Arsen Dedi

U rodnom ibeniku zavrio je gimnaziju i srednju muziku kolu, koju dolaskom u

Zagreb jo jedanput apsolvira. Neko vrijeme studira na Pravnom fakultetu u
Zagrebu, kojeg naputa, da bi se 1959. prebacio na Muziku akademiju, na kojoj
diplomira u februaru 1964. Objavljuje povremeno stihove. Prvi put je nagraen u
splitskom Vidiku. Objavljuje u Poletu, Prisutnostimama, Knjievnim novinama,
Knjievniku. Osnovno odreenje mu je muzika, ali spajajui te dvije sklonosti:
muziku u poetsku prirodno je stigao do vlastitog kantautorskog govora, koji ga je
najvie
i
obiljeio.
Zbog stanovitih nedaa pri objavljivanju ranijih pjesama gotovo sasvim prestaje
pisati. Na nagovor poznavalaca i prijatelja poinje jo jednom 1969. godine da bi
ve 1971. godine objavio prvu knjigu Brod u boci u izdanju Croatia Concerta.
Sastavlja je Zvonimir Golob, koji osniva biblioteku za poeziju takve vrste
GRIOT. Knjigu kasnije prihvaa Znanje, objavljuje osam izdanja i prodaje Brod u
boci u oko 60.000 primjeraka. Slijede Narodne pjesme, Pjesnikov brati (vlastita
naklada), Zamiljeno pristanite (s Matijom Skurjenijem), Pjesnik ope prakse,
Poesia e conto (Napulj), agalj, 101 pjesma (Sarajevo), Kia Rain (dvojezino;
hrvatsko-engleski), Hladni rat. Objavio je dvije grafiko-poetske mape: Treboti i
Vejzovi. Pisao je esto i za djecu. Takoer je i snimao, a ne rijetko je bio i
nagraivan. Pisao je za dalmatinske klape, s kojima je takoer imao velikoga
uspjeha. Pisao je stihove i muziku i za velik broj ekonomskih, komercijalnih
poruka. Svoj najopseniji dio rada ostavio je u pozoritu i na televiziji. Napisao je
partiture za vie od stotinu kazalinih predstava (Shakespeare, Bulgakov, Ostrovski,
enoa, Marinkovi, Brean, Mujii-Senker-krabe, Turgenjev, Nehajev, Goldoni,
. von Horvath). Radio je esto u pozoritima lutaka. Ukomponirao je i
interpretirao velik broj naih pjesnika (I. G. Kovai, Ujevi, Ivanievi, Katelan,

Paljetak, Krlea, Krklec, oljan, Sobol, Golob). Prvi je otpoeo s ciklusom

Pjevam pjesnike, koje i danas povremeno obnavlja. Napisao je muziku za vie
igranih, kratkih animiranih i propagandnih filmova (Glembajevi, iva istina,
Donator, Vlak u snijegu ).

NE DAJ SE, INES

Ne daj se, Ines.
Ne daj se godinama, moja Ines,
drugaijim pokretima i navikama,
jer jo ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.
Imala si vie ukusa od mene.
Tvoja soba - divota - gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedeceg jutra oko devet do stanice.
I rui se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.
U veernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.
Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines.
Dugo je pripremano nae poznanstvo
i onda, sluajno, uz vruu rakiju,
i sa svega nekoliko reenica lose prikrivena zelja.
Tvoj nain gospodje i obrazi seljanke.
Prostakuo i plemkinjo moja!
Pa tvoje grudi, krevet,
i moja soba objeena u zraku kao narana,
kao naranasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;

Proleterskih brigada 39, kod Grkovic.

Pokisla ulica od prozora dalje i um predveernjih
tramvaja.
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromatva,
upotreba zajednike kupaonice
i - molim vas ako me tko trai ...
Ne daj se, Ines - evo me,
ustajem tek da okrenem plou.
Da li je to nepristojno u ovakvom asu,
Mozart, Requiem, Agnus Dei.
Meni je ipak najdrai poetak.
Raspolaem s jo milion njeznih i bezobraznih
podataka nae mladosti,
koja nas pred vlastitim ocima vara i krade i naputa.
Ne daj se, Ines,
poderi pozivnicu, otkazi veeru,
prevari muza odlazei da se poelja
u nekom boljem hotelu
dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da ce biti jo mladosti,
ali ne vie ovakve;
u prosjeku 1938a.
Ja neu imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teko pasti,
a bit ce ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno.
A ponovno poinje kia
kao to ve kisi u listopadu na otocima.
More od olova i nebo od borova.
Udaljeni glasovi koji se mijeaju:
glas majke, prijatelja, keri, ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu pokupljeno rublje pred kiu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.
Jo malo etnje uz more i gotovo;
Ne daj se, Ines.

