Teorija Politicke Moderne

"TEORIJA POLITIKE
MODERNE"
(Komunikacijsko iskustvo politike)
by
Stjepan imi
Stjepan imi: "TEORIJA POLITIKE MODERNE: Komunikacijsko iskustvo politike"
SADRAJ
Izdvojeno iz predgovora autora
1. UVOD U RAZUMIJEVANJE POLITIKE MODERNE

Samo/odreenje politike moderne
Hegelovstvo moderne politike
Vladajua paradigma i njeni konkurenti
Politiko pobjednitvo i politiki tertium quid
Male zemlje i geopolitiki kolosi
Liberalni imperijalizam i totalitarizam u ideji politike

konkretnosti moderne
Liberalizam, antropolgija, ekonomija

Komunikativnost politike moderne: Kant i Hegel
Politika moderna i njena povijest
Politoloka ljevica i desnica: G. Almond
Lacanovsko ogledanje politike znanosti i politike modernosti
Teorija znanosti i politika moderna
Bosanska politika paradigma
Hegel i Weber: ameriki politolozi!
Hegelovstvo liberalne paradigme: Fukuyama
Faizam kao politika paradigma
Religija kao politika paradigma
Nacija kao politika paradigma
Zakljuak o Fukuyaminom shvatanju amerike liberalne politike

paradigme
Sekularna teologija amerike civilnopolitike kulture: D. Bell

Marx-ova teorija moderne:ekonomija i politologija
Zakljuak I dijela
2. TEORIJA ZNANOSTI I POLITIKA MODERNA

Uvod
Znanje, kapital, gradjanski svijet

Konstiuisanje i razvoj teorije znanosti
Politika sociologija i teorija znanja: A. Comte
ta je teorija filozofija znanosti?
Apolitika teorija i moderna nauka: Marcuse i Comte
Filozofija, politika filozofija i teorija (Filipovi, ajkovi,

Marcuse), u ogledalu moderne (politike) nauke (A.Comte)
Teorija znanja (ula), lijeva politika filozofija i knjievnost:
Mach, Avenarius, Lenjin, Krlea
Teorija znanosti i politika moderna: zakljuci

Nauka i hipoteza: H. Poincare
Moderna politika ideologija i teorija znanosti: J. M. i L. Leblond

Zajednitvo teorije ( politike nauke): zakljuak
3. POLITIKA FILOZOFIJA I POLITIKA NAUKA
a. Novovjekovni zaokret politikoj moderni i njena autokritika

b. Politiki realizam i politiki esencijalizam: Karl Poppper
c. Onto-teoloka praizvedba politikog esencijalizma
Page 2 of 118
d. Politika teorija u normalnoj percepciji politike moderne
POLITOLOKO ZNANJE POLITIKOG

Politiko raarenje i zaarenje: M. Weber
Filozofsko tutorstvo nad politologijom
Interni dijalog politologije u kapitalistikom okruenju

Samoizvjesnost politologijske subjektivnosti: Habermas
Hegel
Politoloki eros i "estetika" interpretacija politike klasike
Modernost politike psihologije: I. Karuzo

Politiko znanje i "ideologinost" politike teorije
Kratka rekapitulacija
"Apolitiki metapolis"
Civilnopolitika koncepcija
Civilni koncept politike i filozofija "kritike teorije"
Zakljuak o modernosti civilne politike kulture
APOLITIKA FILOZOFIJA POLITIKOG
Filozofinost" politike filozofije i "politinost" politike nauke

Bijeg filozofije od realne politike ka metapolitikoj kritikoj
teoriji
Apolitina filozofija kritike teorije

Tradicija njemake kulture/kontekst frankfurtovaca
Idealna klasika njemake politike kulture: Hegel
Idealizam filozofske kulure i civilizam politolokog znanja

Kulturno filozofski i civilno politiki pojam "vladavine"
Politoloska insuficijencija filozofije kriticke teorije

OTKLON OD FILOZOFIJE PREMA POLITOLOGIJI
Uvodjenje u realnu teoriju politickog: Fr. Neumann
Kritika politicke filozofije kao autokritika politicke znanosti
Vollrathova analiza Habermasa
KRITIKA ATEORIJSKOG RADIKALIZMA POLITICKE MODERNE
Modernizacija politike i njezine konsekvence

Kritika ateoreticnosti politicke modernosti
Sistemska i nauna funkcija kritike teorije
Njemacka filozofija americke politicke nauke: E. Vollrath
Kapitalsko graanska ekonomija politologije

Kapitalistiko (graansko) odreenje moderne politike
Kratak zakljucak
HISTORIJA POLITIKE TEORIJE I MODERNA NAUKA POLITIKE
i politologija
Machiavellijeva politika Renesansa
Pozitivizam A. Comtea
Selektivna akumulacija u (politikoj) kulturi i civilizaciji:

Robert K. Merton
Starost i mladost politike moderne

Geografija politike i tehnike moderne
Disciplinarna mladost moderne
Normalnost moderne politike
Teorija kao cuvarica znanstvenosti politike
Page 3 of 118
Zadubljenost teorije u politiku povijest

Funkcija politike teorije u klimakteriju hipermoderne
POLITIKA NAUKA I POLITIKA TEORIJA
POLITOLOGIJA I POLITIKA FILOZOFIJA
Sta je politolosko znanje politike?
Kako politologija razumije apoliticnost politicke filozofije?
Sto je bitniji sadrzaj apolitike filozofije politikoga?

Pojmovi politike filozofije i politologije
Angazman i apstinencija politologije i filozofije
Politologija, filozofija, knjizevnost Miroslava Krleze
Kapitalizam moderne politike
KULTURNI KONTEKST POLITIKE
Ameropolitologija i eurofilozofija politicke kulture
Svjetskost francuske drzavno politicke kulture
Kulturni identitet i civilna politika
Bozanstvenost civilne jednostavnosti
Politolosko samoodredjenje politicke kulture
Politicka kultura i nacionalna politika
Marksizam tronacinalonog partizma
Civilizacijsko
rascarenje
kao
kulturnopoliticko
oposebljenje
Antizapadnjastvo nacionalno kulturnih politika
Intelektualni nacionalist
Apstraktna osobnost drzave
Supstancijalnost nacije : problem politicke kulture
4. MENADZERSKI STIL U POLITICI- apoliticna kultura postmoderne
MENADZERSKA FILOZOFIJA (POLITICKE) POVIJESTI
Rezime menaderske historiografije
DRZAVA, PLURALIZAM, KARIZMA PITANJE MENADERSKE
POLITIKE KULTURE I STILA
a) Ograniciti drzavnu moc: prvi korak menaderske politike kulture
i stila
b) Politika kultura drustvenog pluralizma
c) Politizirani pluralizam drzavne moci (grupa)
d) Opasnost karizme za moderno politicko vodjstvo
Zakljucak o drzavi, pluralizmu i karizmi u kontekstu menadersko
apolitickog stila
Politicka kultura menadmenta

UPUTE MODERNOM POLITICARU: PREGLED MENADZERSKIH TEZA
Menadzerska politicka misao i politologija
BIH IZMEDJU KARIZME I MODERNE: SKICA ZA JEDNO ISTRAZIVANJE
Zakljucak o karizmi stranackog etnocetrizma

Poseljacenje politicke moderne
5. POLITICKA MODERNOST RENESANSE
Uvod
Asekularno svetkovanje politickog
Sociologicnost politologije: od Machiavellia ka Comteu
Page 4 of 118
Drustvo i drzava u koeficijentu slobode

Auto-kriticki diskontinuitet i disperzija politickog u Renesansi i
post-moderni
M. Hattich
Pico della Mirandola
Augustin, Toma, Asiski, protestanti
Rana Renesansa
Bruni, Vedjo, Mirandola, Ujevic, Fiino
Pomponaci, Bovilus
Lukrecije, Alberti, H. Bo
Leonardo da Vinci
Direr
Roterdamski
Machiavelli i Morus
Munzer, Rafael, Rable
Paracelzius, Telezio, Bruno
Bruhel, Montenj
El Greko, Servantes, Sekspir
Bekon
Kampanela
Hans Jonas
6. SLOBODA POLITICKOG POJMA
Page 5 of 118
Izdvojeno iz predgovora autora

Ovo djelo ispred sebe nema konkretnog uzora, nego se pokuava utemeljiti
posredovanjem razliitih disciplinarnih fragmenata i odrati kao otvorena struktura.
Teorija politike moderne nastoji uspostaviti komunikaciju izmeu dvije globalne
dimenzije politikog fenomena, drei kako je hipermoderno stanje politike zastranilo u
scijentizmu1 i sekularizmu civilnosti politike kulture. Mnogi teoretiari i filozofi (kao
to je Henri Poincare)2 bit moderne nauke ne vide u spoznaji stvari, nego u istraivanju
odnosa meu njima.
Teorija politike moderne, problematizra odnos ideje politikog uma i ideje politike
moi, i postavlja hipotezu, da iza svakog politikog projekta stoji kapacitet ukupne
ekonomske, tehnoloke, informatike i vojne moi.
Proces nunog proimanja razliitih politikih kultura, nije isto, to i nametanje jedne
jedine paradigme u politici kao optevaee. Svjetski vaea ili vladajua politika
paradigma nema pravo generalizirati svoje individualno iskustvo preko mjere
normalnosti liberalne ideje.
Moderna moe, preko sebe da razumijeva historiju, ali ne odbacujui politiku tradiciju
i teoriju, filozofiju i kulturu u modernoj politici. Teorija politike moderne razmatra
Marx-a, i analizom I toma Kapitala (1867.), pokazuje modernost ove misli.
Historiju politike nauke ne treba prepustiti ni lijevoj, ni desnoj koli, niti je utopiti u
svijesti zarobljenoj vrevom svakodnevnih interesa i ideologija., nego je treba okrenuti
metodoloki mijeanom i objektivno usmjerenom centru.
Teorija politike moderne usvaja optu poziciju Karla Popper-a, koji prihvata
paralelizam konkurentskih paradigmi i polemie sa teorijom znanja Thomasa Kuhna, koji
zagovara monopolizam vladajue paradigme i otpisuje vanost alternativnih
teorija i metoda.
Posmatrajui nau zemlju3, iz dva razliita ugla: sa stanovita politike teorije, i teorije
politike kulture, ona se nalazi u perifernoj poziciji, kao i svaka mala i srednja zemlja,
ali, ipak, ona ivi modernou tranzicijske egzistencije izmeu uticaja susjednih
periferija i toka svjetske modernizacije. Najveu panju, Bosna mora posvetiti
zasnivanju vlastite politike paradigme, putajui djelovanje paradigmatskih
primjera svjetske politike na tlu njene politike kulture. Sudbinu zemlje na vrlo
povoljan nain moe rijeiti uspostavljanje normalne konkurencije njena tri kulturna
stila (tzv. "kvadratura kruga"). To je mogue preputanjem politikog u nadlenost
civilnosti, a identiteta u sektor kulture. Razmotrimo li vodee intelektualne stilove
(anglosaksonski, galski, teutonski, japanski), koje nadopunjavaju ostali svjetski stilovi i
domai krugovi: islamsko-arapski, bizantsko-pravoslavni i zapadno-katoliki, nalazimo
da Bosni ne odgovara dominacija bilo kog svjetskog ili domaeg stila, ve otvorenost
politikih paradigmi. To je, tzv. "tertium quida"- izbor tree mogunosti koja kombinuje
moderne paradigme i njenu posebnost.4
1 scijentizam - lat. filozofski pogled koji zastupa tezu o svemoi nauke

2 njega naglaavam, jer se njegovo ime pominje kroz cijelo djelo imia
3 misli se na BiH
4 Fukuyama smatra da samo najmonije nacije proizvode politike paradigme i da politiki geniji malih i
srednjih zemalja nemaju znaaja.
Page 6 of 118
Teorija politike moderne smatra da modernu politiku nije mogue razumjeti bez
politike strategije i politike geografije, ali isto tako, visoko vrednuje naune dosege
Marx-ovog "Kapitala", zbog anticipacije amerikog vostva u svjetskoj povijesti. Marx
kae, da ovjek u graanskom drutvu postaje zoon politikon, ali i apolitina ivotinja.
Odatle i shvatanje modernog procesa politizacije i depolitizacije, ili apolitinosti
graanske politike kulture u kojoj se jedinka preputa standardu i dokolici, te se tako
politiki dezangauje iz poslova zajednice.
Teorija politike moderne je izborila sebi pravo politike subjektivnosti na vlastiti
suverenitet i odbacuje ugnjetaku praksu politikog prema drugim oblastima. Ova
teorija tvrdi, da svaka politika filozofija slijedi kritiko-teorijsko i idealistiko iskustvo
politike i da je njim naroito proeta knjievna poetika. im politiko miljenje obuzme
Znanje ili Moderna, ono prestaje biti posjed filozofske apstrakcije ili teorijske
subjektivnosti i prelazi u nadletvo politoloke discipline koja njegovu subjektivnost,
ideologinost, teoretinost, prevodi u politiko znanje. Politika moderna nastupa onog
trenutka, kada se politologija domogne relativne izvjesnosti naunog uvida, odnosno
kada dospije do autentinosti politikog fenomena. Teorija politike moderne
diferencira ameropolitologiju i eurofilozofiju, i skicira model francuske politike
kulture.
Apolitina kultura menaderske postmoderne poima politiku i dravu preko zadae,
funkcije, posla koji lii nekom drugom poslu. Bosni, kao zemlji tranzicije, ovi su uvidi
dragocjeni, poto je kod nas politika premreila dravu i drutvo i svakodnevni ivot
koji se teko odljepljuje od ideje mobilizacije, monolitizma, jedinstva, a u korist
interesno-politike fragmentarizacije. Japanski model odgovara bosansko politikoj
paradigmi, jer uva domicilnost politike kulture. Vladajua bh politika, kree se
preteno u sferi ideolokog diskursa, a veoma malo u oblastima ekonomije, funkcije,
uspjeha kao kategorija koje mogu politiki, drutveno, dravno reintegrisati ovu zemlju
i kultivisati pluralizam graanskih institucija. Teorija politike moderne, smatra
da je nacionalni identitet legitiman pojam moderne, ako se zbrinjava u
svojoj specifinoj i ogranienoj oblasti, ali da je nelegitiman kada nastoji
preplaviti cijelu naciju u njenom politikom odreenju, nameui
stranako politici i politikoj stranci, pravila koja nisu pravila moderne
politike.
Politologija u svoje protestantsko (muko) bie, mora vratiti izgubljenu katoliku,
pravoslavnu, islamsku (enskost) bia. Teorija politike moderne teologiji pristupa
transteoloki, preko Weberove protestantske etike i duha kapitalizma.
Nakraju, teorija politike moderne eksplicira otvorenost prema amerikoj
civilnopolitikoj paradigmi i evropskom razumijevanju politike uz osvijeteno
zadravanje prava bh kulture na sopstveno itanje moderne politike, osloboeno
intelektualnog podlonitva svakoj ponudi.
Page 7 of 118
I UVOD U RAZUMIJEVANJE POLITIKE MODERNE

1. Samo/odreenje politike moderne
Politika moderna se ovdje razumije kao svjetski zanajno bivstvovanje politike u
njenom svakodnevno-praktinom i nauno-metodolokom s a m o o d r e e nj u, te
teorijskom historijsko-tradicijskom o d r e e nj u.5
U svijesti moderne prirodne nauke, krug predstavlja njeno savrenstvo. Ovo hipotetino
odreenje politike moderne, se treba shvatiti dvoznano:
kao pokuaj kritike analize ili revalorizacije 6 odnosa izmeu aktuelnog stanja
politike prakse i politike nauke, s jedne strane, i teorije, povijesti i tradicije
politike, s druge strane;
kao nagovor razgovora ili komunikacije izmeu dananje egzistencije politike
moderne (hipermoderne, postomderne), i naina postojanja svih dosadanjih
politikih iskustava, koja su ponijela ime paradigme, tj., svjetski mjerodavnog
bivstva politike.
Dakle, svjetskost politike moderne je primarno odreena svakodnevnom
reprodukcijom graanske politike kulture i pogonom istraivake metodologije
politike nauke.
a) Hegelovstvo moderne politike
Djelo "Filozofija povijesti", provlai sredinju zamisao o njenom napredovanju u ideji
slobode, dok "Filozofija prava", zavrava vieslojnom rekapitulacijom cijele svjetske
historije u njenih nekoliko najvanijih politikh momenata. Ideju o "kraju povijesti"
(kojeg nema!), Hegel zakljuuje svjetski najznaajnijom paradigmom politike u obliku
nordijsko-germanskog carstva, to treba shvatiti vrhuncem politike moderne.
Amerikanci (Fukuyama), taj vrhunac, "kraj povijesti", razumiju sasvim hegelovski: u
amerikanizaciji, ili vesternizaciji njemake i drugih politikih paradigmi, ili moderne
politike. Oni hegelove njemake postavke samo ameriki reinterpretiraju, predmeui,
Hegelovom boanstvu ideje drave, svoje boanstvo teorije civilnog drutva i civilni
koncept politike, titei ga kontekstom ukupne amerike moi.
5 Henri Poincare je pisao: "Nauku zanimaju jedino odnosi meu stvarima"

6 Revalorizacija- lat. utvrivanje nove vrijednosti
Page 8 of 118
b) Vladajua paradigma i njeni konkurenti

Amerika je zemlja autentinog bivstva politike moderne svijeta: S A D. Ameriko
politiko i politoloko gledite se nastoji disciplinarno i geografski proiriti preko
podruja politike kulture i nauke, kako bi zavladalo i aspektima politike teorije,
historije, itd. Tu namjeru bi trebalo nazvati pokuajem naknadne amerikanizacije
nekadanjih postojeih politikih paradigmi. Ako iza politike umnosti, ili politoloke
originalnosti nekog politikog projekta ne stoji dovoljno snaan kapacitet ukupne
drutvene, ekonomske, tehnike, informatike i vojne moi, koji ga kontekstualno
podrava, dajui mu stvarnu uvjerljivost, automatski opada vrijednost njegove politike
umnosti.
imi razlikuje najmanje dvije percepcije odnosa pojedinih politikih kultura prema
vladajuoj amerikoj i evropskoj politikoj paradigmi, i to:
onaj racionalni odnos kojim jedna politika zajednica u svome aktuelnom,
politikom stanju, slijedi globalni pravac politike modernosti, uvajui relativnu
autentinost politike kulture vlastitog identiteta;
onaj tradicionalni odnos kojim dotina drava odbacuje racionalnost svjetski
vladajue politike paradigme, ali ne predmeui joj konkretnost vlastite politike
paralele, ve najee, naturalistiku volju za mo neke oligarhije na izolovanom
ostrvu njenog politikog sluaja.
Dakle, modernu nauku politike, treba uvijek posmatrati kroz prizmu moderne politike
teorije i tradicije politikog miljenja.
c) Politiko pobjednitvo i politiki tertium quid7
Walter Benjamin: "Treba pamtiti identinost svih pobjednikih tradicija i
paradigmi u politici, te relativnost doprinosa politikog genija, i teoretika
koji potie iz male ili srednje zemlje i nacije prema onom iz velike i mone
zemlje i nacije, tj. njihovu razliitu vanost s obzirom na veliinu moi, a ne
7 Trea mogunost
Page 9 of 118
ideje. Ova razlika dolazi od refeudalizirane veliine i moi zemlje kojoj

pripada."
Veliki narodi samim svojim objektivnim postojanjem, osiguravaju svoju egzistenciju, ne
ovisei o tome, koju e politiku paradigmu izabrati. Mali i srednji narodi moraju biti
daleko sabraniji, kako bi to adekvatnije neutralisali nedostatke svoje objektivne nemoi
i politike tradicije, ili mentaliteta, i prilagodili ih optimalnoj politikoj paradigmi.
Politika moderna se, ovdje, podrazumijeva, primarno, preko aktuelne egzistencije,
iju unutranjost odreuje pojam politike kulture.
Pojam samoodreenja politike moderne, dakle, nosi iskustvo politike nauke, dok
pojam njenog odreenja ili suodreenja, daje iskustvo politike teorije. Meutim, do
mjere politike moderne se ne moe doi bez odmjeravanja odosa izmeu njenih
strukturalnih dijelova, aspekata i komponenti.
U ideji kruga, u politici i politikoj nauci, se nalazi sadraj paralelizovanja politologije
kao drutveno-kulturne nauke, sa Poincareovim paradigmama moderne prirodne
nauke: matematikom, fizikom,...
U normalnom postojanju politikog, teorija vodi rauna o bitnim principima politikog
znanja, kao to politiko znanje ostvaruje uvid u politiko miljenje. Znai, odreena
politika kultura i politika koncepcija se ne asimiliraju, ve zadravaju svoje
elementarne identitete, ili onu relativnu posebnost.
d) Male zemlje i geopolitiki kolosi
Zemlja poput BiH, moe sauvati i afirmisati sebe, dajui, upravo preko svoje
individualnosti, autentian doprinos svjetskoj paradigmi politike; jednoj vanoj
dimenziji njene svjetskosti. Koncept normalnosti politike moderne, tie se niza
malih i srednjih zemalja poput nae, zatim vicarske, Belgije i drugih zemalja ije
politike tradicije i kulture u startu dekliniraju od pretenog toka svjetske povijesti
politike moderne. Meutim, on dotie i problem svih onih zemalja koje "jo nisu"
dovrile proces mukotrpnog prevoenja nacionalnog identiteta u civilno drutvo i
"civilnu dravu".
Postavlja se pitanje, je li liberalna paradigma politike nastala u Evropi na
zasadama engleskog parlamentarizma, tradicije, prosvjetiteljstva i francuske revolucije,
to je Amerika onda preuzela u "privatni" posjed, dodavi mu vlastito civilno politiko
obiljeje, i neosporno predvodei modernu svjetsku politiku povijest. Problem
geopolitikih dinosaurusa, poput Rusije, Kine, Indije, Irana, je njihova recepcija civilne
liberalnosti Amerike. Konkurencija je rezervisana samo za one najvee i
najmonije zemlje svijeta, ija veliina i mo odreuje tu njihovu ulogu.
Unutar konkurencijskog podruja politike moderne, Evropa zauzima prvo mjesto sa
svojom vizijom politike paradigme koju je mogue analitiki struktuirati.
U posljednjih 200 godina, pamtimo evropsku klasiku. Nakon to je evropska paradigma
samovoljno, nepozvana dola u Novi svijet, sa svojim trgovakim, ali i osvajakim
brodovljem, obiajima, kulturom, religijom i politikom svijeu u Indiju, Ameriku,
Afriku,... Poslije tog dolaze Englezi sa Hobbes-om, Locke-om i liberalnim
parlamentarizmom i kolonijalnim imperijalizmom koji politiki dominiraju
svijetom oko dva stoljea, ili stoljea i po' velike politike i duhovne paradigme
francuske revolucije (Montesquieu, Rousseau), ili do Prosvjetiteljstva (prethodi im
Page 10 of 118
Jean Bodin), tj., do imperijalne politike paradigme koja vrhuni u Napoleonu i

njegovom civiliziranju i osvajanju svijeta. Zatim slijedi vijek ili dva sjajne njemake
filozofije, umjetnosti, nauke i kulture, ija velika imena ne treba ni spominjati posebno,
kao ni idealizam njene politike kulture i tragino pokuanu, a neostvarenu
imperijalistiku ambiciju u dva svjetska rata. Italijanska i Austro-Ugarska paradigma,
su, moda najliberalnija i najpravnija politika paradigma meu svim evropskim
politikim modernama. Njemaka je itavo jedno stoljee, a i danas, predstavlja
najvei teorijski i kvantitativni politiki konkurent Americi i njenoj civilnoj politikoj
koncepciji. Meutim, i objektivno postojanje Rusije, dato u njenoj veliini i moi,
naslonjenoj na tradiciju postojanja nje, kao velike sile (posebno nakon Petra Velikog),
samo po sebi predstavlja konkurenciju vladajuoj amerikoj paradgimi ili viziji politike
moderne. Iz odnosa Rusije prema eenima koje je "sprila" topovima, kada su se ovi
htjeli osamostaliti, vidi se veoma vana dimenzija tekog i munog prihvatanja liberalne
koncepcije politike koja podrazumijeva pravo na slobodu samoodreenja. to se Kine
tie, ovaj geopolitiki, antropoloki i resursni dinosaurus, takoer objektivno
predstavlja konkurenciju vodeoj svjetskoj politiko paradigmi i svim ostalim
paradigmama politike.
Ruskoj paraleli sa eenima, odgovara kineska paralela sa Tajvanom i Tibetom, te
sasvim neliberalno tretiranje neznatnih grupa kineskih katolika, muslimana, i dr. Iako
ajatoloki Iran sa originalnom paradigmom politike teologije i dalje prkosi Americi i
Zapadu, izgleda da se ova velika zemlja sva vie okree sebi i odustaje od poetnog
homeinijevog panislamskog imperijalnog plana, shvatajui da praktina politika mora,
prvo, na unutranjem planu, iznai mjeru, koja e biti konkretnija od ideolokoreligijske argumentacije: mir i ivotni standard.
Bicefalskom egzistencijom, ne ive samo Iran, nego i Kina, Japan, Rusija, te Njemaka,
Francuska, a pogotovo jedna Indija sa drevnom politikom kulturom.
e) Liberalni imperijalizam i totalitarizam u ideji politike konkretnosti
moderne
MOE LI MODERNA POLITIKA PARADIGMA U SVOM KRETANJU
STVARNO
PROSLIJEDITI
LIBERALNU
IDEJU
U
NJENOM
ELEMENTARNOM KAPACITETU I ZNAAJU, I TAKO KONANO UKINUTI
AMBIVALENTNOST VLASTITE EGZISTENCIJE, KOJA NAJEE
POSTOJI IZMEU DEMOKRATSKOG ISTUPA NA UNUTRANJEM
PLANU, A IMPERIJALNOG POSTUPANJA NA VANJSKOM PLANU,
ODNOSNO PRAKSU UNUTRANJEG TOTALITARIZMA I VANJSKOG
LIBERALIZMA, I NAPOKON, UKINUTI PARALELNO POSTOJANJE
SPOLJANJEG IMPERIJALIZMA I UNUTRANJEG TOTALITARIZMA?
Postoji niz zemalja koji su liberalno-demokratine u svojoj unutranjoj politici, ali
su (pro)imperijalne u vanjskoj politici: tu spadaju SAD i skoro sve mone
zapadnoevropske zemlje, poput Britanije, Francuske, Italije, Njemake,
Japana, itd.
Zatim, postoje zemlje koje su, uglavnom, "liberalne" prema van, ali totalitarno
reguliu unutranju "graansku" politiku: mnoge latino-amerike, junoamerike i
Page 11 of 118
afroazijske drave, tj., golema veina zemalja u razvoju, zatim Turska (sa
problemomm Kipra),i sl.;
Nadalje, postoji solucija paralelnog imperijalizma na vanjsko-poltikoj i
totalitarizma na unutranjoj politikoj sceni: ovdje spadaju(iako su proreformske)
Rusija i Kina, Irak, Srbija, i sline dravne politike.
Napokon, postoje zemlje, koje su liberalne (ili proliberalne), iznutra i u odnosu
prema drugim zemljama: to su, najprije skandinavske zemlje kao vedska,
Norveka, Finska, Danska, zatim srednjo-istono-evropske zemlje poput
Poljske, eke, Maarske, pa Austrija, vicarska, Kanada, Australija, dananji
Japan, ...
U kojoj e mjeri ukidanje totalitarnog nacionalsocijalizma, navesti Srbiju da odustane
od velikosrpskih ambicija Ilije Garaanina, Stevana Moljevia, i drugih stratega, sve do
Memoranduma SANU iz 80-tih godina, koji se namjeravaju proiriti na BiH, i od svog,
navodno prirodnog prava na politiki teritorij srpskog naroda u ovoj zemlji?
Za politiku jedne zemlje se ne moe nauno i teorijski mjerodavno tvrditi da je
liberalno-demokratska, samo na osnovu njene takve unutranje politike i politike
koncepcije, a niti samo na temelju njene vanjsko-politike strategije i orijentacije.
Normalno stanje politike moderne sa dri naela da liberalizam prirodno vodi civilnopolitiku paradigmu ka ukidanju imperijalizma prema vani i totalitarizma prema
unutra; to je historijska tendencija liberalne politike paradigme. Meutim, ne sastoji se
problem liberallizacije svijeta jedino u tekoama tranzicije. Primjeri eena,
Tibetanaca, turskih (iraki, iranskih) Kurda, ve zaboravljenog (turskog i grkog) Kipra,
"irsko pitanje", pa problem kosovskih Albanaca, Baskijaca, Bretonaca, itd., napokon i
pitanje dravnog i drutvenog odranja BiH, i neprekinut rat u Zaljevu, su, na drastian
nain pokazali da neposredna politika praksa posve analitino rastvara ideoloki
diskurs o liberalnosti i demokratinosti jedne politike koncepcije.
Dakle, na stanovitu, moderne politike, ne moe biti nijedna politika koncepcija koju
vodi strategija i geopolitika moi, odnosno teritorijalnog i kulturno-politikog
proirenja. Na stanovitu politike normalnosti ne moe biti nijedna drava koja
aktivno illi pasivno praktikuje ideju "modernog imperijalizma", odnosno politikog,
kulturnog, ekonomskog, tehnikog, informatikog potinjavanja malih i srednjih
zemalja u treem mileniju. Uloge velikih zemalja i monih nacija, su po pravilu, takve,
da se one pojavljuju u ulozi kreativnih predvodnica i uzora (ak i kada nisu), za razliku
od politikih kultura malih i srednjih zemalja, kao pasivnih sljedbenica i epigona, ak i
onda, kada nude originalnu politiku ideju.
Sama liberalna politika paradigma nikada nije bila imuna na totalitarizam, pogotovo u
njegovom poizvanjenom obliku, tj., u djelovanju prema drugim narodima i dravama.
Pravo ime poizvanjenoga totalitarizma je imperijalni nacionalizam. Puna dva
vijeka, je liberalna ideja u svojoj poizvanjenoj dimenziji, tj., u uspostavi odnosa prema
drugim zemljama, narodima i ljudima ivjela bitno u imperijalnoj formuli, sve do danas.
Dravna samoopstojnost, je nesumnjivo vana pretpostavka za nae vlastito liberalno
samoutemeljenje. Ali, unutarpolitiki model kojeg bi nam mogle ponuditi neka od
probosanskih, ali neliberalnih zemalja, mi ne bismo mogli prihvatiti kao vlastito
politiko-kulturno rjeenje, poto bi on doveo u pitanje dravnu cjeloovitost i drutveni
opstanak BiH.
Dakle, politika moderna se ovdje razumije kao svjetski znaajno unutranje i
poizvanjeno bivstvovanje liberalne politike ideje u njenom svakodnevno-praktinom i
Page 12 of 118
nauno-metodolokom
odreenju.
samoodreenju,
te
teorijskom
povijesno-tradicijskom
f) Liberalizam, antropologija, ekonomija

Postmoderna se, uglavnom, zadrava na potroakoj strani standarda, kao mjere
ljudskog ivota, ega se njena politika pridrava kao vlastite mjere. Svjetsku
relevantnost politike moderne, nije mogue prosuditi bez uea antropoloke
dimenzije, kao unutranje imanencije njene mjere. Za normalan razvoj moderne
politike izuzetno je vana komunikacija izmeu politologije i politike ekonomije, ali se
ona mora dalje pokrenuti prema kvaliteti i vrednotama politikog ivota ljudskog
individuuma, naroda, zemlje i ovjeanstva.
Liberalna politika ideja, uprkos pobjedi na veem dijelu Zapada, ipak sporo zaivljava
u konkretnoj stvarnosti svakodnevne politike prakse svijeta, ili se to deava uz silne i
bolne otpore i protuslovlja.
Danas sama politika praksa najpostojanije dovodi u pitanje liberalnu ideju.
g) Komunikativnost politike moderne: Kant i Hegel
Vanjska politika jedne drave, direktno slijedi iz njene unutranjosti. Indikativno je to,
da se ponekada tvrdi i obrnuto: da vanjska politika, isto tako, i povratno djeluje na
unutranju politiku, suodreujui je, kao to i ova suodreuje nju.
Liberalni status ne priznaje ni onoj politici koja je izvana liberalna, ako to nije i iznutra.
Amerika, i svaka vladajua koncepcija politike modernosti, vie voli filozofe moi barem u odreenju spoljanjeg prava drave, i u tome je problem.
2. Politika moderna i njena povijest

Jo su stari Grci one "druge", "ostale", tj., u politiku modernu nespadajue,
neukljuene zemlje i plemena, smatrali barbarima, divljacima. Svaka savremena zemlja
koja je izopena iz svjetskih tokova, od trgovine, nauke, i komunikacija, do kulture,
politike i sporta, osuena je na propadanje, kolikogod bila, resursno, tehniki i
demografski mona.
Page 13 of 118
Politoloki, tj., strategijsko-politiki i geopolitiki, je vrijedno utvrditi, da Rimljani

romanizaciju ovih krajeva i naih predaka, izvode oslanjajui se na svoju teoriju
osvajanja prostora. Milenij i po' kasnije, teorija prostora i svjetskog saobraaja
(komunikacije), dobie svoju konanu formulu u Hegelovoj "Filozofiji prava" i u spisu
Carl-a Schmitt-a: "Land und Meer". Tako Schmitt pie o "revoluciji prostora", kao
stvarnom simbolu novog doba ili moderne, mislei na sposobnost osvajanja mora i
brodogradilino zbrinjavanje pomorskog saobraaja.
Politika moderna je trebala veu panu posvetiti osvrtanju na vlastitu povijest.
Povijesno istraivanje politike, daje mogunost politikoj moderni da lektirom goleme
grae proteklog iskustva, ona autokritiki preispita svoje aktuelno postojanje. Prema
povijesti se moe okretati iz najmanje dva razloga: ili da se u njoj pronae inspiracija za
aktuelno djelovanje i miljenje, ili da se artificijelno ustanovi "kako je nekada bilo".
Almond smatra da historiju politike nauke, na treba prepustiti ni lijevoj, ni desnoj
koli, ve je treba osloboditi ideologije i okrenuti "metodoloki mijeanom i objektivno
usmjerenom centru". On osporava tvrdnju da je amerika politologija podvojila
politiku teoriju i akciju. On razmilja sasvim ameriki, to potvruje stavom da
utemeljivai amerike politike nauke pripadaju evropskoj tradiciji. Almond time
obrazlae ortodoksni ili pobjedniki stav vladajue amerike politike paradigme i njeno
shvatanje historije politike moderne. On je tipini Amerikanac, koji nastoji ublaiti
teorijsku kritiku scijentistike oholosti amerike bihevioralne politologije i politike
moderne. Almond smanjuje ekstremne razlike izmeu Amerike i Evrope, jer mu je
najvie stalo do toga, da utvrdi dominirajuu poziciju amerike politike nauke i
politike paradigme, i otkloni zapreke koje tome stoje na putu.
3. Politoloka ljevica i desnica: G. Almond

Almond se priklanja tvrdoj desnci, tj., nauno-metodikoj dimenziji politike moderne i
graanskoj politikoj kulturi, a zapostavlja domete ljevice ili teorijske i povijesnotradicijske i prosocijalistike komponente politike moderne. On upotrebljava
metaforu usamljenosti, kada opisuje stanje moderne politike nauke krajem XX
stoljea, i na pragu XXI st., govorei o podvojenosti teorijskih pravaca i metoda. Smatra,
da je politika nauka, dominantno anglosaksonski utemeljena, i nema mnogo
razumijevanja za evropsko iskustvo politike. Politika nauka posljednjih desetljea XX
stoljea se struno i organizaciono (instituti), finansijski i metodoloki (statistika i
matematika) udvostruila, ali ona ipak "nije sretna profesija", jer je podijeljenaideoloki-vrijednosno i metodoloki. Almond utvruje etiri kole politike nauke koje
"sjede" za etiri odvojena stola: meka ljevica, tvrda ljevica, meka desnica i tvrda desnica.
Almond smatra, da je veina politologa "negdje u sredini-liberalna, i umjerene
ideologije, eklektika i otvorena argumentima metodologije"; to je "kafeterija
centra". Prve dvije kole (mekane: ljevica i desnica), predstavljaju negativnu,
teorijsko-kritiku, tj. autokritiku stranu politike moderne, a daju je kritika teorija
drutva ( i radikalni marksisiti), i, takoer, kritika i teorijska, politika filozofija Lea
Straussa. Nspram te kritike, teorijske, filozofijske pozicije u miljenju politike, nalazi
se pozitivna kola politike, koja se razumno pouzdava u nauni uvid ili zapada u
Page 14 of 118
scijentistiki ekonomizam i matematizam (tvrde: ljevica i desnica). Termin "ljevica"

je adekvatan socijalizmu, marksizmu, itd., a termin "desnica" kapitalizmu i
graanskom drutvu sa pripadajuom tradicijom, vrijednostima, idejama,
teorijama, metodologijama,...
4. Lacanovsko ogledanje politike nauke i politike modernosti

Razumijevanje moderne politike nauke se iskazuje kao veoma sloen proces
utvrivanja njenog vlastitog identiteta (Lacan) ili kao njeno razumijevanje same sebe u
"neugodnom" ambijentu promjenljivosti predmeta (koji se ini uvijek isti) i teorije i-ili
metodologije kojom se savladava predmetna zbilja. Predmet politike nauke je politika
moderna. Problem samozaborava nije zaobiao politiku nauku i politiku modernost, a
posebno je izraen u postmodernoj svijesti i politikoj egzistenciji. Zagovarajui
komunikoloki pristup unutar internog postojanja politike nauke, htjelo se samo ui u
politiku nauku i svaku njenu sastavnicu: teoriju, metodu i povijesnu tradiciju uiniti
odgovornom za njen vlastiti predmet, tj. za cijelu politiku modernu. 8
Stanovite tree mogunosti ili "tertium quida", koje iznosi stajalite autora ove knjige,
ne pristaje na dominaciju bilo koje postojee paradigme u politikoj nauci ili
politologiji, ve rauna na odreenu valjanost svakog teorijskog i metodolokog
pristupa politici i politikoj moderni.
a) Teorija znanosti i politika moderna
imiev stav je blii Karl-u Popper-u, nego Thomas-u Kuhn-u. Popper smatra, kako
nove teorije ili paradigme nadomjetaju stare i postojee, kroz kritiko ispitivanje starog
i novog iskustva, a to pretpostavlja paralelno postojanje konkurentskih paradigmi.
Popper iznosi stav, da modernog znanja nema bez kritikog opovrgavanja kao
normalnog stanja nauke. Nasuprot Kuhn-ovom poimanju "naune zajednice", kao
svojevrsnog "zatvorenog drutva", kojim dominira epistemoloki monizam i politiki
totalitarizam, Karl Popper razvija postavku o "otvorenom drutvu", u kom nijedna
teorijska paradigma nema apsolutno dominantnu i neogranienu suverenost. Takoer,
bitna je Popper-ova opaska o evolucionoj prirodi naunog razvoja, koja sadri uvid o
znanju kao sredstvu ovjekove socijalizacije i kulturalizacije.
5. Bosanska politika paradigma
8 U ovoj raspravi se, pored anglosaksonskog termina "politika nauka", koristio i termin "politologija", koji je nastao na
evropskom tlu. Pojmom politologija se nastoji relativizirati dominacija amerikog razumijevanja politike u kome pretee znaaj
naune metodologije
Page 15 of 118
Prema uvidima politike teorije moi i s obzirom na politiku teinu, BiH se nalazi u
periferijskoj poziciji, kao i svaka druga mala i srednja zemlja, a prema spoznajama
teorije politike kulture, ona dravno-pravno i drutveno-politiki, te nauno-politiki,
ivi moderno u mjeri jedne tranzicijske egzistencije. Ona bivstvuje izmeu uticaja dvije
susjedne, malo vee periferije i njihovih politikih ambicija i politikih modernizacija.
Da bi naa zemlja mogla opstati i izgledno se razvijati, ona mora odgovoriti na ta dva
izvanjska izazova. Ipak, najveu panju na politikom planu, BiH mora posvetiti
zasnivanju vlastite paradigme, svoje politike modernosti. Drei se politiki znaajnog i
metodiki poticajnog primjera Finske, Bosni je potrebno da poticaje iz sredita svjetske
politike modernosti ugrauje kod sebe, modificirajui ih, skladno nacionalnim
potrebama. Aktuelna sudbina i klju budunosti BiH se nalaze u razvoju vlastite
politike modernosti. Klju te sudbine se nalazi u mogunosti te paradigme, da rjeava
vitalne probleme one trolisne kvadrature kruga, iju strukturu daju tri ira
kulturno-civilizacijska kruga: arapsko-islamski, pravoslavno-bizantski i katolikozapadnjaki, sa specifikama kulturnih stilova i nacionalnom specifikacijom bonjatva,
srpstva i hrvatstva.
6. Hegel i Weber: ameriki politolozi!9
9 to se tie ovog podnaslova, zaista nisam uspjela da izvuem nijednu vie zamisao, misao, nit o
kojima imi govori, a da one zvue suvislo i razumljivo
Page 16 of 118
Ne kontam!
Amerika politika kultura glorificira ono to je Hegel

bezduno i oholo poniavao, ciniki prezirao i ironozirao: liberalni graanski
individualizam. Takoer, amerika politika nauka u svom strategijskom i
geopolitikom momentu preuzima ovu drugu, vanu Hegelovu ideju, koju je on iznio u
"Filozofiji prava"i "Filozofiji povijesti", i nekim drugim djelima. Radi se o ideji,
navodno apsolutno spoznate, ali neosporno imperijalne predodreenosti njemake
nacije i njenog duha u modernoj svjetskoj povijesti.
7. Hegelovstvo liberalne paradigme: Fukuyama

"Rije je - pie Fukuyama - o krajnjoj taci ideoloke evolucije ovjeanstva i
univerzalizaciji zapadne liberalne demokratije kao zavrnog oblika ljudske vladavine." 10
Fukuyma smatra da je Karl Marx teoremu o "kraju povijesti" preuzeo od Hegela,
postavi njenim "najboljim" protagonistom, ali izvruoi njenu originalnost u
"komunistiku utopiju". Hegel je "prvi filozof" koji govori jezikom moderne drutvene
nauke. On ovjeka posmatra kao subjekta koji znanjem i tehnikom mijenja "konretno
povijesno okruenje", Hegel oponira prirodnom pravu.
Na tragu Hegelovog idealizma, Fukuyama pie, kako protivrjenosti koje pokreu
povijest primarno djeluju u sferi svijesti ili ideja kao "znaajnih objedinjavajuih
pogleda na svijet". Pojam ideja se prevodi irokim pojmom "ideologije" koja uz politike
doktrine obuhvata religiju, kulturu i moralne vrijednosti. Hegelovo poimanje ideje,
svijesti, "ideologije", najbolje predoava aforizam iz predgovora "Filozofiji povijesti",
10 "KRAJ POVIJESTI"
Page 17 of 118
koji glasi: "Sve to je umno zbiljsko je i svo to je zbiljsko umno je."; naglasak je
na umu kao onom koji ljude pokree na djelovanje u materijalnoj sferi i historiji. Svijest
uma moe poprimiti religijski, kulturni, morqalni i obiajni oblik, ije due trajanje
stvara materijalni svijet. Znai, svijest je autonomni uzrok, a ne posljedica
dogaanja u materijalnom svijetu.
Marx je preokrenuo Hegelov idealizam, davi primat materijalnom, preputajui idejnu
sferu religiji, umjetnosti, kulturi, filozofiji, kao "nadgradnji" koju odreuje vodei nain
proizvodnje.11
Uvjerljivost svog "idealistikog" gledita on pokazuje na primjeru Weberove
"Protestantske etike i duha kapitalizma", osvrui se na ovo djelo. Kod Max-a Webera, Fukuyama podvlai razliku izmeu ekonomskog efekta kod protestanata (koji dobro
jedu) i katolika (dobro spavaju), branei postavku o primarnosti svijesti ili ideologije
nad materijalnim motivom ljudskog djelovanja. Glavnu Weber-ovu ideju, Fukuyama
nalazi u preokretanju Marx-ove teze o odnosu baze i nadogradnje, tako to Marx-ova
nadgradnja postaje Weber-ova baza (religija, kultura, itd.), i obrnuto.
Pomou Weber-a, Fukuyama tumai ekonomski uspon Azije.
Politiki geniji malih i srednjih nacija znali su proizvesti i svjetski znaajnu
politiku paradigmu, ali one nikada nisu doivjele to, da ih svjetska mo
prizna, odnosno prihvati u njihovom svjetskom znaenju.
Ispada da se velike, mone i svjetski znaajne ideje i politike paradigme i njihovi autori
mogu roditi samo unutar takvih - velikih i monih, i po tome svjetski znaajnih nacija i
drava. Znai, izgled i sudbinu svjetske povijesti, kreiraju smao veliki imoni narodi,
dok svakoj drugoj maloj i srednjoj zemlji, pripada marginalna, oponaajua,
autsajderska uloga.12 Svaka politika paradigma sadri u sebi svoju autentinu
posebnost, ali takoer, postoji duboka srodnost meu svima, dosada poznatim
paradigmama. Izmau amerikke i francuske politike paradigme i svih ostslih
paradigmi politike postoji golema srodnost s aHegelovom paradigmom iz "Filozofije
prava". Razlika meu njima sastoji se u tome, to su amerika, francuska i ostale
politike paradigme bile one koje su stvarno vladale svijetom, dok je Hegel Nijemcima
osiguravao samo idealistiko ili teorijsko voenje "svjetske povijesti", kao "opteg
duha".
a) Faizam kao politika paradigma
Fukuyama je ipak pravedan u jednoj stvari, kada principijelno pravedno distribuira ono
negativno u svjetskoj politikoj povijesti, pripisujui autorima i proizvoaima manjih
kolliina zla, manju i sporedniju ulogu "u odnosu na mnogo vee metre i hulje" 13.
Fukuyama smatra da su faizam i komunizam bili dva glavna izazova (konkurenti)
liberalnoj politikoj paradigmi. Pod "faizmom" se misli "svaki organizovani
11 Prenaglaenu ulogu profita Fukuyama zamjenjuje idejom koristi

