POZORITE I KUGA

Po emu je pozorite slino kugi? Sigurno ne zbog toga to je zarazno ve stoga to je, kao i kuga,
otkrovenje, isticanje, razotkrivanje korena prikrivene surovosti (...) (48)Pozorina igra je, kao i kuga,
ludilo koje se prenosi na druge; one stvaraju vezu izmeu postojeeg i nepostojeeg. Pozorite je, kao
i kuga, slika o prvom razdvajanju i prvom pokolju sutina koji se javljaju pri stvaranju sveta. (48).
Stoga su i svi veliki Mitovi mrani i ne mogu se zamisliti izvan takve atmosfere. Jo jedna od slinosti
izmeu ove dvije pojave, sa ljudskog stanovita, je u njihovom dejstvu: one navode ljude da se vide
onakvima kakvi jesu, skidaju masku, otkrivaju la, licemjerstvo (49).
Istinski pozorini komad remeti mir ula, oslobaa prigueno nesvesno, goni na neku vrstu mogue
pobune (44)
REIJA I TEMAFIZIKA
Istono pozorite je sauvalo netaknutom ideju pozorita, dok se na Zapadu ta ideja prostituisala.
Scena je fiziki i konkretan prostor koji treba da govori sopstvenim jezikom, a taj jezik bit e
namijenjen ulima, nezavisan od rijei, fiziki jezik jer se obraa tijelu, a ne duhu. Jezik pozorita bit
e sauvan u svemu to se nalazi na sceni i kao takav moe imati i svoje intelektualne posljedice. On
ga naziva i poezijom prostora jer je konkretan i aktivno pristupan na sceni.
Tvrdim da je reija mnogo pre pozorite nego to je to napisan i izgovoren komad. (57)
A za mene, jasne ideje su, u pozoritu kao i svugde, mrstve i preivele ideje. (57)
Savremeno pozorite je izgubilo smisao i za tragino i za komino jer je raskinulo sa Opasnou i
izgubilo smisao za istinski humor i za anarhiku i ruilaku mo koju smijeh nosi u sebi; jer je
raskinulo s duhom anarhije koja je u osnovi svake pozije. Ta anarhija dovodi u pitanje sve odnose
izmeu predmeta, oblika i njihovih znaenja. Prava poezija je metafizika. Istono pozorite je
metafiziko pozorite, nasuprot Zapadnom kao pozoritem psihologije.
O BALIJSKOM POZORITU
Balijci ovaplouju ideju istog pozorita; oni pobjedonosno dokazuju apsolutnu prevlast reisera koji
iskljuuje rije; teme su neodreene, apstraktne. Sve je odreeno i bezlino. Na sceni su mehanika
bia koje ne glume nego izvode obred. Ubalijskom pozoritu kao da je re i jednom prejezikom
stanju koje nastoji da iznae svoj jezik: muziku, kretanje, gestove, rei. (78)
Hijeroglifi, ti oduhovljeni znaci, imaju odreeni smisao koji nas intuitivno i intezivno pogaa.

