Rob, čiju izvornu toplinu ublažava gorljivo
uvjerenje kako su sve obitelji nalik na njegovu - ili bi trebale biti.
"Mariah nije takva."
"Nije važno kakva je ona. Tvoja obveza da joj pružiš podršku ista je bez obzira
na sve. Ne proizlazi iz njezina ponašanja. Ne proizlazi iz tvog mišljenja o njoj.
Proizlazi iz činjenice da si joj brat."
"Mislio sam da smo odnose zasnovane na statusu napustili još prije sto godina",
zadirkivao sam ga tipičnim glupim pravničkim fah-idiotiz-mom. U odnosima
zasnovanima na statusu, obveze stranaka proizlaze iz toga tko su (muž - žena,
roditelj - dijete, gospodar - sluga i tako dalje), a ne iz uzajamnog dogovora.
"To su napustili ljudi. Bog nije."
Na to nemam što reći, a pretpostavljam i da se slažem s njim. Rob je, prema
vlastitu opisu, Židov koji se pridržava vjere i o njoj govori više od bilo kojeg
profesora kojega poznajem, a čini to - na žalost i nelagodu studenata - i u
predavaonici. Možda je ta propovjednička strana Roba Saltpeter a ono što nas
obojicu priječi da postanemo boljim prijateljima. A možda se radi samo o tome
da ja nisam prijateljski nastrojen čovjek. Da prikrijem neočekivanu navalu boli,
zatražio sam od njega savjet.
"Nema ti druge nego nastaviti", slegnuo je ramenima, što je njegov odgovor na
gotovo svako pitanje.
Pa dobro. Nastavljam. Ali loše mi ide.
I tako se zatječem kako, svog prvog dana po povratku u predavaonicu, mučim
nesretnog mladog čovjeka čiji se grijeh sastoji u tome što nas obavještava kako
su svi slučajevi koje očekujem da će moji studenti proučiti zapravo nevažni,
zato što bogataši uvijek pobjeđuju. Sad, istina je da se u svakom semestru
pojavi poneka jadna budala koja dođe do tog zaključka, a istina je i to da je
povelik broj profesora svoju redovitu profe-suru na nekima od najboljih pravnih
fakulteta zaradio upravo tako što su izražavali profinjenu i stručnim izrazima
začinjenu inačicu ove iste slabašne teorije, ali ja nisam raspoložen za lupetanje.
Bijesno zurim u samosvjesnog studenta i, u jednom zastrašujućem trenutku,
vidim budućnost ili možda tek neprijatelja: mladi bijelac, samopouzdan,
budalast, mršav, nadmen, piercing posvuda, kao i nakit, odjeven u grunge stilu,
duga kosa svezana u konjski rep, do krajnjih granica cinični konformist, iako
sebe smatra ikonoklastom. Da je rođen nekoliko naraštaja prije, taj bi svoj
odlikaški pulover nosio izvrnut naopako, da svima pokaže koliko mu malo
znači. U doba kad sam ja studirao, taj bi bio prvi na barikadama i pobrinuo bi se
da ga svi tamo vide. Baš kao što je izvjesno da ga i sad svi gledaju. Jednim se
laktom oslonio o stolac, drugom šakom podbočio bradu i ja u njegovu držanju
čitam drskost, izazov, možda i nimalo prikriveni rasizam navodno liberalnog
bijelog studenta koji nekako ne uspijeva sebe baš posve uvjeriti da bi njegov
crni profesor mogao znati više od njega. Bilo o čemu. Svijetlo i ledeno crvenilo
pleše oko njegova lica poput aureole i ja se zatječem kako mislim Mogao bih ga
slomiti. Podsjećam samoga sebe da budem nježan.
"Vrlo zanimljivo, gospodine Knowland", osmjehujem se i silazim nekoliko
stuba niz prolaz prema redu u kojem on sjedi. Prekrižio sam ruke. "E pa, kako
se vaša vrlo zanimljiva teza odnosi prema predmetnom slučaju?"
Još uvijek uvaljen u stolac, on sliježe ramenima, gotovo me uopće ne gledajući.
Time mi govori da je moje pitanje besmisleno. Nisu važna zakonska pravila,
objašnjava on stropu, nego činjenica da radnici ne mogu očekivati pravdu od
kapitalističkih sudova. Ono što vodi do podjarmljivanja nije sadržaj pravila,
nego društvena struktura. Možda je čak i napola u pravu, ali ništa od toga ni
izdaleka nije bitno, a terminologija mu je staromodna poput napudrane vlasulje.
Izvodim stari pedagoški trik, prilazim mu bliže i zaklanjam vidno polje, kako
bih ga prisjetio tko od nas dvojice ima više ovlasti. Pitam ga prisjeća li se kako
se u predmetnom Slučaju ne radi o zaposleniku koji tuži poslodavca, nego o
jednom vozaču koji tuži drugoga. Gospodin Knowland krivi se u svom stolcu i
mirno odgovara kako su takve pojedinosti nevažne, čisti gubitak našeg
vremena. I dalje nije voljan pogledati prema meni. Iz svake njegove pore izlazi
nepoštovanje i svi to znaju. Predavaonica je utihnula, nestali su čak i uobičajeni
zvuči okretanja stranica, lupkanja prstiju po tipkovnicama prijenosnih računala i
struganja stolcima. Crvenilo se produbljuje. Prisjećam se da sam ga prije tri
tjedna morao oštro prekoriti zbog toga što se za vrijeme predavanja glupirao sa
svojim Palm Pilotom. Tad sam bio obziran, pazeći da ga pozovem na razgovor
poslije predavanja. Svejedno se razljutio, jer on pripada naraštaju koji smatra da
nema drugih pravila osim volje pojedinca. Sad, kroz grimiznu izmaglicu, moj
student počinje nalikovati na agenta McDermotta koji je sjedio u dnevnoj sobi u
Ulici Shepard i lagao kao pas... i posve nenadano, prekasno je da se zaustavim.
Smiješeći se jednako drsko kao i gospodin Knowland, pitam gaje li proveo
studiju slučajeva naknade štete koje je poredao prema razmjernom bogatstvu
stranaka, kako bi saznao je U njegova teorija točna ili nije. Nabusito zureći,
priznaje da nije. Pitam gaje li mu poznato postoji li takva studija koju je proveo
netko drugi. On sliježe ramenima. "To ću shvatiti kao niječan odgovor", kažem
ja, sad već prodorno gledajući u njega. Stojeći točno ispred njegove klupe,
kažem mu da, zapravo, postoji znatan broj radova o utjecaju bogatstva na ishod
parničnog postupka. Pitam ga je li pročitao što od toga. Prastaro fluorescentno
svjetlo zazuji i nesigurno šišti dok mi čekamo odgovor gospodina Knowlanda.
On se osvrće po predavaonici i po sućutnim licima svojih kolega, promatra
portrete poznatih bijelih muškaraca koji su diplomirali na ovom fakultetu i sad
obrubljuju zidove, pa konačno vraća pogled na mene.
"Nisam", kaže on, znatno tišim glasom.
Kimnem, kao da želim reći da sam to sve vrijeme znao. A potom prelazim
granicu. Kao što zna svaki, makar i djelomično sposoban profesor prava, ovo je
točka na kojoj bih glatko trebao nastaviti gdje sam stao s raspravljanjem o
slučaju, možda malo zadirkivati gospodina Knowlanda i odrediti mu studenta
kao drugog odvjetnika koji će mu pomoći da se izvuče iz nevolje u koju se sam
uvalio. Umjesto toga, ja mu okrećem leđa, odlazim dva koraka od njegove
klupe, a onda se naglo okrenem i pokažem prstom prema njemu i pitam ga ima
li i inače običaj iskazivati mišljenja koja nisu utemeljena u činjenicama. Oči mu
se šire od frustracije i djetinjaste povrijeđenosti. Ne govori ništa, otvara usta, pa
ih onda zatvara, jer je u zamci: nijedan odgovor koji može dati neće ga spasiti.
Ponovno odvraća pogled, dok njegove kolege procjenjuju bi li se trebali
nasmijati. (Neki se smiju, neki ne.) U mojoj glavi udara crvenilo i ja pitam: "To
su vas naučili na - Princetonu, ako se ne varam?" Ovaj put su studenti suviše
zaprepašteni da bi se nasmijali. Oni zapravo ne vole arogantnog Averyja
Knowlanda, ali sad arogantnog profesora Talcotta Garlanda vole još manje. U
tišini koja je naglo uslijedila u predavaonici visoka stropa, shvaćam, daleko
prekasno, da ja - redoviti profesor na jednom od najboljih pravnih fakulteta u
zemlji - upravo ponižavam dvadesetdvogodišnjaka koji je prije pet godina bio
tek srednjoškolac i da sam fakultetska inačica osmaša koji maltretira djecu iz
vrtića. Nije važno što je Avery Knowland arogantna neznalica, nije važno čak ni
ako je rasist. Moj posao je da ga podučim, ne da ga sramotim. Ne radim svoj
posao.
Moji su me bjesomučni demoni slijedili čak i u predavaonicu.
Ponovno se smekšavam. I pokušavam počistiti nered. Naravno, nastavljam dok
profesorski koračam pred katedrom, odvjetnici katkad moraju zastupati i ono
što ne mogu dokazati. Ali - i tu se okrećem i opet, kao daje nož, zabadam prst u
gospodina Knowlanda - ali, kad iznose te nepotkrijepljene dokaze koje je,
uostalom, i nemoguće potkrijepiti, moraju to činiti stvaralački. I moraju imati
samopouzdanja da - kad ih se zapita za činjenične osnove njihovih tvrdnji -
zaplešu "sudsku polku", što im i pokazujem dok ponavljam jednostavne upute:
izmakni se, izmakni, izmakni, ostani na nogama i ni za živu glavu ne priznaj
pogrešku.
Studenti se živčano i s olakšanjem smiju.
Svi osim Averyja Knowlanda koji me bijesno motri.
Uspijevam dovršiti predavanje, čak i skupiti ponešto izgubljenog dostojanstva,
ali čim stiže podne bježim u svoj ured, bijesan na samoga sebe što sam dopustio
svojim demonima da me potaknu na to da usred predavanja osramotim
studenta. Incident će svakako pojačati moju reputaciju na pravnom fakultetu -
nije baš ugodna osoba, govore studenti jedni drugima, a Dana Worth,
najistaknutija fakultetska poznavateljica studentskih tračeva, vedro mi prenosi -
a možda je ta reputacija i točna.

(II)

MOJ KABINET NALAZI se na drugom katu glavne zgrade pravnog fakulteta

koju većina nastavnika i svi studenti zovu Oldie, ne zato što je stara, iako jest,
već zato što je izgrađena uz pomoć zaklade obitelji Oldham, po kojoj je i dobila
ime. Merritt Oldham, koji je odmalena bio bogat - njegov je djed tijekom
Građanskog rata izumio neku vrstu puščane udarne igle i, kako legenda kaže,
umro kad mu je prototip poboljšane inačice puške raznio lice - diplomirao je na
ovom pravnom fakultetu u zoru dvadesetog stoljeća i ušao u slavnu povijest
Wall Streeta kao osnivač odvjetničke tvrtke Grace, Grand, Oldham & Fair. Kad
sam ja studirao pravo, Grace&Grand bili su na samom vrhu njujorške hrpe, ali
su se s njega s treskom srušili tijekom Drexel Burnham skandala u
osamdesetima. Dva najjača partnera te tvrtke završila su u zatvoru, još su trojica
bila prisiljena dati ostavke, a ostali su se počupali oko njezina mrtva tijela.
Naposljetku se tvrtka podijelila na dvije. Jedna je polovica propala nakon
nekoliko godina; druga, zadržavajući ime Oldham, još uvijek stoji na nogama,
premda staklenima, a naši studenti - koji uspijevaju upamtiti odnose prestižnih
položaja svake tvrtke na Manhattanu i prije nego što svladaju osnove prava
naknade štete - radije bi krepali od gladi nego otišli tamo raditi.
Tvrtka je možda propala, ali naša je zgrada još uvijek Oldie - službeno se zove
Pravni centar Veronica Oldham. Merritt je obožavao svoju majku-sveticu; nikad
se nije ženio, nikad imao djecu i naši ga homoseksualni studenti smatraju
svojim, vjerojatno s dobrim razlogom, ako ima i djelić istine u pričama koje mi
pripovijeda Theo Mountain. Pravni se centar smjestio na travnatom brežuljku,
na kraju Ulice Town i ima pogled na grad. Sastoji se od dva četvrtasta bloka,
sjeverno i južno od Istočne avenije, a koji su međusobno spojeni pješačkim
mostom. Južni blok, koji gleda prema glavnom kompleksu zgrada, jest Oldie,
zdanje u neodređenom gotičkom stilu s dva kata kabineta na istočnoj strani i pet
katova knjižnice na zapadnoj, između kojih se smjestio niz predavaonica
okrenutih prema jugu, dok je na sjeveru visoki kameni zid. Sve to nalazi se oko
ljupkog dvorišta popločenog nepravilnim kamenjem, koje je vjerojatno
najslavnija vizualna atrakcija fakulteta. Sjeverni blok Centra, dodan prije
dvadeset godina i sazdan na mjestu stare katoličke crkve koju je progutao požar,
a zemljište kupio dovitljivi dekan, uključuje golem, poprilično spartanski
dormitorij, u kojem živi otprilike polovica naših studenata, i nisku, ružnu
ciglenu zgradu (koja je nekad bila župna škola) napučenu uredima svih naših
studentskih organizacija osim one najprestižnije - uredništva pravnog časopisa.
Taj raspored izaziva malu ljubomoru, ali nemamo izbora: naši slavni
diplomanti, kao i slavni diplomanti svakog fakulteta smatraju promjenu
neprijateljicom uspomena i nikad nam ne bi dopustili da izbacimo pravni
časopis iz njegova tradicionalnog brloga, sklopa soba u prizemlju fakultetskog
krila.
Da bi se došlo do mog kabineta, valja se uspeti središnjim mramornim
stubištem i na prvom katu skrenuti lijevo te otkoračati do samog kraja
sumornog hodnika na čijem se podu ljušti linoleum, potom ponovno skrenuti
lijevo i odbrojiti četvrta vrata na lijevoj strani. Uz sam moj kabinet smještena je
golema prostorija u kojoj sjede četiri nastavničke tajnice, ali ne i moja koja,
zahvaljujući nekom fascinantnom trenutku u administrativnom razmišljanju,
sjedi na posve suprotnom kraju drugog kata zgrade. Iza mog kabineta jazbina je
Amy Hefferman, vječne Princeze Procesnog prava koju studenti obožavaju i
koja svako toliko počne spominjati odlazak u mirovinu, a onda popusti kad je
diplomska klasa izglasa za počasnog govornika na dodjeli diploma; točno
nasuprot menije mladi Ethan Brinkley koji ima naviku bez najave navraćati
kako bi sa mnom podijelio neuvjerljive priče iz trogodišnjeg razdoblja u kojem
je radio kao zamjenik savjetnika Posebnog senatskog odbora za tajne službe;
odmah do njega, u sobi tek nešto većoj od Kimmerina plakara sjedi još mlađi
Matthew Goffe, koji drži predavanja o korporacijama, o osiguranim
transakcijama i o radikalnim alternativama pravnim propisima. Matt je jedan od
naših malobrojnih honorarnih predavača i - ukoliko ne prestane sa svojom
uznemirujućom navikom da potpisuje svaku studentsku peticiju i da se
pridružuje svakom studentskom bojkotu - tako će i ostati. Sljedeća na toj strani,
u sjeverozapadnom kutu zgrade, jest golema odaja koju zauzima Stuart Land,
bivši dekan i, najvjerojatnije, najšire cijenjeni fakultetski um, koji predaje
pomalo od svega, ima na raspolaganju usluge dviju tajnica i posebnom svojom
brigom smatra održavanje pravnog fakulteta na dobru glasu. Stuart se, kažu
tračevi s hodnika, nikad nije do kraja oporavio od državnog udara koji je doveo
do njegova pada i uspona Dekanice Lynde. Taje revolucija imala više veze s
fakultetskom politikom nego s fakultetskim smjernicama - jer Stuarta je njegov
nepokolebljivi konzervativizam držao u neprekidnom ratnom stanju s Theom
Mountainom, Marcom Hadleyjem, Tish Kirschbaum i mnogim drugim
fakultetskim moćnicima.
Takve su barem glasine.
No tako to ide na ovom mjestu: idući niz naše mnogobrojne zavojite hodnike,
čovjek susreće priču za pričom, neke junačke, neke podle, neke istinite, neke
lažne, neke smiješne, neke tragične, a sve se one ujedinjuju kako bi oblikovale
mistično, neobjašnjivo biće koje nazivamo škola. To nije zapravo zgrada, to
nisu nastavnici, ni studenti, ni bivši diplomanti -škola je više od svega toga
zajedno, a istodobno i manje, paradoks, poredak, tajna, čudovište, nezamisliva
radost.
Hodnici Oldie topli su i poznati. Sviđa mi se ovdje.
Uglavnom.
No danas, kad poslije svog nesretnog predavanja skrećem za posljednji ugao
prema svom kabinetu, ugledam uzrujanu Danu Worth kako carski zapovjedno
lupa po mojim vratima, kao da joj ide na živce što mene nema da ih otvorim.
Trese kvaku, gura, povlači. Stavivši ruku iznad očiju, viri kroz mliječno staklo,
iako se jasno vidi da je unutra mrak.
Promatram je veselo, a potom zabrinuto, jer Danu nisam ovako uzrujanu vidio
još od dana kad mije rekla da napušta mog prijatelja Eddieja... a potom mi
priopćila i zašto.
Dana, koja predaje ugovore i intelektualno vlasništvo, jedna je od naših
zvijezda, iako njezin sićušni stas neizbježno navodi neke studente prve godine
da pomisle kako je mogu pregaziti. Dana je podrijetlom iz stare obitelji iz
Virginije, obitelji koja je nekoć imala mnogo novaca (čitaj: robova) ali ga je
izgubila u onome što Dana, smijući se, zove "posljednje neugodnosti".
Oduševljeno, čak i ljupko, ona živi u svijetu koji se okreće oko nje same.
("Sestra ti je poginula u prometnoj nesreći? Znaš, kad sam studirala u Virginiji,
hodala sam s tipom koji je poslije poginuo u prometnoj nesreći. On je bio
McMichael, jedan od McMichaelovih iz okruga Rappahannock." Kad sam je
podsjetio daje moj otac u svoje vrijeme osobno i prilično dobro poznavao
senatora McMichaela, Dana se nije dala smesti: "Ali ne tako dobro, kladim se,
kao što sam ja poznavala njegova sina.")
Tri godine starija od mene, Dana je preživjela, čak i nadišla omanji skandal koji
je izbio oko načina na koji je okončan njezin brak. Eddie,koji je svoj život na
sveučilištu živio uglavnom u sjeni svoje supruge, napustio nas je prošle godine
kako bi se vratio u svoj rodni Teksas u kojem, kako ustrajno tvrdi, ovo što mu
se dogodilo u Elm Harboru nikad ne bi bilo dopušteno. (Ali ne kaže tko bi to
spriječio.) Njegov je odlazak smanjio ukupan broj crnih nastavnika za četvrtinu.
Dana ga je ostavila zbog žene po imenu Allison Frye, živčane i bucmaste
Njujorčanke koja ima mrkvastu kosu i puna je gnjeva prema cijelom svijetu.
Allison je razmjerno uspješna spisateljica i vodi internetsku stranicu punu
površnih, no ipak obrazovanih društvenih komentara, koji se uglavnom vrte oko
"nove ekonomije". Njezino udvaranje Dani bilo je više-manje javna stvar,
barem među tehnički nastrojenom ekipom. Prije tri godine, dok je ljubavna
afera još bila tajna, Allison je na svoju internetsku stranicu postavila uradak
naslovljen "Draga Dano Worth", koji je bio svojevrsno ljubavno pismo, skinuto
s Neta i elektronskom poštom razaslano širom svijeta i, što je još važnije, širom
fakultetskog kompleksa - Dana voli reći da ju je Allison tako osramotila da se
jednostavno morala u nju zaljubiti. Mnogi od nas prihvatili su naslov eseja kao
zafrkantski nadimak iako je, naravno, njezin muž propustio vidjeti što je u tome
smiješno. Kad su se Dana i Eddie vjenčali, Kimmer i ja često smo se družili s
njima, jer Eddie i ja smo se kao djeca igrali zajedno. Eddiejevi su roditelji stari
obiteljski prijatelji, on je možda čak i moj daleki rođak s majčine strane, iako
nikad nismo uspjeli razabrati u kojem koljenu.
Prije dvije godine svršetak braka Dozier-Worth pokvario je moje prijateljstvo s
oboma. Eddie se pretvorio u stranca čija su politička uvjerenja skrenula još više
udesno. A što se Dane tiče, volim je silno, no nas se dvoje ozbiljno razilazimo
oko bezbrojnih stvari, od kojih je glavna ipak način na koji se ponijela prema
Eddieju. Misha, molim te, moraš to pokušati vidjeti s mog stajališta, preklinjala
me u posljednjoj, bolnoj svađi prije nego što ga je napustila. Ne, ne moram,
gromko sam joj uzvratio, nesposoban da budem milosrdan. Možda sam se bojao
da u raspadu njezina braka gledam predigru raspada svoga vlastitog. U
posljednje se vrijeme Dana i ja trudimo biti prijatelji, ali - da citiram Casey
Stengel - ponekad nam to ne uspijeva.
Dok promatram Dragu Danu, prisjećam se njezinih suza na sprovodu mog oca.
Divila se Sucu, svom negdašnjem šefu, možda gaje čak pomalo i voljela, iako
se on nikad nije uspio sasvim pomiriti s pokretom za prava homoseksualaca.
No, s druge pak strane, nije ni Dana u tome do kraja uspjela - ona ustraje, na
svoj pedantni način, u tvrdnji kako je više zanima njezina sloboda od njezinih
prava. Dana se protivi propisima koji bi vlasnicima zgrada nalagali kome će
iznajmljivati, ili poslodavcima koga će zaposliti, jer ona je, sve do svojih
manikiranih nožnih prstiju, radikalna zagovaratelj ica osobnih prava. Osim kad
se radi o pitanju pobačaja. Poslije Sučeva sprovoda, Dana se pridružila povorci
do groblja u svom upadljivom zlatnom Lexusu s dvoznačnom naljepnicom -
JOŠ JEDNA LEZBIJKA ZA PRAVO NA ŽIVOT, piše na njoj - što često
zbunjuje ljude.
Dana voli zbunjivati ljude.
"Dana", kažem tiho, dok ona nastavlja lupati po vratima. "Dana!"
Ona se okreće prema meni, s jednom sitnom šakom prislonjenom uz vrat, što je
poznata gesta cijelih naraštaja povrijeđenih južnjačkih dama. Njezina kratka
crna kosa blista u prigušeno osvijetljenom hodniku. Ali njezino lice me
zapanjuje. Draga Dana Worth je uvijek blijeda, ali danas je njezina bljedoća...
pa, neuobičajeno bijela.
"Oh, Misha", jeca ona, odmahujući glavom. "Oh, Misha, tako mi je žao."
"Kladim se da ovo znači nove loše vijesti", kažem ja polako, a govorenje mi
otežava ledeni blok koji se stvorio oko moga srca.
"Pa ti ne znaš." Dana je iznenađena. Uspaničena. Na trenutak se čini da ne zna
što bi rekla, što se gotovo nikad ne događa. Draga je Dana dovoljno odvažna da
većinu nedjeljnih prijepodneva provodi u maloj, konzervativnoj metodističkoj
crkvi dvadeset običnih i tisuću kulturnih milja udaljenoj od fakulteta. Potrebno
mije biti ondje, govori malobrojnim kolegama koji je se usuđuju ispitivati.
"Što ja to ne znam?" pitam, i sam malo uspaničen.
"Oh, Misha", ponavlja Dana šaptom. Onda se uspijeva sabrati. Čvrsto me hvata
za ruku dok otključavam vrata i zajedno ulazimo u kabinet. Pokazuje na mali,
elegantni CD-player na polici iznad računala. Kimmer mi ga je donijela s
jednog od svojih putovanja. Moja žena mrzi trošiti novac i svaki put kad mi
kupi skup dar, mislim o njemu kao o utješnoj nagradi, Kimmerinoj verziji
"milostinje iz isprike". "Ima li ta stvar radio?" pita Dana.
"Pa, ima. Ne koristim ga često."
"Uključi ga."
"Što?"
"Uključi vijesti."
"Zašto mi jednostavno ne možeš reći..."
Danine su sive oči zabrinute i tužne. Jedna od njezinih velikih slabosti oduvijek
je bila njezina nesposobnost da izađe na kraj s tuđom emocionalnom boli. Što
znači da će ovo što želi da čujem - što god to bilo - biti bolno. "Molim te. Samo
ga uključi."
Progutam odgovor o tome kako mrzim ovakve igre, zato što mogu vidjeti daje
istinski uzrujana. Prilazim CD-playeru, uvijek namještenom na postaji naše
lokalne podružnice Nacionalnog javnog radija s koje, kad ga uključim, zasvira
bezbojna klasična glazba - The Fanfare for the Common Man, mislim.
Mijenjam program i nalazim postaju koja emitira samo vijesti i koja se u Elm
Harboru čuje jednako dobro kao i u New Yorku. Iz trenutka u trenutak raste
voditeljevo pravedničko oplakivanje najnovijeg čina rasnog nasilja - crni je
propovjednik bio mučen do smrti. Želudac mi se stišće; ovakve priče djeluju na
mene kao udarac u najosjetljiviji dio. Uvijek poželim kupiti nekoliko pušaka,
zgrabiti svoju obitelj i pobjeći u brda. A ovaj put još i propovjednik! Slušam
zvučne isječke, glasove nacionalnog zgražanja: Jesse Jackson, Kweisi Mfume,
Predsjednik Sjedinjenih Država. Dvoje djece otkrilo je tijelo u visokoj travi iza
ljuljački na igralištu, nešto ranije danas.
Okrećem se prema Dani: "Ovo si htjela da čujem?"
Ona kima i sjeda na rub mog stola. Glas joj je jedva čujan. "Slušaj dalje."
Mrštim se. Ne shvaćam. Ali slušam još malo. Čovjek je nađen s opeklinama od
cigaretnih opušaka na rukama i nogama, a nedostajalo mu je i nekoliko noktiju.
Bio je mučen, objašnjava spiker. Sama je smrt očito uslijedila kao posljedica
jednog jedinog metka ispaljenog u glavu, i vjerojatno je došla kao spas.
Zatvaram oči. Užasna priča, istina, ali zašto Dana misli da—
Čekaj.
Tijelo žrtve pronađeno je u malom gradu pokraj Washingtona, D.C. Pojačavam
radio.
Zastrašujuća slabost pojavljuje se u mojim nožnim prstima i polako se uspinje
prema gore, sve dok mi se ne počne vrtjeti u glavi i dok se ne zanjišem na
nogama. Zrak postaje težak i zagušljiv, želudac mi se okreće, a namještaj
počinje poprimati ogavnu crvenu boju koja me guši.
Čuvaj se drugih... Ne bih volio vidjeti da ti se što dogodi.
Ime ubijenog propovjednika je Freeman Bishop.

DESETO POGLAVLJE

TRAGIČNA SLUČAJNOST
(I)

"TO NEMA NIKAKVE VEZE s vašim ocem", kaže narednica B. T. Ames dok
lupka debelim kartonskim fasciklom o metalni stol.
"Ne razumijem kako možete biti tako uvjereni", odgovara Mariah koja sjedi uz
mene na jednom od onih tvrdih drvenih stolaca u maloj prostoriji pokraj sobe
policijskog odjela. Jedan jedini mali prozor, smješten otprilike u visini ramena,
propušta tako malo svjetla da se dan čini gnusnim: teško mi se prisjetiti blistave
jesenske ljepote koju sam ostavio za sobom samo prije dvadeset minuta, kad
smo ušli u zgradu. Četvrtak je ujutro, tjedan i dva dana od Sučeva sprovoda, a
mi smo oboje uplašeni... iako oboje naših supružnika misli kako im se
supružnici ponašaju glupo. Meni se čini da su naši supružnici možda u pravu,
ali Mariah me preklinjala da je pratim. Prije nekoliko sati sastali smo se u
zračnoj luci La-Guardia, odakle smo zajedno doputovali lokalnim letom.
Mariah, koja si to lakše može priuštiti, unajmila je automobil pa smo se dovezli
u predgrađe Marylanda na ovaj sastanak.
"Moj je posao da se uvjerim", mrtvo-hladno odvraća detektivka.
"Netko je ubio jednoga od njih dvojice," obraća se Mariah naredni-činoj
podignutoj obrvi, "a onda je netko ubio drugoga."
Narednica Ames se smiješi, ali ja vidim da joj je polako dosta. Ugovaranje ovog
razgovora s prezaposlenom detektivkom Okruga Montgomery zahtijevalo je da
s Havaja nekoliko telefonskih razgovora obavi Mallory Corcoran kojega je na
to nagovorila Meadowsova koju sam pritisnuo ja. Narednica nam je, oslanjajući
se, o jednostavni metalni stol, jasno stavila do znanja kako na nju čeka mnogo
pravog policijskog posla; na raspolaganju nam je samo nekoliko minuta.
Pristajemo na svaki trenutak koji nam može dati.
"Pregledala sara sva izvješća koja se odnose na vašeg oca", kaže narednica
Ames, mašući snopom faksova. "On je umro od srčanog udara." Podiže veliku
ruku kako bi unaprijed zaustavila svaki prosvjed. "Znam da vi u to sumnjate i
imate pravo na svoje sumnje. Ja slučajno mislim da su izvješća točna, ali to i
nije u mojoj nadležnosti. Velečasni Freeman Bishop jest u mojoj nadležnosti. I
on jest ubijen. Možda je ubijen ovdje, možda je ubijen na nekom drugom
mjestu i potom bačen ovdje. Bilo kako bilo, Freeman Bishop jest moj slučaj.
Oliver Garland nije moj slučaj. A ono što vam ja govorim jest da ta dva slučaja
nemaju nikakve veze jedan s drugim."
Bacam pogled prema svojoj sestri, no ona gleda u pod. Njezine hlače s markom
su crne, kao i njezine cipele i šal, i taj mi se izbor odjeće čini pomalo
melodramatičnim. Pa, takva je Mariah. Ako ništa drugo, barem se doima
opuštenom. Ja sam ukočen i neugodno mi je u neodredivo smeđem, najmanje
izlizanom od moja tri sakoa od tvida.
U svakom slučaju, čini se daje sad red na meni. Na lice nabacujem osmijeh za
koji se nadam da je srdačan.
"Narednice, ja razumijem što vi govorite, ali i vi morate shvatiti nas. Otac
Bishop bio je stari obiteljski prijatelj. Prije tek tjedan dana vodio je obred na
sprovodu našeg oca. Možete razumjeti zbog čega smo malo... potreseni."
Narednica Ames ispuhne veliki dah. Potom ustaje i obilazi drveni stol za
ispitivanje kako bi virnula kroz sićušni prozor, zaklanjajući pritom i ono malo
sunca što ga on propušta. Ona je pripadnica svjetlijeg naroda, krupna no ipak
okretna žena četvrtaste, ljutite čeljusti i kovrčave smeđe kose. Čini se da se
njezina veličina sastoji pretežito od mišića, a ne od sala. Njezin tamni sako i
hlače boje bijele kave zgužvani su onako kako je to u policiji uvijek u modi.
Policijska značka njiše se na prednjem džepu sakoa. Njezino je rumeno lice
uništeno godinama lošeg vremena ili godinama loše prehrane, ili možda
obojega. Moglo bi joj biti trideset godina. Ali i pedeset.
"Svi smo mi potreseni, gospodine Garland. Gospođo Denton. Ovo je bio
brutalan zločin." Još uvijek nam drži predavanje kod prozora, okrenuta leđima
prema nama. "Ovako ubiti čovjeka i baciti ga u javni park." Odmahuje glavom,
ali to ne mijenja činjenice. "Ne volim imati ovakve stvari u svom gradu. Ja sam
odrasla ovdje. Ovdje mi je obitelj. Sviđa mi se ovdje. A jedan od razloga zbog
kojih mi se ovdje sviđa jest i to što nemamo takvih problema." Želi reći rasnih
problema. Ili jednostavno misli na crnce: grad je, na kraju krajeva, gotovo
sasvim bjelački.
"Ja razumijem da—" počinjem ja, no narednica B. T. Ames (ne znamo joj puno
ime, samo inicijale) podiže ruku. Isprva mi se čini da želi nešto reći, no onda
razabirem daje čula kucanje koje je meni promaknulo, jer odlazi do vrata i
otvara ih. Uniformirani policajac, također bijelac, dobacuje nam sumnjičav
pogled, a onda se došaptava s narednicom i dodaje još jedan faks njezinoj
zbirci.
Kad se vrata ponovno zatvaraju, narednica Ames vraća se do svog prozora.
"Našli su njegov automobil", kaže ona.
"Gdje?" pita Mariah prije nego što sam dospio ja.
"Jugozapadno od Washingtona. Nedaleko od Mornaričkog brodogradilišta."
"Što je radio tamo dolje?" ustraje Mariah. Oboje smo frustrirani. Sve što nam je
narednica dosad zapravo rekla jest ono o čemu su pisale i novine: u noći kad je
umro, otac Bishop imao je za sedam sati zakazan sastanak crkvenog odbora.
Nazvao je da će malo zakasniti, jer je morao posjetiti jednog župljanina koji
ima problema. Kuću je napustio oko pola sedam, u svom automobilu, a njegovi
se susjedi kunu daje bio sam. Nikad nije stigao do crkve.
Detektivka se naglo okreće prema nama, ali se oslanja o zid i prekriži ruke.
"Bojim se da se moram vratiti na posao", kaže ona. "Osim ako vi nemate neku
informaciju za koju mislite da bi nam mogla pomoći da pronađemo ubojicu oca
Bishopa."
Cijelo su me djetinjstvo otpuštali po kratkom postupku - najčešće je to činio
Sudac - i kao odrasla osoba nikad to nisam mogao podnijeti. I tako
prosvjedujem - a da, kao i obično, nisam prije toga razmislio. "Rekli smo vam
da mislimo kako postoji povezanost..."
Narednica Ames korakne prema meni, a na njezinu mrkom licu vidi se da ovo
nije dobrodošlo. Čini se da ona raste, ili se to možda ja smanjujem. Iznenada se
podsjećam da je ona, ipak, policajka. Nju ne zanimaju naše teorije ni naše
petljanje.
"Gospodine Garland, imate li ikakav dokaz o vezi između ubojstva Freemana
Bishopa i smrti vašeg oca?"
"Pa, to ovisi o tome što podrazumijevate pod dokazom—"
"Je li vam itko rekao da je ovaj zločin povezan sa smrću vašeg oca?"
"Ne, ali ja—"
"Je li vam iz prve ruke poznato tko je ubio Freemana Bishopa?"
"Naravno da nije!" Uvrijeđen sam, no također i pomalo uplašen, s obzirom na
to kako je višeznačan odnos koji postoji između crnih muškaraca i policijskih
odjela ove države. Prisjećam se kako ova sićušna soba služi za ispitivanje
osumnjičenika. Namještaj počinje zračiti mekim crvenkastim sjajem. Mariah
polaže dlan na moju ruku, upozoravajući me da se smirim. I ja primam poruku:
na kraju krajeva, ipak smo ovdje, a narednica mora obaviti svoj posao.
"Je li vam itko rekao tko je ubio Freemana Bishopa?" nastavlja narednica Ames.
"Ne." Previše kasno prisjećam se onoga što smo običavali govoriti klijentima
prije davanja iskaza: jednostavni odgovori, kažite da ili ne i nikad, nikad
nemojte dragovoljno davati podatke, ma kako silno željeli nešto pojasniti.
I ostanite mirni.
"Je li vam itko rekao da zna tko je ubio Freemana Bishopa?" "Nije."
"Je li vam itko rekao da zna kako netko drugi zna tko je ubio Freemana
Bishopa?"
"Nije."
"Onda vi možda nemate nikakve informacije za mene." "Pa,ja..."
"Čekajte." Izgovoreno tiho. Detektivka je preuzela vodstvo sa zapanjujućom
lakoćom. Moji zastrašeni studenti ne bi me prepoznali, ali siguran sam da bi se
Avery Knowland ludo zabavljao promatrajući ovo.
Mariah i ja slušamo uputu i čekamo. Na moj očaj, narednica Ames ipak otvara
svoj kartonski fascikl. Izvlači list žutog papira s crtama i čita neke rukom
napisane bilješke, premećući jezik po ustima dok se usredotočuje. Dohvaća
nalivpero sa stola i na margini ispisuje nekoliko kvačica. Prvi put shvaćam da
me detektivka ne ispituje samo kako bi se pravila važna. I Mariah to razabire:
njezin dlan stišće moju ruku. Narednica Ames zna, ili misli da zna nešto što je
navodi da postavlja ova pitanja.
A postavlja ih samo meni, ne i mojoj sestri.
Kad narednica ponovno progovara, gleda u svoje bilješke, a ne u mene. "Je li
vam poznato daje Freeman Bishop primio ikakve prijetnje?"
"Ne."
"Je li vam poznato da bi tko izrazito mrzio Freemana Bishopa?"
"Ne." I ponovno si ne mogu pomoći, moram proširiti. "On nije bio čovjek koji
bi u drugima izazivao, ovaj, snažne osjećaje."
"Prema vašim saznanjima, nema neprijatelja?"
"Ne."
"Jeste li nedavno razgovarali s Freemanom Bishopom?" "Nisam od sprovoda,
ne."
"Prije ubojstva, a poslije sprovoda, jeste li bilo s kim vodili ikakav razgovor o
Freemanu Bishopu?"
Oklijevam. Kamo ona smjera? Što misli da se dogodilo? No oklijevati za
vrijeme ispitivanja, to je kao mahnuti biku crvenom krpom. Narednica Ames
podiže svoj usredotočeni pogled s fascikla i zaustavlja oči na meni. Ne ponavlja
pitanje. Čeka, zastrašujuća u svojem strpljenju. Kao da od mene očekuje
priznanje. Priznanje da sam vodio razgovor? Nešto više? Zar misli da sam ja...
pa valjda ne misli da...
Ponašaš se kao idiot.
"Koliko se mogu sjetiti, nisam."
Još trenutak zuri u mene, puštajući me da shvatim kako je primijetila ogradu, a
onda opet spušta pogled na svoje bilješke.
"Jeste li nedavno primijetili da se Freeman Bishop neuobičajeno ponaša?"
"Nisam ga poznavao tako dobro."
Ona nakratko podiže pogled. "Mislila sam da ste ga vidjeli prošli tjedan, na
sprovodu vašeg oca."
"Pa, jesam..."
"I jeste li primijetili kakvo neuobičajeno ponašanje?"
"Ne. Ne, nisam."
"Činio vam se istim kao i uvijek?"
"Pretpostavljam da jest." Njezina me pitanja više ne plaše, ali me zbunjuju.
"Je li vam itko nedavno napomenuo da se Freeman Bishop ponaša
neuobičajeno?"
"Nije."
"Je li vam itko ispričao išta što bi moglo biti u vezi s ovim ubojstvom?"
"Ja..."
"Nemojte se žuriti. Dobro razmislite. Ako treba, vratite se nekoliko tjedana
unatrag. Ili nekoliko mjeseci."
"Narednice, odgovor je još uvijek ne. Nije."
"Rekli ste da mislite kako postoji povezanost između smrti vašeg oca i ubojstva
Freemana Bishopa."
"Ja... pa, pitali smo se, da."
"Je li vaš otac ikad govorio o Freemanu Bishopu?"
Ovo me opet zbunjuje. "Pretpostavljam da jest. Svakako, mnogo puta."
"Nedavno?" Iznenada njezin glas postaje vrlo obziran. "Unatrag, recimo, šest
mjeseci od smrti vašeg oca?"
"Ne. Koliko se ja sjećam."
"Godinu dana. Vratite se godinu dana unatrag."
"Možda. Ne sjećam se."
"Je li bila želja vašeg oca da Freeman Bishop vodi obred na njegovu
sprovodu?"
Mariah i ja izmjenjujemo pogled. Nešto se kuha. "Mislim da on nikad nije
govorio o svom sprovodu", kažem ja kad postaje posve izvjesno da Mariah neće
progovoriti. "Barem ne meni."
Narednica Ames još jednom posvećuje pozornost svom fasciklu. Pitam se što bi
iz njega mogla čitati. Pitam se što je učinila kad je čula da se dolazimo s njom
vidjeti, kamo je otišla po informacije i na kakve je naišla. Pitam se iz čega
izviru ova pitanja. U velikom sam iskušenju da narušim sva pravila prema
kojima živi svaki pravnik i da... jednostavno pitam.
Umjesto toga, pitam nešto drugo. "Imate li ikakvih tragova?"
"Gospodine Garland, pokušajte shvatiti kako ove stvari idu. Obično su policajci
ti koji postavljaju pitanja."
Iskušava moje granice: ništa me toliko ne smeta koliko pokroviteljsko
ponašanje.
"Slušajte, narednice, žao mi je. Ali, znate, to je čovjek koji je upravo držao
službu na sprovodu mog oca. Prije devet godina me vjenčao. E pa, možda sad
razumijete zašto sam pomalo uzrujan."
"Razumijem ja zašto ste vi uzrujani", kaže strogo narednica Ames, jedva se
potrudivši da podigne pogled sa svojih bilježaka. "Ali ja također moram istražiti
ubojstvo, i s obzirom na to da ste iskoristili svoje veze kako biste upali ovamo
na dan kad ja imam mnogo posla, očekujem od vas da pomognete ako možete.
Upravo zato što je držao službu na sprovodu vašeg oca. Upravo zato što vas je
vjenčao."
Mariah pokušava popraviti stvar. "Kako vam možemo pomoći, narednice
Ames?"
"Jeste li čuli pitanja koja sam postavila vašem bratu?"
"Da, gospođo."
Nešto se pokreće na naredničinu licu: zašto se ja nisam sjetio reći gospođo?
Zato što je ona bijela, a ja crn? Je li nepristojnost posljedica potlačenosti?
Civilizacija se spiralno kreće sve niže i niže, i čini se da smo mi Amerikanci u
vezi s tim sposobni tek svađati se tko je kriv.
"Imate li vi na njih kakve drugačije odgovore?"
"Ne, gospođo."
"Sigurni ste?"
"Jesam, gospođo." Moja sestra nikad u svom životu nije zvučala tako
pokajnički. Čini se daje taktika ponešto djelovala.
"Voljela bih da pogledate ovo", kaže detektivka tišim glasom. Izvlači iz svog
fascikla dvije sjajne crnobijele fotografije. "Ove su, hmmm, najmanje jezive."
Mariah spušta pogled na njih i potom ga odvraća; ali ja ne želim izgubiti obraz
pred zastrašujućom B. T. Ames, pa se prisiljavam na zurenje i silim svoj um
koji se buni na to da probavi ono što gleda.
Pogledati te fotografije znači smjesta shvatiti kako je osoba koja je mučila oca
Bishopa to učinila, barem djelomično, iz zabave. Na jednoj je slici krupni plan
ruke. Da nije sve te krvi, možda na prvi pogled ne biste ni primijetili da
nedostaju tri nokta. Druga snimka prikazuje mesnati dio bedra Freemana
Bishopa. Svijetli, gotovo mjehurasti kružići utisnuti su paljenjem u njegovu
kožu. Nabori boli, kao krateri na Mjesecu. Brojim ih - pet, ne, šest - a to je tek
jedno malo područje njegova tijela. Pokušavam zamisliti kakva bi to osoba
mogla učiniti drugom čovjeku. I nastaviti to činiti, jer ovo je moralo potrajati. I
gdje bi to netko mogao učiniti, da bude siguran kako nitko neće čuti njegove
krikove. Sumnjam da bi povez na ustima bio dovoljan.
"Drugačije je kad to vidite, zar ne?" pita detektivka.
"Imate li - jeste li—" zamuckujem ja. Ovo ne može biti ono o čemu je govorio
Jack Ziegler. Jednostavno ne može. Počinjem ispočetka. "Imate li ikakvog
pojma zašto bi netko učinio ovakvo što?"
Narednica Ames na moje pitanje odgovara svojim. "A vi?" Njezine oči opet
počivaju na meni, promatraju me dok pomno pregledavam fotografije. Osjećam
kako se pokraj mene Mariah meškolji s nelagodom, a nisam siguran zašto.
"Što ja?"
"Imate li vi ikakvog pojma zašto bi netko ovo učinio?" "Naravno da nemam!"
Moji prosvjedi ne zanimaju narednicu Ames. "Imate li ikakva razloga vjerovati
da je otac Bishop posjedovao informacije koje bi netko drugi želio imati?"
"Nisam siguran na što mislite..."
"Pa, mučili su ga." Detektivka mahne rukom prema fotografijama pokretom
koji se doima razdraženim. "To obično znači da netko želi informacije."
"Osim ako mučenje nije bilo tek maska", tiho upada Mariah.
Narednica Ames okreće se prema mojoj sestri, a oči joj blistaju od oprezne
ponovne procjene - ne slučaja, nego Mariah.
"Ili djelo psihopata", glupo dodajem ja, ne želeći biti izostavljen ako je
detektivka sad spremna udijeliti malo poštovanja svojoj okolini.
"Svakako", kaže narednica Ames, a te su riječi još zajedljivije zato što su
izgovorene bezizražajno. "Ako se pokaže da mu je netko izrezao jetru i pojeo je
s bobom, nazvat ću vas."
Narogušim se zbog ovog podcjenjivanja, ali prije no što uspijevam smisliti
odgovarajući protuudarac, detektivka počinje mali monolog. "Pitate se zbog
čega postavljam ova pitanja. Dopustite mi da vam pokušam objasniti o čemu se
tu radi. Pretpostavljam da ste pročitali što je pisalo u novinama. Prema tome,
znate daje otac Bishop, počivao u miru, umro od rane zadane vatrenim oružjem
u glavu. E pa, ta se rana od metka nalazi u podnožju lubanje i lagano je
iskošena prema gore. Nijedan amater ne bi tako uperio svoj hitac. Amateri
oponašaju filmove i pucaju ljudima u stranu lubanje, ili možda u vrat. Ali ako
želite biti sigurni, onda ciljate u podnožje lubanje. Također znate i daje otac
Bishop na obje ruke, jednoj nozi i jednoj strani vrata imao opekline od opušaka.
Znate da mu nedostaju tri nokta. Znate da je pronađen s rukama svezanim na
leđima. Ali bilo je toga još. Nije potrebno da čujete sve pojedinosti. Tog su
čovjeka mučili. I to gadno mučili. Onako kako to čine, na primjer, trgovci
drogom kad nešto žele."
Kad to čujem izneseno tako potpuno, i to još iz usta policijske službenice,
stišćem se od straha jer jedino na što uspijevam misliti jest moja obitelj.
Detektivka je, ipak, pažljivo odabrala riječi. Mariah je uočila malu naznaku
prije mene, ali pripadnice Phi Beta Kappa sestrinstva obično brzo shvaćaju.
Glava joj ponovno poskoči.
"Mislila sam da se radi o zločinu iz mržnje."
"Pa, mogu razumjeti zbog čega ste to pomislili. Novine kažu da je to zločin iz
mržnje, i televizija kaže daje to zločin iz mržnje i NAACP kaže da je to zločin
iz mržnje i guverner ove lijepe države kaže da je to zločin iz mržnje, a čujem i
daje čak i Predsjednik ovih lijepih Sjedinjenih Država natuknuo kako bi se
moglo raditi o zločinu iz mržnje. Isto čine i dva puna autobusa prosvjednika
koji će ovog vikenda stići kako bi nas sve podsjetili na to kako se strašno
stanovnici ovog grada ophode prema crncima - bez obzira na to što nema
nikakvog razloga iz kojeg bi se moglo povjerovati da je zločin počinjen ovdje.
Ali znate što? Zločine iz mržnje, čak i ubojstva, počinjaju amateri. A ovo nije
bio amater." Ponovno promatra naša lica. "Eh sad, mene niste čuli da kažem
kako je to zločin iz mržnje i niste čuli nikoga iz policije da kaže kako je to
zločin iz mržnje, žarne?"
Mariah, svojedobna novinarka, ne popušta: "Onda, je li to zločin iz mržnje ili
nije?"
Narednica Ames udjeljuje mojoj sestri zloćudan pogled, kao da je prekasno
shvatila kakvu je to vrstu pripustila u unutrašnje svetište. Detektivkine su oči
poput crnog opsidijana bez sjaja, izazivaju svakoga da se samo usudi u njezinoj
nazočnosti izreći laž. Očevidno ne voli kad je se ispituje. Ali kad progovara,
zvuči gotovo mehanički.
"Gospođo Denton, mi ne znamo zasigurno kakav je to zločin, osim daje gadan,
a osoba koja gaje počinila još hoda uokolo slobodna. Pronaći ćemo počinitelja,
a onda ćemo znati i kakav je to zločin bio."
"Zar nije bila i nekakva poruka?"
"Gospodine Garland, očito je davi i ja čitamo iste novine. U jednima od njih
pročitala sam daje poruka bila pričvršćena za košulju oca Bishopa, a netko
drugi imao je ekskluzivno izvješće o tome da je poruku napisala grupa bijelih
rasista koja želi preuzeti odgovornost."
"U novinama", mrmlja Mariah, a sjenka osmijeha pleše na njezinu licu. Očito
detektivkinu 'izjavu nije shvatila s onoliko prezira s koliko jesam ja.
"Ja to ne potvrđujem", slaže se narednica, uzvraćajući osmijeh. Sad kad svaka
zna kako stoji ona druga, osjećaju se opušteno. Još jedan dokaz, ako je takav
uopće potreban, kako bi svijet bio mnogo bolji da ga vode žene.
"Vi to ne potvrđujete", pojašnjava Mariah, najvjerojatnije zbog mene, "jer - ako
je postojala poruka, a vi nikome ne otkrijete njezin sadržaj, možete to iskoristiti
za razlikovanje šašavaca kakvi uvijek zovu poslije ovakvih zločina od ljudi koji
bi zaista mogli pomoći u rješavanju."
"To je jedan od razloga, da."
Gledam jednu, pa drugu. Ovdje ima još nečega, postoji neka razina
razumijevanja koju su njih dvije već prešle dok se ja još mučim da svladam
prvu prečku. To je prilično slično promatranju dvojice velemajstora kako igraju
šah, svi ti suptilni manevri koji se nevjestu umu čine besmislenima, sve dok - u
iznenadnom uzbuđenju - jedan od njih ne bude poražen.
"A drugi je razlog", istim tihim glasom sugerira Mariah, "taj što bi poruka
mogla biti lažna."
"To nisam rekla", smjesta se ubacuje detektivka čiji osmijeh nestaje kao da se
prekasno sjetila kako osmijesi nisu dopušteni u ovom tužnom sobičku. Mogu
osjetiti kako se još jednom javlja napetost - a onda, iznenada, razabirem kamo
ciljaju.
"Narednice Ames," službeno progovara moja sestra, "mi smo ovdje zato što
imamo obitelji i zato što smo za njih zabrinuti." Protrlja svoj poveliki trbuh
kako bi podcrtala svoju tvrdnju: želi reći da smo zabrinuti za svoju djecu. "Ako
nas možete uvjeriti kako nema nikakve veze između onoga što se dogodilo ocu
Bishopu i onoga što se dogodilo - što se možda dogodilo - našem ocu, otići
ćemo i nikad vam više nećemo smetati. Obećavam. Nećemo brbljati po
novinama. Nekad sam bila novinarka i uvijek sam vrlo dobro znala držati jezik
za zubima. Nikad nisam otkrila svoje izvore. Moj brat je, kao što znate, pravnik,
što znači da zna čuvati povjerljive informacije. Znam da mislite kako smo
iskoristili svoje veze da upadnemo ovamo. Zao mije zbog toga. Ali učinili smo
to zbog svojih obitelji. I ništa što nam kažete neće otići dalje od nas dvoje. I to
vam obećavam. A ako ikad budemo mogli učiniti nešto za vas..."
Ostavlja kraj rečenice da visi u zraku. Oh, kako to mojoj sestri dobro ide!
Kakva novinarka mora daje nekoć bila! Ne rekavši ni riječ koja bi se mogla
upotrijebiti protiv nje, Mariah je uspjela neizravno zaprijetiti da će se pretvoriti
u nepriliku ne dobije li ono što želi. A što je još važnije, proširila je i raspon
navodnog utjecaja naših obitelji - koji sav, naravno, počiva na veličini
Malloryja Corcorana.
Narednica Ames shvaća poruku. I ima previše iskustva a da bi sebi dopustila
ljutnju. Umjesto toga, zagrize mamac.
"Obitelj oca Bishopa", kaže ona, "nije bila osobito voljna surađivati. Čini se da
oni misle - pa, njihov je problem što na stvari gledaju iz rasnog kuta."
"Ja ću porazgovarati s njima", kaže Mariah smjesta, kao da predsjedava
Zlatnom obalom, čemu se majka i nadala. "Bila sam u Jacku i Jill s Warrenom
Bishopom."
Detektivka kima, kao da su joj poznate sve moguće društvene organizacije za
djecu afroameričke srednje klase. "Čini se da Waren Bishop misli kako smo svi
mi ovdje zadrti primitivci", kaže ona.
"Porazgovarat ću s njim", obećava Mariah.
Narednica Ames nakratko opet pogleda mene, no obraća se mojoj sestri. "Neću
vam pokazati poruku", kaže ona. "To ne smijem učiniti. Žao mi je. Ali mogu
vam reći, nasamo u ovoj sobi, da ne postoji apsolutno nikakav razlog da budete
zabrinuti za sigurnost svojih obitelji. Uistinu nema nikakve veze između ovog
ubojstva i vašeg oca. Ali u pravu ste što se tiče druge stvari. Postoji poruka, a
mi mislimo daje lažna. To jest, ne mislimo da se radi o grupi bijelih rasista."
Zastaje, želeći da mi učinimo sljedeći korak. Upravo kanim postaviti novo
pitanje, kad Mariah podigne ruku i ubaci se prije mene.
"Radi se o drogama, narednice, zar ne?"
Narednica Ames je pogleda, potom gleda mene, pa opet moju sestru. U tom
pogledu ima istinskog poštovanja.
"Da", kaže naposljetku detektivka. "Da, mislimo da se radi o drogama. Sad, i
ovo ostaje među nama. To ne možete reći čak ni obitelji oca Bishopa, još ne
možete." Zastaje kako bi nam ovo sjelo; i policajci znaju prijetiti. "Ali posve
smo uvjereni kako vi, vaš otac i vaše obitelji nemate s tim nikakve veze.
Moramo pričekati još koji dan na toksikološku analizu kako bismo bili sigurni,
ali ja već iz drugih dokaza znam što će nam reći: daje otac Bishop bio prilično
težak ovisnik."
Detektivka zastaje. Ne bih baš mogao reći da mi se spustila čeljust, ali prilično
sam siguran da vrijeme stoji u mjestu i da mi je srce preskočilo nekoliko
otkucaja, dok se istodobno odvijaju i mnogi drugi slični klišeji. Znači, nije
jednostavno nesposobnost bila uzrokom zbog kojega su propovijedi Freemana
Bishopa znale odlutati u besmislenost. Zaprepašten sam i neugodno mije zbog
dubine olakšanja koje osjećam.
Ali Mariah se drži problema.
"Kako to objašnjava ono što mu se dogodilo?"
Narednica Ames uzdiše. Nadala se, kako se čini, da će se lakše provući, no sad
će nam morati ispričati i ostalo. Pa ipak, ja se još uvijek pitam u čemu je bila
svrha ispitivanja kojemu me podvrgnula. Je li me samo željela zastrašiti?
"Ovo ne objavljujemo", kaže ona, "zato što se bojimo oponašatelja. Ali na
području Washingtona, a tu uključujem i predgrađa, vidimo otprilike desetak
ovakvih slučajeva godišnje. O većini njih nikad niste čitali niti ste ih vidjeli na
televiziji, zbog toga što su žrtve manje značajni ljudi. Vrsta mučenja koje je
pretrpio otac Bishop - pa, ono je užasno, ali je manje neuobičajeno nego što
mislite. Osobito ga često koriste trgovci drogom kad žele saznati gdje njihove
mušterije koje kasne s plaćanjem drže svoj novac. Mučenjem iz njih izvuku
informacije, a onda ih ustrijele metkom u zatiljak. A ponekad to čine i bez
povoda, muče nekoga iz zabave. Mi smo prilično sigurni da se upravo o tome
ovdje radi. Cak bi i vrlo čvrst čovjek teško izdržao makar i djelić onoga što su
učinili ocu Bishopu, a prema onome što mi ljudi kažu, on - počivao u miru -
nije bio osobito čvrst. Ako su od njega željeli informacije, mislim da su ih
najvjerojatnije dobili vrlo brzo. Ostalo što su mu učinili, učinili su iz zabave."
Stanka, kako bismo ovo pojmili. Temperatura u prostoriji pada za nekoliko
stupnjeva. "Pa ipak, osnovna je činjenica nepromijenjena: Freeman Bishop,
prilično smo u to uvjereni, ubijen je zato što se drogirao, a nije mogao platiti
drogu."
"Prilično uvjereni?" pitam ja, tek toliko da nešto kažem.
Narednica me bijesno pogleda. Njezine oči govore kako bi više voljela da ja
umuknem, da se može praviti kako me nema u prostoriji. Mariah je ona u koju
ima povjerenja. Što se tiče narednice B. T. Ames, ja sam komad namještaja.
Treptaj oka poslije, uviđam svoju pogrešku, no moja je sestra vidi još i prije.
Već se podigla na noge i povukla i mene da ustanem, zahvaljuje detektivki na
vremenu koje nam je posvetila i rukuje se s njom kao da je zaključila kupovinu.
Narednica Ames nas zaobilazi i otvara vrata, kako bi ostatak policijskog odreda
mogao čuti kako nas otpušta.
"Gledajte, gospodine Garland, gospođo Denton. Zaista mi je žao zbog vašeg
oca. Zaista. Ali imam ubojstvo koje moram riješiti i mnogo posla me čeka.
Prema tome, ispričajte me, ali moram se vratiti na posao."

(II)

ZAJEDNO SE ODVOZIMO u Ulicu Shepard gdje Mariah namjerava prenoćiti;

ja ću se lokalnim letom nešto kasnije večeras vratiti kući, no sljedeći ću tjedan
ponovno doći na sprovod čovjeka koji je prošli tjedan držao službu na Sučevu
sprovodu. Kuća je, poslije prošlotjedne galame, sablasno tiha; zvuči poput kuće
mrtvog čovjeka. Naši koraci poput puščane paljbe odjekuju parketom u
predvorju. Mariah pravi grimasu i objašnjava kako je sve Sučeve orijentalne
uske i dugačke sagove poslala na kemijsko čišćenje odmah poslije sprovoda.
Podiže dlan u polovičnoj isprici i potom se okreće prema CD-playeru, no ovaj
put bira glazbu po svom, a ne po očevu ukusu: Reasons, duža verzija u
izvođenju Earth, Wind and Fire, koja - prema ležernom ukusu moje sestre -
ostaje najboljim pop-singlom ikad snimljenim. Sudac bi se sablaznio.
Podsjećam samoga sebe da je ovo sad njezina kuća, da sam ja samo gost, da
ona može raditi što god želi.
Nakon što se Mariah vraća iz kupaonice, još se jednom zatječemo u besmisleno
blistavoj kuhinji. Sjedimo zajedno za stolom i pijuckamo svoju vruću čokoladu
u druželjubivoj tišini, gotovo - ako ne sasvim - ponovno prijatelji. Otpuštam
kravatu. Mariah odbacuje cipele.
"Volio bih da ne ostaješ ovdje sama", kažem joj.
"Ali, Tal," kaže moja sestra, smijući se, "nisam znala da ti je stalo."
Većina ljudi koji imaju braću i sestre ovaj bi trenutak smjesta prepoznala kao
trenutak da se kaže Znaš da te volim, ali većina njih nije odrasla u mojoj
obitelji.
"Brinem se za tebe, to je sve."
Mariah nakrivi glavu na jednu stranu i nabire nos. "Ne moraš se brinuti, Tal. Ja
sam velika djevojčica. Mislim da nitko neće noćas provaliti u kuću i paliti me
cigaretama." Budući daje upravo to ono čega se bojim, ne kažem ništa. "Osim
toga," dodaje ona, "neću biti sama."
"Nećeš?" Ovo me iznenađuje.
"Ne. Zsuzsa će sutra dovesti djecu." Polazim od pretpostavke da je to najnovija
dadilja neizgovorljivog imena. "Odnosno, barem dio djece", ispravlja se ona, no
možda joj je samo teško držati pregled. Meni bi bilo. "A večeras će Sally ostati
sa mnom. Prema tome, ne brini se."
"Sally?" Nisam znao da su mi sestra i sestrična tako bliske.
"Ona je bila sjajna, Tal. Zaista sjajna. Doći će odmah poslije posla. Počet ćemo
pregledavati tatine papire." Mariah me oštro pogleda, kao da sam se usprotivio
tom planu. "Gledaj, Tal, netko to mora obaviti. Moramo znati čega tu sve ima.
Iz raznih razloga. Postoji mnogo dokumenata i stvari koje bi nam mogle
zatrebati. Vezanih uz kuće, i takve stvari. Osim toga, tko zna, možda... možda
možemo pronaći kakav trag."
"Trag čega?"
Mariahin svijetlosmedi pogled otvrdnjuje. "Daj, Tal, znaš ti vrlo dobro o čemu
ja govorim. Ti si taj na kojega je Jack Ziegler prošli tj edan urlao na groblju. On
misli da negdje postoji nešto, neka vrsta... pa, ne znam čega." Na trenutak
zatvara oči, pa ih opet otvara. "Želim pronaći to što on traži i želim to pronaći
prije njega."
Razmišljam o ovome. Upute. Pa, mogla bi biti i u pravu. Sudac je mogao
ostaviti komad papira, dnevnik, nešto što bi nam pomoglo shvatiti oko čega se
ujak Jack toliko brine i što je to što su lažni agenti FBI-a očito željeli. A možda i
narednica B. T. Ames. Upute. Možda se pojavi nekakav trag. Ja u to sumnjam,
ali Mariah - negdašnja novinarka - možda jednostavno ima pravo.
"Pa, mnogo sreće", jedino je što mi pada na pamet reći.
"Hvala. Imam osjećaj da ćemo to pronaći." Otpije svoju vruću čokoladu i
napravi grimasu; ohladila se.
"Moglo bi čak biti i zabavno."
Mariah sliježe ramenima i nekako mi priopćava svoju odlučnost. "Ne radim ja
to iz zabave", kaže ona svojoj šalici čokolade, ponovno nesvjesno trljajući svoj
trudnički trbuh. Zatječem se kako se pitam što u ovom trenutku radi moja žena.
"Jesi li se čula s Addisonom poslije sprovoda?" trudim se ja održati razgovor.
"Ne. Nije se javio ni jednom riječju." Prezirno zahihoće. "Isti stari Addison."
"Nije on tako loš."
"Oh, ma on je sjajan. Možeš li vjerovati što je rekao o tati? U posmrtnom
slovu? Da je možda postojao razlog da se povjeruje kako je učinio nešto loše?"
"To baš nije ono što je rekao", mrmlja Misha mirotvorac, stoje uloga u koju sam
nekako ukoračio tijekom nastojanja da preživim u turbulentnom kućanstvu
svoje mladosti, uloga koje se nikad nisam uspio osloboditi.
"Tako sam ja to čula. I kladim se da je tako zvučalo većini ljudi koji su bili
prisutni."
"Pa, možda je ostavio stvari malo... otvorenima."
"Tal, to je bio sprovod." Oči su joj bezizražajne. "Takve se stvari ne rade na
sprovodima."
"Oh, mala, sad vidim na što ciljaš."
Što nije baš posve isto kao i slaganje s njom, što je nijansa koju moja sestra
smjesta prepoznaje. "Ti nikad ne želiš odabrati stranu, zar ne? Voliš pogled s
ruba ograde."
"Mariah, daj", kažem ja, uboden, ali ne nudim protuargumente, i to ne baš samo
zato što se ne mogu sjetiti nijednoga.
Puštamo tišini da nas na neko vrijeme preplavi i bježimo svaki u svoje misli. Ja
zbrajam sve sate posla koji me očekuju kod kuće, u potaji bijesan što sam
dopustio Mariah da me prestravi i natjera na ovo putovanje. Sve što je
detektivka rekla imalo je smisla; a ni jedna teorija moje sestre ni izdaleka nije
vjerojatna. Virkam prema svom satu, nadajući se da to Mariah ne primjećuje, pa
podižem šalicu prema usnama samo da bih je odmah ponovno spustio. I moja
vruća čokolada ima jednako loš okus kao i njezina.
"Jesi li joj povjerovao?" pita Mariah, kao da ima uvid u moje misli. "Mislim,
narednici Ames. O ocu Bishopu?"
"Hoćeš reći, mislim li da laže?"
"Hoću reći, misliš li daje u pravu? I molim te, Tal, ne igraj sa mnom igre
riječima, nisam ja jedna od tvojih studentica."
Na ovo moram oprezno odgovoriti; ne želim svoju sestru još jednom iznova
pretvoriti u neprijateljicu. "Znam što si mislila", kažem polako. "Ja mislim da,
ako ona nije u pravu, onda je alternativa da je mučen zbog... zbog nečega što
ima veze sa Sucem. Ali to nema nikakva smisla."
"Zašto ne?" Pitanje joj je oštro; ponovno moram odabrati prave riječi.
"Pa, pretpostavimo - pretpostavimo da postoji neki djelić podatka koji je Sudac
odnio sa sobom u grob, podatka koji netko želi. Razumiješ, ja u to ne vjerujem,
to je samo pretpostavka."
Mariah sitno i napeto kimne. Ja uranjam dublje.
"Čak i ako je to točno - čak i ako postoji kakav djelić informacije -pa, ja
sumnjam da bi Sudac išta važno povjerio Freemanu Bishopu. Ne želim govoriti
loše o mrtvima, ali, daj, pa ozbiljno..."
"Nitko tko je poznavao tatu ne bi pomislio da bi on ocu Bishopu rekao bilo što."
"Nitko tko je poznavao Freemana Bishopa ne bi pomislio da bi njemu Sudac
išta povjerio."
Moja sestra opet trlja trbuh, štiteći svoju bebu. "Znači, on nije bio... mučen...
zbog informacija vezanih uz tatu, zar ne?"
"Mislim da nije. Kad bih mislio bilo što drugo, dograbio bih svoju obitelj i
pobjegao u planine."
"Ako bi tvoja obitelj htjela poći s tobom", kaže ona. Mariah si ne može pomoći,
jednostavno mora biti zajedljiva kad se počne govoriti o Kimmer. Odlučujem to
preskočiti.
"Mala, bit je u tome daje razlog zbog kojega mislim daje narednica Ames u
pravu taj što ne mogu smisliti nikakav razlog zbog kojega bi mu netko... učinio
onakve stvari." Obećao sam da ću vas zaštititi, a to ću i učiniti. Mogu ovu
mantru ponavljati sam sebi, ali koliko god je ponavljao, ne zvuči ništa
uvjerljivije. Ne baš sasvim. Ono što zvuči uvjerljivo jest da tamo vani ima
nekoga - drugih koje je spominjao ujak Jack - koji igraju vrlo strpljivu igru i
čekaju da ja učinim... pa, ono što već svi od mene očekuju. Ne osjećam nikakvu
opasnost, ali ne osjećam ni mir.
Mariah kimne. "Ne mogu ni ja", kaže ona. Prelazi rukom preko očiju. "Ona je
zaista prava mustra, ta detektivka. Prava opaka ženska."
"Pa, uspjela si je navesti da prizna kako je poruka najvjerojatnije lažna..."
"Oh, Tal, daj se saberi." Mariahin je glas neočekivano grub. Uletio sam u
njezino stručno područje. "Nisam ja nju navela ni na što. Murjaci nikad ne
priznaju ništa što ne žele priznati. Rekla nam je ono što je htjela da saznamo, i
to je sve."
"Pa upravo ti o tome i govorim." Sad sam uzbuđeni "Željela je da čujemo sve
one stvari o drogama. Zašto? Kladim se da je jedini razlog zbog kojeg nam je to
rekla taj što ne vjeruje da ćemo to zadržati za sebe. Ona želi da mi o tome
počnemo pričati uokolo."
"Nisam pojma imala da si ti takav cinik." Mariah odmahuje glavom, kao da ona
sama nikad nije bila cinična. Meškolji se u stolcu, a prst joj je uperen prema
meni. "Meni se narednica Ames svidjela."
"Ali jesi li povjerovala u njezinu priču o trgovcima drogom?"
"Pa, auto mu jesu pronašli pokraj Mornaričkog brodogradilišta."
"A ja se kladim da dolje na jugozapadu ima otprilike sto pedeset tisuća ljudi
koji niti troše drogu, niti je prodaju", držim ja propovijed.
"Daj se saberi", ponavlja Mariah. "Svi znaju da otac Bishop troši koku.
Odnosno, da ju je trošio. Svi to znaju već godinama."
"Svi znaju što?"
"Tal, ti si tako naivan. Zašto ti uvijek sve zadnji čuješ?" Smije se. Barem smo
ponovno u razmjerno dobrim odnosima. "Zaista nisi znao?"
Odmahujem glavom.
"Pa to je stara priča. Laurel St. Jacques ulovila ga je prije tri ili četiri godine
kako šmrče, usred sakristije. Sjećaš se Laurel? Udala se za Andrea Conwayja.
Znam da se Andrea sigurno sjećaš." Dijabolični osmijeh kojim me podsjeća da
sam ja drugi suprug Kimberly Madison. Andre je bio prvi.
"Sjećam se Andrea", tiho kažem. Sjećam se također - iako to nikad ne
spominjem - svog iracionalnog bijesa prema njemu kad je dobio prvu rundu u
našoj borbi za Kimmer Madison koja je, između ostaloga, uključivala i trenutak
kad smo se u njegovu stanu zamalo potukli. U to je doba bio producent lokalnih
vijesti s pseudonimom Artis. Preimenovao se kad je odlučio baviti se
dokumentarcima. "Čak se sjećam i da se vjenčao s Laurel."
"A sjećaš li se da su se rastali?"
"Imam to negdje u primozgu." Nadam se da ona ovime ne naznačuje da ima
bilo čega između Andrea i moje žene. Nesputane, moje me misli vode dolje,
prema njihovu uobičajenom, opsjednutom strahu: Andre je ovih dana u Los
Angelesu, a Kimmer je često u San Franciscu, i on bi joj mogao odletjeti u
posjet...
Oh, daj prestani!
"Čujem da je u pitanju bila druga žena", kaže Mariah, čija se stara okrutna crta
neočekivano ukazuje.
"To je obično slučaj."
Mariah mi dobaci pogled, možda pokušavajući razabrati spuštam li ja to njoj
onime što ona naziva mojom Ivy League duhovitošću, kao da ona ne posjeduje
ništa slično. Zadržavam pokerašku facu. "Pa, u svakom slučaju," nastavlja ona
konačno, "Laurel je prije nekoliko godina zatekla oca Bishopa u poslu. I budući
daje Laurel takva kakva jest, svima je to ispričala. Pravo je čudo da ga nisu
otpustili na licu mjesta. Mislim da tata onda više nije bio u crkvenom odboru,
inače bi otac Bishop morao otići. Ali pretpostavljam da su se svi sažalili nad
njim, ili tako nešto. Znaš kakvi smo mi episkopalci, Tal. Obožavamo suosjećati
s nekim. Najsretniji smo kad možemo ignorirati nečije grijehe kako bismo
pokazali koliko smo tolerantni", dodaje moja sestra koja se preobratila na
katoličanstvo kako bi se mogla udati za Howarda i, kako Kimmer rado kaže,
sve odonda slijedi načela Katoličke crkve o kontroli rađanja.
"Nisam to znao."
"Pa, bio je to priličan mali skandal, Tal." Maše rukama kako bi pojačala dojam,
zabacuje glavu onako kako je to činila kad je nosila dugu i ravnu kosu, pa
željno nastavlja, sretna zbog prigode da podijeli sa mnom trač koji mi je očito
promaknuo. "Zapravo, popriličan je broj ljudi zbog toga napustio crkvu.
Cliftonovi su otišli. Oh, kako su bili bijesni! I Bruce i Harriet Yearwood su
također otišli. I Mary Raboteau. Ne, čekaj, ona je otišla u mirovinu i sad je na
Floridi ili negdje. Mislila sam na gospođu Lavelle - ona je još jedna koja je
otišla. A čovjek bi pomislio da će otići i Gigi Walker, ona je takva čistunka, ali,
pa... pretpostavljam daje imala svoje razloge za ostanak." Čudan, sitan smijeh.
Moja sestra obožava osuđivati ljude, čak i kad nitko drugi u prostoriji ne zna
zbog čega je točno ta osuda. "Ne mogu vjerovati da nisi za to čuo, Tal."
"Ne, promaknulo mi je."
"Tata je mislio da bi otac Bishop trebao sam otići, znaš, da svima prištedi muku.
Ali on je stao pred pastvu i održao jednu od onih Bog-još-nije-završio-sa-mnom
propovijedi i to je uglavnom bilo to. Oh, sad sam se sjetila." Moja je sestra na
nogama. "Obećala sam narednici Ames da ću nazvati Warrena Bishopa.
Jadničak, sad više nema nikoga." Mariah nestaje u predvorju. Trenutak poslije,
čujem je kako gazi stubama, odlazeći u radnu sobu da pronađe Sučev adresar.
Zadivljen sam. Pretpostavljao sam da moja sestra priča prazne priče kad je rekla
kako će razuvjeriti obitelj oca Bishopa, no zaboravio sam kako ona ozbiljno
shvaća obećanja. Kad smo bili djeca, običavala je trčati roditeljima kad god bih
ja (ili još češće Addison) prekršio obećanje. U kućanstvu Garlandovih, kršenje
obećanja bilo je uglavnom zlodjelo koje je zasluživalo prijeki sud. Majka bi nas
kažnjavala najčešće tako što bi nas na nekoliko sati zatvorila u naše sobe, ali
otac bi činio nešto mnogo gore: pozivao bi nas u malu radnu sobu u prizemlju
kojom se u ono doba služio i izložio jedno od svojih mučnih predavanja,
dopuštajući svoj silini ledenog, bezizražajnog neodobravanja da se sruči na nas
dok smo stajali pred njegovim radnim stolom u stavu mirno. Obećanja su cigle
života, Talcotte, a povjerenje je vapno. Ništa u životu nećemo sazdati ako ne
zadajemo obećanja, a rušimo ono što su sazdali drugi ako ih zadajemo pa
prekršimo. Nešto u tom stilu. Trudio se senatskom Odboru za pravosuđe ukazati
na to isto, objašnjavajući svoj odnos s Jackom Zieglerom: Prijateljstvo je
obećanje buduće odanosti, odanosti bez obzira na sve. Obećanja su cigle
života... Ja nikad neću napustiti svoje prijatelje, i očekujem da moji prijatelji
nikad ne napuste mene.
To su plemeniti osjećaji, Suče, ali ostaje činjenica kako je upravo taj vaš
prijatelj bio optužen za...
5 dužnim poštovanjem, senatore, ne radi se tu o plemenitosti. To je pitanje toga
kakav svijet želite sazdati. Ako uopće želite graditi, a ne rušiti.
Mnogi su ga prijatelji napustili, naravno, čim su izračunali da će Sudac
vjerojatnije završiti u zatvoru nego u Vrhovnom sudu.
Odlazim do sudopera i perem naše šalice. Kad voda prestane teći, čujem
Mariahin glas kako lebdi niz stubište. Mariah, koja može biti topla i živahna
kad to poželi, vjerojatno će biti znatna utjeha Warrenu Bishopu, nesretnom sinu
Freemana Bishopa, koji je sad nekakav izvršni direktor u sektoru oglašavanja u
New Yorku, a s kojim je moja sestra svojedobno provodila vrijeme u Jacku i Jill
i drugim omladinskim društvima naše klase. Neprivlačni, zdepasti, trapavi
Warren koji je, kad smo bili tinejdžeri, očajnički želio hodati s Mariah, ali koji
nikad nije baš uspio privući njezinu pozornost. Ako je vjerovati Addisonu,
Warrenu je ona još od tog vremena tiha patnja. Oh, zatvoreni naš mali svijete!
"Trgovci drogom", mrmljam ja. Možda, možda ne. Tko god to bio, ne moram
čak ni zatvoriti oči kako bih vidio fotografije onoga što su učinili ocu Bishopu.
Njegovoj ruci, njegovu bedru i, nije teško zamisliti, drugim dijelovima njegove
anatomije koje nam detektivka, možda želeći biti ljubazna, nije pokazala.
Freemana Bishopa, narkomana, stigla je narkomanska smrt. Kako je moguće da
sam ja, čini se, bio jedina osoba koja za to nije znala?
Možda je Mariah u pravu. A možda je luda. A možda sam ja lud.
Možda bih morao ponuditi lulu mira.
Brišući ruke u kuhinjsku krpu odvratnog crveno-crnog uzorka, na trenutak sam
neodlučan, pitajući se je li došlo vrijeme da upotrijebim posjetnicu koju mije
Jack Ziegler dao na groblju. Ali nije: poslije ubojstva, posljednja stvar koja mi
je potrebna jest da tražim pomoć od čudovišta. I odjednom točno znam što
moram dati. Prisjećanje na očeva predavanja podsjetilo me na to. Mislim da
Mariahin lov na skrivene tragove neće dati rezultata, ali ne želim da ona misli
kako sam joj neprijatelj. Ono što ću joj dati manje je trag, a više uspomena na
čovjeka kakav je bio naš otac - uspomena koja bi čak i moju sestru mogla
natjerati da se ostavi svoje istrage. Ustajem i polazim niz mračni hodnik prema
klaustrofobičnoj knjižnici u prizemlju i njezinim ormarićima od trešnjeva
drveta. Poslije kratkog i željnog pogleda prema Mirću, sjedam za radni stol i
okrećem stolac prema polici za knjige na kojoj je otac držao svoje albume.
NekoUko minuta prekapam po njima prije nego što ću, zbunjen, odustati.
Mariah gaje premjestila, mislim. Ili netko drugi iz beskrajne povorke koja je
poslije sprovoda prošla kroz kuću: Mariahina djeca, Howard Denton, Samo
Alma, dadilja neizgovorljiva imena, gospoda Rose, Sally, Addison, njegova
mala bijela djevojka, ujak Mai, Dana Worth, Eddie Dozier, spremačica, netko
od bezbrojnih rođaka, bilo tko.
Plavi je album s novinskim izrescima o automobilskim nesrećama nestao.

J E DA N A E S TO P O G L AV L J E
ČEDAN PRIJEDLOG
(I)
"TVOJA ŽENA I Marc Hadley natječu se za isto sudačko mjesto", obavještava
me Stuart Land istog trenutka kad se smještam u stolac u njegovu prostranom
kabinetu koji je iza ugla mojega.
"Mislim da mije to poznato", uzvraćam ja protuudarcem, no uz dužno
poštovanje.
"Naravno, u Europi bi ovakva situacija bila nemoguća."
"Kakva situacija?"
"Oni imaju profesionalno sudstvo. Uzdižu se napredovanjem. Američki sustav u
kojem... amateri... mogu biti imenovani u prizivni sud smatraju neprikladnim."
"Pa, mi imamo sustav kakav imamo." Iako sam prilično uvjeren da je maloprije
uvrijedio moju ženu, silim se na osmijeh, ne želeći ulaziti u sukob sa Stuartom
Landom, velikim anglofilom. U ovoj zgradi već imam dovoljno neprijatelja.
"Dosad je funkcionirao prilično dobro. U prosjeku samo jedan skandal po
desetljeću."
Stuart podiže obrvu na ovu moju neozbiljnost. Potom sliježe ramenima, kao da
kaže kako bi odgovoriti na ovakvu besmislicu bilo ispod njegove razine. "Jeste
li čuli kakve novosti? O tome tko bi mogao biti u prednosti?" Implicira da su
moji izvori bolji od njegovih, što nije osobito vjerojatno. S republikancima u
Bijeloj kući, Stuart je vjerojatno mogao odabrati bilo koji posao u Washingtonu.
Stuart Land, prethodnik Lynde Wyatt na dekanskom mjestu i čovjek koji me
nagovorio da se vratim na svoju almu mater i predajem, jedan je od
najkonzervativnijih članova našeg predavačkog osoblja. U četiri godine koje su
prošle otkako je izgubio svoj moćni položaj, Stuart nije pokazao ni traga
ogorčenja prema Lyndi ili Marcu Hadleyju ili Benu Montoyi ili Tish
Kirschbaum ili bilo kome od nekoliko drugih profesora koji su se urotili da ga
zbace. I dalje juri poprijeko cijelom zemljom u potrazi za novcem za pravni
fakultet, a naši ga bivši diplomanti, posebice oni stariji i bogatiji, još uvijek vole
i nastavljaju otvarati svoje novčanike i čekovne knjižice kad se Stuart javi. I
zaista, mnogi ga još uvijek nazivaju "dekanom", možda i stoga što se nekoć
činilo kako će na tom položaju ostati do smrti, a ako mu je Lynda i zavidna na
toj naklonosti, dobro to skriva.
Nije se moguće zbližiti sa Stuartom, iako se konzervativniji profesori druže s
njim, a Lemaster Carlyle, koji se, čini se, dobro slaže sa svima, čak mu je i
prijatelj. Što se mene tiče, priznat ću da Stuarta nikad nisam osobito volio. No
uvijek sam mu se divio, i to ne samo zato što je bio jedini član nastavnog
osoblja koji je zapravo svjedočio u korist potvrde očeva imenovanja u Vrhovni
sud. Sto je još važnije, njegovo je poštenje neupitno, zbog čega sam se
iznenadio, a pomalo i uznemirio kad me, svega nekoliko dana poslije povratka
iz Washingtona, nazvao i natuknuo da navratim na razgovor.
Budući da u devet ujutro nisam imao pametnijeg posla nego da sjedim u svom
kabinetu i žalim samoga sebe, pristao sam.
Stuart Land je sitničavi čovječuljak čija bi se prugasta trodijelna odijela sa
širokim ovratnicima mogla opisati kao gangsterska, kad ne bi bio bijelac, ošišan
kao marinac i negdje sjeverno od šezdesete godine života. Lice mu je okruglo i
posve bez osjećaja, oči su mu sive i blistaju žestokom inteligencijom, a zbog
naočala koje imaju samo donju polovicu stakala i koje su mu uvijek nataknute
na nos djeluje više kao cenzor nego kao profesor. Njegova ukočena usta uvijek
su spremna na riječ oštrog i duhovitog neodobravanja. On se nikome ne
dopadne na prvi, čak ni na drugi pogled, ali negdje usput, pojavi se izvjesna
karizma i čak je i među ljevičarima malo naših studenata koji uspiju napustiti
pravni fakultet a da nisu podijelili sjaj i opću toplinu koje svi osjećaju prema
njemu.
Pa ipak, ovoga jutra Stuart nije ni topao, niti sjaji. Ne širi nikakvu karizmu.
Pozvao me jer želi nešto naglasiti, a - na tipični stuartovski način - odlučuje to
učiniti kroz niz jedva primjetnih, neizravnih, a ipak vrlo oštrih napada. Istim se
stilom koristi i u predavaonici i više me nego jednom njime probo dok mi je
predavao ugovore.
"Ne, Stuarte", prijavljujem ja poslušno. Polovica je moje pozornosti još uvijek
usredotočena na Washington u kojem je Mariah ostavila poruku Warrenu
Bishopu, zato što nije mogla doći do njega. O albumu koji nedostaje nisam joj
ništa rekao. "Nismo čuli nikakve novosti."
"Nije ni Mare. Pretpostavljam da ga cijela ta stvar uznemiruje."
"Žao mi je što to čujem." Stoje samo djelomično točno.
"Mare nije loš momak, Talcotte. Samo ga treba bolje upoznati."
"Nemam ja ništa protiv Marca. Sviđa mi se."
Stuart se mršti, kao da sumnja u to što sam rekao. Bubnja prstima. "Nije se
pokazao znanstvenikom kakvome smo se nadali kad smo ga zaposlili, naravno.
Ta spisateljska blokada. Ali on je uistinu sjajan kolega, Talcotte. Izvanredan
predavač. Briljantan um. Osim toga, znaš, kad smo zapošljavali tebe, Mare je
bio jedan od onih koji su te najviše podupirali."
"Ja... ja pojma nisam imao o tome", kažem iskreno. Za razliku od nekih pravnih
fakulteta, mi smo fetišisti povjerljivosti i prenositi ljudima tko jest, a tko nije
glasao za njih smatra se nečim na granici između neetičkog i besramnog. No
ipak sam čuo da me najviše podupirao Theo Mountain, i tijekom mojih prvih
godina na fakultetu, nas smo dvojica bili prilično bliski. Ne bi se baš moglo reći
da je bio moj mentor - nikad zapravo nisam imao mentora - ali, sve do trenutka
dok teški marš moga oca prema desnici nije od Thea učinio zajedljivog kritičara
- nas smo dvojica dosta vremena provodili zajedno. Zapravo je Stuart Land,
tadašnji dekan, bio čovjek koji me nagovorio da se ostavim odvjetništva i
dođem u Elm Harbor kako bih pokušao predavati. Uhvatio me u dobrom
trenutku: Kimmer i ja bili smo usred jednog od naših otuđenja. To što me, devet
mjeseci poslije, slijedila u ovaj grad i udala se za mene iznenadilo me gotovo
jednako kao što je iznenadilo naše obitelji i prijatelje. I uvijek sam se pitao -
iako to obje strane poriču - nije li, možda, nekako, Stuart odgovoran i za to što
je uvjerio moju ženu da odvjetništvo u Elm Harboru nije tako seljački posao
kao što je ona mislila.
"Mare je dobar čovjek", ponavlja Stuart. "Baš kao što je i tvoja supruga dobra
žena."
"Da", mrmljam ja, u sebi prigovarajući ovoj usporedbi, dok strpljivo čekam na
ostatak. Stuart me ovamo pozvao s razlogom i ja znam da će mi reći koji je to
razlog. Pa ipak, sad baš i nemam dovoljno snage da bih je trošio brinući se za-
osjećaje Marca Hadlevja, čak i ako jest podržao moje imenovanje. Ubojstvo
Freemana Bishopa, koje je stiglo za petama Sučeve smrti, uglavnom je iscrpilo
vrelo moje sućuti. Dvije noći svađanja s Kimmer, koja još uvijek smatra da
nema razloga za brigu, iscrpilo je ostatak mog emocionalnog bića. Pa ipak, ono
glavno što sam istaknuo Stuartu Landu, točno je: meni se Mare Hadley zaista na
neki način sviđa, iako ga u ovoj zgradi ne vole baš osobito. Mare, koji na
pravnom fakultetu već osamnaest godina predaje pravosuđe, zapravo je prilično
ugodan čovjek. Njegov sin Miguel jedan je od najboljih Bentlevjevih prijatelja
u vrtiću, pa se mi tako susrećemo s Marcom i njegovom ženom Dahlijom u
društvenim prilikama u kojima se zatječu roditelji: na parkiralištu, na
rođendanima, na izletima do vatrogasne postaje iza ugla. Nismo baš intimni
prijatelji, Mare i ja, ali oduvijek smo se dobro slagali. I iako Draga Dana smatra
da je Mare "na pretjerano dobru glasu" - što je još jedan čuveni worthizam - on
je, po mom sudu, uistinu toliko briljantan koliko legenda o njemu tvrdi;
dovoljno je provesti samo nekoliko minuta u njegovu društvu kako bi se osjetio
taj fantastični mozak koji pulsira i izbacuje velike misli. No ako je njegov um
legendaran, legendarna je i njegova nesposobnost da proizvede znanstveni rad.
Njegov akademski status počiva na jednoj jedinoj knjizi koju je objavio na
samom početku karijere. Poslije toga nije objavio gotovo ništa. Čini se da je
pročitao svaku knjigu ikad napisanu o bilo kojoj temi i u svakoj prigodi ima
spreman citat, ali on sam pati od jedne od onih velikih spisateljskih blokada,
pravog čudovišta u svojoj vrsti, a na sve strane ima pravnih časopisa koji još
uvijek čekaju na članke koje im je obećao prije više od deset godina. U jednom
se zapanjujućem trenutku zatječem kako zapravo ipak suosjećam s Marcom koji
vjerojatno osjeća da mu je sudačko mjesto potrebno kako bi dokazao da
njegova karijera nije bila uzaludna. A onda to odbacujem slijeganjem ramenima
i ponovno sam spreman boriti se za svoju ženu. "Dvoje dobrih ljudi",
ponavljam ja, samo kako bih pokazao da se nisam izgubio.
Stuart kimne, a onda se naslanja dublje u stolac i isprepleće svoje duge prste
kako bi naznačio da je spreman izgovoriti malu propovijed. Divim se Stuartu,
ali mrzim njegove propovijedi.
"Nije mi drago kad se članovi našeg nastavnog osoblja natječu jedni protiv
drugih", kaže on žalosno, glasom koji kao da govori kako njegovo mišljenje o
tome ima neku težinu. "To nije dobro za kolegijalne odnose. To nije dobro za
školu." Pokazuje prema zidu sastavljenom od niza prozora kroz koje se mogu
vidjeti krovišta i tornjevi i golema, četvrtasta knjižnica, prava gotička dika
sveučilišnog kompleksa. "Mi smo, prije svega, stalež. To je ono što
predstavljamo kao dio sveučilišta. Mi smo znanstvenici, a oni među nama koji
su redoviti profesori, ono što sveučilište naziva 'stalnim službenicima' trebali bi
biti vođe na svojim poljima. Ne političari, Talcotte, nego službenici.
Znanstvenici. Svaki od nas zaduženje posve istovjetnom odgovornošću: da se
udubi u odabranu disciplinu i potom poduči studente o onome što uspije otkriti.
Sve što bi ga moglo omesti u toj zadaći šteti našem zajedničkom pothvatu.
Razumiješ to, zar ne?"
Nalazim se negdje između zaprepaštenja i bijesa. Pa valjda Stuart ne staje na
stranu čovjeka koji je sudjelovao u njegovu vlastitom padu s moćnog položaja?
Nikad nisam ni mislio da će Kimmer na fakultetu imati mnogo pobornika, ali
sam uvijek pretpostavljao da će Stuart Land bitijedanodnjih.
"Razumiješ li?" ponavlja on. Ne čeka da bi vidio razumijem li ja. Nastavlja
svoju govoranciju, podižući upozoravajući kažiprst. "Znaš, Talcotte, tijekom
mnogih godina koje sam proveo na ovom fakultetu, često bi sa mnom
kontaktirala ova ili ona državna administracija, tražeći da se zainteresiram za
ovo ili ono predsjednikovo imenovanje. Sudačko mjesto. Pomoćnik javnog
tužitelja. Neki položaj u državnoj agenciji." Smješka se u blaženom prisjećanju.
"Jednom su, tijekom skandala, Rea-ganovi ljudi pitali bih li bio voljan otići
tamo i počistiti ministarstvo. Ali svaki put sam, Talcotte, odbio. Baš svaki put.
Vidiš, znam iz iskustva, iz neprekidnog promatranja, da profesor kojega ugrize
politička buba, prestaje biti djelotvoran kao znanstvenik. Više ne proučava
svijet i ne predaje o onome stoje otkrio. On se, zapravo, natječe za položaj i to
utječe na sve, od tema o kojima odlučuje pisati do argumenata koje je voljan
iznositi u predavaonici. Brine se što će biti ostavi li trag na papiru i, ako takav
trag postoji, troši vrijeme nastojeći ga izbrisati. Kao što možeš i zamisliti, kad
se dva člana nastavničkog osoblja istodobno zateknu ubodeni od iste političke
bube i kad se obojica natječu za isto, samo jedno ispražnjeno mjesto na sudu,
pa, štetne se posljedice... uvećavaju geometrijskom progresijom.
Učetverostručuju se."
Ne mogu dopustiti da ovo ode dalje. "Stuarte, gledaj. Ja cijenim ovo što ti
govoriš. Ali moja žena nije članica nastavničkog osoblja."
"Pa, nije, Talcotte, imaš pravo. Nije." Kima glavom kao da je to i prije znao, a
ja - spori mislilac - tek sad sam to otkrio. "Službeno nije."
"Nije čak ni neslužbeno."
"Pa, tvoja žena možda nije među našim osobljem, ali je svakako članica obitelji.
Dio velike obitelji pravnog fakulteta."
Na ovo se gotovo nasmijem. U Kimmerinu idealnom svijetu, ona ne bi morala
čak ni vidjeti pravni fakultet, a još bi manje morala o sebi razmišljati kao o
njegovu dijelu. "Daj, Stuarte. Bez obzira na to što ona bila, činjenica je da to što
se ona natječe za mjesto ni na koji način ne može utjecati na to kako ona
obavlja svoj posao oko pravnog fakulteta, iz jednostavnog razloga što ona oko
pravnog fakulteta nema nikakav posao." Ne pristajem na Stuartov uzorak u
kojem se o cijelom staležu uvijek govori u muškom rodu.
Čelične oči gledaju ravno u moje. "Pa, Talcotte, ovo zapravo nije kraj priče.
Činjenica da se tvoja žena, kako si ti to rekao, natječe za mjesto, mogla bi na
duže pruge utjecati na tebe."
"Na mene?"
"Oh, Talcotte, pa da, naravno. Zašto ti je u to tako teško povjerovati? Tvoj a
žena želi biti sutkinj a, ti joj ne želiš upropastiti priliku - zašto takva situacija ne
bi mogla dovesti do pretjeranog opreza s tvoje strane?"
"Pretjeranog..."
"Jesi li ti u posljednje vrijeme pri sebi?" Hihoće kako bi ublažio udarac.
"Talcott Garland kojega poznajemo i volimo? Ne bih rekao."
Ovo je zaista previše. "Stuarte, zaboga. Upravo mi je umro otac. A onda je
svećenik koji j e držao službu na sprovodu... "
".. .ubijen. Da, znam. I strašno mi je žao." Naginje se naprijed i sklapa svoje
malene ruke na stolu. "Ali, Talcotte, poslušaj me. U posljednje si vrijeme
smeten. Pomalo neorganiziran." A onda, na moje iznenađenje, sliježe ramenima.
"Ali sad smo se daleko odmaknuli od teme..."
"Odmaknuli od teme! Pa maloprije si rekao da ovo natjecanje utječe na to kako
ja obavljam svoj posao!"
"A možda sam ja govorio o širem aspektu. Možda se to mene i ne tiče. Možda
sam samo spekulirao. Ali istina je to da ja uopće nisam mislio na to kako ti
obavljaš svoj posao. Mislio sam na Marca."
"Kakve veze ima Mare?" zahtijevam ja, moj bijes još uvijek silovito plamti,
usprkos činjenici da sam potpuno zbunjen. Samo trenutak prije Stuart je tvrdio
da sam smeten i neorganiziran. A sad ga se to više ne tiče.
"Marc ne obavlja svoj posao dobro. Mislim daje ovo natjecanje previše za
njega."
"Pa zašto onda razgovaraš sa mnom, a ne s Marcom?" Stuart ne odgovara, samo
pilji u mene, jedva trepćući. Osjećam laganu vrtoglavicu, čudnovati déjà vu,
usprkos činjenici da ne mogu točno reći koje to iskustvo ponovno proživljavam.
Pokušavam opet. "Je li te Mare na ovo nagovorio? Je li on tražio da razgovaraš
sa mnom? Jer ako jest..."
"Nitko me ni na što nije nagovorio, Talcotte. Moja je jedina briga ova škola."
Govori kao da je još uvijek dekan. "I ja znam da, kao i ja, i ti želiš ono što je
najbolje za školu."
"Ti valjda ne predlažeš... Ne misliš valjda..." Zastajem, s mukom gutam rastući
crveni gnjev i pokušavam iznova. "Mislim, ako ti želiš reći kako bih ja trebao
svojoj ženi predložiti da odustane od postupka, da se odrekne svoje prigode da
postane savezna sutkinja, i sve to za dobrobit pravnog fakulteta ili za dobrobit
Marca Hadleyja... e, pa, Stuarte, žao mi je, ali to se neće dogoditi."
"Međutim, Talcotte, moguće je da se dobrobit škole i dobrobit Marca Hadleyja
u ovom slučaju preklapaju."
"Što misliš reći time da... Oh!" Jesam li kojim slučajem spomenuo da je Stuart
Land čovjek koji okoliša? Trebao sam ovo prije vidjeti. Naravno da želi pomoći
Marcu da se dokopa toliko žuđenog sudačkog položaja. Bez njegove pomoći,
Mare najvjerojatnije nikad ne bi ni ušao u uži izbor, jer Stuart je možda jedini
član nastavničkog osoblja kojemu bi administracija povjerovala kad bi zajamčio
da je istinita tvrdnja koju Mare sam o sebi često ponavlja: da je politički liberal,
ali sudski reakcionar. A zašto bi Stuart pomogao ambiciju čovjeka
najodgovornijega za njegov pad? Zato što bi se Stuart Marca, kad bi ovaj postao
sudac, jednom zauvijek riješio, a Dekanica Lynda, njegova suparnica, izgubila
bi jedan potporanj na kojem je sazdana njezina moć među nastavničkim
osobljem.
Stuart izlaže prastaru duhovitost: "Možda bi odlazak Marca Hadleyja s pravnog
fakulteta i njegov dolazak na sud povećali kvalitetu obiju institucija."
I ponovno pažljivo biram riječi. "Cijenim tvoju točku gledišta, Stuarte. Zaista.
Ali Kimmer to mjesto zaslužuje više od Marca. I neću joj predložiti da povuče
svoje ime."
Stuart polako kima. Odnekud čak izvlači i osmijeh. "Onda dobro. Morao sam
pokušati. Bio sam prilično siguran da će tvoj odgovor biti ovakav. I poštujem te
zbog toga. Ali, znaš, Talcotte, bit će u ovoj zgradi i onih koji to neće učiniti."
"Kako, molim?"
"Ti na ovom fakultetu imaš mnogo prijatelja, Talcotte, ali imaš... no, ima i onih
kojima nisi drag. Pa valjda te to ne iznenađuje?"
Crvena se zavjesa napokon spušta preko mojih očiju. "Što mi to zapravo
govoriš, Stuarte? Reci to konačno jasno."
"Ne bih se iznenadio, Talcotte, kad bi ti bio izložen izvjesnim... pritiscima...
kako bi pokušao uvjeriti svoju ženu da odustane i prepusti mjesto Marcu. To je
vrlo žalosna činjenica, ali je još uvijek činjenica. Volio bih kad bi škola bila
drugačija, kad bismo zadržali svoju kolegijalnost, ali kad politička buba ugrize
jednoga od nas, ponašamo se manje kao stalni službenici, a više kao privremeni
školarci." Čeka da se ja nasmijem njegovoj maloj šali, ali ja to ne činim. "Bojim
se, Talcotte, da bi te neki od školaraca mogli pokušati... uvjeravati."
"Ne mogu vjerovati da ovo čujem. Ne mogu vjerovati."
"Ja, naravno, neću u tome sudjelovati i rado ću upotrijebiti svoj utjecaj kako bih
te zaštitio. Ali, Talcotte, moraš shvatiti da i ja, također, imam neprijatelja na
fakultetu. Možda je moj utjecaj manji nego što bih volio da jest." Uzdiše,
izvodi, a sve kako bi pokazao da bi škola bila bolje mjesto da je on još uvijek na
vrhu gomile. Možda i bi. Recite što hoćete o Stuartu Landu, ali sve su njegove
ambicije uvijek bile vezane uz školu.
"Razumijem."
Stuart oklijeva, a ja razabirem da njegova propovijed još nije posve završila. "S
druge pak strane, Talcotte, ako si odlučan da nastaviš ovim putem, mislim da
bih ti mogao biti od prilične pomoći u Washingtonu."
"Oh?"
"Vjerujem da bih tamo mogao imati ponešto utjecaja i, ako ga imam, rado ću ga
iskoristiti da pomognem tvojoj ženi u napredovanju."
Što nas dovodi, razabirem ja, do središnje točke cijelog sastanka. Umoran od
Stuartova lukavog politiziranja, pokušavam s malo izravnosti: "A ako joj
pomogneš, što zauzvrat od mene očekuješ?"
Stuart se mršti i ponovno isprepleće prste. Pripremam se za još jedan monolog,
ali on umjesto toga ustaje. "Ne postoji u svemu quid pro quo, Talcotte. Ne budi
takav cinik. Kad si bio mlad i nisi imao redovitu profe-suru, bio si
optimističniji. Mislim da bi povratak tog živahnog momka bio sjajna stvar, i za
tebe i za školu." Podiže svezak sabranih Holmesovih članaka koje je čitao kad
sam ja ušao, što je znak da me otpušta. Ali, prije nego što sam se dospio
ispričati i krenuti, on nudi reviziju svoje teze: "Naravno, Talcotte, moguće je i
to da ćeš poslije biti u prigodi da školi uzvratiš uslugu. Ako se prilika ukaže,
pretpostavljam da ćeš je prihvatiti."
"Ja... ja nisam siguran na što ti misliš, Stuarte."
"Bit ćeš siguran kad za to dođe vrijeme."
Vani, na hodniku, spopada me iznenadna jeza. Odjednom shvaćam na koga me
to Stuart podsjećao tijekom svoga predavanja: na Jacka Zieglera, tamo na
groblju, koji obećava da će zaštititi moju obitelj, a zauzvrat traži od mene da mu
kažem sve što saznam o uputama.
I pitam se, s nelagodom, traži li i Stuart to isto.

DVANAESTO POGLAVLJE

POSEBNA ISPORUKA
(I)

ELM HARBOR JE utemeljen 1682. godine i sagrađen oko trgovačke postaje na

utoku rijeke State. Izvorno je ime grada bilo Harbor-on-the-Hill, zbog toga stoje
zaravan uz vodu vrlo mala i tlo se počinje uspinjati već vrlo blizu luke; drugi je
razlog utjecaj propovijedi koju je pola stoljeća prije toga o blistavu gradu na
brežuljku održao John Winthrop. Gradski su oci bili nepopustljivi
kongregacionalisti koji su se spustili niz obalu u potrazi za svojom vjerskom
slobodom, te istog trena započeli s donošenjem zakona koji su priječili tuđu. I
tako su, između ostaloga, zabranili bogohuljenje, papinstvo, pokazivanje
gležnjeva u javnosti, ido-lopoklonstvo, zelenaštvo, neposluh prema ocu i rad na
Sabat. Iako bi se sablaznili od same pomisli da možda obožavaju izrezbarene
idole, svoj su grad sazdali na tlocrtu križa, gradeći ga oko dvije duge avenije:
prva se ulica protezala od istoka prema zapadu i u onim vremenima bila
poznata kao Istočno-zapadna ulica, dok je danas poznata kao Istočna avenija.
Ulica koja se protezala od sjevera prema jugu zvala se Sjeverna cesta, što je
kasnije promijenjeno u Kraljevsku cestu, a danas se zove Kraljevska avenija.
Sveučilište je svoja vrata otvorilo trideset godina poslije i u osnovi je bilo
završna škola za nepopustljive muškarce kongregacionaliste koji su željeli učiti
- uz biblijski nauk - retoriku, grčki, latinski, matematiku i astronomiju. Izvorni
se sveučilišni kompleks sastojao od dvije drvene zgrade smještene na
izduženom ovalu na mjestu gdje Kraljevska avenija skreće u širokom luku kako
bi slijedila okuku rijeke State; vlasništvo tog skupocjenog zemljišta uz rijeku
sad pripada medicinskom fakultetu. Tijekom tri sljedeća stoljeća, sveučilišni se
kompleks širio kao agresivan rak kroz područja zapadno od Kraljevske avenije,
napadajući jednu četvrt, metastazirajući u drugoj, uništavajući sve što mu je
stajalo na putu ili
to pretvarajući u nešto što je služilo sveučilišnoj svrsi. Kuće s drvenim
oplatama su srušene, kao i tvornice, škole, dućani, pansioni, crkve, obiteljske
kuće, skladišta, bordeli, gostionice, kožare, i čitave četvrti stambenih zgrada.
Na njihovim mjestima podignute su knjižnice, laboratoriji, predavaonice i
kabineti, spavaonice i upravne zgrade... i otvoreni prostor. Nepregledan
otvoreni prostor. Sveučilište sebe rado opisuje kao instituciju od koje nitko u
Elm Harboru ne gradi više parkova, usprkos tome što se ni u jedan od
prekrasnih sveučilišnih parkova ne usuđuje zaci nitko iz grada. Sveučilište je
sagradilo muzeje i akvarij, kao i vodeći regionalni centar za performativne
umjetnosti. Njegova je bolnica jedna od najboljih na svijetu. Sveučilište ulaže
novac u zajednicu, osigurava kapital za izgradnju novih stambenih zgrada i
započinjanje malog poduzetništva. Nijedna druga ustanova u ovom području ne
osigurava više radnih mjesta.
Barem tako tvrde naša priopćenja za javnost.
Sveučilište također kupuje i čitave ulice i zatvara ih za promet, gradi goleme
parkirališne zgrade, ali samo za automobile studenata i nastavnika i - sa svojom
privatnom zaštitarskom silom koja ima puno pravo uhićivanja - stvara otok
razmjerna mira, okružen gotovo vidljivim zidom koji bi stanovnike grada
trebao zadržati s druge strane.
Sam Elm Harbor demografski je složen. Crnog je stanovništva otprilike trideset
posto, još je dvadeset posto hispanskog podrijetla, a ostalo su bijelci, ali kako
raznovrsni! Imamo Grkoamerikance, Italoamerikance, Amerikance irskog i
njemačkog podrijetla, kao i one ruskog. Stanovnici koje Ured za popis
stanovništva proizvoljno označuje kao Hispa-noamerikance uglavnom vuku
podrijetlo iz Puerto Rica, no mnogi drugi svoje obiteljske korijene imaju u
zemljama Srednje Amerike - kao i mnogi od naših crnačkih stanovnika koji su
inače u otprilike jednakom omjeru podijeljeni između Karibijaca i onih čiji su
najdalji ustanovljivi korijeni na Jugu. Grad je beznadno podijeljen po tim
mnogobrojnim crtama, kao što vidimo svake tri godine za vrijeme općinskih
izbora koji gradsko vijeće pretvaraju u svadljivu dugu, a vrlo često čak pet ili
šest etničkih skupina predlaže kandidate za gradonačelnika u okviru
preliminarnih izbora Demokratske stranke. (Lokalna Republikanska stranka je
upravo smiješna.) Samo dvije stvari ujedinjuju raznorodne stanovnike Elm
Harbora: zajednička mržnja prema sveučilištu i zajednički san da će ga njihova
djeca jednoga dana pohađati.
Kimmer se ne sviđa život ovdje, a jedan od razloga je - iako povremeni klijent -
upravo sveučilište.
A moje mišljenje? Ja nisam ljubitelj nijednog grada i Elm Harbor, sa svojim
mnogobrojnim problemima, ne čini mi se ništa gorim od svih ostalih. Ono što
sam tijekom godina naučio od svojih kolega - posebno od velikog
konzervativca Stuarta Landa i velikog liberala Thea Mountaina -jest to da mi
koji smo pripadnici sveučilišne zajednice dijelimo posebnu odgovornost za
napredak onoga što Theo voli nazivati metropolom. Koncept odgovornosti je,
znam, danaspasse, posebno zamisao o obvezama prema onima koje je Eleanor
Roosevelt rado nazivala manje sretnima od nas, ali Sudac je svoju djecu
odgajao u skladu s tim konceptom i nitko mu od nas ne uspijeva do kraja
izmaknuti. Sudac je vjerovao kako njegov društveni konzervativizam zahtijeva
služenje: ako uloga države treba biti malena, onda uloga dragovoljaca mora biti
velika. I tako Mariah održava tulume za djecu beskućnike, Addison pomaže u
učenju gimnazijalcima iz geta... a ja poslužujem hranu.

(II)

JAVNA KUHINJA U kojoj katkad volontiram poslužuje tople objede za žene i

djecu svaki dan u tjednu u pola jedan, u podrumu Kongregacionalističke crkve
koja je jednu ulicu istočno od sveučilišnog kompleksa. To je savršeno mjesto za
zaboravljanje zagonetke i smrti, jer poteškoće u kojima se zatječu njezini gosti
mnogo su dublje od mojih vlastitih. Dok sam, poslije zbunjujućeg razgovora sa
Stuartom Landom, sjedio u svom kabinetu i pripremao se za predavanje iz
naknada štete, osjetio sam njezin poziv. Dok sam svojim pozornim studentima
nastojao objasniti svu složenost osnova određivanja stupnja nemara znao sam
da brljam i osjećao kako iz pogleda Avervja Knowlanda lete noževi svaki put
kad bih mu okrenuo leđa. Kad je predavanje završilo, ostavio sam knjige u
kabinetu i izjurio kroz prednja vrata zgrade.
Javna je kuhinja, zaključio sam, u ovom trenutku jedino pravo mjesto za mene.
Služenje, podsjećam samoga sebe dok silazim stubama u crkveni podrum. Svi
smo mi pozvani na stvarno služenje. Ne samo na davanje novca, običava
propovijedati Theo Mountain, ni samo na borbu za promjenu zakona, jer Theo
pravo smatra izgubljenom stvari. Služenje stvarnim ljudima kojima je teško,
koji plaču i izazivaju nas.
Voditeljica javne kuhinje je teutonska udovica od sedamdesetak godina koja
inzistira na tome daje zovemo Dee Dee. Pozdravlja me mrštenjem dok upadam
kroz vrata nekoliko minuta prije vremena kad se kuhinja otvara. Dok joj štap
pucketa po podu od vinila, Dee Dee me slijedi u kuhinju u kojoj ostatak osoblja
razrezuje nekoliko doniranih pizza, pečenih jučer i danas suhih kao pijesak.
"Dogovor je u dvanaest", kori me ona svojim elegantnim glasom dok navlačim
gumene rukavice za jednokratnu uporabu. "Očekujemo da svi budu ovdje do
dvanaest i petnaest."
"Imao sam predavanje, Dee Dee. Žao mi je."
"Predavanje."
"Da." Pokušavam zamisliti kako bi moj šarmantni brat prošao kod Dee Dee.
Loše, kladim se.
Dee Dee, čije sam pravo ime mnogo puta čuo i nikad ga se ne uspijem sjetiti,
niska je žena pažljivo počešljanih sijedih kovrčica i širokih, čvrstih ramena.
Nosi košulje s cvjetnim uzorkom, dokoljenke i praktične cipele. Njezino dugo,
voštano lice čini se kao isklesano iz nekog blijedog kamena, i njezine
zapanjujuće blistave plave oči često prevare neupućene tako da pomisle kako
ona vidi. Ali Dee Dee je posve slijepa. Također je odlučna i u tome da se prema
našim gostima (kako ih ona zove) treba odnositi s poštovanjem. Imamo šarene
pamučne stolnjake koje sama Dee Dee pere dvaput tjedno, na stolovima su vaze
s cvijećem, a strogo je i pravilo da se sva jela poslužuju s tanjura i iz posuda,
nikad iz lonaca izravno sa štednjaka, niti iz limova u pećnicama. Dee Dee
ustraje i u tome da naši gosti moraju govoriti Molim i Hvala, a mi im moramo
odgovarati Nema na čemu. Volonteri koji budu nepristojni imaju pravo na jedno
upozorenje, a poslije njega nisu više dobrodošli. Dee Dee nema ovlasti zabraniti
gostima da budu nepristojni prema volonterima, ali zurenje njezinih mrtvih
očiju, uznemirujuće izravno, drži u redu sve osim najshizofrenijih. Dee Dee, po
vlastitu vedrom priznanju, drži svoju posadu pod strogim nadzorom. Njezina
sljepoća nema nikakva utjecaja na njezinu sposobnost da smjesta, kao kroz
neku slijepu telepatiju, uvidi kad netko od njezinih volontera nemarno određuje
porciju lasagna i koja od gošći pokušava utrpati jabuku ili dvije viška pod svoj
pulover.
Ili tko kasni.
Dee Dee postavlja svoje velike dlanove na svoje uske kukove i odmiče se, dok
mi spuštenih tankih usana drži lekciju: "Želiš li ti reći kako je tvoje predavanje
važnije od toga da se nahrane ove nesretne žene?" A onda se nasmiješi i potapše
me po ramenu zapanjujućom preciznošću, stavljajući mi tako do znanja da se
uglavnom šali.
Uglavnom.
No baš mi je danas njezin humor dobrodošao.
Zauzimam svoje mjesto iza pulta, danas sam na odjelu za salatu. Nekoliko me
drugih dragovoljaca pozdravlja. Zovu me Profesore, što je neka vrsta privatne
šale, iako sam u srednjoj školi imao isti nadimak. Hej, Profesore, viču i
volonteri i gosti jednako. Šta ima, Prof a? Dolazim u javnu kuhinju iz milijun
različitih razloga. Jedan od njih, najlakše uočljiv, jest služenje, jednostavna
kršćanska dužnost prema ostalima. Drugi je neprestana potreba da se podsjetim
na raznovrsnost ljudske rase općenito i tamnijeg naroda posebno, jer studenti i
predavači koji na sveučilištu predstavljaju Afroameriku uglavnom pokrivaju
raspon od Oak Bluffs do Sag Harbora. A možda sam danas došao ovamo
djelomično i zato da se pokajem zbog zastrašivanja jadnog Averyja Knowlanda,
čija drskost jedva da je njegova krivnja. No čak je i to preslabašno objašnjenje.
Ovo bi jednostavno mogao biti jedan od onih utoraka kad mi je društvo ove
vesele grupe draže od društva mojih kolega, ne zbog njihovih, nego zbog mojih
mana. Ima dana kad mi vrijeme na poslu nalikuje na provođenje vremena sa
Sucem, a činjenica da je on mrtav i pokopan tu je posve nevažna. U Oldie sam
okružen ljudima koji s naklonošću pamte mog oca kao studenta: Amy
Hefferman, koja je s njim bila na godini; Theo Mountain, koji mu je predavao;
Stuart Land, koji je upisao fakultet dvije godine poslije njega; nekolicina
drugih. Usprkos skandalu koji mu je upropastio karijeru, portret moga oca
zajedno s portretima drugih diplo-manata koji su se uspeli na sudačku klupu
visi na zidu u golemoj čitaonici knjižnice pravnog fakulteta, što je jedan od
razloga zbog kojih u njoj provodim malo vremena. Katkad me guši uloga koja
se od mene zahtijeva: Je li Oliver Garland zaista bio vaš otac ? Kakav je to bio
osjećaj? Kao da sam na sveučilištu uglavnom da bih poslužio kao izložbeni
primjerak. Nikad nisam smio dopustiti Sucu da me nagovori da studiram pravo
na istom fakultetu na kojem je i on studirao; ne mogu ni zamisliti što me
spopalo kad sam odlučio daje ovo pravo mjesto na kojem bih trebao
podučavati.
Možda se radilo o tome da nisam imao drugih primamljivih ponuda.
Ili o tome da mije otac rekao neka to učinim.
U većini sam slučajeva bio poslušan sin. Moj je jedini čin pobune bilo
vjenčanje s Kimberly Madison, s kojom sam studirao pravo, iako je mojoj
obitelji bila draža njezina sestra Lindy, s kojom sam pohađao koledž. Kimmer
je, naravno, posve jasno što su mislili moji roditelji, na što me i podsjetila prije
dva tjedna u restoranu u Ulici K, a ima trenutaka kad nju ta spoznaja razjaruje,
kao i trenutaka u kojima mi kaže kako bi joj bilo draže da sam učinio ono što se
od mene očekivalo. Poteškoća je bila u tome što ja, usprkos onome što je, čini
se, mislila Zlatna obala, nikad nisam volio Lindy. A ni ja Lindy nisam ni
najmanje zanimao. Da se zanimala za mene, pretpostavljam da bih se vjenčao s
njom, baš kao što su moji roditelji i željeli, a moj bi život bio drugačiji - ne
bolji, samo drugačiji. Ne bih, na primjer, imao Bentlevja, što bi bilo neizrecivo
gore. S druge pak strane, neke bi stvari još uvijek bile iste: Sudac bi svejedno
bio mrtav zbog posljedica srčanog udara, i svi bi me još uvijek ispitivali kakve
je upute ostavio, i Freeman Bishop bi svejedno bio ubijen, a Mariah bi svejedno
bila opsjednuta svojim suludim teorijama.
A ja bih svejedno bio emocionalno iscrpljen.
Jučer ujutro Kimmer i j a smo se posvadili, ne oko toga što ona radi ili ne radi s
Jerrvjem, nego oko novca. Svake jeseni vodimo istu bitku, jer je jesen, čini se,
doba u kojem shvaćamo kako se proračun koji smo tako pažljivo sastavili u
siječnju pretvorio u loš vic: što se toga tiče, ide nam jednako dobro, odnosno
jednako loše, kao i saveznoj vladi. Stojeći na dovratku garderobe u kojoj je
Kimmer, odjevena samo u grudnjak i podsuknju, birala odjeću u kojoj će tog
dana izgledati moćno, predložio sam da srežemo troškove. Nije se ni okrenula,
samo je pitala gdje. Ukazao sam, ponešto oprezno, na njezine troškove za
odjeću i nakit. Sva izvan sebe, objasnila mije daje ona korporacijska odvjetnica
i da se mora odijevati sukladno tome. Pa sam ja spomenuo kako nas guše rate
za leasing njezina alpski bijelog BMW-a M5, u kojem ona leti cijelim gradom
dok ja dahćem u svom dosadnom, ali pouzdanom Camrvju. Pokazalo se da, više
ili manje, i automobil pripada zahtjevima njezina posla. Predložio sam da
porazmislimo o selidbi u manju kuću. Kimmer je, uskakujući u svoju suknju,
rekla kako je i naše obitavalište dio njezine javne osobnosti. Dok sam poraženo
odmahivao glavom, ona mi je preko ramena dobacila pogled i nasmiješila se
onako kako to najviše volim. Onda je podigla ulog, zajedljivo me podsjećajući
kako smo sad potpuni i čisti vlasnici kuće u Oak Bluffs: mogli bismo je prodati
i jednim potezom dovesti u red sve svoje financijske poteškoće. Nerazumno
sam joj odgovorio istim tonom, tvrdeći kako je kuća na Vinogradu neophodna
mojoj osobnosti, i kako bi prodati je bilo jednako odricanju od vlastita
naslijeđa. I kao i svake godine, svađa je završila bez zaključka.
Jučer me Rob Saltpeter prekorio kad smo Theo Mountain, on i ja objedovali u
lokalu po imenu Lešina, preuređenom pogrebnom zavodu dvije ulice udaljenom
od sveučilišnog kompleksa, ponešto preskupom, s konobarima koje plaćaju da
bi se čudno ponašali. Rob je primijetio kako sam se možda vratio na posao
prerano, da mi je potrebno još vremena kako bi mi rane zacijeljele. Predložio
mi je da bacim pogled na Knjigu o Jobu. Theo Mountain, koji nikad ne bira
riječi, rekao je da to nije samo iscrpljenost i kako nema potrebe da čitam
"kojekakve biblijske stihove". On je rekao da sam možda u depresiji.
A Theo je najvjerojatnije u pravu. Jesam u depresiji. I to mi se gotovo i sviđa.
Depresija je zavodljiva: ona ranjava i draži, plaši te i uvlači u sebe, mami te
obećanjem slatkog zaborava, potom te svladava gotovo seksualnom moći,
protiskuje se kroz tvoju obranu, rastapa ti volju, napada iznureni duh tako
potpuno da se postaje teško prisjetiti da si ikad živio bez nje... ili zamisliti da bi
ikad mogao ponovno tako živjeti. Sa svom lukavošću samoga Sotone, depresija
te uvjerava kako je njezin napad bio u potpunosti tvoja zamisao, da si ga ti sve
vrijeme želio. Zamagljuje razumni dio mozga koji razlikuje dobro od zla.
Zarobljuje te svojim toplim, grešnim, mrskim užicima i - što je najgore od
svega - postaje prisna. Odjednom se zatekneš porobljen od stvari koje te inače
najviše užasavaju. Sve slabije radiš, prijateljstva ti slabe, brak ti slabi, ali ti to
jedva primjećuješ: biti u depresiji znači biti napola zaljubljen u propast.
"E pa, onda se izvuci iz nje", obraćam se ja prostoriji i žaprepaštavam
volonterku koja za pultom uz mene izlaže tjedan dana stare kolače. S isprikom
se nasmiješim njezinoj zbunjenosti i vraćam se svom poslu. Možda si u
depresiji, rekao je Theo koji, tako se šapće, nikad u pedeset godina koliko
predaje na fakultetu nije propustio nijedno predavanje. U neobičnom
prepletanju starih obitelji iz Elm Harbora, Theo i Dee Dee su daleki rođaci i
upravo je Theo bio taj koji je predložio, u jednom posebno teškom trenutku
mog braka, da si popravim raspoloženje volontiranjem u javnoj kuhinji. Menije
pomoglo, izjavio je Theo čija je žena bila mrtva već kad sam ja studirao.
Odvagujući salatu na male papirnate tanjure, stanem malo uspravnije; i na neko
vrijeme, tijekom posluživanja, uspijevam zaboraviti.

(III)
DEE DEE NAS predvodi u kratkoj molitvi i potom otvaramo posao. Ona
uključuje glazbu: prenosivi CD-player s velikim, škripavim zvučnicima. Nekoje
vrijeme nastojala progurati klasičnu glazbu (njezin se ukus nije odmaknuo od
tri B("Tri B" - česti naziv za trojicu skladatelja klasične glazbe: Bacha,
Beethovena i Brahmsa.), no pokorila se pritiscima vremena i mjesta i sad pušta
slatkasti džez i, povremeno, nešto malo žešće. Jer mi poslužujemo nešto malo
žešće ljude. Gotovo sve su žene crne. Malo ih je koje se još uvijek trude oko
svog izgleda. Većina dolazi raščupane i slijepljene kose, u neopranim gornjim
dijelovima trenirke i prljavim trapericama. Pod njihovim napuklim, loše
lakiranim noktima ima prljavštine. Šačica ih ima bijele zube, no većina je već
odavna prešla od žutih na smeđe. Nekoliko ih ima problema s drogom.
Nekoliko ih je koje su očigledno HIV-pozitivne. Žene se vuku kroz red poput
zaboravljenih duhova koji šuškaju prema rijeci Stiks. U njima nema ni
oduševljenja ni oklijevanja, ni mirenja sa sudbinom, ni ogorčenja. U najvećem
su broju slučajeva lišene bilo kakvih osjećaja. Ne osmjehuju se, ne smiju se
glasno, ne žale se. Jednostavno su prisutne. Na koledžu smo se mi, tobožnji
revolucionari, pretvarali da će potlačeni jednoga dana ustati poput moćne
vojske i zdrobiti kapitaliste, zbaciti sustav i ustanoviti uistinu pravedno društvo.
Pa, ovdje je nekoliko desetaka najpotlačenijih ljudi u Americi, koji su se
poredali i čekaju hranu, a najveća strast koju su sposobni prizvati jest ona
potrebna za kratku ali temperamentnu svađu oko toga tko je dobio veću porciju.
Za dvije godine, polovica bi ih mogla biti mrtva. Kad ne bi bilo nedužne ljepote
njihove djece koja pruža nadu, djece koja na osmijeh još uvijek uzvraćaju
osmijehom, vjerojatno uopće ne bih mogao podnijeti dolazak ovamo.
Rijetke su žene koje žele salatu, iako mi jedna od njih, u prolazu, daje posve
otvoren prijedlog ("Neću salatu, ali, mmmm-mmmm, rado bih jedan komadićak
tebe"). Najradije bih se rasplakao.
Evo što su posijali konzervativci sa svojim smanjenjima socijalne pomoći i
svojom ravnodušnošću prema tegobama ljudi koji nisu kao oni, kažu moje
kolege na sveučilištu. Eto, to su posijali liberali sa svojim podržavanjem
mentaliteta žrtve i svojom ravnodušnošću prema tradicionalnim vrijednostima,
obitelji i poštenom radu, običavao je moj otac govoriti svojoj navijačkoj
publici. U mojim ogorčenijim trenucima pada mi na pamet kako se čini da su
obje strane više zainteresirane za pobjedu u raspravi nego za olakšanje patnji
ovih žena. Služenje. Theo Mountain ima pravo. Nema na to pitanje drugog
odgovora.
"Talcotte?"
Okrećem se, još uvijek u ruci držeći napukle drvene žlice za salatu. "Reci, Dee
Dee."
"Talcotte, na vratima je netko tko traži tebe." "Pa zar on ne može ući ovamo?"
"Ona to ne želi." Zadirkujući osmijeh pleše u kutu Dee Deeinih usana i na
njezinu licu bijesnu jamice koje su nekoć zacijelo bile spektakularne.
"Samo trenutak."
Vraćam se u kuhinju kako bih pronašao nekoga tko će preuzeti moje
nepopularno mjesto. Uklanjam pregaču i bacam rukavice u smeće.
Nakon što sam ponovno uzeo svoju jaknu, slijedim Dee Dee dok ona
kuckanjem određuje svoj put uz betonske stube prema ulazu gdje Romeo, jedini
drugi muškarac volonter, čuva ulazna vrata. Romeova je koža crnosmeđa poput
oborenog stabla u noći bez mjesečine. On je muškarac neodredivih godina,
golem u svim smjerovima. Iako se njegova masa jednim dijelom sastoji od sala,
to je ipak manji dio. Romeove se mesnate ruke uvijek kreću, stoje posljedica
nekog živčanog poremećaja, ali ostavlja zastrašujući dojam. Često je pomalo
spor, no njegov južnjački dijalekt nikad nije teško razumjeti. Ne znam otkud
dolazi Romeo, ne znam ni kako mu je pravo ime. Nekoć je, kako on to kaže, bio
na ulici -što znači da je prodavao drogu - no nekako je uspio pronaći Isusa a da
prije toga nije završio u zatvoru. Njegovo okruglo i glatko izbrijano lice doima
se grubo. Mnogo je nježniji nego što izgleda, no crkva se oslanja upravo na to
da će njegov izgled zastrašiti svakoga kome padne na pamet da prekrši pravilo
"samo žene i djeca".
"Ode ona, gospodična Dee Dee", mrmlja on sad, dok se goleme ruke
bjesomučno trljaju jedna o drugu. "Rekla je da ne može čekati."
"Kako je izgledala?"
"Bijela cura", kaže Romeo dok nas Dee Dee obojicu pozorno sluša. "Čista",
dodaje on, čime želi reći, Ne kao one žene unutra.
"Bijela žena", ponavljam ja, pitajući se tko je to bio i istodobno ga ispravljajući
uvjetovanom reakcijom koja je posljedica života u politički opreznom
sveučilišnom kompleksu.
"Neee, neee", ne slaže se on sa mnom, "bijela djevojka." No riječ koju je
naglasio ne pruža mi nove podatke: u Romeovoj tipologiji, osoba mora doći u
godine u kojima je Dee Dee prije nego što postane žena. Romeo stišće kapke,
tražeći odgovarajući pridjev. "Slatka", kaže napokon.
Slatka je jedan od nekoliko riječi koje za Romea znače privlačna. Meni sad na
pamet pada studentica, ali ne uspijevam shvatiti kako bi me neka od studentica
pronašla ovdje - kao ni zašto ne bi, kad me već pronašla, pričekala da se
uspnem stubama.
"Romeo, jesi lije ikad prije vidio?" Dee Dee postavlja pitanje koje je meni
trebalo pasti na pamet.
"Nisam, gospodična Dee Dee. Oh, da!" Oči mu obasjava iznenadno svjetlo.
Jedna se od golemih ruku njišući podiže i nudi mi bijelu omotnicu za
dokumente. "Rekla je da joj je netko platio da ovo preda Profi." Što znači meni.
"Što je to?" pita Dee Dee, upućujući pitanje Profi.
"Ne znam", priznajem. "Nekakva omotnica." Uzimam je od Romea i
pregledavam prednju stranu. Na njoj su uredno natipkani moje puno ime, titula i
točna adresa pravnog fakulteta. Nema marke. Nema adrese pošiljatelja.
Odvagnem je, potom stisnem. Unutra je nešto malo i tvrdo. Nešto nalik na ruž
za usne. Mrštim se. Svako je sveučilište u zemlji upozorilo svoje osoblje da ne
otvara pisma od nepoznatih pošiljatelja, no ja sam oduvijek bio znatiželjan.
Osim toga, čovjek mora od nečega umrijeti.
"Je li rekla tko joj je platio?" pitam ja, uglavnom kako bih dobio na vremenu.
"Nije."
Moje se mrštenje pojačava. Netko je platio nekom drugom da mi isporuči
omotnicu - u javnu kuhinju. No kako je bilo tko mogao znati da ću ja biti u
javnoj kuhinji? Ni sam to nisam znao do prije jedan sat.
Jesam li to ikome spomenuo? Ne bih rekao. Čak nisam nikoga ni vidio dok sam
napuštao zgradu, tek jednog ili dva studenta u prolazu. Je li me netko slijedio?
Odmahujem glavom. Ako Romeo ne zna čak ni tko ju je donio, ja sigurno nikad
neću dokučiti tko ju je poslao. Ako je osoba koja ju je donijela bila studentica,
pa, na sveučilištu ih ima samo tri tisuće, a još ih je pet tisuća na državnom
sveučilištu udaljenom nekoliko milja.
"Ha", kažem ja inteligentno.
Dee Dee sliježe ramenima i odluta natrag niz stube: ona mora nadgledati
posluživanje objeda. I tako mi samo Romeo pravi društvo dok param pismo -
uzdužno, a ne na preklopu, jer nema smisla riskirati - pa istresam sadržaj na
dlan. Cilindrično smotan papir, dug možda pet centimetara, ispada iz omotnice.
Nema pisma, ničeg napisanog, samo ovaj mali zamotuljak. Oko njega se u
neurednoj spirali omotala ljepljiva vrpca: netko se dobrano potrudio zaštititi to
što taj papir skriva.
"Otvori, Profa", kaže Romeo poput djeteta na božično jutro.
Gulim vrpcu onoliko spretno koliko ide, odmatam papir i u njemu nalazim,
bijelog pješaka koji je nestao iz rukom izrađenog seta šahovskih figura mog
oca.

TRINAESTO POGLAVLJE

POZNATO LICE
(I)

NAJČUDNOVATIJE JE TO što to nemam kome ispričati. Dok hodam natrag

prema pravnom fakultetu, a rano poslijepodne u studenome postaje sivo i oštro,
iznenada mi pada na pamet kako sam... kako sam uspio sebi stvoriti život bez
prijatelja. Prolazim pokraj kafića, fotokopiraonica i modernih malih dućana s
odjećom kakvi, čini se, obrubljuju svaki sveučilišni kompleks u Americi.
Prolazim pokraj jata dodiplomaca koji, usprkos svojem ponosnom
proklamiranju različitosti, sve više i više nalikuju jedni na druge. I razmišljaju
sve sličnije, jer raspon prihvatljivih sveučilišnih mišljenja depresivno se sužava
iz godine u godinu. Prolazim pokraj krcatih pomoćnih parkirališta koji
predstavljaju pasivno-agresivni odgovor sveučilišta na problem prometa u
kompleksu: učinimo parkiranje beznadno nezgodnim, odlučio je neki bezlični
birokrat, pa će većina zaposlenika i studenata ostavljati automobile kod kuće.
Beskrajno more vozila parkiranih prekovremeno na parkirališnim mjestima u
Ulici Town i Istočnoj aveniji dokazuje upravo suprotno, no sveučilište je kao
prekooceanski brod: ne okreće se ni brzo ni lako, čak ni kad je pred njim ledena
santa.
A kad malo bolje promislim, ni ja nisam drukčiji.
Dvaput vadim svog pješaka iz džepa i pažljivo ga proučavam, kao da će svaki
čas mutirati. Pretpostavljam da bih trebao nazvati FBI ili Cassie Meadows, te
predati nekakvo službeno izvješće, ali ne osjećam se ni na koji način
ugroženim. Pješak nije upozorenje. On je poruka. Želim malo vremena da
razaberem njezino značenje.
Kome bih se mogao povjeriti? Addisonu ne. On se pritajio i nedostupan je. Ni
Mariah, koja postaje sve luđa kad se radi o temi Sučeve smrti i koja bi, kad bih
je nazvao, pretvorila pješaka u simbol metka ili bočice otrova.
"Nemam kome reći", mrmljam zraku.
Prelazim prohladni sveučilišni kompleks, spuštene glave, ruku zabijenih u
džepove svog izlizanog Burberry balonera. Dok prilazim Izvornom kvadratu,
kako se zove mjesto na kojem stoji najstarije još postojeće sveučilišno zdanje,
nastavljam razmatrati svoje slabašne mogućnosti. Mogao bih razgovarati s
Kimmer, možda, kad se vrati iz San Francisca, gdje ponovno prolazi obvezno
otvaranje poslovnih knjiga s Geraldom Nathansonom, no ja bih zapravo trebao
pustiti da cijela stvar zamre. A možda bih mogao razgovarati s Dragom Danom
koja bi to okrenula na šalu ili s Robom Saltpeterom koji—
Netko me prati.
Isprva nisam siguran. Muškarac u zelenoj vjetrovci čije mije lice uzbunjujuće
poznato pojavljuje se upravo u trenutku kad ja prolazim ispod jednog od četiri
kamena luka koji označavaju granicu Izvornog kvadrata. Zastajem kako bih
pozdravio politologinju čija kći ide s Bentleyjem u vrtić. Ona govori nešto o
gradnji novog muzeja umjetnosti na uglu, pa se oboje okrećemo kako bismo
pogledali u tom smjeru i eto njega, nekoliko desetaka metara dalje, na rubu
gomile studenata. Uopće se ne pokušava sakriti, jednostavno uzvraća moj
ispitivački pogled izravnim i opreznim zurenjem.
Čak sam i s ove udaljenosti potišteno siguran da znam o kome se radi:
McDermott, krsno ime nije rekao, čovjek koji se prije jedva dva tjedna u
dnevnoj sobi očeve kuće u Ulici Shepard pretvarao da je agent FBI-a.
Pa ipak, najprije nastojim samoga sebe uvjeriti kako sam se zabunio jer, kad ga
želim pokazati svojoj prijateljici, on je već nestao, ispario uredno kao i moja
mjesečna plaća. To su samo živci, kažem sam sebi kad politologinja ode dalje,
no potom ga ponovno uočavam kad stižem do neukusnog Znanstvenog kvadrata
od izlivenog betona. Ovaj put je ispred mene, smireno sjedi na stubama zgrade
u kojoj je smještena Biologija, a vjetrovka mu uredno leži u krilu dok čita
sveučilišne novine. Madež u obliku jagode sjaji na njegovoj ruci dok okreće
stranicu. Dobro, nakratko me nadmudrio. Zgodan štos, priznajem, ali ja
poznajem kompleks, a on ne. Nisam siguran koji me instinkt zapravo vodi, ali
razmišljajući, vjerojatno, još uvijek o Freemanu Bishopu, odlučujem ga izbjeći.
Krenut ću prečicom prema pravnom fakultetu i nazvati Cassie Meadows, ili
možda izravno stupiti u dodir s FBI-em. Uski pješački prolaz između Biologije
i računalnog centra spaja Znanstveni kvadrat s administrativnim zgradama i ja
naglo skrećem na šetalište, pa projurim između dvoje studenata i užurbano
prolazim kroz bočni ulaz u računalni centar, mašući svojom fakultetskom
identifikacijskom karticom prema pristavom stražaru koji jedva da se potrudi
dići pogled sa svog primjerka časopisa People. U mojim je studentskim danima
računalni centar bio smješten u ruševnom skladištu na nejasnoj granici između
sveučilišnog kompleksa i siromašnog dijela grada, prije nego stoje
prosvjetiteljski (što znači poduzetnički) nastrojeno novo vodstvo sveučilišta
skupilo nekoliko desetaka milijuna za ovaj novi objekt. Bacam pogled preko
ramena: McDermottu ni traga. Ali i prije me uspio zavarati. Jurim niz lažni
hodnik koji stvaraju do ramena visoke ograde koje razdvajaju grupe računalnih
terminala, sve dok ne stignem do požarnog stubišta. Trčeći se uspinjem još dva
kata, sad već bez daha, i izranjam među kabinetima fakulteta. Profesori koje
susrećem svi su muškarci, svi bijeli i svi ili sjedokosi, ili s kosom do ramena
-čini se da nema sredine. Bacaju sumnjičave poglede prema meni dok žurim
pokraj njih: računalne znanosti su najbjelji glavni predmet što ga sveučilište
nudi (možda je iznimka slavistička književnost) i nijedan od njih ni na trenutak
ne misli da ja ovamo pripadam. Zakrećem za ugao i stižem do pješačkog mosta
od stakla i čelika preko kojega se, dva kata iznad Ulice Lowe (koju studenti
zovu Niska ulica), prelazi do Odsjeka za fiziku, gdje se dizalom spuštam do
prizemlja i još se jednom pojavljujem na stubama.
Kao što sam i predvidio, McDermott je nestao.
Poravnavam svoj kaput, podižem pojas hlača i na trenutak se nagi-njem
naprijed, zahvalno uvlačeći duboke udahe čistog jesenskog zraka. Mišići oko
mojih rebara odašilju upornu žalopojku. Ni bedra mi nisu sretna. Košulja mije
promočena. Teško je povjerovati da sam u srednjoj školi trčao tisuću metara -
trčao sam loše, ali sam svejedno trčao, tjeran besmislenom potrebom da se
natječem sa svojom sportski nastrojenom mlađom sestrom. Ono što mi Kimmer
neprestano ponavlja, točno je: moram se ponovno vratiti u formu, a igranje
košarke s Robom Saltpeterom jednom ili dvaput mjesečno nije dovoljno. Ipak,
premda ne mogu ni zamisliti što McDermott radi ovdje na sveučilištu,
uspijevam se nasmiješiti svojoj maloj pobjedi dok kaskam niza stube.
No zapravo nisam ni u čemu pobijedio, jer - čim napuštam Znanstveni kvadrat i
užurbano krećem Istočnom avenijom prema pravnom fakultetu na kojem
svakako kanim telefonirati barem sveučilišnoj policiji -McDermott hvata korak
sa mnom.
Uopće to ne umišljam.
"Ako sam dobro shvatio, tražili ste me", kaže on i ja ispod njegova ravnodušna
glasa čujem ponos šezdesetogodišnjaka koji je s lakoćom održao korak s
dvadesetak godina mlađom lovinom.
"Ne, zapravo nisam", zamuckujem ja, koristeći svoje duge noge kako bih ostao
ispred njega. "Traži vas FBI - pravi FBI. Žele vas strpati u zatvor."
"Da, znam. Pretpostavljam da ću morati poduzeti nešto s tim u vezi." A ono što
me zastrašuje dovoljno da prestanem hodati jest ozbiljnost njegova glasa koja
govori kako on vjeruje da s tim u vezi zaista može nešto učiniti.
Okrećem se i suočavam s njim. "Slušajte, gospodine McDermott, ili kako se već
zovete, ja ne želim razgovarati s vama. I, tek toliko da znate, kad se vratim u
svoj kabinet, nazvat ću sveučilišnu policiju i obavijestiti ih da ste opasni. A
poslije toga ću nazvati FBI i reći im da ste me pratili."
On trijezno kinine.
"To je u redu", kaže on kao da mi daje dopuštenje. "Možete to učiniti. Ali ja vas
zapravo ne pratim. Došao sam tek predati poruku."
"Ne zanima me." Počinjem se okretati. On polaže ruku na moju nadlakticu, ja je
otresem. Ali ponovno je uspio zadobiti moju pažnju.
"Profesore Garland, slušajte me—"
"Ne, slušajte vi mene." Koraknem prema njemu. Najmanje sam deset
centimetara viši, no čini se da on nije ni najmanje zastrašen. "Vi ste mi poslali
onog pješaka, zar ne? Vi ste ga uzeli iz kuće mog oca i poslali mi ga. Želim
znati zašto."
"Pješaka?"
"Vi ste mi poslali pješaka i sad me slijedite da vidite što ću s njim učiniti." No
čak dok još izgovaram te riječi, zamisao mi se čini neuvjerljivom. Zbog čega bi
on mislio da ja želim pješaka iz očeva šahovskog seta ili da znam što s njim
trebam učiniti? Zatječem se kako sam gotovo uvjeren. Na kraju krajeva, ako je
on ukrao pješaka i potom mi ga isporučio u javnu kuhinju, zašto bi skretao
pozornost na sebe time što se pokazao? To zvuči više kao paranoja, u Mariahinu
stilu... samo što je pješak zaista u mom džepu, a McDermott od krvi i mesa stoji
preda mnom.
"Ne znam o čemu vi to govorite." Zvuči iskreno, ali jednako se iskrenim
doimao i kad me natjerao da povjerujem kako čitav život radi za FBI. "Znam da
ne mogu učiniti ništa kako biste mi povjerovali, ali želio bih da shvatite kako ja
nisam vaš neprijatelj."
"Oh, pa da, svatko tko dođe u moju kuću dan poslije sprovoda mog oca i laže
mi, postaje moj novi najbolji prijatelj."
On nakratko zatvara oči, ispušta dug dah i ponovno me promotri tim svojim
sablasno praznim pogledom. "Profesore Garland, rado ću priznati da nisam tako
pametan kao što ste vi, i nema ni najmanje sumnje da biste čitav dan mogli
ovdje stajati i nadmudrivati me. Pa dobro. Ne moram vam se sviđati, ali
činjenica jest - mi smo na istoj strani. Obojica želimo istu stvar."
"Dobro. Jer ono što ja želim jest da me ostavite na miru." Obično nisam ovako
budalast, ni ovako odbojan, ali sad - kad sam svladao svoj strah od ovog
čovjeka - pomalo gubim nadzor. Pretpostavljam da se čovjek tako osjeća kad je
pijan.
On podiže prst u zrak i prijekorno maše njime. "Kao što sam rekao, pametni ste
vi. Ali nema potrebe da se tako neprijateljski ponašate. Mi uistinu imamo
zajednički interes."
Ponovno se narogušim. Nikad nisam volio da me zovu pametnim, pogotovo ne
pripadnici svjetlijeg naroda. To nikad nije posve isto kao i inteligentan ili čak
bistar. Prije bi se reklo da ta riječ značenjski prenosi bliskost s niskom
životinjskom lukavošću. Možda semiotičar u meni pretjerano reagira,
pretpostavljajući da su svi razgovori rasno nabijeni; ali tako mnogo njih to
zaista i jest.
"Ja se prema vama ne odnosim neprijateljski", uzvraćam lopticu. "Jednostavno
mi se ne sviđate."
McDermott sliježe ramenima, kao da pokazuje kako je preživio nesviđanje i
boljih ljudi od mene.
"Nisam prešao čitav ovaj put kako bih se svađao s vama", objavljuje on. Sad je
rječitiji nego što je bio u Ulici Shepard, no naglasak mu je još uvijek teško
točno smjestiti. Južnjački, možda, prevučen... nečim. "Došao sam vam reći
kako mi je žao što ste morali biti upleteni u sve ovo. Nikad nisam upoznao
vašeg oca, ali vrlo sam mu se divio. Jednako mije žao i što smo moj kolega i ja
morali varkom ući u vašu kuću tako brzo nakon što ste pokopali oca. No to je
bilo... neophodno."
Zakrčili smo ruševni pločnik. Studenti nas neprekidno zaobilaze s obiju strana,
grupice njih razdvajaju se i ponovno oblikuju nakon što obiđu prepreku.
"Neophodno za što?"
McDermott napuhne obraze, pa polako izdahne zrak. Ruke su mu u džepovima
vjetrovke, i doima se krhkijim nego prije nekoliko minuta; pada mi na pamet da
bi mogao biti i stariji nego što sam mislio. Što činjenicu da me tako lako
sustigao čini još neugodnijom.
"Ja sam privatni istražitelj", kaže on napokon. "Pronalazim ljudima izgubljene
stvari. To je ono čime zarađujem za život. Ljudi izgube neku stvar, pa me
unajme da im je vratim."
"Kakve stvari?" upadam ja nerazborito.
"Stvari kao... stvari." Veličajno zamahuje rukom, kao da njegov profesionalni
svijet uključuje cijeli sveučilišni kompleks. "Nakit, na primjer. Nestale osobe.
Dokumente, možda. To sam radio u vašoj kući." Kima glavom, zagrijavajući se
za svoju temu. "Tražio sam dokumente."
"Dokumente."
McDermott baca pogled niz ulicu prema pravnom fakultetu, a potom se
ponovno usredotočuje na mene. "Da, dokumente. Vidite, profesore, vaš otac
je... bio... odvjetnik. Jedan od njegovih klijenata povjerio mu je izvjesne
dokumente. Izvjesne vrlo, vrlo osjetljive dokumente. Vaš je otac obećao svom
klijentu da će dokumenti biti na sigurnom i da će ostaviti upute kako bi oni bili
vraćeni u slučaju da se njemu nešto dogodi. Tako je rekao, da je ostavio upute
za njihov povratak. A onda je umro. Žao mije zbog toga. Ali umro je, a
dokumenti nisu vraćeni. I tako me njegov klijent unajmio da ih pronađem. To je
sve."
"Ali zašto klijent jednostavno nije mogao nazvati tvrtku i pitati?"
"Nemam pojma." Čekam, no čini se da potpunije objašnjenje neću dobiti.
Odgovor, čini se, njega zadovoljava.
"Je li vaš klijent svjestan da ste u pokušaju da pronađete dokumente prekršili
zakon?"
"Moji klijenti ne propituju moje metode. A ja ne priznajem da sam prekršio
zakon."
"Jesu li dokumenti vrijedni?"
"Samo klijentu."
"Kakvi su? Što piše u njima?"
"Nije mi dopušteno otkriti."
"A tko je klijent?"
"Ni to vam ne mogu reći."
"Vi radite za Jacka Zieglera, zar ne?"
I konačno trag osjećaja ulazi u njegov glas. "Nije sve što sam vam rekao u
Washingtonu neistinito. Jack Ziegler jest ološ. A ja za ološ ne radim." A
najčudnije od svega jest, da dok on ovo izgovara, ja - kao telepatijom - hvatam
slabašan dašak riječi više ne.
"U redu, ali zašto ja? Tražili ste dokumente koje je vaš klijent povjerio mom
ocu. Zašto niste razgovarali s mojim bratom ili sestrom? Zašto ste došli k
meni?"
"Bilo je to na prijedlog mog klijenta", kaže on ravnodušno.
"Vaš klijent vam je rekao da pitate mene? Zbog čega bi vaš klijent mislio da ja
znam nešto o tome?"
"Nemam pojma, profesore. Ali morao sam pokušati."
Odmahujem glavom. "I čemu sve te laži? Zašto jednostavno niste došli k meni i
rekli mi što trebate, i zašto?"
"Možda je to bila pogreška", čini ustupak čovjek čije ime svakako nije
McDermott. Ne ostavlja dojam da mu je imalo neugodno. Čak se i smiješi
malim iskrivljenim osmijehom koji prije nije pokazao i ja još jednom vidim
ružičasti ožiljak u kutu njegovih usana, nalik na ranu iz borbe noževima. "Još
jednom ponavljam, žao mi je što smo vam smetali u tako osjetljivom trenutku.
Ali ovo vam obećavam: vi i vaša obitelj savršeno ste sigurni. I nikad me više
nećete vidjeti."
Učini mi se da je u njegovu prizvuku bilo nečeg što nije na mjestu, kao da
prenosi dvostruko značenje. Zašto me razuvjerava, kad nisam ništa pitao?
"A od čega smo to sigurni?"
Još jednom on ovu stvar dugo razmatra, kao da pokušava odrediti koliko može
otkriti. Traži utočište u neodređenosti: "Od svega što bi se moglo dogoditi."
Ovo mi se ni najmanje ne sviđa. "A što bi se točno moglo dogoditi?"
"Bilo što." Njegove blijede, umorne oči usredotočene su na neku točku između
nas. A onda se njegov pogled ponovno usmjeri prema meni. "Da ja vama nešto
kažem, profesore. Želite čuti nešto o pješacima? Mi smo mali ljudi, vi i ja.
Veliki se ljudi sukobljavaju, upravo u ovom trenutku, a mi smo njihovi pješaci.
Što mi volimo ili ne volimo nema s tim nikakve veze. Manipulirali su mnome. I
vama su manipulirali."
"Činite me živčanim", priznajem.
"Pokušavam postići upravo suprotno. Nastojim vas uvjeriti da ste sigurni. Što
znači da bih se, pretpostavljam, ponovno trebao ispričati." Još jednom bljesne
iskrivljeni, ružičasti cerek. "Žao mi je. Zaista. Ja nisam vaš neprijatelj. Zapravo,
vi i ja imamo zajednički interes—"
"Ne, nemamo." Bijes me konačno spašava od zastrašenosti koju sam isprva
osjećao. Prisjećam se svog teksta. "Mi nemamo ništa zajedničko. Ja nemam
nikakvih razloga da vam vjerujem. Ja nemam čak ni bilo kakav razlog zbog
kojeg bih trebao razgovarati s vama. Prema tome, ispričajte me, ali..."
"No, dobro, dobro." Podiže obje ruke, kao da se predaje. "Ali ja svejedno
moram obaviti posao. Svejedno moram pronaći te dokumente."
"Ne ako ih ja nađem prvi", ispaljujem, nimalo mudro.
Oči Onoga-koji-nije-McDermott šire se od zadovoljstva, kao da je konačno
uspio izazvati reakciju koju je tražio. "Nadam se da ćete ih pronaći, profesore.
Zaista se nadam." Kratko kima glavom. "Pa ipak, ako mogu, nešto bih vas
pitao." I ja smjesta razabirem, baš kao što je on i želio, da je čitav ovaj posjet
imao za svrhu postavljanje upravo tog jednog pitanja, ma kakvo ono bilo.
"Ne zanima me nijedno pitanje koje biste vi mogli postaviti."
"Radi se o vašoj prijateljici Angeli."
Zastajem na trenutak, prebirući po prilično kratkom popisu svojih poznanstava.
"Ovako iz rukava, ne bih rekao da imam prijateljicu Angelu." Još uvijek čekam
pitanje, uvjeren kako je ovo tek uvod, a onda shvaćam kako je upit o Angeli bio
to pitanje.
"Hvala vam", kaže Onaj-koji-nije-McDermott. "A sad moram ići. Neću vas
ponovno smetati."
"Čekajte malo - čekajte." Stavljam ruku na njegovu nadlakticu i u njegovim
očima čitam iznenadnu uzbunjenost. Baš kao ni Dana Worth, ni on ne voli da ga
se dodiruje.
"Da?" Uspijeva postići strpljivost u glasu, ali u očima mu se jasno vidi da je
razdražen. Obavivši ono po što je došao, lažni me se agent FBI-a nastoji što
prije osloboditi.
E pa, i ja sam razdražen. Laže mi u kući mog oca, pojavljuje se usred
sveučilišta kako bi me pitao za nekoga tko se zove Angela, a ja još uvijek ne
znam baš ništa o njemu.
"Gledajte. Ja sam vama odgovorio na pitanje. Ako vam je toliko žao, možda vi
meni možete barem na jedno odgovoriti."
"Na koje?"
"Kako se zaista zovete?"
Čovjek u zelenoj vjetrovci, čovjek čiji je posao pronalaženje izgubljenih
dokumenata, čovjek kojem dob nije prepreka da me sustigne, podiže
iznenađeno svoje tanke obrve. "Da vam pravo kažem," veli on poslije još jedne
stanke za reklame, "mislim da i nemam pravo ime."
Ponovno mahne prstom prema meni, a potom se okrene, uranja u gomilu
studenata i nestaje.
(II)
KAD STIGNEM DO SVOG kabineta, tresem se.
Nisam neki macho, ali nije me lako zastrašiti: muškarci iz obitelji Garland
poznati su, a možda i prezreni, zbog svoje hladnokrvnosti.
McDermott me zastrašio.
Razlog tomu je, znam, manje u tajanstvenosti koja ga okružuje ili u njegovoj
sposobnosti da se pojavi tamo gdje ga se najmanje očekuje, a više u onome što
se dogodilo Freemanu Bishopu. Narednica Ames bila je pouzdano uvjerena
kako to ubojstvo ni na koji način nije povezano s mojom obitelji, ali...
Ali McDermott je ovdje.
Valovi straha koji me preplavljuju dok sjedim za svojim radnim stolom, kršim
ruke i pokušavam odlučiti koji telefonski poziv moram obaviti prvi, nisu fizički
strah zbog onoga što bi se moglo dogoditi meni. Brinem se za svoju ženu i sina.
Činjenica da se McDermott dobrano potrudio kako bi me uvjerio da je moja
obitelj sigurna, samo je povisila razinu moje zabrinutosti. Na trenutak sam
magičnog pješaka uspio istisnuti iz svojih misli. Imam obitelj koju moram
zaštititi.
Odlučujem da ću ranije pokupiti Bentlevja iz vrtića, pa nazivam kako bih ih
zamolio da ga pripreme. Ni pod kojim okolnostima, dodajem, ne smiju mu
dopustiti da ode bilo s kim drugim osim s mojom ženom ili sa mnom. Kao što
se moglo i predvidjeti, odgojiteljice su uvrijeđene što ih podsjećam na njihova
vlastita pravila, više usmjerene prema vlastitom egu nego prema roditeljskoj
brizi.
Pa ipak, to je jedan poziv manje.
Sljedeći je jednome od agenata FBI-a koji je sa mnom razgovarao dan nakon
McDermottova posjeta Ulici Shepard i koji mi je rekao da mu javim čujem li
nešto novo. To je zdepast, živahan čovjek po imenu Nunzio. Dobivam njegovu
glasovnu poštu i ostavljam poruku, a potom zovem njegov pager i njegov
mobitel, jer je oba broja dopisao na svoju posjetnicu. Na mobitel se nitko ne
javlja, a na pageru ostavljam svoj telefonski broj.
Razmisli.
Razmatram ideju o tome da se javim sveučilišnoj policiji, ali je odbacujem; što
bih ih zapravo zamolio da učine?
Najrazumnija preostala mogućnost jest nazvati ujaka Mala, ali ja oklijevam.
Prošli sam tjedan dvaput s njim razgovarao, zahtijevajući novosti o istrazi u
slučaju Bishop i dobio sam snažan dojam da me on više ne sluša, nego prije
podnosi; na kraju krajeva, ima on stvarnog posla za koji je plaćen i neprestana
obzirnost prema neuvjerljivim strahovima sina njegova bivšeg partnera
vjerojatno je počela pritiskati granice njegove dobronamjernosti. Kad sam ga
drugi put nazvao, slabašno je nagovijestio kako bi bilo dobro da u vezi s tako
"rutinskim stvarima" budem u kontaktu s Meadowsovom. Sad je u gužvi, rekao
je, i osobno će se baviti samo stvarima vezanima uz ono što okružuje moguće
imenovanje moje žene. Možda je tako i bolje. Umoran sam od toga da ga molim
za usluge: jedna od stvari koje nam je otac opetovano utuvljivao u glavu bila je
da moramo izbjegavati pogrešku koju čine brojni pripadnici tamnijeg naroda
koji provode svoje živote tako što sa šeširom u ruci odlaze moćnim bijelcima
po pomoć.
Pa ipak, nemam druge mogućnosti.
Upravo sam podigao slušalicu da nazovem tvrtku Corcoran & Klein, kad me
Dorothy Dubček, moja majčinska tajnica, interkomom obavještava da je na
telefonu agent Nunzio.
"Upravo sam razgovarao s vašom prijateljicom", kaže on na svoj ot-resiti način,
ne trudeći se uopće pitati zašto sam ga zvao. "S Bonnie Ames."
Treba mi trenutak da shvatim. Imena nikad nisam dobro pamtio. Kimmer kaže
da je to jednostavno zato što nisam druželjubiv; Draga Dana kaže daje to
genetski, ona to zove mojom "društvenom orijentacijom"; a Rob Saltpeter tvrdi
kako nije toliko važno pamtimo li imena ako poštujemo Boga u svakome koga
upoznamo.
Robov mi je odgovor najdraži, ali Kimmer me najbolje poznaje.
"Bonnie Ames?" priglupo ponavljam.
"Da, narednica Ames. Upoznali ste je."
"Oh! Svakako." Stanka dok svaki od nas čeka na onoga drugoga. Ja trepnem
prvi. "Onda, ovaj, o čemu ste s njom razgovarali?"
On upada u murjački žargon. "Obavijestila me da su priveli osumnjičenika."
"Što?"
"Za ubojstvo Freemana Bishopa." "Oh! I tko je to?" "Nekakav trgovac
drogom."
"Vi se šalite." Utješno olakšanje iznenada me preplavljuje pri spoznaji da
zlodjelo ipak nije počinio McDermott; trenutak kasnije, smjenjuje ga drhtaj
stida. No svejedno: nije to bio McDermott.
"Agencija nam ne dopušta da se šalimo."
"Jako duhovito."
"Ona želi daje nazovete. Želi vam osobno prenijeti pojedinosti." Ispaljuje njezin
telefonski broj koji već imam. "Zbog čega ste me tražili?"
Nagla promjena teme na trenutak me usporava. Hitnost mog prvotnog poziva
iznenada se čini manjom - ali ne i agentu Nunziju. Kad mu konačno ispričam da
sam vidio McDermotta, on ispaljuje čitav niz pitanja, raščišćavajući sve od boje
cipela lažnog agenta do smjera u kojem je otišao na kraju. Nezadovoljan je
mojim odgovorima. Pita me mislim li doista da je McDermott doputovao sve do
Elm Harbora kako bi me pitao imam li prijateljicu po imenu Angela. Ja mu
kažem kako se u svakom slučaju tako čini. On me pita mogu li se sjetiti bilo
kojeg razloga iz kojeg bi McDermott mislio da ja imam prijateljicu po imenu
Angela i ja priznajem da se ne mogu sjetiti nijednoga. Pita me imam lija zaista
prijateljicu po imenu Angela i ja mu kažem da mi nitko takav ne pada na pamet.
On traži od mene da ga nazovem ako se sjetim takve osobe i ja mu obećavam
da ću to i učiniti.
"Moglo bi biti važno", upozorava me Nunzio.
"To sam i sam shvatio."
"Ne želim da se brinete, profesore Garland", dodaje on, nenadano opširan. "Ako
je McDermott zaista nekakav privatni istražitelj, siguran sam da ćemo mu ući u
trag, i njemu i njegovu klijentu. Ti tipovi znaju biti davež, ali siguran sam daje
bezopasan."
"A kako to znate?" pitam ja, a moja prijašnja nervoza zaoštrava prizvuk mog
glasa. Ni najmanje me nije uvjerila činjenica da mi je McDermott rekao
otprilike istu stvar: Vi i vaša obitelj savršeno ste sigurni... od svega što bi se
moglo dogoditi. Imam osjećaj kako je svima poznat neki osobito važan podatak
koji meni nije dostupan. Pa ipak, činjenica da je ubojica Freemana Bishopa
uhićen čini da se osjećam sigurnije... sigurnije kad je u pitanju moja obitelj. U
svakom slučaju, barem djelomično. "Ako ga niste pronašli, kako znate daje
bezopasan?"
"Zato što cijelo vrijeme viđamo takve tipove. Lažu kako bi se dokopali
podataka, slijede ljude, lukavstvima izmamljuju ovo ili ono. Ali to je sve što
čine." Oklijevanje. "Osim, naravno, ako nemate neki dokaz koji bi upućivao na
suprotno. O McDermottu, mislim."
"Nemam."
"Rekli ste mi sve?"
"Jesam." Baš kao i na sastanku s narednicom Ames, imam dojam da sam
podvrgnut ispitivanju, ali pojma nemam zbog čega.
"Pa, onda je tako kako sam rekao." Zaključuje razgovor. "Nemate nikakva
razloga za brigu. Možete nastaviti s... s onim što već radite."
"Agente Nunzio..."
"Zovite me Fred."
"Fred. Fred, gledajte. Vi ste dolje u Washingtonu, ja sam ovdje gore,
McDermott je ovdje. Lagao bih kad ne bih priznao da, ovaj..."
"Da ste zabrinuti."
"Da."
"Razumijem. Ali moja su sredstva pomalo ograničena. Osim toga, ovaj, nije baš
da vam je taj tip McDermott prijetio..."
"Ne, samo je svratio predstavljajući se kao agent FBI-a."
Gotovo ga mogu čuti kako razmišlja, ne samo logistički, nego i politički: tko je
kome što dužan i zbog čega.
"Znate što. Zaista ne mislim da imate razloga za brigu. To želim posebno
naglasiti. Ali ako ćete se od toga osjećati bolje, obavit ću nekoliko telefonskih
razgovora. Tamo kod vas baš nemamo osobito jak ured, ali vidjet ću što mogu
učiniti. Možda policija može češće obilaziti vašu kuću dok mi ne uđemo u trag
McDermottu."
Znam da me umiruje, a znam i da nema mnogo razloga za brigu, ali svejedno
sam mu zahvalan.
"To bih cijenio."
"Zadovoljstvo je moje, profesore." Stanka. "Oh, nadam se i da će s vašom
ženom sve proći u redu."
Tek nakon što je spustio slušalicu pada mi na pamet da mu nisam ispričao o
pješaku. No, s druge pak strane, možda to uopće i nisam namjeravao učiniti.

(III)
I TAKO MI JE PREOSTALA JOŠ BONNIE AMES.
Sad kad sam saznao njezino krsno ime, narednica se doima manje
zastrašujućom. Pa ipak, kad je uspijevam dobiti, tako je otresita da se čudim
stoje uopće tražila daje nazovem. Ili još uvijek osjeća pritisak ujaka Mala, ili
hrani svoju potrebu da se naslađuje time koliko su pogrešne bile naše sumnje.
Uhićenja u slučaju "koljačkog mučenja" (kako su to nazivali novinari) oca
Freemana Bishopa obavljena su rano jutros, kaže ona: nikakav pripadnik KKK-
a, nikakav skinhead, nikakav neonacist, niti ikakav lažni agent FBI-a. Samo
diler cracka iz Landovera u Marylandu, sitni prijestupnik - nitko, kako ga
naziva narednica - dvadesetdvogodišnjak po imenu Sharik Deveaux, na ulici
poznat kao Conan, te jedan član njegove ekipe. Još dok slušam njezino izvješće,
prelijećem priču na internetskoj stranici časopisa USA Today. Narednica Ames
s osobitim me zadovoljstvom obavještava da je Conan crnac, što sam već i sam
pogodio. "Prema tome, nema rasističkih motiva" - kao da sam ja, a ne mediji,
tvrdio da ih ima. Gospodin Deveaux, nastavlja detektivka, priznaje daje
redovito prodavao dragocjene grumenčiće ocu Bishopu. Prirodno, on niječe
ubojstvo. Ali drugi grupni silovatelj - naredničina riječ - kaže kako je pomogao
Co-nanu da se riješi tijela nakon stoje zlodjelo počinjeno, a netko drugi čuo je
Conana kako se time hvali. "Osim toga, ovo mu nije prvi put", dodaje ona bez
daljnjeg pojašnjenja.
U jednom posve kratkom trenutku vidim kako se to dogodilo: Freeman Bishop,
vezan, ili začepljenih usta, ili na neki drugi način sputan dok ga njih dvojica
pale, režu i podbadaju njegovo bespomoćno tijelo koje se izvija. Njegova je
očajna bol prava svrha te vježbe, a njegova je vjera na konačnoj kušnji upravo
na toj bijednoj muci zaborava koji se brzo bliži: između tvoga suda i naših duša.
U tom trenutku u kojem je kraj neizbježan, svi mi - i vjernici i agnostici, i
grešnici i sveci - otkrivamo što je to što iskreno prihvaćamo, stoje to što istinski
znamo, što je to što zaista jesmo. Što bih ja, sa svojom nepostojanom i
povremenom vjerom, u tom trenutku postao? Bolje da ne razmišljam o tome.
"Hoće li slučaj držati vodu na sudu?" pitam pun straha.
Narednicu Ames ovo više zabavlja nego stoje živcira. Slučaj je čvrst kao
stijena, uvjerava me ona, ali do toga nikad neće doći. Prije ili poslije, kaže ona,
Deveaux će dopustiti svom odvjetniku da ga nagovori na priznanje krivnje kako
bi izbjegao smrtnu kaznu.
"Zar Maryland pogubljuje ubojice?"
"Rijetko. Ali gospodin Deveaux bio je dovoljno glup da ubije oca Bishopa u
Virginiji. U grad se dokotrljao samo da bi se riješio tijela."
"Zašto?"
"To biste morali pitati njega. I nemojte da vam slučajno padne na pamet da to
pokušate."
"Kakvu će kaznu dobiti? Ako prizna krivnju, mislim."
"Doživotna bez prava na pomilovanje, to je najviše čemu se može nadati. A ako
želi da mu sude dolje u Virginiji? Za nešto ovakvo? Vjerojatno bi ga osudili na
injekciju."
Njezino je opušteno pouzdanje zastrašujuće. "Jeste li sigurni daje on to učinio?
Potpuno ste sigurni?"
"Ne, mi ovdje imamo običaj nasumce uhićivati ljude. Posebno za ubojstvo. A
onda poslije razmišljamo hoće li dokazi izdržati postupak. Pa zar vas tome ne
uče na Ivy League?"
"Nisam kanio biti neugodan..."
"On je to učinio, gospodine Garland. Učinio je to."
"Hvala vam na..."
"Moram ići. Pozdravite svoju sestru."
Telefoniram Mariah kako bih podijelio svoje olakšanje činjenicom da ubojstvo
Freemana Bishopa nije imalo nikakve veze sa Sucem, a domaćica mi (koju ne
treba brkati s dadiljom ili kuharicom) kaže kako se moja sestra vratila u
Washington. Utipkam broj njezina mobitela i ostavljam poruku. Pokušavam
dobiti i Ulicu Shepard, no nitko se ne javlja. Možda je i bolje što je ne
uspijevam dobiti; najvjerojatnije bi mi rekla da je uhićenje namještaljka, dio
urote. I zato pokušavam dobiti Addisona u Chicagu i, na svoje veliko
iznenađenje, uspijevam ga pronaći u njegovoj gradskoj kući u Parku Lincoln.
Vijesti su ga više rastužile nego oraspoložile. Šapće nešto što nisam sasvim
razumio, nešto o hinduističkom bogu Varuni, ubacuje citat iz Euzebija i
upozorava me neka se ne naslađujem tuđim mukama, čak ni ako se radi o
grešnicima. Kad konačno dođe red na mene da progovorim, uvjeravam ga kako
se ničim ne naslađujem, ali Addison mi kaže kako sad više nema vremena za
razgovor zato što mora stići na avion, stoje najvjerojatnije laž. Sumnjam, iako
nemam nikakvih dokaza osim prethodnih slučajeva, da ga u krevetu čeka žena.
Možda Beth Olin, iako su dva tjedna predugo razdoblje da bi se moj brat
zadržao s istom prijateljicom.
"Moramo se što prije sastati", mrmlja on tako svečano da mu zamalo
povjerujem. "Nazovi me kad se sljedeći put nađeš na Srednjem zapadu."
"Nikad ne uzvraćaš na moje pozive." To se žali mlađi brat.
"Moji ljudi vjerojatno zagube poruke. Žao mi je, Misna." Moji ljudi. Kad bi ovo
barem Kimmer mogla čuti.
"Zapravo, postoji nekoliko stvari o kojima bih volio s tobom razgovarati",
ustrajem ja.
"Da, dobro. Slušaj, brate moj, meni ti se malo žuri. Nazvat ću te poslije."
I onda Addison nestaje - možda su došli njegovi ljudi kako bi ga odvezli na
aerodrom. A ja nemam prigode spomenuti mu kako poruke većinom ostavljam
na njegovu kućnom broju.

ČETRNAESTO POGLAVLJE

RAZNOVRSNE SLOBODE GOVORA

(I)

UTORKOM SE POSLIJE objeda običavam sastati sa slušačima svog seminara

o zakonskim regulacijama institucionalnih struktura. Seminar pokriva sve - od
sigurnosnih propisa preko kanonskog prava do pravila izbora za studentsko
vijeće. Uvijek igramo semiotičku igru, nastojeći dokučiti ne samo što svaki
propis znači, već i što označava i kako se signal odnosi prema svrsi institucije.
Seminar privlači neke od najbistrijih studenata pravnog fakulteta i ja u njemu
uživam vjerojatno više nego u bilo kojem drugom svojem predavanju. Danas
poslijepodne uživamo u sjajnom, dobronamjernom sukobu između dvoje mojih
najdražih studenata: briljantne, iako pomalo smušene Chryste Smallwood, koja
se još uvijek muči da razabere kad će svjetliji narod izumrijeti, i jednako
darovitog Victora Mendeza, čiji je otac, kubanski izbjeglica, moćnik
republikanske politike i u odnosu na samog Victora gotovo na ljevici. Igram
ulogu suca dok se Chrysta i Victor preko seminarskog stola sukobljavaju oko
pitanja predstavlja li seksualno uznemirivanje slabost institucije ili pojedinca.
Kad u četiri sata konačno objavljujem da je nastava završila, proglašavam da je
Chrysta pobijedila na bodove. Chrysta se osmjehuje od uha do uha. Desetak se
drugih studenata smije i tapše je po leđima. Podsjećam ih da se sljedeći tjedan
nećemo sastati zato što ću ja biti na konferenciji u Washingtonu, te ih
upozoravam da prve verzije svojih referata za ovaj semestar predaju mojoj
tajnici prije nego što se ja vratim. Kod studenata ovoga kalibra nema ni
cendranja ni žaljenja.
Oh, zaista ima dana kad uživam u podučavanju!
Veselo kaskam uza stube prema uredu Dorothy Dubček gdje skupljam poruke i
faksove, a potom odskakućem do svog malog kutka na pravnom fakultetu. Pred
svojim kabinetom zatrubim vedri pozdrav ostarjeloj Amy Hefferman, mojoj
susjedi u Oldie, koja je studirala s mojim ocem. Ona trepne svojim umornim
očima i kaže mi da me traži Dekanica Lynda, a ja kimam, kao da me se to
dojmilo. Na sigurnom, u svom kabinetu, bacam sve na radni stol dok
provjeravam glasovnu poštu. Ništa važno. Novinar s pitanjem - za divno čudo -
o pravu naknade štete, a ne o Sucu. American Express - opet kasnim s uplatom.
I jedna od tajnica Lynde Wyatt: Dekanica, kao što je Amy i spomenula, želi
razgovarati sa mnom, pretpostavljam u vezi s natjecanjem Kimmer i Marca
Hadleyja. Ne, hvala. Umjesto toga, nazivam vrtić da provjerim je li s
Bentleyjem sve u redu, a razdražljivost glavne odgojiteljice odjekuje kroz
slušalicu. Smiješim se njezinoj uzrujanosti: sve dok je ona ljuta, s mojim je
sinom sve dobro.
Iznenađuje me vlastito raspoloženje. Trebao bih, prema svim pravilima, biti
obeshrabren. Prošlo je tjedan dana od mog susreta s Onim-koji-nije-
McDermott, tjedan dana otkako mi je pješak isporučen u javnu kuhinju, tjedan
dana od uhićenja Sharika Deveuaxa. Pet dana otkako se Kimmer vratila iz San
Francisca i s ljubavlju me umirila. Skačem na sjene, mrmljala je, ljubeći me
nježno. Moram na stvari gledati racionalno, rekla je, kuhajući mi dobru večeru.
Ako je pješak zaista poruka, a ne nečija neukusna šala, onda će mi onaj tko gaje
poslao prije ili poslije reći što to znači, šaptala je ona, glave oslonjene o moje
rame dok smo zajedno sjedili i gledali stari film. Čega se tu treba bojati, pitala
me tiho dok smo ležali u tami svoje spavaonice, iznenađujuće opušteni jedno uz
drugo. Ubojica je u zatvoru, a McDermott, koji je došao i otišao, proglašen je
bezopasnim od samog FBI-a. Dan za danom Kimmer je ponavljala iste
argumente. Bila je uvjerljiva i utješila me. Od zastrašenog sam postao zabrinut i
na kraju tek osjećao blagu uznemirenost. Nastojao sam postići smirenje.
Nastojao sam ne sumnjati kako je pravi razlog zbog kojega moja žena želi da
seja opustim taj da njezino potencijalno sudačko mjesto ostane u igri.
Ništa me zapravo ne može oneraspoložiti. Vrijeme se proljepšalo: temperatura
je oko deset stupnjeva, a u Novoj Engleskoj već je sredina jeseni. I moje se
raspoloženje podiglo s temperaturom. Danas se, prvi put poslije Sučeve smrti,
zapravo osjećam kao profesor prava. Uživam u predavaonici, a čini se da
uživaju i moji studenti. (Osim Averyja Knowlanda, koji je predavanja iz
naknade štete počeo pohađati rijetko i koji uglavnom više ne sudjeluje u
raspravama. Moram učiniti nešto u vezi s njim.) Sjećam se da sam ja ovu
profesiju odabrao više nego što je ona odabrala mene i da sam u njoj bio
uglavnom uspješan.
I zapravo mumljam nešto od Ellingtona dok listam ceduljice s porukama i
otkrivam da jedan od meni najdražih ljudi na svijetu, John
Brown, nastoji sa mnom stupiti u kontakt. John, koji je sa mnom bio na
koledžu, sad predaje strojarstvo na državnom sveučilištu u Ohiju i
najpostojaniji je čovjek kojega poznajem. Smjesta mu uzvraćam poziv, nadajući
se čuti pojedinosti o posjetu Elm Harböru koji on i njegova žena i djeca
planiraju za nekoliko tjedana. Izmjenjujemo nekoliko ugodnih rečenica, on mi
kaže kako se obitelj veseli skorom boravku kod nas, a onda mi otkriva pravi
razlog svog poziva: jučer je navratio agent FBI-a koji obavlja provjeru zbog
mogućeg "visokog saveznog postavljenja" moje žene. John želi znati o čemu se
tu zapravo radi i zašto su on i njegova žena Janice posljednji koji za to čuju.
Jedini je problem u tome što me Mallory Corcoran uvjerava kako provjera još
nije počela. Dan koji je bio tako miran i vedar postaje opet sumoran.
" Johne, slušaj me. Ovo je važno. Molim te, reci mi da se agent koji je s tobom
razgovarao ne zove McDermott."
Moj se stari prijatelj smije. "Nemaj brige, Misha. Nije bio nikakav Mc. Prilično
sam siguran daje rekao kako se zove Foreman."
Nastojim ga ne uzbuniti. Izmamljujem nekoliko pojedinosti, potiskujući šupalj
osjećaj na dnu želuca. Ne mogu lagati Johnu. Kažem mu da čovjek po imenu
Foreman zapravo ne pripada FBI-u, daje on neka vrsta privatnog istražitelja i da
krši zakon predstavljajući se kao netko drugi. Kažem mu da će pravi FBI
najvjerojatnije željeti porazgovarati s njim, zato što tragaju za Foremanom.
Čekam da se John počne hladiti prema meni, no umjesto toga on pita jesam li u
kakvoj neprilici. Kažem mu kako ne vjerujem u to. Obećavam da ću mu sve što
mogu objasniti kad on i njegova žena dođu u posjet. Kad konačno završavamo
razgovor, uranjam lice u dlanove i osjećam težinu depresije kako mi tišti
ramena. Sjedim i odmahujem glavom, pitajući se kako sam mogao biti tako
glup i povjerovati daje sve gotovo.
I u tom me trenutku, dok još uvijek sjedim za radnim stolom, pronalazi Mariah
koja mi želi priopćiti uzbudljive novosti o načinu na koji je Sudac ubijen.

(II)
"KRHOTINE METKA", ponavljam ja kako bih se uvjerio da sam svoju sestru
dobro čuo.
"Tako je, Tal."
"U Sučevoj glavi?"
"Točno."
"Krhotine koje su na autopsiji nekako ostale neprimijećene." Očajnički klikam
mišem, pokušavajući pronaći internetsku stranicu koju mi Mariah preko
telefona opisuje s takvim uživanjem. Ovo je posljednja stvar koja mije
potrebna. Postoji otprilike tisuću sto stvari kojima bih se u ovom trenutku radije
bavio, ali - kao što voli reći Rob Saltpeter - kad su u pitanju obveze prema
obitelji, nema povrata sredstava,.
"Namjerno, Tal." Mariah iznenada postaje nestrpljiva. "Nije to bilo slučajno.
Nisu željeli da saznamo. Nisu željeli da itko sazna."
"A oni su u ovom slučaju..."
"Ne znam. Zato i mislim da nam je potrebna pomoć."
"Pa zašto onda u kući nije bilo krvi?" ponosim se sobom zato što uspijevam
postaviti razmjerno inteligentno pitanje. Svađa s Mariah barem mi je s pameti
odvukla mogućnost da su McDermott i Foreman još uvijek na slobodi.
"Zato što su počistili."
Naravno.
"Ili premjestili tijelo", predlažem ja u šali, no Mariah to shvaća doslovno.
"Točno! Postoji bezbroj mogućnosti."
Sveučilište obožava ulagati u svoje znanstvene odsjeke, ali tehnologija koju je
pravni fakultet dobio s popustom uključuje prastara računala pa učitavanje
navodnih fotografija s autopsije mog oca traje čitavu vječnost. Moram se
požuriti jer je gotovo došlo vrijeme kad moram pokupiti Bentlevja iz vrtića.
Spomenuo sam to Mariah koja mi je rekla kako će mi njezine novosti oduzeti
samo minutu. Još uvijek čekajući kod računala, ustajem i protežem se. Proteklih
sam tjedana slušao kako teorije moje starije sestre o tome što se zaista dogodilo
postaju sve luđe i luđe. Usprkos posve nedvosmislenim nalazima autopsije,
Mariah ustrajava u tvrdnjama daje toliko moćnih ljudi željelo Suca maknuti s
puta daje gotovo sigurno kako se neka kombinacija njih urotila da ga ukloni.
Čitala je o drogama koje mogu izazvati srčani udar. Nekoliko se dana radilo o
trovanju kalijevim kloridom: patologinja nije pažljivo tragala za ubodima igle.
Onda je na red došla kiselina hidrogen-cijanida: patologinja nije obavila test
zasićenosti kisikom. Svaki put kad se pokaže da je bila u krivu, moja sestra
smisli nešto novo. A kad je pritisnem, gotovo uvijek prizna da je njezin izvor
neka internetska stranica. Prisjećam se nečega stoje Addison, vlasnik nekoliko
internetskih sajtova, rado govorio o Internetu: trećina maloprodaja, trećina
pornografija, a trećina laži-svi naši najniži nagoni u jednom kratkom koraku.
"I, što misliš, kakva nam je pomoć potrebna?" pitam je ja sad.
"Ima mnogo ljudi koji bi željeli pomoći", sretno, iako zagonetno, objavljuje
Mariah. "Mnogo, mnogo ljudi." Pravim grimasu, pitajući se što njoj prolazi
kroz glavu dok po cijele dane, okružena djecom, sjedi u svojoj palači - kako je
zove Kimmer - u Darienu. Mariah je vjerojatno primila iste bizarne telefonske
pozive kao i ja, od kojekakvih organizacija krajnje desnice, posvećenih
dokazivanju urota kad god gube i, svakako, kad se jedna od njihovih
najpoželjnijih vrijednosti sruši na tako prozaičan način. Prave muškarce ubijaju.
Srčani udari su za slabiće.
"Mala, što ti točno želiš učiniti?"
"Pa, kao prvo, objavit će novinski oglas kojim se traži istraga."
"Sjajno. I kad kane izaći u javnost s tom briljantnom idejom?" Pri čemu se
nadam kako ću uspjeti nagovoriti ujaka Mala ili nekoga od pametnijih
vašingtonskih poznanika mog oca da to spriječe.
"Ne razgovaraj sa mnom tim tonom, Tal. Pričekaj dok ne vidiš slike." Vrlo
kratka stanka. "Jesi li ih već pogledao?"
"Samo još trenutak." Vraćam se na svoj stolac. "Mariah, kad će biti objavljen
oglas?"
"Uskoro", mrmlja ona, sad više ne toliko sigurna da sam joj saveznik.
"Mariah, ti znaš... Dobro, pričekaj malo." Slike su se konačno učitale, četiri
prilično gnusne fotografije, a ja ne vidim nikakva razloga da povjerujem kako
je bilo koja od njih autentična. Tri od četiri slike ne pokazuju lice tijela, ali
građa ne nalikuje na Sučevu. Kao ni boja kože koja je u svakom slučaju
pretamna. Jedina na kojoj je zaista moj otac suviše je zrnata i nije jasno zastoje
uopće ovdje i koju bi urotu trebala dokazati. Mrštim se i naginjem naprijed,
prstom gurajući naočale prema hrptu nosa. Jedna od fotografija bez lica uistinu
prikazuje crne mrljice zbog kojih me Mariah i nazvala. Pretpostavljam da bi to
mogle biti krhotine metka, kad bih ja uopće znao kako krhotine metka
izgledaju. Samo... čekaj...
"Mariah."
"Hmmm?"
"Mariah, ja mislim... ne bi li to mogla biti samo prljavština na leći fotoaparata?"
"Vidiš? To je rekla i patologinja."
Podsjećam samoga sebe da je Mariah moja starija sestra i da je volim. "Mariah,
mala, molim te, reci mi da nisi tražila patologinjino mišljenje o ovome."
"Oh, ne, Tal, pa naravno da nisam."
"Dobro."
"Nisam trebala pitati. Njezina je izjava u jutrošnjim novinama."
Oh, sjajno. U novinama. Sudac se zacijelo okreće u grobu. Pitam se što je
Kimmer čula. "Pa, ako patologinja kaže da je to samo prašina..."
"Pa ne možeš njoj vjerovati."
"Zašto ne?"
"Pa, kao prvo, ona pripada demokratima." A stvar je u tome što Mariah misli
ozbiljno.
I tako, bacajući pogled na svoj sat, kažem ono što znam da želi od mene čuti.
"Nazvat ću ujaka Mala i zamoliti ga da to pogleda." Ne govorim joj kako veliki
Mallory Corcoran u posljednje vrijeme jedva preuzima moje pozive, što znači
da će me spustiti na stubu Cassie Meadows. Ni to daje i samoj Meadowsovoj
mene već preko glave, pa na tu stvar neće potrošiti više od jednog telefonskog
poziva.
A nadam se da ovo više od jednog poziva i nije vrijedno.

(III)
NA MOJE IZNENAĐENJE, Meadowsova ne samo da je slobodna za razgovor,
već ima i dobre vijesti: FBI je ušao u trag tajanstvenom McDermottu. On je,
uistinu, privatni istražitelj, ured mu je dolje u Južnoj Carolini. Gnjavio je ljude
koji su poznavali mog oca, osobito one oko Washingtona, raspitujući se za ženu
po imenu Angela. Dobro je poznat mjesnom šerifu, koji ga smatra upornim i
možda pomalo mutnim tipom, ali nikako ne i opasnim. Ima čak i pravo ime, ali
FBI ga nije želio reći Meadowsovoj.
"Zašto vam nisu htjeli reći?"
Ona oklijeva, želi biti vašingtonska igračica kao i Mallory Corcoran, što znači
da nerado priznaje kako je izvan nekih središta znanja. "Rekli su da to ne
moramo znati", naposljetku priznaje.
"A jesu li rekli i zašto?"
Još jedna stanka. "Da vam pravo kažem, nisam pitala. Možda sam ih trebala
pritisnuti..."
"Nije važno." U kratkim joj crtama izlažem sadržaj razgovora s Johnom
Brownom. "Jesu li vam što spominjali o Foremanu?"
"Foreman radi za njega. I on je neka vrsta privatnog istražitelja, i da, gospodine
Garland, i njega smatraju bezopasnim."
Konačno dopuštam sebi navalu olakšanja. "Još nešto?"
"Samo da su njih dvojica pobjegla izvan nadležnosti. Napustili su Sjedinjene
Države. Očito su dočuli da ih FBI traži, pa su krenuli u Kanadu."
"U Kanadu? Pa zbog čega ih to traži FBI, ako su morali otići u Kanadu?"
"Tako je meni rečeno."
Zbunjen, ali s osjećajem olakšanja, prisjećam se zašto sam je uopće nazvao.
Ispričam Meadovvsovoj o Mariah i njezinim krhotinama metaka. Meadovvsova
se smije.
"Što je smiješno?" Bacam pogled na sat, zabrinut što me moj sin čeka.
"Dodat ću to u spis."
"Kakav spis?"
"Gospodin Corcoran mi je rekao da otvorim spis za ovakve stvari. Imamo svako
ludo pismo, svaku internetsku poruku, svaki desničarski pamflet, svaku šašavu
teoriju koju je o smrti vašeg oca iznio neki divlji voditelj talk-showa. Spis je,
gospodine Garland, podeblji." Još jedan hihot. "Već u njemu imamo gomilu
fotografija s autopsije vašeg oca."
"I, stoje tu smiješno?"
"Oh, pa, imam cijeli podspis poruka koje mi je elektroničkom poštom poslala
vaša sestra." Meadowsova spušta glas. "Gospodina Corcorana time uopće nisam
gnjavila."
"Vi ste... dobili poruke od Mariah?"
"Biste li vjerovali da ih šalje dvaput tjedno?" Još smijeha, samo u njemu ovaj
put nema veselja. "Ja pretpostavljam kako ona smatra, ma znate, zato što je
kumče gospodina Corcorana i sve to..." Meadowsova prekida misao, a onda
njezin glas poprima ozbiljniji prizvuk. "Gospodine Garland, netko mora
poduzeti nešto s njom u vezi. Moji prijatelji na Capitol Hillu kažu mi da ako
ona ne prekine sa svim tim... pa, da vaša žena neće imati šanse."