12 Sve dosadanje svjetski znaajne politike paradigme ili politike teorije i metodolgije takvog
ranga, veoma sline ili skoro identine u stvari njihovog samoodreenja, pojmom imperijalne i
ekspanzionostike moi
13 Krlea/ imi se "loi" na Krleu
Page 18 of 118
ultranacionalistiki pokret sa univerzalnim tenjama ... da gospodari

drugim ljudima".
Faistiku politiku pardigmu su zajedniki pobijedile druge dvije, ali ne samo
antropoloki, etiki, civilizacijski superiornije paradigme, ve u prvom redu,
kvantitativno jae paradigme: liberalizam i komunizam.
b) Religija kao politika paradigma
Smatrajui kako su dvije glavne konkurentske paradigme liberalizmu - faizam i
komunizam - mrtve, odnosno da s enikada vie ne mogu toliko oporaviti da bi mogle na
ozbiljniji nain istai svoju alternativu liberalizmu u smislu eventualne pretenzije na
vostvo u svjetskoj povijesti, Fukuyama razmatra preostale ideoloke obrasce i takmace
liberalizmu, i utvruje dvije takve mogunosti: religiju (itaj: politiku teologiju ili
teologiju politike) i nacionalizam, a onda ispituje mogunosti njihovog rjeavanja, tj.,
apsorbovanja unutar okvira liberalne paradigme.
Jedino je islam stvorio "teokratsku dravu" kao alternativu liberalizmu i komunizmu, ali
ta doktrina - napominje Fukuyama - nije privlana nemuslimanskom svijetu, te je teko
oekivati da e ona ostvariti "neki opti znaaj".
c) Nacija kao politika paradigma
Iako Fukuyama osporava stanovite poznate kole meunarodnih odnosa koja poiva
na ideji "ravnotee snaga" (ona batini Hobbes-ovo shvatanje politike, a glavni joj je
moderni protagonista Ch. Krauthammer - 1988.), nama se ini da njenu logiku on u
osnovi prosljeuje u cijelom svom pristupu. Politika ideja o ravnotei snaga pouava
da e Rusija uvijek biti ono to jeste, i ponaati se kao Rusija, Kina kao Kina, Njemaka
kao Njemaka, itd. U vanjskoj politici evropskih drava u posljednja dva stoljea,
Fukuyama prepoznaje duboku povezanost i sumira je pojmom imperijalnog
nacionalizma. Toj doktrini vanjske politike Evrope on usprotivljuje tezu o napretku
ljudske svijesti na "kraju povijesti", sa znakom liberalne paradigme. Istiui kako
evropske drave u XX stoljeu otvoreno slijede ekspanzionistiku doktrinu na vanjskom
planu (komunizam i socijalizam). Kakvagod da je bila odreena ideoloka osnova, svaka
razvijena zemlja je vjerovala u prihvatljivost vladavine viih civilizacija nad niim,
ukljuuji, usput reeno, odnos SAD prema Filipinima. To je u drugoj polovini stoljea
dovelo do poriva za istim teritorijalnim proirenjem i odigralo ulogu u uzrokovanju
Velikog rata. Najekstremniji oblik nacionalizma koji se od 1945. oitovao u bilo kojoj
evropskoj zemlji jest degolizam ija je samosvijest bila u velikoj mjeri, ograniena na
podruje besmislene politike i kulture. Meunarodni ivot za onaj dio svijeta koji je
dosegao kraj povijesti, daleko je zaokupljeniji ekonomijom nego politikom ili
strategijom.
8. Zakljuak o Fukuyaminom shvatanju amerike liberalne

politike paradigme
Page 19 of 118
I
Fukuyama ne prihvata istinu da je kraj Velikog rata okonan u znaku dominacije i
superiornosti SAD i njenog razvijanja i tumaenja liberalne politike paradigme.
Fukuyamina teorema o kraju povijesti kao konanoj pobjedi liberalne politike
paradigme u jednom svom aspektu predstavlja inoviranu teorijsku i idejnu artikulaciju
onog politikog gospodarenja svijetom, primjerenog XXI-om stoljeu. Amerika
politikqa paradigma je znanstvenija od svih dosadanjih ideologija imperijalnog
civiliziranja svijeta, jer ona druge zemlje navodi i tjera na potovanje odreenih
standarda u oblasti sloboda i prava u politikom ivotu svakog graanina.
II
Politiku modernost savremenog svijeta nije mogue shvatiti, a ni ivjeti bez pregleda
cijele politike geografije i politike psihologije.
U prvu grupu politikih koncepcija i iskustava svijeta koja jo nisu liberalna, iako toma
smjeraju, ulaze sve tranzicijske zemlje srednjo-istone Evrope i tako orijentisane zemlje
treeg svijeta, a dijelom i Rusija, Kina, Indija i druge zemlje. Tu, npr., spada i Turska,
koja je amerikanizovana u mnogim ali u njoj vojska figura kao sredinja politika
institucija, kao to u njoj traje predugo nerijeeno pitanje Kurda. U drugu grupu drava
koje se izriito ograuju od vladajue liberalne politike paradigme, iako je u nekim
elementima slijede, mogle bi ui drava kao Iran, Srbija, Kuba, Sjeverna Koreja, itd.
Treoj grupi zemalja, ije su politike koncepcije verbalno prozapadnjaki orijentisane,
ali, uglavnom ive autentinost svoje, ili nezapadne politike kulture, pripadaju, prvo
geopolitiki kolosi, poput Rusije, kine, Indije, Irana,...
Postoji cijeli niz zasebnih originalnosti:
Autentinost politike paradigme nerazvijenih zemalja ili zemalja treeg
svijeta koja bi unutar sebe sadravala mogunost diferencijacije na Afriku,
Aziju i Latinsku Ameriku;
Zatim, kon-federalna politika paradigma koja zauzima posebno mjesto na
karti politike modernosti svijeta, kamo ide BiH, vicarska, Belgija, Kanada,
Malezija, Indija, pa i Njemaka, Austrija, itd.;
Individualnost balkanske politike paraigme, uz sve njene interne razlike, tj.,
na veu ili manju bliskost ili udaljenost od Evrope;
Kubanska paradigma koja se nalazi u amerikom okruenju skoro pola
stoljea, ali uspijeva odrati svoju posebnost;
Libijska politika koncepcija koja "prkosi" Americi i Zapadu, kombinujui
arapski kulturni identitet sa modernom na jedan specifian nain, drugaiji
od Egipta, jordana, Sirije, Saudijske Arabije,...
Jedan broj mislilaca na Zapadu, pronalazi alternativna i konkurentska rjeenja,
predlaui izvjesne inovacije zapadnjake liberalne paradigme iskustvima ovih
politikih kultura i tradicija.
III
Page 20 of 118
Njemako politiko iskustvo, nije mogue reducirati na faizam i pangermanstvo, jer je

taj pristup nauno neispravan, nego ga treba itati preko njemake politike tradicije u
kojoj dominiraju kulturna kritika, filozofija i nauka opteg dravnog prava. Francuzima
se spoitava deklinacija od amerikog modela prema nacionalizmu u formuli degolizma,
a zapravo se vidi da Fukuyami smeta sama francuska osobnost. Irancima se spoitava
"teokratska drava" proeta religijom islama i njenim vrijednostima, emu se, takoer
suprotavlja navodno sveopta superiornost liberalizma u kom je religija sklonjena
unutar podruja "linog ivota". Bosanska politika paradigma se postojano
nadovezuje na prethodno historijsko iskustvo, obiajnost, kulturu i
religiju, uspotavlljajui vezu sa politikom modernou liberalizma, koju
predvodi Amerika.14 Za tezu o kraju povijesti, zato je primjereno ustanoviti da je ona
sasvim apsolutistika i nihilistika formula polittike asimilacije i negacije ostalih
paradigmi, njihovih razlika ili autentinosti, tj., formula koja slui za ukidanje vanosti
neliberalnih iskustava za politiku modernu svijeta. Kretanje prema liberalnoj
paradigmi u kojoj ekonomija potiskuje politiku i deologiju, i cijelu duhovnu i
umjetniku sferu, ne moe biti ravnomjerno u cijelom svijetu, budui da ekonomija i
ostale, za politiku egzistenciju vane sfere, takoer, nisu svuda na istom stepenu svoje
razvijenosti ili nerazvijenosti.
Zakljuak Fukuyame, je stopototno, hegelovski iz "Filozofije prava"15.
9. Sekularna teologija amerike civilnopolitike kulture: D. Bell

Bell govori o ponovnom susretu sa amerikom specifinou, koju odreuje pojam
civilnog drutva, i naravno, primjerena mu politika paradigma. Za vie soljea svog
postojanja ovo "sekularno - teoloko" uvjerenje o politikoj osobnosti i neponovlivosti
Amerike, poprimalo je razliite formule i odralo se do danas. 16 Ali, ta idilina
14 Zato se tom apsolutizmu i nihilizmu suprotstavlja stanovite tree mogunosti ili tertium quida
15 To su djelimino preraeni izvorni Hegelovi termini
16 O "sudbinskoj predodreenosti" Amerike govore mnogi vani ljudi: Woodrow Wilson tokom I SR, istie
"presudnost" njene uloge u osiguranju demokratije u svjetu, dok Abraham Lincoln govori o Americi kao
Page 21 of 118
predodba Amerike o samoj sebi, biva prekinuta 70 - tih godina za vrijeme trajanje rata
u Vijetnamu i afere Watergate, kada Daniel Bell pie tekst o "Kraju amerike
specifinosti". Esej poinje razmatranjem tajne uspona i pada imperija kroz politiku
historiju u paralelei sa SAD. Bell se zadrava na injenici da se svaka zemlja u poetku
koncentracije vojne politike i ekonomske snage define kao jedinstvena, da bi s
nagovjetajem kraja, istupila sa idejom o svojoj "specifinosti". Procjenu vanosti
"opadanja" neke zemlje, uslonjava injenica to nacije prestaju biti pouzdanom
mjerom politike analize u situaciji pojave "svjetskog drutva" kada "sinkretizam"
transnacionalnih kompanija, masovne kulture i medija, slabe pojam dravne granice,
tj., koncept dreve - nacije i njneu suverenost. Deisti kao to je bio Jefferson, su vidjeli
Ameriku kao boije djelo, nastalo u netaknutoj zemlji. Oni drugi, kao to jebio mnogo
svjetovniji i skeptiniji Franklin, su vidjeli mogunost da SAD postanu uzor i nada za
budunost. Na meunarodnom planu se pokazalo, da je vilsonovski idealizam nemoan
pred realizmom Starog svijeta i tiranijama treeg svijeta. U politikom domenu izgleda
da je moralnost ustupila mjesto obinom moralizmu i obinom oportunzimu. U spisu
Hannah Arendt o Revoluciji, Bell istie kako su jakobinci smjerali zvesti "socijalnu
revoluciju", koja jetre bala uspotaviti "blaeni novi poredak.... i religiju ovjenosti".
Takva je francuska, radikalna misao, bila osuena na propast. Amerika je krenula
suprotno francuskom, tj., sekularnom teolokom idealizmu, i, zahvaljujui tome,
uspjela. Krenula je onim umjerenijim, realnijim putem - izvedbe samo "politike
revolucije", koja ima mnogo ogranienije ciljeve, ne dirajui u postojei
drutveni poredak. Krajem XIX i poetkom XX stoljea, samo su Velika Britanija i
SAD bile politiki stabilne:
Ove dvije zemlje dugo nisu trpjele invaziju, niti su ratovlae na svojoj teritoriji posljednja invazija na Englesku se desila 1066. godine, a na Ameriku 1814.
Pravni sistem ini jo vaniju karakteristiku "zajednitva" njihove politike
paradigme. Dok kontinentalno-evropski pravni sistem traga za "istinom",
dotle anglosaksonski utvruje "krivicu"; mo drave je ovdje ograniena
pravima i Ustavom.
Max Weber je bio jednostavno opinjen Amerikom, koju ine "arolike grupe novih
ljudi" (lutalice, avanturisti, probisvijeti, plemii, protestantski buntovnici: kvekeri i
puritanci)i evropski doseljenici koje ne vodi nikakava velika univerzalna ideja
budunosti, nego sasvim realan cilj, da budu obini, slobodni ljudi sa ansom da mogu
napredovati. Vana stvar koja je izmijenila ameriku politiku kulturu je "vladavina
novca", ije posredovanje (i korupcija), donosi politiku mo; to je posebo izraeno
krajem XIX stoljea.
Kulturno - politiki okvir amerikog civilnog drutva ine:
Snani individualizam koji slijedi svoje cilljeve;
Populizam;
Vladavina novca i bogatstva;
"Individualistiko - ekonomsko" odreenje slobode.
10. Marx-ova teorija moderne: ekonomija i politologija

"skoro izabranoj zemlji"
Page 22 of 118
Hegelova "Filozofija prava" sadri ideju trijumfa politike paradigme; odatle, navodno,
proistie pravo na imperijalno voenje svijeta.
I
Bell i svi vodei ameriki poltiolozi i politiki statezi toliko diskvalifikuju Marx-a,
odnosno njegove brilijantne i nauno jo nenadmaene analize funkcionisanja
kapitalistikog naina proizvodnje i paralelnog mu graanskog drutva. "Kapital" iznosi
miljenje o politikoj superiornosti Amerike nad kontinentalnom Evropom i Britanijom.
Rije je o dominaciji ideje amerikog graanskog drutva nad francuskom, tj.,
evropskom idejom drave kao jedine zbiljske politike moi. 17
Ako se analizom Marx-ovog "Kapitala" razdvoji ono nauno od ideolokog i
oboje privede autokritikoj svijesti moderne, tada se moe doprijeti do
naunih uvida tog djela koje, inae, ima golemu vanost za razumijevanje
biti same Moderne. Tu vanost daje kapitalistika ekonomija koju Marx poima kao
anatomiju graanskog drutva, i njena veza sa politikom modernom kao posebnim
dijelom cjelokupne Moderne. Marx-a se identifikuje sa svim starim, postojeim i
buduim zlima tog svijeta, to nije tano, ali je teko brzo korigovati. Tako, naalost,
Marx-a misle i njegovi najvei domai praktiari, tj., nae nove i poslijeratne gazde privatnici, ne shvatajui da od njega mogu najvie nauiti o prvobitnoj, divljoj
akumulaciji kapitala ija su oni aktivna subjektivnost.
I ovog Marx-a mi je vie, preko glave!
II
Istiui da je svaki poetak u ivotu i nauci teak, Marx upozorava da je "najtee"
razumjeti I glavu, prvog toma "Kapitala" posveenu analizi robe. Ljudska pamet je, za
posljednja dva milenija spoznala mnogo sloenije oblike, ali jo nije uspjela nauno
odgonetnuti tajnu onog oblika vrijednosti iji je gotov lik, novani oblik, tj., roba. Razlog
tome lei u injenici da je "lake prouavati izgraeno tijelo nego njegovu eliju": robni
oblik proizvodnje na kome poiva cijelo graansko drutvo i kapitalistiki nain
17 Vjerodostojnost ove postavke o naunoj utemeljenosti Marx-ovog miljenja kapitalistike egzistencije graanskog drutva, te
sociologinosti i polittologinosti njegovog razumijevanja kapitalizma.
Page 23 of 118
proizvodnje. Sluei se teorijskom apstrakcijom, Marx odreuje kapitalizam kao

drutvo u kome je roba njegov ekonomski, elijski oblik. Dakle, moderna prirodna
nauka, Marx-u je metodiki uzor za istraivanje kapitalistike ekonomije kao
anatomijske biti graanskog drutva. Marx zakljuuje: "ZEMLJA KOJA JE
INDUSTRIJSKI JAE RAZVIJENA, POKAZUJE SLABIJE RAZVIJENOJ ZEMLJI
SAMO SLIKU NJENE VLASTITE BUDUNOSTI." Zatim, Marx ispisuje reenicu koja
direktno povezuje politiku ekonomiju i poliitku modernu, i njihove povijesti: "U
SVIM OSTALIM OBLASTIMA, I MI, I SAV OSTALI ZAPAD EVROPSKOG
KOPNA,
PATIMO
NE
SAMO
OD
RAZVOJA
KAPITALISTIKE
PROIZVODNJE, NEGO I OD OSKUDNOSTI NJENOG TRADICIONALNOG
RAZVOJA...PORED MODERNIH NEVOLJA, PRITIE NAS I CIJELI NIZ
TRADICIONALNIH NEVOLJA KOJE POTIU OTUDA, TO JO UVIJEK
VEGETIRAJU STARINSKI, PREIVJELI NAINI PROIZVODNJE, PRAENI
NESAVREMENIM DRUTVENIIM I POLITIKIM ODNOSIMA. NE PATIMO
SAMO OD IVIH, NEGO I OD MRTVIH."
Za razliku od Engleske kao ekonomske, drutvene, politike, itd., paradigme svijeta koja
pati samo od problema svoje vlastite razvijenosti ili modernizacije, tj., od aktuelnih
problema Moderne, dotle Njemaka, cijela kontinetalna Evropa i sav ostali, nerazvijeni
svijet pate od tri vrste problema:
od problema modernog razvoja i ispoljavanja njegovih aktuelnih protuslovllja;
od manjka Moderne ili prisustva tradicionalnih oblika proizvodnje;
od paralelne nerazvijenosti odgovarajuih drutvenih i politikih sa;
politika i drutvena mmoderna prati ekonomsku, naunu i tehniku modernu, kao
aspekte opte Moderne.
Kao mislilac Moderne, Marx cijeli svijet razumije kroz englesku paradigmu i njene
segmente, poevi od ekonomije kao kljua ukupne modernosti graanskog drutva,
itd., do politikog aspekta opte moderne ili politike paradigme, sagledavajui u
engleskoj moderni mjeru razvijenosti ili modernosti svake zemlje. Engleska
paradigma ima kod Marx-a privilegovano mjesto, ali to mu ne smeta da on
u jednom momentu uvede Ameriku kao mjeru jednog politikog aspekta
moderne ili svjetskog prednjaenja. U tom smislu je mogue govoriti da je
Amerika u dva navrata bila uzor Evropi, svijetu, pa i Engleskoj. Marx naputa
"nacionalno" tlo Engleske kao konkretnu mjeru same Moderne i utvruje opti pojam
moderne, koji daje opti pojam kapitalizma i graanskog drutva sa autentinou svoje
vlastite egzistencije, neovisnu od bilo koje "nacionalne" boje i karakteristike. Marx,
tako, kae: "Svaka nacija treba da ui od druge." On, tako, zapravo, priprema
teren za jednu drugu, vanu postavku svoje metode kritike politike ekonomije:
PRIVATNO VLASNITVO. Anglikanska crkva e, tako, radije oprostiti napad na
38/39- tina njenih pravila vjere, nego na 1/39-tinu njenih novanih prihoda.
III
Marx-ovo poimanje "ekonomskog kretanja modernog drutva" predstavlja
jednu od najpouzdanijih teorija
ekonomske, drutvene i politike
moderne. Autokritika svijest ekonomijske i politike modernosti moe, takoer,
relativizirati i klasno-proleterski, odnosno socijalno-revolucionarni radikalizam MarxPage 24 of 118
ovog miljenja moderne - stanovitem liberalno-graanske politike pardigme. Marx

Englesku dri ekonomskom, znai i politikom paradigmom svog vremena koja mu
slui kao "glavna ilustracija" za "teorijsko izlaganje". Engleskom se mjeri modernost
Njemake, Francuske i cijele Evrope i svijeta. Konkretno-historijski fatum Moderne
eka svaku egzistenciju: ko ga prije shvati i prihvati, skratie svoje moderne, i naroito
tradicionalne nevolje, tj., manjak Moderne. Marx ipak najveu vanost pridaje
vladajuoj paradigmi Moderne. Odatle je mogue zakljuiti da on slijedi Hegela, drei
se pobjednitva vladajue paradigme.
IV
Kada je rije o proizvodnji, uvijek je rije o proizvodnji na nekom odreenom stepenu
drutvenog razvoja - o proizvodnji drutvenih individua. Kod Marx-a se kapitalistiko
graansko drutvo razumije kao konkretna uoptenost Mmoderne, poto konkretno
bivstvo kapitalistiko - graanske modernosti u sebi saima i izraava cijelu njegovu
dosadanju uoptenost.
Kapitalistika proizvodnja ili proizvodnja kapitala drutveno i historijski je odreena
proizvodnja, tj., materijalna proizvodnja i proizvodnja drutvenog odnosa kapitala, i da
na tome poiva graansko drutvo.
Moderna se moe misliti i esto se misli nemoderno, tj., ispod nivoa kapitalistike
politike ekonomije i graanske politike sociologije.
Dakle, kojugod stvar ili pojam kapital dotakne, on je mijenja prema sopstvenoj prirodi,
dajui joj kapitalsko ili moderno, epohalno, historijsko, svjetsko, drutveno, graansko
ili civilizacijsko znaenje i svrhu.
V
Temeljna Marx-ova teza glasi da Moderna ili vladajua ekonomska,
drutvena, nauna, politika, itd., paradigma ili nae dananje doba daje
klju poimanja cijele historije, svake egzistencije.
Dakle, shvatimo li Marx-a samo kao historiju i teorijsku tradiciju moderne politike
misli, analiza je nedvosmisleno utvrdila da on, i takav, ima ta rei optoj i politikoj
moderni.
Page 25 of 118
Dragi citaoe, zasui rukave, jer

najgore(itaj: najubitanije) DOLAZI!!!!!
BUUUUUUU!!!!!!!!!!!
II TEORIJA ZNANOSTI I POLITIKA MODERNA

-UvodSvaka moderna diskusija o modernoj nauci politike, samorazumljivo je zagovaranje
uspostave politike modernosti; to slijedi iz same biti Moderne, njene posveenosti
stvari politikog aktualiteta. Ostane li se na stanovitu stvaranja samo jednog oblika
politike kulture koji e vaiti automatski za cijeli svijet, tada se sugerie pozicijsko
ishodite modernog politikog monizma. Ako se traga za stvaranjem vie oblika
politike kulture koji e na autentine naine slijediti optu ideju politike paradigme,
koja je uskladu sa domicilnosti, identitetu sveka zemlje i svakog naroda, religije i
kulturno-civilizacijskog kruga, onda se istupa sa stanovitem stvarno modernog
politikog monizma. Istie se neophodnost komunikacije politologije sa teorijom
znanosti, odnosno sa disciplinama filozofije i sociolgije znanja ili, neto staromodnije
reeno, filozofije spoznaje i sociologije saznanja, sa gnoseologijom i epistemologijom.
poltika moderna treba i mora komunicirati i saraivati i sa teorijom znanosti, ali i
drugim modernim disciplinama. Marx komparira umjetniku modernu, tj., savremenu
umjetnost i grku umjetniku klasiku, izvlaei zkljuak o uzornosti, idelaitetu,
inspirativnosti, paradigmatinosti, znai i modernosti grke Antike za dananje doba.
Za Grke se kae da su bili "normalan djeca", a za grku epohu da je bila "historijsko
djetinjstvo ovjeanstva, gdje se ono najljepe rascvjetalo". 18 Odatle slijedi stav, da ono
predstavlja "vjeitu dra" stanju "nekog vieg nivoa" razvoja, iako se ono stvarno "vie
nikada nee vratiti".
1. Znanje, kapital, graanski svijet

Opta moderna ili kapitalistiko graansko drutvo, teorijski i veoma praktino prezire
sve forme i formule tradicionalizma i anahroninosti filozofije, politologije, sociologije,
itd., i ivota u cjelini. Moderna ne podnosi tradicionalni dualizam kulture, uvodei u
opticaj egzistenciju masovne graanske kulture. Meutim, Moderna uvodi i (politiku)
pornografiju, ki, ekoloko, duhovno i politiko tagaenje, narcistiku (politiku) svijest
i kulturu, bio-psiholoku, industrijsku i politiku narkomaniju.
2. Konstituisanje i razvoj teorije znanosti
18 Ove retke emo posvetiti naoj vrloj koleginici zna ona :)

Page 26 of 118
Nauna filozofija, sociologija, politologija, itd., oduvijek su izraavale stav vlastite

superiornosti, prema njihovom, nekadanjem, tradicionalnom, teorijskom
samoodreenju. Izgleda da je upravo odavde, iz jedne prave, pravcate drame odnosa
izmeu teorije i znanja, nastala potreba konstituisanja filozofije ili teorije znanosti, kao
orginalne, slobodne, samostalne discipline19.
Kljuni posrednik u nastanku filozofije kao discipline, je A. Comte, mislei pod njom
pozitivnu filozofiju, u kojoj on postavlja temelj, a u irem smislu, cijeloj tradiciji
pozitivnog miljenja u rasponu od klasiog pozitivizma, do njegovog modernog oblika
polemiki nazvanog neopozitivizam. Comteova tvrdnja glasi, da je prirodnu
filozofiju najprimjerenije zvati pozitivnom filozofijom20. Moderi pozitivizam batini
egzistenciju na matematici i fizici, dok u onoj drutvenoj dimenziji, on svoje postojanje
duguje razvoju kapitalne nauno-tehnike revolucije i njom oblikovanog graanskog
drutva. Najvaniji doprinos pozitivizma modernom miljenju, se sastoji u razvoju i
produbljenju analitike metode, njene naune preciznosti, odnosno, u kritikom
rasvjetljavanju nenaunosti, metafizinosti.
Novija teorija znanosti, pod njom mislei analitiku filozofiju znanosti, nastala je na
prelomu XIX i XX stoljea, i to iz krize logike, matematike i fizike, poslije pokuaja
engleskih empirista, Kanta i novokantovaca, da utemelje nauku, preko filozofije, ili
filozofiju preko matematike. Problem teorije znanosti, po Lenku, je dramatino zaotren
onog momenta, kada se u matematicii logici, ka uvarima, apsolutno sigurnog
znanja, javlja protuslovlje, onog trenutka, kada postane jasno, da je jedan isti stav
mogue dokazati i opovrgnuti, upravo u matematici i logici.
To je stanje dovelo do pojave Bekog kruga, koji je nauku zaista opremio preciznou,
izvodljivou i formalizmom.
Razvoj teorije znanosti, GL. Zajearevi dijeli u tri etape:
gnoseoloku;
pozitivno-logiku;
etapu prave teorije znanosti.
Prva etapa poinje pretenim bavljenjem gnoseolokim problemima naune spoznaje
spoznaje, pa se moe tvrditi da je teorija nauke nastala iz gnoseologije.
Drugu fazu ratvoja teorije nauke, daje iskustvo logikog pozitivizma, kada se on bavi
logikom problemima nauke.
U treoj etapi razvoja, teorija znanosti dolazi do svog stvarnog bivstva ili normalnog
oblika, kada se prethodna joj logika nauke povlai u svoje ue diferencirano podruje.
Teorija znanosti je pravi medij za ponovno nalaenje miljenja21.
3. Politika sociologija i teorija znanja: A. Comte

Nakon Comte-a koji 1829. u svoja Dva uvodna predavanja nagovjetava da e
pozitivno prouiti cjelokupno dotadanje znanje u obliku filozofskog ispitivanja
znanosti, pojavljuje se niz filozofa i naunika koji, takoer, koriste pojam filozofije
19 Stav Hanka Lenka je, da su drutveno-kulturne discipline filozofski i metodoloki veoma obiljeene.
20 Ova tvrdnja potie iz uvenog Kursa pozitivne filozofije
21 po imiu, Karl Popper je vrh teorije znanosti
Page 27 of 118
znanosti, ali se oni, u razlici spram Comtea, prvo okreu prirodnim naukama. metoda
teorije znanosti, Comte-u slui jendoj vioj svrsi, koju odreuju pojmovi i stvari,
ovjek ili drutvo, odnosno nauka o drutvu kojoj pripada najvanije mjesto u cijelom
sistemu pozitivnih nauka.
U metodolokom stajalitu sociologije lukaevski 22 reeno, Comte vidi mogunost
uspotavljanja komunikacije i saimanja razliitih podruja posebnih znanja, zbog ega
sociologija figurira kao krajnji smisao svih napora i svih dostignua pozitivnog duha.
Njegova pozitivna metodologija, zapravo utire put semu onome, to je kasnije nastalo u
zapadnom miljenju.23 Comte smatra da pozitivne nauke i pozitivna filozofija trebaju
postati osnovom izgradnje budueg mirnog i sretnog drutvenog ureenja u kom e
ovjek moi dostojno ivjeti kao normalno ljudsko bie; time je svrha pozitivne
filozofije dobila svoj praktini znaaj.
Osniva pozitivizma ovjeka vidi kao drutveno i politiko bie, iji se individualni i
drutveni ivot dogaa u znaku ideje racionalno spoznate i osvojene mjere ili harmonije
koja predstavlja uvijek odgovarajue nastojanje za smiljanjem sinteze ili traganje za
njom. Odatle slijedi Comte-ovo shvatanje drutva kao funkcionalne cjeline iji dijelovi
stoja u kontinuranom uzajamnom djelovanju. Comte je svojom pozitivnom filozofijom,
nastojao osigurati ovjeku ono mjesto, koje ideja BOGA ima u teolgiji, a priroda u
metafizici. Sve te principe pozitivne filozofije, Comte prenosi u podruje aktivnog
ivota, tj. u sferu politike i morala, uspostavljajui harmoniju izmeu pekulacije i
egzistencije.
4. ta je teorija filozofija znanosti?

Da bi odrala temeljno filozofsko, odnosno teorijsko, misaono-pojmovno bivstvi o,
filozofija mora ouvati onu apstraktnu, refleksivnu, idealistinu, teoretinu, filozofinu
dimenziju svog bia, tj., normalnu komunikaciju sa vlastitom tradicijom ili historijom
svje egzistencije, pri tom, naravno, ne protivei se otvorenosti za nove naune
uvide i novom stanju svijeta, stavri i ivota: filozofskoj i politikoj
modernosti. Ranije smo ustanovili dvije temeljne crte moderne od kojih jedna
pripada nauci, a druga kapitalu, zatim graanskom drutvu i politikoj kulturi.
Teorija znanosti stvarno nastupa, onda kada autentini otkrivi i izumitelji modernog
prirodnog znanj, ponju ozbiljno razmiljati preko empirijske pozitivnosti nauke,
traei u njoj temeljno filozofsko, teoretsko, metodiko bivstvo. Kada tradicionalni
filozofi poinju misliti o svojoj stvari filozofije i teorije na nauni, egzaktan, analitian,
istraivaki precizan i strog nain, sluei se naunom metodologijom i njenim
rigoroznim principima. Kada je taj pokuaj doao do sopstvene samosvijesti i konkretne
misaone prakse rodila se filozofija, ili blae reeno, teorija znanosti. Nauno
22 George Lukac i njegovo poznato djelo Povijest i klasna svijest, u kome izlae metodoloko stanovite
totaliteta
23 njegova ideja pozitivizma koju sabire pojam pozitivne ili naune metode je ula u duh savremene
filozofije
Page 28 of 118
istraivanje nije mogue toliko rigorozno i drsko suprotstavljati filozofskom i

teorijskom miljenju, poto ih spaja najmanje onoliko stvari, koliko ih razdvaja i
diferencira. To je sjajno osjetio autentini tvorac pozitivne filozofije, Comte, kada je
sociologiju utemelji kao jednu novu, spajajuu, koordinirajuu, komunicirajuu,
ujedinjavajuu disciplinu sveg pojedinanog pozitivnog znanja. 24
5. Apolitika teorija i moderna nauka: Marcuse i Comte

Utemeljitelj pozitivne filozofije glavninu svoje panje skoncentrisao oko pozitivnog
utemeljenja sociologije, dajui time nesamjerljiv doprinos pozitivnom zasnivanju
politologije koja i nastaje, zapravo pod okriljem sociologije kao politika sociologija.
Kritika teorija drutva ili uveni frankfurtski krug, je imala ambiciju skoro identinu
projektu Augusta Comtea sa konstituisanjem pozitivne filozofije u obliku sociologije,
njene metode i funkcije u drutvu. Rasprava o odnosu teorije nauke i politike moderne,
se okree u nasllovu koji sad glasi: apolitika (ili politiko-filozofska) moderna i
teorija znanosti.
Cijelo razdoblje poslije Hegelove smrti, Marcuse obiljeava epohom pozitivizma, mislei
pod njim ono im se ovaj pravac sam nazvao: sistem pozitivne filozofije, primjeujui
kako je u kasnijem razvoju pozitivizam poprimio drugaiji oblik u odnosu na osnivaa.
To se desilo onda, kada se pozitivizam okrenuo iskljuivo nauci, naputajui Comte-ov
sistemski oblik i njegove ciljeve. Marcuse tvrdi da uz sve razlike izmeu Comte-a i
Schelinge-a, te dvije filozofije povezuje i ujedinjava snana tendencija za uspostavom
autoriteta iskustva, a suprotstavljanja metafizikom (i teolokom) apriorizmu. Na
politikom planu obje filozofije su, prema Marcusu, bile antihegelovski
orijentisane, to znai konzervativno, antikritiki, antidijalektiki, tj.,
pozitivno branei postojee, rano-graansko stanje stvari. Marcuse Hegela u
ovom djelu shvata sasvim marksistiki, dakle, bez Filozofije prava, kao negativnokritikog ili dijalektikog filozofa postojee stvarnosti, valja zabiljeiti njegovu tvrdnju
da je pozitivna filozofija dala pozitvni odgovor na "pozitivni" izazov kritikog realizma.
Izgleda da Marcuse mjeru svoje (politike) filozofije nalazi u Saint-Simoneu ija se
politika filozofija temelji na ekonomiji i industriji, i kao najvanijim faktorima
integracije novog poretka. Ta linija miljenja je podrazumijevala transformaciju
filozofije u drutvenu teoriju koja kod Marcuse-a predstavlja politiku ekonomiju
ili nauku proizvodnje. Ovaj stav se izdvaja, jer ga imi smatra naroito vanim. 25 Prvu
primjedbu to je Marcuse upuuje Comteu, daje stav kako je utemeljiva pozitivne
filozofije odvojio drutvenu teoriju od negativne filozofije, uinivi drutvo
predmetom sociologije kao nezavisne nauke, t znai da je napustio kritiku politike
ekonomije kao temelj drutvene teorije. Time se sociologija kao pozitivna ili
nekritika nauka, odrekla transcendentnog stava kritike filozofije, zbog ega je drutvo
pojmljeno kao zatvoren, statian, konani sistem injenica kojima rukovode opti
zakoni, poput onih u nauci. Iz Marcuse-ovog izlaganja ispada, da je Comte izdao
filozofiju onog trenutka, kada se priklonio sociologiji, i stao na njeno metodoloko
24 teologija se dri principa credo quia absurdum, ili onog drugog, credo ut intellegam, koje se sabiraju u
jedno, iako imaju razliito znaenje
25 Marcuse zakljuuje kako je zapravo Saint-Simone bio "pravi" osniva pozitivizma, a ne Comte.
Page 29 of 118
stanovite. Marcus daje obuhvatnu stilizaciju Comte-ove pozitivne filozofij u procjeni,

da je, navodno, ona sebi postavila cilj drutvene teorije koja treba suzbijati negativne
aspekte racionalizma, braniti ideoloke interese srednje klase, te filozofski
opravdati autoritarizam i iracionalizam. On to pokazuje na primjeru
pomirenja kao kljunog pojma Comte-ove pozitivne filozofije, za koju kae, da joj je
svrha odgajati ljude u duhu disciplinarne poslunosti i mirenja sa utvrenim redom
stvari. Comte je politiki antirevolucionar, branilac pozitivne politike i postojeeg
pravno-poretkovnog vlasnikog sistema, koji smatra da "nikakva politika promjena
nema stvarne vanosti" za ljude. Dakle, klju promjene ili drutvene dinamike nalazi se
u privrednoj sposobnosti, a ne u politikoj koncepciji, retorici i galami. Marcuse
smatra da je osnovna ideja Comte-ove filozofije ideja reda, koja se dri pozicije
"odbrane autoriteta", umjesto da afirmie naelo "slobodne akcije". Nakon kritike ideje
pomirenja i reda, na red Marcusove kritike dolazi Comte-ova ideja reda poretka preko
koje se cijelu pozitivnu nauku politike prosuuje kao pozitivnu teoriju autoriteta u kojoj
umire liberalna ideja.26 PRihvatimo li Marcuse-ovu kritiku objekciju o Comte-ovom
autoritarizmu, i kritiku opsku Erich-a Fromm-a 27, kao dva orignalna autokritika
stanovita politike moderne, mi, zapravo, tog momenta slijedimo, izraavamo
konceptualnu ideju filozofije znanosti. Comte-ovi pojmovi poretka i napretka su
statini, zbog ega je socijalna dinamika takoer statika: poto je poredak glavni uslov
napretka i poto svaki napredak ide ka sreivanju poretka. Comte-ov pojam napretka je
prosvijeenog karaktera, jar ga on razumijeva kao eminentno intelektualno
napredovanje pozitivnog znanja koje iskljuuje revoluciju. Discours shvata kao stalni
narazvoj intelekutalne kulture kroz historiju, to ini osnovu drutvene dinamike kao
procesa u kom ovjeka razvija organske sposobnosti kojim se izdie iznad ostalih bia:
um i drutvenost. To izvoenje navodi Marcuse-a da zakljui da je kod Comte-a
poredak identian napretku. Meutim, Marcuse-u treba dati za pravo, kada Comteovoj filizofiji spoitava postojanje "pozitivne teorije autoriteta", potkrijepljujui ga
stavom Coursa, gdjepie kako je "uzalud tragati za boljom vlau", poto je svaki
ustanovljeni oblik vlasti relativnog znaenja koje moe osporavati samo apsolutistiko
stanovite. Ipka, imi osporava Marcuse-a, kada ovaj kritiki povezuje Comte-ovo
potovanje uspotavljanog autoriteta sa tolerancijom u sferi naunog rada. On prigovara
Comte-u, toj e obrnuo prosvjetiteljsko odreenje tolerancije, realtivizirajui je,
anvodei da su prosvjetitelji naglaavali potrebu uspostavljanja boljeg oblika vladavine.
Moglo bi se rei, da Comte-ova politika filozofija poiva na udnoj mjeavini
"socijalizma" i prosvijeenog, elitistikog autoritarizma. To se moe proitati iz
dosadanjeg izlaganjanjegovog odnosa prema stvarima napretka i poretka industrijske
discipline i politke moi i vostva, te odnosa pozitivne filozofije i proleterijata.
Autoritarnu crtu njegove politike misli ini jaom postavka o sveobuhvatnoj
hijerarhijskoj dravi, kojom bi upravljala intelektualna elita, iako bi bila proeta
"novim moralom", koji ujedinjuje razliite interese u cjelinu, makar bi je sastavljale sve
drutvene grupe, Marcuse pretjeruje kada konstatuje da je Comte-ov koncept drave
smiljen slino modernoj autoritarnoj dravi, uprkos tome, to bi autoritet pivao
na pristanku podanika.
26 Comte pie: "Kako je slatko sluati kada moemo uivati sreu, da nas mudre i vrijedne voe
udobno oslobaaju pritjenjavajue odgovorosti za opti smjer naeg ponaanja."
27 poredi se Fromm-ovo djelo "Bjekstvo od slobode"
Page 30 of 118
Zavrni akordi Marcuse-ove kritike Comte-a, su dati u prigovoru njegovoj koncepciji

drutvene uoptenosti ili sociolokom metodu, za koju se tvrdi da nema dovoljno
prostora za inidividuuma, dok se iz toga proistekli koncept drave kritikuje kao
sporedni proizvod
neumoljivih zakona.
6. Filozofija, politika filozofija i teorija (Filipovi, ajkovi,

Marcuse), u ogledalu moderne (politike) nauke (A. Comte)
I
Cijelu Comte-ovu pozitivnu filozofiju, prema tome i politiku sociologiju i filozofiju
nauke, ili metodologiju pozitivnog znanja, Marcuse svodi na politiku filozofiju, itajui
je preko globalnog koncepta kritike teorije drutva. imi smatra da normalna
politika modernost prima na znanje uvide te kritike i teorije, preraujui
ih u stanovite vlastite autokritike moderne politike. Marcuse odbacuje Comteovu ideju o pomirenju, tj., o komunikaciji, ogledanju, saradnji, pa i kritici, kritikoj
paraleli izmeu ideje napretka i ideje poretka, predmeui teoremi evolucije,
teoremu revolucije koja bi po njegovom miljenju mogla najlake okrenuti stvar u svrhe
kritike teorije drutva: preko promjene poretka ili politike sfere graanskog drutva.
Njemu smeta to je Comte-ova ideja napretka preprosvjetiteljska, a premalo subjektivna
i praktina u politiko-teorijskom pogledu. Comte-ova pozitivna filozofija je primarno
pozitivna, dakle, nauna filozofija kojoj je imi pripisao nivo teorije znanosti.
Pozitivna filozofija ili sociologija postaju opta metodologija e samo naune spoznaje,
nego i drutva i ovjeka kao grupne i individualne cjeline ili metode totaliteta, ali na
pretpostavkama i ishoditu civilnog drutva, a ne teorija proleterske revolucije. Tu je
poziciju metodolokog stanovita drutvenog totaliteta MEU PRVIM ILI MODA
PRVI RAZVIO Comte. Pritom ne smijemo zaboraviti na liberalni hendikep, tj., na
snanu autoritarnu crtu njegove politike filozofije, odnosno, politike sociologije 28.
28 zamjerka utemeljivau pozitivne filozofije je, to je dravu, suverenu, nacionalnu dravu svog doba
podredio, utopio u drutvo , kao svjetski relevantan pojam, tj., u svjetsku zajednicu
Page 31 of 118
Comte na pravi nain postavlja odnos izmeu filozofije i pozitivnosti, teorije i znanja,
izmeu sociologije, znanja i drutva. imi ne prihvata cijeli niz Comte-ovih stavova,
posebno one iz podruja politike filozofije ili politike teorije koji na jedan prilino tvrd
nain tretiraju pojmove poretka, autoriteta, politike moi i vostva. U njima ima dosta
naznaka29 autoritarno harizmatske, neliberalne koncepcije politike. imi smatra da je
Marcuse potuno u pravu, kada se njegovom stavu odbije ideoloki predznak, tj.,
radikalistika konsekvenca njegove politike filozofije.
Prema onom to je ovdje izloeno o Comte-ovoj pozitivnoj filozofiji, izlazi da je Radmila
ajkovi njegovo pozitivno, nauno i socioloko uenje proitala prvo kao teoriju
naune metodologije, da ga Vladimir Filipovi shvata eminentno filozofski, zbog ega
mu nije naklonjen, jer Comte-ovo djelo percipira kao svojevrsnu kombinaciju
uoptenog ivotnog svjetonazora i nauno-istraivakog principa, zakljuujui ga kao
paradigmatsku antifilozofiju, dok Herbert Marcuse, Comte-a razumijeva prvo
hegelovski kao empirijsko-pozitivistikog sociologa politike nekompetentnog za
filozofijsku nauku, a onda marksistiki, kao konzervativnog graanskog politikog
filozofa, koji odbacuje koncept kritike teorije drutva koja poiva na kritici politike
ekonomije.
7. Teorija znanja (ula), lijeva politika filozofija i knjievnost:

Mach, Avenarius, Lenjin, Krlea
Poslije Comte-a, javlja se cijeli niz modernih prirodoznanstveika, koji svoja djela
naslovljavaju imenom filozofije znanosti. U prvom redu treba spomenuti poznatog
Ampere-a, a slijede ga Ernst Mach i Richard Avenarius. Ta dva fiziara i filozof znanja
su bili poznati najvie zahvaljujui posredovanju Lenjinovog djela "Materijalizam i
empiriokriticizam".
I
Oko 1982. godine, imiev nauni i intelektualni interes se zaokree prema literarnom i
politfilozofskom djelu Miroslava Krlee, na ijoj je politikoj misli kasnije odbranio
doktorsku disertaciju, u ijem sreditu je bila drama "Aretej"30. Otkako je u mladosti
svoju prvu, znatniju dramu o Cristobalu Colonu bio posveti Lenjinu, kojega daje i
glavno lice drame, Krlea se nikada do kraja nije odlijepio od ove historijske persone, ali
razumijui je vie kolumbovski, nego vjerno lenjinistiki. Radei na politikoj misli
Krlee, bilo je logino da koristi njegove "Marginalije na temu o spoznajnoteorijskj
magiji", poto je poznato, da izmeu njegove beletristike i publicistike postoji jedna
velika interna paralela. To stanivite u osnovi dijeli Prof. viktor mega, koji smatra da
je Krlea u "Povratku Filipa Latinovicza" "prikazao do koje mjere svjesno o
strategijski, ne moe se se rei, egzemplaran sluaj, lik osnovan na (Machovim i
Avenariusovim) pogledima, koji su naroito na poetku XX stoljea, bili predmet ivih
kontroverzi u filozofskim i psiholokim raspravama.
29 u knjizi stoji rije "natruha", nisam ba sigurna ta znai, pretpostavljam: "naznaka"
30 rije je o doktorskoj tezi "Politika misao M. Krlee Aretej", koju imi trenutno priprema
za tampu
Page 32 of 118
Diskusija o teoriji znanosti i politikoj moderni, zapravo, ulazi u jedno novo, kod nas
posve nepoznato podruje svoje vanosti aplikacije: u knjievnosti, zapoinjui svoj
ivot u estetikom predmetu: dakle, transendirajui tradicionalno disciplinarno
podruje ogledanja izmeu filozofije,, teorije i znanja, dopisujui im knjievnost.
mega svoju tezu obrazlae komparacijom nekih kljunih stavova iz Machove "Analize
ula" i Filipove pozicije u Romanu, te kroz uporedni pregled uticaja Machove filozofije
na neka druga istaknuta litrarna imena: Proust, Robert Musil, Hermann Bahr, itd.
U zakljunom dijelu pomenutog djela, Lenjin iznosi veom rigidnu ocjenu
empiriokriticizma, istiui da marksist ovom stanoivtu mora prilaziti sa etiri stava:
empiriokriticizam je potpuno reakcionaran, sakriva stare greke idealizma i
agnosticizma, znai, empirizam i marksizam se ne mogu sjediniti;
iako su Mach i Avenarius poli od Kanta, oni nisu pristipili materijalizmu, ve
suprotnoj strani: Hume-u i Berkley-u; empiriokriticizam je povezan sa
imanentizmom kao jednom od najreakcionarnijih idealistikih kola
na strani materijalistikoj stoji ogromna veina filozofa znanosti, posebno u fizici,
dok manjina modernih fiziara stoji na stanovitu idealizma: pomodarskog fizikog
idealizma koji je reakcionaran;
iza gnoseologijske skolastike empiriokriticizma, krije se "borba partija u filozofiji",
koja, u krajnjoj instanci izraava ideologiju neprijateljskih klasa savremenog drutva.
Lenjin zavrava stavom, "da i najnovija filozofija ima vlastitu partijnost kao i prije dvije
hiljade godina; protivnike partije partije su: materijalizam i idealizam."
Za imievu analizu, je najvaniji rezime prvog stava koji glasi da se empirizam i
marksizam ne mogu sjediniti, budui da teorija znanosti svoju ezistenciju zasniva na
suprotnoj poziciji, tj. na istraivanju mogunosti sjedinjenja teorije i znanja. 31
II
Zadau znanosti, Mach prepoznaje u ispitivanju "zakona veze", izmeu predodbi, kojre
daje predmet psihologije, zatim u otkrivanju zakonito spoznatih veza izmeu ula, to
pripada fizici, te u razjanjavanju zakonite pravilnosti veze izmeu ula i predodbi, to
spada u predmet psihofizike./Mach:
"Svijet se sastoji samo iz naih osjeta."
"Ono to mi zovemo materijom, samo je
izvjesna zakonita veza elemenata ili
osjeta."
Mach je smatrao, da prostor i vrijeme postoje u ovjeku, tj., da ih on stvara po mjeri
svojih ula.
Pojam "principijelne koordinacije", je ono, po emu je Avenarius bio najpoznatiji, a
razvio ga je u "Primjedbama" i "Ljudskom pojmu o svijetu". Njena bit se sastoji u tezi o
"nerazluivoj koordinaciji izmeu naeg Ja i sredine, izmeu Ja i ne-Ja, koji se uvijek
nalaze zajedno. "Nikakav potpuni opis danog ne moe sadravati "sredinu" bez nekog
Ja, ija bi to bila sredina bar onoga Ja koje opisuje to naeno. Ja se imenuje kao
centralni lan koordinacije", a sredina ili ne-Ja kao "protulan", stoji u "Ljudskom
pojmu o svijetu"32. Filozof iz footnote smatra, kako stvar ne moe postojati nezavisno od
nae svijesti. Kada razmiljamo, mi sebe prenosimo u prolost. On negira teoriju
31 o nekim aspektima tog pitanja, imi je pisao u radu "Dijalektika metoda: Hegel, Marx, Lenjin""
Page 33 of 118
spozaje engelsovskog materijalizma, tj., materijalistikog fetiizma i naturalistikog

materijalizma. U "Ljudskom pojmu o svijetu"i "Primjedbama", Avenarius osporava
vladajuu psihologiju i njenu introjekciju33.
Nova filozofija o kojoj Mach i Avenarius govore, morala je obuhvatiti i "novu fizikohemijsku nauku". Oni je imenuju "filozofijom prirodnih nauka XX stoljea",
"najnovijom filozofijom prirodnih nauka"/ jedno od njenih gesla je: "Materija je
iezla."
Ova dva autora pokuavaju pomiriti idealizam i materijalizma, kao dvije "naprijateljske"
teorijske struje. Utemeljivai teorije ula nastoje razvitit originalnu teoriju, filozofiju
znanosti. Na njenim zasadama, Krlea ispisuje sjajan roman o Filipu Latinovicz-u, kao
to u drami "Aretej", on estetski transplantira neke teze te spoznajne teorije.
III
Krlea, u fomalnom izrazu "Marginalija", u svom cjelokupnom "filozofskom" miljenju,
opsesionatno potkopava, detronizira i ironizira akademsko filozofsko mudrovanje i na
tome trajno insistira.
Avenarius-Machovu teoriju spoznaje ili filozofiju znanosti, je najbolje imenovati
psihologijom opaanja, doivljavanja, ulnosti literarne objektivnosti, ili, krae,
naunom psihologijom knjievnog stvaranja. Avenariusova teza o o korelaciji naeg Ja
ili sredinjeg lana koordinacije i sredine protulana, ne-Ja, potkrepljuje teze Ernst-a
Mach-a iz "Analize osjeta", gdje Ja proizvodi, stvara ne-Ja sredinu: gdje su subjekt i
objekt nerazluivo povezani poput misli i realiteta. Teorija ula dri, kako se stvarnost
ne moe zamisliti bez naeg Ja ili onog koji posmatra, osjea svijet, okolinu; dakle, bez
subjekta koji osjea, posmatra, misli. Bez ovjeka kao centralnog lana koordinacije,
smatra Avenarius, nije mogue dati opis sredine svijeta koji takoer, nema smisla bez
onoga Ja kao subjekta opisivanja, osjeanja. Realitet je mogue opaati samo u mislima,
u ulima. U drami "Aretej", Krlea nae sadanje stanje u Evropi XX vijeka, prikazuje
onim to s edeavalo sedamnaest vijekova prije, u vrijeme ivljenja Areteja na
pakatinskom dvoru jednog rimskog Cezara. Pisac stvar istrauje i obrnutim
32 Filozof: "Ne tei, onda da iskoi sam iz sebe, da obuhvati vie nego to moe obuhvatiti (ili
shvatiti), naime: svijest i stvar, stvar i svijest, ili, tanije: ni jedno ni drugo odvojeno, nego ono
to se tek poslije raspada na jedno i drugo, ono to je bezuslovno subjektivno objektivno i
objektivno subjektivno."
33 unoenje misli u mozak ili ula oko nas
Page 34 of 118
redoslijedom, prikazujui prolost preko aktualiteta, da bi doao do zakljuka o

relativnosti ljudske egzistencije, pameti i napretka, te o apsolutnosti zakona ljudske
gluposti. Slian tome je sistemski razvijen- prosede u Povratku Filipa Latinovicza, ije
ve prvo poglavlje opisuje povratak Filipa u rodni dom. To je, naime, povratak
udjetinjstvo i djeatvo, a onda dolazi onaj povratak na sjeanje prvih ivotnih
islikarskih doivljaja- itaj: ula, kompleksa ula.
Filip (Krlea), opisuje svoje tadanje i ovo sadanje stanje, koristei uvid spoznajne
teorije osjeta, dojmljivo doaravajui preko slike njegovih ula, tj., osjeaja svog Ja i
sredine u kojoj se nalazi preko slike vanjskog svijeta. Kategorije vremena i prostora,
dkle, posve su relativne kategorije, kao i u teoriji osjeta, a stvarno je vano samo
Filipovo subjektivno osjet-anje i doivljavanje njegog Ja i sredine , onog na JA. Da bi
prikazao te dvije dimenzije Krlea se slui slikama, literarnim slikanjem ta dva plana.
Cijeli roman je jedna velika slika koju Krlea doarava rijeima slikama, i
razmotva,kako romn napreduje, na golemom platnu romanesknog tiva. Tim slikama
rijeima , Krlea literarno estetski doarava Filipova unutranja stanja, misli: osjete.
Roman je jedan veliki kompleks osjeta kojeg daju boje, zvukovi, mirisi; ovdje obitava
pravi leksikon boja oivljen Krleinom estetikom.
IV
Lenjin je do kraja bio uvjeren, da osporavanjem Mach Avenariusove teorije osjeta on
pobija interese buroaskog kapitalizma i brani marksistiki materijalizam. Takav
iskljuujui pobjedniji stav ga nije mogao dovesti do stanovita tertium quida, tj.
spoznaje nune upuenosti teorije odraza na normalnu ,tj. neideoloku i apolitinu
teoriju znanosti i na takvo razumjevanje politike moderne.
Lenjin je teoriju osjeta odredio kritikim empirizmom i idealizmom, istiui da u
njenom sadraju nava filozofija dobiva izrazito idealistina i kritina, psihologina ili
nematerijalistina odreenja.34 Lenjin razlikuje dva spoznajno- teorijska tabora:
materijalizam i idealizam ija je ideoloka, politika i vrjednosna konfiguracija ve
opisana. Krlea je u nutrini svog intelektualnog bia osjeao istu muku: biti povrinski
vjeran Marksizmu ali u svojim djelima aplicirati teoriju osjeta,tj. uvide (tada) moderne
filozofije znanja.
V
Reeno je kako su ruski mahisti namjeravali spojiti marksizam sa mahizmom, dakle,
jednu lijevu sa desnom teorijom znanosti. Bogdanov smatra da empiriokriticizmu nije
stalo ni do materijalizma ni do idealizma niti bilo koje metafizike. Istiui da nema
istine nezavisne od ovjeanstva, Bogdanov primjeuje za Engelsa da je eklektik. On
smatra da je ovjek prije svega odreeni kompleks "neposrednih doivljaja".
Bazarov u "Ogledima iz filozofije marksizma" pie da se ne moe spoznati kakve su
stvari po sbi, nego ih spoznajemo samo u njihovim manifestacijama kojima one djeluju
na naa ula. Za Marksa i avenariusa tvrdi da su marksisti u gnoseologiji , dok Engelsa
dri zastarjelim u spoznajnoj teoriji.
Mach podvlai da je vrlo blizak sljedbenicima imanentske filozofije.
Karl Pearson razrauje osnovne ideje machove teorije osjeta. Njegovo glavno djelo je
gramatika znanosti. Karl P. dri da su "realne" stvari zapravo ulni utisci te da je
34teorija osjeta je postala svojevrsnom psihologijom ili naunom teorijim knjievnog stvaranja
Page 35 of 118
"metafiziki " tvrditi da se stvari nalaze izvan ulnih utisaka. On smatra da je materija
grupa ulnih opaanja. Nunost lei u prirodi bia koja misle, a ne usamim opaanjima;
ona je proizvod spozaje sposobnosti.
Stavovi Karal P. se najneposrednije pribliavaju onome to mi razuijemo pod teoriom,
filozofijom znanosti, kao onoj teorijskoj i naunoj sposobnosti koja se u svom
najelementarnijem odreenju i samoodreenju bavi pribliavanjem, kompariranjem,
saradnjom, paraleliziranjem ove dvije tradicije i modernosti: teorijskog i filozofskog
uma koji je iskusniji za sklanjanje pojmova, apstraktong zakljuivanja, te naunog uma
koji ima izvjesnije iskustvo u neposrednom, pozitivnom, empirijskom, opaajuem
radu.
U Mach-ovom pricipu ekonomije miljenja, Wundt vidi "izvrnutog Kanta", to znai da
kod obojice postoji iskustvo a priori, samo u izmjenjenom redoslijedu.
VI
Sva ova eksplicirana izvoenja u svojoj metodikoj hitnosti vae i za politologiju i njenu
modernost i vezu s teorijom znanosti, i, napokon, za konkretnu aplikaciju na politikom
predmetu.
Pojam naunog socijalizma je konkurencijski paralelan civilnopolitikoj koncepciji.
8. Teorija znanosti i politika moderna: zakljuci

Politika moderna je shvaena kao "svjetski znaajno bivstvovanje politike". Vanost
politike moderne se se utvruje formulacijom samoodreujue bitnosti politike
moderne. Preko ta svoja dva samoodreenja politika dolazi do moderne egzistencije,
znai, prvo kroz ta dva procesa koja smo analitiki odredili kao ono "neto", po emu
ona nosi ime politike paradigme ili politike modernosti. Tak osu teorija, historija i
tradicija oznaee kao nezaobilazne strane moderne politike. Uvid koji pokuavamo
utemeljiti kao originalno razumijeavanje paradgmatinosti, tj., modernosti politike,
predstavlja moda najvaniji spoznajni doseg naeg miljenja politike; a on ini
okosnicu svih imievih nastojanja u razmatranju onoga neeg, to, u pposljednjih
nekoliko godina imenuje teorijom politike moderne.
Poincare uestvuje u oblikovanju filozofije znanosti kao discipline koja pokuava
uskladitit, iskoristiti i ono to je spoznajni potencijall filozofije, tj., teorije i ono to je
spoznajna potencija, mogunost same nauke i ili naune metode.
Henri Poincare u studiji "Nauka i hipoteza" tvrdi da je nauka hipotetina; da je njeno
znanje relativno, tj., uveliko filozofske, teoretske prirode. Tvrdnja se razumije
eminentno kao ono to dolazi iz tradicije teologije, filozofije, teorija, znai, u svom
preteno, tvrdom, neupitnom, dakle, metafizikom odreenju, tj., samoodreenju, dok
se hipoteza pripisuje sferi naunog elasticiteta, tj., relativnosti njenih uvida. Tako
Ponicare uestvuje u oblikovanju filozofije nauke svog vremena, a kasnije historije
moderne filozofije, i ili teorije nauke. On nas pouava o tome, da teoriju politike
moderne nije mogue razumjeti niti utemeljitit bez posredovanja iskustva teorije
znanosti u konkretnom disciplinarno-predmetnom podruju politologije. Da politlogiju
nije mogue moderno zasnovati i razvijati bez priznanja originalnosti i slobode politike
teorije i politike metode. Kada je rije o civilnom konceptu politike, tada se uvijek
Page 36 of 118
razumije liberalna ideja kao ona koja "ideoloki" i "vrijednosno" odreuje taj koncept.
Time je shvaena i antropoloka dimenzija politike moderne, a sa njom i ona etika
i psiholoka koja oznaava vanost ideje slobode u njenoj spoznajnoj i subjektivnoj
odreenosti. Pod tim se misli i na slobodu politikog angamana: participacije (aktivno
i pasivno birako pravo) i politike kritike. Stvar politike nauke nas je navela prvo na
stvar politike teorije, a onda na stvar politike sociologije, pa politike ekonomije, pa
politike antropologije, pa plolitike psihologije, politike etike do politike slobode kao
ideje subjektivnog angamana politikog ovjeka.
9. Nauka i hipoteza: H. Poincare

Laika svijest opaa kako poslije nekoliko godina procvata mnoge naune teorije bivaju
naputene ili zamijenjene drugim. Najvanije je biti svjestan odnosa meu stvarima.
Poincareove rijei "fizika", tj. "fizikalna teorija" je mogue ak doslovno prevesti tj.
zamijeniti kategorijama politike moderne nakon ega dobivamo jednaine politiki,
politoloki, njihove naune vanosti, odakle slijedi ovo:
"...neka se ne kae da politike teorije tako svodimo na ulogu obinih praktinih
recepata; one nas ue da izmeu jedne stvari npr. jedne velike sile i neke druge sile, a
pogotovu male ili srednje zemlje postoji odreeni odnos, s tom razlikom to se ta stvar
smo nekad zvali odnos vee moi prema slinoj ili maloj moi, sad je zovemo npr.
"borbom za novi svjetski poredak".
Svaka teorija ima izvjesnu vrijednost i to u mjeri kojoj utvruje odreenu istinitost ili
jednu stranu istine pod tano odreenim uslovima svog vaenja.
Page 37 of 118
10. Moderna politika ideologija i teorija znanosti: J. M. i L. Leblond

U studiji "Ideologija savremene fizike" Jean- Marc Levy Leblond kritiki razmatra
odnos izmeu pozitivne, realne, civilne politike i ili graanske ideologije i fizikalne
nauke, tj. njenih istraivanja, obrazovanja i ulaganja drave (vlade) liberalnog tipa u
razvoju jedne pozitivne nauke i metodologije. On najee upotrebljava pojam
epistemologije, nerijetko je brkajui ili nadovezujui na svoj prilino uopten pojam
i d e o l o g i j e u koju utrpava i ono to joj pripada i ne pripada.
Grana fizike koja sredinom XX stoljea ivi na uglednom ali isto akademskom nivou
biva simbol dravnog i politikog prestia; ona dobiva politiki znaaj i postaje novi
izvor moi. U prijektu "Mannhatan" (izrada prve atomske bombe), krije se porijeklo
povlatenosti grane koju joj struktura politikih upravljaa pridaje u znak zahvalnosti za
uinjene usluge. Kada se vidjelo da fizika elementarnih estica nije vojno-energijski
profitabilno, sistem politike moi drave pritie u pomo, iz ega Leblond zakljuuje
da i strogo utilitaristiko stanovite opauje vladajuu ideologiju moderne fizike i
cijelo moderno znanje.
Zajednitvo teorije ( politike nauke): zakljuak
Postoje tri tipa profesionalne ideologije:
elitistiki: to je ideologija mladih istraivaa od karijere ( francuske visoke
kole i uveni engleski univerziteti ) koji vjeruju u korist znanja i ignoriu
ideoloke i ekonomske probleme nastave;
inovniki: aktuelna ideologija veine istraivaa koji znanju pristupaju kao
i svakom drugom dobro plaenom zanatu. U politikoj moderni najsliniji su
im moderna antiharizmatski politiari, ili sivi dosadni radoholiari, tj.
politiki menaderi;
kritiki: oni su najmalobrojniji, teko podnose intelektualno samootuenje
djelatnosti inadreenost drutvene hijerarhije.
Ideja jedne "naune kulture" , " naune metode" ili"naunog duha"
zajednika svim naunicima, koja bi im dala mogunost da mogu
racionalno obuhvatiti itavu stvarnost, pretvorila se u veliku obmanu.
Ono to se desilo u modernoj fizici desilo se i u modernoj politikoj nauci i politikoj
moderni. Tako se uvidi teorije nauke apliciraju na modernu politiku, na politiku
modernu i, na kraju, na modernu politologiju.
III POLITIKA FILOZOFIJA I POLITIKA NAUKA

-metapolitika kritika i politika moderna-
Page 38 of 118
Moderno politiko miljenje u Weberovom djelu dobiva oblik politike moderne; bitna
je ideja politike moderne da se ono politiko prvo prizna u njegovoj konkretnoj
osebujnosti i da se, onda metodiki zbrine u skladu opte paradigme iskustvene
nauke.
Novovjekovni zaokret politikoj moderni i njena autokritika
Moderna nauka politike, konkretno ili analitiki pristupa svom predmetu kako bi ga
nauno to slobodnije istraila, i kako bi u tom istraivanju ona metodiki podmladila
svoje politiko-teorijsko bivstvo, privodei ga naunoj egzistenciji. Politika teorija je
uvijek ivjela pod veoma snanim uticajem filozofske orijentacije, to politologija nastoji
neutralisati pomou naunog iskustva.
Prva znaajnija autokritika didaskalija na raun politika moderne, koja glasi da i
metapolitiko filozofsko stanovite ima svoje subjektivno pravo kojim ono na potpuno
objektivan nain utie na nauno-metodsku subjektivnost politologije i politike, katkad
je bitno odreujui.
Politiki realizam i politiki esencijalizam: Karl Poppper
Popper-a se ovdje uzima u elementu politike ili politiko-filozofske epistemologije

pomou koje je on instraivao saznajne mogunosti i podbaaje skoro cijele historije
politike teorije od Platona do Hegela i naeg vremena, a naroito politike
konsekvence esencijalistike i nominalistike metode.35
Onto-teoloka praizvedba politikog esencijalizma
U "praizvedbi politikog esencijalizma, lei antropomorfna teoloka ideja o "Jednom

Jedinom", idealno-etikom, Sveznajuem i Svemonom; On je, istovremeno i Uzrok i
pra-Uzrok cijelog svijeta i onto-teo-loki, tj., esencijalno-politiki, apolitian i
metapolitian. Njega ne moe nita pokrenuti i dovesti u pitanje.
Politika teorija u normalnoj percepciji politike moderne
Esencijalna dimenzija politike teorije i politike filozofije moe pomoi povratku

politike nauke normalnoj egzistenciji i takvom bivstvu graanske politike kulture,
preko povratka ideja slobode, kritike i etike unutar sistemskog funkcionisanja liberalne
demokratije.
1. POLITOLOKO ZNANJE POLITIKOG
Politiko raarenje i zaarenje: M. Weber
35 ovaj podnaslov se protee na samo pola stranice. Tekst koji sam izvukla je bio jedini suvisao i mogu
za reprodukciju, a da pri tom, ne poeli da se polije benzinom i spali. / Tekst je na 200. stranici
Page 39 of 118
Pojam "raarenja"36, Max-a Weber-a, koji je on smislio i plodotvorno razvio u

poznatim spisima, dignuvi ga na nivo pojma heuristiki vanog i za politiko miljenje i
istraivanje koje nas najvie zanima. Jednom je njim pokazivana razlika izmeu
izborenog puta racionalnog Zapada i njim oblikovana privreda i drutvo, kultura i
umjetnost, te dravno i politiko ustrojstvo nasuprot "ostalog" svijeta i njegovih
karakterisitka, a, prvo, iracionalnog, lijenog, kontemplativnog Istoka. Drugi put je tim
pojmom podvlaena uloga nauke i intelekta u dobu Moderne. "Rastua
intelektualizacija i racionalizacija prema tome, ne oznaava porast opteg poznavanja
uslova ivota u kojim se ivi. Ona znai neto drugo o tome ili vjerovanje u to da samo
ako se hoe moe se u svako doba saznati, da naelno govorei nema, dakle,
tajanstvenih, neproraunljivih sila koje ulaze u igru, da se, tavie, u naelu, moe svim
stvarima vladati putem prorauna. To znai liavanje svijeta zaaranosti. Ne mora se
vie pribjegavati sredstvimada bi se vladalo duhovima ili ih se zazivalo, kako je inio
divljak za kojeg su postojale takve sile. To rade tehnika sredstva i proraun. To prije
svega, znai intelektualizacija."37
Pod Weberovim pojmom "raarenja", moe se misliti proces racionalizacije u svim
vanim podrujima, i to, od pjave modernog iskustvenog znanja, do profanizacie
zapadne kulture, od razvoja industrijskih drutava i politikih struktura koji se
okupljaju oko kapitalistikog proizvodnog pogona i upravno-birokratskog aparata, do
institucionalizacije racionalno-svrhovitog djelovanja u ekonomiji i svakodnevnom
ivotu.
Fenomenu racionalizacije najadekvatniji je fenomen modernizacije ili poznanstvljenja.
Filozofsko tutorstvo nad politologijom
Politologija nema politiko predmetno bivstvo, ivei zato, da bi izvravala tue naloge i
sluala stariju sestru filozofiju. Kao da je teoretski i istraivaki um politologije
drugorazrednog ranga, tbog ega je filozofija treba pouiti i tititi. Filozofija ne priznaje
kako autentinost politikog, tako ni legitimnu pozvanost politologije da ona savim
slobodno i samostalno misli i istrauje svoj predmet. U toj filozofiji se ono politiko
najee pojavljujue u pasivno-predmetnoj formi.
Interni dijalog politologije u kapitalistikom okruenju
Politologija se, veoma esto, nepolitologijski, slui uvidima i pojmovima drugih nauka.
U kapitalistikograanskom svijetu, koji je "porodio" politologiju kao relativno
samostalnu disciplinu, taj princip bespotedne konkurencije i borbe za vlastitu
opstojnost je legitiman, jer on pokree i odrava taj svijet i nju u ivotu.
Samoizvjesnost politologijske subjektivnosti: Habermas i Hegel
Nosivi princip moderne "novoga vremena" Hegel nalazi u subjektivnosti ili "strukturi
samoodnosa" koji daje slijedei stav: "Princip novijeg svijeta uopte, jeste sloboda
36 osloboenja od raarenja
37 Weber
Page 40 of 118
subjektivnosti da se sve bitne strane koje su prisutne u duhovnom totalitetu razvijaju,

dolazei do svog prava."
I dalje: "Veliina naeg vremena je to je priznata sloboda, vlasnitvo duha
da je u sebi kod sebe."
Habermas izvlai etiri konotacije pojma subjektivnosti kod Hegela, koje imaju posebnu
vanost za nau bloody raspravu:
Individualizam ili stanovite Moderne da "beskonano posebnu
osebujnost moe isticati (kao) svoju pretenziju;
Pravo kritike ili naelo Moderne, koje "zahtijeva da mu se ono to
svako treba priznavati pokae kao opravdano;
Autonomija djelovanja svake pojedinane subjektivnosti;
Idealistika filozofija kao djelo Moderne koja "zahvata ideju koja samu
sebe zna".
Tako poinje autentino politoloko istraivanje, kada politologija na nivou pojma
zahvati politiko, odatle se zapuujui u pretragu njegove fenomenalne egzistencije.
Politoloki eros i "estetika" interpretacija politike klasike
Politoloki "eros" oznaava predavanja politologije predmetu svoje ljubavi ili stvari koja
se istrauje i misli, i za koju se ivi nainom ivljenja slobode vlastite egzistencije. Za
Webera postoji bitna razlika izmau naunog i umjetnikog istraivanja u njihovoj
sudbini i smislu, zato to prvo neminovno zastarijeva i biva nadmaeno napretkom,
dok umjetniko djelo nikada ne stari, jer u sebi uva vjenu mladost estetskog doivljaja
nadolazeih generacija. Problem je u nainu razumijevanja i odnosa moderne
politologije, njenog doba i principa prema tradiciji politike misli i teorije, prvo, a tek
onda u komunikativnosti klasike, njenoj otvorenosti prema Moderni. Ta djela treba
posmatrati u njihovoj vezi sa duhom politike modernosti, preko bitno historijskog,
Page 41 of 118
koje je u njima sadrano, a sa im nae vrijeme ima uopten ili globalan odnos, vezu i
paralelu.
U pojmu historijske i teorijske imanencije krije se aktuelnost ili komunikacijska
otvorenost teorijkse i filozofijske tradicije, te politike teorije ili ono "estetsko" kod
velikih djela politikog miljenja.
Modernost politike psihologije: I. Karuzo
Uspon moderne nauke i politologiji stvara potekou da normalno zasnuje odnos prema
teoriji i primijeni njeno znaenje svom znanju ili onom to se imenuje znanou
politike. Razvoj moderne nauke navodi politologiju da ona preko svake mjere potiskuje
cijelo humanistiko znanje i kulturu, ta duhovnosti iz svoje egzistencije, tretirajui ih
kao vrijednosno-subjektivistiku, ili, ak, kao ideoloku zapreku slobodnom,
objektivnom istraivanju i djelovanju.
Kratka lektira neopsihoanalitikih uvida, pokazuje nam kako se rtva poslije
dugotrajnog ugnjetavanja ili stoicizma, poinjne preobraavati u ugnjetaa, pomou
procesa identifikacije sa delatom. Igor Karuzo istie da Freudovo pismo vjerenici Ani
prua vrsnu analizu tog procesa dentifikacije ili transformacije. Hegel o otme pie u
"Fenomenologiji duha", problematizirajui sudnos "sluge i gospodara", a Marx u
shvatanju "otuenja" u kome se kapitalist samo udobnije osjea od "radnika". To se
dvoje meuuslovaljava kao "sadizam" i "mazihzam" u simbiotikoj egzstenciji, o emu
podrobno izvjetava Efich Fromm u "Bjekstvu od slobode".
Karuzov zakljuak slian je Hegelovom, Marxovom i Frommovom, jer on spa snalazi u
povratku ljudskog suvereniteta njemu samom, kao to i naa analiza govori o procesu
razvoja politologije do njene pune slobode, autonomije i konkretnosti ili do priznanja
samostalnosti ili suverenosti politikog pojma. Zato mi odbacujemo ugnjetaku praksu
politologije prema filozofiji, teoriji, historiji, kulturi, kritici ili nauno-metodoloko
potcjenjivanje vlastite teorije u politologiji, i vice versai, onu nadmenost pojma prema
analitikoj konkretnosti.
Politiko znanje i "ideologinost" politike teorije
Politologije je bilo potrebno mnogo truda i vremena da se popenje do svog pozitivnog,

naunog, slobodnog stadija, u kome ona relativno samostalno istrauje politiki
fenomen.
Ovdje govorimo o sukobu politologije i njene naune svijesti sa filozofijom, ali ne treba
aboraviti ni ostala njena suparnitva. Kao iskustvena nauka, politologija, u hronolokodisciplinarnom pogledu, starta pod kapom sciologijeu pojavi djela A. Comte-a, negdje
sredinom XIX stoljea, gdje ima status pozitivne nauke. Odatle njen razvoj tee prema
politikoj sociologiji, a kasnije prema sociologiji politike ili civilno-poliitkoj koncepciji.
Max Weber daje politikoj nauci nesmjerljiv nauni poticaj,i odatle toliko uvaavanje
Page 42 of 118
njegovog pojma "raaarenja", to je drugo ime poznanstvljenju, intelektualizaciji,

racionalizaciji politike moderne.
Rije je o osloboenju politikog od sopstvenog scijentizma, empirizma, pozitvizma,
tehnicizma, tj., o oizgubljenosti politoloke metode i politikog procesa u nekritikom
poznanstvljenju, racionalizaciji i intelektualizaciji.
Kratka rekapitulacija
Moderna politologija ne priznaje ni jednu vrstu instrumentalizacije. Sluei znanju

politologija najbolje slui sebi, ovjeku i zajednici u kojoj zbrinjava vlastitu egzistenciju.
"Apolitiki metapolis"
Filozofija koja sama sebe naziva "kritikom teorijom drutva", tj., poznati frankfurtski
krug, moda je najuticajnija politika filozofija XX stoljea. ini se kako ova filozofija (i
sline) politiku, ipak, misli i praktikuje na savim odreen nain, iako se odluno
distancira od politike i njenog realizma.
Za domau i svjetsku lijevohumanistiku i liberalnograansku misao i duhovno
stvaralatvo, moe se slobodno rei da je impregnirano metapolitikom duhovnokritikom, kulturno-historijskom. idealno-etikom i bitno, antipolitikom orijentacijom.
Ideja liberalne graanske demokratije, stasala je i razvija se na tim temeljima,
deklinirajui od Njemake, tj., od svake druge idealistike kulture i tradicije, gdje se
oblikovala kritika teorija frankfurtovaca.
Civilnopolitika koncepcija
-zapadne politike kulture-
Civilni koncept politike i graanska politika kultura pristupaju politikom fenomenu.

Civilnopolitiki koncept ne pada u "apstraktne disjunkcije" frankfurtovaca, ve politici
priznaje "autentinu originalnost"; ona politicko ne poistovjecuje ni sa dravom kao
cistim aparatom moci, niti sa idealnom asocijacijom, vec ga razumijeva preko
"civilizacijski" usmjerene politike; ona politiku ne mjeri "apoliitcnom mjerom", vec
mjerom "samog politickog". Za politolosko razumjievanje "politickog" fenomena, nuzan
je kvalifikovan pojam politickoa.
Habermasova idjea demokratija pod paskom je C. Schmitta, koji je poima
homogenisticki. Pojam "diskursa" prihvata "kompromis" i "interesni pluralizam", ali to
je daleko od "heterogenosto i razlikovanja" kao mjere civilne politicke kulture. Nikakva
bitna homogenost ne moze odgovarati zahtjevima i ponudama miderne. Zato se od
razlikovanja ona mora uzdici do "priznanja uma diferencijalnosti".
Civilni koncept politike i filozofija "kritike teorije"
1. Civilnopoliticki koncept i graanska politicka kultura ne zapadaju u apstrakciju, vec

priznaju autenticnu originalnost politickom pojmu i fenomenu. Civilo shvatanje
politike ne poistovjecuje (kao frankufurtovci) politicko sa apstraktnim pojmom
drzave ili moci, niti sa idealnom asocijacijom, nego sa civilizacijski usmjerenom,
konkretnom politikom.
Page 43 of 118
2. Civilna formula mjeri politiku politickom mjerom, i ne supstituira je (kao kriticka

teorija) nacim drugim izvan politike. Znaci, neki "politicki fenomen", moguce je
politoloski shvatiti tek pomocu kvalifikovanog pojma politike, a nikako(kao
frankfurtovci) njegovom zamjenom. Odatle potice epistemoloska insuficijencija
kriticke teorije u spoznaji politike.
3. Moderna politicka nauka, tj., politologija koaj stoji na stanovistu Moderne, probija
se ka realnoj teoriji politike, prevazilazeci antipoliticku ili metapoliticku
konstrukciju kriticke teorije. To znaci da politologija do priznanja svoje
autaneticnosti i samostalnosti moza doci samo pragmatskim pojmom politike, a
nikako kroz literarno-filozofsku apstrakciju; tu se gubi konkretnost i samosvojnost
politike.
4. Civilnopoliticka percepcija politike i zapadna politicka kultura pocivjau na
stanovistu liberalne pravne drave i granske demokratije.
5. Graanski koncept politicke kulture, razumije ideju demokratije kroz priznavanje
principa heterogenosti i razlikovanja ili konkurentnog pluralizma, odbacujuci idjeu
supstancijalnog identiteta i homogenosti monisticke uniformnosti i apstraktnog
univerzalizma.
6. "Gradska" politicka kultura je kultura normalnog izivljavanja, tj., civilizovanog
praktikovanja i misljenja politike. Ona prihvata ljudsku pogrjesivost ili zabludu u
politickim stvarima i spoznajama, drzeci da u teznji ka apsolutno vazecoj istini,
stnuje sindrom autoritarne politicke svijesti.
7. Tradiciju civilnopoliticke percepcije i zapadne politicke kulture, utemeljuju americki
federalisti, Hume, Montesquieu (teorija o podjeli vlasti, jt., o politickoj kokurenciji,
heterogenosti, itd.) Kontrarno jjo stoji politicka filozofija kriticke teorije, koja
sklanja svoj pogled sa iskustvene konkretnosti politicke stvarnosti.
Zakljuak o modernosti civilne politike kulture
Stanoviste ciivlne politicke kulture moze naucno mjerodavno spoznati i moderno

utemeljiti jedino politicka nauka. Zato je gornje egzistencijske subjektivnosti, tj.,
politicku "civilnost", naucnost" i "modernost", opravdano tretirati kao komplementarne
idnetitete. Realni projekat politicke moderne, dakle, ne moze izvesti ona politicka
filozofija, sto se, poput kriticke teorije, distancira od politicke stvarnosti.
Ipak je najvaznije znati, da politicka filozofija i kriticka teorija kao jedna od njenih
najznacajnijih formi, ne mora uvijek zavrsiti u politickom esencijalizmu i
epistemoloskom totalitarizmu i homogenizmu.
2. APOLITIKA FILOZOFIJA POLITIKOG
Filozofinost" politike filozofije i "politinost" politike nauke
Stanoviste metapoliticke ili apoliitcke percepcije politike je utemeljeno na iskustvu

filozofske tradicije, pa ga zato mozemo grupno razumjet preko filozofije, i pripistai mu
politicko filozofsko znacenjen, rang i bivstvo. Filozofska ili politicko-filozofska
Page 44 of 118
percepcija politike pociva na kategorijama pstraktnog misljenja, dok politologija

utemljejuje konkretnu originalost graanske politicke kulture.
Filozofsko misljenje politike, gdje spada i politicka filozofija "kriticke teorije", ali i svako
drugo misljenje, pojavljuje se u naucnoj svijesti politicke moderne, kao ono sto pripada
teorijskoj misaonoj tradiciji, tj., ne-naucnoj ili anti-naucnoj svijesti ili onoj koja se
iskljucivo bavi proizvodnjom nerealnih, iracionalnih pojmova ideja, znaci, i idealizma,
kriticizma i utopizma.
Cim politicko misljenje obuzme Znanje ili Moderna, ono prestaje biti posjed filozofije ili
koje druge teorijske i ideoloske subjektivnosti. Politicko tada prelazi u metodoloskoistrazivacku nadleznost politlogije kao slobodne i samostlane naucne discipline. Prema
intencionalnim konsekvencama Moderne, politologija se prirodno veze uz pojam
Moderne, dok se filozofiji (ili nekoj drugoj teorijskoj disciplini) pripisuje pojam
anahronicnog misaonog tradicionalizma, historicizma, kriticizma, eticizma, idealizma,
utopizma, itd.
Bijeg filozofije od realne politike ka metapolitikoj kritikoj teoriji
Ovo je stav kriticke teorije prema politickoj moderni i-ili zapadnoj politickoj kulturi,
kako je ona razvijena u djelima njenih sredisnjih protagonista.
Treba, prvo, nesti vise reci o tematskom razvoju kriticke teorije drustva. Frankfurtovci
pocinju sa analizom krize kapitalisitckog drustva, da bi projekt vremenom reducirali na
poitekonomiju, pa na graansku svijest, i, nakraju, istraivanjem kulture.
U njemackom kulturnom krugu su postojala dva glavna koncepta politike:
Ona "realnopoliticka" koja politiku poistovjecuje sa drzavom, vladavinom i
moci;
Idealnopoliticka ili metapoliticka koja politiku nalazi u idealnoetickoj
refleksiji, tj., u nepoliticnoj sferi. Kriticka teorija je kombinovala obje
percepcije, tako sto se drzala idealizma metapoliticke teze i protivila
neposrednom politickom angazmanu.
model grckog polisa i "politicki rusoizam", su sasvim neadekvatni za doba politicke
moderne.
Apolitina filozofija kritike teorije
U apolitickom radu kriticke teorije, teorijska spoznaja potiskuje realno shvatanje

politike i filozofija politike nadomjesta politologiju.
kriticka teorija deklinira od realizma zapadnjacke politicke kulture, preko
apolitickog stanovista svoje metapoliticke filozofije;
Filozofsko-politicko stanoviste idealistickog metapolisa ne dopusta kritickoj
teoriji da autenticno politoloski razukije realnost politickog fenomena;
Teorijska kritika nije razvila civilnu teoriju politike, zato sto zivi filozofski, sto
znaci da filozofska apstrakcija to ne moze ni postici;
Page 45 of 118
Kriticka teorija je politoloski deficitarna jer poltickom fenomenu pristupa

filozofski;
Dakle, kriticka teorija ne priznaje polticku nauku kao samostalnu i slobodnu
disciplinu, koja moze ponuditi stvarno stanje civilne politicke kulture.
Tradicija njemake kulture kontekst frankfurtovaca-
Tradicija njemacke politicke kulture, bitno odreuje politicku filoozfiju kriticke teorije i
njeno poimanje politike. Kulturno-historijski milje- a treba reci i psiholoski,
prouzrokovao je apstraktnu konstrukciju "apolitickog metapolisa" i doveo do otklona
vladajuceg civilnopolitickog koncepta.
Vollrath vidi politicku slabost i kulturnu velicinu njemackog duha, cime se primice
imievom stavu autokritike politicke moderne, nesvjesno opovrgavajuci vlastiti naucni
radikalizma. Nigdje kulturna kritika nije dala tako znacajne filozofske literarne i druge
artefakte, kao kod Nijemaca, ali je njen najveci hendikep u poltickom podrucju. Stvar
razotuenja ili idealistickog povratka na nekadasnje prirodno stanje, njena je centralna
preokupacija. Vollrath pise, kako su Nijemci poraz u I svjetskom ratu, primili kao, ne
samo vojnicki, vec i kao polticki i kulturni poraz njemackog duha od strane
zapadnjacke civilizacije i istocnog barabarstva.
Idealna klasika njemake politike kulture: Hegel
Hegel sumira njemacko politicko iskustvo, koje se koncentrise u pojmu drzave, kog se
vrti bit njemackog shvatanja politike, cemu je podreeno razumijevanje kulture.
historijski hendikep u politici, drzavnosti, ekonomiji, itd., Nijemci su nadoknaivali u
oblasti duha i kulture.
Njemacka drzava za Hegela, i "nije drzava", i zato je treba ujediniti staovistem
apsolutnog jedinstva i cjelovitosti. Na toj historijskoj pozadini je nastala Hegelova i
opijenost njemacke kulture i duha drzavnim bozanstvom. U "Filozofiji prava" se
Page 46 of 118
pojam graanskog drustva podvrgava najostrijoj kritici i nipodastavanju, a slavi pojam

moci drzave kao supstancijalna umnost najviseg ranga. 38
Idealizam filozofske kulure i civilizam politolokog znanja
NORMALNOST je bitno obiljezje jedne politike. Njemacka kulturna kritika je zavrsila u

negaciji umjerenog, civilnopolitikcog koncepta zapadne polticke kulture. Ona ga je
etiketiralal filozofski, u duhu kriticke teorije, kao truhli zapadnjacki liberalizam i
graansku prosjecnost, koja ne izaziva bilo kakvo postovanje njenog idealzima.
Sfera kulture obuhvata filozofiju i njeno kulturno-teorijsko samoodreenje i poimanje
poltike i politologjie, dok sfera civilizaicje obuhvata politologiju, ili njen modernonaucni samoodnos i razumijevanje filozofije.
Kulturno filozofski i civilno politiki pojam "vladavine"
Hokheimer poltiku uzima cisto historijksiduhovno, preko Machiavelli-a, "apsorpcijski

dekvlaifikovanim pojmom vladavine", pisuci: ' Ali drustveno ne pociva samo na
ovladavanju prirodom u uzem smislu, ne samo na pronalazenju novih proizvodnih
metoda, na izgradnji strojeva, na odrzavanju odredjenog zdravstvenog stanja, vec
jednako tako da na vladavini ljudi nad ljudima. Sustina puteva koji vode tome i mjera
koje sluze odrzavanju te vladavine zove se politika'. ii 'Kako ne postoji mjera za
distanciranje od te politike poistovjecene s globalnim vladavinstvom koja bi potjecala iz
civilnopolitickog vidika razumijevanja, cijela sfera politike mora zapasti u devalvaciju ili
totalno odbijanje.' Redukcionisticko razumjevanj epolitike kod adorna jos je radikalnije,
jer on vladavinu tumaci kao nesto iskljucivo lose, totalitarno, strasno, bez truna
pozitivnog. adorno je pisao da svaka vladavina sadrzi 'potencijal apsolutne jeze'.
Politoloska insuficijencija filozofije kriticke teorije
Marcuse esejom Borba protiv liberalizma u shvatanju totalitarne drzave u kome iznosi
stav kriticke teorije da je fasizam nadgradnja liberalnog kapitalizma u kojom se
racionalno stabilizira iracionalnost drustvene strukture. Odatle slijedi Clause-witzevska
teza da je ideologija 'totalitarne drzave' samo nastavak liberalizma drugim sredstvima.
Tu Marcuseovu postavku Vollrath dovodi u srodstvo sa Horkheimerovim konceptom
identifikacije 'vladavine' i 'racionalnosti' u politickoj sferi,konstatirajuci kako vec
socijalnopsiholosko istrazivanje fenomena 'autoriteta' izrucuje
politoloski
nekvalifikovano poimanje nacionalsocijalizma, fasizma i totalitarne drzave. Ovdej se
htjelo 'pravi politicki fenomen' objasniti pomocu 'socijalnopsiholoskog' pojma, tj.
njegovom zamjenom za nepolitoloski pojam. Zbiljska politoloska analiza ne moze to
prihvatiti, jer bi ugrozila slobodu svoje egzistencije. Slijedi da je politologija znanstveno
najpozvanija da osvaja politicki fenomen.
38 Kriticka teorija mnogo vise duguje Hegelu, nego Marx-u i marksizmu

Page 47 of 118
3. OTKLON OD FILOZOFIJE PREMA POLITOLOGIJI
Uvodjenje u realnu teoriju politickog: Fr. Neumann
Pollock zastupa tezu da je nacionalsocijalizam 'drzavni kapitalizam', do Neumann drzi

da ga treba zvati 'totalitarni nonopolski kapitalizam', smatrajuci kako je pojam'drzavnog
kapitalizma' protuslovan. Pollockova teza o nacionalsocijalizmu kao 'drzavnom
kapitalizmu' artikulirala je Horkheimerovo nacelo identiteta izmedju 'vladavine,
politike i instrumentalnog uma'. Izmedju demokratske varijante 'drzavnog kapitalizma'
i totalitarnog nacionalsocijalizma i staljinizma stavljen je nediferencirajuci znak
jednakosti, sto slijedi iz kulturno-kritickog duha kriticke teorije. Znaci, gradjanska
demokratija je samo forma totalitarnog vladavinstva, i nista vise. Civilnopoliticka
koncepcija koju daje konkrecija liberalno-demokratske pravnosti gradjanskog drustva,
proglasena je iracionalnim vladavinstvom. Jer: svaka vladavina je totalitarna i, otud,
iracionalna, ma kakav joj bio konkretnoi oblik. Po toj logici je i demokratska vladavina
totalitarna, tj. jednaka staljinistickom i nacionalsocijalistickom totalitarizmu. Tko su
negativno identificirani pojmovi racionaliteta i iracionalizma. Neumann odbija tezu
kriticke teorije o identitetu uma i vladavine, i kaze da je nacisticka drzava 'antidrzava'.
Kritika politicke filozofije kao autokritika politicke znanosti
Zadaca se politicke znanosti i politicke moderne sastoji u ispravnom razumjevanju

autenticnosti filozofijske, politfilozofijske i kriticko-teorijske aktivnosti, a najmanje u
poducavanju drugih. Politicka moderna radi svoj posao, priznajuci ovima njihovu
kriticku tj. filozofsku bitnost, sa svim konsekvencama tog priznanja. Ovdje vazi Hegelov
princip reciproteta.
Njemacka politicka filozofija i americka politicka kultura: drama J. Habermasa
Habermas intezivno filozofijski i antropologijski, kulturalnokriticki i eticnoesteticki,
dakle, u trdiciji 'kriticke teorije' prozivljava konceptualno i prakticno protuslovlje
njihovih induvidualnih egzistencija, i zato sto ovaj filozof kriticke teorije ima ambiciju
da je revitalizira i rekonstruise saglasno dostignucima politicke modernosti. Moja
tvrdnja glasi da svaka ozbiljnija politicka egzistencija i intelektualinija politoloska
pozicija tako zivi politicku modernu komunikativno ili komparativisticki. Jurgen
Habermas je vrsni poznavaoc Moderne i jedan od njenih najznacajnijih filozofa iza
Hegela. ONA postuje samo ZNANJE. Moderna ne podnosi filozofijsku tradiciju.
Politickoj filozofiji pripisujemo karakteristicnost njemackog idealistickoteorijskog i
kulturnokritickog duha, dok civilnopolitickoj koncepcij pripisujemo osobenost
americke politicke znanosti i njen analiticko pozitivni i pragmatskofunkcionalni duh.
Na jednoj strani nalazi se stanoviste Habermasova JA nastalo u tradiciji kriticke teorije i
samo je ta kriticka teorija, dok na drugoj strani stoji drugo, mnogo mocnije JA u liku
americke politicke moderne. Od Sebe ili sebstva kriticke teorije nije lako uteci, o cemu
zbori Habermasov pokusaj renoviranja ove teorije i politicke modernosti. Nije
Page 48 of 118
jednostavno napraviti komparaciju dva tako razlicita iskustva, kakvo je njemackog

politickog idealizma teorijske kritike i americke civinopoliticke znanosti i kulture, a da,
pri tom, ne dodje do medjusobnog odbijanja i negiranja njemacke politicke teorije i
americkog politickog znanja.
Vollrathova analiza Habermasa
Habermas- 'Filozofija koja se povlaci iza limija diskurzivnog misljenja na sjecanje na

prirodu, placa ozivljujucu snagu svog vjezbanja odvracanjem od cilja teorijske
spoznaje'. Za kriticku teoriju tvrdi da je 'politicke institucije vidjela potpuno
ispraznjenje ... od svih tragova uma, te da stari frankfurtovci nisu nikada ozbiljno
shvatali gradjansku demokratiju' .
Habermas iznosi tezu o 'prolaznosti politickog kao takvog', sto znaci da 'demokratija'
kao oblik politicke vladavine nestaje kao samoostvarenje. Vollrath smatra da ta teza
slijedi politiku 'ontoloskog anarhizma' njemacke idealisticke klasike koja je, takodje,
motivisana kulturnofilozofijski i etickokriticki. Izvoditi 'ideju demokratije' iz
metapoliticke apercepcije za Vollratha znaci 'konstruisati cisti, iz literature uzeti,
umjetni proizvod bez realnopolitickog sadrzaja, koji potice iz pukog duhovnopovijesnog
posmatranja situacije i instumentalizovati ga protiv realnopostojece, gradjanske, i
liberalne, pravne drzave i puke, formalne demokratije'. Kriticka teorija bastini Fichtea,
velikog ucitelja politicke slobode i politoloske samostalnosti, te slobodarske
neopsihoanalize. Kod Habermasa 'ideja demokratije' ili 'politika' prestaje bivati zasebna
sfera ozbiljenjem 'drustvene moci' kao 'racionalnog autoriteta', dok je ' liberalna pravna
drzava' protuuslovlje posto se 'institucionalno' provodi kao 'manjinska demokratija'.
Liberalnu pravnu drzavu on zove 'diktaturom', jer ona nije 'drustvena moc' svih, vec
vlast manjine. Manjinskoj liberalnogradjanskoj demokratiji i pravnoj drzavi Habermas
suprostavlja koncept 'stvarne demokratije' ili samo slobodno drustvo'. 'Samoodredjenje
covjecanstva' dogadja se u sudjelovanju gradjana u politici kao akciji tog slobodnog
samoodredjenja. Teorija komunikativnog djelovanja diferencira 'vladavinu i um', cija je
identitetska simbolicnost u ranim spisima dala pogubne posljedice.Ali je nekadasnju
ulogu uma sad nadomjestio nevladinski 'komunikativni um', cime se ponovo ozbiljuje
apoliticka teza. Volratth tvrdi da Teorija iznosi projekat dostizanja 'istine' i 'idealne
komunikacijske zajednice', a naputanja 'nedrustvenog drustva i politike'. Znaci,
Habermas naglasava da 'diskurs' u komunikativnom djelovanju prihvata 'kompromise' i
'interesni pluralizam'. Vollrath ovdje uocava i priznaje 'um diferencijalnosti' i
prihvatanje civilnopoliticke koncepcije-zapadne politicke kulture; americko iskustvo.
Zavrsna Vollrathova ocjena je uprkos odredjenom proboju ka politickom, znaci i
politologiji, da Habermas ostaje u sferi apstraktne filozofijske ili kulturnokriticke
refleksije njemacke tradicije.
Page 49 of 118
4. KRITIKA ATEORIJSKOG RADIKALIZMA POLITICKE