***
Nijedno vrijeme nije moje
Drugi su jo daleko
ime e mi biti slavno
stigao sam prije sviju
al je bilo prerano
Drugi su preda mnom
putam ih jer mi je jasno
stigao sam poslije sviju
al je bilo prekasno
Nijedno vrijeme nije moje
ja visim kao drveni lutak
kazaljke nee da se spoje
pogrijeim uvijek za trenutak
Napokon svi uz mene
sve mrtvo i sve ivo
stigli smo u pravom asu
al je vrijeme bilo krivo
***
Nitko vie ne sanja
Nitko vie ne sanja
prolo je doba sretno
tko da se jebe s time
svi hoe konkretno.
Nitko vie ne sanja
snovi su za slabe
svi su uasno budni
u igri su barabe.

Nitko vie ne sanja

isti su noi i dani
oko nas vjeito lebde
neispavani neispavani.
Nitko vie ne sanja
malo tko vie spava
moje posljednje snove
takoer prekriva java.
***
Balada o prolaznosti
Kad lutali smo svijetom
kao raspreno sjeme,
govorili smo sebi to je za neko vrijeme.
I ne znaju da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: Kopno!
dok gledali smo vodu.
Kad ljubili smo kratko
u tuzi kine noi
govorili smo za se
da ljubav tek e doi.
Postavljali smo stvari,
ali opet ne za dugo.
Za sva smo mjesta rekli odredit emo drugo.
Kad raala se srea
i ekala je slava,
pomiljali smo opet to nije ona prava.
Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se

da vraaju se skoro.
Gdje najvie smo dali
dobivali smo manje,
ali mislili smo to je
tek privremeno stanje.
Kad gubili smo ivot,
govorili smo: Neka
i vjerovali vrsto
da pravi tek nas eka.
Putovali smo dalje
kad davno ve smo stigli.
Tek poeli smo neto,
a drugo ve smo bili.
I ostali smo tako
kraj odlazee vode,
i pomalo van mode.
U zapoetoj prii
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kui
pribliili do praga.
U privremenom redu
nekoritenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.
Dok vjerovali jo smo
da svaki put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govore dovienja.
***
Jedno popodne

Upuujem ovu lijenu popodnevnu misao,

njenu i pohotnu
u ono dvorite u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuu devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slina ovoj
I kada su jo u moj san udarali prozori
Roditeljske kue utopljene u ibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kaem: teta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je to izmijenilo Vae lice, oi i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraajui se iz etnje
od osam do jedanest izjutra
Uz etvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peenikom mljekarstvu
Svim je bojama ve moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kaem: teta, teta
Vie vjerojatno i niste za takva ta
Ponovo ono dvorite
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i va suprug odlazi
Vi znai danas dolazite jos ranije u moju sobu oko pola sedam
A ja ba izlazim teta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pruio vie
Ali ja idem u etnju
I etao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim bilo je toga
Kakve sve zemlje, pia, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve ene
Jer vama otvoreno mogu rei
Kuda sam sve setao po kii ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeu u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo enu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijui neko nerazgovjetno pie svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oi providne i dragocjene jedne ehinje iz Brna
Vozderkove
Premjetene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve to treba bilo je, bilo

Ali ono dvorite u kojem sam Vas vidjao

Izmedju dva neodredjena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako obinu i raskalanu domaicu i mirisi koje ste ostavljali
U sezonama 1957,58 i sljedee
teta, nepovratno teta
Nieg nema, nieg nema od tebe, od mene
***
Kora Potonik

Zbog koje sam produavao mladost

i volio na zaboravljen nain.
Za poetak:
iri se crnilo
izmeu bijelih stupova Tivolija.
U ovom asu ne mogu sastaviti njeno lice
koja je topla kugla
naslonjena na moju duu,
koja je pokret nonog mora Potocnik Kora.
Zbog koje sam vozio danima
i uvjeravao se da mi je svijet suvian.
Tajanstvo Slovenije.
Vlaga se skuplja u njenoj koi,
a usta su joj smrvljena voka.
Nejasan put na zvuk roga
do njene ume, do njenog mora Potonik Kora.
Koja nije ona prava,
drukije to elim rei;
dobrostojea je moja mora.
iji telefon godinama uti
i poniava moje stare ljubavi
odane drugom vremenu,
koja je pismo bez odgovora Potonik Kora.
Koja se jednom dala, tek tako,
da bi bila jo dalja,
kao medalja na mrtvom tijelu
i pobjegla u neijim kolima,

ali u jezero iz jutarnjih gora Potonik Kora.