PETNAESTO POGLAVLJE

DVA SUSRETA
(I)
BENTLEY! DOM! Moje dvije najdraže riječi!
Dolazim pokupiti sina s dvadesetak minuta zakašnjenja zbog vremena koje sam
proveo u telefonskom razgovoru sa svojom sestrom, te podnosim hladne
poglede odgojiteljica - sve su žene i sve bjelkinje - čija me mrka šutnja
obavještava kako su spremne nazvati Odjel obiteljskih službi kako bi prijavili
da ekipa Garland-Madison isuviše često kasni, što ih čini neprikladnim
roditeljima. Pa ipak, ponešto me tješi činjenica da je ovdje još uvijek i Miguel
Hadley, što znači da su i njegovi roditelji jednako tako neprikladni kao i
Bentleyjevi. Miguel, bucmasti dječačić, zadivljujuće je bistar, ali nikad živahan.
Danas se doima posebice ozbiljno. Grli Bentleyja na odlasku. Vrtić potiče
grljenje među dječacima u službi nekog nerazumljivog ideološkog cilja - možda
kako bi bili sigurni da dječaci neće odrasti i postati ona vrsta muškaraca koja
baca bombe na nedužne civile. Ali nisam siguran čemu se odgojiteljice trude.
Djeca koja studiraju vjerojatnije će postati ona vrsta ljudi koji - kad ne grle
svoje birače - sjede u Bijeloj kući i naređuju drugima da bacaju bombe.
Dok stojim sa strane, čekajući da dva malena dječaka dovrše svoj zagrljaj (vrtić
propovijeda kako ih mi, obični roditelji, nikad ne smijemo silom razdvajati),
zurim kroz prozor prema parkiralištu, nadajući se da ću na taj način uspjeti
izbjeći čavrljanje s odgojiteljicama koje su zaposlene u vrtiću. One su beznadno
dobronamjerne, na bijelo-liberalan način svoje klase, no zato što vjeruju da su
nadišle rasizam (koji napada samo konzervativće) ostaju blaženo nesvjesne
kako njihov prezirni elitizam vidi nekoliko crnih roditelja koji si ovaj vrtić
mogu priuštiti. A nema ih smisla niti prosvjećivati: njihove očajnički iskrene
isprike samo bi pogoršale stvari i pokazale, kako to već biva s liberalnim
isprikama, da su
pripadnici tamnijeg naroda tako slaboga karaktera da nema većega grijeha nego
nekoga od njih uvrijediti.
Bijeli liberali, naravno, vjeruju da su sami načinjeni od snažnije tvari. Upravo
zato tako često podupiru pravila koja kažnjavaju uvredljive primjedbe koje
bijelci upućuju crncima, no spremno zaboravljaju uvredljive primjedbe koje
crnci upućuju bijelcima.
Odmahujem glavom, boreći se protiv ljutitog crvenog smjera kojim su krenula
moja promišljanja. Predstavlja li ijedan dio ovog žučljivog napada ono u što ja
doista vjerujem? Noktom grebem izblijedjeli obrub cvjetne naljepnice u kutu
prozora i pitam se zbog čega ove odgojiteljice, sa svojim kultnim osmijesima
dobrodošlice svakom tamnom licu, izazivaju ono najgore u meni. I zbog čega
optužujem samo liberale? Rasni stavovi konzervativaca nisu ništa bolji; često su
i mnogo gori. Ove odgojiteljice, uza svu aroganciju svoje sućuti, nisu jedne od
onih koji jeftinom bojom žvrljaju KKK na ormarićima crnih srednjoškolaca,
niti šalju novac Nacionalnom udruženju za napredak bijelaca. Iz čega izvire
moja otrovna kiselina? Je li moguće da se tek prisjećam, iako nejasno, nekog
bijesnog Sučeva članka ili predavanja? Čudno je kako je teško postalo odrediti
razliku, kao da moj otac u smrti posjeduje veći dio moga uma nego što mu je
ikad uspijevalo za života.
Pitam se hoću li mu ikad uspjeti pobjeći.
Dok razmišljam u kutu, čekajući da odgojiteljice zaključe je li Bentley naučio
svoju današnju antiratnu, antimacho lekciju grljenja, primjećujem Mercedesov
trapezoidni, crni mini kombi koji krivuda i poskakuje preko udarnih rupa
izrovanog parkirališta. Dahlia Hadley, Miguelova majka, stigla je u svojoj
uobičajenoj bezglavoj žurbi. Bučno upada unutra, kao sitan i vitak vihor
smijeha i energije, a odgojiteljice, kojima je moja prisutnost toliko išla na živce,
ponovno počinju blistati. Jer, svi vole Dahliju: to je svojevrsno pravilo.
"Talcotte," mrmlja ona zadihano čim je domahnula svom sinu, "tako mije drago
što si ovdje. Mislila sam te nazvati. Imaš minutu?"
"Naravno", kažem ja, siguran kako slijedi nešto neugodno.
Dahlia svojom sitnom rukom hvata moju veliku i povlači me u suprotni kut
velike prostorije u kojem leže razbacane drvene kocke; neurednost se provlači
pod djetinju kreativnost.
"Radi se o našoj zajedničkoj brizi", kaže ona, gledajući uokolo. Njezine
tamnoplave traperice i odgovarajući pulover malo su napadni, ali takva je
Dahlia. "Talcotte, znaš li na što mislim?"
Naravno da znam, ali još uvijek sam slobodan praviti se da ne znam, zato što
Elm Harbor Clarion, koji nikad nije bio posebno dobar u iskopavanju priča koje
nemaju veze s korupcijom u općini (a u našem lijepom gradiću toga ima
dovoljno), još nije objavio obvezni članak o finalistima za sudačko mjesto u
prizivnom sudu. Ali odlučujem da neću igrati nikakve igre.
"Ah... mislim da znam."
Ona oklijeva, no potom me pogleda u oči i ponovno se nasmiješi. Dahlia
Hadley je u ranim tridesetim godinama, bučna Bolivijka kanira-ne kose. Čak si
ni Kimmer, svim svojim naporima usprkos, ne može pomoći - i njoj se Dahlia
sviđa. Marc i Dahlia upoznali su se, kao što Dahlia naglašava svakome tko je
voljan slušati, nakon što je njegov prvi brak već krenuo nizbrdicom. (Aliprije
nego što je on ostavio svoju ženu, dodaje surovo Kimmer.) Marcova je prva
žena bila Margaret Story, znamenita povjesničarka, godinu dana starija od
njega, s kojom je imao dvoje djece od kojih je mlađa, Heather, sad studentica na
pravnom fakultetu, a stariji, Rick, pjesnik kojega često objavljuju u New
Yorkeru, a koji živi u Californiji. Margaret je bila krupna, tiha i udaljena, čak
zastrašujuća, dok je Dahlia vitka, glasna i druželjubiva i voli se zafrkavati. Ali
ona nije obična trofejna supruga. Iako nema stalno predavačko mjesto (što je na
sveučilištu čini građankom drugog reda), doktorirala je biokemiju na MIT-u i uz
pomoć raznovrsnih korporacijskih stipendija naporno radi u nekom mračnom
kutku Znanstvenog kvadrata, ispitujući lijekove koji najvjerojatnije neće
djelovati na nepoznate bolesti, strastveno ubijajući na stotine laboratorijskih
štakora. Najveća prijetnja siromašnima, prema Dahliji koja je bila jedna od njih,
nije ni politička, ni vojna ni ekonomska, već biološka: i znanstveni napredak i
priroda neprekidno u ekosustav ispuštaju nove mikrobe koji obično najbrže i
najprije ubijaju siromašne. Dahlia vjeruje da se pravda nalazi na dnu epruvete.
Jednom je grupa aktivista za prava životinja upala u njezin laboratorij, razbila
boce s reagensima, pustila zaražene glodavce iz njihovih kaveza i proširila
opasne klice. Većina je osoblja pobjegla, no Dahlia je ostala braniti svoje
područje i nazvala prosvjednike rasistima, što ih je najprije zbunilo, a potom i
porazilo. Vođa grupe, mučeći se da pronađe odgovor, samo je pogoršao
situaciju, povlačeći klimavu usporedbu između položaja štakora i položaja ljudi
u sirotinjskim latinoameričkim četvrtima. Očito je pretpostavio kako je Dahlia,
čija je koža crvenosmeđe boje pustinjske gline, američka Meksikanka. Bijesno
gaje ispravila na dva jezika. Sveučilišna je policija stigla dok se vođa
prosvjednika mučio objasniti svoju solidarnost s potlačenim narodom Bolivije -
koja je, na nesreću po njegovu argumentaciju, demokratska zemlja.
Poslije je Dahlia svjedočila na suđenju. Govorila je o pokusima koje je
upropastio, o ljudima koji bi mogli umrijeti: to svjedočenje u normalnim
okolnostima ne bi bilo dopušteno, no tužitelj se pravio da doktorica Hadlev tek
opisuje razmjere štete, a sudac se nije usprotivio. Dahlia je privukla brdo
pisama punih mržnje od ljudi koji vole životinje više nego ljudska bića, no
dobila je također i znatno uvećanu stipendiju od farmaceutske tvrtke koja
podržava njezino istraživanje.
Dahlia je mudra žena.
"Ovo za nas nisu laka vremena", kaže mi ona sad, i ja se zatječem kako se
nakratko i budalasto pitam je li me možda ipak odvukla u stranu kako bismo
razgovarali o nečem drugom, i kako je Ruthie možda povjerljive podatke ipak
zadržala za sebe, te prešutjela Marcu da je njegova glavna suparnica u borbi za
mjesto za kojim čezne - moja žena; odnosno, ako mu i jest rekla, je li to Mare
možda ipak zatajio pred svojom suprugom. Sama Dahlia odgovara na moje
neizrečeno pitanje i kaže, gotovo usput: "Znaš, Tal, FBI je počeo gnjaviti sve
naše prijatelje. Prepostav-ljam da je i vama tako."
"Oh, da, naravno", mumljam ja, prilično zatečen i prisiljen zapitati se zašto nas
nije nazvao nitko od naših prijatelja kako bi s nama podijelio iste novosti.
Izuzetak je samo poziv Johna Brovvna u vezi s Foremanom, no očito je da se to
ne računa. Možda FBI nije bio u posjetima. U svakom slučaju, nikakvi agenti -
nikakvi pravi agenti - nisu navratili kako bi porazgovarali sa mnom i Kimmer.
Jesu li obavili razgovor s Marcom? Ako jesu, može se pretpostaviti daje borba
već gotova. ..as njom, sasvim moguće, i moj brak.
"Mare je ovih dana vrlo napet", šapće Dahlia. "Kako se Kimberlv drži?"
"Hmmm? Oh, dobro, dobro."
Miguel doziva svoju majku na španjolskom. Dahlia se napola okreće prema
njemu i kaže: "En un minuto, querrido", ali ne ispušta moju ruku. Dobacuje
pogled prema odgojiteljicama koje su nas sve promatrale i koje sad sve napadno
gledaju u drugom smjeru. Odvlači me dublje u kut. Čini se da ne želi da nas
netko čuje. Odgojiteljice se vjerojatno pitaju kakvom to susretu u četiri oka
svjedoče. Većina ljudi Dahliju smatra vrlo privlačnom ženom, ali meni se
njezine crte lica čine isuviše mekima i neodređenima, a njezina ambicija isuviše
se otvoreno pokazuje da bi mogla biti smatrana istinski lijepom.
"Tako je strašno teško doći do nekakvih vijesti", pući ona usnice. "Jeste li vi
nešto čuli?"
I u tom trenutku shvaćam - i zaprepašten sam. Mare ne zna ništa više od nas.
Sve ovo Dahlijino nespretno ispipavanje samo je pokušaj da upeca neki podatak
za svog muža. Još ni izdaleka nije gotovo! Želim se glasno nasmijati, tako je
veliko moje olakšanje. Ali susprežem svoje nagone i, kao i obično, ništa se ne
vidi na mom licu.
"Ni riječi, Dahlia." Ovih sam proteklih tjedana Marca vrlo rijetko viđao: tek
smo u prolazu izmijenili nekoliko napetih pozdrava na hodniku. Odlučujem se i
sam na malo istraživanje: "Pretpostavljam da ćemo svi morati pričekati."
Čini se da me Dahlia ne čuje. Ponovno podiže pogled prema meni. Više se ne
smiješi. "Poznaješ li Ruth Silverman?" A ne Ruthie, primjeću-jemja.
"Da, poznajem je."
Dahlia nakratko zatvara oči. U tome ima neke djevojačke nedužnosti. Vani, na
parkiralištu, nekoliko očeva sudjeluje u glasnoj i uvredljivoj raspravi o
relativnoj vrijednosti Jetsa i Giantsa. Želio bih biti dijelom njihova, a ne
Dahlijina svemira.
"Pa, ona je bila Marcova studentica. On joj je pronašao posao. Ali tako je
nezahvalna. Ne želi nam ništa reći." Ona odmahuje glavom. Na suprotnoj strani
sobe, nemirne odgojiteljice neprekidno dobacuju poglede prema nama, a potom
razdražljivo gledaju na sat. Najvjerojatnije se čude onome što smatraju našom
intimnošću i jedva čekaju otići kući i ogovarati sa svojim supruzima,
ljubavnicima i prijateljima, jer Elm Harbor je ipak, usprkos svoj svojoj
elitističkoj produhovljenosti, mali grad. Nikad nećeš pogoditi koga sam danas
vidjela zajedno u vrtiću! Razabirem kako sam pretjerano osjetljiv na vanjsku
formu, ali taj mije teret na leđa svalila moja prošlost s Kimmer. "Mare mi
neprestano ponavlja kako ona ima obvezu da šuti, ali mene su odgojili tako da
na uslugu uzvraćam uslugom." Pustila je moju ruku. Škrguće svojim savršenim
zubima i stišće dlanove u šake. Primjećujem da su joj nokti tako izgrizeni daje
meso izrazito ružičasto.
"Dahlia, Mare je u pravu. Ruthie - Ruth ne može govoriti o svom poslu."
"Sve je to tako iznenadno", objašnjava ona, i ja uzimam kako to znači da se
Ruth najprije povjeravala Marcu, a onda iz nekog razloga s time prestala.
Sljedeće Dahlijine riječi potvrđuju moju sumnju: "Prije tri tjedna, Mare je bio
vodeći kandidat. Tako je rekla Ruth Silverman. A onda nam je rekla da
Predsjednik razmatra i druga imena, u interesu raznovrsnosti. " Naglašava tu
riječ na način koji sugerira kako bi ona malo morala značiti u trenucima kad je
na kocki nešto stvarno. Prošle sam godine silno uzrujao studente na svom
seminaru o Pravu i društvenim pokretima, kad sam im sugerirao sljedeći
prijedlog: Svaka bijela osoba koja iskreno vjeruje u manjinske kvote trebala bi
biti spremna zakleti se kako će, ako njezino dijete bude primljeno na Harvard ili
Princeton, smjesta napisati fakultetu pismo u kojem će pisati: "Moje dijete neće
se upisati. Molim vas da njegovo mjesto namijenite pripadniku manjine."
Zaprepaštenje među studentima potvrdilo je moje uvjerenje kako vrlo malo
bijelaca, čak i među onima najliberalnijima, zaista podupire manjinske kvote
kad one idu njima na štetu. Vole ih upravo zato što sami sebi mogu reći da rade
za rasnu jednakost dok se istodobno mogu pretvarati da za to ne plaćaju ništa.
Ali nije to njihova krivnja: tko još danas vjeruje u žrtvovanje?
Raznovrsnost, razmišljam ja sad. Obično je ta riječ toliko isprazna da se ispod
nje svatko može potpisati a da zapravo ništa ne obeća, no u ovom je to slučaju,
izvan svake sumnje, šifra za Kimberlv Madison. Mare to zacijelo shvaća, a
očito to shvaća i Dahlia. Šanse moje žene bolje su nego što sam mislio, bolje
nego što se Kimmer nadala... kad bismo samo sve ostalo uspjeli zadržati ispod
poklopca. Slika Jerrvja Nathansona lebdi kroz moje misli i ja prigušujem navalu
bijesa prema svojoj ženi, iako sam ljut manje zbog toga što krši svoje zavjete, a
više što toliko riskira kad je toliko toga na kocki.
"Uvjeren sam kako će Predsjednik odabrati osobu za koju smatra da će biti
najbolji sudac", kažem ja, iako ni jedan Predsjednik u povijesti nije zapravo na
taj način odabirao suce.
"Ne znam", kaže Dahlia - ali ona, dakako, misli da bi Mare bio najbolji sudac. I
nije važno što se ni dana u svom životu nije aktivno bavio pravom. "Da ti pravo
kažem, Tal, Mare... Mare baš nije sasvim svoj."
"Žao mije, Dahlia."
"To nije njemu slično, da propusti rođendan svog sina", nastavlja ona. Negdje
usput ispala je iz ispitivačkog i upala u ispovjedno raspoloženje, ali nisam
sasvim siguran u kojem trenutku. "Sjećaš se, prošle nedjelje? Bio je Miguelov
rođendan."
Sjećam se. Morao sam voditi Bentlevja na tulum, zato stoje Kimmer - koja je
obećala našem sinu da će biti tamo - morala u nedjelju ujutro odletjeti u San
Francisco. Moja žena i ja posvađali smo se oko toga, kao što se svađamo i oko
mnogo drugih stvari. A sjećam se i da je Mare bio odsutan. Dahlia ga je
opravdala: morao jeotići na konferenciju u Miami, rekla je, nešto uvezi s
Cardozom. Već tad sam primijetio kako zbog toga nije bila osobito sretna.
"Žao mi je." Tek toliko da nešto kažem.
Dahlia zuri u smeđi tepih koji je odslužio svoje. Suze blistaju u njezinim
tamnim očima. "Mare je obično tako pun ljubavi. I prema meni i prema
Miguelitu. Ali sad je napetost..." Još jednom odmahuje glavom. "Postao je
naprasit. Ne želi razgovarati sa mnom."
Ne znam stoje ponukalo Dahliju da otvori ovaj prozor prema privatnom životu
obitelji Hadlev, ali to nije teret koji bih bio spreman nositi. Na nesreću,
nastavljam utočište tražiti u površnostima: "Ovo su teški trenuci za sve",
zaključujem ja.
Dahlia me gotovo uopće ne sluša. "Lako je tebi, Tal. Kimberlv je mlada. Ako
joj ne uspije ovaj put, bit će drugih prilika. Ali toliko toga u Marcovu životu
nije pošlo onako kako se nadao da hoće. Sve to pisanje koje nije uspio...
dovršiti. Brinem se što će biti s njim ako ovaj položaj ode nekom drugom.
Bojim se za njega."
Znači, to je ta igra. Mare će puknuti ako ne dobije mjesto, a Kimmer će imati
drugu priliku, pa prema tome, lijepo te molim, bi li natjerao svoju ženu da se
povuče? Uistinu očajnički! Prisjećam se kako se Stuart Land žalio da Mare ne
obavlja dobro svoj posao zato što je toliko uzrujan... i njegove primjedbe kako
bi mogao pomoći Kimmer u Washingtonu. Možda već i jest.
"Ovo nije lako ni za koga od nas. Siguran sam da će sve završiti upravo onako
kako treba." Pretpostavljam da je to malo bezosjećajno, ali kako Dahlia Hadlev
može misliti daje moja briga daje razuvjeravam?
Dahlia se odbija predati. "Ti ne razumiješ, Talcotte. Ovo nisu samo živci. Mare
je zabrinut. Da, to je prava riječ. Zabrinut je, Talcotte. Ne želi mi reći što mu je
na pameti. Otkako smo zajedno, uvijek smo sve dijelili, a on sad nešto taji
preda mnom. A to nešto ga... izjeda." Odmahuje glavom, neodređeno mašući
njome prema svom sinu koji crta s Bentlevjem. "Talcotte, to razara moju
obitelj."
Nisam siguran kako da na to odgovorim, ali želim reći pravu stvar, zato što je
njezino iznenadno izlaganje boli iz mojih misli otpuhalo osjećaj da nije na meni
da je tješim. Možda Dahlia ipak ne manipulira mnome. Možda je uistinu
zabrinuta za svog supruga. Možda ima i razloga za tu zabrinutost.
"Žao mi je, Dahlia", naposljetku kažem, tapšući je po ramenu. "Uistinu mi je
žao."
Ona se hvata za moj sako i u jednom zastrašujućem trenutku njezina glava
poskoči naprijed, kao da će se osloniti o moje grudi. A onda se Dahlia ukoči,
manje od ljutnje a više od neugode: dopustila je da joj razgovor izmakne
nadzoru i sa zakašnjenjem se zabrinula za to što moraju misliti odgojiteljice
razrogačenih očiju.
"Oh, Talcotte, i menije žao." Još se jednom uspravivši i ne držeći više moju
ruku, ona rupčićem briše nos. Na njezinim obrazima ima suza, ali nisam
primijetio kad su počele teći. "Nije u redu da te opterećujem. Idi, uzmi svog
sina, odvedi ga kući i zagrli. To sve čini boljim."
"I ti učini isto, Dahlia. I ne brini se."
"Ne brini se ni ti. I hvala ti." Još uvijek šmrcajući: "Ti si dobar čovjek."
Izgovara to kao da baš ne susreće mnogo takvih.
Teška koraka prelazim prostoriju kako bih uzeo svog sina. Odgojiteljice
uzmiču, rastvarajući mi put: moje me tajnovito brbljanje s Dahlijom učinilo
slavnom osobom.
Dok vezujem pospanog Bentleyja u njegov stolac koji je najvjerojatnije
prerastao, dobacujem pogled prema vrtiću koji počinjem mrziti. Miguel i
njegova majka, držeći se za ruke, stoje na ulaznim vratima. Dahlia, koja se
očito ponovno sabrala, brblja s jednom od odgojiteljica i nasmijava je. Miguel
gospodski maše, vrlo nalik na svog oca. Dok zaobilazim udarne rupe, pri čemu
uspijevam samo tri ili četiri puta lupiti donji dio karoserije Camryja, čudim se
promjenjivosti sreće. Ako je McDermott uistinu pobjegao u Kanadu i ako je
Conan Deveaux uistinu ubio Freemana Bishopa, onda je Kimmer u pravu: sad
je trenutak da se prestanem brinuti. Sad se radi samo o tome da sestru natjeram
da prestane sa svim tim glupostima o uroti. A ako mi Addison pomogne, možda
i uspijem.
Kostur, podsjećam ushićeno samoga sebe, dok mi u svijest dolaze oštra sjećanja
na bolesno lice Jacka Zieglera. Mare je zabrinut zbog kostura.

(II)
PET MINUTA POSLIJE, zaustavljam Camry na prilazu našoj vikto-rijanskoj
kući s dvanaest soba smještenoj u srcu fakultetskog geta. Sa svih smo strana,
kao što me Kimmer često podsjeća, okruženi pravnim fakultetom. Draga Dana
Worth živi dvije ulice dalje niz Ulicu Hobby, iza ugla je Tish Kirschbaum, naša
predstavnica feministica, a Peter Van Dyke, naš predstavnik fašista - ovo su
Kimmerini, a ne moji nadimci -točno nam je prekoputa ulice. Stražnje dvorište
Thea Mountaina dodiruje se s Peterovim. Još četvero predavača živi unutar
šireg radijusa od tri ulice. Nekoć su kuće na Hobby Hillu bile nepodnošljivo
skupe i dostupne samo sveučilišnim profesorima najvišeg ranga, a i među njima
samo onima koji su bili iz bogataških obitelji. Ali u posljednjih je petnaest
godina situacija na tržištu kuća u Elm Harboru omekšala, pa su i mlađi
profesori financijski bolje stojećih fakulteta - prava, medicine i ekonomije -
kupili goleme kuće nekoć rezervirane za gospodare Mencija, Shakespearea i
zakrivljenosti prostora.
Pa ipak - dom! Na broju 41 u Ulici Hobby masivno je zdanje, sagrađeno krajem
devetnaestog stoljeća, sa širokim sobama visokih stropova, te elegantnim
drvenim oplatama. To je kuća stvorena za zabave koje mi nikad ne održavamo.
Kuća stvorena za gomilu djece, iako mi nikad nećemo imati više od jednoga.
Posvuda parketi tonu, oplate su napuknute, a cijevi zavijaju - ali to su naši
parketi, naše oplate i cijevi. Mi smo tek treća crna obitelj koja je ikad živjela u
dijelu grada zvanom Hobby Hill, sastavljenom od šesnaest elegantnih,
četvrtastih blokova, a preostale dvije napustile su bojišnicu mnogo prije nego
što smo se mi doselili. Ne znam koliko je točno vlasnika naša kuća promijenila,
ali preživjela ih je sve, čak je i napredovala. Netko je podrum preuredio u
igraonicu, netko je renovirao kuhinju, netko dodao tijesnu garažu u kojoj
Kimmer, usprkos mojim molbama da zaštiti skuplji od naša dva automobila,
odbija parkirati svoj BMW iz straha da će na uskom ulazu ogrepsti
zasljepljujuće bijelu boju, netko je osuvremenio dva zahoda i sve četiri
kupaonice, uključujući i onu na tavanu koja bi pripadala sluškinji kad bismo je
imali i kad bismo si mogli priuštiti da grijemo tavan; pa ipak, ja rado mislim
kako se kuća, otkad je sagrađena, jedva promijenila. Osam godina nakon što
smo je mi kupili, još me uvijek uzbuđuje prolazak kroz glavna vrata, zato što
znam daje prvi vlasnik bio dugogodišnji upravitelj sveučilišta, pedantni
predavač latinskog i grčkog po imenu Phineas Nimm, koji je umro negdje u
doba Prvoga svjetskog rata. Prije otprilike sto godina, odgovarajući na anketu
nepoznatog profesora Sveučilišta u Atlanti koji se zvao W. E. B. Du Bois,
upravitelj Nimm bezobzirno je napisao kako obojeni muškarac, kakva god bila
njegova obrazovna postignuća, nikad neće biti dobrodošao kao student. Dok
sam studirao, otkrio sam primjerak tog pisma u sveučilišnoj arhivi i zamalo ga
ukrao. Poslije svih tih godina, ironija da posjedujem Nimmovu kuću još mi
uvijek donosi gorko zadovoljstvo.
Dok svjetlost dana blijedi, Bentley i ja loptamo se pola sata u dvorištu, dok nas
s odobravanjem promatraju Don i Nina Felsenfeld, naši postariji prvi susjedi
koji sjede na svom zatvorenom trijemu, kao i svakog dana u ovo doba, i
pijuckaju limunadu. Don je svojevremeno bio jedan od vodećih stručnjaka naše
države za fiziku čestica, a Nina je i dalje stručnjakinja za dobrodošlicu
strancima u židovskoj tradiciji cheseda: nije prošao ni jedan sat otkako je, prije
osam godina, stigao naš kamion sa stvarima, a ona je već bila na našim vratima
s pladnjem sendviča od kravljeg sira i želea. Tijekom godina donosila nam je i
druge pladnjeve, uključujući i onaj koji je donijela prije tri tjedna, nakon što je
umro moj otac, zato što je odrasla u onoj vrsti obitelji u kojoj se smatralo da,
kad netko umre, susjedi moraju donositi hranu. Don i Nina vjeruju kako nema
ničeg važnijeg od obitelji, a Don, koji često provodi prijateljsku večer
rasturajući me u šahu, rado kaže kako nitko na samrtnoj postelji ne leži žaleći
što nije više vremena provodio na poslu, a manje sa svojom djecom.
Kimmer misli da su oni znatiželjna zabadala.
I, očito, kane se još jednom umiješati jer - čim sam procijenio daje moj sin
preumoran za nastavak igre i čim sam se okrenuo da uđem - Don ustaje i otvara
vrata njihova trijema. Doziva me preko visoke, guste živice koja razdvaja naše
parcele. Kimam, uzimam Bentleyja za ruku i prilazim prednjoj strani kuće, što
je jedini put za zaobilaženje sve šire, bodljikave živice. Don i ja sastajemo se na
njegovu prednjem travnjaku i na trenutak šutimo, dok se on igra sa svojom
lulom.
"Kako je mali čovjek?" pita on naposljetku, misleći ria Bentleyja.
"Bentley je odlično", odgovaram ja.
"Ojično! Bemmy ojično!" cvrkuće moj veličanstveni sin, pružajući slobodnu
ruku prema Donovoj. "Usudiš se!"
"Da", kaže Don, potpuno ozbiljna izgleda, gutajući male ponuđene prstiće
svojima. "Da, ti si pravi mali ojični čovjek."
Don Felsenfeld je visok, neugodno mršav čovjek, suzdržan i nimalo elegantan,
sin židovskog farmera iz Vermonta. Govori se daje na vrhuncu svoje karijere
znao o subatomskim česticama više od ikoga na planetu, a u sveučilišnom je
kompleksu omiljena izlizana uzrečica da je barem dvaput trebao dobiti
Nobelovu nagradu. Katkad socijalist i uvijek ateist, Donje svojedobno napisao
popularnu knjigu čiji se naslov izrugivao čuvenoj i teškoj Einsteinovoj misli:
Znanost nevjerovanja: kako se kockaju svemir i Bog, tako ju je naslovio. Sad se
bliži osamdesetoj, svaki dan nosi iste kaki-hlače i istu plavu vestu, a najveći dio
vremena provodi ili u vrtu, ili pušeći lulu, ili oboje.
"Ovo je bilo nekoliko gadnih tjedana za vas", kaže Don. Bez osmijeha, s malo
riječi: možda jest Židov, ali Don Felsenfeld također je u pravom smislu riječi
stanovnik Nove Engleske.
"Rekao bih da jest." "Nina kuha za vas." "Tako je draga."
"To svakako jest." Na trenutak, obojica stojimo u tišini, procjenjujući njegovu
ženu. A onda Don ponovno počinje petljati oko svoje lule, onako kako to čini
nakon što na šahovskoj ploči započne razoran napad, a ja znam da konačno
stižemo do srži stvari. "Talcotte, slušaj." Hoću. Slušam. "Jesi li ti u kakvoj
nevolji?"
"Ne znam. Ne bih rekao." S naporom gutam slinu misleći: McDermott se šuljao
uokolo i ispitivao. Ili Foreman. Ili pravi FBI. "Zašto me to pitaš?"
Don ne gleda prema meni. Još uvijek pucka lulu i čini se da ga je silno
zainteresirao bjelogrli vrabac koji skakuće pločnikom i koji je nekako zaostao
za velikim jatima koja su odletjela na jug.
"Jesen je bila prilično lijepa, ne čini ti se?" pita Don polako. Zbunjen, kimam
glavom. Misli li on na pticu? "Vrijeme je bilo lijepo, ne prehladno. Ugodno."
"Da, bilo je lijepo."
"Zapravo, jedna od najtoplijih jeseni otkako si ti u gradu." "Pretpostavljam da bi
mogla biti."
"Kad je jesen takva, ljudi obično noću ostavljaju otvorene prozore, da dođe
malo zraka."
"Uh, točno." Tijekom godina, Don i ja raspravljali smo, do u pojedinosti, o
svemu: od sveučilišne politike prema autorskim pravima nastavnika, preko
uspoređivanja vrijednosti Johna Updikea i Johna Irvinga, do odnosa između
poreza na dobit i stvaranja kapitala, od toga kako bi Bobby Fischer igrao protiv
današnjih odabranih prvaka, do toga nagovještava li Knjiga Izaijina, za koju
kršćani vjeruju da predviđa rođenje i položaj Isusov, dolazak jednog ili dva
djeteta. Ali baš nikad nismo nadugo i naširoko raspravljali o vremenu... što me
navodi na pomisao da slijedi nešto važno.
"Ti znaš, Talcotte, da ne postoji savršeni brak."
"Nikad nisam ni mislio da postoji."
"Po ovakvom vremenu vaši su prozori noću otvoreni. Naši također."
Iznenada mi sviće. Upućujem mu oštar pogled, no njegove blage oči još su
uvijek usredotočene u nekoj točki između nas. Znam što slijedi, a znam i da ga
je Nina na to nagovorila - Don, baš kao ni Sudac, nikad ne bi svojevoljno
raspravljao o osjećajima, ne bi čak ni priznao da ih ima.
"Uh, Done, gledaj—"
Na svoj ljubazni, no tvrdoglavi način, stari fizičar me zaobilazi, baš kao što čini
i kad igramo šah. "Talcotte, glasovi se čuju. Neku večer vas nismo mogli ne
čuti. Tebe i tvoju ženu, mislim. Vas dvoje ste se dobro pograbili."
Sjećam se, bilo je to preksinoć: subota. Jedini gorak prizvuk u tjednu koji je
inače bio pun ljubavi. Kimmer je objavila da ujutro odlazi u San Francisco i ja
sam je, glupo, pitao što je s njezinim obećanjem da će odvesti Bentleyja na
rođendan Miguela Hadleyja kako bih se ja poslije mise mogao odvesti do
fakulteta i stići na završetak konferencije Roba Saltpetera o posljedicama
umjetne inteligencije na ustavno pravo. Rekla mi je da nema izbora, da je to
njezin posao. Ja sam rekao da i ja imam posao. Ona je rekla da to nije isto. Ona
se obvezala. Ja sam je pitao kome se obvezala. Ona je pitala što bi to trebalo
značiti. Ja sam rekao da ona to dobro zna. Onda je ona pitala a što bi pak to
trebalo značiti. Ja sam rekao da ne želim o tome razgovarati. Ona je rekla da
sam ja taj koji je prvi počeo. Sad mi je jasno kako su nas čuli Don i Nina:
svakako smo podigli glasove, barem Kimmer.
"Žao mi je što smo vas uznemirili."
"Ne razbijaj si time glavu, Talcotte." Stavlja ruku na moje rame, kao muškarac
muškarcu, onako kako je to običavao činiti moj otac. Bentley je, osjetivši
ozbiljnost situacije, polako odvrludao. Pognuo se nad travnjak Felsenfeldovih i
promatra Donove pažljivo održavane cvjetne gredice, sad većinom prekrivene
kako bi bile zaštićene od nadolazeće hladnoće. Pokušao sam naučiti sina da
prestane trgati pupoljke, no čini se da to Donu i Nini ne smeta. "Samo sam ti
želio reći da sam ovdje, ako ikad poželiš razgovarati. Nekad je raščišćavanje
kroz razgovor najvažniji korak. Nina i ja, pa, imali smo i mi problem ili dva
tijekom godina. Mi smo svoje riješili, a riješit ćete i vi svoje ako dopustite
prijateljima da vam pomognu."
Na trenutak sam isuviše ponižen da bih progovorio: na kraju krajeva, postoje
neki standardi, propovijedala je moja majka i nitko nikad ne bi smio ni pomisliti
da ne živite u skladu s njima. A što se tiče zamisli o to-me-da-treba-
porazgovarati, moj se otac uvijek izrugivao ideji psihološkog savjetovanja, koja
je, prema njegovu mišljenju, bila tek tetošenje onih slabe snage volje. Povučeš
crtu, Talcotte. Prošlost staviš na jednu stranu, budućnost na drugu, i odlučiš na
kojoj strani želiš živjeti. A onda se držiš svoje odluke. U mojoj obitelji,
problemi su bili tajne; i tako nitko od nas nikad nije naučio što treba učiniti kad
netko izvan obitelji sazna da ih uopće imaš.
Pa ipak, nekako se uspijevam pribrali dovoljno da olako odgovorim:
"Oh, Done, hvala ti, ali to u subotu, to nije bilo ništa. Trebao bi čuti kakva je
Kimmer kad zaista poludi." Tu bih čak i namignuo, ali nikad nisam naučio kako
se to radi.
Don se uspijeva nasmiješiti i uporno me motri, onako kako je to običavao činiti
Sudac kad bih se šalio u vezi s ocjenama, ili stalnom profesurom ili politikom
ili bilo čim drugim što je moj otac smatrao važnim, a ja o tome nisam htio
raspravljati. Donove blistave, inteligentne oči prenose mi nemilosrdnu osudu
čovjeka koji je proveo svojih više od sedam desetljeća na Zemlji u potrazi za
pravim odgovorima. Ninu obožavam, ali ne i Dona, vjerojatno zato što me
previše podsjeća na Suca. Činjenica da je moj otac bio, u nedostatku bolje
riječi, torijevac, a Donje nešto posve suprotno, ne mijenja bitnu sličnost
njihovih naravi, a posebno ne mračno samozadovoljstvo koje zapovijeda onima
koji su dovoljno budalasti da imaju pogrešna politička uvjerenja neka se nose
dovraga.
"Ako se predomisliš, ja sam ovdje", kaže mi Don. Stoje također nešto stoje
Sudac običavao govoriti. Samo, ja se nikad nisam predomislio, a njega nikad
nije bilo.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

TRI LUDE
(I)
SLUŽBENO PREUZIMAMO VLASNIŠTVO kuće na Vinogradu sredinom
tjedna poslije Dana zahvalnosti, odvozeći se u Kimmerinu elegantnom BMW-u
gore do Massachusettsa, potom niz Cape do Woods Holea, gdje se ukrcavamo
na trajekt. Trajekt je, govorio je moj otac, dvostruki blagoslov za otok:
ponajprije zato što je putovanje preko vode tako ugodno i tako odmara da
čovjek na Martin Vinograd stigne raspoložen za opuštanje, a potom i zato što
Uprava putničkih brodova, koja vodi trajektnu službu, ima monopol na
koncesiju i drži ograničen broj brodova, što znači daje ograničen i broj
automobila, a time i ljudi, koji mogu doći na otok, posebno usred sezone, u
srpnju i kolovozu. Kad god bi netko od njegove djece, obično Addison,
prošaptao kako to veselje smrdi na elitizam, Sudac bi vedro odvratio jednom od
svojih omiljenih uzrečica koju je možda čak i sam smislio: "Biti dijelom elite,
to je nagrada za naporan rad i pristojan život." (Što je, dakako, nagovještavalo
da oni koji nisu dio elite ili nisu naporno radili, ili nisu pristojno živjeli.)
Oduvijek sam volio taj prelazak i današnje putovanje nije iznimka. Dok se Cape
sve više i više gubi u daljini, osjećam kako se s njim gube i moji strahovi i
zbunjenost, te kako gube na važnosti dok se sve veći i veći Vinograd nadvija
nad luk desne strane broda. Isprva je tek udaljen sivo-zeleni drhtaj, potom
snovita vizija stabala i plaža, a sad je već dovoljno blizu da se razaberu
pojedinačne kuće, sve redom sivosmeđe, načete vremenom i prekrasne. Gutam
taj prizor poput pijanca koji zahvalno ponovno počinje s opijanjem dok se
trajekt ravnomjerno trza preko valova, a nekoliko desetaka automobila čeka u
niskom startu kako bi izjurili na otok u nezdravoj provali radosti. (U sezoni bi
ih bilo i više od stotinu.) Bentley i ja stojimo uz ogradu, moj sin doziva
galebove koji lebde u slanom jesenjem zraku, doimajući se nepomičnima dok
svoju brzinu usklađuju s brzinom broda, nadajući se nasladiti onime što mi
ljudi, rasipnici, odbacujemo. Prohladno, udaljeno sunce odašilje zrake svoje
ravnodušnosti preko vode. Moj sin proteže svoju bucmastu ručicu kroz ogradu i
ja, radije nego da ga oneraspoložim, razborito zakvačim prst za njegov pojas,
pokušavajući samoga sebe uvjeriti kako uistinu ima već pune tri godine i da
četvrta punom brzinom juri prema nama, te da više nije beba, no daje ipak prvo
dijete kojemu ću biti otac, a i posljednje. Jer Kimmer je završila s trudnoćama:
to mi je iznijela ledenom hladnoćom, iako je mnogo toga u našem braku ostalo
zbrkano i vrelo. Dijelom je to, znam, iz straha nakon što smo Bentleyja zamalo
izgubili; ali strah nije potpuno objašnjenje. Imati novo dijete značilo bi se
iznova obvezati u braku u uspjeh kojega Kimmer nije sasvim uvjerena. Na
moju želju za velikom obitelji ona ispravno odgovara kako je ona, a ne ja, ta
koja mora nositi dijete -samo što Kimmer uvijek kaže fetus i trudi se da to i svi
drugi govore. Moja žena koja se nikad ne ponaša politički osim kad se ponaša
politički, može nanjušiti urotu za zabranu pobačaja prije nego što ona i počne.
U ožujku je Draga Dana Worth, koja voli djecu ali ih nikad neće imati,
Bentleyju za treći rođendan darovala knjigu Kako je Horton spasio mali svijet
Dr. Seussa, rekavši nam kako je to bila jedna od njezinih najdražih knjiga kad je
bila mala. Kimmer je zahvalila Dani, s užasom prolistala knjigu i odložila je na
tavan, nikad se ne potrudivši da je pročita našem sinu. I meni je zabranila da mu
je čitam. "To je pamflet protiv prava na izbor", zapjenila se, a kad sam je
zapitao o čemu ona to govori, prezirno se nasmiješila i citirala rečenicu koja se
u knjizi neprestano ponavlja, Biće je biće, bez obzira kako je sitno. "Pa o čemu
bi se drugom moglo raditi?" zahtijevala je odgovor.
A sad je na meni red da se nasmiješim. Bez obzira na to što stajalo preda mnom
u ostatku svijeta, boravci me na Vinogradu oživljavaju. I odlučan sam u tome da
ovaj bude miroljubiv. Prošli sam se tjedan posvadio s Mariah, najozbiljnije
dosad. Podboden od Meadowsove, odvezao sam se sve do Dariena i pozvao
svoju sestru na objed. Pokušao sam predložiti, što sam obzirnije mogao, da bi
možda mogla malo prigušiti svoje neprekidno smišljanje novih zavjera. Rekao
sam joj za mogućnost sudačkog mjesta, rekao sam joj i da njezino ponašanje
šteti Kimmerinim šansama, ali joj nisam odao tko je bio moj izvor. Ona je
ispalila uzvratni udarac, rekavši da je cijela stvar - nuđenje sudačkog mjesta
mojoj ženi i prijetnja da će ponuda biti povučena ako Mariah nastavi glasno o
svemu govoriti - samo po sebi zavjera, način da nas se ušutka. Rekao sam kako
mi se to čini pomalo nategnutim, porječkali smo se i, iznenada, sve je ponovno
biio kao u onim groznim danima poslije izlaska Woodwardove knjige. Samo je
ovaj put bilo još gore, jer Suca više nema da nas skupi natrag snagom svoje
volje.
I tako ja umjesto toga patim. Nesposoban da se usredotočim u predavaonici,
zatražio sam na pravnom fakultetu nekoliko tjedana dopusta koje mije Dekanica
Lynda s veseljem odobrila, i zato što joj nisam drag, a i zato što zna da me time
zadužila. Stuart Land složio se s tim da preuzme moja predavanja iz naknada
štete dok se ja ne vratim, i dosad me već triput zvao, uznemiren lošom
organizacijom mog nastavnog plana i mog kabineta, nudeći se da će i jedno i
drugo dovesti u red. Pristojno sam odbio, ne želeći da itko kopa po sjenovitim
zakucima mog života.
Ranije ovoga mjeseca, prisustvovao sam sprovodu Freemana Bishopa, što je u
samo dva tjedna bio moj drugi sprovod u Trojstvu i Svetom Mihaelu. Neki
gostujući svećenik, pripadnik svjetlijeg naroda, vodio je službu Božju, a ja sam
primijetio jedno ili dva lica kojih se sjećam sa Sučeve službe, iako sam se
bezuspješno trudio da prizovem imena u svoj izmučeni mozak. Mariah je
preskočila službu. No tamo je bila narednica Ames, očekujući, možda, da se
pojavi još koji negativac. Nakratko sam pročavrljao s njom prije nego što je
iskliznula kroz bočna vrata, ali sam saznao samo to da Conanjoš uvijek
pregovara o uvjetima priznanja krivnje, što sam ionako već saznao na
internetskoj stranici Washington Posta.
Onda je, prošli tjedan, stigao naš uobičajeno napeti Dan zahvalnosti s
Kimmerinim roditeljima koji još uvijek nestrpljivo čekaju da ja ukrotim njihovu
nepopravljivu kćer; očito, oni ne razumiju da Kimmer nije baš ukrotiva. Vera i
Pukovnik nabusito su preko stola zurili prema meni dok su Kimmer i njezina
sestra Lindy koja nema djece tračale, a Bentley pravio nered. Ako moja žena ne
postane sutkinja, imam dojam da će moja tazbina nekako i za to mene okriviti.
No uglavnom sam se, s rastućim oduševljenjem, veselio današnjem putovanju.
Konačno trajekt!
A sad, dok okrećem lice prema morskom povjetarcu dok se brod bori s
uzburkanim valovima, tjerajući me prema otoku koji volim, imam se snage
nasmiješiti Kimmerinoj nastranosti - čak i samoj Kimmer koja se stisnula
pokraj šanka s grickalicama i vodi vitalno važan razgovor preko svog mobitela.
Možda dijalog ima veze s njezinim poslom, možda s njezinom kandidaturom, a
možda se tiče i nečeg intimnijeg. Ali ovaj put odlučujem da će mi se za to
fućkati. Još otkako sam s njom podijelio novosti o strahovanjima u kućanstvu
Hadleyjevih, Kimmer je postala topla i puna ljubavi, baš kao da mi time
nadoknađuje svoje ponašanje na drugim područjima, što je posvemašnja
metamorfoza kakvu sam već viđao i koja se, za razliku od one Gregora Samse,
može u trenutku vratiti u izvorno stanje; ali odlučio sam u njoj uživati dok traje.
I tako smo, konačno, ovdje na trajektu - dan koji sam čekao. Kimmer je ukrala
četrdeset osam sati od zahtjeva parničenja u korist svojih klijenata (i lobiranja
za vlastitu korist), kako bi sa mnom prešla prag kuće koja je sad naša, i na toj
sam joj sitnoj kradi zahvalan. Mogla me prisiliti da odem sam s Bentlevjem, ili
čak posve sam. Činjenicu da to nije učinila smatram znakom da nastavljamo
primirje. Približavajući se veličanstvenosti Vinograda, zatječem se kako -
usprkos svim objektivnim pokazateljima - vjerujem u mogućnost sreće. Čak i sa
svojom ženom. Sto je razlog, pretpostavljam, zbog kojega se vjernost u tužnom
braku može opisati kao čin vjere: vjere u beskrajne mogućnosti života što je -
siguran sam da bi Rob Saltpeter u toj tvrdnji ustrajao - još jedan način da se
opiše Božja darežljivost. I tako se smiješim dok stojim uz ogradu, prsta
zataknuta za pojas svoga sina koji se naginje prema morskoj pjeni i doziva
galebove i smije se i smije. Dok se osvrćem po svojim suputnicima na palubi -
od kojih je svaki, uvjeren sam, jednako radostan kao i ja dok jurimo prema
našem otoku - srce mi puca od ljubavi: ljubavi prema svom djetetu, ljubavi
prema svojoj ženi, ljubavi prema samoj ideji obitelji, ljubavi prema—
I iznenada, tamo je ona.
Upravo tamo, na palubi, izdužena i lijepo mišićava, u trapericama i kožnatoj
pilotskoj jakni, ni dvadeset koraka od mene - žena sa staze za koturanje. To nije
ni izdaleka moguće, slučajnost je prevelika, zacijelo sam se zabunio, moj se
potišteni libido poigrava sa mnom... pa ipak, znam daje to ona. Žena na
koturaljkama. Žena koja je, prije dugih mjesec dana, koketirala sa mnom sve
dok nije uočila moj vjenčani prsten. Žena koja me proganjala u snovima
tijekom sljedećih nekoliko tjedana. Stoji u smjeru prove, malo podalje od
gomile, lica okrenuta prema vjetru tako da vidim samo dio njezina tamnog
smeđeg profila, ali elegantna čvrsta čeljust i masa nemogućih kovrčica ne mogu
pripadati nikome drugome. Upadljiva ljubičasta mala putna torba prebačena joj
je preko jednog ramena i u ruci čvrsto drži knjigu: nešto ozbiljno, u tvrdom
uvezu, debelo, s naslovom na nekom stranom jeziku koji moje udaljeno oko
nejasno prepoznaje kao francuski. Možda neko izdanje Molierea. Studentica ili
predavačica? Pitam se, ali sumnjam da je ijedan odgovor točan, jer tekst djeluje
kao scenski rekvizit. Uzbuđen sam što je vidim. Sablažnjen sam. Nastavljam
stajati uz ogradu, zaprepašteno zureći u ovu nevjerojatnu prikazu, previše
stidljiv da bih—
"Ja bih ubila za takvo tijelo", kaže Kimmer. Tako sam se smeo da nisam siguran
koliko dugo moja žena stoji uz mene, no zlobna zbunjenost u njezinu glasu boli
kao i uvijek. S druge pak strane, kriv sam po svim točkama optužbe.
"Veličanstvena je, nije li?"
"Tko?" riskiram ja, oprezan da se ne okrenem prenaglo, kako moja žena ne bi
zaključila da zaista piljim tamo kamo ona misli. Još uvijek čvrsto držim
Bentlevjev pojas, a on još uvijek visi preko ograde, opčinjen brazdom broda.
Žena na koturaljkama doima se kao isklesana iz kamena.
"Ona golema nzinga tamo", odgovara moja učena Kimmer, koja voli svoje
razgovore začiniti povremenim afrocentričnim non sequitur. Jednom rukom
pokazuje, a drugom drži moju nadlakticu. Mobitela nema nigdje na vidiku.
"Ona s koje, kako se čini, ne možeš oka skinuti." Kimmer se smije dok se ja
polako izvijam prema njoj, a onda ispusti tihi zvuk nalik na pseći lavež. "Lezi,
dečko", kaže ona ne baš ljubazno. Znači, ipak ništa od mirovnog sporazuma.
"Kimmer, ja—"
"Hej, gleda ovamo. Misha, ona gleda. Gleda tebe. Okreni se i mahni joj." Hvata
me za ramena i fizički me nastoji na to natjerati, ali ja pružam otpor.
"Kimmer, daj."
"Požuri se, šećeru, inače ćeš propustiti priliku." Zadirkuje me, ali također
naglašava svoju prastaru tvrdnju da bih se i ja trebao upustiti u ljubavničke
odnose kako bih se uravnotežio s njom; da bih se trebao zaljubiti u nekoga
drugoga i otići, i poštedjeti je tako neophodnosti da me i dalje ranjava; da moja
postojanost pred licem njezinih ljubakanja nije znak vrlog kršćanina, nego
svjetovnog cmizdravca. Tu smo svađu vodili već toliko mnogo puta da je sad
dovoljno da ona iznese samo naznaku tog dugotrajnog spora pa da sva muka
navre natrag u moje srce.
"Prekini", siknem ja, dopuštajući oštrini da prodre u prizvuk mog glasa.
"Misha, samo daj!" smije se moja žena, zanemarujući ono što ja osjećam. "Idi,
pozdravi se s njom, brzo!" A onda me prestaje nagovarati. Ruke joj padnu s
mojih ramena. "Prekasno", mrmlja ona, praveći se žalosnom. "Otišla je."
Ne mogu si pomoći. Sad se okrećem natrag. Žena s koturaljkama uistinu je
nestala. Na njezinu mjestu stoje dvije bucmaste bijele djevojčice, trpajući u usta
slatkiše od kikiriki-maslaca i bacajući omote u more. Galebovi se skupljaju u
blizini, ili prosvjedujući protiv zagađenja, ili se nadajući zalogaju. Žena s
koturaljkama nestala je jednako tiho kako se i pojavila; da Kimmer nije svojim
očima potvrdila to što su vidjele moje, možda bih na kraju zaključio da žene s
koturaljkama uopće nije ni bilo tamo.
"Samo sam pomislio daje to netko koga poznajem", kažem ja, svjestan kako to
traljavo zvuči.
"Ili netko koga bi rado upoznao", predlaže moja žena. Učini mi se, usprkos
svim dokazima iz posljednjih nekoliko godina našeg zajedničkog života, daje
Kimmer ljubomorna.
"Ja sam muškarac koji voli samo jednu ženu", podsjećam je ja, nastojeći
zadržati opušten ton.
"Da, ali koju?"
Ponovno se okrećem prema njoj. Voli me uvlačiti u ovakve svađe i, premda se
trudim suzdržati svoju naglost, često joj uspijeva. Baš kao što joj uspijeva i sad:
"Kimmer, već sam ti prije rekao da mi nisu drage šale u vezi... s mojom
vjernošću."
"Oh, šećeru, ali ja se samo šalim." Zaigrani poljubac mom nosu. "Iako, znaš, što
se mene tiče, sasvim je u redu ako odlučiš da želiš nekoga drugog..."
"Ne želim nekoga drugog..."
"Pa, nije mi se tako činilo prije nekoliko minuta."
"Kimmer, ja volim tebe. Samo tebe."
Moja žena odmahuje glavom i tužno se osmjehuje. "E pa, onda si ili lud ili
glup..."
"Ovo je bilo sasvim nepotrebno", kažem ja najjadnijim garlandovskim glasom.
"... ili možda samo neka vrsta mazohista koji se pali na žene koje se prema
njemu ponašaju kao..."
Ove bi se budalaštine mogle nastaviti do unedogled, ali nas spašava Bentley.
Nakon što je proveo dobrih dvadeset minuta jednostavno promatrajući vodu
kako se kreće, konačno je shvatio što se događa. Hvatajući majčinu i moju ruku,
on se okreće sve dok mu leđa nisu okrenuta prema ogradi. Kad je siguran da
ima našu punu pozornost, smiješi nam se i objavljuje s velikim zadovoljstvom:
"Ja sam na brodu. "
Želja za svađom nestaje iz nas oboje i na trenutak smo ujedinjeni u čistoj i
snažnoj roditeljskoj ljubavi prema našem sinu.
No potom trenutak prolazi i ponovno smo suparnici. A Kimmer je, kao i obično,
brža od mene: "Da, na brodu si, slatkice moja, da, da, jesi", mrmlja ona,
privijajući ponosnog Bentleyja koji se migolji na svoje grudi.
"Jesi, ljubavi, na brodu si, to je baš lijepo. A sad se idemo unutra ugrijati. Mama
će ti kupiti Colu."
"Vuću kokoladu, mama, vuću kokoladu!"
"Vruću čokoladu! Odlična ideja, dušo, odlična ideja!"
I bez ijedne daljnje riječi svome mužu, moja žena, možda uskoro sutkinja,
odnosi našeg sina u kabinu. Gledam je kako odlazi, iščitavam upitne poruke iz
načina na koji njiše bokovima i drži leđa uspravnima. I baš kao što se često
događa u ovakvim trenucima bračnog očaja, nešto se primitivno i ružno počinje
uvijati u meni. Strahovita se crvena vrućina podiže u mojoj glavi, svojevrsna
začepljenost mozga; kao i uvijek, žustra ali ustrajna šetnja pomaže mi da
smirim svoje demone. Dva puna kruga oko palube i jedan oko unutrašnjeg
sjedećeg prostora u potpalublju prije nego što se osjećam dovoljno smirenim da
se pridružim svojoj obitelji u kantini; tijekom cijele te šetnje nisam primijetio ni
traga ženi s koturalj-kama. I to mi nije drago, ne samo zato što mi već
nedostaje, nego i zato što sam uvjeren kako njezina prisutnost na brodu nije
slučajna. Ona je ovdje iz istog razloga iz kojega je bila i na stazi za koturanje.
Netko ju je poslao, a to nikako nije bio Bog.

(II)
OCEANSKI PERIVOJ JE široka i nepravilna travnata površina koja se
prednjom stranom oslanja na Aveniju Seaview, prometnu ulicu koju čovjek
mora prijeći kako bi dospio do ruševnih drvenih stuba koje vode dolje, prema
plaži koja pomalo erodira i koja je poznata po neslužbenom imenu Inkwell, i u
čijim su se nježnim vodama brčkali naraštaji tamnijeg naroda. Kuća u kojoj sam
provodio ljeta svoje mladosti na suprotnoj je strani, na kojoj su uredna
viktorijanska zdanja, mala i natisnuta jedna uz druga, a i preskupa. Na jednom
kraju perivoja, s desne strane ako čovjek s našeg trijema gleda prema moru,
obzorom vlada niz lijepih starih kuća, koje su sve veće od naše i na vrhu imaju
blistavo obojene tornjiće i maštovite vjetrokaze. Na drugom kraju, slijeva,
odmah iza vidokruga s našeg trijema, nalazi se dok Uprave putničkih brodova
na kojem se ljeti iskrcavaju neki od trajekata. U mjesecima izvan sezone, svi su
trajekti na vezu nekoliko milja uz obalu, u Vineyard Harbouru. Nešto bliže
nalaze se ljupka, vremenom načeta episkopalna crkva čija su vrata ljeti otvorena
prema moru, a time i prema svakoj nedjeljnoj oluji, te gradska policijska postaja
koja gleda na maleni trg na kojem se nalazi prastari brončani spomenik s
pločicom koja odaje počast, iz neke neuhvatljive jenkijevske logike,
konfederacijskim vojnicima poginulima u ratu. Spomenik čuva gornji dio
Avenije Lake, uske bučne ulice koja vodi prema vrtuljku Leteći konji, što je
Bentleyju jedino važno.
Kao i mnoge kuće u Oak Bluffs, i ljetnikovac moje obitelji ima ime, utisnuto u
izblijedjeli drveni znak koji visi s jednog od stupova na prednjem trijemu. Naša
se kuća, na nesreću, zove VINOGRACKA KUČA, što je izraz koji je odabrala
moja sestra Abby kad je bila mala, i to posve slučajno - napisala ga je na crtežu
kuće koji je u kuhinji nacrtala bojicama iz kutije Crayola 64 jednog kišnog
poslijepodneva u Oak Bluffs - a naš nas je bezosjećajni otac pločom iznenadio
tjedan dana poslije. Nakon što je Abby umrla, obitelj nikad nije imala srca
promijeniti to ime. U trenutku kad izlazimo iz bijelog BMVV-a ovog blistavog
jesenskog dana, ipak, prva stvar koju kaže moja draga Kimmer jest da je došlo
vrijeme da se ovoga otarasimo. Dok ona izvlači pospanog Bentleyja iz njegove
sjedalice, pitam je na što misli: na ploču ili na ime. "Na jedno od toga", kaže mi
moja žena, još uvijek okrenuta leđima. "Ili oboje."
Moj je otac jednom predložio promjenu imena u Tri lude, što je bila jedna od
njegovih bezbrojnih nejasnih šahovskih igara riječima, no moja je majka to
zabranila; u svim godinama koje pamtim moj otac nikad nije išao protiv
njezinih želja. Addison ustrajno tvrdi kako je Claire Garland odlučila kako je
vrijeme da se bitka za imenovanje privede kraju, iako je Sudac bio spreman
boriti se sve do gorkog svršetka. Mariah šapće da je Claire ta koja ga je uvjerila
da mora dati ostavku na sudačko mjesto nakon ponižavajućih saslušanja, kako
bi mogao nastupati javno i očistiti svoje ime. A svi mi znamo da su tek poslije
Claireine smrti očevi govori postali zlobni i zajedljivi kakvima ih većina ljudi
zacijelo pamti. Nije stoga nikakvo iznenađenje daje, čak i poslije majčine smrti,
otac poštovao uspomenu na nju - i na Abby - zadržavajući nadimak Vinogracka
Kuča. Ali sad kad je Vinogracka Kuča moja, odnosno naša, moja žena ima
drugačije zamisli.
Provodim dug trenutak stojeći u uskom prednjem dvorištu dok se ključevi njišu
na mojim opuštenim prstima i prisjećam se veličanstvenih ljeta na Martinu
Vinogradu moga djetinjstva, kad su prijatelji i rođaci neprekidno vrtoglavo
jurili unutra i van, kroz dvostruka prednja vrata načinjena od sitnih staklenih
ploča - neke su od njih bile ružičaste, neke azurnoplave, neke prozirne, čvrsto
okovane okvirom od lijevana željeza. Sjećam se mnogobrojnih tužnih i
usamljenih posjeta ovoj kući tijekom mjeseci kad je moja majka umirući
sjedila, vrlo često sama, u prednjoj spavaonici na prvom katu. Prisjećam se i
toga kako je lako bilo izbjeći povratak ovamo kad je Sudac jednom započeo
svoj sunovrat u megalomaniju. Dok Kimmer petlja oko Bentleyja, a ja zurim u
ljetnikovac svoje mladosti, zaključujem kako mije teško točno se prisjetiti zašto
sam bio ispunjen tolikom radošću kad sam saznao da mi je Sudac ostavio ovu
skučenu i nesretnu školjku. Po svim bi pravilima, sad kad su oba moja roditelja
mrtva, i ova kuća morala biti mrtva, tiha i neutralna; umjesto toga, doima se
gotovo živom, dijabolično svjesnom dok se, očekujući svoje nove vlasnike,
zloćudno zamislila nad nesrećama naše obitelji. Iznenada me paralizira neki
osjećaj iskonskiji od strave, jasno i posve uvjerljivo saznanje koje drhti kroza
me iz nekog neprirodnog izvora, da će sve poći nepopravljivo po zlu: bojim se
da me moje noge neće ponijeti prema trijemu, da moje ruke neće moći rukovati
ključem, ili da će se ključ slomiti u bravi. U tom užasnom trenutku, želim
odbaciti ovo zastrašujuće nasljedstvo i sve njegove duhove, zgrabiti svoju
obitelj i odjuriti natrag na kopno.
Kao i obično, svjetovna me Kimmer priziva k svijesti.
"Možeš li se požuriti s otvaranjem tih vrata?" slatko zahtijeva ona. "Oprosti, ali
nepodnošljivo mi se piša."
"Nema potrebe da budeš prosta."
"Ima, ako te ništa drugo neće pokrenuti."
Na neki je način u pravu, a ja se ponašam kao budala. Smiješim joj se i ona mi
zamalo uzvraća osmijeh, no onda samu sebe zaustavlja. Prebacujem teški
kovčeg u lijevu ruku, te bacam i opet hvatam ključ desnom. Potom odvažno
pružim korak stubama, ne osvrćući se na demone koji poskakuju u sjenama
uspomena. Uvlačeći dah, otpuštam ih kao egzorcist veteran i uz zveket uguram
ključ u bravu. Tek kad se ključ počne okretati primjećujem kako jedna od sitnih
staklenih ploča nedostaje - nije slomljena, samo je nema, tako da kroz otvor
okružen uskom trakom lijevanog željeza mogu vidjeti u tamu kuće. Mrštim se,
gurnem vrata do kraja, pa -sleđen stojeći na pragu kuće koju sam volio trideset
godina - shvaćam da se zlobni dusi nisu posve povukli. Pokušavam progutati
slinu, no čini se da mije grlo potpuno suho. Udovi me odbijaju pokrenuti
naprijed. Kroz najtamniju crvenu zavjesu koja se polako spušta, primjećujem
svoju zgodnu ženu koja se očešala o mene uz šapat: "Oprosti, ali zaista mi je
hitno", i osjećam kako prebacuje Bentlevjevu ruku u moju.
Kimmer ulazi tri koraka u kuću, a onda se i ona zaustavlja i ostaje posve mirno
stajati.
"Oh, ne", šapće ona. "Oh, Misha, oh ne."
Kuća je u strahovitom neredu. Namještaj je prevrnut, knjige rasute po podu,
vrata ormarića polomljena, sagovi izrezani u trake. Očevi su papiri posvuda, a
povjetarac koji dopire kroz otvorena vrata podiže njihove rubove. Virnem u
kuhinju. Nešto je posuđa razbijeno na podu, ali nered nije tako strašan i većina
je tanjura jednostavno na hrpi ostavljena na radnoj površini. Dok Kimmer s
Bentlevjem čeka u prednjoj sobi, prisiljavam se da pođem uza stube. Otkrivam
da četiri spavaonice gotovo nisu ni taknute. Kao da nije bilo potrebe za tolikim
trudom, mislim ja dok stojim uz prozor glavne spavaonice s telefonom u ruci i
razgovaram s policajcem na centrali. Dok objašnjavam što se dogodilo, gledam
dolje prema BMW-u koji je nepropisno parkiran uz ogradu od uzdužnih drvenih
dasaka koja čuva južnu stranu Oceanske avenije, a vrata su mu još otvorena i
prtljaga ne istovarena. Nešto nije u redu. Nisu razorili prvi kat. Ta mi se misao
ne prestaje kovitlati u glavi. Prvi su kat ostavili na miru. Kao daje prekopavanje
po prizemlju bilo dovoljno. Kao da - kao da—
Kao da su pronašli ono što su tražili.
Sad više zbunjen nego uplašen, silazim u prizemlje kako bih se pridružio svojoj
ženi i sinu koji se razrogačenih očiju grle u dnevnom boravku. Policija, koja je
za nekoliko minuta stigla iz svojeg slikovitog sjedišta jednu ulicu dalje, brzo
objavljuje kako je razaranje djelo mjesnih vandala, tinejdžera koji, na nesreću,
veći dio zime provode uništavajući kuće onih koji ovdje samo ljetuju. Nisu svi
tinejdžeri s Vinograda vandali, nema ih čak ni mnogo, tek toliko da bi išli na
živce. Vrlo ljubazni policajci ispričavaju nam se u ime Otoka i uvjeravaju nas
kako će dati sve od sebe, ali nas također upozoravaju da ne očekujemo da
uhvate počinitelje: vandalizme gotovo nikad nije moguće riješiti.
Vandali. Kimmer radosno prihvaća to objašnjenje, a ja sam posve siguran da će
ga prihvatiti i osiguravajuća tvrtka. I, što je još važnije, Bijela kuća. Kimmer
obećava da će prirediti gadne nevolje tvrtki koja je postavila alarm i ja ni
najmanje ne sumnjam da će održati svoju riječ. Vandali, slažemo se poslije
nekoliko sati moja žena i ja iznad pizze i bezalkoholnog piva u obližnjem
restoranu, nakon stoje čovjek koji se izvan sezone brine za kuću navratio kako
bi pregledao štetu.
"Obavit ću nekoliko poziva", kazao nam je kad je završio obilazak kuće praćen
coktanjem jezika.
Vandali. Naravno da su bili vandali. Ona vrsta vandala koja razori prizemlje, a
prvi kat i ne pipne. Ona vrsta vandala koja ne ukrade ni televizor ni video. Ona
vrsta vandala koja zna kako zaobići prvoklasni alarmni sustav koji je ugradio
moj pokojni paranoični otac. I ona vrsta vandala koja je u izravnom dodiru s
dušama umrlih. Jer, ni svojoj ženi ni prijateljski raspoloženim policajcima
nisam rekao da sam, dok sam čekao, na katu pronašao poruku, zapečaćenu u
običnoj bijeloj omotnici ostavljenoj na vrhu ormarića u glavnoj spavaonici. Na
njoj su uredno bili natipkani moja točna titula i puno ime, a zbunjujuća je
poruka u njoj bila ispisana zbijenim, šiljatim rukopisom koji pamtim iz
djetinjstva, kad bismo ponosno ostavljali primjerke svojih školskih zadaća na
Sučevu stolu i čekali da nam ih on, dan poslije, vrati sa svojim bilješkama
ispisanima crvenom tintom na margini, pokazujući nam kakvi su idioti naši
učitelji koji su nam dali petice.
Poruku na ormariću poslao mi je moj otac.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

MJEDENI PRSTEN
(I)

PRIJE MNOGO GODINA, kad sam kao dijete prvi put posjetio gradić Oak
Bluffs, smjesta me opčinila veličanstvena stara drvena zgrada na dnu Kružne
avenije u kojoj su bili smješteni Leteći konji, koji sami sebe označavaju kao
najstariji vrtuljak u Americi, koji bez prestanka radi još od 1876. godine.
Glavna mu je privlačnost u tome da se vožnja na konjićima pretvara u igru.
Zajahali biste konjića i pri svakom se okretu naginjali naprijed, prema
nepomičnoj drvenoj poluzi koja je dijelila sitne prstenove. U prolazu biste
dograbili prsten na kraju poluge, a na njegovu bi se mjestu smjesta našao drugi.
Gotovo su svi prstenovi bili načinjeni od čelika, no posljednji prsten na poluzi
bio je od mjedi. Jahač koji je imao dovoljno sreće da se dočepa mjedenog
prstena, osvojio bi besplatnu vožnju. Tijekom tog prvog ljeta, izvan sebe od
oduševljenja, satima bih ostajao na vrtuljku i trošio svoje novčiće od dvadeset
pet centi, jednog po jednog, zanemarujući čak i plažu kako bih svladao trikove
starije djece (uključujući i to kako da svojim zdepastim smeđim prstićima
uhvatim dva, a katkad i tri prstena), plaćajući vožnju za vožnjom i
pokušavajući, gotovo uvijek uzalud, dohvatiti mjedeni prsten i osvojiti
besplatnu vožnju.
Kao dijete, zamišljao sam da su Leteći konji jedini vrtuljak na svijetu s
veličanstvenom zamisli da se besplatna vožnja dodijeli sretnom jahaču koji bi
dohvatio mjedeni prsten. Odrastajući, saznao sam da to nije tako, da je ideja o
nagradi u zamjenu za hvatanje mjedenog prstena zapravo sveprisutna, ako ne i
posve prizemna. Intelektualno, davno sam se pomirio s takvim razvojem
događaja. Emocionalno, i dalje osjećam da je mjedeni prsten na Letećim
konjima u Oak Bluffs jedino stoje zaista važno. Možda razlog leži u tome što je
naš ljetnikovac u Oceanskom perivoju bio tek nekoliko dječjih poskakivanja
udaljen od vrtuljka. Odrastao sam
s Letećim konjima iza ugla i s dječjom slobodom da odem do njih kad god bih
to poželio; naučivši njihovu pouku, još od tih dana posežem za mjedenim
prstenom.
Naravno, današnji Leteći konji nisu Leteći konji moje mladosti. Glazba orgulja,
na primjer, danas dopire s CD-a, a gomila se gura i komeša tako da više nije
moguće ni zamisliti voziti se na vrtuljku čitav dan. Nekoliko je drvenih konja
izgubilo svoje repove od prave konjske grive. No, opet, mnogo je toga na
Vinogradu čemu bi bio potreban svjež premaz bojom, ribanje četkom, prelazak
metlom. Otok nije ni onako uredan ni onako prijateljski raspoložen kakav je
nekad bio. A sve je to došlo tako iznenada, tako iznenada. Trepneš jednom, i
prašna cesta na kojoj si se igrao lovice popločena je i zagušena prometom.
Trepneš dvaput i na praznoj parceli na kojoj si se nekad loptao sad je sagrađena
golema zgradurina. Trepni još jednom i prostrane sanjive plaže tvoje mladosti
polovicu su svog pijeska predale moru. Trepneš li četvrti put, apoteka u kojoj je
tvoja majka običavala kupovati aspirine kad si bio bolestan sad je postala butik.
Sudac je za promjene krivio demografiju - novi ljudi, to je bio njegov izraz za
sve koji su otok otkrili poslije nas. Pa ipak, nastojim se čuvati takvih općenitih
osjećaja, i ne samo zato da ne bih zvučao kao moj otac. I tako se osvrćem
uokolo i pokušavam samome sebi reći da se, na kraju krajeva, malo toga zaista
promijenilo. I ako se ulicama kovitla nešto više omota od slatkiša nego što
pamtim iz svoje mladosti, volim misliti da je to samò zato što novi ljudi još nisu
naučili kako voljeti otok, a ne zato što im nije stalo.
U uobičajenoj bih situaciji trećeg poslijepodneva boravka na Vinogradu bio na
Letećim konjima sa svojim sinom. No mi ovdje obično boravimo ljeti. Sad je
jesen i vrtuljak je izvan sezone zatvoren. Na svu sreću, otok nudi i druge
razonode. Jučer, dok je na brzinu skupljena ekipa za čišćenje pokušavala u
Vinogracku Kuču vratiti kakav-takav red, nas smo troje krenuli na vrh otoka -
to jest, na njegov najzapadniji kraj - gdje smo proveli prekrasno poslijepodne
šećući prastarim stijenama na Gay Headu koje oduzimaju dah kroz prohladan
zrak studenoga. Za objed smo priredili piknik na svojim prostrtim jaknama, na
savršenoj šljunčanoj plaži u ribarskom selu Menemsha i potom se vozili
pošumljenim sporednim cestama Chilmarka, u blizini širokog posjeda koji je
nekad bio u vlasništvu Jacqueline Onassis, praveći se da ne zvjeramo uokolo u
potrazi za bogatima i slavnima. Večerali smo u modernom restoranu uz more u
Edgartownu, gdje je Bentley svojim brbljanjem šarmirao konobarice. Koliko
smo demona uspjeli istjerati, nisam siguran, ali nisam vidio ni traga ženi na
koturaljkama koja bi ipak mogla biti utvara, a Kimmer ni jednom nije
spomenula sudačko mjesto i mobitelom je obavila samo dva razgovora. A jutros
me prilično savjesno poljubila kad smo je Bentley i ja dovezli na aerodrom,
kako bi se vratila natrag na kopno jednim od onih malih turbomlažnjaka koji
opslužuju otok. Bentley i ja ostajemo zato što... pa, zato što nam je to potrebno.
Kimmer ima posla, ja imam još nešto više od tjedan dana dopusta, a Bentleyju
treba odmora i zabave. A postoji i još jedan razlog. U Oak Bluffs, za razliku od
Elm Harbora, nikad neću ni na trenutak pasti u napast da ispustim svog
dragocjenog sina iz vida.
Upravo u ovom trenutku moj se sin i ja spremamo otići na igralište; odnosno,
da budem posve točan, Bentley je spreman i još se samo mene čeka.
Ja sam manje spreman.
Sjedim za stolom u našoj netom očišćenoj kuhinji (punoj plastičnih tanjura i
čaša iz jednog od dva otočka A&P restorana) a pismo moga oca poravnano leži
na površini, tjerajući svoje tajne da se razotkriju. U drugoj sobi, Bentley gleda
Disneyjev kanal na televiziji, povremeno tapkajući do kuhinjskih vrata i
dozivajući: "Tata, igalište sad. Tata bećao igalište!" žalobnim pravedničkim
glasom od kojega se prezaposleni roditelji počinju grčiti od osjećaja krivnje. Na
to ja odgovaram poznatim: "Samo malo, mili", što je izraz koji svaki
prezaposleni roditelj izgovara s istim osjećajem stida.
Sinoć, dok je moja obitelj nemirno spavala, Kimmer zaštitnički omotana oko
našeg sina, lutao sam Vinograckom Kučom od predvorja do tavana na kojem se
jedva može puzati, tražeći nešto, no ne znajući ni sam što. Moram znati što se
događa. Treba mi nekakav trag.
Na nesreću, najočitiji trag, očevo pismo, ostaje mi nejasno poput neke
besmislice:

Sine moj,
toliko je toga što sam želio podijeliti s tobom. Na žalost, u sadašnjem to
trenutku ne mogu učiniti. Zamolio sam dobrog prijatelja da ti preda ovu poruku
u slučaju da mene nešto zadesi; ako čitaš moje riječi, moram pretpostaviti da se
upravo to dogodilo. Ispričavam se zbog složenosti ovoga načina stupanja u
dodir s tobom, ali postoje i drugi koji bi također željeli saznati ono što je samo
za tvoje oči. I tako, znaj ovo: Angelin prijatelj, usprkos svom pogoršanom
stanju, posjeduje ono što želim da ti saznaš. Nisi ni u kakvoj opasnosti, ni ti ni
tvoja obitelj, ali nemaš mnogo vremena. Malo je vjerojatno da si jedini koji
traga za uputama koje ti može otkriti samo Angelin prijatelj. A možda nisi ni
jedini koji zna tko Angelin prijatelj uistinu i jest.
Excelsior, sine moj! Excelsior! Počinje!
Iskreno,
tvoj otac

Rukopis je nesumnjivo Sučev, baš kao i rascvjetana, prenategnuta proza puna

vlastite važnosti, čak je i službeni oblik potpisa njegov. Posve neočekivano,
bijes koji osjećam prema svom ocu prijeti da me svlada. Ako mi želiš reći, reci
mi! bjesnim ja na njega u svom izmučenom umu, glasom koji nikad ne bih
odabrao u stvarnom životu. Ali ne igraj ovakve igre! Jack Ziegler je na groblju
zahtijevao da mu kažem sve o uputama. Sad konačno pouzdano znam da je moj
otac zaista ostavio nekakve upute. Ali ne znam kakve su, i ova naznaka, ovaj
trag, ovo posmrtno pismo od mog paranoičnog oca ili što god već ova poruka
treba biti, nije mi pritom ni od najmanje pomoći.
Excelsior? Angelin prijatelj, usprkos svom pogoršanom stanju? Što je sve ovo?
Jedno je ipak jasno: misija koju je u Elm Harboru poduzeo Onaj-koji-nije-
McDermott, nije imala veze ni s isprikom ni s uvjeravanjem da sam siguran.
Upravo suprotno, baš kao što sam i sumnjao, došao je vidjeti poznajem li ja
Angelu ili ne - što znači da je on, a vjerojatno i Foreman, nekako upoznat sa
sadržajem ovog pisma. Pitam se je li pismo bilo razlogom razaranja u
prizemlju, premda ne mogu baš sasvim razabrati zašto bi upali u kuću, pronašli
pismo, a onda ga ostavili.
A kad smo već kod toga, ne razumijem ni kako se pismo uopće našlo ovdje.
Malo je vjerojatno da je McDermott, ako je uopće i bio ovdje, bio taj koji ga je
ostavio. Sudac je napisao da je zamolio dobrog prijatelja da ga isporuči u
slučaju da njega nešto zadesi. Ali koji bi dobar prijatelj provalio u Vinogracku
Kuču kako bi ga predao? Zašto ga nije poštom poslao na moju kućnu adresu ili
ga donio u moj kabinet? Zašto ga nije isporučio u...
...u javnu kuhinju?
Je li moguće daje pješak povezan s pismom? Je li moj otac uredio i tu isporuku?
Pokušavam se prisjetiti jesam li ocu ikad spomenuo da volontiram u javnoj
kuhinji, no moj mi um ne nudi odgovor koji bih poželio;
da, rekao sam mu; ne, nisam mu rekao; da, dao sam to naznačiti; ne, tajio sam
to pred njim. Odmahujem glavom u gustom, crvenom gnjevu. Ako je želio da
dobijem pješaka, zar ne bi pješaka i pismo isporučio zajedno?
Doduše, to i nije važno. Jer pismo mog oca nije mi ni od kakve stvarne pomoći.
Strahovito loše pamtim imena, ali dovoljno dobro da bih znao kako ne
poznajem nikakvu Angelu i kako nemam pojma tko bi mogao biti njezin
prijatelj.

(II)
"IGALIŠTE SAD SAD sad!" doziva Bentley. "Usudiš se!"
"Samo malo!" vičem ja njemu, još uvijek zbunjen pismom. Kako ću pronaći
Angelina prijatelja čije je stanje pogoršano? Znači li to da je muškarac s kojim
bih trebao razgovarati bolestan? Možda umire? Je li to razlog zbog kojega
imam malo vremena? Znam tko su drugi koji bi također željeli znati, jer sam
susreo dvojicu od njih, ali ne razumijem zašto se Sudac toliko trudio uvjeriti me
kako moja obitelj nije u opasnosti, što je četvrto slično uvjeravanje koje sam
primio u proteklim mjesecima: najprije Jack Ziegler, potom McDermott, pa
agent Nunzio, a sad i moj pokojni otac.
Odmahujem glavom.
Razmišljam o poznatim Angelama: Lansbury? Basset? O njima ne znam
dovoljno, ne znam ni imaju li muževe, a kamoli prijatelje - a osim toga, moj se
otac nije baš družio s holivudskim facama. Već sam zamolio svoju tajnicu da
pretraži popis studentica pravnog fakulteta: tri Angele, jedna crna, dvije bijele,
ni jedna od njih nije pohađala moja predavanja niti imam ikakva razloga
vjerovati da je ijednu moj otac poznavao. Možda postoji način da sastavim
popis svih Angela koje je moj otac mogao sresti, ali ne a da u to ne umiješam
nekog službenog - ujaka Mala, na primjer - ili nekoga tko zna mnogo o
Sučevim prijateljima - Mariah, na primjer - a nekako ne mogu zamisliti da
saznanje o ovom pismu podijelim s ijednim od njih.
Ne još.
Malo vremena.
Gotovo se nasmiješim. Izraz ne govori ništa o Angelinu prijatelju, ali govori
podosta o Sucu. Često gaje koristio u svojim govorima pred svojim prijateljima
iz Desnih Čari, kako bi objasnio zbog čega im je potrebna...
pa, rasna raznovrsnost. Prosječni Amerikanac, volio je govoriti svojim željnim
slušateljima, društveno je konzervativan. Prosječni crni Amerikanac, dodavao
bi Sudac, još je konzervativniji. Pogledajte statističke podatke o bilo kojem
pitanju, grmio bi on. Molitva u školi? Crni Amerikanci skloniji su joj od bijelih.
Pobačaj? Crni su Amerikanci više za pravo na život od bijelaca. Vaučeri? Crni
ih Amerikanci podupiru više od bijelih. Prava homoseksualaca? Crni
Amerikanci su prema njima skeptičniji nego bijelci. Pljesak bi se zakotrljao
kroz njegovo (u golemoj većini bijelo) slušateljstvo. A onda bi ih on udario
velikim zaključkom: Konzervativci su posljednji ljudi koji si mogu dopustiti
rasizam. Jer budućnost konzervativizma leži u crnoj Americi! A slušatelji bi
podivljali. Nikad to nisam vidio uživo, ali sam to višekratno vidio na kabelskoj
televiziji. I pred kojom god grupom Desnih Čari govorio, ona bi smjesta
pohitala unovačiti crne članove jer, ustrajno je on ponavljao, vremena je malo...
i gotovo uvijek bi pokušaji novačenja propali... do daske. Jer, postojalo je
nekoliko pojedinosti koje bi Sudac uvijek prešutio. Kao, na primjer, činjenicu
da su se konzervativci suprotstavljali gotovo svakom zakonu o građanskim
pravima ikad predloženom. Kao, na primjer, činjenicu da ga mnogi bogataši
koji su plaćali njegove govore nikad ne bi primili u svoje klubove. Kao, na
primjer, činjenicu da je upravo veliki konzervativni junak Ronald Reagan
započeo svoju izbornu kampanju, govoreći o pravima država, u Philadelphiji u
Mississippiju, na mjestu čije ime tamnom narodu odzvanja ponešto zlokobno, a
da je - kao Predsjednik -podržao porezne olakšice za mnoge južnjačke
akademske institucije koje su prakticirale rasnu segregaciju. Sudac je svakako
imao pravo kad je ustrajao u tome da je došlo vrijeme da crni Amerikanci
prestanu imati povjerenja u bijele liberale koji nam više vole govoriti što nam je
potrebno nego nas pitati što bismo mi željeli, ali nikad nije uspio smisliti
posebno uvjerljiv razlog zbog kojeg bismo umjesto toga trebali početi vjerovati
bijelim konzervativcima.
No moj im je otac ipak vjerovao i oni su mu uzvraćali povjerenje. Odlutam
prema blagovaonici u kojoj je za dugim drvenim stolom lako moglo sjediti i
više od četrnaest ljudi, a tijekom moga djetinjstva to se često i događalo. U
dugom zidu sobe ugrađen je kamin od cigle koja se mrvi i koji je bio
neupotrebljiv otkad pamtim. Iznad kamina visi uvećana verzija očeva blaga,
naslovnice koju je Newsweek objavio tjedan dana nakon stoje oglašena njegova
nominacija. VRIJEME KONZERVATIVACA, glasio je naslov, a manjim je
slovima pisalo Novi smjer Vrhovnog suda? Pa, da, odgovor bi mogao biti - da,
Vrhovni je sud krenuo novim smjerom, ali mom ocu nije bilo suđeno da bude
jedan od onih koji će ga tamo povesti. Pomno promatram sliku. Sudac djeluje
odvažno, naočito, elegantno - spreman je na sve. Djeluje živo. U onim je
danima, tko zna zašto, tisak odlučio da mu se Sudac sviđa; ali nije dobro kad se
čovjek zaljubi u svoje novinske izreske, jer uvelike je u prirodi zvijeri da te isti
novinari koji su te između ponedjeljka i petka uzdigli, iz zabave sruše preko
vikenda. I iznenada, umjesto na lovorikama, nađeš se na zlu glasu; umjesto
života u službi javnosti, imaš ogorčenje u svoja četiri zida, a svoju kuću
pretvaraš u muzej onoga stoje moglo biti. I opet se prisjećam očeva
nostalgičnog izraza: kako je nekad bilo. Običaj moje obitelji da živi u prošlosti
meni se čini patološkim, čak i opasnim. Ako sva veličina leži u prošlosti, u
čemu je smisao budućnosti? Nema povratka na staro i baš je Sudac, od svih
ljudi, trebao biti pametniji i ne pretvoriti svoj ljetnikovac, svoje skrovište, svoje
mjesto za odmor, u hram srušenih snova. Kimmer, znam to, čeka prikladan
trenutak da mi kaže kako je vrijeme da se ukloni ovaj, ali i ostali simboli
čestitanja samome sebi, razasuti Vinograckom Kučom, da ih se zakopa na tavan
zajedno s mojom starom zbirkom bejz-bolskih sličica i Abbynim plišanim
životinjama—
"Igajište sad!" objavljuje Bentley s kuhinjskih vrata, udarajući nogom o pod.
Podižem pogled prema njemu, spreman na ljutnju, no umjesto toga se
nasmiješim. Odjenuo je svoju tamnoplavu parku, čak je i tenisice navukao, ali
na suprotne noge. Za sobom vuče moju vjetrovku. Oh, kako volim to dijete!
"Dobro, mili." Presavijam očevo pismo, vraćam ga u omotnicu i ubacujem je u
džep. "Igajište sad."
Bentley poskakuje gore-dolje. "Igajište! Usudiš se! Vojim te!"
"I ja tebe vojim." Grlim ga, pa kleknem premjestiti njegove tenisice i, naravno,
istog trenutka počinje zvoniti telefon.
Nemoj se javiti, kaže mi Bentley svojim iskrenim, osuđujućim smeđim
pogledom, jer još ne zna reći Molim te, tatice, nemoj se javiti. I isprva ja
razmatram mogućnost da zanemarim zvonjavu. Na kraju krajeva, to je,
najvjerojatnije, Cassie Meadows koja zove iz Washingtona, ili Mariah koja zove
iz Dariena, ili Onaj-koji-nije-McDermott i zove iz Kanade. S druge pak strane,
mogla bi to biti Kimmer s dobrim vijestima, ili Kimmer s lošima, ili Kimmer
koja mi želi reći da me voli, ili Kimmer koja će reći da me ne voli.
Mogla bi biti Kimmer.
"Samo jednu minuticu", kažem svom sinu koji me motri s onom vrstom
beznadnog razočaranja koje će, bez sumnje, razotkriti neki psihijatar u njegovoj
budućnosti. "To je sigurno mama."
Ali nije.
(III)
"TALCOTTE? Haj, ovdje Lynda Wyatt." Dekanica. Divno.
"Haj, Lynda, kako si?" Oduševljenje mi brzo splašnjava i znam da se u mom
glasu čuje razočaranje.
"Ja sam dobro, Talcotte. Ali kako si ti?"
"Dobro sam, Lynda, hvala na pitanju."
"Nadam se da se ludo zabavljaš na Vinogradu. Obožavam to mjesto ujesen, ali
samo nebo zna kad ćemo Norman i ja imati priliku da skokne-mo do naše
kuće." Stoje izjava koja služi tome da me podsjeti kako ona i njezin muž
posjeduju golemu, modernu kuću na jezeru u West Tisburyju, gradu na sjeveru
otoka u kojem svoja ljeta provode mnogi umjetnici i pisci. Zapravo, ta mi je
kuća poznata samo iz priča koje pripovijedaju moje kolege s pravnog fakulteta,
jer tijekom svih ovih godina otkako Lynda i ja ljetujemo na otoku, ona je moju
obitelj u posjet pozvala točno nijedanput. (Ja sam uzvratio jednakim brojem
poziva, pa je, možda, pogreška i moja.)
"Pa, uglavnom se zabavljamo", priznajem ja, očajnički se smiješeći svom sinu.
Bentley, nabusito me gledajući, otapka u kut kuhinje i tamo sjedne na pod.
"Pa, to je sjajno, sjajno je to. Nadam se da se uspijevaš malo i odmoriti."
"Malo", kažem ja. "Onda, o čemu se radi?" Požurujem je, vjerojatno sam
nepristojan, ali pretpostavljam da imam mnogo izlika.
"Pa, Talcotte, zapravo te zovem iz dva razloga. Kao prvo - i ja tome ne bih
pridavala veliku važnost" - što znači, naravno, kako smatra da se radi o nečem
iznimno važnom - "kao prvo, primila sam nevjerojatno čudan telefonski poziv
od jednog našeg diplomanta koji je član sveučilišnog upravnog odbora.
Cameron Knowland. Sigurno poznaješ Camerona?"
"Ne."
"Pa, on je bio veliki prijatelj našeg fakulteta, Tal, veliki prijatelj. Zapravo,
Cameron i njegova žena upravo su obećali tri milijuna dolara našoj novoj
pravnoj knjižnici. U svakom slučaju, on kaže da se s njegovim sinom grubo
postupalo na tvojim predavanjima. Kaže da si mu se rugao ili nešto slično."
Već sam se zapjenio.
"Pretpostavljam da si rekla Cameronu da se skine."
Glas Lynde Wyatt je ljubazan. "Ono što sam mu rekla, Talcotte, jest daje cijela
stvar vjerojatno prenapuhana, da se svi studenti prve godine običavaju žaliti.
Rekla sam mu da ti nisi tip čovjeka koji bi maltretirao studente na nastavi."
"Razumijem." Čvrsto držim slušalicu, ali se zanjišem na nogama. Zaprepašten
sam kako dekanica pravnog fakulteta loše brani jednog od svojih profesora. Ja
sam sve ljući, a kuhinja sve crvenija. Bentley me pozorno motri, s rukom na
uhu, kao da i sâm drži neku zamišljenu slušalicu. Povremeno i promrmlja neku
riječ.
"Mislim da bi bilo od velike pomoći", trijezno nastavlja Dekanica Lynda, "ako
bi ti telefonirao Cameronu. Tek toliko da ga razuvjeriš."
"Da ga razuvjerim u vezi s čim?"
"Oh, Tal, pa znaš kakvi su bivši diplomanti." Pokazuje mi svoju šarmantnu
stranu. "Treba ih neprekidno tetošiti. Ne pokušavam se umiješati u način na koji
ti vodiš svoja predavanja" - što znači da pokušava učiniti baš to - "ali samo ti
kažem da je Cameron Knowland zabrinut. Kao otac. Zamisli kako bi se ti
osjećao kad bi Bentleyja tukla neka od njegovih odgojiteljica."
Crveno, crveno, crveno.
"Ja nisam pretukao Averyja Knowlanda—"
"Onda to reci njegovu ocu, Tal. To je sve što te molim. Smiri ga. Kao otac oca.
Za dobrobit fakulteta."
Želi zapravo reći za tri milijuna dolara. Čini se kako pretpostavlja da je meni do
toga stalo. Pa ipak, u svom trenutačnom stanju živo bi mi se fućkalo kad bi
knjižnica u zemlju propala. Gerald Nathanson često je tamo: mirnije je nego u
njegovu uredu, kaže on, i uspijeva napraviti više posla. Još jedan razlog zbog
kojeg izbjegavam to mjesto jest nastojanje da ne naletim na nj ega.
"Razmislit ću o tome", promrmljam ja, nesiguran u to što ću učiniti kad sljedeći
put vidim drsko lice Averyja Knowlanda.
"Hvala ti, Tal", kaže moja dekanica, znajući smjesta da više od ovoga neće
postići. "Fakultet cijeni sve što činiš za nas." Za nas - kao da sam ja nekakav
autsajder. Što uglavnom i jesam. "Osim toga, Tal, Cameron je simpatičan
čovjek. A nikad ne znaš kad će ti trebati prijatelj."
"Rekao sam ti da ću razmisliti o tome." Puštam da malo leda prodre u moj glas.
Prisjećam se što mi je Stuart Land rekao o pritiscima koje ću morati podnijeti i
pitam se je li ovaj poziv dio njih. Što me navodi da budem još nepristojniji:
"Rekla si da me zoveš zbog dva razloga."
"Da." Stanka. "Pa." Još jedna. Pretpostavljam da smišlja nekakvu primjedbu o
natjecanju između Marca i Kimmer, nešto slično onome što je pokušao Stuart
Land. Samo, nije vjerojatno da će se Lynda povući.
U pravu sam... ali je Lynda suptilnija od mene.
"Tal, također me nazvao i jedan naš drugi diplomant. Morton Pearlman. Znaš
Morta?"
"Samo po imenu."
"Pa, on je studirao nekih četiri ili pet godina prije tebe. U svakom slučaju, sad
radi za Državno tužiteljstvo. Nazvao je da vidi... želio je znati... je li s tobom
sve dobro."
"Je li sa mnom sve dobro? Što to treba značiti?"
Dekanica Lynda ponovno oklijeva i meni pada na pamet da se ona trudi biti
ljubazna, onako kako se liječnik trudi pronaći riječi kojima će izraziti nalaze
pretraga. "Rekao je da si ti bio... pa... da su FBI i razne druge agencije primile u
posljednje vrijeme mnogo poziva vezanih uz tebe. Većina je, ako sam dobro
shvatila, bila na tvoj zahtjev. Poziva vezanih uz... ovaj, stvari koje se odnose na
tvog oca. Pitanja o autopsiji, pitanja u vezi s onim svećenikom kojega je ubio
diler, takve stvari."
U stanci koja slijedi, zamalo ispalim da to nisam bio ja, nego je moja sestra
inzistirala na tim pozivima i daje ona ta koja je neke od njih osobno obavila. Ali
dovoljno sam odvjetnik da pričekam nastavak. I tako kažem samo:
"Razumijem."
"Razumiješ li zaista? Meni to nije imalo nikakvog smisla." Glas joj postaje
oštriji. "Čuj, Tal, nas se dvoje poznajemo godinama i sigurna sam da gotovo za
sve što činiš imaš dobre razloge." S očajem primjećujem izraz gotovo za sve.
"Ali imam osjećaj daje Mort, na pristojan način, zapravo pokušao saznati treba
li tebi možda malo odmora."
"Stani malo. Stani. Zamjenik Državnog tužitelja Sjedinjenih Država misli da
sam poludio? To mi pokušavaš reći?"
"Smiri se, Tal, u redu? Ja samo prenosim poruku. Nemam pojma što si naumio i
ne želim znati. Samo ti ponavljam što me Mort pitao. A vjerojatno ti to uopće
ne bih smjela ni govoriti, jer je on rekao da me zove u povjerenju."
Rastvaram šaku i tjeram se da govorim polako i razgovijetno. Sad nisam
zabrinut za Kimmer i njezino sudačko mjesto. To može pričekati. Zabrinut sam
za to kani li FBI prestati moje brige shvaćati ozbiljno. "Lynda. Ovo je važno.
Što si mu rekla?"
"Molim?"
"Što si rekla Mortonu Pearlmanu? Kad je natuknuo da mi je potreban odmor?"
"Rekla sam mu kako sam sigurna da si dobro, da znam da si malo uzrujan i da
si na nekoliko tjedana otišao s fakulteta."
"Ma nisi valjda."
"Jesam. Pa što si očekivao da kažem? Nisam ti htjela stvoriti nikakve probleme,
ali... pa... Tal, ja sam zabrinuta za tebe."
"Zabrinuta za mene? Zašto bi ti bila zabrinuta za mene?"
"Mislim da možda... Tal, gledaj. Ako se želiš prije povratka odmoriti još
nekoliko tjedana, sigurna sam da to neće predstavljati poteškoću."
Na trenutak ne mogu smisliti što bih joj rekao. Posljedice njezina spletkarenja
nakratko su me svladale. Jednostavno rečeno, ako se Mortona Pearlmana može
uvjeriti daje suprug Kimberly Madison slučaj za ludnicu, nema šanse da ona
dobije mjesto u prizivnom sudu. Očito je cilj Dekanice Lynde da me označi tom
naljepnicom i tako pomogne Marcu Hadleyju da ostvari svoj životni san. I iako
me se dojmila elegancija kojom to pokušava postići, bijesan sam što se usudila
komplikacije oko smrti mog oca iskoristiti na ovaj način - i da tako loše misli o
meni da vjeruje kako joj ovo može proći. Pa, Stuart me pokušao upozoriti.
"Ne, Lynda, ali svejedno ti hvala. Vratit ću se sljedeći tjedan, kako je i bilo
planirano."
"Tal, zaista nema potrebe za žurbom. Zaista bi se trebao odmoriti onoliko
koliko ti je potrebno."
Volio bih da imam više smisla za politiziranje. Volio bih da sam uglađen kao
Kimmer, tad bih znao pronaći riječi koje bi neutralizirale ovu situaciju. Ali
nisam ni političar, a nisam ni uglađen. Samo sam bijesan, a još sam i jedan od
onih ljudi koji katkad u bijesu dopuštaju istini da klizne na vidjelo.
"Lynda, čuj. Cijenim to što si nazvala. Razumijem i zašto još ne želiš da se
vratim. Ali vratit ću se sljedeći tjedan."
Njezin glas smjesta postaje leden. "Talcotte, silno cijenim tvoje prijateljstvo, ali
zamjeram ti na tvom prizvuku i na implikacijama onoga o čemu govoriš.
Pokušavam ti pomoći u teškoj situaciji..."
"Lynda", počinjem ja, želeći joj jasno staviti do znanja da nas dvoje nikad
nismo bili prijatelji, no potom se natjeram da stanem. Trljam sljepoočnice i
zatvaram oči, jer svijet je svijetlocrven i ja vjerojatno vičem, zato što moj sin,
koji zbunjeno stoji na kuhinjskim vratima, počinje uzmicati. S mukom mu se
nasmiješim i pošaljem poljubac, pa onda nastavljam glasom za koji se nadam
da je razumniji. "Lynda, hvala ti. Zaista. Cijenim tvoju brigu. Ali ionako mi je
vrijeme da se vratim u Elm Harbor—"
"Tvoji studenti silno uživaju u Stuartu Landu", kaže ona okrutno.
Prisiljavam se da odgovorim dobrohotno: "Pa, to je samo još jedan razlog da se
vratim. Mogli bi me zaboraviti."
"Oh, pa to nikako ne bismo željeli, zar ne?" Strahovito je bijesna. Ja sam
zadivljen. Ja bih trebao biti taj koji ima razloga za ljutnju. Ne kažem ništa; čak i
poslije svih godina proživljenih sa živahnom Kimberly Madison - ili možda
upravo zbog njih - još mi uvijek nedostaje samopouzdanja za izlazak na kraj sa
ženskim bijesom. "U svakom slučaju", zaključuje Dekanica, "svi se veselimo
što ćeš uskoro opet biti s nama."
"Hvala ti", lažem ja.
(IV)
"OPROSTI, MILI", govorim ja Bentleyju dok sjedimo u odjeljku i čekamo
svoje hamburgere.
"Igajište", jeca moj sin. "Idemo na jgajište."
"Sad je već kasno, stari", mrmljam ja i mrsim mu kosicu. On se povlači. "Vidiš?
Vani je mrak."
"Jekaosi igajište! Usudiš se!"
"Znam, znam. Zbilja mi je žao. Tati je iskrsnuo posao." "Tata ekao igajište."
Optužujući prizvuk u njegovu glasu posve je razumljiv, jer počinio sam jedan
od onih roditeljskih grijeha koje djeca, u nevinosti svog mladenačkog poštenja,
nikako ne mogu oprostiti: prekršio sam zadano obećanje. Nismo uspjeli stići do
igrališta. Naime, poslije čarke s Dekanicom Lyndom, kad sam trebao skupiti
svog sina i izjuriti kroz vrata, ako ni zbog čega drugog, a onda zato da se
podsjetim što je zaista važno, učinio sam pogrešku i provjerio glasovnu poštu u
svom kabinetu. Našao sam dvije izbezumljene poruke odvjetničke tvrtke iz
New Yorka koja me nedavno unajmila kao savjetnika, kako bih pomogao nekoj
pohlepnoj korporaciji da sastavi ustavnu tužbu kojom će osporiti nova savezna
pravila vezana uz odlaganje otrovnog otpada; nije to baš anđeoska strana, ali
profesor prava koji očajnički želi uvećati svoje prihode uzima onaj posao koji
mu se nudi. Prošli sam tjedan poslao nacrt žalbe, a sad je, ako je suditi prema
njezinoj poruci, jedna od partnerica tvrtke imala nekoliko pitanja. Odlučujem
joj na brzinu uzvratiti poziv, zaboravljajući kako odvjetnici, osobito u oni u
velikim tvrtkama, više od svega vole telefonirati. Popis njezinih pitanja bio je
oko sedam milja dugačak, a neka su od njih uistinu bila ozbiljna. To mi je
oduzelo devedeset minuta (dva sata vremena koje ćemo naplatiti i odvjetnica i
ja - njezina su primanja viša, ali ja nemam režijskih troškova), tijekom kojih
sam šopao svog jadnog sina keksima i voćem kako bi barem neko vrijeme šutio,
te promatrao kako se svjetlo gubi s neba u studenome, svakih pet minuta
obećavajući samome sebi da ću biti gotov za pet minuta.
Lagao sam samome sebi.
Kad sam obavijestio Bentleyja daje prekasno da se zaletimo do igrališta,
doslovno se bacio na pod sav u suzama. Nije tu bilo ničeg teatralnog, nikakve
manipulacije, ničeg lažnog. Jednostavno je pokrio lice rukama i srušio se, kao
da želi umrijeti.
Moji napori da ga utješim bili su uzaludni.
I tako sam se poslužio još jednim žalosnim trikom kakvim suvremeni roditelj
svoju djecu čini razmaženom: podmitio sam ga. Ušuškali smo se u svoje parke i
pješice prešli dvije ulice od Oceanske avenije do Kružne avenije, trgovačkog
srca Oak Bluffs, koja se sastoji od nekoliko stotina metara restorana, butika i
dućana u kojima se mogu kupiti raznolike drangulije kakvih ima u svakom
ljetovalištu. Da je bilo ljeto, možda bismo otišli u slastičarnicu Mad Martha, na
mlijeko s vanilijom i sladom ili kornet od jagoda, ali mjesna je podružnica
izvan sezone zatvorena. Umjesto toga, pošli smo do Murdickova dućana sa
slatkišima - drugo najdraže mjesto mog sina na otoku, odmah poslije
neusporedivih Letećih konja - kako bismo kupili kolač od brusnica koji je
specijalitet kuće. Potom smo otkrivudali natrag uz ulicu. Ja sam u "Dućanu na
uglu" kupio mjesne novine, Vineyard Gazette, pa smo se zaustavili na večeri
kod Linde Jean, u mirnom i popularnom restoranu koji je jednostavno uređen i
izvanredno jeftin i koji je svojedobno bio najdraži restoran mog oca. Ljeti bi
običavao gotovo svakog dana navratiti na tople roščiće od jastoga, ali samo
izvan gužve, nikad kad je kod Linde Jean bilo mnogo ljudi, zato što se - poslije
svoga pada - Sudac neprestano brinuo da ga netko ne prepozna.
Prije nekoliko godina, na desetu obljetnicu poniženja mog oca, Time je napisao
veliki članak o njegovu životu poslije napuštanja sudačkog mjesta. Dvije su
pune stranice preispitivale njegove ljutite knjige, navodile neke od njegovih
agitatorskih govora i, u interesu novinarske ravnoteže, dale prigodu nekim
njegovim starim neprijateljima da iznova zapucaju po njemu. Ime Jacka
Zieglera spominjalo se triput, Addisonovo dvaput, moje jednom, a Mariah nije
bila ni spomenuta, iako njezin suprug jest, što ju je, čini se, oneraspoložilo.
Zasebni stupac sažimao je život Grega Haramota poslije saslušanja, a on je -
baš kao i moj otac - odbio dati novinama intervju. No glavna tema koja se
provlačila kroz članak bila je da je moj otac - usprkos svojoj mahnitoj
aktivnosti - usamljeniji nego što misle čak i mnogi njegovi prijatelji. Časopis je
zabilježio kako on "sve više i više vremena provodi u svom ljetnikovcu u Oak
Bluffs", gotovo uvijek sam, i iako j e Time kuću predstavio veličajnijom nego
što ona zaista jest ("ljetnikovac uz obalu s pet spavaonica") i također krivo
naveo njezino ime ("obitelj i prijatelji zovu je jednostavno Kuća na Vinogradu")
uspio je tonom uhvatiti bit njegova života. Članak je, s jedva primjetnom i
depresivnom ironijom, bio naslovljen: "Car Oceanskog perivoja". Ja sam bio
zaprepašten, a Mariah bijesna. Do Addisona se, naravno, nije moglo doći. A što
se mog oca tiče, on je sve to odbacio slijeganjem ramenima, ili se barem pravio
da mu je svejedno: "Medije", rekao mi je on u Ulici Shepard, "vode bijeli
liberali. Naravno da su me nakanili uništiti, jer znaju da ja znam kakvi su oni
zapravo. Vidiš, Talcot-te, bijeli liberali ne odobravaju crne ljude koje ne mogu
nadzirati. I samo moje postojanje za njih je uvredljivo." A potom se vratio
utješnim stranicama svog National Reviewa.
A što se tiče očeva straha da ne bude prepoznat, moram priznati da je to bila
nemala briga. Poslije njegova neuspjela imenovanja, povremeno bi ga na
aerodromima, hotelskim predvorjima, čak i na ulici, presretali stranci. Neki bi
mu od njih željeli reći kako su sve vrijeme navijali za njega, drugi pak posve
suprotno, a ja mislim da je on i jedne i druge jednako prezirao; jer moj otac, čiji
se prihod posljednjih godina sastojao gotovo u potpunosti od javnih nastupa,
uvijek je bio povučen čovjek. Nikoga nije pozivao da s njim podijeli život. Prije
nekoliko godina, kad je Sudac provodio vikend kod nas u Elm Harboru, nekako
ga je uočio usamljeni prosvjednik i veći dio vremena tijekom ta dva dana
proveo stražareći na pločniku pred našom kućom, s transparentom koji je
svijetu objavljivao kako SUDAC GARLEN TREBA BIT U ZATVORU.
Pokušao sam nagovoriti čovjeka da nas ostavi na mini. Čak sam ga pokušao i
podmititi. Odbio je otići. Policija nam je rekla da ne može učiniti ništa sve dok
on nije na našem posjedu i dok ne zatvara prilaz, a moj je otac stajao uz prozor
moje radne sobe i gledao nabusito, s mržnjom, tvrdeći kako bi da su ovo
prosvjednici pred klinikom za pobačaje već bili uhićeni, što baš nije bilo točno s
pravne strane, ali je svakako bila jasna izjava Sučeve želje da ga se ostavi na
miru. To djelomično objašnjava i zašto je u Oak Bluffs svoje obroke u javnosti
običavao jesti tek u doba kad nije bilo gužve. Linda Jean odavno je omiljeno
okupljalište onih koji žele vidjeti slavne osobe, posebno tijekom ljeta: tamo
često doručkuje Spike Lee, Bill Clinton znao je navratiti na kasni doručak u
nedjelju poslije crkve, a u dobrim starim danima uvijek je postojala mogućnost
da pokraj izloga prošeće Jackie O sa sladoledom u ruci. Moja je žena jednom
ugledala Ellen Holly, jednu od prvih crnih glumica koja se tijekom niza godina
pojavljivala u sapunici Samo jedan život te je, u uobičajenom stilu Kimberly
Madison, skoknula do njezina stola kako bi se predstavila i malo s njom
pročavrljala.
No najbolje u svemu jest to što je Linda Jean otvorena tijekom cijele godine, što
nije slučaj s mnogim drugim otočkim restoranima koji su više u modi.
"Hej, kompa", kažem ja svom prekrasnom sinu. On me motri s nelagodom. Čini
se zadovoljnim time što gricka svoj kolač od brusnica, iako još nije spreman
oprostiti mi. Psić kojega mu je darovao moj brat na sjedalu je do njega, a
papirnati ubrus ljupko je utaknut u vrpcu oko njegova vrata. Jesam li uvijek,
pitam se ja, tako silno volio svog sina, a opet osjećao tako čistu, probadajuću
nesreću?
"Ti kaži", šapće Bentley. Velike su mu smeđe oči pospane. Ne samo da sam
prekršio obećanje, nego sam zaboravio i na njegovo popodnevno spavanje, a
hranim ga prekasno. Posve sam siguran da negdje na svijetu postoje dobri
očevi; ako ikad kojega upoznam, možda mi može pokazati kako se to pravilno
radi.
"Žao mi je", počinjem ja, čudeći se tome kako je kukavičko postalo roditeljstvo
u ovom našem čudnom novom stoljeću. Ne sjećam se da su se moji roditelji
ikad ispričavali zato što me nisu uspjeli odvesti na neko mjesto na koje sam
želio ići. Čini se da to Kimmer i ja stalno radimo. Isto čini i većina naših
prijatelja. "Oprosti, mili."
"Usudiš mamu", odgovara on - možda je to nada, možda prijetnja, možda
pokazivanje koga više voli. "Mama ljubi. Usudiš se ti!"
Srce mi se grči, a lice gori, jer on je naučio kako da ono malo riječi koje zna
iskoristi da probode svoje krivnjom opterećene roditelje, no od potrebe da
odgovorim na protuudarac svog sina spašava me dolazak hamburgera i
limunade. Bentley željno navaljuje, ono što je pokušavao reći sad je
zaboravljeno, a ja - u svom znatnom olakšanju - zagrizam prevelik zalogaj
hamburgera i smjesta počinjem kašljati. Bentley se smije. Dok zurim u njegovo
nasmiješeno, kečapom umrljano lice, zatječem se kako želim da je Kimmer
ovdje da vidi svog sina, da se smije zajedno s nama, ona stara Kimmer, nježna
Kimmer puna ljubavi, duhovita Kimmer, zabavna Kimmer, Kimmer koja još
uvijek, tu i tamo, doluta u posjet. Ako će to što će moja žena postati sutkinja
Madison olakšati toj Kimmer da navrati, onda je moja dužnost učiniti sve stoje
u mojoj moći da j oj pomognem u ostvarenju njezina cilja. Još jedan razlog više
da ne dopustim pobjedu Marcu i Lyndi.
Dužnost. Kako staromodna riječ. Pa ipak, znam da moram ispuniti svoju
dužnost, ne samo prema svojoj ženi, već i prema svom sinu. I prema tom sve
nejasnijem pojmu zvanom obitelj.
Volim svoju obitelj.
Ljubav je djelovanje, a ne osjećaj - nije li tako rekao jedan od velikih teologa?
Ilije to možda bio Sudac, koji nikad nije prestajao naglašavati daje dužnost, a ne
izbor, u osnovi civiliziranog morala. Ne sjećam se više tko je skovao taj izraz,
ali počinjem razumijevati što on znači. Prava ljubav nije bespomoćna želja da
se posjeduje žudeni predmet nečije grozničave naklonosti; prava je ljubav
disciplinirana darežljivost koju zahtijevamo od sebe, za ljubav drugih, u
trenucima kad bismo radije bili sebični; odnosno, barem sam ja sebe naučio
tako voljeti svoju ženu.
Ponovno žmirnem prema Bentleyju i on mi uzvraća širokim osmijehom,
pažljivo žvačući prženi krumpirić. Rastvaram Vineyard Gazette i zamalo se
ooet počinjem gušiti: PRIVATNI ISTRAŽITELJ UTOPIO SE NA PLAZI U
MENEMSHI, odjekuje naslov. Policija njegovu smrt smatra "sumnjivom",
obavještava nas sljedeći redak. S desnog ruba stranice ravno u mene zuri vrlo
loša fotografija čovjeka kojega su novine identificirale kao izvjesnog Colina
Scotta, no ja ga nešto bolje poznajem kao posebnog agenta McDermotta.

DRUGI DIO

TURTONOVO UDVOSTRUČENJE

Turtonovo udvostručenje - u komponiranju šahovskih problema,

tema u kojoj se jedna bijela figura povlači,
dopuštajući drugoj bijeloj figuri da stane pred nju,
kako bi potom zajedno mogle napasti crnog kralja uzduž iste crte.
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

JOŠ TELEFONSKIH VIJESTI

(I)
"ZNATE, zaista je bio iz Južne Caroline", kaže Cassie Meadows. "A Scott mu
je zaista pravo ime."
"Oh, znači, sad su nam voljni kazati njegovo ime? Baš lijepo od njih."
"Nisam sigurna zašto nam ga nisu htjeli reći prije."
"Pa, sad kad je mrtav nemaju izbora, zar ne? Hoću reći, ime mu je u svim
ovdašnjim novinama." Ponedjeljak je, prošla su četiri dana otkako sam otvorio
Gazette i vidio sliku Colina Scotta, tri dana otkako sam uskočio na prvi jutarnji
trajekt i odjurio kući, izbezumljenoj Kimmer. Nas smo troje tako dugo stajali na
prilazu i grlili se da sam zaista povjerovao kako moja žena želi čuti potpuno
objašnjenje - no bio sam u krivu. Jednostavno je sretna, rekla je, što joj se
obitelj vratila. Ostalo će morati pričekati. "Nemam dojam da nam je FBI u
ovome baš od pomoći", kažem ja ogorčeno Meadowsovoj.
"Gospodin Corcoran misli da FBI čini sve što je u njegovoj moći."
"Razumijem", mrmljam ja, iako ne razumijem. Stojim u svojoj radnoj sobi i
zurim kroz prozor, onako kako to volim činiti, želeći da se nebo ovog kasnoga
studenog raščisti dovoljno da se nešto sunca prospe po Ulici Hobby. Uvlačim
zrak, ispuštam ga i usredotočujem se na to da ne uprem prstom u krivca. Zasad.
"Onda, ako je FBI uistinu tako susretljiv, je li objasnio što je Scott radio u tom
čamcu?"
"Oh, držao je vas na oku, o tome nema dvojbe. Slijedio vas je tjednima, barem
tako zvuči."
"Prekrasno."
Meadowsova se smije, iako pristojno. "Gospodine Garland, mislim da se zbog
njega više ne morate brinuti. Ako razumijete što želim reći."
Ispuštam kratak zvuk koji označava slaganje.
"FBI ne misli da su njegovi prijatelji imali ikakve veze s ovim", nastavlja ona
razgovornim tonom. Čini se da je cijela stvar zabavlja. "To su samo kompići iz
Charlestona s kojima je išao na pecanje. Jedan od njih -samo trenutak da
provjerim bilješke - da, jedan od njih vodi benzinsku crpku. Čini se da im je
gospodin Scott podvalio neku priču o pecanju u Novoj Engleskoj izvan sezone,
rekao da zna gdje mogu nabaviti čamac... U svakom slučaju, pošli su s njim na
otok. Rekli su policiji da je Scott pio i kad je pao preko ograde, a oni ga nisu
mogli pronaći, uspaničili su se. I tako su vratili čamac i zbrisali."
"Ali su se vratili."
"Poslije, kad su se malo rastrijeznili. Ali mislim da se to nije dogodilo prije
nego što su vidjeli članak u novinama."
"Dobro, je li i jedan od njih odgovarao opisu... agenta Foremana?"
"Bojim se da nije." I tu se zapravo nasmije. "Oba njegova prijatelja bili su
bijelci."
"Ha." Podsjećam sebe na komadić mudrosti iz dana kad sam se aktivno bavio
odvjetništvom - ima trenutaka kad je priča koja zvuči predobro da bi bila
istinita, ipak istinita priča.
Meadowsova još uvijek istovaruje činjenice. "No, dakle, bilo kako bilo, FBI je
pretresao Scottov ured u Charlestonu. I pogodite što su našli? Njegove
rokovnike i neke spise - čini se da vam je rekao istinu. Netko ga je doista
unajmio da pronađe dokumente koji su navodno bili u posjedu vašeg oca kad je
umro. Na nesreću, u rokovniku ne piše tko gaje unajmio, ni o kakvim se
dokumentima točno radi."
"Kako prikladno", mrmljam ja, iznenada posve osamljen. Bentley se vratio u
svoj vrtić, Kimmer se vratila u San Francisco s Jerryjem Nathansonom, a ja se
tek moram usuditi vratiti u predavaonicu. Kad ne bi bilo mogućeg sudačkog
mjesta moje žene, pao bih u napast da ipak prihvatim manipulativnu ponudu
Dekanice Lynde i uzmem još nekoliko tjedana dopusta. Ali, naravno, da nema
Kimmerine kandidature, ne bi nikad bilo ni te ponude.
"Hmmmm?"
"Ako se nije usudio zapisati klijentovo ime na papir..."
"Oh. Oh, razumijem." Oduševljeno. "Pretpostavljam da mislite na Jacka
Zieglera."
"To bi bilo točno."
"Pa, gospodine Garland, ne biste se trebali brinuti zbog gospodina Zieglera.
Gospodin Corcoran mi je rekao kako ćete vi vjerojatno misliti daje gospodin
Ziegler imao nekakve veze s... s unajmljivanjem gospodina Scotta. Gospodin
Corcoran zamolio me da vam kažem kako je razgovarao s gospodinom
Zieglerom i da je gospodin Ziegler zanijekao da je unajmio gospodina Scotta, a
gospodin Corcoran kaže kako mu je sklon povjerovati." Gotovo se nasmiješim
tome kako se Meadowsova spotiče o svoju potrebu da svakoga naziva
"gospodinom", ali ujak Mal vodi vrlo staromodnu odvjetničku tvrtku. Pitam se
koliko će mu još dugo polaziti za rukom da ustraje na tim malim formalnostima
i hoće li nova vrsta odvjetnika - onih koji ne vežu kravate zato što to ne čine ni
njihovi dot com klijenti - trpjeti stil Corcorana & Kleina. "Također me zamolio
da vam kažem kako je on branio gospodina Zieglera u procesu zbog
krivokletstva 1983. godine i da uglavnom može reći laže li on ili ne."
"Kako on zna da zna razliku?"
"Molim?"
"Nije važno. Gledajte. Bih lija mogao osobno razgovarati s gospodinom
Corcoranom?"
"On je u Bruxellesu. Ali sve što vam je potrebno možete dobiti preko mene."
Pitam se izbjegava li me ujak Mal namjerno, silom me uvaljujući Meadowsovoj
kako bi me se riješio, ili se ja to tek ponašam na svoj uobičajeni preosjetljivi
način.
"Ali, hej, imam ja i dobre vijesti za vas", kaže iznenada Meadowsova, izrazito
poletno.
"Dobro bi mi došle."
"Gospodin Corcoran kaže da je počela provjera vaše žene. Zapravo FBI će
tijekom sljedećih dana poslati nekoliko agenata da obave razgovor s njom. A
razgovarat će također i s vama."
"Ona nije u gradu." Svadljiv sam tek toliko da budem svadljiv. Zapravo bih
trebao biti sretan zbog Kimmer.
"Oh, mislim da će je FBI uspjeti pronaći." Čini se da Meadowsova čeka da ja
nešto kažem - možda hvala vam - ali ja sam u jednom od svijetlocrvenih
raspoloženja i imam poteškoća s pristojnim ponašanjem. "U svakom slučaju,
gospodin Corcoran je želio da to znate", zaključuje ona, splasnutog
oduševljenja.
Usprkos svojim naporima da ga obuzdam, dobar odgoj Garlandovih naposljetku
se ipak nametne: "To su sjajne vijesti, gospođice Meadows.
Hvala vam." A možda sam pristojan samo zato što mi je palo na pamet da će mi
njezina pomoć još biti potrebna.
"Ja s tim nisam imala ništa. I, molim vas, zovite me Cassie."
"U redu, Cassie."
"Vi ste u svakom slučaju zanimljiv klijent", dodaje ona i ja mogu razabrati kako
vodi razgovor prema ubrzanom pozdravljanju, kako bi se mogla vratiti
ozbiljnom poslu. "Ovo je bio pravi doživljaj."
"Čekajte."
"Hmmm?"
Potraje trenutak dok odabirem prave riječi. "Cassie, čujte, nešto sam se pitao."
"Zašto me to ne iznenađuje?" Znam da pokušava zadržati prijateljsko
raspoloženje, no njezin sarkazam reže do kosti. Nerado bih ostavio dojam
potrebita čovjeka.
"Zato što ste dobri u svom poslu", mrmljam ja, malčice joj laskajući.
Nema koristi. "Misha, što vas točno zanima?" Vrlo poslovno. Nema nikakva
razloga da me shvati ozbiljno, jer mnogo je toga što tek moram razotkriti. Još
nikome zapravo nisam rekao sve. Ni Kimmer, ni Meadowsovoj, ni ujaku Malu.
I tako Meadowsova ne zna ništa o Angelinu prijatelju, a još manje o neobičnom
ponavljanju riječi Excelsior. Ali problem je u tome što moram s nekim
razgovarati.
"Pa... sjećate se daje Colin Scott rekao kako traži neke dokumente koje je
njegov klijent ostavio kod S... kod mog oca?"
"Svakako." Imam dojam da je pozornost Cassie Meadows negdje drugdje, bez
sumnje na poslu za klijenta koji plaća.
"I rekli ste mi kako FBI misli daje to točno."
"Mhmmm-mmmm."
"Pa, jeste li ikad otkrili tko je to bio?"
"Molim?"
"Jeste li ikad otkrili koji je klijent ostavio dokumente?"
"Oh. Oh, pa..." Imam osjećaj da sam naletio na nešto osjetljivo. "Pa, Misha,
uvjeravam vas da tvrtka pažljivo pregledava svoj arhiv." Pitam se je li ona ta
kojoj je dodijeljen posao pregledavanja arhiva. Tako dosadan i nezahvalan
posao dodijeljen odvjetnici koja brzo napreduje - to bi svakako objasnilo
njezinu razdražljivost. "Postupak je uglavnom dovršen. Nismo našli nikakvih
naznaka osobe koja je mogla vašem ocu povjeriti ikakve dokumente. Ali morate
razumjeti, vaš je otac bio iznimno zaposlen čovjek koji općenito nije imao,
ovaj, onu vrstu odnosa s klijentima ove tvrtke koja bi dovela do toga da njemu,
i samo njemu, povjere osjetljive dokumente." Njezina je nelagoda, čak i kroz
telefonsku slušalicu, zarazna. Shvaćam poruku, koju sam ionako napola
očekivao: koliko je poznato Corcoranu & Kleinu, Sudac nije imao nikakvih
klijenata. I prisjećam se, iznenada i rastuženo, trenutka na sprovodu kad je
došao red na govor Malloryja Corcorana. Stojeći pred malobrojnim
okupljenima, glasa napukla i puna suza, neprekidno je spominjao Sučevu
veličinu, ponavljajući riječ toliko puta da sam se na kraju počeo pitati želi li on
time reći da je ta veličina davno minula, možda i zbog toga što je rastuća
nepromišljenost očeve politike sve više i više počinjala predstavljati sramotu za
tvrtku koja je nekoć vjerovala kako će njegovo ime pozitivno blistati sa
zaglavlja već blistavog od imena bivših senatora i dužnosnika ministarstava.
Nije bilo klijenata, uočavam ja. Sudac nije imao klijenata. Pravim malu
mentalnu bilješku, čvor na rupčiću svog pamćenja, a potom donosim još jednu
odluku.
"Ima li tvrtka slučajno kakvih klijenata u čijem se nazivu nalazi riječ
"Excelsior"?" pitam ja Cassie Meadows.
"Zašto pitate?"
"Recimo da imam predosjećaj."
"Pričekajte malo", kaže ona. Čujem zvuk kuckanja po tipkovnici i klikanja
mišem, a potom i onaj izraziti plink! zvuk koji ispuštaju Windowsi (osim ako ne
znate kako ga isključiti) kad ne mogu pronaći ono što traže. "Ništa." Ona
zastane, ponovno klika, tipka, čeka. Još jedan plink! "Čak ni među povjerljivim
spisima."
"Pa, bio je to samo predosjećaj."
"Svakako. Ime vam je tek tako palo na pamet."
"Ne, ne, to je samo nešto... nešto što je netko spomenuo u vezi s mojim tatom."
Uvijek loše lažem, posebno kad nemam vremena razmisliti.
"Dobro, ako vi tako kažete."
Sjajno. I tako sam, tamo gdje sam se bojao da ću izazvati razdražljivost, izazvao
pravu sumnjičavost, ako ne i nepovjerenje. Pa ipak, nemam kamo nego
naprijed, kao što je Sudac rado govorio. "Htio bih vas zamoliti za još jednu,
posljednju uslugu."
"To sam već i prije čula."
"Ovaj put sam ozbiljan."
"U redu, Misha, u redu." Negdje tijekom proteklih nekoliko minuta,
Meadowsova se počela služiti mojim nadimkom, iako nikad zapravo nije
zatražila moje dopuštenje. Možda je profesore Garland malo previše službeno,
no čak me i Mallory Corcoran, koji me poznaje cijeli život, zove Talcotte.
Nisam je ispravio, zato što suvremene razgovorne norme ne predviđaju sredstvo
kojim možete nekoga zamoliti da vas oslovljava više, a ne manje službeno.
"Posljednja usluga." Ona se kratko nasmije, visokim piskutavim smijehom.
"Onda, od koga ovaj put moram izvući informacije? Iz Sobe za krizne situacije
Bijele kuće? Od CIA-e?"
"Ne radi se o informacijama. Krajem tjedna moram biti u Washingtonu na
konferenciji o reformi prava na naknadu štete. Volio bih svratiti do tvrtke i
pogledati stari ured svog oca."
"Nema svrhe, Misha. Ne znam što tražite, ali soba je posve ispražnjena. Nema
čak ni namještaja. Mislim da je jedan od partnera spreman useliti se u nju."
"Trebam samo dvije minute. Ali ako mislite da će to predstavljati poteškoću,
mogu nazvati ujaka Mala." Koristim se nadimkom, kako bih je podsjetio da
imam nekog utjecaja kod njezina šefa.
"Ne", kaže ona smjesta. "Sigurna sam da će biti u redu. Samo me nazovite
ujutro, onoga dana kad budete željeli doći."
Kažem joj da hoću. A onda je, zato što mogu osjetiti da se zabrinula, uvjeravam
kako sam gotov s traženjem usluga od nje. To je najvjerojatnije laž i
Meadowsova to najvjerojatnije zna. Kad samo za mrtva tijela koja se počinju
gomilati ne bi bilo tako prikladnih i brzih objašnjenja koja ih otpisuju kao
nevažna, možda bih je i ostavio na miru. A možda i ne bih. Na kraju krajeva, još
uvijek moram dešifrirati Sučevu nejasnu poruku, no tek je trebam spomenuti
Meadowsovoj ili ujaku Malu. "Nastojat ću se pristojno ponašati", obećavam joj.
Meadowsova se smije.
Nakon što spustim slušalicu, neodlučno sjedim, pitajući se koliko zaista želim
saznati. No poslije onoga što se dogodilo na Vinogradu, jedini je razumni
odgovor sve što mogu. I tako nazivam svog košarkaškog kompića Roba
Saltpetera i molim ga da mi pokuša dogovoriti jedan sastanak kad krajem tjedna
budem u Washingtonu. U ovom su slučaju njegove veze bolje od mojih.
"Svakako, Misha", kaže Rob. "Što god bude od pomoći." Ali u njegovu glasu,
kao i u glasu većine svojih prijatelja u posljednje vrijeme, otkrivam osjećaj s
kojim se nikad prije nisam susreo.
Sumnju.
(II)
SPUŠTA SE SIVI jesenski sumrak, a ja stojim uz kuhinjski prozor i promatram
svog sina kako se igra. Maloprije mi je konačno palo na pamet da pokušam doći
do Samo Alme u Philadelphiji, jer je ona na svoj zbunjujući način predvidjela
da će ljudi krenuti na mene. No čini se da nitko ne zna kako doći do nje. Čak i
Mariah, koja održava veze sa svima, ima samo adresu njezina stana, ali ne i broj
telefona. Nakratko se zapitam ima li uopće naša luda tetka telefon. Konačno
pokušavam s jednim njezinim djetetom, socijalnim radnikom, koji mi kaže da
njegova majka od prosinca do ožujka uvijek boravi na otocima. Nepristojno mi
odbija dati telefonski broj, ali se slaže da će joj prenijeti poruku da želim s njom
razgovarati. To jest, ako se čuje s njom; zlurado me uvjerava da se to možda i
neće dogoditi.
Odmahujem glavom nad nepristojnošću svijeta, iako sam i sam pokazao
sposobnost da budem pomalo neuljudan. U starim vremenima bih, da sam
naletio na adresar svoje žene kako otvoren leži na stoliću u predvorju, možda
počeo listati njegove stranice ne trudeći se dobiti za to njezino dopuštenje,
zastajući ovdje ili ondje kako bih se zapitao je li određeno podcrtano ime veza
iz poslovnih odnosa... ili nešto drugo. Možda bih i zapisao nekoliko brojeva. No
Kimmer se nedavno "tehnički opremila" i zamijenila običan adresar
elektroničkim, čime je - namjerno ili ne - učinila svoj popis telefonskih brojeva
nedostupnim pomnom pregledu svog supruga koji je neopozivo analogan.
(Moja me žena katkad, nježno, optužuje da posjedujem "analogan moral".)
Kimmer je, priznavala to ona ili ne, velika zvjerka u svojoj tvrtki i gradskoj
odvjetničkoj zajednici. Radno joj je vrijeme mnogo duže od mojega, ali također
donosi i dvije trećine našeg obiteljskog prihoda, što joj daje ugrađenu prednost
svaki put kad ja istaknem da njezina rastrošnost - uglavnom se radi o odjeći,
nakitu i automobilu, ali i o skupim darovima za obitelj kod kuće - prošupljuje
naše ionako istrošene obiteljske financije. Čini se da ona misli kako bih ja
morao šutjeti i ne žaliti se sve dok novac pristiže. Kimmer obožava
odvjetništvo, no u posljednje se vrijeme naši razgovori o njezinu poslu rijetko
protežu izvan Večeras moram ostati duže ili Imam rok za predaju žalbe. Boli me
spoznaja koliko malo znam o Kimmerinu radnom životu i kako mnogo od
njezina uzbuđenja oko toga čime se bavi postaje dodatnom preprekom među
nama. Možda je i to jedan od razloga zbog kojih sam tako sumnjičav prema
Jerryju Nathansonu, jednom od vodećih odvjetnika u gradu i čovjeku kojega se
općenito drži besprijekornim: kad moja žena govori o svom radu s njim, oči joj
blistaju, a disanje se ubrzava. Pitam se pokazuje li toliko osjećaja kad u uredu
govori o meni.
Bentley se, loveći goluba, spotiče o granu stabla. Stojim vrlo mirno, boreći se s
porivom da istrčim kroz vrata kako bih ga utješio i, dakako, on se počinje
smijati. I ja se smiješim. U rujnu sam mu, usprkos Kimmerinu žestokom
opiranju, počeo dopuštati da sam odlazi u stražnje dvorište. Bentley je bio
oduševljen. Njegova majka, koja još nije sasvim svladala bol zbog toga što ga
je zamalo izgubila one noći kad se rodio, naglašava kako bi on mogao pasti i
ozlijediti se, no ja sam uvijek vjerovao da djeci valja dopustiti da istražuju, što
je bila još jedna teška lekcija Suca koji je propovijedao kako je nekoliko
lomova i modrica mala cijena za osjećaj zadivljenosti i neovisnosti. Jedna od
omiljenih rečenica mog oca za izmamljivanje pljeska bila je i ta kako svrha
države nije da stvori društvo bez rizika. Njegovi korporacijski slušatelji
obožavali su tu rečenicu, jer je ona implicirala manje pravila kojima bi bili
podložni njihovi proizvodi. Njegovi religiozni slušatelji obožavali su je zato
stoje implicirala krhkost naših tvarnih života. Njegovi studentski slušatelji
obožavali su je zato što je implicirala znatne slobode za njihove osobne navike.
Nitko od njegovih slušatelja nije zapravo shvatio, čini mi se, koliku je katarzu
mom ocu pričinjavala činjenica da vjeruje u to što im govori. A sve je to, kao i
njegov tvrdi konzervativizam, imalo korijene u vremenu kad je umrla Abby.
Prije nego što je Abby poginula, moj je otac već bio ljubimac konzervativaca,
ali samo zato što je - kako je netko jednom, izazvavši time njegov bijes, rekao -
"razuman Crnac", ona vrsta crnoga čovjeka s kakvim biste bili voljni
pregovarati. U šezdesetima, Sudac još nije bio sumoran i smeten čovjek koji bi
vas nekako potištio, kakvoga se bez sumnje sjećate iz doba njegovih žaljenja
vrijednih saslušanja. Često sam mislio kako je, i poslije Abbyne smrti, njegova
karijera mogla izbjeći bizaran smjer kojim je krenula, da je samo doživio
emocionalno zadovoljenje i vidio njezina ubojicu - tako je Sudac uvijek govorio
o vozaču koji ju je udario i pobjegao, a prema njegovu mišljenju, to je bio
pošten opis - uhićenog i kažnjenog. Ali policija nikad nije pronašla
osumnjičenika. S obzirom na to tko je bio moj otac, roditelje je redovito
izvještavao detektiv višeg čina: nekoliko tragova, govorio bi im on jedan
iscrpljujući mjesec za drugim, ali ništa konkretno. Zakon je bio sidro vjere za
mog oca, baš kao i za čitav niz odvjetnika koji su se u pedesetima i šezdesetima
bavili građanskim pravima, pa ga je nesposobnost američkog pravnog sustava
da pronađe sportsko vozilo koje je ubilo jednu malu djevojčicu isprva zbunila, a
potom i razljutila. Gnjavio je novinare, omalovažavao policiju, te - na
preporuku prijatelja - unajmio privatnog istražitelja, nekog skupog tipa iz
Potomaca, čije je navodne tragove, na očev gnjev, policija prezirno odbacila.
Prkosio je prijateljima u Bijeloj kući, prijateljima na Capitol Hillu, čak i
prijateljima u Okružnom poglavarstvu, ruševnoj smeđoj zgradi u kojoj je u ono
doba bila smještena gradska vlast, a kao odgovor je dobivao tek sažalne izraze
sućuti. Objavljivao je sve veće nagrade za otkrivanje počinitelja, zvali su samo
neuravnoteženi tipovi. Prema Addisonovim riječima, Sudac se čak posavjetovao
s jednim ili dva spiritualna medija - "ali ne s pravima", dodaje moj brat, kralj
radijskih kontakt-emisija, koji mu je bez sumnje mogao iskopati bolja imena.
I dok su njegovi ideali isparavali, a gnjev jačao, otac je sve više i više vremena
provodio zaključan u svojoj radnoj sobi u Ulici Shepard. (To je bilo prije nego
stoje srušio pregradne zidove na katu.) Ja bih usplahireno osluškivao pred
zatvorenim vratima, a ubrzo mi se, kad se sa Stanforda vratila na ljetne
praznike, pridružila i Mariah. Ni jedno od nas nije bilo sigurno postoji li nešto
što bismo morali poduzeti. Čuli bismo ga kako mrmlja sam sa sobom, možda i
plače, svakako pije. Ponoćne je sate provodio u telefonskim razgovorima sa
svojim malobrojnim preostalim prijateljima koji su počeli izbjegavati njegove
pozive. Jeo je malo. Njegov je sudački posao bio u zaostatku. Prestao je igrati
poker sa svojim kompićima. Majka je strpljivo trpjela onako kako se pristojilo
ženi njezine klase, bila je domaćica na primanjima, često sama, i predstavljala
obitelj na raznovrsnim priredbama, uvijek sama, no mi djeca - mi smo bili
prestravljeni.
Kad je došlo vrijeme za našu redovitu godišnju selidbu u Oak Bluffs, Mariah je
ostala u Washingtonu, gdje je preko ljeta pronašla posao, i tako me ostavila
samoga da trpim ono za što iskreno vjerujem da je bilo očevo ludilo. Brinuo
sam se da bi moglo biti zarazno ili nasljedno. Majka mi je odgovarala
beskrajnim suznim zagrljajima i očajničkim razuvjeravanjima, ali nije davala
objašnjenja. Stigao je rujan. Mariah se vratila na Stanford, a ja sam krenuo u
završni razred srednje škole. Kuća u Ulici Shepard pretvorila se u golemu
usamljenu tišinu. Obitelj je vrtoglavo propadala, a nitko o tome nije govorio.
Prestao sam prijatelje iz škole dovoditi kući. Bilo mije previše neugodno. Bilo
je večeri kad bih se i sam izmaknuo. Na moju žalost, roditelji su to jedva
primjećivali. Prošla je godina, godina i pol. Uspio sam i ja pobjeći na koledž.
Sad su roditelji za utjehu imali tek jedno drugo, a njihov brak - kako me poslije
uvjeravao moj brat - nikad nije bio tako blizu propasti. Većinu sam praznika
provodio dalje od Washingtona. Nisam imao dojam da ikome nedostajem. A
onda je, iznenada, more melankolije u kojemu se Sudac utapao presušilo. Nikad
nisam posve shvatio zašto. Znao sam samo daje snaga volje o kojoj je
propovijedao kroz nekoliko naših djetinjstava na kraju prevladala: povukao je
crtu, kao što je Addison poslije objasnio, te smjestio Abby i tajnu njezine smrti
na stranu označenu kao Prošlost. Ričući je izašao iz svoje radne sobe, kao
životinja nedavno puštena iz kaveza, opet živ i okrenut životu i njegovim
mogućnostima. Počeo se smijati i šaliti. Ponovno je probudio svoj stari san da
bude najbrži pisac presuda na Prizivnom sudu. Prestao je sa svojom novom,
zastrašujućom navikom da pije i ponovno preuzeo dosadnu, staru naviku da se
miješa u živote svoje djece. Ponovno je nalikovao na staroga sebe i odbijao
priznati daje njegova privremena slabost ikad postojala. I tako, kad se njegov
stari prijatelj Oz McMichael, svadljivi umjereni senator iz Virginije koji je,
kako se činilo, u Senatu sjedio od pamtivijeka i koji je i sam izgubio sina u
nesreći s mjesta koje je vozač pobjegao, usudio predložiti da se moj otac
pridruži njegovoj grupi za podršku roditeljima djece koja su poginula na isti
način, Sudac je kratko odbio i - ovo još uvijek znam samo od Addisona
-potpuno prestao razgovarati s čovjekom.
Grupa za podršku, mislim ja, gledajući u svog zamišljenog i sad pospanog
dječačića. Možda bih sad, kad Scotta više nema, morao prevladati obiteljsku
predrasudu protiv psihološkog savjetovanja i potražiti pomoć. Pokušao sam
prošlog ljeta, izlivši svoje bračne jade pastoru - iako ne i svom pastoru, jer to bi
bilo isuviše riskantno - već blagom čovjeku po imenu Morris Young kojega sam
upoznao tijekom svog rada unutar zajednice.
I Morris Young mi je pomogao. Malo.
Možda, mislim ja sad, možda bismo - ako ja obećam da ću prestati slijediti
raznovrsne tajne koje je moj otac ostavio za sobom - Kimmer i ja mogli zajedno
potražiti pomoć i spasiti svoj brak. Bilo bi jednostavnije, dakako, da je
Predsjednik imenuje u Prizivni sud, ali - priznajem ja potišteno - čini se da se
izgledi za to smanjuju sa svakim šašavcem koji na Internetu širi teorije dovoljno
lude da bi se priča održala na životu.

(III)
MARIAH NAZIVA dok je Bentley u kadi. Obavljam večernje dužnosti s našim
sinom zato što je Kimmer, koju briga za njega obično napuni snagom, na putu.
Ne radi se o tome da je meni teško provoditi vrijeme s njim. Oh, ne! Još otkako
smo se vratili s Vinograda jedva mogu podnijeti da mi Bentley nije stalno na
oku - iako to život i posao čine neizbježnim. Pa ipak, mogao bih njegovo
Usudiš se bez prestanka slušati satima i srce mi se grči od beznadne boli koju
izaziva moja neuspjela čežnja da mu pružim normalno djetinjstvo... što god
ovih dana prolazilo kao normalno. Dvoje roditelja koji se zapravo vole mogli bi
biti radikalan i zanimljiv početak, ali čak i sama naznaka da bi se moglo
pokazati kako je tradicionalno kućanstvo dobro za djecu vrijeđa tako širok
raspon biračkog tijela da se to gotovo više nitko ne usuđuje spomenuti. Što
nadalje nameće ono stoje znao George Orwell: naraštaj ili dva poslije, više
nitko neće ni biti toga mišljenja. Preživljava samo ono što priopćavamo.
Moralna spoznaja koja ostaje tajnom poslije nekog vremena prestaje biti
spoznaja.
Iako je možda još uvijek moralna.
Kad zazvoni telefon, Bentley izvodi osjetljiv pokus tijekom kojega u svoj
svijetlocrveni plastični brodić nastoji utrpati što više malih likova od lego-
kockica i čeka da vidi hoće li brod potonuti. Katkad potone. Katkad i ne.
Katkad uspijeva ukrcati petnaest vojnika, a brod ostaje sigurno plutati. Katkad
ga potopi i manje od desetorice. Bentley se mršti, nastojeći razabrati načelo. Ni
ja ga ne razabirem, što me veseli: bez obzira na to koliko su svemira sposobni
objasniti fizičari, neki događaji uvijek ostaju kaotični, čak i nasumični. Čini se
da je potapanje Bentleyjeva crvenog brodića jedan od njih.
Toliki dio svojih života provodimo u kaosu. Povijest ljudskoga roda može se
gledati kao beskrajna potraga za višim poretkom: sve, od jezika preko vjere, do
prava i znanosti, sve nastoji nametnuti okvir našem kaotičnom postojanju.
Egzistencijalisti, katkad pogrešno opisivani kao ljudi koji ne vjeruju u temeljni
poredak, vidjeli su opasnosti i glupost opsesivne potrebe da se takav poredak
stvori. Hitler je ukazao na opasnosti, kao i mnogi populistički tirani prije njega.
Svoje studente poučavam da i pravo ukazuje na opasnosti, kad pokušavamo
regulirati fenomen - ljudsko ponašanje - koji čak i ne razumijemo. Ne
pronalazim ja to argumente protiv prava, dodajem dok oni uzbuđeno i zbunjeno
zapisuju, već protiv panglosijanske pretpostavke da se pravom ikad možemo
osobito dobro baviti. Tama u kojoj živimo osuđuje nas na to da se njime bavimo
loše.
Stoje razlog zbog kojeg bih, kad odmjeravam ravnotežu svog života, u ovom
trenutku radije kupao svog sina nego dovršavao bilo koji od besmislenih
poslova koji su se nagomilali u mojoj maloj radnoj sobi u prizemlju. Na radnom
mi je stolu prepravljena verzija teksta o suparničarstvu u naknadi štete koji sam
odavno trebao predati kako bi bio objavljen u snobovskom pravnom časopisu
naše škole. Katkad mi je žao što nisam hrabar kao moje kolege Lem Carlyle i
Rob Saltpeter, koji su naše iskonske zvijezde i koji su u zajedničkom pismu
časopisu Američki pravnik prije tri godine objavili kako više ne namjeravaju
pisati za pravne časopise koje uređuju studenti, jer im je dosta djece koja su
prije dvije ili tri godine izašla iz koledža, a već se drže kao da o pravu - a o
pisanju članaka da i ne govorimo - znaju više od svojih profesora. Budući da
gotovo sve nacionalne pravne časopise uređuju studenti, to praktično znači da
su Lem i Rob, žele li biti ozbiljno shvaćeni kao znanstvenici, prisiljeni pisati
knjige, što - čini se - ni jednome od njih ne predstavlja poteškoću. No većina se
nas i dalje pati u rovovima, ispunjavajući stranice nacionalnih pravnih časopisa
idejama koje se - da parafraziram velikog šahovskog teoretičara iz 18. stoljeća,
Francois-Andrea Philidora - kreću vrtoglavom brzinom od točke na kojoj su
previše ispred svoga vremena da bi bile shvaćene ozbiljno do točke na kojoj
postaju toliko zastarjele da više nisu važne.
Da, ima dana kad volim biti profesor prava; ali ima i dana kad to mrzim.

(IV)
BENTLEYJEVA GLAVA bijesno se tržne kad čuje zvonjavu telefona, jer već
zna da ona najčešće pretkazuje roditeljsko napuštanje. Kad god je on u kadi, ja
uzimam sa sobom prenosivi telefon, navika koju sam pokupio od Kimmer koja
ne želi propustiti mogućnost daje zove klijent, Što joj omogućuje da obriše
Bentleyja i odjene ga za spavanje razgovarajući sa slušalicom uglavljenom
između vrata i ramena, naplaćujući tako sat ili dva dok istodobno obavlja svoje
majčinske dužnosti.
Ja pokušavam postići kompromis, jednom rukom uzimajući slušalicu, a drugom
trpajući lego-muškarce i lego-žene u brodić.
"Jesam te probudila?" počinje Mariah. Tako ona sebi zamišlja vic još od
najranijih dana mog braka s Kimmer, kad je telefoniranje poslije večere uvijek
bilo riskantno: sva je prilika bila da smo već u krevetu, premda ne i da
spavamo.
"Ne, ne, sjedim ovdje s Bentleyjem. On je u kadi."
"Pozdravi ga."
"Teta Mariah ti šalje pusu."
Moj me sin ignorira, odguruje u stranu crveni brodić, zaranja licem pod vodu i
ispuhuje mjehuriće na površinu.
"I on tebi šalje pusu." "Onda, kako ste mi vi?"
"Oh, super, super smo", oduševljeno govorim ja, znajući da Mariah nije nazvala
kako bi brbljala. Od naše smo se svađe prije nekoliko tjedana uspjeli pomiriti,
ali plaćam danak u obliku slušanja kad god je njoj do razgovora. Odnosim
telefon do umivaonika i punim plastičnu čašu vodom. Ovo bi moglo potrajati.
"U svakom slučaju, Tal, ja sam u Washingtonu i iskopala sam nešto što bi te
moglo zanimati."
"Zašto nisam iznenađen?"
Uglas se nasmijemo, kratko i suzdržano, kao dvoje neprirodnih histerika koji
pokušavaju sakriti bol. Na početku sedmog mjeseca trudnoće, moja je sestra
triput u pet tjedana otkako smo pokopali Suca obavila kružno putovanje između
Dariena i Washingtona. Poslije dugih godina u kojima mi se Mariah obraćala
ćudljivom šutnjom, sad me zove svaka tri ili četiri dana, najvjerojatnije zato što
nitko drugi ne želi slušati teorije koje revidira takvom brzinom da se katkad čini
da one usred rečenice mijenjaju predznak. Suprug joj je prezauzet, našem je
starijem bratu teško ući u trag, a njezini prijatelji... pa, njezini prijatelji,
vjerujem ja, ne javljaju se više na telefon. A što se mene tiče, meni pozivi ne
smetaju, sve dok razgovara samo sa mnom; ako mogu njezine pretpostavke
zadržati u razumnim okvirima ili je spriječiti da o njima glasno govori,
istodobno uspijevam pomoći i Kimmer i svojoj starijoj sestri.
Osim toga, Mariah bi mogla nešto i iskopati; Colin Scott, na kraju krajeva, ipak
nije otišao u Kanadu; slijedio je moju obitelj na Vinograd i tamo umro. Ili se ja
to tek pridružujem svojoj sestri u njezinu nepromišljenom srljanju prema
krajnjim obzorima mašte.
Večerašnji je poziv tipičan. Mariah je opet u Ulici Shepard i očito je pola noći
provela budna, prevrćući papire na tavanu. Opsjednuta je time još od one večeri
kad su ona i Sally počele pretragu, poslije našeg sastanka s narednicom Ames.
Mariah satima sjedi, okružena planinama ugovora, pisama, čekovnih odrezaka,
nacrta eseja i govora, jelovnika, presavijenih novinskih izrezaka koji se paraju
po svojim prastarim pregibima, dijagrama šahovskih pozicija, bilježaka za
Sučeve knjige, recepata, neuokvirenih nagrada i pohvalnica, računa od čovjeka
koji svake zime daskama zatvara prozor Vinogracke Kuće, izraza sućuti,
programskih knjižica zaboravljenih brodvejskih predstava, darovnica, skica
njegovih davno zaboravljenih obrazloženja presuda iz sudačkih dana, tiskanih
uputa za davno nestalu društvenu igru Totopoly, neiskorištenih žutih blokova za
pisanje, fotografija naše majke, Trollopeovih knjiga u tvrdom uvezu,
podsjetnika raznovrsnih tajnica, zastarjelih zemljovida Vinograda, slipova
kreditnih kartica, džepnih rokovnika i gomile novina i časopisa: starih brojeva
Washington Posta, Wall Street Journala i National Reviewa, hrpice požutjelih
naslovnica Vineyard Gazette, čak i, što zapanjuje, dva ili tri poderana primjerka
časopisa Soldier of Fortune. A usred svega toga, kao sumorni stražar koji čuva
otpad, sjedi moja starija sestra i strpljivo pregledava komadiće, jedan po jedan.
Traži uzorak. Trag. Odgovor. Nada se pronaći nešto stoje promaknulo policiji i
poslušnicima Malloryja Corcorana koji su, tri dana poslije sprovoda, proveli u
kući jedno popodne u lovu na bilo kakve povjerljive dokumente koji bi mogli
pripadati tvrtki. Mariah vjeruje da njezino pretraživanje može biti uspješnije od
njihova. Pretpostavljam da je takvo pravo istražiteljsko novinarstvo: treba
prosijavati pojedinosti kako bi se pronašlo nove pojedinosti iza kojih je
nejasnoća, a potom u nejasnoći valja razabrati obris i, naposljetku, taj očišćeni
rub izložiti svojim čitateljima.
Nedavno sam vidio niski tavan kuće u Ulici Shepard, dok je na njegove
sumorne, prasne sjene svjetlo padalo kroz jedan jedini zabatni prozor. Navratio
sam kad smo Kimmer, Bentley i ja bili u D.C.-u na svoj žalosni Dan
zahvalnosti. Da bi se dospjelo do onoga što je Sudac nazivao potkrovljem, valja
se uspeti uskim stubištem iza kupaonice, no Mariah se njime uspinje redovito i
jedva daje koji kut ostao pošteđen od njezina istraživanja. Stajao sam tamo,
pogrbljen, puštajući da mi pogled luta preko papira složenih na hrpe, razasutih
po podu ili poredanih ukriž. Neki su bili gurnuti uz jedini zabatni prozor, neki
spojeni spajalicama i pređom u boji - crvena za ovo, zelena za ono. Njezino
djelo ne bi bilo pošteno nazvati razaranjem. Mariah mije objasnila sistem,
odnosno, pokušala je to učiniti tijekom naših kasnih noćnih razgovora. Opisala
mije i svoju malu crnu bilježnicu za sastavke u kojoj je skicirala sve svoje
teorije i povezala ih. Moje knjigovodstvo, tako je to nazvala u jednom kasnom
telefonskom razgovoru. Poslije moje obitelji, najdragocjenija stvar koju
posjedujem. Zabrinjava me pogled na taj kaos koji Mariah smatra urednim.
Zacijelo je nekoć stan Arthura Bremera izgledao kao sad ovaj tavan. I stan
Johna Hinckleyja. I onaj Squeaky Fromme. Imao sam nekoliko razgovora s
Howardom koji mi kaže da se počinje brinuti za svoju ženu, da je jedva viđa, da
je ona svaki vikend u Washingtonu. Često sa sobom vodi i djecu, katkad skupi
sve njih petero, zajedno s trenutačnom dadiljom - brzo im dijeli otkaze - u
kombi i zakotrlja se niz New Jersey Turnpike. Malcolm i Marshall dovoljno su
odrasli da joj malo pomognu oko razvrstavanja, ali blizanci se samo igraju, a
Marcus, koji uskoro više neće biti najmlađi, drijema u staroj spavaonici moje
sestre na prvom katu, pod paskom dadilje koja rijetko govori engleski, barem sa
mnom.
Kad Mariah nazove poslije nekoliko dana na tavanu, najčešće se posvađamo.
Razgovor uvijek počinje na isti način. Ona nesretno šapće o svojim otkrićima i
uvijek su to stvari koje radije ne bih znao - prastaro ljubavno pismo koje je
Sucu uputila žena čije ime nijedno od nas zapravo ne prepoznaje, nagrada
njegova bratstva s koledža za pobjedu na natjecanju u opijanju, bilješka u
rokovniku o sastanku s nekim senatorom čija se politika njoj gadi. Od takvih je
izložaka moja sestra sastavila golem dućan. Ona je uvjerena da rekonstruira
našeg oca, da će iz njegova simulakruma izvući dublju istinu koju je on pred
nama tajio. Da njegova sjena živi samo među njegovim talogom i olupinama
njegova pisanog života i da će konačno progovoriti. Pokušavam joj objasniti
daje to tek bezvrijedan papirni otpad, da bismo sve to trebali baciti, ali
razgovaram sa ženom čiji je dom, vrijedan pet milijuna dolara, gotovo u
potpunosti urešen fotografijama njezine odbojne djece i koju će njezina
sentimentalnost, kako je jednom primijetila Kimmer, odvesti do toga da počne
spremati i njihove mokre pelene, ako samo uspije pronaći načina da to učini
uredno. Nježno pokušavam uvjeriti svoju tvrdoglavu sestru da svoga oca nismo
razumjeli ni dok je bio živ, te da ga ništa bolje nećemo razumjeti sad, kad je
mrtav, ali jedino Mariah od sve djece Claire i Olivera Garlanda nikad nije
priznavala da postoje stvari izvan njezinih spoznajnih mogućnosti, što je
vjerojatno i razlog zbog kojega je jedina od svih nas na koledžu imala prosjek
pet nula. Pokušavam joj reći da Suca sigurno nećemo upoznati kroz njegove
papire, ali Mariah je u svojoj srži ostala novinarka s magisterijem iz povijesti, a
moje su riječi izazov njezinoj vjeri. I tako, na kraju, nesposoban da podnesem
još jedno dramatično proročko tumačenje iz zahtjeva za izmjenu kategorije
katastarske čestice koja bi omogućila instalaciju zatvorenog septičkog sustava u
Vinograckoj Kuči, uvijek joj kažem da imam i vlastitih problema, a ona mi
uzvraća udarac tvrdnjom da krv nije voda, stoje bio jedan od omiljenih majčinih
izraza i Mariah ga često ponavlja, iako je kao dijete tvrdila da ga ne može
podnijeti. Moja sestra i ja sad razgovaramo češće nego u prošlosti, ali bilo to
primirje ili ne, slažemo se jednako loše kao što smo se uvijek slagali.
Posljedica svega toga jest i to što se, kad mi kaže daje pronašla nešto o čemu
moramo razgovarati, pripremam na najgore - što znači na najbeskorisnije,
najdosadnije, najbeznačajnije. Ili na najstrašnije - nove priče o krhotinama
metaka koje u posljednje vrijeme nije spominjala. Ili na najvjerojatnije - čula je
za smrt McDermotta/Scotta i želi razjasniti kako se ona uklapa u zavjeru.
I zato me ono što zapravo izlazi iz njezinih usta zatječe nespremna.
"Tal, jesi li ti znao da je tata posjedovao pištolj?"
"Pištolj?"
"Da, pištolj. Zapravo revolver. Pronašla sam ga sinoć, u spavaonici, na dnu
ladice. Samo sam tražila papire, a našla sam pištolj. Bio je u kutiji, s... pa, s
nekoliko metaka. Ali ne zovem te zato." Zastaje, zbog dramatičnog dojma,
pretpostavljam, ali nema potrebe za tim: pratim je posve pozorno. "Tal, danas
popodne sam ga dala nekome na pregled. Stručnjaku. Iz njega je bilo pucano,
Tal. I to nedavno."
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

U KOJEM SE PRIČAJU DVIJE PRICE

(I)
"OKRUG COLUMBIA ima vjerojatno najstroži zakon o oružju u državi",
uvjerava me Lemaster Carlyle. "Tamo je praktički nemoguće dobiti dozvolu za
posjedovanje." Stanka. "S druge pak strane, Virginija je odmah na drugoj obali
rijeke, a to je jedno od mjesta na kojima je u civiliziranom svijetu najlakše
zakonito kupiti pištolj. Ljudi ih tamo kupuju, a onda odnose na sve strane."
"Ha", zamišljeno ja pridonosim razgovoru.
"Prema tome, daje moj rođak koji je živio u D.C.-u umro i ostavio za sobom
oružje" - svojim zadirkujućim barbadoskim pjevuckanjem vraća mi natrag moje
prozirno hipotetičko pitanje - "rekao bih da ga je kupio u Virginiji i jednostavno
zanemario zakone Okruga. Mnogi to ljudi rade."
Polako kimam glavom, a moj se napola pojedeni sendvič s piletinom,
specijalitet kuće u Postu, ohladio i postao gumast. Lemaster je bivši tužitelj i
poznavatelj ove materije, no njegova se informacija poklapa s mojom
intuicijom. I još se jednom čini da je moj otac živio na rubu zakona. Radije bih
da nisam otkrio tako mnogo uznemirujućih sitnih podataka, ali čini se da nisam
u stanju prestati tragati za njima.
"Naravno, moraš predati pištolj."
"Molim?"
"Pištolj. Još uvijek nije registriran i za njega nije izdana dozvola. Zakonski ga
nitko ne smije posjedovati. Mora biti predan."
"Oh." Lemaster Carlyle osoba je tolika poštenja da vjerujem kako bi mi ovo
savjetovao čak i da nije proveo tri godine kao pomoćnik saveznog javnog
tužitelja prije nego što se okrenuo akademskom svijetu. Promatram ga kako se
igra sa svojom salatom od račića. Čini se da nikad ne jede
mnogo i nikad se ne udeblja ni grama. Odijela mu uvijek savršeno pristaju. On
je sitan muškarac golema uma, nekoliko godina stariji od mene, dip-lomac
pravnog fakulteta na Harvardu koji je također, prije nego što se pridružio našoj
profesiji, bio student teologije. Njegovo glatko, izduženo lice, istodobno i
zaigrano i mudro, bogate je purpurnocrne boje koja odaje Karibijca. Njegova
savršena supruga, Julia, sitna je, tamna i slatka kao i sam Lemaster. Žive u
jednom od naših elegantnijih predgrađa sa svoje četvero savršene djece. U
nepisanoj hijerarhiji škole on se nalazi miljama iznad mene i obožavaju ga svi u
zgradi, kao i većina bivših diplomanata, jer on je također i gotovo savršen
političar. Iako samoga sebe naziva naprednjakom, na posljednjih je nekoliko
izbora Lem glasao za republikance, navodeći kao razlog protivljenje demokrata
školskim vaučerima koje vidi kao jedinu nadu djece iz geta. Bio je suosnivač i,
koliko ja znam, jedini član zaboravljene organizacije zvane Liberali za Busha.
Stranice New York Timesa i Washington Posta posute su njegovim sažetim,
dobro argumentiranim komentarima. Čini se daje svakih pet minuta na
televiziji. O njemu se također priča daje nemiran. Mnoge naše kolege preklinju
ga da strpljivo čeka trenutak u kojem će naslijediti Lyndu Wyatt i postati naš
prvi crni dekan, ali mlin glasina javlja kako je Lemu akademski život postao
jednako dosadan kao i mnoge druge stvari koje je već pokorio, te da će nas
uskoro napustiti kako bi preuzeo stalan posao na jednoj od televizijskih mreža.
Na Sučevu su sprovodu ljudi strahovito skakali oko njega. Često poželim da
Lemastera više volim, a manje mu zavidim.
"A ako osoba koja je pronašla pištolj ne želi predati oružje?" pritišćem ja dalje.
On pijucka svoju vodu - nitko nikad nije ustvrdio da gaje vidio kako pije bilo
što drugo - i odmahuje svojom duguljastom glavom. Njegove mi se sitne oči
smiješe iznad tankog brka. "Pronalazak oružja nije zločin. Ali posjedovanje
jest."
I tako ću savjetovati svojoj sestri da preda pištolj. Slučaj zaključen.
Samo što ga Lemaster Carlyle polugom ponovno otvara. "Taj tvoj rođak,
Talcotte - znaš li zašto je mislio da mu je pištolj potreban?"
"Ne."
"Većina ljudi kupuje oružje zbog zaštite, čak i ljudi koji ga kupuju ilegalno. No,
naravno, nešto je tog oružja kupljeno i da bi se njime počinio zločin."
U redu.
Tapka usnice papirnatim ubrusom, a potom ga uredno preklopi prije nego što će
ga odložiti na stol, pokraj svog tanjura. Pojeo je možda četiri zalogaja. "Da je to
bio moj rođak, ne bi me zanimalo gdje je pištolj kupljen ni što se meni može
dogoditi zbog njegova posjedovanja. Najviše bi me zanimalo zašto ga je uopće
kupio."

(II)
PONOVNO U OLDIE, krećući se prema središnjem stubištu, na jedan se glupi
trenutak sam pred sobom pravim da želim sve ovo ostaviti iza sebe. Ali više ne
trčim za istinom: čini se da istina trči za mnom. Zbog čega je moj otac trebao
pištolj? Da se zaštiti, ili da počini zločin, sugerirao je Lemaster Carlyle. Ni
jedno od toga nije vesela vijest. U što je moj otac bio upetljan? Mislim o Jacku
Ziegleru na groblju. Mislim o McDermottu-Scottu kojega je njegov mjesni šerif
proglasio bezopasnim, no koji je svejedno umro, pod sumnjivim okolnostima.
Ramena mi potonu. Čini se da je Kimmerino sudačko mjesto miljama i miljama
daleko. Zapre-paštava me iznenadna potreba da poletim stubištem i posjetim
Thea Mountaina, jer potrebno mi je nešto što će me razvedriti, ali moram
izbjeći pretvaranje svog svojedobnog mentora u svoju svakodnevnu štaku.
Prolazim pokraj grupice studenata: Chrysta Smallwood zagrijano raspravlja s
nekoliko drugih obojenih žena, kako one danas same sebe nazivaju. Iz njihova
ćaskanja do mene doleti nekoliko riječi: dijalektički međuprostor i pozicija
autsajdera i rekonstruirano drugo. Čeznem za danima kad su studenti
raspravljali o pravilima građanskog postupka ili zakonskoj zastari, u ono davno
doba kad su vodeći državni pravni fakulteti smatrali kako je njihov posao da
podučavaju pravo.
Približavajući se svom kabinetu, primjećujem Arnolda Rosena, jednog od
velikih fakultetskih liberalnih tvrdolinijaša kako klizi prema meni u svojim
električnim invalidskim kolicima. Nasmiješi se slabašnim, nadmoćnim
smiješkom i ja mu osmijeh uzvraćam s oklijevanjem, jer nismo bliski. Divim se
Arniejevu umu i njegovoj odlučnosti da se drži svojih načela, ali nisam baš
uvjeren da se on divi ijednoj mojoj osobini, posebno s obzirom na to da sam sin
velikog konzervativnog junaka. Arnie je k nama prešao s Harvarda prije
otprilike deset godina, veličanstveni udarac novačenja koji je povukao Stuart
Land, i za njega se govori kako je jedini protukandidat Lemu Carlyleu za
mjesto dekana kad Dekanica Lynda jednom siđe s funkcije.
Trzaj njegova prsta na upravljačkoj palici usporava kolica. Njegove su blijede
oči udaljene i pune osude dok podiže pogled prema meni. "Dobar dan,
Talcotte."
"Haj, Arnie." Ključ mi je u ruci i nadam se da poručuje kako mi u ovom
trenutku nije baš do razgovora.
"Mislim da ti nisam imao prilike reći koliko mije žao zbog tvog oca."
"Hvala ti", mrmljam ja, preumoran da bi me uzrujalo njegovo licemjerje. Arnie
predaje pravnu etiku i raznovrsne predmete iz trgovačkog prava; vrstan je
znanstvenik, no svoje pravo oduševljenje čuva za tri velika načelna pitanja
suvremene ljevice: pobačaj, prava homoseksualaca i strogo odvajanje crkve od
države. Prije nekoliko mjeseci, moja je bivša studentica Shirley Branch, prva
crna žena koju smo ikad zaposlili, na jednom od dva zajednička objeda koja se
jednom tjedno održavaju za sve nastavničko osoblje, pročitala referat čija je
teza bila da je oblik razdvajanja crkve i države koji mi intelektualci danas
uzimamo zdravo za gotovo isuviše strog i da bi njegova primjena ugrozila, na
primjer, pokret za građanska prava. Arnie se usprotivio, tvrdeći da bi nas
Shirleyina teza odvela u prošlost, u dane kad je Amerika bila kršćanska nacija.
Njih se dvoje nastavilo prilično temperamentno svađati, sve dok moderator
rasprave, Rob Saltpeter, nije ispuhao situaciju zajedljivom primjedbom:
Problem s Amerikom nije u tome što ona jest kršćanska nacija, već prečesto u
tome što nije.
Rob, kao i Lem, ima stila.
"Znaš, Talcotte," mrmlja Arnie, smiješeći se prema meni, "jedan od naših
kolega prije nekoliko je dana bio kod mene, a razgovaralo se o tebi."
"O meni? Što o meni?"
"Pa, bilo je prilično neobično. Smatra da si ti možda prekršio etička pravila.
Uvjeravam te da sam ga prizvao k pameti."
Zaljulja mi se tlo pod nogama. "Koja pravila? O čemu ti to govoriš?"
"Obavljaš neki savjetodavni posao za korporaciju. Nešto vezano uz naknadu
štete za trovanje, zar ne?
"Uh... da. Da, radim to. Pa što?"
"Pa, našeg je kolegu zanimalo je li prikladno da ti nastavljaš pisati o tom
području prava dok istodobno primaš plaću da kao odvjetnik zauzmeš određeno
gledište."
"Molim?!"
"Uvjeren sam da vidiš u čemu je problem. Pravna bi znanost morala biti
objektivna. To je naš mit i mi ga se držimo. Moramo ga se držati, inače se
bavimo pogrešnim poslom. Zato se škola i mršti ako profesori preuzimaju
previše savjetodavnih poslova."
"To mi je jasno, ali—"
Arnie kružno pokrene svoja kolica nekoliko centimetara unatrag, pa
omalovažavajuće mahne rukom. "Nema razloga za brigu, Talcotte. To je jedna
od najčešćih zabluda. Nema pravila koje bi to zabranjivalo - nema čak ni nekih
ozbiljnih etičkih pravila o pravnoj znanosti - i, osim toga—"
"I, osim toga, ja nikad ne bih prilagodio svoje znanstvene radove za ljubav
honorara!"
"Pa, to je ono što sam i ja rekao." Kima glavom. "No naš se kolega činio
prilično uvjerenim. Imao sam dojam da s tom stvari još nismo završili."
Ispuštam sitan zvuk. Nevjerice možda, ili tek ljutnje. Je li i ovo dio pritiska koji
je Stuart spomenuo?
"Čuj, Arnie. Tko je to došao k tebi? Tko je to iznio?"
Njegova se ruka ponovno zanjiše. "Ah, Talcotte, rado bih ti rekao, ali ne mogu."
"Ne možeš? Zašto?"
"Povjerljivost podataka između odvjetnika i klijenta." Još uvijek se smiješeći,
on odjedri niz hodnik.

DVADESETO POGLAVLJE

HODNICI PRAVDE

(I)
"MISHA, LIJEPO TE je vidjeti." Zagrljaj, jer ja sara muškarac i on je
muškarac. Suci se u današnje vrijeme boje grliti svoje službenice, ili je barem
tako govorio moj otac. Ali on je izmišljao neke od svojih podataka. "Uđi, uđi."
Wallace Warrenton Wainwright korakne u stranu, domahujući mi da mu se
pridružim u njegovu unutrašnjem uredu. Bucmasti je crni dostavljač koji me
dopratio iz ureda pravnog službenika nestao. Kad se vrata prema predvorju
zatvore, ostajemo samo Wallace Wainwright i ja. On je gotovo dva metra visok
muškarac s ramenima koja su više zdepasta nego mišićava; smeđe-sijeda kosa
mu se rijedi, a na prijateljskom blijedom licu izraz je promišljeno asketski.
Doima se presretnim stoje tako pametan. Izgleda manje kao sudac, a više kao
fratar - franjevac, zacijelo - i ako biste pokraj njega sjedili u avionu, nikad ne
biste rekli da je Wallace Wainwright član vijeća Vrhovnog suda Sjedinjenih
Država. Ali tako će ostati ubilježen u povijesti. Izvan ove prostrane sobe zuje i
piste računala, trzaju se tiskači, pravni službenici trče uokolo, telefoni tiho
zvrndaju - zvukovi, kako bi sudac Wainwright zacijelo opisao taj nered,
izvršavanja pravde. A možda je, s vremena na vrijeme, Sud i bio pravedan, no
rjeđe nego što većina ljudi, čini se, pretpostavlja, jer ovaj je sud tijekom većeg
dijela svoje povijesti bio sljedbenikom, a ne pokretačem promjena. Mi,
profesori prava, rado govorimo i pišemo kao da je prošlost bila drugačija, kao
da su Vrhovni suci tek u posljednje vrijeme napustili svoju tradicionalnu ulogu
da štite slabe pred jakima.
Mi govorimo i pišemo besmislice.
Kao i svaka druga društvena institucija, i Vrhovni je sud uglavnom bio
saveznikom upućenih uskih krugova, stoje tvrdnja koja ne bi trebala nikoga
iznenaditi, s obzirom na to da samo upućeni pojedinci postaju
Predsjednici koji imenuju Vrhovne suce, senatori koji potvrđuju imenovanja -
ili kandidati iz čijeg se kruga najprije bira onaj koji će biti imenovan. Liberali
ukazuju na slučajeve Brown protiv Odbora za obrazovanje ili Roe protiv
Wadea, kao da su oni odredili odgovarajuću ulogu suda u vođenju države, iako
je jedino što su oni zaista odredili neobična povijesna epoha tijekom koje su
Vrhovni suci bili naumili promijeniti Ameriku radije nego daje održe istom.
Epoha je umrla, a Vrhovni je sud kao sredstvo društvene evolucije brzo
izblijedio, što bi ustavotvorce vjerojatno učinilo vrlo sretnima. Na kraju
krajeva, i Madison i Hamilton bili su upućeni pojedinci.
Vrhovni sudac Wainwright - gospodin Vrhovni sudac Wainwright, kako bi se
reklo u dobroj staroj seksističkoj tradiciji - u velikoj je mjeri upućeni pojedinac,
jer on poznaje svakoga. To jest, svakoga tko u Washingtonu nešto znači.
Nikakvo čudo daje od svih Vrhovnih sudaca jedino on pohodio sprovod mog
oca. On odlazi na svako vjenčanje u gradu, pa zašto onda ne bi i na svaki
sprovod? Dok se osvrćem po sobi, po njegovu veličanstvenom plavom sagu i
još veličanstvenijem drvenom pisaćem stolu, oči mi bijesnu na zidu
posvećenom njegovu egu, na montažnoj sek-venci fotografija koje prikazuju
Vrhovnog suca sa svima - od Mihaila Gorbačova, preko Boba Dylana do Pape.
Tu je i fotografija ukočenog Wainwrighta u svečanoj odori marinca, a u drugom
se okviru nalaze njegova odlikovanja. Potom fotografija nasmiješenog
Wainwrighta s hrpom djece na krilu; pretpostavljam daje to njegova unučad.
Uzduž preostalih zidova protežu se čvrste drvene police za knjige na kojima se
nalaze stotine svijetlosmeđih svezaka Izvješća Sjedinjenih Država, službenog
izdanja odluka Vrhovnog suda, iako u ovoj našoj digitalnoj eri nijedan
odvjetnik mlađi od trideset godina više ne otvara knjigu, jer sve što se nalazi u
knjigama sad postoji i u elektroničkom izdanju (ili barem u to, na nesreću,
mladi pravnici vjeruju). Odmahujem glavom, neuspješno pokušavajući zamisliti
svog oca u ovom veličanstvenom uredu, da su samo zbivanja pošla drugačijim
smjerom. Preplavljuje me val fatalizma, osjećaj da ništa stoje netko mogao
učiniti ne bi promijenilo neizbježan ishod.
Ništa.
Wallace Wainwright svojim vještim političkim okom uočava moju nelagodu,
stavlja ruku na moj lakat i usmjerava me prema raskošnoj plavoj sofi. On sjeda
na rub tvrdog drvenog stolca smještenog dijagonalno u odnosu na nju. Iza
njegova ramena, kroz visoke se prozore vidi zgrada na Capitol Hillu, čija je
masivna kupola beživotno siva pod prljavom sitnom kišom koja je predvidivi
dio Washingtona u prosincu. Usprkos vremenu, uživam u predivnoj neovisnosti
markiranta. Ovoga sam mokroga poslijepodneva zbrisao s konferencije o
reformi prava na naknadu štete koja plaća moj posjet gradu; nisam dovoljno
slavan da bi primijetili kako me nema. Pa ipak, sad kad sjedim u
Wainwrightovim odajama - sastanak mi je ugovorio Rob Saltpeter koji je prije
mnogo godina bio Wainwrightov pravni službenik - pokušavam se domisliti
kako da počnem. Vrpoljim se poput živčanog studenta prve godine, protiv svoje
volje prisiljenoga da izrecitira slučaj.
Wallace Wainwright čeka. I čeka. Može si priuštiti da čeka, ili da ne čeka, kako
mu drago. On zna tko je. Sjedi na vrhu pravnoga svijeta i više se ne mora truditi
ni na koga ostaviti dojam. Odijelo mu je neugledno, bezoblično i smeđe, nešto
što biste prije očekivali na vješalici dućana rabljenom odjećom na Jugoistoku
grada nego na Vrhovnom sucu. Staromodna mu se uska kravata nakrivila. Plava
je košulja loše izglačana i neravno ugurana za pojas. Usprkos svom dojmljivom
imenu, Wallace Wainwright, kako je Sudac s priličnim zaprepaštenjem govorio,
dolazi niotkuda. Obitelj Wainwright bila je, opet prema riječima mog oca, bijelo
smeće koje je živjelo u prikolici u Tennesseeju. Wallace, srednji od petero
braće, lagao je, laskao i posuđivao na svom putu do diplome državnog
sveučilišta, dobio stipendiju za Pravni fakultet Vanderbilt i u počecima svoje
pravne karijere slao kući pola plaće, a katkad i više, ako je netko iz njegove
bezbrojne obitelji trebao operaciju ili polog za kupovinu automobila. Pa ipak,
danas živi u maloj, ali skupoj kući u nizu u Georgetownu, a ima i golemu
ladanjsku kuću u kojoj provodi vikende, dvadeset pet hektara s konjima koje
jaše njegova kći, smještenih u blizini grada Washingtona, znanog ponekad i kao
"Mali Washington" usred lovišnog područja Virginije. Moj je otac običavao
odmahivati glavom, zbunjen činjenicom što se njegov bivši kolega tako dobro
priženio.
Član vijeća Vrhovnog suda Wallace Warrenton Wainwright, intelektualni div.
Čovjek iz naroda.
Ljubimac pravnih znanosti.
Posljednji od velikih liberalnih sudaca.
I jedina osoba koju bi se dalo pobliže opisati kao možebitnog prijatelj a mog
oca u danima kad su zajedno sjedili u Saveznom prizivnom sudu Okruga
Columbia, što je i pravi razlog mog dolaska ovamo. Usprkos njihovim izrazitim
ideološkim razlikama, dvojica su muškaraca bili ujedinjeni u uvjerenju kako su
njihovi umovi veći od umova ostalih sudaca Prizivnog suda, ustupak koji se
počesto odražavao u njihovim izdvojenim mišljenjima. Pada mi na pamet da bi
i sud djelomično mogao biti nalik na pravni fakultet, barem na moj. Postoje
klase, barem u glavama onih koji sami sebe smještaju u najvišu. Suci Garland i
Wainwright smatrali su da su klasa za sebe, što su im silno - barem sam tako
čuo od Eddieja Doziera - zamjerali ostali suci. Iako je moj otac bio možda i
desetak godina stariji od Wainwrighta, običavali su se družiti i izvan sudnice,
igrali su golf i poker, čak malo i pecali, sve dok skandal nije razorio očevu
karijeru. Čak je i poslije toga Wainwright nastojao ostati s njim u kontaktu, ali
naposljetku je - tako mije rekao Addison - taj napor postao prevelik da bi ga
otac podnio. Sudac je mirno sjedio, a njegov stari prijatelj Wallace uspinjao se
ljestvama uspjeha. Kad su demokrati ponovno osvojili Bijelu kuću, svi su znali
da će Wainwright popuniti prvo prazno mjesto u Vrhovnom sudu.
I svi su imali pravo.
Još trenutak sjedimo u tišini, dok se ja pokušavam prisiliti da počnem. Ali
depresija koja je označila mojih proteklih nekoliko mjeseci još me jednom
ščepala i usporava moj razum, povećava moje sumnje i strahove. Jutros sam
svratio do Corcorana & Kleina gdje mije Meadowsova, kako je i obećala,
dopustila da pogledam po očevu praznom uredu na uglu niz hodnik od ureda
ujaka Mala. Gospođe Rose koja je od pamtivijeka bila Sučeva tajnica, više tamo
nema: u mirovini je i živi u Phoenixu. Sama je soba bila istinski prazna: kad se
stavi novi sag, nove zavjese, kad se preboje zidovi, tamo se više neće zadržavati
ni Sučev duh. Ali taje inspekcija ionako bila samo predstava. Zapravo sam
svratio kako bih poveo Cassie Meadows na kavu i tako dobio njezinu
nepodijeljenu pozornost, te mogao promotriti njezinu spontanu reakciju kad
sam je upitao je li moj otac za sobom ostavio jednu od onih u-slučaju-da-se-
meni-nešto-dogodi poruka.
Meadowsova se nije ni trznula. Promislila je o tome, kuckajući dugim prstom o
gotovo nevidljive usnice. "Ako i jest, ja o tome ne bih ništa znala. Takve stvari
spadaju prije gospodinu Corcoranu nego meni."
Bio je to odgovor koji sam i očekivao. A i odgovor na svoje sljedeće pitanje
znao sam prije nego što sam ga i postavio: ne, gospodin Corcoran nije u uredu.
Otputovao je na nekoliko tjedana u Europu.

(II)
"LIJEPO JE OD VAS ŠTO STE me primili", počinjem ja, osjećajući se
nespretnim i djetinjastim pred licem ovog utjelovljenog ljudskog podsjetnika na
sve što je Moj ambiciozni otac želio zadobiti... i u čemu nije uspio.
"Glupost", otpuhuje Wallace Wainwright dok kradomice gleda na sat -Timex za
čovjeka iz naroda - a onda se smješta u svoj neudobni stolac, prekriži koščate
noge i preklopi velike ruke na koljenu kojim smjesta počinje trzati. "Žao mi je
samo što tako dugo nismo imali prilike da sjednemo zajedno."
"Prošlo je mnogo vremena", slažem seja.
"Kako je tvoja ljupka ženica?" pita Vrhovni sudac, iako sam prilično siguran da
u čitavom svom životu nikad nije vidio Kimmer. Slavan je po svom
iskrivljenom, ljubaznom smiješku koji mi sad pokazuje. "Ako se ne varam, sad
već imate nekoliko djece? Ili samo jedno?"
"Samo Bentleyja. Ima tri godine."
"Divno doba", kaže on, popunjavajući vrijeme nevažnostima. Ne znam nastoji li
me opustiti ili odbiti. "Sjećam se kad su moji imali tri godine. No, dobro, ne svi
odjednom", dodaje on pedantno. "Ali sjećam se svakoga od njih."
"Vi imate troje djece, ako se dobro sjećam?"
"Četvero", ispravlja me on obzirno, okončavajući tako moj napor da pokažem
kako sam i ja društveno biće. "Sve same djevojke", zamišljen je on.
"Zanimljivo raznovrsne dobi."
On još uvijek čeka.
Nemam kamo nego naprijed.
"Gospodine Vrhovni suče, htio sam s vama, ako ste voljni, porazgovarati o
svom ocu." Podiže obrve u jedva primjetnom upitu i još malo čeka. "O onih
posljednjih nekoliko godina koje je proveo kao sudac. Prije... pa, prije onoga
što se dogodilo."
"Naravno, Misha, naravno." Šarmantan kao i uvijek. Prije mnogo godina,
odajući poštovanje njegovu prijateljstvu s mojim ocem, zamolio sam ga da me
oslovljava nadimkom i on to nikad nije prestao činiti. "To su bile teške godine.
Ne mogu ni zamisliti kako vam je bilo i strahovito mi je žao zbog svega."
"Hvala vam, gospodine Vrhovni suče. Znam što je vaše prijateljstvo značilo za
S... mog oca."
Vrhovni se sudac Wainwright ponovno smiješi. "Oh, pa, on je bio sasvim
poseban čovjek. Mnogo mi je značio. Div, apsolutni div. Nikad nisam imao čast
poznavati nekoga tko bi u pravnom zanatu bio vještiji od njega. Pretpostavljam
da bih trebao reći kako je bio moj mentor na suđačkoj klupi. Da. Ono što se
dogodilo... pa, to ni na koji način nije promijenilo moje divljenje prema njemu."
Stanka, sad kad je održao svoj mali monolog. "Da. Onda, što bi želio znati?"
Idemo. "Pa, pitao sam se... ne o danima poslije onoga što se dogodilo, nego o
vremenu prije toga. Prije nego što je uopće bio imenovan. Otprilike u to doba.
Što se događalo? Uključujući i ono što se jest, ili nije, događalo s Jackom
Zieglerom."
"Znaš, to je zanimljivo. Zanimljivo. Nikad me nitko o tome nije pitao, čak ni
kad je Kongres" - njegova su uvježbana ponavljanja i stanke kad mu treba
vremena za razmišljanje čisto prenemaganje - "provodio sve one istrage.
Nekoliko novinara, pretpostavljam, koji su se nekako dokopali mog broja kod
kuće. Novinari. Naravno da nisam razgovarao s njima." Kao i većina sudaca, i
Wallace Wainwright odnosi se prema novinarima onako kako se vjerojatno
ljudsko tijelo odnosi prema bakteriji E. coli: znaš da ti treba malo kako bi sve
dobro funkcioniralo, ali ipak se nekako nadaš da će se pojaviti netko tko će je
istrijebiti. "Misha, o tvom je ocu vladala velika šutnja. Šutnja. Da. Mislim
pritom na to kako je tih dana bilo na sudu. A možda je tako i najbolje."
Oklijevam. Upozorava li on to mene, ili me uvodi u priču? Ne znam. Ne mogu
iščitati znakove. I tako radije namećem vlastiti dnevni red. "Pretpostavljam da
je to ono što bih htio znati. Kako je bilo na sudu. Kakav je u to doba bio moj
otac."
"Kako je bilo." Ponavljajući moj izraz, ponavljajući svoj, Vrhovni sudac
Wainwright ponovno prekriži svoje duge noge i uvaljuje se u stolac. Sad ne
gleda u mene, nego u strop s kojega, možda, čita valove i struje sjećanja. "Pa.
Da. Moraš imati na umu daje u doba kad se sve to dogodilo, tvoj otac bio
imenovani kandidat za Vrhovni sud."
"To mije poznato."
Primjećuje moju nestrpljivost i strpljivo me ispravlja. "Pa, i znaš i ne znaš.
Moraš dobiti osjećaj kako je na sudu kad jedan od njegovih sudaca kreće prema
visokom sudačkom položaju - ili barem kad svi misle da tamo kreće. Ja sam
kroz to prošao nekoliko puta. Nekoliko puta. Bio sam tamo kad se to događalo
Bobu Borku. Oliveru Garlandu. Dougu Ginsburgu." Ironičan osmijeh.
"Naravno, kad tako poredam imena, pretpostavljam da bi mogao reći kako
šanse sudaca iz okruga D.C. i nisu osobite."
Uzvraćam mu osmijeh.
"Pa ipak, svejedno, iako nijedan od tih kandidata... ah, iako ni jedan nije
izabran... usprkos tome, u vrijeme kad je imenovanje objavljeno, ozračje je bilo,
pa, posebno."
"Na koji način posebno?" potičem ga ja.
"Pa", ponavlja Vrhovni sudac. "Pa, sad, u početku, kad je Reagan objavio da će
imenovati tvog oca... Nitko nije bio u potpunosti iznenađen, ali ipak, osjećalo se
to... to uzbuđenje u zgradi. Tvoj tata, pa, on je uvijek bio dojmljiva osobnost, ali
nakon što su vijesti izašle na svjetlo dana, on je nekako... kad bi prolazio
hodnikom, sudnicom, svejedno gdje, to je nekako... oduzimalo dah.
Pretpostavljam da se može tako reći. Oduzimalo dah. Doslovno to mislim. Bilo
je kao da on nekako svjetluca, kao da izgara kisik iz zraka oko sebe. Ne znam
koja je prava riječ. Čarolija, možda. Njemu se ljudi nisu baš ulagivali. Ne. Kad
bolje promislim, zapravo je bilo posve suprotno. Ljudi su se malo povukli,
postali. .. mmm, pa, recimo, plahi, kao da je on uzdignut na neku višu razinu
postojanja, a mi ostali smrtnici više se nismo uklapali u njegovo društvo. Više
se nismo uklapali. Ne baš kralj... ali krunski kraljević! To je prava usporedba.
Postojao je taj sjaj... to svjetlucanje", ponavlja on.
Kimam glavom, u nadi da će on prijeći na bit. Wainwrightove sudske presude
imaju istu ovu osobinu rasutosti, punu slabih aluzija i nespretnih metafora.
Profesori prava njegovo zbunjujuće pisanje nagrađuju time što o njegovim
tekstovima govore da su napisani sa stilom. A možda sam ja tek zavidan, zato
što sam nemam poetskog talenta.
"Pa. Tvoj se otac s tim sjajno nosio. Mi smo mogli biti plahi, ostali suci i
posebno pravni činovnici, ali tvoj je otac bio jednako prijateljski raspoložen kao
i uvijek." Još jedan osmijeh, mek, sjetan, a ja se pitam zadirkuje li me on to, jer
Sudac je bio mnogo toga, između ostaloga i divljenja vrijedan, ali nikad
prijateljski nastrojen. "Znaš, sad kad razmislim o tome, pretpostavljam da je
tvoj otac imao mnogo vremena da se pripremi, da porazmisli kako će se
ponašati ako udari munja. Možda se sjećaš da to zapravo i nije bilo iznenađenje.
Tvoj tata je bio jedan iz najužeg kruga kandidata, sve je to bilo u novinama, a
osim toga, ljudi su o tvom tati počeli govoriti još u osamdesetima, odmah
poslije izbora. Kad bolje razmislim, poslije Reaganove pobjede neki je desničar
- oprosti, bez uvrede tvom ocu - uglavnom, netko iz onih užasno konzervativnih
trustova mozgova, u novinama bio citiran kako spominje tvog oca kao mogućeg
nasljednika suca Marshalla. Rekao je nešto uvredljivo, nešto u smislu 'Nadam
se da Thurgood grije stolac za Olivera.' Nešto u tom stilu."
Zaboravio sam ozračje tih godina, ali priča Vrhovnog suca Wainwrighta
zakotrljala je prema meni lavinu sjećanja. Čak sam se, prvi put nakon niza
godina, prisjetio i citata koji je spomenuo. Taj me citat razbjesnio, kao i gotovo
sve druge koje sam poznavao, uključujući tu i mog oca. Razbjesnila me, na
primjer, pretpostavka da u Vrhovnom sudu u ivakom trenutku može sjediti
samo jedan crni sudac. Kao i pretpostavka da je govornik "na ti" i s mojim
ocem i s velikim Thurgoodom Marshallom. A potom i rasistička odluka - ne
znam kako bih to drugačije nazvao - da obojicu jurista nazove krsnim imenima.
Ne mogu se sjetiti da sam ikad čuo sličan navod u smislu 'nadam se da Lewis
grije stolac za Boba' -ne kad su i Vrhovni sudac i imenovani kandidat bili
bijelci. Moj je otac u jednom čudnom, blistavom i požrtvovnom trenutku
promišljao da povuče svoje ime iz svakog budućeg razmatranja članova Suda,
iz poštovanja prema Vrhovnom sucu Marshallu, no onda je njegova žestoka
ambicija ipak prevladala.
"Sjećam se", to je sve što sad kažem.
"Bilo je strašno reći takvo što, Misha, strašno, i tvoj je otac bio bijesan. Ali, no,
ovaj sud... oko imenovanja se već desetljećima stvara cirkuska atmosfera. I
duže od toga. To ide unatrag sve do Brandeisa. Možda čak i do Salmona Chasea
ili Rogera Taneyja. Naravno, ti znaš kakve oluje imenovanja prouzrokuju! Pa,
ovo je otišlo u širinu i znam da sam ti dosadan. Ne zanima tebe kakvo je
raspoloženje vladalo u Sudu. To već znaš. Htio si znati... pa, kako je u to doba
bilo s tvojim tatom, zar ne?"
"Da. Sto god mislite da možete sa mnom podijeliti."
"Mmmm." Wainwright je otkrio drugačiji živčani pokret. Jednom rukom mrsi
svoju kosu koje je sve manje, a prstima druge bubnja po rukonaslonu stolca.
Činiti to istodobno zapravo je dojmljivo pokazivanje usklađenosti pokreta, kao
da netko žonglira i istodobno pleše na lopti. "Reći ću ti, Misha, tvoj otac, kao
što sam rekao... on je blistao. Ali ne uvijek. Čak i prije nego što je pukao
skandal, bilo je trenutaka kad bih zatekao Olivera u času nepažnje, kad se
doimao... napetim, pretpostavljam da je to prava riječ. Zabrinutim zbog nečega.
Da. Sreli bismo se u dizalu za suce i on je djelovao napeto i ja bih ga pitao što
nije u redu. Podsjetio bih ga da bi trebao lebdjeti od sreće. Da. A on bi slegnuo
ramenima i promrmljao nešto u smislu kako svašta može iskrsnuti na tim
saslušanjima. 'Pogledaj kako je bilo s Fortasom', rekao je jedne večeri kad smo
zajedno silazili prema garaži. 'Čovjek uzme savršeno zakonita sredstva od
zaklade i oni ga zbog toga unište.'" Wainwright krivi usta u ukočenom gađenju.
"Naravno, problem s Fortasom nije bio u zakonitosti. On je primio novac od...
pa, od sumnjive osobe." Potom se uspravlja. "Pretpostavljam da vidim
usporednicu."
Zaprepašten sam. "Ne kažete valjda daje... moj otac nije..."
"Uzeo novac? Oh, ne, ništa takvo. Žao mije, Misha, nisam kanio ostaviti takav
dojam." I Wainwright se tu zapravo počne smijati. "Tvoj otac da uzme novac?
To je dobar vic. Znam da su o tome kolale neke gadne glasine, ali ja sam tvoga
oca poznavao jednako dobro kao i drugi, tijekom godina sjedio sam s njim na
doslovno stotinama slučajeva. Znao bih daje toga bilo. Svi bismo znali. Ali nije
bilo šanse. Nikakve. Glupe li pomisli. Samo ti pokušavam objasniti da je tvoj
otac bio nervozan, da je mislio kako će nešto isplivati, nešto posve nedužno što
će se iskriviti u nešto sasvim suprotno."
"Jeste li u to doba imali ikakva pojma o čemu se moglo raditi?"
"Ne, ne. Pa kako bih mogao? Tvoj otac je bio - kako se ono nekad govorilo -
čovjek očevidno uspravan. Besprijekorna biografija, savršen brak, krasna djeca.
Uzorna karijera. Nitko ne bi mogao ni pomisliti da bi se uz takva čovjeka vezao
skandal. Misha, tvoj otac je bio velik čovjek, bez obzira na sve što se dogodilo.
I njegovu veličinu moraš imati na umu."
Pokušava me razuvjeriti, znam, ali njegovu umišljenost držim odbojnom. Na
dan sprovoda i Mallory je Corcoran govorio o veličini mog oca i ja sam osjetio
da misli u prošlom vremenu. Sad se pitam misli li i Wallace Wainwright na isti
način. U jednom teškom trenutku smeta mi Wainwrightovo samozadovoljstvo.
Smeta mi, u potpunosti sam toga svjestan, zato što je bijelac i nedodirljiv. Je li i
Sudac bio ovako samozadovoljan? Da, pretpostavljam da jest i da,
pretpostavljam da bi bio, samo što bi se on ponašao još i gore. Ali bilo bi to
ipak drugačije. I to ne zato što jest - zato što je bio - moj otac. Poslije svih
bolnih stoljeća, još uvijek postoji raskorak, ponor, zjapi provalija između
samozadovoljstva uspješnog bijelog, i samozadovoljstva uspješnog crnog
čovjeka. Pretpostavljam daje bijelcima mnogo lakše podnositi one prve. Ali ne i
crncima. Barem ne ovome.
Ali ipak, moram pritisnuti u svom smjeru. Nisam ovdje da bih prosuđivao
Wallacea Wainwrighta. Ovdje sam da bih prikupio podatke. Ovdje sam zbog
uputa. Zato što imam malo vremena. Zato što moram znati.

