Professional Documents
Culture Documents
ZNAK/OZNAČlTELJ/PISMO
prilog materijalističkoj
teoriji označiteljske Znak/označitelj 5
prakse
»Označitelj reprezentira subjekta za nekog
drugog označitelja« 55
Lacan i kritička teorija 119
Praksa i istina: Hegel 175
Označitelj/pismo 249
Teorija pisanja — materijalistička teorija
»produkcije ljudi« 283
Literatura 335
Znak/označitelj
»'Ima li možda još nečega na što biste mi
htjeli skrenuti pažnju?'
'Na čudan događaj sa psom one noći.'
'Pas nije noću činio ništa čudnovatog.'
'Ta upravo to jeste ono čudno,'
dodao je Sherlock Holmes.«
A. C. Doyle, Srebrni plamen"
Taj odlomak iz priče o Sherlock Holmesu
izdaje osnovni potez označitelja kojeg su — u
obliku negativne ili »minus« veličine — otkrili
još ruski formalisti (što svjedoči o tome da su,
unatoč ovlašćenoj Levi-Straussovoj kritici nji
hova formalizma, već prešli prag označitelja):
» .. lingvistička pojava da samo izostavlja
nje nastavka može odigrati ulogu posebnog
nastavka na očit način je pokazala unutarnju,
sistemsku organizovanost jezika, u kojoj pri
sustvo i odsustvo, + i —, imaju istu distin-
ktivnu ulogu. U skladu s tim, ali na književ-
nome planu, Jurij Tinjanov je, na primer, in
terpretirao nedostatak celih stihova i strofa
kod Puškina: ta izneverena očekivanja, kon-
denzovana neizvesnošču, poetski su funkcio
nalna i veoma sugestivna. Ona ulaze u pesni-
kov oblikovno-estetski postupak. I isto onako
kao što je B. de Kurteneu ili F. de Sosiru
nulti nastavak bio 'otvor' kroz koji se moglo
da dopre do unutarnje korelativnosti u jezič-
7
koj strukturi, isto tako su Puškinove 'beline' rrože igrati 'pozitivnu' ulogu; prisutni član
omogućile ulazak u književnu strukturu.« paradigmatske alternative gubi prednost nad
(Predgovor N. Petkovića uz: J. Lotman, Pre odsutnim jer je — isto kao i u odsutnog člana
davanja iz strukturalne poetike, 9). — njegov identitet tek u razlici, opoziciji
Ako jezgro označitelja leži u diferencijal- spram suprotnog člana.
nosti, onda su u njega prisustvo i odsustvo Diferencijalnost označitelja lako je 'shva
tako isprepleteni da su postavljeni na isti titi', no nešto teže izložiti sav njezin domašaj.
nivo. I ovdje leži osnovna razlika 'struktura Uzmemo li gubitak prednosti prisutnosti nad
lističkog' pojma strukture spram uobičaje odsutnošću zaista 'ozbiljno', onda treba da
nog: jezik kao strukturalni »sistem« obuhva probijemo cjelokupno polje metafizike (misli
ća cjelinu pozitivnih i negativnih, »plus« i prisutnog u njegovu prisustvu), i pre svega
»minus« veličina. Jezik smijemo li tako ka ideologem znaka koji je omogućuje. Znak se
zati — nije tek to što on jeste, nego cjelina prvi put javlja kod Platona, a teorijski ga u
onoga što on jeste i onoga što on nije, jer to ispunjenom obliku, kao 'samorazumljivu' os
što on nije isto tako je njegov specifički ne novu, izriče Aristotel:
dostatak. Da sama odsutnost igra pozitivnu »Zvuči izraženi glasom su simboli (znaci)
ulogu, da djeluje na istom nivou sa prisut- duševnih stanja, a napisane reči su simboli
nošću, moguće je jedino u okvirima paradig reči izraženih glasom. I kao što svi ljudi ne
matskog sistema u kojem obe one čine ozna- maju isti rukopis, tako ni govorene reči nisu
čiteljsku dijadu. I takvo stanje stvari u kome kod svih iste. Međutim, duševna stanja, čiji
»prisustvo i odsustvo, + i —, imaju istu dis- su neposredni znaci ovi izrazi, kod svih su
tinktivnu ulogu«, u kome je čudno upravo identična. A isto tako identične su i stvari čije
što on nije isto tako je njegov specifički ne- su slike ova stanja.«
dje imamo posla sa »izneverenim očekiva (Organon, 53).
njem« koje pretpostavlja diferencijalni (oz-
Ovdje nalazimo osnovne poteze znaka:
načiteljski sistem), ne možemo pronaći nigdje
zvučno izražavanje i saopćavanje »duševnih
u 'realnosti', ono sačinjava osobitost Simbol-
stanja«, dakle ospoljavanje nečeg Unutarnjeg,
noga. Jer, nasred 'realnosti' prisutno nas, do
čime se govor — iako upućuje ka unutraš
duše, šalje ka odsutnome (pepeo ka vatri); ne
njosti, misli — zapravo uvijek kreće na vanj-
može, pak, ono što nas upućuje postati sama
skome nivou, riječi su to primjerenije što
odsutnost. Ovo poslednje moguće je tek u
više su tek proziran medij, sredstvo koje
sistemu u kome istovjetnost bilo kojeg ele
našu pažnju treba da usredsređuje na samu
menta čini jedino njegova razlika spram os
misao, u toj izvanjskosti/drugotnosti, možda
talih elemenata. Jedino na taj način odsustvo
čak naknadnosti jezika, osnovana je arbitrar-
8 9
nost jezičkog znaka. Poimanje govora kao zrenje u 'bezinteresnoj' distanciji spram
phoni semantiki, njegova podjela na fone- stvari.
tički i semantički nivo, dakle na označeno i To su, naravno, dvije strane istoga: tek
označitelja kao sastavne dijelove znaka. Spo- distinkcijom zrenja 'čiste' teorije dolazimo
ljašnjost samog referenta (»stvari čije su sli do 'čiste' općenitosti. No, nasuprot tome, na
ke ova stanja«, tj. označeno kao misao) cje nivou ideologema simbola koji prethodi zna
lini znaka: govor tek daje poznatim stvarima ku, ne postoji takva 'apstraktna' općenitost,
imena, samorazumljivo prvenstvo glasa is razlika općeg i njegova pojedinačnog 'prim
pred pisma. Poslednja rečenica kaže i koje jera': ne postoji vrijeme kao apstraktno-op-
shvaćanje istine odgovara znaku: skladnost ćenita mjera, nego je ova općenitost neizbri
misli i stvari, označenog i referenta, dakle sivo obilježena 'posebnim' kružnim kreta
adequatio. Iako istina postoji tek u rečeni njima (godišnje dobi, dan/noć, itd.), ne pos
cama (tačnije, u apofanatičkim iskazima), iako toji 'čista' apstrakcija broja, nego za brojeve
sama stvar nije istinita ili lažna, nego jeste važi — kao što to danas ne sasvim primjereno
ili nije, istinitost iskaza odlučuje se izvan go kažemo — 'mitsko značenje'. Općenitost se,
vora, na nivou referenta. No, još je važniji od dakle, ne može 'osloboditi' svojih 'primjera' i
ovih poteza neiskazan, iako pretpostavljen uspostaviti kao prema pojedinačnom 'indife
— nastup razlike opće/pojedinačno, 'čiste' rentna' apstrakcija.
općenitosti kakvu nalazimo jedino u 'zapad
Marcel Granet, dosad možda najbolji ev
noj' metafizici i koja utemeljuje razlikovanje
ropski poznavalac kineske misli, ističe kako
'postojanog' i 'promjenljivog', ideje/zakona i
1 se kvaliteti kineskog jezika »veoma razlikuju
njezina 'primjera' itd.
od onih koje bismo tražili od nekog jezika za
— nastup teorije koja nije već sama so osiguranje dobrog prijenosa misli«.
bom praktički čin, koja se shvaća kao 'čisto'
»Govor smjera, prije svega, na djelatnost.
1
Upravo zato što već govori o razlici općenitoga Više nego o jasnom informisanju, radi se o
spram njegovih primjera, Platon može s takvim uspije- usmjeravanju ponašanja. (Jezik ne olakšava
hom upotrebljavati 'objašnjavajuće primjere': on često
najprije pruža opštu definiciju, distinkciju, razmjer baš posao onome ko bi htio apstraktno izra
Itd. koji su neposredno ne samo nerazumljivi, već
zvuče čak paradoksalno, potom pak uzima primjer — ziti ideje.) Kineskom je jeziku zaista svoj
ili još radije upoređenje iz analognog područja — i stvena začuđujuća snaga saopćavanja čuv
stvar odmah postaje jasna. U tome leži osnovno oz-
načlteljsko lukavstvo Platonove strategije: jer sav Pla stvenog šoka, poziva da bismo se zauzeli za
tonov idealizam stoji i pada sa tvrđenjem kako svaki
primjer djeluje tele kao spoljašnja, objašnjavajuća po neku stvar.« Prevagu intersubjektivno-prak-
moć, kako općenito u apstrakciji od svojih 'primjera' tičkog značaja govora prati, naravno, nedos
nije praznina bez značenja, već upravo čisto značenje,
bit 'primjera'. Ovim lukavstvom 'objašnjavajućih pri tatak apstraktne općenitosti: »U kineskom je
mjera' općenito prisvaja ono što mu pripada tek kroz jeziku riječ nešto drugo od znaka koji bi da
nesvodljivo posredovanje sa 'posebnim' primjerima.
10 11
služi obilježavanju pojmova. Ona ne odgo izvanjskom nivou za sam jezik, kao poduda
vara pojmu kojemu se pokušava što određe ranje ili nepodudaranje sa nejezičkom stvari
nije fiksirati stupanj apstrakcije i općenitosti. samom, bilo da se radi o 'realnoj' stvari koja
Ona evocira neodređen kompleks posebnih li odlučuje o istinitosti empirijskog stava, mni
kova time što se najprije pojavljuju najak jenja o konačnome/osjetilnome, ili o ideji
tivniji medu njima.« (La pensee chinoise, koja odlučuje o istinitosti samog znanja. Kod
36—37) Hesioda je, međutim, istina još obilježena
Prije svega, treba naglasiti uzajamnu za praktičkim dejstvom: istinita je riječ npr.
visnost ovih dviju poteza: apstraktna opće mudra riječ koja ima odlučne učinke, koja
nitost pojma nedostaje zato jer govor ne razrešava razmiricu, odlučuje o ishodu bitke
smjera toliko na informaciju o objektima ko itd. Hesiod još ne poznaje 'bezinteresnu', čisto
liko na intersubjektivno-praktičke odnose. 2 I teorijsku istinu. I tek smo se sada približili
upravo ovo polje intersubjektiviteta/konkre- vlastitome polju kojeg pretpostavlja istina
cije probija, tačnije, potiskuje nastup 'zapadne kao adequatio, gubitak praktičke dimenzije
metafizike' sa Platonom i Aristotelom. Već govora ideologemom znaka: podjela rada. To
je Platon isticao zahtev za što jasnijim izra što istinitost gubi praktički značaj, što riječ
žavanjem ideja: zato govor kod njega djeluje prestaje biti neposredno praktički čin, što kao
kao »znak koji bi da služi obilježavanju poj temeljni oblik govora nastupa logos apofana-
mova« u njihovoj apstraktnoj općenitosti, tikos, koji je podloga svim ostalim modusima
dostupnoj bezinteresnom,'čistom' zrenju teo (molbama, zapovjestima, itd.), izraz je osa-
rije koja smjera na objekt, ne na druge u mosvojenja idealnog/projektivnog momenta
našim praktičkim, djelatnim odnosima s spram cjeline radnog procesa, izraz je kreta
njima. nja 'stvari same' izuzete pozicije ovladava
nja. Znak postaje osnovni ideologem označi-
Ovdje treba imati u vidu odličnu Foucaul-
teljske produkcije tek u društvu u kome je,
tovu analizu prijeloma u razumijevanju is
po Engelsovim riječima, »porodično uređenje
tine ekspliciranu imenima Hesioda i Platona
potpuno podređeno uređenju vlasništva i u
(u L'ordre du discours): istinitost se stava
kome se sad slobodno razvijaju... klasne su
Platon/Aristotelovim prijelomom odlučuje na
protnosti i klasne borbe«, u kome dakle »pro
2 I nije slučajno baš 'strukturalizam' taj koji sa dukcija stvari« (tj. rad) postaje opredelujuća
pojmom nadodređenosti prvi daje podlogu razumi sredina društvenog života i podređuje sebi
jevanju ovog odsustva apstraktne općenitosti, svag
dašnje konkrecije općenitoga, bez upotrebe pseuđo- uređenje »produkcije ljudi« (pri čemu Engels
objašnjenja tipa 'sklop konkretnih asocijacija', i koji misli na uređenje porodice, u čemu se — kao
ujedno sa Lacanovim pojmom označitelja kao inter-
subjektiviteta, zahtjeva drugome, daje podlogu razu što ćemo još vidjeti — zapravo krije sama
mijevanju praktičkog značaja govora.
12 13
označiteljska produkcija). Bitno je ovo podu (str. 592—593), razvojem mašinerije razvija
daranje: sama vladavina rado istovremeno je se jedinstvo jednostavnog radnog procesa,
vladavina podjele rada. Gubitak praktičkog čovjek pušta prirodu da radi za nj i stupa
jedinstva misaonog i djelatnog momenta raz ukraj opet sa prirodnim podudarajućeg se
lučivanjem 'teorijskog' i 'tehničkog', 'ideal proizvodnog procesa kao »čuvar i regulator«
nog' i 'realnog', 'projektivnog' i 'izvršnog' — prividno paradoksalno, odnos rada ispu
momenta potez je rada 'kao takvog'. Rad njava se u čistoj kontemplativnoj upravlje-
tako reći prema svome pojmu' teži ka ovome nosti, gdje 'priroda sama radi za nas'. 3
rascjepu. Najljepše se taj ne-praktički značaj U svim odlučnim razdobljima 'zapadne
teorije potvrđuje u suvremenoj usmjerenosti metafizike', ideologije klasnog društva u nje
ka tehničkome raspolaganju (koja obilježava govom specifičnom, 'zapadnom' obliku (Aris
tako reći 'telos', ispunjenje poretka znaka, totel, Toma Akvinski, Hegel), osnovni ustroj
vladavine /podjele/ rada), njezinom prividno cjeline bića otvara nanošenje na radni pro
potpunom poređenošću teorije 'praksi', nje ces: od Aristotelove entelehije kao ostvare
zinim apsolutnim 'nominalizmom', 'verifika- nja/dovršetka svrhe u hyle do Hegelova
bilnošću', 'aplikativnošću' teorijskih pojmova, »rada pojma« kao procesa samoostvarivanja
operacionalističkim ograničenjem na 'zbiljsku apsolutne svrhe. Dakle, sam onto-teo-logički
ustroj ove misli (razlika ontološke moguć
snagu' predskazivanja, raspolaganja, itd. Nije
nosti, idealnog 'nacrta', i boga kao posred
već sama teorija praktički čin, nego njezin
nika između ontološkog i ontičkog, 'pokre
opći zakon' tek naknadno aplikujemo, 'isku
tača' ostvarenja ontološke mogućnosti, 'izvr
šavamo' na 'vanjskoj stvarnosti'. Sto je ovo
šenja' njezina 'nacrta') pretpostavlja nano
naknadno 'verifikovanje' rigoroznije, to se
šenje na podjelu rada. Tako je ideologem
više potvrđuje naša vlastita distancija, izu- znaka ideologem označiteljske prakse druš
zetost kretanju 'stvari same'. Razlučenost tava u kojima vlada podjela rada u strogome
misli i čina (zakona i primjera, teorije i apli značenju, u razvijenom obliku o kome govori
kacije) bitna je pretpostavka tehničkog ras Mara u Njemačkoj ideologiji: podjela rađa
polaganja, jer ono postoji na način 'lukav koja je istoznačna sa privatnim vlasništvom,
stva uma', suprotstavljenosti subjekta i ob robnim ustrojem produkcije. Jer, vrlo je lako
jekta. Subjekt raspolaganja nastupa kao taj
koji izvana, iz objektivne distancije ovlada ' Upravo je to što se kod Platona radi o čistoj
općenitosti, koja je indiferentna spram primjera, do
vanja, iskorištava 'prirodne zakone' objekta kaz da je njegov idealizam misaoni 'izraz' prevlasti
za svoje, objektu vanjske svrhe. I rad je u »produkcije stvari« nad »produkcijom ljudi«. Ne osla
nja se slučajno njegov najslavniji 'primjer' razlike
svojoj biti strukturisan kao vanjska svrho ideja i prolaznog/vremenitog na radni proces (ideja
stola koju podržava stolar u procesu proizvodnje ma
vitost: kao što kaže već Mara u Grundrisse... terijalnih stolova).
14 15
reći kako i društva u kojima ne vlada ideo- pitanje Platonova Kratila glasi: imaju li
logem znaka poznaju podjelu rada (npr. stara stvari svoje ime po prirodi ili se ono — kao
Kina), no stvar je u tome što ova podjela još što tvrde sofisti — tek po dogovoru vezuju
nije zahvatila osnovni nivo rascjepa projek- za stvari? (Kao što je to pokazao Gadamer,
tivnog i izvršnog momenta. Drugim riječima, cjelina ove alternative već pripada filozofiji,
društva u kojima postoji ideologem simbola sama prva mogućnost — nearbitraran značaj
poznaju podjelu rada u značenju 'podjele imena — nije isto što i mitsko jedinstvo jer
poslova' — ona su, naravno, već društva gos se kreće na nivou mimesis, podražavanja koje
podstva — no ova 'podjela poslova' (jedan se već pretpostavlja (rascjep). Principijelni je od
moli, drugi ore, treći ratuje, četvrti vlada, govor (po analogiji sa oruđem koje nije arbi
itd.) još ne pogađa neposredna sam radni pro trarno, već treba da bude primjereno svojoj
ces u njegovim momentima, još ne cijepa sam svrsi): po prirodi, i jezgro dokazivanja tač-
taj proces na projektivni i izvršni momenat. nosti tog odgovora čine poznate Kratilove
Rascjep samog radnog procesa na njegove 'etimologije', izlaganje značenja koja su na-
momente a ne puka 'podjela poslova', tek je govještena pojedinačnim dijelovima riječi,
to nivo Marxove tematizacije 'podjele rada'. višeznačnosti cijele riječi ili njezinih dijelova,
(I dokaz je odsustva ove prave podjele rada obrata od uobičajenog 'metaforičkog' znače
upravo činjenica da na nivou ideologema nja ka doslovnom, no neuobičajenom znače
simbola sam 'idealni', misaoni pol još čuva nju cijele riječi ili njezina dijela, sjedinjenja
značaj čina, djelatnosti, kao što smo to vid više riječi u novu riječ sa poznatim znače
jeli u primjeru Kine.) I nije ovdje stvar u njem, itd. Najpoznatiji primjer: aletheia, is
spoljašnjoj analogiji između ustroja metafi tina, kao ale theia, 'lutanje bogova'. Ove su
zike i podjele rada — ideologija (također fi 'etimologije' proživjele mnoštvo ironičnih
lozofijska) nije izuzeta iz društva, odake komentara, zajedno sa mnijenjem da se ovdje
bismo je 'upoređivali' sa ustrojstvom društva, radi o ironičnoj igri samog Platona, no više
sam je onto-teo-logički ustroj misli 'dio' pod od pseudopitanja da li je Platon ovo 'mislio
jele rada. ozbiljno ili ne'. (Nije stvar u tome da ovo
pitanje nema smisla, radi se tek o tome da
No, ne smijemo se iznenaditi ako na tra
neposredan odgovor ništa ne kazuje: iro-
gove koji probijaju ogradu znaka naiđemo,
nička distancija također može da sakriva
prije svega, već u tekstu koji prvi put filo
zofsko govori iz ideologema znaka, iz gubitka zbiljsku nemoć, i obrnuto; to što mi danas
mitskog/simbolnog neposrednog jedinstva ri razumijemo kao 'naivnost rane misli Grka'
ječi i stvari (tj. riječi koja pripada stvari sa može biti tek rezultat predviđanja polja nji
moj kao i njezin oblik, boja, itd.). Osnovno hove misli, vlastitog nivoa problema na koje
16 17
ona odgovara). Nas zanima iznenađujuća či značenje, čime aletheia »od z n a k a . . . postaje
njenica da ovdje nalazimo cijelu lepezu pos označitelj, momenat kome je oduzet smisao,
tupaka koji u Freuda nastupaju kao »rad čista materijalnost, neutralna tačka koja se
sna«: mnoštvo ovih 'etimologija' čitaju se kao otvara primaju različitih smislova« (EP, 9).
(ne uvijek) loš 'vic', neke od riječi svoju op Taj postupak 'naravno' (očiglednošću koja
ravdanost, tj. nearbitrarnost, prirodnost, ujed je već učinak znaka) ne možemo produžavati
no nagovještavaju i potiskuju, što će reći: u beskonačnost; postavlja se pitanje nearbi-
proizvod su istog 'kompromisa' između želje trarnog značaja samih riječi koje nama dje
i cenzure kao i učinci »rada sna«. (Nearbitrar luju kao etimološki 'korijen'. Ovdje Kratil
nost jedne riječi Platon tumači tako što joj mijenja cijelo polje i pokušava da neposredno
pronalazi sinonim, sjedinjuje obe riječi u izloži nearbitrarnost samog slova: slovo nije
novu riječ koja je opet riječ sa poznatim zna tek spoljašnje podražavanje stvari, već se
čenjem, i to je značenje bit stvari koju ime spram nje nalazi u metonimičkome odnosu,
nuju prve dvije riječi. Na pitanje zašto je ono je samo dio označene stvari, ono samo
onda uopšte došlo do cijepanja na dvije ri posjeduje svojstvo koje označuje. Tako se
ječi, Platon odgovara: upravo zato da bi nama npr. slovo O nadovezuje prije svega na zna-
jezik na taj način otežao dolazak do prave čenjski nivo okruglog/ispunjenog. Na taj na
biti.) I sve se ovo zbiva na nivou označitelja; čin, pak, iščezava diferencijalnost, tj. svojstvo
zato su Platonove 'etimologije' neprevodive. označiteljskog. Značenje slova O neposredno
Čim npr. riječ aletheia uzmemo kao jedin utemeljuje njegova veza sa označenim svoj
stvo označenog/pojma, nikada nećemo doći stvom, bez posredovanja kroz razlike spram
do ale/theia. Označiteljskim obilaskom, do ostalih slova. Tako se označiteljsko njihanje
duše, stižemo do 'sličnosti smisla', i upravo to konačno zaustavlja u metonimičkome stapa
je ono na šta smjera Platon (istina je lutanje nju znaka i označenog koje jedino može dati
bogova), no nesvodljivi medij ove operacije oslon cijeloj jezičkoj zgradi, pošto je ono,
ostaje 'asocijacija' na nivou označitelja, oz- tako reći, svoj vlastiti oslon (ujedno znak i
načitelj u svojoj 'autonomiji' je taj koji 'vodi označeno, ono što znači 'okruglo' i samo o-
igru'. Zar nama učinak zadovoljstva kod ove kruglo). 'Psihoanalitički' to bi moglo da se
operacije ne daje upravo to što — kao kod iskaže kao jezik incesta, kao nemoguća tačka
dobre igre riječi — nalazimo smisao u bes- podudaranja značenja i bitka. Zato nas ne
mislu, u vezi koju legitimiše jedino označi- smije iznenaditi ako se Platon — sada, pošto
teljska 'asocijacija'? Zar Platon nije ovdje smo prividno 'došli do kraja' — ponovo ob
prinuđen, barem za momenat, da napusti raća 'empiriji': unatoč svemu, u svakidašnjem
jeziku značenje je mnogih riječi određeno do-
polje znaka, da tako reći 'metne u zagrade'
18
govorom, o čemu svjedoči različitost jezika u
narne značenjske 'cjeline' — već 'očito' radi o
Helena i varvara. Odmah zatim dolazi ute
besmislici; besmislici, koju treba da iskusimo
meljenje ove različitosti: znak koji se od oz
kao sam označiteljski pred-smisao koji tek ima
načenog ne razlikuje nije uopšte znak koji
da proizvodi smisao, čiji je naknadni učinak
treba da upućuje van sebe, ka označenome,
smisao. No, kod rebusa, kao i kod simptoma,
nego stvar sama (ako bi znak Kratila bio pot
stvar je utoliko jasnija, jer oni već nepos
pun, imali bismo dva Kratila). Naime, sam
redno nastupaju kao 'besmislica', jer je u
'izvorni' elemenat do kojeg nas dovodi 'eti
njima već neposredno probijeno polje imagi
mologija' (npr. theia u aletheia), također tre
narnoga, polje značenja. Pritisak je Imagi
ba da bude tek označitelj, što će reći: tek
narnoga mnogo snažniji u takvim snovima
raskršće diferencijalnih poteza. Ako npr. kod
koji neposredno nisu 'apsurdni', već sačinja
slova O apstrahujemo od sistema diferenci
vaju posve smislenu scenu, kao što pokazuje
jalnih (ovdje: fonoloških) opozicija, koji od
sledeći primjer sna jedne Freudove pacijent-
ređuje sam njegov identitet i neposredno ras
kinje: To pak znači da je prisustvo arbitrar-
pravljamo o njegovom odnosu spram stvari
nosti uslov samog znaka: znak već prema svo
same, tada mi doslovno ne govorimo više o
joj biti ne može biti potpuno dobar; dobar bi
istoj stvari, tada O prestaje biti označitelj i
znak bio stvar sama. Završetak Kratila zato
postaje 'imago'. Odavde pak nije teško za
zvuči kao osnovno nepovjerenje prema je
ključiti slijedeće: ako označiteljska/diferen-
ziku: — jezik je posrednik na putu ka istini,
cijalna 'nearbitrarnost'/utemeljenost označi-
naknadno sredstvo.
telja isključuje njegovu neposredno/prirodnu
određenost, tada se njezin domašaj preokreće, Platonovo je mjesto jedinstveno: on ne
tada je upravo ona dokaz osnovne 'arbitrar- zastupa ni prirodnu određenost riječi (prema
nosti' označitelja, tj. nedostatka njegove ne kojoj je jezik 'izvorno' dobar, iskvaren tek
posredne/prirodne određenosti, oslona u razvojem u kome riječi gube puno/izvorno
Stvari samoj. I to je bezdan ispred kojeg značenje), ni neproblematičnu arbitrarnost,
bježi, kojeg popunjava Platon: označitelj koji dogovorni značaj (prema kome je jezik za
je bez oslona u Stvari samoj, čiji je jedini os- pravo isto tako dobar; pošto su riječi arbi
lon svežanj diferencijalnih poteza koji ga po trarne, besmisleno je govoriti o 'dobrim' ili
vezuju sa ostalim označiteljima samim tim 'lošim' riječima), već misli da bi jezik tre
što ga od njih razlučuju. balo da bude prirodno/nearbitrarno određen,
ali da je on nužno loš. I to je ono najsub-
Mi, pak, treba da izdržimo u toj 'otvore verzivnije: njegova nedostatnost nije tek pro
nosti označitelju', promatrajući stvari kao re izvod razvoja/raspada 'izvornog jedinstva',
buse, gdje se — ako ih uzimamo kao imagi- porok pogađa već sam izvor. Tako nasred po-
20
21
vijesnog prijeloma, nasred praznine gdje nis pak nije teško zaključiti slijedeće: ako ozna
mo više u 'neposrednom jedinstvu' simbola, čiteljska/diferencijalna 'nearbitrarnost'/ute-
no gdje se također još nije ustalila samora- meljenost označitelja isključuje njegovu ne
zumljivost arbitrarnog, spoljašnjeg/naknad- posredno/prirodnu određenost, tada se nje
nog znaka, za časak sijevne užas diferenci- zin domašaj preokreće, tada je upravo ona
jalnosti označitelja. Užas čija prava dimen dokaz osnovne 'arbitrarnosti' označitelja, tj.
zija, naravno, ostaje prikrivena, uz kojeg Pla nedostatka njegove neposredne/prirodne od
ton, naravno, odmah krpi: njegov je preskok ređenosti, oslona u Stvari samoj. I to je bez
iz označiteljskog izlaganja nearbitrarnosti dan ispred kojeg bježi, kojeg popunjava Pla
kao diferencijalnosti ka neposrednoj/nedife- ton: označitelj koji je bez oslona u Stvari
rencijalnoj nearbitrarnosti 'nelegitiman', nji samoj, čiji je jedini oslon svežanj diferenci
me mi zapravo nedopustivo mijenjamo polje. jalnih poteza koji ga povezuju sa ostalim oz-
Platon ne daje premalo argumenata protiv načiteljima samim tim što ga od njih raz-
lučuju.
arbitrarnosti jezičkog znaka. Naprotiv, sim-
ptomatična je činjenica što ih daje previše, Mi, pak, treba da izdržimo u toj 'otvo
što daje takve argumente koji su neskladni, renosti označitelju', promatrajući stvari kao
koji se međusobno isključuju. Nearbitrarnost rebuse, gdje se — ako ih uzimamo kao imagi
ne može biti ujedno diferencijalno/označi- narne značenjske 'cjeline' — već 'očito' radi
teljska i neposredno/prirodna, pošto samo o besmislici; besmislici, koju treba da isku
prisustvo diferencijalnog/označiteljskog zna simo kao sam označiteljski pred-smisao koji
čaja jezičkih elemenata isključuje njihovu tek ima da proizvodi smisao, čiji je naknadni
neposrednu/prirodnu određenost, daleko od učinak smisao. No, kod rebusa, kao i kod sim
toga da bi je mogla 'dopunjavati'. Na ptoma, stvar je utoliko jasnija, jer oni već
ime, sam 'izvorni' elemenat do kojeg nas neposredno nastupaju kao 'besmislica', jer je
dovodi 'etimologija' (npr. theia u ale- u njima već neposredno probijeno polje ima
theia), također treba da bude tek označitelj, ginarnoga, polje značenja. Pritisak je Imagi
što će reći: tek raskršće diferencijalnih po narnoga mnogo snažniji u takvim snovima
teza. Ako npr. kod slova O apstrahujemo od koji neposredno nisu 'apsurdni', već sačinja
sistema diferencijalnih (ovdje: fonoloških) vaju posve smislenu scenu, kao što pokazuje
opozicija, koji određuje sam njegov identitet sledeći primer sna jedne Freudove pacijent-
i neposredno raspravljamo o njegovom od kinje:
nosu spram stvari same, tada mi doslovno »Njen muž pita: Ne treba li da damo da
ne govorimo više o istoj stvari, tada O pres se klavir štimuje? Ona: ne isplati se, moram
taje biti označitelj i postaje 'imago'. Odavde ga već inače presvući kožom. Opet ponavljanje
22 23
jednog realnog događaja od prethodnog dana. momenat kome je oduzet smisao, čista mate
Njen je muž tako pitao, a ona je tako slično rijalnost, neutralna tačka koja se otvara pri
odgovorila. Ali šta znači to što ga ona sanja? manju različitih smislova« (EP). U tome leži
Ona, doduše, priča o klaviru da je to odvra osnovna teškoća analize: treba izvršiti pravi
tan sanduk koji daje loš ton, stvar koju je Verfremdungseffekt kojim se oslobađamo
njen muž već prije braka imao, i tako dalje, pritiska imaginarne scene — bilo kakvo 'her-
ali ključ za rješenje daju tek riječi: Ne isplati meneutičko' produbljivanje u 'dublje, sim
se. Ove riječi dolaze od posjete koju je juče boličko značenje' one scene iz sna samo još
učinila svojoj prijateljici. Tamo su je pozvali više zasjenjuje put analize, zasjenjuje nuž
da skine jaknu, a ona se branila riječima: nost koraka kroz označitelj u njegovoj 'auto
Hvala, ne isplati se, moram odmah da idem. nomiji', besmislenost. Nikakav smisao ne
Prilikom ovog pričanja mora mi pasti na pa može legitimisati prijelaz od 'istine' ka 'lu
met da se juče za vrijeme rada na analizi od tanju bogova', od 'ne isplati se dati da se
jednom uhvatila za jaknu na kojoj se jedno klavir štimuje' ka 'ne isplati se gledati tamo'
dugme otkopčalo. Izgleda, dakle, kao da je jedini je oslon tog prijenosa 'dvostruki upis'
htjela reći: Molim vas, nemojte gledati tamo, samog označitelj a: aletheia, 'ne isplati se'.
ne isplati se. I tako se sanduk (Kasten) dopu
njava sa grudima (Brustkasten) i tumačenje Otvoriti se označitelju, znači da i tamo
sna vodi direktno u vrijeme njenog tjeles gdje drugi vide posve 'racionalne', samora
nog razvoja kad je počela da biva nezado zumljive, smislene sklopove, npr. posve 'uo
voljna sa svojim tjelesnim oblicima.* (Tuma bičajeni' razgovor žene sa mužem o štimova-
čenje snova, 190).
4 nju klavira, mi treba da vidimo »kuću na
čijem se krovu može vidjeti čamac, zatim jed
Nije teško da izložimo istovjetnost Pla no jedino slovo, onda jednu ljudsku figuru
tonova postupka kod ale/theia, rješavanja u trku čija je glava odstranjena apostro
rebusa i Freudova postupka analize. Svuda fom ...« (ibid. 281), što će reći: sklopove koje
treba da 'stavimo u zagrade' svagdašnje zna- — uprkos imaginarnom prividu — utemeljuje
čenjsko polje, svako 'totalitetno' razumije jedino označitelj u svojoj 'autonomiji'. Odav
vanje iz 'značenjskog horizonta', čime ne is de postaje jasna i radikalna različitost ozna
plati se kao i aletheia »postaje označitelj, čiteljske analize spram klasičnog 'hermene-
4
utičkog' postupka:
Analiza je u principu beskonačna. sintagma 'ne
isplati se' neizbežno bi nas dovela do intersubjektivi- « . . . predmetom pažnje ne smijemo uči
teta gdje 'ne isplati se' djeluje kao preokrenuti poziv
drugome, i prijeko toga do samog odnosa sa Drugim,
ulaskom u poredak Simbolnog, koji se ne isplati',
niti san kao cjelinu nego samo pojedine dje-
gdje uvijek 'više gubimo no dobijamo', tj. do Žrtve, love njegove sadržine . . . U ovom prvom važ
simbolne kastracije.
nom uslovu odvaja se dakle moj metod tuma-
24 25
čenja sna od popularnog, istorijskog i iz priče na fiziološkom nivou — dio tijela i simbol
poznatog metoda objašnjavanja sna pomoću 'zemaljske muke' Prividno posve 'organska'
simbolike i približava se drugome metodu, bolest razrješava se u označiteljskom prije
'metodu dešif rovanja'. On, kao i ovaj, su tu nosu, njome mi 'prijenosimo svoj krst'. Raz
mačenja 'en detail' ne 'en masse', kao i ovaj log što je Napoleonova velika ljubav bila Jo-
metod, i onaj san od samog početka shvata sephine, onaj einzige Zug kojeg je prepoznao
kao nešto složeno, kao konglomerat psihičkih u njoj, verovatno je taj što se njegov brat
tvorevina.« (ibid. 109). zvao Joseph. Ono što bi trebalo da bude tek
Tako kod aletheia trebamo obratiti pažnju spoljašnja slučajnost od koje trebamo u stro
na njezine pojedine dijelove i tumačiti ih od goj sadržajnoj analizi apstrahirati, pokazuje
vojeno: ale/'lutanje', (theia/'bogova'); kod re se kao jedini oslon. Označitelji se artikulišu u
busa trebamo svaki elemenat ponaosob zami lance »prekoračivanjem« 'logičke', 'racional
jeniti slogom; kod sna Freudove pacijentki- ne' povezanosti stvari ili ideja, referenta ili
nje ključ za rješenje daje ograničenje pažnje označenog, njihova je povezanost 'autonomna'
na elemenat 'ne isplati se' u apstrakciji spram i kao takva »razvezuje imaginarne odnose iz
cjeline. Važno je, dakle, da ne promašimo među logike i 'realnosti'« (LF, 133). Ovdje
značenje Freudova uputstva: prijelaz sa tu postaje očita sva dvoznačnost i neprimjere
mačenja »en masse« na tumačenje »en detail« nost izraza »slobodna asocijacija« koji već
zapravo je sam prijelaz od imaginarnog polja zasjenjuje činjenicu da odlučuje jedino na
označenog, 'povezanosti ideja' ili 'stvari' ka čin uključenja označiteljskog elementa u di
označitelju, 'autonomnoj' povezanosti njego ferencijalnu mrežu, paradigmu, a ne imagi
vih elemenata — nikako dakle nije riječ o narna scena njegova nastupa. Postupkom ana
pozitivističko-analitičkome 'svođenju cjeline lize treba upravo probiti imaginarni tok »aso
na mehanički skup dijelova'. cijacija«.
28 29
šenjima lika, pojmovnog raspoređivanja i osjetilnost, npr. eidos a koji se ponavlja kao
znanja« (Pes — 327). Već su same nesvijesne ono identičko u svim empiričkim slovima a
reprezentacije 'objekata' želje označitelji — i omogućuje nam da ih prepoznajemo kao 'isto
daleko od toga, da bi se radilo o predjezičkim slovo'), s obzirom na označeni 'sadržaj', indi
likovima', 'tipovima', itd. ferentna spoljašnost. Arbitrarnost znaka obi
lježava, dakle, njegovu sekundarnost/naknad-
* nost, spoljašnost u odnosu na 'stvar samu' (oz
* * načenome ili referentu). Tako npr. priznajemo
da bez jezičkih znakova ne možemo doći do
Da sažmemo: Jedino pravo razrješenje svijesti općenitoga, da je govor nesvodljivi
prijepora o arbitrarnosti ili nearbitrarnosti medij mišljenja, ipak je svaki 'autonomni' u-
znaka je prodor same dimenzije znaka u polje činak označitelja shvaćen kao nedopustiva
označiteljske diferencijalnosti. Lakoća s ko perverzija pravog poretka, izbačen i ograni
jom prosvjetiteljsko-metafizička misao od čen na granična područja 'viceva', zagonetki,
Aristotela naovamo samorazumljivo afirmiše itd. Zaključiti iz aletheia ne ale/theia puka je
arbitrarnost jezičkog znaka, sa mnoštvom 'o- igra koju štiti ispred čiste besmislice jedino
čitih' razloga ('ta različite riječi znače u raz prisustvo 'sadržajne sličnosti' između »istine«
ličitim jezicima istu stvar' itd.), biljeg je po i »lutanja bogova«. Arbitrarnost znaka leži u-
tiskivanja tog polja. Arbitrarnost u značenju pravo u tome da su takvi označiteljski prije
označiteljske diferencijalnosti smjera, dakle, nosi shvaćeni kao puke spoljašnje igre rije
na nešto posve drugo nego na arbitrarnost čima koje ni u čemu ne pogađaju značenjski
znaka; dokaz za to bila bi već činjenica što sadržaj.
u Platona arbitrarnost/diferencijalnost dje Odavde, onda postaje jasno zašto u ozna
luje upravo kao argumenat ne-arbitramosti čitelja nastupaju takvi 'autonomni' mehani
riječi. zmi, povezivanje koje se oslanja tek na same
Na nivou označitelja nesvodljivo je 're- označiteljske prijenose: pošto je upravo 'sa
busko' sricanje koje briše značenjsku cje držaj' ono što nedostaje. Na ovome mjestu,
linu, jer je označitelj taj koji 'vodi igru' (vezu sam predlakanovski strukturalizam od Sau-
između 'istine' i 'lutanja bogova' nije moguće ssurea naovamo popušta ideologemu znaka.
uspostaviti bez 'besmislenog' prebacivanje Već kod Saussurea nalazimo misao o označi-
aletheia u ale/theia), no upravo taj 'rebuski' telju kao sastavnome dijelu znaka, tj. o ozna-
postupak a priori isključuje arbitrarnost čitelju i označenome kao dvijema stranama
znaka gdje se radi o tome da je označitelj kao istoga lista, o jedinstvenoj artikulaciji znaka
'osjetima strana znaka' (naravno, već idealna čiji nastup uvodi poredak ujedno u amorfnu
30 31
masu zvukova i misli, dakle, o naporednoj
koja rastavlja označi telj i označeno; Saussu-
artikulaciji označitelja i označenog, osjetilne
reov algoritam znaka:
i nadosjetilne strane, pri čemu je označeno
definisano kao u svijesti prisutna ideja stvari, Se
tako da se u samome momentu, u kome je sa Sa
diferencijalnošću nagovještena mogućnost
proboja ograde znaka, njegova trojstva oz ustupa mjesto Lacanovom algoritmu (u E,
497):
načitelj/označeno/ referent, ova ograda utvr
S
đuje kao dati okvir. Unutar tog okvira ostaje
i Levi-Strauss kada npr. govori o tome kako s
divlja misao društvene relacije, kozmološke gdje je pregrada neprestupiva, gdje ona ras
aporije, itd. metaforički 'misli' kroz struk- tavlja a ne sjedinjuje (otpada Saussurov
turiranost hrane: opoziciju priroda/kultura u krug), gdje se veliko S (Signifiant) nalazi
opoziciji sirovo/pečeno itd. Pri tome je ozna- iznad malog s (signifie), gdje je, dakle, sru
čitelj diferencijalan: nije stanje pečenog ono šena naporednost. Označeno »kliže« ispod oz
koje neposredno nalikuje na kulturu, već su načitelja« (Lacan); ono nije drugo do njegov
same razlike one koje su slične, sirovo je površinski/imaginarni učinak, neuhvatljivo
spram pečenog u takvom odnosu kao i pri njihanje kome uvijek nedostaje 'stvar sama'.
roda spram kulture. I Levi-Straussova za- Zato je pregrada u osnovi neprestupiva. Ni
palost u ogradu znaka pokazuje se time što kada ne možemo vidjeti šta je zapravo 's one
on taj odnos između opozicije sirovo/pečeno strane' i sve što dobivamo tek su površinski
i opozicije priroda/kultura uzima kao odnos učinci označenog; ispod pregrade bit će sam
označitelja i označenog, dviju strana znaka, nepristupačan 'objekt želje', objekt a koji je
previđajući na taj način da imamo posla sa zbog svoje nepristupačnosti tako reći svoj
označiteljskim prijenosom, da je već opozicija vlastiti nedostatak, paradoks objekta koji u-
priroda/kultura označiteljska alternativa. vijek nedostaje na svom vlastitom mjestu,
koji je 'drugo od sama sebe' i upravo kao ta
Zašto? Zato jer je diferencijalna, diferencija
kav nagoni nas ka uvijek novim lancima ozna
lan (u rečenom značenju) jeste pak jedino oz-
čitelja. I ako vodimo računa o tome da je po
načitelj. Misao o naporednoj artikulaciji oz
redak označitelja Drugi (Autre, veliko A, u
načitelja i označenog treba, dakle, radikalno
razlici spram objekta želje, malog a), onda
odbaciti ako hoćemo da izbjegnemo ogradu
pregradu možemo napisati i ovako:
znaka. No sa isključenjem njihova paraleli
zma, otpada i poslednji oslon koji je davao A
tako reći legitiman značaj prestupu pregrade
a
32
33
Pri tome njezina neprestupivost obilježava mosa; na taj način ostaje ideološki zamračena
samu nedostižnost 'pravog objekta želje'. Tek odlučujuća uloga političkog nivoa za konsti-
je to osnovno značenje 'arbitrarnosti' označi- tuisanje samog općenitog ontološkog ustroja
telja: poredak koji je 'arbitraran' zato što mu cjeline 'univerzuma'. Ovdje vidimo kako je
nedostaje oslon u Stvari samoj, zato što — upravo nadodređenost onaj 'paradoks' kojeg
kao diferencijalan — artikuliše takvu želju isključuje neopozitivistička teorija klasa i
koja je postavljena u bezdan, kojoj je zauvi meta-jezika: paradoks, naime, da elemenat
jek uskraćen njezin 'pravi objekt'. Zato se, (na Drugoj Sceni) 'obuhvaća' klasu čiji je ele
zbog bezdana ove neprestupivosti, i označi- menat (na sceni Imaginarnog), paradoks 'ukr-
telju vezuju u lance 'pervertiranim', pato-lo- štavanja', gdje podređeni elemenat unutar
gičkim putevima koji prekoračuju imaginar imaginarne scene reprezentira odsutno, eks-
nu logiku 'povezanosti stvari'. centričko mjesto koje određuje cjelinu ove
scene. 6 Jezgro nadodređenosti leži upravo u
Logika Imaginarnoga par excellence je toj asimetriji, neravnoteži Druge Scene s ob
aristotelovska logika koja se zasniva u obimu zirom na površinu Imaginarnog, u tome da
pojmova i omogućuje hijerarhijsku klasifi imaginarna scena vlastitu nadodređenost
kaciju. Nadodređenost (logika označitelja) maskira Simbolnim, pomjera/sažima speci-
jeste upravo 'unakrsna' određenost, određe fičkim označiteljskim mehanizmima patvo-
nost koja prekoračuje/sječe/remeti klasifi- renja, tj. mehanizmima »rada sna«. Tako već
katorski poredak hijerarhije od općenitog do Freud ističe kako pri tumačenju snova ili
pojedinačnog. Nadodređenost bi značila da simptoma treba da obratimo pažnju prije
momenat koji na imaginarnoj površini klasi svega na ono što pacijent navodi tek kao 'pri
fikacije nastupa tek kao ograničeni, posebni mjer', 'razlagu' tobožnje 'osnovne misli', jer
podrazdjel, 'u istini', na simbolnoj Drugoj obično je riječ o pomeranju težišta, zbog čega
Sceni igra odlučujuću ulogu određivanja cje je upravo drugotan 'primjer', 'dopuna' itd.
line, pri čemu imaginarni poredak hijerar ono u čemu, uistinu, leži problem.
hijske klasifikacije djeluje upravo kao mas
kiranje ove odlučujuće uloge. Klasičan 'prim Odavde se ponovno nalaže potreba speci
jer' (riječ pišemo u navodnicima jer upravo fikacije pojma »strukture«. To što u uobiča
nadodređenost obilježava nemogućnost neu jenim kritikama strukturalizma nastupa kao
tralnih 'primjera') bio bi odnos filozofija/po • Zato i nije slučajno što upravo neopozitivistička
formalna logika formuliše teoriju skupova i metaje-
litika: u hijerarhiji 'velikih' filozofskih sis zika. Nije stvar u tome da bi tek ona 'riješila' nere-
tema, politika čini tek posebno, ograničeno flektirana pitanja pređjašnjlh logika koja su ih za
plitala u protivurječja, već je povijesna pretpostavka
ontičko polje, podređeno vrhu hijerarhije, tj. njezinog 'rješenja' pozitivistička radikalizacija vlada
vine znaka, gubitkom nivoa »samorefleksije« u kome
određeno općim ontološkim ustrojem koz- još odjekuje trag istine.
34 35
»struktura« (homogena hijerarhijska cjelina
u kojoj ulogu svakog elementa određuje kon vora na pitanje koje nije bilo postavljeno.
stelacija njegove uključenosti u artikulisa- (Zbog toga nastupa besmisleno ideološko pro-
nost ove cjeline) upravo nije diferencijalna/ tivurječje između odgovora i pitanja.) Bjelina
/označiteljska, tj. asimetrička/neuravnote- je, u stvari, uslov samog polja klasične po
žena, heterogena/ekscentrička »struktura«; litičke ekonomije, ona doslovno drži ovo polje,
kao artikulacija »autonomnih' označiteljskih tj. njezino bi ispunjavanje, postavljanje sa
određenosti djelatna je jedino tamo gdje je mog potisnutog pitanja, srušilo cjelinu polja
ona imaginarna, homogena »struktura«. Ili, klasične političke ekonomije. Sama klasična
još tačnije: astrukturalni sistem — prekora- politička ekonomija ove bjeline, naravno, ne
čena/kršena struktura predstavlja učinke oz- vidi, ona se zadržava u imaginarnome prividu
načiteljeva rada, koji su vidljivi jedino u nje homogenosti/zatvorenosti vlastitog polja.
zinim rupama, praznim mjestima, asimetri Mara, pak, koji je i analitičar, tamo gdje
jama, 'besmislicama' itd. Imaginarna scena, drugi — zahvaćeni mrežom ideologije/imagi
naime — upravo zato jer se konstituira kao narnog — vide homogenu cjelinu, vidi prazna
zamračenje Druge Scene, mjesta vlastite mjesta koja drže ovu prividno ispunjenu cje
nad/određenosti — nikada ne čini ispunjeni linu, koja kao takva upućuju ka potisnutoj
krug, cjelinu bez rupa, bez bjelina. Tačnije, Drugoj Sceni nadodređenosti. Isto je i u Freu-
ovo je ispunjenje, homogeni/zatvoreni pros dovom primjeru Ne isplati se: i ovdje ima
tor, njezin privid, njime ona previđa prazna mo — s obzirom na imaginarnu scenu raz
mjesta koja su njezin uslov, koja doslovno govora sa suprugom — posla sa odgovorom
drže njezino vlastito polje. Da bismo to ob na pitanje koje nije bilo postavljeno, tj. kojeg
jasnili, uzimamo Althusserov 'primjer' Mara- maskira suprugovo pitanje o štimovanju kla
ove kritike klasične političke ekonomije (LC, vira. Jer, ono što se zaista 'ne isplati' je po
22. i dalje): bjelina, prazno mjesto koje Mara gledati ženine grudi. I ovdje Freud vidi bje
nalazi kod odgovora na pitanje o »vrijednosti linu, tj. odsustvo pravoga pitanja, tamo gdje
rada«, jeste činjenica da klasična politička običan pogled vidi smislenu punoću svaki
ekonomija, misleći da odgovara na pitanje o dašnjeg razgovora. Ova rupa zapravo repre
»vrijednosti rada«, uistinu odgovara na jedno zentira imaginarnim poljem istisnutu mate
potisnuto pitanje, na pitanje o »vrijednosti rijalnu kontradikciju: paradoks/protivurječje
radne snage« ispunjavajući, tako ovu bjelinu želje koji iščezava imaginarnom suprotstav-
(prazno mjesto) ideološki besmislenom sin ljenošću »potrebe« i u osnovi spoljašnje »pre
tagmom »vrijednost rada«. Ova je bjelina, grade«; logički paradoks/protivurječje označi-
odsustvo pravog pitanja, tj. prisustvo odgo- telja kao 'ukrštavanja' jezika i metajezika
koji iščezava nivoom znakovnog (meta/jezi-
36
37
'Određenost iz Druge Scene', na taj način,
ka; no, i klasnu borbu čiju osnovnu dimen
uvijek već pogodi čistoću apstraktne općeni
ziju ukida općenitost humanističke ideologije,
tosti, obilježava njezinu nadodređenost svag
itd. Materijalna kontradikcija na Drugoj Sce
dašnjim mjestom njezine materijalne loka
ni je, uistinu ono 'produktivno'. Jezgro nado-
cije. Kod Marxa (Grundrisse... 25) nalazimo
dređenosti leži i u nesvodljivoj decentrira-
njezinu gotovo doslovnu formulaciju:
nosti mjesta (označiteljske, simbolne) produk
cije (»procesa izjavljivanja«) spram mjesta » . . . čak su najapstraktnije kategorije,
(imaginarne) reprezentacije (»procesa izjave«), unatoč tome što — upravo zbog svoje aps
a i u tome, naime, da je imaginarnome 're trakcije— važe za sva razdoblja, ipak u odre
zultatu' njegov vlastiti 'produkcijski proces' đenosti ove apstrakcije same isto tako snažno
nužno reprezentiran na patvoren, asimetrički produkt povijesnih okolnosti i u potpunosti
način. Rupe koje upućuju ka Drugoj Sceni važe jedino za ove okolnosti i u njihovom,
svjedoče, dakle, o tome da nadodređenost, iako okviru.«
obilježava rasredištenu određenost, tj. nes- Ovdje povijesna konkrecija prekoračuje
vodljiv rascjep između polja Imaginarnog i poredak klasifikacije prema kome svako odre
ekscentričkog mjesta njegove produkcije, đeno razdoblje nastupa tek kao posebnost,
upravo nije prosto spoljašnja određenost, jer poseban primjer, općenitosti (npr. kapitalis
»diskurz vanjskosti je središnji, a ova je dis- tička produkcija kao 'primjer' produkcije
tancija unutarnja« (Act, — 97). Ono što je uopće) koja u svojoj apstrakciji važi jednako
zaista neodrživo kod nadodređenosti je činje za sva razdoblja. Naprotiv, sam je sadržaj
nica da polje Imaginarnog nije jednostavno ove apstrakcije upravo u njezinoj općenitosti
spoljašnje-objektivno određeno, već je, tako opet određen svagdašnjom povijesnom kon-
reći, decentrirano s obzirom na samo sebe. krecijom, tako da ona kao čista/indiferentna
Tamo gdje bi trebalo da bude njegova naj apstrakcija postaje zbiljskom, potpuno važi
veća punoća, nalazi se jedna rupa koja svje tek u posve određenoj konstelaciji (npr. pro
dukcija uopće u svojoj indiferenciji spram
doči o rasredištenju njegova vlastitog pro
posebnih oblika produkcije postaje zbiljskom
dukcijskog procesa. Taj proces zato i ne za
tek kapitalističkim produkcijskim načinom).
služuje više ime 'produkcije' u strogome zna
Nadodređenost, to je sama »određenost ove
čenju pro-iz-vodnje, donošenja na svjetlo itd,
apstrakcije« (Marx): nije stvar u tome da
jer svom decentriranošću upravo subvertira
svako povijesno razdoblje određenoj katego
teleološku djelatnost koja se sva sabire/umi riji, npr. produkciji — pored općenitih poteza
ruje u svojoj ispunjenoj svrhi, čiji je rad koji važe za njezino postojanje u svim raz
tako reći bez gubitka sačuvan imaginarnim dobljima — dodaje specifične poteze. Ovdje
rezultatom.
39
38
ne pristaje aristotelovska logika u kojoj di- više 'voljan' (maniable)« (EP, 12), oslobođen
fferentia nastupa tek kao differentia specijica: svoje nadodređenosti i kao takav raspoloživ.
naprotiv, ono što bi trebalo da bude tek spe- Na ovom planu se upravo pruža mogućnost
cifička diferencija, uvijek mijenja značaj nadovezivanja na Dijalektiku prosvetitelj-
same općenitosti genusa. Uzmimo još bolji stva. Jer, šta je drugo nastup prosvetitelj-
Marxov primjer: u svakome je povijesnome stva/znaka do ovo »očišćenje« kojim postiže
razdoblju sama općenitost produkcije 'oboje
mo apstraktnu općenitost pojma. Zato je neo-
na' posebnom vrstom produkcije koja tako reći
pozitivizam ili, općenito uzeto, objektivna dis-
'daje ton cjelini', koja nastupa kao produkcija
tancija pozitivnog znanstvenika spram nje
kat'exochen (npr. u liberalnome kapitalizmu
gova objekta, čiji je teorijski izraz taloženje
industrijsko poduzeće u slobodnoj konkuren
metajezika u formalnoj logici, nemogućnost
ciji). Sama općenitost produkcije, dakle, koja
je tek prividno neutralno/indiferentno opće tematizacije mjesta samog subjekta govora,
nita, uistinu pretpostavlja određujuću ulogu strogo uzeto, mnogo jači 'idealizam' no spe
izvjesne posebne produkcije. Pa ako se po kulativna refleksija njemačkog klasičnog ide
vijesna misao razlikuje od nepovijesne upra alizma. Naprotiv, Hegelovo spekulativno po
vo po tome što ruši apstraktno-klasifikatorski sredovanje opšteg posebnim, subjekta i ob
odnos opšteg i posebnog, što izlaže uključe jekta, itd., već se nalazi 'na rubu materija
nost opštega u kretanje posebnog, njegovo lizma'. Ovo posredovanje, npr., iskušava kako
posredovanje posebnim, tada nadodređenost nije moguća neutralno-općenita klasifikacija
nije ništa drugo do ime za povijesnost, oslo filozofskih usmjerenja, disciplina itd., ili neu
bođenu, ovoga puta, refleksijsko-idealističkog tralno-općenita 'definicija' filozofije 'uopšte'
momenta. koja bi činila indiferentni medij kako 'naše
vlastite' tako i 'ostalih' filozofija. Sama je
To znači, strogo uzeto, materijalizam: da apstrakcija 'filozofije uopšte' nesvodljivo obi
se općenita određenost nikad ne može išču lježena konkrecijom mjesta odakle govorimo
pati nadodređenosti, mjestom svoje materi mi sami 'našom vlastitom filozofijom'. Ništa
jalne lokacije, svog ulaženja u konkretnost ne pomaže ako kažemo da je riječ o izlaganju
tekstualne mreže. Zbog ove konkretnosti je onoga zajedničkog za našu 'vlastitu' i 'ostale'
i u nesvjesnom poretku npr. 'otvorenost' uvi filozofije, a gdje nedostaje upravo ono što je
jek otvorenost usta, oči, vrata, vagine, nikada izuzeto samoj stvari, spoljašnje mjesto odakle
otrgnuta od ove 'somatičke baze' kao pojam bismo mogli 'uspoređivati' sebe i drugoga.
otvorenosti. Zaista »ništa nije više iskuša- Upravo taj neutralni medij uspoređivanja je,
vajuće kao 'očišćenje' označitelja od njegove kako kaže Hegel, ono što je pretpostavljeno
osjetne instancije, jer time sigurno postaje samim uspoređivanjem, ali bitno, zaista
40 41
'naša vlastita pozicija'. Laž klasifikacije leži centričkom konkrecijom njegova materijal
u tome što ona razliku smješta na nivo po nog upisa. Drugim rječima, tek kada nadodre-
sebnog: tako kod dva 'idealizma' najprije đenost općenite određenosti posebnom kon
pretpostavljamo ono obojici zajedničko, op stelacijom njezinog konkretno/materijalnog
ćenito, zatim odredimo njihove specifične, po upisa nije više moguće svesti na samoposre-
sebne poteze, ili (što se svodi na isto) 'induk dovanje same općenitosti, kada općenitost ne
cijom' iz posebnog apstrahiramo ono zajedni ovladava više kretanjem svog posredovanja
čko. Na taj način, ostaje potisnuta nadodre- ka posebnom, ne nastupa više sama kao sna
đenost same općenitosti koja joj u svakom ga tog posredovanja, već se iskušava nesvod-
'primjeru' daje drugačiji 'ton'. ljivost kompleksa 'posredovanja' (Althusser:
Zato u Hegela jedinstvo dijalektičkog pro 'uvijek-već') na neposredovanost same apso
cesa ne čini apstraktno-općenita jednakost lutne snage posredovanja. Nadodređenost —
različitih momenata, već sam sijed ('unutraš to je zapravo jedina mogućnost 'materijalis
nja povezanost') različitih nivoa kroz poseb tičkog obrata' Hegela koji bi da sačuva posre-
no nadodređene općenitosti. Jedinstvo raz dovanost opće/pojedinačno — dakle, povijes-
voja filozofije čini racionalni slijed različitih nost — koji hoće da sruši prvenstvo općeni
određenja 'šta je filozofija', tj. svaka filozo toga bez popuštanja nominalističkom prven
fija, svaki 'posebni' momenat filozofije 'kao stvu apstraktno-pojedinačnoga.
takve', iznova određuje, 'definira', cjelinu fi Odavde ipak nije teško uvidjeti kako na
lozofije, ili, kao što sam Hegel kaže, cjelina dodređenost ruši razliku teorija/praksa. Pošto
(konkretna općenitost) je sva prisutna u sva nemogućnost apstraktne općenitosti koja se
kom od svojih momenata. Momenti razvoja 'oslobađa' nad/određenosti mjestom vlastite
nisu tek puke posebnosti, već svaki predstavlja materijalne lokacije obilježava baš nemoguć
izvjesnu konstelaciju nadodređenosti cjeline. nost kretanju 'stvari same' izuzete teorijske
Ali kod Hegela naravno apsolutna samore- pozicije-korak ka apstraktnoj općenitosti,
fleksija/samozrcaljenje ukida ekscentrički neutralnome-indiferentnome mediju poseb
značaj Druge Scene koja nadodređuje aps noga, ujedno je korak ka teorijskoj distanciji
traktnu/imaginarnu općenitost. Do nadodre čistog/bezinteresnog zora. Ovdje je već mo
đenosti u strogome, materijalističkome zna žemo nadovezati na Habermasa:
čenju dolazimo tek afirmacijom radikalne »Time što dajemo izjavu o nečem poseb
decentriranosti mjesta konkretne/materijalne nom ... svaki put ga shvaćamo s obzirom na
lokacije, 'tekstualne mreže', afirmacijom ne- neko opće određenje: značenje posebnog ne
svodljive određenosti općenitoga, kao što kaže da se, međutim, 'iscrpsti' stalnim supsumira-
Althusser, uslovima njegove egzistencije, eks- njem pod takve općosti. Čim pak subjekti
42 43
razgovaraju jedan s drugim (a ne o objektiv vinu identičkog itd. Ali, kao cijena tog 'rje
nim činjenicama), oni se međusobno suprot šenja', povijesna se suprotnost između pro
stavljaju sa zahtjevom međusobnog priznanja dukcije, koja je usmjerena ka tehničkome
da su nenadomjestivi individuumi u svojoj raspolaganju/ovladavanju, tj. između cjeline
apsolutnoj određenosti. Takvo priznanje zah prosvjetiteljstva koje se ispunjuje mogućnoš
tijeva paradoksalni učinak da se pomoću na ću »upravljanog svijeta« i onoga što trans-
čelno općih određenja zahvati puna konkret cendira taj poredak, premješta u afirmaciju
nost onoga što u stvari nije identično s tim ograničenog područja koje čuva ono ne-iden-
općim.« (Philosophisch-politische Profile, 192 tičko, u neproblematičku koegzistenciju pro
—193). dukcije (gospodstva, identiteta) i interakcije
(dijaloga, neidentiteta), koegzistenciju koja
Time što govor smjera na »objektivne či je, naravno, puki ideološki privid. Ovaj privid
njenice«, što se kreće na nivou informacije/ zamračuje činjenicu da je cjelina tog polja
/denotacije (govora o nečemu), on taloži aps- (rad + interakcija) već određena prvenstvom
traktno-općenita određenja, potiskuje ono produkcije.
ne-identičko; posredovanje općenitog i poseb
nog, prodor iz apstraktne općenitosti nastupa Kako, onda, iznova tematizirati prodor
tek dimenzijom intersubjektivnog 'dijaloga'. apstraktne općenitosti = praktički značaj go
Ovdje se, naravno, radi o Habermasovu dvoj- vora = zahvaćanje subjekta u njegovom ne-
stvu produkcija /interakcija: govor o »ob -identitetu, bez podlijeganja ogradi prosvje
jektivnim činjenicama« jezički je modus koji titeljstva/znaka? Ovo je mjesto intervencije
pripada produkciji, iza njega stoji »interes označiteljskog označavanja ('čista konota
tehničkog raspolaganja«, tj. on se kreće na cija/evokacija') u razlici spram znakovnog
teorijsko-tehničkom nivou (odstojanje izme značaja (denotacija/informacija): ako odre
đu čistog teorijskog zora i spoljašnje, 'realne' đenost onim o čemu se govori (referentom ili
djelatnosti). Jedinstvo praktičkog čina čuva označenim), iako se govori o samome sub
jedino intersubjektivna interakcija u nesvod- jektu, ostaje na nivou apstraktne općenitosti
Ijivoj razlici od produkcije kao djelatnog od koja isključuje subjekta u njegovom ne-iden-
nosa spram objektiviteta. U svemu ovome titetu, onda kao jedino mjesto upisa subjekta
nije nam teško prepoznati Habermasovo pse- u govor preostaje sam označitelj u njegovoj
udorješenje aporija »dijalektike prosvjetitelj 'autonomiji'. Govor je praksa, on prevladava
stva«: prividno, on prevladava njezin petitio apstraktnu općenitost upravo i jedino u mjeri
principii izlažući nivo simbolne interakcije u kojoj prestaje biti izraz/odraz, u kojoj na
koja čuva ono ne-identičko, tj. izlažući nivo mjesto imaginarne određenosti referentom ili
koji u osnovi izbjegava gospodstvo, vlada- označenim/smislom stupa 'autonomna' odre-
44 45
đenost samim poretkom Simbolnog, označi- evokaciji subjekta govora u njegovoj »apso
teljskim mehanizmima koji prekoračuju/krše lutnoj određenosti«. Odavde, pak, vidimo
imaginarnu 'povezanost stvari' ili 'ideja'. Ona besmislenost prigovora prema kome Lacan
konkrecija materijalne lokacije općenitog od raspušta subjektivitet u objektivnim struk
ređenja o kojoj je bilo riječ, nadodređenost turama: kao da nije njegova namjera baš
tog određenja, to je njegov upis u 'autonom naučiti se prisluškivanju onoj riječi koja re
nu' označiteljsku artikulaciju. U problemu prezentira samog subjekta kao još-ne-objek-
simbolne određenosti ili nadodređenosti (E, tivisanog, još ne Ja-a, uspostavljenog imagi
60) leži odlučujući uvid: dokle god govor os narnim/zrcalnim identifikacijama:
taje znak, u osnovi ne-autonomni (iako ne- »Kada Jacques Lacan govori, on tradicio
svodljivi) medij, sredstvo mišljenja, praktič nalnu apstraktnost pojmova zamenjuje pot
ke komunikacije itd, na kraju uvijek gubimo punim prodorom slike u polje govora, tako
dimenziju povijesnosti (istine) ne-identičkog. 7 da govor više ne odvaja primer od ideje, i
Upravo i jedino u ovome višku apstraktne sam postaje istina.« (KSM, 227)
općenitosti u njezinoj nadodređenosti 'auto
nomnoj' simbolnoj određenosti, u govor se Oba su tvrđenja, uzeta ponaosob, lako
upisuje subjekt: »paradoksalni učinak da se shvatljiva (1. govor ne odvaja primjer od
pomoću načelno općih određenja zahvati ideje, tj. 'slikovito, metaforičko izražavanje';
puna konkretnost onoga što u stvari nije iden 2. govor sam postaje istina, tj. nije pasivni
tično s tim općim« pokazuje se kao učinak odraz, već aktivno 'strukturira' naše poimanje
nadodređenosti koja subvertira u govoru o realnosti), te na taj način svodljiva na već
»objektivnim činjenicama«, u znaku vlada- poznate sklopove (misao o svagdašnjoj meta
juću razliku opće/posebno. Ako u Lacana foričnosti, konotativnosti itd. svakidašnjeg je
»govor više ne odvaja primjer od ideje«, onda zika i 'transcendentalni simbolizam' npr. Ca-
se upravo na taj način pokušava ući u trag ssirerova tipa). No, pravu subverzivnost otva
ra tek njihov identitet koji određuje dimen
' Kao što mlađi Lukacs ističe središnje značenje
ziju svakoga od njih u Lacana: uzdrmati kla
posredovanja između subjekta i objekta za dijalek sičnu razliku opšte ideje spram njezinog pri
tički proces (istinska 'pokretnost' pojmova sadržana
je tek u refleksiji njihova posredovanja, svaka 'dija mjera, to znači da sam govor postaje mjesto
lektika' koja apstrahuje od osnovne uloge tog posre istine. Razliku ideja/primjer uzdrmava, na
dovanja ostaje — uprkos svem naglašavanju 'pokret-
nosti', 'borbe protivurječja' itd. — određena čvrstom is ime, svagdašnja nadodređenost opšte određe
tovjetnošću 'stvari'), tako i mi treba da naglasimo sre nosti/ideje/pojma, tj. njezina određenost sa
dišnje značenje poretka označitelja za afirmaciju ne-
identičkog, razlike: svaka afirmacija nesvodljive raz mom konkrecijom njezine materijalne loka
like, heterogenosti, nemogućnosti jednostavnog/nepo-
sređovanog izvora itd. ostaje određena prikrivenim cije; ova je pak nadodređenost u Lacana si
prvenstvom identiteta, prisustva itd., ako kao njezino nonim za simbolnu određenost, tj. 'autonom-
'vlastito tlo' ne nastupa označitelj.