Koja je presliala moju mladost,
prelistala moje albume,
koja nas proziva,
prema ijem su smijehu
moje iskustvo, Azija, ironija i diploma,
neusporedive noi nita.
Zbog koje se drukije pije i hoda.
Jedina zemlja, jedini stanovnik Kora Potonik.
Generacija o kojoj razgovaram.
to hoe od mene?
O, tako jednostavno padaju geografija i literatura!
Ona ne voli, ili voli ne voli.
Bez milosti je, bez uvjerenja,
dua bez tajne i izvora Potonik Kora.
Koja mi je tako malo vremena ostavila,
koja se smije dok ita svoju pjesmu.
Zbog nje su moje ljubavi stvari,
a ona je opet ideja.
Koja je uzela vie no to je smjela,
igrala se, nita nije htjela,
koja se ljubila kao da mora Potonik Kora.
Pa da se oprostim od one
kojoj treba manje ljubavi
no to joj se daje.
Koju je moje srce samo kratko nerviralo;
krialjka za koju joj nedostaju
jo dva tri slova.
Koja je sve tajne mog ivota,
kao arobnjak u nonom lokalu,
sabrala u jednu pticu
i pustila je da odluta.
Ja neto drugo branim
i sve ovo stvarno ne bih smio,
pa ipak na vau slubu bjegunac-vojnik Kora Potonik.
***

O ZAVIAJU
Zaviaj radi samo u srpnju i kolovozu.
Moj zaviaj je onoliko koliko ja odredim.
Zaviaj mi ne moe odrapiti nekoliko godina naklonosti uvjetno.
Sunce tueg neba dalo je sjajnih rezultata.
Zaviaj je naivan.
Utrapi mu se tko god stigne.
Zaviaj ima skroman glazbeni ukus.
Najloiji tekstopisci drmaju zaviajem.
Zaviaj ima kvadraturu vikendice.
Ljubav prema zaviaju je neuzvraena.
Zaviaj na putu.
Zaviajem protiv zaviaja.
***
PADOVA
Usred zime
i ljeti
ovi su ljudi kao sveci.
Padova
Usred zime
i ljeta
svaka su vrata kao sveta.
Padova
Na svakog su od nas pale
sjene potopljene katedrale.
Padova
Ja bih jo vruine;
bez svjetla sam i topline.
Padova

Sve se oko toga vrti:

okus igre, okus smrti.
Padova
Nek se ova muka svri,
il u tijelu,
il u dui.
***
MEDICINSKE SESTRE
mi nemamo svojih sestara
nae majke su na lomaama
moja sestra baena je
u zajedniku ibensku jamu
bezimena
nae keri se progone
uei djecu
koja nas ne prepoznaju
govorei tajanstvene jezike
vi se drage sestre
bavite najgorim dijelovima naih tijela
a lane sulonice
na naim gorkim temeljima
grade neuspjeli ljubavni stup
dok vi na ratitima
sakupljate u svoje tople dlanove
neposveenu krv
naih vojaka
nastranu lijenici
ali ja vama cjelivam
promrzle ruke
pomodrjele kao
dvije sleene skue

***

***
Pejzai bez mora
nemaju zapravo nikog svog.
Oni jedino prema vjetru
odreuju svoju sudbinu.
Pejzai bez mora
ne vide,
jer imaju crni povez
preko oiju.
Njihovi stanovnici
su zatvorenici.
Jedu zatvorski kruh.
Njihovi stanovnici
su osuenici,
ali ve se polako probija
nebeska svjetlost,
koje se djeca boje.
I sve se otvara
kao izgubljena knjiga,
dok more udara
u vrata i u prozore.
ini se:
sve e se odjednom
otvoriti.
***
PROVINCIJSKI KINO
U provincijskom kinu
vrijeme kao da stoji
tamo su jo na cijeni
jueranji heroji
i nikad nee stii
do onih jadnih sala
Bergman, Antonioni,
filmovi novog vala

U provincijskom kinu
loe filmove daju;
tamo i danas pravda
pobjeuje na kraju