MODERNE
Iako Ernst Vollrath tokom citavog izlaganja rijetko i nerado spominje termin
politologija ili politicka znanost u disciplinarnom odredjenu, cjelo je njegovo ocitovanje
zapravo utemeljeno primarno znanstveno - politicki, dok se pliticka teorija podvrgava
bespostednoj kritici.
Sredisnju Vollrathovu misao moguce je zakljuciti ovako:
Modernizacija politike i njezine konsekvence
Onog momenta kad se politologija razvije kao znanost sasvim slobodnog istrazivanja
politickog, istupajuci kao samostalna znanstvena disciplina ravna drugim
kultunodrustvenim disciplinama, tada ce biti otklonjena potreba za kritickom teorijom
kao onom koja zagovara metapoliticko ili idealno poimanje politike, i uspostavljena
potreba za autenticno politoloskim razumjevanjem politike. To je proces prevrtanja
teorije u znanje ili poznanstvljenja (politicke) teorije, transformacije povjesti i tradicije
u modernu, prelazak 'stare' filozofije u 'novu' ili poznanstvljena (politicke) filozofije,
ulaska kulture u civilizaciju ili civiliziranje (politicke) kulture, supstitucija kritike
pozitivitetom ili produciranja pozitivne (politicke) kritike, transformacije idealizma u
racionalizam ili realizacije (politickog) idealizma, izlaska iracionalne subjektivnosti u
racionalnu objektivnost ili racionalizacija (politickog) iracionaliteta. To je proces
transformisanja politicke teorije u politicku znanost, politickog misljenja u politicko
znanje i istrazivanje, politickog pojma u politicku cinjenicu, politicke slobode u politicki
sistem, politicke kulture u politicku civilizaciju ili civilnu kulturu politickoga.
Znanstveno utemeljenoj politologiji ekvivalentna je gradjanska politicka kultura , i
obratno: kvalitativnom civilnopolitickom 'skoku' odgovara moderni politoloski
epistemoloski rez. Za to dogadjanje, medjutim, treba cijela jedna epoha. Ovdje nastaje
problem koji otvara kritiku Vollrathovih i drugih stavova koji reprezentuju takvo
stanoviste.
Page 50 of 118
Kritika ateoreticnosti politicke modernosti
Politicka znanost jos nije stigla do stanja potpune slobode, neo se nalazi 'na pola puta'
kada joj je itekako potrebno ne sam iskustvo egzaktnijih nauka, nego i politicke
filozofije i politicke teorije i drugih disciplina.
Sistemska i nauna funkcija kritike teorije
Politika moderna je u razvojnom smislu najdalje odmakla u anglo-saksonskoj

(politikoj) misli i recepciji funkcionalne (politoloke) analize i sistemkoj teoriji politike
sa ostalim derivacijama. Karl Popper, Alexis de Tocqueville, E. Fromm,
neopsihoanalitiari, cijela kritika teorija, a prije njih, Kant, spomenuti su sa razlogom i
svrhom, da, kao ona "druga strana" poliike moderne, kritiki prate njeno pozitivno
stanje i daju mu teorijsko i filozofsko objasnjenje, smisao i globalni pravac. Kada
Tocqueville kritikoteoretski motri na "opasnosti koje prijete slobodi unuter
demokratije", on Moderni pomaze da ustraje na zbiljskoj liberalnosti graanske
demokratije i stvarnoj pravnosti njene drave. Zato Poppere, Tocquevilla. Lyotarda,
idr., smatramao autokriticarima, tj., jednom od strana ili dimenzija poliitcke moderne,
dok onu pozitivno naucnu, realnu, funkcionalano sistemsku njenu stranu, dimenziju,
drze Almond, Verba, Drucker i ostali predstavnici civilno-politicke koncepcije. Na
danasnjem stepenu razvoja politicke moderne, najvaznije je razlikovati pozitivno
politiko i politolosko dogaanje i djelovanje kritikog i teoretskog.
Njemacka filozofija americke politicke nauke: E. Vollrath
Vollrath pokusava misliti civilno, naucno ili americki iz ambijenta autonegacijskog

nadvladavanja filozofske pozicije njemacke politike kulutre. Vidjeli smo 39 da u
njemackoj
politickoj
kulturi
ono
teorijskokritiko,
idealnofilozofsko,
kulturnohistrojisko, ima preveliki znacaj. Zato se Njemacku pokusava prilagoditi
vladajucoj americkoj politickoj paradigmi. U Vollrathovom misljenju nema naucnog
politickog jezka, ali se ne moze osporitit cinjenica da je taj filozofskoteoretski diskurs
analitik-naucno, izuzetno precizan i diferentan. Zato je Vollrathovu poziciju
najprimjerenije imenovati filozofijom ili teorijom politike moderne u njenom
naucnoistrazivackom i kulutrnopolitikom vidu i podrucju.
Onome ko stvar ozbiljnije promislja, razotrkriva se prava interna Vollrathova drama: u
njemackom kulturnokritikopolitikom40 zaokretu prema civilnoj politoloskoj analizi.
Objektivnoracionalnom glavom gledano: ovim zahvatom se napustaju velike ideje
"njemacke politike ideologije", kako bi se prispjelo na tlo "nizerazrednog
teorijskoprakticnog manufakturizma" zapadnjackoamerikanske civilnopoliticke kulture.
Sta rei za nas41 i druge tranzicijske zemlje srednjeistocne Evrope koje slijede samo
klasiku "dravnog identiteta", sporo idui ka graanskoj politikoj kulturi?
39 Doduse, ja se ne sjecam :(
40 Ovako zaista stoji u knjizi cuvena Simiceva igra rijecima
41 A ne zaplakati?!!
Page 51 of 118
Kapitalsko graanska ekonomija politologije
Najnovije sistemske vrijednosti poput otvorenosti, komunikativnosti i socijalizacijske

funkcije politike ovoga drustva, lagano stupaju na scenu. Tradicionalne atribucije
"politike ekonomije kapitala", dobijaju u modernoj politici novije, modificirano
znacenje. Kroi se ka transetikoj i transestestetikoj odreenosti sto se razumije ao
"transideolosko" konstituisanje politike u sirem smislu. Tesko je razumskim
argumentima dovesti
pitanje djelotvornu superiornost gradjanskokapitalistikog
produkcijskog pogona, racionalizam moderne birokratske uprave i demokraticnost
njegovog politikog sistema nad svim dosadasnjim produkcijskim, upravnim i
politikim sistemima. Nase stanoviste razlikuje kritiku koja ostaje u okviru moderne od
one kritike koja napusta njeno tlo potpu Marcusea, franfkurtovaca, idr.
NA Weberu ostajemo, kao moderni politike klasike.
Brzom razvoju "politoloke ekonomije", odupire se tradicija Knjige (Biblije i svake svete
Knjige), romana, kritike teorije, politike filozofije i cijelo humanistiko ili "sporo"
znanje i kultura. Ovu napomenu treba dalje analitiki i smisleno razvojati, dajuci joj
politolosku (inace zapostavljenju) vaznost!
Kapitalistiko (graansko) odreenje moderne politike
Moderna politologija je startala sa pozitivnim pristupom politickom i drustvenom

fenomenu. GLavni smjer kretanju davao je proces poznanstvljenja, racionalizacije,
rascarenja tradicijskih formi misljenja i djelovanja. Tek u ambijentu kapitalizma,
politika moderna i politologija dobivaju stvarnu znacajnost. Bez te pozadine, nije
moguce razumjeti modrnost danasnje politike i u posljednjih par stoljeca. Modernost
politologije odredjuju:
poznanstvljenost njene metodologije
ekonomski (drustvenopolitiki) kontekst kapitalizma.
Ova dva konteksta odredjuju vrijednost teorjskog iskustva u politikoj moderni i
modernoj politologiji, dok stvarnu mjeru moderni i politikoj modernosti, dakle, daje:
metoda analitickog znanja kombinovana sa nacelom savremene
ekonomije i njene nadmoci u odredjenju politike.
Kapitalistiko gradjansko drustvo kao sama Moderna, svaku humanisticku, kulturnu,
teoretsku nauku, tretira kao "neproizvodan troak" kojeg treba sto vise racionalizirati,
smanjti, reducirati. Ne zanima je porijeklo profita, vec njegova kolicina, a u novije
vrijeme i kvalitet.
Da bi se doslo do znacajnih filozofski i drustvenonaucnih rezultata, danas je nuzno biti
isto toliko strucnjak, koliko i da bi se doslo do znacajnih prirodnonaucnih rezultata,
Kaze Agnes Heller.
Kratak zakljucak
Politologija se, kao i cijelo drustvenokulturno i humanisticko znanje, ne moze niti treba,
odricati svoje teorijske i kritike tradicije, a ni njihovog idelaizma, utopizma i politike
Page 52 of 118
povijesnosti. Politike nauka samostalno odmjerava vaznost vlastite povijesti, kritike,

teorije, etike, itd.
HISTORIJA POLITIKE TEORIJE I MODERNA NAUKA

POLITIKE42
Na problem osporavanja teoretskre tradicije i kritike u politikoj nauci i na pitanje
funkcije idealnoutopijske svijesti u poliitkoj moderni, nadovezuje se razmatranje o
vremenitosti i primjenjivosti naucnog principa u politikoj i kulturnodrustvenoj
moderni.

i politologija
Zanimanje za poliitku nauku pocinje vec od starih koji u to davno doba koriste
odredjenne rekvizite empirijske metodologije kao sti bijase neposredno promatranje ili
istrazivanje "politikih sistmea" konkretnih polisa. Antiki istraivai se sluze
statistikom, komparativistikom i drugim "metodama i tehnikama" iskustvene
politoloske analize. To je period kada je "ono politiko" sljubljeno sa onim drustvenim.
Politika moderna, znaci, zbiljski nastupa kada dospije do autentinosti,
transparentnosti, raaranosti politikog pojma. TO nije bilo moguce bez
drustvenohistorijskih pretpostavki naune egzistencije politike. Njenu modernost
cini liberalna gradjanska demokratija i pravna drava. Biografija svjetske historije je
samo njena prosirena autobiografija, koja je uvijeka vesternizirana.
Machiavellijeva politika Renesansa
U Renesansi se dogodila historijsko-revolucionarna prekretnica prema modernoj

empirijsko-naucnoj orijentaciji politologije, posebno u Machavellijevom djelu. On
politickoj zbilji prustupa moderno, oslobadjajuci politicki pojam od naplavina teorijske
tradicije i moralizma vladajuce teolocke i skolastickofilozofske ideologije.
Pozitivizam A. Comtea
Politicka modernost stvarno starta tek s pozitivizmom Comtea koji se iz socilogije i nje
kroz modernu prirodnu nauku, prosiruje na politologiju i ostale discipline. Comte spada
u red najvecih zapadnjackih mislilaca, revolucionara poliitke nauke i modern
civilizacije. Pozitivno stanje politickog se preobrazava do danasnjeg hipermodernog
funkcionalizma.
Selektivna akumulacija u (politikoj) kulturi i civilizaciji: Robert K.

Merton
42 Ovaj podnaslov nije novo poglavljem jednostavno je i na ovaj nacin, drugacije, oznacen u knjizi
43 Grka antika
Page 53 of 118
Tim problemom se bavi Robert K. Merton u djelu o "teorijskoj sociologiji", inklinirajuci

stanovistu kulture ili potrebe nauke za teorijskom tradicijom i ka normalitetu poliitke
moderne. Razmatrajuci humanistiki i naucni aspekt sociologije, on uoava veliku
diferenciju u orijentaciji tih nauka naspram vlastite tradicije, drzeci kako do nje dolazi
zbog razlicite "selektivne akumulacije" u civilizaciji (tj., znanju i tehnologiji) i kulturi
(umjetnost i vrijednosti).
Selektivna akumulacija znanja u prirodnim naukama, oznacava situaciju kada kasniji
epigoni razrauju otkrica ranijih genija. Merton ak tvrdi da obican brucos danas bolje
poznaje egzaktno znanje od velikih prethodnika koji su ga utemeljili. Zato naucnici
koriste najnovije uvide kasnijih razraivaca, ne posvecujuci paznju autenticnim
stvaraocima, odakle slijedi pogresan dojam o vecoj vaznosti epigona nego klasicara. To
stvara nihilisticki odnos prema historiji znanja, tj., kratko historijsko pamcenje
moderne nauke. Stvar je sasvim drugacija u drustvenokulturnim naukama, gdje svako
klasicno djelo precizira se pjesme, drama, roman, esej i "historijsko djelo" treba biti
direktno iskustvo novih generacija. Merton kaze da "poznanstvo iz prve ruke sa
klasicima igra malu ulogu u radu biologa ili strucnjaka za neku drugu prirodnoslovnu
nauku, a vrlo veliku u radu humanista" Drzewci provokativnom tezu da ce "i remekdjela naucne literature vremenom postati bezvrijedna osim iz historijskih razloga",
Merton uoava vaznost razlike izmedju nauke i beletristike, isticuci kako ozbiljan
student anglistike mora iitati Shakespearea i druge klasicare, dok student fizike moze
ignorisati Newtona, Faradaya i Maxwella44.
Starost i mladost politike moderne
Naucno nerazvijena politologija je sklonija cescim "izdajama" moderne, naucnom

samozaboravu. Da sloboda modernog znanja trazi odrijesene ruke, subjektivnost
angazmanna, aktivisticko djelo moderne, kao sto teorijska tradicija, opterecena
prolsoscu, ubija savremene rizike i trazi smiraj, vapeci za odmornom blagoscu. Ovdje
nastaje legenda o Hefestu i Atini.
Geografija politike i tehnike moderne
Mogue je odrediti naucnu i poliitku modernost, pa bi tako SAD, Britaniji, i Japanu 45

sa veoma jakim tradicijskim mentalitetom, pripala stvarna mladost. Ostatku Zapada
(kontinent Evrope) pripada srednje doba moderne. Nije jednostavno prosudjivati
poziciju zemalja poput Juzne Koreje, Hong Konga, MAlezije isl, gdje je moderna utrla
put sebi uz nejasnu situaciju sa kulturom civilne politike. Preostalom dijelu svijeta bi,
ukljucujuci BiH, pripalo razdoblje izmedju zrelosti i starosti, tj., dobu u kom se jos ne
zna ishod rivalskog preplitanja izmedju tradicije, teorije, literature, teologije, naucnotehnicko-informaticke civilizacije ili izmedju starosti i lijenosti ili staracke
kontemplacije i mladalackog angazmana.
Totalitarnim rezimima, diktaturama, pripada potpuna poliitka, kulturna, teorijska,
povijesna, te aktuelna i "kulturnonauzcna" ili teorijskonaucna starost.
44 Tu Kesslerovu tvrdnju, Merton smatra izrazom "modernog barbarstva"

45 Koji je uspjesno spojen sa modernom tehnologijom i kapitalskom racionalnoscu
Page 54 of 118
Treba biti oprezan prema optimistikim ocjenama Fukuyame i Druckera o konacnoj

pobjedi liberalne ideje u svijetu ili o nezaustavljivosti pozapadnjenja politike.
Disciplinarna mladost moderne
Naucnu mladost drustvene moderne najbolje svjedoci gotovo prekonocno nastajanje

niza novih disciplina, od kibernetike i informatike do komunkologije, teorije javnog
mnijenja do filozofije i sociologije jezika.
Razvoj moderne prirodne nauke, tekao je brze, nego kod drustvenokuklturnih nauka i
politologije. Fizici je, za njeno rascarenje od metafizike trebalo manje od pola stoljeca,
dok je politologiji za njeno raarenje u slijedu od mistike, teologije, skolastike i
metafizike i znatno modernije tradcije srodnih joj disciplina do danasnjeg stadija njene
oslobodjenosti ili osamostaljenja trebalo pola milenija.
Normalnost moderne politike
razvoj modernosti poliitke nauke starta sa utvrdjenom sigurnoscu analitike

metodologije, cime slabi uloga teorije u njenom napredovanju, ali se ona ne gubi u
istrazivanjima, koja slijede normalnu naucno-teorijsku liniju razumijevanja i
praktikovanja moderne politologije.
Teorija kao cuvarica znanstvenosti politike
Page 55 of 118
Politika teorija je cesto drugo ime naucne starosti politike filozofije, antropolgje, etike
i filozofijeuopte. Politika teorija stiti poliitko znanje, da ne zavrsi u fenomenologiji
pozitivistike statistike, kvantofrenije i kvantometrije.
Zadubljenost teorije u politiku povijest
Najznacajnija zamjerka koja se moze uputiti frankfurtovcima, tice se njenog pretjerano

teoretizirajuceg (tj., apstraktnofilozofirajuceg, idealizirajuceg, historizirajuceg,
metapolitikog, idealnopoliitkog, antipolitikog) razumijevanja politike. Frakfurtovci
takvim stavom e mogu doprijeti do originalnosti politikog pojma. Simicev stav je, za
znatno umjereniji kritiki odnos prema teorijskoj tradiciji politikog misljenja.
Funkcija politike teorije u klimakteriju hipermoderne
Paralelno s napredovanjem procesa modernizacije ili poznanstvljenja poliitke, mijenja

se dojuerasnja funkcija teorije. Kada se politika moderne nadje u stanju svog
klimaktericnog hipermodernizma, i tada ce postojati poterba da se politika promislja u
filozofskoj, historijskoj, literarnokritikj i kulturolokoj dimenziji, kroz prizmu
nepolitolokih disciplina i kategorija. Postoje dva plana posmatranja politikog
fenomena:
teorijski, u kom raskosno zivi ideja kritike, kulture, etike; to je
pozicija kritike teorije i svake politike filozofije;
znanstvenopolitiki, kojim dominira realno stanje politike.
5. POLITIKA NAUKA I POLITIKA TEORIJA

Vratimo se Vollrathu, ponovo:
Analiza je utvrdila da se na udaru antiteorijskog radikalzma
moderne politicke nauke i civilne koncepcije politike nalazi ne
samo kriticka teorija drustva cuvenog frankfurtskog kruga, vec
svako kritikoteorijsko i filozofski utemeljeno misljenje politike
koje svoju egzistenciju odrzava pomou rada i proizvodnje
pojmova. Odatle dolazi idealnnokritiko razumijevanje poliitke
ili njena metafizicka priroda koja nije primjerena gradjanskoj
politikoj kulturi, ni modernom znanju
Politicku nauku zanimaju samo mali pragmaticni ciljevi i
postignuca. Zato se metapoliticka teorija politike tretira
antipoliticki, a graanska politicka kultura i primjerena joj
nauka politike se tretiraju kao realnom i stvarnom kulturom i
naukom. Ta su dva razumijevanja politike dijametralno oprecna
Page 56 of 118
Vollrath ne pravi striktnu razliku izmedju funkcije teorijsk

kritike i pozitivnog koncepta politike, cime moderno politicko
znanje i kultura mora samosvjesno raspolagati
Vollrath se zauzima za civilni pojam politike i graansku
politicku kulturu. Tako jaca naucni realizam na stetu kriticke
strane politike. Gore je data samo pozitivna strana politicke
modernizacije i poznanstvljena
Vollrath ne uvia razlika izmeu globalnog tendencijskog
procesa i cilja razvoja moderne politike i njenog stvarnog i
konkretnog stanja
Paralelno sa razvojem moderne, politika teorija gubi
nekadasnju funkciju voditeljice politologije
Sto je politicka nauka epitemoloski nerazijenija, a politika
kultura slabije "graanski" socijalizirana, to ce one objektivno
biti upucenije na teorijsku egzistenciju. Politika sloboda pada
cim predje u masovni pokret (to je nalicje graanske
apolitinosti), dok politoloska sloboda nestaje u scijentizmu
(paralela ateorijskom radikalizmu). Nastupa simulacija
graanske participacije i urednog funkcionisanja institucija
pravne drave, a cvate perverzija politickog procesa i zivota
Sanje ateorijskog radikalizma navodi politicku nauku napotrebu
za teorijskom kritikom. Stanje antinaucnog radikalizma upucuje
politicku teoriju na otvorenu komunikaciju sa naukom. Masovni
pokret u politici ili negativna graanska apoliticnost, navodi
civilnu kulturu politike da se okrene normalnom radu politickog
sistema graanske demokratije, gdje graani aktivno ucestvuju
u politici. Tako se neutralise anticivilizacijski modus politike:
aktivizam apoliticke perverzije
Vollrath je prihvatio stav predmeta svoje kritike ili
hiperkriticizam kriticke teorije. Zato je povucena paralela
izmau njegovog radikalnog kriticizma i onog kod
frakfurtovaca, jer oba zavrsavaju u nekomunikacijskim
negacijama. Treba povuci i paralelu izmeu aplogije zapadnog
koncepta politicke moderne i apologije apolitickog pojma
politike kod kriticke teorije drustva. Obje skoncavaju u
kvaziautarhijama samozadovoljnog uzivanja spostvenih
pozicija, izbjegavajuci meusobni dijalog
Komparativno ogledanje realizma civilne politike i politicke
nauke sa idealizmom kriticko teorijske politike kod Vollratha
se gubi u buci radikalne kritike i apologiji scijentizma moderne
politike. Politicka psihologija uci da kriticki objekat povratno
djeluje na subjekt i da s ekriticki subjekt vrmenom identifikuje
sa objektom. Merton kaze, da pravo znanje politike pocinje tek
onda kada se znaju konkretno diferencirati konsekvence i
subjektivne motivacije
Vollrath je pravi filozof politike, a ne njen politolog, uprkos
tome sto stalno kritiki opovrgava poziciju kriticke teorije ili
Page 57 of 118
filozofsko misljenje politike, a favorizira stanoviste moderne

politike nauke i civilni koncept politicke kulture 46. Njegov jezik
je cisto politicko-filozofski, a u najmanju ruku, politickoteoretski, kakav mu je i stav. On govori kroz tradiciju
kontinentalno-evropske filozofije, kulture, historije,
ideologije, a, konkretnije, u njenom njemackom duhu, iako se
on tome stalno protivi, zagovarajuci anglosaksonsko iskustvo
politike. Znaci filozofija moze podupirati realnu politiku
Simiceva postavka je o teorijskoj uslovljenosti svakog misljenja i
politickog misljenja, ne izuzimajuci ono, koje svim silama
nastoji teorijsko bivstvo politike transformisati u njenu naunu
egzistenciju. Proces poznanstvljenja teorije i politicke teorije ili
rascarenja politicke nauke od ranijih oblika egzistencije, je vise
nego slozen
Razvoj politicke moderne postaje jos slozeniji, ako se u
razmatranje uvede cinjenica povezanosti politicke kulture sa
prethodnicom koju cini grcka i rimska antika, te ostale politicke
kulture, te kada se to uradi sa politikom kulturom i misljenjem
politickog u svakom identitetu ili iskustvu politike
BiH i zemljama tranzicije, koje su izgubile pola stoljeca u
"politicki" iznuenom projektu (podjela interesnih sfera)
provedbe komunisticko-marksisticke politicke paradigme, je
veoma tesko ukljuciti se u politicku modernu svijeta. Nije
jednostavno sustici 50-tak godina zakasnjenja i postaviti
politologiju i kulturu politike na realne, pozitivne noge, a onda
se zaputiti u stvarno priznanje njihove slobode i samostalnosti.
Jako je vazno u kojoj mjeri smo iskusili Renesansu i
Prosvjetiteljstvo u politickoj dimenzij, ili su ta dva globalna
pokreta uglavnom prosla pored nas
Nekadasnje pretezno bivstvo politike, dominantno odredjuje
teologija sa tradicionalnom filozofijom, uz sve razlike meu
zemljama. Simic ga zakljucuje formulom politicke teologije
ili teologije politike, koja uveliko odreuje i aktuelno
bivstvo politike kod nas, u BiH, te sirom nerazvijenog i
tranzicijskog svijeta.
Odmjerimo li odnos izmeu politologije i filozofije, sredisnjom
ostaje ideja meuodnosa te dvije individualnosti, sa cim treba i
zavrsiti ovo izlaganje.
46 Nek' mi samo neko kaze kako je Politologija lagana pljunucu ga i oderati od batina!
Page 58 of 118
6. POLITOLOGIJA I POLITIKA FILOZOFIJA

Ovdje je rijec o relaciji politologije i filozofije u modernom politickm misljenju,
istrazivanju i procesu. Dakle, kako politologija razumijeva samu sebe (1), a zatim i kako
cita, interpretira, prevodi u jezik naucih i teorijskih potreba ili u svoj politoloski koncept
ono politicko kod filozofije ili politicke filozofije (2).
Politologija filozofiji priznaje njenu vlastitu slobodu i individualnost, a ta stvar
identicno stoji i na strani filozofije ili politicke filozofije, ali to je prvestveno problem
politicke filozofije, a ne politologije. To je stav inasen u intencijama sva cetiri
dosadasnja poglavlja:
Prvo govori o politoloskom znanju politickog ili o nastojanju
politologije da samu sebe zasnuje preko same sebe ili preko
autenticno politoloskog razumijevanja politike u njenom pojmu
i iskustvu graanske politicke kulture
Drugo poglavlje govori o apolitickoj filozofiji politickog, znaci o
filozofskom razumievanju politike ili onom, kako ga konkretno
poima kriticka teorija i njeni glavni predstavnici kao jedna
filozofska skola. Ovdje se vidi kako filozofija tretira politiku i
kako se odnosi prema politologiji, poprimajuci oblik filozofije
politikeili politicke filozofije. Rijec je o otme kako filozofija vidi
politicku teoriju, a ne o tom kako politologija kao slobodna i
samostalna disciplina vidi funkciju svoje teorije
Trece poglavlje razmatra otklon od filozofije prema politologiji
ili proboj unutar politicke filozofije kriticke teorije od strane
Neumanna i Habermasa ka politologiji. Tu se vidi kako se
politologija i politicko dokopavaju svoje (relativne) slobode i
priznanja, autonomije i idividualosti, iako jos uvijek zive pod
jakim uticajem filozofije i njenog razumijevanja politike
Cetvrtim poglavljem se vracamo unazad ili naprijed, jer se ono
bavi kritikom ateorijskog radikalizma scijentizirane politicke
moderne.
Sta je politolosko znanje politike?
Ono iznosi namjeru ili cilj da se utemelji kao slobodna kao slobodna naucna disciplina
koja metodoloski samostalo zbrinjava politicki predmet, primjeravajuci toj zadaci i
poslu, vlastito teoretsko znanje politickog. Tu svoju namjeru politologija realizuje u
konkretnim podrucjima disciplinarnog obuhvata "sociologije", "politicke ekonomije",
"prava", "psihologije", itd. Znaci, u ambijentu graanskog kapitalistickog drustv i
politicke kulture. Politologija, dakle, na politoloski nacin istrazuje, misli, analizira i
spoznaje politicko, tako sto prihvata temeljnost znacaja politickog pojma u njegovoj
diferentnoj konkretnosti i osebujnosti.
Cim politologija utemelji svoju metodolosku egzistenciju preko originalnosti svoje
metode kao politoloske metode, ona ukida i nekadasnju ovisnost od filozofije.
Politoloska teorija tako odbacuje nekadasnji (ili aktuelni) idelaizam teorijske
Page 59 of 118
apstrakcije, dok politoloski metod cuva jeno analiticko istrazivanje od empiristickog

pozitivizma i njegovih derivacija.
Kako politologija razumije apoliticnost politicke filozofije?
Politologija mora priznati pravo filozofiji da isto tako kao ona, slobodno i samostalno
misli i strazuje poltiki fenomen. To politologija trazi za sebe, ne prihvatajuci filozofsko
niti iblo koje drugo skrbnistvo, bez obzira sto politika filozofija mislila i misli da
poltiko jest, i bez obzira sto politologija mislila i misli o njenom miljenju.
Politika filozofija u oliku kritike teorije drustva ima pravo na kriticko teorijsko
utemeljenje politike. Filozofija, ili politika filozofija, medju ostalima, vlastito misoano
podrucje nalazi u radu onih, a poliologija apstraktnih i nekonkretnih kategorija, te sferi
antropologije, etike, kritikog idealizma. Od tog, moderna politologija, politika
moderna, nacelno, bjezi ili ga marginalizira, nalazeci polje svog rada u naucnom
istrazivanju politike konkretnosti. Politologija se politoloski najautenticnije,
samopotvrdjuje, kada se preda individualnom istrazivanju politikoga. To je najbolji
nacin politoloskog samoutemeljenja i samopriznanja, kada neposredno, analiticki
pristupi politikom fenomenu, u konkretnom istrazivanju politike. Politologija i
filozofija, dakle, polazu jednako pravo da istrazuju politiki fenomen sa vlastitim
metodicko-teorijskim kategorijalnim aparatima. Kada filozofiji nije prikladno
politologijsko misljenje politike, ona ga ima pravo proglastiti antifilozofijskim.
Stanoviste scijentisticke politicke neumjerenosti, stoga je imenovano antiteorijskim
radikalizmom. Mjeru suodonsa daju samo politologija. ALi, to politologija ne moze
valjano, politloski raditi, ako ne poznaje metodske principe filozofije i politike
filozofije. Politolgija, najprije, mora suvereno vladati metodom i teorijom na politoloski
diferencirana nacela.
Sto je bitniji sadrzaj apolitike filozofije politikoga?
To je ono misljenje politike, koje autenticno ne pripada politologiji, nego ga sensu

stricto, daje politike filozofija. Ona to cini tako sto politikom prilazi podalje od
njegove konkretne zbilje, zahvatajuci ga pomocu kategorijalne apstraktnosti, cime
inace, raspolaze ili preko svoje tradicije, distancirajuci se od politike aktuelnosti.
Vollrath skracuje sadrzinsku bitnost apolitinosti kritike teorije u sintagmi apolitikog
metapolisa, cime se, kroz metafizicnost i historicnost, pojma nastoji odbaciti filozofijsko
misljenje politike u cjelini. To nase stanoviste nije prihvatilo kao ono, kojeg bi
politologija trebala in toto odbaciti, vec mu je prislo kao pravu filozofije na misljenje
politike preko sebe kao filozofije ili politfilozofije. Iako filozofija politike moze imati
antigraansko kao anti civilizacijsko, poliitko usmjerenje, drzimo da nisu u pravu ona
gledista, koja takvom proglasavaju kritiku teoriju i cijelu politiku filozofiju, zato sto
njima dominira kriticizam, idealizam, teoreticnost, metafizicnost, kao forme
antipolitinosti. Politologija od filozofije poliitike moze imati koristi ako je zna
razumjeti i privesti svojim svrhama, sto je objasnjeno. ALi, od politike filozofije, nije
mudro traziti to, da ona ponudi kvalifikovan pojam politikog, ili realnu teoriju politike.
Page 60 of 118
Pojmovi politike filozofije i politologije
Nacelno je Vollrath u pravu kada u dosluhu sa liberalnom idejom Zapada naglasva

naklonost politfilozofskog esencijalizma spoznajnom i prakticnom totalitarizmu i
apsolutizmu. Kao da su u kritickoj teoriji frankfurtovaca prenijete opori Popperovi
stavovi "hladne" tendencije politike misli od Platona, Aristotela i Hegela, do novijeg
doba. Sadrzinu apolitickog misljenja, qua filozofije politike, najcesce daju odredbe koje
se, radi preglednosti, izlazu kako slijedi:
apstraktnost homogenost idealizam kriticizam
monizam eticizam antropologizam historizam
tradicionalizam teoreticnost totalizam nediferenciranost
nerazlikovnost totalitarizam apsolutizam irealizam
nekonkretnost filozoficnost apolitinost, itd.
To je pojmovno i idealisticko misljenje politike koje zabrinjava politika filozofija
politike u svojoj tradiciji. Postojanje politfilozofije ili filozofije politike, govori o
filozofskoj dominaciji nad politologijom. Potrebno je tu dominaciju ukloniti i uspostavi
autenticno politoloske pojmove (filozofske antipode), kao sto su:
konkretnost diferenciranost realizam razlikovnost
ahistorizam pozitivizam pluralizam vrijednosna neutralnost
transantropologizam civilizam transeticizam aktualizam
modernizam individualizam znanstvenost demokratizam
liberalizam originalnost heterogenost samostalnost
sloboda mnijenje istinolikost znanja, itd.
Angazman i apstinencija politologije i filozofije
Kontrarno i antipodicno je postavljen odnao izmedju filozofije i politike filozofije na

jendoj i politologije na drugoj strani. Ipak, to nije dovoljno da obuhvati bogatstvo
njihovih egzistencija. Kada politologija i filozofija odbiju neposrednu politiku
realizaciju, one stvaraju tlo za nastupanje znanja i teorije politike strategije.
Ali, ne treba smetnuti s uma cinjenicu da filozofiju i politfilozofiju cesto zanese ohola
nadutost, bjesnilo umisljenosti, bezobrazna nadutost. Sve su to kategorizacije stanja
kada se prekomjerno salonski i kurvinski prezire fenomenalna konkrecija politike
stvarnosti. Politika moderna je zastranila onog casa kad je planski odustala od
problematizacije statusa i egzistencije pojmova "slobode", "smisla", "svrhe politike".
Page 61 of 118
Politologija, filozofija, knjizevnost Miroslava Krleze47
Zar otvorena distanca politike filozofije prema politikom, njen prezir politikoga i
pravo njenog nesudjelovanja u politici, ne govori o sasvim konkretnom misljenju i
konkretnom odnosu prema politici i politologiji?
Ta teza je mozda najmjerodavnije dokazana u podrucju znatno udaljenijem od poliitke,
nego sto je filozofija i politika filozofijau sferi duhovne kulture. Ako ovamo spada
knjizevna umjetnost. onda nije suvisno iznijeti paradogmatsko iskustvo M. Krleze.
Sopstvenim zivotom, knjizevnim djelima i esejima, te dugotrajnim ucestvovanjem u
"sukobu na knjizevnoj ljevici", iji je glavni akter, ovaj pisac pokazuje da je i stanoviste
larpurlartizma48 odraena vrsta poetikog angazmana, politfilozofskog misljenja i
recentnog politikog stava. Sukob je potvrdio, kako politika ideologija izvanredno,
precizno, odmjerava svaki poliitki i apolitiki stav, bio on literaran, filozofski, ili
naucni. Rad politlogije na oblikovanim predmetima drugih disciplina duha arta, ne
moze nadomjestiti njenu primarnu orijentaciju, sto je daje samostalno istrazivanje i
misljenje politikog fenomena. Politolosko ulazi u posjed politologije u mjeri njene
razvijenosti kao politologije, kako inace te stvari sa "posjedom" stoje u drugim
podrucjima. Razvijenost politologije zavisi od razvijenosti i otvorenosti drustva za
slobodu i politolosku slobodu kao slobodu njenog znanja, teorije, metode, te od
razvijenosti politike kulture; ona se razumije u svom sirem odredjenju, kao u raspravi.
Kapitalizam moderne politike
Kada politologija "osvaja" poliitki predmet, sticuci time svoje pravo, slobodu,
individualnost, tada prestaje njena potreba da rad filozofije u politici imenuje
apolitikom djelatnoscu i da rad filozofije poliitike zove apolitikim misljenjem politike.
Moderno doba samo nacelno priznaje svacije pravo, sto znaci da ga se moze zadobiti
najprije istrajnim radom u zestokoj konkurenciji koje ne priznaje milost. Od milosti i
dobrote zive, izgleda, slabe individualnosti, iako to ne otpisuje potrebnost solidarnog
ethosa, saradnje i komunikacije. Hegel, u "Filozofiji prava" govori o tome na surovo
istinit nacin, pisuci o pravu drzave na njeno priznanje 49. Sustinski je uvijek tako bilo, i
bice, makar neugodno zvucalo, ako dobro gledamo i dobro vidimo. Politologija odatle
izvlaci vlastiti zakljucak uvidom da graanska moderna zivi prvo, nacinom
kapitalistikog kapitalizma, a veoma malo, egzistencijom graanskog kapitalizma.
Dvoglavost ovoga "K-K"50 priznaje samo konkretno potvrenu i stalno potvrujucu
samostalnost svakog oblika egzistencije, ukljucujuci politolosku egzistenciju politike i
politiku samopotvrdu politologije.
Time je prodiskutovan otklon od filozofije prema politlogiji, njeno samopriznavanje i
oslobaanje od filozofsko i drugih formi tutorstva.
47 Simic tvrdi da je uradio politofilozofsku analizu Krlezinih knjizevnih djela i doktorsku disertaciju "Politika
misao M. Krleze u cijem sredistu bijase drama Aretej"
48 fr. Umjetnost radi umjetnosti, shvatanje da umjetnost ne zavisi od drustvenih prilika
49 Hegelov stav glasi da stvarna drzava ni od koge ne treba svoje priznanje, jer mjeru ima ili ne u svojo
velicini, dakle, ne u pravu, vec u moci
50 Podvostruceno K nije asocijacija na proces Franca Kafke, vec objektvino, naucna, konstatacija stanja
stvari "kapitalizma poliitke moderne
Page 62 of 118
7. KULTURNI KONTEKST POLITIKE
Ameropolitologija i eurofilozofija politicke kulture
Civilni koncept politicke kulture neki propisuju i Evropi stavljajuci znak jednakosti
izmedju njene politicke kulture i SAD-a, cime se stvar komplikuje, postso se Evropu
tretira politicki, takodje i filozofki homogeno a politicki nediferencirano. Kada se Evropu
u ovoj dimenziji misli filozofski tada se kulturno-politicki izjedacuje evropski Zapad u
kom glavnu rijec imaju Britanija i Francuska sa njenom Sredinom koju odredjuje
Njemacka., preostaju njen Istok i-ili Srednji Istok i evropski Jug, te evropski Balkan.
Proces prelaza teorije u znanje, historije u aktualitet, kulture u civilizaciju ili civilnu
politcku kulturu, kulture u politiku, je vrlo tezak i protivrijecan. Simic sugerise razliku
izmedju civilnosti izvorno americkog, (i daleko manje engleskog) oblika gdje "treci
sektor" nedrzavnog i neprivrednog angazmana predstavlja znatan drustveni faktor
politike koji planski neutralizira i relativizira tradiciju drzavne dominacije politikom,
dok politicku kulturu evropskog kontinenta bitno odredjuje drzavna aktivnost.
Svjetskost francuske drzavno politicke kulture
U tom smislu Francuska se uzima kao klasican primjer u kome Pariz kao glavni grad
simbolizira drzavu ili centralnu vlast, a takodje, i francusku politicku kulturu u kojoj
gotovo da nema civilnog sektora ni u jednoj oblasti.
Vacina evropskih, i drugih zemalja svijeta u pogledu toga slijedi najvise Francusku koja
ima prakticnu poziciju politicke mjere svijeta, gdje politicku kulturu odredjuje drzava ,
a ne drustvo, ni civilni politicki faktor. Zato je samo na uopsten i okviran nacin moguce
govoriti o identicnosti pojma jedinstvene zapadnjacke politicke kulture. Relacija
kulturno politickih ambijenta Njemacke i Amerike je to potvrdila Kada se
upotrebljava pojam civilno politicke koncepcije i odatle proizilazece politicke prakse
liberalnodemokratskog i pravnodrzavnog sadrzaja, tada se razumije uopstena odredba
zapadne politicke kulture koju daje kombibacija americkoevropskog politickog iskustva.
Kulturni identitet i civilna politika
Sta mi radimo na pojednostavljenju, normalizaciji, prizemljivanju politicke

svakodnevnice ? Sta rade nase politicke i intelektualne elite, sta rade gradjani, koje su
sanse liberalne demokratske idej, pravne drzave u nasem ambijentu? Zadrzimo se na
pozitivnoj strani realne teorije politike i na jednostavnosti civine politicke kulture,
pamteci pozitivnu stranu politickog idealizma, kriticizma, esencijalizma.
Bozanstvenost civilne jednostavnosti
U americkoj i dijelom u evropskoj politickoj kulturi ima nesto tako jednostvno, obicno i
svakodnevno. Mislim na onaj mali cilj da se normalno politicki zivi, bez onih velikih
dramaticnih, povjesnih, filozofkih, teoloskih opterecenja evropske politicke historije.
Rijec je ozivotvoravanju politike na kultura, civilizovan nacin. To je paralelno onom
Page 63 of 118
epohalnom zahvatu koji izvodi Moderna, njena naucna svijest, racionalni um, pozitivitet
u sveobuhvatnom procesu rascarenja koji je Webwr razvio u svom djelu. Vollratha je
moguce shvatiti kao nastojanje da se politoloski rascara filozofija kriticke teorije
drustva, zacarana homogenim pojmovima, te sasvim realnom gradjanskom
antipolitikom. To dokazuje da je potrebno mnogo truda uloziti da bi se politicki
normalno zivjelo. Mnogo odvaznosti je potrebna da bi naucni intelektualni princip
razljubio politiku od njenih zacaravajucih formi, stigavsi do civilne koncepcije politicke
kulture, gdje ona zivi autonomno, bez ideologiziranog amalgama bilo kojeg podrucja.
Politolosko samoodredjenje politicke kulture
Politolosko originalnost politike, anipoliticke kulture ne mogu dati nediferencirani

filozofski pojmovi drzave, vladavine, moci, autoriteta, instrumentalnog uma, asocijacije,
polisa, totalitarizma, ali ni njihovi civilni antipodi kao sto su drustvo, demokratija,
pravnost, liberalizam i sl. Politicka kultura mora doci do svog politoloskog
samoodredjenja.
Politicka kultura i nacionalna politika
Kada smo u pitanju "mi" i sve zemlje tranzicije, nije tesko opaziti kako se i ovdje ona
autenticnost, originalnost politickog pojma i pojma politicke kulture pogresno razumije
i zamjenjuje drugim, a najcesce je to pojam nacije, nacionalne politike, religije,
teologije, partije, drzave i sl. To je neprikladno za modernu politicku koncepciju. u tom
smislu je kritiku politicke filozofije i kriticke teorije potrebno shvatiti kao autokriticki
zagovor da se svaka ona politicka kultura koja to hoce, sama pogleda, komunicira sa
paradigmom civilne politicke kulture koju daje Amerika, a onda i Evropa. U nasim
okolnostima to podrazumijeva jos i rascaravanje politike, politologije i politicke kulture
i ostalih sfera od svih spomenutih regija i dimenzija kulturno i nacionalnog identiteta.
Kada se to desi onda nece moci biti politicke teologije ili teoloske politike, ni lose
shvacene i jos gore praktikovanje "nacionalne politike " ni "nacionalne religije". Taj ce
proces dovesti do realizacije ili ponistavanja same politicke kulture. Njeno ime je civilna
politicka kultura, ili gradjansak politicka kultura. Da svaki Amerikanac ili Francus,
Njemac bude prvo gradjanin ili civil sa jednakim politickim, gradjanskim,
drzavljanskim pravom. To je krajnja svrha modernosti. Politickoj kulturi treba
prepustiti sferu gradjanske politike, a sferi kulturnog identiteta u njenom nepolitickom,
najmanje politickom odredjenju, gdje pripada knjizevnost, umjetnost, tradicija,
povijest, religija, etika, filozofija i druge nepoznanstvljene, neraconalne oblasti.
Marksizam tronacinalonog partizma
Bosna i Hercegovina se kulturno politicki tesko odlijepljuje od jucerasnje vladavine

marksisticko komunisticke politicke tradicije. Imala je niz slicnosti sa kritickom
teorijom kada je filozofski, teorijski, nacelno zagovarala apoliticki metapolis
"samoupravne asocijacije" , ali je posve konkretno praktikovala politiku i politicku
kulturu vladajuceg partijskog monopola, u ime naroda. Ako stvari pogledamo kako
danas stoje, vidjet cemo pravi paradoks koji govori o tome da tri vladajuce nacionalne
politike ( i koncepcije) stoje u osnovi na marksistickim pozicijama, sljedeci tradiciju
Page 64 of 118
njegovog "antiodnosa" prema autenticnosti politickog. Sve tri politike se zaklanjaju iza "
svoji nacija, religija, kultura, povijesti, literatura, ...". Stvari su toliko odmakle, da je
skoro sve, svaka oblast, svaki pojam postao primarno politicki. Insistirati na zacaranom
modelu nacionalne politike i politicke teologije u okolnostima Moderne i njene civilno
politicke kulture, pravi je promasaj, pa se za takvu orjentaciju moze reci da je stvarna
perverzija politike. Tri nacionalne politike se prakticno i teoretski odnose nihilisticki 51
prema gradjanskom politickom konceptu. Ali bilo bi pogresno smatrati da su te tri
politike jedini, iskljucivi krivac za nasu politicku praksu; i tradicija je tome mnogo
doprinjela.
Civilizacijsko rascarenje kao kulturnopoliticko oposebljenje
Globalni smjer razvoja civilonopoliticke kulture ide preko rascarenja kulture njenim
analitickim rastvaranjem, diferenciranjem i oposebljenjem njenih jucerasnjih
sastavnica koje se onda zapucuju samostalnim putevim ili iduvidualizacijama. U civilnoj
koncepciji politike, kultura je sfera koja je po svojoj prirodi najudaljenija od politike, a
pod njom se razumije siroko zasnovan pojam duhovnosti jednog naroda, sve do
njegovog mentaliteta i psihicke osebujnosti.
Antizapadnjastvo nacionalno kulturnih politika
Kriticka teorija drustva je gradjansku politiku je razumjevala u osnovi kao kritiku

civilizacije, modernosti politike. U sustini antizapadnastvo svaka strana ima svoje
adute, pa tako hrvatska nacionalna politika u pogledu svoje pozicije nakon ishoda dva
svjetska rata, kao sto srpska naionalna politika moze biti antizapadno orjentisana zbog
dekompozicije ex Jugoslavije, te kao sto bosnjacka nacionalna politika takodje, ima
svoje razloge "radikalizaciju". Moguce su najmanje dvije solucije: jedna je u otvaranju
prema civilnopolitickoj koncepciji i kulturi, a druga je zatvaranje u samoizolaciju, sto se
51 nihilizam- nacin misljenja nihilista: potpuno odricanje svih drustvenih vrijednosti i nevjerovanje u
mogucnost saznanja istine; potpuno negiranje sadasnjeg drustva i njegovih institucija, kulture i dr.
Page 65 of 118
desilo Njemcima iza Prvog svjetskog rata, koji je doveo do Drugog svjetskog rata koji je
ona zapocela.
Intelektualni nacionalist
Izvjestan dio nase tri intelektualne, kulturne elite se razlikuje od frankfurtovaca po tome
sto su nacionalno politicki ili politicko teoloski preangazovani u najrecentnijem
smislu, obrazlazuci skoro svaki potez tih politika, kao najbolji moguci potez. Oni ne bjeze
od "uplitanja u politiku", nego se utapaju u "partijsku" politiku, ali na acivilan nacin.
Apstraktna osobnost drzave
Paralelu sa pojmom apstraktne osobnosti drzave je kod Njemaca razvio Hintze prije
stotinjak godina, kada je pisao o okruzenosti Njemacke neprijateljskim zemljama i
narodima. Na njenim temeljima je razvijena teza o "ugrozenosti" iz koje su proistekle
poznate kosekvence. Prema unutra je zakljucena nuznost stroge zbijenosti, sto je znacilo
nedopustenost "prevelike mjere politicke slobode", zagovor vladavinskog ili totalitarnog
etatistickog52 tipa vlasti i podanicke politicke kulture.
Supstancijalnost nacije : problem politicke kulture
Najveci problem nase politicke kulture se sastoji u sporom primicanju civilnopolitickom

konceptu i gradjanskoj politickoj kulturi. Civilizirati naciju nama je isto sto i privesti
njeno racionalno bivstvo u sferu politike, a ono kulturno ili "iracionalno" bivstvo
prepustiti sferi kulture i identiteta (jezika, literature, umjetnosti, religije, psihologije
itd.).
IV MENADZERSKI STIL U POLITICI