ISTONO I ZAPADNO POZORITE

Otkrie Balijskog pozorita pruilo nam je fiziku a ne verbalnu ideju pozorita, ideju po kojoj je
pozorite sadrano u granicama sveg onog to moe da se odvija na sceni, nezavisno od pisanog teksta
(...) (85) Ideja o nadmoi Rijei ukorijenjena je u nae pozorite; ono je odraz teksta, dok se svi ostali
elementi smatraju niim i onu su preputeni reiseru.
Pozorite treba da objektivno izrazi onaj dio istine koji je sakriven iza formi, neizrecivi dio. Svako
pravo osjeanje je zapravo neizrecivo jer izrei znai iznevjeriti, a prevesti znai prikriti. Pravi izraz
skriva ono to oznaava, ba kao to nas ni prava lepota nikad neposredno ne pogaa. Sunce na
zalasku lepo je zbog svega onog to njegovim odlaskom gubimo. (88)
Govor ne treba iskljuiti iz pozorita nego treba promijeniti njegovu namjenu tj. koristiti se njime u
konkretnom i prostornom smislu.
DA SE PREKINE SA REMEK-DELIMA
Remek-djela prolosti dobra su za prolost; ona nisu dobra za nas. Ono to je reeno ne treba
ponavljati; jednom izgovorena rije je mrtva jer djeluje samo u trenutku.
Psihologija, koja nastoji da nepoznato svede na poznato, svakodnevno, obino uzrok je gubitka
energije. Arto nas poziva na otpor. Dosta tih individualnih pesama koje mnogo vie koriste onima
koji ih piu, nego onima koji ih itaju. (95)
96 Ja sam jedan od onih koji veruje da civilizacija treba da se izmeni kako bi se pozorite izmenilo;
ali zato smatram da pozorite, korieno na uzvieniji u mukotrpniji nain, moe da utie na vid i
nastanak stvari (...). Stoga predlaem Pozorite surovosti.
Mi nismo slobodni. I nebo jo uvek moe da nam se srui na glavu. A pozorite je upravo zato
stvoreno da nam to pokae
Arto predlae da se sa gledaocima postupa kao sa opinjenim zmijama, da ih preko organizma dovede
do najtananijih pojmova. Zato se gledalac nalazi u sredini, a spektakl ga okruuje.
Ne verujem da emo uspet da izmenimo savremeno stanje stvari, ne verujem ak ni da je od koristi
da budemo u tome uporni: ali predlaem neto to e nam pomoi da izaemo iz umalosti, umesto da
nastavimo da grcamo u njoj, u dosadi, nepokretnosti i sveoptoj gluposti. (99)

POZORITE I SUROVOST
Pozorite surovosti namjerava da pribjegne masovnom spektaku koji se ne boji da ide do kraja u
propitivanju naeg senzibilizma putem ritmova, zvukova, govora, rezonanci. Svaki spektakl sadrae
u sebi fiziki i objektivan elemenat na koji e svako biti osjetljiv. (108)
Arto eli da od pozorita stvori stvarnost u koju se moe vjerovati. Ako se slike misli i slike sna mogu
izjednaiti onda e i publika vjerovati snovima u pozoritu ukoliko ih zaista bude smatrala snovima a
ne kopijom stvarnosti.
P. S. (I MANIFEST)
Upravo na reiji, kao polaznoj taki pozorinog stvaranja, zasnovat e se pozorini jezik. I tu e, u
rukovanju sa tim jezikom, nestati stari sukob izmeu pisca i reisera, jer e ih zameniti jedinstveni
Stvaralac na kome e leati dvostruka odgovornost, odgovornost za pozorini prizor i za dramsku
radnju. (109)
Nije rije o tome da se ukine artikulisana re, ve da se reima da otprilike onaj znaaj koji one imaju
u snovima. (109)
Scenu i salu zamijenit e jedistvenog prostor, bez ikakvih pregrada, prostor koji e postati pozorite
radnje. Doi e do neposrednog optenja izmeu gledaoca i redstave, izmeu glumca i gledaoca, s
obzirom na to da e se gledalac nalaziti usred radnje i biti obavije i ispresecan njome. (111)
Glumac je u isto vrijeme elemenat od prvorazrednog znaaja i neka vrsta pasivnog i neutralnog
elementa.

DERRIDA
Pozorite surovosti nije predstava ono je ivot sam po onome to je u ivotu nepredstavljivo. Ba
kao i Nie, i Arto eli obraunati s imitacijskim poimanjem umjetnosti tj. sa aristotelovskom
estetikom. Umjetnost nije oponaanje ivota, nego je ivot oponaanje transcedentalnog naela s
kojim nas umjetnost uvijek iznova povezuje. (249)
Artoovo pozorite protjeruje Boga sa scene ali ne na ateistiki nain. Derrida pie kazalina praksa
okrutnosti je ta koja svojim djelvanjem i strukturom nastanjuje, ili tonije proizvodi, neteoloki
prostor. (250) Kakva je onda teoloki prostor? Onaj kojim vlada govor, volja za govorom, namjera
nekog poetnog logosa.
Za nas je reiser tek zanatlija, adaptator svojevrsni prevoditelj.