46 47
nu' određenost samim poretkom označitelja posredovanja, dolazimo do nadodređenosti
koji time postaje mjesto istine. Nadodređe- kao simbolne određenosti tj. označiteljske
nost obilježava nivo na kome govor ne djeluje prakse. Sam poredak Simbolnog kao mjesto
više kao 'odsjev' spoljašnje zbilje (realne ili istine, to je jedini način da sačuvamo govor
idealne) ili sama ova zbilja kao 'odsjev' us kao praksu a da ne zapadnemo u spekulativni
troja jezika, pri čemu je medij tog odsjevanja idealizam, jer govor sam može biti praksa,
svijest koja jezičkom strukturiranošću izra /samo/promjena 'stvari same', jedino ako je
žava/odražava strukturu spoljašnje zbilje ili on sam oslon istine, ne tek njezin izraz/odraz.
strukturacijom jezika 'stvaralački' artikuliše Taj praktički značaj govora, pak, prije svega,
pojavljivanje 'realnosti'. Govor prestaje biti pogađa samog analitičara koji treba da »do
shvaćen na nivou imaginarnih dvojstava ima vede u pitanje i onaj jezik koji mu služi za
ginarno/realno, unutrašnje/spoljašnje, sub upoznavanje jezika« (KSM, 255) da se otvori
jekt/objekt, itd, bilo da se radi o spoljašnosti vlastitoj nadodređenosti:
objekta kao izraza subjekta, ili unutrašnjosti Za psihoanalizu — kao što su to pokazali
subjekta kao odraza objekta, ili o procesu svi njezini tumači koji se kreću na izvjesnom
njihova praktičkog posredovanja. Njegovo je nivou, od Habermasa do Lacana — važi isto
mjesto, s obzirom na ovu imaginarnu/zrcal- kao i za historijski materijalizam koji (prema
nu/dualnu relaciju, Drugo Mjesto 'autonom
Korschu) ne poznaje apstraktno-općenite pro
ne' logike označitelja koja probija imaginarnu
pozicije, čije su sve propozicije, iako privid
logiku 'povezanosti stvari' ili 'ideja'.
no/neposredno izgovorene u obliku općeni
Nadodređenost ili simbolna određenost, tosti, »specifičke«. Tako se i analiza uvijek
»prvobitna historizacija« ili »prvobitna sim- kreće »od posebnog prema posebnome« (La-
bolizacija«, što će reći sva 'povijesnost' koju can), nikada ne izlaže apstraktno-općenite
nalazimo u ostalim, neposredno/prividno 'teorije' čije bi 'aplikacije' predstavljali 'pri
transsimbolnim praksama, već je 'autonomni' mjeri'. Kada Freud (misli da) radi tako, tada
učinak Simbolnog. Označiteljska praksa, zato, u njegov diskurz prosto provaljuju ostaci
nije jedna od praksa ili momenat totalitetne ideološkog polja, tada on nije na nivou vlas
Prakse, već zapravo jedina praksa u strogome titog otkrića. Analitička teorija je 'praktičko
značenju. Zato nama kao 'pravo tlo' ili 'ra znanje', čuvajuće dijalektičko posredovaje op
cionalno jezgro' Hegelove spekulativne dija
ćenitog posebim: sam prividno apstraktno-
lektike, samoproizvođenja duha, »rada poj
-općeniti teorijski okvir analize (raščlamba
ma«, ne nastupa više proizvodna praksa, tj.
na Id, Ego i Superego itd. nema one beskon-
totalitet društvenog rada: 'materijalističkim
stavljanjem na noge' spekulativnog procesa tekstne općenitosti koju (prividno) posjeduju
48 49
stavovi pozitivnih znanosti. 8 Kao da Lacan ne da same njegove Mitologike čine dio mitskog
ruši tlo razumijevanja analitičke teorije, kao korpusa. Kod svih koji zaslužuju to ime,
posebne znanosti sa ograničenim objektom, strukturalizam nije tek jedna »znanost više«,
već svojim osnovnim stavom: Psihoanaliza, to za njih je on već praksa. Izjave o struktura
jeste istina. Ne odraz/izraz istine, osvješta- lističkoj 'teoriji' kao praksi, koje nalazimo od
vanja istine, već samo zbivanje istine: inter
Althussera (»teorijska praksa«) do Barthesa
pretacija — kao i u Hegelovoj Fenomenolo
(»strukturalistička djelatnost«) i Sollersa (teo
giji duha — nije više-manje odgovarajuće tu
mačenje osebične, spoljašnje 'stvari same', rija tekstualne prakse koja je moguća jedino
objektivirane želje, već temeljna samo-pro- kao tekst), pretpostavljaju iskustvo sloma
mjena ekonomije same želje, reartikulacija znanosti kao teorije u strogome, metafizič-
istine, niza označitelja. Govor analitičara nije koome značenju i daleko su od toga da se radi
govor o objektiviranoj pacijentovoj želji, o o praksi u značenju »znanstvenog postupka«,
njegovom Nesvijesnom, govor koji govori iz nalik na neopozitivističke metodologije zna
kretanju 'stvari same' izuzete distancije gos- nosti. Na taj način, strukturalizam nije jedno
podstva-metajezika, već u svojoj osnovnoj di od mogućih teorijskih »stajališta«, »pozicija«.
menziji govor same (analitičareve) želje. Nije, ako parafraziramo Althussera, toliko
Ovo približavanje analitičara/tumača svo nova teorija prakse (tj. teorija o praksi) ko
me 'objektu' (Barthes: »približavanje znan liko nova praksa teorije, mjesto na kome teo
stvenika piscu«) nalazimo kod svih 'struktu rija isprobava vlastitu nadodređenost, zahva-
ralista' koji zaslužuju to ime, počev sa naj ćenost označiteljskim korpusom. Korschova
većim 'pozitivdstom' među njima, Levi-Stra- formula, prema kojoj metod historijskog ma
ussom, koji u Mitologikama, »napuštajući uo terijalizma treba da upotrijebimo na samome
bičajeno shvaćanje 'razvijanja misli', predlaže historijskome materijalizmu, na njegovoj vla
jednu novu retoriku varijacije i tako obave stitoj povijesti, nije izraz metodološke ili epi
zuje na odgovornost forme« (KSM, 227), od stemološke zbrke, već osnovno načelo svake
govornost koju nalaže upravo svijest o tome zaista povijesne misli. Ka istome smjera La
8
can: ne apstraktna 'psihoanaliza analitičkih
Ovdje bismo mogli, kao što je to učinio S.
Weber, upotrijebiti hegelovsku razliku poznatog i spo- teoretičara', već analiza same analitičke te
znatog: čim se analitička teorija pretvara u apstrak orije, izlaganje nasred same teorije, u rezo
tnu beskonačnost znanja, analitički 'primjeri' zaista
postaju puki primjeri već poznatog, na kojima potvr vima, bjelinama njezine problematike djelat
đujemo (ili opovrgavamo) svoje znanje (konkretan se
'slučaj' (der Fall) pretvara u apstraktan 'primjer' (das nih mehanizama »rada sna«, označiteljskih
Beispiel) kojeg svrstavamo u klasilikatorski poredak
kao 'primjer shizofrenije', 'primjer prisilne neuroze' pomjeranja, sažimanja, poricanja, itd.
Itd., izbjegavajući rad njegove spoznaje).
50 51
Ali zar time ne zapadamo u prethegelov- uma — ne nalazimo na rubu incesta? 9
ski paradoks 'svijesti koja poznaje vlastitu Sve što analitičar 'zna' izvan znanja osta
nadodređenost'? Zar onda nije zahvaćenost lih ljudi je: nemogućnost, ideološka/ima
samog analitičara kretanjem 'stvari same' ginarna laž same pozicije znanja, nemoguć
prividna, zar postupak analize ne pretpostav nost 'čistoga' znanja koje izbjegava vlastitu
lja cjelinu 'objekta' (Ja kao savladan nesvjes nadodređenost istinom. Naročito danas, kada
nim mehanizmima) izuzetu »oazu uma« (Fre je ono što bismo mogli nazvati 'freudijansko
ud)? Odgovor, naravno, krije tematizacija znanje' postalo 'općenito poznato' (jer danas
mjesta analitičara. Nije stvar u tome što bi 'svako poznaje' Edipov kompleks itd.), treba
analitičar najprije 'objektivno'-znanstveno naglasiti kako se analitičar ne razlikuje od
ustanovio činjenicu da je svaki subjekt go 'običnih' ljudi time što bi on nešto više znao:
vora rascijepljen, ekscentrički nadodređen, a jedini je njegov 'višak' u iskustvu 'znanja u
onda pak 'zaključio' kako to valjda, važi i za znanju', tj. u iskustvu činjenice da se u go
njegov vlastiti govor — naprotiv, njegovo vor s one strane njegova znakovnog nivoa
mjesto, tako reći, definiše 'egzistencijalno is (određenosti imaginarnim označenim 'sadrža
kustvo' sloma vlastite pozicije gospodstva, jem'), no ujedno u taj nivo, u sam njegov
metajezika, 'egzistencijalno iskustvo' vlastite 'stil', upisuje istina subjekta. Pošto Drugi (po
nadodređenosti. Zato se ni analitičar ne us redak označitelja) nije 'objektivna' određe
nost subjekta, već njegovo vlastito ekscen-
postavlja nekakvim dodatnim/novim zna
tričko mjesto kojeg on a priori ne može ob-
njem: analitičareva »otvorenost označitelju«
jektivizirati, analitičaru ne pripada mjesto
nije u njegovom znanju da 'odsustvo važi ko
'objektivnoga znanja', znanstvenika koji u
liko i prisustvo', da je poredak označitelja
distanciji pozitivne znanosti, metajezika, gos
diferencijalan, već taj »sklop znanja i istine«
podstva, izlaže 'objektivne' mehanizme, koji
(PFP, 245), pretpostavlja praktički čin /samo- vladaju subjektima 'iza njihovih leđa'.
/promjene ekonomije vlastite želje koji se
podudara sa iskustvom paradoksa/protivu- Onaj koji izdržava u otvorenosti prema
rječja želje. Samo ovo iskustvo nalazi se u označitelju treba najprije da iskusi kako će
službi želje: zar nije upravo analiza »u svojoj ga označitelj uvijek iznenaditi, treba radi
biti incestuozna praksa par excellence« (DR, kalno da probije metodički-tražeći značaj no
29), zar se upravo time što iskušavamo ne vovjekovnog znanja (koje predstavlja pozi-
mogućnost Užitka, protivurječje želje ovom
tačkom krajnjeg gubitka, pristanka na sim- ' Navikli smo već na Freuđove stavove o 'glasu
uma koji napreduje polako i sa zastancima, no sa ne
bolnu kastraciju, mi sami — tako reći posled- zaustavljivom sigurnošću' pri čemu se — kako to pri
njim, najvišim lukavstvom označiteljskog mjećuje Leclaire — zaboravlja da Freud istim riječima
označava napredovanje nesvjesne/potisnute želje.
52 53
čiju subjekta gospodstva par excellence) i da
se nauči pustiti da ga umjesto toga stvar
sama nade (Lacan: »Ja ne tražim, ja nala
zim.«) — jer:
»Biti otvoren označiteljima, to znači prije
svega odreći se jednoj od naših najradikal
nije usidrenih želja, to će reći želji osigurati „Označitelj
si bilo kakvo ovladavanje ili posjed: jer znati reprezentira subjekta
šta je neki označitelj, to znači znati da je u
njegovom naravu da pobjegne svoj vlasti, bilo za nekog drugog
kakvoj objektivnoj spoznaji.« (EP, 31) označitelja"
Trebamo se odreći bilo kakvome ovlada
vanju, da bismo mogli dočuti riječ subjekta
označitelja koji se upisuje u govor jedino u
njegovoj nadodređenosti, 'autonomnoj' ozna
čiteljskoj određenosti, u odskoku 'medija' od
'sadržaja', označitelja od označenog — od
skoku koji je sam označitelj; subjekta koji
dakle ek-sistira tek kao rasredišten, govoren
u — kako to kaže Lacan — insistiranju ozna-
čiteljskog lanca, koji progovara jedino u ru
pama, bjelinama, 'lapsusima' govora subjekta
označenog, cogita, subjekta koji je tako reći
'svoje vlastito središte', sredina/snaga svojih
znakovnih 'objektivacija'.
Valja postaviti pitanje tog subjekta, sub
jekta »strukture«, u njegovoj nesvodljivoj
ekscentričnosti spram novovjekovnog sub
jekta.
54
Odgovor na Lacanovo osnovno pitanje:
»Kada je struktura govora priznata u nes
vjesnom, koji način subjekta možemo misliti
uz nju?« nalazimo u konstelaciji simbolne
kastracije.
Zašto simbolna kastracija? Početno je sta
nje novorođenog djeteta stanje nemoći, nje
gov krik (plač) svjedoči o potrebi čije zadovo
ljenje zavisi od čina Drugog (Majke). Sve ovo,
dakako, ostaje na nivou prirodnog sklopa na-
dražaja/reakcije, 'čovječne životinje'. Odlu
čan prijelom nastupa iskustvom djeteta kako
se kod majke ne radi tek o neposredno-pri-
rodnoj potrebi, kako majka, od čije pomoći
ono zavisi, od njega nešto traži. Nije jedini
cilj majke da zadovolji neposrednu potrebu
djeteta, majka od njega hoće nešto više. Time
se, pak, mijenja cjelokupna 'nagonska eko
nomija' djeteta: nije mu više stalo samo do
zadovoljenja neposrednih potreba (gladi, žeđi
itd.) nego ono smjera, prije svega, na to da
majci da ono što ona od njega traži, što joj,
dakle, nedostaje. Tako se djetinja neposred-
no-predmetna potreba pretvara u želju koja
je uvijek želja želje, želja da ga majka (od
čije pomoći ono zavisi) želi. Plač djeteta nije
više tek svjedodžba predmetne potrebe, već
obilježava zahtjev (Drugome, ovdje još majci)
57
kome ne ide za predmet (npr. hranu) u nje trgne prirodnoj 'neposrednosti' iskustvo nedo
govoj prirodno-neposrednoj datosti: predmet statka u Drugome koje prirodnu potrebu pre
postaje Dar drugoga, svjedodžba ljubavi. Taj tvara u želju, ili (što znači isto, jer se upravo
raspon između zahtjeva (ljubavi) i predmetne kroz ovu posredovanost sa željom drugoga
potrebe koju on pronosi poznaje svaka majka želja razlučuje od potrebe) želju želje. Već
koja zna da djetinja molba: »Hoću još da je ovdje nastupa nekakva 'hegelovska' dijalek
dem!« nikada nema 'doslovno' značenje. (Do tika ljubavi i uzajamnog priznavanja koja je,
kaz: majka mu može dati ljuto da jede i di pak, po svome rezultatu sterilna. Ako dijete
jete će biti još više nezadovoljno; može, pak, ostaje na tom nivou, onda se zatvorilo u zr
da preskoči 'doslovnost' i da ide 'direktno' na calnu/imaginarnu relaciju s majkom, u r o
zahtjev, npr. da zagrli dijete, pa će sve biti u bovsku podređenost njezinoj želji, jer se nje
redu. Pri prvom slučaju dijete će biti još više gova želja ograničava na to da ga majka želi. 1
nezadovoljno jer je prevareno, jer smo mu Bez Drugog/Simbolnog, naš odnos spram
zahtjev odbili upravo njegovim 'doslovnim' 'drugog' ostaje narcisističko /samo/zrcaljenje,
ispunjenjem. I kod 'punoljetnih' takva prije gdje svaka od mogućnosti: identifikacija sa
vara pripada najuspešnijim načinima agre drugim ili njegovo poništenje (analitički ka
sivnosti.) zano: oralno stapanje ili analna agresivnost
Odnos djeteta i majke prvobitno hoće da kao dvije mogućnosti pred-edipovske/pred-
bude takav odnos do alter ega u kome se simbolne relacije), teže ka poništenju drugog
oboje dopunjuju, jedno drugome daju ono što subjekta, inter-subjektiviteta.
im nedostaje i tako stapaju u cjelinu/jedin I Ime-Oca nastupa kao instancija pomoću
stvo Platonova androgena; tek hoće da bude, koje se dijete rješava zatvorenosti tog dual-
no zapravo već nije, jer svaki ego uvijek nog/zrcalnog odnosa s majkom; Ime-Oca, ne
naiđe na neko prazno mjesto, nešto Treće što 'realni' otac. Jer 'realni' otac može u svojoj
zapriječuje stapanje dvojice. Tako oni — u- vanjskoj/neposrednoj datosti nastupati tek
mjesto dopunjavanja narcističku cjelinu di- kao nosilac vanjskog »pritiska«, a ne kao
jeteta/majka — tek jedno drugome vraćaju nosilac Zakona/Zabrane, prapotiskivanja. Uz
nedostatak, od drugoga dobivaju nazad vlas mimo Freudov vlastiti mit u Totemu i tabuu
titi nedostatak. Nedostatak koji, naravno, ne
pripada nivou prirodnih potreba (nije npr. ' Imaginarno nema, dakle, kod Lacana nikakve
zbog biološkog ustroja, oskudice hrane, vanj veze sa 'pukom uobraziljom' već se radi o zrcalnoj/
spekulativnoj, tj. dualnoj relaciji 'korelata' koji se' do
ske opasnosti narcisističko stapanje nemogu punjavaju', u simetrijskom ili izokrenutom obliku og
ledavaju/zrcale jedan u drugome: subjekt-objekt,
će), nego nas upućuje ka posve drugoj dimen ideal-realnost, ego-alter-ego, itd. Od imaginarnih dvoj-
ziji: 'čovječju životinju' (animal humain) is- stava treba, kao što ćemo još vidjeti, strogo raz
likovati označiteljsku dijadu/alternativu.
58 59
sinovi se pobune protiv očeve tiranije i ubiju toga jer bi taj razlog bio nedostižan/nespoz
ga, no poslije smrti otac postaje još snažniji natljiv, već upravo zbog toga jer je bezdan
nego što je bio za života jer zavlada kao njezine bezrazložnosti tek 'konstituira' kao
svoje Ime, Zakon. Otac može djelovati kao simbolnu kastraciju, tj. Zabranu koja otvara
'interiorizirana prisila', još snažnija od vanj jezik (i time 'svijet'): kad bismo 'pronašli raz
ske/realne tiranije, jedino kao odsutan: kao log kastracije', izgubili bismo otvorenost/čis
realno-prisutan, prijetnja neposredno-tjelesne tinu riječi, vratili bismo se u Realno.)
prisile, ne može nas istrgnuti 'prirodnome Pobuna protiv 'realnog' oca u imenu Za
kontinuumu'. Vladavina Imena-Oca znači da kona, Pravde itd. dakle upravo utvrđuje vla
'realno' vladaju sinovi, tek njima samim ovla davinu Imena-Oca. Jer ukoliko on još vlada
dava ne-realna prisila mrtvog oca. Smrt (re svom 'realnom' snagom, to je upravo biljeg
alnog) oca, njegovo ubojstvo nastupa, dakle, nedostatka snage Zakona. 2 Svaka vladavina
kao taj (mitski) čin koji sinove obilježava Imena-Oca pretpostavlja oceubistvo, i obrnu
'izvornom krivnjom', i tek ih ova krivnja to: oceubistvo služi tek utvrđivanju vlada
dovodi do 'interiorizacije prisile', do prapotis- vine Imena-Oca. Jer kod svakog oceubistva
kivanja, do 'socijalizacije', do 'društvenog otac se vraća kao svoje Ime koje je još snaž
pakta'. Krivnja je plaćena Žrtvom, odrica nije: »Mrtav postaje snažnijim nego što je
njem upravo onoga zbog čega je otac ubijen: to bio za života« (Freud). Ovdje greše sve kri
zabranom incesta. Na mjesto očeve nepos- tike 'patrijarhalnosti', svi pozivi na 'pobunu
redno-realne tiranije, koja zapriječuje polno protiv oca': jer vladavina Imena-Oca, Zakon/
opštenje sa majkom i sestrama, stupa nje /Zabrana incesta, dakle, prapotiskivanje pret
zina 'interiorizacija' Zakonom/Zabranom. postavlja već izvršenu 'pobunu protiv oca',
To pak znači da, strogo uzev, zapravo ne ona je rezultat oceubistva. Ovdje griješe i
možemo govoriti o 'interiorizaciji', zato piše svi prigovori 'patrijarhalnosti' koji bi trebali
mo riječ uvijek u navodnicama. 'Interiori pogađati Freudovu i Lacanovu koncentrira-
zacija', pretpostavlja simbolno oceubistvo, nost oko Edipova kompleksa: Zbog poistovje
dakle upravo slom ('očeve') vanjske prisile. ćivanja 'realnog', imaginarnog (u Lacanovom
Ne postoji ništa 'spoljašnje' što bi se 'interi- značenju) oca s Imenom-Oca, imaga Oca sa
oriziralo' Zabranom; Zabrana je 'unutarnja' Zakonom, oni predviđaju kako oceubistvo nije
samoj želji, a ne produžetak bilo kakve spo svrha potisnute želje koja se zbog kulturne
ljašnje prepreke. (Usput kazano, zato je uza »represije« nikada ne može uozbiljiti itd.,
ludno 'tražiti razlog kastracije' — od nuž 1
Ovdje bi trebalo Imati u vidu Platonovog So-
nosti suradnje koja bi da traži odricanje do fista, gdje na odlučnome mjestu kritike Parmenida
famozne Sartrove rarete-, uzaludno ne zbog pada riječ »oceubistvo«: tako naziva »stranac iz Eleje«
tvrđenje da i ne-bitku pripada bivstvovanje.
60 61
nego je nasuprot tome baš 'kultura', Simbol- Mi ga simbolno (ne 'simbolički') ubijamo već
no, biljeg toga da se ono već zbilo. time što progovorimo. Time što progovorimo
Freudovo mitsko/imaginarno predstav jedini oslon njegova 'autoriteta' postaje sama
ljanje vara, naime, time što događaje opisuje riječ (koja nad nama vrši 'interioriziranu'
u vrijemenitom slijedu: kao da braća najprije prisilu); i 'realni' otac može igrati 'autoritet'
ubiju oca i tek posle toga, zbog krivnje, ogra jedino ako nastupa tek kao nosilac Zakona/
ničavaju svoju 'slobodu' Zakonom Imena-Oca. /Zabrane, ako se oslanja tek na riječ i ako
Nasuprot tome, 'sloboda' braće upravo je tek se odriče 'realne' prisile, ako dakle — daleko
učinak vladavine Zakona, prapotiskivanja, od toga da bude onaj 'za kojeg Zabrana ne
nikakva 'sloboda' izvan i prije prapotiskiva važi' — do kraja integrira nedostatak.
nja nije moguće. Jer šta je 'sloboda' drugo Samo simbolno je Zakon, jer Zakon za
do li istrgnuće iz neposredno-prirodnog 'kon branjuje neposredno prisustvo 'stvari same',
tinuuma', uže i tačnije: iz zapletenosti u du- no takvo isprepletanje prisutnosti i odsut
alnu/imaginarnu relaciju s majkom (koja do nosti gdje 'mrtvo postaje snažnije od živog',
duše već pretpostavlja simbolni nedostatak, 'odsutno važi više nego prisutno', sam je os
prazno mjesto Trećeg, no još ga pokušava novni potez diferencijalnog poretka označi
imaginarno popuniti), istrgnuće kojim stupa telja. Pri tom se možemo pozvati već na 'fe-
mo spram bića u odnos/distanciju. To je pak nomenologijsko' iskustvo razlike »zvanog i
istovjetno sa samim Zakonom, prapotiskiva- predloženog« (Heidegger) koja se na površini
njem, koji 'zabranjuje' jedino i upravo onu krije sa tradicionalnom razlikom označenog
'neposrednu salivenost' (incest, nastup Real i referenta, no koja je u osnovi subvertira,
nog), što će reći: koji čini da sve 'realno' stu zajedno sa prvenstvom prisustva pred odsus
pa pred nas već kao obuhvaćeno diferencijal tvom.
nom/arbitrarnom mrežom označitelja gdje
Čini se da se odlučan prodor fenomenolo
'stvar sama' uvijek nedostaje. 'Sloboda' je
gije zasniva na tome što ona pretpostavlja
sama 'inkorporacija' tog nedostatka stvari
krajnju mogućnost diskurza Imaginarnog: fe-
same.
nomenološko-transcendentalnom redukcijom
Ovdje je, naime, Freud odjenuo u oblik i mišlju o korelativnosti subjekta i objekta
mitskog 'događaja prapovijesti' sam nastup koja se na to nadovezuje, Husserl Imaginarno
simbolne konstelacije — da je mrtav otac oslobađa njegove obuhvaćenosti 'realnošću'.
koji vlada kao svoje Ime, Zakon, snažniji Tačnije, pokazuje kako je sve što uzimamo
nego za života, to pretpostavlja ustrojstvo kao 'realno' već imaginarno posredovano
Simbolnog. Zato, ako otpada fetišističko-ima- (kako se konstituiše tek kroz korelaciju sa
ginarni oblik, ni oca ne treba 'realno' ubiti. subjektom, dakle dualnom relacijom subjekt-
62 63
-objekt). Ovim je srušen 'fetišizam' realnosti: upravo je bit kao metafizička općenitost ono
žena kao predmet požude doslovno nije ista postojano-prisutno. Dimenziju gubitka pro
stvar kao 'ista' žena u obliku predmeta ana mišlja tek Heidegger koji je postavlja u samo
tomije. To pak ujedno znači da bit neke stva jezgro govora, u razliku između predlažećeg
ri stupa pred nas 'kao takva' tek kada je ova i zvanog: stvar leži pred nama kao 'realna',
stvar u svojoj 'realnosti' odsutna. Fenome- zovemo je pak govorom. Odsutna-prisutnost
nološki možemo npr. vrlo lijepo opisati kako zvanog (jer stvar kao zvana nije 'realno ov
to što nama neka stvar zaista znači iskuša dje) 'izvornija' je od prisutnosti predležećeg,
vamo tek kada je gubimo (što nama znači pri jer tek kroz riječ stvar stupa pred nas u svo
jatelj tek kad nas napušta itd.) — ovdje, u joj biti.
odsustvu 'realne' stvari, pred nas stupa 'stvar Da je odsutno snažnije od prisutnog, mrt
sama' kao bit. U tome leži jezgro Husserlova vo snažnije od živog, Ime-Oca snažnije od
ustrajnog uvjeravanja da nije riječ o apstrak 'realnog' oca, riječ snažnija od stvari, da ima
ciji biti (eidosa) iz posmatranja ili iskustva, — kao što to kaže Heidegger — odsutna-pri
nego o posmatranju same biti: o prijatelju sutnost zvanog prvenstvo ispred prisutnosti
kao biti, a ne o biti prijatelja. No, umjesto predležećeg, već je u tome sadržana sva 'ira
da otvori put svoj subverzivnosti tog stanja cionalnost' želje. Da nama punoća ispunjenja
u kome se zapravo krije isto osnovno iskus zahtjeva, neposredna nazočnost stvari, znači
tvo kao u strukturalizmu: odsustvo stvari nije manje od odsutnog-prisustva, dozivanja ove
prosto odsustvo, nego — ako smijemo tako stvari u neispunjenom zahtjevu. Simbolna
reći — prisustvo tog odsustva, 'prisutna' cje kastracija nije onda u tome da nama je bilo
lina obuhvaća sve prisutno i odsutno, punine koji (realni ili imaginarni) objekat zauvijek
i prazna mjesta, te 'bit', 'smisao' nastupa u- uskraćen, nego naprotiv, paradoks da nam
pravo u praznim mjestima 'realnoga') — Hu- prisutan znači manje od odsutnog; da nam
sserl ga, reinterpretacijom fenomenologije je zapravo sve dopušteno, ali — i to je ono
kao transcendentalnog idealizma (poslije poz užasno — da objekat gubi svoju vrijednost u
nate krize, kroz čitanje Kanta), svodi na kla trenutku njegova dohvata. 3
sičan metafizički odnos opće/pojedinačno. * Odavde nije teško vidjeti zašto se 'zapadna me
Ovim svođenjem gubi se, naravno, upravo već tafizika' — kao ideološko samorazumijevanje društava
u kojima vlada rad i podjela rada — organizuje oko
nagoviještena bitna uloga gubitka: bit isku ideologema znaka kao previđanja označitelja, Simbol-
noga. Ovo previđanje leži tako reći u samome pojmu
šavamo kroz gubitak 'realne' stvari. Husserl, rađa kao teleološkog procesa ostvarenja idealnog, tek
dakako, zna da promatranjem općenitog gu jezički (simbolno/odsutno) u -zamisli prisutne svrhe —
racionalno-teleološki proces 'realizacije idealnog' nužno
bimo empirijski-pojedinačno, no ovo iščez- pretpostavlja 'prvenstvo prisutnog ispred odsutnog',
'živog ispred mrtvog', realnog ispred tek izgovorenog
nuće ne iskušava se kao temeljni gubitak, jer i samim tim zamračuje osnovnu 'iracionalnost' želje,
Simbolno kao ono Treće s one strane idealnog i real
nog.
64
65
No ovo prvenstvo riječi ispred stvari od realni objekt može se artikulisati i time ime
mah nalaže pitanje: kako je ono uopšte mo novati, on je objekt tek za zahtjev« (Saf,
guće? Zašto nas neposredno drugovanje sa 272—3), želja pak smjera upravo na ono
prijateljem nužno oslijepljuje za iskustvo nje »prazno srce istosti« kao »nemogućnost Real
gova značenja za nas? Zašto treba otići u tu nog« koju otvara nastup Simbolnog. Simbo-
đinu da bismo upoznali što nam znači domo lizacija uistinu »uništava objekt«: jezik nije
vina? Zašto — a to je takoreći 'opća formula' 'smrt stvari' tek zato jer umjesto stvari same
tog stanja — nikada nismo sretni a da ujedno stupa riječ, njezin znak, nego je on upravo
ne znamo kako smo sretni? Sto, dakle, ne ubistvo 'stvari same', on otvara nedostatak
dostaje izgovorenome ako taj nedostatak ne nasred same 'realnosti': »Poredak stvari (to
može ispuniti nastup onog 'realnog' o čemu što nazivamo: realnost) uspostavlja se maski
je zapravo riječ? Jedini je mogući odgovor u rajući realno« (DR, 194); to što u najuobiča
tome da napustimo uobičajeni razmjer jezič- jenijoj svakidašnjici susrećemo kao 'realnost'
kog znaka u kojem je stvar tek označena, već je Imaginarno te kao takvo u neprestu-
predstavljena spram neposrednog prisustva pivoj distanciji spram Realnog. Nastupom
stvari same (referenta), punoće njezinog pri Simbolnog svaka 'realnost' pojavljuje se tek
sustva gdje otpada potreba jezičkog posredo na tlu uskraćivanja Realnog.
vanja. Zbog toga kažemo kako izvjestan ne
Taj nedostatak nam sada nije teško nado
dostatak pogađa i prividno 'puno' prisustvo
vezati na sam osnovni potez označitelja: o
'realne' stvari same, odnosno da nastupom
njemu svjedoči već označiteljska diferenci-
govora riječ nije ona kojoj 'nedostaje' realna
jalnost/arbitrarnost, odsustvo oslona u 'stvari
stvar, koja stupa na mjesto stvari itd, da i
samoj'. Sam je ulazak u Simbolno Žrtva,
ono 'realno' inkorporira izvjestan nedostatak,
gubitak Stvari same diferencijalnošću/arbi-
da govorom zijevne praznina baš nasred same
trarnošću označitelja. Taj je sklop Lacan raz
'realnosti':
vio kod Freudova primjera igre koja »u svo
»Ako realno dolazi na dan bitka i poraz- jim radikalnim potezima manifestira odre
likuje se u različitost bića u mjeri u kojoj se đenost koju čovječna životinja prima od sim
upisuje u jezičku mrežu (...), zar ne treba do bolnog poretka«. Riječ je o igri dvogodišnjeg
dati da je to otvaranje također nadomještanje djeteta koje baca klupče iz kreveta i time iz
koje učini da na mjesto realnog stupa Stvar svog vidnog polja, posle čega ga opet privuče
kao prazno srce istosti, bjelina) oko koje se sebi, propraćujući ovo usklicima: Ooo! i Aaa!
sabiru reprezentacije 'realnosti'.« (Saf, 257) (odjek Fort! i Da!). Ovim se simbolizuje neiz-
Označiteljski nedostatak ne može se ispu mjeničan odlazak i dolazak majke: dijete 'o-
niti nikakvim 'realnim' objektom, jer »svaki vlađuje' gubitkom koji ga zadesi majčinim
66 67
odlaskom jer simbolno raspolaže njezinim čitelja realni objekt uvijek odsutan, i da se
odlaskom i dolaskom (Jenseits des Lustprin- zato želja ne ograničava na označitelja, nego
zips). s »anticipirajućom provokacijom« dopire do
»No subjekt na taj način ne ovladava tek »uništenog«, realnog objekta, čija je prisut
svojim gubitkom time što ga uzima na sebe, nost nadomještena označiteljem, jer bi u ovom
nego uzdiže svoju želju na drugu potenciju. slučaju njezina granica još uvijek ostao re
Jer njegova akcija uništi objekt, učini da se alni objekt, čiji bi dolazak (npr. dolazak maj
pojavljuje i iščezava u anticipirajućoj provo ke) uništio igru označitelja. Zelja se zaista
kaciji njegove odsutnosti i prisutnosti.« (E, potencira jedino ako dolazak 'realne' majke
319). ne uništi ovu igru, ako, dakle, onoga na što
Ovim je učinjen odlučan korak iz imagi je usmjerena želja ne može više nadomjestiti
narne alternative odlaska i dolaska majke nikakav realni objekt. I kako taj gubitak
čije skandiranje vlada dualnom 'pred-edip- Stvari označiteljskom diferencijalnošću po
skom' relacijom dijete/majka ka simbolnoj gađa, tačnije uspostavlja subjekt (govora),
alternativi gdje — (minus) ima isti domašaj najbolje kaže sama Lacanova 'definicija' oz
kao ± (plus i minus) odsustvo isto kao pri načitelja: »Registar označitelja uspostavlja
sustvo, odlazak isto kao dolazak. Drugim ri se iz toga što jedan označitelj reprezentira
ječima, u imaginarnoj/dualnoj relaciji dijete subjekt za drugog označitelja.« (E, 840). Do
još teži stalnoj prisutnosti majke, još se nala kaz da je riječ o reprezentaciji za drugog
zimo na nivou proste predsimbolne opozicije označitelja već je sama diferencijalnost: tako
gdje u skladu sa uobičajenim 'principom za kod 'primjera' djetetova 'trzanja', pulziranja
dovoljstva' nebore tražimo majčino prisustvo »Fort! Da!« 'prisutan' označitelj svaki put
i izbjegavamo njezino odsustvo, dijete se boji reprezentira subjekta, no kao diferencijalan
odsustva, boji se da ga majka ne napusti. U ujedno upućuje ka 'odsutnome' članu alter
simbolnoj alternativi pak »djetetu ne donosi native kojeg pretpostavlja. Diferencijalnost
tjeskobu izmjenjivanje prisutnosti majke i zato okreće subjekta ka drugome označitelju
njezine odsutnosti, čijoj se reprodukciji u svo koji opet tek reprezentira subjekta za svog
joj igri naprotiv raduje, nego mu donosi tjes paradigmatskog protivpola — za svog pro-
kobu majka kada ga 'ne ostavlja'« (Saf, 264), tivpola, jer je označitelj tek raskrsnica raz
jer ga time zadržava u zarobljenosti svojoj lika, diferencijalnih poteza, jer se njegov
želji, u imaginarnoj/dualnoj relaciji, zaprije- identitet sastoji tek u njegovoj razlici spram
ćujući mu 'oslobađanje' simbolizacijom. njegove paradigmatske alternative. Označi-
No ova igra može da protekne tek ako »po teljska paradigma tako subjektu označitelja
tenciranje želje« ne znači da je u dijadi ozna- nastupa kao 'pulziranje' izmjenjivanje odsus-
68 69
tva i prisustva gdje svaki član zbog diferen- kojoj iščezava, gdje nikakav artikulisani oz
cijalnosti djeluje kao trag suprotnog, »nas načitelj, nikakva Wortvorstellung ne odgova
tupa tek zato da bi iščeznuo«. Subjekt može ra njegovom bitku niti ova osigurava sleđe-
načiniti prisutnim svakog od 'pozitivnih' oz nje označitelja. Drukčije kazano, bez označi
načitelja, od elemenata paradigme, Fort! ili telja u kojeg se sabire to što se već nagovješ
Da!, no unatoč tome izmjenjivanje se nas tava u iskazima subjekta u časku govora i
tavlja, želja ostaje otvorena/nezadovoljena. čega on ne zna, subjekt ne bi mogao biti zain-
Budući da ono što joj nedostaje ne može biti teresovan na svojoj vlastitoj razdiobi ('ne bi
ništa 'realno', jer je otvara tek poredak Sim- me tražio ako me ne bi već našao'), i slovo
bolnog, ono što subjekta vodi dalje treba da bi se, ako bi još bilo shvatljivo, svelo na puku
bude jedan označitelj koji je uvijek prikri fonaciju. Još radikalnije, bez takvog označi
ven, koji se nikada ne može učiniti prisutnim, telja ne bi bilo nedostatka, do točke da
označitelj koji treba da umakne samoj alter možemo taj označitelj uzeti kao uzrok raz
nativi prisustvo/odsustvo, pošto svakog člana diobe ili raskola (splitting). Nikakav realni
alternative možemo učiniti prisutnim. Svakim objekt ne bi mogao da preuzme funkciju tog
označiteljem subjekt je tek reprezentiran, označitelja, jer svaki se realni objekt može
»zgrušan« u tragu koji nas kao diferencijalan artikulisati i time imenovati, čime je objekt
nužno šalje ka drugome tragu. No, ovo tra tek zahtjev.« (Saf, 272—3)
ženje 'pravog objekta želje', koje zbog arbi-
Označitelj reprezentira subjekt za drugog
trarnosti/diferencijalnosti označitelja nužno
označitelja: tražiš me jer si me već našao.
postiže tek 'interpretaciju' praznog mjesta,
Taj drugi označitelj je, dakle, sam već pre-
nedostatka, a nikada 'stvar samu', ne bi moglo
đašnji odgovor, pređašnje nalaženje koje na
ni da protekne ako ne bismo unaprijed nala
goni subjekt u traženje. Tako se 'definicija'
zili nekakav odgovor, tačnije obećanje odgo
označitelja specifikuje: onaj drugi označitelj
vora, koji bi uvukao subjekta u traženje.
zapravo je 'čisti' označitelj, uvijek uskraćeni
»Razmjer koji se proizvodi spram toga što označitelj same razlike:
se u subjekta susteže njegovoj vlastitoj spoz »Taj će označitelj biti dakle označitelj
naji, učinak fadinga u mjeri u kojoj subjekt zbog čega svi ostali označitelji predstavljaju
govori, i koji je razmjer ispitivanja koje po subjekt: što kazuje da u pomanjkanju toga
gađa tako njegovo htijenje kako i njegov bi označitelja, svi ostali ne bi predstavljali ništa.
tak, taj se razmjer međutim ne bi mogao us Jer ništa nije predstavljeno osim za. (No bu
postaviti ako se ne bi već nagovestio nekakav dući da je baterija označitelja, ukoliko ona
odgovor u označitelju čija bi posebna funk jeste, samim tim upotpunjena, taj označitelj
cija bila reprezentirati subjekta u tački u može biti samo crta koja se utire iz svojega
70 71
kruga bez mogućnosti da u njega bude ra- prikriven: »jedina indikacija užitka u njego
čunata. Simbolizabilan prionulošću jednoga voj beskrajnosti« (E, 822), i kao takav biljeg
/l/ uz skup označitelja.) On je kao takav ne- u označiteljskim/diferencijalnim reprezenta
izgovorljiv, ali nije neizgovorljiva njegova cijama iščezlog/zgrušenog subjekta govora,
operacija, jer ona je ono što se proizvodi sva izjavljivanja. Ako taj subjekt »nema nikak
ki put kad je izgovoreno jedno vlastito ime.« vog mjesta« (tačnije, ako je njegovo vlastito
(E, 819) mjesto, mjesto označitelja, Drugog, spram
njega uvijek već decentrirano), »onda je to
Reći ćemo da je taj označitelj — falos, bi zato jer je užitak upravo njegovo mjesto kao
ljeg objekta a, objekta/razloga želje — čisti mjesto subjekta govora.« (Saf, 291).
označitelj, što će reći (budući da je označitelj
paradigma, sklop razlika, da je njegov iden Zato se operacija tog označitelja »proiz
titet tek raskrsnica razlika spram ostalih vodi svaki put kad je izgovoreno jedno vlas
označitelja) čista razlika, sama diferencijal- tito ime«: falos — označitelj (mjesta) samog
nost ostalih, 'pozitivnih' označitelja, razlika subjekta — je jedini označitelj koji u svojoj
spram samog sebe (ne da bi time postao He- raskrivenosti subjekta ne bi tek reprezenti
gelova apsolutna razlika kao razlikom posre rao, koji bi svom raskrivenošću značio incest,
dovani identitet). Bez ove čiste razlike/čistog jer jedini nije zahvaćen mrežom paradigmat
označitelja, svi bi 'pozitivni' označitelj i ostali skih razlika, nema svog paradigmatskog pro-
na nivou »realnosti«, ne bi mogli da djeluju tivpola kome bi nas upućivao. No ova je mo
tek kao svežanj diferencijalnih poteza, odsus gućnost njegove raskrivenosti prazna: falos
tvo ne bi moglo da ima istu distinktivnu u- ne možemo 'pozitivirati', ne zato što bi ustra
logu kao prisustvo. 4 jao 'negdje drugdje', nedostupan u svome pu
nom identitetu, nego zato što je tek čista raz
Mogli bismo da kažemo i ovako: »ne mo lika, što nije ništa drugo do li paradoks vlas
žeš me pronaći jer si me već našao«, jer u- titog nedostatka: falos je tek vlastito izosta
pravo označitelj čiste razlike kao unapre- janje, ono čega nikad nema na vlastitom
đašnji odgovor je onaj koji nagoni subjekta mjestu. Kao takav, on »daje razlog želji« (La-
ka uvijek novim označiteljskim lancima. can), on nas svojim izmicanjem baca kroz
Dakle, označitelj koji treba uvijek da ostane lance diferencijalnih, no 'pozitivnih' ozna
4
U čemu onda leži razlika između falosa i ob
čitelja.
jekta a? Falos se kreće na nivou Simbolnog, Drugog
(A), jer on je čisti označitelj, sama označiteljska raz Zato falos kao »jedina indikacija užitka u
lika, objekt a je pak na nivou a, Imaginarnog, no onaj njegovoj beskrajnosti . . . pridonosi oznaku
ne-spekularizabilnl dio, višak Imaginarnog, tj. ona
'rupa' koja zapriječuje ispunjenje narcističkog kruga
samozrcaljenja. Ovu rupu nasred Imaginarnog otvara,
njegova zaprečavanja« (E, 822), jer on je sama
naravno, tek simbolna kastracija. diferencijalnost označitelja koja učini da 'pro-
72 73
tekne' njihov lanac.Užitak je, naime, zapri čija' bijaše cijena ulaska u poredak Simbol
ječen »onome koji govori kao takvom« (E, nog.
822), što će reći: onemogućuje ga upravo os
Subjekt ima spram svog Nesvjesnog »raz
novni potez poretka Simbolnog, diferencijal-
mjer ispitivanja koji pogađa njegovo htijenje
nost/arbitrarnost označitelja kao gubitak kao i njegov bitak«: nastupanjem označitelja
Stvari same. Ako je pak falos — čisti označi- gubimo 'pravi' objekt želje, na njegovo mjes
telj — nužan uslov nastupa označiteljske pa to stupa beskrajna interpretacija. Taj je gu
radigme, onda »izmjenjivanje prisutnost-od bitak ujedno nedostatak subjektova bitka u
sutnost (tj. igra Fort! Da!) ima smisla jedino označiteljskoj reprezentaciji u kojoj subjekt
u mjeri u kojoj se dijete može poistovjetiti »iščezava da bi bio samo još označitelj«. Zato
sa klupčetom kao odsutnim, što pretpostavlja falosu kao onome koji »simbolizira mjesto
logički temelj njegove identifikacije sa jed užitka«, zajedno sa njegovim zaprečavanjem,
nim označiteljem koji nedostaje« (S, 111). Na pripada uloga označitelja nedostatka bitka.
stupanjem svakog 'pozitivnog'/prisutnog oz Falos — ono uvijek nadolazeće, treperenje
načitelja subjekt je zgrušen, tek reprezenti još-neiskazanog — biljeg je one strane sub
ran, dakle, već iščeznuo. Zato on može sebe jekta koju označiteljskom reprezentacijom
— onaj dio sebe koji je nastupom 'pozitivnog' (baš zato jer je interpretacija) gubimo, gubi
označitelja izgubljen — nalaziti tek u jednom mo upravo kretanjem kojim je pokušavamo
odsutnog označitelju. No svaki se 'pozitivni' dobiti. Zato je užitak odgovor na pitanje eg-
odsutni označitelj može učiniti prisutnim; sistencije (Saf, 291): »subjektom izjavljiva-
zato treba da se radi o identifikaciji sa oz nja« tematiziran je onaj zaboravljeni sum u
načiteljem koji nije odsutan tek u alternativi cogito ergo sum, i suvišno je isticati kako
prisutnost-odsutnost, nego tako reći svoja upravo njegovo isključenje daje specifični
značaj refleksiji novovjekovnog subjekta.
vlastita odsutnost. To, pak, znači da subjekt
nije više uvijek-prisutan, apodiktički osnov Laž izvikanog 'filozofskog' prigovora ana
lanaca označitelja, nego sebe iskušava kao lizi da njezin subjekt ostaje 'objektivni sub
odsutnog, no opet: ne odsutnog u alternativi jekt', na nivou pozitivne/posebne znanosti,
prisutnost-odsutnost. To je odsutnost koja tj. na ontičkom nivou, pokazuje već razlika
(smijemo li tako reći?) pogađa subjekta u tog subjekta izjavljivanja spram (imaginar
samoj njegovoj prisutnosti: upravo na mjestu nog) ja (moi). Taj je zaista u strogome zna
gdje bi trebalo da bude najviše 'kod sebe', čenju »objektivni subjekt«, što će reći: uspos
nazočan samome sebi, subjekt treba da iskusi tavljen subjektovim »otuđenjem«, kao »ima
vlastitu bezbitnost, nedostatak čija 'integra- ginarnom identifikacijom«, poistovjećivanjem
sa objektivnim imagom (idealom ja), čime se
74 75
zatire istina prema kojoj »subjekta koji go kle, izbjegava istinu vlastite želje, kojima pri
vori uzalud tražimo u poretku bića« (Saf, 293). kriva nedostatak-bitka koji ga uspostavlja
Označitelj pak obilježava upravo ono Drugo kao subjekta govora. Svaki je označitelj »u
Mjesto na kome se subjekt upisuje kao nes- posljednjoj instanciji nadomjesnik/mjesto-
vodljiv na biće, jer »to čega imaše tamo -držatelj (le tenant-lieu) samog subjekta«
spremnog da govori (...) tu iščezava da bi (PeS 397), no ne tako što bi subjekt negdje
bilo samo još označitelj« (IE, 840). Ovdje drugdje ustrajao u nenačetoj punoći svog bit
treba obratiti pažnju na imperfekt il y avait; ka. Ovo nadomještanje, ako tako smijemo da
vrijeme subjekta izjavljivanja (i falosa kao kažemo, pogađa samog subjekta. »Drama
njegova biljega) nije ni sadašnje ni proteklo subjekta u riječi je u iskustvu njegova ne
(vrijeme bića), nego je subjekt ono nadola- dostatka bitka. (E, 655). Nadomještanjem sub
zeće-bivše, 'pred-sadašnje', no koje nije ne jekta označitelj doslovno drži njegovo mjesto,
kad već bilo pa proteklo, nego uvijek iznova subjekt govora — reprezentiran svojim nado-
tek nadolazi u označitelj skini re-prezentaci- mjescima/označiteljima — nema nikakvog
jama. U analizi — kao označiteljskoj — do drugog, 'svog vlastitog' mjesta. On je tek
gađa se upravo »učinak prijeloma« (DR, 23), rupa/praznina svagdašnje »mogućnosti oz-
iskustvo bezdana (nemogućnosti) Realnog iza načitelja-više«, nadolazeće-bivše koje je nas
sve 'objektivne realnosti' koja je uvijek nešto tupom svakog 'pozitivnog' označitelja već
imaginarno, dakle upravo iskustvo tačke na zgrušano/izdato. Drugim rečima — želja.
kojoj subjekta ne možemo 'objektivisati', Drugi — mjesto označitelja — to je ono
shvatiti kao 'dio realnosti'. »Realno ne mo mjesto subjekta govora koje uvijek odmiče,
žemo spoznati: ono se daje svojim uskraći
kojeg nikad ne nalazimo u taloženju meta-
vanjem kao tjeskoba ili užitak. Poredak stvari
jezika; mjesto odakle subjekt govori (je go
(to što nazivamo realnost) uspostavlja se, mas
voren), koje je pak spram njega već decentri-
kirajući realno« čiji je trag sačuvan jedino
objektom a koji — budući razlog želje — rano, no ne 'vanjsko' u značenju subjektu
»drži otvoren bezdan (beance) subjekta« (DR, protivstavljenog objektiviteta, jer »vanjskost
194) kao izuzetog u poretku realnosti/bića. U je diskurza središnja, ova je distancija unu
nesvjesnom, na njegovoj Drugoj Sceni, pro tarnja« (Act, 97). Sam subjekt je, ako tako
govara upravo taj subjekt izjavljivanja, želja možemo reći, spram samog sebe ekscentričan,
incesta, uvijek na rubu tjeskobe/užitka. In njegovo vlastito mjesto leži van njega. Nje
terpretacija nije objektivacija, ona treba da gova najveća, gotovo apsolutna blizina sa
ga iščupa imaginarnim identifikacijama ko mome sebi krije u sebi neprestupivo odstoja
jima se »otuđio« u poredak bića, kojima, da- nje. Ili, kao što to kaže Lacan: u razlici spram
76 77
imaginarne relacije subjekt — objekt, ego Zato je od osnovnog značenja da iskusi
— alter ego ne postoji drugi od Drugoga. mo tako reći 'egzistencijalno 'značenje prije
S obzirom na Drugo Mjesto istine, ne pos laza od znaka ka označitelju. Znak koji nešto
toji ponovno Drugo Mjesto jednog metajezika reprezentira za subjekta obilježava tačno ono
odakle bismo mogli 'objektivisati' Drugo mjesto na kome govor prestaje biti 'praksa',
Mjesto istine. Drugoga ne možemo posmat- na kome, hegelovski rečeno, subjekt govora
rati na nivou dualne relacije subjekt-objekt: stavlja sebe na bezbjedno mjesto, u 'objek
»Govor bez kojeg ništa nije obilježeno nas tivnu distanciju' spram onoga o čemu je riječ,
kroz se upire obilježavanju onoga koji obi na kome se on izuzima kretanju 'stvari same'.
lježava kao takvog, što će reći onoga kojeg Što će reći da na nivou znaka, 'egzistencijal
nazivamo čisti subjekt ili, jednostavnije, sub no' uzeto, nikad nije doveden u pitanje sam
jekt koji govori. Ako bi bilo drukčije, iščez- subjekt govora, da stvari nikad nisu 'do (sub-
nula bi distancija zbog koje u svakome go- jektova vlastitog) kraja ozbiljne', da je znak
vornome činu posreduju dva procesa, ona dva per definitionem 'egzistencijalna laž', bijeg
koje su lingvisti lučili kao 'proces izjavljiva- ispred istine samog subjekta govora. Ova se
nja' i 'proces izjave'. Otkriće nesvjesnog znači istina artikuliše na Drugome Mjestu označi-
da je Freud na pitanje: 'Zna li subjekt šta telja i posreduje/provaljuje u subjektovom
radi kad govori?' odgovorio sa ne. Znači da svjesnom/znakovnom govoru tamo gdje je
se subjekt ne može ujedno značiti i djelo njegovo znanje iznenađeno. I subjektovo je
tvorno značiti svoj vlastiti čin značenja. (Saf, znanje o 'realnosti' iznenađeno upravo na
252). mjestu gdje dolazi do razvezivanja »imagi
narnih odnosa između logike i 'realnosti'«
Drugim rječima, Lacan kaže da »meta- koje pretpostavlja znak, tj. kad nas pogodi
govor ne postoji«. Postoji jedno Mjesto na rad označitelja u njegovoj 'autonomiji', kad
kome je subjekt reprezentiran, mjesto koje iskušavamo kao njegov jedini oslon rebusno
'logički' prethodi 'lošoj beskonačnosti' stup jedinstvo Zusammenlegspiela koje prekora
njevanja nivoa metajezika. Ova 'loša besko čuje 'povezanost ideja' ili 'stvari'. Ovdje lo
načnost' metajezika (svaki se /meta/jezik po gika označitelja u osnovi subvertira klasičnu
novo može 'objektivirati' novim metajezikom) logiku koja
svjedoči tek o njihovoj 'konačnosti' o zatvo-
reno-'konačnome' polju svakog od nivoa me »nije ništa više od gramatike jednog uni
tajezika koje možemo stupnjevati u (lošu) verzuma diskurza, čistog i jednostavnog od-
beskonačnost, a da nikad ne postignemo sjeva 'realnosti'«, tj. gramatike diskurzivnog
mjesto samog subjekta govora, mjesto odakle polja u kome »istinito nije stvar označiteljske
govorimo. artikulacije već toga što ona hoće da kaže«,
78 79
u kome se istinitost odlučuje na nivou odnosa Ovamo smjera Barthers kad govori o »odgo
označenog spram referencijalne 'realnosti'. vornosti stila« kod 'strukturalista': ovu od
Nasuprot tome, u nesvjesnoj/označiteljskoj govornost otvara iskustvo činjenice da »sam
»logici fantazma« »istinu ne treba više tražiti govor postaje istina« (KSM, 227). Jezik čiste
u odnosu označenog i referenta, već u samom denotacije ili objektne informacije bez inter-
označitelju, pošto smo ga upisali u ono mjesto subjektivne evokacije, tj. bez stila, ne postoji
koje nas ne prisiljava da napustimo logiku, — ali ne (kao što bi to shvatio pozitivista)
već nas obavezuje da pretpostavimo postoja zbog toga što se informaciji 'empirijski' uvi
nje jedne istine koja govori, i koja govori u jek pridodaje subjektivna ekspresija, izraz
svim tačkama u kojima je znanje iznena zahtjeva, čuvstava, već, tako reći, a priori:
đeno«, (LF, 232). čistom informacijom, iščeznuo bi sam subjekt
Ako, dakle, istinu odredimo kao decentri- govora koji nastupa jedino kroz vlastitu re
rano mjesto samog subjekta govora kojeg taj prezentaciju lancem označitelja. Već je sva
subjekt nikada ne može 'objektivisati' meta- kidašnja 'komunikacija', naime, neobično za
jezikom, tada ne smijemo da zaboravimo zna vojita i lukava, uvijek je u njoj riječ o ne
čaj tog Drugog Mjesta. Označiteljska artiku čemu drugome od onoga na šta ona doslovno
lacija u njezinoj 'autonomiji', simbolna odre smjera, prividnu informaciju pronosi izvjes
đenost ili nadodređenost koja prekoračuje tan zahtjev, taj zahtjev želja . . .
imaginarni poredak 'povezanosti ideja' ili No od osnovnog je značenja uvidjeti kako
'stvari', bez toga bismo potpuno promašili stvar nije u prikrivenoj, 'dubljoj' značenj-
smisao subvertiranja istine kao adequatia, i skoj intenciji koju bi subjekt zavojito saop-
zaustavili se npr., kod njezinog zrcalno preo štio 'označiteljskom površinom'. Djelimično
krenutog, još uvijek imaginarnog lika, gdje bi već zahtjev, no prije svega nesvjesna želja
formalna 'struktura jezika' određivala naše koja pronosi sam zahtjev, rasredišteni su u-
razumijevanje 'strukture realnosti' (npr. Ca- pravo s obzirom na subjektovu 'značenjsku
ssirer). intenciju'. Taj 'odskok od sadržaja' u kojeg
Istina se artikulira, subjekt govora je evo se upisuje subjekt (naravno ne imaginarni
ciran u onome što sa stajališta informacije o subjekt, koji je 'svoje vlastito središte'), sam
'realnosti' — o denotatu uopšte nastupa kao je označitelj u svojoj 'autonomiji' koji 'vodi
'redundantni' višak, u 'stilu'. Pojam stila igru'.
time, naravno, u osnovi mijenja domašaj, od Ovdje možemo — strategijskim subverti-
formalnog dodatka koji treba da tek poljepša ranjem metafizičkog dvojstva denotacija/ko
put razumijevanja i koji se ne tiče same iz notacija, upotrebljenog u Barthesovom zna
govorene istine, on postaje njezin nosilac. čenju, tj. na nivou znakovnog strukturalizma
80 81
— odrediti razliku označitelja/znak. Kod učincima označitelja: pojam redundancije u
znaka se konotacije nalažu na denotaciju, teoriji informacija. Da ovo ne bi zvučalo su
denotacija ostaje ono osnovno od čega pola više eshatologijski, mogli bismo teoriju in
zimo. Označiteljsko je označavanje, pak, tako formacija odrediti kao ispunjenje, krajnju
reći čista konotacija koju ne možemo meta- mogućnost ideologema znaka, jezika kao pu
jezičkom operacijom svesti na više denotacija, kog medija/sredstva mišljenja, medija od ko
paradoks čistog viška značenja bez osnove jeg je sadržaj, 'poruka', u principu nezavi
u 'doslovnom', nemetaforičkom značenju. I san. Zato nije slučajno upravo teorija infor
upravo zato što je označiteljsko značenje pa macija bila ta koja je otvorila mogućnost
radoks čiste konotacije koju rađaju sami u- nivelisanja razlika između čovječjeg, biološ
nutartekstualni mehanizmi, Freud afirmiše kog (informacije u ćelijama i genima), i 'um
rad snova. Snove možemo rasplesti jedino a- jetnog' (elektronskog) 'jezika' u značenju
nalizom, rasplitanjem procesa koji ih je 'zap- prenošenja informacija. Zato i kibernetika,
leo'. Interpretacija i nije ništa drugo do li koja u principu nivelizira razliku bioloških,
izlaganje rada snova, prikrivene označitelj- čovječjih i 'umjetnih' (mašinskih) samou
ske artikulacije iza imaga neposredno datog pravijajućih sistema, problem prenošenja in
fantazma, a ne — kao kod znaka — ukazi formacija u kibernetskih sistema postavlja
vanje na ne-više-označiteljski denotat kao u terminima teorije informacija. To nije bila
'značenje' znaka. slučajno, je taj model zapravo predstavlja
Zato i znak nastupa kroz istisnutost vlasti gubitak 'čovječje' dimenzije govora, njegova
tog produkcijskog procesa, u njega rad tako 'dijaloškog' značaja, i time kraj razlike Pri
reći iščezne iza svog produkta, rezultati pak roda/Kultura. To ne kažemo u ime nekog
označiteljskog rada nisu tek neutralan medij humanizma, 'nesvodljive čovječnosti' (daleko
saopćavanja 'značenja', jer su — npr. snovi, smo od toga da Simbolno promatramo kao
simptomi — neposredno uzeto, upravo bez stvar čovjeka, njegov izraz itd.). Ovu dimen
'značenja', njihov 'smisao' možemo razabrati ziju treba shvatiti kao samu dimenziju oz
tek kroz analizu postupaka rada sna koji do načitelja u njegovoj 'autonomiji', s obzirom
slovno 'stvara' označavanje.
5 na koju čovjek nastupa kao govoreno, a ne
govoreće biće. Upravo je 'redundancija' ta
Isto tako možemo subvertirati i drugi
koja iz puke informacije i u 'svakidašnjem
sklop kojim misao znaka pokušava ovladati
govoru', čini riječ sa značenjem. U onome što
5
Tako dolazimo do toga da — Deleuzovim rije se, sa stajališta teorije informacija, pokazuje
čima — u strukturalizmu, nasuprot egzistencijalističkoj kao puko ponavljanje iste informacije zbog
misli 'apsurda', smisao nikad ne nedostaje, da njega
nikad nema suviše malo, već je on uvijek smisao više, neprozirnosti medija itd., zaista se krije 're-
višak-smisla.
82 83
dundancija', no kao odjek/evokacija samog mjeničnog slijeda pitanja i odgovora, nego
subjekta govora. Od osnovnog postupka po tako da je već samo pitanje zahtjev odgovora,
ezije, gdje sa stajališta informacije — uz da pretpostavlja/zahtjeva svoj odgovor. U
pretpostavku prozirnosti medija — nastupa osnovi, želja je uvijek želja želje. Taj je di
suvišno ponavljanje do neurotičkih simptoma, jaloški značaj ono što gubimo redukcijom go
svuda vidimo kako »funkcija govora nije in vora na sistem znakova. Na nivou pukih zna
formirati nego evocirati« (E, 299), kako se u kova ne postoji 'kružnost' pitanja i odgovora,
onome što je sa stajališta informacije suvišno, traženja i nalaženja, »kodeksu signala ne tre
potrebno tek kao pomoćno sredstvo za dobar ba onaj 'ne bi me tražio (ili očekivao) ako
prijenos od medija nezavisne poruke, zapra me ne bi već našao'« (L, 101).
vo krije sve, istinska 'poruka'. Govor bez
redundancije bio bi govor bez subjekta. I Svakidašnji je 'prirodni' jezik uvijek već
ne samo bez redundancije: i tome suprotni označiteljski nadodređen, evokativan, 'dija
'šumovi', uopće svi premještaji s obzirom na loški' itd., ali na površini Imaginarnog po
'najekonomičniji', 'najlogičniji', 'doslovan' dređen fetišističkoj iluziji govora 'o' . . . —
itd. oblik poruke/informacije, uz pretpostav denotacije informacije. Tek su simptomi pro
ku prozirnosti medija, nisu tek pitanja me vala 'čiste' konotacije/evokacije koja ruši fe
dija, stila itd. koja se ne tiču sadržaja, nego tišizam određenosti jezika njegovom imagi
se tek kroz ovu, da tako kažemo, distanciju narnom ('realnom' ili 'misaonom') sadržinom
'medija', njegove 'autonomne' premještaje koju bi on trebao odražavati/izražavati, pro
spram pronošenog 'sadržaja', evocira istina. vala nadodređenosti', 'autonomne' označitelj-
ske određenosti 'kao takve' (baš zato sim
I upravo treba voditi brigu o svagdašnjem ptomi na sceni svijesti neposredno 'nemaju
intersubjektivnom značaju viška evokacije nikakvog značenja'). Simptomatski čin (npr.
nad informacijom, konotacije nad denotaci- prinudno ponavljanje jednog gesta) ništa ne
jom. Svaka naša rečenica, iako data u ob 'označava', nema svog denotata, on je tek
liku potpuno neutralnog izvještaja koji bi evokacija želje. Nasuprot tome, znak je feti-
trebao smjerati na informaciju, djeluje već šistički upravo u poznatome značenju da 'me
kao označiteljski zahtjev drugome, iza kojeg đuljudski odnosi nastupaju kao odnosi stvari'
dakako zijeva bezdan zova samome Drugome, jer znakom koji smjera ka vanjskome, jeziku
označitelju, uzaludno traženje odgovara na transcendentnome predmetu denotacije, za
pitanje 'pravog objekta' želje (Drugoga). Radi mračena je riječ kao zahtjev drugome. I je
se o temeljnoj dimenziji označitelja, prisut dino je ova intersubjektivna želja 'predmet
noj u 'prirodnom' jeziku: njegovoj strogo di psihoanalize': neposredno predmetna potreba
jaloškoj naravi, ne dijaloškoj u značenju iz- njezina je stvar tek ako je — kao kod djeteta
84 85
želje koja nikada ne nalazi svoj 'pravi objekt'.
koje traži mlijeko — zapravo nosi intersub-
Zato ona previđa kako 'uspješna komunika
jektivni označiteljski zahtjev, pri čemu je taj
cija' — daleko od toga da bi bila 'ostrvo spo
neposredni predmet u osnovi bez značenja.
»Funkcija jezika nije informirati već evo razuma u moru nesporazuma' — znači upravo
cirati. To što tražim u riječi, odgovor je dru tačku zatvaranja subjekta govora u narcisis-
goga. To što me konstituiše kao subjekta, tički krug pitanja/odgovora gdje je pitanje
moje je pitanje« (E, 299). Govor traži odgovor već odgovor. Analitičar, pak, treba da pro
na pitanje drugome: šta hoćeš? koje tek kon bije taj narcisistički krug imaginarnog zrca-
stituira subjekt govora, pri čemu je otvore ljenja nazvan 'komunikacija' i da se nauči
nost tog pitanja-bez-odgovora nesnosna, i u- prisluškivanju riječi Drugoga iza ovog krpeža
pravo zato neprestano krpimo imaginarnim Imaginarnoga, prisluškivanju govora subjek-
krugovima pitanja koja već zahtijevaju/pret tova vlastitog mjesta, mjesta istine ispred ko
postavljaju izvjesne odgovore, polje odgovora. jeg subjekt bježi u imaginarne krpeže: u
U imaginarnome krugu 'komunikacije' uvijek imago, narcisističku/spekularnu sliku sa ko
je tako da »odašiljač prima od primaoca u jom se poistovjećuje, što on 'hoće da bude',
izokrenutom obliku svoju vlastitu poruku« koja predstavlja njegovo imaginarno 'samora-
(E, 894), što će reći »da je to što kaže prvi zumijevanje', u kojoj se otuđuje. Otuđenje je,
odgovor« (E, 431). Ako kažem 'ti si moj uči dakle, imaginarna identifikacija s ovim 'ide
telj', ja zapravo zahtijevam od drugoga da alom ja-a' koji zamračuje našu vlastitu is
me priznaje za učenika itd. Svaka je riječ tinu; 'nad-ja' u značenju tog 'ideala ja-a' tre
drugome — iako u obliku agresivnosti koja ba radikalno da lučimo od 'nad-ja-a', u zna
bi da ga 'poništi' — prikriveni zahtjev dru čenju Zakona koji uspostavlja simbolnu kas
gome. Na ovome nivou Drugi je »mjesto gdje traciju. Ovim je imagom zatomljena istina
se uspostavlja ja koji govori (zajedno) sa vlastite želje. Tako se sadomazohistički pri
onim koji sluša, pri čemu je to što kaže prvi silni neurotičar obično poistovjećuje sa likom
već odgovor« (E, 431): ovdje, na tom imagi krajnje dobroćudne žrtve krute sudbine, u o-
narnom sječivu pitanja i odgovora, na nivou vom se imagu 'osjeća kao on sam'. Anali
Drugoga, još u značenju pretpostavljenog tičar pak — otvarajući se učincima istine koje
»horizonta razumijevanja«, samorazumljivih zatire narcisističko polje pitanja/odgovora —
i baš zbog samorazumljivosti previđenih pre izlaže simptome kao odgouore na pitanja koja
drasuda, unapređašnjih odgovora, zaustavlja nisu bila postavljena, koja su ostala potis
se hermeneutika. 'Ne bi me ni tražio ako me nuta, kao provale odlomaka jednog diskurza
ne bi već našao' u nje djeluje kao krpež ra čije je polje Drugo Mjesto. Na taj način, on
dikalne otvorenosti pitanja-bez-odgovora, tj.