- apoliticna kultura postmoderne Stav menadzerske teorije o politiciji koji cini sam vrh amercko evropskpse politkcke
moderne.
Americku stran drzi Peter Drucker, a evropsku Maks Weber. Druckerovo djelo "Nova
stavrnost" pretstavlja okosnicu nove teorije menadzmenta. Menadzersku teoriju prati
nasa komparativno komunikacijska metoda, zajedno sa Veberovom teorijom o
rascarenju. U Druckerovom djelu prisutna je anticipacija neizbjeznog sloma
sovjetskog socijalistickog imperija, unatoc pokusaju Gorbacove reforme, cime je
menadzerska politicka koncepcija nadmasila cjelokupnu politologiju uvjerenu u cvrstinu
sovjetskog carstva i tako potvrdila sredisnju Druckerovu postavku o nedostacima
tradicionalne politicke teorije u promjenjenoj stvarnosti svijeta. Tvorac savremenog
menadzmenat je anticipirao kraj socijalisticke paradigme i nesumljivi trijumf gradjanske
politike kultura sa njenim izgledima u narednom poglavlju svjetske povijesti.
52 drzavotvorstvo, politicki i privredni sistem u kojem odlucnu rijec u svim ekonomskim i drustvenim
odnosima ima drzava , odnosno njen birokratski aparat koji se osamostaljuje u rokovodjenju navedenih
poslova
Page 66 of 118
Menadzerski apoliticni stil i apoliticna kultura reduciraju dominirajuci ulogu

drzave u politekonomskom sistemu drzave na racionalnu mjeru i time rastvaraju
vladajucu poziciju politike u korist drustvenog pluralizma bez patronata centralne vlade.
U menadzerskoj postavci politika se svodi na konkretnu mjeru stvarnosti i gubi pravuo
regulacije citavog zivota, drustvenosti i javnosti. Govorece jezikom Webera politika i
drzava se u menadzerskoj projekciji razljubljuju od drustva i privrede u mjeri svoje
racionalizacije i vrijednosne neutralnosti. 53 Menadzerska teorija pristupa drzavi i politici
preko funkcije, zadace ili posla koji je slican svakom drugom poslu, kako ga razumiju
ekonomija i privreda. BiH tesko izlazi iz etape ili stanja ratne mobilizacije; jedinstva i
monalitizma kao metafore etatistickog patriotizma koji predstavlja prvu vrijednost
politickog govora.
Presporo ulazimo u politicku modernu ili menadzersku
hipermodernu koja se drzi ideje interesne partikularizacije i polticke segmentacije.
Drucker nam moze pomoci u proekciji restauracija totalitarne politicke kulture i stila
etnocentricnog populizma i diktature. Uspostava menadzerske ideje sadrzi bolne
posljedice za sve tri vladajuce BiH politicke elite koje su iz rata izasle sa skoro
nedirnutim aurama navodnog misionarstva unutar "svoje " stranke i "svoga " naroda.
Dolazak menadzerskog stila u politici oznacava odlazak naciokratske karizme iz politicke
kulture i politickog vodjstva i vodi afirmaciji obrazovanih, racionalnih i efikasnih
politicara i drzavnika koji zbnaju raditi posao bez dosadasnje mistifikacije politicke
djelatnosti i drzavnistva. Ona oznacava neminovan kraj karizme i pocinjanje obicnosti
svakodnevnog gradjanskog zivota u dostojanstvu individualne slobode, opustenosti i
odgovornopsti, ali bez drame. Menadzersku politicku paradigmu moguce je uspostaviti u
ambijentu postepenog zatamljenja suverenosti ekonomije nacionalne drzave i nastanka
transnacionalne svjetske ekonomije drustva znanja kojim dominira informacija i
komunikacija.
Menadzersko geslo : "Vidim, dakle, jesam".
Drucker veli kako bi moderni Kant svoje glavno djelo naslovio: "Kritika ciste percepcije".
On smatra da je svijet od 1973. usao u XXI vijek, kada nastupa postposlovno drustvo
znanja i okoncava vladavina drzave blagostanja. Stari svijet odlazi i dolazi nova
stvarnost; pogotovo to vazi za histrijografiju.
1. MENADZERSKA FILOZOFIJA (POLITICKE) POVIJESTI

Teorija menadzmenta Druckera zaokupljena je namjerom da zasnuje vlastitu
metodologiju. i da pomocu njenih principa i kategorija rastvori tradicionalnu teriju
drustva. Komparativna metoda tertium quid u istaknutoj razlici izmedju pozicije
normalne politicke moderne i ahistorijskog nihilizma menaderske rekonstrukcije nalazi
svoje pravo i uspostavlja dijalog znanja i teorije apolitickog i transpolitickog.
Prihvatajuci politiko i historijsko stanoviste nasa autokriticka metoda iznosi
transpoliticko i ahistorijsko stanoviste politicke moderne. Menadzerska politicka
modernost ne moze ostati pri apolitickoj bitnosti svog politickog bivstva niti na
ahistorijskom razumijevanju historije, vec se odatle mora pokrenuti prema svom
transpolitickom i transhistorijskom bivstvu. Drucker govori o historijskim
prekretnicama koje se zbivaju prvo u privrednoj stvarnosti drustva iza cega slijede
promjene politickog djelovanja. Menadzerska teorija uzima ekonomiju za kljuc
53 Simic je koristio Weberovu raspravu "Znanost kao poziv".
Page 67 of 118
filozofijske povijesti i pokusava ukinuti postojece teorijsko misljenje i rascarati (Weber)

danasnju ekonomsku nauku od najezde teorije do nivoa zdravorazumskih formula koje
ce biti jasne svakom politicaru i gradjaninu.
Noviju politicku povijest, Drucker fiksira dvjema prekretnicama koje hronolski smjesta u
1873. i 1973., kada svijet napusta jedan i pocinje drugaciji oblik politickog djelovanja,
govora, misljenja.
Prvu historijsku prekretnicu odreuje politiki slom liberalizma i njegov
antikapitalistiki nastup protiv slobode trzista i graanske demokratije.
Gradonacelnik Beca, Karl Lueger, prvi je socijalisticki politiar, koji je 1876. ukinuo
privatnu plinaru, elektranu i tramvaj, a Bizmark je tvorac drzavnog osiguranja, kada
pocinje doba apsolutne moi "drave blagostanja", koja putem inspekcija istiskuje
poslodavce. Pobjedu totalitarizma sumira Dreyfusova afera stavom: "Ko mari je li
Dreyfus neduzan, vazna je samo dobrobit vojske." U njenoj pozadini lezi tvrdnja da je
kolektivitet (stranka, drzava, rasa, idt.) apsolutna vrijednost. Lenjin zastupa isti stav
kada istinu definise partijskom koristi. Znaci: period 1873. - 1973. odlikuje
neogranicena moc drzave; 1873. oznacava kraj liberalizma, a 1973. pocetak kraja
bezgranicne vjere u drzavu.
Politika koncepcija "spasa putem drustva" nastaje krajem XVIII st. kao posljedica
propasti koncepcije "spasa putem vjere". Teorijski je stvaraju Ruso i Bentam, a naucno
Komt i Hegel, iza kojeg dolaze Marx, Lenjin, Hitler i Mao. Slom koncepcije spasa putem
drustva oznacava kraj "misterija revolucije", koju Drucker drzi najvecom zabludom
posljednje dva stoljeca54. Nasuprot tome, bit Reganove, Gorbacovljeve, Tacerove
"revolucije", daje pouzdanje u odreene poteze i konkretne rezultate. Modernu drzavnu
vlast Drucker poredi sa modernom medicinom, koja od univerzalnih lijekova ide ka
specificnoj dijagnozi, sto u politici oznacava funkciju vlade kao njen konacan cilj. Pojava
islamskog i krscanskog fundamentalizma, smatra se posljedicom razocarenja u drzavu
blagostanja u komunisticku utopiju. Razloge ozivljavanja religije u javnom zivotu SAD,
objasnjava kriza svjetovne vjere u spas putem drustva.
Nakon koncepta spasa, Drucker govori o drugom velikom nacelu politike koje daje
eminentno americki konkurent: nacelo politike integracije putem interesnih
blokova privrede koje pociva na ekonomskom obecanju naspram politike ideologije
spasa putem drustva55. Hannu slijedi Roosevelt koji u drzavi vidi subjekt integracije i
ravnoteze koja posreduje izmedju interesa seljaka, radnika i kapitaliste. Paradigme
mendzerskog stila su: K. Adenauer, H. Schmidt, De Gaulle, Fr. Mitterand, M. Tatcher,
dva japanska premijera koji politike uspjehe postizu putem antiiedoloske i interesne
integracije.
Sada su oba ova modela zastarjela zbog izmijenjene strukture drustva i kulture zivljenja.
Vecina fakultetski obrazovanih ljudi ne pripada postojecim grupama i nema svoj
politiki koncept.
Iducu postavku menaderske filozofije novije svjetske historije daje anticipacija o nuznoj
propasti sovjetskog i austrougarskog imperija cije razloge odaju pojmovi vesternizacije i
dekolonizacije koje Drucker smatra najvecim dogaajima u modernoj historiji poslije
54 Revolucija se razumjela kao "mesijanski dogaaj, svjetovni ili drugi dolazak ,koji je trebao ljudsko
drustvo i bice vratiti u stanje prvobitne cistoce". Tu koncepcju zastupaju jos jednio juznoamericki teolozi
osloboenja, koji misle da drustveno djelovanje moze roditi novog "Adama" idealno drustvo
55 Utemeljivac je Mark Hanna
Page 68 of 118
1873. Fenomen vesternzacije razmatra se preko ustanka u Indiji (1857.), a

dekolonizacija, preko restauracije dinastije Meija u Japanu (1867.), nakon cega zapadna
historija postaje svjetskom historijom. Pod dekolonizacijom se razumije vesternizacija
obavljena pod upravom zavicajnog elementa, odnosno proces prerastanja zapadne
historije u svjetsku ili nadmoc zapadne tehnike i organizacije drustva pod domicilnim
identitetom. Ustanak u Indiji, Homeinijevu revoluciju u Iranu (1980.), potakla je ideja
devesternizacije, ali pobjeuje ideja vesternizacije i dekolonizacije, posto
subjektivnost kolonizatora nadomjesta objektivnost zapadne tehnike i organizacije uz
vrijednosati domace tradicije. Japanski model je moderan, buduci da je dekolonizaciju
proveo kao vesternizaciju pod domicilnom kontrolom.
Dakle, dekolonizacija kao devesternizacija mora propasti i uspijeva samo kao
vesternizacija pod domacom upravom.
Menaderska teorija iznosi jos dalekosezniji zakljucak koji glasi da sama vesternizacija
vodi ka dekolonizaciji, sto pokazuje analiza propasti ruskog i austrijskog imperija:
bogatiji narodi brze hitaju politikoj samostalnosti. Obje imperija pocivale su
na podreivanju (rusifikaicja, germanizacija, maarizacija) drugih naroda, i propadaju
pod valom nacionalizma i antikolonijalizma. Austrijski liberali amortiziraju poliitki
pritisak privrednimm razvojem (1870-1914), ali ne mogu zaustaviti poliitki slom
imperije jer nacionalizm i antikolonijalizam nisu proizvodi seljaka i proletera, vec
obrazovanog i bogatog graanstva koje prvo ubire plodove razvoja. Sto vesternizacija
dublje prozima narod, to je jaci nacionalizam koji se opire kolonizaciji, i zato mora
propasti svaki kolonijalni imperij56.
Kraj razmatra tezu o neproduktivnosti oruzja i vojske nakon 1973., kada vojska i oruzje
prvi put poslije 250 godina postaju teret privredi, drustvu, politici i vojno nemocni.
Moderna pocinje idejom "nacionalne drzave" i "nacionalne vojske" kao baze
"nacionalnog suvereniteta" i "nacionalne politike", i stize do etape kada je mir moguc
samo ravnotezom straha.
Rezime menaderske historiografije
Menadzerska postavka rastvara tradiciju cijele drustvene teorije, filozofije i

nauke, i negira njihovu vaznost u novoj povijesti svijeta, ukljucujuci
historiografiju i politologiju. Sada se paznja pomjera sa politike i ideologije
na ekonomske principe. U menadzerskoj historiografiji i politici
dominiraju ahistorijske i apolitike kategorije privrede: poslodavci,
privatna inicijativa, trziste, dok negativnu stranu historije nosi apsolutna
moc drzave.
Drucker razlikuje dvije najvaznije politicke koncepcije u novijoj historiji
svijeta do 1973. kada se javlja potreba za trecim konceptom integracije
postposlovnog drustva znanja. Prva je prosvjetiteljska koncepcija spasa
putem drustva i misterija revolucije koja zamjenjuje koncepa spasa putem
vjere. Druga je koncepcija politicke integracije putem interesnih blokova
koju je utemeljio Mark Hanna suprotstavljajuci politckoj ideologiji
ekonomsko obecanje.
56 BiH je vazno Druckerovo pitanje o Kanadi: Je li ona jedna nacija s tri kulture: angloskotskou sredini,
francuskom u Quebecu i izrazito kanadskoamerickoom u prerijskim pokrajinama zapada, ili nesto drugo?
Page 69 of 118
Drucker se priklanja civilnopoliitckoj verziji americkog liberalizma koja vdi

menadzersku teoriju o ogranicenju drzavne moci u korist privatizacije i
poslovne moci, slobode trzista i demokratije. Ovu verziju liberalizma
ocitava radikalna odredba totalitarizma koja pokriva cijelu ideju drzave
blagostanja.
Menadzerska teorija favorizira nacelo privrede (bogacenje) kao nosivi
princip razumijevanja politicke povijesti
Paralela izmeu Kanade i BiH ima svoju metodolosku vrijednost, jer je
Kanada zapadna zemlja u kojoj je pobijedila menaderska postavka u
privredi i politici, ali je razdiru poblemi eminentno politike prirode: trenje
izmedju anglofonske vecine i frankofonske manjine u Quebecu.
Politicka filozofija ne priznaje autoritet politicke misli, vec dosljedno
istrajava na praktinim nacelima ili rezultatima svake teorije.
menaderska teorija osporava politiku valjanost koncepta spasa putem
vjere u doba postpolsovnog drustva znanja i istice da juznoamericka
teologija oslobodjenja i islamska politicka teologija nemaju izglede na
pocetku treceg milenija. Teologija kao ontoteologija 57 moze dijelom vaii
oijsko dostojanstvo modernoj politici, ako se razumno ili ontoloski koristi
njen esencijalni, filozofski potencijal, a ne kao recentna koncepcija
politicke teologije.
Drucker, nadalje, propituje tri kljucna fenomena moderne politike: drzavu, pluralizam i
karizmu.
2.
DRZAVA,
PLURALIZAM,
KARIZMA
MENADERSKE POLITIKE KULTURE I STILA
PITANJE
Oko prva dva pojma, vrti se stvarnost menadzerske politicke teorjie, dok problem
karizme, sazima negativu odredbu menadzerskog apolitickog stila amero-evropske
postmoderne. Globalni projekt politicke moderne okupiran je depolitizacijom drustva,
sve do svakodnevne politicke egzistencije. Menadzerska teorema spoznaje potrebu
ogranicenja drzave moci i dokidanja tradicije karizmatskog politickog vodjstva. Njoj
prethodi proces rascarenja.
Tako ce se, izmedju menadzerske politicke teorije i evropske politicke moderne,
uspostaviti plodotvorna komunikacija, posto je Weberovo djelo organski sastojak
funkcionalne teorije sistema koja predstavlja ugaoni kamen civilnopoliticke paradigme.
a) Ograniciti drzavnu moc: prvi korak menaderske politike kulture i stila
U centru politike teorije menadzmenta je ideja redukcije drzavne moci i radiklanog
terua preko polukilenijske tradicije etatizma (od Bodina nadalje), a u strozijoj varijanti,
od abdikacije librealne ideje (1873) do krize drzave blagostanja (1973) i danasnjeg doba.
Drucker smatra, kako je drzava od pocetka bila teoretski zamisljena, prakticno
konstituisana i kultuivisana do ranga mitske vrijednosti i simbolike. Zato njena postavka
57 ontologija u idealistickoj filozofiji: ucenje o opstim, fundamentalnim i kostitutivnim
odredjenjima bica
Page 70 of 118
o nuzosti ogranicenja tradicionalne uloge drzavne vlasti, polazi od cuvene ideje Adam
Smitha, koja glasi da drzava po svojoj prirodi ne moze upravljati privredom, cak ni
lose.
Dakle, bit vienja menaderske teorije je ono sto drzava (vlast) moze korisno,
produktivno ciniti.
Drucker smatra da treba postaviti pitanje "ogranicenja i funkcije drzave", posto je
savremeni svijet iznjedrio nove oblike moci koji negiraju drzavu kao ekskluzivnu
gospodaricu politicke vlasti. Radi se o dva nova pluralizma od kojih jedan pociva u
drustvu, a drugi u drzavnom ustrojstvu politicke zajednice: "Pluralizam drustva jest
pluralizam apolitickih institucija, usredotocenih na ispravno funkcionisanje u jednom
poslu", dok je pluralizam u drzavnom ustrojstvu pluralizam novih masovnih pokreta;
malih, dobro organizovanih manjina, usredotocenih na jedan jedini cilj ili na jedan
jedini interes, i totalno politiziranih". Novim povijesnim okolnostima ne odgovara
tradicionalna paradigma politickog vodjstva koju olicava karizma, odakle slijedi
zahtjev uspostave menadzerskog politickog stila cija je priroda primarno apoliticna.
Drucker iznosi vlastiti koncept privatizacije koji odbacuje (1969) tradiciju
nacionalizacije ili podrzavljenja. Njega je prva primjenila britanska premijerka Margaret
Thatcher. Drucker istice da je stvar u tome sto drzava dobija moralne, simbolicke,
sakralne atribucije, umjesto da se razumije iskljucivo ekonomski: kao sredstvo za
postizanje odredjenog cilja. Opet se pokazuje da je ekonomska svrhovitosti i
racionalnosti primarna mjera koja valorizira znacenje drzave, a ne etika kojom
prevladavaju apstraktni principi, ni ideologija koja barata tesko izmjerljivim jezikom.
Buduci da drzava tesko napusta podrucje koje osvoji da pervertira cim obavlja vise
funkcija, pred drzavne djelatnosti treba staviti stroga ogranicenja (pravila) koja slijede iz
njene prirode. Cim drzava prekrsi ta pravila njena djelatnost se politizira.
b) Politicka kultura drustvenog pluralizma
O novom prulazimu politicke zajednice Drucker kaze: "Novi pluralizam politicke
zajednice je usredtocen na moc". To je pluralizam grupa sa jednim interesom i jednim
ciljem masovnih pokreta, malih ali vrlo disciplinovanih manjina. Svaka od njih nastoji
upotrebom moci postici ono sto nije uspjela postici masovnoscu ili nagovaranjem. Svaka
od njih je iskljucivo politicka.
Novi pluralizam
A: drustvo......................................................B: drzava
1. funkcija, uspjesnost.................................. moc(vlast)
2. organizacija...............................................grupa
3. drustvena zadaca: stvaranje......................masovni pokret : stvaranje
4. totalna apoliticnost....................................totalna politicnost
A=B: 5. zaokupljenost jednim ciljem i interesom
Prije 150 godina socijalna funkcija je obavljana u porodici sto danas rade institucije:
preduzece, sindikat, bolnica, skola, univerzitet. Svaka takva institucija posvecena je
samo jednoj zadaci i nijedna nije drzavna ili politicka (sem evropskih sindikata) i svaka
Page 71 of 118
ima organ upravljanja : menadzment. To podrazumijeva da ove organizacjie ne mogu

uspjesno djelovati bez sopstvene autonomije.
Tom uvidu racionalno svrhovitog djelovanja suprotstavljaju se tradicionalni
oblici drustvenog i politickog djelovanja, u kom je odgojen mentalitet danasnjih
generacija. Radi se o nizu religija- nacija- drzava koji bivstvuje mitskom, zacaranom
egzistencijom. Sa ovim problemom je suocena BiH i sve tranzicijske i nerazvijene
zemlje, u pokusaju da iz trdicijskog bivstva predju u modernu, oposebljenu egzistenciju.
sirom nerazvijenog svijeta kao i na Balkanu vijekovima je ljudima u glavu utuvljivana
blizina drzave- nacije religije.
Totalitarizam nije uspio storiti odrzivo novo drustvo, ali ni iskorijeniti autonomiju novih
institucija, posto one ne mogu opstati bez autonomije. Ovi prostori uvijek su bili
opijeni etatistickim i nacionalistickim mitom, prvo zato sto su ga rijetko
iskusavali na "japanski nacin": prihvatanjem dekolonizacije kao
vesternizacije, ali ne gubeci vlastiti identitet. Znaci: iskusiti vlastiti
etatizam, ali preko ideje funkcionalne mogucnosti i unutar njene mjere,
odnosno ne prekoracujuci svoju funkciju. Uporedo sa "trijumfom" suvereniteta
nastaje njegov glavni konkurent: moderno poslovno preduzece, kao sto su zeljeznice u
SAD i opste njemacke banke. Opis tog novog poslovnog preduzeca daju Dikensovi i
Balzakovi romani. Radi se o "modernoj korporaciji kao drustevnoj instituciji".
Druga pluralna institucija bila je moderna drzavna uprava rodjena 1875. i dosta je
drugacija od uprave kakvu opisuje Tolstoj u romanu Ana Karenjina !875- 1877. Iza
moderne drzzavne uprave stasaju: sindikati, skole, univerziteti, zdravstvena zastita,
aparat drzave blagostanja, treci sektor itd. Svaka od novih institucija shvata svoju
vlastitu svrhu kao jedino sto je zaista vazno.
c) Politizirani pluralizam drzavne moci (grupa)
Temeljnu zadacu drzave u pluralnom drustvi Drucker vidi u utvrdjivanju normi za
uspjesno djelovanje pluralnih institucija cije su funkcije strucno teske i drustveno vazne
da bi se mogle predati politici.
Osvrnimo se na djelovanje onog pluralizna koji je prozet voljom za moc (Nice ) i koji je
totalno politiziran. Njegovi subjekti su masovni pokreti. Prirodu njihove djelatnosti
odredjuje svrha da se nesto onemoguci. Aktivnost tih grupa pocinje dominirati
politickim zivotom Amerike i Zapada, trujuci ga svojom patologijom. Drucker prigovara
Frojdu sto se usredotocio na pojedinca umjesto na masovni pokret kao glavni problem
20. stoljeca: "nova degenerativna bolest politickog zivota". Drucker pojam mase u
politici poredi sa karcinomom u medicini (mala masa koja izaziva veliku promjenu ili
savladava tijelo). Tako pocinje analiza djelovanja politiziranog pluralizma drzavne moci:
grupa za pritisak i lobija koji cine manjine od tri do pet ili osam posto birackog tijela,
ali vode glavnu rijec u politici. Preko grupa za pritisak masovni pokret dislocira politicko
odlucivanje izvan politickih institucija i sluzi se korupcijom radi posebnih interesa: on
proizvodi politicke lobije.58 Izvornost masovnog pokreta se pripisuje Amerikancu
Pulitzeru koji prvi koristi masovni tiraz radi stvaranja grupa za pritisak. 59 Ove grupe
58 Takve grupe dale su Lenjina, Musolinija i Hitlera, koji u Mein kampf u priznaje Lenjina za ucitelja
59 Takvi Amerinkaci su tvrdi Drucker, gurnuli SAD u rat sa Spanijom 1898 sa cijelih 5% glasova svom
predsjednickom kandidatu.
Page 72 of 118
dominiraju politickom scenom Amerike od 1918-1920 kada su od Kongresa iznudile

prohibiciju.
d) Opasnost karizme za moderno politicko vodjstvo

Geslo modernog politikog vodjsta : CUVAJ SE KARIZME!
Politicka psihologija karizme ima korijen u tradicionalnoj politickoj teoriji, historiji i
pragmatologiji i da joj menadzerska politicka misao otpisuje vaznost u modernom
politickom dobu. Argumentaciju o anahronosti karizme prosiruje empirijski uvod u
sudbinu velikih politickih vodja 20. stoljeca: Staljin, Musolini, Hitler. Menadzerska
analiza razlucuje fenomenologiju karizme unutar zapadnih demokratskih drustava i
obuhvata jednog Miterana ili Kenedija. Politicko mnijenje americke publike pokazuje da
karizma i ovdje prilicno visoko kotira, sto predstavlja svojevrsni paradoks za
menadzersku postavku.
O steti tradicionalnog vodjstva za ljudsko zdravlje najbolje svjedoci 20. vijek koji je imao
vise karizmatika, patnje i bijede od bilo kog razdoblja. Svaki karizmatski vodja okoncava
tragicno kada shvati da je objektivna stvarnost jaca od njegove subjektivne volje.
Karizma je bila i ostala formula koja najvise vrbuje glasacko mnostvo, sklonije jeziku
politicke drame nego trijeznom politickom govoru. Uprkos islusanoj tragici karizme jos
nije izblijedila privlacnost prorockog obecanja u domacim izbornim kampanjama.
Drucker govori o snazi stvarnosti naspram slaboce karizmatske subjektivnosti. 60 Iako
karizma vdi u propast, zapadni mas- mediji spocitavaju svojim politicarima da su im
kampanje dosadne. Ali politicari dobivaju glasove, posto postupaju na sljedece nacine:
izbjegavaju nagle poteze i drze se prakticnih umijeca
tragaju za ad hoc rjesenjima
usredotoceni su na odredjenu zadacu, a ne na visi cilj
ne vole se opredjeljivati, ne talasaju
vise vode racuna da se kome ne zamjere, nego da koga privuku
izbjegavaju sukobe, uzbudjenja i ostre razlike
nespektakularni su i nedramaticni
cijene disciplinu, sposobnost i pedantnost
to su ljudi organizacije
traze savjeta
teze jasnim ciljevima i vizijama.
Ovo su karakteristika modernog politickog vodje, skinute sa politickih biografija i
nanizane u grupni portret sa namjerom da predstave "ideal-tip" (Weber) politickog
vodje menadzerskog stila. M. Tucher se izdvaja kao, najuspjesniji politicki vodja
demokratskog svijeta. Zanimljiva je politicka kriva Miterana koji karijeru pocinje 1981.
karizmatski (francuski socijalisticki san), ali se brzo preobraca u "banalnog
pragmaticara". Miteranova karijera oznacava donji prag menadzerske ljestvice, a
60 "Stvarnost je uvijek gospodar, ona se ne podredjuje obecanjima, programima, ideoligiji karizmatskog
vodje."
Page 73 of 118
Tucherova sami vrh menadzerskog politickog stila. H. Cohl spada u standard, kao i
vecina zapadnjacih vodja. Kod Njemaca (Adenauer) naglasava se osjecaj duznosti i tako
postuje nacionalna psihologija u individualnom stilu vladanja. Tragiku karizme
najbolje daje general McArthur najkarizmaticniji i najsposobniji americki vojskovodja
kog karizma vodi u aroganciju i propast.
Konstruktivna postignuca u ovom stoljecu djelo su potpuno nekarizmaticnih osoba. To
su postignuca uzasno dosadnih, sivih i bezbojnih, ali izuzetno sposobnih politicara,
odnosno savrsenih ljudi organizacije koji znaju raditi svoj posao.
Zakljucak o drzavi, pluralizmu i karizmi menadzerskog apolitickog stila
Menadzerska politicka teorija globalno je orijentisana na funkcionalnu deetatizaciju i
depolitizaciju drzave. Slijedeci civilno iskustvo liberalizma i funkcionalnu teoriju
sistema, izlaz da drzava nakon pojave institucija drustvenog pluralizma prestaje biti
jedini centar moci.
Druckerova teorija politickog menadzmenta, pretpostavlja konceptu nacionalizacije
(podrzavljenje), koncept privatizacije koji prva provodi Margaret Tucher. Privatna
svojina podlijeze nacelu konkurencije i donosi veci uspjeh od drzavnog mononpola koji
se tesko napusta kada se uspostavi, dok je privatne firme lakse rekonstruisati i
raspustiti. Vlada ne radi ono sto umjesto nje mogu isto ili bolje poduzetnici. Funkcije
odbrane i reda, zakona i pravde moze obavljati samo drzavni monopol. Druckerov pojam
drzave blizak je liberalnom konzervativizmu koji joj namece granice da bi bolje
funkcionisala.
Pluralizam nepolitickih institucija drustva je van dosega drzavne vlasti i nije ni drzavni,
ni politicki. Svaka organizacija ima svoj menadzment, posto je autonomija preduslov
uspjesnog funkcionisanja. Obavljanje ogranicene funkcije, glavna je prednost pluralnih
institucija. Apoliticki pluralizam drustva pocinje poslovnim preduzecem kao
drustvenom instiucijom i nastavlja na modernu drzavnu upravu. Kljucna zadaca drzave
u pluralnom drustvu je stvaranje okvira za djelovanje ovih institucija, cije se funkcije ne
mogu dati politicarima.
Pluralizam drzavnog ustrojstva je totalno politiziran i prozet voljom za moci: da
onemoguci normalno odvijanje demokratskog politickog procesa. Njegova snaga je u
potpunoj predanosti jednom cilju i na apoliticnosti ogromne vecine gradjana. Masovni
pokreti predstavljaju najvecu politicku bolest modernog doba, koja dominira zapadnim
demokratijama. 61
Glavni zahtjev moderne politike sastoji se u izgradnji nove politicke integracije koja bi
zamijenila istrosenost koncepta "spasa putem drustva" i integraciju putem ekonomskih
interesa, i koja bi odgovarala pluralnom drustvu znanja i novoj ulozi drzave,
menadzerskom ili antikarizmatskom stilu vladanja i politickoj kulturi postposlovnog
drustva. Iako je postavila svoje temelje, do tog koncepta menadzerska teorija jos nije
dosla. Pod temeljima podrazumijevamo nacela ekonomskog interesa, strucnog znanja
poslovnu funkcionalnost. Menadzment i politicka spoznaja su u stanju gdje "vjecno
napredujuci tok kulture" donosi stalno nova postavljanja problema. Menadzerska teorija
ima viziju modernog politickog vodjstva koja bi taj koncept mogla posredovati drzeci se
strukture potreba, stila zivota i politicke kulture nove drustvene vecine. Moderni ne
61 Trebalo bi ispitati koji mediji u BiH funkcionisu po modelu masovnog pokreta ili grupe za pritisak.
Page 74 of 118
pristaje karizma kao tradicionalno vodjstvo, niti ambijent njene politicke kulture. Isteklo
je vrijeme velikih zaokreta i modernih spasilaca, a doslo je vrijeme sivih i trijeznih
radoholicara.
Menadzerska politicka filozofija drzi se nacela da stvarnost gospodari svijetom, a ne
ideologija i politika karizmatskog vodje. Karizmatske vodje umisljaju da golom voljom
mogu preokrenuti stvarnost, posto, njima vlada stres umjesto racionalnog uvida.
Pijedestali karizmatskih vodja sagradjeni su na gomili ljudskih kostiju, krvi, patnje,
gladi, bolesti, suza, zlocina, sramote. Ovu misao izrice jedno lice u Krlezinoj drami
"Aretej", sugerisuci tragiku covjekove egzistencije, kroz historiju i veliki udio
odgovornosti cezarske karizme, oholosti i gluposti u politici, te Hegel u predgovoru za
"Filozofiju povijesti". Uprkos tome karizma nije izgubila na zavodljivosti o cemu govori
mentalitete prosjecnog Amerikanca, koji Kenedija drzi karizmom, iako u politici nije dao
neke rezultate. Taj primjer, uzduzno presijeca BH mentalitet, koji odrzava na vlasti
vodjstva koja su "svoj" narod gurnula u rat ili ga nisu valjano pripremili za odbranu.
Britanska premijerka Tucher slovi za najuspjesnijeg politickog vodju zapadnog svijeta, a
Mark Hanna, kao najveci revolucionar u politici, ciji je ideoloske principe zamijenio
ekonomskim mjerilima uspjeha. Tucherova figurira kao uzor, a Hanna prauzor
menadzerskog politickog stila, dok su ostali politicari na nivou standarda. Miteran kao
granicni slucaj je posebno bitan, buduci da se od karizmatskog demagoga brzo obratio u
trijeznog radoholika. Najslicniji su mu biljana plavsic i reis-ul-ulema Mustafa Ceric, koji
nakon rata napusta ulogu politickog teologa karizmatika i vraca se teologiji: svojoj
primarnoj funkciji.
Ovo izlaganje nas uvodi u pravo znacenje pojmova: vlada strucnjaka, tehnokratska vlast,
tehnomenadzerska struktura, menadzersko vodjstvo. Sa te odredbe vode paralela ka
individualizaciji, personalizaciji, konkretizaciji, stila vladanja politicara i drzavnika:
vodjenja drzava, vlade, parlamenta, stranke, obavljanja poslanicke funkcije i sl.
POLITICKA KULTURA MENADZMENTA
Menadzerska teorija sadrzi relativno konzistentno podrucje koje nadilazi menadzerski
stil u politici i zalazi u podrucje menadzerske politicke kulture. Politolosku
interpretaciju menadzerske teorije uzimamo za najmoderniju struju i
disciplinarnu varijaciju politicke moderne. Menadzerska metodologija ima
apoliticnu intenciju, koju naglasava paralela sa Veberom, posebno pojam rascarenja.
Menadzerska ideja radi na ukidanju razmaka politicke teorije i politicke prakse, te
politicke kulture i politickog stila. Politicka kultura drzi onu stranu studije koja pokriva
tradicionalno misljeni pojam duha i politickog duha. Politicki stil drzi onu stranu
menadzerske teorije, koju pokriva tradicionalno misljene i u modernitet preveden pojam
cina i prakse ili recentno postupanje politicara i drzavnika.
Drustvo i drzava, odnosno drustvene i politicke institucije se pojavljuju kao drugi i treci
faktor, koji posreduju stvaranje i praktikovanje politicke kulture i politickog stila. Datost
je nesto sto je nastalo i ima svoju proslost, a ne samo svoj moderni lik i okvir dat u
postojecem politickom sistemu. Ta vrste datosti cini cetvrtu dimenziju politicke kulture i
politickog stila. Petu komponentu moguce je traziti u sferi politicko - kulturnih
vrijednosti ideja.
U moderno doba tim sastavnicama politicke kulture i politickog stila, najsnazniji pecat
utiskuje ideja nacije i /ili nacije drzave. Ove dvije ideje u nasoj stvarnosti se pojavljuju
Page 75 of 118
kao faktor koji preplavljuje ostale aspekte politicke kulture i stila vladanja. Kanada daje
primjer kako visoko tehnicke kulture nisu zadovoljavajuce rijesile problem nacionalnog
identiteta, iako ova zemlja ima skoro identicne politicke strukture i institucije, kao i
SAD.
Menadzerska teorema rjesenje nalazi u prihvatanju koncepta vesternizacije ili
pozapadnjenja obavljenog po nacionalnom, domicilnom kontrolom ili upravom. Ova
rasprava ukazuje na velicinu menadzerske verzije politicke moderne i opsteg koncepta
civilno-politicke kulture, ali i na njihove nedostatke. Institucije, strukture, funkcije i
sistem u cjelini su samo objektivni kanali kroz koje ce prolaziti subjektivnost,
psihologija, antropologija, kultura. Politicka kultura menadzmenta ima svoju historiju
koja zapocinje od Marka Hanne, preko Ruzvelta do savremenosti. Ali to su samo regije u
kojima u tragovima postoji bitak menadzerske politicke kulture. Pojam menadzmenta
odaje sustinu politicke kulture menadzmeta. Menadzerska politicka kultura se pokazuje
kao unutrasnja pokretacka energija koja odrzava vitalnost drustvenog i politickog
sistema i njegovih institucija. Menadzerska teza izricito naglasava svoju primarnu
ukorijenjenost u sferi ekonomije, njenim principima i kategorijama. Menadzerska
teorema i njome oblikovana apoliticka kultura se do sada probila do svijesti o globalnom
projektu, praksi ogranicenja drzavne moci, na racun jacanja drustvene moci, koju
iskazuje uspjesno i efikasno funkcionisanje pluralnih institucija novog tipa i takvo
funkcionisanje drzave u drustvenom i politickom sistemu. Menadzerskoj politickoj
kulturi je svejedno koga ima pred sobom za svoju predmetnost, bilo
predsjednika drzave, bilo poslovodju ili knjigovodju. Ako hoce da bude na visini
Moderne, danasnji politicar i drzavnik se mora pridrzavati pravila menadzerske politicke
kulture. To je okosnica cijele politicke Moderne.
3.
UPUTE
MODERNOM
MENADZERSKIH TEZA
POLITICARU:
PREGLED
Konkretnost. Treba imati izostren osjecaj za konkretnu stvarnost, a onda vjerovati u

njene principe i kultivirati ovu vjeru kao racionalnu osnovu misljenja i djelovanja
(Weber). Konkretnost cini osnovu pragmatske politike koja rjesava kratkorocne
probleme i djeluje ad hoc. Konkrecija je vazan faktor uspjesnog funkcionisanja
institucija i cijelog sistema, posto se politika preko konkretne prakse rascarava od
ideologije. Politike funkcije, obavljaju uspjesno samo onda, kada im je fokus uzak,
konkretan i ne prelazi u druga, tudja podrucja. Konkretnost je osnova moderne
politike pragmatologije.
Ekonomicnost. Moderna politika, drzavnici i politicari, pridrzavaju se ekonomskih
kriterija u svojoj praksi i misljenju. Ta ih crta svijesti navodi da podupru moc
poslodavaca i privatnu sferu (privatizacija) i ogranicenje drzavne i politicke moci
uopsteno. Menadzrska teorija Zapadu pripisuje veoma dugu tradiciju etatistickog
antikapitalizma (Bizmark) sto znaci da to nije bio samo specifikum socijalistickog
Istoka.
Funkcionalnost najneposrednije odredjuje modernu politiku menadzerskog oblika,
politicku kulturu i stil vladanja, a prije toga, nacin egzistencije (funkcionisanja)
novog pluralizma u drustvu i drzavi. Modernom politicaru je najvaznije da stvari
dobro funkcionisu (H. Kohl). Drzava dobor funkcionise ako su ogranicene njene
Page 76 of 118
ovlasti ili funkcije. Drzava uspjesno funkcionise samo ako je monopol (bez
konkurencije) i politickog pritiska. Funkcionalnost nosi mozda najneposredniju
stranu pojma uspjesnosti u politici posto visoko kotira u odredjenju menadzerske
politicke kulture i stila.
Pluralnost drustvenost treba razumjeti kao konkretnu modelsku politicku
strukturu u kojoj funkcionise ekonomski princip konkurencije preko kog politika
uspostavlja dinamicku ravnotezu izmedju pluralizma drzave i nove politicke moci
pluralnih institucija i organizacija.
Anti-etatizam je sasvim racionalna svijest, orijentacija i identifikacija moderne
politike i drzavnistva koji se razvio na osnovu naucnog uvida i modernog drustvenog
i privrednog razvoja kao i ostale karakteristike politicke moderne i menadzmenta:
konkretnost i ekonomicnost, funkcionalnost i pluralnost. Moderni drzavnici i
politicari su politekonomi koji znaju da privatni poduzetnici znaju i mogu bolje
obavti posao nego drzavna vlast.
Anti-ideologicnost je grupni naziv za protivljenje moderne politike i drzavnistva
ideologizaciji njihove djelatnosti, pocevsi od ideologijzacije u njenom uzem i
negativnom odreenju, preko ispostave njenog rada u politici kada se ona zove
politizacijom, do ideologizacije historije ili historizacije politike, do protezanja
ideologije (politike) u domenu teologije i funkcionisanja politike kao politicke
teologije ili teologizacije kao politicke ideologizacije, do pravne ideologizacije ili
juristifikacije i protezanja ideologije u filozofiju, literaturu, ekonomiju, lingvistiku,
novinarstvo, itd. Jedina ideologija modernog politicara je ideologija pragamtizma.
Karimza je apsolutna subjktivnost ideologizacije politike i drzave. Ideologija ne moze
dati praktican rezultat, nego lose drzavnistvo i losu politicnost, i drugo ime joj je
demagogija, misionarstvo, mitomanstvo. Ideologizirani politicar (karizmatik) moze
samo "lajati na stvarnost" i preklinjati je sto se ona ne povinuje njegovoj volji.
Moderni drzavik ne pristaje na ideologizaciju drzave kao svetinje, nego joj pristupa
(svojoj funkciji) prakticno, kao sredstvu za postizanje odreenog cilja.
Anti-historizam je drugo ime za antitradicionalizam, a moguce ga je smjestiti u opstu
odredbu antiideologizma, cime je prozeta cijela moderna, narocito postmoderna u
menaderskom liku. To je bastina anglosaksonske analiticke filozofije koja sasvim
pragmatski misli historiju, ukljucujuci i nauku historiografije. Ovdje treba navesti
Hegela i Krlezu, i putem metafora konstatovati kako se u menadzerskoj filozofiji
historije, politicki filozofi javljaju poput Minervine sove (kod Hegela i Krleze to su
filozofi, filozofija) negdje u suton kada ekonomija i politika obave svoj historijski
posao. Krleza kaze da poslije obavljenog posla batrona (politekonomije), dolaze
filozofi (politicki filozofi, ideolozi, historici) koji obrazlazu njihove ideje, tumaceci
kako je ovaj svijet (i ova vlast), najbolji od svih mogucih svjetova (i politickih
predaka). Menadzerska teorija navodi politicare i drzavnike da uce od historije
(primjeri raspada austrijske, ruske i britanske imperije), ali ih upozorava da joj ne
robuju, posebno njenim uspjesima.
Anti-karizmaticnost tretira najuze podrucje politicko-drzavnicke pedagogije.
Sadrzana je u stavu, da moderni politicar i drzavnik odbacuje svaki (lijevi i desni)
populizam i radikalizam. Cilj karizme je totalitarna vlast i diktatura. O tome svjedoce
najvece karizme XX st.: Staljin, Hitler, Musolni, Mao... Druckerovo uputstvo
modernim politicarima i drzavnicima glasi da se posvete lektiri psihodinamike masa
Page 77 of 118
u politickom procesu: Freud, Canetti, Marcuse,... TO uputstvo vazi za sredine (kakva

je nasa) gdje postoje prepolitizirane grupe koje nije tesko instrumentalizizrati za
razne politicke svrhe. Gdje se, danas, nalazi nasa politolgija i politika, politicari i
drzavnici u BiH, obzirom na Platonovu pecinu? Jesu li svi oni, podjednako, svoju
glavu okrenuli prema pecinskim stijenama, ne videci (zacarani) zrake svjetlosti koje
salje Sunce, pokazujuci pravi put? Putem gore potcrtanog znanja koje posreduje
menadzerska teorija politike, a ne putem novog zacarenja: ideologizacije, politizacije,
manipulacije, instrumentalizacije. TAKO SE POTVRDJUJE SIMICEVA TEZA SA
POCETKA
ANALIZE
DA
DRUCKEROVU
ANTIETATIZMU,
AMITIDEOLOGICNOSTI,
ANTIHISTORIZMU,
NEDOSTAJE
TRANSETATISTICKA, TRANSIDEOLOSKA, TRANSHISTORIJSKA DIMENZIJA ILI
UTEMELJENJE. DA POSVECENOST STVARI KONKRETNOSTI, EKONOMIJE,
FUNKCIJE, PLURALA, NE DOKIDA POTREBU TEORIJSKE APSTRAKCIJE,
ODNOSNO, POJMOVNOG, FILOZOFSKOG MISLJENJA POLITIKE. KOLIKOGOD
NAUCNA METODA POLITICKE EKONOMIJE KAO POLITICKE MATEMATIKE I
PRAGMATIKE BILA (LEGITIMON) FAVORIZIRANA, POLITICKA MODERNA NE
MOZE USPJESNO-NORMALNO KRETATI NAPRIJED BEZ POLITICKE
GRAMATIKE, ODNOSNO BEZ MINIMUMA OVE RAVNOTEZE KAO
DIJALEKTIKE MODERNE POLITIKE.
Menadzerska politicka misao i politologija