(III)
"SUČE WAINWRIGHT, ako nemate ništa protiv, pitao bih vas o onome što se
dogodilo... ovaj, nakon što je izbio skandal."
"Ali svakako." Smješta ruke preko koljena i izgleda baš poput budnog školarca.
No njegova se širokogrudnost čini usiljenom, kao da otvaram staru ranu, a
možda to i činim.
"Sjećate li se portirskih knjiga sa saslušanja? Kako su bili zabilježeni svi oni
posjeti Jacka Zieglera."
Polako kima glavom. "Volio bih da se ne sjećam. Bio je to tužan trenutak."
Ako jeza tebe bio tužan, gotovo kažem glasno, pomisli kako je moralo biti
nama. Sve dok se portirske knjige nisu pojavile, pretpostavljam daje većina
vjerovala očevu nijekanju pod zakletvom da ga je Jack Ziegler posjećivao. Ja
sam bio posve spreman prihvatiti kako je Greg Haramoto, bilo zbog neke
bizarne duševne bolesti, bilo zbog čiste nastranosti, krivokletnik. Čak i nakon
što su demokrati iskopali portirske knjige, kad majka više nije htjela s nama o
tome razgovarati, Mariah i ja satima bismo navečer sjedili i raspravljali je li
moguće (kako je tvrdila moja sestra) da su portirske knjige na neki način
krivotvorene.
Ali malo od toga mogu ispričati Wallaceu Wainwrightu. "Da, bio je. Vrlo tužan
trenutak. Ali dopustite mi da vas nešto pitam. Vjerujete li vi daje moj otac lagao
kad je rekao da se s Jackom Zieglerom nije sastao u zgradi suda?"
Wainwright je sad definitivno nervozan; ovim područjem radije ne bi kročio i
meni prekasno pada na pamet koliko smo nas dvojica slični, jer i ja mrzim
osobno prenositi loše vijesti. Čekajući, na svoje iznenađenje primjećujem
fotografiju koja mi je prije promaknula: Wainwright i moj otac stoje u malom
čamcu, pokazujući ribu koju su upecali. Činjenica da je ovu fotografiju drži
obješenom čak i na Vrhovnom sudu duboko me dirnula. Uz navalu topline
shvaćam kako njegova naklonost prema mom ocu nije glumljena; da se Wallace
Wainwright nije preko noći udaljio od njega kao neki drugi prijatelji; da je na
sprovod došao zato što smo pokapali čovjeka kojemu se divio. On svojevoljno
neće reći ništa loše o mom ocu. I tako, i prije nego što će Vrhovni sudac
progovoriti, ja otprilike znam što će reći. "Misha, moraš razumjeti, tvoj je otac
bio u teškom položaju. Teškom položaju. Da. Očito, on tim posjetima u zgradi
suda nije pridavao osobitu važnost. Oprosti mi. To je bilo prvi put da sam
Olivera vidio shrvanoga. On zapravo nije do kraja mogao povjerovati da ljudi
od toga prave toliki problem. Za njega - za tvog oca - ti su posjeti bili
jednostavan prijateljski čin, prilika da pruži utjehu starom prijatelju s koledža
koji se uvalio u nevolje. Sjećaš li se što je tvoj otac običavao govoriti o
prijateljstvu? Imalo je nekakve veze s ciglama..."
Imam spremne riječi: "Prijateljstvo je obećanje buduće odanosti, odanosti bez
obzira na to što će uslijediti. Obećanja su cigle života, a povjerenje vapno."
"Da, to je to. Cigle i vapno." Ponovno onaj iskrivljeni osmijeh koji mu daje
kerubinski izgled što ga tako silno vole njegovi obožavatelji. "Prema tome,
vidiš u čemu je stvar. Tvoj je otac sve to smatrao strahovito nepoštenim. Na
televiziji, pred čitavom nacijom, pod povećalom medija, ti su posjeti izgledali
zlokobno. Za tvog oca oni su bili nedužna prijateljska gesta. Nedužna. Da.
Mislim da je jednostavno zaključio kako ne postoji razuman način da se njima
objasni - to jest, nije bilo ničega što bi toj prostoriji za saslušanja zvučalo
smisleno. Prema tome, naravno da je zanijekao susrete. Ti si semiotičar. Znaš
što pokušavam reći. Da. Tvoj otac nije mislio reći da nije bilo susreta. On je
poricao te susrete u smislu u kojem su ih iskonstruirali njegovi kritičari,
drugačijem od onoga kako ih je on razumijevao. Daje pitanje glasilo 'Jeste li se,
iz razloga odanosti i prijateljstva, sastali s Jackom Zieglerom i ohrabrivali ga da
zadrži snagu u teškim trenucima?' - ili nešto više na to nalik - pa, onda bi
Oliver, mislim, dao prihvatljiviji odgovor." Primjećuje nešto na mom licu. "Žao
mi je, Misha. Znam da to baš nije odgovor koji si želio čuti."
"Samo želim razumjeti. Vi kažete daje moj otac lagao. Kad raščistimo šikaru, to
je to, zar ne? Lagao je pod zakletvom?"
Wainwright uzdiše. "Da, Misha. Žao mije. Zaista vjerujem daje tvoj otac lagao."
"Znači, Jack Ziegler je bio u zgradi suda... pa, onoliko puta koliko je već bio."
"Triput, čini mi se." Greg Haramoto znao je samo za jedan posjet. Portirske su
knjige naciju upoznale s ostalima.
"Mislim da je to točno. Tri posjeta, sva tri po svršetku radnog vremena."
"Da. Po svršetku radnog vremena."
Sad je na meni red da uočim nešto na njegovu licu. On nakratko spušta pogled.
Ne znam što bi ga moglo uznemirivati. A onda ipak znam. "Znali ste", kažem ja
tiho, upitno.
"Kako molim?"
"Oh, ne. Znali ste. Vi ste... vidjeli ste ih zajedno na hodniku ili negdje drugdje.
Možda ste poslije radnog vremena svratili do očeva ureda i tamo je bio Jack
Ziegler. Ali nekako... nekako ste znali, zar ne? Znali ste da se moj otac sastajao
s Jackom Zieglerom."
On upravlja pogled prema udaljenom prozoru, kao da će ga pogled na
Kongresnu knjižnicu koja je niže niz brijeg spasiti od dvojbe u koju je sam
sebe, govoreći, doveo. "Ovo je neslužbeno. Nadam se da ne pišeš memoare ili
esej za The Atlantic ili nešto slično?"
"Neslužbeno je", slažem se ja. Složio bih se gotovo sa svime, samo da ga
dobijem da nastavi govoriti.
"Ako me budeš citirao, zanijekat ću."
"Razumijem."
Wallace Wainwright uzdiše. "Da, Misha, znao sam", kaže on zidu. "Kao što
kažeš, vidio sam ih zajedno. Ne na hodniku. U dizalu. U zasebnom dizalu za
suce. Kasno jedne večeri. Moralo je biti, oh, deset sati. Možda i kasnije. Nisam
obraćao pozornost na vrijeme, zato što tome nisam pridavao toliko... toliko
važnosti kad se dogodilo. U svakom slučaju, sjetit ćeš se da su moj ured i ured
tvog oca bili na istom katu. Pozvao sam dizalo i kad je stiglo, u njemu su bili
tvoj otac i čovjek kojega isprva nisam prepoznao. Činilo se da su obojica
iznenađena što me vide. Kad sad razmišljam o tome, pretpostavljam da je tvoj
otac bio uvjeren kako su svi ostali suci već napustili zgradu, pa je korištenje
zasebnog dizala bilo dobar način da se gospodina Zieglera ubaci unutra uz
minimalan rizik da će ga netko drugi vidjeti. Ne znam. Bilo kako bilo, oni su,
kao što sam već rekao, bili prilično iznenađeni. Prilično iznenađeni. Ali Olivera
nikad nije bilo lako zateći. Upoznao nas je. Mislim daje svojeg pratitelja opisao
kao cimera s koledža, i ja isprva nisam pridavao pozornosti njegovu imenu."
"Isprva?"
"Možda sam te večeri bio malo usporen. Sijevnulo mi je nekoliko dana poslije.
Da čovjek u dizalu nije bio samo Jack Ziegler - to je bio onaj Jack Ziegler.
Osumnjičeni ubojica i iznuđivač, i ne znam što sve još ne. I to usred zgrade
suda, u društvu saveznog suca. Što je u meni, da se blago izrazim, izazvalo
nelagodu. Kao i nesigurnost u to što bih trebao učiniti. Popriličnu nesigurnost.
Možda sam trebao izravno razgovarati s tvojim ocem. Možda sam trebao načeti
tu temu s glavnim sucem. Ali u tom se slučaju nisam baš divljenja vrijedno
ponio. Nisam nikome ništa rekao. Pretpostavljam da sam vjerovao kako je tvoj
otac imao svoje razloge. Na kraju krajeva, poštovao sam ga, smatrao sam ga
iznimno poštenom osobom. I još ga uvijek takvim smatram."
"Usprkos činjenici daje lagao pod zakletvom."
"To je bila strahovita, strahovita pogreška s njegove strane, Misha. Da budem
do kraja iskren s tobom, ja sam to smatrao diskvalifikacijom. Laganje pod
zakletvom! Prije sam ti rekao da sam razumio njegove razloge, ali ne želim da i
na trenutak pomisliš kako sam ih odobravao. Niti najmanje. Tvoj je otac bio u
pravu kad se povukao. To je bio častan potez. Odnosno, bio bi da je tvoj otac
samo pokazao... pa, malo kajanja.
Kajanja. Da. Tvoj otac... Misha, znam daje ovo teško za tebe. Ali činjenica jest
da se činilo kako on nikad nije prihvatio zamisao da je učinio nešto pogrešno,
bilo time što je u zgradu suda doveo čovjeka koji je trebao izaći na suđenje
zbog ubojstva, bilo time što je lagao pod zakletvom. Na nesreću, kao i mnogi
poraženi kandidati, tvoj je otac uspijevao misliti samo o motivima ljudi koji su
o tim posjetima uopće i propjevali. A sad se još jednom moram ispričati. Došao
si k meni da te razuvjerim, a ja sam ti održao govor, k tome još i bolan."
"Ne, to je u redu. Ja znam da je moj otac lagao." Stanka. "Ali postoji jedna stvar
koju ne razumijem. Ako ste znali za Jacka Zieglera još od trenutka kad se to
dogodilo, zašto niste nikome ništa rekli kad se ta tema pojavila tijekom
saslušanja?"
Odgovara mi tako brzo da znam kako je unaprijed znao što ću ga pitati. "Nitko
me nikad nije pitao. Znaš, FBI nikad nije došao i obavio razgovore s drugim
sucima."
"Mogli ste informaciju pružiti dragovoljno. Time biste Gregu Hara-motu
prištedjeli mnogo jada."
"Daj, Misha, zaista! Da jedan sudac cinka drugoga? Nezamislivo. To se
jednostavno ne radi. Niti je u duhu Ustava. Zakonodavstvo je to koje
procjenjuje sposobnosti kandidata za sudački položaj. Ne bi bilo prikladno od
mene, kao pripadnika treće grane vlasti, da na bilo koji način pokušam utjecati
na saslušanja."
Sviđa mi se Wallace Wainwright, možda i zato što se sviđao mom ocu, ali
zapanjuje me njegova pretjerana samouvjerenost, i u osobnosti i u mišljenjima
kojima često implicira daje pravo neustavno onog trenutka kad se njemu
slučajno nešto ne svidi.
"Cijenim to", kažem trenutak poslije, nesiguran u to što mi je činiti. Pitam se je
li se Wainwright zadržao izvan cijele te zbrke s mojim ocem upravo zato da
zaštiti vlastite šanse. Ne znam je li zaista nezamislivo da jedan sudac otkuca
drugoga, ali to je nešto što zasigurno ni jednome od njih ne bi pomoglo da dođe
u Vrhovni sud. "Pa ipak, imam potrebu shvatiti nešto drugo."
"Naravno", kaže Wainwright, boreći se protiv vlastite nestrpljivosti.
"Kad je moj otac... kad se susreo s Jackom Zieglerom. To je bilo navečer?"
"Da. Prilično kasno, kao što sam i rekao."
"Ali to nije bilo neuobičajeno, zar ne? To da moj otac tako kasno bude u zgradi
suda?"
"Neuobičajeno?" On se smiješi. "Ne, Misha, ni najmanje. I ja sam ostajao
prekovremeno, ali ni blizu toliko koliko Oliver. Moraš se sjetiti kakva je osoba
bio tvoj otac. Kakva vrsta suca. On je bio - znaš onaj stari izraz - opsjednut
detaljima. Sjećam se jedne usmene rasprave, priziv u nekom slučaju
kriminalističke osude, u kojoj je odvjetnik osuđenika počinio pogrešku i
poigrao se taštinom tvog oca, navodeći neko izdvojeno mišljenje koje je tvoj
otac napisao na početku svoje sudačke karijere. Tvoj gaje otac upitao:
'Odvjetnice, znate li koliko se puta ta tema pojavila pred ovim sudom otkako
sam ja napisao te riječi?' Jadnik pojma nije imao. Tvoj otac je rekao:
'Sedamnaest puta. Znate li koliko je puta sud odbio taj pristup? Sedamnaest
puta. A znate li koliko sam presuda od tih sedamnaest ja napisao?' O, siroti
odvjetnik! Učinio je ono za što svaki student na prvoj godini nauči da ne smije
činiti: nagađao je. Rekao je: 'Sedamnaest, štovani suče?' Ušetao je, vidiš, ravno
u zamku. Tvoj otac je odgovorio: 'Nijednu. Ja se držim mišljenja koje ste
citirali' i cijela je sudnica prasnula u smijeh. Svi osim odvjetnika i tvog oca. On
se nije htio našaliti, htio gaje podučiti. A nije se mogao suspregnuti da ne doda i
drugu poantu: 'Moje je mišljenje nevažno, odvjetnice. U Saveznom prizivnom
sudu morate navoditi zakon okruga, a ne poglede pojedinih sudaca. Možda se
toga sjećate s fakulteta.'"
Nakratko zatvaram oči. Lako mogu zamisliti Suca kako svoju duhovitost koristi
s tolikom zloćom, jer je to sve vrijeme činio.
Wainwrigth nije završio.
"Ali, Misha, sklonost tvog oca prema pojedinostima većinu vremena nije
nikoga na takav način pogađala. Na primjer, kad god bi pred nas stigao slučaj
vezan uz, primjerice, standarde Agencije za zaštitu okoliša, on bi ustrajao na
tome da sam pročita ukupne dotadašnje zapisnike sudbenog procesa, umjesto da
to prepusti svojim pravnim činovnicima, kao što bi većina nas učinila. A ovdje
govorimo o zapisnicima sudbenih procesa koji su mogli imati i više od dvadeset
tisuća stranica. Uvijek bi govorio, 'Ako mogu čitati Trollopea, onda mogu i
ovo.' Ili, na primjer, kad bi jedna od stranaka u slučaju očito bila lažna
korporacija, registrirana negdje na Kajmanskom otočju ili na Nizozemskim
Antilima? Tvoj bi Otac zahtijevao da korporacija preda - zapečaćen, naravno -
popis svojih pravih vlasnika, a ne samo ljuštura unutar kojih su se krile druge
ljušture. Ili kad se radilo o grupacijama za očuvanje dobrobiti javnosti?
Zahtijevao bi popis donatora."
Svojoj misiji usprkos, zadivljen sam. "Mogao je to učiniti?"
"Pa, sam nije mogao. Za to je bio potreban nalog sudačkog odbora koji je
saslušavao slučaj. S obzirom na to da se odbor sastoji od triju sudaca, dvojica su
se morala složiti da bi nalog bio izdan. Ali odluke su bile jednoglasne, barem u
svim slučajevima kojih se ja sjećam. Pretpostavljam da se radilo o međusobnoj
kolegijalnoj susretljivosti."
"A korporacije, ili one stranke o kojima se već radilo - predale bi registre?"
"A što su drugo mogle učiniti? Žaliti se Vrhovnom sudu? Čak i pod uvjetom da
bi Vrhovni suci obratili ikakvu pozornost zahtjevu za odgodu izvršenja naloga -
što je malo vjerojatno - i pod uvjetom da odobre njihovo ostajanje pod pečatom
- što bi korporacija tom žalbom zapravo postigla? Reći ću ti. Razbjesnila bi
barem jednog suca, a možda dvojicu ili čak trojicu. Čak i da je molba za
odgodom izvršenja odobrena, korporacija bi se svejedno morala vratiti pred isti
tročlani sudački odbor na saslušanje. A tko želi voditi raspravu pred trojicom
sudaca koje si maloprije izrazito razljutio žaleći se na odluku koja se njima
činila prilično beznačajnom?" Tiho zahihoće, prisjećajući se s oduševljenjem.
"Oh, kakva je uživancija na sudu bio tvoj otac! I sjajan sudac. Zaista sjajan
sudac."
Ali ja znam što on zaista misli, jer misli isto što i ja: Kakva šteta. Kakva šteta.
Gledajući tužno Wainwrightovo lice, na trenutak padam u napast da ga upitam
je li ikad čuo mog oca da spominje riječ Excelsior, ili možda ženu po imenu
Angela koja bi mogla imati prijatelja. Pitam se je li on znao da moj otac
posjeduje pištolj. Ili zašto bi mu pištolj uopće bio potreban. Ipak, ne uspijevam
se nekako natjerati da otvorim te teme, možda i zato što bih se isuviše osjećao
kao... pa, kao neimenovani novinar iz Građanina Kanea koji nastoji ući u trag
"pupoljku". I tako skačem na jedino pitanje koje sam ovamo zapravo došao
postaviti.
"Vrhovni suče Wainwright" - primjećujem kako on mene, usprkos
dugogodišnjem obiteljskom prijateljstvu, nikad nije zamolio da ga zovem
nekako drugačije - "ovo je... ovo nije jednostavno." On čini velikodušnu gestu
opraštanja. Ja nastavljam. "Prije nekoliko minuta izrekli ste primjedbu o... ovaj,
o novcu.
"Dopusti da te preduhitrim, Misha. Pitaš se isto ono što se i tisak pitao još
nekoliko godina poslije saslušanja, odnosno je li između tvog oca i Jacka
Zieglera bilo ičega drugoga osim prijateljstva, zar ne? Istu stvar koju su željeli
znati i svi oni kongresni odbori. Pitaš me mislim li da je tvoj otac svom starom
cimeru kao sudac činio male usluge? Pitaš se, bez obzira na novac, je li tvoj
otac bio pokvaren sudac?"
Sad kad su riječi izgovorene, čine se manje zastrašujućima. Mogu izaći na kraj
s odgovorom. "Da, gospodine. To je upravo ono što se pitam."
Vrhovni se sudac Wainwright mršti, bubnja prstima po stolu. Ne mogu reći da
je zapravo oborio pogled, više ga je upravio prema zidu s desne strane, zidu koji
odaje počast njegovu egu, zidu na kojem me još uvijek nastavlja iznenađivati
fotografija njega i Suca na pecanju, jer čovjek bi pomislio kako bi politička
životinja kakva je Wallace Wainwright tu fotografiju odavno uklonila. A onda
se prisjećam kako je mom ocu ponudio da svjedoči o njegovu karakteru u
trenutku kad su saslušanja krenula svojim bolnim smjerom, daje čak i osobno
bio voljan posvjedočiti o Sučevu poštenju, bez obzira na štetu koju bi to moglo
nanijeti njegovoj vlastitoj karijeri. Moj ga je otac, iako zahvalan, glatko odbio.
No nakon tog prisjećanja moja naklonost prema Wallaceu Wainwrightu iznova
je porasla.
Vrhovni sudac nastavlja s promišljanjem. Dopuštam trenutku da se protegne.
Njegova proćelava glava konačno se opet naglo okrene prema meni, a u
kutovima njegovih usana trza se smiješak. "Ne, Misha. Odgovor je ne. Svi ti
istražitelji, svi ti odbori, svi ti novinari, nitko od njih nikad ništa nije iskopao.
Moraš to imati na umu. Ništa nisu iskopali. Ni jednu jedinu stvar. A razlog je u
tome što nisu ni imali što iskopati. Misha, kao što sam ti već rekao, tvoj je otac
bio čovjek iznimna poštenja. Ne smiješ to ispustiti izviđa, što god daje inače
mogao učiniti." Shvaćam da se ovo odnosi na očeve političke poglede, njegovu
kasniju karijeru na govorničkim turnejama, a ne na skandal. "Molim te, nemoj
ni na trenutak pomisliti kako je tvoj otac činio bilo što u suprotnosti sa
sudačkom etikom. Molim te, nemoj misliti daje bio potkupljen. To si smjesta
izbij iz glave. Tvoj otac ne bi svoj glas u vezi sa slučajem prodao ništa više
nego" - stanka tijekom koje traži odgovarajući smiješak, a potom vragolasti
osmijeh od uha do uha koji mi kaže da gaje pronašao - "pa, ništa više nego što
bih to učinio ja", završava on sa samopodcjenjivačkim osmijehom, shvaćajući,
možda, da je odigrao stvar tako da se savršeno uklopila u njegovu vlastitu sliku
umjerenog egomanijaka.
Gotovo sam pri kraju. Još samo jedna zbunjujuća sitnica koju treba raščistiti.
"Dakle, ako je moj otac bio čovjek takva poštenja i takve inteligencije" - ovdje
oklijevam: je li Wainwright zapravo i u jednom trenutku bio rekao da je moj
otac bio pametan? Ne mogu se sjetiti, a kad bijeli intelektualci govore o crnima,
to nikako nije nevažno pitanje - "ako je bio tako pošten i pametan, zašto je onda
doveo Jacka Zieglera u zgradu suda? Mogao se s njim sastati bilo gdje. Kod
kuće. Na igralištu za golf. Na parkiralištu. Zastoje riskirao?"
Wainwrightov pogled postaje mekši i udaljeniji, a sitni se tužni osmijeh vraća.
Kad naposljetku progovara, isprva pomišljam da odgovara na drugačije pitanje
od onoga koje sam postavio, dok ne razaberem da ima potrebu najprije ocrtati
uvod.
"Znaš, Misha, nikad s tvojim ocem nisam otvorio pitanje Jacka Zieglera. Ali on
ga je otvorio sa mnom. Večerali smo zajedno, to je moralo biti šest ili osam
mjeseci nakon stoje... dao ostavku na sudačko mjesto. Da. U tom trenutku on
još nije bio... ovaj, ljutiti polemičar u kakvog će se uskoro pretvoriti. Još je
uvijek očajavao. Mislim da je bio zbunjen. Da. Zbunjen. Još uvijek nije
razabirao kako su se stvari oko njega tako brzo preokrenule. I onda me pitao -
jedini put u životu da je tražio moj savjet! - pitao me što bih ja bio učinio na
njegovu mjestu. U vezi s Jackom Zieglerom. Rekao sam mu da ne znam kako
bih ja s tim pitanjima izašao na kraj. Pretpostavljam da sam pokušavao
politizirati. A onda sam razabrao da sam ga pogrešno shvatio. 'Ne, ne', rekao je
on. 'Ne tijekom saslušanja. Ranije. Daje bio tvoj prijatelj. Bi li ga ti napustio?'
Shvatio sam da govori o posjetima u zgradi suda. A ja sam se zapitao isto što i
ti. Rekao sam mu da bih ja, da sam osjećao kako se moram sastati s prijateljem
koji je u nevolji, i da je oko tog prijatelja postojao makar i tračak skandala, da
bih to učinio na nekom povučenom mjestu. Tvoj je otac kimnuo. Činio se vrlo
žalosnim. Ali, Misha, ovo mi je rekao: 'Nisam imao izbora.' Nešto u tom smislu.
Pitao sam ga što je time mislio, zašto je morao dovesti Jacka Zieglera u svoj
ured, ali on je samo odmahnuo glavom i promijenio temu." Stanka prije nego
što će mi reći posljednji djelić istine. "On te večeri nije bio pri sebi, Misha.
Vjerojatno ni sam nije znao što govori." Wainwright se naglo zaustavlja. Pitam
se je li mi upravo htio reći kako je moj otac ponovno počeo piti. Preklapa
dlanove preko usta, a onda ih rastvara i žalosno se smiješi. "Sjećaj se njegove
veličine, Misha. To je ono što ja nastojim činiti."
Iznenada, neobjašnjivo, bijesan sam. Na Suca zbog njegove nejasne poruke, na
ujaka Mala koji ne preuzima moje pozive, na pokojnog Colina Scotta zato što
me maltretirao, na Lyndu Wyatt, Marca Hadleyja i Camerona Knowlanda i na
sve ostale koji su me doveli do ovog trenutka. Ali, upravo sad, najviše sam
bijesan na Wallacea Warrentona Wainwrighta.
"Želim se sjećati svoga oca onakvoga kakav je zaista bio", kažem ja mirno. I ne
dodajem: ali prvo moram saznati tko je on uopće bio.
Deset minuta poslije, napuštam zgradu kroz glavna vrata, silazeći ' strmim
mramornim stubama pokraj lelujavih nakupina turista koji čekaju kako bi mogli
virnuti u hram naših nacionalnih proroka. Da, član vijeća Vrhovnoga suda
Wallace Wainwright jest egomanijak, ali upravo
na njegov ego ja i računam. Ako je Wainwright bio voljan smjestiti mog oca u
svoje vlastito visokoparno društvo, onda svakako vjeruje u ono što govori.
Ono što je najvažnije jest da Sudac nije prodao svoj glas Jacku Zieglera i
njegovim prijateljima.
Pa što je onda činio? Znam što mi je Wainwright na kraju pokušavao reći, iako
se on sam nije uspio natjerati da te riječi i izgovori: on misli da je Sudac doveo
ujaka Jacka u svoj ured zato što je želio da ih netko vidi zajedno. Ukratko, želio
je biti uhvaćen na djelu. Ali ako je Vrhovni sudac u pravu, u čemu je to moj
otac želio biti uhvaćen?

DVADESET PRVO POGLAVLJE

VOŽNJA UKRUG

KONFERENCIJA O REFORMI PRAVA na naknadu štete održava se u

vašingtonskom hotelu Hilton i u zgradi Towers, smještenoj na Aveniji
Connecticut, nekoliko blokova sjeverno od kružnog toka Dupont. Poslije svog
sastanka s Vrhovnim sucem Wainwrightom, ne vraćam se izravno u hotel; u
očajničkoj sam potrazi za nečim što će me rastresti. Umjesto da se vratim,
kažem taksistu da me ostavi u Ulici Eye, kako bih otišao do knjižara kojega
sam posjetio kad sam posljednji put bio u gradu; ne samo da me se čovjek sjeća,
nego me uvjerava da je na tragu Fischerovu pamfletu za koji sam se raspitivao.
Čavrljamo o još nekim stvarima, a onda ja odšećem nekoliko blokova do Ulice
L, na brzi prolaz kroz robnu kuću Brooks Brothers, u neuspjelu potragu za
kravatom koja bi savršeno pristajala žutom svilenom sakou koji mije Kimmer
kupila tijekom svog zadnjeg boravka u San Franciscu - još jedna utješna
nagrada za moju zbirku. Kupujem nekoliko pari čarapa, a potom domahujem
taksiju kako bih se vratio u hotel i stigao na kasne popodnevne rasprave.
Dok taksist zaokreće oko bloka i kreće prema sjeveru Dvadesetom ulicom, ja se
uvaljujem u naslon i pokušavam se opustiti. Usprkos napetosti u mišićima,
uspijevam čak malo i zadrijemati, jer ovi napeti dani zahtijevaju da ugrabim
malo sna gdje god uspijem.
Potom taksi skreće u Aveniju New Hampshire i vozač iznenada kaže: "Mene se
to ne tiče, gospodine, ali znate da nas ovaj auto iza slijedi?"
Posve razbuđen, okrećem se u sjedalu.
"Koji auto?"
"Mali zeleni auto. Tamo. Vidite?"
Vidim ga. Između nas su dva ili tri automobila, ali vidim nekakvu tipičnu
američku limuzinu.
"Kako znate da nas slijedi?"
"Nakon što vas pokupim, obiđem blok da taksi može krenuti pravim smjerom."
Da može naplatiti više, to hoće reći; u Washingtonu, u kojem ne postoje
taksimetri, sve što je važno da bi se dobila cijena vožnje jest zbrajanje koliko je
naplatnih zona taksi prešao, pa vozači često radije izaberu jednu ulicu nego
drugu, kako bi prešli crtu između zona. "Zeleni auto je isto zaokrenuo za ugao.
Ja okrenem još jedanput desno, on okrene desno. Ja opet desno, on opet desno.
U mojoj zemlji ja često vidim aute da to rade. Aute od tajne policije."
Divno.
Brzo razmišljam. Nisam siguran tko bi me mogao slijediti sad kad je Scott
mrtav, ali, ponovno u Washingtonu, ne uspijevam do kraja iz svojih misli
izbaciti fotografije onoga što je netko učinio Freemanu Bishopu. Conan ili ne,
uhićen ili ne, mene prožima jeza.
Razmišljaj!
Za otprilike trideset sekundi moj će taksi upasti u za živce razornu gužvu
kružnog toka Dupont, kojim se usuđuju voziti samo najneiskusniji turisti i
najiskusniji vašingtonski vozači, zato što vožnja njime zahtijeva brzo i
djelotvorno prestrojavanje, ovisno o tome u koju od mnogih ulica koje od njega
vode kanite skrenuti, dok istodobno morate kružnim tokom voziti u smjeru
suprotnom od kazaljke sata, umjesto obrnuto, sve vrijeme izbjegavajući ostale
vozače zbunjene jednako kao što ste i vi, a pješake koji srljaju od jednog
izobličenog asfaltnog otoka na drugi da i ne spominjem. Još uvijek se osvrćem
prema zelenom automobilu. Vozač je siva mrlja iza vjetrobranskog stakla, čini
se da ima i suvozača, ali teško je procijeniti.
Moj se taksist najvjerojatnije zabunio.
Ali možda i nije. Možda netko želi vidjeti kamo sam krenuo. Jedva uvjerljivo,
znam, ali zeleni je automobil svejedno ondje. I, bez obzira na to tko je u njemu,
zaključujem kako mi se to ni najmanje ne sviđa.
"Kad dođete na kružni tok Dupont, prestrojite se u trak koji vodi za Aveniju
Massachusetts."
"Kojim putem?"
"Uh, prema jugu, ili istoku, što već jest - prema Capitolu."
"Vi rekli Washington Hilton. Avenija Connecticut." Stojimo na posljednjem
semaforu prije kružnog toka. Između nas i zelene limuzine sad su samo dva
vozila. Suvozačko je mjesto definitivno popunjeno.
"Koliko košta vožnja do Hiltona?"
On kaže iznos.
Ja pretražujem svoj tanahni novčanik, vadim novčanicu od dvadeset dolara i uz
grimasu je ispuštam preko sjedala. Smjesta shvaća da može zadržati ostatak.
"Skrenite na Massachussetts, onda skrenite u prvu desno, iza one sive zgrade.
One na uglu." Pokazujem. Tu zgradu dobro poznajem, budući da sam se nekoć
bavio odvjetništvom u tvrtki koja je u njoj smještena, u onim danima kad smo
Kimmer i ja ljubakali iza leđa njezina prvog muža, praveći se da čuvamo tajnu
koju su svi drugi znali. Vozač ne govori ništa. Bez sumnje se pita zašto ja
bježim pred zelenim automobilom. Zapravo, i ja se to pitam. Ali svejedno
razrađujem svoje planove, za slučaj da se pokaže kako sara ipak pri sebi.
"Zadržite ostatak", kažem mu. Nema odgovora. "Kad siđete na Massachussetts,
dajte gas do daske", nastavljam ja. "Onda skrenite u Osamnaestu, također što
brže možete." Vozačev oprezni pogled susreće se u retrovizoru s mojim. Ne
sviđa mu se ovo. On automobile koji slijede druge automobile povezuje s
policijom. U njegovoj zemlji, gdje god ona bila, policajci su negativci. Ovdje u
Americi...?
"Slušajte", kažem ja, dodajući još jednu dvadeseticu iz svoje sve manje zalihe
gotovine. "Ja nisam kriminalac, a ljudi u onom automobilu nisu policajci,
dobro?"
Vozač sliježe ramenima. Ne želi prihvatiti nikakvu obvezu koju poslije ne bi
mogao zanijekati. Ali ne nudi se da će mi vratiti novac.
Svjetlo na semaforu se mijenja i taksi poleti naprijed tako naglo da ću kasnije
večeras vjerojatno završiti na hitnoj zbog posljedica trzajne ozljede. Pognem se
i osvrnem. Dok moj vozač krivuda kroz promet, zeleni nas automobil slijedi.
Pogledam naprijed. Moj vozač nije u traku za Aveniju Massachussetts! Odlučio
je da ne surađuje! Pokušavam smisliti novi argument kojim ću ga uvjeriti, kad
taksi, bez upozorenja, preskače preko rubnika u trak za Aveniju Massachussetts,
ispred nekoliko zaprepaštenih vozača koji trube. Grupica pješaka užurbano se
sklanja. Dok zeleni automobil sve više zaostaje, usput se pitam čime je moj
vozač zarađivao za život, a što gaje natjeralo da pobjegne u Ameriku i sa sobom
ponese podrobne spoznaje o tome kako policija u njegovoj zemlji provodi
nadzor.
I kako joj pobjeći.
Vjerojatno je bolje da ne znam.
Prolijećemo kroz složeno križanje i naglo skrećemo u Massachussetts. Zeleni se
automobil zaglavio na semaforu i to još u pogrešnom traku. Suvozačeva se
vrata naglo otvaraju, upravo u trenutku kad mi za-maknemo za ugao iza sive
zgrade.
"Usporite na trenutak", kažem ja vozaču čim je zeleni automobil nestao s
vidika. Znam da će nas ubrzo dostići, a putnik koji može kliziti između
automobila koji stoje može nas dostići još i prije. Na raspolaganju su mi
sekunde. Uvaljujem vozaču još jednu novčanicu, deseticu. Dvadesetica više
nemam.
On odmahuje glavom, ali usporava. Ja gurnem vrata i pognut izlazim iz
automobila koji se još uvijek kreće. "A sad idite!" vičem ja, s treskom
zatvarajući vrata.
Ne moram mu dvaput reći.
Dok taksi uz cvilež guma zamiče za sljedeći ugao, ja već letim u usku uličicu
koja razdvaja stražnji dio moje bivše uredske zgrade od stare gradske kuće koja
je odmah do nje i u kojoj se smjestila nekakva privatna institucija. Uličica je
slijepa i završava uz stražnji ulaz u zgradu. Prizorište čuvaju nadzorne kamere
čije je radno stanje sumnjivo. Čučnem iza prljavozelenog kontejnera za smeće
upravo u trenutku kad moj progonitelj pješke projuri pokraj. Oči mi se rašire i
borim se s iznenadnom drhtavicom u udovima. Čekam, jer mi instinkti govore
kako još nismo završili. Gledam na sat. Prolaze tri minute. Četiri. Uličica smrdi
na staro smeće i svježu mokraću. Prvi put primjećujem da imam društvo:
beskućnik, čija je imovina nagomilana oko njega u plastičnim vrećicama, čvrsto
spava pokraj ukrcajne rampe poslovne zgrade. Ja i dalje motrim ulicu. Zeleni
automobil konačno klizne pokraj mene, krećući se polako, a nevidljivi vozač
najvjerojatnije provjerava živice i kućne veže - i slijepe uličice. Pitam se zašto
ne jure za taksijem. Zacijelo su me vidjeli kako iskačem. Povlačim se još dublje
u sjenu. Zeleni je automobil otišao. Još uvijek čekam. Komešanje na vrhu
kontejnera privlači moju pozornost, ali to je samo šugava crna mačka koja
glođe nešto ogavno. Nisam praznovjeran. Barem mislim da nisam. Čekam.
Beskućnik mrmlja i hrče, grozničav alkoholičarski zvuk kakvog se sjećam iz
dana kad je Sudac običavao zaključavati vrata svoje radne sobe. Prolazi deset
minuta. I više. I naravno, osoba iz automobila još jednom prolazi pokraj mene,
očevidno nakon stoje prošetala oko cijelog bloka. Zeleni se automobil ponovno
pojavljuje. Vrata se otvaraju. Čini se da raspravljaju. Osoba pokazuje niz ulicu,
neodređeno u smjeru moga skrovišta, a potom sliježe ramenima i ulazi u
automobil. Automobil odlazi. Ja još uvijek čekam. Ostajem pognut u uličici još
gotovo pola sata prije nego što ću kliznuti iz nje i pridružiti se struji pješaka. A
potom se kradomice vratim natrag i svoju drugu deseticu uguram u
beskućnikov džep.
Još milostinje kojom otkupljujem krivnju.
Ponovno na pločniku, prelazim Aveniju Massachussetts i ušetam u središte
kružnog toka Dupont, zaustavljajući se uz kamene šahovske stolove, praveći se
da promatram partije dok zapravo krivim vrat da vidim hoću li uočiti zeleno
vozilo ili njegove podmukle putnike. Šetam od stola do stola, bacajući poglede
prema položajima na pločama. Igrači su prava duga, nasumična mješavina dobi,
rasa, jezika. Nekoliko se njih doima prilično jakima, ali, s druge pak strane, ne
poklanjam njihovim partijama mnogo pozornosti. Ludi starac urla na mlađu
ženu koja ga je upravo pobijedila. Žena, koja izgleda otprilike jednako zdravo
kao i moje mušterije u javnoj kuhinji, nosi mrežicu za kosu i naočale na
sljepoočnici spojene flasterom. Drhtavim prstom pokazuje prema svom
poraženom protivniku. On pljuskom odmiče njezin prst i pokazuje smeđe zube.
Kibiceri zauzimaju strane. Ostale partije gube svoju publiku. Gomila oko
kamenih stolova postaje bučna. Odvjetnici s mobitelima na bokovima
naguravaju se s vitkim dostavljačima na biciklima dok svi traže što bolji položaj
za promatranje očekivanog rječkanja. Gubim se u gužvi, nastojeći istodobno
virkati u svim smjerovima. Ne mogu se sjetiti kad su mi posljednji put osjetila
bila tako otvorena, tako spremna na upijanje. Čak nisam ni uplašen, živnuo
sam. Svaka boja svake grane na svakom stablu tako je čista i jasna da gotovo
mogu udahnuti njezinu nijansu. Imam osjećaj kako bih mogao pregledati lice
svakoga od stotina pješaka koji svake minute prođu kroz park. Prolazi još pola
sata. Nema traga zelenom automobilu, nema traga osobi iz nje. Četrdeset pet
minuta. Na kraju ipak iskliznem iz gužve i pješice odlazim prema sjeveru gdje
je smješten Hilton.
A onda se predomislim. Postoji jedno mjesto na koje bih prije toga želio
svratiti, jer imam novo pitanje koje moram postaviti, a znam i gdje. Osvrćem se
u potrazi za bankom, pronalazim bankomat i podižem još stotinu dolara s našeg
sve tanjeg tekućeg računa. Nekako ću to objasniti Kimmer. Pronalazim
telefonsku govornicu i na brzinu obavljam razgovor. Potom zaustavljam još
jedan taksi i dajem vozaču upute.
Prolazimo pokraj Hiltona i režemo prema istoku Ulicom Columbia, prolazeći
kroz bučnu, šarenu, etnički složenu četvrt Adams-Morgan u kojoj sam, po
završetku pravnog fakulteta, nekoliko godina živio u malenom stanu u zgradi
bez dizala, sa svojim knjigama, šahovskom pločom i golim madracem na podu,
a prehrana mi se sastojala uglavnom samo od jabučnog soka i jamaičkih peciva
s mesom iz dućana malo niže niz ulicu, sve dok se, na Kimmerino nagovaranje,
nisam preselio u skuplje boravište u nepodnošljivo modernoj zgradi mnogo
dalje uz Aveniju Connecticut. Dok sjedim na stražnjem sjedalu svog četvrtog
današnjeg taksija, žalosno odmahujem glavom, jer ona se počela žaliti na to
kako ja živim dok je još bila udana za Andrea Conwayja. Taksi prolazi pokraj
moje stare stambene zgrade i sentiment me smekša. Stižemo u Šesnaestu ulicu,
iz koje skrećemo na sjever, prema središtu Zlatne obale. Cijelim putem pozorno
motrim hoću li ugledati ikakav znak zelenog automobila ili osobe koja me
slijedila pješice.
Vrlo poznate osobe. Osobe iz mojih snova.
Žene na koturaljkama.
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE

RAZGOVOR S PUKOVNIKOM
(I)
VERA I PUKOVNIK iznenadili su se kad su me čuli, ne samo zato što -
usprkos desetogodišnjim iskrenim pozivima - gotovo nikad ne navratim do njih
kad sam u Washingtonu poslom. Njihova je skromna kuća u Šesnaestoj ulici
smještena u samom središtu Zlatne obale; Sučeva veća zgrada, sad Mariahina,
leži na granici sa svjetlijim narodom, onako kako je ležala i njegova karijera.
Tazbina me dočekuje s oduševljenjem, protjerujući pse u dvorište zato što znaju
da patim od alergija, što je činjenica koju mi Kimmerin otac zamjera, zato što
misli kako to ukazuje na temeljni nedostatak čvrstine. Prema broju zagrljaja
kojima me dočekuju, gotovo povjerujem da su sretni što me vide. Onda se
prisjećam ledene večere za Dan zahvalnosti prije dva tjedna u ovoj istoj kući;
podsjećam se na sklonost Madisonovih ka naglim promjenama raspoloženja, i
to obično bez upozorenja. Vode me u malu dnevnu sobu u stražnjem dijelu
kuće, preuređenu iz lode i ukrašenu zagušljivom mješavinom suvenira iz luka
širom svijeta, te fotografija i citata iz vremena kad je Pukovnik bio vođa
ljudstva, kako sam sebe voli nazivati. Vera poslužuje sir i krekere i pita nas što
bismo popili. Pukovnik se mršti na pladanj i šalje je natrag u kuhinju po zdjelu s
oraščićima.
Police napučuje cijeli niz fotografija Kimmer i njezine sestre Lindy -koja je
zapravo krštena Marilyn - od najranijeg djetinjstva do današnjih dana. Na njima
možete uočiti, čak i u ranim tinejdžerskim godinama, naznaku prigušenog
izazova u načinu na koji oblija Kimmer bijesno gleda u kameru, dok je vitka
Lindy već tad bila udaljenija, ona koja manje daje. I Madisonovi su, kao i veći
dio našeg društva, uvijek bili zbunjeni činjenicom da se meni očito više sviđa
Kimmer. Njezini se roditelji svakako sjećaju da sam hodao s obje njihove kćeri,
iako ne istodobno. Ono što ne razumiju jest to da je samo Kimmer hodala sa
mnom.
Vera se vraća s oraščićima i našim pićima.
Sjedimo okruženi sentimentalnim sitnicama i cicanim presvlakama, a Madisoni
su živčani kao i ja i prave se da se odlično zabavljamo, daje to nešto što radimo
svaki dan. Pukovnik pije čisti viski. Cigara se dimi u pepeljari maznutoj s broda
na krstarenju, jer čini se da Madisonovi svakih pet minuta nekamo odjedre.
Vera pijucka bijelo vino. Ja se držim svog uobičajenog đumbirova piva. Nikad
nisam siguran kako bih započeo razgovor sa svojom tazbinom čije me
sumnjičave oči i svadljivo ponašanje često natjeraju da se zapitam krive li oni
mene za propast Kimmerina braka s Andreom Conwayem. Možda vjeruju kako
bi, da nije bilo podlog i lukavog Talcotta Garlanda, njihova kći bila vjerna
supruga, a oni bi imali zeta koji snima filmove i stalno je na televiziji, za
razliku od ovoga koji predaje pravo i uvijek je u svom kabinetu. Postavljaju mi
pitanje ili dva o Kimmer, tek reda radi, no tema je neugodna pa užurbano
krećemo dalje. Pukovnik pita kako je ovih dana u Elm Harboru, zato što je čuo
da špekulanti kupuju srušene četvrti i pita se bi li se i on u to trebao upustiti;
Miles Madison posjeduje prazne zgrade, kako on to kaže, u polovici gradova na
Istočnoj obali i čeka da cijene na tržištu nekretnina skoče. Na nekim se to
mjestima i dogodilo. Kimmer se uvijek silno trudi pojasniti da njezin otac,
budući da nema stanara u umirućim područjima na kojima kupuje, nije okrutni
stanodavac siromašnih četvrti.
Kad smo iscrpili temu tržišta nekretninama u Elm Harboru, Vera se - savršena
domaćica - pristojno raspituje za pravni fakultet. Naravno, često vidi Lemastera
Carlylea na televiziji i pita kakav je on zapravo, a ja se osjetim malo podboden,
ali svejedno pristojno odgovaram. Onda se moja tazbina s velikim
oduševljenjem raspituje za čudesnog Bentleyja, zato što se Lindy, u svojoj
mladosti miljenica Zlatne obale, udala jednom i to loše, te im još nije podarila
unučad. Sad je još samo jedna neudana crna žena u četrdesetim godinama koja
se nada da će munja ipak udariti, stoje uzorak i previše čest u tamnijem narodu
u kojem su međurasni brakovi, nasilje, zatvori, droge i bolesti zajedno
desetkovali populaciju raspoloživih muškaraca.
A onda stiže vrijeme da se prijeđe na posao, a Vera uspijeva razabrati s kim sam
ja došao poslovati. "Ostavljam vas muškarce same", mrmlja ona i povlači se.
Uvijek popušta svom suprugu iako je, u drugim stvarima, nalik na svoju kćer:
nije ona nikakav stidljivi cvijetak, ne posjeduje vještinu držanja u pozadini.
"Onda, Talcotte", kaže Pukovnik širokogrudno, mašući kubanskom cigarom
koju drži u svojoj zdepastoj ruci. Ponudio mije jednu, no ja sam odbio. Za
razliku od Andrea, ja niti pušim, niti pijem, niti psujem; i zato me Pukovnik
smatra manje muževnim. Njegova glatka tikva bez kose blista. "Što mogu
učiniti za tebe?"
Na trenutak oklijevam, dok moje misli, nelogično, lete natrag prema mom letu
oko kružnog toka Dupont prije jedan sat. Na jedan se glupi trenutak zapitam bi
li žena na koturaljkama u ovom trenutku mogla viriti iz grmlja pod prozorom,
možda držeći navođeni mikrofon koji može uhvatiti glasove prema vibracijama
na prozorskom okviru. Prisiljavam se da se ponovno usredotočim na prostoriju i
susrećem Pukovnikov izazivački pogled.
"Moj je otac posjedovao pištolj", kažem mu izravno. Njegove požutjele
bjeloočnice lagano se rašire, složeni pokreti njegove cigare postaju još
raskošniji, ali ne pokazuje drugu reakciju. I tako ja nastavljam: "Provjerio sam...
čujem da ih je lako kupiti u Virginiji."
"Jest. I sam sam ih nekoliko kupio."
"Pa, u tome i jest stvar. Ja ne vjerujem da gaje on tamo kupio." "Ne vjeruješ."
"Jednostavno ne mogu zamisliti svog oca kako se šulja preko mosta Memorial
usred noći s ilegalnim oružjem skrivenim u prtljažniku. To j ednostavno ne bi...
on ne bi učinio nešto takvo."
Slabašan osmijeh nabire njegovo debeljuškasto lice. Dovršava svoje piće,
osvrće se u potrazi za svojom ženom koja bi mu trebala natočiti novo, a onda se
prisjeća da se ona povukla u sobu pa sam odlazi do kućnog bara kako bi si
dotočio. Nejasno mahne bocom đumbirova piva prema meni, ali ja odmahujem
glavom. "Vjerojatno si u pravu", mrmlja on vraćajući se prema svom
naslonjaču.
"Ne radi se o tome da on ne bi držao ilegalno oružje. Nego više o tome da ne bi
riskirao da ga uhvate."
"Mmmm."
"S druge pak strane, vi u podrumu imate popriličnu zbirku oružja."
"Nije loša", slaže se moj domaćin kojemu mnogo puta nije uspjelo da me
zainteresira za svoj hobi.
"Pa, evo što sam mislio. Ako je moj otac želio pištolj, pretpostavljam da ga
mogu zamisliti kako jednoga posuđuje od vas."
Njegov se osmijeh širi. "I ja ga mogu zamisliti kako to čini."
Napokon izdišem. "Prema tome, pretpostavljam da sam se pitao... kad je točno
tražio od vas pištolj i što vam je rekao, zašto mu je potreban?"
Pukovnik se s ugodom meškolji u naslonjaču. Udahne, ispuhne nekoliko
kolutova dima, ali ne prema meni. "Rekao bih da je to bilo... oh, prije godinu
dana. Možda malo više. Recimo daje u listopadu bilo godinu dana, zato što smo
se upravo vratili s..." Lagano okreće glavu u stranu i viče: "Vera! Kamo smo
putovali prošlog listopada?"
"Na Svetu Luciju!" viče ona iz susjedne sobe, nadglasavajući zvuk televizora.
Verin je jamaički naglasak s godinama oslabio; otkud potječe Pukovnikov
posve je nemoguće ustanoviti.
"Ne, ne ovog listopada. Prošlog listopada."
"Južni Pacifik."
"Hvala, lutko." Potišteno se nasmiješi. "Stare sive ćelije više nisu što su nekad
bile. Da, upravo smo se vratili s Južnog Pacifika. Čini mi se da smo i vas
pozvali da idete s nama.
"Niste."
"Nismo? Onda smo možda pozvali Marilyn. Ali mogao bih se zakleti da smo
pozvali Kimberly. Zar ti nisi bio na dopustu ili nešto takvo? Mislili smo da ćeš
imati slobodnog vremena." Vidi odgovor u istom trenutku kad i ja: pozvali su
Kimmer, a ona je odbila, ne potrudivši se da mi to spomene. Možda je čaki
lagala svojim roditeljima i rekla da sam ja odbio. Dva tjedna biti zatvorena na
brodu sa svojim ocem, svojom majkom i svojim suprugom, to bi za moju ženu
bio pravi pakao na zemlji. On brzo nastavlja kako bi pokrio svoj faux pas. "Pa,
mi smo se vratili, oh, recimo četiri ili pet dana prije nego stoje Oliver došao.
Došao je navečer, sjedio je upravo ovdje gdje ti sjediš i pitao može li sa mnom
razgovarati nasamo. On nije bio čovjek koji bi okolišao" - gleda me ravno u oči,
kao da želi reći da ja jesam - "i rekao mije što želi."
"Stoje točno rekao?"
"Rekao je da se u svojim godinama malo brine za sigurnost i mogu li mu
pomoći."
"Za sigurnost? Svoju vlastitu sigurnost?"
Pukovnik kima glavom, otpuhuje još kolutova. Ja sam oštar, na svoj napola
zaboravljeni parničarski način, ali to je kao vožnja bicikla - kad se jednom
nauči, ne zaboravlja se. Čini se da Kimmerinu ocu ne smeta što ga ispitujem.
Dobro se zabavlja. Njegove sitne očice blistaju. "Takav sam dojam j a dobio.
Bio je nekako—" Iznenada se zavrti u stolcu i svjetlo odabire novi kut pod
kojim će se odražavati od njegove ćelave glave. "Vera! Hej, Vera!"
Ona se smjesta stvori u sobi, ruku preklopljenih na struku. Vjerojatno je
prisluškivala iz alkovena.
"Da, dušo?"
"Ova prokleta cigara ne valja. Budi dobra, lutko, otiđi do mog stola i donesi mi
drugu."
"Svakako, dragi." Ona smjesta kreće prema stubama koje vode u podrum i ja se
po tisućiti put podsjećam protiv čega se to Kimmer bunila. Ali također znam i
to da je s cigarom sve u redu i da je se Pukovnik samo želio riješiti.
"Kako je slatka", mrmlja on, promatrajući je kako odlazi. "Baš si slatka!" viče
on za njom, ali ona ga više ne može čuti, stoje i čekao. Nagi-nje se prema meni
i iznenada je sav poslovan. "Čuj, Talcotte, ja ne znam točno koji se vrag
događao. Nikad u svom životu nisam vidio tvog oca uplašenog, a poznajem ga -
oprosti, poznavao sam ga - dvadeset godina. Nije mi htio reći zašto mu treba
pištolj, samo je rekao da mu treba odmah."
"I dali ste mu ga? Bez pitanja?"
"Postavio sam ja mnogo pitanja, ali nisam dobio odgovore." Prigušen, kratak
smijeh. Već je on u životu imao posla s pik-zibnerima. Ali onda mu glas opet
poprima ozbiljan prizvuk. "Slušaj, Talcotte. Vidio sam ga prije nego što smo
otišli na krstarenje i bio je dobro. Onda sam ga opet vidio kad smo se vratili i
bio je... oh, k vragu, bio je prestravljen, Talcotte, u redu?"
Pokušavam zamisliti Suca prestravljenog. S potpunim neuspjehom.
Miles Madison nastavlja govoriti, tihim i sigurnim glasom. "Prema tome, što
god se dogodilo, što god gaje prestrašilo, dogodilo se dok smo mi bili na putu.
Govorim o prošlom listopadu, otprilike godinu dana prije nego što je umro, a
prestravilo ga je u vražju mater. Ako otkriješ što mu se tad dogodilo, otkrit ćeš i
zašto mu je trebao pištolj." Glava mu se trza, jer je natprirodno budan, kao stoje
zacijelo bio u danima kad je bio u pješaštvu. "Vera! Hvala na cigari, lutko!"
"Meni ova koju imaš izgleda sasvim u redu", ističe ona dok prazni pepeljaru u
koš za smeće ukrašen zemljovidom Kariba.
On joj se postiđeno smiješi. "Prokleti uvozni proizvodi. Nikakva kontrola
kvalitete." Okreće se prema meni i namiguje. "Talcott i ja smo se upravo
prijateljski okladili za rundu biljara."
Ali Pukovnika je nemoguće pobijediti u biljaru. On vara.

(II)
ZAVRŠAVA TAKO DA ostajem na večeri kod Vere i Pukovnika. Želim pobjeći,
ali bilo bi nepristojno odbiti njihovo gostoprimstvo. Do trenutka kad se
uspijevam vratiti u Hilton prošla su gotovo četiri sata. Bliži se osam, a ulice
Washingtona pune su mraka koji najavljuje zimu. Propustio sam posljednji dan
konferencije, ali siguran sam da nikome nisam nedostajao.
Predvorje je puno pripadnika tamnijeg naroda od kojih je većina u večernjoj
odjeći: crni smokinzi sa svijetlim i upadljivim pojasovima za muškarce, blistave
haljine raznih dužina za žene. Klize gore-dolje pokretnim stubama, zauzimaju
poze pred nepostojećim kamerama. Prekrasni ljudi! Čini se da nitko nema ni
pola kilograma viška. Svaka je lakirana cipela savršeno ulaštena. Čini se da je
svaka dlaka na svakoj glavi savršeno na mjestu. Svaki je nos u zraku. Reklo bi
se da je to društvo po ukusu mojih roditelja. I Madisonovih.
Pitam se kakvom su događaju došli prisustvovati. U svom običnom sivom
odijelu, znojnom od kratkog trčanja, još znojnijem od duge šetnje, osjećam se
kao da ne pripadam ovamo, kao da postojim na razini daleko ispod raja koji
nastanjuje ova gomila koja zrači. Iz sumnjičavih pogleda koje dobacuju prema
meni reklo bi se da je nekolicina dobrostojećih ljudi u ovom predvorju
pomislila isto: taj neuredni čovjek koji se smuca okolo u sivom odijelu nije,
kako je u dobrim starim vremenima govorila moja majka, naša vrsta crnca. Iako
bi besmisleni američki sustav rasnog prebrojavanja sve ove pripadnike jet-seta
proglasio crnima, većina je njih dovoljno blijeda da prođe test s papirnatom
vrećicom koji je opravdano razjario Mariah u koledžu kad ga nije prošla, iako,
navodno, više nije u uporabi. Ako ti je koža makar i malo tamnija od ove
papirnate vrećice, ne možeš pristupiti našem sestrinstvu. Oh, kako smo mi
bolestan narod! Zakopani me osjećaj spopada sasvim neočekivano, izvire iz
nekog trulog vrutka duboko u meni, poput hladnog vala grube mržnje prema
načinu života mojih roditelja, prema njihovu isključivom, uskom krugu i
njihovim najčešće okrutnim i kratkim osudama svih koji su bili izvan njega. I
mržnje prema samome sebi, također, jer koliko sam samo puta odgovarao na
njihova podmukla mala pitanja o tome u koju je školu išao neki od mojih
prijatelja, tko su roditelji onoga drugoga i, ponekad, na kojem su se fakultetu
roditelji školovali. Addison je, odrastajući, počeo grubo odgovarati našim
roditeljima; Marian i ja nikad to nismo činili. Možda je on sačuvao neovisnost
postojanja koju smo moja sestra i ja izgubili. Na trenutak se predvorje crveno
zavrti oko mene i ja se zatječem kako se pitam, kao u svojim nacionalističkim
danima na koledžu, tko je pravi neprijatelj, jer mi koji smo se smatrali
radikalnom prethodnicom borbe za bolju budućnost znali smo prosjediti i po
pola noći psujući crnu buržoaziju. E. Franklin Frazier bio je u pravu: vidim
svog oca i njegovo hladno, intelektualno izrugivanje "drugim crncima", vidim
svoju majku i njezina elitna sestrinstva i društvene klubove kao živu, tamnu
imitaciju bijelog društva, koja do krajnjih granica, u svojoj očajničkoj potrazi za
društvenim statusom, oponaša čak i rasne stavove šire društvene zajednice. I
tako sam zaprepašten vizijama koje mi bijesno pulsiraju pred očima da se
nakratko ne mogu ni pomaknuti ni progovoriti, ne mogu učiniti ništa osim
promatrati ove prelijepe ljude koji se komešaju oko mene.
A onda se ponovno nameće onaj dio mene koji je polaptao Sučevu povremeno
nadutu mudrost. Ovo su, podsjećam samoga sebe, nedostojne misli, smućenost,
a nisam ni posve pošten. Osim toga, imam važnijih briga. I tako svladam svoje
vizije i smirim ih.
Zasad.
Krivudam kroz predvorje, uvlačeći trbuh, očiju prikovanih uz pokretne stube,
ali zatječem se također kako taj živahni roj pregledavam gotovo automatski i u
potrazi za bilo kakvim znakom žene s koturaljkama - ili, kad smo već kod toga,
tragom partnera pokojnog Colina Scotta, nestalog Foremana. Pitam se zašto me
slijedila žena s koturaljkama. Pitam se zašto me tako uporno tražila i zašto sam
ja smjesta odlučio pobjeći. Pao sam u napast, posve ozbiljno, da iskočim iz
svog zakloništa i suočim se s njom, zato što nisam mogao vjerovati, a ne
vjerujem u to ni sad, da bi mi žena s koturaljkama učinila nešto nažao. Možda
samoga sebe zavaravam. I dalje vidim njezino lice, ali ne preplavljeno
usredotočenim gnjevom zbog neuspjele potrage danas popodne, već obasjano
koketnim, zubatim osmijehom s našeg prvog susreta. Odmahujem glavom.
Pokušati to razriješiti, to je kao loviti sjenu.
Jednako kao i nastojanje da se razabere zastoje Sudac bio dovoljno uplašen da
bi nabavio pištolj.
Sa strane, prema trgovini s darovima, uočavam dvojicu profesora prava sa
simpozija, pripadnike svjetlijeg naroda koji se u svojim odijelima od flanela i
tvida doimaju pomalo izgubljenima dok opreznim očima pogledavaju tamnu
konklavu. Domahuju mi, kao da osjećaju olakšanje što su ugledali prijateljsko
lice u predvorju koje iznenada nalikuje na modnu reviju Essencea i ja im
uzvraćam osmijeh, ali odlučujem da im neću prići i pridružiti im se u
uobičajenoj večernjoj rundi poslijekonferencijskog akademskog ogovaranja
zato što bi mi to dalo osjećaj da na neki način iznevjeravam svoj narod.
Umjesto toga odlučujem krenuti gore i igrati šah na prijenosnom računalu dok
mi se ne prispava, stoje način na koji provodim većinu večeri kad nisam kod
kuće, a mnoge i kad jesam. Krivudam kroz veselo mnoštvo, nastojeći se ni sa
kim ne sudariti - što mi tek povremeno uspijeva - tu i tamo kimajući kojem
nejasno poznatom licu. Gotovo sam stigao do nagiba pokretnih stuba kad se
ugodno popunjeni oblik, omotan nezamislivo uskom tamnoljubičastom
haljinom izdvaja iz kruga prijatelja koji se smiju i dugim koracima odlučno
zagrabi prema meni.
"Tal! Pojma nisam imala da si u gradu!"
S nevjericom promatram kako se preda mnom stvara Sarah Catherine Stillman,
rođena Garland.
"Sally?" uspijevam prozboriti. "Što ti ovdje radiš?"
"Što ja ovdje radim?" Sestrična Sally se smijulji, tapše me po obrazu i grabi
moju ruku objema svojima. Dlan joj je vlažan. Pogled joj je malo otkačen od
one nezakonite supstance koju već troši ovaj tjedan. Sad kosu nosi spletenu u
duge pletenice ukrašene perlicama, od kojih su neke smeđe, neke crne, a većina
lažna. "Ja sam došla na dobrotvornu priredbu. Ali pravo pitanje, slatkice, glasi -
što ti ovdje radiš? I zašto, do vraga, nisi u smokingu?" Tapše moj vuneni sako s
lažnim neodobravanjem.
"Uh, ja nisam ovdje zbog dobrotvorne priredbe. Došao sam na konferenciju o
reformi naknada štete." Brbljam gluposti, ali čini se da se ne mogu zaustaviti.
"Samo hrpa profesora prava. Jučer sam održao referat." Neodređeno mahnem
prema stubištu, dolje, prema prostoriji u kojoj smo se sastajali. Siguran sam da
pojma nema o čemu ja govorim.
Sally pozorno virka prema meni. Oči joj vlažno blistaju. "Talcotte, jesi li ti
dobro? Ne izgledaš baš sjajno."
"Dobro sam. Slušaj, Sally, drago mi je što smo se vidjeli, ali sad zaista moram
ići."
Čini mi se da čekam cijelu vječnost, ali vjerojatno su to samo dvije sekunde, a
onda mi ona odgovara, ignorirajući moj oštri pokušaj da zbrišem, prenoseći
vlastitu poruku: "Tako mi je drago da sam naletjela na tebe, Tal. Razmišljala
sam o tome da te nazovem." Sally se podiže na prste - što nije lako u cipelama s
tako visokim potpeticama - kako bi mi šapnula u uho: "Tal, slušaj me. Moram s
tobom razgovarati o tome gdje sam već vidjela agenta McDermotta."
Poslije događaja koji su se odigrali u proteklih nekoliko sati, potreban mi je
jedan nespretni trenutak da se prisjetim kako je McDermott bilo ime kojim se
koristio pokojni Colin Scott i da mije Sally onoga dana kad sam ga upoznao
rekla kako joj se čini da ga poznaje.
I odjednom sam umoran od teorija. Moj otac je mrtav, ali mi šalje poruke, moja
žena radi bog zna što, a mene slijedi tajanstvena žena koja je bila na Vinogradu
kad se Scott/McDermott utopio. Ljudski um, posebno kad je pod stresom, može
probaviti tek određenu količinu podataka. A moj je kapacitet premašen.
"Sally, cijenim to, ali mislim da ovo nije ni mjesto ni vrijeme—" Ona me sreže,
njezin vinom natopljeni dah škaklja mi obraz.
"Vidjela sam ga u kući, Tal. U Ulici Shepard. Prije mnogo godina." Stanka.
"Poznavao je tvog oca."
 DVADESET TREĆE POGLAVLJE

DVOZNAČAN LIK
(I)
"BILO JE LJETO", počinje Sally, otpijajući iz boce piva iz mini-bara. Ja bih joj
radije dao obične vode, ili možda kave, ali suprotstavljanje snažnim ženama
nikad mi nije bilo jača strana. "Možda godinu ili dvije poslije Abbyne smrti.
Mariah je bila na koledžu. Mislim da si možda bio i ti, ali se ne sjećam. Ali
znam gdje sam ga vidjela. U to sam sigurna."
Čekam da moja sestrična iznese priču. Ispružila se najednom od dva dvostruka
kreveta u mojoj hotelskoj sobi. Ja sjedim za malim stolićem, a stolac sam
okrenuo prema njoj. Naručili smo večeru u sobu, zato što mi je Sally rekla da
cijeli dan nije ništa jela. Ja bih bio sretniji da se ovaj sastanak ne odvija u mojoj
sobi - Sally je ipak na izvjesnu glasu - ali jedan mi je pogled na nju u predvorju
bio dovoljan da zaključim kako nije u stanju sjediti na javnom mjestu. Pa ipak,
pokušao sam se raznim izlikama izvući od toga da uopće razgovaram s njom.
Sally je svaku od njih otpuhnula. Čeka me gomila posla? Oh, ovo neće dugo
trajati. Njezina djeca? Oh, ona su na nekoliko dana kod moje mame. A vječito
ljubomorni Bud? Oh, njega u zadnje vrijeme nema baš često. I tako smo se
uspeli ovamo, gdje je moja krupna, napadna, neukusno odjevena sestrična na
čijoj je sjajnoj purpurnoj haljini rub nekoliko centimetara prekratak, smjesta
odbacila cipele i zatražila piće.
Ako želim čuti priču, ovo je jedini način.
"Bila sam u vašoj kući", kaže ona. "U Ulici Shepard. Bila je noć.
Pretpostavljam da sam valjda zaspala. Sve dok... sve dok me nije probudila
nekakva svađa?"
"Gdje sam ja bio?"
"Mislim da si najvjerojatnije bio na Vinogradu. Ti i tvoja mama. Možda i
Mariah. Ali ne i tvoj otac. Ni Addison. Zato sam i bila u vašoj kući. Bila sam,
ovaj, na neki način s Addisonom." Sally je izrazito tamnoputa žena, no ipak
uspijeva pocrvenjeti. Ležeći na krevetu, ona se čak i fizički okreće u stranu, kao
da će joj priču biti lakše ispričati ako se pravi da je sama. I smjesta skreće u
digresiju, u kojoj je Misha negativac: "Ja znam da nije u redu ono što sam radila
s Addisonom, Tal, prema tome, ne trebam tebe da mi to kažeš. To je gotovo,
OK? To je završilo, ono, prije sto godina. Znam da ti to nikad nisi odobravao.
Uvijek si mi to stavljao do znanja. Oh, nikad nisi rekao ni riječi, ali ti si u
obitelji uvijek bio, ono, na neki način kao tvoj otac - imaš sva ta pravila i to, a
kad ih netko ne slijedi, ti se ne razljutiš, samo, ono, gledaš s neodobravanjem.
Kao da su svi moralno niži od tebe. Mrzim taj pogled. Svi ga mrze, Tal. Tvoj
brat, tvoja sestra, svi." Zamalo progovaram, ali se podsjećam kako se Sally
vjerojatno nečega nagutala, da apsolutno nije pri sebi; ali to znanje ni u kom
slučaju ne umanjuje žalac njezinih riječi.
"I moj tata gaje mrzio", govori ona. "Mislim, tvoj stric Derek" - kao da se ja
pitam tko jest, ili tko je bio njezin otac. "Mrzio je kad bi ga stric Oliver tako
pogledao, a stric Oliver gaje često tako gledao. Zato što on nije podnosio tatinu,
ma znaš, politiku. On je mislio da je moj tata bio komunist."
Odvažujem se na svoju drugu upadicu: "Sally, tvoj tata je bio komunist."
"Znam, znam, ali kako ide onaj stari vic? Kad je on to govorio, zvučalo je tako
prljavo." Škripavo se smije dok ponavlja tu rečenicu, iako to nikako ne može
biti cijeli vic, a onda, iznenada, počinje plakati. Koju god drogu da koristi, čini
se da ona izaziva nagle promjene raspoloženja. Ili možda nema nikakve droge,
možda je ona jednostavno nesretna. Bilo kako bilo, odlučujem je pustiti da se
isplače. Ne postoje riječi kojima bih je mogao utješiti, zaista, a prići krevetu i
zagrliti je, to ne dolazi u obzir.
"Vidiš, Tal," nastavlja ona poslije nekoliko minuta, "ti misliš da se svijet sastoji
od jednostavnih moralnih pravila. Misliš da na svijetu postoje samo dvije vrste
ljudi, oni koji poštuju pravila i oni koji ih krše. Ti misliš da si tako različit od
ujaka Olivera, a zapravo si upravo kao on. Jasno, i u nekim dobrim stvarima, ali
i u nekima koje su grozne. Ti svisoka gledaš na ljude za koje misliš da su
moralno inferiorni. Na ljude kao stoje tvoj brat. Ljude kao što sam ja."
Sad se prisjećam zašto se Kimmer nikad ne druži sa Sally: prije nego što iz nje
izvučete bilo što nalik na normalan razgovor, najprije morate pretrpjeti deset
minuta verbalnog maltretiranja. I tako ja škrgućem zubima i šutim, podsjećajući
se kako je Sally žena kojoj nije dobro.
Osim toga, sve što govori o meni najvjerojatnije je točno.
"No, dakle, zato ti i nisam prije rekla. O McDermottu, mislim. Nekako sam se,
kao, pravila da se ne sjećam, ali to nije bila istina. Prepoznala sam McDermotta
čim sam ga ugledala. Vjerojatno sam trebala nešto reći, ali znala sam da ti onda
moram ispričati zašto sam te noći bila u kući, a nisam željela vidjeti taj pogled
neodobravanja." Okreće se prema meni dovoljno da bi me ljutito pogledala, a ja
promišljam na koje sve načine uvjerenja o tome što je dobro, a što loše, mogu
utjecati na projekt međuljudske komunikacije. "Vidiš, Tal, zato smo se uvijek
morali šuljati, zbog ljudi kao što ste ti i stric Oliver..."
Zastaje. Kroz nju prolazi drhtaj. Još jedan jecaj? Ne, uspomena, sjećanje koje bi
radije zadržala dalje od sebe.
"Sve je to bilo davno", mrmljam ja, nastojeći je skrenuti s tog smjera. Ako Sally
očekuje ispriku, onda nema sreće, jer ja se ne mogu praviti da u onome što su
radili ona i Addison nije bilo ničeg lošeg.
Sally zna što ja mislim. "Čak ni Mariah nije tako grozna kao ti, Tal. Znaš što?
Kad Mariah dođe u D.C. uvijek mi se javi. I baš se dobro provodimo..."
"Rekla mije da joj pomažeš razvrstavati Sučeve papire."
Sally se prezirno nasmije. "To ti je rekla? Pa, dobro, ponekad i to radimo, ali
nisam na to mislila. Mislila sam na dobar provod. Razgovaramo. Ona me sluša,
Tal. Odlazimo u klubove. Znaš. I tvoja sestra se povremeno voli opustiti. Nije
kao ti. I ona me ne procjenjuje sve vrijeme, kao ti. Ona prihvaća ljude onakve
kakvi jesu. I zato ti nisam rekla, Talcotte. Zato što si takav. I zato što to
uključuje i Addisona. Mislim, mene i Addisona. Ti si baš kao tvoj otac",
ponavlja ona. Pokušavam je dostići, još uvijek zaglavljen na slici svoje sestre u
klubu - onakvom klubu kakvi se sviđaju Sally - kako se opušta. Kad pogledate
Mariah, ne bi vam palo na pamet da ona voli tulumariti - jedina crna članica
jahtaškog kluba, to je već više nalik na nju. Moja je sestrična, s druge strane,
sama po sebi tulum i pol.
"Ti nikad nisi mogao shvatiti to s Addisonom", nastavlja Sally, glasa
uzbuđenog, bijesnog i punog prekršenih životnih obećanja. "Nikad nisi mogao
shvatiti što je to bilo među nama. Dobro, to nije bilo u redu. Ali bilo ]&posebno
—" kao da sam joj ja to osporio. "Bili smo ljubavnici, Tal. To nije bio samo
seks, to je bila ljubav. Onda, je li to dovoljno izravno za tebe?"
Podiže se na lakat, a oči joj ratoborno blistaju. Raspoloženje joj se mijenja, u
redu, i govori sve što joj tog trenutka padne na pamet.
"Ja te ne osuđujem, Sally", oprezno lažem, trudeći se govoriti neutralnim
glasom. "Samo želim znati čega se sjećaš u vezi s McDermottom."
"Ma osuđuješ ti mene."
"Samo mi je drago što je to završilo", uvjeravam je. Ali čudim se tome kako
civiliziran svijet može načiniti vrlinu od toga da čovjek nema svoje mišljenje,
kako tome može učiti djecu i propovijedati to u crkvi.
"Znaš što, Tal? Ti si lažnjak. Misha. Mihail. Lažnjak." Promukliji smijeh. "Moj
tata ti je dao taj nadimak, za slučaj da si zaboravio, a ti se još uvijek prema
njegovoj kćeri ponašaš kao prema smeću." Moja sestrična opet naglo bubne na
krevet, a pletenice se smještaju oko nje kao aureola od ebanovine. Čini se daje
tirada završila.
Hotelski konobar mudro odabire upravo taj trenutak da bi se pojavio. Kad Sally
ne pokaže nikakve namjere da ustane s kreveta, ja potpisujem račun u hodniku,
zaklanjajući konobaru pogled na sobu, pa kolica s večerom sam uguram unutra.
Nekoliko minuta jedemo u tišini: juha od gljiva i trostruki sendvič za mene,
koktel od račića i filet mignon za Sally. Nakon što sam prije jedva jedan sat
podijelio sa svojom tazbinom pozamašan obrok, ne bih smio tako brzo opet
jesti, no sklon sam tome da sebi lako udovoljavam, što možda objašnjava moj
rastući opseg struka. Ukratko, previše jedem: kad sam pod stresom ili živčan,
moja volja da se tome oduprem još j e slabija. Ja sam, na nesreću, kao Mark
Twain koji je rekao daje u nekim prigodama jeo više nego u nekim drugim, ali
nikad manje. Sally i ja sjedimo jedno nasuprot drugome na dva kreveta, a stol je
između nas. Ona jede brzo i bez profinjenosti, jednostavno zadovoljavajući
prohtjev tijela. Čini se da ju je hrana oživila ili je možda djelovanje droge, ako
je droge i bilo, popustilo. O čemu god da se radilo, kad ponovno otvara usta
opet je ona stara, koketna Sally.
"Oprosti što sam naručila najskuplje stvari na jelovniku, Tal, ali u posljednje
vrijeme muškarci me baš ne izvode na večere, pa sam mislila, k vragu, bolje da
ovo iskoristim do kraja."
"Nije vrijedno spomena."
"Naravno, ponekad muškarac očekuje i nešto zauzvrat."
"Sve što ja očekujem jest da čujem priču o gospodinu McDermottu."
Pokazujem joj svoje najbolje kameno lice.
"Siguran si daje to sve što želiš?" Kaže to s lažnom stidljivošću, kao da joj je
intimnost podjele tajne večere s muškarcem u hotelskoj sobi dala dopuštenje da
se nedolično ponaša. "Većini muškaraca po glavi se motaju druge stvari."
"Ja ne spadam u većinu."
"Daj, Tal, pa zar se ti nikad ne opustiš i zabavljaš?" "Samo utorkom i svake
druge subote."
Ako ništa drugo, ovo izmamljuje iskren osmijeh. "OK, Tal", kaže ona. "Budimo
prijatelji."
"OK."
"Čuj, oprosti za ono što sam prije rekla." Iako baš ne zvuči kao da joj je silno
žao. Podvuče svoje čvrste noge pod sebe. "Ali večeras si jednostavno ne mogu
pomoći. Pretpostavljam da mi je to mana, uvijek kažem ono što mislim. Barem
kad sam s muškarcem."
"To nije nužno mana." Pa ipak, ne sviđa mi se način na koji je upotrijebila izraz
s muškarcem.
"Pa, ne, nije ako se muškarac s kojim sam u društvu slučajno slaže s onim što
mislim." Stanka dok ona razmatra svoju poantu. "A ako se ne slaže? Onda neka
ide do đavola."
Ponovno se smije, vedrim, grlenim smijehom: u njezinim riječima nema ni
tračka zlobe. Ne radi se o tome da Sally ne voli muškarce, iako se oni prema
njoj nisu lijepo ponašali. Nju muškarci zabavljaju. Mije zabavljamo. Pada mi na
pamet da Sally, kad nije melankolična, vjerojatno može biti vrlo zabavna.
Počinjem uviđati zašto je Addison, kao i mnogi drugi muškarci, smatrao moju
bucmastu sestričnu privlačnom. Prošle sam godine u sveučilišnom muzeju vidio
izložbu nekih crteža koji su bili popularni početkom dvadesetog stoljeća, onih
koji izgledaju kao nasmiješeni psi dok ih ne okrenete, a oni se pretvore u ljutite
mačke ili se iz lijepe žene pretvore u nesretnog sultana i tome slično.
"Dvoznačni likovi", tako se zvala izložba. I Sally je poput jednog od tih
dvoznačnih likova: na prvi se pogled doima kao smušena, predebela, beznadna i
jadna gutačica tableta; ali ako je uhvatite iz drugog kuta postaje odvažna, bistra,
seksi, zajedljivo duhovita. Jaje u ovom trenutku hvatam iz tog drugog kuta, što
znači da brzo moram uvesti reda u naš razgovor.
"Što se tiče McDermotta—"
"Da, gospodine!" tržne ona rukom, oponašajući salutiranje. "Vama na službu,
gospodine!"
I potom mi ispriča priču.

(II)
DOVRŠILI SMO DESERT - voćni kup za mene, tiramisu za Sally. Odgurao
sam kolica za posluživanje hrane natrag u hodnik. Sally se ispružila na krevetu,
prebacivši težinu na lakat, a jedan joj nožni prst dodiruje sag. Ja sam ponovno
za stolom, ruku sklopljenih na krilu dok čekam da ona počne.
"Kao što sam već rekla, bila sam u kući u Ulici Shepard. Ne znam sjećaš li se ili
ne, ali u to smo doba tata, mama i ja živjeli dolje na Jugoistoku. On je radio u
onoj maloj privatnoj knjižnici. Sjećaš se."
Kako se ne bih sjećao: Suče Garland, jeste li bili svjesni da je knjižnica u kojoj
je radio vaš brat bila poznati komunistički paravan? I, neizbježno: Ne, senatore,
nisam toga bio svjestan. Prelazak na jeftini sentiment: To vas je zacijelo prilično
boljelo, Suče. Moj otac odgovara svojim najhladnijim glasom koji ipak uspijeva
razoružati: Volio sam svog brata, senatore, ali razlike između nas bile su
prilično velike. Komunizam je strašna, užasna stvar-barem jednako toliko
grozna kao rasizam. U nekim stvarima možda još i gora. Ja nisam mogao biti
dio njegova svijeta. On nije mogao biti dio mojega. Pretpostavljam da nisam
bio najbolji brat na svijetu, i ako sam povrijedio svog brata, vrlo mije žao.
Pretpostavljam da je svaki od nas onoga drugoga smatrao prilično opasnim. Ali
priznajem da o tome ne razmišljam mnogo. U potpunosti je razorio ovaj smjer
ispitivanja.
"Sjećam se", kažem tiho.
"Pa, u svakom slučaju, tih sam dana do vaše kuće običavala dolaziti autobusom
- je li to bila linija S4? Da se vidim s Addisonom, znaš? Mislim, ako je slučajno
bio u gradu. Nikad nisam odlazila ako su tamo bili tvoji roditelji, ili kad ste ti i
Mariah bili kod kuće. Odlazila sam, nekako, uvijek da se nađem s Addisonom
nasamo." Sitan, postiđen osmijeh. "Da ti pravo kažem, ni svojima nikad nisam
rekla kamo idem. Tata se ponašao jednako kao i stric Oliver - mislim, onaj
pogled pun neodobravanja. Možda se svi muški u vašoj obitelji tako mršte.
Mislim, svi osim Addisona."
Razmatram mogućnost da joj kažem kako nismo odobravali zato što se njihovo
ponašanje nije moglo odobriti, da je seks među rođacima u prvom koljenu
incest. Ali Sally bi me vjerojatno podsjetila da ona i Addison nisu u krvnom
srodstvu. A možda bi navela slučaj Eleanor i Franklina Roosevelta; ja bih joj
odgovorio da su oni, u suprotnosti s uobičajenim mišljenjem, zapravo bili bratić
i sestrična u drugom koljenu, što znači da su rodbinski bili doista udaljeni i da
su posljednjeg zajedničkog pretka imali prije otprilike pet naraštaja; Sally bi me
optužila da se prema njoj ponašam pokroviteljski i razgovor bi od tog mjesta
spiralno krenuo u propast.
Osim toga, već je priznala daje ono što su činili bilo loše.
Kažem: "Ako bi mi samo ispričala o McDermottu..."
"Ti si tako prokleto uporan." Smije se i ponovno se pruža na krevet, ovaj put sa
svojim teškim koljenima u zraku. "Radi se o tome, Tal, da moraš razumjeti kako
ja nikad ne bih bila u toj kući da sam znala da će tvoj otac biti tamo. Trebala
sam se naći s Addisonom i trebali smo biti sami. Tvoj otac - pa, on je trebao biti
na putu." Zatvara oči i mršti se. "Ali ne na Vinogradu. Mislim - mislim da je
trebao biti na nekakvom simpoziju za suce."
"Vjerojatno na Sudskoj konferenciji", mrmljam ja. "Ha?"
"Na Sudskoj konferenciji. Skup saveznih sudaca. Sastaju se tijekom ljeta.
Vjerojatno je bio tamo."
Ona odmahuje glavom. "Možda je trebao biti tamo, možda je rekao teti Claire
da će biti tamo, ali bio je, bio je u Washingtonu."
Ugrizem se za jezik. Ako Sally govori istinu, uhvatila je Suca kako je lagao
mojoj majci, za što bih se do ovog trenutka bio spreman zakleti da se ni jedan
jedini put nije dogodilo.
"U svakom slučaju, ja nisam znala da je tvoj otac tamo. Trebala sam se naći s
Addisonom. Oboje smo se upravo vratili s koledža, oboje smo ljetne praznike
provodili u gradu, a on je živio kod kuće. Kao i ja. I onda me nazvao da mi kaže
kako su svi otišli na nekoliko dana, pa možemo lijepo... možemo se malo
družiti, ako sam za. E, pa bila sam za."
Dok kimam bez riječi, vidim nešto iza Sallynih riječi: Addison je bio pokretač.
On je bio godinu dana mlađi od naše sestrične, ali od samog početka, čak i na
Vinogradu, moj brat je bio zavodnik, a ne - kako tvrdi obiteljska legenda -
obrnuto. A dio nje mrzi ga zbog toga.
"No, svejedno," govori Sally, "rekla sam svojima da idem van s prijateljicama
ili tako nešto i da me ne čekaju, pa sam se ukrcala u, čekaj, to je morao biti bus
broj 30 ili 32, a onda sam presjela na S4" - iz svega ovoga shvaćam da mi želi
staviti do znanja kako je naporno radila da bi se sastala sa svojom ljubavi - "i,
no, dobro, došla sam u Ulicu Shepard i ušla u kuću i Addison je bio tamo..."
Zastaje da vidi hoću lija reagirati. Kad ne učinim ništa, ona nastavlja.
"Dakle, nakon nekog vremena sam zaspala. Ne znam koliko je sati bilo. Ali
znam da je bio mrak kad su me probudili ti glasovi. Nisu bili glasni. Bili su više
kao šapat. Ali svejedno ljutiti. Mislim, svađali su se i možda su se pokušavali
svađati tiho, ali ja sam ih svejedno čula. Shvatila sam da ima još nekoga u kući
pa sam se nekako prestrašila. Pa sam se okrenula da probudim Addisona, ali
njega nije bilo. Onda sam pretpostavila da se to Addison s nekim svađa. Mislila
sam da to sigurno mora biti stric Oliver, što je vjerojatno značilo da nas je
ulovio, što bi značilo da smo u velikoj gabuli. I tako sam se odjenula. Mislila
sam, išuljat ću se kroz stražnja vrata. U životu sam se išuljala kroz mnoga
stražnja vrata, zar nisam?" Još jedan od njezinih neveselih smjehova. Nema joj
smisla odgovarati; pitanje je očito retoričko i oboje znamo kako glasi odgovor.
"Addisonova spavaonica je bila na drugom katu", nastavlja ona, prebacivši se
na bok. Sad je okrenuta prema meni, no oči su joj još uvijek zatvorene. "Na
kraju onog dugačkog hodnika. Pretpostavljam da je to nekad bila služinska
soba. Znaš, ono, niski stropovi, zabati, kao u knjigama Nathaniela
Hawthornea." Zapravo, ja savršeno dobro znam kako ta kuća izgleda, zato što
sam u njoj odrastao, ali nemam namjere prekidati tijek priče sad kad ju je
konačno počela pripovijedati. "Svađa se odvijala u predvorju, dva kata niže, ali
svejedno sam je čula. Pretpostavljam daje štos bio u ventilaciji ili nečem
sličnom."
Sad je moj red da se nasmiješim prisjećajući se. Kuća u Ulici Shepard ima
staromodne grijaće rešetke, metalne štitnike koji prekrivaju ono što su u osnovi
rupe u zidu iza kojih se nalaze cijevi - pretpostavljam daje to zaostatak iz
vremena kad se cijela kuća grijala jednom jedinom peći. Naravno, imali smo
radijatore, ali oni su dodani nešto nakon što je kuća sagrađena. Sami otvori za
grijanje nisu nikad uklonjeni. Moji roditelji nikad nisu shvatili da su zvuči iz
prizemlja, osobito iz predvorja, s lakoćom pronalazili put prema zadnjem katu
na kojem smo spavali Addison i ja. Možda je postojao zajednički ventilacijski
otvor; nikad nisam u potpunosti shvatio kako je bio zidan stari cjevovod. U
svakom slučaju, moj brat i ja smo uvijek mogli čuti što se dolje događalo.
"I tako," nastavlja Sally, "obukla sam se i pošla dolje. Kanila sam se iskrasti, ali
prvo sam željela vidjeti čemu sva ta strka. Mislim, sišla sam po stražnjem
stubištu. Stubištu za poslugu."
Oboje se nasmijemo, iako ništa nije smiješno: bacam pogled prema digitalnom
satu na noćnom ormariću. Bliži se deset sati.
"I tako sam se spustila na prvi kat, pa izašla na hodnik. Sjećaš se da postoji onaj
dugački prostor koji ide oko cijelog predvorja, kako to ono zovu?"
"Galerija."
"Oh, točno. A galerija ima tu, ovaj, balustradu, mislim da se tako kaže i onoga,
drvene stupove - kako se to zove? Vretena? Klinovi? Svejedno, ti stupovi koji
drže balustradu? Jako su široki. Gotovo dovoljno široki da se sakriješ iza njih."
"Posebno ako si dijete", nasmiješim se ja nakratko, prisjećajući se kako smo se -
kad smo bili djeca - Addison, Mariah, Abby i ja obožavali igrati skrivača i kako
smo se uvijek skrivali na galeriji. Jedna od stvari koje sam brzo otkrio bila je to
da - ako su svjetla gorjela u predvorju, a bila ugašena na hodniku - onaj koji
traži iz predvorja ne može vidjeti mene na galeriji.
"Pa," kaže Sally zajedljivo, "ja nikad nisam bila baš tako sitna, ali svejedno sam
se mogla tamo sakriti. Odnosno, tamo sam se sakrila te noći." Meškolji se;
sjećanje je počinje uznemirivati. Možda se probudio njezin smisao za moralno.
Ali ne prestaje govoriti. "U svakom slučaju, jedino svjetlo koje je gorjelo bilo je
u radnoj sobi tvog oca. Tog dijela se najbolje sjećam. U hodniku je bilo tako
mračno, kao da je stric Oliver... oh, kao da je radio nešto za što mu je trebao
mrak. Znam da to zvuči ludo, Tal, ali takav sam osjećaj imala. A i glasovi koje
sam čula dopirali su iz radne sobe. Nisam uspjela razabrati što govori tvoj otac,
mislim daje to bilo zato što se trudio da ne povisi glas, ali drugi muškarac je
vikao: 'Ta igra ima drugačija pravila.' Ili nešto slično."
"Rekao je igra'?"
"Pa rekla sam ti što je rekao." Pući usnice, ne onako dražesno kako vjerojatno
misli da to čini, i nastavlja. "Pa, dakle, drugi muškarac, muškarac koji je vikao,
izašao je u predvorje i pokazivao prstom prema tvom ocu, prijetio mu je
prstom, kao da je ljut ili nešto. Tako sam vidjela madež, kad mu se ruka
pomaknula prema svjetlu. To je bio McDermott. Ili kako se već zove. Zvao."
Znači, Sally zna da je mrtav. Što znači da vjerojatno zna i Mariah. Što znači da
svi znaju. Možda je zato Sally odlučila prekinuti šutnju. Ja kažem: "Zvao se
Colin Scott."
"Dobro, Colin Scott. Isti čovjek koji je bio u dnevnom boravku tjedan dana
nakon što je umro tvoj tata, dobro? Bio je upravo tamo, u predvorju, razgovarao
je s tvojim ocem, prije dvadeset godina. Kunem ti se da je bio. I govorio je
nešto u smislu: 'Za takve stvari postoje pravila.' Nešto takvo. A onda sam čula
glas strica Olivera. Znaš onaj njegov glas kad drži predavanja: 'Nema pravila
kad je' - onda je rekao nešto što nisam baš dobro razumjela - 'u pitanju.' Nekako
je spustio glas kod te riječi koja mi je promaknuta. Ali ne zato stoje mislio da
netko prisluškuje. Više je, nekako, zasiktao. Ali ja sam je nekako čula, Tal, i
mislim, mislim da je zvučalo kao keš. Kao 'Nema pravila kad je keš u pitanju.'"
"Svađali su se oko novca?"
"Ne znam. Možda baš i nisam dobro čula. Ali zvučalo je kao da jesu. A onaj
drugi muškarac, on je odmahivao glavom, kao, Ne. A onda je stric Oliver izašao
na svjetlo, a lice mu je, lice mu je bilo divljačko, uplašila sam se. Pretpostavila
sam daje pio."
"Nije ni to nemoguće, pretpostavljam." Ne mogu u ovom trenutku zamisliti
zašto bi se McDermott/Scott i moj otac svađah oko novaca. "Mnogo je pio kad
je Abby umrla."
"Znam, Tal. Sjećam se. Žao mije."
"Nema veze. To je bilo davno." Pitam se kako smo se našli na ovoj tangenti.
"I moja je obitelj imala problema."
Samo kimnem. Garlandovi ne razgovaraju o odrastanju, kao ni o bilo čemu
drugome stoje nemoguće promijeniti. Ali Sally se ne da smesti.
"Znaš, nitko nema djetinjstvo kakvo bi poželio. Ne biramo mi svoje roditelje.
Ne biramo ni probleme svojih roditelja. Kad to jednom shvatiš, onda si na pola
puta do ozdravljenja." Prava New Age usrećiteljska primjedba koja, barem za
mene, nema nikakva značenja.
"Ja samo želim čuti priču, Sally. Samo želim znati što se dogodilo s mojim
ocem i... s muškarcem s kojim se svađao."
Sally me dugo gleda, izazivački i uznemirujuće. Ne želim ovu ženu u svojoj
glavi. Ne želim je čak ni u svojoj sobi. Ali moram čuti i ostatak.
"Pa, no, dakle, sad su stajali i zurili jedan u drugoga, kao da će se potući ili
nešto. A onda je stric Oliver rekao, prilično glasno, gotovo je vikao: 'Dosta mije
toga da slijedim pravila.' Drugi čovjek je samo odmahnuo glavom. Mislim da je
htio da stric Oliver umukne. A onda je rekao nešto u stilu: 'Ne radi se to tako.' A
onda je glas tvog oca postao zaista tih i hladan i on je rekao: 'Za Jacka bi to
učinio.'"
"Misleći na Jacka Zieglera."
"Pretpostavljam. Ali nisam sigurna. Nije rekao cijelo ime, ali mislim daje o
njemu govorio."
Trljam lice rukama. Prije nekoliko trenutaka soba mi se činila premalenom. Sad
mi se čini da se zidovi udaljuju, ili se to možda ja smanjujem. Osjećam
vrtoglavicu i izgubljenost: ovo mi je malo previše i malo prebrzo. Pribirem se i
postavljam odvjetničko pitanje kako bih dobio na vremenu.
"Sigurna si da je to bio isti čovjek? Isti čovjek koji je došao u kuću dan poslije
sprovoda?"
Na moje olakšanje, ova sumnjičavost ne izaziva eksploziju. "Sigurna sam, Tal."
Ponovno se opušta i mijenja položaj na krevetu. Razabirem da je uglavnom
završila. Pa ipak, kao dobra svjedokinja, ona recitira svoje razloge. "Sjećam se
njegova glasa. Bio je tako hladan i tako ljutit. Sjećam se madeža na njegovoj
ruci koji sam vidjela kad je stricu Oliveru prijetio prstom. Sjećam se velikog
bijelog ožiljka na njegovoj usni. A sjećam se i još nečega. Bilo mi je neudobno
klečati tamo gore na podu, pa sam se malo pomaknula, a jedna daska je
zaškripala. A taj drugi čovjek, McDermott, naglo je okrenuo glavu i pogledao
upravo tamo gdje sam se ja sakrila. Oči su mu bile kao, ne znam, kao daje neka
grabežljiva životinja. Bila sam sigurna da će me vidjeti. Uplašila sam se, Tal."
Zijevne, pa zadrhti. "Bio je to isti čovjek, Tal. Zaklela bih se na cijelu hrpu
Biblija."
Flegmatično upijam sve ovo, izračunavajući kolika je mogućnost da griješi, da
govori ono što bi željela da je bilo, da je krivo upamtila. Ili da jednostavno laže.
'"Nema pravila kad je keš u pitanju?' To je rekao?"
"To je rekao", potvrđuje Sally. Njezino pouzdanje u vlastito pamćenje svake
sekunde sve više raste. To je pojava koju odvjetnici često vide kod svjedoka.
Katkad to znači da su zaista u pravu; katkad, da su se srodili s verzijom
smišljenom na licu mjesta.
Sally ponovno zijevne. Vidim da pada u san.
"I što je dalje bilo?"
"Hmm? Što?"
"Poslije svađe koju si čula."
"Oh. Pa, to je uglavnom bilo sve. McDermott ili Scott ili kako se već zvao,
prestao je gledati prema galeriji i opet je pogledao tvog oca, pa pritisnuo prstom
usnice, a onda su još nekoliko minuta zajedno šaptali, a onda su obojica kimnuli
i rukovali se. Oni... činilo se da više nisu ljuti. Onda ga je stric Oliver otpratio
kroz predvorje i otvorio vrata, a ja sam sišla niz stražnje stubište, a tvoj tata se,
pretpostavljam, vratio u radnu sobu." Ponovno zijeva.
Nekoliko minuta sjedim u tišini. Sally je podlakticom prekrila oči. Nemam
razloga pomisliti da je sve ovo izmislila. Sally nije lažljivica: kao što mi je i
sama rekla, ona uvijek kaže što misli. Znači, Scott je poznavao mog oca,
poznavao ga je još prije više od dvadeset godina, posjetio je našu kuću jedne
ljetne večeri kad je Sudac lagao mojoj majci i rekao da će biti na Sudačkoj
konferenciji, svađao se s njim u predvorju oko kesa i pravila i toga što bi učinio
za Jacka Zieglera. Osjećam kako raste moja razdraže-nost - ne prema ocu, nego
prema Sally, zato što mi je ovo zatajila, što mi to nije rekla prije, zato što se
bojala mog neodobravanja. Sad joj dobacujem pogled, a moja se razdraženost
topi. Imala je ona gadan život, naša Sally, pa ipak, još uvijek pronalazi snage za
osmijeh ili dva. Baš kao što se i sad smiješi, zatvorenih očiju, no svejedno,
uvjeren sam u to, svjesna mog pažljivog promatranja. Ne sviđa mi se smjer u
kojem se kreću moji osjećaji prema njoj. Do mene dolete Sučeve riječi: Nitko
ne može sve vrijeme odolijevati napasti. Trik je u tome da je izbjegneš.
Izbjegneš. Baš. Moram smisliti kako ću se osloboditi Sally. Haljina joj je
strahovito zgužvana, skupa frizura s lažnim pletenicama smeđa ruina.
Predstavljat će baš krasan prizor kad krene dolje. Zatječem se kako se nadam da
će svi koji bi je mogli primijetiti pomisliti kako se iskrada iz sobe nekoga
drugoga."
A onda shvaćam da nedostaje dio priče.
"A gdje je bio Addison?" pitam ja. Nema odgovora. Glasnije: "Sally?"
"Mmmm?"
"Addison, Sally. Gdje je bio moj brat dok se sve to događalo?"
"Hmmm? Addison?" Prezirno se zasmijulji. "E pa, vidiš, u tome ti je štos."
Okreće se na drugu stranu i sad gledam njezina leđa. Govori polako. Droga?
Piće? Iscrpljenost? Sve zajedno, rekao bih. "U tome ti je štos", ponavlja ona.
"Znaš kako stube za poslugu idu dolje sve do malog hodnika iza kuhinje, ne? E,
pa kad sam ja stigla tamo, u kuhinji je bio mrak, ali previše sam se bojala upaliti
svjetlo, zato što nisam htjela da me, znaš, da me stric Oliver ulovi. Htjela sam
izaći ravno kroz hodnik ispred stražnjih vrata. Pa, načinila sam možda dva
koraka kad sam bubnula cjevanicom o stolac i valjda sam bila malo preglasna
ili nešto, i koja je prva stvar koja se poslije toga dogodila? Osjetim ti ja ruku na
ustima, hoću vrisnuti, grizem, bacakam se, prepadnem se na smrt i naravno daje
to bio tvoj prokleti brat." Na trenutak zastaje. Odmahuje glavom. "Addison",
mrmlja ona. "Addison, Addison, Addison." Njezina mantra. "Addison." I potom
više ništa.
"Sally? Sally, što je bilo s Addisonom? Što se dogodilo u kuhinji?" "Hmmm? U
kuhinji?"
"U očevoj kući. Kad ti je Addison stavio ruku na usta."
"Oh. Aha, da. Pa. Rekao mi je da umuknem, a ja sam ga pitala je li sve vrijeme
bio u kuhinji, a on me pitao koje sve vrijeme, a ja sam rekla sve vrijeme dok se
tvoj otac svađao s bijelcem, a on je pitao da s kojim bijelcem, a ja sam rekla s
tipom koji je razgovarao sa stricem Oliverom, a on je rekao da pojma nema o
čemu ja govorim, a ja sam se pokušala raspravljati s njim, ali onda je on rekao
daje bolje da se što prije izgubimo odatle. I tako smo izašli kroz kuhinjska vrata
i, pa, to ti je bio kraj cijele priče."
Imam osjećaj da ovdje nešto previđam.
"Sally, slušaj me. Probudi se. Sally, jesi li mu povjerovala? Jesi li povjerovala
Addisonu? Da nije ništa čuo?"
Još jedan preziran frktaj. "Povjerovala Addisonu? Zajebavaš me? Taj crnjo
nikad u životu nije rekao ni jednu istinitu riječ." Kako je Sally sve umornija,
njezine su riječi sve nepristojnije. "Taj bi rekao svaku prokletu stvar da dobije...
da dobije što želi. Da svrši s tim." Kratak hihot.
"Sally. Sally, slušaj me. Molim te. Ovo je važno, OK? Misliš li ti daje Addison
čuo svađu?"
"Naravno da jest." Iznenada zareži i kokodakne. Sally ima zapanjujući repertoar
raznolikih smjehova.
"Jesi li sigurna?"
"Pa sigurno da sam sigurna." Još jednom zijevne, ovaj put duže. Samo što nije
zaspala. "Rekao mije kad sam ga nazvala da mu kažem što... da je isti čovjek
bio u vašoj kući dan poslije sprovoda."
Molim?!
"Kad je to bilo?"
"Oh, ne'am pojma." Pospano. "Tjedan dana poslije. Možda dva tjedna."
Pa naravno.
Čuo je. I nikad nije rekao ni riječi. Kao i uvijek, držao je svoje karte uz prsa.
Moja obitelj! Sve što mi znamo, jest čuvati tajne! Addison je prije dvadeset
godina čuo kako se moj otac i Colin Scott svađaju u Ulici Shepard; znao je da je
to isti čovjek koji se pretvarao daje posebni agent McDermott zato što mu je to
Sally, njegova bivša ljubavnica, rekla tjedan dana poslije sprovoda. I nije mi
rekao ni riječi. Kladim se da nije rekao ni Mariah, koja bi taj podatak dodala
svojoj teoriji zavjere i smjesta mi ga izbrbljala.
"Sally?"
Ništa osim hrkanja.
Uzdišem i namještam se u stolcu. Iscrpljen, smjesta zadrijemam, zastrašujući
san o propasti.
Oči mi se naglo otvaraju. Na trenutak gubim orijentaciju, a onda mi se sve
vraća u jednom velikom valu. Ja još uvijek lovim sjene, moja sestrična još
uvijek spava na krevetu, a dobrano je prošlo jedanaest.
"Sally, hej, probudi se. Sally, moraš ići. Sally!"
Još hrkanja. Teškog, pijanog hrkanja. Onakvog kakvo sam slušao kako dopire iz
Sučeve radne sobe u onim strašnim noćima poslije Abbyne smrti; možda je
takvo hrkanje čuo i Addison kad se vratio nakon što je otpratio Sally kući one
noći kad se Colin Scott svađao s mojim ocem. A možda ju je otpratio samo do
autobushe stanice.
Moj brat, kralj noćnih kontakt-emisija. Oh, Sally gaje dobro prokužila. Nema
toga što taj neće učiniti ili reći.
"Sally? Sally, probudi se. Daj, Sally!"
Ustajem i prilazim krevetu. Dok spava, dišući kroz lagano rastvorena usta,
malenih šaka stisnutih uz grlo, Sally Stillman doima se ranjivom: sad je
jednostavno vidjeti slatku tinejdžericu kakva je nekad bila, onda davno kad sam
u Vinograckoj Kuči uhodio nju i Addisona. Dodirujem Sallyno golo rame, prsti
mi se na njemu zadržavaju nekoliko sekundi duže nego što je potrebno. Put joj
je topla i opasno živa.
"Hej, Sally, daj."
Ona nešto mrmlja i svija se dalje od moje ruke. Sumnjam daje mogu probuditi,
ne ako je fizički ne prodrmam, što neću učiniti. Događaji tijekom prošlih
nekoliko tjedana učinili su me emocionalno slabim i ono što najviše želim
učiniti jest da se ušuškam uz Sallyno pozamašno tijelo, omotam ruke oko nje i
izgubim se u njezinoj toplini.
Tako sam, tako sam umoran. Od toliko, toliko toga. Od zabrinutosti zbog
zavjere, od bježanja pred fantomima, od svađanja sa svojom ženom. Tako sam
umoran. I tako usamljen.
Odlučujem dopustiti Sally da ostane. Čak i kad bih je uspio probuditi, teško bih
je mogao ovakvu poslati kući. Što znači da će morati ostati u mojoj hotelskoj
sobi i naspavati se.
Za njezino dobro.
Napast. Trik je u tome da je izbjegneš.
"Nije to tako lako, tata", mrmljam ja, sjedeći oprezno na rubu unere-đenog
kreveta na kojem drijema moja sestrična, nesvjesna moje uznemirenosti.
Podsjećam se da sam oženjen čovjek, ali soba se doima tako strahovito
malenom, a krevet tako strahovito velikim. Grlo mi je suho. Moji prsti,
uglavnom protiv moje volje, još jednom posežu za Sallynim oblim ramenom
koje kao da me poziva.
A potom se povlače. Izbjegnije.
Odlazim do ormara izvaditi dodatnu deku koju prebacujem preko Sallyna
usnula obličja. Razvezujem kravatu, skidam cipele i vraćam se za stol za kojim
ću bdjeti.
Kakva zbrka.
 DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

DIJAGNOZA
(I)
AKO VOZITE Sedmom ulicom, pokraj Sveučilišta Howard, otkrit ćete da je u
srcu Washingtona zakopan iznimno složen mali veleučilišni gradić. Dug je
svega nekoliko blokova, pa gaje lako promašiti, ali ipak je ovdje. Umjesto
dućana s delikatesama on ima prolaze s brzom hranom i restorane s južnjačkom
kuhinjom prije nego pizzerije, ali u njemu također možete pronaći i uobičajene
raštrkane male uredske i stambene zgrade, kao i fotokopiraonice. Svakako treba
spomenuti da rečeni veleučilišni gradić uključuje i nezdravu količinu daskama
zatvorenih prozora, praznih i korovom obraslih parcela, te skladišta okruženih
bodljikavom žicom. Ali kad čovjek gleda šire od skupih brošura koje u svijet
odašilje moje sveučilište, onda i Elm Harbor ima mnogo sličnih žalosnih
značajki; ako ih mi i bolje skrivamo, to je svakako zato što imamo mnogo više
novca kojim možemo platiti kamuflažu.
I tako ja posljednjeg dana konferencije odlazim u sićušni prolaz na Sedmoj ulici
kako bih - kako me Kimmer zadirkivala kad sam joj to rekao - objedovao s
drugom ženom. Žena o kojoj se radi zove se Lanie Cross - službeno je ona dr.
Melanie Cross, F.A.C.O.G, no djeci Garlandovih uvijek je, na veliku žalost
mojih roditelja, govorila neka je zovu Lanie. Ona i njezin pokojni suprug,
Leander Cross, istaknuti kirurg tamnijega naroda, bili su u doba moga
djetinjstva možda i vodeći domaćini kruga primanja na Zlatnoj obali, kruga
kojim su se moji roditelji često kretali, zato što se u onim danima tako radilo: u
petak blistava večera u jednoj kući, u nedjelju kasni doručak sa šampanjcem u
drugoj, dobavljači hrane, kuharice, čak i privremeni poslužitelji spremni dok
najbolji dio crnog Washingtona juriša okolo, luđački oponašajući gluposti
bijelih ljudi. Pa ipak, nije to bilo baš potpuno ludo. U starim danima, običavala
je govoriti moja majka, u cijeloj je Americi bilo možda stotinu crnih ljudi koji
su nešto značili i svi su se međusobno poznavali. Djelomično je to bio
snobizam, ali i zanimljiva pretpostavka. Društvena scena, koja se svojim
kritičarima činila tako neobjašnjivo rasipna i pretenciozna, osvježavala je i
osnaživala one koji su kroz nju vijorili, dajući im snage da se suoče s novim
danom, s novim tjednom, sa sljedećim mjesecom i godinom tijekom kojih će
svoju iznimnu darovitost trošiti na narod koji ih nije spreman nagraditi za
njihove sposobnosti.
Kao dijete, volio sam silaziti u prizemlje subotom rano ujutro nakon što su moji
roditelji održali zabavu. Lutao bih kroz još nepospremljene prostorije u
prizemlju, njuškao čaše, dirao kartice s imenima, tražio svježe ogrebotine na
golemom uglačanom stolu od ružina drveta u blagovaonici. Katkad bismo se,
dok bi roditelji spavali poslije tuluma, moj brat, sestre i ja igrali, sjedeći oko
stola, podižući čaše i držeći zdravice koje smo smatrali domišljatima,
pokušavajući kroz tu malu dramu razabrati što je to što odrasli rade do dugo u
noć, a zbog čega se bučno smiju i tako veselo izvikuju jedni drugima imena dok
mi čučimo na stubišnom polukatu, slušajući i nastojeći naučiti. Od tih je dana
prošlo više od trideset godina, a ja se još uvijek pitam u čemu je bila tajna, zato
što je neizreciva magija integracije bila sredstvo uz pomoć kojega je duh tih
dugih, veselih noći nestao. Istina je, još se uvijek zabavljamo, još uvijek se
priređuju primanja, ali izgubilo se nešto od njihove naravi, njihova je uloga u
zajednici postala manje izvjesna, možda i zato što i sama zajednica odumire.
Kimmer i ja živimo u četvrti koja je potpuno bjelačka, a tek nekolicina mojih
prijatelja iz mladosti žive negdje u blizini razine Zlatne obale, osim ako čovjek
u to ne ubroji i pomodnija predgrađa samog Washingtona.
Lanie Cross veza je s tim prijašnjim razdobljem. Ona, na neki način, živi
između dva svijeta - ondašnjeg i današnjeg. Možda je to zbog njezinih godina.
Njezin je muž bio isto godište kao i moj otac, no sama je Lanie nekih
petnaestak godina mlađa - nitko ne spominje da su se vjenčali dok je ona još
studirala na Harvardu - što znači daje danas u kasnim pedesetima. To je visoka,
naočita žena, sve su kosti njezina tijela dugačke, od nogu do jagodica, a koža
joj zadržava svoju glatku smeđu ljepotu iako se već počela borati. Sive joj oči
zaigrano bliješte energijom i inteligencijom. Kad sam bio dijete, svi su dečki
bili zaljubljeni u nju.
Kao i svi njezini radni dani, i ovaj je pun posla i kad je uspijevam uhvatiti u
njezinoj ordinaciji u jednoj od onih izbijeljenih, četvrtastih, niskih poslovnih
zgrada, njezina stroga ali pristojna tajnica, još jedna postarija žena s Kariba,
zapovijeda mi da pričekam. Sjedam na tvrdu drvenu klupu među njezine
pacijentice, žene svih godina - od tinejdžerica do žena upadljivo starijih od
mene. Sve pripadaju tamnijem narodu. Većina se doima, ako je suditi prema
njihovu ponašanju i odjeći, kao pripadnice dobrostojeće srednje klase, jer Lanie
Cross zadržala je klijentelu iz dobrih starih vremena. No nekoliko njih pokazuje
i vanjske znake osiromašenja, a za neke mi se čini da su na ekonomskim
ljestvama samo prečku ili dvije iznad gošći javne kuhinje. Lanie je na glasu po
tome što ih sve liječi jednako, a ja prema njoj osjećam toliku naklonost da bih
volio vjerovati kako je to istina.
Kad sam nazvao prije tjedan dana, Lanie se iznenadila što me čuje, onako kako
bi se iznenadio svatko tko bi doživio provalu prijateljstva od nekoga s kim nije
prozborio ni riječi najmanje pet godina, ako se izuzme obvezni zagrljaj na
sprovodu. Dobio sam je kod kuće, nakon što mi je inače tajni telefonski broj
dala druželjubiva Mariah. Čuo sam kako u pozadini plače dijete. Lanie mi je
rekla da su joj u posjetu kći i zet, a ja sam se bezuspješno pokušao sjetiti koliko
je ona djece imala. (Pokazalo se da ih je troje i da su sva usvojena: Lanie i
njezin suprug nisu mogli imati djece na uobičajen način.) Kad sam joj objasnio
da bih volio porazgovarati o svom ocu, postala je još opreznija. Na kraju se ipak
složila da se sa mnom nađe na objedu, pretpostavljam zato što je bila jednako
znatiželjna da čuje što joj ja mogu reći kao što sam i ja bio znatiželjan da čujem
nju. Njezin pokojni suprug bio je - osim dugogodišnjeg partnera u golfu i
pokeru - jedan od dvoje (a druga je bila moja majka) ljudi kojima se moj otac
iskreno povjeravao tijekom teških dana poslije istupa Grega Haramota. Addison
mi je jednom rekao kako je dvoje doktora Cross iznimno blisko. Nadam se da
će se pokazati kako je to istina.

(II)
DO LANIENE SAM ordinacije stigao taksijem, pa se u njezinu četvrtastom i
praktičnom Volvu koji je vozila još u doba očevih saslušanja, odvozimo u
Adams-Morgan, moju staru četvrt. Odabrala je kubanski restoran koji voli i u
kojem prilično dugo nije bila. Lanie je, kao i uvijek, lijepo dotjerana, u
tamnoplavom kostimu s hlačama koji je čini vitkom i do članaka dugom kaputu
od vikunjine vune koji je morao koštati cijelu moju mjesečnu plaću. Kaže mi da
se mora vratiti u ordinaciju do dva, pa se moramo požuriti.
Tijekom napornog putovanja kroz grad - zaboravio sam da Lanie vozi onoliko
oprezno koliko to sugerira njezin izbor automobila - izmjenjujemo očekivano
ugodno čavrljanje dvoje poznanika koji zapravo pola desetljeća nisu razgovarali
i koji nikad nisu bili osobito bliski. Također pazim neće li se pojaviti zelena
limuzina tako obična da bi mogla biti upadljiva, ali u blizini ima isuviše običnih
automobila. Lanie, ne primjećujući moju budnost, spominje daje prošli mjesec
na jednoj večeri vidjela moju tazbinu i da su oboje izgledali tako zdravo kao da
će živjeti vječno, a onda razabire kako bih ja to mogao protumačiti, pa lapsus
prekriva pričom o svojoj djeci: najstariji je sin koji napreduje u zrakoplovstvu i
po cijelom svijetu za sobom vuče ženu i troje djece; potom slijedi kći koja je
netom postavljena za profesoricu povijesti upravo ovdje na Howardu i koja,
razvedena, sama podiže sina; najmlađa je također kći, domaćica koja živi u
New Rochelleu i podiže troje djece dok njezin suprug "koji radi nešto u vezi s
općinskim obveznicama" svaki dan putuje na Manhattan i natrag. Lanie je
ponosna na svoju djecu i oduševljena time što ima sedmero unučadi, a ja se
sjećam kako su neki od nas običavali zadirkivati djecu Crossovih zbog njihove
neupitne odanosti roditeljima - za većinu nas, Peti amandman bio je samo
zbirka bedastoća obješena na zidu učionice vjeronauka. Ali, pretpostavljam, da
su mene usvojili roditelji tako puni ljubavi i širokogrudni kao Crossovi, i ja bih
ih stavljao na prvo mjesto, prije svega.
Otprilike u trenutku kad dovršavamo predjelo, Lanie je ta koja nas napokon
dovodi na ono zbog čega smo se sastali. "No, dobro onda, rekao si da želiš
razgovarati o svom ocu."
"Pa, zapravo o njegovu odnosu s vašim mužem."
"Odnosu?" Držeći čašu vode u svojoj mršavoj ruci, Lanie se doima kao da joj je
to zabavno.
Malo porumenim. "Ono što sam htio reći jest da bih želio znati sve što ste mi
voljni ispričati, a što vam je vaš muž rekao o mom ocu."
"Što mi je Leander rekao o tvom ocu?"
"Da?"
"Sve?" Oči joj bijesnu. Zaboravio sam da je Melanie takva, da vragolasto
komunicira s muškarcima, vraćajući im u obliku pitanja sve što joj kažu.
Pretpostavljam kako sam mislio daje prerasla takvo ponašanje, no možda je to u
njoj instinktivno, ne toliko koketerija koliko oprez. Voli izbaciti muškarce iz
ravonoteže kako bi zadržala vlastitu.
"Ne baš sve. Ali, ako se možete vratiti na... no, na ono vrijeme kad je moj otac
bio kandidat za Vrhovni sud i kad su se događale sve one nevolje. Moj otac nije
običavao druge pitati za savjet, ali znam da se savjetovao s doktorom Crossom.
Sve što biste mi mogli reći, a što vam je rekao vaš muž... pa, to je ono što bih
volio saznati."
Lanie odmiče svoje kratke kovrčice od lica, pojede nekoliko zalogaja svog
bistec empanizado i promišlja. Ja se uvaljujem u stolac i pijuckam svoju dijetnu
Pepsi, čekajući da se ona odluči. Ne znam zbog čega se svi ljudi s kojima
razgovaram ponašaju tako nesusretljivo. Možda diram u zajedničku ranu.
"Nema se tu mnogo reći", kaže ona naposljetku. Nervozno se smiješi,
pokazujući savršene zubne navlake. "Leander je meni o tvom ocu povjerio
manje toga nego što, čini se, svi misle. Mnogo manje."
Pohranjujem u pamćenje neobičnu riječ svi i kimam kako bih je ohrabrio na
nastavak. "Bilo što čega se možete sjetiti."
"To baš nisu bila najlakša vremena", upozorava me ona.
"Razumijem to, ali... pa, ima stvari koje moram znati."
"Stvari koje moraš znati?"
"Kad je njegovo imenovanje... kad se cijela stvar raspala, nije baš razgovarao s
mnogim ljudima. Znam daje razgovarao s doktorom Crossom. S vašim mužem.
Samo bih volio doznati o čemu su razgovarali. I kakvo je... pretpostavljam da
biste vi rekli - kakvo je bilo očevo raspoloženje?"
Lanie se još uvijek opire. Možda ju je muž uputio dao tome ne govori.
"Talcotte, zašto ti je to toliko važno? Ima li to kakve veze s Kimmerinim
izborom za sutkinju?"
Joj! Sjećam se što je rekao Mallory Corcoran: Zar nema više tajni u ovom
gradu? Pa, ne, zapravo i nema, kako je naučio moj otac. Oprezno odabirem
riječi. "Ne, to ima veze s nekim drugim stvarima koje su se događale."
"Misliš na onog privatnog detektiva? Koji se utopio?"
I opet joj! "Ovaj, da. Možda. Nisam siguran."
"Pokušao je razgovarati sa mnom, znaš. Razgovarao je s nekoliko ljudi iz starih
dana. Mislim da mu nitko od njih nije baš previše rekao." O čemu? Želio bih to
pitati, ali Lanie se ne zaustavlja u svom pripovijedanju, a ja je ne želim
prekidati. "Nije baš da su mu i mogli mnogo reći. Tražio je nekakve dokumente,
ili tako nešto. Ne znam pojedinosti, jer sam odbila s njim razgovarati. Kakva
drskost!" Mršti se i odmahuje glavom. "Koliko čujem, ponašao se gore od
policajca. Gnjavio je starije ljude u njihovim domovima, zastrašivao ih. Grace
Funderburke morala je na njega nahuškati svog psa, tako sam čula. Carl Little
rekao mu je da će otići po sačmaricu, iako Carl iz nje vjerojatno nije pucao
dvadeset pet godina. A kažu da je jadnu Gigi Walker toliko izmučio daje bila
sva u suzama kad je otišao."
"Pa zbog čega ih je toliko gnjavio?" pitam ja, fasciniran.
Čini se da to razdražuje Lanie. "Talcotte, rekla sam ti da nisam sigurna. FBI ih
je sve obišao i s njima o tome porazgovarao. Pretpostavljam da je tip prekršio
nekakav zakon. Ali iz onoga što sam razumjela, bilo je ono što sam ti rekla,
tražio je dokumente. Nekakve dokumente koje je tvoj otac navodno trebao
ostaviti kad je umro. Ne znam." Još jedno slijeganje ramenima, ovaj put
razrađeno, zaključuje temu. "Nisam razgovarala s njim", podsjeća me.
Uzimam trenutak stanke i punim usta rižom i grahom kako bih to prikrio. Ako
Lanie nije razgovarala s Colinom Scottom, tko su onda svi koji su mislili da bi
joj se muž povjerio? Misli li samo na prijatelje uzduž Šesnaeste ulice? Ili
postoji razina do koje se još nisam probio?
U jedno sam siguran: posjetio sam pravu osobu.
"Lanie, porazgovarajmo mi o mom ocu, a ne o istražitelju."
"Ako želiš."
"Moram znati što vam je suprug rekao. Molim vas. Sve čega se možete sjetiti."
"Ali nisi mi rekao zašto, Talcotte."
I zaista, nisam. Shvaćam da ono što ću joj reći mora biti doista dobro. Ako
Melanie Cross više od petnaest godina nije govorila o tim stvarima, nema
razloga da povjerujem kako će sad olakšati dušu samo zato što je ja to molim.
"Zato što mislim daje moj otac htio da mi to ispričate", kažem.
Ovime pridobivam njezinu pozornost. Njezine mudre oči bijesnu prema meni, a
tanke se obrve upitno i sumnjičavo podižu.
"Ostavio mije poruku", objašnjavam ja.

(III)
LANIE CROSS NE TRAŽI da joj kažem što je u poruci pisalo. Tek kimne
svojom duguljastom glavom, možda kao znak predaje. "Tal, znaš, možda ti to
neće biti lako čuti."
"To znam, ali mislim daje potrebno da to čujem."
"Misliš reći - želiš to čuti."
"Ne bih rekao da to više ima ikakve veze sa željama."
Nije baš sretna. "Tal, ti razumiješ da je moj Leander bio kirurg, a ne psihijatar.
Ali... pa... u redu. Želiš razgovarati o onome što se dogodilo poslije saslušanja?
Dobro. Ispričat ću ti." I zaista mi priča, izravno, bez okolišanja. "Leander mi je
rekao da je tvoj otac imao slom."
"Slom? Što to znači, slom?"
"Znaš ti dobro što to znači. Živčani slom. On... Kad su počele na vidjelo izlaziti
sve one priče o Jacku Ziegleru, Oliver bi znao nazvati Leandera usred noći -
možda, ne znam, dva ili tri puta tijekom onog prvog tjedna. Telefon bi zazvonio
u dva ujutro, Leander bi dograbio slušalicu, a ja bih ležala i promatrala ga, on bi
prošaptao nekoliko riječi, a onda bi problijedio... mogla sam vidjeti da nastoji
pronaći prave riječi, da ga pokušava utješiti, ali poslije nekog vremena više nije
bilo šanse da ubaci koju riječ. Poslije bi mi Leander rekao daje to bio Oliver, da
je plakao na telefonu. Žao mije, ali tako mije rekao. Daje plakao i stalno
ponavljao stvari kao 'Kako mije to mogao učiniti?' To se odnosilo na onog
pravnog činovnika, rekao je Leander, koji je svjedočio protiv njega. Ili bi rekao
'Učinio sam sve što sam trebao učiniti. Pošteno sam radio svoj posao, kako me
mogao dovesti u ovakav položaj? Kamo je nestala odanost?' Takve stvari.
Leander se malo uplašio za njega. Zbog toga kako je divljao zbog onog pravnog
činovnika i također i zato... pa, Leanderu se činilo da zvuči kao da opet pije."
"Pije! Ali... prestao je piti još prije... davno je prestao."
Lanie odmahuje glavom, sive su joj oči ozbiljne i sućutne, onakve kakve su
zacijelo kad mora reći pacijentici da ima rak jajnika. "Pretpostavljam daje bio
ponovno počeo. Barem je tako moj Leander mislio. I..."
"Čekajte. Čekajte malo. Da je pio, ja bih znao za to."
"Zašto to kažeš?"
"Pa, kao prvo, ja sam došao iz Elm Harbora kad se sve to događalo. Sad, moj
otac ni o čemu s tim u vezi nije sa mnom razgovarao. Nisam čak ni siguran da
me želio u blizini." Iznenada me spopada vrući grč u grlu. Nikad se ovoga
nisam želio prisjećati, nisam ni očekivao da ću morati. "On... nije o tome sa
mnom razgovarao", ponavljam ja, nastojeći pronaći mjesto na kojem sam se
izgubio. "Nije ni... nije ni moja majka. Pretpostavljam da oni... nisu bili ljudi
koji su mnogo govorili o... o, ovaj, osjećajima. Problemima. I tako, kad se sve
to dogodilo, kad je imenovanje propalo, mi... mi, djeca... nismo ih mogli
natjerati da se otvore. Ali ipak, opijanje... daje pio..." Gubim nit, oči su mi
vlažne i peckaju me. Prisjećam se jučerašnjeg sastanka s Wallaceom
Wainwrightom i njegovih nimalo uvijenih naznaka: Nije bio pri sebi. Nije znao
što govori. Možda sam ja bio jedini koji nisam primijetio daje moj otac, u
svojoj boli i poniženju, ponovno posegnuo za bocom.
Melanie Cross je liječnica, pa dobro zna kako postoje trenuci u kojima nije
preporučljivo pacijentima nuditi utjehu, i tako ne govori ništa. Čeka. U jednom
strašnom trenutku, ponovno proživljavam iznenadan sunovrat od radosti do
užasa; od kućanstva okrenutog naglavačke zbog svih telefonskih poziva,
prijatelja i brzojava koji su stizali zato što je Sudac trebao postati Vrhovni, pa
do samotne, junačke, beznadne mrtve straže dok su prijatelji nestajali, a telefon
postajao sve tiši - zvali su samo bezdušni mediji - kad je konačno postalo jasno
da nije propalo tek imenovanje, već i cijela očeva karijera. U to sam se vrijeme
patio na trećoj i završnoj godini prava, izostajući s predavanja tijekom prvih,
veličanstvenih dana saslušanja. Malo više od dva tjedna poslije, vratio sam se
kako bih sjedio u pozadini prostorije dok su svjedočenje Grega Haramota i
plimni val dokaza koji su ga podupirali, ispirali očeve prosvjede o vlastitoj
nedužnosti. Poslije tog prvog, prekrasnog jutra, ostao sam u Ulici Shepard, dok
su dobronamjernici i penjači po društvenoj ljestvici vijorili kroz kuću, a moji
roditelji, u punom sjaju svog kraljevskog šarma prihvaćali laskanja kao nešto
što im po pravu pripada. Ali nakon što jebrana pukla, kad sam htio pomoći,
postalo je jasno da nijedno od mojih roditelja zapravo ne zna što bi sa mnom
počelo.
"Nisam mnogo vremena provodio kod kuće", kažem naposljetku. "Još sam bio
na pravnom fakultetu."
"Sjećam se", kaže Lanie, tračerski se i vragolasto smiješeći se dok se s toplinom
prisjeća. "Ti i Kimmer baš ste počeli hodati, zar ne?"
Oklijevam, zato što mi je Lanie, možda ne i namjerno, postavila malu verbalnu
zamku. Godine 1986., u doba očeva imenovanja, Kimmer i ja zajedno smo
studirali i to je bilo sve. Svatko je od nas - barem tehnički - hodao s nekim
drugim. No zapravo smo bili u oh-ne-bolje-da-stanemo-čekaj-a-Kathy fazi
obnavljanja onoga što je nekoć bila prilično strasna veza: kao i većina mladih u
to doba - ali zapravo, tako je i danas - bili smo opčinjeni idejom, opasnom
antitezom civiliziranom životu, da slušati svoje nagone nije samo naše pravo,
već i naša obveza. Taje sklonost nekako oduvijek bila lajtmotiv naše uzajamne
privlačnosti; triput, a možda i više, ovisi kako brojite, završavali bismo jedno
drugom u zagrljaju u trenucima kad je barem jedno od nas pripadalo nekom
drugom.
Nespreman da priznam Lanie ono što svi već znaju, odlučujem - kao i mnogo
puta - da je najbolji odgovor promjena teme. "Pretpostavljam da biste mogli biti
u pravu. Mislim, što se tiče očeva opijanja. Ja nisam živio kod kuće. Ako je moj
otac, recimo, pio noću... pa, nije nužno da bih ja za to znao."
"Žao mi je, Tal."
"Ne, u redu je. U to... nije teško povjerovati."
"Znaš, Tal, moj muž je pokušao... prvi put, poslije Abby... pokušao je nagovoriti
tvog tatu da potraži pomoć zbog opijanja. Ali Oliver je neprestano odbijao. I,
naravno, prestao je s tim sam od sebe." Bubnja noktima po stolu. "Leander je
govorio kako se tvoj otac, kad god bi on spomenuo liječenje, doimao pomalo
uvrijeđenim."
"Ne čudi me", kažem ja, srca teška od uspomena. "Psihološku je pomoć i
psihoterapiju uvijek smatrao posljednjim utočištem za ljude koji imaju slabu
volju."
"Alkoholizam je bolest..." počinje automatski liječnica u njoj.
Smijući se, podižem ruke na predaju. "Hej, ne morate mene u to uvjeravati. Ja
znam daje to bolest i znam da može biti i genetski prenosiva, što su dva razloga
zbog kojih nikad ne pijem." A onda se ponovno rastu-žujem. "A ako je to bolest,
a moj se otac nikad nije liječio... pa, da, mogu povjerovati da bi opet počeo."
Igram se s hranom, tek mi se gubi. Ništa od ovoga nije ono po što sam došao.
Postigao sam samo to da se ponovno otvore nikad do kraja zacijeljene rane onih
iscrpljujućih dana. Ali svejedno tjeram dalje. "Je li to sve što vam je muž
ispričao? Opijanje? Ludi telefonski pozivi?"
"Pa, nije. Nije, ima toga još." Lanie zamišljeno pucne jezikom. Odbacit će još
jedan veo, očito, a pita se bi li to trebala učiniti. "Kao... šah", kaže ona
naposljetku.
"Šah?Kakav šah?"
Lanieno se snažno čelo zamišljeno mršti. Ponovno odmiče kosu s lica i ubacuje
zalogaj salate u usta. Sjedim dok ona pijucka vodu. "Leander je običavao
navečer svratiti do tvog oca da vidi kako je, i kad se sve ono događalo. .. i
poslije. Nije uvijek najprije telefonirao..."
"Zato što je htio vidjeti pije li moj otac", nabacujem ja.
"Pretpostavljam da se jednim dijelom i o tome radilo. Ali, Tal, također moraš
imati na umu i to da su oni bili drugačija generacija. Bilo im je normalno da
prijatelji navrate nenajavljeni. Nije to bilo kao danas, kad ničija kuća nikad nije
uredna i spremna za društvo, pa najprije moraš nazvati da prijatelji stignu sve
pospremiti. Kuće, životi ljudi, sve je to bilo... oh, nekako otvorenije. Ne želim
reći da nitko nije imao tajni, ali, znaš, postojao je određeni osjećaj da te... da...
da te tvoji prijatelji mogu vidjeti onakvog kakav zaista jesi. Kakav si bio. Ma
znaš na što mislim."
"Da." Lagano se smiješim, nadajući se da će se Lanie požuriti, zato što je jedan
i četvrt, a znam da u dva ima pacijenticu. Ili možda tu neočekivanu potrebu za
žurbom stvaraju moje tajne uspomene na ovu četvrt. Nekoliko blokova dalje od
Ulice Columbia nalazi se stan u kojem sam živio u kasnim osamdesetim i u
kojem je, premda još udana za Andrea, Kimmer katkad noćila. Moguće je da
smo i u ovom restoranu pojeli koji potajni obrok.
"No dobro. I tako bi Leander navratio i obično bi zatekao tvog oca u njegovoj
maloj radnoj sobi u prizemlju - znaš na koju sobu mislim - a Oliver je imao
rastvorenu šahovsku ploču, onu na koju je bio tako ponosan, uvijek se pravio
važan s figurama... i igrao bi šah sam sa sobom." Pravi grimasu. "Ne, to nije
točno. Čekaj da razmislim. Ja ne znam baš mnogo o šahu, pa mi se teško sjetiti.
Ne. Nije igrao. Pokušavao je... smišljao je šahovske zagonetke..."
"Probleme."
"Hmmm?"
"Šahovske probleme. Moj otac je volio... To se zove komponiranje. Volio je
komponirati šahovske probleme. Pretpostavljam da bi se moglo reći kako mu je
to bio hobi."
"Tako je!" Lice joj se razvedrava. "Sjećam se, zato što mije Leander rekao da
misli kako je to odlična terapija, da zacijelo vrlo opušta tvog oca, samo...
samo..."
"Samo što?" Ponestaje mi i strpljenja i vremena i volio bih da jednostavno kaže
što ima.
Ona me gleda ravno u oči. Primijetila je moje raspoloženje i spremna je
ispričati mi neuljepšanu istinu. "Leander je mislio daje Oliver time postao
opsjednut. Tim šahovskim problemima koje je komponirao. Čak više nije ni
odlazio igrati golf, zato što je uvijek bio za šahovskom pločom. Jedva je odlazio
i na poker. Govorim o mjesecima nakon... nakon problema s njegovim
imenovanjem. I tako bi ga Leander odlazio posjetiti u Ulicu Shepard. A tvoja bi
ga majka pustila unutra, a on bi sam otišao do radne sobe i ušao u nju. Bio je
Oliverov najbolji prijatelj, a Oliver čak ne bi ni ustao od šahovske ploče.
Katkad ne bi ni glavu podigao. Neprekidno je ponavljao kako je čak i šah
namještaljka, kako bijeli kreće prvi, kako bijeli obično pobjeđuje, a crni može
samo reagirati na njegove poteze i kako crni, čak i ako savršeno igra, još uvijek
mora čekati na pogrešku bijeloga prije nego što se može ponadati pobjedi -
takve stvari." Lanie se mršti, sjećajući se još nečega. "Ali... ali mislim da se
sjećam kako mi je Leander rekao da je to bio razlog zbog kojega je Oliver volio
- kako ono? - komponirati. Volio je komponirati probleme zato što je postojala
nekakva posebna vrsta problema, u kojoj crna figura kreće prva..."
"Pomoćni marovi, tako se zovu", kažem ja, iako me ta strana šaha nikad nije
zanimala. No nešto mi se iz sjećanja uspinje prema površini. "U pomoćnim
matovima crni kreće prvi, a crna i bijela figura surađuju kako bi matirale crnog
kralja."
Lanie podiže tanku obrvu kako bi mi pokazala što misli o tome. "Dobro, možda
je tako. Ali Talcotte, stvar je u tome stoje tvoj otac, pa, on je ponavljao kako će
to biti njegovo iskupljenje, da će - ako nije mogao najednom - pobijediti na
drugom području. I... sad, ovoga se ne sjećam baš najbolje... ali Leander je
rekao da tvoj otac radi na nekoj vrsti šahovskog problema, na nečemu što nikad
prije nikome nije uspjelo, i da nekako misli da će, ako to uspije riješiti...
odnosno, pretpostavljam, komponirati. .. da će to nadoknaditi štetu koja je
nastala s njegovim imenovanjem u Vrhovni sud. Nešto u vezi sa skakačem?
Dvostruki... nešto. Ne sjećam se kako se to zvalo. Ja ne igram šah. Ali Leander
je rekao da se tvoj otac činio tako... tako očajnički željan da to postigne, da je
time bio tako opsjednut, barem u tom trenutku, da se činilo kako ničem drugom
ne posvećuje mnogo vremena. Čak mu je i posao počeo trpjeti, tako mi je
Leander rekao. A sve to kako bi mogao... komponirati svoj šahovski problem. I
zbog toga je moj muž mislio da je Oliver imao... neku vrstu sloma. Barem je
tako Leander rekao." Gleda na sat i tako znam da nam je vrijeme isteklo.
Kad smo opet na Ulici Columbia, dobra stara Lanie ponovno se pretvara u
doktoricu Melanie Cross i također joj se silno žuri da me se riješi. Želim je
pitati je li ikad išta čula o tome da bi moj otac htio pištolj, ili zna li možda što
gaje prestrašilo godinu dana prije smrti, ali ne vidim načina da oblikujem ta
pitanja, a da ne zvuče besmisleno. Pratim je do njezina Volva. Neću se s njom
odvesti natrag na Howard, jer moj je hotel u blizini, deset minuta šetnje
nizbrdo. Pridržavam joj vrata, a ona brblja kako bi bilo lijepo da se Bentley i
njezini unuci sastanu, daje takva šteta što se više ne viđamo, a ja kimam na
svim pravim mjestima. Onda se, iznenada, misao koja se pokušavala probiti
kroz moju svijest naglo oslobađa.
"Lanie?"
"Hmmm?" Napola u Volvu, a napola vani, iznenađeno podiže pogled u kojem
se primjećuje tek slabašan tračak razdražljivosti. U mislima, ona je već u svojoj
ordinaciji, oslobođena od razgovora koji joj je bio gotovo jednako bolan koliko
i meni.
"Lanie, samo još jedna stvar. Šahovski problem za koji vam je muž rekao da na
njemu radi moj otac... onaj koji bi sve preokrenuo ako ga samo uspije riješiti?"
"Što s njim?"
"Možete li se ponovno pokušati sjetiti kako se zvao. Rekli ste... Dvostruki
nešto?"
"Ja ti baš ne znam mnogo o šahu, Tal." Smiješi se kako bi prikrila nestrpljenje.
"Rekla sam ti."
"Znam, znam, oprostite. Ali možete li se sjetiti ičega što vam je s tim u vezi vaš
suprug rekao? Molim vas. Znam da ste u žurbi, ali to je važno."
Ponovno izvodi onu točku s mrštenjem, oči su joj udaljene. Potom odmahuje
glavom. "Žao mi je, Tal, ali to je bilo isuviše davno. Ne znam. Znam da je
Leander spomenuo naziv, stalno je govorio da gaje tvoj otac zvao imenom -
šahovski problem, mislim. Ali, žao mi je, no zaista se ne sjećam. Trebala bih se
sjećati naziva, Leander ga je tako često spominjao, zato što je tvoj otac toliko o
njemu govorio. Da vidim. 'Dvostruka Ekscelencija'? Ili 'Trostruki Ekscerpt'?
Nešto takvo." Ponovno me gleda, vrlo liječnički, vrlo u žurbi. "Hvala ti na
objedu, Tal, ali zaista se moram požuriti."
"Znam", mrmljam ja, iznenada obeshrabren. Sad se svega sjećam. Problema za
koji se Sudac nadao da će ga uspjeti komponirati. Onoga o kojemu je i meni s
vremena na vrijeme govorio, kad sam bio mnogo mlađi, iako su mi njegova
objašnjenja bila smrtno dosadna. Sad želim da se mogu prisjetiti više toga.
"Hvala vam što ste pokušali. I hvala vam što ste odvojili vrijeme za mene."
"Bilo mi je zadovoljstvo." Lanie Cross razvedri se dok klizi u automobil u
komešanju mršavih ruku i nogu. "Oh, sjećam se još jedne stvari. Leander mi je
rekao kako je tvoj otac neprekidno ponavljao kako je sit toga da bijeli uvijek
pobjeđuje. On će to popraviti tako da umjesto bijeloga pobijedi crni."
"Mislite na šahovski problem? Crni je trebao pobijediti?"
"Mislim da da. Oprosti, ali više se ničega ne sjećam." Izmučeno mi se smiješi.
"Onda, Tal, naše obitelji se definitivno moraju naći, možda na ljeto, na
Vinogradu."
"To bi bilo lijepo", kažem ja tiho, ali misli su mi drugdje.
Dok promatram Volvo kako nestaje u mravinjaku prometa, mislim na svog oca,
sluđenog od straha i bijesa poslije propasti svog imenovanja, kako noć za noći
sjedi sam u svojoj maloj radnoj sobi, ignorirajući pokušaje približavanja svog
najstarijeg i najdražeg prijatelja, opijajući se i puštajući ostatak svijeta da se ruši
oko njega, dok on sve nastoji dovesti u red skladajući posebnu vrstu šahovskog
problema, zvanu Dvostruki Excelsior.

DVADESET PETO POGLAVLJE

UMJERENI ZAHTJEV
(I)
"RADO BIH TE ZAMOLIO za uslugu", mrmlja velečasni doktor Morris
Young.
"Naravno", kažem ja tiho, zato što doktor Young zrači mirnoćom koja umiruje
sve oko njega, kao i moći koja, čini se, tjera sve na to da kažu "da".
"Nadam se da te neću dovesti u neugodnu situaciju."
"To ovisi o tome kakva je usluga."
Morris Young se osmjehuje. Kad je veseo, njegovo kozicama izrovano,
narančastosmeđe lice doima se nježno zaobljenim i baca tople zrake sunca na
svakoga tko je u blizini. Kad se ljuti, to je isto lice sastavljeno od tvrdih
ravnina, oštrih kutova i strašnoga suda. Kosa mu je rijetka i sijeda; njegove
crvenkaste oči više nisu oštre, ne pomažu im čak ni debele naočale; usne su mu
drsko ispupčene, iako je inače skroman koliko samo može biti. Iako je opsegom
širok, u javnosti ne nosi ništa drugo osim trodijelnih odijela od tamne vune,
bijele košulje i tamne kravate, naslijeđe ranijeg naraštaja propovjednika. U
ranim je sedamdesetima, ali posjeduje svu evangeličku snagu iz razdoblja
"mišićavog" kršćanstva. Pastor je Hrama baptističke crkve, vjerojatno
najmoćnije institucije iznurene predstraže tamnijega naroda u podijeljenom
gradu Elm Harboru, što ga, po mnogo čemu, čini najutjecajnim crnim čovjekom
u gradu.
Osim toga, on je - s mogućim izuzetkom mog kolege, Roba Saltpetera - najbolji
čovjek kojega imam čast poznavati. A to je i razlog zbog kojega sam prošlog
ljeta, uronjen u depresiju zbog stanja u kojem je moj brak, odabrao baš njega za
svoga savjetnika, a i razlog zbog kojega sam zaključio kako ga moram ponovno
vidjeti.
Kad sam se prošloga vikenda vratio iz Washingtona, suočio sam se s motornom
pilom: Nije ti dosta što se pališ na moju sestru, nego moraš još i
provoditi noć s onom debelom droljom od svoje sestrične! Očito, netko me
vidio kako se uspinjem na kat sa Sally i rekao nekome drugome tko je rekao
nekome drugome i tako je glas dospio do Elm Harbora za manje od pola dana.
A ja sam, kao i svaki oženjeni muškarac u Americi koji se nađe u takvoj
situaciji, miroljubivo podigao ruke i ustrajno ponavljao, Ništa se nije dogodilo,
mila, časna riječ - što je u mom slučaju istina. Kimmer je bila prilično
neumoljiva: Pa što? Svi misle da se nešto dogodilo, Misha, a to je gotovo
jednako loše! Zaprepastila me spoznaja da Kimmer manje brine što sam ja
učinio od onoga što bi ljudi mogli pomisliti; da me moja žena, koja me već
odavna oslobodila besmislenog zatvora koji se sastojao od očekivanja mojih
roditelja, zaključala u vlastitu usku podzemnu tamnicu.
Poštedio sam Kimmer pojedinosti otužnog raspleta moje noći sa Sally. I tako
sam, kukavički, propustio spomenuti kako sam pola noći proveo budan, sjedeći
na neudobnom drvenom stolcu, boreći se s porivom da se ispružim na drugom
krevetu, iz straha da se Sally ne bi probudila i krivo protumačila situaciju.
Nisam rekao svojoj ženi da sam se ujutro naglo probudio, još uvijek u istom
položaju, osjećajući se kao da sam proveo noć tijela zgrčena u nekom
srednjovjekovnom mučilu, tup i ljepljivih usta, dok mi je u glavi udaralo, a
neodrediva pohota prošle noći bila je tek udaljena uspomena u koju sam jedva
mogao povjerovati. Moja je sestrična još uvijek spavala, sad dišući pravilno, i
pod nemilosrdnim pogledom danjeg svjetla bila je ponovno tek tupa, predebela
Sally Stillman. Nije mi predstavljalo poteškoću prodrmati joj rame kako bih je
probudio. Više nije bila ni duhovita, ni slatka, ni odvažna: oči su joj bile crvene
i otečene, bila je uspaničena, raščupana i zabrinuta da će zakasniti na posao, kao
i da će je uloviti Bud koji, očito, ostaje u njezinu životu više nego što je
priznala. Jedva je dočekala da pobjegne iz sobe. Njezin je kaput, na nesreću,
ostao u hotelskoj garderobi u prizemlju. Da pokrije zgužvanu haljinu, posudio
sam joj svoj otrcani Bruberry baloner, koji mi je obećala poslati natrag Federal
Expressom. Nekoliko je minuta provela u kupaonici, sređujući lice, kako je
rekla, a onda je nestala. Tek treba vidjeti je li sa sobom ponijela i moj dobar
glas.
Pa ipak, moj se život nastavlja. Naprijed i prema gore, moglo bi se reći, s
obzirom na to kako je moj otac naglasio riječ Excelsior. Danas ranije ujutro, u
Oldie sam prosjedio kratak i pristojan sastanak s dvojicom tihih istražitelja FBI-
a, ovaj put u vezi s provjerom moje žene. Kimmer, s kojom su razgovarali
dvaput, uzbuđena je. Ona misli da bi znaci još uvijek mogli biti povoljni, ako -
kako se izrazila - nas dvoje ostanemo na istoj strani. Tijekom doručka pažljivo
me uvježbala u tome što moram reći, a što propustiti. Ne želi više ni jednu riječ
u uputama u službenim zapisnicima. Bio sam isuviše iscrpljen da bih
raspravljao i - osim toga -zaista želim da ona dobije ono što želi. I tako slijedim
zadani scenarij.
"Dugo se poznajemo, Talcotte", kaže sad doktor Young, naginjući se naprijed
kako bi preklopio ruke na svom besprijekornom pisaćem stolu. Njegov ured u
podrumu crkve skučen je i zagušljiv, iz otvora za grijanje dopire buka. Ja se
znojim. Doktor Young ne. Kravata mu je savršeno vezana, košulja uštirkana i
svježa, iako je poslijepodne. "Koliko već godina?"
"Još otkako su dečki napravili budalu od mene."
On hihoće. "Nisu oni napravili budalu od tebe, Talcotte. Čovjek može napraviti
budalu samo sam od sebe. Sve što su oni učinili bilo je da su se prema tebi
ponašali kao što se ponašaju prema svakome izvan njihova kruga. I," - podiže
debeljuškastu ruku kako bi preduhitrio moj pokušaj upadice - "i, možeš biti
siguran da sam ih zbog toga dobro ukorio. Znaš što podučavamo u našem
programu. Razumijevanje daje svako ljudsko biće s kojim se susretnemo,
bijelo, crno, smeđe ili žuto, siromašno, bogato ili negdje između, policajac ili
diler, bez obzira na to pomaže li nam ili nas pozljeđuje, daje svaka osoba koju
susretnemo stvorena na sliku i priliku Boga i da je, prema tome, naša zadaća da
tu sliku tražimo u svakom susretu."
"Mislim da sam tu priču već čuo, doktore Young." Moj je red da se nasmiješim.
"Znam, pomalo sam kao pokvarena ploča. Ali znaš kako je to s dečkima."
"Znam", kažem ja i u ovom bih trenutku radije razgovarao o dečkima iz
njegova programa Vještine života i vjere nego gotovo o bilo čemu drugome,
iako ćemo, u jednom trenutku, morati porazgovarati o... pa, o mom braku.
Nastojim biti strpljiv i smiren dok me Kimmer, s očajničkom zabrinutošću u
očima, potiče. A doktor Young, na svoj srdačni i evangelički način, pomaže. I
njegovo podsjećanje na dečke iz programa Vještine života i vjere također
pomaže.
"Malo smo napredovali", mrmlja pastor, i ja isprva nisam siguran govori li on o
meni ili o dečkima. Još se jednom naginje prema meni dok mu smeđe oči
plamte. "Ali ti razumiješ, Talcotte, sve što su ti mladi ljudi naučili od svijeta jest
nepovjerenje. Znaš li koliko njih uopće viđa svoje očeve? Otprilike jedan od
desetorice. Znaš koliko ih ima braću ili prijatelje koji prodaju drogu? Otprilike
devetorica od desetorice. Polovica je bila uhićivana. Neki su bili i u zatvoru. Ni
jedan od njih nije uspio zadržati normalan posao duže od nekoliko mjeseci. Oni
pojma nemaju što je posao uopće. Misle da ih šef maltretira kad im kaže što
moraju učiniti. Misle da su mušterije davež. Nemaju nikakva poštenog
obrazovanja. Škole su ih iznevjerile. Socijalna pomoć namamila je u zamku
njihove majke, ali što drugo njihove majke i mogu? I tako se dečki opiru. Mrze
bijelce, ali ih se i boje. Uspješni crni ljudi" - pokazuje bucmastim prstom u
moja prsa - "i njih mrze, ali ih se ne boje. Oni mrze cijeli svijet, Talcotte, zato
što ih je ostavio na začelju i zato što je na začelju ostavio njihove majke. Kako
da oni vide Boga u drugima? Pa oni ne vide čak ni Boga u sebi."
"Vjerujem da ste mi to već spomenuli."
Morris Young kima glavom, zadovoljan. Lice mu se ponovno opušta u
uobičajeniji izraz mirne ozbiljnosti. Poznajem ga otprilike šest godina, otkako
me pozvao da govorim pred nekima od mladića iz njegova programa za
ugroženu djecu. Pripremio sam polusatno predavanje o nekima od junaka
pokreta za građanska prava. Bila je to katastrofa. Mlađi su dječaci zadrijemali;
pretpubertetlije su se došaptavali, pokrivši rukama usta; stariji tinejdžeri, pozeri
nakrcani zlatom, upadljivo su se dosađivali. Činilo se da nijednoga od njih ni
najmanje ne zanima ništa izvan njihova neposrednog iskustva. Kad je, na svu
sreću, isteklo vrijeme, doktor Young odmahnuo je glavom i rekao, Dobro došli
u stvarni svijet. Nekoliko mjeseci poslije, nagovorio sam svog kolegu
Lemastera Carlylea, bivšeg tužitelja, da istim dječacima govori o sustavu
kriminalističkog prava. Stajao sam u pozadini i promatrao ga kako privlači
njihovu pozornost govoreći o svemu, od toga kako ih gleda porota (Osudit će te
za dvije minute ako u sudnicu uđeš ovako kako si ušao ovamo) do toga kako da
izbjegnu policijski metak (Samo kažite "Da, gospodine" i "Ne, gospodine" i
držite ruke tako da ih oni mogu vidjeti, to će vas održati na životu mnogo prije
nego "Nosi se", čak i ako vam se unio u lice). Ne bih mogao reći da je Lemaste-
rova izvedba bila očaravajuća, ali mladići su se zagrijali za njega kao što se za
mene ni u jednom trenutku nisu. Od toga sam vremena dečkima govorio barem
dvaput godišnje; Lem Carlyle, zvijezda noćnog programa televizijskih mreža,
učinio je to samo još jednom. A ipak, on je taj kojega se sjećaju.
Da, dobro, zavidan sam mu.
Sad, sjedeći u crkvenom podrumu, izmjenjujem uljudne primjedbe s doktorom
Youngom i čekam da on izokola prijeđe na stvar. Prikladno me utješio u vezi sa
smrću mog oca i smrću Freemana Bishopa, za koga je znao da je bio naš
obiteljski pastor, baš kao što, čini se zna, sve o svakom Afroamerikancu u
gradu. Raspitao se za moju ženu i sina, a ja za njegovu ženu i tri kćeri od kojih
je najstarija studentica prve godine prava na državnom sveučilištu. Uvijek sam
se divio doktoru Youngu zbog toga što nije zatražio da pomognem njegovoj
kćeri da bude primljena na naš fakultet, kao i zbog načina na koji me pristojno,
ali odlučno odbio kad sam mu to sam od sebe ponudio. Gospodin je Patriciji
dao izvjesnu darovitost, a ona će otići tako daleko kako je njezin dar i njezina
postignuća budu odveli, hvaljen budi Bog, to je bilo sve što je rekao.
Odbili smo je.
"Tako," mrmlja dobri pastor, "pretpostavljam da bismo se trebali vratiti na tvoju
svađu sa ženom."
"Molim vas."
"Talcotte, složit ćeš se, zar ne, da nije bilo mudro to što si učinio?" "Hoću."
"Žena u tvojoj hotelskoj sobi", mrmlja on.
"Shvaćam da je to bila pogreška. Nisam baš previše jasno razmišljao."
On kima. "Znaš, Talcotte, poznajem muškarca, dobrog kršćanina, pastora koji
mije cijeli život prijatelj i koji nikad nije bio nasamo s nijednom ženom osim
svoje supruge. Ni na trenutak. Ako ide na put, zahtijeva da ga u zračnoj luci
dočeka muškarac. Ako mora posavjetovati članicu pastve, njegova žena ili
đakonica uvijek su prisutne. Uvijek. Na taj način nikad nije bilo ni naznake
skandala."
Pokušavam suspregnuti osmijeh. "Bojim se da to ne bi išlo u mom dijelu
svijeta. Ljudi bi to nazvali spolnom diskriminacijom."
"Čudan je to dio svijeta." Čini se kao da će još nešto dodati, a onda odlučuje da
neće slijediti tu liniju. "Ali, kao što sam rekao, lako je razumjeti ljutnju tvoje
žene, nije li? Povrijedio sije, Talcotte, povrijedio si njezin dobar glas..."
Iznenada, ne mogu se suzdržati. "Njezin dobar glas! Ona je ta koja okolo
ljubaka, nisam ja! Nema pravo biti ljuta samo zato..."
"Talcotte, Talcotte. Ljutnja nije pravo. To je osjećaj. Izvire iz našeg straha ili iz
naše boli, a toga mi, nesavršena bića, posjedujemo u izobilju. Grijesi tvoje žene,
njezine slabosti, ne daju tebi pravo da joj nanosiš više boli. Ti si njezin suprug,
Talcotte." Preklapa ruke i grbi se nad stolom, a ja uzvraćam, približavajući mu
se. "Znaš, Talcotte, za dečke sam te mnogo puta zamolio za uslugu, a ti si uvijek
bio i više nego velikodušan."
Pravim grimasu. Jedna od usluga bila je da, zajedno s još troje odraslih, pratim
dečke na izletu na plažu, stoje događaj koji je samo još jednom potvrdio kako
na njih nemam ni najmanjeg utjecaja. Druga je bila da nagovorim svog slavnog
studenta, Lionela Eldridgea, svojedobnu košarkašku zvijezdu poznatu kao
Slatki Nellie, da prošlog proljeća govori dečkima. Za to još otad plaćam, jer čini
se kako Lionel smatra da, nakon što mi je učinio uslugu, ne mora više dovršiti
svoj referat za seminar... od prošlog proljeća.
"Hvala vam, doktore Young, ah to je bilo najmanje što sam mogao učiniti."
"Gomilaš bogatstvo na nebu, hvaljen bio Bog. Ti si dobar čovjek i Gospodin za
tebe ima važan posao."
Kimam, ne govoreći ništa. Iako svaki kršćanski vjernik razumije da Bog vodi
naše korake, sve manje je i manje onih koji tu bit naglašavaju. Osjećamo
nelagodu pri pomisli na Boga koji aktivno djeluje na svijetu. Skloni smo tome
da svog Boga volimo kad je na udaljenosti i pomalo prilagodljiv, spreman da se
pogne pred svakom novom ljudskom zamisli. Bog koji ima vlastitu volju
previše zastrašuje, a - osim toga - mogao bi stati na put našem zadovoljenju
trenutačnih žudnji. Ili je barem tako negdje napisao moj otac.
"Ali ova sljedeća usluga... pa, to je usluga koju želim da učiniš samome sebi."
Doktor Young još se jednom naslanja u svoj škripavi stolac. "Vidiš, Talcotte,
kad si prvi put došao k meni po savjet, rekao si da misliš kako tvoja žena ima
izvanbračni odnos. Želio si da i ona s tobom dođe na savjetovanje, ona je
odbila, a ti si naposljetku došao sam. Sjećaš se toga? A ipak, hvaljen budi Bog,
vas ste dvoje još uvijek zajedno, a ti, Talcotte, ti si se osobno obvezao da ćeš
ostati sa svojom ženom sve dok vas smrt ne rastavi, kako propisuje Sveto
pismo."
"Da."
"Ili dok ona ne napusti tebe." Progutam slinu. "Da."
"Vi ste jedno tijelo, Talcotte, ti i tvoja žena. Takav je kršćanski brak." "Znam."
"I tako je, možda, vrijeme da ti u svom srcu pronađeš snage da joj oprostiš."
"Da joj oprostim za..."
"Za ono što ti je zgriješila, Talcotte. Stvarno ili umišljeno."
Neočekivan udarac. A on se široko smiješi dok ga ispaljuje. "Što mislite... kad
kažete umišljeno, želite li time reći da... ovaj..."
Preklapa svoje bucmaste ruke na krilu i njiše svoj stolac amo-tamo. "Talcotte,
ljetos si došao k meni i rekao mi da tvoja žena ima odnos s kolegom s posla.
Ali, koliko ja mogu razabrati, nemaš za to nikakvih stvarnih dokaza."
"Nemam dokaza koji bi bili održivi u sudnici, ali... pa... muž jednostavno zna te
stvari..."
"Talcotte, Talcotte. Slušaj. Rekao si mi da ona često radi dokasna. Rekao si mi
da često nije na radnom mjestu kad je zoveš, ponekad i satima. Da često putuje
izvan grada sa svojim šefom i da se čini kako na tim putovanjima imaju mnogo
zajedničkih sastanaka. A zašto bi, Talcotte, bilo nemoguće daje ona jednostavno
odvjetnica koja naporno radi, daje odana svom poslu i da njezin šef ima u nju
povjerenja? Ako bi u istoj tvrtki muškarac tako mnogo i to isto radio, bi li ti,
Talcotte, pretpostavio da je to zato što ljubuje sa šeficom?"
Mrzim kad me ovako stjeraju u kut, ali doktor Young stručnjak je za to.
"Zaboravljate one potajne telefonske pozive..."
"Ne, Talcotte, nisam zaboravio. Kažeš da biste večerali, ili ležali u krevetu i
telefon bi zazvonio, a tvoja bi se žena javila i rekla, 'Oprosti, Jerry, ne mogu sad
razgovarati'. A kad bi je ti pitao o čemu se radi, ona bi rekla nešto kao, 'Oh,
nisam htjela prekidati vrijeme koje provodimo zajedno.'"
"Upravo tako."
"Jedno je tumačenje da su ona i Jerry - ili tko već jest na drugom kraju linije -
zaista umiješani u preljubnički odnos. Drugo je, pak, da ti ona jednostavno
govori istinu. Da ne želi upropastiti dragocjeno vrijeme koje provodi s tobom i s
vašim sinom upuštajući se u dugačak telefonski razgovor."
Odmahujem glavom, uvjeren kako stvari ne mogu biti tako jednostavne, no
svejedno me iznenada spopadaju sumnje. "Ja... Trebali biste poznavati Kimmer.
Znati kakva je ona osoba. Potpuno je posvećena svom poslu. Ne bi nikad
oklijevala prekinuti naše zajedničko vrijeme kod kuće zbog poslovnog poziva."
"Talcotte, Talcotte." Smiješi se, kao i uvijek, očinskim osmijehom. "Možda
tvoja žena u vašem braku osjeća iste napetosti kao i ti. Možda misli daje i ona
djelomično kriva, zbog toga koliko radi. Možda to pokušava, na svoj način,
popraviti."
"Ne znam..."
"E, pa o tome se radi, Talcotte." Pričepljuje me kao iskusan parni-čar. "Upravo
ti o tome ja govorim. Ne znaš!" Sad uzbuđen, naginje se preko stola, što nije
lako za čovjeka njegove mase. "Ti ne znaš pouzdano da ona ljubaka sa svojim
šefom. Ne znaš pouzdano je li se ikad upustila u izvanbračne odnose. Osim,
dakako, jednoga."
"Kojega?"
"Prije nešto više od deset godina, Talcotte, u Washingtonu, D.C. Kad je bila
udana za Andrea. Mislim na izvanbračni odnos koji je imala s tobom."
Trepnem. Ovaj me udarac pogađa, što mu je bila i nakana. Kažu da se doktor
Young, dok je tijekom pedesetih bio u vojsci, bavio boksom i ja to vjerujem, jer
ima um boksača, sposobnost izmicanja i gurkanja i gurkanja i izmicanja, sve
dok konačno, ne opali desnicom ravno u čeljust.
"Ja... ja ne vidim kakve to veze ima bilo s čim."
"Možda nikakve. A možda je baš u tome stvar. Možda ti jednostavno
pretpostavljaš da će tvoja žena tebi s nekim drugim učiniti isto što ste vas dvoje
učinili njezinu prvom mužu."
Još jedan udarac slijeće! Poletim u užad oko ringa, kroz moje misli uspomene
se kotrljaju vrtoglavom brzinom. Kimmer i ja hodali smo tijekom naše prve
godine pravnog fakulteta, a onda je ona u ljeto prekinula sa mnom zato što ju je
jedan od naših kolega više zanimao. Hodali smo i tijekom naše treće godine
fakulteta, ali ona je prekinula sa mnom tri mjeseca prije diplome, opet zbog
kolege, ali jednog drugog. U Washingtonu je provela dvije godine izlazeći sa
mnom i istodobno s još dva muškarca, a onda je srezala ukupan broj na dvojicu,
od kojih ja nisam bio ni jedan. Godinu dana poslije, udala se za jednog od
finalista, Andrea Conwaya, nekad zvanog Artis, pomoćnika producenta na
jednoj televizijskoj postaji koji je sanjao da postane čuveni redatelj
dokumentaraca. Dotad sam već i ja krenuo dalje. Moja nova djevojka, Melody
Merriman, novinarka i pripadnica tamnijeg naroda, očekivala je da će se udati
za mene. Pretpostavljam da sam i ja očekivao isto. A onda je, malo više od
godine dana nakon što se udala, Kimmer počela strasnu ljubavničku vezu... sa
mnom. Kimmer je napustila Artisa-Andrea, ja sam ostavio Melody, uslijedio je
skandal i kad me, nekoliko mjeseci poslije, Stuart Land nazvao da me pita
jesam li se konačno zainteresirao za podučavanje, odlučio sam napustiti
bavljenje odvjetništvom koje sam volio u gradu koji sam mrzio. Moj otac je bio
oduševljen, ali ja nikad nisam bio posve siguran želim li biti profesor:
vjerojatno sam u Elm Harbor pobjegao ne samo zato što sam žudio za
akademskim životom, već i kako bih umak-nuo ogovaranjima Zlatne obale. Ali
također sam se nadao i da će Kimmer doći za mnom, da će tim pozitivnim
činom pokazati da je spremna obvezati se na zajedničku budućnost.
Na moje zaprepaštenje, došla je. Na moje zaprepaštenje, vjenčali smo se.
Kimmer je odlagala zasnivanje obitelji sve do trenutka kad se prestrašila da bi
njezin biološki sat mogao posve prestati kucati. A onda nam je Bog darovao
Bentleyja.
A u svih tih gotovo devet godina braka, ja sam jedva i pomislio na to što smo
Kimmer i ja... učinili, tako je rekao doktor Young... što smo učinili Andreu
Conwayju. Ili, kad smo već kod toga, što sam ja učinio Melody Merriman, a što
će doktor Young zacijelo uskoro potegnuti.
Teško mije nastaviti. "Znači-vi smatrate da ja... daje to samo moja projekcija..."
Doktor Young podiže ruku. "Talcotte, slušaj me. Pažljivo me slušaj. Jesi li
zamolio Gospodina da oprosti tebi i tvojoj ženi za zlo koje ste nanijeli njezinu
prvom mužu?"
Polako kimam, priznajući istinu. "Da. Mnogo puta." Nakratko zatvaram oči. Iz
otvora za grijanje dopre kratak, ljutit jecaj. "Ali, da vam iskreno kažem, ne
znam jesam li ja... jesam li ja oprostio sebi."
Morris Young previše je iskusan igrač da bi dopustio da ga zavede terapijska
ispovijed. "Na tome, Talcotte, svakako možemo poraditi. Ali u ovom trenutku
više me zanima možeš li ti oprostiti svojoj ženi."
"Za te njezine... umišljene grijehe?"
On odmahuje svojom krupnom glavom. Telefon na njegovu stolu počinje
zvrndati, ali on ga ignorira. "Za ono što je učinila svom prvom suprugu."
Otvaram usta, ponovno ih zatvaram, pa pokušavam još jednom. "Vi mislite da
sam ja ljut na Kimmer zato... zato što je varala Andrea sa mnom?"
"Ljut? Ne bih znao. Ali pitam se, ipak, nisi lije nekako... zamrznuo u tom
trenutku u vremenu. Jedina Kimberly koju si ti sposoban uočiti jest, da ne
okolišam suviše, preljubnica." Telefon je prestao zvoniti. "U tvojim je očima
ona uglavljena u jednom određenom uzorku ponašanja.
Ali kršćanski je život život neprestanog napretka. Možda joj moraš dati prigodu
da ti pokaže kako je napredovala."
"Mislite da se toliko promijenila?"
"Jesi li ti ikad prevario svoju ženu?"
"Ne! Znate da nisam."
"Znači, Talcotte, ti si se promijenio. Zar ne vidiš? Možda je i tvoja žena, kao i
ti, sposobna za promjenu. Možda ne istom brzinom. Ali na isti način."
Shvaćam poruku. Sporo, ali je shvaćam. "Mislite... mislite da je gledam s
visoka?"
"Mislim, Talcotte, da je katkad tvoja bračna vjernost zid između vas dvoje.
Možda si ti u pravu i možda je ona bila nevjerna. Pa dobro, što je bio tvoj
odgovor? Možda si iskoristio vlastitu vrlinu da bi držao svoju ženu u šahu. Sjeti
se, Talcotte, njezini su grijesi samo različiti od tvojih - ne nužno i gori. A
obećao si da ćeš je voljeti u dobru i u zlu." Zastaje, kako bi meni ovo sjelo.
"Sad me pokušaj razumjeti. Ja ne opravdavam tvoju ženu. Možda se ona zaista
upustila u preljub s gospodinom Nathansonom. Ili s nekim drugim. Ali Talcotte,
ono što je sad važno, to je tvoje vlastito ponašanje. Ako je tvoja žena zastranila,
doći će trenutak u kojem će biti prikladno pozabaviti se njezinim ponašanjem.
Ali u ovom trenutku, ipak bih te zamolio za jednostavnu uslugu: da se, do
trenutka kad se opet sastanemo, pokušaš prema Kimberly odnositi onako kako
bi volio da se ona odnosi prema tebi. Sjećaš li se 'zlatnog pravila'? Misliš da bi
tvoja žena trebala imati više povjerenja u tebe. Pa onda bi se možda ti trebao
jednako ponijeti prema njoj. Kimberly je tvoja, Talcotte, nije osumnjičena za
zločin. Nije tvoj posao da je hvataš u lažima. Nije tvoj posao da dokazuješ kako
si bolji od nje. Tvoj posao je da je voliš najviše što možeš. Sveto nam pismo
kaže da je muž vođa ženi, ali nas upozorava i na to da je to posebna vrsta
vodstva, 'kao što Krist vodi crkvu'. A kako Krist voli svoju crkvu, Talcotte?
Neupitno. S opraštanjem. I žrtvujući se. To je odgovornost supruga, Talcotte,
posebno kad zapravo ne znaš je li ti žena nešto skrivila. Vas ste dvoje povrijedili
njezina prvog muža i može biti da je ti sad povrjeđuješ svojim sumnjama. I
tako, usluga za koju te želim zamoliti jest da daš sve od sebe, do našeg
sljedećeg sastanka, kako bi svoju ženu na taj način volio. Neupitno. S
opraštanjem. I žrtvujući se. Možeš li mi ponoviti te riječi, Talcotte?"
"Neupitno", kažem ja nevoljko. "S opraštanjem", kažem nesretno. "I žrtvujući
se", kažem, mireći se sa sudbinom.
Osmijeh doktora Younga širi je nego ikad. "Nemaj straha, Talcotte. Gospodin će
ti dati snage da učiniš ono što moraš učiniti. Pomolimo se zajedno."
Što i činimo.

(II)
DEKANICA LYNDA PRESREĆE me dok jurim stubama u Oldie. Izbjegavao
sam je još od svog povratka s Vinograda, iako je to značilo izostajanje s
nastavničkih sastanaka, radionica i predavanja. Nisam siguran tjera li mg na to
neugoda, ljutnja, strah ili neki osjećaj koji još nisam otkrio. Što god to bilo,
njegova je zaštita upravo istekla.
"Talcotte. Dobro. Nadala sam se da ću naletjeti na tebe."
Podižem pogled prema njoj, ona svoj spušta prema meni. U društvu je s Benom
Montoyom, svojim visokim i nemirnim faktotumom, koji istodobno radi i na
pravu i na antropologiji. Šuška se daje Ben bio logistički genij iza udara koji je
oborio Stuarta Landa, a govori se kako je i dalje Lyndino sredstvo za izvršenje
najokrutnijih dekanskih zadaća. Nas troje stojimo na stubama dok prvi
ovogodišnji snijeg meko leprša oko nas. Benove sumnjičave oči virkaju prema
meni iz podignutog ovratnika njegove planinarske parke.
"Haj, Lynda." Usporavam, ali ne zastajem. "Haj, BAi."
"Talcotte, čekaj", nalaže mi moja dekanica.
"Imam konzultacije."
"Trebam te samo na minutu. Ben, ti kreni, ja ću te stići." Uputivši mi posljednji
nabusiti pogled, on žuri, kako mu je bilo i rečeno, držeći ruke duboko u
džepovima.
I tako nas je ostalo samo dvoje.
Dekanica Lynda, žustra žena čija je prosijeda kosa, iako to nije moderno,
dugačka, preklapa ruke, cokće jezikom i odmahuje glavom. Nosi lagani kaput
preko jedne od svojih staromodnih bakinih haljina. Crna se beretka nakrivila
pod samouvjerenim kutom. Uživa glas ekscentrične osobe.
"Upravo smo krenuli upravitelju na razgovor o proračunu", objašnjava Lynda.
"Razumijem. Pa, mnogo sreće." Uspinjem se uz još jednu stubu prema zgradi,
no moja me dekanica zaleđuje u mjestu jednim pokretom.
Iznenada sam siguran kako će me pitati jesam li ja, za ljubav klijenta, iskrivio
svoje znanstvene stavove.
"Talcotte, Talcotte, Talcotte", mrmlja ona, dok me intenzivno plave oči
odmjeravaju iza naočala s čeličnim okvirom. "Sto ću ja s tobom?"
"Kako to misliš?"
"Ako sam dobro shvatila, prošli si tjedan otkazao još jedno predavanje."
"Bio sam u Washingtonu, Lynda. Na konferenciji o pravu na naknadu štete.
Studenti su za to znali tjednima unaprijed."
Neumoljiva Lynda pući svoje tanke usne s neodobravanjem koje je možda
upućeno vremenu, ali vjerojatnije ipak meni. "Znači, ukupno si u ovom
semestru propustio koliko točno predavanja? Ben mi kaže da se radi o sedam ili
osam."
"Dobri stari Ben."
"On je moj prodekan, Talcotte. On samo radi svoj posao." Otire snijeg s
ovratnika. "Ako član mog nastavnog osoblja ne radi svoj posao kako treba, ja to
moram znati." Moj prodekan. Moje osoblje. Nisam prije shvatio koliko me ona
podsjeća na Malloryja Corcorana.
"Lynda, ti... ti si ta koja mi je rekla da uzmem slobodne dane."
"A ti si to dobro iskoristio, nisi li?" Opet izvodi ono pucketanje jezikom.
"Moram ti reći, Talcotte, počinjem se malo brinuti za tebe."
"Brinuti... za mene?"
Tiho kima glavom, čekajući da grupa nasmijanih studenata prođe pokraj nas.
Svi su bijeli, zvijezde pravnog časopisa, ljubimci profesora, oni koji će dobiti
najpoželjnija mjesta pravnih činovnika i ponude da se vrate na fakultet i
predaju. "Moraš priznati, Talcotte, tvoje je ponašanje postalo pomalo
nepredvidivo."
Na svoj očaj, razabirem da ona nastavlja razgovor koji smo vodili kad sam ja
bio na Vinogradu, da još uvijek gradi slučaj za Marca Hadleyja. Uspijevam
suzdržati svoju ljutnju, ali samo zato što upravo dolazim od doktora Younga.
"Lynda, neću ti dopustiti da mi ovo radiš."
Plave oči, blijede poput jutra, prosvjeduju u obranu njezine neduž-nosti, kao što
čini i ruka na srcu. "Talcotte, ništa ti ja ne činim. Zabrinuta sam zbog onoga što
ti činiš sam sebi." Tapše me po ruci. "Talcotte, ti si dio obitelji, dobro to znaš. Ja
samo želim ono stoje najbolje za tebe."
"Razumijem."
"Zvučiš sarkastično. Zašto tako?"
"Zato što si ti odlučila naći manu svemu što ja kažem?"
Njezine su oči iznenada tvrde poput dijamanta, blještava plava vatra. Lynda
Wyatt nije žena koju je mudro razljutiti, a ja sam to učinio već dvaput. "Ovo
nije bilo potrebno, Talcotte. Nastojim pomoći."
Želim se suzdržati, ali napast je prejaka. "Zaista, Lynda? A kome to točno
pokušavaš pomoći?"
Prvi put tijekom svih ovih godina koliko je poznajem, Lynda ostaje bez riječi.
Usne joj oblikuju malo, uvrijeđeno O, a bijesno se crvenilo podiže do njezinih
obraza. Ruke joj polete na bokove. Ne čekajući da mi uzvrati, nasmiješim se i
pokraj nje kliznem u zgradu.
Dok užurbano grabim predvorjem, obeshrabren vlastitom nepristojnošću i
napola zabrinut da će Lynda Wyatt dojuriti za mnom i obavijestiti me kako je
moja profesura opozvana, primjećujem, daleko u kutu u blizini stubišta, svog
studenta Lionela Eldridgea, bivšeg košarkaša, kako se oslanja o zid, nadvivši se
nad pripadnicu svjetlijeg naroda koja ga motri pogledom punim obožavanja.
Njegova je obožavateljica, primjećujem iznenađeno, Heather Hadley, Marcova
kći iz prvog braka koju se obično može vidjeti u društvu njezina potištenog
dečka, Paula. Trepnem kako bih se uvjerio da dobro vidim. Nikad nisam
razumio magnetsku privlačnost čovjeka kojega su nekada milijuni košarkaških
navijača znali kao Slatkog Nellieja, iako čak i Kimmer, čija ga je tvrtka,
praktički na moje preklinjanje, zaposlila prošlog ljeta, priznaje daje
veličanstven. Glasine kažu - što znači da to kaže Draga Dana - da je mladi
gospodin Eldridge svojim seksualnim avanturama dobrano opustošio
studentsko tijelo. Sad, gledajući Heather očevidno opčinjenu Lionelom,
dopuštam si trenutak zlonamjerna spekuliranja, pitajući se kako bi Mare, u
svom samosvjesnom liberalizmu, izašao na kraj s ljubavnim odnosom između
svoje voljene Heather i oženjenog, u akademskom smislu beznačajnog i vrlo
crnog Slatkog Nellieja.
Zaobiđem ih i krenem prema stubama. Lionel me primjećuje i bljesne osmijeh
koji - usprkos ozljedi koljena koja gaje na prijevremeno umirovljenje natjerala
nakon tek sedam nastupa za NBA All-Stars ekipu -još uvijek vrijedi milijune
dolara za reklame. Ne uzvraćam osmijeh. Ne odmahujem. Slatki je Nellie
tijekom svoje karijere možda u prosjeku i postizao devetnaest koševa po
utakmici - tako je pisalo u njegovoj prijavi za prijamni ispit, kao i u njegovoj
biografiji - ali u ovoj zgradi on je samo student koji mi još nije predao referat.
Na stubama susrećem Roba Saltpetera i Lemastera Carlylea koji, s knjigama
pod rukama, silaze predavati. Rob, koji se u predavaonici služi
Powerpointom, nosi i svoje prijenosno računalo. On me pozdravlja s
uobičajenim oduševljenjem, ali Lem se samo kratko nasmiješi i brisne pokraj
mene jednako brzo kako sam i ja brisnuo pred Lionelom. Obično se ponaša vrlo
prijateljski, čak i srdačno. Trenutak-dva stojim i gledam za njim dok mi um
spopadaju neugodne misli, a onda se tjeram na povratak ka sadašnjem problemu
Lionela i Heather. Otključavajući kabinet, pitam se bi li to mogao biti kostur o
kojem je govorio Jack Ziegler i koji očito brine Marca Hadleyja, a samim time i
Dahliju. Šuška li se nešto o vezi između Heather i Lionela? Sve je moguće, ali
nije baš vjerojatno da bi se iz toga izrodio skandal. Čak i u Washingtonu, gdje je
u doba potvrđivanja imenovanja na sve otvorena sezona lova, nitko se još nije
dosjetio strategiji izvlačenja na svjetlo dana ljubavnog života djece kandidata.
Ipak...
Oh, daj, prestani.
Imam previše posla za ovakve budalaštine, podsjećam se dok se ubacujem u
svoj radni stolac. Moram dovršiti pisanje važnih tekstova. Ako dobrano
razmislim, možda se i sjetim koji su to. Još uvijek sam zabavljen korenjem
samoga sebe kad zove Cassie Meadows s najnovijim obavijestima.
"Gospodin Corcoran procjenjuje da su šanse vaše žene pola-pola", kaže ona, što
baš i nije od neke strašne pomoći. Čini se daje muči ono što sljedeće mora reći.
"On misli da bi se te šanse mogle poboljšati... pa, ako... ako se ova vaša potraga
privede kraju." Zastaje, a onda izbacuje i ostatak: "Ja sam, zapravo, na neki
način u kazni. Razljutio se što sam... pa, nemojte to krivo shvatiti... tako je on to
rekao... što sam pridavala previše značenja vašim zamislima. Rekao je...
vjerojatno vam ovo ne bih smjela spominjati... kaže da to tvrtku dovodi na loš
glas."
Glas namjerno zadržavam vrlo hladnim. "A zašto me gospodin Corcoran nije
osobno nazvao?"
"Ne znam. Možda je imao posla." Alija znam. Prebacujući na Meadowsovu
dužnost da me skine s vrata, ujak Mal poslije može zanijekati, ako bude
potrebno, daje ikad bio ma i najmanje uznemiren. U isto vrijeme, time kažnjava
Cassie, pretvarajući je u donositeljicu loših vijesti. "U svakom slučaju, rekao je
kako se širi glas o vama i... da, ovaj, to nimalo ne pomaže vašoj ženi."
"Razumijem."
"Mislim da bi on htio čuti da ćete prestati s tim." "Siguran sam."
Ona uzdiše, možda i od olakšanja: prenijela je klijentu gadnu poruku i
preživjela da o tome priča. "Onda, što ćete učiniti?"
"Igrat ću šah", kažem joj ja.

(VI)
NEKOLIKO MI STUDENATA dolazi na konzultacije. Između sastanaka,
sjedim za stolom i tjeram se snagom volje izbaciti bijes iz svoje duše. Kad sam
konačno spreman završiti za danas, ponovno zvoni telefon i ja na pokazivaču
dolaznih poziva vidim da je to vašingtonski broj. Zamalo se ne javljam, uvjeren
kako je to ujak Mal; a onda zaključujem kako je svejedno.
To je posebni agent Nunzio.
"Samo sam vas htio obavijestiti da smo ušli u trag pištolju", kaže on nakon
nekoliko promuklih, uljudnih rečenica. Obavijestiti FBI o Maria-hinu
pronalasku bila je moja zamisao; bilo je potrebno mnogo nagovaranja kako bih
je uvjerio. Poslije svog razgovora s Kimmerinim ocem, želio sam opozvati
Nunzija, ali nije bilo dobrog načina da to učinim, pa sam se jednostavno nadao
da je Pukovnik bio dovoljno mudar da, dajući Sucu pištolj, ne ostavi za sobom
tragove. "Pištolj je Glock, posebni policijski, dio pošiljke koja je prije otprilike
četiri godine pala s kamiona u New Jerseyju."
"Pala s kamiona?"
Nunzio se smije. "Tako murjaci kažu kad je nešto ukradeno, profesore. Tri ili
četiri nestala Glocka pojavila su se u posjedu raznovrsnih prostaka.
Pretpostavljam da ne znate kako se jedan od njih stvorio u spavaćoj sobi vašeg
oca. Nisam ni mislio da znate", nastavlja on bez stanke. Čujem udaranje po
tipkovnici. "Otisci prstiju. Iz onoga što možemo razabrati, kad je vaš otac dobio
pištolj, on je bio nov i čist. Tri uzorka otisaka. Vašeg oca. Vaše sestre, koja ga je
našla. Treći pripadaju instruktoru streljane u Alexandriji. Pokazalo se da se vaš
otac učlanio otprilike godinu dana prije svoje smrti, kako bi naučio pucati.
Neko je vrijeme to vrlo ozbiljno shvaćao, a onda je nekako odustao, pa
ponovno počeo dolaziti u rujnu. Posljednji je put tamo bio nekoliko dana prije
smrti. Čini se da je tad posljednji put pucano iz pištolja."
"Hvala vam na ovome", kažem ja, iako sam nekako nejasno razočaran. Nisam
siguran čemu sam se nadao, ali ovo je isuviše prozaično.
"Usput budi rečeno, vaš otac nije imao vašingtonsku dozvolu za oružje, što
znači daje to što gaje držao u kući, unutar granica grada, već bilo nezakonito.
Ali pretpostavljam da to sad više nije važno." Ne kažem ništa. Nunzio ispunjava
prazninu novim pitanjem. "Onda, što ste naumili vi i vaša sestra? Uzimate li tu
stvar ozbiljno?"
"Koju stvar?"
"Praćenje tragova o svom ocu, sve to."
Iznenada postajem oprezan, iako me intrigira to stoje spojio Mariah i mene u
jednu cjelinu. "Samo želim znati istinu", kažem ja odvažno, iako pomalo glupo.
"Mislim, o svom ocu."
"Da, pa, pretpostavljam da bismo svi mi voljeli bolje poznavati svoje očeve, zar
ne?" Agent Nunzio se smije, ali ne neljubazno. "U svakom slučaju, ja bih volio
da sam svoga poznavao bolje. Prema tome, mnogo sreće."
Svi su mi drugi na ovom svijetu rekli da se povučem. Ali čini se kako bi FBI
volio da krenem dalje. Što je dobro, jer ja ne namjeravam prestati.