87
86
cijepa krpež narcisističkog kruga pitanja/od jer je riječ o 'iznevjerenome očekivanju', o
govora. 6 izostajanju odgovora kojeg je — čiji je nivo,
Subjektova 'značenjska intencija', narav polje — pretpostavilo/zahtijevalo samo pa
no, ostaje na nivou tog kruga, jedino su cijentovo pitanje. Već je sam pacijentov na
mjesto njegove subverzije učinci označite- govor sadržavao odgovor, pacijent je htio tek
ljeva rada u njihovoj 'autonomiji' i decentri- primiti od analitičara »u izokrenutom obliku
ranosti s obzirom na svijest. Ovdje nastupa svoju vlastitu poruku«, on je došao ka anali
analitičareva »neutralnost«, njegova »ravno tičaru sa zahtjevom ozdravljenja, no zahtje
mjerna pažnja« koja namjerno previđa na vom koji se već kretao na posve određenom
glaske pacijentova ja, jer ova mu »neutral nivou, koji je tražio analitičarev odgovor na
nost« spram Imaginarnog otvara pristup ka nivou 'objektivnog' znanja, koji je analitičara
Simbolnome. »Neutralnošću sa kojom je ne- postavio u poziciju subjekta-za-kojeg-se-pret-
-uter, ni jedan ni drugi od dvaju koji su ov postavlja-da-zna.
dje, analitičar prepušta mjesto Drugome iza
drugoga i, ako šuti, onda je to zato da bi No, ako se razbija narcisistički krug pi
dao riječ ovome Drugome« (E, 439). I naj tanja/odgovora, ako pitanje ostaje bez odgo
ljepši je 'primjer' 'općeg principa' analize vora, onda to ne znači da nesvjesnim, istinom
mjesta« (439) baš ova šutnja samog analiti potisnute želje, gubimo 'dijalektiku pitanja
čara. Njegova je šutnja rječita, ona je već i odgovora', da se krećemo na nivou njihove
odgovor, pošto se nalazimo na nivou označi- apstraktne suprotstavljenosti. Ustroj je her-
telja gdje je odgovor i odsustvo odgovora. meneutičkog kruga (tražiš me jer si me već
Analitičareva šutnja pokušava poderati nar- pronašao, odnosno pitaš jer već imaš odgovor)
cisistički krpež imaginarnog, u kome »odaši očuvan, jer bez unapređašnjeg odgovora nema
ljač prima od primaoca u izokrenutom obliku ni pitanja, jedino nas sjena odgovora može
svoju vlastitu poruku«. Odsustvo odgovora namamiti u traženje. Objekt a, paradoks vlas
već je odgovor, — ima isti domašaj kao i +, titog uskraćivanja koji nagoni želju u nje
zinom metonimičkom bježanju, jeste taj od
6
Tako i Althusser izlaže Marxovo čitanje klasične govor koji samim tim što nas namamljuje u
političke ekonomije: njezin odgovor na pitanje o »ci označiteljsku igru, nagoni 'uvijek drugdje
jeni« ili »vrijednosti« rada (»vrijednost svih životnih
potrepština, nužnih za održavanje i reprodukciju rađa«) kroz diferencijalne označitelje, zapriječuje
nije jednostavno 'pogrešan', već je reč o odgovoru na
pitanje koje nije bilo postavljeno, koje je ostalo potis postignuće konačnog odgovora. Ovdje leži
nuto, tj. pitanje vrijednosti radne snage. Kod ovog je razlika između imaginarnog kruga pitanja/
nerazlikovanja rada i radne snage, naravno, na djelu
klasni interes, jer jedino njihovo razlikovanje omogu /odgovora i kruga označiteljskog lanca nesvje
ćava tematizaciju viška vrijednosti kojeg prisvaja vlas
nik produkcijskih sredstava, dakle, osnovnu nejedna sne želje. Kod prvog je onaj uvijek već prona
kost, asimetriju, koju maskira prividno 'ekvivalentna'
razmjena na tražištu. đeni odgovor pretpostavljeni horizont znače-
88 89
nja, kod drugog pak falos, označitelj čiste Iju o subjektivnom refleksijskom samo-ra-
razlike. Pretpostavljenim horizontom znače zumijevanju gubi se nesvodljivost naknad-
nja zamračena je osnovna dimenzija označi- nosti razumijevajućeg (subjekta) kao uslova
telja: njegova 'arbitrarnost'/diferencijalnost, hermeneutičke refleksije. To što interpreta
tj. činjenica da sam Drugi (poredak govora) ne cija uvijek kasni, dolazi naknadno, nije tek
zna, da je želja interpretacija koja nalazi tek njezina zapreka, već ujedno ono što je omo
označitelje. gućuje, jer upravo zato što nismo 'neposredno
Ovim omogućena kritika hermeneutike se, u stvari samoj', mi možemo izložiti inače sa
naravno, u osnovi razlikuje od Habermasova morazumljive i kao takve nužno previđene
marksističkog pokušaja koji polazi od pore- predrasude. Naša je distancija/razlika 'pro
đenja između otuđene društvene supstancije, duktivna'.
u Marxovom značenju, i povijesnog sklopa »Tražiš me jer si me već pronašao«, svako
djelatne tradicije, 'jezičke supstancije', te o- pitanje uvijek već suprotstavlja polje odgo
davde zahtijeva ukidanje vladavine jezičke vora, unaprijed 'odgovara odgovoru' i postu
supstancije/tradicije kao oblika otuđenja. U- pak hermeneutičke refleksije leži upravo u
kinuti decentriranost Simbolnog, subjektova izlaganju ovoga uvijek-već: u refleksiji pre
označiteljskog uzroka, to je besmislen zahtjev viđenog horizonta predrasuda, supstancijalne
koji jednostavno previđa nivo Drugoga, koji određenosti subjekta. Tako dolazimo do »ho
ga svodi na 'objektivnu' određenost subjekta. rizonta razumijevanja«, »horizonta zajednič
Zato već Gadamer s punim pravom ističe kog smisla« (L, 99), tj. neposredno izgovore
kako Habermasova kritika hermeneutike, no transcendiramo u sam horizont smisla koji
koja se zasniva na tom poređenju, potpuno ga pronosi, dakle, u označeno, iako shvaćeno
promašuje vlastiti nivo problematike. U dvoj- kao nesvodljivo jezičko. Gadamer se zaus
stva jezičke supstancije i subjekta govora tavlja kod međusobne igre različitih horizo
prosto nije moguće upotrebiti Hegelov model nata značenja, polje njegove hermeneutike
samorefleksije kao razotuđenja, rezultat her- čini raspon subjekta koji govori između razu
meneutičke refleksije nije razriješavanje sup mijevanja u svakidašnjem značenju (kada se
stancije subjektivnim /samo/posredovanjem, neposredno-nereflektirano krećemo unutar
već, naprotiv, tek dostup subjekta ka 'sup izvjesnog horizonta, kada sugovornika prosto
stanciji'. Gadamerovim riječima, put herme 'razumijemo'), i razumijevanja u užem her-
neutike je izokrenuti put Hegelove Fenome meneutičkom značenju, kada postajemo svje
nologije. Drugim riječima, Habermasova kri sni u svakidašnjem govoru, zbog samorazum-
tika hermeneutike zatire baš ono što je u njoj ljivosti previđenog horizonta predrasuda kao
'najproduktivnije'/najsubverzivnije, sa miš- takvog. On, naravno, probija subjektovu
90 91
'značenjsku intenciju' ka neposrednosti ove čenja'. Ako je — Gadamerovim riječima —
apsolutna refleksija našeg vlastitog horizonta
intencije neintendiranim / neekspliciranim
nemoguća, jer bi ona poništila samu povijes-
pred-rasudama koje je pronose.
nost, povijesnu distanciju/naknadnost kao
Hermeneutička refleksija znači upravo is uslov razumijevanja, a ako je — Lacanovim
kustvo našeg vlastitog i tuđeg horizonta' kao riječima — narav same istine takva da nikad
takvih', čime se ruši narcisistički solipsizam nije moguće 'kazati svu istinu', jer bi se time
neposredne zatvorenosti u vlastiti horizont. u imaginarnome samozrcaljenju poništila
Taj hermeneutički solipsizam ne probijamo sama dimenzije istine — onda ova nemoguć
nekakvim naivno 'objektivnim' stajalištem, nost treba da se zasniva u dimenziji koja ra
već povijesnom refleksijom naše vlastite zah- dikalno probija nivo 'horizonta smisla'.
vaćenosti kretanjem 'stvari same', sklopom
djelatne tradicije, zbog čega se kod 'tuđeg' ne Drugim riječima, supstancijalna predodre-
radi o nama suprotstavijenoj spoljašnosti, đenost subjektiviteta tradicijskim sklopom
već o tradiciji koja je na djelu u samome predrasuda, horizontom razumijevanja kojeg
mjestu odakle govorimo, odakle joj se i 'kri — ukoliko se krećemo unutar njega — pre
tički suprotstavljamo'. Ali, na taj način, na viđamo, kojeg kao takvog predstavi tek nak-
mjesto pozitivističke 'loše beskonačnosti' me- nadnost razumijevajućeg, ova predodređenost,
tajezika zapravo stupa 'loša beskonačnost' unatoč obratu ka mjestu gdje uvijek već
horizonata razumijevanja, nemogućnost da jesmo, još nije Drugo Mjesto istine, ona ostaje
apsolutnom refleksijom postignemo 'mjesto svagdašnji povijesno posredovani 'horizont'
nas samih' (čime bismo ukinuli samu povijes- imaginarnog krpeža nasred kojeg 'živimo', ne
nost). Ovim je stanjem stvari, činjenicom po obraćajući pažnju na nj u njegovoj samora-
vijesti kao nikad ispunjene igre horizonata zumljivosti, 'horizont' ideologije u značenju
razumijevanja, rasjenjeno to da ono našoj 'posljednje, totalne konotacije'. Nedostaje ko
vlastitoj hermeneutičkoj refleksiji zauvijek rak ka jezičkoj 'infrastrukturi'. Unatoč poku
nedostupno mjesto nas samih NIJE PONOV šaju 'obrata Hegela', hermeneutici nedostaje
NO 'HORIZONT SMISLA' koji bi nam, pak, iskustvo ne-znanja Drugoga, nedostatka-u-
zbog vlastite povijesnosti — tj. zato što nismo -Drugome kojeg uzalud popunjavaju »hori
objektivni posmatrači povijesti, već sami u- zonti razumijevanja«. Hermeneutika s punim
ključeni u događaje jezičke tradicije — ostao pravom naglašava nedostatnost razlaganja sa
u svojoj cjelini nedostižan. Ovo je mjesto »kontekstom«. Nije dovoljno kazati: 'znače
mjesto Drugoga, označiteljska istina, mjesto nje . . . riječi određuje svagdašnji kontekst',
na kome se sam subjekt reprezentira/izdaje pošto i značenje ostalih, kontekstnih riječi
i čiji bezdan popunjavaju svi 'horizonti zna- ponovno određuje kontekst; na taj način kre-
92 93
ćemo u krugu, lebdimo u praznome. No, ona čijem se 'autoritetu' ne možemo oteti, jer
iz toga zaključuje na prethodnost horizonta je on na djelu u nama samima, u samome
smisla kao cjeline koja nije puki kontekst os mjestu odakle se možemo 'suprotstaviti' tra
talih riječi, koja treba u svakoj od njih uvijek diciji. Ne pita o odnosu govora spram samog
već sva biti ovdje. Lacan, pak, ostaje kod one Realnog, odakle se Simbolno pokazuje kao
praznine, neprestupivosti pregrade označi- »nemogućnost Realnog«, odakle se tematizuje
telj/označeno: označitelj je 'arbitraran', bez ne-znanje Drugoga (Simbolnoga), tj. arbitrar-
oslona, njegova je 'osnovanost' uvijek tek nost/diferencijalnost označitelja, odakle se
diferencijalna, dijelovi se cjeline slažu »wie zato tek otvara pristup ka nesvjesnoj želji,
die Stucke eines Zusammenlegspieles« Freud). želji Drugoga, čiji je objekt (a) upravo biljeg
Ukratko, onaj najsvakidašnjiji akt 'razu nemogućnosti Realnoga. Odavde njegova za-
mijevanja' na kojeg se naslanja hermeneu- sljepljenost za simptomatske bjeline govora
tika, naslanja ne tek kao na teoriji spoljašnji označiteljeva rada u kojima se artikuliša ova
oslon, već kao na iskustveni, još 'nereflekti- — upravo 'autoritetom bez prinude' herme
rani' oblik samog hermeneutičkog postupka neutičkog horizonta, tj. svagdašnjeg ideološ
(kada npr. pri vaskrsavanju, 'nesporazuma' kog samorazumijevanja, istisnuta — želja
tematizujemo ono dotad 'samorazumljivo' i Drugoga koja cijepa krpež 'horizonta', ne iz
pitamo 'kako smo to zapravo mislili') kao na jednog drugog 'horizonta', već iz istine koju
— mogli bismo reći — arhe, neprestano pri potiskuje 'horizont smisla' kao takav.
sutno poreklo kojeg trebamo unaprijed priz
nati kao neproblematičko. Taj akt nije ništa Ovdje nije riječ o apstraktno-teorijskoj
drugo do li krpež, bijeg ispred bezdana is 'kritici'. Od tematizacije bezdana, nedostatka
tine označitelja. Izostaje »monumentala povi u Drugome kao »garantu istine« zavisi dos
jest« označiteljskih »prekoračenja« (Sollers) lovno sve, uključivo sa 'političkom' dimenzi
intertekstualnosti, 'autonomije' označitelja jom. Zbog previđanja subjektova decentrira-
koji per definitionem krši dati 'horizont zna nog mjesta, kao mjesta označitelja, Gadamer
čenja', koji je uvijek »prečac« različitih 'ho — unatoč opravdanoj kritici nepovijesno-
rizonata'. Razlika koja jasno istupa već sa -prosvjetiteljske vjere u mogućnost 'suprot
mom nesvodljivošću akta 'interpretacije' u stavljanja snazi tradicije', 'borbe uma protiv
značenju označiteljske analize na hermeneu- autoriteta' — afirmiše besprisilni (tj. ne spo
tički akt razumijevanja. ljašnji, već u nama samima, samim našim
mišljenjem pretpostavljen) »autoritet« povi
Ovdje Gadamer ostaje 'idealist'. Zaus jesnog horizonta predrasuda čije ponovno 'ra-
tavlja se kod povijesnog sklopa jezički posre zumsko provjeravanje' nije moguće, ne zbog
dovanih predrasuda kao onog 'poslednjeg', nekakve iracionalne prinude, već prosto zbog
94 95
naše vlastite povijesnosti: jer mi ga prizna finitionem može objektivisati novim metaje-
jemo samim našim mišljenjem, ove su pre zikom, označitelj je pak asimetrički protupol
drasude 'mi sami', ne postoji nikakvo povi znaka, evokacija 'prave beskonačnosti' želje
jesti izvanjsko mjesto odakle bismo ih mogli kao asimetrički protupol 'lošoj beskonačnosti'
'provjeriti'. Drugim rječima, afirmiše se svag taloženja metajezika (kao što je istina asi
dašnje polje osnovnog ideološkog samorazu- metrički protupol znanja, 'otvorenog' napre
mijevanja, zatvarajući time sebi distanciju iz dovanja spoznaje još-nepoznatog). Označitelj
kojeg uviđamo 'egzistencijalnu' laž, neistinu je Drugi, decentrirano mjesto subjekta, upra
tog polja. vo zato jer ga ne možemo 'objektivisati' me-
Osnovni je zajednički potez svih triju mi tajezikom, Neraspoloživost označitelja ne
saonih sklopova koji pokušavaju očuvati He- treba shvatiti kao nekakvu subjektu trans-
gelovu baštinu ( Gadamerove hermeneutike, cedentnu, 'objektivnu' supstanciju koja bi
kritičke teorije i (Lacanove) psihoanalize) prevazilazila subjektov obzor. Označitelj je
afirmacija nivoa istine, mjesta samog sub neraspoloživ, ne zbog nedostižne 'udaljenosti'
jekta s obzirom na koje je već sama teorija od subjekta, već zbog svoje tako reći 'apso
praktička, u principijelnoj različitosti od ni lutne blizine' subjektu. Sam je subjekt tamo
voa 'objektivnog' znanja i njegova korelata gdje bi trebao biti 'apsolutno kod sebe', u
ili protupola, transcendentalne refleksije for čistoj 'auto-afekciji' samo-odnosa, već obilje
malnih uslova tog znanja. Ali tek Lacanovim žen nesvodljivim odstojanjem, reprezentiran
određivanjem istine, kao Drugog Mjesta oz- decentriranim mjestom Drugoga/označitelja.
načitelja koji reprezentira subjekta, taj nivo Prije no što znak reprezentira nešto za
istine tako reći 'dolazi do samog sebe'. Dru nekoga (kod-sebe-prisutnog subjekta), sam je
gim riječima, nama se čini da dimenziju is taj 'neko' označiteljem decentriran, reprezen
tine u njezinoj nesvodljivosti na polje znanja tiran za drugog označitelja: prije no što je
može 'utemeljiti', pronositi jedino neznanje — na nivou znaka — govoreće biće, subjekt
Drugoga, nedostatak-u-Drugome, dakle Dru je — na nivou označitelja — govoreno biće,
gi — mjesto istine — kao označitelj. jedino kao takav zahvaćen je zbivanjem is
Označitelj je subjektovo »transcenden tine. Istine koja nije 'tačka bez odskoka' u
talno mjesto«, mjesto odakle on govori, na značenju punoće 'stvari same', već samo
kome je on govoren, upravo ono mjesto koje čisto protivurječje. Ako je nesvjesno 'mjesto
uvijek uzmiče taloženju metajezika. Metaje- samog subjekta', onda ono to nije u značenju
zikom — kao što smo maločas vidjeli — punoće nedostupne supstancijalne unutraš
subjekt nikad ne dolazi do mjesta odakle on njosti 'samih nagona' koja bi zaustavila talo
govori, jer svaki se nivo metajezika per de- ženje metajezika, tako da bismo došli do
96 97
'stvari same', do konačno pronađenog pravog koja bi tek da spriječava paradokse, for
objekta želje, i na taj način ispunili bezdan malna logika zatvara sebi put poimanje evo
koji prouzrokuje klizanje/nedoslovnost 'me kacije subjekta u govoru.
đuljudske komunikacije', to što se u njoj
uvijek radi o nečemu drugome. Naprotiv, is
tina je želje u nedostatku pravog objekta,
'posljednji' je odgovor na pitanje želje: sam
ne znam šta hoću, zato i tražim od tebe od
govor. Želju pronosi paradoks objekta a koji Da sažmemo: Lacan subvertira samoiz-
je svoj vlastiti nedostatak, ne punoća izgub vjesnost prisebnosti novovjekovnog subjekta
ljene 'stvari same', zato je Nesvjesno polje koji treba — da bi se uspostavio kao 'život'
'čistog protivurječja' u kome svako određenje duha, samorefleksija, ili pak kao samoozbi-
evocira svoj protupol (ljubav-mržnju, itd.), a ljenje produkcijom i potvrđivanjem svojih
ne konačno pronađeni identitet prirodnog predmetnih potreba, »zbiljskim životnim pro
objekta želje koga bi znakovna simbolizacija cesom« — »sebe iskusiti kao odsutnog«, tako
sublimirala, negirala/podigla, nadomjestila reći 'preživjeti vlastitu smrt'. Ova je 'inkor-
kulturnim objektom. poracija nedostatka' (kao cijena ulaska u po
Ovdje bismo mogli nastaviti s Lacanovom redak Simbolnog) sa strane 'živog' subjekta
analizom 'logičkih paradoksa', ali će biti do tek druga strana toga da 'mrtvo postaje snaž
voljno ustanovljenje da nepostojanje meta- nije od živoga', da otac zavlada kao autoritet
jezika ne znači besmislenu zatvorenost u po Imena kojeg prizivamo, onaj Treći, garant
četno, polazno polje 'objektnog' govora, već 'pakta' između 'živih' subjekata, dakle, sam
upravo suprotno. Nikada ne postoji čisti ob Drugi iza Drugog, poredak Simbolnog, decen-
jektni govor (kojeg bismo mogli 'objektivi- trirano mjesto koje 'lukavstvom (označitelj-
sati' metajezikom), govor bez odskoka od skog uma' vlada nad 'živim' subjektima.
sebe, govor u kojeg se ne bi upisao subjekt. 'Mrtvo koje postaje snažnije od živoga', jedi
Označitelj nije besmislica zatvorenosti u po no oslon Imena-Oca, zapravo je sam poredak
četni nivo 'objektnog' jezika, već upravo onaj Simbolnog, jer »označitelj materijalizira in
u formalnoj logici — zbog izbjegavanja 'pa stanciju smrti« (Lacan). Zabrana incesta koju
radoksa' — zabranjeni 'kratki spoj', sječica nalaže Zakon Imena-Oca nije ništa drugo
jezika i njegova metajezika. Označitelj je do li sama »prvobitna simbolizacija« kojoj je
protivurječje 'povijesti u povijesti'. Isključe svaki objekt želje već zahvaćen u diferenci-
njem metajezika iz nivoa polaznog/'objek- jalni/označiteljski niz, dakle, arbitraran', obi
tnog' jezika, prividno nedužnom operacijom lježen gubitkom Stvari.
98 99
Čini se da razlika Imaginarno/Realno po stva i principa realnosti kao njegova pro
gađa samo središte psihoanalitičke teorije, dužetka? »Pošto se u nesvjesnome radi tek
razliku principa zadovoljstva i principa real o želji i o ničemu drugome, treba odgovoriti
nosti: zar nemamo na jednoj strani fantazme da je želja s one strane principa zadovolj
kojima je želja imaginarno ostvarena, tj. stva, ili da je ona princip realnosti, ukoliko
područje nesvjesnog gdje vlada princip zado je taj (princip) nesvodljiv na zasnovanu real
voljstva, a na drugoj strani realnost zbog nost« (Saf, 244), tj. ukoliko se radi o Real
koje treba želju potisnuti, odgoditi njezino nome s one strane imaginarne 'realnosti':
zadovoljenje, 'ekonomizirati' svoje ponaša želju uspostavlja 'isključenje Realnoga' kojeg
nje? Zar nije upravo kod Freuda Ja shva
donosi nastup Simbolnoga. Ono što je Freud
ćeno kao instrumentalna instancija ekonomi-
biologizirao kao »nagon smrti« zapravo je
zacije koja nastupa na površini gdje se du-
sama označiteljska »prinuda ponavljanja«,
ševnost dotiče 'spoljašnje realnosti', za raz
liku od 'dubinskih' nagona Onoga koji se prijenošenja, tj. višak neekonomijskog, 2rtva
iživljavaju imaginarnim fantazmama? Uko koju zahtijeva označitelj. Simbolno je ono
liko ostaje na tom nivou, psihoanaliza, na Treće s one strane Imaginarnog i Realnog,
ravno, nema domašaja za polje filozofije, 're tačnije: Drugi s one strane drugoga, dvojstava
alnost' neposredno-naivno pretpostavlja kao imaginarno/realno, čiji nastup obilježava is
'spoljašnju' datost, čovjeka posmatra kao ključenje Realnoga, tj. čini da je Realno ono
ontičko biće, 'dio realnosti' koji na specifičan »nemoguće«, da je sve što nama stoji na
način 'ekonomizira' svoje ponašanje. Nes suprot kao 'spoljašnja realnost' u razlici
vjesno, simptomi bi bili biljeg želje koja se spram 'imaginarne unutrašnjosti' već imagi
neće pokoriti toj 'ekonomizaciji', principu narno posredovano.
realnosti. Hipoteza nagona smrti tek iznova
'biologizira' višak iznad ovih načela, njihovu To što je potisnut označitelj a ne 'zna
nedostatnost za shvaćanje čovjeka. Očito je čenje' površinskog simptoma, koji bi bio neka
princip realnosti tek produžetak principa za vrsta 'simbola' ili 'znaka', u osnovi određuje
dovoljstva, jer on ga upravo štiti prilagođava- ne samo cjelokupnu ekonomiju /pra/-potis-
njem uslovima realnosti, daleko od toga da kivanja, već i status same psihoanalize (radi
bi mu se protivio. Tada bi čovječjom djelat li se o 'posebnoj znanosti', o prikrivenoj filo
nošću ovladavao jedino princip zadovoljstva? zofiji, ili?). Upravo na ovome mjestu sam
Ipak je djelatnost snage, suprotne principu Freud 'nije znao šta je proizveo', te na taj
zadovoljstva, isto tako očigledna. U čemu, način ideološkim samorazumjevanjem otvorio
dakle, leži 'onostranost' principa zadovolj- put psihoanalitičkim revizionizmima sa ko-
100 101
jima prelama tek Lacanov »povratak Fre je tako reći stvar same želje. Iskusiti Sim
udu«. 7 bolno, ne znači tek iskusiti jezik kao svag
No od odlučnog je značenja uvidjeti kako dašnji medij artikulacije želje, već u istoj
se ova 'ontološka' strana ukrštava sa željom. mjeri iskusiti paradoks, 'iracionalnost' želje,
Ostajemo li kod suprotstavljenosti imaginar njezinu istovjetnost sa Zakonom koji se —
nog i realnog bez tematizacije Simbolnog, kao ono 's one strane principa zadovoljstva'
onda nas nužno prati klasična suprotstavi] e- — upire prividno samorazumljivoj svrhovi
nost »potrebe« i na početku, u osnovi vanjske, tosti naših činova koji bi da teže ka ugodi
iako 'interiorizirane' »represije«, tj. uobiča i da izbjegavaju neugodu, itd. Jer ako je 's
jeno shvaćanje dvojstva principa zadovolj one strane' principa zadovoljstva sama želja,
stva i principa realnosti, gdje realnost nas ne pritisk 'vanjske realnosti', onda treba reći
tupa kao spoljašnja instancija koja prisiljava da je jedino mjesto želje sam Zakon: Zakon
ka 'ekonomizaciji' zadovoljstava, ka odlaga ne zabranjuje ništa 'određeno'. Zabrana leži
nju sadašnjeg zadovoljstva zbog osiguranja već u samoj simbolizaciji, upisu svagdašnjeg
budućeg, itd. Simbolno je pak nivo Zakona, objekta želje u diferencijalni/arbitrarni oz-
ali je ujedno želja Drugoga/Simbolnoga, ona načiteljski lanac, čime je Stvar sada izgub
izrasta na njegovom mjestu. Simbolno je, ljena.
dakle, ona instancija Zakona/Zabrane koja Odavde paradoks želje, njezina istovjet
nije samoj želji spoljašnja »represija«, već nost sa Zakonom. Zakon je jedino mjesto koje
7
Freud je, za razliku od revizionista, unatoč tome spoljašnju analogiju, između Jungova revizionizma i
što 'nije znao šta je proizveo', ipak to proizveo. Naj revizije marksizma u »dijamatu« sa njegovim »općim
bolji dokaz za to je njegova polemika sa Jungom, li zakonima«. Kao što postaju u »dijamatu« opći zakoni
jep primjer nadođređenosti, jer njezino imaginarno po- apstrakcije s kojima možemo naknadno opravdavati
zorište (pitanja o kojima se raspravljalo: nasljednost pragmatičku empiriju, tako je i Jung Hitlerov dolazak
nesvjesnoga, značaj libida — spolna ili uopšte životna na vlast najprije slavio kao »uspon arhetipa Votana«,
snaga) čine upravo sažimanja/pomjeranja pravog, no a kasnije, kad ga je nacizam razočarao, trebalo mu je
potisnutog pitanja: da li je nesvjesno imago, lik na tek — isto tako, bez konkretno-povijesne analize —
nivou označenog, identičnog, ili označitelj, diferenci pronaći nov arhetip: »njemački arhetip krivnje« gdje
jalni lanac? Najbolji je dokaz zato što se Freud svom apstraktna sudbonosnost »krivnje«, naravno, potpuno
oštrinom upustio u nju, iako zapravo ni sam nije znao zamračuje konkretnu društvenu konstelaciju koja je
o čemu se 'u posljednoj instanciji' radi. Kod Junga omogućila dolazak nacizma. Mogli bismo da pokažemo
stupa na mjesto diferencijalne/nadodređene označi- kako odlučni Jungov gubitak nivoa označiteljske ana
teljske paradigme gdje je — kao svagdašnja nadodre- lize otvara sve njegove koncesije opskurantizmu. Tako
đenost općenite određenosti — 'materijalistički obr npr. na mjesto temeljnog antireligioznog značaja psi
nuta' (sačuvana Hegelova baština konkretne općeni hoanalize (koji — daleko od toga da bi se radilo o
tosti (što, naravno, traži svagdašnju konkreciju ana vulgarno-materijalističkome svođenju religije na ilu
lize i unaprijed onemogućuje bilo kakvu 'simboliku' u ziju u značenju »samoprjevare« — proizilazi iz, tako
značenju apstraktnih 'ključeva'), neposredno nanoše reći, osnovne 'egzistencijalne' laži religije koja Dru
nje površinskih datosti na apstraktnu općenitost ar goga uzima kao Boga, kao puno mjesto istine bez
hetipova. Pojedinačnim simptomima priljepljujemo nedostatka, subjekta koji ima razlog svoje želje u sa
opšte određenje »arhetipa« čiji bi primjer trebali biti. mom sebi) dolazi nekakvo »nesvjesno Božansko« koje
Da je na taj način zatvoren put analize u njezinoj bi u obliku »nad-svjesnoga« trebalo čak biti 'više' od
konkreciji, to nama dozvoljava izložiti više nego puku Freudovog Nesvijesnog.
102 103
— s one strane konačnih/ograničenih zado jest/nesvjesno se ne podudara sa granicom Za
voljstava — preostaje želji užitka. Slutnja brana/želja, nego je sam Zakon — kao upi
užitka data je jedino u praznini koja prati san u nesvjesnoj želji incesta — nesvjestan.
svako (ograničeno) zadovoljstvo, a ovu praz Jer Zakon — kao Zakon kastracije — znači
ninu pak otvara upravo Zakon koji zapri- da »Vrhovno Dobro ne postoji« (Saf, 262);
ječuje da bilo koje zadovoljstvo prestupi svoj upravo to je pak kao nesnosno istisnuto iz
prag i preokrene se u užitak. Zato je falos svijesti. Nesvjesnost/potisnutost se pokazuje
— biljeg užitka — u istoj mjeri biljeg nje već u činjenici da se po svaku cijenu poku
gova zaprečavanja: on je taj koji nas upućuje šava da pronađe biološko, psihološko 'uteme
uvijek dalje od ograničenih zadovoljstava, ka ljenje' zabrane incesta, čime se potiskuje nje
užitku, ali upravo na taj način on čini užitak zina dimenzija bezrazložnog Zakona. Njegov
nedostižnim, premještajući Stvar samu uvijek je jedini 'razlog' baš to da »daje razlog želji«
dalje. Zato je paradoksalno Zakon i jedino (Lacan). Zakon nije užasan kao zabrana užit
Zakon taj koji naređuje užitak, jer nas — ka, nego zato što ga samom zabranom na
kao Zakon Simbolnog, diferencijalnost ozna- ređuje. Kao takav, on je nesvjestan, jer ne
čitelja — nagoni uvijek dalje ka užitku, ne označava tek zabranu nego, ujedno, označava
dostajućoj Stvari: to kako subjekt najviše želi neispunjenost
»To čega se valja držati jest to da je uži same želje.
tak zapriječen onome koji govori kao tak Ovom se istovjetnošću Zakona sa željom
vom, ili još da on ne bi mogao biti rečen osim radikalno premješta uobičajen, još u Nietz-
između redaka, ma kakav bio subjekt Za schea djelatan razmjer Zakona/Zabrane
kona, jer Zakon se temelji iz te zabrane same. spram njegove »transgresije«, gdje se — na
(Zakon bi najzad naređivao: Uživaj (Jouis), 'filozofskom' nivou — Zakon/Zabrana shvaća
da subjekt na to ne bi mogao odgovoriti druk kao sa strane volje za moć /samo/postav
čije osim jednim: Čujem (J'ouis), gdje užitak ljene zapreke koje volja uvijek iznova nad-
ne bi bio ništa više negoli napola dočut.« (E, mašuje, kao postavljanje zapreke čije pre
821). vladavanje donosi užitak koje su baš kao
Želja se artikuliše na potisnutoj Drugoj takve potrebne želji za njezino oživotvorenje,
Sceni označitelja tek ako je u njezinoj bez- potrebne subjektu za njegovo /samo/posre
graničnosti i time nesvjesnosti uzdržava za dovanje sa objektom.
brana Zakona koji se zato »ne upisuje nigdje Nasuprot tome, Simbolno kao Zakon obi
drugdje osim u želji« koja je, pak »kao želja lježava ono neprestupivo; »transgresija« u
za majkom, s one strane granica svijesti«. O- značenju prekoračenja svakidašnjeg, 'profa
davde slijedi radikalan zaključak: granica svi- nog' svijeta »ograničene ekonomije«, instru-
104 105
mentalnosti, rada, vladavine principa real titog objekta želje; označitelj u razlici prema
nosti, nije — kao što to još misli Bataille — znaku koji se kreće posve na nivou Imagi
prestup granice Zakona, nego tek iskustvo narnog, razlike unutrašnjeg i spoljašnjeg (os-
Zakona u njegovoj bezrazložnosti, iskustvo jetilna strana koja označava nadosjetilnu/
označitelja u njegovoj 'autonomiji'. Nas po /značenjsku stranu itd.).
gađa osnovna 'ne-ekonomičnost' govora, Sim- Zato se treba oslobiditi besmislene pre
bolnog, njegova nesvodljivost na bilo koju drasude prema kojoj Lacan u 'čistoću' struk
njegovu 'funkciju', sredstvo komuniciranja, ture uvodi nešto njoj samoj spoljašnje —
medij mišljenja, bezrazložnost koja ostaje za želju ili užitak koji bi trebali biti još samo
mračena u 'profanosti' svakidašnjice. Riječ je 'metafizički' preostatak. Na taj način mi pro
o osnovnom iskustvu da je govor, prije no mašujemo samo osnovno Lacanovo postig
što nešto znači, ne-smisao koji rađa smisao nuće: izlaganje tačke ukrštaja, sječice želje
(pri čemu kao 'smisao' razumijemo imaginar i označitelj a, i to ne tek zato što možemo
no označeno koje se slama »transgresijom«); neuravnoteženu/nadodređenu označiteljsku
taj je višak ne-ekonomije nad njegovom eko- artikulaciju shvatiti jedino kao paradigmat-
nomičnošću/svrhovitošću uslov smisla. (Zato sko taloženje želje, njezino investiranje u oz-
u mitu nastupa područje 'svetoga' kao žrtve načitelja, nego na nivou koji tek omogućuje
koja nas tek otvara 'profanoj' svakidaš ovo investiranje, na nivou same želje kao
njici.) 8 želje Drugoga:
'Ontološka' strana (razlika već imaginarne »Simbolno posredovanje ne omogućuje
'spoljašnje realnosti' ili, filozofski rečeno, tek za čovjeka specifički način komunikativ
mundanog/ontičkog spram nedostižnosti/ne- nog zadovoljavanja potreba, već ono postaje,
mogućnosti Realnoga) i strana želje (razlika kroz stanje-u-otvorenosti koje nastupa sa
imaginarne potrebe koja teži ka svome zado njime, temelj same želje.« (L, 230).
voljenju i kojoj se suprotstavlja pritisak re Zelja nije želja Drugoga, tek zato jer o
alnosti spram želje Drugoga koja je paradoks tome šta subjektu u fantazmama nastupa kao
istovjetnosti sa Zakonom/Zabranom) ukrštaju objekt njegove želje odlučuju učinci ozna-
se, dakle, na nivou riječi, Simbolnoga. Ozna- čiteljeva rada, već samu želju kao takvu ot
čitelj je taj koji isključuje Realno kao ne vara Drugi, Simbolno:
moguće, i samim tim obilježava gubitak vlas-
»Ako u subjekta želja zaista počiva na
8
Ovdje leži — kao što to pokazuje F. Wahl — tom uslovu — koji mu je naložen postoja
granica Batailieove tematizacije veze između Zabrane njem diskurza — da ona treba proći kroz
i njezine transagresije. Zakon/zabranu on još uvijek
shvaća na nivou »ograničene ekonomije«, na nivou označiteljski sprovod; ako sa druge strane
rađa; Zakon još nije spoznat kao Zakon Simbolnoga
koje upravo probija ovu »ograničenu ekonomiju«. ... trebamo utemeljiti pojam Drugoga sa ve-
106 107
likim A kao mjesta razvića riječi ... tada polja u koje stupa. Simbolni nedostatak je,
trebamo postaviti da je želja čovjeka želja pak, takva bjelina koja upravo kao bjelina
Drugoga.« (E, 628). — biljeg (u polju u kome nastupa) onoga što
je ovim poljem potisnuto — doslovno drži
Naime, predsimbolna potreba treba da ovo polje, koja je njegov nesvodljivi sastavni
prođe kroz označiteljski sprovod, ona treba dio, čije nas popunjavanje ne bi dovelo do
da se artikuliše kao označiteljski zahtjev. Oz- ispunjenog polja bez praznih mjesta (fanta-
načitelj je, pak, uvijek diferencijalan/arbi- zam ispunjene Cjeline), već bi ono srušilo
traran; Stvar sama u njega uvijek nedostaje. samo polje koje drži ova bjelina. »Tišina,
Zato, iza označiteljskog zahtjeva uvijek zjapi nedostatak koji organizuje izjavljenu riječ,
bezdan nedostatka koji otvara želju (incesta, uskraćeno mjesto koje ne možemo razjasniti
objekta a čije je biljeg falos). Zahtjev nikada jer je tekst bio moguć, jer se diskurzi izgo
ne može 'pokriti' želju, jer bi to značilo da varaju iz njegova odsustva.« (Act, 101—2).
smo označiteljsko artikulisali, simbolizirali
ono čijim se isključenjem konstituira sam po Mogli bismo da kažemo — opet smo kod
redak Simbolnog. Zelja čiji je pravi objekt označiteljske diferencijalnosti — kako je
objekt a, koju otvara »nemogućnost Realnog«, »simbolni nedostatak« 'minus' koji se nalazi
u strogome je značenju tek učinak subjek- na istome nivou kao i 'plus', koji igra već kao
tova ulaska u poredak Simbolnog. To na šta 'minus' pozitivnu ulogu, tj. bjelina koja za
ona smjera, što je 'nagoni naprijed', unapre- jedno sa punim mjestima čini 'cjelinu'. Zato
đašnji odgovor na pitanje/traženje, ono 'po je zahtjev za njenim popunjavanjem na ni
sljednje' kuda upućuju označiteljski tragovi, vou datog polja (koje je jedino moguće polje
nije nekakva — iako uvijek odgođena — njezina nastupa, jer ona je njegova bjelina)
'stvar sama' nedostupni predmet užitka, nije besmislen, jer ona već upravo kao prazno
ni nešto realno-nedostajuće, ni imaginarni mjesto 'popunjava' polje svog nastupa, tj.
nedostatak čije bi popunjavanje subjekta u- ovo polje 'čini cjelinu' tek zajedno sa svojim
vijek uzmicalo, i koji bi na taj način zapri- praznim mjestima. 9
ječavao ispunjenje kruga, nego je to već oz- Mogli bismo da se upitamo ne bi li se
načitelj, označitelj same razlike, 'čisti' ozna- ove formule držao privid 'simetrije' odsustva
čitelj. Ovu razliku imaginarnog nedostatka 9
Takav simbolni nedostatak izlaže Althusser pri
i simbolne kastracije možemo predstaviti i interpretaciji Marxova čitanja klasične političke eko
'topički': na imaginarnom nivou nedostatak nomije: popunjavanjem njezinih bjelina, ne dobivamo
puno polje bez praznih mjesta, jer ove su bjeline (npr.
je prazno mjesto čije bi popunjavanje 'ispu potisnutost pitanja vrijednosti radne snage, tj. razlike
između rada i radne snage) uslov njezinog polja. Pos
nilo krug', cjelinu datog polja, koji, dakle, tavljanjem potisnutog pitanja mijenja se cijelo polje,
nije baš kao praznina — nužan, uslov samog prelazimo iz građanske političke ekonomije u Marxo-
vu kritiku političke ekonomije. v
108 109
i prisustva? Stvar je prosto u tome da 'sime u jednom užasnom značenju mrtvo, naše
trija' prisustvo/odsustvo nije moguća, i ovdje Drugo, nikada 'mi sami', nikada spontanitet
vreba na objektivistički/pozitivistički struk Ja-a (također u Kantovom značenju spontani
turalizam klopka prisustva. Ako neka prisus teta transcendentalnog subjekta), tj. »ozna
tva i odsustva zaista budu 'jednakoizvorni', čitelj materijalizira instanciju smrti«, on je
tada već treba priznati prvenstvo odsustva, »ubistvo stvari« (Lacan), ali sama želja nas
tj. igru označitelja koja se kreće u alternativi tupa na njegovom mjestu, otvara je »nedos
prisustvo/odsustvo, u kojoj je — 'jednako- tatak u Drugome«. To upravo ne smijemo
izvoran' sa +, treba da pronosi paradoksalni razumijeti kao novovjekovno samoposredova-
označitelj koji ovu alternativu probija na taj nje subjektiviteta (tako da bi se snaga sub
način što djeluje kao 'čisto' odsustvo, svoj jektiviteta kroz posredovanje sa mrtvim/
vlastiti nedostatak, ne tek odsustvo u alter /slovom, ospoljavanjem u objektivitetu kon-
nativi sa prisustvom. Bez tog označitelja stituisala kao život duha). Tako je taj obila
'struktura' bi još uvijek u svojoj cjelini ostala zak nesvodljiv, nužan za sam život duha,
prisutno, pozitivno/realno, 'zatvoreno' polje. ovdje ipak živo obuhvaća/ukida mrtvo, živi
se subjekt uspostavlja kao središte tog samo/
Zelja Drugoga, dakle, nije nekakva mani
/posredovanja, daleko od toga da bi jezik
hejska podvostručenost gdje bi 'nas same',
naše istovjetno, Ja, kao sjenka pratio alter decentrirao njegovu 'vlastitu' želju. 'Izvorni'
ego, njegov zli dvojnik. Izvorna ekscentrič užas, uzmicanje subjekta ispred vlastite že
nost želje leži, naprotiv, tek u tome da ona lje/nesvjesnog nije — kao što glasi klasično
izrasta na mjestu označitelja, da je ona uvi tumačenje — bijeg subjekta koji bi da vlada
jek želja jezika (gen. sub.), a ne plod mog sobom ispred vlastite nagonsko-prirodne sup
spontaniteta koji bi se 'izražavao' u jeziku. stancije, već, naprotiv bijeg ispred bezdana
Treba napustiti svu metaforiku duha koji želje koju otvara tek simbolizacija. Jedino
oživljava i slova koje ubija, životne snage, stoga što je želja uvijek već želja Drugoga,
subjektova spontaniteta koji se ospoljava/ ona može biti intersubjektivna želja drugoga,
/objektivira/'samoposreduje' jezičkom arti želja želje. Simbolni nedostatak nastupa kod
kulacijom, slova koje je u apstrakciji od intersubjektivne konstelacije, u kojoj sub
subjektove samodjelatnosti koja ga oživ jektu kao predmet želje nastupa druga želja,
ljava puka lješina, kora. Ako bi stvar bila u kojoj zato subjekti jedan od drugoga pri
u imanentnome, nedecentriranome spontanih maju tek izokrenuti oblik toga što sami šalju
tetu subjektivne snage koja se 'izražava' sim — vlastiti nedostatak. Već se i dijete čupa iz
bolima, ostali bismo na nivou potrebe, uopšte neposrednosti prirodne potrebe iskustvom ne
ne bismo dostigli nivo želje. Slovo je zaista dostatka u Drugome/majci, iskustvom da
110 111
majka s one strane zadovoljenja potreba neš dostatka koji već toj imaginarnoj relaciji za-
to od njega traži, i kako se ono uzalud po priječava njezino ispunjenje. Onaj Treći, ko
kušava smjestiti na mjesto odakle bi popu jeg dijete i majka uzalud traže jedno u dru
nilo taj nedostatak majke/Drugoga, odakle gome, pokazuje se kao objekt a, nedostatak-
bi ono samo bilo majčin falos i sa njom či -u-Drugome, nedostatak kojeg otvara Sim-
nilo imaginarnu Cjelinu. Drugi kao poredak bolno. To je i smisao 'prvenstva struktural
Simbolnog već je ovdje tako reći retroaktivno nog razvojnog momenta'. Struktura Edipa
na djelu, on nastupa tek kao 'eksplikacija' nije tek obilježje 'faličke faze' koja dolazi
ove konstelacije (nemogućnosti imaginarnog posle 'analne faze', ona je tako reći retroak
stapanja) kojom subjekt svoj nedostatak 'in tivno na djelu već u 'prededipskoj' dualno-
tegrira', probija imaginarni krug podređe -imaginarnoj relaciji koja 'vremenito pret
nosti zahtjevu majke/drugoga, iskušavajući hodi' faličkoj fazi. Dvije se osnovne konsek-
— posredstvom Imena-Oca — postojanje vencije izvode iz toga:
Drugoga iza imaginarno-drugoga, iskušava — Lacanova namjera nije u tome da po
jući da je zapravo taj Drugi, mjesto riječi, kuša pružiti nekakvu 'genezu' Simbolnoga.
onaj koji otvara nedostatak i želju. Naprotiv, ono 'poslednje' ostaje činjenica pra-
Struktura Edipa obilježava, dakle, prije potiskivanja koja retroaktivno omogućuje
laz iz dualne relacije s majkom u kojoj di 'prethodne faze'. Ostaje bezdan ove 'činje
jete hoće da bude majčin falos (ono što majci nice' kojoj uzalud tražimo 'razlog',
nedostaje da bi bila causa sui, da bi imala u — zbog njezine bezrazložnosti, 'činjenicu'
samoj sebi razlog svoje želje), ka 'integraciji' prapotiskivanja nije moguće društveno pos
tog nedostatka kojeg dualna-imaginarna re redovati/utemeljiti (kao »interiorizaciju druš
lacija uzalud pokušava popuniti, ka »simbol- tvene represije« npr.). Ona je 'uvijek već
noj kastraciji«, zabrani neposredno-dualne ovdje', 'izvorna', tek je ona ta koja otvara
relacije, tj. simbolnoj relaciji u kojoj je ima samo polje društvenosti, društvene produk
ginarni odnos 'mene' i 'drugoga' uvijek po cije, društvenih odnosa itd.
sredovan poretkom Simbolnoga kao drugoga. Prije svega, treba naglasiti 'formalni',
Tek nas ovo posredovanje 'uspostavlja kao 'općeniti' značaj strukture Edipa. Nastupanje
subjekte', 'otvara društvu' (npr. drugim že dualnog/imaginarnog odnosa kojeg razrje
nama, oslobađajući nas podređenosti maj šava instancija Zakona, »zabrana incesta«,
činog zahtjeva). Konstelacija Edipa se na taj to je osnovna ćelija same — ideološki rečeno
način ne pojavljuje izvana, kao nekakav deus — 'socijalizacije', ne nekakva 'porodična' kon
ex machina koji razrješava ćorsokak dualne stelacija koja bi se zatim 'prijenosila' na dru
relacije, već tako reći kao 'eksplikacija' ne- ge sklopove. Zato Freuda i Lacana ne pogađa
112 113
prigovor ideološkog uopćavanja 'porodične'
konstelacije. Ako državu, pravo i religiju t u simbol/znak, odnos svrhe i sredstava itd. U
mačimo strukturom Edipa, to ne znači da po tome leži specifična 'dijalektika' povijesnog
litički i ideološki život svodimo na 'porodični' poimanja gdje 'posebno' nikad nije tek 'pri
model. Nije, dakle — kod ove 'općenitosti' mjer' općenite teorije, već nas samo kon
— stvar u nepovijesnoj apstrakciji, već zaista kretno shvaćanje povijesnog trenutka uvijek
u 'konkretnoj općenitosti', izlaganju one 'naj prisiljava ka retematizaciji same 'općenitosti'
jednostavnije', 'temeljne' konstelacije koja teorije. Poimanje koje ne postiže nivo ovih
tek omogućuje uistinu konkretno shvaćanje osnovnih 'apstrakcija', ostaje kod lažne kon-
povijesne zbilje — kao što i Marx u Kapitalu krecije 'posebnog', tj. apstraktno-nepovijesno
I izlaže poredak oblika vrijednosti ili osnovni ne problematizira sam općeniti okvir koji ni
potez čovjeka, svjesno-svrhovit proizvodni kad nije ravnodušna/'neutralna' općenitost.
proces u njegovim 'jednostavnim momen Ostajanje unutar datih okvira 'racionalnosti'
tima'. /diskurzivnosti, govora kao znaka, potpuno
nas zaslijepljuje za osnovni Freudov prodor.
O promašenosti prigovora prema kome
Edip djeluje kao nepovijesna apstrakcija koja Daleko od toga da se radi o 'naglašivanju
zatvara put refleksije konkretnih društvenih značenja seksualne, tj. nagonske, prirodne
uslova nesnosne »represije« svjedoči već povi strane u čovjeka' — Freud izlaže učinke po
jesni trenutak njezina 'osvještavanja': tre retka Simbolnog, označiteljske produkcije, već
nutak kada je 'filozofija zakasnila mogućnost tamo gdje se pre njega vidjela prirodna-na-
svoga ostvarenja' (Adorno), kada se ovo ostva gonska 'konstanta' ('seksualni nagon') na
renje slomilo, tačnije izvrglo u svoju suprot koju se tek 'nalažu' mreže Kulture (porodica,
nost, »upravljani svijet«. Upravo ovo osnovno kultivacija/sublimacija nagona 'seksualnim
povijesno iskustvo 'iracionalnosti' svijeta, koji navikama'). Freud radikalno razlučuje polje
bježi ispred 'realne mogućnosti' ostvarenja želje od biologističke problematike 'nagona',
filozofije, carstva slobode, nalaže — ako ga 'umnožavanja' itd., što važi i tamo gdje je
želimo zaista konkretno shvatiti — korak ka stvar 'očito' prirodno određena: muško/žen
'apstrakciji', retematizaciji osnovnih najviše sko nije prirodno/genitalno određeno dvoj-
samorazumljivih pretpostavki (o tome šta je stvo, već označiteljska opozicija s obzirom na
za nas 'sloboda', sreća, mogućnost čovjekove umještaj subjekta u odnosu do falosa (imati/
biti itd.). To su iskusili već Adorno i Hork- /biti). Naravno, falosa kao označitelja. »Ero-
heimer koje je 'iracionalnost' suvremenosti gene zone« nisu prirodno centrirane oko ge
dovela do osnovnih okvira čovjekove misli nitalija, već su uvijek označiteljski nadodre-
i djelatnosti: polovi mit/prosvjetiteljstvo, đene. Stvar je, dakle, upravo suprotna onome
što se uobičajeno pripisuje Freudu (da je sva
114
115
racionalnost ega tek sredstvo 'tamnih nago Ovdje leži osnovna Lacanova subverzivnost,
na'). Sami su 'nagoni' uvijek zahvaćeni iz ovdje padaju sve 'kritike strukturalizma',
vjesnim diskurzom, njima upravlja izvjesna koje pokušavaju — polazeći od prigovora
logika, iako u osnovi drugačija od aristote- 'objektivizma' — pronaći subjekta koji bi
lovske znakovne logike, logika označitelja sa 'totalizirao', 'konstituirao' poredak označi
svim mehanizmima »rada sna«, sažimanjima, telja. Njihova je zadaća, apstraktno uzeto,
premještajima/pomeranjima i višestrukim pravilna i potrebna. Zaista se treba upitati
određenjima. kako je sa subjektom »strukture«. No, ove
kritike samim svojim postupkom vrše lažnu,
»U vremenima kad freudijanska seksual ideološku identifikaciju; kao subjekt »struk
nost još nije bila posvećena, kao nesnosan ture« njima nastupa ideološki, imaginarni,
skandal djelovalo je to što je bila tako 'in spekularni subjekt. Ono što ostaje potisnuto,
telektualna' . . . i ne, kao što se kaže, nagla upravo je užasno iskustvo rascjepa, »simbolne
šavanja seksualnosti u čovjeka«. (E, 522—3). kastracije«, prapotiskivanja koje pogađa (us
Smještaj Freuda u sklop kasne romantike postavlja) subjekta kao cijenu njegova ulaska
sa njezinim opozicijama svjetla razuma i tame u arbitrarni/diferencijalni poredak označi
nagona, slijepe moći, sa njezinim nadmaši- telja. Na taj način možemo objasniti slast
vanjima razumskih shema iracionalnim na kojom ove kritike eksploatiraju tobožnju 'ne
gonima, primjer je lažne identifikacije. Freud, sposobnost' strukturalizma, 'promisliti sub
naprotiv, pokazuje vladavinu slova tamo jekta', njegov tobožnji 'objektivizam', itd.
gdje je prije njega viđen predjezički, bez 'Energiju' ove slasti nesumnjivo oslobađa/
granični, neartikulisani bezdan želje. Freud /razrješava olakšanje zbog toga što smo iz
je za »produkciju ljudi« učinio isto što i bjegli pravo, užasno pitanje subjekta ozna
Marx za »produkciju stvari« sa rušenjem čitelja.
mita homo oeconomicusa, čovjeka klasične
političke ekonomije sa prirodnim potrebama.
Mogli bismo reći da osnovno otkriće La-
canova »povratka Freudu« predstavlja izla
ganje nadovezivanja subjekta na označiteljski
lanac: izlaganje subjekta kojeg pretpostavlja
arbitrarni/diferencijalni poredak označitelja.
To je ono što još ne može shvatiti objektiviz-
mu podložan strukturalizam Levi-Straussa.
Ujedno je, pak, taj subjekt nesnosan za no
vovjekovnu misao spekularnog subjekta.
116
Lacan
i
kritička teorija
Poći ćemo od razumijevanja Freudovog
stava: Wo Es war, soll ich werden. Habermas
ga (u Es), naravno, shvata kroz hegelovski
odnos subjekta spram supstancije, gdje sub
jekt (u značenju ja) nastupa kao obuhvata-
juće jedinstvo koje se procesom analize miri
sa sobom, prepoznaje) priznaje u svome otu
đenom /postvarenom/objektiviranom/'potis-
nutom' drugobitku, Onome, te tako iznova
uspostavlja kao subjektivni totalitet; iznova,
jer izvorno jedinstvo Ja-a i Onoga jeste sam
Ja, Ono je samo njegov otuđeni dio, U La-
cana taj Freudov stav dobiva gotovo supro
tno značenje: ne radi se više o tome da bi Ja
trebalo prisvojiti vlastitu otuđenu supstan
ciju i tako 'ukinuti' Ono, nego se treba u-
pravo oteti tome krugu imaginarnih identifi
kacija, refleksijskog samozrcaljenja i priz
nati Ono za »Kern unseres Wesens« (Freud),
proći kroz iskustvo vlastite decentriranosti,
iskusiti 'naše vlastito središte' kao neko Dru
go Mjesto: Ja trebam (tek) da se pojavim
tamo gdje Ono (već) bijaše. Svaka interpre
tacija treba da prizna prvenstvo 'izvornog
rascjepa' subjekta i njegovog označiteljskog
uzroka, Drugog, te radikalnu ekscentričnost
tog subjekta označitelja (subjekta kojeg re
prezentira označitelj za drugog označitelja)
121
prirodno' sredstvo saopćavanja, govor, te zato
spram subjekta označenog (cogito, subjekta pokušavamo stvar predstaviti gestovima itd.
znaka) koja proizlazi iz prvog. Pre nego što Ovdje bi rebusni postupak označiteljeva rada
kao imaginarni subjekt (Ja) raspolažem zna bio samo vanjski obilazak pri saopćavanju
cima, tj. pre nego što govorim, uvijek sam poruke koju možemo 'prirodno', bez repre
već govoren, upisan/izdat u lancima označi- sivne cenzure, simbolizirati već jezikom
telja, bez nade da ću ikada moći kao Ja 'uki »javne komunikacije«. Ovo svođenje 'poruke'
nuti' ono, ovladati 'vlastitom' označiteljskom nesvesnog na značenjsku intenciju, čije je
reprezentacijom. Jedino na taj način inter nevlastito mjesto simbolizacije svakidašnji
pretacija može zista 'dolaziti na mjesto Onog'. govor »javne komunikacije«, dakako, jeste
Bez početnog priznanja nesvodljive decen- nužan uslov shvaćanja analize kao samore-
triranosti vlastiti postupak analize gubi se u fleksije koja (ponovo) uspostavlja samopro-
psihologiji 'autonomnog Ja-a' kojom se još vidnost Ja-a, ukidajući njegovu decentrira-
više zaplićemo u imaginarna otuđivanja. nost u značenju samootuđenja.
Do ove razlike dolazi zato što Habermas Ako, pak iskušavamo nesvodljivu decen-
— previđanjem označitelja kao diferencijal triranost Drugog Mjesta označitelja spram
nog, paradigme koja ustrajava na Drugome subjekta, onda se pokazuje kako ovo popuš
Mjestu, tj. svođenjem Simbolnog na »sim- tanje pritisku »značenjske intencije«, koji nas
bolizirajuću sposobnost Ja-a« — zatomljuje prisiljava da zaustavimo označiteljsku ana
ekscentričnost učinaka označiteljskog rada lizu, nije ništa drugo do bijeg pred istinom
spram »značenjske intencije« subjekta, tač- vlastite želje, biljeg utjecišta na imaginar
nije: Ja-a. Simptomi nesvjesnog nastaju kao nom nivou značenja koji potiskuje diferenci-
neka vrsta nadomjestka —, pseudo-jezika, ili jalnost označitelja. I upravo zbog diferenci-
kao desimbolirani simboli, zato jer je repre jalnosti, analiza je nužno beskonačna, igra
sivna cenzura subjekta zapriječila formuli upućivanja od označitelja ka označitelju ni
ranje potreba predstavljenih ovim simbolima kad se ne zaustavlja kod konačno pronađene
u svakidašnjem jeziku »javne komunikacije«. 'stvari same', referenta ili označenog prema
Subjekt može to učiniti tek refleksijskim kome bi nas trebali slati svi označitelju, no
postupkom »interpretacije« kojim priznaje koji sam već ne bi djelovao kao označitelj,
(dotad) potisnute potrebe kao svoje vlastite, biljeg odsutnosti.
čija druga strana je, naravno, praktičko-kri-
tički proboj interiorizirane neslobode, druš »Interpretacija nužno ostaje fragmentarna
tvene represije. Habermas bi se, vjerovatno, (i polazi od fragmenta), njezina je sudbina
oslonio na Freudovu usporedbu 'jezika snova' da se zalaže za rekonstruiranje nepopravljivo
sa stanjem u kome ne smijemo upotrijebiti prolomljenog teksta i da pokušava restitui-
123
122
rati njegovo značenje, bez nade da će ikada Freudova primjera sa početka članka o po
proizvesti njegov izvorni oslon.« (Gl. 95). ricanju (Verneinung):
Tekst je nepopravljivo prolomljen, jer taj »'Pitate me ko bi mogao da bude ova
prijelom, gubitak izvornog oslona, njegov us- osoba u snovima. Moja majka to nije'. Mi
lov, uslov da elementi djeluju kao arbitrar popravljamo: Ova je osoba dakle majka ...
ni/diferencijalni označitelji. Ako se analiza Poricanje je jedan od načina kako primiti na
zalaže za rekonstruiranje prolomljenog teksta, znanje ono što je potisnuto.« (GW XIV, 11).
onda to ne znači da je tekst bez prijeloma
ikada postojao i da je sada bespovratno iz Poricanje je rezultat cenzure, ono je ci
gubljen, ili da je uopšte moguć, iako tek kao jena koju potisnuto treba da plati za ulazak
nedostižan 'ideal'. Tekst bez prijeloma ne bi u polje svijesti, odigrava se na nivou svijesti
više bio tekst, Simbolno, bi bilo — kao što i ja-a (moi). Zato treba da se zasniva na pret
to kaže već Freud — »biološka činjenica«, hodnom potvrđivanju (Bejahung) koje ostaje
dakle, samo Reelno koje jedino može zausta potisnuto nesvjesno, no upravo kao takvo
viti interpretaciju. pretpostavljeno. Da svako poricanje pretpos
tavlja logički subjekt koji je unaprijed 'potvr
Samorefleksijom (zrcalnim obratom ka đen' kao subjekt stava, iako se samim stavom
nama samima, gdje ne samo da postoji 'drugi poriče, toga je svijesna već suvremena logi
od drugoga', nego smo mi sami tako reći zr ka, i upravo ovu činjenicu iskorištava u
calno jedinstvo nas samih i drugoga, odsjaj svome 'lukavstvu' Nesvjesno, da bi probilo
nas samih u nama samima) koja per definiti- put u svijest. J e r — kao što piše Freud u
onem znači redukciju rasredištenosti subjek Tumačenju snova — u nesvjesnom negacija
ta, gubitak nivoa označitelja/prapotiskivanja, ne postoji, sve što se javlja u snovima —
jezik postaje u osnovi neutralan medij koji bilo da je 'negirano' ili 'afirmirano' — pred
izvjesne 'motive', 'nagone' itd. kroz simboli- stavlja ispunjenje želje.
zaciju dopušta, druge pak kroz desimboliza-
Već je J. Hypolite ove Freudove misli na
ciju uskraćuje »javnoj komunikaciji«, pri
dovezao na Hegela. I zaista, zar one sasvim
čemu granicu dopuštenog/simboliziranog od
jasno ne ukazuju na to kako tek svijest,
ređuje jeziku nadređena instancija 'interiori-
svjesni subjekt, donosi snagu negacije koja
zirane' društvene cenzure, pri čemu ostaje,
probija prirodni kontinuitet, kako je Nes
dakle, neeksplicirano kako sama simboliza-
vjesno kao carstvo pukog potvrđivanja, po
cija kao takva mijenja ustroj 'motiva', 'na
zitivne datosti bez snage negativiteta, što će
gona' itd. Zato jezik in ultima analysi još
reći: vladavina principa zadovoljstva bez ne
uvijek djeluje kao medij u značenju sred
gativiteta (najprije) rada koji oblikuje tako
stava. Objasnimo ovo, polazeći od slavnog
da odlaže zadovoljstvo, Nesvjesno u svojoj
124 125
Bejahung koju je Freud postavio kao prima
apstrakciji spram snage negacije svjesnog ran proces u kome korijeni atributivni sud i
subjekta, upravo još neposredna supstanci- koji nije ništa drugo do li prvobitni uslov
jalnost puke prirode? Lacanu se ovdje otvara toga da se nešto reelno otvara raskrivenosti
radikalno drukčiji put: negacija, poricanje o bitka ili, ako upotrijebimo govor Heideggera,
kome je dosad bilo govora, nije protivpol da mu se dopušta biti.« (E, 387-8)
spomenutom potvrđivanju (Bejahung). Ova
nesvjesna Bejahung nije stavu poricanja si Tom »prvobitnom simbolizacijom« reelno
metričan afirmativni stav, ne radi se o od ulazi u jezičku mrežu, nastupa kao elemenat
nosu alternative Bejahung/Verneinung unu označiteljske artikulacije, što će reći: kao
tar istog polja, na istom nivou (npr. 'To je diferencijalni 'arbitrarni' element. Zato se ni
moja majka'/'Moja majka to nije.'), nego je izdaleka ne radi o neposredno-prirodnom
Bejahung upravo ona osnova, pretpostavljena kontinuitetu onoga što je 'bez odnosa'. Ovo
kod obaju članova alternative afirmacija/ne je, naprotiv, baš Reelno koje je probijeno sa
gacija, ona ista, čvrsta 'majka', bilo da je Bejahung kao »prvobitnom simbolizacijom«.
stavom afirmisana ili poricana. (Negacija kao Sto znači da je već u toj Bejahung i te kako
Verneinung ostaje, dakle — hegelovski re prisutna izvjesna 'negacija' koja, naravno,
čeno — razumska negacija koja čuva subjekt nije ništa drugo nego sama simbolna kastra
stava čvrstu pretpostavku.) Kakva je onda cija, »nemogućnost Reelnoga«, nastup objekta
priroda ove Bejahung, budući da ona nije a, bezdana Stvari same kao svog vlastitog
isto što i afirmacija u stavu, nego ono pre- nedostatka.
đašnje 'potvrđenje' kao pretpostavka svakog »Ako reelno dolazi na dan bitka, i razli
poricanja ili afirmisanja? Bejahung 'potvr kuje se u različitost bića u mjeri u kojoj se
đuje' sam upis onoga o čemu se radi (npr. upisuje u jezičku mrežu«, ako dakle dolazi
jedne 'predstave', reprezentacije objekta želje) do »prvobitne simbolizacije«, »zar ne treba
u mrežu označitelja, taj je element 'potvrđen' dodati da je to otvaranje također nadomješ
kao označitelj, uključen u označitelja, nes tanje koje čini da na mjesto reelnog stupa
vjesnu paradigmu. Jednako izvoran protivpol Stvar kao prazno srce istosti gdje se ipak sa
toj »symbolisation primordiale« nije pori biru reprezentacije« (Saf, 257),što znači da su
canje koje se kreće unutar njezinog polja, ove »reprezentacije« već označiteljski/dife-
nego tek isključenje (Verwerfung/forclusion) rencijalni tragovi. I upravo ovdje potpuno
izvjesnog elementa iz polja označiteljske ar promašuju shvatanja koja je u Nesvjesnom,
tikulacije: kao poretku gdje vlada Bejahung bez nega
cije, gdje vlada načelo zadovoljstva, gledaju
»Verwerfung je odsječen dakle od svake još neposredno-prirodnu supstancijalnost, pu-
manifestacije simbolnog poretka, dakle od
127
126
noću nagona bez elementa potiskivanja, po /Verdichtung) mehanizmima rada sna. Ova
kojima, dakle, elemenat potiskivanja, »kul je razlika neurotičkog potiskivanja (Verdran-
ture«, itd., nastupa tek probojem prepuštanja gung) i psihotičkog isključenja (Veriverfung).
neposrednom spontanitetu načela zadovolj 'To nije moja majka' je potiskivanje, jer je
stva svjesnom instancijom ja-a koje ovladava majka unaprijed 'potvrđena', psihotičar bi
svojim nagonskim osnovom, koji se odriče pak nesnosnu reprezentaciju majke prosto is
neposrednom zadovoljenju itd. i tako — kroz ključio iz polja Simbolnog, na njezinom bi
ovo otuđenje od neposredne prirode — pos mjestu ostala »čista i jednostavna rupa« (E,
tiže slobodu. Ta shvatanja promašuju, jer ne 558) od odlučnog značenja: psihotičaru nije
vide kako je već ono što u njih ulazi kao ne- uspjelo uključenje u poredak Simbolnog, dok
posredno-prirodna supstancijalnost načela za neurotičar unutar tog poretka potiskuje oz
dovoljstva i te kako 'kulturno', kako se nivo načiteljske reprezentacije nesvjesne želje.
načela zadovoljstva konstituiše tek kroz Be- Potiskivanje nije desimbolizacija, kao takva
jahung kao »prvobitnu simbolizaciju«, dakle, pokazuje se jedino iz poistovjećivanja oz-
gubitak 'prvog objekta želje', prapotisk'ivanje. načitelja, Simbolnog, sa znakom; simptomi se
(Znamo i razlog tog previđanja: bijeg ispred tvore upravo prema označiteljskim mehani
nesnosnog iskustva paradoksa/'iracionalnosti' zmima 'rada sna' (metaforički nadomještaji,
želje, istovjetnosti Zakona sa željom.) metonimički premještaji itd.).
Na Bejahung, što će reći prapotiskivanje, Tako se alternativa Bejahung /Veriverfung
simbolnu kastraciju, čiji je nosilac Ime Oca, »upisuje u samu prirodu čovjeka, u prvobit
ne pristaje psihotičar koji 'isključuje' (ver- ni nesklad između ja-a i bitka koji od čovjeka
wirft) Ime Oca. »Sama otvorenost i time zahtijeva da izabere to da je čovjek« (Lacan),
bitak psihotičkog subjekta kao povijesnog da 'izabere' »prvobitnu simbolizaciju«, da
odlučno su zatvoreni početnim isključenjem pristane na simbolnu kastraciju, prapotiski
tog elementa« (L, 144), tj. Imena Oca. Od vanje. Treba naglasiti i 'ontološki' domašaj
ovog treba strogo razlikovati neurotičke u- ove alternative, jer je ona najuobičajenija,
činke označiteljeva rada (snovi, vicevi, psiho svakidašnja 'realnost' okolnog svijeta uspos
patologija svakidašnjosti, same neuroze u tavljena, dopuštena, 'potvrđena' pristankom
užem značenju itd.) gdje je ono potisnuto već na »prvobitnu simbolizaciju«:
unaprijed 'potvrđeno', dakle, priznato, simbo »Prema ovome shvaćanju, realnost u uobi
lizirano, istrajnjuće na 'Drugoj Sceni' potis čajenom značenju dostupna je subjektu tek
nute označiteljske artikulacije, iako prodire kao naknadni učinak izvjesnog postupka sim-
u svijest tek kao poricano ili kroz obradu me- bolizacije: postoje li smetnje u tom procesu
tonimijskim / metaforičkim (Verschiebung / simbolizacije, onda se one pokazuju također
128 129
kod subjektovog odnosa spram realnosti.« ono smijemo li tako reći — pred-ontološko
(S. Weber, 48). ništavilo, samo nemoguće Reelno.
Majka je zabranjena, tj. potrebna je žrtva, Zbog ove 'konstitutivnosti' Simbolnoga,
da bismo spram bića stupili u odnos/distan- »svmbolisation primaire« je ujedno »histori-
ciju, da bismo se smjestili u samu onu otvo sation primaire« (E, 261). »Nesvjesno je povi
renost svijeta, slobodne čistine, o čemu go jest«, kaže Lacan odgovarajući na Sartreov
vori Heidegger. Upravo kroz »prvobitnu sim- prigovor o nepovijesnom značaju struktu
bolizaciju« kao »nemogućnost Reelnog«, kroz ralne psihoanalize. Povijest postaje označi-
gubitak neposredne stopljenosti sa reelnim, teljskom poviješću, intersubjektivnom 'pri
'otvara se svijet', svijet bićo za razliku od čom' označiteljskih premještaja/sažimanja,
'zatvorenosti' reelnog. Zato nije dovoljno od prijenosa/ponavljanja, gdje »nije toliko bitno
ređenje čovjeka kao animal rationale ili sym- znati da li se izvjestan događaj 'u realnosti'
bolicum ili . . . gdje se na zajedničkoj pod desio ili ne koliko otkriti kako ga je subjekt
lozi sa životinjama (animal) uzdiže njegova mogao artikulisati u označitelje, što će reći
differentia specijica: to što u čovjeka nastupa verifikovati mu 'scenu' izvjesnim simpto
kao animal, već se kreće na nivou bića koji mom« (LF, 234). Ovu instanciju upisa u
— u razlici spram reelnog — otvara nastup 'scenu', teatar označitelja kao mjesta istine,
Simbolnog. Drugim riječima, 'strukturalizam' previđa — uprkos istoj riječi — Lorenzerovo
bi upravo da obori razliku Priroda/Kultura shvaćanje analize kao »sceničkog razumije
u njezinoj samorazumljivosti, iskušavajući je vanja« koje, s jedne strane, već iskušava da
kao simbolnu, već 'kulturnu' opoziciju, u kojoj je »zbilja, kakvom je saznajemo u psihoana
je svaki član određen razlikom spram sup lizi, simbolička zbilja pacijenta« (Sprachzer-
rotnog člana (Levi-Strauss). 'Zbiljska čo storung und Rekonstruktion, 54), ali, s druge
vjeku prethodna priroda' samo je nedostupno strane, još uvijek pretpostavlja da odstranje
Reelno, nemoguće. nje smetnji u »jezičkoj igri« traži prekora
Simbolna kastracija jeste dakle 'gubitak čenje jezičkog nivoa u širi, obuhvatajući
koji otvara svijet' — njezin je prag, prag sklop međuljudske interakcije (i produkcije).
Zakona/Zabrane, neprestupiv, neprestupiv ne 'Scena' Lorenzeru ne znači Drugu Scenu (po
zato jer bi 's one strane' čekala punoća Stvari tisnute) označiteljske artikulacije, nego scenu
same bez gubitka, već zato jer 's one strane' 'realne' međuljudske interakcije, npr. realni,
doslovno nije ništa, jer tek gubitak sve doje, no zbog (društveno uslovljene) nesnosnosti
jer se radi o gubitku koji kao gubitak otvara traumatički događaj rane mladosti na nivou
čistinu. Ništa koje je 's one strane' nije ništa interakcije dijete/majka/otac. Zato on još
od bića koje bi upravo bilo sam bitak, već ne vidi kako »odlučuje jedino uključenje
130 131
ovih s c e n a . . . u poredak simbolnog i odjed žiti kao oblikovana, simbole stvarajuća in
nom izvršeno upovijesnjenje (Vergeschichtli- stancija« (S. u. R., 76). Simboli u pravom zna
chung)« (L, 148), a ne njihova 'realnost'. Da čenju riječi mogu biti jedino svjesne repre
izbjegnemo koban nesporazum: nije 'svejedno zentacije, nesvjesne/potisnute reprezentacije
šta se realno događa', nego je stvar tek u tek su »klišei«, tj. puke ispražnjene forme
tome da se 'realnost' učlanjuje u lanac ozna- simbola, desimbolizirani simboli: »Pacijent
čitelja, 'postaje-povijesnom', dijelom onoga qua neurotičar stoji izvan jezičkog« (ibid. 70).
