Astronomska Opaanja

Hiljadama godina, ovjek je posmatrao nebo i zvijezde na njemu, pitajui se

kakve se tajne kriju gore. Sve do XVII stoljea, ljudi su svemir jedino mogli
posmatrati golim okom. Dok se ovaj tip astronomskog opaanja ini veoma
primitivnim, on je bez obzira na svoja ogranienja dao velike rezultate, ovim
nainom posmatranja svemira smo formirali temelje na kojima se baziraju sve
zakonitosti i sve znanje moderne astronomije.
Kada ve priamo o modernoj astronomiji, trebamo rei da se pod nazivom
"moderna astronomija" podrazumijeva astronomsko istraivanje uz pomo
najnovijih tehnologija, gdje se trenutno koriste razne metode kao to su
teleskopija, fotometrija, spektroskopija, dok se sa druge strane primjenjuju i
razni zakoni u cilj daljeg istraivanja kako pojedinih nebeskih tijela, tako i
raznih nebeskih formacija.
Historijski gledano, imamo par razdoblja astronomskog istraivanja koje
razlikujemo po primjeni razliitih metoda pri astronomskom opaanju. Kao to
je prethodno navedeno, prvobitno se koristila metoda opaanja golim okom.
Ovaj period je trajao od nastanka ovjeka, pa sve do XVII stoljea, kada je
italijanski fiziar i astronom Galileo Galilei izumio prvi teleskop. Teleskopija je
otvorila vrata jednom potpuno novom svijetu: nebeska tijela i zvijezde su se
mogle posmatrati dosta paljivije, teorije su mogle biti dokazivane ili
osporavane bez subjektivnog stava koji se javljao pri gledanju golim okom.

Slika 1 - Justus Sustermansov portret Galileo Galileia, 1636.

Izvor:
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/d4/Justus_Sustermans__Portrait_of_Galileo_Galilei,_1636.jpg
Teleskopi su se dalje upotrebljavali i unaprijeivali, a u XIX stoljeu se javljaju
nove tehnologije koje pomau pri astronomskom opaanju. Rije je o
fotometriji i spektroskopiji.
Nakon ovoga, sredinom XX stoljea je tehnologija dopustila ovjeku da
posmatra dijelove elektromagnetskog spektra koji su okom nevidljivi: ovim se
oznaava poetak elektromagnetske ili svevalne astronomije. Zovemo je
svevalnom jer putem nje skupljamo informacije iz elektromagnetskog zraenja
svih talasnih (valnih) duina, koje nam imaju mnogo toga rei o pojedinim
karakteristikama odreenog nebeskog tijela. U ovom periodu su se razvije i
gama-astronomija i rendgenska astronomija.

Najmoderniji tip astronomije bi bila tzv. estina astronomija, koja se bazira na

prouavanju pojedinih estica koje zvijezde zrae. Ve nam je poznato da
zvijezde emitiraju ogroman broj malih estica - neutrina, te naunici vjeruju da
bi nam ove siune estice mogle rei dosta stvari o hemijskom sastavu zvijezde
koja ih emitira, kao i o grai zvijezde i procesima koji se odvijaju unutar nje.
Ova tzv. neutrinska astronomija predstavlja jedan potpuno novi tip
astronomskog opaanja, te e najvjerovatnije voditi ka nekim potpuno novim
rezultatima.
Kada govorimo o teleskopima, trebamo naglasiti da imamo par razliitih tipova
teleskopa. Razlikujemo refraktor teleskop i reflektor teleskop, s obzirom na to
da li je njihov objektiv lea ili ogledalo. Treba se naglasiti da su vie zastupljeni
reflektori zato to im je proces konstrukcije i koritenja jednostavniji.
Pored svih ovih teleskopa, razlikujemo i par ogromnih teleskopa uz pomo kojih
su se postigla neka od najvanijih otkria. Ovi teleskopi imaju ogromna
ogledala, iji promjeri doseu veliine i preko 500 cm. Hubble svemirski
teleskop je dug 13.25 metara, i uz pomo njega smo doli do otkria koji su
revolucionirali nain na koji mi posmatramo svemir. Po prvi put smo vidjeli
iste slike u boji iz kojih smo nauili dosta stvari o svojstvima svemirskih tijela.