Peter Drucker negira metodolosku osposobljenost cijele tradicionalne misli da odgovori
na izazove novog doba i stvarnosti koja nastupa sa velikom historijskom prekretnicom iz
1973. kada smo, fakticki, usli u XXI vijek. Drucker specijalizaciji pretpostavlja
multidisciplinarnost, a analizi percepciju i recepciju. Menadzerska teorija bjezi od
politike, ideologije, filozofije, historiografije, ekonomije. U eseju "Objektivnost spoznaje
u drustvenoj nauci i drustvenoj politici", Weber pise: "Nova nauka nastaje tamo gdje se
novijim metodama ide ka nekim novim problemima i otkrivaju istine koje otvaraju
nove stavove." Iako Drucker radikalno retusira tradiciju svake nauke i teorije, on je ne
uspijeva odbaciti a limine.
Page 78 of 118
Analiza pokazuje da Drucker duboko prozivljava proturjecnost Moderne i politicke

moderne, iznoseci njene analiticke, naucne, konkretne, funkcionalne
principe,
uvidjajuci da transparentnost Modenre i sama bludi u svojoj oholosti, kada odbacuje
iskustvo teorije, filozofije, historije, kulture, antropologije, psihologije, etike, estetike, i
cijele, tzv., iracionalne sfere.
Weber: "Ne mora se vise pribjegavati magicnim sredstvima da bi se vladalo duhovima ili
ih se zazivalo, kako je cinio divljak za kog su postojale takve sile. To rade sredstva i
proracun. TO, prije svega, znaci intelektualizacija. Licnost na podrucju nauke je onaj ko
sluzi samo stvari."
Dakle: znanje je najmanje specijalisticko.
4. BIH IZMEDJU KARIZME I MODERNE: SKICA ZA JEDNO

ISTRAZIVANJE
Kako BiH stoji sa svojim politickim vodjstvom na sve tri njene
etnocentricne strane i da li kod nas postoji nesto sto bi nalikovalo
paradigmi menadzerskog stila apolitickog i apoliticke kulture?
jedan broj politicara uglavnom iz opozicije, ispoljava znakove solidnih imitacija
menadzerske koncepcije politickog vodje i drzavnika za 21.stoljece. Vladajuca politika se
krece u sferi ideoloskog diskusa, kako ga razumije menadzerska teorija. Ova studija
polazi od hipoteze koja glasi, da jedino liberalno-gradjanski koncept
politike pruza izglede za razvoj modernog i konstruktivnog politickog
vodjstva, koje umije obavljati svoj posao: politiku. Na dosadasnjim izboriam
nacionalne stranke dobile su nesumljivu potporu birackog tijela, koja potvrdjuje njihov
formalni legitimitet (jedino je oslabio sds ciju posustalos ublazuje radikalna stranka).
Tako pocinje politicki paradoks, koji prevazilazi sferu politickog vodjstva, i zadire u
podrucje politicke kulture postsocijalistickih drustava i tranzicijeskih zemalja. Tri
vladajuce politike i inteleigencije, cesto su potezale ideologizirane i politizirane
historijeske argumenta (narocito u vrijeme rata , cak i danas), isticuci vece aktuelno ili
historijsko pravo sopstvene nacije u odnosu na ostale, ili negirajuci otvoreno drzavno
pravo
BiH.
Princip
funkcionalne
konkretnosti,
zamjenjen
je
disfunkcionalnom ideologemom historizacije. U sva tri, BiH vladajuca centar
politicke moci je jedva prisutan ekonomski kriteriji. Iako ni jedna od tri vodece
nacionalne politicke partije nema programskom dokumenta (javnog istupa), u kom se
verbalno ne podrzava slobodno trziste i pluralno demokratsko uredjenje, cinjenica ja da
je njihovo prakticno politicko postupanje stoji na stanovnistu etatisticke ideologije
koju odredjuje antikapitalizam i totalitarizam kako ga pojima menadzerska teorija.
Kod nas ne postoji evropski antikapitalisticki etatizam, koji bi osporavla liberalna
civilnopoliticka, nego njegova zamjena direktnim posjedovanjem ekonomske moci
politickih elita. Toje specifikum BiH politike i izrazeniji je, nego u drugim zemljama
tranzicije.62
62 Tokom '98 i '99 magazin Nasi dani je uspio nadmasiti kampanilisticki mentalitet malogradjenskofeudalne politicke i kulturne svijeti, i na ozbiljan analiticki nacin valorizirati osmoskolske i srednjoskolske
udzbenike iz historijografske, maternjeg jezika i knjizevnosti u BiH
Page 79 of 118
Iznad analiticke insuficijentnosti se jedino izdigla domaca kratka prica, (antiratna

proza ), koja pocinje mjerodavno i normalno govoriti o stvarima i ljudima prevazilazeci
glavninu zurnalisticke, publicisticke i naucne produkcije.
Kada ce BiH, nadoci na stanje u kome nece biti vazno vodi li je etnonacionalni,
stranacki, politicki triling, ili socijaldemokratsko, liberalno, republikansko politicko
vodjstvo?
Vjerovatno je pretenciozno stavljati nasa tri politicka vodjstva u paralelu sa vrhovima
politicke moderne posto menadzerska postavka mimoilazi odredbe vladajuce politicke
svijesti. Nasem mentalitetu blize je francusko politicko iskustvo koje ima vise politicke
drame od iskustva konzervativnih Engleza i Amerikanaca, koje prozima
anglosaksonska pragmatika. BiH i cijeli Balkan su umorni od karizmatskih lidera.
Politicka patologija karizme nema veze sa historiografskom naukom i
filozofijom povijesti. Kada ce BiH poceti politicku praksu , koja nece biti opterecena
velikim, a praznim rijecima politicke patologije, dernekom ideologiziranog spektakla i
napetom dramaturgijom recenice koja verbalno ubija drugog i drzi ga neprijateljem
(Schmitt). Vodece politicke partije i njihova vodjstva vec imaju uhodani ritam
proizvodnje politicke psihologije drame, koja u paravilu pocinje u predizborno
vrijeme kada se vlastito biracko tijelo, potsjeca na traume dogadjaj iz rata i ukazuje na
unutar nacionalno jedinstvo i nepokolebljivost prema neprijateljskom okruzenju.
Na strahu i nesigurnosti pociva logika ponasanja naseg birackog tijela. Svakoj
vladajucoj politickoj stranci je vaznije da suvereniter potvrdi u svom entitetu, tj., da se
samoreproducira preko darviisticke politicke psihologije, nego ideja Bosne koja
podrazumijeva konstruktivni dorinos opstem drustvenom i drzavnom interesu. Mogli
bismo reci da politicka zoologija kod nas, jos uvijek drzi u saci politicku sociologiju.
Sigurno nema one politicke snage koja bi opstebosanske interese i ciljeve
podredila uzim stranackim intersima: uzitku u vlasti.
Anahrona ideja karizme motivise, struktuira i odredjuje glavni tok politickog stila nase
sredine: posrijedi je balkansko izdanje karizme koju vodi geslo: BITI PRVI U SVOM
STADU, MA KAKAV BIO! Asocijacija na Pulitzera se ovdje namece. Pojedini uticajni
mediji znaju povremeno obavljati funkciju masovnog pokreta. Menadzerska teorija
pociva na stavu da drzavna vlast mora voditi racuna o svakom interesnom bloku, da ni
jedna socijalna grupa ne izrabljuje druge. Tako drzavna vlast pruzima odgovornost za
uspostavu globalne integracije i postaje faktor koji ucestvuje u odrzavanju ravnoteze i
stabilnosti drustvene zajednice u cjelini.
Svaki narod u evropi i svijetu tesko prezivljava ukoliko na dostigne politicki nivo
nacionalne drzave. O tome je bolno posvjedocilo iskustvo raspada druge Yu, kada
BiH startn nije imala vlastitu vojsku, policiju i druge derivacije drzavnosti i kada su
ostale dvije vladajuce opcije (hrvatska i srpska, naravno) prvenstveno vodile racuna o
uzem nacionalnom interesu, u kom je pretezala separacijska svijest, pomognuta izvana i
pjacavana strahom od majorizacije i unitarizacije. Cini se, da izbor federalnog ustroja
BH drzave, predstalvja najracionalnije rjesenje.
Znaci: ideologija stranackog etnonacionalizma, na sasvim nakaradan
nacin, obavlja veliki civilizacijski posao ogranicenja drzavne moci: u
korist jacanja vlastite stranacke politicke moci 63.
Kada je rijec o odnosu nasih politickih elita prema fenomenu drzavnog suvereniteta,
rekli smo kako su ove elite i njihovi literarni i politicki trabanti (Marx), obuzeti
63 Danas u BiH stvarno postoje tri vojnicke etnopoliticke volje
Page 80 of 118
tradicionalnom politickom svijescu kojom dominira sindrom etatistickog

antikapitalizma. Totalitarizam u nasim ambijentima ne postoji jedino, kao
dominantna svijest politickih elita, nego i u nacionalnim publikama. Ono sto
se u historiji jednom desilo, vise se, skoro sigurno, nece ponoviti u idenicnoj formi, sto
znaci da nije moguce ocekivati novo uskrsnuce komunistickog Adema. Kada bi
reformisani socijaldemokratie na izborima ishodile poziciju relevantne politike snage
koja bi pozitivno pokremula stvari ka izlasku iz balkanske sive zone. Simicevi analiticki
vidi kazu da reformisane socijaldemokrate ne vjeruju u formulu spasa putem drustva, ni
u misteriju ravolucije, vec da inkliniraju evropskom socijaldemokratizmu. O tom
svjedoci fenomen Tuzla i novi esdepeovski stil, koji sa republikancima, liberlaima i
seljacima (HSS BiH) moze doci na antiideoloski koncept politickog menadzmenta ili
modernu viziju politike u nasim uslovima64.
Zakljucak o karizmi stranackog etnocentrizma
Tragamo li za kategorijom, cije znacenje i sadrzaj obuhvataju i zakljucuju prethodni esej
o fenomenologiji BH iskusavanja politicke moderne, onda nadolazimo na kategoriju
etnocentrizma koju oblikuju tri vladajuce politicke stranke i njihova literarna svita, i zato
mozemo reci da postojecu paradigmu politickog vodjstva u BiH odredjuje karizma
stranackog etnocentrizma. Politicki zivot i politicki proces ove zemlje nesumnjivo
determinira stranacka empirologija koja se dominantno krece oko pojma nacije i
problema nacionalnog indentiteta koji sluzi i figurira kao politicko sredstvo
neogranicene upotrebne vrijednosti u svim olbastima zivota. Nepripadnost pojma
nacionalnog identiteta stvarima koje nadmasuju njegovo prebivlaiste, nacin zivota i
funkcionisanja podjednako se odnosi i na politicku stranku, koja zivi u oblasti
politicke moderne koju projekt poznanstvljenja, rascarenja, oslobadja od njenog
jucerasnjeg tradicionalnog ideoloskog bivstvovanja.
Politicka stranka pokusava da, pomocu nacije obuhvati cijelo drustvo i drzavu, i da,
preko stranackog etnocentrizma njima ovlada i nametne im vlastite principe.Politicka
moderna tu namjeru zove totalitarnom intencijom i praksom.
Onoga momenta, kada u svojoj politickoj sferi jedna nacija izderivira svoju politicku
stranku koja zastupa njene interese, tog momenta se nacija u politickoj sferi ponasa u
skladu sa zahtjevima i pravilima moderne politike. Nacionalni identitet je legitiman
pojam moderne, ako se zbrinjava u vlastitoj oblasti i primjerenim mu nacinom, kao
nacionalni identitet, ali je nelegitiman kada pokusava preplaviti cijelu naciju u njenom
politickom i stranackom odradjenju, namecuci stranackoj politici i politickoj stranci,
pravila koja nisu pravila moderne politicke stranke.
Kada politikom stranke i politikom nacije ovlada samo jedna dimnija nacije, tada
tradicija vlada savramenoscu nacije. To je bit tradicionalizma. Najveci problem BH
politike i politickog vodjstva sadrzi prokletstvo koje je moderna uglavnom, rijesila i
odnosi se na razljubljivanje nacionalnog identiteta od politike, drzave i drugih
racionalnih kategorija. Rijec je o procesu deideologizacije, depolitizacije, deetatizacije,
dekarizmacije nacije. Uzi stranacki interes se koristi domenom nacionalnog identiteta u
kom preteze iracionalno kod nacije: da bi njom konkretno stranacki vladao pmocu
apstraktne srvhe naroda. U nerazvijenim politickim kulturama je najlakse vladati
64 Knjiga je napisana 1999. godine
Page 81 of 118
pomocu te politicke tehnologije, a neka iskustva pokazuju da i razvijenije politicke

kulture (npr. Kanada) imaju problema sa racionalizacijom identiteta i politike.
Moderna u naciji ukida tradiciju, jezik, kulturu, obicaje. Rijec je o visku
moderne kao izrazi njene krize. Kada se pripadnici naroda u politici budu ponasali
kao gradjani i politicki subjekti, a tek onda, kao pripadnici etnosa, naroda, tada ce
domena idnetiteta biti pri sebi kao zasebna domena, koja se nece direktno mijesati u
politiku kao djelatnost racionalnog odlucivanja i isljenja.
Ustav F BiH i Daytonski ustav inkorporijraju naciju u sve vaznije institucije drzave BiH,
Federacije i rs, dok se glavnina narodnog, identitetskog, kulturnog u nacijama relaizira u
kantonima, sto je saglasno politickoj moderni multinacionalne zajednice. Nas glavni
problem je u tri vojske, tri sistema skolstva, tri zasebna zdravstva, tri mass-medijska
sistema. Ipak su Dayton i Washington mogli radikalnije izraziti bitnost moderne nacije i
na ustavnopravnom nivou drzave, okrecuci politicko gradjanskom bivstvu nacije ili
civilizaciji (civilno drustvo), a identitetsko, narodno, u nepoliticko, apoliticko,
transpoliticko65 podrucje kulture, tradicije, umjetnosti.
Poseljacenje politicke moderne
Najveci problem nase politike moguce je odrediti pojmom manjka moderne, njenom
historijsko-civilizacijskom nerazvijenoscu, tj., nedovoljnom razvijenoscu nase politike,
inteligencije i naroda (plural) za modernu politiku pomocu koje bi ova trijada mogla iz
stadija sebe-tri-naroda da se uzdigne na nivo moderne politicke nacije, izlazeci iz
autenticnosti tri kulture u civilizaciju. Tu je putanju modernizacije moguce predstaviti
preko literatue i njenog opisa odlaske naseg covjeka sa sela u grad. Preko nelagode i
protivrjecnosti transformacije seljacine zeljnog znanja, skole, imanja, obrazovanja,
boljeg i lakseg zivota gradskim pravilima zivota ili urbaniteta. Jedna takva novela
moze pokazati, kako se narodna kultura transformise u oksimoron nacionalne kulture.
Kako dolaskom seljackog naroda ili tradicionalne kulture u gradm nestaje jucerasnje
cjelovitosti zivota koju urbanitet rastace, specijalizira, i intelektualizira. Kako
gradjanin gubi seljacko zajednistvo i neposrednost egzistencije, ali zato, postaje jednak
svim drugim gradjanima u ubiranju plodova civilizacije. Grad donosi slavu, ali odnosi
tradiciju.
Drama urbanizacije i civilizovanja covjeka i naroda, identicna je drami ateizacije,
sekularizacije ljudske, narodne i politicke egzistencije u kojoj jedna forma bivstva prelazi
u drugu. Ucesce u slavi sijeta donosi covjeku i narodu i dobitke i gubtke posto grad ili
civilizacija satiru covjekovu narodnu, seljacku prirodu, autenticnost egzistencije: kada
prodju mjeru normalnosti moderne66.
Modernizacija i urbanizacija imaju svoju prirodnu granicu preko koje ne mogu, ako
nastoje da se ocuvaju i pozive. Zemlje koje su stupile u hipermodernu se vracaju
humanistickim znanjima, tradiciji, historiji, kulturi, etici, knjizevnosti, bojeci se
produkcije drustva skolovanih barbara, hiperprofesionalnih strucnjaka, fah-idiotizma.
To je problem viska moderne.
Kada narod iz svoje kulturne egzistencije, prelazi u civilizacijsku egzistenciju politicke
nacije (grad je paradigma), tada onaj nas seljacina prati proces ovladavanja politike
65 Bitno je da dobro ovladas sa ova tri pojma i razlucis razliku izmedju njih!
66 Urbi et orbi
Page 82 of 118
ekonomije svim aspektima zivota i politickog zivota: politicki zivot i politicki proces.
Seljlastvo kao drustvena, kulturna, ekonomska, politicka vecina drustva, samo
prozivljava proces u kom ekonomija savaldava ideologiju i ono ideolosko (negativno) u
politici. On je egzistencija obuhvacena fenomenom moderne kojga, uz dominirajucu
vaznost ekonomije, daje pojam maovne kulture sa njena dva lica: masovna pismenost,
masovno obrazovanje, te podjela na elitu i masu u duhovnom, politickom i materijalnom
smislu. Ali, trebamo sagledati i onaj obrnuri proces koji je zadesio nase gradove u ovom
ratu-agresiji i nastavio se; rijec je o fenomenu poseljacenja grada i nase politike.
Poseljacenje Sarajeva artikulisani otpor urbane kulture u cjelini, i posebno, kao otpor
politicke kulture urbaniteta ili civilizacije, seljackoj, narodnoj, pretpolitickoj kulturi, sto
je dosla sa naseg sela i bila ozbiljno zaprijetila, da preplavi logos, logiku i politiku urbsa
ili moderne. Bio je to otpor gradjanske politicke kulture narodnoj psihologiji i kulturi
seljastva, ili demokratiji plebsa, kojom je, iz pozadine rukovodila demagogija i tradicija
karizme: karizma stranackog etnocentrizma. Bio je to artikulisani otpor (ko je znao
citati) izdiferenciranog diskursa politicke moderne protiv neodredjene mutnosti
kolektivistickog govora i misljenja. Tako je gradska finoca, analiticka sposobnost za
diferenciranje pojava i pojmova bila nadomjestena antipodom ideologizirane,
etatizirane, politizirane odanosti, patriotizmom mimo rovova. U rezultatima stranackog
etnocentrizma, najvise je profitirao nas poluinteligent koji je Krleza u svojim djelima
izanalizirao, pokazujuci njegovu iardijsku psihologiju i adete. Cijela vertikala i
horizontala politicke, kulturen, medijske strukture, preplavljena je nasim
poluinteligentom u kom zivo zivi sjecanje na jucerasnju seljacku proslost koju on hoce u
jednom hipu, da retusira, ali, prvenstveno izvanjski: najskupljim odijelima, najboljim
automobilom i politickom galamom, zapostavljajuci teski rad na sebi, na kultivisanju i
prilagodjavanju Gradu. Ova metamorfoza ce dugo trajati: transformacija narodne
svijesti i kulture u politickog gradjanina i drzavljanina, i politicko vladavinstvo
stranackog etnocentrizma, u moderni stranacki politicki rad i politicku modernu:
modernizaciju67.
V POLITICKA MODERNOST RENESANSE

autokritika civilnopoliticke percepcije Uvod
Moderna se pocela samoutemeljivati u dobu ili epohi Renesanse. Fenomen politickog u
ukupnom kontekstu Renesansne modernosti se domogao individualiteta. Uvid u ta dva
pravca kretanja modernosti renesanse omogucice da se sagleda sadasnje stanje i
pozicija opste moderne, kao i njen politicki segment, koji naglasava civilno - politicka
percepcija politickog ili moderna paradigma politike.
Renasansi pristupamo, kao ranoj Moderni ili politickoj subjektivnosti koja jos nije bila
razvojno poodmaka da bi zaboravila svoje utemeljenje. Taj zaborav daje sekularna,
civilna koncepcija politickoj i pripadajuca joj moderna nauka politike, na cijem se
razvoju radi na sjevernoamerickim i evropskim univerzitetima. Tako Renesansu
67 Treba znati, da ruralna svijest ima najduzu tradiciju i najvece iskustvo u historiji, i da odmah iza
poseljacene politicke svijesti dolazi svijest poluinteligenta ili malogradjanina, koji se zna prilagoditi svakom
rezimu koji je postojao u historiji politike i njenih predaka
Page 83 of 118
razumijemo unutar globalnih pretpostavki moderne, sa namjerom da ustanovimo kako

ontoteologija, filozofija, teorija, filozofija povijesti- Moderne, moze doprinjeti njenom
iskustvu, tj., normalnom bivstva civilnog oblika liberalizma kao postmoderne politike.
Samosvijest politicke moderne, o korisnosti tradicije za njen razvoj, je znak naucne
utemeljenosti postmoderne. Renesansna moderna se pozivala na Antiku, da bi na kraju
Antici sama dala svoju autenticnu mjeru. Dakle, Renesansa nije robovala tradiciji, vec ju
je iskoristila da bi uklonila nepotrebne konvencije postojeceg teolosko - skolastickog
bitisanja. To cini srz cijele Renesansne epohe, koju obuhvataju dva velika, i vjerovatno i
najkreativnija stoljeca u razvoju i nastanku ljudske civilizacije. Ipak, treba znati da
izmedju inkveenta, kao srca i stvarnog pocetka Renesanse i 16. stoljeca, kao duse ili
glave Renesanse postoji razlika, koja je vazna za njeno kretanje, a narocito za kretanje
Moderne prema hipermodernom ili postmodernom stadiju. Naime, dok ranu Renesansu
karakterise ohola covjekova predanost moci i ljepoti, znanju i radosti, zrela i kasna
Renesansa pocinju sumljati u smiso egzistencije koji donosi napredak ljudskog
kraljevstva ili civilizacije.
Dosadasnja analiza, Renesansu pojima moderno ili funkcionalisticki u njenoj
posebnoj drustveno historisko filozofsko kulturno estetsko politickoj,
ontoteoloskoj i opstemetodickoj valjanosti. U sredistu ove analize je politicka strana
Renesansne Moderne, tj. politicka moderna. Rano renasansnog covjeka treba ukloniti sa
cuvenih artefakata raskrivene mladicke ili djevojacke nagosti i jedrine, cistoce i nevinosti
(Moderna to cita kao erotsku otorenost) i okrenuti ga vlastitom Ja i procitati ga nacinom
kasne Renesanse. Ta ljudska svijest za vlastitu sudbinu i politicku egzistenciju zapravo je
jednaka stanju danasnje covjekove svijesti, iako ih razdvaja veliko povijesno iskustvo.
Posredovanjem zapane kulture, od uha, od odgoja i u prvom redu od znanja, moderni
covjek se preobukao i tako zaklonio svoje renesansno tijelo i lice. Moderni covjek je
stvorio pretpostavke za dosad najsvjetskiju drustvenost i komunikativnost, sitiji je i
bogatiji nego ikad, ali nije sretniji od svog dalekog pretka. Danas ga muce skoro iste
brige koje je imao njegov Renesansni i Anticki dvojnik: ne zna biti autenticno svoj.
Moderni ljudski stor zapravo, nema razloga da se raduje, ako ozbiljno razmisli o smislu
svoje egzistencije i politicke egzistencije.68
Asekularno svetkovanje politickog: protestantizam (politicke) moderne
Renesansina gesta prema Antici podsjeca na onu savremenu scenu, kada jedna savim
racionalna, ovozemaljska, svjetovna, sekularna, ateisticka egzistencija, svake nedjelje
ujutro, napusta dom i odlazi u bogomolju, ostavljajuci za sobom stvarnost, pretrpanu
svakodnevnim stvarima i pojavama, odnosima i koristima, brigama i zadacama 69. Ova
egzistencija, posredovanjem Njegove (Bog), ovozemaljske (fratarske isl.) pojave, ima
namjeru da ocuje i do-zivi Rijec Boziju, koja sada ozivljena, stize sa pozutjelih strana
proslosti Bibilije (ili nekog drugog svetog spisa).
Modernom opterecena egzistencija ima potrebu da ponovo oslusne svijet, i pojmove, na
koje disciplinarno pravo polaze teologija, a preko nje filozofija i ontologija, stavise,
68 Da ne govorimo o zemljama u razvoju, u kojim cvjeteju siromastvo, glad, bijeda i kultura
prepolitizirane karizme.
69 U katolickoj tradiciji, najcesce se upotrebljava pojam "ispovijedi"
Page 84 of 118
znanje i naucna ontoteologika. Da bi se shvatio smisao starih hijeroglifa, moremo

pokusati oslusnuti transcendentalne, svete tajne. Zapravo, rijec je o iskonskom
traganju za metafizickom, a tolikko fizickom, metaforicnom kucom bivstva. Jedna
sasvim racionalna svjetovnost je shvatila, da je Nju, postojeci, hiperprosvijetljeni nain
bivstvovanja, vodi u autoperverziju sekularizma postmoderne. Ova
samoosvijestena egzistencija sama treba stati ukraj svom sekularizovanom,
pomodernjenom, racionalizovanom zivotu, pripbrati snage i pogledati se u ogledalu
vlastitog potojanja, kako bi se odatle (nakon autokritike i sabiranja), zaputila nazad sebi,
i krenula naprijed, sa svijsecu o podbacajima vlastite egzistencije.
Taj cin (teoloskog, religijskog) samopokajanja, mozemo razumjeti kao cin samokritike u
mjeri i nacinu na koji moderna politicka nauka i moderna politicka kulutura, duguju
svoje postojanje i imenovanje, onto-teologiji, znaci ifliozofiji, pojmovnom misljenju,
govoru i djelovanju. Renesansa se, tako, bila obratila Antici, da bi raskrstila (konkretno
milsim na krscanstvo, a nekako u nacleu, na cijleu ontoteologiju) sa pogresnom 70
egzistencijom sluzenja, sluzbovanja vladajucoj politickoj teologiji i skolastici, est.etici i
po-etici, dala im, posredovanjem znanja i neposrednosti zivota, savremen, vremenit,
moderan, istovremeno, povijestan, ne gubeci stvarnu vezu sa odgovoroscu za
vlastito bivstvo kao smisleno samodogadjane i osvijestenom svetkovanje
svijeta.
Postmoderna je upravo izgubila tu vezu, sp-osobnost komuniciranja, komparacije sa
onim pojmovima, idejama, kategorijama koje nose i daju smislenost aktuelnom
postojanju. Odatle slijedi metafora bogomolje, a preko nje, teologije, historije,
tradicije, filozofije kao disciplina koje mogu posredovati u samokritickom vracanuu
stvarno modernoj ili normalnoj egzistenciji. Odatle dolazi autokiricko negiranje
modernistickog sekularizma, ukljucujuci i scijentisticki sekulorum moderne politike i
politologije: politicke moderne.
Politicka moderna jedava da ima na-cina da se vrati neophodnoj saradnji sa socilogijom,
od oje uvleiko zivi zivotom politicke socilogije, a ne da pristane na gore pomenutu
kooperaciju sa teologijom, historijom, filozofijom, antroplofijom, psihologijom. U svom
najboljem raspolozenju, ona stupa u komunikaciju sa ekonomijom ili novom filozofijom,
tj, poznanstvljenom filozofijom pragmatizma, utilitarizma ili analitickom filozofijom,
smatrajuci druge disciplinarne oblike tradicionalnim misljenjem, zapravo, ideologijom
koja kvari cistocu u-vida, naucnu objekt-ivnost i strogocu.
Renesansa nastupa, prema principu naucnosti i prema politickom principu utemljenom
na znanju, ali u ambijentu (krscanske) teologije i njom oblikovane filozofije i drugih
disciplina humaniore. To je odredjujuci, najvazniji idejni i politicki kontekst njenog
nastupanja. Razmatrajuci, dakle, naucni pocetak Renesanse, ne smijemo zaboravljati
prebivaliste iz kog ona istupa prema sviteu i svijesti. Zato postmoderna i politicka
moderna moraju danas iskusiti donekle iskusiti iskti put kako bi se uzdigle da
autokritickog odnosa prema scijentistickom, tehnicistickom, presekularnom,
kapitalistickom zastranjenju, i tako stigle do normalne egzistencije. Taj posao, izvorn,
pripada politologiji i njenoj saradnji sa srodnim disciplinama, a ne teologiji, historiji,
filozofiji, niti cak socilogiji ili nekoj drugoj disciplini. Druge discipline mogu politologiji
pomagati u njenom otvaranju prema njima, ali ne mogu zamijeniti samoutemljenje
politicke nauke; nju odredjuje ideja civilnog drustva i pravna drzava, tj., ambijent
civilno-politickog koncepta i kulture.
70 U smislu grijeha
Page 85 of 118
Iako je postmoderna politicka svijest "pobjegla" od Moderninog polazista, cini se, da ona
ipak moze izvesti taj podhvat. Njegovu pretpostavku cini protestantsko bice politicke
moderne, odnosno, sposobnost da se uvijek okrece samoj sebi. To znaci, da
post.moderna ovu zadacu ne moze izvesti samo preko protestantskog postojanja, cija
objektivna hipersubjektivnost opada u trenutku njenog demokratskog, kulturnopolitickog i epistemoloskog otvaranja za druge.
Politicka moderna i moderna politologija mora cuvati svoju kokretnu individualnost,
kada saradjuje sasrodnim disciplinama, u prvom redu sa sociologijom, postajuci
politicka sociologija. Treba zapamtiti povezanost i otvorenost politlogije prema
drugim znanjima u onom osnovnom, da bi se bolje razumjela komunkiacija politlogije sa
umjetnoscu i estetikom, peko koje Renesansa transparentno ispostavlja Moderni
normalno razumijevanje politickog. Zato ce politicka moderna morati kod sebe razviti,
odnosno vratiti (posluzimo se teologijom) izgubljenu katolicku, pravoslavnu, islamsku,
itd., crtu karaktera, zenstvenu, a ponekada i mazohisticku ceznju svog bica.
Pojmu protestantizma, katolicanstva, pravoslavlja, islama, ovdje se pristupa
transteoloski, u elementu njihovih temeljni, ovozemaljskih, svjtovnih, prakticnih, itd.,
odredjenja ili subjektivnost; misleci ih, dakle, metodologijom Weberove Protestantske
etike i duha kapitalizma.
"Dokolica nema svoje opravdanje u tome, dafunkcioner sto je moguce vise bez smetnji i
bez ispada funkcionise, nego u tome, da funkcioner ostaje covjekom sto ce reci da se
ne izgubi u isjecku miljeu ogranicene radne funkcije, nego da ostane sposoban za
uocavanje svijeta u cjelini i u njemu ostvari samog sebe, kao bice usmjereno na cjelinu
bitka."71 One svecanosti zivota ili slobodne, normalne egzistencije bica (dakle:
zivota politologije i politickog svatkovanja) nema u autoperverznoj samosvrsi
postmodernistickog redukcionizma kao dovrsenog sekularizma.
Kada je rijec o cesto spominjanoj teologij (a svak teologija je i filozofija, tj. onto-teologija), to znaci da nju politologija moze koristiti u politoloske, a ne politicko-teoloske
svrha, sa njom stupajuci u komunikaciju na jedan nov nacin.
Teoloska ideja Boga, podsjeca politologiju naideju ocuvanja (idelaiteta) njenog jedinstva,
tj. mautenticnosti, slobode, sirine i dobrocudnosti politicke nauke, unutar koje se
omogucava njenoprijalteljstvo sa drugim disciplinama. Teologija se ovdje,
funkcionalno instrumentalizira za modernine svrhe i ciljeve, ali politologia ne zalazi u
konkretno teolosko bivstvo, jer je ono ne znaima. Naime, ako bi politologija dosljedno
proslijedila konkretnost teologije u svoje politolosko stanoviste, ona bi prerasla u sasvim
novo bivstvo politicke teologije ovog ili onoga oblika. Teologija, znaci, nema nikakvo
apsolutno vazenje za modenu, vec funkcionise kao ona subjektivna uoptenost koja
modernu, odnosno, hipermodernu, vraca njenoj normalnosti: R e n e s a n s i. Iz
politoloskog, znaci i filozofskog, socioloskog, citanja onto-teo-logije, ideja Boga prerasta
u ideju Covjeka: antropo(polito)logizacija teologije. PRoces posvjetovljenja, ras-car-enja
teologije, ali i filozofije i tradicijskih disciplina, osnova je modenrog, zdravog procesa
desekularizaicje svijeta, drustva, kulture i svijesti.
Rezimirajmo: fenomen s e k u l a r i z a c i j e, paralelan je fenomenu deteologizacije,
odnosno, deontoteologizaciji, defilozofikaciji, dehistorizaciji, poznanstvljenjum
posvjetovljenju, depolitizaciji Moderne, kao sto je fenomenologija desekularizacije
71 Ovo je defetisizirajuci stav Josefa Piepera o postmoderni. On dokolicu shvata kao "svetkovanje" ili
moderan liturgijski cin putem kog se dokolica iznutra samoomogucava.
Page 86 of 118
komparativna procesu ontoteologizacije, politizacije, teoretizacije, historizacije,

ideologizacije, raznanstvljenja, a-intelekutalizacije, poopstenja svijeta, svijesti i
p o l i t i c k e k u l t u r e.
Sociologicnost politologije : od Machiavellija ka Comteu
Komunikacijom politologije i sociologije, politologija se nerijetko domaze ideje ili
metodickog stanovista covjecnosti i drustvenosti politike. Tu je komunikacijsku
metodologiju politicka moderna vremenom izgubila. Pocelo je Comteovim pozitivno
znanstvenim ili desekularizacijskim obratom iz prve polovice 19. stoljeca, a nastavilo
se produbljenjem narocito za posljednih 50 godina. Politologija kao moderna
znanstvena disciplina razumjeva sociologiju, ko opstu, generalno znanstvenu svijest o
drustvu, dok politicku sociologiju uzima kao priznatu legitimnost politoloske
utemeljenosti drustva ili kao drustvenu i metodicku zasnovanost politike.
Kada se politicka moderna spominje u vezi sa Renesansom, onda se ona najcesce
razumjeva u skracenoj verziji Machiavellijeva djela paradigme politicke i politoloske
modernosti. Sociolosku odredjenost moderne politike i politologije, prema tome, treba
ocitati kao teznju civilnopoliticke moderne da se autokriticki odmakne od politicke
tradicije i iskustva kojeg je cinila i daje drzava, njen princip monosa, jedinstva,
homogeniteta. Taj uvid ucvrscuje argumentaciju o nuznosti kriticki strozijeg
razumjevanja Machiavellija i njegova povijesnog mjesta u posredovanju Renesanse u
oblikovanju politicke modernosti.
Politicko iskustvo Renesanse nije moguce skratiti ni Machiavellijevm Vladarom, a ni
cijelim Machijavellijem, kao ni sa drskoscu postmodernistickoga otpisivanja ostalih
segmenata Renesanse. Machiavelli se bio sljubio sa onodobnim 'drzavnistvom' ili
vladarstvom svoga doba. Takvo nastajanja normalna moderna civinopoliticke i
menadzerske orjentacije, trtira utapanjem monisticki i monopolisticki koncept
karizmatskog vodjstva. To dolazi iz prevelike udaljenosti politike od socioloskog
konteksta: od drustva ili civilne cinjenice politike, grada, rano- gadjanina i politickog
zivota njegovog doba.
Glavnina moderninog iskustva se prema cijeloj tradicijji proslosti odnosi cuvenim
nihilizmom.
Velicina Renesanse se sastoji u tome sto je sacuvala mjeru u misljenju politike,
kolikogod da je Machijavelli u Vadaru potisnuo klasiku u izucavanju politike.
Etatoloski koncept, politikr new deal daje izuzetne privredne i politicke rezultate, ali je
danas politicki anahronizam. Isto tako je drzava blagostanja, nekada ubirala sjajne
rezultate, ali je danas suprotna postposlovnom drustvu znanja. Naspram
etatisticko monistickog koncepta politike, stoji liberalna civilnaopoliticka koncepcija,
koja se namjerava utemeljiti u bitku gradjanskog drustva. Ovaj koncept nastoji ograniciti
tradicionalnu suverenost drzave i svesti njen monopol na par klasicnih i Moderne realno
prihvatljivih oblasti, kao sto su odbrana i nacionalna sigurnost, vanjska politika
(spoljasno pravo drzave, Hegel) i jedinstvo pravne sfere: Ustav.
Page 87 of 118
Drustvo i drzava u koeficijentu (politicke) slobode

Sjecanje na Renesansu ima funkciju da osnazi nastojanje civilne kulture politickog oko
utemljenje politike u drustvenoj i politologije socioloskoj dimenziji svoje
egzistencije, te njih obje u svjetskim relacijama. Konkretna stvarnost takvog nastojanja,
nalazi se u politickoj teznji usmjerenoj na ogranicavanje neupitnosti apsolutnog
suvereniteta modernih drzava nacija. Moderna ancionalna drzava je stupila na scenu
politicke historije svijeta sa imenima dvojice Francuza: Bodina i Napoleona. U
Renesansi ova relacija odgovara onoj izmedju (pisca) Machiavellija i (vladara) Sforce i
Bordzija.
Krizu Zapada, Rougemont vidi u uspijehu "industrijske utopije" koju ometaju "prirodne
i ljudske" snage. On cilja na "gradjansku autonomiju i zelju za slobodom". Koncept
unitarne drzave naije ili jedinstvene nacionalne drzave vlada Evropom, te cijelim
svijetom. Civilno-politicka teorija i praksa je znacajnie razvila samo u SAD.
Treci sektor72 nosi civilopoliticku kulturu politickog73. Civilne politicke organizacije ne
ovise o drzavi i privredi, vec autonomno koriste sredstva i dobrovoljce. Kada bi civilni
sektor bio placen, on bi godisnje ubrao 150 milijardi $ samo u SAD.
Prakse suverenih drzava-nacija su, pocevsi od Francuske revolucije (1789.) koja daje
prvu, najmonumentalniju modernu unitarnu drzavu, konstituisane na politickom
iskustvu, kontrarnom civilnom modelu politike i drzave, radikalno satiruci slobodu i
individualnost nekadasnjih feudalnih carstava.
Evropski nacionalizam nije znao stvoriti "zajednicu odozdo", na pojmu slobodnog
drustva i pojedinca, vec je posegnuo za "dekretima vlasti" i instalirao ideju drzavne moci
i jedinstva od Skole i Vojske do Mode i Medija, stvorivsi "zajednicu odozgo".
Tako je bila ukinuta sloboda drustva ili pravo drustvenog individuuma na razliku (citaj:
konkurenciju) u ima slobode 'drzave' ili "apstraktno nacionalne" ideje drzavnog prava i
drzavnog razloga. Tome se opire 'vitalnost zajednice' ili autenticnost individualne
72 Vidi naprijed u knjizi
73 Za gradjansku politicku kulturu, Drucker kaze da "izgradjuje aktivnog i djelotvornog drzavljanina i mijenja
covjeka"
Page 88 of 118
covjekove egzistencije posredovana zivotom u zajednici: drustvu. Radi se o prvobitnoj

covjekovoj drustvenosti kako ju je mislio Althusius, nalazeci suverenitet u narodu
(tj. drustvu), a ne u politickoj 'grupi koja predstavlja drzavu' sa atribucijom apsolutne
suverenosti. Od te slobode i uopstenosti zivi rana Renesansa, makar ukida lose strane
feudalizma.
Hegel u "Filozofiji prava", pise da su zemlja, cvrsto tlo i zemljiste, pretpostavke
porodicnog, seljackog, prirodnog, zemljoradnickog, samonikla zivota, a da je uslov
industrijske civilizacije more. More industrijsku civilizaciju 'ozivljava prema spolja',
prizajuci mogucnost povezivanja zemalja kroz promet, pravo, trgovinu; to je proces
historijskog znacaja. Moderne nacije teze brodarenju ili odnosu s morem, dok su one sto
to izbjegavaju, prepustene tuposti predrasuda.
Ta opijenost moderne kvantitetom, koju je prirodno proizvela, u prvom redu,
kapitalisticka ekonomija spojena sa tehnicki primjenjivom naukom, navela je modernu
da cesto zaboravlja na svoj kvalitet.
Renesansa ispostavlja Moderni pojam poliike na siroj osnovi, misleci ga preko niza
intelektualno-spoznajnih disciplina koje je uslovno moguce shvatiti politickim, kada se
politici pridje sa Renesansnih pretpostavki, odijajuci hipermoderni redukcionizam.
Izuzimajuci Makijavelija, u Renesansi kod ostalih njenih velikih predstavnika politicki
predmet misli u veoma sirokom zahvatu pojma covjekove slobode i odgovornosti. U
filozofiji i teologiji do knjizevnosti, publicicistici i esejistici, slikarstavu posebno
odredjene politickog u Remesansi zalazi u cijelo stvaralastvo u koje na ovaj ili onaj nacin
ispostavlja vlastiti odnos prema politickom predmetu. Renesansa je pokrenula proces
Moderne, protiveci se tradicionalizmu u svim domenima njegovog ispoljavanja,
ukljucujuci i politiku. To moderna politologija izrazava u kategorijama i istrazivanjima
funkcija vlasti, moci, integracije, poretka, autoriteta, upravljanja ili rukovodjenja, gdje se
pojam slobode cesto smatra apriorno zbrinutim: sistemski, prvno, zakonski rijesenim u
ispravnom funkcionisanju, odnosno cetverogodisnjem (izbori) pristajanju na.
Auto kriticki dis kotinuitet i disperzije politickog u Renesansi i post moderni
Podrucje politickog u doba Renesanse nije bilo jos izdiferencirano od drugih podrucja
zivota i disciplina. Renesansi pojam politike karakterise forma pluralne razlikovnosti,
analiticnost i heterogenitet. Renesansna politika zivi kao homogena sfera, utopljena u
druge sfere. Politicko Renesanse izlazi iz tvrde ljuske onto teoloskog, znaci filozofskog
monoteizma i politickog monizma.
Svaki oblik egzistencije sa kojim Moderna ili Znanost dodje u dodir, ona ucini
tranparnetnim. To se desavalo jos u Renesansi. To znaci da politicka moderna
normalnost postoji tako sto stalno komunicira sa onim sto je bilo, ne zaboravljajuci
Renesansu. Politicka modena na pristaje na ogranicenost. Pojmom ispunjene autarhije
politickog odgovara pojam postignute politicke slobode, ili dostignuta samostalnost
politilogije kao samoutemeljujuce ili moderne nauke politickog.
Renesansa je slicno uradila sa Antikom, ispostavljajuci joj svoje "knjigo vodstvo"
(teorija, literatura Evropa, Grcka, Rim) i "racun ovodstvo" (matematika, ekonomija,
znanje, kapital Amerika, rana Renesansa) u skladu sa intencama vremena. To
pogotovo vazi za danasnje vracanje Renesansoj moderni ili Moderne Renesanse. Rijec je
o pokazanoj spoznaji krize moderne ili hipermoderne, tj. o samozaboravu ili blijedjenju
Page 89 of 118
svijesti o samome sebi, svojim zadacama i normama. Gledano kroz kiteike habermasa,
Fromma ili Heidegera, kriza moderne se utvrdjuje kao njeno napustanje vlastitog tla,
cilja i pretpostavki s kojima je pocela, bilo da se taj pocetak moderne fiksira u doba
Renesanse ili malo kasnje u vrijeme Prosvjetiteljstva, u Reformaciju ili francusku
revoluciju. Tek sa Comptom pocinje stvarna gradjanska politicka moderna i politoloska
modernost.
Utemeljenjem autokritickog stanovista kod moderne i politicke moderne, ne pristaje
se radikalnu kritiku ili fiksaciju totalne krize moderne. Martin Heideger u kritici
zapadnoeuropske metafizike, napusta tlo moderne kao i Habermas, te glavni
protagonisti kritcke teorije drutsva, tj. frankfurtska skola kojima se priblizava Fromm.
Hipermoderni oblik Moderne (americki, ali i europski) sve vise zaboravlja prvobitno
zajednistvo ideja koja pocinju u Renesansi. Razvoj analitickog znanja, ukljucujuci i
politologiju, toliko je odmakao u doba hipermoderne, da jedan obrazovani politolog
jedva moze razgovarati sa kolegom politologom iz iste zemlje ako imaju diplome
razlicitih fakulteta. Od Renesanse toliko se bio razvio, a onda zakrzljao element
renesansno enciklopedijsko zajednostvo kljucnih pojmova i ideja.
Postmoderna nerado uzima za predmet kulturni sektor smatrajuci ga neiskoristivom
sferom duhovnosti u kojoj nauka i kapital (to dvoje uvijek ide skupa) nema sta traziti.
Zato Simic konstatuje:
da politologija do epohe Renesanse svoju nezrelost
zahvaljuje
sljubljenosti,
zacarnosti
drugim
disciplinama i sferama;
da je politologija u epohi hipermoderne predaleko
otisla u suprotnu krajnost zaborava.
Na djelu su dakle dvije krajnosti moderne: prva na njenom pocetku, a druga u klimaksu
ili dekadenciji. Klimaks Renesanse pokazace sta se desava sa politickom sferom kada
ona dobije svoje prvo pravo gradjanske javnosti u krvavim seljackim ratovima i
narodnim plebejskim ponudama 16. i 17. stoljecu. Kada se prosiri uski krug politicke
javnosti ulaskom naroda u politicku arenu, vidjet cemo kako se moderna demokratija
mukotrpno razvijala u Europi puna krvi i netolerancije. Propitivanje politicke
modernosti Renesanse, preko njenih glavnih intelektualnih figura u potezu od
Augustina, Tome i Asiskog preko Petrarce i Bokaca do Servantesa, Sekspira, Bacona i
Kampanele, od Mirandole, Picina, Albertija, Leonarda, Durera, Erazma, Morisa,
Makijvelija do Munzera, Rafaela i Mikelandjela, Rablea do Paracelsisa, Itelesija,
Djordana Bruna, Montignea, El Greca i drugih imena koji cine okosnicu moderne
kulture i politicke kulture. Ulazeci u djelo svakog znacajnog imena Renesanse, autor
preko problema covjeka i njegove slobode ili covjekova drustvenog i povijesnog udesa,
zapravo, otkriva i podrucje politickog koji je sastavni dio kompleksa. Upustamo se u
pretragu ovog materijala da bismo pokazali velicinu moderne i pojmu Renesanse i tako
prosirili podrucje politickoga preko modernistickih misljenja uskog kruga znanosti o
politici; da pokazemo sirinu i dubinu konteksta. Mislimo da politickom predmetu
ko ga umije misliti pripadaju druga podrucja, discipline i artefakti poput,
knjievnosti, likovnosti, filozofije, teologije itd. Ovdje se polazi od pretpostavke da
recena podrucja discipline suoblikuju politicko spoznavanje, pozitivno sluzeci politickim
kategorijama, makar se hiperznanstvena svijest od toga ogradjivala.
Page 90 of 118
Politologija slabo komunicira sa sociologijom kulture i umjetnosti kao i sa

filozofijom umjetnosti kao i ontoteologijom. Oduvijek je politologiji nedostajalo
umijece ocitavanja uvida ove vrste, a posebno njihovog prevodjenja u svoj jezik.
Politologiji to iskustvo osvajanja predmeta unutar ontoteologije i estetike moze
samo koristiti.
Problem odredjenja politickog na pocetku 21. stoljeca: M. Hattich
Politologija pod njom se podrazumijeva politicka znanost kako je vidi moderna ili
politicka moderna ne zatice svoj predmet u nekakvom zgotovljenom obliku ili stanju
kao podrucje iskljucivo disciplinarnog prava politologije. Kada iznosi tu postavku
Hattich napominje da nije rijec samo o klasicnom problemu nesaglasnosti ideje i
realizacije, vec je ta "neizvjesnost prisutna upravo kod prvih koraka pri odredjenju
predmeta", kada se politickome prilazi preko svakodnevne upotrebe i razumjevanja sto
ga politologija mora prevesti u jezik svoje znanosti. Zato politologija "za pocetak" treba
pristati na "predznanstveni" pojam politike, uzimajuci za predmet sve ono sto pripada
tako shvacenom pojmu politickog. Hattich upozorava na problem sporazumijevanja oko
politickog u politologiji i javnosj komunkaciji zajednice kojeg zove jezicnim problemom.
Na tom se tragu iznosi tvrdnja da danasnje srustvo "jos nije moderno", buduci da
"zaostaje u vlastitom samorazumijevanju vlastite modernosti", iako cijela moderna i
politicka moderna vise nego ikada ranije uticu na politicki fenomen. Hattichova stavka je
da je drustveno kulturna moderna, gdje spada i politicka modernost, "zapala u takvu
ezotericku specijalisticnost, da covjek moze sve teze shvatiti i proniknuti u vlastite uslove
zivota", sto se posebno reflektuje na jezik. On naglasava da se kriterij legitimnosti
politickih pojmova nalazi primarno u njihovoj primjenivosti u znanstvenoj spoznaji ili
instrumentalnom kao hipotetickome karakteru politoloskih pojmova. Zato je svaki
znanstveni politoloski pojam hipoteza koja odredjuje istrazivacko usmjerenje. U
politologiji nije moguce istrazivati, ili naucno misliti na nacelim moderne ukoliko njeni
temeljni pojmovi nisu precizno fiksirani, znaci operativni i ujednaceni sa sto manjim
zbirom asocijacija koje dolaze iz drugih disciplina.
Racionalizacijom polioloskog jezika i prociscavanjem tekuce politicke prakse, zalazi
se u sferu politicke pedagogije ili u neposredno postojanje politicke kulture, kao
vazno tlo politickog znanja koje ciljana uspostavom komunikacije izmedju znanja i
prakticne politicke djelatnosti.
Neke nauke se ne mogu utemeljiti na samoutemeljujuci nacin i zato su prinudjene
koristiti srodne disciplina: filozofiju, historiju i tradiciju, kulturu, pravo,
ekonomiju i literaturu.
Politologija se oslanja na discipline koje imaju iskustvo u zbrinjavanju predmeta doticne
nauke, ali ispostavljajuci mu konkretnost svog jezika. Kriticka terija drustva, posudjuje
od filozofije i kulture, historije i kritike, zbog cega je Vollrath zove apolitickom
teorijom politike. Za poitologiju je definicija politike, ponajprije hipoteticko odredjenje
njenog predmeta, ali kako god odredimo politicko, nikada necemo ustanoviti konacan
doseg konkretnih pojava, koje ga pokrivaju jer je ono odredjeno trenutnim
formama politike konkretnog drustva.
To se tice i odredjenja pojma vlasti, kao sinonima politickog. Nakon ukazivanja na vlast
i politicku vlast kao bitna odredjenja politike HSttich, osnovna polja politologije razvija
preko problema: moci, nasilja, autoriteta, rukovodjenja, poretka, ponasanja, sisitema,
Page 91 of 118
integracije, ucenja o drzavi, teoriji formiranja politicke volj, legitimiteta, konsenzusa i

zastupnistva. On smatra da je politologiji primjerenije da se bavi pojmom vlasti, nego
pojmom slobode. Politicka vlast je temeljni pojam moderne nauke u politici kojoj
daje stvarnu egzistenciju, kojm se ona razlikuje od ostalih drustvenih nauka i podrucja.
Zato je moderno politicko obrazovanje, najbolje temeljiti na sociologiji buduci da ona
politologiji omogucava da se razljubi od pravnog ucenja o drzavi.
Socioloski kontekst politologije i mogucnost njenog samoutemeljenja