što je Freud — ne baš primjereno — nazvao Zato Habermas i Lorenzer mogu kao kritič-
»psihička realnost«, upravo svojim označitelj- ko-praktičku svrhu postupka analize izložiti
skim domašajem. Isti 'realni' događaj (npr. model »javne komunikacije« bez gospodstva,
izvjesno traumatičko iskustvo) može u povi model neprijelomljenog totaliteta »jezičke
jesnoj zbilji nastupati posve različito, zavisno igre« koja može da simbolizuje sav nagonski
od načina njegove simbolizacije. I nisu ove sadržaj sve potrebe.
simbolizacije tek 'različite interpretacije re- Od osnovnog je, pak, značenja uviđanje
alno-istovjetnog'. Sama je ova 'realna isto veze (čak istoznačnosti) između Habermasova
vjetnost' već fetišistička iluzija, budući da i Lorenzerova previđanja »prvobitne simbo
je sve 'realno' već obuhvaćeno Imaginarnim lizacije« i njihova očuvanja — u obliku »uto
i tako simbolno posredovano, uistinu Istovjet pističkog ideala« — »projekta sreće« kao
no/Jedno upravo je ono nemoguće. Reelno. »neprijelomljene komunikacije«, pogovora
Ovo znade već fenomenologija kao ispunjena bez potiskivanja i gospodstva. Jer »prvobitna
misao Imaginarnog koja probija fetišizam simbolizacija« nije ništa drugo do samo pra-
'realnosti'. Žena kao predmet požude i 'ista' potiskivanje koje otvara želju. Isto onako
žena kao predmet anatomije doslovno nisu kako previđaju nivo označitelja, oni proma
ista stvar, stvar (das Ding) uvijek nedostaje, šuju paradoks želje, njezinu istovjetnost sa
uvijek nastupa kao »prazno srce istosti« nas Zakonom/Zabranom. Taj identitet dvaju pri
red reprezentacija. vidno različitih prigovora kritičkoj teoriji: 1.
Lorenzerova »interakcija«, iako simbolna, da ona previđanjem specifičnog nivoa označi-
ostaje zato na imaginarno-realnom nivou teljske prakse prebrzo transponuje jezik u
uzajamne djelatnosti »zbiljskih subjekata«, 'društvene odnose' koji žive kroz njega, koji
gubi, se nivo Drugoga. Zbog tog ostajanja vladaju njime, 2. da promašuje, istiskuje
kod znaka, za Lorenzera, potiskivanje — na 'protivurječni'/'iracionalni' značaj želje koja
suprot Lacanu koji ga shvaća kao premještaj prije svakog zadovoljenja traži samo potiski
unutar poretka Simbolnog — znači »desim- vanje, popuštajući naivno prosvjetiteljskoj
suprotstavljenosti »potrebe« i »represije«. Taj
bolizaciju«. »Jedino je Ja«, o koji smije »va-
132 133
se identitet zasniva u značaju same želje koja zički sistem na restrukturaciju, već 'iz samog
je vazda želja Drugoga, koja izrasta tek na sebe', jer upravo je njegova 'autonomna' odre
mjestu Drugog/Simbolnog. Uviđanje speci- đenost nad-određenost, svagdašnja 'konkret-
fičkog nivoa označiteljske prakse nalaže ra na'/povijesna' određenost same apstraktno-
dikalnu retematizaciju osnovnih pojmova 'slo -općenite određenosti. Označiteljskost povi
bode', 'sreće', 'samosvrhe', itd. jesti, to će reći: povijest nije tek prošlost, ono
što možemo objektivisati' kao 'prošlo stanje'
Zato Habermas i Lorenzer još uvijek pro
već — ako tako možemo reći — ono djelatno/
mašuju već nagovještenu istovjetnost »sim-
bivše, ono još u suvremenosti djelatno kao
bolizacije« sa »historizacijom«. Povijesnost
određujuće mjesto nas samih, kao naše »tran
Lacanove misli, povijesnost i ne tek genetski-
scendentalno mjesto«. 'Prvenstvo sinhronije
-evolucionistički historizam, — nasuprot ra
nad diahronijom' smjera upravo na našu
širenom 'nesporazumu' o prvenstvu sinhro
vlastitu povijesnost, na nemogućnost od po
nije nad diahronijom, kao biljegom nepovi
vijesti izuzetog, 'objektivnog' posmatranja
jesnog značaja strukturalizma — odlučuje se
diahronog sleđenja razdoblja. Kao da nije
upravo ovim prvenstvom sinhronije. Ne samo
već mjesto odakle govorimo/mislimo mi sami
da između Lacanovih izjava »Nesvijesno je
zahvaćeno tom istom poviješću (koja tek time
povijest!« i »Nesvjesno je označitelj« (tj. sin-
postaje povijest, a ne puka evolucija), kao
hrona paradigma) ne postoji suprotnost, one
da nije po tom povijest — pre no što nastupa
su tek dvije strane istoga: Povijesnost ozna
kao diahrona evolucija, sleđenje faza itd. —
čitelj a. To će reći: nemogućnost jedne-jedine
uvijek već sinkrona, nasred našeg vlastitog,
Paradigme, simetrije/ravnoteže bezvremenite
'suvremenog' mjesta djelatna snaga bivšeg. I
matrice koja bi zahvatila cjelokupnost vre
jedini 'medij' ove povijesne snage bivšeg je
menitih premještaja kao svoje 'varijante';
riječ.
ali je bitno to da taj idealistički fantazam —
čije tragove nalazimo još u Levi-Straussa — Najjasnije se to ispoljava kod samog pos
nije zapriječen 'empirijom koja uvijek nači tupka analize. Stvar nije prosto u tome da
nje sistem' itd. već, tako reći, samim osnov dovodimo-do-svijesti 'traumatički događaj
nim potezom 'autonomne' simbolne određe rane mladosti', da prisvajamo vlastitu povi
nosti: nadodređenošću svagdašnjim asimet- jest u genetičkom, evolucijskom značenju,
rijskim/neravnotežnim prijenošenjem para da tako na sceni svijesti ispunjavamo praz
digmi. Drugim riječima, označitelj nije po nine na mjestima gdje bi trebali nastupiti
vijestan u vanjskome značenju, zbog toga 'uzroci' simptoma, da postanemo svjesni cje
što bi transcendentna (društvena itd.) kon line tog 'kauzalnog neksusa' — već u tome
stelacija, svojim mijenjanjem, prisiljavala je- da taj 'traumatički događaj' koji se npr. pri-
134 135
silno ponavlja u našem neurotičkom simp označiteljski upis 'rane traume', koji se pri
tomu dovodimo-do-riječi u njegovoj označi- silno ponavlja simptomima, nije 'protekao'
teljskoj dimenziji, u tome kako se upisuje u ništa više od samoga simptoma. Ako je pak
označiteljsku artikulaciju i koja je pak 'sin- tako, onda je teorijski rezultat psihoanalize
hrona', ovdje-i-danas djelatna, određujući upravo suprotan uobičajenom mnijenju o
moje sadašnje stanje. Stoga i nije toliko tome kako ona afirmiše 'vladavinu prošlosti
važno znati kako se taj traumatički događaj nad sadašnošću': da istina leži u realnosti, u
'zaista zbilo', koliko izložiti način njegova ar- realno/prošlom traumatičkom događaju kao
tikulisanja u 'sinhronoj', ne prošloj para onoj 'stvari samoj' od koje polaze svi simp
digmi. Freud govori o sećanju, tragu, utisku tomi, koja kao polazni uzrok pokreće čitav
kojeg u nesvjesnom ostavlja taj događaj. Pa sklop svojih učinka. To nije ništa drugo do
i sama misao o traumatičkom psihičkom li fetišistička samoprevara koja previđa oz-
utisku koji može sudbonosno odrediti naš načitelja kao mjesto istine, koja previđa kako
životni put nije ništa novo. Odlučna je tek »jedino riječ svjedoči o tom radu snaga proš
Lacanova 'specifikacija', njegov dodatak: »U losti« (E, 256), tj. koja previđa kako odlučuje
drami, impresija važi jedino kao označitelj- jedino upis tog događaja u svaki put 'sin
ska« (P, 205). Način na koji 'prošlost odre kronu', a ne 'prošlu' mrežu označitelja, kako
đuje sadašnjost' nije ni mehanički ni 'organ je nasuprot fetišističkoj iluziji upravo 'sa
ski' kauzalni neksus, nego jedino upis ovih dašnjost' ,sinhronija označiteljske paradigme,
»impresija« u mrežu označitelja, njihovo us ona koja 'vlada prošlošću', koja može tako
trajanje na Drugome Mjestu označitelja. reći unazad, uzvratno mijenjati (označiteljski)
Ukratko: u mehaničkoj, prirodnoj, itd., uop- domašaj 'prošlog'. Ili, da opet navedemo
šte ne-označiteljskoj kauzalnosti, prošli je uz Adorna:
rok baš prošao, u diahronom sijedu stupa na »Kasnije otkrivena sredstva i oblici glaz
njegovo mjesto učinak itd., u nesvjesnom je benog oblikovanja dotiču i mijenjaju tradi
pak na nečuveni način uvijek 'sve ovdje' (tač- cionalna sredstva, prije svega pak oblike su-
nije: tamo, na Drugome Mjestu istine) kao vislosti, koje ona tvore. Svaki trozvuk što ga
potisnuta označiteljska artikulacija. Nije neki skladatelj danas još uporabi zvuči već
stvar u nekakvom 'poricanju povijesti', već u kao negacija u međuvremenu oslobođenih
činjenici da je u pravoj povijesti (u razlici disonanca. On više nema neposrednosti koju
spram puke evolucije) tako reći 'sva prošlost je nekad imao i koja se potvrđuje njegovom
svagda ovdje'. Puka evolucija zapravo uopšte današnjom uporabom, nego je nešto povi
ne poznaje 'snage prošlosti' jer je u nje proš jesno posredovano... Nema nikakvog pra-
lost upravo — prošla. 'Izvorna' paradigma, smisla koja bi trebalo ponovno uspostaviti u
glazbi.«
136 137
To znači strukturalističko 'prvenstvo sin- nost — kao što npr. klasični tonalitet poslije
hronije nad diahronijom': suvremena sred otkrića atonalnosti nije više ista stvar kao
stva mijenjaju tradicionalna, o značenju koje prije toga, tako i sam potisnuti označiteljski
za nas posjeduju tradicionalna sredstva odlu sklop kroz postupak analize prestaje biti to
čuje suvremena, 'sinhrona' konstelacija koja što on bijaše prije toga. Dakle, u neposred-
tako reći 'mijenja prošlost'. 'Suvremenost' no-praktičkoj 'izmjeni stvari same'.
nisu tek nova sredstva nasuprot starima, 'su »(17 analizi) kazano tematizuje druga, za
vremenost', to su nova sredstva zajedno sa tomljena stanja stvari, ne ona koja su dostup
njima odgovarajućom 'prošlošću' koju 'una na neposrednom, uviđaju. Na taj način, uslov
zad' mijenjaju. Tek je to prava povijesnost: je ostvarenja 'pune riječi' govorna aktuali-
nije samo — kako to vole da kažu evolucio- zacija tako unesrećenog i dotad nesvjesnog
nisti, historicisti itd. — Novo ono koje 'dobija pogovora. No ova restitucija prošlog života
značenje jedino iz razlike spram Starog, na pretpostavlja aktualizaciju (die Vergegenwar-
osnovi Staroga' itd., nego važi i obrnuto. Evo- tigung) u aktualnom pogovoru koja određuje
lucionističko shvaćanje povijesti, kao uza sam taj prošli život u njegovoj istini.... Nije
stopnih stanja Novog koje se nadovezuje na tek sada bivstvujuće u svome bitku određeno
Staro, nepovijesna je iluzija koja previđa svaki put bivšim već je samome sada biv-
kako je nama Staro povijesno dato jedino stvujućem u njegovoj sinkronoj jezičkoj pre-
kroz nesvodljivu posredovanost sa Novim. pletenosti svojstven izvjestan način retrospek-
Ovdje se poklapaju strukturalistički i Ador- tivnog utjecaja na određenje onog što neka
nov pojam »fetišizma«: fetišizam apstrahuje konačno bude zbiljsko.« (L, 141-2)
od ovog posredovanja, svagdašnjeg 'sinhro-
nog' konkretno-povijesnog totaliteta, on ne Bitna dimenzija govorne aktualizacije
vidi kako danas, poslije otkrića atonalnosti, analizom nije dovođenje-do svijesti: »resti
klasični tonalitet doslovno nije više ista stvar tucija prošlog života«, osvještavanje potis
kao nekad. nutog sadržaja itd., već dovođenje-do-riječi:
ova »govorna aktualizacija«, ako nije puko
Zato i osnovna dimenzija analize nije u teorijsko saznanje potisnutih sadržaja, ujedno
tome da shvatamo, 'objektivišemo', postane- je praksa, ona kao aktualizacija prošlog, ob
mo-svjesni dotad potisnutog označiteljskog jekta analize, potisnutog sadržaja, iznova od
sklopa (iako — kao kod Habermasa — samo ređuje, mijenja sam taj sadržaj u njegovoj
osvještavanje nastupa kao praktički čin), već istini, pošto je taj sadržaj uključen u novu
u tome da — pošto i za samu analizu važi »sinhronu jezičku prepletenost«. Povijesnost
'prvenstvo sinhronije nad diahronijom, vlas se pokazuje upravo time što se 'povijesna
tita zahvaćenost 'objektom', vlastita povijes- zbiljskost' događaja određuje/odlučuje nak-
138 139
nadno. To, pak, zato jer se sama analiza kreće toanaliza je u strogome značenju nemoguća,
na nivou riječi, označiteljske prakse, jer je jer iako analitičar 'analizira samog sebe',
dino na tom nivou ona može 'izmijeniti samu iako se, dakle, analiza vrši bez imaginarno-
prošlost'. Analiza nije spoznavanje/osvješ- -drugog ('O'), ona pretpostavlja Drugoga (što
tavanje istine, ona je neposredno samo doga će reći, obzirom na imaginarnu-dualnu rela
đanje istine, ona je istina. ciju ja/ti, Trećega) kao rasredišteno mjesto,
Na Freudovo pitanje: zašto osvještavanje prema kome se obraća analizirani.
potisnutog nije uvijek samim tim i ozdrav 'Prvenstvo sinhronije nad diahronijom'
ljenje?, Habermas odgovara razlikovanjem zapravo nije ništa drugo do li sama nemogu-
apstraktno-teorijskog osvještavanja, 'objek nost metajezika, nemogućnost da subjekt iz
tivne spoznaje', i praktičkog čina samoreflek- 'objektivnog', označiteljskoj povijesti izuze
sije, gdje samo osvještavanje djeluje kao
tog mjesta izgovori vlastitu povijest. Kod
/samo/promjena. Na taj način on — kao i
svakog govora 'o' povijesti, povijest je uvi
cjelokupno usmjerenje unutar marksizma
koje naglašuje neposredno-praktički značaj jek već ovdje i nas same određuje. Na isto
same teorije (npr. mladi Lukacs) — ostaje — dakako na bitno drukčijem nivou — smje
obilježen idealizmom, potiskivanjem nivoa na ra Marcuseova misao o slobodi kao uslovu
kome je postupak analize zaista 'praksa': oslobođenja: bez poimanja nužnosti, tog po-
»... radi se o prelazu-ka-riječi, ne prelazu-ka dudaranja djelatne promjene razmjera (»oslo
-svijesti« (P, 206). Analiza je 'praktička' uko bođenja«) sa samopromjenom (postizanjem
liko postigne nivo »pune riječi«, riječi koja vlastite »slobode«, probijanjem 'unutrašnjih'
evocira istinu, istinu označitelja. Samo os lanaca ideologije), materijalistički nauk »za
vještavanje nikad nije neposredno praktičko, boravlja da ljudi mijenjaju okolnosti i da sam
praktička je jedino (samo) promjena označi odgojitelj treba da bude odgojen. Zato je on
teljske konstelacije, zbivanje (označiteljske) prinuđen da podijeli društvo na dva dijela
istine. I pošto je označitelj inter-subjektivitet, — od kojih je jedan uzvišen nad njime« (Tre
od odlučnog je značenja kako Habermas — ća teza o Feuerbachu). Taj nauk zaboravlja
uprkos naglašenoj nesvodljivosti 'dijaloške' kako misaona sloboda spram postojećeg, dis-
simbolne interakcije na 'monološki' govor po tancija spram otuđenog univerzuma, ostaje
zitivnih znanosti, iza kojeg stoji interes teh neposredovana pozicija 'uzvišenosti nad druš
ničkog raspolaganja — previđa nužnost, os tvom' i iznova zapada u ideologiju ako ne
novnu dimenziju intersubjektiviteta samog reflektira put kojim je sama izrasla iz posto
procesa analize. Previđa, naravno, samim nje jećeg univerzuma, ako i sebe ne reflektira
nim svođenjem na model samorefleksije: au- kao 'misli mislećih ljudi', ljudi u njihovoj
140 141
povijesnoj konkreciji, sa određenim mjestom »označiteljsku artikulaciju«, tj. formalizam
u podjeli rada itd. sintaktičkih i stilskih analiza — ne apstra-
Rekli smo: na bitno drukčijem nivou, jer huje sadržajnu određenost društva koje »vla
je ovdje ekscentričnost 'sinhronog' mjesta da svojim jezikom«? Prvu pomisao protiv
nas samih ipak ukinuta (samo) refleksijom tog tumačenja pruža Marcuseov vlastiti pri
vlastitog mjesta u društvenom totalitetu, govor pozitivističkoj analizi da ona izolira
čime se krećemo na imaginarnom nivou sub- jezik »od onoga što u njemu nije izraženo
jekt-objekta, samostvaralačke djelatnosti iako ono pripada postojećem univerzumu ra
društvenih individua, društvenog subjekta suđivanja kao elemenat i faktor smisla« (JČ,
koji se produkcijskim procesom objektivira, 166). Tako isključeni »čimbenici koji proiz
posreduje sa objektivnošću i tako 'stvara svoj vode situaciju i ponašanje ljudi koji govore
vlastiti povijesni svijet' u kome se prepoznaje. (ili ćute) u datoj situaciji... univerzalni, širi
Klasični lik historijskog materijalizma još kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji
promašuje označiteljsku praksu kao vlastiti daje govoru njegovo značenje« (JC, 171), ni
nivo 'prvenstva sinhronije nad diahronijom'. kada nisu neposredno jezik-transcendirajući
Najjasnije se to vidi kod samog Marcusea i obuhvaćajući društveni životni procesi. Ako
čije stavove u (JČ) o prirodi jezika gotovo je to svijet »gasnih komora i koncentracionih
da možemo uzeti kao parafrazu Marxovih logora, Hirošime i Nagasakija, američkih ca-
misli iz Njemačke ideologije o jeziku zbilj dillaca i njemačkih mercedesa...«, no ujedno
skog života«, o tome kako metafizičko osamo- »i to da da su sve te stvari pretpostavljene ili
svojenje (privid osamosvojenja) misli spram pak zaboravljene, potisnute« (JC, 171), — i
zbiljskog životnog procesa — pošto je govor odsustvo ove potisnute dimenzije u značenj-
neposredno bivstvovanje misli — ujedno obi skome polju svakidašnjeg govora pretpos
lježava osamosvojenje jezika spram tog pro tavlja još dublje odsustvo povijesnih čimbe
cesa, zbog čega nastupa ideološki problem nika koji određuju ovo pozitivno dato zna-
prekoračenja bezdana između 'riječi' i čenjsko polje, našu ideološku svakidašnjicu,
'stvari'. kao i ono što u njoj ostaje potisnuto — onda
Odavde bismo mogli vrlo lako osuditi to u svakidašnjem značenjskom polju odsu
strukturalizam. Zar 'stavljanje u zagrade' tno/potisnuto samim tim još nije neposredno
stvari same, ograničenje na poredak Simbol- vanjezički čimbenik. Da i odsutno, ono što u
nog u njegovoj autonomiji, nije jasan primjer neposredno-pozitivnom značenjskom polju
osamosvojenja jezika, njegova ideološkog izu- »nije izraženo . . . pripada postojećem univer
zimanja iz konkrecije zbiljskog životnog pro zumu rasuđivanja kao elemenat i faktor smi
cesa? Zar strukturalizam — ograničenjem na sla«. Što će reći, da i odsustvo igra 'pozi-
142 143
tivno'-određujuću ulogu, upravo je u tome analiza se nadovezuje upravo na bjeline, pra
osnovni potez poretka označitelja. Takvo od zna mjesta tog polja, i odavde raskida njegov
sustvo pretpostavlja, dakle, pređašnje 'potvr- ideološki »krpež«, prodirući u Drugu Scenu
đenje', simbolizaciju odsutnog/potisnutog e- potisnutog koje svom odsutnošću tek omogu
lementa. Poredak Simbolnog nije tek 'pozi ćuje pozitivno značenjsko polje.
tivno dati' univerzum rasuđivanja nego — Uopće se u prigovoru prema kome struk
kao što smo već rekli — cjelina onoga što turalistička afirmacija 'autonomije' Simbol
on jeste i onoga što on nije, pri čemu je ova nog ideološki osamostaljuje jezik, isključu
odsutnost određena odsutnost. Ako i ono što jući ga iz posredovanosti sa zbiljom druš
nedostaje djeluje kao »faktor smisla«, on tre tvene prakse itd., radi o lažnoj identifikaciji
ba da bude upravo kao odsutno već ulančano onog 'realnog', kojeg zaista 'isključuje' Sim-
u označiteljsku artikulaciju. Jer bez ove sim bolno, tj. Reelnog/Nemogućeg/Užasnog/Jed
bolizacije, ono ne bi ni bilo faktor smisla, nog, i (već imaginarne, simbolno, posredo
već bi ostalo posve jednostavno/neposredno vane), 'društvene realnosti'. Upravo je 'auto
odsutno, njega prosto ne bi bilo. 1 nomija' Simbolnog jedino mjesto, gdje se
čuva odnos spram Reelnog s one strane sve
Marcuse, pak previđa taj nivo »prvobitne 'realnosti'.
simbolizacije«, upisivanja u mrežu označitelja,
on ostaje na nivou znaka, zato kod njega i Formula o 'društvenom sadržaju koji živi
tematizacija onoga što nije izraženo, što je u jeziku' u osnovi promašuje diferencijalnu,
potisnuto, nastupa neposredno kao korak u dakle, označiteljsku artikulisanost samog tog
asimbolni, jezik transcendirajući/obuhvata- 'sadržaja', 'zbiljskog života' gdje bi smo tre
jući »univerzalni, širi k o n t e k s t . . . koji daje bali prevazilaziti imanentno-znakovni nivo.
govoru njegovo značenje«. Njegova kritika Simbolno je sama jezgra, 'srce' društva, ne
apstraktnog formalizma jezičke analize poga tek 'medij' društvenog života. Ni jedno pre-
đa jedino neopozitivizam, ne strukturalizam. vazilaženje strukturalističkog »formalizma«
Strukturalna analiza a priori, samim svojim prosto ne govori o istoj stvari: ono govori o
postupkom, probija ograničenje kako na for- znaku, ne o označitelju.
malno-sintaktičku strukturu znakova tako i Zato potpuno prihvaćamo definiciju ideo
na pozitivno značenjsko polje, (strukturalis logije Umberta Ecoa (jednog od autora koji
tički rečeno) polje »imaginarnoga«, jer prava pate od rješavanja pseudopitanja »prevlada
vanja formalizma« strukturalne analize): fi
1
Tako stoje stvari i kod Althusserove analize nalna/totalna konotacija, sfera značenja, 'lo
Marxova čitanja klasične političke ekonomije. Ono što gički' prethodi označiteljskoj artikulaciji,
ona 'ne vidi', nije prosto vanteorijska 'zbilja', već ono
ne-viđeno njezinog vlastitog polja viđenja; samo je iako postoji samo kao izražena jezikom. Pri-
njezino ne-viđenje način viđenja.
144 145
hvaćamo, ali sa očuvanjem njezine 'negativ zaista da postane tek racionalno omogući
ne konotacije' lažne svijesti, previđanja mje vanje zadovoljstva. »Načelo zadovoljstva se
sta Istine, označiteljske prakse: višak-smisla, proširuje na svijet. Eros ponovo definira um
označeno-više koje je sama ideologija, po u svojim vlastitim terminima. Razborito je
javljuje se na mjestu označitelja-manje, tač- ono što podržava poredak zadovoljenja.« (EC,
ka je potiskivanja vlastite istine, označitelj 180). Iracionalan autoritet represivnog uma
ske artikulacije koja ga (nad)određuje. Ideo time ustupa mjesto racionalnom autoritetu
logijom nije istisnuta i krivotvoreno repre
koji — »zasnovan na spoznaji i nužnosti« —
zentirana asimbolna infrastruktura produk
štiti život i omogućuje zadovoljstva. »Ako
cijskog procesa, već i infrastruktura same
nadgradnje, označiteljska praksa koja ostaje dijete osjeća 'potrebu' da pređe ulicu kad god
netematizovana, kako u neopozitivizmu tako mu se svidi, potiskivanje te njegove 'potrebe'
i kod Marcusea. nije potiskivanje ljudskih mogućnosti.« (EC,
180-1) Primjere tog racionalnog autoriteta
Označiteljska artikulacija u njezinoj 'au Marcuse. — ne slučajno — nalazi u oblasti
tonomiji' ni izdaleka nije tek jedan 'posred »administracije stvari, ne ljudi« (EC, 180).
nik' više kojeg bi Marcuse zanemario ili pre Tako bismo razliku potiskivanja nužnog i
malo naglasio, nego se u učincima označite-
»represije« tj. viška-potiskivanja, racional
ljeva rada u njegovoj 'autonomiji' upisuje
nog i iracionalnog autoriteta, mogli opredi
upravo želja subjekta u njezinoj principijel
jeliti kao razliku autoriteta samog produkcij
noj različitosti spram »interesa« (što npr. čini
mogućim da proletarjat u izvjesnoj situaciji skog procesa (Engelsova »osveta prirode«)
(Njemačka 1933) djeluje protiv svojih objek spram autoriteta kao društvenog odnosa gos
tivnih klasnih »interesa«). I upravo želja u podstva. Odavde bi bilo vrlo lako shvatiti
njezinoj različitosti spram »interesa«, »potre Lacanovu misao prapotiskivanja, istovjet
ba«, itd. je ta koju Marcuse u njezinoj os nosti Zakona/Zabrane sa željom, kao onog
novnoj dimenziji — kao želju Drugog — p r e što je s one strane principa zadovoljstva i
viđa. Počnimo sa njegovim susretom s Fre principa realnosti, kao njegova produžetka,
udom. kao apsolutizaciju povijesne društvene repre
Kod ukidanja viška-potiskivanja, stvar je, sije, apsolutizaciju onog viška-potiskivanja
zapravo, u ukidanju suprotnosti između prin iznad potiskivanja u obliku principa realnosti
cipa zadovoljstva i principa realnosti. Umje kao racionalnog sredstva osiguravanja zado
sto da se u »princip realnosti« prenosi druš voljstva (zar Lacanov učenik M. Safouan ne
tveno posredovana represija, taj princip — definiše Zakon/Zabranu kao ono što leži s
tj. racionalna instancija u čovjeka — treba one strane principa zadovoljstva/realnosti?).
146 147
Ipak, stvari nisu tako jednostavne. U repre samog, nego od puke prirode: njegovu slo
sivnoj zbilji, otac nastupa kao neprijateljski bodnu samorealizaciju.« (EC, 183).
lik koji prijeti kastracijom, djete 'sazrijeva' Predikat »prirodnog« koji Marcuse uvijek
svojim podređivanjem pritisku realnosti, in- pridodaje nerepresivnom samoograničavanju
teriorizacijom očevih zapovjedi/zabrana. nagona ne smjera na pretčovječnu prirodu,
Time se konstituiše kao 'vanjskoj', neprija nego više na osobitost nagona (u značenju
teljskoj realnosti suprotstavljeni ego. Egu, 'prirode stvari'), jer je upravo »pregrada pro
pak, prethodi prvobitni narcizam u koga tiv apsolutnog zadovoljenja« ta koja štiti
zbilja još ne nastupa kao 'vanjska realnost', čovjekovo otuđenje od puke prirode, dakle,
nego ostaje »unutar pre-ega prvobitnog nar- biljeg specifički čovječjeg nivoa »nagona« —
cisizma«, nije nama neprijateljski suprotstav Marcuse citira Dijalektiku prosvjetiteljstva:
ljena, nego se s nama prisno sjedinjuje — »Priroda ne poznaje istinski užitak (Genuss):
ovu zbilju dijete proživljava u libidalnom od ona ne ide dalje od podmirenja potreba. Sve
nosu prema majci, kada je njegov odnos zadovoljstvo (Lust) je društveno — u nesub-
spram »okoline« još »integralna identifika limiranim afektima ništa manje nego u sub
cija«. »Narcistička faza individualne prege- limiranim. Užitak ima svoje podrijetlo u otu
nitalnosti« obilježava antogenetski korelat đenju.« (DA, 112) Čovjek se, dakle, otima pri
»maternalne faze povijesti ljudske rase« u rodnoj neposrednosti time što na mjesto ob
filogenezi. Sa stajališta očinskog/represivnog jekta potreba stupa nov objekt, objekt užitka
principa realnosti ovo sjedinjenje s »okoli koji mu je, pak, samim svojim nastupom za
nom« dakako nastupa kao nešto najužasnije, uvijek uskraćen. Ili, ako namjerno 'pomije
kao prijetnja da ćemo izgubiti 'autonomiju' šamo nivoe' (da bi se kasnije razlika još jas
svog ega, da će nas progutati nadmoćna ma nije vidjela): »Kastracija hoće reći da je po
terica. No, mogućnost nerepresivne civiliza trebno da užitak bude odbijen, kako bi
cije otvorila bi upravo slom tog ideološkog mogao biti dosegnut na preokrenutoj ljestvici
privida, vraćanje ka narcisističko-materijal Zakona želje.« (E, 827). Da je »superego u
nom stajalištu (razumije se, na 'višem stup tajnom savezu s idom«, da sam Zakon/Za
nju'). Pošto bi se ovdje radilo o nerepresiv- brana služi želji jer simbolna kastracija je
nim, »prirodnim preprekama«, nagonu koje upravo 'zabrana koja se ne nameće izvana,
tek otvaraju mogućnost zadovoljenja, od strane represivnog načela realnosti, nego
je postavlja i usvaja sam nagon, jer ima inhe
»barijere protiv apsolutnog zadovoljenja rentnu libidonalnu vrijednost'. No ako je
bi postale elementi ljudske slobode; one bi tako, zašto se ova Zabrana kod Marcusea na-
zaštitile ono drugo otuđenje iz kojeg potječe dovezuje na Pravo Majke, u Lacana pak na-
užitak — čovjekovo otuđenje ne od njega
148 149
stupa upravo kao simbolna kastracija koju samo vrijeme ima neposredno »libidalnu vri
provodi Ime-Oca i kojom baš istupamo iz jednost«, obilježava prapotiskivanje, gubitak
»prvobitnog narcisizma« spekularne/imagi- »vječite sadašnjosti«, prisustva bez gubitka.
narne relacije s majkom? Odgovor će nam dati Da vrijeme nema moći nad idom, to je tek
sam produžetak, jer Marcuse, naizgled čudno Freudova samoprevara čiji je osnov u tome
vato, nastavlja ovako: da je vremenitost Nesvesnog vremenitost al
»Surova činjenica smrti poriče jednom za ternacije članova paradigme koja per defini-
svagda zbiljnost nerepresivne egzistencije. tionem probija u svakodnevnome, imaginar
Jer smrt je konačni negativitet vremena, a 'ra nome vremenu, djelujuća prednost prisutnog
dost želi vječnost'. Bezvremenost je ideal u- ispred odsutnog, privid Imaginarnog da će
žitka. Vrijeme nema moći nad idom, izvor nam buduće 'ozbiljenje svrhe' doneti više od
nom oblasti načela zadovoljstva. Ali se ego, sadašnje bjeline na tome mjestu. Ne zabora
putem kojeg zadovoljstvo jedino postaje re vimo da strukturalističko postavljanje-na-isti
alno, u svojoj cjelini podređuje vremenu. nivo odsustva sa prisustvom, — sa +, ujedno
Sama anticipacija neminovnog kraja, prisutna znači postavljanje-na-isti-nivo prošlosti i bu
u svakom trenutku, uvodi element potiski dućnosti sa sadašnjošću, proboj metafizičkog
vanja u sve libidinalne odnose i čini bolnim prvenstva sadašnjosti. Ono je dakle 'bez vre
samo zadovoljstvo.« (EC, 185-6). mena' jedino u tome značenju da uvijek zna
Umjesto da sad Marcuse u tom »savezu kako mu buduće 'ispunjenje svrhe', buduća
između vremena i poretka potiskivanja«, kao sadašnjost njezina prisuća, neće ispuniti sa
»najunutrašnjijoj prepreci« večnosti užitka, dašnji nedostatak, kako su prošlost i buduć
prepozna onu »unutarnju barijeru« nagonu nost 'uvijek sve ovdje', na istome nivou sa
»koja 'sadržava' njegovu pogonsku moć«, koja sadašnjošću. Ovdje bismo mogli pokazati kako
ima »inherentnu libidinalnu vrijednost«: »an se samo metafizičko prvenstvo sadašnjosti
ticipacija neminovnog kraja«, u svakog za zasniva na »libidinalnoj konstelaciji«, na ima
dovoljstva nije neposredno-realna, biološka ginarnome previđanju paradoksa želje, pre
činjenica, nego biljeg Simbolnog u kojeg je viđanju simbolnog nedostatka, objekta a. U-
zadovoljstvo (prisustvo, +) uvijek u para mjesto dakle, da, Marcuse »savez između vre
digmatskoj alternativi s nezadovoljstvom (od mena i poretka potiskivanja (EC-188) shvati
sustvom, — ) , pa tako i sama vremenitost kao samu konstelaciju prapotiskivanja kojom
nije 'uzrok' neminovnome kraju zadovolj se 'otuđujemo od prirode', on kao da je Za
stva, nego je u njezinoj čovječnoj dimenziji, boravio ono što je malo prije kazao, i pledira
kao očekivanje nadolazećeg i sećanje na pro za vječiti užitak kao nedostižnu svrhu. Smrt
teklo, otvara tek Simbolno, prapotiskivanje, se pokazuje kao »nužda protiv koje će se bu-
150 151
niti nepotisnuta energija čovječanstva, pro toč tome, ispunjena sadašnjost bez vremena,
tiv koje će ona voditi svoju najveću bitku« bez prepreka nagonima. Time ne tvrdimo da
(EC, 189), u znaku vječite sadašnjosti/užitka Marcuse ovih suprotnosti nije svjestan, riječ
kao »stapanja principa zadovoljstva i principa je o lakoći s kojom prelazi iz jednog nivoa u
nirvane« (EC, 188), Erosa i Tanatosa. drugi:
Suvišno je naglašavati kako je ovo 'rje »Dakako, prijetnja vremena, prolaženje
šenje' u strogome značenju 'besmisleno', jer trenutka punoće, strepnja zbog kraja, mogu
se simbolna konstelacija rješava na nivou 're sami po sebi postati erotogeni — prepreke
alnosti'. Marcuse dakako pokušava shvatiti 'od kojih buja plima libida'. Međutim, Faus-
simbolizaciju smrti, vremenitosti, kao nji tova želja koja izaziva načelo zadovoljstva ne
hovu ideologizaciju. »Teologija i filozofija se zahtijeva lijep trenutak, nego vječnost.« (EC,
takmiče danas jedna s drugom u veličanju 187-8).
smrti kao egzistencijalne kategorije: izvrćući
jednu biologijsku činjenicu u ontologijsku Zašto Marcuse previđa ovu istovjetnost
esenciju... (EC, 189). No, on sam postupa drugog i trećeg nivoa? Njihovim razlučiva
ideološki: kad bi smrt postala tek »biološka njem, druga mogućnost — »prirodno« samo-
činjenica«, izgubili bismo samo 'otuđenje od ograničenje nagona — gubi »represivan« zna
prirode'. Već cjelina Marcuseove argumenta čaj, i ovim je brisanjem nesnosnog, 'trauma-
cije, njezina tri stupnja, imaju značaj pozna tičkog', očinskog značaja veze Ida-a sa Su-
tog Freudovog primjera »rada snova«, gdje u peregom, tj. simbolne kastracije, Marcuseu
prilog iste stvari navodimo različite, među omogućeno zadržavanje na nivou suprotstav-
sobno nespojive argumente. (Prijatelju koji ljenosti »potrebe« i »represije«, što će reći:
mi je pozajmio kišobran: 1. kišobran mi u- na još naivno-prosvjetiteljskom nivou sup
opće nisi pozajmio, 2. vratio sam ti ga cije rotnosti 'racionalnog' potiskivanja i 'iracio
loga; 3. ti si mi ga već pozajmio pocjepanog. nalnog' viška-potiskivanja, racionalne i ira
Istina je, naravno, to da sam ga dobio cijelog cionalne društvene organizacije. (Kod prve,
i vratio pocjepanog.) Nerepresivna civiliza princip realnosti služi principu zadovoljstva,
cija je takva u kojoj 1. načelo realnosti služi društvena produkcija smjera na zadovoljava
načelu zadovoljstva, djeluje tako da nam do nje autentičnih potreba pojedinaca, kod druge
nosi što intenzivnije i čovječnije zadovoljstvo, se, pak, vladavina principa realnosti preo
2. ipak postoji barijera apsolutnome zado kreće u samosvrhovit istrumentalizam feti-
voljstvu, no zadovoljstvo se ne odlaže/subli šiziranog odricanja, odricanja zbog samog od
mira na represivan način, nego u korist sa ricanja koje gubi racionalnu podlogu onog
mih nagona, 3. krajnja je svrha nagona, una- trenutka kada razvoj produkcijskih snaga o-
152 153
moguću je racionalno promišljenu i prihvaće život, jer bez osigurane suradnje, u nepri
nu mjeru potrebnog odricanja.) jateljskoj i škrtoj okolini nije moguće pre
Sadašnji stupanj razvoja produkcijskih živjeti. Jedino takva traumatička transfor
snaga otvara mogućnost takve racionalne slo macija koja je 'otuđenje' čovjeka od prirode
bode, i kritička misao treba da u ime ove u autentičkom smislu, dakle otuđenje od vlas
mogućnosti izlaže protivurječan značaj posto tite prirode, čini čovjeka sposobnim za uži
jećeg koje, s jedne strane, otvara ovu mo vanje. Jedino nagon koji je bio potisnut i
gućnost, a s druge pak strane zapriječava savladan uzdiže prirodno zadovoljenje pot
njezino ostvarenje razvijanjem oblika vlada rebe do ugode koja je iskušena i shvaćena —
vine koji, s obzirom na postignuti razvoj pro do sreće.« (Sloboda i Freudova teorija in
dukcijskih snaga, postaju sve više iracio stinkta).
nalni. Iracionalnost postojećeg koje izjedna Potcrtani stav potpisao bi i Lacan, s napo
čuje slobodu sa dominacijom i koje sebi — menom da to nije prijelaz od načela zado
samorazumljivom pretpostavkom njihova iz voljstva ka načelu realnosti, da taj trauma-
jednačenja — pridaje privid vlastite racio tički prijelom koji otvara čovječju želju u
nalnosti (kao logika dominacije, samosvrho- razlici spram prirodne potrebe pogađa već
vite instrumentalnosti tehničkog ovladava
samo načelo zadovoljstva. Marcuse previđa
nja), naravno, pretpostavlja — ako je isku-
»traumu« prapotiskivanja, »prvobitne simbo-
šena kao takva — alternativno iskustvo mo
gućnosti racionalne slobode u kojoj cijena lizacije« koja djeluje već u području načela
slobode, 'sublimacije', otuđenja od prirode, zadovoljstva, gdje se reprezentacije objekata
ne bi više bila — kao u okvirima dosadašnje zadovoljstva diferencijalne/označiteljske re
civilizacije — užasna »trauma«. prezentacije, tragovi koji oko bjeline 'stvari
same' kruže »kao vještice oko svjetla« (Le-
»Unutrašnje ograničenje slobode u civili claire), izgubljenog objekta želje (a). Drugim
zaciji leži u nužnosti stjecanja i očuvanja riječima ne kulture, instancija (Imena-) Oca
radne sposobnosti organizma — u transforma nije rezultat transformacije organizma »iz
ciji tog organizma iz subjekt-objekta zado subjekt-objekta zadovoljstva u subjek-objekt
voljstva u subjekt-objekt rada. Ovo je druš
rada«, tj. nastupa subjekta kome se suprot
tveni sadržaj prenošenja principa zadovolj
stavlja »neprijateljska i škrta okolina«. Pre
stva u princip realnosti koji postaje od ra
nog djetinjstva nadalje vodeći princip psi »represije« koju nameće vladavina principa
hičkog procesa. Jedino takva transformacija realnosti, nužnost obrađivanja realne pred-
koja u ljudima ostavlja neizlječivu ranu može metnosti, ima prapotiskivanja nasred samog
ih načiniti sposobnim za društvo i tako za subjekt-objekta zadovoljstva«.
154 155
Kažemo li da je Ime Oca nosilac Zakona, kog prisustva odsustvo, da nikada nismo kod
onda »pišemo: Zakon, sa velikim Z. Ne radi 'stvari same', pravog objekta želje). Ime-Oca
se o zakonu zabrane incesta, već o tom zakonu koje je 'prouzrokuje' kao nosilac Zakona, to
ukoliko on djeluje u nesvjesnome kao zakon je ono što treba strogo razlikovati od imaga,
simbolne kastracije« (Saf, 275). Taj nivo sim- »patrijarhalne« figure oca, imaginarnog os
bolne kastracije, prapotiskivanja, koja je na lonca 'zapadnog', patrijarhalnog' društva koje
djelu već nasred samog 'principa zadovolj nastaje — kao što ističe Engels — raspada
stva', taj simbolni domašaj strukture Edipa, njem rodovske zajednice, u kome je poro
Imena-Oca kao »kastratora«, to je ono što dično uređenje potpuno podređeno uređenju
previđa Marcuse (kao i svi pokušaji 'ograni vlasništa«, »produkcija ljudi« (u Engelsovom
čenja' značenja Edipova kompleksa). Rezul značenju) »produkciji stvari«, organizaciji
tat razrješenja Edipova kompleksa nije tek predmetne proizvodnje, rada, čiji je nosilac
'normalna', »represivna«, genitalna spolnost, — u podjeli rada između muškarca i žene —
pristanak na alternativu muško/žensko, već muškarac, otac. I taj je otac — imaginarni
i pojava čovjeka kao subjekta govora. Ono predstavnik vladavine načela realnosti, vanj
o čemu se ovdje zapravo radi nije pitanje ske/neprijateljske realnosti koja traži odri
puke 'organizacije libida', već označitelj. canje od zadovoljstva, borbu sa tom škrtom
»Ovim (Lacanovim poimanjem simbolne okolinom radom; predstavnik, 'slobode' kao
kastracije — S. Ž.) postaje to što je do sada dominacije nad sobom, samoovladavanja,
nastupalo kao realni ili psihički momenat — borbe protiv 'prirode u sebi' — onaj o kome
kastracije, jalos i edipska struktura — nešto govori Marcuse. No, svako izjednačavanje
eminentno jezičko: jer kastracija obilježava tog imaginarnog lika — nosioca radnog ov
unutar ekonomije i povijesti individualnih ladavanja realnošću, samoovladavanja, 'ra
subjekata dostup ka diferencijalno-simbolnoj čunanja sa realnošću', instrumentalnosti,
strukturi artikulacije ... (Uzajamna zavisnost 'ograničene ekonomije' (u Bataille-ovom zna
kastracije i oca, to nije za psihoanalizu, na čenju), imaga subjekta gospodstva, sa-sobom-
ravno, ništa novo: nov je i značajan pokušaj, -identičkog, prirodi suprotstavijenog ja-a (u
taj sklop shvatiti kao simbolički (u dijerenci- Adornovom i Horkheimerovom značenju) —
jalno-dijaktričkom značenju kojeg trebamo sa Imenom-Oca — nosiocem Zakona, dakle,
strogo suprotstaviti uobičajenom pojmu sim Simbolnog u njegovoj radikalnoj ne-ekono-
bola).« (S. Weber, 50). miji, 'autonomiji', ne-instrumentalnosti, ne-
Ta užasna sječica želje i Logosa (poredak svodljivosti na svijet rada, instrumentalnosti,
označitelj a kao diferencijalan, + i — imaju 'računa', usmjerenosti ka 'realnosti' — svako,
istu vrijednost, što znači da je u središtu sva- dakle, takvo izjednačavanje nije ništa drugo
156 157
do li teorijski besmisleno miješanje Imagi kivanje nagona, odricanje načelu zadovolj
narnog sa Simbolnim, znaka (jezičkog ideolo- stva) je položena u samo jezgro slobode
gema svijeta rada, instrumentalnosti itd.) sa (shvaćene kao samoovladavanje, nadzor nad
označiteljem, i kao takvo samo učinak pre- sobom, nad vlastitom (nagonskom) prirodom,
viđanja nivoa Simbolnog, dakle, upravo uči i u tom značenju kao autonomija pojedinca).
nak vlastite zahvaćenosti »patrijarhalnim« Taj ustroj stiže do svog vrhunca osnovnim
svijetom rada, načela realnosti. djelom novovjekovne etičke misli, Kantovom
Ovdje možemo poznatoj seriji 'argume Kritikom praktičkog uma. Marcuse navodi
nata' protiv odlučne strukturalne uloge njegovu Metafiziku ćudoređa: »Manje no što
Edipa, koja bi da nepovijesno 'apsolutizuje' je čovjeka moguće fizički prisiliti, što više
patrijarhalni poredak, tačno zacrtani doma ga je moguće moralno prisiliti, to više je on
šaj. Domašaj tog alibija primitivnih društava slobodan.« Sloboda se sastoji u sposobnosti
bez tjeskobe kompleksa kastracije itd. u ko djelovanja prema moralnom zakonu, u spo
jem se zatječe i Marcuse. Upravo ove 'argu sobnosti da se otmemo zahvaćenosti nagon-
mente' pronosi previđanje nivoa Simbolnog, sko-prirodnom određenošću. Ona je isto tako
njegove radikalne ne-ekonomije, autonomije, oblik nasilja ali riječ je o interiorizovanom,
Žrtve koja je i te kako prisutna u 'primitiv moralnom nasilju) (prisili umjesto neposred-
nim' društvima gdje zaista ne postoji patri no-fizičkog nasilja. Slobodni, autonomni smo
jarhalni imago oca, nosioca principa real ukoliko vladamo sobom, ukoliko se možemo
nosti, ali je zato toliko očitija instancija nje 'spontano' odreći ugodi. Jer (misao koju na
gova Imena, nosioca Zabrane/Zakona (npr. različitim nivoima nalazimo od Platona do
'duh mrtvog pretka') u svoj njezinoj 'iracio- Fichtea) onaj koji se spontano predaje nago
nalnosti'/bezrazložnosti. Njihovo je izlaganje nima nije slobodan, već upravo rob vlastite
narcističkog fantazma stapanja subjekta sa neposredne prirode. Freud je, pak — u tome
zbiljom ideološki, nepovijesni gest par excel- leži, po Marcuseu, njegovo značenje — na
lence. Previđanje koje se, naravno, ne tiče podlozi analitičke prakse, ukazao na iracio
tek 'razumijevanja pretpovijesti', već radi nalnost odricanja usred ove racionalno ute
kalno obilježava/ograničava samu dimenziju meljene dominacije nad prirodom. Iskustvo
»nerepresivne« slobode, mogućnosti proboja bolesnog, neurotičkog pojedinca kao nužnog
iz postojećeg. produkta ove civilizacije pokazuje kako ova
Po Marcuseu, u dosadašnjoj otuđenoj po sloboda kao dominacija, samoovladavanje,
vijesti, tj. pretpovijesti koja kulminira 'za pretpostavlja traumatički prijelom, ono upu
padnom' etikom rada, samoodricanja, samo- ćuje ka užasnoj dimenziji 'druge, tamne stra
svrhovitog moralnog čina, nesloboda (potis- ne' slobode u značenju autonomije subjekta,
158 159
i zbog tog suprotstavljanja prirodne supstan početak sloma instancije superega, tj. snage
cije civilizaciji »freudijanska teorija sumnja u Zakona/Zabrane. Tipično se taj proces po
razvoj civilizacije«. Pošto je razvoj civilizacije
kazuje kod politike koja — prvi put sa Mac-
razvoj tog samoovladavanja, razvoj slobode
chiavellijem — 'u tendenciji' počinje da nas
čiji je korijen dominacija nad (spoljašnjom i
tupa kao tehnički problem upravljanja koji
unutrašnjom) prirodom, osnovni rezultat Fre-
se legitimiše svom instrumentalnom uspješ
udove teorije leži u tome da je »represija sa
nošću. I osnovna je razlika ove političke 'ma
kulturnim razvojem u stalnom porastu«. Zato
je povijesti čovječanstva svojstven konflikt nipulacije', spram prethodnog klasičnog-po-
»između realnosti represije i skoro jednake litičkog razmjera gospodstva, u tome što od
realne mogućnosti ukidanja represije«, kon nos 'vladajućih' i 'vladanih' sve više nastupa
flikt koji je za Freuda nesvodljiv. »Iskušenje na istome nivou sa odnosom 'lukavstva uma'
uživanja ove rastuće produktivnosti u slobodi u radnom procesu, tj. kao odnos tehničkog
i sreći« koje »postaje sve silnije i racional raspolaganja gdje (od reklama do politike)
nije«, tj. sve više utemeljeno u realnoj po vladajući/raspolagajući iskorištava 'objek
vijesnoj mogućnosti, nužno prati »ojačani os tivne'/date poteze objekta, za svoje, objektu
jećaj krivnje« (Sloboda i Freudova teorija in spoljašnje svrhe. »Na taj način mase nisu
stinkta). Nesvodljivost tog konflikta Freud više dominirane već upravljane... Ono što
utemeljuje neposredno-biološki nesvodljivom je isprava bilo politički subjekt, postaje ob
ambivalencijom borbe između Erosa i Tana- jekt . . . Nema više autonomnog subjekta koji
tosa, nagona života i nagona smrti. Marcuse bi preko objekta upravljao i djelatno pratio
— koji u tome vidi biljeg ideološkog uopšta- vlastite opredeljene interese i svrhe.« (ibid).
vanja povijesnog antagonizma otuđenog druš Zato može da iščezne privid neposredne spo
tva — pokušava, naravno, utemeljiti moguć ljašnje ili unutrašnje represije, tj. 'nedemo
nost nerepresivne sublimacije, tj. otuđenja od kratskog' ili 'moralnog' pritiska, subjekt se
prirode, mogućnost slobode d autonomije bez može prividno slobodno — bez pritiska supe
traumatičkog značaja. Ovu mu mogućnost o- rega — predavati nagonima, 'raditi šta hoće',
tvara upravo suprotno iskustvo krajnjeg otu a da ova desublimacija ostane represivna, jer
đenja koje je Freudu još nedostajalo, iskus već je ono što on hoće, što on sam osjeća kao
tvo represivne desublimacije koja vlada »u- 'svoje vlastito', uključeno u proces društve
pravljanim svijetom«. nog posredovanja, tako da služi interesima
postojećeg, tj. sa njime već unaprijed 'računa'
Na analitičkom nivou, izjednačavanje um- upravljajući razum, i iskorištava ga za svoje
nosti sa instrumentalnošću (kao osnova mo svrhe. Osnovna je razlika između ove i pret
gućnosti »upravljanog svijeta«) obilježava hodne organizacije na nagonskome nivou u
160 161
tome da se ovdje — za Marcusea, naravno, u želje. Ova osnovna 'iracionalnost' želje koja
pervertiranome obliku — već ostvaruje pro izmiče relaciji sredstvo/svrha, dio/cjelina itd.,
jekt prema kome princip realnosti treba da upravo je biljeg toga da je riječ o želji Dru
služi principu zadovoljstva, tj. koji princip goga, da želja izrasta na mjestu Simbolnog.
realnosti zasniva instrumentalno. Slama se Ovo previđanje Simbolnog, protivurječja
superego, slama se ne-instrumentalno uteme želje, pogađa čak najvišu tačku problemati-
ljena instancija zabrane, 'dužnosti zbog duž zacije prosvjetiteljstva unutar kritičke teo
nosti', slama se etičko-praktički nivo u na rije, Adornovu i Horkheimerovu »dijalektiku
čelnoj različitosti spram teorijsko-tehničkog, prosvjetiteljstva«.
sve su zabrane i dužnosti, barem 'u tenden
ciji', racionalno/instrumentalno opravdane. Ako priroda sa njom ponovo postaje pro
blem, tada je to na bitno drukčijem nivou
Iz iskustva istovjetnosti Zakona sa željom nego u klasičnoj alternativi između »dijalek
treba, pak, reći kako tom 'pervertiranom' obli tike prirode«, kod dijamatskog ontologizma i
ku sloma transfenomenalne instancije Zakona kritičko-povijesnog izjednačavanja dijalek
(gdje princip realnosti gubi značaj iracional tičkog, sa historijskim materijalizmom koji
nog odricanja, no gdje se samim tim njegova naglašava da je priroda svagda »društvena
racionalizaci j a/instrumentalizacij a preokreće kategorija« (Lukacs). U toj se alternativi kao
u fetišizam samosvršnosti instrumentalizma problem javljala tzv. 'spoljašnja', 'objektivna'
koji još radikalizuje fetišizam samosvrhovite itd. stvarnost. Oslobađanjem dijalektike pri
'dužnosti zbog dužnosti') ne možemo suprot rode od njezine povijesne podloge, htjelo se
staviti sopstveni/istinski/pravi oblik stapanja reći da su čovjeku dostupne 'objektivne za
principa realnosti sa principom zadovoljstva, konitosti' kozmosa, s obzirom na koji čovje
jer je već sam »upravljani svijet« zbilja tog kov univerzum prakse nastupa tek kao po
još uvijek prosvjetiteljskog projekta. 'Per sebno, ograničeno područje, i — u tome, ne
vertirani' oblik njegova ostvarenja proizlazi u spoznatnosti ili nespoznatnosti 'stvari o
upravo iz prosvetiteljskog previđanja osnov sebi' leži bit pitanja — da je, s obzirom na
ne 'iracionalnosti' želje koja se zato 'osvećuje' mogućnost spoznaje ovih 'objektivnih' pri
time što izokreće mogućnost 'racionalnog' rodnih zakonitosti, moguće i čak nužno ap
odnosa svrha/sredstvo u njegovu suprotnost, strahirati od povijesne konkrecije praktičnog
radikalizovani fetišizam svrhe. 'Iracionalnost sklopa koji određuje/posreduje način toga
postojećeg', »upravljanog svijeta«, nije isto što za nas znači 'priroda', da treba, dakle, da
što i 'iracionalnost' (protivurječje želje — razlikujemo opštu metodologiju i gnoseolo-
ona je, tako reći iracionalnost same racional giju (dijalektički materijalizam) od historij-
nosti u značenju potiskivanja protivurječja sko-materijalističke refleksije uključenosti
162 163
spoznajnog procesa u totalitet društvenih dima uvijek je bilo praćeno »poricanjem pri
praksi, refleksije koja zapravo ostaje na ni rode u čovjeku«.
vou tzv. 'sociologije znanja', izlažući spoljaš-
»Oiio poricanje čini jezgro sve civiliza-
nje-historijske uslove znanstvenih spoznaja toriske racionalnosti, ćeliju mitske iracional
koji ne pogađaju njihovu objektivnu istini nosti koja se dalje umnožava; poricanjem pri
tost. Središnje pitanje zbog kojeg sa »dija rode u čovjeku ne postaje mutan i neproziran
lektikom prosvjetiteljstva« ponovo nastaje telos spoljašnjeg ovlađivanja prirodom, već
'problem prirode je, međutim — ako možemo telos vlastitog života. Čim čovjek odbacuje
tako reći — 'unutrašnja' priroda, priroda svijest o samome sebi kao prirodi, postaju
koja smo 'mi sami', čiji nivo promašujemo ništavne sve svrhe zbog kojih se održava u
ako je 'objektivišemo' u 'spoljašnju prirodu', životu, društveni napredak, pojačavanje svih
i zatim čovjeka shvatamo kao njezin 'dio'. materijalnih i duhovnih snaga, da, sama svi
Na ovu prirodu zaboravlja prosvjetiteljstvo i jest, i ustoličenje sredstva kao svrhe koje
u svojim najviše 'materijalističkim oblicima, prima u kasnome kapitalizmu značaj očite
taj je proces 'izmjene tvari sa unutrašnjom ludosti može se saznati već u prapovijesti
prirodom', »produkcije ljudi« (obrađivanja sa subjektiviteta. Gospodstvo čovjeka nad sa
me čovjekove 'prirodne supstancije', kao pro- mim sobom koje utemeljuje njegovo sopstvo
tupol (ili momenat) rada u značenju »produk (Selbst) virtuelno je uvijek poništenje sub
cije stvari«, 'izmjene tvari sa spoljašnjom pri jekta u čijoj se službi događa.« (DA, 61-2).
rodom'), stvar psihoanalize. Zato tek sa tom Ovdje je očito oslanjanje na psihoanalizu.
ponovnom problematizacijom prirode nastaje U proizvodima »rada sna« koji su predmet
mogućnost nadovezivanja kritičke teorije na analize (od snova i viceva preko 'svakidaš
analitičku teoriju. Zato nas ne smije iznena njih' pogrešaka do 'patoloških' neuroza i psi
diti to što možemo središnje pitanje »dijalek hoza) izbija na svjetlo pobuna Onoga — u
tike prosvjetiteljstva«, iracionalno jezgro in Adornovoj interpretaciji — čovjekove pri
strumentalne racionalnosti prosvjetiteljstva, rodne supstancije, protiv Ja-a koji se konsti-
jezgro kojeg zasniva »poricanje prirode u tuiše dominacijom nad prirodnim spontani-
čovjeku«, tj. to što se duh »postavi kao apso tetom. Odlomak koji smo naveli upravo pret
lutna suprotnost prirodi, i zaboravi na nju postavlja, čak zahtijeva nadovezivanje na
u sebi« (ND) — neposredno nadovezati na Freudovo shvatanje Ja-a kao instancije gos-
samu osovinu analitičke teorije, odnos prin podstva/instrumentalnosti: površinskog nivoa
cipa zadovoljstva i principa realnosti: Gos spoja sa 'spoljašnjom realnošću', i na taj na
podstvo nad spoljašnjom prirodom i nad lju- čin vladavine principa realnosti, odgode za
dovoljstva u imenu instrumentalnog obila-
164 165
ska/posredovanja, dakle, nivoa 'ekonomiza- nativa. (Obadva člana alternative znače gos
cije' u razlici spram dubinskog nivoa Onoga podstvo, 'što god izaberemo, gubimo'. Tako
gdje vlada princip zadovoljstva. Ja bi tako npr. odvajanje logosa i mimešisa, »znaka i
trebalo da bude sredstvo Onoga (nagona), po slike vodi, iako je neizbježno, u raskrajanje
srednik koji, doduše, iznuđava odricanje ili istine, ako samozadovoljno hipostaziramo oba
investiranje energije u nadomjesne objekte, izolirana principa.« (DP, 181-2) I ne samo to:
no koji na taj način tek omogućava subjektu elemenat koji bi trebalo da transcendira pri
da preživi sa dostižnim minimumom zado rodnu supstanciju se, apsolutizovan, pretvara
voljstava. No ovo se Ja, sa-sobom-identički u svoju suprotnost, apsolutizovan logos re-
subjekt, već otpočetka uspostavlja »porica gredira u mit, apsolutizovana misao koja ap-
njem prirode u čovjeku«, zaboravlja/potis strahuje od posredovanosti sa svojom podlo
kuje svoju podređenost principu zadovolj gom (prirodom) neposrednost; dakle, ponovno
stva i postavlja se kao samosvrha, tj. nje prirodnost. S druge strane, pak, ne preostaje
gove nadomjesne svrhe (»društveni napredak, drugo do li tražiti istinu u nekakvoj 'sintezi'
pojačavanje svih materijalnih i duhovnih koje se nužno prima imaginarni značaj.
snaga...«) potpuno potiskuju vlastitu svrhu »Pretpovijest je uma, koja je postala nje
Onoga, zadovoljstvo. Ali — i tu leži osnovni govim imanentnim određenjem, da je um
problem »negativne dijalektike« — Adornu nešto od prirode različito, a ujedno i moment
je, naravno, jasno kako je um kao »psihička prvrode. Priroda je kao psihička moć izlučena
moć izlučena u svrhu samoodržanja«, instru u svrhu samoodržanja; no kada se jednom
mentalna instancija u službi nagona, još »pri odvoji i suprotstavi prirodi, um jest njezino
roda«. Nije stvar u tome da bi Ja ponovno Drugo. Nadilazeći efemernu prirodu, um je
trebalo da stupi u službu Onoga, jednostavna s njom identičan i neidentičan, po samom
formula dvostrukosti principa zadovoljstva i svojem pojmu dijalektičan. Što se više um u
principa realnosti ostaje biologizam koji pot toj dijalektici postavi kao apsolutna suprot
puno promašuje nivo specifički čovječjeg. No, nost prirodi, i zaboravi na nju u sebi, to više
alternativa je tome — samosvrhovitost uma kao regradirano samoodržanje podivlja na
— nužno »ustoličenje sredstva kao svrhe«, trag u prirodu; samo kao refleksija bio bi
fetišizirana instrumentalnost u kojoj um di nad-priroda.« (ND).
jalektičkom nužnošću opet »divlja natrag u Duh je istinita natpriroda jedino kao re
prirodu«. U tome leži tragička napetost »di fleksija vlastite naknadnosti/posredovanosti,
jalektike prosvjetiteljstva« koja, s jedne uključenosti u prirodu, ne kao apsolutizovani
strane, već dolazi do ruba ne-imaginarnog, arhe, neposrednost 'izvora', istiniti subjekti-
simbolnog karaktera prosvjetiteljskih alter- vitet jedino kao refleksija »prvenstva objek-
166 167
tivnoga«. Pojam »pomirenja sa prirodom« stancije, dakle, kao zapalost prirodi. No, u-
koji nastupa ovdje ima zato u osnovi druk prkos ukazivanju na iracionalnost kapitalis
čiju dimenziju od Hegelova (i čak Marxova) tičkog iskorišćavanja prirode, koje ograža
»pomirenja« u značenju razotuđenja. Nije više samog čovjeka kao njezin dio i čije ukidanje
stvar u 'priznanju/prepoznavanju sebe u dru zahtijeva promjenu produkcijskog načina,
gome', u izlaganju povijesne supstancije kao sama instancija ovladavanja prirodom kao
subjekta koji u otuđenoj supstancijalnosti ob- takva (koju sadržava već 'općeniti' pojam
jektiviteta prepoznaje vlastitu objektivizaciju rada) u Marxa još nije problematizirana.
već u — mogla bismo reći — 'priznanju/pre Kako je tada pomirenje uopšte moguće?
poznavanju drugoga u sebi', u refleksiji dija
»Mišljenje jest organ gospodstva i kao ta
lektičke napetosti između vlastitog identiteta
kvo mora izabrati između zapovijedanja i
i ne-identiteta sa prirodom, u refleksiji vlas
poslušnosti. Ne može se osloboditi svoje
tite obuhvaćenosti prirodom kao našim Dru
prethistorije, no može prepoznati, u logici
gim. »Pomirenje« nije više ispunjenje nar-
svojeg emancipiranja od prirode, ono što je
cističkog samozrcaljenja subjekta, već, na
prirodno, nepomireno i samo sebi otuđeno.«
protiv, pristanak na nesvodljivost Drugoga,
(DP, 182).
zbog čega se krug samozrcaljenja ne zatvara.
Tačnije, zbog čega bi njegovo zatvaranje zna Prosvjetiteljski krug samouništavanja
čilo samouništenje subjektiviteta, pristanak nije, dakle, moguće prebiti 'silaskom' u jednu
na 'otvorenost' dijalektičkog posredovanja. 'izvorniju' dimenziju, nego tek 'prosvjetite
ljem samog prosvjetiteljstva' kojim se sub
Ovdje Adorno i Horkheimer prividno po jekt gospodstva iskušava kao to što on jeste:
navljaju Marxovu misao, prema kojoj je po samootuđena priroda. Jedino ovim prizna
stavljanje uma kao apsolutne suprotnosti pri njem/prepoznavanjem sebe kao samootuđene
rodi, istisnuće prirode u samome umu, ideo prirode mi postajemo zbiljska natpriroda.
loški izraz pretpovijesne zbilje, tj. otuđene »Sa privoljenjem kojim se duh priznaje kao
povijesti koja se još kreće na nivou pukog gospodstvo i vraća sebe natrag u obuhvaće-
produžetka razvoja prirode. Tek prividno, jer nost prirodom, prestaje njegov zahtjev za
oni zapalost prirodi vide već neposredno u gospodstvom koji ga je upravo zarobljavao
samome ovladavanju prirodom. »Zapalost pri prirodi« (DA, 46). Riječ je o tome da bismo
rodi postoji u ovlađivanju prirodom bez ko »gospodstvo i u mišljenju« (koje je uvijek,
jeg duh ne postoji« (DA, 46), sam se duh samom svojom 'prirodom' »organ gospod
povijesno konstituiše kao samo-dominacija, stva«) »spoznali kao nepomirenu prirodu«.
identička instancija sopstva koja se suprot Jedino na taj način »prijelom između sub
stavlja spontanitetu vlastite prirodne sup- jekta i objekta, kojem prosvjetiteljstvo ne
168 169
dopušta skrivanje, može postati pokazate čima, Adorno neposredno preskače od čo
ljem samoosvještenja prosvjetiteljstva.« (DP, vjeka kao još prirodnog bića, biološke vrste
183). homo sapiens, ka subjektu gospodstva, samo-
ovladavanja, potiskivanja prirode u sebi itd.
Ovdje je očito prisutno dejstvo petitio
Subjekt samoovladavanja njemu nastupa ne
-principi dijalektike prosvjetiteljstva. Jedino
posredno kao ono što probija prirodu. Na taj
moguće pomirenje kreće se unutar prosvje
način on kobno previđa nivo označitelja, nivo
titeljstva, 'izigrava prosvjetiteljstvo protiv
subjekta izjavljivanja, uspostavljenog sim-
njega samog', nedostaje nivo koji bi probio
bolnom kastracijom, koji već probija konti
alternativu mita i prosvjetiteljstva, mimesis
nuitet Reelnog/prirode, i kao čije zamra
i logos. »Pomirenje sa prirodom« zato (una
čenje tek nastupa subjekt znaka, gospodstva,
toč — da ponovimo — tome što se već kreće
samoovladavanja. Suvišno je isticati kako od
na rubu iskustva svmbolne alternative: pri
tog previđanja Simbolnog dolazi zbog ustraja-
rodi apsolutno suprotstavljen ili izuzet duh
vajućeg razumijevanja čovjeka iz zbiljsko-
nije tek 'apstrakcija duha od prirode', već
-predmetne produkcije kao osnova njegova
opet- priroda, pad u prirodu, jer duh je to
'postajanje-čovjekom'. Subjekt samoovlada
što on jeste tek svojim odnosom/razlikom od
vanja je — kao što je isticao već Marcuse
prirode, posredovanjem sa prirodom iz koje
subjekt rada. I — da ponovimo — ono Užasno
izrasta; zbog toga i »pomirenje« duha sa pri
ispred čega bježi, što potiskuje taj subjekt
rodom ne znači više slaganje/dopunjavanje
svojim podređivanjem principu realnosti, nije
alternativa u Totalitet, Cjelinu (kao što se
vladavina principa zadovoljstva u značenju
uzajamno dopunjavaju imaginarni parovi),
spontaniteta/neposrednosti prirodnog toka,
već, naprotiv, ustrajavanje u 'otvorenosti'
već, naprotiv, baš nesnosnosti simbolne kas
razlike, heterogenog, istine kao ne-cjeline itd.)
tracije, prijeloma sa 'prirodom', nastupa želje
djeluje kao imaginarni krpež koji zamračuje,
kao želje Drugoga/Simbolnoga. Ovdje Ador
samim poljem prosvjetiteljstva istisnut, 'pra
no još nasjeda samoprevari prosvjetiteljstva/
vi' prijelom sa prirodom. Adorno previđa kako 2
/metafizike.
prosvjetiteljstvo ne poriče neposredno (pret-
čovječnu) prirodu, kako samoovladavanje i- 2
Slom prvenstva sadašnjeg kroz postavljanje-na-
dentičkog Ja-a ne potiskuje neposredno čo isti-nivo triju dimenzija vremena vrlo je lijepo izve
vjekovu neposredno-prirodnu supstanciju, den u Heideggerovom Zeit und Sein. Prošlost kao ne-
-više-sadašnjost i budućnost kao još-ne-sadašnjost nisu
nego ono što je 'već Kultura' (Kultura u — kao u metafizici — deficitarni modusi sadašnjeg,
nego jednakoizvorne dimenzije koje su 'sve već ovdje';
jednome značenju koje nadmašuje imaginar prošlo je upravo prisutno na način ne-više-prisutno sa
nu opoziciju Kultura/Priroda): »prvobitnu dašnjeg, itd. No, tragove tog prodora možemo pratiti
čak do stoičke kritike Aristotelova shvaćanja vremena
simbolizaciju«, prapotiskivanje. Drugim rije i sadašnjeg-momenta kao 'granice' između budućeg i
prošlog.