Tumaenje sna u potpunosti je analogno gonetanju nekog drevnog figurativnog pisma, kao egipatskih
hijeroglifa. Freud, citirao Derrida, 156
Tajanstvenost lei u istodobnom dvostrukom iitavanju dogaaja koji se,
meutim, ne nalazi ni u jednoj od tih dvaju verzija, a prije svega to je taj dogaaj
ono demonsko to ostaje izvan opreke bolest-zdravlje (186).
izofrenija nije jedan od mogunosti ili dimenzija ovjeka nego struktura koja nam otvara ovjekovu
istinu. (187) Artoovi krikovi, artikulisani kroz pojam ivota, pozorita i okrutnosti (odnosno, ludila i
djela) ukazuju na smisao umjetnosti u kojoj postoji govor koji je tijelo.
Artoovi krikovi obeavaju, artikulirajui se u nazivima postojanja, puti, ivota,
kazalita, okrutnosti, to je, prije ludila i djela, smisao umjetnosti koja ne
omoguaba djela, postojanje umjetnika koji vie nije put ili iskustvo to daju
pristup neemu drugom, a ne njima samima, postojanje govora koje je tijelo,
tijela koje je kazalite, kazalite koje je tekst, jer vie nije podreen pismu koje je
od njega starije, kakvom pratekstu ili pragovoru. (Derrida, 2007:188-89). Arto
prosvjeduje protiv same egzeplifikacije. Kritiar i lijenik bi bili nemoni spram
postojanja koje odbija znaiti, spram umjetnosti koja je namjerno bez djela, spram
jezika koji je namjerno bez traga, to jeste bez razlike, spram ivotne kreacije.
Arto je htio zabraniti da govor bude sufliran od tijela tj. otet od mogueg komentatora (tu slja ili
gledatelja) koji bi ga priznao, doveo u red, logiki rastumaio. Jer, svaki govor koji ispadne iz tijela
postaje ukradenim govorom. Arto je htio unititi pjesniko nadahnue i ekonomiju klasine umjetnosti
kroz unitenje metafore, religije, estetike, otvoren prema Opasnosti (190).
Kazalite okrutnosti/nije simbol odsutne praznine,/uasne nemoi da se ovjek u vlastitu
ivotu/ostvari,/ovo je afirmacija/strane,/a uostalom i neumoljive nunosti. (citirano prema: Derrida,
2007: 185). Ali ne nemoi u smislu nemati ta za rei ili kao nedostatak nadahnua, ve naprotiv
ona jeste nadahnue, snaga praznine, vrtlog daha nekog puhaa koji prema sebi uvlai otima mi ono
to doputa da dopre do mene i to sam mislio da mogu rei u svoje ime. (Derida, 2007:190). Ta
navala govora za kojeg ne znamo odakle dolaziti ko ga govori, ta plodnost drugog daha jeste nemo u
smislu korjenite neodgovornosti za govor. Ta svijest je nesvjesnost protiv koje treba uspostaviti drugu
svijest koja e uti svoj govor. Ta neodgovornost jeste izvorni gubitak samog postojanja. Ono to ga je
tjeralo da se izraava mijealo se sa pravim nedostatkom govora u njemu, sa strahom od onog nemati
to za rei u vlastito ime.
Dobro nadahnue je dah ivota koji ne doputa da mu se ita diktira jer prethodi tekstu, ono vraa u
komunikaciju sa samim sobom, vlasnitvo nad sobom. Teko je upravo nai svoje mjesto i povratiti
komunikaciju sa sobom. Sve je u stanovitu skupljanju stvari, u okupljanju svih tih umnih dragulja ba
oko toke koju valja pronai (193).