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

IZAZOV SAMA LOYDA

ŠAHOVSKI KLUB ELM HARBORA sastaje se svakog četvrtka navečer u

knjižnom antikvarijatu čiji je vlasnik zli starac po imenu Karl. Kuća posluje pod
varljivim imenom koje navodi na krivi put: Webster & Sinovi. Nikad nije
postojao Webster, pa prema tome, nije mogao imati ni sinove. Karl je oduvijek
vlasnik, a vjeruje kako će stanovnici Nove Engleske spremnije kupovati knjige
u trgovini koja naznačuje da je anglosaksonskog podrijetla. Antikvarijat krivuda
prvim katom dvokatne zgrade s ciglenim pročeljem, smještene odmah iza
sjevernog ruba sveučilišnog kompleksa, u blizini Ulice Henley koja nije
označena, ali je široko prihvaćena kao granica između prevladavajuće bijele
sveučilišne zajednice i nepoznatog, što prema definiciji znači opasnog, crno-
smeđeg svijeta u susjedstvu. U prizemljuje indijski restoran koji živahno
posluje zahvaljujući studentima, pa čovjek lista knjige ili igra šah okružen
aromom jeftinog curryja od koje peku oči. Skučeni stanovi, uključujući i
Karlov, ispunjavaju drugi kat. Karl je vjerojatno vlasnik cijele zgrade, ali nitko
to ne zna. Do trgovine se stiže tako da se pritisne odgovarajuće zvono, potom
otvore staklena vrata, oprezno - zbog dijagonalne napukline koja se tamo nalazi
još otkad sam ja studirao, te napokon uspinjanjem uskim stubištem koje zacijelo
krši svako pravilo o sigurnosti koje je bilo na snazi još od devetnaestog stoljeća:
nema rukohvata, neravne stube koje običavaju nenadano popustiti, nevjerojatno
oštar zaokret na polukatu. Jedini koristan izvor svjetla jest gola žarulja na
polukatu, snage otprilike četrdeset vata.
Ne znam odakle potječe Karl, ali znam da ga je njegova iskonska zloća, poput
raka, uvijek održavala mršavim i ćelavim, očito se hraneći vlastitim mesom,
zato što on jede sve što ugleda. Lice mu je čudnovat, izvrnut trokut, široke
čeljusti usprkos inače posvemašnjoj odsutnosti tjelesne masnoće. Zjenice
njegovih očiju bezbojne su i blijede, poput očiju albina. Ono malo kose što mu
je ostalo skupljeno je u tankim, pahuljastim
krilima s obje strane njegove ravne glave. U mojim je studentskim danima Karl
bio strah i trepet, ali ne - kako šahisti vole reći - iznad ploče, jer mogao se
pohvaliti tek umjerenom igračkom snagom, već u samom klubu. Ako biste
prolili koju kapljicu Coca-Cole po njegovim prljavim drvenim stolovima, te
blijede oči koje nikad ne trepću, potamnjele bi i postale čudovišne, a Karl bi
minutu i pol kreštao prostačine, ne obazirući se na igrače koji su se nastojali
usredotočiti. Ako biste slučajno primijetili kako se čini da su keksi od
kikirikijeva maslaca pljesnivi - uvijek je osiguravao zakusku od koje bi vam
obično pozlilo - promrmljao bi "Razumijem", te nastavio lutati prostorijama s
košem za smeće pod rukom, čisteći sve što se moglo pojesti i popiti, čak i hranu
koju ste sami donijeli. Karlove primjedbe o igrama koje su bile u tijeku ili
onima koje su upravo završile, uvijek su bile protkane njegovim uvredljivim
humorom na koji je bio ponosan - humorom muške svlačionice, što prostijim, to
boljim. Bio je majstor usporedbi koje su šahovske figure uspoređivale s
dijelovima tijela, a položaje na ploči s istim dijelovima u akciji. Sto se tiče
žena, one prema Karlovu mišljenju uopće ne bi trebale igrati šah: kad god bi
neka studentica kojom nesrećom uspjela nabasati na šahovski klub, Karl bi bio
udvoran i šarmantan, utjelovljenje europske pristojnosti. A potom bi tijekom
cijelog njezina boravka nastavljao svoj pohotni pogled odmarati na njoj - ali
nikad na njezinu licu. Karlov gmizavi, odvratni pogled bio je poput živog bića,
proždrljive prirodne sile; njegovu ste pohlepnu, zavidljivu upornost mogli
osjetiti čak i kad je bila usmjerena na nekog drugog. Jedna hrabra tinejdžerica,
studentica matematike i ruska emigrantica čiji je brat danas jedan od boljih
američkih igrača, uspjela je podnositi Karlovo grubo proučavanje bez treptaja
neprekidnih osam tjedana prije nego što je konačno uspio i nju otjerati.
Pa ipak, nikad nije bilo, niti još uvijek ima, boljeg mjesta za igru u gradu.
Dok sam bio na koledžu, nitko me nije mogao izvući iz šahovskog kluba;
tijekom studija prava trudio sam se dolaziti barem jednom mjesečno; ali
tijekom deset godina predavanja na fakultetu, nisam dolazio češće od jednom ili
dvaput godišnje. Svaki put Karl pronađe neki način da me počasti istom
zlobnom, nepristojnom srdačnošću koju tako bolno pamtim iz studentskih dana,
jer njegov rasizam, iako ne tako duboko usađen kao njegov muški šovinizam,
svejedno je uspio preživjeti skok sveučilišta kroz integraciju prema etničkom
tribalizmu, raznovrsnosti, multikulturalizmu ili što već jest ovo što zovemo
nesputanim slavljenjem bića s kojim sveučilišni kompleksi diljem zemlje, čini
se, odlučno kane pozdraviti novo stoljeće. I tako nisam iznenađen kad - u
trenutku netom prije uobičajenog vremena početka - prolazim kroz vrata, a Karl
se, zaposlen razmještanjem prastarih krekera, okreće u mjestu, popravlja svoje
preširoke hlače i rikne: "Gle tko je opet zamračio moj prag! Poslije toliko
vremena! Kužite, Doktore? Zamračio moj prag!"
Nadjačao bih ga pogledom, ali Karl nema vremena za takve igre i već se vratio
svom poslu. Dva lokalna tinejdžera, od kojih je jedan prava zvijezda u usponu,
igraju brzopotezne igre - pet minuta po partiji - u kutu, naglašavajući svoje brze
poteze žargonom koji je bio popularan na Lower East Sideu otprilike oko 1950.
godine, a koji je nekako postao službenim drugim jezikom šahista diljem cijelih
Sjedinjenih Država: "Paceru! Jado jadni! Ribo jedna! A, ovo nisi vidio, zar ne?
Šah, šah, frajeru! Trebao si kralju ostaviti malo lufta!" Zapravo, iz usta
četrnaestogodišnje razmažene deriščadi iz prestižnih škola, to zvuči vrlo
smiješno i katkad im se pridružim samo da bi se brbljanje nastavilo, ali večeras
sam došao jer imam posla s Karlom. I tako mirno kažem: "Da, Karl,
razumijem." A Karl se okreće i podiže svoju snježnobijelu obrvu, kao da kaže
kako je očekivao nešto bolje.
"Da? Tako? Dobro. Onda, što hoćete? Igrati? Da? Evo, Liebman je slobodan, ili
će biti čim mu Aidoo odreže jaja. Evo, Doktore, uzmite kreker." Pruža mi
pletenu košaricu. Uvijek me zove Doktore, a zajedljivi je prizvuk još jedna od
njegovih neprikrivenih uvreda, ali ne djeluje, jer ja znam da je to zavist.
"Ne, hvala."
"Nemate povjerenja u moje krekere? Da nisu možda prestari za vas?"
"Sasvim su dobri, Karl."
"Onda uzmite jednoga, Doktore." Ponovno gura košaricu. "Samo dajte."
"Hvala vam, ali ne bih."
"Ja inzistiram."
Odmahujem glavom. S Karlom je sve borba. Njega je sve razočaralo. Kažu da
negdje postoji bijesna bivša žena, potišteni sinovi i kćeri negdje drugdje, kao i
poneko unuče koje nikad ne viđa, a kad je prije trideset godina pobjegao iz
Istočne Europe za sobom je ostavio sveučilišnu pro-fesuru iz političke
ekonomije. Ali Karl generira glasine na isti način na koji ljetno sunce proizvodi
toplinu; morate biti oprezni i uporabiti sumnjičavost kao zaštitu od sunca, ili
ćete se vrlo vjerojatno opeci.
"Hvala vam," kažem mu, "ali nisam gladan." On pilji u mene, blijede oči čekaju
da se pokrenem. Zna da želim nešto, on može nanjušiti nadu u drugima i živi za
njezino uništavanje. Pa ipak, nemam kamo nego naprijed. "Radi se o tome da
imam pitanje, a odgovor na njega zahtijeva vašu stručnost."
"Moju stručnost", ponavlja on, trljajući svoj besprijekorno obrijani obraz
mršavim prstima. "Nisam ni znao da posjedujem stručnost koja bi mogla biti od
pomoći tako cijenjenom profesoru kao što ste vi."
Njegovo je izrugivanje neumoljivo, ali ja ne prihvaćam skretanje s teme. Karl
nije osobit igrač, ali je briljantan problemist i osvojio je bezbrojne državne i
međunarodne naslove za komponiranje šahovskih problema i njihovo
rješavanje. On je jedina osoba koju poznajem, a koja vjerojatno posjeduje
odgovor na pitanje koje me sad muči.
Bilo kako bilo, jednostavno iskustvo bivanja u šahovskom klubu umiruje moje
narušene živce; kvrcanje figura koje udaraju o ploču, škljocaji šahovskog sata i
podrugljiva dreka pobjednika, izlike gubitnika, sve je to veličanstvena simfonija
titanske, napete, ali u krajnjoj točki ipak opuštajuće bitke između dva uma. A
potrebno mi je opuštanje, odmor od... pa, upravo od onih briga koje su me i
dovele na Karlova vrata.
Pitam ga možemo li sjesti i on me vodi u kut iz kojega još uvijek može vidjeti
ulaz, kako bi se mogao izrugivati svakome tko uđe. Sjedimo pod jeftinom
uvećanom kopijom fotografije Emanuela Laskera s ovitka njegove knjige, na
kojoj se nalazi neuredno krivotvoren potpis velikog prvaka -Karlu, i tako dalje -
iako je Karl morao biti malo dijete kad je Lasker umro. Možda je bila
posvećena nekom drugom Karlu. Pitam se vjeruje li on da će to uistinu nekoga
zavarati, ili mu je namjera bila da se našali.
"Onda - što vas zanima?" zahtijeva bijesno Karl, napokon se smjestivši za stol
nakon što je dvaput skočio sa stolca kako bi članovi koji su prešli prag osjetili
da nisu dobrodošli. Poziva me prstima. "Kakvo stručno mišljenje?"
"Ima veze sa šahovskim problemom", počinjem ja.
"Tako! Problem! Molim vas, postavite mi ga", zahtijeva on, mašući prema ploči
i ja osjećam njegovo tajno zadovoljstvo što mu zapravo postavljam pitanje s
područja o kojem zna više od ikoga.
"Ne, ne, ne radi se o problemu s čijim rješavanjem imam poteškoća. To je - pa,
prije se radi o vrsti problema."
"Kakvoj vrsti problema?" raspituje se on slatko. Oponašanje je najmanji od
njegovih krivo usmjerenih talenata.
"Želio bih znati o - pa, čini mi se da se sjećam, prije mnogo godina, kad sam
studirao, vi ste znali držati predavanja o šahovskim problemi-ma...
"U ona davna vremena kad je još bilo ljudi kojima je bilo stalo do šahovskih
problema. Kad je šah bio umjetnost, a ne jadna kompjuterski navođena znanost
kakva je postao danas. U stara dobra vremena kad nam je bilo više stalo do
ljepote nego do pobjede. Ova djeca" - maše prema prostoriji koja se puni, a u
kojoj je najmlađe dijete srednjoškolac -"pa, oni nemaju koncept. Nikakav. Sve
što žele jest pobijediti. To je vaša kultura. Amerika kvari šah, kao što kvari i sve
drugo. Umjetnost? Kakva umjetnost? Pobjeđivanje, sve na što vi Amerikanci
mislite jest pobjeđivanje. Vaša je zemlja premlada da bi imala toliko moći.
Previše nezrela. Pobjeđivanje i bogaćenje. Pa ipak, zbog vaše sile, svi obraćaju
pozornost. Svi. Učite cijeli svijet da je samo jedna stvar važna!"
Dok slušam njegovu govoranciju, pada mi na pamet kako bi se Karl i moj otac
vjerojatno dobro složili, ali moram ga prekinuti ili će mi cijelu noć držati
predavanje.
"Da, Karl, da, tako je." Riječ po riječ, podižem glas kako bi me poslušao.
"Želim razgovarati o šahu kao o umjetnosti."
"Dobro! Dobro! Konačno sam pronašao kulturnog čovjeka!" Njegove riječi
ispunjavaju prostoriju i nekoliko igrača razdražljivo podiže glavu, no nitko mu
ne predbacuje. Još jedna glasina kaže kako je Karl svojedobno zgrabio jednog
studenta koji mu je odgovorio i bacio ga niza stube.
"Hvala vam", mrmljam, nesiguran u to očekuje li on da mu odgovorim.
"Dakle, kako vam ja mogu pomoći?" zahtijeva on, usana izvijenih u odbojan
podsmijeh.
"Jedno od tih vaših predavanja - u njemu se radilo o jednoj vrsti teme iz
problema koji se zovu Excelsior. Sjećate li se toga?"
"Excelsior", ispali on. "Pomoćni mat. Glupa zamisao. Izum Sama Loyda. On
gaje smislio kao šalu, a sad ga svi mi shvaćamo ozbiljno. Zato što ne pamtimo."
Odmahuje pahuljastom glavom. "Dakle. Excelsior. Što s njim?"
Oklijevam, nastojeći smjestiti svoje pitanje u okvir koji će pobuditi njegovo
zanimanje, a ne njegovo izrugivanje. Pomoćni mat je neobična vrsta šahovskog
problema u kojem, umjesto bijelog, najprije kreće crni, a dvije strane surađuju
kako bi, poslije određenog broja poteza, crni kralj pretrpio šah-mat. Sam Loyd
koji je živio i radio krajem devetnaestog stoIjeća, bio je novinar i iluzionist koji
je smislio mnoge igre i zagonetke popularne sve do današnjih dana. Također je
bio ijedan od velikana razvoja umjetnosti šahovskih problema... i junak mog
oca. Sam Loyd je sve okrenuo naglavačke, običavao je govoriti Sudac koji je,
povremeno, sanjao o tome da postigne isto, ali ne u šahu nego u pravu. Sve je
naučio da su figure pametnije nego što su mislili.
"Sjećam se da je Sam Loyd izmislio Excelsior", kažem ja Karlu. "To sam
zapamtio iz vašeg zadivljujućeg predavanja." Laskam mu. "Ali priznajem da se
ne sjećam, ovaj, što je točno bio Excelsior. A posebno—" i tu mu konačno
otvaram sve karte - "posebno, ako bi netko radio na problemu koji se zove
Dvostruki Excelsior sa skakačem..."
Karl me prekida. Umoran je od zvuka mog glasa, baš kao stoje umoran od
zvuka svakog glasa koji ne dopire iz njegovih usta. Više voli vlastite odgovore
na tuđa pitanja, čak i kad ga nitko ništa nije pitao. Lako je povjerovati da je
nekad bio profesor: savršeno bi se uklopio tamo na pravnom fakultetu. Kad sad
progovara, ritam je brz'i odsječan, kao da gubim njegovo vrijeme.
"Dvostruki Excelsior sa skakačem je čuveni šahovski izazov, Doktore, i vrlo
lijep. Jedina je poteškoća u tome što ga je nemoguće riješiti. Slušajte." Naginje
se bliže meni i upire prstom kao da baca čaroliju. "Tema Excelsiora ima vrlo
jasna i vrlo glupa pravila. U Excelsioru, bijeli pješak počinje sa svog polaznog
polja i čini točno pet poteza, u prvom potezu prelazeći dva polja, a u sljedeća
četiri po jedno, tako da završava na osmom polju. A, iako ste bez sumnje
zahrđali, Doktore, siguran sam da se sjećate što se događa s pješakom kad
stigne na osmo polje. Mmmm?"
"Pretvori se", mrmljam ja razdražljivo, kao dijete na prvom satu.
"Upravo tako, upravo tako, pretvori se, postaje druga figura - najčešće kraljica,
to svi znaju, ali može se pretvoriti i u bilo koju drugu figuru, ovisno o tome što
igrač želi. I u tome je bit Excelsiora - pješak se može pretvoriti u bilo koju
drugu figuru. Ne postaje kraljica. Postaje nešto drugo. To nazivamo drugom
promocijom. Čuli ste za taj izraz?"
"Da."
"Dobro. Jer, vidite, Doktore, obični je Excelsior dječja igra, tako je jednostavan
da, kad vidite riječi pomoćni mat u pet poteza, prvo što učinite jest da potražite
pješaka koji može krenuti. Ako je jedini način za iznudu mata taj da pješak
načini pet poteza i potom se pretvori u bilo koju figuru osim kraljice - e, pa
onda imate svoj Excelsior."
"Razumijem." Ali njegova me poučnost počinje iscrpljivati, a i pitam se jesam li
došao ovamo uzalud.
"Dobro. Jer, Doktore, Dvostruki Excelsior - ah, pa, to je izazov samo za
produhovljenog kompozitora."
"Zašto?"
"Zaboravili ste što sam prije rekao? Daje u pomoćnom matu crni taj koji
povlači prvi potez i da dvije strane surađuju kako bi matirale crnoga? Excelsior
zahtijeva pet poteza. Isto vrijedi i za Dvostruki Excelsior. Ali postoji razlika. U
Dvostrukom Excelsioru svaka strana mora jednim pješakom načiniti pet poteza
i, u petom potezu, obje strane - najprije crni, potom bijeli - moraju pretvoriti
pješaka u istu figuru. Dakle, ako imamo Dvostruki Excelsior s kulom, onda crni
kreće prvi i u petom potezu pješak postaje kula. A bijeli kreće drugi, načini pet
poteza i u petom pješak postaje kula. A nakon petog poteza bijeloga, slijedi šah-
mat crnome - ah ne smije biti ni jednog drugog mogućeg smjera igre koja
dovodi do mata, osim toga da svaka strana načini pet poteza i u petom potezu
pretvori pješaka u istu figuru. Slijedite li me, Doktore?"
"Slijedim."
"Prema tome, Dvostruki Excelsior sa skakačem značio bi da je jedini način da
bijeli u pet poteza zada mat taj da oba igrača jednog pješaka pomaknu točno pet
polja, na kraju čega se oba pješaka pretvore u skakača i matiraju crnog kralja."
"Ali rekli ste daje to nemoguće..."
"To je točno." Konačno sam dodirnuo njegovu pedagošku stranu i on je gotovo
strpljiv, sad kad ima priliku za stvarno podučavanje. "Morate razumjeti da su
ostali Dvostruki Excelsiori bili dokazani. Oba pješaka pretvore se u kulu?
Učinjeno. Oba pješaka pretvore se u lovca? Učinjeno. Ali nikom to nije uspjelo
sa skakačem. Prije trideset godina, ili četrdeset, tako nešto, jedan je šahovski
novinar objavio izazov i ponudio znatnu novčanu nagradu svakome tko
uspješno riješi Dvostruki Excelsior sa skakačem. Mnogi su kompozitori
pokušavali, ali nitko, čak ni uz pomoć kompjutera, nije uspio. I tako je većina
nas naposljetku došla do zaključka daje to nemoguće."
Mrštim se, nastojeći ovo razumjeti. Moj otac je pokušavao riješiti šahovski
problem za koji svijet kompozitora drži da je nerješiv. Želja za besmrtnošću?
Ne bih rekao: njegov je um bio istančaniji, osim ako sve nije bilo onako
jednostavno kako je to izrekla Lanie Cross, daje proživio živčani slom i da nije
bio u stanju normalno misliti. Ali ja nisam u to toliko uvjeren. Mislim da bi
Sudac želio više od toga. Oh, možda je on i posjedovao sirovu ambiciju da
komponira problem koji nikad nikome nije uspio. Mogao je čak i sanjariti o
tome da bude onaj koji će ga riješiti. Ali razlog zbog kojega je u svoje pismo
meni uključio riječ Excelsior...
"Karl?"
"Da, Doktore?" Vratio se izrugivački prizvuk. Karlova je pozornost odlutala na
prostoriju koja je iznenada krcata, što znači kako je njegova redovita dužnost da
svima zagorca život. "Nešto nije jasno? Je li objašnjenje bilo isuviše složeno?
Ili ste možda nezadovoljni time što na kraju bude matiran crni, a ne bijeli?"
Smije se. "Ali u šahovskim problemima uvijek crni na kraju dobije šah-mat,
nije li tako?" Škriputavo se smijući, počinje ustajati.
"Čekajte", kažem ja oštrije nego što sam namjeravao, kao da je jedan od mojih
studenata.
Karlove se oči šire. Malo ga toga iznenađuje, ali prizvuk moga glasa je u tome
uspio. Sad kad ponovno imam njegovu punu pozornost, ne žuri mi se. Nešto što
je upravo rekao - uvijek crni dobije šah-mat - je li to to? U Dvostrukom
Excelsioru to je zaista tako, ali... Lanie Cross je rekla... samo malo...
"Karl, gledajte. U Dvostrukom Excelsioru sa skakačem - mislim, kad biste ga vi
sami pokušali komponirati - kojeg biste pješaka uzeli?"
"Eh?"
"Pješak koji na kraju postaje skakač? Onaj koji zadaje šah-mat? On mora
negdje početi, nije li tako? Prema tome, koji je - kulin pješak, lovčev pješak,
koji?"
"Oh, razumijem. To je pješak skakača bijele dame."
Misli na pješaka koji na početku partije stoji na polju odmah ispred skakača
koji je dva polja lijevo od dame. "Zašto baš njega?"
"U teoriji, trebalo bi biti svejedno. Da demonstriraš temu, možeš uzeti bilo
kojeg pješaka. Ali kad je Sam Loyd smislio izvorni problem, uzeo je pješaka
damina skakača. Prema tome, ozbiljni kompozitor Dvostrukog Excelsiora
učinio bi čast izvorniku i poslužio se istim pješakom."
"Ovaj... pješakom skakača bijele kraljice."
"Dakako da bijele."
"Ali pješak skakača bijele kraljice bio bi druga figura na potezu. Crni kreće
prvi."
"I ponovno ste u pravu, Doktore. Naravno, u starim vremenima, neki su
kompozitori sastavljali pomoćne matove u kojima bi bijeli kretao prvi, a to
znači da bi bijeli na kraju bio i matiran." Masira čeljust, kao da bi je želio
smanjiti. "Ali ni jedan istinski umjetnik ne bi to tako učinio. Kompozitor mora
slijediti pravila. Crni je taj koji mora izgubiti."
"Pa ipak, ako bi netko htio sastaviti problem tako da crni pobijedi—"
"To bi bilo glupo. Gubitak vremena. Nimalo umjetnički."
"Ali koji bi pješak prvi krenuo?"
Samome sebi usprkos, Karl se zainteresirao. Uzdiše kako bi mi dokazao
suprotno. "Naravno, može početi bilo koji. Ali svejedno, istinski bi umjetnik
ponovno počeo s pješakom skakača bijele dame. Samo bi u tom slučaju crni
imao drugi potez koji bi, u petom potezu, izvršio mat." Ponovno je na nogama,
iznenađujuće lakonog i veseo, skače prema uskoj drvenoj polici koja stoji u
kutu. Nikome nije dopušteno dirati stare knjige, od kojih su mnoge na
njemačkom ili ruskom. Odabire jedan svezak i, na moje iznenađenje, gura mi
ga u ruke. "Uzmite ovo." Kima s određenim oduševljenjem. "Unutra ima
mnogo primjera teme Excelsiora. Zadržite je koliko želite." Zapanjujući i
atipičan čin velikodušnosti spušta svečanu tišinu na desetak članova koji su
večeras ovdje.
Ali ja smjesta znam da mi od knjige neće biti koristi. Već sam dobio ono po što
sam došao.
"Hvala vam, Karl, ali... ovo nije potrebno."
"Koješta. Ali, naravno, moramo zaštititi knjigu. Evo." Dodaje mi staru i
poderanu omotnicu od pak-papira. "Nosit ćete je u ovome."
"Karl, ja..."
Podiže prst, upozoravajući me. "Svih ovih godina koliko živim u vašem lijepom
gradu, posudio sam možda tri ili četiri knjige. Dugujete mi zahvalnost."
A ima i pravo. Pokušava sve nadzirati, kao i uvijek, ali nastoji mi pomoći.
Zaista mu dugujem zahvalnost. "Hvala vam", kažem ja i mislim to ozbiljno.
Samo, Karlu je sad neugodno, možda ni sam nije siguran što ga je nagnalo na
toliku ljubaznost. Pretpostavljam da se radilo tek o oduševljenju činjenicom
daje naletio - u ovim nekulturnim vremenima, kao što bi on rekao - na nekoga
tko je pokazao stvarno zanimanje za područje šaha koje najbolje poznaje,
područje do kojega gotovo nikome nije stalo. Podsjećam samoga sebe kako je
prazan njegov život, pa se smiješim sa zahvalnošću, iako se njegovo lice već
ponovno ukiselilo. Znam da će me ispratiti novom uvredom, i znam koliko mu
je to očajnički potrebno.
"Samo upamtite što sam vam rekao, Doktore." Vratio se njegov okrutni smijeh.
"Excelsior mora završiti tako da se bijeli pješak pretvori i zadaje mat. U
pomoćnom matu crni kreće prvi, ali upamtite da je ipak bijeli taj koji matira na
kraju. Uvijek bijeli." Utihne i sumnjičavo me motri, kao da više nije siguran da
sam u njegov klub došao po zakonitom poslu. Naginje se sasvim prema meni, a
njegove mršave šake pritišću stol preda mnom. "Ne možemo promijeniti svijet
na šahovskoj ploči, zar ne, Doktore?" Podlo se cerekajući zbog toga što je uspio
imati posljednju riječ, Karl odluta kako bi mučio nekoga drugoga.
Drago mi je što sam ga se oslobodio. Zadržavam se još kojih pola sata,
promatram nekoliko partija, nekoliko odigram, a onda - noseći Karlovu knjigu
u zaštitnoj omotnici - kliznem van u ledenu noć.
Excelsior, napisao je moj otac i ponovio riječ. Počinje! Ni omiljeni Addison ni
društvena Mariah nisu kao djeca pokazivali osobito zanimanje za šah. Samo
štreber Talcott. Što znači kako je Sudac želio da ja, i samo ja, saznam da je
mislio na Dvostruki Excelsior. Na nesreću, još uvijek ne znam zašto je želio da
to saznam. Karl mi je objasnio kako funkcionira Excelsior, a Lanie je rekla
kako je moj otac želio da crni pobijedi. Ali još uvijek lovim sjene. Siguran sam
da postoji nešto što bi me trebalo zaskočiti iz vlastitih misli, ali ništa se ne
događa. Ne razumijem kakve bi veze tajanstveni šahovski problem, za kojega je
Sudac očajnički želio biti prvi koji će ga riješiti, mogao imati s Angelinim
prijateljem ili uputama. Možda je i bijeli pješak koji mije dostavljen u javnu
kuhinju dio kompozicije, kompozicije s figurama koje žive, dišu i pate. Ako je
tako, onda je zacijelo moj otac bio taj koji ju je komponirao. Nema sumnje kako
je s pouzdanjem vjerovao da ću ja uvidjeti vezu, a posljednji, neuhvatljivi trag
zacijelo leži upravo u tom pouzdanju. Što vodi do pitanja koje dosad nisam
razmatrao: ako ja imam bijelog pješaka koji nedostaje, tko ima crnoga koji
također nedostaje?
Još uvijek u glavi okrećem šahovske probleme kad shvatim da me netko prati.
 DVADESET SEDMO POGLAVLJE

BOLAN SUSRET
(I)

OVAJ IH JE PUT DVOJICA.

Već neko vrijeme znam da me ljudi slijede. Ne samo žena s koturaljkama, u
zelenom automobilu u Washingtonu, već i drugi ljudi, u drugim prigodama.
Kako dugo sam znao? Satima. Danima. Tjednima. Nikad nije bilo ničeg
konkretnog, samo naznake, dojmovi, lice koje bih prečesto samo načas ugledao,
isti automobil u retrovizoru tijekom dugog niza ulica usred noći, korak prebrzo
usklađen s mojim. Kad to više nisam mogao pripisivati paranoji, utješio sam se
riječima Jacka Zieglera na groblju i pokojnog Colina Scotta dva tjedna poslije:
moja obitelj i ja smo sigurni od svega što bi moglo doći. Drugim riječima,
dopustio sam im da me razuvjere.
A sad se pitam nisam li ipak pogriješio.
Kad sam konačno otišao iz šahovskog kluba bilo je već gotovo deset sati i ja
sam se požurio niz opasne stube, pitajući se što ću reći Kimmer.
Do trenutka kad sam stigao na rub sveučilišnog kompleksa, muškarci su bili iza
mene.
Prolazeći kroz mračni Kvadrat s Karlovim paketom ispod ruke, užurbano se
krećući prema svojem prečacu za pravni fakultet - iz prolaza između računalnog
centra i jednog od studentskih domova na ulicu, pa opet u prolaz između
upravne zgrade i drugog doma - nastojim razabrati zašto mi se dva nejasno
viđena lika otprilike jedan blok iza mene čine zloslutnijima od stražara koji su
me pratili posljednjih tjedana i koji su bili tek nešto više od sablasnog dojma u
pozadini. Možda je razlog u čvrstini pridošlica, u samopouzdanom i agresivnom
koraku koji se ne trudi sakriti svoj cilj. Ili nisu dovoljno dobri u skrivanju svoje
prisutnosti, ili žele da znam kako su iza mene.
Obje me mogućnosti plaše.
U ovo je doba noći sveučilišni kompleks gotovo pust. Tu i tamo prođem pokraj
nekog studenta, a iza nekog od prozora domova, zatvorenog pred hladnoćom,
dopire slabašna glazba. Ubrzavam korak, krećući prema prvom od dvaju
prolaza. Osjećam, prije nego vidim, kako dvojica muškaraca iza mene
ubrzavaju kako bi me dostigli.
Računalni centar na ulazu ima stražara, zahvaljujući nesretnom događaju od
prije tri godine, u koji su bili umiješani neslana šala jednog bratstva i nekoliko
galona soka od naranče, pa razmatram mogućnost da se obratim stražaru za
pomoć, ali što bih mu rekao? Da ja, redoviti profesor, mislim kako me netko
slijedi? Da se bojim? To nijedan Garland ne bi učinio, osobito ne na osnovi tako
slabašnih dokaza. Prolazeći pokraj zgrade i izlazeći na pješački prijelaz na Ulici
Montgomery, bacam pogled preko ramena. U udaljenom dijelu prolaza vidim
najviše jednu sjenu kako se kreće prema meni. Možda moja mašta ipak radi
prekovremeno.
Na suprotnoj sam strani ulice i krećem prema drugom prolazu kad spuštam
pogled prema omotu u svojoj ruci. Knjiga koju mi je dao Karl. Poderana stara
omotnica. Polako počinjem shvaćati.
Ključna riječ je stara.
Netko je došao do pogrešnog zaključka.
Osvrćem se. Onaj koji me uhodi nalazi se na suprotnoj strani ulice i pilji ravno
u mene. Stoji pod uličnom svjetiljkom i mogu ga jasno vidjeti. Isprva mi se
učini da haluciniram, što me istodobno zapanjuje, ali mi donosi i olakšanje, jer
čovjek koji je krenuo za mnom nalik je na Averyja Knowlanda. No oni nemaju
ništa zajedničko osim neurednog konjskog repa, a pod stošcem svjetla vidim da
je kosa mog progonitelja glatkija i tamnija od kose mog arogantnog studenta.
Osim toga, čovjek koji me slijedio preko pola kompleksa niži je, mišićaviji i
zbijenijeg trupa, a njegovo je rumeno lice naselila kolonija neurednih
tamnosmeđih dlaka. Njegove žestoke, krvave oči divlje su kao da se nadrogirao.
Nosi kožnu jaknu i lako ga mogu zamisliti u motorističkom baru.
Na ulazu u prolaz oklijevam. On kreće preko ceste i ide ravno prema meni.
Možda je to samo slučajnost. Možda uopće nije zainteresiran za mene. S druge
pak strane, čovjek koji me podsjeća na Averyja Knowlanda sad je samo
petnaestak metara udaljen od mene i ja moram donijeti odluku.
Još se uvijek kreće prema meni i ne čini se da su mu namjere časne. Adrenalin
sad već radi.
Svoj svojoj grozničavoj mašti usprkos, mogao bih biti i u krivu. Ili, ako sam u
pravu, još uvijek mogu projuriti kroz prolaz i stići do pravnog fakulteta prije
nego što me čovjek koji me slijedi uspije dostići, osim ako nije nekakav
olimpijski sprinter.
I tako pojurim u prostor između upravne zgrade i dviju povezanih gotičkih
građevina na drugoj strani, od kojih je prva sveučilišna knjižnica, a druga
studentski dom. Prolaz je zapravo bočna strana travnatog brežuljka na čijem je
vrhu svečana upravna zgrada staklenih zidova, a u podnožju kompleks
knjižnice i dormitorija. Knjižnica je, kao i uvijek, u stadiju renoviranja i na onoj
njezinoj strani koja graniči s prolazom skele su postavljene sve do vrha zgrade.
Nakratko usporavam korak, virkajući prema skelama i pitajući se je li se tamo
možda sakrio netko tko me motri, ali na dnu brežuljka previše je tamno i ne
mogu ništa vidjeti.
Ponovno usmjeravam pogled pred sebe i ukopam se u mjestu.
Najprije su me slijedila dvojica muškaraca, potom samo jedan. A sad sam
pronašao njegova sudruga. On je na suprotnom kraju prolaza, nasred mog puta
prema pravnom fakultetu, i kreće se prema meni. Ne znam otkud je on znao da
ću krenuti ovim prolazom, ali opet, ne znam ni kako su znali da ću biti u
šahovskom klubu. Mnogo je praznih rupa, ali sad nije vrijeme za njihovo
popunjavanje.
Gledam iza sebe. Čovjek s neurednim dlakama na licu još mi se uvijek
približava.
Očajno se osvrćem. Sveučilište je postalo tako opsjednuto sigurnošću zgrada da
su mu otvoreni prostori posve nesigurni. Ne mogu se sakriti u domu, jer nemam
elektronski ključ koji otvara vrata. Ne mogu se sakriti ni u knjižnici, jer su
jedina noću otvorena vrata ona sprijeda. Ne mogu se sakriti u upravnoj zgradi,
jer je ona zaključana do jutra. Vjerojatno se nisam trebao zaputiti ovim
prečacem, ali priče o zločinima#u sveučilišnom kompleksu sasvim su
pretjerane: tako tvrde sve službene sveučilišne publikacije.
Muškarac na suprotnom kraju prolaza, onaj koji mi je prepriječio put, polako mi
se nastavlja približavati, u obliku tamne mrlje pred prometom u Ulici Town
koja je iza njega. Iza mene, koraci moga progonitelja ubrzavaju se. Zna da sam
u zamci.
Podsjećam samoga sebe na svoj navodni imunitet zbog kojega me nitko neće
ozlijediti, no pada mi na pamet i to da Jack Ziegler možda ima manje utjecaja
nego što svi misle; ili da barem jedna od nekoliko strana koje se natječu kako bi
dobile što god to moj otac ostavio za sobom, nije svjesna njegova ukaza, ili mu
je voljna prkositi.
Okrećem se u malom krugu. Jedan muškarac naprijed, jedan straga. S moje
desne strane, golemi obris knjižnice, pokriven skelama. S moje lijeve, upravna
zgrada. A onda vidim...
...plavu svjetlost.
Pokraj zaključanih stražnjih vrata knjižnice, odmah uz skele, nalazi se policijski
telefon. Sveučilište ih je svuda postavilo. Otvoriš prednju ploču i smjesta se
javlja sveučilišna policija, bez obzira na to jesi li rekao nešto u mikrofon ili nisi.
Presiječem u tom smjeru.
I začujem zvuk koji me najviše straši.
"Čekajte, profesore!" zaziva muškarac iza mene. "Profesore Garland! Stanite!"
Znaju kako se zovem.
A onda čujem još i nešto gore: "Ne daj mu da pobjegne!" Iznenada, obojica trče
prema meni.
Dospijevam do telefona i trzajem skinem ploču. Unutra vidim još jedno plavo
svjetlo, elektronski brojčanik i mikrofon. Nenadani statički elektricitet
provaljuje iz zvučnika, najvjerojatnije je to dispečer koji postavlja pitanje.
Upravo mu kanim odgovoriti kad mi netko udarcem izmiče noge ispod tijela.
Svom snagom tresnem o pločnik i pokušavam se otkotrljati u stranu kad iz
mraka poleti stopalo i stupa u oštar, bolan dodir s mojim rebrima. Zastenjem, ali
se s mukom podižem na koljena, nastojeći se prisjetiti vježbi iz karatea s
koledža. Šaka mi se zabija u lice. Zaljuljam se unatrag i ispuštam omot. Ista
šaka udara ponovno, ovaj put moje rame, koje od siline udarca utrne i postaje
mlitavo. Opet padam na tlo. Jedan od muškaraca klekne uz mene, hvata me za
kosu i tržne mojom glavom, sikćući: "Što je u tom paketu?" Zatim šaka još
jednom zazviždi zrakom i udara me u uho, što za posljedicu ima više boli nego
što sam ikad mogao i pomisliti da postoji. "Što je u paketu, profesore?"
"Knjiga", mumljam ja, prstima se hvatajući za zemlju i pokušavajući ustati.
Još jedan udarac, ravno u oko. Noć zeleno bljesne. Čini mi se da mi je lice
puklo i rasprsnulo se, a bol se kao ledena oštrica spušta mojim licem.
"Podigni ga", zahtijeva isti siktavi glas i drugi me muškarac uslužno podiže na
noge.
"Policija stiže", mrmljam ja.
Stanka dok njih dvojica izmjenjuju poglede. A onda željezna šaka opet poleti,
ovaj me put zahvaćajući po rebrima, na istom mjestu gdje sam primio i udarac
nogom, i cijelo moje tijelo pjeva himnu agoniji. Još jedan udarac, ovaj put u
želudac. Presavijam se. Ruka kreće prema mom ramenu. Koristeći gotovo
zaboravljen pokret s negdašnjih satova samoobrane, sagnem se, pa poletim
naprijed i izmaknem rame, oslobađajući se stiska. Potom se okrećem i teturam
nizbrdo prema dnu skela uz knjižnicu. Čujem kako se dvojica muškaraca
došaptavaju, možda se svađajući oko toga koji će od njih dvojice krenuti za
mnom prema gradilištu. Ne osvrćem se. Niska metalna prečka priječi mi put
prema skelama, znak koji upozorava na zabranu neovlaštenog prolaska. S
obzirom na alternativu, mislim da se na to ne bih trebao obazirati. Iza prečke
nalaze se ukošene ljestve, visoke točno jedan kat. Skele su pune takvih ljestava
koje se uspinju punom dužinom boka knjižnice, s postoljima na svakom katu,
namijenjenima radnicima. Pridržavam se za prečku, jer mi je od batina zlo i vrti
mi se u glavi. S teškoćom gutajući slinu, boreći se protiv valova mučnine,
osvrćem se preko ramena. Jedan od dvojice muškaraca silazi niz padinu. Drugi
je nestao, što bi me zabrinulo kad bih imao vremena za brigu. Nespretno se
popnem preko prečke i stižem do ljestava upravo u trenutku kad moj progonitelj
počinje trčati niz obronak. Rebra me bole od udaraca šakama i nogama, lice
osjećam kao raskvašeno i dvostruko veće od uobičajenog, ali uspijevam se
popeti na drugu razinu. U glavi mi udara. Potonem uz ljestve koje vode na treću
razinu, ruke su mi iznenada u štrajku, odbijaju me povući dalje.
Ispod mene sune ruka i grabi me za lijevi nožni članak. Ruka poteže, vrlo
snažno, i ja se skotrljam u sjedeći položaj.
Pojavljuje se njegova glava i ja vidim nešto blistavo u njegovoj ruci: mjedeni
bokser, možda, ili mali nož. Sve te krasne priče o tome kako mi nitko neće
nauditi, a sad ovo! Prikupljajući svu preostalu snagu, povlačim natrag svoju
lijevu nogu, a onda se čvrsto odupirem o ljestve i svom težinom udaram.
Uspijevam udariti meso: njegovo lice? ruka? On bolno zavikne i pušta moj
zglob dok mu glava poskoči dolje, a on ponovno nestaje s vidika. Silim se da se
podignem na noge i, usprkos prosvjedima svojih ramena, nastavljam s
uspinjanjem. Čini se da moj progonitelj ne nastavlja za mnom, ali u posljednje
sam vrijeme isuviše često bio u krivu. Noge mi se nastavljaju kretati pukom
snagom volje, jedna nad drugu, pa stižem do treće razine, a onda i do četvrte.
Zastajem i gledam dolje. Četvrta razina na skelama čini se vrtoglavo visokom.
Oslanjam se o tamnu metalnu ogradu. Mogu vidjeti nekoliko blokova
sveučilišnog kompleksa. Mogu vidjeti pravni fakultet. Ne vidim muškarca koji
me progoni, čak ni izravno ispod sebe. Na rubu sam snaga, ali ne želim riskirati.
Na kraju krajeva, on bi mogao biti nevidljiv na ljestvama ispod mene. Silim se
na uspinjanje do sljedeće razine pa zastajem na petoj platformi, oslanjajući se o
ogradu i teško dišući. Čujem glasove, ovaj put snažnije, i vidim ručne svjetiljke
na kraju prolaza. Ne mogu razabrati pojedinosti, jer ovdje dolje još je uvijek
mračno. Zrake svjetla koje dolaze sve bliže polako me zasljepljuju, a potom se
pod kutom podižu prema skelama.
Pognem se iza ljestava, ali prekasno je.
Svjetla su me zarobila.
Svejedno se pokušavam povući u sjenu, ali sjene više nema, rasvjeta odozdo
isuviše je jaka, sad gotovo zasljepljujuća, kao svjetlost svjetionika.
Ispod mene dopire pojačan glas: "Ovo je sveučilišna policija. Siđite niz ljestve,
vrlo polako, i držite ruke tako da ih možemo vidjeti."
Usprkos boli, osjećam olakšanje i točno slijedeći upute pažljivo silazim niz
ljestve, iako moje drhtave noge povremeno odbijaju suradnju. Svjetlo prati moj
silazak, drugo svjetlo koje se - mnogo snažnije - pridružilo prvome.
Pretpostavljam da je u prolazu policijski automobil. Odnosno, sudeći prema
zvukovima koje čujem, ima ih više. Ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put
bio tako sretan što vidim policiju.
Odlučan da pred svojim spasiteljima ne pokažem slabost, skočim s posljednjih
nekoliko prečki na tlo, pritom se gotovo opet prostrijevši, a onda se okrećem
prema jakom izvoru svjetla. Čvrsto stisnem oči i zaklanjam ih dlanom, prvi put
svjestan kakav dojam moram ostavljati: uneređeni crni muškarac u tamnoj
vjetrovci koji se usred noći uspinje uza zid knjižnice, očiti krivac za svaki
zločin na kugli zemaljskoj.
"U redu, gospodine", kaže duboki bjelački glas iza svjetla. Način na koji
policajac izgovara riječ gospodine, iako nedovoljno izrugivački da bi
predstavljao izravnu uvredu, ipak je u očekivanim granicama. "Samo zadržimo
ruke ispred sebe, hoćemo li?"
"Dobro, ali oni će pobjeći..."
"Molim vas, ne mičite se, gospodine."
Policajac očito ne zna da sam ja profesor, pa ga odlučujem prosvijetliti.
"Policajce, trebao bih vam reći da ja predajem..."
"Ni riječi, gospodine, molim vas. Molim vas da krenete prema meni, polako,
držite ruke pred sobom, dlanove okrenite prema meni."
Pokazujem prema kraju prolaza. "Ali ja predajem na..."
"Ne mičite ruke!" "Ali nisam ja taj koji..."
"Gospodine, molim vas, ne mičite se s mjesta. Ispružite ruke. Dobro je. Tako."
Činim što mi se kaže, pružam svoje nedužne drhtave ruke kako bi ih policajac
mogao vidjeti. Želim biti miran, na najbolji garlandovski način. Ali nisam.
Uplašen sam. Bijesan. Ponižen. Ledena noć u Elm Harboru plamti blistavim
crvenilom. Osjećam čudnovatu slabost u preponama i, usprkos tome što me sve
boli, zapanjujuću navalu snage u svojim udovima: čini se da su moji bori-se-ili-
bježi refleksi pod punom spremom. Sad uspijevam razabrati dva policajca, oba
varijacije na bijelu temu, kako mi prilaze u širokim polukrugovima. Ni jedan od
njih nije zapravo izvukao pištolj, ali obojica drže ruku na boku, a futrole su im
otkopčane. Obojica su podigla dugačke policijske svjetiljke uvis, držeći ih za
sam kraj drška, kako bi njima bez naginjanja mogli zamahnuti kao palicama.
Policajci se kreću polako, ali ne bez siline. Ne mogu skinuti pogled s ručnih
svjetiljki. Čuo sam priče o ovakvim stvarima, ali ih nikad nisam iskusio. Na
trenutak zamišljam kako ponovno dobivam batine, ovaj put od sveučilišne
policije. Vrući mi stid navaljuje u obraze, kao da sam uhvaćen na zlodjelu. I
zapravo se i osjećam krivim za sve za što oni žele da budem kriv. Ukopan u
mjestu, promatram dvojicu policajaca kako me motre. Dolazim do zaključka
kako njihova opuštenost ima svrhu: pokušavaju me, čekajući, natjerati na neki
glup potez, na to da izvalim neku foru ili da se nervozno nasmijem, što bi im
možda dalo izliku da se posluže svjetiljkama. Ili možda samo rade gadan i
opasan posao u kojem više vole ne riskirati. U oba slučaja, nikad se nisam
osjećao tako bespomoćnim, tako nesposobnim da utječem na vlastitu sudbinu,
kao što se osjećam u ovom trenutku. Uz svoga oca naučio sam cijeniti snagu
volje. On nije opraštao onima za koje je vjerovao kako je ne posjeduju. Ali sad
sam suočen s trenutkom u kojem je moja volja posve nevažna. Nikad ovakvom
silinom nisam osjetio bezobzirnu rasnu podjelu u našoj državi. Pitam se što bi
Sudac na mom mjestu učinio.
Jedan mi od policajaca domahuje rukom. "Jedan korak naprijed. Dobro. A sad
se nagnite naprijed i stavite ruke na zid, ovdje, raširite noge, dobro."
Pokoravam se. Kroz nekoliko prozora doma na suprotnom kraju prolaza prosipa
se svjetlost, a elektronički zaključana vrata naglo se otvaraju: uzbuđeni studenti
izlaze s odobravanjem promatrati etničko čišćenje sveučilišnog kompleksa.
"Tako je dobro, gospodine, tako je dobro", kaže onaj policajac koji je dosad
jedini i govorio. "A sad da vidimo, što mi tu imamo."
Glas mije hladan. "Imate redovitog profesora, to imate. Ja sam onaj koji je zvao
u pomoć." Zastajem, od bijesa teško dišući, želeći da mogu vidjeti njihova lica
iza bliještećih svjetala. "Mene su napali."
"Možemo li vidjeti kakve isprave, gospodine?" pita isti policajac, ali ovaj put
gospodine zvuči kao da bi mi mogao povjerovati.
"Možete", odgovaram s pedantnim naglaskom.
U tom trenutku, kad mi je konačno dopušteno izvući lisnicu i dokazati da jesam
onaj za kojega se izdajem, pogled mi pada na mjesto na kojem se napad
odigrao. Shvaćam da ću se morati vratiti u šahovski klub i iznova pretrpjeti
Karlovo maltretiranje dok mu objašnjavam kako me netko premlatio usred
sveučilišnog kompleksa i ukrao njegovu staru šahovsku knjigu.

(II)
POLA TRI UJUTRO. Sjedim u svojoj radnoj sobi u Ulici Hobby, držeći uz
desnu ruku bejzbolsku palicu i pokušavam shvatiti što je krenulo naopako.
Konačno uvjereni da su pogriješili, policajci su me odveli u hitnu službu
sveučilišne bolnice gdje je mladi stažist fućkao brodvejsku melodiju dok mije
šivao lice i omatao natučena rebra. Jedan sat poslije, napustio sam bolnicu s
Kimmer i Bentleyjem. Moja žena - koja je ionako bila nasmrt zabrinuta -
otrijeznila se, da ne kažem prestrašila, kad me ugledala. Svejedno se uspjela
držati s izvjesnim dostojanstvom i cijelim je putem do kuće bila nježna i
susretljiva, ljubeći moje izubijano lice i uvjeravajući me kako će sve biti dobro,
iako ja to uopće nisam tražio. No možda sama Kimmer treba uvjeravanje, jer to
što joj je muž prebijen i zamalo uhićen pred sveučilišnom knjižnicom nije
događaj koji bi joj ikako mogao povećati šanse za sudačko mjesto. Još nisam sa
svojom ženom podijelio sve pojedinosti napada. Rekao sam joj samo da su
ukrali Karlovu knjigu o šahovskim problemima. Mislim da i bez toga ima
dovoljno briga. Pretpostavljam da ću joj s vremenom sve objasniti.
A Bentley! Moj veseli, vragolasti sin kojega je toliko zaprepastio očev izgled da
se stisnuo i pao u san istog trenutka kad smo ga svezali u njegovu automobilsku
sjedalicu. Sve bih zamijenio za priliku da mu vratim njegovo djetinjstvo;
proteklih je nekoliko tjedana za njega moralo biti mnogo teže nego za Kimmer i
mene. U ovom trenutku, pognut u svom stolcu, s jednim okom na ulici a drugim
na Internetu na kojem više preskačem nego surf am iz jedne chat-sobe u drugu,
priželjkujem da sam znao stoje to moj otac ostavio za sobom i tko to točno želi
znati, kako bih im mogao dati što god to bilo i izvući sebe i svoju obitelj iz ove
gužve.
Upute: kakve su? Excelsior: zašto šah?
Nestanak albuma s izrescima, ponovno pojavljivanje pješaka, isporuka u javnu
kuhinju, previše je to nezdravo.
I opasno. Ti i tvoja obitelj savršeno ste sigurni. Ma da, kako da ne. Recite to
dvojici muškaraca koji su me noćas slijedili. Volio bih ih ponovno susresti. Ali
pod svojim uvjetima. Ustajem u maloj prostoriji, hvatam bejzbolsku palicu
poput udaraca i glatko njome zamahnem, kao da susrećem brzu loptu i,
dovršavajući pokret, zamalo uništim svoje računalo. Zapravo, nisam u ljutnji
udario drugo ljudsko biće još od neodlučene tučnjave na igralištu kad sam bio u
osmom razredu, a glavni me školski nasilnik, koji se razljutio na mene zbog
neke mudrijaške izjave, ozbiljno pokušao zveknuti šakom. Sad mnogo
opreznije zamahujući palicom, stojeći u polumraku, puštam sjećanju da me
preplavi, sjećanju na sretnije dane kad je Abby još bila živa. Nasilnik, bijesni
mlađi tinejdžer čije je ime, ako se ne varam, bilo Alvin, naciljao je u moj nos i
promašio, umjesto toga razderavši mi usnu. Zamahujući, uplašen i bijesan,
uzvratio sam mu udarac, tresak u čeljust, što ga je više zaprepastilo nego
ozlijedilo, a onda sam zatjerao desnicu u središte njegova zaprepaštenja, a on se
uz roktaj stropoštao. Ja sam se povukao, a Alvin se ponovno digao, napao me i
bili smo na tlu, udarajući jedan drugoga kratkim neusmjerenim udarcima,
tipičnima za borbu u školskim dvorištima, sve dok nas učitelj nije razdvojio.
Oh, ali kako me Sudac napao! Ne zbog tučnjave, nego zato što nisam dovršio
ono što sam počeo. Citirao je staru poslovicu: ako udariš na kralja, moraš ga i
ubiti. Boriti se s nasilnikom neriješeno, upozorio me on, nikad nije dovoljno.
Kad je završilo moje trodnevno isključenje s nastave, oprezno sam se vratio u
školu, pitajući se čeka li me Alvin negdje u zasjedi. Alvin. Da. Opet sjedim za
stolom, palicu sam odložio na pod. Moglo bi biti da smo se zbog toga potukli,
zbog njegova imena, jer on je zahtijevao da ga zovemo Al, a ja nikad nisam bio
od onih koji dopuštaju drugima da im nameću svoju volju - barem to nisam
dopuštao drugim muškarcima. No pokazalo se da se nisam morao opet tući s
Alvinom. Nije se vratio u školu. Ni tad, ni poslije. Smiješim se i odmičem svoj
stolac od stola, prema prozoru, ispod kojega je ulica tiha i prazna. Bio je to
jedan od mojih junačkih trenutaka, jer se školom proširila glasina da je Ala iz
škole otjeralo to što je dobio divlje batine od sitnog Tala Garlanda kojega su
podrugljivo zvali Mušica. Nasilnik je otišao, i punih sam tjedan dana bio gotovo
popularan, što je fenomen koji se u mom životu više nije ponovio. Naravno, u
tučnjavi sam se jedva obranio, a istina je bila mnogo prozaičnija. Naime,
pokazalo se da je jadni Al, tijekom svojih prisilnih praznika, počinio nečuveno
djelo koje je uključivalo vozilo koje nije pripadalo njegovoj obitelji, pa su ga
poslali u "posebnu školu" - tadašnji eufemizam za zanatsku školu, od kojih su
mnoge tad bile tek malo više od skladišta za neželjene, neoprane, nevoljne...
ove... one...
Zvoni telefon.
Oči mi se s trzajem otvaraju i ja automatski posegnem za bejzbolskom palicom.
U nevjerici zurim u napravu koja me probudila iz drijemeža, a onda se okrećem
kako bih pogledao na sat čiji je digitalni brojčanik jedva vidljiv iza hrpe knjiga
na mom radnom stolu. Dva sata pedeset jedna minuta. Ujutro. Nitko nikad u
dva sata i pedeset jednu minutu ujutro ne zove s dobrim vijestima. Identifikator
poziva kaže mi samo da j e pozivni broj blokiran.
To nije sretan pokazatelj.
Svejedno grabim slušalicu već kod drugog zvona, kako ne bih probudio svoju
ženu. Srce mi prebrzo udara, moj stisak oko palice je prečvrst, a pogled sam
premjestio na ulicu, kao da je zvonjava znak za napad na kuću.
"Da?" tiho zahtijevam, jer se ne kanim ni pretvarati da sam sretan što me se
zove u sitne sate. Osim toga, adrenalin mi još uvijek radi i ja sam pomalo
uplašen... za svoju obitelj.
"Je li to profesor Garland?" pita smireni muški glas.
"Jest."
"Problem je sređen", uvjerava me glas, prizvuka putena i gotovo hipnotičkog.
"Žalim zbog onoga što se dogodilo ranije večeras, ali sad je sve u redu. Nitko
vam više neće smetati. Vi i vaša obitelj ste sigurni, kao što vam je i obećano."
"Što? Tko je to?"
"I, naravno, ne biste nikome trebali spominjati ovaj poziv." Ne mogu se sjetiti
nikoga kome bih ga se usudio spomenuti. S druge pak strane...
"A što ako moj telefon prisluškuju?"
"Ne prisluškuju ga. Laku noć, profesore. Spavajte dobro."
Spuštam slušalicu, a mozak mi je zbrkana mješavina zbunjenosti, olakšanja i
novog, još dubljeg straha.
Sve je u redu. Problem je riješen. Nitko vam više neće smetati.
Možda je to poziv nekakvog bolesnika, možda neukusna šala, a možda, samo
možda, i nešto mnogo gore.
Možda je istinit.
Drhtim dok se uspinjem stubama, pitajući se jesam li zaista čuo ono što mi se
učinilo da čujem trenutak prije nego što sam spustio slušalicu; udaljeni škljocaj,
dok je moja žena, trudeći se biti tiha, spuštala na mjesto slušalicu telefonskog
priključka na katu.

DVADESET OSMO POGLAVLJE

DVIJE VRLO KRATKE VIJESTI

"ČUJEM DA SI SE NAŠAO U MALOJ GUŽVI", kaže veliki Mallory
Corcoran koji se napokon udostojio ponovno sa mnom razgovarati. Zapravo,
ovaj je put on nazvao mene, a ne obrnuto.
"Moglo bi se i tako reći." Idući s prenosivim telefonom niz hodnik, trljam svoje
izubijano lice, žalobno se osmjehujući svom odrazu u uskom zrcalu s
pozlaćenim okvirom koje visi prekoputa blagovaonice. Taj ogavni predmet
Kimmer je darovala neka daljnja tetka prigodom njezina prvog vjenčanja.
Prošlo je jedanaest ujutro, ali Bentley je još uvijek na katu, u svojoj sobi, spava
jer je još iscrpljen od sinoć. Jedna od velikih prednosti akademskog života jest
mogućnost da čovjek uzme slobodno prijepodne za male stvari kao što je
obožavanje svog djeteta.
"Policija faksira Meadowsovoj kopiju izvještaja. Postoji li nešto što bi želio da
učinim za tebe? Mogu li ti ikako pomoći?"
"Mislim da ne, ujače Mal. Dobro sam. Samo sam malo potresen."
"Siguran si?"
"Siguran sam", mrmljam dok stojim uz kuhinjski prozor i promatram kišu koja
šiba, prijeteći da će potopiti naše malo ali za obitelj savršeno stražnje dvorište.
S dvije ga strane zatvara živica, s treće drvena ograda, a četvrti je zid naša kuća.
Dopuštamo Bentleyju da tamo provodi vremena koliko želi, često i bez
nadzora. "Mislim da stvari držim uglavnom... pod kontrolom."
"Imaš li ikakva pojma što su htjeli?"
Oklijevam. Policiji sam rekao da su dvojica muškaraca uzela omot, ali ne i da
su me, dok su me udarali, neprekidno ispitivali o uputama. Nikome nisam
ispričao o telefonskom pozivu usred noći, a Kimmer, koja ima lagan san, nije
ništa pitala.
Iz nekog razloga, vjerujem telefonskom pozivu. Nekako osjećam da je...
uvjerljiv, možda.
"Ne znam, ujače Mal", uzdišem ja. Bol se vratila, oslabljujući mi glas, ali nije
još vrijeme za sljedeću tabletu Advila. "Zapravo ne znam."
"Ne zvučiš mi baš dobro."
"Oh, to je samo zbog moje čeljusti."
"Slomili su ti čeljust?" Uzbuna. Nevjerica. Ali i zabava u glasu čovjeka koji je
vidio sve što se na svijetu imalo vidjeti.
"Ne, ne, ništa tome slično. Samo boli, to je sve."
"Hmda." Mallory Corcoran očito sumnja u moje tvrdnje da mi je dobro.
Zapravo ga zbog toga ne krivim, ali važnije boli od kojih patim nisu tjelesne.
Danas sam ujutro, usprkos bolnim kostima, pripremio doručak za sebe i
Kimmer, pa je pokušao natjerati da sjedne i posluša cijelu priču. Nakanio sam
joj sve ispričati, sve što znam, sve što sam pogodio, sve zbog čega sam
zabrinut. Prekrasno odjevena za posao, u tamnoplavom odijelu s tankim
prugama, moja je žena umorno odmahnula glavom. Ne želim to čuti, Misna, u
redu ? Imam povjerenja u tebe, zaista imam, ali ne želim to čuti. Prosvjedovao
sam, ali ona je ponovno odmahnula glavom. Nježno je položila prste preko
mojih usana. Njezine oči, ozbiljne, upitne i zabrinute, gledale su ravno u moje.
Želim ti postaviti samo tri pitanja, rekla je. Prvo, je li naš sin u opasnosti?
Polovicu sam noći, čak i nakon telefonskog poziva, proveo razmatrajući isto
pitanje, pa sam imao spreman odgovor. Rekao sam joj istinu, da sam siguran
kako nije u opasnosti. Porazmislila je o tome, pa upitala, Jesam lija u opasnosti?
I ponovno sam joj rekao ne, naravno da nisi. Još uvijek me ozbiljno motreći,
Kimmer je pitala ono što je zapravo sve vrijeme i željela pitati: Jesi li ti u
opasnosti? Prevrnuo sam to pitanje nekoliko puta u mislima, pa odmahnuo
glavom. Mislim da nisam. Namrštila se. Nisi tako siguran. Slegnuo sam
ramenima i rekao da sam onoliko siguran koliko mogu biti. A Kimmer je
kimnula, koraknula u moje naručje i neko me vrijeme ljubila, a onda položila
glavu na moje grudi i rekla mi neka upamtim kako imam obitelj kojoj sam
potreban. Učini ono što misliš da moraš, Misha, ali misli na ono što se sinoć
dogodilo i nemoj zaboraviti svoje ostale obveze.
A onda je otišla na posao, ostavivši me s neočekivanim osmijehom na licu.
Kasnije tog jutra, svratili su iz susjedstva Don i Nina Felsenfeld, donijevši
složenac i ljubaznost, gotovo me ugušivši svojom usplahirenom brigom, ali su
me također i oraspoložili. Kako su saznali što se sinoć dogodilo, pojma nemam,
ali Elm Harbor je, kao što moja žena stalno ističe, vrlo mali grad.
"Pa, ako se sjetiš nečega u čemu bi ti tvrtka mogla pomoći," govori ujak Mal s
usiljenom srdačnošću, "svakako nam se javi."
Čime misli reći da se javim Meadowsovoj. Opet mu je dosta mene.
Primjećujem to.
"Hoću." Silim se da to kažem. "I hvala ti što si nazvao."
A Mallory se Corcoran zapravo nasmije. "Oh, Talcotte, čekaj malo. Nemoj
prekinuti. Još nismo ni došli do toga zašto sam te nazvao. Zapravo sam ti se
htio javiti i prije nego što sam čuo što se dogodilo."
"Zašto? Nešto nije u redu?"
Još jedan bučni prasak smijeha odjekne kroz milje razmaka medu nama. "Ne,
ne, sve je u najboljem redu. Slušaj, Talcotte, što se tiče one sudačke stvari...
Čini se da tvoja žena ima tajnog obožavatelja."
"Tajnog obožavatelja?"
"Tako je."
"A što bi to trebalo značiti?" pitam s nelagodom, ne misleći više na sinoćnji
napad, već zabrinut da je Bijela kuća možda iskopala nešto o mogućim
izvanbračnim odnosima moje žene, onih u vezi s kojima sam obećao doktoru
Youngu daje neću sumnjičiti bez dokaza. A onda shvaćam da ujak Mal govori
kako su se Kimmerine šanse popravile, a ne pogoršale.
"Moji mi izvori kažu kako su se Predsjednikovi ljudi malo ohladili prema
Marcu Hadleyju. Nije još ispao iz utrke, ali na rubu je. Republikanci su ga
smatrali tipom kao što je Felix Frankfurter, on je bio veliki politički liberal koji
je istodobno bio i vrlo konzervativan sudac, jer se to dalo iščitati iz ono malo
radova koje je napisao. Sviđala im se ta kombinacija, pretpostavljali su da time
mogu usrećiti demokrate a istodobno usrećiti i vlastito desno krilo. U svakom
slučaju, tu im je foru netko prodao."
"Razumijem."
"A nije to ni loša zamisao. Predsjednik je imao nekoliko kvrgavih borbi za
imenovanje, pa mislim da bi sad želio jedan glatki prolaz."
"Siguran sam." Odnio sam prijenosni telefon u svoju radnu sobu, odsutno
masirajući svoja ozlijeđena rebra. Prednji prozor prikazuje istu beskrajnu kišu
kao i stražnji. Ulica Hobby je, kao i uvijek oko podneva, uglavnom prazna jer
su djeca u školi a roditelji na poslu, ili u supermarket ili na aerobiku ili kamo
već danas roditelji odlaze.
"Barem je takva bila zamisao", nastavlja on. "Ali čujem da ih je netko nahranio
transkriptima govorancija koje je profesor Hadley održavao poslije raznoraznih
večera, pa sad misle da im je na vrhu popisa kriptoliberal. Možda on te stvari ne
objavljuje, ali, no, neke od njegovih ideja zvuče prilično zeznuto."
"Razumijem", kažem ja polako.
"Dok u Kimmerinu slučaju... pa, Talcotte, s obzirom na tvog oca... recimo samo
da Predsjednik mora zadovoljiti desnicu, a imenovanje snahe Olivera Garlanda
bilo bi na neki način... dojmljivo. Osim toga, crna je. Crna žena. Trostruki
dobitak."
"Da ne bismo slučajno zaboravili."
"Zvučiš uzrujano, Talcotte."
"Ne, ne." Nema načina da ujaku Malu objasnim kako me podbola njegova
posljednja primjedba i kako bi moju ženu podbola još i više ako bih joj je
prepričao, što ne mislim učiniti. Garlandovski bi brak bez tajni vjerojatno bio
presretan, ali to naša obitelj ne bi mogla podnijeti. "Ne, ali... rekao si da ih
netko šopa transkriptima?"
"Koliko čujem, netko iz Elm Harbora."
"Iz Elm Harbora?"
"Sa sveučilišta." Glas mu je sad nešto tvrđi.
"Oh. Oh, shvaćam." Zadržavam neutralan prizvuk glasa. Očito, ujak Mal misli
da ja to činim, a njegovo mi držanje govori kako smatra neukusnim da čovjek
koristi svoje vašingtonske veze kako bi unaprijedio šanse svoje žene da postane
sutkinja. Iako bi se - kad bismo odvojili koji trenutak i razmotrili to - zacijelo
prisjetio kako ja nemam vašingtonskih veza osim osobe s kojom upravo
razgovaram.
"Ali, Talcotte, stvar je u tome... nabacivanje prljavštinom na nekoga može se
čovjeku vratiti kao bumerang."
"Vratiti kao bumerang?"
"Mislim, tko god da šopa Bijelu kuću tim transkriptima... Dobro, možda i mogu
nanijeti profesoru Hadleyju dovoljno štete da ne dobije mjesto. Ali, znaš, to nije
nikakvo jamstvo ni da će mjesto dobiti cinkarošev kandidat. Od takvih se stvari
može stradati. Ako A baca blato na B, ponekad se i A i B mogu toliko uprljati da
budu izbačeni.
"Shvaćam što želiš reći."
"A čak i ako se ne vrati? Ako uspije? Pa, svejedno, to je ipak potpuno
nepravedno."
Nepravedno. Eto riječi koja će tijekom novoga stoljeća zacijelo izumrijeti.
"Slažem se."
"Da sam na tvom mjestu, našao bih načina da tome stanem na kraj."
"Ujače Mal, pa ne radim to ja!" izlanem, osjećajući se baš kao isinoć, kao
nedužni crnac koji u očima bijele moći izgleda kriv.
"Nikad nisam ni nagovijestio da se o tebi radi", pobožno pjevucka on. "Hoćeš li
im to reći?" "Reći kome što?"
"Reći Bijeloj kući da to nije moje maslo."
"Pa, ako zaista želiš da to učinim", mrmlja on sumnjičavo, naznačavajući kako
nije siguran da bi mu povjerovali, a možda ne bi ni trebali.
"Molim te."
"Hoću", kaže on, što znači da neće. "No, dakle, ostani u vezi." "Svakako."
"Dobro. Zato i jesmo ovdje. Oh, i javi nam ako tvrtka može nešto učiniti."
"Naravno", kažem ja njemu.
Stuart, mislim ja dok spuštam slušalicu. Onaj napuhani idiot Stuart Land.

DVADESET DEVETO POGLAVLJE

UGODNA VEČER
"JESI LI DOBRO, TAL?" pita Shirley Branch, štipkajući me za obraz dok
prelazim prag njezina apartmana. Sućutno virka prema još uvijek vidljivoj
modrici ispod mog oka. Vani, vlažan vjetar zime Nove Engleske nastavlja svoju
prosinačku svađu s onima koji više vole toplinu. "Čujem da su te zamalo uhitili.
Daj mi kaput. Gdje ti je žena?" Jedno se pitanje kotrlja prema drugome, zato što
Shirley posjeduje onu vrstu nesređene briljantnosti koja ne može držati korak
sama sa sobom.
Odmahujem glavom i dodajem Shirley svoju parku, odgovarajući na prvo
pitanje otprilike deseti put u protekla dva dana, a na drugo gotovo stoti put
tijekom protekle godine. Ne, nisam bio zamalo uhićen, kažem joj; tek omanji
nesporazum, ništa više. A Kimmer nije mogla doći na večeru jer je djevojka
koja čuva Bentleyja dobila gripu, stoje doduše istina, ali čak i da je djevojci
dobro, Kimmer bi smislila neku drugu izliku. Za moju je ženu večera s
fakultetskim osobljem nalik na rastezanje na mučilima, samo bez socijalnog
osiguranja. Kimmer, koja u iznenađujućim trenucima zaključuje kako joj je
drago moje društvo, predložila je da ja ostanem kod kuće, ali kad sam joj rekao
kako mislim da to baš nije dobra zamisao, predomislila se, navodeći upravo one
argumente koji su nas uvjerili da uopće prihvatimo poziv na subotnju večeru
kod Shirley: Shirley je prva crna profesorica na fakultetu, a postoji nešto što se
zove solidarnost, čak i u ovim podijeljenim vremenima. Shirley je nekad bila
moja studentica i pomoćna istraživačica, a postoji takvo što kao što je odanost,
čak i u ovim sebičnim vremenima.
Ali mislim kako je pravi razlog zbog kojega Kimmer želi da barem jedno od
nas ode taj što treba uhoditi Marca Hadleyja, koji je također na popisu gostiju.
Kimmer i Mare nisu se našli pod istim krovom još otkako su se počeli natjecati
za isto ispražnjeno mjesto u Saveznom prizivnom sudu, a Marc i ja jedva da
smo se jedan drugome našli na putu na fakultetu, što nije bilo samo zato što sam
ja uglavnom putovao. Mislim daje Kimmer, koju moje kolege zastrašuju mnogo
manje nego što ona sama vjeruje, zaključila kako je došlo vrijeme da mu uzme
mjeru.
Sve dok se nije pokazalo da nema djevojke koja čuva Bentleyja; onda me
poslala samoga.
"Jesi li vidio Cinquea?" pita Shirley puna nade, svojim laganim naglaskom iz
Mississippija - a Cinque je zastrašujuće ime nimalo zastrašujućeg terijera koji je
povremeno prati u njezin mali kabinet i time krši bezbrojna sveučilišna pravila.
"Nekako je uspio izaći."
"Bojim se da nisam", kažem joj.
"Tal, jesi li zaista dobro? Nisam sigurna da poznaješ sve prisutne. Upoznao si
velečasnog Younga, da? Nisi? Oh, jesi? On je moj pastor. Oko ti užasno izgleda.
Siguran si da nisi vani vidio Cinquea? On baš nije pas koji voli zimu."
"Siguran sam daje s njim sve u redu, Shirley", mrmljam ja, a ona sliježe
ramenima i pokušava se nasmiješiti.
Uzvraćam joj osmijeh najbolje što mogu. Bol se u mojim rebrima smanjila, ali
šavovi me na licu strahovito svrbe. Pokazalo se daje Stuart Land otputovao na
nekoliko dana - ni manje ni više nego u Washington - pa ga nisam uspio oštro
prekoriti zbog njegova napora da sabotira Marca Hadleyja, ako je Stuart uopće
onaj koji to radi. Stranac putena glasa nije se ponovno javio s daljnjim
razuvjeravanjima, ali više nemam osjećaj da me netko slijedi. Da stvari stoje
drugačije, pretpostavljam da bih propustio večeru.
Ja sam među posljednjim prispjelim gostima. Marc i Dahlia Hadley već su
ovdje, kao i Lynda Wyatt i njezin pospani muž, Norm, arhitekt. I lukavi stari
Ben Montoya, Lyndina snagatorska desna ruka čija žena, kao i moja, mijenja
djevojku koja je dobila gripu. Lema Carlylea i njegovu ženu očekuje se malo
kasnije, poslije baletne priredbe njihove kćeri. Četvero najmoćnijih
predstavnika nastavničkog osoblja, i ja. Shirley je bila moja studentica prije
deset godina, prve godine kad sam počeo predavati naknadu štete. Još ima tri
godine do izbora u stalno zvanje, ali već zna čije je povoljno mišljenje važno. A
dovoljno je životno mudra da razumije kako će procjena njezina znanstvenog
rada, ma kako se mi trudili protiv toga boriti, uvijek - barem malo - biti pod
utjecajem toga kako je procjenjivačima draga kao osoba.
Troje gostiju nije izravno povezano sa sveučilištem. Moj povremeni savjetnik,
velečasni doktor Moriss Young, u pratnji je svoje tihe žene
Marthe koja je gotovo jednako okrugla kao i on. Odnosno, trebalo bi reći da je
tiha izvan crkve, jer njezin je glas, ako već ne najbolji, a ono svakako
najglasniji u crkvenom zboru koji pjeva po cijeloj državi. Preostali je gost kao
motka mršavi Kwame Kennedy, bestidni proračunati političar čija se kosa
prerano počela rijediti. Ima veličanstvenu kozju bradicu, a na glasu je kao
demagog. Tvrdi se da je umiješan, iako to nikad nije zapravo dokazano, u
nekoliko općinskih skandala, a trenutačno radi, kako to Kimmer voli reći, kao
gradonačelnikov pomoćnik za pripitomljavanje manjine, iako mu se radno
mjesto službeno zove "zamjenik predstojnika ureda". Također je, shvaćam ja
dok njegova ruka klizi oko njezina vitka struka, Shirleyn dečko. Pada mi na
pamet da Shirley ne osnažuje samo svoje veze s najutjecajnijim profesorima na
pravnom fakultetu, nego i s dvije najutjecajnije osobe u crnačkoj zajednici
grada.
Ukratko, uklapa se; kao njezin bivši profesor, ja zbog toga cvatem.
Kwame Kennedy, koji stoji iza Shirley s čašom vina u ruci, prilično je
nepristojan dok nas Shirley upoznaje. Vjerojatno me krivi zbog toga što sam sin
svog oca stoje stav s kojim se često susrećem kad su u pitanju ljevičarski
aktivisti. (Desničarski su aktivisti uvijek u velikoj žurbi da mi stisnu ruku, iz
istog slabog razloga.) Često vidim Kwameovo ime u Clarionu, jer on je jedan
od onih političara u usponu koji uspijevaju istodobno biti svuda, ali nikad ga
nisam susreo. On je visok i žilav muškarac čije široko razmaknute oči stalno
trepću i pokazuju da se ne slaže s vama prije nego što ste dospjeli i usta otvoriti.
Za ovu je prigodu, možda zato što Shirley živi uz vodu, obukao mornarsko
plavi sako s mjedenim puce-tima, iako posve neprikladan s obzirom na godišnje
doba, što je svojevrsna uvreda protiv kakvih je običavala bjesnjeti moja majka.
Kao da nastoji uspostaviti ravnotežu, nataknuo je narančastu kapicu od kente
tkanine. Šarolikost boja - kapica, sako, njegova tamna koža, njegova brada boje
ebanovine - sve će to zacijelo ostaviti zastrašujući dojam na prisutne bijele
liberale. Ako se i osjeća kao da ne pripada ovamo, odlučan je da to ne pokaže.
Shirley Branch živi u kompleksu apartmana koji se širi gledajući prema uskoj i
morskim travama prekrivenoj obali Elm Harbora. Njezina prizemnica nije
osobito velika: spavaonica koja je, očito, istodobno i radna soba, kuhinja
veličine ormara, jedna kupaonica i izduženi prostor koji očito vrši dužnost i
blagovaonice i dnevne sobe, iako jedaći stol, za kojim sjedi dvanaestero ljudi,
zauzima polovicu prostora. Za isti je novac (što mi je ponovila bezbroj puta),
mogla s druge strane istog kompleksa, u gradu kupiti kuću s tri spavaće sobe,
ali tad ne bi imala ovaj spektakularan pogled prema moru. "Ne treba meni
mnogo prostora", voli ona govoriti, "zato što smo u njemu ionako samo ja i
Cinque." Cinque je, trebao bih pojasniti, treći Shirleyn pas istoga imena, a
prvoga je imala još na koledžu: dobrano se trudi da svi mi saznamo kako je ona
to ime odabrala davno prije nego što gaje Steven Spielberg učinio slavnim.
Sjediti u Shirleynu apartmanu, gledati kroz staklena vrata, preko balkona,
prema plaži i glatkoj crnoj vodi udaljenoj jedva pedesetak metara, to je gotovo
kao da ste prebačeni natrag u Oak Bluffs.
Gotovo.
Shirley je vitka žena ravnih stopala s izduženim, tužnim licem i izbačenim
zubima - ono što smo, kad sam bio dijete, zvali konjskom facom. Oči su joj
malo previše iskrene, njezina prema van uvijena kosa malo je previše izglačana,
a pokreti malo previše grčeviti: još kao studentica bila je sklona pretjerivanju.
Njezini su radovi prvenstveno vezani uz rasu, a ona sama odlučno je, agresivno
i gotovo opipljivo ljevičarski orijentirana. Prema Shirleynu mišljenju, svi
problemi koji stoje pred Amerikom ili svijetom imaju samo jedan uzrok, bijeli
rasizam. Oštroumna je i energična, voli pisati, ali njezinim znanstvenim
radovima nedostaje, pretpostavljam, izvjesne istančanosti, pozornosti prema
nijansama, učenog razmatranja alternativa - ona je, jednom riječju, tvrdoglava
kao mazga, što je vjerojatno jedan od razloga zbog kojih smo zamalo odlučili
da je ne zaposlimo. One koji su se tome protivili predvodio je Marc Hadley.
Pitam se zna li to Shirley.
Ušetam u prostor koji istodobno služi kao dnevna soba i blagovaonica - sofa i
dvosjed na jednom kraju, stakleni jedaći stol na drugom - i zatječem Marca
Hadleyja koji već razglaba, jer on publici ne može odoljeti ništa više nego što
tisak može odoljeti skandalu. Shirley sliježe ramenima kao da se ispričava dok
vješa moj kaput u pretrpani ormar pokraj ulaznih vrata. Kad uđem, Lynda Wyatt
se veselo nasmiješi i podiže svoju čašu na ironičan pozdrav: zaista se trudi da
joj budem drag, to joj moram priznati. Marcov je pozdrav toliko usputan daje
zapravo više nalik na otpust, ali on je zaposlen predavanjem u koje je sav
uronio, a ruke u tvidu divlje mašu dok on zabavlja goste svojom najnovijom
teorijom. Druželjubiva Dahlia daje sve od sebe kako bi nadomjestila njegovu
nepristojnost i grli me kao davno izgubljenog brata, raspitujući se za moju
obitelj. Stari Ben Montoya, žgoljav ali još uvijek snažan, spušta moćnu ruku na
moje rame i šapće kako je čuo da sam bio uhićen. Okrećem se i nabusito
gledam, ali ne Bena, nego Shirley, koja se nervozno i široko osmjehuje kao da
kaže, Nisam ja kriva-ja ne izmišljam glasine, samo ih širim.
Moj se pogled napokon zaustavlja na samome Marcu, suparniku moje žene,
čovjeku s kojim sam se nekoć osjećao razmjerno bliskim: Brat Hadley, kako ga
voli zvati Draga Dana Worth, odnosno Mladi Mare, stoje nadimak koji više voli
vragolasti Theo Mountain, jer Mare posjeduje onu vrstu pojave koja nadahnjuje
zadirkivanje. On miriše, kao i obično, na prilično ugodan duhan od maline koji
mu je najdraži, a stara je izgrebana lula jedno od njegovih mnogobrojnih
prenemaganja. Ne obraća nikakvu pozornost na nedavno uvedeni državni zakon
kojim se zabranjuje pušenje u zajedničkim prostorima poslovnih zgrada, budući
da je sam već zaključio kako je taj zakon neustavan, a čini se da mu se nitko
nije spreman suprotstaviti, pa lula putuje s njim po cijeloj Oldie, iako
primjećujem daje u Shirleynu domu nije pripalio. Mare je na glasu, posve
opravdanu, kao jedan od najboljih umova fakulteta, što je - čini se - reputacija
koja opravdava njegovo propuštanje da se obrije više od jednom ili dvaput
tjedno, ili da veže kravatu, ili da ulašti cipele. Predaje filozofiju prava i
kriminalističko pravo, te drži učene seminare o životima velikih sudaca i
skorašnjoj smrti samoga prava. Studenti ga gledaju sa strahopoštovanjem.
Većina mu se kolega divi. Nekima je od nas drag. Usprkos svom egu, on je
ljubazan čovjek, uvijek voljan posvetiti svoje vrijeme i darovitost početnicima i
bio bi znatna zvijezda akademskog svijeta da nije one jedne mane koju sam već
prije spomenuo: on jednostavno ne piše. Njegova reputacija znanstvenika ne
samo da počiva na jednoj jedinoj knjizi - Ustavni um, objavljenoj prije gotovo
dvadeset godina -nego, štoviše, na jednom jedinom iskričavom poglavlju te
knjige, Trećem Poglavlju koje se uvijek piše ovako, velikim slovima, katkad i
bez daljnjeg navođenja: Ali Hadleyjevo je Treće Poglavlje već pobilo tu tezu,
mogao bi raspravljati neki nakloni znanstvenik. U slavnom Trećem Poglavlju
Mare je predstavio ono što je općeprihvaćeno kao najbolja ikad napisana
analiza sudbenog stila Benjamina Cardoza, koju je iskoristio kako bi iznio
kritiku ustavne teorije koja je još i danas u modi. Čak i Dana Worth, koja
prezire Marca, u svojim trijeznim trenucima priznaje kako ne zna nijednog
pravnog znanstvenika iz prošle polovice stoljeća koji bi napisao tako utjecajnu
knjigu - tako utjecajno poglavlje. Knjiga je bila izrazito oštar napad na ono stoje
poslije postalo poznato kao sudački aktivizam - napisao ju je dokazani liberal,
ali liberal koji samoga sebe zove staromodnim i koji više voli ono što naziva
demokratskim liberalizmom masovnih organizacija nego birokratski liberalizam
parničenja i zakonodavstva.
Zadivljujući je mislilac i dobar predavač, moj bivši prijatelj Mare Hadley - ali ja
se nadam da će ostati profesor prava.
Napokon se uključujem u slušanje Marcova predavanja. Kao i obično, govori
prebrzo, ali ja shvaćam bit. "Vidite, ako je Griswold u pravu -ako odluke o
kontroli rađanja trebaju donositi žene i njihovi liječnici -onda je brak sam po
sebi suvišan. Mislim, ustavno suvišan. Samo pogledajte povijesna i
antropološka otkrića, pa ćete otkriti kako se pokazuje daje Freud sve vrijeme
bio u pravu. Zagovornici tradicionalnog braka, pogotovu oni koji smatraju kako
je bračni odnos nekako prirodan, ističu kako on u nekom obliku postoji u svakoj
kulturi koju smo ikad otkrili. Ali što to dokazuje? Brak se razvio da bi riješio
problem koji društvo ima u ograničavanju ljudske potrebe za razmnožavanjem,
što je najsnažniji poriv koji ljudsko biće posjeduje, osim one potrebe koju ljudi
slabe pameti imaju za izmišljanjem natprirodnih bića koja će obožavati, i to
zato što se tako silno boje smrti." Smijulji se kako bi ublažio udarac za koji
misli da gaje zadao. Potom nastavlja: "Vidite, povijesno gledano, brak ima veze
samo s ekonomijom i razmnožavanjem - to jest, s djecom i novcem. Bračni
parovi začnu i podižu djecu. Bračna zajednica zarađuje, troši i stječe vlasništvo.
I to je to. Sve ostalo vezano uz bračno pravo jest su-višak. Ali danas, s
evolucijom tehnologije i kulture, razmnožavanje više nije bračno pitanje.
Neudane se žene razmnožavaju, a društvo to više ne kažnjava. Udane žene
odbijaju se razmnožavati, a društvo ni to ne kažnjava. I ne samo da nema
društvenog sankcioniranja - dobile su na to ustavno pravo. Prema tome, vidite,
tu imamo područje prava koje je u potpunosti sazdano na društvenom
sporazumu koji više ne postoji. Jednom odvojen od razmnožavanja, brak
postaje iracionalan. To znači da bračni zakon više nije moguće razumno
povezati ni s jednom legitimnom državnom svrhom, a to je onaj osnovni
standard koji prema Ustavu mora zadovoljiti svaka zakonska regulativa. I eto,
to je to. Bračni je zakon neustavan."
Zastaje i osvrće se po prepunoj prostoriji kao da očekuje pljesak.
Svi su utihnuli. Mare se doima zadovoljnim, možda si umišlja kako nas se
toliko dojmio da smo previše puni strahopoštovanja a da bismo mu odgovorili.
Ja mogu govoriti samo u svoje ime, ali ja šutim zato što razmišljam bih li trebao
zamoliti svog liječnika da mi pregleda sluh: ne mogu povjerovati da sam dobro
čuo sve ove budalaštine. Mare ništa od ovoga nikad neće zapisati, i tu mu
njegova spisateljska blokada ne ide na ruku: čini se da ga je učinila nemarnim,
jer mu činjenica da ništa što kaže nikad neće biti zapisano u nekom trajnom
mediju, omogućuje da - bude li za tim potrebe - porekne svoje riječi, ustvrdi da
su njegovi argumenti bili pogrešno interpretirani, ili da kaže kako se pozabavio
čistim spekulacijama. Brak kao neustavan! Pitam seje li Bijela kuća upoznata s
tom suludom teorijom, je li i to jedna od priča koju je pronio Stuart - pod
pretpostavkom daje Stuart taj koji ga pokušava sabotirati, budući da mu još
nisam uspio ući u trag. Pitam se kako bi to odjeknulo u tisku. (Ne da bih ja ikad
razgovarao s novinarom, ali Mare ima neprijatelje. Mogao bih, na primjer,
ispričati Marcovu zamisao Dragoj Dani Worth, a ona se ne bi ni najmanje
ustručavala podijeliti je s onoliko novinara koliko ih ona i Alison uspiju pronaći
u svojim digitalnim rokovnicima.)
Mare nastavlja.
"Ne tvrdim da privatne institucije, kao što su na primjer, vjerske organizacije,
ne mogu, ako tako žele, i dalje izvoditi svoje čudnovate obrede i objavljivati
vjernicima da je ovaj ili onaj par, kakav god on bio, vjenčan pred licem onog
Boga kojem se već klanjaju. Ali time tek provode svoju osnovnu vjersku
slobodu, koju im jamči Prvi amandman. Radi se o tome da se u to država ne bi
smjela ni na koji način miješati, ni potvrđivanjem tih takozvanih brakova, niti
jamčenjem posebnih državnih povlastica onima koji u njih stupe, a ni sebi
prisvajati pravo da u ime tih privatnih institucija odlučuje kad i kako brak
završava. Griswold nam kaže kako se razmnožavanje ne tiče države. Prema
tome, države se ne tiče ni brak."
Ben Montoya, veliki liberal, namiguje mi dok se njegovim licem širi zbunjeni
osmijeh. On i Mare povremeni su sparing-partneri, jer se njihova mišljenja o
odlukama kakva je, na primjer, ona u slučaju Roe protiv Wadea vrlo razlikuju.
(Mare bi rekao daje on osobno za pravo na izbor, ali vjeruje da država ima
ovlasti ne složiti se s tim.) No večeras Ben ipak ne raspravlja s Marcom. Ne čini
to ni Lynda Wyatt, iako stoji odmah uz njega. Lynda je svojevremeno predavala
i obiteljsko i ustavno pravo, zbog čega bi mogla ispraviti nekoliko Marcovih
pogrešaka, no ona gleda u sag zelen poput mora. Kwame Kennedy, koji je
uložio mnogo od svoje zamjetne energije kako bi mlade afroameričke muškarce
iz geta koji su u velikom broju zaboravili kako se to radi ohrabrio na stupanje u
brak, doima se bijesnim. S druge pak strane, on je razmjerno novopridošla
osoba u gradu Elm Harboru i još uvijek gradi svoju političku bazu, pa nije
spreman izazvati predstavnika omraženog sveučilišta kojemu svi zavide,
posebno ne onoga koji skuplja mnogo novaca za demokratske kandidate.
Doktor Young izgleda zabrinuto, ali ne i uznemireno. Nekoliko puta odmahne
glavom, a mesnate su mu usne napućene s neodobravanjem. Ne kaže ni riječ.
Imam dojam da troši vrijeme čekajući da se Mare sam objesi o vlastito uže. A
što se mene tiče, pa, ja ne bih ni u snu usta otvorio; i tako se zadovoljavam
priželjkivanjem da je ovdje Dana kako bi ušutkala Marca. Samo je Norm Wyatt
dovoljno drzak da zakoluta očima u otvorenoj nevjerici, ali on o nastavnicima
pravnog fakulteta razmišlja otprilike na isti način kao i Kimmer.
"Sad, ako moju teoriju primijenite na istospolne brakove—" užurbano nastavlja
Marc, no Shirley mudro odabire upravo taj trenutak kako bi objavila da je
večera poslužena.
Marcovo slušateljstvo sretno ga napušta, što njega vidljivo zbunjuje zato što još
uvijek maše rukama iako se većina gostiju okrenula prema stolu. Shirley nam
pokazuje naša mjesta. Prije nego što ću sjesti, na trenutak bacam pogled kroz
klizna staklena vrata, preko njezina balkona sve dolje do plaže i mora koje se
nježno razbija o kopno, pa se zapitam jesmo li i Kimmer i ja trebali žrtvovati
prostor za ovakvu veličanstvenu blizinu.
Sjedim u sredini jedne od dužih strana stola, stisnut između doktora Younga
koji mi je s desne strane i Dahlije Hadley koja mi je s lijeve. Pre-koputa mene
sjedi Dekanica Lynda na čijem je jednom krilu Kwame Kennedy, a na drugom
prazan stolac koji čeka Lema Carlylea.
"Murjaci su vam napravili ovu masnicu?" pita me Kwame Kennedy bez ikakva
uvoda, odmičući glavu od mene kao da bi me htio bolje promotriti. Pitam se
hoće li ova priča ikad pasti u zaborav.
"Ne."
"A tko onda jest?"
"Netko drugi", promrmljam ja nepristojno. Večeras sam pravi sin svog oca.
Kwame se ne da smesti. "Nisu murjaci? Sigurni ste?" "Siguran sam, Kwame.
Bio sam prisutan kad se to dogodilo." Ironija mi ne pomaže. "Čuo sam da su
vas uhitili." "Ne, nisu."
"Nisu vam prijetili pištoljima?" Bijesno žmirka. "Nitko nije potezao nikakvo
oružje."
Kwame Kennedy gladi svoju bradicu dok razrađuje svoj sljedeći potez. Neće
njega smesti malo nepristojnosti. Možda ja i jesam sin pokojnog i omraženog
Olivera Garlanda, ali također sam i crni muškarac kojega su možda prebili
murjaci; osim toga, priča je suviše sočna da bije se zanemarilo. Dekanica Lynda
sluša i s više od pola uha.
"Ali imali ste nekakvih neprilika s policajcima, zar ne? Bijelim policajcima?"
"Sve je to bio nesporazum", uzdišem ja. "Napali su me, ja sam alarmirao
policiju i kad su stigli, pomislili su da sam ja napadač, a ne napadnuti. Ali
pokazao sam im svoje sveučilišne isprave, pa su se ispričali i pustili me."
"Gradsku policiju?"
"Sveučilišnu policiju."
"Znao sam. Tako se oni ponašaju." Ne čeka moj odgovor. "Crni muškarac usred
sveučilišnog kompleksa, je li tako? Dva bloka udaljen od pravnog fakulteta na
kojem radi. Da ste bijelac, ne bi bilo nikakvog nesporazuma."
Ne gubim vrijeme pitajući se gdje je Kwame dobio pojedinosti o mom susretu s
policijom, zato što je dobivanje pojedinosti njegov posao. Pa ipak, gubim
vrijeme raspravljajući s njim, iako je njegova analiza savršeno točna. "Nisam
hodao, ja sam..." Oklijevam i bacam pogled prema dekanici, ali nemam kamo
nego naprijed. "Penjao sam se na skele na zidu knjižnice. Sad valjda vidite
zašto su bili sumnjičavi."
"Ali bili ste unutar svog sveučilišnog kompleksa, zar ne?" ustraje on, kimajući
svojom bradatom glavom kao da takve stvari vidi svaki dan, a to je,
najvjerojatnije, i točno.
"Da."
"A napadači su bili bijeli. Da su policajci stigli tamo i zatekli vas kako se borite
s napadačima, svejedno bi i dalje mislili da ste vi negativac."
"Pretpostavljam da bi to moglo biti tako."
"Eto, o tome ja govorim!" uzvikne on Lyndi Wyatt, najvjerojatnije nastavljajući
neku raspravu koju su prije vodili.
"Znam, znam", kaže moja dekanica užurbano.
"To je njegov sveučilišni kompleks, ali bjelački sveučilišni kompleks! Eto
vidite, to je pravi razlog postojanja policije u gradu kao što je ovaj -da nas drži
tamo gdje pripadamo."
"Mmmmm", kaže Dekanica Lynda, brzo jedući.
"U ovoj su zemlji crni muškarci ugrožena vrsta." Izgovara to kao navod iz
enciklopedije, a onda upire prstom u mene kao da sam njegov najistaknutiji
izložak. "Bez obzira na to tko su im očevi."
Pire od krumpira stiže u našem smjeru i Kwame mora zastati kako bi žlicom
zagrabio obilnu porciju i spustio je na svoj tanjur. Dodaje nešto umaka iz male
jušne zdjelice, a onda se spretnim skokom vraća natrag na temu.
"Na naše mlade muškarce otvorena je sezona lova!" "Nisam ja baš tako mlad",
prekidam ga ja, napinjući se da razgovor učinim laganijim.
"Ali svejedno imate sreće što ste živi. Ne, ozbiljno to mislim. Svi mi dobro
znamo što sve može policija." Još uvijek silovito kima glavom. Okreće se
prema Dekanici Lyndi. "Vidite na što sam mislio?"
"Oh, da. I svima nam je silno drago da nisi ozlijeđen, Talcotte." Osmijeh joj je
pun iskrene zabrinutosti i ja shvaćam da oni oboje govore o slučaju koji se prije
dvije godine dogodio u susjednom bjelačkom gradiću Canner's Point, otprilike
u doba kad je Kwame Kennerly stigao u Elm Harbor. Crnog su tinejdžera
vatrenim oružjem usmrtila dvojica bijelih policajaca kad je iz ukradenog
automobila izašao s rukama u zraku poslije petnaestominutne potjere koja je
završila udarcem u izlog samoposluživanja.
Ali to je bilo drugačije, želio bih ja progovoriti Sučevim glasom, no na vrijeme
se ugrizem za jezik, zato što bi Sudac uglavnom bio u krivu.
"Sve se na kraju dobro završilo", kažem ja umjesto toga Kwameu, priželjkujući
da on prestane s ovim.
"Trebali biste mi dopustiti da se time pozabavim."
"Ne, hvala."
"Mislim, mogao bih nazvati policijskog komesara, u redu? Ovakva vrsta
maltretiranja slučajno je u ovom trenutku vrlo važna javna tema. Gradonačelnik
je vrlo zabrinut."
Samo mi još to treba: nekakva službena istraga. Ne mogu si priuštiti da
postanem javna tema. Ne samo da bi to moglo biti upravo ono što bi jezičac na
vagi ponovno prebacilo s Kimmer na Marca - Vidite? Rekli smo vam da joj je
muž neuračunljiv! - nego bi, što je još gore, moglo pokazati i mnogo toga što ja
još nisam spreman otkriti.
"To neće biti potrebno."
"Ja mislim da bi se komesar morao time pozabaviti", tvrdoglavo kaže Kwame.
"Ne, hvala vam," ponavljam ja, "a osim toga, rekao sam vam da to nije bila
gradska, nego sveučilišna policija."
"Znam, ali komesar je zadužen za obje. Takav je državni zakon."
Baš. A sveučilište je također obvezno poštovati gradske propise o zonama
gradnje, pa to ipak, kad mu ne odgovaraju, ne čini.
"Ja bih to jednostavno želio zaboraviti", kažem ja Kwameu, namjerno se
okrećući kako bih porazgovarao s očaravajućom Dahlijom Hadley. Usprkos
svom trapavom rasnom huškanju, Kwame je zapravo dobronamjeran, a što je
još gore - ono što govori počinje imati smisla. Na drugom kraju stola, Shirley
primjećuje napetost i mršti se, jer ona obožava sukobe mišljenja tijekom svojih
večera, ali samo ako ne postanu osobni.
Dahlia se čini smirenijom nego kad sam je posljednji put vidio, možda zato što
su ona i Mare izračunali kako mali incident pokraj knjižnice može samo pomoći
njegovim šansama za imenovanje. Mare dolazi iz bogate obitelji - vrlo bogate.
Jedna je od njegovih pratetaka navodno napola potjecala od Vanderbiltovih ili
Rockefellerovih ili tako nešto - glasine su različite - a gradski je park nazvan
prema njegovu odavno pokojnom stricu Edmundu čija je dobrotvornost bila
legendarna. Mare je odrastao naviknut da dobije sve što poželi.
"Drago mije što nisi ozbiljnije ozlijeđen", mrmlja Dahlia svojim glasom
slatkastim poput sirupa.
"Hvala."
"Moraš paziti na sebe, Talcotte. Tvoja te obitelj treba." "Znam, znam."
"Posebno moraš paziti na svog pješaka."
Razrogačujem oči. U svakoj paranoičnoj maštariji postoji bogojavljenje,
trenutak u kojem iznenada svud oko tebe bijelom svjetlošću zabljesne istina: da,
svijet je jedinstven i da, svi su na suprotnoj strani.
"Sto si rekla?" Jedva sam to protisnuo, stisnuta grla.
Dahlia uzmiče. "Ja... rekla sam da posebno moraš paziti na svog dječaka."
Primjećujem da se znojim. Na trenutak pokrivam oči. "Oh. Dobro. Oprosti...
Mislim... mislim da sam te krivo čuo."
"Mislim da jesi."
"Oprosti, Dahlia."
Dahlia se odmiče nekoliko centimetara, kao da sam joj predložio nešto
nedolično. Lice joj ostaje tvrdo i uvrijeđeno dok mi strogo govori: "Talcotte,
meni se čini da bi se ti morao više odmarati."
"Oprosti. Nisam htio... podići glas."
"Izgledaš umorno. Ne bi smio tako naglo planuti", dodaje ona uslužno, a onda
se okreće prema svojoj lijevoj strani kako bi porazgovarala s Normom
Wyattom.
Kad podignem pogled prema udaljenom kraju stola, moj bivši prijatelj Marc
Hadley bijesno pilji u mene.

(II)
ČINI SE DA TIJEKOM većeg dijela večere svi oko mene uspijevaju pronaći
nekog daleko zanimljivijeg s kim mogu razgovarati. Lynda Wyatt, koja se
ponosi time što svakoga može šarmom natjerati da učini bilo što, ima - čini se -
pune ruke posla s Kwameom Kennerlyjem, a Dahlia Hadley, koja mi, otkako
sam na nju podigao glas, nije uputila ni jednu jedinu riječ, raspravlja o zaštiti
povijesnih spomenika s Lyndinim suprugom Normom. (Ona je za, on je protiv.)
Marc Hadley upućuje Shirley u istančanije točke odvajanja crkve od države, o
čemu je ona pisala, a on nije. Lemaster i Julia Carlyle, oboje vitki i živahni,
konačno su prispjeli, a recital njihove kćeri prošao je dobro; smješteni na
suprotnim stranama stola njih dvoje, kao i obično, uglavnom ne vide nikoga
osim jedno drugoga. Pokušao sam uputiti koju riječ Lemu koji obično vodi
iskričave razgovore, no on mi je uzvratio tek s nekoliko gunđaja, kao da ne
može podnijeti ni pomisao na razgovor sa mnom. Iznova se pitam umišljam li ja
to da se njegov odnos prema meni promijenio, ili je vrijednost mojih dionica na
pravnom fakultetu zaista pala tako brzo i tako nisko.
Ali doktor Young, koji je prije početka večere izgovorio molitvu i ne
pokušavajući glumiti ekumenizam, odlučio je da ga moram pažljivo poslušati u
vezi s ubojstvom Freemana Bishopa, što je tema koju nismo načeli na našim
savjetovanjima. Iznosio je podužu priču koju mu je ispričao njegov djed o
linčovanju koje se dogodilo dolje u Georgiji, otprilike oko 1906. godine - crni je
svećenik bio paljen užarenim ugljenom po rukama i nogama, a potom usmrćen
hicem u zatiljak nakon što je odbio govoriti o svojim nastojanjima da organizira
tekstilne radnike.
"Vidite," kaže doktor Young, zagrijavajući se za svoju temu, "Sotona se nikad
ne mijenja. To je njegova velika slabost. I tu vjernik, Bogu hvala, ima nad njim
prednost. Sotona je biće navike. Lukav je, ali nije inteligentan. Sotona je uvijek
isti, a njegovi podanici, izgubljene duše koje su mu pripale, uvijek se jednako
ponašaju. Ako je Hitler otjerao Židove u logore za istrebljenje, možete biti
sigurni da je i neki drugi vođa, u davno zaboravljeno doba, počinio pokolj
nedužnih zato što su bili različiti. I danas vidite vode širom svijeta kako čine to
isto! Crni, bijeli, žuti, smeđi, ljudi svih boja kolju ljude svih boja! Zato stoje
Sotona uvijek isti. Uvijek! Sotona je glup. Lukav, vidite, ali ne i inteligentan,
hvala budi Bogu. To nam Bog daruje, to što se od Sotone zahtijeva da bude
glup. A zašto je Sotona glup? Tako da ga, ako smo na oprezu, možemo
prepoznati. Po njegovim ćemo ga znacima prepoznati! Jer Sotona, glupi Sotona,
uvijek nas napada na isti način. Ako njegove stare metode ne uspiju, on nije u
stanju smisliti ništa novo, slava budi Bogu. I tako on samo krene dalje i
napadne nekoga drugog. Napada nas seksualnom žudnjom i drugim napastima
koje ometaju tijelo. Napada nas pićem i drogama i drugim napastima koje
smućuju um. Napada nas rasnom mržnjom i ljubavlju prema novcu i drugim
napastima koje iskrivljuju dušu."
Propovijed doktora Younga postala je glasnija i cijeli ga stol pozorno sluša, čak
i Mare, koji inače ne može podnijeti da pozornost u prostoriji bude
usredotočena bilo na koga drugoga osim na njega.
"Vidite, dakle, što čini Sotona. Napada tijelo. Napada um. Napada dušu. Tijelo,
um i duša - to su jedini dijelovi ljudskog bića za koje Sotona razumije kako ih
napasti, Bogu hvala. Čuvate li ih pred Sotonom, sigurni ste. Ako čuvate svoje
tijelo, čuvate hram Gospodinov, jer ste stvoreni na njegovu sliku i priliku. Ako
čuvate svoj um, čuvate oruđe Gospodinovo, jer Bog svoju volju ovdje na Zemlji
provodi kroz smrtne ljude. A ako čuvate svoj duh, čuvate spremnicu
Gospodinovu, jer Bog puni naše duše svojom snagom kako bi nam pomogao da
obavimo njegov posao na Zemlji."
Marc Hadley, autor čuvenog Trećeg Poglavlja, ne može ovo više podnositi.
Prekida.
"Morrise..." počinje on.
"Možete me zvati 'doktore Young"', kaže doktor Young smireno.
"Doktore Young" - Marca zacijelo boli što mora ovako oslovljavati čovjeka koji
je svoj doktorat obranio iz teologije, i to zacijelo u nekom nepoznatom
sjemeništu - "dopustite mi da vam najprije kažem kako smo moja žena i ja
slobodni mislioci. Mi smo skeptični u pogledu vjere", prevodi on nepotrebno.
Većina prisutnih za stolom gleda Marca, ali ja motrim Dahliju čija se mala usta
nezadovoljno iskrivljuju prije nego što će okrenuti glavu kako bi kroz prozor
gledala prema obali. Pitam se je li ljuta na svog muža što se uopće upušta u
raspravu, ili zbog njegove uporabe zamjenice mi, pri čemu je propustio
spomenuti kako je ona ozbiljna rimokatolkinja koja svog sina svake nedjelje
vodi na misu. "Mi nismo ateisti", ustraje dalje Mare, "zato što nema dokaza da
Bog ne postoji, ali skeptični smo prema postulatima svih vjera zato što nema
dokaza da Bog postoji. Ili da postoji Sotona. Kao drugo—"
"Pa, razmotrimo najprije ono prvo." Pastor se smiješi. "Znate, veliki mislilac po
imenu Martin Buber jednom je napisao da ateisti zapravo ne postoje, jer ateist
je čovjek koji se svaki dan bori protiv Boga. Možda je to razlog zbog kojega
nam Sveto pismo kaže, 'Budala kaže da u njegovu srcu nema Boga.'"
"Ne sjećam se daje to Buber napisao", kaže Marc Hadley koji mrzi kad mu se
kaže nešto što već ne zna.
"To piše u Između čovjeka i čovjeka", tiho se ubacuje Lemaster Car-lyle, nekoć
student teologije, iznenadivši time cijeli stol. "Zadivljujuća knjiga. Ljudi koji su
pročitali Ja i Ti, a misle da poznaju Bubera, nisu pravo zagrebli ni njegovu
površinu." Sarkastičan udarac jadnom Marcu, što je svojevrstan interni sport na
pravnom fakultetu.
Doktor Young upire sivi prst u Lema. "U pravu ste, profesore Carlyle, ali ste
također i u krivu. Nije važno pitanje jeste li ili niste čitali Bubera, niti je važno
pitanje kojeg ste Bubera čitali. Važno je pitanje znate li što je na kocki. Kad sam
bio na doktorskom studiju na Harvardu, imao sam profesora filozofije, ateista,
koji nas je običavao podsjećati na to što je zapravo bit vjere: 'Ne želi Bog vaš
um', običavao je govoriti, 'nego vašu dušu/ Jer Bog je izmislio ljudski um, ali u
taj um ulazi kroz ljudsko srce. Moj je profesor običavao govoriti: 'Bog ne želi
da pročitate Bibliju i kažete Kakva krasna knjiga! Želi da pročitate Bibliju i
kažete Aleluja, ja vjerujem!'"
Uživam promatrajući kako je Mare razj apio usta, što se ne događa često, no
ovaj su mu put ostala otvorena još otkako je velečasni povezao riječi doktorat i
Harvard. Morris Young posjeduje dubokoumnost o kojoj Marc Hadley, u svom
plemenitom liberalnom rasizmu, nije ni sanjao.
U međuvremenu se propovjednikovo kozičavo lice prerazmjestilo u osmijeh
prisjećanja. "Naravno, to je bilo još u pedesetima, kad se od filozofa, čak i
filozofa ateista, očekivalo da dobro poznaju Bibliju. Na kraju krajeva, Biblija je
nadaleko najutjecajnija knjiga u povijesti Zapada, Bogu neka je slava, a
vjerojatno i u povijesti cijeloga svijeta. Prema tome, kako se itko može praviti
da razumije ili da može objasniti taj svijet bez razumijevanja knjige na kojoj je
on sazdan? Ali, kad upoznate Bibliju, upoznate i Boga. Prema tome, ateist koji
je uistinu pokušao shvatiti svijet, već će biti bliže Bogu nego mnogi kršćani,
zato što će poznavati riječ Božju. Gospodin stvara mnoge staze prema svojoj
kući, i skupit će, u punini vremena, u njoj čak i mnoge od onih koji vjeruju da
ne vjeruju; jer -boreći se s Bogom - već su na pola puta prema vjerovanju."
"Amen, velečasni", kaže Kwame Kennerly. Shirley mu se blistavo osmjehuje.
U međuvremenu, smjenu preuzima Dahlia Hadley. "Ali nije li ateist u
opasnosti? On će se možda približiti Bogu, a možda i neće." Podižem pogled
upravo na vrijeme da vidim kako se ona ljupko osmjehuje Marcu, ali navala
bijesa je ovdje, odmah ispod površine njezina djevojačkog lica, mogu je
primijetiti oni koji bolje pogledaju.
Doktor Young primjećuje njezin gnjev. On primjećuje sve. Kima svojom
teškom glavom. "To je istina, draga moja, to je istina, to je istina." Njegov
gromoglasni glas počinje zvučati pjevuckavo. "Gospodin otvara vrata Raja čak i
najbjednijem grešniku, ali grešnik svejedno mora sam kroz njih stupiti. A
ljudski um, ta veličanstvena kreacija, zna kako se podižu prepreke. Oh, da.
Gospodin drži vrata otvorenima, a um kaže, 'To nije Gospodin!' ili 'To nisu
vrata!' ili 'Radije bih gomilao blaga zemaljska!' To su Sotonini savjeti, koji je,
sjećate se, Bogu budi slava, uvijek isti, lukav, ali ne i pametan. Mnogi bi ljudi
radije poslušali Sotonine savjete, radije bi osvojili ono što im grešni svijet
nerado daje, nego prihvatili što im Bog slobodno nudi. A svi mi znamo što
Evanđelja kažu o takvim ljudima: 'Neka im njihove nagrade.'"
Marc Hadley ponovno ga želi prekinuti, ali Shirley Branch, koja sjedi do njega
na čelu stola, dovoljno je odvažna da mu položi ruku na podlakticu kako bi ga
ušutkala.
Umjesto toga, progovara Ben Montoya: "Velečasni, ima ljudi koji ne dijele vaša
religijska uvjerenja", objavljuje on, nepristojno, ali ne i pogrešno. "Jeste li
pomislili na njihova prava?"
Doktor Morris Young nasmiješi se niza stol prema njemu. "Oh, profesore
Montoya, ne brinem seja za takve stvari. Prava su stvar čovječja. Bog je Bog
ljubavi. Ne voliš bližnjega svoga tako što daješ bližnjemu svome prava. Daj
siromašnome čovjeku ili crnom čovjeku pravo, i misliš da si ispunio svoju
dužnost prema njemu. Možda čak misliš da ti on sad duguje zahvalnost. Ali da
si ga uopće volio, pitanje prava ne bi se nikad moralo ni postaviti."
Lem Carlyle ponovno se oprezno umiješa, tražeći - kao što mora budući dekan -
zajedničko tlo. "No kršćanstvo nas uči da su ljudska bića posrnula. Da smo
grešni po prirodi. I zato kršćanstvo opravdava državu samu kao od Boga
određenu da bi održavala poredak među tim posrnulim stvorenjima. Nemamo li
zato, prema kršćanskoj misli, prava - zato što znamo da smo preslabi a da bismo
živjeli u ljubavi jedni prema drugima, kao što bi Bogu bilo milije?"
Doktor Young blagonaklono kima, ali ne slaže se. "Problem s pravima", kaže
on, "jest u tome što, čim ih dobijete, pomislite kako imate nešto vrijedno. Ali
sve što je iskonski vrijedno dolazi od Gospodina. Kad čovjeku date pravo,
postaje vam isuviše lako zaboraviti da ga trebate voljeti."
Lynda Wyatt hvata struju: "Znači, sućut je važnija od prava."
"Prava su stvar čovječja", slaže se doktor Young. "Voljeti bližnjega svoga,
okretati se prema drugima u milosrđu i poniznosti, to je dar kojim uzvraćamo
Gospodinu."
I u tom trenutku vidim. Vidim priliku za bijeg iz mreže koju je moj lukavi otac
u smrti ispleo oko mene i moje obitelji. Svi traže blaga zemaljska, kako je rekao
Morris Young. Blaga zemaljska. Zemaljska. Trznem se na sjećanje, jedno
neugodno poslijepodne sa Sucem, prije mnogo godina, upravo ovdje, u
sveučilišnom kompleksu. Bijeli pješak. Excelsior. Zemlja. Moguće je, jedva, ali
je moguće da sve to sklopim zajedno.
"Amen, velečasni", ponavljam ja, dok tračak nade konačno bliješti u mom
izmučenom umu.

(III)
BEN MONTOYA I JA odlazimo s večere istodobno, pažljivo koračajući kroz
stvrdnuti snijeg prema parkiralištu. Tako je savršeno uskladio vrijeme svog
odlaska da sam siguran kako želi sa mnom o nečemu razgovarati.
I u pravu sam.
Ben počinje s fintom. "Misliš li da on zaista vjeruje u sve te stvari?" "Tko? U
koje stvari?"
"Velečasni Young. U sve one stvari o Sotoni."
Pogledam ga. "Ni najmanje ne sumnjam da doktor Young vjeruje u svaku riječ.
I ja u to vjerujem."
Ben odmahuje glavom, ali ne govori ništa. Spušta se tišina dok krčkamo kroz
snijeg, svaki od nas sam sa svojim mislima: Ben nedvojbeno potvrđuje svoje
uvjerenje da ja nisam pri zdravoj pameti, a ja prepoznajem duboku istinitost
onoga što sam upravo priznao. Ali prava svrha zbog koje me Ben slijedio nema
nikakve veze s teologijom ili metafizikom.
"Ah, Talcotte", mrmlja on nametljivo nakon nekoliko sekundi tišine i ja znam
da smo stigli do središnje teme.
"Hmmm?" Ne gledam prema njemu. Stazica koja vodi prema parkiralištu za
goste prostire se između dva reda jednoličnih zgrada. Ispod rubova navučenih
zavjesa ili roleta, bljeskaju šarene televizijske slike. Čujem provale smijeha,
svađe, glazbu. Ali pozornost mije uglavnom usmjerena na pločnik preda mnom,
s kojega još nije očišćena ledena kiša koja je padala danas popodne. Bude li se
netko spotaknuo i pao, udruženje stanara bit će si samo krivo za sudsku tužbu.
"Talcotte, možemo li na trenutak razgovarati?"
"Bene, mi već razgovaramo. To ti je to - razgovor." Pretpostavljam da bi mi se
Ben više sviđao kad ne bi bio oruđe Dekanice Lynde u tolikim nedoličnim
stvarima kojima se dekani moraju baviti; ili kad bih i ja bio dio kruga
posvećenih; ili kad bih jednostavno bio bolji čovjek.
Ben se kratko nasmije. Nagađam da ima šezdesetak godina, kosa mu se rijedi
na vrhu glave i posve je siva, a podbuhle oči oprezne su, ali i optužujuće iza
debelih naočala. Hod mu je samopouzdano poskakivanje čovjeka koji je u
velikoj i razdraženoj žurbi. Po struci je antropolog i autor važnih radova o tome
kako se ugovori i vlasništvo rješavaju u nekim društvima Istočnog Pacifika u
kojima ne postoji tradicija obećanja.
"Talcotte, ah, znaš, dekanica, pa, ona ti nikad ne bi ništa rekla, ali..."
"Ali?"
"Ali Lynda je vrlo uzrujana zbog tebe, Talcotte. To moraš shvatiti."
Iskoračili smo na loše očišćeno parkiralište za goste. Moj pohabani Camry je sa
strane u kutu, ali stali smo sučelice jedan drugome, možda zato što smo upravo
pokraj Benova klasičnog Jaguara XKE, a možda i zbog onoga što mi je on
upravo rekao.
"Uzrujana zbog čega?"
Iza svojih leća jake dioptrije, on trepće. "Oh, pa znaš. Zbog toga kako se u
posljednje vrijeme ponašaš. A ta stvar između tebe i Marca. "Nema nikakve
stvari između mene i Marca." "Znaš na što mislim."
"Nisam baš siguran." Odmjeravam ga dok mi raspoloženje plamti crvenilom, pa
Ben užurbano ustukne korak, kao da očekuje udarac. "Ako Lynda želi sa mnom
razgovarati, zna gdje me može naći."
"Talcotte, ja nisam siguran da ona uopće želi s tobom razgovarati." Nametljivi
se prizvuk vratio. Ben je stručnjak za gledanje drugih svisoka, i ne samo zbog
svoje visine. "Dekanica je previše pristojna da bi ti bilo što rekla, ali ako sam
dobro shvatio, kad ste posljednji put razgovarali, bio si nasilan prema njoj."
"Nasilan? Mi... jednostavno se nismo složili, ja nisam..." On me pregazi. "A
onda je tu i ta stvar s policijom na početku ovog tjedna. Ja znam da te nisu
zamalo uhitili, ali situacija je bila, ovaj, malo nezgodna. Moramo misliti na to
kakvu sliku u javnosti ostavlja pravni fakultet, Talcotte. Pa ne možemo dopustiti
da naši profesori dolijevaju ulje na rasnu vatru u ovom gradu—" "Bene—"
"Ne, ne, ne kažem ja da ti to radiš namjerno. Ali ljudi će to što se dogodilo
vjerojatno iskoristiti u političke svrhe" - misli na Kwamea Kennerlyja - "a, ovaj,
ne možemo dopustiti da pripadnici nastavničkog osoblja potpomažu takve
stvari, pa makar i nenamjerno. Osim toga, Talcotte, to nije sve. Lynda također
kaže da će škola zbog tebe izgubiti tri milijuna dolara..."
"E, sad, čekaj malo! Čekaj malo!" Počinje padati svjež snijeg, a i vjetar se
pojačava. Uvjeti na cesti uskoro će biti otežani i mi bismo se obojica morali
požuriti kućama, ali želim biti siguran da sam dobro razumio poruku, zato što
znam da ne dolazi od Bena, nego od Lynde. "Želiš li ti meni reći da će Cameron
Knowland zaista povući svoj novac? Zato što se njegovo razmaženo derište ljuti
na profesora?"
Ben podiže dlan prema meni, pokret predaje. Povukao se sve do vrata svog
Jaguara. "Ne znam ja što Cameron radi. Ja nisam upućen u sve što Dekanica
zna. Samo sam htio da znaš da si je uzrujao i... i, pa, da ja mislim kako bi bilo
dobro kad bi se ti... ponašao onako pristojno kao što znaš..."
"Bene, pokušavaš li ti to mene na nešto upozoriti? Jesam li ja u nekakvoj
stvarnoj nevolji, ili je ovo samo obično kostriješenje?"
Ben je otvorio vrata svog automobila. Sad kad je predao poruku, čini se da mu
više nije do razgovora. "Samo mislim da bi morao biti na oprezu, to je sve.
Morao bi misliti na dobrobit škole."
"Za razliku od onoga na što inače mislim? Ne razumijem. Bene, čekaj." On već
sjedi, spreman zatvoriti vrata za sobom. "Što mi pokušavaš reći? Radi li se
zaista o meni, ili je stvar u Kimmer i Marcu?" Prisjećam se kako me Stuart
Land upozorio na to kakve ću pritiske morati podnijeti. "Daj, Ben, kaži mi."
"Nema se što reći, Talcotte." Plamtećim očima zuri ravno pred sebe kao da je
ljut zbog nekog prijestupa koji tek moram počiniti.
"Ali čekaj malo. Čekaj. Ne razumijem što mi govoriš." Stavljam ruku na vrata,
ne dopuštajući mu da ih zatvori. "Jesam li u nevolji?" ponovno pitam.
"Ne znam, Talcotte. Jesi li u nevolji?" Dok se napinjem kako bih smislio
pametan odgovor, on pokazuje bradom. "Bi li bio tako dobar da makneš ruku s
mog auta?"
"Ben..."
"Laku noć, Talcotte. Pozdravi obitelj." Otišao je.
Kipteći od bijesa, zamalo jurnem natrag na večeru kako bih se suočio s Lyndom
Wyatt i pitao je kakva je stvarna poruka. Ali u tome ne bi bilo svrhe. Lynda bi
sve zanijekala. Upravo zato i ima krvnika: može poreći sve što on kaže, a
poruka je svejedno prenesena.
Ima dana kad mrzim ovo mjesto.
Zurim kroz snijeg prema svom automobilu, želeći da postoji način na koji bih
cijeli taj čopor ostavio iza sebe. Ne samo Lyndu Wyatt i Bena Montoyu i sve
druge na pravnom fakultetu, nego također i ujaka Mala i vašingtonski čopor.
Volio bih da mogu dograbiti svoju obitelj i pobjeći u planine ili - ako mi to ne
uspije - u Oak Bluffs. Na kraju krajeva, tamo tijekom cijele godine živi
nekoliko tisuća ljudi. Mogli bismo smisliti neki način da i mi učinimo isto.
Mogli bismo voditi pansion. Ili objesiti ploču i zajedno se baviti odvjetništvom.
Mogli bismo.
No Kimmer sigurno ne bi htjela poći.
Još uvijek se tresući od bijesa zbog svog sukoba s Benom, nabadam ključ u
bravu - moj žilavi mali Camry suviše je star da bi imao sustav za daljinsko
otključavanje - a onda primjećujem da su vrata već otključana.
Zacijelo sam ih ja tako ostavio, jer nitko se ne muči obiti bravu automobila
samo da bi ga ostavio na parkiralištu. Osim toga, nitko ionako ne bi krao
dvanaest godina star auto.
Samo što - kad otvorim vrata i kad se uključi unutrašnje svjetlo -shvaćam kako
ipak ima ljudi koji provaljuju u automobile da ništa ne ukradu, baš kao što ima
ljudi koji provaljuju u ljetnikovce čineći to isto.
Neki ljudi obijaju brave kako bi obavili isporuku.
Ravno na sredini vozačkog sjedala leži knjiga o šahu koju su mi ukrala dvojica
muškaraca koja su me pretukla.

TRIDESETO POGLAVLJE

DEŽURNI KRIVCI
(I)
"ČUJEM DA SI SE POSVAĐAO sa Stuartom Landom", kaže Draga Dana
Worth, koja obično prva čuje većinu toga što se dogodilo u Oldie, a i neke stvari
koje se nisu dogodile. Sjedi na rubu svog pisaćeg stola, dlanova oslonjenih na
radnu površinu, dok su joj potplati cipela ravno prislonjeni uz bočnu dasku -
njezino se sitno tijelo smjestilo u položaj koji je postao worthijanskim zaštitnim
znakom tako da ga - u satiričkim predstavama koje studenti priređuju prije
diplome - gotovo svake godine netko oponaša. Ja sjedim na dugoj, čvrstoj sofi
koju je pronašla u dućanu s rabljenim namještajem i dala nanovo presvući.
"Nismo se baš posvađali. Više je to bila... iskrena i otvorena razmjena
mišljenja."
"O čemu?"
"Optužio sam ga da pokušava upropastiti Marcovu kandidaturu. Rekao sam mu
da bi se to moglo vratiti kao bumerang i također naštetiti Kimmer." Trljam
obraz koji me svrbi, prisjećajući se izraza na njegovu licu, iznenađenja za koje
bih se gotovo zakleo da je bilo iskreno. "On je rekao kako nije radio ništa slično
tome."
"Možda i nije."
"Dana, upravo se vratio iz Washingtona."
"Ne budi glup, Misna, dragi. Sigurna sam kako tamo nije otišao založiti se za
tvoju ženu. Otišao je skuhati neku novu ustavnu poparu sa svojim desničarskim
kompićima. Stuart se nikad ne odlazi založiti ni za koga drugoga osim za
Stuarta."
"I pravni fakultet."
"I pravni fakultet", slaže se ona, manje uvjereno. Poskoči sa stola i počinje
koračati sobom. Njezin je prostrani kabinet na prvom katu Oldie, odmah do
kabineta Thea Mountaina, i priča se da njih dvoje neprekidno izmjenjuju
ogovaranja. Sve je u njezinu kabinetu upravo kako treba biti, od opsesivno
urednog radnog stola, preko zbirke sobnih biljaka na prozorskoj dasci, do polica
na kojima su njezine knjige poredane abecednim redom prema prezimenima
autora. I ja također ustajem i prilazim prozoru, kroz koji bacam pogled dolje,
prema prednjim stubama zgrade i granitnom zidu glavnog kompleksa na
suprotnoj strani ulice. Mogu vidjeti prolaz u kojemu sam prije nekoliko dana
dobio batina. Ponedjeljak je, još devet dana do Božića. Nastava je konačno
završila i profesori se počinju osipati, ali studenti su zaglavili u gradu na još
nekoliko dana, jer imaju završne ispite. Što se mene tiče, ja sam se držao
povučeno i neodlučno razmatrao što da sljedeće poduzmem. Imam zastrašujući
osjećaj da mi istječe vrijeme.
"No, dobro, Dana, zvala si..."
"Znam." Stanka. "Htjela sam se uvjeriti da si dobro."
Kimam glavom, ne okrećući se prema njoj. Naše je prijateljstvo počelo
sazrijevati u tjednima poslije ubojstva Freemana Bishopa. Nisam siguran hoću
li joj ikad biti blizak kao što smo u starim dobrim danima Kimmer i ja zajedno
bili bliski Dani i Eddieju, no Dana se doimlje odlučnom da pokrpa sve što
može. Dirnut sam njezinim trudom. Za razliku od većine kolega koji, čini se, na
moje ponašanje u posljednje vrijeme gledaju otprilike jednako kao i Dekanica
Lynda, Dana mi je dolebdjela bliže. Izopćenici se, rekla mi je prije nekoliko
dana, moraju držati zajedno. Kad sam joj ukazao na to da ona nije izopćenica,
podsjetila me da vodi lokalni ogranak Udruženja homoseksualaca i lezbijki za
pravo na život. Svi nas mrze zbog ovoga ili onoga, rekla mi je, prilično
zadovoljna time.
"Dobro sam", uvjeravam je.
"Krasni šavovi. Izvrsno ti pristaju."
"Hvala."
"Razmišljala sam o onome što ti se dogodilo."
"A što mi se to dogodilo?"
"Pa to što su te zamalo uhitili—"
Konačno se okrećem natrag prema prostoriji. "Nisu me zamalo uhitili."
"Ja ne znam kako bih to drugačije nazvala." "Bio je to nesporazum, ništa više."
Velika slobodoumnica smiješi se od uha do uha. "Oh, da, ona vrsta
nesporazuma u kojem su bili tri centimetra od toga da te nasmrt pretuku."
"Nitko me nije pretukao", kažem ja oštro, iznenada zabrinut zbog toga kakve bi
glasine mogla širiti moja stara prijateljica, jer Dani se - kao što sama voli reći -
može u potpunosti vjerovati da ono što joj kažeš neće reći većem broju ljudi od
onog broja kojem si i ti to rekao.
"Tipovi koji su te slijedili su te prebili."
"Istina."
"Pa, Misha, o tome sam željela s tobom razgovarati." Još uvijek je u
neprekidnom kretanju, ruke joj se njišu kao da održava ravnotežu. Pitam seje li
ona ikad mirna. "O tipovima koji su te slijedili."
"Što s njima?"
"Pa, ukrali su ti knjigu o šahu, zar ne?"
"Ovaj, jesu." Nisam joj ispričao da se ponovno pojavila. Svejedno, Dani sam o
cijeloj priči rekao više nego ikome drugome, možda i zato što Dana, za razliku
od mojih drugih poznanika, neprestano traži od mene da joj o tome pričam.
"Pa razumiješ li zašto?" Sad stoji uz mene kraj prozora i gleda preko
sveučilišnog kompleksa kojim studenti, vukući se, krivudaju pod hladnom
kišom. Ona se smiješi. Draga Dana Worth voli ovaj posao.
Okrećem se kako bih s njom promotrio prizor. Ja sam pogodio odgovor -je U i
ona? "Reci ti meni."
"Zato, Misha dragi, što su mislili da je to ono što traže."
"Ha?"
"Joj, kako smo danas spori, nismo li? Kao prvo, rekao si da su te slijedili. Kao
drugo, rekao si da su znali tvoje ime." Dana je sjajna u sastavljanju popisa,
obično na licu mjesta. "Kao treće, pitali su te što je u omotu. I Četvrto, prebili
su te i pobjegli s knjigom."
"Točno."
"Prema tome, zašto baš te večeri? Od svih večeri kojih su te mogli napasti,
zašto su odabrali baš tu?"
"Ne znam."
"Zato što si učinio nešto, ili rekao nešto, što ih je natjeralo da pomisle kako je to
to, kako se radi o pravoj stvari." Miče glavom sjedne strane na drugu poput
boksača, zadovoljna vlastitom dedukcijom. "Prema tome, ostaje ti samo da se
domisliš što si to učinio, a što ih je pokrenulo."
Ali ja već znam što sam učinio. Otišao sam u šahovski klub. Muškarci koji su
me slijedili morali su raditi za nekoga tko je, poput pokojnog Colina Scotta,
znao što je u Sučevu pismu. Za nekoga tko je shvatio što znači Excelsior, što
znači za nekoga tko je znao da je moj otac bio šahovski problemist. Nekoga tko
j e mogao reći, Ako ikad pride bilo kojem mjestu koje ima veze sa šahom,
pazite na njega posebno dobro. Ako s tog mjesta išta iznese, otmite mu to po
svaku cijenu. Nekoga... Nekoga...
"A što je s obećanjem Jacka Zieglera da mi nitko neće nauditi?"
"Netko nije čuo vijesti", kaže ona.
Mrštim se. Nisam joj spomenuo telefonski poziv u dva i pedeset jedan ujutro.
Nikome - još - nisam o tome pričao. Prije ili poslije, morat ću. Čim shvatim tko
bi me iz ove zgrade mogao držati na oku. U jednom mi zabrinjavajućem
trenutku pada na pamet da bi to mogla biti i sama Draga Dana.
"Novčić za tvoje misli", mrmlja ona.
"Slažem popis neprijatelja", odgovaram ja.
"Oh, Misha, nemoj tako govoriti. Zvučiš kao Nixon."
"Zvučim, zar ne?" Namignem joj. "Nixon je bio junak mog oca."
"Nitko nije savršen. Osim Lemastera Carlylea." Dana zahihoće. Nije prvi put da
izgovara ovu rečenicu. Ali sad mi je manje smiješna nego prije.
"Kad smo već kod Lema," čujem samoga sebe kako pitam, "ne čini ti se da je u
posljednje vrijeme malo... čudan?"
"On je uvijek čudan."
"Ne, mislio sam... ne znam, meni se čini nekako... udaljen." "On je uvijek
udaljen."
"Hoću reći, nekako je manje prijateljski raspoložen. Kao da me pokušava
izbjeći."
"Bože, zaista ne znam zašto. Pa on samo želi postati dekan."
Predajem se, prilično nezadovoljan. Na svoj izazivački, izravan način, Dana me
podsjeća da u ovom trenutku nisam miljenik nikoga na pravnom fakultetu,
osim, možda, njezin. Teško mi je to čuti, ali možda ima pravo u vezi s Lemom.
Onda mi još nešto pada na pamet. Tračerica Dana sigurno zna sve. "Usput,
makar znam da se to mene ni najmanje ne tiče, jesi li čula kakve glasine o, ovaj,
nekakvom odnosu između Lionela Eldridgea i Heather Hadley?"
Draga Dana doima se zaprepašteno. A onda polagani, gotovo mačji osmijeh
omekšava njezino lice. "Ne, čini se da mi je to promakmilo. Ali to bi bilo
predivno! Zaista se moram malo raspitati uokolo."
Ima više načina da se proširi trač, kažem samome sebi kiselo.

(II)
DOK IZLAZIM IZ DANINA KABINETA, nalijećem na Theophilusa
Mountaina koji otključava svoja vrata istom pomnom pozornošću koju
posvećuje vožnji, hodanju i podučavanju, iako ništa od toga više ne radi osobito
dobro. Pod rukom su mu prastari fascikl i udžbenik sa slučajevima, što znači da
se upravo vratio s predavanja. Pozdravljam ga upravo u trenutku kad je
konačno uspio izaći na kraj sa zasunom.
Ostarjeli se Theo ukočeno okreće, kao lutka na stalku, pa se blagonaklono
nasmiješi.
"O, zdravo, Talcotte."
"Zdravo, Theo. Imaš minutu?"
Mršti se kao da je to složeno pitanje. "Pretpostavljam da bih mogao imati",
priznaje, još uvijek držeći ruku na kvaki. U osamdeset drugoj godini života,
Theo više nije ono što je bio u doba kad sam ja studirao, a pogotovo ne ono što
je bio u doba kad je studirao moj otac. Prije nekoliko dana konačno mi je
dospio izraziti sućut zbog Sučeve smrti, s čudnovatim zakašnjenjem, ali on se
zapravo nikad nije pokoravao očekivanjima drugih. On je jedini preživjeli od
slavne braće Mountain; druga su dvojica bili Pericles, koji je predavao na
UCLA, i Herodotus, koji je predavao na Columbiji. Jednom davno, smatrani su
trojicom velikih ustavnih znanstvenika svoga vremena. Perry je umro prije
nekoliko desetljeća, Hero tek prošle godine. Svi su bili među proslavljenim
liberalima ovoga stoljeća, a Theo se brine da održi vječnu vatru. Na svojim
predavanjima iz ustavnog prava, Theo se bavi s tek nekoliko slučajeva koji su
bili zaključeni poslije 1981. godine, "kad je zemlju preuzeo onaj kučkin sin
Reagan i kad je sve otišlo do đavola". Svoje zbunjene studente ne podučava
onome što pravo jest, čak ni onome što bi trebalo biti, već onome što bi on volio
da još uvijek jest. Prije nekoliko godina, napisao je pismo jednom Vrhovnom
sucu, inače svom bivšem studentu, optužujući ga za "idiotsko razmišljanje u
službi vaše nemoralne reakcionarne kampanje". Potom je pismo predao
novinama, a to mu je djelo priskrbilo nastup prepun pogrda u emisiji Larry
King Live. Theo je oduvijek bio spreman reći svakome sve što ga ide. To sad
čini i meni: "Izgledaš grozno. To ti je policija napravila?"
"Naravno da nije."
"Čujem da su te zamalo uhitili."
Pitam se hoće li me ta priča pratiti do kraja karijere. "Ne, Theo, nisu me zamalo
uhitili. To je bio samo nesporazum."
"Oh." Izgovoreno sa sumnjom.
"Theo, htio sam te pitati nešto u vezi s mojim ocem."
"Što u vezi s njim?"
Oklijevam dok nekoliko studenata prolazi pokraj nas, duboko u raspravi o tome
što bi Hegel rekao o jednom od pravila Odbora za obveznice. Kad odmaknu
dovoljno da nas ne mogu čuti, ja nastavljam. "Ti si ga poznavao još kad je bio
student. I poslije toga."
Theo kima, još uvijek stojeći na dovratku. "Bili smo prilično dobri prijatelji, sve
dok se on nije strmoglavio u ponor. Da oprostiš."
"A pod ponorom misliš..."
"Poslije njegovih saslušanja." Nejasno maše rukom. "Mnogo je ljudi u ovoj
zgradi potpisalo peticiju protiv njegova potvrđenja, Talcotte. No, to znaš. Nisi
bio ovdje u to doba, ali sjećaš se."
"Bio sam student, Theo, prema tome, sjećam se."
"Pa, sjećaj se onda i toga da je ja nisam potpisao." Širi dlan na prsima. Njegova
se košulja, kao i obično, doima nepotpuno opranom. "U mnogo se toga nismo
slagali, ali bili smo prijatelji. Kao što sam rekao, dok se nije strmoglavio u
ponor."
"Pa, ono što se pitam jest... nakon što vas dvojica više niste bili bliski... je li
ovdje na fakultetu postojao netko s kim bi moj otac bio blizak? Netko u koga bi
imao povjerenja?" Zastajem. To je tako tipično za moju obitelj, da se ja moram
obratiti poznaniku kako bih saznao tko su bili prijatelji moga oca na fakultetu
na kojem predajem. "Netko kome bi vjerovao kad su u pitanju povjerljive
stvari."
Theova se neuredna brada razdvaja u osmijeh. "Pa, Stuart Land je u svakom
slučaju reganitski seronja."
Je li to zaista non sequitur kakvim se čini? Možda i nije. "Znači, kažeš daje
imao povjerenja u Stuarta?"
"Ne znam je li tvoj otac uopće poznavao Stuarta, ali ne bi me začudilo. Svi se ti
neokonzervativci drže skupa. Da oprostiš." Na trenutak zabacuje glavu unatrag i
mršti se, piljeći u strop. "Tko još? Pretpostavljam da je morao poznavati Lyndu
Wyatt, s obzirom na svoje sudjelovanje u radu bivših diplomanata. A mislim da
je i Amy Hefferman prilično dobro poznavao. Njih su dvoje studirali zajedno."
Odmahujem glavom. Jadna Amy, Princeza Procesnog prava. Gotovo sam
zaboravio da su ona i moj otac u isto vrijeme studirali. Tijekom godina moj se
otac nije uspio umoriti od okrutnih šala na njezin račun, a sve su se ticale
njezina intelekta. U toj zgradi ona je zauzimala drugo mjesto medu
trećerazrednim umovima, govorio bi o njoj kao studentici, odmahujući glavom i
čudeći se tome što su je pozvali da se vrati kao predavačica. Njegova procjena
njezina rada na fakultetu nije se mnogo razlikovala, povremeno graničeći s
mizoginijom. Priglupo, govorio je o njezinim radovima, ili neozbiljno. Sudac
je, što je često činio, bio iznimno nepošten; no kakvi god bili demoni koji su ga
natjerali da odbaci Amy Heffermann, isti su ga zacijelo morali spriječiti u tome
da joj povjeri te pomno razrađene tajne za koje je želio da ih ja razotkrijem.
"Nije Amy", kažem ja žalosno.
Theo stisne oči. Nije više onako brz kako je nekad bio, ali nije ni budala. "Nije
Amy što? Talcotte, jesi li ti nešto naumio?" Ne zvuči mi kao da to ne odobrava.
Ako sam ja nešto naumio, on najvjerojatnije želi znati sve o tome. Naginje se
bliže meni, dah mu je ogavan, i šapće: "Ima li to veze sa Stuartom? Je li on u
kakvoj nevolji?"
"Ovaj, nije, barem koliko ja znam."
"Šteta." Theo konačno otvara vrata i ulazi u svoj kabinet koji je, iako visoka
stropa i prostran, tako pretrpan golemim hrpama knjiga i dokumenata da ulazak
u njega može biti nalik na speleološku ekspediciju. Ne poziva me da ga
slijedim. "Nisam baš pozorno pratio tvog oca, Talcotte. Ne otkako se..."
"... sunovratio u ponor", dovršavam ja umjesto njega.
"Oh, znači, i ti si to primijetio?" Theov glas zvuči mračno. "Bio je on dobar
čovjek, tvoj otac. Njegova politika nije bila po mom ukusu, ali bio je dobar
čovjek. Sve dok nije umrla tvoja sestra. Onda je sve krenulo nizbrdo."
"Čekaj malo, Theo. Čekaj. Nakon stoje umrla moja sestra?" "Tako je."
"Ali maloprije si rekao da se sunovratio u ponor poslije saslušanja."
Theo žmirne. Zar je zaboravio stoje rekao? Je li zbunjen, ili lukav? "Pa, ne
znam točno kad se to dogodilo, ali sunovratio se jest." Potom mu oči još
jednom bijesnu. "Ali ako ne tražiš Stuarta, onda pretpostavljam da moraš tražiti
Lyndu."
"Misliš li ti ozbiljno da bi moj otac imao povjerenja u Lyndu Wyatt?" Još nisam
dovršio rečenicu a već mi pada na pamet da je Lynda znala kako ću ja biti na
večeri kod Shirley. Je li me ona, prije svih onih tjedana, mogla s prozora svog
ureda vidjeti kako idem prema javnoj kuhinji? Je li mogla znati da sam prošlog
četvrtka nakanio otići u šahovski klub? Ne vidim kako, ali ne vidim kako se
moglo dogoditi i mnogo toga što se zaista dogodilo, na primjer - kako se
Kimmer udala za mene.
"Više nego što bi imao u mene, to ti sa sigurnošću mogu reći." Široki se osmijeh
probija na površinu kroz njegovu gustu bijelu bradu, i u trenutku kad mi zatvara
vrata pred nosom, on se glasno smije.

(III)
PONOVNO U SVOM KABINETU, preuzimam telefonski poziv žene po imenu
Valerie Bing, koja je na fakultetu bila dvije godine iza Kimmer i mene, a koja
sad radi kao odvjetnica u jednoj vašingtonskoj tvrtki. Ona i Kimmer odrasle su
u istoj četvrti i ostale su prijateljice, kao i kolegice po zanimanju, zajedno
rješavajući mnoga pitanja. Valerie mi kaže kako je FBI bio kod nje i obavio
razgovor u vezi s Kimmerinom provjerom. Nema sumnje da se istražiteljima
morala obvezati na tajnost, ali Valerie - koja se hrani ogovaranjem - prepričava
mi razgovor riječ po riječ. Nisu je pitali ništa o uputama, ali pitali su ju je li
ikad čula moju ženu da spominje Jacka Zieglera, što je činjenica koju smjesta
odlučujem prešutjeti Kimmer.
Čim spustim slušalicu, telefon ponovno zvoni i ja se zatječem kako se branim
pred nasrtajima predstavnika agencije koja je prije organizirala Sučeve
govorničke turneje. Ako sam voljan održati neka od njegovih već dogovorenih
predavanja Desnim Čarima, čini se da će mi agencija zajamčiti polovicu očeva
honorara. Nekoliko trenutaka bijesno zurim u telefon, a onda mu kažem kako
nisam zainteresiran. On me prekida kako bi naglasio daje moj otac dobivao
četrdeset tisuća dolara po predavanju, katkad i više. Zaprepašten sam. Kao i
mnogi drugi koji su postali uspješni, Kimmer i ja živimo iznad svojih stvarnih
mogućnosti, kronično zaduženi, s do krajnjih granica opterećenim kreditnim
karticama, uvijek kasneći s uplatama. Dvadeset tisuća dolara Harold Denton,
Mariahin suprug i investicijski bankar, možda zaradi za jedno poslijepodne, ali
za mene je to golem novac. Čovjek nastavlja govoriti. Spominje mogućnost
pojavljivanja na televiziji, ugovore za knjige i tekstove.
A sve što bih morao učiniti jest reći ono što bi rekao moj otac.
Bojim se da trenutačno nisam slobodan za bludničenje, želio bih mu reći, no
umjesto toga zadovoljavam se jednostavnim: "Ne, hvala."
On kaže da bi mi možda mogao osigurati i tri četvrtine očeva honorara.
Ja ponavljam svoje odbijanje.
Ah on ne odustaje. Kaže da ne bih zapravo morao govoriti u očevo ime. Mogu
govoriti o čemu god želim, izraziti svako mišljenje koje želim. Nekolicina
njegovih klijenata, dodaje on, vrlo je zagrijana za pomisao da me dobiju. Traže
samo predavanje pred malom grupom, na večeri s ljudima koji su bili veliki
obožavatelji mog oca, malo prisjećanja na Suca, uvid u njegovo razmišljanje.
Samo dva ili tri datuma, mrmlja on.
Za dvadeset do trideset tisuća dolara po komadu.
Oslabljuje me crv napasti koji se polako probija kroz mene, uzbudljiv i topao,
dok ja ponovno razmišljam o našim dugovima. A onda se sjetim što je neke
večeri Morris Young govorio o Sotoni, i - prilično nepristojno - privodim
razgovor kraju. "Kad ja kažem ne, onda i mislim ne", kažem mu.
On kaže da će ponovno pokušati, za mjesec ili dva.
Jedan sat poslije, konačno mi poziv uzvraća Samo Alma. Još uvijek je na
otocima, što god to značilo. Zaboravio sam zašto sam je uopće zvao, pa je
umjesto toga pitam kako se provodi. Ona se žali kako muškarci ne mogu držati
ritam s njom. Pretpostavljam daje to posve točno.
A onda se prisjetim i kažem: "Alma? Sjećaš se kad smo ono bili u Ulici
Shepard? Odmah poslije sprovoda?"
Kroz škripavu telefonsku liniju, ona potvrđuje da se sjeća.
"Rekla si mi da će ljudi... krenuti na mene. Sjećaš se?"
"To mi je rekao tvoj tata. Rekao je da ljudi uvijek krenu na onoga tko je glava
obitelji Garland."
"A je li rekao... koji ljudi?"
"Svakako. Bijeli ljudi", kaže ona smjesta, a moja teorija pada u vodu. Mislio
sam da je Sudac možda povjerio Samo Almi djelić svoje tajne. Umjesto toga,
ona ponavlja dio blebetanja njegova izmučenog uma u kojem je sve što mu se
dogodilo bilo krivnja nekoga drugoga.
"Razumijem."
Alma nije završila. "Onako kako su bijeli ljudi krenuli na Dereka." "Dereka,
njegova brata? Komunista?"
"A ti znaš nekog drugog Dereka? Da ja tebi nešto kažem, Talcotte. Tvoj otac, on
nikad nije volio svog brata sve dok on nije umro. Nije ga volio ni kad su bili
djeca. Nikad."
"Znam, Alma." Pokušavam razgovor privesti kraju, ali Alma se ne obazire na
mene.
"Glavna stvar je bila to da je tvoj tata mislio kako se Derek previše žali na bijele
ljude. Pa, na kraju se pokazalo da su bijeli ljudi sredili i tvog tatu. Onda je on
počeo misliti da je Derek možda imao pravo. Često je govorio kako želi daje
Derek još ovdje, pa da mu može reći koliko mu je žao."
"Moj otac je rekao da mu je žao?" Pokušavam se prisjetiti - i ne uspijevam -
barem jedne prigode u kojoj se Sudac ispričao. "Zbog čega mu je bilo žao?"
"Bilo mu je žao što su se udaljili. Rekao je da je poslije toga sve krenulo po
zlu."
"Koje sve?"
"Zaboga, Talcotte, ne znam. Samo je rekao da mu je žao. Zbog onoga što su
učinili bijeli ljudi. Ja mislim da mu je možda samo nedostajao brat."
Pada mi na pamet jedno pitanje. "Alma? Kad je moj otac govorio o udaljavanju
od svog brata - je li mislio na neki poseban događaj?"
"Pa ja mislim da se to dogodilo kad je tvoj tata odlučio biti sudac i sve to.
Nekako je morao ostaviti svu prtljagu iza sebe."
"A Derek je bio prtljaga?"
"Tvojem tati je on jednostavno nedostajao, Talcotte, to je sve."
Ovo me ne vodi nikamo. Moram ići. Na svu sreću, mora i Alma. Razgovaramo
kako ćemo se vidjeti tijekom ljeta, ali nećemo.

(IV)
NOĆ U ULICI HOBBY. I opet ja usamljeno bdijem uz prednji prozor. Ne znam
što tražim. Oko jedanaest, učini mi se da vidim muškarca u tami s druge strane
ulice, vrlo visokog muškarca koji promatra kuću i koji bi mogao biti Crnac,
iako je to zbog sjena teško odrediti: Foreman? Možda je to samo halucinacija,
jer kad ponovno pogledam, više ga nema. Pola sata poslije, kamionet poskakuje
ulicom i ja do u pojedinosti zamišljam priču o nadzoru, vozilima koja se
izmjenjuju, legijama stražara.
To je glupo, naravno, ali prije nekoliko večeri zaista su me pretukli, a netko me
zaista nazvao kako bi mi rekao da se ne brinem i da je sve riješeno.
Prema tome, prestani se brinuti!
Pokušao sam razgovarati s Kimmer o tome što se događa, ali ona još uvijek
odbija čuti sve više od uvjeravanja da ja uistinu mislim kako smo svi sigurni.
Čini se da ne uspijevam prodrijeti kroza zid koji se podigao između nas. Kao da
sam, time što sam bio napadnut, postao živim dokazom činjenice za koju se
moja žena, još uvijek se nadajući sudačkom mjestu, pravi kako nije istinita:
činjenice da se nešto događa i da odustajanje, puštanje da to zamre, više nije
jedna od mogućnosti.
Odmahujem glavom. Spajam se na internetski šahovski klub i odigram četiri
brze partije s nekim iz Danske, od čega gubim tri. I još uvijek imam osjećaj,
koji me prati već tjednima, kako su svi moji napori da se kroz ovo probijem
razumom nalik na lov na sjene: hvatam i hvatam, ali ne napredujem.
Spavanje mi se iznenada čini vrlo privlačnim.
Žurim se na kat i usput pogledam Bentleyja čija je soba ukrašena uglavnom
različitim diznijevskim varijacijama na temu Herkula koji je, kako se čini, bio
nasmiješeni plavokosi Arijac s najvećim zubima na svijetu. Ekul, tako naš sin
zove svog najdražeg junaka. Popravljam njegovu dekicu s Ekulom pod
svjetlošću ulične svjetiljke, provjeravam njegovu noćnu svjetiljku s Ekulom,
ljubim njegovo vruće čelo i potom krećem niz hodnik kako bih se pridružio
svojoj uspavanoj ženi u glavnoj spavaonici u stražnjem dijelu kuće.
Razodijevam se u kupaonici, s ponešto se boli prisjećajući dana kad smo
Kimmer i ja jedno drugome običavali ostavljati male poruke, katkad i cvijeće,
na vrhu toaletnog stolića; PROBUDI ME, pisali bismo ljubavnički poziv. Ne
sjećam se kad smo prestali, ali znam da je Kimmer ignorirala moje poruke
nekoliko tjedana prije nego što sam shvatio da ih ona meni više ne ostavlja.
Pitam se je li moj otac, u svojim posljednjim godinama, imao ikoga tko bi mu
prije spavanja ostavio poruku ili cvijet i pada mi na pamet da ne znam ništa o
njegovu romantičnom životu i je li ga uopće imao poslije smrti moje majke.
Alma mi je dala do znanja da je Sudac bio usamljen, i kad pogledam unatrag,
pretpostavljam da je i bio. Tu i tamo pojavio bi se na nekoj važnoj večeri ili
kazališnoj premijeri, držeći pod ruku neku od važnijih žena iz konzervativnih
krugova, beziznimno pripadnicu svjetlijeg naroda, no uvijek je uspijevao
ostaviti dojam kako se radi o uzajamno korisnoj pratnji, ničem romantičnom ili
seksualnom. Nije mi poznato da je imao prijateljicu; ako jest, držao ju je dobro
skrivenom.
Zaključujem da ne želim znati.
Poruke: danas Kimmer na mom jastuku ostavlja samo članke izrezane iz
popularnih časopisa koji nude savjete za svladavanje boli poslije smrti
najdražih, jer ona je uvjerena kako ja nisam dovoljno žalovao, ili da to možda
nisam činio na pravi način. Nema ozbiljnih znanstvenih dokaza da se žalovanje
uistinu sastoji od poznatih pet faza, ali cijela industrija psiholoških savjetnika
zarađuje bogatstvo ustrajući u toj tvrdnji.
"Idi u krevet", podsjećam samoga sebe, kako ne bih zaboravio zašto sam se
popeo na kat.
Kroz prozor kupaonice bacam pogled prema dvorištu. Čini se da je sve mirno.
Konačno se vraćam u spavaonicu i uvlačim se među plahte. Zao mije, tako mi
je žao, šapćem svojoj usnuloj ženi, ali samo u mislima. Nisam želio da to krene
ovim putem. Ležim mirno, pomolim se, a onda u tami zurim u strop, više
znajući nego osjećajući daje moja žena tridesetak centimetara od mene, ne
usuđujući se posegnuti prema njoj u potrazi za utjehom koju tako silno želim i
dobiti i dati. Moj se um odbija umiriti u snu, još uvijek opsjedajući samoga sebe
sa svom krivnjom koju si uspijevam svaliti na leđa, a koje ima poprilično.
Ponovno se okrećem prema Kimmer. Kamo si danas popodne nestala na puna
tri sata ? pitam je u mislima, jer nije bila u uredu, a nije se javljala ni na
mobitel. To se već događalo. I opet će se događati. Draga, kako smo dospjeli do
ove točke?
Pokušavam s promjenom položaja, ali san mi ne dolazi na oči, a odgovori za
kojima čeznem izmiču mi kao i uvijek. Malo radim. Moja se reputacija ruši.
Postajem poznat kao ludi profesor prava koji propušta predavanja, iznosi sulude
optužbe i dobiva batine usred Kvadrata.
A nema ljudskog bića, svakako ne žene, koja bi me utješila u mojoj depresiji i
nemiru.
Ah, Kimmer, Kimmer! Zašto radiš... to što radiš? I ponovno se prisjećam, s
nelagodom, naše veze na njezinu početku, kad je sve što sam od života htio bilo
to da svakog jutra otvorim oči i ugledam Kimmerino nasmiješeno lice. Čujem
tutnjavu vlaka koji prolazi, ali to je samo krv koja mi udara u glavi. Otvaram
oči, ali lice moje žene je skriveno. Krevet je iznenada suviše prostran,
udaljenost od Kimmer prevelika. Okrećem se na jedan bok, pa na drugi, pa opet
na onaj prvi, dok se moja žena vrti u snu i mrmlja nešto nerazumljivo. Volio bih
kad bih mogao povjerovati kako mi u polusnu govori da me voli. Želio bih da
sam se usudio posegnuti za njezinom utjehom. Volio bih znati zbog čega imam
osjećaj da više sile prave budalu od mene.
Ti i tvoja obitelj savršeno ste sigurni.
Pa, poniženje i upropaštavanje karijere nije spominjao.
Čeznući za neumoljivim tijelom svoje žene, shvaćam očaj izbjeglice bez države
koji se moli da, protiv svih očekivanja, još jednom stigne u svoju ratom
uništenu domovinu, hladno, neprijateljsko područje iz kojega je bio protjeran.
Ali ovdje u tami, osjećam zastrašujuće barikade koje ne mogu vidjeti. Kad
jedno od mojih stopala dodirne jedno od njezinih, Kimmer se promeškolji i
pomiče nogu dalje, čak i u snu odbijajući moju prisutnost. U jednom dugom
trenutku razmišljam o tome da je probudim, da se svađom probijem natrag u
svoju domovinu, ili da možda preklinjem. Umjesto toga, okrećem se od granice
raskošne i senzualne zemlje koja mi je nekoć izražavala dobrodošlicu, zatvaram
oči i nadam se da neću sanjati.

TRIDESET PRVO POGLAVLJE

TJEDAN BROWNOVIH
(I)
"TO JE ZANIMLJIVA PRIČA", kaže John Brown. "To nije priča."
"Svejedno je zanimljiva." Smješta se nasred kolnog prilaza, baca košarkašku
loptu i gadno promašuje. Ja grabim loptu ispod koša, driblam do ruba travnjaka
i pokušavam skok.
Vušššš. Upirem prstom u njega. On se smije i odmiče ga laganim udarcem
dlana, a onda mi 'daje pet'.
Petak je poslije podne, tri dana poslije Božića, iako Kimmer katkad ustraje i u
proslavi Kwanzaae. Prije dvije večeri napadalo je desetak centimetara snijega,
ali nepredvidivo se vrijeme Elm Harbora još jednom proljepšalo i zatoplilo
dovoljno za ovaj subotnji roštilj. Šljapkavi podsjetnik na snježnu oluju teče i
pljuska ispod naših stopala. Nije baš bijeli Božić, ali nismo ga za mnogo
promašili.
Božici moga djetinjstva bili su veličanstveni i radosni dani; kuću u Ulici
Shepard moja bi majka ukrasila svježe odrezanim vijencima poinsetije i imele,
božično drvce zastrašujuće veličine blistalo bi u predvorju sve do prvog kata, a
prizemlje je bilo puno bučnih rođaka i prijatelja, a još bi više uzvratnih posjeta
bilo u sljedećim danima. Mi, djeca, drijemali bismo za vrijeme polnoćke u
Trojstvu i Svetom Mihaelu, a sljedećeg bismo jutra ustali kako bismo gigantsko
stablo zatekli okruženo, kao nekom čarolijom, malom planinom darova. Iako
smo znali da će većina svečarski zamotanih paketa na kraju sadržavati odjeću i
knjige, uvijek smo ih zamišljali kao pune prekrasnih igračaka, a neki su zaista i
bili takvi. A Sudac bi - u onim ranim danima još samo Tatica - sjedio u svom
omiljenom naslonjaču u papučama i kućnom haljetku, s lulom koju je tad pušio
čvrsto stisnutom među zubima, uživajući u našoj ljubavi i zahvalnosti, trljajući
naša leđa dok bismo mi grlili njegove snažne noge.
U Ulici Hobby 41, Božić je uvijek bio smireniji doživljaj. Kimmer i ja
izmjenjivali bismo simbolične darove pred malim umjetnim drvcem na kojem
inzistira moja praktična žena, ukazujući na vrijeme, muku i ono što ona zove
opasnošću - Voda i struja zajedno? Zaboravi! - vezane uz pravu jelku. Sad kad
Bentley ima tri godine i devet mjeseci i kad je dovoljno star da može procijeniti
što se događa (iako on ne cijeni Isusa, nego Djeda Božićnjaka), i Kimmer i ja
smo se ove godine potrudili biti malo boljeg raspoloženja. Zajedničko
zamatanje darova za našeg sina na Badnjak bilo je zapravo užitak, a kasnije, u
krevetu, dok smo ležali budni i slušali vjetar, moja me žena poljubila u obraz i
rekla mi kako je sretna što smo još uvijek zajedno. Ja sam joj rekao kako sam i
ja sretan, stoje istina. Proteklih sam nekoliko tjedana naporno radio na
ispunjenju obećanja koje sam dao Morrisu Youngu, odnoseći se prema svojoj
ženi s ljubavlju umjesto sa sumnjom, a ona mije uzvratila vedrijim i veselijim
raspoloženjem. Imam neočekivan, ali pouzdan osjećaj da je muškarca s kojim je
bila, tko god on bio, ostavila iza sebe - možda je to njezina novogodišnja
odluka, a možda i božični dar njezinu mužu. Istodobno sam, u potpalublju uma,
pokušao razmisliti o načinu na koji ću krenuti naprijed u raščišćavanju nereda u
koji me Sudac uvukao.
Ispričati Johnu Brownu, kao što sam i obećao prošli mjesec, manji dio onoga
što se događalo čini mi se kao dobar početak.
"Onda, što misliš da bih morao učiniti?" pitam Johna dok ponovno pucam
prema košu. Lopta zazveči o obruč i s treskom pada na njegov plavi
Town&Country mini-kombi. On uhvati loptu prije nego što ona dospije
prevrnuti moj hrđavi, ali pouzdani roštilj na kojem narančasti plamičci ližu
netom zapaljeni ugljen.
"Ništa. Prepusti to FBI-u. Nemaš što učiniti. Zanimljiv udarac." Lakonski kao i
uvijek. John ne vjeruje da treba uporabiti dvije riječi tamo gdje dostaje jedna i
nikad neće upotrijebiti tri sloga, ako su dovoljna dva. Igramo košarku kako
bismo mogli razgovarati bez straha da će nas netko prekinuti. John me poticao
da sve ispričam vlastima, ali ja se ni na što nisam obvezao. "Tebi treba
stručnjak, Misha. A oni su stručnjaci."
Zamišljeno kimam. Ja nisam čovjek koji se lako sprijateljuje s drugim
muškarcima, ali moj odnos s Johnom neobično je trajna pojava. Njega i njegovu
ženu Janice poznajem još otkako smo bili brucoši na koledžu - Janice je bila
najpoželjnija od svih crnih žena na godini, a John, najvjerojatnije, najmarljiviji
od svih crnih muškaraca. Danas je John inženjer elektrotehnike, što je oduvijek
planirao, a Janice je majka s punim radnim vremenom, stoje oduvijek željela.
Sad, kad on predaje na Državnom sveučilištu Ohio i kad žive u Columbusu,
viđamo se samo jednom ili dvaput godišnje, obično odmah po svršetku nastave,
na početku praznika. I Kimmer su dragi: Iako si ih ti donio u naš brak, voli ona
sarkastično primijetiti.
"Ne znam", kažem konačno ja, Hamlet iz Ulice Hobby.
Johnove se obrve podižu. "Stoje, ne vjeruješ FBI-u?" Još jedan udarac. Lopta
poskakuje oko obruča, a onda pada kroz njega, odskakuje pločnikom i otkotrlja
se u mokar snijeg koji još uvijek prekriva veći dio travnjaka.
"A što ako je FBI umiješan u sve?" pita oštro Mariah iza naših leđa,
iznenađujući nas. "Kako to možemo prepustiti FBI-u?"
Smiješim se s nelagodom. Ne znam koliko je dugo moja sestra prisluškivala.
Nisam joj ništa rekao ni o pješaku, ni o pismu, a upravo sam te dvije pojedinosti
dovršio izlagati Johnu. On kratko kimne: držat će jezik za zubima.
John se okreće prema Mariah. "Moraš nekome vjerovati", kaže on, što je
najvjerojatnije šifra za: Kad jednom kreneš tim putem možeš se baš i preseliti u
jednu od onih naseobina u Montani u kojima žive ljudi koji vjeruju u opstanak u
prirodi. John se prema vlastima odnosi s poštovanjem kakvo bih i ja još uvijek
volio imati, ali događaji iz proteklih tjedana poljuljali su moju vjeru u mnoge
ljudske institucije.
Dobacujem košarkašku loptu svojoj sestri: "Hajde, mala, probaj."
Ona je uhvati glatko i baci mi je natrag dovoljno snažno da me, na ovako maloj
udaljenosti, zanese.
"Ne, hvala."
"Nekad si voljela igrati." "Nekad sam voljela mnogo toga."
Dobacujem pogled Johnu koji je iznenada razvio zanimanje za malu papirnatu
naljepnicu koja je prilijepljena uz bok stupa koji drži koš, a koja je prepuna
sitno tiskanih upozorenja za koja se proizvođač nada da će ga zaštititi od sudske
tužbe, čak i ako neko dijete uspije prevrnuti tu stvar. John je od moguće tužbe
jednom obranio i sveučilišnu bolnicu: kad su i Kimmer i Bentley zamalo umrli,
John i Janice smjesta su doletjeli. Janice me grlila dok sam plakao, a John me
preobratio, i kao znanstvenik i kao kršćanin, na stav da bih liječnicima trebao
biti zahvalan što su mi spasili obitelj, umjesto da se ljutim na njih što im to
zamalo nije uspjelo.
"Daj, Mariah", kažem ja tiho, pružajući ruku. "Nemoj biti utučena."
"Nemoj biti utučena " ponavlja ona. "Kao da nemam zašto biti."
Nekako uspijem ne zastenjati. U svom će sadašnjem raspoloženju Mariah sve
upropastiti.
John, Janice i njihova djeca došli su u Elm Harbor kako bismo zajedno proveli
vrijeme kao i svake godine, u mirnom tjednu prije nego što osvane Nova
godina. Katkad se nađemo u Ohiju, katkad ovdje. Kimmer i ja jučer smo
proslavili, ako je to prava riječ, devetu godišnjicu braka; John i Janice, koji su u
braku sedam godina duže, svoju će proslaviti sutra; upravo su te gotovo
istodobne godišnjice prije pet ili šest godina započele tu tradiciju. Naši godišnji
susreti uglavnom su prekrasno razuzdani događaji, no ovaj smo put poprilično
ozbiljni, poštujući ne samo smrt mog oca, već i raspoloženje u našoj kući, jer
Kimmer - ako se možda i ne iskrada više - teško da voli svog supruga.
Brownovi vjeruju da svaki brak može biti savršen poput njihova i često se
osjećaju nelagodno u prisutnosti živog opovrgavanja njihove teorije; ali oni su
dobri prijatelji i odbijaju napustiti svoj san o tome da je naš brak popravljiv.
Moja je sestra u Tjedan Brownovih, kako običavamo zvati ove prigode, uletjela
u posljednji trenutak. Kimmer je bila iznenađujuće blaga u svom odgovoru na
novosti da će nam se Mariah pridružiti, ali to je bila ona vrsta blagosti koju
čuvamo za duševne bolesnike. Naravno, Misha, pa ipak je to tvoja sestra,
promrmljala je ona, tapšući me po ruci. Razumijem, naravno da razumijem -
nakanivši mi, kroz ovo naglašavanje, jasno staviti do znanja da ne razumije. Ni
ja nisam siguran da razumijem. Činjenica je da ja radije ne bih Mariah imao u
gostima tijekom Tjedna Brownovih, pa makar to bilo i samo na jedan dan.
(Došla je sama, ostavivši svoje potomstvo u Darienu s dadiljom. Howard je,
ako se ne varam, u Tokiju.) Njezina će nemirna prisutnost zacijelo upropastiti
ugodnu kemiju između naših dviju obitelji, Brownovih i Madison-Garlandovih.
Radije bih se s Mariah bio sastao u neko drugo vrijeme, i nasamo, ali ona odbija
o svojim novostima, ili što to već jest, raspravljati preko telefona, možda i iz
straha od prisluškivanja, a današnji je dan bio prvi na kojem smo uspjeli
uskladiti svoje rasporede.
Janice i Kimmer su u kuhinji, kuhaju, kuju zavjeru i preziru Mariah. John i ja
dijelimo svoje vrijeme između kolnog prilaza i dvorišta, petljajući oko roštilja
na kojem ćemo uskoro prepeći skupe odreske, a u ovom trenutku slušamo
Mariahino laprdanje praveći se da joj u potpunosti vjerujemo. Tamo kod visoke
živice koja razdvaja naše zemljište od onoga Felsenfeldovih, Bentley se veselo
igra s Johnovom najmlađom kćeri, Faith, tri godine starijom od njega, i njih
dvoje zajedno izvode nešto mudro i misteriozno s Faithinom nigerijskom
Barbikom i njezinim jarkoružičastim Barbie-automobilom kojem nedostaje
jedan kotač. Faithina sestra, Constance, ima već devet godina što znači da je
iznad takvih zabava; kad sam je posljednji put vidio, bila je u kuhinji i
ravnodušno igrala Boggle na majčinu prijenosnom računalu. Žudi za novom
verzijom Rivena koju imaju svi ostali u školi, ali njezini evangelički roditelji joj
to zabranjuju. Njihovo najstarije dijete, Luke, ima petnaest godina i negdje je u
kući, nosa zabijena u roman Agathe Christie.
"Katkad FBI nije na pravoj strani", ustraje Mariah. "Mislim, pogledajte što su
učinili doktoru Kingu."
John i ja izmjenjujemo pogled. John je nizak, nabijen čovjek koji je odrastao u
sirotinjskom stambenom naselju glavnog grada i stipendijama se uspio probiti
do Elm Harbora. Njegova tamna koža čini se još tamnijom pod svjetlom koje
nestaje, ali oči su mu sjajne i zabrinute.
"To je jedan dio onoga o čemu sam htjela s tobom razgovarati, Tal", nastavlja
moja sestra, hodajući između nas dvojice tako da ne možemo nastaviti igru dok
je ne saslušamo. Danas se nije dovezla u Navigatoru, nego u svom Mercedesu -
mužić ima vlastitoga - a odjevena je u moderno odijelo od smeđeg tvida oko
kojega se širi ozračje Anne Klein. To je možda odgovarajuća odjeća za jesenski
koktel u Darienu, ali ne baš ono što mi običavamo odijevati za prosinačke
roštilje u stražnjim dvorištima Elm Harbora. Ne dvojim ni najmanje da Kimmer
upravo u kuhinji naglašava Janice tu činjenicu. "Moramo odlučiti što ćemo
poduzeti."
"U vezi s čim, mala?"
"U vezi s cijelom stvari."
John još jednom puca i promašuje. Lopta se odbija od obruča i u luku doleti k
meni u ruke. Podižem je kao da ću zapucati, ali Mariah mi uzima loptu iz ruku i
tutne je pod ruku, kao roditelj koji ispravlja dijete. Nema više košarke,
signalizira ona time, dok je ne poslušamo do kraja.
"Sjećaš se da smo Sally i ja pregledavale tatine papire, zar ne? Pusti me da ti
kažem što smo pronašle, pa ćeš vidjeti zašto moramo nešto učiniti."
Zamalo joj upadnem u riječ, ali hvatam Johnov pogled i utihnem. On očito želi
da Mariah sve izbaci iz sebe i ja odlučujem slijediti njegov primjer. Kao dobar
odvjetnik, John zna kad treba izbjeći navođena pitanja i pustiti klijenta da brblja
do mile volje.
"OK, pucaj."
Odbacivši loptu u travu skorenu od snijega, Mariah prilazi svom blistavom,
morski zelenom automobilu i kopa po prednjem sjedalu, pa izvlači sjajnu
smeđu aktovku koju potom postavlja na pokrov motora. "Samo čas", dodaje
ona, namješta kombinaciju i otvara poklopac. Zaključana aktovka, primjećujem
ja, napola uveseljen, napola zabrinut. Osvrćem se prema stražnjem dvorištu,
zabrinut za ugljen. Mariah se vraća s nekoliko fascikala. Dok prelistava
dokumente, prisjećam se bilježnice s crno-bije-lim koricama u koju je običavala
upisivati dokaze o uroti. Zadirkujem je kako je opseg onoga stoje otkrila na
tavanu prerastao njezinu bilježnicu.
"Ne, sad ga ne mogu naći", kaže ona smeteno.
"Možda su ga ukrali zločesti dečki."
Shvaćajući me ozbiljno, Mariah pokazuje prema aktovci. "Zato sad imam
bravu." Prije nego što ovo dospijevam probaviti, ona podiže jedan od fascikala.
"Pogledajte ovo", zapovijeda ona.
Ja uzimam fascikl, pa John i ja pregledavamo uredno natipkanu, iako
izblijedjelu naljepnicu: ISTRAZITELJEV IZVJEŠTAJ - ABIGAIL, piše na
njoj. Iznenada sam uzbuđen. Ali fascikl je prazan.
"Gdje je izvještaj?" pitam ja.
"To je ono što ti pokušavam reći, Tal. Nije ovdje. Ne čini li ti se to pomalo
čudnim?"
"Pomalo." Ali zapravo mislim kako postoje dva milijuna mogućih razloga zbog
kojih izvještaj nije ovdje, od kojih je jedan da ga je uzela sama Mariah, ili da je
čak stvorila prazan fascikl kako bi poduprla svoju maštariju.
S druge pak strane, nestao je album s izrescima, začarani se pješak uspio probiti
iz srca Zlatne obale do javne kuhinje u Elm Harboru, a knjiga koju su mi ukrali
muškarci koji su me pretukli stvorila se na sjedalu mog automobila. Prema
tome, svašta je moguće.
"A onda sam se sjetila. Kad je tata dobio istražiteljev izvještaj, predao gaje
policiji. Sjećaš se? Nadao se da će oni nešto učiniti."
Sjećam se, uz svježu navalu boli. Sudac je bio tako zadovoljan sam sobom:
unajmio je privatnog istražitelja koji je pronašao nove tragove. Uvjeravao nas je
kako je unajmio nekog poznatog, nekog iz Potomaca koji je čak i u to doba bio
ekskluzivan mali grad. Nekoga, rekao je Sudac, tko ima izvrsne preporuke i
vrlo je skup. Činilo se da je ponosan što toliko mnogo plaća.
"Villard", mrmljam ja. "Tako se zvao, zar ne? Nešto, pa Villard."
"Tako je." Mariah se osmjehne. "Jonathan Villard." .Odmahujem glavom, zato
što sam se napola nadao da će me ona ispraviti i reći mi da se istražitelj zapravo
zvao Scott. Ali moje pamćenje nema poteškoća u nadopunjavanju ostatka priče.
Kad je Sudac primio izvještaj, izašao je iz svoje potištenosti i rekao obitelji
kako je siguran da ćemo uskoro vidjeti ubojicu kažnjenoga. Tako je uvijek o
njemu govorio, kao o ubojici. A onda se umirio i počeo čekati. I čekati. I čekati.
A očaj se ponovno ugnijezdio u njemu.
"Policija nikad nije slijedila njegove tragove", kažem ja tiho, ne samo Johnu i
svojoj sestri, već i samome sebi. Daleko sam iza Mariah i još se uvijek pitam
što se dogodilo s njezinom bilježnicom. Najprije nestane album, potom i
bilježnica. Prohladni vjetrić promeškolji živicu. "Odnosno, ako i jest, nikad
ništa nisu pronašli."
"Tako je", kaže Mariah, čestitajući sporom učeniku na tome što je konačno
shvatio. "Ali imali su kopiju izvještaja. I tako sam ja nazvala ujaka Mala i
razgovarala s onom ženom, Meadowsovom. Pitala sam je može li nabaviti
kopiju iz policije. Rekla je da bi to moglo malo potrajati, budući daje oni
moraju potražiti u arhivu ili tako nešto. Onda me prije nekoliko dana nazvala i
znaš što? Ni policija nema kopiju izvještaja."
"Sve čudnije i čudnije", priznajem ja. John pridonosi razgovoru otprilike koliko
i mramorni kip. U tom mi trenutku nešto pada na pamet. "Ali kladim se da
kopiju možeš nabaviti od samog Villarda. On mora biti negdje ovdje."
Mariah se doima gotovo zlurado. "Čini se da svi vi odvjetnici jednako
razmišljate. Meadowsova je pokušala s tim, Tal, i - znaš što? - Villard je prije
petnaest godina umro od raka crijeva."
Progovaram prije nego što sam dospio promisliti: "Jesi li sigurna?"
"Naravno da sam sigurna, Tal, pa nisam glupa. Meadowsova je čak nabavila
kopiju njegova liječničkog kartona. Zaista je bio bolestan, i zaista je mrtav."
"Oh." Osjećam se pomalo poraženim: sve do vijesti o raku, još sam se uvijek
bio spreman okladiti da je Villard tek jedno od mnogih imena Colina Scotta.
Potom se razvedrim: "Ali čak i ako je on mrtav, njegova istražiteljska
dokumentacija mora biti negdje..."
"Sigurna sam da mora, ali nitko ne zna gdje. O tome ti i govorim. A sad
pogledaj ovo", nastavlja Mariah, kao odvjetnica koja gradi slučaj ili
iluzionistica koja zabavlja publiku. Iz drugog fascikla izvlači nekoliko stranica
istrgnutih iz žutog bloka za pisanje i ja smjesta prepoznajem nečitljivi rukopis.
Ona tim papirom rukuje oprezno, kao da se boji da bi se mogao zapaliti. "Ovo
je sve što sam uspjela pronaći o izvještaju", pojašnjava ona.
Prelijećem stranice koje imaju pregibe kao da su bile presavijene i po nekoliko
puta. Tinta je stara i umrljana; V-ov IZVJEŠTAJ, nažvrljano je na vrhu, a slijedi
stupac naizgled nasumičnih bilježaka: tablica iz Virginije?... zacijelo oštećenje
na prednjem dijelu, Vje već provjerio automehaničare ... V kaže da je policija
traljavo obavila provjeru boje itd. ... nema identifikacije vozača ni suvozača...
Zastajem, pa se vraćam i ponovno gledam posljednji redak.
"Suvozača? " pitam ja.
Mariah kimne. "Još se netko nalazio u automobilu koji je ubio Abby.
Zanimljivo, ha?"
"Sudac to nikad nije spomenuo", kažem ja suzdržano, prisjećajući se nečega
drugoga. "A nije ni mama."
Mariah je sad već uzbuđena. "Bilješke su bile presavijene u jednoj od njegovih
knjiga o šahu. Pretpostavljam da onaj koji je uzeo izvještaj nije znao za njih."
Želim je pitati u kojoj knjizi o šahu, zato što razmišljam o tajnim porukama, ali
Mariah već izbacuje svoju sljedeću kartu. "A sad pogledaj ovo." Kartonska
omotnica izranja iz njezine aktovke. Ona mi je predaje. Otvaram preklop i
izvlačim listu s popisom isplaćenih čekova. Brzi pogled potvrđuje ono što sam
već nagađao: potječu iz vremena kad je privatni istražitelj radio na slučaju.
"Pogledaj", upućuje me ona.
"A što točno tražim?" pitam ja, dok John promatra šutke, ali zainteresirano.
"Ime Villard! Tata je rekao daje bio skup, zar ne?"
"Ovaj, tako je. Da." Rekao je to ponosno: kao da želi naglasiti kako nitko osim
najboljeg nije dovoljno dobar za ulaženje u trag Abbynom ubojici.
"Tako je. A sad pogledaj popis isplata." Gledam, iako još uvijek nisam siguran
kamo sve to vodi. "Tal, ovdje su svi čekovi koje je tata napisao u četiri godine
poslije Abbyne smrti. A nema ni jednog jedinog čeka na ime bilo kakvog
Villarda, ni jednog jedinog čeka na ime bilo čega što bi bilo nalik na
istražiteljsku agenciju."
"Pa što, možda je bio nemaran. Možda nije zabilježio ček."
"Imam sve poništene čekove, Tal. Osim toga, znaš kakav je tata bio. Sve je bilo
savršeno organizirano. Sve sam izračunala, da budem sigurna. Ne nedostaje ni
jedan jedini ček."
Pred očima mi se pojavljuje uznemirujuća vizija Mariah koja, zgrbljena nad
kalkulatorom na tavanu, kao opsjednuta provjerava Sučeva oduzimanja, dok
njezina djeca trče po cijeloj kući, a Sally... no, Sally radi ono što već radi kad su
njih dvije zajedno.
"Pa, možda je platio gotovinom."
"Nije", kaže Mariah, vitlajući sljedećim fasciklom. Nije izgubila ništa od svoje
istražiteljske vještine. "Ovo je popis svakog podizanja gotovine s tatina računa
tijekom tih godina, a ni jedna isplata, Tal, baš ni jedna od njih nije dovoljna da
bi se kupilo nešto više od špeceraja."
"Njegovi mešetarski računi..."
"Daj, Tal. U to doba on nije imao čime mešetariti, jer nije imao dovoljno novaca
za to. To je došlo tek poslije." Cime zapravo želi reći -nakon što je napustio
sudstvo.
"Što zapravo želiš reći? Da nikad nije bilo nikakvog istražitelja?" Odmahujem
glavom, nastojeći pobjeći pred izmaglicama bolnih uspomena. John se drži kao
promatrač automobilskog sudara, fasciniran olupinom, ali nesposoban da pruži
pomoć. "Daje Villard bio... nešto stoje Sudac izmislio?"
"Ne, Tal. Slušaj me. Naravno daje Villard postojao. Ono što ti ja govorim jest
da je njegove usluge platio netko drugi. Kako ne vidiš? Ili je tata posudio novac
ili - e, pa, ne znam. Ali novac je došao od nekog drugog. I ako pronađemo tko
je taj drugi, pronašli smo tatina ubojicu."
Ja zapravo uopće u ovo ne vjerujem, ali ne mogu to posve ni odbaciti.
Emocionalno, sad nisam u stanju prikladnom za razborite procjene.
"A ti misliš da je taj netko bio..." Ostavljam rečenicu da visi u zraku, zazivajući
odgovor za koji oboje znamo da stiže.
"Bio je to Jack Ziegler, Tal - tko bi drugi bio? Daj. To je morao biti ujak Jack.
Bila sam u pravu od samog početka, Tal. Tata se bojao ujaka Jacka. Zato je i
imao pištolj. Ali nije mu bio ni od kakve koristi. Jack Ziegler gaje ubio i uzeo
izvještaj."
I tako se - baš kao što sam i sumnjao - Mariahina teorija zavjere nije
promijenila. Pa ipak mi pada na pamet da bi moja sestra mogla biti na nekom
tragu, znala to ona ili ne. Jer u srcu njezine rekonstrukcije nalazi se jednostavna
istina koja me plaši... a plaši me zato što ja znam neke činjenice koje ona ne
zna.
"Ali čekaj malo. Meni još uvijek nije jasno zašto bi to Jack Ziegler učinio."
Naravno da mi je jasno. Protivim se, vjerojatno, tek zato da bi se razgovor
nastavio.
"O, da, jasno ti je! U tom je izvještaju bilo nešto za što on nije htio da se sazna,
pa se morao dokopati jedinog primjerka. Zašto bi inače ubio tatu u kući?"
"Pa zašto je onda ostavio prazan fascikl?" usprotivim se ja.
"Ja ne znam sve o tome! Zato mije i potrebna tvoja pomoć!"
Nešto mi pada na pamet. "Onaj javni poziv na istragu koji si spomenula..."
"Netko ih je odgovorio od toga, Tal. Netko je došao do njih, zar ne vidiš? A
Addison je beskoristan", dodaje ona tajanstveno, dok sam ja još uvijek zaposlen
oduševljenjem zbog činjenice da ih je netko uspio odgovoriti. "Nikome više nije
stalo, osim tebi i meni. Prema tome, ti i ja moramo dokazati što se zaista
dogodilo."
"Nemamo dovoljno podataka."
"Tako je! I zato moramo raditi zajedno! Oh, Tal, zar ne razumiješ?" Okreće se
prema Johnu Brownu. "Ti razumiješ, Johne. Znam da razumiješ. Objasni mu
to."
"Pa", počinje John. "Možda bi bilo bolje kad..."
Prekid. Ostale dvije žene, široka i svjetloputija Kimmer i vitka, tamnija Janice,
izlaze iz kuće s odrescima, začinjenima i spremnima za roštilj. Tu su još i
kukuruzni klipovi umotani u aluminijsku foliju i tanjurić s izrezanim zelenjem
koje će se također lagano ispržiti. I dvije Cole, budući da ni John ni ja ne
pijemo alkohol: John iz vjerskih uvjerenja, ja iz čistog straha, s obzirom na
povijest mog oca. S dužnim se odobravanjem divimo hrani koja zaista izgleda
nevjerojatno dobro. Potom slijedi malo obrednog zadirkivanja u vezi s tim kako
su muškarci imali pune ruke posla s košarkom pa još nisu stigli pripaliti
pristojnu vatricu. Kimmer je još uvijek razdražljiva prema meni zbog Mariahine
prisutnosti, ali budući da su ovdje i naši prijatelji, ponaša se fer. Sinoć sam joj
konačno spomenuo poziv agencije u vezi s govorničkim obvezama mog oca;
bila je bijesna zbog njihove drskosti i zbog toga je još više volim. Ti nisi tvoj
otac i oni se nemaju pravo ponašati kao da jesi! Rekao sam joj kako sam ih već
odbio, a ona mije rekla da sam učinio pravu stvar. Ako mi se ikad ponovno jave,
opet ću ih odbiti.
"Hoćeš da ih ja bacim na roštilj?" pita Kimmer, s rukama na bokovima, glumeći
ljutnju.
"Ne, draga."
"Onda se vas dvojica prihvatite posla." Zaigrano me pljesne po stražnjici.
Iznenađen, ja je poskakljam. Ona se nasmiješi od uha do uha i odgurne me.
"Radi!" ponavlja ona.
"Mariah, dobro bi nam došla pomoć u kuhinji", dodaje Janice, na zaprepaštenje
moje sestre koja se osjećala kao peti kotač.
Mariah svoj potišteni pogled okreće prema meni. "Samo razmisli o tome", kaže
ona. Kimmer i Janice vraćaju se u kuću, a nadurena ih Mariah slijedi.
"Tvoja sestra je zbilja otkačila", mrmlja John dok se vraćamo u dvorište.
"Hmmmm? Oh. Žao mi je zbog toga." Treba mi sekunda ili dvije da se ponovno
vratim u razgovor, zato što sam još uvijek malo zbunjen time što sam u tako
dobrim odnosima sa svojom ženom, pa makar to bila samo predstava za
javnost. "Mariah je - no, pa nije baš pri sebi otkako je otac umro. Htio sam ti
zahvaliti, i tebi i Janice, što ste tako dobri prema njoj."
"Janice je dobra prema svima." Kao da on nije. "To je istina."
"Ne znam kako joj to uspijeva." Odmahuje glavom, no u njegovu se glasu
osjeća ponos: on silno voli svoju ženu i ona mu očito uzvraća ljubav.
Pokušavam se prisjetiti kakav je to točno osjećaj, ali mogu samo zaključiti da
ga nikad i nisam osjetio. "Iako, Mariah bi mogla biti i u pravu", dodaje
zamišljeno John.
"Oh, daj. Pa ne misliš valjda da su nalazi autopsije krivotvoreni?"
"Ne, nisam mislio na autopsiju. Ni na to daje tvoj otac ubijen." John sliježe
ramenima. "Ali ono što kažem jest da bi mogla biti u pravu u vezi s privatnim
istražiteljem. Da mu je platio netko drugi."
"Ma ne misliš valjda ozbiljno."
"A ti misliš daje on radio besplatno? Mariah je rekla daje bio skup."
"Hmmmph." Moj uobičajeni, inteligentni odgovor.
John pričeka trenutak dok ja pregledavam odreske i polažem ih, jednog po
jednog, na dugi roštilj. On je odjeven u široke, čiste traperice i vjetrovku s
logotipom Atletskog kluba New York preko bijele sportske košulje. Ramena su
mu nevjerojatno široka za tako niskog čovjeka, ali začetak trbuščića dokaz je da
više ne vježba redovito.
"Dodaj njezinu priču svojoj, Misha." John se njiše na petama i pušta me da sve
radim sam. "Kombinacija je zanimljiva."
"Hmmmph", ponavljam ja, ne želeći da John ozbiljno shvati Mariah.
"Možda je taj izvještaj ono što su tražili lažni agenti FBI-a." Kad ja na to ne
podignem glavu, John mrmlja. "Nisi joj sve ispričao, zar ne?"
"Nisam."
"Ona ne zna za poruku od tvog oca, zar ne? Ni za pješaka." "Ne zna."
"Misha, to je tvoja sestra. Mislim da su to stvari koje bi morao podijeliti s
njom."
Pogledam ga. "Kad se ovako ponaša?"
Ali John je jedva zainteresiran. Više ne gleda ni mene ni odreske -umjesto toga,
zapiljio se prema stablima iza ograde koja označava kraj našeg posjeda i
početak dva rala zemlje koja pripadaju predsjedniku Prve banke Elm Harbora.
Je li moguće da dosađujem svom prijatelju? "Johne?"
"Oh, oprosti. Slušam te. Samo nastavi."
"Moraš nešto shvatiti u vezi s Mariah. Ne radi se tu samo o ovoj jednoj stvari.
Ona je, ovaj, uvijek se... uvijek bi se lako uzbudila. Uvijek je bila sklona brzati
sa zaključcima. Mislim, u redu, pametnija je od mene, ali nije uvijek, ovaj,
razumna. Ona je... prepostavljam da je pomalo strasne naravi, ako me
razumiješ?"
"Da." Odsutno. Nastavlja proučavati ogradu.
"Imam prijatelja, Eddieja Doziera. Sjećaš se Dane? Dane Worth? Pričao sam ti
o njoj, zar ne? Pa, Eddie je njezin bivši muž. On je crnac, ali je prilično blizak
krajnjoj desnici. Opsjednut je tim antivladinim glupostima. U svakom slučaju,
Dana mi je neki dan rekla kako su Eddie i Mariah razgovarali i daje on taj koji
je uvjeren da su rezultati autopsije krivotvoreni. Znaš, one mrljice na
fotografiji? Pokušao sam je uvjeriti da ne razgovara više s njim, ali ona
jednostavno—"
"Misha." Tiho.
"—ne želi slušati ništa što joj ja govorim. Ne znam. Moram pronaći neki način
da je natjeram da se povuče, da prestane sa svim tim prije nego što to izmakne
—"
"Misha!" Ljut sam što me prekinuo John koji se inače nikad ne ubacuje u riječ.
"Misha, netko je u šumi. Na brežuljku. Nemoj se okretati."
Svoj vlastiti glas čujem kako, kao s goleme udaljenosti, odgovara mirno,
Evanđeljem po Kimmer: "To je samo moj susjed. Rekao sam ti, tamo živi
predsjednik banke—"
Johnov je smijeh hladan. "Samo ako je predsjednik banke visoki crnac. Osim
toga, ima dalekozor. Promatra nas." Stanka. "To bi mogao biti onaj Foreman."
Konačno se okrećem. Ne mogu si pomoći.
"Ne vidim nikoga", šapćem ja.
"Nestao je. Sigurno smo ga prestrašili."

(II)
JOHN BROWN je najuravnoteženiji čovjek kojega poznajem. Nije sklon
halucinacijama. Ako on kaže da je netko bio tamo, onda je netko bio tamo.
Obmanjujemo svoje žene obavještavajući ih da moramo ići nešto provjeriti.
Potom napuštamo odreske i odlazimo u šumu. Pretpostavljam da bih morao biti
zabrinut - ako nas je netko i promatrao, to je zacijelo bio Foreman - ali ako se
pokazalo da je pokojni gospodin Scott bio bezopasan, kako opasan može biti
njegov pomoćnik? Osim toga, činjenica da sam dio ekipe napadno mi podiže
hrabrost.
"Tamo", mrmlja John, pokazujući prema mjestu između dva ogoljela stabla za
koje misli da je na njemu stajao muškarac. Ali zatječemo tek nekoliko tragova u
snijegu koji se topi, a nijedan od nas nije u dovoljnoj mjeri čovjek prirode da bi
znao koliko su dugo ti tragovi tamo, čak ni kamo vode, jer se brzo gube u
guštiku. Moj stari prijatelj i ja gledamo se. On odmahuje glavom i sliježe
ramenima. Poruka je jasna. Na tuđem smo posjedu i ne možemo se duže
zadržavati.
"Što misliš?" pitam ja.
"Mislim da smo ga promašili."
"I ja bih rekao da jesmo."
"Ali, Misha, ako ga je tako lako uplašiti, mislim da nije opasan."
"Ni ja ne mislim da jest. Ali svejedno bih volio znati tko je to bio." Ne želim
ostati ovdje gore. Neki bi susjed mogao vidjeti dvojicu crnaca kako se šuljaju
kroz šumu i dobiti pogrešnu sliku, a ja sam već imao svoj obligatni susret sa
zakonom kakav imam jednom u desetljeću.
"Ti ne misliš daje to bio onaj Foreman?"
Okrećem se prema njemu. "Ti si ga vidio. Ja nisam."
John se mršti. Razočarao sam ga. "Misha, mislim da mi ne govoriš cijelu
istinu."
"Ne znam što misliš da sam izostavio."
Glas mu je i dalje blaži od moga. "Ne možeš se poigravati sa svojim
prijateljima."
"Ne poigravam se", prasnem ja. John sliježe ramenima. Dok se spremamo za
povratak na moje zemljište, čujemo kako u pokrajnjoj ulici, koja ide usporedo s
Ulicom Hobby, reži motor automobila koji se pokreće. Utrkujući se preko
promočenog tla, stižemo do pločnika na vrijeme da vidimo svijetloplavi
Porsche kako se gubi u daljini. Ali ovo je mondeni dio grada i on bi mogao
pripadati bilo kome.
Iako, vozač je izgledao kao crnac, a mi smo jedina crna obitelj na Hobby Hillu.
"Mislim da moraš nekome javiti", kaže John.
"Zvučat ću kao idiot", uzdišem ja, misleći na to kako me Meadowsova
upozorila na opasnosti za moguće imenovanje moje žene. Ali znam da ću u
ponedjeljak svejedno nazvati, tek toliko da budem siguran, i da će, dolje u
Washingtonu, Cassie Meadows zakolutati očima i dodati još jednu bilješku u
spis o zavjeri.
A znam i još nešto, što ipak ne dijelim sa svojim prijateljem dok gaca-mo
natrag niz brdo pokriveno snijegom i lišćem. Skriven u Mariahinim
laprdanjima, nalazi se mali zlatni grumen, ozbiljan podatak, nova i uzne-
mirujuća činjenica preko koje je preskočila previše olako zato što traži epsku
zavjeru koja je okončala život našeg oca.
Ja znam tko ima izvještaj koji nedostaje.