170 171
Upravo je označitelj dimenzija koja pro mu nedostaje, drugi mu član samo u izokre
bija alternativu mimesis/logos; što će reći: nutom obliku vraća njegov vlastiti nedosta
alternativu koja nije ni mimesis (jer on je tak. 3 Imaginarni pričin prema kome se znak
arbitraran/diferencijalan, bez mitskog 'konti bez simbola degradira u puki promenljivi
nuiteta' spram referenta), ni logos (pošto je /spoljašnji žeton, dugotno/raspoloživo sred
stvo, prema kome simbol bez znaka obilje
a priori neraspoloživ, nikada spoljašnje sred
žava iščezavanje prosvjetiteljske dimenzije
stvo, biljeg misli, pojam itd. već samo mjesto
refleksijske slobode u mitskom kontinuumu/
istine). »U kompleksu kastracije i u tom kom
/zatvorenosti, gdje dakle, simbol obogaćuje
pleksu svojstvenoj dijalektici prisustva i od
znak sa mimetičkim momentom koji zaprije-
sustva upoznali smo mjesto koje pušta da
čuje pristanak kod formalizovane, na deno-
jezik stiže do tijela i tijelo do jezika.« (L, taciju ograničene mreže znakova, ujedno u-
286). Ova je sječica tijela i logosa koja rađa nosi znak u simbol elemenat slobode, reflek
želju. (Jer simbolna kastracija, Žrtva, potre sije. Taj pričin je razbijen iskustvom činje
bna je upravo zato što »smo tek tijela i ništa nice kako je, s jedne strane, arbitrarnost
drugo« (Saf, 291), mjesto prapotiskivanja kao znaka potiskivanje označiteljske diferencijal-
»prvobitne simbolizacije«, ono Treće što iz nosti, kako je, s druge strane, mitsko 'jedin
miče polju alternative simbol/znak. Zato ne stvo riječi i stvari', neposredno-realna ('ma
dostaje Adornovo 'dijalektičko' dopunjava gijska') snaga riječi, tek imaginarno-fetišis-
nje simbola i znaka.) Istina ne leži ni u samo tički učinak zamračenje nivoa na kome je
me simbolu (odakle bismo znak promatrali riječ zaista već sama sobom čin, praksa, zbi
kao 'propadanje' ili 'raspad izvornog jedin vanje istine, tj. nivoa označitelja. Dvojstvom
stva riječi i stvari') ni u samome znaku (koji simbol/znak istisnuto je paradoksalno/nes
bi time postao telos povijesnog razvoja, oda nosno mjesto na kome je govor ujedno 'arbi
kle bi simbolu pripala uloga pukog 'primi traran', 'inkorporacija gubitka stvari same',
tivnog' predstupnja misli koja je još obu i praksa, sam sobom čin.
hvaćena prirodnim kontinuitetom). Zato tre
ba alternativu simbol/znak (u Adornovom
značenju) da odredimo kao imaginarno dvoj-
stvo, pričin uzajamnog dopunjavanja, pričin
3
prema kome oni zajedno čine ispunjenu Cje Takva je razlika između imaginarnog dvojstva i
označiteljske alternative: kod prvoga vlada pričin do
linu; pričin koji zamračuje pravo mjesto ne punjavanja, jedan pol daje drugome ono sto mu nedos
taje, obadva zajedno čine Cjelinu, kod druge pak
dostatka. Ono što jednome od članova alter obadva jedan drugome vraćaju nedostatak. Želimo li
native nedostaje, ne donosi drugi član; iako muško/žensko zaista shvatiti kao simbolna opoziciju,
tada treba da srušimo pričin njihova 'uzajamnog do
svaki od članova traži u suprotnome to što punjavanja' itd.
172 173
Praksa
i
istina: Hegel
Sta, dakle, previđa shvaćanje analize kao
praktičko-kritičkog procesa samooslobađanja
subjekta od interioriziranih zapreka zadovolj
stvu, oslobađanja čija je svrha »komuni
kacija bez prinude«, govor bez potiskivanja?
U osnovi, jednostavno sve: prividno 'povi
jesnom konkretizacijom', no, u, biti naivno-
-prosvjetiteljski određuje kao 'ontologizaciju
pervertiranog nagonskog ustroja otuđenog
društva u bit čovjeka', i tako promašuje samo
središte Freudova otkrića, djelatnost »nagona
smrti« u »prinudi ponavljanja«, prvobitno
nadovezivanje Superega na Id (tj. Zakona
na želju). Na taj način, pričinom 'povijesne
konkretizacije' koja je ovdje tek zato da bi
zamračila istinsku vlastitu nepoviješnost (jer
ona nam upravo omogućuje da ostanemo
unutar okvira znaka, prosvjetiteljske suprot-
stavljenosti »potrebe« i »represije« itd.), išče
zava temeljno iskustvo analize da
177
mo dakle biti uvjereni da krivnja postoji scene', ali je zbog budnosti cenzure rezultat
(upravo i jedino — S. Ž.) tamo gdje subjekt simptom, reprezentacija/ponavljanje 'izvorne
uzmiče svojoj želji. Tvrditi kako je zakon scene' u obliku koji je izmijenjen/patvoren
izvor potiskivanja, i poistovjećivati pregradu »radom sna«.
zabrane incesta sa onom koja razlučuje svi
Nasuprot tome, iskustvo simbolne kastra
jest od nesvjesnog, to znači podupirati protiv cije pokazuje kako 'traumatizam' već prije
-istinu. Uistinu, potisnuto se vraća u mjeri toga leži u traumi/nesnosnosti (nedostatka)
u kojoj ova pregrada (zabrane incesta), što će Realnoga, nesnosnosti »neznanja Drugoga«,
reći Ime Oca koje je reprezentira, još može »nedostatka u Drugome«, i oko ove rupe, bje
da sačuva nekakav smisao za subjekta.« (Saf, line, praznog mjesta kruže — »kao vještice
286—7) oko svjetla« (DR, 27) — oni 'traumatički do
Da bismo to shvatili, treba da se tek oslo gađaji', 'izvorne scene' koje se ponavljaju u
bodimo fetišističke iluzije koja je nužno vla simptomima, koje su već označiteljske repre
dala psihoanalizom u njezinim počecima: us zentacije. Iluzija analitičkog 'prodiranja ka
mjerenost analize ka 'izvornoj sceni' (npr. izvorima' nije ništa drugo do imaginarno-fe-
traumatičkome događaju rane mladosti) koja tišističko zamračenje diferencijalne/arbitrar
se metaforički ponavlja u simptomima. Ova ne dimenzije označitelja koji je uvijek tek
'izvorna scena' u koju se investira energija reprezentacija/trag bez oslona u 'stvari sa
želje trebala bi da bude, tako reći, punoća/ moj', bilo da je riječ o naknadnom/kompro
/nenadoknadivost 'stvari same', ovdje bi že misnom simptomu ili o samoj 'izvornoj sceni'.
lja progovorila 'kao takva', bez odgodbe, bez To je ono osnovno: granične linije nema tek
kompromisa, bez potiskivanja, ovdje bismo između 'izvorne scene' i njezinog metaforič-
konačno bili kod onoga ' o čemu se uistinu kog supstituta (u ovome slučaju, potisnuto
radi'. No, toj se nepomućenoj vladavini prin bi bilo označeno, smisao itd, a ne označitelj!),
cipa zadovoljstva u obliku superega suprot ona interveniše već između samog označi
stavlja interiorizirani pritisak 'vanjske real telja, potisnute reprezentacije želje, onoga što
nosti', zbog čega su 'izvorne scene' potisnute mu nedostaje i čiji ga nedostatak konstituiše
u nesvjesno i izbijaju na površinu svijesti — Realnog. Odavde, pak metaforički prije
jedino u obliku simptoma, tvorevina kom nos dobij a potpuno drukčije značenje: meta
promisa između instancije želje, reprezenti forički supstitut/povratak potisnutog označi
rane 'izvornom scenom', i suprotstavljene in telja »reprezentira ono što nedostaje tom od
stancije cenzure, snage potiskivanja. Zelja sutnom označitelju«, daleko je od toga da
pokušava zaobići cenzuru i prodrijeti u svi bude »regeneracija nedostajućeg označitelja«
jest sa što vjernijom regeneracijom 'izvorne (DR, 107) ka prijenošenju, tvorenju 'nado-
178 179
mjesnih formacija', subjekta ne nagoni od ređenosti samim poretkom Simbolnog, tj. na-
sutnost 'izvornog' označitelja koja nastupa dodređenosti, određenosti bez vanjskog
njegovim potiskivanjem, već naprotiv, ono oslona u imaginarnoj, 'unutrašnjoj' ili 'spo-
što nedostaje upravo tom 'izvornom' označi- ljašnjoj', 'misaonoj' ili 'stvarnoj' realnosti
telju. Metaforičkom 'nadomjesnom formaci koju bi jezik trebalo da izražava/odražava
jom' ne pokušavamo toliko ponoviti 'izvornu — daleko od toga da bi 'iracionalnost' ove
scenu' koliko kroz neuravnotežene/asimetrič- patologike nastupila prosto zato jer želji nije
ke premještaje popuniti bjelinu, prazno mje dopušteno jezičko formulisanje na nivou 'ra
sto koje zijeva nasred nje same. Krivotvorba, cionalne', »javne komunikacije bez prinude«,
premještaj 'izvorne scene' mehanizmima ona je upravo očajnički pokušaj da zahva
»rada sna« tada nije jednostavno rezultat timo samu želju, subjekt govora, pokušaj
kompromisa između želje i želja neprijatelj koji zapriječuje samog sebe i stiže tek do
ske instancije cenzure. Sama instancija cen evokacije subjekta, 'beskonačne' želje. Pato-
zure koja prisiljava na krivotvorenja, pre logika označitelja prekoračuje upravo logiku
mještaje, 'izvorno' radi za želju. Dodavanje 'konačnog'-/identičnog/bića.
asimetričkih/neuravnoteženih, tj. nadodre- Slom ove fetišističke iluzije, iskustvom di
đenih premještaja/ponavljanja, pokušaj je da ferencijalnog/označiteljskog značenja ne
se poretkom 'konačnog' označitelja zahvati svjesnih reprezentacija, u istoj mjeri slama
'beskonačnost' želje — pokušaj koji protivu- prividni 'objektivizam' psihoanalize. Odakle
riječi samome sebi, koji, 'radikalno gledano', sam analitičar? Zar sam Freud ne ističe »o-
nužno propada, jer označitelju kao arbitrar- azu uma« koju treba da pretpostavimo: kako
nome/diferencijalnome per definitionem iz inače da znamo — ako sebe postavimo na
miče 'pravi objekt želje'. Zato se svih meha isti nivo sa objektom, tj. analiziranim sub
nizama »rada sna« (promjeranja/Verschie- jektom — da nije naš vlastiti govor, govor
bung/, sažimanja /Verdichtung/, poricanja analitičara, također tek lukavstvo nesvjesnog,
/Verneinung/itd.) drži — s obzirom/ na svi imaginarni krpež, simptom? Zar nije pouka
jet 'zdravog razuma', ne tek u uobičajenome analitičke teorije u tome da je nivo svijesti u
značenju, već kao našeg najosnovnijeg samo- osnovi nivo imaginarnog previđanja istine?
razumijevanja — izvjesna 'iracionalnost'. Lo Drugim riječima, ako ne pretpostavimo mjes
gikom diskurza nesvjesnoga, logikom ozna to samog analitičara kao kretanje 'stvari
čitelja vladaju čudnovata, patologička 'pra same' izuzetu »oazu uma«, kao poziciju onda
vila', označiteljski elementi se vezuju, šalju metagovora, 'objektivne' distancije spram
jedan ka drugome iznenađujućim 'paradok analiziranoga subjekta, onda postaje turna-
salnim' putevima, putevima 'autonomne' od- čenje analitičara u osnovi bez oslonca, pos-
180 181
taje arbitrarno. Odakle znamo da analitičar tivisati', uzeti kao biće, načiniti predmetom
u tumačenje ne umeće svoje vlastite nes 'objektivne' znanstvene rasprave.
vjesne komplekse? »Iracionalni značaj par excellence želje i
Prvi je odgovor jasan: sama je granica njezinog objekta proizilazi iz toga da se bes
ovdje pogrešno postavljena. Interpretacija je konačni modus na kojeg se ona proizvodi re-
svakako bez oslona, ona uvijek 'visi u vaz- alizuje na konačan način; iz cijelog tog jarka
duhu', no već je sama želja tek 'interpreta- između ovog beskonačnog modusa i konačne
tacija'. 'Interpretacija želje', to je gen. ob., no realizacije sukljaju užitak i tjeskoba. Pošto
još prije gen. sub.! 'Objekti', reprezentacije ostaje ova suprotnost između poredaka kona
u koje se investira želja — šta su to drugo čnog i beskonačnog neshvaćena, nesvijesno i
do li diferencijalni/arbitrarni označitelji bez psihoanalizu zatvara se u konačni poredak ...
oslona, u osnovi nedostatne/vanjske, nak i diskurz nesvjesnoga ili želje postaje diskurz
nadne 'interpretacije' pravog objekta želje o nesvjesnome ili o želji. (...) Jedno od najefek-
koji uvijek nedostaje, 'stvari same' čiji gu tivnijih sredstava osiguranja tog silaska pred
bitak tek konstituiše polje označitelja, no stavlja označavanje (designation)«. Kroz ovu
samim tim i želje kao želje drugoga. 1 Taj objektivirajuću oznaku/određenje toga o
neprestupivi »jarak« zbog kojeg 'beskonačna' čemu se radi, »nesvjesno postaje skup kojeg
želja u 'konačnim 'označiteljskim reprezen se može označiti i koji je dakle bez učinka na
tacijama nikad ne nalazi svoj pravi objekt onoga koji ga može označiti, razgraničiti, za
(»razlog želje«), upravo svjedoči o tome da koga se pretpostavlja da ga pozna (supposi le
subjekta koji govori uzalud tražimo u po savoir); označljiv i slobodan od konteksta u
retku bića« (Saf, 293), (jer biće je ono što kome se označuje, dakle objekt 'znanstvene'
možemo artikulisati u označitelja), da je raz rasprave.« (IC, 89—90).
log njegovoj želji tek objekt a, nagovještava
Ova se »suprotnost između poredaka ko
jući bezdan Realnoga (tjeskobe/užitka), iza
načnog i beskonačnog nadovezuje već na He-
sve 'realnosti' bića. Svom »otvorenošću oz-
gelovo razlikovanje »Konačnog«, razumsko-
načitelju«, analitičar iskušava kako subjekta
-formalnog, i beskonačnog« spekulativnog
govora per definitionem nije moguće 'objek-
suda. Jezgro njihova razlikovanja nije toliko
1
u tome što dijalektička spekulacija — nasup
Ovim nikako, ne brišemo razliku između ne
svjesne 'interpretacije', investiranja želje u reprezen rot razumskome sudu koji ostaje kod 'ukoče
tacije, i analitičareva rađa. Riječ je tek o njezinom nih', 'nedijalektičkih' određenja — razvija
ponovnom zacrtavanju: analitićarevo mjesto, mjesto
iskustava ne-znanja Drugoga, objekta a kao razloga kretanje pojmova, posredovanja, prijelaze,
želje, nije tek mjesto pukog 'osvjestavanja' paradoksa koliko u spekulaciji kao jedinstvu teorijskog
želje, prije svega, samo sobom 'praktički čin' promjene
'ekonomije' same želje koju prouzrokuje činjenica i praktičkog. U kretanje onoga o čemu je ri-
»sklopa istine sa znanjem« (M. Mannoni).
182 183
ječ uvučen je sam subjekt koji govori, govor Ovdje nagoviještenu 'socijalnu dimenziju'
o pojmu uvijek je govor samog pojma. Na prividno tek logičko-jezičke problematike
nivou spekulacije, ono što dolazi do riječi skupova razvija već dijalektika prosvjeti
nikad nije »skup kojeg se može označiti i teljstva. Da taloženjem zatvorenih/hijerar-
koji je dakle bez učinka na onoga koji ga hiziranih skupova/nivoa metajezika nikad ne
može označiti«, ograničeni/zatvoreni/»ko- dolazimo do mjesta samog subjekta, u tome
načni« skup spram kojeg smo u 'objek se pokazuje poništenje subjekta kojeg donosi
tivnoj' distanci j i. Hegel, naravno, apso logički pozitivizam kao teorijski izraz ispu
lutnim samozrcaljenjem 'idealistički' ukida njenog prosvjetiteljstva. Ovo samouništenje
»jarak« između konačnog i beskonačnog, virtuelno je prisutno već u samoj poziciji
'subjekta izjave' i 'subjekta izjavljivanja', subjekta gospodstva kao 'stvari samoj' izu
'materijalistički obrat Hegela' treba da — za zetoj meta-poziciji, poziciji nadređenosti, o-
jedno sa neprestupivošću »jarka« (a upravo dakle možemo stvar 'objektivisati'.
u tome leži materijalizam, nemogućnost imagi No, zar ovu 'lošu beskonačnost' me taj e-
narnog narcisizma totalne samorefleksije) — zičkih objektivacija ne probija već sama filo
očuva nivo evokacije 'beskonačnosti' želje, zofija kao takva, transcendentalna filozofija,
subjekta izjavljivanja, u patologici označi- na primjer, izlaganjem.sposobnosti refleksije,
telja, (»procesu izjavljivanja« u njegovoj ne- 'obrata subjekta ka sebi'? Zar pozitivizam ne
svodljivoj različitosti u odnosu na »konačni« možemo — npr. prema Habermasu — defini-
/denotativni nivo ograničenog »procesa iz sati upravo momentom gubitka ove reflek
jave«, znaka. Ka istome smjera Kristeva sa si] ske dimenzije? Zar već hermeneutička re
'tekstualnošću', gdje fenotekst nastupa kao fleksija (npr. K. O. Apel) ne pokazuje kako
stvrdnuće/nosilac beskonačnosti procesa oz se iza sposobnosti taloženja metajezika u
načavanja, genoteksta. 'lošu beskonačnost' krije nepromišljena snaga
samorefleksije subjekta kao nesvodljive na
» . . . Postoje tekstovi koji sa uvođenjem samoobjektivaciju metajezikom?
beskonačnosti procesa u konstitutivne ele
Iako se više ne radi o klasičnoj transcen
mente lingvističkog sistema i u konačne iz
dentalnoj poziciji, već o hermeneutici (zar
jave socijalnog koda (što će reći u ideologeme Gadamer — kao i Lacan — ne tematizuje je
koji izražavaju socijalno kodirane odnose pro zik kao decentrirano mjesto samog subjekta,
dukcije i reprodukcije) djeluju na (onim) nesvodljivo na bilo kakvu 'objektivaciju'
granicama gdje je ugrožena logika skupova koja ostaje granica pozitivističke semantike?),
(la logique ensembliste) socijalnog sistema.« ova površinska sličnost hermeneutičke ref
(RLP, 41). leksije sa Lacanom tek zamračuje ono bitno.
184 185
Hermeneutika još uvijek promašuje nivo is tojanju jednoga znanja koje se kaže (se dit)
tine, ostaje obilježena poljem filozofije (pre- u znanju; on ga naziva istina. Ovo mu ne
viđanja objekta a), jer — iako priznaje sub- daje nikakve snage/vlasti, tek to da može
jektovu rasredištenost Drugim/jezikom — drugome piti čašu vremena u kadi diskurza
tematizuje nedostatak u Drugome/jeziku. To u kojoj inače plovi podosta loše. On zna to
je ono što nedostaje svakoj, pa i hermeneu- što zna botaničar o cvijetu, liječnik o tijelu,
tičkoj refleksiji, što je ograničava na Imagi seljak o svome polju. Slično djetetu, kojeg se
narno i zapriječuje joj pristup do Simbolnog, što se toga tiče ne može prevariti, on također
do označitelja: kao da je ono na šta se obra zna kako je legalni poredak koji tvrdi da
ćamo refleksijskim obratom, transcendentalno Drugi zna, prevarljiv i kako taj poredak —
mjesto 'nas samih' iako nedostižno zbog ne- da bi se održao — treba da potisne (oppri-
svodljive povijesnosti, mjesto punoće onto mer) poredak diskurza u kome Drugi zna da
loškog temelja. nije ništa.« (Autor de la passe, 237).
Neznanje Drugoga, to će reći kako Drugi Drugim riječima, 'znanje koje se kaže u
nije mjesto znanja, već mjesto istine, jer znanju', to znači da ne postoji 'čisto' znanje,
istina i nije drugo do li »poredak diskurza u znanje kojeg ne bi pronosila zamračena mre
kome Drugi zna da (on) nije ništa«, u kome ža 'znanja u znanju', označiteljska nađodre-
on artikuliše svoj nedostatak, tj. u kome se đenost.
patologički artikuliše želja Drugoga. Ovo je
Prividna je upravo ta filozofija koja čuva
neznanje Drugoga užasnije do svakog 'skep
polje istine, naime, s izlaganjem ontološkog
ticizma' koji ostaje na nivou znanja o . . . ,
nivoa u razlici spram ontičkog znanja, onoga
koji nas same već izuzima i tako ostavlja na
»što zna botaničar o cvijetu, liječnik o tijelu,
bezbjednome mjestu: Drugi, to je »subjektovo
seljak o svome polju« . . . Istina se, kao što
transcendentalno mjesto« (Lacan), mjesto na
kome se on upisuje/izdaje, na kome stoji u znamo, od znanja razlikuje prije svega time
pitanju sam subjekt govora. Iskustvo nez što ona uvijek već jeste, time što je put ka
nanja Drugoga po tom nije filozofijska 'sum istini put tamo gdje uvijek već jesmo (»tra
nja' koja nas dovodi do apsolutne izvjesnosti, žiš me jer si me već našao«). Kod znanja
već 'egzistencijalno' iskustvo koje pogađa je, međutim, riječ o 'otvorenom' procesu pro
'stvar samu', obilježavajući nedostatak bitka diranja tamo gdje baš još nismo, o 'širenju
subjekta koji govori. Analitičar spoznaje svijeta' itd. I zar već u Platonovu
Menonu ne nalazimo određenje spoznaje (u-
»ne kaže da zna, kao univerzitetski (čov rođenih) ideja kao sjećanja, vraćanja? Zar
jek), ni da ne zna, kao filozof. Radi se tek o nije jezgro novovjekovne transcendentalne
tome da ga njegovo iskustvo poučava o pos- refleksije u obratu-sebi subjekta, obratu ka
186 187
uvijek već prisutnim, datim transcendental vu dimenziju istine (Drugoga-s-nedostatkom,
nim uslovima koji a priori određuju svaki označitelja), iako svoju vlastitu mogućnost
empirijski/ontički 'napredak znanja'? crpi jedino iz njezina polja. 2 I jezgro poziti-
Tek prividno, jer ovo polje refleksije on vizma leži upravo u gubitku ove u klasičnoj
tološke konstitutivnosti u razlici spram ontič- metafizici/filozofije još djelatne, iako zasje
kog znanja, ne samo da još uvijek zamračuje njene dimenzije istine. Time on, naravno —
neznanje Drugoga, već nastupa upravo kao unatoč pozitivističkom 'operacionalizmu', na
polje apsolutnog znanja. Polje promišljanja glašavanju besmislenosti pitanja transcen-
mjesta istine u značenju punog prisustva dentne istine — i te kako pretpostavlja in
'stvari same', bićevitosti bića koju — u ide stanciju znanja Drugoga, instanciju subjekta-
alizmu — zastire nejasnost/neprovidnost/ -za-kojeg-se-pretpostavlja-da-zna (sujet-sup-
/mutnost osjetilnog zora. Sokratovo ne-zna- pose-savoir). 3
nje čini, tako reći, 'model' filozofskog pos Upravo zato što krpi taj 'nedostatak u
tupka: on zna da ništa ne zna, i tako —
Drugome', tj. u mjestu transcendentalno-on-
ostajući unutar znanja — dolazi do mjesta
tološke istine, filozofijska refleksija zapravo
apsolutne istine (naravno, u značenju ontolo
škog temelja, punoće najviše parusije, ne uvijek već promašuje strogo ek-sistencijalni
označitelja kao »evokacije odsustva«). Ono nivo na kome smo 'mi sami' stavljeni u pi
u što je sumnjao bilo je tek područje pro tanje. 'Definicija' psihoanalize prividno se po
mjenljivog / osjetilnog / aposteriornog/ontič- dudara sa 'definicijom' filozofije koju nala
kog; on sam se ovome izuzeo, sumnjao je o zimo na njenim počecima, kod Platona: »nau
stvarima, i tako ga je ontička sumnja dovela čiti se umrijeti«. No Sokrat, kome se pripi
do ontološke izvjesnosti. Drugim riječima, us- suje ovo određenje
lov je znanja Drugoga (gen. sub.: punoća Dru
goga, Drugoga-bez-nedostatka) da Drugi (u 2
Ovdje nalazi svoje mjesto odlučna Adornova
filozofiji: mjesto apsoluta, ontološke istine) 'intuicija' samoprijevare transcendentalnog subjekta:
ono što mu se pokazuje kao njegova snaga, konstitu-
ostaje na nivou znanja, da gubimo pravu na ivnost predmetnostl, zapravo je biljeg njegove granice,
nemoći da objekt pojmi u njegovom ne-identitetu.
petost istine, puta tamo gdje već jesmo. Dru Nasred ontološko-transcenđentalnog nivoa uvijek zjapi
gačije rečeno, da se zakrije kako je put pre (metafizikom zasjenjeni) nedostatak, prazno mjesto
koje tek otvara njegovu đistanciju spram ontičkog.
ma mjestu gdje uvijek već jesmo, u isto vri 3
Najjasnije je bio svjestan prisutnosti ove instan
jeme udaljavanje od tog mjesta, da se zakrije cije subjekta-za-kojeg-se-pretpostavlja-da-zna u samoj
neopozitlvističkoj metodologiji znanosti njezin uteme
istina kao jedinstvo otkrivanja i prikrivanja. ljitelj Pierce koji je ovu metodologiju opredello kao
Tako filozofski obrat ka ontološkom nivou u izlaganje postupaka koji bi nas — svojom beskonač
nom upotrebom, bez empiričklh ograničenja — doveli
razlici spram ontičkog znanja zasjenjuje pra- do istine o sebi, na tek više-manje (ne)-utemeljenih,
povijesno ograničenih pričina.
188 189
»mogao je da kaže '(ja) nemam pravo' tek logičkom problemu — artikulaciju diskurza
pošto je postavio svoje 'ja' i njegovo postav — dimenzije izvjesne civilizacije.« (IC, 115).
ljanje na bezbjedno mjesto, izvan aktuelne Taj je »politički status znanja«, kao što
smrti, kao da postoji tek finalna smrt ili bilo
smo već vidjeli, pozicija iz kretanja 'stvari
koje 'vrhovno' dobro' kojeg bi trebalo priz
same' izuzetnog subjekta gospodstva, meta-
navati ili želiti. No, ovdje nama ne znače baš
pozicija nadređenosti, distancije spram obje
mnogo Sokrat kao i to da je sapevanje kas
kta »kojeg se može označiti i koji je, dakle,
tracije i zapunjavanje osnovne nepunoće pri-
bez učinka na onoga koji ga može označiti,
čin koji nužno opčinjuje filozofiju: radi se o
razgraničiti, za kojeg se pretpostavlja da ga
nesvjesnome i o psihoanalizi. Ako psihoana-
lizirati zaista znači naučiti se umrijeti..., poznaje«. Drugim riječima odnos znaka koji
tada postoji u ovome 'naučiti se' sva opas govori o stvarima, koji nije sam događanje
nost kojom 'progresistička' zapadna civiliza istine, obuhvaćujuće samog subjekta govora,
cija obilježava sve što se tiče učenja: da se što, naravno, »zahtjeva da se sami stavimo
učinak istine u njoj zaglibi u znanje; opas u ovu stvar« a ne da smo »nedirnuti, naskroz
nost da se naučimo tek znati o smrti, a ne cijeli«. Ne radi se ovdje o tome da bi se ne
sposobnosti umrijeti što zahtijeva da se sami kakav asimbolni, barem u principu vanje-
stavimo u ovu stvar . . . I ako nije malen broj zički, nivo društvenih odnosa koji tek žive
ljudi koji izađu iz psihoanalize tako cijeli, kroz jezik, jezički ovaplotio u obliku znaka,
nećemo se usuditi da kažemo tako nedirnuti, već je pozicija označavanja samo jezgro od
onda je to prije svega zato jer postoji velika nosa gospodstva u 'zapadnoj civilizaciji'.
razlika između umirati — što će reći živjeti Politički, a to će reći ideološki status, u-
prekoračenja, 'primati' imati u sebi prijelome pravo onaj »legalni poredak koji tvrdi da
— i biti pokojan ili definisan (iako kao ana
Drugi zna«; ovdje je prisutan osnovni ideo
litičar), dakle u znanju; u krajnjem slučaju,
loški učinak subjekta-za-kojeg-se-pretpostav-
'biti na tekućem'. Isto tako kao što postoji
razlika između toga da smo sposobni kazati lja-da-zna (le sujet-suppose-savoir) kao kr-
'nisam u pravu', zato da bismo kazali kako peža čija je uloga zamračivanje ne-znanja
smo zaista pogrešno (nepravedno) bez razloga Drugoga, učinak kojeg možemo pratiti na
(a tort) (a tore), i između davanja na znanje svim nivoima 'materijalne snage ideologije',
da postoje pogreške i da smo mi nedirnuti, od tradicionalnog autoriteta popova, zakona i
naskroz cijeli: to znači 'imati sposobnost pri suda, svih vrsta nastavnika, roditelja, prijeko
znavanja svojih pogrešaka'. I politički je sta autoriteta 'objektivnog znanja' pozitivnog
tus znanja u ovome društvu tek dao ovom znanstvenika pa do samog /pseudo-analiti-
190 191
cara koji igra društvenu ulogu 'onoga-koji- jektivne spoznaje' iz kretanju stvari same
izuzete pozicije gospodstva, određuje i nivo
(Ovdje, uzgred, vidimo besmislenost 'kri njegove istinitosti.
tike' prema kojoj Lacan ostaje kod 'patrijar
Glavni protivargumenat historijskog ma
halnog' principa očinskog autoriteta: Ime-Oca
terijalizma skepticizmu, agnosticizmu, feno-
nije le sujet suppose savoir, ono je nosilac
menalizmu koji vladaju samorazumijevanjem
bezdana simbolne kastracije kojeg zastire au
pozitivnih znanosti nije ostajanje kod pros
toritet 'patrijarhalne' figure imaginarnog oca
vjetiteljske lozinke 'ono što možemo sami na
kao Drugog bez nedostatka, Boga itd. Ime-
činiti, to samim tim i poznajemo' — poznati
-Oca, to je upravo užasno iskustvo kako iza
Engelsov argument koji ostaje na nivou su-
autoriteta subjekta-koji-bi-trebao-znati, gla-
protstavljenosti subjekta i objekta spoznaje
so-noše (le porte-parole) Drugoga u značenju
u odnosu tehničkog raspolaganja, koji se go
punoće Stvari same, Vrhovnog Dobra itd., bilo
tovo doslovno podudara sa Adornovim i
da se radi o popu, filozofu, pozitivnome znan
Horkheimerovim ocrtom prosvjetiteljske us
stveniku ili 'realnome' ocu, stoji jedino auto
mjerenosti koja prirodu spoznaje tek u mjeri
ritet same riječi, kako je sav oslon u Stvari
u kojoj ona može njome manipulisati, raspo
samoj puki ideološki pričin legalizacije pozi
lagati »lukavstvom uma« — već u tome da
cije gospodstva. No, čini se da besmislenost
previđa bitnu različitost ove objektivno/
ovakve 'kritike' — daleko od toga da bi bila
pozitivne spoznaje spram povijesno-praktičke
puki 'nesporazum' — ima i te kakav 'smisao':
samospoznaje, te samim tim već a priori pri
maskiranje prikrivene pozicije gospodstva
staje na to da društvo stupa pred nas na is
samih 'antiautoritarnih' autora ovakvih 'pri
tom nivou sa prirodom, na nivou nama su-
govora').
protstavljenog supstancijalnog sklopa, sa svo
Nivo znanja pokušava prevladati već jim 'objektivnim zakonima' koje 'eksperi
marksistička teorija kao imanentno-praktič- mentalno provjeravamo', da ona, dakle, već
ka: i ona »zahtijeva da se sami stavimo u samim misaonim pristupom zbilji pristaje na
ovu stvar«. Taj praktički značaj historijskog njezin otuđeni značaj. Ako ostanemo na ni
materijalizma kao osvještavanja samog povi vou pozitivne/prirodne znanosti, onda će 'ag-
jesnog subjekta/objekta spoznaje, a ne 'ob- nosticizam — uprkos Engelsovim protivargu-
mentima — očuvati svoju težinu, barem u
* To se desilo čak Freudu koji je jednom paci poslednjoj instanciji'. U ovome je polju, po
jentu kazao da vjeruje kako će ga izliječiti kroz dva mišljenju samo Engelsa, riječ tek o 'zamje
mjeseca. Odakle Freudu to znanje? To je tipična po
zicija 'objektivnog znanja' koja mu se, naravno, osve njivanju većih besmislica sve manjim'. »Is-
tila jer se pacijent neurotički okačio o ovu izjavu, torija nauka je istorija postepenog uklanja-
čime su bili blokirani svi učinci istine.
192 193
nja ove besmislice (»preistorijske sadržine, sami načinili) kreće na principijelno dru
koju je istorijski period zatekao i preuzeo, gome, nivou, kao spoznaja pozitivne znanosti.
sadržine koju bismo mi danas nazvali besmis Konkretno, historijski materijalizam nije re-
licom«) odnosno zamjenjivanja te besmislice lativističko 'zamjenjivanje veće besmislice
novom, ali sve manje apsurdnom besmisli manje apsurdnom', ne zato što bi on bio ne
com.« Pa čak i ovo 'kretanje na bolje' treba kakva 'apsolutna' spoznaja, već zato što je
da relativiziramo s obzirom na svagdašnju riječ o samospoznaji povijesnih subjekata
sadašnjost. Prošla je spoznaja apsurdna s društvene prakse gdje prosto nedostaje onaj
obzirom na ono što »bismo mi danas nazvali izvanjski momenat 'apsolutna', nedostižne
besmislicom«, ne s obzirom na naivno-neu- 'stvari same' s obzirom na koju bi se spoz
tralno progresističko 'asimptotičko približa naja relativizirala u 'veće ili manje besmis
vanje apsolutnoj istini'. Ako bi Engels ostao lice'. Za historijski materijalizam važi, nasu
pri tome, on se ne bi ni u čemu bitno razli prot evolucionističkom relativizmu, »apsolu
kovao od naivno socijalističkog, agnostički tizam istine« (Marcuse). Pošto je riječ o po
obojenog prosvjetiteljskog evolucionizma dru vijesno-dijalektičkoj samospoznaji, važi svag
ge polovine XIX stoljeća, i to ne uprkos, već dašnji odgovor kritičke teorije (s obzirom) na
upravo zbog argumenata protiv agnosticizma. konkreciju vlastite povijesne situacije/pret
No, navedeni stav Engels produžuje: »Ljudi postavke 'apsolutno' (i od konkrecije ove si
koji se time (postepenim uklanjanjem besmi tuacije nije moguće apstrahirati ni misaonim
slica — S. Ž.) bave pripadaju, opet, naročitim putem). Uvesti u historijski materijalizam us
oblastima podjele rada i zamišljaju kao da mjerenost pozitivne znanosti i reći, na pri
obrađuju nezavisno područje . . . « (Pismo C., mjer, da 'historijski materijalizam tek za
Schmidtu od 27. oktobra 1890). Ovdje nas mjenjuje staru besmislicu novom, manje ap
tupa povijesna refleksija subjekata spoznaje: surdnom' — to znači potpuno promašiti nje-
spoznavanje nije u praznini lebdeći, neutral govo praktičko-kritičko jezgro.5
ni 'napredak' kojemu bi refleksija njegove Spoznaja historijskog materijalizma je
uključenosti u društveni totalitet pružila tek praktička time što predstavlja — kao spoz
vanjsku 'socijalnu genezu', u principu neza naja postojećeg, suvremene konstelacije ka
visnu od imanentne logičko-epistemološke pitalističkog produkcijskog načina koji je
problematike (kao što je to slučaj kod svih
/neo/pozitivističkih »teorija znanosti«). Ova s
Taj se »apsolutizam istine« nađovezuje već na
Kantovu razliku teorijskog i praktičkog uma gdje je
se povijesna /samo/spoznaja (gdje se — kao teorijskoj usmjerenosti dostupna tek fenomenalnost,
što se Mara ugleda na Vicoa — radi o spo noumenalni svijet stvari o sebi, pak, nastupa jedino
kao postulat praktičkog uma. 'Racionalno jezgro' ove
znaji onoga što smo, u razlici spram prirode, razlike činila bi upravo principijelna različitost kri-
tičko-praktičke teorije spram pozitivne usmjerenosti.
194 195
koja apstrahuje od ove mogućnosti sama os
ujedno »ključ« cijele pretpovijesti — prije taje apstraktna. Nije tek sadašnjost podloga
svega spoznaju objektivne povijesne moguć i ključ budućnosti, već je ujedno realna mo
nosti Drugoga, drukčijeg, čovjekovoj biti pri gućnost drukčijeg koju sadržava sadašnjost
mjerenijeg bitkovanja. Čovjek nastupa kao ključ koji tek omogućuje konkretno-povijes-
osvještavanje snaga čija je povijesna zadaća nu spoznaju sadašnjosti. Jedino na taj način
ostvarenje ove mogućnosti, koje unutar po materijalistička dijalektika prevladava dvoj-
stojećeg nastupaju kao snage njegove nega stvo bitka i trebanja, naknadno objašnjava-
cije. Da je suvremenost spoznata kao gubitak juće pozitivne znanosti (vrijednost njezinog
čovjekove bitne mogućnosti, kao 'otuđena', previđanja, naravno, može da bude tek u
to znači da ova spoznaja — koja je uvijek tome da iz sadašnjosti postojećeg poretka eks-
'spoznaja (konkretno-povijesnih) individua trapoliramo njegov kvalitativni produžetak)
koje spoznavaju' (gen. sub.) — pripada onome i 'subjektivnih' vrijednosnih odluka. Kritička
povijesnome subjektu kome se otvara zbiljska teorija pokušava, dakle, metafizička dvoj-
mogućnost ukidanje 'otuđenja'. Uistinu kon stva ideal/realnost, bit/egzistencija konkre-
kretna spoznaja postojećeg ne smije apstra tizirati u njihovoj povijesnoj napetosti. Tran-
hirati od povijesne mogućnosti revolucionar scendentni pol (ideal/bit) ne nastupa više
nog obrata koju sadržava postojeće — bez kao nadempirijsko/vječito bivstvo, već kao
toga ona ostaje »nekritički pozitivizam«. Ova izraz zbiljske povijesne mogućnosti. Jedino
se pak mogućnost, naravno, nikad ne otvara jamčenje protiv deontologizma, izigravanja
istraživaču 'objektivnih tendencija' koji pre ideala protiv realnosti, sastoji se u izlaganju
ma ovom ima 'vrijednosno-neutralan odnos', rascjepa nasred same realnosti koji otvara
već jedino onima koji su neposredno pogo povijesnu mogućnost obrata, u shvaćanju te
đeni. Sam je značaj otuđene zbilje takav da orije kao praktičkog akta osvještavanja real
je nije moguće 'objektivno spoznati' bez naše nog povijesnog subjekta tog obrata. Zato na
vlastite 'zainteresovanosti' za njezinu izmje mjesto činjenične 'tačnosti ili netačnosti' stu
nu. Njezinu je osnovnu dimenziju moguće iz pa istina koja pogađa nas same, i teorija je
ložiti tek sa 'stajališta' proletarijata, subje kao mjesto izricanja istine mjesto na kome se
kata zbiljske mogućnosti razotuđenja koju 'realna' praksa mjeri s obzirom na njezino
otvara ova zbilja, jer jedino je sa tog staja odgovaranje zbiljskoj povijesnoj mogućnosti
Drugačijeg ili (idealistički rečeno: s obzirom
lišta' možemo spoznati u njezinoj otuđenosti,
na svoje podešavanje vlastitome pojmu).
negativitetu, rascjepu. Mogućnost revolucio
narnog obrata čini dio same postojeće zbilje, »Konkretni uslovi za ozbiljenje istine
tek iz ove mogućnosti postojeće dobija svoju mogu biti različiti, ali istina ostaje ista, a
osnovnu dimenziju— spoznaja 'suvremenosti'
197
196
teorija ostaje njezinim konačnim čuvarom. kritika zadržava na tom nivou: nju a priori
Teorija će sačuvati istinu čak ako revolucio ne zanima 'podudaranje teorije sa njezinim
narna praksa skrene sa svog pravog puta. objektom' (npr. da li bog 'zaista postoji'),
Praksa slijedi istinu, a ne obratno.« (Um i ' njezina tačnost ili netačnost, već način nje
revolucija, 286). zine uključenosti u 'objekt', društveni tota
Ne zbog 'idealizma', već zato što istina litet. Ideologiju — 'nepravilnu', iskrivljenu
nije zbilji spoljašnji ideal, nego sama zbilj svijest — proizvodi iskrivljena, otuđena zbi
ska povijesna mogućnost razotuđenja; zato lja, zato je kritika praktička, ona zajedno sa
se u kritičkoj teoriji istina još uvijek shvaća teorijom pogađa sam objekt, stvar samu. To
kao adequatio, samo ne u značenju poduda- je specifikum materijalističke dijalektike:
ranja predstave, pojma, sa vanjskom stvari. kod svakog teorijskog, ideološkog itd. 'mni
Marksistička teorija treba da čuva baštinu jenja' treba da se upitamo koje je mjesto tog
Hegelova idealizma. Istina je podudaranje 'mnijenja' u totalitetu društvene podjele rada,
stvari sa njenim pojmom, njezinom biti. Tek jer nikakvo joj 'znanje' ne nastupa kao neu
poslije toga dolazi podudaranje našeg pukog tralna 'spoznaja prirode stvari'. Tako je o-
subjektivnog pojma sa stvari. Historijski ma čuvan trag istine: povijesna istina nije aps
terijalizam iza 'pojma' razabire, naravno, po traktno znanje o stvarima pozitivne znanosti,
vijesnu mogućnost ostvarenja čovjekove biti, ona je znanje koje u osnovi pogađa samog
neotuđenog zajedničkog bitkovanja. nosioca znanja, što, naravno, ne smijemo ra-
zumijeti transcendentalno-idealistički, već
Daleko od toga da bi osnovna Marxova historijsko-materijalistički. Nije stvar u aps-
postavka iz Njemačke ideologije prema kojoj traktno-filozofskoj epistemologiji kao znanju
je 'misao uvijek misao mislećih, zbiljskih in o znanju, znanju o formalnim pretpostav
dividua' bila 'materijalistička' samorazumlji- kama subjekta spoznaje, upravo je dualizam
vost — nju treba da razumijemo kao svag formalnog apriorija i aposteriornog sadržaja
dašnje nado vezivanje misli na njezinu his taj kojeg treba nadmašiti. Epistemologija se
torijsku pretpostavku. Naime, na djelatne/ podudara sa spoznajom sadržaja spoznaja je
/zbiljske individue, kao upućivanje ka re uslova mogućnosti vlastitog znanja u istoj
fleksiji uključenosti misaonog sklopa o kome mjeri spoznaja vlastitog mjesta nasred 'ob
je riječ u konkretni totalitet društvene prak jekta' spoznaje, konkretnog totaliteta druš
se: ka refleksiji njegova posredovanja sa os tvene prakse.
novnom sredinom društvenog života, anato-
tomijom produkcijskog procesa društvenog Kako se, pak, spram 'revolucionarne prak
bitka, podjele rada, ka izlaganju njegove se' smješta Lacanova misao? Maud Ma-
praktičko-ideološke uloge. Sva se Marxova nnoni piše:
198 199
»Psihoanaliza kao znanstveni diskurz nije nivou suprotnosti između 'objektivne', bezin-
vezana uz političke uslove. Ako ima subver teresne znanstvene spoznaje i 'zainteresova-
zivne učinke, može biti prihvaćen ili ne, kao ne' političke djelatnosti? Zar upravo marksi
što ga može prisvojiti izvjesna klasna ideo zam ne prevladava ovu suprotnost ukaziva
logija koja pokušava njegove učinke načiniti njem na to da 'interes', 'predrasuda', tj. či
neškodljivim. Lacanov diskurz ne smjera na njenica kako spram 'stvari same' nismo indi
to da dođe na mjesto izvjesne revolucionarne ferentni, ne spriječavaju istinitu spoznaju, da
akcije, no u područje koje mu je svojstveno je njihovo isključivanje kod »znanosti o čo
on ima vlastitu koherenciju.« (PFP, 246). vjeku« upravo rezultat otuđenog stanja u
Ništa nije lakše nego reći kako analiza kome su subjektivni interes pojedinaca i 'ob
time ostaje na nivou 'objektivne' znanosti, jektivni' zakoni koji uređuju društveni tota
gdje politika nastupa tek kao ideološka in litet u njegovoj supstancijalnosti zaista uvi
stancija, tuđa pravoj prirodi spoznajne prak jek suprotstavljeni? Ako nije riječ o ideolo
se; kako, dakle, previđa povijesnu, praktičko- giji, onda »'političko' prisvajanje analitičkog
-kritičku dimenziju marksističke misli. Zar diskurza« znači tek da analiza treba da re
nije utvrđenje »ograničenog polja koje je flektira povijesnost, društvenu posredova-
njezino« (PFP, 246) (i sam Lacan naglašava nost/proizvedenost svog objekta i sebe, da
kako marksizmu priznaje njegov vlastiti nivo svoj objekt (»nesvjesno«) ne smije da prih
revolucionarne prakse, kako je njegov zah vati kao datu pretpostavku, nego kao rezul
tjev tek u tome da se psihoanalizi prizna po tat društvene prakse, kao ono što društvena
dručje istine), zar nije to utvrđenje biljeg praksa 'načini' iz nagonskog ustroja ljudi.
apstraktnog značaja objekta Lacanove teo Po mišljenju Mannonijeve, uloga analize »nije
rije, biljeg da ona ne može promisliti nje u privilegiranju izvjesne društvene klase,
govu konkretno-povijesnu posredovanost, nego u dopuštanju pacijentu da se oslobodi
zbiljskost? unutrašnjih zapreka na koje je naišao u svo
»Ako se postavlja izbor, onda je to izbor me dostupu ka želji i istini«; valjanost nje
neposrednog angažmana u revolucionarnoj zinih znanstvenih otkrića »uvijek će ostati
akciji, a ne kompromis koji 'političkim' pri isto otvoreno pitanje koje će postavljati u
svajanjem analitičkog diskurza prouzrokuje istim terminima u proleterskom ili buržoas-
zastoj svakog znanstvenog istraživanja.« kom društvu« (PFP, 247). No, zar ova alter
(PFP, 245). nativa nije lažna, zar ideologija izvjesne klase
Neposredno prije toga govori se o »oču ne djeluje upravo kroz način »unutrašnjih
vanju znanstvenih pozicija, oslobođenih svih zapreka« u pojedinca? Zar nije tada sama
predrasuda«. Zar se ovdje ne nalazimo na priroda ovih zapreka društveno posredovana?
200 201
Ako kod malog kapitalista XVIII stoljeća, prakse nužno ostaje obilježena oblikom ide
zbog »unutrašnjih zapreka«, nastupaju neu- ologije.
rotički simptomi, onda tog stanja ne možemo Ova je kritika, svakako, veoma privlačna,
konkretno-povijesno pojmiti bez nadovezi- ali je narušava, već ukazivanje na osnovnu
vanja na poznato tematsko polje 'protestant razliku između Lacana i Althussera. Kod
ske etike i kapitalizma', prvenstva akumula Althussera, historijski materijalizam i psiho
cije nad potrošnjom, dakle, uopće uslova analiza ostaju znanosti sa ograničenim/odre
društvene /re/produkcije ranog kapitalizma. đenim / zatvorenim / 'pozitivnim' objektom
Zar nije i ovdje prisutno isto pozitivis- (društvo, nesvjesno) i u razlici spram filozo-
tičko jezgro koje nalazimo već kod Althusse- fije/epistemologije; kod Lacana, međutim, te
rove podjele historijskog materijalizma kao orija analize nikako nije znanost sa svojim
'pozitivnim' objektom u razlici spram filozo-
jedinstvene kritičke/'filozofske' znanosti koja
fije/epistemologije (ovakve izjave treba sva
je svoja vlastita metateorija (»epistemolo-
kako, čitati sa 'ironijom'), nego je njezino
gija«), na historijski materijalizam, znanost područje' nesvjesno kao istina, subjektovo
sa svojim vlastitim, posebnim objektom (»po »transcendentalno mjesto« (i Lacan dobro
vijest«), i dijalektički materijalizam, episte- zna kako se novovjekovna znanost konstitu-
mologiju, donošenje-na-svjetlo praktičkoideo- iše upravo isključenjem dimenzije istine, is
loških poteza. Drugim riječima, to znači re ključenjem subjekta /njezinog vlastitog/go
prezentaciju politike u znanostima, razgrani vora). Zato i nije moguća nekakva njoj samoj
čavanje znanstvenog spram ideološkog, izla izvanjska pozicija koja bi joj 'utemeljila mo
ganje uslova znanstvenog proboja prethod gućnost', zacrtala polje itd. Ona je — rečeno
nog ideološkog polja. Reprezentacija politike jezikom metafizike — 'uvijek svoja vlastita
u znanosti definisana je kao ideološka instan metateorija'.
cija, i pošto specifično znanstveni »učinak
Obično se već kod Althusserove »episte-
spoznaje« nastupa tek probojem polja ideo
mologije« previđa njezina temeljna različitost
logije, znanost nije već sama sobom 'intere spram novovjekovne epistemološki usmjerene
sno', politički određena, »interes za bolje transcendentalne filozofije koja bi da izloži
društvo ostaje vanjski na vlastito teorijskom »uslove mogućnosti« spoznaje i da je tako
procesu« (Beitrage, 203). Kao rezultat toga, »utemelji«. Althusserovo 'poniženje' filozo
razbija se marksistički nivo praxisa kao svag fije kojoj se odriče sposobnost utemeljenja
dašnjeg jedinstva misaonog i djelatnog mo posebnih znanosti, tj. koja se ograničava na
menta: ovo se jedinstvo raspada na teorijsku izlaganje diskurzivnih mehanizama koji pro
i političku praksu, pri čemu svijest političke izvode 'učinak spoznaje', uskraćujući joj spo-
202 203
sobnost da dopre do same izvanteorijske 're
alnosti', i tako premosti bezdan između ob žan/ apsolut spram kojeg je povijesna spoz
jekta spoznaje i realnog objekta —dakle, ono naja relativna; prigovor kojeg je prvi upo
što bi htjelo novovjekovno transcendentalno trijebio Hegel protiv Kantove stvari o sebi,
utemeljenje znanosti, koje od subjekta spo a nalazimo ga također kod Nietzschea koji
već zna da svi filozofi pre njega posjeduju
znaje stvara konstituensa same objektivne re
istinu, »specijalno skeptičari«. Kod Althusse-
alnosti, i tako 'osigurava' mogućnost spoznaje.
rova 'agnosticizma, tako snažnog da uopće
Ovo 'poniženje' — daleko od toga da bi zna
više nije agnosticizam', riječ je upravo o
čilo nekakvu pozitivističku varijantu 'afir
dejstvu onoga što Lacan naziva nedostatak
macije posebnih znanosti protiv filozofije' —
Drugoga (gen. sub.: nedostatak 'u' Drugome,
'epistemološki' gledano pretpostavlja nesvo- koji ga određuje kao mjesto označitelja, »evo
dljiv diskontinuitet realnog objekta i objekta kacije odsustva«). Nismo mi — konačni sub
spoznaje. Dakle — rečeno jezikom metafizike jekti — oni kojima zauvijek izmiče nedos
— tako snažan skepticizam, da on uopće nije tupno mjesto Istine, nego nedostatak leži već
više skepticizam, jer uobičajeni skepticizam u same Istine, gen. ob. u 'nedostatak Dru
još uvijek pretpostavlja da znamo da nama goga' (tj. to što nama Istina uzmiče, što je
znanje o istitinitosti naše spoznaje zauvijek mjesto Istine s obzirom na subjekt ekscen
izmiče, ili — kao što to koncizno kaže sam trično, Drugo Mjesto) uvijek i gen. sub.
Althusser — »da je odstojanje koje rastavlja
teoriju od empirijskiikonkretnog uključeno No, ovdje Althusser krpi, ovdje — osim
u samu teoriju« (Lire le Capital, II—70). Ov Levi-Straussa jedini među svim 'strukturis-
dje leži bjelina svih 'skepticizama' koji ob tima' — čuva spoznaju (connaissance), iako
jekt spoznaje shvaćaju kao više-manje /ne/ sa suptilnim premještajem u »učinak spoz
odgovarajući, spoznajnom djelatnošću sub naje« (u značenju 'efekta', kao npr. 'učinak
jekata obilježen 'model', 'konstrukt' trans- ljepote' kada nešto ispadne lijepo), učinak
cendentne stvarnosti, i koji time pretpostav diskurzivnih mehanizama, a neda da se pre
ljaju vlastito izdvajanje iz te ograničenosti, mosti diskontinuitet između objekta spoznaje
jer je samoj poziciji skeptičara svojstveno is- i realnog objekta. Unatoč tom premještanju
skustvo odstojanja uvijek nedostatnog, 'sub — jer ako bi Althusser uzeo »učinak spoz
jektivnog' modela spram realnosti. (Althu naje« doslovno, otpala bi sva njegova 'mark
sser ovdje upućuje protiv uobičajenog skepti sistička ortodoksija', sav njegov govor o 'spo
znaji objektivne realnosti' itd. Drugim rije
cizma zapravo isti prigovor kao i Lukacs /u
čima, kod Althussera stupa spoznaja — kao
Povijesti i klasnoj svijesti/ protiv historici-
proboj imaginarno-ideološkog nivoa — na
zma koji još uvijek pretpostavlja /nedosti-
mjesto istine, što je dakako tek druga strana
204
205
netematizovanja subjekta »strukture«, »ob mještanju pravog mjesta ove pregrade. Para
jekta spoznaje«, tj. Simbolnog, što će reći: dokse Althusserovog epistemologizma, koji s
shvaćanja »strukture« kao »procesa bez sub jedne strane naglašava neprestupivost pre
jekta«, ograničavanja subjekta na imaginarni grade između objekta spoznaje i realnog ob
učinak asubjektivne »strukture«. Ovim pre jekta, s druge pak strane čuva pojam spoz
skokom iz istine u spoznaju, dakako, iščezava naje kao spoznaje realnog objekta, možemo
i osnovno značenje diferencijalnosti/arbitrar- izbjeći jedino 'de-epistemologizacijom' — ne
nosti označitelja, poretka Simbolnog: da primjernim jezikom rečeno — 'ontologiza-
Drugi ne zna. Ovu radikalnu 'sumnju/očaja cijom' objekta spoznaje, nadodređene 'struk
nje' krpi poimanje objekta spoznaje kao spoz ture' kojeg treba da shvatimo kao sam pore
naje realnog objekta, čime 'realnosti', unatoč dak Simbolnog. Na taj se način neprestupiva
svemu, pripada uloga — uvijek nedostajućeg pregrada, što će reći: nepristupnost Realnog,
— oslonca. prijenosi u 'stvar samu', ne tek u proces nje
Tako Althusserov tekst (pretpostavlja, no zine spoznaje, i pokazuje se kao sama pre
ujedno) potiskuje osnovno iskustvo 'struktu grada (barre) S/s, pregrada simbolne kastra
ralizma': iskustvo 'sumnje/očajanja', ne-zna- cije. Ako je Realno zaista nemoguće, onda
nja Drugoga, činjenice kako »sve autorite- ne možemo — kao što to čini Althusser —
tom-izjavljeno (tj. izjavljeno autoritetom is obuhvatiti istovjetnom strukturom prakse
tine u značenju 'istinite spoznaje' — S. 2.) teorijsku, ideološku, političku, tehničku ili
nema druge garantije od samog svog izjav- neku drugu praksu, onda prakse koje se još
ljivanja« (E, 813), kako, dakle, »spoznaja ne kreću na nivou imaginarnog/realnog (ideo
postoji« (Foucault), kako je ona »tek mit« loška, tehnička, politička itd.) već zatiru/pri
(Lacan).
krivaju/zamračuju onu praksu, tj. omogu
'Izvan glave postojeća realnost', čija bi ćene su tek prikrivenošću one prakse koja
spoznaja trebalo da bude objekt spoznaje tek 'konstituiše' — isključenjem Realnoga —
(produkt teorijske prakse), kod Althussera samo polje Imaginarnoga, koja je, dakle, već
nastupa jedino kao prazno mjesto, ona je djelatna u ostalih praksi kao njima samima
evocirana tek kao svagdašnje odsustvo, nikad zamračeno mjesto njihove istine, a nije ogra
data u svojoj 'prirodnoj golotinji', uvijek već ničena na partikularni nivo »spoznajne prak
posredovana Imaginarnom, mrežom ideolo
se«, obuhvaćene strukturiranom cjelinom dru
gije. Zato nije teško ustanoviti u čemu je
štvenih praksi. To je označiteljska praksa,
ideološka laž Althussera: ne u izlaganju ne-
Simbolno koje 'vlada realnošću' — jer »pre
prestupive pregrade između objekta spoznaje
i realnog objekta, već u potiskivanju/pre- mještaji označitelja« su oni koji
206 207
»određuju subjekte u njihovim činovima, »proživljenog« u subjektivnu strukturu ob
u njihovoj pripremnosti, u njihovom opira jekta spoznaje, već je govor Drugoga upravo
nju, u njihovim zaslepljenjima, u njihovom »osobna riječ« (PFP, 246), istina subjekta go
uspjehu i sudbini, ne vodeći računa o njiho vora, mjesto gdje se on 'izdaje'. Suvišno je
vim urođenim sposobnostima i društvenim te reći kako se Althusserove epistemologije
kovinama, bez obzira na značaj i spol« (E, upravo zbog nadomještanja istine subjekta
.30), govora spoznajom asubjektivne »maštarije«
na površini prima značaj pozitivističkog iz
— i koje po tom jedino zaslužuje naziv dvajanja procesa spoznaje iz kretanja 'stvari
prakse u strogome značenju, jer jedino dolazi same'. 6
do ruba nemoguće Stvari same, Realnog, ne
tek do puke 'realnosti'. Lacanovo se, pak, rješenje — očuvanje
praktičkog značaja teorije kao uključenosti
'Pozitivističko' shvaćanje društvenog tota u kretanje 'stvari same', ne tek partikularnog
liteta kao cjeline različitih praksi, različitih nivoa 'teorijske prakse' — ne sastoji ni u
nizova, »serija« praksi, kao što kažu već klasično-marksističkoj afirmaciji obuhvaće-
ruski formalisti, pređstrukturalistički je os nosti same teorije kretanjem društvenog to
tatak koji nastupa baš kao učinak svođenja taliteta (teorija kao praktički čin probijanja
Simbolnog na nivo objekta pozitivne zna ideoloških pregrada, konstituiranja 'klase-za
nosti. Tek se kod Lacana problematizira ono -sebe', revolucionarnog subjekta, tj. teorija
što kod Althussera ostaje u osnovi nepro- klasne borbe kao dio same klasne borbe) ni
blematička koegzistencija realnog objekta i u spekulativno-idealističkoj afirmaciji samog
objekta spoznaje, tj. političke prakse (ideološ misaonog subjekta kao neposredno-praktič-
kog, imaginarno-realnog nivoa) i teorijske kog, već u tome da samu teoriju afirmišemo
prakse (nivoa Simbolnog). Na mjesto koeg kao zahvaćenu praksom. Upravo je to os
zistencije realnog objekta i objekta spoznaje novno iskustvo Lacanove misli: nemogućnost
(u šta se prijenosi Lacanova razlika Imagi metagovora koji bi se 'objektivnom distan
narnog i Simbolnog) stupa iskustvo svagda ci] om' izdvojio iz simbolne prakse, nužnost
šnjeg zaslepljenja imaginarnog nivoa, iskus
tvo po kome je Imaginarno uvijek bijeg pred « Zato je Althusser prekratak kad prigovara histori-
istinom nas samih kao subjekta (govora, tj. zmu što — zbog nerazlučivanja realnog objekta od objek
ta spoznaje — iz historijskog značaja realnog objekta do
Simbolnog). lazi na isti, historijski značaj samog objekta spoznaje.
Hlstorizam čini to tek prividno, jer stajalište samog
Iskustvo Simbolnog, tj. prijelaz iz imagi teoretičara, historiste, izuzima iz kretanja povijesti 1
narnih dvojstava u označiteljsku artikulaciju stavlja ga na sigurno mjesto, odakle možemo sumnjati
o spoznajama, utvrđivati njihovu 'relativnost' itd. Alt-
kao mjesto njihove nadodređeosti, nije — kao husseru nedostaje, dakle, tematlzaclja razlike između
hlstorlstičkog relativizma i strogo povijesne refleksije
kod Althussera — prijelaz iz subjektivnog koja ispituje vlastite konkretno-povijesne pretpostavke.
208 209
'psihoanalize same analitičke teorije' (ne 'ana čovjek nosio lanac bez fantazije, bez radosti,
litičara', na što se svode npr. pokušaji poi nego da bi lanac odbacio i brao živi cvijet.
manja teorije iz 'psihičkih kompleksa' njezi Dakle, zadatak je historije, pošto je iščezao
nih autora — upravo je sama teorija na svo inostrani svijet istine, da uspostavi istinu
me vlastitom nivou određena označiteljskim ovoga svijeta.«
mehanizmima) — zahvaćenost govora teorije Verzweiflung, korak ka »slobodi koja je
praksom, ali označiteljskom praksom, prak uslov oslobođenja« (Marcuse), nije onda
som, dakle, u čijem se središtu nalazi nedos sumnja/očajanje nad pravim/živim cvijetom,
tatak Stvari same, nedostatak Realnog koji već razočaranje nad imaginarnim cvijetom
biva zamračen svakom 'praksom' u značenju koje nas rastriježnjava/oslobađa ideoloških
bavljenja 'realnošću'; već je iz 'stvari same', iluzija/'kompenzacija', i time otvara moguć
označitelja, mjesta istine, isključena Stvar nost revolucionarnog prisvojenja ovostranog,
(das Ding, Realnog). živog cvijeta. U tome je Marxova misao —
Otuda i radikalni premještaj dimenzije naravno, u praktičko-materijalistički 'preo
'sumnje/očajanja' spram marksizma kao kri- krenutom' obliku — još uvijek baštinik fi
tičko-praktičke teorije. Na njegovom nivou, lozofije. Ona ponavlja njezin osnovni korak
Verzweiflung djeluje kao egzistencijalno is (sumnja/očajanje nad nepravim svijetom pri
kustvo (ne puka teorijska sumnja) 'laži' dotad vida/pojave koja nas dovodi do prave Istine,
samorazumljive ideološke svakidašnjice, is Vrhovnog Dobra). Upravo nam sumnja/oča
kustvo sebe kao »zbira svih ništavnosti«, ne- janje tek otvara dimenziju »živog cvijeta«,
gativnosti postojećeg poretka, tj. samo isku riječ je, dakle, o sumnji/očajanju nad pos
stvo proleterske pozicije, gdje ova »ništav tojećim, totalitetom otuđenog svijeta, u imenu
nost« ujedno obilježava slobodu, oslobođenje biti, zbiljske povijesne mogućnosti neotuđene
od ideološkog pritiska postojećeg, iskorjenja- zajednice. Hegelovska baština nagovještaja
vanje iz našeg neposrednog spajanja sa pos »nedostatka u Drugome« (E, 818) ne pogađa,
tojećim totalitetom, kao praktičko-misaonu dakle, samog povijesno-Drugog, Novuma, već
pretpostavku zbiljske društvene revolucije. je sačuvana egzistencijalno-praktičkim doma
Verzweiflung, to je ono rastrijeznuće/razo- šajem sumnje/očajanja koja probija novo
čaranje o kome govori Mara već u Prilogu vjekovnu metodički-teorijsku sumnju. Spoz
kritici Hegelove filozofije prava: najna sumnja, tj. spoznajni korak od lažne/
/ideološke ka zbiljskoj, 'pozitivnoj' spoznaji
»Zahtjev da (narod) napusti iluzije o svo objekta, iskustvo laži ideologije koja zamra
me stanju jest zahtjev da napusti stanje u čuje/preokreće 'pravo stanje stvari', istim
kome su iluzije potrebne. Kritika je potrgala je gestom iskustvo laži, otuđenosti samog ob-
imaginarno cvijeće s lanca ne zato da bi
210 211
jekta spoznaje, 'stvari same', društva koje nama je samima svojstvena distancija vlasti
proizvodi ideološke iluzije. Ideologija je lažna, tog ograničenog mjesta spram nedostižne
neadekvatna, 'netačna' spoznaja zbilje, ali stvari same ili, Hegelovski rečeno, odstojanje
upravo kao takva primjerena zbilji koja je između znanja i istine. Radikalizacija tog
'lažna', koja ne odgovara čovjekovoj biti. skepticizma/relativizma u sumnju/očajanje
Tako nas iskustvo nedostatnosti stvari same, gdje je sam Drugi, mjesto Istine, taj nasred
objekta spoznaje, ne samo naše spoznaje, u- koga zjapi nedostatak, gdje se narušava ono
pravo navodi ka praktičko-revolucionarnoj u skepticizmu/relativizmu pretpostavljeno
akciji koja mijenja 'stvar samu', zbilju, gdje (pretpostavljeno upravo u svojoj nedostiž-
onda dolazi do revolucionarnog »pomirenja«, nosti) mjesto istine, stvari same, apsoluta.
gdje se nedostatak-same-zbilje zapunjuje. Protivurječje konačnog subjekta koji zna za
Domašaj ove razlike najjasniji se vidi u vlastitu konačnost/ograničenost, i samim tim
temelju različitog rezultata do kojeg dovodi je zapravo nadmašuje, jer iskušava — iako
već nagovještena, formalno gledano, 'ista' kri kao ono drugo, nedostižno — beskonačno/is
tika historističkog skepticizma kod (mladog) tinu, ovo protivurječje možemo razriješiti
Lukacsa i Lacana. Kod Lukacsa do praktičko- Hegelovim putem: oba momenta, ograničeno
-povijesne samospoznaje (gdje je nespoznat- znanje i apsolut, padaju unutar same svijesti,
nost transcendencije ukinuta nivoom povijes subjekta koji time postaje jedino mjesto is
ne samospoznaje društvenog subjekta), kod tine, apsolut, ili pak uvođenjem 'nedostatka'
Lacana do ne-znanja samog Drugog. Drugim i u sam apsolut, Istinu, čije se mjesto tako
riječima, Lukacs ostaje na Hegelovom nivou pokazuje kao sam označitelj.
i protivurječnost skepticizma, relativizma itd. I ako vodimo računa o tome da tradicija
razjašnjava tako što mu sama povijest kao marksizma kao »kritičke teorije« koju — uz
'relativna' postaje apsolut, tj. jedini nama Korscha — zasniva upravo Lukacs, koja se
dostupni svijet čija je 'relativizacija' besmis oslanja na »apsolutizam« povijesno-praktičke
lena, jer bismo to mogli učiniti jedino s ob »istine« (Marcuse), iskušava svoju nedostat
zirom na izvjestan povijesti vanjski apsolut. nost retematizacijom prirode (dijalektikom
Ili, po riječima samog Lukacsa, historizam prosvjetiteljstva), da je kod ne-znanja Dru
kao apsolutni ukida samog sebe. Lacanov je goga stvar upravo u »nemogućnosti Real
put, međutim, radikalizacija samog skepti noga« (naivno rečeno: 'pretčovječne prirode'
cizma/relativizma u kome mi (imaginarno koja još nije zahvaćena imaginarnim polo
ja) ne znamo, tačnije: ne znamo da li znamo, vima, koja još ne pretpostavlja alternativu
kod čega pak sebi izdvajamo iz 'stvari same', sa Kulturom) — tada treba da kažemo da je
postavljamo na sigurno mjesto rasudnika, jer tek Lacanova misao ta koja 'materijalistički
212 213
preokreće' hegelovsku logiku subjekta kao taje refleksija o društvenom produkcijskom
apsoluta, bez zapadanja u pozitivističku su- procesu, kao određujući totalitet koji pogađa
protstavljenost subjekta i objekta. sve bivstvujuće, 'kulturno' i 'prirodno', već
obrađeno ili još 'samoniklo' — sve ovo pret
Ovdje je, naime, Lukacs još 'idealist': us
postavlja kao jedinu alternativu 'naivnome'
postavljanjem povijesnog svijeta subjektova
objektivizmu narcisistički krug samozrcalje-
samorazvitka kao 'apsoluta', on pristaje na
osnovni 'idealistički' mehanizam Hegelove nja društveno-povijesnog subjekta, pretpos
misli. Jer, čini nam se, upravo se u alterna tavlja da svaka pozicija »prvenstva objektiv
tivi dvaju odgovora do kojih dovodi 'ista' noga« nužno završava kod 'naivnog' objekti-
kritika, izlaganje protivurječnosti historis- vizma/ontologizma kao teorijskog izraza o-
tičkog skepticizma: ili apsolutizacija samog tuđene zbilje. Nije li Adornova afirmacija
historizma, gdje otpada konačnome/relativ »prvenstva objektivnoga« upravo tačka slo
nome suprotstavljena instancija apsoluta (to ma, prodora nedostatnosti takvog 'materija
je u osnovi Hegelov odgovor: beskonačno nije lističkog obrata Hegela' koji u hegelovskom
's one strane', ono je — u svojoj neposredo- subjektu kao supstanciji prepoznaje »komu
vanosti, kao temelj — samo apsolutno posre nizam pojma«, kome, dakle, hegelovsko »pr
dovanje konačnoga, kretanje njegova samou- venstvo subjektivnoga« nastupa kao idealis
kidanja), ili ostajanje kod sumnje/očajanja tička 'mistifikacija' zbiljskog »prvenstva sub
koje pogađa nas same, u koje na mjesto his- jektivnoga«, koje nastupa ukidanjem vlada
toričnog relativizma stupa nedostatak u sa vine otuđene društvene supstancije praktič-
mo Drugome. Upravo se u toj alternativi upi ko-revolucionarnom djelatnošću. Tačka isku
suje dvojstvo idealizam/materijalizam. stva da »prvenstvo objektivnoga« nad sub
jektivnim nije tek — misaona i praktička
Materijalizam je sumnja/očajanje koja je
— činjenica otuđene pretpovijesti, gdje
načela već samu kritičku teoriju. Zar već
objektivna društvena supstancija vlada nad
Adorno ne pokazuje nedostatnost kritike
djelatnom subjektivnošću, već je samo »pr
'naivnog' materijalizma, pretkantovske pro
venstvo subjektivnoga« — misaona i prak
blematike mogućnosti spoznaje 'stvari na sebi'
itd. koja započinje mladim Lukacsem? Izjed tička — činjenica otuđene /pret/-povijesti,
načavanje historijskog i dijalektičkog mate osnovni potez ka gospodstvu i tehničkoj
rijalizma, kritika objektivističkog 'ontolo- manipulaciji usmjerenog uma. Prvobitni lik
gizma', sve to blistavo opovrgavanje natura- kritičke teorije previše se i prebrzo pouz
lizma »dijalektike prirode« koja previđa svag dao u emancipatorsko-kritički potencijal koji
dašnju povijesnu određenost/posredovanost bi trebalo da bude — iako u izokrenutom,
onoga što nastupa kao 'priroda', kojoj nedos- ideološkom obliku subjekta kao konstituensa
214 215
same spoljašnje/čulne zbilje, konstituense na objektivnoga«, vodi računa o tome da — En-
nivou misli, misaone djelatnosti — izražen gelsovim riječima — povijest čovjekova spoz
već u novovjekovnoj transcendentalnoj misli navanja nije ništa drugo do li povijest za
»prvenstva subjektivnoga«. Zato osnovno pi mjenjivanja loših sa manje lošim nesmislima,
tanje negativne dijalektike glasi: kako je no ovo važi za polje 'objektivnog', znanja
moguć takav 'materijalistički obrat Hegela' gdje treba pretpostaviti apstraktnu suprot
koji afirmiše »prvenstvo objektivnoga«, koji stavljenost subjekta i objekta spoznaje. His
zadržava prvenstvo 'realnosti' ispred 'misli', torijski se, pak, materijalizam kreće na nivou
no koji izbjegava suprotstavljenost subjekta praktičko-povijesne samospoznaje, istine,
i objekta, teorije i prakse, svojstvenu tehno- gdje važi njezin »apsolutizam« upravo zato
loško-instrumentalnome umu koji svojim for
jer se radi o nama samima, ne o izvanjsko-
malizmom — unatoč prividu krajnjeg objek-
me apsolutu s obzirom na koji bismo trebali
tivizma — i te kako opet pretpostavljaju
'našu' spoznaju relativizirati. Zato, a ne zbog
»prvenstvo subjektivnoga«, samog subjekta
raspolaganja. 7 toga, jer u tom slučaju bismo povijesni sub
jekt 'naduvali' u transcendentni ili spekula
Već Adornovo naglašavanje »otvorenosti tivni apsolut. Historijski materijalizam i te
nemišljenome«, priznavanje svagdašnje frag- kako zna da ideološka apsolutizacija druš
mentarnosti, prizmatičkog značaja našeg po tvenog subjekta u spekulativni subjekt —
imanja zbilje, nastupa kao slom »apsolutizma duh — da ovo »prvenstvo subjektivnoga«
istine« (Marcuse) koji određuje prvobitni lik pretpostavlja nemoć zbiljskih subjekata,
kritičke teorije i koji, naravno, pretpostavlja zbiljsko »prvenstvo objektivnoga«, vladavinu
»prvenstvo subjektivnoga«. Zato Adorna ne otuđene supstancije, da je ono tek njegova
pogađa argumenat prema kome historijski ideološka 'kompenzacija'. Cjelina tog argu
materijalizam i te kako uvažava »prvenstvo menta ne pogađa, jer on Adornu podvaljuje
korak iz istine u 'skepticizam' znanja. Kao
7
Šta je posljednja 'faza' Lukacseve misli (»onto da Adorno ne smjera upravo na slamanje
logija društvenog bitka«) drugo do 11 očajnički poku
šaj sjedinjenja nivoa subjektivne prakse, metodološki: uobičajenog postupka kojim se skepticizam
konkretnog totaliteta kao jezgra marksističke analize, (ontičkog) znanja savladava apsolutizmom
sa »prvenstvom objektivnoga«, naravno, ne u Ador-
novom značenju, već na nivou ontologizma (tipički je (ontološke) istine i koji je još prisutan u
ovdje Lukacsev naslon na N. Hartmanna): društvena
praksa nastupa kao najviši, na niže kvalitativno nes- prvobitnom liku kritičke teorije. Da se po
vodljiv nivo ontološke slojevitosti svijeta. Sa stajališta
kritički-praktičkog marksizma upitljiva je upravo ova služimo ne sasvim primjernom analogijom:
ontološka općenitost svijeta gdje čovjekova praksa ne
nastupa kao 'općeniti medij' kojeg nije moguće aps korak skepticizma, sumnje koja potresa polje
trahirati ni kod shvaćanja 'najčistije' prirode, već kao znanja, treba da ponovimo nasred samog
određen, ograničen 'sloj'.