Slika 1.1 - Graa Hubble svemirskog teleskopa

Izvor: http://media-2.web.britannica.com/eb-media/32/1332-004-5D2096C6.jpg

Teleskopska posmatranja se mogu zabiljeiti u obliku fotografije, te se

produenom ekspozicijom mogu uporediti dvije zvijezde, a samim tim i uoiti
promjene na njima. Ovim postupkom se registruje prisustvo raznih svemirskih
tijela u orbiti oko zvijezde, vide se binarni zvjezdani sistemi, i mnogi drugi
svemirski objekti.
Jedna od najznaajnijih informacija koju dobijamo od zvijezde je upravo jaina
njenog sjaja, koju zovemo svjetloa. Pri poreenju sjaja dvije zvijezde moramo
uzeti u obzir njihove udaljenosti od nas, jer blia zvijezda manje svjetloe moe
djelovati svjetlija od dalje zvijezde vee svjeloe - rije je o prividnoj svjetloi.
Da bismo mjerili prividnu svjetlou koristimo fotometre, a sam postupak
nazivamo fotometrijom.
Jo jedan neprocjenjiv izvor informacija potie iz spektra elektromagnetnog
zraenja koje zvijezda emituje. Usljed ovoga se i prije dolo do zakljuka da
zvijezde razliitih boja imaju razliite temperature. Posmatranjem svjetlosti koju
zvijezda zrai kroz prizmu dolazi do njenog razlaganja na monohromatske
komponente.

Slika 1.3 - Disperzija svjetlosti kroz prizmu

Izvor: http://images.tutorvista.com/content/human-eye-colourful-world/whitelight-dispersion.jpeg
Kontinuiran optiki spektar daju uarena vrsta i tena tijela sa temperaturama
preko 500 K, dok plinovi emitiraju diskretan spektar. Iz ovih spektara moemo
saznati hemijski sastav materije koja emitira spektar.
Pored emisionih spektara imamo i apsorpcione spektre, gdje nezagrijan plin
moe apsorbovati one komponente spektra koje bi emitovao na dovoljno
visokim temperaturama. Ovisno o intenzitetima pojedinih naglaenih linija se
moe procijeniti temperatura na kojoj je svjetlost emitovana.

UDALJENOST ZVIJEZDA

Zbog ogromnih udaljenosti izmeu nebeskih tijela, dolazi do potrebe za novom

mjernom jedinicu duine koja e biti primjenjiva u astronomiji.
Jedna od njih je tzv. astronomska jedinica (AJ), koja predstavlja srednje
rastojanje izmeu Sunca i Zemlje tokom jedne godinje revolucije.
Jedna astronomska jedinica je priblino jednaka 150 miliona kilometara, dok se
ona preciznije definie kao:
1 AJ =149597870 1,6 km

Jo jedna mjerna jedinica je svjetlosna godina, i oznaava put koji svjetlost

pree za godinu dana kreui se brzinom

c=299793 km / s

Jedna godina iznosi:

7

t=606024365,24 s t=3,15610 s

Ovim dolazimo do sljedeeg zakljuka:

1 SG=ct
7

1 SG=299793 km / s3,15610 s
1 SG=9,4610

Paralaksa-sekunda (parsek, pc) je trei nain mjerenja udaljenosti u svemiru, te

se zasniva na trigonometrijskoj paralaksi. Paralaks zvijezde je ugao za koji bi se
promijenio smjer u kojem vidimo zvijezdu ako bismo je gledali sa Sunca, a ne
sa Zemlje.
Paralaktini uglovi zvijezda su manji od jedne sekunde, a jedan parsek (1 pc) je
udaljenost neke zvijezde od Zemlje koja ima paralaksu 1'' i otprilike je jednak
oko 3,26 svjetlosnih godina.