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

DJELIĆ ODGOVORA
(I)
ČISTA, LEDENA VODA licka mi tenisice dok sjedim na pijesku, rukama
obgrljujući koljena i zurim preko izmaglice uvale Menemsha prema tjesnacu
Vineyard. Poslijepodnevno sunce visi nisko na nebu i iskri svjetlucave zlatne
trokute na valove ispred mene. S moje lijeve strane dugačak je dok sazdan od
golema kamenja, omiljeno mjesto za pecanje onima koji ovdje provode ljeto. S
desne strane, rt se pruža daleko u more, a nekoliko kuća koje se s ove
udaljenosti doimaju Čvrstima, povučenima i prostranima, istočkalo je njegov
vrh. Crepovi su im od vremena potamnjeli u onu prekrasnu, sivosmeđu boju
Nove Engleske. Zgusnuta grupa ribarica poskakuje na obzorju, ploveći prema
kopnu s dnevnim ulovom poslije konačno završenog napornog rada. A tamo je
negdje i mjesto na kojem je Colin Scott, kojega sam poznavao kao agenta
McDermotta, poletio preko ograde.
Pitanje je tko gaje gurnuo, jer ja više ne vjerujem da je pao.
Ako sam ikad i vjerovao.
Nakon što smo John i ja trčali za Foremanom kroz šumu, donio sam odluku.
Pričekao sam da Brownovi odu, a onda sam, prvog radnog dana nove godine,
podigao slušalicu i probio se kroz Cassie Meadows i raznovrsne tajnice sve dok
nisam konačno dobio Malloryja Corcorana. Ispričao sam mu o šahovskoj knjizi
koja mije ukradena i vraćena. Ispričao sam mu o pješaku isporučenom u javnu
kuhinju. I pitao ga izravno je li znao nešto o tim stvarima.
Postavio mi je savršeno odvjetničko pitanje: Zašto kažeš "tim stvarima "? Želiš
U mi time reći kako misliš da su nekako povezane? Nikakav odgovor, samo
pitanje.
I tad sam znao da mu više ne mogu vjerovati. Bizarno. Vjerujem nepoznatom
glasu koji mi u dva pedeset jedan ujutro telefonira i uvjerava me kako više
nisam u opasnosti, a ne vjerujem odvjetničkom partneru svog oca koji je dva
dana sjedio iza njega u prostoriji za saslušanja kad su stvari krenule po zlu i koji
mu je potom, kad je napustio sudstvo, dao posao i poveliku plaću.
Zašto sam se, dakle, vratio ovamo? I sam Bog zna da moja putovanja
opterećuju naš kućni proračun. Ponovno zabrinut zbog novca, ipak nisam rekao
"ne" čovjeku iz očeve govorničke agencije kad je, uporan kao i uvijek, nazvao
mnogo ranije nego što je obećao. Nisam rekao ni 'da', ali sam mu dopustio da
mi opet napuni glavu zavodljivim vizijama mogućnosti da zaradim gotovo sto
tisuća dolara za tri dana posla. Plus putovanje prvom klasom zrakoplova, dodao
je.
Rekao sam mu da ću razmisliti.
Podižem se na noge dok mi kosti škripe i odvučem se prema vodi, žudeći za
šokantnim užitkom osjećaja hladne morske pjene na licu. Na ovoj sam maloj
šljunčanoj plaži proveo nešto više od sata, šećući, sjedeći, moleći se,
razmišljajući, preskačući kamenje, no uglavnom premećući zabrinjavajuće
činjenice po mislima. Primijetio sam nekoliko ljudi koji ovdje žive tijekom
cijele godine kako pretražuju plažu, ali sam se držao podalje od njih. Moram
razmisliti - i skupiti hrabrost.
Činjenica jest da nisam posve siguran što opet radim na Vinogradu. Znam samo
to da sam se u četvrtak probudio vrlo rano, s posve jasnim uvjerenjem kako se
moram vratiti, pa makar samo i na jedan dan. Kimmer, koja je već bila na
nogama, sjedila je za kuhinjskim stolom odjevena samo u dugačku majicu s
kratkim rukavima i radila na sažetku predmeta. Stojeći pod nadsvođenim
dovratkom, promatrao sam kako se njezino snažno tijelo pomiče pod širokim
bijelim pamukom. Dopustio sam si deset ili dvadeset sekundi maštanja, a potom
joj se prišuljao i poljubio joj zatiljak. Kimmer je gurnula naočale na nos i
nasmiješila se, no nije mi ponudila usne. Sjeo sam uz nju, uzeo je za ruku i
rekao joj da moram otići. Nije se činila žalosnom. Nije dobila napadaj bijesa.
Nije čak ni otvorila raspravu. Samo je ozbiljno kimnula i pitala kad.
Danas, rekao sam joj. Danas poslijepodne.
"Propustit ćeš Sveopću Žalopojku", zafrkavala je Kimmer - to je bila naša
zajednička šifra za ekumensku službu Božju koja se održava prve nedjelje u
siječnju i na kojoj se vođe zajednica Elm Harbora zajedno mole kako bi se
nadišle razlike u rasi, spolu, klasi, vjeri, spolnoj orijentaciji, nacionalnosti,
jezicima koji se govore kod kuće, posebnim potrebama, obrazovnim razinama,
bračnim statusima, stambenim četvrtima i svemu onome što je toga tjedna u
modi. Nedavno su organizatori ubacili i "institucionalno povezivanje" -
očevidan dokaz široko rasprostranjenog uvjerenja da sveučilištarci gledaju
svisoka na sve ostale. Kimmer ide zato što idu svi koji u ovom gradu nešto
znače, uključujući i dobar dio sveučilišnih nastavnika i nekoliko njezinih
odvjetničkih partnera iz Newhall & Vanna; ukratko, ide kako bi stvarala veze. A
ja idem zato što Kimmer ide.
"Pa, to je istina—"
Kimmer me ušutkala. Ustala je i raširila ruke, a ja sam isprva veselo pomislio
da će me zagrliti. No potom je zatvorila oči i okrenula dlanove prema meni,
široko rastvorila prste, zabacila glavu i započela ozbiljno zapijevati: "Neka
Tkogod ili Štogod koje je moglo sudjelovati u našem stvaranju..." - sablasno
dobra imitacija prošlogodišnjeg sveobuhvatnog, ali zacijelo bohogulnog zaziva
koji je izgovorila nova sveučilišna kapelanka koja nam je došla s koledža na
Zapadnoj obali gdje je njezin pažljivo proučeni oprez u vezi s pitanjem
postojanja Boga očito prolazio mnogo bolje nego ovdje.
A onda se svečani izraz na licu moje žene izgubio i ona je prasnula u kikot. I ja
sam se nasmijao i na jedan glupi trenutak sve je bilo kao nekad. Kimmer je
ukoraknula u moj zagrljaj, čak mi ga je i uzvratila, prilično snažnim stiskom, pa
mi poljubila kut usana i rekla kako razumije što me tjera i ako moram ići, onda
moram ići. Obično se, kad me moja žena poljubi mekim i rastvorenim usnama,
počnem ponašati pomalo šašavo, no ovaj sam se put narogušio, jer mi je
Kimmer davala ljubaznu podršku, onako kako se ponašamo s duševnim
bolesnicima. Ona vjeruje samo u moj poriv, ne i u moju verziju činjenica.
Pošao sam se na kat spakirati i ostavio u dolje kuhinji Kimmer koja se još
uvijek smijuljila.
Bentley je ozbiljno kimnuo kad sam mu rekao da tata mora otići dan--dva na
put i trenutak prije nego što sam izašao kroz vrata ponudio mi jedan jedini
savjet na odlasku: "Usudiš se", prošaptao je.
Nastojim, sine.

(II)
KONAČNO JE IPAK vrijeme da krenem. Hodam uzduž jedinog pješčanog
puteljka koji vodi od plaže prema mirnom selu Menemsha, virkajući iza svakog
kapcima zatvorenog restorana i dućana s morskom hranom, sve dok ne naletim
na Mannyjevu Marinu Menemsha, koja je kako se pokazuje - tek ruševna
drvena straćara, nekoć obojena u bijelo, nekoliko desetaka koraka udaljena od
najbližeg pristaništa. Zgrada se doima tek toliko velikom da se čovjek u njoj
može okrenuti. Nigdje u blizini nema ni telefonskih ni strujnih žica. Ali, ako je
vjerovati Gazette, kod Mannyja su Colin Scott i njegova dva prijatelja unajmili
čamac. Pitam se zašto su odabrali baš to mjesto. Ni po čemu se ne razlikuje od
čitavog niza drugih pogona za najam čamaca kakvi su razbacani duž luke. Čini
se daje na svima njima, uključujući i Mannyja, obješen mukotrpno rukom
napisan crno-bijeli znak, uočljivo raširen preko vrata, na kojem stoji
ZATVORENO DO PROLJEĆA.
Možda su ga odabrali nasumce, premda ne mogu zamisliti da bi Colin Scott bilo
što učinio nasumce.
Kucam. Cijelo se zdanje trese. Povlačim prastari zasun, a potom dvaput obiđem
cijelu straćaru, najprije u smjeru kazaljke na satu, potom u suprotnom smjeru,
naprežući oči kako bih virnuo kroz jedan jedini prlj a-vi prozor. Koraknem
natrag i oslanjam ruke u rukavicama o bokove, nastojeći razabrati jesam li
uopće sastavio nekakav plan. Što sam mislio, da će Manny osobno biti ovdje
kako bi me dočekao sa širokim osmijehom olakšanja. Da, samo sam čekao da
netko dode i pita me za madež! Pa, Mannyja nema, ali ako je služba za najam
zatvorena do proljeća, kako su Scott/McDermott i prijatelji uopće unajmili
čamac? Trapavo se vrtim ukrug, pokušavajući smisliti što da radim, kad
primjećujem mršavog bijelog muškarca u dvadesetim godinama, kojem
očajnički treba brijanje i koji se pred siječanjskom hladnoćom brani starim
kaki-hlačama i debelim puloverom, kako me gleda s puteljka otvrdnule zemlje
između ceste i straćare. Nosi mali ruksak. Nemam pojma koliko je dugo tamo
stajao i nakratko osjetim potajan strah od neutemeljenog uhićenja koji duboko u
sebi nosi svaki crni muškarac u Americi, posebno ako je zamalo bio
neutemeljeno uhićen: je li me vidio kako potežem bravu?
"Nema nikoga", kaže muškarac uslužno i smiješi se od uha do uha kako bi mi
pokazao svoje loše zube. Zapravo, to je zvučalo više kao nike-ga nijema, kao da
nije samo iz ovih krajeva, nego i iz Mainea.
"Gdje je Manny?" pitam ja.
"Ošo."
"A kad će se vratiti?"
"Oh, u travnju. Svibnju." Okreće se kako bi pošao dalje. "Čekajte!" dozivam ja,
žureći za njim. "Samo čas, molim vas."
On se polako okreće kako bi me pogledao. Pažljivo odmjerava moju odjeću.
Ovaj se put ne smiješi. Njegov tamnozeleni pulover s visokim ovratnikom
izgleda kao nešto što je naslijedio. Tenisice mu se raspadaju. Ja sam odjeven u
jaknu obrubljenu janjećom kožom na kojoj se nalazi mali logotip Polo, i u
dizajnerske traperice. Iznenada se osjećam čudno, kao da ne spadam na ovo
mjesto i u ovaj trenutak, crni kapitalist koji poziva bijelog radnika. Sve je
naopako, kao daje mučna rasna prošlost naše zemlje doživjela inverziju.
Mladićev je pogled pun prezira. Njegova je bezbojna kosa začešljana u prljav
čuperak. Prljavština ispod njegovih ispucanih nokata čini se trajnom, kao da
njome svijetu objavljuje da radi kako bi preživio. Njegovo me proučavanje
iritira. Ja sam sam zaradio ovo što imam, nisam ukrao kruh s njegova stola, ovaj
tip nema pravo na to da me gleda s neodobravanjem - pa ipak, ne mogu smisliti
ništa što bih rekao u svoju obranu.
"Š'a?" pita on.
"Kad je Manny otišao?"
"Uvijek ode u ovo doba godine." Gojdine. Odgovorio mije na nešto drugačije
pitanje od onoga koje sam postavio i želi da ja to znam.
"Čujte. Oprostite." Nisam siguran zašto se ispričavam, ali čini mi se prikladnim.
"Uh, nije li ovo mjesto na kojem je, ovaj, onaj čovjek koji se u studenom utopio
unajmio čamac?"
Pušta me da čekam.
"Ste novinar?"
"Nisam."
"Murjak?"
"Nisam." Tražim riječi. Jenkijevska me suzdržanost uvijek dovodila do ludila,
ali ovaj čovjek je nevjerojatan. "Želio sam razgovarati s Mannyjem zato što sam
vidio članak u novinama i mislim... mislim da je čovjek koji se utopio netko
koga sam poznavao."
"Mogli ste ga nazvati." Mojgli stje ga najzvati.
"Znate njegov broj?" pitam ja nestrpljivo.
"Zašto bi' ja znao broj od vašeg prijatelja?"
Dobro, dakle, ja sam seoski idiot. Mislio sam da govori o Mannyju. Pokraj nas
proskakuće kamionet na čijoj se stražnjoj strani drmusa nekakva pomorska
oprema, a mladić mu se gipko izmakne s puta. Ali na njegovu brončanu licu
primjećujem začetak osmijeha i shvaćam da me zeza.
Malo.
"Čujte, žao mi je. Čovjek za kojega mislim da se utopio... nisam ga baš tako
dobro poznavao. On i ja smo, ovaj, nešto poslovali zajedno. Samo želim vidjeti
je li to isti čovjek. Sve što me zanima jest da vidim ima li kakvog načina da
stupim u kontakt s Mannyjem."
On se počeše po ruci, pa nas vraća na početak: "Mannyja nema."
"Nema? Mislite, nije na otoku?"
"Mislim da je na Floridi."
"Znate li gdje na Floridi?"
"Ne."
Nekoliko sekundi zajedno slušamo kliktanje galebova. "Bi li netko od ovdašnjih
mogao znati gdje je?" "To valjda morate pitati njih." "Znate možda koga da
pitam?" "Ne."
Ovo nalikuje na vađenje zuba. Pitbulu. Bez anestezije.
A onda zbrajam njegovu suzdržanost i njegov prezir i njegovo najvjerojatnije
uvjerenje da sam bogat s činjenicom da još uvijek nije otišao i shvaćam što on
zapravo čeka. Pa, zašto ne? Ni ja svoje znanje ne prenosim besplatno. Dok
posežem u jaknu kako bih izvukao novčanik i prebrojao beznačajnu svotu u
njemu, osjećam kako raste njegovo zanimanje. Imam tek nešto više od stotinu
dolara u gotovini. Izvlačim tri dvadesetice, pitajući se kako ću to objasniti
Kimmer kad ovaj mjesec bude pregledavala naše račune, zato stoje u posljednje
vrijeme postala pažljiva s novcem, štedeći kako bi zamijenila svoj luksuzni
BMW M5 još luksuznijim Mercedesom SL600 koji, kako kaže, više odgovara
njezinu položaju.
"Gledajte," kažem ja, mašući novčanicama kako bi ih on jasno vidio, "ovo mi je
vrlo važno."
"A valjda." Smjesta grabi novčanice. Ne čini mi se uvrijeđenim, kao što sam se
bojao da bi mogao biti. "Vi ste advokat, je 1' da?"
"Na neki način."
"To sam si i mislio." Sam si mislil. Ali sad je barem na mojoj strani. Novčanice
su nestale, iako nisam vidio kako mu se ruka pokrenula prema džepu.
"Kad je Manny otišao?" pitam.
"Prije tri tjedna. Možda četiri. Odmah poslije cijele gužve."
"I sigurni ste daje otišao na Floridu?" "Tamo je rekao da ide."
Čeka. Postoji nešto što on očekuje da gaja pitam; uzeo je novac tako brzo zato
što zna vrijednost onoga što prodaje. Gledam preko ramena prema Mannyjevoj
straćari i ostalim kućercima uz vodu. Svi su zatvoreni, a čamci su izvučeni na
kopno i pokriveni šatorskim krilima. Nekoliko galebova kljuca na pijesku u
potrazi za doručkom.
"Odlazi li on uvijek na Floridu u ovo doba godine?" pitam ja, tek toliko da bih
nastavio nagađati.
"Ne znam. Mislim da ne."
U redu, to nije bilo pravo pitanje.
"Jeste li vi vidjeli muškarce koji su unajmili čamac?"
"Bojim se da ne."
Dobro, ni to nije to. Puštam pogledu da ponovno odluta prema Mannyjevoj
maloj drvenjari. Možda sam u krivu. Možda on ne zna ni—
Samo malo.
...svi su zatvoreni...
Imam ga.
"Čujte", kažem ja. "Je li Manny već zatvorio prije pet tjedana, kad se čovjek
utopio?"
"Je."
"Mislim, je li bio zatvorio kad su, ovaj, kad su muškarac koji je umro i njegovi
prijatelji unajmili čamac?"
"Je." Ponovno uočavam tračak osmijeha. Konačno smo stigli do mjesta prema
kojem je moj novi prijatelj kanio poći još od trenutka kad me vidio kao virim
kroz Mannyjev prozor.
"Onda - što se dogodilo? Je li otvorio samo za njih?"
"Kol'ko sam ja čuo, platili su mu brdo love. Odvezli su se do njegove kuće - on
živi tamo dolje - oko, ne znam, podneva. Rekli su mu da trebaju jedan njegov
čamac, obećali da će mu platiti lijepu hrpicu kesa ako otvori posebno za njih. I
on je otvorio."
"Zašto su otišli u njegovu kuću?"
"Zato što je dućan bio zatvoren."
Oh, ovi Vinograđani!
"Ne, hoću reći, kako su znali gdje stanuje?"
"Oh. Pa, ja sam čuo da jedan od tipova koji su unajmili čamac dolazi ovamo
svako ljeto i unajmljuje kod Mannyja."
No, sad barem imam nešto posve novo.
"Znate li koji?"
"Kol'ko sam čuo, nekakvi visoki tip, malo je sličan vama." "Sličan meni?"
"Sigurno, sličan vama." Sad se osmjehuje široko. "Crni frajer."

(III)
VOŽNJA OD MENEMSHE DO Oak Bluffs predugačka je i prilično dosadna
čak i u jeku sezone, dok pokraj vas promiču milje gustih stabala, isprekidane
povremenim nepopločenim prilaznim puteljkom, obično dopunjenim oronulim
poštanskim sandučićem i novim novcatim znakom ZABRANJEN PROLAZ.
Kasna je jesen i stabla su znatno ogo-ljenija, pogled više smeđ nego zelen, a
samo putovanje još usamljenije i sumornije nego inače. U ovo doba godine
čovjek može vidjeti mnoge kuće koje su inače skrivene u šumi, ali su kapci na
njihovim prozorima zatvoreni, a one su prazne - laka meta za provalnike ili
vandale - osim što imaju vrhunske alarmne sustave koji bi u takvom slučaju
smjesta dozvali malu, ali djelotvornu otočku policiju.
Doduše, nama naš alarm nije pomogao da zaštitimo Vinogracku Kuću od
invazije pokojnog gospodina Scotta.
Očev alarm, ispravljam samoga sebe u mislima - barem u tom trenutku, jer u
kuću je provaljeno prije nego što smo je preuzeli Kimmer i ja.
Samo malo.
Očev alarm.
Vežem još jedan mali čvor na rupčiću svojih sjećanja, znajući da krivudam sve
bliže važnom tragu do kojeg nikad neću stići budem li ga tražio, no siguran da
će mi se neočekivano pojaviti u mislima, samo ako budem mislio na nešto
drugo.
I tako obraćam pozornost na krajobraz, iako nije osobito slikovit. Nebo je jadno
sivilo. Gola stabla promiču pokraj automobila kao vojska kostura koja se kreće
usiljenim maršem. A i Meadowsova mije prenijela pogrešnu informaciju, ili
zato što mi je lagala, ili zato što su njoj lagali. Rekla mi je da su Scottovi
prijatelji bili bijelci. Moj novi prijatelj, koji se nije mogao okoristiti smišljanjem
lukave priče, kaže da je jedan od njih bio crnac. Slike se kreću zaslonom moje
mašte: tajanstvena raspra između čovjeka koji se nije zvao McDermott i onoga
koji se, za pretpostaviti je, ne zove Foreman, tučnjava u čamcu, treći čovjek -
tko god on bio! -staje na Foremanovu stranu i Scott leti preko ograde. A kakvo
bi to neslaganje moglo voditi do ubojstva?
Upute, naravno.
Nešto što je moj otac imao, ili što je dogovorio, uplašilo je nekoga dovoljno da
on, ili ona, ili ono, ili oni, budu spremni ubiti kako bi...
Ne, ne, ne, ne, to je pretjerano, počinjem razmišljati kao Mariah. Osim toga,
stranac me usred noći nazvao kako bi mi rekao da smo moja obitelj i ja sigurni.
Možda siroti Colin Scott nije uspio dobiti isto takvo jamstvo.
S druge pak strane, moj je otac očito zbog nečeg bio zabrinut. Posjedovao je
pištolj. Imao je instruktora. Odlazio je na vježbe gađanja.
Odmahujem glavom dok se samoća Sjeverne ceste u zimi skuplja oko mene.
Prolazim pokraj šačice vrlo odlučnih biciklista u šarenim dresovima, potom
pokraj dvije izdržljive žene u sedlima, čak i jedan ili dva automobila koji se
kreću u suprotnom smjeru, ali u osnovi imam cestu samo za sebe.
A onda više nemam.
Stižući za mnom uskom cestom i krećući se vrlo brzo, pojavljuje se nekakvo
terensko vozilo, golemo i zastrašujuće, tamnoplavo i zatamnjenih prozora.
Chevy Suburban, primjećujem ja dok ono riče stižući do mog stražnjeg
odbojnika. Možda sam isto vozilo vidio u Menemshi. A možda i nisam. Drži se
razdražujuće blizu. Mrzim kad mi se drugo vozilo zalijepi za stražnji kraj, ali na
ovom dijelu ceste nije dopušteno pretjecanje, pa ne mogu ništa. Pokušavam
ubrzati i vozim više od sto na zavojitoj cesti, no vozač se drži mog stražnjeg
kraja. Pokušavam s usporavanjem, ali truba Suburbana razdražljivo odjekne i
svjetla bijesnu.
"Pa što hoćeš da učinim?" mrmljam ja onako kako razgovaramo s drugim
vozačima, kao da nas oni mogu čuti, no obično u potaji osjećamo olakšanje što
to ipak nije moguće.
Odlučujem se skinuti s ceste i pustiti budalu da me prijeđe. Problem je u tome
što nema bankine, pa moram pričekati bočno skretanje. Usporavam, jer ako se
pojavi križanje, ne želim ga promašiti.
Suburban bliješti svjetlima, ali ne miče se od mog stražnjeg kraja.
Iz razloga koje ne mogu posve objasniti, osjećam kako se moja razdražljivost
pretvara u strah, iako bih se mnogo više bojao kad bi automobit koji me progoni
bio zeleni sedan. Možda sam postao previše oprezan, posljedica zakasnjelog
šoka zbog batina koje sam dobio.
Na desnoj strani ceste uočavam nekoliko velikih ribnjaka, što znači da sam
stigao do grada West Tisburyja, mjesta na kojem se održava otočki ljetni
poljoprivredni sajam na kojem je Abby osvojila sve one nagrade, prije milijun
godina, dok su još svi bili živi. Pomisao na moju mlađu sestru budi u meni sliku
plamtećeg sudara i želju, možda i iracionalnu, da si maknem Suburban s repa.
Veći dio prometa u ovo doba godine skreće lijevo, u smjeru Vineyard Havena.
Tako će i Suburban, pretpostavljam, ako ne slijedi mene. Samo je jedan način
da to saznam. Približava se oštro skretanje udesno: Južna cesta, kojom se mogu
odvesti do ceste za Edgartown s koje će me lijevo skretanje odvesti prema
zračnoj luci i konačno u Edgartown... napučeni dio otoka. Iznenada čeznem za
gužvom.
Vidim križanje pred sobom. Ubrzavam, uključivši lijevi žmigavac, a onda - u
posljednjoj mogućoj sekundi, oštro skrećem desno na Južnu cestu. Stražnji kraj
automobila se zanese, prednji kotači žaleći se zacvile, a onda je mali Camry
ponovno pod nadzorom.
Iza mene, golema masa Suburbana ponavlja moj manevar s prezirnom lakoćom.
Na jedan budalasti trenutak, u mojoj glavi zapleše vizija unakaženog tijela
Freemana Bishopa. A onda podsjećam samoga sebe da sam, za Boga miloga,
ipak na Vinogradu na kojem ljetujem više od trideset godina. Možda je levijatan
iza mene samo nepristojan vozač, a ne... pa, ono drugo zbog čega sam se
zabrinuo.
Dvije minute poslije, sa Suburbanom još uvijek sasvim uza se, prolijećem
pokraj male skupine dućana i kuća koja označava središte West Tisburyja, ali na
ulici nema ni žive duše. Sunce tone, stabla bacaju dugačke, nesretne sjene, a
prazan grad izgleda kao filmska lokacija. Skrećem lijevo na cestu za
Edgartown, a Suburban se drži nekoliko automobilskih dužina iza mene.
Još jednom stabla zatvaraju obje strane ceste. Danje iznenada mračniji: možda
dolazi oluja. Suburban mi se još uvijek drži uz stražnji kraj. Nisam posve
siguran koliko je daleko zračna luka. Šest kilometara, mislim, možda osam.
Zračna luka Martinog Vinograda sićušno je mjesto, ali tamo mora biti ljudi, a
ljudi u ovom trenutku zvuče vrlo primamljivo.
Znači, zračna luka je moj novi cilj.
Ali nikad nisam stigao do nje.
Dok se uspinjem na malo uzdignuće na cesti, Suburban još jednom zagrmi
sasvim blizu uz stražnji kraj Camryja i sad je tek koji metar iza mene.
Cesta se spušta strmim klancem i na jedan smo trenutak iz oba smjera
nevidljivi, što je trenutak u kojem me vlastita razdražljivost natjera na
pogrešku. Nastojeći pokazati kako se ne dam zastrašiti, a nastojeći također
izbjeći i to da siđem s ceste kad dođem do dna brežuljka, još više usporavam, a
brzinomjer pada ispod četrdeset km/h.
Suburban me udara straga.
Udarac nije snažan, ali me protrese dovoljno da mi vrat tržne unatrag. Dok mi
glava leti ponovno naprijed, zubi mi se sklapaju preko jezika.
Budući da mi instinkt govori da opet stisnem kočnicu, Suburban se još jednom
očeše o moj automobil, ovaj put pod kutom, tako da se stražnji kraj malo
zanese, a prednji kotači proklizu, gotovo kao da me veće vozilo nastoji s ceste
izgurati u šumu.
Uspijevam se prisjetiti da okrenem volan u smjeru klizanja, umjesto u
suprotnom, čime uspijevam izbjeći da se Camry okrene za sto osamdeset
stupnjeva, ali svejedno prolazim još dvadeset ili trideset stopa, sve do dna male
udoline između ovog i sljedećeg brežuljka i tek tad uspijevam ponovno zadobiti
nadzor nad vozilom.
Suburban klizi nizbrdo za mnom. Obojica se zaustavljamo, upravo ovdje,
nasred ceste.
Uzimam si trenutak kako bih provjerio da su svi vitalni dijelovi mog tijela u
dobrom stanju. Osjećam okus krvi u ustima. Vrat mi zavija od boli. Ali više se
ne bojim. Bijesan sam, dnevno se svjetlo pretapa u crvenilo, no ja se tjeram da
svladam gnjev i zadržim svoju garlandovsku hladnokrvnost, kopajući po
pretincu za rukavice i razmišljajući: za sudar sa stražnjeg kraja uvijek je kriv
vozač koji je bio iza, što je dobro, zato što su zdrobljeni blatobrani skupi,
posebno na stranim vozilima igdje mije, do đavola, kartica osiguranja?
Drugi je vozač već napustio svoje vozilo i naginje se naprijed, pregledavajući
štetu na našim blatobranima. Otvaram vrata i krećem natrag kako bih mu se
pridružio, podsjećajući samoga sebe da ostanem miran, a onda otkrivam kako
me udarila vozačica. Ona čak i ne podiže pogled i ja se zatječem kako gledam
niz leđa vrlo visoke žene u žutom kaputu od kašmira. Tek tad primjećujem da se
radi o pripadnici tamnijeg naroda što je činjenica koja me, nekim bizarnim
trikom rasne psihologije, zapravo tješi.
Semiotičar u meni na trenutak se zainteresira za ovu simboličnost, no ja ga
ušutkam.
"Oprostite", kažem ja s nešto manje siline nego što sam prvotno kanio, ali meni
je uvijek teško biti čvrst prema ženama. "Hej", dodajem ja kad me ona nastavlja
ignorirati. A onda primjećujem poznatu čupu groznih, sploštenih smeđih
kovrčica.
Vozačica Suburbana se uspravlja, polako okreće prema meni i zuba-to se
smiješi dok ja zaprepašteno buljim u nju.
"Zdravo, ljepotane", kaže žena s koturaljkama. "Moramo se prestati ovako
sastajati."

TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

KORISNO ČAVRLJANJE
(I)
POKAZUJE SE KAKO ŽENA s koturaljkama ima ime, ali očito ne i prezime,
jer je "Maxine" sve što mi je voljna reći. Također je rezervirala stol u ugodnom
malom svratištu za koje nikad nisam čuo, a koje se nalazi dolje u jednoj od
zbunjujućih malih bočnih ulica Vineyard Havena. Ne mogu smisliti nikakav
osobit razlog da odbijem njezin poziv, posebno zato što se nisam ni potrudio da
ga smislim. I tako Maxine vozi Suburban, a ja je slijedim u Camryju čiji je
stražnji odbojnik gadno iskrivljen.
Vineyard Haven je uobičajeno, ali neslužbeno ime gradića Tisburyja - ili je
obrnuto; trideset godina ljetujem ovdje, a još to nisam uspio upamtiti. Pridjev
slikovit pretjerano se koristi, posebno kako bi se opisali priobalni gradići Nove
Engleske, ali uske, uredno isprepletene uličice Vineyard Havena, svaka
obrubljena sitnim, bijelim kućama s drvenim oplatama, dućanima i crkvama
zapravo zaslužuju tu pohvalu. Gradić izgleda kao filmska lokacija, osim što se
nijedan redatelj ne bi usudio stvoriti grad tako živahan, tako pun obilne
energije, smješten usred prekrasnih stabala s gustim lišćem i veličanstvenim
pogledima na more s... pa, odasvud. U uobičajenim okolnostima, izlet u Tisbury
izmamljuje mi osmijeh, zato što je tako bestidno savršen. Ali danas, dok vučem
svoj blatobran Glavnom ulicom, previše sam zaposlen razmišljanjem što se
zapravo događa.
Pretpostavljam da ću uskoro otkriti.
"Žao mi je zbog tvog automobila", mrmlja Maxine čim smo sjeli. U
blagovaonici ima možda desetak stolova, i svi gledaju prema sumornom
crkvenom dvorištu, krovovima kuća podignutih na padini brijega i neizbježnoj
plavoj vodi iza njih. Devet je stolova prazno.
"Ni izbliza koliko meni."
"Ma, daj, zgodni, razvedri se."
Širi isti onaj zarazni smijeh koji sam vidio još prvi put, na koturanju, dan nakon
što smo pokopali Suca. Nosi smeđi kombinezon i šareni šal, odjeća joj je
jednako nekonvencionalna kao i frizura. Zaključujem kako mi se mnogo više
sviđa sad kad ima ime, iako očekujem da ću vjerojatno, prije ili poslije, otkriti
da Maxine, kao i svi koje sam sreo otkako mi je umro otac, ima onoliko
različitih imena koliko joj je potrebno.
"Volio bih da me prestaneš tako zvati", mumljam ja, odbijajući joj dopustiti da
me u to uvuče.
"Zašto? Pa jesi zgodan." Iako, zapravo, nisam.
"Zato što jesam oženjen."
Maxine veselo pući usnice, ali ne ide dalje, stoje mala milost na kojoj sam
zahvalan. Obično mi nije drago biti vani sa ženom koja nije moja supruga, iz
čistog užasa da će nas netko vidjeti i izvući pogrešan zaključak. Visoko držim
do svoje reputacije vjernog muža, i vjerujem u staromodnu ideju da odrasli ljudi
moraju biti odgovorni i živjeti u skladu s preuzetim obvezama - nešto što sam
naučio od svoje majke jednako kao i od Suca. Pa ipak, sjedeći ovdje s
tajanstvenom Maxine, shvaćam kako nisam u stanju brinuti se hoće li itko
pomisliti da smo nas dvoje par.
Stoje razlog zbog kojega moram oprezno koračati.
"Onda, ako te ne smijem zvati zgodni," uzdiše ona, "kako bi ti radije da te
zovem?"
Ne želim nikakve intimnosti s ovom ženom. Odnosno, ono što ja želim nije
važno, budući da jesam oženjen. "Pa, s obzirom na razliku u godinama između
nas, vjerojatno bi me trebala zvati 'profesore Garland' ili 'gospodine Garland"'.
"Bljak."
"Molim?"
"Rekla sam... bljak, profesore Garland." Zabljesne me svojim jamicama. "A i
nisi ti toliko stariji od mene." Smiješi se.
Padam u napast da joj uzvratim osmijeh. "Zašto me slijediš?" pitam ja, nastojeći
se zadržati na onom stoje važno.
"Za slučaj da se predomisliš u vezi s instrukcijama iz koturanja."
Ona se smije. Ja ne.
"Daj. Ozbiljan sam, Maxine. Moram znati što se događa."
"Prokužit ćeš i sam, prije ili poslije." Njezino živahno, široko lice zakopalo se u
jelovnik. "Čujem da su popečci od rakova ovdje najbolji na
Vinogradu", dodaje ona dok se konobar približava, ali to isto tvrdi i polovica
restorana na otoku.
Svejedno, oboje naručujemo popečke od rakova, oboje se odlučujemo za rižu,
oboje tražimo salatu začinjenu na način kuće i oboje odlučujemo ostati pri
mineralnoj vodi koju već pijuckamo. Nisam siguran koje od nas oponaša ono
drugo, ali volio bih da ili ona ili ja prestanemo s tim.
"Maxine," pitam ja čim konobar ode, "što mi ovdje radimo?"
"Jedemo ranu večeru."
"Zašto?"
"Zato što moramo razgovarati, zgodni. Oprosti, oprosti. Mislila sam, profesore
Garland. Ne, htjela sam reći Misha. Ili bih mogla reći Talcott. Tal? Tako te
zovu, zar ne? Usput budi rečeno, je li ti itko ikad rekao da imaš previše imena?"
Još smijeha. Bez obzira na to koliko imena ona imala, s Maxine se isuviše lako
družiti.
Ja se držim svojega. "Palo ti je na pamet da mi se zaletiš u auto kako bismo
mogli porazgovarati?"
Opet onaj osmijeh koji govori da se voli zabavljati. "Pa, to ti je privuklo
pozornost, nije li? Oh, da, prije nego što zaboravim." Maxine otvara svoju
golemu smeđu torbu i iako bi me moje iscrpljene oči mogle i varati, prilično
sam siguran da sam vidio pištolj u futroli, prije nego što je ona izvukla
omotnicu i jednim potezom ponovno zatvorila torbu. Još uvijek se smiješeći,
spušta omotnicu na stol. Debela je kao telefonski imenik. "Evo."
"Što je to?" Nemam je posebne želje doticati, ne još.
"Pa, upropastila sam ti blatobran, a ne mogu ti baš dati svoju karticu
osiguranja."
Odmahujući glavom nad nestvarnošću trenutka, podižem omotnicu i virnem
unutra. Vidim snop novčanica od stotinu dolara. Mnogo ih je. A nisu ni nove,
prilično su rabljene.
"Koliko je ovdje novaca?"
"Ovaj, dvadeset pet tisuća dolara, mislim." Ne uspijeva joj zvučati onako
usputno kako bi željela. "U svakom slučaju, tu negdje. Uglavnom su stotice."
Ponovno onaj vilenjački osmijeh. "Znam da popravci stranih automobila mogu
biti skupi."
Spuštam novac natrag na stol. Ovdje se događa nešto uistinu čudno. "Dvadeset
pet... tisuća?"
"Pa zar to nije dovoljno?"
"Maxine, ja bih svoj auto prodao za, možda, jednu desetinu toga."
"Ne želim ja tvoj auto." Namjerno me pogrešno shvaća. Potapše omotnicu.
Njezini su nokti odrezani vrlo kratko i nisu lakirani. "Ja već imam auto. Uzmi
lovu, dušo."
Odmahujem glavom i ostavljam gotovinu tamo gdje jest.
"Za stoje zapravo ovaj novac?"
"Za štetu, zgodni. Uzmi ga." Naginje glavu u stranu. "Osim toga, nikad ne znaš
kad će ti zatrebati još gotovine."
Nekome su očito poznati naši dugovi, stoje činjenica koja me ljuti.
"Maxine... čiji je ovo novac?"
"Tvoj, budalice." Oh, kakav osmijeh ima ta Maxine! S naporom ostajem
smiren.
"Ono što sam mislio jest - kako si došla do njega?" Ona pokazuje. "Izvadila
sam ga iz torbice." "A kako je dospio u tvoju torbicu?"
"Ja sam ga tamo stavila. Pa ne misliš valjda da svakoga puštam da mi kopa po
torbici?"
Zastajem i prisjećam se lekcija iz svojih odvjetničkih dana. Kad se radi o
davanju izjave, oblikuj pitanja oprezno. Na većinu se mora moći odgovoriti s
Da ili Ne. Vodi svjedokinju kroz njezine potvrdne odgovore prema mjestu na
kojem se želiš naći.
"Netko ti je dao taj novac, zar ne?"
"Tako je."
"Dao ti ga je da ga daš meni?"
"Možda." Poigrava še, nije oprezna, što jedva iznenađuje, s obzirom da nemam
načina da je prisilim na odgovor.
"Tko je osoba koja ti je dala novac?"
"Radije ne bih rekla." Ali ublažava to prijateljskim osmijehom. "Je li to bio Jack
Ziegler?" "Nije. Žao mije."
Promišljam dok promatram Maxine kako pijucka svoj Perrier. "Je li ti osoba
koja ti je dala novac rekla za stoje on zapravo?"
"Aha."
"I, za stoje zapravo taj novac?"
"Za tvoj automobil." Pokazuje prema prozoru. "Ako bi mu se nešto dogodilo."
Dobro, priznajem, nikad nisam bio osobito dobar odvjetnik. Možda sam zato
postao profesor prava.
"Sve vrijeme si mi kanila razbiti auto?"
"Pa, jesam. Najvjerojatnije. Mislim, jasno, mogla sam to i nježnije izvesti."
Sliježe ramenima, što je upadljiv pokret na ženi visokoj metar osamdeset, čime
mi možda pokušava staviti do znanja da u njoj nema ničega nježnog. "Mislim,
znaš kako se kaže - nezgode zbližavaju ljude, zar ne?" Sad krivi glavu na drugu
stranu i trepće. Izvodi, ali nije nedjelotvorno.
"Svakako, tako seja uvijek upoznajem s ljudima. Zaletim se u njihov auto i
odvedem ih na večeru."
"Pa, upalilo je."
Dobro, ja sam još uvijek oženjen čovjek i tajni je još uvijek previše, a sad je
dosta koketiranja. Naginjem se preko stola. "Maxine, to je ludo i ti to znaš. E pa
sad, ja moram znati što se događa. Moram znati tko si ti. Moram znati što si ti."
"Što sam ja?" Oči joj blistaju. "A što ti misliš da ja jesam?"
"Ti si netko tko... se neprestano pojavljuje. Kao da znaš kamo sam ja krenuo
prije nego što i ja znam." Ubacim jnalo salate u usta, žvačem, gutam. "Na
primjer, čekala si me na koturanju."
"Možda."
"U svakom slučaju si tamo bila prije mene. I zaista bi me zanimalo da saznam
kako si znala da idem tamo." Pada mi na um strašna misao. "Jesi li ozvučila
kuću mog oca?"
Maxine odgovara bez žurbe. "Možda nisam tamo stigla prije tebe. Možda sam
samo brže navukla koturaljke." Odgriza komadić peciva. "Razmisli o tome.
Koliko si dugo bio tamo prije nego što si me ugledao. Dvadeset minuta? Pola
sata? Više nego dovoljno vremena da te slijedim do tamo, unajmim koturaljke i
izgubim se u gužvi."
"Znači, slijedila si me tamo."
Na moje iznenađenje, daje mi odgovor koji smatram iskrenim. "Naravno. Tebe
je prilično lako slijediti."
Iz nekog razloga, ovo me razdraži. Ali samo nakratko. "A valjda ti znaš.
Slijedila si me - moju obitelj i mene - na Vinograd još u studenom. A slijedila si
me i u Washingtonu."
"Ne baš uspješno." Smijulji se, i ovaj put zatitraju i kutovi mojih usana.
"Izgubila sam te na kružnom toku Dupont. To ti je bio dobar trik, ono s
taksijem. Ako ne budem mogla biti bolja od toga, ostat ću bez posla."
Otvorila je prostor dovoljno širok da kroz njega prođe kamion. I to namjerno,
nemam ni najmanje sumnje, kako bih se ja provezao kroz njega.
"A što je zapravo tvoj posao?"
Sve se veselje gubi s Maxinina lica, iako su joj oči strasne i na oprezu. "To da te
nagovorim", kaže ona.
"Da me nagovoriš na što?"
Ona zastaje i ja shvaćam kako je cijelu igru igrala zato da bismo stigli upravo
do ove točke. "Prije ili poslije, saznat ćeš kakve je upute ostavio tvoj otac. Kad
ih pronađeš, moj je posao da te nagovorim da ono što pronađeš predaš nama."
"A tko su mi?"
"Mi smo, na neki način, dobri ljudi. Hoću reći, nismo sjajni ljudi, nismo nikakvi
sveci ili nešto tome slično, ali bolji smo od nekih drugih kojima bi to mogao
predati."
"Da, ali tko ste vi?"
"Recimo samo da smo... zainteresirana strana."
"Zainteresirana strana? Zainteresirana za što?"
Ona odgovara na ponešto drugačije pitanje. "Što god učinio, nemoj ih dati svom
ujaku Jacku. U njegovim rukama, to je oružje. Opasno je. U našim rukama -
nestaje, i svi sretni i zadovoljni."

(II)
POKAZALO SE DA JE MAXINE BILA U PRAVU. Popečci od rakova su
izvrsni, jer ih je kuhar uspio učiniti prhkima i laganima, a da nemaju riblji okus
koji je siguran znak da nisu dovoljno pečeni. Umak je krepak, ali ne i nametljiv.
Kao prilog, tu su dugi nazupčani klinovi pečenog krumpira koji mogu zavarati
oko da pomisli kako su prženi, ali ne mogu prevariti nepce. Konobar je uslužan
i prisutan kad je potreban, pri čemu ne ostavlja dojam da se neprekidno vrzma
uokolo i očito ne osjeća potrebu da nas obavijesti kako se zove. Ukratko, to je
ugodno mjesto kakvih na Vinogradu ima mnogo, a neka su, kao ovo, skrivena
na sporednim cestama daleko od Oak Bluffs i Edgartowna i poznata uglavnom
imućnim ljudima koji posjeduju ljetnikovce na sjeveru otoka, no ostaju
nevidljiva za turiste i, što je jednako važno, za turističke vodiče.
Maxine i ja, što je zapravo nevjerojatno, razgovaramo o svojim djetinjstvima.
Omotnica puna gotovine ponovno je nestala u njezinoj torbici bez dna, kao da
se radi o nekom iluzionističkom triku. Maxine je zasad odbila proširiti svoju
kratku izjavu o tome s kojom me svrhom slijedi, odbijajući svaki moj
dijalektički napad svojim srdačnim osmijehom i zaraznim smijehom. Pa ipak,
za razliku od mojih jednako bezuspješnih napora da izvučem informacije iz
pokojnog gospodina Scotta, ovaj u meni budi prvenstveno osjećaj igre; a možda
i nečeg više od toga. S ovom se tajanstvenom ženom zabavljam mnogo bolje
nego što bi oženjen muškarac zapravo smio, posebno kad se u to uračunaju
podaci daje moju pozornost privukla time što mi se zaletjela u automobil, da me
pokušala podmititi, da u ručnoj torbici nosi pištolj i da je bila na otoku u
trenutku kad je moj drugi progonitelj, Colin Scott, odletio u vodu.
"Još sam u srednjoj školi bila viša od većine muških", govori ona, "tako da
nisam baš često izlazila, zato što većina frajera ne voli visoke cure." Peca
kompliment koji ja odbijam udijeliti, pa ona nastavlja govoriti.
Pokazuje se daje Maxine bila sveučilišno derište, jer su joj oba roditelja bili
profesori na starim crnačkim sveučilištima na Jugu. Odbija reći na kojima.
"I tako sam na neki način bila zadovoljna što sam dobila zadatak koji se tiče
akademskog građanina."
"Ja sam tajni zadatak?"
"Pa, Misha, tajni ljubavnik sigurno nisi."
Ponovno se poslužila mojim nadimkom. A onda me iznenađuje pitanjem kako
sam ga dobio. Sam sebe iznenađujem odgovarajući joj. Ne pričam tu priču
često, ali sad to činim. Govorim joj kako su me moji roditelji, u svojoj
mudrosti, nazvali Talcott prema majčinu ocu. I kako sam ja to ime promijenio
zbog šaha. Otac me naučio igrati šah tijekom jednog od prvih ljeta na
Vinogradu. Pokušao je naučiti sve nas, tvrdeći kako će nam to poboljšati umnu
snagu, ali ostala su djeca bila manje zainteresirana, možda i zato što su se već
počela buniti. Šah je bio jedna od malobrojnih stvari zajedničkih Sucu i meni
kad sam bio mladi, a možda i kad sam postao stariji; jer čini se da nije bilo
mnogo toga oko čega smo se slagali.
Ne sjećam se koliko sam točno godina imao kad sam primio prvu poduku, ali
sjećam se događaja koji je doveo do mojeg preimenovanja. Igrao sam šah sa
svojim starijim bratom na škripavom trijemu Vinogracke Kuče kad je moj stric
Derek, veliki komunist kojega je otac tijekom svojih saslušanja uglavnom
zanijekao, supijano isteturao iz kuće, debelim prstima umrljanima od duhana
zaklanjajući svoje reumatične oči pred prijepodnevnim suncem. Sudac je
običavao Dereku držati prodike zbog njegovih slabosti, ne shvaćajući kako će
ista sklonost prema alkoholizmu, možda naslijeđena osobina, kasnije i njega
dograbiti u trenutku depresije. Derek, koji se dotad već kiselo pomirio s
nemogućnošću revolucionarnog pokreta među američkim radništvom, bio je
strahovito nesretan, što smo uvijek mogli otkriti u zabrinutim pogledima
njegove žene There. I tako je moj stric, njišući se na nogama, bacio pogled na
šahovsku ploču. Usprkos razlici u godinama, Addison je poštenski gubio, jer
ovo je bilo jedino područje u kojem sam obično bio bolji od njega. Stric Derek
žmirnuo je prema nama obojici, napuhao svoje blijedožute obraze, ispuhujući
alkoholna isparavanja dovoljno snažna da u nama djeci izazovu vrtoglavicu,
neugodno se nacerio i promrmljao: "Tako, pretpostavljam da si sad Mihail
Tal12" - latvijski čarobnjak Mihail Talj bio je, u jednom vrlo kratkom
povijesnom trenutku, šahovski prvak svijeta, a stric Derek bio je gotovo cijelog
svog života obožavatelj gotovo svega sovjetskoga i, posljedično, trajan izvor
nelagode mom ocu. Ali Addison i ja nismo znali ništa o širem šahovskom
svijetu i svakako nikad nismo čuli za velikog Talja. Zbunjeno smo se pogledali.
Uvijek smo se pomalo bojali strica Dereka i naš bi otac, koji ga je smatrao
ludim, više volio da s njim nismo ni u kakvom dodiru, no majka je vjerovala u
obitelj i ustrajala na susretima. "Ne", nastavio je moj stric, stišćući kapke pred
suncem. Glave su nam ponovno poletjele prema njemu. "Ne, ne Mihail - samo
Misha. Tako su Rusi zvali Talja. Ti si dijete, pa ćemo i tebe zvati Misha."
Nasmijao se, ružnim nepostojanim smijehom koji je popratilo grgljanje u
njegovim grudima zato što je već bio bolestan, iako će, sve slabijeg zdravlja,
poživjeti još nekoliko godina. Odvukao se do ruba trijema, bespomoćno
kašljući zvukom gustim, vlažnim i fizički odbojnim mom dječjem uhu -ali
potrebno je provesti mnogo godina na ovoj Božjoj zemlji da bi se naučilo kako
ono što je istinski ljudsko nikad nije istinski ružno.
Ja bih mirne duše pustio taj nadimak, ali Addisonu se, koji je mrzio šah,
svidjelo kako zvuči i počeo me zvati Misha, posebno kad je otkrio kako mi to
ide na živce; slijedili su ga mnogi njegovi prijatelji. Zavolio sam to ime iz
samoobrane. Do trenutka kad sam otišao na koledž rijetko sam se drugačije
predstavljao.
"Ali većina te ljudi još uvijek zove Tal", kaže žena s koturaljkama kad ja
dovršim priču. "Ime Misha čuvaš za... hmmm, svoje najbliže prijatelje."

Teiko prevodiva igra riječi; radi se o šahovskom prvaku Mihailu Talju, čije se
prezime u engleskoj transkripciji bilježi kao TuI, što je identično nadimku glavnog
junaku.

"Što ti imaš, dosje o meni?"

"Tako nešto."
"A vi ste dobri ljudi? Samo ne i sjajni ljudi?"
Kima glavom i ovaj se put i ja nasmijem s njom, najvjerojatnije ne zato što je
ijedno od nas reklo nešto smiješno, već prije zato stoje situacija sama po sebi
besmislena.
Konobar se vraća. Zaokuplja nas naručivanje deserta: breskve Ninon za damu,
običan sladoled od vanilije za gospodina. On kima čuvši Maxininu narudžbu i
mršti se nad mojom. Maxine se urotnički smiješi kao da kaže Ja prepoznajem
šmokljana čim ga vidim, ali svejedno mi se sviđaš ovakav kakav jesi. Možda
njezin osmijeh i ne predstavlja sve to, ali ja svejedno pocrvenim.
Nastavljamo razgovarati. Maxinino raskalašeno lice postaje ozbiljno i puno
sućuti. Nekako me uspjela dovesti do noći kad je umrla Abby i ja ponovno
proživljavam strašan trenutak u kojem se moja elegantna majka drhtavom
rukom javila na telefon, ispustila onaj užasni jecaj i srušila se uz kuhinjski zid.
Pripovijedam joj kako sam stajao sam u hodniku i promatrao majku kako cvili i
udara telefonskom slušalicom o radnu površinu, isuviše prestravljen da bih je
pošao utješiti, zato što je Claire Garland, baš kao i njezin suprug, ohrabrivala
izvjesnu emocionalnu udaljenost. Otkako sam odrastao, tu sam priču podijelio
samo s Kimmer i, u manje pojedinosti, s Danom i Eddiejem, prije mnogo
godina, dok su njih dvoje još bili vjenčani, a Kimmer i ja još sretni. Jedva da
sam je ispričao i samome sebi. Iznenađen sam, i pomalo uznemiren time što
primjećujem grč u grlu i vlagu na svojim obrazima.

(III)
SAD HODAMO, NAS DVOJE, to je ugodna šetnja na oštrom zraku jesenske
večeri na Vinogradu. Polako koračamo praznim dokovima Oak Bluffs, za cijeli
svijet sretan par koji prolazi praznim navozima prekoputa Hotela Wesley,
ljupko raširenog viktorijanskog zdanja čudovišnih razmjera koje je sagrađeno
na mjestu na kojem je prijašnji hotel istog imena nestao u požaru. Mirno
siječanjsko more smireno oplahuje lukobran. Pokraj nas prolazi nekoliko
pješaka koji idu prema gradu, ali luka, kao i ostatak otoka izvan sezone, ima
ozračje nedovršene slike.
"Ne mogu ti sve ispričati, Misha", kaže Maxine kojoj se torbica, s pištoljem i
svim ostalim, veselo njiše na ramenu. Ruku je podvukla pod moju. Prilično sam
siguran kako bi mi, kad bih to pokušao, dopustila da je držim za ruku.
"Reci mi ono što možeš."
"Možda će biti jednostavnije da ti meni kažeš ono što misliš. Možda bih ti ja
mogla govoriti 'vruće' ili 'hladno'. A ono što ti ne mogu reći, možda možeš
shvatiti sam."
Promišljam o ovome dok hodamo. Poslije večere, na parkiralištu smo stajali
malo preblizu jedno drugome, dijeleći onu neobičnu nesklonost prema
rastajanju koja označava nove ljubavnike, ali i ljude koji za život zarađuju tako
što slijede druge ljude. Maxine je bila ta koja je predložila da se odvezemo do
Oak Bluffs, iako mi odbija reći gdje se ona smjestila. Tako smo i učinili,
Suburban me još jednom slijedio uzduž luke Vineyard Havena, prema brežuljku
koji razdvaja dva grada, pa opet dolje, prema središtu gradića. Oboje smo se
parkirali uz dokove, prekoputa Hotela Wesley. Ni najmanje ne sumnjam kako
Maxine točno zna gdje ja živim, ali ne želim je ni blizu Vinograckoj Kuči.
Nazovite to pretjeranim bračnim oprezom.
"Onda, zgodni?" potiče me ona. "Igramo se ili ne?"
"U redu." Duboko udahnem. Kad je pala tama, zrak je postao leden. "Kao prvo,
mislim da je moj otac bio umiješan u... nešto u što nije smio biti." Riskiram i
dobacujem pogled prema Maxine, ali ona gleda prema moru. "Mislim daje,
nekako, uredio da ja poslije njegove smrti dođem do nekih podataka. Ili barem
netko misli daje tako."
"Slažem se", kaže ona tiho, i prvi put u ovoj ludoj potrazi posjedujem potvrđenu
činjenicu.
"Mislim da je Colin Scott tražio te podatke. Mislim da me slijedio zato što se
nadao da će pronaći očeve... upute."
"Slažem se."
Nastavljamo hodati, krećući se prema East Chopu, malom isturenom poluotoku
istočkanom kućama pokrivenima crijepom, koje su više u stilu Cape Coda nego
viktorijanskom i od kojih su mnoge na visokoj, strmoj obali koja gleda prema
moru, a većina ih je znatno skuplja od kuća koje su bliže gradu. Kimmer i ja
nakratko smo se zaljubili u prekrasnu kuću tamo gore, tri velike spavaonice i
veliko stražnje dvorište koje izlazi na plažu, ali nismo imali dva milijuna dolara
da je kupimo. A tako je vjerojatno i bolje, s obzirom na to što se s nama
dogodilo u godinama koje su otad prošle.
"Ima i drugih ljudi koji su zainteresirani za upute", nagađam ja.
"Slažem se", mrmlja Maxine, ali kad je pritisnem, odbija mi dati pojedinosti.
Zurim prema prilazu East Chop koji vodi do starog svjetionika i onoga što se
nekad nazivalo Uzvisinom. Na dnu strme obale smjestio se privatni kupališni
klub. Usred Chopa nalazi se privatni teniski klub. East Chop, u svoj svojoj
krhkoj novoengleskoj ljepoti, ima ozračje bjeline veće od ostatka Oak Bluffs.
Malo je, čini se, ljetnih stanovnika koji su svjesni da je East Chop nekad bio
srce otočne crne kolonije.
"Colin Scott poznavao je mog oca."
"Slažem se."
"Radio je za mog oca. Moj mu je otac... platio da za njega nešto obavi."
Tišina.
Razočaran sam, zato što sam se trudio, po posljednji put, da ustanovim jesu li
Colin Scott i Jonathan Villard ista osoba, što bi objasnilo kako se Scott zatekao
u predvorju kuće u Ulici Shepard, svađajući se s mojim ocem. Ali očito to neću
saznati.
Oklijevam, a onda pokušavam nešto sasvim drugo. "Znaš li ti što mi je otac
ostavio?"
"Ne."
"Ali poznati su ti neki... tragovi?" "Da. Ali nismo sigurni što oni znače."
Pokušavam smisliti sljedeće inteligentno pitanje koje bih mogao postaviti. Sad
smo u malom parku punom smeđe trave, East Chop se uzdiže pred nama, a
centar Oak Bluffs nalazi nam se s desne strane. Povremeno, poneki automobil
prođe prilazom East Chop koji odvaja park od luke.
"Ovaj otok je dražestan", kaže Maxine neočekivano, lagano stisnuvši moju ruku
objema svojima, dok joj pogled počiva na udaljenoj svjetlucavoj vodi.
"I ja mislim."
"Kako dugo dolaziš ovamo? Trideset godina? Ne mogu ni zamisliti -hoću reći,
mi nismo imali toliko novaca."
"Mi smo zapravo uvijek bili samo ljudi koji ovdje ljetuju", pojašnjavam ja,
pitajući se uočava li Maxine razliku. "A nekad to i nije bilo tako skupo."
"Ipak, tvoja obitelj je imala novaca."
"Mi smo bili srednja klasa. A i tvoji također. Dvoje profesora."
"Nikad nisu imali osobite plaće. Osim toga, moj otac je bio ono što se zove
kockar na velike uloge. Samo nije bio dobar u tome."
"Žao mi je."
"Nema potrebe. Volio nas je. Živjeli smo uvelikoj staroj kući usveučilišnom
kompleksu, s pet pasa i deset mačaka. Katkad bismo imali i ptice. Moji su
obožavali životinje. A kao što sam rekla, voljeli su i nas."
"Nas?"
Ona nabire nos. "Četvorica braće i jedna sestra, znatiželjko. Ja sam najmlađa i
najviša."
"Ona koja nije mnogo izlazila."
"Pa, nisam imala svoj auto, što znači da se nisam mogla ni u koga zaletjeti."
Nije baš neka šala, no svejedno se oboje smijemo.
Ugodna stanka dok zajedno gledamo prema moru. Jahta, neočekivan prizor u
ovo doba godine, upravo isplovljava krećući se previše brzo, ali takvi su
brodovlasnici. Tek iz nekoliko kuća dopire svjetlost. Većina je zatvorena preko
zime. Najavljivana oluja nikad zapravo nije stigla i noćno je nebo vedro, hladno
i savršeno.
Potreba da zagrlim Maxine puzala je uza me cijelo popodne i iznenada je vrlo
snažna. Prekrivam je vodopadom besmislenih pitanja.
"Nemaš baš upadljiv naglasak, s obzirom na to da si Južnjakinja."
"Oh." Ona kima, no ne okreće se prema meni. "Obrazovala sam se i u
Francuskoj, a mislim da sam o tome dovoljno rekla, hvala lijepa."
Što vjerojatno znači da bi trebalo otvoriti novu temu. Osjećam se kao
nesposobni žigolo na koktelu.
"I, kako si dospjela u ovaj posao?"
Maxine me ponovno pogleda iskosa. "A koji bi to posao bio?" "Pa znaš. Pratiti
ljude uokolo."
Ona sliježe ramenima i upućuje mi razdražen pogled, možda uznemirena time
što sam razbio raspoloženje. Katkad supružnici moraju štititi svoje brakove od
svojih vlastitih nižih nagona. "Molim te, Misha, nemoj o tome razmišljati kao
opraćenju. Misli o tome kao opomaganju."
"Pomaganju? A kako mi ti to pomažeš?"
Maxine pušta moju jaknu i okreće se kako bi stala licem prema meni. "Pa, kao
prvo, mogu ti reći ako te prate drugi ljudi."
"Drugi ljudi? Misliš, kao Colin Scott?"
"Tako je."
Na trenutak promišljam o ovome, a onda dobacujem očekivanu primjedbu. "Ali
on je mrtav."
"Točno", slaže se ona, a onda dodaje najjezovitije moguće riječi: "Ali nemoj
zaboraviti daje imao partnera." Tišina se nastavlja. Ponovno koračamo natrag
prema Wesleyju, kamo nas je neizrečena odluka okrenula od mnogih stvari. U
tom trenutku Maxine još više podiže ulog. "A moglo bi biti i drugih."
"Drugih?"
Pokazuje prema vrhu brežuljka iz smjera kojega smo stigli. "Dok smo tamo
stajali, isti je čovjek na biciklu dvaput prošao pokraj nas. Možda je samo vozio
uzbrdo i natrag. A možda nas je i slijedio. Ne možemo biti sigurni." Zatim se
okreće i pokazuje prema Vineyard Havenu. "A tamo je, jednu ulicu dalje od
restorana, bio parkiran tamnosmeđi Chryslerov mini kombi. Još je jedno vozilo
istog opisa parkirano dolje u luci, upravo u ovom trenutku. To nije isti
automobil, jer nema iste registarske pločice, a onaj kod restorana imao je
zgodno malo udubljenje na odbojniku. Možeš promijeniti pločice, ubaciti
udubljenja kao masku, ali to nije lako tako brzo izvesti. Prema tome, to nije isti
auto. Ali lako bi mogao biti. Vidiš sad o čemu govorim? Ti takve stvari ne bi
primijetio. Nisi za to uvježban. Ja jesam."
Ovaj recital zlokobnih pojedinosti izaziva u meni vrtoglavicu. Misli li Maxine
da mi time ulijeva sigurnost? Pogledam prema moru na kojem jahta koju sam
primijetio prije nekoliko trenutaka zaobilazi rt. Kad se otok jednom zatvori
preko zime brodovi su rijetkost u Oak Bluffs i ja se pitam na čijoj je ovaj strani.
"Što želiš time reći? Da bismo se trebali udružiti?"
"Samo ti pokazujem kako ti mogu pomoći."
"Znači, ti ćeš mi čuvati leđa?" Ne uspijeva mi baš postići nadmoćan prizvuk
kakav sam želio. "Čuvat ćeš me od svih zločestih ljudi?"
Maxine se ovo ni najmanje ne sviđa. Okreće se prema meni i grabi moja
ramena svojim snažnim rukama. "Misha, slušaj me. Mnogo je ljudi koji bi se
mogli zanimati za upute koje je ostavio tvoj otac. I neće se svi oni zadovoljiti
time da bubnu u tvoj automobil i nagovore te na večeru. Oni te ne mogu nikako
povrijediti, ali te mogu uplašiti."
Oboje počekamo da se ovo slegne.
"Je li moja obitelj u bilo kakvoj opasnosti?" I mislim, Jamajka, nazovi Kimmer
i kaži joj da uzme Bentleyja i ode s njim svojoj rodbini na Jamajku.
"Nije, Misha, nije. Vjeruj mi, nitko ti neće učiniti ništa nažao. Nitko neće
povrijediti tvoju obitelj. To je zajamčio gospodin Ziegler."
"I to je dovoljno?"
"U mojem svijetu jest."
Naravno, to sam znao. Ali prije nekako u to nisam vjerovao. Jedna je stvar čitati
o moći ujaka Jacka, a sasvim je nešto drugo osjetiti je na djelu, kao zaštitnu
čahuru oko mene i moje obitelji.
"Pa što mi onda pokušavaš reći?"
"Podaci su ti koji su opasni, Misha." Razgovor se vratio na ishodišnu točku.
"Ako padnu u pogrešne ruke - u tome je opasnost."
"I to je razlog zbog kojeg ti misliš da bih ih trebao predati vama - tko god vi bili
- a ne Jacku Ziegleru."
"Da."
"Radiš li ti za... no, ovaj, za vladu?" Ona odmahuje glavom, smiješeći se. "Ne,
tako je, ti radiš za dobre-ali-ne-i-sjajne-ljude."
"Ni mi ni Jack Ziegler ne bismo pobijedili u natjecanju za ulazak u raj, ali da, to
je otprilike točno."
"Ako izuzmemo činjenicu da me ti neprekidno slijediš, a ujak Jack me štiti."
"Možda te i on prati. Možda te i ja također štitim." "Nisam primijetio nikakav
znak—"
"Sjećaš se kako se ponašao na groblju, Misha? Zar se tako ponaša čovjek koji
nema ništa na kocki?"
"Na groblju? Ti nisi bila na groblju—"
"Jesam, bila sam", smiješi se Maxine, oduševljena što me opet pobijedila. "I ja
sam bila na sprovodu, sjedila sam u stražnjem redu s gomilom tvojih rođaka.
Svi su mislili da sam nečija sestrična." Smiješak se malo prigušuje i ja sad
osjećam iscrpljenost: umorna je od igranja ove uloge, umorna od koketiranja,
umorna od posla. "Čak si me i zagrlio tamo pokraj groba", dodaje ona tiho. "To
je bio baš lijep zagrljaj."
Malo sam iznenađen, stoje Maxine i htjela. Ali također se ne dam ni smesti.
"Još uvijek mi nisi dala razlog zbog kojeg bih trebao... podatke predati vama.
To jest, ako ih ikad pronađem."
"Ne vjeruješ mi na riječ? Mislim, ipak sam te častila popečcima od rakova."
"I upropastila mi auto."
"Samo blatobran. A ponudila sam ti novac za njega."
Kad ja ne kažem ništa, Maxine prestaje hodati i ponovno hvata moju ruku. Sad
smo na parkiralištu malog dućana koji prodaje gotovo sve - od žitnih pahuljica
preko dobrog vina do malih naljepnica koje ti dopuštaju da svoje smeće ostaviš
na pločniku da ga se pokupi.
"Misha, slušaj me. Ja ti nisam neprijateljica. Moraš mi to vjerovati. Rekla sam ti
da ljudi za koje radim nisu sveci. Možda ih ne bi pozvao na večeru. Ali vjeruj
mi kad ti kažem da će oni - ako se ikad dočepaju onoga što zna Angelin
prijatelj, što god se pokaže da to jest - cijelu stvar uništiti. Ako se toga dočepa
Jack Ziegler, on će je iskoristiti. Eto, tako je to jednostavno." Čini se kao da joj
oči blistaju u tami. "Moraš se vratiti i pronaći to, Misha. Svi tragovi postoje.
Radi se samo o tome da ih nitko ne može odgonetnuti. Mislim da je tvoj otac
bio uvjeren kako ćeš ti odmah znati tko je Angelin prijatelj. Tvoj je otac bio
inteligentan čovjek. Oprezan čovjek. Ako je on mislio da znaš, onda znaš. Samo
ne znaš točno stoje to što znaš."
Ojađeno odmahujem glavom. "Maxine, moram ti reći, ja pojma nemam o čemu
je to govorio moj otac. Mislim daje pogriješio."
"Nemoj to govoriti! Nemoj to više nikad reći!" Maxine se čini prestrašenom,
osvrće se kao da očekuje da nas netko prisluškuje. "Imaš ti pojma. Tvoj otac
nije pogriješio." Gotovo viče dok me ispravlja.
Odmičem njezinu ruku sa svog zgloba. "Preumoran sam za sve ovo. Mislim da
bih mogao... razmišljao sam da prestanem s potragom."
Oči joj se šire i ako se u njima nešto vidi, onda je to uzbuna. "Ne možeš sad
stati, Misha. Jednostavno ne možeš. Ti si jedini koji može shvatiti kakve su
upute. Prema tome, moraš to učiniti. Moraš. Molim te."
Molim te?
"Razumijem." Glas mi je bezizražajan. Ne želim da ona shvati kako me njezin
iznenadni prijelaz na preklinjanje plaši više od bilo čega drugoga što je rekla.
Ali Maxine otkriva moje raspoloženje; mogu to vidjeti na njezinu inteligentnom
licu, a mogu vidjeti i to daje to odlučila preskočiti.
"Ne vjerujem da ćemo se više vidjeti, Misha. To jest, mislim da ti nećeš vidjeti
mene. Ne ako budem dobro radila svoj posao. Promatrat ću te, ali ti nećeš znati
kad. Prema tome, samo se ponašaj prirodno i pretpostavljaj da sam ja ovdje
kako bih ti pomogla."
"Maxine, ja—"
"Oprosti zbog novca", užurbano nastavlja ona. "To je bilo nespretno. I
uvredljivo. Nije to bilo za popravak blatobrana. A imala sam i više od toga u
torbici, za svaki slučaj. Još uvijek imam." Glas joj zvuči čeznutljivo.
"Za koji svaki slučaj?"
"Ćuli smo da još netko pokušava kupiti upute od tebe. Da to, možda, prikriva u
obliku honorara za govorničke nastupe, takvo što." Ja se sledim, ali ne kažem
ništa. "No, u svakom slučaju, ja sam zapravo trebala... pa, trebala sam te
podmititi, Misha. Žao mije, ali to je istina. Mi znamo da si pod izvjesnim
financijskim pritiscima. I, ovaj, kućnim pritiscima također. Trebala sam te
podmititi ili novcem, ili... pa, svime što bi bilo potrebno." Sad je njezin red da
pocrveni i spusti pogled, a moj da osjetim kako se u meni uzdiže toplina koju
radije ne bih osjećao.
"Podmititi me da učinim što?" pitam ja, trenutak poslije. Stigli smo natrag do
naših automobila. Ona vadi ključeve iz džepa i pritišće puce. Bijesnu svjetla
Suburbana, alarm zapišti i vrata se otključavaju. Hvatam je za ruku. "Maxine,
za što si me trebala podmititi?"
Ona se ukoči od mog dodira. Iznenada je prilično nesretna. Ne znam je li to
puka slučajnost što se svaka žena koju sretnem doima potištenom, ili sam ja taj
koji ih takvima čini.
"Podmititi me da učinim što?" pitam ja po treći put, spuštajući ruku. "Da ono
što pronađem, što god to bilo, dam vama umjesto ujaku Jacku?"
Maxine je otvorila vrata i podigla nogu na stubu ispod njih. Odgovara mi ne
okrenuvši se.
"Misha, znam da ti je život u posljednje vrijeme težak. Znam da su se dogodile
neke zastrašujuće stvari. Mnogi bi ljudi dosad već odlučili prekinuti potragu.
Čuli smo da možda razmišljaš o tome." Oklijeva. "Pretpostavljam da bi
najjednostavnije bilo reći kako sam ja trebala učiniti sve što je potrebno da te
nagovorim da ne odustaneš. Da te uvjerim da nastaviš tragati. Ali mislim da
tebe ne treba podmićivati. Mislim da si ti od onih koji ne puštaju. Nastavit ćeš
ga tražiti zato što si takav."
"Tražiti koga?"
"Angelina prijatelja."
"I onda što? Maxine, čekaj. Što onda? Ako ga nađem, ako mi kaže ono stoje
moj otac htio da mi kaže, što trebam učiniti? Mislim, pretpostavimo da se
slažem s tobom? Kako ću ti prenijeti podatke?"
Maxine je sad već na sjedalu Suburbana, spremna da mi zatvori vrata pred
nosom. Ali okreće se i gleda me ravno u oči. Mogu vidjeti mješavinu
iscrpljenosti, razdražljivosti, čak i malo tuge. Ovaj dan nije baš prošao onako
kako je zamislila.
"Najprije ga, zgodni, moraš pronaći", kaže ona.
"A onda?"
"Onda ću ja pronaći tebe. Obećavam."
"Ali čekaj malo. Čekaj. Ponestalo mi je ideja. Ne znam gdje bih tražio."
Žena s koturaljkama sliježe ramenima i okreće ključ u bravi. Motor prasne u
život. Ona me ponovno pogleda, oči su joj čiste i izravne. "Mogao bi početi od
Freemana Bishopa."
"Freemana Bishopa?"
"Mislim da je on bio pogreška."
"Čekaj. Pogreška? Kakva pogreška?"
"Gadna pogreška, zgodni. Gadna pogreška." Maxine zatvara vrata i ubacuje
Suburban u rikverc. Automobil ubrzava uzbrdo prema Vineyard Havenu.
Gledam za njim sve dok stražnja svjetla ne nestanu iza zavoja.
Ostao sam sam.

TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

ODGONETKA
(I)
BUDIM SE RANO SLJEDEĆEG JUTRA, sam u Vinograckoj Kući, postiđen
time koliki sam dio noći proveo nemirno se prevrćući, nesposoban zaspati,
čeznući za društvom, ali ne onim svoje žene. Navlačim kućni ogrtač i
iskoračujem na mali balkon glavne spavaonice. Ulice su prazne. Većina
preostalih kuća u Oceanskom perivoju zatvorene su preko zime, ali jedna ili
dvije pokazuju znake života, a jedan mi džoger koji je rano izašao na oštar zrak,
veselo domahuje.
Uzvraćam mu.
Dolje u kuhinji prepržim si pecivo i ulijem sok, zato što po dolasku nisam
napunio smočnicu, očekujući da ću ovdje provesti samo dan ili dva. Odnosim
svoj doručak u malu udubinu s televizorom pokraj glavnog predvorja gdje sam,
prije tri desetljeća, vidio Addisona i Sally kako se navlače. Jednostavnija
vremena.
Mogao bi početi s Freemanom Bishopom... Mislim da je on bio pogreška.
Pogreška? Kakva pogreška? Čija pogreška? Moja? Moga oca? Dobacujem
pitanja ženi s koturaljkama, iako nje nema da mi na njih odgovori. I kako mi
mrtav čovjek može pomoći da pronađem Angelina prijatelja?
Ne mogu mirno sjediti. Setam iz sobe u sobu, gurnem glavu u gostinsku sobu
urešenu crvenim tapetama i crvenom tkaninom na krevetu i stolcima, sobu u
kojoj je umrla moja majka; potom u kupaonicu koja je i praonica rublja, s
jeftinim podom od linoleuma koji je bio star još kad su moji roditelji kupili
kuću; vraćam se u malu kuhinju i ulijevam si još soka; i, napokon, odlazim u
blagovaonicu u kojoj uvećana naslovnica Newsweeka na kojoj je moj otac još
uvijek visi nad kaminom koji se ne može koristiti. VRIJEME
KONZERVATIVACA. Dobra stara vremena, kako bi rekao Sudac. Kad se život
činio savršenim. Sjećam se kako je imenovanje mog oca iskušavalo jedinstvo
Zlatne obale, kako su ljudi koji su cijeli život bili prijatelji prestali razgovarati
jedni s drugima, svrstavši se na različite strane. Ali možda su raskoli u našoj
sretnoj maloj zajednici bili uobičajeniji nego što sam ja mislio. Nije li mi
Mariah rekla kako se pastva Svetog Trojstva i Svetog Mihaela rascijepila po
sredini kad je na svjetlo dana izašlo to da Freeman Bishop troši kokain? I ako—
Samo malo.
Što je ono rekla Mariah? Netko tko bi bio otišao, samo da nije -samo da nije—
Užurbano se vraćam u kuhinju i grabim telefon. I jednom u životu .uspijevam
dobiti Mariah iz prvog pokušaja. Odupirući se njezinim naporima da mi napuni
uši najnovijim vijestima o zavjeri skupljenima s Interneta, ubacujem presudno
pitanje:
"Slušaj, mala, nije li postojala neka osoba za koju si rekla da bi bila otišla iz
crkve zbog drogiranja oca Bishopa, samo da nije imala svoje razloge?"
"Jasno. Gigi Walker. Sjećaš se Gigi. Addison je nekad hodao s njezinom
mlađom sestrom. Naravno, Addison je hodao sa svima, pa pretpostavljam da to
baš i nije—"
"Mariah, slušaj me. Što si mislila kad si rekla da je ona imala svoje razloge?"
"Oh, Tal, pa zar ti baš sve saznaš posljednji? Gigi i otac Bishop su godinama
bili zajedno. To je bilo nakon što je umrla njegova žena i nakon što je nju
napustio muž, tako da skandal zapravo nije bio onako velik kakav je mogao
biti. Ali, svejedno, tata je rekao kako nije vjerovao da bi čovjek u habitu—"
Ponovno je prekidam. "Dobro, dobro. Slušaj. Gigi. To je nadimak, zar ne?"
"Tako je."
"A njezino pravo ime je..."
I prije nego što će moja sestra odgovoriti, ja već znam što će mi reći. "Angela,
Angela Walker. Zašto pitaš?"
Mariah nastavlja blebetati, ali ja ne slušam. Telefonska mi se slušalica trese u
ruci.
Nikakvo čudo da je Colin Scott, prema pričanju Lanie Cross, izmučio jadnu
Gigi Walker tako da se rasplakala. Znao je ono što ja sad znam, samo je to znao
prije mene.
Pronašao sam Angelina prijatelja.
No netko ga je pronašao prvi, zbog čega je mrtav i ne može mi ništa reći.

(II)
NE USPIJEVAM DOBITI AGENTA NUNZIJA. Narednica Ames odbija slušati
moje teorije, a ja je zapravo ne mogu kriviti. Ako imam stvarne dokaze da ona u
pritvoru ima pogrešnog čovjeka, njezin je prijedlog da ih podijelim s njom. Ako
ih nemam, onda bih je trebao ostaviti na miru i pustiti je da radi svoj posao.
Problem je u tome što sam na opasnom tlu sredine. Sjedeći u kuhinji
Vinogracke Kuče i pokušavajući smisliti kako da je natjeram da me shvati
ozbiljno, nalijećem na zid. Mislim da znam tko je do smrti mučio Freemana
Bishopa i što je tražio, ali nikako nisam u položaju da to dokažem. Bonnie
Ames, s druge strane, ima svjedoka voljnoga posvjedočiti kako se Conan hvalio
onime što je učinio, ima sumnjivca s poviješću punom nasilnog ponašanja i
dokaz da je Freeman Bishop kasnio s isplatom novca koji je dugovao Conanu
za drogu.
Ne znam kako je Colin Scott namjestio sve te dokaze, ali ni najmanje ne
sumnjam da je to učinio. Jadni Freeman Bishop nije bio uključen u naredbu
Jacka Zieglera da se obitelj ne smije ozlijediti. I tako ga je Scott mučio ne bi li
saznao ono što je otac Bishop trebao reći meni, a - kako je mračno istaknula
narednica kad smo je Mariah i ja došli posjetiti - nije vjerojatno da je svećenik
bilo što zadržao za sebe. I u tome je problem, razmišljam ja dok spuštam
slušalicu i još jednom počinjem lutati kućom. Ako je otac Bishop sve rekao
Colinu Scottu, zašto je Scott još uvijek imao potrebu pratiti me? Ako me pratio,
to očito znači da nije saznao gdje je moj otac sakrio... to što je već sakrio.
Što znači da mu Freeman Bishop nije rekao.
Što znači da Freeman Bishop nikad nije ni znao.
Mislim da je on bio pogreška. Gadna pogreška.
I sad shvaćam o čemu je govorila Maxine. Freeman Bishop ubijen je zato što je
Colin Scott mislio kako je on Angelin prijatelj. A on je to uistinu i bio. Samo
nije bio onaj Angelin prijatelj na kojega je mislio moj otac.
Svejedno, što se mene tiče, Sudac je taj koji je skrivio njegovu smrt.

TRIDESET PETO POGLAVLJE

KOSTUR

"NIKAD NEĆEŠ POGODITI ŠTO SE DOGODILO", zlurado objavljuje Dana

Worth, dugim koracima nepozvana ulazeći u moj kabinet.
"Tako je", kažem joj ja ljutito, jedva podižući pogled s debele hrpe ispisa koju
zaposleno ispravljam slomljenom crvenom olovkom. Od svog povratka s
Vinograda nisam imao emocionalne snage da obavim previše posla. Sad je kraj
drugog tjedna u siječnju i ulice Elm Harbora guše se od prljavog snijega.
Proljetni semestar službeno počinje u ponedjeljak, ali beznačajne sitnice života
na pravnom fakultetu ne uspijevaju zaokupiti moju pozornost. Studenti su
dolazili s isprikama zbog toga što nisu predali referate na vrijeme. Nisam trošio
riječi na to da ih korim. Knjižnica još uvijek traži knjigu koju sam zametnuo.
Nešto ranije danas nazvala me Shirley Branch, još uvijek potištena zbog
nestanka svog psa. Nastojao sam je utješiti, kao što bi mentor trebao, iako sam
bio u napasti da joj kažem - a zamalo i jesam - kako ja u isto vrijeme mogu
tražiti samo jedan izgubljeni predmet. Na Vinogradu me Maxine preklinjala da
nastavim potragu za uputama, ali nisam siguran hoću li to moći učiniti. Previše
je sablasti koje me sad proganjaju.
Sinoć nas je oko pola dvanaest probudio telefon i Kimmer, koja spava na toj
strani, podigla je slušalicu, slušala oko tri sekunde i dodala mi je bez riječi: opet
Mariah, koja je nazvala da mi otkrije činjenicu koju mi je prethodno zatajila.
Dok je moja žena navlačila pokrivač preko glave, sestra mi je ispričala što je
izvukla iz jadnog Warrena Bishopa kad su njih dvoje konačno uspjeli
porazgovarati tijekom ugodne večere u New Yorku. Pričajući, Mariah je
potvrdila moje strahove. Čini se da je Warren lagao policiji. One noći kad je
Freeman Bishop umro, baš kao što je rekla narednica Ames, obavijestio je svoj
crkveni odbor da će malo zakasniti na sastanak zato što mora usput stati i
utješiti uznemirenog vjernika. Ali svom je sinu, koji ga je slučajno nazvao
upravo prije nego što je pošao, ispričao drugu priču. Otac Bishop rekao je da će
zakasniti zato što se mora sastati s agentom FBI-a koji je ranije toga dana
svratio u crkvu, dogovorio s njim tajni sastanak kako bi porazgovarali o
neimenovanom pripadniku pastve i zakleo ga na šutnju. Zastoje Warren tu
činjenicu sakrio pred policijom? Zato što se bojao, kaže Mariah. Koga? Onoga
tko je ubio njegova oca. Oduševljenje joj raste. Htjela sam ti to i prije ispričati,
Tal, kad sam bila u tvojoj kući. Ali ti si toliko vremena potrošio na to da me
poniziš, da nisam zapravo imala povjerenja u tebe. A sad imam. Pokušavam se
sjetiti kad sam to točno bio tako okrutan. Prije nego što uspijem razabrati
očekuje li Mariah od mene ispriku, ona je već na sljedećoj točki svog izvješća.
Vidiš sad zašto ne vjerujem FBI-u? Ali ona je znala jednako dobro kao i ja da
pravi FBI nije imao nikakve veze s onim što se dogodilo Freemanu Bishopu.
"Misha, daj, malo pažnje molim." Draga Dana jednim potezom odmiče hrpu
papira - nema veze gdje ja želim da oni budu - i naskoči na kut mog stola.
Stopala joj ne dosežu do poda. Ponovno zauzima svoju slavnu pozu,
prislanjajući tabane uz bok stola. "To su dobre vijesti. Važne vijesti."
Naslanjam se u svom oronulom stolcu i čujem poznato pucketanje slomljene
osovine. Iz iskustva znam da ništa osim fakultetske politike ne izaziva ovakav
ushit u mojoj povremenoj prijateljici, pa se čeličim za slušanje beskrajne priče o
trijumfu ili tragediji koji su nekako povezani s tim tko hoće ili tko neće biti
imenovan u predavačko zvanje, što je tema do koje meni - iako o tome nisam
obavijestio Danu - zapravo više i nije stalo.
"Slušam", kažem joj.
Dana bljesne svojim vilenjačkim osmijehom od uha do uha, onim koji čuva za
zadirkivanje starih prijatelja i pripremanje zamki novim studentima. Nosi tamni
pulover i bež hlače koje bi pristajale dvanaestogodišnjakinji, ali oštar pregib na
njima govori kako se radi o proizvodu koji si mogu priuštiti samo
dvanaestogodišnjakinje koje žive na Beverly Hillsu. "Zapravo, to ima više veze
s onom tvojom ženom nego s tobom."
"Svejedno te slušam." Ne mogu ni zamisliti koji bi aspekt Kimmeri-na života
Dana mogla smatrati tako zadivljujućim, ali uvijek sam voljan naučiti.
"Ovo je zaista dobro, Misha."
"Ne sumnjam u to."
"Nisi uopće zabavan, znaš."
"Dana, hoćeš li mi reći ili nećeš?"
Ona nakratko napući usne, nenaviknuta na ovog novog, manje zaigranog Mishu
Garlanda, no zaključuje, kao što će to uvijek učiniti, kako je njezin trač isuviše
sočan, a da ga ne bi podijelila.
"Pa, nikad nećeš pogoditi tko je proveo posljednja dva sata u uredu Dekanice
Lynde."
"Istina."
"Istina?"'
"Istina, nikad neću pogoditi, pa zašto mi onda jednostavno ne kažeš?"
Dana pravi grimasu i čeka da je ja primijetim, pa užurbano kreće dalje. "Dat ću
ti mig, Misha. Koristili su obje njezine telefonske linije -mislim na tu osobu i
Lyndu - a telefonirali su gotovo svima u Washingtonu, pokušavajući ih uvjeriti
kako on nije plagirao svjetski poznato Treće Poglavlje svoje jedne jedine
knjige."
Moj stolac poleti naprijed uz iznenađeni prasak. Na jedan veličanstveni
trenutak, brige vezane uz mog oca, njegove upute, Freemana Bishopa i ženu s
koturaljkama isparuju.
"Ne misliš valjda..."
"I te kako mislim. Brat Hadley."
"Ti se šališ. Ti se šališ."
"Ne šalim se. Treće Poglavlje? Ono koje on uvijek citira? Ono koje svi uvijek
citiraju? Pa, pokazalo se da ga je prepisao iz neobjavljenog teksta čiji je autor
nitko drugi nego Perry Mountain."
"Marc je plagirao Theova brata? Mare? Ne mogu vjerovati."
Dana je razočarana mojim skepticizmom; očekivala je da ću se veseliti. "Zašto
ti je u to tako teško povjerovati? Misliš da je Mare nekakav uzor savršenstva?
Misliš da on ne krade i ne vara kao i svi ostali?"
"Pa, ne, samo mi je teško povjerovati da bi Mare ikad ideje nekoga drugoga
smatrao dovoljno dobrima da ih potpiše kao vlastite."
Ovime sam zaradio osmijeh odobravanja Drage Dane Worth za kojim svi žude.
"Pa, za slučaj da si zaboravio, Brat Hadley također ima i najveću spisateljsku
blokadu u povijesti zapadne civilizacije. Što znači da je krađa tuđih ideja možda
primamljivija od toga da se nikad ništa ne objavi, ha?"
Odmahujem glavom. Ovo se događa prebrzo. Put je iznenada čist za Kimmer—
Osim što - osim što—
"Dana, što je to točno Mare navodno učinio?"
"Pa, dušo, to je najbolje od svega." Ona poskoči s mog radnog stola i počinje
utirati poznati krug u moj sag. "Čini se da je neki student pročešljavao arhiv na
UCLA, znaš, ono, bacao stare dokumente i—"
"—I NALETIO NA NEKE RADOVE čiji je autor bio nitko drugi nego Pericles
Mountain", kažem ja Kimmer u telefonskom razgovoru tek nekoliko minuta
poslije, nakon što sam natjerao njezinu tajnicu daje izvuče sa sastanka čim je
Dana otišla širiti loše'vijesti dalje niz hodnik. Osjećam rastuće nestrpljenje
svoje žene dok joj ponavljam priču koju mi je Dana ispričala. Nestrpljenje, ali i
uzbuđenje. "I tako on sjedi u nekom dubokom podrumu Pravnog fakulteta
UCLA i čita te stvari, kao i svaki student kojem se ne da raditi, a slučajno je baš
za neko od svojih predavanja bio pročitao Marcovu knjigu, i onda je uočio tu
skicu, jezik je vrlo sličan i on se počeo pitati je li to možda neka od prvih
verzija knjige. Kao, ono, možda je može pokazati drugi tjedan na seminaru,
iznenaditi sve time što će im ispričati što je veliki Marc Hadley mislio o pišanju
prije nego što se predomislio." Oboje se smijemo. Kimmer je tako oduševljena
novostima da smo gotovo sretni zajedno. "Samo, kad je pogledao malo
pažljivije, pokazalo se da to nije verzija Ustavnog uma. To je jednostavno skica
nekakvog teksta koji je napisao Perry Mountain. Student ju je isprva kanio
baciti, ali sličnost jezika ne da mu mira. I tako ju je spasio iz koša za smeće,
donio u svoj stan, nekoliko dana poslije usporedio s knjigom i jasno - stvari su
gotovo od riječi do riječi iste. I onda je to sljedećeg dana ispričao svom
profesoru, a ovaj to prenio drugom profesoru i eto nas."
"Ne mogu vjerovati", čudi se moja žena, iako je očevidno da vjeruje. "Znaš li ti
što to znači, Misha? Ne mogu vjerovati."
"Znam što to znači, draga."
"Morat će se povući, zar ne? Morat će."
Ponaša se gotovo bezglavo, a takvu Kimmer nikad nisam vidio.
"Mislim da si u pravu. Morat će se povući. Čestitam, štovana sutkinjo."
"Oh, šećeru, pa to je prekrasno." Iznenada mi se učini da Kimmer malo previše
uživa u nesretnom položaju svog suparnika - odnosno, bolje bi bilo reći u
njegovoj zlouporabi službenog položaja - a čini se da je to i njoj upalo u oči.
"Mislim, žao mije zbog Marca i sve to, i ako ću dobiti sudačko mjesto radije bih
da se to nije dogodilo na ovakav način. Ali ovo je jednostavno..." Stanka. Mogu
gotovo čuti kako se mijenja njezino raspoloženje, ako ni zbog čega, a ono zato
što je ćudljiva po prirodi. "Jesi li razgovarao s Malloryjem?"
"Nisam ni s kim osim s tobom."
"Rado bih znala što misle ljudi u Washingtonu."
"Nazvat ću ga čim završimo razgovor", obećavam ja.
"Mislim da ću i ja obaviti nekoliko razgovora." Nisam siguran zbog čega mi
ovo zvuči više zlokobno nego optimistično.
"Sve je to prilično zapanjujuće", kažem ja tek toliko da razgovor ne prestane.
"Ali ne shvaćam." Kimmer stavlja primjedbu zbog toga što misli da su ljudska
bića racionalna. "Ne razumijem zbog čega bi bio toliko glup. Mare, mislim."
"Pa, svi mi griješimo."
"Ovo je prilično velika pogreška." Dok razmišlja o tome, njezine se promjene
raspoloženja nastavljaju, stvarajući oblake sumnje. "To nema nikakvog smisla,
Misha. Zašto bi to Mare prepisao? Zar se nije bojao da će ga uloviti?"
"Pa, sad slijedi zanimljiv dio. Pokazalo se kako se Perry Mountain razbolio i
nikad nije objavio taj članak. Ustavni um objavljenje tri godine poslije smrti
Perryja Mountaina."
Skeptična Kimmer još uvijek nije uvjerena. Njezino dobro raspoloženje
definitivno počinje blijedjeti. "I nitko nije primijetio? Perry nije poslao skicu
nikom drugom? Možda Theu, na primjer? Mislim, čudim se da Theo nije počeo
vrištati od prvog trenutka kad je knjiga objavljena."
Mrštim se. Tu mogućnost nisam razmotrio. Kažem joj da ću nazvati Danu i
provjeriti.
"Dana je tvoj izvor za cijelu ovu priču?" zagrcne se Kimmer. Želeći donijeti
svojoj ženi vijesti koje najviše želi čuti, uspio sam je umjesto toga razljutiti.
"Mislim, daj, Misha, znam da ste vas dvoje frendovi i sve to, ali nije baš da su
njezine činjenice uvijek točne."
"Kimmer—"
"A ona Marca ne može podnijeti", dodaje Kimmer, kao da ona može. "Prema
tome, možda je malo pristrana."
"S druge strane, ona uvijek zna što se ovdje događa."
"Žao mi je, Misha." Moja žena je ponovno ona stara, hladna Kimmer,
sumnjičava prema svima i svemu. "Radi se samo o tome da imam osjećaj kako
mi netko smješta."
Nastojim zadržati bezbrižan ton. "Ovo je i previše truda i muke kroz koje je
trebalo proći samo da bi se tebi smjestilo, dušo."
Tišina, dok ona razmišlja o tome. "Pretpostavljam da si u pravu", za-gunđa ona.
"Ali moram ti reći, šećeru, sve to zvuči vrlo čudno."
Tek nakon što potišteno spuštam slušalicu i vraćam se svojoj nedovršenoj
korekturi, shvaćam da bi Kimmer mogla biti djelomično u pravu.
Ovo izgleda kao namještaljka.
Ali nije moja žena ta kojoj se smješta.

(II)
"NARAVNO DA SAM ZNAO ZATO", kaže mi Theophilus Mountain, dok se
široki osmijeh pojavljuje iz neke neočekivane doline zakopane u hektarima
njegove brade. "Mislio si da ja to ne bih primijetio?"
Kao i obično poslije raspravljanja sa svojom ženom, osjećam se pomalo
iznurenim, glava kao da mije puna kučina umjesto misli. Ne shvaćam sasvim
što Theo želi reći.
"Znao si da je Mare prepisao Treće Poglavlje od... od tvog brata? Znao si to
svih ovih godina? I nisi poduzeo ništa s tim u vezi?"
Theo se smije, meškoljeći svoje oblo tijelo u drvenom radnom stolcu.
Oduševljen je time što prisustvuje potpunom porazu Marca Hadleyja, jednoga
od svojih mnogobrojnih neprijatelja. Većinu ljudi koje prezire Theo mrzi zbog
njihove politike; Stuarta Landa, na primjer. Ali ambiciozni Marc Hadley
pažljivo njeguje imidž znanstvenika koji nije vođen politikom; Marca Theo
mrzi zbog njegove arogancije. Od prvog dana kad je, prije četvrt stoljeća, stigao
u Elm Harbor kako bi predavao ustavno pravo, Marc Hadley odbio se ulizivati
Theophilusu Mountainu na način na koji su to običavah činiti mladci na
njegovu znanstvenom polju... na način na koji to danas više nitko ne čini. Danas
se, umjesto njemu, ulizuju Marcu Hadleyju. Theo nikad nije oprostio Marcu što
je promijenio pravila.
"Nikad nisam vidio nikakve svrhe u tome", kaže Theo. Počinje koračati svojim
golemim kabinetom koji se proteže do kraja prvog kata i gleda na glavni ulaz u
Oldie. Theo Mountain, kažu oni koji dobro primjećuju, promatra nove
nastavnike kako prolaze kroz vrata i stare kako ih kroz njih iznose, ali sam se
Theo čini vječnim. I kabinet koji nastanjuje je vječan, legenda pravnog
fakulteta, nevjerojatan nered u kojem se hrpe papira nalaze nagomilane do pola
puta prema stropu i pokrivaju gotovo sve površine. Moj kabinet je natrpan,
istina, kao i mnogi drugi u zgradi, ali Theov ulijeva strahopoštovanje, on je
remek-djelo, spomenik istinskom geniju neorganiziranosti. Jedini način da u
njemu sjednete jest da u stranu maknete nešto od tog smeća. Čini se da Theu
uopće nije stalo kamo ćete staviti ono što mičete ili koju ćete hrpu srušiti dok
pokušavate osloboditi stolac; nikad ništa ne baca, ali nikad i ne pogleda ništa od
onoga što je sačuvao. Priča se da ima po primjerak svakog memoranduma
napisanog na fakultetu još od zore dvadesetog stoljeća. Katkad mi se čini da bi
to moglo biti istinito.
"Nikad nisam vidio nikakve svrhe u tome", ponavlja on, grabeći prema svom
ormaru za dokumente i uz trzaje otvarajući ladice naizgled nasumično. "Mare je
tad bio mlađi, a i veći idiot nego stoje danas; bio je uvjeren, kao što svi vi jeste
kad tek stignete ovamo, kako zna uglavnom sve što se uopće može znati. I tako
smo jednog dana objedovali i razgovarali o Cardozu. A pokazalo se da on o
Cardozu zapravo uopće nije previše znao." Theo je na dnu jedne od ladica
pronašao nešto što ga očevidno fascinira. Naginje se i uranja glavu u ladicu, baš
kao lik iz stripa, i ja napola očekujem kako će u ladici nestati cijeli gornji dio
njegova tijela dok će se noge koprcati iza njega.
"Trebaš pomoć?"
"Ti se šališ." Ponovno se vraća medu žive, a u njegovim mesnatim rukama
čvrsto je stisnut debeli kartonski fascikl. Dok se smije, brada mu leprša. "No,
dakle," nastavlja on, "ispričao sam mu o članku koji je napisao moj brat u
kojem se tvrdi kako je, ovaj, zapravo Cardozova pravosudna metoda bila model
gotovo svim važnim ustavnim odlukama donesenima poslije 1940."
"Marcova teorija", mrmljam ja.
"Perryjeva teorija", ispravlja me Theo blago u dobrom raspoloženju. "Marc me
zamolio da mu pokažem primjerak teksta. Pa, moj brat nikad nije bio od onih
koji su svoje tekstove dijelili s drugima, s izuzetkom Hera i mene, naravno.
Prema tome, nije bilo mnogo smisla u tome da pitam Perryja. Ali sviđao mi se
Mare, činilo mi se da obećava, pa sam mu posudio svoj primjerak." Zavrti
fascikl preko stola prema meni i ja, još i prije nego što ću ga otvoriti, znam da u
ruci držim dokaz plagijata Marca Hadleyja: neobjavljeni članak Periclesa
Mountaina o Cardozu, nenavedeni izvor Trećeg Poglavlja Marcove knjige,
jedinu veliku ideju za koju je dobio svaku moguću nagradu pravnog
akademskog svijeta.
Prevrćem požutjele stranice, vidim nekoliko bilježaka napisanih Theovim
rukopisom, prekrižena mjesta, upitnike, umetke, mrlje od kave. "Jesi li
siguran..."
"Da gaje Mare prepisao? Naravno da jesam. Pročitaj ga, pa ćeš i sam vidjeti."
"I sve vrijeme si to znao? I kad mu je objavljena knjiga?" "Naravno da jesam."
Postavljam Kimmerino pitanje: "Pa zašto onda nisi poduzeo ništa s tim u vezi?"
"Na primjer, što?"
"Pa, na primjer, zašto to nisi javno obznanio?"
Theo se nakratko namršti, kao da ni sam ne zna odgovor na to. Ali zna. Mogu to
iščitati iz njegovih opreznih, proračunatih očiju. Theo je vidio sve što se moglo
vidjeti, no čini se da mu život još uvijek nije dosadio. Kad se ponovno
nasmiješi, izgleda tako pokvareno da me plaši. "Pa, ne bih rekao da baš ništa
nisam poduzeo."
"A što bi rekao da jesi poduzeo?"
"Rekao bih da sam rekao Marcu."
"A zašto bi rekao samo Marcu, a ne i nekome dru..." počinjem ja. A onda
zastajem. I shvaćam. Oh, to je tako u Theovu stilu! Naravno da je rekao Marcu!
Rekao je Marcu kako bi taj plagijat mogao držati kao mač nad glavom svom
mlađem, arogantnom kolegi tijekom sljedećih nekoliko desetljeća. Nije rekao
nikome drugome zato što je žeho da mu Mare bude dužnikom. A i zbog toga što
je - sad to razabirem - Theo, moj negdašnji mentor, ona vrsta potajnog i
zavidljivog mrzitelja koji bi radije sam posjedovao saznanje o Marcovoj
perfidiji nego ga podijelio s ostatkom svijeta. Da su svi drugi shvatili kako je
veliki Marc Hadley lažljivac i varalica, Theovo se zadovoljstvo ne bi uvećalo,
nego umanjilo.
Osim toga, zadržavajući tajnu za sebe, mogao je čekati savršen, prekrasan
trenutak u kojem će srušiti kuću od karata Marca Hadleyja. Ako je uistinu bio
umiješan u otkucavanje tajne.
"Nisam htio Marca uvaliti u nevolje", kaže Theo pobožnim tonom čovjeka koji
nikad u svom životu nije prezirao kolegu. Čini se da uspomena na brata Theu
nije značila baš ništa - ono do čega mu je bilo stalo bila je Marcova patnja. "Ali
htio sam da zna kako ideje nije baš tako lako prikriti. Htio sam da zna da ja
znam. Htio sam da to više nikad ne ponovi. I, no, pretpostavljam da i sam znaš
što se dogodilo. Svi znaju."
Ne razumijem. A onda ipak shvatim. "Njegova spisateljska blokada."
"Upravo tako." Theo se zamalo zlurado zasmijulji. "Pretpostavljam da sam ga
tako uplašio da više nikad nije napisao ni jednu knjigu."
Ili mu zapovjedio da to ne učini, kako bi njegov arogantni kolega godinama
trpio slušajući ljude kako mrmljaju o njegovu izgubljenom potencijalu.
"Zašto bi ti učinio nešto takvo?" Riječi mi izlete iz usta.
"Ljudi poput Marca Hadleyja zaslužuju sve što ih snađe."
"Ali kako je on sebi zamišljao da će se uspjeti izvući s tim?"
"Mare je mislio daje pametan. Pitao me, možda pola godine poslije Perryjeve
smrti, sjećam li se njegova članka o Cardozu. Rekao sam mu da se ne sjećam ni
riječi, da ga nikad nisam ni pročitao." Theove vesele oči svjetlucaju. "Stoje bila
laž."
Spreman sam za odlazak. Dosta mi je Thea. Već sam sumnjao da je sposoban za
mržnju, ali nikad nisam ni zamišljao da posjeduje ovakvu crtu okrutnosti.
Gotovo je s jadnim Marcom kao kandidatom za sudačko mjesto: to je jedini
zlatni grumen točnih vijesti u ovoj struji prisjećanja. Danina je priča bila
istinita. U današnjoj klimi nemoguće je preživjeti pod optužbom za plagijat, čak
i kad bi se pokazalo da ona nije točna, a -budući da nisam pročitao rukopis
Perryja Mountaina - podsjećam sebe oprezno da zapravo ne mogu biti siguran.
Moglo bi se pokazati kako je cijela priča izmišljotina. Ili nesporazum. Ali
sumnjam. Zabrinute crte na licu Dahlije Hadley onoga popodneva u vrtiću bile
su isuviše oštre; kad je rekla kako nešto izjeda njezina supruga, rekla je
jednostavnu istinu. Mare se nije brinuo kako će ljudi otkriti da njegova kći
spava s Lionelom Eldridgeom; brinuo se zbog vlastite strahovite pogreške stare
dva desetljeća. Sjedeći u papirima zatrpanom kabinetu Thea Mountaina, zatje-
čem se kako me zahvaća oduševljenje. Mare ispada. Kimmer upada.
Predsjednik želi kvalitetu i raznovrsnost, barem je tako rekla Ruthie Silverman,
a moja žena donosi oboje: ako nešto ne iskrsne tijekom njezine provjere, moja
će žena postati savezna sutkinja.
I možda će naš brak biti spašen, usprkos smicalicama mog pokojnog oca.
Vraćam Theu oštećeni stari fascikl i zahvaljujem mu na vremenu koje mi je
posvetio. Theo ga grabi iz moje ruke i iznova zakapa u svoj ormar za spise, iako
ne i u istu ladicu iz koje ga je na početku izvukao.
Kad stižem do vrata, još mi nešto pada na pamet.
"Theo, ne čini li ti se daje nekako suviše prikladno to stoje cijela priča izronila
upravo sad, u pravom trenutku da izbaci Marca iz natjecanja?"
"Da, čini mi se." Smiješak prisjećanja. "Sjećam se što je navodno rekao Vrhovni
sudac Frankfurter kad je čuo daje Vrhovni sudac Vinson umro upravo prije nego
što se slučaj Brown protiv Odbora za školstvo trebao ponovno naći pred
Vrhovnim sudom: 'Ovo je prva naznaka koju sam ikad u životu dobio da postoji
Bog'."
Theo suludo zahihoće. Čekam da se smiri, pa postavljam drugo pitanje koje mi
gori u mislima: "Theo, ti, naravno, ni slučajno ne znaš kako su novosti
procurile, zar ne? Mislim, o tom... navodnom plagijatu."
"Vjeruj mi, Talcotte, to je pravi pravcati plagijat." Smiješi se tome kako je
vješto okrenuo izraz. "Sto, zar ti misliš da sam ja pustio mačka iz vreće? Pa, u
krivu si. Prema onome što sam ja čuo, bio je to neki student s UCLA. Rekao
sam ti."
"Ali, vjeruješ li ti u tu priču?"
Theo se konačno razljuti. "Daj, Tal. Katkad stignu i prave, iskonski dobre
vijesti. Pokušaj uživati u tim trenucima. Ne događaju se često."
"Pretpostavljam da ne", mrmljam ja, rukujući se s njim na odlasku, jer Theo
pripada naraštaju koji cijeni takvu uljudnost. Ali misli mi nisu u ovom kabinetu,
nisu čak ni u ovoj zgradi. Misli su mi tamo, na groblju, na onom danu kad smo
pokopali oca i kad mi je boležljivi starac po imenu Jack Ziegler rekao neka
poručim Kimmer da se ne brine zbog Marca Hadleyja. Mislim da on neće dugo
ostati u igri. Nije li tako rekao? Prilično velik kostur zvecka u njegovu ormaru.
Prije ili poslije, ispast će na svjetlost dana.
I bogme jest.

TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE

BRATOVA PRIČA
(I)
KONAČNO USPIJEVAM DOBITI ADDISONA jednoga mirnog nedjeljnog
poslijepodneva prije nego što će ponovno početi nastava. Zvao sam ga, u više
navrata, još otkako je Mariah bila u posjetu, a pokušao sam i na sam Božić i na
Novu Godinu. Ostavljao sam poruke na njegovoj automatskoj sekretarici kod
kuće i kod njegova producenta u studiju. Pokušavao sam ga dobiti na mobitel.
Slao sam mu elektronsku poštu. Nije bilo nikakvog odgovora. Uplašen, u jednoj
sam navali nadahnuća čak uspio pronaći i Beth Olin, poetesu, za koju se
pokazalo da živi u Jamestownu u državi New York, ali kad je čula tko sam i što
želim, poklopila mi je slušalicu što mi je dalo odgovor na pitanje jesu li još
uvijek zajedno. Čak sam pomišljao nazvati i jednu od njegovih bivših žena, ali i
moja odvažnost ima svoje granice.
"Nije me bilo", kaže mi on sad, dok ja sjedim u svojoj radnoj sobi, jedem
sendvič od tunjevine i promatram novi zapuh koji, u sredini zime, nosi snijeg
ulicama. Predviđa se da će pasti još deset do petnaest centimetara, no Kimmer
je svejedno otišla na posao. Addison zvuči iscrpljeno. "Oprosti."
"A bio si negdje gdje ti mobitel nije radio?" kažem ja mrzovoljno. "U
Argentini." "U Argentini?"
"Nisam ti rekao? Tražio sam zemljište. Bio sam tamo, ne znam, sedam ili osam
puta u protekle dvije godine. Razmišljam o tome da tamo sagradim kuću."
Možda kako bi ondje živio dok se demokrati ne vrate u Bijelu kuću. "A tako
sam se dobro zabavljao da sam odlučio ostati nekoliko dana. Dani su se
pretvorili u tjedne i... no, u svakom slučaju, sad sam se vratio."
Dani su se pretvorili u tjedne?
"Pa što si radio? A emisija? Uzeo si slobodno?"
"Da ti pravo kažem, emisija se malo ustajala. Mislim da je vrijeme da se vratim
radu na knjizi." Addison svakih nekoliko godina kaže nešto ovakvo, ali to znači
samo da će promijeniti posao. Nitko koga poznajem nije ga zapravo vidio da je
napisao ijedan redak.
"To bi bilo sjajno", izjavljujem ja odano. "Mislim, to da napišeš knjigu."
"Bilo bi."
"To je povijest koju je potrebno napisati."
"Jest." Shvaćam da nije samo iscrpljenost ono što čini glas mog brata
potištenim. Primjetan je osjećaj pomirenja sa sudbinom. Pitam se kakva je to
sudbina s kojom se pomirio. "Hej, braco, znaš što? FBI je došao razgovarati sa
mnom. U vezi s tvojom ženom." Lagano se zasmijulji. "Kao, ono, svakako, ja
znam sve o njoj."
"Addisone, to je provjera njezina života. Moraju porazgovarati sa svima."
"Znam ja to. Samo ne znam zašto provjera njezina života mora sadržavati tako
mnogo pitanja o mojem prokletom novcu." No siguran sam kako se Addison,
baš kao i ja, sjeća upravo sramotno površne provjere Suca. Govori se da se
postupak od onih vremena postrožio. "No, svejedno, ostavio si mi hrpu poruka.
Zacijelo se radi o nečem važnom."
Imao sam mnogo vremena da promislim o tome kako ću izaći na kraj s ovim
trenutkom. Krećem zaobilazno prema najhitnijoj temi, otvarajući najprije onu
manje važnu.
I tako ispričam svom bratu o Mariahinu posjetu i nestalom izvještaju Jonathana
Villarda. Objašnjavam mu kako se nigdje ne može naći ni jedan primjerak, čak
ni u policijskom arhivu gdje je Meadowsova doživjela neuspjeh. Pričam mu o
dvije stranice bilježaka ispisanih Sučevim rukopisom. Sve što možemo s
mukom razabrati iz bilježaka, dodajem, jest to da je u automobilu koji je ubio
Abby bilo dvoje ljudi.
"Ha" - to je Addisonov jedini komentar. A onda, iznenađen, dodaje: "Vas dvoje
ste prilično napredovali", a ja u tom trenutku znam da sam u pravu. Moj brat
ponovno zastaje, no ja čekam da nastavi. Napokon on postavlja pitanje koje ga,
očito, najviše muči: "Onda, zašto ti sve to meni pričaš?"
"Znaš ti dobro zašto", kažem ja tiho. Dok čekam njegov odgovor, mogu čuti
televizor u dnevnoj sobi u kojoj Bentley gleda čistunski video koji su mu za
Božić darovali njegovi kumovi, John i Janice Brown. Preksinoć smo Kimmer i
ja pohodili godišnji poslijeblagdanski tulum bratstva Lemastera Carlylea, gdje
smo se pridružili gomili od nekoliko stotina drugih dobrostojećih pripadnika
tamnijeg naroda i plesali električni klizavac, cha-cha-cha klizavac i najnoviju
izmišljotinu, dot.com klizavac sve do sitnih jutarnjih sati. Možda, na kraju
krajeva, ipak imamo nekakav društveni život.
"Ne, ne znam zašto", kaže moj stariji brat čiji je glas sad zlovoljan.
"Zato što ti znaš gdje se nalazi izvještaj."
"Ja znam što?"
"Ti znaš gdje je. Ili barem znaš što u njemu piše."
"Zbog čega to misliš?" Addison zvuči manje razdraženo, a više uplašeno. "Ja ne
znam ništa o tome."
"Mislim da znaš. Sjećaš se dana kad smo pokopali Suca? Ti si bio tamo gore
kod groba, a ja sam ti prišao i počeli smo razgovarati. Sjećaš se što si rekao?
Rekao si kako se pitaš hoćemo li ikad pronaći ljude koji su bili u automobilu
koji je ubio Abby. Tako si rekao, ljude."
"Pogrešno si me čuo", kaže on poslije stanke.
"Ne bih rekao. Ne postoji riječ koju sam mogao zamijeniti s ljudi. Nema slične
riječi u jednini." Tišina. "Addisone, svih su tih godina svi u obitelji govorili o
pronalaženju vozača. I mama je to rekla prije smrti. I tata je tako govorio. I ja i
Mariah, a i ti. Ali na groblju, ti si znao da je u automobilu bilo dvoje ljudi. A
mislim da si znao zato što si pročitao izvještaj."
"Ta teorija ti je malo slabašna", izjavljuje Addison, ali ja osjećam da nije punim
srcem u raspravi koju želi izazvati. "Možda sam se samo pogrešno izrazio.
Možda sam nagađao. Ne možeš iz toga izvlačiti nikakve zaključke."
"Daj, Addisone, prestani se igrati. Znaš da sam u pravu. Ili ti je Sudac dao
primjerak, ili si ga sam izvukao iz njegovih spisa. Ali znam da si ga pročitao. A
ja bih volio znati što u njemu piše."
Još jedna stanka, ovaj put duža. U pozadini čujem nešto što bi mogao biti glas,
pa Addisona kako šapće odgovor. Čini se kao da nekome govori da mu da. još
trenutak. Možda netko koga je poveo sa sobom u Argentinu. A možda i netko
koga nije.
A onda se moj brat vraća meni.
"Sranje", kaže on.

(II)
ADDISON JE NEZADOVOLJAN. Kompliciram mu život. Radije bi otišao
predavati na koledž ili tražiti zemlju u Južnoj Americi ili voditi svoju radijsku
emisiju, čak i ako je već malo ustajala - sve, samo da ne provede emocionalno
iscrpljujuće vrijeme s članom svoje obitelji. Sve nas troje djece Garlandovih
proveli smo svoje godine odrastanja bježeći od svog oca, no Addison je taj koji
je pobjegao najdalje, što je možda i razlog zbog kojega gaje Sudac volio
najviše. Sve do posljednjih nekoliko mjeseci uvijek sam se divio Addisonu, ali
način na koji me izbjegavao napokon je stavio na iskušenje moju bratsku
odanost.
"Slušaj, brate, ja zapravo nemam primjerak izvještaja. Nikad ga nisam ni imao.
Samo sam ga jednom pročitao." Još jedna stanka, ali ne uspijeva mu naći
prostora za bijeg. "Tata mi gaje pokazao."
Duboko udahnem. Addison zvuči tako živčano da nisam siguran trebam U mu
povjerovati i jednu jedinu riječ. "U redu. I, što je pisalo u njemu?"
"Misha, ne želiš znati ništa više o tome." Addisonov glas postaje grublji. "Zaista
ne želiš." "Zapravo baš želim."
"Ti si lud. Jednako si lud kao što je i on bio."
Vjerojatno misli na Suca, ali pretpostavljam da ima i mnogo drugih kandidata.
Prije tjedan i pol, konačno mije poziv uzvratio agent Nunzio. Ne spominjući
Maxine, rekao sam mu kako mislim daje otac Bishop ubijen pogreškom.
Hladno mi je zahvalio na toj ideji i obećao, bez imalo oduševljenja, da će je
dublje istražiti. Moglo je biti i gore.
"Samo želim znati istinu", kažem ja svom bratu mirno.
Addison uzdiše. "Ne razumijem te, Tal. Ti si kršćanin, zar ne? A meni se čini da
negdje piše kako u svom životu moramo raditi na opraštanju, a ne na
osvećivanju."
Ovo me zbunjuje još više. Mislio sam da me Maxine ostavila zbunjenim, no
ovo svakako postavlja novi rekord pitijskog odgovora.
"Ja ne tražim nikakvu osvetu."
"No, da, to ti kažeš. Ali možda je sve to sranje." Addison obožava prostačiti, u
uvjerenju, rekao bih, kako to njegov inače kulturni garlandovski govor čini
autentičnije crnim. Ali zapravo to zvuči usiljeno, kao kad se dijete igra s novim
riječima koje je naučilo. "Ti možda misliš da ne želiš osvetu, ali možda si u
krivu. Ti zapravo ne znaš što te to u tvojoj duši tjera da ovako postupaš. Moraš
zamoliti Boga da ti pomogne iscijeliti srce, braco."
Već sam odavno prestao jesti. Upropaštavam si tek pokušavajući se probiti kroz
sav ovaj rječiti dim koji Addison otpuhuje kroz daleke milje, ali i razumjeti
zbog čega to čini.
U međuvremenu, Addison navodi Sveto pismo: '"Blagoslovite progonitelje
svoje', kaže Pavao u Poslanici Rimljanima, u dvanaestom odlomku. Sjećaš se?
'Ne uzvraćajte na zlo zlim.' A ako si pročitao priču o Samsonu..."
Prekidam ga, što je nešto što nisam učinio vjerojatno još od djetinjstva.
"Addisone, ja ne želim uzvratiti na zlo zlim. Daj. Ne pokušavam nikome ništa
učiniti. Samo pokušavam shvatiti što se događa."
"Da, tako ti kažeš. Ali, vidiš, moguće je i takvo sranje da bi, kad bi
saznao,poželio nekoga vidjeti u komadima."
"Addisone, molim te. Ne pokušavam ja nikoga povrijediti." Jer pada mi na
pamet da bi osveta o kojoj raspravlja moj brat mogla imati nekakve veze s njim
samim. "Samo moram znati što je pisalo u izvještaju."
"Ne, ne moraš. Vjeruj mi. Ne moraš znati, ne želiš znati. Želiš ostaviti prošlost
u prošlosti, braco, i krenuti dalje prema budućnosti. Želiš voljeti svoju ženu i
svoju obitelj i pobrinuti se za svoje obiteljske stvari. Želiš se suočiti sa svijetom
srca puna opraštanja. Ali apsolutno ne želiš znati što je pisalo u tom izvještaju."
"Zašto ne?"
"Napast. Želiš li biti uveden u napast? Jer, vjeruj mi, taj je izvještaj pun napasti
koje bi te navele na grijeh."
Sve više nazadujem. Ali stigao sam ovamo, pa pritišćem i dalje.
"Addisone, molim te. Barem mi reci kad ti gaje tata pokazao."
Još jedna stanka dok se okreću kotačići u tom istančanom, manipulativnom
mozgu. "Prije otprilike godinu dana. Možda malo više. Da. Prošle jeseni."
Imam osjećaj da uljepšava istinu, sjenča je, prebacuje je prema udobnijem
smjeru, onako kako svjedoci često čine. Odlučujem pristati na dugotrajnu igru,
prikriti vlastito nestrpljenje, istodobno puštajući njegovo da raste. Budući da
sam u svoje odvjetničko vrijeme uzeo nekoliko iskaza, razumijem prednost
postupnog kružnog približavanja središnjoj točki i toga da se, kad do nje
stigneš, praviš da ti je tamo dosadno.
"Znaš li zašto ti gaje pokazao?"
"Ne baš."
"Pa, možeš li mi reći kako je došlo do toga da ti ga pokaže?"
I još me jednom moj brat pušta da čekam. Ne razumijem što ga to toliko brine,
ali mogu kroz telefonsku slušalicu osjetiti učinak. "Kao što sam rekao," počinje
on, "to je bilo prije otprilike godinu i pol. Tata me nazvao. Dolazio je u Chicago
održati nekakav govor i htio je znati možemo li se naći na večeri ili tako nešto.
Ja sam rekao, ono, jasno, nema frke. Mislim, znaš, ja se ne furam na njegovu
politiku, ali on je ipak bio moj otac, u redu? I tako smo večerali, u njegovu
hotelu, jednom od onih malih privatnih mjesta u centru. Ali ne u blagovaonici,
nego u njegovu apartmanu. Naravno da je imao apartman. Golem. Dvije
spavaonice, kao da su mu trebale, je 1' tako? Ali, znaš i sam, svi oni desničarski
luđaci kojima je uvijek držao govore, oni su ga obožavali. Nisu štedjeli novaca.
Slušaj. On je dobivao goleme honorare, je 1' tako? Trideset tisuća dolara po
komadu? Četrdeset? Katkad i više. A zašto? Zato da bi se njegova r)ub-lika
mogla vratiti u svoje ladanjske klubove i pričati svojim kompićima s golfa da
postoji crnac koji se slaže s njihovim desničarskim mahnitanjem, što znači da
su onda sigurno u pravu, zar ne?" Nikad nisam čuo takvo neprijateljstvo u
njegovu glasu. Ili možda nikad nisam u potpunosti shvatio koliko je Addison
mrzio Suca.
"No, svejedno, večerali smo u njegovu apartmanu. Rekao mije kako ne želi da
itko čuje o čemu razgovaramo. A ja sam se zezao, kao, ono, kažem 'A što ako su
ti ozvučili apartman?' Ali njemu to nije bilo smiješno. Shvatio je to vrlo
ozbiljno. Pogledao me i rekao 'Misliš da možda jesu?' Ili tako nešto. A ja si
mislim, ono, o-ho. I onda sam mu rekao da sam se samo šalio, a on mi je rekao
da je jednom već promijenio apartmane, za svaki slučaj. Ja sam mu rekao da mu
je to bio pametan potez, ali u sebi sam si mislio da je, ono, znaš, da je možda...
pa, znaš. Da možda ima nekakav problem. Jesi siguran da ovo želiš čuti?"
"Da." Grlo mi je stisnuto.
"U redu. Sam si to tražio. Sjeli smo za stol večerati - apartman je imao jedan dio
koji je bio kao blagovaonica. On je imao sa sobom nekoliko fascikala i ja sam
mislio da ćemo razgovarati o obiteljskim financijama. Znaš, ono, u stilu Ako se
meni nešto dogodi, ovdje su svi novci. Ali izraz na njegovu licu bio je strašno
ozbiljan, onaj izraz koji je koristio kad nam je htio održati jedno od svojih
predavanja, znaš, o dobru i zlu, o držanju obećanja, svim onim sranjima o
kojima nam je običavao govoriti. I onda se silno uzbudio i rekao mi, kaže, 'Sine,
moramo razgovarati o nečem važnom', i ja sam si mislio, ono, imao sam pravo.
On mi je rekao da će mi to možda malo teško pasti, a ja sam samo uspravno
sjedio i kimao glavom, a on je dalje rekao kako postoji nešto u njegovu životu o
čemu zapravo nikad nije razgovarao s obitelji, ja i dalje kimam, a on kaže kako
se obraća meni zato što sam ja najstarije dijete, a ja sam samo i dalje kimao."
Lice mi gori dok ovo slušam - stara, poznata ljubomora zbog povlaštenog
Addisonova mjesta u Sučevu srcu - ali jednom, za promjenu, imam pameti da to
prešutim.
"I tako sam ja mislio, sad će mi ispričati o novcima, ali umjesto toga on je
otvorio fascikl i izvukao hrpu papira, pet ili šest stranica i rekao mi 'Želim da
ovo pročitaš. Moraš znati.' Ja sam ga pitao što je to. Mislio sam da je to
nekakav investicijski plan ili nešto takvo. A on mi kaže 'To je Villardov
izvještaj'. Ja sam onda njega pitao da tko je Villard. Nisam se zezao, zaista se
nisam sjećao. A on je poludio i rekao 'Sine, rekao sam ti da to pročitaš, prema
tome - čitaj'. Znaš i sam kakav je znao biti. 'Samo pročitaj.' Pa sam pročitao."
Addison umukne. Ne osjeća da je priču ostavio nedovršenom. Ja sam ga pitao
kako je došlo do toga da je pročitao izvještaj i on mi je to i rekao.
"Je li ti rekao zašto je htio da ga pročitaš?"
"Imao je neku priču. Ne znam. Nešto ga je prepalo."
"Prepalo?"
"Ne znam, u redu? Mislim, zaista ga nisam baš pažljivo slušao. Nije me
zanimalo."
"Nije te zanimalo? Addisone, pa to je bio naš otac!"
"Pa što? Slušaj. Mogao bih ja tebi ispričati nekoliko stvari koje ne želiš znati
o... o našem ocu. Ona stvar sa saslušanjima, to gaje zamalo uništilo. Vi to nikad
niste shvatili, ti i Mariah, ali nije vas zvao usred noći, pijan - da, bio je opet
počeo piti. To nisi znao, je 1' da?"
Znao sam, naravno, jer mije rekla Lanie Cross, ali sad, kad se čini da moj brat
želi govoriti, neću prekidati tijek njegove naracije.
"Dakle, da, zvao bi me usred noći i cendrao o ovome ili onome. Zato što sam
bio najstariji. 'Ne bih o ovome govorio ni s kim, osim s tobom, sine.' Tako je
običavao govoriti. Kao da je to nekakva velika čast, to što me budi u dva ujutro
kako bi mi rekao da zaslužuje umrijeti zbog svojih grijeha, da će ga oni jednog
dana ubiti, ali da nema veze, da se ne brinem oko toga tko su oni. Prema tome,
da, tata je bio malo paranoičan, u redu? Mislio je da se cijeli svijet urotio protiv
njega. Ali istina je bila daje bio lud kao ponoć. Je li to ono što si htio čuti,
braco? Je li to dovoljno izravno za tebe? Da, super, imao je nekakvu priču o
tome kako ga je netko došao vidjeti i kako je sad u pravoj nevolji i kako je
neophodno da ja pogledam te papire. A ja sjedim tamo, u njegovoj hotelskoj
sobi i pokušavam skužiti kako će to što ću ja pročitati te papire njega izvući iz
gabule. Nije baš da mije bilo jako stalo. Toliko mi se gadio, navrh glave su mi
bila sva ona sranja koja sam od njega trpio godinama—"
Addison samoga sebe natjera da stane. Muškarci iz obitelji Garland znaju kako
to učiniti, jednostavno je kao pritisnuti prekidač. To je zacijelo i jedan od
razloga zbog kojih nas naše žene nakon nekog vremena uvijek počnu prezirati.
"Možda sam bio u krivu", nastavlja on blažim tonom. "Sudac mi se obratio za
pomoć, a ja sam ga odbio. To je bilo zlo prema pravilima svake vjere koju
poznajem. A to što o njemu sad ovako govorim, i to je također zlo." Još jedna
stanka. Zamišljam ga u njegovu domu u Chicagu, zatvorenih očiju, jer on šapće
nešto što zvuči kao molitva, možda za oproštaj, možda za snagu, a možda za
prenemaganje.
"Addisone." Šapat se nastavlja. "Addisone!"
"Ne moraš vikati, Misha." Samouvjereni se stariji brat vratio. Bijesni, gotovo
nesuvisli Addison od prije dvije minute nestao je, demon je istjeran. "Postoji
genijalan novi izum, zove se telefon, znaš? Možeš razgovarati normalnim
glasom, a osoba na drugom kraju može biti čak u Chicagu i svejedno te jasno
čuti."
"U redu, u redu, oprosti. Ali gledaj. Kakva je bila priča? Tko ga je došao
vidjeti? Rekao si da gaje netko prepao..."
"Pa, znaš, mislim da ne bih smio govoriti o tome. Mislim, Sudac me, ono, na
neki način natjerao da obećam da nikom neću reći."
Zamislim se. Blizu sam, tako sam blizu, a Addison nikad nije znao dobro čuvati
tajne, osim kad je jednu curu trebalo sakriti od druge. Mora postojati način da
izvučem ovo iz njega. U svakom sam slučaju odlučan da pokušam. Negdje
duboko unutra, na mjestu koje muškarci iz obitelji Garland nikad ne
razotkrivaju, počinje plamtjeti moja ljutnja. Izvjestan stupanj bijesa prema
bratu, zato što se ovako poigrava sa mnom, no uglavnom ljutnja prema ocu,
zbog toga što se povjerio svom najstarijem sinu, aktivistu koji izbjegava
obveze, a ne svom mlađem sinu, odvjetniku.
Ako si se želio povjeriti Addisonu, želim da mogu zaurlati na njega, zašto onda,
za Boga miloga, nisi uredio da pješak i pismo budu isporučeni njemu, a ne
meni?
Iako, nije baš vjerojatno da bih ja urlao na Suca.
A onda se prisjećam kako se od sve djece jedino Addison svađao s našim ocem.
Kad bi Sudac za večerom preuzeo riječ kako bi održao jedno od svojih
predavanja o tome što valja činiti, a što je bolje izbjegavati, Mariah i ja
poslušno bismo sjedili i izgovarali točne odgovore, Da gospodine, Ne
gospodine, Što god vi kažete gospodine - a Addison bi ga, još kao tinejdžer,
pogledao ravno u oči i rekao Sereš, tata. Dobio bi tjedan dana zabrane izlazaka,
naravno, ali u njegovim privlačnim očima uvijek smo mogli vidjeti ponos, a on
je bio vidljiv čak i u Sučevima. Sviđa mi se njegova drskost, govorio bi majci,
iako je pogrešno usmjerena.
Pa, ta gaje njegova drskost daleko dovela. Da vidimo kako daleko.
"I, što se dogodilo s izvještajem?"
"Kako to misliš, što se s njim dogodilo?" Ratoborno.
"Jesi li ga pročitao? Je li ga tata ponio sa sobom?"
Addisonov glas iznenada je usporen. "Ne, ja sam ga uzeo. Obećao sam mu da
ću ga pročitati." Čujem njegovo isprekidano disanje dok pokušava svladati svoj
bijes. "I sad ga više nema, Misha. Ne pitaj ništa. Riješio sam ga se."
"Kako? Misliš reći da si ga bacio?"
"Nema ga. I to je sve."
Vjerujem mu. Što god daje bilo u Villardovu izvještaju, Addison nije htio da to
itko vidi. A neće mi ni ispričati zašto.
"U redu, Addisone. Zaboravimo što se dogodilo s izvještajem. Zaboravimo
zašto se Sudac prestrašio. Postoji još jedan drugi razlog zbog kojega sam
pokušavao doći do tebe." Addison ne prosvjeduje, najvjerojatnije osjećajući
olakšanje što mijenjam temu. "Želio bih te pitati nešto u vezi s čim te Sudac nije
mogao zakleti na šutnju, zato što o tome nije ništa znao."
"Pucaj", kaže on, udovoljavajući mi zato što nagađa da sam ostao bez municije.
A ja mu onda ispričam o svom susretu sa Sally. Opisujem noć koju su njih
dvoje zajedno proveli u kući, vodeći ljubav, kad ih je prekinula bijesna Sučeva
svađa s Colinom Scottom.
"Da", kaže on kad j a završim. "Da, Sally mi je rekla da je razgovarala s tobom i
da je, na neki način, pustila mačka iz vreće. Sirotica mala."
"Addisone..."
"Moraš razumjeti, Misha. Sally je prošla neke gadne stvari. Imaš li ti ikakvog
pojma koliko je puta ona izlazila s odvikavanja i ponovno se vraćala? Katkad
malo uljepšava stvari, u redu? Nije to nužno bilo onako kako je zvučalo iz
njezinih usta."
Ali on govori o seksu, ne o svađi.
"Addisone, to je u redu. Meni se fućka za tebe i Sally. Zaista." La-žem, ali ne
vidim svrhe u tome da ga podsjećam koliko je pogrešno bilo to što su učinili,
posebno sad, kad sam ga uspio stjerati u kut. "Mene zanima samo o čemu su
razgovarali Sudac i Colin Scott. Sally kaže da si ti čuo dio razgovora. To je ono
što moram znati. Što si čuo?"
Tišina.
"Daj, Addisone. Kladim se da si čuo cijelu stvar. Ili barem veći dio."
"Čuo sam veći dio," priznaje on konačno, "ali ne mogu ti to ispričati, Misha.
Zaista. Jednostavno ne mogu."
"Ne možeš? Kako to misliš, ne možeš? Addisone, Sudac nije tvoje vlasništvo.
On je bio i moj otac."
"Da, ali postoje stvari o očevima koje..." On oklijeva, pa pokušava iznova.
"Gledaj, Misha. Postoje stvari koje zaista ne želiš znati, vjeruj mi. O tati. Znam
da misliš da želiš, ali ne želiš. Mislim - gledaj, braco, on je napravio neka gadna
sranja, u redu? Svi ih mi činimo, ali tata - pa, ne bi mi povjerovao kad bih ti i
rekao, a neću ti reći. Ni u ludilu." Još jedna stanka. Možda osjeća moju bol. Ili
moju zbunjenost. Ili moju jednostavnu potrebu. Zagunđa. Addison zapravo nije
u stanju podnijeti bol drugoga ljudskog bića što je dio njegove osobnosti koji
sam uvijek volio i na kojem sam mu uvijek zavidio. Ponekad mislim daje taj
dio njegove naravi, a ne puka tjelesna žudnja, ono što je odvelo mog brata u
neumjereni promiskuitet. Ne može podnijeti da kaže "ne". Možda to objašnjava
njegova česta tajanstvena izbivanja iz obitelji, koja su katkad trajala mjesecima
ili godinama: kako bi ostao pri zdravoj pameti, morao je naći načina da odbije
ono što su drugi, iz svoje potrebe, od njega zahtijevali.
Bestidno zaigram na njegovu slabost.
"Addisone, daj. Moraš mi reći barem nešto. Poludjet ću ako ne dobijem barem
naznaku toga što se događa. Toga što se te noći dogodilo." Spuštam glas.
"Gledaj, Addisone, ne mogu sad u detalje, ali to mi uništava život."
"Uozbilji se, braco."
"Ozbiljan sam. Sjećaš se kad je ujak Jack došao na groblje? Sve odonda... pa,
ne bi povjerovao što se sve događa. Ali to upropaštava moj brak, Addisone, i to
me dovodi do ludila. Prema tome, molim te, sve što mi možeš reći. Moram
znati."
Moj brat se upušta u još jedno dugotrajno razmišljanje. Ja bih trebao završavati
novi članak i pokušavati radom ponovno zadobiti poštovanje svojih kolega, ali
spreman sam čekati cijelo poslijepodne kako bih dočekao ovaj odgovor. A čini
se da Addison, Bog ga blagoslovio, osjeća iskrenost moje potrebe i tako sućut iz
njega izvlači ono što svađa ne bi uspjela.
"Pa, dobro, Misha, u redu. Imaš pravo. Slušaj. Ovako ću ti reći. Mogu ti
ispričati možda jednu malu činjenicu, ali to će morati biti sve, braco. Ozbiljno. I
ovo ti kažem u, ono, svetom povjerenju."
"Znam, Addisone, znam. I poštujem to."
Šutnja mog brata izražava izvjesnu sumnju, a zašto i ne bi? Lažem koliko sam
dug i širok. Addison me i dalje pušta da čekam. Čak i dok sjedi tisuću milja
dalje, u svom domu u Chicagu, držeći moje duševno zdravlje u svojim velikim
rukama, on zna kako postupati s tišinom. Nastojim biti strpljiv, nastojim ne
izreći pogrešnu riječ, nastojim uopće ne progovoriti, zato što poštujem krhkost
trenutka. Ispod šutnje svog brata razabirem izbezumljenost, čak i bijes. Nikad
mi nije želio ništa reći; htio me odgovoriti od moje potrage. Nije uspio i sad je
bijesan zbog toga.
Ali osjećam i još nešto, nešto što sam tek namirisao na početku našeg
razgovora, a sad se potvrđuje. Moj brat je uplašen. Volio bih samo znati čega se
boji.
Konačno se udostoji progovoriti: "Jednu činjenicu, Misha, i to je sve. Molim te,
ne traži od mene da ti kažem više, zato što neću. Jednu činjenicu, i poslije toga
više ne odgovaram na pitanja." Zvuči kao političar koji odbija govoriti o svom
osobnom životu.
"Jednu činjenicu. Razumijem."
"U redu. Slušaj. One noći kad je Colin Smith bio u Ulici Shepard? Da, Sally je
u pravu, ja sam čuo cijelu stvar. Svaku riječ." Moj brat ispušta dug uzdah.
"Sally ti je rekla da je čula tatu kako kaže 'Nema pravila kad je keš u pitanju',
zar ne?"
"Tako je."
"Pa, i ja sam ga čuo. A bio sam mnogo bliže." Posljednja stanka, možda nastoji
pronaći načina da se izvuče iz ovoga, neki izraz, argument, upozorenje koje će
me natjerati da stanem. Ali očito ne može ništa smisliti. "Braco, Sally je, kao i
obično, krivo čula. Tata nije rekao keš. Rekao je kćer."
Klik. I zvuk slobodne linije.

(VI)
KASNIJE TE VEČERI MORRIS YOUNG pronalazi vremena za mene, zato
stoje uspio razabrati da sam očajan. Sastajemo se oko osam sati u njegovoj
crkvi i on me pažljivo sluša. Kad završim, ne nudi mi nikakav savjet. Umjesto
toga, priča mi priču.
"U Starom zavjetu - u Knjizi postanka - postoji priča o Noi."
"Potop?"
Njegovo se kozičavo lice smekša. "Ne, ne, naravno da se ne radi o potopu. U
priči o Noi ima mnogo više od samog potopa, Talcotte."
"Znam." A nemam pojma.
"Siguran sam da znaš. Siguran sam da se sjećaš izlaganja u Knjizi postanka,
deveti odlomak, o tome kako se Noa napio i gol ležao u svom šatoru. Njegov
gaje sin Ham pošao potražiti, našao ga gologa, pa to pošao ispričati svojoj braći,
Semu i Jafetu - sjećaš se? A Sem i Jafet ušli su u šator okrenuti leđima, kako ne
bi vidjeli svog oca gologa, pa su ga pokrili. Kad se probudio, Noa je prokleo
svog sina Hama. Vidiš, Ham nije poštovao svog oca. Želio ga je vidjeti gologa.
Želio je i da ga njegova braća vide. Kakav je to sin, Talcotte? Razumiješ li
priču? Sinovi ne trebaju svoje očeve vidjeti gole. Sin ne treba znati sve tajne
svoga oca... ni sve njegove grijehe. A ako ih i sazna, ne smije ih ispričati.
Razumiješ li, Talcotte?"
"Mislite da bih trebao prestati? Da ne bih trebao pokušavati saznati što je
zapravo bio naumio moj otac?"
"Ne mogu ti ja reći što da radiš, Talcotte. Ali mogu ti reći da Gospodin zahtijeva
od tebe da poštuješ svog oca. Mogu ti reći da će oni sinovi koji krenu u potragu
za grijesima otaca, te grijehe svakako pronaći. A mogu ti reći i to kako nas
Biblija uči da će takvi sinovi zacijelo spoznati jad."

TRIDESET SEDMO POGLAVLJE

NEKE POVIJESNE BILJEŠKE

NAJVEĆI EGO NA PRAVNOM FAKULTETU ne posjeduju ni Dana Worth, ni
Lemaster Carlyle, ni Arnie Rosen, a ni nedavno poniženi Marc Hadley; ne -
njegov je isključivi vlasnik moj susjed u Oldie, Ethan Brinkley. Mali se Ethan
svojim postignućima neumjereno ponosi već unaprijed, kako kaže Dana Worth,
fakultetska dosjetljivica. Na taj način, kaže Dana, izbjegava stres koji bi mogao
nastati zbog zabrinutosti hoće li ta postignuća ikad ostvariti ili neće.
Tijekom godina, Ethan je svima koji su ga bili voljni slušati, a i popriličnom
broju onih koji bi to radije bili izbjegli, ispričao o tajnom gradivu koje je
pohranio u svom kabinetu: fotokopijama stotina spisa i izvještaja koje je nekako
zaboravio vratiti kad je završio sa svojom službom među osobljem Odbora za
tajne službe. Mali Ethan, kako ga podrugljivo zove Theo Mountain, voli
zapapriti svoje razgovore dražesnim mrvicama iz tih spisa, kakve su, na primjer,
imena ljubavnica Johna Kennedyja ili marka kolonjske vode Fidela Castra.
Katkad je to kao živjeti sa zametkom J. Edgara Hoovera. Stuart Land rekao je
Ethanu u lice kako bi trebao biti u zatvoru, a Lem Carlyle, negdašnji javni
tužitelj, razmatrao je mogućnost da ga prijavi, no dosad još nitko nije skupio
hrabrosti da poduzme nešto s tim u vezi, čak ni kad je Mali Ethan, koji zna biti
poput zavodljivog vilenjaka, redovito gostovao na televiziji tijekom procesa za
ukidanje predsjedničkih ovlasti Billu Clintonu, pri čemu je silovito vapio za
povratkom poštenja savezne vlade.
Ethan posjeduje zamjetnu ambiciju, ali ni mrvicu osjećaja za ironiju ili sram. I
tako ja - prvog poslijepodneva proljetnog semestra, manje od tjedan dana
poslije propasti Marcovih nada da će postati savezni sudac, što će sad, kako se
čini, postati Kimmer, i samo dan poslije iscrpljujućeg razgovora s Addisonom -
stojim pred Ethanovim vratima koja su smještena nasuprot mojim ti slabo
osvijetljenom hodniku. Živčan sam, djelomično zbog toga što Ethan i ja nismo
ni blizu prijateljstvu, no uglavnom zato što je ono što ga kanim pitati pomalo
zeznuto. Ne, bolje da budem iskren: ono što ga kanim zamoliti najvjerojatnije je
protuzakonito.
Iako sumnjam da bi takva sitnica kao što je protuzakonitost smetala Ethanu
Brinkleyju.
"Misha!" zagrmi on kad ja ukoračim u njegov kabinet. Mali čovjek poskoči iza
svog radnog stola kako bi uvježbano stisnuo moju ruku. Nikad nisam pozvao
Ethana da me oslovljava nadimkom koji čuvam za šačicu odabranih, ali on je
čuo Danu kako ga koristi, pa ga je preuzeo, pretpostavljajući - poput svih
trgovaca ili političara - da našu intimnost zapečaćuje to kako je on odlučio da će
me zvati, a ne ono što bih ja želio.
To me zapravo vrijeđa, ali - kao što često činim - zadržavam tu činjenicu za
sebe, uvjeren kako će doći tajno vrijeme za poravnanje računa.
Izmjenjujemo pošalice dok mi Ethan rukom pokazuje da sjednem na tvrdi
drveni stolac. Njegov je kabinet veličine ovećeg ormara, a dva sićušna prozora
na dužem zidu ne gledaju ni na što osim na sljedeće krilo zgrade. Ali pogled i
kvadratni metri doći će s vremenom, vjeruje Ethan čija ambicija poznaje
izvjesno strpljenje, što mu omogućuje da gleda na duge staze. Doći će dan,
rekao mi je Ethan u jednom neopreznom trenutku daleko prije nego što je
izabran u redovito zvanje, kad ću ja imati moć na ovom mjestu.
Pa, drskost već ima, promrmljala je Dana kad sam joj povjerio tu mudroliju.
Ethan iščitava moje raspoloženje. Lice mu je smireno i sućutno dok se smješta
u stolac pokraj mojega. Još jedan potez političara: ne sjeda iza stola, prekoputa
mene, možda vjerujući kako je to pretjerano službeno. Sve što Ethan čini ima
svoju svrhu, osmišljeno je da bi se dopao ljudima, a većini se ljudi zaista i
dopada. Neki kažu da se već natječe za dekana i da je spreman natjecati se za taj
posao protiv Arnieja Rosena i Lema Carlylea kad se Lynda Wyatt odluči
povući. Iznenađen sam što ljudi misle da on tako nisko puca.
Ethan je sportski građen i pametan čovječuljak, neuredne smeđe kose i
nedužnih smeđih očiju. Najviše voli otrcane cipele i sakoe od tvida zgužvane
upravo toliko da uvjere ljude kako je on jedan od njih, osim što njegovi
zgužvani sakoi koštaju tisuću dolara po komadu. Njegov pogled nikad ne odluta
s lica osobe s kojom razgovara ili koju sluša, ali - prema načinu na koji drži
svoja mala usta i prema dubokim namrštenim borama na njegovu čelu - čovjek
uvijek ima osjećaj da je sve to predstava, da iza tog iskrenog pogleda on
proračunava poteze i protupoteze, kao šahist koji radi na svom sljedećem
potezu dok vaš sat još otkucava.
"Onda, Misha, što mogu učiniti za tebe?" pita Ethan, dok mu smeđe oči
svjetlucaju, kao da ja nisam u zvanje izabran pet godina prije njega.
"Potrebni su mi neki podaci za koje mislim da bi ih ti mogao imati."
On se zamalo nasmiješi: Ethan je najsretniji kad može pomoći drugima, ne zato
što to raspiruje njegovu strast prema dobrotvornom radu, nego zato što na taj
način ljudi kojima pomaže ostaju njegovi dužnici. Mali Ethan zarađuje
fakultetske bodove što brže može, drži dodatna predavanja, pohađa svaku
radionicu, dragovoljno se javlja za pisanje izvješća raznih odbora, što je posao
koji ni jedan profesor zdrave pameti ne želi ni pipnuti, čak se pojavljuje i na
beskrajnim primanjima u čast pomoćnih javnih tužitelja iz novonastalih zemalja
za koje nitko nikad nije čuo.
"Misha, znaš mene - sve za frenda."
Ja kimnem, pa skupim hrabrost, jer spremam se na skok, onaj o kojem
razmišljam još otkako sam se vratio s Vinograda, odluka o kojem se
zacementirala nakon onog što mije ispričao brat. I tako, uz molitvu u sebi,
izgovaram ime: "Colin Scott."
Ethan se na trenutak namršti, ne iz gađenja, nego zbog toga što se koncentrira.
Njegovo je pamćenje dio brzorastuće legende o njemu. Naši su studenti
zaprepašteni njegovom sposobnošću da navodi dugačke odlomke iz sudskih
slučajeva a da ne gleda u knjige ili bilješke, što je trik koji može izvesti većina
akademskih predavača, no kojega Ethan izvodi s izvjesnim bombastičnim
zamahom. I, da kažemo istinu, svladao je tu vještinu na daleko ranijoj točki
svoje karijere od većine nas.
"Zvuči mi poznato", priznaje Ethan. Sućutni se izraz vratio na njegovo lice.
"Što s njim?"
Mahnem rukom prema pedantno organiziranim i pažljivo zaključanim
ormarima. "Moram znati što god ti znaš o njemu."
"Mrtav je."
"To znam. Bio sam na Vinogradu kad se to dogodilo."
"Ma nemoj, bio si? Bio si? Oho!" Ustaje kako bi krenuo prema ormaru, no u
prolazu me pljesne po leđima, kao da govori da smo zajedno bili u ratu, no
samo sam ja zaista vidio borbu. Čak mi i ne smeta ta gesta, jer naznačava ono
čemu sam se dijelom nadao, a što mi je dijelom izazivalo i mučninu: da se
Colin Scott spominje negdje duboko u spisima Odabranog povjerenstva za tajne
službe. Što, između ostaloga, objašnjava i zbog čega je FBI tako oklijevao dati
Meadowsovoj njegovo ime.
"Colin Scott", mrmlja on, okrećući brojčanik na bravi jednog od crnih metalnih
čudovišta poredanih uz suprotni zid. "Colin Scott. Tu si mi negdje." Pravi
predstavu od polaganog prolistavanja spisa, iako ni najmanje ne sumnjam da
točno zna gdje će naći ono što zna o gospodinu Scottu, možda zbog svog
dobrog pamćenja, a možda i zato što je nedavno vadio omot spisa kako bi
dodao podatak o Scottovoj smrti.
"Što ti misliš o cijeloj ovoj stvari s Marcom?" pita Ethan preko ramena dok
prčka po ladici. "Misliš daje to istina?"
"Ne znam." Trudim se zvučati bezizražajno. Nakon što sam razgovarao s
Theom, ni najmanje ne sumnjam daje Mare učinio upravo ono za što je
optužen, čak i usprkos tome što službeno još uvijek nije povukao svoje ime iz
šešira. Ali zanima me na koju stranu planira skočiti veliki političar Ethan.
Ethan, koji vjerojatno nema pojma o kandidaturi moje žene, po prirodi je čovjek
koji se ne obvezuje. Otkako se pridružio našim redovima, izbjegavao je sukobe
kao što mačka izbjegava vodu. Uživa raspravljati samo o dvije vrste prijedloga:
o onima koji se izglasavaju jednoglasno i o onima koji se povlače bez
glasovanja.
"To je škakljiva situacija", slaže se Ethan koji je negdje usput zaključio kako
povremeno korištenje britanskog izraza, pa makar se radilo i o najobičnijem
klišeju, čini da zvuči više državnički. "Pretpostavljam da bi čovjek rado najprije
vidio sve dokaze, hmmm?"
"Pretpostavljam da bi."
"Ne smijemo zaključivati naprečac. To je vrlo neznanstveno", propovijeda on.
"Imam te", dodaje i uspravlja se, držeći tanki kartonski fascikl u ruci, a meni se,
u jednom glupom trenutku, učini da sam još uvijek u kabinetu Thea koji izvlači
dokaz grijeha Marca Hadleyja.
"ColinaScotta?"
Ethan kima. "Baš njega." Vraća se natrag do mene, ali ovaj put se oslanja na rub
svog pisaćeg stola koji je, kao i ostatak kabineta, tako uredan da se povremenim
posjetiteljima može oprostiti ako pomisle da se ovdje ništa ne radi. Obvezatne
fotografije žene i kćerkice tako su savršeno poravnane da se zacijelo koristio
ravnalom. Potpisane fotografije značajnih vašingtonskih likova upadljivo su
veće.
"Sad, Misha, bojim se da tu imamo mali problem", počinje on, ispričavajući se i
ja znam da slijedi predavanje o povjerljivosti podataka. Naime, iako Ethan
Brinkley ne posjeduje ni najmanji osjećaj za etično, ima politički običaj govoriti
kao da etičnosti posjeduje u izobilju. "Ovaj je podatak tehnički vlasništvo
savezne vlade. Kad bih ti pokazao ovaj komad papira, mogli bismo obojica
završiti u zatvoru." Ethanovo se bezizražajno lice napuhuje ponosom pri
pomisli da ima pod nadzorom tako osjetljiv dokument, pa makar gaje i ukrao.
"Razumijem."
"Ali mogu ti prenijeti njegov sadržaj."
"U redu." Ja ne vidim pravnu razliku između ta dva scenarija, a sumnjam da je i
Ethan vidi, iako bi se on, bez sumnje, zakleo pred istražnom porotom da je
mislio kako djeluje unutar pravila: Ako ne pročitam točne riječi koje stoje na
papiru, ako samo sažmem ili parafraziram, nisam točno otkrio sadržaj
dokumenta i tako ne podliježem statutamim zabranama. Ta vrsta pravnog
cjepidlačenja obično razjari javnost, ali je često dobar način da se izbjegne
odgovornost za kršenje zakona. Političari ga vrlo vole, osim kad se njime koristi
pripadnik druge stranke. A mi, profesori prava, predajemo ga svojim studentima
svaki dan, kao da se radi o nekoj vrlini.
"Colin Scott, Colin Scott", zamišljen je on dok se pretvara da sve to čita prvi
put. "Nije baš drag čovjek, naš Colin."
"Oh? A kako to nije drag?"
Ali Ethan ne dopušta da ga se požuruje. Mrzi napuštati sredinu pozornice, čak i
na trenutak, i neprestano vježba za veliku priliku koja će mu se naći na putu.
"Radio je za CIA-u, naravno. Pa, to si znao." Nisam znao, ne zasigurno, a čak ni
ujak Mal koji zna sve, nije mi to smatrao potrebnim reći, ali da mi je ta
činjenica bila potpuno iznenađenje, ne bih ni bio ovdje. Pa ipak, njezino
potvrđivanje još je jedna crtica protiv Malloryja Corcorana. "I to vrlo dugo",
nastavlja Ethan. "Mmmmm. Zadaci u inozemstvu... Pa, pretpostavljam da ti to
ne mogu reći. Radio je za njih još u ona dobra stara vremena kad su imali ono
što se zvalo Uprava za planiranje. Vidim da nikad nisi za to čuo. Krasan
eufemizam, zar ne? Sad to zovu Operacije. Ljudi koji su tamo, u stranom
svijetu, i rade kojekakve stvari. Dobro, dobro." Još uvijek proučava stranice.
"To je bilo još u šezdesetima, Misha. Velike praznine, prilično velike. Što nije
neobično za gospodu iz Planiranja. Ne znam cijeli raspon njegovih aktivnosti.
Ali bio je pokvaren i Agencija ga se riješila. To je moralo biti... da, poslije
saslušanja u vezi s optužbama Crkve. Nova metla i te fore. On je bio iz stare
škole. Previše opasan da bi se motao uokolo."
"Opasan zbog čega?"
Ali vilenjak Ethan više voli razdijeliti svoja mala iznenađenja j«dno po jedno i
čekati reakciju. "Znaš, Colin Scott nije njegovo pravo ime."
"Zapravo to i nisam znao, ali ne mogu reći da sam baš zaprepašten." Čini se da,
kad god sam u Ethanovu društvu, upadam u iste raskošne rečenične
konstrukcije kakve su njegovo jedino sredstvo komunikacije.
"Naravno, to je samo jedno od njegovih imena", ide dalje Ethan. "Ima ih
nekoliko. Pogledaj ovo. Mmmm, da. Vidiš, Scott je ime koje su mu dali,
zajedno s novim identitetom, nakon što su ga izbacili iz Agencije. Dali su mu
otpremninu, da vidimo, da, otvorio je malu istražiteljsku agenciju u Južnoj
Carolini. Pa, i to si znao. Ali Južna Carolina nije bila njegova prva postaja
poslije izlaska iz CIA-e, a Scott je bilo njegovo drugo novo ime. Čini se da su
na prvo naletjeli neki stari prijatelji koji baš nisu bili prijateljski raspoloženi.
Mislim, na njegovo prvo drugo ime."
"Misliš, njegovi neprijatelji."
"Pa, da." Ethana smeta što sam mu se upleo u pripovijedanje. Uživa u tome što
me draži.
"Kako se zaista zvao?"
"Oh, Misha, prirodno - da se radi samo o meni, ja bih ti rekao, ali znaš i sam,
nacionalna sigurnost i sve to. Oprosti, ali pravila su pravila." Ispričava se
praveći se važnim. Iznenada je cijela ova tajna preplavljena ljudima koji bi mi
mogli pomoći da shvatim što se dogodilo, ali se izvlače na svoja načela kako bi
mi objasnili zašto mi odbijaju pomoći.
"Stoje radio u Agenciji?" pitam ja, tek toliko da se razgovor ne prekine; no u
stvarnosti sam upravo ostao bez ideja.
"Lebdio je." Ethan se smiješi mom praznom pogledu. Obožava žargon. "Bio je
u Planiranju, kao što sam ti rekao, ali je radio i za Angletona, koji je vodio
protuobavještajnu dok se nije slomio. Poslije je Scott malo radio za paravojsku
u Laosu, imo je mnogo kontakata gore u Shanovima - no, da te sad ne zamaram
s tim pojedinostima. Bit je u sljedećem: gdje god se pojavio dašak komunizma,
vatra koju je trebalo ugasiti, zvala se vrsta ljudi kakav je bio gospodin Scott.
Nemoj misliti da je on bio fanatik, nekakav Bircher ili netko tome sličan. Takvi
odu u politiku, a ne u obavještajnu službu, a da ti pravo kažem, takve
obavještajna zapravo i ne želi. Ne, naš je gospodin Scott više bio kopljanik.
Jedan od naših tehnokrata, nazovimo ga tako. Posve odan tome da izvrši posao
do kraja. Od one vrste koja uvijek slijedi zapovijedi, čak i ako su zapovijedi,
recimo to tako, od onih koje nikad ne bi smjele ugledati svjetlo dana. Opasan
čovjek, kao što sam rekao, upravo iz tog razloga. Naravno, njegovo je vrijeme
bilo prošlo. Dinosaur. Ostatak iz vremena za prolaskom kojega baš i ne žalimo."
Čime želi reći da mi, tko god mi bili, ne žalimo baš ni zbog njegove smrti.
A to označava i nešto drugo, nešto čega sam se plašio, ali sam to zakopao
gotovo od one večeri kad mi je ujak Mal prvi put rekao da je agent
McDermott varalica; taj se strah grubo probudio kad sam čuo Sallynu priču; taj
se strah pandžama probio na površinu kad je Addison objasnio da je keš
zapravo bila kćer.
"Dakle, ti kažeš daje on... ovaj, ubijao ljude."
"Ne mogu to potvrditi, dakako", kaže Ethan ukočeno. "Recimo samo daje,
odnosno daje bio, opasan čovjek."
Prevrćem ovo po glavi. Opasan ostatak, dinosaur, izbačen iz Agencije,
razgovarao je s mojim ocem u njegovoj radnoj sobi usred noći, a Sudac mu je
rekao da nema pravila kad je kćer u pitanju. Kćer, ne keš. A onda se pojavljuje
četvrt stoljeća poslije, praveći se da pripada FBI-u, izluđeno tražeći nešto,
možda razarajući Vinogracku Kuču, a onda se utapajući na plaži Menemsha.
Previđam nešto, a imam osjećaj i daje to nešto očevidno.
A onda mi sine.
"Samo još jedno pitanje, Ethane. Kad je točno gospodin Scott, odnosno, kako se
već zvao, izbačen iz Agencije?"
Ethan zauzima pobožnu pozu. "Oh, mislim da ne bi baš bilo prikladno kad bih s
tobom podijelio točne datume, Misha. Zakon, pa, zakon je takav kakav jest."
"Ali bilo je to poslije saslušanja o optužbama Crkve, zar ne? A ona su se
odvijala kad, '74-e? '75-e?"
"Otprilike u to doba, da."
Znači, Colin Scott već je bio izvan Agencije u vrijeme kad su ga Sally i
Addison čuli kako se svađa sa sucem. O kćeri, a ne o kesu.
Već je bio izbačen iz Agencije. Ali nedavno. Ogorčen? Očajan? Spreman da
bude zaveden bombastičnim govorancijama Jacka Zieglera? I prilikom da—
"Ethane, još samo jedno."
"Sve, Misha. To jest, sve stoje u okviru zakona."
"Kad gaje Agencija prvi put smjestila kao privatnog istražitelja, gdje je to bilo?"
"U Marylandu. Potomac, Maryland. Točno na suprotnoj obali rijeke od
Langleya, vidiš."
"A kojim se imenom tad koristio?"
"Oh, pa sad, mislim da bih teško—"
"Nije važno." Na nogama sam. Ne mogu ovdje sjediti ni sekundu više. "Hvala
ti, Ethane, zaista si mi pomogao. Ako ti ikad bude nešto trebalo..."
"Cijenim to, Misha, zaista", mrrnlja on, a sva se sućut vratila na njegovo lice
dok se sa mnom još jednom rukuje poput izvježbanog političara.
Prelazim hodnik na drhtavim nogama, otključavam svoj kabinet, tresnem
vratima za sobom i rušim se u jedan od klimavih stolaca koji stoje sa strane.
Nemam snage stići do svog pisaćeg stola, što znači da ću se morati isplakati
ovdje.
Jer sad znam ono što je trebalo biti očevidno, ono što sam trebao odavno
shvatiti, no iznenada to vidim s užasnom, kristalnom jasnoćom. Colin Scott,
znan još i kao posebni agent McDermott, zaista se jednom u životu koristio
imenom Jonathan Villard. Kad je morao nestati, Agencija je smislila priču o
njegovoj smrti od raka.
Nikakvo čudo da policija nema primjerak Villardova izvještaja. Možda joj ga
Sudac nikad nije ni dao. Možda to nije ni namjeravao učiniti. Možda je lagao
obitelji kad nam je rekao drugačije.
Protivnici mog oca od samog su početka bili u pravu. On nije zavrijedio mjesto
u Vrhovnom sudu. Ali ne iz razloga iz kojih su oni mislili da ga ne zaslužuje: ne
zato što je previše puta objedovao s Jackom Zieglerom ili, što je i bio njihov
pravi razlog, zbog svojih neugodnih političkih stavova.
Bili su u pravu zato što je Sudac poznavao Colina Scotta.
Bili su u pravu zato što Sudac, kad je Abby umrla, a policija zatajila, nije
jednostavno unajmio privatnog istražitelja.
Unajmio je ubojicu.

TREĆI DIO

SLOBODNO POLJE

Slobodno polje - u komponiranju šahovskih problema

 u dva poteza, polje na koje se crni kralj može skloniti,
a da ne pretrpi smjesta šah-mat.
Onaj tko želi riješiti taj problem,
prirodno će se usredotočiti na pronalaženje
načina da zada šah-mat upravo na tom polju,
što cijeli problem čini suviše jednostavnim.
Slobodno polje smatra se ozbiljnim,
a možda i fatalnim estetskim
nedostatkom u kompoziciji.

TRIDESET OSMO POGLAVLJE

KUĆNA MEĐUIGRA
(I)
UTORAK JE DAN IZNOŠENJA SMEĆA. Pod gnjevnim nebom odvlačim
kante na pločnik, pa odlazim na kratko trčanje Ulicom Hobby, jer moje tijelo ne
može izdržati više od toga: tri bloka prema zapadu, što je put koji me vodi
prema sveučilišnom kompleksu, a potom natrag, onda tri bloka na drugu stranu,
stižem do ruba četvrti u kojoj živi radnička klasa talijanskog podrijetla, a koja
se nalazi na granici s Hobby Hillom, a potom, upravo u trenutku kad počinje
sipiti hladna zimska kiša, tri bloka do kuće. Ukupno dvanaest blokova,
vjerojatno manje od dva kilometra.
U tjednu koji je uslijedio poslije mog razgovora sa sićušnim Ethanom
Brinkleyjem, loše sam spavao. Znam što sljedeće trebam učiniti, ali nisam tome
sklon. I to ne samo zato što me žena praktički preklinje da prestanem. Istina je
to da se bojim saznati još nešto o svom ocu. Otkrio sam daje Sudac platio
nekome za ubojstvo, a najam plaćenog ubojice u većini je američkih država
prijestup koji se kažnjava smrtnom kaznom. Ostala saznanja ne mogu biti više
od varijacije na istu temu.
Nekoliko sekundi svim silama nastojim mrziti svog oca, ali nisam za to
sposoban.
Umjesto toga, počinjem trčati brže. Moji su mišići poprilično izvan forme i
tetive me peku, prosvjedujući, noja tjeram dalje. Lagano i opušteno, ništa
pretjerano naporno, ali nastavljam dalje, nastavljam dalje, čovjek može trčati
miljama samo ako se zaboravi zaustaviti. Ponovno prolazim pokraj svoje kuće,
udobne i tople, a napast se razjapljuje preda mnom, noja ipak odlučujem trčati
dalje. Zrak je oštar, sjajno vrijeme za trčanje, s laganim naznakama udaljenog
proljeća u svakom povjetarcu. Trčim i razmišljam.
Limuzina - ali ne zelena i blatna poput one na kružnom toku Dupont, ne
Porsche kakav smo John Brown i ja vidjeli iza kuće - projuri kroz lokvu i zalije
me prljavom vodom. Jedva to primjećujem. U mislima procjenjujem svoje
kolege, lice po Lee, one ljubazne i one umišljene, one pametne i one priglupe,
one koji me poštuju i one koji me preziru, bezuspješno pokušavajući razabrati
koji su me od njih mogli izdati - ako se uopće može govoriti o izdaji, kad je
jedina obveza koja je prekršena obveza ljudskosti. Jer čini se da me netko iz
zgrade pažljivo motri i zna kad idem u javnu kuhinju, a kad u šahovski klub.
Tko je nevidljivi neprijatelj? Ambiciozni mladac u usponu, kao Ethan Brinkley?
Pripadnik stare garde, kao Theo Mountain ili Arnie Rosen? A zašto ne Marc
Hadley, suparnik moje žene? Nekoć smo bili prijatelji, ali to je bilo prije mnogo
vremena. Ili veliki Stuart Land koji misli da još uvijek vodi školu? Sam Bog
zna kakve su sve fantastične kalkulacije skrivene iza njegova lažnog osmijeha.
Mora li uhoda biti muškarac? Čini se da me Dekanica Lynda izrazito ne voli...
iako sam joj ja to olakšao. Mora li uhoda biti bijela? Suzdržani Lem Carlyle
koji, u najboljoj barbadoskoj tradiciji, svoje pravo mišljenje drži za sebe... a u
posljednje me vrijeme izbjegava. No nagađanje neće ništa riješiti.
Moja je žena cijeli vikend provela u San Franciscu: poslovni dogovor, kaže ona,
stiže do najvažnije točke. Ja sam cijeli vikend proveo sa svojim sinom. Nisam
obavio ništa što bi se moglo nazvati pravim poslom, samo sam se brinuo o
svom dječaku. Kad se iscrpljena Kimmer vratila jučer poslije podne, sjela je u
kuhinju i pijuckala Chardonnay dok sam ja pokušavao s njom razgovarati o
događajima prošlog tjedna, no ona me presjekla: Molim te, Misha, ne sad, boli
me glava. Nasmiješila se vlastitoj duhovitosti kako bi prikrila osnovnu istinu da
se umorila od toga da me sluša kako govorim o toj temi. Umjesto da me
sasluša, Kimmer je zaobišla radnu površinu i neko me vrijeme ljubila kako bi
me ušutkala, a onda prekopala svoju putnu torbu, pa izvukla najnoviju utješnu
nagradu, kvarcni stolni sat s pozlaćenim okvirom, dajući mi na taj način do
znanja kako je njezin posljednji prijestup bio golem. Nesretno sam joj zahvalio
i požurio kroz vrata, odjurivši da stignem na večernje predavanje negdašnje
kolegice s pravnog fakulteta koja sad predaje na Emoryju, gdje je postala
vodeća nacionalna stručnjakinja - a možda i jedina nacionalna stručnjakinja - za
pitanja vezana uz Treći amandman. Kući sam se vratio tri sata poslije da bih
otkrio kako me Kimmer, svoj svojoj iscrpljenosti usprkos, čekala, pa smo
beznadno i strasno vodili ljubav poput tajnih ljubavnika koji se možda više
nikad neće vidjeti. Poslije mi je, trenutak prije nego što će zaspati, moja žena
rekla kako joj je žao, no nije mi rekla i zbog čega.

(II)
PLUĆA MI DAJU DO ZNANJA da im je dosta. Sad trčeći znatno sporije,
presiječem kroz bočnu ulicu četiri bloka udaljenu od svoje kuće.
Ova me ruta vodi pokraj raštrkanog kompleksa Hilltopa, najuobraženije od
nekoliko gradskih privatnih osnovnih škola, a ja se podsjećam kako ćemo za
otprilike godinu dana dogovarati sastanak kako bi Bentley mogao doći na
razgovor. Kako bi se vidjelo je li dovoljno dobar za Hilltopovu malu školu.
Razgovor. U dobi od četiri godine! Nastavljam trčati, ni sam ne vjerujući
sasvim kako ćemo našeg dječaka izložiti takvoj besmislici. Nekoć davno, u
Hilltop su ulazila sva djeca sveučilišnih nastavnika, ali to je bilo prije nego što
su porast troškova i njihov vječni partner, povišica školarina, prisilili Hilltop da
krene u potragu za djecom iz mjesne isplative klase. Prošle je godine škola
odbila najmlađu od tri sramežljive kćeri moje kolegice Betsy Gucciardini,
poslije čega je Betsy mjesec dana nosila frustraciju i očaj kao žalobne velove-
blizance. Činilo se da neuspjeh dobivanja mjesta u Hilltopu smatra jednakim
svršetku djetetova produktivnog življenja. Pitam se, ne prvi put, što se to
dogodilo s Amerikom, a onda se prisjećam kako moj stari kompić, Eddie
Dozier, Danin bivši, kani objaviti knjigu u kojoj se zalaže za ukidanje javnih
škola i povrat svih poreza koji te škole podupiru. Tržište će se, uvjerava nas on,
pobrinuti za obilnu zalihu privatnih nadomjestaka. I tako će svako dijete u
Americi moći ići na razgovor za primanje u vrtić. Sjajno.
"Usredotoči se na ono stoje bitno", pištim ja, konačno usporavajući do
koračanja.
Kad uteturam kroz vrata, već je prošlo sedam. Kimmer je priredila jaja sa
slaninom - što je inače moj posao - i čak me lagano ljubi u usta. Tako je slatka,
kao da se proteklih mjeseci baš ništa nije događalo. Ispričava se: ne zbog toga
što me sinoć odbila saslušati, nego zbog toga što jutros mora u ured. Nadala se
da će danas moći raditi kod kuće, ali previše je toga iskrsnulo. Smiješim se,
sliježem ramenima i kažem svojoj ženi da razumijem. Ne kažem joj da sam
povrijeđen. Ne kažem joj kako sam siguran da je ono glavno što je iskrsnulo
činjenica da sam joj rekao kako bih i ja mogao raditi kod kuće i da bismo tako
dan mogli provesti zajedno.
Umjesto toga, nasmiješim se.
"A zašto si ti tako sretan?" pita Kimmer, držeći - što me iznenađuje - ruku oko
mog struka. Umjesto odgovora, ljubim je u čelo. Nema bezopasnog odgovora
na njezino pitanje, iako postoje mnogi koji bi bili iskreni. Shvaćam kako sam
konačno nadmašio Suca: jednako sam dobar kao i on u skrivanju svojih
osjećaja, a daleko bolji od njega kad se trebam praviti da sam oduševljen, a
zapravo sam jadan.
Dok doručkujemo, prelistavamo naše dvoje dnevne novine, New York Times i
Elm Harbor Clarion, a svako od nas, iz različitih razloga, traži članke o mom
ocu. Ja sam udubljen u Clarionovu sportsku stranicu i duboko sam zamišljen
nad najnovijim ozljedama igrača traljave sveučilisne košarkaške ekipe, kad
odlučujem reći svojoj ženi stoje posljednja stvar koju moram učiniti. Ne
očekujem da će joj se svidjeti.
Pažljivo sklapam novine i gledam njezino izvanredno lijepo lice, sjajne, smeđe
žestoke oči iza naočala, svakog mjeseca sve dublje crte srednje dobi iznad
njezinih obraza. Usne su joj skupljene u mali luk. Zna da je promatram.
"Kimmer, dušo", počinjem ja.
Ona mi dobacuje kratak pogled, pa ga ponovno spušta na uredničku stranicu
Timesa. "Hoćeš čuti zabavni uvodnik o Predsjednikovoj poreznoj politici?"
"Ne, hvala."
"Ali zaista je duhovit."
"Ne, Kimmer. Mislim, ne sad. Moramo razgovarati."
Zakoluta očima prema meni, pa opet prema novinama. "Je li nešto važno? Može
li pričekati?"
"Da. I ne, mislim da ne može."
Moja žena, izgledajući kao i uvijek veličanstveno u kućnom ogrtaču, podiže
pogled i otpuhuje mi poljubac. "Pronašao si je? Svoju nzingu s trajekta?"
Isprva sam potpuno zbunjen, misleći kako je nekako otkrila moj te-te-a-t Ste s
Marine na Vinogradu, ali onda primjećujem da se ona samo šali, ili se možda
nada.
"Ništa tako zanimljivo."
"Šteta."
"Ne, nije šteta. Volim te, Kimmer." "Da, ali samo zato što si mazohist."
Smiješi se dok mi to govori, želi me odbiti, ne želi čuti ono što ću ja reći. Ali ja
moram reći što sam naumio i, ne videći načina da to lijepo umotam, odlučujem
biti izravan.
"Kimmer, moram otići vidjeti Jacka Zieglera."
Novine se naglo sklapaju. Sad imam njezinu punu pozornost. Kad moja žena
progovara, glas joj je opasno tih. "Oh, ne, ne moraš."
"Moram."
"Ne moraš."
"Ja bih ga samo nazvao", tvrdim ja, praveći se da se svađamo oko nečeg malo
drugačijeg, "ali on ne voli razgovarati telefonom."
"Vjerojatno se boji prisluškivanja." "Vjerojatno."
Kimmerin je pogled nepokolebljiv. "Misha, šećeru, volim te, imam u tebe i
povjerenja, ali za slučaj da si zaboravio, ja sam kandidatkinja za mjesto u
Prizivnom sudu Sjedinjenih Država. Ako moj mužić odvrluda u posjet
izvjesnom Jacku Ziegleru, to neće koristiti mojim šansama."
"Nitko ne mora znati", kažem ja, ali znam da je to nategnuto.
"Ja bih rekla da će za to znati cijela hrpa ljudi, a većina njih slučajno radi za
FBI."
Naravno, razmotrio sam tu mogućnost. "Najprije bih tu mogućnost raščistio s
ujakom Malom."
"Oh, sjajno. A onda on to može ispričati cijelom Washingtonu."
"Kimmer, molim te. Znaš i sama što se događa. Znaš barem dio. Onoliko koliko
si mi dopustila da ti kažem." Na to se njezine oči šire, ali ja sad ne mogu
prestati. "Saznao sam mnogo... gadnih stvari o svom ocu tijekom prošlih
tjedana. A sad moram znati jesu li zaista toliko gadne koliko mislim da jesu. A
mislim da Jack Ziegler zna odgovor."
"Ako su činjenice gadne, onda nema sumnje da Jack Ziegler zna sve o njima."
"Pa, to je razlog zbog kojega moram otići. Ljudi će razumjeti." "Ljudi neće
razumjeti."
"Moram znati što se događa." Ali padaju mi na pamet Morris Young
i priča o Noi, pa se pitam griješim li ipak.
"Ja ne mislim da se išta događa, Misha. Barem ne u smislu u kojem ti u to
vjeruješ."
"Vjerojatno si u pravu, draga, ali..."
"Budeš li razgovarao s njim, bit će novih nevolja. Znaš da hoće." Ne kaže tko
će ih prouzročiti, pa pretpostavljam da bi to mogla biti i prijetnja.
"Kimmer, daj." Glas mi je nježan. Brinem se da bi Kimmer mogla početi vikati,
kao što katkad čini, i probuditi Bentleyja. Ili susjede. Ni jedno se ne bi dogodilo
prvi put. "Daj", ponavljam ja, još uvijek tiho, nadajući se da će mi i Kimmer
tiho odgovoriti.
"Ti si taj koji uvijek govori kako je Jack Ziegler čudovište." I njezin je glas
uistinu tih, ali više siktaj nego kompromis.
"Znam, ali—"
"On je ubojica, Misha."
"Pa, nikad nije bio optužen za ubojstvo." Sad me natjerala da zvučim kao jedan
od bezbrojnih odvjetnika ujaka Jacka i nisam time osobito oduševljen. "Za
druge zločine jest, ali ne i za ubojstvo."
"Osim što je ubio svoju ženu, zar ne?"
"Pa, bilo je nekih glasina." Pokušavam se prisjetiti načina na koji je Sudac
odgovorio na to pitanje pred Odborom za sudstvo, jer upravo ga je to jedno
pitanje senatora Bidena i njegov odgovor na njega koštalo više od svega
ostaloga. Ja svoje prijatelje ne prosuđujem na temelju glasina, tako je nekako
rekao moj otac. A ruke je prekrižio na grudima, što je gesta za koju bi ga i
najnesposobniji savjetnik za odnose s javnošću upozorio da je nikad, nikad ne
čini na nacionalnoj televiziji. Iako razumljivo bijesan zbog onoga stoje smatrao
nepoštenim smjerom ispitivanja, moj je otac ispao uobražen i prkosan. Jedan je
kolumnist napisao kako se činilo daje sudac Garland otpisao činjenicu da je
Ziegler možda ubio svoju ženu kao nešto beznačajno - smiješna tvrdnja, ali moj
ju je otac zazvao izgubivši smirenost pred desecima milijuna gledatelja. Znao
sam, u tom strašnom, na televiziji zabilježenom trenutku, daje borba izgubljena;
da su Suca, ma koliko se saginjao i izmicao, njegovi protivnici stjerali u kut
ringa; da bi mu nokaut u svakom trenutku mogao bljesnuti pred očima prije
nego što ga obori na pod. I osjetio sam divlji bijes, ne prema Senatu ili tisku,
nego prema svom ocu: Kako je mogao biti tako glup? Na Bidenovo savršeno
razborito pitanje postojalo je otprilike šest tisuća mogućih odgovora, a Sudac je
odabrao najgori od njih. Pa ipak, pod Kimmerinim unakrsnim ispitivanjem,
zatječem se kako slijedim istu crtu kao i moj otac.
"Ali, draga, on nikad nije bio ni optužen. Nije bio čak ni uhićen. Koliko ja
znam, ono što se dogodilo njegovoj ženi bila je nesreća." Ponavljam ga gotovo
od riječi do riječi, siguran sam: upravo je tako Sudac odgovorio senatoru
Bidenu. Osim što nije upotrijebio riječ draga.
"Pala je s konja poslije dvadeset godina jahanja i slomila vrat - slučajno?"
"Nije to baš osobito dobar način da nekoga ubiješ", ukazujem joj ja. "Čovjek
može pasti, odšetati s nekoliko ogrebotina i svima ispričati tko ga je gurnuo."
Kimmer me pogleda. "Ti se šališ, zar ne?"
"Ne, ozbiljan sam. Kažem da ne znamo sa sigurnošću što se dogodilo ženi
Jacka Zieglera, ali ne čini se da je ubojstvo osobito vjerojatno. Trebam li ga
objesiti na temelju glasina?"
Oh, kako mrzim ovu stranu svoje naravi, zaista je mrzim, jednako kao što sam
je mrzio i kod Suca, ali čini se da se ne mogu zaustaviti.
"Glasina!"
"Pa, budući da nikad nije bio optužen..."
"Oh, Misha, poslušaj malo samoga sebe. Mislim, možeš li govoriti još malo
više pravnički?" Zapravo mi kaže: Zvučiš baš kao tvoj otac. Što je istina.
"To je samo posjet, Kimmer. Jedan sat, možda samo trideset minuta."
"On je luđak, Misha. Opasan luđak. Ne želim da mi imamo išta s njim." Govori
sve glasnije i u njezinu se glasu počinje osjećati jasan prizvuk histerije.
"Kimmer, daj. Pogledaj činjenice. Freeman Bishop je mrtav—"
"Policija kaže daje to povezano s drogom—"
"A Colin Scott, koji se pravio da je agent FBI-a kako bi dobio informacije o
Sucu sad je mrtav—"
"To je bila nesreća!" Toliko o tihom glasu.
"Nesreća koja se dogodila dok me pratio. Dok je pratio nas."
"Pa što, svejedno je bila nesreća. Napio se, utopio se i sad je mrtav, u redu?
Prema tome, možeš prestati s tim."
"A ti ne misliš da bismo morali biti barem malčice zabrinuti?"
Ovo nisam smio reći. Apsolutno nisam smio. Smjesta to shvaćam. Osjećam se
kao šahist koji je upravo krenuo naprijed svojim skakačem pa shvatio, trenutak
prekasno, da će izgubiti kraljicu.
"Ne, Misha. Ja nisam zabrinuta. Zašto bih se brinula? Zato što sam udana za
čovjeka koji je potpuno poludio? Čija se sestra pretvorila u nekakvu...
teoretičarku zavjere? Čovjeka koji sad misli daje rješenje svih njegovih
problema u tome da odleti u Aspen i posjeti razbojnika koji je ubio svoju ženu?
Čovjeka koji tog ubojicu poziva u naš život? Ne, Misha, ja nikako nisam
zabrinuta. Nemam nikakva razloga za zabrinutost."
Pokušavam je umilostiviti. "Kimmer, molim te. Sudac je bio moj otac."
"A ja sam tvoja žena! Sjećaš se?" Drži se za obje strane dovratka kao da se boji
da bije vlastiti bijes mogao otpuhati.
"Da, ali—"
"Da, ali! Ti si taj koji vječito govori o odanosti. Pa budi mi onda jednom odan! I
ne mislim odan na način da nikad malo bolje ne pogledaš drugu ženu, pa da se
možeš praviti svetijim od pape. Svetijim od mene.
Mislim odan u smislu da učiniš nešto za mene. Nešto što će imati nekakvo
značenje."
"Učinio sam mnogo za tebe", kažem joj najmirnijim glasom kojim mogu. Volim
misliti da sam razvio otpornost prema provokacijama svoje žene, ali njezine me
riječi bodu.
"Ti za mene radiš ono što ti želiš, ne ono što ja želim."
Pokušavam se prisjetiti kako sam se bliskim Kimmer osjećao sinoć dok sam je
držao u naručju, milovao joj leđa, slušao njezine isprike prije nego stoje
zaspala.
Prošla noć. Prošla godina. Prošlo desetljeće. I sve je to na isti način nestalo.
"Kimmer, ako—"
"A nije baš da ja nikad nisam učinila ništa za tebe!"
Dok oči moje žene nastavljaju plamtjeti, ja sam zaprepašten njezinom strašću,
koja se čini uvećana u skučenom prostoru kuhinje. Dok stoji tamo u svom
kućnom ogrtaču, raščupane afro-frizure, Kimmer je još uvijek najpoželjnija
žena koju sam ikad poznavao, pa ipak imam sablastan osjećaj da će me, ako
načinim makar i najmanji pokret koji joj se neće svidjeti, oboriti šakom. Ovaj se
bijes kuhao još otkako sam se ja vratio s Vinograda. Usprkos novostima o
Marcu Hadleyju, čini se kako Kimmer misli da joj šanse za sudačko mjesto
izmiču. Ne znam točno zbog čega je u to uvjerena, ali znam da mene krivi za to.
Kao što me krivi i za mnoge druge stvari. Čuo sam tu litaniju stotinu puta,
stotinu različitih priča o tome kako joj je Tal Garland upropastio život. Kako se
udala za mene da bi udovoljila svojim roditeljima, iako je bilo mnogo uzbudlji-
vijih muškaraca koji su se zanimali za nju. Kako je ostavila svoju razgra-natu
praksu u jednoj od najboljih vašingtonskih odvjetničkih tvrtki kako bi pošla za
mnom u ovaj smrtno dosadni gradić u Novoj Engleskoj. Kako su većina naših
poznanika (ovdje imamo vrlo malo prijatelja, primjećuje Kimmer optužujući)
sveučilišni tipovi koji je gledaju svisoka zato što nije jedna od njih. Kako je
lako zaradila partnerstvo u nevažnoj pravnoj tvrtki za koju nikad nitko nije čuo.
Kako je rodila dijete da bi udovoljila svom mužu, ne razmislivši prije u što se
upušta i kako je sad zbog toga zaglavila u lošem braku. Kako je njezin život sve
otad mrtva trka između dosade i ludila. Kimmer je bila ta koja je sve to
odabrala. Ali ja snosim svu krivnju.
"Žao mije", kažem ja, podižući pomirbeno ruke.
"Misha, molim te. Zbog mene. Zbog našeg braka. Našeg sina. Obećaj mi da
nećeš pripustiti tog čovjeka u naš život. Da ga nećeš posjetiti. Da ga nećeš
nazvati."
A ja otkrivam još nešto, inačicu istog kreštavog prizvuka koji sam otkrio i u
glasu Jacka Zieglera na groblju, jednako neočekivanu sad kao što je bila i onda:
Kimmer se boji. Nije to fizički strah duše za svoj prolazni, smrtni život, niti
očajnički zaštitnički osjećaj majke prema djetetu. Ne, ona se boji za svoju
karijeru. Stoji na rubu onoga stoje uvijek željela i ne želi da joj to ujak Jack
pokvari - a kako je ja zbog toga mogu kriviti?
Zaključujem kako nema nikakva razloga da hranim taj njezin strah. Ne u ovom
trenutku.
"Dobro, draga. Dobro. Držat ću se dalje od ujaka Jacka. Neću učiniti ništa što
bi... prouzročilo ikakvu neugodu. Ali... dobro..."
"Nećeš prestati tražiti. Jesi li to mislio reći?"
"Moraš razumjeti, dušo."
"Oh, razumijem ja, razumijem." Osmijeh joj je ponovno topao. Obilazi radnu
površinu i grli me s leđa. I, samo tako, vraćamo se na sinoćnju intimnost. "Ali
bez Jacka Zieglera."
"Bez Jacka Zieglera."
"Hvala ti, ljubavi." Ponovno me ljubi, osmjehujući se od uha do uha. Naglo
krene raščišćavati stol. Kažem joj da ću ja to učiniti. Ona se ne protivi.
Razgovaramo kao da nema nikakvog sukoba. Prilično smo se iz-vještili u
pretvaranju da među nama nema nerazriješenih pitanja. I tako razgovaramo o
drugim stvarima. Odlučujemo da Bentleyja danas ne vučemo u njegovu
Montessori školu. Pustit ćemo ga da spava dokasna, barem jednom, budući da
ću ja ionako biti kod kuće. Podsjeća me da smo sutra na večeri u domu jednog
od njezinih partnera i moli me da potvrdim dogovor s bejbisitericom,
tinejdžericom japanskog podrijetla iz susjedne ulice, koja očarava Bentleyja
svirajući flautu. Zauzvrat, ja je molim da prođe pokraj poštanskog ureda kako bi
bacila u sandučić dvije razglednice dopisnog šaha koje sam sinoć dovršio, i
koje moraju imati današnji datum slanja. (Svaki igrač ima tri dana za
razmišljanje o potezu.) Kad smo dovršili sve složene pregovore tipičnog jutra u
obitelji s dvije karijere, Kimmer nestaje kako bi se odjenula za posao. Vraća se
poslije dvadeset minuta u tamnom odijelu s tankim bijelim prugicama i plavoj
svilenoj bluzi, ponovno me ljubi, ovaj put u obraz, pa nestaje, odlazeći - kao i
uvijek - točno u osam i petnaest.
Kroz izbočeni prozor dnevne sobe promatram kako blistavobijeli BMW juri niz
Ulicu Hobby, gotovo istog trena prekriven naletima kiše.
Stavljam obje ruke pred sebe i oslanjam se o staklo. Woddy Allen jednom je
napisao nešto iznimno ironično o tome kako voli kišu zato što ona ispire
sjećanja, ali ja se svejedno sjećam okrvavljene ruke Freemana Bishopa. Još
uvijek se sjećam i lica posebnog agenta McDermotta koje me bijesno gleda sa
stranice Vineyard Gazette. Vidim ga u čamcu, s njegovim kompićem
Foremanom, vidim nekakvu svađu i vidim kako je McDermott/Scott bačen
preko ograde. Vidim svog oca kako se, prije četvrt stoljeća, svađa s opreznim
Colinom Scottom i pokušava ga uvjeriti da ubije čovjeka koji je ubio njegovu
kćer.
Pa ipak, pod svjetlošću novog dana, pa makar dan i bio kišovit kao ovaj, prizori
su daleko manje strašni. Nisu ni izbliza toliko strašni koliko, na primjer,
pomisao da će se moja žena jednog dana odvesti niz Ulicu Hobby i jednostavno
odlučiti da nastavi dalje voziti.
Dok zurim van, prema praznoj ulici, prisjećam se davnog predavanja s koledža,
malog odlomka Tadeusza Rozewicza u kojem govori o pjesniku kao o osobi
koja pokušava otići, ali joj to ne polazi za rukom.
To je moja žena: pjesnikinja Kimmer. Ali u posljednje vrijeme ona svoje
najbolje stihove zadržava za sebe.
Ili ih dijeli s nekim drugim.