216 217
polja istine. Time na mjesto sumnje stupa bi taj subjekt nastupao kao 'biće nedostatka'.
Verzweiflung.8 Osnovni Hegelov 'mehanizam' smjera upravo
Odavde možemo odgovoriti na pitanje: na to da je pozicija konačnog subjekta, za-
zašto je za razumijevanje Lacanove misli nu sebice kojoj stupa nasuprot nedostižna trans-
žan put kroz Hegelovu filozofsku misao? He- cendentna osebica istine, u sebi protivu-
gel potresa kretanjem sumnje neposredovanu rječna, da je ova nemoć i ograničenost sub
instanciju subjekta-koji-bi-trebao-znati, za- jekta uvijek ujedno nemoć i ograničenost
-kojeg-se-pretpostavlja-da-zna, instanciju is stvari same, apsoluta koji nije dovoljno sna
tine u uobičajenom značenju apstraktne ose- žan da bi mogao da na sebi primjeran način
bice, on pokazuje unutrašnju protivurječnost stupi u medij prikazivanja. Bila bi prijevara,
supstancijalne određenosti subjekta. Konačni jer Lacanu kao Drugi, mjesto Istine, NE na
se subjekt s obzirom na istinu neprestano stupa nekakav apsolut-bez-nedostatka, Vr
vara, pomirenje je postignuto tek ukidanjem hovno Dobro, Stvar sama, već upravo, ako
decentriranosti osebične istine spram subjek- smijemo tako reći, 'apsolut-s-nedostatkom',
tova znanja, tek kada se u apsolutnoj reflek tj. označitelj, poredak Simbolnog, jer nasred
siji podudaraju znanje i istina, zasebica i ose- označitelja kao »evokacije odsutnosti« uvi
bica, subjekt i supstancija. Poslije Hegela jek zjapi nedostatak, »nedostatak u Drugo
nije, dakle, više moguće ostajati kod Dru me« koji ga uspostavja kao arbitrarnog/di
goga, decentriranog mjesta istine, u značenju ferencijalnog. No, čim priznajemo nedostatak
supstancijalne određenosti subjekta. Drugim u Drugome ili čim Drugi — mjesto Istine —
riječima, bila bi to najgrublja i najneumjes- nastupa kao označitelj, onemogućeno je svako
nija prijevara ako bismo htjeli Lacanovu eks ukidanje tog 'izvornog otuđenja' subjekta, de
centričnost subjekta, decentriranost njegove centriranosti njegove želje. Kao jedina mo
istine u njezinoj nesvodljivoj Drugosti, »lu- gućnost 'razotuđenja' preostaje prodor iz ima
kavstu (označiteljskog) uma«, kojeg subjekt ginarnih identifikacija koje zamračuju ras-
nikad ne može 'totalizovati', shvatiti tako da redišteno mjesto istine.
Drugi obilježava supstancijalnu punoću
'stvari same' bez nedostatka, mjesto na kome Jedini je način da se zajedno sa »prven
bismo konačno bili 'kod stvari same', no koje stvom objektivnoga«, decentriranošću istine
je subjektu — ograničenom na imaginarnu s obzirom na subjekta, očuva nivo istine u
površinu — zauvijek uskraćeno, zbog čega razlici spram znanja — premještaj Hegelo-
vog »lukavstva uma« u »lukavstvo označi
8
telja koji svojim djelovanjem subjektivira,
'Pesimizam, svojstven pravome materijalizmu' o izokreće ono-na-šta-svjesno-smjeramo, zna-
kome govori već Horkheimer, treba, dakle, da pro
mislimo kao nagoveštaj ove Verzweiflung. čenjsku intenciju, te odgovarajući premješ-
218 219
taj spekulativne refleksije u postupak ana jekat' kojeg subjekt nikada ne može posre
lize. Pitanje 'materijalističkog obrata Hegela' dovanjem razriješiti/ukinuti u vlastito ospo-
se, dakle, ovdje iznova postavlja u posve ljavanje. I svako ontološki-metafizički mate
drukčijem, čak suprotnom značenju od do rijalističko priznavanje 'prvenstva spoljašnje,
sadašnjeg. 'Materijalistički obratiti Hegela' objektivne realnosti' ili pak formalno-trans
— zar to ne znači ne pristati na osnovni 'me cendentalna afirmacija nesvodljive suprot-
hanizam' negacije negacije, gdje se momenat stavljenosti subjekta i objekta, gdje subjekt
razlike/otuđenja/posredovanja svom apsolut- nastupa kao oblikodavna instancija (na mi
nošću već samoukida, gdje je apsolutna raz saonom ili realno-djelatnom nivou) materi
lika već identitet (tj. razlika koja se odnosi jalne datosti — promašuje »prvenstvo objek
spram sebe, razlika od same razlike), apso tivnoga« čiji je biljeg objekt a. Zajedno sa
lutna Verzweiflung već apsolutna izvjesnost, Adornom treba, dakle, prividno paradoksalno
apsolutni negativitet pozitivitet, apsolutno reći da Hegel baš kao »apsolutni idealist«
otuđenje, gubitak sebe, već gubitak samog koji misaoni subjekt izlaže kao supstanciju,
gubitka, razotuđenje/pomirenje, apsolutno svagdašnju subjektivnu posredovanost (ne
posredovanje (posredovana) neposrednost? tek formalnu konstituisanost) cjelokupne ob
Zar to ne znači izložiti razliku, nesvodljivu jektivne datosti, stoji bliže materijalizmu od
na /samo/razlikovanje identičnoga, posredo svih 'filozofskih' materijalizama. Zato Lacan
vanje, nesvodljivo na samoposredovanje ne- potpuno prihvaća rezultate svih dosadašnjih
posredovanog apsoluta, i — konačno — sum kritika materijalizma', bilo da se radi o He-
nju/očajanje koja nije o sebi već samoizvjes- gelovoj ili Husserlovoj: njima se tek potvr
nost subjekta kao supstancije? Koja ostaje. đuje svagdašnja imaginarna određenost ono
ga što nama stoji nasuprot kao 'realnost', sve
To je Lacanov 'materijalistički obrat He one pridonose našem približavanju iskustvu
gela', to je 'predmet psihoanalize': upravo nedostatka Realnog iza svakojake 'realnosti'.
»prvenstvo objektivnoga« kao onaj paradok
salni objekt, objekt a, koji nikad nije na No, Lacan opredjeljuje objekt a kao bi
svom vlastitom mjestu i kojeg zato ne mo ljeg nedostatka Realnog, biljeg onoga što se
žemo 'objektivisati', zahvatiti imaginarnom uskraćuje simbolizaciji, tjerajući je uvijek
relacijom subjekt-objekt, u ispunjenome dalje/drugome (»razlog želje«). Nama se, pak,
krugu samozrcaljenja apsolutnog subjekti- on pokazao kao višak kojeg subjekt ne može
viteta. obuhvatiti krugom svog imaginarnog zrca-
Objekt a, to je ono što razbija/odlaže/ci- ljenja. Zar nismo time implicite priznali da
jepa/razlučuje ispunjenje kruga apsolutnog je Simbolno subjektivni proces totalizacije/
posredovanja, subjekta kao supstancije: 'ob- /posredovanja (ako je a ono što mu izmiče)?
220 221
Upravo to ne. Da bismo to shvatili, treba da još zapliće u imaginarna djelovanja, njegovo
se tek oslobodimo imaginarne predstave o znanje još nije istina. Još nije istina, iako
Drugome kao nekakvoj 'objektivnoj određe se kasnije, naknadno, pokazuje kao 'tačno',
nosti subjekta'. Mogli bismo reći ovako: baš jer ostaje na nivou 'objektivnog' znanja, a
zato što uvijek preostaje objekt a, Simbolno ne inter-subjektivne istine. Ovu hegelovsku
ostaje poredak Drugoga, decentrirani pore problematiku uzajamnog priznavanja kao
dak označitelja kojeg ne možemo svesti na medija istine treba naravno, materijalistički
samozrcaljenje subjektiviteta. Jer preostaja- da premjestimo iza imaginarno-drugog (druge
nje objekta a, tj. nemogućnost Realnog, nije samosvjesti) uvijek ima Drugog, poretka
ništa drugo do li sam nedostatak-u-Drugome, Simbolnog; slovo kao onaj 'apsolutni gospo
arbitrarnost/diferencijalnost kao osnovni po dar', 'mrtvo koje vlada nad živim' čiji je no
tez označitelja. silac Ime-Oca, mrtvog 'pretka', zapriječuje
konačno pomirenje subjekta, gospodara i slu
Ovim nagovješteno shvaćanje Lacanove
ge, uzajamnim priznavanjem, zrcaljenjem u
psihoanalize kao 'materijalističkog obrata'
imaginarnome mediju općenitosti koja obuh
puta Hegelove Fenomenologije mogli bismo
vaća kretanje posebnog. Rezultat borbe za
još konkretizirati analizom Hegelova »speku
priznanje ('ja koje je mi i mi koje je ja', tj.
lativnog suda«. On ne samo da ukida/razrje
duh kao općeniti medij individualiteta) kod
šava »subjekta kao kruto predmetno sopstvo«
Hegela ukida nadodređenost, ukida onaj nje
kome se pridodaju/pritiču predikati, tj. ne
zin višak nad općenitom određenošću kojeg
samo da subjekt stava prelazi u sam predikat,
ne može obuhvatiti/ukinuti ni konkretna op
već ovo ujedno nužno pogađa sam subjekt
ćenitost, zajedno sa ukidanjem simbolnog
mišljenja, subjekt, koji sudi/misli, i njegov
duga (le dette symbolique), ne 'simboličkog
'objekt', tj. subjekt suda. Dijalektičko posre
duga', već duga samome Simbolnome, Dru
dovanje dešava se također između subjekta
gome kao subjektivnome »označiteljskome
suđenja (subjekta koji sudi) i subjekta samog
uzroku« (Lacan) kojeg ne može namiriti ni
suda. Drugim riječima, »spekulativni sud«
kakva afirmacija subjektova samokonstitui-
posreduje između onoga koji govori/misli
sanja, zajedno sa oproštajem krivnje za 'oce-
(subjekta izjavljivanja) i onoga o kome se
ubistvo', koju ne može otkupiti nikakvo po
govori/misli (subjekt izjave), on je, dakle, u
mirenje u mediju logosa, umnoga govora. 9
strogome značenju misaoni čin, jedinstvo te
orije i prakse. I ovdje se Lacan svjesno na 9
Ovo je zamračenje simbolnog duga već Ađorno
slanja na postupak primjenjen u Fenomeno iskusio kao »paralogizam« spekulativne dijalektike:
logiji. Unatoč tome što analitičar već zna »Pri svem naglašavanju negativiteta, razdvajanja, ne-
identiteta, Hegel poznaje u stvari njihove dimenzije
kako stoje stvari sa pacijentom kada se on samo za volju identiteta, samo kao njegov instrument.
Neidentiteti bivaju teško naglašeni, ali se baš zbog nji-
222 223
Bez ove blizine, i odstojanja između Hegela 'autonomiji': 'poruke' nesvjesnoga koja sub-
i Lacana, uopšte nije moguće shvatiti Lacanov vertira, poništava ili ironizira subjektovu
domašaj na polju filozofije. značenjsku intenciju. Već je kod Hegela istina
Kod Lacana se, dakle, osnovni 'mehani na strani govora, ne mnijenja, već na početku
zam' Hegelove Fenomenologije — dijalekti Fenomenologije govor koji izriče ono opće
čko posredovanje dvojstva 'za svijest' i 'za nito ('ovdje' koje je svako ovdje) pobija osje-
nas', za filozofe koji već stoje u apsolutnome tilnu izvjesnost. U tom okviru on razvija ci
znanju — premješta u dvojstvo imaginarnog jelu strategiju, u kojoj ono izgovoreno sa
nivoa subjekta izjave/značenog, potonulog/
mom svom doslovnošću subvertira svjesnu
/zapletenog u učinke 'značenja', 'realnosti'
'intenciju', strategiju koja zapravo pruža os
itd., i mjesta analitičara. Njegova pozicija 'po-
novnu 'matricu' »iskustva svijesti«, sloma sta
dudaranja znanja sa istinom' nije više pozi
rog lika svijesti i puta u nov lik. Uzmimo
cija apsolutnog znanja, već nju otvara upra
Zenona (Eleaćanina), njegovo izlaganje pro-
vo — ako smijemo tako reći — 'apsolutno ne-
-znanje', nesvodljiva Verzweiflung. Jer, ana tivurječja kretanja, uopće mnoštva: Zenon,
litičaru otvara dimenziju označiteljske istine naravno, 'hoće da kaže' kako kretanja —
upravo i jedino iskustvo ne-znanja Drugoga, pošto je ono protivurječno — uopće nema,
nedostatka-u-Drugome — daleko od toga da kako je ono tek privid, kako postoji samo
bi on 'pozitivno' više znao od obične svijesti. Jedno, bitak bez razlika/kretanja/mnoštva.
Analitičar iskušava razliku između toga što Svoj postupak ukazivanja protivurječnosti
je 'za svijest', što subjekt 'hoće da kaže', nje kretanja, on, naravno, uzima kao stvari sa
gove 'značenjske intencije', njegova 'mnije moj vanjski, što će reći: put kroz privid (pro
nja', i označavanja (la signifiance) kojeg iza tivurječnosti) kretanja ka pravome bitku tek
leđa svjesnog subjekta, iz mjesta ekscentrič- je put naše spoznaje, a ne bitka o sebi. Jer
kog spram njega, priigra označitelj u svojoj upravo ovim putem mi spoznajemo kako kre
tanje ne postoji, pošto je ono protivurječno,
hovog ekstremnog spekulativnog balasta ne priznaju. kako zbiljski bitak pripada Jednome. Tako
Kao u nekom gigantskom kreditnom sistemu, svako je stoje stvari 'za svijest', tj. za Zenona. Za nas,
pojedinačno dužno drugom — neidentično je —cjelina
je međutim bez duga, identična: U tome idealistička di pak, koji znamo da put ka istini čini dio
jalektika počinjuje svoj paralogizam.« (Tri studije o
Hegelu — 126). Sta je drugo iskustvo Simbolnog: ozna same istine, da istina nije apstraktna isto
čitelj a kao diferencijalnog) 'arbitrarnog' poretka, do vjetnost Rezultata, već se ona sama konsti-
iskustvo duga 'cjeline', nedostatka oslona u Stvari
samoj, bezdana koji tek uspostavlja »strukturu« kao tuiše tek sa posredovanjem puta, za nas Ze
diferencijalni poredaka Ta upravo je označitelj raz
lika spram sebe koja samim tim nije već identitet, non svojim argumentima upravo određuje
'sistem razlika' bez oslona u Identitetu (imaginarne)
Cjeline. 'Metaforu' duga trebamo uzeti mnogo 'doslov- narav konačnoga. Konačno je ono što teži ka
nije' no što je ona — vjerovatno — mišljena u Adorna. samonadmašivanju/samoiščezavanju, preko
224 225
svoje granice, gonič je njegova razvoja, pri nasuprot tome, govori o svagda ustrajućem
jelaza u drugo, njegova vlastita protivurječ- decentriranju ili rascjepu (die Spaltung).
nost. Zato i ono beskonačno/vječito nije aps Pojmi svijest, samosvijest i ja, koji smjeraju
traktna istovjetnost Istine, suprotstavljene na ukidanje (die Aufhebung) i sintezu, tako
Prividu (time bi Beskonačno postalo suprot za uvijek ostaju vezani uz privid.« (L, 139).
nost konačnoga, ograničeno konačnim, dakle,
samo opet konačno), već je njegov identitet, Već je temeljni postupak Hegelove Feno
neposredovanost, mir, samo apsolutno posre menologije zapravo obrat od »izjave« ka po
dovanje/kretanje samoukidanja konačnog. ziciji »izjavljivanja« — uzmimo primjer as
Hegelovim riječima: nadosjetilno nije aps kete: asket se na nivou »izjave« ponižava, sa
traktna onostranost pojave, nadosjetilno je sobom postupa kao sa neživim predmetom,
pojava kao pojava, apsolutno kretanje samo no sama njegova pozicija »izjavljivanja«, či
ukidanja kojim se pojava pokazuje kao po njenica da je samosvijest ta koja sve to radi,
java. No — i to je od bitnog značenja — sve donosi istinu asketizma koja je upravo su
ovo sam Zenon izgovara, sam čini: on sam protna prividu samoponižavanja. Istina je as
je taj koji do pravoga bitka dolazi tek pos ketizma u tome da je sama svijest dovoljno
redovanjem protivurječnosti privida; njegov snažna da postaje predmetom, tj. da je sub
vlastiti korak treba tek uzeti doslovno: pravi jekt svoje vlastito jedinstvo sa objektivite-
je bitak (bit) apsolutno posredovanje (nega tom, a ne nemoć puke unutrašnjosti. Već se
cija negacije) privida, što će reći da on nije dakle kod Hegela radi o tome da ne postoji
apstraktna osebica, već samo kretanje apso meta-govor, čisti govor 'o' sadržaju, neutra
lutnog protivurječja. lan/proziran medij u kojeg se ne bi upisala
sama pozicija izjavljivanja subjekta govora.
»Već Hegelova fenomenologija može da To čime je postavljen na laž određen lik svi
objasni kako treba samosvijest na osnovi jesti nije njegova neprikladnost apstraktnome
svoje funkcije previđanja (die verkennende mjerilu osebične istine, već samo upoređenje
Funktion) da se neprestano negira. Tako sa pozicijom izjavljivanja subjekta tog lika;
pravi motor dijalektičkog događanja nikako korak od svjesno-mišljenog/značenjski-inten-
nije osvještavanje koje se neprestano vara o diranog ka izgovorenome sam je korak od »iz
sebi već prije 'nesvjesno' lukavstvo uma koje jave« ka »izjavljivanju«. I freudijansko Ne-
toj svijesti uvijek iznova priigra novu istinu. svijesno, to je označitelj kao subjektovo
Naravno da znamo kako ovo 'decentriranje' mjesto izjavljivanja (mjesto odakle on govori,
konačno predstavlja prijelazno događanje i biva govoren); dakako mjesto — u razlici
kako se ono na kraju ukida apsolutnom sa- spram Hegela, i u tome leži 'materijalistički
mosviješću. Freudov 'pojam' nesvjesnog, pak, obrat Hegela' — nesvodljivo/konstitutivno
226 227
rasredišteno, mjesto koje per definitionem svođenjem cijele problematike na nivo Ima
uzmiče refleksijskom identitetu sa izjavom ginarnog. Najjasnije se to vidi kod pitanja
(kuda još smjera Hegel). Tamo gdje se čini »apsolutnog negativiteta«. Upravo je granica
da smo na nivou svjesne značenjske intencije, Imaginarnoga ta koja, kod Hegela, čini da
govora o . . . , znaka, tj. »izjave«, meta-govor- apsolutni gubitak zapravo nije moguć, da je
nom distancijom izuzeti kretanju 'stvari apsolutna negacija već negacija same nega
same', samom svom nesvjesnom pozicijom cije, apsolutna razlika razlika od same raz
»izjavljivanja« već smo zahvaćeni njome. like, i time vraćanje ka identitetu/poziciji.
Primjer: S. Weber u svojoj interpretaciji Poredak Simbolnog, to je pak Žrtva, 'apso
Schreberovih Denkwurdigkeiten... s punim lutni gubitak'; istina koja izmiče znanju samo
pravom napominje da je od bitnog značenja je ne-znanje/nedostatak Drugoga/Simbol-
pitanje kako samo pisanje i objavljivanje ove noga, označitelj ulaska u taj poredak je falos,
knjige djeluju u ekonomiji Schreberove 'bo biljeg praznog mjesta, objekta a, isključenja
lesti'. Distancijom meta-govora, odakle Schre-
Realnog, kao biljeg čiste razlike, svog vlas
ber 'objektivno'/promatrački piše 'o' svojoj
titog nedostatka/gubitka koji samim tim nije
'ludosti', on joj se nikako nije iščupao. Pi
tanje da li je u njegovim sjećanjima ova 'lu već identitet gubitka samog gubitka. Ozna
dost' reprezentirana patvoreno ili 'objektiv čitelj, to je ono potisnuto Hegelove dijalek
no', da li su ona 'siguran izvor' za 'dijagnozu', tike koja prosto ne može misliti negativitet
potpuno promašuje — ne da su moguća kri koji nadmašuje ograničenu/konačnu/razum
votvorenja nešto indiferentno, naprotiv, stvar sku negaciju, ali koji samim tim — kao ne
je u tome da nas ona upravo kao takva, kao gacija koja se odnosi spram sebe, beskonač
'krivotvorenja', ne udaljavaju od stvari, već na negacija — nije negacija negacije, apso
su uključena u nju, (opet) određena njezinom lutna pozicija, ne može misliti čistu razliku
ekonomijom. — ne puku različitost istovjetnih bića — koja
samim tim nije razlika od same razlike, iden
Da ponovimo, unatoč subjektivnoj rasre- titet. Zato Hegelova dijalektika nastupa kao
dištenosti, mjesto analitičara nije mjesto 'po teleološki proces samoozbiljenja svrhe gdje
zitivnog' znanja o 'objektivnim' nesvjesnim 'ništa nije izgubljenog', jer to što razvojem/
mehanizmima koji vladaju iza leđa svjesnog /napretkom gubimo, nije — apsolutno gle
subjekta, nije zato jer je analitičar taj koji dano — ništa drugo do li gubitak samog gu
se otvara učincima označitelja u njegovoj
bitka, konačnog kao iščezavajućeg. I nemo
'autonomiji', to su, pak, učinci istine nas
gućnost ispunjenja »kruga krugova« gdje
red koje zjapi ne-znanje Drugoga, Simbol-
noga. Ukidanje decentriranja moguće je tek 'ništa nije izgubljenog', u kome nije moguć
228 229
'čisti utrošak'/Zrtva, ova je nemogućnost sam tog čistog označitelj a ostali bismo na nepo-
materijalizam, »prvenstvo objektivnoga« u sredno-prirodnome nivou 'signala'. 10
kome subjekt svog drugog, ne-identičkog, ne Označitelj kao isključen doslovno 'daje
može više zahvatiti narcističkim krugom sa- energiju' spekulativnome kretanju pojma:
mozrcaljenja. kao što je kod Marxa privid samokretanja
spekulativnog kapitala (N-N') omogućen pre
Ukratko, jedino moguće polje tog mate viđenim prisvajanjem viška vrijednosti kojeg
rijalizma je označitelj, poredak Simbolnog. proizvodi rad, tako i Hegelovo imaginarno
Označitelj je jedini koji 'materijalistički' raz samokretanje pojma, umsku djelatnost u raz
rješava paradoks 'misli koja je svjesna vlas lici spram pukog razuma, omogućuje tek to
tite granice' (i koji se u obliku sofizma »la- što nivo identiteta/svijesti prisvaja rezultate
žov« zapravo ponavlja kroz cijelu povijest označiteljeva rada. Tako je spekulativni nivo
filozofije: odstranjuje ga tek logički pozitivi- govora teorije kao prakse, spekulativno po
zam, naravno, po cijenu prevođenja na nivo dudaranje teorije i prakse, idealističko/ima
metajezika, zabrane ukrštanja različitih nivoa ginarno prisvajanje/zasjenjavanje nivoa na
/meta/jezika koja u osnovi 'zabranjuje' sam kome je govor zaista praksa, ali označitelj-
subjekt govora, sama djelovanja označitelja ske prakse. Tako i povijesni, objektivni duh
koji vazda reprezentira subjekta). Upravo je koji 'lukavstvom uma' ostavlja da konačni
označitelj ono 'protivurječje' koje Hegel is subjekt — popuštajući svojim strastima, ra
ključuje kao nemogućnost, i čije isključenje deći za svoje vlastite interese — ostvaruje
'daje energiju' spekulativnome samozrcalje- njegove svrhe, zapravo naknadno prisvaja
nju. Čista razlika koja samim tim nije već rezultate zbiljske »stare krtine«, označitelja.
identitet, 'apsolutni'/nesvodljivi gubitak koji Hegelova misao je gigantski pokušaj Imagi
narnog da obuhvati sav rad Simbolnog (iden
samim tim nije već gubitak gubitka, 'znanje'
titeta da bi obuhvatio razliku), da bi do kraja
vlastitog ne-znanja koje samim tim nije već
prevlada ne-znanja itd. To je označitelj: ako 10
Kao što, Deleuzovim riječima, i činjenica da je
se kaže da je on »evokacija odsutnosti«, onda označitelj ono Treće s one strane imaginarnih parova
to ne treba shvatiti u uobičajenom značenju ne znači da je on prosto treći pored imaginarne dvo
jice, već je stvar prije u tome da je on treći s obzi
da znak, naravno, upućuje ka nečemu odsut rom na samog sebe: svaka je označiteljska dijada di-
lerencijalna (arbitrarna upravo zato jer joj uvijek ne
nome čiji je on znak, već je stvar prije u dostaje ono Treće, Stvar sama; bez toga, ona bi bila
tome da je on tako reći 'odsutan s obzirom bila tek imaginarna) zrcalna dualnost. Nepotrebno je
Isticati kako se upravo taj potez gubi znakom u kojem
na samog sebe', tj. svoja vlastita odsutnost, je zaista riječ o tome da prisutni znak šalje ka od
sutnome biću, o značenjskoj povezanosti dviju bića,
ono što nedostaje na vlastitome mjestu. Je znaka i označenog, gdje znak nadomješta označeno
biće, a ne — još prije toga — samog seDe kao 'čistog
dino kao takav on može 'otvoriti svijet', be2 označitelja'.
230 231
podnio razliku, gubitak, posredovanje, koji određuje 'iza leđa', upravo svom totalnom ob-
bi se — dovedeni do kraja, do najvišeg bola jektivacijom, donošenjem sebe ispred sebe.
gubitka odvajanja — opet obratili u identi Ova vrhunska tačka totalizacije imaginarne/
tet/neposrednost, gubitak gubitka. Da ponovo /spekularne relacije pretpostavlja da se eks
navedemo Langov pokušaj definiranja raz centričnost subjekta, njegova određenost Dru
like Hegel/Lacan: gim Mjestom Istine, može svesti na njegovu
»Ovdje jezik sveobuhvatnog pojma, miš objektivnu/supstancijalnu određenost, dakle,
ljenja koje se totalno opredmećuje, tamo je na imaginarni nivo dvojstva subjekt-objekt.
zik kojemu ostaje u najdubljoj plasti inhe Jedino je tako on može 'ukinuti' totalnom
rentno još jedno prapotiskivanje koje pušta samoobjektivacijom/samorefleksijom kojom
da se u svemu našemu kazivanju, koliko god sve što ga je određivalo iza leđa 'donosi pred
ono postulira razgovjetnost jednakosti mni sebe', kojom se, dakle, njegova objektivna
jenja/mišljenja i mišljenoga, suizgovara neš određenost 'subjektivira' upravo time što je
to nekazivano koje mnogošta kaže (ein vielsa- subjekt objektivira, donosi pred sebe, jer tako
gendes Ungesagtes). Ovdje subjekt koji za ona prestaje djelovati 'iza leđa' subjekta.
hvaljujući jednom totalnom donošenju (sebe) Ovim se samozrcaljenjem subjekta u objektu
ispred sebe apsolutno zna sebe, tamo ustraj koje je kao Rezultat pretpostavljeno već sa
nost praznoga mjesta koje svaki pokušaj ob- mim Putem, određenjem otuđenja kao ob
jektivirajuće subjektivacije osuđuje na ima jektivno/supstancijalne određenosti, samo-
ginarnu iluziju; ovdje apsolutni odgovor, tamo gubitka subjektiviteta, gubi dimenzija Sim-
svoj dijalektici afirmacije i negacije pret bolnog, tačnije: dimenzija Simbolnog nedos
hodno pitanje kome ne znamo odgovora već tatka (le manque symbolique), nagovještena,
se nalazimo u našem »lutanju«. Ovdje zna iako ujedno zamračena ovim istim putem »is
nost »sjećanja /' pounutarnjavanja« (die Verin- kustva svijesti« kojim se »predmet uvijek iz
nerung), tamo povijest gubitka, ovdje rasplod nova pokazuje kao različit od onoga na šta se
duha u omnilogizaciji same povijesti, tamo najprije fiksirala svijest«. (L, 296).
radikalno ograničavajuća prinuda ponavlja
U Fenomenologiji, put je svijesti u tome
nja entropije ništavila.« (L, 298—8).
što ona uvijek iznova iskušava kako joj se
Najviša je tačka Hegelova 'sistema' potom zajedno sa promjenom znanja mijenja sama
ispunjen krug krugova: mjesto ispunjenog istina, stvar sama. Kod promjene »lika svi
samozrcaljenja na kome se prividno paradok jesti«, stvar nije u tome što bi svijest isku
salno subjekt uspostavlja kao supstancija, sila/doznala nedostatnost svog dotadašnjeg
kao sam apsolut, na kome on ukida vlastitu znanja, dotadašnjeg nivoa primanja osebične
decentriranost, instanciju Drugoga koji ga istine, tj. pukotinu između istine i znanja, i
232 233
kroz ovo iskustvo prelazila ka novome »liku znanju. No — Hegelovim riječima — ako se
svijesti« kao drukčijem znanju koje bi tre ono mjereno ne podudara sa mjerilom, tj.
balo da bude bliže pravoj prirodi istine itd. znanje sa istinom, onda treba da — zbog
do konačnog podudaranja znanja i istine u posredovanja subjekta i objekta, zasebice i
apsolutnome znanju. Sumnjom/očajanjem osebice — mijenjamo samo mjerilo, ne tek da
(die Verzweiflung) — u razlici spram puke potražimo novo znanje koje bi se više sla
sumnje (der Zweifel) — nije srušeno tek naše galo sa mjerilom istine. Ukratko, nedostatak,
znanje, već upravo ona stvar sama, istina, rascjep zasebice znanja konačnog subjekta i
osebica s obzirom na koju, iz koje smo isku osebice istine ne možemo ukinuti drukčije do
sili nedostatnost našeg zasebičnog znanja, li zamjenjivanjem cjelokupnog polja znanja
znanju transcendentna svrha kojoj je ono i istine. Nedostatak nije onda nikad tek ne
težilo. U ovome značenju konačna svijest os dostatak konačnog subjekta već uvijek u isto
taje decentrirana: ne tako što bi bila od vrijeme nedostatak u samome Drugome (is
sječna od nedostižne transcendentne osebice
tini, stvari samoj), ili — kao što kaže Hegel
istine, da bi sama supstancijalna bit ostala
— ograničenost konačnog subjekta koji ne
zauvijek izvan toga što se prikazuje konač
može pojmiti apsolut, u isto je vrijeme ogra
nome subjektu, već tako da ona sumnjom/
ničenost samog apsoluta. No, zbog 'idealizma',
/očajanjem iskušava kako se prijevarila upra
prvenstva istovjetnoga nad razlikom, prven
vo što se tiče onoga što joj je važilo kao
stvar sama, nedostižna istina, da uvijek iz stva općenitog koje samo nastupa kao snaga
nova doznaje kako se uistinu radilo o nečemu svog posredovanja sa posebnim, ova se decen-
drugome, a ne o onome što je nastupilo kao triranost subjekta ukida Rezultatom, krugom
nedostižna svrha, osebica stvari same, kako krugova apsolutne refleksije. Nedostatak u
je, dakle, baš svaka od ovih istina, ne tek Drugome — koji bi da nastupa zato jer oba
naša konačna znanja o njoj, već samoprije- dva momenta, znanje i istina, zasebica i ose
vara, zamjena nečeg drugog. bica, padaju unutar same svijesti — tumači
se kao dokaz da je prava supstancija sam
Ovdje Hegel dolazi do ruba simbolnog ne subjekt, da do podudaranja istine sa znanjem
dostatka. Raspon između znanja još-konač- dolazi tek kada se istina prepoznaje kao 'zna
nog subjekta i transcendentne osebice istine nje koje zna samo sebe', samopoznaja snage
ostao bi, naime, imaginarni nedostatak tog samoposredovanja, apsolutnog negativiteta, tj.
subjekta, ako bi se subjekt kroz različite »li spekulativnog subjekta, koja je sama — u
kove svijesti« postupno približavao uvijek is obliku apsolutnog znanja — vrhunsko samo-
toj istini, transcendentnoj stvari samoj, do kretanje/samoposredovanje, apsolutna re
konačnog spajanja s njome u apsolutnome fleksija tog subjekta/duha.
234 235
Nasuprot tome, kod Lacanove je decentri- cijalnošću drži otvoreno prazno mjesto nje-
ranosti subjekta Drugi, mjesto Istine, sam gova nedostatka; upravo se u imaginarnom
poredak označitelja kao evokacija odsutnosti, dvojstvu idealno/realno gubi dimenzija Re
ono što — u liku čistog označitelja, uslova — alnog. 'Idealizam označitelja', to bi bio pro-
nedostaje na svome mjestu. Ovdje nastupa tusmisao označiteljskog poretka kome ništa
objekt a: stvar sama koja »daje razlog želji«, ne bi nedostajalo, koji ne bi djelovao tek oko
paradoks objekta koji je svoj vlastiti nedos »praznog srca istosti«.
tatak, i kao takav nagoni želju uvijek dru
gome, nalazi se uvijek postrance od onoga Sva problematika samootuđenja koje uki
što se pričinjava kao pozitivni identitet stvari damo prisvajanjem otuđene supstancijalnosti
same, objekta želje. Ekscentričnost zbog koje pretpostavlja da je nedostatak kojeg u stanju
se »predmet uvijek iznova pokazuje kao raz otuđenja, njegovo osnovno iskustvo razdva
ličit od onoga na šta se najprije fiksirala janja, gubitka, imaginarni nedostatak, tj. da
svijest« nesvodljiva je jer je podupire objekt se s obzirom na ono što svijesti u iskustvu
a, ono što je kao 'pravi objekt želje' — baš vlastite ništavnosti stupa nasuprot kao mo
'drugo od samoga sebe'. Taj objekt previđa gućnost razotuđenog bitkovanja, svijest ne
Hegel koji zato može ovu ekscentričnost vara, da će se razotuđenjem ostvariti upravo
želje 'idealistički' ukinuti samozrcaljenjem ona dimenzija koju nasred otuđenja dozna-
subjekta. jemo kao mogućnost slobode itd., da se s
obzirom na to neće zajedno sa ukidanjem otu
Ovim iznova vidimo da je u osnovi riječ đenja, 'privida', slomiti sama neotuđena 'bit',
o materijalizmu: jer Drugome, Simbolnome, da se neće slomiti samo mjerilo odakle se
nedostaje upravo Realno, Simbolno, to je ne postojeće pokazuje kao otuđeno, da se kroz
mogućnost Realnog, čiji je biljeg objekt a. proces razotuđenja neće ostvariti jedna istina
Ponovo treba naglasiti suvislost materijaliz koja će biti radikalno decentrirana spram
ma i označitelja: svako svođenje subjekta na onoga na šta smo smjerali kod tog procesa.
Realno, materiju, koje previđa Simbolno, već Horkheimerovu slutnju dijalektičke nužnosti,
je prikriveni idealizam, jer se kreće unutar prema kojoj se ostvarenje carstva slobode
Imaginarnog, razlike subjekta i objekta itd. preobraća u svoju suprotnost, zbilju totalnog
'Idealizam Simbolnog' je besmislica, jer Sim carstva nužnosti, tj. »upravljenog svijeta«,
bolno je baš »evokacija odsustva«, ono nasred možemo postaviti na njezino 'vlastito tle' tek
čega zjapi prazno mjesto nemogućnosti Re nadovezivanjem na razliku između simbolnog
alnog, ono se, dakle, kreće na rubu užitka/ i imaginarnog nedostatka. 'Nužnost' tog pre-
/užasa Realnog, ono uvijek čuva odnos sa obraćanja je sam učinak Simbolnog u kojeg
Realnim, samom svom arbitrarnošću/diferen- odsustvo važi više od prisustva', koje u sa-
236 237
mome momentu 'realizacije ideala' radikalno se na iskažljivo-realno biće i uvijek nedosta
mijenja njegov domašaj, kao što se i kod juću 'stvar samu' kao svoj vlastiti nedosta
hegelovskog »iskustva svijesti« ono o čemu se tak, objekt a, ili, kao što bi to rekao Heide-
svijesti radilo, kuda je ona težila, stvar sama, gger, biće se pojavljuje tek kroz izostajanje
u momentu svog dohvata pokazuje kao nešto bitka koji 'jeste' svoje vlastito izostajanje.
drugo, svoja suprotnost. Nastup Simbolnog otvara nasred imaginarne
Lacan zapravo upotrebljava 'otuđenje' u 'realnosti' rupu nedostatka Realnog, »prazno
dvostrukome značenju: najprije, samog oz srce istosti«, objekt a kao ne-spekularizabilni
načitelja kao Drugog, kao decentrirano mje višak imaginarnog koji zapriječuje ispunje
sto subjektova »uzroka«, nemogućnost sub nje narcisističkog kruga samozrcaljenja. No
jekta da bude causa sui. Ovo je otuđenje, samo Simbolno kao mjesto Istine koje vlada
kao prapotiskivanje, naravno, nesvodljivo. nad Imaginarnim, također nije punoća stvari
Zatim, u smislu imaginarne identifikacije (na -same-bez-nedostatka, već upravo označitelj,
relaciji a-a', subjekt-objekt, ja-/drugo/ja »evokacija odsustva«. 'Otuđenje' leži u tome
itd.), koja upravo zamračuje bezdan prapotis- što se, tako reći, oba asimetrička pola, Sim
kivanja, želju kao želju Drugoga, i koju mo bolno i Imaginarno, uzajamno 'skraćuju'. Iako
žemo barem djelimično probiti iskustvom Simbolno vlada nad imaginarnom realnošću,
Verzweiflung, otvorenošću prema označitelju. njihov je odnos nesvodljiv na metafizičke re
Ako je osnovni potez otuđenja 'vladavina lacije temelj/utemeljeno, bit/privid itd. Sim
mrtvog nad živim', onda treba reći da otu bolno nije punoća temelja/razloga, bićevitosti
đenje pretpostavlja već sam govor kao ta bića, ono je tako reći temelj/razlog-s-nedos-
kav, pretpostavlja vladavinu slova; naravno, tatkom. Prodor kroz imaginarni krpež ka
kao označitelj/Simbolno, ne znak, jer »Sim- Simbolnome kao mjestu Istine nije korak
bolno vlada realnim«. Otuđenje leži u tome analogan klasičnome putu od privida ka biti.
što je »svijet riječi«, koji »stvara svijet Ova je razlika od osnovnog značenja, i upra
stvari«, ujedno i »ubistvo stvari«. Ali nije ri vo uz nju možemo iskusiti laž religije koja se
ječ o ubistvu u uobičajenom značenju, gdje oslanja na Boga kao causa sui. Vrhovno Do
znak stupa na mjesto 'stvari same', upućuje bro, samodostatno/potpuno Biće. »Jer to što
ka odsutnoj stvari koja, pak, negdje drugdje čini religija u apsolutu afirmacije Ljubavi,
živi u punoći svoga bitka, već ovo »ubistvo« to je apsolutna negacija Zakona.« (Saf, 284).
pogađa upravo »stvar samu«. Ulaskom u po Ovdje treba da tražimo »istinu koju potis
redak Simbolnog »sve što postoji, postoji je kuje religija« (Saf, 284): ne u tome da živo
dino na pretpostavljenome temelju odsustva« prisustvo društvenog subjekta podređuje vla
(E, 392), zatvoreno jedinstvo Realnog cijepa davini otuđene supstancije — Boga, i tako
238 239
ideološko utvrđuje vladavinu otuđene druš kome se povijest njima suprotstavlja kao vla
tvene supstancije, gdje, dakle, kao 'istina' davina objektivne supstancije. Mogućnost
tog ideološkog privida nastupa neotuđena ra njezina ukidanja otvara, dakle, tek zbiljska
cionalna vladavina društvenih subjekata nad povijesna mogućnost ukidanja 'prirodnog'
uslovima vlastite /re/produkcije, ukidanje značaja same 'ovostranosti', mogućnost kraja
same 'vladavine mrtvoga nad živim' već, na pretpovijesti (tj. otuđene povijesti u kojoj se
protiv, u tome da previđa značaj toga Dru racionalni značaj produkcije — njezina svje
goga, 'subjektova uzroka', 'mrtvoga koje sna svrhovitost — svagda nalazi u suprot
vlada nad živim': označitelja. Da Drugoga nosti spram iracionalnog značaja totaliteta
svodi na imaginarni nivo vječite parusije ap samih produkcijskih odnosa, cjeline povijes
solutnog života bez nedostatka. Da potiskuje nog kretanja koja ostaje na nivou 'prirodnog'
istinu koja se nalazi u tome da je ono što procesa, ostvarenja slijepe nuždu koja trans-
vlada nad živim zaista mrtvo (označitelj); da cendira subjektivnu svjesnost/svrhovitost),
potiskuje nedostatak u Drugome. mogućnost da i cjelina povijesnog procesa
Lacanova 'kritika religije' postavljena je, dolazi pod kontrolu društvenih individua. Ob
dakle, u osnovi drugačije od Feuerbachove i lici nadgradnje nastupaju u klasičnoj mark
Marxove. Kod ovih, Bog djeluje kao imagi sističkoj teoriji kao načini 'kompenzacije'
narna dopuna realnoj, ovostranoj bijedi: Bog koji iščezavaju čim na njihovo mjesto stupa
je ono što čovjek nije. Božja je svemogućnost zbiljska mogućnost zadovoljenja, dvojstvo
imaginarni protupol čovjekovoj zbiljskoj ne »ekonomske baze« i oblika nadgradnje shva
moći, personalizovano gospodstvo otuđene ćeno je povijesno. Već država, »pravno-poli-
povijesne supstancije: »čovjek okreće, bog« tička nadgradnja«, obilježava spoljašnju, indi
(što će reći: tuđe gospodstvo kapitalističkog viduama otuđenu instanciju njihova druš
produkcijskog procesa) »okrene« (Engels, tvenog jedinstva, tj. iluzornu zajednicu koja
Anti-Duhring). Religija je ideološki izokre dolazi na mjesto rascjepa, vladavine apstrak-
nuti izraz činjenice da se ljudska povijest tno-partikularnog u samoj »bazi«, građansko-
razlikuje od prirodnog procesa po tome što me društvu. Država je, za Marxa, »ovostra-
nju određuje praksa kao slobodna, svjesna/ nost onostranoga«. Ovdje leži osnovni impuls
/svrhovita djelatnost. Njezina 'laž principa' prosvjetiteljstva koji je sačuvan marksistič
leži u tome što joj kao subjekt/i/ ove djelat kom teorijom otuđenja: mitsko ovladavanje
nosti ne nastupaju zbiljske, žive, ovostrane realnosti magijom dolazi na mjesto nedosta
individue, već onostrani apsolut, Bog. Ova je jućeg zbiljskog ovladavanja, država kao ilu
laž samim tim izraz zbiljskog stanja u kome zorna zajednica na mjesto nedostajuće zbilj
individue i nisu subjekti vlastite povijesti, u ske zajednice, tj. kao spoljašnje osiguranje
240 241
»interesa zajednice« zbog vladajućeg rascjepa »carstva slobode« koja ga pronosi. »Ozbi-
u bazi partikularnih interesa kao apstraktno ljenje filozofije« pokazuje se zaista kao oz-
suprotstavljenih zajednici vjera u povijest biljenje filozofije, misli identičkoga, prven
kao izvršenje »božjeg plana«, teleološko zbi stva subjektivnoga, zato nije više stvar u
vanje, na mjesto podređenosti povijesnog tome da bi npr. trebalo da u transcenden
kretanja kontroli društvenih individua. 1 1 talnome subjektu gospodstva tražimo eman-
Ova je razlika između kritika ideoloških cipatorsko jezgro kojeg bi trebalo da ostvari
»kompenzacija«, sa stajališta označiteljske i društvena revolucija, već treba, naprotiv, da
produkcijske prakse — iako još u mistifi- reflektiramo činjenicu da sama ova druš
kovanom, ideološkom obliku — nagovještena tvena revolucija, shvaćena kao »ozbiljenje fi
Horkheimerovim opredjeljenjem nove zadaće lozofije«, ostaje određena osnovnim potezom
kritičke teorije: čuvanja povijesnog sjećanja filozofije ili logikom gospodstva. Ćini se da
na ono što sa napretkom gubimo. Kao jed oni odavde uviđaju i sam paradoks želje —
nostavan primjer, Horkheimer uzima kontra zar ne određuju 'pravi objekt' čežnje kao
cepcijsku pilulu čija pojava znači uništenje »posve Drugo«, principijelno transcendentno
prave erotičke ljubavi. Protivprosvjetiteljska samoj 'otvorenosti', tj. kojeg izdaje svaki po
oštrica ovdje je očita, jer veza napretka sa kušaj 'pozitivacije' ili 'ostvarenja', koje se
gubitkom, za Horkheimera, ne nastaje više izmiče svakom 'posredovanju' sa postojećim,
kao specifička dijalektika otuđene povijesti, koje treba da ostane neizrecivo/neodredivo?
gdje napredak produkcijskih snaga, umjesto Zar nije upravo metafizika ta koja izdaje
da donosi više sreće, tek pojačava otuđenje, otvorenost »posve Drugoga« njegovom 'pozi-
dijalektika dakle, koju treba da probijemo tivacijom' u ontološkome ustroju univerzu
revolucionarnim obratom, već ona pogađa ma? Zar nije tada »posve Drugo« sam objekt
samo jezgro revolucionarnog procesa, ideju a, 'pravi objekt želje' o kome Lacan kaže:
»Taj objekt je onaj koji nedostaje filozof
11
Tipično je ovdje Habermasovo shvaćanje Levi- skom prosuđivanju da bi se situiralo, to će
-Straussa (u Legitimationsprobleme . . . — 164) koje po reći da bi znalo da nije ništa.« (Rep, 9).
kazuje kako sama simbolizacija u razlici spram znalca
in ultima analysi djeluje kao »kompenzacija«: pretje
rana simbolizacija »divlje misli« koju izlaže Levi- Svaka formula 'nedostižnosti ideala' — i u
-Strauss (tj. činjenica da »divlja misao« ne pristaje na
objektivnu, vanljudsku realnost u njezinoj bezznačenj- svom krajnjem obliku ('za sam je ideal bolje
skoj datosti, da ona svemu pokušava 'dati značenje', da ostaje neostvaren' ili 'jedini je zbiljski raj
cjelinu univerzuma zahvatiti označiteljskim mrežama)
trebala bi da bude rezultat zbiljskog neovladavanja izgubljeni raj') koji već nalazi razlog svoje
prirodnim snagama: zbog nerazvijenosti produkcijskih
snaga, priroda se čovjeku suprotstavlja kao tako stra nedostižnosti u sebi samome, ne tek u 'real
šan/nesavladiv apsolut (koji može začas da uništi nje nosti' koja bi da se opire ostvarenju 'ideala'
gov dugogodišnji rad) da je on može prenijeti jedino
kroz pretjeranu simbolizaciju. — ili uopšte Svrhe, Vrhovnog Dobra pret-
242 243
U 'resignativnome' tonu »pomirenja« uma
postavlja, naprotiv, Svrhu i Dobro na nivou sa zbiljom, subjekta koji treba (nauk kojeg
označenog ili 'Stvari same', i na taj način Hegel nalazi u građanskom Bildungs-romanu)
zamračuje ono zaista užasno: kada je već da napusti zbilji apstraktno suprotstavljene
'stvar sama' označitelj, svoj vlastiti nedos ideale i da pristane na granice postojećeg
tatak, »evokacija odsustva« (E). Upravo ovdje građanskog svijeta, da pronađe um u svijetu,
leži osnovna, ako smijemo tako reći, 'egzis vidimo zato — s one strane tumačenja sa in-
tencijalna laž' misli »posve Drugoga«: pošto teriorizacijom društvene »represije«, sa pris
joj »posve Drugo« još uvijek nastupa kao tankom na okvire postojećeg — slutnju či
nedostižna/transcendentna istovjetnost Stvari njenice Simbolnog. Zato bismo o Marxu —
same, ne kao čista razlika, ona samim tim koji suprotnost otuđenja/razotuđenja prije
krpi nedostatak u samome (posve) Drugome. nosi na povijesni odnos postojećeg spram mo
Nedostatak joj nastupa tek kao nedostatak gućnosti nadolaska Drugačijeg — mogli kazati
nas samih, smrtnih/konačnih subjekata, ne da se kreće 'još više' u Imaginarnome od
dostatak 'ovostranog' svijeta bijede i neprav Hegela. Izgleda paradoksalno, ali upravo
de, koji ne pogađa samog Drugog, nego, na Marx protiv Hegelove totalne parusije ne
protiv, baš iskustvo ove nedostatnosti »ze afirmira otvorenost budućnosti? Stvar je u
maljskog postojanja« otvara čežnju za posve tome da je sa Hegelovom totalnom parusijom,
Drugim kao »potpunom pravednošću«, »be- gdje je 'uvijek sve ovdje', 'sve već ovdje',
zuslovnim smislom« koje ne možemo spasiti nagoviješten i istovremeno zamračen nivo oz
bez Boga. Religija načitelj a gdje je isto tako 'sve uvijek ovdje',
»može čovjeka načiniti svijesnim toga da gdje je i ono odsutno već prisutno na način
je konačno biće, da treba da pati, i umire; odsustva, ono prošlo 'sadašnje' na način ne-
ali da iznad patnje i smrti stoji čežnja za -više-sadašnjeg, 'buduće' sadašnje na način
još-ne sadašnjeg, gdje je, dakle — budući da
time da ovo zemaljsko postojanje ne bi bilo
odsustvo važi koliko i prisustvo, — koliko i
apsolutno, ono Posljednje«. (Die Sehnsucht + — 'dati sistem' cjelina onoga što jeste i
nach dem ganz Anderen, 67). onoga što nije, punih i praznih mjesta, pri
Nije nam ovdje stalo do jeftinih prigovora sutnog i odsutnog, potisnutog i nedostajućeg,
o 'povratku religiji', već treba da obratimo ne tek punoća-bez-rupa čiste prisutne-sadaš-
pažnju na to kako ovdje nastupa Drugi-bez- njosti. 'Sinhronija' je označitelja, dakle, sušta
-nedostatka, Drugi kao nedostižna punoća suprotnost 'totalne prezencije'.
Stvari same, što će reći: kako je nedostatak,
Zato, uz put, nije slučajan Marcuseov po
iz kojeg govori kritička teorija, imaginarni
vratak (npr. u /JČ/, no već u ranim rado-
nedostatak par excellence.
245
244
vima) ka 'dvočlanoj' dijalektici postojeće/bit. lativni krug podudaranja početka i kraja/re
Ovim se tek potvrđuje da se nalazimo na ni zultata, gdje je početak o sebi već rezultat,
vou imaginarnog nedostatka, 'treći' nije po gdje odgovor na pitanje »zašto se duh uopšte
treban jer revolucija posreduje/ostvaruje mo ospoljava?«, paradoksalno glasi: zato da bi
gućnost biti, neotuđenog bitkovanja, a da se došao do samog sebe, do svoje apsolutne pri-
pri tom ne vara u pogledu same biti koja sebnosti. (Zato on onda jednostavno ne ostaje
ostaje 'ista' u toku cijelog procesa ostvarenja. kod sebe, u čistome početku? Zato jer se os-
Da sažmemo: već je u Hegelovoj Verzwei- poljavanjem/posredovanjem duh tek stvara,
flung rušenje stvari same, ne tek našeg zna zato jer on i nije drugo do snaga apsolutnog
nja o njoj, ujedno rušenje samog subjekta posredovanja, zato jer je neposrednost po
koji time prestaje biti izuzet stvari samoj, četka upravo čista spoljašnost/privid.) Tu je
prestaje sumnjati o stvari iz bezbjednog, spo- duh causa sui, objekt vlastite želje. Taj se,
ljašnjeg mjesta — »iskustvo svijesti« egzis dakle, spekulativni krug premješta u označi-
tencijalno/ontološko, ne tek gnoseološko, po teljsku elipsu: tražiš me jer si me već pro
gađa samog subjekta, ono je praktičko isku našao, ali je sam biljeg unapređašnjeg prona
stvo /samo/promjene. Zato se subjekt koji laženja taj koji zapriječava ispunjenje tra
se na kraju puta, u apsolutnome samozrca- ženja. Put je put tamo gdje uvijek već jesmo,
ljenju, prepoznaje kao supstancija, kroz taj ali je istina jedino put prema samoj sebi, pa
put »iskustva svijesti« doslovno tek stvorio: radoks označitelja kao vlastitog nedostatka,
jedino na taj način sam put do istine može do podudaranja tog puta/istine sa mjestom
da čini dio istine. Tako put Fenomenologije gdje 'uvijek već jesmo', mjestom Stvari same,
predstavlja jedinstvo teorijskog i praktičkog: ne dolazi zato jer se put/istina sabire/arti-
ne može se reći da je subjekt uvijek već bio kuliše oko »praznog srca istosti«, nedostatka
jedina supstancija, ali da se kao takav pre Stvari, zato jer je nedostatak koji otvara put
poznaje apsolutnim znanjem, pošto tek ova simbolni, zato jer je želja koja nas nagoni na
spekulativna samospoznaja do kraja subjek put želja objekta a, a što znači: zato što raz
tivno posreduje supstancijalnost. Bez nje bi log želje nije u samome subjektu, zato što
smo ostali kod apstraktne razlike konačnog/ subjekt biva željom nesvodljivo rasredišten.
/formalnog subjekta i supstancijalne osebice,
subjekt i ne bi bio supstancija. 'Materijalis
tički obrat' Hegelove Verzweiflung u iskus
tvo nedostatka-u-Drugome, pak, otvara puko
tinu, asimetriju/neravnotežu nasred podu-
daranja puta ka istini sa istinom, taj speku
24« 247
Označitelj /pismo
Poznati su mnogobrojni 'prijeskoci', 'ana
logije', 'metafore', kod Marxova razvijanja
oblika vrijednosti, fetišizma robe i uopšte
kapitala: roba nužno izražava svoju vrijed
nost u drugoj robi, kao što se i čovjek ne rađa
sa ogledalom (Fichteovo j a = j a ) , već 'dolazi
do sebe' tek kroz zrcaljenje sa drugim čovje
kom. Filozofska spekulacija ideje koja samo-
kretanjem rađa i razvija samu sebe kao 'sub
limirani' izraz 'misterija' spekulativnog ka
pitala, N—N', novca koji rađa više novca.
No 'analogiju' koja najviše iznenađuje donosi
tek Freud: tri stupnja čovjekova razvića do
'normalnog' stanja heteroseksualnosti (oralna,
analna, falički-seksualna faza) zapravo odgo
varaju trima stupnjevima oblika vrijednosti
(jednostavni, razvijeni oblik, opšti ekviva
lent). U prva se dva — kao i kod oralne i
analne faze — radi o neposredno-dualnoj re
laciji robe, prema robi — subjekta prema
drugome subjektu —; prijelazu iz jednostav
nog u razvijeni oblik vrijednosti (sa više
roba-ekvivalenata) odgovara prijelaz iz oral
ne faze ('jednostavna' relacija dijete-majka,
težnja ka neposrednome spajanju s majkom)
u analnu ('polimorfna perverznost', odnos sa
mnoštvom objekata ili subjekata, jer se di
jete kroz sadomazohističku agresivnost oslo-
251
bađa ograničenosti na majku). Opšti ekviva
lent je, naravno, sam otac, onaj Treći koji značenju »produkcije stvari« odvojeni, sa
zapriječuje neposredno-dualan odnos između njom jednakoizvoran nivo »produkcije ljudi«?
subjekta. Pritom, čak, oceubistvu odgovara Zar ovo ne mijenja cjelokupno polje Marxove
prijelaz iz općeg ekvivalenta kao robe sa naj misli u njegovoj osnovnoj dimenziji? S druge
rasprostranjenijom upotrebnom vrijednošću strane, Marx izvodi analogije na činjenicama
(kože itd.) ka općem ekvivalentu kao robi iz robne, čak kapitalske, dakle, otuđene pro
sa minimalnom upotrehnom vrijednošću (zlato dukcije. Zar onda nije 'osnovna ćelija' koju
itd.). Da li su ovi, svakako vrlo primamljivi, izlaže analitička teorija 'osnovna ćelija' otu
primjeri puke vanjske analogije miješanje đene produkcije ljudi«? Zar je Lacanova
nivoa, ili se pak njima nagovještava da je — misao »transcendentalnog označitelja« (Der-
slijedimo li Engelsovu podjelu 'ekonomske rida) prikrivena 'istina' metafizike kao misli
baze' društva, materijalne produkcije nepos transcendentalnog označenog (kao što i Mar-
rednog života, na »produkciju stvari« i »pro xov Kapital razvija prikrivenu 'bit' kapita
dukciju ljudi«, proces 'obrađivanja vanjske lističke produkcije)? Zar onda ne treba poku
prirode' (rad) i proces 'obrađivanja unutra šati probiti 'otuđeno' polje simbolne kastra
šnje prirode' samog čovjeka — Lacan na Fre- cije ili Edipa, kao što treba dokrajčiti vlada
udovom tragu izložio 'osnovnu ćeliju' »pro vinu robne produkcije? Zar je na nivou oz
dukcije ljudi«, učinio, dakle, za razumijeva načitelja uopšte moguće 'ukidanje otuđenja'
nje anatomije 'obrađivanja unutrašnje pri (subjekta u Drugome), analogno prisvajanju
rode' isto što i Marx za razumijevanje ana otuđene supstancije produkcijskih snaga i
tomije 'obrađivanja vanjske prirode'? odnosa?
Neposredno upoređenje konstelacije otu
Jasno je, prije svega, to da neposredna đenja u »produkcije stvari« i »produkcije
analogija ne kazuje ništa jer nereflektirano ljudi«, te zahtjev da subjekt i na nivou »pro
pretpostavlja neutralnost vlastitog medija dukcije ljudi« ukida otuđenu jezičku sups
(kako glasi već Hegelova kritika 'kompara tanciju (kojeg nalaže ovo upoređenje), čine,
tivnih' metoda). S jedne strane, zar kod dakle, besmislenu analogiju — ali analogiju
Marxa »produkcija stvari« nije shvaćena kao koja tek zaoštrava pravo pitanje mogućnosti
čovjekov rodni život, kao ona 'odlučujuća 'dekonstrukcije' samog poretka Simbolnog,
sredina' koja tek 'čini čovjeka', kojom se, vladavine Imena-Oca.
dakle, u isto vrijeme sa 'obrađivanjem vanj
ske prirode' obrađuje/očovječuje sama 'unu Ovdje se treba vratiti čvornoj tački Hege-
trašnja priroda', prirodna podloga čovjekova? love 'strategije', prijelazu dijalektike gospo
Odakle, onda, od »produkcije« u osnovnom dara i sluge koja završava radom u samo
svijest koja misli, iz vanjske/konačne svrho-
252
253
vitosti rada u samosvrhovitost misli/govora, produkcijskih sredstava kao objektivacija
prijelazu koji se odvija na nivoima odnosa duha, ono što trajno ostaje u iščezavajućem
subjektiviteta spram objektiviteta (iz loše kretanju zadovoljenja konačne potrebe, i time
beskonačnosti vanjskog/radnog negiranja oblikovanje (Bilding) samog subjekta.
objektiviteta u apsolutni negativitet misli) i Rad kao odgođeno zadovoljstvo neposred
intersubjektiviteta (iz 'asimetrije' gospodara ne potrošnje oblikuje, no ovo oblikovanje/
i sluge u individualitet samosvijesti koje se /prerada predmeta pretpostavlja 'obrazova
uzajamno priznaju, u postignuti medij govora nje' samog subjekta, pretpostavlja da svijest
kao jedinstva općenitog sa pojedinačnim). strahom pred smrću (»apsolutnim gospoda
Jer, iako već pretpostavlja kraj prirodnog rem«) podnosi apsolutnu negativnost, čime
'kontinuiteta', iako pretpostavlja strah pred sve čvrsto u njoj postaje tekućim, prevladava
smrću kao apsolutnim gospodarem, čime je se neposredno-prirodan kontinuitet, i tek to
apsolutni negativitet već za nj, za slugu, ne prevladavanje omogućuje proboj također ne-
dostaje tek njegova zasebica, što će reći: on posredno-prirodnog zadovoljavanja potreba,
se sluzi još pokazuje kao izvanjska snaga 1 , njegovo odgađanje. Subjekt prevladava vlas
rad ostaje obrađivanje/oblikovanje vanjskog titu konačnost, ograničenost neposredno-pri-
/datog predmeta, ili (što znači isto) on nije rodnog pojedinačnog predstavnika roda koji
vanjska svrhovitost samo u tome što je svrha ima svoju negativnost izvan sebe, u općeni
vanjska predmetu, nego je ona ujedno vanj tosti roda koja nije još stigla do svoje zase-
ska samome radu: subjektivna/konačna svrha bice (smrt prirodno-pojedinačnog, iščezava
rada jeste izrađeni predmet kao predmet po nje konačnog, Hegelu je upravo afirmacija
trošnje, zadovoljenja potrebe. Subjektivno je života u njegovoj općenitosti, uskrsnuće opće
»lukavstvo uma« (odnos vanjske svrhovi nitosti/beskonačnosti roda, jer ono što uniš
tosti), dakako nužno podvostručeno lukav tava konačno sam je negativitet općenitosti
stvom samog objektivnog uma koji dopušta roda).
da se, kao subjektivna svrha, konačnome
subjektu pokazuje potrošnja. Objektivna je, Tako rad, već prema svojoj biti, nadma-
pak, svrha upravo ono što se tome subjektu šuje puku instrumentalnost, tj. vanjsku svr
pokazuje kao puko sredstvo. Razvoj samih hovitost. Kao takav, on se prikazuje tek
samoj radnoj svijesti, uistinu (za nas) on je
obrazovanje subjekta i objektivacija duha.