Konkretnu stvarnost politologiji daje politicka praksa i rezultati njene naucne
proizvodnje. Poliologija zivi od konkretnog naucnog istrazivanja, ali je njen zivot
odredjenjen visom cjelinom koja se zove drustvo i siri shvacena gradjanska politicka
kulutura. Socioloski momenat politicke moderne preuzima ona ovalstenja, koja mu u
modernoj nauci poltike ne mogu pripasti. Politologija mora uci u drustveni kontekst
posredujuci oblikovanje gradjanske politicki kulture koja sluzi pravilnom( norma, Ustav,
zakon), funkcionisanju politickog sistema i drustva. Svoje originalno postojanja
politologija potvrdjuje samo onda kada samostalno saznaje predmet, proizvodeci
vlastita znanja o njemu. Tek tako priredjena, politicko znanje mogu koristiti subjekti
politike: politicari, politicke institiucije, politicka zajednica, gradjani kao politicki
subjekti, oblikaovanje politickog misljenja. Ovaj idealni cilj je moguce razumjeti
pojmovima samostanosti, slobode ili autarhije. Tome politogija mora teziti stalno,
iako je sasvim svjesna svoje odredjenosti drustvennim ili kojim drugim kontekstom,
odnosno relativnosti svog znanja., promjena unutar metodologije. Politicko znanje je
uvijek konkretno, odnosno ne moze biti apsolutno i konacno.
Nauka o politici, ne smije ostati na svom akutelnom bivstvu i zivjeti samo od pojma
stvarnosti sadasnjosti, ako namjerava biti na stanovistu hipermoderne. Danas se trazi od
savke moderne u historiji, da se osvrne na ranija iskustva, medju kojim Renesansa
ima posebno mjesto. Politologija mora krenuti dalje i pronaci se, odnosno
samoutemeljiti u kontekstu drustva i/ili kulture. To znaci, da politologija vodeci racuna
o sociloskom kontekstu-a on u sebi sadrzi i ostale njegove dimenzije, od ekonomije,
prava ili drzave, do filozofije i psihologije, povijesti i tradicije, i drugih regija vlastite
sociologicnosti-mora doci do originalnog, slobodnog, autarhicnog, pojma politike ili
politickog, koji ce biti sasvim dovoljno razlicit u odnosu na ostale pojmove,
discipline i kontekste. Politologija zivi, postoji preko sebi tudjih disciplinarnih
odredjenja, sto znaci da svoje bivstvo zahvaljuje drugima, vise nego samoj sebi, i
vlastitom samoutemeljenju. Ona se danas, u obliku znanja, gradjanskog,
civilnopolitickog odgoja, priblizava drustvu (prvo americka i engleska tradicija) vise
nego drzavi, i pravu, filozofiji, psihologiji, povijesti (evropska, narocito njemacka
tradicija) i to je jedna od nosivih mjera njene modernosti. Taj pomak politologije ka
drustvu, za nas je pozitivan, u tom smislu, sto deklinira od pojma drzave, koja je
stoljecima dominirala politickom modernom. Taj pomak pokazuje izvjesnu krizu, koji
se lakonski zove gradjanskom apolitcnoscu. Nju je primjerenije zvati fenomenom
zaborava slobode ili krizom ideje i prakse slobode unutar demokratije jednakosti, sto ju
je u politicku modernu donio 'rast gradjanske revolucije' ili koncept civilnopoliticke
kulture; izvorno nastavsi u Evropi, demokratski koncept politike je prenijet u SAD, gdje
dozivljava transformaciju, postavsi originalnim konceptom civilnopoiticke kulture, koja
vec stotinjak godina cini glavno srediste, nosivu mat(r)icu politicke paradigme.
Page 92 of 118
Okrecuci se drustvu, politicka nauka dijeli sudbinu prirodne nauke primarno se baveci
analizom funkcionisanja drustva i institucija sistema. Prozeta naucnom metodom
pozitivne, analiticke konkretnosti, politologija rastvara cvrstocu vlastite pojmovne,
homogene, monisticke, filozofske strukture i bitnosti; sve manje pita, a sve vise
analizira i razdvaja. Njeni uvidi imaju sve kraci rok trajanja, a istrazivacko polje
postaje sve uze, buduci da je moderno znanje specijalisticko znanje sa ogranicenim
ciljevima. Na danasnjem nivou modernosti politicka nauka satlo uvecava kolicine
specijalnih znanja ili naucnih informacija o predmetu, ali sve manje zna o biti, cjelini,
pojmu, kritici predmeta. Dakle, s jedne strane politologija se poznanstvljuje, a dok se
sa druge strane de idealizira, obesmisljava, parcijalizira. Taj proce zovemo de - ontoteo logizacijom ili de filozofikacijom politike i politologije.
Od proizvodzaca apsolutnih politickih pojmova, politologija u doba hipermoderne
postaje proizvodjac relativnih spoznja. Iza njene stoje empirijska istrazivanja, studije
politicke ekonometrije, studije slucaja, ogranicenih spoznajnih dometa. Drustevno
kulturna a time i politicka moderna je zapala u takvu ezotericnu specijalisticnost toliko
da covjek tesko shvata i pronice vlastite uslove zivota, dok je u doba Renesanse postojala
svijet o smislenosti egzistencije, tj. prilicno ocuvana filozoficnost. Renesansni stvor je
blizi zemlji, stvarima, prirodi iljudima, mada je zakinut u bogatsvu potrosacke kulture.
Smisao politicke egzistencije u Renesansi i ideja modernosti : Pico della
Mirandola
Postoji li nesto kao ideja i stvar slobode, a da moze covjeku pomoci da
normalno potrosi zivot ostavljajuci stecevine novim generacijama? Ima li nesto sto bi
se moglo uzeti kao konstanta ili kao kontinuirana i relativna stalnost neceg sto
je zajednicko i imenanentno svakoj historijskoj epohi?
Renesansa nam treba kao uporisna tacka za uzimanje stava o smislu ljudske i politicke
egzistencije u danasnjom moderni. Nejasnost apsolutnih pojmova teologije, filozofije,
historigrafije, psihologije moderna razbistruje pozitivnim i analitickim radom naucne
metodologije, rascarujuci ih pozitivnom preciznoscu i konkretizirajucom
operacionalizacijom teorijskih znakova.
U Renesansi kao ranoj moderni, nije bilo te krajnosti. Leonardo da Vinci kao omiljena
paradigma renesanse je antom i naucnik, inzinjer i slikar, mislilac i kipar u jednoj osobi :
uomo univezale. Njegova naucna metodoligija nije izgubila svoju antropolosku bitnost i
egzistencionalno politicki smisao, iako je pobjedila artistiku.
Pico della Mirandola( 1468 1493) u "Govoru o ljudskom dostojanstvu" postavlja
covjekov subjekt u srediste svijeta i cini ga slobodnim, ali trazi od njega da preuzme
odgovornost za slobodu. Tako se na radikalan i do renesanse nezabiljezen nacin
zaostrava problem smisla ljudske i politicke egzistencije u svijetu.
Kada od Covjeka trazi da postupa prema slobodnoj volji i prirodi, on je svjestan njegove
odgovornosti pred svijetom i pred Bogom. Spis "oratio de hominis dignitate" opisuje
dijalog izmedju Stvoritelja i biblijskog Adama. Kljucni problem renesansne modernosti
javlja se u momentu kada Bog doputsa covjeku da bude sve: pasti na niske zivotinjske
grane i ponovo se uzvisiti do bozanskog; sve ovisi o covjekovoj odluci. Prepustajuci
covjeka njemu samome Bog trazi njegovu odgovornost za stvaranje kao samostvaranje.
Iz posljednje Mirandoline teze slijede velicina i prokletstvo egzistencije. Na pocetku
Moderne spoznata je teskoca historijskog procesa razljubljivanja od bozanskog
Page 93 of 118
autoriteta i skolasticke filozofije. Renesansa je kao rana moderna toga bila svjesna, iako
je pristala, da se niceanski receno, Boga ubije kako bi na njegovo mjesto dosao slobodan
i odgovoran covjek sa oslobodjenom filozofijom, samim tim i politologijom. Modena
zaboravlja svoje renesansno postojanje i njene norme: normalnost. Umjesto
ontoteoloskog pojmovnog Boga u postmoderni nastupa naucni, tehnicki, ekonomski,
analiticki, sekularni, profitski bog. Ako se politicka hipermoderna ne osvjesti autokriticki
nastavit ce se u autonihilizam.
Moze li politicka moderna biti sa onu stranu "dobra" i "zla"?

U teznji da se nadje sa onu stranu dobra i zla, polticka moderna uspostavlja vlastitu
pozitivnu ideologiju, mitologiju, teologiju, sekularizam, filozofiju, historografiju,
estetiku, kojima dominira ideologija Znanje i Tehnike.
Na jednoj strani politicke moderne nalazi se aktivna manjina politickog vodjstav i
subjektnost demokratskih institucija, a na drugoj je mrtvo more politicki
neangazovanih gradjana koji jednom u cetiri godine zaokruze glasacki listic. Kako se
oteti fetisu scijentizma i tehnicizma politickoj hipermoderni ne napustajuci opste tlo
polliticke moderne? Za zapadne autore to pitanje je stvar negacije masovnog pokreta
koji putem koncentisane hiperdiscipline politiku udaljava od drustvenih institucija
politickog sistema. Masovni pokret je posljedica dubljeg problema: sustine
civilnopolitickog koncepta i politicke kulture. Radi se o zaboravu renesansnog smisla za
politiku gardjaninam, kao politickog bica. Slican proces tece unutar politicke nauke i
cijele drustvene nauke u gradjanskoj kulturi koje dekliniraju ne samo od negativuma
ideologije i politike, vec i od onog pozitivnog u ideologiji i politici. Pored populisticke
diktature i kapitalisticko gradjanski materijalizam takodje ozbiljno prijeti normalnoj
politickoj moderni. Jednu njegovu stranu daje masovni politicki pokret,a drugu
masovne depolitizacija gradjanina ili omasovljeni politicki konformizam zapadno
demokratskih drustava. Moderna politicka patologija posljedica je stava cijele
hipermoderne i politicke hiper moderne koje su u sferi subjektivnosti ili normalne
subjektivnosti gradjenske politicke kulture proglasile negativnom.
Racionalni pristanak na liberalnu gradjanski normalitet ne povlaci i posljedicu
pristanka na hipermoderno ili pomodarsko, dobro uhranjenu, pasivno mirno,
zadovoljno, utovljeno, hedonisticko ili epikurejsko politicko krme koje se samo jednom u
cetiri godine izborno oglasava. To je autokriticko stanoviste svake normalne, gradjanske
politicke egzistencije. Takva egzistencija je normalna politicka egzistencija sto
podrazumjeva odredjeno transscendiranje poslovne sistematicnosti funkcije. Ucesce u
poslovima zajednice. Zato politicka i politoloska moderna moraju raditi na izvlacenju
politike iz uske sfere gradjanske privatnosti na siru scenu drustvene politicke
stvarnosti.
Jedan od najvecih problema gradjanske politicke kulture sadrzan je u zahtjevu
gradjaninova postojanja, kao svjetskog covjeka gradjanina. Pod shvacenom
globalizacijom misli se na geopoliticko sirenje politicke kulture iz glavnog sredista
svijeta, npr. Amerika, na preostali svijet. Radi se o onom zahtjevu koji u covjekovoj
unutrasnjosti s- misao za svijet. Ovakva namjera sadrzi naum da se ne ostane politicki
samo u svojoj zemlji, tj. naciji, regiji, religiji. Ideja politicke svjetskosti i praksa
svetkovanja politickog moze samo proisteci iz unutrasnje slobode drzavne zajednice.
Page 94 of 118
Svetkovati politicko moguce je uvazavanjm drugog ili drugacijeg politickog iskustva.

Politicki komunicirajuci na ravnopravnoj osnovi na nacelima uvazavanja
odredjene kvalitete, subjektivnosti, individualizma svake normalne ideje i
iskustva.
Vratiti gradjaninu Covjeka

Kako danasnjem zoon politikonu vratiti radost, kao vaznu dimenziju politickog zivota;
radovanje malim politickim stvarima, ali i onim velikim sto ih obuhvataju pojmovi ontoteo-teologije, filozofije, estetike, etike, politike, itd.? To je zadatak politickog i
transpolitickog karaktera. Posto ona ide za ispunjenjem zivota (Rijeci, Slici, Obliku,
Otkricu, Eseju, Nastavnom tekstu, itd.), diskusija o politickoj moderni, tako dospijeva do
sireg i dubljeg konteksta i znacaja, pokazujuci kako joj je stalo do toga da covjekugradjaninu vrati unutrasnje stvarne snage koje je za-gubio, po-zaboravio,
usljed golemog napretka prosvijecenosti, modernizacije, racionalizacije,
poznanstvaljenja, tehnifikacije, ekonomizacije, metamatizacije, intelektualizacije:
rascarenja svijeta, svijesti, i stvari sto se zbilo u procesu visestoljetnog usvajanja
navika i sistematskog ucenja opste i politicke modernosti. Tu zadacu moze izvesti samo
normalno pojmljena politicka moderna.
Buduci da je Renesansa umjerena moderna, nama njeno iskustvo treba (njen smisao za
smislenost politicke egzistencije i politickog spoznavanja drustva i covjeka) s druge
strane- zato sto je politiku mislila u sirem, obuhvatnijem kontekstu. Zato je nama
potrebna otvorenost za renesansu; da bismo od nje uzeli smisao za autokritiku i za
slobodno misljenje politickog o bilo kojoj oblasti duha i rijeci. No, mi smo danas, pored
materijalisticke strane stvari, u povoljnijoj poziciji od renesansnih umova i artista, jer je
politicka moderna dotle dospjela, da ona, ipak, ni u jednoj zemlji tranzicije, nece otkinuti
glavu eventualnim hereticima, ili kazniti na onodobni nacin.
Renesansni Covjek uveliko se izgubio u politickoj gradjaninu hipermoderne; u
civilnopolitickoj teoremi. U toj mjeri, u kojoj je politicka nauka prekinula dijalektiku
komunikacije sa onto-teologijom, ili politickom filozofijom, sa politickom sociologijom,
svojom tradicijom i historijom. Ovdje Renesansa zauzima epohalno mjesto kao ona, koja
je cuvala ideju Covjeka i Slobode u nastupajucem dobu Nauke.
Studija Suhodolskog o modernoj filozofiji covjeka: namjera te studije sadrzana je u
pokusaju:
Da modernoj politickoj nauci vrati njeno uveliko zagubljeno i
zaboravljeno povijesno-filozofsko, antropo-psiholosko dostojanstvo
i dimenziju, tj., da gradjanina podsjeti na covjeka;
Da primakne ideje jednakosti slobode, interesnu egzistenciju
i smisao,
Da akutelno bivstvovanje politicke egzistencije, sto ga reprodukuje
hipremoderna politicka kultura, podsjeti na njegovu nekadasnju
ontoteolosku egzistenciju, tj., genezu i tradiciju politickog;
Da civilno iskustvo liberalne-gradjanske demokratije postane zbilja
politickog angazmana gradjanina-covjeka, umjesto sto je spalo na
odrzavanje institucija politickog sistema koje svake cetiri izborne
Page 95 of 118
godine dopustaju "slobodu" pojave apolitiziranog gradjanskog

objekta politike.
Filozofija, antropopsihologija, politologija
Studija Bogdana Suhodolskog se zove "Moderna"

U njegovoj studiji, Renesansa je pojmljena kao moderna ili kao iskustvo koje ima pun
znacaj za modernu i politicku modernost naseg vremena.
Simicevo stanoviste o vezi, komunikaciji izmedju filozofije i politicke filozofije i
politologije, glasi ovako: "Tragajuci za filozofijom covjeka u renesansi, mi, pretrazujemo
i prikazujemo to kako je i sama politicka misao i teorija i ono njima obuhvaceno
politicko iskustvo bivstvovalo u doba rensanse, i kako se ono kretalo prema paradigmi
moderne politicke nauke, ili politologiji. Na tom putu, mi cemo susresti, ne samo
Makijavelija, i Mora, najznacajnije "politologe" renesansne moderne, nego i vazne
filozofe, teologe, historike, umjetnike i intelektualce koji su unutar jos ne-rascaranih
specijalnosti promisljali svoje vrijeme u aspektu filozofije covjeka koja cuva politicku
filozofiju i/ili antropologiju, a one nadolazecu modernu politologiju.
Filozofiju covjeka Suhodolski odredjuje disciplinom koja se bavi covjekovim bicem,
njegovom situacijom u svijetu, te ciljevima i vrijednostima egzistencije. Ali, on smatra,
da je filozofiju covjeka neprimjereno tretirati "kao izdvojenu oblast filozofije", kako se to
inace i cini kod razumijevanja ontologije, gnoseologije, filozofije prirode, filozofije
historije. Zato, u "pokusaju da se ponovo procitaju te oblasti filozofije sa stanovista
filozofije covjeka", Suhodolski vidi "najvazniji i najdragocjeniji element njene historije".
Teza da je "filozofija Boga, ustvari, zamaskirani vid filozofije covjeka" prikrivana je
dugo, dok se nije pojavio Feuer Bach, koji teologiju cita kao antropologiju. Tu je kljuc
razumijevanja teologije, tj., filozofije religije kao filozofije covjeka.
Page 96 of 118
Nacin utemeljenja politologije koa njenog samoutemeljenja, je dat u pojmu politike

nauke, kako on zivi u politickoj hipermoderni. Prvi ga je naucno fomrulisao Comte u
disciplini sociologije kao pozitivne nauke, dok mu jeWeber dao danasnju, razvijenu
formu kada je smislio pojam rascarenja. Preko rascarenja, Weber je opisao naucnu,
svjetovnu, intelektualnu, sekularnu bit moderne gradjanske politicke kulture i moderne
politicke nauke. To je put ili metod kojom se nauka razdvaja od teoloskog.
I u liberalnoj politickoj teoriji i/ili civilno-politickoj koncepciji, koja deklinira od
Marxa, postoji citava plejada mislilaca koji tragaju za saradnjom izmedju objektivnog ili
naucno metodoloskog i subjektivnog politicko teorijskog podrucja.
Gradjanska politicka moderna je primarno materijalisticki obiljezena, jer pociva na
kapitalu, toj materijalisticki najplodotvornijoj stvari na svijetu. Ono subjektivno ili
Covjek, ovdje se preko Renesanse vraca gradjaninu koji u politickoj hipermoderni
postaje objekt. Antropoloska sadrzina disciplina poput teologije, sociolofije, je prozeta
Weberovim pojmom rascarenja, ili kod Suhodolskog, demaskiranjem, zahvaljujuci kome
moze naormalno ili rascarano, istupati 'u javnom obliku', bez mistifikacije, pokazujuci
covjeka, kao stvrano bice, vezano sa svijetom njegovih djela, stvaranjem i borbom. Tako
se pokazuje da antropologija, politfilozofija i politicka nauka imaju vlastitu historijsku
dimenziju i modernu egzistenciju koja ne pociva samo na historiji razvoja znanja i
metode, nego i na interferenciji sa naucnom metodom moderne i hipermoderne.
Suhodolski smatra da, filozofiju covjeka treba odrediti i preko njenog odnosa prema
drugim naucnim disciplinama koje proucavaju covjeka, da nie dvoljno folozofsko
samoodredjenje covjeka koje nudi filozofska antropologija. Zato, odatle treba krenuti ka
politickoj nauci, kada je rijec o politickom u naucnoj antropologiji ili antropologijama
kako ih misle moderne drustvene nauke. Tezu o opstoj modernosti Renesanse
Suhodolski razvija kada pise da 'razvoj pojednih nauka o covjeku ne samo sto ne otklanja
potrebu za takvom opstom koncepcijom, nego je.... naglasava sa novom snagom.
Politicka modernost Renesanse govori da politicka modera i moderna politicka nauka na
otklanja potrebu za misljenjem biti politike i politicke egzistencije, nego je jos vise
zahtijeva. To znaci, da je moderna politologija sada, vise nego ikada ranije, upucena na
teoriju.
Otklon od tradicionalizma, daje Renesansu u politickoj misli, cije su paradigme Erazmo,
Mor, Makijaveli, Montaigne. Njihov jezik je filozofski 'necist' ali pun zivota, to je doba
eseja. Tako nastaju Don Kihot, Hamlet, koje Moderna poznaje. Simicev stav osporava
stav estetizantskog heretizma koji umjetnost poima samo kao artefakt, sugerisuci da
Renesansna estetika izrazava i politicku svijest. Renesansa se vise od bilo koje epohe
iskazala umjetnicki. Znaci, Renesansa uveliko izalze stavove i dozivljaje 'd a n a s nj e g'
covjeka. Prelazimo na politolosko citanje Moderne filozofije covjeka.
Medijeval i Renesansa: Augustin, Toma, Asiki, 'protestanti'
Kao sto Reesansu razumijevammo kroz inntencije i konsekvence Moderne, tako i tri
glavne teologije njenih srednjevjekovnih prethodnika: Aurelija Augustina, Tome
Akvinskog, Franje Asiskog posmatramo kroz ogledalo Renesanse.
Na principijelno isti nacin, na koji istrazujemo politicku modernu Renesanse,
istrazujemo modernost Medijevala. Kada je rijec o slozenosti odnosa Renasanse i
Medijevala, treba istaci da to nije samo nadmetanje oko duhovnog prestiza, vec borba na
Page 97 of 118
'zivot i smrt' u cijoj pozadini je bio pokusaj hijerarhije (crkva, dvor) da odrzi vladajucu
moc te medijevalna estetika zivi u Renesansi, iako je preoblicuje.
Ono sto je zajednicko medjevalnoj antropologiji i politickoj filozofiji, Suhodolski sazima
u stavu da je covjeka Bog stvorio i da zato zivi prema njegovim uputama, kao i vlastitim
odlukama.
odlukama Taj stav, misljen je na razne nacine, od kojih se izdvajaju cetiri glavna:
augustinizam, tomizam, franciskanizam, i glediste heretickih pokreta rane
protestanstske kritike rimskog imperijalizma74.
U prikazu teoloskog koncepta, ni edovoljno drzati se izvorne rijeci autora, vec treba
pristupiti njenom kontekstuiranju ili interpretiranju da bismo rascarali zacarano
znacenje teoloskog jezika i ustanovili kako je teologija djelovala na ljude. Tako
saznajemo skriveni politicki smisao i znacenje teologije.
Augustinovu (354-430) i druge teologije mozemo procitati antropoloski i iz njih izvesti
politicka znacenja. Analiza Ispovijesti nudi interpretaciju augustinove fiozofije kao one
koja ne tezi objektvivnoj spoznaji teoloske biti, koliko da bude put 'subjektivnog
trazenja smisla egzistencije i ljudske srece'. Sa podrucja egzistencije, Augustin ide ka
odredbi ljudske zudnje za vjecnoscu ili esencijom, kao zivotom u Vjeri. Ova teologija je
suprotna Tomi, posto ne traga za prauzrocima Bia, vec za neposrednoscu. Ona sadrzi
ontoloski (Descartes) i personalisticki (Pascal) moment.
Pojam covjeka kao vremenita bica koje zudi za vjecnoscu, vodi Augustina ontoteoloskoj
odredbi covjeka koji spoznaje Boga i priprema tlo egzistencijalistickom pojmu njegove
pozicije u svijetu.
Augustinova psihologija, dopunjava slabosti njegove politicke sociologije. Temeljno
znacenje ovoj ontoteologiji i politologiji, daje individualno bivstvo koje negira
materijalizam i pozitivni sekularizam. Ostale politicke konsekvence Augustinove
antropologije i veza sa Tomom i Asikim, kao duhovnopolitickim svjetionicima
Renesanse:
Gledajuci Augustinovu teologiju kao ontoteologiju, konstatuejmo da ona
omderni izrucuje uvid koji moze prihvatiti liberalna paradigma koja glavni
komad egzistencije bastini kod Augustina, toliko isticanom individualizmu
ili licnom dozivljaju svijeta, najviseg bica i zivljenju egzistencije. Simiceva
autokriticka metoda privodi modri njegov egzistencijalizam i
antiskepticizam; bergsonizam pokriva politicka psihologija, a dekartizam,
naucnost moderne.
Temeljni nedostatak Augustinove atropo-psihologije, proistice iz
okrenutosti individualnoj subjektivnosti, tj., zanemarivanja drustvenog
aspekta politicke egzistencije. Tu Augustina dopunjuje Akvinski, koji ce
lisnu osjetilnost podreiti sistemu i hijerarhiji poretka.
Dakle, Misao Tome Akvinskog (1225 1274) pociva na vjeri da je Boga moguce
objektivno spoznati, odakle slijedi bozansko uredjenje svijeta. Ona covjeku prilazi preko
sistema. Kod andjela, najvise mjesto zauzimaju Serafimi, koji stoje uz Boga, drugo
pripada Kerubimima, koji imaju bozije providjenje, a treca andjelima Prijestolja, koji
slijede bozije zapovijedi; ovi se dijele na andjele Vlasti, Moci i Snage. Andjeli Knezevine
brinu o sudbini drzava i naroda, Arkandjeli o dobru zajednice, a najnize su andjeli koji
paze na individue. Covjekovo mjesto je strogo utvrdjeno, pa je narusavanje hijerarhije
74 Jako je bitna metoda citanja teoloskih tekstova
Page 98 of 118
bivstvovanja izopacavanje covjecanstava. Ova politicka teologija je 'antropoloigija

objektivne harmonije' koja u covjekovom sluzenju poretku vidi jedini izvor srece.
Dakle, da rezimiramo:
Augustinovu antropologiju odredjujemo kao politicku psihologiju, ili
politicku antropologiju; Tominu filozofiju zovemo politickom sociologijom
ili sistemskom politologijom.
"Vaznost pojavi daje prije stvarno funkcionisanje, nego doslovno znacenje artefakta."
Djelovanje Asiskog je simbol izrazito komunikativno stila, zivotnijeg od svake
teorijske doktrine. Ova licnos je prelomnica Medijevala u kojoj ljubav prema bliznjem
veze slobodu, misao i religiju, predmecuci hijerarhijsku disciplinu crkve, covjekovoj
neposrednoj vezi s Bogom, prirodom, ljudima. Kritikom moci, Frnjo siri Rijec. Njegovo
don-kihotstvo je dokaz 'zive i beskompromisne vjere u snagu jedike, naoruzanr jedino
Rijecju'; Asiski odbija podredjivanje silom. To je koncept covjeka koji ucestvuje u
postojanju preko ljubavi, i koji je usamljen u drustvu zbog te ljubavi. Izvodimo
komparaciju franciskaske teologije i politicke Moderne:
Ideja neposrednsoti i s njom povezana moderna ideja pragmaticne slobode
i opustenosti nazrijeva bit Asiskog.
Franjevacki hedonizam, stoicizam, jednostavnost, negiraju platonisticki
idelaizma teologije. Ideja personalizma otkriva modernost ove filozofije
koju satire funkcionalisticke perfekcionizam Moderne.
Asiski svetkuje vjeri, intimno zivi Boga i raskida sa tradicijom
Medijevalnog pojma Boga kao Svemocnog Autokrata i Sveznajuceg
Gospodara.
Ljubav pobjedjujev mrznju i sukobe. NA njoj je moguce zasnovati modernu
teoriju- i- praksu komunikacije.
Kada se teoloska praksa ostvari, ona biva paradigma autonegacije koa sto
kod Asiskog imamo iskustvo moderne svatkujuce teologije.
Estetika rane Renesanse:
Estetika rane Renesanse, najcesce slijedi Tominu filozofiju hijerarhije
svijeta, uredjena Bozijom voljom i odredjenom covjekovom vjerom u sebe;
na strani je autoriteta.
Tominoj antropoetici hijerarhijske distance prijestojla i naroda, protivi sa
augustinska individualisticka estetika sudbine, koja u Hristovom
razapinjanju istice tragiku ljudske egzistencije.
Franciskanska hiperindividualna estetika kontrira hijerarhiji egzistencije
pomocu harmonije skromnosti i ljepote.
Cetvrtu viziju Medijavelne ontoteologije i Renesansne etike daje hereticno
narodna kritika Rima koja ulazi u drustveni realizam egzistencije.
Rana Renesansa
Page 99 of 118
Pocetak Renesase, obicno se smjesta u XV vijek, metodski odredjuje 'kolijevkom novog

doba', a geografski Italijom, odakle ona stize u Evropu. Elasticnija hronologija, vraca
Renesansu unazad, odakle joj pripadaju Dante (1265 -1321), Petrarka (1304 1374),
Bokacio(1313 - 1375). Rivalstvo carstva i papstva da j eItalijun kao majku Renesanse jer
ne postojanjem jakog drzavnog centra, prija polifoniji i incijativi. vropi pobjedjuje
centralna valst. Marks je pisao da kapital svaku granicu ukida kao vlastito ogranicenje.
Latini (1220- 1294) otvara Renesansu spisom "Li livres dou trsor" u kojoj iznosi
enciklopediji tadasnjeg znanja; politicku nauku drzi najvisom i najplemenitijom naukom
koja uci kako vladati ljudima nastaljenim u drzavi. On ne odbija teoloski kncept, ali
pomjera antropologiju od metafizike ka prirodi i drustvenoj stvarnosti.
Ideja velicine samostalnosti covjekove djelatnosti dobija u oblasti politike najrazvijeniji
oblik koj Marsilija iz Padove (1290 1342), koji prvi put otvoreno iznosi tezu da dje
drzava ljudsko djelo. Ta politicka misao prvi put tako izrazito istice covjekove ovalsti u
stvaranju zajednice, a protiv crkvena svjetovne hijerahije.
Petrarka smatra da je covjek bice vjecitog trazenja zbog cega je preteca Geteovog
"Fausta" i njemackog idealizma. Naspram aristotelove Etike koja razvija intelektualno
znanje Petrarka smatra da je covjeku najpotrebnije znanje o sebi. Peziju smatra
ljudskom religijom, zakonodavstvom i ljudskim moralom. Suhodolski istice da je to prvi
ozbiljan pokusaj ukidanja religijske alijenacije.
Firentinski upravitelj Colucio Salutati razvija politicke ideje sijenskog slikarstva. Njegov
pojam odgoja ime elemente ranog laickog racionalizma. Salutati brani prakticne
vrijednosti djelovanja i nacelo stvarne uspjesnosti. U svom djelu "De tyranno" razvija
humanisticku koncepciju drzave.
Na temelju Salutatijeve politicke misli moguce je razviti stvarnu komunikaciju izmedju
Renesanse i polticke moderne. Treba povuci paralelu izmedju Salutatija i glavne ideje
menadzerske apoliticke kulture koja zastupa identican stav o funkciji politike u
postposlovnom drustvu znanja. Salutatijeve kategorije su prakticna vrijednost i stvarna
uspjesnost najfrekventnije kategorije menadzerske paradigme koje bastine laicki
racionalizam. Na Salutatijevim kategorijama zivi Druckerova teorija moderne drzave i
prava. Salutati trazi drzavu koja ce izraziti potrebe srednjih slojeva, a Drucker formulu
politicki kulture fakultetski obrazovanih ljudi znanja nalazeci svrhu politike, drzave i
prava u poslovnoj aktivnosti. Iako traga za prakticnim nacelom politike, on ne zaboravlja
njen atroplolski, drutveni i poslovni smisao, tj. transpoliticki bitak politike.
inkveento je razapet izmedju teologije i antropologije. Idividualizam prvo prodire u
slikarstvu. Portret izjednacava covjeka i boga, a aotuportret svjedoci prisutnost i
ssamoprikazivanje. Bogorodica je metaforo materinstva i culnosti, a Isusovi portreti su
simbol ljudi.
Rezimirajmo: dok knjizevnost rane renesanse stidljivo prilazi covjeku, a filozofija i
nauka ga razumiju u apstraktnim pojmovima ototeologije slikarstvo otkriva
antropopolitiku egzistencije rascaravajuci je od medijevala preko djelatnosti, radosti
isrece i tragike politicke egzistencije. Rana renesansa iako skoro izjadnacava teolosko
sakralnu sa svjetovnim na putu ka sekularizmu moderne, jos cuva smisao za mjeru,
nedopustajuci sekularizmu da je pobjedi.
Lozinka ecce homo nije utvrdila sta je covjek pa je teocentricnu antroplogiju trebalo
revidirati. Jedna struja prati antiku, a druga pitanje slobodne volje. Nastupa Vala (1405
1457) preteca Machijavellija koji predlaze, ukidanje apstrakcija i povrat stvarima. Taj
Page 100 of 118
individualizam negira etiku zrtve stavom: "moj zivot je vece dobro od postojanja bilo
kakvih univerzalnosti". Kritiku idealizma samozrtvovanja koja dominira
esencijalistickom tradicijom ontoteologije Vala je zamjenio apsolutom persionalisticke
etike. Ali ovdje se gubi smisao civilnopoliticke ideje stabilnog razvoja , zato Vala figurira
kao pravi prethodnik Machijavellija i protestantske etike kojoj kapitalisticka moderna
mnogo duguje. Valu moze korigovati Kantova politicka filozofija, Poperova teorija
znanja, Tocqueville politicka misao, i slicne politicke psihologije koje cuvaju ideju
autokritike. Covjek postaje covjek zahvaljujuci djelovanju.
Kuzanski (1401 1464) radi na izmirenju crkvenog istoka i zapada i zastupa pravo
covjeka na vlastitu viziju Boga. On pise: "Covjek je Bog, ali posto je covjek, nije apsolutni
Bog". Uz ideju pluralizma ili individualizma valja istaci ideju ljudskog Boga i svijeta
kao motiv cjelovite subjektivnosti moderne, te ideju zdravorazumske svijesti;to cini
politicku modernost ove filozofije.
a) Pedagogija politicke teologije i apoliticka kultura:
Bruni, Vedjo, Mirandola, Tin Ujevic, Fiino
Rascarenje teologije, filozofije i politicke misli, zadobijeno antropoloskom
interpretacijom religije navelo je Renesansu da s kriticke pozicije predje na pozitivni
projekt. Ova nastojanja Suhodolski dijeli na tri velika kruga :
koncept utemeljen na citanju Anticke kulture koji covjeka razumije duhovnim
stvaralackim bicem;
koncept utemejen na znanju koji covjek shvata preko empirijskog uvida;
koncept utemeljen kombinacijom duhovne kulture i prirodoznanstva, koj traga za
pojmom covjeka kao autora civilizacije.
Pedagogija se okrece Petrarkinoj ideji stvaranja covjeka filologijom koja povezuje odgoj
individue i drustvo. Dolazi do zaokreta humanista od aktivne narodne demokratske
pozicije prema indiferencijaciji apoliticke kulture, tj. do objektivnog ukona pedagogiji
politicke teologije. Jezik kojim zaokret iskazujemo prilagodjen je danasnjoj moderni
politicke kulture i politicke pedagogije.
"Demokratski" projekt izalze Bruni povezujuci duhovno znanje i drustvene funkcij. Uvod
u Aristotelovu Politiku mjeri covjeka drustvenoscu postupka. Vedjo povezuje srecu i
slavu u odgoju ili historiju i kulturu.
Slijede stavovi "nedemokratske" pedagogije ciju apoliticnost cuva duhovni
aristokratizam.
Mirandola radi na pomirbi religija temeljem tvrdnje da je covjek duhovno stvaralacko
bice. On religiji ne prilazi koa molitvi, vec kao unutrasnjoj svijeti koja izrazava covjekovo
ucesce u svijetu preko opcenitosti bivstva.
Mirandola smatra da je filozofski odgoj najbolji odgoj jer potice stvaralastvo.
Ficinijeva teorija ljubavi i stvaralackoga sudjelovanja izazava bit pravca koji covjeka drzi
dijelom "duhovne kulture". Ficinijeva vizija je renesansna parafraza francisanske
negacje hriscanske tradicije i prva vaznija teorija duhovno umjetnickog stvaranja.
Zakljucimo :
Page 101 of 118
ovdje je politicko pedagosko i/ili kulturno politicko iskustvo Renesanse

primaknuto Moderni i ocitano njenim iskustvom. To znaci da je ideja povijesnosti
od koje zivi rasprava, konzekventno razvijena na podrucju Moderne i Renesanse.
Ono za sto je Renesansa bila zakinuta, politicka moderna je time danas
prezasicena i obratno.
dok je Renesansa nakon Brunija zakinuta za dohvat participacijske politicke
kulture i pedagogije u kojoj bi individualni odgoj bio dijalekticki vezan sa drustvenim
i poltickim odgojem politicka moderna je time danas zasicena jer je obrnula u
apoliticki sekularizam civilno politicke kulture.
Ono sto je ranu Renesansu politicki onemogucavalo da istupi u slobodi - vladajuca
onto teologija i politicka teologija i ili apoliticka kultura to je danas politickoj
moderni nuzno das e vrati normalnom stanju; da desekularizira apoliticki narcizam
civilne kultura kako bi gradjanin drustva bio zbiljski politicko bice.
Politicka moderna se distancirala od drustveno-politickih problema, da bi mogla
profesionalno raspravljati o strogo strucnom pozivu.
Mirandolina i Ficinijeva pedagogija i 'politologija' paradigmatski su bicefalske, kao
svaka vaznija egzistencija Renesanse. Jedan dio njihovog bica je u modernom
svijetu, a drugi je posredovan tradicijom.
Bruni, Verderio i Vedjo, skroz su u Renesansnoj moderni, dok se za Mirandolu i
Ficina moze reci da djeluju cak avangardisticki odlucno.
Mirandolinu i Ficinijeu politicku modernu, prati antropoeticka samosvijest ili
politicka antropsihologija Covjecne egzistencije.
b) Antropo-psihologija ranorenesansnog prirodoznanstva: Pomponaci,
Bovilus
Renesansa se odlijepila od teologije i skolastike Medijevala, nacelom individualnosti kao

temelja egzistencije. Prateci prirodoznanstveni momenat objektivnog koncepta svijeta,
mi pratimo temeljno nacelo pliticke modernosti.
Pomponaci religiju tumaci koa historijski fenomen, koji izrazava ljudske teznje i
strahove. Duh ovisi o tijelu jer ne moze zahvatiti opste bez konkretnog.
c) Antropo-politologija ranorenesansne civilizacije: Lukrecije, Alberti,
H. Bo
Antropologija subjektivnosti kulturnog stvaranja i objektivnog empirijsko istrazivacka
antropologija, su razliticite koncepcije covjeka koje upucuju na stanoviste tertium quida
ili civilizacije. Tako nastaje civilni pristup covjeku i objektivni pojam kulture. Rasprava
pokazuje kako teorija, politika, ontoteologija prelazi u znanje ili civilizaciju. ALi,
medijevalna estetika tjera djelatnost u prizemlje prakse. Lukrecije tvrdi da je civilizaciju
stvorila vjezba uma, sto preuzima Renesansa tezom da covjek stvara civilizaciju
djelovanjem, potiskujuci duhovnost. To koriguje Alberti (1404-1472) koji humanizmu
pristupa kao pitanju covjekovog odnosa prema drustvu. Vjerovati prirodi za Albertija
znaci vjerovati u 'veliki civilizacijski rad covjecanstva'. Kljuc Albertije filozofije daje stav
Page 102 of 118
da je lako zivjeti onom ko se predaje svakodnevnici, ali je tesko spasiti sebe djelujuci u
svijetu.
Hijronimus Bo (1450-1516) prevazilazi citavo tadasnje stvaralastvo. Pocetkom karijere
ova umjetnost ocjenjuje se katolickom, pa heretickom i ateistickom, odakle dolazi sud o
njenom politickom angazmanu. ALi, bosovska estetika nije krscanska, vec manihejska,
posto zlo smatra bozijim odredjenjem. Tu postavku eksplicira slika poklonjenja tri Kralja
sa likom Antihrista, i triptihova estetika zivota dualno satkanog iz tuge i radosti.
Manihejstvo vlada djelom 'Skitnice ' i Vrt uzivanja. U tom zemaljskom zivotu, jedniom
pravom ljudskom zivotu, ustvari je sve: i raj i pakao. Manihejski motiv dvojstva cini
politicku bit Boove estetike.
Rezime i autokritika Suhodolskog
Covjek postaje tvorac civilizacije; znaci i civilno-politicke kulture koja je u sredistu
Simiceve analize. Italija i Evropa su na pocetku dugog puta, koji ce doseci pola milenija
kasnije, u sekularnoj aktuelnosti liberalne ideje. Postavsi stvralacki djelatno i slobodno
civilizacijsko bice, Covjek se prvi put u svojo historiji izrvano susremce sa Stvoriteljem.
Usponom trgovackog kapitala kao pocetka prvobitne akumulacije, posebno razvojem
brodogradnje i otkrica novog svijeta ili ranokolonijalnih osvajanja, pocinje nastupati
moderna prirodna nauka i njom oblikovana kultura i gradska politicka kultura.
Ranorenesansna kultura, znanje i proizvodnja, transformisu feudalne oblike zivota,
dajuci prostor odvaznosti kapitala i slobodi spoznajnog i politickog relizma. Umjetnost
rane Renesanse, posebno slikarstvo, portret i autoportret, predvodi cjelokupno
stvaralastvo u procesu rascarenja, posvjetovljenja, antropologizacije, individualizacije
ljudske djelatnosti i egzistencije.
Simic je i dalje na stanovistu komunikacije itzmedju Renesanse i Moderne, s tim sto se
ne slaze, u potpunosti sa analizama Suhodolskog. Temelj tog razlikovanja daje ateisticki
sekularizam i estetika socrealizma Suhodolskog, cemu Simic suprotstavlja asekularni
sekularizam civilnopoliticke kulture. To nas dovodi u komunikaciju sa teologijom kao
ontoteologijom i politickom antropologijom. Ona svijest u kojoj Renesansna misao,
znanje, umjetnost ne gubi ontoteolosko i politicko poelo, bliska je Simicevom stavu.
Zrela Renesansa
Poredeci dva stoljeca Renesanse, Suhodolski ocjenjuje XV vijek talijaskim vijekom
radosti i harmonije, ljepote i diskursa, dok XVI vijek smatra vijekom grubosti,
konformizma, ratova u Evropi, kada rijec ulazi u javnost preko stampe. inkvenento
otkriva moc djela, a XVI vijek smisao zivota.
a) Umjetnost i znanje: Leonardo da Vinci
Suhodolski pocije zrelu Renesansu da Vincijem. nalazeci tajnu ove filozofije u vezi
tehnike i umjetnosti. On uzima novac, ali je vjeran 'neprestanom trazenju' i vise je filozof
nego hriscanin. Leonardo smatra da covjek stvara kraljevstvo u borbi sa prirodom,
uzdizuci prolaznost stvari pomocu trajnosti ljepote. Prezire nestvaralacki zivot ljudi.
Page 103 of 118
Suhodolski povezuje LEonarda i Bosa preko apokalipticnih opsesija. Obducirajuci leseve