Derrida mstra da je na govor ukraden i prije nego je izreen jer nismo mi zapravo ti koji govorimo,
govorei subjekt nije samo onaj koji govori. To otimanje ne vrijedi samo ga glas (ili pismo), ve
itave linosti, otetost vlastita postojanja. Ako moj govor nije moj dah, ako moje slovo nije moj
govor, to znai da ve moj dah nije vie bio moje tijelo, da moje tijelo nije vie bilo moj pokret, da
moj pokret nije vie bio moj ivot. U kazalitu valja obnoviti cjelovitost puti (duh i tijelo) rastrgane
svim tim ralikama. (194)
Postoje intelektualni krikovi, oni koji potiu iz finoe modine. (...) Ja sam ovjek koji je izgubio ivot
i koji ga svim sredstvima nastoji vratiti na mjesto. (Arto, citirano prema Derida, 2007:194).
Arto je ovjek koji je izgubio ivot i nastoji ga vratiti. A ko ga je ukrao? Veliki nevidljivi Demijur,
progonitelj, Bog koji nas liava vlastite prirode. (195) Autor-Bog jedini posjeduje prvu rije i posuuje
je svojim robovima reiseru, glumcima. Postoji tu zbrka oko izraza, koja proizilazi iz injenice da
je za nas redatelj, sukladno znaenju koji se openito prepisuje izrazu redatelj, tek zanatlija, adaptator,
svojevrsni prevoditelj koji je vjeno predan prenoenju dramskog djela s jednog jezika na drugi. Ta e
zbrka biti mogua i redatelj e biti prisiljen nestajati pred autorom sve dok se bude smatralo da je jezik
govora vaniji od drugih jezika te da kazalite prihvaa samo njega. (citirano prema Derrida, 2007:
201) FILM KAO MEDIJ NUDI NEKE DRUGE POGODNOSTI
Djelo, kao izmet, pada i rui se im je izvan tijela. Spas je u umjetnosti bez djela, u istom, uspravnom
vlastitom tijelu bez otpadaka. Bivanje uspravnim znai predmo slova nad dahom. Da bi se sauvalo
tijelo i govor, potrebno je djelo zadrati u sebi, stopiti se s njim kako bi sprijeilo da djelo padne
daleko (197-8).
Dekolonizirati pozorite znai osloboditi ga diktature Teksta. Ukoliko pozorite ne eli da bude
podreeno jezikoj strukturi i spontanosti potajna nadahnua, ono se mora urediti prema nunosti
nekog drugog jezika i nekog drugog pisanja. Inspiraciju nailazi izvan Europe, u balijskom pozoritu,
starim meksikim, hinduistikim, iranskim i egipatskim kozmogonijama. Hijeroglifi balansiraju
izmeu jezika i spontanosti, oni se piu tijelom prema sistemima znakova kojim ne vlada institucija
glasa. Oni su za Artoa jedini nain da se obrauna sa sufliranim govorom.
Uvijek dajui prednost kriku nad zapisom, Arto je teio ka strogom ispisivanju krika, univerzalne
gramatike surovosti kroz pisanje nesvjesnog.
Jedina stvar koja se nikad ne doputa komentarisati jeste ivot tijela, iva put iji integritet pozorite
uva od bolesti i smrti, a bolest je nemogunost bivanja-uspravnim. Kuga, koelga i velike boginje,
kae Arto, postoje samo zato to pravo pozorite jo uvijek nije poelo postojati.

Elizabeth pie svojih tijelom, bijelom tintom, znakovima kojima vie ne zapovijeda institucija glasa.
Preklapanje slika i pokreta dovest e, dosluhom predmeta, tiina, krikova i ritmova, do stvaranje
istinski fizikog svijeta na osnovu znakova, a ne vie rijei. (Arto, citirano prema Derida, 2007:208)