1
Time što je negativitet (iako najprije u spoljaš-
njem liku gospodara) za samu svijest, svijest dolazi đo
vječitosti, jer vremenito je Hegelu upravo ono ko Konačna svijest radi za zadovoljenje samome
načno koje svoj negativitet nema u samome sebi, koje
je zato 'prolazno', podložno (spoljašnjoj) razornoj radu vanjskih potreba ili (što je zapravo po
snagi vremena, koje proste prijelazi u svoj drugobitak,
i ne vraća se iz njega ka samome sebi kao posredo vezano, što su dvije strane istoga) iz straha
vano jedinstvo. pred gospodarem, no istina rada je misao, je-
254 255
dinstvo subjektivnog i objektivnog, rad o Vanjski oblik pretvara se u apsolutan, što će
sebi je već misao. Rad je, dakle, potreban reći: sama je misao već kao takva forma
zato da bi iz konačno-prirodnog primjera zbilje. Nije riječ više o oblikovanju pojedi
vrste homo sapiens izrastao, obrazovao se načnih vanjskih predmeta, o prenošenju mi
misaoni subjekt samosvijesti. U svojoj je os saone forme/svrhe u mislima vanjsku zbilju,
novnoj dimenziji tribut kojeg plaćamo prola jer misao kao općenita već sadrži elemenat
znosti, odrješenje od utonulosti u svijetu ko objektivnosti. Nasuprot konačnoj negativno-
načnoga. Potreban je zato jer je polazište, ono sti rada (koji preoblikuje date, nađene pred
neposredno odakle treba da se posreduje mi mete i zato ostaje na formalnom nivou loše
sao, upravo neposredno-prirodni pojedinac beskonačnosti) misao je kao apsolutna nega-
koji ne može neposredno stupiti u misao, tivnost samim time već ukidanje same nega-
nego treba da se najprije, tako reći unutar tivnosti: pozitivitet misaonog određenja, do
same osjetilnosti radom, odgađanjem zado duše, najprije pukog formalnog identiteta.
voljstva, otme podređenosti toj osjetilnosti/ Za razliku od rada, misao obilježava apso
/konačnosti. Bez posredovanja radom, svijest lutni gubitak konačnog/vanjskog/osj etilnog
ne može postići objektivitet/općenitost misli, predmeta koji je ujedno gubitak samog gu
nego ostaje kod apstraktne pozicije gospo bitka. (Dakako, gubitak gubitka o sebi, još
dara. Ciste zasebice bez osebice, dakle, aps ne za sebe, što postiže tek spekulativna mi
traktne negacije kojoj nedostaje momenat sao; i »rad pojma« bi upravo da označi ovu
objektiviteta; apstraktne negacije osjetilnosti misao koja nadmašuje suprotnost teorije kao
koja zato i sama ostaje nešto iščezavajuće. 'pasivne' moći koja stvar ostavlja onakvom
kakva ona jeste /ili je konstituiše tek for-
Za razliku od rada koji se — iako o sebi malno-transcendentalno/, i prakse kao dje
već apsolutni negativitet — konačnoj svijesti latnosti, no ograničene datim materijalom.
još prikazuje kao obilazak, sredstvo na putu Spekulativna teorija jeste praktička teorija:
do zadovoljstva/potrošnje, kao tek privre spoznanja kao praktički čin, /samo/promjena
meni gubitak predmeta u odgođenosti potro u 'stvari samoj'.)
šnje, gubitak koji još nije apsolutan jer vanj-
ski-pojedinačni predmet ostaje tu, upravo No, za nas je od bitnog značenja to da je
kao predmet radnog negiranja/oblikovanja ovdje riječ o koraku od oruđa ka znaku, bez
kojeg možemo na kraju opet potrošiti, misao kojeg misli — zasebice općenitog — nema.
označava apsolutni gubitak vanjskog/poje Verinnerung realnog oblikovanja vanjske ma
dinačnog predmeta. Misao ne negira predmet terije u samu misao, kao oblik zbilje, ujedno
na konačan način obrađivanja, on je njome je Entausserung misli u jezičkome znaku koji
ukinut/pounutarnjen u misaonoj odredbi. je — nasuprot 'metonimijskom' kontinuitetu
256 257
spram stvari kod oruđa, ili još 'prirodnih' nog/vanjskog/datog predmeta, nego vječita
signala (dim-vatra) — nužno arbitraran. sadašnjost/bezvremenitost opće misli.
Drugim rječima, što više je duhovno ono što Zato je bitna crta Hegelove dijalektike
znak znači, to manje je on sam značajan, to to što je gubitak (realnog/vanjskog predmeta
više se radi o osloncu koji je nešto potpuno mišlju) kao apsolutni već gubitak samog gu
beznačajno, iščezavajući momenat, čisto sa- bitka. Gubimo vanjsku pojedinačnost koja
moukidanje/samonadmašivanje. Potpuno be je već o sebi nešto iščezavajuće, podređeno
značajan — no upravo kao takav, kao puka vanjskoj negativnosti vremena, ali dobijamo
arbitrarnost, nužan: njegovom se arbitrar- — budući da je taj gubitak apsolutan, ne
nošću potvrđuje duhovnost pojma. Tako je tek loša beskonačnost izmjenjivanja pojedi
Hegel prvi koji unutar metafizike promišlja načnog — vječitu sadašnjost, zbiljski besko
nužnost jezika za samu misao, probijajući načnu parusiju misli. (Rad ostaje bitno vezan
time tradicionalnu problematiku jezičkog za vremenitost/čulnost; zato se i kaže: radno
znaka koji se dodaje misli/ideji i vezuje na vrijeme, zato i za svijet rada važi formaliza-
misao. Naprotiv, sama se misao konstituiše cija, matematizacija itd. Sve ovo, još od Pla
tek samonadmašivanjem čulnog/vanjskog tona naovamo, još nije prava nadčulnost,
znaka, i duhovnost se misli očituje potpunom nego tek »čulno nadčulno« /Hegel/ područje
arbitrarnošću njezinog vanjskog oslonca. U- razuma u razlici spram uma, vanjske svrho
kratko, govor nije sredstvo izražavanja, nego vitosti u razlici spram samosvrhe, itd.) Ova
je dijalektika sam Hegelov idealizam: spe
sam medij mišljenja, njegova osebica nepos
kulativni identitet/posredovanja mišljenja i
redan tubitak misli; on je, tako reći, samou-
bitka, ontološkog i ontičkog, kao krajnja mo
kidanje odnosa sredstvo/svrha, tačka u kojoj gućnost metafizičkog idealizma, ukidanje nje
svrha prestaje biti nešto realno-buduće, što govih dualiteta (čulno/nadčulno, vrijeme/vje-
ćemo postići odgovarajućim (tj. nearbitrar- čitost, objekt/subjekt itd.) (Uzgred, Hegel
nim) sredstvima, u kojoj se, dakle, konačna/ obilježava krajnju mogućnost metafizičkog
/vremenita relacija sredstava spram ispunjene idealizma, jer jedino kod njega dolazi do po-
svrhe — u vanjskoj svrhovitosti — ukida re dudaranja ontologijskog momenta sa teolo-
lacijom općenitosti misli, dakle, njezine vje gijskim. Već je samo ontologijsko-Općenito
čite sadašnjosti, ukidanja vremena, spram ne snaga vlastitog posredovanja sa ontičkim,
čeg realnog/vanjskog koje time postaje arbi samo Idealno kao zbiljski-beskonačno vlas
trarno: znak. Oruđe, nearbitrarno sredstvo, tito jedinstvo/posredovanje sa konačnim-re-
ukinuto je arbitrarnim znakom, kada svrha alnim, zato otpada Bog, teologijsko kao vanj
nije više budući, radom postignuti, oblik real- ski posrednik/jedinstvo idealnog sa realnim,
258 259
ontologijskog sa ontičkim, snaga ozbiljenja
nom nivou radnoga procesa, nego je, nasu
ontologijske mogućnosti. Za Heideggera bi
prot tome, govor u apstrakciji spram druš
smo, pak, mogli reći da, rečeno jezikom me
tvenog produkcijskog procesa ideološka ilu
tafizike, otvara mogućnost mišljenja »onto
zija. Zbiljsku konkretnu općenitost, određu-
logijske diferencije« kao ontologijskog bez
teološkog momenta, i zato neobuhvatljivog u juću sredinu društvenog života treba tražiti
cjelinu bića.) u materijalnom produkcijskom procesu. Tako
se protiv Hegela iznova afirmiše neizbježna
Rečeni odnos rad/govor nije tek 'primjer' suprotstavljenost subjekta i objekta, svoj
Hegelove dijalektike, u značenju ravnodušne stvena produkcijskom procesu: rad se izvorno
aplikacije njezinog 'općeg lika', nego je on nadovezuje na svoje Drugo, nahođeni/pret-
zaista njezin vlastiti primjer, mjesto njezina postavljeni objektivitet. Na mjesto apsolut
razvića. Jer, u njega se sabiru osnovni polovi nog posredovanja, a time i istovjetnosti sub
Hegelove problematike: vanjska svrhovitost jekta i objekta, stupa čovjek kao biće po
rada nasuprot samosvrhovitosti govora/misli, treba, biće kome kao uslov vlastitog životnog
suprotstavljenost subjekta i objekta, idealnog procesa treba vanjska predmetnost. Nastupa,
i realnog, teorije i prakse, u razlici spram nji dakle, korelacija čovjekovih »bitnih snaga«
hova spekulativnog poistovjećivanja. Rad sa odgovarajućim predmetima potvrđivanja
obilježava polje vanjske svrhovitosti, lukav ovih snaga. Zato osnovni stav Marxove kri
stva uma, koje pretpostavlja rascjep subjekta tike Hegela glasi: opredmećenje nije isto što
i objekta, teorije i prakse. Zato subjekt rada i otuđenje. Njihovo izjednačavanje kod He
ostaje konačni / formalni / transcendentalni gela znači upravo činjenicu pristanka na us
subjekt kome se još suprotstavlja objektivna troj otuđene /pred-povijesti, gdje se možemo
povijesna supstancija. Kao svrhovita djelat opredmećivati jedino u otuđenom obliku. Sna
nost, rad, dakako, pretpostavlja pređašnje ga pojma koji apsolutnom negacijom pounu-
idealno prisustvo svrhe, dakle, misao, no ova tarnji/ukida vanjsku, osjetilnu zbilju, koji
misao ostaje formalno/apstraktna, suprotstav ukida samu predmetnost, tek je ideološka
ljena vanjskoj realnosti u kojoj je, u procesu kompenzacija nemoći zbiljskih povijesnih
rada, tek treba 'realizovati'. Misao na nivou subjekata: idealno ukidanje ostavlja zbilju
radnog procesa još nije postigla vlastitu is onakvom kakva jeste.
tinu, još nije spekulativna misao.
I upravo ova Marxova određenost posthe-
I Marxov je' materijalistički obrat Hegela'
gelovskom afirmacijom proizvodnje/potreba
upravo 'obrtanje' odnosa rad/govor: nije go
(zbog čega Marx unatoč svemu ostaje 'misli
vor istina rada, ona konkretna općenitost koja
pruža konkreciju inače apstraktno/formal- lac proizvodnih snaga') opravdava Horkhei-
merovu misao kako je njegovo »carstvo slo-
260
261
bode« u svojoj povijesnoj konkretizaciji za Hegelovsku posredovanost subjekta i ob
pravo sam »upravljani svijet«. Mogli bismo jekta Mara ukida/čuva društvenim produk
čak reći kako sva (misaona i 'praktička') sud cijskim procesom kojim individue, kroz zbilj
bina marksizma, uključujući fenomen stalji- sko, u osnovi osjetilno-djelatno oblikovanje
nizma nalazi svoje misaone korijene u 'naiv predmetnosti, ujedno oblikuju/obrazuju vlas
nosti' Marxova materijalističkog obrata He- titu prirodu, koji je, dakle, zbiljski proces
gela, razlikovanjem opredmećenja i otuđenja, posredovanja subjekta i objekta, čovjeka i
predmetne prirode čovjekova opredmećivanja
u tome da Mara traženo jedinstvo misaonog
i ujedno prisvajanja predmeta, ali je pri tome
i djelatnog nalazi u praksi, centriranoj u ma
suprotstavljenost subjekta i objekta, izvanj-
terijalnoj proizvodnji društvenog produkcij
skost objekta (spoljašnjost kao »osjetilnost
skog procesa koji oblikuje nađenu predmet- koja se ispoljava i koja je otvorena svjetlu,
nost, tj. koji ostaje obilježen prvenstvom sub osjetilnom čovjeku« (RR, 335) pretpostavljena
jektu suprotstavljenih predmeta proizvodnje/ kao nesvodljiva podloga produkcijskog pro
/potreba. Polazna tačka, neposredno-prirodna cesa. Negativnost tog procesa uvijek se kreće
podloga/osnov povijesnog kretanja su »pred unutar već uspostavljene distancije spram
meti njegovih nagona« koji »postoje izvan 'vanjske realnosti', 'realnih objekata' koje
njega, kao od njega nezavisni predmeti, ali oblikuje/proizvodi, u njoj se uvijek već zas-
ti predmeti su predmeti njegove potrebe, suš tire samo kretanje rascjepa, cjepanje »unu
tinski predmeti koji su neophodni za mani tarnje« i »vanjske« prirode i subjekta i ob
festiranje i potvrđivanje njegovih suštinskih jekta.
snaga« (RR, 324), i polazeći od ove podloge,
cjelokupna takozvana svjetska historija« koja Ova negativnost — taj utrošak — postavlja
»nije ništa drugo do proizvodnja čovjeka po neki objekt kao lućen od vlastitog tijela i u
moću čovjekova rada, ništa drugo do nasta samom časku tog lučenja fiksira ga kao od
sutnog: kao znak. Zabačaj (le rejet) uspos
janje prirode za čovjeka« (RR, 286), proiz
tavlja dakle objekt koji je realan i ujedno
vodi/oblikuje čovječji kosmos. Apsolutna po-
označljiv (signifiable), što će reći već zahva
sredovanost subjekta i objekta, ukidanje/raz ćen kao objekt, unutarnji označiteljskom
rješenje objektiviteta u apsolutnom subjektu sistemu, kao podređen subjektu koji ga pos
kao supstanciji, shvaćena je kao jedina, da tavlja zakonom.... Izvanjskost (le dehors)
kako idealistička, mogućnost prevladavanja koja je postala označljiva i funkcija predi-
korelativne suprotstavljenosti subjekta i ob kacije sada (u polju znaka — S. Z.) nastupaju
jekta, čovjekovih bitnih snaga i njima od kao solidarni i nerazlučivi zastoji negativ-
govarajućih predmeta. nosti-zdbačaja. Negativnost — zabačaj — je
262 263
dakle tek funkcionisanje, razaznati ga mo metom svoga htijenja i svoje svijesti. On
žemo kroz pozicije koje ga pouzimaju i pri ima svjesnu životnu djelatnost. To nije odre
krivaju: realno, znak, predikat... Ovo je te
đenost s kojom se on neposredno stapa.«
meljno iskustvo rastavljanja prije postav
ljanja dugosti, otrgnute od vlastitog tijela, (KR, 251).
koje će da postane realni objekt: lučenja koje Ova distancija/odnos prema »vanjskoj
nije nedostatak nego rasterećenje (decharge) realnosti« (o kojoj govori Mara i u Njemač
i kao oduzimajuće (privatno) prouzrokuje koj ideologiji) nastupa tek na nivou »znaka,
ugodu«, »ugodu u samoj predsimbolnoj se- simbolne relacije 'in absentia'«, gdje je ob
miotskoj funkciji odbijanja«; ova sadomazo- jekt »ukinut kao materijalni« u tome zna
histička agresivnost »analnog nagona« prapo- čenju da je uvijek tek »drugi pred nama«,
tisnuta je nivoom znaka gdje se »zabačeni kako Marx kaže; da se sa njime nikada »ne
objekt definitivno luči, nije tek zabačen nego posredno ne stapamo«, da nastupa kao pred-
ukinut kao materijalni objekt, (jeste) 'drugi metnut subjektu. I sva se Marxova afirma
pred nama' sa kojim je moguć tek jedan raz cija vanjskih/osjetilnih predmeta čovjeko
mjer: znak, simbolna relacija 'in absentia'. vih »bitnih snaga« predmeta ispoljavanja nje
Zabačaj je tako na putu da postane znak ob gova rodnog života, kreće na tom nivou 'real
jekta, kada je objekt otrgnut od tijela i izoli nih objekata' kao 'drugih pred nama', čija je
ran kao realni objekt«, što će reći: kada se materijalnost već ukinuta, jer oni mogu nas
gubi sam proces cijepanja 'subjekta' i 'realne tupiti tek »znakom, simbolnom relacijom 'in
okoline', protivurječje materije /Realnog koje absentia'«, gdje se gubi protivurječje mate
'rađa misao'.« (SR 21—24). rije, proces cijepanja koji tek 'rađa' suprot
Objekt je »ukinut kao materijalni objekt«, stavljenost subjekta i objekta, »bitnih snaga«
on je »'drugi pred nama' sa kojim je moguć i njihovih predmeta. Zato i nedostaje mogući
tek jedan razmjer: znak, simbolna relacija Marxov odgovor da se upravo unutar proiz
'in absentia'«, čim nastupa kao »realni ob vodnje kao životnog procesa posredovanja
jekt«. To što nama stupa nastupa kao naj subjekta i objekta u specifički čovječjem ob
bliža i 'najstvarnija' »vanjska realnost« već liku, njen momenat rađa distancija/odnos
je obilježeno gubitkom, ukinućem materijal- subjekta i objekta. Proizvodnja se per defi-
nosti: nitionem kreće na nivou oblikovanja vanj
»Životinja je neposredno jedinstvena sa skih/realnih predmeta, što će reći: već unu
svojom životnom djelatnošću. Ona se od nje tar 'fetišizma' samorazumljivog odnosa spram
ne razlikuje. Ona je životna djelatnost. Čov osjetilne/realne spoljašnosti kojim je potis
jek čini samu svoju životnu djelatnost pred- nut proces lučenja/cijepanja.
264 265
No, to što je kod Kristeve promišljeno kao Hegelu — do te mjere nesvodljiv da razbija
značaj smjera upravo na 'materijalistički ob samo jedinstvo »unarnog subjekta« (Kris-
rat' Hegelova apsolutnog negativiteta, gubit teva), suprotstavljenog objektivnosti.
ka same realne/vanjske stvari jezikom/mi
šlju, ne tek na konačnu/vanjsku radnu nega Kristeva pokušava, dakle, 'materijalistički
ciju nađenih predmeta. Riječ je, dakle, o po iz krenuti' upravo momenat apsolutnog po
kušaju prodora iz samorazumljive datosti sredovanja subjekta i objekta, apsolutnog
rascjepa »unutrašnje« i »spoljašnje« prirode, negativiteta kao samorascjepa supstancije
suprotstavljenosti čovjekovih »bitnih snaga« kojim nastupa subjekt, momenat sa kojim
i njima odgovarajućih predmeta kao čija veza klasični historijski materijalizam završava
nastupa potreba. Ali o prodoru koji ne bi za kao sa idealističkim poistovjećivanjem ob
jekta sa subjektom, da bi se zatim mogao
pao ni »neposrednoj utopljenosti« subjekta u
vratiti njihovoj nesvodljivoj suprotstavlje
objekt (to bi jednostavno značilo ništavilo
nosti. Zato, iako prividno paradoksalno, baš
onog 'predčovječnog' ne proces materije-koja-
zbog materijalizma, ostajemo kod Hegela
-misli) ni Hegelovom 'idealističkom' ukida
protiv Marxa: negativitet rada već je ogra-
nju/razrješenju objekta u subjektu, nepos-
ničenje/odvođenje snage zabačaja, ne-eko-
red/ova/nosti supstancije u subjektovoj snazi nomskog / ne-produktivnog gubitka/utroška
apsolutnog posredovanja — treba očuvati procesa 'semiotizacije', na nivo produktivne
materijalističko 'prvenstvo objektivnoga', no negacije koja se sabire u 'pozitivnome' rezul
ne u ontološko-filozofskome značenju sub tatu, proizvodu. Nasuprot procesu razlike/
jektu suprotstavljene 'spoljašnje objektiv /pisanja čiji 'rezultat' (Kristeva: pozicija,
nosti' (koja je, naravno, korelativna subjektu, zastoj, feno-tekst) već zamračuje, zastire 'ne
njegovoj 'unutrašnjosti', koja se, dakle, već gativitet' koji ga proizvodi, koji je, dakle,
kreće na nivou ontološko-transcendentalnog nesvodljiv na teleološki proces, ispunjen 're
konstituisanja, iako toga nismo svjesni), nego zultatom*. Ostajemo i kod Hegelova izjedna
kao ono što novovjekovnog kod-sebe-prisut- čavanja opredmećenja sa otuđenjem: svako
nog, samo-izvjesnog subjekta, tako reći, već je opredmećenje — odnos »bitnih snaga«, po
'iznutra' rasprskava/cijepa. Materijalizam, to treba i proizvodnje, spram »spoljašnjih«
nije afirmacija nekakve subjektovoj imanen- predmeta — već 'otuđenje', jer se — kao što
ciji transcendentne supstancije, to je uvo smo već rekli — kreće unutar razlike sub
đenje momenta heterogenosti/razlike/ras jekta i objekta kao »drugog pred nama«,
cjepa u samu jezgru subjekta. Upravo zbog gubitka procesa samog lučenja, 'apsolutnog
materijalizma, momenat neidentiteta/ras- utroška' kojim gubimo neposredno spajanje
cjepa/gubitka/razlike postaje — nasuprot sa objektivitetom. (Zato bi trebalo da napus-
266
267
timo sam izraz 'otuđenje': suprotstavljenost rijalistički obrat' Hegelova apsolutnog nega
subjekt/objekt Kristeva ne probija nekak tiviteta u 'semiotički' proces utroška/raz-
vim 'izvornim jedinstvom' kojeg bi trebalo like/zabačaja obilježava upravo obrat iz 'po
iznova uspostaviti; ono što gubimo 'otuđe zitivne' u 'negativnu' dijalektiku: iz dijalek
nim' nivoom znaka sam je proces cijepanja/ tike kao samoposredovanja neposredovanog
/razlike koji upravo cijepa/rasprskava kod- apsoluta, gdje razliku obuhvaća identitet
-sebe-prisutan subjekt.) kao apsolutna razlika, negaciju posredovana
pozicija kao apsolutni negativitet, ka dija
'Materijalistički obrat' Hegelova apsolut
nog negativiteta, tj. negativitet koji nije tek lektici koja čuva nesvodljivost negacije/raz
obrađivanje/oblikovanje nahođene/spoljaš- like/posredovanja. Ako je 'pozitivna' dijalek
nje predmetne prirode (i samim tim obrazo tika već kod Hegela shvaćena kao »rad
vanje 'unutrašnje' prirode samog čovjeka), pojma«, ako je, dakle, teorijski momenat
čovječja djelatnost u jedinstvu predmetno- društva kojima vlada /predmetna/produk
-praktične promjene i kritičko-praktičke sa- cija, onda označiteljska praksa predstavlja
mopromjene, koji je, nasuprot tome, negati vlastito tle 'negativne' dijalektike. To je od
vitet istrgnuća »neposrednome stapanju«, osnovnog značenja: višak negativiteta iznad
sama pukotina/naprslina/rascjep (der Riss) produkcije, tj. neobuhvatljivost tog negativi
protivurječja/materije čiji 'proces' rađa go teta zabačaja/razlike u teleološki proces pro-
vor, ono kretanje razlučenja čiji je rezultat/ -iz-vodnje, dovođenja-na-svjetlo koje, već
/pozicija/zgrušenje uspostavljena razlika prema svom osnovnom ustroju, smjera na
subjekta i objekta ili 'izvornije': mišljenja i 'pozitivitet' pro-iz-vedenog, na — kao što
bitka. Naravno da uspostavljena razlika/dis- kaže Marx, pri isticanju temeljnih momenata
tancija/odnos mišljenja i bitka zamračuje radnog procesa — mir, smirenje kretanja
onu za misao/govor nemoguću tačku zaba- triju momenata (materijala, sredstva i same
čaja, procesa materije-koja-govori/misli, jer svrhovite djelatnosti) u rezultatu kao 'pozi-
u njoj je materija/Realno ono nemoguće, tivitetu' koji pouzima produktivno kretanje
nama je u njoj dostupno tek 'realno' biće negacije. Taj višak nije ništa drugo do li
kojeg uspostavlja odnos-sa-mišljenjem, čija sama označiteljska praksa, 'simbolizacija' ko
je materijalnost već ukinuta. To što negati jom predmet nije tek obrađen/preoblikovan,
vitet zabačaja ne dovodi ni do kakve pozicije, već zabačen, iznova-dobiven jedino unutar
tačnije: to što je ova pozicija, nastup identi- distancije/odnosa sa 'realnošću' gdje je nje
čkog/bića kao »drugog pred nama«, »realnog gova materijalnog bespovratno izgubljena.
objekta«, itd., njegovo zamračenje, upravo to Ovo prvenstvo gubitka nad dobitkom, nega
znači materijalizam. Drugim riječima, 'mate- tiviteta nad pozitivitetom, ova osnovna ne-
268 269
-ekonomija, 'čisti utrošak', to je ono što nas
područjem čistog protivurječja — nalazi he-
tupa jedino u procesa semiotizacije — daleko
gelovski temelj svoju objektivaciju i svoju
od toga da je riječ o nekakvom 'bezumnom,
čisto prirodnom trošenju'. Ovdje jasno vidimo realnost gdje može Apsolutna Ideja naići na
kako Hegelova dijalektika, baš zbog idealiz mrežu koja joj dopušta 'stavljanje na noge'«.
ma, ostaje 'pozitivna'. Kod nje 'ništa nije iz Tako iza protivurječja razabiremo ono »nes
gubljeno', jer negativitet gubitka stvari, ne vjesno, cijepajuće kartezijanskog subjekta
posredne/vanjski osj etilne predmetnosti, vkao koje ga vodi u blizinu materijalne kontra
apsolutan, već je pozitivitet, posredovana po dikcije«. (MSD, 30). Tek ovdje možemo ko
zicija, gubitak samog gubitka kroz Verinne- načno da odredimo pojam nesvjesnoga: mje
rung pojedinačnoga/vanjskoga u njegovom sto materijalnosti/protivurječja, neidentiteta
općenitom, unutrašnjem/misaonom određe materije-koja-misli, upravo ono mjesto zaba
nju. čaj a, čistog gubitka/utroška ('da budemo ra
zumljivi filozofima': materijalističkog obrata
U tom leži jezgro Kristevinog pokušaja Hegelova apsolutnog negativiteta) koje ne
probijanja polja Lacanove misli i uopšte eko dostaje Adornu. Budući da je, za njega mi
nomije Žrtve (konkretno, Lacanova psihoa sao kao takva identifikovanje, svaka je dija
naliza još ne može promisliti utrošak koji — lektika (svjesne) misli tek obilazak koji ut
iako neekonomijski — ne bi djelovao kao vrđuje vladavinu identičkog nad neidentič-
Žrtva). »Materija, dakle kao heterogenitet...«: kim, neidentitet čuva tek otvorenost nemiš-
»heterogenitet znači ovdje da, ako je sub Ijenome. Obrat apsolutnog negativiteta, jer
jekt (smisao) tek momenat u postojanju ma zabačaj nije tek ograničena negacija predi
terije, materija nije smisao, ona je bez njega, kata pretpostavljenome subjektu. Sam je
izvan njega i uprkos njemu« (MSD, 31). 'Pr subjekt njime 'metnut u proces' protivurje-
venstvo objektivnoga' koje, dakako, probija čja/materije. No, to ne znači da se radi o
nivo materijalizma »za kojeg je materija (naivno rečeno) 'svođenju čovječjeg na pri
transcendencija, onostranost subjekta«; »u rodu': ono što se ovdje zaista zbiva, to je
toj materijalističkoj dijalektici materija nije temeljna problematizacija samorazumljivosti
nikakva onostranost subjekta, ni njegova
razlike Priroda/Kultura, kao zastora za mi
transcendencija; ona je njegova heteroge
sao nemoguće tačke-na-kojoj-materija-misli.
nost« koja ga već iznutra razbija kao 'ho
mogenog', 'unarnog', kakav se suprotstavlja Zbog vanjske sličnosti Kristevine afirma
objektivitetu koji je uvijek njegovo zrcalno-
cije negativiteta zabačaj a sa Adornovim po
-imaginarno drugo, obuhvaćeno narcističkim
krugom 'konstituisanja'. »Sa nesvjesnim — kušajem »negativne dijalektike«, jasnije is
tupa sama njihova razlika, nedostatak — kod
270 271
Adorna — negativiteta zabačaja koji nije već
sam sobom identifikovanje, nije pozicija: tike učinak petitio principu, nedostatka 'ne-
gativiveta' koji ne bi samim sobom bio zas
»Mišljenje je samo o sebi, nezavisno od
toj/pozicija.
svakog posebnog sadržaja, negiranje i po
buna protiv toga što se stavlja pred njega ... "Materijalistički obrat Hegela' na nivou
Osnovni oblici mišljenja, sudba i zaključak, govora — to je jedino moguće mjesto tema-
sadrže u sebi kritičke momente, jer je nji tizacije onoga što se 'danas u Francuskoj' ar-
hova određenost ujedno isključenje od onoga tikuliše kao pokušaj probijanja 'strukturalis-
što još nije postignuto, i istina koju bi da tičkog' polja označitelja teorijom pisanja,
organizuju niječe ono što u njima još nije tekstualnom praksom. O njegovom marksis
otisnuto.« (HA, 64). tičkom značaju, zajedno sa razlikom od kla-
Taj je kritički značaj tematizovao i Mar- sičnog, historijskomaterijalističkog polja, još
cuse (u JČ), kod Platonova idealizma: nje obilježenog 'horizontom' proizvodnje i po
gove »definicije« (šta je čovjek itd.) uvijek treba, najbolje svjedoči problem ukidanja
»hoće dalje od toga što je tek prisutno i dato« podjele rada. Ukidanje društvene podjele
(HA, 64), one su jedinstvo teorijskog i prak rada, u strogome značenju (Marx: subjektiv
tičkog, tj. one izgovaraju to što bi čovjek nog izraza privatnog vlasništva), nije već i
(prema svojoj biti »ideji«) trebalo da bude, ukidanje podjele rada kao takvog u njegovim
i što on u svojoj neposrednoj/empiričkoj/on- općenitim momentima. Ova je razlika nago-
tičkoj datosti nije. Kristeva, pak, naglašava vještena već Adornovom mišlju da — vodeći
kako »izvanjskost koja je postala označljiva« računa o društvenoj podjeli rada kao osnovi
(tj. ono realno-dato kome se suprotstavlja mi odnosa gospodstva — Hegelova dijalektika
sao) »i funkcija predikacije« (koja uvijek sa gospodara i sluge važi i za odnos samog duha
drži kritički elemenat transcendiranja onoga (»apsolutnog gospodara«) prema prirodi. »U-
čemu se predicira) »nastupaju kao . . . zastoji pravljani svijet« obilježava mogućnost uki
negativnosti — zabačaja«. Ovo zapravo potvr danja podjele rada kao društvenog odnosa
đuje sam Adorno: misao treba da reflektira gospodstva kroz istovremenu radikalizaciju
vlastitu granicu, treba da se otvara još-nemiš- podjele na regulativni general intellect i iz
Ijenome, jer svaka određena kritička misaona vršni, ponovo sa prirodom podudarajući se
predikacija »niječe ono što u njoj još nije produkcijski proces: ispunjen 'manipulativni'
otisnuto« i, samim tim, nje se prima nesvod- odnos gdje 'priroda sama radi za čovjeka'
ljiv potez pozicije, pozitiviteta, istiskivanja koji 'stupa ukraj'. Ova je podjela, tako reći,
neidentičkog. Ovdje vrlo lijepo vidimo kako inherentna samome pojmu rada kao području
je »otvorenost« Adornove negativne dijalek- »lukavstva uma«. Zato se danas još zaoš
trava pitanje 'ukidanja podjele rada', no kao
272
273
ukidanja samog dvojstva znak/rad, tj. ide već je djelatan »ein ichfremdes Kern« /Hus-
alna predstava (realni proces njezina ostva serl/). Kod »arhepisanja kao prostiranja«
renja — kako pronaći tačku ukidanja razlike stvar nije u »nemogućnosti Realnog«, jer ne-
misao/čin, ono što Hegel pokušava na ide svedljivost traga obilježava upravo nesved-
alističkom nivou postići spekulativnom miš ljivost subjektove protežnosti, njegova upisa
lju). Materijalistička misao treba da artiku- u Realno. No, unatoč tome, kod Derride na
liše onu, za misao nemoguću, 'nultu tačku' u lazimo rečenicu: »Nečuvena razlika između
kojoj je sam govor čin, u kojoj se one strane onoga-što-se-prikazuje i prikazivanja, između
razlike između 'pukog govora' i 'zbiljske dje 'svijeta' 'doživljenog', uslov je svih ostalih
latnosti' materija misli. razlika, svih ostalih tradova već je i sama iz
vjestan trag« (G, 95). Ovu rečenicu, dakle,
Teorija pisanja 2 probija polje samog oz- treba da — barem do određene granice — in
načitelja, ne tek ogradu znaka, razgradnjom terpretiramo protiv samog Derride. Derrida,
samog subjekta govora u protivurječje, ma naime, prigovora Lacanu kako kod njega fa-
terije/Realnog. Rezultat razgradnje priseb- los još uvijek djeluje kao »transcendentalni
nosti subjekta u procesu samoodlaganja/sa- označitelj«, središte igre tragova/razlika, iako
morazlučivanja, tj. razluke (Derrida), leži u je označitelj samog nedostatka (ujedno: ne
tome da se samo Ja konstituiše kao priseb- dostatak označitelj a). Dakle iako kao sre
nost, samoodnos svijesti, kroz upisivanje/ dište nastupa praznina, ipak i on sam u na
/utiskivanje tragova u onom što bi apsolut vedenoj rečenici proizvodi formulu »trans
nom 'imanencijom', prisebnošću subjekta tre cendentalnog označitelj a«; »razliku između
balo da bude »reducirano«; da je, dakle, kar- onoga-što-se-prikazuje i /njegova/prikazi
tezijanski kazano, subjekt u kretanju vlas vanja«, tj. između Realnog i Imaginarnog,
titog konstituisanja »u jednom nečuvenom kao uslov (mogućnosti) svih ostalih tragova/
značenju u svijetu«, već protežan. (Derrida /razlika, tj. kao 'transcendentalna' razlika,
to vrlo lijepo pokazuje interpretacijom 'spon 'čisti' trag/razlika, sama diferencijalnost os
tane geneze' ego-a, tj. 'apsolutnog početka' talih razlika. 3 Nastup tog 'transcendentalnog
kao 'čiste pasivne sinteze' vremenovanja Ur- traga' pak obilježava isključenje Realnog
-Hyle kod Husserla. U toj tački čiste autoa- koje postaje »nemoguće«, tj. kao što kaže De
fekcije, u kojoj bi trebalo da je riječ o apso rrida, razlika između onoga-što-se-prikazuje
lutnoj imanenciji bez intencionalnosti, bez (realnog) i doživljenog-imaginarnog nesvod-
korelativnosti sa transcendencijom objekta, ljiva je, čovjekov pogled u prikazivanju
!
Namjerno odustajemo od nekakvog 'ocrta' same
teorije pisanja, tekstualnosti koja bi ovdje trebalo da s
Zato može S. Leclaire, polazeći upravo od tog
slijedi — ovu potrebu više nego zadovoljavaju već pos
tojeći prijevodi. odlomka, nadovezati Derridu na Lacana.
274 275
»vidi tek privid ili . . . u njemu uvijek vidi »ako prolazimo prošlost, koliko god velika
Drugu Stvar, pri čemu u vidljivome ne bila, (...) posla samo sa sadašnjim, jer filo
može dobiti nikakav odgovor na pitanje zofija, baveći se istinitim, ima posla s vječno
Stvari«. (Saf, 297). Ovdje, naravno, imamo sadašnjim. Sve je njoj u prošlosti neizgub-
posla sa učinkom simbolne kastracije koja ljeno, jer ideja je prezentna, duh besmrtan,
otvara rupu, nedostatak (Realnog), nasred tj. on nije prošao, i ne da još nije, nego je
same imaginarne 'realnosti'. Ovdje Derrida bitno sada. Tako je time već rečeno da sa
može nadovezati Lacana na Heideggera i dašnji oblik duha obuhvaća u sebi sve pre-
shvatiti ovu 'čistu razliku' kao samu »onto đašnje. (...) Momente za koje se čini da ih
lošku diferenciju«, raspor mišljenja i bitka. duh ima za sobom, ima on i u svojoj sadaš
No, Derrida pokušava baš probiti »nemoguć njoj dubini.« (Filozofija povijesti, 84—5)
nost Realnog« koju otvara »transcendentalni
označitelj« i afirmisati spram tog označitelja Bitna 'strategijska' uloga Hegelova pojma
nesvodljivo heterogeni proces razluke. »Tran Aufhebung upravo je osiguravanje da se
scendentalni označitelj« djeluje upravo kao ništa ne izgubi, da je, apsolutno gledano, iz
— naravno, nesvodljivi, no umnoženi — ek gubljen tek sam gubitak, da se u procesu
ran/zaslon, medij ('atmosfera') tog procesa samorazvoja apsoluta gubi tek ono što je već
kojeg propušta u oblik prisutnog i samim o sebi konačno, iščezavajući momenat. Zato
tim zamračuje, ili, kao što bi to kazala Kris- Hegel govori o radu pojma, zato njegova
teva, njegov zastoj, tetički momenat, medij misao ostaje teorijski momenat društva ko
površine fenoteksta kao stvrdnuća/izmeta/re- jim vlada produkcija. Jer, nama nije teško da
zultata geno-tekstualnih operacija, njihova ustanovimo kako je ograničena ekonomija
'volumena' — samo prisustvo prisutnog, bi biljeg racionalnog odnosa sredstvo/svrha, bi
tak bića. ljeg svrhovitog/teleološkog procesa čiji je
Taj prijelom Lacan/Derrida-Kristeva naj osnovni oblik i korijen rad, svrhovito obliko
jasnije možemo razviti na pitanju ograničene vanje spoljnje prirode.
i generalne ekonomije. Ograničena ekono Da u Freudovo dvojstvo principa zado
mija priznaje utrošak, razliku, negativitet, voljstva i principa realnosti (gdje momenat
tek kao momenat na putu ka identifitetu, tj. gubitka, odgode negativiteta nastaje tek iz
priznanje obilazak tek kao posredovanje na vođenja računa o budućem zadovoljstvu, kao
putu ka svrhi, ponovnoj neposred/ova/nosti 'svrhovita ekonomizacija', ne čisti gubitak)
rezultata. Najljepše se to artikuliše na sa ostaje na nivou ograničene ekonomije, to se
mome vrhuncu metafizike, kod Hegela koji razumije po sebi. No, nama se čini opravda
naglašava kako imamo,
nim prividno paradoksalno tvrđenje Sollersa,
276 277
da i Lacanova psihoanaliza ne može da pro generalne ekonomije, nedostatak ne postoji,
misli čisti utrošak; zar nismo naglasili radi jer nedostatak je biljeg isključenja Realnog;
kalno ne-ekonomijski značaj označitelja, nje razluka je, pak, razgradnja subjekta u pro-
govu 'autonomiju' nesvodljivost na nivo sred tivurječje materije/Realnog, i na taj način
stva? Lacan, s jedne strane, probija polje bez nedostatka, što, naravno, ne znači: tačka
»ograničene ekonomije«, rada, svrhovite dje pune prisebnosti, već upravo tačka samog
latnosti, racionalnog odnosa svrha-sredstvo, cijepanja, čistog gubitka. Da bismo to ob
no označitelj još nije čisti utrošak, on je još jasnili, pođimo od ekonomizacije želje i užit
uvijek ekonomija koja računa sa nečim što ka. Kod označitelja, kao i kod pisanja, 'topi-
nadolazi. Njegova ne-ekonomija, proboj ogra ka' tako reći ostaje ista, promjena pogađa tek
ničene ekonomije, leži u tome da kao ono ekonomiju želje. Označitelj je — u apstrak
'poslednje', Stvar sama, ne nastupa Vrhovno ciji od ekonomije želje — 'isto' što i pisanje,
Dobro ili nekakva pozitivna/istovjetna svrha svagda se radi o taloženju diferencijalnih
koja svom datošću ograničava ekonomiju, tragova koji ruše prvenstvo prisustva, koji
predstavlja onu 'Arhimedovu tačku' odakle decentriraju i na taj način tek 'konstituišu'
se vrši ekonomizacija, već čista razlika, para subjekta, svagda se radi o gubitku koji tek
doks objekta o koji je 'drugo od samoga sebel otvara razliku 'izvanjskosti' i 'unutrašnjosti',
— označiteljska je ekonomija u sebi protivu- izvornije: bitka i mišljenja. Razlika je tek u
rječna, 'iracionalna', svagdašnji kompromis' tome da li taj gubitak nastupa kao užitak-
između želje i Zabrane; jedino na taj način -gubitka, rasterećenje koje »kao privatno pro
ona postiže svoj učinak. Jer želja, užitak se uzrokuje ugodu« (SP, 24), ili kao Žrtva koja
zbog svoje osnovne 'iracionalnosti' pojavljuje nam oduzima 'pravi objekt želje', i na taj
jedino u obliku užasa, uzmicanja, da ne način nagoni na metonimijski bijeg lancem
bismo prekoračili neprestupiv prag koji je označitelja ka nedostižnom užitku. Ukratko,
jedini 'održava u životu'. Drugim riječima, kod Lacana je užitak ono »nemoguće«, uvi
Simbolno je — Derridinim riječima — još jek odgođeno samom diferencijalnošću oz
uvijek koncentrirano oko »transcendentalnog načitelja koja znači — kao 'arbitrarnost' —
označitelja«, iako je taj označitelj rupa, vlas
gubitak Stvari; kod Kristeve djeluje, pak,
titi nedostatak, čista razlika.
kao užitak već sam rascjep, gubitak, nesvod-
I u tome je zapravo stvar, u nedostatku: ljiva odgođenost. I ovo se pomeranje u eko
na nivou »ograničene ekonomije«, bavljenja nomiji želje (od želje kao želje Drugoga, čiji
'realnošću', nedostatak je imaginarni, na ni je objekt a, višak iza označiteljskog lanca,
vou Simbolnog simbolni, na nivou čistog u- biljeg nemogućnosti Realnog, ka želji koja je
troška, razluke (Derrida), zabačaja (Kristeva), želja same razlike, što nalazi užitak u samo-
278 279
me gubitku), naravno, podudara sa — rečeno rječje, subjekta koji jedini probija nivo sub
neprimjernim/filozofskim rječnikom — 'on jekta Zrtve/Simbolnog, konstituisanog »sim-
tološkim' prodorom iz Simbolnog koje čini da bolnom kastracijom«, tj. isključenjem Real
sva 'realnost', u svome prikazivanju/pojav nog. Taj subjekt Žrtve bismo, pak, suviše
ljivanju, nastupa kao 'privid' u kome Real kratko odredili njegovim poimanjem kao sub
nog nigdje nema, koje čini da se Stvar sama jekta gospodstva/znaka/prosvjetiteljstva koji
zadržava uvijek Drugdje, ka — za misao — se u ispunjenom obliku pokazuje kao subjekt
nesnosnoj tački u kojoj sama 'materija misli', tehničkog raspolaganja — suviše kratko, jer
u kojoj se Simbolno razgrađuje u protivu- je žrtva kao cijena gospodstva, tj. pozicije
rječje materije/Realnog. Zato je objekt a metajezika, već krpež žrtve kao same simbol-
»objekt čiji je označiteljski impakt za neku ne kastracije. Simbolna je Žrtva, otvarajući
strukturu proporcionalan isključenju mate želja objekta a, nemišljena 'istina' metafizike
rije, dakle, heterogeniteta, u toj istoj struk i svijeta koji je rađa, temeljni ustroj anato
turi«. (MSD, 33). mije označiteljske prakse »pretpovijesti« —
zato je »zasluga Lacanove psihoanalize što
Metafizika je želja želja identiteta, pirkri- nam je dala istinu (strukture ove prakse) kao
vajući time vlastitu istinu da je njezin 'pravi one jedne monoteističke (to će reći »homoge-
objekt' a, paradoks predmeta koji nije drugo nizirajuće« civilizacije). (MSD, 33—4).
do svoj vlastiti nedostatak, razlika spram sa
mog sebe, dakle, ništa od bića. Samorazum-
ljivost svakidašnjeg 'saobraćaja' sa 'realnim
bićima', no i filozofija/metafizika, zbivaju se
kao krpež bezdana 'pravog objekta želje' i na
taj način krpež Žrtve — Žrtve koja je nužna
baš zbog materijalizma. Upravo zato jer smo
'dio prirode', potrebna je Žrtva, da bismo pos
tigli 'slobodu' distancije mišljenja i bitka. Iz
poretka Žrtve moguće je prodrijeti jedino on
da kada želja postaje želja ne-identiteta, raz
like (ne tek objekta a kao čiste razlike, nego,
tako reći 'neposredno' samog gubitka/ras
cjepa): nešto nečuveno/užasno što se nado-
vezuje na subjekt-u-procesu, paradoks asub-
jektivnog subjekta koji je zahvaćen kreta
njem materije/Realnog kao njezino protivu-
280 281
Teorija pisanja
— materijalistička teorija
„produkcije ljudi"
Koje je mjesto intervencije teorije pisa
nja, tj. razlike zabačaja, u polje marksističke
misli? Polazimo od poznatog Engelsovog od
ređenja osnova povijesnog zbivanja, »pro
dukcije i reprodukcije neposrednog života«
kao jedinstva »produkcije stvari« i »produk
cije ljudi«. Koliko je on ozbiljno shvatio nji
hovo dvojstvo, vidi se već iz toga kako je
Morganu čak pripisao da je »na svoj način
ponovo otkrio . . . materijalističko shvaćanje
povijesti«, što će reći da je ovo shvaćanje
izveo i na nivou »produkcije ljudi« koji bitno
dopunjava Marxov nivo »kritike političke
ekonomije« kao kritike epohalnog ustroja
»produkcije stvari«.
»Po materijalističkom shvaćanju, odluču
jući faktor u historiji je, u krajnjoj liniji,
produkcija i reprodukcija neposrednog života.
A ona sama je, opet, dvojakog karaktera. S
jedne strane, proizvodnja sredstava za život
. . . i to potrebnog oruđa; s druge strane, pro
izvodnja samih ljudi, produženje vrste. Druš
tvene ustanove, pod kojima žive ljudi jedne
određene epohe i jedne određene zemlje,
uvjetovane su objema vrstama proizvodnje:
razvojnim stupnjem, s jedne strane — rada,
a s druge — porodice. Što je manje razvijen
rad, što je manja količina njegovih proiz-
285
voda, pa dakle i bogatstvo društva, tim više postojećeg društva. 1 No, unatoč nesvodljivosti
rodovske veze determiniraju društveno ure tog dvojstva, Marx govori prije svega o
đenje. (...) Staro društvo, osnovano na rodov praksi kao »predmetnoj djelatnosti«, gdje
skim vezama, lomi se u sukobu s novorazvi- određujuću/odlučujuću ulogu igra anatomija
jenim društvenim klasama; na njegovo mjesto »produkcije stvari«; to, pak, zato jer za
dolazi novo društvo organizirano u državu, Marxa i Engelsa čovječja povijest počinje
čije niže jedinice nisu više rodovske zajed radom u značenju 'proizvodnje stvari'.
nice nego teritorijalne zajednice, društvo u
»Ljude možemo razlikovati od životinja po
kome je porodično uređenje potpuno podre
svijesti, religiji ili po čemu god hoćemo.
đeno uređenju vlasništva i u kome se sad
Oni sami se počinju razlikovati od životinja
slobodno razvijaju one klasne suprotnosti i
onda kad počnu proizvoditi sredstva za ži
klasne borbe koje čine sadržaj cjelokupne do
vot ... « (Njemačka ideologija, RR, 365).
sadašnje pisane historije.« (F. Engels, Pori
jeklo porodice, privatnog vlasništva i države, Zato i prava, »pisana« povijest zapravo
9—10). počinje tek »kada je porodično uređenje (tj.
'produkcija ljudi') potpuno podređeno ure
Ovo je dvojstvo »produkcije ljudi« i »pro đenju vlasništva« (tj. 'produkciji stvari'). Zato
dukcije stvari« nagovješteno već u Njemač i Engels »veliku Morganovu zaslugu« vidi
koj ideologiji, u obliku dvojstva produkcij »u tome što je otkrio i u glavnim crtama
skih snaga i oblika opštenja, tj. kao dvije rekonstruirao ovu predhistorijsku podlogu
strane čovječje djelatnosti, način »kako ljudi naše pisane historije« (podvukao S. Z.). Po-
obrađuju prirodu« i »kako ljudi obrađuju
ljude... Izvor države i odnos države prema
1
Zato sa Habermasom i Lorenzerom ne možemo
jednostavno završiti kao sa primjerima unošenja 'ne-
građanskom društvu«. Izmjenjivačka djelat marksističkog' dualizma u jedinstvenu marksističku
znanost povijesti. Nije teško uvidjeti kako se Haber-
nost kod prvog nastaje kao predmetno-prak- masovo dvojstvo rada i interakcije ili Lorenzerovo
dvojstvo kritike političke ekonomije (historijskog ma
tička proizvodnja, kod drugog kao kritičko- terijalizma) i kritike subjekata (psihoanalize) — kod
praktička samopromjena u značenju »podu Lorenzera skoro doslovno — nadovezuje na ovo Engel-
sovo dvojstvo u materijalnoj produkciji života. Nimalo
darnosti mijenjanja i okolnosti i ljudske dje nije neobično što u svim 'ortodoksnim' izdanjima Po
rijekla porodice . . . navedenu Engelsovu misao prati
latnosti« (3. teza o Fojerbahu), tj. revolucio famozna napomena sovjetskog izdavača o »pogreški«
koju ovdje čini Engels, o tome kako u posljednjoj in
narne prakse koja nikad nije tek puka iz stanciji odlučuje tek »produkcija stvari«, razvitak pro
dukcijskih snaga itd., o tome kako društveni produk
mjena 'okolnosti'/društva od strane društvu cijski proces i porodicu ne možemo stavljati na isti
nadređenih 'revolucionara', nego ujedno prak nivo. Neobičnije je to što, po našem mišljenju, sov
jetski izdavač, što se tiče klasičnog oblika historijskog
tički čin samopromjene kojim sami revolu materijalizma, u osnovi ima pravo: kod Marxa i En
gelsa zaista je prisutno prvenstvo produkcije »stvari«.
cionari postaju revolucionari, izrastaju iz Evropi izostala.
286 287
koju, dakle, ne možemo pozitivno povijesno
vijest u pravome značenju povijest je civili
posredovati ('izvesti') iz osnovne anatomije
zacije, nastajanja »prvog velikog cijepanja
produkcijskog procesa, koju zato Engels pro
društva u iskorištavaj uću i iskorištavanu
matra kao nekakav polaprodužetak prirode,
klasu«, dakle, društvene podjele rada, nasta
kao 'samonikle' (naturv/uchsig), još uvijek
janja robne proizvodnje, privatnog vlasniš
krvnim, dakle, prirodnim vezama opredije
tva, kada na mjesto zajedničke proizvodnje
ljene oblike društvenog života. Ova se sadr
i prisvajanja dolazi prisvajanje od strane
žina, iskustvom 'strukturalizma', pokazuje
pojedinaca.
kao i te kako povijesna, upravo u značenju
Engels piše o ideološkim oblastima »koje posredovanosti društvenom produkcijom: da
lebde u još višim sferama« (od prava — S. kako, označiteljskom produkcijom. No, od
Ž.) »religiji, filozofiji itd.«: od osnovnog je značenja shvatiti domašaj ove
»One imaju preistorijsku sadržinu, koju nedostatnosti. Kod previđanja specifičkog
je istorijski period zatekao i preuzeo, sa nivoa »produkcije ljudi« (tj. previđanja toga
držinu koju bismo mi danas nazvali besmis da se u pitanju strukture porodice zapravo
licom. Te različite krive predstave o prirodi, radi o Simbolnome, o jeziku), stvar nije u
o čovjekovu biću, o duhovima, o magijskim apstraktnom problemu 'razumijevanja preis-
silama itd. imaju većim djelom samo nega torijskih društava', nego ima veoma 'prak
tivnu ekonomsku osnovu; niski ekonomski tički' domašaj odlučuje o domašaju toga kuda
razvitak preistorijskog perioda ima kao do smjeramo u revolucionarnom procesu (kon
punu, a mjestimice i kao uslov, pa čak i kao kretno: odlučuje o nedostatnosti Engelsovog
uzrok, krivu predstavu o prirodi.« (Pismo K. postavljanja problema, s obzirom na naše
Schmidtu, 27. oktobra 1890). stoljeće, na pojavu fašizma itd.).
Taj »preistorijski sadržaj« nadovezuje se,
Već smo, naime, vidjeli kako na nivou oz-
naravno, na »predhistorijsku podlogu naše
načiteljske produkcije klasno društvo (sino
pisane historije«, tj. na društvo rodovskih
nimno sa odijeljenjem filozofije od mita) pret
zajednica. Levi-Strauss nije slučajno izložio
postavlja ideologem znaka u kome smo pre
ustroj »divlje misli« ujedno kod mitologije
poznali način govora, primjeren 'produkciji
i strukture srodstva. Oboje zajedno sačinja
stvari', podjeli rada. Vidjeli smo i kako je
vaju ono što prava povijest (u Engelsovom
u svim glavnim tačkama filozofije, od Aris
značenju) već 'nalazi'. I upravo se ovdje nje
totelove entelehije do Hegelova »rada poj
gova misao pokazuje kao odlučno nedostatna:
ma«, biće shvaćeno iz 'modela' rada, kako
ova »preistorijska sadržina koju je istorijski
dapače sam osnovni ustroj 'zapadne filozofije'
period zatekao i preuzeo«, koja »ima većim
(ontoteologija) upućuje ka podjeli rada.
dijelom samo negativnu ekonomsku osnovu«,
289
288
Ovdje se krije velika zasluga Levi-Stra- — budući da je tako reći 'uključena u svoj
ussa: tek je on otvorio polje razumijevanja objekt', dio iste povijesne konstelacije — tek
»proizvodnje ljudi«, 'ekonomske baze same probiti do 'svog vlastitog jezika'. Od počet
nadgradnje' u razlici spram 'ekonomske baze' nog Marxovog prodora do tačke Hic Rhodus,
u značenju materijalnog procesa 'produkcije hic salta!, dug je i naporan put oslobađanja
stvari', u 'primitivnih', 'predpovijesnih' druš od 'tuđeg jezika' kroz svijest o porazu.
tava, time što je u središte postavio pitanje Socijalnu, tj. socijalističku revoluciju
označitelja, pitanje Simbolnog. Mogli bismo Marx prividno izuzima nužnosti 'govora u
čak reći da je u njega riječ o fetišističkoj tuđem jeziku', no upravo zato što »sadržina
zaljubljenosti u 'izvorni' lik »prakomunizma«, prevazilazi formu« i proleterske revolucije
jer iza njegovog razlikovanja društava koja na početku govora u »frazama«. »Stalno iz
su odabrala sistem i društava koja su oda nova uzmiču pred neodređenom gorostasno-
brala povijest, divlje i ukroćene misli, nije šću svojih sopstvenih ciljeva«, bježeći prema
teško da prepoznamo Engelsovo razlikovanje datim, tuđim »jezicima«, previđajući snagu
predpovijesnih rodovskih uređenja i povijes koja ih pronosi. Baš su zbog toga podvrgnute
nih društava 'produkcije'. procesu 'postizanja svoje sopstvene sadržine',
Marx naglašava kako početni, polazni nivo »stalno kritikuju same sebe, neprestano
kritike uvijek određuje protivnike. Tako kri se prekidaju u svom sopstvenom toku . . . is-
tika srednjovjekovnog univerzuma (čija je mevaju svirepo temeljno polovičnosti, sla
ideološka legitimacija bila religija) na počet bosti i kukavnosti svojih prvih pokušaja ...
ku nužno uzela oblik religijske herezije, i sve dok nije stvorena situacija koja onemo
tek naknadno 'progovorila vlastitim jezikom' gućuje svaJki povratak, i dok same okolnosti
građanske racionalnosti. Racionalna kritika ne viknu: Hic Rhodus, hic salta!« (18. bri-
društva moguća je tek nastankom građanstva m e r . . . , 149).
koje se prvo pokušavalo legitimirati svom
Kod oba primjera radi se, dakle, o 'govoru
racionalnošću: jedino zbog toga kritika može
tuđim jezikom', ali se buržoaska revolucija
da izloži njegovu ideološku laž, ne-um gra
uopšte može izvršiti tek u 'tuđem jeziku', jer
đanskog uma. Isto tako, i Marx još 'prihvaća
joj — zbog siromaštva zbiljske vlastite sa
borbu na terenu protivnika', njegovo polje u
držine — jedino tuđi jezik može da da revo
osnovnoj dimenziji ostaje polje 'produkcije
lucionarni zamah; kod proleterske je, pak,
stvari', njegova kritika 'još ne progovara
revolucije stvar obrnuta. Parafrazirajući
vlastitim jezikom'. Razlog je tome sama svag
Marxa: ne samo buržoaski protivudarci, pro
dašnja povijesnost misli: kritika nikad nije
leterska revolucija također je kao Antej,
svome objektu prosto vanjska, nego se treba
svaki je poraz ojača jer je prisiljava na radi-
290 291
kalizaciju. Posljedica poraza nije ograničenje Tako možemo tačno odrediti mjesto histo-
na 'kompromis u okvirima realnih moguć rijskomaterijalističke psihoanalize: »kritika
nosti' — u proleterskoj revoluciji poraz para označiteljske ekonomije«, osnovne anatomije
doksalno znači da smo zahtijevali premalo, »produkcije stvari«, čija je mogućnost kod
da smo, uplašeni »neodređenom gorostasno- Engelsa ostala apstraktna — i to ne samo
šću svojih sopstvenih ciljeva«, ostali zahva zbog nivoa tadašnjih znanosti, nego zbog zna
ćeni logikom 'postojećeg'. Ne smijemo ustuk čenja samog početnog, klasičnog oblika histo
nuti ni ako na taj bijeg ispred gorostasnosti rijskog materijalizma — nedostaje odlučan
sopstvenih ciljeva naiđemo već kod samog uvid u osnovnu istovjetnost 'porodične' kon
Marxa i Engelsa. Teorijski korijen izvornog stelacije sa ulaskom u poredak Simbolnog,
nadzora među teorijom i praksom o kome odakle se »produkcija ljudi« pokazuje kao
govori već Korsch, razdora zbog kojeg dolazi označiteljska produkcija.
do ideologizacije marksističke teorije u sa Nedostatak specifičnog nivoa »produkcije
mom času kad ona postaje 'praktička' u zna ljudi« u dosadašnjem marksizmu najjasnije
čenju teorijskog samorazumijevanja zbiljskog se izražava upravo na mjestu na kome smo
radničkog pokreta, zbog kojeg je, dakle, od njega prividno najudaljeniji, tamo gdje
marksizam već na početku 'zahvatio mase' u se govori o čovjekovim potrebama kao uvijek
ideološkom obliku. Korijen tog razdora, čiji povijesno oblikovanim/posredovanim, o tome
je rezultat otkazivanje njemačkog proletari kako nam čak kod prividno neposredno-bio-
jata, na kraju svjetskog rata, krije se u od loških potreba (glad, žeđ) nikad nije dostu
sustvu dijalektičkomaterijalističke teorije pan njihov neposredno-prirodni supstrat,
»produkcije ljudi«, »kritike subjekta«, jer je kako je njihova prirodnost uvijek tek nak
rečeno klasičnim, još ideološkim rječnikom nadna apstrakcija. Upravo na ovome mjestu,
— u 'objektivno-revolucionarnoj situaciji', jer ovdje je potreba još uvijek shvaćena
upravo 'subjektivni faktor' bio taj koji je ot kao (doduše, nikad dostupna) prirodna pod
kazao. 2 loga koja se povijesno oblikuje/obrazuje po
sredovanjem sa produkcijom: produkcija na
2
Zato su uzaludna sva očekivanja da će — kao stupa kao 'opšti posrednik'/određujuća sre
što to negdje kaže Ernest Bloch — neko da napiše
»četvrtu knjigu Kapitala«, analizu anatomije produk dina čovječnosti, tek odnosom/posredova-
cijskog procesa suvremenog kapitalizma na nivou
Marxova Kapitala. Takva su očekivanja u osnovu ne
povijesna, jer ne vode računa o promjeni u samoj je zadovoljenje potreba tek sredstvo vlastite reproduk
pretpostavci teorije, njezinom objektu. Sto se tiče ni cije. Nedostatak klasičnog Marxovog postavljanja prob
voa društvenog produkcijskog procesa, Marxovu ana lema moguće je probiti tek reartikulacijom cjeline mi
lizu nije moguće bitno dopuniti, ili čak nanovo posta saonog polja, tematizacijom 'materijalne snage', infra
viti. Suvremeni kapitalizam još uvijek posjeduje os strukturnog domašaja same ideologije koja jedina može
novnu 'iracionalnost' produkcije zbog profita, manipu- da pokaže zašto je — uprkos 'objektivnim uslovima',
lativno rađanje novih potreba čak u još radikalnijem krizi produkcijskog procesa — revolucija u zapadnoj
obliku pokazuje 'iracionalnost' kruženja kapitala kome Evropi izostala.
292 293
njem sa njime svi ostali oblici izražavanja »pratila tragove gospodstva i potiskivanja
života dobivaju čovječji karakter. Osnovni u dotad još nerazastrta dubinska područja
rezultat psihoanalize (dakako, Lacanove) individue u kojima leže korijeni društva koje
predstavlja upravo subverziju tog nivoa: ne se tvrdokorno opire strukturalnim promje
radi se o prirodnoj potrebi kao podlozi koju nama, zaostajući iza objektivnih mogućnosti
— koliko god želimo 'bitno' — kvalitativno ovih promjena.« (Lepenies/Nolte: Experi-
i kvantitativno mijenja produkcija, već je mentelle Anthropologie und emanzipatorische
sama želja kao takva u svome jezgru 'kul Praxis, 30).
tura', simbolna produkcija, »želja Drugoga«, a
Ovdje pojam označiteljske prakse rješava
ne 'sublimacija' prirodne podloge. Marxu i
jedno od osnovnih pitanja historijskog ma
Engelsu bismo mogli prigovoriti da ponav
ljaju (na drukčijem, 'dubljem' nivou) istu terijalizma: popunjava 'međuprostor' u an-
pogrešku koju nalaze u prethodnom, natura- tinomiji između 'ekonomske baze' (produk
lističkom materijalizmu. Taj materijalizam cijskih snaga i odnosa) i onoga što u klasič
ostaje na području povijesti idealistički, što nom marksizmu nastupa kao 'nadgradnja'.
je tek druga strana vulgarno-materijalistič- Konkretno, odgovara na pitanje kako se iz
kog naturalizma (čovjek kao fiziološko biće). vjestan (na nivou ekonomske baze) 'objek-
Kod Marxa i Engelsa nije riječ o dvojstvu tivni' interes prijevodi/prijenosi u ideološki
povijest/priroda (nedostatak materijalistič zahtjev, želju, kako se npr. objektivni, ustro
kog shvaćanja povijesti), nego o dvojstvu jem produkcijskog procesa određeni interes
'produkcije ljudi'/'produkcije stvari' (nedos njemačkog proletarijata i malograđana na
tatak materijalističkog shvaćanja »produkcije ideološkom nivou izokreće u antisemitizam
ljudi«). itd. Označiteljska praksa ('ekonomska baza
same nadgradnje') pokazuje kako se objek
Skepsa psihoanalize prema marksizmu tivni interes simbolizira, tek se njome otvara
nije slučajna. Iskustvo sloma »ozbiljenja fi prava dimenzija onoga što je Marx nazvao
lozofije« revolucionarnom akcijom moguće je jedino materijalistički 'put prema gore', od
reflektirati upravo psihoanalitičkim iznoše ekonomske baze ka nadgradnji, u razlici
njem onog osnovnog okvira otuđenja, 'ira spram prostog 'puta na dole' pukog nala
cionalnosti', antagonizma na nivou »produk ženja 'ekonomskih korelata' ideološkim po
cije ljudi«, koji marksističkoj misli u njezi javama.
nom klasičnom obliku još nije postao upit- Tako promišljena »produkcija ljudi«, na
ljivim. Suvišno je isticati da je ovo iskustvo ravno, u osnovi premješta cjelokupnu kla
sloma dovelo psihoanalizi samu kritičku teo sičnu marksističku problematiku baza/nad
riju, jer ona se obratila psihoanalizi da bi gradnja. Ona svakako pripada 'ekonomskoj
294 295
bazi', jedna je strana »produkcije i reproduk čelo' produkcije, tj. ako ne smjera i na ru
cije neposrednog života«, dakle, onoga što je šenje vladajućeg načina označiteljske 'pro
»po materijalističkom shvaćanju, odlučujući dukcije', znaka kao ideologema društva ko
faktor u historiji«. Zato i na njezinom nivou jima vlada 'princip' produkcije (stvari), ona
trebamo da artikuliramo povijesni slijed nužno završava na putu ka »upravljanome
'produkcijskih načina' (ne tek opšti rez sim svijetu«. Postmarksovsko iskustvo (s jedne
bol/znak, već prije svega njihov unutrašnji strane ideološka integracija radničke klase
zglob; najobrađeniji je dosad prijelom sred u okvire postojećeg, s druge strane fenomen
nji/novi vijek — M. Foucault, J. Lotman, J. 'staljinizma' — u njihovom zajedničkom 'a-
Kristeva). Zato treba revolucionarni proces simptotičkom' približavanju »upravljanome
da obuhvati i rušenje vladajućeg označitelj- svijetu«) pokazuje upravo kako se »izvršna
skog 'produkcijskog načina', vladajuće »dis moć i njezina ideologija uvijek prilagođavaju
kurzivne formacije« (Foucault). Ovdje se snazi koja pojačava sistem produkcije i re
doznačuje granica klasičnog marksističkog produkcije, ali se dobro čuvaju svega što bi
utemeljenja revolucionarnog obrata, prije moglo postati snaga utroška — zabačaja tog
svega iz unutrašnje protivurječnosti kapita sistema« (RLP, 44). Označiteljska praksa za
lističkog produkcijskog načina čiji je uslov, bačaja nastupa tada kao povijesna konkreti-
s jedne strane, neprestano revolucionisanje zacija Marxova »carstva slobode« kojeg treba
produkcijskih snaga, no koji, s druge strane, da afirmiramo u njegovoj transprodukcijskoj
sam nastupa kao granica njihova razvoja, tj. dimenziji. »Ako proletarijat usvaja takvu
kao utemeljenje revolucionarne mogućnosti
označiteljsku praksu socio-simbolnog procesa
iz mjesta proletarijata u produkcijskome pro
onda se to dešava upravo u mjeri u kojoj
cesu, gdje proletarijat (jedina živa, zbdljski-
nadmašuje svoju sudbinu producenta.« (RLP,
-djelatna snaga produkcijskog procesa, no
46).3
kao takav podređen vladavini mrtvog, nas
tupajući kao puko sredstvo reprodukcije ka 3
I osnovno značenje poslednjih radova Kristeve
pitala, otuđene vlastite supstancijalnosti) vidimo upravo u prevazilaženju dotadašnjeg nedostat
treba da se afirmiše kao zbiljski subjekt pro nog shvaćanja odnosa između »kritike označiteljske
ekonomije« i »kritike političke ekonomije«, shvaćanja
dukcijskog procesa, i da ukine vladavinu iz koje se kretalo na apstraktno-analogijskom nivou. To
što je Marx izvršio na području političke ekonomije,
mjene nad produkcijom, mrtvoga nad živim, teorija teksta treba da izvrši na području govora, afir
maciji produkcije protiv izmjene odgovara afirmacija
supstancije nad subjektom, itd. U tome se tekstualne prakse protiv komunikacije itd. (najjasniji
krije sudbonosna dvoznačnost 'socijalističke su primjer takvih analogija tekstovi J. J. Gouxa). Tek
konkretizacija pokazuje kako stvar nije u pukom 'ši
revolucije': ako joj u toku ukidanja otuđene renju na novo područje', pošto nivo klasičnog histo
rijskog materijalizma već pretpostavlja izvjesno poi
produkcije ne postaje upitljivim samo 'na- manje govora.
296 297
Treba da povučemo radikalne konzekven- tarizma i sindikalizma koji premještaju re
cije iz činjenice (koju je izložio Korsch) da volucionarni obrat u 'lošu beskonačnost' do
je marksizmu već 'izvorno' svojstven ras 'patriotizma' za vrijeme prvog svetskog rata
cjep između teorije i prakse, tj. da je on u i fašizma) koja uspješno razbija njegovo re
svom praktičnom djejstvu, u obliku u kome volucionarno jedinstvo — korijen cjelokupne
je postao 'revolucionarna snaga', u kome je kasnije konstelacije, od 'staljinizacije' sovjet
'zahvatio mase', već od početka nastupao kao ske revolucije do nastanka fašizma koji je
ideologija. Ono što ovdje treba učiniti jeste upravo građanski odgovor na kriznu, 'objek-
to da se produži sa Korschovom 'aplikacijom tivno'-revolucionarnu situaciju. Ono što je
metoda historijskog materijalizma na nje sahranilo revoluciju bila je upravo 'materi
govu vlastitu povijest', i time na sudbinu jalna težina ideologije' čiji je pritisak us
radničkog pokreta, proleterskih revolucija, pješno blokirao pretvaranje osebice radničke
kao svjedočanstva njegova praktičnog djej- klase u zasebicu revolucionarnog subjekta.
stva. Mogli bismo reći da se poslije tog sloma
marksistička misao — i praksa — u osnov
Takozvana 'renesansa marksizma', uz re
volucionarnu situaciju tokom i poslije prvog nom značenju još nije 'oporavila', da se 'svi
svjetskog rata (Luxemburg, Lenjin, Lukacs, jest poraza' još nije izokrenula u radikalnije
Korsch, Gramsci, itd.) je, naravno, samo utemeljenje revolucionarne mogućnosti koja
dio tog vrijenja njegov teorijski momenat/ bi značila 'alternativu' i tzv. »razvijenom
/izraz, praksa tog vrijenja u polju teorije, i svijetu«. Revolucionarno vrijenje poslije pr
iz njegova sloma sa svim sudbonosnim pos vog svjetskog rata obilježava poslednju, za
ljedicama (podjela radničkog pokreta na ko kašnjelu, mogućnost revolucionarnog obrata
muniste i socijaldemokrate) treba da povu u temeljnim okvirima klasične Marx-Engel-
čemo, također, 'povratne' zaključke: njegov sove teorije. Tragičnost njegova sloma leži
je slom tačno slom one revolucije kojom su u činjenici da se trenutak najveće pobjede
'računali', 'iz' koje su govorili Marx i Engels, historijskog materijalizma (kada se tako reći
čiji je 'scenario' već predskazao Engels (ruska 'opipljivo' srušio liberalistički san mirnog/
revolucija će kao 'signal' pokrenuti osnovni /racionalnog napretka koji potpuno sma
događaj — ustanak njemačkog proletarijata). njuje protivurječja: poznat je šok kojeg su
Izostanak je tog osnovnog događaja — otkaz kod građanske liberalne inteligencije prouz
njemačkog, šire, zapadnoevropskog proleta rokovati rat i 'katastrofička' atmosfera pos
rijata, dakle otkaz tzv. 'subjektivnog faktora' lije njega, krize itd. /'propast Zapada'/) po
unatoč 'objektivnim' uslovima za revoluciju, dudarao sa trenutkom najvećeg poraza, sloma
provala građanske ideologije (od parlamen- revolucionarnog obrata u dotad zamišljenim
298 299
okvirima. (I kasnije su 'potvrđenja' historij- tost (npr. jugoslovenska revolucija), dobivaju
skomaterijalističkog nauka o osnovnoj ira takav značaj — 'strukturalistički' kazano —
cionalnosti kapitalizma (npr. kriza 1929) do upravo na »fonu« opšte nerevolucionarne
vela, s jedne strane, do utvrđenja građanske konstelacije, kao 'odskok' od vladajuće po
kontrarevolucije, s druge se pak strane oja djele na dva establishment-a.)