Slika 1.4 - Prikaz paralaksa jedne zvijezde

Izvor:
http://www.atnf.csiro.au/outreach//education/senior/astrophysics/images/paralla
xstar1.gif
Paralaktini uglovi zvijezda su manji od jedne sekunde, a jedan parsek (1 pc) je
udaljenost neke zvijezde od Zemlje koja ima paralaksu 1'' i otprilike je jednak
oko 3,26 svjetlosnih godina.

Slika 1.5 - Paralaks zvijezde

Slika 1.6 - Paralaks zvijezde

Poto je ugao od 1'' veoma mal, umjesto trougla ABC moemo uzeti
odgovarajui kruni luk nad stranicama B i C. Tada dobijamo sljedee:
p' ' :3606060 ' '=a :2 r
r=

206265
a
p''

Uzimamo u obzir da je razdaljina izmeu Sunca i Zemlje:

a=1 AJ =149600000 km

r=

30,8
1015 m
p' '

Za jedan parsek:
p' ' =1 ' '
r=

30,8
1015 m
1
15

1 pc=30,810 m

Iz ega dobijamo:

r=

1
( pc)
p''

BOJA, SPEKTAR, TEMPERATURA

Odreeni broj zvijezda moemo posmatrati na nebu golim okom, usljed ega ih
moemo razlikovati po boji. Ljudi su davno doli do zakljuka da je boja
zvijezde u direktnoj vezi sa njenom temperaturom. Poto praktino ovo moemo
provjeriti na raznim zemaljskim objektima, uzimajui u obzir da su zvijezde i
Zemlja sainjeni od iste materije, moemo rei da e ove veze izmeu
temperature i boje vaiti i za zvijezde.
Poto je boja uvjetovana talasnom duinom fotona koji ine odreenu svjetlost,
u vidljivom spektru imamo razliite boje ovisno o energiji koju fotoni posjeduju.
Crvena svjetlost je karakterizirana najveom talasnom duinom vidljivog
spektra, dok plava i ljubiasta imaju najmanju talasnu duinu. U drugim
rijeima: crvena svjetlost ima najmanju, a ljubiasta najveu energiju.
Kao to je prethodno navedeno, uarena vrsta i tekua tijela imaju
kontinuirane, a plinovi diskretne spektre boja. To znai da se kod vrstih i
tekuih tijela boje slijevaju jedna u drugu, dok se pojedinane linije kod plinova
daju jasno razaznati.
U spektrima zvijezda se nalaze odreene tamne linije koje su tu usljed
apsorpcionih spektara hladnih supstanci kroz koje svjetlost prolazi, gdje hladna
supstanca apsorbuje one fotone koje bi emitovala da je uarena. Poto svaki
hemijski element ima svoj karakteristian linijski spektar, moemo ispitivati
hemijske sastave dalekih svemirskih tijela.
Dolazimo do zakljuka da su boje i spektralni sastav zvijezde veoma znaajne
informacije za odreivanje temperaturnog stanja i hemijske grae izvora koji ih
emitira, ili supstanci kroz koje svjetlost prolazi.
Astronomi su davno klasificirali svemirska tijela po boji, te je amerika
naunica Annie Jump Cannon obradila spektre 359082 zvijezde, i ustanovila
razliite klase po kojima ih je sortirala. Ove klase je pamtila po prvom slovu
svake rijei u reenici:
"Oh Be A Fine Girl, Kiss Me!"

Usljed razliitih nijansi boja su uvedene podklase (A0, A1, A2... A9), pri emu
se treba naglasiti da se ove nijanse nuno ne nalaze prije dugih klasa (A8 nije
ispred B0, ve je oko F0)

Slika 1.7 - Harvardska klasifikacija zvijezda

Unutar B i A klasa dominiraju giganti - ogromne zvijezde, dok se u F, G, K, M
klasama nalaze i giganti i patuljci. Svijetlost zvijezde ovisi i o prisutnosti
razliitih elemenata: na 20000 K se istiu linije helija, na 10000 K linije vodika,
na 6000 K linije kalcija...