TRIDESET DEVETO POGLAVLJE

NEOČEKIVANI POSJETITELJI
(I)
MALLORY CORCORAN ZOVE ODMAH poslije deset sati s novostima daje
Conan Deveaux odlučio priznati krivnju za optužbu vezanu uz smrt Freemana
Bishopa, ubojstvo drugog stupnja. On i njegov odvjetnik pregledali su dokaze i
zaključili daje ulog prevelik. Prema dogovoru o priznanju krivnje, Conan će
izmaknuti igli, ali će u zatvoru ostati do kraja svog života. "Ima samo
devetnaest godina," dodaje grubo ujak Mal, "što znači da će unutra biti vrlo
dugo."
"Znači, on je to učinio", šapćem ja, pitajući se. Stojim u kuhinji, pokraj radne
površine za kojom sam listao Život šaha dok sam pripremao vruću čokoladu za
Bentleyja. Kako li sam mogao Maxininu naznaku tako pogrešno protumačiti?
Pogreška. Je li moguće daje mislila na nešto drugo?
"Najvjerojatnije."
"Najvjerojatnije? Upravo se dragovoljno prijavio da provede pedeset godina u
kaznionici!"
Ujak Mal ustraje u svojoj pedanteriji iskusnog odvjetnika: "Ako imaš izabrati
između doživotnog zatvora i smrtne kazne, biraš manje zlo." A onda se ponovno
pretvara u starog prijatelja: "Ali ozbiljno, Talcotte, siguran sam da je on to
učinio. Molim te, ne razbijaj time više glavu. Koliko ja čujem, to je slučaj o
kojem sanja svaki tužitelj. Imali su svjedoka, imali su forenzične dokaze koji ga
povezuju s mjestom zločina, nekoliko otisaka prstiju, a poslije se uokolo hvalio
i pričao o tome. Znam da si ti mislio kako je to možda nekakva namještaljka,
jedna od zavjera tvoje sestre ili takvo što, ali ovo je malo previše dokaza da bi
ih netko namjestio."
Još uvijek se čudeći, opraštam se s njim i nosim dvije šalice čokolade u dnevnu
sobu gdje Bentley sjedi za računalom i igra matematičku igru u kojoj skuplja
male sličice slatkiša kao nagradu ako uspije ukokati brojeve koji točno
odgovaraju na pitanja koja plešu zaslonom. I tako ga možemo naučiti vrlinama
proždrljivosti, pohlepe i nasilja, dok istodobno poboljšavamo njegov rezultat na
državnom testu iz matematike koji će morati polagati za dvanaestak godina.
Promatrajući ga tako usredotočenoga da i ne primjećuje kako mu je otac u
blizini, smještam se na sofu i spuštam šalice na stolić za kavu. Svi uživamo u
ovoj sobi. Namještaj je presvučen kožom, sofa, dvosjed i naslonjač koje na
okupu drži lažni orijentalni sag, zapravo kupljen u robnoj kući Sears. Ugrađene
police za knjige od čvrste javorovine, obojene u bijelo, okružuju kamin od
škriljevca koji se mrvi. Još se jedna polica ugnijezdila ispod prozora koji gleda
na stražnje dvorište. Tamo su knjige o politici, knjige o džezu, putopisi, knjige o
crnačkoj povijesti i knjige koje odražavaju naš raznovrsni ukus kad je riječ o
suvremenoj fikciji: Morrison, Updike, Doctorow, Smiley, Turow. Ima dječjih
knjiga. Tu je i Biblija, Nova Prerađena Standardna Verzija, bezukusna inačica
koja nikoga ne vrijeđa, kao i Molitvenik. Tu je i zbirka C. S. Lewisa. Knjige o
preuređenju doma i stari primjerci Architectural Digesta. Ima i nekoliko knjiga
o šahu. Nema pravničkih knjiga.
Ponovno zvoni telefon.
Bentley podiže pogled. Ja mu pokazujem na vruću čokoladu. "Amo majo, tata.
Bemmy pije amo majo." Želi reći da će je popiti malo poslije.
Telefon više ne zvoni. Shvaćam da sam podigao slušalicu ali je, zbog usputnog
razgovora sa svojim sinom, nisam zapravo stavio na uho. Činim to sad i smjesta
čujem statički elektricitet mobitela kojem se prazni baterija. A onda i muški
glas:
"Kimmer? Kimmer? Halo? Jesi tu, dušo?"
"Nema je kod kuće." Glas mi je toliko hladan koliko mi to uopće može poći za
rukom. "Želite li ostaviti poruku?"
Duga stanka. A onda škljocaj.
Zatvaram oči, lagano se zanjihavši na nogama dok moj vješti sin sve brže i brže
tamani brojeve. Godine se gube, kao i moje samopouzdanje, kao i veći dio moje
nade. Koliko sam puta tijekom našeg braka odbijao ovakve telefonske pozive -
tajanstveni muškarac traži moju ženu, a potom spušta slušalicu kad se ja javim?
Vjerojatno ih je bilo manje nego što mislim, ali više nego što mi se drago
prisjetiti. Oh, Kimmer, kako si to mogla ponovno učiniti?!
Jesi tu, dušo?
Svladavam val očaja koji mi ispire mozak. Usredotoči se, kažem samome sebi.
Kao prvo, ritam glasa kaže mi da se radi o crnom muškarcu -drugim riječima, to
nije Gerald Nathanson. Novi ljubavnik? Dvojica istodobno? Ili sam ja
pogriješio, kako je ustvrdio doktor Young? Nema načina da saznam, barem ne
dok moja žena i ja ne istjeramo ovo svađom na čistac, što ćemo prije ih poslije i
učiniti. Odlazim u svoju radnu sobu, u potragu za nečim što će mi odvući
pozornost. Druga stvar, glas mi je zvučao poznato. Ne mogu ga sasvim
smjestiti, ali znam da ću se sjetiti.
Jesi tu, dušo?
Čudno je kako neposredna briga za umirući brak može izbaciti brige o mučenju,
ubojstvu i tajanstvenim šahovskim figurama iz glave, ali -premda čudno - tako
je to s prioritetima. Uskočim pred svoje računalo. Tko bi bio tako arogantan,
pitam se ja, i tako glup da izgovori riječ dušo kad zove udanu ženu, ne znajući
čak nije li ona kod kuće. Odmahujem ponovno glavom, a mješavina bijesa,
straha i čiste boli koja mi razara živce na trenutak preplavljuje svaku moju
racionalnu misao. Želio bih urlati, želio bih dobiti napadaj bijesa, možda čak
nešto i razbiti, ali ja sam Garland, pa ću vjerojatno, umjesto toga, nešto napisati.
Letim kroz svoje spise, pokušavajući odrediti koji nedovršeni esej da
ekshumiram kako bih ga malčice, i posve besmisleno, dotjerao, kad mi pogled
privuče automobil smješten na drugoj strani ulice.
Plavi Porsche.
A muškarac, sjena iza vjetrobrana, siguran sam u to, zuri ravno u našu kuću.

(II)
PROLAZIM ČITAV POPIS MOGUĆNOSTI, ali odabirem onu koja mi, u mom
trenutačnom raspoloženju, najbolje odgovara. Uzimam bejzbolsku palicu koju
sam uz bok pisaćeg stola sakrio one noći kad su me napali, gurnem glavu kroz
vrata dnevne sobe i kažem sinu da se ne miče. On kimne, dok mu prsti divlje
kuckaju po mišu, a on osvaja goleme hrpe slatkiša rješavajući matematičke
probleme. Možda ne govori mnogo, ali svakako zna zbrajati, oduzimati,
usmjeravati miša i pritiskati ga.
Izvlačim laganu jaknu iz ormara i trzajem otvaram prednja vrata, vitlajući
palicom, udarajući njome o dlan kako bi je vozač, tko god bio, mogao i više
nego dobro vidjeti. Ne mogu učiniti ono što zaista želim -prijeći ulicu i razbiti
mu Porsche - zato što ni na trenutak ne želim ostaviti svoga sina samog. Ali
prenosim vozaču svoju poruku. On je pripadnik tamnijeg naroda i, baš kao što
sam i očekivao, na trenutak pilji kroz prozor. A onda, vrlo elegantno, ne
pokazujući ni znaka panike, ubacuje automobil u brzinu i odveze se niz ulicu.
Oduševljeno mašem palicom po zraku, ali si uskraćujem pobjednički krik.
Umjesto toga, vraćam se unutra, zatvaram vrata i spremam palicu, pa se
zapitam što sam to, kog vraga, mislio da radim. Crvena me izmaglica bijesa
katkad zanese u čudnovatim smjerovima, no rijetko me kad odvela ovako blizu
nasilju. Misli se kovitlaju kroz moj nemirni um. Vozač ovog automobila je
nedužan, živi ili radi u blizini i sad će svima ispričati da nisam normalan. Vozač
automobila je čovjek koji je zvao i tražio Kimmer, a Kimmer s njim ima
ljubavnu vezu. Vozač automobila je čovjek koji se pretvarao daje agent
Foreman. Vozač automobila je čovjek koji je vratio knjigu o šahu koju su mi
ukrali tipovi koji su me napali. On je sve navedeno. On nije ništa od
navedenoga.
"Ti si bolestan čovjek, Misha", mrmljam ja dok stojim u svojoj radnoj sobi. Na
ulici nema nikoga osim jedne susjede koja vozi svoje tri mjeseca stare blizance
u kolicima. "Treba ti pomoć. Treba ti mnogo, mnogo pomoći."
Mislim kako bi se moja žena s tim složila. A složio bi se i muškarac u plavom
Porscheu.
U jednom trenutku punom zavisti i mržnje, pada mi na pamet uistinu stravična
misao: Čovjek u plavom Porscheu je Lemaster Carfyle. Savršeni Lemaster
Carlyle koji me uhodi i vara svoju ženu, viđa se s Kimmer Juliji iza leđa. Zove
Kimmer dušo. Možda je ostavio ukradenu knjigu o šahu u mojem automobilu
kad je kasnio na Shirleynu večeru. To bi objasnilo zašto je u posljednje vrijeme
tako udaljen. Ali glas na telefonu nije ni najmanje nalikovao na njegov: na
primjer, nije imao barbadoski naglasak. Osim toga, Lem je nizak, a muškarac
kojega je John Brown vidio u šumi bio je visok. U blizini bi se mogla motati
dva nepoznata crna muškarca, ali Occamova britva, na koju se Sudac volio
oslanjati, upozorava nas na to da ne umnažamo bića bez potrebe.
U svakom slučaju, cijela je stvar tipično glupa zamisao Mishe Gar-landa.
Ostajem uz prozor, optužujući sebe onako kako to rade svi manični depresivci,
sve dok se ne prisjetim da bih trebao piti vruću čokoladu sa svojim sinom. Brzo
se vraćam natrag u dnevnu sobu i zatječem ga kako još uvijek naporno radi -
zaboravio je i na oca i na kakao - veselo uzvikujući samome sebi dok tamani
točne odgovore i gomila svoj plijen. Zacijelo je i u mojem djetinjstvu bilo
ovako blistavih trenutaka radosti, no ja se uglavnom sjećam samo sjena.
Zvono na vratima.
Nesigurno se okrenem unatrag, pitajući se bih li ponovno trebao zgrabiti palicu
ili brzo iznijeti svog sina kroz stražnja vrata, kroz živicu i sakriti ga kod
Felsenfeldovih, jer moguće je da se vozač Porschea vratio s prijateljima. Ali
garlandovska je dresura prejaka da bi mi dopustila da se uspaničim. I tako
jednostavno otvaram vrata, kao što bih učinio svakog drugog dana.
Pred njima stoje dvojica muškaraca, od kojih sam jednoga već upoznao.
"Profesore Garland, pitam se imate li minutu za nas?" pita posebni agent Fred
Nunzio iz FBI-a. Doima se sumorno.

ČETRDESETO POGLAVLJE

JOŠ JEDNO OTKRIĆE

FRED NUNZIO PREDSTAVLJA svog sudruga kao Ricka Chrebeta, gradskog
detektiva. Njih su dvojica čudan par. Nunzio je nizak, popunjen čovjek, živahan
i samopouzdan, glatke crne kose začešljane unatrag. Žgoljavi je Chrebet čovjek
slabašne kose i osjećaja: ponašanje mu je toliko suzdržano da se zatječem kako
želim nešto priznati, samo da na minutu ili dvije privučem njegovo zanimanje.
Zubi su mu blistavi i ravni, usne blijede, čeljust ratoborna. Njegove su svijetle
oči duboko usađene i oprezne. Osjećajući vrtoglavicu od deja vua, vodim ih u
osunčanu prima-ću sobu koju nikad ne koristimo, osim kad imamo društvo. Na
suprotnoj strani hodnika Bentley veselo tamani brojeve, nesvjestan iznenadnog
uznemirenja svog oca, nimalo zainteresiran za posjetitelje. Nikad ga ne
zanimaju stranci, možda zato što je od mene naslijedio sklonost prema
introspekciji.
"Nećemo vam oduzeti mnogo vremena", kaže Nunzio, umornih očiju, gotovo se
ispričavajući. "Ne bismo vam smetali da nije važno."
Mumljam nešto prikladno, čekajući da se sjekira spusti. Zar se nešto dogodilo
Kimmer? Zašto bi u tom slučaju ovdje bio FBI? Ima li novosti iz Washingtona?
A zastoje onda ovdje gradski murjak?
"Moj kolega je želio s vama o nečemu porazgovarati," nastavlja Nunzio, "a ja
sam se, na neki način, prikvačio."
U međuvremenu je detektiv Chrebet otvorio svoju tanku aktovku na stoliću za
kavu i sad lista kroz njezin sadržaj. Izvlači sjajkastu fotografiju u boji i ona
preko stola klizne prema meni: zbijeni bijelac s neurednom čupom smeđe brade
zuri u fotoaparat, a pločica s gomilom brojeva prislonjena mu je uz grudi.
Policijska fotka. Zadrhtim, prisjećajući se.
"Prepoznajete li osobu prikazanu na fotografiji?" pita detektiv svojim
piskutavim, bezizražajnim glasom, oblikujući pitanje pažljivo, kao iz knjige
uputa.
"Da." Upućujem oštar pogled Nunziju, ali obraćam se Chrebetu. "Znate da ga
prepoznajem."
Bez i najmanje stanke, on mi dodaje sljedeću fotografiju, crno-bijelu, a ovaj
mije put dovoljan čak i letimičan pogled, a na pitanje uopće ne čekam. "Da, i
njega također prepoznajem. Ovo su dvojica muškaraca koja su me prije
nekoliko tjedana napala usred sveučilišnog kompleksa."
Nunzio se lagano smiješi, no Chrebetovo blijedo lice kao daje od kamena.
"Jeste li potpuno sigurni?"
Poslušno još jednom proučim fotografije, za slučaj da su se promijenile u
proteklih nekoliko sekundi. "Da, potpuno sam siguran. Obojicu sam dobro
vidio." Pokazujem na fotografije. "Znači li to da ste ih pronašli? Jesu li
uhićeni?"
Detektivi na moje pitanje odgovaraju pitanjem. "Jeste li ove muškarce vidjeli
ikad prije one večeri kad su vas napali?"
"Ne. Nisam ih nikad prije vidio. Policiji sam to već rekao."
Prije nego što Chrebet uspijeva postaviti sljedeće pitanje, Nunzio progovara:
"Profesore Garland, postoji li išta što biste željeli podijeliti sa mnom?"
"Kako, molim?"
"Bilo što vezano uz... pa, istraživanje kojim se bavite?" Primjećujem njegov
pažljivo odabrani eufemizam i pitam se želi li on to sakriti nešto pred
Chrebetom, ili misli da bih ja to želio. "Bilo što o čemu biste radije razgovarali
u četiri oka?"
"Ne, ne postoji."
"Jeste li sigurni?"
"Već sam vas pitao o mogućnosti daje Freeman Bishop..."
"Istražili smo to." Odgovara mi brzo i meni se čini kako Nunzio ne želi da
detektiv shvati o čemu razgovaramo. "Vaš je izvor bio u krivu. Nema nikakva
razloga za brigu." Razuvjerava me, iako nisam ništa pitao. Svakim sam
trenutkom sve zbunjeniji.
Nunzio utihne. Lopta je ponovno na Chrebetovoj strani igrališta. On nastavlja
svoje ispitivanje kao da savezni agent uopće nije otvorio usta. "Jeste li ijednog
od ovih muškaraca vidjeli u razdoblju poslije napada?"
Kako raste moja zabrinutost, tako mi se vraćaju odvjetničke vještine. "Koliko
mije poznato, nisam."
"Znate lije li ih vidio netko drugi?"
"Ne." Čekao sara dovoljno dugo, sad ponovno ubacujem jedno svoje pitanje. "A
sad mi, molim vas, recite - znate li tko su oni?"
"Sitni kriminalci", ubacuje se Nunzio. "Razbijači. Unajmljena pomoć. Nitko i
ništa."
"Onda, jesu li uhićeni? Pronašli ste ih? Jeste li zato ovdje?" Pitam zato što mi se
čini da ću, uspijem li otkriti tko ih je unajmio, biti na pola puta do rješenja.
"Znate li za koga su radili?"
Ponovno Chrebet, pedantno: "Ne, profesore, ne znamo za koga su radili. Nisu
uhićeni. I, da, pronašli smo ih. Odnosno, bolje bi bilo reći da su bili pronađeni."
"Što mi pokušavate reći? Jesu li mrtvi?"
On je neumoljiv, poput stroja. "Grupa izviđača koja je bila na izletu u
zaštićenom parku Henley pronašla ih je tijekom vikenda. Ležali su u grmlju,
vezani i začepljenih usta. Živi, ali jedva."
"Ne žele ništa reći", ubacuje se Nunzio, možda zato što mije pročitao misli.
"Zapravo, usrani su od straha. A i ja bih na njihovu mjestu bio." Opušten,
podrugljiv osmijeh. "Čini se da im je netko odrezao sve prste."

ČETRDESET PRVO POGLAVLJE

 SUKOB
(I)
KIMMER NISAM NIŠTA REKAO. Još nisam. Umjesto toga, u četvrtak poslije
podne navraćam vidjeti doktora Younga. Sluša me strpljivo i zabrinuto, ruku
sklopljenih na svom pozamašnom trbuhu, nesretno odmahujući svojom teškom
glavom, a onda mi pripovijeda o Danijelu i lavu u špilji. Kaže da će me
Gospodin pratiti na putu. Ne mora me pitati kako su to moji napadači izgubili
sve svoje prste. Chrebet je, u svom rafalnom stilu, pitao imam li ikakvu ideju o
tome što se moglo dogoditi, ali zapravo nije očekivao odgovor, a nije ga ni
dobio. Chrebet je znao, baš kao što je znao i Nunzio, baš kao što zna doktor
Young, baš kao što znam i ja, da je snažna ruka Jacka Zieglera udarila u Elm
Harboru. Glas koji mi je telefonirao u dva i pedeset jedan ujutro - glas koji još
uvijek ni živoj duši nisam spomenuo - izvršio je svoje obećanje.
Prije nego što ću napustiti pastorov ured, on me upozorava da se ne veselim zlu
koje je zadesilo druge. Uvjeravam ga kako se ni najmanje ne veselim onome što
se dogodilo muškarcima koji su me napali. Doktor Young kaže da nije mislio na
njih. Dok pokušavam razabrati o čemu on govori, on mi savjetuje da učinim što
god mogu kako bih popravio međuljudske odnose s ljudima od kojih sam se
otuđio. Pristajem, ali s nelagodom. Istoga poslijepodneva susrećem Dahliju
Hadley u vrtiću i kažem joj kako mije žao zbog skandala u koji je upao Mare,
ali ona se drži ledeno i odbija razgovarati sa mnom. Pa ipak, potreba da se
izmirim prerasta u prisilni poriv, možda i zato što vjerujem da na taj način mogu
istjerati svoje demone. Kad čovjek za vratom osjeća dah Jacka Zieglera kako ga
guši, lako može tako pošašavjeti.
U petak ujutro potražim Stuarta Landa i ispričam mu se zbog toga što sam ga
optužio da pokušava sabotirati Marcovu kandidaturu, no on izjavljuje kako ga
to uopće nije uznemirilo, budući da zna kako je nedužan. Dovoljno je ljubazan
da mi kaže kako Mare još nije povukao svoje ime iz šešira. Kad ga pitam zašto,
Stuart me hladno pogleda i kaže: "Možda zato što misli da su više nego dobre
šanse da ti pronađeš način da sve upropastiš svojoj ženi." Zaprepašten, ispužem
iz njegova prostranog kabineta, odlučniji nego ikad da se pristojno ponašam.
Poslije objeda, konačno pokušavam stupiti u kontakt s cijenjenim Cameronom
Knowlandom čiji sin poslije naše male čarke na mojim predavanjima više nije
rekao ni riječi, no kad nazovem privatnu investicijsku tvrtku koju Cameron vodi
u Los Angelesu, on odbija preuzeti moj poziv; odnosno, njegova glavna tajnica,
kad se konačno kroz niže razine uspijem probiti do nje, kaže mi kako gospodin
Knowland nikad nije čuo za mene.
Kad sam ove novosti u ponedjeljak ujutro u košarkaškoj dvorani ispričao Robu
Saltpeteru, on mi kaže kako se Cameron Knowland poigrava sa mnom, no to
sam više-manje i sam pogodio. Danas igramo "jedan-na-jedan" i Rob me
dvaput zaredom poruče do nogu, ali samo zato što je viši i brži od mene, a
možda i zato što su mu refleksi i koordinacija pokreta bolji nego moji.
Petak je, a moja se raspoloženja i dalje neprekidno mijenjaju. Nastavljam se
pristojno ponašati, ali samokontrola mi je krhka. Raspuknut će se i od
najmanjeg udarca. Pokušavam se moliti, ali nemam koncentracije. Sjedim za
radnim stolom, a nisam sposoban za rad; bjesnim na svog oca i pitam se što bi
se bilo dogodilo da sam onoga dana na groblju odbio razgovarati s Jackom
Zieglerom. Najvjerojatnije bih svejedno zaglavio s očevim pismom, svejedno
bih se pitao tko je Angelin prijatelj, a mrtvi bi svejedno bili mrtvi, što znači da
se nema smisla pitati...
Mrtvi bi svejedno bili mrtvi...
Raspoloženje mi se podiže. Prisjećam se zamisli koja mi je pala na pamet na
večeri kod Shirley Branch. Kad sam je pogledao na danjem svjetlu, učinila mi
se besmislenom, ali sad sam već očajan. Osim toga, to bi možda meni i mojoj
obitelji otvorilo put za bijeg iz ove zbrke. Mrtvi. Groblje. Možda, tek možda.
Ne znam hoće li upaliti, ali nema štete od toga da se pripremim, za slučaj da to
ipak odlučim pokušati. Počinjem tako što telefoniram Karlu u knjižaru i
postavljam mu pitanje o Dvostrukom Excelsioru. Nije baš prijateljski nastrojen,
no ipak je strpljiv i zahvaljuje mi što sam mu vratio knjigu. Posljedica njegova
odgovora jest to da ja nastavljam planirati. Samo, bit će mi potrebna pomoć.
Kasnije toga poslijepodneva, poslije predavanja iz upravnog prava, sjurim se
dolje, na prvi kat, kako bih potražio Danu Worth, ali obavijest na njezinim
vratima kaže da je ona u fakultetskoj čitaonici. Ona uvijek ostavlja obavijesti,
zato što želi da je ljudi uvijek uspiju pronaći: čini se da je razgovaranje s
ljudima njezina omiljena zabava. I tako se događa da činim strahovitu
pogrešku. U svojoj silnoj želji da pronađem Danu, odlazim u knjižnicu koju
inače izbjegavam i sve se raspada na komadiće.

(II)
VEĆINA PROFESORA SJEDI U SVOJIM KABINETIMA i poziva fakultetske
knjižničare da im donesu knjige koje žele, ili čak prepuštaju telefoniranje
svojim tajnicama, ali ja povremeno volim otići u knjižnicu i upiti ozračje tog
mjesta; odnosno, to sam činio dok se nisu pojavile prve naznake da Kimmer
možda održava vezu s Jerryjem Nathansonom. U deset do pet, koristim svoj
fakultetski ključ kako bih na drugom katu otvorio bočni ulaz u pravnu
knjižnicu, daleko od studentskog žamora. Ključ me pripušta u stražnji dio
prostorije za periodiku koja se sastoji od dvadesetak usporednih redova polica
od lijevane bronce krcatih pedantno složenim pravnim časopisima čije stranice
imaju preklopljene vrhove. Oklijevam krenuti naprijed i tražim prigodu za
povratak. Ako ću nastaviti, hitno mi je potrebna pomoć, a Dana je jedina od
svih osoba koje poznajem dovoljno luda kako bi to učinila. Rob Saltpeter
previše je ispravan, Lem Carlyle previše političan. Razmotrio sam i odbacio
mogućnost da kao pomoćnika unovačim nekoga od studenata. To mora biti ili
Dana, ili nitko. Nesigurno ukoračivši u prostoriju s periodikom, začujem kako
dolaze neki studenti i odlučujem prikriti pravu svrhu svog boravka ovdje jer,
iako nikad ne bih oklijevao sam ući u Danin kabinet, osjećam se neugodno pri
pomisli da bi me netko mogao vidjeti kako je tražim ovdje dolje u knjižnici. Ali
moja je potreba toliko hitna da moram smjesta dobiti odgovor, ili ću izludjeti.
Nasumično izvlačim stare uvezane primjerke Columbia Law Reviewa i listam
ih kao da tražim zakopano blago. Hodajući kroz prolaze i noseći tešku knjigu
kao kamuflažu, zaustavljam se pokraj bučnog starog stroja koji proizvodi mutne
fotokopije i čeličim samoga sebe. Potom napuštam prostoriju s periodikom i
ulazim u glavnu čitaonicu, namjerno odbijajući podići pogled prema zidu na
kojem još uvijek visi portret mog oca u sudačkoj halji. Ako pažljivo proučite
sliku, možete otkriti neuredno obojen popravak koji prekriva ružne primjedbe
kojima je netko onečistio platno tijekom njegovih saslušanja: CIČA TOM bila
je jedna od manje uvredljivih, a bilo je tu i raznovrsnih komentara o Sučevim
precima što ih je dodao neki politički komentator, previše skroman da bi se
potpisao.
Ja tu sliku nikad ne proučavam pažljivo.
Dok prelazim široku prostoriju, nekoliko me odvažnijih studenata pozdravlja,
no većina je dovoljno pametna da to ne učini. Sposobni su iščitavati lica svojih
profesora i znaju kad ih mogu prekinuti, a kad je bolje da se suzdrže. Prolazim
pokraj grupice crnih studenata, pa pokraj grupice bijelih. Domahujem Shirley
Branch koja stoji pokraj reda računala, izbezumljeno mašući rukama dok
prilično silovito objašnjava nešto Mattu Goffeu, kolegi koji, kao ni ona, još nije
izabran u redovito zvanje i koji je, kao i ona, ljevičar. Na suprotnoj strani
prostorije primjećujem Averyja Knowlanda koji se beznadno zgrbio nad
knjigom slučajeva, no - na svu sreću - put me ne vodi tim smjerom. Možda će
Cameron Knowland i njegova trofejna supruga povući svoja tri milijuna dolara,
a mi možemo zadržati veličanstvenu, otrcanu knjižnicu koju sad imamo.
Dekanica želi da imamo zgradu dostojnu 21. stoljeća, ali ja sam mišljenja kako
knjižnice moraju ostati čvrsto ukorijenjene u 19. stoljeću, kad je čvrstina pisane
riječi, a ne jednodnevnost kabela od optičkih vlakana bila način prenošenja
obavijesti na velike udaljenosti. Obožavam ovu prostoriju. Neki od dugačkih
stolova za kojima sjede studenti stariji su od pola stoljeća. Strop je visok gotovo
tri kata, no mjedeni su lusteri sad svedeni na puki ukras: svjetlo nam danas
osiguravaju ogavne fluorescentne cijevi, u tandemu sa sunčanom svjetlošću
koja se lomi kroz prozore kupole, visoko gore iznad složenih rezbarija na
drvenim policama koje sadrže pravne knjige. Za one koji imaju strpljenja, svaka
slika na prozorima od vitraja dodaje po jedan kadar priči koja počinje točno
iznad glavnog ulaza u knjižnicu i oblijeće oko sva četiri vanjska zida, pa
završava na mjestu na kojem je i počela: nasilan zločin, svjedok koji doziva
policajca, uhićenje osumnjičenika, suđenje, rasprava porotnika, osuda, kazna,
novi odvjetnik, priziv, oslobađanje i, na kraju, opet povratak u isti zločinački
život, neprekinuti pesimistični krug koji me, dok sam studirao, dovodio do
ludila.
Smiješim se knjižničaru koji radi na priručnicima dok zaobilazim njegov
dugački stol. On mi ne uzvraća osmijeh: telefonira, a ako su glasine točne,
vjerojatno stavlja novac na neku okladu. S druge strane njegova stola nalazi se
Čitaonica za nastavno osoblje, kako se pompozno naziva prostorija koja je moj
cilj. Upravo kanim iskoristiti svoju karticu kako bih otvorio ONO kad se ispred
mene otvaraju dvostruka vrata od mliječnog stakla, kroz koja zajedno ispadaju
Lemaster Carlyle i Dana Worth, smijući se, očito nekom worthizmu, budući da
se Lem smije glasnije.
"Zdravo, Tal", kaže Lem tiho. Besprijekorno je dotjeran kao i uvijek, u
sportskom sakou sive nijanse, s grimiznom harvardskom kravatom.
"Lem."
"Misha, dušo", mrmlja Draga Dana i ja podsjećam samoga sebe kako joj moram
reći da me tako ne zove u javnosti. I ona je lijepo odjevena, u tamno poslovno
odijelo.
"Dana, imaš minutu?"
"To ovisi o tome kako ćeš glasovati o Bonnie Ziffren", smiješi se Dana,
imenujući jednu u beskrajnom nizu kandidata koje preporučuje fakultetski
odbor za imenovanja, a na koju Draga Dana iz ovog ili onog razloga, ima
primjedbe. "Znam da Mare misli kako je ona sljedeća Catherine McKinnon, ali
ako hoćeš moje mišljenje, ona je nebrušeni cirkon."
"Ne bi smjela u javnosti razgovarati o možebitnim nastavničkim ime-
novanjima", pobožno je podsjeća Lem. On i opet izbjegava moj pogled.
"Sveučilišna pravila propisuju da su pitanja vezana uz osoblje povjerljiva."
"Onda uđi u moj salon." Ona pokaže prema ČNO.
"Ne, hvala", mrmlja Lemaster. Zapravo, baš se sjetio kako mora juriti: ima
večeru s nekim gostujućim moćnikom iz Američkog pravnog instituta. Čovjek
uvijek može računati na to da će Lemastera Carlylea iz njegove blizine udaljiti
fakultetska politika. On žudi za fakultetskim zlatnim godinama - koje je u
potpunosti propustio, a ipak su mu drage - kad su se svi profesori slagali jedni s
drugima, iako oni koji su u to doba predavali, kao Theo Mountain i Amy
Hefferman, imaju nešto drugačija sjećanja. On nestaje bez pozdrava, još uvijek
nesposoban da me pogleda u oči.
Pa što je njemu? Je li on Kimmerin ljubavnik? Je li on isporučio pješaka?
Trljam čelo, ponovno bijesan, ne na Lema, nego na Suca. Draga Dana Worth,
primjećujući moju iznenadnu promjenu raspoloženja, nježno polaže ruku na
moju nadlakticu. Čeka dok nije posve sigurna da nas Lem više ne može čuti, a
onda me tiho pita što želim.
"Bolje bi bilo da o tome razgovaramo nasamo", kažem joj ja, još se uvijek
pitajući stoje Lemasteru i ima li to ikakve veze s... no, pa sa svime što se
događa.
"Uđi u moj salon", zadirkuje ona opet. Ja oklijevam, ne želeći biti viđen kako se
šuljam u ČNO u društvu kolegice, posebno bijele kolegice, iako ona nije
zainteresirana za muškarce; to moje oklijevanje upropaštava sve. Dana se već
smiješi nekome iza mog ramena, pozdravljajući novopridošlicu, kad oštro
izgovorene riječi iza mojih leda odjeknu poput metaka.
"Tal, mislim da moramo porazgovarati."
Iznenađeno se okrenem i zatječem se kako piljim u bijesno lice Geralda
Nathansona.

(III)
"ZDRAVO, JERRY", kažem tiho. "Moramo razgovarati", ponavlja on.
Jerry Nathanson, vjerojatno najistaknutiji odvjetnik u gradu, studirao je sa
mnom i s Kimmer, i još se u to doba vjenčao s neupadljivom ženom koja mu je
i danas supruga. Visok je možda oko metar i sedamdeset pet, malčice predebeo,
bucmaste brade koja svejedno ne uspijeva pokvariti njegov privlačni dječački
izgled u stilu pedesetih. Crte lica jasne su mu i pravilne, pomalo meke. Tamna
mu je kosa kovrčava, i u sredini počinje lagano ćelaviti. U svojem svijetlosivom
odijelu i tamnoplavoj kravati djeluje dojmljivo. Ruke su mu prekrižene na
grudima, kao da očekuje ispriku.
"Mislim da nemamo o čemu razgovarati", kažem ja, zaboravljajući svaku
lekciju koju mi je pokušao očitati Morris Young. Ponašam se kao jedan od
njegovih dječaka koje nastoji izvući iz slijepe ulice, pravim se da sam macho
samo kako bih se pravio da sam macho.
"Misha, vidimo se poslije", kaže Dana, još se uvijek široko osmjehujući, ali sad
već slabije. Uopće ne želi sudjelovati u ovome što će uslijediti. "Nazovi me."
"Dana, čekaj..."
"Pusti je", zapovijeda Jerry Nathanson. "Moramo razgovarati nasamo."
Odmjeravam ga od glave do pete, prebacujući Columbia Law Review u lijevu
ruku, možda kako bih si oslobodio desnicu. A zatim silim samoga sebe da se
smirim. Odmahujem glavom. "Ne, Jerry. Sad ne mogu. Imam posla."
Pokazujem mu knjigu. "Možda koji drugi put."
Dok ga pokušavam zaobići, on me grabi za ruku. "Da se nisi usudio otići."
Bijes samo što mi nije prekipio. "Molim te, pusti mi ruku", šapćem, ne okrećući
se. Svjestan sam da se nekoliko studenata komeša i pokazuje prema nama, što
znači da će se uskoro okupiti gomila.
"Samo želim razgovarati", mrmlja Jerry koji je također primijetio da smo
privukli pozornost.
"Ne znam na koliko ti različitih načina mogu reći kako ne želim razgovarati s
tobom."
"Talcotte, nemoj raditi scene."
"Ti kažeš meni da ne radim scene?" Nabusito ga gledam, pitajući se bih li ga
trebao zviznuti. Zacijelo negdje postoji pravilnik o ponašanju muža-rogonje
prilikom susreta s vjerojatnim predmetom naklonosti njegove žene.
"Smiri se, Talcotte."
"Nemoj mi govoriti da se smirim!" Želim dodati još nešto, ali se suzdržim, zato
što njegove crte lica filmske zvijezde iz pedesetih više nisu ljutite. Sad izgleda
zbunjeno.
"Moram ići", kažem mu, zaobiđem ga i grabim prema izlazu. Mogu ga čuti
kako žuri za mnom i počinjem se kretati brže. Čini se da nas sad promatra
polovica studenata prava, a s njima i nekoliko mojih kolega. Pa ipak, ne
preostaje mi ništa nego se izgubiti i o ostalome se brinuti poslije.
Jerry me dostiže upravo kad sam izašao kroz urešena dvostruka vrata koja
označavaju glavni ulaz u knjižnicu. "Sto je tebi, Talcotte? Samo sam htio
porazgovarati s tobom."
Sad mije dosta suzdržanosti. Naglo se okrećem u svijetlocrvenom bijesu. "O
čemu, Jerry? Što ti zapravo hoćeš?"
"Ovdje? Ovdje želiš razgovarati?"
"A zašto ne? Pa trčao si za mnom preko cijelog pravnog fakulteta."
On se pribere. "Pa, kao prvo, želio sam ti unaprijed čestitati. U vezi s tvojom
ženom, mislim. Rekla mi je" - osvrće se, ali sad kad smo izašli iz knjižnice u
blizini je samo nekoliko studenata koji se prave da ne prisluškuju - "rekla mi je,
ovaj, za profesora Hadleyja."
U krevetu? Na sofi u tvom uredu? Usprkos obećanju koje sam dao doktoru
Youngu, ne uspijevam se otresti ljutnje - a možda i svog jada -sad kad sam
licem u lice s Jerryjem Nathansonom. "Profesor Hadley nije još povukao svoje
ime iz šešira", ispalim ja.
"Oh. Oh, to nisam znao."
Nekako smo ponovno počeli koračati, niz prigušeno osvijetljen hodnik, prema
mom kabinetu. Nitko nas se od studenata nije usudio slijediti, ali nekoliko je
vrata kabineta otvoreno, pa bi nas netko ipak mogao čuti.
"Pa, tako je", mrmljam ja. "Čini se da profesor Hadley misli kako još uvijek
može sve razjasniti, daje sve to jedan veliki nesporazum."
"Razumijem." Jerry progovara tiho i s oklijevanjem. Pokušava se nasmiješiti.
Stojimo pred vratima mog kabineta. "Pa, siguran sam da će tvoja žena dobiti taj
posao."
A onda sve prasne iz mene. "Moja žena. Moja žena. Moja žena!"
On naginje glavu u stranu, stisnutih očiju. "Da. Tvoja žena."
"Hoću da se držiš dalje od nje."
"Dalje od nje? Pa mi radimo zajedno."
"Znaš ti vrlo dobro na što ja mislim, Jerry. Ne igraj se sa mnom."
"Ne znam na što misliš, Talcotte, i... to je potpuno smiješno." Jer-ryjevo se
zaprepaštenje čini tako iskrenim da sam siguran kako mi mulja. "Ne znam kako
si mogao i pomisliti... Mislim, ja i Kimberly? Kako ti je takvo što palo na
pamet?"
"Možda tako stoje to istina."
"Nije istina. Molim te, nemoj to ni pomisliti." Trlja lice rukama. "Tvoja žena...
Kimberly... ona, ovaj, rekla mije prije nekoliko mjeseci kako ti sumnjaš da
među nama ima nečega. Mislio sam da se šali. Molim te, Talcotte, vjeruj mi."
Oči mu postaju iskrene i on, već po drugi put, nepozvan stavlja ruku na moju.
"Talcotte, ja sam slučajno sretno oženjen čovjek. Moj odnos s tvojom ženom
samo je profesionalan. Nikad nije bio ništa drugo nego profesionalan. I nikad i
neće biti nešto drugo osim profesionalnog." Čeka da mi se ovo slegne. "Tvoja
žena je najbolja odvjetnica u tvrtki, najbolja odvjetnica u gradu, najbolja
odvjetnica u ovom dijelu države. Možda ja... možda joj dajem previše posla,
možda je previše udaljujem od kuće, ali Talcotte, molim te da mi vjeruješ kad ti
kažem da je dalje od kuće drže samo poslovni razlozi."
"Ne znam zašto bih ti povjerovao", prezirno frknem ja, ali sad koračam manje
sigurnim tlom i obojica to znamo. Ispucao sam sve svoje streljivo, no barut mije
bio vlažan. Možda bih svoj bijes zapravo trebao usmjeriti prema Jacku
Ziegleru, ili prema Sucu.
Jerry Nathanson ponovno korakne natrag. Više nije živčan. On je dobar
odvjetnik i zna kad je u prednosti. Kad ponovno progovori, glas mu je hladan.
"Tvoja mi je žena također rekla i to da se ponašaš... ona je to nazvala
iracionalnim ponašanjem. Rekao sam joj da se ne brine, no čini se daje, kao i
obično, ona bila u pravu."
"Rekla tijelo?"
"Daje tvoje ponašanje počinje plašiti."
Ovo je zaista previše. Koraknem prema njemu. Samo se teškom mukom
uspijevam spriječiti da ga ne zgrabim za prednjicu njegova rukom šivana
odijela. "Ne želim da ti s mojom ženom raspravljaš o meni." Nisam ni shvatio
kako to besmisleno zvuči, dok to nisam izgovorio. "Ne želim da s mojom
ženom raspravljaš bilo o čemu."
"Imam novosti za tebe, Talcotte." Iznova se javlja i Jerryjev bijes. Upire prstom
u mene. "Tebi je potrebna ozbiljna liječnička pomoć. Možda psihijatrijska."
Oh, kako su muškarci užasni! Pljuskom odbacujem njegov prst i kažem nešto
otprilike jednako korisno: "Ako se ne budeš držao dalje od moje žene, Jerry, i
tebi će biti potrebna ozbiljna liječnička pomoć."
Lice mu se zajapuri. "To je prijetnja, Talcotte. Čuješ li ti samoga sebe? Upravo
mi je o takvim stvarima Kimberly govorila."
"Zaista imaš hrabrosti, Jerry."
"Ma nemoj?" Tapše prednjicu mog pulovera, bockajući me. "A što ćeš ti s tim u
vezi poduzeti?"
"Ne izazivaj me", frkćem ja. On prasne u smijeh. Da nismo dvojica
intelektualaca u gradu s prestižnim sveučilištem, nema sumnje da bismo se
potukli. Ovako, samo se malo naguravamo. Vjerojatno ja njega žešće guram.
Iako vidim da privlačimo novu publiku, ne mogu se natjerati da se povučem,
svijet oko mene isuviše je crven. "Samo se drži dalje od moje žene."
"Ti si lud, Talcotte." On se s naporom uspijeva pribrati i povlači se, teško
dišući. "Potraži pomoć."
Kad Jerry ode, cijela Oldie pilji u mene.

ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

KRAJNJI ROK
"MALO SMO ZABRINUTI ZA TEBE", kaže Lynda Wyatt bez uvoda.
"Znam."
Odlučio sam se ponašati pokajnički. Dekanica Lynda nazvala me u utorak
poslije podne i zamolila me - naredila mi, zapravo - da budem u njezinu uredu u
srijedu u tri sata, a prizvuk njezina glasa dao mi je do znanja da sam u ozbiljnoj
nevolji.
"Ti si dio obitelji, Talcotte", nastavlja ona, neumoljiva pogleda. "Prirodno, kad
je član obitelji u nevolji, nastojimo mu pomoći."
Kad kaže mi, misli na sebe, Stuarta Landa i Arnieja Rosena, troje najutjecajnijih
članova nastavnog osoblja ovog fakulteta koji su, slučajno, sadašnja dekanica,
bivši dekan ijedan od najjačih kandidata za sljedećeg dekana. Ozbiljnost
prigode naznačuje i odsutnost Bena Montoye, koji obično za nju obavlja prljave
poslove. Na ovom sastanku Lynda želi teško naoružanje.
Sjedimo u Lyndinu uredu, na komadima namještaja složenima za ovaj razgovor.
Ja sam u drvenom naslonjaču, Lynda i Stuart na raskošnoj sofi koja stoji pod
kutom, desno od mene, a Arniejeva su invalidska kolica odmah do mene. Vidim
mjesto s kojega je isti naslonjač u kakvom ja sjedim odmaknut da se napravi
mjesto za Arnieja. Lynda obično na bočnom stolu drži kavu i uštipke, ali ne i
danas.
Stuart preuzima riječ. On ima mnogo manje smisla za zaobilazno izražavanje,
zbog čega je bio vrlo loš dekan, ali je iz istog razloga vrlo dobar čovjek.
"Pogledajmo dokaze, Talcotte. Razloge naše zabrinutosti. Kao prvo, tu su sve
luđe i luđe teorije zavjere koje ti svim snagama istražuješ, iako su te neki od nas
upozorili da to ne činiš. Kao drugo, tu je onaj bizarni incident s policijom, što
nam zaista nije potrebno s obzirom na rasne napetosti u ovom gradu. To su stari
problemi, naravno, pa ih na trenutak možemo odložiti u stranu. Kao treće" -
nabraja ih na prste -"nisi redovito održavao predavanja. Kao četvrto..."
"Samo trenutak, molim te", ubacujem seja, iskazujući svoj uobičajeni
nedostatak smisla za razgovorne nijanse. Kao odvjetnik, morao bih biti
dovoljno pametan da najprije pustim njih da iznesu optužbe, potom sebi uzmem
vremena da promislim o njima i na kraju redom pobijem sve teze. Ali sjetite se
one poslovice o tome kako oni koji mogu rade, a oni koji ne mogu -
podučavaju. "Svi vi znate da sam imao dobre razloge za propuštanje tih
predavanja..."
"Moj je otac umro u ponedjeljak ujutro, a ja sam predavao i to popodne, i sutra,
i prekosutra", kaže Stuart hladno. "Osim toga, obiteljski bi problemi objasnili
samo tvoje izostanke u jesenskom semestru. Ali ne i u ovom, koji je počeo tek
prije mjesec dana."
Arnie Rosen polaže ruku na moju, kako bi me zaustavio prije nego što
izgovorim neki nepromišljeni odgovor. "Tal, molim te, najprije nas saslušaj.
Nitko te ne napada."
Odlučujem držati jezik za zubima.
"Kao četvrto," nastavlja Stuart, "imamo ono što bismo, pretpostavljam, mogli
nazvati tvojim malim naguravanjem s Geraldom Nathansonom, diplomantom
ovog fakulteta i uglednim članom zajednice. Imaš li ti ikakva pojma koliko vas
je ljudi čulo? I kao peto..."
"Samo malo", prekidam ja, zaboravljajući svoju odluku. Budući da sam kroz to
već prošao s bijesnom i zlovoljnom Kimmer, ne želim to ponavljati. "Samo
malo! Ako kanite mene okriviti za tu svađu, moram vas obavijestiti da..."
Stuart je nesposoban za povlačenje. "Ništa od svega ovoga nema veze s
okrivljavanjem. Mi govorimo o tome što se događa s tobom, Talcotte."
Isprepleće prste. "Prije mnogo mjeseci rekao sam ti da želimo natrag živahnog i
optimističnog Talcotta Garlanda. Ali ti si zanemario to upozorenje, baš kao što
si zanemario i sva ostala moja upozorenja." Zastaje. "A nismo još ni počeli
raspravljati o tvojim pokušajima da sabotiraš šanse Marca Hadleyja za sudačko
imenovanje."
"Ja s tim nisam imao nikakve veze!"
"I kao peto," neumoljivo nastavlja Stuart, "uokolo se priča nešto o tome da si
napisao članak koji s predrasudom zastupa potrebe klijenta koji plaća..."
"Ovo je potpuno besmisleno!" prskam ja slinu, jer sam odavna zaboravio
razgovor koji sam prije milijun godina vodio s Arniejem Rosenom.
"Smiri se, Talcotte", kaže Lynda svojim čeličnim glasom i meni pada na pamet
kako bi Theo Mountain, da smo još uvijek u bliskim odnosima kakvi su nekad
označavali naše prijateljstvo, ili da je nekoliko godina mlađi, bio u ovoj
prostoriji nastojeći me obraniti, jer on je nekad imao moć na ovom fakultetu i
nikad ne bi mirno trpio ovakvo obrušavanje na svog štićenika. "Stuart samo
objašnjava kakvima se stvari čine s gledišta fakulteta."
"Gerald Nathanson razmišljao je o tome da uloži nekakvu pritužbu," kaže
Stuart, "ali ja sam ga odgovorio od toga."
"Drago mi je što to čujem", mrmljam ja, dok mi se vrti u glavi.
"Postoji važno sveučilišno pravilo", nastavlja Stuart, izravan kao i uvijek.
"Službenici fakulteta ne idu uokolo na taj način maltretirajući ugledne građane."
"Nisam ja nikoga maltretirao", prosvjedujem beznadno. "On je prvi počeo."
"Moralna praksa dječjeg vrtića." Odmahuje glavom, kao da sam nepopravljiv.
"Ono što želimo reći", progovara Arnie Rosen s vidljivim oklijevanjem, "jest to
da je došlo vrijeme kad institucija mora razmisliti kako će se zaštititi." Iza malih
okruglih leća njegove su oči meke od sućuti. On nije od onih liberala kojima je
lako kritizirati crnoga čovjeka.
"Zar... dajete li vi to meni otkaz?" bubnem ja, dok mi pogled leti s jednog
bezizražajnog bjelačkog lica na drugo.
"Ne", kaže Stuart ledeno. "Samo te upozoravamo."
"A što to točno znači?"
Stuart upravo kani opet progovoriti, kad Dekanica Lynda podiže ruku. "Stuarte,
Arnie, hoćete li nas ispričati na trenutak?" Arnie smjesta pokreće svoja
invalidska kolica, a Stuart tako žustro poskoči na noge da sam uvjeren kako je
cijela predstava bila unaprijed smišljena jer nema dekana - čak ni zastrašujuća
Lynda Wyat ne može to izvesti - koji bi mogao natjerati Arnieja Rosena i
Stuarta Landa da skoče ako oni to ne žele.
Trenutak poslije, ostajemo sami.
"Uvijek si mi bio drag", počinje Dekanica Lynda, stoje najvjerojatnije laž, ali
njezina definicija riječi, na dobar stari dekanski način, ne poklapa se uvijek s
definicijom kako je razumiju drugi. Dekani moraju posjedovati tu osobinu ako
žele preživjeti, zato što moraju biti sposobni nekom studentskom aktivistu, s
posvemašnjom iskrenošću i sućuti, reći
Oh, zar ste mislili da je ono što sam prije rekla obećanje da ćemo nešto i
poduzeti? Ja sam samo rekla da ćemo to malo istražiti, ali kao dekanici, ruke su
mi više-manje vezane. To zaista ovisi uglavnom o sveučilišnom ravnatelju.
Dobri dekani ne samo da takve stvari govore gotovo svaki dan, oni čak znaju i
trik kojim će natjerati studente, a katkad i predavače, da povjeruju kako im
govore istinu.
"Hvala ti, Lynda", kažem ja mirno, čekajući da ona uđe u bit.
"Ne dajemo ti otkaz, Tal. To ne bismo mogli učiniti čak i kad bismo to željeli.
Izabran si u stalno zvanje, što znači da te samo upravni odbor sveučilišta može
otpustiti, i to samo s dobrim razlogom. Ja ne mislim da postoji razlog za opoziv
tvog izbora u zvanje. Ne ovaj put. Ali moraš znati da u sveučilišnom kompleksu
postoje ljudi koji misle drugačije. Nekoliko mi je članova našeg nastavnog
osoblja predložilo da zatražim tvoju ostavku." Sjedim vrlo mirno. Još uvijek
stojim na rečenici Ne ovaj put. "Ne bih im željela dati nove razloge da poduzmu
nešto. Ako se odsad budeš ponašao normalno - nemoj me tako gledati, znaš ti
vrlo dobro na što ja mislim - dakle, ako se budeš ponašao normalno, možemo te
zaštititi. Ali ako nastaviš upadati u tučnjave po hodnicima, bezrazložno
otkazivati predavanja, trčati uokolo u potrazi za tom svojom zavjerom i,
posebno, ako dođeš bilo gdje u blizinu još kojeg sukoba s policijom... pa, ako se
to bude dogodilo, nisam sigurna koliko ću dugo moći zadržavati bijesne pse.
Nisam sigurna čak ni da ću to pokušati. Jesam li bila dovoljno jasna?"
"Da, ali..."
"Ne želim čuti riječ ali, Tal. Ne želim te čuti kako mi govoriš da moraš
razmisliti o tome. Sve što želim čuti jest tvoje obećanje, tvoju časnu riječ daje s
ovim besmislicama svršeno. Želim te čuti kako govoriš da ćeš opet postati
ozbiljan znanstvenik i marljivi profesor kakvoga svi mi volimo i poznajemo, ili
barem jesmo do prošloga listopada. Ne želim da tijekom sljedećih pet godina
dobiješ čak ni kaznu za pogrešno parkiranje. To želim."
"Ili što?"
Lynda odmiče kovrčavu sijedu kosu sa svog dugog vrata i sliježe ramenima.
"Ne bi se usudila", šapćem ja.
"Ne bih se usudila što? Riješiti se profesora koji iznosi sulude optužbe, vodi
potajnu kampanju protiv svog kolege, urla na ljude po hodnicima i maltretira
studente na predavanjima?"
Ni sam ne znam otkud bih počeo, pa odabirem onu optužbu koja je od svih
najgluplja. "Nisam maltretirao Averyja Knowlanda."
"To ovisi o tome iz kojeg kuta gledaš. Odnosno, da budem preciznija, to ovisi iz
kojeg kuta ja to gledam. Pretpostavljam da u ovom trenutku misliš kako ne bi
bilo osobito važno čak i ako te zamolim da odeš, kako si na određenu glasu i
kako uvijek možeš dobiti mjesto na nekom drugom pravnom fakultetu. Ali to u
velikoj mjeri ovisi o tome što ja o tebi odlučim reći dekanu one škole koja bude
razmatrala da te zaposli. Mogu te potopiti jednom riječju i ti to dobro znaš.
Theo te neće moći zaštititi. Ako se nastaviš ponašati kao dosad, sumnjam da bi
čak i pokušao."
Ponovno razmišljam o tome kako nemam prijatelja. Iznenada mi se čini kako
među predavačima uistinu imam vrlo malo saveznika. Tko bi se zauzeo za
mene? Lem Carlyle? Ne ako bi to naškodilo njegovoj besprijekornoj reputaciji.
Arnie Rosen? Ne, s obzirom na to da se bliži trenutak kad će se natjecati za
dekana. Draga Dana Worth? Svakako, ali nju nitko ne sluša. Rob Saltpeter,
možda. Zamišljam kako se i u ovom trenutku oštre noževi na najvišoj razini na
kojoj se okupljaju oni koji posjeduju i utjecaj i reputaciju: Peter Van Dyke, Tish
Kirschbaum i, naravno, cijenjeni Marc Hadley, donedavni prijatelj - svi bi oni
bili oduševljeni mojim odlaskom.
"Lynda," kažem konačno, "treba mi vremena."
"Meni to zvuči kao ali."
"Ne vremena kako bih razmislio o tome što si mi rekla. To što si rekla je
savršeno smisleno." Udvorništvo mi nikad nije polazilo za rukom, ali moram se
potruditi. "Želim ponovno biti onaj stari Talcott Garland -onaj kojega, kako si
rekla, svi vole - zaista to želim. Trebam samo malo vremena da shvatim što se
događa."
"To opet zvuči kao zavjera." Glas joj je tvrd. Kad dekani progovaraju tvrdim
glasom, to je nepodnošljiv pritisak. Možda Lynda Wyatt slijedi scenarij koji je
napisao netko drugi, što možda znači kako je dio ovoga što govori istina:
založila se za mene. Možda je sveučilišna uprava pritišće da me otpusti, a ona
ih je možda nagovorila da mi daju posljednju priliku. No uprava je, zauzvrat,
diktirala uvjete od kojih se ona ne usuđuje odstupiti. Pa ipak, ako sam u pravu,
ako se založila za mene, onda... možda...
"Lynda, ja nigdje ne vidim nikakvu zavjeru. Ne mislim da se netko urotio protiv
mene. Ali činjenica je, a ne moj umišljaj, daje čovjek koji se raspitivao o mom
ocu mrtav. Činjenica je, a ne moj umišljaj, daje netko razorio kuću mog oca u
Oak Bluffs. Činjenica je, a ne moj umišljaj, da su me usred sveučilišta
premlatili ljudi koji su se raspitivali o mom ocu. A činjenica je i to" - iznenada
zastajem. Lynda me pažljivo motri. Upravo sam kanio spomenuti pješaka. Što
bi je do kraja uvjerilo u to da sam skrenuo.
Lynda uzdiše. "Pa dobro, Tal, sad je na tebi red da slušaš. Činjenica je, a ne
umišljaj, da su te zamalo uhitili. Ne, nemoj ništa govoriti. Činjenica je, a ne
umišljaj, daje netko odavde sabotirao Marca i mnogi ljudi misle da si to bio ti.
Činjenica je, a ne umišljaj, da si se prekjučer nagura-vao i urlao na Jerryja
Nathansona u hodniku. Činjenica je, a ne umišljaj, da mnogi ljudi u ovom
kompleksu misle da počinješ ludjeti. Činjenica je, a ne umišljaj, da ja mislim
kako..."
"Dva tjedna", kažem ja iznenada.
"Kako, molim?"
"Daj mi dva tjedna. Dva tjedna da povezem sve konce. Ako ja—"
"Ne mogu ti dopustiti da otkažeš još predavanja."
"Održat ću predavanja. Neću ni jedno otkazati. Obećavam. Ali moram dobiti još
malo vremena."
"Vremena za što?"
Duboko udahnem, sileći se da ostanem miran. Što bih joj trebao reći? Da osobe,
tko god one bile, koje me nastoje uništiti izvana, imaju pomoć nekoga iznutra,
nekoga s pravnog fakulteta? Nekoga tko zna kamo ja idem gotovo i prije nego
što i ja sam znam - a također je u položaju da ocrnjuje moju radnu etiku, možda
i zato kako bi učinio manje vjerojatnom mogućnost da netko povjeruje u ono
što bih mogao otkriti?
Tiho kažem: "Samo vremena, Lynda. To je sve. Neću propuštati predavanja, ali
moram riješiti te stvari." Ona samo čeka. "Neću naštetiti ni pravnom fakultetu
ni sveučilištu. Ova je škola bila dobra prema meni. A u ovom trenutku, ona je
sve što imam." Oklijevam, htio bih reći više, ah ne usuđujem se otvoriti bolnu
temu propasti mog braka. "Lynda, otkako si dekanica, nisam od tebe tražio
mnogo usluga. Dobro znaš da je to istina. Ima ljudi koji su svaki tjedan u tvom
uredu i žale se na svoje plaće, na zadaće u odborima ili na nastavna opterećenja
ili na veličinu kabineta. Ja nikad nisam učinio ništa slično, zar ne?"
"Ne, nisi. To je istina." Jedva primjetan smiješak pleše njezinim licem.
"I zato te molim ovu jednu jedinu stvar. Odbijaj taj pritisak još dva tjedna. A
onda, poslije dva tjedna, obećavam ti, ili ću biti dobar mali dečko. .. ili ću dati
otkaz na fakultetu i svima prištedjeti brigu."
Moja dekanica odmahuje glavom. Izgleda nesretno. "Tal, ja te se zaista ne
nastojim riješiti. Poštujem te i drag si mi. Znam da mi ne vjeruješ, ali to je
istina. Ono što je Stuart govorio o znanstvenom radu s predrasudom, na primjer.
Mene nisi čuo da to kažem. Ja znam da ti to ne bi učinio, a čak i kad bih mislila
da ipak jesi, nema načina da se to dokaže. To je smiješno. Osim toga, živimo u
svijetu čija je" - prazan, neveseo osmijeh - "objektivnost nesavršena.
Znanstveni radovi počivaju na dokazima, zar ne? A dokaz je potpora. Budemo li
tvrdnju o predrasudama shvatili ozbiljno, svaki od nas može biti izložen istoj toj
optužbi. Ali..."
"Ali ti moraš misliti na školu", dovršavam ja umjesto nje.
"Moraš se ispričati Jerryju Nathansonu. Ne možeš se izvući od toga. A Cameron
Knowland, blagoslovljen bio, još uvijek čeka na tvoj poziv."
Nova bol. "Nazvat ću Jerryja. Pokušao sam nazvati i Camerona, ali nije htio
razgovarati sa mnom."
"Onda pokušaj ponovno", kaže ona odrješito. Nije uobičajeno da se profesori
pokoravaju dekanskim zapovijedima, ne na školi tako cijenjenoj kao stoje naša.
Ali ovo nisu uobičajena vremena.
"Hoću. Obećavam."
Lynda, kao magijom, izvlači mali smiješak. Ustaje. Ja činim isto. Rukujemo se.
Oboje znamo da je sastanak gotov i da smo postigli dogovor. Vjerojatno se on
uklapa u one parametre koje je već dobila od sveučilišta. Ali, za svaki slučaj,
ponavlja taj dogovor dok me prati do vrata: "Dva tjedna, Talcotte. Ni dana
više."
"Dva tjedna", ponavljam ja kao jeka.
Dok se žurim natrag prema svom kabinetu, osjećam slabost od olakšanja: na
kraju krajeva, mogli su od mene zatražiti da na licu mjesta dam ostavku. Ali
svejedno, u trenutku kad stižem do svog radnog stola, breme stvarnosti još se
jednom svalilo na moja pleća. Još uvijek ne znam kakve su upute. Ni stoje moj
otac mislio reći svojom nejasnom porukom. Ne znam ni koji od mojih kolega
želi upropastiti moju karijeru. Ne znam ni hoću li sutra ili prekosutra još uvijek
imati posao... ili, kad smo već kod toga, ženu.
Jedino što sa sigurnošću znam jest da imam četrnaest dana da odgovorim na ta
pitanja.

ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE

IZBOR JE OBAVLJEN
"GDJE SI BIO?" pita Kimmer glasom prizvuk kojega isprva ne uspijevam
odrediti. Kući sam stigao prije možda pet minuta. Ne pronašavši nikoga u
prizemlju, uspeo sam se stubama, poljubio polusnenog Bentleyja za laku noć i
ušetao ravno u oluju.
"Imao... imao sam sastanak s Dekanicom Lyndom. A poslije, pa, rekao sam ti da
ću možda raditi dokasna. Već sam odavno trebao predati nacrt članka, sjećaš
se?"
"Zvala sam tvoj kabinet, Misha. Triput."
"Možda sam bio u knjižnici." Pojma nemam zašto sam odjednom tako
prepreden.
"Nikad ne odlaziš u knjižnicu." Moja žena sjedi u krevetu, leđa poduprtih
dodatnim jastucima, a poslovni su joj spisi rasprostrti po pokrivaču, dok ona uz
pomoć daljinskog upravljača leti kanalima. Oči joj se doimaju otečenima, kao
da je plakala, ali izbjegava pogledati prema meni. "Odnosno, kad odeš tamo,
upadneš u nevolju", dodaje ona.
"Istina je da sam... otišao u šetnju."
"U šetnju? Puna dva sata?"
"Mnogo je bilo stvari o kojima sam htio razmisliti."
"Uopće ne sumnjam." Ali u njezinu je glasu zamka. Što se događa?
"Kimmer, jesi li dobro?"
"Ne, nisam dobro!" ispaljuje ona, konačno se obrušavajući na mene."Moj muž,
koji se u posljednje vrijeme ponaša suludo, nestane na puna dva sata! Dva sata,
Misha! Je li ti i u jednom trenutku palo na pamet da sam možda u brizi?"
Prilazim krevetu i sjedam, pa je pokušavam uhvatiti za ruku. Ona je istrgne iz
moje. "Ne, pretpostavljam da nije. Žao mi je."
"Žao ti je. Žao ti je."
"A što želiš da ti kažem, Kimmer? Kaži, i ja ću to reći." "Ne bih ti ja trebala
govoriti što da kažeš."
"Slušaj, mila, ispričat ću se Jerryju. Svjestan sam da sam pretjerao."
"Nema ničega između mene i Jerryja. Nikad nije ni bilo! Zašto mi ne možeš
jednostavno povjerovati kad ti to kažem?"
Zato što si mi već i prije lagala. Zato što je ovamo telefonirao čovjek koji je
tražio tebe i rekao dušo, što je činjenica koju ti još nisam spomenuo. Zato što si
jednom varala Andrea sa mnom. Doktor Young je u pravu, još kako je u pravu!
"Vjerujem ti", šapćem.
"Oh, Misha." Glas joj se lomi. I, posve iznenada, suze počinju teći. Zaprepašten
sam. Nisam vidio svoju ženu kako plače još od one noći kad se rodio Bentley.
Isprva nisam siguran kako reagirati. Obgrlim je. Ona se izmigolji iz mog
zagrljaja. Ponovno je grlim i privlačim bliže, a njezina se glava konačno
smiruje na mojim grudima.
"Kimmer, stoje? Što nije u redu?"
"Jesi li... Misha, jesi li bio s nekom drugom? Jer, ako jesi, razumjela bih to.
Zaista se ponašam kao kučka." Ljubomorna? Kimmer?
"Ne, draga, nisam. Naravno da nisam. Rekao sam ti, otišao sam se prošetati."
Što je istina, ah samo djelomična. Još joj ni sad nisam spreman ispričati gdje
sam bio u šetnji. Ne želim da pomisli kako sam poludio.
"Misha, Misha", šapće ona, lagano me šakom udarajući u grudi. "Misha, što se
dogodilo s nama? A bilo nam je tako lijepo. Tako lijepo."
Odmahujem glavom. Nemam odgovora. "Volim te", dahnem. Milujem joj
zatiljak, onako kako je nekad voljela, i čini se kako se njezina bol počinje
smirivati. "Znaš da u mom životu nema nikoga osim tebe i Bentleyja. I molim
te, nemoj o sebi tako ružno govoriti."
"Zašto? Ja jesam kučka. Užasna sam prema tebi. Trebao bi me ostaviti. I ostavio
bi me, da imaš imalo pameti." Potom slijede nove suze. Ja razmišljam o svom
susretu s Geraldom Nathansonom čija je ljutnja dokazano prethodila mojoj.
Možda su on i Kimmer okončali svoj odnos (ako je postojao, ako je ikad
postojao) i ona je sad zbog toga nesretna. No bol moje žene u ovom se trenutku
čini mnogo dubljom, a - osim toga - mala kriška mačističkog natjecateljskog
duha koju obično nastojim prikriti, ne želi prihvatiti kako bi ona mogla plakati
zbog Jerryja kad ima mene.
"Daj, mila, pa stoje? Reci mi."
Kimmer odmahuje glavom. Ja joj još malo milujem vrat. Ona nešto šapće. Ne
mogu sasvim razabrati što. Ona ponavlja, ovaj put glasnije. I, na trenutak,
slomljen sam kao i ona.
"Ruthie je zvala. Ona... rekla je da je Predsjednik odabrao nekog drugog."
"Oh, Kimmer. Oh, dušo, tako mije žao."
"U redu je." Šmrca, briše lice rukavom svoje dugačke spavaćice.
"Pretpostavljam da mi nije bilo suđeno."
"Još uvijek imaš mene i Bentleyja", mrmljam ja. "Nisi ti kriva što Predsjednik
nije odabrao najbolju kandidatkinju."
"Upravo tako." Kimmer se pokušava nasmiješiti. "Znala sam da nisam trebala
glasati za njega."
Oči mi se šire. "Glasala si za njega?"
Ona se uspijeva drhtavo nasmiješiti. "Rekla sam ti da sam bacala novčić."
"Mislio sam da se šališ."
"Pa, nisam se šalila." Iznenada me ljubi, pa uz moje usne šapće nešto nečujno.
Potom ponavlja, glasnije. "Želiš li znati koga je odabrao?"
"Ovaj, svakako. U redu." Zapravo ne želim, osobito ne ako je, nekako, otporni
Marc Hadley pronašao načina da spasi svoju kandidaturu. Ali prije ili poslije
ionako ću čuti, pa onda to baš mogu čuti i od svoje žene.
"Lemastera Carlylea."
"Molim?!"
"Lemastera Carlylea." Ona se smije, ovaj put grubo, a potom se zakašlje. Još
nekoliko suza probija se kroz njezinu samokontrolu. "Oh, ta zmija. Ta zmija! Ja
znam da ti misliš kako je on genijalan, ali ja mislim da je on jedna obična zmija
koja se sakrila u travi!"
Usprkos tuzi svoje žene, moram se nasmiješiti nad tim kako smo mi ostali
nadmudrili sami sebe. Kad je Ruthie rekla Kimmer kako se dvoje ili troje mojih
kolega natječe, mi smo se zaustavili na Marcu Hadleyju. Kad je Ruthie rekla
Marcu kako Predsjednika zanima raznovrsnost, Dahlia i Mare zaustavili su se
na Kimmer. A na križanju je sve vrijeme stajao Lem Carlyle, kolega,
raznovrstan, onaj koji je odgovarao opisu, a opet bio neočekivan; dobri stari
Lem koji je strpljivo postrance čekao da nešto krene po zlu - optužba za
plagiranje, ludi suprug, bilo što... virkajući i virkajući kao... pa, zmija u travi.
No, sad barem znam zašto je u posljednje vrijeme bio tako nervozan u mojoj
blizini.
"Ne mogu vjerovati", konačno prošapćem.
"Liberali za Busha", podsjeća me Kimmer.
"Oh, tako je."
"A možda je tako i najbolje", izjavljuje moja žena, ali ni jedno od nas ne može
smisliti dobar razlog zašto bi bilo. I tako, umjesto toga, činimo ono što nam je
nekad bilo među najdražim stvarima. Zagrljeni odlazimo niz hodnik i stojimo
na dovratku Bentleyjeve sobe, zadivljeno ga promatrajući. Izgovaramo kratku
molitvu zahvalnicu. A onda se vraćamo u svoju spavaonicu, stavljamo
"Casablancu" u video i Kimmer se, nakon nekog vremena, malo razvedri i
počinje recitirati svoje omiljene replike. No u trenutku kad Ingrid Bergman
odlazi u bar moliti Humphreyja Bogarta za propusnice, oči su joj zatvorene. Ja
gasim video i Kimmerine se oči smjesta otvaraju. "Jesi li siguran da ne postoji
druga žena?" pita ona. "Jer sad si mi zaista potreban, Misha. Zaista si mi
potreban."
"Siguran sam." Nakratko mi pred očima proleti Maxine, ali ja je odgurnem. "Ja
volim samo svoju suprugu", kažem objema ženama, iskreno. "I svog sina."
"I svog oca."
"Ha?"
Iako su se umorni kapci moje žene ponovno spustili, njezine se pune usne
zakrivljuju u osmijehu. "Ti voliš tog starca, Misha. Zato se toliko i trudiš s tom
potragom."
Volim? Volim Suca? Tragično, ali to je koncept koji prije uopće nisam
razmatrao. Maxine je rekla kako zna da ja ne mogu prestati tražiti upute. A sad
mi i Kimmer kaže isto. "Možda i jest tako", kažem naposljetku. "Zao mije.
Samo želim znati što se dogodilo."
Čini se da to moja žena razumije. "Ne, u redu je, ljubavi, u redu je." Oči su joj
ponovno odlebdjele i sklopile se, a glas joj postaje nerazumljiv. "Razumijem,
Misha. Zaista. Samo obećaj da ćeš nam se vratiti."
"Vratiti se otkud?"
"Iz Aspena", mrmlja Kimmer, zijevajući. "Aspena?"
"Oh, daj, Misha. Ja neću postati savezna sutkinja. To je gotovo. Prema tome,
baš i možeš otići u posjet svom ujaku Jacku." Otvara jedno oko, namigne, pa ga
opet zatvara. "Samo pozdravi FBI od mene, u redu?"
"Uh, u redu."
"Kopilad", mrmlja ona i pada u san. Ja još malo sjedim budan, milujući joj leđa,
sjedne strane siguran kako me ipak voli, a s druge se pitajući tko je to bio na
telefonu i tko ju je zvao dušo.
Dva tjedna.

ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE

OLUJNA VREMENA
(I)

MALU I ZAPANJUJUĆE BOGATU zajednicu u Aspenu, u Coloradu, posjetio

sara triput u životu. Prvi sara put bio na skijanju sa svojim starim prijateljima s
koledža, Johnom i Janice Brown, još prije nego što se Bentley rodio - bila je to
ekspedicija koja je loše završila zato što sam već prvi dan, tijekom prvog sata
svoje prve lekcije iz skijanja, jako uganuo članak i proveo preostala četiri dana
sam u malenom apartmanu, dok su se vani kovitlale najgušće snježne pahuljice
na svijetu, kabelska se televizija neprekidno kvarila, a kamin bio previše čađav
da bi se mogao koristiti. Za to su vrijeme John i Janice, veterani sporta,
krivudali padinama, a Kimmer, koja je skijala u vrijeme kad je pohađala Mount
Holyoke, ali je prestala kad je upoznala dosadnog mene, ponovno se
upoznavala s tom davno zaboravljenom vještinom. Tijekom tog prvog posjeta,
neravan silazak turbomlažnjaka, tijekom kojega sam se molio, uvjerio me kako
je četverosatna vožnja od Denvera kroz Stjenjak i njegove zavojite prijevoje
bez bankina manje zastrašujući izbor. I uistinu, tad sam se bio zakleo da više
nikad neću letjeti u Aspen. I tako sam, za svoja sljedeća dva boravka tamo,
tijekom kojih sam oba puta pohađao izvrsne seminare u Institutu Aspen -
jednom s Kimmer, drugi put sam - na denver-skom aerodromu unajmio
automobil i odvezao se gore.
Ali postoje i takve stvari kao što su mećave koje zatrpavaju planinske ceste, a
jedini način da čovjek bude siguran kako su uvijek otvorene jest taj da se drži
dalje od planina, osim ako nije ljeto. Poslije tog prvog izleta, John i Janice često
su nas pozivali da im se pridružimo na padinama ili da se koristimo njihovim
suvlasničkim apartmanom kad oni nisu u mogućnosti. Kimmer je otišla dvaput,
jednom s Brownovima a drugi put, prošle godine, navodno sama: "Misha,
šećeru, i jednome i drugome će koristiti ako se malo razdvojimo i razmislimo o
svemu." Ja sam oba puta ostao kod kuće, držeći se svoje zakletve da više nikad
neću usred zime pokušati stići u Aspen. Ali Gospodin, kao što svi znamo, ima
svoje načine kojima uspijeva zateći ponosne smrtnike koji olako daju zakletve.
I eto mene, u veljači, kako putujem prema Aspenu kroz još jednu oluju i to,
vlastitim pravilima usprkos, malim zrakoplovom koji se drmusa kroz zapuhe
vjetrova Stjenjaka. Skijaši loču kao smukovi, a mi ostali zelenimo.
Zrakoplov se sigurno spušta, a u trenutku kad se dokotrlja do zaustavljanja,
poslijepodnevno se nebo počinje raščišćavati. Pada mi na pamet - dok užurbano
hodam preko piste prema maloj, ali modernoj zgradi terminala, kako ljudi koji
ovdje žive tijekom cijele godine nisu tako ludi kao što sam uvijek mislio.
Planine sa snježnim pjegama veličanstvene su pod zimskim suncem koje
kristalnom jasnoćom odabire pojedinosti. Zimzelena su stabla koja marširaju
prema vrhovima, ako ništa drugo, u veljači dramatičnija nego u kolovozu, poput
zimskih trupa odjevenih u zeleno-bijele alpske odore. Većina mojih suputnika
također je odjevena u svojevrsne odore, a njihove šarene skijaške parke djeluju
uistinu vrlo ozbiljno.
Ali u tom prizoru imam vremena uživati samo dok ne zaokrenem prema traku
za prtljagu, gdje zatječem vitkog tjelohranitelja kojega pamtim s groblja i
kojega poznajem samo kao gospodina Hendersona. Temperatura je niska -
zaista vrlo niska - ali on nosi samo laganu vjetrovku. Uspijeva se oduševljeno
nasmiješiti, čak i prozboriti nekoliko riječi: "Dobro došli u Aspen, profesore",
kaže on sablasno poznatim glasom, tako slatkorječivim, tako baršunasto
ugodnim, da mogu lako zamisliti kako se osoba koju je naumio zavesti prepušta
zaboravu. Pa ipak, u gospodinu Hendersonu nema ničeg pohotnog. Umjesto
toga, drži se prilično odbojno - kao što dobar zaštitnik zacijelo i mora - kao i na
oprezu, energičan i mačkast u svojoj čvrstoj spretnosti, nekako potpun.
"Hvala vam što ste došli po mene", odgovaram ja.
Gospodin Henderson pristojno kimne. Ne nudi se da mi ponese torbu.
Krećući se s nevjerojatnom lakoćom, vodi me do automobila koji je -budući da
smo u Aspenu i da je zima - srebrni Range Rover. Podsjeća me da zakopčam
pojas. Pjevuckavim me glasom obavještava kako se gospodin Ziegler veseli što
ćemo obnoviti svoje poznanstvo. A sve to govori dok, ispričavajući se zbog
nužnosti, prelazi ručnim detektorom metala preko moje odjeće, a onda, kad ja
već pretpostavim da su te nedostojanstvene radnje gotove, ponavlja sve još
jednom, ovaj put s malom, četvrtastom napravom na kojoj se nalazi LED-dioda
s digitalnim čitačem, možda kako bi otkrio jesam li ozvučen. Držim jezik za
zubima. Sastanak je, na kraju krajeva, bio moja zamisao. "Trebat će nam
otprilike pola sata da dođemo gore do posjeda", kaže gospodin Henderson dok
napuštamo parkiralište. Primjećujem da nije rekao kuće ni imanja, nego
posjeda. Dobra stara stjenjačka riječ.
Kimnem. S aerodroma polazimo državnom cestom broj 82, koja se kreće
usporedno s rijekom Roaring Fork prema gradu Aspenu. Isprva, krajolik su
široka bijela polja, raštrkane kućice, pokoja benzinska postaja ili
samoposluživanje, kojima je pozadina uvijek neka od najveličanstvenijih
planina u Sjevernoj Americi, a koje s obje strane uokviruju dolinu. Potom
nakupine boravišta postaju gušće... a na udaljenim visovima i upadljivo veće.
Zbijene stambene kuće označavaju granicu grada. Čak i prije nego što ćemo ući
u njega, na sjeveru se, na prijevojima Crvene planine, mogu vidjeti napadne
kuće koje se nadvijaju nad grad poput kičastog podsjetnika na to kako široko
zjapi ponor između novca i ukusa. A onda smo već u pravom Aspenu, u kojem
su smještene možda i najskuplje nekretnine u Sjedinjenim Državama.
Promatram kako grad promiče pokraj mene, gotovo suviše uredan i slikovit u
svom svijetlom okviru sunca i snijega. Kao i uvijek, s divljenjem piljim u male,
savršene viktorijanske zgrade na West Endu, obojene u veseloj raznovrsnosti
zemljanih tonova, a svaka se zacijelo prodaje deset puta skuplje nego što bi se
prodavale iste zgrade, na većem zemljištu u Elm Harboru. Trgovci
nekretninama o tržištu kuća u Aspenu govore kao o "cjeniku za šokiranje
bogataša", izmjenjujući zlurade priče o dobrostojećim parovima koji bi se
rasplakali shvativši kako malešno gnijezdo mogu dobiti za četiri ili pet milijuna
dolara. Govori se da svaki jedanaesti stanovnik od onih koji su ovdje tijekom
cijele godine barem pola radnog vremena radi u prodaji nekretnina, a nije ni
čudo. Od jedne jedine šestpostotne provizije možete živjeti cijelu godinu.
Prosječna cijena kuće u Aspenu prelazi dva milijuna dolara, što je možda petina
od onoga što postižu imanja srednje veličine na Crvenoj planini. Na planini,
cijene od dvadeset ili više milijuna nisu neuobičajene.
Jack Ziegler živi na Crvenoj planini.
Range Rover klizi u centar Aspena u kojem, kako se čini, svaki pješak nosi
skije. Policajci nose traperice i voze sportske kombije ili svijetloplave Saabove.
Gospodin Henderson vješto i s pouzdanjem upravlja vozilom kroz snijeg. Jedini
američki automobili koje vidim jesu Exploreri i Navigatori. Prolazimo pokraj
nekoliko benzinskih crpki, tri ili četiri kratka bloka restorana, gradskih službi i
trgovina. U središtu grada ulazimo u oštar lijevi zavoj i krećemo prema sjeveru.
(Iz nekog su razloga zemljovidi Aspena obično nacrtani naopako, pa je Crvena
planina, koja leži na sjeveru, na dnu zemljovida, a Planina Aspen, koja je na
jugu, nalazi se na njegovu vrhu.) Prolazimo pokraj jednoga od gradskih super-
marketa, prelazimo kratki most, ponovno oštro skrećemo lijevo i iznenada se
uspinjemo zavojitom cestom koja je jedini put do Crvene planine.
"Pretpostavljam da ćemo se sastati samo nas dvojica", kažem ja.
"Koliko je meni poznato." Njegove kao u borbi otvrdnule sive oči ni na trenutak
ne napuštaju cestu. Shvaćam da me gospodin Henderson nije baš razuvjerio
onako kako sam to želio, možda i zbog toga što nisam postavio pravo pitanje.
"Nitko drugi ne zna da dolazim?"
"Oh, ja bih rekao da svi znaju."
"Svi?"
"Gospodin Ziegler je popularan čovjek", kaže on zagonetno i ja shvaćam da
neću izvući više podataka nego što ih već imam, no i ono što znam dovoljno je
da mi živci titraju.
Range Rover naglo skreće desno na serpentine, a nekoliko trenutaka poslije još
jednom skreće lijevo. Svud oko nas prostiru se napadni dokazi ludila nouveau
riches. Reći za zdanja koja nas okružuju da su velika, ne može posve opisati
fenomen Crvene planine. To su golema svjedočanstva loše utrošenog bogatstva,
urešena s dovoljno fontana na nekoliko razina, teniskih igrališta pod toplinskim
balonima, garaža za četiri automobila, tornjića, zatvorenih bazena i ulaznih
vrata osiguranih protiv terorističkih napada da se njima napuni nekoliko
muzeja, a možda će tako i biti u budućnosti - Muzej američkog otpada, možda
će ga tako nazvati unuci naše unučadi. To je još jedna potvrda, kako bi
najvjerojatnije rekla moja omiljena studentica Chrysta Smallwood, odlučnosti
bijele rase da uništi samu sebe, u ovom slučaju trošeći do smrti.
Range Rover još jednom oštro skreće i iznenada se nalazimo pred teškim
vratima, a gospodin Henderson zavodljivo šapće u mikrofon postavljen uz
prilaznu cestu. Pali se sitno zeleno svjetlo i vrata se zakotrljaju unatrag. Prema
gore se pruža široka, neoznačena cesta. Isprva sam uvjeren kako ulazimo na
posjed Jacka Zieglera koji nikad nisam vidio, no uvijek sam ga zamišljao kao
širok i ograđen zidom. Trenutak poslije shvaćam da sam se zabunio. Ušli smo u
privatno naselje, pododjeljak za ljude čiji se prihod izražava s devet znamenki.
Svi su poštanski sandučići zbijeni jedan uz drugi pokraj ulaza, a nekoliko se
trenutaka poslije, pojavljuju pojedinačni prilazi. Kuće nisu manje nego drugdje
na planini, ali nekako su tiše, manje napadne, njihovim je stanovnicima više
stalo do privatnosti nego do toga da se prave važni. Skrenuvši iza širokog ugla
prolazimo Grand Cherokee označen logotipom privatne zaštitarske tvrtke, a dva
otvrdnula bijela lica u njemu više nalikuju na pripadnike Zelenih beretki nego
na uobičajene unajmljene policajce.
Našli smo se u slijepoj ulici. Drugi prilaz zdesna pripada Jacku Ziegleru.
Ujak Jack živi u onome što se ponekad naziva "naopaka kuća", jer se u nju ulazi
kroz najviši kat. Izvana djeluje prilično nepretenciozno, ravna i četvrtasta s
jednostavnim žbukanim zidovima i garažom u koju stanu jedva tri automobila.
Ali pokazuje se da tajna leži unutra. U kuću nas pušta drugi tihi tjelohranitelj po
imenu Harrison, koji je gotovo Hendersonov blizanac, ne po pojavi već po
ponašanju, jer njihovo je držanje zbunjujuće slično kao i njihova imena.
Mramorom popločeno predvorje zapravo je balkon s kojega čovjek gleda dolje
na glavni dio kuće: boravište je uzidano u obronak Crvene planine, a silazak
stubama prema nižoj razini, kamo me vode, zapravo je silazak niz samu
planinu. Prozori koji gledaju prema gradu ispod i Planini Aspen iza njega,
visoki su dva kata. Pogled je uznemirujuće prekrasan.
Obično ne patim od vrtoglavice, ali dok pažljivo silazim stubama ne mogu se
oduprijeti osjećaju da ulazim u prazan zrak, upravo po boku stijene, a jedan od
zamjenjivih tjelohranitelja grabi me za nadlakticu, jer se počinjem ljuljati.
"Svi isprva dozive takvu reakciju", kaže ljubazno gospodin Henderson.
"Gotovo svi", ispravlja ga njegov partner koji izgleda kao da mu se nikad u
životu nije zavrtjelo u glavi. Harrison je mršav, napadač iza Hendersona,
obrambenog igrača. Ja bih rekao daje Henderson zastrašivač, a Harrison tihi
ubojica. Imaju iste mrtve oči i hladan, blijed pogled. Ali to me samo ponijela
moja mašta: ujak Jack je ipak u mirovini.
Iz kakva god se posla u nju povukao.
"Nemojte dopustiti da vas dojam prevari", dodaje Henderson svojim mekim
glasom kao da recitira skupini turista. "Ispod nas je čvrsta stijena, a tlo je vani
uglavnom ravno." Pokazuje prema prozoru, vjerojatno kako bi naznačio
travnjak, ali ja nisam u stanju pogledom pratiti njegov pokret, a da mi se ne
zavrti u glavi.
"Gospodin Ziegler pridružit će vam se za koji trenutak", progunđa Harrison
prije nego što će se odgegati niz jedan od dvaju hodnika koji vode od golemog
prizemlja prema krilima kuće.
"Možda biste trebali sjesti", predlaže Henderson, pokazujući prema nekoliko
prostora za sjedenje u golemoj sobi: jedan je od bijele kože, drugi od neke
smeđe tkanine, možda tvida, a treći je s cvjetnim, svijetlim uzorkom; svaki je
oštro istaknut, a opet se nekako stapaju u skladnu cjelinu.
"Ne, dobro sam", uvjeravam gaja, progovorivši prvi put otkako sam ušao u
kuću, zadovoljan što mi glas ne drhti.
"Mogu li vam ponuditi nešto za piće?" "Nema potrebe", ponavljam ja.
"Na ovakvoj je visini važno piti tekućinu, posebno u prvih nekoliko dana."
Podižem pogled prema njemu, pitajući seje li on ipak, kao što sam posumnjao
onoga dana kad smo pokapali Suca, bolničar, a ne tjelohranitelj.
"Ništa, hvala."
"Kako želite", kaže Henderson i povuče se hodnikom suprotnim od onoga koji
je progutao Harrisona i ja sam iznenada sam u brlogu zvijeri. Jer, došao sam do
spoznaje kako Jack Ziegler nije samo izvor podataka o jadu koji je zadesio
moju obitelj. On je, na neki način, njihov autor. Kome bi se, na kraju krajeva,
obratio moj otac ako je želio unajmiti ubojicu? Postojala je zapravo samo jedna
mogućnost i to je razlog zbog kojega sam ovdje.
Kružim prostorijom, diveći se umjetničkim djelima, zastajući ovdje-ondje,
čekajući. U zraku se osjeća miris nečeg oštrog - paprike, možda - i ja se pitam
kani li me ujak Jack pozvati na objed. Uzdišem. Ne želim dugo ostati u ovoj
kući. Najviše bih volio porazgovarati s ujakom Jackom i smjesta ponovno otići,
ali depresivna magija vremenskih zona i svjetovne prepreke pri pronalasku leta
zajedno su se urotile da mi to onemoguće. Na svu sreću, ujak Jack nije mi
ponudio da ovdje prespavam, a naš slabašni kućni proračun ne bi podnio
troškove hotelske sobe u Aspenu na vrhuncu zimske sezone, čak i kad bi koja
bila slobodna. I tako sam dogovorio da na jednu noć koristim Johnov i Janicin
suvlasnički apartman; ovaj tjedan nije njihov red, ali provjerili su da će biti
slobodan i zamijenili se s onima koji su već ovaj put bili na redu.
Osim moje žene, nitko u Elm Harboru ne zna da sam krenuo ovamo. Nadam se
da će tako i ostati. Tehnički govoreći, ne kršim pravila koja mi je postavila
Dekanica Lynda - petak je, pa ne propuštam ni jedno predavanje - ali ne
vjerujem da bi bila presretna kad bi otkrila kako sam odletio u posjet... čovjeku
kojemu sam odletio u posjet. Uslužan kakav već jesam, radije ne bih dodavao
nepotrebne komplikacije Lyndinu poslu. I tako joj ne kanim reći.
Ponovno bacam pogled kroz prozor, ali prizor je uznemirujući kao i prije, pa se
užurbano okrećem kako bih nastavio s obilaskom sobe. Zastajem pred
kaminom, zidom iznad kojega dominira golemo ulje na platnu, portret Camille,
pokojne žene ujaka Jacka, one koju je, navodno ili ne, ubio. Portret je visok
najmanje sedam stopa. Camilla je odjevena u lepršavu bijelu haljinu, njezina
tamna, crna kosa smotana je na vrhu glave, a blijedo joj je lice okruženo
nezemaljskim svjetlom, vjerojatno u želji da se sugerira anđeoska narav.
Podsjeća me na one idealizirane renesansne portrete, kad su se umjetnici trudili
da žene naručitelja zablis-taju. Voljan sam se okladiti kako je portret načinjen
poslije Camilline nasilne smrti, jer čini se daje umjetnik radio prema uvećanoj
fotografiji, što za posljedicu ima to da slika ne izgleda profinjeno, nego lažno.
"Nije mu to baš jedan od boljih radova, zar ne?" uzdiše Jack Ziegler iza mene.

(II)
MENE NIJE LAKO IZNENENADITI. Ne trgnem se ni sad. Čak se i ne
okrećem. Naginjem se naprijed kako bih stisnutih kapaka uočio umjetnikovo
ime, ali to je tek nečitka črčkarija.
"Nije loš", mrmljam ja velikodušno, okrećući se na jednoj nozi kako bih se
suočio s Abbynim kumom i prisjećajući se odgovora koji je okončao očeve
šanse za ulazak u Vrhovni sud. Ja svoje prijatelje ne procjenjujem na temelju
glasina, rekao je kad su ga pitali za Camillu; potom je prekrižio ruke na prsima,
naznačujući svoj prezir prema slušateljstvu.
I ruke Jacka Zieglera su prekrižene na prsima.
"On ionako nije pravi umjetnik", nastavlja Jack Ziegler, prezrevši sliku jednim
odmahom drhtave ruke. "Tako slavan, tako čašćen, a ipak je slikao moju ženu
za novac."
Ja kimam, nesiguran u to kako, sad kad sam suočen s ujakom Jackom, trebam
nastaviti. On stoji preda mnom u kućnom ogrtaču i papučama, lica mršavija i
sivlja nego prije, i ja se pitam ima li on pred sobom više od nekoliko mjeseci.
No oči su mu još uvijek sjajne - lude, zlurade i budne.
Jack Ziegler klizne svojom mršavom rukom pod moju i polako me vodi
prostorijom, očito pretpostavljajući da ću, u svom očaju ili možda strahu, biti
opčinjen onime što je platio svojim nezakonito prikupljenim bogatstvom.
Pokazuje prema osvijetljenom izložbenom sanduku u kojem se nalazi mala, ali
dojmljiva zbirka prvotisaka, od kojih su neki nesumnjivo na popisu djela koja
traži Interpol. Pokazuje mi malen pladanj veličanstvenih izradaka Maya, a vlada
Belizea zacijelo ne zna da oni više nisu u zemlji. Okreće me u smjeru iz kojega
sam ušao. Zid ispod balkona prekriven je golemim obješenim tkanjem, sve
same višebojne okomite crte koje privlače oko i zbunjuju ga. U njemu je
skriven uzorak, i tvrdoglava odlučnost mozga da ga razabere zadržava pogled.
Djelo je nevjerojatno lijepo. S nehinjenim ponosom, ujak Jack me obavještava
kako je to Gunta Stolzl i ja kimam s divljenjem, iako nemam nikakvog pojma
kojega je spola Gunta Stolzl i tko on ili ona uopće jest.
"Onda, Talcotte", pisti on kad završava naš mali obilazak njegova muzeja.
Ponovno stojimo pred prozorom, ni jedan od nas ne želi biti onaj koji će prvi
početi. Dok se odmjeravamo, iz zvučnika ugrađenih u spušteni strop tutnje
čvrsti, oštri glazbeni zvuči Sibeliusove Finlandije koja se meni uvijek, usprkos
svojim energičnim nastojanjima, činila jednom od najdepresivnijih skladbi
klasičnog repertoara. Ali savršeno odgovara ovom trenutku.
Kad ja ne kažem ništa, ujak Jack dvaput zakašlje, a onda brzo nastavlja: "Dakle,
ovdje si, stigao si i meni je drago što te vidim, ali nemamo mnogo vremena.
Onda, što mogu učiniti za tebe? Telefonski si mi rekao da je stvar hitna."
Isprva uspijevam tek živčano reći: "Da." Vidjeti Jacka Zieglera ovako izbliza,
dok njegovi tjelohranitelji-blizanci čekaju u krilima kuće, a njegove oči blistaju,
ne posve lude, ali ni posve normalne, gledati ga dok nestrpljivo čeka da mu
objasnim razlog svog dolaska, to je nešto posve drugo nego sjediti u zrakoplovu
i zamišljati tijek kojim će razgovor krenuti.
"Rekao si da si bio u nekim nevoljama." "Mogao bi i tako reći." "Ti bi mogao
tako reći."
Ponovno oklijevam. Ono što u ovom trenutku osjećam nije toliko strah, koliko
oklijevanje da se obvežem; jer - kad jednom uđem u razgovor s ujakom Jackom
- nisam siguran da ću ga se uspjeti osloboditi.
"Kao što možda znaš, a možda i ne, bavio sam se prošlošću svog oca. Ono što
sam pronašao bilo je... uznemirujuće. A ima i drugih stvari, stvari koje su se
dogodile tijekom posljednjih mjeseci, koje su također uznemirujuće."
Jack Ziegler bez riječi zuri u mene. Reklo bi se da je spreman čekati cijelo
popodne, pa i do duboko u noć. Ne osjeća se ugroženim. Nije uplašen. Čini se
da ne osjeća ništa - što je dio njegove moći. Iznova se zapitam je li zaista ubio
vlastitu ženu i, ako jest, je li pritom uopće nešto osjetio.
"Ljudi su me slijedili", bubnem ja, osjećajući se kao idiot, a kako ujak Jack i
dalje odbija biti uvučen u razgovor, ja mu jednostavno ispričam cijelu priču, od
trenutka kad me ostavio na groblju, preko lažnih agenata FBI-a, bijelog pješaka,
ubojstva Freemana Bishopa, utapanja Colina Scotta na Menemshi, sve do
knjige koja se tajanstveno ponovno pojavila. Preskačem Maxine, možda i zbog
toga što zadržati barem jednu tajnu pred zahtjevnim zurenjem Jacka Zieglera
predstavlja jedinu pobjedu koju mogu izvojevati.
Kad je siguran da sam završio, ujak Jack sliježe ramenima.
"Ne znam zašto mi sve to govoriš", kaže on potišteno. "Još sam ti na dan
sprovoda tvog oca zajamčio da nisi ni u kakvoj opasnosti. Zaštitit ću te, kao što
sam i obećao Oliveru. I tebe i tvoju obitelj. Ja držim svoja obećanja. Nitko te
neće ozlijediti. Nitko neće ozlijediti tvoju obitelj. To je nemoguće. Posve
nemoguće. Pobrinuo sam se za to." Premješta težinu na drugu nogu, očito zbog
boli. "Šahovske figure? Nestale knjige? Muškarci koji se kriju u šumi?"
Odmahuje glavom. "To nije uznemirujuće, Talcotte. Iskreno govoreći, nadao
sam se boljem od tebe."
"Ali muškarci kojima su odrezani prsti..."
"Ja ću zaštititi tebe", naglašava on, odmahujući rukom i ja smjesta shvaćam
kako ne smijem učiniti više ni koraka u tom smjeru. U jednom mučnom
trenutku osjećam pravi strah. "Tebe i tvoju obitelj. Sve dok sam živ."
"Razumijem."
"Ako su to zaista ljudi koji su te napali, ja bih rekao daje njihova nesreća znak
kako si uistinu siguran." Jack Ziegler pušta da mi sjedne značenje ovoga što je
rekao. A onda se njegove mutne oči susreću s mojima. "Nadao sam se da si
ovdje s novostima o uputama."
Zastajem. Ukazuje mi se prilika. Osjećam je, samo kad bih svoj škripavi mozak
mogao natjerati da ponovno proradi. "Nisu baš novosti. Ali mislim da sam im
na tragu."
I još jednom oklijevam krenuti naprijed. Ako dovršim misao, obvezao sam se
na to kojim ću putem krenuti. Odluku sam donio još davno prije slijetanja u
Aspen, ali između odluke i izvršenja Bog je smjestio volju; a volja je osjetljiva
na strah.
Abbyn kum i dalje čeka.
"Ali, no, kad bi mi ti samo mogao objasniti nekoliko stvari - pa, onda bi sve
bilo mnogo jednostavnije." Ljut sam na samoga sebe. Baš kao i na groblju, u
prisutnosti ujaka Jacka zaveže mi se jezik. Pretpostavljam da za to imam
razloga: ujak Jack višestruki je ubojica, djelotvorni trgovac gotovo svakom
zabranjenom supstancom, posrednik podzemlja s tako složenim, tako uredno
prikrivenim vezama s organiziranim kriminalom da nikome nikad nije posve
uspjelo da im uđe u trag.
Pa ipak, svi znaju da one postoje.
"Nekoliko stvari", ponavlja on, ne obećavajući ništa. Uočavam trag znoja uzduž
njegova čela. Dok ga briše, ruka mu odaje lagano drhtanje, a oči mu povremeno
gube usredotočenost. Je li nervozan? Ili je to zbog njegove bolesti? "Nekoliko
stvari", kaže on još jednom.
Ja kimnem, progutam slinu, kradomice pogledam kroz prozor, ovaj put bez
osjećaja da se kotrljam niz planinu - ali svejedno još nisam uspio razabrati kako
se ta kuća još nije srušila.
Ponovno gledam Jacka Zieglera i shvaćam, iz činjenice da on tako strpljivo
čeka, iz činjenice da se uopće pristao sastati sa mnom, da je njegova nužda
jednako velika kao i moja. I tako mi je glas mirniji i sigurniji kad kažem: "Kao
prvo, pitao sam se jesi li se sastao s mojim ocem prije otprilike godinu i pol.
Prošlog listopada bila bi godina dana. Otprilike tad."
Njegove se oči ponovno zastiru i ja razabirem da se on zapravo pokušava sjetiti.
"Nisam", kaže on naposljetku. "Ne, mislim da nisam. U to sam vrijeme, mislim,
još uvijek bio u Meksiku na liječenju." Ne zvuči kao da mi laže, već kao da nije
siguran. Pa ipak, teško je reći. "Zašto?"
"Samo sam se pitao." Shvaćajući kako to besmisleno zvuči, preinaču-jem
misao. "Ja... čuo sam glasine, valjda."
"I zato si došao čak ovamo, Talcotte? Kako bi krenuo za glasinom?"
"Ne." Došlo je vrijeme da bacim kocku. "Ne, ujače Jack. Došao sam te pitati za
Colina Scotta."
"A tko je, molim te, Colin Scott?"
Oklijevam. Colin Scott, znam to od Ethana Brinkleyja, imao je nekoliko imena
i nema razloga zbog kojega bi ih ujak Jack sve znao. S druge pak strane, ako je
- kao što sumnjam - pomno pratio moj život ovih proteklih nekoliko mjeseci,
teško da to ime nije čuo barem jednom ili dvaput.
"Colin Scott", ponavljam ja. "Nekad se zvao Villard. Jonathan Villard. Bio je
privatni istražitelj. Moj gaje otac unajmio da sazna tko je bio u automobilu koji
je ubio Abby. Tvoje kumče."
Sad je došao red na Jacka Zieglera da oklijeva. Pokušava razabrati koliko znam,
a koliko nagađam, te koliko mi može sakriti. Ne sviđa mu se što je ranjiv preda
mnom, a njegova volja da mi pokaže ovu svoju proračunatu stranu pokazuje mi
da želi moju pomoć.
"I?" pita on.
"Mislim da si ga poznavao iz CIA-e." "I?"
"I da si ti morao biti onaj koji je povezao mog oca s njim."
"I?" Ne govori mi čak ni "vruće" ili "hladno". U glasu mu se čuje pis-kutanje,
vlažno i bolesno. Polaže dlan na prsa, a potom se pogne i naglo počinje
iskašljavati. Nagonski ga hvatam za ruku koja se, ispod kućnog ogrtača, istopila
gotovo do kosti. U trenutku je uz nas Harrison koji nježno uklanja moje prste i
vodi ujaka Jacka prema sofi, dodajući mu visoku čašu s vodom.
Jack Ziegler naglo guta vodu i kašalj se smiruje.
"Molim vas, profesore, sjednite", ozbiljno zapovijeda žilavi Harrison. Glas mu
je tanahni cvrkut i ja ga bolje pogledam kako bih se uvjerio daje on zaista opaki
tip kakvim se očito želi prikazati. Proučavam mu ramena i zaključujem da ipak
jest.
Sjednem po zapovijedi, na tanak i krhak stolac nasuprot najstrašnijem čovjeku
kojega poznajem. Harrison pruža tabletu koju ujak Jack uzrujano Odbija,
odmahujući rukom. Harrisonova pružena ruka, međutim, kao da je isklesana iz
kamena. Ujak Jack nabusito ga gleda, no napokon se pokorava, guta pilulu,
zalijeva je vodom.
Harrison se povlači.
Bi li i on mogao biti bolničar? Ili moja mašta pretjeruje? Dobacujem pogled
prema zloglasnom Jacku Ziegleru, pogrbljenom na veličanstvenoj sofi, sa
slinom na suhim usnama, kako slabašno maše rukom, ali ne u skladu s glazbom.
Zašto sam ga se toliko bojao? Bolestan je, umire, uplašen je. Osvrćem se po
prostoriji. To nije muzej, to je mauzolej. Srce mi preplavljuje neočekivan val
sažaljenja prema čovjeku sklupčanom prekoputa mene. Nekoliko minuta
sjedimo u tišini, odnosno, sjedimo i ne razgovaramo: Finlandiju je smijenilo
nešto što zvuči kao Wagner, iako ne mogu odgonetnuti skladbu. Jack Ziegler
naslanja se na sofu, zatvorenih očiju.
"Molim te, ispričaj me, Talcotte", šapće on, ne mičući se. "Nisam se još
oporavio." Ne kaže od čega.
"Razumijem." Zastajem, ali predobro sam odgojen, a da bih mogao izbjeći ono
što sljedeće kažem: "Ako bi ti tako bilo lakše, mogu doći drugi put."
"Glupost." Još jedan kašalj, ne tako glasan, ali suh, hripav i očito bolan. Otvara
oči. "Ovdje si, prešao si veliku udaljenost i imaš pitanja. Možeš ih postaviti."
Iako ti ja možda neću odgovoriti, govori mi on.
"Colin Scott", ponavljam ja.
Jack Ziegler trepne, oči su mu vlažne i prastare, lagano zbunjene. Pokušavam se
prisjetiti svih zločina koje je navodno počinio, svih veza s mafijom, trgovcima
oružjem i drogom, te sa svim drugim ljudima čija blagodat ovisi o bijedi drugih.
Ali nalazim da mi je teško sjetiti se zašto mi se ovaj drhtavi starac, samo
trenutak prije, činio tako zastrašujućim. Podsjećam samoga sebe na muškarce
čije su ruke osakaćene nakon što su me napali, no svejedno - to u meni izaziva
manje užasa nego prije.
"Što s njim?" napokon pita ujak Jack, silovito trepćući.
"Ne mislim da mu je platio moj otac. Čini se da u očevim spisima nema
nikakvih tragova o neplaćenim čekovima." Prije nego što sam i nogom stupio u
ovu kuću odlučio sam da ću izostaviti Mariah. Bit će najbolje da Abbyn kum
zaključi da je dovoljno ubiti samo jednog Abbyna srodnika.
"A što mu je to tvoj otac propustio platiti?"
"Posao koji je obavio. Ulaženje u trag sportskom automobilu." Gutam slinu,
moja nelagoda iznova raste dok njegovo lice opet postaje snažno, ali vremena
za oprez bilo je samo prije nego što sam uopće podigao slušalicu kako bih
nazvao Jacka Zieglera. "Moj mu otac nije platio obavljeni posao."
"Pa?"
Ovaj jedan jedini slog kao da iskazuje dojam koji je dosad nedostajao: čini se
kako se uspavana zvijer polako budi i Jack Ziegler više se ne čini tako
drhtavim.
"Ne bih rekao daje radio besplatno", kažem ja oprezno.
"Pa?"
Strah se uvlači natrag u mene, miluje mi leđa i noge ledenim prstima. Ujak Jack
nekako je uspio promijeniti temperaturu našeg razgovora.
"Mislim... mislim da si mu ti platio. Istražitelju."
"Ja sam mu platio?" Poput ugljena crne oči sad su oštrije i želudac mi dodiruje
ista grčevita nelagoda koju sam osjetio kao dijete na Vinogradu, kad mi je otac
dao baklju i naredio da spalim gnijezdo stršljenova koje je Mariah otkrila pod
strehom iznad trijema. Znao sam da će me, ako ih ne uništim sve do jednoga,
izbosti i to strahovito.
"To ja mislim."
"Zašto bih ja to učinio?"
"Ne znam. Možda zato što ste moj otac i ti bili stari prijatelji. Možda zato što si
bio kum njegovoj kćeri." Sljedeće riječi nasilu istiskujem, znajući da mi nikad
neće reći koja je verzija istinita. "A možda si mu pomogao i zato što... zato što
si htio da ti moj otac duguje uslugu. Uslugu koju bi poslije mogao od njega
naplatiti."
Jack Ziegler ispušta pljuvački zvuk kojega se sjećam s groblja. Njegovi dugi
prsti miluju umiruće meso njegove brade.
"Možda nema čekova na ime pokojnog gospodina Scotta zato što mu tvoj otac
ništa nije platio. A možda mu tvoj otac nije ništa platio zato što gospodin Scott
nije ni radio za njega."
"Ne bih rekao daje to slučaj. Mislim da postoje razlozi zbog kojih mu moj otac
nije mogao ispisati čekove. Mislim da gospodin Scott... no, recimo da nije imao
onu vrstu pozadine s kakvom bi si savezni sudac mogao dopustiti povezivanje."
"Pa?"
"Moj je otac morao izbjeći sve što bi makar samo moglo izgledati neprilično.
Možda je, već i tad, pomišljao na Vrhovni sud." Kad ovo ne izazove nikakvu
reakciju osim istog kamenog pogleda, ja nastavljam. "Osim toga, nisam siguran
ni da sije otac mogao priuštiti da mu plati. Ne od plaće saveznog suca, posebno
ne u onim vremenima."
Jack Ziegler zadivljujuće je opušten. "I, što još misliš, Talcotte? Ovo je zaista
prilično zanimljivo."
Oklijevam, no sad je prekasno da se okrenem.
"Mislim da je Colin Scott sastavio izvještaj o nesreći. Mislim da je pronašao
krivca. Mislim da je dao izvještaj mom ocu. Ali mislim i to da ga moj otac
nikad nije odnio na policiju, zar nije bilo tako? Mislim da je, vidjevši što u
njemu piše, zamolio gospodina Scotta da obavi nešto za njega, a kad je ovaj to
odbio, otac je odnio izvještaj tebi i zatražio tvoju pomoć."
Zaustavljam se. Sljedeće riječi jednostavno odbijaju izaći iz mojih usta. Ne radi
se o tome da ih se previše bojim izgovoriti; radi se o tome da sam sad manje
nego prije dva sata siguran da znam odgovor.
Ali Jack Ziegler ne dopušta mi da izbjegnem ostatak. "Kažeš da se tvoj otac
meni obratio za pomoć? Razumijem. I, što misliš da se potom dogodilo?"
Pa, u planine sam doletio upravo kako bih to raspravio. Ovo je trenutak prema
kojem sam se kretao kroz sve razgovore s Wallaceom Wainwrightom i Lanie
Cross, kroz sve uspomene koje sam izmamio iz Sally i Addisona, čak i Mariah,
kroz dokaze koje sam skupio, uz njihovu pomoć i bez nje, sve do nestalog
albuma s izrescima. Ako ne kažem što sam naumio, svi će mjeseci rada
propasti, kao i ovo putovanje u Aspen.
Svakako, ako to izgovorim, tu je i nimalo beznačajna mogućnost da više nikad
ne vidim svoju ženu i sina. Ali, kao i često puta u životu, ja posjedujem
budalastu hrabrost.
"Mislim da si ti nekako nagovorio Colina Scotta... da sredi taj problem za
njega."
I tako, konačno je i to izašlo na vidjelo.
Jack Ziegler polako odmahuje glavom, čak i pomalo žalosno, ali oči mu bježe
pred mojima i zagledaju se u vrtoglavi pogled iza prozora. "Da sredi problem?"
Zasmijulji se, a potom zakašlje. "To zvuči kao iz nekog lošeg filma. Kakav
problem da sredi?"
"Znaš na što ja mislim, ujače Jack.'^
"Znam na što misliš, Talcotte i, iskreno govoreći, uvrijeđen sam."
Glas mu je tih, gotovo kao da me miluje i ja se ježim. Još se jednom neka
nejasna prijetnja ušuljala među nas.
"Ne pokušavam—"
"Talcotte, ti optužuješ svog oca za zločin. Koristiš se glupim eufemizmima, ali
to je ono što radiš, nije li? Ti misliš kako je tvoj otac platio tom čovjeku, Scottu,
za ubojstvo." Svakim je trenutkom sve izravniji. "To je već samo po sebi
dovoljno loše. Ali sad i mene optužuješ da sam mu pomogao."
Kad jednom dirneš u gnijezdo, rekao mi je Sudac, bolje ti je da ga nastaviš
paliti, jer ako se stršljenovi oslobode, nećeš moći trčati brže nego što oni lete.
"Slušaj, ujače Jack, ja znam kako ti zarađuješ za život."
"Ne, ne bih rekao da znaš." Usne mu se nabiru i on podiže iskrivljenu šaku.
Upire zgrčeni prst u moje lice. "Oh, znam, znam, ti misliš da znaš. Svi misle da
znaju. Čitaju novine i one imbecilne knjige i što sve ne. One kretenske
izvještaje odbora. Ali nitko zaista ne zna. Nitko." S naporom ustaje. Ovaj put
imam dovoljno pameti da mu ne ponudim pomoć. "Dođi sa mnom, Talcotte.
Želim ti nešto pokazati."
Slijedim ga dok straže u svojim papučama preko dugačke sobe, prolazeći ispred
tog zadivljujućeg prozora s vrtoglavim, panoramskim pogledom na Aspen i
ulazi u kuhinju od nehrđajućeg čelika u kojoj čvrsta Slavenka pripravlja objed.
Sad vidim izvor onog žestokog mirisa, jer ona sipa prah u lonac. Moj domaćin
frkne prema njoj na nekom meni nepoznatom jeziku, a ona se slabašno
nasmiješi i nestane. Stražnji zid kuhinje ima isti pogled kakav je onaj kroz
goleme prozore. Na suprotnom se kraju prostorija otvara prema stakleniku.
Slijedim Jacka Zieglera unutra, a tamo zbunjujuće mnoštvo biljaka ispušta
mirise u zrak. Pitam se kako te izmiješane arome utječu na okus hrane.
"Gledaj", kaže ujak Jack, pokazujući prema nečemu na drugoj strani staklenog
zida. "Vidiš na što mislim? Svi."
Sad je na meni red da se zbunim. "Ovaj, svi što?"
"Svi misle da znaju. Pogledaj!"
Gledam. Na lice nabacujem ozbiljan izraz, u nadi da će ujak Jack moju
zbunjenost protumačiti kao usredotočenost, budući da nemam baš nikakva
pojma o čemu on to govori. Slijedim put koji pokazuje njegov drhtavi prst.
Vidim njegov široki travnjak, prhki snijeg koji blista na bogatom planinskom
suncu, vidim visoku živicu i usku cestu koja vijuga prema gore, prema sve
upadljivijim domovima filmskih producenata i softverskih poduzetnika još
bogatijih nego što je kum moje mlađe sestre. Pokraj nas protutnji mini kombi:
Kimmer ih mrzi, smatra ih prikladnima tek za starije žene i odbija dopustiti da
kupimo jednoga. Kamionet strujne tvrtke parkiran je stotinjak metara uzbrdo, a
ekipa u uniformama, jedan muškarac ijedna žena, izvode nešto vješto na
električnom stupu. Nešto bliže, mišićava žena u crnim čizmama i žutoj gumenoj
kabanici, očevidno ne obraćajući pozornost na hladnoću, šeće psa za kojega
moje nevjesto oko procjenjuje daje doberman. Oronuli crveni kamionet s
logotipom tvrtke za održavanje travnjaka prošišti pokraj nas, prenoseći tri male
ralice za snijeg.
Jack Ziegler stoji pokraj mene kao kip, prsta pritisnuta o staklo. Ne znam prema
čemu pokazuje. Ali znam da me miris biljaka počinje tjerati na povraćanje.
"U redu", kažem ja oprezno. "Gledam."
"Pa, vidiš li ih?" Njegova se senilnost iznenada vratila i ja se ponovno zapitam
je li ipak samo glumljena. "Vidiš li kako nas motre?"
"Vidim li koga?"
On me grabi za rame. Njegovi prsti, vrući od groznice, ukapaju se u mišić kao
pandže. "Tamo! Kamionet!"
"Kamionet? Misliš, onaj pokraj električnog stupa?"
"Da, da, vidiš liga?"
"U redu, da. Vidim kamionet."
"No, onda razumiješ. Pojma nemaš kako me maltretiraju—" "Tko? Strujna
tvrtka?"
Ujak Jack pogleda me oštro i na trenutak se čini da su se oblaci razišli. "Ne
strujna tvrtka", kaže on razboritim glasom. "FBI."
Ponovno pogledam. "To je kamionet strujne tvrtke—"
"To je lažna tvrtka. Ovdje su da bi me maltretirali." Neočekivano se nasmije,
oči mu potamne i zakolutaju. Njegovo se zlurado ludilo vratilo. "Ovdje gore
barem dvaput mjesečno nestaje struje. Znaš li zašto?" Odmahujem glavom.
"Zato da mogu poslati svoje kamionete i prisluškivati moje telefonske
razgovore. Zato da moji alarmni sustavi ne bi radili, pa da oni mogu postaviti
svoje bube."
"Bube—"
"Upravo ovdje, u mojoj kući, u mojoj kuhinji, ima buba!" Na moje
zaprepaštenje, on odnekud izvlači mlatilicu za muhe i pljesne njome mrlju na
zidu. "Evo ti!" zasmijulji se on s takvom zluradošću da ja na trenutak
pomišljam kako sam ga pogrešno shvatio, kako on zaista govori o pravim
kukcima. "Evo ti još!" viče on i okreće se kako bi pljesnuo hladnjak, a onda
ijednu radnu površinu prekrivenu zelenim granitom. "Od toga će im se zatresti
slušalice!"
Odbacuje mlatilicu otprilike prema ormaru, prebacuje ruku oko mojih ramena i
vodi me natrag u, kako je on naziva, veliku sobu. "Žele znati kako ja zarađujem
za život. Za Boga miloga, oni misle da sam ja kriminalac!" Zastaje za svojim
besprijekorno urednim radnim stolom i žvrlja nešto na bloku. "Baš kao i ti",
mrmlja on. "Baš kao i ti." Vlažno se zakašlje, ne trudeći se pokriti usta rukom.
Osramoćen, izvodim svoje tipično povlačenje. "Ujače Jack, ja, ovaj, ja nisam
mislio—"
"Ali sredit ću ja njih", hihoće on, govoreći kao da me uopće nije čuo. "I tako,
kad nestane struje, znaš što radim?"
"Ne."
"Reći ću ti što radim", kaže on, lukava izraza lica dok još jednom prebacuje
ruku preko mojih ramena. "Idem po kući s baterijskom svjetiljkom i ubijam
njihove bube!"
"Razumijem", kažem ja, pitajući se jesam li ovamo dolazio uzalud.
"Ne, mislim da ne razumiješ", mumlja on. Potom oštro nakrivi glavu prema
gore i zaurla: "Harrison!"
Mršavi se tjelohranitelj smjesta ukazuje. "Izvolite, gospodine?"
To je to. Bacit će me s planinske padine. Kimmer, opraštam ti. Dobro se brini za
našeg dječaka.
"Harrisone, je li ova kuća ozvučena?"
"Povremeno, gospodine."
"I, ubijamo li mi bube?"
"Kad god možemo, gospodine."
"Hvala vam, gospodine Harrison, to bi bilo sve." Ujak Jack dodaje mu
nažvrljanu poruku i lakej-sluga-tjelohranitelj-bolničar se povlači. Ja ponovno
počinjem normalno disati. Tako oni komuniciraju u kući u kojoj bi svaku riječ
mogao čuti netko drugi: pišu jedni drugima poruke. Sad razumijem što je
Henderson mislio kad je rekao da je ujak Jack popularan - i kako svi znaju da
dolazim u posjet. "Bube su posvuda", kaže Jack Ziegler, žalosno odmahujući
glavom.

(IIl)
JACK ZIEGLER SE GUBI. Usne mu drhte. Čini se da ga je uzbuđenje iscrpilo,
jer mu se lice opustilo, nema više snage. "Daj da se naslonim na tebe, Talcotte",
mrmlja on i prebacuje mršavu, grozničavu ruku preko mojih ramena.
Otkoračamo natrag u glavni dio kuće, stopala ujaka Jacka stružu po podu. Uz
moje tijelo, njegovo je lagano poput dječjega.
"Slušaj, Talcotte", kaže on. "Slušaš li me?" "Slušam te, ujače Jack."
"Nisam ja nikakav junak, Talcotte. Znam ja to. U životu sam učinio mnoge
stvari zbog kojih mi je žao. I nekima je od mojih suradnika žao. Razumiješ li?"
"Ne baš sasvim..."
"Morao sam birati, Talcotte. To su bile teške odluke. A odluke imaju posljedice.
Rekao bih daje to prvo pravilo svakog moralnog sustava. Odluke imaju
posljedice. Sve odluke. To sam uvijek prihvaćao. Donio sam neke dobre odluke
i imao od njih koristi. Donio sam neke loše odluke i one su mi nanijele štetu.
Svi smo mi donosili takve odluke." Pušta da mi i to sjedne. Primjećujem da je
ispod pristojnosti iskreno ljut. Stršljenovi zuje dalje od mene.
"Razumijem što ti—"
"Posljedice, Talcotte. To je riječ koja se pferijetko rabi. A danas živimo u svijetu
u kojem nitko ne vjeruje kako za donošenje odluka treba snositi posljedice. Ali
mogu li ti povjeriti veliku tajnu koju naša kultura želi zanijekati? Posljedice
svojih odluka nemoguće je izbjeći. Vrijeme teče samo u jednom smjeru."
"Pretpostavljam daje tako", uvjeravam ga, iako to baš nije točno.
Vlažan, umoran pogled Jacka Zieglera preleti preko moga lica, odbije se od
njega prema zidu - razmišlja li ponovno o bubama? - pa se smiruje na
vrtoglavom pogledu na Aspen iza dvokatnih prozora. Započinje novo
predavanje: "Nitko od nas, očeva, nije posve onakav roditelj kakav je želio biti.
Mislim da ćeš to i sam naučiti." Prisjećam se da i on ima sina, Jacka mlađeg,
trgovca devizama koji živi na drugom kraju svijeta - u Hong Kongu, možda -
kako bi bio što dalje od svog oca.
Pitam seje li to dovoljno daleko.
Ujak Jack upušta se u sve dublju filozofiju, kao daje svrha mog posjeta da
shvatim njegovu zamisao dobro proživljena života. "Otac i sin, to je sveta veza.
Tijekom cijele povijesti tako se prenosilo vođenje obitelji, s oca na sina, pa na
njegova sina i tako dalje. Glava obitelji, Talcotte! To je misija, razumiješ.
Odgovornost kojoj čovjek ne može izmaknuti, čak i kad bi to želio. Znam da se
danas na sveučilištima te zamisli odbacuju. Kaže se da su seksističke. Ti se u
riječi razumiješ bolje od mene. Patrijarhat! Muška dominacija! Pih! Moja
generacija nije si mogla priuštiti takvu raskoš. Nismo imali vremena za valjanje
u takvim raspravama. Morah smo živjeti, Talcotte. Morali smo djelovati. Neka
se drugi brinu zbog čega je Bog progovorio Mojsiju iz plamtećeg grma umjesto
sa stabla sikomore, supermarketa ili televizora. Tko je imao vremena da se time
bavi? Tvoja generacija je generacija pričalica i ja vam želim sve najbolje. Naša
generacija bila je generacija onih koji su radili, Talcotte, posljednja koju je ova
nacija imala! Radili! Znam ja da ti to ne razumiješ. Ti nikad nisi vodio život u
kojem nije bilo vremena za raspravu, za parnicu, za raščlambu svojih
mogućnosti djelovanja - tako se to danas kaže, zar ne? Mi nismo zvali
radiopostaje i cendrali kako^nam je težak život. Mi svijest o vlastitoj vrijednosti
nismo izvlačili iz ustanovljavanja kako su se loše drugi prema nama odnosili.
Nismo se žalili. Nismo imali vremena. Moja generacija, Talcotte, mi smo imali
prave stvari koje smo morali učiniti. Morali smo donositi odluke. Razumiješ
li?" Fućka mu se razumijem li ja. Odlučan je iznijeti svoju tezu... i u tom
trenutku zvuči upravo kao Sudac. "I to je bila generacija koja je izrodila tvog
oca, Talcotte. Tvog oca i mene. Bili smo isti. Bili smo glave obitelji, Talcotte.
Muškarci. Staromodni, moglo bi se reći. Mi smo znali gdje leži naša
odgovornost. Pobrinuti se za obitelj, da. Odgojiti je, svakako. Voditi. Ali iznad
svega - zaštititi."
Sunce zalazi ponad grada Aspena i snijeg dobiva veličanstvenu
crvenonarančastu boju. Dolje ispod nas, skijaši će početi noćni ciklus svoga
dana; pitam se kad spavaju.
"Znam da si ljut, Talcotte. Znam da si razočaran u svog oca." Baca svoj vlažni
pogled prema meni, no smjesta ga otklizne dalje. "Misliš da si ga zatekao u
nečem strašnom. Pa, onda, reci mi što bi ti bio učinio? Kći ti je mrtva, policija
ne poduzima ništa - a ti misliš da možda znaš tko ju je ubio. Što bi ti učinio?"
Sad čeka. Isto sam to pitanje prevrtao u mislima još otkako me Mariahin posjet
uputio da počnem razmišljati u tom smjeru. Daje netko ozlijedio Bentleyja i da
mi zakon nije omogućio pravdu, bih li ja otišao unajmiti ubojicu? Ili bih sam
obavio posao? Možda bih. Možda ne bih. Pretpostavljam da na to pitanje nitko
sa sigurnošću ne može odgovoriti sve dok je ono apstraktno. Tek kad je nešto
zaista na kocki iskušavamo načela koja tako ponosno ističemo.
"Znam stoje on učinio", kažem naposljetku.
Jack Ziegler odmahuje svojom mršavom glavom. "Ti samo misliš da znaš. Ali
što zaista znaš? Reci mi, Talcotte, što zaista znaš?"
Njegova me nenadana izravnost zatječe nespremnoga. Pogled mu prodire
duboko u moj. Odvraćam oči. Pitam se zašto ujak Jack više nije zabrinut zbog
prisluškivanja, ali dok u mislima ponavljam naš razgovor, shvaćam kako sam
jedine optužujuće rečenice izgovorio ja, a sve se one odnose na Suca koji je već
mrtav... a shvaćam i da me ujak Jack svjesno doveo u položaj u kojemu prljam
uspomenu na vlastitog oca pred ušima FBI-a.
Pa, neka bude.
"Unajmio je ubojicu", kažem ja konačno, želeći ravnopravno vlastitom
izravnošću odgovoriti na onu ujaka Jacka.
"Pih! Ubojicu! Čovjek koji je zdrobio tvoju sestru bio je ubojica, Talcotte. A
ipak je išao svijetom slobodan."
"Čovjek za kojega je moj otac mislio da je ubojica. Nikad nije bio osuđen."
"Osuđen? Pih! Nikad nije bio uhićen, nikad optužen, nikad potpuno istražen."
Njegove su ledene oči nepokolebljive.
"Pa kako je onda moj otac sa sigurnošću znao da ima pravog čovjeka?"
"Pogrešno je, Talcotte, misliti o tome kao o tvrdnji, istinitoj ili lažnoj." Vlažan,
isprekidan kašalj. "Biti muškarac znači djelovati. Ponekad moraš djelovati na
temelju podataka koji su ti u određenom trenutku poznati. Možda su točni.
Možda su pogrešni. No svejedno moraš djelovati."
"Nisam siguran da te posve razumijem."
"A ja te ne mogu prosvijetliti više od toga."
Ali problem je u tome što me nije prosvijetlio uopće. Gotovo mu to i kažem, no
on ponovno preuzima glas i poučan stil predavača. "Neka od tvojih pitanja
nemaju odgovore, Talcotte, a neka imaju odgovore koje nikad nećeš saznati.
Takav je svijet, a naša nesposbnost da otkrijemo sve što bismo željeli da
možemo otkriti jest ono što nas čini smrtnicima." Proročka mi strana ujaka
Jacka smeta, možda i iz etičkih razloga: kakva prava ima ubojica predavati o
smislu života? Zna li on, možda, stvari koje su nama, slabijim smrtnicima,
nedostupne? Ili je sve ovo govorništvo tek zamagljivanje, kako ga bube, ako ih
uopće ima, ne bi uhvatile u priznanju zločina? "A neka od tvojih pitanja imaju
odgovore koje imaš pravo saznati. Mislim da je tvoj otac želio da ti, više od
druge njegove djece, saznaš odgovore. Jer, Talcotte, on je uvijek živio s
izvjesnim strahopoštovanjem prema tebi. Strahopoštovanjem, ali i zavišću. I
uvijek je čeznuo za tvojim odobravanjem, više nego za Addisonovim, više nego
za Mariahinim." Nisam siguran vjerujem li i u jednu riječ svega ovoga. Ali
posve sam siguran kako to ne želim slušati. "I tako je tvoj otac uredio da dobiješ
neke odgovore. Ali također ih moraš pronaći i sam."
"Što to točno znači?"
"Upute, Talcotte. Moraš otkriti upute." Mršti se. "Ne znam gdje je tvoj otac
pokopao odgovore, ali pokopao ih je tako duboko da bi samo ti znao gdje treba
tražiti. Zbog toga te i gnjavilo tako mnogo ljudi. Ali imaj uvijek na umu da te
nitko od njih ne može ozlijediti." Kratko kimanje glavom. "I da ne smiješ
napustiti potragu, Talcotte. Ne smiješ."
"Ali zastoje ta potraga tako važna?" To sam pitanje pokušao postaviti i Maxine,
koja se najvjerojatnije uopće tako ne zove.
"Recimo to ovako... da umiriš dušu."
Promišljam o ovome. To teško da može biti jedini razlog. Ujak Jack želi da
pronađem to što već trebam pronaći. Možda se čak radi i o tome - zaključujem
to iz njegove i Maxinine upornosti - daje njegova sposobnost da me zaštiti...
nekako vezana uz obećanje da će potraga uspjeti. Ponovno se mršteći, želeći
pobjeći iz ove užasne sobe, ispaljujem svoj posljednji hitac.
"A ako otkrijem upute? Što onda?"
"Pa, onda će svi biti zadovoljni." On utihne, ali ja shvaćam da je to samo
stanka: čak znam i što će uslijediti. A čak sam i u pravu. "Kad otkriješ ono što je
ostavio tvoj otac, možda to ne bi smio osobno pregledati. To bi bila pogreška.
Mislim da bi bilo najbolje... da. Očekivat ću od tebe da to najprije podijeliš sa
mnom. Prirodno."
"Prirodno", mrmljam ja, ali pretiho da bi me on čuo. Mallory Corcoran, Maxine
bez prezimena, a sad i ujak Jack: kad to pronađeš, donesi to k meni! Pa ipak, za
razliku od ostalih, Jack Ziegler izgovara svoj zahtjev s osjećajem da na to ima
puno pravo. Možda time želi reći kako bih mu tako, jednostavno, vratio nešto
što mu ionako pripada.
"Rekao bih daje to poštena razmjena." Čime želi reći, uzvrat za njegovo
obećanje da će zaštititi mene i moju obitelj.
"Ovaj, svakako. Da." Prizvuk njegova glasa ukazuje na to da će me uskoro
otpustiti. Izbezumljuje me osjećaj da sam propustio nešto bitno. Prije nego što
uspijem svladati svoj glas, čujem sebe kako otvaram jednu temu koju sam
pokopao duboko u sebi, prekrivenu teškom zemljom ostalih tajni i za koju sam
sebi obećao da je neću spominjati. "Ujače Jack, otac je rekao... nekome... da je
razgovarao s tobom tjedan dana prije smrti."
"I?"
"I ja bih volio znati je li to istina."
Zadržavam dah i čekam napad stršljenova, ali odgovor stiže tako tečno da gaje
vjerojatno uvježbavao mjesecima. "Da, vidio sam se s Oliverom. Zašto pitaš?"
"Je lion nazvao tebe, ili si ti nazvao njega?"
"Zvučiš kao tužitelj, Talcotte." Smiješi se miroljubivo, po čemu znam da je
razdražen. "Ali kad već pitaš, tvoj me otac nazvao nekoliko tjedana prije toga i
rekao da bi se volio sastati sa mnom. Rekao sam mu da ću sredinom rujna biti u
Virginiji i da se onda možemo vidjeti. Lijepo smo večerali, ništa osim
druženja."
"Razumijem." Ni najmanje ne sumnjam kako je odrecitirao upravo isto ono što
FBI ima na vrpcama sa snimkama telefonskih razgovora mog oca. Ali nema
snimki razgovora za vrijeme večere: ujak Jack zacijelo se za to pobrinuo.
Osjećam kako u Abbynu kumu raste nelagoda; udario sam u blizinu središta
onoga što mi on najviše želi zatajiti. Nešto se dogodilo tijekom te večere. Nešto
zbog čega se moj otac vratio u streljački klub? Znam da mi to Jack Ziegler
nikad neće reći. "Razumijem", ponavljam ja, zbunjen.
"A sad nam je vrijeme isteklo, Talcotte." Vlažno kašlje.
"Ako bih ti samo mogao postaviti još jedno—"
On podiže ruku kako bi me prekinuo i zaurla, dozivajući Hendersona. Pitam se
na temelju čega odlučuje kojega će tjelohranitelja u koju svrhu pozvati.
"Samo malo, ujače Jack. Čekaj malo."
Glava Jacka Zieglera polako se okreće prema meni i ja gotovo da mogu čuti
pucketanje. Njegove su blijede obrve podignute, njegove tamne oči oprezne.
Nije naviknut da mu ljudi govore neka pričeka.
"Da, Talcotte?" kaže on tiho dok se pojavljuje Henderson.
Bacam pogled prema tjelohranitelju, a onda prigibam glavu i spuštam glas.
"Znaš daje čovjek koji se natjecao s mojom ženom za sudačko mjesto... daje,
ovaj, skandal uništio njegove šanse."
Onaj pogled, pun vruće zluradosti. "Rekao sam ti da mu kostur zvecka u
ormaru."
"Da. Dobro. Ali, ne razumijem sasvim... kako si znao za to." To uopće nije
pitanje koje sam kanio postaviti, ali dok se Henderson gipko približava, čini se
da se soba smanjuje oko mene, pogled kroz prozor ponovno mi izaziva
vrtoglavicu i iznenada sam siguran kako ne smijem dalje pritiskati. "Za kostur,
mislim."
"To nije važno", prošapće Jack Ziegler trenutak poslije. "Moraš se usredotočiti
na budućnost, Talcotte, ne na prošlost."
"Ali čekaj. Kako si znao? Samo su dvojica ljudi znala, a ni jedan od njih nikad
to ne bi..." Rekao nekome kao što si ti, prešućujem.
Jack Ziegler točno zna što mislim. Mogu to iščitati s njegova umorna lica dok
polaže smežuranu ruku na moje rame. "Nikad ništa nije poznato samo dvojici
ljudi, Talcotte."
"Želiš li reći da je još netko znao? Da ti je to netko drugi rekao?"
On je izgubio zanimanje. "Hendersone, gospodin Garland nas napušta. Odvezite
ga do apartmana gdje će prenoćiti. Jedan od starijih, dolje pokraj knjižnice,
jedan od onih s plavim vratima. Ne sjećam se kućnog broja, ali gospodin
Garland će vam pokazati."
"Nisam ti rekao gdje ću prenoćiti." Primjedbu izgovaram polako, jer me
iznenadan val straha učinio letargičnim.
"Ne, nisi", slaže se Abbyn kum. Ne smiješi se, njegov slabašni glas i maglovito
izražavanje ne mijenjaju se, ali ja ipak znam kako je odlučio da mi, makar samo
na trenutak, pokaže jedan malešan kutak svoje moći. Možda je njegov cilj
nagovoriti me da mu vjerujem, da vjerujem kako će me zaštititi, da mu
donesem ono što pronađem. Ako je, pak, s druge strane, njegov cilj da me
zastraši... pa, u tome je svakako uspio.
Henderson stoji na stubama uz ulazna vrata i preko ruke drži prebačen moj
kaput. Zahvaljujem ujaku Jacku što me primio. On pruža ruku i ja je prihvaćam.
On ne pušta.
"Talcotte, slušaj me. Slušaj me pažljivo. Ja sam bolestan čovjek. A ipak, mnogi
se ljudi zanimaju za moje zdravlje. Poduzimam mjere, ali oni šalju svoje
kamionete i postavljaju svoje bube. Ne vjerujem da bi trebao ponovno
pokušavati stupiti u dodir sa mnom. Ne, osim ako ne otkri-ješ upute svog oca."
"Zašto ne? Čekaj. Zašto ne?"
Jack Ziegler zamalo se nasmiješi. Ne mislim da se bori protiv osmijeha;
jednostavno za njega nema snage. Umjesto toga, odmahuje mi bez riječi, a onda
se ruši u napadu kašlja. Gospodin Henderson istog se trenutka stvara uz njega,
uzima ga pod ruku i odvodi.
Na putu niz planinu, u bočnom retrovizoru vidim udaljen sjaj automobilskih
svjetala, ali to ne mora ništa značiti; u Aspenu svi imaju automobile. Pitam seje
li Jack Ziegler bio u pravu u vezi s kamionetom strujne tvrtke. Pitam se koliko
će vremena proći dok agent Nunzio ne sazna za moj posjet i je li, možda, sve
vrijeme prisluškivao. Dok oštro skrećemo na serpentine, ja opet bacam pogled u
retrovizor, ali svjetla su nestala.
Henderson me pita je li posjet bio ugodan... i ja istog trenutka raza-birem gdje
sam već prije čuo ovaj baršunasti glas. Mogao bih samoga sebe ispljuskati zato
što to nisam odmah shvatio. Gospodin Henderson nazvao me u dva i pedeset
jednu minutu ujutro, dok sam bdio u noći kad su me pretukli, i s tihim me
samopouzdanjem uvjerio kako meni i mojoj obitelji nitko neće ponovno
smetati. Budući da je njegov posao da čuva ujaka Jacka, najvjerojatnije me zvao
iz Aspena. Ali Elm Harbor udaljen je samo jedan avionski let, a oruđe potrebno
da se dvojici muškaraca od-režu prsti svakako se može nabaviti u svakoj
željeznariji.

ČETRDESET PETO POGLAVLJE

POZIV NA ORUŽJE
(I)
KROZ PROZOR DNEVNE SOBE malog suvlasničkog apartmana Johna i
Janice Brown, promatram kako Range Rover spretno napušta parkiralište.
Obilazim stan i uključujem mnogobrojna svjetla, prisjećajući se svog
posljednjeg boravka ovdje, prije mnogo godina, kad je moj brak još bio
razmjerno sretan. Pitam se ima li nade za obnovu te sreće; hoće li, na primjer,
muškarac koji je onoga kišnog prijepodneva telefonirao i nazvao moju ženu
dušo upropastiti naše živote, ili će jednostavno nestati, kao što su, u prošlosti,
Kimmerini muškarci uvijek nestajali?
Ili će ona ovaj put, za promjenu, prisiliti mene da nestanem.
Apartman ima dva kata, na prvom je uska dnevna soba s pridruženom
kuhinjom, na drugom dvije spavaonice koje imaju svaka svoju kupaonicu.
Prekopavam hladnjak, ali ne nalazim ništa osim vode u boci, pa zaključujem
kako onaj koji ju je ostavio zacijelo neće imati ništa protiv ako se ja poslužim.
Nisam jeo, a nema nikakve hrane, pa listam telefonski imenik, nazivam
pizzeriju s dostavom i otkrivam kako se, u ovoj uzbudljivoj noći, u Aspenu na
pizzu čeka devedeset minuta, možda i više.
Kažem im daje devedeset minuta sasvim u redu.
Vraćam se do prednjeg prozora, pitajući se, baš kao i dok sam se vozio uz
planinu, je li dah koji sam osjetio na vratu samo umišljaj ili sjena koja me
uistinu slijedi. Na Crvenoj planini, na kojoj ima samo nekoliko cesta, teško je to
reći. Drugi vas automobil može slijediti cijelim putem gore ili dolje, a nema
pravog načina da se odvoji zlokobni vozač koji vam želi zlo od mještanina koji
jednostavno ide u istom smjeru kao i vi.
Tješim se činjenicom što se Henderson nije doimao zabrinutim.
Gurnem čipkastu zavjesu u stranu i virnem prema parkiralištu. Nekoliko pijanih
veseljaka tetura uokolo, povremeno prozuji automobil, ali pojma nemam motri
li me netko - ili, ako me motri, tko to čini. Prkosni, zbrkani dio moje mašte nada
se da će Maxine odvažilo zagrabiti prema vratima, ali racionalniji dio mog uma
tvrdi kako je vjerojatnije da će to biti agent FBI-a, možda čak i lažan, poput
Foremana koji je, kako me Maxine podsjetila na Vinogradu, još uvijek vrlo živ.
I kako nema načina da saznam motre li me ili ne, odlučujem da se neću brinuti.
Umjesto toga, vraćam se u kuhinju kako bih telefonirao Kimmer i obavijestio je
da sam dobro.
Ali dobivam samo automatsku sekretaricu.
Moglo bi biti tisuću razloga zbog kojih je nema, upozoravam samoga sebe.
Ovdje je tek prošlo šest, što znači da je tamo tek prošlo osam, moja bi žena
mogla biti u kupovini, a Bentley je, naravno, s njom. Prirodno. Kupovanje,
obavljanje ove ili one sitnice: nikad nije bilo u Kimmerinoj prirodi da
pojedinosti svog rasporeda dijeli sa mnom.
I tako uključujem svoje prijenosno računalo i otprilike pola sata igram šah na
Internetu, potom provjeravam svoju elektronsku poštu, no - kao i obično - ne
pronalazim ništa važno. Moja glasovna pošta na poslu otkriva mi da bi sad i
Visa rado znala kad će točno biti primljena sljedeća uplata, a ja se pitam koliko
ću još dugo moći plesati s ovim putovanjima na sve tanjem proračunskom užetu
koje nas mora održati u kući koju si zapravo ne možemo priuštiti.
Sedam sati, devet na istoku. Isključujem računalo i ponovno zovem kući, ali još
sam jednom počašćen odgovorom automatske sekretarice. Čudno, jer sad je
Bentleyju vrijeme za spavanje. Možda je u kupaonici, kažem sebi, a Kimmer ne
čuje telefon ili ga ne želi ostaviti samoga. Samo, ona uvijek uzima prijenosni
telefon sa sobom u kupaonicu.
Obavljanje poslića se odužilo, zaključujem ja.
Kad se, pola sata poslije, i dalje nitko ne javlja, ne mogu više suzdržati
zlokobnija razmišljanja koja su žestoko vapila da im se posveti pozornost.
Na primjer, ono da je Colin Scott možda mrtav, ali Foreman je još uvijek živ.
Moja obitelj nije u opasnosti. Ujak Jack ponovno me u to uvjeravao i ja sam
siguran kako on u to vjeruje, ali ni ja nisam trebao biti u opasnosti, pa me
svejedno netko napao usred sveučilišta. Istina, netko tko je zvučao kao
Henderson poslije je nazvao kako bi se ispričao, ali nazvao je poslije.
Osam sati, deset na istoku. Pokušavam dobiti Kimmer na mobitel. Pokušavam
dobiti njezin ured. Potom opet zovem svoj kućni broj. Kad i dalje nema
odgovora, činim nešto što gotovo nikad nisam učinio - zovem kući Dragu Danu
Worth koja živi dvije ulice dalje od mene u Ulici Hobby. Pretpostavljam da je
inače ne zovem kući zato što Alison u meni izaziva nelagodu, a možda sam ja
taj koji nelagodu izaziva u njoj. Bilo kako bilo, ne slažemo se. I naravno daje
Alison ta koja se javlja na telefon.
Kad se ispričam što zovem tako kasno, Alison izvlači prastari vic kako se
ionako morala dići jer je zvonio telefon. No prizvuk njezina glasa kaže mi kako
je napola ozbiljna, kako joj smeta što sam nazvao, što znači daje trenutak
možda nezgodan, stoje tvrdnja o kojoj radije ne bih spekulirao.
Kad tražim Danu, Alison pita zašto je trebam.
"Zato što moram razgovarati s njom."
"O čemu?"
"To... to je osobno."
Kratka, bijesna šutnja s druge strane linije. "Pa, sad nije kod kuće." "Misliš da
će se brzo vratiti?"
"Nemam pojma", gunđa Alison i ljutnja u njezinu glasu govori mi kako su se
njih dvije opet svađale, stoje čest slučaj.
Teško da mogu zamoliti Alison, koja nema nikakva razloga da me voli, ono što
sam kanio zamoliti Danu - da ode do moje kuće i provjeri jesu li Kimmer i
Bentley kod kuće i jesu li dobro - pa se ispričavam i prekidam vezu.
Opet zovem kući. I opet telefonska sekretarica.
Ponovno prilazim prozoru dnevne sobe. U njoj je malo namještaja: mali
stakleni jedaći stol sa šest stolaca od umjetne kože, ružna zelena sofa i
odgovarajući dvosjed, te dvije punjene vreće na kojima bi, u slučaju potrebe,
netko mogao spavati. Pretpostavljam daje i sofu moguće razvući. Još jednom
odmičem zavjesu. Mrak u Aspenu. Mrak u Ulici Hobby. Zabrinutiji nego ikad,
vraćam se u kuhinju i zovem prve susjede, Dona i Ninu Felsenfeld.
Nitko se ne javlja. Čak ni automatska sekretarica. Prisjećam se da su na
nekoliko dana otputovali u posjet kćeri koja živi dolje, u Sjevernoj Carolini. A
tamo na istoku, sat sve brže otkucava prema deset i trideset.
Počinjem drhtati.
Koga bih još u susjedstvu mogao nazvati? Peter Van Dyke, koji živi točno
preko puta mene, jedva da zna za moje postojanje. Tish Kirschbaum, moja prva
sljedeća najbliža susjeda s pravnog fakulteta, ima kuću iza ugla, ali nismo baš
bliski. Theo Mountain, koji obitava jednu ulicu dalje, zacijelo spava. Nekoliko
blokova dalje žive Ethan Brinkley i Arnie Rosen, kao i još nekoliko kolega, ali
na cijelom Hobby Hillu nema nikoga, baš nikoga osim Drage Dane, moje
družice u izopćenosti, za koga bih mogao pretpostaviti da bi se prošetao kako bi
mi pomogao otjerati babu rogu. Ako baba roga uopće postoji.
Sve je u najboljem redu, ponavljam samome sebi. Sve je dobro. Kim-mer
spava, pokušavam se uvjeriti. Ali automatska je sekretarica odmah uz krevet.
Pa, možda je zaspala u prizemlju, možda u dnevnoj sobi, dok je gledala
televiziju i pila vino. Samo, Kimmer se nema običaj napiti kako bi zaspala:
Sudac je bio taj koji je to činio. Možda je u uredu, dovršava neki hitan projekt,
a Bentley spava na podu dok ona radi, ali ta ideja je suluda a, osim toga, ured
sam već zvao. No dobro, zaglavila je u prometnoj gužvi. Mrtva je u prometnoj
nesreći. Možda bih trebao nazvati sveučilišnu bolnicu? Možda je u dvorištu,
gdje je muči Foreman.
Koji je još uvijek živ.
Dosta!
Činim ono što sam odmah trebao učiniti i zovem policiju Elm Harbora. Kad
spustim slušalicu, poslije petominutnog razgovora sa skeptičnim dežurnim
narednikom, čuje se zvono na vratima i ja skačem, ali to je samo dostavljač s
hranom koju sam naručio.

(II)
POTIŠTENO ŽVAČEM PIZZU KOJA SE BRZO hladi i pijuckam dijetnu Colu
koja se brzo grije, pitajući se kad bih trebao ponovno nazvati. Narednik je
obećao da će poslati policijsko vozilo do kuće čim koje od njih bude slobodno.
Ništa od onoga što sam rekao nije ga uspjelo uvjeriti daje stvar hitna.
Vjerojatno sve vrijeme prima ovakve pozive. Ja sjedim u malom apartmanu u
Aspenu, lica zakopana u ruke, dok čekam bilo kakve vijesti. Postoji li kakav
protokol? Obvezno vremensko razdoblje između dva poziva policiji? Ne sjećam
se kad sam se posljednji put osjećao tako nemoćnim, nije to bilo čak ni one noći
kad su me policajci zamalo uhitili nakon što su me dvojica muškaraca pretukla:
tad sam barem znao da će se na kraju sve razjasniti. Ali sad, četiri tisuće
kilometara udaljen od kuće, potpuno sam bespomoćan i ne mogu učiniti upravo
ono što mi je Jack Ziegler rekao daje moja dužnost, zaštititi svoju obitelj...
Jack Ziegler?
Bih li trebao?
Nemam što izgubiti, ne sad. Podižem slušalicu i zovem kuću na Crvenoj
planini, a telefon je jedva stigao zazvoniti kad začujem pohotni Hendersonov
glas.
"Recite, profesore", mrmlja on prije nego što sam dospio progovoriti i ja sam
zaprepašten, sve dok ne shvatim kako je posve prirodno da ujak Jack ima
pokazivač dolaznih poziva.
"Ja... potrebna mi je pomoć", kažem, ne trudeći se oko pristojnosti.
"Kakva pomoć, profesore?" Strpljivo, mirno, ali ne baš gorljivo.
"Mogu li dobiti gospodina Zieglera?"
"Bojim se da on spava i ne smijemo ga ometati. Mogu li vam ja ikako pomoći?"
"Ja... ne mogu doći do svoje žene", bubnem.
"Da?" Isti tihi, monotoni glas koji objavljuje spremnost da ubije ili bude ubijen
čak i bez prosvjednog šapata.
"Ona je kod kuće, u, ovaj, u Elm Harboru. Strašno je kasno, a ona se ne javlja
na telefon, i ako... ako postoji nešto što..."
"Nazvat ću vas", kaže on i spušta slušalicu.
I opet sam prisiljen na čekanje. Sad slažem drugačiji scenarij. Kimmer nije
mrtva, ne obavlja nikakav poslić u uredu. Ona je u kući drugog muškarca, u
njegovu krevetu, bez obzira na posljednje izjave ljubavi. Spava negdje u Elm
Harboru, ne s mojim ratobornim protivnikom Geraldom Nathansonom, već s
crnim muškarcem koji je zove dušo, iako moja grozničava mašta ne uspijeva
smisliti gdje bi za to vrijeme bilo naše dijete.
Telefon konačno zvoni.
"Kimmer?"
"Profesore Garland," kaže Henderson, "žao mi je, ali moram vam reći da u
ovom trenutku nismo pokriveni."
"Možete li mi to ponoviti na engleskom?"
"Nemam neposrednog načina da provjerim stoje s vašom ženom. Ispričavam se.
Predlažem vam da, ako ste zabrinuti, nazovete policiju."
"To sam već učinio", mrmljam ja spuštajući slušalicu, osjećajući vrtoglavicu.
Neshvatljivo me potresla činjenica da ujak Jack, uza svu svoju navodnu moć,
nije u mogućnosti jednom riječju posegnuti u srce Elm Harbora, porazgovarati s
nekim špijunom čija je postaja u Ulici Hobby i otkriti je li moja žena živa,
mrtva ili spava u krevetu drugog muškarca.
Sjedim vrlo uspravno, počinje me obuzimati panika: ako Jack Ziegler... nije
pokriven u ovom trenutku... tko onda provodi ukaz o tome da se mojoj ženi i
djetetu ne smije naškoditi?
Grabim telefon i ponovno zovem policiju u Elm Harboru, a isti me narednik
obavještava daje predao moj zahtjev dispečeru, pa će me nazvati kad bude nešto
znao.
"To nije bio zahtjev", gotovo vičem preko svih tih kilometara dok se sve
prelijeva preko ruba. "Zar me niste čuli? Rekao sam vam da je moja žena u
opasnosti!"
"Ne, gospodine, rekli ste da bi mogla biti u opasnosti."
"Pa, mislim da jest u opasnosti. Upravo sad. Mislim... Molim vas, pošaljite
nekoga tamo, smjesta, u redu?"
"Možete li mi reći u kakvoj opasnosti?" Zvuči tek neznatno više zainteresiran
nego što je bio prije.
Pokušavam smisliti nešto što će privući njegovu pozornost. "Mislim da bi se u
kući mogao... nalaziti uljez."
"Znate li to pouzdano, ili to kažete tek zato da preskočimo sve pozive koji su
stigli prije vašega?"
"Narednice..."
"Gospodine Garland, gledajte. Noću dežura samo šest patrolnih vozila. U gradu
s više od devedeset tisuća stanovnika. To je jedan automobil na svakih petnaest
tisuća ljudi." Zastenjem pri pomisli na to kako razorno mogu na stvarni život
djelovati razlike u prihodima: voljan sam se okladiti kako samo na Crvenoj
planini postoji šest patrolnih vozila i da su sva privatna. "Prema tome, do vašeg
ćemo poziva stići čim to bude moguće."
Spušta slušalicu.
Na istoku je dobrano prošlo jedanaest. Zovem kući gdje se, još jednom, nitko ne
javlja. Sav se tresem.
Posljednja zamisao.
Iz svog novčanika izvlačim posjetnicu Freda Nunzija i koristim broj njegova
pagera. A na kraju dodajem dvoznamenkasti broj za koji mi je rekao da ga
priključim ostalima ako je stvar hitna.
Naziva me tri minute poslije.
A zvuči zabrinuto, odnosno, barem voljno sudjelovati. "Siguran sam da je sve u
redu, ali ako će vam biti lakše, osobno ću nazvati tog narednika, dobro?"
"Hvala vam, agente Nunzio."
"Fred. Stalno vam govorim da me zovete Fred."
"Fred. I hvala vam. Odmah ćete me nazvati?"
"Naravno."
Ne čekam duže od deset minuta, koje provodim hodajući gore-dolje prizemljem
i želeći da mi je pri ruci boksačka vreća. "Dobro je, profesore, ljudi idu prema
vašoj kući upravo u ovom trenutku. Skinut ću se s ove linije tako da vas oni
mogu nazvati. Siguran sam da je sve u redu, ali nazovite me poslije."
"Hoću."
I ponovno sjedam i čekam. Deset minuta. Petnaest. Kod kuće je gotovo ponoć,
a ja sam iscrpio sva svoja sredstva. Jednostavno nemam više ideja. Jesu li stvari
zaista tako sumorne kakvima se čine? Zacijelo postoji neko razumno
objašnjenje: u Ulici Hobby pokvario se telefon. Trebao sam nazvati centralu.
Samo, daje telefon u kvaru, ne bih mogao dobiti ni automatsku sekretaricu.
Ponoć u Elm Harboru. Nitko ne zove. Imam želju bacati stvari kroz prozor,
želim se negdje dočepati puške i pojuriti u pomoć svojoj obitelji, želim izvući
Suca iz zemlje i tresti ga sve dok mi ne objasni zbog čega nam je učinio sve ove
užasne stvari.
Želim svoju obitelj, živu i zdravu.
Naposljetku činim jedino što mi je još preostalo. Kleknem pred sofu u dnevnoj
sobi i molim se da su Kimmer i Bentley na sigurnom, ili, ako nisu, da počivaju
u Božjim rukama.
Istog trenutka kad počinjem ustajati, zvoni telefon.
Pripremam se.

(III)
"PA DOBRO, KOJI JE TEBI VRAG?" pita Kimmer, usijana od bijesa. "Čvrsto
smo spavali, kad odjednom, ono, lupanje po vratima, skoro sam iz kože
iskočila, nasmrt sam se prestrašila, nitko ne kuca na vrata u ponoć, ja navučem
ogrtač i spustim se u prizemlje, a kad tamo, kao da sam u gradu specijalaca,
pola svjetske policije je pred vratima i kažu da si ih ti zvao i da ih je FBI zvao
—"
"Zabrinuo sam se", ubacujem ja, tonući u stolac dok me svladava opuštanje.
"Zabrinuo si se! Pa si se dosjetio i probudio pola kvartal"
"Nisi se javljala na telefon kad sam zvao, pa sam pomislio..."
"Nisam se javljala jer ga nisam čula! Spavali smo, rekla sam ti!"
Trljam sljepoočnice. Da, dvaput je ponovila tu riječ. "Tko smo to mi?"
"A kog vraga misliš, tko smo mi ? Bentley i ja. Nedostajao si mu, plakao je, pa
sam legla s njim u njegovoj sobi i zaspali smo. Tamo nema telefona, Misha",
dodaje ona, za slučaj da sam zaboravio.
"Ali kako sam ja mogao znati..."
"Ne znam, Misha, ali mogao si smisliti nešto bolje. Mislim, pa ne mogu cijelo
vrijeme trpjeti ovakva sranja! Tebe nema satima i ne kažeš mi gdje si bio,
upadaš u tučnjave na poslu, zamalo su te uhitili" - iznenada, neobjašnjivo, moja
žena plače - "Misha, za mene je sve to previše, previše, ja to više ne mogu
podnijeti!"
"Kimmer, žao mi je... ja nisam...."
"Žao ! Ne želim j a da tebi bude žao ! Ja želim da se prestaneš tako ludo
ponašati!"
"Bio sam u brizi..."
"Ne, Misha, ne! Ne želim to slušati, dobro? Ne želim više nikakve priče,
nikakve isprike, nikakva objašnjenja. Kažeš da nas voliš, a misliš samo na sebe.
Samo ti, ti, ti! E pa, ti se moraš prestati ponašati kao luđak. Ti moraš prestati sa
svim tim idiotskim teorijama, ti moraš prestati zvati policiju iz Colorada i ti
moraš prestati primati lude telefonske pozive u dva ujutro" - da, sad vidim daje
Kimmer ipak prisluškivala one noći kad su me pretukli pokraj knjižnice - "i
moraš prestati upadati u nevolje. Misha, to mora prestati. Ja to više ne mogu
podnositi. To nije pošteno. Moraš opet biti onakav kakav si bio prije. Jer ako ne
budeš, Misha, ja ti obećavam da ćeš jednog dana doći kući s nekog od svojih
ludih putovanja, a nas neće biti ovdje!"
Spušta mi slušalicu.
Naziva me poslije šest minuta kako bi se ispričala, ali bojim se da bi Šteta ovaj
put mogla biti nepopravljiva.

(IV)
UJUTRO SE, DOK ČEKAM TAKSI koji će me odvesti na aerodrom, osjećam
glupo zbog sinoćnjih užasa. Na svjetlu svježeg aspenskog dana, više se bojim
da ću izgubiti svoju obitelj. Sad, kad sam se naspavao, shvaćam daje Kimmer u
pravu. Zaista sam se ponašao ludo i vrijeme je da prestanem. Problem je samo u
tome što još ne mogu prestati, bez obzira na sve prijetnje moje žene. Još nismo
slobodni: to je bila poruka koju mi je sinoć pokušavao prenijeti Jack Ziegler. On
će nas nastaviti štititi zato stoje to obećao mom ocu, ali to obećanje može
izvršavati samo dok ja nastavljam svoju potragu. Pretpostavljam da je takav
njegov dogovor s... pa, s onima s kojima čovjek kao što je Jack Ziegler mora
sklapati dogovore. Ostavite ga na miru i on će pronaći upute, ja vam to jamčim.
Quid pro quo. Budem li svojoj bijesnoj supružnici dao ono što traži, ako
prekinem potragu za uputama, može se dogoditi da ujak Jack neće imati
mogućnost da zaštiti moju obitelj.
Sve je još uvijek zbrkano.
A za sve je kriv Sudac.
Trubljenje označava da je stigao moj taksi. Virnem kroz prozor i vidim bijeli
kombi kako besposleno čeka, vozač čita novine. Odlazim u prednji hodnik,
isključujem alarm, grabim svoju malu putnu torbu i svoj kaput, pa se po
posljednji put osvrnem uokolo. Jesam li sve ostavio onako uredno kako je bilo
kad sam došao? Nadam se da jesam.
Postoji način da se izvučem iz ovoga. Morris Young vjerojatno bi rekao da će
mi ga Bog na vrijeme pokazati, a mislim da je Bog to već i učinio. Način na
koji ću zadržati svoju ženu i istodobno očuvati obitelj sigurnom. Vjerujem da to
mogu učiniti, ali znam da to ne mogu učiniti bez pomoći, a ponestaje mi ljudi
koji bi bili voljni... pa, riskirati za ljubav prijateljstva. Zapravo postoji samo
jedna osoba. I zato je bolje da se požurim u Elm Harbor i zamolim je za to.
Sliježem ramenima, ponovno namještam kod alarmnog sustava koji će se
uključiti devedeset sekundi nakon što ja izađem. Zastajem, jer ovaj jednostavni
čin podbada moje sjećanje. Potajno uvjerenje koje je raslo u mojim mislima još
jednom izranja na površinu. Zabrinuto se mršteći, otvaram vrata. I zaprepašteno
zastajem.
Nasred otirača za cipele nalazi se debela omotnica s mojim imenom, napisanim
crnim nalivperom, štampanim slovima tako velikima da bih ih mogao pročitati i
s pedeset metara udaljenosti.
Domahujem vozaču, pa se saginjem i podižem omotnicu drhtavim prstima.
Nešto je veća od omotnice koja je sadržavala bijelog pješaka dostavljenog u
javnu kuhinju, a mogu osjetiti da je u njoj nešto tvrdo i ravno. Nemam osjećaj
daje to nestali crni pješak, kao što sam isprva pretpostavio. Zatvaram oči,
lagano se njišući na oštrom planinskom zraku. Na jedan glupi trenutak
zamišljam se kako ponovno proživljavam prošlost, zauvijek zamrznut u
trenutku vremena, prisiljen neprekidno iznova otvarati omotnicu.
Ali u ovoj omotnici nema pješaka.
Umjesto toga, kad je poderem i otvorim, pronalazim tvrdi metalni disk koji u
promjeru nema više od tri centimetra, boje mjedi, ali mjestimično umrljan
ružnim smeđim mrljama. Protrljam disk. Mrlja se gubi. Okrećem ga, no i prije
nego što ću pročitati slova ugravirana na drugoj strani, shvaćam što je to što
držim u rukama: markica s pseće ogrlice. Ne moram pročitati ime kako bih
znao kome markica pripada - ili je pripadala - psu Shirley Branch, Cinqueu.
Smeđa je mrlja osušena krv.
Bilješka, uobičajeno napisana na računalu i otisnuta na običnom bijelom papiru,
sadrži glavnu poruku: NEMOJ PRESTATI S POTRAGOM. Prijevod nije
potreban. Krv priča vlastitu priču.
Ne mogu povrijediti mene, uvjeravao me Jack Ziegler koji ima dobre veze; ne
mogu povrijediti ni mene, ni moju obitelj. Ujak Jack mi je to obećao i ja mu
vjerujem; ni na trenutak nisam posumnjao u njegovu moć.
Ali nitko nije spominjao zabranu da me se nasmrt prestraši.

ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE

ODMORIŠTA
(I)
PRAVNI SE FAKULTET NALAZI na uglu Ulice Town i Istočne avenije. Ako
krenete Ulicom Town dalje od sveučilišta, pokraj stare hrpe od pješčenjaka koju
dijele odsjeci za glazbenu i likovnu umjetnost, pa prođete pokraj niske,
neupadljive zgrade u kojoj se, nevjerojatno, nalaze prehrana, parkiralište i ured
za odnose s javnošću, dolazite do istočnog ruba sveučilišnog kompleksa koji
označava loše ograđeno, izrovano parkiralište puno vedrih crveno-bijelih
autobusa Sveučilišnog prometa, koji su svi kupljeni rabljeni, od okolnih škola
koje žele nešto bolje. Na tom mjestu prelazite Bulevar Monitor (koji nije dobio
ime prema vatrenoj podršci iz Građanskog rata, već prema lokalnom klincu koji
je šezdesetih godina imao kratku i nenadahnutu karijeru u profesionalnom
nogometu) i, odjednom, niste više na sveučilišnom posjedu.
Razlika je smjesta uočljiva.
Na Monitoru, prekoputa parkirališta, nalazi se park koji se više ne koristi, a
sadrži na jednom kraju blatni ostatak igrališta za mali bejzbol, na kojemu trava
više ne raste, a na drugom nešto što bi moglo proći kao igralište među
roditeljima koji nisu izbirljivi kad je u pitanju slomljeno staklo, raskoljene
drvene ljuljačke, i klackalice kojima nedostaje nekoliko osnovnih vijaka. Na
onome što je preostalo od klupa, obično boravi nekoliko bezopasnih narkića
koji kimaju i smiješe se u svojim tajnim snovima. Danas je park prazan. Tek se
nekoliko studenata i profesora usuđuje zaputiti tako daleko na istok, zbog
brojnosti zločina - ili, kao što voli reći Arnie Rosen, zamišljene brojnosti
zločina. Nekoliko blokova dalje u tom smjeru leže ostaci socijalnih stambenih
naselja, ostarjeli sivi tornjevi, sa sveprisutnim prozorskim roletama krem boje, a
socijalna naselja, u mislima većine ljudi, znače opasnost.
Jednog zimskog poslijepodneva prije četiri ili pet godina, stajao sam na rubu
ovog parka sa Sucem koji je bio u gradu zbog nekog posla u odboru bivših
diplomanata, a on je samo bez riječi odmahivao glavom dok su mu se suze
skupljale u očima - je li to bilo zbog izgubljene mladosti (kad je park, ako je
uopće i postojao, bez sumnje bio živahan), ili zbog izgubljenih života onih
pripadnika tamnijeg naroda koji se ovdje pate, ili zbog nekog neuhvatljivog
sjećanja na Claire, ili Abby, ili na vlastitu propalu karijeru, nisam se usudio
pitati. "Znaš, Talcotte," oglasio se on svojim propovjedničkim glasom, "mi smo,
ljudi, sposobni za toliko radosti. Ali rođeni smo za jad... "
"... dok iskre lete u nebo", dovršio sam ja umjesto njega.
Malčice se nasmiješio, možda mu je palo na pamet i da me zagrli, no potom je
ukopao ruke dublje u džepove svog kaputa od devine dlake i krenuo naprijed -
jer, tog snježnog dana, park nije bio naše odredište, već samo usputna točka,
oznaka na našem putu. Baš kao što je i meni danas, dok ponavljam putovanje
koje sam prošao sa svojim ocem, pokraj parka, pokraj osnovne škole koja
izgleda kao žrtva nekog balkanskog rata, iako je zapravo još uvijek u uporabi.
Na zidovima se nalaze grafitti i crne mrlje od paljevine, kao daje u dvorištu
nešto eksplodiralo. Naoružani policajac stoji pokraj ulaznih vrata i vuče nožni
prst po zemlji dok kradomice puši. Iza prozora s rešetkama izazivaju me lica
boje sepije. Trebaju li te rešetke zadržati njih unutra ili mene vani? Odmahujem
glavom, pitajući se koliko bi se mojih kolega s fakulteta tako uporno opiralo
vaučerima kad bi njihova djeca morala pohađati ovakvu školu. Na žalost,
obrazovanje tamnijeg naroda postalo je sporednim problemom suvremenog
liberalizma koji je sebi našao modernije probleme kojima se opsesivno može
baviti.
Prije nego što ću nastaviti svoj put, polako se okrenem, čineći puni krug, tražeći
ikakav znak da me netko slijedi. Ne vidim ništa sumnjivo, ali za razliku od
Maxine, nisam bio uvježban da razaberem u što bih trebao posumnjati. Nekoga
ima. Nekoga uvijek ima. Nekoga će uvijek biti, podsjećam se dok ponovno
počinjem hodati. Tako mi je naznačio Jack Ziegler: netko će uvijek biti ovdje,
sve dok ne iskopam ono što je zakopao moj otac.
Zgodna metafora. Zarazna.
Blok dalje stižem do svog cilja, Starogradskog groblja. Tijekom godina, to je
ime u sveučilišnom kompleksu izazvalo neke glupe glasine, kao, na primjer,
onu da je groblje nekoć bilo okruženo povijesnim nalazištem, "starim gradom"
po kojem je i dobilo ime, a koji je sveučilište, u svojoj vječnoj, maničnoj i
bezobzirnoj potrazi za prostorom, sravnilo sa zemljom. Istina je to da je groblje
nekad bilo poznato pod nazivom Gradsko groblje, a poslije, kad je na drugom
kraju sveučilišnog kompleksa sagrađeno novo groblje, počeli su ga zvati Staro
Gradsko groblje. Ime se tijekom godina skraćivalo, kao što se s imenima
događa, a njegovih je nekoliko preobrazbi predstavljalo postupno zamućivanje
povijesti. Glasina je rijetko zanimljivija od činjenice, ali je uvijek dostupnija.
Prolazim kroz jednostruka otvorena vrata uzidana u visoki zid i do-mahujem
grobaru, bezazlenom starcu po imenu Samuel čiji je glavni posao, čini se, da
sjedi na mnogo puta prebojenoj metalnoj klupi pokraj uredne kamene kućice,
smještene odmah uz vrata s nutarnje strane groblja i smiješi se prazno svakoj
osobi koja ude. Kućica ima samo jednu sobu, ured u kojem stoji arhiv i uz njega
prastari zahod. Tu i tamo Samuel nestane unutra, možda kako bi se olakšao,
iako se čini da nikad ne jede i ne .pije. A šest večeri u tjednu, svakoga tjedna u
godini, točno u pola šest, Samuel zaključava teška željezna vrata i nestaje,
odlazeći tamo gdje već živi. (Srijedom je, iz nekog nepoznatog razloga, groblje
otvoreno dulje.) U mojim studentskim danima, kad je Samuel obavljao isti
posao i izgledao jednako iznureno kao što i sad izgleda, pametnjakovići su
običavali tvrditi da Samuel zaključava groblje s nutarnje strane, pretvara svoje
tijelo u izmaglicu i odlebdi u najbliži slobodni grob. Ja sam znao da to nije
točno, jer sam jednom, kao student prava, ostao zaključan na groblju sa svojom
budućom ženom koja me potražila zato što je bila u procesu odlučivanja između
dvojice muškaraca od kojih nijedan nisam bio ja. Došla je k meni po savjet i
nije ju osobito zanimalo je li za mene bolno slušati njezine probleme. Bio je
svibanj, nekoliko tjedana do naše diplome, vrijeme je bilo blago, a Kimmer je
izgledala osobito zanosno, kao što uvijek izgleda u proljeće. Vrlo smo dugo
razgovarali, no nismo se ni ljubili ni držali za ruke, niti smo činili išta od onoga
što nam je, tijekom deset vrućih mjeseci na srednjoj godini našeg studija, bilo
prirodno poput disanja. Kad smo napokon ponovno stigli do ulaza, Kimmer je
odlučila ostaviti obojicu muškaraca i pronaći nekoga boljeg, što je, nadao sam
se, značilo mene - iako se poslije pokazalo da nije - i bila je u vedrom
raspoloženju. Sve dok nismo otkrili da su vrata zaključana, a nikakva se prikaza
nije prikazala s ključem. Groblje ima zidove od pješčenjaka visoke osam stopa,
a glavni je ulazjošiviši. Dok je Kimmer naizmjence hihotala i gunđala, ja sam
virkao kroz rešetke, u nadi da ću zaustaviti kojeg prolaznika. Nitko nije prošao.
Lupao sam po vratima kućice. Nitko nije uzvratio lupu. Naposljetku sam rekao
Kimmer da imamo samo jednu mogućnost. Ona me nabusito pogledala, s
rukama na bokovima, i rekla da ne kani sa mnom provesti noć na groblju.
Potratio sam nekoliko sekundi razmišljajući je li mislila sastavno ili rastavno -
sa mnom, ali ne na groblju? na groblju, ali ne sa mnom? - a onda sam od-
mahnuo glavom i rekao joj kako smo se, dok sam još bio na koledžu, znali
ušuljati u groblje i išuljati iz njega kroz odvodni kanal na drugom kraju. Jesi li
to rekao odvodni kanal? zinula je ona. S groblja? Uvjeravao sam je kako je
kanal savršeno siguran. Zamolio sam je da ima povjerenja u mene.
Kimmer je oklijevala, možda se pitajući postoji li u blizini netko drugi u koga
bi mogla imati povjerenja, a onda se složila.
I tako smo uronili natrag u groblje. Spuštao se sumrak, ali mogli smo posve
dobro vidjeti. Poveo sam je glavnim prolazom koji se zavojito proteže otprilike
pola kilometra sve do stražnjeg zida gdje groblje počinje silaziti niz padinu
prema autocesti i rijeci iza nje. Prolazili smo pokraj uzvišenih obeliska,
mramornih anđela i sumornih mauzoleja. Mala životinja, vjerojatno vjeverica,
pretrčala je preko zemljanog puteljka. Kimmerina je ruka konačno upuzala u
moju. Temperatura se spuštala, a mi smo oboje bili odjeveni samo u kratke
hlačice, pa sam se počeo pitati bi li ipak bilo bolje da smo se zadržali uz ulazna
vrata. Poveo sam je nizbrdo, krivudajući oko nadgrobnih spomenika od kojih su
se mnogi tijekom godina prevrnuli zbog potonuća tla, jer ovo je bio najstariji
dio groblja. I tamo je bio, stari odvodni kanal, pokriven istom žičanom mrežom
koje sam se sjećao i koja je još uvijek bila tek oslonjena o otvor, ali ne i
pričvršćena. Nogom sam je odbacio u stranu. Kimmer je pustila moju ruku.
Zapitala me očekujem li ja zaista da ćemo ovim putem izaći s groblja.
Odgovorio sam potvrdno. Ukazala mi je na činjenicu da je tunel visok jedva tri
stope. Ja sam odgovorio da ćemo morati puzati. Ona je prekrižila ruke i
koraknula natrag. O, ne, ne, gospodine, nema šanse da ja pužem kroz to. Pojma
nemam što bi moglo curiti iz ovih grobova. Ne. Raširio sam ruke. Rekao sam
joj da nemamo izbora. Rekao sam joj da nije tako loše, da je tunel uvijek suh,
da je to samo velika metalna cijev koja izlazi s druge strane autoceste. Rekao
sam joj da je dugačak samo dvadeset stopa i da će nam za prolaz biti dovoljne
tri ili četiri minute. Rekao sam joj da sam to na koledžu učinio barem pet puta.
Pogledala me onim svojim pogledom. A ja sam godinu dana spavala s tobom?
No barem se nasmiješila.
Na kraju je Kimmer popustila, pa smo upuzali u tunel. Ja sam htio da ona krene
prva, no ona je to odlučno odbila, pretpostavljajući da ja samo želim gledati
njezinu stražnjicu, što zapravo nije bilo istina, ali ne zato što to ne bih volio,
nego zato što bi to bilo nemoguće - naime, propustio sam spomenuti jednu stvar
koju je Kimmer brzo otkrila, a to je da tunelom, ne dužim od dvadeset stopa,
kad se čovjek jednom odmakne od ulaza, vlada potpuna tama. Isprva se šalila s
tim, onda se razbjesnjela, a onda sam, upravo kad smo prošli polovicu tunela,
shvatio da Kimmer više nije odmah iza mene. Bilo je nemoguće okrenuti se.
Zazvao sam njezino ime i čuo je kako me psuje. Povlačio sam se unatrag sve
dok moja noga nije dodirnula njezinu ruku. Rekao sam joj kako smo savršeno
sigurni, da smo gotovo vani, da se već vidi svjetlo pred nama. Ona je samo
jecala. Znao sam da smo od izlaza udaljeni možda minutu i pol što je - kao što
može potvrditi svatko tko se ikad vozio u vlaku u Kući strave - vječnost kad si
uplašen, a moja predraga Kimmer bila je prestravljena. Jednostavno se zaglavila
i ostala nepomična. Nije odgovarala ni na razuvjeravanje, ni na nagovaranje.
Sad sam se, u toploj i prašnoj tami, i sam malo prestrašio. Nisam imao mjesta
da se okrenem, ali učinio sam što sam mogao, otkotrljao sam se na leđa kako
bih mogao pogledati prema njoj, a onda privukao noge na prsa i otklizao bliže.
Još uvijek na leđima, pružio sam ruku i dohvatio njezin zglob. Zazvao sam je
imenom. Nije rekla ništa. Povukao sam. Kimmer se opirala. Povukao sam jače i
ona je naglo zate-turala i pala naprijed, njezino je tijelo pogurnulo moje i
iznenada smo se nas dvoje klizali niz metal, oboje vrišteći, ja sam se koprcao
kako bih se za nešto uhvatio, bilo za što, prste mi je raznijela bol, a onda sam
uredno izletio kroz drugi kraj tunela, udarcem odbacujući mrežu i prostrijevši se
po kamenoj padini dok se zid groblja uzdizao iza mene na brijegu, autocesta na
svojim betonskim stupovima nadvijala iznad mene, a dokovi, skladišta i naftni
spremnici Elm Harbora pružali se poda mnom. Sve sam to vidio dok sam ležao
pružen na leđima, stopala okrenutih prema tunelu, glave iskrivljene tako da mi
je brada pokazivala prema nebu, blatne kose.
Nevjerojatno, ali tipično za nju, Kimmer je doskočila na noge. Više nije plakala,
odjeća joj je bila prljava, ali ne i poderana, a na licu joj se više čitalo veselje
nego briga dok je čučala uz mene.
Jesi živ? tiho me pitala.
Uvjeravao sam je da sam u redu, iako, zapravo, nije bilo nijednog dijela tijela
koji me nije bolio, prsti su mi bili otečeni, a s lijevom nogom nešto nije bilo u
redu. Bilo je jasno kako nema nade da ću ustati. Kimmer me poljubila u čelo,
otresla svoju odjeću, pa odšetala nizbrdo prema samoposluživanju, gdje je - s
telefonske govornice - nazvala prijatelja da dođe po nas - prijatelja koji je
zapravo bio jedan od muškaraca kojima je odlučila dati nogu. Njezin mi je dragi
pomogao da siđem nizbrdo. Njih me dvoje odvelo u studentski dom zdravlja
gdje sam saznao da sam uspio slomiti dva prsta, iščašiti zglob i nezgodno
rasparati nogu. Meni se činilo daje to žrtva dostojna spašavanja Kimmer koja se
iz svega izvukla neozlijeđena. Njoj se činilo da sam ja idiot koji nema dovoljno
zdrave pameti da pričeka kod prednjih vrata i koji je morao pronaći neki
spektakularno glup način da učini nešto jednostavno. Trebali smo provaliti u
ured, ustvrdila je Kimmer dok mi je medicinska sestra mjerila tlak. Sigurna sam
da tamo imaju telefon. Otišla je s prijateljem dok su me šivali, obećavajući da
će se vratiti za pola sata, sa svojim automobilom, kako bi me odvezla do mog
stana. Iznenada, njih se dvoje doimalo vrlo nježno. Pokazalo se da joj je za
povratak bilo potrebno više od dva sata, dok sam ja sjedio u predvorju i patio,
ne usuđujući se nazvati je iz straha što bih mogao prekinuti, ne usuđujući se
otići sam iz straha da je ne razljutim ako se pokaže daje imala neku nedužnu
izliku za kašnjenje. Kimmer se konačno pojavila, izgledajući blistavo i
zadovoljeno, istuširana i preodjevena, a donijela mi je i sunčane naočale kako
bih sakrio modricu na oku za koju se nisam ni sjećao da je imam. Natjerala me
da sjednem na stražnje sjedalo njezina automobila, objašnjavajući kako misli da
bih trebao ispružiti ozlijeđenu nogu. Moje je štake smjestila na suvozačko
mjesto. Dok je vozila prema zapadnoj strani sveučilišnog kompleksa, gdje sam
živio u neurednom stanu, veselo je brbljala o svemu osim o tome gdje je bila
tijekom posljednja dva sata. Odbacivši me do ulaznih vrata. Kimmer mije
zahvalila što sam je izvukao s groblja, mekim usnama okrznula moj obraz i
nestala u noći.
Neke metafore nije potrebno posebno tumačiti.
Ispričao sam svom ocu priču o tome kako sam s Kimmer pobjegao kroz tunel,
podsjećao sam samoga sebe neprestano, sve od svog sastanka s Dekanicom
Lvndom. Čuvam tu činjenicu u svojim mislima. Ispričao sam priču svom ocu,
ponavljam, iako nisam. Ponavljam je sebi neprestano iznova, nadajući se daje
neću zaboraviti.

(II)
OBJAŠNJAVAM SAMUELU ŠTO ŽELIM, nastojeći biti jasan, no ipak
istodobno govoreći nadugo i naširoko. On žustro kima i nekoliko puta pokušava
završiti razgovor, ali ja sam profesor prava i nije me lako ušutkati. Samuel
konačno prestaje pokušavati i samo sluša, što meni posve odgovara. Danas sam
četvrti put u posljednjih tjedan dana na Starogradskom groblju. Prvi posjet
odigrao se samo nekoliko sati poslije ultimatuma Dekanice Lynde: to je bila ona
"šetnja" koju nisam bio spreman objasniti Kimmer. Dva dana poslije, bio sam u
Aspenu. Sljedeće večeri bio sam kod kuće. Otad sam dvaput bio ovdje. Svi moji
posjeti imaju istu strukturu: pregledavanje arhiva, poslije kojega slijedi oprezna
šetnja po groblju.
Svejedno, još jednom podsjećam Samuela na razlog svoje prisutnosti. Želim da
upamti naš razgovor. Želim da upamti ono što mije potrebno. Želim da to bude
prva stvar koja će mu pasti na pamet kad pomisli na mene. Jer u danima ili
tjednima koji slijede, bit će mi potrebna njegova pomoć ako želim svu ovu
zbrku privesti kraju, a njegova će pomoć biti beskorisna bude li zaboravio što
tražim.
I tako, Samuel si pronalazi neki posao na drugom kraju sobe i dopušta mi da
izvlačim s polica prasne stare registre. Treći put od svog malog razgovora s
ujakom Jackom sjedim za tvrdim drvenim stolom koji je na istom mjestu
vjerojatno stajao i kad je izvršen atentat na Lincolna. Proučavam popise mrtvih,
okrećem dvije stotine godina stare stranice kako bih stigao do onih koje su
popunjene tek prošlog mjeseca i dodajem nove bilješke gomili već postojećih (i,
nadam se, jasnih natuknica koje će biti lako slijediti) u malom bloku koji sam
sakrio u nezaključanoj ladici svog radnog stola tako da bude svima na oku.
Sjedim, vjerojatno oko četrdeset pet minuta, tijekom kojih me Samuel
uglavnom motri neusredotočenim pogledom. Upravo to i želim, da me motri -
motri i pamti, za slučaj da mu netko postavi pitanje. Kad završim, zahvaljujem
Samuelu koji se smiješi i steže moju ruku objema svojima kao da sam upravo
osvojio prvu nagradu. Nakon što se izvučem iz toga, nastavljam dalje i odlazim
na groblje gdje, po četvrti put, prkosim prštanju kišice kako bih šetao
puteljcima između nadgrobnih spomenika, pažljivo proučavajući zemljovid koji
sam nacrtao u svom bloku, prema potrebi dodajući bilješke kako bih bio siguran
da slijedim pravi put. Prolazim pokraj mauzoleja obitelji Hadlev koja je u Elm
Harboru i oko sveučilišta prisutna dulje od stoljeća; Mare je na njemu četvrti
profesor iz svoje obitelji. Prolazim neveliko područje starih spomenika koje je
nekad bilo malo crnačko groblje unutar groblja. Gradski oci bili su abolicionisti
i prije sto pedeset godina izglasali su dopuštenje da se slobodni crnci pokapaju
na ovom groblju, ali ne tik do svih ostalih.
S vremena na vrijeme, bacam pogled preko ramena, navika za koju
pretpostavljam da je se još dugo neću osloboditi: nikad ne vidim nikoga osim,
povremeno, neke ožalošćene osobe koja sama stoji u kišnoj izmaglici. Pitam se
jesu li svi oni uistinu ožalošćeni ili me netko od njih slijedi i kako bih to mogao
saznati.
Pretpostavljam da svatko nekoga oplakuje.
Nekoliko puta zastajem, zapisujem kvačice u svoj blok dok čitam natpise na
raznim nadgrobnim spomenicima, ili bilježim mjesta na kojima se križaju
zemljani puteljci. Prepisujem imena mrtvih i datume njihove smrti. Crtam
kvadratiće unutar kvadratića.
Kad su moje bilješke konačno dovršene, odlazim s groblja kroz glavni izlaz.
Nitko od ožalošćenih nije se ni pomaknuo. Mahnem na pozdrav Samuelu koji
se, na svojoj klupi, osmjehuje od uha do uha, pa krećem natrag, Ulicom Town
prema sveučilištu, sve vrijeme pazeći na nevidljivu sjenu za koju znam da je
ovdje.
Gotovo sam spreman.

ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE

ODLUKA U POSTU
(I)
"DANA?"
"Da, ljubavi?" Djevojački se osmjehuje preko stola u Postu za kojim
objedujemo, praveći se na trenutak da jesam, iako nikad ne bih mogao biti
njezina ljubav, iz šest stotina razloga, čak i ako ostavimo po strani one
najočitije.
"Dana, gledaj. Trebam... neku vrstu usluge."
"Kao i obično."
"Ozbiljno. Mislim, važno je i... ne znam koga bih drugoga zamolio."
"Mmmmm-hmmmm." Dana je oprezna, vjerujući, bez sumnje, da ću je zamoliti
da mi posudi novac.
Srijeda je, četiri dana otkako sam se vratio iz Aspena, dvanaest dana od mojeg
prepucavanja s Jerryjem Nathansonom na hodniku, što je događaj koji je moju
ionako slabu reputaciju u Oldie još više oslabio. Danas objedujem s Danom
zato što je to prva prilika u kojoj smo uspjeli uskladiti rasporede, a također i
zato što mi ponestaje mogućnosti. Prije sam je za pomoć mislio zamoliti tek ako
ne budem imao druge. Ali moja je potreba sad hitna. Ako Draga Dana pristane i
sve prođe dobro, bit ću u stanju sve zbaciti sa svoje grbače i vratiti svoj
obiteljski život u normalu unutar tjedan dana, najviše dva. Moj bi plan mogao
izaći iz okvira roka koji mi je zadala Dekanica Lynda, ali ne toliko da se ne
uspijem izvući. Ako Dana odbije, ili stvari krenu po zlu... pa, onda neka bude
tako.
Dok žvačem svoj hamburger, razmišljam kako bih to izložio. Tamo u Darienu,
Mariah se približava vlastitom roku, jer beba se treba roditi za manje od mjesec
dana. Više ne putuje u Ulicu Shepard, no sretna je zbog
onoga što je u tome priječi. Kako se veliki dan bliži, gotovo se svake večeri
čujemo, a čak se i Kimmer s vremena na vrijeme uključuje u veselje.
Zavidim svojoj sestri na njezinoj radosti.
Tri. stola dalje, Norm Wyatt, arhitekt i Lvndin brbljavi suprug, objeduje s
bogatim, no nekako tajnovitim klijentom. I ja se malo sakrijem i pogrbim se
kako bih se približio Dragoj Dani. Pravilno protumačivši moj pokret, Dana
pomiče glavu malo bliže mojoj. Kao i obično, pitam se što će misliti tračeri.
Pitam se zašto sam je za uslugu uopće odabrao zamoliti u Postu. U Daninu bi
uredu bilo sigurnije. Možda sam odlučio doći ovamo zato što ona običava biti
popustljivija poslije obroka. A možda i zato što sam se iznenada zabrinuo da me
ne prisluškuju.
"Dana, gledaj. Ono što ću te zamoliti... ako želiš odbiti..."
"Ako poželim odbiti, Misha, odbit ću. To mi odlično ide." Kratka stanka. "Osim
što, kad bolje promislim, teško odbijam tebe. Imam dojam da neprekidno tražiš
usluge od mene i da ja neprekidno pristajem." Nervozno se osmjehuje. Bijesno
pilji u široka Normova leđa. Osjeća da nešto nije u redu i ne sviđa joj se ta
situacija ništa više nego meni. "Ne znam čega to ima u tebi. Nije baš da si
osobito šarmantan ili nešto..."
"Joj, hvala ti mnogo."
"Ozbiljno, Misha. Kad razmislim o tome, to je zaista čudno. Ne mogu reći
zašto, ali čini se da te nikad ne mogu odbiti. Znaš što? Dobro je to što se ne
palim na muškarce, ili bismo dosad već sigurno završili u krevetu."
"Da ja nisam oženjen." Smiješak. "I da se palim na bjelkinje."
"Touche." Uzvraća mi osmijeh. "Onda, u čemu je velika usluga? Želiš da
polomim koljena Jerrvju Nathansonu? Žao mije, ali tim se poslom više ne
bavim."
"Ne, ali... pa, kad budeš čula, možda će ti se učiniti pomalo šokantnim. Čak i
zastrašujućim. Nema zapravo stvarne opasnosti, ali neće to biti lako izvesti. Ali
to je nešto što... no, što mora biti učinjeno, a ja to ne mogu učiniti osobno. A,
ako uspije, možda mogu... ovaj, zaustaviti... pa, ovo što se događa."
"Pa, hvala ti, ljubavi, svakako si mi sve razjasnio."
"A radi se o tome, ja neću moći... neću ti moći objasniti zašto mi je potrebno da
to učiniš. Ne sad. Moći ću ti objasniti poslije, ali ne sad."
Njezin smiješak polako blijedi. "Počinjem se pitati bih li se možda trebala
uplašiti."
"Ne, ne, naravno da ne. Nemaš se čega bojati."
"Kao što je Anthony Perkins rekao Janet Leigh."
"Ne bih rekao da je u filmu bilo takve rečenice."
"Dobro, Misha, dobro." Smije se i podiže ruke. "Pa, reci mi konačno što želiš."
"Gledaj, Dana, ne bih te molio, samo ..."
"Samo, nemaš se kome drugom obratiti, ja sam tvoja najbolja prijateljica na
svijetu, i bla-bla-bla. Samo pitaj. Rekla sam ti, odbijanje mi dobro ide od ruke."
Duboko udišem, svjestan da nikad nisam tako strahovito iskoristio nekoga od
svojih prijatelja kao što ću to sad učiniti. Ali gotovo da nemam više izbora. I
tako kažem Dani Worth što mi je potrebno da ona učini. Za to mi treba otprilike
pet minuta.
A ona jest šokirana. To mi i kaže, ali vidim to i sàm, po tome kako se šire
njezine kao ugljen crne oči, čujem to u šištanju zraka preko njezinih zuba.
Razmišlja. Naslanja se dublje u stolac. Norm Wyatt i njegov klijent odlaze.
Norm nam domahuje sa sigurne udaljenosti, a mi mu oboje odmahujemo.
Grupica studenata očeše se o naš stol, brbljajući o Lemasteru Carlyleu, o tome
koga će odabrati za svoje pravne službenike i koliko će mu trebati da napreduje
do Vrhovnog suda.
Draga se Dana još jednom okreće prema meni. Kaže mi da sam poludio, da sam
potpuno poludio. Kaže mi da ću ostati i bez posla i bez žene. Kaže mi da ću
završiti u zatvoru. Kaže mi da bi, ako mi pomogne, i ona mogla završiti u
zatvoru.
A onda mi kaže da će to učiniti.