čala sposobnost kapitalizma da ovlada rezul Do 'teorijske svijesti' dolazi taj slom tek
tatima vlastite iracionalnosti). Poslije tog sa »dijalektikom prosvjetiteljstva« koju
sloma, kao što je to kazao sam Lukacs u jed treba da odredimo kao dosad najradikalniji
nom od posljednjih intervjua, marksizam kao pokušaj tematizacije novonastalog stanja koja
temeljni revolucionarni odgovor suvreme polazi iz marksizma, kao najradikalniji po
nosti na nivou 'klasika' više ne postoji. kušaj 'obračuna sa vlastitom sviješću', reflek
(Mi ovdje, naravno, ostajemo 'europocen- sije o nedostatnosti samog klasičnog oblika
tristički' — bitan je potez događanja poslije marksizma čija je još empirijska svjedodžba
drugog svjetskog rata, tzv. 'socijalizam kao onaj slom. Dijalektika prosvjetiteljstva — iz
svjetski proces' revolucionisanjem 'nerazvi rasla kao pokušaj poimanja očite iracional
jenih' zemalja. Ali — ako ovdje propustimo nosti fašizma i cjeline suvremenog kapita
ogroman kompleks pitanja o zbiljskome zna lizma, izlaganjem iracionalnog/fetišističkog
čaju ovih revolucija /u kojoj je mjeri njihov jezgra, već od početka prisutnog u samome
nosilac još proletarijat u strogom Marxovom prosvjetiteljstvu kao čiji baštinik nastupa još
značenju bezsupstancijalnog subjektiviteta i klasični oblik marksizma — predstavlja
produkcijskog procesa?/ — naš 'europocen- 'svijest poraza' par excellence. U produžetku
trizam' barem djelimično opravdava činje njezina razvoja, kod Horkheimera, kritička
nica da ovo revolucionisanje 'nerazvijenih' teorija, kao misao revolucionarne akcije, izo-
još nije preokrenulo, 'konkretno negiralo', kreće se u misao povijesnog sjećanja na ono
težinu poraza u 'razvijenih' zemalja, što će što gubimo sa napretkom (inače nezadrživim,
reći: još nije artikulisalo konkretnu alterna jer je određen »imanentnom logikom povi
tivu revolucionarnog procesa u kome bi bilo jesti«). Tako se krug zatvara: prividno para
mjesta i za tzv. 'razvijene' zemlje. Odavde doksalno, na kraju kritičke teorije koja je
prisutnost glasovitog ideologijskog problema nastala kao negacija objektivističkog revizio
'modela socijalizma za razvijene zemlje' koji nizma Druge i djelimično Treće internacio-
— samim svojim prisustvom — svjedoči baš nale, ponovno se vraćamo početku, objektiv
o odsustvu zbiljske konkretne mogućnosti. I noj »imanentnoj logici povijesti« (Horkhei-
zemlje nasred same Evrope koje barem dje mer), pri čemu je — kao i kod Plehanova —
limično čuvaju pravu revolucionarnu nape- uloga 'subjektivnog faktora', 'individue', u
300 301
jezgru ograničena na to da prijelaz ka »uprav obuhvaćen sveposredujućom otuđenom Cje
ljanome svijetu«, kuda vodi »imanentna lo linom, nešto u bitnome značenju 'slučajno':
gika povijesti«, učini što bezbolnijom, da mogućnost proboja-kroz-iskustvo dijalektike
spriječava samouništenje čovječanstva, izbi prosvjetiteljstva potvrđena je tek činjenicom
janja fašizma kao 'suviše rane' realizacije tog suproćenja.
upravljenog svijeta itd. Razlika leži, naravno, »Neodredivost omogućenja 'negativne di
u tome da svrha ove »imanentne logike« ima jalektike' i neodredivost ideje slobode puš-
različit 'vrijednosni' predznak, tačnije: da se taju neodređen sam razmjer (Stellung) 'ne
kao istina onoga što za objektivistički onto- gativne dijalektike' spram društvenog reali
logizam (no — kako negdje kaže Horkheimer teta. Ako hoće negativna dijalektika da ra
— i samome Marxu) nastanka kao »komun- zume samu sebe, (...) treba da se nadoveže
zam«, iskušava sam »upravljeni svijet«, na jednu metateoriju struktura transcenden-
dakle, gubitak specifistički-čovječje dimen talno-povijesnog subjektiviteta.« (Bockel-
zije. mann, 202—3).
Ako »posve Drugo« nastupa kao povijesni No upravo ona to — za razliku od klasič
Novum (Marcuse) ili transcendencija s ob nog oblika kritičke teorije, gdje je teorija kao
zirom na samu 'ovostranost' (Horkheimer), praktična uvijek vlastita metateorija, to će
suština ostaje ista: odricanje Hegelovoj baš reći kao promjena samog objekta spoznaje
tini posredovanja biti i pojave, odricanje /samo/spoznaja vlastitog mjesta u društve
konkretnoj/određenoj negaciji postojećeg, nom totalitetu — ne može učiniti, jer bi
Novumu koji bi da izraste iz imanentnih pro- time izdala »posve Drugo«. (Sa tog stajališta,
tivurječja postojećeg, tj. kroz aktualizaciju promjena, u posljednjim Marcuseovim rado
revolucionarnih potencijala koje treba da rađa vima, gdje na mjesto 'pesimizma', s obzirom
samo postojeće. Zato se revolucionarni poten na mogućnost imanentne snage negacije pos
cijal traži u 'graničnim' područjima. Tako tojećeg, stupa, iako ograničena, vjera u sub-
Adorno »konstatuje da se njegovu imanentnu verzivnost političke djelatnosti unutar 'raz
kritiku ne može imanentno utemeljiti« vijenih' zemalja, tek utvrđuje osnovno od
(Bockelman). Zato i jeste — s obzirom na sustvo 'konkretne negacije'. Cijena koju Mar
nužnost otuđenog društvenog totaliteta, na cuse plaća za ovo oživljavanje problematike
»imanentnu logiku povijesti« — mogućnost oblika političke organizacije je afirmacija
spoznaje stvari same u njezinom ne-identi- neizbježnog rascjepa između politike koja se
tetu, još ne potpuno postvarena »snaga sub kreće na nivou 'zbilje', 'realnosti' i umjetnosti
jekta«, »subjektivni višak (Uberschuss) u kao prave slobode/igre. Zato se političkome
mislima«, njihov »spontanitet« koji još nije nivou oduzima 'totalitetni' domašaj: emanci-
302 303
paciju još uvijek zasniva politici i društve
nom produkcijskom procesu spoljašnje polje. revolucije. Tek kritičko preispitivanje vlas
Središnja poglavlja Kontrarevolucije i re titih pretpostavki pokazuje kako je praktički
volta još uvijek govore o odnosu revolucije značaj teorije (osnovna 'epistemološka' pos
spram prirode i umjetnosti). tavka marksizma kao kritičke teorije kojom
on pokušava prevladati dualizam/formalizam
Tako kritička teorija tek sa »dijalektikom novovjekovnog subjektiviteta) još uvijek pri
prosvjetiteljstva« i njezinim misaonim nas krivao zbiljsku razliku 'glave' i 'srca' prole
tavcima povlači sve misaone konzekvencije iz terskog pokreta, kako je kritička teorija u
činjenice da je 'filozofija ustala iz mrtvih, osnovi još uvijek govorila za druge, umjesto
pošto je bio zakašnjen trenutak njezina ozbi- drugih, kako kroz nju još nije progovorilo
ljenja' (Adorno), što će reći: iz sloma revo ono u postojećem zaista 'potisnuto', kako je
lucionarnog talasa poslije prvog svjetskog ona još uvijek sadržavala nereflektiranu pro
rata, kao prve i jedine realne mogućnosti svjetiteljsku poziciju gospodstva.
njezina ozbiljenja u svjetskopovijesnim ok
virima. Početni oblik kritičke teorije (kojeg Taj 'obračun sa vlastitom prosvjetitelj
najbolje obilježavaju rani Horkheimerovi i skom sviješću', pak, pogađa cjelinu iz 'rene
Marcuseovi radovi) zapravo je u suštini još sanse marksizma', poslije prvog svjetskog
produžetak 'renesanse marksizma' kao dijela rata izrasle »filozofije prakse«, u svim nje
onog revolucionarnog talasa, pri čemu još nisu zinim varijantama. Dijalektikom prosvjeti
shvaćene misaone konsekvencije njegova teljstva pokazuje se kako osnovna pozicija
sloma. Zato mu je svojstvena izvjesna 'laž marksizma kao »filozofije prakse« nije do
principa' čija je 'empirijska' svjedodžba npr. voljna za teorijsko objašnjavanje »upravlje
osnovna teorijska šutnja o konsekvencijama nog svijeta« i ujedno praktički 'prijepor' sa
teorijskog i praktičnog revizionizma Treće njime, tj. za jedinstveni misaono/praktički
internacionale, poslije Lenjinove smrti. Na 'zahvat' ove povijesne zbilje, pošto sama os
ravno da je već sam nastup kritičke teorije nova, odakle ona iskušava otuđenost posto
značio kontrast vladavini revizionizma obiju jećeg, »materijalistički pojam slobodnog druš
internacionala, naravno da je npr. Korsch tva koje samo sebe određuje« (KT, 196) —
već reflektirao unutrašnju suvislost Treće in kao što smo već nagovjestili — još sadrži ne
ternacionale sa revizionizmom Druge, no pro reflektiranu prosvjetiteljsku poziciju gos
tiv 'dogmatsko'-revizionističkog termidora podstva čija je povijesna zbilja, 'realizacija',
novne pretpostavke kritičke teorije, već još upravo »upravljani svijet«. U inače oprav
uvijek izigravaju izvornu istinu teorije pro danoj kritici dijamatskog ontologizma/objek-
tiv 'dogmatičko'-revizionističkog termidora tivizma sa stajališta »filozofije prakse« zijeva
rupa, ova kritika prebrzo svršava sa prob-
304
305
lemom prirode, određujući je kao »društvenu dukcije (rada), obrađivanja spoljašnje pred-
kategoriju« (Lukacs), tj. posmatrajući je u metnosti, tehničkog raspolaganja, itd. (Nije
njezinoj društvenoj posredovanosti, zahvaće- slučajno to što već Lukacs, u Povijesti i
nosti totalitetom društvenog subjekta. 'Filo klasnoj svijesti, sve 'primjere' za praksu
zofski', ovu rupu izražava prigovor da kri uzima iz političkih procesa, a za kontempla-
tička teorija prebrzo napušta ontološki nivo tivno-teorijsku usmjerenost — pored same
i prilazi na ontičku problematiku društva 'čiste' teorije — iz radnog, tehničkog procesa.)
kao one odredujuće sredine, konkretnog to I unaprijed su osuđeni na propast svi poku
taliteta koji određuje svagdašnji način po šaji 'dopunjena' »filozofije prakse« refleksi
javljivanja cjeline univerzuma. Kako, dakle, jom prirodne podloge ljudske povijesti. Ta
društvo nije dovoljno 'snažan' osnov, da bi kvi se pokušaji ponovno svode na određenje
moglo da nastupa kao 'povijesni apsolut', svagdašnjeg razumijevanja prirode kao re
materijalistička verzija Hegelova subjekta- fleksa konstelacije društvene prakse: čim,
-supstancije, što je u radikalnom obliku izveo pak, učine korak iznad toga, zapadaju u aps
mladi Lukacs. Kritička teorija se, naravno, traktan objektivizam/ontogolizam općenitosti
upravo u toj tački distancira od Lukacseva 'kozmosa', gdje ljudska povijest nastupa tek
'hegelijanstva', no problem rješava jedino sa njegova ograničena 'plast' itd. Najbolji je
naglašavanjem ontičkog značaja društvenog svjedok tome sam Engels, čiji rukopisi —
totaliteta. Daleko od toga da bi se ovdje sabrani u Dijalektici prirode — a koje ni
radilo o tipičko apstraktno-teorijskome pri kako ne bismo tretirali kao 'pad iz izvorna
govoru. Nedostatnost društva kao određujuće Marxova stajališta u pozitivističku tradiciju',
sredine ima i te kako praktički domašaj — izražavaju genuinu potrebu refleksije prirod
jer upravo zbog ove nedostatnosti teorijska ne podloge društvene prakse; njihov neuspjeh,
i praktička pozicija »prakse« ne može se odu njihova blizina kasnijem dijamatu, svje
prijeti prodoru logike »upravljenog svijeta«. dodžba je ograničenosti same pozicije prakse,
Rupa na mjestu prirode, naime, nije prazna, ne Engelsova pada s obzirom na tu poziciju.
nju uvijek ispunjava neproblematizirano gos (Kao jedina alternativa, dakako, preostaje
podstvo nad 'spoljašnjom' i (prije svega) 'transcendentalizacija' subjekta društvene
'unutrašnjom' prirodom. Zato Habermas, tako prakse, čime empirijsku povijest — kretanje
reći, eksplicira 'istočni grijeh' cjelokupne proizvodnih snaga — utemeljuje 'povijesni
filozofije prakse« kada područje prakse u projekt', čime se praksa pretvara u trans-
strogome značenju ograničava na polje sim- cendentalno-ontološki horizont kojeg je bes
bolne interakcije, i izlaže nesvodljivu razliku misleno posredovati sa ontičko-historijskim
prakse spram teorijsko-tehničkog nivoa pro- zbivanjem.)
306 307
Neuspjeh 'dopunjenja' pozicije prakse, stva zapali bismo u partikularizam više
refleksijom prirodne podloge, pokazuje kako prakse, ideološke, tehničke, teorijske, poli
pravi problem nije neposredno priroda, kako tičke, itd. Svaka od njih bila bi sama sobom
'već praksa', iščezlo bi jedinstvo praxisa koje
je, prije svega, potrebna retematizacija sa
nije tek u identičkome 'općenitome ustroju'
mog pojma prakse, u njegovom samorazu
svih tih praksi, već u njihovoj konkretnoj
mljivom ustroju. Osnovni je motiv »filozo
sredini koju čini upravo totalitet praxisa, je
fije prakse« koji je suprotstavlja objekti-
dinstvo njegovih različitih momenata.
vizmu dijamata, naravno, naglašavanje da
je revolucija zajedno sa promjenom 'okol I petitio principii »dijalektike prosvjeti
nosti' /samo/promjena samih ljudi, da je mi- teljstva« dokazuje njezino ostajanje unutar
granica prosvjetiteljstva — znaka — dakle,
saono-praktički čin oslobađanja od 'interio-
prakse (jedinstva misaonog i djelatnog mo
rizirane' represije uslov 'realnog' oslobođe
menta) u osnovnome značenju produkcije
nja, da su, dakle, misaona i 'realna' djelat
(»stvari«), posredovanja imaginarnog/ideal
nost dva nivoa prakse, da rušenje ideološke
nog i realnog nivoa, subjekta i objekta itd.
tradicije nije — kao što glasi klasična Kor-
Zato je »otvorenost« negativne dijalektike
schova formulacija — ništa manje ovostra- koju Adorno želi da očuva ('dijalektizacija
na/zbiljska djelatnost od obrađivanja 'realne' same dijalektike', 'otvorenost još -nemišlje-
predmetnosti. Naravno da već kod samog nome', vođenje računa o fragmentarnome/
Marxa kao druga strana »obrađivanja stvari« /prizmatičkome značaju vlastitog misaonog
uvijek nastupa »obrađivanje ljudi« (Njema postupka, cjelina kao ne-istina itd.) u osnovi
čka ideologija), kao druga strana oblikovanja 'apstraktna', biljeg nedostatka 'konkretne ne
»spoljašnje prirode« obrazovanje »unutraš- gacije' polja prosvjetiteljstva.
šnje prirode«, nastupa humanizacija potreba.
Naravno da je zato već kod njega samo os Ovdje, pak, interveniše označiteljska
lobađanje od ideoloških ograda kritička prak praksa, ovdje iskušavamo kako proizvodna
sa samopromjene, ali konkretni medij/je praksa, vezana za ideologem znaka, već za
dinstvo promjene »spoljašnje« i »unutrašnje« mračuje nivo na kome je sam govor praksa:
prirode ostaje praksa u značenju posredova označitelj. Ne praksa kao praktično-misaoni
nja subjekta i objekta, obrađivanja pred momenat jedinstva praxis, već u jednome
metnog svijeta. Jedinstvo misaonog i djelat značenju kojeg istiskuje sam nivo proizvodne
nog momenta, na koje smjera taj pojam prakse. Treba, naime, naglasiti radikalno asi-
prakse, kreće se, dakle, na nivou posredova metrički značaj tih dviju praksi, odsustvo
nja 'idealong' i 'realnog', 'unutrašnjeg' i bilo kakvog općeg medija, 'roda', s obzirom
'spoljašnjeg' nivoa — apstrakcijom tog jedin na koji bi se radilo o 'dvjema vrstama prak-
308 309
se'. Nije stvar u tome da bi one 'koegzisti tira', pretvara u neutralan medij — znak kao
rale', već sam nastup jedne prakse (proizvod jezički ideologem produkcijske prakse.
ne) djeluje kao istisnuće druge (označiteljske). Ako ove dvije prakse apstraktno suprot
Polje proizvodne prakse je raspon idealno/ stavimo, tada, naravno, možemo u nedogled
/realno, tj. Imaginarno, proces 'ostvarenja' izigravati jednu protiv druge. S jedne strane,
svjesne 'svrhe' u 'realnosti', no »poredak označiteljska praksa pokazuje se kao tvore
stvari (to što nazivamo: realnost) uspostavlja vina koja prikriva ne-praktički značaj jezika
se maskirajući Realno« (DR, 194). Ime prakse u apstrakciji od produkcijskog procesa kao
u značenju koje otvara 'strukturalizam', za jezgra, određujuće sredine društvenog života,
služuje pak jedino 'djelatnost' koja se ne koja, dakle, tek zatomljuje odsustvo 'pravog'
zaustavlja kod 'realnosti', koja čuva odnos praxisa u njegovoj konkreciji. Sa druge je,
spram Realnog, bezdana užasa užitka iza sve pak, strane baš taj praxis učinak previđanja
'realnosti' — njezino je polje Simbolno/Re označiteljeva rada, korelativan pojavi znaka.
alno. Ili, na nivou ekonomije želje: ustroj Tek ako prijelazimo sa nivoa conflicting dog-
proizvodne prakse (»ograničena ekonomija«, mas na nivo conflicting facts, tj. tek smješ
svrhovita/racionalna djelatnost itd.) pretpos tanjem »filozofije prakse« i 'strukturalizma'
tavlja istiskivanje »generalne ekonomije«, sa teorijom pisanja u njihovu povijesnu kon-
viška ne-ekonomije, paradoksa želje koja kreciju, čime se »filozofija prakse« pokazuje
'iracionalno' sama sebi zapriječava 'ostvare kao teorijski izraz/momenat revolucionarnog
nje vlastite svrhe', ili čistog utroška/za- vrijenja poslije prvog svjetskog rata, njezin
bačaja. slom kao teorijski izraz/momenat sloma tog
vrijenja, tj. sloma revolucionarne perspek
No, činjenicu da se produkcijska praksa tive u okvirima klasičnog marksizma, sloma
uspostavlja tek potiskivanjem označiteljske, revolucionarnog obrata sa stajališta proleta
nikako ne treba razumijeti tako da je pro rijata kao žive snage produkcije, u postoje
dukcijska praksa puki 'privid', pjena povr ćem poretku podređene vladavini mrtvoga/
šine — afirmisati valja upravo nesvodljivi /prošloga, otuđene povijesne supstancije,
dualizam praksa, označiteljske i produkcijske. dakle, revolucije u imenu neotuđene produk
Stvar je tek u tome da ne gubimo iz vida cije, slobodnog/samosvrhovitog razvoja pro
njihov asimetrijski, neuporedljiv značaj: jed dukcijskih snaga, tek tada probijamo nivo
na se kreće na nivou Simbolno/Realno, dru spoljašnje/apstraktne kritike. Možda je upra
ga na nivou Imaginarno/Realno, druga se us vo teorija pisanja — kao što to pokazuje
postavlja potiskivanjem prve, tj. označitelj- njezin odnos spram cjeline kritičke teorije
ska praksa se u polju produkcije 'dezinves- — teorijski momenat obrata 'svijesti poraza'
310 311
u 'radikalnije utemeljenje' revolucionarnog jekta itd.)? 5 Na ovo je pitanje već odgovorio
procesa. Sigurno je, pak, to da se sami pri Foucault:
govori 'strukturalizmu', sa stajališta kritičke
»Koji je to strah zbog kojeg odgovarate u
teorije (cf. radova A. Schmidta, U. Jaeggia
terminima svijesti, kad vama govorimo o
itd.), kreću na apstraktnome nivou conflicting
dogmas, da oni sami ne izvode konkretno- praksi, o njezinim uslovima, njezinim pravi
-povijesne refleksije 'strukturalizma', već lima, njezinim povijesnim promjenama? ...
pružaju apstraktno-teorijske 'kritike' nespo Mislim da je na ovo pitanje moguć samo je
sobnost povijesne refleksije, gubitak subjek dan odgovor — politički.« (Arheologija zna
tivnog nivoa prakse itd.), ili se pak zadovo nja, 273).
ljavaju smještanjem u pređašnje, apstraktne Time otvaramo karte koje smo brižljivo
okvire (izraz suvremenog monopolnog kapi prikrivali, da bismo pojačali konačnu slast.
talizma, pristanak na opredmećenost suvre Ako smo ga dosad odgađali, ako i sami 'struk
menog znanstveno-tehničkog svijeta itd.), pri turalisti' o tome ne govore suviše često, onda
čemu sami čine ono što prebacuju struktura je to upravo zato jer pitanje 'političkog do
lizmu, tj. gube nivo konkretno-povijesne, mašaja' leži suviše u jezgru stvari, suviše je
praktične kritike koja svoj objekat smješta snažno prisutno da bismo ga mogli obuhvatiti
u cjelinu njegova posredovanja sa postojećim dosadašnjim 'praktičkim' teorijama, pa ga
društvenim totalitetom, i odavde pokazuje zato — kao 'zrak kojeg dišemo' — s vremena
njegovu ideološku ulogu. 4 na vrijeme previđamo. Dopustimo zato još
Odakle ovo previđanje strukturalizma jedno skretanje.
koje je u suvremenoj misaonoj konstelaciji
vjerovatno jedinstveno? Odakle 'kritičke' tematizirati cijelo polje. I ovdje nas konkretna analiza
identifikacije strukturalizma sa upravo onim dovodi do zaključka da 'strukturalističko' dostignuće —
prodora ka »označiteljskoj produkciji« — nije moguće
poljem kojeg njegov nastup probija (znak, 'plodno uključiti' u dosadašnje polje historijskog mate
rijalizma pošto ono već pretpostavlja izvjesno shvaća
polje pozitivne znanosti koje isključuje sub- nje govora koje ostaje na nivou znaka. Tako se taj
prigovor, hegelovski rečeno, pokazuje kao strah miš
4
Tako i na prigovor, prema kome rezultati istra ljenja koje se boji prepustiti 'stvari samoj', ustrajnost
živanja označiteljske prakse mogu biti vrlo plodni tek kod spoljašnje-refleksijske distancije koja nam uvijek
ako ih ne apsolutiziramo u ontološku osnovu, ako re čuva stvari samoj izuzetu apstraktno-općenitu poziciju,
flektiramo društvene odnose koji žive kroz je odakle možemo bezbjedno 'prosuđivati njezinu vrijed
zik, koji određuju njegov svagdašnji ustroj itd. nost' — tipički ideološki postupak zatomljavanja svake
— treba odgovoriti da je on pogrešno pos subverzivnosti.
tavljen, da mi i nećemo ništa drugo do upravo to da 5
Zato popularno mnijenje, prema kome je struk
rezultate 'strukturalizma' uključimo u marksističko turalizam prihvatljiv, ukoliko se ograničava na svoje
polje. Ali 'marksističko polje' nije unaprijed đata eje. 'legitimno' područje posebne znanosti, ali se pretvara
lina, osnova koju 'obogaćuju nove i nove spoznaje', to u ideologiju onog momenta kada se 'univerzalizira' u
nije neutralna općenitost 'marksističke pozicije', već filozofiju, treba upravo preokrenuti: dok god misli da
treba — kao što je to znao Engels — pri svakom os je »samo jedna 'nauka' više«, strukturalizam djeluje
novnom teorijskom otkriću ili praktičnom iskustvu re- kao ideologija, zamračuje vlastitu istinu.
312 313
Ono što u Dijalektici prosvjetiteljstva na alternativom simbol/znak, nesvodljivost je
stupa kao nivo prosvjetiteljstva/znaka (dis- zika na neopozitivistički neutralni/raspolo
tancije opće-pojedinačno) tehničkog raspola živi sistem znakova utemeljuje iz samome
ganja u osnovi se podudara sa nivoom znaka jeziku transcendentne instancije, iz konkre-
kojeg Lacan pokušava probiti izlaganjem cije društvenih odnosa koji žive u jeziku i
'autonomije' označitelja. Drugim riječima, kroz jezik, te tako ne daje način same jezičke
polazište je strukturalizma u osnovi isto kao prakse koji bi probio polje znaka. I upravo
i polazište dijalektike prosvjetiteljstva: ovdje nastupa strukturalizam. Ako Barthes
kako, teorijski i praktički; kao osnovni ide kaže da
ološki ustroj društva u kojima vladaju od
nosi gospodstva u obliku razvijene podjele »se Teorija Teksta ne može zadovoljiti sa
rada, osnovni ideološki ustroj, koji prvi put metalingvističkom ekspozicijom: destrukcija
odlučno prodire u Platona, koji se artikuliše metagovora ili barem sumnja u njega ... dio
kao samorazumljiva podloga u Aristotela i su same teorije: sam diskurz o Tekstu smeo
koji postiže svoju 'krajnju mogućnost' u neo- bi da bude jedino tekst, traženje, tekstualni
rad, zato što je Tekst društveni prostor koji
pozitivističkim usmjerenjima. Suvislost druš
ne pušta nikakvog govora na bezbjednom,
tvenog gospodstva i ovladavanja sa aristo-
izvan, ni nikakvog subjekta izjavljivanja u
telovskom logikom obima pojmova i hijerar
položaju suca, gospodara, analitičara, ispo
hijske klasifikacije, sa ontologijom općeni
vjednika, dešifratora« (UDT, 89),
toga kao neutralnog/indiferentnog medija
svojih 'primjera', jasno je razvijena u Dija onda je istovremeno svjestan 'socijalne
lektici prosvjetiteljstva. Da u njezin osnovni dimenzije' tog strukturalističkog poduhvata
okvir — uprkos svim bitnim obratima — destrukcije metagovora.
spada i suvremena formalna logika, uopšte »Tekst, koji pripada poretku označitelja,
cjelina 'neopozitivističkih' usmjerenja, jasno na svoj način sudjeluje u socijalnoj utopiji;
je izložio Marcuse u (JČ). Ali taj identitet prije Povijesti (ako pretpostavimo da ona
polazišta ostaje fetišistički privid bez temati- neće izabrati varvarstvo) ispunjuje, ako ne
zacije osnovne razlike samog misaonog puta. već providnost društvenih odnosa, onda ba
Ovdje je, pak, na djelu petitio principii dija rem providnost govornih odnosa. Tekst je
lektike prosvjetiteljstva: naravno, već u prostor u kome ni jedan jezik nije na boljem
Adorna nalazimo kritiku pozitivističkog shva od drugoga, u kome jezici kruže.« (UDT, 79).
ćanja znaka kao raspoloživog/neutralnog že
Ovdje treba da tražimo korijene straha
tona u imenu povijesne težine riječi, no kri
pred strukturalizmom: ne u besmislici da će
tička teorija ostaje određena znakom, tačnije: nas strukturalizam 'do kraja opredmetiti' da
314 315
on predstavlja 'raspuštanje subjektiviteta u zam u dubinu nemišljen, i to sa tradicional
opredmećenim/pozitivnim strukturama' itd. nim previđanjem materijalne težine ideolo
itd. Sve bi to značilo da se u osnovi radi o gije«, a to znači previđanjem 'infrastruktu-
pukome 'nesporazumu', stvar bi raščistilo ralnog' domašaja označiteljske prakse koja
ukazivanje na činjenicu da 'strukturalizam u rađa ideologije, previđanjem da označiteljska
istini nije to', ali nesvjesna želja uvijek sve praksa neposredno sačinjava dio same 'pro
razumije, nju nikad ne možemo prevariti dukcije materijalnog života'. Fašizam u svo
(prevariti možemo tek razum), i ona — želja joj osnovnoj dimenziji
koja pronosi ove 'kritike' — savršeno zna o »djeluje kao poziv zakonu, kada taj ne
čemu se uistinu radi: o tome da bi se slomio može više da osigurava užitak. To je poziv
»subjekt izjavljivanja u položaju suca, gos represiji. (...) Vjerojatno se radi o krizi očin
podara . . . «, o tome da bismo izgubili mjesto stva, kakvu povijest još nikad nije poznala«,
»na bezbjednome, izvan« Teksta kao društve o »opštoj krizi prava«, »krizi zakona«; »ali
nog prostora, što će reći, u kretanju 'stvari zakon, ako tako smijemo reći, zakon koji je
same' izuzetu poziciju gospodstva. Ovdje potreban. Jer ako on ne bi postajao, ako bi
'strukturalizam' odlučno produbljuje rezultat bio čisto spoljašnji, ne bi bilo ni užitka. To
»dijalektike prosvjetiteljstva«: iskustvo kraj pokazuje Freudovo otkriće. Drugim riječima,
njeg nasilja kojeg sakriva u sebi 'sloboda' kao stanje bez zakona je stanje bez užitka, što
autonomija subjekta /samo/ovladavanja, će reći stanje bez govora, stanje bez polnosti
krajnjeg ideološkog pritiska kome služimo i obratno. I to što dolazi na mjesto zakona
sve dok ostajemo slijepi za suštinu gospod koji ne osigurava užitka, koji ga ne dozvo
stva i samouništenja kojeg krije »prosvjeti ljava iako ga zabranjuje, što će reći misli i
teljstvo«, ideološkog pritiska marksističkom govori, očito je zakon koji — dvaput lošije
značenju. Ta 'autonomni' subjekt samoovla- — dosuđuje/određuje (infliger) užitak, na
davanja već je od početka praktičko-ideo- primjer u obliku pokolja, pojave koja isto
loška tvorevina koju traže za svoju nepomu tako zavisi o užitku, u obliku rasizma itd.
ćenu reprodukciju postojeći društveni odnosi Otkako postoji ova kriza pristupa užitku za
(3). Ali ne jedino u klasičnom marksističkom konom, zakon dosuđuje/nalaže užitak. To se
značenju, jer se, prije svega, radi o ideologiji proizvodi u onome što nazivamo fašizam.«
kao zamračenju 'infrastrukture' samog jezič- (Critiques, 133—4).
kog, simbolnog procesa. Sudbonosni značaj Tako je fašizam užasno potvrđivanje isto
ove razlike pokazuje upravo nedostatnost kla vjetnosti Zakona sa željom. Posljedica gubitka
sične marksističke analize fašizma. Prema snage Zakona kao Zabrane užitka nije 'slo
Sollersovoj analizi, »marksizam pušta faši- boda' uživanja bez morbidnog posredovanja
316 317
sa Zabranom, već još morbidnija pojava Za 'ravnoteža' oba pola /'svako na svome mjestu'
kona koji neposredno 'naređuje' užitak (ovdje itd./, i koji kao takav zavlada u trenutku
se zasnivaju 'autoritarni karakter' i 'sado- krize u kome nijedna od osnovnih klasa nije
mazohistički potezi' fašističke 'psihologije'). dovoljno snažna za preduzimanje vlasti), ali
Ako se govor o istovjetnosti Zakona sa že je tek kriza u »produkciji ljudi« ta koja omo
ljom čini 'apstraktnim', dovoljno je iskustvo gućuje kontrarevolucionarno razrješenje kri
fašizma koji svjedoči o i te kako 'realnim' ze u »produkciji stvari«. Ona je ta koja zapre-
učincima ove istovjetnosti. Fašizam nije tek čava — kako se to obično kaže — pretvaranje
rezultat krize u »produkciji stvari«, već prije osebice radničke klase u njezinu zasebicu, u
svega krize »produkcije ljudi« krize »očin zbiljski revolucionarni subjekt, tj. koja omo
stva«, što će reći: produkcijskog načina oz- gućuje da radnička klasa djeluje protiv svog
načiteljske prakse u kome kao nosilac »sim- objektivnog interesa, određenog mjestom u
bolizacije« nastupa Ime-Oca. Fašizam nije produkcijskome procesu. Zato svako tuma
tek 'preuranjena' realizacija »upravljenog čenje koje polazi od »produkcije »stvari« a
svijeta« (odakle Horkheimer pokušava pro priori promašuje suštinu fašizma, kao što je
tumačiti njegove još neposredno 'varvarske' promašuje i svako suprotstavljanje fašizmu
postupke), on je već 'odgovor' želje/Zakona u vidu prosvjetiteljskih projekata »racional
na »upravljeni svijet«, tj. odgovor na činje nog samoovladavanja«. Riječ je o dvjema
nicu sloma instancije »superega«, Zakona. stranama istoga, jer prosvjetiteljska je racio
'Formula' fašizma koju predlaže Sollers (Za nalnost racionalnost odnosa sredstvo/svrha,
kon nalaže užitak), neposredno uzeto, da racionalnost produkcije (stvari) koja nastupa
kako, ostaje apstraktna, ali je prodor ka toj upravo kao zamračenje Simbolnog, 'iracio
apstrakciji nužan, da bismo shvatili sav do nalnosti' želje. Ovdje se marksizmu osvjećuje
mašaj pojave fašizma, sav obim krize čiji je ostajanje unutar osnovnog okvira produkcije
on simptom. Svakako su potrebne konkretne (stvari), upravo ga zato nastajanje fašizma
analize uslova fašizma sa stajališta klasnih iznenađuje. Činjenica da osnovni sukob dva
odnosa, određenih konstelacijom »produkcije desetog stoljeća — drugi svjetski rat — nije bio
stvari« (fašistički korporativizam kao nastup neposredna konfrontacija kapitalizam/socija
'srednjih slojeva' u strogome značenju sred lizam, već konfrontacija cjeline klasičnog ka
njeg člana podjele rada, sloja koji se nalazi pitalizma i socijalizma (tj. onoga što se legiti
između vlasnika produkcijskih sredstava i miralo kao socijalizam) sa fašizmom, dostatna
vlasnika (sopstvene) radne snage, višeg iz je 'empirijska' svjedodžba tog iznenađenja
vršnog sloja /'organizatora proizvodnje' itd./ koje pogađa i jednog i drugog, klasični kapi
čiji je interes prije svega 'socijalni mir', talizam i socijalizam. Da li će socijalizam pro-
318 319
naći djelatnu alternativu 'racionalnome' sub vor; da je taj petitio principii teorijski rezul
jektu rada, produkcije (stvari), dakle, racio tat odsustva zbiljskog revolucionarnog sub
nalnosti prosvjetiteljstva (naravno, u Ador- jekta, 'realne' snage konkretne negacije pos
novom i Horkheimerovom značenju) kao tojećeg, toga su svjesni već sami autori Dija
zamračenja 'iracionalnog' subjekta želje, oz- lektike prosvjetiteljstva. Uzmimo npr. reflek
načiteljske prakse — to je pitanje sudbo siju kasnog Horkheimera koja prividno nema
nosno; sudbonosno zato jer je kapitalizam ovu veze sa ovim pitanjem.
alternativu već pronašao u obliku fašizacije. »Pravičnost i sloboda su naravno dijalek
Ovdje otkazuje čak i Adornovo i Horkhei- tički pojmovi. Što više pravičnosti, to manje
merovo shvaćanje fašizma koje najradikal slobode; što više slobode, to manje pravde.
nije problematizuje samorazumljivost pros Sloboda, jednakost, bratstvo, to je divna pa
vjetiteljske pozicije. Može se raspravljati o rola. Ali ako hoćete održati jednakost, onda
tome da li su oni 'pretjerali' u svome 'pesi treba da ograničite slobodu, i ako hoćete lju
mizmu', s obzirom na mogućnost i domašaj dima pustiti slobodu, onda ne može biti ni
revolucionarne akcije, ali ostaje misaona či kakve jednakosti.« (Sehnsucht nach dem ganz
njenica da se kritička teorija upravo iskus Anderen, 86).
tvom fašizma slomila kao praktička misao Vrlo lako bi bilo ove misli 'dotaći', ukazi
revolucije, što će reći da je iz misaonog su vanjem na činjenicu- kako se radi o nedija-
koba sa povijesnom zbiljom kraja prosvje- lektičkome suprotstavljanju par excellence,
titeljsko-građanske 'slobodne individue' izišla kako je već Hegel prevazišao apstraktnu su
bez djelatne alternative. Ova je, pak, nemoć protnost sloboda/jednakost, ili sloboda/pra
nužna posljedica nivoa postavljanja pitanja vičnost, shvaćanjem zbiljskog individualiteta
u samom početnom 'revolucionarnom' obliku kao pomirenja općenitog i pojedinačnog, za-
kritičke teorije. Sam je početni nivo, naime, sebice općenitog, tj. time što je u dijalek
trebalo da bude takav da bi ga slomilo iskus tici samosvijesti pokazao kako je sloboda in
tvo fašizma, »dijalektika prosvjetiteljstva« dividua moguća tek unutar općenitog medija
nije jednostavno druga, 'nova teorija u novim duha, uzajamnog priznavanja; tako i opšta
okolnostima', ona je retematizacija, odgovor pravna određenja nisu nekakvo 'ograničenje
iste teorije na nove 'okolnosti'. Ova nemoć slobode', već upravo ograničenje pukog parti-
ujedno pokazuje kako naše naglašavanje zna kularnog interesa s obzirom na koji indivi
čenja petitio principii dijalektike prosvjeti duum baš nije slobodan, pošto se — sledeći
teljstva, toga što kao jedina mogućnost slo ovome interesu — podređuje posebnome.
bode uprkos svemu ostaje samo prosvjeti Kako, dalje i Mara — naravno, kroz kritiku
teljstvo, nije puki apstraktno-teorijski prigo- Hegelova spekulativnog rješenja koje ideo-
320 321
loški miri pravdu/jednakost i slobodu, tj. op- kacije«, uzajamnog priznavanja u providno
šte i pojedinačno, za cijenu pretvaranja zbilj me mediju, dakle — paradoksalno — upravo
ske individue u apstraktno/slobodnog sub krajnju »objektivaciju' subjekta, ukidanje oz
jekta čija sloboda u mediju općenitoga tek načitelja u neutralnosti znaka.
prikriva njegovu zbiljsku ne-slobodu u 'po To ne znači nejednakost kao nadodređe-
sebnome' (npr. 'slobodno' prodavanje vlastite nost jedne grupe ili klase drugoj, već samo
radne snage) — suprotstavljenost slobode i odsustvo transparentno-općenitog medija, bilo
jednakosti/pravde određuje kao ideološki iz da je riječ o jeziku ili moralu, koji bi se
raz suprotstavljenosti partikularnih interesa oslobodio vlastite nadodređenosti, određenosti
pojedinaca u građanskome društvu, kojima konkrecijom vlastite materijalne lokacije.
zbog toga njihov zajednički interes stoji na Ova »nejednakost«, kao što smo to već vid
suprot kao strana, spoljašnja snaga koja traži jeli, upravo ruši svaku poziciju metajezika,
odricanje od njihove slobode. No, sve bi to gospodstva.
značilo apstraktno-nepovijesnu kritiku koja Na taj način uviđamo politički korijen
previđa konkretno-povijesno iskustvo iza ove petitio principii. Granica koja Adorna i Hork-
refleksije: perspektivu »upravljenog svijeta« heimera zadržava unutar prosvjetiteljstva,
kao ispunjene jednakosti-pravde bez slobode koju oni neće da prekorače, čije prekora
koja samim svojim postojanjem tera u laž čenje za njih znači korak u bezumlje, užas
sve one pokušaje pomirenja. pred njezinim prekoračenjem igra dvoznačnu
I tragična je granica Horkheimerove misli ulogu, zajedno sa čuvanjem racionalno-kri-
upravo u tome što za njega »sloboda« nas tičke pozicije ona održava distanciju spram
tupa kao ono »imanentnom logikom povijesti« 'masa' koje bi 'progovorile'.
iščezavajuće, ne više kao stvar praktički-re- Nije stvar u tome što bi Adorno i Hork-
volucionarnog procesa. heimer, zbog objektivno-nerevolucionarne si
Ovdje, pak, opet interveniše teorija pisa tuacije, 'izgubili proletersku poziciju' — na
nja, odakle možemo iza »slobode« kao »ne protiv, provala ove 'distancije spram masa'
jednakosti« razabrati samu tekstualnu prak tek eksplicira ono što je bilo prisutno, ne
su, nasuprot »upravljanome svijetu« kao is samo u početnom obliku kritičke teorije, već
punjenoj vladavini znaka. »Ne postoji demo u cjelini dosadašnjeg marksizma koji je baš
kracija označitelja« (Sollers) jer bi ona zato (prema Korschu) već 'izvorno' zahvatio
značila upravo iščeznuće označitelja kao Dru 'mase' u ideološkome obliku Taj rascjep, iz
goga, iščeznuće nadodređenosti, mogućnost među teorijskog i ideološko-praktičkog mo
čiste određenosti/općenitosti kao medija »jed menta, 'izvorna' pukotina u jedinstvu teo
nakosti«, mogućnost »transparentne komuni rije i prakse, naravno, nije tek posljedica
322 323
'nezrelosti masa', on pogađa sam marksizam trošenja prirodnih izvora, itd.). Previđanja
koji neizbježno smjera ka imanentnoj prak ove mogućnosti, kod Marxa, najasnije se po
tičnosti. Drugim riječima, sam povijesni in kazuje kroz problem odnosa »carstva slobode«
teres proleterijata sa kojim računa, iz kojeg i »carstva nužnosti«, tačnije: kroz problem
govori klasični marksizam, još je obilježen dvostrukog ukidanja carstva nužnosti, pri
tragom gospodstva, potiskivanja bezimene čemu se, ne slučajno, radi o izvjesnoj dvoz-
želje masa. 'Mase' zaista 'progovaraju' tek načnosti, njihanju između historijskog slijeda
radikalizacijom pozicije proleterijata produk i sinhronog dualiteta. Ovo pitanje nastupa,
cijske prakse, u poziciju proletarijata označi- na različitim nivoima, u cijelom Marxovom
teljske prakse. opusu, od Manuskripta 1844 (odnos komuni
Povijesna granica Marxovog 'materijalis zma kao još sa otuđenjem posredovanje afir
tičkog obrata Hegela' vidi se upravo tamo macije čovjekove biti prema socijalizmu kao
gdje je njegova misao naizgled 'najotvore pozitivnome, neposredovanome početku) pri
nija': kod njegove misli o alternativnosti po jeko Grundrisse... i Kritike Gothskog pro
vijesti (»komunizam ili varvarstvo«) treba grama (poznate 'dvije faze komunizma') do
skrenuti pažnju na to da je riječ o dilemi III toma Kapitala (odnos radnog i slobodnog
daljeg razvoja ili zastoja, čak propada pro vremena). Dvostrukosti ukidanja odgovara
dukcijskih snaga. Upravo pogledom u to kako samo carstvo nužnosti kao jedinstvo dvos
je obrat odnosa produkcije nužan za dalji trukog: nužnost kao otuđena društvena sups
razvoj produkcijskih snaga, kako su posto tancija koja vlada živim, sadašnjim radom,
jeći odnosi granica njihova razvoja, socijali kao društveni odnos, i nužnost u prostome
zam nije više »utopijski« već postaje »znan značenju 'onog što uvijek treba da bude' kao
stvenim«, što će reći da je on praktička svi »baza« čovjekova bitisanja (rad kao »vječita
jest one snage čija je povijesna mogućnost prirodna nužnost«). I upravo između ovih
i zadaća taj obrat. Iskustvo »upravljenog svi dviju nužnosti odigrava se naš problem: rad
jeta« (der verwaltete Welt) mijenja ovu per kao »baza« čovjekova bitisanja ostaje »pri
spektivu, praznina nastupa u onome što se rodna nužnost« tehničko-teorijskog odnosa
Marxu ipak pokazivalo kao nedvojbena nuž »vanjske svrhovitosti«, proizvodnje koja nije
nost. Otvara se mogućnost stupnjevitog raz samosvrha, nego proizvodi predmete za za
voja produkcijskih snaga, unutar osnovnog dovoljenje sebi vanjskih predmeta. No, vanj
okvira postojećih, otuđenih (kapitalističkih) ska svrhovitost rada ostaje u pretpovijesti
odnosa. Kao moguća granica njihova razvoja obuhvaćena samosvrhovitošću perpetuiranja
ne nastupa više »sam kapital«, nego vanjski otuđene povijesne supstancije, vladavine
činioci (ekološka pitanja, očita iracionalnost mrtvog kapitala nad živim radom. Zato treba
324 325
vanjem na Hegelovo razlikovanje vanjske
najprije (prvo ukidanje) da zaista radimo za
svrhovitosti i samosvrhovitosti, no zbog 'ma
zadovoljenje naših potreba, a ne zbog samo-
terijalističkog obrata' nije moguća Aufhebung
perpertuiranja kapitala, da bismo posle (dru
carstva nužnosti u carstvu slobode, nego os
go ukidanje) mogli raditi zbog samog rada. tajemo kod koegzistencije dvaju carstva, car
Time dolazimo do naoko paradoksalnog re stvo nužnosti ostaje »baza« svakog društva, i
zultata: tek ukidanjem carstva nužnosti, u time pretpostavka »viših djelatnosti«. Slobodi
značenju otuđene supstancije, dolazimo do u njezinoj razlici spram »spoznate nužnosti«
carstva nužnosti kao vanjske svrhovitosti, preostaje tako tek 'ograničeno područje' »vi
instrumentalnosti, u njegovom 'čistom' ob ših djelatnosti« u koegzistenciji uz nužnost.
liku. Historijski, tome odgovara 'prva faza Posredovanje dvaju carstva, Marx promišlja
komunizma' u koje se dobra ne dijele prema bitno 'naivno': čistom instrumentalnošću
potrebama, nego prema radu. Drugim rije »carstva nužnosti« otvara se »slobodno vri
čima, riječ je o slobodi unutar carstva nuž jeme« za »višu djelatnost«, i upravo ovo
nosti, koja je moguća jedino na taj način da 'naivno' oslanjanje na mogućnost instrumen
društveni subjekti izmjene stvari sa priro talnosti »carstva nužnosti«, koja bi zaista os
dom »uređuju racionalno, stavljaju je pod tala puka instrumentalnost u službi čovjeko
društvenu kontrolu, umjesto da ova izmjena vih »pravih potreba«, zapriječuje promišlja
vlada njima kao slijepa snaga; da je vrše sa nje povijesne mogućnosti »upravljanog svi
najmanjim utroškom snage i pod uslovima jeta«, u kojeg »carstvo nužnosti« baš kao
koji su . . . najprimjereniji njihovoj čovječnoj čista instrumentalnost — ne više kao otuđena
prirodi.« (Kapital III, 828). Carstvo nužnosti supstancija društvenih odnosa — postaje sa-
u značenju otuđene supstancije (»slijepih mosvrhom u pervertiranom ozbiljenju car
snaga«) ukinuto je, no ostaje vanjska svrho stva slobode (»samosvrhovitog razvitka pro
vitost. Na ovome nivou sloboda zaista znači dukcijskih snaga») i totalizuje se, obuhvaća
spoznatu nužnost: spoznaju najprimjerenijeg jući carstvo slobode, određujući ono područje
instrumentalnog odnosa, 'najboljih sredstava'. spram kojeg bi trebalo da se odnosi kao puki
Što su više naši vlastiti postupci za nas nužno instrument.
određeni, to smo više slobodni (Engels) — to
je poznata »osveta prirode« kao cijena vlasti Tako dolazimo do prividno paradoksal
nad njome. I Marxov pojam rada u njegovoj nog rezultata da Marx »carstvo slobode« puš
općenitosti određen je — pozivanjem na He- ta čak suviše neodređeno, da ga čak suviše
gela — upravo na nivou vanjske svrhovitosti postavlja kao ono »drugo« čija bi svaka po
»lukavstva uma«. Ovome suprotstavljeno car vijesna konkretizacija u sadašnjem momentu
stvo slobode također je određeno nadovezi- ostala obilježena postojećim. Daleko od toga
327
326
da bismo ograničenjem tek na racionalnu or Ovo će istinski »slobodno vrijeme« —
ganizaciju nužnosti kao »baze« slobode os Marxovim riječima iz Kapitala I — »svog
tavili slobodi otvoreno mjesto, s one strane vlasnika promjeniti u drukčijeg subjekta, i
svijeta rada, izostanak pozitivne određenosti on će ulaziti u proces neposredne produkcije
»carstva slobode« pronosi 'naivna' pretpos kao novi subjekt«; ovdje leži bit stvari, time
tavka kako možemo — dakako tek u najos- je nagovješteno prevladavanje dvojstva car
novnijim potezima — opredijeliti racionalno stva nužnosti i carstva slobode: samo car
uređenje njegove »baze«, carstva nužnosti, stvo nužnosti — »područje materijalne pro
a da time nismo već kvalitativno odredili dukcije u navlastitome značenju« — dobija
samu slobodu, čija bi »baza« trebalo da bude tako reći 'unatrag' drukčije značenje, biva
racionalno organizovana nužnost, dakle, pret zahvaćeno carstvo slobode, kod čega valja
postavka istinski čiste instrumentalnosti »car naravno tog 'drukčijeg' novog subjekta' od
stva nužnosti«. rediti upravo kao subjekta-u-procesu, sub
jekta označiteljske prakse, u razlici spram
Marxov dualitet carstva slobode i carstva subjekta produkcijske prakse, »ograničene
nužnosti treba, stoga, preformulisati kao sam ekonomije«. Nije, dakle, stvar u tome da
odnos zabačaja i njegova potiskivanja poljem bismo — banalno kazano — 'prestali produ
znaka, u krajnjoj tački: odnos označiteljske i cirati', već u tome da u sam produkcijski
produkcijske prakse. Tek se na taj način proces »ulazimo kao novi subjekti«, da nije
Marxova slutnja samosvrhovite slobodne dje više »ograničena ekonomija« ta koja vlada
latnosti kao umjetničke djelotnosti oslobađa Cjelinom i dopušta označiteljsku praksu,
još metafizičke/prosvjetiteljske određenosti polje užitka/utroška, »generalne ekonomije«,
nivoom proizvodnje/potreba, tek na taj na tek u ograničenom/patvorenom obliku kao
čin ona tako reći dolazi do svoje istine. svoju »imaginarnu dopunu« (Marx), već da
Dvostruko ukidanje carstva nužnosti valja i samo polje produkcije zahvati ekonomija
odavde reinterpretirati kao ukidanje otuđe užitka/utroška, da je »generalna ekonomija«
nog rada i ukidanje samog rada. Ovdje nama ta koja 'daje boju cjelini'.
može pomoći i sam Marx:
Tek bi to bio pravi prijelom sa »predpo-
» . . . Carstvo slobode počinje tek kad pre viješću« koja se definira vladavinom produk
staje rad kojeg nalažu spoljašnje svrhe i nuž cijske prakse, u kojoj je označiteljska praksa
nosti; ono dakle leži, s obzirom na svoju pri dopuštena jedino u patvorenom obliku, kao
rodu, s one strane područja materijalne pro »imaginarna dopuna« produkcijskoj praksi,
dukcije u navlastitome značenju«. (Kapital u — svaki put povijesno konkretizovanom
III, 828) — obliku 'graničnih' pojava koji ruše vlada-
328 329
vinu »ograničene ekonomije«: religija/»sa- subjekata (metafizički kazano: proderao bi se
kralno«, umjetnička praksa, erotička praksa imaginarni krpež 'smisla života'), mašina so
itd. — rascjep koji se vuče od 'mitske' su cijalne /re/produkcije uopšte ne bi protekla.
protnosti »sveto«/»profano« do novovjekovne Opet se, dakle, radi o razmjeru nadodre-
dvostrukosti »logike uma« (Descartes) i »lo đenosti: odlučna borba/kontradikcija označi
gike srca« (Pascal): »logika uma«, gdje vlada teljske i produkcijske prakse patvoreno je
»ograničena ekonomija« transcendentalnog re-preznetirana na vladajućoj sceni Socijal
subjekta koji svojim 'računom' totalizira cje noga/Produkcije. Ono čijim se potiskivanjem
linu zbilje kao raspoložive predmetnosti, i tek uspostavlja društveno-produkcijska prak
»logike srca« kao bezdana nesvodljivo rasre- sa, na 'površini' scene ove prakse nastupa
dištenog, 'iracionalnog' iako 'proračunatog' kao puki »imaginarni« dodatak/višak, do
Zahtjeva Drugoga (npr. božje riječi). puna, zasjenjena ostaje činjenica da je rupa/
Ove su 'granične' pojave provale/povrat /praznina koju zapunjuje ova dopuna kon
ka označiteljske prakse zaista puki dodatak/ stitutivna za sam nastup Socijalnoga. (Odavde
/višak uz totalitet Socijalnoga, no upravo bismo, naravno, trebali radikalno reinterpre-
kao takve nužne: polje socijalno-produkcij- tirati Marxove stavove o religiji itd. kao
ske prakse, »ograničene ekonomije«, koje je »imaginarnoj dopuni« ovostrane bjede; radi
u samome sebi rasredišteno, što će reći: koje se, naravno, opet o tome što taj nedostatak,
se uspostavlja potiskivanjem specifičnog ni praznina u polju Socijalnoga koju zapunjuju
voa označiteljske prakse, naime upravo zato »imaginarne dopune«, nije »imaginarni«, tj.
nikad ne može obuhvatiti 'cjelinu', nastupiti nije nedostatak kojeg bi ukinuo obrat unutar
kao 'skup skupova', 'klasa klasa', ono ostaje samog polja Socijalnoga /nastup neotuđene
na nivou 'konačnoga', tj. njegov je totalitet produkcije/, već »simbolni«, što će reći: nje
elipsoidni totalitet, totalitet sa rupom, nikad gova je praznina konstitutivna za samo So
ispunjeni krug — zato, pak, njemu treba oz- cijalno, on upravo kao prazno mjesto — is
načiteljska praksa kao njegova »imaginarna punjeno imaginarnim dopunama — zatvara
dopuna«, 'zaptivač' koji zapunjuje rupu, koji krog Socijalnoga, 'drži skupa' njegovu 'cje
na taj način doslovno 'drži skupa cjelinu', bez linu'.)
kojeg bi Socijalno raspalo. Ove »imaginarne
Zabačaj, »tekstualna praksa«, tada nije
dopune« u dopuštenom, ovladanom/patvore
ništa drugo do povijesna konkretizacija is
nom obliku unutar polja Socijalnoga re-pre-
kustva mogućnosti »carstva slobode« — da
zentiraju (drže mjesto) ono satnim nastupom
leko od toga da se radi o apstraktno-nepovi-
tog polja potisnuto; bez ovih mjesto-drža-
jesnome 'principu'. No, ako je u »predpovi-
telja, srušila bi se cjelokupna ekonomija želje
jesti« uloga umjetnosti upravo u tome da se u
330 331
područje ograde znaka, Imenom-Oca osigu ih pronosi«, nužno istakne u pozitivitet »uni
rane socijalnosti subjekta, unosi/vraća potis tarne i tehnokratske vizije« (SP II, 37), onda
nuti zabačaj; kakva jeste njezina usmjerenost u temelju otpada 'dvostepenost' »razotuđe-
prema prijelomu unutar samog područja so nja«, onda treba da bude »carstvo slobode«
cijalnoga?. (zabačaj, utrošak) na djelu već u samome
»carstvu nužnosti« (političko-socijalnoj revo
»Tekstualna praksa« prerasta nivo soci
luciji), da da samoj 'mundanoj', profanoj' dje
jalne revolucije, uopšte čitav sklop socijal
latnosti značaj »užitka-u-procesu«, užitka/
nosti, društvenih subjekata proizvodnje i po
/utroška revolucionarne djelatnosti koji vaz
treba, kod kojeg ostaje Mara. Ali, zar to ne
da nadmašuje i utemeljuje njezinu instru-
znači da zapadamo u arheološku prevaru gra
mentalnost/svrhovitost, da je tako reći is-
đanskih 'avangardističkih' umjetnika koji
trgne eshatologijskome značaju uspostav
zbilju socijalne revolucije nadomještaju 'po
ljanja novog pozitiviteta. I to što vladajuća
etskim revolucijama', ostavljajući zbilju
ideologija po svaku cijenu zabranjuje, čija
onakvom kakva jeste? Daleko od toga: sama
je provala u velikim društvenim prelomima,
dimenzija društvenosti nastaje potiskivanjem
u kojima zaista 'mase progovaraju', to je
zabačaja, zato se kod odnosa označiteljske
upravo sklop »teksta«/zabačaja sa političkom
prakse i društvene revolucije ne radi ni o
dimenzijom, provala 'revolucionarne energije'
'indiferenciji' prve spram druge ni o pukome
koju što prije pokušava 'kanalizirati' instan
'paralelizmu' (gdje bi prerastanju dimenzije
cija re-prezentacije — ono što Kristeva na
znaka u tekst na društvenom nivou 'odgova
ziva 'uvođenje beskonačnosti procesa označa
rala' socijalistička revolucija). One su 'indi
vanja u konačnost socijalne prakse', proboj
ferentne' jedna spram druge, ili čak suprot
rascjepa između profane/instrumentalne/so
stavljene, ako revolucija ostaje tek društvena
cijalne sfere i onoga što preostaje, viška koji
(U značenju afirmacije društvenih subjekata
u ideologiji nastupa kao 'sveto' itd. Taj je
produkcije i potreba — dakle, društvenosti
rascjep između 'konačnog i beskonačnog' —
koja još potiskuje bezimenu želju masa, nje
kako smo to već nagovjestili — uvijek biljeg
zinu nesnosnu 'socijalnost' koja se ne može
'profane' pozicije gospodstva.
zamisliti unutar metafizičke/prosvjetiteljske
socijalnosti »unarnih« subjekata samoovla- Ovdje govor o »zabačaju« i »tekstualnoj
davanja, jer ona rasprskava samu pretpos praksi«, prestaje biti stvar 'avandarde' i pos
tavku ove socijalnosti, njezinog subjekta). taje sudbonosno pitanje mogućnosti povijes
Ako se, pak, revolucija kroz previđanje ne alternative ispunjenju 'prosvjetiteljstva'
'transsocijalne' dimenzije zabačaja, »zaslijep- koje se preokreće u fašizaciju.
ljenje socijalističkih revolucija za proces koji
332 333
LITERATURA
I. Primarna:
Althusser, Louis: Pour Marx, Maspero, Pariš,
1965; Du »Capital« a la philosophie de Marx
i L'objet du Capital, u Lire le Capital I—II,
Maspero, Pariš, 1968 (LC); Lenine et la phi
losophie, Maspero, Pariš, 1969.
anon.: Autor de la passe, u Scilicet, 4, Seuil, Pa
riš, 1973 (AP).
anon.: Le clivage du sujet et son identification,
u Scilicet, 2/3, Seuil, Pariš, 1970. (CS).
anon.: L'infini et la castration, u Scilicet, 4 (IC).
anon.: Pour une logique du fantasme, u Scilicet,
2/3 (LF).
Barthes, Roland: Književnost, mitologija, semio-
logija, Nolit, Beograd, 1971( KSM); Od umet-
ničkega dela do teksta, u Problemi, 110, Ljub
ljana, 1972 (UDT).
Bataille, Georges: La part maudite, Minuit, Pariš,
1967.
Damisch, Hubert: Le gardien de Finterpretation,
u Tel Quel, 45 (GI).
Deleuze, Gilles: A quoi reconnait-on le structu-
ralisme?, u Histoire de la philosophie, Le
XX-e siecle, Librairie Hachette, Pariš, 1973.
Derrida, Jacques: L'ecriture et la difference
Seuil, Pariš, 1967; De la grammatologie, Mi
nuit Pariš, 1967 (G); Positions, intervju u La
Promesse, 30/31.
Doyle, Sir Arthur Conan: Srebrni plamen, u Spo-
mini Sherlocka Holmesa, Prešernova družba,
Ljubljana.
Freud, Sigmund: Traumdeutung, G. W. I I / m ,
cit. prema srp. prev. Tumačenje snova L
Odabrana djela, Matica srpska, Beograd, 1970;
Totem und Tabu, G. W. IX; Jenseits des Lust-
prinzips, G. W. XIII; Die Verneinung i Die
Zukunft einer Illusion, G. W. XIV.
335
Foucault, Michel: L'archeologie du savoir, Galli- II. Sekundarna:
mard, Pariš, 1968; L'order du discours, Galli- Adorno, Th. W.: Teškoće u skladanju i u shva
mard, Pariš, 1971. ćanju nove glazbe, u Nova filozofija umjet
Kristeva, Julia: Semiotike, Seuil, Pariš, 1969; nosti, antologija tekstova, Nakladni zavod Ma
Matiere, sens, dialectique, u Tel Quel, 44, tice hrvatske, Zagreb, 1972; Negative Dialek-
(MSD); Le sujet en proces, u Tel Quel, 52 i 53 tik, Suhrkamp, Frankfurt, 1966 (ND); Tri stu
(SP); La revolution du langage poietique, u dije o Hegelu, Veselin Masleša, Sarajevo, 1972.
Tel Quel, 56 (RLP). Adorno, Th. W., i Horkheimer, M.: Dialektik der
Lacan, Jacques: Ecrits Seuil, Pariš, 1966 (E); Aufkldrung, Fischer, Frankfurt, 1969 (DA).
Reponses a des etudiants en philosophie, u Aristotel: Organon, Kultura, Beograd, 1965.
Cahiers pour l'analyse, 3 (Rep); diskusija u Bockelmann, Franz: Ueber Marx und Adorno,
La Psychanalyse I, Pariš, 1956 (P). Makol Verlag, Frankfurt 1972.
Lang, Hermann: Die Sprache und das Uribe- Cačinović-Puhovski, Nadežda: Dijalektika pros
ivusste, Suhrkamp, Frankfurt, 1973 (L). vjetiteljstva ili prosvjetiteljstvo dijalektike, u
Leclaire, Serge: Les elements en jeu dans une Praxis, 1/2 1973, (DP).
psychanalyse, u Cahiers pour l'analyse, 5 Eco, Umberto: Kultura /informacija /'komunika
(EP); Demasquer le reel, Seuil, Pariš, 1972 cija, Nolit, Beograd, 1973.
(DR). Engels, Friedrich: Rani radovi, Naprijed, Zagreb,
Levi-Strauss, Claude: La pensee sauvage, Pariš, 1966; Anti-Duhring, Naprijed, Zagreb, 1945;
1962. Razvitak socijalizma od utopije do znanosti,
Mannoni, Maud: Le psychiatre, son »fou« et la Naprijed, Zagreb 1945; Porijeklo porodice, pri
psychanalyse, Seuil, Pariš, 1970 (PFP). vatnog vlasništva i države, Naprijed, Zagreb
Miller, Jacques-Alain: Action de la structure, u 1973; Pisma o istorijskom materijalizmu, Na
Cahiers pour V analyse, 9 (Act). prijed, Zagreb, 1948.
Moćnik, Rastko: Mesčevo zlato, u Problemi, 106— Gadamer, H. G.: Wahrheit und Methode, J. C. B.
107, Ljubljana, 1971. Mohr, Tiibingen, 1960; tekstovi u Hermene-
Petković, Novica: predgovor za J. Lotman, Pre utik und Ideologiekritik, Suhrkamp, Frank
davanja iz strukturalne poetike, Sarajevo, furt, 1971 (HI).
1970. Granet, Marcel: La pensie chinoise, Albin Michel,
Safouan, Moustafa: De la structure en psycha- Pariš, 1968.
nalvse, u Qu'est-ce que le structuralisme?, Habermas, Jiirgen: Erkenntnis und Interesse,
Seuil, Pariš, 1968 (Saf). Suhrkamp, Frankfurt, 1968 (EI); tekstovi u
Sollers, Phillipe: diskusije u Bataille, 10/18, Hermeneutik und Ideologiekritik (HI); Phi-
Union generale d'editions, Pariš, 1973; Criti- losophisch - politische Profile, Suhrkamp,
ques, u Tel Quel, 57. Frankfurt, 1971; Legitiraationsprobleme im
Wahl, Francois: La pkilosophie entre l'avant et Spdtkapitalismus, Suhrkamp, Frankfurt, 1973.
l'apres du structuralisme, u Qu'est-ce que le Hegel, G. W. F.: Fenomenologija duha, Kultura,
structuralisme? (PeS); Nu, ou les impasses Zagreb, 1955; Filozofija povijesti, Naprijed,
d'une sortie radicale, u Bataille, 10/18. Zagreb, 1966.
Heidegger, Martin: Holzviege, Klostermann,
Weber, Samuel M.: predgovor za D. P. Schreber, Frankfurt, 1950; Unterwegs zur Sprache, Nes-
Denkwiirdigkeiten eines Nervenkranken, Ull- ke, Pfullingen, 1959; Zeit und Sein, u Zur
stein, Frankfurt-Berlin-Munchen, 1973. Sache des Denkens, Niemeyer, Tiibingen, 1970.
336 337
Horkheimer, Max: Kritische Theorie, Banđ 2,
Fischer, Frankfurt, 1968 (KT); Die Sehnsucht
nach dem ganz Anderen, Furchte-Verlag,
Hamburg, 1970.
Kant, Imanuel: Metafizika ćudoređa, Veselin
Masleša, Sarajevo, 1967.
Korsch, Karl: Marksizam i filozofija, Komunist,
Zagreb, 1970; Materialistično pojmovanje zgo-
dovine, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1972.
Lepenies/No^te: Experimentelle Anthropologie
und emanzipatorische Praxis, u Kritik der
Anthropologie, Hanser, Mtinchen, 1971.
Lorenzer, Alfred: Sprachzerstorung und Rekon-
struktion, Suhrkamp, Frankfurt, 1970; Sym-
bol, Interaktion und Praxis, u Psychoanalyse
als Sozialioissenschaft, Suhrkamp, Frankfurt,
1971.
Lukacs, Georg: Povijest i klasna svijest, Napri
jed, Zagreb, 1968.
Marcuse, Herbert: Um i revolucija, Veselin Mas
leša, Sarajevo, 1966; Eros i civilizacija, Napri
jed, Zagreb, 1965 (EC); Čovjek jedne dimen
zije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1968 (JC);
Konterrevolution und Revolte, Suhrkamp,
Frankfurt, 1973; Svoboda in Freudova teorija
instinktov, slovenački prev. u Tribuna, god.
XXIII, broj 11—12.
Marx, Karl: Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1966
(RR); Osamnaesti brumaire Louisa Bonapar-
tea, Naprijed, Zagreb, 1973; Grundrisse der
Kritik der politischen Oekonomie, Europaische
Verlagsanstalt, 1953; Kapital I, i III, Dietz,
Berlin, 1966.
Pihler, Borut: Horkheimer-Adorno, u Anthropos,
III—IV, Ljubljana, 1971 (HA).
Platon: Kratil, Sofist, u Samtliche Werke, Banđ
II i III, izd. Rowohlts Klassiker.
Schmidt, Alfred: Der strukturalistische Angriff
auf die Geschichte, u Beitrage zur marxisti-
schen Erkenntnistheorie, Suhrkamp, Frank
furt, 1970.
Wellmer, Alfred: Kritische Gesellschaftstheorie
und Positivismus, Suhrkamp, Frankfurt, 1969.
338