konja i ljudi, gradeci letjelice, proucavajuci ishranu biljaka i njihove reakcije na otrove,
LEonardo se udaljavao od Aristotelovih komentara i priblizavao prezrenim
alhemicarima. Suhodolski kaze, da su opreke izmedju umjetnosti i nauke u velikoj mjeri
otezavale Leonardovu djelatnost, ali su istovremeno bile izvor njegove velicine. Freud
zakljucuje da LEonardo sublimira svoj libido u istrazivacki nagon, i da je u tome njegova
velicina. Kod Lonarda se zbiva onaj vebrijanski proces intelektualizacije, racionalizacije,
odnosno rascarenja, ili desubjektivizacije spoznajuceg subjekta: slikara, anatoma,
fiziologa,... Leonardo je culni zivot posvetio znanju, postavsi paradigma moderne,
poluevnuske egzistencije. Freud poucava, sto nije uocila politicka moderna: da
modernizacija svijeta vodi slabljenju culnosti i privatnosti. Odatle proizilazi, da politicka
moderna objasnjava proces desubjektivizacije, kao apstinencije zoon politikona od
politicke participacije. Njeo nalicje je politicka patologija masovnog pokreta modernih
demokratija.
b) Nauka i melanholija: Direr
Problem apokalipse dalje razvija Albreht Direr, pomajuci covjeka u unutrasnjem licnom
prezivljavanju i drustveno historijskoj situaciji. Kombinacijom principa 'Ja' i drustva,
nastaje antropologija, koja prevazilazi Renesansu. Direrovi autoportrei prikazuju
njegovu zacudjenost ili nemir, zamisljenost ili lirsko stanje covjeka-slikara. Razlog
takvog samoprikazanja daje pocetak Refomracije. Apokalipsa prvi put (1498) postavlja
pitanje pojedinacne egzistencije polazeci od drustvene situacije, dajuci pravu verziju
umjetnickog angazmana. Pitanje sudbine proslijedjuje gravura Melanholija. Panofsk
istice, da 'ikonografija' Melanholije, upucuje na vezu teorije i prakse. Melanholija iznosi
stavzrele Renesanse prema hiperdjelatnom mladalastvu rane Renesanse, sumnjajuci u
smisao civilizacije. Iako Direr nije mogao dostici kritike prosvjetiteljstva i naucne
revolucije, njegova velicina je u tome, sto j enaticipirao problem: andjeo sa sestarom je
melanholik. NAovu tezu, Suhodolskog navodi slicnost andjela i Pavla sa slike Cetiri
apostola: Ivan je sangvinik, Petar flegmatik, Marko kolerik, a Pavle melanholik.
MElanholija je zamisljena nad civilizacijom. Direr pristupa melanholiji kao pojmu
ustrajnosti i sumnje nad djelom. Pavle je egzistencija zamisljena nad djelom. Direr
podrzava opsti tok Renesanse, ne ostajuci na optimizmu, vec razmislja o smislu zivota.
Melanholicni Pavle je paradigma normalne, politikce moderne koja djeluje realno i
autokriticki.
Egzistencija, sloboda, angazman: Erazmo Roterdamski.
Erazmo je stvorio veliki filolosko teoloski opus, ali politicka misao pamti samo
'Pohvalu ludosti'(1509). Rijec je o egzistenciji koja zivi blizu crkve i dvora, ali nece da
prihvati znamenje hijerarhije. Roterdamskog drzava i pravo zanimaju kao stvar morala.
Erazmo nastoji krscanstvo uciniti jednostvanom i sveopstom religijom. Pravi hriscanin,
je covjek koji se bori sa svijetom koji ne ziv po ugledu na Hrista. Erazmo govori o bijedi
zivota, pod maskom ljepote: "Sta je cijeli ljudski zivot, nego neka vrsta ljudske komedije,
u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih reziser ne
odvede s pozornice?". Zivot treba igrati u skladu sa sistemom i koristi. Erazmijanska sala
i satira drze covjeka figurom vjeitog glumca. Ne uzme li zivot tako, on ce preveliku
Page 104 of 118
vaznost dati svom djelu, sto ce ga odvesti u autonihilizam. "Pohvala ludsti" daje verziju
zivota suprotnu optimizmu rane Renesanse.
Esej o Reotredamskom je napisan 1942. kada je nastala drama Aretej, koja varira na istu
temu. Povod eseju je bila recenzija madjarskog izdanja Pohvlae ludosti. Tako stizemo do
erazmovskog angazmana i veze sa Krlezom. Krlezin esej akceptiramo kao autobiografiju
iz 1942.. Krlezini autoportreti kontrastiraju sivili doba i svjetlost imena. Erazmo zivi u
doba, kada Crkva svoju svrhu pretvara u trgovinu. Naucnost njegove filologije Krleza
mjeri sa Baconom i vidi velicinu Erazma u humaniziranju religije. Smatra ga naivnim
pacifistom liberalom s kraja XIX stoljeca.
Pohvala ludosti nosi snazan naboj 'demokratsko-liberalne' opustenosti. Nju Simic
smatra za najmoderniju crtu ove politicke misli i prevodi je u civilni hedoizam ili
sistemski funkcionalizam.
Politicki realizam i kriticki idealizam: Machiavell i Morus
Uzimajuci covjeka kao krscanskog viteza, Erazmo se vraca Medijevalu, ali Pohvala
ludosti uvidja da je politicko drustvo jedina stvarna kolijevka zivota. Ovakav stav imaju i
Machiavelli75 u Vladaru (1513, 1532), drzeci se politickog realizma, i Thomas Morus u
Utopiji (1515), drzeci se idealizma politicke antropologije. Bit Makijavelija, Suhodolski
vidi u otkricu uzroka nastanka i pada drzava, osvajanja i gubitka vlasti. Odatle je VLadar
teorija tekuce politike. Makijaveli oblikuje modernu historiju politicke nauke koaj svoje
pravo stice u konkurenciji sa politickom teologijom. Makjavelija treba smatrati
osnivacem teorije politickog realizmai moderne politickenauke samo u kontekstu nasih
kritickih objekcija. Tako treba shvatiti i kategoriju uspjeha kao temelja ove politickie
doktrine. Makijaveli, u pravilu, podrzava stranu vlasti. Za njega je pravi covjek onaj koji
raspolaze razumnom energijom, koji na voditi pobjednicku bobru, da dobije u borbi sa
zlim, ali slabim ljudima. Makjavelijevu politicku misao odredjuje kategorija uspjh, dok
Morus istrazuje drustvene korijene politicke egzistencije. Morova metoda cilja a
razlikovanje uzroka i posljedica drustvene nepravde. Njegovo istrazivanje pokazuje da
covjek nije zao po prirodi, vec da to postaje u odredjenim prilikama, na cemu pociva
razlika prave i drustveno proizvedene egzistencije.; rijec je o privatnom vlasistvu kao
uzroku nepravde i napretka. Utopija iznosi ideju prave egzistencije u ambijentu bez
privatne svojine. Kod Makijavelija je covjekova priroda izvorno zla, a kod Mora je
odredjuje drustvena stvarnost. Dok Makijaveli nastoji efikasno iskoristit postojece
stanje, Mor izlaze projekt nove antropopolitologije. Tradicionalizam Morove politcke
filozofije daje stav, da esencija uvijek prednjaci egzistenciji.
Revolucija, dvor, tehnika: Munzer, Rafael, Michelangelo, Rable
Pocetak XVI vijeka, se odvija u znaku kapitalistickog tjeranja seljaka sa zemlje. Narodna
akcija potice protivljenja Tome Mincera (1490 1525) oportunizmu Lutrovog Poziva
Svim hriscanima da se uzdrze od buna i meteza (1522). On dozivljava zlo kao drustveni
problem, i istice, da covjek treba djelovati prema svrsi zajednice. Neuki narod vidi put
75 Machiavellijeva loza je plemicka koja tada ima samo grb sa cetiri cavla; Machiavelli na toskanskom su
zli cavlici
Page 105 of 118
bozanske moci zato sto trpi i ne posjeduje. Znacaj Micncera za politicku misao daje
revolucionarna akcija.
Renesansa uziva u sjaju dvora. Rafaelove (1483 1520) slike su paradigma dvorskog
zivota, posto 'slikar Erosa' izbjegava disharmoniju i biljezi samo blage prelaze.
Mikelandjelova (1475 1564) estetika je puna dinamike, grca i snage. Ona covjekovu
velicinu vidi u 'metafizici sudbine'. Fransoa Rable (1494 1553) povezuje zivotnu
neposrednost i znanje pomocu kritike skolasticke pameti.
Spisi Pantagruel (1532) i Gargantu (1534) izlazu antropologiju suprotnu postojecoj
egzistenciji76. Rableovu drzavu ne vode Platonovi filozofi, vec prosti narod. Ova
atropologija prezire realnost, ali ne ide u transcendenciju; to je sustina njene
modernosti.
Renesansna teorija znanja: Paracelzus, Telezio, Bruno
Renesansa je 'nova filozofija koja je iz empirijskih postavki razvila metafizicku sliku
svijeta' Simic je odredjuje kao ranu teoriju modernog esencijalizma, nasuprot koje stoji
metodoloski nominalizam niza renesansnih ikova. Jedno krilo prirodnjackog
esencijalizma cini Paracelzus, a drugo Telezio.
Paracelzus razvija (1493) metafiziku egzistencije na temelju empirijskog posmatranja,
protiveci se skolastickoj pameti, ali i empirijskoj sitnicavosti prirodne nauke. Prvi nivo
znanja je philosophia communis, koju dohvaca zdravorazumska svijest ili neposredno
posmatranje, iznad kog je philosophia adepta koja dopire do 'zvjezdane' materije. Tako
se filozofija shvata kao disciplina koja otkriva nevidljivo a ipak stvarno i provjerljivo u
prirodi. Pod uticajem okolnosti, covjek ispoljava unutrasnju zvijezdu ili inclinatio,
opredjeljujuci se za zivotnu djelatnost. Inclinatio ga uci bozanskom u djelatnosti,
nasuprot koje stoji impressio kao poziv koji oblikuje umjetnicko djelovanje, znanje i
civilizaciju. Imaginatio je sposobnost komuniciranja sa kosmosom, odakle slijede
materijalna djela.
Paracelzova filozofija historije odbacuje skolasticki pojam historije i empirijske
historiografije.
Telezio (1509 1588) poima covjeka kao prirodno bice ciju egzistenciju odredjuje
empirijski, bez uticaja teologije i filozofije. Telezio identifikuje Bozije stvaranje,
podvalceci da Boh ne stvara samovoljno, vec po prirodi stvari. On negira dualizam
materije i forme i idealzima transcendencije. Njegova kritika esencijalizma prispijeca
blizu nominalistickog stava.
Opreke tih teorije prirodnog znanja nastoji pomiriti Djordano Bruno 77 (1548 1600)
pomocu ideje o jedninstvu covjeka i svijeta. Sa 15 godina je medju dominikancima, u 24
je svestenik, a u 28 bjezi u Rim zbog hereze. 1592. Predat je rimskoj inkviziciji, i nakon
nekoliko godina sprzen. Teoriju jedinstva svijeta, suprotnu ideju zatvorenog svijeta,
Bruno razvija na razlici bica i konkretnosti bivstva. Pjesma De monade polazi od monosa
i istice da je svaka cestica cijelo bice, posto je bice nedjeljivo. Bruno poima materiju i
formu u unutrasnjem jedinstvu u kom je materija aktivna, a dusa dobiva materijalna
svojstva. Srecu nalazi u trenutuku prelaza zelje u zadovoljenje. Kritikuje ideologe kao
76 Div Nezajaz odgaja sinaGargantuu svestranim znanjem.
77 "Mrzim i ne volim svjetinu"
Page 106 of 118
najvee lazove cije slavoljublje podilazi svjetini. Pojam gomile kod Bruna nema sociolosko
znacenje, posto u nju spadaju i ljudi sa univerziteta i crkava. Ovu teoriju Suhodolski
naziva metafizikom. Prezir mase, Bruno ugradjuje u filozofiju par stoljeca prije Karlajla i
teorije historijskih licnosti njemackog idealizma.
Pluralnost egzistencije i politicke kulture: Bruhel, Montenj
Antropologija XVI stoljeca, prosiruje svoj predmet fenomenima drustva i prirode, na
temelju geografskih otkrica i seljackih ratova koji pruzaju vidjenje novih rasa, religija i
kultura. To potkopava tradiciju Medijevala i vodi Renesansu u tamnu sferu zivota.
Najznacajnija imena tog doba su Piter Bruhel koji u filozofiju uvodi ideju pluralnosti i
mase, i Misel Montenj koji lomi Renesansnu paradigmu priznanjem domocila kulturnopoliticke konkretnosti; to je kljuc njihove politicke modernosti. Slikarstvo je predvodilo
znanje i filozofiju, pokazujuci likove drugih rasa. Etnografija osporava ideju jedinstva,
preko ideje pluralnosti zivota i kultura. Sredisnje mjesto ima izucavanje nenormalnosti
zivota za koju se smatra da moze najdublje izraziti njegovu bit.
Antropologija 'seljackog slikara', P. Bruhela (1525 1569) najpotpunije izrazava to
prosirenje, priznajuci autenticno prava egzistencije covjeka seljaka. Najbolje takve
slike su Narodne igre i Glava stare seljanke. Bit njegove estetike daje motiv mase koja
dominira njegovim djelom. Slikama dominira aktivni subjekt mase. Bruhelova estetika
daje covjeka u 'drustvenom kostimu' koji odredjuje bit egzistencije.
Kljucna ideja slikarstva, vezana je Montenjevom 78 antroplogijom koja istice pravo
individualnosti, tj. pluralnosti svake religije, filozofije i politicke kulture, tako utiruci put
liberalnoj ideji. Suprotno Medijevalu i ranoj Renesansi, Montenj covjeka smatra
najslabijim i najruznijim bicem. Tako pocinje prva kritika kulture koja pociva na
prosudjivanju zivotinjske prirode kao mjee egzistencije i ocjeni duhovnog nemira, kao
uzrocnika patologije. Zat je zivot tezaka paradigma normalne egzistencije, udaljene od
svijeta konkurencije. Montenj odbija odredbu paradigme egzistencije na jedistvenim
zakonima prirode, isticuci da je sve razlicito ili konkretno. Zakoni nisu refleks pravde i
razuma, vec ih ljudi takvima i primaju. Da li se, mozda, ovdje krije porijeklo Hegelovog
nacela moderne subjektivnosti koja istice pravo svake individualnosti na slobodu i
priznanje tog prava reciprocnim. Montenj smatra da covjek razumom ne moze shvatiti
Boga. I covjek je jedna velika tajna. Montenj pise: "Koliko mi razlicito sudim o stvarima!
Koliko puta mijenjamo nase zamisli!" Covjek je duzan zivjeti kao covjek: "bez cuda i bez
prekoracenja mjere." Taj heroizam je moderna, jer ne trazi ni misiju, ni karizmu, zudeci
samo za skromnoscu zivota.
Covjek izmedju Ja-izbora i drustvene maske: El Greko, Servantes,
Sekspir
Krajem XVI vijeka, nastup kapitala slabi feudalnu disciplinu i navodi covjeka da oblikuje
zivot prema svom izboru. Sa izborom se srecu i mase, posto je Reformacija odbila nacelo
rodnog izbora pripadnistva vjeri. Anton Francesko Doni (1513 1547) istice covjekovo
78 "Oblik naseg bica zavisi od aure, klime, tla u kojim se radjamo; i to ne samo pol, rast, gradja i pogledi,
nego i dusevne osobine"
Page 107 of 118
pravo da samostalno organizuje politicku zajednicu. Spis "I mondi" predstavlja utopijski
projekt buducnosti temeljem tvrdnje da su ljudi 'unistili ljepotu prirodnog poretka
uvodjenjem svojine, novcane privrede, hijerarhije.'
El Grekovu (1541 1614) estetiku odredjuje apatridstvo, prozewto vizijom Asikog i
Petricijevim ucenjem o svjetlosti. Sa Krete stize u Veneciju, pa u Spaniju, gdje zivi u
praznoj vili s pogledom na prirodu. Najbolje kompozicije daju zemlju u zagrljaju neba:
da ispuni ceznje patnika. Ljepota Madone nije u vjeri i materinstvu, vecu estetici
lumena. Ova umjetnost negira renesansni pojam ljudske snage i medijevalnu distancu
neba i zemlje idejom sinteze. Ljudi dosljedni svom stavu, odlaze u azil ili navlace masku
adaptacije, dok vecina mijenja savjest za konformizam. Problem autenticnosti zivota,
postaje stvar poznavanja drustvene maske injegove skrivene unutrasnje sustine. Jacanje
feudalnih vrijednosti katolicke kontrereformacije i oslanjanje protestantizma na drzavu,
vodi obnovi Medijevala.
Glavni promotori Renesanse nisu naucnici i filozofi, vec Servantes i Sekspir koji
stvarnost odvazno posmatraju kroz prizmu covjekove sudbine. Egzistencije Don Kihota i
Hamleta 'najsavrsenije' ekspliciraju tezu o aktuelnosti historije. Ako je igdje rodjenje
moderne koncepcije covjeka zaista rodjenje moderne problematikem onda je to bas ,
osim Bacona, u djelu Servantesa i Sekspira.
Antropoloska analiza Servantesa pocinje tvrdnjom, da je zivot Don Kihota potisnuo
istinu o piscu kao velikom lsikaru 'svijeta naopako. Rano pocinje ispitivati pukotne
svijeta i zivota pomocu tema bijede i bogatstva, potkupljivosti vlasti i vjerskog fanatizma;
o tome svjedoce njegove novele. Pomicuci ideje Boa i Bruhela, Erazma i Rablea ka
drustvenoj stvarnosti, Servantes zatvara onu veliku evoluciju koja je carstvo bozije na
nebu svela na viziju carstva bozijeg na zemlji. Njegovi likvi egzemplificiraju covjeka kao
bice izbora. Rijec je donkihotovskoj egzistenciji cija modernost potvrdjuje maldost
Servantesove estetike. Donkihotovska filozofija zivota sugerise da nie potrebn prezirati
viteza lutalicu, nego stanje drustvene patologije svijeta ciji je on proizvod.
Antropoloslo iskustvo Renesanse dalje razvija Sekspir, zaostravajuci sukob izmedju
maske i stvranosti koji izrazava bitak postojanja. Aktuelno vrijeme tjera covjeka na
stalno djelovanje; taj stav sadrze sva Sekspirova djela. Sekspirovo poimanje relacije
svijeta i covjeka, daje formula da covjek nastaje u svijetu koj stvara i njega negira, sto je
suprotno odnosu hriscanskog viteza i svijeta. Dijagnozu svijeta daju najcesce, grobari i
lude. Slicno se desava u Krlezino Areteju.
Tako Sekspir miri sukob Albertijevog covjeka i svijeta, Bosovu, de Vincijecvu i Direrovu
apokalipsu, erazmovski apsurd, Bruhelovu tragiku i tajnu Montenjeovog covjeka, i
Servantesovo don-kihotstvo.
Teorija i metoda: Bacon
Bekon nam daje teoriju rasta modernog znanja; njegova metodologija anti-idola odbija
svaku filozofiju i teoriju, i tako priprema tlo drskosti Moderne. Raspravu najvise zanima
taj aspekt Moderne, njen otklon od bitka Renesanse.
Novum organum prigovara filozofiji je rprezire mali cinjenice, isticuci kako prirodom
nije moguce ovladati ako se odreknemo istrazivanja malih cinjenica. Bekon je izlozio
autenticni koncept covjeka, ali ga Moderna pamti samo kao tovrca 'filozofije empirijskog
prirodoznanstva. On covjeka uzims za djelatnu subjektivnost civilizacijskog stvaranja
kao akta samostvaranja. Ta cinjenica daje Bekona kao prethodnika Hegelove
Page 108 of 118
Fenomenologije duha, cija dijalektika gospodara i roba smatra da je vladanje stvarima

ljudskje od vladanja ljudima. Bekon je prvi moderni filozof koji usrediste misljenja
stavlja razvoj civilizacije i uvidja njene antinomije.
Tako pocinje kritika platonske i aristotelovske tradicije koja je odbijala nacel koristi, i
nastaje stvaranje 'ciste prirodne filozofije' koja ispunjava ljudske potrebe. Bekon stvara
novu filozofiju koja novoj stvarnosti ispostavlja princip koristi. Djelo Novum Organum 79
zamjera itelektu sto se zatvorio u uski okvir Antike poslije otkrica koja vode novoj
filozofiji. Bekonova filozofija je svojevrsni uvod u idolatriju hipermodernog scijentizma,
relaizma, sekularimza, ukljucujuci fenomen politickog Njegova teorija znanja koju daje
koncept nove filozofije, je prva znacajna objektivisticka kritiku antropomorfizma kao
subjektivne ili covjekove zapreke modernoj spoznaji politicke stvarnosti.
Znanje i ljudsko djelovanje: Kampanela
Kampanela (1568 1639) je mislilac koji zatvara Renesansu daleko od dvorskog
diskursa provodeci zivot na robiji, ali ne klonuci duhom. Politicka misao ga pamti po
djelu Civitas Solis, zaboravljajuci teoriju znanja i antropoliticku znakovitost njegove
biografije. To je doba dekadencije i sutona renesanse. Kampanela kaze da vise uci iz
anatomije mrava i biljak, nego iz svih knjiga. U 61. godini pise djelo Minarchija
Messiae" i brani Galileja. Kampanelina teorija spoznaje prosiruje Telezijovu empirijsku
epistemologiju pitanjem odnosa covjeka i predmeta spoznaje, isticuci znacaj aktivnosti
subjekta spoznaje. Tako zapocinje razvoj filozofije nauke, koja priznanje stice cetirir
vijeka kasnije kod Konta i Marksa u logickom empirizmu i pozitivizmu, do Popera, Kuna
itd. Tu pociva teorija scientia abdita (intuitivna spoznaja) i scentia illata (empirijsko
posmatranje). Ova filozofija protivno Renesansi smatra da je saznanjem izraz ljudske
egzistencije: "cognoscere est esse". Ali Kampanela nije Dekartov srodnik, posto je izreka
"postojim dakle, mislim", suprotno onom Cogito, ergo sum.
Covjekovo bice Kampanela poima kao rezultat borbr postojanja i nepostojana. Zato je
zlo sktivan aspekt nebica koja stvaralacki djeluje na bice, posto ogranicenje podstice na
suprotnosti. Autenticnost Kampaneline filozofije nalazi se u povezanosti njenog tzv.
metafizickog i drustveno politickog aspekta. Kampanela djeli stav Beconove nove
filozofije prirode, ali pocinje od drustva, a ne od znanja.
Zakljucak o politickoj modernosti Renesanse
Renesansa pokauje covjeka (ecce homo), kao kokretno ljudsko bice. Renesansa pocinje
sa personalizmom anticek kulture, ali zavrsava spoznajom kulturne i politicke
pluralnosti. Kapitla predstavlja najvazniju drustvenu i ekonomsku, politicki i duhovnu
energiju Renesansnog pohoda prema svijetu i svjetskom trzistu, ukidajuci granice
politickog feuda. Ideja novuma je njena sredisnja ideja koja odaje njeno moderno bice.
Renesansa pokrece covjeka prema svijetu politike, primicicu estetiku i filozofiju politici i
etici, ali i drustvu ustanovljavajuci njegovu velicinu i tragiku. To je sustina ideje da
covjek ne moze pobjeci iz svog svijeta i drustva, tj. ideje da je duzan mjenjati svijet u
skadu sa vlastitim potrebama i nadama. Slikarstvo i knjizevnost zauzimaju najvaznije
mjesto u pohodu Renesanse ka Moderni, koji zavrsava pobjedom antropocentrizma
nad teocentrizmom. Bit Renesanse daje akt, djelo, akcija, ideja covjekove naucne
79 "Naime, plodovi i pronalasc predstalvjaju u neku ruku garant istinosti filozofskih sistema."
Page 109 of 118
pobjede nad svijeto, volja za moc. Iz te volje koja ne bira sredstva za postizanje svojih
ciljeva, slijedi tragika ljudske i politicke egzistencije.
Da li dozvoljeno ono sto je moguce (moc) postici? To je jedno od sredisnjih pitanja
postmoderne civilizacije koja je rascarala teologiju, kulturu, historiju, utopiju,
umjetnosti, materijalistickom filozofijom KAPITALA, ali moderni covjek nije
sretan u svakodnevnom zivotu, vec je sve usamljeniji. Modernim gradjanskim zoon
politikon, manipulisu politicke elite moci, lobiji, masovni pokreti, svodeci politicku
egzistenciju na formalnost izborne participacije. Velicina Renesanse je u tome sto je
uspjela ocuvati MJERU i smisao za zivot, za politicki zivot i politicki proces kao ljudske
kategorije. Boga razumijemo o ontoteoloskom odredjenju.
Tako Machijavellija smiruju Mor i Montenj, dok Da Vincija i Mincera relativizira
Erazmo, a, Bacona- a ubalzava Campanela.
Ispostavljajuci ontoteologiji svoju sekularnu scientisticku svijest i egzistenciju dio
Renesanse i Moderna zabacuju i smisao za ideju historije, kao modernu ideju i za
filozofiju historije, kao modernu disciplinu, smetnuvsi s uma da je covjek uvijek bio i
ostao u osnovi jednako bice koje se tokom historije nije toliko mijenjalo. To otvara
potrebu za kratkom recepcijom Jonasovog stava.
Modernost povijesti povijesnost (politicke) Moderne: Hans Jonas
Jonas se vraca Antitci i ukupnoj historiji, ukazujuci odatle napotrebu Moderne d
aistrazuje i ispravno shvati historiju kao ljudsku potrebu. Tako nastaje problem
modernog shvatanja povijesti i povijesnog utemlejenja politicke Moderne.
Vidjeli smo, da umjerena ili normalna struja Renesanse na ov pitanje, takodjer,
odgovara potvrdno iako hrli novumu i oblikuje Modernu, dok rigoroza linija jednog
Leonarda, Makijvelija, Bekona, itd., iskljucivo u sadasnjosti i cistom znanju, vidi pravu,
covjekovu samopotvrdu, oholo se distancirajuci od filozofije estetike, tradicije i historije,
itd. Normalniju crtu Renesanse slijedi hermeneutika, kada utvrdjuje srodnost povijesti i
Moderne, polazeci od biopsihometafizicke trajnosti ljudske prirode.
Najveci problem politicke moderne kada ona cijelo svoje postojanje preda Znanju i
Trenutku, odbacujuci vaznost historije i onog teorijskog, metafizickog, umjetnickog,
povijesnog kod Covjeka. Zato Simic kritikuje tu poziciju, stavom tertium quida.
Slican stav razvija Jonas, posto se ne priklanja ni jednoj od naznacenih alternativa.
Jonas kritkuje oholi odnos

egzistencijalizma prema esencijalizmu, ali i indiferenciju
ontoloske spoznaje jednakog jednakim prema novosti
koju Moderna unosi u svijet. Jonas prihvata ontoteolosko
ili esencijalno ucenje o vjecnoj biti ljudskog bica samo
kao polaziste razumijevanja povijesnosti moderne i
modernosti povijesti. On smatra, da spoznaja svog ili
Dajuci
prednost
esencijalizmu,
Page 110 of 118
tudjeg Ja pociva na komunikaciji sa svijetom u koji

covjek ulazi rodjenjem.
Monoloski govor povijesti predodredjuje identicnost
razumijevanja njenog i umjetnickog djela, cije dovrsenost
daje posljednju rijec tvorca. Jonas istice, da Tolstoja,
Kafku ili Flobera, nije lakse razumjeti zato sto su
hronoloski blizi, od Sekspira, Dantea, Aristofana, posto je
kljucan monolog umjetnickog djela.
Iz ljudske proslosti, on izdvaja tri stvari, koje odaju tajnu
povijesti: orudje pokazuje covjeka kao umjetnicko i
otkrivalacko bice; slika zbori, da on stvara novi svijet i
transcendentira materijalno; grob otkriva covjeka kao
metafizicko bice. Fizika (orudja), umjetnost (slike) i
metafizika (grob), nisu samo fakticiteti, vec antropoloske
dimenzije, cije mogucnosti otvaraju razumijevanje
povijesti. Jonas utvrdjuje govor kao temelj ljudskog bica,
isticuci kako rijeci vise govor od kamena.
Citav niz filozofa Renesanse zastupa Jonasovu tezu o
jedinstvu, povezanosti, i pluralnosti svijeta, odnosno o
nuznoj upucenosti vlastitog Ja, prema Drugome, i svijetu
kao cjelini. jonasov poimanje govora kao dijaloske ili
komunikacijske forme, korespondira sa Simicevim
razumijevanjem pojma, bolje reci, metodologije, tertium
quida.
Ali, vladajuca politicka paradigma Zapada sva okrenuta
svom Ja, Znanju, Koristi, odrice vaznost ontoteologije,
teorije, metafizike zivota i politicke egzistencije.
Page 111 of 118
VI SLOBODA POLITICKOG POJMA SAMOUTEMELJENJA

POLITOLOGIJE
- politicka ekonomija, politicka psihologija, politologija Ideji politicke slobode ili samooslobodjenja politike, najadekvatniji je pojam
samostalnosti, tj., samoosamostaljenja jedne slobode i samostalne egzistencije. Ideji
politickog samoutemeljenja i politike, je komplementaran pojam autarhije politoloske
discipline.
Politicka ekonomija, politicka psihologija, politologija
Marx nalazi na tlu psiho-filozofije ili antroplogije svoje politicke ekonomije, Hegelovu
ideju i princip slobode, tj., prava svkae slobodne egzistencije, ukljucujuci pravo politike i
politologije na svoje samokonstituisanje, samoutemeljenje, samooslobodjenje,
samoosamostaljenje, samoopstojnost, itd. U svom ranom spisu Ekonomsko-filozofski
rukopisi, Marx na Hegelovom tragu (a Hegel na Aristotelovom) razvija ideju slobode
covjekove egzistencije i prirodjene joj normalne djelatnosti, preko konkretnog i
povijesnog procesa ukidanja njenog otudjenja, kao samootudjenja. Pozitivnoj strani
provodjenja tog procesa, odgovara svakodnevno trajuci akt povratka ili ponovo
zadobijanje stvarno slobodne egzistencije, koja time otklanja ono negativno stanje i
potrebu tudjeg posredovanja vlastitog utemeljenja.
Kada je rijec o vazenju ovog principa u politoloskom podrucju, onda treba znati da je
ovdje na djelu zagovor njegovog/njihovog samostalnog i slobodnog bivstva, te imperativ
sasvim odlucnog prekida veze sa tradicijom "privatnog" raspolaganja egzistencijama.
Marxova teorija covjekove slobode spoznaja potrebe o ukidanju odnosa prisvajanja i
"eksploatacije" slobode politicke djelatnosti. Kao sto se vidi, ovdje je prisutna logika
politicke ekonomije, nadovezujuci se na politicku psihologiju, ili politicku filozofiju
slobode, obje se ulijevajuci u bivstvo politologije. U Marxovim "Rukopisima", najvazniju
poziciju zauzimaju pojmovi covjek i rad, u nekolicini svojih stanja u rasponu od
otudjenja do razotudjenja (tretiraju se kao ideja i cin povratka covjeka i rada zbilji
njihovog prirodnog postojanja).
Moderna nauka o politici i politicka moderna, kako ih mi razumijemo, ne prihvataju
radikalne konsekvence Marxove i marksisticke kritike, iako ih trebaju najozibljnije
uzimati na znanje u prakticnom funkcionisanju politickog zivota i politickog sistema.
Rijec je o autokritickom stavu politicke moderne, koja uvijek vodi racuna o stvarnom i
konkretnom stanju politicke slobode i slobode politickog pojma, te o samostalnosti
poliiticke nauke unutar sistemske, zbrinute, gradjanske politicke kulture, strukture i
nacina djelovanja institucija zapadnjacko liberalnodemokratskog politickog sistema, a
pogotovo u onim politickim sistemima "zemalja u razvoju" koji bitno dekliniraju od ideje
slobode i politicke slobode i od koncepta samostalnosti politicke nauke.
Svaka slobodna egzistencija, naime, stvarno zivi ili teorijski, tj., idealno-utopijski tezi
za slobodnim, samoutemeljujucim, autarhicnim bivstvom. Slobodna egzistencija
autenticno se skrasava unutar vlastitih mogucnosti, priznajuci to isto pravo drugim
Page 112 of 118
egzistencijama. Slobodna egzistencija, znaci, preko slobodnog i samostalnog nacina

djelovanja i misljenja odbacuje ispostavljanje odnosa zavisnosti, potcinjenosti, ropske
svijesti, i, takodje, ne prihvatajuci odnos gospodarenja, ugnjetavanja, eksploatacije i na
tim osnovama utemeljenog "privatizovanja" drugih egzistencija.
Moderna politicka nauka stice svoje priznanje iskljucivo temeljem
originalnih uvida, a nikako na osnovu tudjih pozajmica, odnosno, nacinom
prepustanja slobodne naucne egzistencije drugim, najcesce srodnim disciplinama koja,
onda neovlasteno "privatiziraju i eksploatisu" njeno predmetno, pojmovno bivstvo i
prisvajaju autenticno, njene uvide i kategorije kao svoje vlastite.
Covjekova djelatnost "slobodna djelatnost", tj., "samodjelatnost" ili proces i
akt radjanja sebe kao samog sebe pomocu sebe i nikog drugog izvan sebe.
Kada se covjek u liku radnika otudjuje od svog rada, zatim od proizvoda rada, i napokon
od samog sebe, tada se covjek otudjujuje od drugog covjeka. Jer, ako se sam sebi
suprotstavlja, onda se njemu suprotstavlja drugi covjek, napominje Marx (otudjenje
covjeka, radnika i rada, kao akt njihovog samootudjenja). Ove akte i procese
otudjenja i samootudjenja mozemo razumjeti kao akte i procese otudjenja i
samootudjenja politickog polja i politologije od njihovog vlastitog predmeta, djelatnosti i
njenog bivstva. Marx stoji na stavu narcisoidnog sekularizma moderne i politicke
moderne, konstatujuci da covjekovo ovladavanje prirodom preko njegovog rada ova
"cuda bogova" cini sve izlisnijim, i da ih zamjenjuju "cuda industrije". Marx primjecuje,
da ako proizvod rada ne pripada radniku, onda je moguce da samo pripada nekom
drugom covjeku izvan radnika. Takodje primjecuje da "samo covjek sam moze biti ta,
tudja sila nad ljudima, a ne bogovi, a ne priroda".
Razmotrimo li fenomen politickog samoodredjenja u njegovom konkretnom sociolosko
ekonomsko - psiholoskom odredjenju, onda se akt i proces tog samootudjenja,
dogadja i pojavljuje kao odnos izmajdu gradjanina i politickog; znaci, sasvim prakticno 80
i stvarno u mjeri samootudjenosti covjeka gradjanina od svoje politicke dimenzije.
Marx kaze da je "privatno vlasnistvo, proizvod, rezlutat, nuzna konsekvenca ispoljenog
rada, spoljasnjeg odnosa radnika prema samome sebi". Kao sto se moze vidjeti, Marx
razvija protestantsku crtu misljenja covjekovog otudjenja, jer ga tretira kao
samootudjenje ili kao akt i podrucje ispostave vlastite odgovornosti i krivice.
Pojam protestantizma, Simic uvodi u diskusiju, jer smatra, da cijela moderna,
ukjlucujuci i politicku modernu, pociva bas na tom, muskom, slobodnom
samosvjesnom, aktivnom, individualnom, dinamicnom principu. Naime, moderna
protestantska svijest, je ona svijest, koja sama vodi poslove, uzdajuci se u svoju
subjektivnost, u ono vlastito i snazno Ja. Protestantska egzistencija ne polaze nadu u
drugoga, ali izvan sebe, nikoga ne okrivljuje za vlastitu nesposobnost, za samootudjenje i
gubljenje svog identiteta i slobode. Takvim zivotom zivi svaka moderna, slobodna,
samosvjesna, samoemancipovana, normalna egzistencija, ukljucujuci i politologiju i
politicku subjektivnost. Marx smatra da se "privatno" vlasnistvo, pojavljuje kao
osnova, uzrok otudjenja.
Politicko otudjenje kao samootudjenje, dolazi, naime, prvo, ispostavom politicke i
politoloske insuficijencije, unutar same sebe, i drugo, usljed uspostave teorijskog ili
prakticnog odnosa privatnog vlasnistva odredjene apoliticke subjektivnosti prema
autenticno politickom predmetu i pojmu. Samootudjenje prvenstveno nastaje zbog
nemoci politicke i politoloske subjektivnosti. Politicko proizvodi svoju vlastitu tudjost, tj.
80 Simic podrazumijeva, da teorijsko uvijek znaci i prakticno
Page 113 of 118
samog sebe kao "robu ili proizvodnju ili svijest", koja pripada drugom, koji prisvaja kao
svoj vlastiti predmet i njime privatno gospodari. Ovo mozemo prevesti na slijedeci
Marxov stav: "Radnik proizvodi kapital, kapital proizvodi radnika, on, dakle, proizvodi
samoga sebe, proizvod cjelokupnog kretanja je covjek, kao radnik i kao roba."
Marx kaze "ukidanje samootudjenja cini isti put kao i samootudjenje."
Psiho filozofija politicke ekonomije i autokritika civilno-politicke

moderne
Dosadasnja analiza je pokazala da egzistencija politickog i politicke nauke, ima
pravo na vlastitu slobodu; to je njeno prirodno pravo samoutemeljenje i
samopstojnost. Saradnja jedne samoutemeljene, autarhicne, samodovoljne
egzistenicije bica ili politologije, s drugim egzistencijama, moguca je tek onda,
kada se ispuni pravo na vlastito Ja. Sve sto se odnosi na politologiju, znaci
subjektivnost gradjanske egzistencije i politicke kulture.
Politologija se iz svog kritickog postojanja treba zaputiti u stvarno,
prirodnopozitivno, djelujuce postojanje, kao autenticno postojanje politickog.
Ona samo tako moze iznuditi svoje prakticno bivstvo, ali primarno u svom
pozitivnom bivstvu.
Politologija biva slobodna kada prestane da zavisi od drugih disciplina, sama
birajuci druge nauke, sa kojima ce komunicirati, odbacujuci robovanje njihovom
autoritetu. Kada zivi od spoznaja i uvida, npr., filozofije, teoogije, ekonomije,...,
tada politologiju smatramo samootudjenom egzistencijom. Politologija, dakle, ne
moze zivjeti od privatizacije, eksploatacije drugih disciplina.
Otudjujuci se od svog predmeta, odnosno djelatnosti spoznavanja politickog,
politologija proizvodi i odnos drugih disciplina i pojmova prema njoj samoj,
prema politoloskoj epistemologiji. Taj stav ispoljava protestantsku crtu moderne i
politicke moderne, njen 'muski' ili subjektivni, autarhicni, princip koji odbacuje
nacelo katolicke, pravoslavne, islamske zenskosti, pokornosti.
Preko pojma Kantove samoiskrivljene nezrelosti, preko koje on interpretira rad
nacela prosvjetiteljstva kao samog temelja moderne i politicke moderne.
Tako politicko samootudjenje proizvodi svog prisvajatelja, preko proizvodnje
prisvajateljskog odnosa, koji proizvodi samootudjenje politickog.
Politologija je za sebe samostalna tek onda, kada stoji na vlastitim politoloskim
nogama. U razlikovanju tradicije i moderne, kao razlike izmedju nauke i prakse i
u pripisivanju moderni i politickoj moderni mjere nauke i naucnosti,
konstatujemo modernost Marxove misli, onu modernu crtu te misli.
Civilnopoliticka koncepcija i njen kontinent koji cini gradjansko drustvo i
kapitalisticki proizvodni pogon, mogu rastvoriti radikalne konsekvence
Mmaxovog misljenja i marksisticke politologije. Politicka moderna svoje
utemeljenje zahvaljuje samoj sebi; njeni mater i otac su gradjansko drstvo i
kapitalisticki pogon.
Politologiji, dakle, nema pravog zivota bez nacela konkretnosti misljenja
okrenutog korisnom djelovanju ili bez racionalnog potiskivanja tradicije u
svojevrsnu apstrakciju od konkrecije. Ona stoji na 'razumnom misljenju'.
Page 114 of 118
Napustajuci apstrakciju, politologija primice politicko covjeku kao gradjaninu, a

to se desava kroz normalno ili aktivno ucesce gradjanina u funkcionisanju
gradjanskih politickih institucija. Gradjanska politicka kultura predstavlja stvarni
predmet civilnopoliticke koncepcije, onu neposrednu politicku subjektivnost
civilnog drustva: liberlane demokratije i pravne drzave.
Civilnopoliticki koncept, kao i civilna kultura politickog, odustaje od 'velikih'
istina i ciljeva, zadovoljavajuci se umjerenim, 'malim', ogranicenim spoznajama i
ciljevima. Svaka onto-teo-logija je uvijek baratala apsoli+utnim kategorijama, a u
prvom redu sa idejom boga, kao 'napokretnog pokretaca' kojeg nista ne odredjuje,
ali koji sve ostalo odredjuje; kod Marxa je to teologija prleterske revolucije.
Idealizam apsolutne kritike se apsorbuje i prilagodjava intencijama politicke
moderne i civilnoj politickoj kulturi. Politicka psihologije i politicka filozofija
slobodarske psihoanalize osvjescuju autokritiku moderne i politicke moderne
idejom slobode, pokazujuci da je politicka ekonomija, njena stvarnost, bogatstvo,
standard, materijalizam moderne, ne mogu zamijeniti.
IZVOD IZ RECENZIJE
Page 115 of 118
Sadrzaj ovog veoma obimnog teksta, cini sest, gotovo samostalnih cjelina, koje Simic
povezuje stanovistem tertium quida, odnosne, trece mogucnosti, koja regulise cijelo
misaono kretanje djela.
Prvi dio cini Uvod u razumijevanje politicke moderne, i razmatr odredbu politicke
moderne, shvatajuci je kao kriticku analizu odnosa izmedju aktuelnog stanja politicke
prakse i politicke nauke, s jedne, i teorije, historije i tradicije politike s druge strane, ali
kao 'nagovor razgovora ili komunikacije izmedju danasnje egzistencije politicke
moderne i nacina postojanja svih dosadasnjih politickih iskustava koja su ponijela ime
paradigme'. Stanoviste trece mogucnosti ne pristaje na dominaciju bilo koje paradigme.
Politologija mora ocuvati normalnu komunikaciju sa tradicijom, ne protiveci se
filozofskoj i politickoj moderni.
Ako je uloga intelektualce da bude kritican prema drustvu i stvarnosti, onda Simic
ispoljava tu ulogu, izbjegavajuci da se pretvori u pukog socijalnog i politickog kriticara.
Ovo su pitanja koja su bila na 3 pismena ispita:
Page 116 of 118
Metapolitika
Princip konkretnosti u politici
Politicka teologija
Gradska (prema prof. gracka) politika
Karizma
Bh. politicka paradigma
Muskarac Eros
Zena po Frojdu, njena uloga i status kroz
vrijeme komparacija danas i jucer
Page 117 of 118
ii

Teorija Politicke Moderne

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Teorija Politicke Moderne

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

"TEORIJA POLITIKE

Stjepan imi: "TEORIJA POLITIKE MODERNE: Komunikacijsko iskustvo politike"

1. UVOD U RAZUMIJEVANJE POLITIKE MODERNE

Liberalni imperijalizam i totalitarizam u ideji politike

Liberalizam, antropolgija, ekonomija

Zakljuak o Fukuyaminom shvatanju amerike liberalne politike

Sekularna teologija amerike civilnopolitike kulture: D. Bell

2. TEORIJA ZNANOSTI I POLITIKA MODERNA

Znanje, kapital, gradjanski svijet

Filozofija, politika filozofija i teorija (Filipovi, ajkovi,

Teorija znanosti i politika moderna: zakljuci

Moderna politika ideologija i teorija znanosti: J. M. i L. Leblond

3. POLITIKA FILOZOFIJA I POLITIKA NAUKA

a. Novovjekovni zaokret politikoj moderni i njena autokritika

Stjepan imi: "TEORIJA POLITIKE MODERNE: Komunikacijsko iskustvo politike"

d. Politika teorija u normalnoj percepciji politike moderne

POLITOLOKO ZNANJE POLITIKOG

Interni dijalog politologije u kapitalistikom okruenju

Modernost politike psihologije: I. Karuzo

Filozofinost" politike filozofije i "politinost" politike nauke

Apolitina filozofija kritike teorije

Idealizam filozofske kulure i civilizam politolokog znanja

Politoloska insuficijencija filozofije kriticke teorije

Kritika politicke filozofije kao autokritika politicke znanosti

Vollrathova analiza Habermasa

KRITIKA ATEORIJSKOG RADIKALIZMA POLITICKE MODERNE

Modernizacija politike i njezine konsekvence

Njemacka filozofija americke politicke nauke: E. Vollrath

Kapitalsko graanska ekonomija politologije

Selektivna akumulacija u (politikoj) kulturi i civilizaciji:

Starost i mladost politike moderne

Stjepan imi: "TEORIJA POLITIKE MODERNE: Komunikacijsko iskustvo politike"

Zadubljenost teorije u politiku povijest

Sto je bitniji sadrzaj apolitike filozofije politikoga?

Politicka kultura menadmenta

BIH IZMEDJU KARIZME I MODERNE: SKICA ZA JEDNO ISTRAZIVANJE

Zakljucak o karizmi stranackog etnocetrizma

5. POLITICKA MODERNOST RENESANSE

Stjepan imi: "TEORIJA POLITIKE MODERNE: Komunikacijsko iskustvo politike"

Drustvo i drzava u koeficijentu slobode

6. SLOBODA POLITICKOG POJMA

Stjepan imi: "TEORIJA POLITIKE MODERNE: Komunikacijsko iskustvo politike"

Izdvojeno iz predgovora autora

1 scijentizam - lat. filozofski pogled koji zastupa tezu o svemoi nauke

Stjepan imi: "TEORIJA POLITIKE MODERNE: Komunikacijsko iskustvo politike"

Stjepan imi: "TEORIJA POLITIKE MODERNE: Komunikacijsko iskustvo politike"

I UVOD U RAZUMIJEVANJE POLITIKE MODERNE

5 Henri Poincare je pisao: "Nauku zanimaju jedino odnosi meu stvarima"

Stjepan imi: "TEORIJA POLITIKE MODERNE: Komunikacijsko iskustvo politike"

b) Vladajua paradigma i njeni konkurenti

Stjepan imi: "TEORIJA POLITIKE MODERNE: Komunikacijsko iskustvo politike"

ideje. Ova razlika dolazi od refeudalizirane veliine i moi zemlje kojoj

Stjepan imi: "TEORIJA POLITIKE MODERNE: Komunikacijsko iskustvo politike"

Jean Bodin), tj., do imperijalne politike paradigme koja vrhuni u Napoleonu i

Stjepan imi: "TEORIJA POLITIKE MODERNE: Komunikacijsko iskustvo politike"

Stjepan imi: "TEORIJA POLITIKE MODERNE: Komunikacijsko iskustvo politike"

f) Liberalizam, antropologija, ekonomija

2. Politika moderna i njena povijest

Stjepan imi: "TEORIJA POLITIKE MODERNE: Komunikacijsko iskustvo politike"

Politoloki, tj., strategijsko-politiki i geopolitiki, je vrijedno utvrditi, da Rimljani

3. Politoloka ljevica i desnica: G. Almond

Stjepan imi: "TEORIJA POLITIKE MODERNE: Komunikacijsko iskustvo politike"

scijentistiki ekonomizam i matematizam (tvrde: ljevica i desnica). Termin "ljevica"