(II)
VANI NA PLOČNIKU, Dana mi počinje govoriti o poruci koju je prošle
nedjelje u propovijedi spominjao njezin pastor, nekakvoj paraboli o mudrom
upravitelju. Jaje slušam s pola uha. "Vidiš u čemu je bit, zar ne, Misha? Nije
bitno idu li stvari u smjeru u kojem ti želiš da idu, važno je samo kako upravljaš
onime što ti Bog stavlja u—"
Grabim je za ruku. Ona se bori da se oslobodi, zato što ne voli da je dodiruju.
"Misha, stoje tebi?"
"Dana, gledaj." Fizički je natjeram da se okrene. Ona me se ponovno otrese,
možda zabrinuta daje Dekanica u pravu glede mog duševnog zdravlja.
Pokazujem. "Vidiš li onaj automobil?"
"Koji automobil?"
"Tamo! Točno tamo!" Jer nalazi se ravno ispred mene, veći od života, uz
parkirališni sat prekoputa ceste, jedan blok dalje od pravnog fakulteta. "Plavi
Porsche!"
Moja stara, ili možda moja nova prijateljica se smiješi. "Da, Misha, naravno da
ga vidim. A sad me slušaj. Ovo je važno. Molim te, ne zovi to Porscheom. Taj
automobil nije Porsche."
"Nije?"
"Nije, dušo. To je slučajno blijedoplavi Porsche Carrera Cabriolet, ovogodišnji
model, a izgleda kao posebno naručen, sa svim opcijama, dobiven za nešto više
od stotinu tisuća dolara, i to samo u gotovini, molim, ne želimo nikakve
sirotinjske profesore prava koji nemaju novaca." Dana na trenutak pričeka.
Obično me ovakvi worthizmi nasmiju do suza. Ali danas ne. "Misha, znaš li ti
da ja mislim kako s tobom nešto ozbiljno nije u redu?"
"Dana... Dana, taj auto... je bio pred mojom kućom prije nekoliko tjedana. I
jednom još u prosincu. A mislim da nas je čovjek koji ga vozi... uhodio. Uhodio
moju obitelj." Prisjećam se trke kroz šumu s Johnom Brownom. "Dana, mislim
da je to bio onaj drugi muškarac koji se u mojoj kući lažno predstavio kao agent
FBI-a. Crni muškarac, Foreman. Sjećaš se, odmah poslije sprovoda."
Ona se smije. Punim plućima, zvukom gotovo škriputavim dok se na-ginje
naprijed, ruku oslonjenih o koljena. Konačno se uspravlja, koristeći se stupom
javne rasvjete kao potpornjem. "Oh, Misha, Misha!"
Ne vidim što je smiješno. Ili sam možda sišao s ruba pameti i ovaj cijeli prizor
postoji samo u mojoj mašti, jer ništa nema smisla.
"Stoje tebi?" želim ja znati.
"Oh, Misha, pa ti si presmiješan!"
"Što je smiješno?"
"Uhoda? Tajni agent? Hoćeš mi reći da zaista ne znaš čiji je to automobil?"
Moja zbunjenost ustupa mjesto ljutnji. Garlandovi mogu podnijeti sve osim
sramote da nešto ne znaju. "Ne, Dana, ne znam."
"Dat ću ti naznaku." Još se uvijek smijući od uha do uha, Dana čak briše koju
suzu od smijeha. "On je slavniji od tvog oca."
"Dobro, to sužava izbor na nekoliko milijuna ljudi."
"Oh, daj, nemoj biti takav. Slušaj. Živi na Tyler Landingu, u golemoj kućerini
odmah uz more koja gaje, vjerojatno, koštala oko četiri milijuna dolara, a
pretpostavljam daje platio gotovinom, baš kao i automobil. Student je pravnog
fakulteta i u pravu si kad kažeš daje crnac, ali to je otprilike sve u čemu imaš
pravo."
Okrećem se i gledam automobil. "Kažeš li... govoriš li ti to meni da taj Porsche
pripada Lionelu Eldridgeu? Lionelu Eldridgeu, košarkašu?"
"Bivšem košarkašu. Sad je samo običan student." Glas joj je pjevuckav i
zaigran. "On samo želi biti običan odvjetnik, kao njegov idol Johnnie Cochran.
Čula sam ga kako je to izjavio u Oprah. I u 48 sati. I kod JayaLenoa. I..."
Ja nastavljam zuriti dok se Dana nastavlja smijati. Lionel Eldridge. Slatki
Nellie, kako su ga zvali kad je sedam puta igrao u All-Star ekipi NBA. Visok
oko dva metra i deset, što sigurno znači da odgovara visokom crnom muškarcu
kojega je John Brown vidio u šumi iza moje kuće. Pristojan student, iako ne i
sjajan, ne ovdje, premda mu je na koledžu Duke dobro išlo. Slatki Nellie, koji
svojim osmijehom još uvijek godišnje zaradi nekoliko milijuna na reklamama.
Slatki Nellie koji mi od prošlog proljeća još nije predao referat. Prošlog
proljeća, kad se s mukom probijao kroz moj teški seminar. Prošlog proljeća, kad
sam mu pomogao da pronađe posao u Kimmerinoj tvrtki. Prošlog proljeća, kad
sam iznenadio dame u javnoj kuhinji, dovevši ga jednog dana sa mnom da
poslužuje ručak.
Pronašao sam svog neprijatelja.

(III)
NEKOLIKO MINUTA POSLIJE, STIGAVŠI U SVOJ KABINET, pronalazim
još nešto: omotnicu oslonjenu o vrata, s točno ispisanim mojim imenom i
titulom na prednjoj strani. Identična je omotnici koja mi je dostavljena u javnu
kuhinju prije tisuću godina, a možda je to bilo tek u listopadu. Kad razderem
vrh, nalazim upravo ono što sam i očekivao: crnog pješaka koji je nedostajao u
očevu setu šahovskih figura. Stavljam ga na vrh ormara za spise, uredno ga
poravnavši, odmah do bijelog pješaka.
Jedan bijeli pješak, jedan crni. Jedine dvije figure koje se kreću šahovskom
pločom tijekom Dvostrukog Excelsiora. Bijeli je pješak stigao prvi kako bi mi
rekao da bijeli prvi kreće, a ako u pomoćnom matu bijeli kreće prvi, onda crni
pobjeđuje. Počinje, napisao je moj otac u svom pismu meni. Ali, tata, ako ti
nemaš ništa protiv, ja bih ovo radije priveo kraju.
Uz Daninu pomoć, to ću i učiniti. Ako sve bude išlo u skladu s planom, uspjet
ću se riješiti bremena koje mije moj otac ostavio u nasljedstvo.
Ili barem ja to sebi budalasto umišlj am. No na mene već čeka nova katastrofa.

ČETRDESET OSMO POGLAVLJE

MEĐUPOTEZ

(I)
NISAM OČEKIVAO DA ĆU TAKO BRZO PONOVNO biti u Washingtonu.
Ovaj put loše vijesti ne javlja Mallory Corcoran, nego Mariah, iako - kad stižem
tamo - napola očekujem da ću zateći ujaka Mala u Sveučilišnoj bolnici George
Washington, premda, koliko je meni poznato, on u cijelom svom životu nije
izmijenio više od pet rečenica sa Sally Stillman. Umjesto njega, u šareno
oličenoj čekaonici odmah pokraj dizala, zatječem svoju osam i pol mjeseci
trudnu sestru, zajedno sa Sallynim dečkom Budom, koji djeluje potišteno i
bespomoćno, kao što je čest slučaj sa snažnim muškarcima kad očajavaju. S
njima je i grupica meni nepoznatih ljudi koji, pretpostavljam, čekaju na vijesti o
nekim drugim svojim voljenima koji su također pokušah samoubojstvo. Potom
se pojavljuje visoka, nervozna i nevjerojatno mršava žena, pripadnica svjetlijeg
naroda i predstavlja se kao Paula, Sallyna sponzorica iz društva Anonimnih
alkoholičara. Nisam čak ni znao daje moja sestrična među njima.
"Izvući će se", uvjerava me Paula uz sablastan smiješak.
Ja kimam, rukujem se s njom i nakratko polažem ruku na Budovo rame. Potom
se žurim kako bih sjeo uz Mariah koja je sama na srednjem od tri spojena stolca
i odmahuje glavom, elegantna u još jednom po mjeri krojenom odijelu s
hlačama i koja je nekako uspjela oko sebe stvoriti tajni prostor u koji se nitko
ne usuđuje prodrijeti, osim tako tvrdoglavih budala kao što sam ja. "Jesi dobro,
mala?" pitam je i uzimam za ruku.
"Ne razumijem. Ne znam zbog čega bi to učinila." Mariah trlja svoj trbuh,
nježan krug pun ljubavi, kao da uvjerava svoje nerođeno dijete da je svijet,
usprkos onome što se čini, dovoljno sigurno mjesto. Moja me sestra ne gleda.
Na krilu joj je jedan od njezinih kartonskih f ascikala, iz kojega viri vrh
fotografije. Pitam se je li to još jedan pogled s autopsije, ili
je Mariah na tragu nečem novom. "A išlo joj je tako dobro. Tako dobro.
"U čemu?"
"Borila se protiv toga, Tal. Bila je trijezna... oh, gotovo dva mjeseca. Počela je
nešto prije Božića. Rekla je da to želi darovati svojoj djeci. I išla je na sve
sastanke Anonimnih alkoholičara, išla je u crkvu, silno se trudila ostati
trijezna."
"Pa što se točno dogodilo?"
"Ne znam. Nazvala je Paulu" - Mariah naginje glavu prema Sallynoj sponzorici
- "i rekla da više ne može izdržati, da će uzeti pilule. Paula je učinila ono što je
trebala. Kad je shvatila da ne može odgovoriti Sally od nauma, nazvala je hitnu
pomoć i poslije sama otišla k Sally, stigla je upravo na vrijeme da vidi kako je
odvoze. Paula je nazvala mene, a ja sam nazvala tebe. I eto nas sad."
"Gdje su Sallyna djeca?"
"Bili su kod There kad... kad se to dogodilo. Sally ih je odvela k svojoj mami, a
onda otišla kući i uzela tablete. Pretpostavljam da nije željela da baš djeca budu
ta koja će je pronaći."
Pokušavam smisliti sljedeće korisno pitanje. "Jesi li nazvala Addisona?"
Mariah me pogleda. "Sigurna sam da će doći čim bude mogao." Potom se vraća
na prvotnu temu. "Još uvijek ne razumijem zašto bi to učinila."
"Je li bila u depresiji?"
"Otkud bih ja, k vragu, znala?" Nezadovoljna, Mariah nudi drugu varijantu:
"Mislim, Tal, pa ona je uvijek u depresiji."
"Jesi li je vidjela?"
"Nisu mi dopustili. Ona... liječnik kaže da mora biti izolirana. To je valjda
nekakvo pravilo. Zbog onoga stoje učinila. Stoje pokušala učiniti. Nekoliko
dana ne smije primati posjete ili tako nešto."
Odlazim kako bih to provjerio s medicinskom sestrom i dobivam isti podatak
koji već imam: da, čini se da će s gospođom Stillman sve biti dobro; ne, ne
možemo je vidjeti barem četrdeset osam do sedamdeset dva sata. Dopuštam si
maštariju kako bi nas ujak Mal uspio uvesti unutra, ali čak i superodvjetnici
imaju svoje granice. I tako Mariah i ja sjedimo jedno do drugoga, držeći se za
ruke, izbezumljeni, puni straha, pokušavajući jedno drugome biti brat i sestra.
Moja sestra ne plače, iako se nekoliko puta čini daje na rubu suza. Razmišljam
o tajnovitim putovima Gospodnjima i čudim se kako su mi se vlastiti problemi
još ovoga jutra činili golemima.
Paula ponovno stoji pred nama. "Ovaj, oprostite."
Podižemo pogled prema njoj kao da će iz njezinih usta izaći neka stoljetna
mudrost.
"Vi ste Misha, zar ne?" polako pita Paula. Prije nego što dospijem odgovoriti,
ona se obraća Mariah: "On je Misha?"
Moja sestra odnekud uspije izvući osmijeh. "To je jedno od njegovih imena.
Ima ih gomilu."
Paula se doima zbunjenom. Nosi odijelo gotovo jednako skupo kao i
Mariahino. Vjerojatno odvjetnica, zaključujem, specijalizirana za nešto:
prenapeta je za lobisticu, a nekako je ne uspijevam zamisliti u sudnici, kako
sudjeluje u raspravi. Vidim je kako puši cigaretu za cigaretom dok smišlja
složene porezne pakete za inozemne klijente.
"Ali vi jeste Misha, zar ne?"
"Neki me ljudi tako zovu", potvrđujem. "Ja sam Talcott Garland, Sallyn bratić."
"Mogu li s vama malo porazgovarati? Nasamo?"
Mariah se sprema usprotiviti, ali ja je očima molim da to ne čini. Paula me vodi
dalje, u suprotni kut. Ja se naslanjam bliže njoj, jer ona želi šaptati. Paula mi
objašnjava kako je Sally, kad ju je plačući nazvala, neprekidno ponavljala kako
ne može podnijeti da zna to što zna. Kad ju je Paula pitala na što misli, Sally je
promrmljala Jadni Misha, jadni, jadni Misha. Paula zastaje, možda kako bi mi
dala prigodu da priznam, a ja je uvjeravam kako nemam nikakva pojma o čemu
je to moja sestrična govorila. Paula sumorno kimne, a onda dodaje kako joj je
Sally, prije nego što je spustila slušalicu, rekla još nešto: Ne znam zašto je
morao dobiti i jedno i drugo.
Mrštim se. "Tko je trebao dobiti i jedno i drugo što?"
"Ja sam pretpostavila da misli na vas. Zato stoje opet počela ponavljati Jadni,
jadni Misha. "
"Da sam ja morao dobiti i jedno i drugo?"
Kratko kimanje glavom koje nije uvredljivo. "A ona nije znala zašto."

(II)
MARIAH I JA NOĆIMO U ULICI SHEPARD. Ja sam zaprepašten stoje
poduzela ovo putovanje kad joj se termin bliži, ali pokazalo se kako je ona
uzela automobil s vozačem za šestosatmi vožnju u oba smjera. "To nije mnogo
skuplje od leta prvom klasom", objašnjava mi ona.
Ujutro na brzinu doručkujemo prije nego što ću ja požuriti kući. Mariah želi
znati čemu žurba, što mislim o tome da je Conan priznao krivnju, je li istina da
sam zviznuo ljubavnika svoje žene usred pravne knjižnice kao što joj je
ispričala Valerie Bing, što ću poduzeti u vezi s onim što mije rekla da joj je
rekao Warren i još tisuću drugih stvari. Kažem joj da će sve to uskoro biti
gotovo i da ću joj sve objasniti čim uzmognem. Pripremam se na zajedljivu
primjedbu na račun svoje sebičnosti, ali čini se da je približavanje rođenja
njezina šestog djeteta umirilo moju sestru.
"Čuvaj se", kaže ona kad stiže taksi koji će me odvesti na željeznički kolodvor.
Obećavam joj da hoću. Moram se čuvati. Usprkos ovom skretanju, konkretna se
situacija, kako vole reći učitelji šaha, nije promijenila. Kad se vratim u Elm
Harbor, imat ću na raspolaganju jedan pokušaj da sve to privedem kraju i
oslobodim svoju obitelj.
"Vrijeme je isteklo", šapćem dok se taksi uključuje u promet. Vozač podiže
obrve, možda misleći kako ga požurujem. Dok se sve brže krećemo niz
Šesnaestu ulicu, moja se glava neprekidno okreće u potrazi za prirepkom koji
mora biti tamo negdje.

ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE

PLAN SE PROVODI U DJELO

(I)
"MISLIM DA SAM KONAČNO SVE SHVATIO", kažem sljedećeg
ponedjeljka u telefonskom razgovoru s Malloryjem Corcoranom koji se osjetno
dosađuje. "Upute i sve to. Sutra navečer imat ću odgovor." On je oduševljen
novostima, a još je više oduševljen time što na drugoj liniji ima poziv koji ne
može čekati. Predlaže mi da pojedinosti iznesem Meadowsovoj.
"Sve je gotovo", uvjeravam Lyndu Wyatt kad je sretnem, više ili manje
namjerno, na fakultetskom parkiralištu tog istog poslijepodneva. Ona pokušava
izbjeći razgovor sa mnom, ali prebrz sam za nju. "Do srijede ujutro imat ću sve
odgovore." Još su dva dana do isteka njezina roka, pa se ona nasmiješi i potapše
me po ruci, sve se vrijeme osvrćući u potrazi za muškarcima u bijelim
ogrtačima. U utorak nastavljam svoju kampanju. "Riješio sam tajnu", mrmljam
Lemasteru Carlyleu kojemu je dosadno i koji će uskoro biti moj bivši kolega,
vireći mu preko ramena u knjižnici dok on traži neki časopis. Dovoljno je
političan da bi mi uputio usiljeni osmijeh i pljesnuo me po leđima. "Znam cijelu
priču", objavljujem zaprepaštenom Marcu Hadleyju ispred predavaonice gdje
on, sretan, stoji okružen grupicom obožavatelja čije mu je nepokolebano
obožavanje pomoglo da ostavi iza sebe javno poniženje. "Mislim da to konačno
mogu ostaviti iza sebe", obećajem Stuartu Landu kad se mimoiđemo na
središnjem stubištu. "Želim ti zahvaliti na pomoći", povjeravam se malom
Ethanu Brinkleyju tijekom slučajnog susreta na dvorištu. Samo, taj susret nije
slučajan. "Na rubu sam da složim cijelu slagalicu."
Više-manje istim riječima prenosim iste vesele vijesti Robu Saltpete-ru, Theu
Mountainu, Benu Montoyi, Shirley Branch, Arnieju Rosenu i svakom drugom
članu nastavnog osoblja koji bi mogao, makar i najmanje biti povezan s... s...
.. .s onim što se događa.
Nemam čak ni naziv za to, ali znam da je ovdje. Ako Draga Dana bude obavila
svoj dio, neću čak ni lagati: znat ću sve odgovore. Čak ću znati i tko me izdao.
Osim ako izdajica nije Dana, a u tom sam slučaju u ozbiljnoj nevolji.
Otresem tu misao. U nekoga moram imati povjerenja.
Iz svog kabineta, čekajući pravi trenutak, telefoniram Mariah, želeći provjeriti
kako je Sally, samo da bih od Howarda saznao da je moja sestra, čini se, počela
radati. Mjere trudove. Ultrazvuk je prije otprilike mjesec dana potvrdio daje
dijete djevojčica, oni su se konačno dogovorili oko imena: Mary, kao Mary
McLeod Bethune, a i počinje s "Ma" kao i ostalih pet imena. Dogovorili su se u
posljednji trenutak. Howard tiho dodaje kako i rimokatolik u njemu odobrava to
ime. Ja se promuklo smijem. Kad se javi Mariah, ja joj poželim sve najbolje.
Ona mi zahvaljuje, pa zas-tenje, pa se oporavlja dovoljno da bi mi rekla kako su
ona i Howard rezervirali za Sally mjesto u rehabilitacijskom centru u
Delawareu, jednom od najboljih u zemlji. "Nećemo je ponovno izgubiti", mrko
izjavljuje Mariah. Prvi put u mnogo godina shvaćam koliko volim svoju sestru.
A onda dolazi vrijeme za pokret. Moram u nekoga imati povjerenja, ponavljam
sebi.

(II)
ALI NE MOGU IMATI POVJERENJA U SVOJU ŽENU.
Onoga dana kad sam se vratio iz Washingtona, dva dana nakon otkrića da
Lionel Eldridge posjeduje sveprisutni Porsche - oprosti, Dana, Porsche Carreru
Cabriolet - ušao sam u trag i njegovu vlasniku osobno, tako što sam u
studentskoj službi provjerio njegov raspored predavanja, a onda se postavio u
hodnik, pred predavaonicu u kojoj Joe Janowsky drži predavanja o
diskriminaciji u radnom zakonodavstvu, pa pričekao da se pojavi Lionel. Već
sam pokušao s tri tradicionalne metode pozivanja studenata - moja mu je tajnica
poslala elektronsku poštu, objesio sam njegovo ime na ploču koju studenti zovu
"Javiti se", te nazvao njegovu kuću i ostavio poruku kod njegove žene - ali
Lionel ih je sve ignorirao. I tako sam ga pošao pokupiti poslije predavanja.
Uspjelo mi je, lako sam ga uočio, zato što je stršio iz grupe od još osamdeset ili
devedeset studenata koji su u jedanaest sati pokuljali iz predavaonice. Kao i
obično, pet-šest njih okružuje ga kao svita, čekajući sljedeći dragocjeni biser s
njegovih usana. Kad me Lionel ugledao, oči su mu se raširile u onome što sam
prepoznao kao strah. Dozvao sam ga carskom gestom, onako kako to profesori
znaju. On se povukao, veličanstven u tamnoplavoj koži i blistavom zlatu.
Sasvim običan student prava. Zabrinut što bi rekla Lynda ako povičem, pažljivo
sam se provukao kroz gomilu obožavatelja, nježno ga uzeo pod ruku i
prošaptao mu kako ga trebam na nekoliko minuta. On možda jest Slatki Nellie,
ali ja sam još uvijek profesor kojem je dužan referat, pa nije imao mnogo
izbora. Zajedno smo pošli do mirnog udubljenja pokraj dekaničina ureda. Ostali
su nas studenti zaobilazili u širokom luku. Primijetio sam da Lionel svoj pogled
zadržava uglavnom na podu.
Najprije sam ga zapitao za njegov referat. Pogled pun nade bljesnuo je u
njegovim slavnim tamnim očima. Počeo je s izlikama - putovanja, problemi sa
ženom, kulturni šok studiranja na bjelačkoj školi, kako ju je nazvao, što znači
da smo Lem, Shirley i ja bijeli profesori - no ja sam ga prekinuo. Hladno sam
mu rekao da može dobiti još mjesec dana. Ako referat ne bude predan, ja ću ga
srušiti. Lionel je kimnuo i krenuo niz hodnik, bez sumnje uvjeren kako je ova
prijetnja podložna širokim pregovorima, kao što je danas slučaj s većinom
stvari. Laganim sam ga dodirom zaustavio u mjestu, onako kako to čine
policajci, i on se počeo doimati uznemirenim. Nabusito zureći gore, prema
Lionelu, primijetio sam riječi SVEUČILIŠTE DUKE utisnute u crnu kožu
njegove jakne i sjetio se kako je svoju ekipu s koledža dvaput poveo do
polufinala prije otprilike desetak godina. Iako na pravnom fakultetu ima svojih
problema, sjećam se iz prošlosti da su nas sportski voditelji uvijek podsjećali
kako je odličan student.
A onda sam ga pritisnuo.
Rekao sam Lionelu kako moramo porazgovarati još o nečemu. Izravno sam ga
zapitao zbog čega me slijedi uokolo. Čekao sam da mi prizna kako ga je za to
zamolila njegova tajna djevojka, Heather, da je to neka bizarna usluga njezinu
ocu. Njegov je odgovor bila zbunjenost. Uvjeravao me kako on nikad ne bi
takvo što učinio, pa sam preformulirao pitanje. Što je prošlog tjedna radio pred
mojom kućom? I u šumi iza nje, prije nekoliko tjedana.
A onda me Lionel pogledao u oči, a ja sam, i prije nego što je progovorio, znao
da su moja nagađanja bila pogrešna, strahovito pogrešna. On ipak nije moj
neprijatelj, barem ne na onaj način na koji sam ja to pretpostavio. A bilo je očito
i to da je već prije bivao u ovakvim situacijama, jer točno je znao što treba reći,
najgore zamislive riječi: Nije to ništa osobno, profesore Garland. Vi se meni
sviđate. Divim vam se. A onda je uslije-
dilo: Jednostavno, radi se o tome da mi se sviđa i vaša žena. A na kraju,
smiješak od milijun dolara.
Ah do tog sam trenutka već znao da Lionel nema nikakve veze s uputama, ni s
pješakom isporučenim u javnu kuhinju, ni s time što su me prebili usred
sveučilišta. Znao sam da posljednji saznajem ono što su već svi znali. Znao sam
čiji je ono glas bio na telefonu, glas koji je moju ženu nazvao dušo onoga dana
kad je ona trebala raditi kod kuće, a ja u uredu. Znao sam daje nazvao zato što
nije vidio BMW pred kućom, gdje ga ona uvijek ostavlja, i htio je znati vrijedi
li još njihov dogovor. Znao sam i zašto nas sad studenti tako široko zaobilaze,
dopuštajući nam da svoj razgovor obavimo nasamo. Znao sam stoje Dekanica
Lynda morala misliti da je bio razlog koji nisam spomenuo, jer se nije mogao
spomenuti, razlog mom iracionalnom ponašanju, kao i zašto je odlučila biti
razmjerno popustljiva prema meni. Shvatio sam da je čak i Draga Dana Worth,
od koje nijedno ogovaranje nije moguće u potpunosti sakriti, morala biti svjesna
istine, zbog čega je i bila onako zapanjena kad sam je pitao za Lionela i Heather
i zašto je Porsche parkiran pred Postom pokušala otpisati kao šalu, kako bi
njezin škripavi, pomalo ludi smijeh prekrio bol koju je osjetila kad je shvatila
da ja nemam pojma (a ona mi nije htjela reći) kako s mojom ženom ne ljubuje
Gerald Nathanson, nego svjetski poznati Lionel Eldridge.

PEDESETO POGLAVLJE

PONOVNO NA STAROGRADSKOM GROBLJU

(I)
SVOJU TAJNU PRIVODIM KRAJU TAMO gdje je i počela: na groblju. Je li
zaista prošlo tek četiri mjeseca otkako je Jack Ziegler izronio iz sjena na dan
Sučeva sprovoda kako bi me namamio u ovu noćnu moru? Ili je to bilo tek
prošli tjedan? U svojoj posljednjoj zbrkanosti, ne samo da su se naglavce
izvrnuli istina i pravda, već i samo vrijeme, poslušno se zakrivivši u smjeru sile
teže - sile koju u ovom slučaju proizvodi moja misija, očajnička potreba da
saznam.
Još sam jednom na Starogradskom groblju, ali ne kako bih vidio Sa-muela, jer
prošlo je osam i već je pao mrak, a Samuel je davno otišao. Nisam se uspeo uza
zidove ili vrata. Nisam ni upuzao kroz tunel. Jednostavno sam ušetao, oko pet
sati, krenuo prema jednoj od mramornih klupa u udaljenom zakutku -
nevidljivom s glavnog ulaza - i čekao. Donio sam sa sobom ruksak iz kojega
sam izvukao primjerak Keeganove knjige o povijesti ratovanja i čitao o tome
kako su nekad bile organizirane vojske, kad su vojnici u prvim redovima znali
da će poginuti, no svejedno su marširali u bitku. Pješaci, potrošna roba. Čitao
sam, razmišljao i čekao. Samuel je zaključao vrata i nestao, a ja sam nastavio
čekati. Sa svog položaja pokraj mauzoleja ne mogu vidjeti vrata, ali mogu
vidjeti jedini puteljak koji vodi do mog malog kutka groblja. Ako je itko i došao
poslije mene, nije me slijedio do klupe. Pa ipak, uvjeren sam kako nisam sam.
Dok pada tama, ja nastavljam razmišljati.
Groblje je suprotnost racionalnom umu. Jedan je razlog u njegovu sablasno
utrošenom prostoru, ovoj počasti mrtvima koja neizbježno degenerira u
obožavanje predaka dok, na rođendane i godišnjice, ljudi svih vjera i oni bez
vjere prkose svemu čime bi im taj dan mogao zaprijetiti kako bi stali pred ove
redove tihih kamenih oznaka, moleći se, da, i prisjećajući se, naravno, ali vrlo
često zapravo razgovarajući s pokojnicima, stoje čudan poganski obred u koji se
upuštamo, to zajedničko pretvaranje da su trula tijela u iskrivljenim drvenim
sanducima u stanju čuti nas i razumjeti ako stanemo pred njihove grobove, kao
da ne bi čuli iste poruke ("Uskoro ću biti s tobom, dušo" ili "Radim sve kako si
me uputila, mama") da smo tek uzeli trenutak vremena za njih dok, recimo,
vozimo automobil, kako bismo odaslali svoje misli na drugi svijet. Ako nismo
prisutni ovdje, gledajući prema odgovarajućem nadgrobnom spomeniku, poruke
ne prolaze - ili barem na tu misao upućuje naše ponašanje.
Drugi razlog zbog kojega su groblja privlačna našoj iracionalnoj strani jest
napadna i neodoljiva navika da se prošuljamo pokraj civiliziranog sloja kojim
smo prekrili primitivne daske naših dječjih strahova. Kad smo djeca, znamo da
je ono za što naši roditelji tvrde kako je obična grana stabla koju nosi vjetar
zapravo zgrčeni kažiprst nekog zastrašujućeg noćnog bića koje čeka pred
prozorom i kucka, kucka, kucka kako bismo znali da će, čim naši roditelji
zatvore vrata i osude nas na tamu za koju tvrde da će nam očeličiti narav, podići
zavjesu i poletjeti unutra i...
I ovdje djetetu obično ponestane mašte, nemoguće mu je točno oblikovati
određeni strah koji ga drži budnim i koji će za nekoliko mjeseci biti posve
zaboravljen. Odnosno, bit će zaboravljen do prvog sljedećeg posjeta groblju,
kad nam se, iznenada, mogućnost nekog zastrašujućeg noćnog bića bude učinila
posve stvarnom.
Kao večeras, na primjer. Večeras, znam daje vani neko strašno stvorenje.
Zastajem, moja baterijska svjetiljka uperena je u zemlju, pa podižem glavu,
slušam, njuškam zrak. Stvor je blizu. Mogu ga osjetiti. Najvjerojatnije, to je
biće ljudsko; u svakom je slučaju biće koje me izdalo.
Kao što me izdala moja žena. Ne znam čak ni jesam li još oženjen. U nedjelju,
poslije crkve, dan prije nego što sam fakultetom počeo širiti obavijest o tome
kako se moja potraga bliži kraju, konačno sam suočio Kimmer s Lionelom,
sjedeći s njom u kuhinji dok se Bentley u pokrajnjoj sobi igrao na svom
računalu. Nekoje vrijeme tamo sjedila u svojoj svijetloplavoj haljini koja
predivno pristaje njezinoj koži boje javorovine, a onda rekla ono što supružnici
uvijek govore: Nisam te željela povrijediti. Bili smo vrlo uljudni. Ona mi je
ispričala neke djeliće priče - da, počelo je prošlog ljeta; da, pokušala sam s tim
prestati, ali on nije htio otići; onog dana kad si ga vidio pred kućom trebali smo
samo razgovarati - no ubrzo mi je sinulo da Kimmer zaobilazi temu koja je
zapravo na kocki. I tako sam je prekinuo i postavio prvo od dva važna pitanja.
Je li to među vama gotovo? Rekla je da ne zna. Napuštaš li me? Pogledala me
ravno u oči i rekla kako misli da bi za nas bilo najbolje da se na neko vrijeme
razdvojimo. Imamo, rekla je, mnogo stvari o kojima moramo razmisliti. Kad mi
se vratio glas, spomenuo sam Bentlevja i kako će njemu sve to teško pasti.
Žalosno je kimnula i rekla :Ali možeš ga doći vidjeti kadgod poželiš. Trebao
mije trenutak da shvatim o čemu govori. Pitao sam je uzima li našeg sina.
Potrebna mu je majka, odgovorila je. Osim toga, naviknut je na ovu kuću. Dok
sam tako sjedio, smeten, Kimmer je samo nesretno odmahivala glavom. Pitao
sam je ostavlja li me doista zbog Lionela. Ona je rekla, ne, nije u tome bit.
Uopće se ne radi o Lionelu. Radi se o mom ponašanju. Misha, nisam htjela da
do ovoga dođe. Zaista nisam. Zaista te volim. Ali u posljednje se vrijeme
isuviše čudno ponašaš, a ja s tim više ne mogu izaći na kraj. Jednostavno nam
je potrebno malo vremena. Vremena koje ćemo provesti odvojeno, to je mislila.
Vremena tijekom kojega će ona zadržati kuću, a ja ću se iseliti. To nije idealan
odgovor, ali bitke za skrbništvo mogu biti teške za dijete.
Dala mi je rok od jednog tjedna. To je bilo prije dva dana.
Pošao sam vidjeti Morrisa Younga. Bio sam pun nerazumnih optužbi. On je
pričekao da se smirim i podsjetio me da bit nikad i nije bila u vjernosti moje
žene. Obećanje koje sam mu dao bilo je obećanje da ću vršiti svoju kršćansku
dužnost, svoju obvezu da se prema njoj, sve dok smo vjenčani, ponašam s
ljubavlju. Pitao sam vrijedi li još to obećanje. On je pitao jesmo li još vjenčani.
Nastavljam hodati.
Još sam uvijek ljut, ali ne na doktora Younga, jer nije on uzrok moje boli. Ne,
ljut sam na sebe i bijesan, konačno, na svoju ženu. Prešao sam cijeli put od
Kako je to mogla učiniti? do Kako se to usudila učiniti! Dovoljno sam
staromodan da o bračnim zavjetima ne mislim kao o obećanju da ćeš s nekim
ostati koliko želiš, nego da ćeš s nekim ostati bez obzira na sve. Kimmer, očito,
misli drugačije - no ja je svejedno još uvijek volim. I u tome leži pravi apsurd:
ako je ljubav djelovanje, vidim da nisam u stanju, a možda i ne želim, prestati
djelovati.
Još uvijek uzavreo od bijesa, odmahujem glavom. Ne mogu dopustiti da me u
ovom trenutku išta omete, čak i ako se radi o propasti mog braka. Možda će se,
kad ovo jednom završi, Kimmer predomisliti. Preostalo mi je pet dana da je
nagovorim, a možda mogu početi već večeras. Proračunao sam poteze, onako
kako šahist mora. Razmjerno sam siguran da će moj gambit poraziti nepoznatog
i sveprisutnog protivnika koji sjedi, poput prikaze, na suprotnoj strani ploče.
Kad bitka bude svršena, moći ću se usredotočiti na spašavanje svog braka.
Znam da su moja djela pripomogla tome da udalje Kimmer od mene. Ispričat ću
se, donijeti cvijeće i, što će biti najbolje od svega, donijeti joj novosti da je
potraga konačno svršila i da nema više ludila. Prije deset godina nagovorio sam
je da se uda za mene, svakako je mogu nagovoriti i da ostane.
Svakako.
Ili ne mogu. Preplavljuje me val fatalizma i pitam se jesam li nešto mogao
učiniti drugačije ili je - jednom kad je Sudac umro, tim činom provodeći svoj
užasni plan u djelo i kad se pojavio Jack Ziegler, zahtijevajući da sazna kakve
su upute - sve već bilo zadano. Možda je i moj brak bio osuđen na propast od
dana sprovoda.
Podsjećam sebe da se moram usredotočiti na ovaj trenutak.
U mojoj je bilježnici nekoliko rodoslovnih stabala i mali broj pažljivo nacrtanih
zemljovida. Svaki od njih predstavlja dio groblja, svaki pokazuje put prema
drugoj grupi nadgrobnih spomenika. Usputni čitatelj koji je naletio na moje
bilješke i prolistao ih, vjerojatno misli kako sam pokušavao razabrati koja je
parcela ona koju tražim. To bi u najdoslovni-jem smislu bilo točno, ali ne i
posve točno. Tijekom svojih posjeta, proučio sam velik broj grobljanskih
parcela - ne osobno, već kroz knjige koje mije povjerio Samuel. Iskušavao sam
teorije. Sužavao mogućnosti. Rob Saltpeter, ustavni futurist, voli o odlukama
Vrhovnog suda govoriti kao o stvaranju "uvjerljivih mogućnosti za dijalog i
otkrića". To je svrha mojih zemljovida: da stvore uvjerljive mogućnosti.
Dijaloga sam imao i previše.
A otkrića će se morati pobrinuti sama za sebe.
Groblje je razdijeljeno nizom ravnih puteljaka koji se križaju pod pravim
kutom, stvarajući tako uzorak četverokuta od kojih je svaki označen brojem.
Na neki način, slično je šahovskoj ploči.
Slijedeći zemljovid iz svoje bilježnice, pažljivo narisanu rešetku, šetam
glavnom stazom, prolazeći pokraj sjenovitih nadgrobnih spomenika. Neki su
ogoljeli, neki urešeni, na nekima se nalaze anđeli ili križevi, a mnogi su tek
male ploče u razini s tlom. Trak svjetla svoje baterije držim nisko, uperen u
šljunčanu stazu preda mnom. Hodam sasvim do kraja, do suprotnog zida
groblja, nasuprot glavnim vratima, nedaleko od tunela kroz koji smo Kimmer i
ja onako glupo pobjegli kad smo još bili u godinama u kojima je sve tek bilo
pred nama. Čekam, osluškujući zvukove noći. Drobljenje Šljunka: ljudsko biće
u daljini ili mala životinja mnogo bliže? Napinjem oči u potrazi za drugim
baterijskim svjetiljkama. Tu i tamo vidim bljesak: netko me traži, ili je to tek
svjetlo udaljenog automobila koje sam nakratko vidio kroz vrata?
Nema načina da razaberem.
Prošao sam ovu šetnju dovoljno puta da mi zemljovid više nije potreban.
Nalazim se u jugozapadnom kutu, desnom kutu ako se gleda od glavnih vrata.
Koračam prema svojoj desnoj strani - prema istoku - što je, od vrata gledano,
lijevo. Prolazim jednim puteljkom, potom drugim okrećem na sjever. Polja su
na šahovskoj ploči obrojčena rešetkom osam puta osam, počevši od Al u
donjem lijevom kutu na strani bijeloga, do H8 u gornjem desnom kutu. Kad bi
grobljanska rešetka bila šahovska ploča, s glavnim ulazom na strani crnoga, put
kojim sad koračam bio bi red B. Prolazim tri puteljka koji se s njim križaju, a u
mojim su bilješkama označeni kao BI, B2 i B3, iako su zapravo dobili imena
prema raznim osnivačima grada. Kod četvrtog puteljka zastajem.
Prema mojim bilješkama, B4.
B4, ako čovjek shvati groblje kao šahovsku ploču, iako ono nema šezdeset
četiri polja, te ako proizvoljno odluči da se vrata nalaze na strani crnoga.
Uvjerljivo.
B4, prvi potez Dvostrukog Excelsiora sa skakačem, ako crni pobjeđuje, a bijeli
gubi. Onog dana kad sam se posvađao s Jerryjem, nazvao sam Karla, tek toliko
da budem siguran. Da, rekao je on, ako je kompozitor umjetnik i romantičar.
Moj je otac sebi umišljao da je i jedno i drugo. Excelsior! Počinje! Ako bijeli
gubi, onda počinje pješakom skakača bijele kraljice koji se pomiče dva polja
naprijed. Zato je moj otac i uredio da najprije primim bijelog pješaka. Lanie
Cross svakako je bila u pravu: Sudac je htio namjestiti problem tako da crni
konačno pobijedi. Potez je b4, polje je b4, potez je zapisan kao b4, a ja sam tu,
na B4. Slabašno, ali uvjerljivo, barem je uvjerljivo ako sam ocu ispričao o tome
kako smo Kimmer i ja pobjegli s groblja prije mnogo godina. Slabašno, ali
uvjerljivo, a uvjerljivost je sve što sad imam na raspolaganju.
Silazim s puteljka, slijedeći stožac baterijske svjetlosti, sve dok ne pronađem
mjesto koje tražim, obiteljsku parcelu. Osvjetljavam nadgrobne spomenike.
Veliki označavaju odrasle, mali one koji su umrli mladi. Pregledavam raspon
imena i datuma: većina spomenika datira iz devetnaestog stoljeća, nekoliko ih
je s početka dvadesetoga.
Pronalazim nadgrobni spomenik koji sam tražio. Vidim ga već četvrti put, ali
prvi put s lopatom u ruci. I ranije sam mogao doći opremljen za kopanje. Ali
imao sam svoje razloge za čekanje.
Nakratko podižem svjetiljku kako bih osvijetlio mramorni spomenik i potvrdio
identitet osobe koja je pokopana u tom grobu: ANGELA, VOLJENA KĆI.
Gledam datume njezina prekratkog života: 1906 -1919. Umrla je premlada, ali i
to sam već znao.
Koraknem lijevo, dalje od ove obiteljske parcele, i krećem prema sljedećoj. I
nju okružuje niska željezna ograda. I na njoj dugi granitni zid u pozadini ima
uklesano obiteljsko ime. A stoje najbolje od svega, i na njoj se naprijed
pojavljuje mala oznaka. U desnom prednjem kutu, odmah do Angele.
Savršeno smješten.
ALOYSIUS, LJUBLJENI SIN. Pregledavam datume: 1904 -1923. Odmah do
Angele. Savršeno smješten.
Gotovo je sigurno da on nije bio Angelin prijatelj, barem ne u stvarnom životu.
Ali dovoljno je to blizu kako bi stvorilo uvjerljivu mogućnost za otkriće. Biti
muškarac znači djelovati.
Provjeravam svoj zemljovid, ponovno provjeravam ime, pa pregledavam tlo. To
traje dvije ih tri minute, ali pronalazim ono što sam tražio. U sjenilom
zaklonjenom traku moje svjetlosti, četverokut tamne smeđe zemlje odmah uz
grob doima se svježe iskopanim. Na njemu nema čak ni trave. Zaprepašten sam
time što ga nitko nije dirao, ali stvari se uvijek čine očitijima ako unaprijed
znate da ćete ih vidjeti.
Savršeno smješten.
Sagibam se prema svom ruksaku kako bih izvadio lopatu, potom zastajem,
uspravljam se i gledam u tamu, prema udaljenoj izmaglici. Previše je zvukova u
ovoj tišini. Korak na smrznutom šljunku ili vjeverica na drvetu? Nema
objektivnog načina da provjerim ima li koga tamo vani, a opet, siguran sam da
nekoga ima. Nekoga mora biti. Ali ne znam s koje se strane zida on - ili ona -
nalazi ili, kad smo već kod toga, s koje strane groba. Možda oni i jesu sablasti.
Ali ne mogu im dopustiti da me spriječe.
Polažem svjetiljku na tlo, osvjetljujući blatan komadić tla bez trave, pa lopatom
koju sam donio sa sobom počinjem kopati. Posao je začuđujuće jednostavan i
lak. Zemlja je teška, na vrhu promočena vodom, a ispod hrskava od leda, ali u
nju nije teško ugurati lopatu. Teže je podići zemlju van. Svejedno, za otprilike
tri ili četiri minute iskopao sam plitak rov, dvadesetak centimetara širok. Pada
mi na pamet da je bilo potrebno dosta vremena da se ova rupa iskopa i čudim se
što nitko nije primijetio kad je nastajala. Sliježem ramenima. To nije moj
problem, sad nije. Saginjem se nad svoj posao. Dvije minute poslije, udaram o
metal.
Hrskanje.
j Ponovno zastajem, ovaj put mašući svjetiljkom u širokom krugu, k prodirući
kroz maglu. Netko je tamo. Definitivno. I nema više svrhe skri-• vati svjetiljku,
jer ako sam u nešto siguran, onda sam siguran u to da osoba koja je tamo već
zna gdje će me naći. Na trenutak razmatram mogućnost da vratim natrag zemlju
koju sam iskopao i odbijem igrati igru do kraja. Ali već sam otišao predaleko.
Otišao sam predaleko i kad sam se upustio u naguravanje s Jerryjem
Nathansonom, kad sam posjetio Jacka Zieglera i kad sam zamolio Danu Worth
za uslugu.
Otišao sam predaleko i kad sam se ponašao na način koji će me možda koštati
gubitka supruge.
Kopaj.
Proširujem rupu sve dok ne ugledam ono što mislim da su rubovi plave metalne
kutije, a onda se spuštam na koljena i pokušavam je izvući. Ali prsti mi ne
uspijevaju pronaći uporište u mokroj zemlji i znam da moram još kopati. Nikad
mi nije palo na pamet da će biti lakše iskopati rupu nego izvući kutiju. Možda
postoji neko posebno oruđe kojim se ljudi koriste za ovakve zadaće.
Odlučujem kopati dublje oko rubova. Ustajem i grabim lopatu, i u tom se
trenutku pojavljuje vitka, blijeda sablast iz tame, a ja poviknem i podignem
lopatu kao da ću udariti.
"Daj da ti pomognem, Misha", šapće sablast koja je zapravo Draga Dana Worth.

(II)
NA TRENUTAK NE MOGU smisliti ništa što bih joj rekao. Dana stoji preda
mnom, stidljivo se smiješeći, pomalo i drhtureći, jer noćno šuljanje grobljem
nikome nije zabavno. Trebao sam znati da će ona sve shvatiti. Odjevena je u
skladu s vremenom, u tamnu skijašku parku i teške traperice, a čak je donijela i
svoju lopatu.
"Što ti radiš ovdje?" želim ja znati, još uvijek se tresući od toga kako me
prestrašila.
"Oh, daj, Misha. Nakon onoga što si me zamolio da učinim? Zar si zaista mislio
da bih to propustila?"
Odlučujem da to neću komentirati. "Kako si ušla?"
"Kroz vrata, na isti način na koji i ti."
"Ja sam ovdje od zatvaranja."
"Vrata nisu zatvorena."
"Kako nisu? Jesu. Vidio sam Samuela kako ih zatvara."
Dana sliježe ramenima. "Pa, sad nisu zatvorena. Jednostavno sam ušetala.
Onda, hoćeš li me pustiti da ti pomognem ili nećeš?"
Sastavljam slagalicu. Vrata nisu zatvorena. Netko ih je otključao. A zašto ih je
ostavio odškrinutima? Zato što se više ne radi samo o uputama, a ni o tome da
me treba slijediti dok ih ne pronađem.
Ako su vrata ostavljena otvorenima, onda je to učinjeno kao poziv. Što znači da
se sad radi i o Dani.
Loše vijesti. Vrlo loše vijesti. Da se Dana zaustavila samo na tome da učini ono
Što sam je zamolio, da večeras nije došla ovamo, ono što sam joj rekao u Postu
bilo bi istina: bila bi savršeno sigurna.
"Dana, moraš nestati odavde. Moraš otići, i to smjesta."
"Ne ostavljam te ovdje, Misha. A-a, nema šanse."
"Hoćeš li, molim te, prestati biti tako odana?" Vičem onoliko koliko mogu
vikati, a da ne podignem glas iznad šapata.
Usprkos svom strahu, ona zajedljivo odgovara: "Ideššš, zar je ovo čovjek koji
mi je prije dvije godine držao predavanje o odanosti?" Čime želi reći, onda kad
je ostavila Eddieja.
"Daj, Dana, ozbiljan sam. Moraš otići odavde." Mašem rukom prema ostatku
groblja. "Opasno je."
"Onda ni ti ne bi smio biti ovdje."
"Dana, molim te..."
"Molim ja tebe. Nemoj mi sad s tim ja-muškarac, ti-žena forama, može? Znam
da si primitivan, ali toliko ipak nisi. A sad se uozbilji, Misha. Neću te napustiti.
Neću. Ako odemo, odlazimo zajedno. Ali ako ti osta-ješ, ostajem i ja. Prema
tome, Misha, prestani gubiti vrijeme."
Pa, istina je da je ovdje manje sablasno u Daninu društvu. A možda će mi
zatrebati pomoć.
"U redu, idemo raditi."
Ja kopam, Dana izvlači. Dana kopa, ja izvlačim.
A onda se usklađujemo. Oboje kopamo, raščišćavajući zemlju sa sve četiri
strane. Oboje istovremeno izvlačimo. I, odjednom, kutija je slobodna od zemlje,
grumenje pada s njezine sjajkaste plave površine. Metal je isprva tako hladan da
mi se prsti lijepe za njega. To je onakva kutija u kakvima ljudi čuvaju putovnice
koje su istekle, ili otkazane čekove. Sef koji bi inače bio zaključan. Ali siguran
sam da ovaj...
Da.
Dok Dana stoji uz mene, blistajući, ja otrem nekoliko prhkih grumena i
podižem poklopac. Šarke se otvaraju bez veće muke.
Gledam uokolo, a onda sjedam na niski, kameni zid i smještam kutiju do sebe.
Otvaram je, ali ne trudim se uopće izvaditi omot zaštićen nauljenim platnom
koji sam već prije unutra uočio. Smiješak mi povlači usne dok razmišljam o
svim ljudima koji bi voljeli držati u rukama ono što smo iskopali.
"Što sad?" pita Dana, ponovno postajući nervozna, premještajući se s noge na
nogu. "Je li to to? Jesmo gotovi?"
"Nisam siguran."
"Misha, gledaj, ovo je bilo zabavno, u redu, ali sad želim otići odavde."
Ponovno se osvrćem, zbunjen. "Dobro. Imaš pravo. Idemo."
Zatvaram kutiju, i dalje ne dirajući njezin sadržaj, spremam lopatu i bilježnicu,
još jednom uprtim ruksak na leđa i, s Dragom Danom Worth uz bok, grabim
prema vratima. Ovaj se put krećem izravnije, ali sjenoviti nadgrobni spomenici
isti su ovdje kao i drugdje. Dana praktički poskakuje. Čini se da joj se gotovo
vrti u glavi od sreće što odlazimo s ovog mjesta, a i ja sam prilično zadovoljan
sam sobom. Držim kutiju u naručju, još uvijek zabrinut je li još netko ovdje s
nama.
Dok se povlačimo, osluškujem. Je li to bio korak? Potezanje metala preko
kamena? Zaostanem i pažljivije osluhnem. Sad se ne čuje ništa osim tišine.
Stižemo do drugog raskrižja, pa skrećemo desno, na stazu koja vodi izravno do
vrata. Danin se korak ubrzava. Ona je opasna, strah i trepet pravnog fakulteta,
ali ja znam da ju je ovaj boravak među mrtvim ostacima prestrašio. Osjetit će
olakšanje kad se izvučemo.
A i ja ću.
Dopuštam joj da vodi naprijed. Ja usporavam. Naginjem glavu u stranu.
"Dobro, Misha, pa stoje sad?" Danin je glas nestrpljiv dok se kružno vraća
prema meni. Prekrižila je ruke i cokće jezikom. Bez obzira na možebitne
dokaze koji su nas doveli ovamo, jedine zavjere do kojih je njoj stalo jesu one
koje smišlja fakultetski odbor za imenovanja. Svejedno, uočavam histeričan
prizvuk u njezinu glasu; moja davnašnja frendica uplašena je isto kao i ja.
"Tiho", mrmljam ja, osluškujući.
"Misha, zaista mislim da bismo trebali—"
"Dana, hoćeš li, molim te, umuknuti?"
Pod oštrim bijelim bljeskom moje svjetiljke Danino je lice iskrivljeno od ljutnje
i povrijeđenosti, lice male djevojčice. Bijesan izraz njezina lica poručuje mi da
je već obranila naše drugarstvo time što je uopće došla ovamo. Ne mora još
trpjeti i moje verbalne uvrede.
"Oprosti", šapćem.
"Znaš, Misha," sikće ona, "ima dana kad zaista ne znam što vidim u tebi."
"Razumijem te. Ali svejedno budi tiho." "Zašto?"
"Zato što pokušavam slušati."
Na moje olakšanje, Dana ovaj put surađuje. Korakne dalje od mene i stane uz
bok staze, odmahujući glavom nad mojom ludošću, ali čini to tiho. Polaže ruku
na bočnu stranu mauzoleja, pritišćući kao da očekuje da će pronaći tajni prolaz,
a onda je povlači, jer su joj prsti napipali nešto što radije ne bi imenovala.
Obavija ruke oko sebe i ispuhuje zrak. Njezino napuhavanje, znam to, krije
uznemirenost veliku poput moje.
Krenem nekoliko koraka puteljkom u smjeru iz kojeg smo došli.
Ništa.
"Na trenutak ću ugasiti svjetiljku", kažem joj, pa to i učinim. "Usmjeri svoju na
suprotnu stranu."
Dana, na čijem se licu sad čita nelagoda, kimne glavom. Ja čekam dok se trak
svjetla Danine svjetiljke ne okrene dalje od mog vidokruga. Potom krenem još
niže puteljkom i zurim u sve sivlju tamu. Ništa.
Nešto.
Mali metalni škljocaj. Ponavlja se, ali ne dovoljno pravilno da bi predstavljao
pokvarenu ispušnu cijev nekog kamiona koji se zadržava s vanjske strane zida.
Taj je zvuk proizvelo ljudsko biće. Ljudsko biće koje nosi nešto što zveči i
lupka. Ali nastoji to činiti tiho.
Ponovno se spušta tišina, ali ja se ne dam prevariti. Bio je to škljocaj. Ljudski
škljocaj. Možda i više od jednoga. Možda je i ljudi više. A nisu daleko.
Još uvijek stežući kutiju, privlačim Danu bliže k sebi.
"Oho, Misha," kaže ona, "nisam znala da ti je stalo." Ali zapjenila se od
razdražljivosti, jer Dana - što sam, vjerujem, već spomenuo - ne voli kad je se
dodiruje.
Naginjem se prema njezinu uhu i šapćem: "Još je netko ovdje."
Draga Dana zadrhti i odmiče se od mene. "To je smiješno. Kao prvo, mislim da
bismo ga čuli. Kao drugo, nitko nije tako lud kao ti da—"
"Dana—"
"Kao treće, molim te, nemoj me više nikad tako zgrabiti, dobro?" "Oprosti, ali
samo sam htio—"
"Misha, gledaj. Mi smo prijatelji i sve to. Ali, kao prvo, tako me zgrabiti, to
pokazuje nepoštovanje prema mom prostoru. Kao drugo, to je tako agresivno,
muško—"
Ovaj put Dana svoj popis mora ostaviti nedovršenim, jer oboje začu-jemo, vrlo
blizu iza naših leđa, hrskanje koje može značiti samo to da ljudsko biće prelazi
šljunak, a potom i tihi uzvik kad se rečeno biće spo-takne.
Napokon prestravljeni, bježimo ne trudeći se više da budemo tihi. Stižemo do
prednjih vrata za manje od minute. Zaključana su.
"Pogurni ih", predlažem Dani.
Ona gura, gura jače, a onda se okreće prema meni i odmahuje glavom.
"Što je?"
"Gledaj." Glas joj drhti dok pokazuje. Lokot i lanac pričvršćeni su na mjestu.
Sad znam stoje to zveckalo u tami. Zarobljeni smo na groblju.
"Dobro", mrmljam ja, brzo razmišljajući. Možda je Samuel jednostavno
zaboravio, pa se vratio i stavio lanac kao i obično. Možda. S druge, pak, strane,
u proteklih četvrt stoljeća ne radi ništa drugo osim što otvara ova vrata ujutro i
zaključava ih navečer. Ako ni zbog čega drugoga, zaključao bi ih iz navike.
Netko je obio bravu i otvorio vrata da vidi je li još tko ušao. Na primjer, netko
tko bi mi priskočio u pomoć. A onda je ta ista osoba ponovno stavila lanac.
Dana, uvijek spremna, poseže za svoj pojas. "Imam telefon."
"A koga ćeš nazvati?"
Ona se mršti. "Ne znam. Policiju ili nekoga. Imaš bolju ideju?" Prisjećajući se
svog posljednjeg susreta s policijom, odmahujem glavom. "Postoji i drugi put
kojim možemo izaći."
"Koji put?"
Odnekud uspijevam izvući širok osmijeh, a onda se okrećem kako bih ponovno
pogledao prema stražnjoj strani groblja. Ne želim ponovno uroniti u tu užasnu
tamu, kao laka lovina onome tko ili onome što vreba među sjenama mrtvih, ali
nemamo izbora. "To je duga priča, Dana. Vjeruj mi, postoji još jedan izlaz.
Kanalizacijski tunel u južnom zidu. Ozbiljno. Pokazat ću ti." Učinim nekoliko
koraka stazom. "Dođi sa mnom." Ona ne odgovara.
Ja se okrećem. "Dana? Sve će biti dobro, obećavam ti."
Ona je nekoliko koraka iza mene, razrogačenih očiju zagledanih u suprotnom
smjeru, prema vratima. Pratim njezin pogled.
"Misha," dahne ona, a onda pušta lopatu da padne na tlo, pa polako podiže ruke.
Gledam pokraj nje i smjesta umuknem.
Shvaćam da se zacijelo morao kriti iza jednog od mauzoleja, jer se pojavio kao
nekom čarolijom. Čestitam samome sebi na ovoj dedukciji kako bih izbjegao da
glasno povičem. Jer muškarac koji stoji odmah uz puteljak, lako uočljiv pod
svjetlom moje svjetiljke, očito je uzvrata čekao da se mi vratimo. Opaka je
izgleda, čvrst i gipkih udova, zid od mesa koji nam se ispriječio na putu.
Neuredna brada okružuje njegovo gnjevno lice. Oči su mu tvrde. Hladan i
djelotvoran pištolj opušteno drži u ruci i usmjerava ga prema nama. Zrak se
iznenada čini bljuzgavim i hladnim, kao prepreka kroz koju moram proplivati
kako bih pomaknuo ijedan dio svog tijela. Dana je već podigla ruke, kao lik iz
filma, a ja odlučujem učiniti isto, osobito zato što čovjek s pištoljem maše
njegovom cijevi, očito nam pokazujući što želi da učinimo. Krećući se polako,
kako bih mu stavio do znanja da ne predstavljam prijetnju, spuštam svjetiljku
na tlo. Ponovno se uspravljam. On mi pištoljem daje sljedeći znak. S
oklijevanjem, spuštam i metalnu kutiju.
"Vrlo dobro", kaže bradati muškarac zastrašujuće poznatim glasom. Kosa mu je
svijetla, plamenocrvena.
"Ne", kažem ja. "To je nemoguće."
Ali moguće je.
Budući da mi je pozornost, prirodno, usmjerena na plavocrnu cijev na koju je
nataknut gomoljast prigušivač, mojem je prestravljenom mozgu trebalo
nekoliko sekundi da uoči jednostavnu i zapanjujuću činjenicu: muškarac koji mi
stoji na putu nije mi nepoznat. Iza crvenkastosmeđe kose i crvenkastosmeđe
brade, nalazi se rumeno, samozadovoljno lice Colina Scotta.

PEDESET PRVO POGLAVLJE

POVRATAK STAROG PRIJATELJA

KAO ŠTO JE ČEST SLUČAJ, ja sam taj koji prvi progovara, a ono što kažem
potpuno je glupo: "Vi ste mrtvi."
Čini se da Colin Scott ozbiljno razmišlja o tom problemu, gladeći svoju novu,
čupavu bradu. S vanjske strane vrata prolazi automobil, ali mogao bi jednako
tako biti i na drugom kraju svijeta. Ruka koja drži pištolj ostaje posve mirna,
ciljajući u točku na pola puta između Dane i mene.
"Meni se on ne čini osobito mrtvim, Misha", šapće Dana, praveći se da nije
nasmrt prestravljena. Ali ja se zatječem kako sam iz sekunde u sekundu sve
mirniji. Ili ćemo umrijeti ovdje, ili nećemo umrijeti ovdje. Sudac je uvijek
naglašavao važnost slobodne volje; osvrćem se tražeći mogućnost da nekako
izrazim svoju.
"Držite ruke posve mirno", kaže konačno Colin Scott. Moje su ruke, kao i
Danine, uperene visoko prema stratosferi. Sve četiri drhte. "Gurni-te kutiju
nogom prema meni."
Činim to. On se i ne makne kako bi je pokupio.
"Znao sam da morate imati pomagača, profesore." Okreće se prema Dani. "Mi
se nismo upoznali."
Shvaćam da on misli posve ozbiljno. Nespretno kažem: "Dana, ovo je, ovaj,
agent - to jest, Colin Scott, također znan i kao Jonathan Villard. Gospodine
Scott, ovo je profesorica Dana Worth."
On kimne, izgubivši svako zanimanje, a onda naginje glavu i osluškuje. Mršti
se. On je taj koji drži pištolj, pa mi čekamo da on prvi progovori.
"Je li još netko ovdje s vama? Molim vas, nemojte gubiti moje vrijeme na
laganje."
"Ne, samo smo nas dvoje", uvjeravam ga. Dana i ja izmjenjujemo pogled,
prenoseći telepatske poruke, pokušavajući uskladiti laž. Možda bi nam i
uspjelo, samo kad bi telepatija zaista postojala.
"Znate li stoje u kutiji?"
"Otvorio sam je. Nije zaključana. Unutra sam vidio omot i to je sve."
"To je sve." Čučne, dok nas njegov pištolj drži prikovane u mjestu, pa polako
podiže poklopac. U filmovima, ovo bi bio trenutak u kojem bih se ja zavrtio i
izbio mu pištolj iz ruke, dok bi negativac mirno stajao i, zadivljeno me
gledajući, dopuštao da mu to učinim.
Ne mogu se više suzdržavati: "Rekli su da ste se utopili."
"Nisam ja", odgovara on mirno. "Muškarac se utopio, ali to nisam bio ja. Rekao
sam vam da ću morati poduzeti nešto u vezi s FBI-em. Smrt je izvrstan način da
se izbjegne istraga."
"Vidio sam fotografiju—"
"Da, s istražiteljske dozvole. Pa, to jesam bio ja. Na fotografiji. Ali tijelo iz
vode? Čak i nekoliko sati s ribama može izmijeniti crte lica do točke na kojoj
postaju neprepoznatljive."
Osjećam olovnu hladnoću. Čak i nekoliko sati s ribama može izmijeniti crte
lica. Je li to namijenjeno Dani i meni?
Danin je red: "Ali tijelo je bilo identificirano—"
"Ne. Nije bilo. To je uobičajena zabluda." Naginje glavu na drugu stranu i pući
svoje debele usne kao da nas premjerava za lijes. "Nijedno tijelo se nikad
zapravo ne identificira. Posebno ne tijela koja su pretrpjela određen stupanj
raspadanja. Identificiraju se otisci prstiju. Identificiraju se zubni otisci.
Pretpostavljamo da, ako znamo vlasnika otisaka prstiju, znamo i identitet tijela.
Ali ta pretpostavka vrijedi samo onoliko koliko vrijedi kakvoća dokumenata
koji je podupiru."
Iako ću za devedeset sekundi najvjerojatnije biti mrtav, semiotičar u menije
impresioniran. U tom je smislu sva forenzična znanost zasnovana na klasičnoj
spoznajnoj zabludi: nesposobnosti da se razlikuje označitelj od označenoga.
Otisci prstiju su označitelji. Zubni otisci su označitelji. To su kodirane poruke
kojima pridajemo značenje. Identitet tijela, osobe za koju zaključimo daje
mrtva, jest označeno. Svi se ponašamo kao da znanje o prvome implicira znanje
i o drugome. Ali implikacija je samo dogovor. Nije nebeska mehanika. Nije
liječenje bolesti. Ona djeluje zato što smo mi tako odlučili. Tu odluku donosimo
prihvaćanjem, bez propitivanja točnosti samih zapisa.
"Petljali ste po dokumentaciji", mrmlja Dana koja uvijek brzo shvaća. "Ili vi, ili
netko drugi."
Colin Scott ne kaže ništa. Ovo nije vrijeme za iskrene ispovijedi. Njegova je
šutnja sama po sebi prijetnja... ali i prigoda. Pogled mu je zamišljen. Očito, nije
sve pošlo onako kako je on zamislio. Pokušava smisliti što da učini.
"Dakle, vi imate kutiju", ukazujem ja na to, boreći se da dobijem na vremenu.
"Sad ste sigurni."
"Kutija nikad nije bila namijenjena meni, profesore. Od svega što sam vam
rekao, barem je to bilo istinito. Bio sam... unajmljen... da je pronađem za
nekoga drugoga."
"Koga?"
Još jedna duga stanka, odvaguje koliko da kaže. Lice mu je upalo, podsjeća me
na to daje - kad su ga prije gotovo trideset godina izbacili iz Agencije - već bio
čovjek srednjih godina. Konačno progovara: "Ja nisam ovdje da bih vam pružao
objašnjenja, profesore. Ali ne vjerujem da sam bio jedini koji se nadao da ćete
pronaći ovu kutiju. Ja sam, jednostavno, jedini koji je bio prisutan kad ste je
pronašli."
Danin je red: "Ali zašto je niste mogli pronaći sami?"
Žute oči Colina Scotta okreću se prema njoj i prezirno bijesnu, pa se vrate na
mene. Pa ipak, obraćajući se meni, odgovara na njezino pitanje. "Vaš je otac bio
briljantan čovjek. Želio je da pronađete kutiju, ali je znao i to da će vam se
netko ispriječiti na putu. Ja, ili netko sličan meni. Nije mogao riskirati."
"Riskirati što?"
"Znali smo stoje Excelsior, to je bila dječja igra. Aznali smo i da smo pronašli
pogrešnog Angelina prijatelja, jer pravi bi nam rekao ono što smo morali
saznati. Ali groblje... to je bilo mudro, profesore. Vrlo mudro."
Tišina. Jaje prekidam: "Dobro, što sad?"
Njegove se tanke usne s ožiljcima iskrivljuju u lagan osmijeh, no ne trudi se
odgovoriti mi. Umjesto toga, maše pištoljem, tjerajući nas da se odmaknemo još
dalje od vrata, pa duž staze dublje prema groblju. Prema mjestu na kojem nas
lakše može ubiti. Pokazuje prema Daninu pojasu. Drhtavim prstima, ona skida
svoj mobitel i pruža mu ga. On ga nakratko pogleda, pa ga spušta na šljunak i,
naizgled ne ciljajući, ispaljuje u njega dva brza metka. Dana se trza na prigušen
zvuk. Kao i ja.
"Ne morate se bojati, profesore", izjavljuje on. Čini se kao da njegove oči paze
na nas, na stazu iza nas i, što je sasvim nemoguće, na bočne staze i to bez
pokretanja glave. "Imam ono po što sam došao i više me nikad nećete vidjeti.
Prema tome, neću vas ubiti."
"Nećete?" pitam ja, svojom uobičajenom oštroumnošću.
"Ne ustručavam se ja ubijanja. Ubijanje je oruđe kojim se čovjek mora biti
spreman poslužiti u mom zanimanju." Pušta da nam ovo sjedne. "Ali postoje
takve stvari kao što su zapovijedi, a - kao što sam jednom imao prigodu reći i
vašem ocu - kad su ovakve stvari u pitanju, postoje pravila."
"Pravila? Kakva pravila?"
Colin Scott sliježe ramenima. "Recimo jednostavno da je vaš prijatelj Jack
Ziegler, zadnji šljam kakav već jest, vrlo osvetoljubiv čovjek."
No on ipak ne spušta pištolj i ja počinjem shvaćati njegov problem. Zabrinut je
zbog obećanja koje j e dao Jack Ziegler - obećanj a o kojem je govorio na
groblju, na dan očeva sprovoda, obećanja na koje me na Vinogradu podsjetila
Maxine, obećanja za koje mi je u Aspenu ujak Jack ponovio da ga kani održati.
Obećanja da će zaštititi mene i moju obitelj. A ova je mala drama posljedica tog
obećanja: ujak Jack izdao je zapovijed, a čak se ni ovaj profesionalni ubojica,
koji ima sve razloge da mrzi Jacka Zieglera i da se boji onoga što bi on mogao
ispričati policiji, ne usuđuje odbiti poslušnost.
"Ne može nam ništa", kaže Dana u čijem se glasu čuje očito olakšanje. Ruke joj
se spuštaju.
Zlobne oči Colina Scotta pokreću se, a i pištolj se pomakne, iako vrlo lagano.
"Moje su zapovijedi da ne povrijedim profesora Garlanda i njegovu obitelj. Ali
bojim se, profesorice Worth, da nitko nije rekao ništa o prijateljima."
Dana iznenada zvuči vrlo tiho. "Ubit ćete mene?"
"To je neophodno", uzdiše on, a pištolj je sad uperen u hrbat njezina nosa. "A
sadrži i određenu... simetriju."
"Čekajte", kažemo uglas Dana i ja, dok nam mozgovi punom snagom rade kako
bi smislili prave riječi koje će ga usporiti.
"Molim vas, udaljite se od profesora Garlanda", kaže on razborito, kao daje njoj
u ovom trenutku najviše stalo do toga da ja ne bih slučajno nastradao. Iz sjene
se pojavljuje grobljanski štakor, bijel, odvratan i golem, pa sjedne na stražnje
noge, možda osjećajući kako će uskoro biti poslužena večera. "Samo zatvorite
oči, profesorice Worth, i nećete imati vremena ni osjetiti bol. A vi, profesore
Garland, stanite u stranu i okrenite se licem prema zidu mauzoleja."
"Ne činite to", prosvjedujem ja.
"Profesore Garland, moram vas zamoliti da se okrenete. Čuli ste dovoljno da
me osude na smrtnu kaznu. Ali nećete poduzeti ništa s tim u vezi, bez obzira na
to što ja večeras učinim, jer ako poduzmete, zapovijedi koje se odnose na
zaštitu vas i vaše obitelji više me ne obvezuju. Možete riskirati svoj život, ali
imate ženu i sina na koje morate misliti. Razumijete li me?"
Mislio sam da znam što je strah, ali sad je živ u meni, luđački leprša krilima
koja mi oduzimaju svijest. "Da, ali ne možete jednostavno..."
"Okrenite se, profesore."
"Ubit ćete mene", ponavlja Dana, drhtava glasa.
U tom trenutku povlačim najodvažniji i najgluplji potez u sva četiri svoja
desetljeća na ovom planetu. Spuštam ruke i koraknem između Dane Worth i
Colina Scotta.
"Ne, neće te ubiti", kažem ja, a glas mi drhti gore nego Dani.
"Profesore, molim vas da se maknete s puta", kaže čovjek koji je ubio muškarca
koji je ubio Abby.
"Ne."
Gospodin Scott oklijeva. Gotovo da mogu čuti kako mu se kotačići okreću u
glavi. Ne želi da mu Dana izmakne, a zapravo ne želi ni da mu izmaknem ja, i
možda bi najbolje bilo da nas ubije oboje i pouzda se u svoje sposobnosti da
izbjegne gnjevu Jacka Zieglera. Ili možda misli kako moje ubojstvo može
svaliti na nekoga drugog. Ili se možda kladi na to da je ujak Jack tako bolestan
da njegova riječ više nema težinu koju je nekad imala. TU je njegov novi
klijent, tko god on bio, možda mnogo moćniji od zastrašujućeg Jacka Zieglera.
Ili ima neku drugu teoriju, neku koju ja ne mogu ni zamisliti ni shvatiti, jer ja ne
živim u njegovu svijetu. No, iz kojeg god razloga, već u sljedećoj sekundi znam
da je bivši obavještajac donio odluku. Ubit će nas oboje, ovdje na
Starogradskom groblju. Njegov nepokolebani pogled prenosi mi tu poruku
jednako čvrsto kao daje uklesana u granitu.
Cijev pištolja podiže se nekoliko centimetara i iznenada se čini vrlo širokom i
tamnom, spremnom da me proguta. No čak i u trenutku kad se spremam
poletjeti naprijed, znam kako ga nikad neću dograbiti na vrijeme i spriječiti ga
da ne opali, pa umjesto toga svoje posljednje sekunde koristim za molitvu i
žalim što nisam imao prigodu oprostiti se od svog sina, čak i od svoje žene koja
više nije u potpunosti moja žena. Primjećujem da je Danina mala ruka u mojoj,
a s njezinih usana čujem Dvadeset treći psalam i pitam se gdje je nestalo
njezino glasovito treniranje borilačkih vještina, a osjetila su mi blistavo živa,
gotovo da mogu vidjeti svaku pojedinu vlas na crveno obojenoj glavi Colina
Scotta, mogu osjetiti kako se pritisak njegova prsta zatvara oko obarača, a
potom onaj duboki, trajni nagon za preživljavanjem svladava moj prirodni
fatalizam. Trzajem se oslobađam Danine ruke i preletim malu udaljenost prema
Colinu Scottu.
A onda se u jednom trenutku događa sve.
Colin Scott je vrlo brz. U djeliću trenutka između vremena kad se ja
odljepljujem od tla i vremena u kojem slijećem na njega, on povlači obarač, ne
jednom, nego dvaput i cijelo groblje trese se od zvuka praska pištolja dok se
moje tijelo iznenada ledi, trne i ja se zavrtim na jednu stranu i doteturam do
gipsanog anđela koji čuva stražu na vrhu nadgrobnog spomenika. Zaprepašten
sam odjekom - njegov pištolj ima prigušivač, ne bi smio biti tako glasan - ali
također shvaćam i kako je on bio u pravu, da baš ništa ne osjećam, potom
razabirem kako Dana viče nešto što ne mogu čuti, a također i to da nisam mrtav,
da su me meci zacijelo promašili, a Colin Scott je na koljenima, na gornjoj
polovici njegove košulje ima strahovito mnogo krvi, smrznuti se šljunak čini
glatkim i moja je prva pomisao da mu se pištolj zaglavio, da mu se razletio u
ruci, a još sam uvijek na nogama, iako mi se vrti, pa guram Danu u mrak, prema
odvodnoj cijevi. Ona ponovno čvrsto drži svoju lopatu i meni pada na pamet
daje zacijelo morala njome zviznuti Colina Scotta, jer na njegovu je čelu krvava
pukotina. Još uvijek nastojeći pokrenuti Danu, držim na oku gospodina Scotta
koji se okreće oko sebe, jedne ruke pritisnute o tlo, pokušavajući uperiti pištolj
iza sebe, prema nečemu u tami, pa ispaljuje još dva metka, vrlo brzo, dva brza
ispljuvka koji rasvjetljuju groblje i nestaju u naplavini tame, a onda se iz sjena
začuje glasan krik, a Dana i ja odlučimo žaleći i trenutak poslije čuje se još
jedan glasan prasak hica i sad Colin Scott leži ravno na tlu, pištolj nekoliko
centimetara od njegove ruke koja se grči, a vrat mu je strašno krvav, on
pokušava nešto reći, riječi mu se oblikuju na usnama iako se život u njegovim
slijepim očima punim suza gasi, a ja se ne usuđujem prići bliže zato što ne
znam tko to čeka tamo u mraku, ali vidim jednostavan oblik zvuka koji ispušta i
znam daje posljednje na što je u životu pomislio bila njegova majka.
Dana i ja pruženi smo na tlu.
Čekamo.
Slušamo.
Koraci hrskaju šljunkom. Kreću se polako. Oprezno. Čuvaju se zamke.
Dana plače. Ne znam zašto. Preživjeli smo. Držim je čvrsto uza se u travi uz
rub staze. Osjećam promrzlost, usprkos svojoj parki. Dana je u mojim rukama
drhtava i laka kao pero. Gospodin Scott je krvava hrpa.
Previše smo prestrašeni da bismo se pomaknuli.
Svjetlost svjetilj ke lizne preko nas, zaustavlja se na onome što je ostalo od
Colina Scotta, reže zrak iznad naših glava dok mi vid zaklanjaju mrlje koje
plešu.
Mirno ležimo. Osjećam da postoji nešto što bih morao učiniti, ali letargija me
preplavila. Moje se tijelo više ne želi micati. Možda je to uobičajena posljedica
smrtnog straha.
Svjetlost nam je vrlo blizu, gotovo je zasljepljujuća. Vidim nešto što bi mogle
biti teniske. Traperice. No tko god daje ubio Colina Scotta šuti, a Dana i ja ne
možemo ništa vidjeti. Čujemo metalno struganje, a onda se svjetlo uz škljocaj
gasi.
Koraci se počinju povlačiti i Dana, uz bijesan uzvik, skače na noge. Grabi s tla
pištolj Colina Scotta. Trči. Ali ne prema izlazu. Trči u tamu.
"Dana!" vičem ja, užurbano teturajući za njom, obilazeći ono stoje ostalo od
gospodina Scotta. Glas mi je slabašan, metalan, jeka jeke. "Dana, čekaj!" Ali
moj povik je tek tihi jecaj. "Dana!"
Počinjem se njihati. Tama se vrtložno mijenja od crno-crne preko crno-sive do
sivo-sive, a tlo se još jednom zavrti kako bi se susrelo sa mnom. Dana nestaje.
Ja se ponovno počinjem podizati. Želim joj reći da se ponaša glupo, da bismo
trebali uzeti kutiju i poći prema vratima ili odvodnom kanalu, ali nemam snage
glasno je zazvati. Spuznem uz nadgrobni spomenik. Vidim kako se gipsani
anđeo nadvija nad mene. Dane nema. Ali sve se to čini posve nevažnim. Ruke
mi trnu. Oslanjanje o kamen nalik je na pokušaj da se čovjek uhvati za vodu.
Ne, za led. Kliznem na tlo. Jedno od mojih stopala strahovito se trza. Trbuh me
svrbi, ali ne mogu podići ni prst kako bih se počešao. Pod svjetlom moje
svjetiljke koja je pala na tlo, vidim zašto Dana trči. Metalna je kutija nestala;
tko god daje ubio Colina Scotta zacijelo ju je uzeo dok smo mi bili zaslijepljeni
baterijskom svjetlošću. To je bilo ono metalno struganje koje sam čuo.
Pokušavam se pomoliti. Oče naš... koji jesi... koji jesi...
Skupljam snagu, pokušavam ponovno ustati, razmisliti, usredotočiti se.
Bože, molim te... molim te...
No održavanje tih misli zahtijeva previše snage. Potreban mi je odmor. Ispod
mog obraza, trava je ljepljivo crvena. Trenutak prije nego što će se sjene
sklopiti nada mnom, shvaćam kako ne pripada sva krv Colinu Scottu.
Ipak sam bio nastrijeljen.

PEDESET DRUGO POGLAVLJE

POSJET STAROG PRIJATELJA

(I)
"SVA TE DJECA ŽELE VIDJETI", kaže ushićeno Mariah koja sjedi uz moj
bolnički krevet. "Ti si im kao nekakav junak."
Utješno joj se smiješim duboko iz svojih nedostojanstveno zamršenih zavoja,
senzora, šavova i cjevčica. Liječnici su me veselo uvjeravali da sam na groblju
izgubio tako mnogo krvi da sam zamalo umro. Otkako sam se probudio trpim
takve boli da sam se jednom ili dvaput zapitao ne bi li ipak bilo bolje da je
bolničarima trebalo nešto više vremena da me nađu. Nisu sve boli tjelesne.
Jučer poslije podne otvorio sam oči i zatekao Kimmer kako drijema u
naslonjaču, s debelim pravničkim memorandumom na krilu, a kad sam ih
sljedeći put otvorio nje više nije bilo. Došao sam do zaključka kako sam njezinu
prisutnost možda i sanjao. Medicinsku sestru koja je došla provjeriti jesam li
konačno umro ili postoji li barem razlog da pritisne alarm poslije kojega će svi
dojuriti, pitao sam je li dolazila moja žena. Glas mi nije iz usta izlazio kako
treba, ali bolničarka je bila vrlo strpljiva i nakon nekog smo vremena uspjeli
uspostaviti kontakt. Bilo mije rečeno daje moja žena zaista bila ovdje neko
vrijeme, ali je morala otići na sastanak. U tom se trenutku bol u meni
ugnijezdila kao stalna pratiteljica. Ista stara Kimmer. Dovoljno svjesna dužnosti
da bi me posjetila usprkos tome što smo se otuđili, ali ne i voljna riskirati
gubitak naplativih sati.
Pitao sam bolničarku mogu li dobiti nešto protiv boli. Hladnokrvno je prelistala
moj karton, pa nekoliko minuta petljala po mojoj infuziji, a kad sam ponovno
otvorio oči bila je večer i društvo su mi pravila dvojica detektiva.
Doktor Serra, moj kirurg, upao je u sobu i rekao im kako sam preslab da bih
govorio.
Mnogo cvijeća, ali prvoga dana nije se pojavio nitko s pravnog fakulteta, zato
što su posjeti bili dopušteni samo mojoj ženi. Jedna od medicinskih sestara s
odjela intenzivne skrbi, kršna crna žena po imenu White, uključila je televizor i
mijenjala umjesto mene programe, no ja sam obraćao malo pozornosti
emisijama. Napokon se zaustavila na filmu, nečemu u čemu su sudjelovali
Jean-Claude Van Damme i mnogo, mnogo oružja. Okrenuo sam lice prema
blijedozelenom stropu, prisjetio se onih posljednjih trenutaka na groblju i
zapitao se kad ću moći vidjeti svog sina.
Još sam malo spavao.
U jednom sam trenutku zapitao doktora Serru kako to da sam smješten u
privatnu sobu, no on je samo slegnuo ramenima - dlanovi su mu se okrenuli
prema gore kad su mu se ramena ušepirila - tom izražajnom mediteranskom
gestom pokazujući kako njega zanima moje zdravlje, a ne moje financije.
Zatražio sam telefon, no nisam ga dobio. Bolnica može biti nalik na zatvor. Htio
sam to istaknuti doktoru Serri, ali on je odjurio provjeriti ostale svoje gotovo
mrtve pacijente. Potom se vratila sestra White, objašnjavajući mi kako, zbog
mjera opreza vezanih uz moje stanje, mogu primiti samo nekoliko posjetitelja i
kako joj moram reći popis; čim mi je rekla da djeci nije dopušten ulazak u odjel
za intenzivnu skrb, izgubio sam zanimanje za tu vježbu.
Pet imena, rekla mije, uz obitelj.
Brzo sam na popis stavio Danu Worth i Roba Saltpetera. Dodao sam Johna
Browna. Nakon trenutka očajničkog razmišljanja, stavio sam na popis i svog
prvog susjeda, Dona Felsenfelda. A onda sam sestru White zamolio da mi učini
osobnu uslugu i nazove velečasnog Morrisa Younga, peto ime s mog popisa. To
je se očito dojmilo, jer se nasmiješila. Kad je sestra White odlazila, pred
vratima sam primijetio čovjeka odjevenog u odijelo od tamnoplavog serža, pa
sam se, prije nego što ću opet zaspati, zapitao čuvaju li me, ili sam uhićen.
Kad sam se sljedeći put probudio, na noćnom se stoliću nalazila Biblija, verzija
Kralja Jakova, tiskana većim slovima, zajedno s porukom koju je napisala
drhtava staračka ruka doktora Younga. Pozovi me kad god želiš, napisao je.
Ušla je druga bolničarka, a ja sam je pitao bi li mi čitala iz Knjige postanka.
Imala je previše posla.
Uz nevoljki pristanak doktora Serre vratili su se policajci, a jedan od njih bio je
moj stari prijatelj Chrebet. Ispričao sam im čega se sjećam, no oni su već
razgovarali s FBI-em, Danom Worth, ujakom Malom i narednicom Ames, pa se
činilo da već znaju strahovito mnogo. Postavili su mi jedino pitanje koje je, čini
se, bilo važno: jesam li vidio svog napadača. To je riječ koju su upotrijebili,
napadač. Riječ iz novina i filmova. Zaključio sam da mi se sviđa. Usprkos boli i
omaglici, probudio se semiotičar koji se zapitao zbog čega su vlasti odabrale
tako dojmljivu riječ kako bi opisale okrutnog zločinca. Možda zato što na taj
način podižu svoj posao na višu prečku društvene ljestvice od one na kojoj se
inače nalazi. Ne hvataju sitne lopove, očajni i neobrazovani otpad koji se, kako
kaže dražesna kovanica Marxa i Engelsa, "staložio" u lumpenproletarijat; ne,
oni hvataju napadače. Pa, ja sam svakako bio napadnut. Oborio me napad
vatrenim oružjem. Grakćući sam dvojici strpljivih policajaca objasnio kako je
Colin Scott, čovjek koji je izvršio napad, mrtav. Oni su izmijenili poglede,
odmahnuli glavom i rekli mi kako su uspjeli pronaći tri metka koja su me
pogodila u trbuh, bedro i vrat, te da su samo dva od njih ispaljena iz pištolja
pokojnog gospodina Scotta. Što znači da me također pogodila i četvrta osoba
koja je te noći bila na groblju.
Osoba koju je Dana pokušala uhvatiti. Sad znam i zašto. Jer, svakako, nije bilo
nikakve potrebe da kreće u potragu za ukradenom kutijom.
"Još nismo sigurni je li to bilo slučajno", rekao je jedan od detektiva. Upravo je
taj treći metak, dodali su, počinio najviše štete, pogodivši me nisko u prsni koš.
U filmovima, rekli su mi, ljudi ciljaju u srce, što nije loša zamisao, ali oko srca
sklopljena su rebra; u stvarnom životu češće se napravi veća šteta ciljanjem u
abdomen s nadom da će se oštetiti bubreg ili, još bolje, jetra. A čak i ako
promašiš te organe, nastavljali su dalje, izazvat ćeš toliko krvarenje da je sva
prilika kako će žrtva umrijeti mnogo prije dolaska pomoći.
Pokušali su me uplašiti. Prilično im je dobro uspjelo.
Onda su mi ispričali i ostatak. Colin Scott također je pogođen triput. Ali samo je
posljednji metak, onaj koji gaje ubio, potjecao iz istog tajanstvenog pištolja koji
je iz mraka precizno pogodio moj abdomen. Prva dva metka koja su ga
pogodila ispaljena su iz drugog oružja. Dvije čahure iskopane iz nadgrobnih
spomenika u blizini mjesta našeg sukoba, također su odgovarale tom pištolju.
Jedna je mogućnost, rekli su detektivi, daje tajanstveni strijelac ostao bez
metaka i izvukao drugi pištolj. Druga je ta da te noći na groblju nije bilo
četvero, nego petero ljudi: Dana, ja, Scott i dvoje nepoznatih.
Zaprepašten, ispričao sam im dio istine: da nisam vidio ništa osim bljeska iz
cijevi, te da nisam ni znao da sam pogođen sve dok nisam iznemogao.
Slegnuli su ramenima i otišli, ni u jednom mi trenutku ne postavivši pravo
pitanje. Zadrijemao sam, zabrinut zbog toga je li se radilo o slučajnosti ili o
namjeri.
Kad sam se sljedeći put probudio, uz moj je krevet bila Mariah i tako ja sad
zurim u nju, elegantnu, zrelu i definitivno bogatu u dizajnerskim trapericama i
skijaškom puloveru, dašak kraljevskoga u posjetu krilu u kojem su smješteni
podanici. Plače zbog mene i govori mi kako njezina djeca misle da sam junak.
"Što ti ovdje radiš?" uspijevam zakriještati.
"Pronašla me tvoja dekanica."
"Ne, mislim... mislim, pa tek si rodila."
"A tebe ne mogu ni minutu ostaviti samoga", jeca ona, ali se istodobno i smije.
"Ja dobijem trudove, a tebe upucaju."
"Kako je beba?"
"Beba je prekrasna. Beba je savršena." "I, koliko je stara? Dva dana?"
"Četiri. Dobro joj je, Tal. Savršena je. Dolje je u kombiju, sa Szuszom.
Zapravo, mamica je za nekoliko minuta mora nahraniti." Mariah se smiješi dok
plače. "A vidi njega", šapće, kršeći ruke na krilu. "A vidi njega."
"Dobro sam ja. Trebala si ostati kod kuće. Zaista." Prigušujem kašalj, zato što
me kašljanje boli. Jako. "Mislim, mala, drago mi je što si tu, ali... pa, zaista nisi
zbog ovoga trebala ostavljati bebu." Ne želim da zna koliko me time dirnula. A
čak i kad bih htio, ne bih uspio pronaći riječi. Možda jesam na intenzivnoj
skrbi, no još sam uvijek Garland.
"Pa, ne, da su te možda upucali samo jednom. Ili dvaput. Da je bilo tako, ostala
bih u Darienu. Ali Tal, ti si uvijek u svemu pretjerivao. Ti si jednostavno morao
dobiti tri metka!"
Uspijevam se nasmiješiti, više zbog Mariah nego zbog sebe. Sjećam se kako je,
kad je naša majka umirala, očito smatrala svojom ulogom da ponudi nekoliko
utješnih riječi svakom posjetitelju koji bi svratio u Vinogracku Kuču kako bi se
oprostio s majkom prije smrti. Na trenutak pomišljam na svog brata, pitajući se
zastoje samo Mariah ovdje, ali njega nije bilo ni na Sučevim saslušanjima:
Addison voli samo sretne svršetke.
"Pretpostavljam da ti nije dosadno", kaže Mariah, pokazujući. Uz krevet su
uredno složeni moj džepni šahovski set i moje prijenosno računalo. Smiješim se
kao klinac na Božić. Odmarajući glasnice, pokazujem.
Moja sestra otvara računalo na malom produžetku stolića koji se giba iznad
kreveta i uključuje ga.
Hvala, pomiču se moj e usne dok Windowsi trube svoj veseli pozdrav.
Kimberlv ih je donijela, kaže Mariah. "Mislila je da bi ih možda želio imati."
Ljubazno od nje, ali me i ljuti.
"Kimmer me napušta", kažem ja svojoj sestri ravnodušnim glasom, ali tek iz
trećeg ponavljanja riječi su razgovijetne.
Mariah je dovoljno pristojna da izgleda kao da joj je neugodno zbog njezina
odgovora: "Mislim da to zna cijela Istočna obala", kaže ona oprezno. A onda se
razbrblja: "Ali bolje ti je bez nje. Znaš što je meni mama govorila kad bi mi
neki tip slomio srce? Mnogo je riba u moru."
Na trenutak zatvaram oči. Ako je bolnica zatvor, ovo je moja kazna: slušati
svoju sestru kako mi govori da mi je bolje bez žene koja je majka mog djeteta.
"Volim je", kažem ja, ali tako tiho da sumnjam kako me Mariah čula. "Boli",
dodajem, ali duboko ispod zvučnog raspona koji bi moglo uočiti čovječje uho.
"Nikad mi se nije sviđala", nastavlja moja sestra, previše zabavljena da bi
obraćala pozornost na bilo koji glas osim vlastitoga. "Nije bila za tebe, Tal."
Na trenutak smo zajedno sami, jer moja obitelj ne posjeduje osjećajno oruđe
kojim bi pružila podršku potrebitima, barem ne ako su potrebiti iz obitelji. A
onda otvaram oči i dobacujem pogled svojoj sestri. Ona gleda prema svom krilu
na kojem njezini prsti živčano cupkaju jedan drugoga.
Još je njoj nešto na pameti.
"Što je, mala?" šapćem, zato što je šapat jedina melodija koju moj glas u ovom
trenutku može pjevati.
"Možda sad nije pravi trenutak.
"Mariah, što je?" Strah koji se u meni ubrzano podiže dodaje nešto snage mom
glasu. "Ne možeš doći ovamo, a onda mi ne reći. Što?"
"Addisona nema."
"Nema?" Panika. Sjećanje na metke. I skok crte na plavom stroju koji nadgleda
moje srce. Da nisam napola mrtav i usto vezan za krevet, vjerojatno bih sjeo.
"Kako to misliš, nema ga? Ne misliš valjda... nije valjda..."
"Ne, Tal, ne. Ništa takvoga. Kažu da je pobjegao iz zemlje. Negdje je u
Latinskoj Americi. Trebali su ga uhititi, Tal."
"Uhititi? Uhititi zbog čega?" No ponovno sam iznuren, glas mi je slabašan i
suh, pa ovo moram ponoviti nekoliko puta dok Mari ah, koja se naginje bliže,
ne shvati što pitam.
"Prijevara. Porezna. Nisam sasvim sigurna. Radi se o strahovito mnogo novaca.
Ne znam pojedinosti, ali ujak Mal kaže da su ga, o čemu god se radilo, mogli
otkriti samo za vrijeme provjere."
"Provjere?"
"Ma znaš, Tal. Kad su provjeravali Kimberly."
Njezino ime kao daje ispljunula, prizvukom glasa sugerirajući kako, samo da
moja žena nije tako silno pritiskala u svojoj jurnjavi za sudačkim mjestom,
Addisonove financijske muljaže, kakve god bile, nikad ne bi bile otkrivene.
Moja je žena kriva što je Addison upropašten, baš kao što je za Sučevu propast
bio kriv Greg Haramoto. Nijednog od njih dvojice nisu upropastili vlastiti
demoni. U današnjoj Americi, a u obitelji Garland svakako, nijedna osoba nije
kriva za ono što radi. Sva krivnja leži na onim osobama koje su o tome
progovorile.
"Oh, Addisone", šapćem ja. No, sad barem znam zašto je tražio zemljište u
Argentini. I čega se to bojao.
"Samo Alma kaže da on tamo dolje ima curu. Samo, s obzirom na to kako je to
Alma rekla, mislim da bi mu to mogla biti i žena."
Možda je to zbog lijekova, ali na ovo se moram zasmijuljiti. Jadna Beth Olin!
Jadna Sally! Jadna ona koja je bila aktualna prošli tjedan! A onda shvaćam kako
bi mogle proći i godine prije nego što ponovno vidim svog brata, pa mi se lice
snuždi. Oh, kakvu je katastrofu Sudac ostavio za sobom...
"Jesi li dobro, Tal? Hoćeš da zovem bolničarku?"
Odmahujem glavom, ali dopuštam joj da mi da malo vode. A onda pitam: "Je li
se itko čuo... s njim? S Addisonom?"
"Ne", kaže Mariah, ali način na koji odmiče pogled od mene prenosi mi
suprotnu poruku.
A onda se iznenada razvedri i mijenja temu: "Hej, pogodi što je još novo?
Dobili smo nevjerojatno dobru ponudu za kuću."
"Kuću?"
"U Ulici Shepard."
Brzo tonem u san, što može objasniti moju zbunjenost. "Ja... nisam znao daje,
ovaj, na prodaju."
"Oh, i nije, ali znaš kakvi su ti trgovci nekretninama. Čuju daje netko umro i
počinju redati kupce prije nego što je i oporuka pročitana." Mariah krivo shvaća
brigu na mom licu. "Ne brini, mali, odbila sam. Moram još prevrnuti hrpe i hrpe
papira."
Pokazujem joj da se nagne bliže. "Čija... čija je ponuda?" uspijem izgovoriti.
"Oh, ne znam. Trgovci nikad ne kažu. Znaš kako to ide."
Iako sam preslab da bih to izgovorio, smatram ovaj razvoj događaja
zlokobnijim nego Mariah. "Moraš saznati tko", šapćem ja, pretiho da bi me
sestra razumjela.
Mariah počinje pričati o Sally koja je sad na rehabilitaciji u onom modernom
centru u Delawareu, ali ja ne uspijevam spojiti točkice. Moj se um želi
odmoriti. Bolničarka ulazi bez ispričavanja i dodaje još lijekova protiv boli u
cijev infuzije. Poslije toga, stvari su neko vrijeme maglovite.
Kad se opet budim, Mariah više nema, ali je tu Draga Dana Worth, koju nisam
vidio od - kad se dogodilo ono na groblju? Prije tri večeri? Četiri? Bolnice, baš
kao i zatvori, brišu prirodan osjećaj koji tijelo ima za redoviti tijek vremena.
Odjevena je u haljinu, što rijetko čini, i doima se prilično ljutitom. Možda je
nedjelja i možda je svratila na povratku iz one svoje konzervativne crkve koju
tako obožava. Preko haljine nosi bijelu vestu, a ima i bijele cipele: strahovito
podsjeća na neku Južnjakinju iz malog grada. Desna joj je ruka u povezu:
objašnjava mi da joj je rikošet metka okrznuo kost. "Koliko se pravnih fakulteta
može pohvaliti da im je dvoje profesora upucano iste večeri?" šali se ona.
Napinjem se kako bih joj uzvratio osmijeh.
"Nisam ga uspjela dostići", kaže Draga Dana, čvrsto stisnutih malih šaka.
Shvaćam da se ona ljuti na samu sebe. "Oprosti, Misha."
"U redu je", mrmljam ja, ali glas mi je još slabiji nego prije i pitam se čuje li me
Dana uopće.
"Onda sam se vratila da vidim kako je tebi, a sve je bilo krvavo—"
Odmahujem na to rukom. Ne želim slušati o njezinu junačkom trku upravo kroz
onaj odvodni kanal koji sam ja tražio, niti o tome kako je zapovjedno u
samoposluživanju - možda onom istom! - zatražila da se posluži telefonom, te
kako je čekala da dođu bolničari, policija i Samuel koji je otključao vrata, ni o
tome kako ih je povela natrag na groblje, umirujući njihova sumnjičava pitanja
dok je povorka krivudala i zaokretala tamnim stazama, o tome kako su mahnito
radili na tome da me spase, iznoseći me s groblja više mrtvog nego živog. Ne
želim to slušati djelomično zato što sam komadiće priče već saznao - od
doktora Serre, od Mariah - a djelomično i zato što mi je nepodnošljivo slušati o
Daninu junaštvu, sad kad ju je postalo važno prevariti.
A Dana, uvijek brza u svojoj sućuti, smjesta shvaća moju nevoljkost i otkrivuda
drugim smjerom.
"Svi na pravnom faksu navijaju za tebe", ustrajno tvrdi ona, stišćući moje prste
onako kako to ljudi čine kad ti žele pokazati da su iskreno žalosni. Možda se
priča da profesor Garland neće preživjeti. "Svi studenti žele znati mogu li nešto
učiniti, dati krv, bilo što. A Dekanica te želi posjetiti."
Samo mi još to treba. Umorno odmahujem glavom. "A što je... što j e s rokom?"
uspijem protisnuti.
"Ma ti se šališ. Sad te se neće usuditi otpustiti. Slavni smo, Misha, bili smo u
svim novinama." Smiješi se, ali usiljeno. Pokazujem prema njezinoj ruci i
šapćem kako mije žao.
"U redu je." Tapše me po ruci. "Život mi nikad nije bio ovako uzbudljiv."
"Nisi... nisi trebala..."
"Zaboravi, Misha."
"Ja... jesu li... jesu li..."
Ne uspijevam više ništa reći, ali Dana shvaća poruku. Dobacuje kratak pogled
prema vratima prije nego što će se odvažiti na odgovor. "Da, Misha, upalilo je.
Koliko ja znam, popušili su priču. A to je dobro." Prijeti mi sitnim prstom.
"Gospodine, vi ste mi veliki dužnik i kad vas puste odavde..." Rečenica se gubi.
Ona se smiješi. Istina je to da je Draga Dana potpuna. Ima gotovo sve što želi.
Ne bi ni u šali mogla smisliti uslugu koju bi mogla od mene zatražiti. Što god
da joj nedostaje, odlazi po to u onu malu metodističku crkvu, a da to dobije
mora se pobrinuti Bog, ne ja. Dana uzdiše i sliježe ramenima. "U svakom
slučaju, Misha, upalilo je."
Usnama oblikujem riječi Hvala ti i pokušavam, usprkos nadolazećoj nesvjestici,
dodati Nadam se da si u pravu.
Dani je sad neugodno, a možda joj je i dosta napora da me pokuša razvedriti. O
čemu god se radilo, podigla se na noge, usnama dodirnula moje čelo, stisnula
mi ruku i prebacila kaput preko ramena. Na vratima se okreće kako bi me još
jednom pogledala. "Oprosti što ga nisam ulovila", ponavlja ona mojoj svijesti
koja se gubi.
Pokušavam reći Dani, iako sumnjam da zapravo oblikujem riječi, da sam
prilično siguran kako je on, zbog čijeg se bijega neprestano ispričava, osoba
koja je u mene ispalila treći metak, zapravo ona. Ne znam njezino pravo ime,
ali kad sam je prvi put vidio, bila je na koturaljkama.

(II)
"DANAS IZGLEDAŠ MNOGO BOLJE, ŠEĆERU", brblja žena koja je već
devet godina moja supruga, iako više ne misli o meni kao o svom suprugu.
"To je sigurno zbog svih onih sklekova", uspijem protisnuti kroz osušene usne.
Ali sad već sjedim i čak mogu uzimati tekućinu kroz slamčicu. Bolna mi je
čeljust zatvorena žicom. Doktor Serra kaže da sam je slomio, ali ne sjećam se
kad.
Kimmer se smiješi jednim od onih svojih sporih, toplih, tajnih osmijeha.
Ulijeva mi malo vode iz vrča i pritišće plastični poklopac na čašu. Onda se
naginje i stavlja mi slamčicu u usta kako bih mogao pijuckati. Boli me
promatrati je kako se kreće. Oštar, profesionalan kroj njezina tintanocrnog
odijela i žućkastobijela bluza ne uspijevaju prikriti njezinu lijenu senzualnost.
Čini se daje Kimmer, otkako me prije tjedan dana isključila iz svog života,
procvala. U ovom je trenutku ona izvanredno sretna žena. A zašto i ne bi bila?
Slobodna je.
"Dosta ti je?" pita moja žena koja je ponovno sjela. Ja kimam glavom. Ona se
smiješi. "Liječnik kaže da ćeš uskoro biti na nogama."
"Sjajno."
"Kad te puste, ako hoćeš, možeš doći kući", kaže mi ona, smiješeći se, ali čak i
usred svoje lijekovima izazvane omame, ja prepoznajem zamku. Kimmer ne
predlaže da pokušamo spasiti svoj brak; ona jednostavno predlaže mjesto na
kojem bih se mogao oporaviti, njezinu kuću, zbog čega će ona trpjeti, a ja ću
biti njezin dužnik. "Mogla bih te njegovati dok ne ozdraviš, kao u filmovima."
Silno se trudi, to joj moram priznati, ali teško da tu ponudu mogu prihvatiti, kao
što ona i sama dobro zna. I tako ja samo zurim, a moja žena se, nakon nekog
vremena, prestaje smiješiti, spušta oči i traži manje kontro-verznu temu za
razgovor.
"Ne bi prepoznao Bentlevja. Tako je narastao. I tako mnogo govori." Kao da
sam bio odsutan mjesecima i godinama, a ne u bolnici četiri ili pet dana.
"Mmmm", potvrđujem ja.
"Nellie nije bio oko kuće", dodaje ona tiho, nagonski znajući čega se ja bojim.
"To ti ne bih učinila, Misha. Ni tebi, ni našem sinu."
Pitam se je li i jedna riječ svega ovoga istinita. Kimmer je sjajna odvjetnica:
kako ona, pitam seja mudro, definira riječ oko?
"Žao mi je zbog toga kako su stvari ispale", kaže Kimmer malo poslije, a oči su
joj suzne dok drži moju ruku objema svojima. Potapšem je po prstima.
"I meni", uvjeravam je.
"Ne razumiješ." Čini se kako je spremna nastaviti svađu u kojoj je već
pobijedila, iako ne mogu ni zamisliti zašto.
"Ne sad", molim ja, zatvarajući oči. Mogu vidjeti samo Bentleyjevo blistavo
lice.
"Misha, ne radi se o tome da ja tebe ne volim", nastavlja ona nesretno, gurajući
moje srce sve bliže i bliže rubu ponora. "Volim te. Zaista te volim. Samo... ne
mogu... ne znam."
"Kimmer, molim te. Ne radi to, dobro?"
Ona odmahuje glavom. "To je tako komplicirano!" prasne ona, kao da je moj
život jednostavniji od njezina. No možda je jadna Sally sve vrijeme bila u
pravu. Možda jest. "Ti ne znaš kako je to biti ja!"
"U redu je, Kimmer", šapćem ja, ali očito uzalud. "U redu je."
"Nije u redu! Trudila sam se, Misha, zaista sam se trudila!" Pokazuje vitkim
prstom prema meni. "Željela sam da sve bude kako treba, Misha. Zaista jesam.
Da budem dobra prema tebi, prema svojim starcima, prema našem sinu - prema
svima. Pokušavala sam biti ono što ti želiš, Misha, ali postao si previše lud za
mene. Ili sam ja postala previše luda. Ali bilo kako bilo, nisam više mogla
glumiti tu osobu. Žao mije."
"U redu je", kažem ja po treći, a možda i po trinaesti put.
Ona kimne. Tišina se proteže.
Ulazi bolničarka kako bi obavila neke od onih nasrtljivih, ali neophodnih stvari
koje bolničarke obavljaju, pa moli moju uskoro-bivšu-ženu da pričeka vani.
Kimmer briše suze i ustaje, govoreći kako ionako mora ići. Nježno me ljubi u
kut usana i ponosno ide prema vratima, gdje se okrene, napola se nasmiješi i
jedva mi mahne, sve vrijeme izgledajući visoko, snažno, neodoljivo poželjno i
nimalo moje.
"Vi ste sretnik", kaže mi bolničarka.
Čudno je to što se, u dubini mnogih svojih boli, slažem s njom.

PEDESET TREĆE POGLAVLJE

STIŽE JOŠ JEDAN STARI PRIJATELJ

(I)
PETOGA DANA POSLIJE OPERACIJE mogu stajati na nogama i kretati se
otprilike pet minuta dnevno. Tri dana poslije, mijenjam pomoć bolničarki za
potporu dviju metalnih štaka. Onda na red dolaze goropadnice s fizikalne
terapije koje pojačavaju moje medicinske muke, smijući se i zadirkujući me dok
se patim i iznova gotovo umirem. Poslije devet dana njihova nimalo nježnog
pokroviteljstva, liječnici s oklijevanjem potvrđuju kako sam spreman za
povratak kući.
To je trenutak od kojega sam strahovao. Kako da kažem svojim liječnicima da
ja nemam kuću u koju bih se mogao vratiti? Nemam namjere nogom kročiti u
kuću na Hobby Hillu, niti - makar i privremeno - dijeliti krov sa^suprugom koja
ne samo da me izbacila, nego možda još uvijek održava vezu s jednim od mojih
studenata. Dana mije ponudila da ostanem kod nje koliko god bude potrebno,
ali iz načina na koji mi to govori vidim da se Alison protivi. Rob Saltpeter
pozvao me da ostanem s njegovom obitelji i mene mami jednostavna stabilnost
njegova kućanstva, ali ne želim biti teret Robu i njegovoj izvanrednoj ženi Sari.
Don i Nina Felsenfeld, još uvijek aktivno provodeći umjetnost cheseda, nude
mi svoju gostinsku sobu, ali živjeti vrata do vrata sa ženom koja me više ne želi
bilo bi polagano mučenje. Ujak Mal ostavlja poruku da sam dobrodošao u
njegovoj kući u Vienni, u Virginiji, ali ja mu ne uzvraćam poziv. Dekanica
Lynda ne nudi mi mjesto boravka, ali mi telefonski predlaže da uzmem ostatak
semestra slobodno. I ovaj mi to put kaže lijepo.
Uz povremenu pomoć sestre White, konačno se posvećujem željama za brz
oporavak koje su načičkane po prozorskom okviru. Mnoge od njih su od
uobičajenih sumnjivaca - nastavnici, studenti, obiteljski ogranci -ali ima i
nekoliko iznenađenja, uključujući i nekoliko čestitki od prijatelja s koledža koje
nisam vidio godinama, a koji su o pucnjavi zacijelo čuli na vijestima, jer seo
njoj izvještavalo posvuda. Tu je cvijeće od Malloryja Corcorana i pravnog
fakulteta, te čestitka Wallacea Wainwrighta, čak i ona narednice Bonnie Ames. I
još jedna karta, sa žigom Međunarodne zračne luke u Miamiju, poslana
vjerojatno prije nego stoje njezin pošiljatelj napustio zemlju - zbunjen sam, zato
što je pri dnu potpisana snažnim, ali ženskim rukopisom, Oprosti, Misha, ali
posao je posao. Drago mi je da si dobro. Voli te M. Nekako sumnjam da ju je
poslala Meadowsova. Zurim kroz prozor i pokušavam pomiriti dvije slike,
ugodnu večernju šetnju na Vinogradu i treći metak koji me zamalo ubio na
Starogradskom groblju.
Morris Young navraća nekoliko puta kako bi me vidio, razgovarao sa mnom o
Božjoj providnosti i onome što Biblija kaže o svršetku brakova. Bogu je milije
da brakovi traju do smrti, kaže on, ali nam također -ako se pokajemo - oprašta
ako ne uspijemo u potrazi za onim što bi on volio.
Njegova poruka ne smanjuje moju bol.
Tri dana prije nego što ću biti otpušten iz bolnice, netko iz računovodstva silazi
s debelom hrpom papira koju moram potpisati. Konačno imam prigodu otkriti
kako to da sam sve vrijeme ovdje proboravio u privatnoj sobi. Pokazuje mi
prijamni obrazac: Howard i Mariah Denton plaćaju. Pretpostavljam da sam
trebao znati. Upravo kanim nazvati Howarda i nevoljko mu zahvaliti, kad
ponovno upada Mariah i kaže mi kako izgledam spreman za put,
obavještavajući me da će Navigator biti pred zgradom kad dođe "veliki dan", te
da u njemu ima dovoljno mjesta da se ispružim dok putujem do Dariena.
Razmišljam o tome. Privatna kućica za goste, njihova tri pošumljena hektara po
kojima se mogu šetati, domaćica koja će me dvoriti, vjerojatno i privatna
bolničarka i fizioterapeut koji će me ponovno postaviti na noge. I Mariah koju
ću slušati cijeli dan i petero - ne, sad ih je šestero - djece preko kojih ću se
spoticati. I toliko milja udaljenosti od mog dječaka.
"Hvala ti", kažem svojoj sestri, izbezumljen zbog toga što su se moje
mogućnosti tako brzo suzile.
Sljedećeg poslijepodneva dolazi mi u posjet agent Nunzio i ja znam da će mi se
mogućnosti suziti još i više.

(II)
"NE MOGU VAM ISPRIČATI SVE", kaže on žalosno, kao da bi volio da
može.
"Možete li mi ispričati bilo što?"
"Ovisi o tome što želite znati."
"Počnite od sveg onog laganja", predlažem ja.
Nunzio prolazi hrapavom rukom kroz blistavu crnu kosu. Kad progovara, lice
mu je djelomično okrenuto od mene. Ne želi biti ovdje. Zacijelo je Mallory
Corcoran povukao veze svih veza kako bi natjerao FBI da u Washington pošalje
agenta koji će me izvijestiti. Ali, opet, ujak Mal višestruki mije dužnik. Oh, da,
itekako mi duguje!
"Profesore Garland, nitko vam zapravo nije lagao", počinje Nunzio. Vratili smo
se na službeno oslovljavanje.
"Nije? Pa, za početak, vi jeste."
"Ja?"
Kimnem glavom. Ponovno sjedim u svom stolcu uz prozor, a sunce mi grije
zatiljak. "Nije bila slučajnost to što ste baš vi bili taj koji je došao sa mnom
obaviti razgovor u vezi s lažnim agentima FBI-a koji su došli u Ulicu Shepard.
Da nisam imao punu glavu briga vezanih uz druge stvari, i sam bih to shvatio.
FBI je djelovao izrazito brzo, zar ne? Ali to nije bilo zbog lažnog
predstavljanja. Bilo je to stoga što ste vi već sumnjali da je jedan od lažnih
agenata bio Colin Scott. Izgubili ste njegov trag, zar ne? I trebali ste mene da
vam ga pomognem ponovno naći."
Nunzio zuri u raznovrsne medicinske naprave poredane uz moj krevet. "Možda
je i bilo tako nekako."
"Ne, bilo je upravo tako. Ja sam vjerojatno nekakav idiot, kad mi je to
promaknulo. Ni u jednom me trenutku niste pokušali obeshrabriti. Nijednom mi
niste rekli da sam lud. Nikad mi niste rekli da se maknem od svega. Ja bih vas
nazivao s najluđim teorijama, a vi biste ih shvaćali ozbiljno. Zato što ste željeli
da nastavim tražiti. Htjeli ste da pronađem Scotta umjesto vas."
"Možda."
"Zato mi je Bonnie Ames i postavljala sva ona pitanja o uputama. To su bila
vaša pitanja, ne njezina, ali vi me niste htjeli službeno ispitati u vezi s očevim
uputama, kako ne bih postao sumnjičav. Pa ste to prepustih njoj."
"Moguće."
"Moguće. Baš. I sve to zato što ste htjeli da iz rupe istjeram Colina Scotta.
Ubojicu."
"Ni u jednom trenutku niste bili u opasnosti", uzdiše on, konačno priznajući
osnovnu bit.
"To je ono što mi svi neprestano govore. Ali pogledajte ovo." Podižem svoju
bolničku halju kako bih mu pokazao abdomen prekriven zavojima. On i ne
tržne. Vidio je i gore.
"Žao mi je zbog toga, profesore. Iskreno mi je žao. Možda smo vam trebali
pružiti jaču službenu zaštitu. Provjeravali bismo vas s vremena na vrijeme.
Niste znali da smo tamo, ali držali smo vas na oku. A onda, nakon što je Scott
umro - nakon što su svi mislili daje umro - bili smo uvjereni kako ste sigurni.
Pretpostavljam da smo se preračunali."
"U svakom slučaju, netko se preračunao." Skupljam snagu koje mi ponestaje.
"A sad, da čujem o Ruthie Silverman."
"Gospođa Silverman? Što s njom?"
"Ona je zamjenica savjetnika u Bijeloj kući. Pomaže odabrati suce."
"To znam. Ali nisam siguran da shvaćam zašto izvlačite njezino ime."
"Znate vi o čemu ja govorim. Moja žena nikad nije trebala postati savezna
sutkinja, zar ne? To je bila samo maska. Maska koja vam je omogućila da
istražujete moj obiteljski život, praveći se da prikupljate podatke o Kimmer.
Maska koja je prikladno pala upravo u trenutku kad se činilo da bi me mogla
spriječiti da odem u posjet Jacku Ziegleru."
"A što smo mi to zapravo, navodno, skrivali pod maskom?"
"Ne, to recite vi meni." Rado bih nastavio s udarcima, ali iznuren sam. "Umorio
sam se od nagađanja."
Posebni agent Fred Nunzio proteže svoje snažne ruke, ispreplete prste i škljocne
zglobovima. Njegova se ramena doimaju preširokima za tamno odijelo. Još
jedan agent, slično odjeven, čeka vani u hodniku -vidio sam ga - i nekako mi se
čini da je to što Nunzio sa mnom razgovara nasamo protivno pravilima FBI-a. A
to pak znači kako Washington želi da sve što mi Nunzio kaže bude moguće
zanijekati.
"Pogrešno ste shvatili, profesore. Gospođa Silverman nikad vam nije lagala.
Nitko iz Bijele kuće nije lagao. Oni nisu u to bili umiješani, barem ne na način
na koji vi, čini se, mislite. Vaša je žena zaista bila kandidatkinja za to sudačko
mjesto. Time nismo manipulirali. Sumnjam da bismo i mogli. Nemojte
zaboraviti da Bijela kuća rukovodi nama, a ne obrnuto. Ali, bez daljnjega,
iskoristili smo tu prednost. Dopuštala nam je da... no, da prekopamo različite
stvari koje inače ne bismo mogli istražiti."
"Kao što su, na primjer, financije mog brata."
Sad mu je neugodnije nego ikad. "To nije imalo veze s vašim bratom, profesore.
To bih nazvao... slučajnošću."
"Oh, zaista? FBI provjerava izvjesnu Kimberlv Madison i pukom slučajnošću
iskapa podatak kako njezin šogor ima novčanih problema?"
"Moramo provjeriti svaki trag", kaže on licemjerno.
"Ne. Ima tu i više od toga. Ovo čak nije bilo vezano ni samo uz Coli-na Scotta.
On je... on je bio..." Ne uspijevam pronaći pravu riječ. A onda mi, zahvaljujući
mom ocu, ipak pada na pamet. "On je bio pješak, zar ne? Baš kao i ja. Jedan
crni pješak, jedan bijeli pješak."
Nunzio prečuje posljednji dio moje primjedbe. "Gospodine Garland, Colin
Scott bio je zao čovjek. To mi u FBI-u radimo, lovimo zle ljude."
"Oh, zaista? Znači, FBI gaje upucao na groblju?"
"Ne, naravno da nije", kaže Nunzio malo prebrzo. Ali zapravo ne mislim da
laže. Samo mi ne govori cijelu istinu. Možda FBI i nije ubio gospodina Scotta,
ali zacijelo imaju prilično dobar pojam o tome tko jest. I nikad mi to neće reći.
Što je u redu: i ja imam tajne koje nikad ni s kim neću podijeliti. Samo se pitam
bi li mi FBI mogao reći gdje se ona nalazi.
Umoran sam, i toliki me dijelovi tijela bole, da moj živčani sustav ne može
odlučiti koji bolni signal da pošalje prvi. I tako ih šalje sve odjednom. Šavovi
na trbuhu strahovito me svrbe, ali ne smijem ih počešati. Na to me upozorio
doktor Serra, koji kaže kako nema namjeru sav taj posao obavljati iznova.
"Pričajte mi o Foremanu", kažem ja tiho. "On je jedan od vaših, zar ne?"
Agent nakratko zatvara oči, uzdiše. "On nije bio iz FBI-a. On je bio iz...
agencije s kojom smo surađivali."
"Bio?"
"Lovac je pronašao ono što je od njega ostalo u nekoj šumi na sjeveru države.
Vidjeli ste slike Freemana Bishopa, zar ne? E pa, ovo je bilo tisuću puta gore."
"Žao mije", mrmljam ja, odlučno odbijajući zamisliti što bi to moglo biti tisuću
puta gore od onoga što se dogodilo ocu Bishopu.
"Foreman je bio dobar čovjek. Udružio se sa Scottom kako bi obavio posao
trgovine oružjem. Nije bitno gdje. Bit je u tome da je uspio zadobiti Scottovo
povjerenje. Barem smo tako mislili. Kad se Scott vratio iz inozemstva kako bi
ušao u trag uputama vašeg oca, poveo je Foremana kao ispomoć."
"Ili zato da bi ga mogao držati na oku." Iz Nunzijeva prijašnjeg eufemizma
moglo se zaključiti da je Foreman iz CIA-e, što zakonski ima smisla, ako je
operacija protiv Scotta započela u inozemstvu. "Scott je mogao od samog
početka sumnjati na njega..."
"Da. To je moguće." Ponovno sliježe ramenima. "U svakom slučaju, očito je u
određenom trenutku posumnjao u njega."
"Sad mi je jasno. Niste vi izgubili samo Scottov trag, izgubili ste i Fo-remana. I
zato ste... i zato ste.
I zato ste se uspaničili, ali odlučujem to prešutjeti. Zato ste me i ohrabrivali da
nastavim s potragom. Zato ste mi neprekidno ponavljali kako nisam u
opasnosti. Znali ste da je Foreman u nevolji, pa ste čekali da vas ja odvedem do
Scotta.
Dopuštam očima da se sklope. Sad me svladava bol i čeznem za tim da se
vratim u krevet. Ali još moram otvoriti posljednju temu: "A to i jest bio cilj, zar
ne? Vratiti Scotta u Sjedinjene Države? To je bila svrha operacije?"
"Nisam siguran na što mislite, profesore", odbija on moj napad.
"Da, sigurni ste. Sudac... moj otac... on je umro, a netko je morao uvjeriti Scotta
kako sad postoji opasnost da će na vidjelo isplivati nešto za što on ne bi htio da
ispliva."
"Oh, razumijem. Da, to je točno."
I ponovno progovara brzo, a u glasu mu se čuje izbjegavanje. Što se ovdje
događa? Još jedno pitanje za koje nikad neću imati bolju prigodu da ga
postavim.
"Dakle, moj otac... je li bio ubijen ili nije?"
Način na koji Fred Nunzio razmišlja prije nego što će mi odgovoriti, trljajući
bradu i stišćući kapke, sam je po sebi zastrašujući. "Ne, profesore", kaže on
konačno. "Ne, mislimo da nije."
Čak i kroz um zamagljen od sedativa njegove mi se riječi čine kao sijevanje
munje. "Vi... mislite da nije?"
"Nema dokaza o ubojstvu. Ubojstvom nitko ništa ne bi dobio. Prema tome, ne,
prilično smo sigurni da se radilo o srčanom udaru, kako je pokazala i autopsija."
"Prilično ste sigurni?"
On širi ruke. "Život je vjerojatnost, ne i sigurnost, profesore."
Možda. Možda. Čini se da više ništa nije stopostotno sigurno. Sve ovo vrijeme,
a ja još uvijek lovim sjene.
"Agente Nunzio?"
"Da, profesore?"
"Dvojica muškaraca koja su me one večeri napala? Oni kojima su... odrezali
prste?" "Što s njima?"
"Vi mislite da je to učinio Jack Ziegler, zar ne?"
"A tko drugi? Štitio je vas i vašu obitelj, sjećate se? Unakaziti ljude koji su vas
napali - to je vjerojatno bio njegov način da pošalje poruku."
"Kome? Poruku kome?"
Po drugi put imam osjećaj da sam se očešao o neku spoznaju koju bi on radije
zadržao za sebe. "Svakome tko je obraćao pozornost", kaže on napokon.
"Ali, zar nisu svi već znali za njegov... njegov ukaz?" "Očito nisu." Ponovno
izbjegavanje.
"Ako ste vi... ako ste znah da je to učinio Jack Ziegler, zašto ga niste uhitili?"
Pogled Freda Nunzija otvrdne. "Ja ne znam je li on to učinio, profesore
Garland. Nitko nikad ne zna je li Jack Ziegler učinio nešto ili nije. Ne, zapravo,
to nije točno. Svi znaju, ali nitko ne zna otkud zna. Kad se radi o vašem ujaku
Jacku, nikad nema nikakvih dokaza."
Vjerojatno sam zagunđao. Agentu Nunziju se to ne sviđa.
"Što vi točno znate o svom ujaku Jacku?"
"Ono što čitam u novinama."
"Pa, dopustite mi onda da vam nešto objasnim. Reći ću vam zašto je njegova
riječ dovoljna da bi vam pružila zaštitu. Znate li vi čime zapravo Jack Ziegler
zarađuje za život?"
"Mogu zamisliti."
"Ne možete ni zamisliti. Ja ću vam reći. On je ono što biste mogli nazvati
posrednikom, čovjek koji može izvesti, na primjer, prijateljsko interesno
preuzimanje operacije u Turskoj od strane, recimo, kolumbijskog narko-kartela.
Svi mu vjeruju da će biti iskren, jer ako ikad slaže, platit će glavom. Honorar
mu je postotak od sklopljenog posla. Moglo bi ga se nazvati podzemnim
investicijskim bankarom. Pretpostavljamo da je njegov godišnji prihod od
dvadeset do dvadeset pet milijuna dolara."
"Pa kako to da onda nije u zatvoru?" Još uvijek zadajem protuudarce.
"Zato što ništa od toga ne možemo dokazati."
Pokušavam obraditi sliku čovjeka koji živi od svoje časne riječi u opasnom
svijetu, čovjeka čija se obećanja tako cijene da... da može...
Oh!
Usprkos svemu, vragolasti mi smiješak povuče usne. "Što je bilo, profesore?
Stoje smiješno?"
"Ništa, ništa, ja... Čujte, ovo mi je bilo malo naporno. Moram prileći. Hoćete li
mi pomoći da se vratim u krevet?"
"Ha? Oh, svakako."
Nunzio mi dopušta da prebacim ruku preko njegova vrlo mišićava ramena, pa
me napola vuče, a napola nosi natrag prema uzvišenoj kolijevci koju mije
priskrbila bolnica.
Putem mu dobacujem još jedno pitanje: "Dobro, zastoje Colin Scott bio tako
važan? Zašto započeti operaciju za njegov povratak u zemlju?" On oklijeva.
"Pustite da pogodim. Ni to ne moram znati, zar ne?"
"Žao mi je, profesore."
"Nema problema." Protegnem se i pozvonim bolničarki koja se pojavljuje
trenutak poslije i počinje poravnavati plahte, te uključivati sve potrebne
senzore.
"Kutija", šapćem ja dok bolničarka radi svoj posao. "Jeste li otkrili tko ju je
uzeo?"
"Nismo j oš." Glas mu je mrk i odlučan. Shvaćam da mu je neugodn o zbog
načina na koji je sve ispalo. "Ali hoćemo."
"Nadam se."
On me gleda. Na trenutak se uplašim da je nešto u mom glasu odalo igru.
"Kako ste shvatili?" pita on. "Mislim, poruku svog oca? Zbog čega ste pomislili
na groblje?"
"Ispričao sam mu... svom ocu, mislim... priču o groblju. Staru priču. Vrlo
osobnu. Možda je mislio kako ću ja smjesta shvatiti... daje on mislio na groblje.
Ne znam. Samo sam... pretpostavljam da sam to privremeno smetnuo s uma."
Ne sviđa mi se izraz na grubom licu agenta Nunzija. Misli da nešto krijem, što
je istina. "Ali što vas je natjeralo da se prisjetite?" pita on oštro, upravo ono
pitanje kojim bi me mogao zateći u laži, da nisam unaprijed pripremio odgovor.
"Dva pješaka", kažem umorno. "Jedan mi je dostavljen unutar fakulteta, drugi
izvan njega."
"I?"
"Bijeli pješak, crni pješak... odvojeni zidom pravnog fakulteta. Moj otac je sve
vrijeme običavao govoriti..." Zijevnem. Ne glumim iscrpljenost. "Govorio je
kako nas zid razdvaja... kako razdvaja dva naroda, čak i u smrti."
"Ne razumijem."
"Starogradsko groblje. Nekad je straga imalo odvojeno područje... neku vrstu
crnačkog groblja unutar groblja... i S... moj je otac volio tamo šetati."
Nunzio me gleda kao pravi predstavnik zakona, sumnjičavo i zastrašujuće. Ali
nemam snage da se uplašim koliko bi trebalo. Virim prema njemu kroz
izmaglicu boli i iscrpljenosti. "Bili ste odlični, profesore", kaže on na kraju.
"Hvala vam", mrmljam, još se jednom opuštajući. "I hvala vam što ste došli."
"Oh. Oh, nema na čemu. Bilo mi je zadovoljstvo." A i jest zadovoljan, znam da
jest: zadovoljan što sam ga pustio da se tako lako izvuče.
Promatram ga kako odlazi, smiješeći se samome sebi dok mi se tijelo šulja
prema snu. On nema pojma, kažem sebi, oduševljen vlastitom luka-vošću.
Nitko ne zna, osim Dane. Prevarili smo Colina Scotta, prevarili smo Marine,
prevarili smo čak i FBI.
Kutija zbog koje je poginuo Colin Scott i zbog koje smo zamalo ubijeni i Draga
Dana i ja, potpuno je bezvrijedna. Vrećica u njoj je prazna. Znam to zato što
sam osobno, prije mjesec dana, dao takve upute kad sam - u nemogućnosti da to
učinim sam, zato što su me pratili - tijekom objeda u Postu zamolio Danu da
umjesto mene kupi kutiju i zakopa je.

PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE

NESIGURAN POVRATAK

(I)
KOLIKO VAM POSLA ZADAJE OBITELJ, to shvatite tek kad ostanete bez
nje. Onog dana kad su me pustili iz bolnice na nekoliko sam sati posjetio
Bentleyja i igrao se s njim u stražnjem dvorištu kuće na Hobby Hillu, dok je
Kimmer radila za kuhinjskim stolom. Moje su uredno spakirane torbe u
predvorju: Kimmer i Mariah zajedno su ih pripremile, u rijetkom trenutku
primirja u kojem je svaka od njih željno očekivala da dobije ono što želi.
Navratili su i Felsenfeldovi, da me pozdrave, ali također i - siguran sam u to -
kako bi se pobrinuli da stvari ostanu mirne. Kad su naši susjedi otišli, moja žena
i ja po posljednji se put, za dobra stara vremena, svađamo. Vjerojatno ja
započinjem, ali Kimmer je svakako ta koja završava.
Sjedimo u kuhinji i brbljamo, kao da je ovo posve običan dan i kad iscrpimo
sve o čemu možemo razgovarati, ja joj konačno kažem ono što svaki supružnik
u ovoj situaciji konačno i mora reći: "Kimmer, ja to jednostavno ne razumijem.
Zaista ne razumijem."
"Što ne razumiješ?" Osjećam kako u njoj vrije neprijateljstvo koje je naraslo od
onoga dana kad me posjetila u bolnici, možda i stoga što približavanje mog
odlaska sve naše odluke iznenada čini stvarnima.
"Što to vidiš u njemu. U Lionelu."
"Kao prvo," kaže ona mirno, "on me uspijeva dobiti da radim stvari koje tebi ni
na pamet ne bi pale."
"Kao na primjer?" pitam ja glupo i pogrešno pitanje, upropaštavajući svoju
posljednju, svoju zaista posljednju šansu daje ponovno osvojim, no vjerojatno
je za to ionako prekasno. Osim toga, mozak mi je prezaposlen, a da bi bio na
oprezu. Prvo mi na um padaju bizarne seksualne igre. Bosonoge šetnje po
snijegu. Droga.
"Kao na primjer, čitanje!" ispali ona na moje zaprepaštenje. "Misha, Nellie nije
kao ti. On ne misli daje dvostruko pametniji od mene!"
Gotovo je zapitam - zamalo mi to izlazi iz usta, ali se ipak suzdržim -kako je
moguće da ja, koji sam dvostruko pametniji od nje, zarađujem dvostruko manje
novca. Istina je to da ja nikad nisam mislio da sam pametniji od Kimmer, ali
ona je uvijek vjerovala da ja tako mislim. Kad se prvi put zaljubila u mene
(odnosno, u ono u što se već zaljubila), rekla mi je kako se divi onome što je
opisala kao moj briljantni um. Kad sam joj rekao da nisam baš briljantan,
postala je razdražljiva i optužila me za lažnu skromnost.
Osim toga, bila je dovoljno pametna da shvati kako ne može do kraja sakriti
svoj ljubavni odnos i dovoljno pametna da me navuče da pomislim kako je
njezin ljubavnik Jerry Nathanson.
"I ti zaista misliš da je ta vaša, ovaj, veza... ovaj, ozbiljna?"
"To nije veza", ispravlja me Kimmer s preciznošću znalca. "To je, jednostavno,
nešto što se dogodilo. Jedna od onih stvari. On kaže da me voli, ali mislim da je
to među nama vjerojatno gotovo." Lice joj je ponovno mirno i spokojno; moj je
dojam da ona njemu zapravo ne uzvraća ljubav, već da Nellieja prvenstveno
vidi kao osvojeni trofej. Veliki Lionel Eldridge koji može imati polovicu žena u
gradu završio je s onom koja je gotovo deset godina starija od njega. No
svejedno znam da čak ni to nije potpuna priča. Zamišljam Lionela, zapjenjenog
od bijesa na mene zbog onoga što je smatrao nepravednim postupkom na
prošlogodišnjem seminaru, kako radi u Kimmerinoj tvrtki, kako je svakodnevno
gleda u njezinim modernim odijelima na tanke pruge, kako je promatra dok
samopouzdano grabi kroz svijet u kojem je ona zvijezda, a on početnik, svijet
koji on vjerojatno nikad neće osvojiti, svijet koji smo Kimmer i ja već pokorili.
Kako je i mogao odoljeti napasti? Na jednoj strani profesor Garland,
nepodnošljivo strog čovjek koji napadno pokazuje da ga se nije dojmila slava
Slatkog Nellieja, a na drugoj žena profesora Garlanda, visoka, seksi i naizgled
nedostupna. Vidim Lionela kako zamišljen sjedi za svojim stolom u nekom
tihom odjeljku i prevrće zamisao u glavi, računa, planira i pita se ne bi li moja
žena mogla biti oruđe kojim bi se barem djelomično uspio osvetiti. Zamišljam
njegova početna udvaranja, najvjerojatnije odbijena, ali možda baš ne svom
silinom odbijena, zato što je Kimmer - kao što me upozorila još davno, dok smo
si udvarali - uvijek u potrazi za nečim novim.
A možda je moja teorija previše usredotočena na mene samog. Možda je moja
žena bila napadač. Možda ne postoji nikakva teorija. Možda je to, kao što kaže
Kimmer, tek jedna od onih stvari.
"On je oženjen muškarac", ukazujem joj ja.
"On nju ne voli", frkne Kimmer, misleći na Lionelovu ženu, Pony, negdašnju
manekenku ili glumicu ili što već, i majku njegovo dvoje djece.
"Onda, napušta li i on nju?"
"Tko zna? To će se riješiti samo od sebe."
Svađa ostaje nezaključena, zato Stoje nema nikakva smisla zaključivati. Vraćam
se u dvorište kako bih se poigrao s Bentleyjem, a moja se žena vraća poslu
razastrtom preko kuhinjskog stola. Predvečer u Navigatoru stiže moja sestra
kako bi me pokupila. Mene i moje torbe. U hodniku, opraštam se od Bentleyja.
Na moje iznenađenje, on ne plače, pravi mali muški Garland, i ja se zapitam što
mu je točno rekla njegova majka. On se ne pretvara daje hrabar: doista se čini
da nije nimalo zabrinut.
Kimmer me ne ljubi, ne grli, ne smiješi mi se. Stojeći u predvorju, odjevena u
traperice i tamni pulover, nedaleko od praga preko kojega sam je, smijući se,
prenio onoga dana kad smo se uselili, mirno me podsjeća kako svog sina mogu
vidjeti kad god poželim, moram samo najprije nazvati - a prava je poruka
zapravo to da ona u šaci drži moje sastanke s njim i želi da to i ja znam. Tek mi
mora oprostiti, iako je nejasno što sam zapravo učinio. Kimmer se nije šišala
nekoliko tjedana i njezina je afro-frizura ponešto narasla tako da me sad, dok
stoji kao kršna prepreka mom daljnjem prodoru u kuću, dok bijes blista na
njezinu tamnom, senzualnom licu, podsjeća na jednu od onih crnih militaristica
iz davnih dana. Trebala bi podignuti ruku u zrak, ponijeti transparent, povikati
Dovoljno moći pravim ljudima! Nije to bila jedna od parola koju su izvikivali
sudionici protestnih mimohoda, ali zapravo su je svi oni podrazumijevali. Ili je
tako barem tvrdio Sudac, bijesno omalovažavajući vruću retoriku radikala moje
mladosti. Oni pojma nemaju što zapravo žele, optuživao bi ih on. Znaju jedino
da to žele smjesta i voljni su upotrijebiti 'sva potrebna sredstva ' da do toga
dođu.
Pa, Kimmer svakako zna što želi i voljna je razoriti svoju obitelj da dođe do
toga. Vjerojatno bi odgovorila da bi je još samo jedan trenutak ostanka u ovom
braku ubio, a s obzirom na moje ispade tijekom posljednjih mjeseci, teško je
mogu kriviti. Možda od samog početka nismo bili jedno za drugo, baš kao što je
moja obitelj uvijek i vjerovala. Sam je brak od početka bio moja zamisao:
budući da se s prvim suprugom tako loše slagala, Kimmer nije željela više,
nego manje. U ono je vrijeme tvrdila kako je naša veza "prijelazna veza", što je
okrutan, ali djelotvoran izraz zaostao iz šezdesetih u kojima su svi udovoljavali
sebi. Ustrajno je ponavljala kako nismo jedno za drugo i kako će svako od nas s
vremenom sresti nekog boljeg. Čak i kad sam je konačno nagovorio da postane
moja žena, ostala je pesimistično raspoložena: "Sad si zaglavio sa mnom",
prošaptala je poslije vjenčanja, dok smo se privijali jedno uz drugo u bijeloj
limuzini. "To j e bila velika pogreška", rekla mi je stotinu puta tijekom godina,
misleći na našu odluku da se vjenčamo - a najčešće bi to govorila usred svađa.
Pa ipak, kakva god vrlina ležala u odluci da se ne vjenčaš zato što znaš da ti i
tvoj partner niste dobar par, ne mora značiti da će se ona automatski pretvoriti u
gotovo desetljeće braka usred kojega je rođeno i dijete.
Morali smo se više truditi, shvaćam ja dok mi se želudac grči. Moji su propusti
zacijelo jednako veliki kao i Kimmerini - ali morali smo se više truditi.
Razmatram mogućnost da joj to i kažem, da joj čak predložim da pokušamo
ponovno, ali tvrdoća crta na ljupkom licu moje supruge kaže mi daje ona tu
mogućnost već isključila iz svog razmišljanja.
Naš je brak uistinu gotov.
"Bolje da krenemo", šapće Mariah, potežući me za ruku, dok ja samo stojim i
zurim u svoju ženu koja mi nepokolebivo uzvraća pogled.
"Dobro", kažem ja tiho, otkidajući pogled od Kimmer, boreći se s vrućom
izmaglicom u očima, tjerajući snagom volje samoga sebe da se ponašam onako
kako bi se ponašao Sudac, iako se Sudac uopće nikad ne bi našao u ovakvoj
nevolji.
Samo malo.
Osjećam da pipam po rubu nečega. Sudac, koji se nikad ne bi našao u ovakvoj
zbrci i moja žena koja prkosno stoji u predvorju... slike se stapaju, poklapaju s
posljednjim razgovorom koji sam imao s Almom, a posljednji, zapanjujući
komadić slagalice uz škljocaj sjeda na mjesto.
Mariah i ja vozimo se niz Ulicu Hobby, udaljujemo se od elegantne stare kuće u
kojoj sam, do večeri kad su pucali na mene, živio sa svojom obitelji. Ne gledam
u retrovizor, zato što to moj otac nikad ne bi učinio. Već nastojim povući onu
crtu o kojoj je on uvijek propovijedao. To će biti proces jednako zabavan kao i
vađenje unutrašnjeg organa, ali nikad nije prerano za početak planiranja. Pa
ipak, u svemu tome, zakopano u najdubljoj pukotini mog mozga, nalazi se
maleno ushićenje.
Znam tko je Angelin prijatelj.

(II)
VOŽNJA DO DARIENA JE NEUGODNA i kad stižemo, ja se useljavam u
Mariahinu gostinsku kućicu. Već drugog dana, član sam njezina kućanstva.
Sljedeća dva tjedna jedem zdravu hranu koju priprema njezina kuharica, šećem
dobro održavanim zemljištem, plivam u grijanom unutrašnjem bazenu
nepravilna oblika i vježbam kako bih se osnažio. Iskreno gugućem nad
novopridošlom bebom. Svakog jutra i svake večeri telefoniram Bentleyju.
Igram se s bučnom djecom svoje sestre, a navečer slušam njezine poremećene
teorije, dok ona leti kroz televizijske programe u potrazi za novim kvizom.
Howarda gotovo nikad nema, ili ostaje noćiti u gradu, ili leti na neku drugu
stranu svijeta. I tako mi sjedimo ovdje, Mariah i ja, na uvoznoj sofi od brušene
kože u dnevnoj sobi dugoj dvanaest metara, smještenoj u raskošnoj kući od
tisuću kvadratnih metara. Sve je tako savršeno uređeno i opremljeno daje djeci
dopušteno boraviti samo u manjem dijelu prizemlja. To je kao življenje na
stranicama časopisa - i zaista, Mariah mi žalosno kaže da je unutrašnji
dekorater poslao fotografije Architectural Digesto, ali od objavljivanja nije bilo
ništa. Iz glasa joj se dade naslutiti kako je to bio istinski poraz.
Promatram svoju sestru, najbolju od svih nas, kako hrabro krči svoj put kroz
samoću usred sveg tog bogatstva, dok dadilja podiže djecu, dok kuharica
priprema obroke i poslije njih posprema posuđe, dok vrtlar dolazi svaki drugi
dan kako bi se pobrinuo za biljke i podrezao travu, dok služba za čišćenje
dolazi dvaput tjedno kako bi se sve blistalo, a računovođa svakih nekoliko dana
zove kako bi raspravio neki račun koji je upravo stigao - i pada mi na pamet da
Mariah zapravo nema što raditi. Ona i Howard plaćaju svaku uslugu za koju
ljudi srednje klase, kao što sam ja, pretpostavljaju da je odrasli ljudi moraju
obaviti sami. Osim redovitog dojenja male Mary, njoj je ostalo samo kupovanje,
gledanje televizije i ukrašavanje kuće. I tako je počinjem izvoditi: u kino, u
trgovački centar, šepesam uz pomoć štapa umjetničkom izložbom u gradu dok
guramo Mary u kolicima, a još dvoje ili troje djece poskakuje za nama. Mariah
je suviše nemirna da bi se osobito zainteresirala. Pokušavam razgovarati s
njom: o posljednjem vašingtonskom skandalu, o novoj knjizi Toni Morrison (jer
Toni Morrison njezina je najdraža književnica još od Najplavijeg oka).
Raspitujem se o djeci, no ona samo sliježe ramenima i kaže mi da su mi pred
nosom ako želim znati kako im ide. Pitam je kako napreduje njezina poduka iz
golfa, a ona sliježe ramenima i kaže mi daje za to još uvijek prehladno.
Prisjećajući se onoga što mi je Sally ispričala o tome kako su ona i Mariah
voljele izlaziti u klubove, nudim se sestri da ću je odvesti da poslušamo malo
džeza, ali ona mi kaže da nije raspoložena. Ništa je ne privlači. Čini se daje tako
nesretna da nema volje ni biti u depresiji.
Jednog poslijepodneva navraća nekoliko prijateljica moje sestre iz Okruga
Fairfield, nekoliko bogatih bijelih žena koje poznaje iz ovog ili onog privatnog
kluba. Mršave su pod prisilom osobnih trenera i iznureno ogovaraju, a životi su
im prazni kao i Mariahin. Dok beživotno sjede u ostakljenoj sobi i pijuckaju
limunadu samo zato što im je poslužena, zure u mene s iskrenom znatiželjom,
čak i s malom nelagodom - konačno shvaćam da to nije zato što sam
nastrijeljen, nego zato što sam pripadnik tamnijeg naroda. Čini se kao da su -
kako bi prihvatile Mariah u svoj tajni krug - nekako uvježbale same sebe da
zaborave kako je ona crna, a ja igram ulogu sablasti na njihovoj maloj gozbi,
tjerajući ih da se prisjete neugodne činjenice koju su odbacile u stranu.
Pitam se predstavlja li njihov pad u agnoziju13 napredak u rasnim odnosima.
Ponekad, kasno navečer, Mariah sjedi u knjižnici i spaja se na AOL-spajanje je
vrlo brzo, jer su ona i Howard uložili u nabavu T-l linije - pa brblja s
prijateljima iz cijelog svijeta. Promatram kako zaslonom skaču poruke: čini se
da barem u virtualnom prostoru nije usamljena, a možda je upravo anonimnost
internetske komunikacije dio onoga što je tome privlači. Čini se da poznaje
nekoliko teoretičara zavjere koji su, iako im nikad nije rekla tko je ona zapravo,
s njom podijelili svakovrsne "informacije" o tome kako je "zapravo" umro
Sudac. Pokazuje mi internetsku sobu koja je namijenjena isključivo razgovoru o
tome. Pokušavam pratiti razgovor koji se kreće u rasponu od svjedoka za koje
znam da nisu bili prisutni do dokaza za koje znam da ne postoje. Mudro kimam
i želim da mogu vidjeti unutrašnjost njezina izmučenog uma. Mariah je
zaokupljena, njezino je odbijanje da prizna činjenice namjerno. Nastavlja
blebetati o autopsiji, iako zna, jednako dobro kao i ja, kako su se dvoje patologa
i jedan stručnjak za analizu fotografija, koje su unajmili Corcoran & Klein,
složili sa sudskim vještakom u tome da su mrlje samo prljavština na lećama
fotoaparata. Mariah mi kaže da je te fotografije elektroničkom poštom odaslala
prijateljima širom svijeta. Postavljam joj pitanje koje mi je palo na pamet - kriju
li se neki od tih prijatelja u Argentini? Ali ona se samo smiješi.
Howard jednom ili dvaput tjedno večera kod kuće i, kako ga sve bolje
upoznajem, sve mije draži. Čini se posve nesposobnim za izlaženje na kraj s
njihovom mnogobrojnom djecom, ali njegova potpuna odanost mojoj sestri
ulijeva mi osjećaj sigurnosti. Poslije večere Howard obično vježba u sobi
namijenjenoj samo toj svrsi, punoj najsuvremenije opreme,
pa me poziva da mu se pridružim. Promatrajući ga kako diže utege, shvaćam
kako je, na kraju krajeva, Howard Denton tek veliko dijete sa smislom za
zarađivanje novca. Govori o svom poslu zato što pojma nema o čemu bi još
mogao govoriti. Mariah je očevidno umorna od njegovih priča o borbama za
spajanje poduzeća; mene one zadivljuju. Slušajući ga, prisjećam se - s više
sentimenta nego što bih pogodio da je moguće - svojih dana iz odvjetničke
prakse. Pitam se bismo li se Kimmer i ja vjenčali da nisam pobjegao u Elm
Harbor, nego da sam ostao u Washingtonu.
U obilju svog slobodnog vremena, kopam po kutijama bilježaka i spisa koje je
Mariah pohranila u jednoj od svojih šest spavaonica u glavnoj zgradi, po
plodovima njezinih mnogobrojnih putovanja u Ulicu Shepard. Gotovo sve to
beskorisno je smeće, ali nekoliko predmeta privlači moju pozornost. U spisu
koji je označila s NEDOVRŠENA KORESPONDENCIJA? otkrivam rukom
ispisane nacrte nekoliko pisama, uključujući i četiri pokušaja poruke kojom bi
ujaku Malu predao ostavku na svoj položaj u tvrtki, a koja datira otprilike u
vrijeme posljednjeg Dana zahvalnosti u Sučevu životu, jedanaest mjeseci prije
nego što je umro, te djelić pisma isprike koje je bilo naslovljeno jednostavno na
"G" -ne znam hoćete li mi povjerovati kad vam kažem da mije od srca žao zbog
boli koju ste podnijeli zbog svoje jednostavne i prirodne ljubavi prema - na
kojem mjestu pismo naglo prestaje. Pokazujem ga svojoj sestri koja, zadovoljna
što ja iskazujem zanimanje, objašnjava kako je bilo namijenjeno Gigi Walker, u
što ja ni na trenutak ne vjerujem, a mislim da u to ne vjeruje ni Mariah. Ako je
Sudac kanio poslije prema dodati istini ili pravdi, pismo bi jednako tako moglo
biti naslovljeno na Grega Haramota. Ali kad nazovem njegovu obiteljsku
uvoznu tvrtku u Los Angelesu, kažu mi daje Greg na dugom putovanju u
inozemstvu i da je do njega nemoguće doći. Tražim njegovu glasovnu poštu ili
adresu elektroničke pošte. Nakon što se s nekim posavjetovala, žena na
prijamnom odjelu odbija mi ih dati.
Dok kasno jedne večeri sjedimo i gledamo Davida Lettermana, kažem Mariah
što mislim i ona, s oklijevanjem, pristaje sa mnom podijeliti vlastite
pretpostavke: Wallace Wainwright mogao bi biti u pravu, možda je naš otac
zaista želio biti uhvaćen u onome što je već radio. Ništa drugo ne može
objasniti činjenicu da je Jacka Zieglera, koji je čekao suđenje zbog ubojstva i
iznude, pozvao da ga posjeti u zgradi saveznog suda gdje su ih, čak i kasno
navečer, morali vidjeti svjedoci i u kojoj su se o tome morale sačuvati bilješke.
Možda se želio izvući po svaku cijenu. Možda se, kaže Mariah, nadao kako se -
bude li izvisio zbog sastanka sa svojim starim cimerom - nitko neće dublje
upustiti u razmatranje onoga što se zaista događalo. Ako je ovo drugo točno,
istražne porote koje su poslije bile sazvane zacijelo su ga ozbiljno potresle.
"Recimo daje namještao suđenja", kaže Mariah žalosno.
"Vrhovni sudac Wainwright kaže da nije", ističem ja posljednji tračak nade.
"Vrhovni sudac Wainwright nema nadnaravne moći. Recimo da je tata
namještao suđenja i našao načina da to sakrije od svog kompića. Možda je,
poslije saslušanja, otišao do Jacka Zieglera i rekao da... ne može nastaviti
činiti... to što je već činio... u novonastalim okolnostima, a Jack je porazgovarao
sa svojim partnerima i svi su se složili da mu dopuste da preda ostavku. A
možda ju je sam odlučio dati. Kako god bilo, na kraju se izvukao."
Razmatram to. "Ako Gregovo svjedočenje nije bilo iznenađujuće, onda bi
pismo moglo imati smisla."
Moja sestra kima glavom. "Ako je uistinu bilo namijenjeno Gregu, onda je tata
bio sjajan glumac. A ako je bilo namijenjeno Gigi, pa, onda je bolje da ne
znamo."
Istina. Ali kad razmišljam o tome, siguran sam da je Mariah u pravu u vezi s
Gregom. To bi značilo da - u svim onim noćima dugotrajne depresije o kojima
mi je pričala Lanie Cross, kad je otac govorio o svojoj upropaštenoj karijeri,
kad se pitao što se dogodilo s odanošću - on zapravo nije krivio Grega, nego
Jacka. Činjenica je bila kako je time dopustio da i Greg propadne, ali i to je bio
dio namještaljke. Ako je Mariah u pravu, ako je Sudac ipak namještao suđenja
za Jacka Zieglera i njegove prijatelje, onda bi priznanje daje Greg govorio
istinu moglo biti potpis na smrtnoj presudi za njega, a možda i za njegovu
obitelj. Ali taj se odgovor čini nedostatnim za objašnjenje sve složenosti koja se
morala skupiti u tom trenutku. Sudac se vjerojatno pitao je li zaista trebao
odustati od svega, je li učinio pravu stvar kad je sabotirao vlastito imenovanje u
Vrhovni sud. Možda je dio njegove mržnje prema Gregu Haramotu bio stvaran.
A onda beba počinje plakati i Mariah mora odjuriti. Ujutro više neće govoriti o
Sucu. Kako je umro, to ona strasno želi otkriti. Kako je živio, to radije ne bi
znala.
U petak, moja žena dovozi Bentleyja u posjet i do u pojedinosti mi objašnjava
kako da se brinem za njega, kako to već čine supružnici koji su se udaljili.
Kratko me poljubi u usne i potapše po leđima. Guguće i tepa maloj Mary,
udjeljuje mojoj sestri neželjen zagrljaj, a onda se do nedjelje vraća u Elm
Harbor, možda kako bi tamo nešto radila s Lionelom, a možda zato što joj je
potreban odmor. Pobrinuo sam se za to da se, teško se oslanjajući o štap,
udaljim od vrata prije nego što ona pojuri kolnim prilazom. Osjećam olakšanje
što ponovno držim svog sina u naručju. No on se u mojoj blizini doima
povučeno i više voli vrijeme provoditi s Mariahinim potomstvom. I tako,
umjesto da ga grlim satima, što bih želio, promatram ga iz daljine, u dvorištu,
na bazenu, u podrumskoj igraonici, a srce mi jeca.
U ponedjeljak, kad se Bentley vratio u Elm Harbor, a Mariah otišla na neku
dobrotvornu priredbu, posuđujem Mercedes svog šogora i odlazim do knjižare
Borders u Stamfordu, gdje nakupujem dovoljno knjiga da me na neko vrijeme
zaokupe. Lakše je čitati nego osjećati. Ali ja također i planiram. Planiram kako
ću pristupiti Ange limi prijatelju. Ne samo da znam gdje je on; vidim i potrebu
za iznimnim oprezom. Čak i usprkos tome što je Colin Scott mrtav, i što je
Foreman mrtav, i što su Maxine i njezini poslodavci zavarani, tamo je vani još
jedan neprijatelj, onaj koji je unajmio muškarce koji su me pretukli.
Molim sestru da pokuša saznati tko je stavio ponudu za kupnju kuće u Ulici
Shepard, ali ona se susreće sa zidom šutnje. Neka korporacija, to je sve stoje
posrednik voljan reći.
Tijekom doručka, mog devetog dana u Darienu, Mariah mi kaže da će sljedeći
tjedan imati još jednu gošću u gostinskoj kući, razvedenu ženu koju poznaje sa
Stanforda i iz svog sestrinstva, novinarsku kolegicu i majku dvoje djece koje će
ostaviti u Philadelphiji kako bi mogla doputovati: "A Sherry je divna osoba,"
oduševljeno govori Mariah, "inteligentna, uspješna i zaista, zaista prekrasna."
Kad moja sestra stidljivo dodaje kako će Sherry boraviti u drugoj spavaonici
gostinske kuće, shvaćam kako njezina stara prijateljica dolazi za moje, a ne za
Mariahino dobro, te da mi, iako od svoje žene odvojeno živim tek mjesec dana -
ovisno o tome broji li čovjek od Kimmerina ultimatuma ili mog otpuštanja iz
bol-, nice - moja sestra već pokušava namjestiti nekoga drugoga. Ne znam bih li
trebao biti bijesan ili očaran; ali znam daje vrijeme da odem.
Pa joj to i kažem.
Mariah me preklinje da ostanem još malo, bez sumnje zato što sam, s rupama
od metaka i svim tim, živući dokaz njezinih teorija zavjere. Kad ustrajem u
tome da se moram vratiti na posao, moja sestra ustraje u tome da mi pomogne. I
tako troši tri dana vozikajući me cijelim Elm Harborom i njegovim predgrađima
u potrazi za stanom koji bih unajmio, te upadljivo hihoćući svaki put kad neki
glupi trgovac nekretninama, videći nju i bebu u kolicima, izvodi očiti zaključak
i oslovljava je s "gospođo Garland". Trgovci uzvraćaju hihotanjem, iako pojma
nemaju u čemu je štos. Ni jedan od stanova koje smo pogledali nije mi se
svidio.
Jedan je premalen, drugi nema pogled. Veliki stan u luci je preskup, a Mariah,
koja je već bila nerazumno darežljiva, ima dovoljno mudrosti da mi ne ponudi
dotaciju. Jedan od trgovaca kaže da u Tyler's Landingu ima nešto što bi mi se
moglo svidjeti, ali Tyler's Landing je Eldridgeovo područje, pa je izraz na mom
licu dovoljan da mu kaže kako je bolje da predloži neko drugo predgrađe.
Moju dilemu konačno razrješuje Lemaster Carlyle. Trećeg poslije-podneva
moje uzaludne potrage, on ušeće u moj kabinet, odjeven u jedno od svojih
savršenih odijela, tanko, tamnoplavo i od češljane vune u kojoj se naziru tek
sasvim slabašni tragovi bijelih pruga, plavu košulju s monogramom,
jarkonarančastu i kobaltnoplavu kravatu te odgovarajuće naramenice - odijelo
kakvo bi s ponosom posjedovao svaki odvjetnik na Wall Streetu. Saslušanja za
potvrđivanje njegova imenovanja počinju sljedeći tjedan. Ja sam u zgradu
svratio tek na sat-dva kako bih pregledao poštu prije nego što će Mariah doći po
mene, što znači da me tražio. Nasmiješim se, pa se rukujemo. Lem uopće ne
spominje događaje na groblju. Odmah dolazi do biti. Čuo je za moj problem i
nas dvojica možemo pomoći jedan drugome. Čini se da on i Julia posjeduju stan
na obali - zapravo, nalazi se u naselju koje je nešto niže od onoga Shirley
Branch u Ulici Harbor. Dvije spavaonice, tri kupaonice, uređen podrum, krasan
pogled, iako ne tako lijep kao Shirleyn. To je bio njihov prvi dom u Elm
Harboru, u ono davno doba kad je Lem bio tek mladi profesor koji obećava, a
ne sredovječna akademska superzvijezda. Kad su se preselili u Canner's Point,
tržište nekretninama bilo je tako mrtvo da nitko nije dao ozbiljnu ponudu za
kupnju stana; počeli su ga iznajmljivati i to im je prešlo u naviku. Njihov
posljednji stanar, gostujući profesor kršćanske etike s Novog Zelanda,
neočekivano je otišao ranije, ne plativši najamninu za šest mjeseci. Njima treba
stanar, a meni stan.
"Ne znam hoće li ti smetati da ti kolega bude stanodavac", kaže Lem, dovoljno
pristojan da ne pokaže neugodu. "Ali pretpostavljam da ionako nećemo još
dugo biti kolege. Osim toga, možemo ti ponuditi pristojnu cijenu."
Više nemam stida. To se događa kad čovjeku student preotme ženu. "Koliko
pristojnu?" On izgovara iznos koji prepoznajem kao pozamašan popust u
odnosu na trenutačne cijene. Ne želim milosrđe, ali nemam mnogo novaca.
Otplata hipoteke na kuću na Hobby Hillu mjesečno se odbija od moje plaće, a
ne od Kimmerine, iako ona ima znatno viši prihod, zato što nam je sveučilišni
program kupovanja nekretnina u gradu uštedio dva i pol posto na kamatama.
"Onda, kako ti se čini?" pita on.
Tek forme radi, pokušavam sniziti cijenu, a Lem je i dalje dovoljna pristojan da
ne pokaže razdražljivost koju zacijelo osjeća.
Nalazimo se na pola puta i Lem mi predaje ključeve. Mi smo, naravno,
odvjetnici, jedan od nas na pragu sudačke dužnosti i, prema tome, etički
pedantan, pa mi također predaje na potpis i ugovor o najmu. Dok ja žvrljam, on
nastavlja brbljati. On i Julia, kaže mi, žele da dođem k njima na večeru čim
saslušanja budu gotova. Kako stvari stoje, Julia je već isplanirala donijeti mi
toliko složenaca da do ljeta neću biti gladan.
Zahvaljujem mu.
I tako sad imam gdje živjeti. Moja se sestra s dužnim poštovanjem divi stanu,
posebno prilično udaljenom pogledu na more, iako je očito razočarana što
napuštam njezinu gostinsku kuću i propuštam prekrasnu i očajnu Sherry. Ali
Mariah je fer osoba. Odvozimo se do Hobby Hilla kako bismo pokupili još
mojih stvari, uglavnom knjige i odjeću, ali samo tijekom dana, kad Kimmer
nema u blizini.
Don Felsenfeld i Rob Saltpeter pomažu mi nakrcati automobil.
"I tako, sad imaš svoj samački brlog", kaže Don, namigujući. Ali ja razmišljam
o potrebi da čekam, nestrpljivo ali neophodno, na pravi trenutak kako bih
posjetio Angelina prijatelja.
Bentleyja viđam kad god mogu, što znači, kad god mi to Kimmer dopusti - a
pokazuje se da je to prilično često. Ona priča o tome koliko voli našeg sina,
kako mu je potrebno da bude uz nju, ali i naplativi su sati važni. Kimmer nema
dadilju, a nije joj ni potrebna: ima mene. Kad kasni, nazove me i lijepo moli da
odem po njega, nikad me ne pitajući odgovara li mi to. Kad neočekivano mora
otputovati, nazove me jedva jedan sat prije kako bi me pitala mogu li ga uzeti
na nekoliko noći. Na kraju krajeva, ja ionako cijeli dan nemam što raditi osim
oporavljati se od tri rane vatrenim oružjem, natučenog bubrega, dva iskrivljena
rebra i slomljene čeljusti. Jednog poslijepodneva, na ručku u Lešini - u
posljednje vrijeme ona časti - Dana Worth mrmlja kako bih se trebao s Kimmer
boriti za starateljstvo. Padam u napast, ali istina je i dalje jednaka kao i prije:
borbe za starateljstvo upropaštavaju dječje živote, a ja svog sina previše volim
da bih ga kidao na dva dijela.
"Na to ona i računa", ukazuje mi Dana.
"Onda pretpostavljam da je tu rundu dobila", ispalim ja, iako teško da je Dana
kriva za moju dvojbu. Jučer je bio Bentleyjev rođendan, što znači da je popodne
dobio darove od tate, a navečer još darova od mame. Doimao se mirnim, iako
zbunjenim; oslabljen od svojih rana, otišao sam kući i plakao.
Dana me, na svoj način, tješi: "Vidiš, Misha? Tu su zagovornici istospolnih
brakova u krivu. Zašto bih ja željela prolaziti kroz takve besmislice?" Jer Draga
Dana nije zagovornica onoga što naziva heteroseksističkim životnim stilom.
Odbijam dopustiti Dani da me obeshrabri. Moj četverogodišnji sin i ja šećemo
se plažom, odnosno onim što u Elm Harboru prolazi pod plažu, i ja ne mogu
vjerovati kako se on promijenio. Zaista se čini višim. Hoda neočekivano ravno.
Pogled mu je izravniji. I Kimmer je u pravu: ne može prestati govoriti. Pa,
dobro, nije ni prije mogao, ali sad to što govori zvuči smisleno.
"Daj o tata daj vidi galeba, vidiš galeba tata?"
Kimam, bojeći se progovoriti. Čini mi se kao da mi je srce pregolema, vruća,
bolna težina u grudima. Prije nekoliko mjeseci ovo je bio mališan čije su
omiljene riječi bile Usudiš se, a mi smo bili zabrinuti je li malo zaostao u
razvoju; sad upija jezik gotovo brže nego što ga svijet jeziku može naučiti.
Provodim više vremena u javnoj kuhinji. Dee Dee i ja uspoređujemo svoje
štapove: ona prema zvuku mojega može odrediti daje drugorazredan. Sve su mi
draže žene koje poslužujem. Znam da će rijetke među njima ugledati sljedeće
desetljeće, ali počinjem se diviti njihovoj borbenosti pred licem mnogobrojnih
životnih nedaća, njihovoj bistrini u lovu oko rubova socijalne pomoći za
dobrobit njihove djece, kao i vjeri koja je u mnogima od njih iznenađujuće
snažna. Konačno razabirem da bi većina njih zaista željela voljeti svoju djecu,
ali ne znaju kako. Posjećujem doktora Younga kako bismo porazgovarali o
mogućnosti da se neke od njih ubace u njegov program Vjerskih životnih
vještina. On uzdiše. Program je gotovo ostao bez novaca i on nema više
slobodnih mjesta, ali kaže mi da svejedno pošaljem neke od njih k njemu, pa će
vidjeti što može učiniti.
"Bog će se pobrinuti", podsjećam ga.
"Ali kad njemu bude odgovaralo, a ne nama", ispravlja me on.
Počinjem posjećivati Baptistički hram i, sa skrivenim smiješkom, slušam kako
bucmasti Morris Young, koji voli rebrica i pečenu ribu, propovijeda
suzdržavanje. Odlazim u košarkašku dvoranu s Robom Saltpe-terom. Ne mogu
više trčati parketom, a - zahvaljujući tome što sam is-tegnuo nekoliko mišića
oko rebara - mogu samo malo pucati prema košu, ali mogu biti trener i navijač.
Navečer mi je, samom u svom stanu, prešlo u naviku paliti vatru u kaminu i
čitati sjedeći ispred nje.
Jednog poslijepodneva, dok šepesam prema Oldie iz smjera sveučilišne
knjižare, okrenem se u mjestu jer sam osjetio nečije oči na sebi, ali ne vidim
nikoga. Sljedećeg dana, dajem Romeu iz javne kuhinje dvadeset dolara kako bi
prošao središtem Elm Harbora nekoliko blokova iza mene i pokušao uočiti prati
li me tko. Možda, prijavljuje on kad se ponovno sastajemo. A možda i ne.
Nema mi druge nego nastaviti.
Ožujak odlazi u povijest. Vraćam se u predavaonicu, pomalo šepav, nesposoban
da skačem gore-dolje kao što sam nekad činio, ali čini se da sam studentima
draži ovakav. Iako sam živčan, pokazuje se da nisam imao razloga biti. Mojih
pedeset sedam naprednih studenata prava, kojima je prošlih mjesec dana
predavao Arnie Rosen, ustaju i plješću dok ja prolazim kroz vrata. Možda je
Arnie briljantan, ali u mene su pucali i čini se da mi to daje poseban autoritet.
Pogled na profesora koji u sebi ima tri rupe od metka tako ih se doima da se
uopće ne trude postavljati svoje uobičajene mudrijaške izazove. Kad im
postavim pitanje, susrećem se s praznim pogledima punim obožavanja, kao da
su tako puni strahopoštovanja da se ne mogu usredotočiti na temu predavanja.
I tako se ja dajem na posao kako bih ih izliječio od tog obožavanja -strog sam i
zahtjevan kao što sam i prije bio. S vremenom shvaćaju kako meci rijetko
pretvaraju ljude u svece, pa se vraćamo na svoj uobičajeni odnos u kojem ja
njima nisam osobito drag, ali svejedno na mojim predavanjima marljivo rade.
Pa ipak, izgubio sam dio svoje snage i čini se da oni to osjećaju. To je kao
kratka drama: Ti znaš da mi znamo da nisi ono što si nekad bio, govore mi oni,
skrivajući razdražljivost iza osmijeha.
Moje su kolege nastavnici suzdržaniji. Kažu mi kako im je drago što me vide,
glasno i pažljivo, onako kako se obraćamo nagluhima, uvjeravajući sami sebe
kroz svoju glasnoću da smo im tjelesno nadmoćni. Na kolegiju me slušaju s
dužnim poštovanjem, čestitaju mi na mojoj sposobnosti uočavanja, pa užurbano
kreću prema svojoj presudi kao da ja nisam ni progovorio.
Prestajem ih pohađati.
Jednom ili dvaput vidim velikog Lionela Eldridgea kako se pogrblje-no vuče
hodnicima Oldie, ali uvijek s udaljenosti. Nikad ne gleda prema meni. Ja ga
nikad ne zazovem po imenu. Ništa me u svim ovim godinama otkad predajem
nije pripremilo za ovakvu situaciju. Što će biti s referatom koji mi duguje?
Postoji li neko posebno pravilo za slučaj da morate ocijeniti studenta koji vam
je preoteo ženu? Savjetujem se s Danom i Robom, koji mi preporučuju da
predam Lionela nekom drugom.
Jedne večeri, tek toliko da budem siguran, ponovno zamolim Romea da mi čuva
leđa i ovaj put, zabavljajući se, on to čini besplatno. Ali još uvijek nema što
prijaviti.
Travanj teče dalje. Kimmer objavljuje da odlazi na tjedan dana u posjet rodbini
na Jamajci. Kao i obično, ja se bunim iz sigurnosnih razloga, ali ona ne dijeli
moj strah od letenja. Ne kaže mi ide li i Lionel s njom, a ja ne pitam. Ne znam
čak ni je li on zaista napustio svoju ženu: čini se da sam ispao iz kruga
ogovaranja, a bojim se pitati Danu koja bi mi zacijelo mogla reći istinu. Bilo
kako bilo, imam Bentleyja tijekom punih sedam dana. Ja sam uzbuđen, ali
Bentley osjeća nelagodu; novonastale okolnosti života u dva kućanstva i raspad
obitelji čini se da su ga iscrpile. Postao je lako raspaljiv, što nikad prije nije bilo
dio njegove osobnosti. Kad mije treće večeri zagorjelo pile, on baca svoj tanjur
na pod, a kad ga ja kažnjavam i šaljem u njegovu sobu da se ispuše, ispad
zlovolje postaje još gori. Kaže mi da me mrzi. Kaže da mrzi mamu. Kaže da
mrzi sebe. Ja ga snažno grlim i govorim mu koliko ga volim i koliko ga mama
voli, ali on se oslobodi mog zagrljaja i zavijajući u suzama odlazi u krevet.
Zbunjen sam, uplašen i bijesan na svoju ženu. U ovakvom trenutku dobri se
roditelji obraćaju za pomoć svojim roditeljima, ali ja nemam koga nazvati, a
radije bih plivao do Antarktika nego savjet o odgoju djece zatražio od svoje
sestre. Ujutro potražim Saru Jacobstein, ženu Roba Saltpetera, koja je dječja
psihijatrica pridružena medicinskom fakultetu. Iskorištavajući naše prijateljstvo,
uhvatim je kod kuće prije odlaska na posao. Vrlo je strpljiva. Kaže mi da je
Bentleyjeva uznemirenost prirodna, da moram s njim biti odlučan, ali da mu
također moram pružiti ljubav i podršku i da ni pod koju cijenu ne smijem pred
njim kritizirati njegovu majku. Potom me upozorava da ćemo se, prije ili
poslije, Kimmer i ja morati dogovoriti koja je od naših kuća njegov dom, a koja
mjesto kamo odlazi u posjet. U mjesecima i godinama koje dolaze ta će mu
struktura biti potrebna, objašnjava mi ona pažljivo. Sarine riječi doživljavam
kao tjelesnu bol u blizini srca, pa ih ne komentiram: znam kakav će biti ishod
svih pregovora s Kimmer. Sara je iznad svega draga žena. Pravilno tumačeći
moju šutnju, nudi se da će danas popodne, iz ljubaznosti prema meni, pogledati
Bentleyja, ako mislim da je to važno.
Ja odlučujem pričekati.
Sljedećeg jutra zove me Meadowsova kako bi mi rekla da je Sharik Deveaux,
uličnog imena Conan, čovjek koji je priznao ubojstvo Freemana Bishopa,
ubijen u zatvorskoj svađi dok je čekao na presudu. Ključni svjedok u slučaju
protiv njega, član bande koji je pristao svjedočiti za tužiteljstvo, nestao je.
Spuštam slušalicu i pokrivam lice, žaleći što nisam učinio više kako bih
oslobodio Conana, ali nije bilo vremena, a snagu sam morao usmjeriti na druge
stvari. Ipak, molim se za njegovu dušu, iako - istini za volju - sad nemam višak
sućuti, posebno ne za narkodilera koji je počinio više nasilnih djela. Pa ipak,
upravo onaj zločin za koji je priznao krivnju on nije počinio, a u toj je svađi -
siguran sam - ubijen kako nitko ne bi saznao istinu. Čak znam i tko je uredio to
posljednje ubojstvo.
Colin Scott, pružajući ruku iz groba.

(III)
SVIBANJ. LIPANJ. Završni ispiti, kape i ogrtači. Diplomska me klasa
nagrađuje za moje rupe od metaka, a možda i za otmicu žene od strane
najpopularnijeg studenta, odabirući me za počasnog govornika. Koračam kroz
svečanost uz pomoć svog novog štapa, teškog, tamnog i prilično ukrasno
izrezbarenog, koji mije darovala Shirley Branch, a koja ga je, pak, donijela sa
svojeg ožujskog odmora u Južnoj Africi, kamo je otišla s Kwameom
Kennerlyjem. Izgleda vrlo elegantno uz moju tmurnu akademsku halju. Prije
nekoliko tjedana, Kwame je napustio posao u gradonačelnikovu uredu zbog
neke visokonačelne stvari - zaboravio sam točno koje - i sad mi Shirley kaže
kako se odlučio sljedeće godine natjecati protiv svog bivšeg šefa.
Previše mi nedostaje Bentley da bih razmišljao o tome.
U svojem govoru kažem studentima da svoje vještine koriste na strani dobra, ne
zla, a oni postaju nemirni jer isti govor slušaju svake godine. I tako ja
odbacujem svoje bilješke, oslanjam se o govornicu i upozoravam ih kako - onda
kad odvjetnici na prvo mjesto stavljaju uslugu klijentu umjesto vrline - ljudi
umiru. Divlje mi plješću. Kažem im da će, budu li odlučili daje njihova jedina
uloga to da rade ono što im klijent kaže, sudjelovati u uništenju naše velike
nacije koja ionako već umire zbog svojeg tvrdoglavog odbijanja da promotri
život kao nešto što nije samo prigoda da dobijemo ono što želimo. Plješću
oprezno. Govorim o naglom širenju oružja i nedostatku političke volje da se
poduzme nešto s tim u vezi. Plješću iz pristojnosti. Govorim o porastu broja
pobačaja i nedostatku političke volje da se učini bilo što u vezi s tim. Oni ne
plješću, ali plješću mnogi njihovi roditelji. Tvrdim kako je i jedno i drugo znak
da mjesto kapitalizma i demokracije kao prave ideologije naše nacije preuzima
udovoljavanje samome sebi. Nitko ne plješće, jer nitko ne misli da ovo što
govorim ima smisla. Kažem im kako moraju pronaći viziju veće nacije i onda
raditi kako bi je ostvarili, ne samo u svojim profesionalnim, nego i u svojim
osobnim životima. Kažem im kako suvremena dihotomija između javnog i
privatnog posve previđa činjenicu da su naši takozvani privatni životi ono što
uči našu djecu kako treba ispravno živjeti - te da je definicija dobro
proživljenog života u tome da sami živimo ispravno, umjesto da koristimo
zakon kako bismo druge prisilili da to čine. Čujem pristojno kašljucanje.
Dosadan sam im. Zamišljam kako se obraćam Kimmer i objavljujem svoju
stranu naše nedovršene svađe. Parafraziram Emersona: svijet je sve što nisam ja
- a to ne uključuje samo ono što je izvan mene, već i dobar dio onoga što je u
meni. Čini se da se velik dio suvremenog života, naglašavam, sastoji od
savjetovanja ljudima da više budu ono što već ionako jesu. Ali Emerson je,
upozoravam ih, bio u pravu. Katkad je čak i tijelo, čije potrebe i želje ratuju s
voljom, ono drugo.
Pojma nemaju o čemu ja govorim. Ne žele znati. Žele da im se čestita na
njihovim postignućima i da ih se otpusti u svijet kako bi mogli udovoljavati
sebi. Zamor se širi redovima studenata u haljama i roditelja koji iznenada
osjećaju nelagodu. Pripadnici diplomske klase shvaćaju kako su pogriješili
pozvavši me da govorim i da me činjenica što sam nastrijeljen zamalo umro na
Starogradskom groblju nije učinila mudrijim, samo ljućim; odbijam im pružiti
utjehu kakva se očekuje na dan diplome.
Pokušavam po posljednji put. Odabirem biblijsku priču iz Egzodusa. Kažem im
kako je Mojsije, kad je Bog nahranio svoje ljude u pustinji, svima rekao neka
uzmu samo ono što im je potrebno. Bilo je lako vidjeti tko je uzeo previše,
podsjećam ih, zato što su oni koji su uzeli više taj višak zadržali preko noći,
prkoseći Božjim uputama, a on je istrunuo i napunio se crvima. Letim
pogledom preko mora svježih mladih lica, izvrsno obrazovanih, spremnih da
stanu u red kako bi postali zaposlenici moćnih pravničkih tvornica velikih
gradova. Pozamašan dio njih, podsjećam se, nikad nije pročitao Egzodus, a
Mojsija se vjerojatno sjećaju kao zvijezde crtanog filma. Pa ipak, moram
pokušati. Uzmite samo ono što vam je potrebno, kažem im. Ne mislim tu samo
na novac - taj im je dio Božjeg zakona već poznat, iako će ga devedeset posto
njih zanemariti kad jednom uđu u posao s novčanom naknadom, kao što čini i
većina nas. Mislim i na ono što uzimate od drugih; emocionalnu energiju, na
primjer. Uzmite samo ono što vam je zaista potrebno u ljubavi. U obiteljskom
životu. U odnosima sa svojim kolegama.
Utihnuli su.
A i u onome što zahtijevate od sebe, dodajem. Uzmite samo ono što vam je od
sebe potrebno. Pravo je ubojito zanimanje. Navodim statistike: besmisleno
visok postotak samoubojstava, alkoholizmu, kliničke depresije, razvoda. Zato
što ne slušamo mudrost Egzodusa. Zato što zahtijevamo, čak i sami od sebe,
više nego što nam je zaista potrebno. Promatramo svoja tijela, svoju snagu, i
mislimo da ih posjedujemo: ne pridružujemo se Emersonu u spoznaji da su ona
dio svijeta o kojem se treba pažljivo brinuti, da ih treba poštovati, a ne ih
zloupotrebljavati; mislimo da su naša i da možemo s njima činiti što želimo. I
tako, misleći da smo oslobođeni, sami popločavamo svoj put u vlastitu propast.
Nisu shvatili da sam završio. Nisam ni ja, sve dok nisam krenuo natrag prema
svom sjedalu. Studenti plješću, ali samo zato što se to od njih očekuje. Silazeći
s podija, tješim se mišlju da bi oni vjerojatno isfućkali i Aristotela, od kojega
sam posudio svoju središnju ideju.
Poslije mi Rob Saltpeter kaže da sam bio sjajan. Draga Dana Worth ljubi me u
obraz i kaže da sam je rastužio. Stuart Land otresito kaže daje govor svakako
bio drugačiji. Lem Carlyle, koji vrši svoju posljednju dužnost kao član
nastavnog osoblja, obavještava me da sam bio hrabar, što može značiti bilo što.
Arnie Rosen objavljuje kako je to bilo malo previše mistično za njegov ukus.
Betsy Gucciardini mrmlja kako je bilo fascinantno, što je sveučilišni žargon za
Bilo mije odvratno. Dekanica Lynda, rukujući se sa mnom, kaže da je bilo
sasvim dobro - što je još jedan negativan eufemizam - ali me pita nisam li
mogao biti samo malo, malčice pozitivniji? Ben Montoya svečano me
upozorava kako su biblijske analogije isključive i vrlo često uvredljive u našem
sve raznovrsnijem društvu. Tish Kirschbaum povjerava mi kako zna što sam
mislio kad sam govorio o pobačaju, ah način na koji sam to rekao
najvjerojatnije će utješiti krajnju desnicu. Shirley Branch sugerira da sam trebao
otvorenije govoriti o svom podtekstu, rasnoj potlačenosti. Ethan Brinkley
smiješi se i kaže kako sam ga podsjetio na razgovor koji je jednom vodio s
Dalaj Lamom.
A Marc Hadley obavještava me da sam pogrešno citirao Emersona.

PEDESET PETO POGLAVLJE

VEZA U ELM HARBORU

"NISI BIO NA DIPLOMSKOJ SVEČANOSTI", kažem ja sljedećeg dana Theu

Mountainu. Još smo jednom u njegovu kabinetu, a ja stojim uz visoki izbočeni
prozor.
"Nisam."
"Svi su to primijetili. Nisi propustio ni jednu u - koliko ono? Dvadeset godina?"
"Nisam mogao stići", mrmlja on, ali ovo je neki novi, promjenjiviji Theo. Iz
njegova je ponašanja nestao sav pobjedonosni prezir. Beživotno sjedi za svojim
radnim stolom i čeka da se sjekira spusti. Savršeno dobro znam zašto nije bio
prisutan, a on zna da ja znam. Mogao je iščitati bijes s mog lica svaki put kad
smo se tijekom posljednja dva tjedna sreli. Posljednje što je jučer želio bilo je
da sjedi među nastavnicima na pozornici i brine se oko toga tko je kriv za to što
su me nastrijelili.
"Znaš, Theo, pogled s ovog prozora ti je zaista nešto posebno."
"To sam već čuo."
"Možeš vidjeti niz prolaz sve do Izvornog Kvadrata. Imaš ravnu crtu pogleda
gotovo do kraja kompleksa." Okrećem se kako bih se suočio s njim. On je
pogrbljena, poražena sjena. Znam zašto mu je bilo potrebno tako dugo da mi
izrazi sućut zbog očeve smrti. Stidio se vlastitih djela, a imao je i zašto. Ali
nema koristi od toga da ga pokušavam mrziti. Svom se težinom oslanjam o
štap. Danas je bol vrlo jaka. Doktor Serra kaže da ću od povremenih unutrašnjih
boli patiti cijeli život.
Koji, ako sljedećih tjedana ne budem dobro računao, možda neće biti dug.
"Zašto si to učinio, Theo?"
"Učinio što?" pita on, neuvjerljivo pokušavajući zvučati nedužno. "Zašto si mi
poslao pješake?"
On me još uvijek ne želi pogledati. Ne želi ni progovoriti. Zagledao se u
fotografije na svom stolu: jedna prikazuje njegovu pokojnu ženu, druga njegovo
jedino dijete, kći koja je sad u ranim pedesetima i starija partnerica u jednoj
tvrtki na Wall Streetu, no fotografija pokazuje sramežljivu mladu studenticu. Na
trećoj su fotografiji tri brata Mountain kako se pentraju po nekim stijenama,
izgledaju čvrsti i snažni kakvi su bili u davnim danima kad su zajedno vladali
svijetom pravnih znanosti. Theo samo odmahuje glavom.
"Daj, Theo, razgovaraj sa mnom. Ionako znam veći dio. Želim samo čuti
ostatak." Kad on ne progovara, krenem oko stola i stanem pred njega. "Ti si me
onoga dana vidio kako napuštam zgradu, zato što sa svog prozora možeš vidjeti
sve. Iz puta kojim sam krenuo prilično si lako pogodio da idem u javnu kuhinju.
Bilo je doba objeda, a meni se žurilo. Osim toga, ti si taj koji me uopće i
povezao s Dee Dee. I tako si nazvao onu koju si već nazvao i rekao joj da preda
prvu omotnicu. Usput, tko je ona? Djevojka koju si nazvao?"
"Moja unuka", kaže on, još uvijek pogrbljen. "Pa nisam baš mogao imati
povjerenja u nekoga drugoga." Tako jednostavno. Njegova unuka, studentica
koledža. Da sam bio pri sebi, mogao sam to shvatiti. "Rekao sam joj neka ne
ulazi i neka svakako ode prije nego što ti izađeš", dodaje on, zamišljeno gladeći
bradu. "Rekao sam joj neka preda omotnicu Romeu i neka mu kaže da je za to
plaćena. Ne bi imalo smisla da si je prepoznao."
Ili tebe, mislim ja.
Odšepesam do stolca, odbacim u stranu papire nagomilane na njemu, pa
uspijevam sjesti. Čini se da bijes silno pojačava moje neprekidne boli. "A drugi
pješak? Crni?"
"To je bilo jednostavnije. Vidio sam tebe i Danu kako odlazite na objed."
Pogled mu leti preko prostorije, nakratko se zadrži na mom bijesnom licu, pa se
spusti na ormar za spise u kojemu je Theo dvadeset lukavih godina čuvao dokaz
Marcova plagijata. Možda je taj dokaz tamo trebao i ostati. "Bilo je svejedno
hoćeš li ih primiti unutar pravnog fakulteta ili vani, pa sam svakog poslao na
jednu stranu. Trebali su stići jedan kratko iza drugoga, ali... pa, nakratko sam se
uplašio."
"Tako te uputio moj otac", ustvrđujem ja. Moj otac koji me želio podsjetiti na to
daje Dvostruki Excelsior šahovski problem vezan uz pješake i koji mije htio
dati do znanja kako bijeli kreće prvi... i koji je htio da budem dovoljno
zaintrigiran kako bih nastavio loviti.
"Da", priznaje on nevoljko. "Zamolio me da to učinim za njega... znaš, ako bi
mu se što dogodilo. Bili smo zajedno u jednoj televizijskoj emisiji prije, oh,
dvije godine." Ponovno se usredotočuje na mene. "Zamolio me to dok smo bili
u garderobi."
"Ali nije ti tad dao pješake."
"Ne. Ne, rekao je da će oni stići kad budu potrebni. A i jesu, otprilike tjedan
dana nakon što... ma znaš, nakon što je umro." Uzdiše. "I, prije nego što me to
upitaš, Talcotte, bojim se da na omotnici nije bilo adrese pošiljatelja."
"Je li poštanski žig kojim slučajem bio iz Philadelphije?"
Oči Thea Mountaina nakratko se razvedre. "Mislim da bi mogao bjti iz
Delawarea."
Na menije red da uzdahnem. Dobra stara Alma, tako se žurila pobjeći onoga
jutra poslije sprovoda, a pješaci su vjerojatno bili skriveni u njezinoj ručnoj
torbici - zacijelo je putem do kuće zastala kako bi ih poslala Theu. Nikakvo
čudo da je otputovala na otoke. Pitam se koliko je točno ljudi Sudac uvukao u
svoju sumanutu zavjeru.
"Znači, kad si mi rekao da pred kraj njegova života nisi bio blizak s mojim
ocem, ali da Stuart jest, lagao si. Pokušao si me poslati u suprotnom smjeru."
"Da, pokušao sam te poslati u suprotnom smjeru, ali nisam lagao." Govori kao
državni dužnosnik optužen za krivokletstvo. "Tvoj otac i ja više nismo bili
bliski. I to je također bila istina. Kad se tvoj otac obratio meni, pitao sam ga
zašto ne želi da to učini Stuart. On je postao razdražljiv i rekao kako zapravo
nema povjerenja u Stuarta." Theo odmahuje svojom kudravom glavom, u tom
kratkom trenutku ponovno zadobivajući svoju staru žovijalnost. "A tko bi ga za
to mogao kriviti? Stuart bi i svoju unuku prodao za debeli savjetnički honorar."
Ali ja shvaćam da Theophilus Mountain nije dopro do srži istine. Stuart je, bez
obzira na svoja politička opredjeljenja, bolji čovjek od Thea. Izravniji, manje
podmukao. Ili je Stuart izravno odbio zahtjev, ili je Sudac nagađao da će to
učiniti, pa ga se nije ni potrudio zamoliti. Obratio se Theu upravo zbog
bizantinske ljubavi svog starog učitelja prema urotama.
"A Marc Hadley?" pitam ja.
"Što s njim?" slabašno pita Theo, umoran od toga da se neprestano pravi
snažnim.
"Rekao si mi da nisi ti taj koji je Bijeloj kući ispričao o njegovu plagijatu..."
"I nisam, Talcotte! To je bila istina!"
"Znam da jest. Ali netko je šopao Bijelu kuću transkriptima Marcovih
razgovora na večerama, kad je izbacivao sve one lude ideje. I to si bio ti, Theo.
Dobro, nisi imao prave političke poglede koji bi ti omogućili utjecaj kod
trenutačne administracije. Ali Ruthie Silverman bila je i tvoja studentica, ne
samo Marcova. Ona bi te poslušala."
On sliježe ramenima.
Moj bijes prekipi. "A je li ti ikad palo na pamet, Theo, je li ti i na trenutak palo
na pamet da bi se to moglo prelomiti na mojoj ženi? Da bi mogao upropastiti
njezine šanse dok radiš na sabotiranju Marca Hadleyja? I da bi time mogao
upropastiti ono malo što je ostalo od mog braka?"
Theo ne govori ništa. Izgleda iskreno zaprepašten. Cijenom? Svojim otkrićem?
Shvaćam da mi više nije stalo. Više ne mogu podnositi njegovu prisutnost,
prisutnost ovoga čovjeka kojemu sam se tako divio. Stapom bodem orijentalni
sag dok se odgurujem kako bih ustao.
"Zbogom, Theo", mrmljam, krećući prema vratima.
"Nikad to ne bih učinio", ustraje Theo dok mu se glas, u usrdnom naporu da me
uvjeri, uspinje za nekoliko registara sve do pravog kreštanja, "da sam znao kako
će završiti."
S vrata mu dobacujem pogled. "O, da, učinio bi to."

PEDESET ŠESTO POGLAVLJE

LJETNA ŠETNJA

(I)
TRI DANA POSLIJE, Sally me konačno pristaje vidjeti. Provela je dva
obvezna mjeseca u ustanovi za rehabilitaciju i sad može primati posjetitelje.
Stara se ciglena zgrada smjestila visoko na strmoj obali i gleda prema rijeci
Delaware: ako slučajno prelazite most iz New Jerseyja, vjerojatno je možete
vidjeti - izgleda kao ruševna kuća, što zapravo i jest. Visoki cigleni zid okružuje
zemljište s tri strane. S četvrte je strane rijeka.
Sally i ja šećemo prostranim zemljištem, a desetak metara iza nas hodaju
bolničar i kapelanka centra, velečasna Doris Kwan, koja je prisutna po Sallynoj
želji. Prije no što mi je bilo dopušteno vidjeti Sally, porazgovarao sam s
velečasnom Kwan u njezinu sunčanom uredu. Ona je čvrsta, mišićava žena
carskog držanja, stara pedesetak godina, tamne kose nemarno svezane na
zatiljku. Zrak oko nje pucketa; ako se pokaže da u slobodno vrijeme trči
maraton, neću se iznenaditi. Ima doktorat iz socijalnog rada, uz diplomu iz
teologije. Diplome joj vise na zidovima, uz lošu reprodukciju Posljednje večere.
Tijekom našeg kratkog razgovora, ni na trenutak ne prestaje sumnjičavo i ljutito
zuriti u mene. Ja sam bila protiv ovog sastanka, rekla mi je, ali Sarah je
ustrajala. Objasnila mije program: dva grupna sastanka dnevno, četiri puta
tjedno individualno psihološko savjetovanje, obvezno pohađanje kapelice svako
jutro, po jedan sat u teretani svako popodne. Nastojimo zaliječiti njezin um,
tijelo i dušu. Ovdje vjeru shvaćamo vrh ozbiljno. Sarah se oporavlja, ali još je
dug put pred njom.
Uvjerio sam velečasnu Kwan da neću poremetiti program. Dopustila je da joj se
na licu vidi neprikrivena nevjerica. Pitam se što joj je Sally otkrila tijekom
terapije.
Sad, dok šećem sa Sally, divim se promjenama koje se na njoj primjećuju
poslije mjeseci trijeznosti. Malo je mršavija i mnogo ljupkija. Odjevena je u
trenirku i sandale. Kaže da je majku vidjela nekoliko puta, ali da joj nedostaju
djeca koja nisu dovoljno stara da bi došla u posjet. Glas joj je tiši, upadice
smirenije. Izgubila je djelić svoje iskričavosti, što me žalosti, iako nije bilo
drugog izbora. Tamni kolobari ispod njezinih očiju govore mi kako joj je teško
bilo.
"Tako sam se zabrinula za tebe kad sam čula", mrmlja Sally. Zvuči umorno, ali
smireno. "Došla bih te posjetiti, znaš, u bolnici, ali" - lagani trzaj zgloba koji
pokazuje prema centru, zemljištu, zidu.
"Dobro sam ja."
"Šepaš. Prije nisi šepao."
Sliježem ramenima, moj teški štap grabi naprijed kao dodatna noga. "Mogu biti
sretan što sam živ", uvjeravam je. Onda dolazi na mene red da pitam kako je
njoj, pa prolazimo kroz istu rutinu, samo u obrnutom smjeru.
Sally mi kaže kako je tijekom proteklih nekoliko mjeseci naučila mnogo o sebi
i kako joj se većina toga što na sebi vidi ne sviđa. Mrmljam nešto što bije
trebalo razuvjeriti, ali Sally ne želi razuvjeravanje: ona želi otkriti grubu istinu
o tome što je učinila samoj sebi, kako se to više nikad ne bi ponovilo. Osim
toga, dodaje, želi popraviti što više štete koju je prouzročila. "Zao mi je zbog
svih stvari koje sam ti rekla tijekom godina, Tal. Posebno o tvojoj ženi. Tvojoj
bivšoj ženi."
Pravim grimasu. "Još nije bivša."
"Odustani, Tal. Sad si samac. Navikni se na to."
"Ne želim se na to naviknuti."
"Nećeš ni morati." Sally zahihoće i nježno me bubne u rame. Smijeh joj zvuči
metalno i usiljeno, slabašan odjek onoga čime je nekoć zračila. "Sve će sestre
navaliti na tebe, samo pričekaj i vidjet ćeš."
"Iskreno sumnjam."
"Ma zezaš me? Neoženjen crni muškarac, ne drogira se, ne pije, obožava djecu?
Sladak, ide u crkvu, nije naprasit? Morat ćeš se štapom braniti od njih."
Odmahujem glavom, uistinu manje zainteresiran za te mogućnosti nego što
misle Sally i mojih nekoliko prijatelja. Ali prihvaćam igru. "Zaboravila si
navesti da sam zgodan."
"Nisam zaboravila. Samo ne želim da ti to udari u glavu." Još jedan nježan
bubotak.
U tišini prolazimo kroz hodnik ispod starih, mudrih javorova, a Doris Kwan
vrzma se uokolo zaštitnički, kao jedan od tjelohranitelja Jacka Zieglera. Počinje
se činiti daje Sally osmijeh prilijepljen uz lice i ja shvaćam da joj je moj posjet
naporan. Kakvi god bili drugi demoni koji su je progonili, njezina im je obitelj s
očeve strane svakako pomogla daje gurnu preko ruba. U ovom je trenutku
zaista bolje da nas što manje viđa. Izranjamo na čistinu koja gleda prema rijeci.
Sjedimo jedno do drugoga na drvenoj ljuljački posve obojenoj u bijelo i zajedno
piljimo u obalu Jerseyja. Žičana ograda kvari vidik, ali bolnica, očito, ne može
riskirati.
"Nisi došao ovamo samo da vidiš kako sam", kaže konačno Sally. U glasu joj se
više osjeća žaljenje nego prijekor. Nedostaje joj ljubav drugih. Pitam se zna li
za Addisona.
"To je bio glavni razlog."
"To je možda jedan od razloga, ali nije glavni razlog."
Ne mogu je pogledati u oči. Dolje uz ogradu, postarija žena grli mlađu koja
jeca. Mogle bi biti majka i kći, iako ne znam koja je od njih pacijentica. Dok se
grle, dvojica čuvara pažljivo ih motre.
"Imam i drugi razlog", kažem ja napokon.
"Dobro." Sad se odvažim pogledati je, ali ona se upiljila u travu, a njezin prst u
papuči struže po zemlji. "Moram te nešto pitati." "Dobro."
"Zašto si uzela album s izrescima?"
Sally polako podiže glavu, njezin pažljivo osmišljeni poluosmijeh još je na
svom mjestu. Oči su joj sjajne, ali oprezne. Blistaju jedva primjetnim tračkom
suza, ili možda boli. "Koji album?" pita ona neuvjerljivo.
"Iz Ulice Shepard. Dan poslije sprovoda. Album sa svim onim nesrećama u
kojima je nesavjestan vozač nekoga pregazio. Ti si ga ponijela kad si odlazila."
Ponovno mi je pred očima slika Sally koja se šepiri niz prednji prilaz dok ja
razgovaram s lažnim agentima FBI-a, a njezina torba za kupovinu veselo joj se
njiše na ramenu. "Zašto si ga uzela, Sally?"
Isprva mi se čini kako će moja sestrična ustrajati u svom poricanju. Trenutak
poslije, ona prošapće jednu riječ, nježnu psovku: "Addison."
"Addison? Što s Addisonom?"
"On me zamolio da ga uzmem."
"Ali zašto? Ako gaje htio, zašto ga nije uzeo sam?"
"On ga nije mogao uzeti. Ona glupa poetesa je bila s njim." Nesretno se smije.
"On... nazvao me dan nakon što je umro vaš otac. U kuću. Sjećaš se? Rekao mi
je da odem u radnu sobu i uzmem album, ali ja sam ušla, a ti si bio tamo i... pa,
pretpostavljam da sam se prepala. Ali poslije sprovoda me pitao jesam li već
uzela knjigu, ja sam rekla da nisam, a on je rekao da me lijepo moli neka je
iznesem iz kuće, daje to vrlo važno. Pa sam to sljedećeg dana i učinila."
Na trenutak razmišljam. "U njoj je moralo biti nešto za što je Addison htio da to
nitko ne vidi."
Ona kima, nožnim prstom još uvijek stružući travnjak. "To sam i ja pomislila."
Pitanje za milijun dolara: "Pa, stoje bilo unutra?"
Sally oštro udahne. Zabrinuta velečasna Kwan koja se oštro protivila ovom
susretu, dolebdi na rub mog vidokruga. "Addison je rekao... rekao je da će
Mariah kopati po... po Sučevoj prošlosti. Htio je da ja uzmem album kako ga
ona ne bi pronašla. Poslije me zamolio da radim s Mariah, da je... držim na oku.
I da ga obavijestim bude li išta našla."
Nije mi teško zamisliti svog brata kako na ovaj način manipulira jadnom Sally:
njezina zaljubljenost u njega, kao što svi u obitelji znaju, nikad nije do kraja
prestala. Dok promatram svoju sestričnu koja sjedi ovdje i s boli se prisjeća,
pitam se je li seksualna strana njihove veze zaista prestala tako davno kao što
svi misle, ali onda tu nedostojnu misao odgurujem od sebe, zato što bi mi bilo
isuviše lako da ga počnem mrziti. Addison vjerojatno o svemu što se događa
zna više od svih nas ostalih zajedno, ali svoje je spoznaje ponio sa sobom u
Južnu Ameriku.
Sad moram biti pažljiv, moram postavljati pitanja odgovarajućim redoslijedom.
"Znači, nikad ti nije rekao stoje bilo u albumu?"
"Nikad ga nije ponovno ni spomenuo. Motao me oko malog prsta." Osmijeh je
nestao.
Oprezno, oprezno: "Pretpostavljam da te također zamolio i da ukra-deš
Mariahinu bilježnicu. Onu u koju je pisala bilješke kad ste vas dvije bile na
tavanu? Kako bije mogao pročitati?"
"Nju sam uzela sama od sebe. Vjerovao ili ne, htjela sam ga impresionirati.
Bojala sam se da bi Mariah mogla pogoditi kamo je nestala, ali to se nikad nije
dogodilo."
"I, je li ga to impresioniralo?"
Ona odmahuje glavom. "Nazvala sam ga da mu to kažem, bila sam sva
uzbuđena, ali on je uopće nije htio. Njemu je bilo stalo samo do albuma."
"Ali, Sally, zašto je Addisonu bilo tako stalo? Je li ti rekao zbog čega je
zabrinut?"
Odgovor stiže vrlo polako, kao da ona još uvijek odlučuje koliko da mi kaže.
Zabrinut da bi Doris Kwan mogla svakog trenutka prekinuti ovaj razgovor,
susprežem potrebu da zamolim Sally neka se požuri. "Rekao mi je... rekao je
daje vaš otac, jednom davno, učinio nešto užasno. I još je rekao... rekao je da bi,
ako se to sazna, mogao biti u nevolji."
"Tko bi mogao biti u nevolji? Sudac?"
"Addison."
"Addison bi mogao biti u nevolji?"
"A nego tko drugi?" Glas joj je postao nekako kreštav.
"Samo sam mislio—"
"A za koga je on ikad bio zabrinut, osim za sebe?" Prigušeni jecaj. "Kakav gad!
Natjerao me da lažem za njega, da ukradem za njega, pretvorio me u malu
špijunku! A ponašao se prema meni kao prema kurvi! Uvijek je bilo tako! Gad!
Mrzim ga!"
"Sally—"
Ona se obara na mene. "Svi ste vi gadovi! Svi vi, Garlandovi! Nitko od vas
mene nije volio! Vi ste voljeli jedni druge i sami sebe, ali nikad niste voljeli
mog oca i nikad niste voljeli mene!"
Velečasna Kwan stvorila se uz nas. "Mislim da smo ovdje završili", kaže ona
odlučno, povlačeći Sally, koja joj se ne opire, na noge i dalje od mene.
"Čekajte", prosvjedujem ja, želeći ispraviti sve njezine pogrešne predodžbe,
uvjeriti je da sam ja jedan od pozitivaca.
"Morate otići, profesore. Vaša je sestrična dovoljno propatila."
"Ali moram joj reći—"
Ona odmahuje glavom, smještajući između nas svoje sportsko tijelo. Već je
predala Sally bolničarki koja se odnekud stvorila. Uz dobru svećenicu stoji
bolničar i njih su dvoje neprobojna prepreka. Mariah i Howard platili su za
najbolje. "Profesore, ja shvaćam da vas boli i razumijem da i vi patite. Ali ne
možete od svoje sestrične učiniti sredstvo za svoje izbavljenje. Sarah je ljudsko
biće, nije oruđe. Dosad ju je već iskoristilo daleko previše ljudi. Iskorištena je
do krajnjih granica."

(II)
ZBOG ONOGA ŠTO MI JE JOŠ PREOSTALO učiniti osjećam se prljavo, ali
barem nešto poduzimam. Iz javne govornice zovem Mariah u
Darien i tražim adresu i telefonski broj There Garland, koje - kao pravi muški
Garland - očito nigdje nemam zapisane. Moja sestra zapitkuje, ali sudara se sa
zidom od cigli - od Suca sam naučio kako ga podići - pa se konačno predaje i
kaže mi ono što želim znati, zauzvrat izvlačeći obećanje da ću "sve sočne
pojedinosti" poslije podijeliti s njom. Moja sestra još uvijek vjeruje u urotu i s
veseljem će u svoj model ubaciti sve za čim bih ja slučajno mogao tragati.
Thera živi u Oakleyju, u Marylandu, tridesetak kilometara sjeverno od
Washingtona, od bolnice je to manje od dva sata vožnje. Zbog ozljede, noga me
boli cijelim putem. Stajem dvaput, ali ne zovem Theru prije nego što stižem u
blizinu, zato što joj ne želim dati priliku da me odbije. Sally je Therino jedino
dijete i njezina se majka prema njoj odnosi silno zaštitnički- vjerojatno previše
zaštitnički, zato stoje često štitila svoju kćer od posljedica njezinih vlastitih
loših navika. Obiteljska legenda kaže daje Thera čak jednom ili dvaput lagala
policiji, a jednom prevarila osiguranje kako bi prikrila tko je zapravo vozio kad
se dogodio sudar.
Therin mrtvački glas odaje da nije oduševljena. Kažem joj da bih želio vidjeti
djecu, što je istina, ali ne potpuna. Iako ne skriva oklijevanje, konačno se miri s
neizbježnim i kaže mi neka svratim. Daje mi upute kako stići do njezina stana
koji je u blizini gradskog središta.
Zahvaljujem joj i žurim prema svom automobilu.
Jurim za Therom zbog jednostavne teorije: moram ući u Sallyn stan. Sally je
rekla kako ju je Addison zamolio da uzme album. Također je rekla i to kako ga
on više nikad nije spomenuo, zato što ju je motao oko malog prsta. Da ju je
motao oko malog prsta, to može značiti samo daje znao kako će ona učiniti sve
što je zamoli. Prema tome, kad je rekla da ga više nikad nije spomenuo, mislila
je da nikad nije čak ni pitao je li uzela album.
Što znači da mu ga nikad nije ni dala.
Kad stižem do raštrkanog naselja u kojem živi Thera, zastajem na vrhu prilaza i
puštam promet da prolazi pokraj mene, zato što sam u sebi ponovno osjetio onaj
hladni, uzbunjujući osjećaj da me netko motri. Ali ni jedno od vozila iza mene
nije čak ni usporilo kako bi vidjelo kamo idem, što znači da vjerojatno
umišljam.
Zvonim, i eto There, goleme i tamne, nalik na barikadu kakvu je uvijek
nastojala izgraditi oko Sally. Vatrena je kao i Sally, ali energiju koju stvara ta
vatra ona ne koristi kako bi šarmirala, nego kako bi zastrašila. Ne čini se daje
sretna što me vidi, a teško daje zbog toga mogu kriviti: Garlandovi, barem
muški, nisu bili dobri prema njezinoj kćeri. Odjevena je u široke traperice i
bijelu košulju, a Sallyno dvoje djece, sedam i osam godina stari, zabrinuto virka
iza snažnih nogu svoje bake.
"Zdravo, Thera."
Ona neljubazno kimne, pa korakne u stranu i carski me pripušta u mali hodnik.
Stojim na plavim keramičkim pločicama koje se slažu s blijedim zidovima. U
hodniku vise slike: crni Isus, bijeli Isus. Na suprotnom su zidu fotografije:
Derek, Malcolm X, Martin Luther King. Derekova je najveća. Naginjem se
kako bih se rukovao sa Sallynom djecom koja su, puna nade, iskolačila oči. Kad
ustanove da im nisam ništa donio - strahovit previd rođaka kojega rijetko viđaju
- otrče u kuću kako bi se igrala.
"Koliko je prošlo, Talcotte? Četiri godine? Pet?"
"Tako nekako. Žao mi je, Thera."
Thera zagunđa nešto što bi moglo biti opraštanje. Vodi me u kuhinju, gdje
sjednemo svaki s jedne strane kuhinjskog šanka i pijemo čaj. Na ultrapasu je
rastvorena Biblija. Do nje je knjiga Oswalda Chambersa. Uz prozor visi vezivo:
ŠTO SE MENE I MOJE KUĆE TIČE, MI ĆEMO SLUŽITI GOSPODINU.
Thera tako sjedi, sedamdesetak godina stara, ozbiljna i snažna, okružena
svojom vjerom, zlo joj je od brige za svoju kćer, a možda se pita i zašto se Sally
više uvrgla na svog oca nego na majku. Ali, kako je znala reći Samo Alma, i
Thera je u svoje vrijeme bila prilično divlja.
"Što hoćeš, Talcotte?" Taj dio svoje osobnosti, tu emocionalnu iskrenost, Thera
je zaista prenijela na svoju kćer. Ni jedna se od njih ne zna pretvarati da osjeća
nešto što ne osjeća, niti znaju skriti ono što zaista misle. "Nisi ti prevalio sav
ovaj put da vidiš Rachel i Josha, prema tome, nemoj mi lagati."
"Danas popodne otišao sam posjetiti Sally."
Nešto se mijenja na njezinu licu i glas joj postaje manje oštar. "Kakva je bila?"
"Još uvijek joj je teško."
"To znam. Mislila sam, kako se ponašala prema tebi?"
Pitanje me iznenađuje, istodobno je i oštroumno i zlobno. Odlučujem se za
diplomatski ton. "Ispričali smo se jedno drugome."
Thera nema strpljenja za eufemizme. "Oh, zaista? Kako to? I ti sije poševio?"
U trenutku osjećam glupu paniku. "Ne, ne, molim te, nemoj to ni pomisliti.
Nisam, naravno da nisam."
"Tvoja obitelj nije bila dobra prema njoj, Talcotte." Tvoja obitelj. Sama se
Thera u tu obitelj tek udala. A Sally je rodila prije nego što nam se pridružila.
"Znam."
"Nisi trebao odlaziti k njoj." Kratka stanka. Možda odlučuje hoće li mi oprostiti.
"No, dobro, a zašto si išao?"
Imao sam vremena porazmisliti kako ću na to odgovoriti. "Thera, ne mogu ti
reći sve. Volio bih da mogu, ali ne mogu. Ali Sally je bila... Ona i moja sestra
istraživale su što se dogodilo mom ocu. Nisam je želio uznemirivati, ali postoji
jedno pitanje na koje mi je, kako sam shvatio, samo ona mogla odgovoriti.
Otišao sam joj postaviti to pitanje."
Čini se da se Thera zabavlja. Otpije mali gutljaj čaja. Njezina golema ruka
sakrije šalicu. Ne uspijevam razabrati vjeruje li mi ili ne. "I, jesi li dobio
odgovor?"
"Da. Jesam." Ona čeka. Čujem djecu kako urlaju u susjednoj sobi. Vrijeme je da
stavim karte na stol. "Thera, moram ući u Sallyn stan."
"Pa što ti misliš, da ću ti ja samo tako dati ključeve?"
"Važno je. Inače ne bih vozio ovako daleko."
"Stoje važno? Što to tražiš, Talcotte?"
"Postoji nešto... nešto što je Sally sakrila u stanu. Nešto što potječe iz kuće mog
oca. Moram to pronaći."
"Kažeš da je ukrala nešto?"
Silovito odmahujem glavom. "Mislim daje nastojala pomoći. Mislim daje...
daje ona mislila da radi dobro kad je to sakrila."
Therine se oči sužavaju. "Pomoći kome? Tvom bratu, zar ne?"
"Zašto to kažeš?" odbijam ja napad.
"Zato što je plakala dan prije nego... prije nego što se pokušala ubiti?
Neprestano je govorila o tvom bratu i onome što joj je on učinio." Na trenutak
oboje razmišljamo o tome. Njezino me sljedeće pitanje iznenađuje, ali to je
majčinsko pitanje: "Je li ta stvar koju tražiš uzrok njezina živčanog sloma?"
"Ne znam. Mislim da bi mogla biti... barem djelomično."
"Ako je nađeš, hoćeš lije ponijeti sa sobom?"
"Da, mislim da hoću."
"I zato želiš ključ? Daje možeš pronaći i odnijeti?" "Da."
"Pričekaj me ovdje."
Thera otklipše hodnikom. Čujem kako moli djecu da se stišaju. Trenutak
poslije, vraća se s torbom za kupovinu. "Mislim da ovo tražiš, Talcotte."
Dodaje mi torbu. Gledam unutra. Vidim svoj stari baloner, onaj koji sam
posudio Sally onoga jutra kad se iskrala iz Hiltona. Okrećem se prema Theri, na
rubu da joj počnem objašnjavati kako ovo uopće nije stvar zbog koje sam
zabrinut i da ipak trebam ključ, kad primjećujem kako j e torba teža nego što bi
trebala biti. Uranjam u nju još jednom i na dnu torbe otkrivam Mariahinu
nestalu bilježnicu. Kanim prosvjedovati i reći kako ni to nije ono što tražim. Ali
onda odmatam-baloner i, umotan u njega, nalazim plavi album.
"Nosi tu vražju stvar odavde", zapovijeda mi Thera. "Znala sam da je to
Sotonino djelo čim ju je Sally donijela. Zar ti to ne osjećaš?" Ona zadrhti i ovija
ruke oko sebe. "Trebala sam je spaliti. Već je upropastila i previše života."

(III)
NISAM DOŠAO OVAKO DALEKO da bih sad postao nestrpljiv. Kao ni mom
bratu, ni meni nije stalo do bilježnice, jer ona više ne sadrži nikakvu tajnu.
Samo me plavi album privlači. Ali ne otvaram ga, ne odmah. Umjesto toga,
ponovno se zaputim prema sjeveru i brzo stižem do autoceste 1-95. Jurim tako
još jedan sat, provjeravajući retrovizor, želeći da je ovdje Maxine koja bi me
mogla posavjetovati. Ali možda ona i jest ovdje. Konačno se zaustavljam u
standardnom motelu u Elktonu, tik uz granicu Marylanda, kako bih prenoćio.
Večeram sendvič od piletine iz McDonald'sa, poslije čega sjedam za ne baš
sasvim drveni stol u spartanski namještenoj sobi, napinjući se da se usredotočim
usprkos jakom mirisu sredstva za dezinfekciju. Iz torbe za kupovinu izvlačim
svoj stari zeleni kaput, tako gadno zgužvan da ga možda ni kemijska čistionica
neće moći spasiti.
Potom vadim plavi album i stavljam ga nasred stola. Vražja stvar.
Sjećam se dana kad sam ga pronašao, petka poslije očeve smrti, i panike koju
sam osjetio pri pomisli da bi ga mogla vidjeti jadna Sally. Još mi je onda
instinkt govorio kako bi bilo bolje da to nikad ne ugleda svjetlo dana.
No, sad je noć, pa ga mogu otvoriti i pokušati razabrati stoje to tako potpuno
uplašilo Sally, da je - uz dodatak ostalih bestidnih pritisaka moje obitelji -
pokušala sebi oduzeti život. I tako još jednom prevrćem zlokobne stranice,
katalog smrti, ne samo moje mlađe sestre nego i drugih ljudi, od kojih je svaka
uključivala bijeg vozača s mjesta nesreće i bila tragedija za neku obitelj, negdje:
sve te ljude, siguran sam, netko je volio.
Ružno, da. Ali kako je ono Sally rekla?
Ne znam zašto je morao dobiti ijedno i drugo. Sally je to rekla trenutak prije
nego što je popila pilule. Paula, njezina sponzorica iz Anonimnih alkoholičara,
pretpostavila je da Sally misli na mene, zato stoje stalno ponavljala Jadni
Misna. Ali možda i nije mislila na mene. Možda je netko drugi morao dobiti i
jedno i drugo.
Ponovno sam prešao cijeli album. Posljednje su stranice prazne, zato stoje
Sudac prestao skupljati izreske nakon što se oporavio. Ali kako to da se
oporavio? Što je dovelo do iznenadne promjene njegova držanja koje se ja, moj
brat i moja sestra tako živo sjećamo?
Listam natrag do posljednjeg izreska, posljednjeg članka koji je moj otac
zalijepio u album prije nego što je prestao s tim. Kao i ostale, i to je priča o
nesreći poslije koje je vozač pobjegao. Phil McMichael, primjećujem, bivši
Danin dečko i sin Sučeva starog prijatelja, senatora Oza McMichaela, pregažen
u svom Camaru ovjesom traktorske prikolice.
Pa? Zanimljiva koincidencija, ali kakve to veze ima?
Na margini je nažvrljana jedna od očevih nečitkih primjedbi. Treba mi trenutak
daje odgonetnem. A onda razabirem: Excelsior.
Excelsior?
Mislio je na stranicu albuma, a ne na šahovski problem? Ilije mislio na oboje?
Samo malo. Morao je dobiti ijedno i drugo.
Počinjem čitati članak, nastojeći ovo shvatiti. Podcrtan je prvi redak trećeg
odlomka. Ironija je sudbine što je zaručnica gospodina McMichaela, Michelle
Hojfer, prije tri mjeseca poginula u sličnoj nesreći...
Prsti mi se znoje dok petljam tražeći prethodnu stranicu i, naravno, pronalazim
sliku Michelle Hoffer, djeteta iz neke druge bogate obitelji, mrtve u prometnoj
nesreći. A na margini, ista riječ: Excelsior.
Dvostruki Excelsior.
Ljudi u automobilu.
Ljudi. Vozač i suvozačica.
U mislima vidim Sally kako sjedi u svom stanu, iz noći u noć proučavajući
album, nastojeći shvatiti zašto je Addison tražio od nje da ga uzme, čekajući
njegov telefonski poziv koji nikad nije stigao. Jednog joj dana uspijeva prevesti
zagonetni Sučev rukopis i ona iznenada shvaća svu tu zbrku. I poželi daje nije
shvatila. Što onda čini? Daje album svojoj majci, nastojeći ga izbaciti iz svog
života, nastojeći jednom zasvagda iz svog života izbaciti i Garlandove, ali to
nije dovoljno. Ona zna što krije moj brat, zna stoje učinio Sudac i, u svom
krhkom emocionalnom stanju, strovaljuje se preko ruba.
Nikakvo čudo da policija nije poduzela ništa u vezi s Abbynom smrću. U onim
se danima nitko nije usudio učiniti ništa protiv sina najmoćnijeg senatora na
Capitol Hillu. Svakako ne zato što je pregazio crnu djevojčicu koja je pušila
travu i usred oluje, bez vozačke dozvole, vozila automobil koji čak i nije bio
njezin. Taj slučaj nitko nije htio ni pipnuti.
Nitko osim Olivera Garlanda.
Nitko osim Colina Scotta.
I nije to bila tek osveta, oko za oko. U automobilu koji je ubio Abby bile su
dvije osobe, a Sudac je, u svom ludilu, odlučio da ih mora dobiti oboje.

PEDESET SEDMO POGLAVLJE

RAZMJENJUJU SE NEKI DJELIĆI

(I)
AKADEMSKA JE GODINA ZAVRŠILA i naš je mali gradić, Elm Harbor,
ponovno prazan. Ili se takvim čini. Ljeti nestaju ne samo studenti i profesori,
već se čini kako se čak i stalni stanovnici povlače u neko tajno skrovište, kao da
nemaju poslove na koje moraju odlaziti, autobuse u kojima se moraju voziti,
redove pred blagajnama u kojima moraju stajati. Držim se podalje od pravnog
fakulteta. Ponovno se razvlačim uokolo, uređujem svoj stan u nastojanju da ga
učinim mjestom u kojem se može živjeti. Katkad igram šah na Internetu, katkad
slušam glazbu, katkad pišem znanstvene radove. Potisnuvši svoj strah od
letenja, na nekoliko dana posjećujem Johna i Janice Brown u Ohiju, ali ne
mogu dugo podnositi njihovu obiteljsku sreću. Još uvijek dva ili tri puta tjedno
razgovaram s Mariah, ali nije nam ostalo mnogo tema za razgovor. Uvjeren sam
da je u kontaktu s Addisonom, ali ona mi nikad neće reći jesam li u pravu.
Čekam. Odredio sam kriterije za okolnosti stupanja u akciju, a okolnosti još
nisu odgovarajuće, pa se silim na strpljivost koja je mojoj naravi nepoznata.
Počinjem pomno pratiti vremenske prognoze, nadajući se uraganu, jer će mi
samo uragan omogućiti djelovanje.
Nastavljam prikupljati podatke. Jednog jutra odšetam do knjižnice pravnog
fakulteta i u Martindale-Hubbelu, nacionalnom pravničkom imeniku, potražim
jedno ime. Istoga dana objedujem s Arniejem Rosenom, kako bih mu postavio
zakučasto pitanje vezano uz pravnu etiku. Sljedeće večeri odlazim na prijem u
domu Lema i Julije Carlyle - koji će uskoro biti "sudac i gospođa" - u
predgrađu, ali kad shvatim da je osim mene jedina sama osoba pametna i lijepa
crnkinja, desetak godina mlađa od mene, urednica podnevnih vijesti na lokalnoj
televiziji, te da su nas dobronamjerni domaćini posjeli jedno uz drugo,
ispričavam se i rano odlazim. Ona je vjerojatno prekrasna, ali ja sam daleko od
toga da budem spreman.
Dva dana poslije, grupa konzervativnih aktivista započinje javnu kampanju za
istragu "nerazriješenih pitanja" koja okružuju "tragičnu i sumnjivu" smrt suca
Olivera Garlanda. Ježim se dok gledam tiskovnu konferenciju na CNN-u, ali
samo toliko koliko mi treba da ustanovim kako u to nije umiješan nitko iz
obitelji; svejedno, silno me boli to što u gomili lovaca na zavjeru vidim ozbiljno
lice Eddieja Doziera, Danina bivšeg supruga. Budući da je nekoć bio Sučev
pravni službenik i da je, još k tome, pripadnik tamnijeg naroda, on je blistavi
trofej ove grupe i oni ga pokazuju u prvom redu. Celičim se za primanje
baražne vatre novinskih upita, na koje ne kanim imati komentara, ali vrlo se
malo novinara potrudilo nazvati. Moj otac, mrtav već osam mjeseci, stara je
vijest i ne može ga oživiti čak ni moj stari prijatelj Eddie, koji gaje obožavao.
Krajem lipnja vozim se u Woods Hole i trajektom prelazim na Vinograd, stoje
moj prvi posjet otoku od siječnja. Potrebno mije nekoliko dana da otvorim kuću
za sezonu - ovaj put nije bilo vandalizama - pa se vraćam u Elm Harbor kako
bih, prema dogovoru s Kimmer, preuzeo svog sina. Vraćam se u Oak Bluffs i
provodim tri veličanstvena tjedna s Bentleyjem, tijekom kojih mu priuštim baš
sve što se može. Ujutro se satima vozimo na Letećim konjima, a popodne se
satima igramo na plaži. Kušamo svaku vrstu kolača. Svaki dan odlazimo na
igralište. Šetamo se stijenama na Gay Headu i slanim močvarama
Chappaquiddicka. Odlazimo u pričaonicu knjižnice. U Inkwellu gradimo
goleme pješčane dvorce. Čekamo u redu kod Lynde Jean. Iznajmljujemo bicikle
i ja počinjem učiti svog sina kako se vozi bicikl sa samo dva kotača, ali on ima
tek četiri godine i na kraju, pomoćni kotači ostaju. Jedemo toliko sladoleda da
bi se od njega udebljala vojska. Kupujem mu pulovere, kape i igračke.
Kupujem mu njegov prvi par jedriličarskih tenisica i on ih ne skida s nogu. To
ne predstavlja uobičajeno maženje djeteta otuđenih roditelja koji imaju novaca;
u ovom se trenutku ne nadmećem s Kimmer za naklonost našeg čudnog,
prekrasnog sina; radi se samo o tome da je moj nedovršeni posao ostao
nedovršen - prije ili poslije, morat ću ga dovršiti, a možda će on dovršiti mene.
Ukratko, bojim se da ga više nikad neću vidjeti.
Kimmer zove da pita kako je naš sin, ali i da mi kaže kako je sretna. Čini se da
misli kako će meni biti drago zbog tih vijesti. Mariah me zove s novostima da
će se Howard prebaciti u drugu investicijsku banku u kojoj će biti
potpredsjednik i neosporni nasljednik. Samo za prijelaz, priznaje ona, dobit će
bonus u sredini iznosa od osam znamenki, iako će se od njega zahtijevati da
veći dio toga uloži natrag u kapital tvrtke. Nesiguran u to kakav se odgovor od
mene očekuje, kažem Mariah da mije drago zbog njih. Slušajući radost svoje
sestre, pitam se što točno znači u sredini Prisjećam se rečenice iz filma Arthur:
"Kakav je to osjećaj, imati toliko novca?" "Sjajan." Tako nekako. U svakom
slučaju, Mariah zvuči sjajno, a fotografije s autopsije nije spomenula nijednom.
Zove Morris Young, s popisom biblijske lektire.
Namjerno uopće ne listam novine s kopna. Ne gledam vijesti i rijetko ih slušam
na radiju. Želim živjeti u malom i nemogućem svijetu koji uključuje samo mog
sina i mene, a i moju ženu, samo kad bi mi se vratila.
Ovoje jadno.
Lynda Wyat telefonira i sva zrači: "Tal, ne znam što si rekao Cameronu
Knovvlandu, ali više nam za knjižnicu ne želi dati tri milijuna. Daje nam šest!
Udvostručio je darovnicu! A znaš što je još Cameron rekao? Da je njegov sin
razmaženo derište i da je bilo krajnje vrijeme da ga netko od profesora dovede u
red! Zamolio me da ti prenesem njegovu zahvalnost. Prema tome, Tal, hvala ti
od Camerona i hvala ti od mene. Kao i uvijek, zahvalna sam ti na svemu što
radiš za školu, i čestitam. Od tebe bijednom i dekan mogao postati, Tal!"
Sjajno. Očito je da je moj akademski ugled ponovno u porastu, ne zato što sam
razvio zapanjujuću novu teoriju na svom polju, nego zato što se čini kako
pomažem Dekanici da prikupi novac, i to mnogo novca. Ne spominjem Lyndi
pogrešku u njezinoj srdačnoj analizi: nikad nisam stigao ponovno nazvati
Camerona Knowlanda. Ta bi je spoznaja samo uznemirila. Nikad neću biti
siguran, ali uvijek ću vjerovati, daje iza udvostručene darovnice, možda čak i
iza samog novca koji stiže, vješta i vragolasta ruka Jacka Zieglera koji još
uvijek štiti obitelj. Nadam se da to ne znači kako mu dugujem uslugu.
Draga Dana Worth zove s vijestima da je Theo Mountain, njezin susjed u Oldie,
odlučio poći u mirovinu. Nimalo ne oklijeva reći kako mu je bilo krajnje
vrijeme. Dijelim to mišljenje, iako joj ne kažem koliko mije zbog toga drago, a
ni zašto. Izjavljujem kako će mu to dati više vremena koje može provesti sa
svojom unukom. Ali Dana ima još nešto reći. Čini se da je saznala kako je
procurila priča o plagijatu. Strpljivo je iz Thea izmamila činjenicu da je još
jedan profesor s fakulteta znao što je Mare učinio. Meni je jasno tko i prije nego
stoje dovršila rečenicu.
"Stuart?"
"Pun pogodak."
Naravno. Stuart Land bio je dekan kad je Mare objavio svoju knjigu. Možda mu
se Mare obratio poslije razgovora s Theom; možda je Theo uputio Stuarta u
stvar. Bilo kako bilo, zacijelo je Stuart skovao plan koji će za dobrobit škole,
ušutkati Thea. Možda je Stuart čak bio i taj koji je, u zamjenu za Theovu šutnju,
izvukao od Marca obećanje da više nikad neće napisati ni jednu zanimljivu
riječ. Nikakvo čudo što me Stuart pokušao uvjeriti da nagovorim Kimmer neka
se povuče! Htio je da Mare dobije sudačko mjesto zato što više nije mogao
podnositi da mu se mota pred nosom i podsjeća ga na ono stoje učinio. Nikakvo
onda čudo nije ni to što je Mare bio umiješan u kabalu koj a ga je oborila! Oh,
kakva zamršena mreža...
"U ovoj zgradi ne možeš nikome vjerovati", pakosno se smijulji Dana.
"Tebi mogu."
"Možda meni. A možda i ne. Ovo je mjesto pravo leglo grijeha." Još jedan
hihot. "Siguran si da se želiš vratiti?"
"Nisam", kažem joj iskreno, iako je druga polovica istine to da nemam kamo
otići osim natrag.
Pola sata poslije, šećući s Bentleyjem duž Inkwella i promatrajući kako se
zabavljaju financijski bolje potkovani pripadnici tamnijeg naroda, sam
popunjavam ostatak priče. Theo mi je rekao kako je Sudac morao poznavati
Lyndu Wyatt zbog svojih aktivnosti u raznim odborima bivših studenata. Ali to
se službovanje većim dijelom odvijalo za vrijeme Stuartova dekanstva, prije
očeva pada. Stuart je, a ne Lynda, bio Sučev prijatelj. Stuart je u određenom
trenutku mogao s njim podijeliti priču o Marcovu plagijatu; možda se čak od
početka s njim savjetovao. Koliko ja znam, konačni dogovor između Thea i
Marca mogao bi biti i ideja mog oca. Bilo kako bilo, Sudac se okrenuo i
spomenuo je priču Jacku Ziegleru, možda čak samo usput, možda
zaboravljajući kako ujak Jack uredno sastavlja popis svakog grijeha svake
istaknute osobe na koju bi mogao položiti svoje šape. Što bi objasnilo kako je
ujak Jack znao.
Bentley lovi galebove, ruke su mu raširene kao da i on može letjeti. Nastavljam
u mislima prevrtati činjenice, tražeći što bi se još moglo uklopiti. Podsjećam
samoga sebe kako je Jack Ziegler čovjek od riječi. Rekao je da se neće petljati u
imenovanje moje žene, što znači da moram vjerovati - moram vjerovati - da je
Stuart, a ne Jack, otkucao Bijeloj kući za Marcov plagijat. Jer, alternativa je
previše strašna da bih o njoj razmišljao. Ne želim ni pomisliti što se moglo
dogoditi da je Kimmer ostvarila svoj cilj, kako bi Jack Ziegler ili neka zamjena
za njega, jednog dana umarširao u njezin ured i rekao joj kako je dobila posao,
kao i to tko je u opasnim vremenima zaštitio obitelj, kakve su s tim u vezi
njezine nove odgovornosti, te što bi se moglo obznaniti svijetu ako se ne bude s
njima u skladu ponašala. Pretvorili bi je u Sučeva nasljednika.
Drhtim zbog žene koju još uvijek obožavam, i iznenada sam zahvalan na tome
što Kimmer nije uspjela.

(II)
ZAISTA NE ZNAM ZAŠTO me telefon ne ostavlja na miru. Pariram dvama
pozivima pravne tvrtke koju sam savjetovao i jednom Cassie Meadows koja mi
javlja kako FBI nema novosti o drugoj osobi koja je pucala na groblju, ali ne
trebam ja FBI da mi kaže tko je to bio. A onda Cassie šapće kako je gospodin
Corcoran strahovito zabrinut zbog mene.
"Baš dobro", kažem joj ja.
"Pokušajte to gledati iz njegova kuta..."
"Ne, hvala."
"Ali, Misha..."
"Cassie, ja znam da je on vaš šef i da mu se divite. Ali ja mislim da je on
lažljivac i varalica." Ona me iznenađeno pita što time želim reći, ali ja sam
previše uzrujan da bih objašnjavao.
Pozivi iz studentske službe koja me podsjeća da moram ocijeniti ostatak svojih
diplomskih ispita, te pozivi od dva literarna agenta koji pitaju bih li želio
napisati knjigu.
Zove i Shirley Branch, ali ona nema nikakvih novosti. Uglavnom, kaže ona,
zove kako bi vidjela jesam li dobro. I kako bi mi rekla koliko joj još uvijek
nedostaje Cinque, njezin nestali terijer. Pitam kako je Kwame. Ona mu nekoliko
minuta pjeva hvalospjeve, pobjednički tvrdi kako ni jedan drugi kandidat za
gradonačelnika ne može spasiti grad, iako ne navodi od čega bi to grad trebalo
spasiti. Onda teško uzdiše i priznaje kako je Kwame tako zauzet kampanjom u
ulozi općinskog spasitelja, da se zapravo vrlo rijetko viđaju. Kad si usamljen,
čudnovato su sladunjave te naznake tako sitne i slabašne da možda uopće i nisu
naznake.
No većina je moje pozornosti još uvijek obilno usmjerena na Bentleyja. Učim
ga puštanju zmaja - loše, i plivanju - razmjerno dobro. Pregledavamo hrpu
početnica u knjižnici na vrhu Kružne avenije; baš bismo mogli početi i s
čitanjem. Dok se vraćamo prema Oceanskom perivoju, a Bentley nosi većinu
knjiga zato što iznenada postaje veliki dečko, ja se okrenem u mjestu, nenadano
osjetivši neželjenu pažnju, ali snena poprečna uličica obrubljena ruševnim
viktorijanskim zdanjima ne čini se ništa drugačijom ovog lipanjskog
poslijepodneva nego bilo kojeg drugog dana, a ako me ljudi i motre, nikad neću
uočiti koji su.
Bentley me, razrogačenih očiju, pita jesam li dobro.
Promrsim mu kosu.
Sredinom našeg drugog tjedna na Vinogradu, sjeveroistočnjak je poharao otok i
ostali smo bez struje gotovo dva dana. Bentley je vedar, ni najmanje mu ne
smeta tama ranih večeri dok jedemo uz svjetlost svijeća. Za moga je sina sve
pustolovina. Sad, kad posjeduje određeno poznavanje jezika, brzo pohranjuje
sjećanja, čak i govori o događajima koji su se očito odvijali prije nego što je
progovorio. Dopuštam mu da spava u mom krevetu - ne, zahtijevam da to čini -
pa se, promatrajući mirno i sneno smeđe lice svog sina prije nego što ću ugasiti
prastaru petrolejku koju sam našao na tavanu, čudim tome kako nekoliko
kratkih mjeseci može sve promijeniti. Jer, da ovo nije lipanj, nego siječanj,
radije bih pobjegao s otoka nego riskirao ovdje provesti noć bez struje - i bez
alarmnog sustava koji bi me upozorio ako se opasnosti koje vire iz sjena previše
približe kući. Ali ti su strahovi umrli na Starogradskom groblju, zajedno s
gospodinom Scottom, iako nisu umrle tajne koje su te strahove izazivale. Ležim
budan i mislim na Freemana Bishopa i agenta Forema-na - pravog agenta, iako
možda ne i pravog Foremana - i čudim se Božjoj providnosti. Vaši će sinovi
zauzeti mjesto svojih otaca, kaže Psalam 45. Pomisao na Bentleyja kao mog
nasljednika na zemlji ispunjava me strahopoštovanjem i nadom.
Zaštiti obitelj, uputio me Jack Ziegler. Pa, dajem sve od sebe. Samo, ostalo je
još toga što treba učiniti.
Posljednjega dana koji Bentley provodi sa mnom, odvažno odlazimo na piknik
na plažu Menemsha i promatramo kako sunce tone za najljepši obzor Istočne
obale. To je ista ona plaža na kojoj je gospodin Scott utopio neku drugu jadnu
dušu kako bismo mi pomislili da je mrtav. Izazivam bilo koju sablast iz tih
proteklih devet mjeseci da se pojavi. Sjedeći na prekrivaču, grlim svog dječaka
tako silno da se on počinje migoljiti. Imam osjećaj da ga ne mogu pustiti. Oči
mi se pune suzama. Sjećam se noći kad je rođen, kako su i on i Kimmer zamalo
umrli. Sjećam se svog straha dok su me liječnici tjerali iz rađaonice. Radosti
koju smo osjetili kad je sve bilo gotovo i kako smo se oboje, i majka i otac, na
koljenima molili za svoga sina, obećavajući Bogu sve ono što ljudi gotovo
nikad ne
ispune kad jednom dobiju što su htjeli. Zatječem se kako se pitam kako je sve to
kliznulo i shvaćam kako je došlo vrijeme da se vratimo kući.
Sljedećeg jutra pakiram stvari u auto, pa Bentley i ja čekamo u kratkom redu
pred jutarnjim trajektom. Vrijeme je da vratim Bentleyja njegovoj majci. A
konačno je došlo vrijeme i da se ja suočim sa svojim demonima.

PEDESET OSMO POGLAVLJE

UVJERLJIVO IZLAGANJE
LJETNO BORAVIŠTE MALLORYJA CORCORANA jest ruševna farma koja
se širi naviše od stotinu hektara pokraj Middleburyja u Vermontu; obnovljena
drvena kuća iz osamnaestog stoljeća, pet do šest pomoćnih zgrada, obilje
pašnjaka iznajmljenih lokalnom stanovništvu za stočnu ispašu, te guste šume u
kojima ujak Mal voli loviti. Farmu nije teško naći - gotovo vas zaskoči, šireći se
preko ceste, dok se krećete državnom cestom broj 35 prema Cornwallu. Nisam
ovdje bio još od svoje druge godine prava, kad me pozvao da ovdje provedem
produljeni vikend za Dan palih, i kad je istodobno u gostima imao ministra
vanjskih poslova i nekoliko senatora. Pretpostavljam da me pokušavao
unovačiti -Jednog bi dana sve ovo moglo biti tvoje! - a možda bi čak i upalilo,
samo da me njegovo prijateljstvo s mojim ocem nije već onda uplašilo, iako u
to doba još nisam bio svjestan koliki su zapravo njegovi razmjeri.
Sjedimo u starim naslonjačima od savijenog drveta na prednjem trijemu,
odvjetnik i njegov klijent, i pijuckamo limunadu dok se Edie igra s nekoliko
unučadi i hordom pasa i mačaka na onome što svaki pravi stanovnik Nove
Engleske zove "dvorom". Ujak Mal odjeven je u prljave traperice, radne čizme i
košulju s kockastim uzorkom: pravi gospodski zemljoposjednik, ili barem tako
izgleda zemljoposjednik na kojega želi nalikovati vašingtonski odvjetnik. Ja
sam u svojoj uobičajenoj ljetnoj odjeći, kaki-hlačama i vjetrovci. Moj štap leži
na podu uz mene, a čuva ga jedan od mnogobrojnih golemih pasa koje imaju,
ali želim da Mallory Corcoran bude u potpunosti svjestan prisutnosti tog štapa.
"Koliko si toga uspio shvatiti?" pita on kad smo iscrpili teme za čavrljanje.
"Znam da si ti ostavio pismo u Vinograckoj Kuči."
"Nisam ja, nego Meadowsova." U njegovu osmijehu nema isprike.
"Zato sije i ostavio da sjedi s nama kad smo prvi put došli. Već je bila
umiješana."
"Već je bila umiješana", slaže se on. "Ali morali smo to učiniti na taj način.
Ispunjavali smo posljednje želje našeg klijenta. Tvog oca. Ostavio nam je jedno
od onih 'Za-slučaj-da-mi-se-nešto-dogodi' pisama."
Prisjećam se jutra kad sam napuštao Aspen. "A dao vam je i šifru koja
isključuje alarm u Vinograckoj Kući. Tako da nitko ne sazna." Ujak Mal kima.
Alija sam zbunjen. "Pa zašto vam onda jednostavno nije naložio da mi kažete
ono stoje htio da saznam? Čemu svi ovi ludi obredi?"
Mallory Corcoran pijucka svoju limunadu i češka među ušima još jednog od
velikih pasa koji potmulo grmi pokraj njega. Nije mu neugodno što sam ovdje,
nije se oklijevao sa mnom sastati. Iz njegove perspektive, ponio se časno i nema
što kriti. "Mislim daje tvoj otac htio da saznaš neke stvari, ali nisam siguran da
ih je želio izraziti uobičajenim jezikom. Mislim da je bio... da se bojao kako će
netko drugi na to naletjeti. I tako je sastavio svoje upute i sakrio ih tamo gdje
ćeš ih samo ti moći pronaći."
"Prije godinu dana", mrmljam ja.
"Ja bih rekao, prije gotovo dvije godine."
Kimam. "U listopadu će biti dvije godine otkako ti je dao pismo."
Ujak Mal predobro je upućen odvjetnik, a da bi me smjesta upitao kako sam to
shvatio. No on ne zna priču koju sam čuo od svog tasta, Mi-lesa Madisona.
"Mislim daje to točno", kaže Mallory Corcoran, još uvijek se igrajući s psom.
Kimnem. Nešto ranije ovoga ljeta, posavjetovao sam se sa svojim kolegom,
Arniejem Rosenom, stručnjakom za profesionalnu odgovornost, koji mi je za
objedom objasnio kako odvjetnička obveza ne prestaje smrću klijenta. Naravno,
odvjetnik više ne može djelovati u klijentovo ime, ali općenito se smatra da bi
morao ispuniti sve upute dane na samrtnoj postelji, sve dok one ne zahtijevaju
ništa protuzakonito, ništa izvan raspona odvjetnikovih dužnosti, te ako je klijent
bio pri zdravoj pameti. Ako se ono što se od njega zahtijeva čini pogrešnim,
odvjetnik može pokušati odgovoriti klijenta, ili ga čak odbiti poslušati; ali ako
odvjetnik prihvati zadaću, obveza postoji. Drugim riječima, ono stoje učinio
Mallory Corcoran kad je dostavio Sučevo pismo u Oak Bluffs, bilo je u
okvirima njegove etičke obveze prema mom ocu - bez obzira na njegov
iskrivljeni moral.
Zašto je bilo neophodno uništiti prizemlje Vinogracke Kuče, pitam ja. Ili razbiti
staklo?
On sliježe ramenima. "Kako bismo bili sigurni da ćeš ti biti jedini koji će se
odvažiti poći na kat i pronaći pismo. Bila je to zamisao tvog oca."
"Zar je i to učinila Meadowsova?"
"Nisam je pitao za pojedinosti."
"A što bi bilo da sam ja jednostavno pričekao policiju prije nego što sam se
popeo na kat?"
"Ne znam. Pretpostavljam da bi oni pronašli pismo i dali ti ga. Isto bi bilo i da
je onaj čovjek koji je pazio na kuću - ne mogu se sjetiti kako se zove - bio prvi
koji bi ga našao. Pa ipak, nisam siguran daje tvoj otac razmotrio mogućnost da
Kimberly nađe pismo prije tebe. Pretpostavljam da bi onda sve pošlo krivo. Ili
je on možda smatrao kako si ti preveliki gospodin da bi poslao svoju ženu da
provjeri stanje na katu poslije provale."
Ne mogu razabrati daje li mi kompliment ili mi se ruga, pa se ostavljam te teme
i umjesto toga postavljam prvo od dva pitanja koja su me i dovela na prag
Malloryja Corcorana. "Jesi li ti znao što je radio moj otac? I zašto ti je ostavio
pismo?"
"Dopusti da te preduhitrim. Pitaš li me jesam li znao kakve su bile upute, ili
znam li točno zašto je htio da saznaš ono što je htio da saznaš. Odgovor je,
Talcotte, da nisam. Bojim se da nisam znao. I još uvijek ne znam."
"Znaš li zastoje odabrao mene, a ne Addisona?"
Ovaj put odgovor stiže sporije. "Moj je dojam bio da tvoj brat... ovaj, više nije
bio u milosti."
"Nije bio u milosti?"
"Čini se da je tvoj otac mislio kako ga je tvoj brat izdao."
Ovo me zbunjuje. Ali jedan pogled na lice superodvjetnika Malloryja
Corcorana kaže mi da više od toga neću ni saznati. I tako postavljam sljedeće
pitanje: "Jesi li znao što se zaista događalo? Između mog oca i Jacka Zieglera?"
Ima spreman odgovor. Vjerojatno gaje imao još od onog dana kad je domaćica
nazvala tvrtku da mu kaže kako je Sudac mrtav: "Talcotte, tvoj otac je bio moj
partner i moj prijatelj, ali i moj klijent. Znaš da ti ne smijem ispričati ono što mi
je rekao u povjerenju."
"Shvatit ću to kao potvrdan odgovor."
"Ne bi to trebao shvatiti nikako. Ništa ne bi trebao pretpostavljati."
"Pa, i ja sam tvoj klijent. Što znači da imaš obvezu čuvati i moje tajne."
"Istina."
"U redu. Dopusti mi da na trenutak pretpostavljam." Ujak Mal nepomičan je
poput kipa. "Ja ne znam točno što su bili naumili moj otac i ujak Jack, ali znam
da su nešto naumili. Ne znam koliko si od toga ti uspio pogoditi, ali mislim da ti
on ne bi mnogo ispričao, zato... no, zato što je silno želio tvoje poštovanje." A i
zato što ti nije do kraja vjerovao, mislim ja, ali ne kažem, zato što mu se sad
ulagujem. Sudac ti nije u potpunosti vjerovao i u tome je pravi razlog zbog
kojega ti je dao samo to jedno zagonetno pismo, a svoje upute sakrio negdje
drugdje. "Ali volio bih ti ispričati ono što ja mislim da se dogodilo."
"Vrlo bi me zanimalo da to čujem, Talcotte."
I tako mu pričam. Kažem mu kako mislim da je sve to isprva bilo prilično
nedužno. Sudac se vjerojatno obratio Jacku Ziegleru kako bi pronašao
privatnog istražitelja, a Jack Ziegler preporučio mu je Colina Scotta, zato što
mu je Scott bio kolega iz Agencije, a i trebao mu je posao. Sumnjam daje moj
otac, u početku, tražio najmljenog ubojicu. Možda je Jack Ziegler namjerno
postavio napast pred njega. A možda se tek sve posložilo u pravom trenutku.
Bilo kako bilo, kad je moj otac primio Scottov izvještaj, odlučio je da ga neće
podijeliti s policijom.
"Zašto ne?"
"Zbog osoba čija su se imena u njemu spominjala." Ali na iskusnom licu ujaka
Mala nema nikakve naznake iz koje bih mogao iščitati je li Sudac s njim
podijelio tu činjenicu. Što se mene tiče, ja je nisam rekao Dragoj Dani - a nikad
i neću.
Umjesto da ponovno ode na policiju, nastavljam ja, Sudac je zatražio od Colina
Scotta da ubije vozača automobila. Scott je odbio. To je bila ona svađa koju su
načuli Sally i Addison: Nema pravila kad je kćer u pitanju, vikao je, a možda i
preklinjao, moj otac.
"I tako je moj otac ponovno otišao k Jacku Ziegleru", nastavljam. Otišao je k
ujaku Jacku i zamolio ga da iskoristi svoj utjecaj na Scotta, ili da pronađe nekog
drugog tko bi to bio voljan učiniti. Možda je to iznenadilo Jacka Zieglera. A
možda i nije. Prema onome što sam pročitao, čini se da je oh uvijek posjedovao
izvanrednu sposobnost zavođenja ljudi na krivi put. Moja je pretpostavka daje
za uvod nizao primjedbe, upozoravao mog oca da pojma nema u što se upušta, a
sve to zato što je svog starog prijatelja poznavao dovoljno dobro da razumije
kako se on - zakoračivši na stazu prema drugačijem svijetu - ne bi osvrnuo zato
što se pokazalo daje taj drugačiji svijet upravo tako smrtonosan kao stoje on i
očekivao. Upravo suprotno, primjedbe te vrste uvukle bi ga dublje unutra. Moj
gaje otac zacijelo i dalje salijetao, ustrajući u tome da vozača automobila želi
vidjeti mrtvoga. Najvjerojatnije je rekao kako ne postoji cijena koju nije voljan
platiti, da mu je svejedno kakve obveze zbog toga mora prihvatiti, da želi
vidjeti izvršenje pravde. Možda je upravo to bio trenutak u kojem je zamolio
Jacka Zieglera da mu nešto obeća: da će se, ako se - kao posljedica ove zbrke -
nešto dogodi njemu, mom ocu, Jack pobrinuti da nitko ne povrijedi njegovu
obitelj. A vjerovao je na riječ ujaku Jacku zato što je, kao što mije rekao agent
Nunzio, Jack Ziegler živio od svoje riječi.
"Nagađaš", kaže Mallory Corcoran kojem je sve neugodnije zbog toga što ja
naglas iznosim pretpostavke da nije samo jedan njegov bivši klijent griješio,
nego dvojica.
"Znam. Ali slaže se." On mi se ne suprotstavlja, pa ja nastavljam izlaganje.
Nekako se, prije ili poslije, Jack Ziegler složio da posreduje i otišao po
dopuštenje onome tko u njegovu svijetu već donosi takve odluke. Dogovoren je
posao. Scott će izvršiti ubojstva. Neće mu ništa naplatiti, baš kao što mu nije
naplatio ni svoje istražiteljske usluge. Umjesto toga, Sudac će, s vremena na
vrijeme, biti zamoljen za male usluge. Ništa upadljivo: nikakvo glasovanje koje
bi preokrenulo presudu donesenu protiv nekog mafijaškog dona ili veletrgovca
drogom. Umjesto toga, bit će pozvan da pomogne tvrtkama u koje je uložen
ilegalno zarađen novac. Odbacivanje teškog ili skupog propisa. Odbacivanje
presude u slučajevima protiv gospodarskog monopola.
"To je razlog zbog kojega je moj otac na sudu počeo glasovati konzervativnije
nakon Abbyne smrti", pojašnjavam, osjećajući duboku bol. "Zašto je oborio
tolike prijedloge regulacijskih propisa. Prikrivao je usluge koje je činio,
prikazujući to kao ideološki purizam."
"Još uvijek samo nagađaš, Talcotte."
"Da, nagađam. Ali teško mogu otići i u razgovoru iz Jacka Zieglera izvući
potvrdu svojih pretpostavki." Nadam se kako će se on ponuditi da posreduje,
zato što sam, poslije groblja, dvaput nazvao ujaka Jacka koji mi nije uzvratio
pozive, ali veliki Mallory Corcoran i dalje sjedi i čeka nešto što će ga se
dojmiti. Još ništa nije izazvalo nikakav odgovor. Znam daje svjestan moje
frustriranosti, ali ga ona ni najmanje ne dira.
Zamislim se. Iz onoga što mi je rekao Wainwright bilo je jasno kako je Sudac
svoju pokvarenost osjećao kao breme. Uspeo se do sudačkog položaja kako bi
vršio pravdu, a ne kako bi dovijeka bio dužnikom zločincima. Nema sumnje da
su se posebne usluge nastavljale u beskraj. Možda ih je, kako je ilegalni novac
prodirao u legalne poslove, bilo sve više. Tko može znati čije su dionice u
mafijaškom portfelju? Kad se pred njim nenadano našlo imenovanje u Vrhovni
sud, partneri Jacka Zieglera zacijelo su bili u ekstazi. Moj je otac zacijelo bio
zabrinut. Možda će istina izaći na vidjelo, a on će biti upropašten. A onda mu je,
možda, na pamet palo nešto drugo. Možda bi istina trebala izaći na vidjelo, a on
će tako biti spašen iz pakla u koji se sam prodao.
"I na tom mjestu u igru ulazi Greg Haramoto", kažem ja, ali te riječi ne
izazivaju nikakvu reakciju. "Pokušao sam razgovarati s Gregom, ali on nije
htio."
Na usnama ujaka Mala pleše sablastan osmijeh prisjećanja i on konačno daje
neovisan doprinos razgovoru: "Nikakvo čudo, s obzirom na to kako je tvoja
sestra o njemu govorila na televiziji tijekom tih iznimno žalosnih saslušanja. Za
što gaje ono optužila?"
"Rekla je daje bio zaljubljen u Suca."
"Tako je. Znaš, Talcotte, ljudi ne zaboravljaju takve stvari."
"Ne kritiziram ja Grega. Samo želim da razumiješ kako ja još uvijek nagađam."
"U to nikad nisam ni sumnjao." Podigao se na noge i ja znam da je razgovor
gotov. "Sve što si rekao tek je nagađanje. Ne možeš sa sigurnošću znati je li išta
od toga istina."
"To mi je jasno." Hodamo prema mom automobilu. Bio sam uvjeren kako će
me pozvati da ostanem na objedu, ali ujak Mal ima svoje mušice, a vrijeme koje
provodi na godišnjem odmoru nedodirljivo je. Pretpostavljam kako bih mu
trebao biti zahvalan i na onih pola sata što ih je za mene odvojio od onoga čime
se već veliki odvjetnici bave kad su na svojim ladanjskim imanjima. Ne mogu
ga baš zamisliti kako muze krave, iako mi se čini da se sjećam kako negdje
skriveno ima stado za proizvodnju mliječnih proizvoda.
Ujak Mal pridržava mi vrata. "Znaš, Talcotte, nije nagađanje uvijek loše.
Katkad i ja sam pomalo nagađam."
Stojim posve mirno, ne usuđujući ga se ni pogledati. Iza ugla kuće Edie i djeca
pjevaju. Mačke i psi, većinom odvratno debeli, sad dremuckaju na
popodnevnom suncu.
"Nagađam da bi dio ovoga što si ispričao moglo biti istina." Glas mu je tih i
pomalo žalostan. "Moglo bi biti, Talcotte, moglo bi biti. A nagađam također i da
bi mi tvoj otac, kad mi je došao ostaviti pismo i ispričati mi o uputama, rekao
kako razmišlja o tome da napusti tvrtku. Da sam Čovjek koji nagađa,
pretpostavljao bih da je bio uplašen i da ga je sustiglo nešto iz njegove
prošlosti. Ne bih rekao da se plašio smrti. Da moram nagađati, rekao bih da se
bojao razotkrivanja. Nešto je trebalo isplivati."
Napokon se okrećem. "Upute... sve ovo... zar se tu nije radilo o razotkrivanju?"
"Da, ali pod njegovim uvjetima."
"Što mi to govoriš?"
Osmijeh otporan na sve. "Ne govorim ti ništa, Talcotte. Znaš dobro da ja nikad
ne bih otkrio ono što mije rečeno u povjerenju. Samo pretpostavljam."
"U redu... dakle, što pretpostavljaš?"
"Pretpostavljam kako je tvoj otac naumio sakriti podatke za koje je htio da
stignu do tebe, a potom počiniti samoubojstvo.

PEDESET DEVETO POGLAVLJE

S DRUGE PAK STRANE...

"TO JE NAJBESMISLENIJA STVAR KOJU sam ikad čula", kaže Draga Dana
Worth.
"Koja?"
"Da bi tvoj otac počinio samoubojstvo." Sliježem ramenima. "Tako mije rekao."
Dana se pjeni, ne baš posve pripravna prihvatiti moje pretpostavke o čovjeku
kojega je nekad obožavala, pretpostavke Malloryja Corcorana da i ne
spominjem. Zajedno šetamo puteljcima od plavkastog glinenca duž Izvornog
Kvadrata koji, kad ljeti u njemu gotovo i nema studenata, može zapravo biti
posve ugodan. Posljednjih se dana sve češće viđamo, iako to, naravno, nije ništa
romantično. Oboje imamo ono što su moji roditelji običavali nazivati
"problemima kod kuće". Menije moja žena izjavila ljubav, a onda me izbacila iz
kuće, a Alison je u posljednje vrijeme ljuta na Danu zato što se toliko brine je li
to što njih dvije čine dobro. Alison želi da Dana prestane odlaziti u svoju malu
metodističku crkvu s onima koje naziva desničarskim homofobima, a Dana to
odbija, govoreći da su to dobri kršćani, te da želi čuti i njihova gledišta. Alison
pita znači li to da crnci imaju obvezu moliti se s bijelim rasistima kako bi čuli i
njihovo gledište. Dana kaže kako to uopće nije usporedivo. Ja se ne kanim
miješati. Dana je takav stoik da bi se mogla kvalificirati za počasnu Garlandicu,
ali kad kroz naše fasade procure naše raznovrsne boli, prijateljski dajemo sve od
sebe kako bismo jedno drugo utješili.
"Samoubojstvo", ponovno prezirno frkne Dana.
"Dana, i takve se stvari događaju. Ljudi čine gluposti." Jedna je od naših
zajedničkih boli i to što je prije dva dana Theo Mountain pretrpio strašan
moždani udar i ne očekuje se da će preživjeti. Volio bih okriviti Suca, volio bih
okriviti Thea, ali ne mogu si pomoći - krivim sebe: jesam li bio previše okrutan
prema starcu?
"Znači, priča je navodno da se tvoj otac kanio ubiti zato što se bojao da će biti
razotkriven? A poslije toga si ti trebao pronaći njegove upute i osvetiti se?"
"Tako nekako."
"Oprosti, Misha, ali to nema nikakvog smisla. Bez obzira na to kakav je čovjek
tvoj otac zaista bio. Ako ga je neki novinar ili tko već kanio razotkriti, zašto bi
ih u tome spriječila činjenica da je mrtav? Pa mrtvac ih čak ne može ni tužiti
zbog nanošenja štete osobnom ugledu."
"Nisam siguran da se radilo o toj vrsti razotkrivanja. Ne u javnosti."
"A kakvo još razotkrivanje postoji?"
"Možda je netko prijetio da će obitelji ispričati stoje radio."
"Ali zašto? Što bi taj netko htio od njega? I zašto bi se taj netko zaustavio samo
zato što je tvoj otac umro?"
Frustrirano odmahujem glavom, još uvijek u lovu na sjene, još uvijek siguran
kako tamo negdje postoji zainteresirana strana koja se nije dala prevariti. Jedino
čega se mogu domisliti, a što bi taj netko htio tako očajnički da je bio spreman
zaprijetiti mom ocu, jest ono jedino što još nisam pronašao: upute. "Ne znam",
priznajem.
Dana uzdiše, možda je baš ja dovodim do očaja. Nastavljamo kroz prazan
Kvadrat gdje sam, u svojim studentskim danima, običavao šetati sa Sucem koji
se malo vraćao u prošlost, a onda bi me vukao sa sobom dok bi odlazio posjetiti
nekoga od svojih bivših profesora koji su još bili na životu ili svoje kolege koje
su sad predavale na fakultetu. Vedro bi me predstavljao mojim profesorima, kao
da me nikad u životu nisu vidjeli, kao da me nikad u životu nisu posramili na
predavanju, kao da mi nikad nisu zapovjedili da u tri dana prepravim referat od
pedeset stranica, a oni bi se usplahirili oko mene, zato što su se ulagivali njemu;
čak je i u to doba moj otac posjedovao onu magičnu sposobnost da oduševi,
osobnost koja je izazivala poštovanje, a osim toga - s Reaganom u Bijeloj kući -
svaki je od njih znao da će časni sudac Oliver Garland zasjesti u Vrhovni sud
čim se tamo isprazni prvi stolac. Kad bi posjeti bili gotovi, ja bih u svom
otrcanom, ali pouzdanom Dodgeu vozio Suca do liliputanskog aerodroma Elm
Harbora, pa bismo sjeli u kafić i jeli stare kolače i čekali na neizbježno
kašnjenje u polasku malog zrakoplova koji će ga odvesti natrag u Washington;
kako bismo nekako potrošili to vrijeme, on bi me iznova bombardirao novim
inačicama starih pitanja, kao da se nada čuti posve drugačije odgovore - kakve
su mi ocjene, kad ću znati jesam li primljen u uredništvo pravnog časopisa, s
kim hodam ovih dana - a ja bih svaki put pao u napast da mu lažem o prvom i
drugom, a o trećem kažem istinu, samo da vidim izraz na njegovu licu i da ga
natjeram da me ostavi na miru.
U to je vrijeme, dakako, već bio sudska radilica Jacka Zieglera, što znači da su
očajničke nade koje je gajio za mene, a koje sam mu ja zamjerao, poprimile
jadnu ambicioznu kakvoću koja je ipak bila puna ljubavi: želio je da njegov sin
pravnik završi na drugačijem mjestu.
"Misna?" Dana ima novo pitanje. "Misna, zašto bi to Jack Ziegler učinio?"
"Učinio što? Pustio ga da se izvuče iz posla? Dopustio mu da ode u mirovinu?"
"Ne, ne. Zastoje otišao u sudnicu? Zar nije znao kako će ga netko sigurno
prepoznati i kako će to upropastiti sudačku karijeru tvog oca?"
"Moguće", kažem ja, jer sam i sam razmatrao to pitanje. "Ali možda je
upropaštavanje njegove sudačke karijere bilo posljednji dar Jacka Zieglera
mom ocu."
Dana kima. "A kad se tvoj otac konačno izvukao, upozorio ih je kako je sve
zapisao i kako će, bude li se njemu dogodila kakva nesreća, sve izaći na
vidjelo." Uzbuđena je. "Misha, sigurno je to ono što se nalazi u spisima! Sve
usluge koje je učinio, tvrtke, njihovi vlasnici -sve!"
"To i ja pretpostavljam." Ponovno se prisjećam kako je Sudac uvijek zahtijevao
imena glavešina iza naftnih tvrtki koje su se parničile pred njim, i kako ih se
malo usuđivalo tom zahtjevu oduprijeti. Vrhovni sudac Wainwright opisao je
zahtjeve mog oca za objelodanjenjem podataka kao znak njegove opsjednutosti
pojedinostima. Ali postojao je i drugi razlog: štitio je samoga sebe, poput
vjeverice spremajući podatke.
A to također objašnjava i tko je unajmio Colina Scotta da me prati. Mogućnost
da bi i on mogao biti spomenut u tim spisima mogla je biti dodatni poticaj, ali
teza kako je Scott djelovao iz osobnog straha ostaje slabom karikom logičnog
lanca događaja koji je sastavio FBI. Pojma nemam je li FBI ikad posumnjao da
je Scott ubojica Phila McMichaela, senatorova sina, ali očito je kako su mislili
da se vratio zato što je bio zabrinut zbog nečega u uputama. A to nema nikakva
smisla. Ako je sigurno živio u inozemstvu, pod drugim imenom, zašto bi se
vratio u Sjedinjene Države i riskirao da bude uhićen zbog ubojstva? Ne, on je
mene slijedio u korist nekoga drugoga, nekoga tko mu je dobro platio da slijedi
trag svog bivšeg poslodavca, a vjerujem kako nikad neću saznati tko su bili
njegovi klijenti, osim ako ne pronađem upute, jer to zacijelo moraju biti ljudi
koji su imali koristi od očeve korumpiranosti.
"Znaš, Misha, ja sam se tvom ocu zaista divila. Zaista jesam." Bol u njezinim
dubokim, crnim očima. Pitam se koliko bi još boli bilo kad bi Dana saznala
tajnu koju sam pred njom sakrio, tajnu o tome tko je bio vozač crvenog
automobila kojega je ubio Colin Scott. "Ali ovo... Sto da sad radim? Da mu
oprostim? Da ga mrzim? Sto?"
Moram se nasmiješiti. Draga Dana Worth, do samoga kraja usredotočena na
sebe. Čini se kako njoj ni na pamet nije palo da se ja mučim upravo s tim istim
pitanjima. Od života ne očekujem više nego tajnovitost i nejasnoću, pa je
možda pretjerano zahtijevati od mojih osjećaja prema ocu da iznenada postanu
kristalno jasni. Dana, kao i Mariah, treba oštro definirane odgovore. U potrazi
za nečim što bih mogao reći, nalijećem na još jednu od otrcanih fraza svog oca:
"Moraš povući crtu, Dana. I moraš prošlost smjestiti u prošlost."
"Imam osjećaj kao da ga nikad nisam poznavala. Kao da je ustvari bio...
nekakvo čudovište." Ona zadrhti. "Imao je toliko strana, toliko razina."
Sjećam se monologa Jacka Zieglera. "Pokušavao je zaštititi svoju obitelj. Samo
je... samo je upao u vodu do grla."
"To je prilično jednostavna isprika."
"Nisam tako mislio. Ne pokušavam opravdati ono što je učinio. Samo mislim...
mislim da to nije bilo ono što je kanio učiniti. Jednostavno se tako dogodilo."
Dana odmahuje glavom. Ona se nikad ne susteže od izricanja presude, a
najnemilosrdnija je prema sebi. "Zao mi je, Misha, ali to ne drži vodu. Tvoj otac
nije bio nikakva zabludjela ovčica. On je bio inteligentan čovjek. Znao je tko je
Jack Ziegler. Znao je što je Jack Ziegler. Ako je zaista istina daje tvoj otac
otišao k njemu po dopuštenje za ubojstvo, zar ozbiljno misliš kako nije znao da
će poslije toga biti doživotni dužnik Jacka Zieglera? Misha, pa nije on bio tako
naivan. Nemoj se zavaravati." Dopušta si da zadrhti, što je rijetkost, pa dodiruje
lakat koji je još uvijek boli tamo gdje je metak okrznuo kost. "Ne znam što da
kažem o njemu, Misha. Ne želim reći daje bio zao... ali nije bio ni zaveden. On
je odlučio ubiti vozača onog automobila. On je odlučio biti korumpirani sudac."
Ponovno odmahuje glavom. "Ne mogu vjerovati da sam tako malo znala o
onome što se vrtjelo u toj njegovoj glavi. To je zastrašujuće, Misha. I bolno."
"Pokušaj biti njegov sin."
"Oh, Misha, nisam tako mislila." StiSće mi ruku. "Oprosti."
"Znam da nisi, Dana. Ali ovo ni meni nije lako." Uzdišem. "U svakom slučaju,
to više nije tvoj problem."
Dana me oštro gleda, otvorenih usta, zato što je u mom glasu čula nešto što joj
se ne sviđa. Pušta moju ruku. Možda je shvatila, kao što sam ja mislio još
otkako su nas oboje nastrijelili, da naše prijateljstvo više nikad neće biti isto.
Upire prstom u mene. "Ti ne misliš daje to gotova stvar", kaže ona upitnim
glasom. "Misha, postoji nešto što mi nisi rekao."
"Pusti to, Dana. Molim te."
"Znači, to ćeš učiniti? Pustiti? Nekako sumnjam u to." Stoji usred Izvornog
Kvadrata, šaka stisnutih na uskim kukovima. Glas joj se stiša. "Misha, misliš li
zaista da ih je kutija zavarala?"
"Nadam se da jest. Nadam se... nadam se da misle kako je Sudac samo
blefirao."
"A što ako postoji nekakav test koji dokazuje koliko je dugo kutija bila pod
zemljom?"
"Siguran sam da postoji, ali oni ne mogu znati kad ju je Sudac zakopao. Koliko
oni znaju, to je mogao učiniti i dan prije nego što je umro. Ti si je zakopala pola
godine poslije. Može li test uistinu otkriti razliku od nekoliko mjeseci?"
"Nadam se da ne." Slabašan osmijeh. "Ako može, u velikoj smo nevolji."
Oboje razmišljamo o tome. Ovo je naš posljednji trenutak zajedno, prije nego
što se Dana povuče do kraja ljeta - možda s Alison, a možda i ne - na jezero
Cayuga na sjeveru države New York gdje, malo sjevernije od Ithace, drži ono
što zove "svojom malom kolibom za pisanje", staru i prirodno hladnu kamenu
kuću uz vodu. Sentimentalno sam povjerovao kako ćemo se zagrliti. Ponovno
sam bio u krivu.
"Kad bismo znali gdje su spisi", kaže Dana zamišljeno, "mogli bismo ih
iskoristiti da zaštitimo sebe."
"Samo što ne znamo gdje su."
Ona zabrinuto proučava moje lice. "Misha, dušo, učini mi uslugu. Kad se obore
na tebe zato što je kutija bila prazna i kad odlučiš lagati da bi me zaštitio,
molim te, laži malo bolje nego što si sad lagao."
"Nitko se neće oboriti ni na koga", tješim je ja. "Prevarili smo ih, Dana."
Ali izraz na blijedom licu moje najbolje prijateljice kaže mi kako ona nije baš
uvjerena u to. A da vam pravo kažem, nisam ni ja.

ŠEZDESETO POGLAVLJE

ZAVRŠNICA
(I)
I TAKO NASTAVLJAM MOTRITI i čekati na njihov dolazak, istodobno
nastojeći živjeti svoj život. Kao i većina profesora, uglavnom ljeto koristim za
pisanje. Ali ove godine sve vrijeme koje mogu provodim s Bentleyjem. Čini se
da to Kimmer ne smeta, a povremeno se družimo i utroje. Sara Jacobstein
podsjeća me kako je potrebno da Bentley vidi da se njegovi roditelji jedno
prema drugome ophode s poštovanjem. Morris Young kaže mi da i Bog
zahtijeva to isto. Nećemo se vratiti jedno drugome, moja mi je to uskoro-pa-
bivša žena jasno stavila do znanja, ali te prigode - šetnja parkom, odlazak na
brodvejsku kazališnu predstavu - nekako nam ne predstavljaju poteškoću, kao
da smo i Kimmer i ja nekako odrasli, premda se udaljujemo. Jednom me,
osjećajući se posebno vedro dok stojimo u predvorju kuće na Hobby Hillu
poslije povratka s večere za troje, Kimmer čak pita želim li kod njih prespavati,
a meni se malo vrti u glavi sve dok ne shvatim da to nije obećanje obnove našeg
braka, već poticaj nastao zbog privremene odsutnosti Lionela iz grada. Potvrdu
da sam u pravu dobivam kad ona na moje pristojno odbijanje samo sliježe
ramenima.
Kad nisam s Bentleyjem, mnogo vremena provodim vozeći se kroz prirodu u
svom robusnom Camryju, prilično pažljivo gledajući u retrovizor, zato što sam
počeo hvatati tračak, tek slabašan udaljen dah novih sjena. Pouzdano sam
siguran kako je netko iza mene. Možda Nunzijevi ljudi, možda ljudi Jacka
Zieglera, možda ljudi njegovih partnera. Ali imam osjećaj da dah iza mog vrata
pripada nekom drugom, nekome tko je jedno vrijeme izbivao. Nekome, ipak, za
koga sam bio siguran da će se vratiti.
Ponestaje mi vremena, ali samo ja to znam.
Na pravnom fakultetu, jednog dana u sredini ljeta, Shirley Branch ne uspijeva
suspregnuti svoju provalu oduševljenja i trči gore-dolje hodnicima, poput
školarke, grleći svakoga na koga naleti. "Vratio se!" viče ona, doslovno viče i
jeca od sreće. Kad dođe red na mene da primim zagrljaj, ona me zamalo obori
na pod, zajedno sa štapom, i ja jedva imam vremena pitati tko se to, zapravo,
vratio prije nego što ona poviče: "Cinque! Vratio se!" Sinoć je iz Oldie došla
kući, a on je bio tamo, sjedio na prednjoj stubi i oduševljeno mahao repom.
Zaprepašten sam i osjećam olakšanje, sve sigurniji u jednu malu teoriju. Čudno
je to, kaže Shirley, što je imao posve novu ogrlicu na kojoj nije bilo imena. Ali
dovoljno je pametna da već ima spremno objašnjenje: "Sigurno je izgubio
markicu kad je pobjegao, a netko ga je našao i nije znao gdje živi, pa mu je
stavio novu ogrlicu, ali ja sam mu nedostajala pa je pobjegao od tih ljudi i
pronašao put do kuće!"
Dobra priča, iako nije istinita. Ja se, umjesto toga, prisjećam izvjesne
ljubiteljice životinja s Vinograda, koja je odrasla s pet pasa i deset mačaka, koja
me bila sposobna nastrijeliti na Starogradskom groblju i nazvati to samo
poslom, ali koja nije imala hrabrosti pozlijediti Shirleyna crnog terijera. Pitam
se gdje je Maxine nabavila krv kojom je umrljala markicu kad me slijedila u
Aspen. I zašto me nije svratila pozdraviti kad se ušuljala u Elm Harbor da
isporuči Cinquea pred Shirleyna vrata.
Te večeri telefoniram Theri da vidim kako napreduje Sally, ali dobivam tek
telefonsku sekretaricu, a ona mi ne uzvraća poziv. Nekoliko dana poslije
Kimmer me zove u dva ujutro, plačući i šapćući moje ime iz razloga koje ne
uspijevam razabrati. Pitam je želi li da dođem k njoj, ali ona oklijeva, pa odbije.
Kad je sljedećeg dana zovem kako bih vidio je li sve u redu, ona se ispričava
što mi je smetala i ne želi reći ništa više. Možda svaki brak u rasulu ima takve
trenutke.
Sljedećega me dana elegantni Peter Van Dyke poziva da se pridružim njemu i
Tish Kirschbaum na objedu, kako bismo razgovarali o mnogobrojnim sudskim
slučajevima u koje su umiješane izviđačke organizacije; Peter kaže da ne može
zamisliti boljeg moderatora od mene. Nas se troje prepucavamo i raspravljamo
kao da sam ja, gotovo, opet poštovani član nastavnog osoblja. A možda i
poštovani član zajednice, zato što su mi moje tri rupe od metaka priskrbile
izvjesnu lokalnu važnost: nekoliko pastora Elm Harbora moli me da govorim u
njihovim crkvama, a Rotary klub i mjesni ogranak NAACP-a obavještavaju me
kako bi njihovi članovi vrlo voljeli čuti što ja imam reći. Najznačajnije od svega
je to što me Kwame Kennerly vodi na kavu, nastojeći pridobiti moju podršku za
svoju kampanju za gradonačelnika koja se razvija sve brže. Svoju kente kapicu
i mornarskoplavi sako zamijenio je bež odijelom s prslukom i uvjerava me kako
su pred našim gradom velike promjene.
Kažem mu kako me politika ne zanima.
Sredinom prvog tjedna u kolovozu, moj stanodavac, Lemaster Carry le, polaže
prisegu kao sudac Prizivnog suda Sjedinjenih Država. Bibliju drži njegova žena
Julia koja blista. Polovica se nastavnika pravnog fakulteta nagurala u potpuno
novu zgradu saveznog suda u Elm Harboru -ona polovica koja nije na
godišnjem odmoru. Prisutni su i svi vodeći članovi mjesne odvjetničke komore.
Sudac Carlyle održava kratak govor, svečano obećavajući kako će dati sve od
sebe da bude na razini tradicija sudačkog mjesta - onih boljih tradicija, možemo
se nadati. Dobiva silan pljesak, jer su ga svi odlučili obožavati. Po leđima ga
lupa više prijatelja nego stoje Lemaster vjerojatno i znao da ih ima. Stojeći
nešto dalje od junaka dana, hvatam samog sebe u razdražljivosti zbog toga što
nam nikad nije rekao da se kandidirao. Usprkos svemu što se dogodilo,
nastavljam osjećati - iako prepoznajem mazohističku narav tog osjećaja -
izvjestan stupanj odanosti svojoj posrnuloj ženi, čije je sudačke ambicije Lem
uspio pregaziti. Podsjećam se kako je Lemaster Carlyle, čovjek s beskrajnim
vezama u Washingtonu, nama oboma radio iza leđa - svakako, uspješno, ali
svejedno iza naših leđa.
Pa ipak, rukujem se s njim i izgovaram sve odgovarajuće rečenice. I Kimmer je
prisutna u mnoštvu tapkača po leđima. Dahlia Hadley bila je u pravu i moja
žena to zna: za nju će biti još prigoda, samo ako nastavi naporno raditi i ako
zadovolji one koje mora zadovoljiti. Još samo kad bi uspjela razriješiti ovu
neugodnost sa svojim suprugom i razumno se ponašati u vezi s Lionelom. Cak
se hvatam u tome kako se pitam je li dio njezina proračuna prilikom
odlučivanja da me napusti bio i to da su joj šanse za sudačko mjesto bolje bez
mene, nego sa mnom. Ali to je nedostojna misao i ja je, odajući dužno
poštovanje Sucu, odbacujem. Kimmer i ja čavrljamo, jer razgovarati više
nemamo o čemu. Odlučujem da neću opterećivati svoju ženu onime što sam
shvatio: budući da je ona poslije provale na Vinogradu na sebe preuzela žalbu
tvrtki koja je postavila alarm, morala je smjesta saznati kako su vandali
posjedovali šifru za njegovo isključenje i ponovno uključenje. Nikad taj vitalni
trag nije podijelila sa mnom, čuvajući tajnu kroz agoniju svih mjeseci moje
potrage, ne želeći ugroziti svoje šanse za imenovanje tako što će me opskrbiti
dokazima da sam sve vrijeme bio u pravu. Gledam njezino napeto lice i opraš-
tam joj. Slučaj je htio da se svečanost odvija na moj četrdeset drugi rođendan.
Kimmer tu slučajnost ne spominje, a ja je ne kanim proklinjati daje se sjeti. I
tako ga proslavljam jedino uz kasni večernji Mariahin telefonski poziv. Mariah
oduševljeno govori o Mary, koja sad ima šest mjeseci, no također mi povjerava
i da se uskoro kani vratiti u Ulicu Shepard: na kraju krajeva, ima još
dokumenata koji nisu razvrstani.
Poželim joj sreću.
Theo Mountain umire dva dana poslije Lemova polaganja zakletve. Njegova
kći Jo, njujorška odvjetnica koja je pogrešno vjerovala kako je Theo još uvijek
moj mentor, moli me da održim jedno od posmrtnih slova na njegovu golemom
rimokatoličkom sprovodu. Ne uspijevam smisliti kako da je odbijem, a da ne
uvećam njezinu bol. Sastavljam nekoliko redaka, ali ne uspijevam pročitati svoj
tekst jer previše plačem. I dok svi s nelagodom gledaju u ostale, Lynda Wyatt je
ta koja izlazi iz pastve, nježno me grli oko struka i vodi natrag do moje klupe.
Pretpostavljam kako su ljudi mislili da plačem zbog Thea. Možda malo i jesam.
Ali uglavnom sam plakao zbog svih dobrih stvari kojih više nikad neće biti i
zbog načina na koji nas Gospodin, kad to najmanje očekujemo, prisiljava da
odrastemo.

(II)
DRUGOGA SE JUTRA POSLIJE SPROVODA na vratima mog stana
pojavljuje gospodin Henderson. Bio je u blizini, kaže veselo za uši susjeda koji
bi mogli prisluškivati, pa mu je palo na pamet da mi se dođe javiti. Svoj pištolj
je sakrio sportskom jaknom i na njemu nema vidljivih oštećenja, pa
pretpostavljam daje peta osoba koja je bila na groblju one noći kad sam bio
nastrijeljen, bio njegov alter ego, Harrison. Dana i ja bili smo tamo, Colin Scott
je bio tamo, a tamo je bila i Maxine koja je ukrala kutiju. To je četvero. Ali ja
znam da je postojala i peta osoba, ne samo zato što tako misli policija, nego i
zato što sam čuo muškarca - a ne ženu - kako bolno viče kad ga je pogodio
metak koji je ispalio očajni, umirući Colin Scott. Policija nije pronašla nikakav
njegov trag, što znači da je to bio netko dovoljno blizu zbivanjima da bude
pogođen, ali i dovoljno čvrst da, usprkos tome, pobjegne.
Puštam gospodina Hendersona da uđe zato što nemam izbora. Dok čekam da
padne oštrica giljotine, vodim ga do malog kuhinjskog stola, više puta
prebojenog drvenog ostatka iz mog djetinjstva, što sam ga spasio iz podruma
kuće u Ulici Hobby. Nudim vodu ili sok, Henderson odbija. Kad dva kockara
koji nemaju povjerenja jedan u drugoga, obojica držimo ruke tamo gdje ih se
može vidjeti. Vrlo smo uljudni, iako Henderson - kao mjeru opreza - postavlja
malu elektroničku napravu koja će, uvjerava me, otežati mogućnost
prisluškivanja. Ja znam samo to da ona u meni izaziva naglu i oštru glavobolju,
iako se čini da ne ispušta nikakav zvuk.
"Vaš prijatelj razumije zašto ste učinili to što ste učinili", kaže mi Henderson
svojim tihim, iskričavim glasom. "Ne krivi vas zbog činjenice da je sadržaj
kutije... razočarao. Upravo suprotno. Zadovoljan je."
To me iznenađuje. "Zadovoljan?"
"Vaš je prijatelj mišljenja da su ovim ishodom zadovoljne sve zainteresirane
strane."
Trljajući bolno uho, razmišljam o ovome. Čini se daje ono čega smo se Dana i
ja plašili točno: Jack Ziegler previše je iskusan da bi ga se tako lako zavaralo.
Pretpostavljam da su i ostale zainteresirane strane iskusne. A opet, zadovoljni
su. I Henderson je ovdje. Što znači da...
"Netko je drugi došao do kutije", mrmljam ja. Dobri ljudi, mislim. Ne sjajni
ljudi, ali dobri ljudi. "Moj... prijatelj nema kutiju. Jesam li u pravu?"
Henderson me odbija prosvijetliti. Njegovo je čvrsto lice mirno i bezizražajno.
"Vaš prijatelj smatra kako, budući da ništa nije pronađeno, možda i nije bilo
ničega što se moglo naći. Neke su prijetnje samo blefiranje."
"Razumijem."
"Možda se i vi slažete."
Konačno shvaćam kamo me navodi: shvaćam što mi je oprošteno i koje riječi
moram izrecitirati kako bih taj oprost zaradio. "Slažem se. Neke su prijetnje
samo blefiranje."
"Možda nikad i nije bilo stvarnih uputa."
"To je svakako moguće."
"Čak i vjerojatno."
"Čak i vjerojatno", ponavljam ja poput jeke i uglavljujem dogovor.
Henderson je na nogama, gipkih, širokih mačkastih ramena ispod široke jakne.
Pitam se koliko bi mu sekundi bilo potrebno da me ubije golim rukama ako bi
se za tim ukazala potreba. "Hvala vam na gostoprimstvu, profesore."
"Hvala vam što ste navratili."
Prije nego što će spremiti svoju elektronsku spravicu za osujećivanje,
Henderson dodaje posljednju bitnu stvar: "Vaš prijatelj također želi da znate
kako - budete li u budućnosti otkrili sadržaj koji bi bio... manje razočaravajući -
očekuje da mu se javite. U međuvremenu, obećava vam kako zbog ove stvari
više nećete biti uznemiravani."
Razmišljam i o ovome. Neke su prijetnje samo blefiranje. U tome je implicirano
malo više od onoga što je rečeno. "A moja obitelj i ja..."
"Bit ćete savršeno sigurni. Prirodno." Ali ne smiješi se. "To vam vaš prijatelj
obećava."
Čime želi reći - sve dok se ja držim svog dijela pogodbe. Prije je sposobnost
ujaka Jacka da me zaštiti bila potaknuta time što je uvjerio zainteresirane strane
kako ću ja ući u trag uputama. Sad, kad su se stvari promijenile, njegova
sposobnost da me zaštiti počiva na njegovu uvjeravanju kako ih neću pronaći.
Oni ne mogu znati jesam li pravi sadržaj pronašao negdje drugdje i jesam li ga,
poput svog oca, negdje sakrio i sastavio vlastite upute koje bi trebalo poslušati u
slučaju moje neočekivane smrti. Ubuduće ćemo zainteresirane strane i ja živjeti
u ravnoteži straha.
"U redu", kažem ja.
Ne rukujemo se.

(III)
SVAKE VEČERI GLEDAM VREMENSKU PROGNOZU. Krajem trećeg
tjedna u mjesecu, dok je Bentley na nekoliko dana kod mene, uključujem
televizor i s odobravanjem uočavam kako se obali približava strašan uragan.
Nastavi li se kretati svojim sadašnjim smjerom, udarit će na Vinograd za četiri
dana. Savršeno.
Sljedećeg jutra, u subotu, vraćam Bentleyja njegovoj majci. Moj sin i ja zajedno
stojimo na prednjem travnjaku, a Don Felsenfeld, zabavljen svojim cvijećem,
podiže vrtlarsku lopaticu na pozdrav. Odlučujem da se neću zapitati je li Don,
kojem ništa ne promakne, znao za Lionela prije mene.
"Kad te Bemmy vidi još?" "Sljedeći vikend, mili." "Bećavaš?"
"Ako bude volja Božja, Bentley, ako bude volja Božja."
Njegove oštrovidne oči pretražuju moje lice. "Usudiš tata?" pita on, vraćajući se
svom tajnom jeziku koji u posljednje vrijeme gotovo i nismo čuli.
"Da, mili. Tata se usudi. Svakako."
Vodim svog sina prema krivudavoj ciglenoj stazi pred Ulicom Hobby 41.
Krivudava je zato što smo Kimmer i ja, nedugo poslije useljenja, sami
postavljali cigle. To je posao od dva dana za koji je nama, zaljubljenim
početnicima, trebao čitav mjesec.
Ruka mi zadrhti na štapu.
Kuća je prazna. Dolazi mi nezvana misao, ali ima svu moralnu snagu potpune
istine. To je prazna kuća... ne, to je prazan dom. Kimmer je svakako negdje
unutra i čeka svog sina. Njezin BMW parkiranje, kao i obično, na okretištu,
usprkos mom savjetu. A ako je moja žena bila nepažljiva i prekršila svoju časnu
riječ - ne bi to bilo ništa novo! - možda ovdje odnekud virka Lionel Eldridge, a
njegov je svijetloplavi Porsche skriven na sigurnom, u garaži. Pa ipak,
viktorijanska zgrada stoji prazna, jer dom u kojem je nekad boravila obitelj, a
sad sadrži samo njezine krhotine, nalikuje na plažu čiji se pijesak pretvorio u
kamen - zadržala je samo ime, bez ijednog razloga da se i dalje tako zove.
Pred vratima kažem Kimmer kako se, na nekoliko dana, vraćam na Vinograd.
Ona ravnodušno kima, a onda zastane i upilji se u mene. Plaši je odlučnost u
mom glasu.
"Misha, što si naumio?"
"Privest ću to kraju, Kimmer. Moram."
"Ne, ne moraš. Nema se što privoditi kraju. Gotovo je, sve je gotovo." Sad
privija našeg sina uz bedro, želeći da istina nestane.
"Brini se za njega, Kimmer. Mislim, ako se meni nešto dogodi."
"Nemoj to govoriti! Nemoj to više nikad reći!"
"Moram." Odvajam njezinu ruku od svog rukava. A onda na njezinu licu
primjećujem pravu paniku i razabirem kako je sve krivo shvatila. Misli da se u
Oak Bluffs idem ubiti. Zbog nje! Volim je, da, boli me, svakako, ali
samoubojstvo! I tako se nasmiješim, uzimam je za ruku i vodim niz stube
prema travnjaku. Dovoljno je pametna da potjera Bentleyja u kuću.
"Molim te, nemoj tako govoriti", mrmlja Kimmer, drhteći. Ne buni se kad je ja
obgrlim.
"Kimmer, slušaj me. Molim te, slušaj. Ne kanim učiniti nikakvu glupost. Postoji
djelić tajne koji još nije riješen. Svi su zaboravili na njega. Ali ja nisam. I
moram otići i vidjeti."
"Otići i vidjeti što?"
Razmišljam o sjenama koje Nam osjetio, domišljam se kako da to sročim.
Razmišljam o još uvijek ncobjašnjenom napadu na mene usred
sveučilišta. Razmišljam o svojim rupama od metaka. Razmišljam o čavrljanju s
gospodinom Hendersonom. Iz sjećanja izvlačim Sučevu rečenicu: "Kako je bilo
prije, draga. Moram vidjeti kako je bilo prije."
Ona oblizne usne. Odjevena je u traperice i polo-majicu, privlačna kao i uvijek.
Kosa joj je neuredna i ja se uzrujano zapitam je li sinoć imala previše posla u
krevetu, a da bi je uplela. Ona gurne naočale na čelo i postavlja samo jedno
pitanje: "Misha, hoće li to biti opasno? Mislim,
za tebe?" "Da."

ŠEZDESET PRVO POGLAVLJE

ANGELIN PRIJATELJ
(I)
URAGAN STIŽE MOG DRUGOG DANA u Oak Bluffs - pobjednička oluja,
jedna od velikih, oluja o kojoj će se govoriti još godinama, baš onakva kakvoj
sam se nadao. Cijelo jutro policija obilazi ulice s megafonima i upozorava sve
koji žive uz obalu da odu u sklonište. Radijske postaje, i one na otoku i one na
Capeu, predviđaju strahovite materijalne štete. Ja se zadržavam u kući ili na
trijemu i promatram oluju kako stiže. Do ranog poslijepodneva vjetar je otkinuo
tri grane sa stabla, te prekinuo električne žice na cijelom otoku, tako da nemam
struje. Čujem škriputanje na tavanu, kao da dimnjak pokušava odlučiti hoće li
skočiti ili ne. Prije nekoliko desetljeća, u oluji manje snažnoj od ove, dimnjak je
pao ravno na krov kuće. Otvaram prednja vrata. Kiša stvara mokar, ljeskav štit
odmah iza stuba, kao da bi proći kroz tu zavjesu značilo ući u magičan svijet u
kojem lišće leti, a vrtni se namještaj besciljno kotrlja ulicama dok se stabla
oštro cijepaju napola.
Ali ja i dalje čekam.
Na Oceanskoj aveniji i Seaviewu nema više automobila, nitko se ne igra u
parku. Kao i uvijek, nekoliko budalastih duša šeće uz lukobran, možda žele
vidjeti hoće li olujni val biti dovoljno visok da ih otplavi. Ali oni nisu ništa
budalastiji od Talcotta Garlanda, za prijatelje Mishe, koji sjedi pred kapcima
nezaklonjenim prednjim prozorom svoje kuće, prkoseći službenim
zapovijedima za evakuaciju. Naravno da ne mogu otići. Ovaj sam trenutak
planirao, tražio ga, nadao mu se sve od onoga dana kad sam napustio bolnicu i
vidio Kimmer kako ratoborno stoji u predvorju kuće u Ulici Hobby 41 i riješio
tajnu. Nisam je se usudio odati, nikome, čak je i Dana samo nagađala što bih
mogao znati. Ne mogu se evakuirati. Čekam, čekam na najstrašniji trenutak
oluje, čekam na jedini trenutak poslije susreta na groblju s Jackom Zieglerom, u
kojem ću moći biti siguran, potpuno siguran da sam sam. Nitko, kladim se, ne
može održavati nadzor nada mnom tijekom ovakvog uragana.
U tri i dvadeset, oluja navaljuje. Voda navire preko lukobrana, nanoseći pijesak,
morsku travu, čak i ribu na Aveniju Seaview. Pada još jedno stablo. Vidim mali
usamljeni automobil kako se muči uz ulicu, ali vjetar ga okreće na krov, a vozač
iskače i bježi. Promatram ga kako bih bio siguran da se neće vratiti natrag.
Čujem strahovit prasak kad grana stabla razbija prozor na kući do moje.
Ali još uvijek čekam.
Vinogracka Kuča mračna je i drhtava. Na cijelom području nema struje. Na
ulici ni žive duše. Ni jednog automobila, kamiona ili kombija. Ni jednog
bicikla. Vidim, doslovno, nula ljudi i kad koraknem u oluju, prodirući kroz
beskrajno sivilo snažnom baterijskom svjetiljkom koju sam kupio na kopnu,
mogu vidjeti daskama zatvorena pročelja svake kuće u Oceanskom perivoju.
Poigravam se svjetlom preko prozora i trijemova, preko stabala i glazbenog
paviljona, tražeći makar i najmanji znak ljudskog bića koje odnekud viri.
Ništa.
Ponavljam postupak na obje strane kuće, kao i straga. Kišna me kabanica ni
najmanje ne štiti dok prelazim naše usko dvorište, upirući svjetiljku u prozore
svojih susjeda.
Sam sam. Svi su drugi na ovom svijetn razumni. Sadašnji trenutak pripada
bezumnima.
To je moj trenutak.
Ponovno u kući, odlažem prijenosnu svjetiljku i uzimam običnu. Dok prolazim
kroz blagovaonicu, ponovno vidim onu glupu naslovnicu Newsweeka:
VRIJEME KONZERVATIVACA. Na kraju se pokazalo da ipak nije tako glupa.
Možda ju je Sudac zadržao kao podsjetnik. Na nekoga kome je bio dužan
svojevrsnu ispriku. Sjećam se posve drugačijih slika na zidu u Therinu hodniku.
Onako kako je bilo prije. Moj je otac taj izraz ponavljao do u beskonačnost,
utuvljujući mi ga u glavu. Nadajući se da ga neću zaboraviti.
Žurim se na kat kuće, a onda povlačim ljestve koje vode na tavan.

(II)

TAVAN NISKOGA STROPA U Vinograckoj Kuči nije mjesto na kojem biste

usred ljeta poželjeli provesti više od dvadeset ili trideset sekundi. Nekim
fizikalnim trikom - možda zbog uzdizanja vrućeg zraka, ili loše ventilacije -
tavan je zagušljiv, zrak je gotovo nemoguće udisati, čak i kad se pred večer
ostatak kuće ohladi. Tijekom uragana, zrak je još i gori. Vani je hladno, ali
ovdje me svaki korak oblijeva znojem. Osim toga, zamalo gubim hrabrost, zato
što doslovno mogu vidjeti kako se krov trese. Ali znanstvenik u meni pobjeđuje,
fasciniran tim kaotičnim pokretima. Nikad prije nisam vidio krov kako se odiže
i mreška, kako se tresu same grede, onako kako se vjerojatno događa za vrijeme
potresa.
Osjećam se nevjerojatno sigurnim.
Počinjem lov u tom pretrpanom prostoru. Znam da je ovdje negdje. Skriven
ispod godinama gomilanog otpada, ali ovdje je. Mora biti.
Stric Derek, mislim ja. Kako sam mogao zaboraviti na strica Dereka? Kao stoje
Sally rekla, on mije dao nadimak.
Spotičem se preko sanduka, zemljanih posuda i petrolejki, kopam po staroj
odjeći i još starijim knjigama, i čini se da ga ne uspijevam pronaći. Kiša i vjetar
udaraju o jedini prozor kao da zahtijevaju ulaz. Čujem mjestimično kapanje i
znam da je krov procurio. Prostorija nije tako neuredna, posve je drugačija od
tavana u Ulici Shepard na koji Mariah često zalazi: pronaći ono što tražim ne bi
smjelo biti ovako teško. Bubnem cjevanicom o raspadnutu sofu i divim se
snazi, ali i gluposti, koja je bila potrebna da se tu sofu donese ovamo. Ispod
kaputa pronalazim svoju staru bejzbolsku rukavicu za koju sam mislio da sam
je zauvijek izgubio. Pronalazim dječju bilježnicu punu nažvrljanih crteža
svjetionika. I to je moje? Ili Abbyno? Ne mogu se sjetiti. Dimnjak škripi.
Nailazim i na suncobran koji zacijelo nije bio otvoren deset ili dvadeset godina,
kao i nekoliko ručnika za plažu koji jednako dugo nisu bili oprani. Spreman
sam odustati. Možda je moja teorija pogrešna, možda sam tako daleko od
pravog mjesta...
Ali znam da sam u pravu.
Onako kako je bilo prije.
B4. Prvi potez Dvostrukog Excelsiora, ako bijeli mora izgubiti. Ali to ne
označava polje na imaginarnoj ploči groblja, nego riječ. B4.14
Onako kako je bilo prije.
Što znači, prije nego što je sve krenulo po zlu.
Ali nije krenulo po zlu kad je moj otac napustio sudačku klupu. Krenulo je po
zlu mnogo prije toga. Krenulo je po zlu - kao što je on, prema Alminim
riječima, stalno ponavljao - krenulo je po zlu kad se razišao s

14 Teško prevodiva igra riječi; B4 se na engleskom jeziku izgovara jednako

kao i riječ before, prije.

bratom za ljubav svoje ambicije. Sa stricem Derekom, svojim mlađim bratom,

koji mi je dao nadimak. Sa stricem Derekom koji je cijeloga života bio
komunist i koji je, pred kraj života, postao veliki nacionalist. Za njega nisu bili
mirovni prosvjedi - govorio je o njima kao o događajima na kojima se moliš
dok te policija mlati po glavi - nego uzvraćanje udaraca. Oružana borba. Kad
Suca nije bilo u blizini, svi smo mi običavali sjediti Dereku uz noge, opčarani,
osobito Abigail. Stric Derek propovijedao je aktivizam, aktivizam i samo
aktivizam. Ali samo na strani prave ideologije. Sviđale su mu se Crne Pantere,
iako je mislio da im je ideološka podloga pomalo slabašna. Sviđao mu se
SNCC. Ali više od svega Derek se divio crnim komunistima koji su se aktivno
odupirali.
A tko je bio najistaknutiji medu crnim komunistima?
Angela Davis. Angela Davis.
Podižem smotani sag i iznenada, tu je.
Uspravljam se.
Gledam dolje, prema plišanoj životinji koju je Abby osvojila na sajmu prije
tako mnogo godina: raspadnuti panda kojemu je moja sestra dala ime prema
Georgeu Jacksonu, ubijenom u pokušaju bijega iz zatvora San Quentin. U to se
doba činilo da je svaka crna žena određene dobi u Americi bila zaljubljena u
njega, kao i neke koje su - poput Abby - bile daleko premlade. George Jackson,
naočiti, dinamični revolucionar. George Jackson, navodni ljubavnik Angele
Davis.
Angelin prijatelj.

(III)
DOLJE SAM U KUHINJI I RAZMIŠLJAM. Oluja nastavlja tresti kuću. Prije
nekoliko minuta ponovno sam uzeo svoju prijenosnu svjetiljku i izašao,
prkoseći vjetru, kiši i munjama, svem tom ljetnom bijesu prirode, kako bih se
uvjerio da me nitko ne motri. U jednom sablasnom trenutku, kad sam uperio
svjetiljku prema glazbenom paviljonu, sad zaklonjenom kišnom zavjesom,
zamalo sam još jednom uhvatio tračak sjene, pa sam potrčao preko Oceanske
avenije i dao se u potragu da budem siguran.
Ništa. Nitko. Ali sad sam promočen, a moja svjetiljka pokazuje definitivne
znakove iscrpljenosti. Prekasno je da odem u kupovinu novih baterija.
Imam prijenosnu kućnu svjetiljku kojom sad obasjavam Georgea.

Medvjedić leži na drvenoj dasci za meso, nepomičan, kao da očekuje seciranje.

Lagano ga dodirujem prstima, ne propuštajući prijeći nijedan centimetar,
pažljivo razdvajajući krzno i tražeći dokaz poderotine ili reza koji bi bio sašiven
rukom. Ne nalazim ništa. Podižem igračku i tresem je, čekajući da tajna poruka
ispadne iz nje, ali ne ispada ništa. Noktima grebem plastične oči, ali ništa od
toga. Okrećem naopako pandinu plavu majicu (nekoć je pristajala Abby), ali ne
pronalazim nikakvu tajnu poslanicu. I tako posvećujem pozornost mjestu gdje
se to, zapravo, nalazilo još od trenutka kad sam podigao sag i pronašao ga: šavu
na mjestu gdje se desna noga spaja s torzom, mjestu s kojega već trideset
godina ispada neko gnusno ružičasto punjenje. Umećem prst, potom dva, u
poderotinu, ali sve što nalazim je i dalje punjenje. Polako i pažljivo, ne želeći
oštetiti što god bilo to što ću pronaći, izvlačim punjenje i rasprostirem ga po
radnoj površini.
A onda, ne zašavši mnogo dublje, moji prsti hvataju nešto. Na opip je ravno i
tvrdo, široko nekoliko centimetara.
Povlačim, povlačim nježno, samo da ne pukne...
... pod prstima je gotovo kao... kao...
... kao računalna disketa.
A zaista i jest.

(IV)
S DVA PRSTA PODIŽEM DISKETU i držim je blizu izvora svjetlosti,
provjeravajući je li oštećena. Bijesan sam na Suca. Sva ta potraga, svi ti tragovi,
sva ta smrt i užas, za ovo! Za disketu! Koja je u paklenoj vrućini tavana stajala
gotovo dvije godine! Pa stoje samo mislio? Možda mu nikad nije palo na pamet
da bi visoke temperature mogle stvoriti problem. Moj otac nikad nije bio
tehnički nastrojen; kako je često ponavljao, digitalna je revolucija bila golema
pogreška. Pokušavajući se smiriti, odlažem disketu na radnu površinu. Malo se
iskrivila i ja se ne usuđujem pokušati silom je ugurati u prorez na desnoj strani
svog prijenosnog računala.
Nevjerojatno. Kakva šteta.
No možda je nešto ostalo sačuvano. Poznajem li koga tko bi mogao znati kako
se skidaju podaci s uništene diskete? Samo mi jedno ime pada na pamet: John
Brown, profesor elektrotehnike na Državnom sveučilištu Ohio. Kad sam
posljednji put bio s Johnom, on je primijetio Lionela Eldridgea u šumi iza moje
kuće - iako nijedan od nas tud još nije znao da je to Lionel. Istog tog nedužnog
poslijepodneva Mariah mi je rekla kako nedostaje izvještaj privatnog
istražitelja, a upute mog oca činile su se beskrajno dalekima. A sad, konačno,
držim upute u ruci i ponovno trebam Johna da mi ih pomogne skinuti.
Zašto čekati? Mogu ga smjesta nazvati, osim ako oluja nije srušila i telefonske,
a ne samo električne stupove.
Ali najprije poduzimam mjeru opreza i vraćam disketu natrag u medvjedića
svoje mlađe sestre. S obzirom na oluju koja šiba prozore, to bi moglo biti
najsigurnije mjesto. Upravo sam se okrenuo da potražim svoj adresar u dnevnoj
sobi, kad se kuhinjska vrata s treskom otvaraju.
Okrećem se, uvjeren kako je to vjetar.
Ali nije.
Na samom pragu dok kiša pljušti u kuću, s malim blistavim pištoljem u ruci,
stoji član vijeća Vrhovnog suda, Wallace Warrenton Wainwright.

ŠEZDESET DRUGO POGLAVLJE

BITKA ZA GEORGEA
(I)
"DOBAR DAN, GOSPODINE VRHOVNI SUČE", kažem ja, što mirnije
mogu.
"Čini se da nisi baš strašno iznenađen."
"I nisam." Iako, zapravo, jesam. Zurim u njegov pištolj. Umoran sam od zurenja
u pištolje, ali čini se da nemam drugog posla.
On čvrsto zatvara vrata za sobom i pući svoje tanke usne. "Je li to to?" Pokazuje
pištoljem. Kad je provalio, držao sam medvjeda, i još ga uvijek čvrsto stišcem
objema rukama. Kad ne kažem ništa, Wainwright uzdahne. "Ne igraj se, Misha.
Prekasno je za to. Tvoj je otac očito nešto sakrio u medvjedića. Što?"
"Računalnu disketu."
On trlja vrat slobodnom rukom. S njegove se tamnoplave kišne kabanice, koju
bi usred oluje bilo teško uočiti, voda cijedi svud po podu. "Rekao mi je da
postoji nešto. Ali mi nije rekao što. Nije mi rekao gdje." Glas mu je nejasan,
dalek, sanjiv. Shvaćam daje Vrhovni sudac iznuren, i tjelesno i emocionalno,
baš kao i ja. "Svi su znali da postoji... nešto. Ali nitko nije tražio medvjeda. I
nikome nije palo na pamet da bi to mogla biti disketa. Ne kad je u pitanju tvoj
otac koji se nije razumio u tehniku. Ljudi su tražili papire. To je bilo lukavo od
njega. Disketa." Dubok izdah dok se pokušava ponovno sabrati. "Onda, kad si
me prokužio?"
"Čim sam shvatio očito. Da moj otac sve one presude nije mogao iskrivljavati
sam. Savezni prizivni sud zasjeda u tročlanim sudačkim vijećima. Prema tome,
ako je htio namjestiti slučaj, trebala su mu dva glasa, ne jedan."
Wainwright ulazi dublje u prostoriju i zastaje pokraj nadsvođenog ulaza u
predvorje. Pada mi na pamet kako njegova vatrena linija sad pokriva i mene i
stražnja vrata, kao da očekuje iznenađenje. Čini se da zna rukovati pištoljem, pa
sam odlučan da ne načinim nikakvu naglu kretnju. Moj plan je uspio, ali je
također i propao. Bio sam siguran kako nikoga neće biti u ovoj oluji, što znači
da se ne mogu ozbiljno nadati ikakvom spasu.
"Pa što? Mogao je to biti bilo koji od desetak sudaca. Nisam morao biti ja."
Zvuči zabrinuto, i meni pada na pamet da se možda pita je li učinio dovoljno da
zamete svoje tragove. Ako sam gaja skužio, kome je to još moglo uspjeti?
"Istina. Ali vi ste mi to praktički sami rekli. Kad sam bio kod vas. Rekli ste da
moj otac ne bi presude namještao ništa više od vas."
Nagrađuje me svojim slavnim iskrivljenim osmijehom, koji sad vidim kao
sarkastičan, prije nego veseo. Zar je sve nas tako dobro zavaravao tijekom
godina? Jesmo li zaista njegovu moralnu aroganciju pogreškom smatrali za
sućut? Vjerojatno je uživao pričajući mi doslovnu istinu, a istodobno lažući.
Wallace Wainwright, baš kao i Sudac, uvijek je bio svjestan daje pametniji od
ostalih ljudi. Nije naviknut na to da netko ide ukorak s njim. "Pretpostavljam da
sam se previše pravio pametan", kaže on.
"Pretpostavljam da jeste." Nema razloga da mu ne kažem i ostalo. Na kraju
krajeva, sve dok razgovaramo, on ne puca, a ja sam naučio kako mi nije drago
kad pucaju u mene. "Također pretpostavljam i da vas je Cassie Meadows
obavještavala o svemu novome što bi se dogodilo."
Možda to samo umišljam. Ali čini se daje, sasvim lagano, pištolj zadrhtao.
"Zbog čega to misliš?"
"Trebao sam to shvatiti od početka. Mallory Corcoran predao me u ruke Cassie
Meadows zato što nije imao vremena za moje probleme. Pokušao je na mene
ostaviti dojam rekavši kako je ona nekad bila pravna službenica u Vrhovnom
sudu. Bilo mi je jasno da sve što sazna Cassie, saznaje i netko drugi.
Pretpostavljao sam daje taj netko Mallory Corcoran. Ali onda mi je palo na
pamet daje ona možda još uvijek u kontaktu sa svojim negdašnjim
poslodavcem, Vrhovnim sucem čija je službenica bila. I tako sam potražio
Cassie u Martindale-Hubbelovu imeniku i, naravno, bila je službenica
Vrhovnog suca Wallacea Wainwrighta. Činjenica da je ona bila partnerica koja
me dobila u zadatak vjerojatno je bila samo slučajnost, ali vi ste svejedno
iskoristili prednost." Nije mi rekao da podignem ruke uvis. Još uvijek držim
Georgea Jacksona. Želim i dalje održavati razgovor. "Onda, je li ona bila samo
brbljavica koja je ogovarala s vama, ili je i ona bila uključena u cijelu stvar?"
"Nemam nikakve namjere odgovarati na tvoja pitanja." Vani još uvijek šiba
vjetar i možemo čuti oštar prasak kad stablo negdje u blizini kuće gubi granu.
Kiša i dalje ravnomjerno napada prozore. U predvorju, Vrhovni se sudac
Wainwright mršti i korakne lagano u stranu, kao da ne može stajati mirno.
Razmatra ovo što sam upravo rekao, još uvijek zabrinut da se nekako nije
razotkrio. Potom odmahuje glavom. "Ne. To nije moglo biti dovoljno. Ne bi ti
došao do tog zaključka samo zato što je Cassie radila za mene." Pištolj se
usredotočuje na moje grudi. Povlačim se prema sudoperu. On me slijedi, ali
ostaje izvan dosega mog možebitnog udarca nogom ili rukom, kao da bih ja
znao kako to izvesti. Što se medvjeda tiče, Wainwright ga nije zatražio, a ja ga
ne nudim. "Zašto nisi bio iznenađen što me vidiš? Kako si uopće znao da
postoji još netko u igri? Očito si bio uvjeren da te slijedi tvoj ujak Jack. Možda i
njegovi partneri. Ali zastoje trebala postojati i treća strana?"
"U pravu ste. Činjenica daje Meadowsova radila za vas nije bila dovoljna."
Dlanovi i zatiljak vlažni su mi od znoja. Još uvijek postoji slabašna nada za
bijeg. Oluja koja me trebala zaštititi još me uvijek može spasiti, samo kad bih
uspio još neko vrijeme zapričavati Wainwrighta. "Ali znao sam da mora
postojati i... kako ste vi rekli, treća strana... zato što sam znao da je vani netko
tko ne zna za ukaz Jacka Zieglera."
Iskrena zbunjenost. "Kakav ukaz?"
"Da me se ne smije ni dotaknuti. Svi drugi ljudi koji su me slijedili znali su
pravila. Mene se ne smije ozlijediti, ni ikoga iz moje obitelji. Jack Ziegler
sklopio je dogovor s... no, s kim se već takvi dogovori sklapaju. Glas se
proširio. Ne smije me snaći ništa loše, a ja ću pronaći ono što je moj otac
sakrio. I tako su me svi samo pratili i motrili. Ali onda je, kad sam počeo
stradavati, postalo jasno da su se ili promijenila pravila, ili postoji i treća strana.
Dobio sam... uvjeravanja kako se pravila nisu promijenila. Što znači da je u igri
bio netko izvana. Netko tko nije u vezi s krugovima Jacka Zieglera."
"Začudio bi se ti kakve ja veze imam, Misha."
Znam na što misli, ali odmahujem glavom. "Nije dovoljno to što Jack Ziegler
može doprijeti do vas. Morate i vi moći doprijeti do njega."
Wainwrightu se ovo nimalo ne sviđa; vidim mu to na licu koje se od
sardoničnog preobličilo u bijesno. Možda mu nije drago što ga podsjećam kako
on nikad nije Jacku Ziegleru bio tako blizak kao moj otac. Nova inačica
Stockholmskog sindroma: podmićeni želi biti ljubimac onoga tko ga podmićuje.
Podsjećam se da ne bih trebao skupljati bodove na čovjeku koji ima oružje u
ruci.
"Znači, Jack Ziegler je izdao ukaz", kaže on konačno, ispuštajući dug dah.
"Rekao je da te nitko ne smije ozlijediti."
"Tako je. A vi niste znali za to, pa ste poslali dva nasilnika za mnom. A bila je tu
još jedna stvar." Natraške sam se povukao posve oko središnjeg kuhinjskog
stola. Sad je Wainwright ispred sudopera. George Jackson, čija je noga gotovo
posve otparana, još uvijek je među nama kao štit.
"Koja stvar?"
"Meadowsova. Počela me zvati Misha. Od koga je to mogla čuti? Od ujaka
Mala nije, on me zove Talcott. Mogla je čuti Kimmer kako to izgovara, ali
sumnjam da bi bila toliko odvažna da odabere nadimak kojim me zove samo
moja žena. Mogao sam se sjetiti samo još jedne osobe u Washingtonu koja me
također zove Misha. Vas."
Vrhovni sudac Wainwright kimne, nejasno se smiješeći. "To je vrlo dobro. Da.
Ubuduće ću morati biti oprezniji." Uzdiše. "Dakle, Misha, gotovo je. Daj mi
disketu i ja odoh." Bacam pogled prema kuhinjskim vratima iza njega. On to
primjećuje. "Nema nikog drugog, bojim se. Nitko ti neće priteći u pomoć.
Ovdje smo samo nas dvojica. Prema tome, daj mi disketu. I molim te, nemoj da
moram tražiti dvaput."
Još uvijek kupujem vrijeme. "Pa što je tako važno u vezi s tom disketom? Stoje
na njoj?"
"Stoje na njoj? Reći ću ti stoje na njoj. Zaštita."
"Kakva zaštita?"
"Oh, daj, Misha, pa to si dosad sigurno već shvatio. Nisi ti takav glupan kakvim
se praviš. Imena. Imena ljudi koji su tijekom svih tih godina imali udjele u svim
tim korporacijama. Ministri. Da. Senatori. Jedan ili dva državna guvernera.
Nekoliko izvršnih direktora i uglednih odvjetnika. Čovjek koji posjeduje takvu
disketu može kupiti dobru zaštitu."
I u tom trenutku shvaćam. "Oh. Oh, ne. Mislite na zaštitu od Jacka Zieglera?
Još uvijek vas drži u šaci, zar ne? Ili njegovi partneri? I ne dopuštaju vam da
prestanete, nije li tako?"
"Ne dopuštaju mi čak ni da odem u mirovinu. Tako su zahtjevni." Ja ne govorim
ništa. Iako sam gotovo sve to i sam shvatio, ovo me bezuvjetno priznanje
potreslo. "Ali tvoj otac nije bio ništa bolji. Kad sam ga zamolio da podijeli sa
mnom skrivene podatke, samo me pogledao i rekao kako sam i ja dio njegovih
uputa. I ako se ne budem držao dalje od njega, svi će saznati."
"Godinu dana prije nego što je umro", mrmljam ja, konačno shvaćajući.
"Što to govoriš?"
"Ja, ovaj, pitao sam se kakvu ste izliku smislili za boravak na otoku." Lažem,
ali uvjeren sam kako će svako pozivanje na njegovu taštinu dovesti do rasprave.
Mora mi pokazati kako je pametan. To jest, mora prije nego što me ubije.
"Zaista, Misha. Pa ja sam svuda rado viđen gost. Da. Pa. I ti si počinio nekoliko
pogrešaka. Bio si suviše promišljen; bilo je jasno da nešto spremaš. Čuo sam za
uragan, kao i za to da ti svejedno putuješ ovamo. Pa. Shvatio sam što si naumio.
Prihvatio sam jedan poziv koji mije stalno otvoren. Danas poslije podne, kad je
počela oluja, otišao sam u šetnju." Opet onaj iskrivljeni osmijeh. "Svojim sam
domaćinima rekao kako volim oluje. Upravo sam u šetnji." Zapuh vjetra otvara
stražnja vrata i smjesta ih s treskom zatvara. A Wainwright više nema volje za
prisjećanje. "No dobro, Misha, dostaje bilo razgovora. Sad mi daj disketu."
"Ne."
"Misha, ne budi glup."
U sebi pronalazim zapanjujuću tvrdoglavost. "Moj je otac nije vama ostavio.
Ostavio ju je meni. Želim vidjeti što je na njoj, a onda ću odlučiti što ću s njom
učiniti."
Vrhovni sudac Wainwright ispaljuje hitac. Bez ikakva upozorenja, a ruka mu je
jedva zadrhtala. Metak prozuji pokraj moje glave dok se pri-gibam, prekasno,
naravno, i ukopa se u kuhinjski zid.
"Misha, ja sam bio marinac. Znam rukovati pištoljem. A sad mi lijepo daj
disketu."
"Nećete ništa moći s njom. Beskorisna je. Predugo je stajala na vrućini.
Iskrivila se."
"Još jedan razlog više da mije predaš." Odmahujem glavom. Vrhovni sudac
uzdiše. "Misha, pogledaj to s mojeg gledišta. Ne mogu dalje ovako. Predugo
sam šurovao s tim ljudima. Moram se izvući. Potrebna mije ta disketa." Pogled
mu otvrdne. "Tvoj mije otac odbio reći gdje se nalazi, ali svakako je mogu
izvući od tebe."
"Moj otac je odbio", ponavljam ja. "Prije dvije godine, u listopadu, zar ne? Tad
ste ga zamolili da vam kaže gdje je skrivena?"
"Moguće. Pa? Jesam li počinio još koju pogrešku?"
"Ne, ali..." Ali to je ono što je prestrašilo Suca, mislim ja. Wallace Wainwright
je bio taj - a ne Jack Ziegler, kao što sam ja pretpostavljao koji gaje tako silno
prestrašio daje otišao k Pukovniku po pištolj. I učlanio se u streljački klub kako
bi se naučio njime služiti. Wainwright je, umoran i željan mirovine, otišao k
njemu i pokušao ga natjerati da podijeli s njim informacije koje je sakrio kako
bi se zaštitio od Jacka Zieglera i njegovih partnera. Sudac je odbio, a
Wainwright mu je zaprijetio razotkrivanjem, zbog čega je moj otac požurio u
posjet Milesu Madisonu. Prošlo je nekoliko mjeseci, ništa se više nije dogodilo,
a moj je otac odložio pištolj. A onda se, prošlog rujna, očajni Wainwright
ponovno pojavio, a moj se očajni otac vratio u streljački klub. Pokušavam
zamisliti te dvije sudačke ikone, jednu desničarsku i jednu ljevičarsku, kako
lome koplja oko podataka koji sad počivaju u ovom medvjediću, sukobljavajući
se zato što svaki od njih mahnito želi pobjeći od plaćanja za cijeli život sudačke
korumpiranosti. "Pištolj", šapćem ja. "Sad shvaćam."
"Koji pištolj?"
"Sudac je... nabavio pištolj. On je bio..." Mislio sam da smo završili s
iznenađenjima, a ovo mi se čini jedva uvjerljivim. Ali nema drugog objašnjenja.
Ujak Mal je sve pogrešno shvatio. Ono što je moj otac rekao pukovniku bila je
živa istina: trebao je zaštitu. Ali ne, kako misli Mariah, od možebitnog ubojice.
Htio je zaštitu od svog ucjenjivača. Na ekranu mojih misli odvija se posljednji
mjesec Sučeva života. Kad se Wainwright ponovno pojavio, moj je otac nazvao
Jacka Zieglera i njih su dvojica otišla na svoju tajnu večeru. Tako je lako, sad,
vidjeti koju je to uslugu zatražio Sudac, a koja je njegova starog prijatelja i
čovjeka koji ga je uveo u napast konačno navela da ga odbije. Uviđajući humor
u nizu naših pogrešaka, uspijevam se nasmijati.
"Stoje smiješno, Misha?"
"Gospodine Vrhovni suče, znam da će vam u ovo biti teško povjerovati, ali
mislim da vas je moj otac kanio ubiti. Ozbiljno. U slučaju da ga ne ostavite na
miru, ako nastavite prijetiti da ćete ga razotkriti. Kupio je pištolj i ja mislim da
vas je njime kanio ustrijeliti."
(II)
WAINWRIGHTOV SE POGLED SMRAČUJE. U jednom sumornom trenutku
čini se da razmatra drugi svršetak iste ove priče. A onda mu se lice prezirno
iskrivi. "I tako sad znaš kakav je čovjek zaista bio tvoj otac. Veliki sudac Oliver
Garland. Kažeš da je bio spreman ubiti me. Pa, ne mogu reći da sam iznenađen.
On je bio čudovište, Misha, bezdušno, sebično, arogantno čudovište." Vani se
raskolilo još jedno stablo, drobljenje je glasno i iznenadno. Pištolj drhti dok se
Wainwright osvrće uokolo. A onda se njegove gnjevne oči vraćaju prema meni.
Sad shvaćam zašto me još nije ubio. Želi da sin najprije ispašta zbog grijeha
svog oca. A čini se da mu to i uspijeva. "Misha, tvoj otac je taj koji me u svu
ovu zbrku uopće i uvalio. On me natjerao da počnem. Onda, što misliš o tome?"
Ne odgovaram. Nisam više sposoban za iznenađenja kad se radi o Sucu. Ali
lako je vidjeti kako gaje Sudac mogao namamiti. Siromašni klinac, bijelo smeće
iz Tennesseeja koje je uspjelo. Bogata supruga? Možda su plodovi dva bogata
desetljeća uzimanja mita oprani kroz obitelj njegove žene. Ili tako nešto.
Siguran sam da se radi o nečem tako profinjenom da ja to nikad neću shvatiti,
ali rezultat je isti: Wallace Wainwright, veliki liberal, čovjek iz naroda, obogatio
se namještanjem slučajeva.
Ako motiv nešto znači, moj otac je to barem učinio zbog ljubavi.
"On je bio poput vraga, tvoj otac. Pojma nemaš kako je uvjerljiv mogao biti! I
potpuno, do kraja pokvaren. Je li to dovoljno bezdušno za tebe? Primao je
naređenja od Jacka Zieglera. Glasovao onako kako bi mu bilo rečeno. Razmisli
o tome, Misha. Ali bio je tako pametan da nitko za to nije znao. A kad je
pristupio meni, bio je vrlo lukav, polako je okolišao... Nije važno. U korijenu
svih zala je ljubav prema novcu, nije li? Ja sam htio činiti dobro i biti dobar u
tome, a tvoj otac je to... iskorištavao."
Zamalo prosvjedujem kako moj otac nikad nije uzeo novac; a onda zadržim
jezik za zubima, jer vidim da se dio njegove zle genijalnosti sastojao u tome da
je tu činjenicu zatajio pred Wallaceom Wainwrightom. Nikad neću znati čime je
Sudac zaveo budućeg Vrhovnog suca, ali primjećujem da je Wainwrightov
samosažaljivi monolog poprimio vašingtonski ritam: on je uzeo mito, da, ali
krivnju snosi onaj koji je mito ponudio.
Čini se da i Wallace Wainwright shvaća kako zvuči, jer se zaustavlja. "Previše
smo vremena proveli u prisjećanju, Misha. A sad, disketu, molim. Samo je stavi
na stol."
"Ne."
"Ne?"
"Ne bojim vas se. Nećete me se usuditi povrijediti." Očajnički. "Vidjeli ste stoje
Jack Ziegler učinio vašim radilicama."
"Ah, da, mojim radilicama. Odličan izraz. Radilice. Da." Ponosan prizvuk. Ako
bih samo uspio i dalje laskati njegovoj taštini, mogao bih produžiti razgovor.
"Nije to tako lako, znaš. Pronaći radilice." Onaj iskrivljeni osmijeh. "Na kraju
krajeva, Ipak sam ja sudac Vrhovnog suda
Sjedinjenih Država. Pojma nemaš kako je to bilo riskantno. Morao sam se
obratiti svojim starim vezama iz doba kad sam bio u marincima... Nije važno.
Bilo je riskantno, ali taj lanac je prekinut. Da. Radilice nikad nisu saznale tko ih
je unajmio i nitko ne može odviti nit natrag do mene."
Taj lanac je prekinut. Možda je sam Wainwright uklonio ključnu kariku. I to,
recimo, istim ovim pištoljem koji je uperio u mene.
"Razumijem." Tek toliko da nešto kažem. Usputna primjedba kako je on, s
obzirom na položaj u kojem se nalazi, nedavno ubio nekoga, ostavlja mi malo
nade u vezi s mojom sudbinom.
"Ne, ne razumiješ." Preko stola pruža ruku u kojoj drži pištolj, ali je povlači
prije nego što ja uspijem smisliti bih lije pokušao zgrabiti. Neobjašnjivo je
bijesan. Nošeno vjetrom, nešto udara o prednji trijem. "Ne slažeš se. Ti misliš
kako bi, na mom mjestu, donio drugačiju odluku."
"Ja znam samo kakvu ste odluku donijeli vi."
Bez ikakve najave, Wainwright prasne. "Ti me osuđuješ! Ne mogu vjerovati. Ti
osuđuješ mene! Kako se usuđuješ? Još si gori od svog oca!" Divlje maše rukom
u kojoj drži pištolj, od čega meni adrenalin radi sve jače. "Ti vjerojatno misliš
kako sam morao učiniti nešto plemenito, na primjer, predati se. Pojma nemaš o
čemu govoriš. Imaš li ti ikakva pojma tko sam ja? Posljednjih deset godina ja
sam bio jedina nada, shvaćaš li ti to? Za slučaj da nisi primijetio, Ustav umire.
Ne. Ubijaju ga. Lako je tebi bacati kamenje, ti samo sjediš u svom kabinetu i
pišeš članke koje nitko ne čita. Ja sam onaj koji se gore na sudu bori za slobodu
i jednakost u ovim nazadnjačkim vremenima! Bio sam predvodnik cijelog krila
Vrhovnog suda!" Glas mu se smekšava. "A trebali su me, Misha. Zaista jesu.
Posao koji sam tamo obavio u ime pravde previše je važan da bi bio upropašten
zbog... zbog nečeg ovakvog. Čak i da me Jack Ziegler pustio da odem, ja nisam
na to imao pravo. Nacija me trebala. Da, dobro, nisam svetac, prije mnogo
vremena načinio sam neke kompromise, znam ja to. Ali i predmeti rasprave su
također bili važni! Da sam napustio sud, daje moje krilo ostalo bez
predvodnika, ne možeš ni procijeniti koliko bi se pravo pogoršalo. Zar to ne
vidiš?"
Da, vidim. Vrti mi se u glavi od njegova licemjerja, ali vidim. Napast, napast:
Sotona se nikad ne mijenja.
"I tako niste... niste mogli dati ostavku."
"Ne, nisam mogao. To je bilo važnije od mene. Moja sudbina nije bila važna,
samo predmeti rasprava su bili važni. To je bio poziv, Misha, borba za pravdu, i
ja nisam imao drugog izbora nego daje shvatim ozbiljno. Bio sam potreban
Sudu. Ljudi vjeruju u Sud. Da sam dopustio da skandal ošteti ugled Suda,
stradali bi stvarni ljudi." Vratio se na početak i čini se da ga je vlastita rasprava
iscrpila. "Stvarni ljudi", ponavlja on.
"Razumijem."
"Zaista, Misha?" Ponovno maše pištoljem. "Volio bih da mogu nastaviti borbu,
zaista bih to volio. Ali umoran sam, Misha. Tako sam umoran." Uzdah. "A sad,
Misha, molim te, daj mi ono po što sam došao."
Još uvijek kipteći od bijesa zbog njegova izlaganja, uspijevam smoći snage za
posljednji komadić odvažnosti: "A onda što?" Kad on ne odgovara, ja mu
kažem što ja mislim. "Niste došli ovamo samo zbog diskete. Došli ste me ubiti."
"Istina. Jesam. Neću ti lagati. Volio bih da postoji neki drugi način. Ali, Misha,
još uvijek imaš izbora. Ne želim da patiš bez potrebe. Tvoja smrt može biti brza
i bezbolna, metak u zatiljak, ili može potrajati - ako budem pucao, na primjer,
najprije u tvoja koljena, pa u tvoje laktove, možda i u prepone. To strahovito
boli, ali nećeš odmah umrijeti." Domahuje pištoljem. "A sad mi daj disketu."
"Ne."
"Ubijao sam ljude u Vijetnamu. Znam kako se koristi pištolj i ne bojim se njime
poslužiti." Prisjećam se fotografije u njegovu uredu, mnogo mlađeg
Wainwrighta u odori marinaca. Ne sumnjam da govori istinu.
"Možda ste me i voljni ustrijeliti," pokušavam ja, "ali nećete to učiniti u kući,
zato što ovdje ima previše mogućnosti da ostavite forenzične dokaze."
Izvana dopire praskanje i lomljava, sve se sa svim sudara. Nevjerojatno je, ali
uragan se pogoršava. Ali možda je oko oluje prošlo iznad nas i sad nas zahvaća
vjetar koji ga slijedi.
"Savršeno sam voljan ustrijeliti te u kući", kaže Wainwright mirno.
"Pa zašto onda već niste?"
"Zato što bi medvjedić mogao biti još jedna varka. Ne kanim te podcijeniti. Na
groblju si zavarao stručnjake. Ali dostaje bilo razgovora. Za trideset sekundi
pucat ću ti u koljeno ako mi ne daš—"
Strahovita lomljava potrese kuću i zaprepasti nas obojicu. Slike padaju sa
zidova, zemljano se posuđe trese u ormarima. Vrhovni sudac Wainwright, koji
nije iz Nove Engleske, zatečen je. On ne zna što ja znam: daje ovaj udarac koji
nas je zatresao do kosti zvuk dimnjaka koji je otpuhao uragan i koji je pao
ravno na kosi krov. Wainwright automatski podiže pogled, uzbunjena lica,
pitajući se možda hoće li se srušiti čitava kuća.
U trenutku kad je on ometen, ja zaranjam, još uvijek čvrsto stišćući Georgea
Jacksona, kroz kuhinjska vrata, ravno u oluju.

ŠEZDESET TREĆE POGLAVLJE

VODENO DIJETE
KUHINJSKA SE VRATA OTVARAJU prema malom drvenom trijemu što vodi
prema sićušnom izrovanom pojasu smeđe trave koji je, navodno, stražnje
dvorište. Skačem niz stube i s obje noge doskačem u močvaru u koju se
dvorište pretvorilo. Prskam na sve strane dok zakrećem za ugao, u usku uličicu
koja uz bok kuće izlazi na Oceansku aveniju. Znam da će me Wainwright
slijediti, zato što nema izbora, a znam i to da mi se plan za korištenje uragana
razbio o glavu na najgori mogući način: mogu trčati i vikati koliko želim, ali
čak kad bi me od oluje netko i mogao čuti, nema u blizini nikoga, čak ni
policajca, da mi pritekne u pomoć.
Na trenutak sam zaprepašten, gotovo svladan čistom i veličanstvenom
veličinom bijesnih oblaka koji se kovitlaju nisko na nebu. Potom čujem prasak
metka koji se zabija u bok susjedne kuće, pa natjeram noge da se pokrenu.
Wainwright možda i puca nasumce, ali to će se promijeniti, a ja ne znam
dovoljno o pištoljima da bih znao koliko mu je metaka ostalo.
Miči se!
Moj Camry, s blistavim, novim stražnjim odbojnikom stoji parkiran uz rub
travnjaka, ali beskoristan je, jer su ključevi u kući, u džepu moje jakne. Dok
jurim preko ceste, čujem kako Wainwright viče i psuje negdje iza mene, ali ne
usuđujem se osvrnuti. Gotovo su sve prednosti na njegovoj strani. Ima kišnu
kabanicu i kapu, a ja sam u trenirci koja mi se već gotovo prilijepila uz kožu.
On ima čizme, a ja sam u tenisicama koje su pune vode. On ima pištolj, ja
imam medvjedića.
Kao da želi naglasiti tu činjenicu, metak se odbija od pločnika iza mene.
Pronašao je pravi domet.
Dok šljapkam kroz park, čije je tlo natopljeno vodom koja se sad jednostavno
skuplja, gotovo tri centimetra duboka, na površini trave, podsjećam se kako su
dvije prednosti i na mojoj strani. Jedna je to što sam od malih nogu volio biti na
otvorenom za vrijeme oluje, barem na Vinogradu; moja me majka običavala
nazivati svojim vodenim djetetom. Druga je prednost ta što sam trideset godina
mlađi od Wainwrighta. S druge pak strane, na mene su u posljednje vrijeme
pucali češće nego na njega, a nemam uza se svoj štap.
Usred Oceanskog perivoja zapuh vjetra lijepi me ravno na bijeli glazbeni
paviljon i ja se, odupirući se o njegov zid, osvrćem. Wainwright je sjena u oluji,
još uvijek se bori s drvenom ogradom koja obrubijuje cestu, ali uskoro će me
sustići, zato što ima malo mjesta na koja bih mogao pobjeći. Osjećam kako mi
pucaju šavovi, kako mi se mišići iznova istežu. Iscrpljen sam, noge me bole čak
i od ovog kratkog trka. No čak i ovakav, izvan forme, trebao bih biti sposoban
da budem daleko ispred ostarjelog Vrhovnog suca. Na nesreću, moja se noga
još nije oporavila od metka Colina Scotta, pa šepesam, što me neizbježno
usporava dok se drhtava bol širi cijelim tijelom iz središta mog ranjenog bedra.
Ispod tutnjave grmljavine slabašno čujem još jedan prasak metka. Oluja je još
uvijek moja prijateljica: vjetar mu otežava ciljanje.
Shvaćam kako trčim u pogrešnom smjeru. Nisam se trebao zaputiti preko
Oceanskog perivoja gdje ću biti kao glineni golub ako on uspije dobro naciljati.
Trebao sam krenuti niz blok kuća, prema dućanima -možda je koji i otvoren! -
ili prema policijskoj postaji - usamljeni policajac mogao bi biti na dužnosti! Ali
Wainwright, vijetnamski ratni veteran, predvidio je moju taktiku i kružno mi
zatvorio taj smjer, odsjekavši me od svake nade da bih mogao otrčati bilo kamo
osim prema plaži.
Moram natjerati svoje noge da se pokrenu ako ikad više želim vidjeti svog sina.
I tako počinjem napola trčati, napola skakutati, dijelom i hodati, šepesajući sad
kad osjećam svježu bol kako mi para trbuh, srljam prema moru i molim se da
me vjetar nastavi izbacivati iz koraka i da će ga kiša koja šiba i koja mije već
natopila odjeću i dalje sprečavati da dobro nacilja.
Prelazim Aveniju Seaview, a metak udara o metalnu ogradu koja odvaja pločnik
od plaže. Wallace Wainwright ima sedamdeset jednu godinu i sustiže me.
Na trenutak zastanem na vrhu klimavih drvenih stuba koje vode dolje prema
Inkwellu. Ispod mene, divlji valovi šibaju pijesak ijedan njegov dio odnose
zauvijek. Gat koji obično označava prijelaz između onog dijela plaže na kojem
djeluje spasilačka služba i onoga na kojem je nema, sad je nevidljiv. Većina se
valova prelijeva gotovo sasvim do lukobrana prije nego što se povuče.
Ne želim sići tamo.
Wainwright je iza mene i nemam izbora.
S naporom se spuštam niz stube, želeći da imam štap kako bih lakše održavao
ravnotežu i kako bi me manje boljelo.
Čujem Wainwrighta kako viče.
Užurbano, ali oprezan pred bijesnim morem, stižem do posljednje stube.
Koja, ionako stara, a sad oslabljena od oluje, smjesta pod mojom težinom puca
napola. Ploštimice padam u valove koji pokrivaju pijesak, a George Jackson
poleti uvis i padne u vodu, nekoliko desetaka stopa dalje, gdje primamljivo
poskakuje na valovima.
Cijelo moje tijelo pjeva od boli. Želim ostati ovdje dolje, u hladnoj vodi i pustiti
da me valovi odnesu.
Wainwright se spušta stubama, ali oprezno.
Ja se nespretno podižem na noge i šljapkam prema Abbynu medvjediću, ali
sljedeći mi val opet izmiče tlo pod nogama.
Ponovno se s naporom dižem, uranjam u vodu, pružam ruku dok u meni još
nešto puca i opet imam Georgea Jacksona u rukama. Ali ledena voda puna
virova doseže mi gotovo do struka, valovi me bacakaju amo-tamo, a gotovo
više nemam snage. Obzor se izgubio u bijesnim sivocrnim oblacima.
"U redu, Misha, dobro ti je išlo." Wainwright, nekoliko metara udaljen, u plićoj
vodi. Glas mu zvuči isprekidano. "A sad mi ga daj."
Gledam ga, u plavoj kabanici i čizmama, tako praktičnog, tako dobro
pripremljenog, čovjeka kojega ni na minutu nisam zavarao, koji nije zagrizao u
priču o kutiji na groblju. Znao je da ću se vratiti na Vinograd, znao je zašto sam
čekao na uragan. Sve je znao. Vrti mi se u glavi od hladnoće i boli, a volja mi je
jednostavno preslaba. Njegova briljantna inteligencija, njegova strpljivost i
planiranje, sve me to porazilo. Još uvijek čvrsto stišćući Abbyna medvjedića,
gledam u mali, blistavi pištolj, gledam u hladnokrvno i samopouzdano bijelo
Wainwrightovo lice i, iznenada, jednostavno više nemam snage. Dao sam od
sebe koliko sam mogao. Iznuren sam. I emocionalno i tjelesno. Možda će me
ustrijeliti. Preumoran sam, previše mi je hladno i previše sam jadan da mi bude
stalo. Žao mije, Suče.
Saga o uputama konačno je gotova. Znam da ću mu predati medvjedića.
Činim jedan teturav korak prema plaži, držeći Georgea Jacksona pred sobom i
vidim kako se Wainwrightove oči šire, a on se povlači, kao da nešto puže za
mnom, dižući se iz mora kako bi u posljednji trenutak interveniralo. Maxine,
Henderson, Nunzio ili neki drugi osvetnik... ali kad se osvrnem, ono što
umjesto njih vidim jest dva metra visok zid crne vode koji se brzo obrušava
prema nama.
Wainwright već trči prema stubama. Ja ga pokušavam slijediti, a onda se val
sudara s mojim leđima i obara me. Na nekoliko sekundi moje je lice ukopano u
pijesak, a iznad mene je voda. Ne znam više gdje je medvjedić, gdje je
Wainwright, ništa ne znam, a ako se ne pomaknem, bez obzira na bol, utopit ću
se.
S ono malo snage što mi je ostalo, sunem prema površini, samo da bih se
stropoštao natrag u podvodnu struju, a golemi me val bespomoćnoga povlači za
sobom i sad se više nemam protiv čega boriti, tako da plutam na vodi i čekam
kad ću potonuti, sve dok taj val ne zamijeni drugi i ponovno me ne ponese
prema obali.
Čujem Wallacea Wainwrighta kako nešto viče.
Sjedam, otresam vodu i pijesak iz kose i očiju.
Wainwright je u valovima. Pokušava dosegnuti Abbyna medvjedića koji pluta
sve dalje i dalje i dalje, nošen podvodnom strujom. Promatram. Ništa ne mogu
učiniti kako bih mu pomogao ili ga osujetio, jer mije ostalo tek toliko snage da
sjedim ovdje na pijesku, posve promočen, i čekam sljedeći val koji će me
utopiti. Wainwright je gibak za čovjeka svojih godina, snažan je, rekreativno
trči, ali čak i s ove udaljenosti vidim da nema nikakve šanse. Svaki put kad
posegne za pandom, novi ih val obojicu ponese dalje od obale. Čini se da u ruci
više nema pištolj; prema Georgeu Jacksonu pruža obje ruke. Na trenutak me
zabavlja prizor velikog bijelog liberalnog junaka koji očajnički želi dohvatiti
velikog mrtvog crnog mučenika iz militantnog doba. A onda se namrštim, zato
što se čini da sam bio u krivu. Wainwright je dograbio medvjedića. Držeći
Georgea u naručju on se okreće kako bi se izborio za povratak na obalu. A
pištolj mu je još uvijek u ruci. Zacijelo mu je bio u džepu. Mrk i odlučan,
probija se prema meni, crte lica su mu otvrdnule dok se bori s podvodnom
strujom i centimetar po centimetar napreduje prema kopnu.
Na trenutak čak povjerujem da će mu uspjeti.
A onda se još jedan dvometarski val ruši preko njega i on je usisan pod vodu.
Mlatara rukom, glava mu izranja kako bi uzela zraka, jednom, dvaput, a onda
nestaje, odnesen u bijesno srce oluje.
Moja glava pada na pijesak i na neko sam vrijeme i ja mrtav.

ŠEZDESET ČETVRTO POGLAVLJE

DVOSTRUKI EXCELSIOR

(I)
Među žrtvama uragana, kaže uočljivo ozbiljni spiker, bio je i Wallace
Warrenton Wainwright, sudac Vrhovnog suda Sjedinjenih Država, koji se utopio
na otoku Martin Vinograd nakon što je, najvjerojatnije, pao u vodu dok je šetao
obalom kako bi bolje vidio oluju. Iako je uragan počeo prije tri dana, njegovo je
tijelo na obalu isplivalo tek jutros. Wainwright, star sedamdeset jednu godinu,
bio je na otoku u posjetu prijateljima. Smatran jednim od posljednjih velikih
sudskih liberala, Wainwright je vjerojatno bio najpoznatiji po svojoj uzbudljivoj
obrani...

Kimmer podiže daljinski upravljač i utišava televizor čiji je ekran promjera

metar i pol i oko kojega smo se, posve besmisleno, posvađali. Okreće se prema
meni i smiješi se. "Misha, imaš li ti pojma koliko si sreće imao? Mogao si biti
na njegovu mjestu."
"Pretpostavljam da jesam."
"Što si uopće radio tamo na plaži?" Možda još uvijek misli da sam se kanio
ubiti.
"Bježao sam pred Vrhovnim sucem Wainwrightom koji je pucao na mene."
"Oh, Misha, nemoj biti morbidan. To nije ni najmanje smiješno." Poskoči kako
bi počistila papirnate tanjure s kojih smo upravo pojeli dostavljenu pizzu.
Kimmer je, iako nema cipele, još uvijek odjevena za posao, u strogo krojeno
krem odijelo i svijetloplavu nabranu košulju. Malo je smršavjela, možda
namjerno, možda zbog stresa. Izgleda veličanstvenije nego ikad i jednako tako
nedostižno. U kutu dnevne sobe Bentley se igra sa svojim računalom. Kad sam
prije jedan sat doSao kako bih ga uzeo k sebi za vikend, on i Kimmer upravo su
sjeli za pizzu s dvostrukim dodatkom sira, pa me supruga koja se otuđila od
mene pozvala da malo ostanem s njima.
"Bemmy kok, Bemmy kok!" veselo viče naš sin. "Tri i šest su devet! Devet!
Bemmy kok!"
"Bemmy kok", slažem se ja, još uvijek ne otvarajući oči. Na ekranu mojih misli
posljednji se prizor odigrava na mnogo raznih načina. Možda sam mogao smoći
snage i uroniti u valove, te spasiti Wallacea Wainwrighta. Možda snage nisam
imao dovoljno, a on je bio predaleko. Katkad se vidim kako ga izvlačim iz
mora. Katkad se vidim kako pogibam pokušavajući ga spasiti. A katkad se
prisjetim pomoliti za njegovu dušu. Katkad mije drago stoje mrtav.
"Nije li naš sin prekrasan?" mrmlja Kimmer, glasno šapćući.
"To svakako jest."
"Oči su ti zatvorene, glupko."
"Znaš što? Jednako je prekrasan i kad su mi oči zatvorene."
Ali svejedno ih otvaram i, u jednom zlatnom trenutku, Kimmer i ja smo
zajedno, spojeni ljubavlju i divljenjem prema jedinoj stvari na svijetu do koje
nam je oboma stalo. A onda se prisjetim skupe kožne jakne u koju su ušivena
plava slova SVEUČILIŠTE DUKE, koju sam pronašao kad sam u predvorju
vješao svoju vjetrovku, i zlato se pretvara u drozgu.
"Oh, Misha, zaboravila sam. Znaš tko je zvao ovamo i tražio tebe?"
"Tko?"
"John Brown. Rekao je da zove zato što si ti zvao njega. Pretpostavljam da si
mu zaboravio dati novi broj, ha?" Stoji na dovratku, ruku prekriženih na prsima.
Skinula je sako. Još se uvijek smiješi. A ima i mnogo razloga za smijeh. "Ili
time pokušavaš nešto naglasiti?"
"Nazvao sam ga s Vinograda." Naslanjam se na kožnu sofu, zatvorenih očiju,
nogu podignutih na otoman, onako kako sam činio dok sam još živio ovdje.
"Vjerojatno sam bio ostavio tamošnji broj."
"Trebao bi svoj novi broj dati u imenik."
"Volim svoju privatnost."
"Ne razumijem zašto si tako uporan", kaže Kimmer koja ni pet minuta ne bi
mogla živjeti bez telefona. Iznenada joj nešto pada na um i ona zahihoće,
pokrivajući rukom usta. "Mislim, osim ako... osim ako ti toliko privatnosti nije
potrebno zato što... Hej, ne skrivaš valjda u stanu nekakvu žensku? Shirley
Branch ili nekog takvog?"
"Nema nikakve žene, Kimmer." Osim tebe.
"Ili možda Pony Eldridge? Ono, kao, dvoje povrijeđenih supružnika traže
utjehu?"
"Žao mije ako ću te razočarati, ali ja sam još uvijek oženjen čovjek."
Kimmer mudro ignorira ovo spuštanje. "Pa nije valjda Dana? Čujem da ima
problema s Alison. Ili je obrnuto. U svakom slučaju, hoćete li vas dvoje
konačno nešto poduzeti poslije svih tih godina?"
Recikliram stari vic: "Nju ne zanimaju muškarci, a mene ne zanimaju
bjelkinje."
Kimmer na to odmahuje rukom. Naginje se sasvim prema meni, njezina me
blizina opija, a onda pruža ruku oko mene, dohvaća čašu vina i otpije mali
gutljaj. "Oh, danas svi sve zanimaju", uvjerava me ona kao mjerodavna
stručnjakinja prije nego što će otapkati u kuhinju. "Stiže sladoled", viče ona.
"Od kikiriki-maslaca. Hoćeš?"
"Zvuči sjajno."
"Čokoladni sirup?"
"Da, hvala."
Da, mogao sam ga spasiti. Ne, nisam imao snage. Da, trebao sam pokušati. Ne,
ne bih uspio.
Još jedan povik iz kuhinje: "Čuj, jesi li pronašao ono što si tražio? Na
Vinogradu, mislim?"
Dobro pitanje.
"Misha? Šećeru?" Podsjećam se da ne pridajem važnost šećeru: to je moć
navike, ništa više. Kimmer vjerojatno nije ni svjesna daje to rekla.
"Zapravo i nisam", odvraćam joj. "Ne."
"Žao mije."
"I meni." Stanka. Osjećam se nelagodno, ali baš bih i mogao biti pristojan i
pitati. "Smijem se poslužiti telefonom?"
"Samo izvoli." Njezino se lice, s osmijehom od uha do uha, pojavljuje iza
dovratka. "Na računu je još uvijek tvoje ime." Ponovno nestaje.
Odlazim u svoju staru radnu sobu. Kimmer je nije prenamijenila. Nekoliko je
polica još uvijek na mjestu; druge su, zajedno s radnim stolom, kredencom i
stolcima, natrpane u podrumu mog stana. Tu i tamo leži koji časopis, nekoliko
knjiga, ali u osnovi - udobna soba u kojoj sam proveo tolike mučne sate
promatrajući Ulicu Hobby kako bih vidio motri li me tko, sad je prazna.
Prijenosni telefon leži na podu.
Ovako, soba se čini mrtvom. Pitam se kako to Kimmer može podnijeti. Možda
jednostavno drži vrata zatvorenima.
Podižem slušalicu, pritišćem memorirani broj i strpljivo čekam da se javi John
Brown.

(II)
GRADSKA ME POLICIJA PRONAŠLA onesviještenog na plaži. Povremeno
su pretraživali obalu, čak i tijekom oluje. Trebao sam samo pričekati. Mogao
sam čak najprije potrčati prema policijskoj postaji. Jedino sam zbog panike
umislio da će biti zatvorena.
Do trenutka kad su stigla kola hitne pomoći, već sam bio posve pri svijesti i
sjedio, što je zapravo bilo dobro jer - dok su me bolničari podizali na nosila s
kotačima i pripremali se da mi uvedu cjevčicu u ruku -jedan je od policajaca
dotumarao bliže i rekao svom partneru, Neko je dijete izgubilo medvjedića.
Okrenuo sam glavu i ugledao vodom natopljenog Georgea Jacksona koji mu se
ugnijezdio pod rukom. Oluja je, prelazeći prema Capeu, ostavila Georgea za
sobom kao neželjenu komplikaciju. Uvjerio sam zaprepaštenog policajca da je
medvjedić moj. Raspitivali su se o tome, više iz znatiželje nego iz dužnosti, što
sam radio na plaži, s punjenim pandom, usred oluje. Dobro pitanje, rekao sam
im, što im baš nije ulilo vjeru da sam normalan.
Ali nisu me dalje gnjavili.
I tako sam sad ovdje, konačno opet u svom stanu, pripremam se za početak
predavanja koji će uslijediti za dva tjedna kad ću ponovno predavati odštetno
pravo pred pedesetak novih, mladih lica i davati sve od sebe da ih ne mučim.
Bentley juri mojim razmjerno skučenim prostorom i igra se skrivača s
Miguelom Hadleyjem kojega je prije dva sata ovdje na igranju ostavio njegov
otac. Mare se zadržao nekoliko minuta, šireći oko sebe velike oblake duhana od
maline, pa smo se složili kakva je šteta za Vrhovnog suca Wainwrighta i
odigrali staru akademsku igru pretvaranja da pojma nemamo koga će
Predsjednik odabrati kao njegovu zamjenu. Zahvalan sam Marcu što se
potrudio, dok se ovo tužno ljeto žuri prema kraju, zakrpati stvari među nama,
ali prekinuta prijateljstva, baš kao i propale brakove, ponekad nije moguće
spasiti.
Iako je ostalo još nekoliko dana do isteka kolovoza, poslijepodne je prohladno,
zato što se primaknula olujna fronta i grmljavinski su pljuskovi česti. U stanu
nemam pravu radnu sobu, pa uglavnom radim na prijenosnom računalu u
kuhinji, hodajući amo-tamo do podrumskih polica s knjigama koje mi trebaju. I
sad sjedim za prijenosnim računalom, pokušavajući se ozbiljno pozabaviti
člankom koji baca novi pogled na podatke o djelovanju bogatstva na ishod
odštetnih parnica - to je moja isprika Averyju Knowlandu, odvajam malo
vremena kako bih vidio je li on možda ipak bio u pravu.
Ustajem i prilazim kuhinjskom prozoru, gledam na svoje dvorište veličine
poštanske marke, popločen zajednički prostor iza njega, a potom na drveno
šetalište i plažu. Jučer sam se tamo šetao tijekom prekrasnog po-podneva, prije
nego što sam se odvezao u Ulicu Hobby po Bentleyja, zato što sam pokušavao
smisliti što da učinim s disketom koja je i dalje u sigurnom gnijezdu nutrine
Georgea Jacksona. Još sam uvijek neodlučan.
John Brown rekao mi je kako je, usprkos vrućini, usprkos iskrivljenju, usprkos
slanoj vodi u kojoj je disketa u međuvremenu bila natopljena, još uvijek
moguće skinuti s nje dobar dio podataka. Ali potrebno je djelovati brzo, zato što
vrućina može "otopiti" dijelove podataka s diskete, no pravi je problem morska
voda: sol oksidira i može nanijeti daljnju štetu. Uputio me da isperem površinu
destiliranom vodom, što sam i učinio. Ali magnetski su mediji, uvjeravao me,
mnogo otporniji nego što većina ljudi misli. Jedini način da budeš siguran kako
si se posve riješio podataka jest taj da preko njih prebaciš nove, ili da ponovno
formatiraš disk. A poslije svega toga, nasmijao se on, ako si zaista pametan,
potpuno ćeš uništiti disketu. Na primjer, tako da je staviš u mikrovalnu pećnicu.
Ili baciš u napravu za spaljivanje smeća. Ako nisu poduzeti tako radikalni
koraci, rekao je - da, vjerojatno je da je nešto podataka ostalo sačuvano. Postoje
stručnjaci koji će ih, za određeni honorar, skinuti s diskete. .
Ja znam stoje na njoj. Wainwright je rekao kako je disketa puna imena: imena
ljudi koji su sad ugledni, a za koje je moj otac namještao presude.
Mogao bih izazvati mnoge nevolje.
Mogao bih pročitati Sučeva izmučena mahnitanja i saznati pojedinosti njegovih
mnogobrojnih zločina, mogao bih ucjenjivati korumpirane senatore ili ih
privesti pravdi, mogao bih disketu dati novinarima da se iživljavaju. Optužbe bi
mogle okrenuti naglavce neke značajne dijelove povijesti iz sedamdesetih i
osamdesetih godina. Naravno, za njih nema dokaza, možda su to posljednja
očajnička ludovanja Sučeva izmučenog mozga - ali ništa slično nikad nije
spriječilo novinare da ne načine maksimalnu moguću štetu, uz minimalnu
količinu isprike, zato što je pravo javnosti da sazna istinu do posljednje
decimale jednako medijskoj sposobnosti da zaradi na skandalu.
Zamišljam svog oca ponovno na naslovnicama, ali ovaj put u društvu
mnogobrojnih prijatelja. Drhtim. Senatori, rekao je Wainwright. Guverneri.
Vladini službenici. Da, mogao bih načiniti mnogo štete.
A možda je ta šteta upravo ono za čim je moj otac čeznuo - konačna osveta
svijetu koji ga je tako grubo i prezirno odbacio. Možda je u tome razlog
njegova pisma, njegovih pješaka i ostatka ovog pogubnog i zbu-njujućeg traga
koji me na kraju doveo na tavan Vinogracke Kuče. Pamet mog oca iznenada me
zastrašuje. Svijet gaje uništio, a ja sam, čini se, bio njegovo odabrano sredstvo
kojim će svijetu uzvratiti uništenjem.
Prolazim kroz kušnju kratkog i prekrasnog drhtaja moći, koji odmah potom
slijedi drhtaj gađenja. Nema smisla pitati Zašto ja? Nema smisla žaliti se na
sudbinu. Ili Boga. Ili svog oca. Garlandovi to ne rade. Garlan-dovi trpe nevolje
sa stoicizmom koji graniči s prezirom prema samome sebi i tom udaljenošću
napola dovode do ludila žene u svojim životima. Garlandovi pažljivo donose
odluke i drže ih se, režući i uklanjajući sve druge mogućnosti, čak i kad su
odluke koje donosimo strašne. Ali Sudac možda ipak nije želio da ja odlučujem:
možda je umro u uvjerenju kako je odluka već donesena i kako ću ja učiniti ono
što Addison, koji je imao problema sa zakonom, nije mogao. Možda je Sudac
vjerovao kako ću pročitati imena i krenuti u razorni pohod, ali ne iz bijesa ili
želje za osvetom, čak ni iz hladnog intelektualnog zadovoljstva da vidim krivce
kažnjene, nego zato što me za to zamolio moj otac.
Krivci trebaju biti kažnjeni - o tome nema dvojbe.
Ali postoje raznovrsne krivnje. Kao i raznovrsne kazne.
Addison. Eto, tu je pitanje koje nitko nije postavio, iako je Nunzio okolišao oko
njega. Alma je rekla kako Addison ne može biti glava obitelji. Sally je rekla
kako joj je Addison rekao da uzme album. Mallory Corcoran je rekao kako je
otac vjerovao da ga je Addison izdao. A upute mog oca ticale su se mlađeg, a ne
starijeg sina, kojega je od sve djece najviše volio. Je li razlog bio u tome što je
Addison već sve znao? Brat mi je rekao kako mu se Sudac, godinu dana prije
smrti, u Chicagu obratio za pomoć i pokušao ga natjerati da pročita Villardov
izvještaj. To je zacijelo bila reakcija na Wainwrightov posjet. Prva misao mog
oca bila je da sve ispriča svom prvorođencu, kako bi mu Addison, u slučaju da
sve pođe po zlu, bio polica osiguranja.
Ali Addison nije htio sudjelovati u igri. Znam daje pročitao izvještaj, znao je da
su u automobilu koji je ubio Abby bile dvije osobe, ne samo jedna. Možda je
Sudac ispričao mom bratu što se poslije dogodilo. Možda je to Addison sam
shvatio. Bilo kako bilo, to gaje dovoljno uzrujalo da odbije čuti ostatak priče.
Nije želio čuti kakve je usluge Sudac činio Jacku Ziegleru, uzvraćajući za
ubojstva Phila McMichaela i Michelle Hoffer. A moj otac je to, kao što je rekao
ujaku Malu, i kao što je Samo Alma znala ili pogodila, doživio kao izdaju.
I tako se obratio svom drugom sinu. Samo, ovaj je put bio oprezniji. Zabrinut,
možda, da ću ga i ja odbiti kao Addison, odlučio je da mi ne ostavi mogućnost
izbora, da složi svoje upute onako kako bi komponirao koji od svojih šahovskih
problema - tako da, kad on jednom umre, sve krene samo, a meni ostane ići
samo jednom stazom. Stazom koja će me dovesti u Vinogracku Kuču, na tavan,
do Georgea Jacksona.
Vjerojatno se nadao da ću shvatiti odmah, čim vidim njegovo pismo.
A možda se Addison nije ograničio samo na to da kaže Sucu kako se u to ne želi
miješati. Na kraju krajeva, netko je Sučeve podatke ispisao na disketu. Moj otac
to ne bi znao sam učiniti, ali Addison obožava računala. Možda mu je Addison
objasnio kako, možda je to Addison učinio za njega. U svakom slučaju, moj je
brat morao imati barem grubu sliku onoga što je Sudac sakrio i zašto je to
učinio, iako nije nužno znao gdje je skriveno. Pa zašto je onda odbio pomoći
Mariah i meni u našim odvojenim potragama? Zašto me, kad sam ga konačno
uspio dobiti, pokušao odgovoriti od nastavljanja?
Iz istog razloga iz kojega je uredio da Sally uzme album. Zato što je bio u Ulici
Shepard one noći kad se Sudac prvi put pokušao nagoditi s vragom. Zato stoje
tu tajnu držao zakopanom više od dvadeset godina. I zato što nije bio spreman
daje iskopa.
Nikakvo čudo da nikad nije našao vremena da dođe na saslušanja.
Nedostaje mi Addison. Ne onakav kakav je sad, nego onakav kakav je prije bio.
U dobra stara vremena, kao što je običavao govoriti Sudac. Čini mi se da mi u
svakom kutu mog života nedostaje upravo to - ono što je nekad bilo. Svoj
obiteljski život doživljavam kao neprekinut lanac gubitaka. Moj brat, moja
sestra, moja žena, moja majka, moj otac, nikog više nema, osim Mariah. Morris
Young, kao Sudac u svojim najboljim danima, propovijeda kako uvijek trebamo
gledati pred sebe, ne iza sebe, i ja se trudim. Oh, kako se trudim...
Izgubio sam ženu. Moj otac, svem svojem ludilu usprkos, nikad nije izgubio
svoju Claire, izgubio ju je tek kad je umrla. Posljednjih sam nekoliko godina
bio tako opsjednut svojim ocem - najprije time da ga budem dostojan, a u
posljednje vrijeme time da riješim strašnu zagonetku koju mi je namro - da sam
jedva stigao i pomisliti na svoju majku. Vrijeme je da popravim tu neravnotežu.
Vrijeme je da ponovno upoznam Claire Garland, da proučim njezin život
jednako pomno kao što sam proučio Oliverov. Pokušao sam smjestiti svog oca u
prošlost kakve se sjećam. Isto moram učiniti sa svojom ženom. A moram
provesti i dovoljno vremena prisjećajući se svoje majke kako bi i ona mogla
konačno zauzeti prikladno mjesto u sobama mog sjećanja. Ako su sjećanja naš
doprinos povijesti, onda je povijest zbroj svih naših uspomena. Kao i sve
obitelji, i moja ima povijest. Volio bih je upamtiti.

(III)
BENTLEY I MIGUEL SAD SU DOLJE u podrumu i zajedno šapću, kao i svi
najbolji prijatelji u tim godinama. Provjeravam vatricu koju sam pripalio ovog
hladnog poslijepodneva, pa se uspinjem stubama na prvi kat, odlazim u svoju
malu spavaonicu i zatvaram vrata. Sjedim na svom jeftinom krevetu na
razvlačenje i piljim u toaletni stolić, osim kreveta jedini komad namještaja u
sobi. Sa svog povišenog položaja na stoliću George Jackson kao da mi
namiguje tamnim plastičnim očima. Disketa, s koje se podaci polako ispiru, i
dalje ostaje na svom mjestu, u njemu. Dijabolični je album dobro skriven u
ladici, pokriven mojim rijetko korištenim sportskim dresom.
Zatvaram oči i prisjećam se Wainwrightove ruke kako lamata. Otvaram ih i
sjećam se njegovih očajničkih riječi, kako se želi povući u mirovinu, a Jack
Ziegler i njegovi partneri odbijaju mu to dopustiti. Možda je Wainwright bio
neimenovani kupac koji je stavio ponudu za kuću u Ulici Shepard, kako bi je
mogao pretražiti od podruma do tavana. S vremenom bi ponudio i da kupi
Vinogracku Kuču. Bez sumnje, sa svime stoje u njoj.
Sa stvarima kao što je Abbyn medvjedić.
Bljesak munje odražava se u plastičnim očima Georgea Jacksona, pa on opet
namiguje. Magična je ta prastara igračka iz koje ispada punjenje. Zapanjen sam
činjenicom da je preživio oluju, ali oluje su u tom smislu čudne: ponekad ono
što na dno povuku podzemne struje poskoči na površinu i dopluta natrag na
sljedećem valu koji se razbija o obalu, a katkad je usisano i nestaje. Dokovi koji
se pružaju od pijeska Inkwella vjerojatno su olakšali taj povratak, odbijajući
neke od valova natrag prema moru; ali istina je to da sam imao sreće.
A možda i nisam. Da George nikad nije isplivao na obalu, da ga policajac nikad
nije pronašao, da se ja nisam osvijestio, da je desetak sitnica bilo drugačije, sad
ne bih bio suočen s ovom dilemom. Da su valovi odnijeli medvjedića na
pučinu, ne bih se morao brinuti oko toga što mije činiti. Ne bi ništa ni trebalo
učiniti, jer ne bi bilo diskete s kojom bi se nešto moralo poduzeti.
Ne bi bilo uputa.
Jack Ziegler i njegovi prijatelji, ili neprijatelji, ili tko već jesu, vjerojatno su
poslije groblja zaključili kako sam ja već pronašao podatke koje je moj otac
sakrio i kako sam Hendersonu uvijeno obećao da ću ono što sam saznao
zadržati za sebe. Sad se to uvjerenje pretvorilo u činjenicu: upute su konačno
moje, i ja osjećam kako se u meni meškolji napast koju moć uvijek donosi sa
sobom.
Podižem medvjedića, izvlačim disketu iz njega i vraćam Georgea na njegovo
mjesto. Držeći disketu za rubove, idem dolje u svoju dnevnu sobu-
blagovaonicu. Vani, iza prozora, oluja se još nije stišala. Istina, nije ona ni do
koljena onoj koja je rikala iznad Vinograda kad sam ja bio tamo, ali oluja je
oluja i, usprkos vatri, stan je sve hladniji.
Ili sam to ja.
Sjećam se očeva sna o tome da postigne izvjesnu slavu stvaranjem prvog
Dvostrukog Excelsiora sa skakačem, zadaće koju je ludi stari Karl označio
nemogućom. Dvostruki Excelsior u kojem će na kraju crni odnijeti pobjedu:
dva usamljena pješaka, jedan bijeli i jedan crni, patetični u svojoj nemoći,
počinju na svojim početnim poljima i slijede jedan drugoga, potez po potez, sve
dok - u petom potezu - svaki od njih ne stigne na suprotan kraj ploče gdje
postaje skakač, s konačnim potezom matiranja bijelog kralja. Taj problem ne
vrijedi ako postoji bilo koja druga mogućnost: dopuštena je samo ta jedna linija
igre. Ako je moguće brže matirati crnog kralja, ili ako bilo koji od pješaka u
bilo kojem trenutku može načiniti drugačiji potez i postići njime isti rezultat,
onda je problem kuhan, što znači bezvrijedan.
Moj je otac za sobom ostavio svoj Dvostruki Excelsior, ne na ploči, nego u
životu, stavljajući u pokret svoja dva pješaka, jednog crnog i jednog bijelog, da
vuku odgovarajuće poteze i uhode jedan drugoga, jedno po jedno mučno polje,
sve dok nisu stigli do suprotnih strana svoje ploče na plaži u Oak Bluffs,
zamračenoj oblacima, gdje su se napokon suočili u završnici.
Jedan je skakač mrtav. Drugome je preostalo zadati mat. Baš kao što je želio
moj osvetoljubivi otac. U svojoj ruci držim njegovo oruđe. Dovoljno je da
podignem telefonsku slušalicu i nazovem agenta Nunzija, ili Times, ili Post, i
Sučev će Dvostruki Excelsior biti dovršen.
Samo, kako se to u žargonu kaže, problem je kuhan ako postoji bilo koja druga
mogućnost poteza. A problem sa skakačima je u tome što se oni često kreću...
čudno.
Nemoguće, rekao je Karl.
Dječaci ponovno trče kućom. Za nekoliko ću im trenutaka dati užinu, podgrijati
jedan iz beskrajnog niza složenaca koje su isporučile Nina Felsenfeld i Julia
Carlyle. Potom ćemo se nas trojica ugurati u Camry i poći na kratku vožnju do
ljupkog doma Hadleyjevih na Harbor Peaku. Vjerujem kako sam već spomenuo
da je Mare iz bogate obitelji. Prije mnogo godina, njegov stric Edmund bio je
jedan od osnivača male investicijske tvrtke po imenu Elm Harbor Partners.
Kimmer nije imala nikakav sukob interesa, zato što je iz te tvrtke novac obitelji
Hadley odavna povučen, ali čuo sam od Dane, koja mi to nikad nije trebala reći,
da je Mare jednom telefonirao starom obiteljskom namješteniku koji je bio opći
savjetnik u EHP-u i zamolio ga za uslugu da izričito zatraži Kimberly Madison
istog trenutka kad stigne u grad. Zahtjev je bio dio napora Stuarta Landa,
tadašnjeg dekana, da spriječi moj odlazak, budući da sam tijekom svoje prve
godine u Elm Harboru bio strahovito nesretan, baš kao i tijekom svoje
posljednje godine u Washingtonu. Da Mare nije telefonirao, Kimmer možda ne
bi ostala; da nije ostala, ona i ja nikad se ne bismo vjenčali; to objašnjava zašto
meni Mare nikad nije mogao biti onako antipatičan kao mojoj ženi.
Mare je bio dovoljno čovječan da mi tu uslugu nikad ne spomene. Mislim da
Kimmer i ne zna za to. A ja joj sigurno neću reći. Osim toga, EHP je Kimmer
možda i zatražio iz usluge Marcu, ali njihovo je vječno povjerenje, kao i
povjerenje Jerryja Nathansona, zaradila svojim vrsnim odvjetničkim
vještinama.
Gledam na sat i odlazim u skučenu kuhinju kako bih dečkima podgrijao užinu.
Imam toliko posla, toliko posla. Želim biti bolji kršćanin, želim provoditi
vrijeme s Morrisom Youngom i spoznati značenje vjere koju ispovijedam, želim
se još šetati sa Sally i ispričati joj se u ime obitelji i, ako mogu, pomoći joj da se
oporavi. Želim posjetiti Samo Almu, sjesti joj uz noge i slušati priče o starim
vremenima, kad je obitelj bila sretna -onako kako je prije bila. Zatim želim
posjetiti Theru i usporediti njihove priče. Želim pomoći svojoj sestri da se riješi
osjećaja nezadovoljstva. Želim vjerovati u pravni fakultet onako kako to čini
Stuart Land. Želim vjerovati i u samo pravo onakvo kakvo je nekad bilo, prije
nego što su Sudac i njegov prijatelj Wainwright pokolebali moju vjeru.
A tu je i još nešto. Želim saznati što se dogodilo s Maxine. Želim saznati zašto
je pucala u mene, je li to bilo slučajno i, ako nije, po čijem je to naređenju
učinila. Želim da me pogleda u oči i kaže da nije radila ni za Jacka Zieglera ni
za neimenovane partnere s kojima se urotio kako bi ubio Phila McMichaela i
njegovu curu, te kako bi korumpirao Savezni prizivni sud. Možda mc ćuk uspije
natjerati i da joj povjerujem. Jer u tom je slučaju Maxine, baš kao što je i rekla,
radila za dobre ljude - ne sjajne ljude, samo dobre ljude, koji su se zakleli da će
uništiti ono što je moj otac ostavio, umjesto da to iskoriste. Druga frakcija?
Druga mafija? Druga savezna agencija?
Želim znati zbog čega je, usprkos svojim usrdnim molitvama dok sam prošli
tjedan ležao na plaži, misleći da umirem, više nikad nisam vidio.
Ujak Jack rekao je da postoje neka pitanja na koja nema odgovora. Možda ću
jednog od ovih dana ponovno odletjeti u Aspen, pokucati na njegova vrata i
svejedno mu neka od njih postaviti. I, ako to učinim, pretpostavljam da ću mu
dugovati svojevrsnu zahvalnost za to što je čuvao mene i moju obitelj kad smo
mogli biti oteti, mučeni i ubijeni. Ako izuzmemo činjenicu da nam - da on nije
bio tko je bio i da nije činio ono što je činio - ta zaštita nikad ne bi ni trebala.
Zvoni telefon i trgne me iz razmišljanja, a ja podižem slušalicu, uvjeren kako
više ne može biti loših vijesti. Kao što sam trebao i pogoditi, to je moja sestra
koja zove kako bi me obavijestila o novim dokazima koje je pronašla u Ulici
Shepard, ili na Internetu, ili kako plutaju u nekoj staklenoj boci: moj se
tvrdoglavi um odbija usredotočiti na njezine riječi koje se pretvaraju u bujicu
buke, ni na koji način povezanu s mojom stvarnošću. Iznenađujem nas oboje i
upadam joj u riječ.
"Volim te, mala."
Stanka, dok Mariah čeka završni udarac. A onda mi se oprezno, ali ipak radosno
pridružuje. "Pa, to je baš dobro, jer i ja tebe volim."
Još jedna stanka u kojoj svako od nas u tišini izaziva ono drugo da se
raspekmezi. Ali ipak smo mi Garlandovi, stigli smo do svoje osjećajne granice i
razgovor brzo skreće na njezinu obitelj. Obećava da se neće baviti nikakvim
ljubavnim spajanjima ako dođem na njezin godišnji roštilj u povodu Dana rada.
Pristajem. Pet minuta poslije, moje sestre više nema - ali znam da će nastaviti
potragu. Što se mene tiče, to je sasvim u redu. Neka Mariah i dalje nastoji
dokazati da je Sudac bio ubijen; to je njezin način da izađe na kraj s njegovom
smrću, a s obzirom na njezinu novinarsku upornost, moguće je da otkrije širu,
žalosnu istinu. Divim se njezinoj potrazi, ali neću joj se pridružiti. Odavna sam
se pomirio sa životom u kojem je znanje nesavršeno. Semiotika me naučila
živjeti s dvosmislenostima moga posla; Kimmer me naučila živjeti s
dvosmislenostima obiteljskog života; Morris Young uči me živjeti s
dvosmislenostima moje vjere. Da istina, čak i moralna istina, postoji u to ni
najmanje ne sumnjam, jer ja nisam relativist; ali mi - slaba i posrnula ljudska
bića - nikad je nećemo spoznati osim kao nepotpunu, kao slabašnu treperavu
prisutnost prema kojoj puzimo kroz maglu razuma, tradicije i vjere.
Toliko toga treba saznati, a tako je malo vremena. Polako odlazim u svoju
dnevnu sobu i zurim u napuklu, iskrivljenu disketu u svojoj ruci, želeći da
mogu otključati njezine tajne čistom snagom volje, zato što bi mi točna
saznanja o tome što je u nju uključio moj otac, bile to činjenice ili izmišljotine,
pomogla u donošenju odluke. Ali nemam vremena, a možda ni povjerenja, da
učinim ono što mi je preporučio John Brown i da unajmim osobu koja će je
dešifrirati. Morat ću donijeti svoju odluku -svoj rez - na osnovi ono malo stvari
koje već znam. Biti muškarac znači djelovati.
Primjećujem da se vatra stišava. Pa, to ne mogu dopustiti ovako prohladnog
poslijepodneva. U davno doba kad smo Kimmer i ja bili više-manje sretni,
maženje ispred kamina bilo je jedna od naših omiljenih zabava. Ako je i u Ulici
Hobby ovako prohladno kao ovdje uz plažu, ona se sigurno mazi. Samo ne sa
mnom.
Nedostaje mi ono što sam imao. Ono što je bilo prije.
Ali svejedno mogu voljeti vatru.
Bacam u kamin još jednu cjepanicu i promatram kako leti nekoliko iskri. Nije
dovoljno; vatru treba osnažiti. Kako u blizini ne vidim triješće, uzimam disketu
koju je moj otac sakrio u Abigailina medvjedića i - povlačeći crtu i smještajući
prošlost iza sebe - bacam je u vatru.
BILJEŠKA PISCA

Ovo je djelo plod moje mašte.To nije roman s ključem o podučavanju prava ili
o bizarnom načinu na koji imenujemo (odnosno, ne imenujemo) suce Vrhovnog
suda, nije ni žalopojka o životu crne srednje klase u Americi, a ni išta slično.
Nikako nije pripovijest o mojoj obitelji, ni užoj, ni široj. Priča je samo priča, a
likovi moje izmišljotine, s iznimkom nekolicine zbiljskih odvjetnika,
zakonodavaca i novinara koji igraju periferne i posve izmišljene uloge.
Moj zamišljeni pravni fakultet nije oblikovan po uzoru na Yale, gdje sam
predavao tijekom dva sretna desetljeća, a moj zamišljeni grad Elm Harbor
nikako nije slabo prikriveni New Haven, iako će pažljiviji čitatelj zamijetiti
kako te dvije zajednice proganjaju isti duhovi. Nijedan gunđa-vi prigovor
Mishe Garlanda na svoje kolege ili studente ne predstavlja moje mišljenje o
mojim kolegama ili studentima, koje poštujem i smatram dragocjenima.
Lik Olivera Garlanda, Mishina oca i bivšeg suca Prizivnog suda Sjedinjenih
Država za Okrug Columbia nema nikakve veze s časnim sucem Merrickom
Garlandom koji je u tom istom sudu danas sudac, a koji je bio imenovan mnogo
poslije nego što sam ja smislio svoju fiktivnu obitelj Garland. U tom je trenutku
već bilo kasno za promjenu prezimena: svi su oni za mene već bili oživjeli.
Dopustio sam si izvjesne slobode vezane uz krajolik Martina Vinograda,
posebno uz prekrasno selo Menemsha u kojem obala iza dućana i restorana nije
obrubljena ribarskim drvenjarama koje Misha istražuje i u kojem nikad nisam
sreo nikoga tako sebičnog i neugodnog kao što je ribar s kojim Misha
raspravlja. Pogled na Oak Bluffs iz parka u kojem se Misha i Maxine
povjeravaju jedno drugom danas je zapravo zaklonjen odvratnim javnim
kupalištem, no menije draže prisjećati se pogleda kakav je bio prije nego stoje
ta nakaza sagrađena, tako daje u romanu nema. Cesta za Edgartown je, kad se
počinje bližiti zračnoj luci, mnogo ravnija u stvarnosti nego u mojoj priči.
Jedina mi je isprika to što naracija funkcionira mnogo bolje na strmim
brežuljcima. Prastare drvene stube koje vode od Avenije Seaview dolje, prema
Inkwellu, ne bi se zapravo nalazile točno prekoputa travnjaka u odnoNU na
kuću na južnoj strani Oceanskog perivoja, ali bile su mi tamo potrebne, pa sam
ih pomaknuo nekoliko stotina metara zapadno od mjesta na kojem su zaista
smještene.
Godine 1997. grad Gay Head službeno je promijenio ime u Aquinnah, ali - kao i
Misha Garland i mnogi koji vole otok - i meni je teško prekinuti tri desetljeća
korištenja negdašnjeg imena. Siguran sam kako ću se s vremenom popraviti. U
Oak Bluffs ni Murdickova slastičarnica ni Dućan na uglu najvjerojatnije ne bi
bili otvoreni u tjednu poslije Dana zahvalnosti, kad ih Misha i Bentley
posjećuju, ali dopustio sam sebi pjesničku slobodu da kasnu jesen na Kružnoj
aveniji u svojoj priči učinim malo vedrijom nego što je u stvarnosti. Nije
vjerojatno ni da bi Misha Garland svoj automobil tako često mogao trajektom
voziti na otok i natrag, zato što su rezervacije za trajekt koji prevozi automobile
rijetke, a mogućnosti da u posljednji trenutak dobijete kartu znatno manje nego
što su nekad bile. No čovjeku je dopušteno sanjati.
Ni Washington, D.C. u mom romanu nije baš sasvim onakav kakav je na planu
grada. Posebno se to odnosi na robnu kuću Brooks Brothers koja se prije
nekoliko godina preselila sa svoje mirne lokacije u Ulici L na nešto moderniji i
prometniji ugao Avenije Connecticut. Ali nova je lokacija suviše blizu kružnom
toku Dupont, a da bi priča funkcionirala, pa sam robnu kuću ostavio na mjestu
na kojem je ionako dugo stajala.
Američku sam povijest protekla dva desetljeća izmijenio u sitnim, ali
upadljivim pojedinostima i nadam se da nitko od stvarnih likova čije sam živote
grubo razbacao kako bi se uklopili u priču neće biti uvrijeđen. S druge pak
strane, neke od stvari koje bi čitatelj mogao smatrati izmišljotinama upravo to
nisu. Udruženje lezbijki i homoseksualaca za pravo na život, da uzmem samo
jedan primjer, stvarna je organizacija ijedan mije od njihovih vođa na
nacionalnoj razini zaista, više-manje tim riječima, rekao: "Svi nas mrze."
Zahvalan sam Davidu Brownu, kolumnistu časopisa Život šaha, na tome što me
podučio nekim zamršenostima šahovskih problema koji oblikuju dio motiva
knjige. Također sam zahvalan i štovanom Georgeu Jonesu, partneru u
odvjetničkoj tvrtki Sidley Austin Brown & Wood, L.L.P., bivšem članu stalnog
odbora za pravnu etiku Američkog udruženja odvjetničkih komora i
predsjedniku komore Okruga Columbia (2002-3), na tome što me vodio kroz
neka tegobna pitanja vezana uz pravila kojima se rukovodi odvjetnik u odnosu
prema svom klijentu, kao i doktorici medicine Natalie Roche, F.A.C.O.G., koja
je u to doba bila zaposlena u Medicinskom centru Beth Israel u gradu New
Yorku, na korisnom razgovoru o medicinskim problemima koji se mogu
pojaviti tijekom poroda. Sve pogreške koje se pojavljuju u priči, bilo na ovim,
bilo na drugim područjima, moje su, a možda i mojih likova.
I zaista, neki od likova čine sramotne pogreške. Misha Garland, tijekom svoje
rasprave s agentima Foremanom i McDermottom netočno navodi državni zakon
vezan uz suradnju sa saveznim istražiteljima, ali čitatelj mora imati na umu da
on nije stručnjak za kriminalističko pravo. Marc Hadley u svom oduševljenju
vlastitim idejama krivo navodi i činjenice i sadržaj presude Vrhovnog suda u
slučaju Griswold protiv države Connecticut, koje nisu imale nikakve veze ni s
liječnicima, ni s neudanim ženama. (Možda je imao naumu slučaj Eisenstadt
protiv Bairda ili je, kao što to često čini, usput izmišljao.) Lionel "Slatki Nellie"
Eldridge uvijek napuhuje prosjek koševa u svojoj karijeri u NBA, podižući ga s
prosječnih osamnaest na devetnaest koševa po utakmici. Pa ipak, kao što voli
reći Pony Eldridge, njegova žena i statističarka, dopuštena mu je ta sloboda zato
što bi prosjek koševa po utakmici u njegovoj karijeri bio devetnaest i pol da se
nije hrabro vratio na parket poslije ozljede i odigrao onu posljednju sezonu koja
gaje i upropastila - ovo su Ponyne riječi - pokušavajući dostići broj od deset
tisuća koševa prije povlačenja.
Većina šahovskih autora citat koji sam uzeo za moto ove knjige pripisuje
Siebertu Tarraschu, no katkad se navodi i da je njegov izvorni autor bivši
svjetski prvak Aleksandar Aljehin. Različiti izvori navode i razne oblike
rečenice Felixa Frankfurtera koju citira Wallace Wainwright. Odlučio sam se za
verziju koja se meni čini najmjerodavnijom, onu iz utjecajnog djela Bernarda
Schwartza, Odluke: Kako Vrhovni sud donosi presude, objavljenog 1996.
Profesor Schwartz potvrdio je navod uz pomoć pravnog službenika koji je bio
nazočan kad je izjava dana.
I naposljetku, moram priznati da nije svaka rečenica u ovoj knjizi moje djelo.
Točne riječi Bentleyjeve objave da se nalazi na brodu nije zapravo smislio sin
Mishe Garlanda, nego moj. Dosjetku Roba Saltpetera o Sjedinjenim Državama
kao kršćanskoj naciji prvi sam put čuo od promišljenog Davida Bleicha koji je i
profesor prava i rabin. Pravila sudske polke nisam smislio ja, a nije ni Misha
Garland: zasnovana su na nejasnom sjećanju iz mog djetinjstva na šalu o tome
kako predsjednik Lyndon Johnson pleše "polku tiskovnih konferencija". (Bio
bih zahvalan svakom čitatelju koji bi me mogao uputiti na pravi izvor.) A kontru
Dane Worth na račun Bonnie Ziffren zapravo je, u sličnim okolnostima, skovao
moj pokojni kolega s Yaleu, Leon Lipson, čija će me oštroumnost, duhovitost i
čisto uživanje u znanju uvijek nadahnjivati i nikud za nju neće biti zamjene.
Moram objaviti i zahvalnost svojoj književnoj agentici Lynn Nesbit, koja je
mnogo godina strpljivo čekala da ja dovršim rukopis koji sam joj neprekidno
obećavao predati sljedeći mjesec. Lynn me hrabrila kroz česte spisateljske
blokade i nikad me nije ni pokušala požurivati. Romanu je neprocjenjivo
pomoglo naklono i dobrohotno uređivanje Robina Dressera iz izdavačke kuće
Knopf, kao i promišljene primjedbe uskog kruga prijatelja koji su ga pročitali
prije objavljivanja.
I na kraju, kao i uvijek, nemam pravih riječi kojima bih izrazio zahvalnost
svojoj obitelji: svojoj djeci Andrewu i Leah, s kojima nisam proveo mnoga
zabavna subotnja poslijepodneva zato stoje "tata morao pisati"; njihovoj prateti
Mariji Reid koja je podnosila sate zanemarivanja
dok sam sjedio u radnoj sobi, prikovan uz računalo, te najviše od svih,
svojoj ženi, Enoli Aird bez čije postojane ljubavi, trijeznog čitanja, nježnog
zadirkivanja i duhovnog vodstva ova knjiga nikad ne bi mogla biti
dovršena. Bog vas sve blagoslovio.

Svibanj 2001.
KRAJ
 KIKA
06.01.2010.